broj 12 | 2016. novaakropola · onoga što je do čovjeka, nad čime on u potpunosti vlada, i zato...

Nova akropolawww.nova-akropola.comBroj 12 | 2016.

Z a b o l j e g č o v j e k a i b o l j i s v i j e t

PRoMjeNasvijeta i PotRoŠNje

Francis bacono sReĆi

Maria MontessoriFoRMiRaNje čovjeka

kRaljica jeleNa slavNa

SKRIVENI GRAD INKA

MacHU PiccHU

Sadržaj

4 Promjena svijeta kroz Promjenu Potrošnje

Dilip Jain

10 machu Picchu – Skriveni grad Inka Andrija Jončić

16 francis bacon – o sreći

17 GriGor vitez – Zov djetinjstvaAnastazija Pulja

18 maria montessori – Formiranje čovjeka

Ana Hanđal

20 kraljica jelena slavnaStela Kurpes

Impresum:Glavni urednik: Andrija Jončić

izvršna urednica: Nataša Žaja

urednici rubrika: Luka Marić, Dijana Kotarac, Sofija Stepanovska, Anastazija Pulja, Marta Mihičić

lektura: Ana Hanđal, Vesna Bosnar

tehničko uredništvo: Svjetlana Pokrajac, Matija Prević

ISSN 1849-6237

12 | 2016. www.nova-akropola.com

Nova akropolaZ a b o l j e g č o v j e k a i b o l j i s v i j e t

izdavač: NOVA AKROPOLA - kulturna udruga

Ilica 36, 10000 Zagreb Tel: 01/481 2222, Fax: 01/233 0450

web: www.nova-akropola.hr e-mail: [email protected]

4

17

23

10

18

18

16

20

3

Čestitke i čestitanje neizostavan su dio božićno-novogodišnjeg ugođaja koji s rado-šću iščekujemo. Ostavimo li po strani česti-

tarske običaje i osvrnemo li se na želje izrečene ili napisane, od srca srcu ili na brzu ruku, vidjet ćemo da se sve svodi na: sreću i blagostanje.

I zaista, biti sretan iskonska je želja i potreba svakog čovjeka. Sva naša nastojanja usmjerena su prema pro-nalaženju sreće, za to se trsimo na ovaj ili onaj način, pa i pogrešnim putevima da bi ugrabili komadić sreće, makar tek privremeno i kratkotrajno...

Budući da je težište sreće u današnjem svijetu okrenutom materijalističkim vrijednostima najčešće u izvanjskom, pod srećom se žele "sretne" okolnosti, naklonjene prilike i obrati koji će nam osigurati odre-đenu korist, uspjeh i užitak, što se sve izjednačava s blagostanjem. No, takva sreća uvjetovana izvanjskim obično je nestabilna, hirovita i prolazna kao i okolnosti na koje se oslanja. Nažalost, ni ispunjenje naših želja ne obećava dugotrajnu sreću jer zadovoljavanje želja samo rađa novim željama, jer: Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije… S druge pak strane, nemogućnost ostvarenja tako zamišljane sreće vodi do osjećaja promašenosti, kriza, depresija, a takve "nesretnike" moderno društvo naziva luzerima.

Ali, što je uistinu sreća i kako je doseći? Za stare je grčke filozofe eudaimonia – sreća,

odnosno blaženstvo, bila najviše dobro i cilj ljudskoga života, a njeno je glavno obilježje duboki nutarnji mir ili nepomućenost duha. Za razliku od današnjeg, težište čovjekove sreće nije toliko bilo u izvanjskim i prolaznim stvarima i okolnostima, već u samom čovjeku. Postiže se ispravnim sagledavanjem stvari te razboritim i plemeni-tim življenjem, pri čemu je osnovno obuzdavanje želja, prohtjeva i strasti. To je čvrsti temelj za sreću čovjeka i ljudske zajednice. Stoici su sreću vezivali uz postizanje onoga što je do čovjeka, nad čime on u potpunosti vlada, i zato su držali da je preduvjet za sreću naučiti razliko-vati ono što jest od onoga što nije do nas, što ne ovisi o nama, te se usmjeriti na postizanje onoga što je do nas, a do nas je neodstupanje u činjenju dobrih i plemenitih djela. Slično nalazimo i u Dhammapadi: Tko s dobrim naumom govori ili radi, toga sreća slijedi nerazdruživa kao sjena.

U prevelikoj vezanosti za površno i izvanjsko svi mudraci Istoka i Zapada vidjeli su opasnost po sretan život jer nas to samo udaljava od sreće koja ovisi o nama samima. Zato je ključna promjena težišta i gledišta jer mi sami kovači smo svoje sreće i kao takvi možemo pridonijeti stabilnoj sreći i blagostanju nas samih i onih kojima smo okruženi.

Uredništvo

SRETAN BOŽIĆ I

NOVA GODINA

4 NOVA AKROPOLA 12/2016

Na Pariškoj konferenciji UN-a o klimatskim promjenama održanoj 2015. godine, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za probleme

klimatskih promjena i zaštite okoliša bila je poznata primatologinja dr. Jane Goodall. U jednom od svojih intervjua izjavila je da je došla u Pariz na UN-ovu kli-matsku konferenciju da bi spasila kišne šume od pro-padanja i intenzivne eksploatacije.

"Dakle, nije stvar u tome može li jedna osoba nešto promijeniti. Svatko svaki dan može mijenjati stvari. A ako razmislimo o posljedicama izbora koje činimo – što kupujemo, čime se hranimo i što konzumiramo, što nosimo – i počnemo donositi etički ispravne odluke, i kada to umnogostručimo tisuću, milijun, milijardu, nekoliko milijardi puta, vidimo svijet koji se kreće

prema promjeni. Najvažnije je ljudima dati nadu. Vidjela sam uništena područja koja su ponovno oživjela i postala lijepa. Priroda je otporna. Životinjske vrste na

Dilip Jain

promjena svijeta kroz promjenu potrošnje

5

rubu izumiranja mogu dobiti novu priliku."U prosincu 2007. godine Annie Leonard i njeni

prijatelji iz marketinške agencije Free Range Studios, snimili su 20-minutni film o tome kako proizvodimo, upotrebljavamo i bacamo stvari. Film istražuje utjecaj naše potrošnjom zaluđene kulture na ljude i planet. Šest godina nakon što se film Priča o stvarima1 počeo prikazivati, Annien "crtić o smeću" pogledalo je više od 40 milijuna ljudi diljem svijeta2.

Na neki način, Janeina i Anniena nastojanja moti-virana su njihovom brigom za nas. I mi smo zabrinuti zbog problema koji pogađaju naša društva, gradove, države i planet. Osjećamo ih svakodnevno u različitim oblicima i trudimo se što više možemo zaštititi sebe i naše bližnje od opasnosti koje donose. Nemila nam je ekonomska, ekološka, politička i društvena propast koja se događa oko nas, ali uglavnom osjećamo se bespo-moćno… Što možemo učiniti? Što ja mogu učiniti?

Među ostalim, jedna od stvari koja može imati tra-jan učinak jest posvećivanje više pažnje i svijesti našim potrošačkim navikama.

Svaki dan kupujemo i konzumiramo mnoštvo pro-izvoda i usluga. Osim zadovoljenja osnovnih potreba, to uključuje i luksuzne predmete i tehnološke inova-

cije namijenjene unapređenju djelotvornosti. Takva potrošnja, koja nadilazi zadovoljenje osnovnih potreba, nije sama po sebi loša. Tijekom čitave povijesti nasto-jali smo pronaći načine kako olakšati život. Međutim, postoje važna pitanja vezana uz konzumerizam kojima je potrebno posvetiti pažnju.

Kako se proizvodi i resursi koje konzumiramo zapravo proizvode? Kako taj proces proizvodnje utječe na okoliš, društvo i pojedince? Kako se potrošačke navike mijenjaju s društvenim promjenama? Koliko je od onoga što konzumiramo rezultat vanjskih faktora u odnosu na naše stvarne potrebe? Kako materijalne vrijednosti utječu na naše osobne vrijednosti i odnose s okolinom?

Potrošačke navike svakoga od nas, dobre ili loše, nakupljaju se i postaju potrošačka navika zajednice kojoj pripadamo, bilo da neka utjecajna osoba postavi standard koji zajednica slijedi ili slijedimo primjer većine drugih ljudi u našoj zajednici. S jedne strane, selo Piplantri u Radžastanu posadi 111 stabala u čast rođenja djevojčice. S druge strane, većina ostalih sela u Radžastanu suludo i rasipno troši na vjenčanja. U oba slučaja, pojedinac je u zajednicu uveo naviku koja je zapravo postala društvena norma. Običan čovjek ima previše stvari koje ga potiču da slijedi stado i previše strahova da bi mu se suprotstavio.

1 The Story of Stuff, www.storyofstuff.org 2 https://youtu.be/9GorqroigqM


Važno je prisjetiti se da je ne tako davno, prije glo-balizacije i pojave moderne tehnologije, većina ljudi konzumirala lokalne proizvode i usluge. Tisućama su godina fizička ograničenja združena s duhovnom osvi-ještenošću utjecala na potrošačke navike ljudi usmjera-vanih potrebom da prežive i napreduju.

Primjerice, antička Atena bila je sagrađena oko Akropole, gornjeg grada smještenog na uzvisini u središtu grada. Bilo je to mjesto inspiracije i mudro-sti, mjesto gdje su bili smješteni hramovi i akadem-ske institucije. Kaže se da je ta inspiracija potaknula transformaciju svakog građanina prema ispunjenju duhovne sudbine.

Danas se moderni gradovi planski grade oko ogro-mnih trgovačkih centara! A na većinu nas značajno utječe ono što vidimo, ono što čujemo i ono što osje-ćamo jer smo navedeni na to. Marketing i mediji utječu na naše izbore i upravljaju našim odlukama, podrža-vajući fundamentalno pogrešnu koncepciju konzume-rizma. Ekonomist Victor Lebow dao je pravi prikaz modernog konzumerizma u svom radu Cjenovno nad-metanje (Price Competition), objavljenom 1955. godine u proljetnom izdanju Journal of Retailing.

"Naša enormno produktivna ekonomija zahtijeva od nas da potrošnju učinimo našim načinom života, da pretvorimo kupovinu i upotrebu proizvoda u rituale, da tražimo zadovoljenje naših duhovnih potreba, zado-

voljenje našeg ega, u potrošnji. Mjerilo društvenog sta-tusa, društvene prihvaćenosti, prestiža sada su obrasci naše potrošnje. Čak se i smisao i značenje naših života danas izražava kroz oblike naše potrošnje. Što su veći pritisci na pojedinca da se prilagodi sigurnim i prihva-ćenim društvenim standardima, to je pojedinac skloniji izražavanju svojih težnji i svoje individualnosti u obliku onoga što nosi, vozi, čime se hrani, svog doma, auto-mobila, načina na koji poslužuje hranu, svojih hobija. Proizvodi i usluge moraju se ponuditi potrošaču što je

7

prije moguće. Mi tražimo ne samo "brzu" potrošnju, nego i "skupu" potrošnju. Tražimo da stvari budu sve brže i brže konzumirane, sagorene, potrošene, zamije-njene i odbačene. Tražimo od ljudi da jedu, piju, nose, voze, žive sve složenijom, a time i sve skupljom potroš-njom."

Među ostalim posljedicama, učinak neumjerenog konzumerizma rezultirao je sljedećim, a to je samo vrh ledene sante...

Pogrešna raspodjela i uporaba ograničenih prirodnih resursa poput minerala, drveća...

Iako svi imamo iste osnovne potrebe, oni koji si mogu priuštiti više, na kraju i konzumiraju više. To pokreće začarani krug koji ima višestruko negativan učinak na zajedničko dobro društva. Primjerice, do prije samo nekoliko desetljeća voda je bila svima dostupna; zaštita i očuvanje vodnih resursa bili su u nadležnosti lokalnih zajednica. Možda je pojava vode u bocama, koju si samo manjina može priuštiti, pridoni-jela činjenici da su mnogi danas ostali bez izvora pitke vode, a ne mogu si priuštiti vodu u bocama.

Izvješće o društvenom razvoju Programa Ujedinje-nih naroda za razvoj (UNDP) iz 1998. godine navodi:

"Današnja potrošnja narušava bazu ekoloških resursa, povećava nejednakosti, a ubrzava se dinamika lanca potrošnja – siromaštvo – nejednakost – okoliš.

Ako se trendovi nastave bez promjene – ako ne dođe do preraspodjele s potrošača s visokim primanjima na potrošače s niskim primanjima, ako ne dođe do preba-civanja s onih koji zagađuju na ekološki prihvatljivije proizvode i proizvodne tehnologije, ako ne dođe do promicanja proizvoda koji potiču siromašne proizvo-đače, ako ne dođe do promjene prioriteta sa statusne potrošnje na zadovoljavanje osnovnih potreba – današ-nji će problemi vezani uz potrošnju i društveni razvoj samo rasti.


Pravi problem nije samo potrošnja, nego i njeni obrasci i učinci.

Očite su nejednakosti u potrošnji. Na svjetskoj se razini na 20 % stanovništva u zemljama s najvišim osobnim primanjima odnosi 86 % cjelokupnih troš-kova osobne potrošnje, dok se na najsiromašnijih 20 % odnosi zanemarivih 1,3 %.

Nezadrživi rast potrošnje tijekom posljednjih 50 godina stavlja na okoliš neviđeni pritisak."

Zagađenje masovnom proizvodnjom, tran-sportom i odlaganjem proizvoda

Većina nas uvjetovana je vjerovati da su reduciranje, ponovna upotreba i recikliranje za one koji si ne mogu priuštiti novo! Siječemo drveće brže nego što može izra-sti novo, izlovljavamo ribu brže nego što oceani mogu obnoviti zalihe ribe, crpimo više vode iz rijeka i podze-mlja nego što oborine mogu nadoknaditi te ispuštamo više ugljičnog dioksida, koji utječe na globalno zatoplje-nje, nego što ga oceani i šume mogu apsorbirati.

Važno je napomenuti da je prema istraživanjima Svjetskog fonda za prirodu (WWF) i Zoološkog druš-tva u Londonu (ZSL), Zemlja tijekom posljednjih 40 godina izgubila polovicu populacije divljih životinja!

Stvorenja diljem kopna, rijeka i mora ljudi desetkuju radi hrane u neodrživim brojkama, dok istovremeno zagađuju i uništavaju njihova staništa.

"Da u Zoološkom društvu u Londonu sljedeći tje-dan ugine polovica životinja, ta bi vijest završila na svim naslovnicama", kaže profesor Ken Norris, upra-vitelj za znanost u Zoološkom društvu u Londonu. "Ali upravo se to događa u divljini. Ta šteta nije neizbježna, nego je posljedica načina na koji biramo živjeti… Pri-roda, koja pruža hranu i čistu vodu i zrak, neophodna je za ljudsku dobrobit."

"Izgubili smo polovicu životinjske populacije, a zna-jući da je to uzrokovano ljudskom potrošnjom, jasan je poziv na djelovanje i moramo djelovati odmah", kaže Mike Barratt, upravitelj za znanost i politiku u WWF-u. On poziva na neophodnost zaštite većih dijelova Zemlje od krčenja šuma i gradnje te na održivu proi-zvodnju hrane i energije.

"Svi smo čuli za burzovni indeks FTSE 1003, ali smo propustili uočiti osnovni pokazatelj, trend pada vrsta i ekosustava u svijetu", kaže profesor Jonathan Baillie, upravitelj za zaštitu u Zoološkom društvu u Londonu. "U slučaju da uspijemo ispravno reagirati, imat ćemo siguran i održiv način života u budućnosti."

3 FTSE 100 je indeks na londonskoj burzi vrijednosnih papira (LSE). Jedan je od glavnih svjetskih indeksa za praćenje cijena vrijednosnih papira i općenito situacije na burzama. Održava ga i kreira britanska tvrtka za financijske usluge FTSE Group, a objedinjava 100 najvrjednijih tvrtki čijim se dionicama trguje na LSE-u. (op. prev.)

9

Slabljenje ljudskih vrijednosti zbog začaranog kruga ispunjenja beskrajnih želja

Došli smo do toga da zanemarujemo ono što je doista važno i trčimo za onim što možemo kupiti novcem. Tražimo unutarnje zadovoljenje u osjećaju zadovoljstva koje nudi kupnja i potrošnja, slijepi pred činjenicom da se radi samo o iluzornom zadovoljenju. Konzumerizam nas čini lijenima, samozadovoljnima i arogantnima. Vjerojatno je naš ego uzrok zanemari-vanja vlastitih nutarnjih izazova i potencijala za razvoj koji mogu biti ostvareni kroz discipliniran trud uma i tijela.

U svojoj knjizi Čovjekovo traganje za smislom Viktor E. Frankl opisao je kroz što prolazi osoba obu-zeta osjećajem koji on naziva "egzistencijalnim vaku-umom": "Ni jedan instinkt mu ne govori što mora učiniti i ni jedna tradicija mu ne govori što bi trebao učiniti; ponekad ne zna niti što želi učiniti. Egzisten-cijalni vakuum pojavljuje se pod različitim maskama. Ponekad je frustrirana želja za smislom posredno kompenzirana željom za moći, željom za novcem, željom za užitkom."

Ako se ne suočimo sa stvarnim razlozima zbog kojih toliko kupujemo, nikada nećemo uistinu osjećati da imamo dovoljno. Ako ne shvatimo zašto nam stvari stalno prolaze kroz ruke, sve je manje važno kako ih

organiziramo, raspoređujemo ili odlažemo. Stvari ne kupujemo zato što imamo novca na bacanje. Ne činimo to zato što imamo prostor koji je potrebno popuniti. To činimo vjerojatno zato što nam to daje lažan osjećaj sreće. Međutim, istraživanja nam nepre-stano pokušavaju rasvijetliti jednu jednostavnu istinu: najviše sreće donose nam iskustva i ljudi u našim živo-tima. Ne stvari. Nikada stvari.

Neumjerena potrošnja možda je jedan od glavnih uzroka ekonomske, ekološke, političke i društvene propasti. Prvi je korak biti svjestan toga. Sljedeći je korak raditi na unutarnjoj promjeni kako bismo ispravno posložili vlastite prioritete; kako bismo uvi-djeli da se unutarnje ispunjenje nikada ne može postići materijalnom potrošnjom. Smanjivanjem potrošnje mogli bismo prepoznati druge nevidljive čimbenike života. Ako bi se svatko od nas uspio snaći s malo manje, izravno i neizravno mogli bismo ostvariti velik utjecaj. A to se može postići na našoj individualnoj razini bez ovisnosti o vanjskim faktorima.

Mahatma Gandhi je rekao: "Svijet ima dovoljno da zadovolji svačiju potrebu, ali nema dovoljno da zado-volji svačiju pohlepu."

S engleskog preveo: Robert Čokor


U peruanskim Andama, nedaleko od Cusca, drevne prijestolnice carstva Inka, nalazi se jedna od najbogatijih dolina s mnogobrojnim

kulturnim spomenicima. To je Valle Sagrado (Sveta dolina) koja se proteže na više od sto kilometara, od mjesta Pisaqua do Machu Picchua. U njoj se nalaze ostaci važnih gradova i obrednih središta Inka. Na nadmorskoj visini od prosječno 2800 m dolina pruža optimalne uvjete: blagu klimu s prosječnom tempe-raturom od 18 °C, bogatu floru i faunu, plodno tlo koje natapaju brojni vodeni tokovi nastali otapanjem

snijega na visinama iznad 4000 m.Dolinom protječe moćna rijeka imenom Vilcanota

ili Urubamba. Nekada se zvala Willcamayu - Sveta rijeka, jer je za Inke predstavljala zemaljsku sliku Nebeske rijeke, Mliječnog puta koji je u Andama poznat pod nazivom Mayu.

Slijedeći Stazu Inka, koja prolazi Svetom dolinom, nailazi se na obredna mjesta koja su bila poput različi-tih postaja na putu vjerskog hodočašća prema skrive-nom svetištu Inka - Machu Picchuu.

MACHU PICCHU

SKRIVENI GRAD INKAAndrija Jončić

11

Položaj skrivenog gradaTo posljednje uporište dinastije Inka nalazi se nizvodno na samom kraju Svete doline, na mjestu gdje istočni obronak planinskog grebena priječi put uzburkanoj vodi rijeke Urubambe. Korito rijeke ovdje naglo skreće udesno, a zatim ulijevo, opisujući obrnuto slovo "U" oko podnožja planinskog grebena. Potpuno zaštićen moć-nom rijekom s triju strana, poput poluotoka, strmo se uzdiže šiljato brdo tisuću metara nad rijekom. Na njego-vom sedlu nalazi se najbolje očuvani grad Inka.

U doba osvajanja Perua Španjolci nisu znali za postojanje tog grada. Premda se pričalo o nekom skri-venom gradu i njegovom neprocjenjivom blagu, prvi će bijelac ugledati taj grad tek nakon više od četiri stoljeća potrage. Bilo je to 1911. godine kada je u Peru došao Hiram Bingham III., mladi znanstvenik s ame-ričkog sveučilišta Yale. Jedan ga je mještanin odveo do vrha brda. Ugledavši Machu Picchu, Bingham je uzviknuo: "Kakav je to nevjerojatan san!" Otkrio je nedirnuto kameno gnijezdo koje predstavlja jedno od najboljih svjedočanstava kozmogonijske misli Inka.

Na zaravni Starog Vrha (Machu Picchua) skrivenog u oblacima, na prostoru dužine 700 metara i širine 500 metara, smješten je skladno izgrađen mali grad za oko tisuću stanovnika. Podijeljen je u dvanaest četvrti koje se nalaze na četrnaest terasa. Umjesto ulica, terase povezuje pedeset stubišta s tri tisuće stuba. Na kraj-njem sjeveru uzdiže se nad gradom Mladi Vrh (Huayna Picchu). Sagrađen je na 2500 metara nadmorske visine i ograđen obrambenim zidom na jedinoj pristupačnoj strani, dok su ostale tri okružene poljoprivrednim tera-sama smještenim na vrhovima nepristupačnih litica. Grad je nevidljiv iz doline rijeke Urubambe, dok se s njega pruža savršen pogled i mogućnost potpunog pre-gleda nad cijelim okolnim područjem.

Slika svijetaMachu Picchu izgrađen je po uzoru na sliku svijeta koja je zasnovana na postojanju polariteta kao što su:

gore i dolje, desno i lijevo, muško i žensko… Naj-važnija je bila vertikalna podjela svijeta. Na quechua jeziku (kojim su govorile Inke) postoje dva termina koji opisuju tu podjelu: Hurin Pacha, što znači "niži svijet" i Hanan Pacha, "viši svijet". Uz niži svijet vezani su kultovi pećine, izvora i rijeke. To je kraljevstvo Pachamame, Zemlje Majke. Viši svijet je nebo, obita-valište Viracoche, Sunca, Mjeseca i zvijezda. Njemu je odgovarao solarni kult.

Simboli kojima su često bila predstavljana ta dva svijeta bili su kondor i jaguar. Kondor je vezan uz viši svijet, Sunce u zenitu, dok je jaguar predstavljao "utrobu zemlje".

Pojam svetog kod Inka bio je određen jedinstvom koje je postignuto skladnim odnosom između nebe-skog i zemaljskog. Za sveto imali su naziv huaca. To je bilo doslovno sve ono što ima određenu vezu s drugim, višim svijetom: izvor, planina, neobičan oblik kamena,


debla drveta mogli su biti huaca.Određivanje svetih mjesta značilo je pronaći na

zemlji ona mjesta koja će, osim po posebnim prirod-nim obilježjima, biti pogodna za izgradnju simboličkih stepenica, odnosno ljudskom djelatnošću omogućiti rezonanciju s idealnom slikom na nebu.

Mnoštvo elemenata potvrđuje Machu Picchu kao svetište. Prema sakralnoj geografiji nalazi se na odabranom mjestu, na kraju Svete doline, gdje se nebeska rijeka Mayu simbolički približava rijeci Uru-bambi. To neobično kameno gnijezdo koje se nalazi okruženo visokim planinama, uzletište je mitskog kondora koji polijeće prema zapadu, u noćno nebo prema zvijezdama nebeske rijeke Mayu.

Ogledalo UniverzumaMachu Picchu bio je značajno mjesto astronomskih promatranja i kompleksan kultni centar gdje su se mudraci, amautasi, posvećivali učenju o solarnom i stelarnom kretanju. Grad je izgrađen u skladu s nače-lima sakralne geografije Inka.

Os sjever-jug naglašena je trima megalitima, trima huacama (svetim kamenovima) koji su smješteni na

krajnjem jugu pod glavnom kulom (u središtu) i na krajnjem sjeveru grada. Ova os dijeli grad na dva dijela: Hanan Pacha ili "gornji grad" koji se nalazi na zapadnoj strani, a bio je namijenjen kontemplaciji nebeskog svijeta, dok je Hurin Pacha, "donji grad" (istočna strana grada) bio namijenjen svakodnevnom životu njegovih stanovnika.

U donjem gradu bila su spremišta, radionice, glavne poljoprivredne terase, ali i vrlo važna kultna mjesta. Tamo je bila četvrt posvećena Zemlji, gdje je smještena već spomenuta glavna kula, neobična polukružna gra-đevina u kojoj se nalazi središnja huaca grada. Ispod te kule (torreón) nalazi se pećina u kojoj su pronađena udubljenja u zidu za mumije Inka (kraljevski mauzolej) i žrtvenik u obliku stubišta sa sedam stuba. To je jedan od simbola Pachamame (Zemlje Majke) koja svojom ener-gijom upravlja svoje sinove prema višim oblicima posto-janja. Na čitavom andskom prostoru pećine su, kao veza s podzemnim svijetom i kao mjesto čovjekova podrije-tla, prema mitu imale magijsko-simboličko značenje.

Ispod prozora kule (torreóna) koji gleda na Huayna Picchu, nalazio se izvor od kojeg se stepenasto spuštalo šesnaest fontana ili malih bazena. Kultom vode i fon-tana vladala je Mamacocha (majka). Obredne fontane povezivale su viši svijet (Hanan) i niži (Hurin).

U istočnom dijelu donjeg grada koji danas nazivaju Los Carceles (tamnice), nalazi se jedna od najzanimlji-vijih nerazriješenih zagonetki. To je labirint povezanih prostorija. Navodno se ispod grada nalazi više labiri-nata koji su bili zatvoreni kada su grad napustili njegovi posljednji stanovnici. Ispod jedne velike stijene nalazi se kameno stubište koje se spušta u sada zatrpano podzemlje. Na ravnoj kamenoj podlozi ispred ulaza u podzemlje upada u oči reljef kondora čija krila čine

1. Ulazna vrata i gradski zidovi2. Princezinapalača3. Torreón ili glavna kula4. Stepenaste fontane5. Kraljevskačetvrt6. Kućasvećenika7. Svetitrg8. Hram triju prozora9. Hram Viracoche10. Intihuatana11. Put za Huayna Picchu12. Sjeverna huaca13. Gornjačetvrt14. Glavni trg15. Četvrttrijukapija16. Četvrtpogrebnihpećina ilidonjeggroblja17. Obrtničkačetvrt18. Kuća"kamenogžrvnja"19. Četvrt"tamnica"20. Poljoprivredne terase

13

stranice neobrađene stijene. To je simbolički prikaz izlazećeg Sunca koje poput kondora izlazi iz utrobe zemlje, spreman poletjeti u zoru.

U toj istoj četvrti nalazi se i Kuća djevica Sunca - sklop više istovjetnih stambenih građevina za koje se pretpo-stavlja da su bile obitavalište značajnog vjerskog reda Acclas koji su činile djevojke posvećene bogu Sunca (Inti).

Na zapadnoj strani, na gornjem gradu, smješteni su jedan do drugoga hram Viracoche i Hram triju prozora.

Tri prozora istoimenog hrama okrenuta su prema glavnom trgu i gledaju prema istoku. Orijentirani su prema trima najvažnijim točkama prividnog kretanja Sunca tijekom godine: dvjema solsticijskim i jednoj ekvinocijskoj.

Od zaravni na kojoj se nalaze ta dva hrama vodi stubište od 60 stuba do najvišeg mjesta u gradu gdje se nalazio astronomski opservatorij. Na vrhu tog brijega - piramide nalazi se nekoliko zdanja koja su vjerojatno bila posvećena Mjesecu i zvijezdama. U središnjem prostoru izdiže se isklesani vrh brijega, visok 1,80 metara, koji stepenasto završava malim obeliskom. To je poznati Kamen Sunca ili Kamen koji drži kretanje Sunca (Intihuatana). Njegova je uloga bila posebno važna za vrijeme zimskog sol-sticija kada je Sunce dostizalo najnižu točku svog godišnjeg putovanja.

Zbog važnosti Intihuatana u religiji Inka, španjol-ski su osvajači razbijali takve kamenove gdje god bi ih našli. Zahvaljujući tome što Španjolci nisu nikada otkrili Machu Picchu, taj je Intihuatana ostao neoštećen.

S vrha brijega spušta se stubište na drugu stranu do Intipampe (ravnice Sunca), gdje se, prema mišljenju nekih znanstvenika, za vrijeme zimskog solsticija odvijala najznačajnija godišnja svečanost - Inti Raymi. To je glavni trg, najveća ravna površina u gradu. U sredini se nalazio veliki četvrtasti kameni žrtvenik. Drugi pak misle da se ta ceremonija odr-žavala u polukružnoj kuli gdje se nalazi središnja huaca grada. Vjerojatno je istina i jedno i drugo jer se svečanost Inti Raymi sastojala od više ceremoni-jalnih dijelova.

Na sjevernoj strani trga put vodi prema Huayna Picchuu, Mladom Vrhu. Do vrha što se uzdiže 400 metara nad gradom vodi strma staza. Na brdu se nalazi Kamen Sunčanog prijestolja koji je prevrnut. Do Mjesečevog hrama stiže se bočnim putem Huayna Picchua. To je pećina koja je iznutra obrađena, s udubljenjima u zidu i slijepim vratima kao simbolom povezanosti sa svijetom mrtvih.

Prikaz kondora kao simbola izlazećeg Sunca

Polukružna kula (torreón) - središnja huaca grada

NOVA AKROPOLA 12/2016

Svečanost Bijelog ljame

Na žrtveniku hrama Viracoche1, u obliku velikog pravo-kutnog monolita, prinosila se žrtva posvećena Bijelom ljami. To je bila značajna ceremonija koju je vodio Villac umo (Veliki svećenik) prilikom svečanosti Nebeskog Ljame koja je vezana uz konstelacije Lire i Strijelca.

Naime, konstelacija Ljame zauzimala je posebno mjesto na peruanskom nebu. Također, među povi-jesnim bilješkama nalazimo andsko zviježđe zvano Catachillay ili Yacana koje je prema ljetopiscima pred-stavljalo ljamu i njezino mladunče. Navedena konste-lacija vezana je uz dvije zvijezde: Alfa i Beta Centauri koje su predstavljale oči ljame. I danas se u poljopri-vrednim krajevima Anda te zvijezde nazivaju Llanac Nawin - ljamine oči.

Ovo se zviježđe nalazi na južnom dijelu Mliječnog puta, odmah ispod Južnog križa. Kada je zviježđe na najnižoj točki i kada počinje nestajati s horizonta (kra-jem listopada), kažu da je ljama pognula glavu kako bi se napila vode iz mora i da će to spriječiti potapanje svijeta. Tako voda iz mora ulazi u Mayu, odnosno nebesku Svetu rijeku (Mliječni put) i kasnije opet pada na zemlju u obliku kiše.

Ljamini obredi odvijali su se prilikom inicijacije mla-dića, kada su mladi i stari plesali zajedno. Jedni su prihva-ćali aktivnu odgovornost odraslih u društvu, a drugi su je napuštali. Na taj su način obilježavali upućivanje mladih u struju života, odnosno njihovo prihvaćanje odgovorno-sti odraslih.

Inti Raymi - svečanost SuncaNajveća svečanost carstva odvijala se povodom zimskog solsticija. To je bila svetkovina Inti Raymi koja se još i

danas u narodu obilježava 24. lipnja pred monumental-nim zidinama Sacsayhuamana, na brdu iznad Cusca. Intihuatana iz Machu Picchua isklesana je slika tog solarnog kulta.

Dok su Europljani palili vatre uoči Sv. Ivana u čast Suncu nakon ljetnog solsticija, na južnoj se hemisferi kod Inka u isto vrijeme održavala svečanost zimskog solsticija i slavio se Inti Raymi, kult Sunčeve smrti i oživljavanja.

Ljetopisci nam opisuju tijek te raskošne svečanosti u prijestolnici carstva, gradu Cuscu.

Samoj ceremoniji prethodila su tri dana općeg posta. Uzdržavalo se od svega osim od malo bijelog kukuruza i vode. Bilo je zabranjeno zapaliti vatru koja se tada gasila u svim gradovima.

U zoru, na sam dan ceremonije, vladar Inka napu-štao je svoju palaču i upućivao se prema velikom trgu Huacaypata, praćen povorkom plemstva u svečanim, bogato urešenim odorama. Smještali su se zatim na veliki trg, strogo prema hijerarhijskom poretku. Sav puk iščekivao je izlazak Sunca.

Inka je tada preuzimao ulogu vrhovnog svećenika. Prvo je predvodio pripremne ceremonije kao što su Titinci, pozdrav svim silama prirode, i ceremoniju gašenja žeđi oca Sunca izlijevanjem svetog pića u veliku zlatnu fontanu. Prve ceremonije dovršavale su se tako da je Inka žrtvovao ocu Suncu zlatne čaše.

Glavni dio velike svečanosti Inti Raymia bila je ceremonija Musoccnina. Sveta vatra koja se svake

14

1Božanstvočijepodrijetlosežedubokouprošlost;vezanjeuz prastare andske civilizacije. On je stvoritelj svijeta, Sunca, Mjeseca,zvijezda,ljudiisvegaostalog.Bićejebezpočetkaikraja,nepojmljivibog.Prikazivanjekaobradatibijelacodjevenudugu tuniku.

Hram triju prozora

15

godine gasila, trebala je biti obnovljena tako da je zapali Sunce. Za to se koristila narukvica koja se nazivala chipana, a koju su inače nosili svećenici. Na njoj se nalazila jedna konkavna medalja u obliku leće pomoću koje se Sunčevim zrakama zapalio priprem-ljeni pamuk. Zatim je "nebeski plamen" bio prenesen u Coricanchu (glavni hram u Cuscu) i njime se palila zavjetna svjetiljka koja je održavala vječnu vatru.

Toga je dana vladar slao svoju najužu rodbinu i najistaknutije vojskovođe u sve dijelove grada i u sve dijelove carstva da u njegovo ime prenesu novu vatru. Nakon povratka izaslanika započinjalo je radosno slav-lje koje je trajalo nekoliko dana.

Ne postoje podaci o tome što se za to vrijeme doga-đalo u Machu Picchuu jer je taj grad ostao nepoznat španjolskim kroničarima koji su zapisali dio usmene predaje i povijesti Inka.

Tajne skrivenog gradaKada je 24. srpnja 1911. godine Hiram Bingham III. prvi puta ugledao Machu Picchu, shvatio je da to nije obično nalazište. Došavši do dijela koji se naziva Kraljevski mauzolej, ostao je zapanjen vidjevši zid od svijetlog granita. O tome je zapisao: "Polako mi postaje jasno da se te zidine s pridruženim polukružnim sve-tištem nad spiljom mogu usporediti s najčudesnijom obradom kamena na svijetu (...) Doslovno sam ostao bez daha. Što bi mogao biti taj prostor?"

Od tada su počela navirati pitanja: Čime je obrađi-van granit s tolikom preciznošću? Tko je i zašto sagra-dio Machu Picchu? Zašto je ostalo tako malo tragova njegovih stanovnika?

Premda je sačuvan nedirnutim kameni kostur grada, pronađeno je malo toga što bi nam moglo govoriti o nje-govu životu. Nedvojbeno, to je bila namjera posljednjih stanovnika koji su uklonili ili zatrpali ono što su smatrali vrijednim, a za to su imali dovoljno vremena prije nego li su napustili grad.

Što su to sakrili od nas?Kako bilo, svoje su najvrjednije blago ponijeli sa

sobom, a s njime i mnoge tajne tog skrivenog grada Sinova Sunca.

Intihuatana - Kamen Sunca

Hram Viracoche


Ne može se poreći da vanjske okolnosti dopri-nose blagostanju: naklonost, zgoda, tuđa smrt, prilike koje odgovaraju vrlini. Ali uglav-

nom, kalup sreće čovjek drži u svojim rukama. Faber quisque fortunae suae (Svatko je graditelj svoje sreće), kaže pjesnik. A najčešći među vanjskim uzrocima jest taj što je u ludosti jednoga sreća drugoga.

Jer nitko ne napreduje tako brzo kao onaj koji se koristi tuđom greškom. Serpens nisi serpentem come-derit non fit draco (Zmija ne postaje zmaj dok ne pro-guta drugu zmiju).

Neskrivena i očigledna vrlina donosi hvalu; ali ima i tajnih i skrivenih vrlina koje donose uspjeh, određenih iskaza čovjekove osobnosti koji nemaju imena.

Španjolska riječ desemboltura1 djelomično ih izra-žava; kad u čovjekovoj prirodi nema nikakvih zapreka i nemira, nego kola njegova uma idu ukorak s kolima njegove sreće. Jer tako Livije kad je opisao Katona Starijeg ovim riječima: In illo viro, tantum robur corporis et animi fuit, ut quocunque loco natus esset, fortunam sibi facturus videretur (Bio je tako snažan duhom i tijelom da je mogao steći blagostanje gdje god da se rodio), uočava činjenicu da je on bio versatile ingenium (svestranog duha).

Zato, ako čovjek gleda budno i pažljivo, vidjet će Fortunu; jer iako je slijepa, ona nije nevidljiva. Put sreće je kao Mliječni put na nebu koji je stjecište ili roj sitnih zvijezda koje se ne vide pojedinačno, ali zajedno daju svjetlost. Tako postoji određen broj malih i jedva primjetnih vrlina ili, bolje rečeno, sposobnosti i navika koje vode sreći.

Talijani primjećuju neke od njih, i to one koje bi čovjeku jedva pale na um. Kad govore o nekom tko

O SREĆIFrancis Bacon

nikad ne promaši, oni će takvom pripisati da je poco di matto (pomalo budalast).

I zaista, nema sretnije osobine nego biti pomalo budalast i ne biti previše pošten.

Zato oni koji žarko vole svoju domovinu ili njeni vladari nisu nikada miljenici sudbine, niti to mogu biti. Jer kad čovjek upućuje svoje misli izvan sebe, on ne ide svojim putem.

Užurbanim stjecanjem čovjek postaje pustolovan i nespokojan (Francuzi to kažu bolje: entreprenant ili remu-ant2); ali sreća koja je iskušana čini čovjeka sposobnijim.

Božicu Sreće valja slaviti i poštovati radi dviju nje-zinih kćeri, Pouzdanja i Ugleda, jer one stvaraju bla-ženstvo: prva u samome čovjeku, a druga u drugima u odnosu prema njemu.

Svi mudri ljudi, da bi se zaštitili od zavisti, pripisuju svoje vrline Providnosti i Fortuni. Jer tako ih mogu još bolje usvojiti: osim toga, veličina je čovjekova pod zaštitom viših sila. Tako je Cezar rekao kormilaru u buri: Caesarum portas, et fortunam ejus (Cezara nosiš i njegovu sudbu). Tako je i Sula izabrao ime Felix (Sretni), a ne Magnus (Veliki). I primijećeno je da oni koji otvoreno i previše pripisuju svojoj mudrosti i dovitljivosti ne završe sretno.

Zapisano je da Timotej Atenjanin, nakon što je podnio izvještaj o svojoj vladavini i pritom više puta dodao: U ovome Fortuna nije imala nikakvog udjela, nije više uspio ni u čemu čega se primio.

Zaista, ima onih čija sreća sliči Homerovim stihovima koji bolje teku i neusiljeniji su od stihova drugih pjesnika; kao što Plutarh kaže o Timoleonovoj sreći, u usporedbi s Agesilajevom ili Epaminondinom. A što je tomu tako, nesumnjivo je da je mnogo i do samog čovjeka.

S engleskog prevele: Dijana Kotarac i Branka Žaja

1 Desemboltura = desenvoltura – neusiljenost, prirodnost, prirodno držanje. 2 Entreprenant – poduzetan; remuant – nemiran, nespokojan.

Postoje pjesnici koji nas svojim pjesmama punim radosti i svjetla dotaknu kao djecu, te nas kasnije kada se s njima susretnemo, nekom magijom ponovno vrate u djetinjstvo, u onaj doživljaj vedrih trenutaka i neopterećenosti kada jedan dan u sebi nosi pregršt pustolovina i čini se beskrajnim

poput vječnosti. Jedan od njih je Grigor Vitez, književnik, prevoditelj, najpoznatiji kao pisac poezije i proze za djecu.

Svojim pjesmama i pričama prenio je razigranu sliku djetinjstva, jednostavno, toplo i duhovito. Njegovi neobični likovi kao što su Antun tun, krava koja čita novine, medvjed s ogledalcem, drveće, zvončić, potok i mnogi drugi, bojali su živim bojama rane dojmove mladih umjetnika i ostali urezani u sjećanje poput prvih vatrometa. Pokušao je djeci približiti ono nepoznato, ponekad i zastrašujuće,

kako bi ih potaknuo na učenje kroz igru i šalu. Bio je mašto-viti pedagog koji ih priprema na traganje bez predrasuda i nametnutih ograničenja. Pje-vao je o prirodi, njenoj ljepoti i povezanosti budeći u dječjim očima zadivljenost, a u srcima povjerenje u svemir i ono što ih okružuje.

Kao što raduju djecu, nje-gove pjesme bude iste osjećaje kod odraslih. One šapuću onom vječnom djetetu u nama koje još uvijek zna prepoznati iskren susret sa svijetom bajko-vitog i pomalo tajanstvenog, na granici mogućeg.

Poštovan i nagrađivan, postao je neizostavan dio školskih udž-benika i djetinjstva, obogatio je i ostavio jak utjecaj na dječju knji-ževnost. Svoja je djela prožeo ljubavlju prema svom pozivu i naj-mlađima, kao onima koji će jednom odrasti da bi nastavili maštati i dalje širiti granice svoga srca.

Priredila: Anastazija Pulja

GriGor Vitez zov djetinjstva

ZIMSKI VJETAR

Huuu! Otvori!Hoću ući!Ima li tkogod živ u kući?

Dajte, kraj peći da se zgrijem,Barem skraja,I malo kruhaI da pijemTopla čaja!Zima je vani ljuta, ljuta,Treba cipela i kaputa...

Tako na vrata lupa,Stenje,Kroz bravu viri,Na krov se penje,I, sav bijel od snijega piri, piri...

Snijegom zatrpa grmlje, put...Vidi se da je strašno ljut.

Ujutro nigdje mu stopa nema –Svud je bjelina snježna, nijema.

KAKVE JE BOJE POTOK

Potoku koji šumom teče Oprezno priđe jedan jelen I napivši se vode reče: — Potok je kao šuma zelen.

Kraj stijena potok dalje teče O kamena se lomeć rebra, Skakutajući zeko reče: — Potok je ovaj sav od srebra.

Kroz polje potok dalje teče Pod vedro nebo izašav, A lastavica ozgo reče: — Potok je kao nebo plav.

I potok dalje teče, teče Nad njim oblaci bijeli stoje, Lebdeći bijeli leptir reče: — Potok je ovaj bijele boje.

S mnoštvom zvijezda dođe veče, Ugasi svoje boje dan, Plašljiva srna tiho reče: — Gle, sav je potok ozvjezdan.

Povodom 50. godišnjice smrti

17

Formiranje čovjekaMaria Montessori

Ana Hanđal

Dr. Maria Montessori (1870. - 1952.), čuvena po svom pedagoškom pristupu kojim je mije-njala dotadašnji pogled na dijete i djetinjstvo,

nazvan metoda Montessori, poznata je i kao prva žena u Italiji koja je, usprkos predrasudama, doktorirala medicinu.

Njena je metoda nastala iz potrebe da pomogne djeci prepuštenoj ulici, s kojom je radila u bolnici Santo Spirito u Rimu.

Svoju prvu Dječju kuću osnovala je u siromašnoj radničkoj četvrti San Lorenzo u Rimu 1907. godine. Prebirući kasnije po tim sjećanjima, u knjizi Dijete – tajna djetinjstva, zapisala je:

Bio je 6. siječnja 1907. kad se svečano otvorila prva škola za mentalno normalnu djecu od tri do šest godina, ne s mojom metodom jer ona tada još nije postojala; no otvorila se ona škola u kojoj se nedugo nakon toga razvila moja metoda. Toga dana nije se sastojala od više od pedesetak siromašnih mališana, seoskog i plašljivog izgleda; neki od njih su plakali; gotovo svi bili su djeca nepismenih i predani meni na brigu.

Početni projekt bio je da se skupe djeca stanara jedne kuće u susjedstvu, u radničkoj četvrti, da bi se spriječilo da ostanu napušteni na ulici ili na stubama, prljajući zidove i sijući nered... Na neki neobjašnjiv način osjetila sam nejasno u svojoj nutrini da započinje veličanstveno djelo o kojem će govoriti cijeli svijet...

Bila su to plašljiva i plačljiva djeca, tako bojažljiva da se nisu usudila ni progovoriti. Njihova lica bila su bezizražajna, njihove oči beživotne. Ustvari, bila su to siromašna, napuštena djeca koja su živjela u raskli-manim i mračnim kućama, bez pažnje i podrške, s manjkavom prehranom. Hitno su trebala hranu, zrak i sunce. Bili su to pravi zatvoreni cvjetovi, ali bez svje-žine: duše skrivene u hermetičkoj posudi...

Tako je Maria Montessori započela ostvarenje svoga sna, u skromnim uvjetima, u jednostavno opremljenoj učionici... Njezina je metoda nastajala i razvijala se promatranjem djece i osluškivanjem njihovih potreba. U radu s djecom osmislila je didak-tičke materijale koji su služili učenju pomoću dodira, mirisa, zvuka i vida. Promjena koju je Maria Mon-


tessori uvodila nije bila samo u metodama poduča-vanja, nego u pristupu djetetu s poštovanjem prema misteriju koji nosi u sebi, prema potencijalu koji se u njemu krije i prema duši kojoj treba pomoći da se oslobodi. Naglašavala je presudnu ulogu odraslih u odgoju djece jer o njima ovisi proces utjelovljenja čovjeka u djetetu.

Riječ "utjelovljenje" prikazuje lik novorođenčeta promatrajući ga kao duh koji je zatvoren u tijelu, a treba doći živjeti na svijet... Znanost promatra novo biće kao nešto što proizlazi ni iz čega: ne kao utjelov-ljenje, nego kao tijelo. Ono je samo zbroj tkiva i organa koji čine živo biće. A i to predstavlja misterij jer kako je moguće da to složeno i živo tijelo dolazi ni iz čega?

U njezi koja se pruža novorođenčetu moramo uzeti u obzir i "psihički život"… Očito je da se riječ "odgoj" ne upotrebljava u smislu poduke, nego pomoći psi-hičkom razvoju djeteta... Dijete ima aktivan psihički život, iako ga ne može očitovati jer mora polako i u tajnosti razraditi njegovu tegobnu realizaciju. Ovaj koncept sugerira dojmljivu viziju: onu o utamničenoj i mračnoj duši koja pokušava izaći na svjetlo, roditi se i rasti i koja malo-pomalo oživljava tromo tijelo, dozivajući ga krikom volje, pojavljujući se u svjetlu svijesti snagom bića koje se rađa... Dijete koje se utje-lovljuje duhovni je embrio koji mora živjeti na račun sredine, ali isto kao što fizički embrio treba posebnu okolinu, a to su majčine grudi, tako i duhovni embrio mora biti zaštićen vanjskom okolinom koja je živa, topla i puna ljubavi, koja hrani; to je okolina u kojoj bi sve trebalo biti gostoljubivo i gdje ništa ne bi ote-žavalo niti sprječavalo razvoj. Kad jednom shvati tu istinu, odrasla osoba mora promijeniti svoje držanje

prema djetetu. Lik djeteta, duhovni embrio koji se utjelovljuje, treba nas zaokupiti, treba nam namet-nuti nove odgovornosti.

To nježno i dražesno tjelešce koje obožavamo i oba-sipamo isključivo tjelesnom pažnjom i koje se u našim rukama skoro pretvara u igračku, poprima drugi aspekt i ulijeva poštovanje. "Multa debetur puero reverentia – Mnogi duguju djetetu poštovanje". Pošto-vati treba te napore koji su neopažljivi: sve ono što se odnosi na djetetov kreativni rad utjelovljenja čovjeka predstavlja nepoznatu dramu koja još nije napisana...

Skriveni napor djetinjstva treba smatrati svetim: ta mučna manifestacija zavređuje gostoljubiv doček jer se u tom razdoblju stvaranja određuje buduća osobnost pojedinca.

Rezultati njezina rada u Dječjoj kući, zasnovani na tome pristupu, bili su neočekivani i zapanjujući. U jav-nosti se tada puno govorilo i pisalo o "čudu", o "novoj djeci", otvarale su se škole utemeljene na pedagogiji Montessori te su se proširile i izvan granica Italije. Maria Montessori taj uspjeh nije pripisivala sebi niti svojoj metodi, nego dječjoj duši koja slobodna od pre-preka djeluje u skladu sa svojom prirodom.

19

Za područje cijelog solinskog kraja, kao i za Split, Kaštela i Trogir vezano je bogato kulturno-povijesno naslijeđe. Mnogo-

brojni spomenici svjedoče o tome da je to pod-ručje kolijevka hrvatskih narodnih vladara. Jedan od tih spomenika sarkofag je kraljice Jelene, nazvane Jelena Slavna.

„Dana 28. kolovoza godine 1898. zazvonila su sva crkvena zvona u Solinu kada su na iskopa-nom sarkofagu odgonetnuta slova iznjedrila ime Jelena“, piše nam don Frane Bulić u djelu Sto-pama hrvatskih vladara. Bio je to značajan dan za hrvatsku povijest i arheologiju, u čemu je don Frane Bulić svesrdno sudjelovao.

Uz današnju solinsku crkvu Gospe od Otoka pronašao je temelje starohrvatske bazilike (tro-brodne s četverokutnim stupovima veličine 23 m x 10 m) i u njenom predvorju polomljen sarkofag. Velikim trudom uspio je složiti 90 krhotina sarko-faga, a u suradnji s J. Baračem i dr. I. Križanićem odgonetnuti natpis na njemu.

Pronalazak sarkofaga kraljice Jelene potvr-đuje navode Tome Arhiđakona, splitskog kro-ničara iz XIII. stoljeća koji piše da je kraljica Jelena dala sagraditi dvije crkve na Otoku, i to crkvu svetoga Stjepana i crkvu svete Marije. O postojanju obiju crkava na Otoku 1397. godine govore nam dokumenti iz arhiva Splitske nad-biskupije. Što se događalo s crkvama u bur-nim ratnim vremenima, nije poznato. Nakon

KRALJICA JELENA SLAVNA

Stela Kurpes


21

1647. godine, kada Mlečani oslobađaju Solin i Klis od Turaka te se naseljuju, dolazi do obnove naselja i gradnje novih crkava. Moguće je da su zatečene zidove starih crkava rabili kao temelje za nove crkve, što je bio čest slučaj u povijesti. Pretpostavlja se da se to dogodilo i s crkvom svete Marije te da je na njenim temeljima izgrađena nova crkva Gospe od Otoka.

Natpis na sarkofagu kraljice Jelene od posebnog je značenja za rasvjetljavanje hrvatske povijesti X. sto-ljeća. Napisan je na latinskom jeziku, a u hrvatskom prijevodu glasi:

„U ovom grobu počiva Jelena, glasovita (ili služ-benica Božja), žena Mihajla kralja, a majka Stjepana kralja, ona se odreče kraljevskog sjaja dneva osmoga mjeseca listopada, i bi ovdje pokopana godine od upu-ćenja gospodinova 976., indikcije četvrte petoga cikla mjesečnoga, sedamnaeste epakte, petoga kruga sun-čanoga, koji pada sa šestim. Gle, ovo je ona, koja je za života bila majka kraljevstvu, a zatim postala majkom sirota i zaštitnicom udovica! Deder čovječe, pogledavši amo, reci: Bože smiluj joj se duši!“1

Pronalazak sarkofaga otvorio je pitanje tko je bila kraljica Jelena.

O hrvatskoj povijesti X. stoljeća postoje vrlo šturi podaci. To je stoljeće kada Hrvatska postaje kraljevina na čelu s kraljem Tomislavom.

Imena na sarkofagu kraljice Jelene omogućila su razjašnjenje genealogije dinastije Trpimirovića.

Kraljica Jelena, navodno rodom iz tada najmoćnije zadarske patricijske porodice Madijevaca, bila je žena

Tomislavovi nasljednici u X. stoljeću:

Trpimir II. (928. – 935.)Krešimir I. (935. – 945.)Miroslav (945. – 949.), Mihajlo Krešimir II. (949. – 969.) Stjepan Držislav (969. – 997.).

kralja Mihajla Krešimira II. (949. – 969.) i majka Stje-pana Držislava (969. – 997.).

„Ne samo da bijaše pobožna, nego i imućna“, piše don Frane Bulić. Imala je velike posjede – vinograde, livade, mlinice i svoj dvor. Svi se izvori slažu da je dala sagraditi dvije crkve. Crkva svetoga Stjepana trebala je biti grobnica hrvatskih kraljeva, a crkva svete Marije krunidbena bazilika. Zbog svojeg odnosa prema puku, bila je omiljena tako da su je nazvali Jelena Slavna. Nakon smrti Mihajla Krešimira II., vladala je kao namjesnica svog maloljetnog sina Stjepana Držislava. Na kraju života povukla se u samostan benediktinki i posvetila molitvi i vršenju dobrih djela.

Nisu je bez razloga nazvali „majkom sirota i zaštit-nicom udovica“. Prema nekim tumačenjima, takva formulacija na epitafu ne dokazuje samo vrlinu same kraljice, već i to da je hrvatska država bila dio tadaš-njeg suvremenog svijeta jer je primjenjivala norme rimskog i bizantskog prava. Don Lovro Katić u svom djelu Na vratima hrvatske povijesti tu istu formulaciju tumači ovako:

Kraljica Jelena, dobra i plemenita Zadranka, sje-ćajući se zakona i naredbe Crkvenog sabora iz godine 925., činila je velika djela milosrđa, da opere teški grijeh svoga muža, bratoubice, pa zato i zadobi Jelena časni naziv: majka sirota i udovica. Morao je biti težak život ovako plemenite kraljice uz muža tako okrutna.

Bog je nagradio kraljicu Jelenu, da joj se svijetla uspo-mena sačuvala do danas.

Godine 1976. u crkvi Gospe od Otoka slavila se tisućita obljetnica smrti hrvatske kraljice Jelene, naj-slavnije žene rane srednjovjekovne hrvatske povijesti. Njoj u spomen u Zadru postoji Perivoj kraljice Jelene Madijevke.

1 Frane Bulić: Stopama hrvatskih vladara

Natpis na sarkofagu kraljice Jelene

Perivoj kraljice Jelene Madijevke u Zadru

Ryokan, učitelj zena, živio je vrlo skro-mno u jednoj maloj kolibi u podnožju brda. Jedne večeri lopov uđe u kolibu

i otkri da u njoj nema ničega što bi se moglo ukrasti.

Ryokan se vrati i zateče ga.- Možda si prevalio dug put da me posje-

tiš – reče kradljivcu – i ne bi se trebao vratiti praznih ruku. Molim te, uzmi moju odjeću kao poklon.

Lopov ostade zaprepašten. Uze odjeću i pobježe.

Onako neodjeven, Ryokan sjedne da pro-matra Mjesec.

- Jadnik – sanjario je – Volio bih da sam mu mogao pokloniti ovaj lijepi Mjesec.

zen-budistička pričaMiroslav Josipović, Isprazni svoju šalicu

Odabrala: Vesna Bosnar

MJESEC JE OSTAO U PROZORU


FILOZOFIJA KULTURA VOLONTERSTVO. .

Prodajna izložbaarheoloških reprodukcija i

publikacija

www.nova-akropola.hr

Karlovac: Kralja Tomislava 5, 098 203 396 oSIJEK: D. Neumana 6, 031 200 630PUla: Uspon na Kaštel 2, 098 900 4406rIJEKa: Jedrarska 5/3, 051 213 020

SPlIt: Slavićeva 47, 021 486 366varaŽDIN: V. Nazora 1, 095 5959 950ZaDar: J.J.Strossmayera 8, 098 840 270 ZagrEb: Ilica 36, tel: 01 481 2222 fax: 01 2330 450

Darujte poklon s pričom...

24 NOVA AKROPOLA 12/2016www.nova-akropola.com

Nismo bogati po onome što posjedujemo, već po onome bez čega možemo.

ImmanuelKant

broj 12 | 2016. novaakropola · onoga što je do čovjeka, nad čime on u potpunosti vlada, i zato...

Documents