branka tafra prva hrvatska znanstvena gramatika 1. uvod · kićevih gramatika. u opsežnoj su...

Branka Tafra

PRVA HRVATSKA ZNANSTVENA GRAMATIKA

1. UvodU Hrvatskoj je prvi pretisak jednoga jezičnoga priručnika objav-

ljen davne 1972. godine. Bio je to pretisak latinsko-hrvatskoga i hr-vatsko-latinskoga Gazophylaciuma Ivana Belostenca. Od gramati-ka prva je pretisnuta Institutionum linguae Illyricae libri duo Barto-la Kašića 1977. godine (Köln – Wien). Otada je objavljeno dosta pre-tisaka starijih rječnika i gramatika, nekih i nekoliko puta, npr. Kaši-ćeva je gramatika pretisnuta više puta, ali je i prevedena s latinsko-ga na hrvatski. Razumljivo je što je ona prva pretisnuta s obzirom na to da je bila prva hrvatska gramatika. No, prva općenacionalna gra-matika koja je ujedno bila i kodifikacijska i po kojoj se desetljećima učio hrvatski jezik čekala je predugo da bude pretisnuta. Dvjestota je godišnjica rođenja Vjekoslava Babukića (1812−1875) bila prilika i do-bar povod da konačno bude objavljen pretisak njegove Osnove slov-nice slavjanske narěčja ilirskoga od koje se i računa početak ilirsko-ga pokreta (1836). Ta je mala gramatika za povijest standardizacije hrvatskoga jezika neobično važna jer je ona kodificirala upravo onaj jezik koji se od Kašićeve gramatike opisivao i ujednačivao te se u njoj iščitavaju mnoge normne odredbe koje su obilježile povijest hrvatske gramatike u tri stoljeća, od Kašića do Maretića.1

Godine 2014. navršilo se stotinu i šezdeset godina od izlaženja Ba-bukićeve Ilirske slovnice. Budući da se svojih zaslužnika obično sjeti-mo na neke okrugle obljetnice, bila je to prigoda da se u veljači 2014. održe u Požegi Dani Vjekoslava Babukića koje je organizirao Zavod za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Požegi. Na tom je znanstve-nom skupu zaključeno da se u obljetničkoj godini objavi pretisak i Ilirske slovnice pa je to povod da se ponovno vratimo Babukiću i nje-govim slovnicama.

1 Obilježja hrvatske gramatičke norme do kraja 19. st., Tafra 1995, u: Tafra 2012.

467

Babukić slovnica 7.indd 467 30.10.2014. 10:06:03

Dok je Osnova slovnice imala povijesno značenje kao prva opće-hrvatska gramatika pa je stoga bila vrijedna da ponovno ugleda svje-tlo dana, dotle se s pravom može postaviti pitanje opravdanosti preti-ska treće, najveće Babukićeve gramatike.2 Ona je u kroatistici dugo bila ne toliko prešućivana, jer se znalo za nju, koliko zapravo neza-nimljiva za istraživače koji ju nisu ni otvarali. Babukićev životopisac Smičiklas (1876: 51) svjedoči da su nakon autorove smrti našli “sko-ro svu u paketih, kako je od knjigoveže došla”.3 Svakako su sudbinu Ilirske slovnice odredila na početku dva negativna mišljenja. Mini-starstvo nastave u Beču (20. 4. 1855) nije odobrilo da se upotrebljava u školama bez obzira na hvalevrijedan uložen trud. U odluci se (Smi-čiklas 1876: 49–50) kaže da je zastarjela, da je rađena prema Dobrov-skomu te da je najbolji dio sintaksa, ali da ni ona nije bez nedostata-ka, no mogu se njome koristiti učitelji, ali ne i učenici. C. kr. gimna-zijsko ravnateljstvo dostavilo je pak Adolfu Veberu “slovnicu gimna-zijskoga učitelja” “za razsudbu”4 i on je 1857. godine napisao recenzi-ju Slovnica Vjekoslava Babukića na samo dvije stranice koju je jav-no objavio trideset godina poslije tek u svojim Djelima (Veber 1887: 3–4). Veber je ponajviše zamjerio autoru zbog formalnih nedostata-ka, iako mu je odao priznanje za veliko i opsežno znanje ilirskoga je-zika. Veber je očito dobro znao koje kriterije treba gramatika zado-voljavati da bi bila udžbenik, o čem će voditi računa i u svojim udž-benicima latinskoga i hrvatskoga. Smatrao je da gramatika “ima biti dvojaka: jedna naučenjačka, druga praktička”, odnosno da pravila u školskoj gramatici trebaju biti točna, jasna i kratka, da ne treba do-nositi pojedinosti jer to pripada rječniku, da stroga znanstvena izla-ganja ne trebaju ići predaleko jer “praktička slovnica mora nješto drugčije biti izvedena, nego li učenjačka” (Veber 1878: 190). A Babu-kićeva je prije “učenjačka” nego školska. Autoru koji piše gramatiku “za praktičku porabu ... mora biti svrha, ne samo da protumači obli-ke, nego da jih čitatelje svoje lahkim načinom i nauči. Zato se on ima ograničiti samo na takove oblike, koji ponajviše služe, mimoišav po-

2 O tim gramatikama i o njihovu autoru više u Tafra 1993. i 2013. Tamo se nalazi popis Babukićevih radova i opsežna literatura.3 Ta slika paketâ nerasprodanih knjiga neodoljivo asocira na film Čovjek od papira u kojem propali pisac otvara pakete nerasprodanih primjeraka svoje prve knjige i pravi kauč od njih.4 Svi se primjeri prenose izvornim slovopisom.

468


jedinosti i krajevah i pisaca; mora se proći onih prispodabljanja s oni-mi izvori, kojim oni, za koje piše, nisu vješti” (Veber 1878: 188). Tih je “prispodabljanja” Ilirska slovnica puna pa je razumljivo zašto ju je Veber negativno ocijenio bez obzira na to što su njih dvojica bila na istoj, ilirskoj strani. Prema Veberu (Veber 1887) točnost, kratko-ća i razumljivost pravilâ glavna su obilježja gramatičkoga udžbeni-ka, što nije odlika ocjenjivane gramatike jer je previše u njoj gradiva koje učenici ne mogu razumjeti. Suvišnim smatra poglavlje o tvorbi rađeno prema Dobrovskomu, ali i podatke “iz pojedinih selah” jer se u školi treba učiti samo književni jezik. Naime, “što je Dobrovski na-pisao za zrele jezikoslovce, daje ovdje pisac nezrelim dječakom”. Ve-ber je profesionalno odradio svoj posao, bio je u pravu jer je ta gra-matika bila više za profesore nego za njihove učenike. Da je autor sve te rasprave uz gramatička pravila tiskao barem sitnijim slovima,5 “nebi mu se moglo mnogo prigovoriti”, ali budući da “ta slovnica ima i drugih formalnih nedostatakah, mogla bi se, ako se na njezine mane upozore učitelji, samo privremeno upotrebljavati na maloj gimnazi-ji, al uza živu želju, da se što prije sastavi druga, shodnija slovni-ca”, dobronamjerno je Veber završio svoju kratku recenziju. Budući da nije zadovoljavala metodičke uvjete, Veber nije ni morao ulaziti u podrobniju ocjenu samoga sadržaja gramatike te se njegova negativ-na ocjena zapravo i ne odnosi na jezikoslovnu vrijednost te gramati-ke. Ostalo je mišljenje, učvršćeno Veberovim i poslije Jagićevim ocje-nama, da je to zastarjela gramatika pa se ono prenosilo u literaturi te nije bilo mnogo istraživačkoga zanimanja za nju.

Iako je Vatroslav Jagić Babukiću pripisao velike zasluge za oda-bir štokavskoga književnoga jezika kao općenacionalnoga te ga sma-trao službenim gramatičarom “‘ilirskog’ narječja” (Jagić 1948), u svo-joj velikoj povijesti slavenske filologije Jagić je napisao (1910: 427) da se Babukić u svom samoobrazovanju nije makao dalje od radova Do-brovskoga, donoseći sud vjerojatno na osnovi dojmova s predavanja u gimnaziji u kojoj je on bio Babukićev đak (“ta bio je u toku pet go-dina moj dobri nastavnik na zagrebačkoj gimnaziji, od 1851. do 1856. god.”; Jagić 1948: 529). Vidjet ćemo poslije što je Babukić zaista preu-zeo od Dobrovskoga, a ovdje samo možemo reći da je Dobrovský tek

5 Tako je Veber učinio u svojoj Skladnji ilirskoga jezika (1859) u kojoj je sve svoje pazke otisnuo manjim slovima.

469


jedan u nizu Babukićevih stranih uzora. Izuzetak je kratka pohvala koju je napisao August Schleicher u svom pismu (Smičiklas 1876: 50) nakon što mu je Babukić poslao svoju gramatiku. Njemački je jeziko-slovac odobravao izvođenje sintaktičkih pravila na osnovi književ-nih potvrda. U tom smislu gramatiku kratko hvali i Jonke, ali, kao i Jagić (1910: 427), zamjera zbog zastarjelosti (Jonke 1957: 439): “Ta je gramatika pisana vrlo seriozno, iscrpno i s primjerima iz starijih hr-vatskih pisaca, ali po staroj lingvističkoj metodi.” Vince (1978) u svo-joj opsežnoj knjizi više pozornosti posvećuje Osnovi slovnice, a tek rubno spominje i Ilirsku slovnicu. Ni Moguš (1993) u svom povije-snom pregledu, iako ima sliku naslovnice Ilirske slovnice (str. 151), ne bavi se njome, ali raspravljajući o grafijskim problemima, iznosi Babukićeve riječi o rogatom e (ě) iz Ilirske slovnice i zaključuje (str. 150): “Zbog obrazloženja takva izbora6 posezao je Babukić u slov-nici za mnogim dijalektološkim podacima, što je u nekim poglavlji-ma činilo njegovu knjigu manje preglednom, ali snaga argumenata nije time bila oslabljena. Na Babukićevoj se osnovi moglo graditi da-lje.” Babukić se u to vrijeme nije baš mogao koristiti mnogim dija-lektološkim podacima, ali je zato dao vrijedne prinose, osobito pro-zodijske, hrvatskoj dijalektologiji. Dok je Osnova slovnice zaista bila osnova na kojoj se izgrađivala jezična i pravopisna norma čije tra-gove nalazimo i u 20. stoljeću,7 Ilirska slovnica nije imala veći utje-caj kao prva mu gramatika, tek je nešto vidljiviji utjecaj na Vebero-vu Skladnju.8

Dva su glavna razloga, a našlo bi ih se još, zbog čega je ovaj pre-tisak potreban i važan. Prvi leži izvan korica knjige, a drugi unutar korica. Ponajprije, pretiscima starija djela činimo dostupnijima te nji-ma pokazujemo brigu za svoju kulturnu baštinu s kojom upoznaje-mo mlađe naraštaje otimajući ju zaboravu. Drugi razlog zašto je važ-no da Ilirska slovnica ponovno ugleda svjetlo dana leži u njezinoj je-zikoslovnoj vrijednosti. Ta tvrdnja nije plod prigodničarskoga hva-lospjeva, nego je plod jezikoslovnoga istraživanja u kontekstu cijele povijesti hrvatskih gramatika (Tafra 1993, 2013) i u kontekstu povije-sti hrvatskoga jezikoslovlja (Tafra 2012). Ilirska je slovnica prekret-

6 Misli se na jekavski izgovor.7 Usp. 6. poglavlje.8 O tome poslije.

470


nica u povijesti hrvatskih gramatika jer je njezina struktura u odno-su na prijašnje gramatike drugačija zahvaljujući snažnomu utjecaju njemačkih gramatičara. Ona unosi novìne u hrvatsko jezikoslovlje, o kojima će biti više riječi u ovoj raspravi jer nam je zadaća da vidimo u čem je ona toliko inovativna da zaslužuje pretisak.

Nakon knjige o Babukiću (Tafra 1993), u kojoj su analizirane nje-gove gramatike s općejezikoslovnoga stajališta te u odnosu na cijelu povijest hrvatskih gramatika, počelo se više pisati o unutrašnjoj po-vijesti hrvatskoga književnoga jezika, pa i o Babukiću, tako da je Ilir-ska slovnica već prilično obrađena. Treba naglasiti da knjiga nije bila zamišljena kao monografija o Vjekoslavu Babukiću, nego je zapra-vo povijest gramatičkih modela opisa hrvatskoga jezika i Babukiće-vo mjesto u toj povijesti, odnosno gramatikološka9 raščlamba Babu-kićevih gramatika. U opsežnoj su raspravi uz pretisak Osnove slovni-ce “u odnosu na dosadašnje radove o Vjekoslavu Babukiću i ilirskim jezikoslovcima dopunjeni bibliografski podaci o Babukićevim radovima, uspoređeni rukopisi i sva izdanja Osnove slovnice, uspoređene Osnova slovnice i Osnova gramatike, otkriven je izvor za grafem dž, dopunjeni dokazi o pravopisnom statusu dočetnoga h u imeničnom genitivu množine, ispravljeni krivi literaturni podaci, dodani još neki podaci o Babukiću, preispitani sporni nazivi, neka općejezična pitanja, ali i granice književnojezične periodizacije te usput otkrivena i današnja terminološka upotreba pridjeva ilirski” (Tafra 2013: 162). U toj je raspravi ponešto novoga rečeno i o Ilirskoj slovnici pa je ova rasprava nastavak istraživanja i dopuna dosadaš-njih istraživanja, s tim da ona neće biti sustavna jezikoslovna anali-za ove gramatike s obzirom na to da je već napravljena i objavljena (Tafra 1993). Nastavljajući istraživati Babukićeve gramatike, namje-ravamo otvoriti nove općejezične i kroatističke teme koje će trebati poslije podrobnije razraditi.

U iduća dva poglavlja bit će riječi o autoru i njegovu djelu te o dje-lu i vremenu njegova nastanka. Neki će se poznati podaci nužno mo-rati ponoviti, ali ćemo ih nastojati upotpuniti novima. Jednako kao i dosad (Tafra 1993, 2013), težište je ove rasprave, a tomu je posveće-no treće i četvrto poglavlje, jezikoslovna raščlamba pojedinih dijelo-va ove gramatike i njezino odmjeravanje prema hrvatskomu jeziko-

9 O gramatikologiji Tafra 1993: 9.

471


slovlju, ali sada i prema tadašnjemu europskomu jezikoslovlju. Na-ime, kroatistička se jezičnopovijesna istraživanja odlikuju preveli-kom zatvorenošću domaćim granicama, a premalo usporedbama s je-zikoslovnim strujama u Europi.10 Iskorake su napravili uglavnom je-zikoslovci nekroatisti, germanisti tražeći veze naših jezičnih priruč-nika s njemačkim ili latinisti s latinskim. Nije dovoljno popunjavati samo podatkovne povijesne praznine, nego je prijeko potrebno pro-učavanje povijesne leksikografije i gramatikografije usmjeriti pre-ma istraživanju povijesti hrvatskoga jezikoslovlja. Dosta su istraže-ni stariji rječnici i gramatike, a kako se u njima iščitava i razvoj hr-vatskoga jezikoslovlja, oni bi trebali biti izvorom za njegovu povi-jest koja je neodvojiva od povijesti europskoga jezikoslovlja. Svaka znanstvena disciplina ima svoju povijest pa tako i jezikoslovlje, ali je sociolingvistička zaokupljenost poviješću hrvatskoga jezika potisnu-la u drugi plan povijest hrvatskoga jezikoslovlja. Doduše, objavljeno je dosta radova11 i iz te povijesti, ali su oni još razbacani pa djeluju kao kamenčići od kojih je potrebno složiti cjelovit mozaik. Ilirska je slovnica dobar izbor za raspravljanje o hrvatskom jezikoslovlju u 19. stoljeću i njegovim vezama s europskim. Nešto će više biti usporeda-ba Ilirske slovnice s Mažuranićevim i Veberovim gramatikama jer su njihovi autori bili glavni gramatičari zagrebačke filološke škole, što će dati potpuniju sliku jezikoslovnoga razvoja u nas u to doba.

Na kraju ćemo, umjesto zaključka, pokušati odgovoriti na pitanje što je nama danas Ilirska slovnica nakon sto šezdeset godina i koje je njezino mjesto u povijesti hrvatskih gramatika.

2. Ilirska slovnica i vrijeme nastankaPolitički gledano, vrijeme je izlaska Ilirske slovnice postilirsko,

vrijeme Bachova apsolutizma, u kojem zasigurno hrvatski jezik nije bio u središtu svih zbivanja kao što je bio desetljeće i pol prije. No, ilirstvo se iščitava ne samo u naslovima, nego je ono, bez obzira na imenovanje, kao ideja, kao znak buđenja nacionalne svijesti i uzdiza-nja materinskoga jezika i općenito kao znak kulturnoga, znanstveno-ga i gospodarskoga razvoja hrvatskoga naroda i oblikovanja hrvat-ske nacije, temelj na kojem su u drugoj polovici 19. stoljeća nastala

10 Više o tome Košutar 2013.11 Usp. Tafra 2012. i literaturu ondje.

472


mnoga djela u svim područjima i osnovane mnoge nacionalne insti-tucije. Dva su, prema Brozoviću (2008: 90), bitna obilježja tadašnjega razvoja književnoga jezika: “napušta se kajkavski pisani jezik” i od-lučno se “unificira grafija”. U skladu s Brozovićevom standardološ-kom teorijom kroatistika je prihvatila da je upravo narodni preporod periodizacijska razdjelnica u razvoju hrvatskoga književnoga jezika. Proučavanje Babukićevih gramatika u kontekstu cijele književno-jezične povijesti dalo je dovoljno dokaza da se ta razdjelnica izbriše (Tafra 2013). No, ostaje činjenica da nikada u povijesti nije toliko na-pravljeno za hrvatski jezik kao tada pod ilirskim nazivom.

Jonke je davno na jednostavan način dao pravu sliku važnosti je-zika u hrvatskom narodnom preporodu: “Nije bilo razdoblja u po-vijesti hrvatskoga naroda, u kojem bi pitanje jezika i pravopisa bilo važnije i zaoštrenije nego u ilirsko preporodno doba” (Jonke 1956: 33). No, nije bilo razdoblja u kojem su se važna previranja događa-la u svim segmentima društvenoga života kao upravo u to doba pa je Jagić (1948: 523) s pravom zaključio: “Nijedan događaj nije osta-vio tako jaka pečata na cijelom narodnom organizmu, i nijedan nije iza sebe ostavio tako dubokih tragova kao Ilirizam.” Zbog toga ne čudi što radova, sintetskih i analitičkih, o hrvatskom narodnom pre-porodu iz ugla viđenja toga vremena znanstvenikâ gotovo svih pro-fila ima zaista mnogo. Zato ovdje nije potrebno prepričavati što su već drugi dobro istražili i opisali.12 Samo će se ugrubo dati skica toga vremena da se dobije vremenski kontekst u kojem je Babukić djelovao kako bi se bolje razumio njegov rad ne samo na kodifikaciji hrvatskoga jezika nego i rad u Matici ilirskoj i u školstvu. Kraj 18. i

12 Ima također mnogo jezikoslovnih radova o tom vremenu, što raznih zbornika, monografija, što članaka po časopisima. Već je Budmani (1885) o pedesetogodišnjici ilirskoga pokreta dao pregled povijesti leksikografije i gramatike od 1835. godine. Dosta je rano to vrijeme bilo vrlo zanimljivo i strancima, čak i prije nego domaćim istraživačima, npr. ruski slavist Pla-ton A. Kulakovski doktorirao je na temu ilirizma i objavio knjigu o njem (Kulakovski 1894). U suvremenoj su kroatistici istraživačima toga doba put utrla osobito dvojica jezikoslovaca. Jonke je (1956, 1965) svojim radovima otvorio novu stranicu u istraživanju hrvatskoga jezikoslovlja 19. stoljeća, a Vince je (1978) dao mnogo vrijednih podataka o tom vremenu te su obojica nezaobilazna kad je riječ o ilirskim gramatičarima. Danas već ima više dru-gačijih pristupa jezičnoj problematici u 19. stoljeću, npr. Novakova knjiga (2012) vrijedan je sintetski prikaz vremena i jezičnih biografija istaknutih iliraca istraženih novim metodama na velikom korpusu izvorne građe.

473


početak 19. stoljeća označili su početak novoga doba koje su prožele ideje francuske revolucije. Pojam slobode i nacionalni zanos zahva-tili su cijelu Europu sve do Rusije. U tom su se ozračju novoga doba osnivala društva u kojima su se okupljali mladi intelektualci koji su stvarali planove za buđenje narodnih snaga, za što su bile najpogod-nije novine i knjige na narodnom jeziku kojima se najlakše prodira-lo u narod i širilo nove ideje. Po uzoru na njemačku mladež hrvatski su se studenti u Beču i Grazu već na početku 19. stoljeća sastajali pa je “srodnost materinskih glasova sa Srbi i Slovenci stala ih sljubljiva-ti” (Smičiklas 1876: 5) u ilirske klubove. Poznato je da je mladi Ljude-vit Gaj bio u takvu miješanom društvu u Grazu i da je tamo učio što-kavštinu. Koji je to polet bio, dovoljno pokazuje činjenica da je veći-na iliraca govorila njemačkim jezikom (Novak 2012), a i latinski im je bio bliži od materinskoga, te da će za kratko vrijeme postati žesto-ki zagovornici upotrebe hrvatskoga jezika u javnom životu. Babukić se dopisivao na nekoliko jezika, primjerice Pavelu Šafaříku piše na hrvatskom, Janku Draškoviću i Jurju Hauliku na latinskom, bečkoj tiskari “otacah Jermenah” na njemačkom.13 Dvojezičnost, pa i višeje-zičnost obilježila je cijelu povijest hrvatskoga književnoga jezika, ali su u vrijeme ilirskoga pokreta zamijenjena mjesta stranih jezika i do-maćega. Narodni je jezik još u renesansi, ali i poslije, pogotovo u dje-lovanju akademija14 (Košutar i Tafra 2010), stavljan na prvo mjesto u pojedinih pisaca, ali nikad prije nije bio toliko prestižan u odnosu na strane kao što je bio u doba ilirskoga pokreta.

Kad se god govorilo o Babukiću, uvijek se isticalo da je bio vje-ran ilirstvu do kraja života. Ta se dosljednost može usporediti s go-tovo tvrdoglavom vjernosti jednomu slovopisu Šime Starčevića čak i u vrijeme kad su svi prelazili na gajicu. O Babukićevu ilirstvu bilo je više riječi uz pretisak Osnove slovnice (Tafra 2013), a ovdje može-mo samo reći da nema jednoznačnih odgovora. Nije sporno da je na-cionalna ideologija bila glavna jer su ilirci željeli ponajprije za Tro-jednicu jedan književni jezik i jedan slovopis s obzirom na dotadaš-nji književnojezični i slovopisni pluralizam. Sporne su druge ideo-logije, ponajprije južnoslavizam i općenito slavizam. Ako bismo se i

13 Korespondencija, Nacionalna i sveučilišna knjižnica (NSK), R 3992a.14 Djelovanje Čitaonice ilirske ima dosta sličnosti s nekadašnjim akade-mijama.

474


upustili u traganje za odgovorom što su Babukiću ilirstvo i slaven-stvo, teško da bi on bio jednoznačan. Ilustrativan je primjer termino-loške, ali i pojmovne zbrke Kukuljevićev životopis u kojem ima mje-sta i za ilirstvo, i za hrvatstvo, i za “slavjanstvo”, i za jugoslavenstvo (Gross 1985: 375–376). Novak (2012: 392–393) o promjenjivosti Ku-kuljevićeve koncepcije kaže: “U nekim je razdobljima u Kukuljevi-ća dominant nije bilo hrvatsko, a u nekima južnoslavensko zajedniš-tvo, pri čemu je konstantna ideja političkoga ujedinjenja hrvatskih zemalja.” Nacionalna i jezična koncepcija iliraca mijenjala se, odno-sno imala je različite faze, a promjenjiva je i u samoga vođe ilirsko-ga pokreta Ljudevita Gaja (Stančić 2005). U Babukićevo su vrijeme na sceni različiti identiteti, osim nacionalnoga i općeslavenski identi-tet, i južnoslavenski, i austroslavenski identitet, i ilirski identitet koji je postojao “samo kao konstrukcija ideologije ilirskoga pokreta, koja se mijenjala i posve različito shvaćala. Napose se nije mogla pojavi-ti ilirska etnija kao makroetnija, unutar koje bi postojale subetnije i supkulture: pojedini južnoslavenski narodi” (Korunić 2006: 357).

Da bi se razumjeli Babukić i njegovo vrijeme, ali i njegova grama-tika, najbolje je pročitati predgovor Ilirskoj slovnici. U njem njezin autor objašnjava da su nazivi jugoslavjanski, trački i ilirski15 sino-nimi. Oni su zemljopisni nazivi, a bosanski, dalmatinski, hercego-vački, hèrvatski i sèrbski politički ili pokrajinski nazivi. Premda Srbi, ali i učeni ljudi Dobrovský, Kopitar, Šafařík, Miklošič i drugi štokav-ce “katolike kao svoju najbližju bratju po jeziku nazivaju Sèrblji za-padne iliti latinske cèrkve” (IS16, str. VIII), Babukić rješenje nalazi u Jambrešićevu rječniku, iz kojega citira rječnički članak s natukni-com Illyricum, a u njem stoji i ovo: “imo et Croatiae nomine totum significari Illyricum non raro audies”. Njegova dosljedna privrženost ilirstvu17 može ponekoga odbiti da pobliže upozna njegovo dje-lo, iako vrlo često etikete ne otkrivaju pravi sadržaj. Što je Babukić bio, i kakav je čovjek bio, vidi se, među ostalim, i iz njegovih pisama.

15 Sinonimni se nazivi trački i ilirski nalaze i u Appendinija, a i Petar Matija Katančić također je smatrao da su Slaveni porijeklom Tračani i Iliri tako da Babukićevo shvaćanje ima svoje duboko korijenje u starijem učenju o porijeklu Slavena.16 Dalje pri citiranju kratica za Ilirsku slovnicu.17 “Ime je ilirsko i slavjansko nama sada tako sveto i drago kao naš život i naše poštenje”, piše on Šafaříku (R 3992a).

475


Primjerice, u podugačkom konceptu pisma Šafaříku 1842. godine (R 3992a), iako izuzetno mnogo cijeni njegove zasluge, ipak mu iznosi svoje žaljenje zbog njegovih pogleda na južnoslavenski prostor i što naveliko griješi “hoteći nas svekolike štokavce i čakavce posàrbiti” pa naravno da “nama nije milo, što vi Ilire sa Serblji prevodite”. Za sebe veli: “Ja sam vatren Slavjan u najširjem smislu; ali sam i Ilir že-stok kao i svakolika moja bratja Iliri” (isto).

Što se tiče jezika, glavno je stajalište iliraca, ali i njihovih prethod-nika, razlikovanje književnoga od narodnoga jezika. Demeter je (1843: 30) to ukratko sažeo: “Materinski jezik a osobito naš treba iz knjigah učiti kao svaki drugi.” I današnja standardologija naučava da se standardni jezik, jednako svoj kao i strani, mora učiti jer on ni-komu nije materinski idiom. Stoga nikoga ne treba čuditi što se Ba-bukić stalno poziva na pisce tražeći potvrde za svoje oblike u knji-ževnim tekstovima. Zapravo je bitna razdjelnica hrvatskoga i srp-skoga književnojezičnoga razvoja s jedne strane standardizacija na temeljima književnoga jezika (hrvatski), a s druge strane standardi-zacija s određenom dijalektnom osnovom (srpski). Upravo je Babu-kić uvelike pridonio standardizaciji hrvatskoga jezika jer je prvi put norma kodificirana s obzirom na to da su jezik i pravopis u Osnovi slovnice postali obvezni u dijelu javnoga života i u većem dijelu Hr-vatske.18

3. Ilirska slovnica i njezin autor

3.1. Revni domorodacGodinu dana nakon Babukićeve smrti Tade Smičiklas (1876) obja-

vio je knjižicu Život i djelo Vjekoslava Babukića, koja zadivljuje i opsegom i sadržajem. Zadivljuje i činjenica da ju nije napisao netko od još živućih iliraca, Babukićevih sudruga, nego ju je napisao mladi autor od trideset i tri godine “s ljubavju i poštovanjem” (str. 4). To je ujedno i najpotpuniji životopis pa su podaci iz njega iskorištavani što u leksikonima i enciklopedijama, što u pregledima povijesti književ-noga jezika, tako da je Babukićev životni put uglavnom poznat. Neki pogrešni podaci iz literature poslije su ispravljeni ili dopunjeni (Ta-

18 Treba imati na umu službeni njemački jezik u Vojnoj krajini i talijanski u Istri i Dalmaciji.

476


fra 1993, 2013), premda se sve pojedinosti tako bogata života nikad ne mogu pohvatati. Ovdje ćemo nastojati dati još neke nove podatke o njem, a nećemo ponavljati poznate podatke, osim nekoliko glavnih životopisnih činjenica.

Vjekoslav Babukić rodio se u Požegi 16. 6. 1812. godine, a umro je u Zagrebu 20. 12. 1875. godine. Krsno mu je ime Alojzije19 koje je, po-put mnogih iliraca, preveo i zamijenio hrvatskim. U ovim se istraži-vanjima pronašao novi podatak o upotrebi krsnoga imena jer je do-sad posljednji potpis otkriven iz 1836. (Tafra 2013: 81). Na kopiji jed-noga reversa od 20. 3. 1864, kojim se potvrđuje primitak odlikovanja reda Franje Josipa, nalazi se potpis Alois Babukić, i to je dosad najka-snija potvrda njegove upotrebe.20 U pismima na njemačkom (ima ih više, na primjer, iz 1857. godine) najčešće se potpisuje kao Alois.

Sahranjen je na Mirogoju u arkadama među istaknutim ilircima, po čemu se dade zaključiti da je priznat kao zaslužnik. Bio je po obra-zovanju pravnik, kratko je radio u struci, a zapravo je cijeli svoj ži-vot, nošen ilirskom idejom, posvetio napretku svoje zemlje, radeći samozatajno, pošteno i predano. Bio je prvi tajnik Čitaonice i Mati-ce ilirske, radio je mnoge poslove u Danici i u Narodnim novinama, po njegovu kazivanju (Promemoria, R 3996) od 1835. do 1842. godi-ne, priredio je mnoga izdanja starih pisaca, bio je prevoditelj, leksi-kograf, skupljač poslovica i zagonetki, prvi profesor hrvatskoga je-zika na prvoj katedri za hrvatski jezik na Kraljevskoj akademiji, po-tom gimnazijski profesor i autor triju gramatika hrvatskoga jezika, odnosno ilirskoga jezika, kako bi on to rekao. Unatoč golemu poslu koji je obavljao na kraju je bio prisiljen u oskudici moljakati razna ti-jela vlasti za novčanu pomoć. Bibliografija mu nije velika, ne može se ni usporediti primjerice sa Šulekovom (Maixner i Esih 1952: 34–43). Većina njegova rada ostala je nevidljiva, a često i nepriznata. Tako se u literaturi sreće podatak da je Antun Mažuranić dopunjavao Drob-nićev rječnik te bi ga trebalo zvati Drobnić–Mažuranićev rječnik.21

19 Zanimljivo je da se Ignjat Alojzije Brlić, s kojim je Babukić izmijenio pisma (Danica 1835, br. 31 i 32), spominje u literaturi samo pod tim imenom, a da mu je sin Andrija Torkvat promijenio ime posvećujući svoju gramatiku: “svomu ljubaznomu ocu Ignjatu Vjekoslavu”.20 Osobni dokumenti, NSK, R 3996. Dalje ćemo se pozivati na taj izvor.21 Npr. Moguš 1978: 47. Na stranici Zagrebačke slavističke škole stoji: Josip Drobnič – Antun Mažuranić, Ilirsko-němačko-talianski mali rěčnik,

477


Josip Drobnić u svom predgovoru spominje da je Mažuranić stavljao talijanske istovrijednice i da je popunjavao rječnik, a u drugom pred-govoru tomu rječniku Babukić je napisao da je Mažuranić paljetku-jući po rječnicima, ponajviše po Stullijevu, Karadžićevu i Della Bellinu, počeo popunjavati rječnik od natuknice greben, a da mu se on pridružio od slova O te da su svaki dan njih dvojica poslije redovitih poslova navečer tri sata radila pa bi bilo pravednije da se uz Mažura-nića stavi i Babukićevo ime. Dukat je (1937) istražio Mažuranić–Uža-revićev rječnik i Babukićev primjerak s brojnim dopunama.22 Babu-kić ne samo da je pri tiskanju ispravljao tiskarske pogreške nego je usput dodavao “mnogu našu rěčicu”. O tome što je on sve radio može posvjedočiti Gaj, no to “rečena gospoda nigdě napomenula nisu”, do-znajemo od samoga Babukića (Promemoria, R 3996). U Promemoriji piše i da je 1834. godine priredio prvu knjigu tiskanu novim slovopi-som – Razgovor ugodni naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića, “koja je Dunderu veliku korist i slavu doněla”. Naime, bečki izdavač te popularne knjige Venceslav Juraj Dunder potpisao se pod predgo-vor koji je zapravo napisao Babukić. Analiza toga predgovora otkrila je dosta podataka o razvoju gajice i potvrdila Babukićevo autorstvo predgovora (Tafra 1993: 41–42). Osim toga nemamo razloga sumnja-ti u Babukićevo priznanje da je on napisao taj predgovor. Sličnih je primjera iz životopisa toga revnoga domoroca23 mnoštvo. Ostaje pak činjenica da je on prvi sve ilirce učio pisati materinski jezik, kako je Smičiklas završio njegov životopis.

Smičiklas je knjižicu napisao na temelju svojih i tuđih sjećanja, ali i na temelju Babukićeve ostavštine u kojoj se nalazi Promemoria (R 3996), kratki životopis, pisan u 3. licu i potpisan inicijalima 17. 8. 1861. Nekako se upravo u to vrijeme Babukić povlači iz javnoga života u profesorsku osamu pa kao da je Promemorijom htio staviti točku na i na svoju djelatnost. Naime, te je godine napisao predgovor za izda-

I–III, Beč 1846–1849. A. Mažuranić pregledao, redigirao i dodao talijan-sko značenje riječi. http://www.hrvatskiplus.org/index.php?option=com_content&id=340%3Amarkovicrjecnici&Itemid=48&limitstart=1 (Pristuplje-no 15. 7. 2014.)22 NSK, R 3396. Primjerak je pozamašan i zaista ima dosta raznovrsnih dopuna.23 I ne samo njega! Šulek je jedno vrijeme uređivao i redigirao Danicu i Narodne novine, a stajalo je Gajevo ime. “Gaj bijaše dakle po imenu, ali Šulek po radnji i upravi pravi urednik Danice” (Torbar 1897: 109).

478


nje Bogatstvo i uboštvo Jerolima Kavanjina, a iduće predgovor no-vomu izdanju Razgovor ugodni naroda slovinskoga. Posljednjih pet-naestak godina nije više objavljivao, radio je kao profesor, ali iz do-kumenata u njegovoj ostavštini (R 3996) vidi se da ga je 15. 1. 1861. Kr. namiestničko vieće kraljevinah Dalmacije, Hèrvatske i Slavoni-je imenovalo na funkciju “izpitivajući povierenik odbora za izpite iz hèrvatskog jezika” za sve učitelje srednjih i nižih razreda i da mu je to vijeće slalo rukopise na mišljenje još i 1862. godine. Očito je da je Babukić cijeli život uživao ugled velikoga znalca hrvatskoga jezika i da se tražilo njegovo mišljenje o tome zadovoljava li tekst norme hr-vatskoga jezika. Tako je 1852. C. K. ravnateljstvo gimnazijsko traži-lo da provjeri jezik i nazivoslovlje u naravoslovlju24 “za porabu dol-nje gimnazie” koje je preveo s njemačkoga Josip Torbar, a 1854. tra-ži da se očituje “o načinu, kojim imaju se sklanjati inostrana imena”. Osim toga predsjednik Banskoga stola poslao mu je 6. 10. 1863. se-dam dokumenata na njemačkom da ih Babukić prevede na hrvatski. Dakle, u mladosti je pisao gramatike, bio je cijenjeni tajnik Matice ilirske i ugledni profesor hrvatskoga jezika na Kraljevskoj akademi-ji, a u zrelim je godinama obavljao sitne poslove. Među osobnim do-kumentima (R 3996) nalazi se mnoštvo računa za tiskanje i kupovinu knjiga na državni trošak, a kad se tomu pridoda da se brinuo i o pro-daji knjiga, jasno je da je on bio duša ilirskoga kruga jer je ponio ve-lik teret preporoda. Mnogi su mu pisali pisma tražeći usluge od nje-ga ili mu zahvaljivali za njih,25 ali se i u pismima drugima, primjeri-ce Gaju, spominje “čedni, dobri i marni Vjekoslav Babukić” (Deželić 1909: XXIII) ili se šalju pozdravi: “Pozdravite revnog domorodca g. Babukića” (str. 133). Međutim, slavu je pobrao Ljudevit Gaj kao ide-olog, a toj je slavi uvelike pridonio i Babukić26 koji je ostao samoza-tajan, radišan i vjeran ilirskoj ideji.

Dok je Gajeva Kratka osnova27 označila kraj slovopisnoga latinič-noga višestoljetnoga šarenila i simbolički ujedinjenje u jednom slo-

24 tj. fizici25 NSK, R 3992.26 U jednom pismu Gaju Babukić piše (Deželić 1909: 13): “Slava je Vaša veća, nego što Vi sami mislite i ja sam za nju svagdě rěčju i dělom, javno i na samom više radio, nego za svoju vlastitu.”27 Zanimljivo je što Babukić kaže o njoj u pismu Šafaříku (NSK, R 3992a): “Ali tu nebiaše nikakve ilirištine nego samo diletantizam někojih mladićah.”

479


vopisu, simbolički zato što će se to dogoditi poslije nakon nekoliko dopuna i izmjena, ali na temeljima toga slovnoga prijedloga, dotle je Babukićeva Osnova slovnice uspjela proširiti jedinstvenu kodificira-nu jezičnu i pravopisnu normu. Gaj je namjeravao napisati grama-tiku na gramatičkim temeljima “Velikoslavenca opata Dobrovskog’” (Gaj 1830: 7–8), ali ju nije napisao. Babukić nije doživio Gajevu popu-larnost, iako je on uz Antuna Mažuranića najviše pridonio opisu je-dinstvenoga književnoga jezika i poučavanju ne samo učenika nego i pisaca. Nije primljen u Akademiju, iako je bio prvak i u Matici, i u školstvu, i u jezikoslovlju i općenito u svim kulturnim zbivanjima svoga vremena, iako je upravo on petnaestak godina pisao predstav-ke, nagovarao prijatelje i nastojao da se osnuje učeno društvo. No, kako to često biva, priznanje su mu odali drugi, izvan njegova kru-ga. Među osobnim dokumentima (R 3996) nalazi se Diploma Druž-tva srb ske slovesnosti o izboru za dopisnog člana za njegov trud u slavenskoj filologiji (Beograd, 27. 6. 1842). Nužno se nameće sličnost s odnosom Karadžića i Daničića na srpskoj strani. Karadžiću su pri-pale lovorike za kodifikaciju srpskoga standardnoga jezika, a opis je toga jezika dao Đuro Daničić, čija je Mala srpska gramatika iz 1850. godine zapravo temelj srpske jezične norme. Daničić je dao i ostale važne jezične priručnike i nikad nije doživio Karadžićevu poznatost.

Babukić je 1832. godine počeo pisati svoju Osnovu slovnice sa samo dvadeset godina, a Ilirsku slovnicu objavio je osamnaest godi-na poslije. Zapravo se sve te godine Babukić bavio gramatikom pa je ona plod dugogodišnje zaokupljenosti njome. Vjekoslav Babukić na-pisao je ove tri gramatike: Osnova slovnice slavjanske narěčja ilir-skoga (1836),28 Grundzüge der ilirischen Sprachlehre (1846–1849) i Ilirska slovnica (1854). Iako su sve tri rađene na istoj, ilirskoj knji-ževnojezičnoj koncepciji, razlikuju se i opsegom i sadržajem. Druge dvije nisu dopunjena i proširena izdanja prve, kao što se zna proči-tati u literaturi, pogotovo to nije zadnja gramatika koja se razlikuje

Da nije bilo u njoj “ilirštine”, odnosno da je Gaj pisao slovopis na temelju svoga idioma, što se zaključivalo iz činjenice da nije imao grafem za jat, a da je grafem za /ć/ ostao samo kao mogućnost, mnogi su prihvaćali kao činjeni-cu. Stančić (2005) na temelju neobjavljenih Gajevih rukopisa dokazuje da je Gaj pisao svoj prijedlog za jedinstveni standardni jezik koji nije ni kajkavski ni štokavski.28 Usp. pretisak i raspravu o njoj u Tafra 2013. Ovdje se citira kao OS.

480


od prvih dviju ne samo po opsegu (Osnova slovnica, Danica, II: 37–60; otisak: m8° XIII + 62 + /2/; Grundzüge ..., 4°, str. 551–687; Ilirska slovnica, XVI + 444 + IV) nego i tipološki jer pripada među znanstve-ne gramatike.

Premda nam je pozornost usmjerena na treću Babukićevu grama-tiku, ovdje ćemo usput iznijeti podatke o jednoj latinskoj gramati-ci kojoj se ne zna autor, a podaci su nađeni među osobnim Babuki-ćevim dokumentima (R 3996). Naime, Dukat je (1908) podrobno opi-sao anonimnu Slovnicu latinsku za porabu gimnazijskih učionicah u Hèrvatskoj i Slavoniji (Pèrvi tečaj. Cěna svezane knjige 30 kr. sr. U Zagrebu 1851, Bèrzotiskom nar. tiskarne Dra. Lj. Gaja). To je bila prva latinska gramatika koja se upotrebljavala nakon reorganizaci-je gimnazijâ 1850. godine. Prema Dukatu gramatika ima 137 stranica, a pod istim naslovom Kukuljević (1860) ima 70 stranica, također bez autora. Knjižnica HAZU i NSK, također kao i Kukuljević, pod istim naslovom u bibliografskom opisu imaju 70 stranica. Knjiga toga na-slova postoji u Slavenskoj knjižnici (Slovanská knjihova) u Pragu, na prvoj stranici stoji potpis vlasnika i godina 1850, iako na korica-ma stoji: U Zagrebu 1851. Riječ je o dvama dijelovima iste knjige koja ima 136 + 70 stranica i koja se nalazi u praškom katalogu. Razrješe-nje se ove zagonetke nalazi među Babukićevim osobnim dokumenti-ma. U pismu naslovljenom Visokoj banskoj vladi od 20. 11. 1850. sto-ji da se uz račun Gajeve tiskare za 1000 komada, od kojih je već uve-zano 400, prilaže Slovnica latinska za porabu gimnazijskih učioni-cah u Hèrvatskoj i Slavoniji, pèrvi tečaj, 136 str., i Lectione Latinae, 70 str. Babukić dalje piše da je “odsěk prosvěte” pri bivšem Banskom vijeću usmeno njemu povjerio tiskanje te gramatike i moli da mu se račun isplati. U potpisu na dopisu stoji: Věkoslav Babukić, učitelj. Iz drugih se dokumenata vidi da je podban tražio dopune računa. Među prilozima koje je nakon toga uz specifikaciju troškova knjigâ koje su se tiskale na državni trošak, o čem je Babukić, kao savjetnik Pro-svjetnoga odjela Banskoga vijeća, vodio brigu, nalazi se i dopis toga Odsjeka od 9. siječnja 1850. u kojem se kaže da je “upraviteljstvo na-ukah i učionah” još 1847. povjerilo Jakovu Užareviću prevođenje la-tinske slovnice “za porabu prvih triju gramatikalnih klasah” i da je on preveo za prvu te da mu se odobrava 50 forinti u srebru nagra-de, a tiskanje i prodaja povjeravaju se savjetniku odsjeka. Tako je ri-ješena nepoznanica ove dosad anonimne latinske gramatike, za koju

481


je Dukat (1908) utvrdio da je riječ o kompilaciji i da nema traga sa-mostalna rada. Ostaje samo da se utvrdi čiju je gramatiku Užarević preveo, a čije je tiskanje Babukiću zadalo toliko dopisivanja i novča-nih problema. S obzirom na to da je Veberova latinska gramatika iz 1853. prema Demi (2007) prekretnica na putu od gramatika pisanih po uzoru na Alvarezovu, preko brojnih preradbi Grigelyeve latinske gramatike prema “modernoj” latinskoj gramatici u nas, ova bi pripa-dala starijemu dobu razvoja latinskih gramatika.

Iako je kao autor doživio neuspjeh, Babukić je nastavio dopunja-vati Ilirsku slovnicu. S obzirom na to da je dopunjavao i Drobnićev29 i Mažuranić–Užarevićev rječnik30, može se zaključiti dvoje: ili se na-dao drugomu izdanju tih djela ili je to radio za sebe, kao veliki zna-lac koji čita s olovkom u ruci i ispravlja i dopunjava. Vjerojatno je u početku Babukić dopunjavao za drugo izdanje, ali kako je nastavio umetati njemačke riječi i dopunjavati hrvatska tumačenja i nakon izlaska Šulekova rječnika, s kojim su potrebe za njemačkohrvatskim rječnikom zadovoljene, Dukat (1937: 129) smatra da je on taj posao nastavljao “kao svoju razbibrigu”. Jednako se tako može reći i za do-pune koje je unosio u svoju veliku gramatiku jer nakon što je odbije-na za upotrebu u školi, nije se imao čemu nadati. Sva tri se djela s bi-lješkama i dopunama nalaze u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u ostavštini Vjekoslava Babukića.

Neki tekstovi dobivaju na značenju ne toliko zbog svoje vrijedno-sti, nego zbog vremena u kojem su nastali i zbog onoga što je nastu-pilo nakon njih. Poznato je da je Gajeva Kratka osnova pisana kao prijedlog reforme latiničnoga slovopisa i da taj slovopis nije našao svoju primjenu premda je nekih tragova njegove upotrebe bilo. Tako se tilda umjesto kvačice (č, š, ž, ě) sreće i pedesetih godina u rukopi-sima koji se nalaze u Babukićevoj ostavštini u NSK. Više je puta do-kazano31 da gajica nije sasvim Gajev izum pa ipak je pismo koje smo uz neke sitnije izmjene naslijedili od iliraca ostalo pod imenom Lju-devita Gaja kao njegova usustavljivača. Gajev je članak Pravopisz u Danici 1835. uzet kao točka od koje je gajica ušla na velika vrata u

29 Josip Drobnić, Ilirsko němačko-talianski mali rěčnik, Beč 1846–1849, NSK, R 3410a. 30 Ivan Mažuranić i Jakov Užarević, Deutsch-ilirisches Wörterbuch – Ně-mačko-ilirski slovar, Zagreb 1842, NSK R 3396.31 Jagić 1948, Tafra 1993. i 2013.

482


život i od koje Hrvati konačno imaju jedan slovopis pa se tek na te-melju slovopisnoga ujedinjenja moglo postići i književnojezično uje-dinjenje. Dovoljno je, s jedne strane, usporediti tekst Pravopisza, je-zik i pravopis prilogâ u tim početnim brojevima prvoga godišta te, s druge strane, Osnovu slovnice pa se lako može zaključiti tko je po-nio glavni teret i tko je izgradio temelje pravopisnoga i jezičnoga je-dinstva.

S Osnovom slovnice slavjanske narěčja ilirskoga Babukić je po-stao glavni ilirski gramatičar, ali i glavni redaktor mnogih teksto-va koje je trebalo prije tiskanja urediti prema novoj normi. Poznato je da je među ilircima bilo malo štokavaca i da je Babukić mnogima ispravljao tekstove. Tako mu je Ivan Kukuljević poslao dramu Juran i Sofija koju je pisao prvo na njemačkom, a potom na hrvatskom s molbom da mu tekst ispravi pa je Smičiklas (1876: 20) nakon razma-tranja te goleme Babukićeve djelatnosti uskliknuo: “Koliko je tu Ba-bukić imao čistiti!!”

U arhivu Velimira Deželića našlo se svjedočenje Franje Župana u čijoj su tiskari izlazile ilirske novine i knjige: “Samoga vođu (ilira-ca) Gaja i sve druge uči ilirištinu Slavonac Babukić. Dok su se ‘Novi-ne’ i ‘Danica’ pritiskale u mojoj knjigotiskarnici vidio sam kako Ba-bukić sve popravlja i muči se i na kraju prepisuje sastavke Gajeve i svih drugih iliraca. Napokon je Babukić i pisao skorom sve sam ...” (Kuntarić 1970: 86). Za Babukića je njegov učenik Jagić poslije napi-sao da je on bio “službeni gramatičar ‘ilirskoga’ narječja. Kad ne bih poznavao njegova mekog karaktera ..., ja bih se usudio ustvrditi, da upravo njemu treba pripisati inicijativu u pitanju štokavštine. U sva-kom slučaju on tu nije igrao posljednju ulogu” (Jagić 1948: 529). Jagić je smatrao da ni izbor štokavskoga književnoga jezika za općenaci-onalni nije mogao proći bez Babukića pa zato veli: “No meni se čini, da to nije išlo bez Babukića” (Jagić 1948: 530).

Imajući sve to na umu, ali uzevši u obzir i Babukićev kasniji pro-fesorski rad, razumljivo je što je Babukić osjećao potrebu, ali i duž-nost da napiše veću gramatiku jer je Osnova slovnice bila po opsegu mala gramatika koja je prve potrebe iliraca za predstavljanje jedin-stvenoga književnoga jezika mogla zadovoljiti, ali je za učenje jezika trebala veća gramatika.

483


Babukić je nastavio raditi na gramatici pa je tako objavljena i njegova druga gramatika, ovaj put na njemačkom (Grundzüge der ilirischen Sprachlehre) koja je prevedena na talijanski (Fondamenti della grammatica illirica) i koja je objavljena uz Drobnićev Ilirsko--němačko-talianski mali rěčnik (1846–1849).32 Unatoč tomu što su ilirci uspjeli ujediniti Hrvate u jednom književnom jeziku, hrvatski jezik nije još dugo bio službeni jezik na cijelom području jer je u Voj-noj krajini bio njemački, a u Istri i Dalmaciji talijanski jezik. Budu-ći da je i Osnova slovnice prevedena na njemački i talijanski,33 Ba-bukić je svojim gramatikama pokrio cijelo područje Hrvatske unatoč njezinoj višejezičnosti.

Ilirska je djelatnost, među ostalim, usmjerena i na osnivanje kate-dre za hrvatski jezik jer su i drugi europski jezici imali svoje katedre u matičnim zemljama. Danica je više puta pisala o slavenskim kate-drama po Europi, a grof Janko Drašković pokretao u Saboru pitanje katedre za hrvatski jezik, dok to pitanje nije konačno riješeno te je Babukić, nakon kraljeve odluke o vraćanju ilirskoga naziva samo u literaturu i o uvođenju katedre na Akademiji, pobijedivši34 na natje-čaju “pro cathedra linguae croaticoslavonicae” (Smičiklas 1876: 43), postao 1846. godine prvim profesorom hrvatskoga jezika na Kraljev-skoj akademiji. S obzirom na to da su njegove dotadašnje gramati-ke bile premalene, za nastavu je morao produbiti i proširiti gramatič-ko gradivo, što ga je potaknulo da nastavi rad na gramatici. U pred-govoru Drobnićevu rječniku on o tome i govori (str. XIII): “Kanim do skora na korist svojih učenikah, a uz to i obćinstva, našim jezi-kom obilniu slovnicu izdati, nego što je ta na kraju ovoga rěčnika.” Poticaji su došli i sa strane. Već je Pavel Šafařík u prikazu i pohva-li Osnove slovnice (Časopis českého Museum, Prag 1837, preveden u Danici, 1837, br. 23) izrekao na kraju želju: “Želimo serdačno, da

32 Opširnije u Tafra 1993.33 Talijanski je prijevod doživio čak četiri izdanja (Tafra 2013). 34 Ivana i Antuna Mažuranića, Stanka Vraza, Matu Topalovića, Stjepana Mlinarića i Jozu Španića. Prema Smičiklasu (1876: 44) kandidati su trebali 1. izbrojiti podnarječja “hrvatskoslavonskoga” jezika i navesti razlike između hrvatskoga i slavonskoga narječja, 2. sklanjati imenice i navesti “imena samostavna neuredna” te “odkuda i kako se vremena izpeljaju u jeziku hrvatskoslavonskom” i 3. odgovoriti što je slovstvo hrvatskoslavonsko i predložiti kratki pregled njegove povijesti te u zadnjem zadatku prevesti s latinskoga dio teksta iz jednoga sveučilišnoga udžbenika.

484


bi g. Babukić što skorie prostraniu i podpuniu grammatiku ilirsku na světlo izdao” (Danica 1837: 90). Izravan je poticaj došao od bana Josipa Jelačića. Naime, reformom školskoga sustava 1849. godine35 od školske je godine 1850. dvogodišnji mudroslovni tečaj (tj. filozo-fija) ukinut na Akademiji i priključen gimnaziji kao 7. i 8. razred, a pravni se studij osamostalio kao Pravoslovna akademija (Cuvaj 1910, Spomenica). Tako je Babukić s još nekoliko profesora prebačen u gi-mnaziju 1850. na kojoj je ostao profesor do kraja svoga života i u ko-joj je predavao osim hrvatskoga i druge predmete. Smičiklas (1876: 48) spominje da je za svoju nastavu preveo dvije psihologije i da je imao uvod u opću povijest gotov. Možemo samo zamisliti kako se osjećao profesor koji je napisao tri hrvatske gramatike i koji je mo-rao predavati hrvatski jezik po tuđoj gramatici. Naime, u Programu Kraljevske gimnazije u Zagrebu36 koncem školske godine 1861/1862. stoji da se pojedino gradivo iz hrvatskoga jezika radi po Veberovoj slovnici i praktično vježbanje po Veberovoj čitanki. Veber je te go-dine predavao latinski, a Babukić hrvatski i njemački pa ipak nije predavao hrvatski po svojoj Ilirskoj slovnici.

Budući da nije bilo udžbenika na hrvatskom, za Bachova je apsolu-tizma bio velik pritisak da se u gimnaziji predaje na njemačkom. Sto-ga je ban Josip Jelačić izdao 1852. godine naredbu da profesori napi-šu ili prevedu priručnike pa se tako i Babukić obvezao da će “slov-nicu ilirsku za učionice sastaviti” (iz posvete banu na početku Ilirske slovnice). Za kratko je vrijeme napisano više knjiga za nižu, ali i za višu gimnaziju, među kojima su neke u svom području zaista važne za razvoj hrvatske terminologije, npr. Početno naravoslovje za pora-bu nižih zavodah i za samouke (1853) Josipa Partaša, Pouka o raču-nici za nižu gimnaziju (1853) Vjekoslava Goluba i druge. Jelačić je za prijevode davao pedeset forinti, a Babukiću za gramatiku šezde-set po arku. No, Babukić se požurio tiskati gramatiku na svoj trošak, za što je uložio tisuću forinti (Smičiklas 1876: 50).37 Dugove je godi-nama plaćao, pa su ga uz neuspjeh gramatike pratili financijski pro-

35 Opširnije o toj reformi piše Švoger (2012). 36 Iz Programa se (str. 24) doznaje da je 1861. na Terezijanskoj akademiji u Beču ustrojena “učiteljska stolica za hèrvatski jezik”.37 Koje li slučajnosti, sva trojica su glavnih gramatičara zagrebačke fi-lološke škole – Babukić, Mažuranić i Veber – svoje gramatike objavila na vlastiti trošak, što na koricama i stoji kod zadnje dvojice.

485


blemi. Da jedna nesreća nikad ne dolazi sama, 1854. godine izgorjela mu je rodna kuća u Požegi te je morao uzdržavati svoju sestru Mari-ju. Koje je tek razočaranje morao doživjeti kad je 1855. njemački pro-glašen nastavnim jezikom i kad je od njega C. kr. ministarstvo bo-goštovja i naukah naručilo recenzije Mažuranićeve i Veberove gra-matike dopisom na njemačkom!38 Takav je položaj njemački zadržao sve do 1860. godine.39 Nakon neuspjeha svoje treće gramatike sve je manje pisao, vrijeme je ilirskoga zanosa prošlo, u jezikoslovlju su se javili mladi ljudi, među njima i Babukićev učenik Vatroslav Jagić, a srednjoškolski se profesor nije promijenio. “Malo je govorio, više šu-tio, ali i mnogo više radio”, rekao je o njem Oton Kučera otkrivaju-ći spomenploču 18. lipnja 1911. u Požegi koju su postavila Braća Hr-vatskoga Zmaja, a koju je izradio još jedan slavni Požežanin – Miro-slav Kraljević (Kuntarić 1970).

3.2. Gramatičar do krajaIlirska slovnica sadrži neobrojčane dvije stranice citata, tri strani-

ce posvete banu Josipu Jelačiću,40 Predgovor (VII–XVI), Uvod (1–4), Dio pèrvi: Glasoslovje (5–37), Dio drugi: Rěčoslovje (38–347), Dio tretji: Stavkoslovje (348–425), Zaglavak (425–444). Usporedbe radi, Silić–Pranjkovićeva Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i vi-soka učilišta (2005) ima 422 str., a Raguževa Praktična hrvatska gra-matika (1997) 466 str., što po opsegu, dakle, čini Babukićevu grama-tiku primjerenu za srednjoškolski udžbenik. Premda se Babukić bri-nuo o gotovo cijelom izdavaštvu u vrijeme ilirskoga pokreta, ali i po-slije za sve školske knjige tiskane na državni trošak, premda je toliko knjiga redigirao i korigirao, dogodilo se, bit će zbog brzine, da jedan dio naklade iziđe s pogreškom pri uvezu, što se otkrilo u primjerku koji se čuva u Kongresnoj knjižnici u Vašingtonu. Naime, zamijenje-ni su arci pri uvezu pa je kriva paginacija stranica: 33–48, 49–64.

38 Dopisi i njegovi koncepti recenzije također na njemačkom nalaze se među Osobnim dokumentima, NSK, R 3996. 39 U Habsburškoj Monarhiji govorilo se dvadesetak jezika (Novak 2012: 24) pa je razumljivo što je još od Marije Terezije jezična politika Beča bila pojačano usmjerena na jačanje položaja njemačkoga jezika u Monarhiji jer je njegova veća prestižnost jačala središnju vlast. 40 Osnovu slovnice posvetio je Ljudevitu Gaju.

486


Interfolirani primjerak Ilirske slovnice41 u Nacionalnoj i sveučiliš-noj knjižnici vrlo je uredan, iza svakoga lista umetnut je novi, neki su prazni, bijeli, a neki su puni teksta pisani čitljivim Babukićevim rukopisom.42 Babukić je numerirao nanovo stranice pa sve zajedno prema toj numeraciji ima 481 list. U uvezani je primjerak umetnu-to nekoliko listića koji su vjerojatno naknadno dodani. Premda ga je Veber kritizirao zbog obilja citata kojima dokazuje valjanost nekih oblika i zbog previše rasprava umjesto da se držao samo pravila, Ba-bukić je u dopunama i dalje nastavio istim putem. Osim opravdanih ispravaka tipfelera opet je dodavao mnoge citate što iz književnih djela (Ranjina, Kačić, Gundulić, Jambrešić, Karadžić ...), što iz struč-ne literature (Hattala, Šafařík, Becker ...). Nastavio je pratiti novu je-zikoslovnu literaturu jer se u dopunama poziva na Miklošiča koji je u to vrijeme bio veliki slavistički autoritet. Ni u dopunama nije se mo-gao osloboditi potrebe da etimologizira i da opisane oblike obilno po-tvrđuje stihovima i rečenicama iz književnosti te da daje i dijalektne podatke (npr. m u v: žumance i žuvance; štok. medju, čak. i kajk. meju, meu) s obzirom na to da mu je za pisanje gramatike pomoglo, osim proučavanja literature, i vlastito “brižno izpitavanje i promatra-nje narodnoga govora” (IS, str. XI). Upada u oči da je često za primje-re uzimao poslovice jer ih je rado skupljao,43 npr. u odjeljku o pridje-vima dodaje cijelu stranicu poslovica: Preveo ga žedna preko vode, Težko je situ gosta nahraniti itd. Pri navođenju primjera nije se mo-gao ograničiti, obilje je bila njegova slabost, npr. kao primjer za ime-nice pluralia tantum uz petnaest toponima dodaje ih još deset, sve imena sela u novogradiškom kraju (Bogićevci, Medari, Ladjevci itd.). Odmah na naslovnicu umeće citat iz Cicerona, Bauera, Jungmanna kao da mu nije bilo dosta pet već postojećih citata što latinskih, što njemačkih autoriteta. O jezičnim dodacima bit će još riječi.

Interfolirani primjerak Ilirske slovnice pokazuje da se njezin autor od nje nije nikad rastao unatoč velikomu razočaranju koje je doživio na mnogo strana. Praćenje recentne literature te ispravljanje i dopu-

41 NSK, R 3396.42 Na stotine riječi ispisane su “vlastitom rukom njegovom, čisto, uredno i vanredno pomnjivo”, kaže Dukat (1937: 129) nakon podrobnoga istraživanja interfoliranoga primjerka Mažuranić–Užarevićeva rječnika. 43 U rukopisnoj ostavštini u NSK nalaze se Poslovice, prirječja, gatke, za-gonetke, R 3400.

487


njavanje daje nasluti da je bio istinski znanstvenik zarobljen ljubav-lju ne samo za materinski jezik nego i za jezik općenito kao predmet proučavanja i poučavanja.

4. Ilirska slovnica i europsko jezikoslovljeNedugo nakon francuske revolucije Europu je zahvatilo buđenje

mnogih naroda u težnji za konstituiranjem nacionalnih građanskih država. Mladi su se Hrvati školovali na europskim sveučilištima, ple-mići i svećenici putovali su po europskim središtima te je razumljiva otvorenost prema europskim kulturnim i političkim strujanjima. Hr-vatski je narodni preporod ponajprije nacionalni preporod, ali je i dio preporoda mnogih europskih naroda, a kako moderna nacija mora imati i standardni jezik za sve svoje funkcije, to je jasno da je jezik bio u središtu narodnoga preporoda i da je bio glavno integracijsko sredstvo hrvatske nacije kao što je i drugdje po Europi bio sredstvo nacionalne integracije. Prihvaćajući herderovsku formulu jedan je-zik – jedna nacija, ilirci su svoj ideološki okvir djelovanja izgradi-li pod snažnim utjecajem nacionalnih preporoda u tadašnjoj Europi. Osobito im je bio blizak češki kulturni i nacionalni preporod i uop-će ideja sveslavenske uzajamnosti. Kad se analizira dio po dio njiho-ve djelatnosti, vide se europski utjecaji. U književnosti je, primjerice, Stanko Vraz bio pravi predstavnik romantizma, mnoge se znanosti razvijaju u modernom smislu upravo pod utjecajem europskih stru-janja, s njihovim se razvojem izgrađuje i hrvatska znanstvena ter-minologija, što rezultira i prvim terminološkim rječnicima. Brojni se utjecaji mogu dokumentirati mnogim primjerima, a ovdje je dovolj-no da za ilustraciju tih dodira spomenemo četverotomni Slovník če-sko-německý Josefa Jungmanna, češkoga književnika i filologa, iz kojega su hrvatski leksikografi u drugoj polovici 19. stoljeća preu-zeli mnoge češke riječi ili su po uzoru na nj prevodili i tvorili popunjavajući leksičke praznine za suvremene pojmove. Imajući sve to na umu, pretpostavka je da su se i naši gramatičari ugledali na strane je-zikoslovce. Pišući prikaz o izdanju Grammatik der illyrischen Spra-che Andrije Torkvata Brlića, Šulek se (1854b: XXIII) kritički osvrće na sve gramatike: “Imamo, istina, puno svakojakih gramatikah, nu nijednu od njih nemožemo u tu svrhu preporučiti. Jedne su prekrat-ke, druge suviše obširne, jedne plitke, druge tobožnjem korenodub

488


cem namienjene, jedne ovo samo narječje uče, druge drugo – a sve po gotovo pisane su na kalup tudjih gramatikah”44 (podcrtala B. T.). Kroatistika još nema istraženu tu dionicu povijesti hrvatskih grama-tika, ali ni rječnika, a jedini je izuzetak Katičićeva rasprava o Kaši-ćevoj gramatici (1981) i rasprave drugih jezikoslovaca, nekroatista, o stranim utjecajima na naše stare jezikoslovce. Utjecaji su na grama-tičare mogli biti različiti. U prvom redu riječ je općenito o pogledu na jezik i na njegove funkcije, dakle o mišljenjima koja se mogu svrstati u sociolingvistiku. Zatim su tu mišljenja teorijske naravi od toga što je jezik pa do imenovanja pojedinih pojmova, što bismo danas svr-stali u teoriju jezika. Nezaobilazan je i utjecaj i poticaj u samom opi-su gramatičkoga ustrojstva, u primjeni različitih metoda, u razredbi jezičnoga materijala, u uočavanju i opisu gramatičkih kategorija, što bi pripadalo gramatikologiji.

U Babukićevim se gramatikama mogu iščitati svi ti razni utjecaji, a da ih ima dosta, jasno je odmah čim se otvore korice jer njihov au-tor, budući da je bio čestit čovjek, navodi mnoge autore knjiga koji-ma se služio, među kojima su i tadašnji najveći jezikoslovci. Može se pretpostaviti da je dio bio samo literatura u njegovu jezikoslovnom samoobrazovanju, a da su mu neka djela služila pri pisanju grama-tika kao uzori, ali i kao autoriteti kojima je potvrđivao svoja stajali-šta. Nije riječ samo o gramatikama, nego se u njegovoj literaturi na-laze i djela različitih autora koja su mu pomogla u razmišljanju o je-ziku. Već je popis gramatika u maloj Osnovi slovnice impozantan: 1. staroslavenske – Smotricki, Mrazović, Dobrovský, 2. ruske – Hajm, Puchmajer, 3. poljske – Mroziński, Bandtke, 4. češke – Dobrovský, Trnka te Pravopis češki Václava Hanke, 5. ilirske – Relković, Lano-sović, Karadžić, Brlić, Kopitar, Murko, Dajnko, Metelko. Budući da je citirao njemačkoga gramatičara Johanna Ch. Gottscheda, “čije su gramatike slovile kao autoritet u njemačkom jeziku u 18. stoljeću sve do Adelunga, a koje su poslužile i kao uzor školskim gramatikama u Habsburškoj Monarhiji u drugoj polovici 18. stoljeća pri reformi školstva” (Košutar 2013), ali i Miklošiča, jasno je da je dobro pozna-

44 Prikaz je iz iste godine kad je objavljena Ilirska slovnica. Dok Babukić piše ě i èr, dotle Šulek (bolje rečeno Neven u kojem je članak objavljen) piše ie/je i r za /ṛ/, a obojica dužinu u imeničnom G mn. označuju slovom h. Ba-bukić je bio samo jedan od europskih “korenodubaca” izraslih iz poredbeno-povijesnoga jezikoslovlja.

489


vao i stariju i noviju relevantnu jezikoslovnu literaturu. Predgovor Ilirskoj slovnici otkriva još bogatiji popis korištene strane literatu-re. Tu su najveća imena tadašnje slavistike (Dobrovský, Kopitar, Ša-fařík, Miklošič) i njemačkoga jezikoslovlja, ali su mu u razmišljanju o jeziku pomogli i latinski mislioci (Ciceron, Horacije, Kvintilijan). Čestim pozivanjem na literaturu kao da je želio potvrditi ispravnost svojih stajališta. Za ilustraciju takve metode dovoljan je jedan pri-mjer. Samo da potvrdi izneseno mišljenje o tome kako je jezik “sva-koga naroda najživii i najpouzdanii svědok iliti dokaznica najstaria o razvitku njegovieh umnih silah, o napredku njegove izobraženo-sti u obće za cěli rod i posebno za pojedinca”, poziva u pomoć auto-ritete kao što su Rask, Humboldt, Adelung, Becker, Appendini, Do-brovský, Kopitar, Jungmann, braća Grimm, Bopp, Eichhoff, Schlei-cher, Rinne, Schmitthenner, Pott, Šafařík, Vostokov, Davidov, Mi-klošič. U knjizi je takvih izleta u literaturu previše i nisu u skladu s osnovnim načelima koja su ga vodila pri pisanju: kratkoća, jasnost i sustavna suvislost (IS, str. XI), ali svakako zadivljuje toliko pozna-vanje literature. Nameće se dojam da je tako uspoređujući opis svo-ga jezika s opisima drugih jezika uzdizao materinski jezik. “Veselje je Babukiću, kad vidi slavenski jezik u srodnosti sa svimi europejskimi jezici” (Smičiklas 1876: 10). Namjera nam je da ovdje otvorimo tu di-onicu hrvatskoga jezikoslovlja i da na izabranim primjerima pokaže-mo strane utjecaje na Babukića, a s njim i na razvoj hrvatske grama-tike. U ovoj raspravi nije moguće temeljito istražiti sve strane utjeca-je (ta vidjeli smo kolik je samo dio popisa njegove literature!) na Ba-bukića jer bi sustavno istraživanje samo tih utjecaja urodilo još jed-nom knjigom o Babukiću.45

Stoljećima je veza gramatike i logike bila previše jaka te se ona nije mogla naglo prekinuti u 19. stoljeću kad je jezikoslovlje počelo pro-nalaziti svoje metode ne oslanjajući se više na filozofiju i logiku. Pre-dugo se riječ shvaćala kao pojam, kao znak naših misli, a rečenica kao sud, što se i kod Babukića još vidi.

Jezikoslovlje se u slavenskim zemljama najprije (kao uostalom i u drugim europskim zemljama) razvijalo pod snažnim utjecajem antič-ke gramatičke tradicije, a potom ponajviše pod utjecajem njemačko-

45 Prvu je objavila Matica hrvatska uz svoju stopedesetogodišnjicu (Tafra 1993).

490


ga jezikoslovlja, pogotovo u zemljama Habsburške Monarhije. Već u 18. stoljeću bečke gramatike, posebice priručnik Anleitung zur deutschen Spachlehre služi kao predložak za jezične priručnike u slavenskim zemljama (Keipert 1991), pa je taj utjecaj vidljiv i u hrvat-skoj gramatikografiji i osobito u hrvatskom jezikoslovnom nazivlju. Treba imati na umu da je školstvo u Carevini bilo prilično uređeno i da su postojali propisi o učenju jezika i obvezni udžbenici.

Na početku 19. stoljeća još su jaki odjeci jezikoslovlja prošloga sto-ljeća u kojem je europsko jezikoslovlje jezične pojave poistovjećivalo sa zakonima logike. Budući da su logičke kategorije izvanvremenske i univerzalne, onda su takve i jezične kategorije pa je glavna zadaća jezikoslovlja upravo otkrivanje tih univerzalnih kategorija. Premda je univerzalna i racionalna gramatika PortRoyala46 nastala u 17. sto-ljeću, njezini su odjeci vidljivi i u 19. stoljeću. Ta je gramatika teorij-ska ili, bolje rečeno, metateorijska jer nije gramatika jednoga jezika. Njezin se utjecaj na jezikoslovne struje može pratiti sve do Noama Chomskoga. Nije nam cilj ulaziti dublje u povijest europskoga jezi-koslovlja jer bi nas to odvelo predaleko, ali želimo pokazati na neko-liko primjera iz Ilirske slovnice odraze europskih jezikoslovnih stru-janja prve polovice 19. stoljeća i utjecaje literature na Babukića.

Različiti su jezikoslovni pravci u povijesti tumačili povezanost je-zika i mišljenja, što se može najbolje iščitati upravo u kartezijanskoj filozofiji po kojoj je jezik ogledalo uma, a što se otkriva i u Ilirskoj slovnici. Na ilirce je velik utjecaj imala i Humboldtova filozofija i njegovo shvaćanje jezika, pogotovo onaj dio koji se odnosi na teoriju po kojoj je jezik svojevrsna emanacija duha nekoga naroda, odnosno da se mentalitet naroda odražava na strukturu jezika. Za Wilhelma von Humboldta jezik nije gomila izoliranih pojava već organizam čiji su dijelovi međusobno povezani. Upravo i Babukić na jezik gleda kao na organizam, ali ne kao August Schleicher u biološkom smislu, da-kle ne kao prirodni organizam, nego kao Humboldt ili Becker kojima je organizam zapravo sustav. Humboldt je utemeljitelj discipline koju danas nazivamo opće jezikoslovlje te otkrivajući Humboldtov utjecaj na Babukićeva stajališta o jeziku, ali i tragove univerzalne gramati-

46 Usp. Lancelot i Arnold [1660] 2000. To je izdanje poslužilo za uspored-be nekih Babukićevih odredaba. Uočavanje sličnosti ne znači da je Babukić imao izravan dodir s univerzalnom gramatikom, nego je pokazatelj njezinih odjeka u europskom jezikoslovlju.

491


ke, otkrivamo i naznake nove discipline u Ilirskoj slovnici jer u njoj na dosta mjesta ima raspravljanja o jeziku općenito, a ne samo o hr-vatskom jeziku. Od njemačkih filozofa osim Humboldta na ilirce, pa i na Babukića, velik je utjecaj na shvaćanje uloge jezika imao Johann G. Herder u čijem je naučavanju jezik glavno obilježje naroda.

Iz univerzalne je gramatike ostala tvrdnja da je riječ znak kojim ljudi izražavaju svoje misli (“Jezične znakove za pojmo /sic!/ i pro-tezanje jednoga pojma na drugi, nazivljemo: rěči”) te da jezik presli-kava naše misli (“Priobćivanje naših mislih osětljivimi znakovi /čuv-ljivimi i vidljivimi t. j. govorom i pismom/ imenujemo jezikom)” (IS, str. 1). Univerzalna je gramatika tumačila da je u svakom glagolu pri-sutan glagol biti i pridjev, a ta je teorija Babukiću poznata iz njego-ve opsežne literature. “Uče slovničari, da se u svakom glagolju na-lazi otajno kopula” (IS, str. 351) jer se svaki glagol može raščlaniti na sponu i particip: Pavao čita = Pavao je čitajući, čovjek misli = čo-vjek je misleći. U gramatiku je bilo preneseno iz logike učenje o sudu pa rečenica Pavao je čitajući odgovora logičkomu sudu S – P. Pre-ma Babukiću glagol je glavni dio rečenice, a kako je u svakom gla-golu sadržana spona, bȋt je svake rečenice glagol biti pa je spona za-pravo nosilac predikativnosti. To se shvaćanje proteže od Aristote-la preko francuskih racionalista portrojalaca pa ga nalazimo, eto, i u Ilirskoj slovnici jer je njezin autor proučio, osim jezikoslovnih djela, i filozofska te se, raspravljajući o subjektu, predikatu i sponi, poziva na Elementa Logices Aristotelicae Friedricha Adolfa Trendelenbur-ga iz 1845. godine. S obzirom na to da mu takva vrsta literature nije bila potrebna za pisanje gramatike hrvatskoga jezika, ali mu je bila potrebna za shvaćanje je li rečenica Pavao je čitajući dvočlana ili tro-člana, pitanje koje je mnoge filozofe mučilo, nameće jedini mogući zaključak: Babukić je bio znanstveni istraživač.

Osim teorijskoga raspravljanja o jezičnim pitanjima, Babukić je bio sklon i poredbenopovijesnim ekskursima. Tako je od Dobrov-skoga vjerno prenio tumačenje etimologije riječi more, ali nije odolio da se ne upusti u raspravu o jezičnim dodirima i o miješanju jezika te o srodnosti indoeuropskih jezika (IS, str. 84–87). Da bi dokazao da su se slavenski narod i jezik morali miješati s drugim narodima i jezici-ma, navodi trinaest katrena Ignjata Đorđića u kojima taj dubrovač-ki barokni pjesnik pjeva o granicama “běsede slovinske”, zatim oveći citat iz jednoga članka o miješanju indoeuropskih jezika Bernharda

492


Jülga, a uz to još u fusnoti upućuje na dodatnu literaturu, na Boppo-vu poredbenu gramatiku (Vergleichende Grammatik). Da bi se razu-mjele Babukićeve metode primijenjene u Ilirskoj slovnici, mora se ta gramatika smjestiti u kontekst tadašnjega jezikoslovlja u Europi. Po-redbena je gramatika preko nje ušla u hrvatsko jezikoslovlje. Bolje će se razumjeti ta metoda ako se pogleda velika Deutsche Gramma-tik Jakoba Grima u kojoj je zapravo prikazan povijesni razvoj ger-manskih jezika, ali se poredbe šire izvan te porodice i na druge indo-europske jezike. Kad već tako široke poredbe u gramatici ima “naj-slavnii, i danas jošte živući, germanski filolog Jakob Grimm” (IS, str. 244), nije čudo što, primjerice, jedno potpoglavlje u Ilirskoj slovnici nosi naslov Prispodoba glagoljah slavjanskih sa glagolji inih jezikah evropljanskih (IS, str. 244). Naravno da se naš jezikoslovac ne može usporediti s Grimmom, ali se mogu bolje razumjeti njegovi postupci imajući na umu ondašnje jezikoslovne struje.

Ako se tomu doda ilirsko, znači i Babukićevo načelo “Moj je jezik cěla Ilirija”, onda je pak jasnije zašto u gramatici ima toliko raznodi-jalektnih, ali i slavenskih poredbenih podataka. Međutim, kad se vidi da je vrlo brzo postignuto književnojezično jedinstvo, onda je zapra-vo takvo stajalište bilo ispravno jer se nije imao dojam da je uzet je-dan dijalekt za osnovu književnoga jezika te se zato ono moglo posti-ći u vrlo kratko vrijeme.

Od slavistâ je velik utjecaj na razvoj hrvatske gramatike, jednako kao i na razvoj gramatike u drugih slavenskih naroda, imao otac sla-vistike Josef Dobrovský, “novi Tezeo slavjanski, patriarha slovniča-rah slavjanskih” (IS, str. 139). Početak 19. stoljeća ne obiluje velikim književnim ostvarajima, a “čim je književnost i život književni u ko-jega naroda slabiji, tim je veće i gospodstvo gramatike” (Jagić 1865: 84). Dobrovský je 1809. u Pragu objavio gramatiku češkoga na nje-mačkom: Ausführliches Lehrgebäude der böhmischen Sprachen,47 a 1822. u Beču Institutiones linguae slavicae dialecti veteris, koja je po svojim obilježjima znanstvena gramatika staroslavenskoga jezi-ka. Velik se utjecaj Dobrovskoga vidi u Babukića, ali ne baš tolik da bi Jagić (1910: 427) bio u pravu kad je ustvrdio da Babukić nije otišao dalje u svom samoobrazovanju od Dobrovskoga. Gramatike i rječni-

47 Ništa, dakle, neobično što su i hrvatske gramatike u 19. stoljeću izlazile na njemačkom, s tim da su još izlazile i na talijanskom.

493


ci nastaju uglavnom kompilacijom, ali na njihovu kakvoću uvelike utječe autorovo razumijevanje i tumačenje jezika. Preko Babukića u hrvatsku je gramatiku ušlo i ostalo dosta toga od Dobrovskoga, u pr-vom redu razredba glagola na morfološke razrede prema infinitivnoj osnovi koja se nalazi već u Osnovi slovnice, vrlo pojednostavljena i bez spominjanja autora razredbe,48 kojega će spomenuti u gramati-ci uz Drobnićev rječnik i u kojoj će temeljitije prenijeti podjelu gla-gola na vrste i razrede od Dobrovskoga. Znanstvena je vrijednost te razredbe što se prvi put određuju morfemske granice pa se razliku-je dvomorfemska infinitivna osnova (korijen i osnovski sufiks) i in-finitivni sufiks (koren, karakteristika, tvorka infinitiva; IS, str. 240): kop-a-ti, put-ova-ti, jednako kao u Dobrovskoga u kojega su tako-đer tri tvorbena morfema: Stammsilbe, Charakteristik, Bildungssil-be des Infinitivs.

Premda su prije Babukića mnogi autori imali jekavski izgovor du-goga jata49 (Mikalja, Della Bella, Stulli …),50 s Babukićem je već u Osnovi slovnice, unatoč izjavama da se rogato e može čitati kako tko hoće, normiran jednosložni izgovor, kakav je bio i u Dobrovsko-ga. On će se učvrstiti zahvaljujući ponajprije školskim gramatikama Antuna Mažuranića i raspravi Bogoslava Šuleka O dvoglascu ie51 (1854a), koja je “zacementirala” jednosložni izgovor odraza dugoga jata, kakav je ostao do današnje fonološke norme uz neka odstupa-nja u pojedinim razdobljima uvjetovana konvergencijskim silnicama sa srpskim zbog političkih razloga.

U Ilirskoj slovnici utjecaj je Dobrovskoga velik, što je uočeno već u mišljenju Ministarstva nastave u Beču u odluci da se ona ne odo-bri kao udžbenik. Taj se utjecaj vidi na mnogo mjesta na kojima Ba-bukić citira Dobrovskoga, npr. za tvrdnju da složenice sa spojnikom

48 Treba imati na umu da je to mala praktična gramatika koja je poslužila kao prva pomoć za učenje štokavskoga književnoga jezika.49 Riječ je o odrazima staroga fonema /ê/, ali se ovdje, jednostavnosti radi, govori o jatu.50 Opširnije Vončina 1993.51 Za dvosložni izgovor Šulek kaže da je “južni localizam”, a da su “naj-vrstniji stari pisci, naš Gundulić, Palmotić, Gjorgjić itd.” prigrlili dvoglasac. Budući da je ě “svoju zadaću svršilo”, treba pisati onako “kao što treba da se govori”, a to je ie (dvoglas) u dugim slogovima i je u kratkim.

494


o imaju dva naglaska Dobrovský mu je veći autoritet nego Karadžić koji u rječniku ima naglasak na spojniku (IS, str. 37).

Babukić je dobro znao osobitosti slavenskih jezika, pa i svoga ilir-skoga. Stoga u pravilima, na primjer, o upotrebi pokazne zamjenice svoj i povratne zamjenice sebe, kojima Dobrovský posvećuje jedno poglavlje, u Osnovi slovnice (str. 60) izričito veli da se ne smije pod utjecajem latinskoga, kako to mnogi čine, govoriti ja mene, ti tebe, on sebe, jer se povratna zamjenica upotrebljava pravilno samo za treće lice obaju brojeva. Zaključuje: “Na stran s mudrovanjem latin-skim!!!” To je u skladu s filozofskom gramatikom portrojalaca koja odbacuje latinski model svake gramatike.

Najveći je utjecaj imala poredbena slavenska gramatika Institutio-nes Dobrovskoga u poglavlju Rěčoslovje, osobito u odjeljcima O tva-ranju rěčih u obće i u I, II. i III. razredu korenitih slovakah, etimo-loškom odjeljku o korijenima riječi. Dukat je (1929: 66) usporedbom stranica u Dobrovskoga i Babukića izračunao da su 124 stranice po-dudarne. Babukić je pak sȃm priznao da je “korenoslovna razredba slovakah” od 42. do 153. stranice “uredjena po Dobrovskom” (IS, str. X), što je dakle malo manje od Dukatova izračuna. Babukić je bio za-okupljen otkrivanjem korijena riječi i izvođenjem riječi iz njih jer su i najugledniji slavisti toga doba pisali o njima, primjerice Miklošič, Schleicher, ili su sastavljali rječnike, npr. Aleksandar Šiškov, pred-sjednik Ruske akademije, a Dobrovský je u svojoj poredbenoj sla-venskoj gramatici popisao čak 1605 korijena riječi. Poglavlje o etimo-logiji (korenoslovje) bilo je novìna u hrvatskoj gramatici pa domaćih uzora nije mogao ni imati. Zato je “za tu svèrhu proučio ... najzname-nitie slavjanske i němačke slovničare” (IS, str. XI). Riječ je o svojevr-snom etimološkom rječniku u kojem ima dosta neologizama pa je taj dio zanimljiv i leksikološki. Jezikoslovni je prinos toga dijela grama-tike uvođenje pojma tvorbene porodice, osnove riječi i sufiksa (tvor-nik ili tvorka) te alternanti korijena (laž/lag, suh/suš itd.). I ovdje je došao do izražaja Babukićev smisao za razredbu. Tvorbene su rije-či podijeljene na proizvedene i proste, a proste na prvotne (tj. nedje-ljive) i proizvedene. Prevedeno na današnji metajezik, ta je razred-ba potpuno ispravna i bolja od suvremene podjele na tvorbene nači-ne. S obzirom na broj osnova riječi se tvore od jedne (proste riječi) ili od više osnova, po Babukiću od prostih riječi (sastavljene), a jedno-osnovske se dijele na netvorbene (nemotivirane, prvotne) i na tvor-

495


bene, izvedene (motivirane, proizvedene). Iako korenoslovje pripada etimologiji, ono je označilo početak izgradnje tvorbenoga nazivlja i osnovne tipologije tvorbenih modela.

Bilo je to vrijeme poredbenopovijesne gramatike kad se zajednič-kim korijenima riječî dokazivala srodnost jezikâ, a Babukić, ostaju-ći većinom u granicama svoga jezika, dokazuje tvorbeno bogatstvo hrvatskoga, a tek sekundarno sličnost s drugim slavenskim jezici-ma. Dobrovský je uvelike utjecao i na Karadžića koji je u zabavniku Danica 1828. objavio oveću raspravu Glavna svršivanja sušestvitel-ni i prilagatelni imena52 u Srpskom jeziku u kojoj kaže da je počeo prepravljati gramatiku srpskoga jezika prema Dobrovskomu i da za-sad govori samo o proizvodnima i složenim slovima, a ne i o korije-nima (IS, str. 162).

Ima dijelova u kojima se Babukić potpuno oslanja na Dobrovsko-ga (npr. tumačenje porijekla riječi kralj), ali ima dijelova u kojima se vidi da nije slijepo slijedio Dobrovskoga, nego je unio i nešto svoga, a izbacio ono što je bilo suvišno s obzirom na to da su Institutiones sla-venska poredbena gramatika, dakle ipak preširoka za njegovo poi-manje ilirskoga jezika. Uz to je na mjestima i proširio raspravljajući o sličnosti indoeuropskih jezika i pozivajući se na povijesnoporedbe-nu literaturu koja je izišla nakon smrti Dobrovskoga (1829. godine). Ne prihvaćajući baš sve od Dobrovskoga, “usuđuje se” ponekad reći da se ne slaže s njim, npr. da je klobuk tuđa riječ jer smatra da je do-maća s obzirom na to da ima i drugih riječi sa sufiksom (tvornikom) -uh, npr. petuh, potepuh, kožuh, tumačeći da se srodni glasovi (k/h) uzajamno mijenjaju (IS, str. 134). Ovdje samo želimo pokazati barem malu samostalnost u odnosu na Dobrovskoga, ali ne ulazimo u to ko-lika je ispravnost tih odstupanja. “Usudio se” Babukić suprotstaviti, doduše vrlo obazrivo, svomu velikomu autoritetu na drugom mjestu, još dok je bio vrlo mlad, kao dvadesettrogodišnjak, u pismu Ignja-tu Alojziju Brliću (Babukić 1835). Naime, s Dobrovskim se Babukić nije slagao u vezi s porijeklom glagoljice. Bio je jako zaokupljen fe-ničkim pismom smatrajući da su se sva europska pisma razvila upra-vo od njega, pa tako i glagoljica, dok je Dobrovský bio uvjeren da je glagoljicu stvorio Nikola Rapski tek u 13. stoljeću na temelju grčkih, latinskih i ćirilskih slova, dakle kasnije od ćirilice. Tu je tezu još pri-52 Babukić mu u zagradama dodaje h u sva tri genitivna oblika.

496


je zastupao i Matija Petar Katančić, a s njom se Babukić nikako nije slagao (1835: 125–126). U dokazivanju svojih stajališta znao se toli-ko zanijeti da bi zaboravio za koga piše gramatiku. Uz pozivanje na Vergleichende Grammatik Franza Boppa, djelo koje je kamen teme-ljac poredbenoga jezikoslovlja, citira trinaest strofa Ignjata Đorđića da bi dokazao kako su se oduvijek jezici miješali. Babukić je svjestan da je to gradivo o korijenima preteško za učenike te savjetuje učite-ljima da ga preskoče.

Osim u korenoslovju i u drugim se dijelovima gramatike može sre-sti uputnicâ na Dobrovskoga. Primjerice, upućuje Babukić na odre-đeno mjesto u Institutiones kad raspravlja o dvjema glagolskim osnovama, odnosno o dva “korenita vrěmena”, infinitivu i prezentu. Samostalno zaključuje: “Zato se uprav i stavljaju u rěčnicih ova dva vrěmena, da se svatko, komu savěta uztrěba, lasno pomoći može” (IS, str. 248). Dalje slijedi njegov pregled rječnika i gramatičke obrade glagola u njima, od Belostenca, preko Jungmanna do Janežičeva slo-venskonjemačkoga iz 1851. godine na osnovi čega zaključuje da su stari leksikografi uglavnom kao natuknice stavljali prezent nesvrše-nih i infinitiv svršenih glagola premda bi svršeni glagoli trebali uz in-finitiv imati i prezentski oblik. Budući da je glagolski vid karakteri-stična kategorija za slavenske jezike, čitavo jedno poglavlje posveću-je usporedbi slavenskih glagola s drugim europskim jezicima. Prem-da je slijedio Dobrovskoga u opisu glagola, zna ponekad odlutati, što i priznaje: “Napokon, nemožemo se ovdě uzdèržati, da nenapomene-mo jošte, što je ... Jakob Grimm ... o bogatstvu, tvorivosti i prispodo-bi slavjanskih glagoljah sa inimi prosborio” (IS, str. 245–246). Slijedi na pola stranice citat na njemačkom jeziku mišljenja Jakoba Grimma kojemu, naravno, nije mjesto u školskoj gramatici.

Sve to pokazuje Babukićevu ovisnost o uzorima, ali i veliku samo-stalnost. Oboje se sreće i u poglavlju o sintaksi. U njem Babukić više nije slijedio Dobrovskoga, svoga velikoga uzora, iz dvaju razloga. Jedan je što Dobrovský nije posvetio mnogo pažnje sintaksi, a dru-gi je što se u Austrijskoj Carevini prema odredbama središnjih pro-svjetnih vlasti sintaksa predavala po određenom programu. Naime, u austrijskim se gimnazijama tada predavalo po gramatikama Kar-la Ferdinanda Beckera, o čem govori i Jagić (“das »Verwustete« Sy-stem Beckers”, Jagić 1900, u: Dukat 1929: 69). Uostalom, i sȃm Babu-kić otvoreno priznaje da su mu “němački slovničari” služili u izra-

497


di stavkoslovlja, naravno imajući na umu osobitosti slavenskih jezi-ka, te da se posebno sprijateljio s Beckerovim riječima iz djela Orga-nism der Sprache (Frankfurt 1841). Riječ je o drugom izdanju toga djela u kojem je Babukić našao dosta misli o jeziku, osobito o vezi lo-gike i gramatike jer se u cijeloj knjizi autor poziva na logiku pa često raspravlja o pojmovima i kad je riječ o jezičnim pojavama. Becker je od Humboldta posudio ideju o jeziku kao organizmu, ali ne u biološ-kom smislu, nego je za nj organizam sustav. S tom je idejom bio vrlo popularan u europskom jezikoslovlju u 19. stoljeću, a i Ilirska je slov-nica dokaz tomu. Becker jezik inače promatra kao proizvod čovje-kove prirode i kao proizvod narodnoga duha. Smatra da gramatika stoji s logikom u tijesnoj vezi jednako kao što jezik s umom stoji te da su gramatičari, ako nije bila riječ o čistom etimološkom istraživa-nju, uvijek pronalazili savjet u logici. Gramatika i logika stoje ruku pod ruku još od grčke antike i dobar je znak što se u posljednje vri-jeme logika vraća u prirodni savez s gramatikom. Upravo su te misli Babukiću bile jako bliske, što je osobito vidljivo na samom početku uvoda (str. 1) u kojem daje osnovne definicije, npr. “Rěčmi izražena iliti očitovana misao zove se izreka ili stavak (Aussage, Satz; enunci-atio, sententia)”; “Misao i stavak dobiju tek onda svoj lik, kad ja po-jam gukati o pojmu golub izreknem.”

Što se tiče sintakse, ali i drugih dijelova, Babukiću je kao uzor mo-gla poslužiti Beckerova Schulgrammatik der deutschen Sprache.53 U njoj se opisuje rečenica i članovi njezina ustrojstva: subjekt, predikat i ostali članovi, zatim vrste rečenica, što su danas uobičajeni dijelovi sintakse, ali sve do 19. stoljeća nisu bili. Podrobnija bi analiza tražila posebnu raspravu samo o toj temi jer je osim gramatike izišlo i neko-liko izdanja pozamašnoga priručnika Ausführliche deutsche Gram-matik als Kommentar der Schulgrammatik von Dr. Karl Ferdinand Becker,54 što bi usporedba trebala obuhvatiti. Ona bi mogla pokaza-ti podudarnosti u koncepciji, definicijama, razredbi jezičnih jedinica,

53 Ta je gramatika više puta objavljena i za Beckerova života, ali i poslije. Pregledala sam peto izdanje iz 1845. koje je opsegom (468 str.) približno kao i Ilirska slovnica. Zahvaljujem kolegi Srđanu Turkoviću s Odsjeka za ger-manistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu koji me usmjerio na Beckera da previše ne lutam po njemačkom jezikoslovlju 19. stoljeća.54 Izdanje iz 1842. izišlo je u dvije knjige, prva ima 428, a druga 693 strani-ce. Dostupne su i na mreži.

498


npr. koliko je sličnosti u podjeli imenica u razrede po značenju ili ko-liko je smještanje poglavlja o pravopisu iza sintakse funkcionalno jer se uočava u objema gramatikama odjeljak o interpunkciji koja utje-če na intonaciju rečenice. Ima i koncepcijskih razlika, npr. Becker još uvijek zadržava stari naziv etimologija pod kojim se razumijevaju fo-netika i morfologija, pa je po takvoj podjeli Mažuranić bliži Becke-ru nego Babukić. Beckerovo poglavlje nosi naslov Syntax, a ne Satz-lehre po kojem je Babukić kalkirao hrvatski naziv stavkoslovlje, do-duše bez tvorbe pridjeva jer upotrebljava pridjev sintaktični (“sin-taktična obilježja”; IS, str. 351). Svakako bi trebalo uzeti u obzir i dru-ge njemačke gramatike toga vremena koje su mogle biti posrednici nove sintaktičke škole.

Babukić se nije držao jedne metode pa se u Ilirskoj slovnici prepo-znaju različiti jezikoslovni pravci. Bio je opčaran poredbama i unu-tar hrvatskoga jezika, ali i hrvatskoga s ostalim slavenskim jezicima te s drugim europskim jezicima. Poredbeno jezikoslovlje traži veliko znanje mnogih jezika pa nije čudo da su iz redova komparatista iziš-li i prvi teoretičari jezika. Tragovi njihovih izučavanja nalaze se i u Ilirskoj slovnici te joj i oni daju obilježje znanstvenosti.

Kad se govori o stranim utjecajima na hrvatske gramatičare, pa dakle i na Babukića, prvo padaju u oči slavenski i njemački jeziko-slovci, ali se ne smije smetnuti s uma da među slavenske ulaze i srp-ski jezikoslovci, ponajprije Vuk Stefanović Karadžić koji je prilično jako i dugo utjecao na hrvatske jezikoslovce, čak i na one koji se ne ubrajaju u hrvatske vukovce. Primjerice, Veberova je Skladnja puna primjera iz Karadžića, mnogo više nego što ih ima u Babukića. Iako nevažna kao formalna sličnost, ne može se ne primijetiti da su Vebe-rovi svi podnaslovi u lokativu i da počinju prijedlogom o kao što je i u Karadžićevoj gramatici iz 1818. godine. Utjecaj je to latinskih abla-tivnih konstrukcija koji je vidljiv stoljećima, pa je vjerojatno i Veber kao latinist prevodio latinski prijedlog de, ali je i Karadžić kao po-srednik mogao dosta utjecati.55 Babukićevi su naslovi u Ilirskoj slov-55 Srpski su jezikoslovci skloni i danas takvim naslovima, npr. naslovi radova Milke Ivić najčešće su tipa O zelenom konju (naslov knjige iz 1995). Vrlo dokumentiran pregled (ne)prevođenja toga prijedloga, odnosno koleba-nja između lokativnih i nominativnih konstrukcija u hrvatskim prijevodima dao je Knezović (2009). Tako doznajemo da su u Leksikonu antičkih pisaca od 556 naslova koji počinju prijedlogom de čak njih 532 prevedena lokativ-

499


nici miješani, glavni najčešće u nominativu, a podnaslovi u lokativu. Babukić je imao različite odnose s Karadžićem. Obavljao je za nj besplatno mnoge poslove, prodavao mu knjige, skupljao pretplatnike, ali je i polemizirao s njim, pogotovo kad je bila riječ o slovopisu.

U Ilirskoj slovnici česta su pozivanja na toga jezikoslovca pa bismo i Babukića zbog toga mogli proglasiti vukovcem. Očito je da je teško bilo ne uzimati u obzir Karadžićeva djela, a istodobno težiti južnosla-venskomu književnojezičnomu jedinstvu, i ne biti pod dojmom slavi-stičkoga ugleda njihova autora, no, još je teže bilo zanemariti hrvat-ski višestoljetni književnojezični razvoj. Zato su se u Ilirskoj slovnici mogli naći citati iz, primjerice, Palmotića i iz Srpskoga rječnika. Kao što su supostojale dvije suprotne ideologije: južnoslavenizam i kroa-tizam, tako su postojale i dvije suprotne književnojezične koncepcije, jedna u programima i izjavama, a druga u jezičnom normiranju. Iz-dvojit ćemo najvažnije razlikovnice koje Babukićevo normiranje od-vaja od Karadžićeva.

Raspravljajući o slovima, mnogi su u povijesti latiničnoga slovopisa željeli da se sačuva njihov izvorni oblik i da se ne nagrđuju “milovid-na” latinska slova nikakvim dijakriticima koji su, primjerice, za Šimu Starčevića rugoba, “driskotine muhah” (Tafra 2002: 139–140). Ilirci su silno nastojali svoj književni jezik staviti uz bok europskih jezika pa Babukić i za ispravnost novih grafema traži potvrdu u europskoj slovopisnoj praksi. To će svoje stajalište iznijeti i u odbacivanju Karadžićeva prijedloga da se latinica “popravi” ćiriličnim slovima koja je on namjeravao dati iskovati: “Što se pismenah novih tiče, koja naměravate kovati, ja mislim, da bi to suvišno i nespretno bilo; jer bi se time obličje latinskih, ili bolje rekuć zapadnoeuropejskih pismenah poremetilo i nagàrdilo” (Babukić 1847: 71). Naime, Karadžić je u Beču u armenskoj tiskari, u kojoj su se tiskale mnoge hrvatske knjige, objavio 1845. knjižicu Pisma visokopreosveštenome Platonu Atanackoviću ... o srpskome pravopisu koju je poslao “prijatelju svome Vjekoslavu Babukiću”. Karadžić predlaže da se u latinicu

nom konstrukcijom koja počinje prijedlogom o. Veber je pak kao prevoditelj znao iznevjeriti original gdje mu je “hèrvatski jezik inačie donosio”, npr. Laelius sive De amicitia – Laelij ili Razgovor o prijateljstvu (Knezović 2009: 23–24), ali kao gramatičar nije osjetio da je hrvatskomu jeziku u naslovima primjereniji nominativ. Babukić je (R 3996) u svojoj recenziji Skladnje uz jedan paragraf napisao: “Sastavljeno je posve po ćudi latinskoga jezika.”

500


ubace ćirilična slova mjesto latiničnih ć, č, š, ž, ě, a Babukić odbija takav prijedlog pogotovo što su ilirski slovopis odobrili tadašnji “najslavnii jezikoslovci: Rask, Bopp, Keppen i Šafarik” (isto). Iako je svim srcem bio za slogu, ostaje vjeran latinici i slovopisu predlože-nom u članku Pravopisz u Danici 1835. godine. Babukić je u svom jezikoslovnom radu nastojao propisati na svim razinama one nor-me koje će hrvatski jezik učiniti ravnim s drugim europskim jezici-ma. Za njega su latinska slova zapadnoeuropska jer se većina europ-skih naroda, među koje se ubrajaju i Slaveni, njima služe, samo se treba prilagoditi svakomu jeziku (Babukić 1835: 127). Stoga smatra i da morfonološko pravopisno pravilo vrijedi više-manje za sve jezike. Iako Karadžić “svimi silami nateže na blagoglasni pravopis” (IS, str. 430), Babukić navodi primjere iz Karadžićeva Srpskoga rječnika, kao što su gradski, odslužiti, koji potvrđuju da je najbolje držati se “ety-mologijskoga pravopisa”.

Autor se Ilirske slovnice, dakle, često pozivao na Karadžića i često ga citirao, ali kad se usporede njihovi tekstovi, tada su vidljive bitne razlike. Karadžićev je pravopis fonološki (“Piši kako govoriš”), a Ba-bukićev morfonofonološki (“Piši za oči, govori za uši”), Karadžiću je osnova književnoga jezika jedan dijalekt pa stoga propisuje dosljed-no novoštokavske oblike i dvosložan odraz dugoga jata, dok je Ba-bukiću pri normiranju osnova “cěla Ilirija”, odnosno hrvatski knji-ževni jezik pa objedinjuje dotadašnju književnojezičnu raznolikost na (novo)štokavskoj osnovi s nesinkretskim množinskim padežima (DLI), zajedničkim svim trima književnim stilizacijama, te svodeći jatovsku izgovornu različitost pod slovopisnu istost (ě), ali savjetuju-ći da se svi uče pravomu ilirskomu jekavskomu izgovoru. Stoga je i njegov naglasak drugačiji od Karadžićeva, a drugačiji je i znakovni sustav bilježenja naglaska.

Ilirska slovnica nastala je nakon Bečkoga književnoga dogovora, a u njoj nema ni traga njegovih zaključaka. Doduše, njezin autor spo-minje hercegovački izgovor pa dugi jatovski odraz može biti (IS, str. 7): “kao jé ili kao ie ili ije: běda (bjéda ili bieda)”. Taj se podatak ukla-pa u njegovu metodu navođenja poredbenih podataka svih mogu-ćih vrsta. Da je i dalje propisivao jednosložni izgovor dugoga jata, a ne dvosložni kao Karadžić, vidi se po naglascima.56 U interfoli-

56 Usp. ovdje poglavlje 5.

501


ranom primjerku u NSK nalaze se rukom ispisani primjeri iz Kara-džićeva rječnika s Karadžićevim naglascima nasuprot njegovim, ilir-skim, npr.: vȉjek (Vuk) = vjék, mijèna (Vuk) = mjêna, ali kako ne pri-hvaća Karadžićev znakovni sustav za naglaske, tako ne prihvaća ni njegove naglaske. Zaključak je, dakle, da Babukić propisuje dvofo-nemsku sekvenciju je za odraze dugoga jata jednako kao i u Osno-vi slovnice te da ne prihvaća Karadžićev južni ijekavski izgovor i da ostaje na tragu Dobrovskoga, koji je smatrao da se jat izgovarao kao je. Iz pisma Šafaříku (R 3992a) doznajemo da Babukić smatra da iz-govor jata ne može biti kriterij za podjelu štokavskoga u podnarječja jer bi po tom kriteriju u svakom selu drugo podnarječje bilo. Takvo svoje stajalište potkrepljuje primjerom poznavanja mjesnih govora. U Vrblju kraj Nove Gradiške čuo je u kolu pjevati Oj divojko draga dušo moja, i oj djevójko, i oj djèvojko (ћевоико). Tako se potvrđu-je da ni u narodnim pjesmama, kao uostalom i u cijeloj književnosti, nije bilo ništa neobično miješanje ikavizama i jekavizama.

Kao što Babukić nije slijepo slijedio Dobrovskoga, pogotovo nije slijedio ni Karadžića, iako ih je s poštovanjem spominjao obojicu. Tako se već u Osnovi slovnice (str. 12) nije slagao u vezi s nepisa-njem fonema /h/. Budući da se glas h u nekim krajevima slabo čuje, Karadžić ga, ali i mnogi drugi ne pišu, te Karadžić u gramatici piše U zlu ruu u kozuu umjesto U zlu ruhu u kožuhu, navodi Babukić. No, /h/ se mora pisati izgovarao ga tko ili ne izgovarao, zaključuje mladi Babukić. Nije se s Karadžićem slagao ni kad je riječ o pisanju slogotvornoga /r/. Opširno je citirao njegovo mišljenje o tom glasu i kako treba pisati debelo jer (ъ) ili apostrof kad /r/ čini slog (IS, 27–28), ali je dao svoje objašnjenje zašto se mora uza nj pisati samogla-snik kao duša svake slovke57. Usput smo doznali iz fusnote da Da-ničić veli da je r samoglasno slovo, što pokazuje da mu pojmovi slo-vo i glas nisu do kraja bili jasni. Iako Daničić (1850) u prvoj rečenici kaže da u srpskom jeziku ima trideset glasova i da za svaki glas ima u pismu po jedno slovo, on slova dijeli na samoglasna i suglasna, a ne jednače mu se glasovi, nego mu se “meka slova pred tvrdijem pre-tvaraju u tvrda” (str. 2). Babukiću su ti pojmovi potpuno jasni još u Osnovi slovnice. Daničić je poslije utjecao na hrvatske gramatičare, osobito gramatičkom terminologijom, ali na Babukića Mala srpska 57 tj. sloga

502


gramatika nije imala utjecaj, što je vidljivo već na prvi pogled. Na-ime, Daničić nema u gramatici sintaksu, objavit će ju posebno 1858. godine,58 a i metodološki se potpuno razlikuju te dvije gramatike. Ra-zlikâ, naravno, ima i u pojedinostima, primjerice u shvaćanju jezika, pa odatle i u metajeziku. Vidjesmo da Daničić naziva slogotvorni /r/ samoglasno slovo, Babukić ga naziva suglasnik jezični r jer za nj on nije nosilac sloga. Razlika je očita čak i kad su imali isti uzor. Iako su obojica podjelu glagola na vrste preuzela od Dobrovskoga, jed-nak im je broj vrsta (šest), ali se razlikuju po broju razreda u vrsta-ma, ali i po nazivlju. Babukiću je nadređen pojam razred, a podređen vrsta, dok je kod Daničića vrsta i razdio. Usput, zna se da su hrvat-ski jezikoslovci Karadžićeve i Daničićeve sljedbenike nazvali vukov-cima i da se taj naziv zadržao do danas u kroatistici. Ne težeći traži-ti prvu pojavu toga naziva, možda će biti zanimljiv podatak da je Ba-bukić Daničića smatrao vukovcem (IS, str. 27): “Gj. Daničić, ponaša-lac Vukov (Vukovac).” Spomenusmo tek malo razlika, a mnogo ih je više, pa možemo slobodno zaključiti da Babukić, koliko god spomi-njao Karadžića u svojim gramatikama, nije vukovac te da je jezična i pravopisna norma njegovih gramatika, a ne zaboravimo da je on bio glavni ilirski kodifikator, toliko drugačija od Karadžićeve da nije ja-sno odakle slavistički zaključci da upravo od polovice 19. stoljeća po-činje zajednička povijest hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika. Svi slojevi u hrvatskoj gramatici, počevši od gramatičkoga nazivlja, koji se prepoznaju kao karadžićevskodaničićevski, ušli su u nju na-kon Babukića.

Što se tiče jezikoslovnoga nazivlja i stranoga utjecaja, ono se iz-građivalo već duže vremena ponajviše pod utjecajem latinskih i njemačkih gramatika. Iz latinskoga su nazivi obično posuđivani i pri-lagođavani, a iz njemačkoga kalkirani, ili su u hrvatskim tekstovima dolazili usporedo s hrvatskim jer su bili poznatiji nego hrvatski. Zato je Ilirska slovnica uz hrvatske nazive puna istovrijednica iz tih jezika u zagradama. Iz Babukićeva nazivoslovnoga idiolekta neki su nazivi otpali (npr. stavak, stavkoslovlje, zgloba, sveza), a neki su nazivi ipak ostali, npr. elidirani likovi fonetskih naziva: zubni, jezični, usneni ...58 Srbska sintaksa, Beograd 1858. Veći dio te knjige zauzima sintaksa pa-deža.

503


Budući da je pisana s namjerom da bude udžbenik, autor se morao držati propisa. “Što se tiče terminologie (nazivoslovja) u obće, ona je po propisu školske osnove (Entwurf der Organisation der Gymna-sien und Realschulen,59 Seite 123) latinska, a nuz istu nalazi se po-najviše i ilirska” (IS, str. XII). To je razlog zašto se u Ilirskoj slovnici uz hrvatsko nazivlje nalazi i latinsko. Njemačko je nazivlje pak do-davano zbog sociolingvističke situacije u kojoj je njemački jezik u školstvu zauzimao na skali prestižnosti visoko mjesto. Iako se znan-stveno nazivlje u Babukića, Mažuranića i Vebera donekle razlikuje, ipak su ta trojica gramatičara zaslužna za stabilizaciju nazivoslovno-ga gramatičkoga sustava jer su popunjene brojne leksičke praznine pa je i metajezik obogaćen.

Bilo je to vrijeme nasljeđivanja staroga nazivlja,60 ali i vrijeme iz-građivanja novoga jer za neke pojmove dotad nisu postojali nazivi ili se nisu još ustalili pa se javila potreba za preimenovanjem. Kao što je bilo u povijesti i drugih jezika, leksik se popunjavao kalkiranjem, po-suđivanjem ili tvorbom, ali u Babukićevo vrijeme prilično pojačano.

5. Ilirska slovnica i hrvatsko jezikoslovljeDa bi se pratio povijesni razvoj jezične norme štokavskoga knji-

ževnoga jezika, od jezičnih obilježja u starih gramatičara treba, uz ostalo, vidjeti, ako ima naglasnih znakova, koji je naglasni sustav opisan, zatim iz fonemskoga sustava koji su odrazi staroga fonema jata i koji su fonemi u sustavu, iz morfološkoga koji su nastavci u GDLI mn., iz sintakse red riječi i sročnost te iz leksika posuđeni-ce i njihova prilagodba štokavskim tvorbenim zakonima. A da bi se pratio doprinos pojedinoga gramatičara razvoju hrvatskoga jeziko-slovlja, potrebno je pak vidjeti njegov opis gramatičkih kategorija i uopće njegovo tumačenje i imenovanje jezičnih pojmova. U Ilirskoj slovnici opisan je (novo)štokavski sustav, iako u njoj ima mnogo i dijalektnih i općeslavenskih podataka. Zbog nesinkretskih množin-

59 Puni naslov: Entwurf der Organisation der Gymnasien und Real-schulen in Oesterreich, 1849. Ta je školska osnova (dobar naziv umjesto današnjega kurikul/um/!) propisivala, među ostalim, i metodiku nastave materinskoga jezika.60 O razvoju hrvatskoga gramatičkoga nazivlja dosta je pisano. Od novijih radova za terminologiju u hrvatskim gramatikama u 19. stoljeću usp. Brlo-baš i Horvat 2006, Keipert 2013, a za Babukićevu Tafra 2013.

504


skih padeža i zbog propisivanja dvojine jedino je ispravno govoriti o (novo)štokavskoj normi (Tafra 1993, 2013).

Babukićevo poglavlje o naglasku u Osnovi slovnice vrlo je krat-ko, uostalom kao i cijela gramatika. Dva su važna prinosa toga opi-sa: uočavanje razlike u izgovoru dugih slogova i uočavanje razlika u naglasnim sustavima svih triju narječja. Već je u Osnovi slovnice Ba-bukić uočio da dugi naglasci sadrže dvije more, odnosno, kako bi on rekao, “obadva se izgovaraju tako, kak da bi dva samoglasnika bila”, npr. glás izgovara se kao glàas, a rûka kao ruùka (OS, str. 13). Jed-nako će i Mažuranić (1859: 12–13) poslije reći da dugosilazni (u nje-ga oštri, tj. akut ʹ́) stoji na prvoj polovici naglašena samoglasnika, da-kle tonski je vrh na prvoj mori, dok kod dugouzlaznoga (u njega za-vinuti, tj. cirkumfleks ˆ) “udarac glasa stoji ù drugoj polovici nagla-šena samoglasnika”, dakle na drugoj mori. Babukić je uočio razli-kovnu ulogu prozodijskih jedinica pa je tako protumačio da se lo-kativni oblik u novinah ilirskih razlikuje od istopisnoga genitivno-ga oblika od novinah ilirskih po dužini završnoga sloga jer je u loka-tivnom obliku kratak, a u genitivnom je dug (OS, str. 15). Ulogu pro-zodijskih jedinica i prije su gramatičari opisivali, npr. Relković i La-nosović (Tafra 2012), ali prije njega nitko nije uočio razlike među na-glasnim sustavima triju narječja, što će vrlo dobro razraditi u trećoj svojoj gramatici.

Babukić je imao uobičajena tri naglasna znaka: cirkumfleks, akut i gravis.61 Takvim su se znakovljem u povijesti bilježenja prozodijskih obilježja označivali različiti naglasni sustavi, čak i četveronaglasni novoštokavski kakav je opisao Šime Starčević (Tafra 2002). Današ-nje je znakove s istim prozodijskim vrijednostima prvi put u hrvat-skoj gramatici upotrijebio Andrija Torkvat Brlić62 1854. godine, da-kle iste godine kad je objavljena i Ilirska slovnica. Pet godina posli-je Antun Mažuranić u svojoj Slovnici opisuje pravila novoštokavske akcentuacije kontrastivno s čakavskom, upotrebljava znak za krat-kosilazni, ali dugosilazni i dugouzlazni i dalje bilježi kao i Babukić držeći se “poněšto Kašića 1604; a najvećma Dellabelle 1728 itd.” (Ma-žuranić 1859: 32), a to znači obratno (cirkumfleks za dugouzlazni, a

61 Podrobnije o Babukićevu poglavlju o naglasku u Tafra 1993. Ovdje ćemo dati još neke podatke.62 Usp. Andrija Torkvat Brlić između dviju književnojezičnih koncepcija u Tafra 2012.

505


akut za dugosilazni) nego što je današnje bilježenje. Babukić u Osno-vi slovnice nije pisao naglaske osim u rijetkim primjerima zbog nji-hove funkcionalnosti. No, u odjeljku o naglasku (OS, str. 12–15) nje-govi parovi jednosložnih riječi s dugim naglaskom sûd (judicium) i súd (vas) te lûg (lixivia) i lúg (lucus) i još nekoliko naglašenih rije-či razlogom su za zaključak da je riječ o starijem naglasnom sustavu (Tafra 1993). Ostaje nejasno kako su ti heterofonski parovi ostali i u Drobnićevu rječniku kad je na njem radio Antun Mažuranić, vrsni akcentolog, koji je opisao čakavski i novoštokavski naglasni sustav temeljitije nego bilo tko drugi dotad i u to vrijeme.

Dva su moguća logična objašnjenja zašto Babukić u Osnovi slov-nice ima dva duga naglaska na jednosložnim riječima. Jedno je di-jalektološko, a drugo leksikološko. Prva je pretpostavka da je Babu-kić razlikovao dva duga naglaska na jednosložnim riječima (dugo-silazni i neoakut) jer je znao da Posavci imaju neke akcente slične kao kajkavci i čakavci, ali u “Babukićevu zavičaju (u Požegi) nema te razlike” (Ivšić 1911: 138, bilješka 2). Dakle, Babukić nije mogao u svom govoru imati neoakut, iako pogled na te primjere to sugerira. Uostalom, on nije ni opisivao svoj govor. Zato treba razmotriti i dru-gu mogućnost te potražiti leksikološko objašnjenje za bilježenje dva-ju dugih naglasaka na jednosložnim riječima. Naime, mnogi su stari pisci upotrebljavali različita grafijska sredstva (geminate, npr. ribba, puut, slovo h za dugi slog, npr. sahm, i naglasne znakove, npr. lùk i lûk) da bi obilježili prozodeme. Osobito se osjećala potreba da se obi-lježe heterofonski homogrami (raznozvučne istoslovnice63) u rječni-cima, ali i u gramatikama. Natuknice u Drobnićevu rječniku nisu na-glašene, osim onih tipa ràt guerra, rát punta. Tu je razliku bilo lak-še označiti s obzirom na to da je riječ o kratkosilaznom i dugosila-znom naglasku. No, veći je problem bio kako označiti novoštokav-ske homonime, s obzirom na to da su i istozvučnice i istopisnice, kao što su primjeri lȗg ‘pepeo’ i lȗg ‘šumarak’. Mažuranić je (1859: 12) znao da je dugosilazni (oštri) dvovrstan: izvorni, primarni (u njega dár), koji je već i u čakavskom bio takav, i drugi, noviji, sekundar-ni (u njega kráj, píšem). Ne ulazeći u problem tko je od starijih au-tora zaista označivao neoakut, čakavski ili posavski naglasak, a tko

63 Za razgraničenje istoslovnica i istopisnica (homograma i homografa) usp. Tafra 2011.

506


je samo preuzimao iz literature već gotova rješenja, za Babukića se može pretpostaviti da je obilježavanje u Osnovi slovnice preuzeo od starijih autora da bi označio homonime za koje nije postojao izgra-đen sustav oznaka. Za spomenute primjere SironićBonefačić (1992) kaže da ih je Babukić u Osnovi slovnice uzeo od Del la Belle. Među-tim, iste primjere ima i Relković, ima ih i u Uputjenju k'slavonskomu pravopisanju u kojem se nalazi mali rječnik upravo takvih riječi koje su “u glasu slicsne” (Mandić 1779: 54), a nalaze se i u Sbirci (1835) na kraju prvoga godišta Danice. Kao što je praksa bila sve do preporo-da da se, primjerice, dugi slogovi obilježavaju samoglasničkim gemi-natama, tako je mogla postojati slovopisna manira obilježavanja ho-monima, što bi bilo moguće objašnjenje barem za neka bilježenja ra-zličitih znakova na novoštokavskim64 homonimima 1. sud, 2. sud i 1. lug, 2. lug. Pitanje jesu li u svim tim djelima označeni nenovoštokav-ski naglasci traži daljnje istraživanje. Naime, razliku u intonaciji (lȗg i lũg) mnogo je teže čuti nego razliku u dužini (lȗk i lȕk) i malo je tko u ono vrijeme imao toliko jezikoslovnoga znanja da identificira dva duga naglaska u jednosložnim riječima, ako ih nije imao u svom go-voru. Della Bella je imao troakcenatski sustav s neoakutom, imao ga je i Relković, ali se ipak postavlja pitanje je li osim bilježenja starijega naglasnoga sustava u tim djelima riječ o naslijeđenom bilježenju na-glasnih znakova, kao što je, primjerice, u Drobnićevu rječniku. Zbog toga smo dijalektološkim razlozima pridružili i moguće leksikološ-koleksikografske. Budući da Mažuranić nije u Zagrebu imao neko-ga tko dobro poznaje i čakavsku i štokavsku akcentuaciju, nije imao koga pitati pa je, prema priznanju (1859: V), morao vjerovati tiska-nim knjigama kao što su: Della Bella, Stulli i “najvećma Karadžić”, a dosta mu je pomogao i Daničić sa svojim djelima. Da ostavi različi-te naglaske na natuknicama lug i sud, mogao je potvrdu naći samo u Della Belle jer ostali nemaju te razlike. Stulli ima samo jedan rječnič-ki članak s oznakom dužine: sūd, a Karadžić kao novoštokavac ima isti naglasak u nominativu obiju homonimnih natuknica (dugosila-zni), ali različit u genitivu.

Babukić je bio još previše mlad (ta imao je tek dvadeset godina kad je počeo pisati svoju prvu gramatiku!) pa zasigurno nije mnogo znao

64 U čakavskom i u staroštokavskom, u kojima su neoakut i dugosilazni, dakle različiti naglasci, nije uopće riječ o homonimima.

507


o prozodiji, osim što je uočavao dijalektne razlike. Više će o tome znati u zreloj dobi. Na zaključak o utjecaju literature i o svjesnosti (novo)štokavske utemeljenosti zajedničkoga književnoga jezika na-vodi i činjenica da je u vrijeme objave Drobnićeva rječnika potpuno učvršćena novoštokavska norma s izuzetkom nesinkretskih množin-skih padeža te da nije vjerojatno da su Mažuranić i Babukić, rade-ći na rječniku, ostavili čakavski ili možda posavski naglasak. U tom nas razmišljanju učvršćuje i Ilirska slovnica u kojoj više nema nomi-nativnih oblika, nego samo genitivni u kojima se vidi da dugosilazni ima dvostruko porijeklo: “súda (gen. sing. posuda) i sûda (od sûditi, judicare)” (IS, str. 33). Mažuranić je (1859: 24) upravo na tom primje-ru protumačio pomicanje naglaska na proklitiku u čakavskom i što-kavskom narječju. Čakavski i štokavski naglasak jednak je u akuza-tivu kad je iskonski silazni naglasak: nȁ sūd (‘posuda’), a kad je novi, u čakavskom se ne pomiče naglasak na proklitiku: na sûd65, dok je u štokavskom na djelu oslabljeno pomicanje naglaska: nà sūd, što do-kazuje različito porijeklo dugosilaznoga u novoštokavskom nagla-snom sustavu. Mažuranić je vrlo dobro opisao raspodjelu naglasa-ka i naglasne tipove te zato “svi proučavatelji Mažuranićevih jezi-koslovnih promišljanja (od Jagića i Vebera, do Moguša i drugih) ne-prijeporno ističu vrijednost Mažuranićeva opisa akcenatske proble-matike u Slovnici” (Brlobaš 2008: 177). Međutim, Ilirska slovnica ima svoje vrijednosti upravo u poglavlju o naglasku.

U Ilirskoj slovnici o naglasku ima nešto više napisano pa ima do-voljno podataka da se zaključi da je njezin autor opisao novoštokavski naglasak, doduše mnogo kraće od Mažuranića i bez podrobnijega opisa tipologije i pravila o raspodjeli. Da je riječ o novoštokavskom naglasku, više je primjera osim spomenutih genitiva súda i sûda (tj. sȗda i súda), npr. pomicanje naglaska: nà-vodu, prèd-njega, zà-rana, nèsklad, zatim naglasci na pojedinim tvorbenim tipovima, npr. nagla-sak na pretposljednjem slogu u trosložnih riječi tvorenih sufiksima -àla, àna, ìca, ìna, òba, òća, òta, npr. budàla, dvoràna, ravnìca, vedrìna, rugòba, čistòća, dobròta. No, imenice koje imaju četiri i više slogova, a tvorene su sufiksima ica, ina, inja te glagoli na -ati i -iti u čakavskom i kajkavskom imaju na pretposljednjem slogu na-glasak, a u štokavskom se, tumači Babukić, pomiče naglasak za je-

65 Današnjim bilježenjem: na sũd.

508


dan slog naprijed, npr. golubìca – golùbica, domovìna – domòvina, težakìnja – težàkinja, okopàti – okòpati, ulovìti – ulòviti itd. Ako tomu dodamo paradigmu imenice lonac, u kojoj se izmjenjuju sva četiri naglaska, onda je potpuno jasno da je u Ilirskoj slovnici opi-san novoštokavski naglasni sustav. No, još je značajnije što je Babu-kić prvi dao podatke o posavskoj akcentuaciji, o njezinoj sličnosti s čakavskom. Posavski, čakavski i kajkavski naglasak mogao je kon-trastivno opisati samo u odnosu na novoštokavski. Usporedbe je već imao u Osnovi slovnice (str. 14): “Zagorci i Sloveni” govore: daníca, “Primorci”: danìca, a “ostali Iliri”: dànica, a u Ilirskoj slovnici točnije imenuje: “Čakavci (Primorci), Kajkavci (Slovenci i SlovenoHèrvati) i Posavci” imaju u trosložnih riječi naglasak na pretposljednjem slo-gu (koprìva, slanìna, lopàta, solìti). Njegovi podaci o selima u brod-skoj regimenti u kojima stanovnici “čisto i lěpo sbore naglaskom po-savskim, spodobnim primorskom” (IS, str. 26) te da osim čakavaca, kajkavaca i Posavaca ima oko Požege selâ u kojima stavljaju nagla-sak na pretposljednji slog poslužili su pola stoljeće poslije Rešetaru i Ivšiću, utemeljiteljima hrvatske dijalektologije kao znanstvene disci-pline, u njihovim dijalektološkim istraživanjima. Treba imati na umu da dijalektologija u to vrijeme još nije etablirana kao znanstvena dis-ciplina, ali su Babukićevi akcentološki dijalektni podaci veoma zna-čajni. Rešetar je (1910) bio uvjeren da je Babukić bio u pravu kad je štokavsku akcentuaciju, koja se razlikuje od Karadžićeve, doveo u vezu s čakavskom i kajkavskom. Upravo se u toj vezi treba traži-ti starija zajednička akcentuacija hrvatskoga jezika. Dok je Mažura-nić uspoređivao samo štokavsku i čakavsku akcentuaciju, Babukić je na jednu stranu stavio čakavsku, kajkavsku i posavsku (starošto-kavsku) akcentuaciju našavši sličnosti među njima nasuprot novo-štokavskoj, koja još nije imenovana, ali je kodificirana. Za takve us-poredbe nisu mu mogli pomoći nikakvi uzori.

Osim prvih, vrlo značajnih dijalektoloških prinosa poglavlje o na-glasku otvorilo je još jedno novo područje – govorna stilistika. Pri kraju se gramatike nalazi u poglavlju o pravopisu odjeljak o inter-punkciji ili stavačnim znacima koji služe za oznaku završene rečeni-ce, ali ujedno i kao znaci glasoudarenja kojega dijela stavka. U vred-note usmenoga govora ubraja se, dakle, i rečenični naglasak koji ovi-si i o redu riječi. U sintagmi dviju jednosložnih riječi “naglasak padne na važniu rěč“, npr. moj bràt, tvoj sín, on zná, “ali bi se mogla i pèrva

509


rěč uzdignuti po volji govorećega“ (IS, str. 37): bràt moj, sín tvoj, zná on. Slično je i sa zamjeničnim enklitikama koje su, prema Babukiću, uvijek zapostavljene i zato ne mogu imati naglasak, ali ako se “go-vorećemu uzhtie, da ih uzdigne, tada ih mora u svojoj cělosti izgovo-riti“, npr. meni, tebi, sebi, mene, tebe, sebe itd. (IS, str. 37). Takvi su opisi začetak uočavanja obavijesnoga ustrojstva rečenice, a da je Ba-bukić rečenicu vidio i kao komunikacijsku jedinicu, dokazuje uvo-đenje kategorije obavijesnoga ustrojstva rečenice u pojmovima izre-čeno i izrečica, što će u hrvatskoj gramatici dosta kasnije razraditi Katičić (1986).

Problem jata bio je i ostao vječna kroatistička tema i kao pravopi-sna, i kao jezična. Već je i ovdje rečeno da su ilirci kodificirali dota-dašnju praksu jednosložnoga odraza dugoga jata. U Osnovi slovnice jasno je preporučeno da se u čitanju treba “priučavati” ilirski ě izgo-varati kao je, što je, osim tradicije, vjerojatno i utjecaj Dobrovskoga (1822: 28). Tu nema nikakva kolebanja. U Ilirskoj slovnici ima mno-go više o jatu, pa i mogućnosti različitih tumačenja. Jedno je sigurno, Babukić nije kao Antun Mažuranić (1859: 3), iako su bili bliski surad-nici, smatrao da hrvatski književni jezik ima dvoglasnik (diftong). Jest da se pozivao na hercegovački, bosanski ili izobraženi književni običaj, ali se on pozivao i na cijelu Iliriju, a propisivao ono čega nema u cijeloj Iliriji, kao što smo vidjeli u njegovu poglavlju o naglasku. Teško je zaključiti iz slovopisnoga zapisa, osim u stihovima, koja je fonološka vrijednost dvoslova ie bila, a ponekad to nije jasno ni da-nas s troslovom ije u pojedinih autora. Babukić je ostao vjeran roga-tomu e, ali u tumačenjima ima sva tri načina pisanja odraza dugo-ga jata: je, ie i ije. Tek posredno, iz primjera i označenih naglasaka u Ilirskoj slovnici, ali i u rukopisnim dopunama, zaključujemo da je dosljedno bio za jednosložni izgovor bez obzira na to kako se pisao, slično kao i Andrija Torkvat Brlić, koji usporedo donosi latinične i ćirilične primjere, a jednako su jatovski primjeri naglašeni prema hrvatskoj normi, dakle млиjȇкo, риjȇч, сиjȇнo umjesto млиjeкo, риjeч, сиjeнo s kratkosilaznim na prvom slogu (Tafra 2012: 199). To je još jedan dokaz da se etiketa “vukovac” olako lijepila jezikoslovci-ma, pa tako i Brliću. Premda Brlić od gramatičara prvi piše fonološ-kim pravopisom, dakle mnogo prije nego Ivan Broz, premda dono-si primjere i na ćirilici, upravo naglasak u njega otkriva temelje hr-vatske jezične norme.

510


S obzirom na to da su riječi tiélo i kriépost (IS, str. 33) navedene među dvosložnim imenicama, jedini je mogući izgovor: tjelo, krje-post, dakle dvofonemska kontinunata dugoga jata. S jezikoslovno-ga je stajališta važno ostaviti starim piscima njihov zapis jatovskih odraza jer se samo pomnim istraživanjima može otkriti njihova fo-nološka vrijednost, iako ne uvijek s potpunom sigurnosti. Stoga bi jezikoslovci u suvremenoj transkripciji uz pretiske starih djela, da ne bi iznevjerili autore, trebali ostaviti grafeme za jatovske konti-nuante kao što je Babukić ostavio dvoslov ie u izdanju Gunduliće-va Osmana 1844. godine za sve odraze jer je tako Gundulić pisao. Bilo je to u vrijeme kad ilirci nisu ni pomišljali da napuste svoje ro-gato e, ali je dvoslov ie bio jedino ispravno slovopisno rješenje za iz-danje Osmana.

Znanstvenost se Ilirske slovnice potvrđuje na više mjesta. Bilo bi dovoljno već to što su postavljene na znanstvene temelje tri ključne gramatičke discipline s usustavljenim nazivljem: glasoslovlje (fone-tika, djelomice i fonologija), rječoslovlje (morfologija), stavkoslovlje (sintaksa). Babukić je učinio korak naprijed u hrvatskom jezikoslov-lju raspravljajući o mnogim jezičnim pitanjima koja zadiru duboko u teoriju jezika. Uveo je u gramatiku semantičke kriterije u razred-bu jezičnih jedinica (npr. po značenju imenice se dijele na jedan na-čin, a po sklonidbi na drugi) ili u tumačenje jezičnih odnosa, jedna-ko u morfologiji kao i u sintaksi. U morfologiji je primijenjen logič-kosemantički pristup u razredbi riječi, dok je u sintaksi još uvijek jak utjecaj univerzalne, filozofske gramatike s preslikavanjem struk-ture logičkoga suda (subjekt, predikat, spona) na rečenicu. Iz tih op-ćih rasprava izranjaju i praktična pravila. Ilustrativan je primjer iz interfoliranoga primjerka (R 3397) u kojem Babukić stavlja na str. 374 novu “pazku” da glagoli ići, dopasti, dopadati kad znače korist ili štetu, traže dopunu u akuzativu ako je riječ o osobi, a ako je riječ o stvari, uz njih dolazi nominativ. Iako nema primjera, što je neoče-kivano za nj, možemo zamisliti primjer u kojem je to pravilo ovjere-no: Dopala ga je kazna.

Teorijsko osmišljavanje i razredba jezičnoga materijala u grama-tikama djelomice je nasljeđe iz prijašnjih stoljeća kad je nad jeziko-slovljem dominirala filozofija, ali je i rezultat razvoja jezikoslovlja u 19. stoljeću kao samostalne discipline koja izgrađuje svoje metode proučavanja jezika pokušavajući se osloboditi logičkih metoda. Gra-

511


matička se obilježja jezika ne mogu potpuno opisati bez opisa seman-tičkih obilježja pojedinih vrsta riječi kao razreda. Upravo takvu me-todu uvodi Babukić u Ilirsku slovnicu. Gramatičke kategorije opisu-je u njihovoj povezanosti sa semantikom. Primjerice, kategorija se broja u imenica ne može valjano opisati bez semantike, bez poznava-nja kategorija zbirnosti, apstraktnosti, konkretnosti i sl. Babukić je poboljšao razredbu vrsta riječi na razrede i podrazrede izabravši slo-žene kriterije s obzirom na značenje, funkciju i morfološke oblike. Primjenom različitih kriterija isti se jezični materijal može razvrstati u različite razrede i podrazrede, npr. prema značenju i prema funkciji (zamjenice) ili prema značenju i prema subjektu (glagoli). Vukovske gramatike nisu slijedile takav znanstveni pristup jer su bile okrenu-te uglavnom pravilnosti oblikâ pojedinih vrsta riječi i njihovim para-digmama. Kod svake je vrste riječi Babukić dao nešto novo, sa znan-stvenoga gledišta ispravno, npr. naslutio je postojanje nultoga morfe-ma, uveo je pojam kosoga padeža, uveo je pojam poznatosti u tuma-čenje kategorije određenosti, otkrio je kod zamjenica odsutnost no-minacijske funkcije, razvrstao ih je u sedam razreda koji se nalaze i danas pod istim nazivima u gramatikama. Bio je to sasvim novi pri-stup opisu jezičnih jedinica i odnosa. Neka je stajališta mogao preu-zeti iz strane jezikoslovne literataure, primjerice da usklici nisu ve-zani uz članove rečenice i da zapravo nisu članovi rečenice jer “nika-kovih pojamah niti odnošenjah pojamnih neizrazuju (neočitavaju)” (IS, str. 340), ali su neka plod njegova ispravnoga promišljanja o jezi-ku jer su svojstvena hrvatskomu jeziku, primjerice određivanje tvor-bene osnove za tvorbu komparativa ili strogo razlikovanje nominal-ne i pronominalne sklonidbe pridjeva.

Za razvoj hrvatske gramatike posebno je važan Babukićev opis glagolâ, ponajviše njihova razredba. Ta je podjela manjeviše osta-la do danas. Do Babukića su se glagoli prema prezentskoj osnovi di-jelili na tri vrste: am, em i im, a Babukić je dodao i četvrtu: jem, ali je dao i novu razredbu. Mažuranić uopće nema konjugacijske vrste jer pravilni glagoli imaju jedan konjugacijski tip s obzirom na to da svi u prezentu jednako završavaju na -m, š itd. Babukićeva podjela na vrste prema Dobrovskomu temelji se na infinitivnoj osnovi. Tu su podjelu, među ostalim, prihvatili Andrija Torkvat Brlić, Veber i Ma-retić, a ostala je gotovo neizmijenjena do danas, s tim da se od au-

512


tora do autora razlikuje broj razreda u pojedinim vrstama.66 Ovdje ćemo vidjeti poredbenu tablicu razredbe glagola i neusuglašenost au-tora. Svi imaju šest vrsta, s tim da se nepravilni glagoli mogu svrsta-ti u sedmu. Kriterij je za razredbu kod Babukića i Maretića infinitiv-na osnova, kod Silić–Pranjkovića i Raguža infinitivna i prezentska, a u Hrvatskoj gramatici infinitivno-aoristna.

Glagolske vrste

autor Babukić Maretić Hrvatska gramatika Raguž Silić–

Pranjkovićvrsta razred

1. 3 7 6 7 182. 23. 2 2 34. 35. 3 4 4 4 26. 3 2

Babukić tvorbeno raščlanjuje glagole na tri morfema, na korijen, karakteristiku67 i infinitivnu tvorku. Današnji priručnici nemaju jednako nazivlje, a nisu ga imali ni u 19. stoljeću. Dok je, dakle, Ba-bukić ispravno morfem ti smatrao tvorbenim morfemom, dotle su ga Daničić (1850: 39) i Veber (1876: 57) smatrali nastavkom. Babić (1986) dva tvorbena morfema gleda kao jedan sufiks, npr. ati, cati, -ucati, nuti itd. Silić i Pranjković (2005) osnovski sufiks nazivaju su-fiksalni morfem (str. 41, 48) premda je sufiks morfem pa je taj naziv zapravo pleonazam. Na drugom mjestu (str. 150) ispravno ga naziva-ju samo sufiks. No, nastavkom se naziva dočetni morfem ti pa izla-zi da je on oblikotvorni morfem, a ne rječotvorni kojim se tvore gla-goli. Klajn (2003: 322) također morfem ti naziva infinitivnim nastav-

66 Babukić ima obratno: razrede dijeli na vrste.67 Simeon s. v. karakteristika: “element zajednički čitavom skupu obli-ka ili takav koji predstavlja bitno obilježje morfološkoga sustava”; Andrija Torkvat Brlić (1854: 75): Bindelaute (umetak), odnosno Character der Clas-se, Classenvocale (str. 76); Maretić (1932: 239): “osobiti znak”. Umetkom ga naziva i Daničić (1850: 39) smatrajući da je bolje vrsni umeci jer se po njima glagoli dijele na vrste. Babukić ima i sinonim: obilježje (IS, str. 42).

513


kom pa kao i Babić nabraja glagolske sufikse: ati, avati, iti itd. Ra-zlog tomu nalazi u usporedbi s ostalim vrstama riječi. “Ako bismo za imenice i za prideve takođe hteli da navedemo samo sufiks bez flektivnog nastavka, onda bismo sufikse ara, lo, ište, njī, skī itd. morali da predstavimo kao -ar, l, išt, nj, sk, budući da nema sumnje da su -a, o, odnosno e nastavci nominativa kod imenica, a -ī nastavak nominativa muškog roda jednine kod prideva”68 (Klajn 2003: 323). Postoji ipak bitna razlika. Nominativ je ujedno i kanon-ski lik leksičke jedinice i osnovni oblik padežne paradigme iz koje-ga se izvode ostali padežni oblici pa nastavak a stoji u opreci prema drugim nastavcima, npr. prema e (žen-a, žen-e). Infinitivni morfem ne stoji ni u kakvoj opreci s drugim morfemima te se ne može sma-trati oblikotvornim morfemom, ali zato stoje u opreci morfemi nu- i -iva- u glagola dodirnuti, dodirivati. Ne vidimo nikakva razloga da tu opreku uvrstimo u fleksiju kao što čini Klajn (2003: 325), ali vidi-mo utemeljenost Babukićeve morfemske analize infinitiva: puk-nu-ti, sol-i-ti, lag-a-ti. Bez obzira na to što je nastala pod utjecajem Do-brovskoga, treba priznati da samo znalac može od dobra učitelja pre-nijeti valjane spoznaje.

S jezikoslovnoga stajališta sintaksa je najbolji dio Ilirske slovni-ce i čini razdjelnicu prema staromu načinu sintaktičkoga opisa. Od nje zapravo počinje moderna sintaksa u hrvatskom jezikoslovlju. Za razliku od dotadašnjih gramatika koje su se bavile uglavnom sinta-gmama, sada je prvi put u središtu rečenica kao glavna sintaktička jedinica. Nekako u isto vrijeme događa se zaokret i u gramatici la-tinskoga jezika. Veber 1853. godine objavljuje na hrvatskom jeziku Latinsku slovnicu koja je osim po sintaksi padeža, “moderna” i po tome što sadrži dotad neobrađivane gramatičke teme u nas, kao što su upotreba glagolskih vremena i načina te sintaksa složene rečenice (Demo 2007: 41). I Veberu su, kao i Babukiću, od pomoći bile njemač-ke gramatike. Babukić prvi u hrvatskoj gramatici opisuje ustrojstvo rečenice i članove toga ustrojstva, a cijelu sintaksu dijeli prema trima vrstama ustrojstva: jednostavne rečenice, složene i višestruko slože-ne. Uvode se prvi put u opis pojmovi subjekt, predikat i ostali dijelo-vi rečeničnoga ustrojstva. Bila bi još veća novost da je sintaksa prva obrađena u Ilirskoj slovnici jer je njezin autor smatrao da je rečeni-68 Citat je transliteriran s ćirilice.

514


ca najvažniji predmet gramatike, ali je ipak odustao od toga nauma zbog praktičnih i iskustvenih razloga te je započeo s najjednostavni-jim jezičnim jedinicama, dakle sa svojim poglavljem o glasoslovlju.

Ilirska slovnica utjecala je svojim stavkoslovljem (sintaksom) na Veberovu Skladnju ilirskoga jezika, iako je Veberova sintaksa “u mnogo čemu posve drukčije koncipirana” (Pranjković 2005: 210). Na-ime, njih se dvojica u prvom redu razilaze u shvaćanju sintaktičkih struktura. Babukić (IS, str. 351) ima “tri glavna sintaktična obličja”: jednostavna, složena i višestruko složena rečenica (prosti stavak, sa-stavljeni i period), a u Vebera je to prosta, razširena, jednostavna, stegnuta, sastavljena, mnogostručna i pokratjena izreka. Babukić je cijelu sintaksu podijelio upravo prema tim trima tipovima rečenično-ga ustrojstva, a sve je rečenične dijelove opisao u jednostavnoj reče-nici, dok je složene rečenice obradio s obzirom na suodnos surečeni-ca. Za njega je jednostavna rečenica samo ona rečenica koja ima je-dan subjekt i jedan predikat, iako zna da neki gramatičari “prostim stavkom” nazivaju i rečenice koje imaju dva subjekta ili dva predi-kata, npr. Ljudi i životinje dišu, Stablo cvate i donosi plod (IS, str. 356). Nedugo poslije Daničić (1858) prostom (tj. jednostavnom) reče-nicom smatrat će i rečenice koje imaju više subjekata i jedan predi-kat, više predikata i jedan subjekt ili više subjekata i više predikata, s tim da svaki predikat pripada jednomu subjektu. Koliko je Babukiće-vo shvaćanje rečenice bio napredak u opisu rečenice, vidi se po tome što su takve rečenice za njega složene, a složene su i ove: Govoreć je zaspao i Moja mati i njegova mati na jednom se suncu grijale. Ta-kvo shvaćanje rečenica nastalo je pod utjecajem filozofskih grama-tičara koji su tragali za dubinskom strukturom. Naime, dva su suda u rečenici Ljudi i životinje dišu – Ljudi dišu. Životinje dišu, pa su i prema tomu dvije rečenice. Proći će još jako mnogo vremena da se u hrvatskim gramatikama (npr. Katičić 1986, Hrvatska gramatika) pod utjecajem generativne gramatike takve rečenice nađu među složeni-ma, prva kao zavisno složena (u Babukića stavačna zgloba), a druga kao nezavisno složena (stavačna sveza).

Babukić je više nego uspješno za ono vrijeme obradio koordinirane i subordinirane odnose u rečenici, što se potvrđuje posebice u opisu perioda kao vrlo složene sintaktičke strukture koordiniranih i subor-diniranih surečenica. Prije njega samo je Šime Starčević kratko opi-sao period (Tafra 2002), vjerojatno i on kao i Babukić pod utjecajem

515


njemačkih gramatika. S obzirom na to da u logici nema slične jedini-ce, period nije opisan u općoj gramatici. On ima veze s tekstom, od-nosno s diskursom, pa je mogao biti opisan tek kad se sintaksa poče-la temeljiti na književnim tekstovima kao što se stavkoslovlje teme-lji u Ilirskoj slovnici.

Veber je na kraju knjige (“Opazka pisca Skladnje”, str. 189) napisao da su mu u pomoć pri sastavljanju bile gramatike Babukićeve, mla-đega Brlića i gramatika Muczkowskoga69 (1849). Budući da sintaksa u gramatici Andrije Torkvata Brlića sadrži uglavnom sintaksu pade-ža i glagola, Veber nije preuzeo strukturu od domaćih autora, ali se mogao ugledati na Jósefa Muczkowskoga, poljskoga gramatičara čije su gramatike doživjele više izdanja. Vjerojatno je od njega preuzeo i sam naziv za tu gramatičku disciplinu (polj. składnia). Trodijelna po-djela sintakse na 1. skladnju slaganja (sintaksa rečenice i rečeničnih dijelova), 2. skladnju djelovanja (sintaksa vrsta riječi) i 3. skladnju poredanja (red riječi) podudarna je s podjelom kod Muczkowskoga. Čak su u oba autora iza sintakse vrsta riječi obrađene složene reče-nice, a na kraju je dodano poglavlje o pravopisu. Trodijelna je podje-la sintakse naslijeđena od Dobrovskoga (1822) koji je sintaksu dijelio na: Syntaxis convenientiae, Syntaxis Regiminis, Syntaxis ordinis. Jednaka podjela nalazi se i kod starijega Brlića,70 ali Veber se njime nije služio pa je vjerojatno poljski gramatičar bio uzor.

Stolac (1998) smatra da je drugi dio Skladnje najbliži dotadašnjim sintaktičkim opisima, dok su prvi i treći dio određeni pomak. Jedna-ko je tako i s definicijama u njoj, neke su manje, a neke više uspje-le (Pranjković 1998). Tako, primjerice, Veber subjekt definira ovako: “Subjekt je osoba ili stvar, o kojoj se što veli”, a Babukić kaže (IS, str. 348–349): “naznačenje pojma (osobe ili stvari), o kojem se něšto go-vori, tvérdi, jéče ili niječe – t. j. subjekt (podmet iliti osnovna rěč = Grundwort)”. Osobe i stvari, primjećuje Pranjković (1998: 4), nisu ni-kakve jezične pojavnosti, dok su u Babukića one ipak neizravne, pre-ko pojmova o njima.

69 U popisu nema ni Daničića ni Karadžića, iako ima Karadžićevih primje-ra za ilustraciju pravila. Naime, oni u svojim srpskim gramatikama nemaju sintakse, ali je Daničić objavio Srbsku sintaksu 1858. godine koja se bavi ponajviše sintaksom padeža.70 Brlić (21842: 201): syntaxis concordanciae, syntaxis regiminis, syntaxis ordinis.

516


Makrostruktura Babukićeve sintakse više je slična današnjoj struk-turi sintakse u hrvatskim gramatikama nego Veberova.71 Sve se sin-taktičke kategorije mogu opisati u jednostavnoj rečenici kao što je to učinio Babukić. U recenziji Veberove Skladnje, koja je pisana na njemačkom i koju je u svom dopisu od 30. 12. 1857. (R 3996) tražilo C. kr. ministarstvo bogoštovja i naukah (također na njemačkom koji je tada bio službeni jezik vlastî), uz poneku bilješku na hrvatskom,72 Babukić upravo to i zamjera: “Stavkoslovje – po mom umu – nije si-stematično razvito od gole izreke postupno na razširenu; već odmah predlaže se razširena izreka. I to mi se čini, da je chaos!”

U kroatistici je Veberova Skladnja ilirskoga jezika (1859) kao za-sebna knjiga zauzela časno mjesto prve hrvatske sintakse. Ako se izuzme Katičićeva Sintaksa (1986), koja je u prvom redu opisna sin-taksa, s blagom povijesnom notom i književnim potvrdama od 18. stoljeća, te srednjoškolski udžbenici za treći razred, Skladnja je već sto pedeset i pet godina ne samo prva nego gotovo i jedina normativ-na knjiga o sintaksi u nas. Ta je činjenica bila razlogom što se dugo govorilo da je to prva potpuna sintaksa, što nije točno jer je prva sin-taksa u današnjem poimanju te discipline zapravo Babukićevo stav-koslovlje u Ilirskoj slovnici (Tafra 1998).

Jezično se savjetništvo počelo razvijati u drugoj polovici 19. stolje-ća i nastavilo sve do danas. Rijetko koje jezikoslovlje kao hrvatsko ima toliko jezičnih savjeta razasutih od radova, preko knjiga do da-našnjih medija. Babukić nije bio po naravi normativac, on je više opi-sivao nego propisivao. No, u interfoliranom primjerku Ilirske slovni-ce ima nekoliko savjeta razvrstanih po načelu: ne valja – pravo. Vi-dimo da ima i “vječnih” germanizama koji su se, unatoč trudu jeziko-slovnih normativaca, zadržali sve do danas, npr. bez da je što rekao – ne rekavši ništa. Čitamo i druge savjete: dopadati, dopasti – mi-liti se, milo biti, Promašeno! – Ali tu promašiše! Rečeno, učinjeno! – Kako reče, tako i učini! Ni danas se ne pazi na razliku u značenju mjesnih priloga ovdje, tamo, ondje pa se iz savjeta u kojem zamje-njuje tamo s ondje vidi Babukićeva jezična kompetencija: Gdě nema učionih, tamo ondě se moraju zidati tamnice. Savjeta ima i u tiska-

71 Gramatički modeli te dvojice gramatičara uspoređeni su u Tafra 1998.72 Riječ je o Babukićevim konceptima dopisa i pisama (R 3996).

517


noj gramatici, neki se eto ponavljaju više od stoljeća i pol, npr. “Obič-no se pita: kuda? město: kamo?” (IS, str. 324).

Pravila su u Ilirskoj slovnici bogato potvrđena primjerima iz knji-ževnih djela. Svakako je to, kao što je i Schleicher u svom pismu na-pisao, pozitivna strana ove gramatike. No, često Babukić nije mogao odoljeti a da ne citira malo više teksta nego što mu treba. Tako je iz Osmana Ivana Gundulića, koji je za Babukića najslavniji ilirski pje-snik, citirao četiri strofe da bi ilustrirao onomatopejsku tvorbu gla-gola, a bila je dovoljna samo jedna, ova (IS, str. 344):

Graktju, hroču, skvarče, krište,Zviždu, veče, skviče, laju,Revu, reže, haržu, vište,Muka’u, vika’u, zavijaju.

Radeći na izdanjima starih pisaca, Babukić je bio zanesen moguć-nostima materinskoga jezika pa je vjerojatno želio da učenici što više gramatičkih pravila svladaju na književnim tekstovima. Zamisao do-bra, ali je u njezinu ostvaraju trebalo malo više mjere. No, da se gra-matika mora pisati na osnovi tekstnih primjera, Ilirska je slovnica ponajbolji dokaz. Današnji jezikoslovci mogu u njoj naći mnoštvo poticaja za svoja povijesna proučavanja hrvatskoga književnoga je-zika, hrvatskoga jezikoslovlja, ali se i upoznati s raznim odjecima eu-ropskih jezikoslovnih pravaca koji se prelamaju u njoj. Ima u njoj dovoljno inspiracija i za općejezična proučavanja jer je u odnosu na prethodne gramatike upravo po svojoj znanstvenosti različita. Prem-da je Ilirska slovnica proglašavana zastarjelom, vidjeli smo da je u nečemu, kao što je shvaćanje složene rečenice, “moderna”. Uostalom, jako se često u novim jezikoslovnim teorijama nalaze odjeci nekih davnih pogleda na jezik pa ne treba stara djela ostavljati neraspaki-rana, kao što je ostala Ilirska slovnica u kroatistici.

518


6. Ilirska slovnica – prijelomnica u hrvatskoj gramatikografiji

Babukićeve su gramatike u mnogočem kameni međaši u povijesti hrvatske gramatike. Osnova slovnice kao prva općenacionalna gra-matika s obzirom na to da je prevedena na njemački i talijanski svo-jom je normom prvi put objedinila cijeli, višejezični hrvatski prostor. Jagić je već zarana pokazao smisao za sinteze pa je u svom sintet-skom pregledu razvoja jezikoslovlja od antike u članku Slavjansko jezikoslovlje ocijenio upravo značenje te male gramatike, rekavši da novo doba u povijesti hrvatskih gramatika počinje u nas s Osnovom slovnice “V. Babukića god. 1836. Ova bo ‘osnova’ kao dvadest go-dina prije Vukova ‘pismenica’ čine u napredku gramatičkom, svaka svojim načinom, posve nov odsjek ne po njihovoj znanstvenoj vried-nosti, već po osobitom samosviestno odabranom pravcu” (Jagić 1865: 83). Ilirska slovnica također je prijelomnica od koje hrvatska grama-tika konačno dobiva svoje jasne granice sa svoja tri dijela: 1. foneti-ka i fonologija, 2. morfologija i 3. sintaksa, ali i mnoge valjane defi-nicije jezičnih pojmova. Dok su se Česi rano bavili sintaksom kon-trastirajući latinski i češki, hrvatske su gramatike bile okrenute više oblicima jer su najčešće pisane na stranim jezicima i za strance (Ja-gić 1865: 83). Tek s Ilirskom slovnicom sintaksa postaje “ravnopra-van” dio gramatike. Kad se Ilirska slovnica usporedi s Mažuraniće-vom Slovnicom hèrvatskom, koja je u samo deset godina doživjela četiri izdanja, u prednosti je po rasporedu gramatičke građe i po ime-novanju glavnih gramatičkih dijelova. Mažuranić (1859: 1) rječoslov-lje još po staroj nauci naziva etimologijom, a obuhvaća mu “1. Nauk o slovima (de literis), njihovu izgovoru i porabi; 2. pregibanje rěčih, t. j. sklonitbu, prispodobu i spregu; 3. tvorenje rěčih, t. j. izvodjenje i slaganje; i 4. razděljenje nepregibivih rěčih iliti česticah (particu-lae)”, dok se skladnja (koja je trebala biti druga knjiga) dijeli na čak sedam poglavlja koja uglavnom sadrže sintaksu vrsta riječî i oblikâ, dakle dijelove po starom shvaćanju zadaće sintakse. Mažuranić i Ve-ber u skladu s aristotelovskom metodom razvrstavaju riječi primar-no u tri skupine: ime, glagol i čestice, dakle riječi koje se sklanjaju, sprežu i nepromjenjive, a tek sekundarno u osam vrsta (Tafra 1993: 69). Osim razlika u razvrstavanju jezične građe velika je razlika i u primijenjenim metodama. Mažuranićeva je gramatika pisana u obli-

519


ku jasnih kratkih pravila, bez znanstvenoga raspravljanja. Izuzetak je dio o naglasku koji je, kao i poglavlje o etimologiji (korenoslovje) u Babukića, pisano prije za profesore nego za učenike. Dok je Mažu-ranić u Temeljima ilirskoga i latinskoga jezika za početnike (1839) dosta toga preuzeo iz Osnove slovnice, polazišta i namjere te dvojice gramatičara u njihovim većim gramatikama bili su drugačiji, što se vidi već po opsegu: Mažuranićeva ima 163 stranice, a Babukićeva 444 stranice, a ako oduzmemo sintaksu (stotinjak stranica) koju Mažura-nić nema, opet je Babukićeva prilično opsežnija. Za ilustraciju tih ra-zlika navest ćemo ih nekoliko. Mažuranić još uvijek miješa pojmove slovo i glas (“Suglasnici /consonantes/ jesu sva ostala slova”; str 2), naglasne cjeline piše sa spojnicom pa spaja i po nekoliko riječi (da-bi-mi, volio-sam-ga; str. III), sve je glavne brojeve sklanjao ne zato što je bio čakavac, nego zato, kako on smatra, što je to prava stara slavenska deklinacija (1859: 58). Jak se latinski utjecaj osjeća u svr-stavanju zamjenice on u pokazne jer je u latinskom funkciju zamje-nice za 3. lice obavljala pokazna zamjenica is, ea, id. Ima još razlika koje pokazuju da su pojedini dijelovi Babukićeva gramatičkoga opisa bolji od Mažuranićeva. One bi se mogle vidjeti ne samo usporedbom tih dviju gramatika nego i iz opsežnoga koncepta Babukićeve recen-zije Mažuranićeve gramatike koju je C. kr. ministarstvo bogoštovja i naukah naručilo iste, 1857. godine kad i recenziju Veberove Sklad-nje. Iz nje se tako doznaje da je prvotno Mažuranić imao odredbu da su imenice dvojica, trojica muškoga roda (u njega spola), a Babukić je to ispravio u “ženskoga spola (!)” (R 3996), što je u tiskanoj verzi-ji ispravljeno kako i treba biti. Mažuranić je od Temelja do Slovni-ce promijenio naziv ilirski u hrvatski jezik jer je to narodni naziv, a Babukić je i dalje jezik nazivao ilirskim, ali su obojica bila uvjerena da je riječ o jednom jeziku, samo što je Mažuranić smatrao da on ima dva naziva, hrvatski i srpski, a Babukić jedan – ilirski.

Povijest hrvatskih gramatika traje punih 410 godina. Samo do kra-ja 19. stoljeća izišlo je stotinjak gramatičkih izdanja, a kad im se pri-druže i one koje su objavljene u prošlom i ovom stoljeću, lijep je to broj za jedan mali jezik. Tipološki gledano, one se mnogo ne razli-kuju, sve su pisane za školsku upotrebu bez obzira na to jesu li dobi-le odobrenje ili nisu, pa se ne možemo pohvaliti da imamo raznih ti-pova gramatike. Ako su pisane za školu, pretpostavlja se i da su nor-mativne. Ilirska je slovnica također bila namijenjena školskoj upo-

520


trebi, ali smo vidjeli da nije dobila odobrenje za nju. Veber je bio u pravu, ona nema odlike udžbenika ponajprije jer je preteška za uče-nike, ali vješt nastavnik može naći dosta materijala za nastavu. Ona je više opisna gramatika, djelomice i povijesna, i poredbena, ali i s blagim crtama normativne gramatike jer njezin autor često naglaša-va što je pravilno. Normativni su tekstovi, pa i normativne gramati-ke, pisani u obliku pravila, s oznakama paragrafa, bez raspravljanja o temi i bez polemiziranja s drugima. Jezik takvih tekstova ima svo-ja obilježja, npr. ne sadrži tekstne konektore, nema citata drugih au-tora, bilježaka (fusnota). Ilirska slovnica pisana je jezikom koji nema obilježja udžbeničkoga podstila akademskoga diskursa jer je puna fusnota, citata i pozivanja na literaturu. Već je po tim stilskim odred-nicama znanstveni tekst. Druga je stvar što bi analiza jezika današ-njih hrvatskih gramatika mogla pokazati da i one imaju neka stilska obilježja koja nisu svojstvena udžbeničkomu podstilu, npr. upotreba formulacija s glagolom moći (može, mogu, mogao bi), izraza poput ponaša se, valja imati na umu, sasvim razumljivo i sl., upotreba mo-difikatora i konektora (međutim), 1. lice množine (zapažamo, razli-kujemo, ne pazimo li, navest ćemo), raznih napomena, npr. “U sta-rinskom jeziku što se javlja u liku štono”, ali i podosta savjeta. Prem-da je kroatistika uvijek naginjala restriktivnoj normi, povijesno gle-dano, hrvatske gramatike nikad i nisu bile strogo normativne jer su dopuštale mnoge dublete i jer su se osvrtale na dijalektne razlike (“U nekim našim dijalektima ne razlikuju se glasovi č i ć, dž i đ”).73 Ilir-ska slovnica samo iskače obiljem odstupanja od uobičajenih pravila pogotovo ako se usporedi s gramatikama Adolfa Vebera u kojima su pravila jasna i kratka.

Babukić je svoju veliku gramatiku pisao na osnovi opsežne jeziko-slovne literature, brojnih slavenskih gramatika i na osnovi hrvatske književnosti, narodne poezije i dijalektnih podataka. U analizi jezič-noga ustrojstva razvio je bogat metajezik i po njem se uvelike razli-kuje i od svojih prethodnika, ali i od Đure Daničića koji je u to vrije-me pisao gramatike srpskoga jezika na najboljim slavističkim teme-ljima i koji je dosta utjecao na hrvatske gramatičare. Koliko je Babu-kić uznapredovao kao znanstvenik od prve do svoje treće gramati-

73 Primjeri su uzeti iz suvremenih gramatika i za ovu temu nije bitan bi-bliografski podatak.

521


ke, uočio je Jonke (1965: 23): “Jezik Babukićeve »Osnove« iz g. 1836. znatno zaostaje za jezikom istoga pisca u »Ilirskoj slovnici« g. 1854. ne samo leksički nego i sintaktički.”

Hrvatske gramatike nemaju običaj davati popis literature na osno-vi koje su rađene kao što je to tradicija, na primjer, u češkoj grama-tikografiji, premda su stariji gramatičari znali navoditi autore čijim su se djelima služili. Vidjeli smo ovdje da su to učinili Babukić i Ve-ber, a možemo dodati i obojicu Brlića. Katičić (1986: 3) u uvodnoj na-pomeni kaže da literaturi nema mjesta u gramatici “koja se ne obra-ća samo stručnim krugovima nego u prvom redu kulturnoj javnosti. Tek znalac će, dakle, razabrati kojoj se školi, ako ikojoj, pisac u ko-jem pitanju priklonio.” Babukić je svoje uzore spominjao, a mi smo pokušali barem djelić tih utjecaja pokazati jer bi sustavni prikaz za-htijevao mnogo duže istraživanje i mnogo veći prostor.

Ima gramatičkih dijelova u kojima je potrebno navesti primjere upotrebe. To su u fonologiji najčešće samo riječi, u morfologiji tako-đer riječi, ali i sintagme, dok se sintaksa ne može opisati bez rečenič-nih primjera upotrebe. Primjere autori znaju iz pedagoških razloga izmisliti zato što mogu konstruirati prototipne primjere, ali veću teži-nu imaju “živi” primjeri, dakle iz tekstova, kao što to rade frazeolozi u svojim rječnicima. Riječ je i o metodi; ako je autor teorijski osmislio pravila, onda mu primjeri nisu važni, oni mu služe samo kao ilustra-cija, ali ima radova koji se grade isključivo na primjerima,74 npr. go-tovo je nezamislivo pisati o sintaksi vremenâ bez tekstnih primjera. Dok je Veber oprimjeravao svoja pravila vrlo kratkim citatima iz dje-lâ svojih suvremenika, dotle je Babukić navodio primjere obilno i po-dugačko iz svih funkcionalnih stilova, iz suvremenih djela (npr. Zna-nost odhranjivanja za porabu učiteljskih sěmeništah, 1848/9; Na-74 1. Primjer za neupotrebljivost tekstnih potvrda: U nas su tekstni pri-mjeri, čak i oni iz jezičnih priručnika, za brojevne riječi puni pogrešaka i nisu mogli biti koristan materijal za utvrđivanje pravila ni o sklonidbi ni o njihovim sintaktičkim odnosima te su zato poslužili samo kao ilustracija za teorijski izgrađen sustav brojevnih riječi u hrvatskom jeziku (Oba, obadva i Morfološka obilježja brojevnih riječi u Tafra 2005). 2. Primjer u kojem se rad temelji na tekstnim potvrdama: Frazeološki rječnik ne može se raditi “na-pametno” kao dvojezični opći rječnik jer se značenja frazema mogu iščitati samo u tekstu (Menac i dr. 2003). I još jedan ilustrativan primjer za tu meto-du. Tek je velik broj primjera iz korpusa mogao dati složenu sliku značenja futura II. (Vuković 2014).

522


ravopisje, 1850), a ponajviše iz starijih književnih djela. Prvi je na-čin (Veberov) svakako primjereniji školskim normativnim gramati-kama, a drugi (Babukićev) opisnima, s tim da za dužinu navoda u Ilirskoj slovnici nema nikakva opravdanja. No, mogu li se opravda-ti brojni primjeri? Babukićevu metodu vrlo dobro ilustrira odjeljak o sintaksi padeža. Tako za službu genitiva daje četrnaest pravila, a jed-no je od njih da se genitiv upotrebljava uz niječne glagole. Za to je pravilo naveo šest narodnih poslovica (npr. Nema žita bez kukolja), zatim još četiri iz Karadžićevih Narodnih poslovica te sedam pri-mjera iz Gundulića, Đorđića i Palmotića. Katičić također ima u svo-joj Sintaksi dosta primjera čije navođenje opravdava njihovom funk-cionalnošću (1986: 4). Opravdavajući takav postupak dao je više ra-zloga zašto je iscrpio onoliko primjera koliko ih se našlo u postojećoj građi, imajući ipak na umu i razumnu mjeru. Razlozi su uvjerljivi jer to obilje primjera odgovara tipu gramatike. Budući da je sintaksa u Hrvatskoj gramatici IHJJ nastala pod jakim Katičićevim utjecajem, i ona ima uz pojedina pravila velik broj primjera. Ako je takva metoda opravdana u suvremenoj gramatici, ona je još više opravdana u pr-voj znanstvenoj gramatici.

Babukićevo vremensko neograničavanje navođenja književnih primjera nije možda bilo primjereno za školske potrebe, ali je veoma važno za povijest hrvatskoga književnoga jezika. Takvim pristupom glavnoga ilirskoga jezičnoga kodifikatora potvrđuje se kontinuitet književnoga jezika i ruše teze o početku nekoga novoga književnoga jezika sredinom 19. stoljeća. Katičić (1986) ima primjera iz 18. stoljeća pa svojom knjigom postiže razlikovanje starinskoga od zastarjeloga. Tako je u njega od deset kratkih primjera za upotrebu prijedložnoga izraza kao priložne oznake pet iz 18. stoljeća (Kačić, Katančić, Relko-vić). Ako se tomu doda da se među primjerima u knjizi našao i pone-ki dijalektni kao stilska rezerva književnoga jezika, imat ćemo više razumijevanja za neke autorove nedosljednosti u Ilirskoj slovnici.

“Našavši se pod velikim utjecajem europske literature i pod priti-skom ilirske ideologije, Babukić nije uspio izgraditi metodološki do-sljedan gramatički model. Stoga je Veber (1887) bio u pravu kada je Ilirsku slovnicu loše ocijenio zbog njezine formalne strane, a zapravo zbog neizgrađene metode. Ostaje činjenica da je Babukić bio prvi hr-vatski gramatičar koji je svoju Ilirsku slovnicu pisao na osnovi teo-rijskih jezikoslovnih radova, hrvatskih i stranih gramatika (ne samo

523


latinskih) i na osnovi književnih tekstova. To joj daje karakter znan-stvene gramatike unatoč svim nedostacima” (Tafra 1998: 69).

Što je ostalo od Ilirske slovnice? Odgovor se čini jasan jer je, prema Smičiklasovu svjedočenju, ona ostala u paketima neraspakirana. No, ne zaboravimo da je Babukić bio profesor i da su mnogi, osobito kaj-kavci, od njega naučili hrvatski književni jezik, među njima i Jagić. Ima dubokih tragova koje čovjek može ostaviti na razne načine. Da-nas se služimo slovopisom nazvanim gajica po Ljudevitu Gaju. No, Gajeve su slovopisne novìne, ako se uzme sinkronijsko stanje hrvat-skoga latiničnoga slovopisa, a ne dijakronijsko, samo tri grafema: č, š, ž. Da su ostali grafemi Babukićevi,75 već je pokazala raščlam-ba Babukićeva predgovora Kačićevu izdanju Razgovora ugodnoga (Tafra 1993: 41). Doskora smo se služili fonetskim nazivljem (a sta-riji se jezikoslovci još uvijek služe) koje smo naslijedili od Babuki-ća, a i u opisu akustičkoartikulacijskih svojstva glasova ima njego-vih tragova. Učenici uče o subjektu i predikatu, o zavisno i nezavi-sno složenim rečenicama, i to nam se čini da je oduvijek tako bilo. A nije, jer se opis rečeničnoga ustrojstva i tipologija rečenica pojavlju-ju tek u Ilirskoj slovnici. Od nje zapravo počinje suvremena hrvat-ska gramatika.

Pravopisna i jezična norma koju je glavni ilirski kodifikator opi-sao, a koja se i službeno primjenjivala u drugoj polovici 19. stolje-ća, sreće se i u 20. stoljeću. Na njegovu je početku objavljen Parči-ćev rječnik (1901), pisan uglavnom u skladu s njom,76 ali i još neka izdanja, npr. Šumarski list iste godine drži se morfonološkoga pra-vopisa (npr. riešitba), s nekim promjenama u odnosu na onaj ilirski, razumljivim s obzirom na to da je prošlo dosta desetljeća od ilirsko-ga pravopisa. Tijekom 20. stoljeća, čak i u drugoj njegovoj polovici, objavljeno je nekoliko novih izdanja Šulekova Novoga zavjeta, po-sljednje čak 1967. godine, koliko je dosad utvrđeno (Kovačić 2014).

75 Ostavljamo po strani koliko su tadašnji slavisti, ponajprije Šafařík i Kol-lár, utjecali da se ostave dvoslovi. 76 Parčić u predgovoru trećemu izdanju (1901: IX) kaže da je bolje načelo “piši za oko, a govori za uši” nego ono “nejasno i klimavo načelo: ‘piši, kako govoriš’” pa se on toga i držao. Što se pak tiče množinskih padeža, “naša hr-vatska Slovnica, do malo prije najbliža kćerka staroslavenskoga jezika i se-strica sjevernih slavenskih narječja, morala se lišiti liepoga bogatstva svojih padežah, povela se lahkoćom, pa se bojati, da ne spadne do skora na stepen siromašnoga bugarskoga narječja”.

524


Naime, Britansko je biblijsko društvo naručilo od Šuleka da Karadžićev prijevod priredi za hrvatsko područje. Prvo je izdanje objavlje-no 1877. godine, bez Šulekova imena, ali je knjiga izlazila i u 20. sto-ljeću, nepromijenjena, iako je pisana po normi zagrebačke filološke škole. Zatvarajući jedan dugi vremenski odsječak povijesti normira-nja hrvatskoga jezika na čijem početku stoji Vjekoslav Babukić, ute-meljitelj jezične i pravopisne norme koja je prepoznatljiva kao ilir-ska, ali izrasla na temeljima višestoljetnoga razvoja hrvatskoga knji-ževnoga jezika, a na kraju Bogoslav Šulek, koji je dao najvrednija djela koja su vrhunac zagrebačke filološke škole, vjerujemo da bi i taj sićušni trag u 20. stoljeću bio za Babukića, nadasve skromna čo-vjeka, revna domoroca, dovoljno priznanje za sve ono što je dao svo-mu jeziku i narodu.

525


Citirana literaturaBabić, Stjepan, 1986: Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku :

Nacrt za gramatiku, JAZU–Globus, Zagreb.Babukić, Vjekoslav [s. a.]: Bilješke i dodaci djelu Ilirska slovnica, R

3397; Korespondencija (Njegova pisma drugima), R 3992; Osobni dokumenti, R 3996, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb.

Babukić, Vjekoslav, 1835: Listi dvih slavonskih domorodcev o pra-vopisu ilirskom. Odgovor [na pismo I. A. Brlića], Danica, I: 121–124, 125–128.

Babukić, Vjekoslav, 1847: Prijateljski dopisi o pravopisu ćirilski-mi i latinskimi pismeni medju Vukom Stefanov. Karadžićem i Věkoslavom Babukićem, Kolo, IV: 69–85.

Becker, Karl Ferdinand, 1841: Organism der Sprache, Frankfurt a. M. http://books.google.hr/books?id=54dKAAAAMAAJ&printsec=frontcover&hl=hr#v=onepage&q&f=false (Pristupljeno 26. lipnja 2014.)

Becker, Karl Ferdinand, 1845: Schulgrammatik der deutschen Spra-che, Frankfurt a. M. http://books.google.hr/books?id=vEnQFHRG8SMC&pg=PA371&dq=becker,+Schulgrammatik+der+deutschen+sprach&hl=hr&sa=X&ei=jlXiU5uwE6S9ygOg_oCQAw&redir_esc=y#v=onepage&q=becker%2C%20Schulgrammatik%20der%20deutschen%20sprach&f=false (Pristupljeno 14. srpnja 2014.)

Brlić, Ignjat Alojzije, 21842: Grammatik der illyrischen Sprache, Bu-dim.

Brlić, Andrija Torkvat, 1854: Grammatik der illyrischen Sprache, Beč.

Brlobaš, Željka, 2008: Slovnica Hèrvatska Antuna Mažuranića, u: Antun Mažuranić, Slovnica Hèrvatska, Zagreb 1859; pretisak, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb.

Brlobaš, Željka, Marijana Horvat, 2006: Fonološko nazivlje u hrvat-skim gramatikama 19. stoljeća, Filologija, 46–47: 49–66.

Brozović, Dalibor, 2008: Povijest hrvatskoga književnog i standard-noga jezika, Školska knjiga, Zagreb.

Budmani, Pero, 1885: Pogled na istoriju naše gramatike i leksikogra-fije od 1835. godine, Rad JAZU, 80: 165–185.

Cuvaj, Antun, 1910: Građa za povijest školstva kraljevina Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas, II, III, Zagreb.

526


Danica: Danica ilirska, 1835–1849, pretisak, Liber, Zagreb 1972.Daničić, Đuro, 1850: Mala srpska gramatika, Beč.Daničić, Đuro, 1858: Srbska sintaksa, Beograd.Demeter, Dimitrije, 1843: Misli o ilirskom književnom jeziku, Dani-

ca, IX: 1–2, 5–8, 9–11. Demo, Šime, 2007: Od Latinske slovnice do Latinske gramatike, Fi-

lologija, 49: 37–49.Deželić, Velimir, 1909: Pisma pisana dru. Ļudevitu Gaju i ńeki ńe-

govi sastavci, Građa za povijest kńiževnosti hrvatske, 6, JAZU, Zagreb.

Dobrovský, Josef, 1822: Institutiones linguae slavicae dialecti vete-ris, Beč.

Dukat, Vladoje, 1929: Dobrovský i Hrvati. U: Josef Dobrovský, 1753–1829; sborník statí k stému výročí smrti Josefa Dobrovského. K I. Sjezdu slovanských filologů v Praze, 6.–13. X. 1929, Ur. Jiří Horák, Matyáš Murko i Miloš Weingart, Prag.

Dukat, Vladoje, 1937: Rječnik Mažuranića i Užarevića, Rad JAZU, 257: 83–132.

Gaj, Ljudevit, 1830: Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopi-saňa, Budim.

Gross, Mirjana, 1985: Počeci moderne Hrvatske: neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji, Globus, Zagreb.

Hrvatska gramatika: E. Barić, M. Lončarić, D. Malić, S. Pavešić, M. Peti, V. Zečević, M. Znika, Hrvatska gramatika, Školska knjiga, Zagreb 1995.

IS: Vjěkoslav Babukić, Ilirska slovnica, Zagreb.Ivšić, Stjepan, 1911: Prilog za slavenski akcenat, Rad JAZU, 187: 133–

208.Jagić, Vatroslav, 1865: Slovjensko jezikoslovje, Književnik, II: 78–95. Jagić 1910: И. В. Ягич, История славянской филологии,

Санктпетербург 1910.Jagić, Vatroslav, 1948: Izabrani kraći spisi, ur. Mihovil Kombol, Ma-

tica hrvatska, Zagreb. Jonke, Ljudevit, 1956: Veberove zasluge za naš književni jezik, Rad

JAZU, 309: 33–80.Jonke, Ljudevit, 1965: Književni jezik u teoriji i praksi, Znanje, Za-

greb.

527


Katičić, Radoslav, 1981: Gramatika Bartola Kašića, Rad JAZU, 388: 5–129.

Katičić, Radoslav, 1986: Sintaksa hrvatskoga književnog jezika : Nacrt za gramatiku, JAZU–Globus, Zagreb.

Keipert, Helmut, 1991: Die “Wiener Anleitung” in der slavischen Grammatikographie des ausgehenden 18. Jahrhunderts, Zeit-schrift für slavische Philologie, 51: 23–59.

Keipert, Helmut, 2013: Die „Wiener Anleitung“ und die Entwicklung der Terminologie in kroatischen Grammatiken des 19. Jh., Welt der Slaven, LVIII (1): 103–129.

Klajn, Ivan, 2003: Tvorba reči u savremenom srpskom jeziku, Dru-gi dio: sufiksacija i konverzija, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva i dr., Beograd.

Knezović, Pavao, 2009: Treba li prevoditi prijedlog de u naslovu, Croatica et Slavica Iadertina, V: 21–30.

Korunić, Petar, 2006: Rasprava o izgradnji moderne hrvatske nacije : nacija i nacionalni identitet, Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod.

Košutar, Petra, 2013: Hrvatsko jezikoslovlje 18. stoljeća u suodnosu s europskim, Doktorski rad, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb [rukopis].

Košutar, Petra, Branka Tafra, 2010: Hrvatske akademije (od 16. do 18. stoljeća) u europskom kontekstu, Kroatologija, 1: 131–148.

Kovačić, Mislav, 2014: Filološki i teološki rad Bogoslava Šuleka na hrvatskom izdanju Novoga zavjeta, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb [rukopis].

Kukuljević Sakcinski, Ivan, 1860: Bibliografija hrvatska, Zagreb.Kulakovski 1894: Платон A. Kулаковский, Иллиризмь. Исследо-

вание по истории хорватской литературы периода возрож-дения, Varšava.

Kuntarić, Đuro, 1970: Iz biografije Vjekoslava Babukića, Almanah gimnazije u Slav. Požegi povodom 270-godišnjeg jubileja, 1699–1969, ur. Antun Petković, Posebni otisak, Slav. Požega.

Lancelot, Claude, Antoine Arnold [1660] 2000: Grammaire généra-le et raisonnée de Port Royal – Port-Royal, Opća i obrazložbena gramatika, preveo Vojmir Vinja, Institut za hrvatski jezik i je-zikoslovlje, Zagreb.

528


Maixner, Rudolf, Ivan Esih (priređivači), 1952: Bogoslav Šulek, Iza-brani članci, JAZU, Zagreb.

Mandić, Antun, 1779: Uputjenje k' slavonskomu pravopisanju za potrebu narodnieh ucsionicah u Kraljestvu Slavonie, Budim; pretisak, Matica hrvatska, Osijek 1998.

Maretić, Tomo, 31963: Gramatika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika, Matica hrvatska, Zagreb.

Mažuranić, Antun, 1859: Slovnica Hèrvatska za gimnazije i realne škole, Zagreb.

Menac, Antica, Željka FinkArsovski, Radomir Venturin, 2003: Hrvatski frazeološki rječnik, Naklada Ljevak, Zagreb.

Moguš, Milan, 1978: Antun Mažuranić, Zavod za znanost o književ-nosti – Sveučilišna naklada Liber, Zagreb.

Muczkowski, Jósef, 1849: Małą gramatykę języka polskiego, Kra-ków.

Novak, Kristian, 2012: Višejezičnost i kolektivni identiteti iliraca : jezične biografije Dragojle Jarnević, Ljudevita Gaja i Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci – Srednja Europa, Zagreb.

OS: Vjěkoslav Babukić, Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirsko-ga, Zagreb 1836; pretisak, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Grad Požega, Zagreb 2013.

Parčić, Antun, 1901: Rječnik hrvatsko-talijanski, treće popravljeno i pomnoženo izdanje, Zadar.

Pranjković, Ivo, 1998: Adolfo Veber Tkalčević kao jezikoslovac, Riječki filološki dani, Zbornik radova s Međunarodnoga znanst-venog skupa, 2, ur. Marija Turk, Filozofski fakultet, Rijeka.

Pranjković, Ivo, 2005: Adolfo Veber Tkalčević i njegova Skladnja, u: Adolfo Weber, Skladnja ilirskoga jezika za niže gimnazije, Beč 1850; pretisak, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb.

Program Kraljevske gimnazije u Zagrebu koncem školske godine 1862, Brzotiskom narodne tiskarnice Dra. Ljudevita Gaja, Za-greb.

Raguž, Dragutin, 1997: Praktična hrvatska gramatika, Medicinska naklada, Zagreb.

Rešetar, Milan, 1910: Die serbokroatische Betonung südwestlicher Mundarten, Schriften der Balkancommission, Beč.

529


Sbirka 1835: Sbirka někojih rěčih ..., Danica ilirska, 1835–1849; pre-tisak, Liber, Zagreb 1972.

Silić, Josip, Ivo Pranjković, 2005: Gramatika hrvatskoga jezika, Škol-ska knjiga, Zagreb.

SironićBonefačić, Nives, 1992: Ardelio Della Bella i prvo izdanje njegova trojezičnog rječnika iz 1728, Rad HAZU, 466: 1–69.

Smičiklas, Tade, 1876: Život i djela Vjekoslava Babukića, Tiskara “Narodnih novina”, Zagreb.

Stančić, Nikša, 2005: Grafija i ideologija: hrvatski narod, hrvatski je-zik i hrvatska latinica Ljudevita Gaja 1830. i 1835. godine, Rad HAZU, 492: 261–296.

Stolac, Diana, 1998: Sintaksa Adolfa Vebera Tkalčevića, Riječki filo-loški dani, Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog sku-pa, 2, ur. Marija Turk, Filozofski fakultet, Rijeka.

Šulek, Bogoslav, 1854a: O dvoglascu ie, Neven, 2, Književna prilo-ga k “Nevenu”.

Šulek, Bogoslav, 1854b: Grammatik der illyrischen Sprache ..., Ne-ven, 3, Književna priloga k “Nevenu”.

Švoger, Vlasta, 2012: O temeljima modernoga školstva u Habsburškoj Monarhiji i Hrvatskoj, Povijesni prilozi, 42: 309–328.

Tafra, Branka, 1993: Gramatika u Hrvata i Vjekoslav Babukić, Ma-tica hrvatska, Zagreb.

Tafra, Branka, 1998: Veberov i Babukićev gramatički model, Riječki fi-lološki dani, Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog sku-pa, 2, ur. Marija Turk, Filozofski fakultet, Rijeka.

Tafra, Branka, 2002: Jezikoslovac Šime Starčević, u: Shime Starcse-vich, Nòvà ricsôslovica iliricska, Trst 1812; pretisak, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, str. 127–177.

Tafra, Branka, 2005: Od riječi do rječnika, Školska knjiga, Zagreb.Tafra, Branka, 2011: Istopisnice i istoslovnice u hrvatskom jeziku,

Slavenski jezici u usporedbi s hrvatskim II, ur. Dubravka Sesar, FF press, Zagreb.

Tafra, Branka, 2012: Prinosi povijesti hrvatskoga jezikoslovlja, Hrvat-ski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb.

Tafra, Branka, 2013: Dvjestota obljetnica rođenja Vjekoslava Ba-bukića (1812–2012), u: Vjěkoslav Babukić: Osnova slovnice sla-

530


vjanske narěčja ilirskoga, Zagreb 1836; pretisak, Institut za hrvat-ski jezik i jezikoslovlje i Grad Požega, Zagreb, str. 81–177.

Torbar, Josip, 1897: O životu i djelovanju Dra. Bogoslava Šuleka, ne-krolog, Ljetopis JAZU, 11: 101–193, Zagreb.

Veber, Adolf, 1859: Sladnja ilirskoga jezika, Zagreb.Veber, Adolfo, 31876: Slovnica hrvatska za srednja učilišta, Zagreb.Veber, Adolfo, 1878: Pabirci po slovnici hrvatskoj, Rad JAZU, 42:

185–197.Veber, Adolfo, 1887: Djela Adolfa Vebera, III, Tiskom Dioničke ti-

skare, Zagreb.Vince, Zlatko, 1978: Putovima hrvatskoga književnog jezika,

Sveučilišna naklada Liber, Zagreb.Vončina, Josip, 1993: Hrvatski jekavski dugi jat, Forum, XXXII (4–6):

355–383.Vuković, Petar, 2014: Futur drugi u suvremenom hrvatskom jeziku,

Jezik, 61 (3): 81–94.

531


SADRŽAJ

Vjěkoslav BabukićIlirska slovnica

Predgovor ....................................................................................... VII–XVIUvod .............................................................................................................. 1Dio pèrvi. Glasoslovje ............................................................................... 5Dio drugi. Rěčoslovje ............................................................................... 38Dio tretji. Stavkoslovje .......................................................................... 348Zaglavak .................................................................................................. 425

Branka TafraPrva hrvatska znanstvena gramatika1. Uvod ..................................................................................................... 4672. Ilirska slovnica i vrijeme nastanka ............................................... 4723. Ilirska slovnica i njezin autor ......................................................... 476

3.1. Revni domorodac ........................................................................ 4763.2. Gramatičar do kraja ................................................................... 486

4. Ilirska slovnica i europsko jezikoslovlje ...................................... 4885. Ilirska slovnica i hrvatsko jezikoslovlje ....................................... 5046. Ilirska slovnica – prijelomnica u hrvatskoj gramatikografiji .. 519

Citirana literatura ................................................................................. 526


Nakladnici: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje Zagreb, Ulica Republike Austrije 16

Za nakladnike: Željko Jozić

Biblioteka: HRVATSKA JEZIČNA RIZNICA

Niz: Pretisci

Urednica niza: Marija ZnikaUrednica knjige: Ivana Kurtović BudjaAutorica: Branka Tafra

Knjiga 15: Ilirska slovnica

Recenzenti: Ivo Pranjković Marijana Horvat

Naslovnica: Davor MilašinčićObrada originala: Damir RalićTehnički urednik: Damir Ralić

© Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2014.Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati ni na bilo koji način reproducirati bez nakladnikova pismenoga dopuštenja.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 888913

ISBN 9789537967031


Računalna priprema:Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Tisak:Tiskara Zelina d.d.

Naklada:300 primjeraka


branka tafra prva hrvatska znanstvena gramatika 1. uvod · kićevih gramatika. u opsežnoj su...

Documents