bosna i hercegovina sud bosne i hercegovine s a r a j e … · 2012-02-03 · vršenju svojih...
TRANSCRIPT
BOSNA I HERCEGOVINA
SUD BOSNE I HERCEGOVINE S A R A J E VO
Krivično odjeljenje ‐ Odjel II za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju
Broj: S1 2 K 003424 10 K
(veza: raniji broj X‐K‐09/762) Sarajevo, 23.12.2010. godine
U IME BOSNE I HERCEGOVINE!
SUD BOSNE I HERCEGOVINE, i to krivično pretresno Vijeće u sastavu sudija Radević Goran kao predsjednik pretresnog Vijeća, te sudije Strika Mirsad i Marijanović Anđelko, kao članovi Vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke stručne savjetnice ‐ asistentice Gadžo Mirele, u krivičnom predmetu protiv optuženih BAŠIĆ HARISA i AJKUNIĆ ENISA, obojica iz Sarajeva, po optužnici Tužilaštva BiH, broj KT‐252/06 od 05.01.2010. godine, potvrđene dana 13.01.2010. godine, izmjenjena dana 18.11.2010. godine, zbog osnovane sumnje da su počinili krivično Nesavjestan rad u službi iz člana 224. stav 2, u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, nakon održanog usmenog i javnog glavnog pretresa od 21.12.2010. godine u prisutnosti tužioca Tužilaštva BiH Čampara Dubravka, optuženih Bašić Harisa i Ajkunić Enisa lično, te njihovog zajedničkog branitelja Hodžić Seada, advokata iz Sarajeva, donosi te dana 23.12.2010. godine javno objavljuje u prisustvu stranaka i branitelja slijedeću:
P R E S U D U
I‐optuženi: BAŠIĆ HARIS, sin Ramiza, rođen 05.11.1960. godine u Sarajevu, po nacionalnosti Bošnjak, državljanin BiH, stalno nastanjen u Sarajevu u ul. Dalmatinska br. 13, JMBG: 0511960170010,
II‐optuženi: AJKUNIĆ ENIS, sin Džemala, rođen 20.06.1965. godine u Bugojnu, po nacionalnosti Bošnjak, državljanin BiH, stalno nastanjen u Sarajevu u ulici Isaka Samokovlije lamela 2 do 6 b, JMBG: 2006965191262,
Na osnovu odredbe člana 284. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku BiH
OSLOBAĐAJU SE OD OPTUŽBE DA SU:
II‐optuženi AJKUNIĆ ENIS u mjesecu februaru 2004. godine, u svojstvu državnog službenika u smislu članova 7. i 12. Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 19/02), odnosno u svojstvu višeg stručnog saradnika za prevoz putnika i roba pri
2
Ministarstvu komunikacija i prometa Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ministarstvo) kome su bili povjereni poslovi usklađivanja redova vožnje za međunarodne autobuske linije, svjesno kršeći odredbe Zakona o upravi Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 32/02), Zakona o upravnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 29/02) i Pravilnika o načinu i postupku usklađivanja i registriranja redova vožnje međunarodnih autobuskih linija („Službeni glasnik BiH“, br. 9/02), (u daljem tekstu: Pravilnik), svojim potpisom i pečatom broj 2, koji je u to vrijeme dužio zamjenik ministra u Ministarstvu I‐optuženi BAŠIĆ HARIS, za međunarodnu autobusku liniju Mostar‐Zagreb, registarskog broja 366/HR‐185‐1, odobrio vozne redove prevoznicima „AUTOPREVOZ‐PUTNIČKI SAOBRAĆAJ“ iz Mostara i „CROATIA BUS“ iz R. Hrvatske, uključujući autobuska stajališta u Širokom Brijegu i Posušju, potom takav vozni red dostavio zamjeniku ministra I‐optuženom BAŠIĆ HARISU koji je dana 19.02.2004. godine, u svojstvu zamjenika ministra Ministarstva, propuštanjem nadzora i nesavjesnim vršenjem povjerene mu funkcije, odnosno ne vodeći računa o zakonitosti rada u smislu člana 62. stav 1. u vezi sa članom 61. stavovi 2. i 3. Zakona o upravi Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 32/02), izdao dozvole brojevi: 0402265, 0402266, 0402267, 0402268 i 0402269, prevoznicima „AUTOPREVOZ‐PUTNIČKI SAOBRAĆAJ“ iz Mostara i „CROATIA BUS“ iz R. Hrvatske, za održavanje međunarodne autobuske linije Mostar – Zagreb registarskog broja 366/HR‐185‐1, iako su znali da na osnovu izjavljene žalbe koju je Ministarstvu podnio prevoznik „GLOBTOUR“ d.o.o. iz Međugorja na dan 04.11.2002. godine osporavajući zakonitost odluke Komisije za usklađivanje redova vožnje kao prvostepenog organa u upravnom postupku, znali da se takav vozni red i dozvole prevoznicima „AUTOPREVOZ‐PUTNIČKI SAOBRAĆAJ“ iz Mostara i „CROATIA BUS“ iz R. Hrvatske, ne mogu odobriti i izdati jer da već postoji vozni red i dozvola broj 000219 od 21.10.1999. godine za period važenja od 29.10.1999. do 01.12.2004. godine, izdata prevozniku „GLOBTOUR“ d.o.o. iz Međugorja za međunarodnu autobusku liniju broj: 238/HR‐116, registrovan u Knjizi redova vožnje, a zbog kojih je „Globtour“ d.o.o. iz Međugorja, u skladu sa članom 11. Pravilnika, imao zaštićen vremenski razmak od 119 minuta kao zaštitno vrijeme za autobuske linije od 401 do 700 km, te iako su znali da su po izjavljenoj žalbi bili dužni sačekati konačnu odluku u skladu sa članom 17. stav 2. Pravilnika, na koji način su nesavjesno postupili u vršenju svoje dužnosti, usljed čega su prevozniku „GLOBTOUR“ d.o.o. iz Međugorja nanijeli štetu koja prelazi iznos od 10.000,00 KM,
PA DA BI TIME:
optuženi počinili krivično djelo Nesavjestan rad u službi iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, brojevi 3/03, 32/03, 37/03).
Na osnovu člana 198. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH oštećeni „GLOBTOUR“ d.o.o. iz Međugorja upućuje se da postavljeni imovinsko‐pravni zahtjev ostvaruje u parničnom postupku.
Na osnovu člana 189. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava ovog Suda.
O b r a z l o ž e n j e
1. Uvodne napomene Nakon provedenog prvostepenog postupka pred ovim pretresnim Vijećem, donošenja i
javnog objavljivanja ove presude, Sud obrazlaže bitne razloge koji su bili odlučni za donošenje ovakve presude, temeljeći ovo obrazloženje na analizi činjeničnog opisa izmijenjene optužnice, na ocjeni relevantnih dokaza, sa razlozima koje odlučne činjenice i iz kojih razloga ovo Vijeće uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, kao i na rješenju određenih pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženih i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optužene i njihova djela,
3
koja pitanja su se postavila pred ovim Vijećem. Sud je savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, dovodeći dokaze u vezu sa odbranama optuženih, te donio odluku kao u izreci presude, temeljeći presudu na činjenicama i dokazima koji su izneseni na javnom i usmenom glavnom pretresu.
Obrazloženje ove presude sadrži sljedećih pet strukturalnih dijelova sa određenim
pripadajućim odsjecima i pododsjecima: Dio 1. UVODNE NAPOMENE sa odsjecima: 1.1. Optužba i 1.2. Odbrana; Dio 2. DOKAZNI POSTUPAK sa odsjecima: 2.1. Dokazi optužbe i 2.2. Dokazi odbrane; Dio 3. STRANAČKA DOKAZNA REKAPITULACIJA – ZAVRŠNE RIJEČI sa odsjecima: 3.1. Dokazna rekapitulacija optužbe – završne riječi i 3.2. Dokazna rekapitulacija odbrane – završne riječi; Dio 4. NALAZI, OCJENE I UTVRĐENJA SUDA, sa odsjecima i pododsjecima: 4.1. Uvodne napomene, 4.1.1. Predmet utvrđivanja, ocjene i analize, 4.2. Analiza bitnih obilježja krivičnog djela, 4.3. Dokazi i ocjena pojedinih dokaza u kontekstu elemenata pojedinih krivičnopravnih radnji, kratak sažetak ‐ pregled pojedinih relevantnih dokaza, 4.3.1. Nesporne stranačke tvrdnje i činjenice, 4.3.2 Sporne stranačke tvrdnje i činjenice, 4.4. Nalaz i ocjena Suda, zaključci, te Dio 5. SUDSKE ODLUKE sa odsjecima: 5.1. Procesne sudske odluke i 5.2. Meritorne sudske odluke, sve kako slijedi:
1.1. Optužba
Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je kod ovog Suda optužnicu, broj KT‐252/06 od
05.01.2010. godine, kojom je optužio Bašić Harisa i Ajkunić Enisa da su počinili krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 3. u vezi stava 1. Krivičnog zakona BiH (u daljem tekstu: KZ BiH), na način kako je to opisano u predmetnoj optužnici, predlažući da se optuženi nakon provedenog postupka oglase krivim i kazne po Zakonu.
Sudija za prethodno saslušanje ovog Suda je potvrdio predmetnu optužnicu dana 13.01.2010. godine.
Na ročištu za izjašnjenje o krivnji, održanom dana 22.02.2010 godine, optuženi Bašić Haris i Ajkunić Enis su se izjasnili da nisu krivi za djelo koje im je stavljeno na teret potvrđenom optužnicom, nakon čega je predmet upućen ovo pretresnom Vijeću radi suđenja.
Tužilaštvo BiH je nakon provedenog redovnog dokazanog postupka predmetnu optužnicu izmjenilo podneskom, broj KT‐252/06 od 18.11.2010. godine, u činjeničnom i pravnom dijelu, tako da se optuženi Bašić Haris i Ajkunić Enis terete za izvršenje krivičnog djela nesavjestan rad u službi iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH.
Izmijenjenom optužnicom Tužilaštvo BiH optužuje imenovane optužene da su u svojstvu službenih lica u institucijama Bosne i Hercegovine, i to u Ministarstvu komunikacija i prometa BiH, počinili krivično djelo Nesavjestan rad u službi iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH, na način da su svjesno kršeći odredbe pomenutih relevantnih propisa, očigledno nesavjesno postupili u vršenju svojih dužnosti u konačnom izdavanju pomenutih dozvola za međunarodni autobuski putnički prevoz prevoznicima „Autoprevoz‐putnički saobraćaj“ iz Mostara i „Croatia bus“ iz R. Hrvatske, a na štetu prevoznika „Globtour“ iz Međugorja koja prelazi iznos od 10.000 KM.
Tvrdnje su optužbe u izmijenjenoj optužnici, da su optuženi znali da je oštećeni prevoznik „Globtour“ d.o.o. iz Međugorja izjavio žalbu protiv odluke Komisije za usklađivanje redova vožnje na dan 04.11.2002. godine osporavajući zakonitost i pravilnost takve odluke Komisije, zatim da su optuženi po izjavljenoj žalbi oštećenog bili dužni sačekati konačnu odluku Ministarstva, pa da su uprkos tome svjesno kršeći određene propise i svjesno zanemarujući svoje obaveze očigledno nesavjesno postupili donošenjem spornih dozvola za međunarodni autobuski putnički prevoz
4
prevoznicima „Autoprevoz‐putnički saobraćaj“ iz Mostara i „Croatia bus“ iz R. Hrvatske, a na štetu oštećenog prevoznika „Globtour“ iz Međugorja koja prelazi 10.000 KM.
1.2. Odbrana
Optuženi se na pretresu brane da nisu krivi za djelo koje im se stavlja na teret potvrđenom, a potom izmjenjenom optužnicom Tužilaštva, lično ne izlažući svoju odbranu.
Odbrana je osporavala odlučne optužne činjenice i navode u potvrđenoj, a potom i u izmjenjenoj optužnici Tužilaštva, provodeći i svoje dokaze od kojih su mnogi bili istovremeno i dokazi Tužilaštva, tvrdeći da su optuženi u postupku izdavanja spornih dozvola postupali pravilno i zakonito i da nisu znali za prehodno izjavljenu žalbu koju je Ministarstvu podnio oštećeni na dan 04.11.2002. godine, također osporavajući osnov i visinu štete za oštećenog, kao i dovodeći u sumnju zakonitost i kontinuitet dozvola oštećenog, također navodeći da je Tužilaštvo propustilo da navede u optužnici koje tačno propise su optuženi navodno povrijedili, jer da propisi koji se navode u izmjenjenoj optužnici, i to Zakon o upravnom postupku Bosne i Hercegovine i Zakon o upravi, te Pravilnik o postupku i načinu usklađivanja redova vožnje, koji imaju organizacioni ili procesni karakter, ne mogu biti u opisu predmetnog krivičnog djela. Odbrana je istakla da će svojim dokazima pobiti navode optužbe, predlažući da se optuženi oslobode od optužbe.
2. Dokazni postupak
2.1. Dokazi optužbe
U toku dokaznog postupka optužbe pred Sudom su saslušani u svojstvu svjedoka: ZELENIKA RAJKO, DUJAK JURO, ŠAVIJA ZDRAVKO, ŠEKARA MIRKO, ŠEGO NIKOLA, JAHIĆ NEDŽAD, PEHAR ŽELJKO, MIKULIĆ HRVOJE, SPAHIĆ EKREM, KOVAČ MIODRAG, KOPIĆ SELIM i SOLDO DRAGAN, te je saslušana stalna sudska vještakinja finansijske struke PRAŠLJIVIĆ KERIMA.
Tužilaštvo BiH je tokom glavnog pretresa predočilo, a Sud u sudski spis uveo sljedeću
materijalnu dokumentaciju: Nalaz i mišljenje o izvršenom vještačenju po vještaku finansijske struke, Prašljivić Kerime, iz Sarajeva, broj: KT‐252/06 od 21.12.2009. godine, Pravilnik o načinu i postupku usklađivanja i registriranja redova vožnje međunarodnih autobuskih linija „Službeni glasnik BiH“ 9/02, sa izmjenama i dopunama, Potvrda o privremenom oduzimanju predmeta SIPA‐e broj: 17‐02/6‐1/07‐EPOP od 24.10.2007. godine, Ovjerena fotokopija dozvole broj: 042268 za prevoznika „Autoprevoz putnički saobraćaj“ Mostar i kooperanta, za broj linije: 366/HR‐185‐1 uz odgovarajući red vožnje i cjenik, Ovjerena fotokopija dozvole broj: 0402267 za prevoznika „Autoprevoz putnički saobraćaj“ Mostar, za broj linije: 366/HR‐185‐1 uz odgovarajući red vožnje i cjenik, Ovjerena fotokopija dozvole broj: 0402266 za prevoznika „Autoprevoz putnički saobraćaj“ Mostar, za broj linije: 366/HR‐185‐1 uz odgovarajući red vožnje i cjenik, Ovjerena fotokopija dozvole broj: 0402265 za prevoznika „Autoprevoz putnički saobraćaj“ Mostar, za broj linije: 366/HR‐185‐1 uz odgovarajući red vožnje i cjenik, Ovjerena fotokopija dozvole broj: 0402269 za prevoznika „Autoprevoz putnički saobraćaj“ Mostar, za broj linije: 366/HR‐185‐1 uz odgovarajući red vožnje i cjenik, 184 listova ‐ kopije karata, autoprevoznika „Autoprevoz putnički saobraćaj“ Mostar, na svakom listu se nalaze po tri kopije različitih voznih karata, Akt Ministarstva komunikacija i prometa BiH, broj: 04‐13‐1‐1037‐1/09 od 30.03.2009. godine uz isječak iz „Službenog glasnika BiH“, Žalba na odluku komisije koja se odnosi na vozni red za liniju Mostar‐Zagreb predlagača „Autoprevoz“ Mostar za broj linije: 03‐7‐3564‐HR‐7‐P/02, od 04.11.2002. godine, Upozorenje inspektorata Ministarstva komunikacija i prometa BiH, broj: 08‐29‐13‐964/08 od 03.04.2008. godine, Bilans uspjeha za 2004. godinu za pravno lice „Globtour“ Međugorje, Bilans uspjeha za 2005. godinu za pravno lice „Globtour“ Međugorje, Bilans uspjeha za 2006. godinu za pravno lice „Globtour“ Međugorje, Bilans uspjeha za 2007. godinu za pravno lice
5
„Globtour“ Međugorje, Bilans uspjeha za 2008. godinu za pravno lice „Globtour“ Međugorje, Dozvola Ministarstva civilnih poslova i komunikacija broj 03‐7‐LP‐238/HR‐16 od 29.10.1999. do 01.12.2004. godine za pravno lice „Globtour“ Međugorje, za međunarodni promet na liniji Međugorje‐Varaždin, Akt ministarstva pomorstva prometa i veza Republike Hrvatske‐dopusnica za linijski prevoz putnika autobusom u međunarodnom cestovnom prometu broj 530‐04‐2000‐3 od 21.12.2000.godine do 01.12.2004. godine za pravno lice „Globtour“ Međugorje, Akt Ministarstva komunikacija i prometa BiH‐ dozvola za međunarodnu autobusku liniju, broj: 040152 od 17.11.2004. do 01.12.2009. godine, za pravno lice „Globtour“ Međugorje, Akt ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka Republike Hrvatske‐dopusnica za linijski prevoz putnika autobusom u međunarodnom cestovnom prometu broj 530‐07‐04‐3 od 02.12.2004. godine do 01.12.2009. godine, za pravno lice „Globtour“ Međugorje, Akt Ministarstva komunikacija i prometa Bosne i Hercegovine broj 0408168 od 05.11.2009. godine ‐ dozvola za međunarodni promet za pravno lice „Globtour“ Međugorje, Akt ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske‐dozvola za linijski prevoz putnika autobusom u međunarodnom cestovnom prometu broj UP/I‐340‐02‐09‐18‐55 od 23.11.2009. godine za pravno lice „Globtour“ Međugorje, Odluka Ministarstva civilnih poslova i komunikacija, Komisije za usklađivanje redova vožnje, broj 03‐7‐3564‐HR‐7/02 od 18.07.2002.godine, Dopis pravnog lica Globtour Međugorje, Ministarstvu civilnih poslova i komunikacija od 12.08.2002.godine, Odluka Ministarstva civilnih poslova i komunikacija, komisije za usklađivanje redova vožnje, broj 03‐7‐3564‐HR‐7/02 od 17.09.2002.godine, Akt Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka broj 530‐07‐05‐4 od 10.10.2005.godine, upućen Ministarstvu komunikacija i prometa BiH, Odgovor na tužbu pravnog lica „Globtur d.o.o. Međugorje broj 01‐29‐3094/05 od 17.11.2005.godine, Akt Suda Bosne i Hercegovine broj U‐238/05 od 30.08.2006.godine, Ministarstvu komunikacija i transporta BiH, u prilogu Rješenje Suda BiH broj: U‐238/05 od 30.08.2006.godine, Akt Suda Bosne i Hercegovine broj Uvl‐99/06 od 16.05.2007.godine, Ministarstvu komunikacija i transporta BiH, u prilogu Presuda Suda BiH broj: Uvl‐99/06 od 16.05.2007.godine, Potvrda o privremenom oduzimanju predmeta SIPA‐e broj: 17‐13/1‐2‐04‐1‐8‐46/09 od 29.09.2009. godine, Izvještaj Ministarstva komunikacija i transporta BiH o izvršenoj reviziji donešenih rješenja o odobravanju redova vožnje, oktobar 2004. godine, sa zabilješkom ispisanom rukom, i isti Izvještaj bez navedene zabilješke, Registar redova vožnje međunarodnih autobuskih linija Bosne i Hercegovine (knjiga), Dopis Suda BiH od 03.09.2009.godine, dostava oduzetih predmeta Tužilaštvu BiH, Nalaz Federalne uprave za inspekcijske poslove broj 11‐27‐637/10 od 24.02.2010.godine, po naredbi Tužilaštva BiH broj KT ‐252/06 od 29.01.2010.godine, Dopuna nalaza i mišljenja vještaka Kerime Prašljivić od 25.09.2010.godine, Zapisnik o saslušanju svjedoka Šego Nikole, broj: KT‐252/06 od 10.12.2007. godine, Zapisnik o saslušanju svjedoka Šekara Mirka, broj: KT‐252/06 od 05.11.2007. godine, Zapisnik o saslušanju svjedoka Šego Nikole pred Državnom agencijom za istrage i zaštitu broj 17‐02/6‐2/07‐EOI od 24.10.2007.godine, Zapisnik o saslušanju svjedoka Zelenika Rajka, broj: KT‐252/06 od 02.11.2007. godine, Zapisnik o saslušanju svjedoka Selim Kopić, broj: KT‐252/06 od 21.09.2010. godine, Zapisnik o saslušanju svjedoka Dujak Juro, broj: KT‐191/07 od 21.08.2008. godine, Zapisnik o saslušanju svjedoka Zdravko Šavija, broj: KT‐191/07 od 20.08.2010. godine, Zapisnik o saslušanju svjedoka Željko Pehar, broj: KT‐252/06 od 09.08.2010. godine i Zapisnik o saslušanju svjedoka Mikulić Hrvoje, broj: KT‐252/06 od 09.08.2010. godine.
Provedeni su svi predloženi dokazi optužbe. 2.2. Dokazi odbrane
Nakon dokaza optužbe, odbrana I i II optuženog je izvela svoje dokaze, i to saslušanjem svjedoka
JAHIĆ NEDŽADA I SPAHIĆ EKREMA, koji su prethodno saslušani kao svjedoci Tužilaštva, nakon čega je kao dokaz predočila materijalnu dokumentaciju: Kopija „Službenog glasnika BiH“ broj 16/98, od 07.09.1998. godine, Pravilnik o načinu i postupku usklađivanja i registriranja redova vožnje međunarodnih autobuskih linija, Dopis advokata Seada Hodžića, upućen „Autoprevozu putnički saobraćaj“ Mostar, od 19.04.2010. godine, dozvola Ministarstva civilnih poslova i komunikacija BiH,
6
broj: 0000452L, od 23.05.1998. godine za „Autoprevoz“ Mostar, Dozvola Ministarstva pomorstva, prometa i veza Republike Hrvatske, broj: 05247, od 15.06.1998. godine za „Autoprevoz putnički saobraćaj“ Mostar, Dozvola Ministarstva civilnih poslova i komunikacija BiH, broj: 000854 L, za period 31.05.2000. do 31.05.2005. godine za „Autoprevoz“ Mostar, Dopis advokata Seada Hodžića upućen Federalnom ministarstvu prometa i komunikacija, Mostar, od 25.08.2010. godine, Saglasnost Ministarstva civilnih poslova i komunikacija BiH, broj: 01/04‐27‐2126/01 od 03.10.2000. godine, Dopis „Autoprevoz putnički saobraćaj“ Mostar, upućen Ministarstvu civilnih poslova i komunikacija BiH, od 29.05.2002. godine, Odluka, Ministarstva civilnih poslova i komunikacija BiH broj: 03‐7‐3564‐HR‐7/02 od 18.07.2002. godine, list registra redova vožnje, na kojem je pod rednim brojem 7 evidentiran „Autoprevoz putnički saobraćaj“ Mostar, na relaciji Mostar – Zagreb, Podnesak „Globtour“ Međugorje, od 12.08.2002. godine, Odluka Ministarstva civilnih poslova i komunikacija BiH, broj: 03‐7‐3564‐HR‐7‐P/02 od 17.09.2002. godine, žalba „Globtour“ Međugorje od 04.11.2002. godine, Rješenje Ministarstva civilnih poslova i komunikacija BiH, broj: 03‐7‐3893/02‐366/HR‐185/1 od 17.10.2002. godine, Rješenje o imenovanju Komisije za usklađivanje redova vožnje Ministarstva civilnih poslova i komunikacija BiH, broj: 01/1‐646/02 od 07.06.2002. godine, Dopis Ministarstva civilnih poslova i komunikacija BiH, broj: 03‐7‐3893/02‐366/HR‐185/1 od 30.10.2002. godine, upućen Ministarstvu pomorstva, prometa i veza Republike Hrvatske, dopis Ministarstva pomorstva, prometa i veza Republike Hrvatske, od 27.01.2004. godine, upućen Ministarstvu civilnih poslova i komunikacija BiH, Dopis Ministarstva komunikacija i prometa BiH, broj: 03‐7‐142‐3/04‐366/HR‐185‐1 od 23.03.2004. godine, upućen Ministarstvu pomorstva, prometa i veza Republike Hrvatske, Dopis Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka Republike Hrvatske – Uprava cestovnog prometa, od 10.10.2005. godine, Dozvola Ministarstva komunikacija i prometa BiH broj: 0402268 od 19.02.2004. godine do 01.02.2008. godine, Dozvola Ministarstva komunikacija i prometa BiH broj: 0402265 od 19.02.2004. godine do 01.02.2008. godine, Dozvola Ministarstva vanjske trgovine i međunarodnih komunikacija BiH broj: 000536 od 29.10.1997. godine do 29.10.1999. godine, Dozvola Ministarstva pomorstva, prometa i veza Republike Hrvatske, broj: 11476, od 02.12.1997. do 01.12.1999. godine, Dopis „Globtour“ Međugorje, broj: 01/99‐BiH/HR, od 10.08.1999. godine, Dopis broj: 03‐7‐236/99‐238/HR‐16, od 23.08.1999. godine, upućen Ministarstvu pomorstva, prometa i veza Republike Hrvatske, Dopis broj: 03‐7‐1814/99‐238/HR‐16, od 21.10.1999. godine, upućen Ministarstvu pomorstva, prometa i veza Republike Hrvatske, Dozvola Ministarstva civilnih poslova i komunikacija BiH broj: 000219 L, od 29.10.1999. godine do 01.12.2004. godine, Dopis broj: 03‐7‐713/99‐238/HR‐16, od 07.02.2000. godine, upućen Ministarstvu pomorstva, prometa i veza Republike Hrvatske, Dopis Ministarstva pomorstva, prometa i veza Republike Hrvatske, od 24.02.1999. godine, Dozvola Ministarstva komunikacija i prometa BiH broj: 0401522 od 17.11.2004. godine do 01.12.2009. godine, Tužba za upravni spor tužitelja „Globtour“ d.o.o. Međugorje, protiv Ministarstva komunikacija i transporta BiH, od 18.03.2005. godine, odgovor na tužbu, Ministarstva komunikacija i transporta BiH, od 21.11.2005. godine, dopis Suda BiH, broj: U‐238/05, od 30.08.2006. godine, u prilogu se nalazi Rješenje Suda BiH, broj: U‐238/05 od 30.08.2006. godine, Dopis Suda BiH broj: Uvl‐99/06, od 16.05.2007. godine, u prilogu Presuda Suda BiH, broj: Uvl – 99/06 od 16.05.2007. godine, Izjašnjenje na navode iz apelacije „Globtour“ d.o.o. Međugorje, Ministarstva komunikacija i prometa BiH, broj: 03‐13‐1‐2625‐1/07 od 10.08.2007. godine, upućen Ustavnom Sudu BiH, Odluka Ustavnog Suda BiH broj: AP‐2059/07, od 13.05.2008. godine, Apelacija „Globtour“ Međugorje u predmetu AP‐2059/07 od 12.07.2007. godine, Izvještaj o izvršenoj reviziji donešenih rješenja o odobravanju redova vožnje, oktobar 2004. godina, glavni inspektor Selim Kopić, Dopis Ministarstva komunikacija i prometa BiH, broj: 01‐04‐13‐1‐1385‐10/10 od 30.07.2010. godine, Dopis Ministarstva komunikacija i prometa BiH, broj: 01‐05‐13‐1‐1385‐11/10 od 17.08.2010. godine, Dopis Ministarstva komunikacija i prometa BiH, broj: 04‐13‐1‐1037‐1/09 od 30.03.2009. godine, list „Službenog glasnika BiH“, broj 1/03, od 25.01.2003. godine, Uvjerenje Ministarstva komunikacija i prometa BiH, broj: 04‐34‐1‐3713/10 od 06.09.2010. godine, Dostava izračuna neto dobiti i stope dobiti za preduzeće „Globtour“ Međugorje u periodu 2004‐2008. g., naučnog savjetnika ‐ vještaka ekonomske struke Radoičić Vojimira, u prilogu Nalaz od 02.11.2010. godine, grafički prikaz autobuskih linija „Globtour“ i „Autoprevoz“ za 29.10.1999. godine, grafički prikaz autobuskih linija „Globtour“ i „Autoprevoz“ za
7
1998. godinu, Dopis advokata Seada Hodžića, od 29.10.2010. godine, upućen naučnom savjetniku ‐ vještaku ekonomske struke Radoičić Vojimiru, Zahtjev za poništenje rješenja po pravu nadzora „Globtour“, od 06.04.2010. godine, Dopis Ministarstva komunikacija i prometa BiH, broj: 01‐04‐50‐2746‐4/10 od 18.08.2010. godine, Dopis Ministarstva komunikacija i prometa BiH, broj: 01‐04‐50‐2746‐3/10 od 16.08.2010. godine, Dopis advokata Seada Hodžića, upućen Ministarstvu transporta i komunikacija BiH, od 24.06.2010. godine, Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Harisa Bašića, broj: KT‐252/06 od 20.04.2009. godine, Potvrda o privremenom oduzimanju predmeta Državne agencije za istrage i zaštitu broj: 17‐02/6‐1/07‐E pop, od 24.10.2007. g, Naredba Suda BiH, broj: X‐KRN‐09/762 od 12.08.2009. godine, Dopis Suda BiH, broj: X‐KRN‐09/762 od 03.09.2009. godine, Naredba Suda BiH, broj: X‐KRN‐09/762, od 16.09.2009.godine, Zakon o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine i Zakon o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine.
Provedeni su svi predloženi dokazi odbrane.
Dokaza po odluci Suda nije bilo.
3. Stranačka dokazna rekapitulacija ‐ završne riječi 3.1. Dokazna rekapitulacija optužbe – završne riječi
U završnoj riječi Tužilaštvo je istaklo da je saslušanjem svjedoka, vještaka i izvođenjem
materijalnih dokaza dokazalo izvan razumne sumnje da su optuženi počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret izmjenjenom optužnicom. Tužilaštvo je ukazalo da je “Globtour” Međugorje imao važeće dozvole na relaciji Međugorje – Varaždin od 21.10.1999. godine do danas, odnosno do 01.12.2014. godine, da dozvole imaju kontinuitet i da su izdate zakonito. Također, Tužilaštvo je ukazalo da je “Globtour” Međugorje imao zaštićen vremenski razmak od 150 minuta prije vremena polaska i 90 minuta poslije vremena polaska, a prema članu 11. stav 1. alineja 5. Pravilnika o načinu i postupku usklađivanja redova vožnje. Tužilaštvo smatra da je dokazalo da je optuženi Ajkunić, radeći na mjestu višeg stručnog saradnika za prevoz putnika i roba, u mjesecu februaru 2004. godine pripremio, potpisao i ovjerio pečatom broj 2, tj. pečatom zamjenika ministra, vozni red za međunarodnu autobusku liniju na relaciji Mostar – Zagreb prevoznicima u kooperaciji “Autoprevoz putnički saobraćaj” d.o.o. Mostar, “Croatia bus” d.d. Zagreb i “A.P Varaždin” iz Republike Hrvatske, te da je bio zadužen za usklađivanje redova vožnje za međunarodni autobuski prevoz. Pored navedenog, Tužilaštvo je istaklo da je dokazalo da je optuženi Bašić u vrijeme dok je obavljao funkciju zamjenika ministra Ministarstva komunikacija i prometa BiH, i to do 30.11.2005. godine, prevoznicima u kooperaciji “Autoprevoz putnički saobraćaj” d.o.o. Mostar, “Croatia bus” d.d. Zagreb i “A.P. Varaždin” iz Republike Hrvatske, potpisao i izdao dozvole brojevi: 0402265, 0402266, 0402267, 0402268 i 0402269 za prevoz putnika na međunarodnoj autobuskoj liniji Mostar‐Zagreb, za period važenja od 19.02.2004. do 01.02.2008. godine. Prema tvrdnji Tužilaštva, vozni red koji je pripremio optuženi Ajkunić za „Autoprevoz putnički saobraćaj“ Mostar nije usklađen sa članom 11. naprijed navedenog Pravilnika, jer je kršeno zaštićeno vrijeme „Globtoura“. U završnoj riječi Tužilaštvo je dalje navelo da je „Globtour“ na dan 12.08.2002. godine uložio prigovor na odluku Komisije broj 03‐7‐3564‐HR od 18.07.2002. godine, koji prigovor je odbijen odlukom broj: 03‐7‐3564‐HR‐7‐P/02 od 17.09.2002. godine, a na koju odluku je „Globtour“ izjavio žalbu dana 04.11.2002. godine, po kojoj nikada nije riješeno. Prema tvrdnji Tužilaštva, optuženi su u vrijeme izdavanja redova vožnje i dozvola za „Autoprevoz putnički saobraćaj“ znali da već postoji međunarodna autobuska linija koja pokriva trasu Mostar – Zagreb i da su znali da je „Globtour“ izjavio žalbu na drugostepenu odluku Komisije za usklađivanje redova vožnje, a što, prema ocjeni Tužilaštva, proizilazi iz iskaza svjedoka Soldo Dragana, koji je potvrdio da je žalba morala biti u spisu, ukoliko je podnesena. Tužilaštvo ističe da je optuženi Bašić, kod izdavanja spornih dozvola, imao obavezu da savjesno vrši povjerenu mu funkciju i da prvenstveno vrši nadzor nad zakonitošću postupka, posebno što kod ovakve vrste postupaka može doći do nanošenja materijalne štete trećem licu, što se i desilo. Tužilaštvo tvrdi da su optuženi
8
također znali da je linija „Globtoura“, odnosno red vožnje registrovan u registru redova vožnje, za što je prezentirana knjiga redova vožnje, koja je izdata u 9. mjesecu, a dozvola koju su potpisali optuženi je izdata u 11. mjesecu, iz čega Tužilaštvo izvodi navedeni zaključak. Osim navedenog, Tužilaštvo je u svojoj završnoj riječi osporavalo navode odbrane da je dozvola izdata „Autoprevozu putnički saobraćaj“ poništena dana 02.11.2005. godine, s obzirom da o tome nije doneseno posebno rješenje. Prema Tužilaštvu, svjedoci Pehar Željko i Mikulić Hrvoje su potvrdili da je „Autoprevoz putnički saobraćaj“ saobraćao na ovoj liniji sve do 11. mjeseca 2007. godine, dakle 3 godine i 9 mjeseci, te da je stajao na stajalištima Široki Brijeg i Posušje. Tužilaštvo ukazuje da je unatoč tome što je nadležno ministarstvo iz Hrvatske svojim aktom od 10.10.2005. godine obavijestilo ministarstvo BiH da se hrvatske dozvole, po prijedlogu reda vožnje „Autoprevoz putnički saobraćaj“ ne mogu izdati, jer bi to bilo protivno zakonodavstvu Hrvatske, „Autoprevoz putnički saobraćaj“ je sporne dozvole koristio za prevoz i iste nisu povučene sve do 11. mjeseca 2007. godine, kada su vraćene Ministarstvu, a nove dozvole sa prekriženim stajalištima Posušje i Široki Brijeg preuzete po isteku starih dozvola. Tužilaštvo dalje navodi da je svjedok Selim Kopić potvrdio da je dozvola „Autoprevozu putnički saobraćaj“ izdata nezakonito, jer nije postojala recipročna dozvola Republike Hrvatske, a što je navedeni svjedok konstatovao i u svom izvještaju, koji je podnio ministru u oktobru 2004. godine. Prema Tužilaštvu, simptomatično je što na spornim dozvolama nema potpisa predsjednika Komisije Šekara Mirka, već samo optuženog Ajkunić Enisa, te da je optuženi Ajkunić ovjerio red vožnje sa pečatom broj 2, kojeg je dužio optuženi Bašić, kao zamjenik ministra, što sve ukazuje da su optuženi zajedno izdali nezakonitu dozvolu. Tužilaštvo je također istaklo da optuženi Bašić nije smio izdati dozvole dok se ne okonča žalbeni postupak, osim toga kako nije postojala recipročna dozvola iz Hrvatske, to se nije mogao uspostaviti prevoz na ovoj liniji, te da upravo zbog toga optuženi Ajkunić nije htio dostaviti red vožnje na potpis Šekara Mirku. U pogledu nastale imovinske štete, Tužilaštvo je istaklo da je dopunskim finansijskim vještačenjem dokazano da je „Autoprevoz putnički saobraćaj“ na osnovu izvršenih prevoza tokom važenja spornih dozvola ostvario prihode koji ne mogu biti manji od 13.000,00 KM, te da je šteta za oštećenog u bruto prihodima nanesena uzimanjem putnika na stajalištima Široki Brijeg i Posušje, predlažući da se optuženi nakon provedenog postupka oglase krivim i kazne po Zakonu.
3.2. Dokazna rekapitulacija odbrane – završne riječi
Zajednički branilac optuženih je u završnoj riječi isticao da je „Globtour“ imao krivotvorenu dozvolu iz 1999. godine, da je samovoljno promijenio granični prelaz i to sa Izačića na Osoje Gornje, odnosno Vinjane u Hrvatskoj, zatim promijenio itinerere u Hrvatskoj za više stajališta, da su se jedino podudarali Karlovac i Zagreb, što sve nije postojalo u itinereru uz dozvolu i vozni red koji je imao iz 1997. godine. S tim u vezi, branilac je istakao da red vožnje „Globtour“ sa stajalištima u Posušju i Širokom Brijegu nije bio evidentiran u registru redova vožnje kod nadležnog Ministarstva, zbog čega optuženi i nisu znali da isti postoji, a kako to tvrdi Tužilaštvo. U odnosu na knjigu redova vožnje, koju je prezentiralo Tužilaštvo u toku dokaznog postupka, odbrana ističe da se radi o dokumentu kojeg je izdala Vanjsko‐trgovinska komora, i da je upitan njen nastanak. U prilog tvrdnji da optuženi nisu znali za vozni red „Globtour“, branilac ističe da je ministar u odgovoru na izjavljenu tužbu za upravni spor „Globtoura“, istakao da uz dozvolu postoji red vožnje preko Izačića, koji je ovjeren 21.07.2001. godine, a što je potvrdio i svjedok Jahić, koji ga je ovjerio. Branilac navodi da je prema zakonu stara linija ona za koju već postoji dozvola, da optuženi Ajkunić ne zna za dozvolu koja je krivotvorena, te priprema i dostavlja dozvolu za Autoprevoz na potpis Bašiću, koji također ne zna za naprijed navedeno. U odnosu na svjedoka Kopić Selima, branilac navodi da je njegov izvještaj iz tri dijela sastavljen, da u Ministarstvu postoji samo kopija, da je original bio kod njega, ali da ga je izgubio, kako je to svjedok izjavio, zatim da pomenuti izvještaj o inspekcijskom nadzoru nema dokumentacionu osnovu, niti je obuhvaćena 1999. i 2002. godina, koja je relevantna. Osim toga branilac je istakao da je svjedok Kopić tokom saslušanja pred Sudom izjavio da njegov originalni izvještaj nije imao pečat Ministarstva, ali da se pred Sudom prezentirao izvještaj koji ima pečat. Odbrana je dalje ukazala na povredu člana 10. ZKP BiH, ukazujući da su službena lica privremeno
9
oduzimala dokumente od „Autoprevoza putnički saobraćaj“ mimo naredbe Suda, i to po vlastitom nahođenju, a što je potvrdio i svjedok Kovač Miodrag. Također, oduzete kopije nisu ovjerene u skladu sa Zakonom o ovjeravanju potpisa, i to od strane općinskog organa, već je tužilac prihvatao ovjeru pečatom privrednog društva i da je garancija da je kopija vjerna originalu policajac. Branilac je ukazao da Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima koju si pribavljeni suprotno zakonu. U pogledu poništenja dozvole za „Autoprevoz putnički saobraćaj“, branilac je istakao da je tačno da nije doneseno rješenje o poništenju, ali da je ista precrtana i stavljena napomena „poništeno“ obzirom da ja ministarstvo iz Hrvatske povuklo saglasnost za itinerer, što jasno ukazuje da dozvola nije na snazi. Branilac je dalje istakao da prema tezi Tužilaštva, optuženi Ajkunić priprema i odobrava dozvolu, što upućuje na zaključak da komisija i ne treba. Odbrana naglašava da je komisija uskladila redove vožnje, da je oštećeni „Globtour“ uložio prigovor, koji po svom sadržaju i nije bio prigovor, ali je odbijen, izjavljena žalba, koju je predsjednik Komisije Šekara Mirko držao u svome stolu, jer mu je, prema njegovom kazivanju, direktor i vlasnik oštećenog Zelenika rekao da će to preko Hrvatske srediti i da je žalba možda neblagovremena. Optuženi Ajkunić nije znao za žalbu, nije ni mogao znati jer je stajala kod drugih, a osim toga pomenuta žalba „Globtoura“ je samo fingiranje pravnog lijeka, jer „Globtour“ zna da u registru redova vožnje nema reda vožnje sa itinererom preko Osoja – Donji Vinjani. Odbrana također navodi da nije sporno da je optuženi Bašić bio zadužen sa pečatom 2, ali da je normalno da tim pečatom raspolaže i osoba koja je sa Bašićem radila na pripremi rješenja, a to je optuženi Ajkunić. Prema mišljenju odbrane kod ove vrste krivičnih djela, obzirom da se radi o blanketnoj dispiziciji, mora se tačno locirati propis i tačne odredbe, te da tužilac nije dokazao da su optuženi kršili odredbe zakona, niti da su nesavjesno postupali. Na kraju je branilac istakao da kako nema radnje izvršenja ni subjektivnog odnosa, onda nema ni štetne posljedice, te je dodao da činjenica da je „Autoprevoz putničk isaobraćaj“ po dozvoli od 19.02.2004. godine, koja je poništena u novembru 2005. godine, prevozio putnike i ostvario zaradu, nema nikakve veze sa optuženima. Branilac ovdje posebno naglašava da je „Autoprevoz putnićki saobraćaj“ mogao po pomenutoj dozvoli da vozi jedino do novembra 2005 godine, jer mu nakon toga država Hrvatska i BiH ne bi dozvolile da vozi bez dozvole. Osim toga, branilac je istakao da iz provedenog finansijskog vještačenja ne proizilazi kolika je to izmakla dobit, obzirom da vještakinja nije znala utvrditi jedinične cijene, nije uzela u obzir troškove goriva, plaća i sl. Prezentirane autobuske karte, prema mišljenju odbrane, ne dokazuju ništa, na sebi nemaju nikakvih oznaka, nego samo relacija Mostar ‐ Zagreb, a to je linija bez zaustavljanja u Posušju i Širokom Brijegu, što je legalno. Također branilac je istakao da imovinska korist u predmetnom krivičnom djelu ne može biti izmakla dobit. Odbrana je također navela da je Tužilaštvo propustilo da navede u optužnici koji tačno propisi su optuženi navodno povrijedili, jer da propisi koji se navode u izmjenjenoj optužnici, i to Zakon o upravnom postupku Bosne i Hercegovine i Zakon o upravi, te Pravilnik o postupku i načinu usklađivanja redova vožnje, koji imaju organizacioni ili procesni karakter, ne mogu biti u opisu predmetnog krivičnog djela. Branilac je predložio da Sud, zbog nedostatka dokaza da su njegovi branjenici počinili ijednu radnju koja im se stavlja na teret, primjenom člana 284. tačka c) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljem tekstu: ZKP BiH), donese presudu kojom će optužene osloboditi od optužbe. Optuženi su se u cjelosti pridružili završnoj riječi svoga branitelja.
4. Nalazi, ocjene i utvrđenja suda 4.1. Uvodne napomene
Rukovodeći se prvenstveno principom slobodne ocjene dokaza, zagarantovanim odredbom
čl.15. ZKP‐a BiH, Sud je cijeli postupak vodio sa ciljem da osigura da niko nevin ne bude osuđen, a da se učinitelju krivičnog djela izrekne krivično pravna sankcija pod uslovima propisanim KZ‐om BiH u zakonom propisanom postupku (član 2. stav 1. ZKP BiH), obezbjeđujući standarde pravičnosti za stranačke učesnike u postupku, posebno pravila odrebe iz člana 14. citiranog Zakona (Jednakost u postupanju): (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretres;. (2) Sud,
10
Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist, imajući u vidu principe i pravila Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, osobito odredbu iz člana 6. Konvencije (Pravo na pravično suđenje): (1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom; (2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
U tom smislu Sud je cijenio izvedene dokaze u ovome predmetu u skladu sa osnovnim
načelima ZKP BiH i to: odredbom člana 3. stav 1. ZKP‐a BiH koja određuje da se svako smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja. U skladu sa tim, na tužiocu leži odgovornost dokazivanja krivice optuženih, i to da optužba krivnju mora dokazati po standardu van svake razumne sumnje, jer u slučaju da postoji bilo kakva razumna sumnja u pogledu postojanja činjenica koje čine navodno krivično djelo, donesena odluka mora ići u prilog optuženog (član 3. stav 2. ZKP BiH: Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.) Na kraju, Sud je dužan razmatrati i ocjenjivati dokaze koji idu u korist optuženog sa jednakom pažnjom kao i dokaze koji terete optuženog (član 14. ZKP BiH).
U skladu sa navedenim načelima, te principom slobodne ocjene dokaza, član 15. ZKP BiH (Slobodna ocjena dokaza): Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilim, Sud je pažljivo razmotrio sve dokaze koje su na glavnom pretresu izveli kako optužba, tako i odbrana.
Prilikom ocjene iskaza svjedoka koji su svjedočili u ovome postupku, Sud je cijenio njihovo
držanje i ponašanje tokom davanja iskaza, ispitao konzistentnost njihovih iskaza datih u sudnici sa onim datim u toku istrage, uporedio činjenice o kojima je svjedok svjedočio sa činjenicama koje su utvrđene od strane drugih svjedoka, te materijalnim dokazima kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovome predmetu.
Takođe, u ovom predmetu je uložena materijalna dokumentacija i Sud je ispitao svaki uloženi
dokaz kako bi odlučio o njihovoj zakonitosti i relevantnosti, pouzdanosti i dokaznoj vrijednosti.
Treba napomenuti da je Sud prilikom donošenja odluke u ovome predmetu uzeo u obzir sve dokaze provedene na glavnom pretresu upuštajući se u njihovu detaljniju analizu u onoj mjeri koliko je to relevantno za donošenje konačne odluke o krivičnoj odgovornosti optuženih za počinjenje predmetnih krivičnopravnih radnji. Sud je postupio na ovaj način svjestan činjenice da eventualna detaljnija analiza dokaza, u krajnjoj liniji, ne bi uticala na konačno utvrđeno činjenično stanje i zaključke do kojih je Sud došao na temelju dokaza, čiju je detaljniju ocjenu dao u ovoj presudi, a sve u smislu čl.15. ZKP‐a BiH koji predviđa princip slobodne ocjene dokaza, bez formalnih ograničenja i bez posebnih dokaznih pravila.
4.1.1.Predmet utvrđivanja, ocjene i analize Izmjenjenom optužnicom Tužilaštva BiH optuženima Bašić Harisu i Ajkunić Enisu je na teret
stavljeno da su u svojstvu službenih lica u institucijama Bosne i Hercegovine, i to u Ministarstvu komunikacija i prometa BiH počinili krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH, na način da su svjesno kršeći odredbe pomenutih relevantnih propisa očigledno nesavjesno postupili u vršenju svojih dužnosti u konačnom izdavanju dozvola, bliže opisanih u izreci ove presude, za međunarodni autobuski putnički prevoz prevoznicima „Autoprevoz‐putnički
11
saobraćaj“ iz Mostara i „Croatia bus“ iz R. Hrvatske, a na štetu prevoznika „Globtour“ iz Međugorja koja prelazi iznos od 10.000 KM.
Tvrdnje su optužbe, da su optuženi znali da je oštećeni prevoznik „Globtour“ d.o.o. iz Međugorja izjavio žalbu protiv odluke Komisije za usklađivanje redova vožnje žalbu na dan 04.11.2002. godine, osporavajući zakonitost i pravilnost takve odluke (u daljem tekstu: odluka), da su optuženi po izjavljenoj žalbi prevoznika „Globtour“ iz Međugorja bili dužni sačekati konačnu odluku Ministarstva, pa da su uprkos tome svjesno kršeći određene propise i svjesno zanemarujući svoje obaveze očigledno nesavjesno postupili donošenjem spornih dozvola za međunarodni autobuski putnički prevoz prevoznicima „Autoprevoz‐putnički saobraćaj“ iz Mostara i „Croatia bus“ iz R. Hrvatske, a na štetu prevoznika „Globtour“ iz Međugorja koja prelazi 10.000,00 KM.
Odbrana je osporavala odlučne optužne činjenice i navode, smatrajući da su optuženi u postupku izdavanja spornih dozvola postupali pravilno i zakonito i da nisu znali za prehodno izjavljenu žalbu koju je Ministarstvu podnio prevoznik „Globtour“ d.o.o. iz Međugorja na dan 04.11.2002. godine, također osporavajući osnov i visinu štete za oštećenog, kao i dovodeći u sumnju zakonitost i kontinuitet dozvola oštećenog autoprevoznika „Globtour“ iz Međugorja.
Imajući izloženo u vidu, za Sud su se kao temeljna postavila pitanja prvenstveno slijedeća, a na koja su odgovori od suštinskog značaja za pravilno razjašnjavanje i utvrđivanje odlučnih činjenica i činjeničnog stanja u konkretnom krivičnopravnom slučaju: (1) da li su optuženi u momentu pripremanja i donošenja pomenutih dozvola znali za žalbu oštećenog, te (2) da li je oštećeni zbog takvog postupanja optuženih pretrpio štetu u iznosu većem od 10.000,00 KM. Ovo iz razloga jer je Tužilaštvo krivnju optuženih prema čijeničnom opisu izmijenjene optužnice uzročno – posljedično izvodilo i temeljilo isključivo i jedino na tvrdnji da su optuženi znali za izjavljenu žalbu oštećenog prijevoznika „Globtour“ d.o.o. iz Međugorja protiv odluke Komisije, koja je prethodila izdavanju spornih dozvola i koja je ukazivala na takve nezakonitosti i nepravilnosti, te zbog činjenice da je postojanje štete u određenom iznosu nužno obilježje ovog krivičnog djela, i to u iznosu većem od 10.000,00 KM.
4.2. Analiza bitnih obilježja krivičnog djela
Krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 224. stav 2., u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona BiH, koje se optuženima stavlja na teret izmjenjenom optužnicom Tužilaštva BiH, čini ona službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine koja svjesnim kršenjem zakona, drugih propisa ili općeg akta ili propuštanjem dužnosti nadzora, očigledno nesavjesno postupi u vršenju dužnosti, pa je usljed toga došlo do teške povrede prava drugog ili je nastupila imovinska šteta koja prelazi iznos od 10.000,00 KM.
Nepravilnosti u radu službenog lica, pa čak i neuredan nesavjestan rad, samo po sebi, još nije dovoljno za ostvarenje elemenata ovog krivičnog djela, ukoliko se ne radi o neurednosti i nesavjesnosti, koja po svom značaju i intezitetu u tolikoj mjeri nadilazi običnu neurednost, da uslijed toga postaje očigledno.
Prema tome, nije dovoljno svako svjesno kršenje zakona, ili svjesno propuštanje dužnog nadzora, već to postupanje mora biti po intezitetu i značenju do te mjere nesavjesno, da je nesavjesnost očigledna. Ne može se svaki propust u službi kvalifikovati kao očigledno neuredno postupanje, pa prema tome ni kao krivično djelo, jer bi u tom slučaju kao krivična djela iz ove oblasti
12
bila obuhvaćena sva djela koja predstavljaju disciplinske prestupe. Dakle očigledno nesavjesno postupanje u vršenju dužnosti podrazumijeva takvo zanemarivanje dužnosti koje je za svakoga, koji poznaju tu službu, uočljivo na prvi pogled.
Pored ovog subjektivnog elementa na strani optuženih, kao bitnog elementa ovog krivičnog djela, zakon predviđa i objektivni element ovog krivičnog djela. Kao objektivni element ovog krivičnog djela pojavljuje se posljedica u vidu štete u određenom iznosu, odnosno kao uvjet kažnjivosti da je takvim nesavjesnim postupanjem došlo kao posljedica do povrede prava drugog ili nastupanje određene imovinske štete preko 1.000,00 KM (stav 1. citiranog člana), odnosno preko 10.000,00 KM (stav 2. tog člana), što je u opisu krivičnog djela postavljeno kao objektivni uslov inkriminacije, odnosno kažnjivosti. Ukoliko objektivno nije nastupila šteta u navedenim iznosima nema ovog krivičnog djela, jer je šteta u određenom ili odredivom iznosu bitan elemenat, odnosno nužno zakonsko obilježje ovog krivičnog djela. U konkretnom slučaju prema optužnim navodima šteta je za oštećenog u iznosu većem od 10.000,00 KM.
Krivično djelo je blanketnog karaktera, sadrži blanketnu dispoziciju koja upućuje na primjenu drugih propisa (...“kršenjem zakona, drugih propisa ili općeg akta ili propuštanjem dužnosti nadzor”), bez kojih upućujućih odnosno dopunjujućih propisa nema ovog krivičnog djela. U konkretnom slučaju prema optužnim navodima zanemarivane su odnosno kršene odredbe Zakona o upravi Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 32/02), Zakona o upravnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH, br. 29/02), i Pravilnika o načinu i postupku usklađivanja i registriranja redova vožnje međunarodnih autobusnih linija („Službeni glasnik BiH“, br. 9/02),
Sud je savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, dovodeći dokaze u vezu sa odbranama optuženih, te donio odluku kao u izreci presude, temeljeći presudu na činjenicama i dokazima koji su izneseni na javnom i usmenom glavnom pretresu, kako slijedi.
4.3. Dokazi i ocjena pojedinih dokaza u kontekstu elemenata pojedinih krivičnopravnih radnji, kratak sažetak ‐ pregled pojedinih relevantnih dokaza
4.3.1.Nesporne stranačke tvrdnje i činjenice
U odnosu na naprijed navedena obilježja krivičnog djela, odnosno bitne činjenice, Tužilaštvo je u toku dokaznog postupka saslušalo određen broj svjedoka, provelo vještačenje po vještaku finansijske struke, te prezentiralo materijalnu dokumentaciju, iz koje nespornim proizilaze sljedeće činjenice:
Optuženi su u kritično vrijeme imali svojstvo službenih lica u institucijama Bosne i
Hercegovine, u Ministarstvu komunikacija i prometa BiH, i to II‐optuženi Ajkunić Enis status državnog službenika u tom Ministarstvu, obavljajući poslove i zadatke višeg stručnog saradnika za prevoz putnika i roba, kome su bili povjereni poslovi usklađivanja redova vožnje za međunarodne autobuske linije, dok je I‐optuženi Bašić Haris u kritično vrijeme imao status zamjenika ministra u pomenutom Ministarstvu, a što proizilazi iz dopisa Ministarstva komunikacija i prometa BiH, broj: 04‐1‐1‐1037‐1/09 od 30.03.2009. godine, Odluke o odobravanju imenovanja zamjenika predsjedavajućeg, ministara i zamjenika ministara u Vijeću ministara BiH, objavljena u „Službenom glasniku BiH“, broj: 1/03 (dokaz Tužilaštva označen kao DT‐10 i dokaz odbrane označen kao DO‐VIII‐1), te Uvjerenja
13
Ministarstva komunikacija i prometa BiH broj:04‐34‐1‐3713/10 od 06.09.2010. godine (dokaz odbrane označen kao DO‐VIII‐2).
Sud je također utvrdio da su optuženi u kritično vrijeme, u svojstvu službenih lica u pomenutom Ministarstvu, učestvovali sa različitim ulogama, u konačnom izdavanju predmetnih dozvola za međunarodni autobuski putnički prevoz prevoznicima „Autoprevoz‐putnički saobraćaj“ iz Mostara i „Croatia bus“ iz R. Hrvatske, i to da je II‐optuženi Ajkunić Enis u svojstvu državnog službenika u tom Ministarstvu, obavljajući poslove i zadatke višeg stručnog saradnika za prevoz putnika i roba, pripremio sporni vozni red i pomenute dozvole za potpisivanje, a da je I‐optuženi Bašić Haris, u svojstvu zamjenika ministra u pomenutom Ministarstvu potpisao te dozvole, odnosno iste konačno izdao, na način kako je to opisano u uvodnom činjeničnom djelu izmijenjene optužnice. Navedeno je utvrđeno uvidom u dozvole broj: 0402265, 0402266, 0402267, 0402268 i 0402269 (dokazi Tužilaštva označeni kao DT‐4, DT‐5, DT‐6, DT‐7 i DT‐8), na kojim dozvolama se nalazi potpis optuženog Bašića Harisa, a na prilozima, koji čine sastavni dio dozvola, i to cjenovnik i vozni red, potpis optuženog Ajkunić Enisa, što odbrana nije osporavala.
Sud je dalje utvrdio da je pripremanju spornog voznog reda i potpisivanju pomenutih dozvola prethodilo usklađivanje voznog reda, kojeg je izvršila Komisija za usklađivanje redova vožnje pomenutog Ministarstva, svojom Odlukom broj: 03‐7‐3564‐HR‐7/02 od 18.07.2002. godine (dokaz Tužilaštva označen kao DT‐23), kojom je utvrđeno da red vožnje međunarodne autobuske linije na relaciji Mostar – Široki Brijeg ‐ Posušje – Imotski – Trilj – Sinj – Knin – Gračac – Udbina – Korenica – Slunj – Karlovac – Zagreb, sa polaskom iz Mostara svaki dan u 20,00 h i dolaskom u Zagreb narednog dana u 04,30, te polaskom iz Zagreba svaki dan u 21,30 i dolaskom u Mostar narednog dana u 06,00, kojeg je na razmatranje dostavio prevoznik „Autoprevoz putnički saobraćaj“ d.o.o. Mostar, je usklađen po prijedlogu.
Osim toga, saslušani svjedoci, a koji imaju neposredna saznanja o postupku donošenja predmetnih dozvola, i to Šekara Mirko, kao pomoćnik ministra Ministarstva komunikacija i prometa BiH i predsjednik komisije, i Šego Nikola, kao sekretar Ministarstva, su potvrdili da izdavanju dozvola za međunarodni autobuski prevoz, prethodi usklađivanje voznog reda, kako u BiH, tako i u zemlji odrednici, što vrši odlukom nadležna komisija pri Ministarstvu komunikacija i prometa BiH, u skladu sa procedurom propisanom Pravilnikom o načinu i postupku usklađivanja i registriranja redova vožnje međunarodnih autobuskih linija ( dokaz Tužilaštva označen kao DT‐2).
Naime, svjedok Tužilaštva Šekara Mirko, je potvrdio da je potpisao odluku Komisije, kao predsjednik iste, o usklađivanju reda vožnje za „Autoprevoz putnički saobraćaj“ na liniji Mostar – Zagreb, a što je prethodilo izdavanju predmetnih dozvola, te je rekao da je postojao prijedlog za dodatne dvije stanice u Širokom Brijegu i Posušju, koji je usvojen. Pomenuti svjedok je pojasnio da red vožnje dostavlja prevoznik, koji red vožnje usklađuje Komisija, nakon čega prevoznik postavlja zahtjev Ministarstvu za odobravanje takvog reda vožnje, te da nakon što se utvrdi da ispunjava određene uslove, traži se saglasnost druge države i odobrava takva linija. Svjedok je potvrdio da je u konkretnom slučaju predmetne dozvole potpisao Ajkunić Enis, u skladu sa ovlaštenjima koja je imao, što je bila uobičajena praksa. Svjedok je izjavio da je u konkretnom slučaju postojala recipročna dozvola Hrvatske prilikom izdavanja predmetnih dozvola, te da je postojala sva potrebna dokumentacija.
14
U odnosu na iste okolnosti, svjedok Tužilaštva Šavija Zdravko, koji je u periodu koji je obuhvaćen optužnim aktom, bio savjetnik ministra Ministarstva komunikacija i prometa BiH, je govorio načelno o postupku izdavanja dozvola, te je izjavio da redove vožnje pripremaju, odnosno kontrolišu viši stručni saradnici, te da Komisija usklađuje red vožnje, i da odluku o tome potpisuje pomoćnik ministra, što je u konkretnom slučaju bio Šekara Mirko. Osim toga, svjedok je istakao da dozvole za međunarodni autobuski prevoz potpisuje ministar, odnosno zamjenik ministra, ako je ministar odsutan. Na isti način, uopćeno, bez neposrednih saznanja o postupku izdavanja dozvola za međunarodni autobuski prevoz, je govorio i svjedok Tužilaštva Dujak Juro, inspektor cestovnog prometa u Ministarstvu komunikacija i prometa BiH, koji je izjavio da usklađivanje reda vožnje prethodi izdavanju dozvole, da usklađivanje reda vožnje vrši komisija, da se red vožnje ne može uskladiti prije nego što se riješe svi prigovori i žalbe, te da kada se u obje države uskladi red vožnje, izdaje se dozvola.
Sud je dalje nespornim utvrdio da je na naprijed označenu odluku Komisije, broj: 03‐7‐3564‐HR‐7/02 od 18.07.2002. godine (dokaz Tužilaštva označen kao DT‐23), a prije donošenja predmetnih dozvola, oštećeni prevoznik „Globtour“ d.o.o. iz Međugorja izjavio prigovor od 12.08.2002. godine (dokaz Tužilaštva označen kao DT‐24), koji prigovor je Odlukom Komisije za usklađivanje redova vožnje broj: 03‐7‐3564‐HR‐7‐P/02 od 17.09.2002. godine (dokaz Tužilaštva označen kao DT‐25), odbijen, kao neosnovan, te je Komisija ostala pri odluci o usklađivanju reda vožnje od 18.07.2002. godine.
Kao nesporna je također utvrđena činjenica da je oštećeni prevoznik „Globtour“ iz Međugorja protiv takve odluke izjavio žalbu na dan 04.11.2002. godine (dokaz Tužilaštva označen kao DT‐11), osporavajući zakonitost odluke Komisije za usklađivanje redova vožnje kao prvostepenog organa u upravnom postupku, ukazujući da bi odobravanje sporne linije dovelo do činjenice da se dva prevoznika sa istovjetnim stajalištima poklapaju sa itinererom, što bi „Globtouru“ prouzrokovalo materijalnu štetu, te je nesporno utvrđeno da o toj žalbi u Ministarstvu nikada nije odlučeno.
Iznesene činjenice vezane za korištenje pravnih lijekova od strane „Globtoura“ na označenu odluku Komisije, osim iz navedene materijalne dokumentacije, proizilaze i iz iskaza saslušanih svjedoka Zelenika Rajka, Šekara Mirka i Kopić Selima, iz čijih iskaza na nesumnjiv način proizilazi zaključak da po izjavljenoj žalbi „Globtour“ nikada nije riješeno.
U tom kontekstu Sud je cijenio iskaz svjedoka Tužilaštva Zelenika Rajka, direktora i vlasnika „Globtour“ d.o.o. Međugorje, koji je izjavio da je izdavanjem dozvole za „Autoprevoz putnički saobraćaj“ iz Mostara, došlo do preklapanja trase i da je narušen vremenski razmak od 119 minuta prije i poslije polaska vozila „Globtour“, zbog čega je „Globtour“ uložio prigovor na odluku Komisije kojim je usklađen red vožnje za „Autoprevoz putnički saobraćaj“, i ukazivao da Komisija raspolaže sa pogrešnom dozvolom za „Globtour“ i to sa graničnim prelazom preko Izačića, umjesto aktuelne dozvole. Svjedok je izjavio da nakon što je uloženi prigovor odbijen odlukom Komisije, da je izjavljena žalba datirana sa 04.11.2002. godine, i da nikada nije zaprimio odluku II stepenog organa po toj žalbi.
Svjedok Tužilaštva Šekara Mirko je imao neposredna saznanja o korištenju pravnih lijekova od strane „Globtoura“ iz Međugorja, te je svjedok pojasnio da je Komisija odbila prigovor „Globtoura“ izjavljen na odluku Komisije o odobravanju reda vožnje za „Autoprevoz putnički saobraćaj“, jer je Komisija u odnosu na „Globtour“ imala registrovan red vožnje koji je išao na granični prelaz Izačići, a ne na granični prelaz Vinjane, kao je tvrdio „Globtour“. Svjedoku je poznato
15
da je na takvu odluku Komisije „Globtour“ izjavio žalbu Ministarstvu, jer je zaprimio kopiju žalbe, te mu nije poznato da li je po žalbi riješeno, obzirom da Komisija nije raspravljala po žalbi. Svjedok nije govorio o okolnostima da li je žalba uopće uložena u predmet kod Ministarstva, već je izjavio da se kopija žalbe nalazila kod njega, dok je prilikom unakrsnog ispitivanja od strane odbrane izjavio da je iz kontakata sa Zelenika Rajkom, zaključio da je Zelenika Rajko odustao od žalbe, jer je rekao da će to riješiti u drugoj državi.
Da po uloženoj žalbi „Globtoura“ nije riješeno, konstatovao je u svom Izvještaju (dokaz Tužilaštva označen kao DT‐31‐a) i svjedok Tužilaštva Kopić Selim, koji je radio u Ministarstvu komunikacija i prometa BiH na kontroli odvijanja međunarodnog i međuentitetskog prevoza u skladu sa važećim zakonom, koji svjedok je izjavio da je 2004. godine od ministra dobio zadatak da izvrši reviziju dozvola za sve postojeće međunarodne linije, što je i učinio i dostavio ministru Izvještaj o izvršenoj reviziji donešenih rješenja o odobravanju redova vožnje, oktobar 2004. godine (koji izvještaj će Sud posebno cijeniti u daljem obrazloženju presude), prilikom čije izrade je svjedok, pored ostalog, uočio da postoji pravovremen prigovor „Globtoura“ i da po istom nije riješeno.
Navedene iskaze, Sud je prihvatio kao istinite i tačne, jer se podudaraju sa materijalnim dokazima u spisu, te je izveo zaključak da je tačan navod Tužilaštva da po žalbi „Globtoura“ od 04.11.2002. godine (dokaz Tužilaštva označen kao DT‐11), Ministarstvo komunikacija i prometa BiH nije odlučilo.
4.3.2. Sporne stranačke tvrdnje i činjenice
Međutim, kao spornim za stranke su smatrane činjenice (1) da li je prije izdavanja predmetnih dozvola i voznog reda, koji je prethodio izdavanju tih dozvola, već postojao vozni red i dozvola broj: 000219 od 21.10.1999. godine za period važenja od 29.10.1999. do 01.12.2004. godine, izdata prevozniku „Globtour“ d.o.o. iz Međugorja za međunarodnu autobusku liniju broj: 238/HR‐116, registrovan u Knjizi redova vožnje, i prema tome da li je navedeni vozni red „Globtour“ imao zaštićeni vremenski razmak od 119 minuta, kao zaštitno vrijeme za autobuske linije od 401 do 700 km, zatim (2) da li su optuženi znali za navedeni vozni red „Globtour“ Međugorje, da li su (3) znali za izjavljenu žalbu „Globtour“ od 04.11.2002. godine na odluku Komisije za usklađivanje redova vožnje broj :03‐7‐3564‐HR‐7‐P/02 od 17.09.2002. godine, (4) kao i pitanje osnova i visine štete za oštećenog „Globtour“ Međugorje.
U odosu na navedene sporne činjenice, Sud je uvidom u materijalni dokaz Tužilaštva označen kao DT‐17, na nesumnjiv način utvrdio da je prije izdavanja predmetnih dozvola i spornog voznog reda za „Autoprevoz putnički saobraćaj“ Mostar, već postojao vozni red i dozvola broj: 000219 od 21.10.1999. godine na relaciji Međugorje – Varaždin, za period važenja od 29.10.1999. do 01.12.2004. godine, izdata prevozniku „Globtour“ d.o.o. iz Međugorja za međunarodnu autobusku liniju broj: 238/HR‐116, koja pored ostalih, uključuje stajališta u Širkom Brijegu i Posušju.
Navedeni vozni red je registrovan u Knjizi redova vožnje, a što je vidljivo iz sadržaja Registra redova vožnje međunarodnih autobuskih linija Bosne i Hercegovine, izdatog u septembru 2004. godine (dokaz Tužilaštva označen kao DT‐32), u kojem je na strani 138 registrovana međunarodna autobuska linija Međugorje – Varaždin broj: 238/HR‐116 za „Globtour“ Međugorje, sa stajalištima Čitluk, Mostar, Široki Brijeg, Posušje, preko graničnog prelaza Osoje (BiH) i Vinjani Gornji (Hrvatska), te Karlovac i Zagreb do Varaždina.
16
Uvidom u navedenu dozvolu i vozni red za „Globtour“ evidentno je da je isti imao vrijeme polaska u Širokom Brijegu u 21.25, te u Posušju u 22,00 h, a da iz predmetnih spornih dozvola i voznog reda za „Autoprevoz putnički saobraćaj“ (dokazi Tužilaštva označeni kao DT‐4, DT‐5, DT‐6, DT‐7 i DT‐8), proizilazi da je isti imao vrijeme polaska u Širokom Brijegu u 20,26 i Posušju u 20,56.
Navedeno je potvrdio i svjedok Tužilaštva Zelenika Rajko, direktor i vlasnik „Globtour“ d.o.o. Međugorje, koji je izjavio da je „Globtour“ imao dozvolu za međunarodni prevoz na relaciji Međugorje – Varaždin, sa stajalištima, pored ostalih, u Širokom Brijegu i Posušju, da je bilo usklađivanja te linije, i to tako što je prelaz preko državne granice u Izačićima promijenjen, te se išlo na granični prelaz Osoje, a da je ostalo sve ostalo isto. Svjedok je izjavio da je izdavanjem dozvole za „Autoprevoz putnički saobraćaj“ iz Mostara, došlo do preklapanja trase i da je narušen vremenski razmak od 119 minuta prije i poslije polaska vozila „Globtour“ , zbog čega je „Globtour“ i uložio prigovor na odluku Komisije kojim je usklađen red vožnje za „Autoprevoz putnički saobraćaj“, a potom i žalbu na odluku Komisije, kojom je prigovor obijen kao neosnovan.
Prema odredbama člana 11. Pravilnika o načinu i postupku usklađivanja i registriranja redova vožnje međunarodnih autobuskih linija (dokaz Tužilaštva označen kao DT‐2), ne može se osporavati prijedlog reda vožnje na liniji ako je vrijeme polaska utvrđeno u prijedlogu reda vožnje van vremenskih razmaka datih u navedenom članu Pravilnika, i to za redove vožnje na linijama od 401‐700 km 119 minuta prije i poslije vremena polaska, u koju kategoriju je spadala međunarodna autobuska linija Međugorje – Varaždin prevoznika „Globtour“ Međugorje.
Upravo iz navedenog razloga sporne dozvole „Autoprevozu putnički saobraćaj“ Mostar nisu mogle biti izdate na način kojim bi se kršio navedeni zaštićeni vremenski period prije i poslije vremena polaska autobusa „Globtour“ Međugorje i to u Širokom Brijegu u 21.25 i Posušju u 22,00 h, te je utvrđeno da je zaštićeni vremenski period prije i poslije polaska autobusa „Globtour“ iz Širokog Brijeg i Posušja od 119. minuta, narušen izdavanjem spornih dozvola.
Dakle, obzirom da su sporne pomenute dozvole iz tog razloga bile nepravilne zbog povrede tzv. zaštićenog vremenskog razmaka za oštećenog „Globtour“ d.o.o. iz Međugorja i da je došlo do djelimičnog preklapanja voznih redova sa prevoznikom „Autoprevoz‐putnički saobraćaj“ iz Mostara, može se zaključiti da je za oštećenog Globtour“ iz Međugorja mogla nastupiti imovinska šteta, a što će biti razmatrano u daljem tekstu presude.
Uvidom u dokaz Tužilaštva označen kao DT‐26, Sud je utvrdio da je Ministarstvo mora, turizma, prometa i Razvitka – Uprava cestovnog prometa Republike Hrvatske, dopisom od 10.10.2005. godine, obavijestilo Ministarstvo komunikacija i prometa BiH da za liniju Mostar – Zagreb za prevoznika „Autoprevoz putnički saobraćaj“ Mostar nije moguće izdati dozvole sa priloženiom voznim redom, jer je u suprotnosti sa nacionalnim zakonodavstvom, nakon čega je Ministarstvo komunikacija i prometa BiH, izdalo novu dozvolu za „Autoprevoz putnički saobraćaj“ i to za isti period važenja i to od 19.02.2004. godine do 01.02.2008. godine, kao i ranije dozvole, s tim što su izostavljena stajališta u Širkom Brijegu i Posušju.
Pored naprijed navedenih materijalnih dokaza, u kontekstu odlučnih činjenica, Sud je cijenio iskaze saslušanih svjedoka, koji su svjedočili o okolnostima pod kojima je došlo do preklapanja voznih redova „Autoprevoz putnički saobraćaj“ i „Globtour“, povlačenju saglasnosti za vozni red na relaciji Mostar – Zagreb za „Autoprevoz putnički saobraćaj“ od strane nadležnog ministarstva u Hrvatskoj i
17
prevozu koji je vršio „Autoprevoz putnički saobraćaj“ po predmetnim dozvolama, te je utvrdio sljedeće:
Iz iskaza svjedoka Tužilaštva Šekara Mirka, proizilazi da je u konkretnom slučaju, prilikom izdavanja spornih dozvola za „Autoprevoz putnički saobraćaj“ postojala recipročna dozvola Hrvatske, kao što to zahtijeva Pravilnik o načinu i postupku usklađivanja i registriranja redova vožnje međunarodnih autobuskih linija, međutim, da su kasnije stajališta u Širokom Brijegu i Posušju na dozvoli za „Autoprevoz putnički saobraćaj“ prekrižena, te je dozvola od 17.02.2004. godine poništena dana 02.11.2005. godine, jer je nadležno ministarstvo u Hrvatskoj povuklo saglasnost za navedena dva stajališta.
Isti zaključak proizilazi i iz iskaza svjedoka Tužilaštva Šego Nikole, koji je izjavio da je potpisao dozvolu od 02.11.2005. godine za „Autoprevoz putnički saobraćaj“ Mostar za period 19.02.2004. do 01.02.2008. godine, i to nakon usklađivanja reda vožnje i nakon pribavljanja saglasnosti iz Hrvatske. Naime, svjedok je pojasnio da je 2004. godine prevozniku „Autoprevoz putnički saobraćaj“ Mostar izdata dozvola, koja je uključivala stajališta u Širokom Brijegu i Posušju na liniji Mostar – Zagreb, te da su ta dva stajališta prekrižena nakon što je iz Hrvatske stigao dopis da se povlači saglasnost za ta dva stajališta, nakon čega je izvršeno revidiranje i izdata nova dozvola 02.11.2005. godine, koju je potpisao svjedok, po ovlaštenju ministra.
Svjedok Tužilaštva i Odbrane Spahić Ekrem, pred Sudom je prezentirao dozvole za „Autoprevoz putnički saobraćaj“ Mostar, broj: 402 265, 402 266, 402 267 i 402 268, na kojima je konstatovano da su poništene 02.11.2005 g., što je potpisano od strane Ajkunić Enisa, što korespondira sa naprijed navedenim iskazima svjedoka Šekara Mirka i Šego Nikole, Svjedok je prilikom direktnog ispitivanja od strane odbrane izjavio da je dana 20.01.2010. godine navedene dozvole preuzeo od Šekara Mirka da ih stavi u arhivu u registrator u kojem čuva dokumentaciju za ovu liniju i ovog prevoznika, da su dozvole bile precrtane crvenom linijom, što, po mišljenju svjedoka, značilo da dozvola više ne vrijedi. Međutim, svjedok smatra da je o tome trebalo donijeti posebno rješenje, i da takva zabilješka službeno ne znači ništa. Osim toga, svjedok je dodao, da od trenutka kada je vraćena, dozvola nije mogla biti korištena, već je prevoznik mogao jedino voziti bez dozvole.
Međutim, Sud je i pored tvrdnje Tužilaštva da iz navedenog iskaza proizilazi da pomenute dozvole za „Autoprevoz putnički saobraćaj“ nisu valjano poništene, izveo zaključak da su prvobitno izdate dozvole za „Autoprevoz putnički saobraćaj“ mogle biti poništene sa danom 02.11.2005. godine, a kako je to odbrana tvrdila tokom postupka. Ovakav zaključak Sud je izveo uprkos tvrdnjama Tužilaštva da je za poništenje dozvola potrebno donijeti posebno rješenje, cijeneći da u konkretnom slučaju dozvola sa precrtanom crvenom linijom i konstatacijom „poništeno“, te datumom i potpisom ispod, upućuje na jedini mogući zaključak da je dozvola upravo i poništena, te ne ostavlja prostora za stav da je takva dozvola i korištena u prometu, kao važeća.
Cijeneći iskaz svjedoka Tužilaštva Dujak Jure, inspektora cestovnog prometa u Ministarstvu komunikacija i prometa BiH, Sud je utvrdio da je isti 2008. godine postupao po prijavi „Globtour“ za inspekcijski nadzor, kom prilikom je svjedok utvrdio da „Autoprevoz putnički saobraćaj“ ima dozvolu za liniju Mostar – Zagreb, ali da dozvola ne obuhvata stajališta u Širokom Brijegu i Posušju, što dovodeći u vezu sa navedenim dopisom Ministarstva mora, turizma, prometa i Razvitka – Uprava cestovnog prometa Republike Hrvatske, od 10.10.2005. godine, te iskazom svjedoka Šego Nikole i Šekara Mirka, upućuje na zaključak da je „Autoprevozu putnički saobraćaj“ Ministarstvo komunikacija
18
i prometa BiH izdalo novu dozvolu za pomenutu liniju, nakon što su predmetne dozvole poništene dana 02.11.2005. godine. Tokom unakrsnog ispitivanja, svjedok je rekao da je o nezakonitostima prilikom izdavanja dozvola, o kojima je govorio u istrazi na zapisnik kod Tužilaštva, saznao iz medija, te da nema neposredna opažanja, osim što je utvrđeno postojanje duplih dozvola.
Sud je cijenio i iskaz svjedoka Tužilaštva Šavija Zdravka, u odnosu na okolnosti izdavanja spornih dozvola i koji je iznio mišljenje da u konkretnom slučaju nije bilo reciprociteta sa Hrvatskom, da nije ispoštovana zajednička trasa, red vožnje, te što nije uzeta u obzir izjavljena žalba, međutim, iz navedenog Sud nije mogao izvesti zaključke u pogledu odlučnih činjenica, obzirom da navedeni svjedok nije imao neposredna saznanja o postupku izdavanja spornih dozvola.
Svjedok Tužilaštva Kopić Selim, koji je radio u Ministarstvu komunikacija i prometa BiH na kontroli odvijanja međunarodnog i međuentitetskog prevoza u skladu sa važećim zakonom, je izjavio da je 2004. godine od ministra dobio zadatak da izvrši reviziju dozvola za sve postojeće međunarodne linije, što je i učinio i dostavio ministru Izvještaj o izvršenoj reviziji donešenih rješenja o odobravanju redova vožnje, oktobar 2004. godine. Označeni Izvještaj je prezentiran pred Sudom u dva primjerka, jedan kao dokaz Tužilaštva označen kao DT‐31, na kojem je evidentirano da Kopić Selim, kao potpisnik istog, svojim potpisom potvrđuje da je kopija neizmjenjena u odnosu na original, te drugi primjerak, koji je uložen kao dokaz Tužilaštva označen kao DT‐31‐a, na kojem nema pomenute zabilješke. Svjedok je izjavio da nema original izvještaja, da isti nije ovjeren pečatom Ministarstva, jer se radilo o internom aktu. Iz označenog Izvještaja proizilazi da je svjedok, kao glavni inspektor, na osnovu raspoložive dokumentacije, pored ostalog, utvrdio da „Autoprevoz putnički saobraćaj“ Mostar na liniji Mostar – Zagreb nema hrvatsku dozvolu, da postoji pravovremen prigovor „Globtoura“ iz Međugorja, te da je uložen vanredni pravni lijek od strane „Globtour“ Međugorje koji se odnosi na cjelokupan postupak usklađivanja i registracije međunarodnih linija. U izvještaju je dalje konstatovano da su od 11.05.2002. godine, kao dana stupanja na snagu Pravilnika o načinu i postupku usklađivanja i registracije redova vožnje međunarodnih autobuskih linija i Pavilnika o načinu i postupku usklađivanja i registracije redova vožnje međuentitetskih autobuskih linija, sve odobrene linije usklađene i odobrene suprotno članu 4. navedenih pravilnika, te da je omogućeno nezakonito bogaćenje pojedinim prevoznicima. Svjedok je izjavio da je izvještaj sačinio na temelju onoga čime je raspolagao, što je bilo vrlo malo dokumentacije, te da je evidentirao koje linije nisu bile u skladu sa važećim propisom, ističući da nije vidio odluku po prigovoru „Globtoura“.
Cijeneći iskaz navedenog svjedoka, Sud nije mogao izvesti zaključak u pogledu odlučnih činjenica, obzirom da je i sam svjedok rekao da je prilikom izrade označenog Izvještaja raspolagao sa vrlo malo dokumentacije, zbog čega, po ocjeni ovog Suda, svjedok nije mogao u cjelosti i na pravilan način utvrditi činjenično stanje, bitno za provjeru pravilnosti postupka izdavanja dozvola prevoznicima, a prema važećem Pravilniku, pa samim time, iznijeti i pred Sudom potpuna neposredna opažanja i saznanja. Osim toga, svjedoci koji su imali neposredna saznanja o postupku izdavanja spornih dozvola, i to Šekara Mirko, kao predsjednik Komisije, te Šego Nikola, kao sekretar Ministarstva, a kako je to već navedeno, su potvrdili da je prilikom izdavanja spornih dozvola za „Autoprevoz putnički saobraćaj“ postojala saglasnost iz Hrvatske, koja je naknadno povučena, te je svjedok Šego Nikola potvrdio da je upravo on nakon toga potpisao nove dozvole za „Autoprevoz putnički saobraćaj“ Mostar na relaciji Mostar – Zagreb, koje dozvole nisu obuhvatale stajališta u Širokom Brijegu i Posušju.
19
Razmatrajući tezu odbrane i to da red vožnje na relaciji Međugorje – Varaždin, preko graničnog prelaza Osoje – Vinjani Gornji za „Globtour“, prije izdavanja spornih dozvola za „Autoprevoz putnički saobraćaj“ nije bio registrovan u knjizi redova vožnje kod nadležnog Ministarstva za komunikacije i promet BiH, Sud je cijenio iskaz svjedoka odbrane Jahić Nedžada, koji je ujedno bio i svjedok Tužilaštva, a koji je radio kao stručni saradnik u Ministarstvu komunikacija i prometa BiH. Navedeni svjedok je pojasnio da Ministarstvo ima registar redova vožnje i to tačno po dužini relacije, sa kojim registrom se upoređuje red vožnje dostavljen od prevoznika, i ukoliko se utvrdi da isti ispunjava uslove, Komisija odobrava red vožnje, te da u slučaju da Komisija utvrdi da na određenoj liniji već postoji regostrovan red vožnje, neće odobriti red vožnje. Svjedok je izjavio da mu je poznato da je 2002. godine „Autoprevoz putnički sobraćaj“ imao registrovan red vožnje preko graničnog prelaza Vinjani, koji je uključivao stajališta u Širokom Brijegu i Posušju, a da je „Globtour“ u to vrijeme imao registrovan red vožnje preko graničnog prelaza Izačići. Osim toga, svjedok je izjavio da mu je poznato da je „Autoprevoz putnički saobraćaj“ dobio dozvolu za period 19.02.2004. godine do 01.02.2008. godine, potpisanu od strane Bašić Harisa, koja je uključivala stajališta u Širokom Brijegu i Posušju, uz saglasnost iz Hrvatske, ali da su ta dva stajališta prekrižena, jer je ministarstvo iz Hrvatske povuklo svoju saglasnost, te je izdata nova dozvola 02.11.2005. godine. Prema mišljenju svjedoka, dozvola od 07.02.2000. godine za „Globtour“ za red vožnje preko graničnog prelaza Vinjani je nezakonito potpisana od strane Bilić Gorana i Šekara Mirka, jer nije bilo saglasnosti nadležnog entitetskog ministarstva, te da iz tog razloga nije unesena u registar redova vožnje kod Ministarstva komunikacija i transporta BiH.
Sud je dijelom prihvatio iskaz navedenog svjedoka, kao tačan i istinit, međutim, dio iskaza u kojem svjedok tvrdi da navedeni red vožnje za „Globtour“, preko graničnog prelaza Osoje – Vinjani Gornji, sa stjalištima u Širkom Brijegu i Posušju, nije bio registrovan u Registru redova vožnje, Sud nije prihvatio, obzirom da iz knjige Registra redova vožnje međunarodnih autobuskih linija, iz oktobra 2004. godine (dokaz Tužilaštva označen kao DT‐32), proizilazi da je navedeni red vožnje ipak registrovan, a koju činjenicu je Sud već naprijed utvrdio.
Da je označena knjiga ‐ Registar redova vožnje korišten i smatran kao zvanični i dostupni registar redova vožnje, potvrđeno je i iskazom svjedoka Tužilaštva Soldo Dragana, koji je u inkriminisanom periodu radio kao inspektor u Federalnoj upravi za inspekciju Mostar, i koji je izjavio da mu je poznata knjiga Registar redova vožnje međunarodnih autobuskih linija BiH, pojasnivši da se u toj knjizi moraju nalaziti svi redovi vožnje za koje su izdate dozvole i koji su registrovani u registru redova vožnje kod Ministarstva transporta i komunikacija BiH.
Upravo zbog navedene činjenice koju je Sud utvrdio uvidom u označeni Registar redova vožnje, Sud nije prihvatio tezu odbrane da „Globtour“ u vrijeme izdavanja spornih dozvola za „Autoprevoz putnički saobraćaj“, nije imao registrovan red vožnje sa stajalištima u Širokom Brijegu i Posušju.
Sud je cijenio i iskaz svjedoka Tužilaštva Kovač Miodraga, koji je kao službena osoba preduzimao istražne radnje u predmetnom postupku, i koji je izjavio da je po naredbi Suda od „Autoprevoz putnički saobraćaj“ Mostar izuzeo dokumentaciju u ovom predmetu, o čemu je sačinio službenu zabilješku i o čemu je izdata potvrda o privremenom oduzimanju predmeta. Svjedok je potvrdio da je oduzetu dokumentaciju, koja je bila u fotokopiji, ovjerio direktor Zelenčić Ivan pečatom „Autoprevoz putnički saobraćaj“, među kojom dokumentacijom je bila i dozvola, na relaciji
20
Mostar – Zagreb, vrijedi od 19.02.2004. do 01.02.2008. g sa stajalištima u Širokom Brijegu i Posušju, kao i dozvola na istoj relaciji, uz koju je bila potrebna dokumentacija, sa prekriženim stajalištima u Širokom Brijegu i Posušju. Ocjenom iskaza ovog svjedoka, Sud je potvrdio naprijed izneseni zaključak da su „Autoprevozu putnički saobraćaj“ prvo izdate sporne dozvole, koje su uključivale stajališta u Širkom Brijegu i Posušju, a potom, da su te dozvole poništene, na način što su prekrižene, a potom izdate nove dozvole, koje nisu obuhvatale navedena stajališta.
Svjedok Kovač Miodrag je također, tokom unakrsnog ispitivanja, izjavio da je naredba Suda glasila na privremeno oduzimanje cjenovnika, ali da je cijenio da je to sve jedna cjelina, te je oduzeo svu vezanu dokumentaciju, i to u fotokopiji, jer je naredba glasila da se oduzmu originali ili fotokopije, dodajući da je dokumentacija pred njim kopirana i ovjerena, koji iskaz je Sud imao u vidu, prilikom donošenja odluke po procesnim prigovorima.
Dokaze koje su stranke i odbrana izveli na okolnosti kontinuiteta dozvola za međunarodni autobuski prevoz, a kojima su raspolagali „Autiprevoz putnički saobraćaj“ na relaciji Mostar – Zagreb i „Globtour“ na relaciji Međugorje ‐ Varaždin, Sud nije cijenio relevantnim za odlučivanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, zbog čega neće iznijeti detaljniju analizu istih, imajući u vidu utvrđenja koja će iznijeti u daljem tekstu ove presude.
Osim navedenih iskaza svjedoka, Sud je cijenio i iskaz svjedoka Soldo Dragana koji je govorio o registriranju usklađenih redova vožnje, te okolnostima sačinjavanja Nalaza Inspektorata saobraćajne inspekcije od 24.02.2010. godine (dokaz Tužilaštva označen kao DT‐34), kao i iskaze svjedoka Pehar Željka i Mikulić Hrvoja, kojim dokazima je Tužilaštvo pokušalo da dokaže da je „Autoprevoz putnički saobraćaj“ vršio vožnju na osnovu spornih dozvola na relaciji Mostar – Zagreb, da je na taj način ostvario dobit, koja ustvari predstavlja štetu za „Globtour“ d.o.o. Međugorje.
Svjedok Tužilaštva Soldo Dragan, koji je u inkriminisanom periodu radio kao inspektor u Federalnoj upravi za inspekciju Mostar, izjavio je da je izvršio analizu oduzetih autobuskih karata od „Autoprevoz putnički saobraćaj“, da je utvrdio da je na liniji Mostar – Zagreb bilo slučajeva da su putnici ušli u Posušju ili Širokom Brijegu, i da je pored činjenice što je na karti pisalo Mostar – Zagreb, na osnovu manje cijene, zaključio da su putnici ušli u u Posušju ili Širokom Brijegu. Također, svjedok je izjavio da je prilikom izvođenja ovakvog zaključka vršio provjere i u agencijama u kojima su se te karte prodavale.
Na osnovu tako prikupljenih podataka, svjedok je sačinio Nalaz Inspektorata saobraćajne inspekcije od 24.02.2010. godine (dokaz Tužilaštva označen kao DT‐34), uz koji je priložen tabelarni prikaz karata.
Iz označenog nalaza proizilazi da je uvidom u privremeno oduzete autobuske karte od „Autoprevoza putnički saobraćaj“, utvrđeno da su iste izdavane na biletarnici autobuske stanice u Mostaru, u agenciji u Širokom Brijegu, na prodajnom mjestu u Posušju i od strane posade vozila, ali da su izdate za relacije upisane u red vožnje, te da postoje indicije da izdate karte van autobuskog stajališta u Mostaru ne odgovaraju stvarno obavljenom prevozu, jer su putnici započeli vožnju u Širokom Brijegu i Posušju, što je vidljivo iz ispisanih polazaka na kartama, što odgovara vremenu prolaza autobusa kroz Široki Brijeg, te manje cijene karata, koja je data prema nevažećem popustu, te niza drugih pokazatelja. Također iz nalaza proizilazi, da je analizom navedenih autobuskih karata utvrđeno da je u periodu između 19.02.2004. godine do 01.02.2008. godine obavljen ukupan broj
21
prevoza iz Širokog Brijega i Posušja prema destinacijama u Hrvatskoj i obratno, i to iz Širokog Brijega 108 vožnji (273 putnika), iz Posušja 30 vožnji (156 putnika), iz Zagreba za Široki Brijeg 11 vožnji (13 putnika), iz Zagreba za Posušje 22 vožnje (24 putnika), što je predstavljeno u tabelarnom prikazu, koji je u prilogu nalaza.
U odnosu na okolnosti vršenja prevoza po spornim dozvolama od strane „Autoprevoza putnički saobraćaj“, svjedok Tužilaštva Pehar Željko, koji je u periodu 2004. do 2008.g. radio kao vozač u „Autoprevozu putnički saobraćaj“ Mostar na liniji Mostar – Zagreb, a potom kao vozač u „Globtouru“, je izjavio da je, kao uposlenik „Autoprevoza putnički saobraćaj“ vozio preko graničnog prelaza Vinjani, da je imao stajališta u Širokom Brijegu i Posušju, na kojima je u prosjeku preuzimao 5 do 8 putnika, koji su kupovali karte kod njega ili kod određene agencije za prodaju karata. Svjedok je izjavio da je 2008. godine imao problema vezano za stajališta u Širokom Brijegu i Posušju, jer su mu iz firme „Autoprevoz putnički saobraćaj“ nekada govorili da staje na tim stajalištima, a nekada da ne staje, kao i da je imao dvije dozvole, ne sjeća se da li je za obje imao i dozvolu iz Hrvatske. Svjedok je izjavio da je jednom vršena kontola i da mu je rečeno da ne može ulaziti u Široki Brijeg. U odnosu na iskaz ovog svjedoka odbrana je svjedoku prezentirala raspored prometa osoblja za dan 28.03.2005 g. iz kojeg proizilazi da je svjedok te godine samo dva puta vozio na relaciji Mostar – Zagreb, u 2006.g, samo jednom, a 2007. g. 17 puta.
Na iste okolnosti je saslušavan i svjedok Tužilaštva Mikulić Hrvoje, koji je u periodu 2004. do 2008.g. radio kao vozač u „Autoprevozu putnički saobraćaj“ Mostar, a potom kao vozač u „Globtouru“, je izjavio da je kao uposlenik u „Autoprevozu putnički saobraćaj“ najviše vozio na liniji Mostar – Zagreb, da se zaustavljao na stajalištima Široki Brijeg i Posušje, te prelazio preko graničnog prelaza Vinjani. Svjedok je izjavio da je mislio da ima dozvolu za tu liniju, dok ga nije 2007 g. zaustavila inspekcija i rekla da nema dozvolu za stajalište u Širokom Brijegu. Osim toga svjedok je izjavio da je u prosjeku na navedenim stajalištima ulazlo 5‐6 ljudi, da su kupovali karte, te da je nakon upozorenja inspekcije preuzimao putnike van Širokog Brijega na magistrali. Svjedok je izjavio da mu je bilo poznato da je „Autoprevoz putnički saobraćaj“ imao dozvolu za navedena stajališta, te da mu nije bilo poznato da takvu dozvolu nije imao nakon 2004. g.
Ocjenom iskaza navedenih svjedoka, koji su u inkriminisanom periodu radili kao vozači kod „Autoprevoz putnički saobraćaj“, Sud nije mogao na nesumnjiv način utvrditi da je „Autoprevoz putnički saobraćaj“ vršio prevoz na relaciji Mostar – Zagreb, sa stajalištima Široki Brijeg i Posušje, upravo na temelju spornih dozvola, a imajući u vidu naprijed cijenjene iskaze svjedoka, Šekara Mirka i Šego Nikole, koji su imali neposredna saznanja i koji su tvrdili da su navedenom prevozniku dozvole koje su obuhvatale pomenuta stajališta, poništene. Isto je potvrdio i svjedok Kovač Miodrag, koji je kao službena osoba, izuzeo predmetnu dokumentaciju od „Autoprevoza putnički saobraćaj“, te je potvrdio da navedeni prevoznik imao „duple“ dozvole, odnosno jednu koja je obuhvatala stajališta u Širokom Brijegu i Posušju, i koja je bila prekrižena, i druga dozvola, bez tih stajališta.
Dakle, ukoliko se prihvati da je „Autoprevoz putnički saobraćaj“ vršeći prevoz putnika na relaciji Mostar – Zagreb i preuzimao putnike u Širokom Brijegu i Posušju, kako to tvrde ovi svjedoci, kao vozači, mogao bi se izvesti osnovan zaključak da je to radio mimo dozvola kojima je raspolagao, a što je potvrdio i Nalaz Inspektorata saobraćajne inspekcije od 24.02.2010. godine (dokaz Tužilaštva označen kao DT‐34), pa s tim u vezi imajući u vidu i činjenicu da su svjedoci Pehar Željko i Mikulić Hrvoje, nakon zaposlenja u „Autoprevozu putnički saobraćaj“, postali uposlenici u oštećenom
22
„Globtouru“, gdje su bili zaposleni i u trenutku svjedočenja pred ovim Sudom, što na izvjestan način dovodi u pitanje njihovu objektivnost, s obzirom da imaju interes da formulišu svoj iskaz na štetu optuženih, a u korist oštećenog, to sve navedeno dalje dovodi u sumnju odlučne optužne tvrdnje i činjenice kod utvrđivanja osnova i visine štete za oštećenog.
4.4. Nalaz i ocjena Suda, zaključci
Dovodeći navedene iskaze svjedoka i vještaka u vezu sa provedenim materijalnim dokazima, Sud nakon provedenog dokaznog postupka nalazi da Tužilaštvo nije uspjelo dokazati izvan svake razumne sumnje dvije ključne tvrdnje i odlučne činjenice, i to: (1) da su optuženi znali da je oštećeni prevoznik „Globtour“ d.o.o. iz Međugorja protiv odluke Komisije za usklađivanje redova vožnje izjavio žalbu na dan 04.11.2002. godine, osporavajući zakonitost i pravilnost takve odluke Komisije, niti je (2) Tužilaštvo uspjelo izvan svake razumne sumnje dokazati da je oštećeni pretrpio štetu u nekom određenom ili odredivom iznosu, pri čemu Sud nije prihvatio tvrdnju optužbe da je oštećeni u konkretnom slučaju zbog očiglednog nesavjesnog postupanja optuženih pretrpio štetu koja prelazi iznos od 10.000,00 KM.
Kada je u pitanju odlučna činjenica da su optuženi znali da je oštećeni prevoznik „Globtour“ protiv odluke Komisije izjavio žalbu datiranu sa 04.11.2002. godine, koja je prethodila izdavanju spornih dozvola od strane optuženih dana 19.02.2004. godine, Sud nalazi da Tužilaštvo nije provelo niti jedan relevantan dokaz, subjektivne ili objektivne prirode, koji bi na siguran, nedvojben, pouzdan i uvjerljiv način dokazao i uvjerio Sud da su optuženi u kritično vrijeme izdavanja spornih dozvola znali za tu žalbu oštećenog, i to da je I‐optuženi BAŠIĆ HARIS u momentu potpisivanja spornih dozvola dana 19.02.2004. godine znao za žalbu prevoznika „Globtour“ iz Međugorja, niti da je II‐optuženi AJKUNIĆ ENIS u momentu podnošenja I‐optuženom na potpisivanje spornih dozvola dana 19.02.2004. godine znao za žalbu oštećenog, koju je ovaj podnio Ministarstvu dana 04.11.2002. godine, dakle 2 mjeseca prije imenovanja I‐optuženog na dužnost zamjenika ministra i 15 mjeseci prije potpisivanja sporne dozvole.
Nakon provedenog dokaznog postupka Sud smatra da je Tužilaštvo u tom pravcu propustilo prezentirati objektivne, materijalne dokaze, poput knjige protokola, ili nekog drugog materijalnog dokaza iz kojeg bi jasno bilo vidljivo kretanje navedene žalbe „Globtour“, odnosno utvrđivanje činjenica kada je uložena u spis, koja služba, odnosno službenik je istu dobio u rad, da li je po istoj riješeno i sl., te samog uvida u popis akata spisa u koji je žalba uložena ili je trebala biti uložena, na osnovu čega bi se mogao izvoditi pouzdan zaključak da li su optuženi znali za postojanje takve žalbe, niti je u tom pravcu Tužilaštvo saslušalo relevantne svjedoke, ukoliko je takvih bilo, koji bi jasno i nedvosmisleno potvrdili takve optužne navode.
Na osnovu uvida u pomenutu žalbu oštećenog, kao i na osnovu izjava svjedoka optužbe Šego Nikole i Šekara Mirka, Sud je utvrdio da su isti bili upoznati sa činjenicom da je izjavljena žalba od strane „Globtoura“, te da se ista nalazila kod predsjednika Komisije, Šekara Mirka, koji po toj žalbi dalje nije nadležno postupao, odnosno istu nije proslijedio na dalje nadležno odlučivanje, niti su isti svjedoci potvrdili da su o toj žalbi oštećenog upoznali optužene, iz čega se izvodi zaključak da optuženi nisu znali za postojanje navedene žalbe.
Na osnovu tvrdnje Tužilaštva da iz iskaza svjedoka Dujak Jure i Kopić Selima, proizilazi da je se žalba „Globtour“ morala nalaziti u spisu kod Ministarstva, koji se odnosi na usklađivanje reda vožnje
23
po prijedlogu „Autoprevoznik putnički saobraćaj“, Sud nije mogao na pouzdan i nesumnjiv način utvrditi da se žalba uistinu i nalazila u spisu i da su sa istom bili upoznati optuženi, pogotovo, iz razloga što pomenuti svjedoci pred Sudom nisu iznosili svoja neposredna saznanja u tom pravcu, u smislu da su imali uvida u predmetni spis, već su iznosili samo svoja mišljenja i svoje pretpostavke, na kojima Sud ne može zasnovati svoju odluku.
Iz izjava svjedoka Šekara Mirka i Šego Nikole proističe moguća činjenica, koja nije bila bez značaja za Sud, a koja je išla u prilog odbrane optuženih, da je predstavnik oštećenog usmeno obavijestio Šekara Mirka, kao predsjednika Komisije, na čiju odluku se oštećeni i žalio, da odustaje od žalbe, pa da iz tog razloga po istoj nije bilo dalje postupano u Ministarstvu, kao i na mogućnost da je predsjednik Komisije Šekara Mirko, koji je zaprimio pomunutu žalbu, istu žalbu zadržao mjesecima u svom kabinetu.
Iz nespornih činjenica da je I‐optuženi u kritično vrijeme izdavanja spornih dozvola obavljao dužnost zamjenika ministra, a II‐optuženi poslove i zadatke višeg stručnog saradnika za prevoz putnika i roba, ne može se sa sigurnošću izvoditi pouzdana tvrdnja, odnosno pravilan zaključak da su upravo zbog toga optuženi znali za žalbu prevoznika „Globtour“ iz Međugorja, koju je ovaj podnio Ministarstvu protiv odluke Komisije za usklađivanje redova vožnje. Suprotno stavu i očekivanjima Tužilaštva, u toku dokaznog postupka i provođenja dokaza optužbe, Sud nije mogao utvrditi izvan svake razumne sumnje da su optuženi znali za pomenutu žalbu prije izdavanja spornih dozvola.
Iz činjeničnog stanja optuženja očigledno proističe da je temeljna optužna tvrdnja i postavka izmijenjene optužnice da su optuženi ostvarili obilježja pomenutog krivičnog djela Nesavjestan rad u službi, isključivo zbog toga jer su u momentu izdavanja spornih dozvola znali da je izdavanje spornih dozvola nepravilno i nezakonito i na štetu prevoznika „Globtour“ iz Međugorja, a da su to znali isključivo zbog toga što su znali za žalbu prevoznika „Globtour“ iz Međugorja izjavljenu protiv odluke Komisije za usklađivanje redova vožnje, koja je prethodila izdavanju spornih dozvola i koja je u svom sadržaju ukazivala na takve nezakonitosti i nepravilnosti. Niti jedan saslušan svjedok optužbe to nije mogao potvrditi, uvjerljivo i sa sigurnošću, niti je na to mogla ukazivati prezentirana materijalna dokumentacija, pa tako ni prezentirana Knjiga redova vožnje, za koju je Tužilaštvo tvrdilo da je ista izdata 2 mjeseca prije izdavanja spornih dozvola, u smislu da su optuženi morali biti upoznati sa registriranim redom vožnje oštećenog, pa tako i znati da je sporni red vožnje za „Autoprevoz‐putnički saobraćaj“ iz Mostara nepravilan.
Dakle, kada je u pitanju subjektivna strana optuženja, Sud nalazi da nije dokazano da je I‐optuženi Bašić Haris u momentu potpisivanja i izdavanja spornih dozvola znao za pomenutu žalbu oštećenog, pa da bi iz toga mogao zaključiti da je dozvola koju potpisuje nepravilna, zbog čega Sud u postupanju I‐optuženog Bašić Harisa ne nalazi svjesno kršenje zakona ili drugih propisa, niti propuštanje dužnog nadzora, niti očigledno nesavjesno postupanje u vršenju službe, zbog čega bi bio krivično odgovoran. Nesporne činjenice da je I‐optuženi u kritično vrijeme obavljao dužnost zamjenika ministra i da je izdao sporne dozvole, same po se ne mogu dovesti do pravilnog i održivog zaključka da je znao za izjavljenu žalbu oštećenog.
Kada je u pitanju postupanje II‐optuženog Ajkunić Enisa, Sud je nakon dokaznog postupka našao određene nepravilnosti u postupanju II‐optuženog u postupku pripremanja spornog voznog reda i pripremanja spornih dozvola za donošenje i potpisivanje od strane I‐optuženog, za koje radnje bi se moglo postaviti pitanje kršenja zakona i propisa i pitanje savjesnosti II‐optuženog. Međutim, kako je Tužilaštvo krivnju optuženih, pa tako i II‐optuženog, prema čijeničnom opisu izmijenjene optužnice uzročno – posljedično izvodilo i temeljilo isključivo i jedino na tvrdnji da su optuženi, pa
24
tako i II‐optuženi, znali za izjavljenu žalbu oštećenog protiv odluke Komisije, koja je prethodila izdavanju spornih dozvola i koja je ukazivala na takve nezakonitosti i nepravilnosti, to Sud uočene nepravilnosti u radu II‐optuženog nije mogao cijeniti na štetu II‐optuženog bez povrede objektivnog identiteta optuženja i presuđenja, zbog čega nalazi da Tužilaštvo nije uspjelo dokazati da je u postupanju II‐optuženog Ajkunić Enisa bilo svjesnog kršenja zakona ili drugih propisa, pa tako i očigledno nesavjesnog postupanja u vršenju službe, zbog čega bi bio krivično odgovoran. Sud podsjeća na relevantnu odredbu člana 280. Zakona o krivičnom postupku BiH, po kojoj se „Presuda može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici”.
Osim što Tužilaštvo nije uspjelo izvan svake razumne sumnje dokazati subjektivne elemente ovog krivičnog djela, odnosno krivnju optuženih, Tužilaštvo nije uspjelo, po ocjeni Suda, dokazati da je oštećeni pretrpio štetu preko 10.000,00 KM, niti u nekom drugom određenom ili razumno odredivom iznosu, što je objektivni uslov inkriminacije odnosno kažnjivosti, bez kojeg obilježja nema ni ovog krivičnog djela.
Naime, iz Nalaza i mišljenja od 21.12.2009. godine (dokaz Tužilaštva označen kao DT‐1) i Dopune Nalaza i mišljenja od 25.09.2010. godine (dokaz Tužilaštva označen kao DT‐35) stalne sudske vještakinje finansijske struke Prašljivić Kerime, proizilazi da je vještakinja na osnovu predmetnih dozvola za „Autoprevoz putnički saobraćaj“ na relaciji Mostar – Zagreb, saobraćanjem i preuzimanjem putnika na autobuskim stajalištima u Širkom Brijegu i Posušju, a prema minimalnom broju putnika koje je pomenuti prevoznik dnevno preuzimao u skladu sa Nalazom Federalne uprave za inspekcijske poslove broj: 11‐27‐637/10 od 24.02.2010. godine (dokaz Tužilaštva označen kao DT‐34), trebala procijeniti dobit koju je pravno lice „Autoprevoz putnički saobraćaj“ ostvarilo i moglo ostvariti u periodu od 19.02.2004. godine do 01.02.2008. godine. Pri ovome vještakinja je, kako je navela u nalazu, uzela u obzir cijenu putničke karte za stajališta u Karlovcu i Zagrebu u Hrvatskoj. Označenom dopunom nalaza od 25.09.2010. godine je vještakinja utvrdila da prema obračunu na bazi elemenata iz Nalaza Federalne uprave za inspekcijske poslove broj: 11‐27‐637/10 od 24.02.2010. godine, u periodu od 19.02.2004. godine do 01.02.2008. godine moguća dobit „Autoprevoza putnički saobraćaj“ iznosi ukupno 13.627,00 KM, a prema obračunu na bazi pretpostavljenih elemenata, prezentiranih u tabeli broj 2. Nalaza, moguća dobit „Autoprevoz putnički saobraćaj“ iznosi prosječno 488.859,25 KM.
Vještakinja je prilikom usmenog obrazloženja navedenih nalaza izjavila da je radila na temelju pomenutog nalaza Federalne uprave za inspekcijske poslove i naredbe Tužilaštva, te da drugih materijalnih dokaza nije imala. Pri usmenom obrazloženju dopune nalaza, vještakinja je također izjavila da se nije bavila utvrđivanjem dobiti, jer nije imala sve potrebne podatke, već prihodima, što predstavlja fakturisanu vrijednost prema kupcu u kojoj je sadržan i PDV, pri čemu je koristila prosječnu cijenu i nije imala podataka gdje je koji putnik izašao, zbog čega je uzela konačnu destinaciju.
Dakle, iz usmenog obrazloženja date dopune nalaza, proizilazi da je iznos od 13.627,00 KM, koji je vještakinja utvrdila, ustvari predstavlja prihod, a ne dobit, kako se to u Optužnici Tužilaštva tvrdi i što je prevashodno bio zadatak vještakinje. Sama vještakinja je pred Sudom pojasnila da je navedeni iznos dobila tako što je sabrala maloprodajnu vrijednost raspoloživih karata na relaciji Mostar – Zagreb, bez obračunatih troškova vezanih za benzin, plaće i sl., jer takvim podacima nije
25
raspolagala, pa prema tome nije ni mogla utvrditi stvarnu dobit „Autoprevoza putnički saobraćaj“ Mostar, što bi predstavljalo izmaklu dobit „Globtoura“, kao vid imovinske štete.
Ocjenom ovako datog nalaza i mišljenja, Sud nije prihvatio tvrdnju optužbe da je oštećeni u konkretnom slučaju, zbog očiglednog nesavjesnog postupanja optuženih, pretrpio štetu koja prelazi iznos od 10.000,00 KM. Ovo prije svega što iz provedenog dokaza Tužilaštva ‐ finansijskog nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Prašljivić Kerime, dopune istog i usmenog obrazloženja datih nalaza, ne proizilazi na jasan i nesumnjiv način određena ili odrediva visina imovinske štete, koju je prema tvrdnji Tužilaštva pretrpio oštećeni „Globtour“, u iznosu većem od 10.000,00 KM.
Bitno je za istaći da je finansijsko vještačenje provedeno na osnovu Nalaza Federalne uprave za inspekcijske poslove broj: 11‐27‐637/10 od 24.02.2010. godine (dokaz Tužilaštva označen kao DT‐34), bez druge relevantne dokumentacije, pa čak i bez uvida u prezentirane autobuske karte izdate od strane „Autoprevoza putnički saobraćaj“ (dokaz Tužilaštva označen kao DT‐9).
Ocjena je Suda da su navedeni nalazi vještačenja i tvrdnje Tužilaštva utemeljeni na pretpostavkama, a nikako na čvrstoj dokumentacionoj osnovi, što bi nalazu vještačenja dalo neophodnu objektivnost i stručnost, a optužnim tvrdnjama potrebnu težinu i uvjerljivost. Osim toga, u prezentiranim nalazima, vještakinja se služi pojmom „dobit“, dok je prilikom usmenog obrazloženja istakla da je utvrđivala „prihod“, što je primjetno sasvim drugi pojam, te da je istakla da se nije mogla baviti utvrđivanjem dobiti, s obzirom da nije raspolagala sa svim potrebnim podacima, što dovodi u pitanje objektivnost i tačnost tako izvršenog finansijskog vještačenja.
U toku postupka Tužilaštvo je od relevantne dokumentacione osnove za utvrđivanje koristi odnosno štete provelo dokazivanje prezentiranjem 540 autobuskih karata prevoznika „Autoprevoz‐putnički saobraćaj“ iz Mostara za period od 6 mjeseci prevoza na spornoj liniji, iz koje dokumentacije se nije mogao izvesti siguran i pouzdan zaključak o visini štete za oštećenog „Globtour“.
Također, Sud je mišljenja da je Tužilaštvo u izmijenjenoj optužnici propustilo odrediti za koji bi se vremenski period odnosila imovinska šteta za oštećenog. Iz rezultata dokaznog postupka, a ne iz optužnice, proističe zaključak da bi se radilo o vremenskom periodu važenja spornih dozvola, i to za period od 19.02.2004. godine, pa do 01.02.2008. godine. Međutim, za ovo Vijeće nije bila bez značaja činjenica na koju je odbrana ukazivala, i koja je išla u prilog odbrane, a to je da je sporna dozvola mogla bila poništena dana 02.11.2005. godine, nakon što je R. Hrvatska aktom od 10.10.2005. godine (dokaz Tužilaštva označen kao DT‐26) povukla svoju saglasnost za dozvolu kooperantu prevoznika „Autoprevoz‐putnički saobraćaj“ iz Mostara ‐ i to za „Croatia bus“ iz Zagreba, zbog čega bi sporna dozvola za prevoznika „Autoprevoz‐putnički saobraćaj“ iz Mostara postala nevažeća. Dakle, vremenski period nastanka moguće štete za oštećenog „Globtour“ bi se time značajno skratio, koja činjenica bi išla u korist odbrane, pa bi se vremenski period mogućeg nastanka štete za oštećenog odnosio na period od dana izdavanja 19.02.2004. godine pa do dana mogućeg poništenja 02.11.2005. godine, a koji vremenski period nastanka štete za oštećenog bi se mogao staviti na teret optuženima, dok se period mogućeg protivpravnog obavljanja prijevoza od strane „Autoprevoz‐putnički saobraćaj“ iz Mostara ‐ nakon dana mogućeg poništenja dozvole od 02.11.2005. godine na spornoj relaciji ne bi mogao staviti na teret optuženima.
Pored toga, a vezano za iznos štete oštećenog, Sud je zauzeo stav da se šteta koja je za oštećenog mogla nastupiti zbog sporne dozvole ne može utvrđivati na način kako je to Tužilaštvo
26
putem provedenog vještačenja tvrdilo i pokušalo dokazati, i to na pretpostavkama izmakle dobiti oštećenog, na način da nepotpuno i nejasno utvrđeni prihod, stvarni i pretpostavljeni, za „Autoprevoz‐putnički saobraćaj“ iz Mostara, predstavlja istovremeno štetu za oštećenog „Globtour“ u vidu izmakle dobiti.
Sud je zaključio da se pouzdan, siguran i objektivan pristup u utvrđivanju štete za oštećenog „Globtour“ mora zasnivati na pouzdanoj dokumentacionoj osnovi, odnosno na pouzdanoj i provjerljivoj jediničnoj osnovi, što u konkretnom slučaju znači na broju prodatih karata za prevoznika „Autoprevoz‐putnički saobraćaj“ iz Mostara za održavanje sporne međunarodne linije i prema tome na ostvarenoj dobiti u periodu važenja spornih dozvola, a što Tužilaštvo nije moglo nadomjestiti i zamjeniti iskazima vozača autobusa „Autoprevoz‐putnički saobraćaj“ iz Mostara, Pehar Željka i Mikulić Hrvoja, koji su u svojstvu svjedoka izjavili da su vozili na spornoj liniji za sporne periode.
Sud smatra da se visina izmakle dobiti oštećenog, kao vid imovinske štete za oštećenog, ne može graditi na paušalnim procjenama i očekivanjima, na način da se proizvoljni iznos mogućeg prihoda „Autoprevoz‐putnički saobraćaj“ iz Mostara u toku jednog vremenski spornog perioda množi sa određenim brojem mjeseci i godina, pa da takav rezultat predstavlja izmaklu dobit oštećenog, odnosno štetu koja bi nastala za oštećenog, kako je to Tužilaštvo predlagalo. Tužilaštvo je u dokaznom postupku prezentiralo ovom Sudu samo 540 autobuskih karata za „Autoprevoz‐putnički saobraćaj“ iz Mostara, za period od 2004. do 2008. godine, koji se odnosio na samo 6 mjeseci, od kojih se većina odnosila na liniju Mostar – Zagreb, bez navođenja spornih stajališta u Širokom Brijegu i Posušju. Kada se ova činjenica dovede u relaciju sa činjenicom da se iz prezentiranih karata samo njih 68 odnosilo na liniju Mostar – Zagreb, za period izdavanja spornih dozvola od dana 19.02.2004. godine pa do dana 02.11.2005. godine, kao dana mogućeg poništenja spornih dozvola, za Sud proističe zaključak da Tužilaštvo nije uspjelo dokazati visinu štete niti u određenom, niti u odredivom iznosu izvan svake razumne sumnje, a pogotovo ne u iznosu preko 10.000,00 KM kako se to optuženim stavlja na teret.
Sud dalje primjećuje da provedeno vještačenje Tužilaštva, a niti Tužilaštvo u optužnom aktu, nije razgraničilo pitanja konkretne materijalne štete odnosno konkretnog prihoda, bruto i neto dobiti „Autoprevoz‐putnički saobraćaj“ iz Mostara koja prema stavu Tužilaštva predstavlja istovremeno materijalnu štetu za oštećenog „Globtour“ iz Međugorja.
Potrebno je ponovo naglasiti da je imovinska šteta nužno zakonsko obilježje ovog krivičnog djela, zbog čega je utvrđivanje štete od suštinske važnosti za postojanje ovog krivičnog djela. Optuženi ne mogu biti odgovorni za bilo koju štetu u neutvrđenom iznosu, zbog čega ovaj Sud nalazi, kod ovog pravnog shvatanja, da nisu ispunjena obilježja bića krivičnog djela Nesavjestan rad u službi iz člana 224. Krivičnog zakona BiH, jer se visina štete kao bitan elemenat krivičnog djela nesavjestan rad u službi nije mogao sa sigurnošću utvrditi.
Krivično djelo Nesavjestan rad u službi iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, brojevi 3/03, 32/03, 37/03), koje se optuženim stavlja na teret je blanketnog karaktera, sadrži blanketnu dispoziciju koja upućuje na primjenu drugih propisa (...“kršenjem zakona, drugih propisa ili općeg akta ili propuštanjem dužnosti nadzor”), bez kojih dopunjujućih propisa nema ovog krivičnog djela.
Nakon izložene pravne analize krivičnog djela koje se optuženima stavlja na teret
predmetnom izmjenjenom optužnicom, dovodeći isto u vezu sa činjeničnim opisom iz činjeničnog
27
dijela predmetne izmijenjenje optužnice, Sud konstatuje da je Tužilaštvo u činjeničnom opisu djela koje stavlja na teret optuženima propustilo da tačno i potpuno navede koje odredbe zakona i propisa su optuženi očigledno i svjesno zanemarivali i kršili.
Nedovoljno je bilo navesti u optužnom aktu da je opisano postupanje II‐optuženog suprotno
odredbama Zakona o upravi Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 32/02), Zakona o upravnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH br. 29/02), i Pravilnika o načinu i postupku usklađivanja i registriranja redova vožnje međunarodnih autobusnih linija (Službeni glasnik BiH br. 9/02), bez tačnog i potpunog navođenja pojedinih odredba tih propisa, niti je bilo dovoljno za I‐optuženog navesti u optužnom aktu da je postupio suprotno svojim obavezama u smislu člana 62. stav 1. u vezi sa članom 61. stav 2. i 3. Zakona o upravi Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 32/02), bez navođenja odgovarajućih odredbi Zakona o upravnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 29/02) te konačno nedovoljno je bilo za obojicu optuženih navesti samo kršenje odredbe člana 11. Pravilnika o načinu i postupku usklađivanja i registriranja redova vožnje međunarodnih autobuskih linija, a bez konkretnih dokaza na okolnosti uzročno‐posljedične veze između radnje optuženih i eventualno nastale štetne posljedice. Prema mišljenju Suda, nije dovoljno samo se pozvati na određene zakone – propise , odnosno na njihove opšte odredbe već je bilo potrebno jasno precizirati u kojem dijelu i na koji način su iste prekršene, što je u konkretnom slučaju izostalo, što međutim, u konkretnom slučaju, nije bio razlog za donošenje ovakve sudske odluke, već uvjerenje Suda da Tužilaštvo nije uspjelo dokazati izvan svake razumne sumnje odlučne činjenice kako se to navodi u ovom obrazloženju.
5. Sudske odluke
5.1. Procesne sudske odluke
Odbrana optuženih je u toku postupka istakla prigovor autentičnosti u odnosu na materijalne dokaze koje je uložilo Tužilaštvo, ističući da se radi o kopijama koje nisu ovjerene kod nadležnog općinskog organa, već su ovjeravane pečatima privrednih društava kao ili državnih organa kao njihovih izdavatelja, te osnaživane iskazima saslušanih svjedoka u toku postupka. Odbrana je ujedno istakla i prigovor zakonitosti tako pribavljenih dokaza, ukazujući da je došlo do povrede odredbe člana 10. ZKP BiH.
U odnosu na navedeni prigovor autentičnosti, Sud ukazuje da su prema odredbi člana 274. stav 2. ZKP BiH za provjeru vjerodostojnosti pismena, zapisa ili fotografija, potrebni originali istih, ali je stavom 3. istog člana propisano odstupanje u smislu da se izuzetno od odredbe stava 2., kao dokaz u postupku može koristiti ovjerena kopija originala, kao i kopija koja je potvrđena kao neizmjenjena u odnosu na original, što je u konkretnom postupku i učinjeno.
Sud je prihvatio tako uložene dokaze, cijeneći da se radi o kopijama koje su sačinjene, izdate i ovjerene od strane izdavaoca, a što je potvrdio i svjedok Tužilaštva Kovač Miodrag, te da odbrana nije ničim dovela u sumnju njihovu vjerodostojnost.
U odnosu na istaknuti prigovor zakonitosti u vezi sa naprijed navedenim dokazima, Sud ukazuje da je odredbom čl.10. ZKP‐a BiH jasno definiran pojam nezakonitog dokaza, na način da se kao pravno nevaljani dokazi određuju oni izvori saznanja koji su pribavljeni ili izvođeni na zakonom zabranjen način. Dokazi pribavljeni povredama osnovnih ljudskih prava i sloboda, kao i bitnim povredama procesnih zakona, označavaju se kao nezakonito pribavljeni dokazi na kojima nije moguće temeljiti sudsku odluku.
Pitanje nezakonitih dokaza se može svrstati u tri kategorije: dokazi pribavljeni povredama
određenih temeljnih prava i sloboda, dokazi za koje je izričito zakonom predviđeno da se ne smiju
28
upotrijebiti kod donošenja sudske odluke u krivičnom postupku i dokazi do kojih organ krivičnog postupka ne bi došao bez podataka iz nezakonitih dokaza (tzv. plodovi otrovne voćke).
Po mišljenju Suda, naprijed navedenim prigovorom odbrane se ne može dovesti u pitanje zakonitost navedenih dokaza u smislu ove zakonske odredbe, tako da su isti bili predmet slobodne ocjene, čiju je dokaznu snagu Sud cijenio u vezi sa drugim izvedenim dokazima.
5.2. Meritorne sudske odluke
Nakon provedenog dokaznog postupka ovo pretresno sudsko Vijeće zaključuje da Tužilaštvo nije uspjelo izvan razumne sumnje dokazati ključne tvrdnje i odlučne činjenice:
(1) da su optuženi u kritično vrijeme izdavanja spornih dozvola znali za prethodno izjavljenu žalbu oštećenog protiv odluke Komisije za usklađivanje redova vožnje, koja odluka je prethodila donošenju spornih dozvola, pa da bi zbog toga optuženi u momentu izdavanja takvih dozvola bili svjesni da bi izdavanje takvih dozvola bilo nepravilno i nezakonito i na štetu oštećenog. Tužilaštvo krivnju optuženih prema čijeničnom opisu izmijenjene optužnice uzročno – posljedično izvodi i temelji isključivo i jedino na tvrdnji da su optuženi znali za izjavljenu žalbu oštećenog protiv odluke Komisije, koja je prethodila izdavanju spornih dozvola i koja je ukazivala na takve nezakonitosti i nepravilnosti, (2) niti je Tužilaštvo uspjelo dokazati visinu imovinske štetu za oštećenog,
zbog čega ovaj Sud nalazi da nisu dokazana van svake razumne sumnje zakonska obilježja bića krivičnog djela Nesavjestan rad u službi iz člana 224. stav 2., u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona BiH.
Dakle, ocjena je Suda da dokazi izvedeni od strane Tužilaštva nemaju potrebnu snagu pouzdanosti i uvjerljivosti da su optuženi počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret na način kako je to opisano u izmijenjenoj optužnici.
Ovaj Sud podsjeća da samo nesumnjivo utvrđene činjenice mogu biti pravno relevantne za oglašavanje krivnje nekog lica za krivično djelo. Temeljna su pravila i pravna načela u Zakonu o krivičnom postupku BiH i Evropskoj Konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda da nije prihvatljivo odlučivati na štetu optuženog, ako nema jasnih činjenica i dokaza protiv njega, što je u duhu pravnih načela praesumptio innocentiae i in dubio pro reo, te visokih zahtjeva dokaznog standarda odnosno ispunjavanja zahtjeva u odnosu na najviši stepen vjerovatnosti postojanja bitnih činjenica za oglašavanje optuženog krivcem, što je od suštinske važnosti za pravilno i zakonito presuđenje.
Sudu je prilikom odlučivanja primjenio krivičnoprocesno pravilo iz člana 3. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH (pravilo „In dubio pro reo)“, da Sud sumnju u pogledu postojanja činjenica koja čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Ovaj Sud nalazi da dokazni standardi u ovom slučaju nisu u cijelosti zadovoljeni.
Pravilo in dubio pro reo određuje da Sud sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Zakonska odredba o rješavanju činjenica u korist optuženog obuhvata kako činjenice koje čine obilježja krivičnog djela, tako i činjenice koje se odnose
29
na primjenu krivičnog zakonodavstva. Naglašava se da je riječ o odlučnim (ili pravno relevantnim, bitnim) činjenicama.
Shodno ovom načelu, Sud naglašava da će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog, već i onda kad nije dokazana krivnja optuženog. Dakle, svaka sumnja u postojanje neke pravno relevantne činjenice mora se odraziti u korist optuženog. Zbog svega navedenog, činjenice koje su in peius optuženog, na njegov štetu moraju se utvrditi sa sigurnošću, dakle, Sud ne može sumnjati u njihovo postojanje. U tom smislu, zakonodavac obavezuje Sud da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak je li neka činjenica dokazana. Kako se ispravnim zaključuje, načelo in dubio pro reo je izraz pogodovanja optuženog, i u sebi sadrži dva pravila. Prvo pravilo se odnosi na činjenice koje idu na štetu optuženog. Ove činjenice moraju biti utvrđene sa potpunom sigurnošću , što je je dokazni standard «izvan svake razumne sumnje». Ako postoji sumnja u odnosu na te činjenice, one se ne mogu uzeti kao utvrđene, tj. smatraju se neutvrđenim. Drugo pravilo se veže uz činjenice koje idu u korist optuženog. Te se činjenice uzimaju za utvrđene čak i onda ako su samo vjerovatne, tj. ako se sumnja u njihovo postojanje, pa čak i onda ako je postojanje činjenica na štetu optuženog vjerovatnije.
Standard u krivičnom pravu „izvan svake razumne sumnje“ ovaj Sud definira kao vrstu sumnje zbog koje bi prosječno oprezna i razumna osoba zastala, oklijevala ili se suzdržavala od činjenja u stvari od velike važnosti za njega ili nju ili za njegove ili njene interese...
Pravilo je da ako Sud ostane u sumnji u pogledu važnih činjenica, da će uzeti da je u konkretnom slučaju utvrđeno da ta pravno relevantna činjenica ne postoji zbog čega se ide u korist optuženog. Sud u sumnji uvijek ide u korist optuženog. Svaka sumnja, kao rezultat oprezne i kritičke ocjene dokaza, u pogledu pravno relevantnih činjenica u krivičnom postupku se mora odraziti u korist optuženog. Činjenice u ovom predmetu su utvrđene samo sa vjerovatnošću a ne sa potrebnom izvjesnošću: vjerovatno i moguće je da se događaj/događaji desio kako to tvrdi optužba, a ipak je moguće da se događaj/događaji (nije) desio i kako to tvrde optuženi. Za osuđujuću presudu, da je neko kriv za djelo za koje se tereti, neophodna je potpuna izvjesnost i sigurnost, dok je za oslobađajuću presudu za optuženog dovoljna razumna sumnja odnosno mogućnost da je optuženi djelo počinio kao i istovremena razumna mogućnost – sumnja da djelo optuženi nije počinio.
Dokazni standardi za osuđujuću odluku nisu zadovoljeni u ovom slučaju budući da provedeni dokazi dopuštaju sumnje u pogledu odlučnih, bitnih, pravno – relevantnih činjenica. Nije bilo moguće otkloniti sve sumnje koje se tiču odlučnih činjenica izvršenja krivičnog djela koje su išle u korist optuženih.
Prema tome, kako za ovaj Sud stoje sumnje u pogledu bitnih odlučnih činjenica, to je Sud odlučio da odluku donese na način koji je povoljniji za optužene (pravilo “in dubio pro reo”), uz primjenu člana 284. stav 1. tačke c), a u vezi sa članom 3. ZKP BiH, pa kako nije dokazano da je djelatnost optuženih sadržavala nužne elemente – objektivne i subjektivne, koji se traže za postojanje ovog krivičnog djela, valjalo je donijeti oslobađajuću presudu i optužene osloboditi od optužbe.
Odredbom člana 198. stav 3. ZKP BiH izričito je propisano da kada Sud donese presudu kojom se optuženi oslobađa od optužbe, uputit će oštećenog da imovinskopravni zahtjev može ostvariti u parničnom postupku, zbog čega je Sud oštećenog “Globtour” d.o.o. Međugorje uputio da
30
svoj imovinskopravni zahtjev, postavljen dana 22.04.2010. godine na glavnom pretresu, od strane direktora i zakonskog zastupnika Zelenika Rajka, ostvari u parničnom postupku kod nadležnog Suda.
S obzirom da je Sud donio presudu kojom se optuženi oslobađaju od optužbe, Sud je primjenom odredbe člana 189. stav 1. ZKP BiH, donio odluku da troškovi ovog krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava ovog Suda.
P O U K A:
Protiv ove presude strankama i branitelju dozvoljeno je pravo žalbe Apelacionom odjeljenju ovog Suda u roku od 15 dana od dana prijema iste iz svih žalbenih razloga, u dovoljnom broju primjeraka, a oštećenom isključivo protiv odluke o imovinsko‐pravnom zahtjevu.
ZAPISNIČARKA
Pravna savjetnica – asistentica Gadžo Mirela
PREDSJEDNIK VIJEĆA
SUDIJA Goran Radević