13.TEHNOLOGIJE BOJENJA 13.1. PODJELA BOJABoje se dijele na one topive i one netopive u vodi

1. Boje topive u vodi- supstantivne boje- bazne boje- kisele boje

2. Boje ne topive u vodi- sumporne boje - boje koje se grade na vlaknu- pigmentne boje- boje za acetatnu svilu- boje topive u organskim materijalima

13.2. TEORETSKO TUMAČENJE BOJA Bojenje ovisi o vrsti materijala koji se boja. Proces bojenja ovisi o karakteru bojenja i konstrukciji materijala namijenjenog bojanju. Bojilo se može prilagođavati materijalu dodavanjem raznih sredstava i mijenjanjem temperature. Ta sredstva mogu djelovati u smislu povećanja ili smanjivanja količine čistoće boje, odnosno u smislu bržeg prelaženja boje na vlakno. Od tehničkih upotrebljivih boja traži se da imaju slijedeća svojstva:

Rastvorljivost- je prevođenje boje pomoću različitih dodataka ili same vode u rastvorljiv oblik.

Sposobnost egaliziranja i izdašnost- je oblik boje da jednakomjerno prelazi na vlakno. Ta je sposobnost u nekih boja bolje izražena ukoliko se ona bolje otapa u vodi i polaganije prelazi na materijal. Izdašnost je odlika boje da što manja količina boje oboji što više tekstilnog materijala. Od svih vrsta boja po izdašnosti na prvo mjesto dolaze bazne boje, a među posljednim se nalaze sumporne boje.

Živost tona i postojanost- je specifična osobina pojedinih grupa boja. Od boja koje primjenjujemo na pamučnim materijalima na prvom mjestu su neke nijanse boja koje grade na vlaknu, a ne posljedicom nekih supstrativnih boja.

S obzirom na postojanost boje na svjetlo, ispitivanje se vrši tako da se uzorak izlaže djelovanju sunčeve svjetlosti. Obojani uzorak stavlja se pokraj uzorka obojenog jednom standardnom bojom. Uzorak mora biti izložen svjetlosti određeni broj sunčanih sati, sve dok se na njemu ne vide znatne promjene. Uzorci se prekriju do polovine katodom i anodom te se mjeri promjena nijanse pomoću tipiziranih uzoraka. Promjena nijanse ocjenjuje se od 1 - 8, gdje 8 predstavlja najbolju, a 1 najslabiju postojanost. Danas postoje i precizniji aparati kojima je postupak mjerenja brži i lakše izvodljiv.

S obzirom na postojanost boje na pranje, ispitivanje se vrši tako da se obojeni uzorak stavi između pamučnog iskuhanog i vunenog materijala, nakon čega se sve zajedno uronu u otopinu tekstilnih sapuna. Promatra se ispuštanje boje na pamuk i vunu pri temperaturi 40, 60 i 100 C. Temperatura pri kojoj se vrši ispitivanje ovisi o grupi boja kojom je materijal obojen. Kada je eksperiment završen, često je moguće ustanoviti o kojoj se grupi boja radi. Tako će, primjerice, materijal obojen bazičnom bojom

otpuštati boju na vunenu tkaninu, dok će pamučna ostati neobojena. Materijal obojen supstrativnom bojom ponašat će se sasvim suprotno.

13.3. BOJENJEBojenje se vrši s 0,5-2% boje. Boja u prahu zamiješa se s nešto octene kiseline koja olakšava otapanje. Ta se smjesa prelije mekom vrelom vodom i miješa; potpuno otopljena boja procijedi se kroz sito i dodaje se u kupelj gdje se nalazi dobro ocijeđen materijal. Preporuča se boju dodavati u više obroka, čak i do deset puta, i to tako da se uvijek pričeka s novim dodavanjem dok se prethodna boja ne iscrpi. Kada se dobije tražena nijansa, kupelj se zagrijava na 60-70 C i ta se temperatura neko vrijeme zadržava. Nakon toga se materijal temeljito ispire.

14. TEKSTIL KAO NOSIOC SLIKE – NEKI PROBLEMI U RESTAURACIJI Zbog nedostatka alternativnih rješenja, sve do ranog 20. stoljeća oslabljene ili uništene tekstilne potpore tretirale su se upotrebom zakrpa od tkanine, dodavanjem rubova, namakanjem nosioca ili dubliranjem slika. Dubliranje je bila univerzalna metoda za tretiranje svih vrsta oštećenja, bez obzira na njihovu veličinu i opseg. Međutim, sve kritičniji stav prema dubliranju koji se javlja u posljednje vrijeme, uz otkriće modernih sintetičkih ljepila za restauraciju slika doveo je do promjene u načinu na koji se tekstilni nosioc tretira.

Bojanje tkanina — nekad i danasOD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ VELIKE BRITANIJE

JESTE li primijetili da boje utječu na raspoloženje? Stoga nije neobično da ljudi od drevnih

vremena boje tkanine raznim bojilima.

Kada kupujemo odjeću, dekorativne tkanine ili tkanine od kojih namjeravamo sami nešto

sašiti, ne bismo željeli da se boje isperu ili izblijede. Da bismo saznali što je potrebno da bi

boje tkanina bile postojane i upoznali se s tradicionalnim metodama bojanja tkanina, posjetili

smo Muzej boja u Bradfordu, na sjeveru Engleske.* U tom smo muzeju vidjeli neke neobične

tvari koje su se u prošlosti koristile za bojanje tkanina.Bojila koja su se koristila u prošlosti

Sve do druge polovice 19. stoljeća tkanine su se bojale samo prirodnim bojilima. Neka od

njih dobivala su se od biljaka, kukaca i školjaka. Naprimjer, od biljke koja se naziva vrbovnik

dobivala se plava boja (1), od katanca ili rezede dobivala se žuta boja (2), a od pitomog

broća crvena. Crna boja dobivala se od kampeševine, a ljubičasta od lišaja iz

roda Roccella. Od puževa volaka proizvodila se skupocjena purpurna boja, koja se nazivala

tirski purpur (3). Njome se bojala odjeća koju su nosili rimski carevi.

No još davno prije rimskih careva bilo je istaknutih i bogatih ljudi koji su nosili tkanine

obojane prirodnim bojama (Estera 8:15). Naprimjer, razne nijanse crvene boje dobivale su se

od ženki hrastovog crvca, ili kermesa (4). Od tog se insekta dobivao i kermesov grimiz, koji je

u starom Izraelu bio upotrijebljen za bojanje tkanina koje su se nalazile u svetom šatoru te

tkanina od kojih se izrađivala odjeća koju je nosio izraelski veliki svećenik (2.   Mojsijeva

28:5;   36:8 ).

Metode bojanja

Izložba koja je postavljena u Muzeju boja pokazuje da je bojanje pređe i gotovih tkanina u

većini slučajeva prilično složen proces, koji se nipošto ne svodi samo na to da se materijale

uroni u otopinu s bojom. Pri bojanju tkanina često se koristi i sredstvo za fiksiranje boje. Ono

omogućava da se boja čvrsto veže za vlakna i da ne bude topiva u vodi. U tu se svrhu

koriste razne kemijske tvari, a neke od njih mogu biti opasne, pa s njima treba pažljivo

rukovati.

Kod nekih procesa bojanja stvara se neugodan miris. Jedan od njih je dugačak i složen

proces u kojem se koristilo tursko crvenilo. Ta se svjetlocrvena boja koristila za bojanje

pamuka, a bila je vrlo postojana, tako da nije blijedjela na suncu niti se ispirala pranjem i čak

je bila otporna na sredstva za izbjeljivanje. Svojevremeno se proces bojanja tkanina turskim

crvenilom sastojao od 38 različitih faza i trajao je čak četiri mjeseca! Tom su bojom obojane

neke od najljepših tkanina koje su izložene u Muzeju boja (5).Umjetna vlakna

Smatra se da je prvo sintetsko bojilo proizveo William Henry Perkin godine 1856. Natpis

kraj jednog izloška u muzeju objašnjava na koji je način Perkin otkrio purpurno bojilo

mauvein. Do kraja 19. stoljeća proizvedena su i mnoga druga sintetska bojila živih boja.

Danas se proizvodi preko 8 000 vrsta sintetskih bojila (6). Jedina prirodna bojila koja se još i

danas redovito koriste jesu košenil i hematoksilin, koji se dobiva od kampeševine.

Na izložbi bojila i tkanina posjetitelji se mogu upoznati i s posebnim procesima koji se

danas primjenjuju u bojanju sintetičkih tkanina, kao što je rajon, ili umjetna svila. Viskoza je

danas najpopularnija vrsta sintetičkog vlakna. Industrijska proizvodnja viskoze započela je

1905. Budući da je viskoza po kemijskom sastavu slična pamuku, većina ondašnjih bojila

mogla se koristiti i za bojanje te tkanine. No kad su se u novije vrijeme pojavile i sintetičke

tkanine kao što su acetat-svila, poliester, najlon i akril, trebalo je proizvesti nekoliko novih

vrsta bojila.

Kako postići da boje budu postojane

Kada kupujemo odjeću ili tkanine, želimo da njihove boje budu postojane. No mnoge boje

izblijede na suncu ili nakon mnogobrojnih pranja, naročito ako se koriste jaki deterdženti.

Ponekad tkanina može izblijedjeti od znoja ili promijeniti boju ako se pere s drugom odjećom

koja pušta boju. Postojanost boja prilikom pranja ovisi o tome koliko se čvrsto molekule bojila

drže za vlakna. Zbog čestog pranja i korištenja sredstava za uklanjanje mrlja bojila se

odvajaju od vlakana tkanine, što dovodi do toga da boja sve više blijedi. Proizvođači bojila

testiraju svoje proizvode da bi vidjeli u kojoj mjeri pranje, Sunčeva svjetlost, deterdženti i znoj

utječu na postojanost boja.