Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88

Telefon: 033 707 100, 707 596; Fax: 033 707 155

Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина

Sud Bosne i Hercegovine

Суд Босна и Херцеговина

Predmet broj: S1 1 K 017362 14 KrI

Datum donošenja odluke: 09.10.2017. godine

Datum pismenog otpravka: 13.11.2017. godine

Pred pretresnim vijećem u sastavu:

sudija Darko Samradžić , predsjednik vijeća

sudija Džemila Begović – član vijeća

sudija Jasmina Kosović – član vijeća

PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE

Protiv

JOZE ĐOJIĆA

PRVOSTEPENA PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine:

Miroslav Janjić

Branilac optuženog:

Advokat Kenan Ademović

U IME BOSNE I HERCEGOVINE!

Sud Bosne i Hercegovine, u vijeću Odjela I za ratne zločine, sastavljenom od sudije

Darka Samardžića kao predsjednika vijeća, te sudija Džemile Begović i Jasmine

Kosović, kao članova vijeća, uz sudjelovanje pravnog savjetnika – asistenta Jovane

Vidić, u svojstvu zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Joze Đojića zbog

krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog

zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljem tekstu KZ SFRJ),

postupajući po optužnici Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTRT 0009349 14

od 21.11.2014. godine, potvrđene dana 27.11.2014.godine, nakon održanog usmenog i

javnog pretresa u prisustvu tužitelja Tužilaštva BiH, Miroslava Janjića i optuženog Joze

Đojića i branioca Kenana Ademovića, advokata iz Sarajeva, donio je i dana 09.10.2017.

godine, javno objavio sljedeću:

P R E S U D U

OPTUŽENI:

JOZO ĐOJIĆ , sin Stipe. rođen 20.04.1959 godine u mjestu Novo Selo., opština

Odžak. nastanjen na adresi …, opština Odžak. , JMBG: …, po nacionalnosti .... , po

zanimanju NK radnik , oženjen, otac jednog punoljetnog djeteta, neosuđivan,

državljanin ... .

KRIV JE

Što je,

Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, u vrijeme oružanog sukoba između Hrvatskog

Vijeća Odbrane i Vojske Republike Srpske kao pripadnik 102. Brigade HVO-a Odžak.

u vremenskom periodu mjeseca jula 1992. godine, na području opštine Odžak

suprotno pravilima Međunarodnog humanitarnog prava kršeći odredbe člana 3. stav

1. tačka a) i c) Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata od 12. avgusta

1949. godine, za vrijeme rata silovao jednu ženu civila hrvatske nacionalnosti, tako što

je:

1. Neutvrđenog datuma mjeseca jula 1992. godine u popodnevnim satima, u stanu

u stambenom objektu poznat kao „ Hanka“ na području opštine Odžak u

neposrednoj blizini škole u Odžaku. izvršio silovanje civila M.L. na način što je

sa još nekoliko neidentifikovanih pripadnika HVO-a ušao u navedeni stan da bi

potom od M.L. otrgnuo njenog maloljetnog sina i istu uz upotrebu sile odveo u

drugu prostoriju stana - špajz gdje ju je uprkos njenom odupiranju, molbama i

preklinjanju da je poštedi silom natjerao da se skine da bi je potom odgurnuo na

klupu koja se tu nalazila pa je silovao na način što je uz psovke i prijetnje,

savladavši otpor koji je pružala, postavljao u razne položaje vršeći silovanje nad

njom, a nakon toga izašao iz navedene prostorije u koju se poslije nekoliko

minuta vratio i onda je odveo u drugu sobu u kojoj se nalazio krevet nastavio

silovati analno i vaginalno dok ju je cijelo vrijeme šamarao i vukao za kosu što je

sve za posljedicu imalo nanošenje fizičkih i psihičkih povreda oštećene M. L.

Čime je počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav

1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljem tekstu

KZ SFRJ).

Stoga ga Vijeće Suda BiH primjenom članova 33, 38 i 41 KZ SFRJ

OSUĐUJE

NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD ŠEST (6) GODINA

***

Na osnovu odredbe člana 188. stav 4. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljem

tekstu ZKP BIH), u vezi sa članom 185. istog Zakona optuženi se oslobađa naknade

troškova krivičnog postupka koji padaju na teret budžetskih sredstava.

***

Na osnovu člana 198. stav 2. ZKP BiH, oštećena ML. se sa imovinskopravnim

zahtjevom upućuje na parnicu.

O B R A Z L O Ž E N J E

A. TOK POSTUPKA

1. Optužnicom Tužilaštva BiH broj T 20 0 KTRZ 0009349 14 od 21.11.2014.

godine, optuženom Jozi Đojiću je na teret stavljeno izvršenje krivičnog djela Ratni

zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ. Sudija za prethodno

saslušanje potvrdio je optužnicu dana 27.11.2014.godine, a optuženi Jozo Đojić se

dana 29.12.2014. godine izjasnio da nije kriv za krivično djelo koje mu se stavlja na

teret.

2. Glavni pretres u ovom predmetu počeo je dana 24.05.2016. godine nakon što je

obavljeno niz vještačenja na okolnost procesne sposobnosti optuženog Joze Đojića

zbog čega će Vijeće u obrazloženju ove presude najprije iznijeti utvrđenja u tom

pogledu.

B. PROCESNA SPOSOBNOST OPTUŽENOG JOZE ĐOJIĆA.

3. Pretresno Vijeće prije početka glavnog pretresa održalo je dana 06.02.2015.

godine statusnu konferenciju u svrhu dogovora radi efikasnijeg planiranja i održavanja

glavnog pretresa. Na navedenoj statusnoj koferenciji branilac optuženog Joze Đojića

iznio je svoja saznanja u pogledu zdravstvenih problema optuženog tvrdeći da

optuženi nije procesno sposoban da učestvuje u konkretnom krivičnom postupku.

4. Zbog sumnje u procesnu sposobnost optuženog Vijeće je donijelo odluku da se

početak glavnog pretresa ne zakazuje dok se ne provede neophodno vještačenje i

Vijeće ne donese odluku po tom pitanju.

5. Na prijedlog odbrane Sud je odredio vještačenje po vještaku dr. Muhamedu

Ahmiću., koji je iznio svoj nalaz i mišljenje na statusnoj konferenciji 19.03.2015. godine.

Vještak je mišljenja da je kod optuženog usljed zadobijenih povreda u predjelu glave

došlo do oštećenja mozga, koja su verificirana CT snimkom glave. Zbog toga optuženi

ima poteškoće da razumije šta drugi govore, kao i poteškoće sa pisanjem, čitanjem i

razumjevanjem. Odgovarajući na unakrsna pitanja tužioca vještak navodi da je prilikom

pregleda optuženog koristio CT, ali da bi u konkretnoj situaciji magnenta rezonanca bila

pouzdanija metoda da se ispita priroda i posljedice povrede koju je optuženi zadobio.

6. Imajući u vidu ovakav nalaz vještaka koji je po ocjeni Vijeća bio nepotpun i

nedovoljno precizan, Vijeće je prihvatilo prijedlog Tužilaštva da se obavi novo

sveobuhvatnije vještačenje i to od strane tima vještaka iz oblasti neurofizologije, kliničke

psihologije i neuropsihijatrije. Vještačenje su obavili prof.dr Abdulah Kučukalić.

specijalista neuropsihijatrije, prof. dr. Enra Mehmedika Suljić specijalista neurofiziolog

i Senadin Fadilpašić specijalist klinički psiholog.

7. Dana 28.08.2015. godine vještaci su pred sudskim vijećem iznijeli nalaz i

mišljenje u kojem su naveli da nakon detaljne analize i dobijenih rezultata, utvrdili da

optuženi boluje od ... koji je nastao nakon povreda glave. Na kliničkom planu to se

manifestuje u vidu razdrašljivosti, umora, emocionalne labilnosti, teškoća sa

koncentracijom, pamćenjem, brzim zaboravljanjem, nesanicom, smanjenom

tolerancijom na stres. Nakon procjene kognitivnih sposobnosti ispitanika, uvažavajući

oštećenja mozga po obimu i mjestu, te tok bolesti i oporavak, vještaci su iznijeli

mišljenje da kod optuženog postoji umanjenje kognitivnih sposobnosti. Međutim,

vještaci naglašavaju da zbog jakog uticaja faktora iz voljnog kruga koji se manifestuju u

pogledu izrazite nesaradljivosti, površnosti, te elemenata naglašene agravacije i

simulacije, nije moguće precizno razgraničiti koliki je objektivni stepen namjere da se

disfunkcionalnost dodatno agravira i predstavi daleko ozbiljnijom i obimnijom. Kod

ovakvog stanja stvari vještaci su mišljenja da je Jozo Đojić sposoban učestvovati u

sudskom postupku, pod uslovom da postavljena pitanja budu konkretna i precizna, a

odnos prema njemu profesionalan i bez provokacija uz naznaku da se nakon 45 minuta

suđenja prave pauze.

8. Imajući u vidu da vještaci nisu mogli dati odgovor o stepenu voljnog agraviranja

disfunkciolansoti i simulacije, pretresno Vijeće je donijelo odluku da se odredi još jedno

vještačenje, te izdalo naredbu za timsko vještačenje koje je povjerilo timu vještaka

Univerzitetsko kliničkog centra Tuzla sa zadatkom da daju svoj nalaz i mišljenje o

sposobnosti optuženog da aktivno prati i sudjeluje u sudskom postupku.

9. Dana 08.04.2016. godine Sud je zaprimio nalaz i mišljenje tima ljekara u sastavu

prim. dr Abdulah Kučukalić., dr Miralem Mešanović. , mr. sci Mitra Mirković Hajdukov.

Vještaci su saslušani na statusnoj koferenciji dana 27.04.2016. godine gdje su iznijeli

nalaz i mišljenje da je optuženi sposoban da razumije svoj položaj u aktuelnom

postupku, zna šta mu se stavlja na teret, da mu je jasan položaj drugih sudionika u

postupku. Vještaci su zaključili da je optuženi sposoban adekvatno komunicirati sa

braniocem, dogovarati o strategiji odbrane, tj. u toj komunikaciji prepoznati i zastupati

svoje interese.

Dakle, iz svih pobrojanih nalaza i mišljenja vještaka, između ostalog, proizilazi da je

optuženi Jozo Đojić, pretprio povrede glave sa ozlijedom mozga, i nesporno da

navedene povrede imaju određene posljedice na psihičkom i neurološkom planu, što

zahtjeva izvjestan oprez pri psihičkom naporu kakvo predstavlja suđenje, zbog čega ja

neophodno prilagoditi dinamiku i tok suđenja.

10. Međutim, svi nalazi i mišljenja (osim po vještaku dr. Muhamedu Ahmiću.) govore

o tome da je ponašanje ispitanika, optuženog Joze Đojića. , simulativnog karaktera. U

nalazu i mišljenju tima vještaka prof dr Abdulaha Kučukalića , prof. dr Enra Mehmedika

Suljić i Senadin Fadilpašić. stepen eventualnih oštećenja psihičkih funkcija po

organskom tipu nije bilo moguće u dovoljnoj mjeri ispitati i na pouzdan način utvrditi

zbog prisustva voljne agregacije i tendencije da svoj probleme prikaže značajno težim,

ali ne ostavljajući mogućnost da je riječ o potpuno procesno nesposobnoj osobi.

11. Nasuprot tome, nalaz i mišljenje tima vještaka Univerzitetsko kliničkog centra

Tuzla u sastavu prim. dr Abdurahman Kuldija, dr Miralem Mešanović, mr. sci. Mitra

Mirković Hajdukov je u tom smislu po ocjeni Vijeća dao valjane i precizne odgovore na

sva pitanja na osnovu kojih je Vijeće otklonilo svaku dilemu u pogledu prosecne

sposobnosti optuženog Joze Đojića. Prihvatajući u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka jer

je dat u skladu sa pravilima struke i nauke, Vijeće je zaključilo da je optuženi Jozo Đojić

procesno sposoban i da može učestvovati u krivičnom postupku i razumijeti tok istog.

Slijedom navedenog, a imajući u vidu ograničenja koja su vještaci istakli, pretresno

Vijeće je vodeći računa o zdravstvenom stanju optuženog, zakazalo početak glavnog

pretresa.

C. PROVEDENI DOKAZI

12. U toku dokaznog postupka, Tužilaštvo je izvelo dokaze saslušanjem sljedećih

svjedoka: oštećena ML, Božo Matanović, Drina Lešić, Nada Lešić. .

13. Spisak materijalnih dokaza koje je tužilac uveo u sudski spis dati su u prilogu

presude (Aneks A ) i čine njen sastavni dio.

14. Na prijedlog odbrane saslušani su svjedoci: Blaž Kovačević, Neven Đukić, Pero

Ćulap, Marko Ćulap, Tomislav Božić i Anto Golubović.

15. Spisak materijalnih dokaza koje je odbrana uvela u sudski spis dati su u prilogu

presude (Aneks B) i čine njen sastavni dio.

D. ZAVRŠNE RIJEČI

1. Završne riječi Tužilaštva BiH

16. Tužilaštvo je u svojoj završnoj riječi istaklo da smatra da je na osnovu iskaza

saslušanih svjedoka i materijalne dokumentacije dokazano da je optuženi djelo koje mu

se stavlja na teret počinio u vrijeme oružanog sukoba u BIH, da je oštećena bila

zaštićena Ženevskom konvencijom, da radnja koju je počinio optuženi nije bila

povezana sa vojnim aktivnostima, niti je bila nužna, s obzirom da je djelo počinjeno u

stanu gdje su se nalazile tri žene i 5-6 djece.

17. Optuženi je u vrijeme počinjenja krivičnog djela bio pripadnik 102. Brigade HVO.

Tužilaštvo navodi da su iskazi oštećene M.L, Nade Lešić i D. L. vjerodostojni i

homogeni u pogledu odlučnih činjenica i da sve potvrđuju da je Jozo Đojić zvani Koza

silovao M.L. Iskazi oštećene i Nade Lešić su homogeni i saglasni u pogledu odlučnih

činjenica: mjesta, vremena i načina događaja, ali su takođe saglasni i u pogledu

perifernih činjenica. Iz svega ovoga Tužilaštvo zaključuje da se njihovi iskazi u

potpunosti mogu smatrati vjerodostojnim pogotovo imajući u vidu da je Nada Lešić

pristala da svjedoči putem video linka iako je zbog svih ovih događaja otišla u … , dok

je M.L. detaljno ispričala kako je imala velikih problema sa porodicom zbog svih ovih

događaja. Oštećena M.L. je detaljno opisala zlostavljanje koje je trajalo oko 3 sata, te je

jasno opisala izgled Joze Đojića i prepoznala ga je u sudnicu.

18. U pogledu iskaza svjedoka odbrane Tužilaštvo smatra da oni nisu vjerodostojni,

prvenstveno iskaz svjedoka Ante Golubovića koji je svjedočio putem video linka, jer ne

može da dođe u BIH s obzirom da se protiv njega vodi 7 postupaka za silovanje

Srpkinja na području opštine O. te da se njegovom iskazu ne može pokloniti vjera. U

suprotnosti sa iskazima svjedoka odbrane koji su radili u PS Odžak , te izjavili da nije

bilo prijav ljenih slučajeva silovanja, Tužilaštvo navodi da je dokazalo da je najmanje 4

žene prijavilo silovanje, te da je u tim ratnim vremenima vršeno prepoznavanje

osumnjičenih za silovanje. Tužilaštvo ističe da je oštećena jasno objasnila da nije

prjavila slučaj niti tražila medicinsku pomoć, jer u tom periodu nije pružana pomoć

osobama srpske nacionalnosti na teritoriji opštine Odžak . Na osnovu svega iznesenog

Tužilaštvo zaključuje da je nedvojbeno dokazano da je optuženi Jozo Đojić kao

pripadnik HVO počinio silovanje oštećene M.L. .

2. Završene riječi odbrane

19. U svojoj završnoj riječi odbrana je najprije analizirala iskaz svjedokinje M. L. dat

na glavnom pretresu , kao i izjave od 25.01.2007. i 21.08.2014. godine. Navodi se da je

svjedokinja dana 25.01.2007. godine izjavila da su u stanu bile 4 žene, te da su sve

silovane od strane zapovjednika Ante Golubovića i takođe pominje 4 pripadnika HVO-

a , dok je svjedokinja Nada Lešić to demantovala i navela da nikada nije bila silovana,

niti je potvrdila da su sve 4 žene silovane. U iskazu datom 21.08.2014. godine

svjedokinja M.L. ne spominje da su ostale tri žene silovane, tvrdi da su samo zaključane

u drugu sobu i natjerane da skinu odjeću. Odbrana dalje ukazuje na nepodudarnost

iskaza M.L. koja je na saslušanju pred Sudom 24.05.2016. godine izjavila da je silovana

na klupi u špajizu, i na krevetu u sobi i iskaza njene sestre Nade Lešić koja tvrdi da je

sve vrijeme gledala silovanje M.L. na podu u špajizu. Svjedokinja u svojim iskazima

mijenja tok događaja, jedanput navodeći da ih je iz stana niz stepenice izveo Aljo.

vojnik HVO -a sve do ulaza gdje je bio Ante Golubović , a drugi put da se Ante

Golubović pojavio na vratima.

20. Prema stavu odbrane iskaz oštećene je nepouzdan i netačan, najpre jer je tvrdila

da je imala susret sa Matom Đojićem. u školi, što je u suprotnosti sa materijalnim

dokazom koji je uložila odbrana, njegovim pasošem iz koga se vidi da je napustio SFRJ

1989. godine i nikada se nije vraćao. Također je izjavila da je svoje selo napustila

02.07.1992. godine, nakon čega je 7 dana boravila u kući Barukčića te prelazi u stan u

zgradi „Hanka' gdje se desilo silovanje nakon mjesec dana.

21. Odbrana navodi da je to nemoguće jer je Odžak zauzet od strane vojske RS

12.07.1992. godine, a navodno silovanje bi se po iskazu svjedokinje desilo u avgustu

1992. godine. Vezano za iskaz svjedokinje Nade. Lešić odbrana navodi da je netačan i

pun kontradiktornosti u odnosu na iskaz oštećene, a pogotovo u djelu koji se tiče opisa

dolaska Alje. i Ante. i vremenskog okvira silovanja. Odbrana se poziva i na iskaz B. M.

koji je izjavio da poznaje J.Đ. i da nije čuo ništa loše o njegovom ponašanju prema

civilima, te da je raniji iskaz dao pod prijetnjom i u zarobljeništvu. Odbrana ističe i

svjedočenje N. , koji je potvrdio da je bio inspektor u policijskoj upravi Odžak , te da je

vojska RS ušla u O. 12. Ili 13.07.1992. godine. Takođe je potvrdio da su se mogla

prijaviti bilo kakva maltretiranja i da optuženi J.Đ. nije imao prijava.

22. Na kraju je odbrana analizirala iskaza svjedoka Antu Golubovića. koji potvrdio

je da je kao učesnik ratnih dejstava na području O. poznavao Antu T. i Jozu.Đojića. , te

da je Jozo Đojić. bio konobar, miran i da nikada nije došao u sukob sa zakonom, niti se

ko žalio na njega. U vezi sa događajem u zgradi 'Hanka.“, svjedok je naveo da je u

stanu zatekao M.L. sa Tomom. Đojićem koji je bio pijan i tjerao je na oralni seks. Na

kraju se odbrana poziva i na materijalni dokaz, potvrdu DZ O. iz koje se vidi da u

periodu od 14.04.1992. do 12.07.1992. godine nije evidentirano ime M.L. niti njenog

djeteta. Na osnovu svih provedenih dokaza odbrana zaključuje da Tužilaštvo nije van

svake razumne sumnje dokazalo da je Jozo Đojić. počinio krivično djelo koje mu se

stavlja na teret, pa predlaže da ga Sud na osnovu primjene načela in dubio pro reo

oslobodi krivice.

E. PROCESNE ODLUKE

23. U toku pretresa ovo Vijeće donijelo je procesne odluke koje se obrazložu u

nastavku presude.

(a) Protek roka od 30 dana

24. Kako je između nastavaka pretresa održanih na dane 16.11.2016. godine i

15.02.2017. godine i 08.03.2017.godine i 11.07.2017. godine proteklo više od trideset

dana, pretresno vijeće je primjenom odredbe člana 251. stav 2. ZKP BiH, uz prethodno

pribavljenu saglasnost stranaka i branioca, odlučilo da pretres ne počinje iznova.

(b) Zabrana objavljivanja ličnih podataka svjedoka

25. Vijeće je u toku postupka, a nakon što je saslušalo oštećenu M.L. donijelo

odluku da se njeni lični podaci, fotografija i video zapis sa njenog svjedočenja neće

objavljivati u javnosti, iz razloga koje je Tužilaštvo predložilo, a Vijeće ocijenilo

opravdanim. Naime, razlozi se tiču zaštite prava na privatni i intimni život oštećene, koja

je željela da svjedoči u prisustvu javnosti, ali bez objavljivanja punog imena i prezime,

kao i njene fotografije ili video zapisa svjedočenja, što je Vijeće ocijenilo opravdanim.

(c) Odbijanje prijedloga odbrane da se u spis uvrste određeni dokazi

26. Prilikom uvođenja materijalnih dokaza odbrana je predložila, a Vijeće nije

prihvatilo da se u spis predmeta kao dokazi uvedu sljedeći dokumenti: Notarski

ovjerena Izjava svjedoka B. K. , sin I. , od 23.09.2014.godine1 , Notarski ovjerena Izjava

svjedoka N. Đ. , od 22.09.2014.godine2.

27. Naime, riječ je o svjedocima koji su svoj iskaz dali neposredno pred sudskim

Vijećem, a izjave koje je odbrana predložila da se ulože nisu prezentovane na glavnom

pretresu, te se nisu stekli uvjeti za njihovo uvođenje u sudski spis.

(d) Odbijanje prijedloga Tužilaštva da se kao svjedok replike sasluša I. J. , kao i da se

pročita njegova izjava

28. Tužilaštvo je na ročištu 05.09.2017. godine, a nakon što je odbrana okončala

svoj dokazni postupak predložilo da se kao svjedok replike sasluša I.J. koji, kako je

tužilac naveo, presuđen pravomoćno pred Sudom BiH na kaznu zatvora u trajanju od 6

godina na čije se izdržavanje nije javio, zbog čega nije bio spreman odazvati se na

poziv Suda BiH, već je bio spreman doći u R.Hrvatsku odakle bi svjedočio video linkom.

29. Imajući u vidu okolnosti na koje je Tužilaštvo predložilo svjedoka I. J., odnosno

da njegovim svjedočenjem tužilac želi da pobija navode svjedoka odbrane A. G. , Vijeće

je prihvatilo prijedlog, te odredilo rok tužiocu da stupi u kontakt sa svjedokom i dostavi

Sudu podatke neophodne za organizovanje saslušanja putem video linka.

1 Uvedena kao dokument pod brojem OD-3

2 Uvedena kao dokument pod brojem OD-4

30. Kako Tužilaštvo u ostavljenom roku nije Sudu dostavilo tražene podatke, već

predložilo da se izjava svjedoka pročita, Vijeće je taj prijedlog odbilo. Naime, na upit

predsjednika a Vijeća da li je izjava koju želi da čita svjedok dao u ovom predmetu

tužilac je odgovorio da nije, već da je riječ o izjavi koju je I.J. dao u istrazi koja se protiv

njega vodila u svojstvu osumnjičenog. Kod ovakvog stanja stvari Vijeće je prijedlog

tužioca odbilo cijeneći da nije riječ o izjavi svjedoka već o izjavi koju je I.J. dao u

svojstvu osumnjičenog za koga važe drugačije pravne pouke.

(e) Intervencija Suda u pogledu izmjena u činjeničnom opisu optužnice

31. U činjeničnom opisu optužnice od 21.11.2014. godine, napravljene su određene

izmjene, a sve kako bi izreka presude odgovarala utvrđenom činjeničnom stanju. Pri

tome je Sud vođen ograničenjima, u smislu poštivanja objektivnog identiteta optužbe, u

skladu sa članom 280. ZKP BiH, a s obzirom na utvrđene činjenice, iz činjeničnog

opisa izostavio dijelove koji nisu potvrđeni provedenim dokazima.,

32. Sud je izvršio korekciju tako što su izostavljene/izmijenjene pojedine riječi ili

dijelovi rečenica. Preciziranjem predmetne optužnice na navedeni način, Sud nije

povrijedio ni subjektivni ni objektivni identitet iste, niti je time prekoračio prvobitno

optuženje, s obzirom, da su urađene izmjene rezultat utvrđenog činjeničnog stanja, te

da iste nisu na štetu optuženog.

F. STANDARDI I GENERALNA OCJENA DOKAZA U POSTUPKU

33. Odredba člana 3. stav 1. ZKP BiH propisuje da se optuženi smatra nevinim za

krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.3

34. Teret dokazivanja je na tužiocu za svaku optužbu tokom cijelog suđenja.

Shodno tome, u utvrđivanju da li je tužilac dokazao predmet izvan svake razumne

sumnje, Vijeće je pažljivo razmotrilo da li postoji bilo kakva druga razložna interpretacija

3 Član 3. stav 1. ZKP BiH navodi da „ se svako smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne

utvrdi njegova krivnja˝. Ova odredba je u skladu sa svim glavnim institutima o ljudskim pravima. Vidjeti, Evropska konvencija o ljudskim pravima, član 6. stav 2; međunarodna konvencija o civilnim i političkim pravima, član 14. stav 2;

uvrštenih dokaza, osim one koju je prihvatilo ovo Vijeće, kada je našlo optuženog

odgovornim i oglasilo krivim.

35. Osnovna obaveza Vijeća u pogledu svih dokaza propisana je članom 281.

stav 2. ZKP-a BiH u kojem se navodi: “Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz

pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li

neka činjenica dokazana.”

36. Temeljem odredbe člana 15. ZKP BiH, Vijeće ima pravo da slobodno

ocjenjuje dokaze.4 Prilikom ocjene dokaza izvedenih tokom glavnog pretresa, Vijeće je

poklonilo dužnu pažnju, između ostalog, pojedinačnim okolnostima svjedoka, kao i

njihovog mogućeg učešća u događajima i rizika da sebe inkriminiraju, te njihovom

odnosu sa optuženima.

37. Vijeće je također razmotrilo konzistentnost svjedočenja svakog svjedoka

tokom direktnog ili unakrsnog ispitivanja.

38. Vijeće je prilikom analize iskaza svjedoka imalo u vidu da je prošlo više od

dvadeset godina od događaja navedenih u optužnici, te je opravdano očekivati da je

protok vremena uticao na tačnost i vjerodostojnost sjećanja svjedoka. Također,

činjenica je da se zbog prirode krivičnog postupka, svjedoku na glavnom pretresu

mogu postaviti drugačija pitanja od onih koja su postavljena u prethodnim

razgovorima, pa je nakon konkretizacije pojedinih pitanja opravdano očekivati da se

sjeti dodatnih detalja. Naravno, ovakve situacije je Vijeće pažljivo razmatralo prilikom

utvrđivanja težine koja se treba dati takvim dokazima.

U pogledu određenih svjedoka, Vijeće smatra da dijelovi njihovih iskaza nisu bili iskreni,

bilo zbog ličnih interesa, bilo zbog prijateljstva lojalnosti prema optuženom ili zbog toga

što su htjeli da utiču na ishod postupka. Prilikom donošenja svoje odluke, vijeće je

uzelo u obzir način svjedočenja i držanje svjedoka, te uporedilo usaglašenost njihovih

međusobnih iskaza. Određene razlike logično je da postoje, ali za pretresno vijeće

ključno je bilo da nisu u pogledu odlučnih činjenica u predmetu.

39. Prilikom ocjene iskaza svjedoka, Vijeće je uzelo u obzir činjenicu da su neki

svjedoci govorili o relevantnim događajima prezentirajući činjenice koje su čuli od

drugih. Takvi dokazi tretirani su kao posredni dokazi. Posredni dokazi (dokazi iz

druge ruke), su u praksi ovog suda kao takvi dokazi prihvatljivi. Naravno, dokazna

vrijednost takvih dokaza zavisi od konteksta i karaktera predmetnog iskaza, kao i od

toga da li je taj iskaz potkrijepljen i drugim dokazima. Osim toga, Vijeće podsjeća da je

Sud slobodan u ocjeni dokaza (u skladu sa članom 15. ZKP BiH).

40. Vijeće je utvrdilo da su čak i svjedoci koji nisu bili pouzdani i nisu govorili

istinu u pojedinim dijelovima svojih iskaza, bili pouzdani i govorili istinu o drugim

činjenicama o kojima su svjedočili, te Vijeće stoga nije u cjelosti odbacilo njihova

svjedočenja, jer to ne bi bilo u interesu pravde niti u skladu sa obavezom slobodne

ocjene dokaza. Vijeće je shodno tome cijenilo pouzdanost i iskrenost svakog od

svjedoka, te u vezi s tim, ocijenilo pouzdanost i tačnost svake činjenice o kojoj su

svjedoci svjedočili. Ocjenu vjerodostojnosti pojedinačnih iskaza, Vijeće će iznijeti u

dijelu presude u kojem obrazlaže krivicu optuženog.

41. Vijeće je imalo u vidu i praksu Europskog Suda za ljudska prava5 prema kojoj

se Sud, iako je obavezan dati razloge za svoju odluku, ne mora detaljno baviti svakim

argumentom koji je iznijela neka od strana u postupku.

42. Ne postoji zakonska obaveza da se u presudi izlože svi pojedini dokazi.

Zakonska obaveza je razmatranje svih iznesenih dokaza prilikom donošenja odluke.

Bilo bi nesvrsishodno nametati bilo kojem sudećem Vijeću obavezu da svaki

pojedinačni dokaz, dakle, svako svjedočenje i svaki materijalni dokaz koji su izneseni

tokom glavnog pretresa, pojedinačno obrazlaže u presudi.

43. Žalbeno vijeće MKSJ-a u predmetu Kvočka podsjeća na to da je stvar diskrecione

ocjene pretresnog vijeća koje će pravne argumente razmotriti. Što se tiče zaključaka o

činjenicama, pretresno Vijeće je dužno da izvede samo one zaključke o činjenicama koji

su od suštinske važnosti za utvrđivanje krivice po određenoj tački optužnice. Nije nužno

osvrtati se na svaki iskaz svjedoka ili svaki dokaz u sudskom spisu.6

4 Član 15. ZKP BiH navodi da ˝..... postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim

formalnim dokaznim pravilima˝. 5 Predmet Evropskog suda za ljudska prava Garcia Ruiz v. Spain, No. 30544/96, 21.01.1999. godine;

6 Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Kvočka i dr., par. 23-25;

44. Isti stav je iznesen od strane Žalbenog vijeća MKSJ i u predmetu Mucić i dr.:

„Pretresno vijeće nije dužno da u svojoj presudi iznosi i opravdava svoje nalaze u vezi sa

svime što je izneseno tokom suđenja“7

45. Žalbeno Vijeće podsjeća da pretresno vijeće ima puno diskreciono pravo da

odmjeri koju će težinu i vjerodostojnost pripisati iskazu nekog svjedoka.8 Pritom

pretresno vijeće mora uzimati u obzir relevantne faktore u zavisnosti od konkretnog

slučaja, uključujući i ponašanje svjedoka u sudnici, njegovu ulogu u datim događajima,

uvjerljivost i jasnoću njegovog iskaza, pitanja da li ima protivrječnosti ili nedosljednosti u

njegovim uzastopnim izjavama ili između njegovog svjedočenja i drugih dokaza, ranije

primjere lažnog svjedočenja, motivaciju za davanje lažnog iskaza, te odgovore tog

svjedoka tokom unakrsnog ispitivanja.9

46. U ovome predmetu, Sud je cijenio dokaze u skladu sa odredbama ZKP BiH,

prevashodno primjenjujući pretpostavku nevinosti iz člana 3. ZKP BiH, koja otjelovljuje

opšti princip prava prema kojem je na Tužilaštvu teret utvrđivanja krivice optuženog, koje

to mora uraditi van razumne sumnje.

47. Vijeće u konkretnom je sa naročitom pažnjom ispitalo svaki dokument u cilju

odlučivanja o njegovoj vjerodostojnosti i dokaznoj vrijednosti, pri tom, sve uvrštene

dokaze cijeneći kako smostalno tako i u međusobnoj vezi, ali se u ovoj presudi poziva

samo na one koji su bili od ključne važnosti za predmet raspravljanja.

48. Vijeće je u skladu sa iznesenim stavovima i zakonskom regulativom, presudu

zasnovalo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, savjesno

ocjenjujući svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve

ocjene dokaza optuženog našlo odgovornim i odlasilo krivim da je radnjama navedenim

u izreci presude počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništa iz člana

142.stav 1. KZSFRJ.

G. ZAKON KOJI SE PRIMJENJUJE

7 Mucić i dr., Presuda Žalbenog vijeća, 20. februara 2001. godine, par. 498;

8 Drugostepena presuda u predmetu Nahimana i drugi, par.194, Međunarodni krivični sud za Ruandu;

9 Drugostepena presuda u predmetu Nahimana i dr., par 194;

49. Vijeće je razmotrilo pitanje primjenjivog materijalnog prava na konkretan slučaj.

Iz optužnice Tužilaštva BiH proizilazi da su inkriminisani događaj počinjen u julu 1992.

godine kada je na snazi bio KZ SFRJ, koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni

Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i Krivičnog zakona SFRJ. 10

50. U pogledu primjene materijalnog zakona i pravne kvalifikacije djela, Vijeće je

imalo u vidu načela propisana članovima 3. i 4. KZ BiH, članom 7. stav 1. EKLjP,

članom 15. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (MPGPP) i

člana 24. stav 2. Rimskog statuta Stalnog Međunarodnog suda (Rimski statut), te je

primjenom odredbi navedenih članova utvrdilo da je optuženi počinio krivično djelo

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ, na način kako je to

propisano navedenim zakonom.

Član 3. KZ BiH propisuje načelo zakonitosti, kao jedno od osnovnih načela krivičnog

postupka, koje glasi:

“1. Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.

2. Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje,

prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao

krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.“

Dalje, članom 4. KZ BiH propisan je princip vremenskog važenja krivičnog zakona, koji

glasi:

„1. Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme

učinjenja krivičnog djela.

2. Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit

će se zakon koji je blaži za učinioca.“

Slično navedenim odredbama, član 7. stav 1. EKLjP propisuje:

“Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem

koje, u vrijeme kad je djelo izvršeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili

10 Skupština SFRJ je Krivični zakon Bosne i Hercegovine usvojila na sjednici Saveznog vijeća održanoj dana 28.

septembra 1976. godine i objavila ga u Službenom listu SFRJ broj 44 od 08. oktobra 1976. godine. Nakon

međunarodnom pravu. Isto tako, ne može se izreći strožija kazna od one koja je bila

propisana u vrijeme kad je krivično djelo izvršeno.”

Član 15. stav 1. MPGPP propisuje:

„Niko se ne smije osuditi za činjenje ili nečinjenje koje nije ni po domaćem ni po

međunarodnom pravu bilo krivično djelo u doba izvršenja. Isto tako se ne može odrediti

teža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo izvršeno. Ako

poslije izvršenja djela zakon odredi blažu kaznu, izvršilac će se koristiti tom blagodati.“

Dok član 24. stav 2. Rimskog statuta glasi:

“Ako se prije donošenja pravosnažne odluke u određenom slučaju promijeni zakon

kojeg treba primijeniti, Sud će primijeniti odredbu koja je povoljnija za osobu protiv koje

se vodi istraga, kazneni progon ili se treba izreći presuda.“

51. Iz navedenih odredbi proizilazi da se u pravilu, na učinioca krivičnog djela

prvenstveno primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja djela (tempus

regit actum).

52. Od ovog principa moguće je odstupiti jedino u interesu optuženog, odnosno,

jedino ukoliko se nakon izvršenja djela zakon izmijenio na način da je izmjenjeni zakon

blaži za učinitelja. Pitanje koji je zakon blaži za učinitelja rješava se in concreto,

odnosno upoređivanjem starog i novog ili novih zakona u odnosu na svaki konkretni

slučaj, jer isti zakon može biti povoljniji u jednom slučaju, a nepovoljniji u drugom, u

zavisnosti od toga za koje djelo se optuženi tereti, te kakve su odredbe o krivici ili

kažnjavanju za to djelo. Pri tome je potrebno utvrditi sve okolnosti koje mogu biti

relevantne za navedenu ocjenu, pa shodno tome izvršiti procjenu, primjena kojeg

zakona bi predstavljala istinski povoljniji ishod za učinioca, koji zakon daje veću

mogućnost za povoljniju odluku u konkretnom slučaju (načelo konkretnosti)11.

53. Imajući u vidu navedeno, Vijeće je in concreto, nalazeći da je to u interesu i od

koristi optuženom našlo da je odgovarajuće primjeniti odredbe Krivičnog zakona SFRJ-

a.

proglašenja nezavisnosti BiH, KZ SFRJ je na osnovu Uredbe sa zakonskom snagom od 22. maja 1992. godine sa svim izmjenama i dopunama kao zakon Republike Bosne i Hercegovine, a stupio je na snagu danom objavljivanja; 11

Komentari krivičnih zakona BiH, Vijeće Europe 2003. godina, stranica 66;

II. ČINJENIČNA UTVRĐENJA VIJEĆA

A. BITNA OBILJEŽJA KRIVIČNOG DJELA RATNI ZLOČIN PROTIV CIVILNOG STANOVNIŠTVA IZ

ČLANA 142. KZSFRJ-A

54. Članom 142. propisano je:

„Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili

okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna

lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu

povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa

civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, […], nanošenja

velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; […], nečovječna postupanja,

[…], prisiljavanje na prostituciju ili silovanja ili izvrši neko od navedenih djela;

kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.“

55. Iz citirane zakonske definicije proizilaze slijedeći opšti elementi krivičnog djela

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a koje je bilo potrebno utvrditi:

Djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava, na

način da je počinjenje djela usmjereno protiv civilnog stanovništva, dakle osoba

koje ne učestvuju u oružanom sukobu ili su položile oružje ili su onesposobljene

za borbu, i koje su zaštićene odredbama Ženevske konvencije o zaštiti civilnih

osoba za vrijeme rata od 12.08.1949. godine;

Kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije;

Djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili okupacijom;

Počinilac mora narediti ili počiniti djelo.

56. Kako iz sadržaja citirane odredbe zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija

proizilazi zadatak Vijeća da u cilju utvrđivanja postojanja ovog prvog elementa, kao

preduslova za postojanje samog krivičnog djela koje se optuženom stavlja na teret,

neophodno utvrditi da li su njegove radnje bile usmjerene prema, u skladu sa

odredbom zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija, zaštićenoj kategoriji

stanovništva - civilima, a potom i da li je optuženi svojim radnjama postupio protivno

obavezi čovječnog postupanja kako to nalaže odredba zajedničkog člana 3., odnosno

da li je svojim radnjama prekršio odredbe zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija.

a. Kršenje pravila međunarodnog prava

57. Optužnicom Tužilaštva BiH, optuženom je stavljeno na teret da je postupao

suprotno članu 3., stav 1. tačke a) i c) enevske konvencije12 o zaštiti civilnih osoba u

vrijeme rata od 12.08.1949. godine.

58. Pravila sadržana u zajedničkom članu 3. Ženevskih konvencija smatraju se

običajnim pravom i predstavljaju minimalni standard od kojeg zaraćene strane nikada

ne smiju odstupati i koji su dužne poštovati.

59. Član 142. KZ SFRJ propisuje da optuženi mora postupati protivno „pravilima

međunarodnog prava“. Pravila međunarodnog prava definisana su članom 2. tačka b)

Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12.8.1949. godine i čine pravila koja

se primjenjuju u oružanim sukobima, pravila sadržana u međunarodnim sporazumima

u kojima učestvuju strane u sukobu, te i principi i pravila međunarodnog prava koja su

opšte priznata.13 Isti član propisuje da su povrede ovih pravila počinjene od strane

svakoga ko naredi ili počini ova djela.

60. Cijeneći inkriminaciju navedenu u optužnici, Vijeće zaključuje da su povrede

pravila međunarodnog humanitarnog prava sadržane u zajedničkom članu 3.14, te da

su stoga ove odredbe međunarodnog humanitarnog prava primjenjive na ovaj predmet

u mjeri u kojoj zadovoljavaju uvjete iz člana 142. KZ SFRJ i pravila međunarodnog

prava primjenjiva na nemeđunarodne oružane sukobe. Zajednički član 3. Ženevskih

konvencija propisuje:

"U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba, a koji izbije na

teritoriji jedne od visokih strana ugovornica, svaka od strana u sukobu biće dužna da

primjenjuje bar sljedeće odredbe: (1) Prema licima koja ne učestvuju neposredno u

neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili

oružje i lica onesposobljena za borbu usljed bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojeg

drugog razloga, postupat će se, u svakoj prilici, čovječno bez ikakvog nepovoljnog

razlikovanja utemeljenog na rasi, boji kože, vjeroispovijesti ili uvjerenju, spolu, rođenju

ili imovinskom stanju ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu.

U tu svrhu zabranjeni su i ostaju zabranjeni, u svako doba i na svakom mjestu,

slijedeći postupci prema gore navedenim osobama:

12

U daljem tekstu Ženevske konvencije; 13

Dopunski protokol I;

a) ugrožavanje života i fizičkog integriteta, posebno sve vrste ubistava, sakaćenja,

okrutnih postupaka i mučenja;

b) uzimanje talaca;

c) povrede ličnog dostojanstva, naročito uvredljivi i ponižavajući postupci;

d) izricanje kazni i izvršavanje pogubljenja bez prethodne presude izrečene pred

redovno ustanovljenim sudom i popraćenog svim sudskim garancijama koje civilizovani

narodi priznaju za neophodne.

Međunarodno humanitarno pravo primjenjuje se od početka takvih oružanih sukoba sve

do poslije prestanka neprijateljstava“.15

61. Vijeće zaključuje, a o čemu će detaljnije obrazloženje biti dato u predstojećem

tekstu, da je u periodu obuhvaćenom optužnicom na području BiH, odnosno opštine O.

postojao oružani sukob. Vijeće podsjeća da su pravila međunarodnog humanitarnog

prava, tj. zajednički član 3., bila primjenjiva na teritoriji Bosne i Hercegovine tokom

1992/1993. godine.16

62. Optuženom se na teret stavlja silovanje žene, civila, koje predstavlja zabranjeno

ponašanje prema međunarodnom humanitarnom pravu i isto je sadržano u relevantnoj

odredbi zajedničkog člana 3., pod nazivom „okrutno postupanje, povrede ličnog

dostojanstva, naročito uvredljivi i ponižavajući postupci.“

63. Na kraju, u pogledu psihičkog stanja, dovoljno je da je osoba postupala suprotno

ovim normama, pri čemu nije potrebno da ista posjeduje znanje o postojanju ovih normi,

niti je neophodno da osoba ima sposobnost da definiše pravne kvalifikacije krivičnog

djela koje je počinila, nego samo da je svjesna da su njene radnje i namjere kriminalne.

Međutim, kod osobe mora postojati specifični mens rea koji je primjenjiv na krivično

djelo za koje se tereti kako bi bila proglašena krivom, bilo da se proglasi krivom kao

počinilac ili kao naredbodavac.

64. Kako bi se utvrdilo da su u konkretnom predmetu povrijeđena pravila

međunarodnog prava, neophodno je utvrditi da je radnja bila usmjerena protiv zaštićene

kategorije osoba.

14 Zajednički član 3. Ženevskih konvencija od 12. avgusta 1949. godine;

15

Žalbeno vijeće MKSJ-a Tadić, Odluka o nadležnosti, tačka 70; 16

Ratifikovana od strane SFRJ dana 11.6.1989. Vidi Deklaraciju o otcjepljenju Bosne i Hercegovine od 31.12.1992. godine u kojoj se navodi da je postala strana potpisinica Ženevskih konvencija i Dopunskih protokola od dana proglašenja nezavisnosti, tj. 6.3.1992. godine;

65. Pretresno vijeće podsjeća da je u slučajevima kada su zločini kažnjivi po članu

142. KZ SFRJ, na osnovu zajedničkog člana 3. nepohodno da žrtve navodne povrede

pravila međunarodnog prava nisu neposredno učestovale u neprijateljstvima,

podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica

onesposobljena za borbu usljed bolesti, rana, lišenja slobode ili iz bilo kojeg drugog

razloga.

b. Kršenje mora biti učinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije

66. Pretresno vijeće smatra da: „oružani sukob postoji svuda gdje se pribjeglo

oružanoj sili između država ili produženom nasilju između vlasti i organizovanih

naoružanih grupa, ili pak između takvih grupa unutar jedne države“.17

67. Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj

20.06.1992. godine, donijelo je Odluku o proglašenju ratnog stanja,18 na teritoriji

Republike Bosne i Hercegovine koje je trajalo sve do 20.06.1995. godine, kada je

Predsjedništvo donijelo odluku o ukidanju ratnog stanja19. Proglašenju ratnog stanja

prethodilo je proglašenje neposredne ratne opasnosti odlukom od 09.04.1992.godine

koja je stpula na snagu odmah20.

68. Donošenjem odluke o formiranju ... koja je objavljena u Službenom glasniku

srpskog naroda u BiH broj 6. od 12 - 17.maja 1992. godine21 i Odluke o uspostavi ...

objavljena u „Narodnom listu ... “ broj 1/92 od septembar 1992.g, formirane su oružane

snage22.

69. Iz navedene materijalne dokumentacije prozilazi da je u julu mjesecu 1992.

godine na teritoriji BiH postojalo ratno stanje. Također, evidentno je da nakon pravnog

proglašenja ratnog stanja, odnosno neposredne ratne opasnosti, uslijedilo formiranje

vojnih jedinica dvije sukobljene strane i to na jednoj oružanih snaga ..., a na drugoj

strani ... . Svaki rat podrazumijeva oružani sukob, dok se za svaki oružani sukob ne

17 Tadić, Odluka o nadležnosti, tačka 70.; Vidi presudu žalbenog vijeća, Kordića i Čerkeza, IT-95-14/2-A,

presuda od 17.12.2004, paragraf 341; 18

Dokaz Tužilaštva BiH br. T-2, 19

Dokaz Tužilaštva BiH br. T-3, 20

Dokaz Tužilaštva T-1, 21

Dokaz Tužilaštva BiH br. T-5, 22

Dokazi Tužilaštva T-6, T-7,

može reći da je rat. Zvaničnom proglašenju ratnog stanja na teritoriji jedne države

mora predhoditi faktičko postojanje oružnog sukoba. Osim materijalnih dokaza, iskazi

svjedoka su govorili o faktičkom stanju i dešavanjima na teritoriji opštine O. U vezi s

tim saslušani svjedoci Tužilaštva su govorili o događajima koji su prethodili

proglašenju ratnog stanja, o stražama, padu N. G. , predaji naoružanja, odvođenju u

zatočeničke centre, o grupisanju stanovništva po kućama zbog straha od ratnih

dešavanja.

70. Izjašnjavajući se na navedenu okolnost, svjedoci optužbe saglasni su po pitanju

početka sukoba na području općine O. . Prisjećajući se tog događaja, svjedoci optužbe

M.L., koja je živjela u selu ... (koji je pripadao opštini O.) do početka sukoba, opisala

je pred sudskim vijećem kako je morala napustiti kuću, kada je otišla do sela ... gdje je

boravila jedno određeno vrijeme. Svjedokinja je izjavila da su srpske kuće tada

popaljene, a stanovništvo autobusima prebačeno za O. . Saglasno njenom

svjedočenju svjedokinja N. L. izjašnjavala se kako je pod ratnim dejstvima morala

napustiti selo u kojem je živjela ... , odakle odlazi u ... , nakon što ... prelazi u vlast,

kako svjedokinja navodi, u ruke hrvatske vojske 08.05.1992. godine, odlazi u O. .

Svjedokinja navodi da je po dolasku u O. smještena u školu gdje dolazi do odvajanja

muškaraca od žena. Svjedočenje Drine Lešić i Bože Matanovića saglasni su po

pitanju sukoba i dešavanju na tom području u kritično vrijeme.

71. Po pitanju vremena izbijanja sukoba saglasno svjedocima optužbe svjedočili su i

na prijedlog odbrane saslušani svjedoci Pero Čulap, Marko Ćulap, Blaž Kovačević,

Tomislav Božić, Neven Đukić i Anto Golubović. Na osnovu njihovih iskaza Vijeće je

moglo zaključiti i kakva je bila situacija prije izbijanja samog sukoba. Svjedoci su govorili

o dešavanjima od aprila mjeseca pa do jula 1992 .godine.

72. Kako tačnost svjedočenja ključnih svjedoka nisu dovedena u pitanje jer su u

saglasnosti sa ostalim provedenim dokazima, ovo Vijeće ih je u pogledu postojanja

navedenih okolnosti i događaja prihvatilo i ocijenilo vjerodostojnim.

73. Dakle, Vijeće je utvrdilo da se događaji koji su obuhvaćeni optužnicom desili u

vrijeme oružanih sukoba na području Odžak , odnosno za vrijeme rata u BiH.

c. Status žrtve

74. U svrhu ove presude je takođe bilo nužno utvrditi status lica prema kojem su

radnje za koji je optuženi Jozo. Đojić. osuđen počinjene, tačnije, da li su te radnje u

smislu odredbe zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija iz 1949. godine preduzete

prema zaštićenoj kategoriji stanovništva.

75. Tumačenjem sadržaja odredbe zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija,

zaštićenu kategoriju stanovništva čine lica koja ne učestvuju neposredno u

neprijateljstvima, uključujući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i/ili

osobe izbačene iz borbenog stroja, te lica onesposobljena za borbu iz bilo kojeg

razloga. Među ostalim faktorima koji mogu biti od pomoći za utvrđivanje da li je neka

osoba civil jesu njena odjeća, aktivnost koje obavlja, te starost ili pol.23

76. U konkretnom slučaju, optuženi se tereti za silovanje kao povredu tjelesnog i

duševnog integriteta, odnosno povreda ličnog dostojanstva kroz naročito uvredljive i

ponižavajuće postupke koji predstavljaju nedopušteno ponašanje koju zaštitu uživa

svaki čovjek prema stavu 1. zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija iz 1949.

godine. Navedenim članom, pored ostalih kategorija, zaštitu prevashodno uživa

civilno stanovništvo. Naime, tokom postupka od strane odbrane nije osporavan civilni

status žrtve, a i iz provedenih dokaza, tačnije iskaza oštećene M.L., nesporno

proizilazi da je imala status zaštićene kategorije stanovništva odnosno da je bila civil.

d. Djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili

okupacijom

77. Treći uslov iz člana 142. KZ BiH koji mora biti zadovoljen je postojanje veze

između djela optuženog i oružanog sukoba. Kako proizilazi iz sudske prakse: „ne traži

se uzročno – posljedična veza između oružanog sukoba i počinjena zločina, ali se u

najmanju ruku traži da je postojanje oružanog sukoba u znatnoj mjeri uticalo na

sposobnost počinioca da počini zločin, njegovu odluku da ga počini, način počinjenja

zločina ili cilj s kojim je počinjen. Dovoljno je ako je počinilac djelovao u službi

oružanog sukoba ili pod okriljem oružanog sukoba”24.

78. Relevantni faktori za ocjenu veze (nexusa) djela sa oružanim sukobom

uključuju:

23

Galić, Prvostepena presuda MKSJ paragraf, 50; 24

Kunarac, Kovača i Vukovića, IT-96-23 I IT-96-23/1-A, Žalbena presuda MKSJ-a od 12.06.2002. paragraf 58;

status izvršioca (npr. da li je bio borac?);

status žrtve (npr. nije bio borac ili član suprotstavljene strane?);

da li je djelo u funkciji ostvarenja vojnog cilja;

da li je djelo izvršeno u kontekstu službenih dužnosti počinioca;

da li je djelo počinjeno uz pomoć drugih boraca;

79. Kako je utvrđeno, u vrijeme počinjenja inkriminisnaih radnji optuženi je bio

pripadnik jedne od sukobljenih strana, te da je radnje silovanja počinio prema civilu

hrvatske nacionalnosti jer je bila u bračnoj vezi sa pripadnikom srpskog naroda, dakle

naroda suprotstavljene strane u sukobu, a što govori o postojanju nexusa između

postojećeg oružanog sukoba i njegovih zabranjenih djela. Oštećena je jasno u svom

iskazu navela da je prilikom radnje počinjenja krivičnog djela optuženom rekla da su

iste nacionalnosti, ali da joj je on psovao majku četničku, te prijetio da će joj zaklati

sina i muža koji se nalazi zatvoren u ... .

B. Pojedinačne inkriminacije u osnovi zločina

80. Nakon što je utvrđeno da su ispunjeni opšti elemenati krivičnog djela Ratni zločin

protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ, u nastavku presude će se

obrazložiti tačka 1. osuđujućeg dijela izreke ove presude.

81. U tom smislu, ovo vijeće će prethodno ukazati na pojedine elemente radnji

izvršenja krivičnog djela silovanja čije postojanje je neophodno utvrditi za dokazivanje

krivnje otpuženog.

a. Silovanje

82. Prema praksi MKSJ-a, actus reus silovanja sastoji se od:25

1) seksualne penetracije, bez obzira koliko neznatne;

25 Furundžija, presuda Raspravnog vijeća, paragraf 185; Kunarac, presuda Raspravnog vijeća, 22. feb.

2001, paragraf 460., 447.–56.; Kunarac, presuda Žalbenog vijeća, 12. juna 2002. godine, paragraf 127.–28. (slaganje sa definicijom silovanja iz presude Raspravnog vijeća). Vidi takođe Kvočka, presuda Raspravnog vijeća, 28. feb. 2005., paragraf 177. (oslanja se na definiciju silovanja datu u predmetu Kunarac i drugi., presuda Raspravnog vijeća);

a) vagine ili anusa žrtve penisom počinioca ili bilo kojim drugim predmetom kojim se

počinilac poslužio; ili

b) usta žrtve penisom počinioca;26

2) bez pristanka žrtve.27

3) uz upotrebu sile, ili pod prijetnjom sile protiv žrtve ili trećeg lica;28

83. Mens rea krivičnog djela silovanja je: “namjera da se izvrši seksualna penetracija

i svijest da se to dešava bez pristanka žrtve” 29.

84. Činjenične okolnosti mogu biti dobar dokaz pri odlučivanju da li je optuženi imao

neophodni mens rea da izvrši silovanje.30 Posebno u odnosu na situaciju gdje su žene

smatrane zatvorenicima, ovi implicitni modaliteti zločina pojašnjavaju da je počinilac

znao da seksualni odnos nije bio i ne može biti sa pristankom žrtve.31

85. U pogledu postojanja primjene sile, prema međunarodnom pravu i domaćim

propisima, korišćenje prisile, sile ili prijetnje upotrebom sile, poništava pristanak žrtve za

odbranu optuženog.32

86. Djelo opisano u tekstu koji slijedi, predstavlja krivično djelo silovanja iz člana 142.

stav 1. KZ SFRJ-a, koje je prema oštećenoj M.L. počinio optuženi Jozo Đojić lično, a

26 Furundžija, presuda Raspravnog vijeća, 10. dec. 1998., paragraf 183.–86;

27 Kunarac, presuda Žalbenog vijeća, 12. juni 2002. god, paragraf 128.-129;

28 Kunarac, presuda Žalbenog vijeća, 12. juni 2002., paragraf 129. (pojašnjava da primjena sile ili prijetnje

primjenom sile svakako predstavlja neoboriv dokaz odsustva pristanka, ali primjena sile nije po sebi element bića silovanja.“ Postoje drugi faktori [uz primjenu sile] zbog kojih se seksualna penetracija može smatrati činom na koji žrtva nije pristala i koji nije željela.” Posebno je sud pojasnio da „primjena sile ili prijetnja primjenom sile omogućila bi počiniteljima silovanja da, koristeći koercitivne okolnosti, a bez primjene sile, izbjegnu odgovornost za seksualni čin nad žrtvama koje na njega nisu pristale.”); Vidi takođe Željko Lelek X-KR-06/202, Prvostepena presuda 25. maj 2008., strana 36. (nalazi da se iznuđivanje nije trebalo dogoditi u vrijeme samog čina silovanja); 29

Kunarac, presuda Žalbenog vijeća, 12. juni 2002. god, paragraf 127. i 129. (objašnjavaju da nedostatak

pristanka može bit pokazan na osnovu više iznuđivačke sredine ili okolnosti, bez obzira na silu ili prijetnju

silom); Vidi takođe Kvočka, presuda Raspravnog vijeća, 28. feb. 2005. godine, paragraf 179;

30 Kunarac, presuda Raspravnog vijeća, paragraf 646.-47;

31 Id. U presudi Kunarac se kaže da s obzirom na opšti kontekst postojeće ratne situacije i posebno

delikatne situacije zatvorenih Muslimanki u ovom predmetu: “Presuda Raspravnog vijeća gleda to kao

vrlo nemoguće da je optuženi Kunarac mogao stvarno biti “zbunjen” ponašenjem žrtve.”, presuda

Raspravnog vijeća je dalje našla da je nevažno da li je Kunarac znao da su stražari već prijetili žrtvi.

Napomenuo je da je žrtva bila u zatočeništvu i u strahu za svoj život, presuda Raspravnog vijeća je

ustanovila van razumne sumnje da je prema tome Kunarac postupao “pri punom znanju da ona nije

slobodno dala svoj pristanak”;

32 Kunarac, presuda Raspravnog vijeća od 22.02.2001. godine para 461-62;

što proizilazi iz iskaza oštećene M.L., te svjedoka Nade Lešić i Drine Lešić kojim je

pretresno vijeće u cjelosti poklonilo vjeru.

C. TAČKA I IZREKE PRESUDE SILOVANJE M.L.

87. Optužnicom Tužilaštva Jozo Đojić. se na teret stavlja da je neutvrđenog dana

mjeseca jula 92.godine izvršio silovanje civila M.L., na način što je sa neidentifikovanim

pripadnicima HVO-a došao u zgradu u kojoj se nalazila oštećena, sa još tri žene i dvoje

maloljetne djece, te oglušivši se na njene molbe da to ne čini, uz primjenu sile i

prijetnje, savladao otpor koji je davala i silovao je.

88. Na okolnosti navedenih optužbi tužilac je saslušao oštećenu M.L., svjedokinju

Nadu .Lešić. koja je očevidac inkriminisanih radnji, kao i svjedokinju Drinu Lešić. koja je

imala naknadna saznanja o tome šta se za vrijeme boravka u navedenoj zgradi desilo

sa oštećenom M.L.

89. Oštećena navodi da je u mjesecu julu, u stan koji se nalazio u zgradi preko puta

osnovne škole „Hanka “ došao optuženi u pratnji još nekoliko vojnika, a potom je vrlo

detaljno opisala način na koji je fizički zlostavljana, kao i način na koji je silovana. Na

osnovu njenog svjedočenja koje je Vijeće cijenilo u kontekstu ostalih provedenih dokaza

i njenom kazivanju poklonilo punu vjeru, utvrđrno je van svake sumnje da je oštećena

bila izložena brutalnom fizičkom i seksualnom zlostavljaju.

90. Analizirajući iskaz svjedokinje M.L. i dovodeći ga u vezu sa ostalim provedenim

dokazima, prije svega iskazom očevidca događaja svjedokinjom Nadom Lešić ,

pretresno vijeće je utvrdilo da je oštećena u pogledu odlučnih činjenica, svjedočila na

isti način, odnosno da se doslijedno izjašnjavala o okolnostima navedenog događaja,

šta je sve doživjela, te da je njeno svjedočenje u bitnim činjenicama saglasno iskazu

Nade. Lešić. .

91. Svjedočeći na glavnom pretresu 24.5.2016. godine oštećena M.L, navodi da su

po dolasku optuženog Joze Đojića. u pratnji nekoliko vojnika, prisutne žene morale da

im skuhaju kafu, da bi potom optuženi od nje otrgnuo njenog malodobnog sina i

natjerao da se skine, dok je prisutni vojnik obraćajući se optuženom Jozi , dobacio „

Koza sad počinje tvoj šou“. Svjedokinja je optuženog opisala kao osobu srednjeg rasta,

smeđih očiju i tamnije kose, a onda ga i prepoznala u sudnici.

92. Svjedokinja M.L. dalje u svom svjedočenju navodi da ju je Jozo Đojić. odveo u

prostoriju stana – špajiz gdje je silovao vaginalno, a ona u nastojanju da ga u tome

spriječi molila da to ne radi govoreći da je ona njihove vjere. Međutim, njene molbe i

otpor koji je pružala bili su uzaludni, optuženi se na to nije obazirao već nastavio da je

siluje u raznim položajima. Nakon silovanja u špajizu optuženi je odvodi u sobu gdje je

baca na krevet i ponovno siluje analno i vaginalno cijelo vrijeme šamarajući je i vukući

za kosu, uz prijetnju da će nauditi njenom malodobnom sinu, čak i mužu koji se nalazi

zatvoren u ... , ukoliko ne radi ono što on od nje zahtjeva.

93. Saglasno iskazu oštećene svjedokinja Nade Lešić. navodi da su nakon

napuštanja svog sela ona, oštećena M.L. D. i R. L. smještene u stan u zgradi zvanoj

„...“. Svjedokinja također potvrđuje da su se sa njima nalazila i djeca i to petomjesečni

sin oštećene M.L, sin D. L. koji je imao između dvije i dvije i po godine i njeno dijete.

94. Svjedokinja Nada Lešić. svjedočeći na glavnom pretresu navodi kako je gledala

sa udaljenosti od pola metra kako J. Đ. oštećenu M.L. odvodi u špajiz, te da je mogla

vidjeti kako je prisiljava na seksualni odnos. Također, navodi da je vidjela kako

oštećena M.L. daje otpor i da je optuženi udara i šamara, ali da se ona nije mogla

oduprijeti. Dok se sve to događalo ona je, navodi svjedokinja N.L. čuvala djecu koja su

vrištala. Također, saglasno oštećenoj potvrđuje da je optuženi odveo M.L. u sobu, ali

da nije mogla vidjeti šta se tamo dešava jer su vrata sobe bila zatvorana.

95. I jedna i druga svjedokinja saglasno potvrđuju da je to što se u stanu dešavalo

prekinuo dolazak lica po imenu Aljo, a za njim i Ante. Golubović. .

96. U pogledu identiteta optuženog J.Đ. svjedokinja oštećena M.L. je navela da ga

nije poznavala ranije, da ga nikad prije nije vidjela, ali da je njegovo ime i nadimak čula

od vojnika koji ga je oslovljavao sa Jozo i „ Koza“. Svjedokinja Nada Lešić je iznijela

činjenice na osnovu kojih pretresno vijeće nije imalo dvojbe da ona poznaje optuženog

Jozo Đojić . Naime, tokom svjedočenja navodi da je optuženog znala dobro, da ga je

upoznala dok je radila prije rata radila u restoranu ... gdje je on bio čest gost. Također,

znala je da je optuženi iz ... , te da je jasno razlikovala optuženog od njegovih rođaka

Tome Đojića i Ante.Đojića Svjedokinja je rekla da je Jozo Đojić. imao nadimak „Koza“,

da je bio srednje građe.

97. Svjedokinja Drina Lešić. svjedočeći pred sudskim vijećem iznijela je svoja

naknadna saznanja o tome šta se za vrijeme boravka u navedenoj zgradi desilo sa

oštećenom M.L. Svjedokinja je objasnila kako se neko vrijeme nije vidjela sa

oštećenom, te kad je srela sa sinom prvi put nakon događaja, primjetila je da su

oštećena i njen malodobni sin bili strašno mršavi. Tokom tog susreta M.L. joj je ispričala

da je, kako svjedokinja navodi, napao Jozo Đojić. , da je htio ubiti njenog sina koji je

unuk svjedokinje D. . Svjedokinja kaže, da oštećena nije mnogo govorila šta joj se

dešavalo, ali da je samo ukratko rekla da su je puno mučili, konstatujući da se na M.L.

moglo vidjeti koliko je propatila.

98. Odbrana je pokušala da dovede u pitanje svjedočenje oštećene M.L. i

svjedokinje N. L. saslušanjem svjedoka prije svega Ante. Golubić. , (drugi saslušani

svjedoci odbrane su se izjašnjavali na okolnosti početka i trajanja sukoba u kom pravcu

su uvedeni i materijalni dokazi)33, i to u pogledu vremena kada se događaj desio.

99. Vijeće ukazuje da su se u pogledu vremena kada se kritični događaj desio i

svjedoci optužbe različito izjašnjavali, pa su pokušavajući se prisjetiti navodili različite

vremenske odrednice. Svjedokinja M.L. je prilikom direktnog ispitivanja najprije navela

da se događaj desio 02.07.1992. godine, ali je naknadno pojašnjavajući svoj iskaz

istakla da nije sigurna u pogledu datuma, međutim sigurna je da je to bilo u julu 1992.

godine. N.L. je izjavila da misli da se događaj desio krajem šestog mjeseca, ali nije

mogla biti sigurna u tom pogledu. Slično je naveo i svjedok Ante Golubić . Međutim,

Vijeće je prihvatilo iskaz oštećene kao relevantan prilikom određivanje vremena kada se

inkriminisani događaj desio, budući da je tim događajem ona bila najviše pogođenja pa

je njeno sjećanje zasigurno najpreciznije tako da i Vijeće prihvata da se događaj desio u

mjesecu julu 1992 godine. Vijeće iskaze ostalih svjedoka odbrane34 nije moglo prihvatiti

kao dostatne da se ovaj navod oštećene dovede u pitanje budući da niko od njih nije

imao relevantna saznanja za predmetni događaj. Odbrana svoju tvrdnju da se događaj

nije mogao desiti u julu mjesecu bazira na izjavi oštećene i podacima koje je davala u

vezi sa njenim kretanjem od napuštanja sela ... pa do momenta kada se događaj desio.

Međutim, iako se svjedokinja koja je prilikom svjedočenja bila vidno uznemirena i usljed

takvog stanja i zbunjena, što je bilo evidentno i za traumatiziranu osobu razumljivo

navela da je kuću napustila početkom jula, Vijeće je njeno kazivanje cijenilo dovodeći

ga u vezu sa iskazom svjedokinje Nade Lešić. koja sve navedeno precizno

pojašnjava. Naime, svjedokinja Nada. Lešić opisuje kada je napustila svoju kuću, kao i

33 O-1, O-5 i O-6,

kada se susrela sa oštećenom M.L., te ukazuje da su u toku, u drugoj polovini šestog

mjeseca, smještene u stan u zgradi „Hanka“, gdje se i desio događaj koji je predmet

optužbe desio.

100. Vijeće će analizu izkaza svjedoka odbrane dati u nastavku obrazloženja, dok će

na ovom mjestu analizirati iskaz svjedoka G. koji je imao neposredna saznanja i lično

došao u stan u kojem zatiče oštećenu i ostale žene i koji je tvrdio da osoba koja je

prema oštećenoj poduzela zabranjene radnje nije Jozo Đojić , već Tomo Đojić. .

101. Svjedok Ante Golubović izjavio je da se u julu 1992. godine nalazio u Odžaku. ,

da je bio angažovan kao vojni policajac pri 102. Odžačkoj brigadi , da je u kritično

vrijeme bio smješten u srednjoškolskom centru u blizini Doma Zdravlja. Oštećenu M.L.

zna jako dobro, te je upoznat sa događajem iz stana u zgradi „ Hanka“. Sjeća se da se

kritičnog dana dok je bio preko puta osnovne škole čula vriska iz stana, zbog čega je

otišao gore da vidi šta se dešava. U stan je ušao upotrebom sile i tu je zatekao

oštećenu i Tomu Đojića , a u njihovoj blizini i sestru oštećene bez odjeće na sebi, te

izvjesnog B. . Svjedok navodi da je imao nakon toga problema sa B. i Đ. , te da su

izjave od oštećenih uzete, ali da je M.L. tom prilikom izjavila da je Tomo Đojić. nije

silovao jer je bio u teško alkoholisan stanju. Svjedok je ustvrdio da optuženi Jozo Đojić

nije bio prisutan.

102. Vijeće je analizom iskaza Ante Golubovića. , koji je nakon dovođenja u vezu sa

svjedočenjem oštećene i očevidca događaja, utvrdilo da je oštećena M.L. zaista u

zgradi „ Hanka “ pretprjela napad na njen tjelesni integritet. Naime, analizom iskaza

svjedoka Golubovića a, po ocjeni Vijeće njegov iskaz je vjerodostojan i stoga prihvatljiv

u dijelu koji potvrđuje da je oštećena prilikom boravka u zgradi „...“ pretrpjela nasrtaj na

njen tjelesni i psihički integritet, jer je u tom dijelu u saglasnosti sa ostalim provedenim

dokazima. Međutim, Vijeće nije moglo pokloniti vjeru iskazu ovog svjedoka u dijelu u

kojem tvrdi da oštećena M.L. čak nije ni silovana budući da je ona, a i svjedokinja N. L.

nedovsmisleno i saglasno izjavile i opisale da je do radnje silovanja nad oštećenom

zaista i došlo. U vezi s tim svjedočenje Ante.Golubovića. u pogledu ličnosti učinioca za

Vijeće nije prihvatljiv jer nije u saglasnosti sa iskazima oštećene koja je izjavila da je

drugo prisutno lice optuženog oslovljavalo sa...i „...“, a posebno ako se ima u vidu da je

svjedokinja N. L. potpuno sigurna da je počinilac zabranjene radnje Joze Đojjića.

34 Pero Ćulap, Marko Ćulap, Blaž Kovačević, Tomislav Božić i Neven Đukić.

kojeg su svi zvali „.Koza “ i kojeg ona jako dobro poznaje od ranije. Pojašnjavajući,

svjedokinja N. L. negira da je moglo doći do zabune u pogledu identiteta optuženog jer

je dobro poznavala i druge članove familije optuženog, između ostalih Antu i Tomu

Đojića. . Svjedok A. G. je kao i svjedokinja N. L. i oštećena, opisao da je u stan došao

u prisustvu jedne osobe, muslimanske nacionalnosti, s tim što su svjedokinje L. rekle

da je to bio izvjesni ... , pa slijedom toga Vijeće zaključuje da je svjedok G. zaista i bio

na mjestu događaja. Međutim, kod svjedoka je evidentno da je pokušao da otkloni od

optuženog Jozu Đojića odgovornost ili istu bar umanjiti, pa je ustvrdio, iako je oštećenu

zatekao u stanu bez odjeće na sebi, da nije bila silovana, da bi potom ustvrdio da je

silovanje izvršeno, ali od strane lica koje sada više nije među živim, očito znajući da se

istinitost njegov iskaza ne može provjeriti saslušanjem ovog svjedoka. Saglasno

navodima svjedokinja, svjedok G. je sam potvrdio da ih je iz navedenog stana odveo u

kuću u okolini O. i tu držao određeni period. Imajući u vidu svjedočenje M.L. i N. L. u

pogledu okolnosti koje su se tamo dešavale, a bez daljeg ulaska u analizu dešavanja u

kući A. G. , budući da to nije predmet optuženja, Vijeće ipak nije moglo zanemariti tu

činjenicu, sa aspekta ocjene kredibiliteta i eventualnog motiva svjedoka A. G. da u korist

optuženog J. Đ. umanji ili pak negira svjedočenje M.L. u pogledu silovanja koje je

doživjela. Po ocjeni Vijeća iskazom svjedoka G. nije dovedeno u pitanje svjedočenje

oštećene M.L. i N. L. , da je optužena silovana i to od strane optuženog J. Đ. . Na

strani oštećene i svjedokinje Nadu Lešić. Vijeće nije našlo razlog ili motiv da optuženog

lažno optužuju za nešto što nije učinio, niti su drugi provedeni dokazi doveli u pitanje

istinitost i vjerodostojnost njihovog kazivanja.

103. Odbrana je u svojoj završnoj riječi ukazivala na razlike između iskaza ključnih

svjedokinja, te na nekonzistentnost njihovog svjedočenja na glavnom pretresu u odnosu

na ono što su kazivale u istrazi. Vijeće nije moglo cijeniti eventualne razlike u iskazima

iz istrage i svjedočenju svjedoka na glavnom pretresu, budući da odbrana navedene

zapisnike nije uložila u sudski spis. Kada su u pitanju razlike između iskaza oštećene i

svjedokinje N. L. , po ocjeni Vijeća, iako prisutne, logična su posljedica slabljenja

pamćenja usljed proteka ogromnog vremenskog perioda od događaja i vremena u

kojem svjedoče, ali koje nisu u pogledu odlučnih činjenica, odnosno da je oštećena

silovana i to od strane Joze Đojića . Vijeće nije moglo da zanemari ni da je inkriminisani

događaj predstavljao traumatično iskustvo posebno za oštećenu, koja je bila u vrijeme

preduzimanja zabranjene radnje bila maloljetna i kojoj je prijećeno životom njene

petomjesečne bebe. Kada je cijenilo iskaz oštećene Vijeće je moralo imati u vidu i da

sjećanje na takve događaje za svaku žrtvu predstavlja ponovnu treumatizaciju, koju

kroz svjedočenje i suočavanje sa tim zasigurno ponovno proživjaljavju, što se u sudnici

prilikom svjedočenja oštećene moglo i vidjeti.

104. Dakle, pretresno vijeće ponovno naglašava da je imalo u vidu da između

kazivanja pojedinih svjedoka kojima poklanja vjeru postoje neznatna odstupanja i

razlike, ali istovremeno ukazuje da te razlike nisu od posebnog značaja u pogledu

utvrđivanja odlučnih činjenica na kojima se temelji uvjerenje suda o postojanju krivičnog

djela i krivične odgovornosti optuženog. Ovo pogotovo ako se ima u vidu vrijeme kada

se sve ovo dešavalo, prirodu i dramatičnost okolnosti u kojima se događaj odvijao,

postojanje oružanog sukoba, prisutnost panike i izuzetnog straha, o čemu je prethodno

bilo riječi. Moglo bi se čak reći da je postojanje određenih razlika u kazivanju pojedinih

svjedoka, a imajući u vidu već navedene okolnosti pod kojima se inkriminisani događaj

odvijao, sasvim logično i prirodno, s obzirom na individualne različitosti i mogućnosti

ljudske percepcije u odnosu na jedan te isti događaj, različite pozicije u kojima su se

sjedoci nalazili u toj situaciji, a na osnovu čega pretresno vijeće i cijeni da to ne dovodi

u pitanje vjerodostojnost, odnosno dokaznu vrijednost navedenih iskaza.

105. Tokom glavnog pretresa na prijedlog odbrane saslušani su i svjedoci Pero Čulap,

Marko Čulap, Blaž Kovačević, Tomislav Božić i Neven Đukić.

106. Svjedoci Pero Čulap i Marko Čulap izjašnjavali su se na okolnosti dešavanja u

O. u mjesecu juni - juli 1992. godine. Svjedoci su potvrdili da su pripadali jedinici kojoj i

optuženi, te da su ga viđali da je držao linije, ali se nisu mogli vremenski precizno

odrediti u kojem periodu je to bilo. Oni su potvrdili navode svjedoka optužbe da je u

prostorijama osnovne škole u O. bilo zatvorenih civila i lica srpske nacionalnosti, te da

se zgrada koju su zvali „Hanka “ nalazila preko puta škole.

107. Svjedok odbrane Blaž Kovačević, koji je bio aktivni djelatnik PS Odžak i to krim -

policije, svjedočio je o stanju bezbjednosti u Ožaku u kritično vrijeme, da je bilo

slučajeva prijavljenog silovanja, sjeća se slučaja silovanja jedne djevojčice, ali da se ne

sjeća da je ime optuženog Joze Đojića dovodio u takav kontekst.

108. Svjedok Tomislav Božić, koji je bio zapovjednik I Bojne HVO Odžak, izjavio je da

se sjeća izvjesnog Barukčića koji je prijavljen za krivična djela, za šta je procesuiran.

Svjedok se ne sjeća da je M.L. bilo kada prijavila da je silovana, ali tvrdi da su svi

građani bez obzira na nacionalnost, mogli prijaviti nepravilnosti prema njima. Poznaje

optuženog Jozu Đojića, navodi da je bio pripadnik 102. Bojne, Novoselska

satnija.tuženog Jozu Đojića. dovodio u takav kontekst.

109. Slično svjedoku Božiću svjedočio je i svjedok Neven Đukić koji je bio djelatnik PS

Odžak i tvrdio, koliko mu je poznato, da nije bilo prijavljivanja silovanja od strane

oštećene M.L.niti je optuženi Jozo Đojić zaveden u knjige događaja kao počinilac nekog

krivičnog djela.

110. Slično svjedoku Božiću svjedočio je i svjedok Neven Đukić koji je bio djelatnik PS

Odžak i tvrdio, koliko mu je poznato, da nije bilo prijavljivanja silovanja od strane

oštećene M.L.niti je optuženi Jozo Đojić zaveden u knjige događaja kao počinilac nekog

krivičnog djela.

111. Analizom iskaza ovih svjedoka Vijeće cijeni da ničim nije doveden u pitanje

zaključak Vijeća u pogledu odgovornosti optuženog, niti svjedočenje ključnih svjedoka

optužbe kojim Vijeće poklanja vjeru. Naime, iako su pomenuti svjedoci (osim A. G. za

koje je Vijeće dalo posebnu analizu i donosilo zaključke) po ocjeni Vijeća objektivno

iznijeli svoja saznanja o okolnostima za koje su pitani, nisu doveli u pitanje kazivanje

svjedoka Tužilaštva budući da o predmetu optužbe nisu znali ništa. To što svjedocima

nije poznato da je oštećena preživjela silovanje i ko je prema njoj poduzimao

zabranjenu radnje, ne dovodi u pitanje da se događaj stvarno i desio. Naime, sama

svjedokinja je rekla da događaj nije nikome prijavila smatrajući da joj niko u tom trenutku

neće pomoći. To što je bilo slučajeva da pojedine žrtve prijave djelo i učinioca, po

ocjeni Vijeća, ne dovodi u pitanje svjedočenje oštećene koja je pojasnila iz kojih je

razloga smatrala da joj niko neće pomoći i sve kada bi prijavila šta joj se dogodilo.

Slijedom navedenog, ni materijalni dokazi odbrane35 uvedeni u tom pravcu, nisu doveli

u pitanje zaključak Suda da se u vrijeme, na mjestu i na način kako je opisano u izreci

presude dogodio inkriminisani događaj, te da je optuženi poduzeo radnje za koje ga je

ovo vijeće oglasilo krivim.

D. KRIVIČNA ODGOVORNOST I KRIVIČNO PRAVNA SANKCIJA

35 O-2;

112. Kod ovakvog stanja stvari, pretresno vijeće je izvelo jedini razuman zaključak da

je optuženi Jozo Đojić. počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz

člana 142. stav 1. KZ SFRJ radnjom silovanja.

113. Optuženi je djelo počinio sa direktnim umišljajem, jer je u vrijeme preduzimanja

radnji predmetnog djela imao mogućnost pravilnog rasuđivanja i odlučivanja u odnosu

na radnje koje preduzimao i činio, te je dakle bio svjestan i voljno (u vidu htijenja) iste

preduzimao. To znači da je on imao posve jasnu predstavu o svim elementima svog

djela i okolnostima pod kojima ga izvršava, te poziciji žrtve prema kojoj je sve to činjeno.

114. Izvedeni dokazi nesumnjivo potvrđuju da je optuženi bio svjestan vremena u

kojem se predmetni događaj dešava, postojanja oružanog sukoba, prirode i

dramatičnosti situacije, pristutnosti straha i panike kod žena koje su se zatekle u stanu,

same sa malom djecom. To sve, po ocjeni ovog Vijeća, nedvojbeno potvrđuje da je

optuženi bio svjestan tih okolnosti i da su mu pogodovale za preduzimanje zabranjenih

radnji, da bi na kraju, upotrebom fizičke sile i na krajnje uvredljiv i na način kojim se

ponižava ljudsko dostojanstvo, oštećenu M.L. prinudio na seksualni odnos, pri čemu je

bio svjestan i svih štetnih posljedica koje mogu nastupiti po njeno fizičko, a posebno

mentalno zdravlje.

115. Dakle, na osnovu svega navedenog može se pouzdano zaključiti da je optuženi

u preduzimanju inkriminisanih radnji postupao sa direktnim umišljajem, tj. da je svjestan

svih zakonskih obilježja i htio izvršenje krivičnog djela koje mu se stavlja na teret.36

116. Nalazeći na nesumnjiv način dokazanim da je optuženi Jozo Đojić počinio

krivično djelo za koje je ovom presudom oglašen krivim, Vijeće je prilikom

odmjeravanja kazne imalo u vidu sve okolnosti koje utiču na visinu kazne. S obzirom na

utvrđeno činjenično stanje i nastale posljedice, Vijeće je osudilo optuženog na kaznu

zatvora u trajanju šest (6) godina smatrajući pri tom da je izrečena krivična sankcija

srazmjerna težini djela, te da će se u smislu odredbe člana 33. KZ SFRJ izrečenom

kaznom postići opšta svrha izricanja krivičnih sankcija i svrha kažnjavanja.

117. Polazeći od opšte svrhe kažnjavanja propisane članom 33. KZ SFRJ i sljedeći

pravila za odmjeravanje kazne predviđenih članom 41. KZ SFRJ, Vijeće je cijenilo i

36 Vidjeti član 11, 12 i 13. KZ SFRJ;

uzelo u obzir sve okolnosti i optuženom Jozi Đojiću izreklo zatvorsku kaznu u

vremenskom trajanju kako je to navedeno u izreci ove presude.

118. Vijeće je razmotrilo stepen krivične odgovornosti optuženog, motive za izvršenje

krivičnog djela, jačinu ugrožavanja, odnosno povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod

kojim je djelo počinjeno i držanje nakon učinjenja djela.

119. Na strani optuženog Vijeće je kao otežavajuće okolnost cijenilo naročitu upornost

i bezobzirnost koju je pokazao prilikom poduzimajnja radnje silovnja oštećene M.L. koja

je u to vrijeme bila maloljetna. Otrgnuvši joj iz naručja petomjesečno dijete i prijeteći da

će mu nauditi, da će njenog muža koji se nalazio u logoru ubiti, ne obazirući na molbe

ML, njeno opiranje i na plač većeg broja djece koja su se nalazila u stanu, stalno je

udarajući, šamarajući i vukući za kosu ukoliko ne učini ono što od nje traži, optuženi

Jozo. Đojić je pokazao naročiti stepen brutalnosti i bezosjećajnosti sa posljedicom da

se oštećena, narušenog mentalnog zdravlja, i danas osjeća poniženom i degradiranom

zbog teškog događaja koji joj je obilježio i otežao život kako u porodičnom okruženju

tako i u zajednice u kojoj je nastavila da živi, a o čemu je, vidno potresena, svjedočila

na glavnom pretresu.

120. Od olakšavajućih okolnosti Vijeće je cijenilo i uzelo u obzir da je optuženi

porodičan čovjek, te njegovu raniju neosuđivanost, narušeno zdravstveno stanje37, te

ponašanje optuženog pred Sudom koje je bilo korektno tokom cijelog postupka.

121. Dakle, imajući u vidu sve pobrojane okolnosti pretresno vijeće nalazi da je ovako

izabrana mjera kazne adekvatna i srazmjerna, te da će se njome ostvariti već navedena

svrha kažnjavanja iz članova 5. i 33. KZ SFRJ.

E. ODLUKA O TROŠKOVIMA I IMOVINSKOPRAVNOM ZAHTJEVU

122. Vijeće je donijelo odluku da optuženog Jozu Đojića. skladu sa članom 188. stav

4. ZKP BiH u cjelosti oslobađa dužnosti naknade troškova krivičnog postupka koji

padaju na teret budžetskih sredstava Suda. Ovakvu odluku Vijeće je donijelo imajući u

vidu loše imovno stanje optuženog.

37 Dokaz odbrane O-6.

123. Na osnovu člana 198. stav 2. ZKP BiH, oštećena M.L. se upućuju da

imovinskopravni zahtjev u cjelini ostvaruje u parničnom postupku, budući da podaci

krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno, ni za djelomično

presuđenje u odnosu na zahtjev istaknut tokom prvostepenog postupka.

ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK VIJEĆA PRAVNIK SAVJETNIK – ASISTENT SUDIJA Jovana Vidić Darko Samardžić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dozvoljena je žalba vijeću

Apelacionog odjela Suda Bosne i Hercegovine u roku 15 (petnaest) dana od prijema

otpravka presude.

III. ANEKS A - LISTA MATERIJALNIH DOKAZA TUŽILAŠTVA

Broj

dokaza

Sadržaj dokaza Prigovor

T-1 Odluka o proglašenju neposredne ratne opasnosti, objavljena u „Službenom

listu R. BiH“, broj 1/92 od 09.04.1992. godine

X

T-2 Odluka Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o proglašenju ratnog

stanja objavljena u „Službenom listu R.BiH“ broj 7/92 od 20. juna 1992.

godine

X

T-3 Odluka Predsjedništva RBIH o ukidanju ratnog stanja objavljena u

„Službenom listu R.BiH“ broj 50/95 od 28.12.1995. godine

X

T-4 Uredba sa zakonskom snagom o oružanim snagama R BIH objavljena u

„Službeni list R.BiH“ broj 4/92 od 20. maja 1992. godine

X

T-5 Odluka o formiranju Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine,

objavljena u „Službenom glasniku srpskog naroda u BIH„ broj 6/92 od 12.-

17-maja 1992. godine

X

T-6 Odluka o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg Bosna objavljena u

„Narodnom listu HZ Herceg Bosne„ broj 1/92 od septembar 1992. godine

X

T-7 Odluka o formiranju Hrvatskog vijeća obrane objavljena u „Narodnom listu

HZ Herceg Bosne„ broj 1/92 od septembar 1992. godine

X

T-8 Akt Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno

oslobodilaččkog rata- Odsjek za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze

Orašje-Grupa za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze Odžak broj:

07/61-03/1-47/14 od 30.09.2014. godine

X

IV. ANEKS B - LISTA MATERIJALNIH DOKAZA ODBRANE Đ. J.

Broj

dokaza

Sadržaj dokaza Prigovor

O-1 Potvrda broj: 01-48/14 od 26.09.2014. godine U.D, i V. d,r. …. X

O-2 Potvrda broj: 01-337/14 od 17.09.2014. godine DZ. O. X

OD-3 Izjava B. K. data 23.09.2014. godine pred notarom

OD-4 Izjava N.Đ. data 22.09.2014. godine pred notarom

O-5 Dopis U.D. i V. d.r. …….. od 22.09.2014. godine broj 01-1-46/14 X

O-6 Nalazi J.Đ. na okolnosti njegovog zdravstvenog stanja X