borges-horhe-luis-univerzalna-istorija-beŠČaŠĆa
DESCRIPTION
borhesTRANSCRIPT
Naslov originala: Jorge Luis Borges
Historia universal de la infamia
© Maria Codama and Emecć Editores
Izdavač PAIDEIA, Beograd
Generalni direktor PETAR ŽIVADINOVIĆ
Glavni i odgovorni urednik VESNA JANJIĆ
© 2009, PAIDEIA, za ovo izdanje
H O R H E Luis BORHES
UNIVERZALNA ISTORIJA BEŠČAŠĆA
PREVELA SA ŠPANSKOG
L J I L J A N A P O P O V I Ć - A N Đ I Ć
PAIDEIA BEOGRAD, 2 0 0 9 .
Predgovor
PREDGOVOR PRVOM IZDANJU
Pripovedačke vežbe koje čine ovu knjigu nastale su u periodu od 1933. do 1934. Mislim da proističu iz mog ponovnog iščitavanja Stivensona i Čestertona, još od prvih filmova Fon Šternberga i, možda, izvesne biografije Evarista Karijega. Zloupotrebljavaju neke postupke: razna nabrajanja, naglo narušavanje kontinuiteta, svođenje čitavog života nekog čoveka na dve-tri scene. (Ta vizualna namera je na snazi i u priči „Čovek sa ružičastog ugla".) Nisu, niti pokušavaju da budu psihološke.
Sto se tiče primera magije koji zaključuju knjigu, nemam na njih drugih prava, izuzev onih koji pripadaju prevodiocu i čitaocu. Ponekad mislim da su dobri čitaoci još mračniji i izuzetniji bardovi nego dobri autori. Niko mi neče osporiti da dela koja je Valeri pripisao svom plu-skvamperfekatskom Edmondu Testu vrede znatno manje nego ona od njegove supruge i prijatelja.
Čitanje je, pritom, aktivnost koja dolazi posle pisanja: ona je popustljivija, učtivija i intelektualnija.
H. L. B.
Buenos Ajres, 27. maja 1935.
5
Predgovor
PREDGOVOR IZDANJU IZ 1954.
Rekao bih da je barok stil koji namerno iscrpljuje (ili
želi da iscrpi) svoje mogućnosti i graniči se sa sopstvenom
karikaturom. Uzalud je Endrju Lang, hiljadu osamsto osam
deset i neke, hteo da imitira Poupovu Odiseju; delo je već
bilo sopstvena parodija i parodičar nije mogao da preu
veliča njenu napetost. Barok (Baroco) je naziv jedne vr
ste silogizma; 18. vek ga je upotrebio da označi određena
preterivanja u arhitekturi i slikarstvu 17. veka; ja bih re
kao da je barok završna faza svake umetnosti kada ona iz
laže i rasipa svoja sredstva. Baroknost je intelektualna, a
Bernard Šo je izjavio da je svaki intelektualni rad humo
rističan. Taj humor je nenameran u delu Baltasara Grasi-
jana, nameran ili svesno dopušten u delu Džona Dona.
I sam neumereni naslov ovih stranica obznanjuje nji
hovu baroknu prirodu. Ublažiti ih bilo bi isto što i uništiti
ih; zbog toga se ovoga puta radije pozivam na izreku quod
scripsi, scripsi (Jovan, 19, 22) i nakon dvadeset godina
štampam ih ponovo onakve kakve jesu. One su neodgo-
7
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
vorna igra jednog stidljivog čoveka koji se nije usudio da
piše svoje priče i zabavljao se falsifikujući i izvrćući tuđe,
(ponekad bez ikakvog estetskog opravdanja). Sa tih dvo
smislenih vežbi prešao je na naporno sastavljanje jedne
prave priče - „Čovek sa ružičastog ugla" - koju je potpi
sao imenom jednog dede svojih dedova, Fransisko Bustos,
i koja je postigla neobičan i pomalo tajnovit uspeh.
U tom tekstu, koji ima prizvuk predgrađa, primeti-
će se da sam ubacio neke učene reči: utroba, preobraćanje
itd. To sam učinio zato što kompadre1 teži ka uglađenosti,
ili (ovaj razlog isključuje drugi, ali je možda pravi) zato
što su kompadresi individue i ne govore uvek kao Kom
padre, koji je platonska figura.
Majstori Velikih Kola uče da je suština univerzuma
- praznina. Potpuno su u pravu kada je reč o sićušnom de
lu univerzuma koji čini ova knjiga. Ispunjavaju je strati -
šta i gusari, u naslovu grmi reč beščašće, ali iza buke
nema ničega. To je samo privid, od slika sačinjena povr
šina; možda upravo zbog toga može da se dopadne. Čovek
' U argentinskom žargonu, poreklom iz prigradskih naselja i tanga, kompadre (compadre, bukvalno: kum, ponekad u značenju „ortak") je tip muškarčine iz predgrađa, mačo, razmetljivac, koji, pre svega, brani čast, vesto barata nožem i uvek je spreman na kavgu; . Kompadrito (compadrito, deminutiv od compadre) je njegova loša imitacija, on je kicoš, fićfirić, prepotentan; obično se kroz njega predstavlja tipičan igrač tanga (u početku su tango, prokaženu igru, plesali samo muškarci). (Prim, prev.)
8
Predgovor
koji ju je napravio bio je obilato nesrecan, ali se zabavljao
dok je pisao; nadam se da će neki odblesak tog zadovolj
stva stići do čitalaca.
U odeljak I tako dalje uvrstio sam tri nova teksta.
H. L. B.
9
I inscribe this book to S. D. : English, innumerable and an Angel.
Also: I offer her that kernel of myself that I have saved, some
how - the central heart that deals not in words, traffics not with
dreams and is untouched by time, by joy, by adversities.
Surovi iskupitelj Lazarus Morel
SUROVI ISKUPITELJ LAZARUS MOREL
DALEKI RAZLOG
Godine 1517. otac Bartolome de las Kasaš se veo
ma sažalio na Indijance koji su se iscrpljivali u mučnom
paklu antilskih rudnika zlata i predložio je caru Karlu V
uvoz crnaca koji će se iscrpljivati u mučnom paklu antil
skih rudnika zlata. Toj neobičnoj rokadi jednog filantro
pa dugujemo bezbroj stvari: Hendijeve bluzeve, uspeh
koji je u Parizu postigao urugvajski slikar, doktor Pedro
Figari, dobru prozu o odbeglom robiju takođe Urugvaj
ca, Visentea Rosija, mitološku veličinu Abrahama Lin-
kolna, petsto hiljada mrtvih u Secesionističkom ratu, tri
milijarde trista miliona potrošenih na vojne penzije, kip
imaginarnog Faluča2, uključivanje glagola „linčovati" u
trinaesto izdanje Akademijinog Rečnika, žestokog filma
2 „Falučo", Antonio Ruis, bio je crnac, argentinski vojnik u ratu za nezavisnost, streljan 1824. zato što nije hteo da položi oružje. (Prim, prev.)
15
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
„Aleluja"3, siloviti Solerov juriš na bajonet kada je kod Serita predvodio svoje Mrke i Crne4, ljupkost izvesne gospođice, crnca koga je ubio Martin Fjero5, otužnu rumbu Prodavač kikirikija, uhapšeni i utamničeni napoleonizam Tusena Luvertura6, krst i zmiju na Haitiju, krv koza pre-klanih mačetama papaloa7, habaneru, majku tanga, kan-dombe*.
Osim toga: grešno i veličanstveno postojanje surovog iskupioca Lazarusa Morela.
MESTO
Otac Voda, Misisipi, najduža reka na svetu, bio je
dostojno poprište ove neuporedive hulje. (Otkrio gaje Al-
vares de Pineda, a prvi ga je istraživao kapetan Ernando
'„Aleluja", film iz 1929. god. američkog režisera Kinga Vidora, sa crnačkim glumcima. (Prim, prev.)
4MigeI Estanislao Soler (1783-1849), argentinski vojskovođa u ratu za nezavisnost je u bici kod brda Serito, blizu Montevidea, 1812. god. vodio trupe popunjene crncima i melezima. (Prim, prev.)
5 Martin Fjero - nacionalni argentinski ep autora Hosea Ernandesa (1834-1866), napisan jezikom gauča. (Prim, prev.)
6 Fransoa Dominik Tusen-Luvertur (1743-1805), haićanski političar i gene-ral,vođa borbe protiv kolonizatora. (Prim, prev.)
7 papaloa - sveštenik afričkog kulta na Haitiju (Prim, prev.) H habanera - vrsta španske muzike i plesa, afrokubanskog porekla, uticala na razvoj tanga; kandombe - ritam afričkog porekla karakterističan za muziku Urugvaja. (Prim, prev.)
16
Surovi iskupitelj Lazarus Morel
LJUDI
Početkom XIX veka (doba koje nas interesuje) crnci su od jutra do mraka obrađivali prostrane plantaže pamuka na obalama. Spavali su u drvenim kolibama, na zemljanom podu. Izuzev odnosa majka - dete rodbinske
17
de Soto, stari osvajač Perua, koji je olakšao mesece zatvora Inki Ataualpi učeći ga da igra šah. Umro je i za grob su mu izabrali njegove vode).
Misisipi je reka širokih grudi; to je beskrajna i mračna sestra Parane, Urugvaja, Amazona i Orinoka. To je reka meleskih voda; ona godišnje istovaruje više od četiristo miliona tona blata koje vređaju Meksički zaliv. Toliko starog đubreta vrednog poštovanja napravilo je deltu, gde ogromni močvarni čempresi rastu iz otpadaka jednog kontinenta u neprekidnom raspadu gde lavirinti od blata, mrtvih riba i trske šire granice i mir svog smradnog carstva. A i tamo gore, u visini Arkanzasa i Ohaja pružaju se ni-zije. Nastanjene su nekim žućkastim sojem mlitavih ljudi, sklonih groznici, koji pohlepno gledaju na kamenje i gvožđe, jer među njima nema drugog do peska, drveta i mutne vode.
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
veze su bile uslovne i mutne. Imali su ime, ali su mogli bez prezimena. Nisu umeli da čitaju. Njihov umekšani falset pevušio je jedan od engleskih sporih vokala. Radili su u redovima, pogrbljeni pod bičem predradnika. Bežali bi i muškarci zarasli u brade, skakali bi na prelepe konje i za njima bi tragali snažni lovački psi.
Talogu bestijalnih nada i afričkih strahova dodali su reči Svetog pisma: vera im je usled toga bila Hri-stova. Pevali su duboko i u masi: Go down Moses.
Misisipi im je služio kao veličanstvena slika prljavog Jordana.
Vlasnici te trudbeničke zemlje i te crnačke mase bila su dokona i lakoma gospoda duge kose koja su stanovala u dugim kučerinama sa pogledom na reku -uvek sa pseudogrčkim tremom od belog bora. Dobar rob ih je koštao hiljadu dolara, a nije dugo trajao. Neki su se nezahvalno razboljevali i umirali. Valjalo je od tih nesigurnih bića izvući najveći učinak. Zbog toga su ih od ranog jutra do mrklog mraka držali u poljima; zbog toga su od imanja tražili godišnju žetvu pamuka, duvana ili šećera. Zemlja, ispošćena i izrabljena tim nestrpljivim obrađivanjem za nekoliko godina bivala je iscrpljena: bezoblična i blatnjava pustinja umetala bi se u plantaže. Na napuštenim rančevima, u predgrađi-
18
Surovi iskupitelj Lazarus Morel
ČOVEK
Dagerotipije Morela koje obično objavljuju američki časopisi nisu autentične. Taj nedostatak pravih slika toliko znamenitog i čuvenog čoveka, sigurno nije slučajan. Opravdano je pretpostaviti da je Morel odbio sjajnu fotografsku ploču, prvenstveno kako ne bi ostavljao bespotrebne tragove i, uzgred, da pothrani svoju tajnovitost... Znamo, međutim, da kao mlad nije bio privlačan i da mu suviše zbijene oči i tanke usne nisu išle u prilog. Godine su mu, zatim, dale onu posebnu uzvišenost koju imaju osedele hulje, srecni i nekažnjeni kriminalci. Uprkos bed-nom detinjstvu i nečasnom životu, bio je stari gospodin sa Juga. Poznavao je Sveto pismo i propovedao je sa izrazitim ubeđenjem. „Ja sam video Lazarusa Morela za propovedaonicom - zapisao je vlasnik jedne kockarnice u
19
ma, u zbijenim trščacima i u ogavnim blatištima, živeo je beli šljam, poor whites. To su bili ribari, lovci-luta-lice, kradljivci konja. Često bi od crnaca kamčili malo ukradene hrane, a u svom poniženju čuvali su ponos: krv bez čađi, bez mešavine. Lazarus Morel je bio jedan od njih.
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
Baton Ružu u Lujzijani - i slušao sam njegove poučne reci i video kako mu suze naviru na oči. Znao sam da je bio preljubnik, kradljivac crnaca i ubica pred licem Božjim, ali su i moje oči plakale."
Drugo dobro svedočanstvo o ovim pobožnim iz-livima da je sam Morel. „Otvorio sam Bibliju nasumi-ce, našao odgovarajući odlomak poslanice Svetog Pavla i propovedao sat i dvadeset minuta. Ni Krenšou ni ortaci nisu proćerdali to vreme jer su pokupili sve konje od prisutnih. Prodali smo ih u državi Arkanzas, osim jednog živahnog riđana kojeg sam zadržao za sebe. I Krenšou gaje zapazio, ali ja sam ga ubedio da nije za njega".
METOD
Konji pokradeni u jednoj državi i prodati u drugoj,
bili su samo digresija u Morelovoj zločinačkoj karijeri,
ali su predočili metod koji mu sada obezbeđuje dobro
mesto u Univerzalnoj istoriji beščašća. To je jedinstven
metod, ne samo zbog okolnosti sui generis koje su ga
uslovile, već i zbog niskosti koju podrazumeva, zbog
svog fatalnog manipulisanja nadom i zbog svog postup-
20
Surovi iskupitelj Lazarus Morel
21
nog razvoja nalik na okrutnu evoluciju more. Al Kapone i Bags Moran operišu moćnim kapitalom i uslužnim mitraljezima u velikom gradu, ali njihov posao je vulgaran. Bore se za monopol, to je sve... Sto se broja ljudi tiče, Morel je došao do toga da pod svojom komandom ima hiljadu ljudi, sve pod zakletvom. Njih dvesta je činilo Visoki Savet; on je izdavao naređenja koja su preostalih os-amsto izvršavali. Riziku su se izlagali podređeni. U slučaju pobune, predavali su ih pravdi ili su ih bacali u vi-rovitu reku teških voda sa sigurnim kamenom oko nogu. Često su bili melezi. Njihov opaki zadatak sastojao se u sledećem:
Obilazili su - uz poneki trenutni bljesak prstena, tek da pobude poštovanje - prostrane plantaže Juga. Odabrali bi nekog nesrećnog crnca i nudili mu slobodu. Nagovarali bi ga da pobegne od gazde da bi ga oni ponovo prodali na nekom udaljenom imanju. Daće mu, kao, procenat od prodajne cene i pomoći će mu da ponovo pobegne. Odve-šće ga, zatim, u neku slobodnu državu. Novac i sloboda. Zveckanje srebrnih dolara i sloboda, kakvo su veće iskušenje mogli da mu ponude? Rob se odlučivao na svoje prvo bekstvo.
Prirodni put je bila reka. Kanu, potpalublje nekog parobroda, dereglija, neki splav velik kao nebo sa kući-
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
com na špicu ili sa šatorima od cirade; nije bilo važno me-sto nego svest o kretanju, o sigurnosti na neumornoj reci... Prodavali bi ga na drugoj plantaži. Opet bi bežao u tršča-ke ili jaruge. Onda bi strašni dobrotvori (u koje je već počinjao da gubi poverenje) navodili neke mračne troškove i izjavljivali da moraju da ga prodaju još jedan, poslednji put. Po povratku će mu dati procenat od dve prodaje i slobodu. Čovek bi puštao da ga prodaju, neko vreme bi radio i u poslednjem bekstvu bi se izlagao opasnosti od lovačkih pasa i bičeva. Vraćao bi se u krvi, znoju, očajanju i sa željom da spava.
KONAČNA SLOBODA
Treba imati u vidu i pravni aspekt ovih događaja. Morelovi plaćenici ne bi prodavali crnca sve dok prvobitni vlasnik ne bi obznanio njegovo bekstvo i ponudio nagradu onome ko ga pronađe. Onda je svako mogao da ga uhvati, tako da je njegova poslednja prodaja bila zloupotreba poverenja, a ne krađa. Pribeći građanskom pravu predstavljalo je uzaludan trošak, jer šteta nikada nije bila isplaćena.
22
Surovi iskupitelj Lazarus Morel
23
Sve to je bilo vrlo umirujuće, ali ne zauvek. Crnac je mogao da progovori; crnac je, iz čiste zahvalnosti ili nesreće, bio u stanju da progovori. Nekoliko čaša viskija od raži u bordelu „Kairo", u Ilionisu, gde bi bednik rođen kao rob išao da proćerda te krupne pare koje oni nisu morali da mu daju i tajna bi mu izletela. Tih godina je Abolicionistička stranka uzburkavala Sever, jedna rulja opasnih luđaka koji su osporavali svojinu i propo-vedali oslobađanje crnaca i podsticali ih da beže. Morel je pazio da ga ne pobrkaju sa tim anarhistima. On nije bio jenki, on je bio belac sa Juga, sin i unuk belaca, i nadao se da će se povući iz poslova, biti gospodin i imati svoje kilometarske plantaže pamuka i svoje pognute kolone robova.
Begunac je čekao slobodu. Onda bi mračni melezi Lazarusa Morela prenosili jedan drugome naređenje koje je moglo biti tek neki znak i oslobađali bi ga vida, sluha, dodira, dana, beščašća, vremena, dobrotvora, samilosti, vazduha, pasa, svemira, nade, znoja i njega samog. Jedan metak, nizak ubod ili udarac, i kornjače i mrene Misisipi-ja dobijale su poslednje obaveštenje.
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
KATASTROFA
Sa ljudima od poverenja u službi posao je morao da procveta. Početkom 1834. Morel je več „emancipovao" jedno sedamdeset crnaca, a drugi su se pripremali da pođu za svojim srećnim prethodnicima. Zona operacija se povećala i bilo je neophodno primiti nove članove. Među onima koji su položili zakletvu bio je jedan momak, Virdžil Stuart, iz Arkanzasa, koji se veoma brzo istakao svojom svirepošću. Taj momak je bio sestrić jednog gospodina koji je izgubio mnogo robova. U avgustu 1834. prekršio je svoju zakletvu i izdao Morela i ostale. Policija je opkolila Morelovu kuću u Nju Orleansu. Morel je, zahvaljujući nečijoj neopreznosti ili mitu, uspeo da pobegne.
Prošla su tri dana. Morel se za to vreme krio u jednoj staroj kući s dvorištem punim puzavica i kipova, u ulici Tuluz. Izgleda da se vrlo slabo hranio i da je često bos obilazio velike mračne sobe zamišljeno pušeći cigare. Po jednom robu iz kuće poslao je dva pisma, jedno u grad Načez, a drugo u Red River. Četvrtog dana u kuću su ušla tri čoveka i do zore su sa njim raspravljala. Petog dana, Morel je ustao kad se smrkavalo, zatražio britvu i oprezno obrijao bradu. Obukao se i izišao. Polako i spokojno je
24
Surovi iskupitelj Lazarus Morel
25
prošao kroz severna predgrađa. Kada se našao na otvorenom polju, na obali niske zemlje Misisipija, koračao je lakše.
Njegov plan je bio pijano hrabar. Plan da iskoristi poslednje ljude koji su mu još ukazivali poštovanje: uslužne crnce sa Juga. Oni su videli svoje drugove kako beže, ali ne i njihov povratak. Zato su verovali u njihovu slobodu. Morelov plan bio je opšta pobuna crnaca, zauzimanje i pljačkanje Nju Orleansa i okupiranje njegove teritorije. Slomljen i gotovo uništen izdajom, Morel je smišljao odgovor kontinentalnih razmera: odgovor u kojem se zloči-naštvo uzvisivalo sve do iskupljenja i do istorije. Sa tim ciljem je pošao u Načez gde je njegova snaga imala najdublje korene. Prepisujem njegovu priču o tom putovanju:
„Hodao sam četiri dana dok nisam nabavio konja. Petog dana sam se zaustavio kod jedne rečice da se snab-dem vodom i odpočinem. Sedeo sam na jednom panju i gledao u put koji sam tih sati prevalio, kada ugledah kako mi se približava jahač na jednom lepom vrancu. Čim sam ga spazio, resio sam da mu uzmem konja. Ustao sam, uperio u njega jedan predivni pištolj buretar i naredio mu da sjaše. On je poslušao i ja sam levom rukom uhvatio uzde, pokazao mu na rečicu i naredio mu da ide ispred
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
mene. Koračao je jedno dvesta lakata i stao. Naredih mu da se skine. Rekao mi je: „Kad ste već resili da me ubijete, pustite me da se pomolim pre nego što umrem". Odgo-vorih mu da nemam vremena da slušam njegove molitve. Pao je na kolena i ja mu ispalih metak u potiljak. Jednim rezom mu rasporih stomak, iščupah mu utrobu i potopih ga u reku. Zatim pretražih džepove i pronađoh četiristo dolara i trideset sedam centi i izvesnu količinu papira na koju nisam hteo da gubim vreme. Čizme su mu bile nove, sjajne i dobro su mi stajale. Moje, vrlo iznošene, bacih u reku.
„Tako sam dobio konja koji mi je bio potreban da uđem u Načez".
PREKID
Morel predvodi crne mase koje su sanjale da ga
obese, Morela obesile crne trupe koje je sanjao da pred
vodi - boli me da priznam da istorija Misisipija nije is
koristila ove raskošne mogućnosti. Suprotno svakoj
pesničkoj pravdi (ili pesničkoj simetriji) ni reka njego
vih zločina nije bila njegov grob. Drugog januara 1835.
Lazarus Morel je preminuo od izliva krvi u pluća u bol-
26
Surovi iskupitelj Lazarus Morel
nici u Načezu, gde se smestio pod imenom Sajlas Ba-kli. Prepoznao ga je jedan bolesnik iz zajedničke sobe. Drugog i četvrtog, robovi na nekim plantažama pokušali su da se pobune, ali su te pobune ugušene bez većeg krvoprolića.
2 7
Neverovatna varalica Tom Kastro
NEVEROVATNA VARALICA TOM KASTRO
Nazivam ga tako zato što su ga pod tim imenom znali na ulicama i u kućama Talkauana, Santjaga de Čile i Valparajsa, negde oko 1850. i pravedno je da ga preuzme ponovo sada kada se vraća na te zemlje - makar i u svojstvu pukog duha i subotnje zabave9. U matičnoj knjizi rođenih u Vapingu zaveden je kao Artur Orton 7. juna 1834. Znamo da je sin mesara, da mu je detinjstvo upoznalo bljutavu bedu sirotinjskih četvrti Londona i da je osetio zov mora. To nije nečuven događaj. Run away to sea, pobeći na more je tradicionalni engleski način da se sruši autoritet roditelja, herojska inicijacija. Geografija ga preporučuje, pa čak i Sveto pismo (Psalmi, 107): „Koji plove po moru na korabljima, i rade na velikim vodama, oni su viđeli dela Gospodnja, i čudesa njegova u dubini". Orton je pobegao iz svog bednog prljavo-roze
9 Ova metafora i služi da podsetim čitaoca da su se ove nečasne biografije pojavile u subotnjem dodatku jednog večernjeg lista. (Prim. Borhesa)
29
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
predgrađa, otisnuo se na more i posmatrao je sa uobičajenim razočarenjem Južni Krst i dezertirao u luci Valpa-rajso. Bio je osoba puna nekog staloženog idiotizma. Mogao je (i trebalo je), logično, da umre od gladi, ali je svojom zbunjenom vedrinom, svojim stalnim osmehom i beskrajnom krotkošču pridobio naklonost izvesne porodice Kastro, čije je ime usvojio. Ova južnoamerička epizoda nije ostavila tragove, ali njegova zahvalnost nije nestala, jer se 1861. ponovo pojavljuje u Australiji sa istim imenom: Tom Kastro. U Sidneju je upoznao izve-snog Bogla, crnog slugu. Iako nije bio lep, Bogi je imao onaj spokojan i monumentalni izgled, onu čvrstinu građevine kakvu ima crni čovek odmaklih godina, kilograma i autoriteta. Imao je i drugu karakteristiku, koju su određeni udžbenici etnografije osporili njegovoj rasi: genijalnu dovitljivost. Potom ćemo videti i dokaz. To je bio uzdržan i pristojan muškarac, sa starim afričkim apetitima koje je veoma popravila upotreba i zloupotreba kal-vinizma. Izuzev božjih poseta (što ćemo opisati kasnije), bio je sasvim normalan, bez druge nepravilnosti, sem stidljivog i dugog straha koji bi ga zadržavao na raskrsnicama i terao da podozrivo gleda na Istok, Zapad, Jug i Sever, strepeći od silovitog vozila koje će okončati njegove dane.
30
Neverovatna varalica Tom Kastro
31
Orton gaje video u sumrak najednom zapuštenom
uglu u Sidneju dok je donosio odluku o tome kako da iz-
begne zamišljenu smrt. Dugo ga je gledao, a zatim mu je
ponudio ruku i obojica su, u čudu, prešli bezopasnu ulicu.
Od tog trenutka, jednog već pokojnog sumraka, usposta
vljen je zaštitnički odnos: nesigurnog i monumentalnog
crnca prema debelom tupavku iz Vapinga. U septembru
1865. njih dvojica su u lokalnim novinama pročitali je
dan ucveljeni oglas.
OBOŽAVANI MRTVI ČOVEK
Poslednjih dana aprila 1854. (dok je Orton budio iz-
live čileanskog gostoprimstva, širokog kao i čileanska
dvorišta) u vodama Atlantika je, na putu iz Rio de Žanej-
ra u Liverpul, doživeo brodolom parobrod „Mermejd".
Među preminulima nalazio se i Rodžer Čarls Tičborn, en
gleski vojnik odrastao u Francuskoj, prvenac jedne od
glavnih katoličkih porodica u Engleskoj. Izgleda nevero-
vatno, ali smrt tog pofrancuženog mladića, koji je govo
rio engleski sa najfinijim pariškim akcentom i budio onu
neponovljivu zlobu koju izazivaju samo inteligencija,
francuska uglađenost i pedanterija, bila je dalekosežan do-
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
gađaj u Ortonovoj sudbini, mada on Tičborna nikada nije video. Lejdi Tičborn, užasnuta Rodžerova majka, odbila je da poveruje u njegovu smrt i objavila je neutešne oglase u najtiražnijim novinama. Jedan od tih oglasa do-speo je u meke pogrebne ruke crnog Bogla, koji je smislio genijalan plan.
VRLINE NEJEDNAKOSTI
Tičborn je bio vitak, uzdržan gospodin oštrih crta lica, tamnoput, crne i ravne kose, živih očiju i reči precizne do te mere da gotovo vređa; Orton je bio naprašiti prostak, obimnog trbuha, beskrajno neodređenih crta lica, ten mu je bio nekako pegav, imao je kovrdžavu smeđu kosu, pospane oči, a govorio je nesuvislo i odsutno. Bogl je smislio da Orton mora da se ukrca na prvi parobrod za Evropu i da zadovolji nade Lejdi Tičborn, izjavljujući da je njen sin. Plan je bio bezumno domišljat. Potražiću jednostavan primer. Daje 1914. neka varalica naumila da se predstavi kao nemački car, prvo što bi falsifikovao bili bi uzdignuti brkovi, oduzeta ruka, stroge veđe, sivi ogrtač, ugledne odlikovane grudi i visoki šlem. Bogl je bio još pronicljiviji: predstavio bijednog čosavog kajzera, bez vojnih atributa i
32
Neverovatna varalica Tom Kastro
33
časnih orlova i sa nesumnjivo zdravom levom rukom. Nije nam potrebna metafora; znamo da je predstavio jednog dežmekastog Tičborna, sa ljubaznim osmehom imbecila, smeđom kosom i nepopravljivim neznanjem francuskog jezika. Bogl je znao da je nemoguće naći savršenu kopiju željenog Rodžera Čarlsa Tičborna. Znao je, takođe, da će sve postignute sličnosti samo podvući neke neizbežne razlike. Odustao je stoga od bilo kakve sličnosti. Naslutio je da će neizmerna nepriličnost te pretenzije biti ubedljiv dokaz da nije reč o prevari, jer jedna prevara nikada ne bi tako očigledno pokazivala one crte koje najlakše ubede. Ne treba zaboraviti ni na svemoćnu saradnju vremena: četrnaest godina južne hemisfere i poigravanja sudbine mogu da promene čoveka.
Drugi suštinski razlog: ponovljeni i nerazumni oglasi Lejdi Tičborn pokazivali su njenu potpunu ubeđenost da Rodžer Čarls nije mrtav i njenu volju da ga prepozna.
SUSRET
Tom Kastro, uvek uslužan, pisao je Lejdi Tičborn.
Kako bi dokazao svoj identitet, pozvao se na verodosto-
jan dokaz dva mladeža na levoj sisi i na onaj događaj iz
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
svog detinjstva, tako žalostan, ali istovremeno tako nezaboravan, kad gaje napao roj pčela. Saopštenje je bilo kratko, i kao i Tom Kastro i Bogl, bilo je lišeno pravopisnih skrupula. U veličanstvenoj samoći jednog pariškog hotela dama ga je uz suze radosnice čitala bezbroj puta i za nekoliko dana pronašla sećanja koja je njen sin tražio.
Rodžer Čarls Tičborn se 16. januara 1867. pojavio u tom hotelu. Ispred njega je išao njegov učtivi sluga Ebe-nezer Bogl. U tom zimskom danu bilo je mnogo sunca; umorne oči Lejdi Tičborn bile su zastrte velom plača. Crnac je širom otvorio prozore. Svetlost je poslužila kao maska: majka je prepoznala bludnog sina i ponudila mu svoj zagrljaj. Sada kad gaje uistinu imala, mogla je i bez dnevnika i bez pisama koje joj je poslao iz Brazila, pukih obožavanih odblesaka kojima se hranila u samoći četrnaest žalosnih godina. Ponosno mu ih je vratila: nijedno nije nedostajalo.
Bogl se krajnje diskretno osmehnuo: spokojni duh Rodžera Carlsa već je imao čime da se osvedoči.
34
Neverovatna varalica Tom Kastro
AD MAJOREM DEI GLORIAM
To srećno prepoznavanje - koje kao da sledi tradiciju klasičnih tragedija - trebalo je da kruniše ovu priču osiguranom ili bar verovatnom trostrukom serćom: sercom prave majke, serćom apokrifnog i krotkog sina i serćom zaverenika nagrađenog čudesnom apoteozom svog dela. Sudbina (takvo je ime koje dajemo beskrajnoj neprekidnoj operaciji hiljada izukrštanih slučajeva) nije tako presudila: Lejdi Tičborn je umrla 1870. i rođaci su poveli parnicu protiv Artura Ortona zbog uzurpacije porodičnog stanja. Lišeni suza i samoće, ali ne i gramzivosti, nikada nisu poverovali u gojaznog i gotovo nepismenog bludnog sina koji je tako, u nevreme, vaskrsao iz Australije. Orton je imao podršku bezbrojnih poverilaca koji su resili da on jeste Tičborn kako bi mogao da im plati.
Isto tako je mogao da računa na prijateljstvo porodičnog advokata Edvarda Hopkinsa kao i antikvara Fran-sisa Dž. Bejgenta. Uprkos svemu to nije bilo dovoljno. Bogl je mislio da je za pobedu bila neophodna podrška javnog mnjenja. Zatražio je cilindar i pristojan kišobran i otišao da potraži inspiraciju na otmenim londonskim ulicama. Bio je sumrak; Bogl je lutao sve dok se mesec
35
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
boje meda nije udvostručio u pravougaonoj vodi fontana. Bog mu se javio. Bogl pozva fijaker i doveze se do stana antikvara Bejgenta. Ovaj je poslao Tajmsu jedno dugačko pismo koje je tvrdilo da je navodni Tičborn bezočna varalica. Potpisao gaje otac Gudron, iz Isusov-skog Društva. Usledile su mu druge jednako papističke optužbe. Rezultat se nije dugo čekao: dobri ljudi su naslućivali da je ser Rodžer Čarls meta gnusne jezuitske zavere.
FIJAKER
Sto devedeset dana je trajao proces. Oko sto sve-doka je potvrdilo da optuženi jeste Tičborn - među njima četiri druga po oružju iz šestog dragonskog puka. Njegove pristalice nisu prestajale da ponavljaju da on nije varalica, jer bi, da jeste, pokušao da falsifikuje mla-dićke portrete svog modela. Osim toga, Lejdi Tičborn ga je prepoznala, a zna se da se majka nikad ne vara. Sve je išlo dobro ili više - manje dobro sve dok se pred sudom nije pojavila kao svedok jedna bivša Ortonova draga. Bogl se nije uznemirio zbog ovog perfidnog poteza „rodbine"; zatražio je šešir i kišobran i otišao da
36
Neverovatna varalica Tom Kastro
37
moli za treće nadahnuće na otmenim londonskim ulica
ma. Nikada nećemo saznati da li ga je našao. Nešto pre
nego što je stigao do Primrouz Hila sustiglo ga je stra
šno vozilo koje gaje svih tih godina progonilo. Bogl ga
je ugledao, vrisnuo je, ali nije bilo spasa. Silovito je od
bačen na kaldrmu. Uskovitlana konjska kopita razbila
su mu lobanju.
SABLAST
Tom Kastro bio je Tičbornov duh, ali jadni duh u
koji se uselio Boglov um. Kada su mu rekli da je ovaj stra
dao, bio je skrhan. Nastavio je da laže, ali sa nevelikim
žarom i besmislenim protivrečnostima. Bilo je lako na
slutiti kraj.
Artur Orton (alijas) Tom Kastro osuđen je 27. feb
ruara 1874. na četrnaest godina prinudnog rada. U zatvo
ru su ga zavoleli; to mu je bio posao. Primerno ponašanje
donelo mu je smanjenje kazne za četiri godine. Kada je
došao kraj ovom poslednjem - zatvorskom - gostoprim
stvu, obišao je sela i gradove Ujedinjenog Kraljevstva dr
žeći male govore u kojima se proglašavao nevinim ili je
potvrđivao svoju krivicu. Njegova skromnost i žudnja da
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
se dopadne bili su toliko postojani da je mnogih noći počinjao odbranom, a završavao priznanjem, uvek u službi raspoloženja publike.
Umro je 2. aprila 1898. godine.
3<S
Udovica Čing, gusarka
UDOVICA ČING, GUSARKA
Postoji opasnost da reč gusarke probudi pomalo neprijatno sećanje: na jednu već izbledelu zarzuelu10, sa teorijama očigledno kućnih pomoćnica koje su u koreografijama glumile gusarke na morima od upadljivog kartona. Pa ipak, gusarke su postojale: žene vične mornarskom poslu, upravljanju divljim posadama, proganjanju i pljačkama velikih brodova. Jedna od njih bila je Meri Rid, koja je jednom izjavila da gusarska profesija nije za svakoga i da je, da bi se dostojno obavljala, potrebno biti hrabar čovek kao ona. U grubim počecima njene karijere, dok još nije bila kapetan, jednog od njenih ljubavnika uvredio je neki siledžija s broda. Meri ga je izazvala na dvoboj i borila se protiv njega sa obe ruke, po starom običaju sa ostrva Karip-skog mora: nesigurna kubura u levoj ruci i verna sablja u desnoj. Kubura je promašila, ali mač se dobro po-neo... Negde oko 1720. opasnu karijeru Meri Rid pre-
1,1 zarzuelu - vrsta španske operete (Prim.prev.)
39
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
kinula su španska vešala u Santjagu de la Vegi (Jamajka).
Druga gusarka na tim morima bila je En Boni, jedna blistava Irkinja, visokih grudi i vatrene kose, koja je u napadu na brodove mnogo puta svoje telo izložila opasnosti. Bila je sa Meri Rid drug po oružju, a na kraju i po omči. I njen ljubavnik, kapetan Džon Rakam, imao je svoj klizajući čvor u istoj predstavi. En je prezrivo izrekla ovu grubu varijantu Ajšinog prekora Boabdilu: „Da si se borio kao čovek, ne bi te obesili kao psa"11.
Srecnija i dugovečnija bila je gusarka koja je operi-sala u vodama Azije, od Žutog Mora do reka na granici Anama. Pričam o prekaljenoj Čingovoj udovici.
GODINE UČENJA
Negde oko 1797. akcionari mnogih gusarskih eska-dri tog mora osnovali su konzorcijum i za admirala izabrali izvesnog Cinga, pravednog i iskušanog čoveka. On je bio toliko strog i primeran u pljačkanju obala da su užasnuti stanovnici darovima i suzama molili za carsku po-
" Ajšin prekor Boabdilu - Boabdil je poslednji mavarski kralj Granadę (Muhamed XI) kome je majka Ajša, navodno, izrekla ovaj prekor zato što je predao Granadu katoličkim kraljevima 1492. (Prim, prev.)
40
Udovica Čing, gusarka
moć. Njihov žalostivi zahtev nije ostao neuslišen: dobili
su naređenje da spale svoja sela, da zaborave na svoje ri
barske poslove, da se presele na kontinent i nauče nepo
znatu nauku zvanu poljoprivreda. Tako su i učinili, te su
osujećeni napadači zatekli samo puste obale. Morali su,
usled toga, da se posvete napadima na brodove: otimači
ni još štetnijoj od prethodne, jer je ozbiljno ometala trgo
vinu. Carska vlada nije oklevala i bivšim ribarima je
naredila da napuste plug i jaram i da se vrate veslima i
mrežama. Verni starom strahu, ovi su se pobunili i vlasti
se odlučiše na nešto drugo: da admirala Činga imenuju
za šefa Carskih Štala. Ovaj se spremao da prihvati mito.
Akcionari su to na vreme saznali i njihovo vrlo gnušanje
ispoljilo se u tanjim otrovanih gusenica, skuvanih sa pi-
rinčem. Poslastica je bila fatalna: bivši admiral i novi šef
Carskih Štala predao je svoju dušu božanstvima mora. Iz
bezumljena od dvostruke izdaje, udovica je okupila gusa
re, razotkrila im taj zamršeni slučaj i pozvala ih da odbiju
varljivu milosr Cara kao i nezahvalnu službu kod akcio-
nara sa trovačkim sklonostima. Predložila im je da napa
daju za svoj račun i da izaberu novog admirala. Izabrali
su nju. Bila je jedna kvrgava žena, pospanih očiju i os-
meha sa trulim zubima. Crna i masna kosa blistala je vi
še od očiju.
41
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
Po njenim mirnim naređenjima brodovi su se otisnuli u opasnost i na pučinu.
KOMANDA
Usledilo je trinaest godina sistematskih pustolovina. Flotu je činilo šest cskadrila pod zastavama različitih boja: crvenom, žutom, zelenom, crnom, ljubičastom i boje zmije sa kapetanovog broda. Šefovi su se zvali Ptica i Kamen, Kazna jutarnje vode, Dragulj posade, Talas sa mnogo riba i Visoko sunce. Pravilnik koji je sastavila lično udovica Cing bio je neumoljivo strog i njegov pravičan i lakonski stil lišen uvelog retoričkog cveća koje da je gotovo smešnu veličanstvenost kineskom zvaničnom maniru, čijih čemo nekoliko strašnih primera kasnije navesti. Prepisujem neke članove pravilnika:
,,Sva dobra prebačena sa neprijateljskih brodova
odložiće se u skladište i tamo će se popisati. Petina ono
ga što je doneo svaki gusar kasnije će mu biti uručena;
ostatak će se čuvati u skladištu. Prekršaj ove odredbe do
nosi smrt.
42
Udovica Čing. gusarka
12 fantan - kineska hazardna igra (Prim, prev.)
43
„Kazna za gusara koji napusti svoje mesto bez po
sebne dozvole biće javno bušenje njegovih ušiju. Pona
vljanje ovog prekršaja donosi smrt.
„Trgovina ženama, otetim u naseljima, zabranjena
je na palubi; moraće da se ograniči na spremište i nikad
bez dozvole nadležnog oficira. Prekršaj ove odredbe do
nosi smrt."
Informacije dobijene od zatvorenika uveravaju da
se obrok ovih gusara sastojao uglavnom od dvopeka, de
belih tovljenih pacova i kuvanog pirinča i da su u danima
bitaka, obično, mešali barut sa alkoholom. Obeležene kar
te i kockice, čaša i pravougaonik fantana12, vidovita lula
sa opijumom i lampion gutali su sate. Omiljeno oružje su
bile dve sablje koje se istovremeno koriste. Pre napada bi
prskali jagodice i telo nekim rastvorom od belog luka - si
gurnom amajlijom protiv artiljerije.
Posada je putovala sa svojim ženama, a kapetan sa
svojim haremom od pet-šest žena, koji se, obično, obna
vljao pobedama.
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
PRIČA KIJA-KING, MLADI CAR
Sredinom 1809. objavljenje carski proglas čiji prvi i poslednji deo prenosim. Mnogi su kritikovali njegov stil:
„Bedni i štetni ljudi, ljudi koji gaze hleb, ljudi koji
se oglušuju o poziv skupljača poreza i siročadi, ljudi u či
jem se rublju nalaze feniks i zmaj, ljudi koji poriču istinu
odštampanih knjiga, ljudi koji dopuštaju da im liju suze
dok gledaju u Sever, narušavaju sreću naših reka i negda
šnju pouzdanost naših mora. U oštećenim i lomnim bro
dovima noću i danju se suočavaju sa olujom. Njihov cilj
nije dobronameran: oni nisu niti su ikada bili pravi prija
telji moreplovca. Daleko od toga da mu pruže pomoć, svi
repo ga napadaju i vode ga u propast, sakatost ili u smrt.
Tako ruše prirodne zakone Univerzuma, te se reke izliva-
ju, obale se plave, sinovi se okreću protiv očeva i načela
vlažnosti i suše se menjaju...
„...Usled toga ti poveravam kaznu, Admirale Kvo-
Lang. Ne prepuštaj zaboravu da je milost carska odlika i
da je pokušaj podređenog da je preuzme znak umišljeno-
sti. Budi okrutan, budi pravedan, budi slušan, budipobe-
donosan".
44
Udovica Čing, gusarka
Usputni osvrt na oštećene brodove bio je, naravno, netačan. Cilj mu je bio da ulije hrabrost Kvo-Langovoj ekspediciji. Devedeset dana kasnije snage udovice Čing sukobile su se sa snagama Centralnog Carstva. Gotovo hiljadu brodova borilo se od jutra do mraka. Akciju je pratio mešani hor zvona, doboša, topova, kletvi, gongova i proročanstava. Snage Carstva bile su uništene. Nije bilo prilike ni za zabranjeni oproštaj ni za preporučenu okrutnost. Kvo-Lang je izvršio obred koji naši potučeni generali rađe izostavljaju: samoubistvo.
UŽASNUTE OBALE
Onda je šesto ratnih džunki i četrdeset hiljada pobe-donosnih gusara ohole udovice stiglo do ušća Sikjanga, sejući na sve strane požare, užasne proslave i siročad. Čitava sela su sravnjena sa zemljom. Samo u jednom od njih broj zarobljenih premašio je hiljadu. Sto dvadeset žena koje su potražile nesigurno utočište u trsci i pirinčanim poljima izdao je nezadrživi plač jednog deteta, a potom su prodate u Makauu. Iako daleke, jadne suze i žalost tog pustošenja stigle su kao vest do Kija-Kinga, Nebeskog Sina. Neki istoričari smatraju da su ga zabolele manje nego
45
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
katastrofa njegove kaznene ekspedicije. Izvesno je, međutim, da je organizovao drugu, sa strašnim zastavama, mornarima, vojnicima, zalihama municije i namirnica, vračevima i astrolozima. Komanda je ovoga puta zapala Tinga-Kveja. To teško mnoštvo brodova stiglo je do delte Sikjanga i zatvorilo prolaz gusarskoj eskadri. Udovica se pripremila za bitku. Znala je da će biti teška, vrlo teška, gotovo očajnička; od tolikih noči i mescci pljačke i dokolice njeni ljudi su omlitaveli. Bitka nikako nije počinjala. Sunce se bez žurbe dizalo i spuštalo na uzdrhtalu trsku. Ljudi i oružje su bdeli. Podneva su bila moćnija, sjeste beskrajne.
ZMAJ I LISICA
Pa ipak, visoka lenja jata lakih zmajeva pomaljala su
se svake večeri sa brodova carske eskadrę i meko se spu
štala na vodu i na neprijateljske palube. To su bili vazdu-
šasti objekti od papira i trske, u obliku komete, i njihova
srebrnasta ili crvena površina ponavljala je identična slo
va. Udovica je sa teskobom proučavala te redovne mete
ore i na njima pročitala sporu i zbrkanu basnu o zmaju
koji je uvek štitio lisicu uprkos njenoj dugotrajnoj neza-
46
Udovica Čing, gusarka
47
hvalnosti i neprestanim zlodelima. Mesec na nebu se istanjio, a figure od papira i trske donosile su svako veče istu priču sa gotovo neprimetnim varijacijama. Udovica je, snuždena, razmišljala. Kada se mesec na nebu i crvenkastoj vodi popunio, priča kao da je dotakla svoj kraj. Niko nije mogao da predvidi da li će se beskrajni oproštaj ili beskrajna kazna obrušiti na lisicu, ali neumitni kraj se približavao. Udovica je shvatila. Bacila je svoja dva mača u reku, kleknula u čamac i naredila da je odvedu do broda carske komande.
Bio je sumrak: nebo je bilo puno zmajeva, ovoga puta žutih. Udovica je mrmljala rečenicu kada se popela na brod:"Lisica traži zmajevo krilo".
APOTEOZA
Hroničari kažu da je lisica dobila oproštaj i da je svoju sporu starost posvetila krijumčarenju opijuma. Prestala je da bude Udovica: uzela je ime čiji je prevod Sjaj istinske pouke.
„Od tog dana (piše jedan istoričar) brodovima se
vratio mir. Četiri mora i bezbrojne reke postali su sigurni
i srećni putevi.
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
Ratari su mogli da prodaju mačeve i da kupe volo
ve za oranje svojih njiva. Prineli su žrtve, očitali molitve
na vrhovima planina, a preko dana su se radovalipevaju-
ći iza paravana."
48
Isporučilac zločina Monk Istman
ISPORUCILAC ZLOČINA MONK ISTMAN
ONI IZ OVE AMERIKE
Jasno odslikani na podlozi nebesko-plavih zidova ili visokog neba, umetnuti u ozbiljnu crnu odecu, dva kompadrita13 plešu u ženskim cipelama jedan vrlo ozbiljan ples, ples jednakih noževa, sve dok sa jednog uha ne spadne karanfil, jer je nož ušao u čoveka, što njegovom horizontalnom smrću okončava ples bez muzike. Drugi rezignirano namešta šešir i posvećuje svoju starost prepričavanju tog toliko čistog dvoboja. To je podrobna i potpuna priča o našim zlikovcima. Ona o njujorškim kavgadžijama je mnogo vrtoglavija i nezgrapni] a.
n kompadrito - vidi fusnotu 1. (Prim, prev.)
49
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
50
ONI IZ DRUGE
Priča o njujorškim bandama (koju je 1928. Herbert Asberi ispričao u jednom finom izdanju od četiristo strana u osminskom formatu, sadrži pometnju i okrutnost varvarskih kosmogonija i mnogo njihove beskrajne ne-prikladnosti: podrume starih pivara, adaptirane u sirotinjska crnačka konačišta, rahitični trospratni Njujork, bande razbojnika kao što su Močvarni anđeli (Swamp Angels) koji su harali po lavirintima kloaka, bande razbojnika kao Daybreak Boys (Momci svitanja) koji su re-grutovali napredne ubice od deset i jedanaest godina, usamljene i bezočne divove kao što su Grozni cilindraši (Plug Uglies) koji su izazivali neverovatan smeh bližnjih svojim čvrstim cilindrima ispunjenim vunom i širokim krajevima košulja koji su lepršali na vetru predgrađa, ali sa batinom u desnoj ruci i dugim pištoljem; bande razbojnika kao što su Mrtvi zečevi (Dead Rabbits) koji su išli u bitku pod stegom mrtvog zeca na štapu; ljudi kao Džon Dolan zvani Dendi, poznat po nauljenoj kovrdži na čelu, po štapovima sa glavom majmuna i po finoj bakrenoj spravici koju bi navlačio na palac da izbije oči protivniku; ljudi kao Kit Barns, koji je mogao da iz prve odgrize glavu živom pacovu; ljudi kao Slepi Deni La-
Isporučilac zločina Monk Istman
jons, plavi momak neizmernih mrtvih očiju, svodnik tri prostitutke koje su za njega ponosno hodale ulicama; nizovi kuća sa crvenim fenjerom kao one koje je vodilo sedam sestara iz Nove Engleske, koje su novac zarađen na Badnje veče izdvajale u dobrotvorne svrhe; borilišta iz-gladnelih pacova i pasa, kineske kockarnice, žene kao višestruka udovica Crvena Nora, koju su volele i o nju se otimale sve vođe bande Gophers; žene kao Golubica Lizi, koja se zavila u crno kada su pogubili Denija La-jonsa, a umrla je tako što ju je zaklala Nežna Megi osporavajući joj staru strast mrtvog i slepog čoveka; pobune nalik na onu koja se odigrala jedne divlje nedelje 1863. kada su zapalili sto zgrada i umalo zaposeli grad; ulične bitke u kojima se čovek gubio kao u moru jer su ga gazili do smrti; kradljivci i trovači konja kao Crnja Joske14 -pletu ovu haotičnu priču. Njen najpoznatiji junak je Ed-vard Dilejni, alijas Vilijem Dilejni, alijas Džozef Mervin, alijas Džozef Moris, alijas Monk Istman, vođa hiljadu dve-sta ljudi.
14 nadimke iz ovog pasusa - Slepi, Crvena, Golubica, Nežna i Crnja, Borhes je napisao na engleskom (Prim, prev.)
51
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
JUNAK
Taj niz trikova (mučnih kao igra sa maskama gde se ne zna ko je ko) izostavlja njegovo pravo ime - ukoliko se usudimo na pomisao da na svetu tako nešto postoji. Izve-sno je da u Matičnoj knjizi rođenih Vilijamsburga, u Bru-klinu, stoji ime Edvard Osterman, kasnije amerikanizovano u Istman. Začudo, ovaj plahoviti zlikovac bio je Jevrejin. Bio je sin vlasnika jednog od onih restorana koji nude ko-šer hranu, gde muškarci sa rabinskim bradama bez opasnosti mogu da jedu meso teladi zaklane po propisima, tri puta oprano i bez krvi. Sa devetnaest godina, negde oko 1892. godine, uz očevu pomoć, otvorio je prodavnicu ptica. Strast da posmatra životinje, njihove male odluke i njihovu nedokučivu nevinost, pratila gaje do samog kraja. U kasnijim blistavim epohama kada je sa prezirom odbijao cigare od pegavih sachems, glavešina Tamanija15 ili kada je odlazio u najbolje javne kuće u onim prvim automobilima nalik na vanbračno dete gondole, otvorio je drugu, lažnu radnju sa sto finih mačaka i više od četiristo golubova - ko-
15 Društvo Tamani (Tammany Society) (ili po njihovoj zgradi - Tamani Hol) je organizacija Demokratske stranke koja je dominirala Njujorkom od tridesetih godina 19. veka do tridesetih godina 20. veka i bila poznata po izbornim aferama. Umesto reči „glavešine", Borhes ovde koristi termin „sachems", prvobitno naziv za indijanskog poglavicu, koji je potom označavao lidere Tamani Hola. (Prim, prev.)
52
Isporučilac zločina Monk Istman
53
je nije prodavao bilo kome. Voleo ih je sve ponaosob i često je šetao po kraju sa nekom srećnom mačkom na ruci, a druge su ga čežnjivo pratile.
Bio je neugledan i monumentalan čovek. Imao je kratak vrat kao bik, nepobedive grudi, svađalačke i duge ruke, polomljeni nos, lice, iako izbrazdano ožiljcima, manje upečatljivo od tela, krive noge kao kod jahača ili mornara. Mogao je bez košulje, pa i bez sakoa, ali ne bez kusastog šeširića na kiklopskoj glavi. Ljudi čuvaju seća-nje na njega. U fizičkom pogledu, tipični filmski revol-veraš je njegova loša imitacija, a ne imitacija bespolnog i mlohavog Kaponea. Kažu da su Volhajmu dali posao u Holivudu jer su njegove crte lica veoma podsećale na kukavnog Monka Istmana... Odlazio bi u obilazak svog razbojničkog carstva sa golubom plavog perja na ramenu, kao bik sa ptičicom na leđima.
Negde oko 1894. godine u Njujorku je bilo mnogo dvorana za ples. Istman je u jednoj od njih bio zadužen za održavanje reda. Legenda kaže da vlasnik nije hteo da ga primi i da je Monk pokazao svoje sposobnosti načisto rasturivši dva džina koji su taj posao smatrali svojim. Obavljao gaje do 1899. opasan i sam.
Svaki put kada bi smirio nekog kavgadžiju, napravio bi nožem rez na strašnoj batini. Jedne noći mu je pa-
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
žnju privukla neka sjajna ćela pognuta nad kriglom piva; jednim udarcem ju je onesvestio. „Nedostajao mi je jedan rez do pedeset!", uzviknuo je potom.
KOMANDA
Od 1899. Istman nije bio samo čuven. Bio je izborni poverenik jedne važne zone i skupljao je značajne priloge od kuća sa crvenim fenjerom, kockarnica, od uličarki i lopova tog prljavog feuda. Odbori su se, isto kao i pojedinci, sa njim savetovali kada bi organizovali mračne radnje. Honorari su mu bili ovakvi: 15 dolara otkinuto uvo, 19 polomljena noga, 25 metak u nogu, 25 ubod, 100 kompletan posao. Da ne iziđe iz forme, Istman je ponekad lično izvršavao zadatak.
Pitanje granica (osetljivo i neprijatno kao i druga koja odlaže međunarodno pravo) suočilo ga je sa Polom Kelijem, čuvenim vođom druge bande. Hici i okršaji patrola postavili su granicu. Istman ju je jednog jutra prešao i napala su ga petorica. Svojim munjevitim majmunskim rukama i pendrekom oborio je trojicu, ali su mu ispalili dva metka u stomak i ostavili ga misleći da je mrtav. Istman je vrelu ranu stegao palcem i kažiprstom i pijanim
54
Isporučilac zločina Monk Istman
55
korakom krenuo u bolnicu. Život, visoka temperatura i smrt otimali su se o njega nekoliko nedelja, ali njegove usne se nisu srozale do izdaje. Kada je izišao, rat je bio ne-izbežan i rasplamsavao se u stalnim pucnjavama sve do devetnaestog avgusta devetsto treće.
RPVINGTONSKA BITKA
Jedno sto heroja, tek neznatno drukčijih od fotografija koje sigurno blede u dosijeima, jedno sto heroja ispo-šćenih duvanskim dimom i alkoholom, jedno sto heroja u slamnatim šeširima sa trakama u boji, jedno sto heroja koji više ili manje pate od sramnih bolesti, od karijesa, od bolesti disajnih organa ili od bubrega, jedno sto heroja isto toliko beznačajnih ili sjajnih kao oni iz Troje ili Hunina, bili su protagonisti ovog crnog oružanog sukoba u senci lukova železničkog mosta. Razlog je bio namet koji su Kelijevi revolveraši tražili od vlasnika jedne kockarnice, ortaka Monka Istmana. Jedan od revolveraša je poginuo i pucnjava koja je usledila narasla je do bitke bezbroj revolvera. Iza zaklona od visokih stubova ljudi obrijanih brada ćutke su pucali i bili su središte jednog užasnog horizonta iznajmljenih kola krcatih nestrpljivim pojačanjem
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
sa „kolt"- artiljerijom u šakama. Šta su osetili protagonisti te bitke? Prvo (mislim) surovo uverenje da će ih nerazumna grmljavina stotinu revolvera odmah istrebiti; drugo (mislim) ne manje pogrešna sigurnost da su, ako ih nije oborila prva vatra - neranjivi. Izvesno je da su se tukli sa žarom, pod okriljem gvožđa i noći. Dva puta se umešala policija i dva puta su je odbili. Sa prvim zracima zore borba je zamrla, kao da je bila sramna ili sablasna. Ispod velikih lukova gvozdene konstrukcije ostalo je sedam teško ranjenih, četiri leša i jedan mrtav golub.
KRAH
Lokalni političari u čijoj je službi bio Monk Istman uvek su javno poricali postojanje tih bandi ili su objašnjavali da je reč o običnim rekreativnim klubovima. Nepromišljena bitka u Rivingtonu ih je uzbunila. Pozvali su dvojicu vođa da im saopšte kako je primirje neophodno. Keli je (znajući dobro da su političari sposobniji od svih „kolt" revolvera da ometu policijsku akciju) odmah pristao; Istman je (sa ohološću svog velikog grubog tela) žud-no hteo još pucanja i još okršaja. Prvo je odbijao i morali su da mu zaprete zatvorom. Na kraju su se dva čuvena zli-
56
Isporučilac zločina Monk Istman
ISTMAN PROTIV NEMAČKE
Kada je Monk, još zbunjen, izišao iz Sing-Singa, hi
ljadu dvesta gangstera iz njegove bande raspršilo se na
sve strane. Nije mogao da ih okupi i pomirio se činjeni
com da radi za svoj račun. Osmog septembra 1917. naru
šio je javni red. Devetog je resio da učestvuje u drugom
neredu i prijavio se u pešadijski puk.
Znamo razne detalje iz njegovog vojevanja. Znamo
da se žučno usprotivio držanju zatvorenika i da je jednom
57
kovca sastala u jednoj kafani, svako sa cigarom u ustima, s desnom rukom na revolveru, a oko njih mnoštvo gangstera koji ih čuvaju. Došli su do vrlo američkog zaključka: poveriti sukob jednom boks-meču. Keli je bio veoma vest bokser. Meč je održan u jednom magacinu i bio je krajnje sulud. Videlo ga je sto četrdeset gledalaca, uključujući „kompadrese" sa naherenim šeširima i žene sa krhkim monumentalnim frizurama. Trajao je dva sata i završio se potpunom iscrpljenošću. Nedelju dana kasnije rasplamsala se pucnjava. Monk je po ko zna koji put uhapšen. Zaštitnici su sa olakšanjem prestali da misle na njega; sudija mu je, sasvim ispravno, predvideo deset godina zatvora.
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
(samo kundakom puške) sprečio tu žalosnu praksu. Znamo da je uspeo da pobegne iz bolnice i da se vrati u rovove. Znamo da se istakao u borbama kod Monfokona. Znamo da je posle govorio da su mnoge igranke u Bove-riju bile opasnije od evropskog rata.
TAJANSTVEN, LOGIČAN KRAJ
Dvadeset petog decembra 1920. telo Monka Istma-na osvanulo je u jednoj od glavnih njujorških ulica. Dobio je pet metaka. Kao srecna neznalica po pitanju smrti, jedan najobičniji mačak je pomalo zbunjeno kružio oko njega.
58
Nekoristoljubivi ubica Bil Harigan
NEKORISTOLJUBIVI UBICA BIL HARIGAN
Slika predela Arizonę, pre bilo koje druge slike: sli
ka predela Arizonę i Novog Meksika, predela sa značaj
nom podlogom zlata i srebra, vrtoglavih i prozračnih
predela, predela monumentalne visoravni i istančanih bo
ja, predela sa belim sjajem kostura koji su očerupale pti
ce. Na tim predelima druga slika - slika Bilija Kida:
jahača sraslog sa konjem, mladica oštrih hitaca koji za-
glušuju pustinju, odašiljača nevidljivih metaka koji ubija
ju na daljini, kao magija.
Pustinja prošarana metalima, jalova i blistava. Go
tovo dečak koji je, u trenutku smrti, u dvadeset prvoj go
dini, ljudskoj pravdi dugovao smrt dvadeset jednog čoveka
- „ne računajući Meksikance".
59
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
U STANJU LARVE
Negde oko 1859. čovek koji će na užas i divljenje biti Bili Kid, rodio se u jednoj podzemnoj njujorškoj jazbini. Kažu da ga je porodila umorna irska utroba, ali je porastao među crncima. U tom haosu smrada i kovrdža uživao je prednost koju su mu davale pege i riđa kosa. Dičio se time stoje beo. Bio je rahitičan, divalj i podao. Kada je imao dvanaest godina, bio je član bande Swamp Angels (Močvarni anđeli), božanstava koja su operisala po kloakama. U noćima sa mirisom spaljene magle pomaljali bi se iz tog smradnog lavirinta, sledili bi put nekog nemačkog mornara, obarali bi ga jednim udarcem po glavi, pljačkali ga do gole kože, a potom bi se vraćali u đu-brište. Vođa im je bio sedi crnac Gas Hauzer Džonas, poznat i kao trovač konja.
Ponekad bi iz potkrovlja neke pogrbljene kuće blizu vode neka žena prosipala na glavu prolaznika kofu pepela. Čovek bi se otresao i gušio. Močvarni anđeli bi se obrušili na njega, odvukli ga kroz otvor nekog podruma i pljačkali.
Takve su bile šegrtske godine Bilija Harigana, budućeg Bilija Kida. Nije potcenjivao pozorišna dela; voleo je (možda bez ikakvog predosećaja da su to simboli i slovo sudbine) da gleda kaubojske melodrame.
60
Nekoristoljubivi ubica Bil Harigan
61
GO WEST!
Ako su u prepučenim pozorištima Boverija (čiji su posetioci na najmanje zakašnjenje zavese uzvikivali ,,Di-žite krpu!") te melodrame obilovale jahačima i mecima, najjednostavniji razlog za to je što je Amerikance tada privlačio Zapad. Iza zapadnog horizonta je bilo zlato Neva-de i Kalifornije. Iza zapadnog horizonta je bila sekira koja obara kedrove, ogromna vavilonska njuška bizona, cilindar i prepučena postelja Brigama Janga16, obredi i bes crvenog čoveka, čist pustinjski vazduh, divlja prerija, suštinska zemlja od čije blizine srce zakuca brže kao od blizine mora. Zapad je pozivao. Jedan neprestani ujednačeni žamor je prožimao te godine: žamor hiljada Amerikanaca koji su zauzimali Zapad. U tom nadiranju, negde oko 1872. uvek sklupčan kao zvečarka, bio je i Bil Harigan u bekstvu od pravougaone ćelije.
UNIŠTAVANJE JEDNOG MEKSIKANCA
Istorija (koja se kao neki filmski režiser služi nepovezanim slikama) sada predlaže sliku jedne opasne krčme
, 6 Brigam Jang (1801-1877) - lider Mormona. (Prim, prev.)
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
koja se nalazi u svemoćnoj pustinji, kao na pučini. Vreme: jedna neprijatna noć 1873; tačno mesto: Ljano Estakado (Novi Meksiko). Zemlja je gotovo neprirodno glatka, ali nebo sa neravnomernim oblacima, sa procepima od oluje i meseca, puno je napuklih bunara i planina. Na zemlji, kravlja lobanja, zavijanje i oči kojota u senci, fini konji i izduženo svetio krčme. Unutra, nalakćeni na jedini šank, umorni i krupni ljudi piju ratoborni alkohol i razmeću se velikim srebrnjacima sa zmijom i orlom. Jedan pijanac ravnodušno peva. Neki pričaju na jeziku u kojem se stalno čuje slovo ,,s"; to mora da je španski, jer one koji ga govore preziru. Bil Harigan, riđi pacov iz udžerice nalazi se među onima što piju. Iskapio je par rakija i razmišlja da naruči još jednu, možda zato što više nema ni centa. Ubijaju ga u pojam ljudi iz te pustinje. Smatra da su strašni, nagli, srećni, nepodnošljivo mudri sa divljom stokom i visokim konjima. Odjednom vlada potpuna tišina koju ignoriše samo besmisleni glas pijanca. Ušao je neki Meksikanac, grmalj sa licem stare Indijanke. Dominiraju ogroman šešir i dva pištolja na bokovima. Na tvrdom engleskom želi dobro ve-če svim protuvama od gringosa koji piju. Niko ne prihvata izazov. Bil pita ko je to i bojažljivo mu došaptavaju da je Dago - Dijego - Belisario Viljagran iz Čiuaue. Odmah zatim odjekuje prasak. Zaklonjen zidom visokih ljudi Bil je
62
Nekoristoljubivi ubica Bil Harigan
63
pucao na uljeza. Iz Viljagranove ruke pada čaša; zatim ceo čovek. Čoveku nije potreban drugi metak. Ne udostojivši se ni da pogleda raskošnog mrtvaca, Bil nastavlja razgovor. „Ma nemoj?", kaže17. „E, a ja sam Bil Harigan iz Nju-jorka". Pijanac i dalje peva, tako beznačajan.
Već se naslućuje apoteoza. Bil se rukuje i prihvata laskanja, klicanja i viskije. Neko primećuje da na njegovom revolveru nema oznaka i predlaže mu da ureze jednu za Viljagranovu smrt. Bili Kid zadržava nož tog nekog, ali kaže da „ne vredi beležiti Meksikance". To, kanda, nije dovoljno. Bil te noći prostire ćebe pored leša i razmetljivo spava do zore.
SMRTI, A ŠTO DA NE?
Tim srećnim pucnjem (u četrnaestoj godini života) rođenje Heroj Bili Kid i umro je neprimetni Bil Harigan. Momčić iz kloake što razbija glave, uznapredovao je do čoveka sa granice. Postao je konjanik, naučio je da se drži uspravno na konju kao u Vajomingu ili Teksasu, a ne zabačen unazad kao u Oregonu i Kaliforniji. Nikada nije sasvim ličio na legendu o sebi, ali joj se približavao. U
17 Is that so?, he drowled. (Prim. Borhesa)
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
kauboju se zadržalo nešto od njujorškog „kompadrita"; mržnju koju su mu ranije budili crnci prebacio je na Meksikance, ali poslednje reči koje je izgovorio bile su (pogrdne) reči na španskom. Naučio je lutalačku veštinu kravara. Naučio je i drugu, težu, da komanduje ljudima; obe su mu pomogle da bude dobar kradljivac stoke. Ponekad su ga privlačile gitare i bordeli Meksika.
Sa okrutnom lucidnošču nesanice, organizovao je mnogoljudne orgije koje su trajale po četiri dana i četiri noći. Na kraju bi, zgađen, račun plaćao mecima. Dok ga prst na obaraču nije izneverio, bio je najstrašniji (a možda i najništavniji i najusamljeniji) čovek na toj granici. Njegov prijatelj Geret, šerif koji ga je kasnije ubio, jednom mu je rekao: „Ja sam mnogo vežbao pucanje tako što sam ubijao bufale". „Ja sam vežbao više, ubijajući ljude", odgovorio je blago. Pojedinosti su zauvek izgubljene, ali znamo da je na duši imao čak dvadeset jednu smrt - „ne računajući Meksikance". Tokom sedam vrlo opasnih godina upražnjavao je taj luksuz: hrabrost.
U noći 25. jula 1880. Bili Kid je na svom šarcu u galopu prešao glavnu ili jedinu ulicu u Fort Samneru. Vrućina je pritiskala, lampe nisu upalili; Šerif Geret je se-deo u stolici za ljuljanje, izvadio je revolver i ispalio mu metak u stomak. Šarac je nastavio, jahač se srušio na pra-
64
Nekoristoljubivi ubica Bil Hańgan
65
šnjavu ulicu. Geret mu je nabio drugi metak. Svi u gradu su (znajući da je ranjeni čovek Bili Kid) zatarabili prozore. Agonija je bila duga i bogohulna. Kada je sunce već bilo visoko, počeli su da mu prilaze i razoružali su ga; čovek je bio mrtav. Primetili su na njemu onaj bezvezni izgled kakav imaju pokojnici.
Obrijali su ga, navukli na njega gotovu odeću i izložili ga užasavanju i poruzi u izlogu najbolje radnje.
Ljudi su na konju ili u kočijama dolazili sa svih strana. Trećeg dana su morali da ga našminkaju. Četvrtog dana su ga, likujući, sahranili.
Neučtivi ceremonijal-majstor Kotsuke no Suke
NEUČTIVI CEREMONIJAL-MAJSTOR KOTSUKE NO SUKE
Nečasni lik ovog poglavlja je neučtivi ceremonijal-majstor Kotsuke no Suke, zlokobni činovnik koji je prouzrokovao propast i smrt gospodara Kule Ako i kada mu je zapretila zaslužena osveta, nije hteo da viteški sebi oduzme život. To je čovek koji zaslužuje zahvalnost svih ljudi zato što je probudio dragocenu odanost i bio mračan i nužni povod za jedan besmrtni poduhvat. Stotinu romana, monografija, doktorskih teza i opera obeležavaju taj događaj - da ne pričamo o prikazima od porcelana, prošaranog lazura i laka. Služi mu čak i pokretni celuloid, s obzirom da je Poučna priča o četrdeset sedam ratnika -takvo joj je ime - najčešća inspiracija japanske kinematografije. Minuciozna slava koju ti vatreni omaži potvrđuju, više je nego opravdana: odmah je pravedna za sve.
Sledim priču A.B. Mitforda koji izostavlja stalna odstupanja karakteristična za lokalnu boju i rade se usred-sređuje na razvoj čuvenog događaja. Usled tog izuzetnog
67
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
nedostatka „orijentalizma" podozreva se da je reč o direktnoj verziji sa japanskog.
ODVEZANA TRAKA
U sada već izbledelo proleće 1702. ugledni gospodar Kule Ako trebalo je da primi i ugosti carskog poslanika. Dve hiljade trista godina ljubaznosti (neke od njih mitološke) neprijatno su iskomplikovale ceremoniju prijema. Poslanik je predstavljao cara, ali kao aluzija ili simbol: nijansa koju nije bilo manje neprilično ni naglasiti ni ublažiti. Kako bi se sprečile greške koje su sasvim lako mogle postati fatalne, jedan činovnik sa dvora u Jedu18
prethodio mu je u svojstvu ceremonijal-majstora. Daleko od dvorske udobnosti i osuđen na villegiature u planinama, što mu je sigurno izgledalo kao izgnanstvo, Kira Kot-suke no Suke je neljubazno delio instrukcije. Ponekad je učiteljski ton dovodio do drskosti. Njegov učenik, gospodar Kule, nastojao je da pređe preko tih poruga. Nije umeo da odgovori, a disciplina mu nije dopuštala bilo kakvo nasilje. Jednog jutra se, međutim, traka učiteljeve cipele od-vezala i ovaj mu je zatražio da je veže. Gospodin je to
18 Jedo - staro ime Tokija (Prim, prev.)
68
Neučtivi ceremonijal-mąjstor Kotsuke no Suke
pokorno učinio, ali je u sebi negodovao. Neučtivi cere-monijal-majstor mu je rekao da je zaista nepopravljiv i da samo prostak može da smamulja tako trapav čvor. Gospodar Kule je isukao mač i zamahnuo na njega. Ovaj je po-begao, a čelo mu je obeležio tanki mlaz krvi. Nekoliko dana kasnije vojni sud je većao i osudio napadača na sa-moubistvo. U glavnom dvorištu Kule Ako podigli su platformu pokrivenu crvenom čojom i na njoj se pojavio osuđenik, dali su mu bodež od zlata i dragog kamenja, javno je priznao svoju krivicu, svukao se do pojasa, sa dva obredna poteza rasporio sebi trbuh i umro kao samuraj, a najudaljeniji gledaoci nisu videli krv zato što je čoja bila crvene boje. Jedan sedi obazrivi čovek mu je mačem odrubio glavu: savetnik Kuranosuke, njegov kum.
SIMULANT BEŠČAŠĆA
Kula Takumija no Kamija bila je konfiskovana; njegovi ratnici rastureni, njegova porodica upropašćena i pro-kažena, njegovo ime prokleto. Glasine kažu da je iste noći kada se ubio četrdeset sedam njegovih ratnika većalo na vrhu jednog brda i precizno isplaniralo ono što se dogodilo godinu dana kasnije. Izvesno je da su morali da delu-
69
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
ju sa opravdanim zastojima i da neki od njihovih skupova nisu održani na nepristupačnom vrhu neke planine nego u jednoj šumskoj kapeli, u neuglednoj baraci od belog drveta, bez drugog ukrasa sem pravougaone kutije sa ogledalom. Žudeli su za osvetom, a osveta im je sigurno izgledala nedostižno.
Kira Kotsuke no Suke, omraženi ceremonijal-maj-stor, utvrdio je svoju kuću i mnoštvo strelaca i mačevala-ca čuvalo je njegovu nosiljku. Imao je na raspolaganju nepodmitljive, precizne i tajne špijune. Nikoga nisu tako čuvali i nadzirali kao navodnog vođu osvetnika: savetni-ka Kuranosukea. Ovaj je to slučajno primetio i na tom podatku je zasnovao svoj osvetnički plan.
Preselio se u Kjoto, grad neprevaziđen u celom carstvu po boji svojih jeseni. Prepustio se dražima javnih kuća, kockarnica i krčmi. Uprkos svojim sedinama, okružio se prostitutkama, pesnicima i još gorim ljudima. Jednom su ga izbacili iz krčme i osvanuo je ležeći na pragu, glave zaronjene u izbljuvak.
Jedan čovek iz Satsume ga je prepoznao i tužno i besno rekao: Da nije ovo slučajno onaj savetnik Asana
Takumija no Kamija koji mu je pomogao da umre i ume-
sto da osveti svog gospodara prepušta se nasladi i sramo
ti? Oh, ti, čoveče, nedostojni imena samuraja!
70
Neučtivi ceremonijal-majstor Kotsuke no Suke
71
Zgazio mu je usnulo lice i pljunuo ga. Kada su mu žbiri dojavili za ovu pasivnost, Kotsuke no Suke je osetio veliko olakšanje.
Nije se na tome završilo. Savetnik je oterao svoju ženu i najmlađeg sina, kupio sebi dragu u javnoj kuci, ta sramota se pročula i obradovala je srca neprijatelja i oslabila njegovu zastrašujuću opreznost. On je na kraju otpustio polovinu svojih čuvara.
Jedne od okrutnih zimskih noći 1703. četrdeset sedam ratnika sastalo se u zapuštenom vrtu u okolini Jeda, blizu mosta i fabrike karata. Nosili su zastave svoga gospodara. Pre nego što su započeli akciju, upozorili su su-sede da nije reč o napadu već o izrazito pravednoj vojnoj operaciji.
OŽUJAK
Dve grupe su napale palatu Kire Kotsuke no Sukea. Savetnik je komandovao prvom koja je napala glavnu kapiju; drugom - njegov najstariji sin koji je te noći umro ne napunivši šesnaest godina. Istorija zna za razne pojedinosti ovog neizmerno jasnog košmara: opasno spuštanje niz viseće merdevine od kanapa, zvuk doboša kao znak za na-
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
pad, jurnjava branilaca, strelci postavljeni na krovu, strele koje lete pravo u vitalne organe ljudi, porcelan oskrnavljen krvlju, vrela smrt koja potom postaje ledena, bestidnost i haos smrti. Devet ratnika je poginulo; branioci nisu bili manje hrabri i nisu hteli da se predaju. Nešto posle ponoći prestao je svaki otpor.
Kira Kotsuke no Suke, sramni razlog ovakve odanosti, nije se pojavljivao. Tražili su ga po svim ćoškvima te uzdrmane palate i već ih je obuzelo očajanje kada je savetnik primetio da su čaršavi njegove postelje još topli. Nastavili su potragu i otkrili jedan uzan prozor zaklonjen bronzanim ogledalom. Odozdo, iz malog mračnog dvorišta, posmatrao ih je jedan čovek u belom. U desnoj ruci mu je bio drhtavi mač. Kada su sišli, čovek se predao bez borbe. Na čelu mu je bio ožiljak: stari crtež čelika Tuku-mija no Kamija.
Zatim su se krvavi ratnici bacili pred noge omraženog i rekli mu da su bili oficiri gospodara Kule za čiju je propast i kraj on kriv i molili su ga da se ubije kao što priliči samuraju.
Uzalud su nudili taj gest poštovanja njegovoj lakej-skoj duši. Bio je muškarac do koga čast nije dopirala; u zoru su morali da ga zakolju.
72
Neučtivi ceremonijal-majstor Kotsuke no Suke
73
SVEDOČANSTVO
Kada su zadovoljili svoju osvetu (ali bez besa, bez uznemirenosti, bez žalosti) ratnici su se uputili u hram gde se čuvaju posmrtni ostaci njihovog gospodara.
U jednom kotlu nose neverovatnu glavu Kire Kotsu-kea no Sukea i čuvaju je na smenu. Prolaze kroz polja i pokrajine po iskrnoj dnevnoj svetlosti. Ljudi ih blagosiljaju i plaču. Princ od Sendaja im nudi gostoprimstvo, ali odgovaraju da ih njihov gospodar očekuje več dve godine. Dolaze do mračnog groba i kao žrtvu prinose glavu neprijatelja.
Vrhovni Sud izriče presudu. Onu koju očekuju: data im je povlastica da izvrše samoubistvo. Svi ga izvršavaju, neki sa užarenim spokojstvom i počivaju pored svog gospodara. Muškarci i deca dolaze da se mole na grobu ovih tako odanih ljudi.
ČOVEK IZ SATSUME
Među hodočasnicima nalazi se jedan prašnjav i
umoran mladić koji je, sigurno, došao izdaleka. Pada na
kolena pred spomenik savetniku Oišiju Kuranosukeu i
glasno govori: Video sam te kako ležiš na vratima javne
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
kuće u Kjotu i nisam pomislio da razmišljaš o osveti go
spodara, verovao sam da si vojnik bez vere i pljunuo sam
ti u lice. Došao sam da ti ponudim zadovoljštinu. Rekao je to i izvršio harakiri.
Sveštenika je dirnula njegova hrabrost i sahranio ga je na mestu gde počivaju ratnici.
Ovo je kraj priče o četrdeset sedam odanih ljudi -mada ona nema kraja, jer čemo mi, drugi ljudi, koji možda nismo odani, ali nikada nećemo potpuno izgubiti nadu da takvi jednom budemo, nastaviti da im odajemo poštu recima.
74
Maskirani bojadžija Hakim iz Merva
MASKIRANI BOJADŽIJA HAKIM IZ MERVA
Za Anheliku Okampo
Ako se ne varam, originalni izvori informacija o Al
Mokani, Proroku Pod Velom (ili tačnije, Maskiranom) iz Ho-
rasana, mogu se svesti na četiri: a) odlomci iz Istorije halifa
koje je sačuvao Baladhuri; b) Priručnik o džinu ili Knjiga pre
ciznosti i revizije zvaničnog istoričara Abasida, Ibn Abi Ta-
ir Tarfura; c) arapski kodeks pod naslovom Uništenje ruže
gde se osporavaju gnusne jeresi iz Tamne ruže ili Skrivene
ruže koja je bila Prorokova kanonska knjiga; d) nekoliko nov
čića bez lika koje je prilikom krčenja terena za Transkaspij-
sku železnicu iskopao inženjer Andrusov. Ti novčići su
predati Numizmatičkom zavodu u Teheranu i sadrže persij-
ske distihe koji sažimaju ili popravljaju izvesne odlomke iz
Uništenja. Originalna Ruža je izgubljena, pošto su rukopis,
pronađen 1899. i prilično olako objavljen u Morgenlendišes
Arhivu, Horn i ser Persi Sajks proglasili za apokrifan.
75
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
Prorokova slava na zapadu proističe iz jedne Muro-ve blagoglagoljive pesme, pune sete i uzdaha irskog za-verenika.
SKERLETNI PURPUR
Godine 120. od Hedžre i 736. od Krsta, u Turkmenistanu se rodio čovek Hakim, koga če ljudi tog vremena i prostora nazvati Pod velom. Njegova domovina bio je stari grad Merv, čiji vrtovi, vinogradi i livade tužno gledaju u pustinju. Podne je belo i blještavo kada ga ne zamrače oblaci prašine koji guše ljude i ostavljaju beličasti sloj na crnim grozdovima.
Hakim je porastao u tom umornom gradu. Znamo da ga je jedan stric naučio bojadžijskom zanatu: veštini nevernika, varalica i nepostojanih ljudi koja je izazvala prve anateme njegove plodne karijere. Moje lice je od zla
ta (izjavljuje na jednoj čuvenoj stranici Uništenja), ali sam
namočio purpur, druge noći sam potopio nečešljanu vunu,
a treće češljanu i carevi sa ostrvlja još se otimaju o to kr
vavo ruho. Tako sam zgrešio u godinama mladosti i is-
premeštao prave boje raznih bića. Anđeo mi je govorio
da ovnovi nisu boje tigrova, Satana mije govorio da Sve-
76
Maskirani bojadžija Hakim iz Merva
77
moćni želi da tako bude i služio se mojom dosetljivošću i
mojim purpurom. Sada znam da ni Anđeo ni Satana nisu
rekli istinu i da je svaka boja prezira dostojna.
Godine 146. od Hedžre, Hakim je nestao iz svoje
domovine. Pronašli su uništene kotlove i kofe, kao i sablju
iz Širaza i bronzano ogledalo.
BIK
Na kraju meseca šabana 158. godine, pustinjski va-
zduh bio je vrlo jasan i ljudi su gledali na zapad u potra
zi za mesecom ramadanom, koji donosi askezu i post. To
su bili robovi, prosjaci, trgovci konjima, kradljivci kami
la i kasapi. Ozbiljno su sedeli na zemlji i čekali znak sa
kapije jednog svratišta za karavane na putu za Merv. Gle
dali su zalazak sunca, a boja zalaska bila je boje peska.
Iz dubine vrtoglave pustinje (čije sunce donosi gro
znicu i čiji mesec donosi grč) videli su kako se primiču tri
figure, koje su im izgledale veoma visoke. Sve tri figure
bile su ljudske, a onaj u sredini imao je glavu bika. Kada
su se približili, videli su da taj u sredini nosi masku, a da
su ostala dvojica slepi.
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
Neko je (kao u pričama iz 1001 noći) pitao za razloge ovog čuda. Slepi su, izjavio je čovek pod maskom, zato što su videli moje lice.
LEOPARD
Hroničar Abasida saopštava da im je čovek iz pustinje (čiji je glas bio neobično milozvučan ili im se tako učinilo zato što je odudarao od okrutnosti njegove maske) rekao da oni iščekuju znak meseca pokore, ali da on propoveda bolji znak: znak doživotne pokore i sramne smrti. Rekao im je da je on Hakim, Osmanov sin i da je 146. godine od Iseljenja jedan čovek provalio u njegovu kuću i nakon što se očistio i pomolio, mačem mu je odsekao glavu i odneo je na nebo. Na desnoj ruci tog čoveka (koji je bio anđeo Gavrilo) njegova glava našla se pred Gospodom koji mu je dao zadatak da proriče i ulio mu je reči toliko stare da je njihovo ponavljanje spaljivalo usta i podario mu takav veličanstven sjaj koji smrtne oči nisu mogle da podnesu. Takvo je bilo opravdanje za Masku. Kada svi ljudi na zemlji budu ispovedali novi zakon, Lice će im biti otkriveno i moći će da ga obožavaju bez opasnosti - kao što su ga anđe-
78
Maskirani bojadžija Hakim iz Merva
79
li već obožavali. Kada je obznanio svoju misiju, Hakim ih je podstakao na sveti rat - džihad - i žrtvovanje koje mu priliči.
Robovi, prosjaci, trgovci konjima, kradljivci kamila i kasapi odbili su njegovu veru: jedan glas je povikao veštac, a drugi varalica.
Neko je doveo leoparda - možda primerak one vitke i krvoločne rase koju gaje persijski lovci. U svakom slučaju, otrgao se i oslobodio. Izuzev maskiranog proroka i dvojice njegovih pratilaca, ljudi su gazili jedni druge da pobegnu. Kad su se vratili, zver je bila oslepljena. Pred svetlim i mrtvim očima ljudi počeše da obožavaju Haki-ma i priznaše njegove natprirodne moći.
PROROK POD VELOM
Zvanični istoričar Abasida bez većeg žara prepričava napredovanje Hakima Pod Velom u Horasanu. Ta provincija - vrlo potresena nesrećom i raspećem svog najpoznatijeg poglavara, sa očajničkim zanosom je prigrlila doktrinu Blistavog Lica i ponudila mu svoju krv i svoje zlato. (Hakim je tada već zamenio svoj surovi lik četvo-rostrukim velom od bele svile izvezene dragim kame-
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
njem. Crno je bila simbolična boja Banu Abasa19; Hakim je izabrao belu boju - najoprečniju - za Zaštitni Veo, zastave i turbane) Kampanja je počela dobro. Istina je da su u Knjizi preciznosti zastave halifa svuda pobedonosne, ali kako je najčešći rezultat tih pobeda bila smena generala i napuštanje neosvojivih zamkova, oprezan čitalac zna u šta da veruje. Krajem meseca redžeba godine 161. čuveni grad Nišapur otvorio je svoja metalna vrata Maskiranom; početkom 162. to je učinio Astarabad. Hakimovo vojevanje (kao i vojevanje onog drugog, srećnijeg Proroka) svodilo se na molitvu u tenoru, koju je u uzbuđenom srcu bitaka nudio Božanstvu sa slabina riđe kamile. Oko njega su fijukale strele koje ga nikada nisu ranile. Izgledalo je kao da traži opasnost: u noći kada su omraženi le-prozni bolesnici opkolili njegovu palatu, naredio je da ih dovedu, izljubio ih je i dao im srebro i zlato.
Breme vlasti je poverio šestorici-sedmorici sledbe-nika. Proučavao je meditaciju i mir: harem od 114 slepih žena nastojao je da zadovolji potrebe njegovog božanskog tela.
Banu Abas - na arapskom: sinovi Abasa (Prim, prev.)
80
Maskirani bojadžija Hakim iz Merva
81
ODVRATNA OGLEDALA
Islam dopušta pojavu božjih poverenika, ma koliko da nepromišljeni ili opasni bili, pod uslovom da njihove reči ne pobijaju ortodoksno verovanje. Prorok možda ne bi potcenio prednosti takvog nipodaštavanja, ali njegovi sledbenici, njegove pobede i javni bes halifa - to je bio Mohamed Al Mahdi - naterali su ga na jeres. Taj rascep ga je uništio, ali ga je prethodno naterao da definiše postavke jedne lične religije, mada su vidljivi uticaji pret-hodecih gnostičara. ,
Na početku Hakimove kosmogonije nalazi se jedan spektralni Bog. To božanstvo je na veličanstven način lišeno porekla, kao i imena i lica. To je nepromenljiv Bog, ali njegova slika je bacala devet senki koje su, pristale da pređu na delo, popunile prvo nebo i njime upravljale. Iz tog prvog demijurškog kruga proistekao je drugi, takođe sa anđelima, vlastima i tronovima i oni su osnovali drugo nebo, još niže, koje je bilo simetrični duplikat početnog. Ova druga konklava se ponovila u trećoj, ova u novoj, nižoj i tako do 999. Gospodar najnižeg neba je onaj koji vlada - senka drugih senki - i njegov deo božanstva teži ka nuli.
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
Zemlja na kojoj živimo je greška, nekompetentna parodija. Ogledala i očinstvo su odvratni jer je umnožavaju i potvrđuju. Odvratnost je osnovna vrlina. Dve discipline (čiji je izbor prorok ostavljao slobodnim) mogu da nas dovedu do nje: apstinencija i nekontrolisanost, upra-žnjavanje telesnosti ili telesna čistota.
Hakimov raj i pakao nisu bili manje očajni. Onima
koji osporavaju Reč, onima koji osporavaju Draguljima
Ukrašeni Veo i Lice (kaže jedna kletva koja se čuva u Sa
krivenoj Ruži) obećavam čudesni Pakao, jer će svako od
njih vladati u 999 ognjenih carstava, a u svakom carstvu
će biti 999 ognjenih planina, a na svakoj planini 999 og
njenih kula, a u svakoj kuli 999 ognjenih spratova, a na
svakom spratu 999 ognjenih postelja, a u svakoj postelji
biće on i 999 ognjenih oblika (koji će imati njegovo lice i njegov glas) zauvek će ga mučiti. Na drugom mestu tvrdi: ovde u životu trpite u jednom telu; u smrti i Naknadi - u bezbroj. Raj je manje konkretan: Uvek je noć, ima kamenih fontana i sreća tog raja je posebna, sreća rastanaka, odricanja i onih koji znaju da spavaju.
82
Maskirani bojadžija Hakim iz Merva
83
LICE
Godine 163. od Iseljenja i pete Blistavog Lica, Haki-ma je u Sanamu opkolila halifova vojska. Bilo je napretek i zaliha i mučenika i očekivala se brza pomoć mnoštva anđela svetlosti. Tako je bilo kada se jedan užasan glas proneo po zamku. Pričalo se da je jedna preljubnica u Haremu, dok su je evnusi davili, uzviknula da prorokovoj desnoj ruci nedostaje domali prst i da na drugima nema nokte. Glas se proneo među njegovim vernicima. Na suncu, na uzdignutoj terasi, Hakim je od porodičnog božanstva tražio pobedu ili znak. Pognutih, servilnih glava - kao da trče spram kiše -dva kapetana mu strgoše Veo izvezen dragim kamenjem.
Prvo su uzdrhtali. Obećano lice Apostola, lice koje je bilo na nebima, zapravo je bilo belo, ali to je bila ona posebna belina pegave lepre. Beše tako otečeno ili neve-rovatno da im je izgledalo kao maska. Nije imalo obrve; donji kapak desnog oka visio je nad senilnim obrazom; jedan težak grozd čvorova mu je izjedao usne; neljudski zaravnjen nos bio je kao kod lava.
Hakimov glas je pokušavao konačnu obmanu. Vaš
odvratni greh vas sprečava da primetite moj sjaj... počeo je da govori.
Nisu ga slušali i proboli su ga kopljima.
Čovek sa ružičastog ugla
ČOVEK SA RUŽIČASTOG UGLA
Za Enrikea Amorima
Pa gde meni nađoše da pričaju o pokojnom Fransi-sku Realu. Ja sam ga upoznao i pritom ovo nisu bili njegovi krajevi, on se muvao tamo gore, na severu, tamo de su laguna Gvadalupe i Baterija. Pričo sam s njim jedno triput najviše i to sve iste noći, al tu noč nikad neću da zaboravim, jer posle je Luhanera, iz čista mira, došla u moj kućerak da spava, a Rosendo Huares je otišo iz Potoka da se više ne vrati. Znam ja, nemate vi tog ikskustva da prepoznate ime, al Rosendo Huares, zvani Ubod, bio je jedan od glavnih tipova u Vilji Santa Rosa. Momak je bio čuven po nožu, jedan od ljudi dona Nikolasa Paredesa, a ovaj je, opet, bio jedan od Morelovih ljudi. Znao je da dođe u kupleraj sav ulickan, na vrancu, sa ukrasima od srebra; i ljudi i psi su ga poštovali, a i cure bogami; svi su znali da ima na duši dva mrtvaka, nosio je visok šešir uskog oboda na masnoj kosi; htela ga sreća, štono kažu.
85
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
Mi, momci iz Vilje, imitirali smo ga čak i kako pljuje. Pa, ipak, jedno veče nam je pokazalo Rosendovo pravo lice.
Zvuči neverovatno, al' priča o toj strašno čudnoj noći počela je drskom kočijom crvenih točkova, krcatom ljudima, koja se sva tresla kroz te ulice od stvrdnutog blata, između ciglana i pustih terena, a dvojica u crnom, udri u gitaru, da ogluviš, onaj sa kočijaškog mesta šiba raspuštene pse koji se ispreče ispred vranca, a u sredini jedan čutljivi u ponču, to je bio onaj Stočar o kojem se toliko priča, krenuo čovek da se bije i ubije. Noć je bila sveza, prava milina; dvojica su sedela na spuštenom krovu k'o da su na korz'u, a ne u toj pustari. To je bilo prvo od svega što se desilo, al' mi smo to tek posle saznali. Mi, momci, rano smo otišli u Hulijin salon, jedan plekani magacin između puta za Gaunu i Maldonada. Taj lokal se vid'o iz daljine zbog svetla koje je bacao sramni fenjer, a i zbog gužve. Huliji koža jeste bila tamna, al' je ona bila jako svesna i formalna, pa su tamo bili i muzikanti, i dobro piće, i izdržljivo žensko društvo za igranku. Ali Luhanera, ona je bila Rosendova žena, nadaleko ih je sve prešišala. Umrla je, gospodine, i jeste da ima godina da i ne pomislim na nju, ali valjalo ju je videti u njeno vreme, s onim očima. Nisi mogao da spavaš kad je vidiš.
86
Čovek sa ružičastog ugla
Rakija, milonga, ženske, neka dobroćudna psovka iz Rosendovih usta, potapše me po ramenu k'o sve ostale, al' sam ja hteo to da osećam k'o prijateljstvo: nisam mog'o da budem srećniji. Igr'o sam s jednom curom koja me je pratila k'o da mi čita misli. Tango nam je radio staje 'teo: i nosio nas, i gubio nas, i usmeravao nas, i opet nas nalazio. Tako su se muškarci zabavljali, k'o u nekom snu, kad mi se odjednom učinilo da je muzika postala jača, a to se, u stvari, sa njom mešala ona od gitarista sa kočije, sve bliža. Posle je vetar što je donosio dunuo na drugu stranu, pa sam se vratio svom telu i telu partnerkę i razgovorima uz igru. Malo posle, neko je autoritativno zalupao na vrata, čuo se udarac pa glas. Odmah zatim op-šta tišina, snažan udarac prsima u vrata i čovek je bio unutra. Ličio je na svoj glas.
Za nas to još nije bio Fransisko Real, ali jeste jedan visok, krupan tip, skroz obučen u crno, sa nekim šalom, 'nako smeđim, prebačenim preko ramena. Sećam se da je imao indijanske, oštre crte lica.
Udarilo me jedno krilo od vrata kad su se otvorila. Sav ošamučen, krenuh na njega i zamahnuh levicom na njegovu facu dok sam desnom vadio oštar nož koji sam nosio u brusni prsluka, pored leve miške. Nije mi dugo potrajao napad. Čovek je, da se održi na nogama,
87
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
ispružio ruke i odmak'o me u stranu, k'o da sklanja nešto što mu smeta. Ostao sam presamićen iza njega, još uvek sa rukom na beskorisnom oružju ispod sakoa. Produžio je k'o da ništa nije bilo. Produžio je, uvek malo viši od bilo koga od ljudi koje je sklanjao u stranu, stalno k'o da nikog ne vidi. Oni prvi - sve sami žabari, zi-nuli pa gledaju - brzo se otvoriše k'o lepeza. Stvar nije potrajala. U sledećoj gomili već ga je čekao Englez i spremno ga raspalio nožem, onako pljoštimice, pre nego što je na ramenu osetio strančevu ruku. A čim su videli kako gaje raspalio, svi su se o'ma' bacili na njega. Lokal je iš'o mnogo metara u dubinu i gonili su ga k'o pseto, gotovo s kraja na kraj, gurali grudima, zviždali, pljuvali. Prvo su ga udarali šakama, a posle, kad su videli da se i ne brani od udaraca, samo su ga šamarali što dlanovima što bezopasnim resama šalova, kao da mu se rugaju. I kao da ga čuvaju za Rosenda, koji se nije ni pomerio od zida u dnu 'de je naslonjen leđima ćutao. Vukao je brze dimove cigarete, k'o da već shvata ono što smo i mi posle jasno videli. Stočara su gurnuli prema njemu, čvrstog i krvavog, sa onim vetrom od podrugljive svetine iza njega. Izviždan, istučen, ispljuvan, progovorio je tek kada se suočio sa Rosendom. Onda
88
Čovek sa ružičastog ugla
89
ga je pogledao, prešao je podlakticom preko lica i rekao ovo:
- Ja sam Fransisko Real, čovek sa severa. Ja sam Fransisko Real koga zovu Stočar.
Pustio sam ove nesrećnike da na mene dignu ruku jer tražim pravog čoveka. Neka laparala pričaju da u ovoj zabiti ima jedan što kao dobro barata nožem i kao gadan je tip, a zovu ga Ubod. 'Ocu da ga nađem da meni, koji nisam niko i ništa, pokaže šta je hrabar i naočit čovek.
Rekao je to i nije skidao oka sa njega. Sada mu je u desnoj ruci blistao veliki nož koji je sto posto nosio u rukavu. Oni okolo što su ga gurali sad su se udaljavali i svi smo u velikoj tišini gledali u njih dvojicu. Čak je i faca slepog meleza koji je svirao violinu bila okrenuta na tu stranu.
Tada sam čuo neko muvanje i u dovratku video šest--sedam ljudi koji su sigurno bili Stočareva banda. Najstariji među njima, što je izgledo k'o seljak, preplanuo, prosedih brkova, krenuo je napred, a onda stao k'o da ga je zaślepiło toliko ženskih i toliko svetla i s poštovanjem je skinuo šešir. Oni drugi su osmatrali, spremni da uniđu da seku, ako igra bude prljava.
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
Sta je u međuvremenu bilo Rosendu kad nije izgazio tog pauna? I dalje je cutao i nije podizao pogled. Ne znam da 1' je cigaru ispljunuo il mu se sama odvojila od lica. Najzad je uspeo da izgovori par reči, al' tako tiho da do nas, u drugom kraju sale, to sto je rekao nije došlo. Fransisko Real ga je ponovo izazvao, on opet ništa. Onda je najmlađi od pridošlica zviznuo. Luhanera ga je prezrivo pogledala i sa pramenom kose na leđima progurala se između muškaraca i cura, otišla do svog čoveka, stavila mu ruku u grudi, izvadila mu goli nož i dala mu ga uz ove reči:
- Rosendo, mislim da će ti biti potreban.
Blizu tavanice bio je neki izduženi prozor koji je gledao na potok. Rosendo je obema rukama primio nož i gledao ga kao da ga ne prepoznaje. Odjednom je zamahnuo, bacio nož pravo kroz prozor i ovaj se izgubio napolju, u Maldonadu. Ja sam osetio neku hladnu jezu.
- Samo iz odvratnosti neću da te isečem - rekao je ovaj drugi i podigao ruku da ga kazni. Onda se Luhanera privila uz njega, stavila mu ruke oko vrata, pogledala ga onim svojim očima i besno mu rekla:
- Ma, pusti ovog što se pravio da je muško. Fransisko Real je načas ostao zbunjen, a onda je
zagrlio kao da je grli zauvek i doviknuo muzičarima da krenu sa tangom i milongom, a nama, okupljenima, da
90
Čovek sa ružičastog ugla
91
igramo. Milonga se k'o požar raširila s kraja na kraj sale. Real je igrao vrlo ozbiljno, ali ju je pribio tesno uza sebe, sad kada je stvar bila u njegovim rukama. Stigli su do vrata i on povika:
-Prolaz gospodo, prispavalo joj se!
To je rekao i izišli su obraz uz obraz, kao u zanosu tanga, kao da ih je tango odneo.
Mora da sam pocrveneo od stida. Napravio sam par krugova sa nekom ženom i naglo je ostavio. Slagao sam da je zbog vrućine i gužve i probijao sam se duž zida sve dok nisam izišao. Lepa noć, samo za koga? Za uglom je bila kočija sa dve uspravne gitare na sedištu, k'o da su ljudi. Iznervir'o sam se što su ih tek tako ostavili, k'o da nismo ni gitari dorasli. Pobesneo sam od ideje da nismo niko i ništa. Zgrabio sam karanfil iza uveta, bacio ga u baru i ostao tako da ga gledam i ni na šta više da ne mislim. Hteo sam da već jednom bude sutra, da iziđem iz ove noći. Neko me tada munu laktom i to mije skoro došlo k'o olakšanje. To je bio Rosendo koji se sam šunjao odlazeći iz kraja.
- Ti stalno moraš da smetaš, budalo jedna - brec-nuo se u prolazu, ne znam da 1' da sebi da oduška il' tek onako. Pošao je u najmračniju stranu, prema Maldonadu; nisam ga nikada više video.
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
Ja sam ost'o da gledam sve ono što gledam celog života - nebo do besvesti, potok koji se zainatio tamo dole, uspavani konj, zemljane ulice, ciglane - i pomislio sam da sam samo još jedna biljka na ovim obalama, porast'o između korova i kostiju. Šta je moglo da iziđe iz ovog đubreta nego mi, galamdžije, ali mekani kad zagusti, puka priča i koškanje i ništa više. Onda sam osetio da nije tako, da što je kraj izmučeniji, važnije je biti pravo muško đubre? Milonga da te izludi, po kućama haos, a vetar je donosio miris cveta kozje krvi. Lepa noć, al' džabe. Zve-zda je bilo toliko da ti se zavrti u glavi kad ih gledaš, sve jedne preko drugih. Ja sam se ubeđiv'o da ta stvar sa mnom nema nikakve veze, ali Rosendov kukavičluk i strančeva nepodnošljiva hrabrost nisu mi izlazili iz glave. Taj visoki čovek je uspeo i ženu da nabavi za ovu noć. Za ovu i za mnoge druge, pomislio sam, a možda i za sve, jer Luhanera nije bilo ko. Sam Bog zna 'de su otišli. Nisu mogli mnogo daleko da budu. Možda su se već bacili na posao u nekom jarku.
Kad sam uspeo da se vratim, igranka je i dalje trajala k'o da ništa nije bilo.
Sav skupljen, k'o da me nema, kroz gužvu sam nejasno video da su neki od naših zbrisali i da su severnjaci igrali tango ko svi ostali. Nije bilo ni guranja laktovima ni
92
Čovek sa ružičastog ugla
93
sukoba, ali su vladali podozrivost i pristojnost. Muzika k'o da je uspavljivala, žene koje su igrale tango sa tim se-vernjacima nisu progovarale ni reči.
Ja sam nešto očekivao, ali ne i ono što se desilo.
Čuli smo da neka žena napolju plače, a zatim glas koji smo poznavali, ali miran, skoro suviše miran, k'o da više nije ničiji. Govorio joj je:
- Uđi, ćero - a onda novi plač. Posle toga glas, kao da je na ivici strpljenja.
- Otvaraj kad ti kažem, otvaraj bednice, otvaraj kučko! - Tad se drhtava vrata otvoriše i uđe Luhanera, sama. Ušla je poslušno, k'o da je neko gurnuo.
- To je šalje neki duh - rekao je Englez.
- Mrtvac, prijatelju - rekao je onda Stočar. Lice mu je bilo k'o da je pijan. Uš'o je, svi smo mu, kao i ranije, napravili prolaz, a on se, onako visok, nikog ne videvši, posle par nesigurnih koraka, odjednom sruši na zemlju kao proštac. Jedan od onih što su došli s njim polegao ga je na leđa i podmetnuo mu pončo pod glavu. Na rukama mu je ostala krv. Onda smo videli da je imo veliku ranu na grudima; krv mu je liptala i u crno bojila crvenu maramu koju ranije nisam vid'o jer ju je sakrivao šal. Neka žena k'o prvu pomoć donese rakiju i par vrelih krpa. On nije bio u stanju da bilo šta objašnjava. Luhanera ga je gledala kao
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
izgubljena, ruke su joj visile. Svi su se zgledali i ona je, najzad, progovorila. Rekla je da su ona i Stočar, kad su izišli, krenuli u polje i da je tu naišao neki nepoznat čovek i kao pomahnitao ga zvao da se biju i ovako ga ubo i da se kune da ne zna ko je to bio i da nije Rosendo. Ko da joj veruje?
Čovek pred našim nogama je umirao. Pomislio sam da onome koji gaje sredio ruka nije zadrhtala. Ali čovek je bio tvrd. Kad je pao, Hulija je baš dolivala vodu u mate i mate je napravio ceo krug20 i vratio se u moju ruku pre nego što je on umro. Kada više nije mogao, polako je rekao. „Pokrijte mi lice". Ostao mu je samo ponos i nije hteo da dozvoli da radoznalci posmatraju njegovu agoniju. Neko mu je stavio na lice visoki šešir. Umro je pod njim, bez žalbe. Kada su poległe grudi prestale da se podižu i spuštaju, usudili su se da ga otkriju. Imao je onaj umorni izraz pokojnika; to je bio čovek koji je u to vreme imao najviše hrabrosti, od Baterije pa sve do Juga.; čim sam vid'o da je mrtav i nem, prest'o sam da ga mrzim.
- Da bi umro, treba samo da si živ - rekla je neka žena iz mase, a druga zamišljeno kaza:
- Kol'ko je čovek ohol, a služi samo da skuplja muve.
20 mate - vrsta južnoameričkog čaja koji se pije posebnom cevčicom iz izdubljene tikve (ili nekog lončeta), stalno se doliva topla voda i tikva kruži među prisutnima. (Prim, prev.)
94
Čovek sa ružičastog ugla
95
Onda su severnjaci počeli da se sašaptavaju, a zatim dvojica glasno ponoviše:
- Ubila ga je žena.
Jedan joj se unese u lice i izdra se pitajući da li je to bila ona i svi je opkoliše. Ja sam zaboravio da treba da budem oprezan i brzinom svetlosti stadoh ispred njih. Koliko sam blesav, samo što nisam izvuk'o nož. Oseć'o sam kako me mnogi gledaju, da ne kažem svi. Nekako pod-smešljivo rekoh:
- Pogledajte ruke ove žene. Otkud njoj hrabrost i srčanost da zarije bodež?
Onda sam dodao prezrivo, onako frajerski:
- Ko je mogao da zamisli da će pokojnik, koji je, što kažu, bio gadan u svom kraju, da svrši tako ružno i još najednom skroz mrtvom mestu k'o što j 'ovo 'de se ništa živo ne dešava, sem kad naleti neko spolja da se malo zabavimo, pa posle ima na šta da se pljune?
Niko nije pokazao želju da dobije po njušci.
Tad se iz pustoši čuo topot konja; bio je sve glasniji. To je bila policija. Neko više, neko manje, tek svi su imali razloga da izbegnu ovaj susret, pa su resili da je najbolje da se mrtvac prenese u potok. Sigurno se sećate onog duguljastog prozora kroz koji je sevnuo nož. Kroz njega je, zatim, prošao čovek u crnom. Podiglo ga je mno-
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
go njih i te ruke su ga olakšale do poslednje pare i do po-slednje sitnice koju je imao, a neko mu je sekirom odse-kao prst da mu mazne prsten. Lešinari, gospodine, tako da navale na jednog bespomoćnog pokojnika pošto ga je sredio drugi, veći muškarac.
Jedan zamah i odnela ga je nabujala i napaćena voda. Ne znam jesu li mu izvadili utrobu da ne ispliva, nisam hteo da gledam. Onaj sa sivim brkovima nije skidao oka s mene. Luhanera je iskoristila gužvu da ode.
Kad je policija došla da vidi šta se dešava, ples je ponovo bio u jeku. Slepi violinista je znao da iskopa neke habanerę koje više nigde ne mogu da se čuju. Napolju je počinjalo da sviće. Na jednom brežuljku stubovi od njandubaja21 kao da su bili onako slučajno raštrkani, tako rano se nije videla tanka žica između njih.
Ja sam polako otiš'o kući, tri ulice dalje. U prozoru je gorelo neko slabo svetio koje se odmah ugasilo. Kunem se da sam ubrz'o korak čim sam to vid'o. Onda sam, Borhese, opet izvadio kratki oštri nož koji sam nekad nosio ovde u prsluku, kraj leve miške, i ponovo ga polako pregledao; bio je k'o nov, nevin i na njemu nije bilo ni traga krvi.
21 njandubaj - vrsta tvrdog drveta. (Prim, prev.)
96
I tako dalje
I TAKO DALJE
Za Nestora Ibaru
TEOLOG U SMRTI
Anđeli su mi saopštili da je Melanhtonu, kada je umro, na drugom svetu data kuca prividno ista kao ona koju je imao na zemlji. (Skoro svima koji su tek došli u večnost dešava se isto i zbog toga veruju da nisu umrli). Stvari u kući su bile iste: sto, radni sto sa fijokama, biblioteka. Čim se probudio u toj kući, Melanhton je obnovio svoju književnu delatnost, kao da nije leš i nekoliko dana je pisao o opravdanju verom. Po svom običaju, nije rekao ni reči o milosrđu. Anđeli su primetili taj propust i poslali neke osobe da ga ispitaju. Melanhton im je rekao:"Neo-sporno sam dokazao da duša može bez milosrđa i da je za dolazak na nebo dovoljna vera". To im je govorio oholo i nije znao da je već mrtav i da njegovo mesto nije nebo. Kada su anđeli čuli ove reči, napustili su ga.
9 7
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
Nekoliko nedelja kasnije nameštaj je počeo da ble-di sve dok nije postao nevidljiv, izuzev fotelje, stola, papira i mastionice. Osim toga, na zidovima odaje pojavile su se mrlje od kreča, a na podu neki žuti lak. Njegova sopstvena odeca več je bila mnogo običnija. Pa, ipak, i dalje je pisao, ali kako je uporno pobijao milosrđe, prebacili su ga u jednu podzemnu radionicu, gde je bilo drugih teologa kao što je on. Tamo je bio u zatvoru nekoliko dana, počeo je da sumnja u svoju tezu i dozvolili su mu da se vrati. Odeća mu je bila od neštavljene kože, ali je pokušao sebe da ubedi kako je sve prethodno bila puka halucinacija i nastavio je da uzdiže veru i ocrnjuje milosrđe. Jedne večeri oseti da mu je hladno. Onda obiđe kuću i utvrdi da ostale odaje više ne odgovaraju onima u njegovom zemaljskom domu. Jedna je bila puna nepoznatih instrumenata; druga se smanjila toliko da je bilo nemoguće ući; treća se nije promenila, ali su njeni prozori i vrata gledali na velike dine. Soba u dnu je bila puna ljudi koji su ga obožavali i ponavljali mu da nijedan teolog nije tako mudar kao on. To obožavanje mu je prijalo, ali kako neke od tih osoba nisu imale lice, a druge su izgledale kao mrtve, na kraju ih je prezreo i prestao da im veruje. Onda je odlučio da napiše pohvalu milosrđu, ali bi stranice ispisane danas do sledećeg dana izblede-
98
I tako dalje
99
le. To mu se događalo zato što ih je sastavljao bez uve-
renja.
Primao je mnogo poseta od ljudi koji su nedavno
umrli, ali bilo ga je sramota da se pokaže u tako ogavnom
stanu. Kako bi ih ubedio da je na nebu, dogovorio se sa
jednim vešcem iz sobe u dnu da ih ovaj prevari lažnim
sjajem i spokojem. Čim bi posete otišle, a ponekad i ma
lo ranije, ponovo bi se pojavili siromaštvo i kreč.
Poslednje vesti o Melanhtonu kažu da su ga čarob
njak ijedan od ljudi bez lica odveli do dina i da je sada ne
što kao sluga demonima.
(Iz knjige Arcana caelestia Emanuela Svedenborga)
SOBA SA KIPOVIMA
U prvo vreme je u kraljevstvu Andalužana postojao grad u kojem su živeli njegovi kraljevi i nosio je ime Lebtit ili Seuta ili Haen. U tom gradu je bio utvrđen za-mak čija dvokrilna kapija nije služila ni da se uđe ni da se iziđe, nego da se drži zatvorena. Svaki put kada bi neki kralj umirao i drugi kralj bi nasledio njegov visoki tron, ovaj bi svojom rukom kapiji dodavao po jednu bra-
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
vu sve dok nije bilo 24 brave, po jedna za svakog kralja. Onda se jedan zao čovek, koji nije bio iz kraljevske kuce, dokopao vlasti i umesto da doda jednu bravu, hteo je da se prethodne dvadeset četiri otvore kako bi video šta ima u zamku. Vezir i emiri su ga preklinjali da to ne čini, sakrili su mu gvozdenu alku sa ključevima i rekli da je lakše dodati jednu bravu nego obiti dvadeset četiri, ali on je sa čudesnom visprenošću ponavljao: „Ja hoću da istražim šta ima u tom zamku". Onda su mu ponudili sve bogatstvo koje su mogli da prikupe - stoku, hrišćanske idole, srebro i zlato, ali on nije hteo da odustane i otvorio je vrata svojom desnom rukom (koja će večno gore-ti). Unutra su bile metalne i drvene figure Arapa na svojim brzim kamilama i ždrebadi, sa turbanima koji lepršaju na leđima, jataganima obešenim o remenje i us-pravljenim kopljem u desnoj ruci. Sve te figure bile su kipovi i bacale su senke na pod, čak i slepac je mogao da ih prepozna na sam dodir, a prednje noge konja niti su doticale tle niti su mu težile, već kao da su se propinja-le. Kralja obuze veliki strah od tih izuzetnih figura, a još više od reda i izuzetne tišine koji su se u njima primeći-vali, jer su sve gledale na istu stranu, na zapad, i nisu se čuli nikakav glas i nikakva truba. To je bilo u prvoj prostoriji zamka. U drugoj je bio sto Sulejmana, sina Dau-
100
I tako dalje
dovog22 - neka obojica budu spašena! - isklesan od samo jednog smaragda koji je, kao što je poznato, zelene boje i čija su skrivena svojstva neopisiva i autentična, zato što smiruje oluje, čuva čistotu onoga ko ga nosi, odbija srdobolju i zle duhove, povoljno razrešava sporove i od velike je pomoći prilikom porođaja.
U trećoj su pronašli dve knjige: jedna je bila crna i podučavala je vrlinama metala, amajlija i dana, kao i pripremanju otrova i protivotrova; druga je bila bela i nije se moglo rastumačiti čemu je podučavala, iako je tekst bio jasan. U četvrtoj su pronašli mapu sveta gde su bila kraljevstva, gradovi, mora, zamkovi i opasnosti, svako sa svojim pravim imenom i tačnim obličjem.
U petoj su pronašli ogledalo kružnog oblika, delo Sulejmana, sina Daudovog - neka obojica budu spašena! - izuzetno vredno, jer je bilo napravljeno od raznih metala i onaj ko se u njemu ogledao video je lica svojih roditelja i svoje dece, od prvog Adama do onih koji će čuti Trubu. Šesta je bila puna eliksira čija je jedna kap mogla da tri hiljade unci srebra pretvori u tri hiljade unci zlata. Sedma im se učinila praznom i bila je toliko dugačka da ni najveštiji strelac koji bi odapeo strelu sa vrata ne bi uspeo da je dobaci do drugog kraja. Na poslednjem zidu
22 odnosno: Solomona, sina Davidovog (Prim, prev.)
101
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
videli su urezan užasan tekst. Kralj ga je proučio i razu-meo. Glasio je:"Ako neka ruka otvori vrata ovog zamka, ratnici od mesa koji liče na ratnike od metala sa ulaza za-gospodariće kraljevstvom".
Ove stvari dogodile su se 89. godine od hedžre. Pre nego sto je istekla, Tarik je osvojio zamak, pobedio kralja, prodao njegove žene i njegovu decu i poharao njegove zemlje. Tako su se Arapi širili andaluzijskim kraljevstvom sa njegovim smokvama i navodnjenim livadama na kojima se ne trpi žeđ. Što se blaga tiče, priča se da gaje Tarik, Zaidov sin, uručio svom gospodaru halifu koji gaje čuvao u jednoj piramidi.
(Iz knjige 1001 noć, noć 272)
PRIČA O DVOJICI KOJI SU SANJALI
Arapski istoričar El Išaki prepričava ovaj događaj:
„Pričaju ljudi dostojni poverenja (ali samo je Alah sveznajuć, moćan, milosrdan i ne spava) da je u Kairu bio jedan čovek koji je bio vrlo bogat, ali toliko velikodušan i plemenit da je izgubio sve osim očeve kuće i da
102
I tako dalje
je bio primoran da zarađuje za hleb. Radio je toliko da ga je jedne noći san savladao ispod smokve u njegovoj bašti, a u snu je video nekog potpuno mokrog čoveka koji je iz usta izvadio zlatni novčić i rekao mu: „Tvoje blago je u Persiji, u Isfahanu; idi po njega". Sledećeg jutra se probudio i krenuo na dug put, suočio se sa opasnostima pustinja, brodova, gusara, idolopoklonika, re-ka, zveri i ljudi. Na kraju je stigao u Isfahan, ali ga je unutar gradskih zidina zatekla noć i legao je da spava u dvorištu jedne džamije. Pored džamije je bila neka kuća i po odluci Svemoćnog Boga, jedna banda lopova je prošla kroz džamiju i ušla u kuću; ljudi koji su spavali probudili su se od buke lopova i pozvali u pomoć. Su-sedi su, takođe, vikali sve dok kapetan stražara u toj četvrti nije došao sa svojim ljudima, a razbojnici nisu pobegli preko krova. Kapetan je naredio da se džamija pretraži, u njoj su našli čoveka iz Kaira i tako su ga iši-bali bambusom da je bio na ivici smrti. Dva dana kasnije došao je svesti u zatvoru. Kapetan je poslao po njega i upitao: „Ko si ti i koja je tvoja domovina?" Ovaj odgovori: „Ja sam iz čuvenog grada Kaira i moje ime je Muhamed El Magrebi". Kapetan nastavi: „Sta te je dovelo u Persiju?" Ovaj se odluči za istinu i reče mu: „Jedan čovek mi je u snu naložio da odem u Isfahan jer
103
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
je tamo moje blago. Evo me u Isfahanu i vidim da je to
obećano blago sigurno ovo šibanje koje sam od vas ta
ko velikodušno dobio."
„Na te reči kapetan se toliko smejao da su mu se vi
deli umnjaci i na kraju je rekao: „Nepromišljeni i lako-
verni čoveče, tri puta sam sanjao jednu kuću u gradu
Kairu, kuću koja u dnu ima baštu, a u bašti sunčani sat, a
iza sunčanog sata jednu smokvu, a iza smokve česmu , a
ispod česme blago. Ni najmanje nisam poverovao u tu laž.
A ti, potomak mule i demona, lutaš iz grada u grad, samo
sa verom u svoj san. Da te više nisam video u Isfahanu.
Uzmi ove pare i odlazi".
„Čovek ih je uzeo i vratio se u domovinu. Ispod če
sme u svojoj bašti (one iz kapetanovog sna) iskopao je
blago. Tako gaje Bog blagoslovio, nagradio i uzneo. Bog
je Velikodušan i Skriven".
(Iz knjige 1001 noć, Noć 351)
104
I tako dalje
105
ODLOŽENI ČAROBNJAK
U Santjagu je živeo jedan dekan23 koji je žudeo da nauči umeće magije. Čuo je da don Iljan iz Toleda poznaje magiju bolje nego iko i otišao je u Toledo da ga nađe.
Istog dana kada je došao, uputio se pravo u kuću don Iljana i našao ga kako čita u jednoj izdvojenoj sobi. Ovaj gaje primio dobroćudno i rekao mu da razlog svoje pose-te odloži za posle jela. Smestio ga je u vrlo svezu prostoriju i kazao mu da ga veoma raduje njegov dolazak. Posle jela dekan mu je saopštio razlog svoje posete i zamolio ga da ga uputi u nauku magije. Don Iljan mu je rekao da pogađa da je on dekan, čovek sa dobrim položajem i dobrom budućnošću i da se boji da će ga ovaj, potom, zaboraviti. Dekan mu je obećao i uveravao ga da nikada neće zaboraviti tu milost i da će mu uvek biti na usluzi. Kada je stvar sređena, don Iljan je objasnio da se umeće magije može naučiti samo na izdvojenom mestu, uhvatio ga je za ruku i odveo ga u susednu sobu gde je na podu bila velika gvozdena alka. Pre toga je kuvarici rekao da za večeru pripremi jarebice, ali da ih ne peče pre nego što joj kažu. Zajedno su podigli alku i sišli niz stepenice od dobro obrađenog kamena, sve dok se dekanu nije učinilo da
23 dekan - svešteničko zvanje u katoličkoj crkvi. (Prim, prev.)
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
su se spustili toliko duboko da je korito reke Taho ostalo
iznad njih. U podnožju stepenica bila je jedna ćelija, a za
tim biblioteka, a zatim neka vrsta kabineta sa magijskim
instrumentima. Pregledali su knjige i dok su to radili ušla
su dva čoveka sa pismom za dekana koje je napisao nje
gov stric, biskup, u kojem gaje obaveštavao da je vrlo bo
lestan i da požuri ako želi da ga zatekne u životu. Dekana
su ove novosti vrlo uznemirile, prvo zbog stričeve bolesti
i drugo, zato što je morao da prekine učenje. Odlučio se
da napiše izvinjenje i poslao gaje biskupu. Tri dana kas
nije došli su neki ljudi u crnini sa novim pismima za de
kana u kojima je pisalo da je biskup preminuo, da biraju
naslednika i nadaju se da će uz božju pomoć izabrati nje
ga. Rekli su mu, takođe, da se ne trudi da dolazi pošto se
čini da je mnogo bolje da bude izabran u odsustvu.
Deset dana kasnije došla su dva vrlo dobro obučena
izaslanika koja mu se baciše pred noge i pozdraviše ga
kao biskupa. Kada je don Iljan to video, obratio se novom
prelatu sa mnogo radosti i rekao mu da zahvaljuje Gospo
du što su tako dobre vesti došle u njegovu kuću. Zatim
mu je upražnjeno mesto dekana zatražio za jednog od svo
jih sinova. Biskup mu je saopštio da je mesto dekana re-
zervisao za svog brata, ali da je odlučio da mu iziđe u
susret i rekao mu da zajedno pođu u Santjago.
106
I tako dalje
Sva trojica su otišla u Santjago, gde su ih dočekali s počastima. Šest meseci kasnije biskup je primio izaslanike Pape, koji mu je nudio mesto nadbiskupa u Tolosi, prepuštajući njemu da imenuje naslednika. Kada je čuo za to, don Iljan ga je podsetio na staro obećanje i tražio mu to zvanje za svog sina. Nadbiskup mu je saopštio da je mesto biskupa rezervisao za svog strica, brata svog oca, ali da je odlučio da mu iziđe u susret i rekao mu da zajedno pođu u Tolosu. Don Iljan nije imao druge nego da pristane.
Sva trojica su otišla u Tolosu, gde su ih dočekali sa počastima i misama. Dve godine kasnije nadbiskup je primio izaslanike Pape koji mu je nudio zvanje kardinala, prepuštajući njemu da imenuje naslednika. Kada je čuo za to, don Iljan gaje podsetio na staro obećanje i tražio mu to zvanje za svog sina. Kardinal mu je saopštio da je mesto nadbiskupa rezervisao za svoj ujaka, brata svoje majke, ali da je odlučio da mu iziđe u susret i rekao mu da zajedno pođu u Rim. Don Iljan nije imao druge nego da pristane. Sva trojica su otišla u Rim gde su ih dočekali sa počastima, misama i procesijama. Četiri godine kasnije umro je Papa i našeg kardinala su svi ostali izabrali za njegovog naslednika. Kada je čuo za to, don Iljan je poljubio stopala Njegovoj Svetosti, podsetio ga na staro obećanje
107
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
i tražio mu mesto kardinala za svog sina. Papa mu je za-
pretio zatvorom i rekao mu da dobro zna da on nije ništa
drugo do veštac i da je u Toledu bio profesor magijskih
veština. Bedni don Iljan mu reče da će se vratiti u Spani-
ju i zatraži mu nešto što bi mogao da pojede na putu. Pa
pa je odbio. Onda je don Iljan (čije se lice na neobičan
način podmladilo) rekao glasom koji nije uzdrhtao.
- Onda ću morati da pojedem jarebice koje sam na
ručio za večeras.
Pojavila se služavka i don Iljan joj naloži da ih ispe
če. Na te reči Papa se našao u podzemnoj ćeliji u Toledu,
sada samo dekan iz Santjaga, toliko posramljen svojom
nezahvalnošću da se nije setio ni da se izvini. Don Iljan je
rekao da je ta proba bila dovoljna, uskratio mu njegov deo
jarebica i ispratio ga do ulice gde mu je poželeo srećan
put i vrlo ljubazno se od njega oprostio.
(Iz Knjige o Patroniju infanta don Huana Manuela* koji je preuzeo priču iz jedne arapske knjige:
Četrdeset jutara i četrdeset noći)
108
I tako dalje
109
OGLEDALO OD MASTILA
Istoriji je poznato da je najokrutniji vladar Sudana bio Jakub Bolni, koji je svoju zemlju prepustio zlodelima egipatskih haračlija i umro u jednoj sobi palate, četrnaestog dana meseca barmadžata, godine 1842. Priča se da gaje čarobnjak Abderahmen El Masmudi (čije se ime može prevesti kao Sluga Milosrdnog) dokrajčio bodežom, ali imajući u vidu da su ga zvali Bolni, prirodna smrt je ve-rodostojnija. Pa, ipak, kapetan Ričard Frensis Barton je 1853. godine razgovarao sa tim čarobnjakom i kaže da mu je ovaj ispričao ono što navodim:
„Istina je da sam bio zatočen u kuli Jakuba Bolnog usled zavere koju je skovao moj brat Ibrahim, uz vero-lomnu i jalovu pomoć crnih poglavara iz Kordofana koji su ga odali. Moj brat je poginuo od mača, na krvavoj koži pravde, ali ja sam se bacio pred omražene noge Bolnog i rekao mu da sam čarobnjak i da ću mu, ako mi pokloni život, pokazati figure i prizore još čudesnije od onih iz fa-nus hajalija (laterna magika). Tiranin mi je tražio da to odmah dokažem. Zatražio sam pero od trske, makaze, veliki list venecijanskog papira, rog sa mastilom, mangal, nekoliko semenki korijandra i uncu tamjana. Isekao sam papir na šest traka, napisao amajlije i invokacije na pet
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
prvih, a na poslednjoj sledeće reči koje se nalaze u uzvišenom Kuranu: „Sklonili smo tvoj veo i pogled tvojih očiju je prodoran". Zatim sam na Jakubovom desnom dlanu nacrtao magični kvadrat, zamolio ga da napravi udublje-nje i ulio mu u sredinu krug mastila. Pitao sam ga da li u krugu jasno vidi svoj odraz i odgovorio mi je da vidi. Rekao sam mu da ne podiže pogled. Upalio sam tamjan i ko-rijandar i spalio invokacije u mangalu. Tražio sam da mi kaže kakvu figuru želi da vidi. Razmislio je i rekao mi da želi divljeg konja, najlepšeg konja koji pase na livadama oko pustinje. Pogledao je i video zeleno, mirno polje, a zatim konja koji se približava, gibak kao leopard, sa belom zvezdom na čelu. Tražio mi je krdo konja, isto tako savršenih kao što je prvi i na horizontu je video izduženi oblik prašine, a zatim krdo. Shvatio sam da mi je život bio osiguran.
„Čim bi počeli da se probijaju prvi zraci dnevne svetlosti, dva vojnika bi ulazila u moju ćeliju i odvodila me kod Bolnog, gde bi me već čekali tamjan, mangal i mastilo. I tako je on tražio, a ja sam mu pokazivao sve prizore sveta. Taj mrtvi čovek, koga se gadim, u svojoj ruci je držao sve što su mrtvi ljudi videli i sve što vide oni koji su živi: gradove, klime i kraljevstva na koje se zemlja deli, skrivena blaga u središtu, brodove koji plove
110
I tako dalje
preko mora, instrumente za rat, muziku i hirurgiju, ljup
ke žene, nepomične zvezde i planete, boje koje neverni-
ci koriste za svoje gadne slike, minerale i biljke sa
tajnama i vrlinama koje kriju, srebrne anđele koji se hra
ne hvalom i opravdanjem Gospoda, podelu nagrada u
školama, statue ptica i kraljeva koje se nalaze u srcu pi
ramida, senku što bacaju bik koji drži zemlju i riba ispod
bika, pustinje Milosrdnog Boga. Video je stvari koje je
nemoguće opisati, kao što su ulice osvetljene gasom ili
kit koji umire čuvši ljudski krik. Jednom mi je naredio
da mu pokažem grad koji se zove Evropa. Pokazao sam
mu njegovu glavnu ulicu i mislim da je u toj nabujaloj
reci ljudi, gde su svi bili svečano obučeni u crno, a mno
gi su nosili naočari, prvi put video Maskiranog.
„Od tada je ta figura, ponekad u sudanskoj odeći,
ponekad u uniformi, ali uvek sa nekom tkaninom preko li
ca, stalno prodirala u vizije. Bio je uvek prisutan i mi ni
smo nagađali ko je. U svakom slučaju, slike u ogledalu
od mastila, u početku trenutne ili nepomične, sada su bi
le složenije; bez odlaganja su izvršavale moja naređenja i
tiranin ih je jasno pratio. Istina je da smo obojica, uglav
nom, ostajali iscrpljeni. Surovost scena bila je drugi uzrok
umora. Sve su to bile samo kazne, konopci, sakaćenja, ve
selje dželata i krvnika.
111
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
„Tako smo stigli do svitanja četrnaestog dana mese-ca barmadžata. Na ruci mu je bio krug od mastila, tamjan u mangalu, invokacije spaljene. Bili smo sami nas dvojica. Bolni mi je rekao da mu pokažem neku neopozivu i pravednu kaznu, jer je njegovo srce tog dana želelo da vidi neku smrt. Pokazao sam mu vojnike sa dobošima, zategnutu juneću kožu, ljude srećne što gledaju, dželata sa mačem pravde. Začudio se kada je to video i rekao mije: To je Abu Kir, onaj koji je pogubio tvog brata Ibrahima,
onaj koji će okončati tvoju sudbinu kada budem upućen u
moć da ove figure prizovem bez tvoje pomoći. Tražio mi je da dovedu osuđenog. Kad su ga doveli, izraz lica mu se promenio, jer je to bio tajanstveni čovek sa belom maramom. Naredio mi je da mu, pre no što ga ubiju, skinu masku. Ja mu se tu bacih pred noge i rekoh: Oh, kralju
vremena i suštine, zbiru veka, ova figura nije kao ostale,
jer ne znamo njeno ime, niti ime njegovih roditelja, niti
grada koji mu je domovina, te se ja ne usuđujem da ga
dodirnem, da ne navučem krivicu za koju ću morati da
odgovaram. Bolni se nasmejao i na kraju se zakleo da će on preuzeti krivicu, ako krivice bude. Zakleo se u mač i Kuran. Onda sam naredio da svuku osuđenog, da ga pri-biju uz zategnutu kožu i da mu strgnu masku. To je i učinjeno. Jakubove oči najzad su mogle da vide to lice -
112
I tako dalje
113
njegovo sopstveno. Spopali su ga strah i ludilo. Njegovu drhtavu desnicu uhvatih svojom čvrstom rukom i naredih mu da i dalje posmatra obred svoje smrti. Bio je opčinjen ogledalom: nije ni pokušao da podigne pogled ili prospe mastilo. Kada se u viziji mač obrušio na grešnu glavu, jek-nuo je glasom koji me nije umilostivio i skotrljao se na zemlju, mrtav.
„Slava Onome koji ne umire i drži u svojoj ruci dva ključa Neograničenog Oproštaja i Bezgranične Kazne".
(Iz knjige The Lake Regions of Equatorial Africa
R. F. Bartona)
MUHAMEDOV DVOJNIK
Pošto su u svesti muslimana ideje o Muhamedu i ve
ri neraskidivo povezane, Gospod je naredio da im na Ne
bu uvek predsedava duh koji igra ulogu Muhameda. To
nije uvek isti izabranik. Jednom je tu dužnost obavljao ne
ki građanih Saksonije, koga su za života zarobili Alžirci i
preobratio se u Islam. Kako je pre toga bio hrišcanin, go
vorio im je o Isusu i rekao da on nije bio Josifov sin, već
sin Božji; bilo je pogodnije zameniti ga. Položaj te pred-
H. L. Borhes Univerzalna istorija beščašća
stave Muhameda označava jedna baklja koju vide samo
muslimani.
Pravog Muhameda koji je sastavio Kuran njegovi
sledbenici više ne vide. Rekli su mi da im je u početku
predsedavao, ali da je nameravao da njima zavlada, te je
prognan na Jug. Jednu zajednicu muslimana demoni su
podstakli da priznaju Muhameda za Boga. Da bi se zau
stavili nemiri, Muhameda su doveli iz pakla i pokazali ga.
Tom prilikom sam ga video. Ličio je na otelotvorene du
hove koji nemaju unutrašnju percepciju i lice mu je bilo
vrlo tamno. Uspeo je da izgovori reči: „Ja sam vaš Muha
med" i odmah zatim nestade u dubini.
(Iz Vera Christiana Religio (1771) Emanuela Svedenborga)
114
Izvori:
Surovi iskupitelj Lazarus Morel Life on the Mississippi, by Mark Twain, New York, 1883. Mark Twain's America, by Bernard Devoto, Boston, 1932.
Neverovatna varalica Tom Kastro The Encyclopaedia Britannica. Eleventh Edition. Cam
bridge, 1911.
Udovica Čing, gusarka The History of Piracy, by Philip Gosse, London, 1932.
Isporučilac zločina Monk Istman
The Gangs od New York, by Herbert Asbury. New York,
1927.
Nekoristoljubivi ubica Bil Harigan
A Century of Gunmen, by Frederick Watson. London,
1931.
The Saga of Billy the Kid, by Walter Noble Burns. New
York, 1925.
115
Neučtivi ceremonijal-majstor Kotsuke no Suke
Tales of Old Japan, by A. B. Mitford. London, 1912.
Maskirani bojadžija Hakim iz Merva
A History of Persia, by Sir Percy Sykes. London, 1915. Die Vemichtung der Rose. Nach dem arabischen Urtext ubertragen von Alexander Schulz. Leipzig, 1927.
116
S A D R Ž A J
Predgovor prvom izdanju 5 Predgovor izdanju iz 1954 7
Surovi iskupitelj Lazarus Morel 15 Neverovatna varalica Tom Kastro 29 Udovica Čing, gusarka 39 Isporučilac zločina Monk Istman 49 Nekoristoljubivi ubica Bil Harigan 59 Neučtivi ceremonijal-majstor Kotsuke no Suke 67 Maskirani bojadžija Hakim iz Merva 75 Čovek sa ružičastog ugla 85 I tako dalje 97
Izvori 115
117