Kibou-daini je planet opsjednut varanjem smrti. Bilo bi licemjerno da im Carski Revizor Vorkosigan predbacuje zbog toga kad i sam vara smrt otkad zna za sebe, Ali kad se jedna kibou-dainijska kriozamrznute korisnike vodi u neizvjesnu budušalje Milesa, svog najboljeg istražitelja, da izvidi situaciju.

Planet Kibou-daini svoju kulturu i gospodarstočuvanju mrtvih u nadi njihova skorog oživljavanja. Kako to obiprirodne tekovine, ta će praksa ubrzo pose na Kibou-dainiju razbuktava generacijski sukob oko novca i resursa, premda na planetu koji vrvi izbjeglicama izmještenima iz svog vremena ni generacija više nije ono što je nekad bila. Tu i dječaka koji obožava životinje i čželje da svoju priču iznova ispiše sama i zagonetnu staricu koja praktitajnicama ne treba stajati na žulj. Podmii to ne zato što je u kriokombama nestalo struje. A samom u epicentru svih nevolja nalazimo Milesa!

1

je planet opsjednut varanjem smrti. Bilo bi licemjerno da im Carski Revizor predbacuje zbog toga kad i sam vara smrt otkad zna za sebe, čisto da joj vrati milo za drago.

dainijska krio-korporacija - besmrtna kompanija zadužena da svoje bolno smrtne zamrznute korisnike vodi u neizvjesnu budućnost - pokuša proširiti na Barrayarsko Carstvo

šalje Milesa, svog najboljeg istražitelja, da izvidi situaciju.

daini svoju kulturu i gospodarstvo sve više i više posvećuje iskljuuvanju mrtvih u nadi njihova skorog oživljavanja. Kako to obično biva kad se čovjek bezo

e praksa ubrzo početi stvarati razumljive demografske poteškodainiju razbuktava generacijski sukob oko novca i resursa, premda na planetu koji vrvi

izbjeglicama izmještenima iz svog vremena ni generacija više nije ono što je nekad bila. Tu aka koji obožava životinje i čuva opasnu tajnu, Snjeguljicu zarobljenu u ledenom lijesu koja gori od

u iznova ispiše sama i zagonetnu staricu koja praktički utjelovljuje maksimu da tajnicama ne treba stajati na žulj. Podmićivanje, korupcija, zavjera, otmica - nešto je trulo na K

riokombama nestalo struje. A samom u epicentru svih nevolja nalazimo Milesa!

je planet opsjednut varanjem smrti. Bilo bi licemjerno da im Carski Revizor Miles

isto da joj vrati milo za drago. tna kompanija zadužena da svoje bolno smrtne

Barrayarsko Carstvo, car Gregor

uje isključivo krioničkom čovjek bezočno plete u

eti stvarati razumljive demografske poteškoće. Miles otkriva da dainiju razbuktava generacijski sukob oko novca i resursa, premda na planetu koji vrvi

izbjeglicama izmještenima iz svog vremena ni generacija više nije ono što je nekad bila. Tu će pronaći još ajnu, Snjeguljicu zarobljenu u ledenom lijesu koja gori od

ki utjelovljuje maksimu da nešto je trulo na Kibou-dainiju,

riokombama nestalo struje. A samom u epicentru svih nevolja nalazimo Milesa!

2

Lois McMaster Bujold

LEDENE OPEKLINE

Crioburn

Anđeli su pljuštali na sve strane.

Miles je trepnuo, dajući sve od sebe da zlatasta obličja koja su mu sijevala pred očima svede na puke svjetlosne bljeskove, ali sićušne, jasno ocrtane prilike zdvojnih lica i zaokrugljenih usta nisu se dale otjerati. Njihovi drhtavi vapaji zvučali su kao fijukanje udaljenog vatrometa čiji se odjeci sudaraju među brdima.

Ah, divno. I slušne halucinacije.

Doduše, u ovom smetenom stanju priviđenja su za njega bila opasnija od zvukova. Ako primjećuje stvari kojih nema, lako bi se moglo dogoditi da ne primijeti stvari kojih ima, okno stubišta, na primjer, ili pukotine u podu ovog hodnika. Ili balkonsku ogradu, iako bi nju valjda osjetio jer bi mu se utisnula u prsa? Zapravo nije u toj gustoj tmini vidio ništa - čak ni svoje ruke, kojima je nesigurno napipavao put. Srce mu je kucalo prebrzo, krv bubnjala u ušima poput valova koji se potmulo razbijaju o obalu, njegova suha usta gutala su zrak. Mora usporiti. Smrknuto je pogledao anđeoske oborine. Zapravo je bio uvrijeđen. Ako već moraju tako blistati, u najmanju bi ruku mogli osvijetliti prostor oko njega, pa neka budu dostojne rajske grav-svjetiljčice. Ali ne. To bi imalo neku svrhu.

Posrnuo je i ruka mu je udarila po nečemu što je zazvučalo šuplje - nije se valjda taj dio zida pomaknuo? Brzo je povukao ruke od zida, stisnuvši ih oko sebe i dršćući. Samo mi je hladno, da, to je sve. A to je morala biti čista autosugestija, jer se inače znojio.

Oklijevajući, ponovno je ispružio ruku da opipa zid hodnika. Dalje je nastavio sporije nego prije, prebirući prstima preko blagih obrisa i izbočina ladica i brava, naslaganih u bezbrojnim redovima visoko izvan njegova dosega. A u svakoj ladici jedan zamrznuti leš: ukočen, nijem, pun iščekivanja i ludog nadanja. Stotinu leševa na svakih tridesetak stopa, tisuće iza svakog ugla, stotine tisuća u ovom izgubljenom labirintu. Ne - milijuni.

Nažalost, taj dio nije bio halucinacija.

3

Za Kriokombe, kako su nazivali ovo mjesto, govorkalo se da vijugaju kilometrima ispod grada. Uredni blokovi novih mauzoleja na zapadnom rubu grada, u urbani plan upisani pod imenom Kriopolis, nisu obuhvaćali sva starija postrojenja raštrkana po gradu i ispod njega, podignuta prije sto pedeset ili čak dvjesto godina, od toga neka još u pogonu, a druga ispražnjena i napuštena. A neka možda napuštena, ali ne i ispražnjena? Miles naćuli uši, pokušavajući kroz bubnjanje krvi u ušima i vapaje anđela uhvatiti umirujuće brujanje uređaja za rashlađivanje. Koja bi to tek bila noćna mora - da toliki redovi ladica preko kojih su mu preskakivali prsti ne kriju zaleđenu nadu, nego toplu trulež smrti.

Vjerojatno bi bilo glupo potrčati.

Anđeli su i dalje sipili poput susnježice. Miles je odbio ulupati ono malo zdravog razuma što mu je ostalo na pokušaj da ih sve prebroji, čak ni statistički valjanom metodom množenja uzoraka. Sličan okvirni izračun na poleđini salvete izradio je čim je došao na Kibou-daini, prije, koliko ono, nekih pet dana? Reklo bi se da sam tu duže. Ako su krio-trupla u hodnicima naslagana prosječnom gustoćom od stotinu na svakih deset metara, na svaki kilometar hodnika dolazi ih deset tisuća. Sto kilometara hodnika za milijun zamrznutih mrtvaca. A to znači da se pod ovim gradom prostiru krio-hodnici u dužini od sto pedeset do dvjesto kilometara.

Pojma nemam gdje sam.

Ruke su mu bile izgrebene i bolne, hlače na koljenima poderane i vlažne. Od krvi? Bio se provlačio i kroz nekakve uske prolaze i cijevi, zar ne? Tako je, a i njih je bilo na kilometre. Pa zatim kroz normalnije pristupne tunele, sa stropnom rasvjetom i bez stoljećima starih posmrtnih ostataka. Njegove su umorne noge posrnule i on se opet ukočio... ovaj, nakratko zaustavio... da uhvati ravnotežu. Sve bi dao za svoj štap izgubljen u ranijem okršaju, od kojeg je dosad proteklo tko zna koliko sati. Mogao bi ga upotrijebiti kao slijepa osoba na Staroj Zemlji ili u barrayarsko Vrijeme izolacije, tapkajući njime ispred nogu ne bi li izbjegao pukotine u podu koje je njegova mašta tako živopisno dočaravala.

Njegovi nesuđeni otmičari nisu ga pretjerano izubijali tijekom propalog pokušaja kidnapiranja, uzdajući se da će sedativ u hipospreju biti dovoljan da obuzda zarobljenika. Šteta za njih što je pripadao istoj skupini sedativa na koje je Miles bio izrazito alergičan - štoviše, sudeći po simptomima, radilo se upravo o tom lijeku. Računali su na uspavan i lako prenosiv teret, a dobili pomahnitalog čovječuljka koji je vrištao na sav glas dok im se otimao iz stiska. Iz toga je Miles zaključio da njegovi ugrabitelji nisu znali baš sve o njemu, što mu je pružilo kakvu-takvu utjehu.

Nije bilo isključeno ni to da o njemu nisu znali ništa. Ali budite sigurni, gadovi jedni, da ste sad izbili na sam vrh crne liste preuzvišenog carskog revizora Milesa Vorkosigana. Samo, pod kojim imenom? Ni pet dana u ovoj zabiti, a već me pokušavaju ubiti totalni neznanci. Da sve bude žalosnije, to čak nije bio rekord. Kad bi bar znao tko su oni. Kad bi bar bio doma, u Barrayarskom Carstvu, gdje strašna titula carskog revizora ljudima nešto znači. Kad bi bar ti prokleti anđeli prestali urlati na mene.

4

"Jata anđela", promrmljao je, da vidi hoće li čarolija upaliti, "uspavala me svojim pjesmama."

Anđeli su odbili stopiti se u lutajući plamen koji bi ga izveo odavde. Toliko o maglovitoj nadi da je njegova podsvijest pratila kojim je putem išao dok nije bio pri zdravoj pameti, pa će sad dramatično povući neki nadahnuti potez. Treba ići dalje. Noga pred nogu, nije li to odrasli način rješavanja problema? U ovoj dobi valjda bi već trebao biti odrasla osoba.

A što ako se vrti ukrug?

Ruka koju je vukao po zidu najednom je propala kroz crni zrak, naišavši na uski sporedni hodnik namijenjen lakšem pristupu uređajima za održavanje krio-pogona. Ignorirao ga je. Nešto kasnije naišao je na još jedan. Već je dovoljno puta nasjeo i otišao istraživati slične hodnike, čemu je djelomice i mogao zahvaliti što se tako grozno izgubio. Sad je imao novo pravilo: hoda samo ravno, osim u slučaju da hodnik naglo završava, a u tom slučaju kad god je moguće skreće desno.

Ali u tom trenutku prsti su mu poskočili preko nečega što nije bio novi red krio-ladica i on se naglo zaustavio. Opipao je prostor oko sebe bez okretanja - ranije je ustanovio da okretanje ima pogubno djelovanje na njegov ionako bitno smanjeni osjećaj za orijentaciju. Da, vrata! Samo da ne vode opet u neku ostavu. I da za promjenu nisu zaključana.

Nisu zaključana, to! Miles je zašištao kroz zube i povukao. Zahrđale šarke zaškripaše. Težila su bar tonu, ali vražja vrata su se pomaknula! Za probu je gurnuo nogu kroz nastali razmak i opipao. Pod, a ne bezdan... ako ga osjetila opet ne varaju. Nije imao čime podbočiti vrata; nadao se da će ih moći opet pronaći ako se i ovaj izlaz pokaže beskorisnim. Pažljivo se spustio na sve četiri i provukao između vrata i dovratka, napipavajući put.

Nije ostava. Stube, stube za izlaz u slučaju nužde! Našao se, kako se činilo, na odmorištu pred vratima. Desno od njega, stube su vodile uvis, hladne i prljave pod njegovom izranjavanom rukom. Lijevo od njega, vodile su dolje. Kojim putem krenuti? Katova će mu prije ili poslije ponestati. Dojam da put u podzemlje ne bi imao kraja vjerojatno je bio samo varka, premda vrlo uvjerljiva. Na kraju krajeva, nije moguće da se ovaj labirint proteže sve do magme u dubinama planeta. Vrućina bi otopila mrtve.

Odmorište je bilo čak i ograđeno, ogradom koja se nije pretjerano klimala, ali Miles je putovanje ipak nastavio na sve četiri, tapšući prag svake stube da potvrdi njezino postojanje prije stupanja na nju. Nakon promjene smjera, uslijedio je novi bolni uspon. Skrenuo je prema novom odmorištu... pritisnuo kvaku na vratima, utvrdio da ni ta nisu zaključana. Nije, doduše, ušao... nije se namjeravao vratiti unutra, među one bezbrojne redove leševa, osim ako mu ne ponestane stuba. Ili dok mu ih ne ponestane. Iako je isprva pokušao brojiti prijeđene katove, nakon nekoliko skretanja sve mu se pomiješalo. Shvatio je da tiho cvili, u ritmu s lelekanjem anđela, i prisilio se na šutnju. Oh, bože, zar se to gore nazire nekakav prigušen sivkast sjaj? Pravo svjetlo ili nova fatamorgana?

5

Znao je da je riječ o pravoj svjetlosti kad je ugledao bjelasanje svojih ruku i rukave nalik na blijede sablasti. Ha - ipak nije u onom mraku postao bestjelesan.

Na sljedećem odmorištu pronašao je vrata s pravim prozorom, prljavim četvrtastim oknom širokim poput njegova dva ispružena dlana. Istegnuo se da izviri van, trepćući pred sivilom koje ga je zaslijepilo poput plamena, tjerajući suze u oči priviknute na mrak. O, bogovi i ribice male, dajte da nisu zaključana...

Gurnuo je vrata, odahnuvši kad su se pomakla. Nisu zaškripala onako glasno kao donja. Možda si na krovu. Samo oprezno. Ponovno na sve četiri, napokon je ispuzao na svjež zrak.

Nije bio na krovu, nego u širokoj sporednoj ulici na razini tla. Oslanjajući se rukom na grubu fasadu iza sebe, Miles se osovio na noge i zaškiljio u oblake sive poput škriljevca i kišovitu izmaglicu u sutonu. Sve tako blistavo da mu se srce stegnulo od miline.

Zdanje iz kojeg je izišao imalo je samo još jedan kat, ali preko puta se izdizala viša zgrada. Na uličnoj strani nije imala ni vrata ni prozore na nižim katovima, ali u visinama se kroz mutno svjetlo naziralo srebrnasto presijavanje tamnih prozorskih stakala. Iako nijedno staklo nije bilo razbijeno, prozori su ipak djelovali prazno i sablasno, kao oči napuštene žene. Cijela je četvrt ostavljala dojam industrijske zone, nigdje ni traga trgovinama ili kućama. Nije bilo rasvjete, ni javne ni bilo kakve druge. Skladišta, ili napuštena tvornica? Po napuklom pločniku zaplesala je plastična folija nošena ledenim vjetrom. Taj komadić šarenog smeća bio je solidniji od svih uplakanih anđela na svijetu. Ili u njegovoj glavi. Svejedno.

Procijenio je da se još uvijek nalazi u glavnom gradu Teritorijalne prefekture, Northbridgeu iliti Kitahashiju - činilo se da se svako mjesto na ovom planetu okitilo s dva međusobno zamjenjiva imena, nedvojbeno zato da unesu što je moguće veću pomutnju među turiste. Do bilo kojeg drugog urbanog područja ove veličine morao bi prevaliti stotinu kilometara pod zemljom u ravnoj liniji. S obzirom na bol u nogama, još bi nekako i povjerovao u prijeđenih stotinu kilometara, ali ne i u to da ih je prešao u ravnoj liniji. Ironija sudbine možda ga je čak dovela natrag u centar, blizu točke od koje je i krenuo, ali u to zapravo nije vjerovao.

Dodirujući rukom hrapavu štukaturu, djelomice zato da ostane na nogama, a djelomice zato što mu je to u međuvremenu preraslo u gorku, praznovjernu naviku, Miles se okrenuo... nadesno... i oteturao niz uličicu do prvog sporednog hodn... ugla. Pločnik je bio hladan. Otmičari su mu odmah oduzeli cipele; čarape su se već raspadale, kao, vjerojatno, i koža ispod njih, ali stopala su mu toliko odrvenjela da nije osjećao bol.

Prešao je rukom preko izblijedjelog grafita, ispisanog crvenim sprejem koji nisu u potpunosti izbrisali: Spalite mrtve. Od slijetanja na planet s tim se sloganom susreo više puta: jednom na zidu pothodnika na putu iz pristaništa za šatlove, gdje ga je tim čistača već marljivo brisao, a češće dolje, u pristupnim tunelima, gdje turiste nitko nije ni očekivao. Na Barrayaru, ljudi su palili darove za mrtve, no Miles je imao osjećaj da je ovdje na djelu nešto drugo. Zagonetna fraza bila je zaposjela visoko mjesto na popisu stvari koje bi trebao pobliže istražiti, prije nego što se sve tako zapetljalo... jučer? Jutros?

6

Skrenuvši iza ugla u novu neosvijetljenu ulicu ili pristupnu cestu, na suprotnoj strani opasanu dotrajalom žičanom ogradom, Miles je nesigurno zastao. Iz polumraka i kiše anđela iznikle su dvije prilike, hodajući usporedo. Miles je zatreptao da razbistri vid i smjesta to zažalio.

Na desnoj strani hodao je taucetanski biserasti gušter, visok, ili točnije, nizak kao Miles. Koža mu je bila prekrivena raznobojnim ljuskama smeđe, žute i crne boje, bijela poput slonovače na ogrlici oko vrata i na trbuhu, ali nije se kretao skačući poput žabe nego je hodao uspravno, što je bilo znakovito. Pravi taucetanski biserasti gušter bi u čučnju Milesu sezao do struka, pa se nije moglo reći da je ovaj bio iznimno visok za svoju vrstu. Ali zato je u rukama nosio vrećice, što definitivno nije odgovaralo ponašanju pravog biserastog guštera.

A njegov viši kompanjon... no da. Maslobub, visok metar osamdeset dva, definitivno je bio stvor koji pripada samo i jedino u Milesove noćne more. Unatoč sličnosti s divovskim žoharom i blijedom, pulsirajućem trbuhu, svijenim, oklopljenim krilima smeđe boje i trzavoj glavi, hodao je ipak na dvije stražnje noge, tanke poput štapića, dok je u prednjim kliještima i sam držao platnene vrećice. Srednji par nogu svako malo bi se pojavio pa nestao, kao da Milesov mozak nije siguran kako odvratnog stvora povećati tako da ostane proporcionalan.

Kad mu se dvojac primakao i usporio korak da se zagleda u njega, Miles se čvršće uhvatio za najbliži raspoloživi zid i oprezno pokušao: "Zdravo?"

Maslobub je okrenuo kukcoliku glavu prema Milesu, proučavajući ga s jednakom pomnjom. "Jin, ostani tamo", savjetovao je nižeg kompanjona. "Izgleda kao nekakav narkić koji je ovamo slučajno nabasao. Gle mu oči." Maslobubova donja čeljust i ticala treperila su dok je govorio. Glas je bio muški, staračkog i mrzovoljnog prizvuka.

Miles im je želio objasniti da njegova očita nadrogiranost ne znači da je i ovisnik, ali jednostavno nije imao snage za takve nijanse. Stoga je isti rezultat pokušao postići širokim, ohrabrujućim osmijehom. Njegove halucinacije zgroženo su ustuknule.

"Hej", razdraženo reče Miles. "Nema šanse da ja vama izgledam tako jezivo kao vi meni. Tek toliko da znate." Možda je zalutao u neku priču o životinjama koje umiju govoriti, poput onih koje je bezbroj puta čitao Sashi i maloj Vražici u njihovoj sobi. Osim što stvorovi u takvim pričama obično imaju krzno, pomisli on. Zašto njegovi kemikalijama začarani neuroni nisu proizveli divovske mačiće?

Oboružavši se svojim najdostojanstvenijim diplomatskim tonom, rekao je: "Oprostite na smetnji, ali čini se da sam zalutao." I pritom ostao bez novčanika, ručne kom-veze, nekoliko odjevnih predmeta, tjelohranitelja i zdravog razuma. A bome i bez - opipao je vrat - lanca s revizorskim pečatom. Pečat mu nije mogao pomoći da zaobilazi šifre i na druge načine prčka po kom-mreži ovog svijeta, ali bar je emitirao signal kojemu bi oružnik Roic mogao ući u trag. Pod pretpostavkom da je Roic uopće živ. Kad ga je Miles posljednji put vidio, prije no što ih je razdvojila uspaničena masa, još je bio na nogama.

7

U stopalo mu se utisnula krhotina razbijenog kamena pa se promeškoljio. Ako mu oči mogu uočiti razliku između kamenčića, stakla i plastike na pločniku, zašto ne razlikuju ljude od golemih kukaca? "Posljednji put kad sam imao ovako lošu reakciju, priviđali su mi se divovski cvrčci", reče on maslobubu. "U stvari, ima nešto utješno u divovskom maslobubu. Nijedan drugi mozak na ovom planetu, osim možda Roicova, ne bi generirao slike maslobuba, tako da točno znam odakle ste se stvorili. Sudeći po ovdašnjem dekoru, lokalnim stanovnicima vjerojatno bi se ukazao neki stvor s glavom šakala, ili možda čovjek-jastreb. U bijeloj laboratorijskoj kuti." Miles je shvatio da je sve to izgovorio naglas tek kad je dvojac ustuknuo za još jedan korak. Što, zar mu oči bljeskaju nebeskim svjetlom? Ili možda plamte divljačkim crvenim sjajem?

"Jine, samo kreni dalje", reče maslobub svom gušterskom sudrugu, vukući ga za ruku. "Ne obraćaj mu se. Polako se udalji."

"Zar mu ne bismo trebali pokušati pomoći?" Drugi glas zvučao je znatno mlađe; Miles nije mogao odrediti pripada li dječaku ili djevojčici.

"Tako je, trebali biste!" reče Miles. "Pred očima mi se roji toliko anđela da ne vidim gdje stajem. Ostao sam čak i bez cipela. Zlikovci su mi ih uzeli."

"Idemo, Jin!" reče maslobub. "Moramo vrećice s pronađenim stvarima donijeti tajnicima prije mraka, ili će se ljutiti."

Miles je pokušao dokučiti bi li lakše shvatio tu opasku da mu mozak radi kako treba. Možda i ne bi.

"A kamo zapravo idete?" upita gušter mladog glasa, opirući se kompanjonu koji ga je i dalje vukao.

"Ja..." ne znam, shvati Miles. Natrag nije dolazilo u obzir sve dok mu se droga ne isplavi iz organizma i dok ne stekne bar neki uvid u to tko su mu neprijatelji - povratak na konferenciju o krioničkoj tehnologiji, pod uvjetom da je uopće nastavila s radom nakon svih onih prekida, mogao bi ga ponovno odvesti ravno u njihove šake. Kući je definitivno bilo poželjno odredište, do jučer najpoželjnije, ali onda su stvari postale... zanimljive. Doduše, da su ga njegovi neprijatelji htjeli ubiti, to bi dosad već i učinili. Imali su mnoštvo prilika. Znači, nije sve beznadno... "Još ne znam", priznao je.

Postariji maslobub zgađeno reče: "Pa onda vas nemamo kamo poslati, zar ne? Idemo, Jin!"

Miles je liznuo usnice, ili je bar to pokušao. Ne, ne ostavljajte me! Krotkijim glasom reče: "Užasno sam žedan. Možete li mi bar reći gdje bih mogao naći najbližu pitku vodu?" Koliko je vremena izgubio u podzemlju? Mokraćni mjehur nije bio osobito pouzdana ura - tko zna, možda je i pišao u nekom kutku na svojoj nasumičnoj ruti. Sudeći po žedi koju je osjećao, u lutanju je proveo između deset i dvadeset sati. Gotovo se nadao da je druga brojka bliža istini, jer bi to značilo da će djelovanje droge uskoro oslabjeti.

8

Gušter po imenu Jin polako reče: "Mogao bih vam ja donijeti vodu."

"Jin, ne!"

Gušter se oteo iz stiska. "Ne možeš mi zapovijedati, Yani! Nisi mi ni tata, ni mama!" Zadnje riječi izgovorio je napuklim glasom.

"Ma idemo. Nadstojnik nas čeka da može sve zaključati!"

Nevoljko, pogledavajući preko šarenog ramena, gušter se dao odvući niz sumračnu ulicu.

Miles je klonuo na tlo, priljubivši se leđima uza zid zgrade, i uzdahnuo od iscrpljenosti i očaja. Zinuo je, gutajući gustu maglu koja se spuštala oko njega, ali to mu nije pomoglo da utaži žeđ. Hladnoća pločnika i zida probila se kroz njegovu tanku odjeću - ostavili su mu samo košulju i sive hlače ispražnjenih džepova. Nije imao čak ni remen. Hladnoća će se još više pogoršati kad padne noć. Pristupna cesta nije bila osvijetljena. Bar se mogao uzdati u to da će gradsko nebo zadržati postojan svijetlonarančasti sjaj, svakako bolji od beskrajne tmine u podzemlju. Miles se zapitao koliku će hladnoću biti spreman otrpjeti prije no što odgmiže natrag u zaklon onih zadnjih vrata. Vrašku hladnoću, puno goru od ove sad. A Miles je mrzio hladnoću.

Dugo je sjedio na istom mjestu, drhtureći i slušajući daleke zvukove grada i tanahne vapaje u svojoj glavi. Je li se njegova najezda anđela napokon počela pretapati u bezoblične bljeskove? Od srca se nadao da jest. Nisam trebao sjesti. Osjećao je zatezanje i grčenje u mišićima nogu i nije bio nimalo siguran da će moći opet ustati.

Iako nije vjerovao da će uspjeti zaspati u tako neudobnom položaju, nakon nekog neodređenog vremena iz sna ga je prenuo plah dodir po ramenu. Kraj njega je klečao Jin, nešto manje gmazolik nego ranije.

"Gospodine, ako želite", šapnuo je Jin, "možete doći u moje skrovište. Tamo imam nekoliko boca s vodom. Yani vas neće vidjeti, otišao je spavati."

"To", protisnuo je Miles, "zvuči odlično." S mukom se uspravio na noge; čvrst stisak mlade ruke sačuvao ga je od posrtanja.

Okružen piskavom omaglicom od uskovitlanih svjetala, Miles se zaputio za susretljivim gušterom.

Jin je pogledao preko ramena da provjeri je li čudnovati čovječuljak još uvijek iza njega. Iako rastom nije bio ništa viši od Jina, čak je i u sumraku bilo očito da je narkić odrasla osoba, a ne drugo dijete, kao što se Jin isprva ponadao. Imao je odrastao glas, a riječi su mu bile precizne i komplicirane unatoč jeziku, koji se pleo od umora, i neobičnom naglasku, potmulom i tvrdom. Kretao se gotovo jednako ukočeno i sporo kao Yani. No kad bi mu licem preletio osmijeh i nakratko izbrisao napetost, doimao se neobično dobroćudno, kao mu je to normalno stanje, kao da osmijesi tu prirodno pripadaju. Zajedljivi Yani nikad se nije smiješio.

9

Jin se pitao jesu li čovječuljka pretukli, i zašto. Hlače su mu na koljenima bile poderane i krvave, a i košulja je bila posuta smećkastim mrljama. Djelovala je inače prilično elegantno za košulju tako jednostavna kroja, kao da je - prije nego što se u njoj valjao po podu - bila uštirkana i lijepa, iako Jin nikako nije mogao dokučiti zašto ostavlja takav dojam. Nije važno. Bar zasad, to je čudnovato novo biće bilo samo njegovo.

Kad su došli do metalnih ljestava na vanjskoj strani toplinske stanice, Jin je promotrio mrlje od krvi i čovječuljkovo ukočeno držanje i dosjetio se upitati: "Možete li se penjati?"

Čovječuljak pogleda uvis. "To mi nije baš omiljena aktivnost. A dokle točno seže kula ovog zamka?"

"Samo do vrha."

"A to bi bila, hm, dva kata?" Tiše je promrmljao: "Ili dvadeset?"

Jin reče: "Samo tri. Moje skrovište je na krovu."

"Skrovište dobro zvuči." Čovjek je liznuo popucale usne jezikom koji je izgledao suho. Jin je pretpostavljao da mu zbilja treba voda. "Možda bi ti trebao ići prvi. Za slučaj da ja padnem."

"Moram ići iza vas da mogu podići ljestve."

"Oh. Dobro." Mala, četvrtasta ruka ispružila se da uhvati gazište. "Uvis. Uvis je dobro, zar ne?" Zastao je, udahnuo, i potom nezgrapno krenuo put neba.

Jin ga je slijedio okretno poput guštera. Prešavši tri metra, zaustavio se da namota kotač kojim su se ljestve podizale izvan dohvata neovlaštenog osoblja i navukao zasun. Nakon još tri metra, došao je do točke gdje gazišta zamjenjuju široki čelični klinovi, zabijeni u zid zgrade. Čovječuljak se uspio popeti po njima, ali sad je zapeo na rubu zgrade.

"Gdje sam sad?" napeto je doviknuo Jinu. "Osjećam da je s druge strane prazan prostor, ali ne znam koliko je dubok."

Čekaj, pa nije baš tako mračno. "Jednostavno se zakotrljajte preko ruba i pustite se, ako se ne možete podići. Zidić je visok samo oko pola metra."

"Ah." Stopalo u čarapi zamahnulo je uvis i nestalo s vidika. Jin začu potmuo udar i stenjanje. Preskočio je nisku ogradu i na ravnom krovu zatekao čovječuljka u sjedećem položaju. Strugao je prstima po zrnatoj prašini kao da traži neko uporište za ruke.

"Oh, zar se bojite visine?" upita Jin, osjećajući se kao budala što ga to nije ranije pitao.

"U normalnim okolnostima, ne. Vrti mi se u glavi. Oprosti."

Jin mu pomogne da ustane. Muškarac nije otresao ruku, pa ga je Jin poveo oko dvije istovjetne izmjenjivačke stanice, smještene na krovu poput velikih kocaka. Prepoznavši Jinov

10

korak, Galli, Tanana, Gospođa Točkica i njezino šestero preživjele djece u trku su zaobišli kockaste kućice da ga pozdrave kokodakanjem i pijukanjem.

"O, bože. Sad mi se priviđaju kokoši", istisnuo je muškarac kao da se guši, skamenivši se. "Valjda se može reći da imaju neke sličnosti s anđelima. Krila i to."

"Prestani, Tanana", ukori Jin smeđu kokoš, koja je pokušavala kljucati po hlačama njegova gosta. Maknuo ju je u stranu nogom. "Još nisam donio hranu za vas. Kasnije ću."

"A ti isto vidiš kokoši?" oprezno upita muškarac.

"Aha, moje su. Bijela se zove Galli, smeđa je Tanana, a ova crno-bijela s točkicama je Gospođa Točkica. A ovo su njezini pilići, iako pretpostavljam da zapravo više i nisu pilići." Nedoraslo jato baš je bilo u fazi mitarenja, pa nije izgledalo odveć privlačno, zbog čega se Jin zamalo ispričao muškarcu koji je i dalje zurio kroz polutamu u njihov odbor za doček. "Znate, nazvao sam je Galli zato što je znanstveno ime za kokoš Gallus gallus." Veselo ime, koje je zvučalo kao galop-galop, što bi Jinu uvijek izmamilo osmijeh.

"To... ima smisla", reče muškarac, dopuštajući Jinu da ga odvuče dalje.

Kad su skrenuli za ugao, Jin je automatski provjerio je li nadstrešnica od odbačenih cerada i krpa koje je rastegnuo preko motki između dvije izmjenjivačke stanice i dalje stabilan zaklon za njegovu životinjsku obitelj. Šator je bio udoban i topao, veći od njegove sobe dok je još... ne, o tome neće misliti. Pustio je neznančevu ruku i skočio na stolac da upali ručnu svjetiljku zakvačenu za komad žice na šatorskoj motki. Njegovo skriveno kraljevstvo obasjala je svjetlost koja ni po čemu nije bila slabija od normalne stropne rasvjete. Muškarac je odmah nadlakticom prekrio pocrvenjele oči, a Jin je prigušio svjetlo da mu manje smeta.

Kad je Jin sišao na pod, s prostirke na madracu napravljenom od izrezanih folija ustala je Srećka, protegnula se i uz mijaukanje skočila prema njemu. Propela se na stražnje noge i prednju šapu molećivo položila na Jinovo koljeno, masirajući ga kandžicama. Jin se sagnuo i počešao njezine meke sive uši. "Nije još vrijeme za večeru, Srećka."

"Ta mačka zbilja ima tri noge, zar ne?" upita muškarac. Zvučao je nervozno. Jin se nadao da nije alergičan na mačke.

"Aha, jedna joj je zapela u vratima dok je još bila mače. Nisam joj ja dao ime. Bila je mamina mačka." Jin stisne zube. To zadnje je mogao i prešutjeti. "Ona je obična Felis domesticus."

Sokol Vihor proparao im je uši sa svoje prečke, na što su se uskomešali i crno-bijeli štakori u kavezima. Jin ih je sve glasno pozdravio. Kad su shvatili da neće smjesta dobiti hranu, svi su se ozlojeđeno primirili. "Volite li štakore?" Jin gorljivo upita svog gosta. "Ako želite, dopustit ću vam da primite Jinni. Ona je najpitomija."

11

"Možda poslije", odvrati muškarac nemoćnim glasom. Zamijetivši Jinov razočarani pogled, virnuo je prema polici s kavezima i dodao: "Nemam ništa protiv štakora. Samo se bojim da će mi ispasti iz ruke. Još se malo tresem. Proveo sam dobar dio dana lutajući po Kriokombama." U sljedećem trenutku dometnuo je još i: "Poznavao sam jednog galaktičara koji je držao hrčke."

To je bilo ohrabrujuće; Jin se razvedrio. "Joj, vaša voda!"

"Da, molim te", reče muškarac. "Ovo je stolac, zar ne?" Čvrsto se uhvatio za naslon maloprijašnjeg Jinova podnožnjaka, koristeći ga kao potporanj. Pokraj stolca je stajao izgrebeni okrugli stol, izbačen iz nekog kafića, Jinov trofej iz prebiranja po uličnom otpadu. Isprva je bio malo klimav, ali nadstojnik Tenbury pokazao je Jinu kako da ga popravi s nekoliko metalnih podložaka i čavlića.

"Aha, sjednite! Žao mi je što imam samo jedan, ali obično ovamo dolazim sam. Prepuštam ga vama jer ste gost." Muškarac se svalio na stari plastični stolac iz menze, a Jin je prekopao police u potrazi za svojom litrenkom s vodom. Odvinuo je čep i pružio je muškarcu. "Žao mi je, nemam šalicu. Neće vam smetati da pijete iz iste boce kao i ja?"

"Ni najmanje", odvrati muškarac. Podigao je bocu i žedno potegnuo. Naglo je stao kad je ispraznio tri četvrtine boce i upitao: "Čekaj, je li ovo sva voda koju imaš?"

"Ne, ne. Na vanjskim zidovima obiju izmjenjivačkih stanica nalaze se pipe. Jedna je neispravna, ali nadstojnik Tenbury je zbog mene priključio drugu na vodovod kad sam sve svoje ljubimce preselio ovamo. I pomogao mi je podići šator. Tajnici više nisu htjeli da životinje držim unutra, jer su nekim ljudima smetali mirisi i buka. Ovdje mi je ionako ljepše. Pijte do mile volje. Jednostavno ću je opet napuniti."

Čovječuljak je iskapio bocu i vratio je Jinu, očito ga držeći za riječ. "Može još, molim te?"

Jin je otrčao do pipe i ponovno napunio bocu, usput koristeći priliku da ispere posudu za kokoši i natoči novu vodu u nju. Njegov gost je od šuba popio još pola litre i potom se umirio, sklapajući otežale kapke.

Jin je pokušao procijeniti koliko mu je godina. Imao je blijedo i naborano lice, s mrežicom plitkih bora u kutovima očiju. Očito se danas nije obrijao, vjerojatno zato što se izgubio Tamo Dolje. To bi svakoga izbacilo iz takta. Tamna kosa bila je uredno podšišana, s pokojom sjedinom koja se presijavala na svjetlu. Fizički je više bio sitan nego izobličen, dostatno čvrste grade, iako mu je glava na kratkom vratu bila malo prevelika za tijelo. Jin je u ime lijepog ponašanja odlučio da će znatiželju pokušati zadovoljiti zaobilaznim putem. "Gospodine, a kako se vi zovete?"

On je naglo otvorio oči; bile su svijetlosive boje, a vjerojatno bi bile i bistre da nisu bile podlivene krvlju. Možda bi se Jin više bojao njegova ofucana izgleda da je čovjek bio krupnijeg stasa. "Miles. Miles Vo... no, od ostatka imena ovdašnji ljudi lome jezik. Zovi me jednostavno Miles. A kako je tebi ime, mlada... osobo?"

"Jin Sato", reče Jin.

12

"Živiš na ovom krovu?"

Jin slegne ramenima. "Manje-više da. Ovdje mi nitko ne dolazi smetati. Dizalne cijevi u zgradi ne rade." U nastavku mu je prvo dobacio mamac: "Meni je skoro dvanaest godina", a onda je, zaključivši da je zadovoljio pravila bontona, dodao još i: "A koliko je vama godina?"

"Skoro trideset osam. Ako malo brojiš unatrag."

"Oh." O tome je Jin morao malo promozgati. Riječ je, dakle, o žalosno staroj, a time vjerojatno i uštogljenoj osobi, iako ne tako staroj kao Yani. Doduše, pravilno izračunavanje Yanijeve dobi bilo je priča za sebe. "Imate čudan naglasak. Jeste li odavde?"

"Nipošto. Ja sam s Barrayara."

Jin namršti čelo. "Gdje je to? Je li to grad?" Teritorijalna prefektura nije; Jin je znao nabrojiti svih dvanaest. "Nikad nisam čuo za njega."

"Nije grad, nego planet. Točnije, troplanetarno carstvo."

"Galaktičar!" Jinove oči zaokruglile su se od sreće. "Nikad prije nisam sreo galaktičara!" Večerašnje prekopavanje po otpadu najednom se više nije činilo onako jalovim naporom. S druge strane, ako je turist, vjerojatno će otići čim nazove hotel ili prijatelje. Od te se pomisli snuždio. "Jesu li vas pretukli pljačkaši, ili tako nešto?" Jin je načuo da pljačkaši obično napadaju narkiće, pijance i turiste. Valjda zato što su svi tako lake mete.

"Tako nešto." Miles je zirnuo u Jina. "Jesi li u protekla dvadeset četiri sata često slušao vijesti?"

Jin odmahne glavom. "Ovdje samo tajnica Suze ima ispravnu komkonzolu."

"Ovdje?" '

"Na ovoj lokaciji. Ovdje je prije bilo krio-postrojenje, ali ispraznili su ga i napustili, oh, davno prije mog rođenja. Onda se tu uselilo puno ljudi koji nisu imali kamo otići. Moglo bi se reći da se svi mi na neki način skrivamo. Mislim, ljudi iz susjedstva znaju da ovdje netko živi, ali Suze-san kaže da se samo moramo truditi da nikome ne smetamo, pa će nas pustiti na miru."

"Ona, khm, osoba s kojom sam te ranije vidio, Yani. Tko je to? Neki tvoj rođak?"

Jin energično odmahne glavom. "Jednostavno se jednog dana ovdje pojavio, kao i većina ostalih. On je oživljenik." Jin se potrudio naglasiti ono što je u riječi bilo posebno, oživljenik.

"Misliš, krio-oživljenik?"

"Aha. Ali nije baš sretan zbog toga. Potpisao je ugovor sa svojom korporacijom na samo sto godina - pretpostavljam da je to u ta davna vremena jako puno platio. Ali zaboravio im je reći da ga ne smiju odmrznuti dok ne pronađu lijek za starost. Vratili su ga u život jer mu je tako pisalo u ugovoru, iako mislim da je njegovoj korporaciji bilo krivo što su izgubili njegov glas.

13

Vjerojatno nije očekivao ovakvu budućnost - ali previše je star i smušen da bi išta radio i zaradio dovoljno novca za novo zamrzavanje. Stalno jadikuje zbog toga."

"Razumijem... Valjda." Čovječuljak je zažmirio i potom opet otvorio oči. Protrljao je čelo kao da ga boli. "Bože, kad bi mi se bar glava razbistrila."

"Ako želite, možete prileći na moj ležaj", plaho mu ponudi Jin. "Ako se ne osjećate baš najbolje."

"Mladi Jine, uistinu se ne osjećam baš najbolje. Lijepo rečeno." Miles je nagnuo bocu i ispio sve do zadnje kapi. "Što više vode popijem, to bolje - da si isperem ovaj prokleti otrov iz organizma. Što ti služi kao WC?" Vidjevši Jinov zbunjeni pogled, dodao je: "Latrina, toalet, zahod, pisoar? Postoji li u zgradi nešto slično?"

"Oh! Ne u blizini, žao mi je. Kad sam ovdje duže, odšuljam se do oluka u kutu i poslije ga isperem kantom vode, da se sve slije niz odvod. Ali ženama to nikad ne kažem. Samo bi prigovarale, iako kokoši kakaju svuda po krovu i to nikome ne smeta. Ali zato je trava oko zgrade zbilja zelena."

"Ah-ha", reče Miles. "Čestitam... iznova si otkrio garde-robe, moj gušterski štitonošo. Kako se dvorcu i priliči."

Jinu nije bilo jasno zašto najednom razgovaraju o odjeći, ali narkić je već bio izgovorio toliko besmislica da jedna više ili manje nije bila razlog za brigu.

"A nakon što se malo odmorite, mogao bih vam donijeti nešto za jelo", predloži Jin.

"Nakon što se malo odmorim, možda mi se i želudac smiri dovoljno da prihvatim tvoju ponudu, da."

Jin se nasmiješi i skoči na noge."Jeste li za još vode?"

"Molim te."

Kad se Jin vratio s vodom, vidio je da se mali muškarac polako spušta na ležaj, postavljen uz bočni zid izmjenjivačke stanice. Srećka mu je pomagala; pružio je ruku i odsutno je počešao iza uha, a onda joj je prstima vješto izmasirao obje strane hrpta, dok se ona izvijala u luk pod njegovim dodirom. Mačka se čak udostojala kratko zapresti, što je bio rijedak znak naklonosti. Miles je zastenjao i legao, prihvaćajući bocu s vodom i smještajući je uz glavu. "Ah. Bože. Kako je ovo dobro." Srećka mu je skočila na prsa i ponjušila neobrijanu bradu dok ju je on tolerantno motrio.

Jin se sjetio nove poteškoće. "Ako vam se od visina vrti u glavi, oluk bi mogao biti problem." Pred očima mu se pojavila jeziva slika u kojoj se njegov gost strmoglavljuje preko ograde dok pokušava piškiti u mraku. Njegov gost iz svemira. "Vidite, kokoši ne lete baš onako vješto kako bi se očekivalo, dok pilići uopće ne znaju letjeti. Zbog te ogradice sam izgubio dvije bebe Gospođe Točkice. Bili su narasli taman tako veliki da su se mogli popeti na rub zgrade, ali

14

nisu znali lepetati krilima da se nakon pada sigurno spuste. Zato sam im u toj prijelaznoj fazi svima oko noge zavezao dugu uzicu, da ne odlutaju predaleko. Možda bih mogao i vama, ovaj... svezati konopac oko gležnja ili nešto slično?"

Nakrivivši glavu, Miles je fascinirano zurio u njega, pa se Jin nakratko pobojao da je smrtno uvrijedio čovječuljka. No Miles je naposljetku promuklim glasom rekao: "Znaš... s obzirom na okolnosti... to uopće nije loša ideja, dečko."

Jin se nasmijao od olakšanja i pohitao potražiti uže u svojim zalihama. Jedan je kraj čvrsto privezao za metalnu ogradu pokraj vrata izmjenjivačke stanice, prethodno provjerivši seže li sve do oluka u kutu, i potom se vratio do gosta da mu drugi kraj sveže oko gležnja. Čovječuljak je već zaspao, pod jednu ruku zataknuvši bocu vode, a pod drugu sivu mačku. Jin mu je dvaput omotao uže oko gležnja i čvrsto stegnuo čvor. Poslije se popeo natrag na stolac i prigušio ručnu svjetiljku do jačine noćnog svjetla, dajući sve od sebe da ne misli na mamu.

"Kad mami spavaš blizu, ni stjenice ne grizu."

"Ako ikad pronađem stjenice, uhvatit ću ih i spremiti u svoje staklenke. A kako stjenice uopće izgledaju?

Pojma nemam. To je samo šašava pjesmica za laku noć. Spavaj, Jine!

Nekoć su ga te riječi grijale, ali sad ga je zbog njih prožimala hladnoća. Mrzio je hladnoću.

Kad se uvjerio da je sve osigurao i da ga zanimljivi galaktičar ne može tek tako napustiti, Jin se vratio do ogradice, prebacio se preko nje i spustio niz ljestve. Ako se požuri, stići će do stražnjih vrata Ayakine kavane prije zatvaranja, kad izbacuju najbolje ostatke hrane.

Drugo poglavlje

Nakon drugog, ili možda trećeg, buđenja oružnika Roica, neprozirna narkotička kaša u njegovoj glavi istanjila se u mutnu, pulsirajuću izmaglicu. Opipao je zapešće, nimalo iznenađen što više nema ručnu kom-vezu. Zastenjavši, okrenuo se na pljesnivom madracu postavljenom na pod ove... prostorije i otvorio oči. Dočekalo ga je danje svjetlo i prvi jasan pogled na njegov zatvor.

Prostorija je bila prazna. Nekakva stara hotelska soba, zaključio je koju minutu kasnije po njezinu izgledu, mrljama, utičnicama, zahrđaloj prskalici za gašenje požara na stropu te jeftinoj svjetiljci iznad jedinih vrata. Njegov madrac ležao je u niši u koju se nekad možda odlagala odjeća, preko puta male kupaonice s ispravnim instalacijama iz koje su uklonili vrata. Lanac svezan oko Roicova gležnja vodio je do klina zabijenog u zid. Bio je dovoljno dug da mu dopusti

15

odlazak na zahod, toliko se sjećao iz inače maglovite noći, ali ne tako dug da bi Roic mogao dosegnuti vrata koja su vodila iz sobe.

Opet je otišao u kupaonicu i žedno popio vodu iz tanahne plastične čaše, očito ostavljene baš za njega, sve u nadi da će tako isprati preostalu kašu iz glave. Iznad umrljane kade protezao se uzak duguljast prozor. Zagledao se van, u jednoličnu strminu prekrivenu visokim četinjačama tamnih i zapletenih krošanja u obliku strelica. Kad je pokucao po staklu, uzvratilo mu je potmulim zvukom koji je jasno rekao neprobojno sam, bar za ljude bez električne bušilice ili možda plazmičkog luka.

Zatim je provjerio duljinu lanca. Nije uspio prevaliti ni pola puta do vrata, no kad se uspravio, primijetio je da može pogledati kroz prozorčić na njima: nisu ga zastirale ni zavjese, ni polarizirajući filtar. Očito ne očekuju goste. Soba je vodila na galeriju na drugom katu. S druge strane ograde pružao se pogled na nizbrdicu, široki predio šikare koji je valovito nestajao u daljini, uokviren onom gustom tajgom. Na vidiku nije bilo drugih zgrada.

Više nije u gradu, to je bilo jasno. Je li se sinoć igdje na horizontu nazirao sjaj gradske rasvjete? Sjećao se jedino noćnog svjetla u zahodu. Nije znao je li od Northbridgea udaljen deset ili deset tisuća kilometara. A to bi poslije moglo biti dosta važno.

Smotao je svoje dugo tijelo natrag na madrac i posvetio se klinu na zidu, jedinoj stvari u sobi koja se uopće mogla smatrati slabom točkom. Klin se nije micao, a Roicovi veliki prsti jedva su uspijevali uhvatiti taj prokleto sitni predmet. Kad bi ga bar uspio rasklimati...

Kako sam se samo našao u ovoj vražjoj situaciji? Zamislio je oružničkog zapovjednika Pyma kako kritizira njegove jučerašnje postupke i zgrčio se od muke. Ovo je bilo tisuću puta gore od zloglasnog debakla s maslobubima. A četiri tjedna ranije, sve je počelo tako bezazleno.

I nenadano, premda to nije bilo ništa novo - galaktički zadaci na koje je car Gregor slao lorda Revizora Vorkosigana obično su bili nenadani. Nakon desetak izvanplanetarnih putovanja na koja je pratio milorda, Roic se u svojoj ulozi povremenog posilnog uvježbao u munjevitom pakiranju. Jednako brzo sređivao je milordove i vlastite putne isprave, što je činio u ulozi milordova tjelohranitelja i osobnog tajnika - tako se najčešće i predstavljao na njihovim putovanjima, jer je razjašnjavanje drevnog i časnog položaja oružnika galaktičarima bilo uzaludan posao. K tome je bio i privatni medicinski tehničar za milordove kronične zdravstvene tegobe - premda milord o tome gotovo nikad nije govorio naglas.

Sposobno osoblje kuće Vorkosigan, pod nadzorom još sposobnije lady Ekaterine Vorkosigan, ovom ga je prilikom čak poštedjelo prvog zadatka. Više ga je pogodilo otkazivanje vlastitih planova, jer je taman bio skupio hrabrost da gospođicu Pym pozove u Hassadar kako bi je upoznao sa svojim roditeljima. Doduše, Aurie je, kao oružnikova kći, bila puna razumijevanja. U protekloj godini pokazalo se da je snubljenje kćeri vlastita zapovjednika proces koji treba izvoditi na dosta zaobilazan način, slično onim kukcima sa Zemlje koje mu je opisala lady Vorkosigan, gdje se mužjak ženki približava bolno oprezno da ga odabranica ne bi zabunom

16

slistila za ručak. Osim što bi Roicu u slučaju pogrešnog poteza glavu otrgnuo i pojeo oružnički zapovjednik Pym.

Unatoč svemu tome ni dan kasnije već su se uspjeli ukrcati na šatl iz kojeg su u orbiti presjeli na skočni brod, otiskujući se na dosadno, ali i komforno trotjedno putovanje na Novu Nadu II, ili Kibou-daini, kako ga je zvalo lokalno stanovništvo radi razlikovanja od ostala dva planeta i tranzitne postaje istog imena u crvotočnom neksusu. Ili, hvala ti bože, još kraće - Kibou. Milord, naviknut od davnih dana u Carskoj sigurnosti da vrijeme putovanja ne troši uludo, uvalio je Roicu poveliku domaću zadaću o njihovu odredištu, dok se sam udubio u još opsežnije i povjerljivije izvještaje.

Roic osobno još nije uspio prokljuviti ovaj zadatak. Istina, lord Vorkosigan bio je jedina osoba iz Roicova kruga poznanika koja je umrla i prošla proces krio-oživljavanja, zbog čega se profilirao kao glavni stručnjak za tu problematiku među Gregorovim revizorima, carevom osobnom ergelom otklanjača svih kvarova. Niti mu se moglo poreći da dobro poznaje galaktičare. I još je k tome u svojoj drugoj ulozi zastupnika svog grofa oca u Vijeću grofova uspješno priveo kraju nekoliko godina rada u odborima posvećenima usklađivanju barrayarskog zakona o reproduktivnim tehnologijama s galaktičkim standardima. Krionika je, pretpostavljao je Roic, bila druga krajnost u spektru životnih tehnologija, pa time i logičan produžetak milordovih napora. Ali konferencija o krionici o Northbridgeu, koja je na poziv i u organizaciji konzorcija korporacija za krio-oživljavanje s Kibou-dainija okupila pun hotel ushićenih znanstvenika i dobro uhranjenih odvjetnika, pokazala se najdobroćudnijim skupom tog sastava koji je Roic ikad vidio.

"Ne podcjenjuj zloću akademika kad im je financiranje na kocki", rekao je milord kad mu je Roic to napomenuo. "A ni sposobnost odvjetnika da te zaskoče iz zasjede."

"Da, ali oni obično ne koriste ošamute ili iglične granate", odvratio je Roic. "Sve su to riječi. Moje vještine ovdje su beskorisne. Kad počnu ispucavati svoje granate od papira, radije bih se sklonio iza vas."

Izgleda da se malo zaletio.

Sjedio je na svakom izlaganju koje je milord posjetio, obično u dnu prostorije da može motriti na sve izlaze, iako je jedva uspijevao ostati budan, za razliku od milorda koji je nekritički snimao sve što je mogao. Pratio je milorda na objede s ostalim sudionicima i na raskošne večernje zabave u organizaciji sponzora konferencije, na udaljenostima u rasponu od prijetećeg stajanja uz milordovo onisko rame do naslanjanja na najdalji zid, ovisno o milordovu signalu. Naučio je više o krionici i ljudima koji se njome bave no što je ikad želio znati.

I na kraju je manje-više zaključio da je cijeli taj izlet bio namještaljka koju su smislile lady Vorkosigan i carica Laisa, da se Ekaterini priušti zasluženi odmor od supruga koji je sve pritužbe dijagnosticirao kao simptom dosade izlječive samo nekim novim uzbudljivim zadatkom. A kako je lady Vorkosigan već upravljala golemim kućanstvom, držala na uzdi čopor sastavljen od četvero djece ispod šest godina i sina tinejdžera iz prethodnog braka, glumila političku hostesu za supruga s dvojnom ulogom carskog revizora i grofova nasljednika, nadzirala poljoprivredne

17

aktivnosti i teraformiranje u Okrugu Vorkosigan i u preostalim slobodnim sekundama očajnički pokušavala voditi svoje poduzeće za vrtni dizajn, među poslugom su pljuštale oklade o tome kad će prolupati i na milordov koncept supružinske pomoći uzvratiti izbacivanjem dotičnog čovječuljka s prozora četvrtog kata Kuće Vorkosigan. Roic je ovo putovanje smatrao dostojnom zamjenom za takvo finale.

Ali čak i najodaniji oružnik tu i tamo mora otići na zahod, zbog čega je Roic, kvragu i štednja, neprestano zahtijevao da na ovakve ekskurzije povedu i čovjeka za podršku, ili, još bolje, dvojicu. Kad se... preksinoć? - ako ovako ošamućen nije u zatočeništvu izgubio i više od jednog dana - vratio u središnju dvoranu u kojoj se održavao prijem, ustanovio je da milord nije u njoj. Brzom provjerom lokatora našao ga je kat više, iza nekih zavojitih stuba, u još privatnijem prostoru domjenka. Njihove ručne kom-veze bile su povezane kodiranim osiguranim kanalom; u izostanku koda za dođi-ovamo-trebam-te, Roicu nije preostalo ništa drugo nego da podrhtava od nestrpljivosti i pazi da ne izgubi živce. Kad se milord napokon spustio niz zavojite stube, uočio Roica i pridružio mu se, samozadovoljno potežući manšete, ništa u njegovoj pojavi nije davalo razloga za spokoj. Bar ne onima koji su ga dobro poznavali. Vidjelo se to po manijakalnom sjaju u njegovim očima, letimičnom osmijehu i općem ushitu kojim je odisao. Ne bi čovjek vjerovao kakve stvari njega mogu ushititi.

"Što je bilo?" uzbunjeno je promrmljao Roic. "Kasnije", odvratio je milord. "I zidovi imaju uši."

Roicu nije bilo druge nego da škrguće zubima dok se u ponoć nisu našli u zajedničkoj sobi, gdje je milord prvi put iz prtljage izvadio i spravu za ometanje prisluškivača, kao i uređaj za kodiranje poruka. Sjeo je za jedini radni stol u sobi i počeo tipkati.

"Dakle?" upitao je Roic. "Zašto ste najednom tako sretni?"

"Nakon toliko dana mrtvila, napokon imam prvi trag u ovom slučaju. Netko me upravo pokušao podmititi."

Roic se ukočio. Na Barrayaru se za pokušaj podmićivanja carskog revizora mogla zaraditi i smrtna kazna. Ali nismo na Barrayaru, koje li štete. "Ovaj... i to je dobro?"

"Kako kažu, gdje ima dima, ima i vatre." Milord je nastavio veselo tipkati poruku Samo Za Carske Oči. "Ili možda magle. I pazi, mito je bilo suptilno i elegantno. Gotovo sam sretan što nemam posla s idiotima. Oh, Laisa, bila si u pravu, bila si u pravu. Kako li je samo tvoj slatki komarrski nosić to nanjušio?"

"Što ste to rekli?" zabrinuto je upitao Roic.

"Pa da, ti nikad nisi bio galaktički plaćenik. Ili operativac tajne službe. Obje strane imaju prokušane načine postupanja kod podmićivanja. U mojoj staroj floti vrijedilo je pravilo da se svako mito prihvaća, prijavljuje zapovjedništvu, a nakon toga napraviš točno ono što si ionako namjeravao napraviti. U tajnim operacijama je bilo slično - prihvati mito i slijedi nit da vidiš kamo

18

će te odvesti. Jer, znaš već, nit obično ima dva kraja. Neka se stvar odvrti do kraja, a onda uvuci udicu... da vidiš što je zagrizlo... Hah!" Prestao je tipkati uz teatralnu gestu.

"Kakvo mito?" nije se predavao Roic. "Ili... možda ne bih smio znati?" Molim vas, ne tjerajte me da radim u potpunom neznanju!

"Zanimljiv paket dionica u Shiragiku-sha - punim imenom Krionička korporacija Bijela krizantema. A znaš, Bijela krizantema je tvrtka koja upravo otvara franšizu na Komarru. Čini se da su me spremni primiti pod istim uvjetima kao i osnivače, po jako povoljnoj cijeni. U stvari, oni bi mi dali beskamatnu pozajmicu, koju bih im vratio nakon što se vrijednost mojih dionica udvostruči. Jer što bi za njih bilo bolje nego da se mogu pohvaliti lokalnim dioničarom koji ima tako suludo dobre veze kao ja? Iako mi, gle čuda, nisu ponudili dionice koje donose pravo glasovanja. Glasovi su rezervirani za njihove korisnike u dubokom smrzavanju."

Roic se već imao prilike susresti s raznim verzijama demokracije od kojih čovjeku staje pamet, ali nijedna, čak ni sekundarno tržište za razmjenu planetarnih glasačkih udjela na Komarru, nije mu zadala takvu glavobolju kao običaj na Kibou-dainiju da mrtvi i dalje glasaju. Putem punomoći, naravno - ostavljenih u rukama krio-korporacija koje svoje zamrznute štićenike vode u nepoznatu i čudnovato neuhvatljivu budućnost. U usporedbi s povjeravanjem svoje smrti i budućeg života nekakvoj kompaniji, glasačko pravo moralo se činiti kao prava sitnica.

"Ne sumnjam", žustro je zamijetio milord kad je prvi put čuo za to, "da im se to u ono doba činilo kao dobra ideja." Točnije, prije dvjesto-tristo godina, kad su bizarni pogrebni običaji na Novoj Nadi - Roic nije znao kako bi drugačije razmišljao o njima - tek počeli dobivati na popularnosti.

"Heh", promrmljao je milord i otposlao poruku na njezino kodirano i kružno putovanje.

Roic je dobro poznavao taj heh. Od njega mu se ledila krv u žilama.

Potom su otišli na spavanje i ustali da odrade posljednji dan konferencije, koji se odvijao u smjeru koji, koliko je Roic mogao procijeniti, nitko nije očekivao, čak ni njegov prefrigani milord.

A sad je, bože mu pomozi, negdje zagubio malog manijaka...

Ili možda nije? Zakašnjelo se zapitao jesu li u onoj sveopćoj ludnici u predvorju ugrabili i milorda.

Možda je ovdje. Roic se ostavio klina, prišao zidu i tri po tri puta pokucao po njemu. Zatim je to ponovio. Ništa. Isto je pokušao na suprotnoj strani sobe, iako se morao istegnuti da dopre do zida. Tajac. Moguće je da su susjedne sobe prazne ili da su njegovi suzatočenici još toliko nadrogirani da ga ne čuju ili mu ne mogu odgovoriti. A možda su tamo samo njegovi otmičari, kojima je upravo javio da je pri svijesti. Prokletstvo. Da kasnije pokuša opet?

Ponovno se posvetio svom klinu, za svoj trud zasad zaradivši samo žuljeve na prstima, bez ikakva primjetnog rasklimavanja. Pustio je da ga obuzmu mračne misli. Tek je na trenutak

19

skrenuo pogled s milorda i tada su proradili stari refleksi iz vremena kad je radio u gradskoj straži, pa je u cijevno dizalo natrpao najmanje šest potencijalnih žrtava otmičara i omogućio im bijeg, samo zato što su bili nenaoružani civili. Ali to nije bio njegov posao. Nije važno što ga u tom trenutku nije obavljao ni nitko drugi. Nakon toga su mu njihovi razljućeni napadači posvetili znatno više pozornosti, bar dok ga nije zahvatio snop iz ošamuta. Možda je milord pobjegao pa će on spasiti mene. Roic je zaključio da mu takva blamaža uopće ne bi teško pala.

Na iznenadno škljocanje koje je pratilo skidanje zasuna s vrata, trgnuo se i žurno spustio ruke u krilo. Vrata su se otvorila i na njima se pojavio mršav mladić ravne tamne kose s jednim poluzatvorenim okom na kojem je iskočila modrica u grimiznim i ljubičastim tonovima. Na trenutak je sumnjičavo zurio u Roica, koji je sjedio na madracu. Ušepao je u sobu, zaustavljajući se malo izvan domašaja Roicova lanca, stavio na pod plitku posudicu s kupovnim instant-jelom i gurnuo ga prema Roicu drškom za metlu. Posudica je još bila zapečaćena. Nemaju, dakle, namjeru izgladnjivati Roica - ili ga trovati? Gotovo je mogao čuti kako milordov glas recitira: Ne donosi preuranjene zaključke. Roicu je sinulo da zapravo krepava od gladi, ali nije se ni pomaknuo prema posudi.

"Već sam te vidio", iznenada progovori Roic. "U predvorju hotela." I to izbliza. U trenutku otmice sve se odvijalo prebrzo da bi Roic stigao procijeniti ima li posla s amaterima ili profesionalcima, ali sad kad je razmišljao o tome, nešto mu je govorilo da su u njoj prste imali i jedni i drugi. Strijelac koji ga je pogodio iz ošamuta bio je dovoljno pribran, ali horda muškaraca zaduženih da obuzdaju i odvedu zarobljenike nije ni približno zadovoljila Roicove standarde kvalitete - ni vojne, ni paravojne, a ni one za nedorasle izviđače. Otmica je bila masovna, dakle, Barrayarci nisu bili primarna meta - to bi moglo raniti milordov ego - ali Roic nije bio siguran čini li to cijelu stvar još čudnijom ili ne.

Mršavko je dotaknuo otečeno oko i namršteno ustuknuo. Očito se i on sjećao Roica.

"Tko ste vi uopće?" upita Roic. "I koji vam je bio vrag da ste me - nas - oteli?"

Mršavko je naglo podigao glavu; zdravo oko se zacaklilo. "Mi smo Osloboditelji nasljeđa Nove Nade. Jer ova generacija" - tresnuo se šakom po prsima - "napokon poduzima potrebne korake da se suprotstavi korporacijama gladnima moći. Postali su tako tusti i korumpirani da nemamo izbora nego cijeli taj truli sustav spaliti do temelja i sve početi ispočetka. Ustali smo da ugrizemo mrtvu ruku prošlosti koja nas sve melje u prah i pepeo!"

Roic je zgroženo zaškiljio kad je Mršavko u nesuvislom zanosu nastavio razrađivati svoju temu. O.N.N.N. je očito bila neka lokalna aktivistička skupina, koja je, frustrirana svojom nesposobnošću da odnese pobjedu u verbalnim okršajima - nije ni čudo, ako im je ovo bila tipična retorika - odlučila povisiti ulog demonstracijama sile. Tu i tamo bi iz bujice žalopojki izronio poneki fragment utemeljenijih osuda lokalne politike koje je Roic načuo tijekom konferencije, ali tirada se u suštini svodila na to da su Mršavko i njegovi prijatelji dekintirani pehisti koji su došli do zaključka kako bi živi imali više prilika za bogaćenje da ih mrtvi već nisu preduhitrili u tome. Mršavko je očito brkao korporacije i mrtvace. Roic se suzdržao od napomene da bogatstvom Kibou-dainija u ime mrtvih zapravo upravljaju živi ljudi te da je bilo malo

20

vjerojatno da bi čak i u slučaju da njih zamijene neki drugi živi ljudi itko za taj zadatak odabrao O.N.N.N.

"Spalimo mrtve!" završio je Mršavko, manje-više istim tonom kojim bi netko drugi možda rekao amen na kraju mehanički izgovorene molitve.

Spaljivanje, pokop, zamrzavanje, Roic nije među tim opcijama vidio nikakve osobite razlike, osim gubitka pokojeg organa za recikliranje. "Ali kakve to veze ima s nama?" upitao je tugaljivim tonom. "Mi ne glasamo ovdje. Sljedeći tjedan odlazimo. Jeste li htjeli otkupninu?"

Na to je Mršavko ponosno odmahnuo rukom. "Ne! Ali želimo da cijeli neksus sazna za nepravdu, patnju i krađu na Kibouu! Nitko... ni vi galaktičari, ni oni samodopadni starci s redovnim plaćama, debele ovce koje još sanjaju samo o svojim zamrzivačima, a ni naša podjarmljena generacija širom planeta, neće nakon ovoga živjeti u neznanju, ma koliko zatvarali oči i uši!"

"Ah", reče Roic. "Reklamni trik, je li?" Zapravo bi mu bilo draže da traže otkupninu. To bi milord mogao srediti za čas posla, čim mu dopuste stupiti u kontakt s ovdašnjim barrayarskim konzulom, a Roic uopće nije sumnjao da bi usput smislio i neki podmukli plan za kasnije preotimanje novca. S druge strane, Roic nikad još nije čuo za skupinu političkih marginalaca kojoj ne treba novac. "Možda bi se ipak dala srediti neka otkupnina", oprezno je započeo. "Pa čak i nagrada, ovisno..."

Iako je Mršavko izgledao prezirno, možda je samo trebalo malo vremena da ideja zaživi? Ali Roic je imao većih briga. "Lord Vorkosigan - čovjek za kojeg radim, ne bi ti promaknuo, tjeme bi mu bilo otprilike u istoj ravnini s tvojim ramenima, nosi štap, priča kao navijen - je li i on ovdje?"

Je li taj smeteni pogled bio odglumljen? Roic nije bio siguran. Nastavio je užurbanije: "Jer ako je tu, morate nas staviti u istu sobu. Ja sam njegov privatni medicinski tehničar i trebam mu. Pati od groznih konvulzija. On je iznimno važan vorski plemić na Barrayaru. Skupo bi vam platili da im ga vratite neozlijeđenog. Ali ako umre dok je u vašim rukama, pa, u tom slučaju i ne slutite kako bi ovo moglo postati gadno." Roic nije bio siguran do koje mjere da forsira taj aspekt. Milord je vjerojatno s razlogom pazio da ovdje nikom ne upada u oči, a osim toga, Roic nije želio nehotice povisiti iznos otkupnine.

Konvulzije od kojih je lord Vorkosigan patio nakon krio--oživljavanja zapravo su se sastojale u tome da bi klonuo na pod, par minuta se tresao neugodno izokrenutih očiju i zatim se probudio u stanju krajnje mrzovolje. Napadaji u principu nisu bili opasni po život, jer mu je lady Vorkosigan uspjela iskamčiti obećanje da se nikad više neće pokušati sam voziti u motornom vozilu - zemaljskom, zračnom, lakoletu, šatlu ili bilo kojem srodnom prometalu. Ponudila mu je konje i bicikle kao kompromisno rješenje, a milord se unatoč mržnji prema kacigama držao dogovora.

21

To Mršavko nije morao znati, pa je Roic uložio sve svoje kreativne napore u friziranje stvarnih medicinskih činjenica, sve dok Mršavko, čiji je pogled odavao rastuću nesigurnost, nije popustio i rekao: "Dobro! Pitat ću." I još dodao - kao što nijedan profesionalac ne bi - "Ali nisam ovdje vidio nikog tko sliči tom tipu."

Mršavko je otišao, ostavljajući Roica da zaključi: Aha. Sluga, a ne gospodar. Mršavko je Roicu izgledao kao profil s kojim se često susretao na samom početku svoje karijere u gradskoj straži Hassadara, glavnog grada Okruga Vorkosigan. Nije im se moglo povjeriti rukovanje ničim kompliciranijim od perilice za suđe, ali zato ih je bilo iznimno lako uvjeriti da su za sve njihove nevolje krivi drugi ljudi. Roic je to znao jer se naslušao njihovih opširnih i nesuvislih govora na tu temu dok bi ih teglio na neko sigurno mjesto da se oporave od pijančevanja, drogiranja ili žučljivih svađa. To, doduše, nije isključivalo mogućnost da postanu istinski opasni, osobito kad bi se našli u situaciji kojoj nisu bili dorasli, za što obično nisu morali zaglibiti osobito duboko.

Blatna kaljuža u koju je sam zaglibio trenutno mu je više nalikovala na provaliju. Jesu li Osloboditelji nasljeđa planirali svoje zarobljenike ubijati jednog po jednog dok se ne ispune njihovi zahtjevi? Naši ekstremisti s Barrayara sigurno bi, pomislio je Roic sa stanovitim ponosom. No ova se otmica dosad pokazala neobično beskrvnom - ošamuti i sedativi, ne iglične granate I nervni otrov. Ali možda, možda - smije li se ponadati? - milord uopće nije bio na njihovu rasporedu.

Pogine li naime milord u Roicovoj smjeni, Roicu neće preostati ništa drugo osim da pošalje svoj iskaz osiguranom kom-vezom i na licu mjesta si prereže grkljan. Radije bi umro nego takav izvještaj određenim osobama podnio oči u oči. Zamislio je kako bi izgledali grof i grofica Vorkosigan, ili lady Ekaterina, nakon takve vijesti. I zapovjednik Pym, i Aurie. Zamislio je Sashu i malu Helen, stare pet godina - morao bi kleknuti da im može pogledati u oči... Roic, a gdje je tata?

Nije imao prikladan nož. Čuo je priče o zarobljenicima koji su se ugušili gutanjem vlastita jezika - savio je svoj za probu - no nije vjerovao da bi to upalilo u njegovu slučaju. Na raspolaganju mu je bio jedino zid. Dovoljno čvrst da se onaj prokleti klin nije micao iz njega. Bi li se mogao zaletjeti u zid dovoljnom silinom da slomi svoj jaki vrat?

Bilo bi preuranjeno donositi ikakve odluke, ali i to je trebalo imati na umu. U međuvremenu, milord je uvijek vjerovao da se prije donošenja životno važnih odluka treba dobro najesti, a kad malo bolje razmisli, i milady je dijelila to mišljenje. Roic je uzdahnuo, prepuzao sobu i posegnuo za svojim instant-obrokom.

Prenuvši se iza sna, Miles je iznad sebe ugledao danje svjetlo, platnenu nadstrešnicu i radoznalu mačju njušku kako ga motri na udaljenosti od jednog mačjeg daha. Čim je s olakšanjem utvrdio da teret na njegovim prsima nije neka nova zabrinjavajuća zdravstvena komplikacija, premjestio je tronogu zvjerku na pod i oprezno se uspravio u sjedeći položaj. Postnarkotička glavobolja, da. Umor, da. Anđeli koji vrište, ne, provjereno dvaput, s uskličnicima na kraju. Više mu se nije priviđalo ništa nestvarno, a okolina u kojoj se našao, iako neobična, nije bila dio nijedne njegove noćne more.

22

Odgurnuo je pokrivač u stranu i promotrio utočište na krovu. Sve pojedinosti koje su podsjećale na dvorac nestale su, a zamijenio ih je ravni četverokut utilitarna izgleda s dvije izmjenjivačke stanice koje su ujedno služile kao potpornji za sobu od cerade. Ili staju. Ili zoološki vrt. Uz otmjenu i oholu pticu grabljivicu na prečki, očito vorsku vladaricu svih prostora koje je obuhvaćala pogledom, na izubijanim policama stajali su kavezi u kojima je bila izložena kolekcija crno-bijelih štakora te nekoliko staklenih terarija. Iako se većina njihovih stanovnika skrivala iza vješto aranžiranog bilja, bio je prilično siguran da je spazio kornjaču. Uza zid preko puta njegove prostirke bile su poslagane tri kutije ispunjene izrezanom folijom, gnijezda za kokošje stanovnike; smeđa kokoš Tanana još je kunjala u svome. Miles pogleda uže za razgrtanje odjeće svezano oko gležnja. Jesam li i ja postao dio zbirke? Ne bi mu to bilo najgore iskustvo.

A eno i njegova timaritelja. Jin, koji je sjedio za okruglim stolićem, okrenuo se i nasmiješio. "Joj, baš dobro, probudili ste se!"

Sad kad mu narušena kemija u mozgu nije više slala pogrešne slike, vidio je da je Jin mršav dječak na rubu puberteta, neposlušne ravne crne kose, koju bi trebalo podrezati, te bistrih smeđih očiju. Crte njegova lica bile su tipične za mješavinu rasa u lokalnim osnivačkim populacijama. Nosio je preveliku košulju, podvrnutih rukava i izvučenu van preko vrećastih bermuda. Na stopalima je imao nehajno navučene iznošene tenisice, bez čarapa. "Jeste li za doručak?" upita Jin. "Jutros imam svježa jaja - čak tri!"

Kakav ponosan mladi farmer; Miles je vidio jaja u svojoj bliskoj budućnosti. "Ubrzo. Prvo bih se umio."

"Umio?" ponovi Jin, kao da prvi put čuje za taj koncept.

"Imaš li sapun?" nastavi Miles. "Pretpostavljam da depilator nemaš."

Jin je na depilator odmahnuo glavom, ali skočio je na noge i, prekopavši pretrpane police, pronašao komad prilično sasušena sapuna, plastični lavor i posivjeli ručnik. Miles je morao zamoliti Jina da mu pomogne rasplesti uže oko noge, a onda je prihvatio sapun i ostale stvari, zahvalio i polako obišao izmjenjivačku stanicu da dođe do ispravne pipe. Tamo je skinuo odjeću, ili bar ono što mu je od odjeće preostalo, kleknuo i uspio oprati i isprati ne samo lice, nego i glavu i ostatak tijela, uključujući temeljito sapunanje izranjavanih stopala i koljena. Potonja su sad bila izubijana i krastava, ali nisu, na svu sreću, pokazivala znakove infekcije. Pridružio mu se i Jin, radoznalo se mršteći kad je ugledao mrežicu blijedih ožiljaka na Milesovu trupu. Miles se opet zavio u svoje poderano i ponešto smrdljivo ruho, provukao prste kroz kosu i otklatario natrag, zahvalno klonuvši na jedinu stolicu, prema kojoj ga je kretnjom ruke uputio njegov mladi domaćin.

Jin je stavio metalni lonac s vodom da zakipi na jednostavno i dosta izubijano kuhalo na napajanje, kakva se inače koriste za kampiranje. Dječak je svoje kraljevstvo na krovu očito opremio probranim komadima uličnog otpada. Voda se brzo zagrijala i Jin je u nju nježno uronio

23

svoja tri dragocjena jaja. "Tanana je snijela ovo smeđe", izvijestio je Milesa, "a Galli preostala dva. Svježa su, od sinoć. Imam i sol!"

Jin se latio posla i iznio dva plastična tanjura, napunjenu bocu vode za obojicu i pola štruce kruha, koji se začudo pokazao izvrsnim, unatoč tome što se već pomalo osušio. Držeći se kao da mu se sprema nešto priznati, Jin spusti glas. "Znate, jaja izlaze iz kokošjih guza."

"Da, znao sam to", odvrati Miles ozbiljno. "I tamo odakle ja dolazim imamo zemaljske kokoši, kao i druge ptice."

Jin se opusti. "Onda dobro. Neki se ljudi jako iznerviraju kad to saznaju."

"Neki ljudi misle da je Barrayar primitivan svijet", prizna Miles.

Jin se razvedri. "Ima li tamo mnogo životinja?"

"Da, sve uobičajene vrste koje se uvoze sa Zemlje, uz autohtoni ekosustav. Ali autohtone životinje većinom su sitne, kao kukci. Veći stvorovi žive u morima."

"Ima li ribolovaca?"

"Ne na morima. Na jezerima s uvezenom ribom da. Barrayarske biljke i životinje uglavnom su toksične za ljude."

Jin mudro kimne. "Ovdje su izvorne vrste koje su našli na ekvatoru uglavnom bili mikroorganizmi. Misle da je otud došao kisik, prije zadnjeg velikog smrzavanja. Uveli su puno zemaljskih biljaka da slijede put ledenjaka koji se otapaju, na sjeveru i jugu. Ali životinje baš i nisu."

"Kibou-daini jako podsjeća na Komarr - to je drugi planet mojeg Carstva", reče Miles. "Ledeni svijet koji se polako teraformira. Sergyar - to je treći planet - on bi ti se vjerojatno svidio. Ima u potpunosti razvijen autohtoni ekosustav i obilje nevjerojatnih životinja, bar mi tako kaže moja majka. Kolonizirali su ga tek u prethodnoj generaciji, pa znanstvenici još uvijek otkrivaju nove stvari o njegovoj bioti."

Jin je Milesa pogledao s više topline. Očito je upravo narastao u dječakovim očima - zar je moguće da su odrasli koji umiju razumno razgovarati rijetkost u Jinovu svijetu? S time da je u dječakovu slučaju riječ razumno u izvjesnoj mjeri bila sinonim za o zoologiji.

"Pretpostavljam da nemaš kave. Ili čaja", reče Miles, i ne nadajući se potvrdnom odgovoru.

Jin odmahne glavom. "Ali imam nekoliko tikvica s kolom." Jurnuo je natrag do polica i vratio se s dvije plastične tikvice jarke boje. "Samo što su tople."

Prihvativši jednu, Miles je zaškiljio da razabere sastojke na naljepnici, gnusnu mješavinu jeftinih šećera i kemikalija. Zaključio je da nema za njih snage prije doručka, unatoč tome što je jedna od kemikalija bila kofein. Kad si se ti to tako profinio, moj lorde Revizore? Ili bi točnije bilo:

24

Kad si to tako ostario? Jaja, kruh I voda predstavljat će dovoljan izazov za njegov uzburkani želudac. Odmahnuo je glavom i odložio tikvicu.

Jaja su se još kuhala na laganoj vatri. Miles pogleda oko sebe i reče: "Ovo je zanimljivo mjesto. Potpuno se razlikuje od svega što su mi dosad pokazali na Kibouu." S obzirom na to da su se sva razgledavanja odigrala u režiji krio-korporacija, nije ni čudo. "Koliko ljudi ovdje živi?"

Jin slegne ramenima. "Sto-dvjesto? Nisam siguran. Suze-san će znati."

Miles podigne obrve. "Tako puno!" Vješto su se skrivali. Pretpostavljao je da je zajednica bespravnih stanara i mogla opstati samo ako je znala biti diskretna. "Kako si ti ovamo dospio?"

Opet je slegnuo ramenima. "Jednostavno sam našao ovo mjesto. Ili je ono našlo mene. Dvoje ljudi koje je skupljalo koristan otpad naletjelo je na mene dok sam spavao u parku, pa su me poveli sa sobom."

Tradicija, reklo bi se. "Ima li ovdje još nekoga iz tvoje obitelji?"

"Ne."

Netipično jezgrovit odgovor inače pričljivog - osamljenog? - djeteta. "Imaš li igdje obitelj?"

"Moj tata je mrtav." Malo se kolebao. "Mama je zamrznuta."

Važna distinkcija, na ovom planetu. "Braća i sestre?"

"Imam mlađu sestru. Negdje. S rođacima."

Posljednju riječ je praktički ispljunuo. Miles je pazio da ne pomakne ni obrvu i da ničim ne naruši ohrabrujuću tišinu.

"Bila je premalena da je povedem sa sobom," nastavio je Jin ponešto obrambenim tonom, "a ionako joj uopće nije bilo jasno što se događa."

"A što se to, ovaj, događalo?"

Opet to slijeganje ramenima. Jin skoči na noge. "Joj, jaja su gotova!"

Onda, je li Jin siroče? Ili bjegunac? Oboje? Miles je nekako stekao dojam da Kibou-daini ima socijalnu službu za djecu koja je uobičajena za tehnološki napredne planete, iako vjerojatno ne bi zadovoljila bespoštedne standarde, recimo, Kolonije Beta. Jin je bio zagonetka, ali, nažalost, ne i najhitnija zagonetka koju je jutros morao riješiti.

Jin je iskrenuo vruća jaja na njihove tanjure, pazeći da Milesu pripadne ono specijalno, smeđe, a Miles je bio dovoljno pametan da se ne buni što je kao gost dobio dvostruku porciju. Jin mu je uručio paketić soli iz nekog lokala po imenu Ayakina kavana, a kruh i vodu su podijelili. "Odlično je", rekao je Miles punih usta. "Ne može biti svježije", nasmiješio se Jin.

25

Miles je progutao zalogaj kruha i rekao: "Spomenuo si da netko ovdje ima komkonzolu? Bi li mi dopustili da se poslužim njome?"

"Suze-san." Jin kimne. "Možda bi. Ako je uhvatite rano ujutro, dok se još nije razgoropadila." Dodao je, prilično nerado: "Mogao bih vas ja odvesti k njoj."

Žali li sad što mu je odvezao uže oko gležnja? "To bi mi puno značilo, hvala ti. Zbilja je jako važno."

Opet je odgovorio onim pravim-se-da-mi-je-svejedno slijeganjem ramena. Jin kao da je vjerovao da drugo živo biće može zadržati samo ako ga zaveže i nahrani, jer će inače pobjeći i nestati bez traga.

Nakon doručka, Jin se zaposleno rastrčao po krovu, hraneći sokola komadićima mesa, kokoši mrvicama kruha, a štakore i stanovnike staklenih kutija drugim pomno odabranim otpacima. Očistio je kaveze te isprao posude za vodu, puneći ih svježom vodom za sve. Miles je potiho bio zadivljen njegovom temeljitošću, iako nije bilo isključeno ni to da je dečko namjerno odugovlačio, ne želeći privesti kraju Milesov posjet. A u pravom trenutku, kad se već osjećao mnogo snažnije i manje ošamućeno, Miles je iznova krenuo za svojim vodičem, ovaj put ga oprezno slijedeći niz ljestve.

TREĆE POGLAVLJE

Miles je slijedio Jina kroz još jedna nezaključana metalna vrata, niza stube koje su vodile u neugodno mračan hodnik i pristupni tunel iz kojeg su ušli u novu zgradu. Subliminalni zvukovi i mirisi, kao i bolja rasvjeta, odavali su da je ova zgrada nastanjena, i doista, nakon još jednog skretanja izbili su u prostor koji je nekoć očito služio kao kuhinja i menza za zaposlene. Trenutno je u njemu bilo desetak ljudi, zaokupljenih kuhanjem ili jelom. Svi su njihov prolazak popratili nepovjerljivom tišinom, osim jedne mlade žene za profesionalnim mikserom koja je zamahnula velikom kuhačom kad je zamijetila Jina, pozivajući ga na doručak.

Jin je posustao pred mirisom pečenog peciva koji se dolelujao iz njezina smjera, ali onda se nasmiješio i odmahnuo glavom. "Kasnije, Ako! Imam gosta!" Miles je nastavio zuriti preko ramena i nakon što ga je Jin odvukao dalje.

Koračajući hodnikom dva kata više, prošli su pokraj čitavog niza vrata iza kojih su, pomislio je Miles, svojevremeno vjerojatno bili smješteni uredi, ali koji su u međuvremenu prerasli u stambene prostore. Tamo gdje su vrata bila otvorena, primijetio je filtrirano danje svjetlo i gomile osobnih stvari, što urednih, što neurednih, kako gdje. Svi su predmeti bili otrcani i pohabani do te mjere da bi ih koristili i čuvali samo ljudi za koje je to bilo jedino rješenje. Većina stanara koje je spazio kunjali su na svojim ležajevima ili se tiho motali po sobi. Nekoliko mu je u prolazu

26

uzvratilo sumnjičavim pogledima. Nisu svi bili iste dobi, ali uočio je nerazmjerno mnogo postarijih osoba. Možda su mladi i tjelesno sposobni, kao kuharica Ako, bili vani, obavljajući razne poslove?

Zgrada je raspolagala dovoljnom količinom struje i vode da osigura pristojan standard života, ako ne i takve luksuze kao što su cijevna dizala. Nije bilo naznaka da se kante koriste kao noćne posude, da su stubišta ujedno i nužnici ili da se obroci pripremaju na vatri zapaljenoj u koševima za smeće ili u kadama. Ali odakle dolazi sva ta struja i kamo idu otpadne vode? Plaća li ovdje netko režije ili jednostavno potkradaju gradsku komunalnu mrežu? Odgovori bi mu, pomisli Miles, štošta otkrili, samo da ima vremena za istraživanje.

Na sljedećem katu čekao je hodnik s manjim brojem vrata. Jin se zaustavio pred zadnjima i žustro pokucao. Pričekao je minutu, naslonivši se leđima na zid i mašući jednom nogom, a onda je pokucao opet, ovaj put glasnije.

"Da, da", začu se osoran glas s druge strane. "Čujem te. Smiri živce."

Vrata su se odškrinula za širinu dlana. Podigavši pogled neznatno više od razine vlastitih očiju, Miles se susreo s izboranim licem koje mu se mrštilo. "Što je ovo?" oštro upita mrzovoljan glas. "Oh, ti si, Jin. Otkud ti ideja da ovamo dovedeš nepoznatu osobu?"

"Yani i ja smo ga sinoć našli", reče Jin. "Izgubio se."

Otečene oči se suziše. "Čekaj, to je onaj Yanijev narkić?"

Miles se nakašlje, bolno svjestan gusarskog izrasta na svojoj bradi. "Pod narkoticima, gospođo, ali ne i narkić. Imao sam nezgodnu alergijsku reakciju na jedan lijek, tijekom koje sam bio opljačkan i zalutao u Kriokombama. Trebalo mi je dosta dugo da se izvučem iz njih."

"Niste odavde."

"Ne, gospođo."

Tu se ubacio Jin: "On bi se želio poslužiti vašom komkonzolom, Suze-san."

Mrštenje se pojačalo. "Nemam izlaznu vezu. Samo ulaznu."

U to je Milesu bilo teško povjerovati, ali bolje išta nego ništa, bar za početak. Suze očito nije bila sretna što ga vidi. U ovako tajnovitoj zajednici, autsajder oštrog oka kojemu nitko ne vjeruje lako bi mogao nagrabusiti. Doduše, nije još primijetio prisutnost razbijačkog elementa, ali za ubojstvo ne treba imati mišiće; prepredenost je više nego dovoljna. "Samo bih želio pogledati vijesti, gospođo. Dok ne dođem do svog novčanika i osobnih dokumenata, moram se osloniti na ljubaznost stranaca."

Suze puhne. "Srećete li mnogo ljubaznih stranaca, tamo odakle dolazite?"

27

"Uvijek sam ih sretao u dovoljnom broju." Milesu su desecima puta život spasili ljudi koje je jedva poznavao. "Rekao bih da me to obvezuje da se i sam jednako ponašam."

"Ha", reče Suze.

"Jinni i Srećki se svidio", posvjedoči Jin, zabrinuto mu priskačući u pomoć.

Tanke usnice su se trznule. "Mada, ako su se štakorica i mačka usuglasile, tko sam ja da se bunim...?" Trenutak kasnije, vrata su se širom otvorila i Jin ga je žurno uveo u sobu.

Suze je po dobi mogla biti sve od oronule osamdesetogodišnjakinje do dobro uščuvane stogodišnjakinje. Miles je imao dojam da je prije dvadesetak godina sigurno bila viša za glavu, ali sad bi joj za dosezanje visine od metar i pedeset dva trebale dobro podstavljene cipele. Ona je, međutim, nosila ravne plastične sandale koje su joj pri svakom koraku strugale po suhim petama. Glavu su pokrivale ispucale i neposlušne sijede kovrče. Da se nasmiješila, vjerojatno bi djelovala mlađe, ali isturene usne bile su okružene dubokim borama od mrštenja. Široke hlače, majica i košulja na njoj nisu bile dio istog kompleta, no kako je sve troje bilo crne boje, nije ostavljalo dojam neusklađenosti.

Njezin stambeni prostor sastojao se od dvije sobe. Prva je bila ispunjena sličnom starudijom kakvu je Miles opazio i na donjim katovima, a svojevremeno je vjerojatno služila kao prijemni ured. Druga soba bila je prostrani ured u kutu zgrade s ostakljenim vanjskim zidovima, u ranijim vremenima zasigurno domena nekog direktora. Uz jedan unutarnji zid bila je ispružena zgužvana prostirka; kod drugog je uočio komkonzolu, s radnim stolom i stolicom. Na izubijanom stolu stajali su vrč za vodu i lavor za umivanje, kao i vlažni ručnici. Gotovo neprimjetan miris sapuna natjecao se s ustajalim zrakom punim staračkog vonja. Tko zna što je bilo spremljeno u visokom kredencu zatvorenih vrata. Dvije jednostavne uredske stolice na okretanje, kauč iz kojeg je stršilo punjenje i dva naslonjača, sve rabljeni uredski namještaj, odavali su da Suze možda ipak nije onakva samotnjakinja kakvom se činila na prvi pogled.

Suze mahne prema komkonzoli. "Otvorena je."

"Hvala, gospođo", reče Miles, spuštajući se u radnu stolicu. Suze i Jin gledali su preko njegova ramena. Nije mu trebalo više od nekoliko časaka da pronađe kanale s lokalnim vijestima. Na izborniku koji je nudio otprilike tuce lokalnih jezika, od kojih mu je polovica bila nepoznata, odabrao je standardni engleski u uporabi širom neksusa. U ponudi jezika nije bilo barrayarskog ruskog, što bi mu moglo dobro poslužiti za privatne razgovore s tjelohraniteljem - pod uvjetom da je Roic uopće još živ...

Kao što je i pretpostavljao, jučerašnje burno jutro na krio--konferenciji privuklo je veliku pozornost medija. Vid-komentari bili su poslovično površni i ne pretjerano informativni, ali detaljni prilozi koji su pratili vijesti pokazali su se korisnijima; donijeli su potpuni popis otetih, s fotografijama i apelima lokalnih vlasti da im se jave svi koji nešto znaju. Na popisu su bili i Roic i Miles, a, nažalost, i doktor Durona. Dvije različite ekstremističke organizacije, za koje Miles

28

nikad prije n ije čuo - toliko o CarSi-govim izvještajima o Kibou-dainiju - preuzele su odgovornost, ili krivnju, za otmice.

"To ste vi!" ushićeno reče Jin, pokazujući Milesovo lice na holovidu. Miles fotografiju nije smatrao nimalo laskavom, ali očito je bila prepoznatljiva. Samo što trenutno nije bio siguran je li to dobro ili loše. Jin nastavi: "Miles Vor - vor - vorkasiiigejn."

"Vor-co-sa-gn", automatski ga ispravi Miles.

"Znači, i vi ste nastradali u toj svinjariji", reče Suze. "Galaktičar, je li?"

Nije bila tako neobaviještena kao Jin. Zanimljivo. "Činilo se da su otmičari došli baš po strance. Nekolicina nas se okupila u predvorju jer smo trebali poći u razgledavanje s vodičem. Bilo je najavljeno na javnom rasporedu, što znači da otmicu nisu nužno organizirali iznutra."

"Upravo ste rekli da su vas opljačkali."

"I jesu, sve do cipela. Ali sedativ koji su mi uštrcali dok su me odvlačili bio je nezgodan odabir. Nisam se onesvijestio, nego pomahnitao. Uspio sam im se otrgnuti."

"Zašto se niste vratili u hotel?"

"Pa, zato što su tada nastupile halucinacije. I potrajale desetak sati, rekao bih."

Suze ga je motrila krajnje sumnjičavim pogledom. Miles se nadao da shvaća da se tako suluda priča ne da izmisliti.

Devet otetih delegata - ne, osam bez Milesa, iako otmičari nisu priznali da su njega negdje zametnuli. Ovdašnji barrayarski konzulat možda je bio sićušan, ali dosad je sigurno već prijavio otmicu, iako poruka nije još mogla stići do domovine. Kvragu. Admiral Miles Naismith, slobodni plaćenik, nikad nije imao kućnu adresu, niti ikoga zbog koga bi ga sudbina držala u šaci. Za razliku od lorda Revizora Vorkosigana. Nije mogao ne javiti se. Ali, kakvu je zanimljivu priliku za privremenu nevidljivost dobio praktički na dar...

Stari instinkti tajnog operativca polako su se vraćali u život. Nije bio siguran treba li se tome radovati. Da se odavde otputi u bilo koju trgovinu ili restoran, prije ili poslije pronašao bi nekoga tko bi mu dopustio da pozove pomoć i prijevoz. Poziv bi, dakako, bio neosiguran i vidljiv svima koji tragaju za njim, a ne samo vlastima. Miles bi ga ipak uputio bez oklijevanja, samo da mu iste te vlasti, ili bar moćnici za koje je nagađao da vuku konce, nisu preksinoć privukli pozornost na onako negativan način. I zato sad jest oklijevao.

Suze je privukla uredsku stolicu i svalila se na nju, pomnije prateći što Miles čita. Jin se premještao s noge na nogu, očito se dosađujući dok je namršteni Miles redao holozaslon za holozaslonom mahom beskorisnih podataka. "Hej, Suze-san, želite li da vam donesem pužiće s cimetom? Ako ih je maloprije vadila iz pećnice."

"Ima li dolje kave?" upita Miles, živnuvši. "Bi li mi mogao donijeti kavu? Crnu?"

29

Jin napravi grimasu. "Ne razumijem kako to itko može piti."

"Ta se sklonost razvija kako odrastaš. Slično zanimanju za cure."

Suze se zagrcnula, možda od smijeha, a možda da iskašlje sluz.

Jin je sad izgledao još zgađenije, ali nakon što im je nekako uspio kimnuti cijelim tijelom, pokupio se van.

"Dvije kave!" dovikne mu Suze. Potvrdio je da ju je čuo zamahom ruke i izašao uz glasnu lupnjavu vrata.

Miles se okrenuo na stolici da pogleda za njim - dječak više nije bio u dosegu sluha. "Simpatičan dečko."

"Aha."

"Lijepo od vas što ste ga udomili. Što znate o njemu?" Pripremite teren, moj lorde Revizore. "Rekao mi je da mu je otac mrtav, a majka zamrznuta, što ga čini svojevrsnim siročetom. Nije li njegova majka bila premlada za dugoročnu krio-izolaciju? U njezinoj dobi toj se mjeri pribjegava samo u hitnim slučajevima, da se ljude održi na životu dok ne dobiju odgovarajuću terapiju." Kao što se svojevremeno dogodilo Milesu. Nije čak mogao dodati što sam skupo platio, jer unatoč nedostacima njegova oživljavanja, Miles je i svoj život, i sve što mu se u njemu dogodilo u zadnjih deset godina, dugovao tom postupku. I ljubaznosti stranaca, nemoj njih zaboraviti. A Grupacija Durona bila je praktički oličenje stranoga.

Ovaj put se u Suzinu puhanju jasno čulo da odvaguje što će mu reći. Odmjerila ga je i očito presudila u njegovu korist, jer je zatim nastavila: "Jinov otac poginuo je u nesreći na gradilištu. Nije imao krio-ugovor ni krio-osiguranje, pa su mu uskratili pravovremeni tretman. Pretpostavljam, doduše, da se u njegovu slučaju sve odvijalo brutalno brzo."

Miles kimne. Ako nije bio brz, hitni krio-tretman bio je beskoristan, dajući novo značenje frazi brzi ili mrtvi. Oživljavanje tijela s bespovratno izgubljenim umom nije imalo smisla; u takvim je slučajevima nastradalog lakše klonirati i sve početi ispočetka.

"Jinova je majka nakon toga malo poludjela. Započela je kampanju da zamrzavanje postane univerzalno javno pravo i optužila korporacije da su pljačkaši grobova. U posljednjih nekoliko godina prerasla je u glavnu predstavnicu pokreta. Tužbe, protesti. Najednom od njezinih skupova izbili su neredi - nikad nisu utvrdili tko ih je izazvao, iako ja ponešto nagađam - a nju su uhitili. Uspjeli su joj prišiti navodni mentalni poremećaj - nisu otišli tako daleko da je optuže da je neubrojiva, jer bi im za to trebali čvršći dokazi - a onda se neki dobronamjerni prijatelj suda ponudio da će financirati njezino zamrzavanje dok se ne pronađe lijek za nju."

Miles je zaškrgutao zubima. "I tako su ohladili opoziciju, je li?"

"Moglo bi se tako reći."

30

"Zar se njezini rođaci nisu pobunili? Je li se itko pobunio?"

"Njezina aktivistička skupina raspala se zbog svih nastalih troškova. Rođaci su se samo crvenjeli - zamislite, mogli su zbog nje ostati bez posla. Nagađam da im je potajno bilo drago što su joj začepili usta." Suze ga odmjeri. "Ne djelujete mi osobito šokirano."

Miles slegne ramenima. "Obišao sam dosta planeta, upoznao mnogo ljudi. Susreo se s čitavim nizom različitih sistema. Vidio sam gore. Priznat ću, doduše, da ima nešto osvježavajuće u neskrivenoj korumpiranosti Jacksonova Skrovišta, kojim u biti vladaju vojni diktatori s pristupom visokoj tehnologiji i njihovi batinaši. Oni se bar ne moraju pretvarati da je njihova zloća nešto dobro kako bi to prodali glasačima."

"Nešto ću vam reći, mladiću - prljava tajna demokracije jest to da pravo glasa ne znači i da će vaš izbor prevagnuti." Uzdahnula je. "Iako do prije dvadeset, trideset godina ovdje nije bilo tako loše. Krio-korporacija je bilo na stotine, a njima su upravljali različiti ljudi s različitim idejama, pa ničiji glasački interesi nisu pretezali. A onda su neke od njih toliko ojačale da su počele proždirati druge. Ne zato što je to koristilo Kibouu, ili njihovim krio-korisnicima, ili ikome osim njihovoj grabežljivoj vrhušci, nego samo zato što su mogli. I tako smo danas spali na pet-šest velikih korporacija koje kontroliraju praktički sve, i šačicu veterana koji se još nisu predali, ali su jednostavno presitni da bi ikome smetali."

"Jin vas zove tajnica Suze", polako reče Miles. "A gdje ste to bili tajnica?"

Njezino izborano lice, kojem je ljutnja nakratko udahnula nov život, postalo je nečitljivo. "Ovdje, nekad davno. U pažljivo čuvanoj obiteljskoj korporaciji. Bila sam izvršna tajnica našeg direktora. A onda su nas kupili - progutali i opustošili. Ne zato što nas je kupac trebao, nego zato što su nas htjeli eliminirati."

"Tko vas je kupio? Možda Bijela krizantema?"

Suze odmahne glavom. "Ne, Shinkawa Perpetuum. Ali Bijela krizantema kasnije je ščepala njih." Iskrivljeno se nasmiješila, očito uvjerena da je kozmička pravda obavila što je trebala, pa makar i prekasno.

"Ali kako ste vi završili u ovoj ljušturi od zgrade?"

"Znate, tada nas je mnogo ostalo bez posla. Obični zaposlenici nisu mogli računati na nesmetan odlazak u mirovinu. A nekamo smo morali otići." Neodlučno je zastala. "Ostali su pristigli kasnije."

"Izvršna tajnica, je li? Kladim se da znate gdje je zakopan svaki leš."

Prostrijelila ga je pogledom - čekaj, zar se ona boji? Ta žilava vještica? Nije stigao pobliže istražiti tu ideju, jer se u tom trenutku uz treskanje vrata pojavio Jin, s pretrpanim pladnjem u rukama. Na pladnju je - uz obećane pužiće oko kojih se širila raskošna aroma cimeta, tetrapak mlijeka i dvije rasparene šalice - stajao i do vrha pun termos-vrč s kavom. Miles je bio ponosan

31

na svoju samokontrolu. Nije se, naime, bjesomučno bacio na kavu, nego je čekao da ga njegova domaćica posluži.

Pa je zato pao u očaj kad se ona prvo odgegala do svog visokog kredenca, vraćajući se s četvrtastom staklenom bocom bez naljepnice. Ulila je nešto njezina sadržaja - neko žestoko piće, pretpostavljao je Miles - u šalicu i nakon kraće stanke podignutih obrva pogledala Milesa. "Jeste li i vi za malu okrepu?"

"Ovaj, ne hvala. Kava je dovoljna." Potekla mu je niz grlo, okrepljujuće jaka sama po sebi. Jin je opet sjeo, sretno žvačući pužiće i vrteći se na uredskoj stolici koja je ustrajno cviljela. Suze se stresla od zvuka i otpila dug gutljaj svog pojačanog napitka.

Proučavajući Milesa, opet se namrštila. Nije znao čime joj je to digao tlak, i to baš u trenutku kad je mislio da je polako pridobiva. Bilo je očito da nije samo žena kojoj se posrećilo pronaći ispravnu komkonzolu, nego i svojevrsna predvodnica ove čudnovate tajne zajednice.

"Neka vas Jin odvede do Ayakine kavane", iznenada je progovorila. "Tamo možete nazvati prijatelje da dođu po vas."

Uspravivši se na stolici, Jin se pobunio: "Ali još mu nisam pokazao kako Vihor leti!"

"Jin, on ne može ovdje ostati."

Jin se pokunjio.

Miles u ulozi delegata otetog tijekom konferencije Suze je očito bio još manje simpatičan od običnog zabludjelog turista sklonog rekreacijskim halucinogenim drogama. Odlučio je pokušati s drugačijim mamcem. "Došao sam na konferenciju da naučim više o krio-zakonodavstvu i krioničkoj znanosti na Kibou-dainiju, no na kraju su me samo šopali ulickanim ponudama za franšize raznoraznih krio-korporacija. Nakon četiri takva dana, mnogi delegati bili su spremni na licu mjesta potpisati ugovore s njima. Napad ekstremista na neki je način bio sreća u nesreći. Moj me poslodavac ovamo poslao da izradim cjelovit izvještaj o vašem krioničkom sustavu, no sve mi se čini da mi nedostaju neki prilično veliki dijelovi te slagalice."

"U tom slučaju, najbolje je da što prije krenete u potragu za njima, zar ne?"

A u koji se dio slagalice uklapaš ti? Zagonetna si u svakom slučaju. "Znate, sad kad je konferencija završila, mogu svojim vremenom raspolagati kako mi odgovara. Ali nakon jučerašnjih nevolja, dobro bi mi došao još jedan dan odmora, ako Jin nema ništa protiv. Postoji, međutim, netko kome se doista moram javiti. Jin, ako ti objasnim kamo moraš ići, misliš li da bi mogao odnijeti moje pismo u drugi dio grada i osobno ga uručiti jednom čovjeku?"

Jin živne. "Naravno! Uh... možda. U koji dio grada?"

"Istočni."

"Ovaj... da, mislim da bih mogao."

32

Miles je odlučio ignorirati blag prizvuk nesigurnosti u Jinovu glasu. "Usput, a gdje se trenutno nalazimo?"

"Na južnoj strani", reče Jin.

"Odnesite ga sami", reče Suze. "Dat ću vam novac za kartu cijevnog tramvaja. Samo se ne vraćajte."

"A kad me policija pita gdje sam bio, što da im kažem?"

Lice joj se još više smrknulo. "Recite im da ste zalutali."

"Možda i hoću... za pravu nagradu."

Ovaj put je puhnula upravo divljački. "Da imamo novca za podmićivanje, zar bismo bili ovdje?"

"Pogrešno ste me shvatili, gospođo. Moja valuta su informacije. Ali, znate, vi ste druga osoba na Kibouu koja me je pokušala podmititi. Je li to neki lokalni običaj?"

Usta su joj se nijemo micala. "Tko je bio prvi?"

"Bijela krizantema."

"Dojmljivo."

"Svakako je ostavilo dojam na mene, iako ne onakav kakvom su se oni nadali. Mali darovi pospješuju prodaju. Veliki darovi služe zataškavanju. Nakon toga sam se stvarno zainteresirao."

"A jeste li prihvatili vaš veliki dar, Vorkosigan-san?"

Nije se trudio ispraviti to u Vorkosigan-sama ili možda - dono; bar mu je pravilno izgovorila ime. "Na toj razini, prezirno odbijanje nije samo kratkovidno, nego i potencijalno opasno. Mislim da bi dan-dva odmora ovdje pogodovalo mom zdravlju."

"A kako mogu znati da vaše pismo prijatelju neće stvoriti još gore probleme za nas?"

"Neće ako ja tako kažem. Nadređen sam mu."

Usne joj se iskriviše. "Da, a bome se tako i držite, zar ne?"

Suze se u svoje vrijeme nedvojbeno nagledala menadžerskog šepirenja. Miles se pitao jesu li njezini šefovi ikad shvatili koliko ih je pomno motrila.

Jin je njihov razgovor pratio uz zabrinutu škripu stolice. "Mogu odnijeti njegovo pismo, Suze! Uopće mi nije teško."

33

Miles joj pruži otvoreni dlan, nagovarajući je i moleći u jednakoj mjeri. "Razmislite. Tajnost vam neće biti ništa ugroženija nego što već jest" - prešutio je osim ako me ne namjeravate ubiti - zašto bi joj davao ideje - "a zauzvrat ćete steći moju zahvalnost."

"A koja mi je korist od nje?"

Na Barrayaru, povelika. Ali, kao što je Roic više puta istaknuo, nisu na Barrayaru. "Nešto ću već smisliti."

Njezine obrve odavale su krajnju sumnjičavost. No obratila se Jinu: "Nije li ti Yani lijepo rekao da ga ostaviš gdje si ga i našao? Eto zašto dobra djela samo donose nevolje, Jin!" Miles nije mogao procijeniti je li to bio pristanak ili odbijanje, ali ona je teško uzdahnula i nastavila: "Odvedi Vorkosigan-sana u skladište i nađi mu nešto čime će pisati. I nešto na čemu će pisati."

Jin je ushićeno skočio na noge. Miles je zahvalio i odmah pošao za Jinom, da se Suze ne stigne predomisliti.

Premještajući se s noge na nogu, Jin je gledao Miles-sana, jer tako je odlučio razmišljati o njemu da si ne lomi jezik onim prezimenom, kako prebire po polupraznim kutijama s listovnim papirom na polici u skladištu. Većinom je to bio papir namijenjen starim damama koje pišu formalne zahvale, urešen cvjetićima i tome sličnom, iako je Jin s određenom čežnjom mjerkao listove s uzorkom štenadi. Čovječuljak je uz trzaj obrve odabrao papir i zatim počeo pretraživati kutiju punu odbačenih olovaka, isprobavajući koje među njima još pišu. Našao je dvije, tutnuo ih u džep i obazreo se po prostoriji.

"Ovo mjesto izgleda kao staretinarnica. Ili tavan Kuće Vorkosigan..."

"Kad god ljudi među otpadom pronađu nešto što im ne treba, donesu to ovamo da svima bude na raspolaganju", objasni Jin. "Ili kad... uh." Kad se po posljednji put spuštaju do Tenburyja, ali to nije mogao izgovoriti. Nije čak bio siguran da to smije znati.

Pogled Miles-sana zapeo je za nešto. "Ah! Cipele!" Odšepesao je do hrpe. Jin ga je slijedio i susretljivo se pridružio prekopavanju. Galaktičareva stopala bila su nešto manja od njegovih, ali upravo zato je Jin prije mjesec dana i morao ovdje potražiti nove cipele za sebe: prsti su mu probili vrhove prethodnog para onako kako proljetni izdanci probijaju površinu zemlje. Fine damske cipele nisu bile od koristi ni većini ovdašnjih dama, pa je njih bilo napretek, no Miles-san je na kraju uspio pronaći par tenisica odgovarajuće veličine. Imale su ženskast cvjetni uzorak, ali on ih je navukao i pritegnuo remenje ne obazirući se na to. "To je već bolje. Sad se mogu normalno kretati." Okretao se, pažljivije promatrajući zalihe. "Ha. Štapovi!"

Prišao je zbirci štapova naslonjenih na zid u kutu i počeo ih pregledavati, zaobilazeći one čvrste medicinske štapove s više nogara podloženih gumom, kao i sve koji su mu bili predugi. Prije konačne odluke svakim je štapom u užem izboru zamahnuo kao da je mač te njime snažno udario o zid, pa Jin nije mogao odrediti treba li mu štap kao pomoć pri hodanju ili kao oružje. Jin ga je za svaki slučaj natrag u svoj dom na krovu poveo unutarnjom rutom, koja je stubištem za izlaz u slučaju nužde vodila do vrata izmjenjivačke stanice.

34

Miles-san zauzeo je stol i stolicu, izvadio papir i namrštio se, očito napregnuto razmišljajući. Nagnuo se i počeo škrabati olovkom, uz povremene duge, zamišljene stanke. Do trenutka kad je prestao pisati, zapečatio pismo i podigao glavu, pogledavajući oko sebe, Jin je stigao očistiti kokošje kaveze, prebrojiti piliće, za slučaj da neki opet nije odletio s ograde zida, i iščetkati Srećku.

"Imaš li čisti, oštri nož? Ili pribadaču, ili iglu?"

"Pogledat ću." Jin je naposljetku u polovičnoj kutiji za prvu pomoć koju je svojevremeno donio s ulice pronašao mali scalpel i uručio ga Miles-sanu, koji ga je odmjerio, slegnuo ramenima i, na Jinov užas, oštrim vrškom zarezao svoj palac. Istisnuvši iz rane kaplju krvi, sagnuo se i pritisnuo palac preko preklopa omotnice, ostavljajući na njemu jasan otisak prsta koji je zatim zaokružio i potpisao inicijalima.

"Čovječe", reče Jin. "Zašto ste to učinili?"

"DNK. Otisak palca jednako je dobar znamen kao i bodež--pečatnjak mog djeda. Bolji. U njegovo vrijeme nije bilo skeniranja DNK. Na kraju krajeva, ne možemo od jednog atašea očekivati da se pretrgne oko neke anonimne poruke s ulice."

U nastavku je Jinu dao dosta komplicirane upute za snalaženje u istočnom dijelu grada i zatražio da mu ih Jin sve ponovi; čuvši tu recitaciju, samo je uzdahnuo i opet se sagnuo da napiše ime i adresu primatelja na vanjskoj strani omotnice. "Pretpostavljam da ćeš nekako već doći do njih. Ali pazi, ne stavljaj ovo u ruke nikome osim poručniku Johannesu ili konzulu Vorlynkinu. Vrlo je povjerljivo."

Jin mu je obećao da neće i otišao potražiti svoju kutijicu s kovanicama. Uzeo je koliko mu je trebalo za tramvajsku kartu u oba smjera. Poslije toga je spao na nekoliko novčića.

"To ti je sve što imaš u blagajni?" upita Miles-san, vireći preko njegova ramena. Jin kimne. "Pa, ako isporučiš moje pismo, možeš računati na povrat novca."

Jin nije znao koliko bi to trebao ozbiljno shvatiti, ali ipak je kimnuo. Sad je na njemu bio red da Miles-sanu izrecitira niz uputa za postupanje u slučaju izbijanja neke životinjske krize dok Jin bude odsutan, što je kod njegova gosta izazvalo nešto treptanja. On je, doduše, sve što je čuo ponovio bez ijedne pogreške. Jin je spremio pismo u košulju i uz još jedan skeptičan pogled preko ramena spustio se niz ljestve.

U cijevnom tramvaju nervozni se Jin neprestano pribojavao da ga ljudi gledaju, ali nitko ga nije zgrabio za ruku da ga odvuče u službu osiguranja. Na velikoj tranzitnoj postaji u centru malo je nedostajalo da se izgubi jer nije poznavao rute za istočni dio grada. Zato nije skidao pogled s karata na zidu, ali pazio je da ničim ne oda svoju paniku. Susretljivi ljudi za njega su bili jednako opasni kao i sumnjičavci. Naposljetku je pronašao pravi tunel i pravu postaju.

Pješačenje kroz šest blokova, bez previše skretanja, dovelo ga je na odredište. Četvrt u kojoj se našao nije se odlikovala urednim stambenim zgradama onog tipa u kojem je i sam

35

odrastao, nego zastrašujuće luksuznim kućama čiji su vrtovi bili ograđeni zidom. Neke su na ulazu imale sjajne mjedene ploče iz kojih se vidjelo da je riječ o veleposlanstvima različitih planeta - jedna osobito velika i impresivna vila pripadala je Escobaru. I barrayarski je konzulat, na svu sreću, bio jasno označen i u usporedbi s escobarskim veleposlanstvom nije djelovao tako strašno - bila je to omanja kuća u blizini ulice, pa Jin nije imao vremena prestrašiti se dok je prilazio vratima. Nije bilo uniformiranih stražara, a ukrasna željezna vrata na ogradi bila su tako niska da ih je Jin mogao i preskočiti, osim što to nije bilo potrebno jer su već bila otvorena, pozivajući na ulazak. Jin je progutao knedlu i pritisnuo zvono.

Vrata mu je otvorio plavokosi muškarac u košulji i hlačama s naramenicama. Izgledao je izgužvano, umorno i nedepilirano. Kad je ugledao Jina, obrve su mu se spustile od mrštenja. "Ne primamo žicare i prosjake", rekao je obeshrabrujućim tonom.

Imao je isti onaj tvrdi naglasak kao i Miles-san, ali Jin je na svoj očaj shvatio da nisu svi Barrayarci niskog rasta. Ovaj je muškarac bio vrlo visok. "Molim vas, gospodine, ja sam glasnik. Imam pismo za poručnika Johannesa ili konzula Vor, ovaj, Vorlynkina." Prisjećajući se Miles-sanova kratkog opisa poručnika, Jin je pretpostavljao da upravo gleda u njega, ali otkad se poručnici javljaju na vrata? I osim toga, pomislio je Jin s nešto gorčine, Miles-san je rekao da je Johannes simpatičan dječarac, a ne stravična odrasla osoba. Iako vjerojatno samo odrasle osobe i mogu postati poručnici.

"Ja sam Johannes."

Jin je zavukao ruku u košulju; muškarac se napeo, opuštajući se tek kad je Jin izvukao pismo. "Od Miles-sana... od gospodina Vorkosigana." Pazio je da pravilno izgovori ime.

"Sranje!"

Jin se lecne. U sljedećem trenutku poručnik Johannes još ga je više prepao jer ga je zgrabio za ruku, povukao u predvorje i zalupio vrata. Ščepao je pismo, podigao ga prema svjetlu i rastrgao omotnicu, zastajući tek koliko je trebalo da prema gornjem katu vikne: "Stefin!"

Pogled mu je letio preko urednih, gusto ispisanih rečenica. "Živ je, oh, hvala bogu! Spašeni smo!"

Niza stube je dokloparao drugi odrasli muškarac, nešto stariji i još viši od prvoga. Bio je odjeven kao bilo koji poslovni čovjek iz Northbridgea, uključujući hakama hlače, osim što je njegova haori jakna širokih rukava bila rastvorena i što je izgledao jednako nepovjerljivo i umorno kao poručnik. "Što je, Trev?"

"Vidi ovo! Pismo od lorda Vorkosigana - nije zarobljen!"

Drugi muškarac pogledao je preko poručnikova ramena i ponovio: "Hvala bogu! Ali zašto se nije javio?" U sljedećem trenutku dodao je: "Što? Što?"

Poručnik je okrenuo list pa su nastavili čitati. "Je li on poludio?"

36

Stariji muškarac zagledao se u Jina suženih očiju, budeći sve Jinove najgore strahove. Već je mogao vidjeti kako se nad njega nadvijaju policajci.

"Je li ovo istina?" zapita stariji muškarac.

Jin se sagnuo, podigao s poda omotnicu i šutke mu je pružio. Progutavši knedlu, uspio je istisnuti: "Rekao je da će vam se svidjeti otisak prsta. Rekao je da je to isto kao pečat njegova djeda."

"Je li to krv?"

"Ovaj, da...?"

Stariji muškarac preda omotnicu poručniku. "Odnesi je dolje i provjeri."

"Da, gospodine." Trev-san nestao je u prolazu u dnu predvorja. Zatim je uslijedilo lupanje vratima i bat koraka koji su se spuštali niz neke druge stube.

"Oprostite, gospodine, jeste li vi konzul?" Jin je stekao maglovitu predodžbu da je konzul nešto slično veleposlaniku, ali sitnije. Baš nekako kao i njegova kuća. "Jer je Miles-san rekao da njegovo pismo predam samo poručniku ili konzulu Vorlynkinu." Ovaj put je prezime uspio izgovoriti bez zapletanja jezikom. Jin bi od pravog veleposlanika očekivao da bude zdepastiji i stariji, ali ovaj je muškarac bio vitak i ne tako star kao Miles-san. U svakom slučaju nije imao sjedina u smeđoj kosi.

"Ja sam Vorlynkin." Pogled uperen u Jina postao je još intenzivniji. Oči su mu bile izrazito plave, kao vruće ljetno nebo. "Gdje si vidio lorda Revizora Vorkosigana?"

"Ovaj, sreo sam ga sinoć. Izgubio se u Kriokombama. Tako je rekao."

"Je li dobro?"

Odgovor bi bio kompliciraniji od samog pitanja, pa je Jin zaključio da je bolje umiriti ga nego se upuštati u objašnjenja: "Jutros je puno bolje. Servirao sam mu jaja."

Vorlynkin je trepnuo i ponovno pogledao pismo. "Da pismo nije pisano njegovom rukom - ako ovo pismo nije pisano njegovom rukom - brzopentao bih te iz ovih... eh. Gdje si ga vidio?"

"Ovaj, tamo gdje živim."

"A gdje je to?"

Sad je bio pritiješnjen između Suze i ovog uznemirujućeg neznanca. Inače nije smio razgovarati s neznancima ili ikome reći za postrojenje, to su mu ponovili bezbroj puta. Zapitao se bi li uspio šmugnuti kroz vrata i niz prilaz prije negoli ga konzul stigne uhvatiti. "Ovaj, u mom stanu...?"

37

"Što..." Na Jinovo iznenađenje, Vorlynkin nije nastavio s ispitivanjem, nego je opet okrenuo pismo. "A kako se ponašao?"

"Ovaj... postavljao je puno pitanja." Jin je malo porazmislio i rekao: "Znate, više nije otet."

"Ali zašto kao kurira poslati dijete...?" promrmljao je Vorlynkin. Kako nije bio siguran je li pitanje uopće upućeno njemu, Jin nije ni pokušao odgovoriti. Niti je ovo bio pravi trenutak da Vorlynkinu objašnjava da mu je skoro dvanaest godina. Sve mu se činilo da bi za njega bilo najsigurnije da što manje govori.

Drugi muškarac - poručnik Johannes, Trev-san, svejedno - dotoptao je natrag u predvorje, mašući omotnicom prema šefu. "Nije krivotvoreno. Što sad, gospodine?"

"I dalje moramo tražiti njegova oružnika - on misli da je Roic otet. Tu se, što se lokalaca tiče, ništa nije promijenilo. Pretpostavljam da moramo postupiti točno kako nam je napisao. Ali pošalji holosnimku pisma CarSigovim Galaktičkim Poslovima na Komarru, prioritetnom poštom i kodirano."

Poručnik je izgledao optimistično. "Možda će oni imati neku zapovijed za nas. Neku drugu zapovijed. Neku koja ima smisla."

"Ne u sljedećih nekoliko dana. I samo pomisli kome bi se morali obratiti za opoziv ove." Iz nekog zagonetnog razloga, tu su se muškarci uznemireno pogledali. "I dalje smo prepušteni sami sebi."

Jin se skrušeno nakašlje. "Miles-san je zatražio da donesem odgovor."

"Da", reče konzul. "Pričekaj ovdje." Pokazao je na krhku stolicu privučenu uza zid. Nešto dalje stajala je još jedna identična stolica, a između njih komodica ukrašena svilenim cvijećem iznad koje je visjelo zrcalo. Oba muškaraca opet su odmarširala u podrum.

Jin sjedne. Samo odlučnost i jezgrovitost tog dala mu je hrabrosti da ne pobjegne čim mu se ukazala prilika. Unatoč sumnjičavosti prema Jinu, pismo Miles-sana shvatili su ozbiljno, što je bilo olakšanje.

Dugo je ostao sam. U nekom trenutku je ustao da zaviri u prostorije na obje strane predvorja. Jedna je bila neka vrsta dnevne sobe, i vrlo luksuzna; druga je izgledala ozbiljnije, više kao ured. Nigdje nije bilo ni traga kućnim ljubimcima, čak ni ptici u krletki ili mački. Kad je iz sporednog hodnika izašao novi muškarac, iznenađeno ga pogledao i rekao: "Mogu li ti nekako pomoći?", bilo mu je drago što nije nastavio potragu za životinjama.

Ovaj je čovjek govorio normalnim naglaskom za Kibou. Jin je energično odmahnuo glavom. "Poručnik Johannes je već preuzeo stvar. Mene."

Lakoća s kojom je Jin izrekao poručnikovo ime kao da je smirila muškarca. "Oh", rekao je i otišao u ured. Sjeo je za komkonzolu i latio se nekog posla. Jin se nakon toga više nije micao sa stolice.

38

Mnogo kasnije, Vorlynkin se vratio. Držao je u ruci novu zapečaćenu omotnicu, neoznačenu i poslovna izgleda, znatno deblju od one koju je donio Jin.

"Misliš li da bi mogao ovo uručiti lordu Vorkosiganu - ali samo njemu?"

Jin ustane. "Dosad sam sve obavio kako treba."

"Istina." Vidno oklijevajući, konzul mu predade omotnicu. Jin ju je opet spremio u košulju i nije se više zadržavao.

Meni ovdje ništa nije jasno. Uz zabrinut pogled preko ramena, Jin je prošao kroz željezna dvorišna vrata. Ali bilo mu je drago što Miles-san ima prijatelje. Kakve-takve.

Četvrto poglavlje

Čim se uvjerio da se Jin bez problema spustio preko ograde, Miles se ranije korištenim putem vratio u podrumsku menzu, pazeći da nigdje pogrešno ne skrene. Znao je da je uranio na ručak kad se na njegov dolazak sumnjičavo okrenulo samo nekoliko glava. Sinulo mu je da je ovdje manje upadljiv u dronjcima nego što bi bio u formalnoj sivoj odori carskog revizora, odijelu tako stroga izgleda da je svuda u neksusu signaliziralo Gle ozbiljnu osobu, bez obzira na hirove lokalne mode. Gle uličara mnogo je bolje odgovaralo njegovim trenutnim potrebama.

Šačica stolova bila je od kuhinjskog prostora odijeljena dugim pultom za posluživanje iznad kojeg su bili postavljeni viseći metalni elementi. Zaobišavši ga, ugledao je neku vrstu velikog električnog samovara koji je obećavao čaj. Pokraj samovara stajala je rasparena kolekcija šalica, a iznad njih natpis Operi svoju šalicu! Nije mogao procijeniti imaju li šalice vlasnike ili su na raspolaganju svima, što mu je dalo savršenu izliku da zapodjene razgovor sa ženom, očito Akinom zamjenom, koja je upravo miješala juhu u loncu od dobrih deset litara.

Obratio joj se: "Smijem li uzeti jednu?"

Slegnula je ramenima. "Samo naprijed. Ali poslije je operite." Otresla je kuhaču o rub lonca i stavila je na stranu. "A vi ste novi?"

"Iznimno nov."

"Pravila su: kuhaj što želiš, čisti za sobom, nadomjesti sve što potrošiš, priloži novac za smočnicu kad možeš. Upišite se na raspored za čišćenje koji visi na vratima frižidera."

"Hvala. Zasad ću samo čaj..." Miles otpije gutljaj. Čaj je bio vruć, jeftin, gorak i služio je svrsi i kao stimulans i kao pomagalo za daljnje poticanje razgovora. "Vi ste ovdje već duže vrijeme?"

"Došla sam s bakom. Neću još dugo."

39

Dok je smišljao kako da je navede da to pobliže objasni, iza njega se začuo poznat svadljivi glas: "Je li juha konačno gotova?" Visoki, povijeni starac sagnuo se da proviri kroz otvor za posluživanje. Impresivni bijeli brkovi visjeli su nadolje, uokvirujući njegov namršteni izraz i njišući se dok je govorio. Poput ticala kukca, ah.

"Još pola sata", dovikne žena. "Samo ti sjedi."

"Mislim da sam njega već sreo", promrmlja Miles. "Zove se Yani?"

"Aha, to je on."

Vukući korake, Yani se približio da si natoči čaj iz samovara. Namrgođeno je pogledao Milesa.

Miles je uzvratio vedrim osmijehom. "Dobro jutro, Yani."

"Znači, otrijeznio si se. Odlično. Idi kući." Yani je stegnuo šalicu objema rukama, možda zato da mu se prestanu tresti. Polako se vratio za jedan od stolova. Miles se nije dao smesti: istog je trena pošao za njim i sjeo mu sučelice.

"Zašto si još tu?" upita Yani.

"Još čekam na prijevoz. Da se tako izrazim."

"To svi čekamo."

"Jin kaže da ste oživljenik. Jeste li se doista dali zamrznuti prije sto godina?" Dakle, negdje oko završetka barrayarskog Vremena izolacije i pred sam početak povijesnih previranja koja je Yani manje-više prespavao. "Pretpostavio bih da će vas ovdašnji kroničari usmene povijesti opsjedati."

Yani se gorko nasmije. "Teško. Ljudima je dosta intervjua s oživljenicima. Mislio sam da bih mogao nešto zaraditi od časopisa, ali ima nas previše. Nitko nas ovdje ne želi. Sve je preskupo. Grad je prevelik. Naseljavanje se trebalo odvijati na većoj površini. Kvragu, mislio sam da će dosad teraformirati dobar dio prostora do polova. U politici ništa ne valja i nitko se ne zna pristojno ponašati..."

Miles ga je uz ohrabrujuće mrmljanje poticao da nastavi. Ako je u svojoj ranoj mladosti išta usavršio, bila je to vještina da ugodi starcu slušanjem njegovih žalopojki. Jedno kimanje glavom Yaniju bilo je dovoljno se upusti u iscrpnu osudu Kiboua, svijeta koji ga nije trebao, niti je imao mjesta za njega. Neke je fraze već tako dotjerao da su mu iz usta izlazile u urednim odlomcima, kao da ih je izgovarao svakome tko bi zastao da ga sasluša. Od čega su dosad sigurno već svi odustali... nekoliko stanara koji su u međuvremenu ušli u menzu Yanijev su stol zaobišli u širokom luku. Zamućeno staračko oko iskrilo se od sreće zbog novog slušatelja koji ničim nije pokazivao da bi si odgrizao nogu samo da pobjegne od njega. Čak je i Milesova pretpostavljena narkomanija nakratko bila zaboravljena.

40

I dok je Yani tako trabunjao, Miles se počeo prisjećati vlastitog djeda. General grof Pjotr Vorkosigan, osloboditelj planeta, uništavatelj i stvaratelj careva te pokretač dobrog dijela povijesnih promjena koje je Yani propustio, nasljednika je dobio tek u pozno doba, baš kao i Milesov otac njega, pa djeda i unuka nisu dijelile dvije, nego gotovo tri generacije. Ipak su se na svoj čudni način voljeli. Što bi se promijenilo u Milesovu životu da su njegova djeda samo zamrznuli kad je Milesu bilo sedamnaest godina, a ne istinski pokopali? I da njegov predstojeći povratak uvijek visi u zraku kao obećanje, ili možda kao prijetnja?

Stari general bio je poput velikog stabla, ali stablo ne služi samo tome da pruži zaklon od oluje. Po čemu bi sve Barrayar bio drugačiji da se ta golema figura nije srušila, dopuštajući sunčevim zrakama da se probiju do šumskog tla i potaknu rast novih izdanaka? Što ako se na Barrayaru nije moglo čekati da prirodna smjena generacija dostojanstveno ukloni stari poredak, nego je jedini način da se pokrenu promjene bilo njegovo nasilno uništenje?

A Milesu je prvi put sinulo da prisvajanje glasačkih prava, kao i nedostatak medicinskog napretka u obrtanju procesa starenja, možda nisu jedini razlozi zbog kojih krio-korporacije svoje korisnike radije zamrzavaju, nego odmrzavaju.

Yani je u međuvremenu raspreo priču o tome kako ga je njegova krio-korporacija prevarila, očito tako što ga u ovaj novi svijet nije isporučila u cvijetu mladosti, bogatog i slavnog, što je otprilike bila ista ona točka u kojoj je Milesa ranije uvukao u svoju tiradu. Yani je bio kao putnik kroz vrijeme koji tek dolaskom na odredište shvati da mu ono nije ništa draže od polazne točke na koju se više ne može vratiti, pritom ne primjećujući da je jedini zajednički faktor u toj priči on sam. A koliko još takvih kao on lunja ulicama Kiboua? Izgovarajući se njihovim praznim šalicama, Miles je dohvatio obje i otišao ih ponovno natočiti.

Dok je prao svoju šalicu i dolijevao još čaja u Yanijevu, Miles je ispod glasa upitao kuharicu: "Je li istina da su Yanija ljudi odbacili zato što je oživljenik?"

Puhnula je. "Kladila bih se da su i prije sto godina svi bježali od njega. Ne znam zašto je mislio da će se to promijeniti."

Miles je suspregnuo osmijeh. "Da."

Ona je ipak uhvatila taj letimični osmijeh i sad ga pažljivije pogledala. "Vi baš i niste jako stari. Jeste li bolesni?"

Miles trepne. "Zar izgledam tako mamurno?"

"Mislila sam da ste možda zato ovdje."

"Pa, imam kroničnu bolest, ali radije ne bih o njoj." Kako je pogodila? Konvulzije nisu bile vidljive izvana, kao, primjerice, kožne lezije. Miles je opet imao osjećaj da uopće ne razgovaraju o istoj stvari i da ga je upravo uputila na koristan trag. Ali kakav?

41

Nije dobio priliku za daljnja pitanja, jer se u tom trenutku okrenula i rekla: "Oh! Tenbury-san!"

Na ulazak muškarca izrazito bujne kose u izlizanom kombinezonu i košulji podvrnutih rukava, mnoge su se glave okrenule prema njemu, ali poglede je uglavnom pratilo kratko kimanje ili prijateljsko mahanje. I on je pozdrave uzvraćao šutke. Muškarac je došao u kuhinjski prostor. Zavukao je ruku u gustu smeđu bradu prošaranu sjedinama, počešao se, kimnuo kuharici i ispružio poznati vrč, koji je ona isprala i ponovno napunila kavom. "Vaš ručak je spreman, Tenbury-san", doviknula je preko ramena. "Vreća je u frižideru."

Muškarac je progunđao zahvalu i prišao ugostiteljskom hladnjaku. Miles je tek sad shvatio da to obilje neukrotive kose ne skriva građu medvjeda, nego krakato tijelo i blijedo lice. Muškarac je izvadio suknenu vreću, okrenuo se i odmjerio Milesa. "Vi ste novi."

"Ja sam Jinov prijatelj", odgovori Miles, ne baš direktno. Ili bar dio njegove zbirke.

"Stvarno? A gdje je dečko?"

"Poslao sam ga van da nešto obavi za mene."

"Eh. Dobro. Vrijeme je da nešto počne raditi."

"U dva deset curi pipa", obavijesti ga kuharica.

"Dobro, dobro. Donijet ću alat nakon večere", reče muškarac. Uzeo je vrč i polako se udaljio.

"A tko je to?" upitao je Miles kad se kuharica opet prihvatila kuhače.

"Tenbury. On je ovdje nadstojnik."

Miles se maglovito prisjetio da je već više puta čuo tu riječ i zapitao se ima li i ona znatno šire značenje od uobičajenog, slično Suzinoj tajničkoj tituli. Bilo kako bilo, upravo mu se pružila prilika da utvrdi odakle dolazi struja i kamo otječu otpadne vode. Da pričeka Jina za posredovanje pri upoznavanju? Miles nije imao beskonačno mnogo vremena za istraživanje... noge su se već pokrenule, odlučujući umjesto njega.

Mahnuo je kuharici u znak zahvale, odnio Yaniju novu šalicu čaja, prijateljski kucnuo po stolu da ga pozdravi i stigao do vrata u pravi čas da može slijediti Tenburyja koji je već bio odmakao. Izlizani gumeni potplati na tenisicama iz skladišta prigušivali su Milesove korake kao što se i nadao. Začuvši škripu šarki, Miles je žurno skrenuo za ugao i vidio da se to zatvaraju vrata na sljedećem stubištu. Duboko je udahnuo i krenuo istim putem.

Stube su se spuštale u paklensku tminu. Disanje mu se ubrzalo. Preplavilo ga je olakšanje kad se na zidovima pred njim najednom pojavio odsjaj - Tenbury je izvadio ručnu svjetiljku. Dobro je, tip ipak ne vidi u mraku kao vukodlak. Na četvrtom odmorištu, začulo se struganje teških vrata pri otvaranju i odsjaj svjetiljke je nestao. Miles je produljio korak, ispružio ruke i

42

našao kvaku. Ta je vrata otvorio opreznije, provlačeći se kroz njih postrance. Pridržavao ih je dok se nisu posve zatvorila da izbjegne buku.

Nemirno svjetlo udaljavalo se desno od njega; skrenuo je u istom smjeru, misleći o lutajućem plamenu u močvari koji neoprezne putnike vabi u propast. Dok je tako hodao, postao je svjestan da mu u kutovima očiju plešu iskrice nalik na lebdeće krijesnice, što je još više pojačalo ugođaj noćnog prolaska kroz močvaru. Trepnuo je i slika se izoštrila, otkrivajući raštrkana kontrolna svjetla zelene boje - znak da je sve u redu - koja su nasumično krivudala duž zidova s obje strane hodnika.

Miles se nekako natjerao da ispruži ruku, puštajući da mu prsti putuju preko sad već dobro poznatih izbočina gusto natiskanih polica s krio-ladicama. S time što ove nisu bile napuštene I prazne, nego u pogonu - ako ne sve, jedan dio svakako. Zahvaljujući kvalitetnoj izolaciji, prednje stijenke ladica imale su sobnu temperaturu - stvarno, nije bilo opasnosti da će mu se koža zalijepiti za površinu i da će ga staklene sige obrasti poput čahure iz koje nema izlaza. Ipak je ruke privukao tijelu i nastavio hodati sredinom hodnika, prateći ono magično svjetlo.

Kad su se u dnu hodnika otvorila nova vrata, stao je kao ukopan. Nakratko ga je zabljesnula sasvim obična rasvjeta uredsko-laboratorijsko-stambenog tipa, zbog čega se činilo da čupavu glavu ispred njega, koja se, srećom, nije okrenula, okružuje aureola. Vrata su se zatvorila, a oko Milesa se opet sve zamračilo. Dok su mu se oči opet polako privikavale na tamu, njezinu gustoću ublažile su, ako se to moglo tako reći, raštrkane zelene točkice svjetla. Uspio je nazreti vlastite rukave, sivkaste poput kože leša.

Nije, dakle, otkrio pumpnu stanicu niti električne transformatore. Otkrio je pravu tajnu ovog mjesta - funkcionalne krio-komore. Čitav niz nepoznanica uredno se posložio na svoje mjesto.

Suze i kompanjoni upravljali su tajnom krio-korporacijom. Ne - krio -zadrugom. I to, ako se Miles nije varao, bez dopuštenja, bez plaćanja poreza i bez inspekcije. Ilegalna operacija, neslužbena u svakom pogledu.

Kibou-daini - cijeli je planet bio tako opsjednut varanjem smrti da su čak i ljudi s ulice nekako uspjeli u otpadu iščeprkati nešto nade za sebe.

Što je svakako bilo bolje od života i smrti u kartonskoj kutiji koja se polako raspada, morao je priznati Miles. Usta su mu se rastvorila u nijemom smijehu. A ja sam mislio da su moje stare egzibicije bile vratolomne... Kako su, dovraga, Suze i pomagači koje je vrbovala uspjeli zdipiti čitavo postrojenje - i to vjerojatno u razdoblju dok su ga zatvarali i odnosili inventar, a korisnike premještali u otmjeni novi Kriopolis na zapadnoj strani grada, među one upadljive piramide osvijetljene reflektorima? Miles je odjednom umirao od želje da čuje cijelu priču.

Nezgodna formulacija, moj lorde Revizoru.

U ovom hodniku ni trećina krio-ladica nije bila osvijetljena onim krijesničkim svjetlima, a koliko još ima takvih hodnika? Mjesta za nove mušterije bilo je napretek. A onda je, budući da je njegov mozak tako funkcionirao, pomislio kako bi ovdje bilo lako počiniti umorstvo krio-ladicom.

43

Šibicarenje bez premca, jedno živo tijelo skriveno među stotinama mrtvih. U zapečaćenoj crnoj kutiji brzo bi došlo do gušenja, čak i prije zamrzavanja, a dok bi ga netko pronašao već bi bilo prekasno...

Kao da to već nisam doživio.

Baš čudno što ga ta pomisao uopće nije umirila.

Prišao je vratima u dnu hodnika, podignutom rukom dotaknuo hladnu metalnu površinu i zatim jednostavno ostao tako stajati punu minutu. A onda je stisnuo šaku i pokucao.

Začulo se škripanje stolice. Vrata su se djelomice otvorila, a u razmaku između njih i dovratka pojavilo se bradato lice. "Da?"

"Tenbury-san?"

"Samo Tenbury. Što želite?"

"Postaviti vam par pitanja, ako mi dopuštate."

Tamnosmeđe oči ispod čupavih obrva se suziše. "Jeste li razgovarali sa Suze?"

"Jin me jutros odveo k njoj, da."

Iz čupave brade izvirile su Tenburyjeve napućene usne. "Oh. Dobro." Vrata se širom otvoriše.

Ne ispravljajući pogrešnu predodžbu da ga je Suze pripustila u njihovu skrivenu zajednicu, Miles je smjesta ušao.

Prostorija je služila kao ured, kontrolna soba za redove krio-ladica i stambeni prostor, bar sudeći po raspremljenom podnom ležaju kraj jednog zida i hrpama osobnih stvari. U dnu sobe otvorena vrata vodila su u prostoriju koja je izgledala kao neka vrsta servisa za popravke. Miles je u polumraku zamijetio radne stolove i police s alatom. Radna stolica bila je ujedno i jedina stolica u prostoru, pa je Miles u prvi mah pretpostavio da je Tenbury nedruštveniji od Suze. Nadstojnik je, međutim, Milesu uljudno dao znak da sjedne, dok se sam naslonio na upravljačku konzolu. Milesu bi bila draža obrnuta situacija, jer mu je ovako prijetila ukočenost vrata i blamaža zbog kratkih nogu kojima je mogao samo mlatarati iznad poda. No kako nije želio kvariti već započeti korisni dijalog, sjeo je i uvis uputio nenametljiv osmijeh.

Tenbury je nakrivio glavu i ponovio kuharičinu primjedbu. "Izgledate premlado za nas. Zar ste bolesni ili tako nešto?"

Miles je ponovio odgovor koji je jednom već upalio. "Imam neizlječive konvulzije."

Tenbury se sućutno lecne, ali reče: "Probajte opet s liječnicima. Možda na nekom drugom planetu."

44

"Jesam. Bilo je skupo." Miles je riječi popratio izvrtanjem praznih džepova.

"Zato ste ovdje završili? Nemate ni pare?"

"Moglo bi se tako reći." Iako je primjenu pretjerane doslovnosti obično čuvao za ispitivanja pod brzopentom, Miles iz nekog čudnog razloga nije tom čovjeku želio lagati u oči. "Nije to tako jednostavno."

"Mda, nikad nije."

"Možete li mi pokazati što bi me ovdje čekalo? Mislim, ako ostanem?"

Guste obrve su poskočile. "Moj vas rad ne treba zabrinjavati. Dođite, i vidjet ćete."

Tenbury ga je proveo kroz radionicu, spoj strojarske i medicinske tehnike. Na radnom stolu bili su razasuti razmontirani dijelovi hladnjače. "Dio komora održavam u funkciji tako što vadim dijelove iz drugih", objasni Tenbury.

Miles je poticao tehničara da se raspriča o ezoteričnim stranama svog zanata istim mrmljanjem koje je primijenio i na Yaniju, ovaj put s većim uspjehom. A kad više nije imao snage slušati o ustroju krio-komora, upitao je: "Ali zar vam neće ponestati dijelova?"

"Ne još neko vrijeme. Postrojenje je prvobitno trebalo usluživati dvadeset tisuća korisnika. U dvadeset godina ostvarili smo samo desetpostotnu ispunjenost kapaciteta. Priznajem da smo u ono doba imali skromnije ciljeve. Možemo ovako nastaviti još desetljećima. Bar dok sam ja tu."

"A onda? Na koga se oslanjate za oživljavanja?"

"Još nam ne treba nitko za oživljavanja. U svakom slučaju, ona su puno nezgodnija."

Ne reci. "A tko obavlja krio-pripremu?"

"Medicinska sestra u postrojenju. Prije ili poslije ćete je upoznati. Odlična je, a i ima pripravnicu, Ako. Vjerojatno bih i ja trebao naći dvoje takvih mladaca."

Milesa to nije iznenadilo. Hitna krio-priprema bila je dovoljno uvriježen medicinski postupak da ga je naučio čak i on, bar u teoriji, u sklopu obuke iz prve pomoći u vojsci. U normalnim uvjetima postupak je nedvojbeno bio dorađeniji, pa poslije njega nije bilo toliko slučajeva krio-amnezije i ostalih neželjenih nuspojava. Manje ozljeda na početku procesa značilo je manje ozljeda od kojih se treba oporaviti, ali odabrati silazak u tu tamu hladnokrvno, kad se već morao tako izraziti, dok još dišeš... "Pomisao na to još me plaši", reče on iskreno.

"Za većinu je to krajnja mjera, a ne prvo čemu pribjegnu. Premda, s vremenom svi dođemo do toga. Nitko ne želi usred noći dobiti srčani udar nakon kojeg se neće probuditi jer je već započeo proces raspadanja. Sigurnije je ne čekati predugo." Tenburyjeve usne se iskriviše. "Iako danas neke korporacije pokušavaju uvećati svoj udio na tržištu poticanjem ljudi na rano zamrzavanje. Nisam siguran je li im računica na mjestu."

45

"To zvuči kao neelastična potražnja, da", složi se fascinirani Miles. "Više klijenata sad samo može značiti manje klijenata kasnije. Kratkoročna strategija za tako dugoročan projekt."

"Da, osim možda za one koji bi inače propustili svoju šansu."

Sad je bio red na Milesu da zamišljeno nakrivi glavu. "Pretpostavljam da čak ni sad nisu u stanju potpuno zasititi tržište. A što je s religioznim tipovima?"

"Oh, da, još ima nešto nesuglasnih."

"Nesuglasnih?"

"Niste odavde, zar ne? I pretpostavio sam po vašem naglasku, iako sam stekao dojam da ste već duže vrijeme na Kibouu. Mislim, s obzirom na to da ste spali na nas."

"Bio je to više nesretan slučaj. Ali drago mi je što sam nabasao na vas."

Nesuglasni, baš kao i oživljenici, bili su još jedna stavka koju su pomno orkestrirana razgledavanja u organizaciji korporacija propustila spomenuti, ali čak i da mu Tenbury nije susretljivo ponudio kratko objašnjenje, Milesu ne bi bilo teško pogoditi u čemu je stvar. Tenbury je smatrao da su ljudi koji zbog praznovjerja biraju pokop umjesto zamrzavanja samoograničavajuća pojava. Miles se sjetio onih ekstremističkih utopističkih zajednica koje su prakticirale strogi celibat i izumrle u prve dvije generacije ili, bolje rečeno, antigeneracije, i kimnuo da pokaže da se, bar zasad, slaže.

Tenbury je potom Milesa ljubazno odveo iz radionice u drugi hodnik - blaženo osvijetljen, iako je čak i uz rasvjetu ugođaj bio neugodan spoj hodnika svemirske postaje i mrtvačnice. Tamo je otvorio praznu, nedavno adaptiranu krio-ladicu i objasnio njezine performanse manirom krajnje suzdržanog prodavača rabljenih automobila.

"Djeluje... skučeno", reče Miles.

"Nije baš prostrana", dopusti Tenbury. "Ali ako ste završili u njoj, ionako više niste u stanju naglo se uspraviti u sjedeći položaj. Često sam se pitao ostane li ljudima neko sjećanje na njihov boravak u ladicama, ali svi oživljenici koje sam sreo kažu da ne pamte ništa." Zatvorio je ladicu i nježno je lupnuo da brava sjedne kako treba.

"Samo zaspiš i probudiš se u budućnosti koju je netko drugi odabrao za tebe. Bez snova", složi se Miles. "Nema te, pa te opet ima, sve u treptaju oka. Slično anesteziji, samo što duže traje." Kao intimna najava smrti, zasigurno manje traumatična kad do / nema te faze ne dođeš zato što ti je prsa razorila iglična granata, to je Miles morao priznati. Raširio je dlan preko prednjeg dijela ladice. "A što će se dogoditi sa svim tim sirotim zamrznutim ljudima" - ili zamrznutom sirotinjom - "ako vlasti otkriju ovo mjesto?"

Čupava brada namreškala se zbog kratkog, neveselog osmijeha. "Pa, ne smiju dopustiti varijantu u kojoj se odmrznemo, istrunemo i onda nas oni zakopaju. To je protuzakonito."

46

"Ubojstvo?"

"Svojevrsno. Jedna kategorija ubojstva, u svakom slučaju."

Znači da ovo mjesto nije bilo tako uzaludno kao što se Milesu učinilo na prvi pogled. Netko jest razmišljao dugoročno. Do koje mjere? Koga bi u budućnosti mogla zapasti pravna odgovornost za ove zamrznute duše? Gradsku upravu Northbridgea? Nekog neupućenog poduzetnika koji je novootkrivenu nekretninu kupio zbog zaostalih poreza, a da je nije provjerio? Varanje smrti, bome da. "Drugim riječima, protuzakonito je zasad. A što ako se zakon promijeni?"

Tenbury slegne ramenima. "Tada je nekoliko tisuća ljudi umrlo spokojno i bez boli, s nadom, a ne u očaju. I za drugo nikad neće znati." Nakon zamišljene stanke dodao je: "Ionako bi bilo ružno probuditi se u takvom svijetu."

"Mm, vlasti se vjerojatno ne bi upuštale u napor i trošak oživljavanja ljudi koje će odmah pustiti da umru. Nema te... i onda te stvarno nema." Istu tu sudbinu moglo se doživjeti i na znatno gore načine. Miles se u to uvjerio mnogo puta.

"Pa, vrijeme je da se vratim na posao", natukne Tenbury svom nepozvanom gostu. "Nadam se da vam je ovo pomoglo."

"Da, pomoglo je. Hvala vam." Miles je pustio da ga Tenbury otprati kroz radionicu sve do prvog hodnika. "Mislim da ću otići nahraniti Jinove ljubimce. Obećao sam mu."

"Čudno je to dijete. Nadao sam se da bi mi on mogao postati pripravnik, ali njega više zanimaju životinje nego strojevi." Tenbury je uzdahnuo, možda zbog žaljenja, a možda zbog iskrenog čuđenja. Miles nije bio siguran.

"Uh..." reče Miles, zagledavši se u zamračeni hodnik.

"Prva vrata lijevo", reče Tenbury. Obzirno je ostavio vrata svog ureda širom otvorena kako bi Milesu osvijetlio put dok ne nađe vrata u polutami. Poslije toga, Miles se orijentirao uz pomoć stubišne ograde i pomnog brojenja svih skretanja. Izbio je u podrum blizu menze, odakle se do Jinova krova popeo po unutarnjim stubama.

Izlazeći na danje svjetlo praćen pozdravima nemirnih kokoši, pomislio je: Prokletstvo, stvarno se nadam se da će se dečko brzo vratiti.

Na velikoj tranzitnoj postaji u centru bilo se jednako teško snaći u povratnom, kao i u dolaznom smjeru, zaključio je Jin kad je po drugi put pogrešno skrenuo. Vreva ga je ispunjavala nervozom, a gužva je samo mogla postati još gora jer se bližilo vrijeme prometne špice. Mora otići odavde. Mršteći se, dvaput se okrenuo oko svoje osi, ponovno se orijentirao i krenuo ususret kolonama koje su hodale ulaznim hodnikom, sudarajući se s brojnim ljudima koji su išli u suprotnom smjeru.

47

Što li se samo nalazi u toj velikoj, debeloj omotnici koju mu je konzul Vorlynkin uručio? Šuškala mu je pokraj kože. Ušavši u rotondu na drugoj razini, sklonio se s puta ženi s dječjim kolicima, a zatim se ramenom naslonio na stup i izvukao pismo. Razočaralo ga je što nije zapečaćeno krvavim otiskom prsta, ali nije bilo sumnje da je čvrsto zatvoreno. Ništa od zavirivanja. Uzdahnuo je i gurnuo omotnicu natrag u košulju.

Naposljetku je pronašao prave pokretne stube i odvezao se dva odmorišta više, do galerije na najvišoj razini. Bio je zabrinut zbog svojih životinja. Hoće li se Miles-san dobro brinuti za njih? S odraslima nikad ne znaš. Pretvarali bi se da te ozbiljno shvaćaju, ali onda bi se iza tvojih leđa podsmjehivali stvarima koje su ti važne. Ili bi ti rekli da ćeš ionako sve brzo zaboraviti zato što si samo dijete. Ali Jin je stekao dojam da su se Miles--sanu njegovi štakori zbilja svidjeli i čak je pustio da mu Jinni sjedi na ramenu i gricka mu kosu, a da nije ni trepnuo. Jin je uvijek znao kad neka odrasla osoba nije istinski shvaćala koliko su štakori svilenasti i smiješni i dobroćudni. I osim toga jako su grizli samo u slučajevima kad ih se prejako stisne, što im stvarno nije mogao zamjeriti.

Kad je osjetio stisak na ramenu, Jin je poskočio i ciknuo. Da je imao odgovarajuće zube, možda bi ruku i ugrizao, ali ovako mu nije preostalo ništa drugo osim da se okrene i pogleda uvis. Ravno u lice svoje najgore noćne more.

Smeđa kosa, ugodan osmijeh, plava odora gradske sigurnosti. Nije samo zaštitarka na podzemnom tramvaju; oni nose zelene odore. Prava policajka, baš poput one koja je došla po njegovu mamu.

"Kako se zoveš, dijete?" Glas je bio prijazan, ali s čeličnim prizvukom.

Jin otvori usta: "Jin..." A ne, to neće ići. Inače se bojao lagati odraslima, ali nekako je uspio istisnuti: "Jin, ovaj, Vorkson."

Trepnula je. "Kakvo je to ime?"

"Tata mi je bio galaktičar. Ali više nije živ", žurno se ogradio Jin. To i nije bila potpuna laž. Prisilio se da ne misli na sprovod.

"Zar te mama pušta da sam dolaziš u centar? Znaš, sad traje nastava."

"Ovaj, da. Poslala me da nešto obavim za nju."

"Hajdemo je onda nazvati."

Jin joj pokaže svoja mršava zapešća. Osjećao je ledeno grčenje u želucu. "Nemam ručnu kom-vezu, gospođo."

"U redu je. Doći ćeš u kabinu osiguranja pa ćemo je nazvati odande."

"Ne!" Uspaničeni Jin pokušao joj se otrgnuti iz stiska. Ruka mu je odjednom bila bolno izvijena na leđa. Pritom mu se iz hlača izvukla košulja, pa je omotnica glasno tresnula na

48

pločnik. "Ne, čekajte!" Pokušao se baciti za omotnicom. Ne puštajući mu ruku, žena ga je prestigla i podigla omotnicu. Zagledala se u nju i njezino mrštenje se produbilo.

Promrmljala je u ručnu kom-vezu: "Dan, šifra šest. Razina jedan."

Koji trenutak kasnije, pojavio se drugi policajac. "Što se zbiva, Michiko? Ulovila si malog džepara?"

"Nisam sigurna. Možda markiranta. Ovaj mladić mora doći u kabinu i nazvati svoju majku. A i moramo mu provjeriti identitet."

"Može."

Oko Jinove druge ruke stegnula se još snažnija šaka. Bespomoćan, pustio je da ga vode. Sve bi dao da se može oteti, ali nijedan stisak nije popuštao.

Kabina osiguranja imala je velike staklene prozore koji su gledali na rotondu. Unutra je bilo prohladno i kad su se vrata zatvorila, zavladala je blažena tišina, koja bi Jinu inače donijela olakšanje, ali ne i sad. Mnogi su monitori bili uključeni, a Jin je shvatio da su neki od njih spojeni na vid-kamere uperene ravno u lica ljudi koji se spuštaju ili penju pokretnim stepenicama.

U žamoru, gužvi i strci cijele postaje nije ih ni primijetio. Žena ga je posjela na stolicu na okretanje. Noge su mu jedva sezale do poda.

Onaj široki muškarac, Dan, podigne svjetlosnu olovku. "Da ti vidim oči, dijete."

Skeniranje mrežnice? Bljesnulo je crveno svjetlo. Jin je zažmirio najjače što je mogao i za svaki slučaj dlanovima prekrio lice. Ali već je bilo prekasno. Čuo je da muškarac prilazi svojoj komkonzoli.

"Dane, on se boji", reče žena. Jin je provirio kroz prste i vidio da podiže omotnicu, stišćući je i tresući kao rođendanski poklon. "Što misliš, je li ovo razlog?"

Komkonzola je zapištala. "Aha. Mislim da smo ga našli. To je bilo brzo." Policajac Dan podigne pogled i upita: "Zoveš li se Jin Sato?"

"Ne!"

"Ovdje piše da je nestao prije više od godinu dana."

Ne puštajući Jinovu ruku, žena ga zaobiđe da pogleda holozaslon. "Zaboga! Obitelj će mu sigurno odahnuti kad im se vrati!"

"Ne, neće! Pustite me!"

"Sinko, a gdje si se skrivao punih godinu dana?" upita policajac Dan, iako mu ton nije bio neugodan.

49

"I što je ovo?" upita Michiko, namršteno važući omotnicu u ruci.

"Ne smijete je uzeti! Vratite je!"

"A što je unutra?"

"Samo pismo. Jako osobno pismo. Koje trebam predati. U, u ime nekih ljudi."

Oboje policajaca se skamenilo. "Kojih ljudi?" upita Michiko.

"Jednostavno... ljudi."

"Prijatelja? Rođaka?"

U Jinovu svijetu, rođaci nisu vrijedili ni pišljiva boba. "Ne. Danas sam ih upoznao."

"Gdje si ih upoznao?"

Jin je čvrsto zatvorio usta.

"Nema adrese. Nema poštanskog žiga. Nema zakonskog razloga da ne bacimo pogled, zar ne?" reče Dan.

Žena kimne i preda mu omotnicu. Dan je otvorio sklopivi nož i zarezao omotnicu s donje strane, držeći je iznad pulta. Van se sručio debeo snop novčanica, za kojim se dolelujao papirić s porukom.

Jin nikad u životu nije vidio toliko novca na jednom mjestu. Sudeći po njihovim iskolačenim očima, ni dvoje policajaca nije bilo naviknuto na takve svote, osobito ne u rukama djeteta.

Zapanjeni Dan prelistao je novčanice i otegnuto zazviždao.

Michiko reče: "Misliš da su trgovci drogom? Krijumčari taktil-snova?"

"Možda... bogova mu, svašta bi to moglo biti. Čestitam, Michiko. Ne bih se začudio da za ovo zaradiš promaknuće." Zureći u omotnicu s više poštovanja nego prije, Dan se napokon sjetio izvući iz džepa tanke plastične rukavice, navlačeći ih prije podizanja poruke. Bila je isprintana na pola stranice folije.

Dan naglas pročita: "Moramo vjerovati da znate što činite. Molimo vas da nam se osobno javite što je moguće prije." Preokrenuo je poruku pod svjetlom. "Nema adrese, datuma, imena, potpisa. Ničega. Jaaako sumnjivo."

Michiko se sagne i strogo pogleda Jina u oči. "Gdje si sreo te zločeste ljude, dijete?"

"Nisu oni zločesti ljudi. Jednostavno su... ljudi. Prijatelji prijatelja."

"A kamo si nosio sav taj novac?"

50

"Nisam znao da nosim novac!"

Michiko podigne obrve. "Vjeruješ li mu?" upita ona partnera.

"Da," reče Dan, "ili bi ga možda sam zdipio."

"Tu si u pravu."

"Ne bih! Čak ni da sam znao!"

"Sad ti više nitko ne prijeti, Jine", reče Michiko blažim tonom. "Na sigurnom si."

"Nitko mi ni nije prijetio!" Jin se nikad u životu nije osjećao nesigurnije. A ako išta kaže, ugrozit će i sigurnost Suze, Ako, Tenburyja i svih ostalih ljudi koji su mu postali prijatelji. A tek Srećka, štakorčići, kokoši i veliki, lijepi Vihor... Stisnuvši usnice što je jače mogao, Jin je šutke uzvraćao pogled policajcima.

"Nazovi službu za zaštitu mladih da dođu preuzeti malog", reče Michiko. "A ostatak dokaza treba poslati u Poroke, rekla bih."

"Može", reče Dan. Rukama u rukavicama spustio je Jinovu dragocjenu omotnicu, snop novčanica i poruku u prozirnu plastičnu vrećicu.

"Moje životinje", šapne Jin. Zadatak koji mu je Miles-san povjerio bio je tako jednostavan, a on je sve upropastio. Sve je upropastio. Ispod stisnutih kapaka probile su se prve suze.

Začuo se zvuk struganja i klin je u oblačku prašine izletio iz betona.

"Konačno", dahnuo je Roic.

Peto poglavlje

Roic je pričekao da sumrak preraste u mrak i da se povremeni odjeci koraka na galeriji sasvim utišaju, tek tada se uputivši u oprezno izviđanje. Brava na vratima nije izdržala susret sa silom, ili točnije, krhki dovratak se rasprsnuo pa se cijeli mehanizam otkinuo, bučnije nego što je Roicu odgovaralo. Nitko, međutim, nije viknuo niti je došao istražiti što se zbiva. Čučnuvši da ne bude vidljiv s prozora dok su mu bose noge nečujno gazile po daščanom podu, tek uz povremeno tiho zveckanje lanca oko njegova gležnja, Roic je utvrdio da se galerija proteže duž tri zida četvrtaste zgrade, sa stubama na oba svoja kraja. Na ovoj razini bilo je smješteno još desetak soba poput njegove. Nije bilo trećeg kata.

Desno je stajala druga zgrada, smještena nešto niže na obronku. U njezinim je prozorima sjajilo prigušeno žuto svjetlo. Iza se protezalo parkiralište zaklonjeno drvećem, no zbog upadljivog nedostatka vanjske rasvjete pojedinosti su bile nevidljive - ne samo njemu, pretpostavljao je Roic, nego i svakome tko je u lakoletu prolazio iznad njih. U ovom trenutku

51

slaba vidljivost mu je odgovarala. Odšuljao se do najdaljeg ugla zgrade. Treća zgrada, slična hangaru, niska i crna u polutami, stajala je na rubu ravne šikare. Roic se pitao je li nastala kao rezultat požara za raskrčivanje pregusto izrasle crnogorice.

Roicu je zamalo otkazalo srce kad je glas iznad njegove glave zašištao: "Roic! Gore!"

Zabacio je glavu i vidio da iznad ruba krova proviruje nečije lice, vidljivo samo kao blijeda mrlja. Kad je prepoznao dugu crnu pletenicu koja je pala preko ramena prilike na krovu, odahnuo je od olakšanja. "Doktor Durona? Raven? Znači, i tebe su uhvatili!"

"Psst! Ne tako glasno. Vozili smo se u istom dizalnom kombiju. Ti si bio u nesvijesti. Penji se gore dok se netko nije vratio." Prema Roicu se ispružio par žilavih ruku; Raven je očito ležao na trbuhu. "Samo mi pazi na prste..."

Roic se uzverao na ravni krov gotovo nečujno, uz minimalno stenjanje i struganje. Oprezno vukući noge da se kroz strop ne bi pronosio bat njihovih koraka, našli su kakav-takav zaklon iza kućišta ventilatora.

Raven Durona, vitki Euroazijac intelektualna izgleda, istaknutog nosa i ravne crne kose koja mu je padala do struka nije odskakao od stanovnika Kibou-dainija sve dok ne bi otvorio usta, kad bi ga odao njegov nimalo lokalni naglasak. Na krio--konferenciju je došao kao delegat Medicinske grupacije Durona s Escobara. Bio je jedina osoba koju je Roic tamo poznavao - i to čak dosta dobro - ali milord im je iz nekog neobjašnjivog razloga dao znak da se moraju držati podalje jedni od drugih. Raven je signal uvažio gotovo neprimjetnim naklonom glave i trzajem obrve, i nakon toga se Roicu i milordu sklanjao s puta. Puštao je milorda, zakašnjelo je shvatio Roic, da u miru lovi svoj plijen.

Roic se spustio u lotos poziciju, escobarski krio-kirurg je rukama obujmio koljena, a zatim su primaknuli glave.

Roic gotovo nečujno promrmlja: "Jesi li spazio kakve stražare?"

"Ne, ali naši otmičari još su budni", odvrati doktor Durona istim tonom. "Većina je još dolje u blagovaonici, ali neki povremeno dobauljaju gore. Spavaju ispod nas."

"Kako si izašao iz sobe?"

"Izvršio sam kirurški zahvat na bravi mog kupaonskog prozora."

A u izlasku mu je nesumnjivo pomoglo to što je bio gibak poput zmije; Roic bi zbog svojih ramena ostao zaglavljen u prozoru. "A lanci?"

"Lanci? Imao si lance? Roic, pa ti si poseban!"

"Pusti to. Jesi li vidio koliko smo udaljeni od Northbridgea? I gdje se, kvragu, uopće nalazimo?"

52

"Nekih stotinjak, sto i pedeset kilometara, rekao bih. Sve što sam uspio spaziti bila je šuma dokle seže pogled. Izgleda da nema nikakvih cesta - sve moraju dopremati lakoletom ili dizalnim kombijem. Ovo je prije bilo nekakvo odmaralište na jezeru za vikendaše iz Northbridgea, a onda je brana popustila u nekoj oluji i jezero je isteklo u rijeku. Ponovna izgradnja zapela je zbog parničenja, pa odmaralište već dvije godine ne radi. Ispostavilo se da je jedan od naših otmičara vlasnik. A možda su Osloboditelji nasljeđa zato i smislili ovaj suludi plan."

"Kog vraga oni... ne, čekaj. Prvo, jesi li vidio lorda Vorkosigana?"

Raven odmahne tamnokosom glavom. "Mislim da sam vidio da ga ruše na pod kad su me zgrabili u predvorju, a ti si ubacivao ljude u dizalnu cijev i urlao im da samo idu uvis - časne mi riječi, neki od onih jadnih delegata više su se bojali tebe nego naših napadača - ali odonda ništa. Ovdje je, osim tebe i mene, samo još šest talaca. Noću su svi pod ključem. Čini se da se O.N.N.N. spremao ugostiti triput veći broj. Mislim da ti zamjeraju što si im pomrsio račune."

"A koliko ima zločinaca?"

"Koja barrayarska formulacija! Po mojoj slobodnoj procjeni, desetak. Nisam ih sve vidio na okupu. Dave nas na smjene."

"Ha?"

"Uglavnom nam drže predavanja. O ozbiljnim i uzvišenim ciljevima Osloboditelja nasljeđa Nove Nade."

"Oh. I ja sam čuo ponešto o tome."

"Samo ponešto? Mi ostali smo to trpjeli satima. Sve su nas otjerali u blagovaonicu i tupili nas dok nisu ostali bez glasa."

"Kako to da mene nisu pozvali?"

"Ti si stekao reputaciju bezobzirnog barrayarskog barbara - izgovori to šest puta zaredom što brže možeš - koji je preopasan da bi mu se dopustilo slobodno kretanje. Lanci, kažeš? Sreća tvoja da si propustio lekcije. Mislim da nam pokušavaju usaditi neki sindrom poistovjećivanja s vlastitim otmičarima, ali odabrali su pogrešnu metodu. Stari barun Ryoval bi ih sve pojeo za doručak."

Roic je samo jednom čuo da milordov klonirani brat lord Mark citira pokojnog baruna Ryovala s Jacksonova Skrovišta - bio je promrmljao nešto kao: A onda ćemo proučiti zanimljivo djelovanje prijetnje tvom preostalom oku na sposobnost fokusiranja - i nije osjetio želju da traži dodatna pojašnjenja. Ali zato jest osjetio želju da se polako udalji od lorda Marka, iako je pola metra viši od njega. Znao je samo to da Grupacija Durona, koja se sastojala od otprilike trideset petero kloniranih braće i sestara s izvanrednim talentom za medicinu, smatra da zahvalnost za svoj bijeg iz tehno-ropstva u novi, slobodni život duguje lordu Marku i lordu Vorkosiganu. Za bizarnu mješavinu naglasaka, kojom nije govorio samo Raven nego i svi ostali Durone, bilo je

53

zaslužno to što su izbjeglice s Jacksonova Skrovišta koji već više od deset godina žive na Escobaru. Za upokojenje zloglasnog baruna bio je zaslužan lord Mark. A što je bilo zaslužno za Roicov i Ravenov trenutni smještaj na krovu... to je još bilo nejasno.

Dobro, Ravena su pozvali na konferenciju da održi ilustrirano predavanje o tehnikama krio-oživljavanja nakon pogibije od krajnje teških ozljeda, kojemu je prije tri dana prisustvovao i milord, pa tako silom prilika i Roic, zato što je Raven tijekom slučajnog susreta u cijevnom dizalu hotela natuknuo da bi milord posebno mogao zanimati vrlo kompliciran slučaj pacijenta C, gadne smrti uzrokovane udarcem iglične granate u prsa. Bio je to, izvijestio je Raven svoju publiku, jedan od njegovih najranijih i najdojmljivijih slučajeva iz mladenačkih dana, kad je još radio kao niži asistent kirurga. Milordov pogled doista je bio prikovan za ekran. Roic je žmirio. Ali to nije ništa objašnjavalo.

"Da, ali zašto vam ti idioti drže predavanja?"

"Mislim da reklamiraju svoj program. Zapravo slično kao što su nam zadnjih dana radili na krio-konferenciji, samo što je njihova poruka obrnuta. A hrana puno lošija."

"Vlada ih proganja, mediji ih cenzuriraju?"

"Ni najmanje, kako se čini. Čak imaju stranicu na planetarnom internetu na kojoj se može saznati sve o njihovim uvjerenjima. Samo što to nikoga osobito ne zanima, pa su sad pribjegli nasilnijim načinima privlačenja pozornosti. E sad, oružana pljačka postiže rezultate. Ali oružana prodaja - to je već druga priča. Jutro smo započeli nasmrt uplašeni. Ali do kraja dana, sve je to jednostaVno postalo otužno." Raven protrlja nos. "Izgleda da planiraju u istom tonu nastaviti još danima. Otud moj pokušaj bijega, koji zasad dosta zapinje."

"Ne može se reći da dosad nismo ništa postigli..."

"Da, ali sad stojimo nasred šume koja pokriva površinu od stotinu kilometara - a i više ako pogrešno skrenemo - a čak i ako nije puna grabežljivaca koji jedu ljude, bilo bi suludo otputiti se u taj mrak bez cipela ili opreme. A sva vozila na parkiralištu uredno su zaključana. Upravo sam ih provjerio."

"Ha. Šteta."

Raven zamišljeno odmjeri Roica. "Znaš, mislim da sam ne bih uspio zaskočiti nekog tko ide do svog lakoleta, da mu ga preotmem nakon otvaranja, ali kad bismo ga zajedno dočekali..."

Što je rezignirani Roic shvatio kao: Kad bi ga ti zaskočio dok ja navijam sa strane...

Raven se namršti. "Samo što ova ekipa baš i ne izlazi van. Sve je pod ključem, da se izbjegne podizanje buke. Dok ti nisi naletio, već sam pomišljao da bi mi možda bilo pametnije da se vratim u sobu i do neke bolje prilike pravim da se ovo nije dogodilo."

54

"Mislim da ja to neću moći", reče Roic, sjetivši se svog razorenog dovratka. Istegnuo je vrat da preko ruba krova pogleda u ono treće, zamračeno zdanje. Ako je ono ispod nekad bila obala... "Što se nalazi u onoj zgradi?"

"Ne znam. Nisam primijetio da u nju itko zalazi."

"Mislim da bi to moglo biti spremište za brodove. Ili ostava s alatom - ovako izolirano mjesto ne bi moglo bez nje - ali veća je vjerojatnost da je spremište za brodove."

Raven je podsmješljivo pogledao u isušeno korito jezera i promrmljao: "Nikad se nisam vozio brodom. Ne bih rekao da je ovo prava noć da počnem. Ali alat... misliš da bi mogao provaliti u lakolet? Samo što bi ti i dalje trebao kod za pokretanje. Tu nam željezna poluga ne bi pomogla. Osim možda da njome odalamimo vlasnika?"

"Milord ima brodove. Ima kuću na jezeru u Okrugu Vorkosigan, na Barrayaru, do koje iz prijestolnice treba dva sata lakoletom." U Roicovu bolnu glavu uvukla se nova ideja. "Znaš što, ajmo vidjeti."

Raven mu je uputio skeptičan pogled, ali slegnuo je ramenima u znak pristanka.

Bolno oprezno, spustili su se s krova i na vršcima prstiju se odšuljali niz udaljenije stube. Otišli su ravno u zaklon stabala, a onda su zaobilaznim putem izbili na obalnu stranu niske zgrade. Nakon svih grančica, kamenčića i ostalog otpada na koji je nagazio bosim nogama, Roic se teška srca morao složiti s Ravenovim pesimističnim pogledom na bilo kakve dugotrajnije šetnje po šumi.

Prozorsko staklo bilo je neprobojno, no vrata, koja su gledala na nekadašnje jezero, pod lokotom ipak su popustila pred istom metodom koju je Roic primijenio na vratima svoje sobe. Raven se lecnuo na zvuk trganja. Obojica su se ukipili, napregnuto osluškujući, ali nitko nije podigao uzbunu. Ušuljali su se u zgradu.

Vanjska vrata vodila su u ured; sljedeća vrata, hvala ti bože, bila su otključana. Otvorivši ih, Roic je ugledao prostor nalik na garažu. I tu je vladala potpuna tama, ali - je li brodove moguće nanjušiti? Miris drva, ulja, stare kaljuže i osušene vodene kuge nije ostavljao prostora sumnji i imao je u sebi neku neobično sretnu notu, kao da čuva ugođaj ljeta. Kad su mu se oči privikle na mrak, Roic je uspio razaznati oko pet-šest obrisa kajaka ili kanua obješenih na stropu, te nekoliko širih krma na čvrstim nosačima. U dnu prostorije bio je radni stol, manje-više ispražnjen. Raven se zaputio prema njemu, pruživši ruke ispred sebe da ne naleti na stupove ili druge zamračene prepreke o koje bi mogao razbiti glavu, ali Roic ga je šaptom pozvao da se vrati.

"Dođi ovamo. Ovaj veliki gliser - pomozi mi da skinem ceradu."

"Roic, čak i da ga uspijemo provući kroz vrata, jezero je isušeno."

"Nije u tome štos. Samo mi pomozi, može?"

55

Trup broda bio je dug nekih pet metara i širok otprilike dva i pol, a zategnuta plastična cerada štitila je veliki otvoreni kokpit. Nakon dosta teškog otkopčavanja, Roic je ceradu odvukao u stranu i popeo se na brod. Raven ga je radoznalo slijedio.

Roic je napipao upravljačku ploču smještenu odmah iza vjetrobranskog stakla i otvorio nešto za što se ispostavilo da je - da! - poklopac male vid-ploče. E sad, ako ova kom-veza ima samostalan izvor energije, kao što bi bio red... Roic je prtljao prstima dok naposljetku nije našao prekidač. Zelena i žućkasta svjetla natjerala su tamu na uzmak.

"Hej!" reče Raven zadivljeno, što je Roica prilično obodrilo - većina Durona inače mu je ulijevala strah. "Jesi li znao da ćeš to naći?"

"Nagađao sam. Ako su ovdje gostima iznajmljivali brodove, morali su imati i nešto u čemu će ih spašavati. Kom-veza je obično standardna nadogradnja za rekreativne brodove ove veličine, zajedno s mjeračem dubine, navigacijskim vezama i tako dalje."

Nije bilo teško pronaći kanal za hitne slučajeve. Roic se u roku nekoliko minuta vješto probio kroz sustav, sve do policije u Northbridgeu. Zahvaljujući godinama koje je proveo u gradskoj straži, dobro je znao što treba reći da bez zapinjanja dođe do osoba koje donose odluke, a navigacijski uređaj na brodu precizno je pokazivao njihovu lokaciju. U kratkim je crtama opisao svoja i Ravenova iskustva zatečenom, ali zadovoljnom detektivu iz Northbridgea koji je vodio slučaj otmice, a po čijem je tonu Roic razabrao da cijelu situaciju prati velik publicitet. Roic se ozbiljno zabrinuo kad je shvatio da nitko još nije našao lorda Vorkosigana. Prepustivši policiju Northbridgea njihovim žurnim pripremama, Roic je zatvorio vezu i zavalio se u stolicu.

"Što sad?" upita Raven.

"Sad čekamo."

"Da nas spase? Ne misliš da bismo trebali poduzeti nešto i za ostale?"

"Bolje je da se pritajimo. Nema smisla da sami išta uzburkavamo dok naši otmičari ne primijete da nas nema. Neka ekipa s Kiboua obavi svoj posao, a mi se nadajmo da će preduhitriti otmičare." Roic se prisjetio nekih milordovih prodika o lokalnoj odgovornosti, iako se sam milord istim konceptom zamarao tek povremeno.

A kad je već kod lokalaca... Roic se opet nagnuo naprijed i potražio broj barrayarskog konzulata u Northbridgeu. Nažalost, javna mreža imala je samo broj za javnost, a ne osigurani hitni kanal koji mu je bio ukodiran u ručnu kom-vezu, a koju su otmičari vjerojatno bacili još u gradu zbog opravdanog straha da bi im tako mogli ući u trag. Ljubazni snimljeni glas zamolio ga je da se javi u radno vrijeme konzulata ili ostavi poruku.

U pozadini je prigušeno svirao popularni barrayarski vojni marš, a Roica je nakratko uhvatila čežnja za domom. Već je bio izgovorio pola kratkog izvještaja o svojoj trenutnoj situaciji kad ga je, na njegovo olakšanje, prekinulo živo ljudsko biće.

56

Roic je prepoznao poručnika Johannesa, mladog vozača koji ih je - zajedno s konzulom Vorlynkinom osobno, jer milord je ipak milord - pokupio na pristaništu za šatlove tjedan dana ranije da ih odveze u hotel u kojem se održavala konferencija. Vojni ataše, svojevrstan CarSigovac, a možda i, koliko je Roic mogao procijeniti, kuhar, vrtlar i konzulov posilni. Pomišljajući na sve to, osjetio je određenu bratsku solidarnost s Johannesom.

"Oružniče Roic!" Johannesov glas bio je odsječan i zabrinut. "Jeste li dobro? Gdje ste?"

Roic je iznova započeo izvještaj; u pola priče, Johannesovu liku iznad vid-ploče pridružilo se i napeto lice konzula Vorlynkina.

"Ako se i sami povežete s policijom u Northbridgeu, sve ćete ostale informacije dobivati istom brzinom kao i mi", završio je Roic.

Vorlynkin reče: "Lord Vorkosigan nije s vama - zar ne?"

"Nismo ga ovdje uočili. Ima li tamo neki trag?"

Stanka se otegnula. "Nismo baš sigurni."

Kog vraga to znači?

"Čim se nađete na slobodi, smjesta se javite u konzulat", nastavi Vorlynkin. "Da pošaljem Johannesa u policiju radi koordinacije s njima?"

Roic se počeše po glavi. "Ako milord nije ovdje, nema smisla dizati paniku zbog nas. Vratit ću se s ostalima."

"A ja?" upita Raven, ogorčeno ili zabavljeno, teško je bilo procijeniti.

"Tko je to?" oštro upita Vorlynkin.

"Doktor Durona. Poznanik s Escobara, jedan od delegata", odvrati Roic.

Raven se susretljivo nagnuo u vidokrug vid-snimača i dobroćudno se nasmiješio. Vorlynkin mu je uzvratio mrštenjem.

"Milordu bi bilo važno znati da je on" - siguran je još bila preuranjena tvrdnja - "sa mnom", objasni Roic.

Vorlynkin je rezerviranim tonom odvratio: "Znate, kad biste bili malo otvoreniji prema nama, mogli bismo svoj posao pružanja podrške obavljati znatno djelotvornije."

Konzul nije ni slutio koliko je jedva čujna primjesa gorčine u njegovu glasu utješila Roica. Sve je ukazivalo na to da je Vorlynkin doista nedavno imao nekog posla s milordom, o kojem nije želio govoriti preko neosigurane kom-veze.

"Da, gospodine", rekao je Roic pomirljivim tonom.

57

Prekinuo je vezu.

"Što sad?" upita Raven. "Samo ćemo sjediti i čekati sirene?"

"Ne daj bože da upale sirene", reče Roic. "Idealno bi bilo da se spuste bez najave i prije podizanja bilo kakve buke prvo zaštite taoce." Tako im je bar on predložio.

Nakon podulje stanke, Raven reče: "Osloboditelji se nisu ponašali kao da nas žele ubiti. Samo preobratiti."

"Panika čudno djeluje na ljude."

Raven uzdahne. "Znaš, Roic, ne bi ti pala kruna s glave da povremeno kažeš i nešto umirujuće."

Zgurivši se oko kontrolnih svjetala kao oko minijaturne logorske vatre, čekali su u tmini.

***

Miles je zatresao dvorišna vrata konzulata, izrađena od kovanog željeza, ustanovio da su zaključana i umorno se zagledao iznad njih. U dražesnom vrtu stajala je omalena kuća, zasjenjena grandioznijim susjedima, ali dobro očuvana. Možda je u nekim drugim vremenima u njoj živjela posluga? Kibou-dainiju, čiji je planetarni sustav bio smješten u slijepu crvotočinu s druge strane Escobara, daleko od barrayarske sfere utjecaja, nikad se nije pridavala strateška važnost koja bi opravdala značajnije trošenje carskog novca. Konzulat je postojao prvenstveno zato da olakša kretanje povremenih barrayarskih, ili češće komarrskih trgovinskih projekata kroz šumu planetarnih propisa, da pomogne građanima Carstva koji upadnu u neku lokalnu nevolju te da usmjeri i izvrši diskretnu provjeru još rjeđih državljana Kiboua koji planiraju putovanje u Carstvo. Milesov dolazak vjerojatno je bio najuzbudljiviji događaj koji je zadesio konzulat u tko zna koliko godina. A prava uzbuđenja tek slijede.

Nije još bilo svanulo pa je hladni zrak bio pun vlage koja se probijala do kostiju. Mišići nogu su mu se grčili, leđa ga boljela. Uzdahnuo je i uskobeljao se preko ograde, te zatim ponovno uzeo svoj štap i, prešavši u nekoliko ukočenih koraka kratku stazu, praktički sjeo na zvono.

Svjetla na trijemu i u predvorju se upališe; iza stakla se pomolilo lice i vrata su se odškrinula. Milesu nepoznat mladić progovorio je naglaskom s Kiboua: "Gospodine, morat ćete doći u radno vrijeme. Otvaramo za otprilike dva..."

Miles je gurnuo štap u razmak između vrata i dovratka, proširio ga, spustio glavu i jurnuo unutra.

"Gospodine...!"

Slugana je od eksplozije revizorskog bijesa spasio samo konzul Vorlynkin koji je došetao kroz nadsvođen prolaz u dnu predvorja, govoreći: "Što je bilo, Yuuichi? ... O, moj bože, lord Vorkosigan!"

58

Pokazujući dobro razvijen osjećaj za samoočuvanje, Yuuichi se povukao iz prostora koji je Milesa dijelio od konzula.

Vorlynkin, visok i žilave građe, nije se još do kraja odjenuo, nego je nosio samo hlače, košulju i papuče. Pogled mu je bio pospan, a u ruci je držao šalicu iz koje se pušilo, šireći oko sebe blagu aromu vrućeg zelenog čaja. Milesa je taj miris u prvi mah opčarao do te mjere da je umalo zaboravio pomno pripremanu rečenicu kojom je kanio započeti razgovor. Ali imao je noćas mnogo sati da je uvježba.

"Vorlynkin, što ste, dovraga, napravili mom kuriru?"

Vorlynkinova leđa smjesta su se izravnala, nehotice otkrivajući da je u nekom ranijem razdoblju života bio vojnik. U plavim očima pojavilo se djelomično, ali samo djelomično, olakšanje. "Na to možemo odgovoriti! Moj lorde."

"Dakle, Jin je uspio doći do vas?"

"Ovaj, da, gospodine."

Znači, do problema je došlo dok se Jin vraćao. To nije dobro... Miles ga je čekao do ponoći, sve zabrinutiji, a onda je nagovorio Ako da pripazi na ljubimce i preuzeo stvar u svoje ruke, ili bolje rečeno noge. Sati koje je protratio da ovamo stigne neprimijećen nisu mu nimalo popravili raspoloženje. Kiša još manje.

Konzul mu je uzvraćao pogled skupljenih obrva, mjerkajući Milesovu pojavu, koja više nije imala nikakve veze s pažljivo njegovanim stilom sive eminencije kojim se Miles odlikovao prilikom njihova kratkog susreta prošlog tjedna. Iako poderana i umrljana odjeća, dvodnevna brada, sveopći smrad i čudnovate cipele možda nisu bile jedini razlog za njegovo lecanje. No tada je primijetio da Milesov pogled prati kretanje njegove šalice i otkrivajući oštro oko korisno za pripadnika diplomatske službe glatko dodao: "Biste li nam se pridružili u kuhinji, moj lorde Revizore? Baš smo doručkovali."

"Čaj, da", reče Miles, koji se sad više nije morao boriti sa snažnim porivom da mu šalicu otme iz ruke. Bogova mu, da.

Vorlynkin ga je poveo kroz nadsvođeni prolaz u dnu predvorja, govoreći: "Kako ste došli ovamo?"

"Pješice. Od ponoći sam prešao tridesetak kilometara, sporednim uličicama, dvaput se izmaknuvši lokalnim uličnim pozornicima jer im nisam želio objašnjavati zašto sam u ovakvom stanju. Suvišno je reći da to nije bio dio mog prvotnog plana."

Kuhinja je bila skromna, uredna prostorija s nekom vrstom niše u koju su uspjeli ugurati okrugli stol za blagovanje, odakle se pružao pogled na vrt iza kuće ograđen zidom. U prozorima se uglavnom odražavala rasvijetljena unutrašnjost prostorije, ali ipak se vidjelo da vani vlažno crnilo noći poprima plavetniju nijansu. Plavokosi mladac, ataše Johannes, okrenuo se od

59

mikrovalke i zamalo ispustio iz ruku pakiranje nekog gotovog obroka za samce koji je upravo bio zagrijao. Na šefov trzaj glave, pohitao je izvući stolicu za iznimno važnog premda i iznimno neurednog gosta. Miles se svalio na nju, pazeći da od silne zahvalnosti ne zaboravi na svoju razdraženost, jedini razlog zbog kojeg je još uopće funkcionirao.

"Mogu li vam nešto ponuditi, moj lorde?" brižno zapita poručnik.

"Čaj. A uz njega i tuš, suhu odjeću, hranu, san i osiguranu komkonzolu, iako pristajem i samo na komkonzolu. Ali za početak će i čaj biti dovoljan." Inače bi se lako moglo dogoditi da nasloni glavu na podlaktice i zaspi na licu mjesta. "Jeste li poslali moju nemojte-paničariti poruku na Barrayar i mojoj supruzi? Kodiranu, po mogućnosti?"

Vorlynkin je odgovorio pomalo ukočenim tonom: "Obavijestili smo CarSigov Ured za galaktičke poslove na Komarru da ste nam se javili i da niste u rukama otmičara."

"Može i to. Uskoro ću im se sam javiti." Miles se nadao da će njegova poruka sustići bilo kakvu obavijest koju je netko možda netaktično predao Ekaterini. U protivnom ga je na povratku kući čekalo i nešto poniznog puzanja. "U međuvremenu, zadnji put sam neke vijesti čuo jučer. Jeste li saznali nešto više o taocima koje su odveli s krio-konferencije? Zna li se išta o oružniku Roicu?"

Vorlynkin se spusti na svoju stolicu, za četvrtinu stola dalje od Milesa. "Tu su vijesti dobre, gospodine. Vaš oružnik uspio je umaknuti svojim otmičarima dovoljno dugo da se dokopa kom-veze i javi vlastima u Northbridgeu. Spasilački tim policije nedavno je došao do njih - cijelu smo noć pratili što se tamo zbiva. Kako se čini, svi su živi. Ne znam koliko će mu trebati da se vrati... rekao je da mora ostati dok ne da svoj iskaz."

"Ah, da. Roic ima znatno više razumijevanja za policijsku proceduru od mene." Miles je prvi gutljaj vrućeg čaja otpio s dubokim osjećajem olakšanja. "A dečko - samo malo. A tko ste vi?" Miles je odmjerio Yuuichija, koji je utočište našao na drugoj strani kuhinje, pokraj Johannesa.

"To je tajnik konzulata, Yuuichi Matson", umiješa se Vorlynkin. "Naš najvažniji namještenik. Ovdje je oko pet godina." Službenik je zahvalno pogledao šefa i uljudno se naklonio Milesu.

Točnije, bio je to jedini namještenik konzulata. A budući da je Vorlynkin ovdje dvije godine, a Johannes je stigao tek prošle, Matson je bio i najstariji namještenik, po stažu ako ne i po godinama. Kome vjerujete, moj lorde Revizore? U ovakvoj situaciji jedino Roicu, pretpostavljao je Miles, ali promašena paranoja može biti jednako velika pogreška kao i promašeno povjerenje. Dakle, dalje treba oprezno, ali ne toliko da ostane prokleto paraliziran. "A što se dogodilo s Jinom?"

"Poslali smo ga natrag kako ste nas i uputili, moj lorde. Ipak smo poduzeli mjeru opreza i u omotnicu podmetnuli mikroskopski lokator da ga možemo pratiti."

Ne baš u skladu s Milesovom zapovijedi, koja je glasila: Nemojte ga pratiti, ali bilo bi licemjerno sad cjepidlačiti oko nijansi. Rezultati su ipak rezultati.

60

"Omotnica je u predvečerje završila u, koliko možemo procijeniti, sobi s dokazima u policijskoj upravi Northbridgea - u svakom slučaju je u toj zgradi. Dječak Jin prošao je policijsku obradu i završio u prihvatilištu za mlade, gdje je proveo cijelu noć. Služeći se tim informacijama, poručnik Johannes uspio je ući u jučerašnju javnu evidenciju uhićenja i identificirati ga procesom eliminacije. Čini se da je dječakovo puno ime Jin Sato i da je odbjeglo dijete koje se vodi kao nestalo već više od godinu dana!"

"A da?" reče Miles. "To sam znao."

Vorlynkinov diplomatski ton zamalo nije izdržao taj pritisak. "Kako ste dovraga - gospodine! - upleli takvo dijete u svoje poslove - što god oni bili?"

"Jedanaest mu je godina", reče Miles.

"Jedanaest! Sve gore od goreg!"

"Kad je mom ocu bilo jedanaest godina", reče Miles staloženo, "postao je ađutant mom djedu generalu u građanskom ratu koji je tada bio u punom jeku. Do trinaeste godine već je pomogao svrgnuti cara. Nisam mislio da bi poslijepodnevni izlet na drugi kraj rodnog grada i natrag - i to na mirnom planetu - bio preveliko opterećenje za Jina." Ali očito se prevario. Miles se lecne u sebi. Nije vodio dovoljno računa o implikacijama Jinova bjegunačkog statusa u ovako pomno nadziranom društvu, čak i ako je dečko bio naviknut da bira rutu kojom će najmanje privlačiti pozornost. Dosad je sigurno već izludio od brige za svoje životinje, a to je bio tek manji dio problema. "Moja pogreška, koju stoga ja moram ispraviti. Ne napuštam svoje ljude ako to ikako mogu izbjeći. Jednostavno ćemo ga morati izvući."

Vorlynkin je zinuo od zaprepaštenja. "On je maloljetno dijete. Kako? Nemamo nikakva prava na njega!"

"A nosio je i sav novac iz naše blagajne", doda Johannes. "Već bih otišao po njega, ali nije bilo načina da dokažem da je naš." Jer ste vi to tako tražili, čitalo se iz njegova namrštena pogleda Milesu.

Pa pozovi se na svoj lokator, no to Miles nije dospio izgovoriti naglas, jer je Vorlynkin nastavio.

"Ako vaš maloljetni kurir progovori, vjerujem da će se policija Northbridgea javiti nama. S nekim pitanjima na koja će biti jako teško odgovoriti."

Miles zastane, na oprezu. "Jesu li se već javili?"

"Ne. Nisu još."

A ako se i ne jave, to će značiti da je Jin držao jezik za zubima, što je u ovakvim okolnostima moralo biti zastrašujuće. "To je... zanimljivo."

"A gdje ste našli tog dječaka, moj lorde?" priupita Vorlynkin.

61

"On je zapravo našao mene. Manje-više na ulici." Miles je izvršio munjevitu reviziju činjenica. Nije se moglo poreći da je dao Suze prešutno obećanje da neće otkriti njezino skrovište ako zauzvrat dobije informacije, a niti to da je informacije zbilja dobio, na stranu to što još nije znao što da s njima učini. "Pročitali ste poruku koju sam vam poslao, zar ne?"

Vorlynkin kimne.

"Pa, kao što sam rekao, sedativ kojim su me otmičari pokušali staviti pod kontrolu izazvao je manične halucinacije i na kraju sam nekako zalutao u Kriokombama." Ne mora precizirati koliko je sve trajalo; situacija je svakako bila dovoljno fleksibilna da pokrije dan više koji je proveo s Jinom i društvom. "Kad sam došao k sebi i pronašao izlaz, još me držala paranoja da će me otmičari opet pronaći i nisam mogao hodati od iscrpljenosti. Jin mi je nesebično pomogao i zato sam njegov dužnik."

Vorlynkin je zurio u Milesa. "Želite li reći da niste bili pri sebi?"

"To bi zapravo moglo biti dobro opravdanje, u slučaju potrebe. Ima li konzulat lokalnog odvjetnika?"

"Da, u svojstvu stalnog pravnog savjetnika."

Standardna praksa. Možete li se pouzdati u to da će on ili ona čuvati naše tajne? To pitanje Miles još nije bio sasvim spreman izgovoriti naglas. "Dobro. Stupite u kontakt s odvjetnikom što je moguće prije i saznajte što možemo poduzeti da dobijemo Jina." Ispružio je šalicu, tražeći još čaja; tajnik Yuuichi uljudno mu je priskočio u pomoć. Milesova ruka podrhtavala je od umora, ali uspio je prinijeti šalicu usnama bez prolijevanja. "Tuširanje vrijedi koliko tri sata sna. Tuširanje pa komkonzola, molim lijepo."

"Zar se ne biste trebali odmoriti, moj lorde?" reče Vorlynkin.

Miles je jedva suspregnuo poriv da zavrišti: Ne prepirite se sa mnom!, što je bio prilično dobar indikator da mu je vražji odmor i te kako potreban, ali prvo je morao saznati još nekoliko ključnih detalja. "Poslije", rekao je i zatim pomirljivijim tonom dometnuo: "Uskoro."

U sljedećem trenutku teška je srca dodao još i: "Bilo bi dobro da javite policiji Northbridgea da sam pobjegao, zalutao u Kriokombama i sam se vratio u konzulat - ne želim da trate resurse na potragu za mnom. Smijete im reći da sam neozlijeđen, ali krajnje umoran i da se trenutno odmaram ovdje. Ako je potrebno, neka sutra pošalju nekoga da mi uzme izjavu. Jina ne spominjite ako sami ne pitaju za njega. Bude li se itko drugi raspitivao za mene... prvo se konzultirajte sa mnom."

Na te se riječi Vorlynkin opet netremično zagledao u njega, ali samo je kimnuo.

Johannes je odveo Milesa na kat, do spavaćih soba - činilo se da je dvoje barrayarskih neženja štedjelo na najamnini stanovanjem u konzulatu - a osoblje konzulata zaradilo je oko milijun bodova od Milesa kad mu je uručilo njegovu vlastitu odjeću i opremu, koju su, zajedno s

62

Roicovim stvarima, nakon otmice pokupili iz njihova hotela. Johannes je Revizorovu osobnu osiguranu komunikacijsku opremu - najbolje što je CarSig imao - predao mjerkajući je s dužnim poštovanjem. Osobne stvari koje su otmičari oduzeli Milesu još su bile u rukama policije, koja ih je pronašla u uličici u centru grada i zadržala kao dokaz, osim revizorskog pečata, koji im je Vorlynkin uspio iščupati iz šaka energičnom primjenom, nagađao je Miles, diplomatskih tehnika nagovaranja.

Pola sata kasnije, okupani, obrijani i u čistu odjeću odjeveni Miles zatražio je od Johannesa da ga odvede u sigurnu sobu za komunikacije, ako ju je tako mogao nazvati, u podrumu konzulata, i uputi ga na osiguranu komkonzolu. Protegnuo se, razgibao prste i utipkao prvi pojam za pretraživanje: Lisa Sato.

"Tko je to?" upita Johannes, naginjući mu se iznad ramena.

"Majka Jina Satoa."

"A ona je važna?"

"Netko je tako mislio, poručniče. Netko je definitivno tako mislio." Vid-ploča se upalila i Miles se prepustio toku podataka.

Šesto poglavlje

Kratak razgovor s milordom preko komkonzole u policijskoj upravi Northbridgea, u koju su dopremili spašene delegate, raspršio je Roicovu najgoru noću moru, onu da će izgubiti malu mre... milorda. Zamijenila ju je sva sila novih zagonetki. Zašto je milord inzistirao da Roic dovede i doktora Duronu?

"Zapravo sam se planirao vratiti u hotel i pokupiti svoju prtljagu", umiješao se Raven, naginjući se prema vid-snimaču.

"Prvo se nađi sa mnom", odvratio je milord.

"Neću stići na skočni brod."

"To je svakodnevna linija. U stvari, nemoj još zamijeniti kabinu za raniji termin."

Ravenove crne obrve su poskočile. "Moje vrijeme je novac."

"Imat ću to na umu."

Raven je na milordov krajnje suhi ton samo slegnuo ramenima i slijedio Roica, šuškajući papirnatim papučama koje su obojica dobili na korištenje od svojih domaćina dok se negdje ne pojavi njihova ukradena obuća.

63

Poslijepodne je već bilo dobrano odmaklo prema večeri kad je policija Roica i njegova zamišljenog sudruga napokon ostavila pred konzulatom. Roicu se četvrtasta kuća u kojoj je konzulat bio smješten činila pretjerano skromnom, iako je pretpostavljao da čuvanje digniteta Imperija na ovako dalekoj lokaciji samo po sebi dosta košta. No isto je tako bilo jasno da bi Roic tu mogao naći tuš i mjesto da odspava, što bi objedinilo njegove dvije najveće neostvarene želje otkako je policija oslobođenim taocima osigurala obrok, ili, točnije, onoliko porcija prehrambenih pločica koliko su ljudi bili voljni pojesti. Pločice su bile bogate bjelančevinama i vitaminima, a po okusu spoj smjese za kitanje obložene čokoladom i pijeska za mačke - neke su strahote očito bile univerzalne.

Roic je suzbio svoju želju za kupanjem i od poručnika Johannesa zatražio da ih smjesta odvede milordu, koji se u komunikacijskoj sobi konzulata već raskomotio poput nasrtljivog pauka. U većini planetarnih veleposlanstava koja je Roic posjetio s milordom, sigurna soba bila je skriveno čvorište svih poslova veleposlanstva, stišano i užurbano. Ovdje je više podsjećala na podrumsku sobu koja je ranije služila za razonodu - i to neku jako čudnu razonodu - da bi je naknadno opremili uređajima visoke tehnologije.

Milord se okrenuo na radnoj stolici i mahnuo Roicu i Ravenu da sjednu, otpustivši poručnika Johannesa riječima: "Hvala, poručniče". Johannes, koji je izgledao kao da umire od želje da ostane i čuje o čemu razgovaraju, kimnuo je i poslušno se povukao. Vrata su se zatvorila uz onaj potmuli zvuk koji je odavao kvalitetnu zvučnu izolaciju. Roic je ignorirao nedostatak prozora i ambijent po mjeri serijskog ubojice te pokušao čar prostora pronaći u činjenici što ovdje napokon ima priliku voditi istinski privatan razgovor.

"Jeste li vas dvojica dobro?" Milord im je pitanje postavio reda radi - nije čak pričekao da Raven kimne, a Roic zagunđa, nego je odmah nastavio: "Ispričajte mi sve što vam se dogodilo. I da, želim čuti svaku pojedinost."

Dok je slušao integralnu verziju priče o otmici i spašavanju, milordove obrve sve su se više skupljale. Pripovjedače je na kraju nagradio samo jednim kukavnim: "Ha." Ravenu je dodao: "Drago mi je da si dobro. Ne bi me veselilo da sam tvojoj klonskoj braći i sestrama morao objašnjavati kako si poginuo, a ni svome bratu. Zapravo sam mislio da će Grupacija Durona poslati tvoju sestru Rowan."

"Ne, trenutno je previše zauzeta za odlaske s planeta", reče Raven. "Ona vodi naš Odjel za krioniku - imamo preko petsto zaposlenih, kad se ubroje naše kliničke službe, odjel za istraživanje i administracija. A ona i onaj escobarski medicinski tehničar za kojeg se udala samo što nisu porodili i svoje drugo dijete iz materničnog replikatora."

"Nije se klonirala, je li?"

"Ne, sve je išlo na starinski način, jajašce i spermij u epruveti. Čak se nisu odlučili ni za kakve genetičke modifikacije, osim, naravno, rutinskog testa za rano otkrivanje defekata."

64

"Naravno", promrmlja milord bez daljnjih komentara. "Dakle, dobra stara Lily Durona je sad prava pravcata baka - ili teta, ovisno o točki gledišta. Nadam se da se ona i dalje dobro drži za svoju dob?"

"I više nego dobro."

"Zanimljivo."

Raven je rastreseno potegnuo raščupanu pletenicu na ramenu i nastavio: "Sad kad je voditeljica odjela, Rowan kaže da joj nedostaju operacije. Više ne stigne raditi ni dva oživljavanja tjedno, ako i toliko. Ja ih dnevno odradim od dva do šest, ovisno o komplikacijama. Nijedno tako komplicirano kao tvoje - na tebi smo u ono doba morali raditi Rowan, ja i dvije smjene medicinskih tehničara, i to osamnaest sati u komadu."

"Obavili ste dobar posao."

"Hvala." Ako se pitalo Roica, Ravenov naklon glavom bio je prilično samodopadan.

"Pozdravi Rowan kad je vidiš."

"Joj da, rekla mi je da i ja pozdravim tebe."

Time je zaradio neobično ironičan pogled, a i odgovarajući naklon glavom.

"Ako sam dobro shvatio," umiješa se Roic, "doktor Durona nije na konferenciju došao slučajno?"

"Nipošto. Zamolio sam Grupaciju Durona da mi organizira neovisnu tehničku evaluaciju krio-konferencije i svega što će se na njoj dogoditi."

"Grupacija je zapravo dobila poziv za sudjelovanje na konferenciji znatno prije tvoje molbe, lorde Vorkosigan. Namjeravali smo poslati jednog od mlađih stažista - ovo nam je mjesto u biti dosta zanimljivo."

"I, jesi li dosad uočio nešto što zahtijeva posebnu pozornost? Tehnički gledano." Milord se zavalio u radni stolac, spojio prste ruku i promišljeno pogledao Ravena.

"Tehnički za nas ništa novo. Ali primijetio sam da ih više zanima zamrzavanje ljudi, nego odmrzavanje."

"Da, krio-korporacije se igraju lutrije s glasačkim punomoćima svojih klijenata - koje oni zovu korisnicima."

"Koliko sam uspio shvatiti, tu su već izašli kao dobitnici."

Milord kimne. "Na konferenciji su to jedva spominjali, ali čini se da se o tome inače dosta raspravlja. Na ulicama i drugdje."

65

Raven napomene: "O.N.N.N. se svakako žalio na sav glas."

"Da, ali ne i osobito učinkovito", reče Roic. "Takvi luđaci su sami sebi najgora reklama."

"Imate li obojica dojam da je cijela debata dosta otvorena, kad se pogleda kako takve stvari obično funkcioniraju? Da je glasna?"

"Pa, da", reče Raven. "Ne tako glasna kao što je običaj za escobarsku politiku."

"Ali glasnija nego na Barrayaru", reče Roic.

"Mnogo glasnija nego na Jacksonovu Skrovištu", prizna Raven uz nakrivljen osmijeh.

"Nema tamo politike, samo grabežljivci i njihov plijen", promrmlja milord. Ali nastavio je: "Pa, zahvaljujući O.N.N.N.-u proživio sam dva vrlo korisna dana. Sad kad ste se obojica vratili živi i zdravi, mogu im mirne duše zahvaliti."

"Novi odgovori?" upita Roic, značajno podižući obrvu.

"Bolje od toga. Obilje novih pitanja."

U nastavku je milord bez pol muke - naravno - zasjenio Roicovu pripovijest stravičnom pričom o zapanjujućim razmjerima Kriokombi pod gradom, i potom o tome kako je nabasao na piratsko postrojenje za zamrzavanje u rukama bezdomne starčadi s Kiboua. Ravena se piratska krionika manje dojmila - valjda zato što je Jacksonac. Koliko je Roic dosad uspio shvatiti, na Jacksonovu Skrovištu sve se radilo ilegalno. Ili, točnije, u potpunom bezakonju.

"Krhko i osuđeno na propast", jezgrovito je opisao Raven operaciju madame Suze. "Ne mogu vjerovati da je još nisu uhvatili."

"Mm, možda to i nije tako čudno. Postrojenje je ilegalno, ali u biti ne ugrožava krio-korporacije. Imajući u vidu da su ovdje svi zapravo u istoj kaši." Milord je protrljao bradu i suzio otečene oči, koje su se malo previše caklile. "I tu dolazimo do te žene, Lise Sato, i njezine skupine."

"Zamrznuta mama vašeg malog timaritelja?" reče Roic.

"Aha. O.N.N.N.- u su dopustili da se ispuca, Suzeinu operaciju su previdjeli, ali naizgled mnogo razumniju i zakonitu skupinu Lise Sato su uništili, i to uz popriličan trud i trošak. Toliko šuma u eteru, ali samo je jedan glas utišan." Milord mahne prema trenutačno zatamnjenoj komkonzoli. "Kopam već nekoliko sati..."

A milordu, je kao nekadašnjem galaktičkom operativcu CarSiga, takvo kopanje vrhunska poslastica, pomisli Roic.

"... i čak u tako kratkom vremenu, naišao sam na mnoštvo nepravilnosti. Lisa Sato nije bila jedina članica svoje skupine koja je nastradala. Još je dvoje bilo zamrznuto nakon navodno neuspješnih tretmana za bolesti koje ne bi smjele biti smrtonosne, jedan član je poginuo u

66

nesreći, dok su pogibiju druge članice proglasili samoubojstvom padom ili skokom. To je već onda izazvalo podizanje obrva i uzrujalo dosta ljudi, ali sve te reakcije izgubile su se u bujici napisa o trivijalnim seksualnim skandalima. Što vam to govori?"

"Da se grupa Lise Sato spremala na nešto što bi nekoga gadno ugrozilo?" polako reče Roic.

Raven kimne da se slaže. "Kako?"

"Zanimljivo je da toga u javnim arhivima nema. A ni u nešto manje javnim arhivima. Netko je obavio prvorazredan posao brisanja tragova, iako nisu uspjeli ukloniti baš sve. To je trenutno prvo na mom popisu divnih novih pitanja - što su to točno izbrisali prije godinu i pol dana?"

Roic se namršti. "Jako zanimljivo, milorde, ali... kakve to veze ima s barrayarskim interesima?"

Milord se nakašlje. "Prerano je reći", odvratio je uštogljeno.

Ozlovoljeni Roic to je protumačio kao: Nisam još izmislio razlog, ali ako mi daš malo vremena... Sprema li se milord na donkihotski pohod zbog onog siročeta? Car Gregor glavom i bradom u jednom je od njihovih rijetkih razgovora u četiri oka upozorio Roica na milordovu sklonost rastrošnim viteškim podvizima. Tu je primjedbu popratio carskim uzdahom iz kojeg Roic nije uspio iščitati očekuje li Gregor od njega da obuzda milorda ili ne.

Vrata su se šištavo otvorila, a iza njih se pomolila glava konzula Vorlynkina. "Lorde Vorkosigan, javila mi se odvjetnica."

"Ah, odlično!" Milord mu mahne da uđe; ustao je, djelujući pomalo nepovjerljivo. "Što kaže za Jina?"

"Kao što sam i mislio, zakonitim putem ne možemo poduzeti ništa. Da je siroče bez srodnika, mogli biste zatražiti skrbništvo nad njim, ali postupak bi trajao mjesecima, a sudovi u Northbridgeu gotovo bi sigurno odbacili vaš zahtjev, osobito u slučaju bilo kakve naznake da ćete ga odvesti s planeta."

"Nisam ga želio posvojiti, Vorlynkine. Samo spasiti od policije."

"U svakom slučaju, lorde Revizore, to je sad irelevantno - policija ga je već predala krvnoj srodnici, teti koja mu je trenutno zakonska skrbnica."

"Kvragu!" Milord se snuždio. "Kvragu. Nadam se da će se Ako pokazati kao vjernija čuvarica od mene."

"Kidnapirati ga ionako ne možemo", reče Vorlynkin s blagim osmijehom. Milord ga je samo odmjerio. Izgledajući kao da već žali zbog svoje bezazlene dosjetke, Vorlynkin se nakašljao i ponovno postao bezizražajan. Roic se pitao da li da kasnije odvede Vorlynkina na stranu i

67

upozori ga da ne govori takve stvari pred milordom, i to ne zato što bi se lord Revizor mogao uvrijediti.

Roic protrlja svoje suhe oči. "Možda bi bilo najbolje da prije donošenja odluke malo odspavate, milorde", predložio je, ne sasvim nesebično. Milord je očito iskoristio priliku da se otušira i presvuče u čistu odjeću, ali ipak se vidjelo da je proveo besanu noć, kao i svi ostali. Odavale su ga staklaste oči. "Jeste li provjerili razinu neurotransmitera otkako ste se vratili?" Povišena razina najavljivala je konvulzije i bila znak da je vrijeme za uporabu stimulatora kojim se suzbijao napadaj - u nekom sigurnom i kontroliranom okruženju.

Milord je nešto zagonetno promrmljao u smjeru svojih cipela.

"Tako dakle", reče Roic vrlo strogim tonom.

Milord uzdahne i protrlja potiljak. "Da, da."

"Smijem li se sad vratiti u hotel?" upita Raven s nadom.

"Da, ali ostani u vezi. U stvari - Vorlynkine, molio bih vas da doktoru Duroni date osiguranu ručnu kom-vezu prije nego što ode, u redu?"

Vorlynkin je podigao obrve, ali rekao je samo: "Da, moj lorde."

"Trebam još podataka", zarežao je milord, obraćajući se svima i nikome. Podigao je pogled prema konzulu, kao da ga procjenjuje. "U redu, Vorlynkine. Ako Bijela krizantema ili itko od naših donedavnih domaćina nazovu da pitaju kako sam, želim da im kažete da sam jako uzrujan zbog prekida konferencije i otmice mog oružnika. U stvari, kiptim od bijesa i čim se oporavim od svega što sam propatio namjeravam odmarširati kući i iznijeti krajnje nepovoljan izvještaj o cijelom događaju svima koji me budu željeli slušati, počevši od cara Gregora."

"Ovaj... a jeste li uzrujani?" smeteno upita Vorlynkin.

Milordov jedini odgovor bio je nimalo umirujući osmijeh. "Želim da testirate dokle su spremni ići da ponovno uspostave komunikaciju. Dajte im do znanja da ćete uložiti sve svoje diplomatske vještine u to da me smirite, ali da niste sigurni u uspjeh. A ako vam ponude neki poticaj za vaš napor, prihvatite ga."

"Vi... želite da pristanem na mito, gospodine?" Vorlynkin je stisnuo zube, ne samo zbog nešto iskrene uvrijeđenosti, nego i zbog razumljive zbunjenosti.

"Pa, bar se pretvarajte da ćete razmisliti o tome, može? To će nam otkriti tko što želi i koliko jako. Ako se ne isprse, morat ću smisliti neku drugu fintu, ali ako imate imalo dara za lov u mutnom, mislim da biste mi mogli nešto upecati."

"Ovaj... dat ću sve od sebe, gospodine." Možda bi bilo pretjerano reći da je Vorlynkin zurio u lorda Revizora kao da je manjem muškarcu izrasla dodatna glava, ali Roic je praktički mogao vidjeti kako konzul pokušava uhvatiti korak s njim. Mda, dobro došao u moj svijet.

68

Saslušavanje je završilo.

Konzulat je na katu imao dvije slobodne spavaonice namijenjene gostima, no one su se, budući da su rijetko služile izvornoj svrsi, postupno pretvorile u spremišta svega i svačega. Jednu od njih na brzinu su raščistili za lorda Revizora. Roic je namjestio krevet i prekopao milordovu prtljagu da pronađe stimulator napadaja. Milord je skinuo sve osim donjeg rublja, sjeo na krevet i ošinuo medicinski aparat prezirnim pogledom.

"Sklepano smeće."

"Da, milorde. Recite mi, mogu li vjerovati momcima iz konzulata ili ne?"

"Nisam još siguran. Već sam imao neugodnih iskustava s osobljem veleposlanstava, a i s CarSigovim kuririma koji su radili za drugu stranu."

"Jer ako želite da nam pružaju podršku, koja nam je stvarno potrebna, morate ih početi uključivati u tok informacija. Na primjer, primijetio sam maloprije da poručnik Johannes nije znao kako bi protumačio to što ste ga potpuno izostavili."

"Ma to je zato što sam sad carski revizor. Dovraga,tada sam mogao praktički svakoga navesti na razgovor. Probaj ih malo procijeniti kad uhvatiš koju slobodnu minutu, može? Uopće ne sumnjam da će prema tebi biti otvoreniji, s obzirom na tvoje prostodušno lice i sve to."

"Da, milorde."

"Već znam da netko kupuje ljude. Pitanje je jesu li već kupili i konzulat, ili do mog dolaska nitko nije ni mislio da je to potrebno? Dobro je što nijedan Barrayarac ovdje nema obitelj, pa se bar ne moram brinuti zbog negativne stimulacije." Milord se namrštio, legao i namjestio stimulator uz lubanju. Roic mu je dao štitnik za usta, koji je stavio na zube. Udahnuo je, zažmirivši kao da se sprema ispiti lijek neugodna okusa, i upalio stimulator.

Roic je mjerio trajanje konvulzije - ova se odužila, što je značilo da se milord preforsirao. Roic se navikao na izokrenute oči, čudnovatu grimasu i drhtanje, ali sumnjao je da će se ikad uspjeti pomiriti s bizarnim nestajanjem snažne osobnosti koja je inače pokretala to lice. Uskoro je neuralna oluja jenjala i milordovo tijelo je omlohavilo, a oči su mu se opet otvorile prema svemiru kao da ga njegov pogled iznova stvara.

"Bože, kako ovo mrzim", promrmljao je. Njegova standardna mantra u ovoj točki.

"Da, milorde", tješio ga je Roic. Njegov standardni odgovor.

"Noćas neću biti ni za što čak ni ako se naspavam. A ni sutra."

"Donijet ću vam kavu."

"Hvala, Roic." Milord se okrenuo na trbuh i navukao pokrivače, napokon popuštajući zahtjevima svog iscrpljenog tijela. U jastuk je jedva čujno dodao: "... za sve..."

69

Roic je zavrtio glavom i na prstima se išuljao da nađe ležaj za sebe.

***

Jin je otvorio bolne oči u polutami majušne sobe svoje sestre Minako i ugrizao se za usnicu da ne zastenje. Namjeravao je ostati budan, strpljivo čekati i nadmudriti svoje tamničare, ali tijelo ga je izdalo, izmoreno naporima proteklog dana. Podigao se na lakat. Noćno svjetlo utaknuto u donji dio zida svijetlilo je prigušenim ružičastim sjajem, ali u sobi nije bilo sata. Vani je još bila noć, a kroz tanke zidove susjedne sobe probijalo se potmulo hrkanje tetka Hikarua. Dakle, svi su ostali spavali, ali sat je mogao biti bilo koji između ponoći i svitanja.

Izbacio je gole noge ispod pokrivača na uskom futonu. Teta Lorna ga je poslala na spavanje u donjem rublju, jer mu je pidžama bratića Tetsua bila prevelika, a bratića Kena premala. Njegovu vlastitu odjeću odnijela je na pranje, ili možda na lomaču, jer, kako je rekla, tko zna gdje je sve bila. Jinu nije padalo na pamet da je prosvijetli.

Malodušno je prišao prozoru i isprobao bravu. Otvorila se, ali prozor je kliznuo u stranu za samo tri centimetra. Poslije svađe za večerom tetak Hikaru popeo se na posuđene ljestve i zaglavio ga štapom. Jin je mogao zavući prste oko okvira, ali nije kroz razmak mogao provući cijelu ruku. Neće moći pobjeći na isti način kao prošle godine.

Naslonio je čelo na hladno staklo i zagledao se u vidljivi dio popločenog dvorišta, kat niže. Teta Lorna mu je prošli put olakšala bijeg, jer je u taj prostor prognala sve njegove životinje. Nakon izlaska kroz prozor i spuštanja u vrt, jednostavno ih je sve natovario na Minakina stara kolica, koja je ranije istog dana sakrio iza ograde. Užasno se bojao da će Vihor zakriještati i da će Srećkino mijaukanje razbuditi sve u kući, ili da će se staklena kutija sa štakorima i kornjačom prevrnuti i razbiti, ali noć je bila hladna, prozori zatvoreni, a za njegove životinje ionako nije mario nitko osim njega.

Točnije, Tetsu je stekao naviku da zadirkuje Vihora, sve dok ga Vihor, sasvim prirodno, nije ugrizao. A onda je uslijedio odlazak na hitnu pomoć, pa kirurško ljepilo i antibiotici, i teta Lorna, koja je kreštala više od Tetsua, prvenstveno zbog računa koji su im ispostavili. Ako se pitalo Jina, Tetsu se sutradan u školi prilično besramno hvalisao svojim ožiljkom iz bitke.

Jin se odšuljao do vrata i pokušao ih otvoriti, okrećući bravu što je tiše mogao. I dalje su bila zaključana. Druga velika svađa večeras izbila je zbog pitanja hoće li netko morati ustajati noću da Jina pusti na zahod. Tetak Hikaru okončao ju je vrlo praktično, tako što je Jinu dao kantu. Teta Lorna se na to sablaznila, a Tetsu i Ken su mu se rugali dok ih tetak nije odalamio. Spomenutoj svađi prethodila je čarka oko toga gdje će Jin spavati sad kad mu je sestra prevelika da dijeli krevet s njim, ili možda obrnuto.

Tetsu i Ken, koji su se već tiskali u skučenoj sobi, pobunili su se na uključenje trećeg dječaka u postojeći krkljanac, a ništa bolje im nije sjela ni ideja da bi trebali biti Jinovi čuvari. Jin je sinoć i danas štošta otrpio šutke, u iščekivanju skorog bijega. Nije očekivao da će ga staviti pod ključ.

70

"Samo dok se dečko ne pomiri sa situacijom", rekao je tetak Hikaru - kao da bi Jin ikad napustio svoje životinje. Kao da bi ikad ostao tu.

Brine li se Miles-san kako treba za životinje koje mu je Jin povjerio? Kako je shvatio to što mu Jin nije donio njegov novac? Hoće li misliti da ga je Jin pokrao? Zapravo ga je ukrala policija, ali možda bi čak i taj sasvim neobični galaktičar ipak prije povjerovao odraslima nego Jinu? Progutao je knedlu u grlu, ne želeći opet zaplakati, jer možda je upravo to što se ranije prepustio suzama bio glavni razlog što je zaspao. S druge strane, čemu se siliti da ostane budan kad ionako ne može izaći? Vratio se na futon i klonuo na njega, obuzet očajem.

Možda bi sutra uvečer mogao sakriti odvijač ili drugi alat u sobi pa pokušati iznutra rastaviti bravu prozora ili vrata. Tenbury bi znao kako, u to je Jin bio siguran. Nije vjerovao da bi mogao odglumiti tako brzu pomirenost sa situacijom da svoje tamničare uljuljka u lažan osjećaj sigurnosti, ne dok je panika u njemu sve više rasla. Teta Lorna zaprijetila je da će ga sutra upisati u Tetsuovu i Kenovu školu, jer si ne može priuštiti da zbog njega izgubi još radnih dana. Koliko se sjećao, iz škole je bilo još teže pobjeći nego od - Jin je odbio o ovoj uskoj, unajmljenoj kućici u nizu razmišljati kao o svojoj kući.

Brava je škljocnula. Teta Lorna ga provjerava? Još se čulo hrkanje tetka Hikarua. Okrenuo se licem prema zidu, navukao pokrivače preko ramena i čvrsto zažmirio.

"Jin?" začu se sramežljiv glas. "Spavaš?"

Jin se opet okrenuo na leda, s olakšanjem, ali i razdraženo. Bila je to samo Mina. "Da", zarežao je.

Kratka šutnja. "Ne, ne spavaš."

"A što ti hoćeš?" Neku zaboravljenu lutku ili plišanu igračku, pretpostavljao je, iako ih je odnijela punu košaru u svoju privremenu postelju na kauču u prizemlju.

Vrata su zazveketala, kliznuvši natrag u svoj okvir, a mala stopala dotapala su do njegova futona. Okrenuo se na lakat da je pogleda i vidio da i ona gleda njega. Imala je iste smeđe oči i čupavu crnu kosu kao Jin, ali izdužila se i istanjila u odnosu na onu djevojčicu koju je pamtio od prije četrnaest mjeseci. Tada još uopće nije išla u školu - a sad je pohađala drugi razred. I nije više djelovala onako... zbunjeno.

"Ako te pustim van," reče ona, "hoćeš li me povesti sa sobom?"

"Ha?" Zatečeni Jin je sjeo i obujmio si koljena. Čekaj, znači li to da nije zalutala na putu do kupaonice? "Ne, naravno da neću. Jesi li poludjela?"

Lice joj se oduljilo. "Oh." Otišla je do vrata i počela ih zatvarati za sobom.

"Ne, čekaj!" sikne Jin, nespretno se podižući na noge.

71

U susjednoj sobi tetkovo hrkanje je zamrlo. Oboje su se ukipili. U sljedećem trenutku začula se škripa i buka slična klokotanju odvoda, a hrkanje se nastavilo.

"Ne možemo ovdje razgovarati", šapne Jin. "Ajmo dolje."

Malo je razmislila, kimnula i pričekala na hodniku da Jin prebaci deku preko ramena i krene za njom. Jin je vrata zatvorio vrlo polako i tiho. Stube su škripale pod njihovim nožnim prstima, ali nitko nije izašao za njima.

"Nemoj paliti svjetlo", reče Jin, ne podižući glas. Svjetlo koje je dopiralo iz kuhinjice za jedno dupe, kako ju je nazivao tetak Hikaru, smještene u niši pokraj dnevne sobe - blagovaonice, bilo je dovoljno jako da se ni o što ne spotaknu.

Mina se opet smjestila u gnijezdo ispremiješanih pokrivača na kauču. Jin je sjeo na rub naslonjača tetka Hikarua i ogledao se oko sebe.

Mina upita: "Sjećaš li se tate?"

"Pomalo. Donekle."

"Ja ne. Samo njegove slike u obiteljskom hramu koji je mama napravila."

"Imala si tri godine." Kad im je umro otac, Jinu je bilo sedam godina. Otada su prošle četiri godine - pola života, činilo se. Mnogo je bolje pamtio maminu neumjerenu tugu i bijes, i to kako ju je poslije rijetko viđao - kao da mu je jedna smrt ukrala oba roditelja, čak i prije one policajke koja je došla po mamu. "Zar teta Lorna više ne održava obiteljski hram?"

"Neko vrijeme je pustila da ga čuvam u svojoj sobi, ali ponestalo nam je prostora kad mi je zatrebao radni stol za učenje, pa ga je stavila u kutiju i spremila. Nisam bila sigurna da li da stavim i tvoju sliku ili ne."

Mina se obuvala s odlučnim izrazom na licu.

"Ne možeš ići sa mnom", s nelagodom ponovi Jin. "Ne tamo gdje ja idem."

"Gdje ideš?"

"Na jedno dugo pješačenje. Predugo za tebe. Zašto uopće želiš ići?" A mislio je da je teti i tetku mezimica.

"Tetsu i Ken su grozni prema meni. Zadirkuju me i gnjave. Tetak Hikaru samo viče na njih, ali nikad ne ustane da nešto i učini."

Jin nije baš shvaćao u čemu je problem. Dobro, imao je neki nejasan osjećaj da je zadirkivanje sestre njegov posao, ali ako je netko drugi želio popuniti prazninu, nije imao ništa protiv. "Vjerojatno su samo ljubomorni jer ti dobivaš sve one stvari za curice. I da te nema, Ken bi imao svoju sobu", dodao je u ime pravičnosti.

72

"Tetak i teta su govorili da bi me posvojili, prije nego što si se vratio. Ali ja ne želim da mi Tetsu i Ken budu braća. Želim svog pravog brata."

"Kako te mogu posvojiti, kad je mama još..." Zašutio je. Živa? Riječ mu je zapela u grlu, gušeći ga neizvjesnošću. Progutao je slinu i nastavio: "Ne možeš živjeti tamo gdje ja idem. Ja... oni te ne bi htjeli. Samo bi smetala." Suze-san i ljudi koji tamo žive možda su bili spremni dečka lutalicu prihvatiti jednako nonšalantno kao mačku lutalicu, ali imao je neki nezgodan osjećaj da bi djevojčica lutalica, i to mlađa od njega, izazvala sasvim drugačiju reakciju. Ni policija se možda ne bi pretjerano zabrinjavala oko nekoga tko bježi po drugi put, o tetku Hikaruu i teti Lorni da se i ne govori, ali bi li i na Minin bijeg samo slegnuli ramenima? "Ne bi mogla držati korak sa mnom."

"E, baš bih!"

"Pst! Ne deri se!"

Tvrdoglavo je stisnula usta. "Ako me ne povedeš, zavrištat ću, pa će te uhvatiti i vratiti natrag u moju sobu! A ja te neću opet pustiti van, pa ti vidi!"

Pokušao je procijeniti je li to samo blef. Ne, vjerojatno nije. Da je nečim tresne po glavi i pobjegne dok je ona u nesvijesti? Nešto mu je govorilo da to bolje pali u holovidovima nego u stvarnosti. A da je udari nekim loncem ili tavom tete Lorne, jedinim tupim oružjem koje mu je bilo pri ruci, to bi vraški odjeknulo, sve ih probudilo i potpuno mu pokvarilo planove.

Mina je njegova neprijateljska promišljanja prekinula praktičnim tonom koji ga je podsjetio na tetka Hikarua: "Osim toga, ja imam novac, a ti nemaš."

"... Koliko?"

"Preko petsto nuyena", reče ona ponosno. "Uštedjela sam od rođendana i kućanskih poslova."

Dovoljno za desetak vožnji tramvajem, zanemari li se to da se Jin zarekao da više nikad neće imati posla s cijevnim tramvajima. Istegnuo se da pogleda na sat u kuhinji - još su ih otprilike dva sata dijelila od zore, kad će svi ustati i shvatiti da ih nema. Ne baš blistava početna prednost, za razliku od prošlog puta. Sad ili nikad. Jin je prihvatio neizbježno. "Dobro, spremi se. Tiho. Znaš li gdje je teta Lorna stavila moje stvari?"

Jinovu odjeću našli su u plastičnoj košari spremljenoj, zajedno s njegovim cipelama, u ormar pokraj kuhinje u kojem stoji perilica. Mina je znala u kojoj se kuhinjskoj ladici kriju hranjivi prutići i desetak gurnula u torbu. Samo nekoliko minuta kasnije, oboje su se iskrali van kroz klizna vrata na stražnjoj strani kuće. Jin je zatvorio dvorišna vrata što je tiše mogao i poveo ih u uličicu.

Raštrkana ulična svjetla u vlažnoj su noćnoj izmaglici izgledala poput hladnih aureola. "Nikad prije nisam bila vani ovako kasno", reče Mina, šapućući i dalje, iako su sad već dosta

73

odmakli od kućice u nizu. "Čudno je. Bojiš li se mraka?" Činilo se da se sprema prići bliže Jinu; on je ubrzao korak.

"Mrak je u redu. Ljudi se treba bojati."

"Valjda."

Šutnja se oduljila. Čuo se samo tihi bat njihovih koraka po pločniku. Mina odjednom reče: "Ono što ti je teta Lorna rekla, o recidiv - recidiv... ne mogu to izgovoriti. O djeci koja stalno bježe od kuće. Nije valjda da ih zbilja zamrznu?"

Jin je razmislio, osjećajući nelagodu. "Nisam nikad čuo za to. I mislim da bi bilo jako skupo."

"Znači, samo te pokušala prestrašiti da budeš dobar?"

"Aha." Dio sa strašenjem je svakako postigao cilj, morao je priznati Jin.

"Ali u svakom slučaju te ne zamrznu nakon prvog puta." To je Mina konstatirala s prilično neumjesnim zadovoljstvom.

Nepozvano, Jinu se vratilo jedno sjećanje. Ne zbog vlaškastog mirisa noći - policajke su po njegovu mamu došle po danu - nego zbog vlaškaste hladnoće koja mu se tog dana uvukla u želudac, i koju je sad opet osjetio. Mama kleči, steže ga za ramena, govori mu: Jin, i ti se brini za Minu, u redu? Budi dobar stariji brat i slušaj tetu Lomu.

Jin je digao ruke od slušanja tete Lorne nakon što je zatražila da se riješi svih svojih ljubimaca, da, svih odreda, tvrdeći da nema mjesta za njih, da previše smrde i kakaju i da je "ona" ptica opasna po život. Da sve bude gore, Ken je navodno razvio alergiju na Srećku, koja je bila prelijena da bi ikoga grebala. Jin je mislio da njegov bratić šmrca i ispuhuje nos namjerno, da mu digne tlak, u čemu je svakako i uspijevao. A zaboravio je taj prvi dio mamina oproštaja... blagoslova, kletve, svejedno, iz jednostavnog razloga što na Minu nitko nije vikao onako kako su vikali na njega i njegove ljubimce.

Bilo bi mu draže da se toga nije sjetio.

Dobro će se nahodati da izađu iz ovog dijela grada, a morali su iz njega izaći što prije, dok još nisu primijetili da ih nema. Vjerojatno bi bilo pametno da se za vrijeme nastave negdje pritaje. Jin je odabrao put za koji je bio gotovo sasvim siguran da vodi na jug i nastavio klipsati u tom smjeru.

74

Sedmo poglavlje

Dva dana nakon njegova ranojutarnjeg povratka u konzulat, Milesova grupa okupila se na prilazu, gledajući dolazak zemaljskog vozila koje je Bijela krizantema poslala po njih. Vozilo je bilo dugačko, elegantno i blistavo, a na pločnik se spustilo s uzdahom zadovoljne ljubavnice.

Roic podigne obrve. "Bolje od onog busa kojim su nas vozali uokolo dok smo bili delegati na konferenciji, to moram priznati."

"Nesumnjivo", reče Miles. "Bravo, Vorlynkine. Izgleda da se Bijela krizantema sprema puzati u velikom stilu."

Konzul mu je uzvratio nesigurnim naklonom glave. On je jučer dobar dio dana proveo za komkonzolom, dogovarajući današnji posjet s njihovim budućim domaćinima dok se Miles pretvarao da je nedostupan. Ako ništa drugo, tako se bar stigao oporaviti od induciranih konvulzija.

Milesu je bilo očito da ga diplomatski predstavnik vlastitog planeta smatra problematičnim tipom, ali nije vjerovao da će to naškoditi njegovoj istrazi. Više ga je mučilo to što nije bio siguran može li konzula kontrolirati. Ili možda nije bio siguran tko ga kontrolira? Udijelio mu je kratak osmijeh. "Usput budi rečeno, Vorlynkine, molio bih vas da ne komentirate ništa što bih danas mogao reći ili učiniti. Dok smo tamo, igrajte ulogu poslušnika."

Bezizražajna stanka. "Da, moj lorde Revizore."

Ima osjećaj za ironiju, je li? To je dobro. Vjerojatno.

"Samo zamislite da ste u kazalištu", tješio ga je Roic. Vorlynkinove obrve su se trznule, ali ne kao da im se vlasnik osjeća utješeno. Doktor Durona, koji je dotad proučavao šarenolisne hoste posađene duž prilaza, uspravio se i sa zanimanjem okrenuo glavu prema zemaljskom vozilu kad se svod stražnje kabine podigao i van je izašla žena.

Bila je elegantna poput vozila, iako znatno delikatnija. Dugu crnu kosu skupila je na potiljku i emajliranim češljevima učvrstila u otmjenu konstrukciju na kojoj joj je, pomisli Miles, Raven morao zavidjeti. Stanovnici Kiboua odijevali su se u čitav niz modnih stilova, inspiriranih što lokalnim, što galaktičkim trendovima; Miles je ovdje proveo točno toliko vremena da je njezinu odjeću mogao smjestiti u kategoriju ženske inačice poslovno-tradicionalnog stila. Majicu koja prati obrise tijela, strukiranu donju jaknu i široki gornji haljetak koji se stezao uzicom nosili su muškarci i žene, ali umjesto širokih hlača koje su se vezale na gležnjevima, kakve su odijevali muškarci, ona je kratkom suknjom i tajicama istaknula svoje vitke listove. Sve to u suptilnim jesenskim tonovima koji su naglašavali njezine tamnosmeđe oči. Cjelokupan dojam bio je istovremeno decentno elegantan i seksi, kao da je vrlo skupa kurtizana - Milesu su tradiciju gejša pojasnili prilikom jednog posjeta Zemlji i otoku s kojeg je potekla, a za koji je mogao zahvaliti svojoj nevjesti opsjednutoj vrtovima. Osjećaj da je ova žena oružje naciljano ravno u

75

njega bio je pobuđen prvenstveno njezinim sitnim stasom, koji se mogao mjeriti s njegovim, te činjenicom da je obula ravne sandale.

"Dobro jutro, ohayogozaimasu." Svima im se formalno naklonila, ali osmijeh je bio rezerviran za Milesa. "Lorde Vorkosigan, konzule Vorlynkin, Durona-sensei, Roic-san. Divno, svi ste tu. Ja sam Aida, za danas osobna asistentica gospodina Rona Winga.

Otpratit ću vas u novo postrojenje Bijele krizanteme i odgovoriti na sva pitanja koja biste putem mogli imati."

Ne i na moja, kladio bih se, pomisli Miles, ali uzvratio je pozdrav na odgovarajući način i dopustio lijepoj mladoj dami da ih sve uvede u prostrano zemaljsko vozilo. Miles se pitao koliko se njezin šef morao namučiti da u tako, hm, kratkom roku pronađe tako majušnu hostesu.

Ron Wing je bio muškarac kojeg je Miles jučer vabio svojom nedostupnošću, dok je Vorlynkin odgovarao na jednu okolišnu poruku za drugom, pritom ulažući vidljiv napor da si ne počupa kosu od muke. Po službenoj funkciji Wing je bio voditelj Odjela razvoja, a uz to još i jedan od glavnih operativnih direktora Bijele krizanteme te glavni i odgovorni čovjek u njihovu projektu ekspanzije na Komarr. Upravo su njegovi podčinjeni onako zdušno obrađivali Milesa, a i on njih, tijekom konferencije o krionici. Sad ćemo saznati što je na drugom kraju njihove uzice.

Roic, Aida i Raven zauzeli su sjedala okrenuta prema stražnjem dijelu vozila; Miles i Vorlynkin sjeli su na suprotnu stranu. Čak ni u najvećem komešanju dok su se smještali nikome nije zaprijetilo sudaranje s tuđom glavom.

"Podsjeća me na staro zemaljsko vozilo mog tate", promrmlja Miles Roicu.

"Ma ne", odvrati Roic šaptom, dok je vozač u prednjoj kabini, kojega im nisu predstavili, vješto pokretao vozilo. "Ovo je bar upola lakše. Nema neprobojni oklop."

Milozvučna Aida stavila im je na raspolaganje nevjerojatnu lepezu pića iz bara u vozilu, koja su nakon Milesa uljudno odbili i svi ostali. Miles je nakrivio lice prema polariziranom svodu kako bi prijestolnicu, za promjenu, osmotrio iz zračne perspektive. Northbridge nisu okruživale prave planine, ali od povlačenja ledenjaka proteklo je dovoljno vremena da rječice isklešu morene u nešto što nije bila samo oguljena ravnica. Autohtone biljne vrste, kojih je ionako bilo malo, ovdje je većim dijelom zamijenio urbani krajobraz koji se temeljio na bilju prenesenom sa Zemlje. Grad je bio grad, izrastao oko prometne i tehnološke infrastrukture koja nije odskakala od galaktičkih standarda. Da Miles nije osobno pohodio njegovo podzemlje, ne bi ni slutio kakve se tamo bizarnosti kriju.

Vidici su postali zanimljiviji kad su zašli u zapadni dio grada i približili se samom Kriopolisu.

"Razvoj Kriopolisa započeo je prije četrdesetak godina", obavijestila ih je Aida manirom kvalitetnog turističkog vodiča, "kad je daljnje širenje krio-postrojenja pod gradom postalo neisplativo. U međuvremenu se spojio sa Northbridgeom i dobio status samostalne općine, nazvane Zapadna Nada.

76

"A koliko Zapadna Nada ima predstavnika u zakonodavnim tijelima Teritorijalne prefekture?" priupita Miles.

"Četrnaestero", odvratila je vedro.

Jednako koliko i matični grad, iako se po površini ne može mjeriti s njim. "Zanimljivo."

Roic je naglo okrenuo glavu. "Koji vrag...?"

"Piramide!" sretno reče doktor Durona, također istežući vrat da bi bolje vidio. "Deseci piramida! Ima li negdje i krokodil u dubokoj rijeci Nil?"

Miles je zaključio da će prvom prilikom kad se nađu nasamo morati i Ravenu reći da se malo obuzda.

Aidin permanentni osmijeh na trenutak se pretvorio u bolnu grimasu, ali smjesta se pribrala. "To su postrojenja našeg najvećeg konkurenta na području pružanja krioničkih usluga,Novog Egipta."

U zid od pješčenjaka dug otprilike jedan kilometar bila su ugrađena visoka vrata, a lijevo i desno od njih stajale su goleme skulpture ozbiljnih, posjednutih prilika s izduženim psećim njuškama.

"Njih sam već vidio", reče Roic, "na konferenciji. Neki je tip bauljao uokolo u oskudnom kostimu s velikom psećom glavom od plastike i dijelio letke. Mislio sam da reklamira neku tvrtku za bioinženjering s Jacksonova Skrovišta."

Miles je znao razlog. "To su figure Anubisa, egipatskog boga mrtvih", objasni on. "Imali su niz bogova sa životinjskim glavama - jastrebovi, mačke, krave - koje su imale različita figurativna značenja. Zapravo nije u pitanju pas, nego šakal, strvinar u njihovim drevnim pustinjama. Valjda je za ljude iz predindustrijskog doba to bila prirodna veza s mrtvima." Pogledao je Aidu iskosa i suzdržao se od daljnjih usporedbi, iako se zapitao je li se itko potrudio provjeriti prijevode hijeroglifa koji su ukrašavali zidove ili su na njima ostale poruke tipa Ptah-hotep je gnjida! ili Unas duguje Tetiju stotinu snopova žita i jednu bačvicu smokava.

Aida je bacila pogled na figure koje su ostale iza njih i frknula nosom. "Kao što vidite, izabrali su tu eru Stare Zemlje kao svoju korporativnu temu."

Prije kao tematski zabavni park, pomisli Miles.

Aida je nerado, ali s određenim divljenjem dodala: "Piramide su njihova krio-spremišta. Novi Egipat je ustanovio da su korisnici spremni platiti i više od nominalne vrijednosti za ograničeni broj luksuznih prostora na gornjim razinama."

"Luksuzni prostor?" reče Roic. "Zar nije sve to isto, kad vas zamrznu? Mislim, tehnološki gledano?"

77

Krajičkom oka je pogledao Ravena, koji je promrmljao: "Nadajmo se da jest..."

"Da, ali krio-ugovore odabiru i potpisuju živi ljudi", objasni Aida. "Taj se program za Novi Egipat pokazao vrlo popularnim i uspješnim. Zaštitili su cijelo to povijesno razdoblje kao svoju robnu marku da spriječe imitacije." Zvučeći pomalo razočarano, dodala je: "Ove godine su na konferenciji dijelili žive sfinge, ali šef našeg odjela je zakasnio pa nam nije uspio nabaviti nijednu."

Miles je morao uložiti određeni napor da na tu izjavu ne trepne, pa mu se tako pružio lijep pogled na sljedeće postrojenje na njihovoj ruti, koje se odlikovalo staklenim kulama i svjetlucavim tornjevima ovijenim nitima raznobojnog svjetla. Zemaljsko vozilo imalo je dobru zvučnu izolaciju, ali Miles bi se zakleo da se kroz svod probio zvuk basa. "Glazba?"

"Grupa Shinkawa", objasni njihova vodilja. I doista, provezli su se mimo novih velikih vrata, iznad kojih je u duginim bojama bilo istaknuto ime dotične krio-korporacije. "Vjerujem da nastoje privući mlade ljude."

Miles je pokušao procesirati tu informaciju. Nije išlo. "Pa to mora biti najmanji segment tržišta."

"Korisnici u vrijeme aktiviranja ugovora obično već budu stariji, da" reče Aida. "Ali manje opterećujete vlastite financijske mogućnosti ako ugovor potpišete što ranije i odmah započnete otplatu. To se zapravo pokazalo kao vrlo djelotvorna strategija za Shinkawu. Da u sklopu svojih poslovnih olakšica nemam krio-ugovor s vlastitim poslodavcem, možda bih se i sama odlučila za njih." Manikiranom je rukom prikrila hihotanje. "Iako vam to vjerojatno ne bih smjela reći."

Na drugoj strani autoputa pomolio se sljedeći krio-korporativni kompleks. Vidjelo se mnoštvo drveća, ali nigdje nije bilo ni zidova ni vratnica - a ni čuvara na vratnicama - iako je na niskom pregradnom zidu od kamena pisalo Sjeverni izvor. Nekoliko zgrada koje je Miles uočio kroz vegetaciju bile su četvrtaste i utilitarna izgleda. Miles pokaže prstom. "A oni?"

"Ah, Sjeverni izvor", reče Aida. "Oni se ističu po tome što su jedna od najstarijih krio-korporacija u regiji i jedna od prvih koja je ovdje podigla postrojenje, ali nisu baš ono što bismo nazvali prvom klasom."

Zapravo, ako je bilo vjerovati Milesovim ne-uvijek-neadekvatnim preliminarnim izvještajima o Kibou-dainiju, zauzimali su šesto mjesto na popisu trenutno aktivnih krio-korporacija u javnom vlasništvu, što ih je po njegovu mišljenju definitivno činilo prvom klasom. Ali opći dojam cijelog mjesta bio je tako ozbiljan da je graničio s monotonijom.

Velik se tu novac trošio na snubljenje... ne mrtvih, pomislio je Miles, nego živih. Ako već biraš dugoročnu krio-izolaciju, valjda ti je onda i draže da sve ostane u rukama besmrtnog entiteta kao što je korporacija. Ta impresivna pročelja obećavala su štošta, ali u prvom redu kontinuitet. Još da čovjek ne zna da se u skrivenom srcu svih takvih organizacija, kako korporacija, tako i vlada, i dalje sve svodi na ograničen broj nesavršenih ljudi koji razgovaraju jedni s drugima...

78

Veliko zemaljsko vozilo usporilo je i skrenulo, prolazeći kroz golema crvena vrata - Bijela krizantema nije gubila vrijeme, nego je odmah deklarirala svoj odabrani korporativni stil. Zaštitari su ih propustili elektronskim putem, bez zadržavanja. Zaokrenuli su iza skupine borova i zaustavili se pred glavnom zgradom. Iza nje vidio se blok visokih zgrada svrsishodna izgleda, ali gosta je krivudavi put prvo vodio kroz imitaciju tradicionalnog vrta s vodenim površinama i stazicama, mahovinom, grabljanim šljunkom i čipkastim crvenolisnim javorima. Ista tema nastavljala se i u velikom staklenom predvorju, koje su krasila minijaturna kvrgava stabla i strogi cvjetni aranžmani. U toj su ih decentnoj raskoši uz naklon dočekali njihovi domaćini, a Miles je ostavio po strani zaostali umor nakon konvulzija i sabrao se.

Ron Wing uživo je bio sredovječan, vitak muškarac u službenom poslovnom kompletu: donja jakna, gornja jakna širokih rukava i blago pojačanih ramena te vrećaste hlače u suptilnim, prigušenim plavim nijansama, a na nogama čarape razdvojenih prstiju i sandale. Stil, kvaliteta tkanine i kroj oglašavali su status, imovinsko stanje i funkciju u jednakoj mjeri kao i pseudovojnička tunika, hlače i čizme do pola gležnja na barrayarskom vorskom plemiću. Pomno proračunatu odjeću pratile su pronicave oči i smirena usredotočenost.

Wingu je uz rame stajao muškarac koji je lordu Revizoru delikatno ponudio mito Bijele krizanteme na domjenku održanom večer prije nego što su oni teroristi/aktivisti/idiotisti onako drsko prekinuli tu obećavajuću razmjenu dobara. Hideyuki Storrs imao je titulu izvršnog dopredsjednika za razvoj. Nosio je pojednostavljenu verziju odjeće svog šefa, sličnu Vorlynkinovim studioznim odjevnim kombinacijama u lokalnom stilu, u kojima je tradicionalni element bio ublažen praktičnošću; Miles ga je svrstao u kategoriju visokorangiranih poslušnika, ali bez pristupa u najuži krug.

Odjel za razvoj očito je želio nastaviti ono što je započeo, a Milesa je to podsjetilo da im ne smije dopustiti da ga prebrzo umire. Zašto bi uludo trošio poklonjenu prednost? Glavnina Milesovih jučerašnjih manevara bila je usmjerena na to da se po zapovjednom lancu uzvere do Onoga Koji Zna. Kad je Aida grupu prepustila Storrsu, koji ih je službeno upoznao s Wingom, Miles je zadovoljno pomislio: Meta na vidiku. Gađaj. Uočivši Wingov osmijeh, zapitao se je li i njegovu protivniku upravo kroz glavu prošla slična misao.

Važniji sam ti nego što bih trebao biti. Zašto?

"Tako mi je drago", reče Wing, "što ste nam dopustili da vam se odužimo za bar neke nezgode koje ste u zadnje vrijeme pretrpjeli, lorde Vorkosigan."

Miles je na to odmahnuo rukom, oslobađajući ga krivnje, iako je kretnju odmah potkopao blagom grimasom. Uzvratio je: "Budimo zahvalni što tijekom cijele te eskapade nitko nije zadobio ozbiljne ozljede ili smrtno nastradao."

"Istina", prihvati Wing. "Ali bar vam to možemo nadoknaditi pružanjem mnogo detaljnijeg uvida u naše postrojenje od onoga koji biste dobili tijekom obilaska za javnost."

"Neka nadoknada bi bila nužna, da."

79

"Biste li se nečime okrijepili? Možda čajem? Ili da slijedimo galaktički običaj i odmah počnemo?"

"Zapravo bih radije odmah prešao na stvar. Nemam na raspolaganju beskrajno mnogo vremena."

"Pođimo onda ovuda..."

Cijela grupa vukla se za Wingom tempom Milesova šepanja, koje čak nije bilo u potpunosti hinjeno. Sad je već bolno osjećao posljedice onog mrcvarenja koje je prošao u podzemlju i uobičajenih popratnih pojava mrskih konvulzija. Aida je hodala usporedo s njim, očito pripravna da ga uhvati ako se stropošta. Na brzinu su im pokazali najljupkije dijelove glavne zgrade otvorene za javnost, a onda su u lebdećem vagonu odletjeli u drugu zgradu, namijenjenu prijemu samih korisnika. I u predvorju i u utovarnim prilazima u stražnjem dijelu zgrade bilo je dosta prometno.

"Naši korisnici obično stižu jednom od dvije rute", objasni Wing, vodeći ih niz hodnike bolničkog mirisa. "One kojima je metabolizam iznenadno i neočekivano otkazao procesiraju bolnice i zatim ih upućuju nama na dugoročnu pohranu. Drugi se odluče za manje rizičan način, pa sami dođu na obradu u naše klinike."

"Čekajte, dolaze živi?" upita Roic.

"Što ste zdraviji pri zamrzavanju, to su bolje vaše šanse za uspješno oživljavanje", reče Storrs.

"Živa istina", promrmlja Raven.

Roic se namrštio i krajičkom oka pogledao Milesa, koji je mogao dodati još jedino: "Nažalost, tako je."

"Biste li htjeli pobliže promotriti tehničke procese?" upita Wing. "Naravno, taj odjel obično nije uključen u razgledavanja za javnost. Za danas imamo zakazano dvadesetak zamrzavanja. Razumljivo, transferi iz bolnica obično su nenajavljeni."

Miles, koji je s cijelim procesom već bio i preintimno, ako ne i svjesno upoznat, odmahnuo je rukom, odbijajući sablasnu ponudu; Roic je izgledao kao da mu je pao kamen sa srca. Vorlynkin je sve pratio kamenog lica. Raven je, vidjevši da mu Miles iza leđa pokazuje podignuti palac, prihvatio prijedlog i udaljio se sa Storrsom. Milesu je laknulo kad je napustio zgradu za obradu korisnika. Iako njezin miris nije bio neugodan, izazivao je neki čudan nemir u njegovu primozgu.

"A koliko u jednom danu izvedete krio-oživljavanja?" upitao je Miles Winga nakon što su se udobno smjestili u lebdećem vagonu i nastavili dalje. On i Wing sjedili su zajedno na prednjem sjedalu, odakle se pružao i najljepši pogled, Aida je sjedila iza njih, licem okrenuta na drugu

80

stranu, a Vorlynkin i Roic smjestili su se na zadnju klupu, iako nisu bili sasvim izvan dometa sluha.

Wing je oklijevao samo na tren. "Trebao bih prvo provjeriti." Bacio je pogled preko ramena dok je lebdeći vagon jurio kroz njegovani perivoj. "Kako ste upoznali doktora Duronu?" Inače uključenog u ovaj izlet na Milesovu - pa, ne baš molbu; Ravena su jednostavno najavili na popisu putnika za zemaljsko vozilo.

"On i moj asistent Roic upoznali su se tijekom otmice. Vjerujem da ih je to iskustvo zbližilo."

"Ah, sad mi je jasnije. I ja bih se u kriznoj situaciji rado sakrio iza vašeg Roica." Wing je očito s lakoćom titulu asistent preveo u tjelohranitelj. Isto je mislio svatko tko je Milesa i Roica vidio zajedno. Miles je bio prilično siguran da Wing još nije proniknuo u svu kompleksnost titule oružnika. Wing nastavi: "Zaintrigiralo me otkriće da imate srodnika koji je veliki dioničar u Grupaciji Durona. Osim ako je prezime Vorkosigan uobičajeno na Barrayaru?"

"Mark?" Znači, konačno si to skopčao. Još jedan dokaz, od nekoliko, da je Milesov revizorski posjet Kibouu krio-korporaciju uhvatio nespremnu i da ga još nisu uspjeli prokljuviti. Miles se već susretao s pomno planiranim urotama, koje su dozrijevale godinama; Wingovi manevri vukli su na hitne mjere, stare možda tek koji dan. "To je moj mladi brat."

"Stvarno!" Wing se nasmiješi. "Mislite li da bi i njega mogao zanimati naš projekt proširenja na Komarr?"

Da, ali ne onako kako si ti zamišljaš. "Radije bih da Marka ne uplećemo u ovo. On je vrlo oštrouman poslovni čovjek.

Dok ja cijeli život crnčim u javnoj službi uz gotovo nikakvu naknadu, on je nagomilao zavidno bogatstvo i nadmašio me u svakom pogledu. Jedna od stvari koja me najviše ushićuje u vašem projektu jest prilika da ga napokon potučem na njegovu vlastitom terenu." Miles razvuče usta u prepreden osmijeh, da bolje dočara bratsko suparništvo.

Wing je odmah shvatio na što cilja, što je govorilo nešto o Wingu. "Razumijem." Trenutak kasnije dodao je: "A ima li on podjednak utjecaj na javne poslove kao i vi, lorde Vorkosigan?"

"Ne, on se uglavnom drži svog zanata."

"Šteta."

"Ne s mog stanovišta."

"A ostatak vaše glasovite obitelji? Jeste li s njima u boljim odnosima?"

"Oh, da. Iako se ne javlja svaki dan prilika da im svima pokažem." Miles je dopustio da mu se u glas uvuče nota cmizdravosti. "Na Barrayaru sam se uvijek morao dokazivati više od drugih." Eto, dao je Wingu dovoljno materijala, fino izbalansiranog između ljubomorne pohlepe i

81

obećanja utjecaja za koji se vrijedi cjenkati. Površnu provjeru proći će bez problema. Hvala ti, brate.

Wingovo čelo sumnjičavo se namršti. "Zar ga doktor Durona neće o svemu izvijestiti?"

"Recimo da radim na tome." Miles je spustio glas da brujanje lebdjelice zaguši sljedeće riječi. "Znate onu staru izreku: Drži prijatelje blizu, a neprijatelje još bliže?"

Wing kimne. "Ta je dobra." Malo je oklijevao. "U nastavku smo za vas pripremili prezentaciju o komarrskom projektu. Da tijekom prezentacije odvedemo dragog doktora u razgledavanje nekog drugog dijela postrojenja?"

"Nije potrebno. Osim ako nemate neku tehničku inovaciju koju radije ne biste otkrivali potencijalnim rivalima?"

"Ne, instalacija na Komarru temeljit će se na prokušanoj i pouzdanoj tehnologiji. Sve naše inovacije tiču se poslovnog modela."

"Onda nema problema. Mislim da je Raven jedan od onih tehnički zagriženih tipova - nema on osjećaja za poslovne nijanse." Zar je Wing doista toliki provincijalac? Pa Raven je odrastao na vražjem Jacksonovu Skrovištu, gdje je uspješno sklapanje poslova umjetnost, znanost, oblik ratovanja i najbolji način da živ dočekaš zoru. "Jeste li ikad napuštali svoj rodni planet, gospodine Wing?"

"Da, prošle godine sam posjetio vaš Komarr, dok smo tek pripremali teren. Nažalost, sve se svelo na posao - imao sam malo vremena za razgledavanje. Nisam se maknuo dalje od Solsticijske kupole."

"Ah, baš šteta."

Kad su se vratili u glavnu zgradu, sve su ih odveli u konferencijsku sobu na najvišem katu. I tu su elegantnom uređenju doprinosila kvrgava stabalca u posudama, te staklene umjetnine. Aida ih je napokon uspjela nagovoriti da prihvate piće - Miles i Vorlynkin ostali su pri zelenom čaju, a Roic pri kavi - a onda su morali odgledati raskošnu holovidnu prezentaciju o velikom postrojenju Bijele krizanteme koje se gradi u Solsticijskoj kupoli, planetarnoj prijestolnici Komarra. Iako se upinjao iz petnih žila, Miles nigdje nije uočio čak ni naznaku nezakonitih radnji. Kao ni komarrski CarSig, koji je imao pristup znatno iscrpnijim podacima. A sve su ih pomno pročešljali, te usput uz svesrdnu suradnju i oduševljenje Bijele krizanteme uhvatili dva dobavljača koji su prekomjerno naplatili svoje usluge, carinskog službenika koji se bavio pronevjerom plus bandu koja je provaljivala u skladišta. Wingov efektni vid te je epizode preskočio.

Otprilike u pola prezentacije opet su im se pridružili Raven i Storrs. Vid je završio optimističnim, a opet decentnim glazbenim brojem.

82

Miles se zavalio u svoju nevjerojatno udobnu konferencijsku fotelju i spojio prste ruku. "Dobro, zašto Komarr? Ako vas je zanimala ekspanzija izvan granica vlastitog planeta, ne bi li Escobar bio bliži?"

Wing se uspravio na stolici, kao da se veseli odgovoru. "I o tome smo razmišljali. Ali Escobarove vlastite krioničke službe mnogo su zrelije i bolje zaštićene od konkurencije odredbama koje mogu okarakterizirati jedino kao iznimno protekcionističke. Naši su analitičari zaključili da bi Komarr, unatoč većoj udaljenosti, pružio više prostora za rast, a upravo u tome i leži najveća zarada. Zarada koju ćemo rado podijeliti s Barrayarcima poput vas, naravno. Štoviše, Solsticijska kupola već profitira - za sve radove nakon izrade idejnog projekta angažirali smo lokalne ljude."

"Pretpostavljam", reče Miles promišljeno, "da kad svima na jednom planetu prodate krio-ugovor, i nemate izbora nego ići drugdje." Nije dodao: A budala ima svuda, ali samo nakon teške unutarnje borbe.

"To je, nažalost, rizik zrelog tržišta, da. Iako se u zadnjih godinu dana događaju zanimljive stvari s komodificiranim ugovorima."

"Molim?"

U Wingov glas uvukao se istinski entuzijazam. "Povijesno gledano, krionički ugovori nisu ujednačeni, jer su ih sklapale brojne i različite ustanove, vodeći se različitim lokalnim zakonima, i tako već dugi niz godina. Prihod donose po drastično različitim osnovama, s time da su neki tijekom razdoblja valjanosti ugovora dobivali na vrijednosti, dok su je drugi gubili. I same kompanije svašta su prošle: razdvajanja, udruživanja, bankrote, gubitak kontrolnog paketa. Ranije su ugovori i odgovornost za njih mijenjali vlasnika samo ako je vlasnika promijenila i ustanova kojoj pripadaju. Ali nedavno je uočeno da sekundarno tržište pojedinačnih ugovora ima velik potencijal, što za ubiranje zarade, što za povećanje operativnog kapitala."

Miles je osjetio da mu se čelo steže od mrštenja. "Kupujete i prodajete mrtve?"

"Trampite sva ta zamrznuta tijela?" Roic se nije ni trudio sakriti užasnut izraz lica.

"Ne, ne!" reče Wing. Storrs je podržao šefa energičnim odmahivanjem glave. Ne, ne, ne.

"To bi bilo besmisleno rasipanje novca", nastavi Wing. "Korisnici većinom ostaju tamo gdje već jesu, osim ako se postrojenje dograđuje ili zatvara, naravno. Čuvaju se po principu recipročnosti između pojedinih kompanija. Razmjenjuju se jedino njihovi ugovori." Dodao je pobožnim tonom: "Nadamo se da će to s vremenom dovesti do ujednačenijeg i pravednijeg ustroja ugovora na razini cijele industrije."

Miles je to preveo kao Prestat ćemo tek kad iz spužve iscijedimo i posljednju kap. Sudeći po Ravenovu iznimno bezbojnom osmijehu, iz kojeg bi se reklo da nije shvatio ni jednu jedinu riječ, i on je došao do istog zaključka.

83

"A hoćete li, ovaj, taj model primjenjivati i na Komarru?" upita Miles.

"Nažalost, ne. Tamo se nemamo s kime razmjenjivati." Unatoč teškom uzdahu, Wing nije izgledao osobito uzrujano. To je Miles protumačio kao Planiramo imati monopol.

"Doista zapanjujuće", iskreno reče Miles. "A što vi mislite o tome, Vorlynkine?" Dobrohotno je namignuo konzulu. "Hoćete li se i vi pridružiti? Iako pretpostavljam da je vama sve ovo već dobro poznato."

"Pa... ne baš", reče Vorlynkin. "Ja se u svom poslu više bavim živima. Morao sam otpremiti posmrtne ostatke jednog jadnog barrayarskog turista koji je poginuo prošle godine spuštajući se niz ledenjak - to je vrlo opasan sport - i potpisati dostavu dvojice poslovnih ljudi s Kiboua koji su umrli od prirodnih uzroka u Carstvu i bili poslani kući. Jedan zamrznut, jedan kao pepeo. Rodbina potonjega je podnijela žalbu, koju sam proslijedio odgovornima." Vorlynkin doda diplomatski - a kako bi drugačije? - "Ali zahvalan sam vam što sam mogao zaviriti iza kulisa, Wing-san. To mi je prilično otvorilo oči." S time da je pogled ispod trepavica bio upućen Milesu.

Ponovno su ih sve okupili i odvezli na ručak, poslužen u niskoj zgradi iz koje se opet pružao pogled na vrtove i jezerce s koi ribicama. Prostor je bio pun papirnatih paravana i tatami strunjača, a i tu je bilo umjetnina od stakla te onih cvjetnih aranžmana koji se sastoje od šačice oblutaka, tri štapića, dva pupoljka i jednog cvijeta. Smjestili su se na svilene jastučiće oko dva niska stola od lakirana drveta. Za jednim je stolom između Winga i Aide sjedio Miles, dok je za drugim Storrs ugostio Vorlynkina, Roica i Ravena. Dvoje poslužitelja donijelo je niz delikatnih jela koja su sva izgledala kao minijaturne skulpture, a Miles je naposljetku dopustio Aidi da mu posluži bistro vino čudna okusa u plosnatoj keramičkoj šalici. Pitao se je li posudica namjerno dizajnirana da ograniči konzumaciju; svatko tko je previše popio sigurno bi se isprolijevao po prsima. Miles je to uspio izbjeći, na jedvite jade.

Aida je usmjeravala razgovor kroz niz ugodnih, neutralnih tema, primičući mu se centimetar po centimetar. Razvezana gornja i donja jakna strateški je otkrivala obline grudi pod dekoltiranom bluzom. Vjerojatno je u igri bio i feromonski parfem, iako je poruka i ovako bila jasna: mlada dama može biti dio njegova mita ako on tako poželi. Nažalost, Aida ničim nije pokazala da raspolaže prljavim tajnama zbog kojih bi joj vrijedilo pokloniti više pozornosti, a osim toga, nije baš morao izgledati korumpirano u svakom smislu te riječi. Pravi umjetnik zna kad treba stati. Miles je izvadio holovidnu kocku i pokazao slike svoje božanstvene žene i preslatke dječice, nakon čega se dama odmaknula, ali kako je usput izgovorio nekoliko žalopojki o tome da ga prehranjivanje obitelji skupo košta, sad mu se počeo primicati Wing, potičući ga da nastavi. Miles je otpio još malo onog čudnog vina i blesasto se nasmiješio.

Uopće nije sumnjao da bi mu Bijela krizantema nastavila natakati vina u šalicu dok ne bi spuznuo pod stol. Prigodu je uspio privesti kraju tek opetovanim aluzijama da se Vorlynkin mora vratiti na dužnost. Aida se premjestila za susjedni stol da zabavi drugu grupu, a Wing je Milesa poveo u šetnju oko jezera, "da si razbistrimo misli". Milesove misli svakako su se razbistrile čim je Wing naposljetku iznio neke vrlo konkretne detalje o metodi kojom će se izvršiti tajni prijenos Milesovih novih dionica. Možda nije bilo u redu što mu je kroz glavu stalno prolazilo: Kako ste

84

samo brzi, moj lorde Revizore; od predigre do koitusa u jednom popodnevu. Ali tko tu koga navlači? I zašto, zašto, zašto ga podmićuju?

"Istinski vjerujem u komarrski projekt", rekao mu je Wing u napadu neskrivene iskrenosti. A i s primjesom euforije, iako Miles nije mogao odrediti je li to posljedica vina ili zaključenja pregovora; imao je osjećaj da je za Winga to dvoje međusobno zamjenjivo. Čovjek je posjedovao gotovo jacksonsku strast za poslovne pobjede. "Čak sam sve svoje dionice i opcije prebacio iz Bijele krizanteme u Bijelu krizantemu Solsticij. Podržavam ga u toj mjeri da sam i svoj krio-ugovor sklopio s novim postrojenjem. Dakle, kao što vidite, iza mojih riječi stoje i moj novac i moj život." Njegove tamne oči praktički su iskrile dok je to otkrivao Milesu.

A Miles, koji je napokon počeo povezivati konce, pomislio je: Svih mu bogova. Mislim da si mi upravo servirao svoju glavu na tanjuru.

Osmo poglavlje

Pauk vučjak izgledao je ljupko i elegantno u svom crnom krznu na bijele pruge i uredne točkice, kao aristokrat u povijesnom holovidu koji se dotjerao za noćni izlazak. Jin je mogao lako izbrojiti svih osam očiju na divljem lišcu; dva crna gumba koja su mu uzvraćala pogled, ispod njih vjenčić od još četiri dodatna oka, te po dva na lijevoj i desnoj strani glave. Ispod njegova - ne, njezina trbuha visjelo je klupko finih bijelih niti, nalik na sićušnu grudicu vate - čahurica za jaja? Znači li to da će uskoro postati mama pauk? Ležeći na podu zagušljive vrtne kućice, Jin se ukočio od uzbuđenja i zatim polako uzmaknuo, pazeći da je ne prepadne i natjera na bijeg u pukotine na podu ili u zidu dok još nije pronašao nešto u što će je uhvatiti. Bila je dosta velika za svoju vrstu, preko tri centimetra, duga i široka kao zadnji članak Jinova palca, dakle, definitivno odrasli pauk. Činilo se da ga strpljivo čeka.

Jin se pomalo razočarano ogledao po kućici. Pješačenje od prigradske četvrti na sjeverozapadnoj strani grada u kojoj su živjeli teta i tetak do gotovo pa južne strane oduzelo im je mnogo više vremena nego što je očekivao. Za to je bar djelomično bilo zaslužno Minino zaostajanje i jadikovanje koje je počelo čim se umorila, kao što je Jin i predviđao, ali bojao se da je glavni razlog ipak bilo to što je on pogrešno skrenuo tijekom njihova sinoćnjeg dugotrajnog klipsanja, nakon čega su se posve izgubili. Zbunjivale su ga ulice koje su krivudale u neočekivanim smjerovima, a tornjevi u centru grada, koje bi tu i tamo ugledao s nekog brežuljka ili čistine, iz svih su mu smjerova izgledali jednako.

Jutros ih je otkriće ovog skloništa oduševilo. Zastali su da u malom dućanu u susjedstvu s dosta kuća kupe pola litre mlijeka i onda prošli još nekoliko blokova, tražeći mjesto gdje bi se sklonili dok traje nastava. Pred jednom kućom stajao je natpis Na prodaju, a kad su zavirili kroz prozore vidjeli su da u njoj nema namještaja ni ljudi, što je značilo da je sigurna. Sama kuća bila je zaključana, ali vrata vrtne kućice nisu imala lokot. Vrt je bio ograđen visokim zidom, a grmlje i drveće pružalo je dodatan zaklon i zaštitu od nametljivih znatiželjnika. Da sve bude bolje, našli

85

su vanjsku slavinu koja je ostala priključena na vodovod. Još nisu iscrpili Mininu zalihu hranjivih pločica, iako su im već dodijale, ali voda je bila ozbiljniji problem. Doduše, tijekom jučerašnjeg dugog marša dvaput im se posrećilo da naiđu na gradske parkove koji nisu imali samo česme s pitkom vodom, nego i zahode. Ispostavilo se, naime, da Mina čak ni u mrklom mraku nije sklona nuždu obavljati iza grma.

Na policama nažalost nije bilo pogodnih spremnika, a ni vrtnog alata, osim jedne savijene i zahrđale lopatice. Jinov pogled pao je na usnulu sestru, sklupčanu i s presavijenom jaknom pod glavom, te na njezin žuti ruksak s patentnim zatvaračima, ukrašen nasmiješenim, ali anatomski pogrešno prikazanim pčelama. Čučnuo je i počeo kopati po njemu. Ah, tu je!

"Hej!" promrmlja Mina, sjedajući i zijevajući. Lice joj je bilo blijedo od sna i izbrazdano od improviziranog jastuka, a kosa joj je stršila na sve strane. Zašto ljudi uvijek izgledaju tako pregrijano i zgužvano kad spavaju danju? "Kradeš mi novac?"

Jin je otvorio prozirnu plastičnu kutiju u kojoj je čuvala kovanice i iskrenuo ih natrag u ruksak. "Ne! Samo mi treba kutija."

"Za što?" upita Mina, trpeći prekopavanje, ali bar ne i krađu svoje imovine, uz tek nešto malo mrštenja.

"Da bude kućica za pauka."

"Fuj! Ne volim pauke. Njihove mreže se lijepe za usta."

"Ona je pauk vučjak. Oni ne pletu mreže."

"Oh." Mina trepne, razmišljajući o tome. Nije izgledala sasvim razuvjereno, ali bar se suzdržala od glupog vrištanja. Ipak se držala podalje dok se Jin nije približio svojoj lovini i uhvatio je. No čim se gospođa pauk našla u zaklonu iza prozirne barijere, Mina je ipak pokazala spremnost da se približi kako bi joj Jin mogao ukazati na svu minijaturnu divotu krzna, očiju i čeljusti paučice, te na obećavajuću čahuricu s jajima.

"Stvarno ima osam očiju!" rekla je Mina, gledajući ukriž kao da nastoji zamisliti kako paučica vidi nju. Ohrabrena bratovim primjerom, kucnula je po plastičnom poklopcu.

"Hej, nemoj. Prestrašit ćeš je."

"Hoće li unutra moći disati?" upita Mina.

Iznova obuzet sumnjom, Jin je promotrio kutiju. Nije bilo sumnje da je sigurna, ali činilo se da je dosta hermetična. Paučica je jalovo grebla zidove zatvora svojim tanahnim kandžama. "Bar zasad."

"Kako se zove?"

"Nisam joj još dao ime."

86

"Treba joj ime."

Jin kimne, potpuno se slažući s njom. Dobro, ponekad je Mina bila razumna. Govorilo se da je na staroj Zemlji bilo na tisuće vrsta paukova vučjaka, ali teraformeri na Kibouu, škrci jedni, za svoj su novi ekosustav uvezli samo pet-šest. Ali ovdje nije bilo kom-veze, pa nije mogao potražiti pravo znanstveno ime nove ljubimice. Nadao se da će biti jednako sofisticirano kao i sama paučica.

"Mogao bi je nazvati Pletilja. Osim što si rekao da ona ne plete mrežu. Vučko?"

"Zvuči kao ime za dečka", pobuni se Jin. "Ona je dama, treba joj i takvo ime. Nešto sa Stare Zemlje."

Mina je neko vrijeme mozgala i mrštila se, a onda se razvedrila. "Dama Murasaki! To je najstarije damsko ime koje znam."

Jin, koji se iz čistog bratskog refleksa spremao popljuvati njezinu ideju, tu je zastao. Odmjerio je paučicu. Ime joj je pristajalo. "Može."

Mina se slavodobitno nasmiješi. "A što jede?"

"Manje bube. Bilo bi dobro da prije odlaska ulovim nekoliko u vrtu. Nisam siguran koliko ćemo još morati hodati da dođemo, ovaj. Doma."

Sad već vrlo zainteresirana svime što je čula, Mina reče: "Smijem li ti pomoći kad je budeš hranio?"

"Jasno."

Mina se protegnula. Možda potaknuta razgovorom o hrani, kopala je po opustošenom ruksaku dok nije našla novi hranjivi prutić. "Možda bi bilo bolje da ovaj podijelimo. Da nam duže potraju."

"Dobra ideja", prizna Jin. Odložio je kutiju s paučicom na stranu i otišao isprati njihove boce s mlijekom da ih napuni vodom iz vrtne slavine.

Kad se vratio natrag u kućicu i zatvorio škripava vrata, Mina upita: "Koliko je vani sati?"

"Nisam siguran. Podne je prošlo, u svakom slučaju."

"Misliš da je nastava već gotova? Smijemo li opet izaći na ulicu?"

"Uskoro."

Podijelili su prutić i vodu.

87

"Možda bismo Damu Murasaki trebali prebaciti u jednu od boca za vodu", reče Mina nakon što je iskapila svoju i podigla je prema svjetlu koje se probijalo kroz prljavi prozor kućice. "Mogli bismo na njoj izbušiti rupe za disanje."

"Mislio sam ih isprati i ponovno napuniti vodom, da ih ponesemo sa sobom. Znaš kako si jučer popodne stalno tupila da ti je vruće i da si žedna."

"Noge su mi se tako uznojile u cipelama", reče Mina. "Grozan osjećaj." Podigla je pogled prema njemu. Oči su joj još bile otečene od spavanja u neudobnim uvjetima. "Koliko će nam još trebati da dođemo do tvoje kuće?"

"Teško je reći." Jin zabrinuto slegne ramenima. "Nije me bilo puno duže nego što sam planirao. U svakom slučaju se nadam da se Miles-san brine za moje životinje."

"To je tvoj galaktički prijatelj, zar ne?"

Tijekom njihova zavojitog putovanja u posljednjih dan i pol, Jin je Mini postupno povjerio vjerojatno i previše svojih tajni, djelomice da stane na kraj njezinu neprestanom zapitkivanju, ali uglavnom zato što - pa, već tako dugo nije sreo drugu djecu s kojom je mogao razgovarati. "Aha."

Jina je izjedao njegov totalni neuspjeh u ulozi kurira. Hoće li Miles-san povjerovati da mu Jin nije ukrao novac? I kako se slaže s Vihorom? Sokolu je trebala nježna, ali čvrsta ruka. S kokošima je bilo lakše, osim što se trebalo spuštati niz ljestve ili stube i nositi ih natrag na krov svaki put kad bi odlepršale preko ograde. Hoće li Miles-san, kojemu je za hodanje trebao štap, moći nositi uvrijeđene kokoši i istovremeno se penjati po stubama?

"Ima li Miles-san djece?" upita Mina.

Jin se namršti. "Nije rekao. Dosta je star - rekao je da ima trideset i nešto godina. Ali izgleda nekako čudno. Ne znam može li si on uopće naći curu." Kad je prestalo djelovanje droge, Miles-san se pokazao kao sasvim ugodan čovjek, čijem licu pristaju osmijesi. Osim toga, činilo se da razumije Jinove životinje, što znači da je za odraslu osobu bio prilično pametan. Jin nije bio siguran da li da mu poželi omalenu nevjestu punu razumijevanja ili ne.

Nakon duge, zamišljene stanke, Mina reče: "Misliš da bi ih htio?"

"Što?"

"Djecu. Mislim, ako je osamljen."

Vidjevši Jinov smeteni pogled, Mina je hrabro nastavila: "Ove godine smo za školu čitali jednu knjigu o dva siročeta koje posvoji muškarac sa Zemlje. Odveo ih je tamo i oni su vidjeli sve o tome odakle su došli naši preci." Da ga pridobije, dodala je još i: "Dobili su nove kućne ljubimce..."

88

Jin se maglovito prisjećao te knjige iz svog drugog razreda, koji je inače zapamtio po tome što su im te godine natovarili uvod u kanji. Bilo je puna sladunjavih stvari o curici koja dobiva skupi kimono, ali u jednom poglavlju su išli na more, i u njemu su se pojavile neke morske životinje sa Zemlje - prekratka epizoda, ali bar je bila ilustrirana slikama - a priča je imala i genijalnu mačku koja je nadmašila samu sebe kad se na kraju i omacila. "Miles-san nije sa Zemlje. Rekao je da je s Barrayara."

"Gdje je to?"

"Valjda negdje iza Escobara." Jin je znao da je Escobar najbliži trgovački partner Kiboua u neksusu, udaljen jednu kraću višeskočnu rutu. Dalji svjetovi nisu se puno spominjali do galaktičke povijesti u srednjoj školi, izuzme li se Zemlja. Jin je o Zemlji mnogo učio i sam, zbog zoologije. Sad, kad bi neki dobročinitelj došao i ponudio da Jina odvede na Zemlju... Iako, kad malo razmisli, i Barrayar kako ga je opisao Miles-san mogao bi biti skoro jednako dobar, sa svojom dvostrukom biotom.

U Jinovu umu najednom je iznikla slika neobičnog čovječuljka koji sam samcat živi u kućici na selu - ne, još bolje, u velikoj staroj kući nepravilna oblika s ogromnim, bujnim vrtom. Kao u onoj knjizi o starom profesoru koji je u jednom ratu udomio dvoje gradske djece - u kojem ratu, to Jin nije znao, osim da se vodio prije nego što su ikoga zamrzavali. Knjiga je još imala i konja koji je vukao zapregu, i divne pustolovine, uključujući jednu u spilji sa slijepim bijelim ribicama. Jin je prilikom jednog školskog izleta u zoološki vrt u Northbridgeu vidio konja. Hrabrijoj djeci dopustili su da poglade njegov glatki vrat, dok je timaritelj pridržavao uzde; Jin se sjećao da je golema životinja ispuhivala zrak kroz meke nosnice nalik na mijeh za raspirivanje vatre, draškajući mu obraz svojom toplinom. Jin je znao i da se uzgajaju manje verzije samo za djecu, zvane poniji. Mina se konja te veličine ne bi bojala. Visoka zvijer u zoološkom vrtu uzbunila je čak i Jina, ali onda je bio mlađi. Velika, nepravilna kuća, i životinje, i...

Sve su to bile obične bezvezarije. Miles-san nije profesor, niti ujak bilo koje vrste, pra- ili obični, i sasvim je moguće da živi u skučenom stanu u gradu i da uopće nije osamljen. Jin je zaključio da mu se ta sanjarija o životu na selu nimalo ne sviđa. Previše je boljelo kad bi završila. Namršteno je pogledao Minu. "Nitko nas neće posvojiti i odvesti odavde. To je glupa ideja."

Mina je izgledala uvrijeđeno. Okrenula mu je jedno rame i počela navlačiti čarape. Bile su istočkane ružičastosmeđim mrljama na mjestima gdje su joj žuljevi pukli i prokrvarili, i Jina je malo zapekla savjest. Oboje su se obuli, pospremivši Damu Murasaki u sigurnost Minina ruksaka, jer je Jin tvrdio da će se tamo manje tresti nego u njegovu džepu. Ponovno su se iskrali na ulicu.

Jedan zavojit kilometar dalje, tijekom kojeg je Jin pogledom bezuspješno tražio neku naznaku tornjeva u centru koja bi mu pomogla pri orijentaciji, izbili su na prometniju ulicu s ulazom u postaju cijevnog tramvaja.

89

Minini koraci već su se skratili i postali šepavi. Pogledala je ulaz s dosta čežnje. "Ako želiš ići na tramvaj" - tu je malo progutala slinu - "ja ću platiti karte."

"Ne, policija ima vid-kamere na postajama. Tako su me prekjučer uhvatili. Ne možemo tamo." Ali Jinov pogled zapeo je za veliku šarenu ploču na vanjskoj strani ulaznog kioska. Karta! Zagledao se uvis, pažljivo provjeravajući snima li koja vid-kamera tu stranu. Kad nije uočio nijednu, smogao je hrabrosti prići bliže, s Minom za petama.

Osvijetljeno Nalazite se ovdje užasnulo je Jina. Nisu bili ni blizu južnoj strani grada, kao što se nadao s obzirom na to koliki su put prevalili. Nekako su završili na rezidencijalnoj istočnoj strani, što je značilo da ih od zone lake industrije na jugu dijeli još tridesetak kilometara, dakle, jednako velika udaljenost kao ona koju su već prešli. Pa, sad je bilo jasnije zašto su ovdašnje kuće tako lijepe. Jin se primaknuo još bliže i zagledao u kartu suženim očima.

Samo dva stajanja dalje na istoj liniji bila je upravo ona postaja na kojoj je sišao da dođe do barrayarskog konzulata. Otprilike tri kilometra nadzemnog pješačenja. Jin je zurio pred sebe i napeto razmišljao. Imao je nekakav maglovit plan da kad dođu na odredište ponudi Miles-sanu Mininu ušteđevinu, premda je dosad već utvrdio da se Mina jako teško rastaje od svog novca. Sigurno bi digla dreku, iako je Jin bio gotovo siguran da bi joj Miles-san vratio novac čim bi mogao. Ali kad bi prvo otišao u konzulat i objasnio im kako je izgubio novac, s time da određene detalje prešuti, možda bi mu htjeli dati još novca za Barrayarca? Činilo se da im je Miles-san dosta važan. A ne bi Jina prijavili policiji, jer nisu željeli otkrivati svoje tajne, zar ne?

Već je i sama pomisao na to priznanje u njemu izazivala blagu mučninu, ali ne toliku da se bio spreman Miles-sanu vratiti praznih ruku, umjesto samo s tri dana zakašnjenja. Usredotočio se na kartu, pokušavajući zapamtiti ulice i skretanja.

"Sad znam kamo idemo", rekao je Mini, pokušavajući zvučati kao samouvjereni stariji brat. "Dođi."

***

Nakon što ih je zemaljsko vozilo Bijele krizanteme ostavilo pred konzulatom, Roic je milorda slijedio na kat, gdje je gledao kako guta dvije tablete protiv glavobolje i nekoliko čaša vode. Vrativši se natrag u predvorje, milord je povirio u sobu o kojoj je Roic razmišljao kao o salonu, a u kojoj je Raven Durona ostao hladiti pete, i rekao: "Nove konzultacije u podrumu."

Raven kimne. Na povratku kući nije se mnogo razgovaralo; Aida je još bila s njima, milord je zatvorio oči i povukao se u sebe, Vorlynkin je stisnutih zubi zurio kroz svod vozila, Roic je sebe smatrao prvenstveno promatračem, a Raven očito nije imao volje prkositi općem raspoloženju. Stigavši pred vrata sigurne sobe u podrumu, otkrili su da je zatvorena i zaključana.

Milord je mlatnuo po interkomu." Vorlynkin? Jeste li unutra? Otvorite."

"Samo trenutak, milorde", začuo se Vorlynkinov glas iz zvučnika. Trenutak je prerastao u nekoliko minuta, dok je milord lupkao nogom, a Raven zijevao sjedeći na obližnjoj stubi.

90

"Ovo je kao u kući sa samo jednom kupaonicom kad je rodbina u gostima", primijetio je Roic kad se čekanje odužilo.

Milord mu je uputio ironičan pogled. "Ne bih znao. Nikad nisam živio u kući sa samo jednom kupaonicom." Roic mu je uzvratio jednako ironičnim naklonom glave.

Naposljetku se brtva za zvučnu izolaciju otklopila, vrata teška poput trezorskih su se otvorila i konzul ih je pustio unutra. Njegove su plave oči sijevale, a disanje mu je bilo ubrzano, kao da je trčao. "Zakasnili ste", objavio je.

Milord podigne obrve. "Ne bi mi bilo prvi put. Što sam to sad propustio?

Mišić pokraj Vorlynkinovih stisnutih usta je poskočio. "Upravo sam navođenom vezom poslao potpuni izvještaj o svemu što sam vidio generalu Allegreu u CarSigov stožer na Barrayaru. Nisam mislio da ću ikad doživjeti da vidim kako se Vorkosigan prodaje za novac. Možda sam si bacio karijeru u smeće, ali bar će završiti gdje i vaša, moj lorde Revizore."

"Ah, odlično. To smo riješili." Milord je nogom zalupio vrata; opet su se zabrtvila, pretiho za Vorlynkinovo raspoloženje.

"Molim?" Vorlynkin stegne šake.

"Nije da svaki čovjek nema svoju cijenu", nastavi milord dobroćudno. "S čime bi se Wing-san sigurno složio. Ali mene je više brinulo što bih morao ponoviti cijelu onu paradu s konferencije da se danas nije isprsio."

Ako konzul ne prestane gutati zrak, pluća će mu se raspuknuti, pomisli Roic. Pomirljivo je ubacio: "Prestanite provocirati jadnog čovjeka, milorde." Sad kad ste konačno dobili ono što ste htjeli. Roic se nije želio naći u situaciji da mora konzula oboriti na pod zato što je pokušao zadaviti milorda, a vidjelo se da je na rubu. Je li ona stara fraza utopio bi ga u žličici vode bolje dočaravala silinu njegova bijesa nego da se u njoj spominjala neka veća vodena površina? U milordovoj blizini, Roic se često bavio takvim promišljanjima.

Milord je dodao, pomalo nestrpljivo: "Vorlynkine, ljudi poput Winga ne troše novac na potencijalne protivnike napamet. Prvo moraju utvrditi je li meta podmitljiva. Dao sam sve od sebe da mu pomognem u odlučivanju. Konzule, doktore, sjednite. Vrijeme je da porazgovaramo."

Vorlynkinova usta, otvorena za neku žestoku repliku, objesila su se. "Lorde Vorkosigan - je li ovo klopka?"

"Sad jest." Milord je izvukao radnu stolicu i svom se težinom spustio na nju. "Prvo nismo bili sigurni, pa su zato i poslali mene - ja sam mogao istovremeno poslužiti i kao mamac i kao klopka, čime sam Imperiju smanjio troškove putovanja skočnim brodom, ako ništa drugo."

Vorlynkin se polako spustio na stolicu preko puta; Roic je odmah lakše disao. Konzul je zgroženo pogledao osiguranu komkonzolu. "Milorde - ja sam izvještaj već poslao."

91

"Ne ispričavajte se. Na kraju krajeva, tko kaže da vaš sljedeći službeni gost neće primati mito? Da vas umirim - ni ja se vama ne kanim ispričavati. Ne bi mi bilo prvi put da sretnem potkupljenog diplomata. Morao sam vas provjeriti."

"Vi ste me... testirali?" Onaj zabrinjavajući žar u Vorlynkinovim očima, koji se taman počeo gasiti, sad se opet rasplamsao.

"A što mislite, zašto sam vas danas odvukao tamo i pustio da sve to vidite?"

Vorlynkin je šakama stegnuo koljena, ali onda se opet polako opustio. "Razumijem. Vrlo učinkovito."

"Tako je, uključite malo vijuge." Milord je ljubaznijim tonom dodao: "Neće biti lako; ovaj je slučaj sludio nekoliko CarSigovih analitičara." Obratio se Ravenu. "A ti, jesi li saznao nešto zanimljivo dok si bio sa Storrsom?"

Raven skeptično iskrivi usta. "Nisam siguran da sam saznao išta novo. Njihov program krio-zamrzavanja djeluje savršeno legitimno - s tehničkog stanovišta svi postupci su na mjestu. Zamolio sam da vidim oživljavanje, ali Storrs je rekao da za danas nisu ništa imali zakazano, što me u tom trenutku više nije ni moglo iznenaditi. No pokazao mi je postrojenja za oživljavanje. Izgledala su sasvim adekvatno. Ispipavao je bi li me zanimao posao u Bijeloj krizantemi i pokušao saznati moju trenutnu plaću. Rekao sam mu da me zanima preventivno krio-oživljavanje, jer je medicinski zahtjevnije. Rekao je da će to prenijeti dalje, ali nije rekao kome. Vratili smo se i pridružili tvom igrokazu, baš kad si izvodio zadnju točku. Eh." Raven slegne ramenima.

Vorlynkin trepne. "Lorde Vorkosigan, zar je doktor Durona vaš agent?"

"Civilni konzultant pod ugovorom", pojasni milord, "kojeg plaćam iz svog budžeta za ovu istragu. Ravene, još uvijek istovremeno primaš i svoju plaću u Grupaciji Durona?"

Raven se nasmiješi. "To je privatna informacija."

"Dakle, da. Zato se nemojte ustručavati doktora Duronu angažirati i za dvostruke smjene, ukaže li se potreba."

Raven se nasmijao i ustao da uključi automat za napitke, strateški postavljen blizu osigurane komkonzole i njezine prateće konzole. Sudeći po mirisu, automat je ispljunuo nešto kaveno. Raven je podigao šalicu i uljudno mahnuo prema svojoj stolici; Roic mu je signalizirao da se vrati u nju i naslonio se na zid prekrštenih ruku, u pozi koju je prekopirao od stanovitog bivšeg šefa CarSiga.

"Da vas uputimo u situaciju, Vorlynkine", nastavio je milord. "Bijela krizantema je prošla provjeru CarSiga i dobila zeleno svjetlo kad su njezini preliminarni timovi počeli izviđati situaciju na Komarru prije osamnaest mjeseci, ali CarSig je tražio samo veze s vojnom špijunažom i tome

92

slično. Lokalne komarrske komisije dale su suglasnost za njihov poslovni plan i bili su na konju. I da nije bilo dobrog starog nepotizma, nitko ih poslije toga ne bi više ni pogledao."

"U posljednjih nekoliko mjeseci, kad se izgradnja udarnog postrojenja koje smo vidjeli u Wingovu vidu primakla kraju, Bijela krizantema je počela sklapati ugovore s budućim klijentima. Ne čudi što su se usredotočili na klubove za postarije žene iz više klase u Solsticiju. U isto vrijeme, drugi je prodajni tim ponudio inicijalni paket dionica stanovitim imućnim i utjecajnim Ko-marranima, kako bi lokalne krupne ribe imale interesa za budući uspjeh njihovih operacija. Nagađam da dva prodajna tima nisu usporedila svoje liste za odstrel, pa tako nisu shvatili da su neke imućne stare dame umirovljene trgovkinje koje knjigovodstvenu bilancu umiju protumačiti do najsitnijeg detalja.

"I tako je jedna od tih staričica pogledala dvije ponude pred sobom i rekla: 'Ovo smrdi, ali ne znam kako', pa ih je odnijela svojoj voljenoj pranećakinji, a ona je rekla: 'Imaš pravo, tetice, ovo smrdi, ali ne znam kako', te problem iznijela pred svog vjernog supruga, poznatijeg pod imenom car Gregor Vorbarra. A on je sve skupa uručio svom odanom carskom revizoru, rekavši, citiram: 'Izvoli, Miles, nitko ne zna iščačkati zlatni prsten iz govana tako dobro kao ti. Primi se posla.' A ja sam rekao: 'Hvala vam, gospodaru' i sjeo na brod za Kibou-daini."

Vorlynkin je opet trepnuo. Jako. A Roic je pomislio da oštroumna komarrska vladarica Imperija nije Gregoru dobro došla samo za zajedničku proizvodnju njihove zastrašujuće pametne djece.

Milord je bezbrižno nastavio: "A druga stvar koju imućni stari Komarrani običavaju imati jest višak planetarnih glasačkih udjela - ovaj, Ravene, da ti ih objasnim?"

"Da, molim te", reče Raven, zavalivši se u stolicu s fasciniranim izrazom na licu.

"Njihov sustav je, kako to obično biva, ostatak kolonizacijske povijesti na Komarru. Planet je trenutno nemoguć za život - iako se nalazi u dugoročnom procesu teraformiranja - sve naseobine smještene su u zapečaćene arkologije, to jest, u Kupole."

"To sam već znao..."

"U redu. Da potaknu razvoj Kupola, rani kolonisti na Komarru uspostavili su sustav nagrađivanja. Uz neotuđivo pravo jednog glasa po jednoj osobi s kojim se svaki Komarranin rađa i umire, kolonija je dodijelila dodatne glasove onima koji su na sebe preuzeli napor i rizik da stvore nove životne prostore. Ti su glasovi bili podložni nasljeđivanju, trampi, prodaji i općenito akumulaciji. Temelj komarrske oligarhije u njezinu današnjem obliku jest klanski posjed blokova tih planetarnih glasačkih udjela. Planet je na papiru demokracija, ali neki su izmjerljivo jednakiji od drugih. Slijediš me?"

Raven kimne.

"Znači", reče Vorlynkin, koji je ipak imao prilike dvije godine gledati kako funkcionira Kibou-daini, "mislite da Bijela krizantema planira masovnu akumulaciju tih glasova?"

93

"Sad mislim. Doduše, Komarr ima dugu povijest pokušaja da se glasački sustav izvrda na ovaj ili onaj način. S vremenom se nakupio golem broj pravila da to osujeti. Između ostaloga, korporacije ne smiju izravno posjedovati glasačke udjele - oni moraju biti u rukama pojedinaca. Postoje prokušani sustavi za glasačke punomoći, i tako dalje. Ugovori Bijele krizanteme dobili su zeleno svjetlo od mjerodavnih komarrskih tijela, što bi nam bilo dovoljno da i mi to prihvatimo, sve da je netko u tom trenutku uopće još išta provjeravao.

"Moje dvije radne hipoteze su da je Bijela krizantema ili podmitila neka nadzorna tijela - što sad smatram i više nego mogućim - ili su smislili neki način da izigraju sustav pravila i prikriju svoje prave namjere dok ne bude prekasno. Ili oboje."

Roic nije mogao suspregnuti misao da milord ne bi trebao izgledati baš toliko impresionirano dok sve to iznosi Vorlynkinu, koji je još kuhao na laganoj vatri. Doduše, znajući ga, vjerojatno si nije mogao pomoći.

"Jedino što me još zbunjivalo bila je spoznaja da to nikako ne može biti plan za brzo bogaćenje, unatoč tome što im komarrski sustav glasačkih udjela daje turbopoticaj u usporedbi s Kibouom. Stopa dobiti u dokazivo uslužnoj industriji tanka je poput britve, ali Bijela krizantema troši novac kao pijani vorski plemić. Zašto se tako mučiti za zaradu koju nikad nećeš živ dočekati? A onda mi je Wing danas popodne pred sam kraj razgovora rekao da planira sebe zamrznuti na Komarru."

Milord je ponosno pogledao po prostoriji, kao da se nada velikom aplauzu, i očito je bio razočaran što je zauzvrat dobio tri zbunjena pogleda.

Udahnuo je i vidno se pribrao. "Razloži, Miles, razloži. Sad sumnjam na prevaru koja se odvija na dvije razine. Mislim da postoji uži krug menadžera Bijele krizanteme koji planiraju godine provesti u krio-stazi, kako bi ih oživili u pravo vrijeme da uberu plodove svog rada. U stvari, ako su pametni kao što mislim da jesu, vjerojatno to namjeravaju raditi na smjene, tako da je netko iz tima uvijek budan da zaštiti njihove interese. Dok oni potiho, čistom automatikom, bez prolijevanja krvi kupuju Komarr. Ili možda ne baš sasvim bez krvi, ovisno o tome smatrate li preuranjeno zamrzavanje umorstvom, samoubojstvom ili ne. Najsporija, najsuptilnija i, moram reći, najsablasnija urota za osvajanje planeta koja je ikad smišljena!"

Na to je poskočio čak i Vorlynkin, zaprepašteno otvarajući usta. "Osvajanje!"

"Ne znam kako bih to drugačije nazvao. Ali još ću mnogo konaca morati povezati prije negoli ovu istragu privedem kraju. Čim aktiviramo programe za traženje skrivenih podataka kojima konzulat raspolaže, to je prvo što želim naći - popis osoblja Bijele krizanteme koje je u posljednje vrijeme sve svoje investicije prenijelo u Bijelu krizantemu Solsticij te planira i osobno krenuti za njima. Jer, s obzirom na brojke, mislim da je također moguće da je riječ o tajnoj grupi unutar Bijele krizanteme koja pelješi vlastitu tvrtku da si podeblja džep."

"Bome!" reče Raven, s dužnim divljenjem. Milord mu podari zadovoljan osmijeh.

94

Vorlynkin je provukao ruke kroz kosu. "Kako planirate srediti te gadove? Podmićivanje carskog revizora je na Barrayaru protuzakonito k'o sam vrag, ali sad smo na Kibou-dainiju. Čak i da to možete dokazati - a bojim se da bi moje svjedočanstvo odmah doveli u pitanje - sumnjam da bi Winga zadesilo išta gore od packe po prstima."

"Zapravo, bilo bi mi draže da nikome na Kibouu ne damo ni najmanji znak da smo ih prokužili. Idealna osveta bi bila da pustimo Bijelu krizantemu da na Komarru zaglibi tako duboko da se više ne može izvući i onda promijenimo pravila ugovora točno koliko je potrebno da moraju odustati od akumulacije glasova. Nakon čega bi postali upravo ono što se pretvaraju da jesu, marginalno profitabilna uslužna tvrtka. To bi ih dovoljno zaboljelo da posluži kao upozorenje ostalima. Surova nacionalizacija je krajnja mjera - razbjesnila bi ostatak komarrske poslovne zajednice bez obzira na to što bi u ovom slučaju bila opravdana. Morat ćemo to dobro proučiti - bojim se da ćemo do zatvaranja slučaja plivati u odvjetnicima - no uz malo sreće moj će dio zadatka dotada biti gotov." Milord pogleda Vorlynkina. "A što mislite o vašem poručniku Johannesu? Mlad je, a time i siromašniji i potencijalno lakovjerniji. Je li dovoljno pouzdan da ga uključimo?"

"Ja..." Vorlynkin je zastao. "Nisam nikad imao razloga sumnjati u njega."

"A vaš lokalni tajnik, Yuuichi kako-se-ono-preziva, Matson?"

"Ni u njega nikad nisam imao razloga sumnjati. Ali nikad prije nismo imali ovakvu situaciju."

"Koliko vam je poznato", uzdahne milord. "A opet, rutinske putničke vize za osoblje Bijele krizanteme cijelo su se ovo vrijeme rješavale preko konzulata."

"Da, ali sve što mi pitamo je: posao ili turizam? Uz brzinsku provjeru kriminalnog dosjea."

Kutovi milordovih očiju namreškali su se dok je glasno razmišljao. "Pitam se bismo li trebali dodati rubriku Razlog za putovanje: sablasna urota za osvajanje planeta... ne, vjerojatno ne bismo."

Vorlynkin polako reče: "Što bi bilo da vas maloprije nisam pokušao prijaviti?"

"Tada ne biste prisustvovali u ovom sastanku, a ja bih već smišljao način da sredim i vas. Onako usput." Milord se protegnuo i razgibao ramena. A Vorlynkin je napokon, zamijetio je Roic, imao primjereno zamišljen izraz lica.

"A sad prijeđimo na ono drugo", počeo je milord, ali prekinulo ga je zvono na zapečaćenim vratima.

Iz interkoma se oglasio poručnik Johannes. "Konzule? Lorde Vorkosigan?"

"Da?" odgovori lord.

"Ah... vaš mali kurir se upravo pojavio na stražnjim vratima. I nije sam."

95

Milord je podigao obrve; Vorlynkin ih je spustio. Raven je znatiželjno nakrivio glavu.

"Ne dajte mu da ode, Johannes", dovikne milord. "Odmah stižemo."

Mašući Roicu da odbrtvi vrata, milord je ščepao svoj štap i podigao se na noge.

Deveto poglavlje

Kuhinja u konzulatu bila je ugodna, premda velika za Jinove standarde. Možda se tako toplom i svjetlom činila zbog prohladnog sumraka u vrtu iza kuće. Možda su joj hrpe suđa nabacanog u sudoperu davale taj... kuhinjasti ugođaj, kao da bi tu mogao doći nešto prigristi kad god poželiš i nitko ne bi čak ni podviknuo na tebe. No kad je začuo topot brojnih koraka na podrumskim stubama, Jin se nelagodno promeškoljio, a kad je Mina uvukla svoju malu ruku u njegovu i čvrsto je stisnula, nije ju otresao.

Na Jinovo bojažljivo kucanje vrata je otvorio poručnik Johannes, koji je, čim je ugledao Jina, viknuo: Ti! i oboje ih žurno uveo u kuću, uz ponešto poprijek pogled prema Mini. Zatim je dometnuo: Tu me čekajte i ni makac, i odjurio u podrum prije nego što je Jin stigao izgovoriti prve tri riječi svog pomno uvježbavanog objašnjenja o policijskoj otimačini Miles-sanova novca. Tako da je Jin bio spreman na ponovni susret s intenzivnim pogledom konzula Vorlynkina, ali ne i na muškarca koji je stajao iza njega, najvećeg Barrayarca kojeg je Jin dotad vidio, za pola glave višeg od konzula. Muškarac je bio odjeven u nešto što je Jinu izgledalo kao vojna odora, imao je kratku valovitu kosu smeđe boje i odlučno lice četvrtaste vilice. Izgledao je starije od Johannesa, ali mlađe od konzula. Mina je zurila u njega razjapljenih usta.

Visoki Barrayarac tako je ispunio dovratak koji je do maloprije izgledao široko, da Jin u prvi mah nije ni primijetio vitkog muškarca tamne kose spletene u urednu pletenicu koji je pristigao iza njega, a zatim mu je trebao još jedan trenutak da shvati kako se na samom začelju kolone nalazi Miles-san.

Niski muškarac progurao se pokraj ostalih i došao pred Jina. Izgledao je potpuno drugačije sad kad se okupao, odraslije i nekako... strašnije, pa je Jinu, koji se taman počeo oporavljati od šoka, ipak trebalo nekoliko sekundi da duboko udahne i uzvikne: "Moje životinje! Obećali ste da ćete se brinuti za njih!"

Miles-san podigne ruku. "Dobro su, Jine! Kad se do ponoći nisi vratio, zapisao sam tvoje upute i dao ih Ako. Kad sam joj natuknuo da te idem tražiti, odmah je pristala pomoći."

"Ali kako ste došli ovamo?"

"Hodao sam. Cijelu tu noć."

Izvirivši iza Jina, Mina zainteresirano upita: "Jeste se i vi izgubili?"

96

"A tko si ti, mlada damo?" obrati se Miles-san Mini. "Mislim da se još nismo upoznali."

"Sestra", promrsi Jin. "Da se mene pitalo, ne bi bila ovdje."

"Imam ime", istakne Mina. "Zovem se Mina. Hoćete vidjeti moje žuljeve?"

Miles-san nije ni trepnuo. "Jasno! Jesu li veliki? Jesu li već pukli?"

"Oh, da - i skroz su mi zakrvavili čarape."

"Pa, gospođice Mina, samo se ti lijepo smjesti..." Miles-san je teatralno izvukao kuhinjsku stolicu i uz polunaklon pozvao Minu da sjedne, kao da je odrasla dama, "i pokaži mi." Preko ramena je dodao: "Johannes. Nađite djeci nešto za jelo. Kekse. Mlijeko. Paprenjake, što god."

"Jeste li vi Jinov galaktičar?" upita Mina, izuvajući tenisice i zavrćući svoje umrljane čarape. "Sve mi je ispričao o vama."

"Je li?" Miles-san je kleknuo i pomogao joj skinuti čarape; au, au, rekla je Mina kad su se bolno odvojile od njezinih krasti. "Tako mi svega, pa to su žuljevi i pol, zar ne?" Podigao je pogled i trznuo glavom prema Vorlynkinu, a konzul je otišao u drugi dio kuhinje i tamo počeo prekopavati po stvarima.

"Teta Lorna nam sve cipele kupuje prevelike da ih duže možemo nositi", objasni Mina Miles-sanu. "Zato mi toliko spadaju."

Poručnik Johannes je nesigurno zurio u dubine hladnjaka, mrmljajući: "Pivo...?"

"Voliš li pivo, Mina?" upita Miles-san. Kad je odmahnula glavom, ravna crna kosa zanjihala joj se oko brade. "To sam i mislio. Morat ćete se malo više potruditi, Johannes. Pa zar atašei ne prolaze CarSigovu obuku? Improvizirajte!"

Johannes je kroza zube procijedio nešto što Jin nije uspio razabrati. Proveo je kratku anketu kojom je utvrdio da je pizza s hobotnicom iz umjetnog uzgoja bez dodatka luka svima prihvatljiv izbor i otišao je naručiti. Vorlynkin se vratio s priborom za prvu pomoć i predao ga vitkom muškarcu s pletenicom, koji uopće nije izgledao kao Barrayarac, ali koji isto tako nije zvučao kao da je s Kiboua.

Mina pogleda Miles-sana i nervozno šapne: "Onaj veliki muškarac nije policajac, zar ne?"

"Nekad je bio," ozbiljno je šapnuo Miles-san, "ali sad radi za mene. Oružnik Roic se, nažalost, morao odreći svih svojih policijskih principa kad je ušao u moju službu."

Veliki muškarac pobožno je kimnuo Mini.

Umirena, Mina opet se zavalila na stolicu i dopustila vitkom muškarcu, kojeg je Miles-san predstavio kao Ravena, liječnika s Escobara, da se pobrine za njezina stopala. Vorlynkin je pomno pratio što liječnik radi, mršteći se dok se nije uvjerio u njegovu vještinu, a onda se uspravio i suženim očima pogledao Jina. Veliki muškarac, oružnik Roic, natočio je vodu u dvije

97

čaše i stavio ih na stol; Mina je dograbila svoju i žedno je iskapila, dok je Jin njezin primjer slijedio nešto opreznije.

Kad je iz grla otjerao suhu knedlu koja zapravo i nije imala mnogo veze sa žeđi, Jin je nanovo počeo objašnjavati gdje je završio novac konzulata. Vorlynkin se lecnuo kad je Jin došao do dijela o dilerima droge i/ili krijumčarima, ali Miles-san mu je mahnuo da pričeka, pa je konzul pustio da Jin nekako doglavinja do kraja svoje priče i tek onda rekao: "Znamo. Slijedili smo paket do policijske sobe s dokazima, a našli smo i izvještaj o tvom uhićenju."

Znači, vjeruju mu. I to je nešto.

"Da," reče Miles-san, "i siguran sam da ti konzul zahvaljuje što nisi ništa rekao, čime si zaštitio i njegov ugled. Zar ne, Vorlynkine?"

Vorlynkinove stisnute usnice nisu odavale baš nikakvu zahvalnost, ali ipak je procijedio: "Svakako."

Miles-san je zatim nizom pitanja, za koja je Jin morao priznati da su bila vrlo vješto sročena, i iz Jina, a bome i iz Mine izvukao priču o Jinovu bijegu od tete i tetka. Jin se bojao da do Johannesova povratka s naramkom pizza u kutijama, dvije litre mlijeka i još piva nije više ostalo mnogo toga što Miles-san nije shvatio o teti Lorni, tetku Hikaruu i bratićima Tetsuu i Kenu. Jin se osjećao neugodno ogoljen.

Miles-san je šutnuo klupicu za noge pred sudoper i natjerao Jina i Minu da operu ruke, što je zatim i sam učinio, valjda da im pruži dobar primjer. Poručnik Johannes gledao je kako Miles-san staje na klupicu, bacio pogled na bezizražajnog Roica i zagrizao usnicu. Miles-san, konzul, Jin i Mina sjeli su oko stola, zauzevši sve četiri stolice; Roic i ostali naslonili su se na pult. Dok je stavljao na stol kutije s pizzama i rolu jednokratnih salveta, poručnik je rekao: "Provjerio sam komkonzolu. Jučer je prijavljen nestanak oba djeteta. Sigurno ih traže svi policajci u gradu."

Konzul Vorlynkin je prstima pritisnuo korijen nosa.

Jin uzbunjeno skoči na noge. "Ne smijete nas prijaviti!"

Miles-san mu mahne da sjedne. "Nitko neće ništa raditi dok ne večeramo." Zagledao se u mirisavo jelo. "Što, nema povrća? Vama ne treba povrće?"

"Ne, ne treba!" reče Mina. I Jin ju je podržao, energično odmahujući glavom.

Miles-san zagrize u svoju krišku. "Ah, možda i ne treba. Ovo zbilja izgleda jako zdravo. I fino."

Mina se nije ustručavala, nego se spremno bacila na prvu toplu hranu koju su dobili u zadnja dva dana. Osvojen aromom, Jin je slijedio njezin primjer. Konzulat je kupio dobru pizzu, ne najjeftiniju smrznutu marku koju je posluživala teta Lorna. Konzul je otpio samo par gutljaja piva, Miles-san je pio vodu, a veliki Roic je, na Jinovo iznenađenje, nakon točenja mlijeka za Jina i Minu jednu malu čašu odvojio za sebe.

98

Sve bi to možda zaokupilo Jina u dovoljnoj mjeri da ga umiri, samo da Vorlynkin nakon prvog progutanog zalogaja nije rekao: "Konzulat ne može pružiti utočište odbjegloj djeci, lorde Vorkosigan. Skrbnici su im sigurno izvan sebe od brige."

"Ne želimo ostati ovdje", reče Jin. "Želim se vratiti svojim životinjama!"

Miles-san zamahne izgrizenom kriškom. "Azil?"

"To nije smiješno čak ni kao vic", reče Vorlynkin. "Je li vama jasno kakve bi pravne komplikacije pratile davanje političkog azila maloljetnicima?"

"Nisam baš siguran da sam se šalio", blago odvrati Miles-san. "Ali pričekajte da djeca večeraju, molim vas."

Vorlynkin je stisnuo zube, ali je kimnuo. Kad su se Jin i Mina najeli, a Johannes im je dao još salveta i spremio ostatke u frižider za doručak, baš kao doma, Miles-san se zavalio u stolicu i rekao: "Predlažem da se povučemo u podrum. Tamo su sjedala udobnija."

Ostali Barrayarci začuđeno su pogledali Miles-sana, ali Jin se prisjetio da je tetak Hikaru svoju svakodnevnu selidbu u naslonjač odmah poslije večere uvijek pratio riječima: S tribina u ložu!, pa nije imao nikakvih zamjerki. No kad su se svi spustili dolje za Miles-sanom, vidio je da se u prostoriji u koju ih je doveo nalaze samo četiri stolice, sve one kancelarijske, na okretanje. Miles-san je kretnjom ruke pozvao Jina i Minu da se smjeste, sam je zauzeo treću, a preostaloj trojici muškaraca prepustio je da se izbore za četvrtu. Johannes je jedno bedro naslonio na dugi stol uza zid, Raven-sensei je napravio isto, a Vorlynkin se stisnutih usnica spustio na preostalu stolicu.

"Kakva čudna soba za gledanje vidova", komentirala je Mina, pogledavajući oko sebe i mašući nogama, obuvenima u poklonjeni par Miles-sanovih čarapa kako bi joj zavoji ostali čisti. Kad je Roic zatvorio vrata i bez mijenjanja izraza lica prekriženih nogu sjeo na pod pokraj njih, u atmosferu se uvukla napetost, a Jin se prvi put zapitao je li ovo mjesto u koje je doveo Minu sigurno, i to ne samo zbog rizika da će ih prijaviti vlastima. Da nije imao neku mjeru povjerenja u Miles-sana, pao bi u iskušenje da zgrabi Minu i da petama vjetra. Iako, s obzirom na Roica i ta čvrsta vrata, možda je za to već bilo prekasno...?

Miles-san isprepleo je prste između koljena i rekao: "Jin, Mina, tajnica Suze ispričala mi je ponešto o vašoj majci. Zato sam, vrativši se ovamo, provjerio što se o njoj može naći na planetarnoj mreži. To je probudilo moju znatiželju. Zaista ne razumijem kako su je mogli zamrznuti, a da nije bila ni bolesna ni na samrti, a kamoli osuđena za neki zločin."

Jinova fina večera u hipu se premetnula u olovo.

"Što vi - i jedno i drugo - pamtite o svojoj majci?" nastavio je Miles-san. "Ne mislim na osobne stvari, nego na njezin rad, na ideale za koje se borila. A osobito na sve što događalo u ono vrijeme kad su izbili neredi na njezinu skupu ili neposredno prije uhićenja?"

99

Jin i Mina uznemireno se pogledaše. Jin reče: "Mama nam nije puno govorila o svom radu. Ako je nešto morala napraviti, uglavnom bi nas ostavila kod tete Lorne, osim kad sam ja bio u školi. Onda bi ostavila samo Minu."

"Teta Lorna nije bila presretna što nas stalno mora čuvati", reče Mina.

"Da, rekla je da nije bila dobrovoljka, i da joj se to što je unovačena još manje sviđa."

"I da joj je žao zbog tate, ali ako to mamu toliko pogađa, onda bi možda bilo bolje da ostane doma i sama se brine za svoju djecu." Mina je skrenula pogled, mršteći se.

Jin žurno doda: "Ali takve je stvari govorila samo kad je bila baš jako loše volje." Nije da mu je teta Lorna bila draga, ali galaktičari su ipak bili autsajderi, i on zapravo nije želio pred njima ogovarati svoju obitelj. A i mama je uvijek govorila da je važno truditi se da budeš fer.

"Je li vas mama ikad vodila na sastanke?"

Mina odmahne glavom. "Rekla je da nisu za djecu i da bismo se na njima samo dosađivali i pravili nered."

"Ha." Miles-san protrlja bradu. "Kad sam bio mladić Jinove dobi, kod kuće sam često smio sjediti na sastancima mog oca s njegovim, ovaj, poslovnim kolegama. I on je isto to prošao s mojim djedom. Nisam tada ni slutio koliko sam toga naučio čistom osmozom. Naravno, očekivalo se da šutim i budem od koristi, jer bih u protivnom morao otići."

Jin se namršti. "Nemaš kamo otići ako si negdje vani. Mama bi trebala sve prekinuti da nas odvede kući."

"Zašto jednostavno nije uključila i... nema veze. Zar nikad nije održavala sastanke u vašoj kući? Uvečer, na primjer?"

"U našem stanu nije bilo puno mjesta."

"I nitko nije dolazio u posjet? Nikad?"

Jin je odmahnuo glavom, ali tu se, na njegovo čuđenje, oglasila Mina. "Neki ljudi iz njezine grupe su jednom došli. Kasno noću."

"Kad je to bilo?"

Mina zacucla donju usnicu. "Prije njezina uhićenja, u svakom slučaju."

"Neposredno prije?"

"Aha, mislim da da."

"Ja se toga ne sjećam", reče Jin.

Mina nadmeno trzne glavom. "Ti si spavao."

100

"Što je tebe probudilo?" upita Miles-san.

"Svađali su se u kuhinji. Bilo je dosta bučno i strašno. Osim toga, morala sam ići na zahod."

"Možeš li se sjetiti zašto su se svađali? Ili bilo čega što su rekli?"

Minino lice nabralo se od napregnutog razmišljanja. "Pričali su o korporacijama, i o novcu. Uvijek su pričali o korporacijama i novcu, samo što su ovaj put bili uzbuđeniji. Glas George-sana je zbilja grmio, a mama je govorila jako brzo i oštro, ali nije zvučala baš kao da je ljuta. A novi tip je viknuo nešto o tome da to nije samo privremena zapreka - nego da bi to moglo korporacije baciti na koljena, a onda je izašao na hodnik da ode na zahod i našao me. A mama mi je dala sladoled i vratila me natrag u krevet i rekla da tamo ostanem."

"Znaš li tko su bili ti ljudi? Jesi li ih ikad prije vidjela?"

Mina kimne. "Bio je George-san, on je uvijek bio dobar prema meni kad je dolazio po mamu. I stara gospođa Tennoji, ona je uvijek nosila puno parfema. Novoga su zvali Leiber-sensei."

"Sjećaš li se njihovih prezimena? Jine?"

Odmahnuli su glavama. Miles-san je pokušao: "Možda George Suwabi?"

"Možda", reče Mina, ne baš sigurno.

"Vremenski tijek je stvarno zanimljiv. A i popis likova. Slutim smrtonosnu tajnu, oh, da." Miles-san je ustao i ushodao se po maloj prostoriji. Njegov štap, elegantniji od onog koji je našao kod Suze-san, ostao je zaboravljen pokraj stolice. "Suwabi i Tennoji su se pojavili u mojim pretraživanjima. Doktor Leiber nije, priznajem. Zanimljiv izostanak, koji nikako ne treba brkati s izostankom zanimljivoga. Da mi je samo znati tko je, dovraga, on."

Zvučeći kao da se zainteresirao protiv svoje volje, konzul Vorlynkin reče: "Možete li pronaći te ljude da od njih saznate nešto više?"

"Suwabija ili Tennoji ne mogu - mrtvi su. A sad i istrunuli, jer su ih zbilja pokopali. Što se tiče trećega, ne znam. Trag se možda odavno ohladio ako je pobjegao s planeta ili se sakrio dovoljno dobro da umakne korporacijama. Vjerojatno bi bilo brže da jednostavno probudim Lisu Sato i pitam nju."

Mina je progutala golemu količinu zraka i skočila na noge, mahnito gledajući Miles-sana. "Mogli biste to učiniti? Mogli biste vratiti moju mamu? Stvarno?"

Miles-san se skamenio. "Ovaj."

Jinu je srce zamalo iskočilo iz prsa; bilo mu je zlo od Minina molećivog pogleda. "Ne, naravno da ne može", reče on ljutito. "To je samo glupa šala."

101

Ruka Miles-sana poletjela je prema njegovu grlu i nešto stegnula kroz košulju; neku vrstu privjeska, činilo se Jinu. "Kvragu. Da sam na Barrayaru, jednostavno bih to zapovjedio."

"Ali nismo na Barrayaru", promrmlja oružnik Roic ispod glasa. To su bile praktički prve riječi koje je Jin čuo od visokog muškarca. Miles-san zamahnuo je rukom kao da govori: Da, da. Je li to bio znak prihvaćanja ili protivljenja, Jin nije znao.

Mina je izgledala zgromljeno; donja usnica joj je drhtala. "Nije... nije bilo u redu da se šalite, ako to niste stvarno mislili!"

"Ne", reče Miles, iz nekog razloga zureći u Raven-senseija. "Nije. A bih li mogao, ah... stvarno to i misliti? Tehnički gledano?"

Raven-sensei se počeše po bradi. "Tehnički gledano, da. Nećeš mi zamjeriti ako istaknem da bi medicinski aspekti bili mačji kašalj u odnosu na ostalo?"

Miles-san mu udijeli oprost nehajnim zamahom ruke.

"Pod uvjetom", nastavi Raven-sensei, "da su krio-pripremu obavili kako treba, naravno. Ako su je uopće obavili."

Miles-san je suzio oči i ponovno se ushodao. "Mm... nije bilo razloga da je ne obave. Pa nismo na Jacksonovu Skrovištu. Što bi ti sve trebalo da izvedeš stvar? Tehnički gledano."

"Pristojno opremljeno postrojenje za oživljavanje. Ne bih to volio raditi u koritu konzulatske praonice za rublje, ako si si to tako zamišljao. Pomisli što bi bilo da dođe do nekih komplikacija."

"Komplikacije si ne bismo mogli priuštiti. Apsolutno ne." Bacio je pogled na Jina i Minu.

Raven-sensei kimne. "Nešto standardnih lijekova, sintetizirana krv i tako dalje."

"Kad bih ja osigurao postrojenje, bi li se ti mogao pobrinuti za lijekove?"

Raven-sensei se zamišljeno zagledao u daljinu. "Po zakonu ili drugačije?"

Stanka. "Nemam nikakvih bitnijih zamjerki na zakonitu kupovinu, ali trag podataka ne smije voditi do nas. Ako to ne ide, prihvatljivi su i alternativni dobavljači. Naravno, pod uvjetom da im je roba odgovarajuće kvalitete."

"To se podrazumijeva. A kako namjeravaš doći u posjed moje pacijentice?"

Sad je lice Miles-sana poprimilo isti odsutno zamišljeni izraz. "E, tu stvari postaju zbilja zanimljive..."

"Lorde Vorkosigan!" prekine ga Vorlynkin. "Dovraga, na što vi to pomišljate?" Jin nije bio siguran je li to zahtjev za objašnjenjem ili protivljenje osobe koja je sve već shvatila. I to žestoko protivljenje.

102

Miles-san opet bezbrižno odmahne. "Dobar dio niti u spletu zagonetki na koje sam naišao na Kibou-dainiju vodi do Lise Sato - i tu se zaustavlja. Čini mi se da bih to klupko mogao glatko presjeći samo da je mogu ispitati. Ovaj, razgovarati s njom. Priznajem, na prvi pogled sve to djeluje dosta nestvarno, ali što više razmišljam o tome..."

"Nestvarno! Djeluje potpuno suludo!"

Miles-san umilno pogleda konzula. "Ali Vorlynkine, to bi jednim udarcem riješilo sve vaše probleme oko azila za maloljetnike. S obzirom na to da im je majka najbliža odrasla srodnica."

"A kad su to postali moji... nema veze."

Jinu nije bilo baš sasvim jasno zašto se u osmijeh Miles-sana odjednom uvukla oštrina. "Jako dobro, Vorlynkine."

"O čemu to svi vi govorite?" praktički je zavapila Mina.

Miles-san je smjesta izgubio onu oštrinu i kleknuo na jedno koljeno pred uredskom stolicom na kojoj je sjedila. "Treba razložiti, da. Hm. Vidiš, Mina, mene je moja vlada ovamo poslala da istražim neke podmukle, ružne stvari koje jedna krio-korporacija s Kiboua pokušava provesti na jednom od mojih matičnih svjetova. Mislim da bi tvoja mama mogla odgovoriti na neka moja pitanja, ili mi bar dati zanimljive nove informacije. E sad, stjecajem okolnosti, doktor Durona" - Raven-sensei je dobroćudno mahnuo Mini dugim prstima - "je vrhunski specijalist za krio-oživljavanja i već radi za mene, što mi je i dalo ovu ideju. Vidiš, prije nego što pokušam probuditi tvoju mamu moram znati da mogu računati na tri stvari. Moram biti siguran da to neće ugroziti njezino zdravlje, i mislim da se Raven može pobrinuti za to. Moram pribaviti njezinu krio-... moram je naći i odnijeti s mjesta gdje je trenutno čuvaju bez podizanja prašine, i mislim da se za to mogu pobrinuti ja. A poslije je moram zaštititi od uhićenja i ponovnog odvođenja, inače ništa nismo postigli, a to će biti posao konzula Vorlynkina."

Zatečenom Vorlynkinu to je očito bila novost. Ali kad je susreo Minin zabrinuti pogled, licem mu je preletio osmijeh, prvi otkako ga je Jin upoznao. Djevojčice, hah. Jinu se nitko nije tako smiješio kad je njega bilo strah... obično bi samo dobio neko žustro ohrabrenje, bez ikakva suosjećanja.

"Da ne zaboravim, Vorlynkine," nastavi Miles-san odsječnijim tonom, govoreći preko ramena, "koje su granice političke i pravne zaštite koju konzulat može pružiti nakon što se pročuje da je madame Sato, ovaj, pobjegla iz svog, nazovimo ga tako, pritvora? Niste punopravno veleposlanstvo..."

Vorlynkin nevoljko reče: "U proračunu se vodimo kao ogranak veleposlanstva na Escobaru. Ali pravno gledano smo iznad konzulata, s obzirom na to da smo jedina redovna diplomatska misija koju Barrayar ovdje ima. To je... to bi mogla biti pravno nejasna situacija."

"A pravne nejasnoće praktički jedu vrijeme, ah. To bi nam moglo biti sasvim dovoljno." Miles-san je ustao i opet se ushodao.

103

Mina je utonula u stolicu, izgledajući kao da je rastrgana između nade i zbunjenosti. Jin je shvatio da su mu nokti pobijeljeli od stezanja rukohvata na stolici, pa je polako oslabio stisak. U glavi su mu zvonile Minine riječi: Mogli biste vratiti moju mamu? Stvarno? Stvarno? Stvarno? Što si taj patuljasti galaktičar zamišlja, tko je on? Kad je rekao da je delegat na krio-konferenciji, ali da nije liječnik i da ga drugi zovu revizorom, Jin je stekao neki neodređeni dojam da njegov posao ima veze s osiguranjem. Ili možda, što bi bilo manje dosadno, s prevarama u osiguranju. Svakako se činilo da se razumije u prevare.

"Krenimo od početka. Johannes, koja sve vozila ima konzulat?"

Johannes se trgnuo kao da mu se upravo neočekivano obratio lik iz predstave koju je dotad gledao iz publike. "Uh, službeno zemaljsko vozilo, naravno. A imamo i dizalni kombi. Tu je još i moj lebdeći motor."

"Dizalni kombi, savršeno. Dakle, sutra ćemo njime povesti Jina i Ravena i otići po Jinove životinje, koje ćemo donijeti u konzulat, da Jina riješimo brige i olakšamo moju savjest."

Jin podigne pogled, lomeći se između oduševljenja i neshvaćanja. Zar ga Barrayarci ne namjeravaju pustiti...? S druge strane, je li važno gdje stanuje dokle god ima svoje životinje i ne mora se vratiti teti Lorni i u školu?

"Moj konzulat nije baš opremljen za prihvat menažerije", reče Vorlynkin.

"Ne, njima će ovdje biti odlično!" uvjeravao ga je Jin, ustrašen mišlju da bi ga opet mogli razdvojiti od njegovih ljubimaca. "Ima puno slobodnog prostora. A vaš vrt iza kuće je ograđen zidom. Uopće vam neće dodijavati."

"A kakve to...ne, nema veze. Nastavite, lorde Vorkosigan."

"Za to vrijeme ja ću odvesti Ravena da se upozna sa Suze i društvom i pregleda njezine prostorije. Možda nećemo morati preuređivati praonicu konzulata u postrojenje za krio-oživ-ljavanje..." - nije, doduše, zvučao kao da bi ga potencijalna adaptacija imalo smela - "ako ga njezin stari kompleks već ima, poput instalacije koju smo danas vidjeli. I ako je još u dobrom stanju, a ne opustošeno."

Jin skeptično reče: "Ako želite od Suze-san tražiti neku uslugu, morat ćete je uhvatiti rano. Dok je još trijezna."

"Nema problema", reče Miles-san. "A onda, ako se sve pokaže izvedivim, prelazimo na sljedeći korak."

"A što je sljedeći korak?" upita konzul Vorlynkin fasciniranim tonom. Izgledao je kao čovjek koji gleda kako se zemaljsko vozilo zabija u zid. Usporeno. Dok je on u njemu.

"Pribavljanje madame Sato."

"Kako?"

104

"Morat ću prvo još malo istraživati, da smislim optimalan plan. Ako je vjerovati javnim arhivima, čuvaju je u postrojenju Novog Egipta u Kriopolisu, ovdje u Northbridgeu, što je zapravo jako praktično." Usne Miles-sana rastegnule su se u čudan osmijeh. "Moglo bi biti kao u dobra stara vremena."

Oružnik Roic uzbunjeno je ispravio leđa. Rekao je, prilično gorljivim tonom: "A oni komodificirani ugovori o kojima je govorio Ron Wing? Možda biste mogli smisliti način da je, ne znam, kupite. Sve miroljubivo i po zakonu." Trenutak kasnije dodao je: "Ili protuzakonito, ali u svakom slučaju miroljubivo."

Miles-san opet je zastao, kao da je opčinjen tom idejom. "Mudra zamisao, Roic. Ali ona nije bilo koja krio-korisnica. Imam osjećaj da će zvona zazvoniti na uzbunu čim netko pokaže zanimanje za nju." Opet se ushodao. "Ali zapamti što si rekao. Moglo bi nam kasnije dobro doći za retroaktivno prikrivanje tragova."

Roic uzdahne.

"Idealno bi bilo", nastavio je Miles-san, "stvari tako organizirati da i ne primijete da je nestala."

"Te komercijalne krio-komore su pod stalnim nadzorom", reče Raven-sensei. "Treba ti neki način da smuljaš očitavanja na uređajima." Oklijevao je. "Ili jednostavno zdravoseljački zamijeni njezino tijelo tuđim krio-truplom. Na taj način, sva bi očitavanja bila točna po prirodi stvari. Razliku bi primijetili tek kad bi je izvukli i odmotali."

Miles-san nakrivi glavu, kao Vihor kad mjerka osobito slastan komadić mesa. "Dobro staro šibicarenje, je li? To bi... zapravo moglo biti sasvim izvedivo. Pitam se bih li mogao posuditi rezervu od Suze? Bog zna da ovdje krio-trupala ima na bacanje."

Vorlynkin se zagrcne. "Znate li vi koliko ste različitih zločina upravo nabrojili?"

"Ne, ali ne bi bilo loše napraviti popis, da bude pri ruci vašoj odvjetnici. To bi u slučaju potrebe moglo ubrzati stvari."

"Mislio sam da je zadaća carskog revizora da štiti vladavinu zakona!"

Obrve Miles-sana poskočiše. "Ne, otkud vam ta ideja? Zadaća carskog revizora je da rješava Gregorove probleme. Oni masni gadovi iz krio-korporacije upravo su pokušali ukrasti trećinu njegova carstva. To je problem." Unatoč nasmiješenim usnama, oči Miles-sana opasno su zasvjetlucale, a Jin je začuđeno shvatio da je ispod površine zbog nečega istinski bijesan. "Još razmatram kako ću to riješiti."

Jin se pitao tko je Gregor. Miles-sanov šef u osiguravajućoj kući?

Mina je stolicu primicala sve bliže i bliže Jinu, koji se njihao u svojoj. Oteo joj se čujan jecaj, na što su i Miles-san i Vorlynkin okrenuli glave. Miles-san je poletio prema njoj ispružene

105

ruke, zaustavio se i mahnuo Jinu da on preuzme stvar. Jin je sestru nespretno potapšao po leđima, nakon čega su joj na oči doista izbile suze i počele se slijevati niz obraze.

"Lorde Vorkosigan, pobogu, dosta za večeras", reče konzul Vorlynkin. "Djeca su sigurno iscrpljena. Oboje."

Jinu bi bilo draže da je konzul prešutio zadnju riječ. Oči su ga pekle kao da ih je zahvatila ista zaraza kao i Minine. Sad kad su mu ponudili suosjećanje, Jin nije bio tako siguran da ga želi - ona žustra ohrabrenja nikad mu nisu tako nagrizla samopouzdanje.

"Jasno", smjesta je rekao Miles-san. "Prvo na kupanje, rekao bih, a onda ćemo ih oboje smjestiti u Roicovu sobu. On neka spava u mojoj. Vjerujem da će čiste majice kratkih rukava poslužiti umjesto pidžame. Četkice za zube?"

Posvađani Miles-san i Vorlynkin nisu bili ni upola tako strašni kao kad bi se obojica ujedinila oko istog cilja, otkrio je Jin. Svakidašnji zadatak spremanja na spavanje zaustavio je daljnje suze. Jin je pretpostavljao da je Mini kuća konzulata bila čudnija nego njemu. Na kraju krajeva, on je već spavao i po parkovima i u svakojakim zakucima kod Suze-san. Vorlynkin im je čak poklonio i krasnu električnu četkicu za zube, koju su Jin i Mina morali dijeliti, provlačeći je između dva korištenja kroz pripadajući spremnik za sterilizaciju.

Napokon su se ušuškali u čiste plahte u toploj, mirnoj sobi. Jin je pričekao da se vrata tiho zatvore i da se bat odraslih koraka izgubi negdje u prizemlju, a onda je izmigoljio van i upalio svjetiljku pokraj kreveta. Mina je zbacila svoje pokrivače i pomogla mu izvaditi kutiju s Damom Murasaki iz ruksaka. Pomno je motrila kako Jin otvara poklopac da njihovoj ljubimici da svježeg zraka i pomogla ubacivši u kutiju jednog ranije pronađenog moljca bež boje i praškastih krila dok je Jin prstima sprečavao bijeg zarobljenice. Postavio je plastičnu kutiju na stolić između njihovih kreveta.

"Hoće li ga pojesti?" upitala je Mina, vireći kroz poklopac.

"Nisam siguran. Možda jede samo živi plijen."

Mina se zamišljeno namršti. "Imaju onaj veliki vrt iza kuće. Kladim se da bismo sutra mogli uhvatiti još kukaca."

Utješna misao. Jin je opet legao i navukao plahte, a Mina je ispružila ruku da ugasi svjetiljku dok ih crta svjetlosti ispod vrata sobe još nije odala.

Nakon nekog vremena, iz tame se začuo Minin šapat: "Stvarno misliš da bi tvoj galaktičar mogao vratiti mamu? Nitko drugi nije mogao."

Je li itko uopće pokušao? To Jin nije znao. Sad kad je Miles--sana sreo u njegovoj dotjeranoj, budnoj, usredotočenoj i vječno nemirnoj verziji, pokazalo se da je poznanstvo s njim prilično uznemirujuće iskustvo. Možda mu je onaj prljavi, zalutali narkić čak bio simpatičniji. Imao

106

je neugodan osjećaj da je pokrenuo nešto što više ne može zaustaviti, a da sve bude gore, nije znao ni bi li to uopće htio.

"Ne znam, Mina", rekao je naposljetku. "Šuti i spavaj." Okrenuo se na bok i zaklon od svega potražio pod svojim pokrivačima.

* * *

Roic je slijedio konzula Vorlynkina u sigurnu sobu, gdje se milord već udubio u komkonzolu. Johannes mu je stajao sa strane, a Raven je kibicirao preko njegova ramena. Činilo se da svi proučavaju nekakve mehaničke sheme postrojenja Novog Egipta, koje su iščeprkali pitaj boga odakle. Roic je lakše disao sad kad je milord konačno odlučio uključiti Johannesa, pa makar i iz nužde. Napokon podrška! Bio je neiskusan, ali ne i neizučen, a sudeći po njegovim razrogačenim očima, činilo se da upravo dobiva lekciju iz tajnih operacija koja bi služila na čast njegovim instruktorima iz CarSiga.

Milord se okrenuo na stolici da pogleda pridošlice. "Ah, Vorlynkin, dobro. Vaš tajnik, Matson - on će doći na posao ujutro, zar ne?"

"Da?"

"Ne vjerujem da djeca mogu ostati dovoljno tiha da ih on ne primijeti u ovako maloj kući. Morat ćemo mu reći da su zaštićeni svjedoci i da im prijeti određena opasnost. To bi trebalo biti dovoljno da ga umiri."

"Je li to istina?"

"Kako je netko tako nesklon laganju otišao u diplomate? Usput, ne mogu vjerovati da se unatoč svojoj opsežnoj obuci niste divili žuljevima gospođice Sato. Otkud to univerzalno žensko uvjerenje da ih zdravstveni problemi čine zanimljivijima? Sudeći po mojoj kćeri Helen, to počinje ranije nego što sam zamišljao."

"Što se tiče opasnosti", reče Vorlynkin, stekavši Roicovo divljenje što se nije dao omesti milordovim maštarijama. Sudeći po svjetlucanju u očima, milord je trenutno patio od prevelike stimulacije, upravo kao njegova vlastita djeca nakon njegovih priča za laku noć. "Je li stvarna? Jer inače je neodgovorno da tu djecu krijemo od njihovih skrbnika."

Milord se uozbilji. "Možda. Ovo je istraga, što znači da neće svi tragovi nekamo odvesti. Inače ne bismo trebali provoditi istragu. No sumnjam da bi uklonili Lisu Sato na tako brutalan i djelotvoran način iz nekog trivijalnog razloga. Što znači da bi njezino buđenje moglo povećati rizik za njih..." Kvrcnuo je usnu, razmatrajući pitanje. "Zapravo imam osjećaj da Jin krivo procjenjuje tetu i tetka. Nije možda stvar samo u tome da nemaju resursa da se izbore za svoju srodnicu. Možda ih je netko ozbiljno zaplašio."

"Hm", reče Vorlynkin.

107

Što se Roica ticalo, čitav ovaj lanac događaja postao je neizbježan čim je ta nesretna zamrznuta žena upala u milordovu orbitu. Kao da mački mašeš vrpcom ispred njuške. Vjerojatno to ne bi smio objašnjavati Vorlynkinu; od oružnika se očekivalo da bude odan mišlju, riječju i djelom. Ali ne i slijep...

"Ali da su Jin i Mina vaša djeca, biste li htjeli da ih neki stranac praktički otme za vlastite potrebe?" nije se predavao Vorlynkin. "Bez obzira na dobre namjere?"

"U svoju obranu moram istaknuti da su ovamo došli sami, ali... da sam ja mrtav, moja udovica zamrznuta, moja djeca u rukama ljudi koji ili nisu voljni ili nisu sposobni pružiti im pomoć? Sumnjam da bi me bilo briga otkud je došao čovjek koji ih opet može spojiti s Ekaterinom. Obasuo bih ga svim svojim posthumnim blagoslovima." Milord se okrene i zabubnja prstima po pultu komkonzole. "Jadni Jin! Zapravo me podsjetio na moju odsutnu baku."

"Odsutnu baku?" reče Raven, naslanjajući se na pult. "Nisam znao da je uopće imaš."

"Većina ljudi ima dvije - ne ti, naravno. Moja betanska baka je dan-danas živa, zdrava i svojeglava. Ako je ikad upoznaš, štošta će ti se razjasniti i o mojoj majci. Ne, ovo je barrayarska priča, o sudbini princeze i grofice Olivije Vorbarre Vorkosigan."

"A time sigurno i očaravajuće krvava." Raven je širokim zamahom ruke pozvao milorda da nastavi, kao da je njemu trebao poticaj. I Johannes je slušao s očiglednom fascinacijom.

"Iznimno. Da si naučio povijest Barrayara, kao što nisi morao, već bi znao da su jednom davno - ovako počinju sve najbolje priče, da se razumijemo - da su jednom davno odredi smrti Ludog Cara Jurija pokušali iskorijeniti veći dio moje obitelji i tako započeli građanski rat koji je naposljetku završio trganjem Jurija na komadiće. Vidiš, dotad se toliko ljudi željelo obračunati s njim da su ga bili prisiljeni podijeliti. Odred smrti moju je baku ustrijelio ispred mog oca, na jako gadan način. Bilo mu je tada jedanaest godina, što je i jedan od razloga zašto me Jin stalno podsjeća na to.

Ali vidiš... unatoč svim strahotama tog dana, i ratu koji je uslijedio, nitko - nisam siguran kako ovo formulirati - nitko nije mom ocu uskratio njegovo iskustvo. Jinu su majku oduzeli na jednako iznenadan i nepravedan način, ali nisu mu dozvolili žalovanje. Nije bilo sprovoda, korote, čak ni protesta. Nije bilo osvete - čak ni mogućnosti da kakvu - takvu zadovoljštinu nađe u spoznaji da je za njom u smrt otišao i niz njezinih neprijatelja. Za Jina i Minu nema ničega osim... tišine. Zamrznute tišine."

Te riječi popratila je i dosta zamrznuta tišina među Barrayarcima u prostoriji.

Vorlynkin se nakašljao, naslonio na ruku i zagledao u komkonzolu. "Dakle. Lorde Revizore. I, ovaj... kako točno planiramo toj ženi vratiti njezin glas...?"

108

Deseto poglavlje

"Pazite da ne sletite na kokoši", rekao je Jin, zabrinuto se naginjući preko naslona stražnjeg sjedala između Johannesa, za upravljačem dizalnog kombija, i Milesa, na mjestu suvozača.

Johannes je napravio grimasu i polako dovezao dizalni kombi pod svod Jinova utočišta na krovu, a onda je stao. Za to vrijeme Jin je iskočio van, maknuo stolić s puta, pogledao ispod kombija i s izrazom olakšanja dao Johannesu znak da može nastaviti. Johannes ih je pažljivo spustio na krov, praćen sumnjičavim pogledom žene koja je stajala u dnu šatora s rukama na bokovima, no kojoj se ipak oteo osmijeh kad je Jin praktički doplesao do nje. Zavijanje motora kombija je utihnulo.

"Ah, Ako, odlično, održala je riječ", reče Miles i otvori vrata na svojoj strani. "Ostali, čekajte tu dok vam ne dam znak", dodao je preko ramena. "Ne bi bilo u redu da se svi sjatimo oko jadne žene kao krdo." Ili kao cirkuski klaunovi u onom autiću, nije dodao naglas. Johannes i Raven šutke su kimnuli. Roicovo prijekorno mrštenje zbog Milesova uzurpiranja izvidničke uloge bilo je sve samo ne tiho.

Ako je očito baš pokušavala nahraniti Vihora; nosila je debele kuhinjske rukavice i mahala dugom vilicom na kojoj se klimatao komadić sirova mesa. Kad je napravila kretnju prema Jinu, ptica se nagnula prema njoj i ukrala skliski zalogaj, izvijajući glavu dok je gutala. Ako je poskočila. "Znaš, on grize", rekla je Jinu, gotovo kao da se ispričava.

"Ne prejako", reče Jin.

"Nakon prvog puta mi je trebala antibiotska mast i plastični zavoji, hvala na pitanju. Ali ipak mi nije otkinuo prst, valjda je i to nešto." Opet je ruke stavila na bokove i oštro pogledala Milesa. "Znači, vratili ste se! Fino ste me isprepadali kad ste se prikrali u tom kombiju!"

Miles se svakako nadao da se prikradanje isplatilo. Iako nisu mogli zavarati sofisticiranije skenere, krov šatora bar je u ovo bistro jutro sakrio njihove aktivnosti od slučajnih pogleda. Diskrecija, ako već ne i tajnost.

"Već sam prestala vjerovati da ćete se vratiti i bila na sto muka što da učinim sa svim tim životinjama. Ali vi ste ipak našli Jina!" Zapravo je već bila na rubu toga da zaključi, pročitao joj je Miles u očima, da se samo htio izvući, bez ikakve namjere da traži Jina.

"Obojica smo imali neodgodive obaveze", reče Miles. "U biti je Jin pronašao mene, ali u svakom slučaju, opet smo zajedno. Najljepša vam hvala što ste se brinuli za njegove životinje. One mu mnogo znače."

Frknula je nosom, ali vidjelo se da joj je drago što je dobila priznanje za svoj trud. "Znam."

109

Jin se vratio iz brzinske inspekcije svoje menažerije, koja je uključila i prebrojavanje svih kokoši. "Miles-san će odvesti i mene i moje životinje u svoju kuću. Na neko vrijeme", reče on Ako.

Obrve su joj se skupile. "Ma je li?"

"Da, i moram o tome porazgovarati s madame Suze", reče Miles. Ta demonstracija poštenih namjera samo ju je donekle umirila. "Tenbury mi je rekao da ste na neki način pripravnica medicinske tehničarke u postrojenju?" Ako sve bude išlo kako se nadao, Miles će se uskoro opet sresti s njom. Bilo bi najbolje da je odmah udobrovolji.

Ako je odmah postala opreznija. "Pomažem joj kod čišćenja i slično. U ambulanti."

"Baš tako." Miles je mahnuo prema kamionu, na što se iskrcao i ostatak njegove svite.

Jin je riješio Milesov problem upoznavanja svih prisutnih tako što se sam prihvatio tog zadatka, otklanjajući sumnje s lakoćom koja Milesu vjerojatno ne bi pošla za rukom: "Ovo je Raven-sensei, prijatelj s Escobara, ovo je Roic-san, on radi za Miles-sana, ovo je poručnik Johannes, on je u redu."

Ako se sagnula i šapnula: "Jine, oni nisu policajci? Trebao bi biti oprezniji..."

"Ma ne, oni su Barrayarci. Galaktičari."

Ako se ugrizla za usnu, ali činilo se da bar zasad prihvaća Jinovo jamstvo. Motrila je sa strane dok su se oni organizirali: Johannes i Roic će ostati uz kamion dok se Jin ne vrati da može nadgledati utovar, a Raven i Jin poći će s Milesom.

"Trebao bih ići s vama", promrmljao je Roic Milesu na uho.

"Ovi se ljudi opravdano boje autsajdera. Neću dobiti što želim ako se na njih sručimo eti masse, a ti si sam po sebi en masse." Miles kucne po ručnoj kom-vezi. "Ako te zatrebam, pozvat ću te."

Roic mu je uzvratio onim svojim uzdahom, skraćenom verzijom uobičajene prepirke. Miles je prepustio vodstvo Jinu i s Ravenom ga slijedio niza stube u toplinskoj stanici. Ako je išla s njima do kuhinje, u koju je Miles mudro skrenuo da uzme vrč s kavom i nekoliko šalica. Njezin ih je pogled pratio dok su hodali prema stubama što su vodile u Suzin apartman.

Dok su čekali odgovor na Milesovo kucanje, okrenuo je glavu i rekao Jinu: "Bilo bi bolje da joj ovo izložim na svoj način. Dat ću ti znak kad se možeš uključiti."

Premještajući se s noge na nogu, Jin je progutao knedlu i kimnuo.

Iznutra su se začuli spori, tromi koraci i vrata su se odškrinula. U procijepu se pojavilo Suzino pospano oko. "Opet vi!" reče ona. "Mislila sam da smo vas se davno riješili." Zaškiljila je u Jina. "Obojice." Oko se okrenulo Ravenu. "A tko ste pak vi?"

110

"Raven Durona, s Escobara", spremno odvrati Raven. "Drago mi je."

"On je prijatelj", reče Miles. "Drugim riječima, uđi, prijatelju." Pokazao je vrč. "Smijemo li ući?"

"Eh..." Nevoljko, ali ne skidajući pogled otvorenog oka s vrča, Suze im se makla s puta. Bila je odjevena u istu široku crnu odjeću kao i prije; vjerojatno je u njoj spavala. Njezina unutarnja odaja i dalje je imala zagušljiv starački miris. Prišla je prozoru i podesila polarizaciju da propusti za nijansu više jutarnjeg svjetla te dala znak Milesu, njegovu vrču, šalicama i pratnji da se smjeste na pohabana sjedala.

"Vidim da ste našli svoj novčanik", reče ona, smještajući se sučelice. Jin je na Milesov znak pohitao razdijeliti kavu.

"Jesam, kao i moju prtljagu i prijatelje. Opet radim punom parom."

"A što vi točno radite? Hvala ti, Jine."

"Ja sam svojevrstan istražitelj."

Suzina šalica zapela je na putu prema njezinim usnama. Naborano lice skamenilo se od panike.

"Ali ne za vlasti na Kibouu", dometne Miles.

"Prevare osiguravajućih društava", dodao je Jin, žurno je umirujući. "Nije policajac. A ni liječnik ili odvjetnik, iako je bio na onoj konferenciji. Raven-sensei je liječnik."

Miles je podignutih obrva slušao svoj opis. Očito će nekom prilikom morati dečka odvesti na stranu i pobliže mu objasniti što je to carski revizor, ali za prvu ruku poslužit će i ovo. "Ne baš, ali blizu. Naime, predmet moje istrage su moćnici na Kibouu, a ne njihovi pokrovitelji. Nemam nikakvu želju zatvoriti vašu operaciju. Radije bih se poslužio vašim postrojenjem. Moglo bi vam se isplatiti."

Suzine oči suzile se iznad njezine šalice s kavom; napokon je otpila gutljaj. "Mi ovdje opstajemo upravo zato što ne privlačimo ničiju pozornost."

"Ni ja ne želim privući pozornost."

Suze se zavalila u sjedalo, napućivši usnice. "Želite nekoga ilegalno zamrznuti? Nadate se da me možete potkupiti da pohranim neko tijelo za vas?" Ton joj je bio upadljivo neutralan, bez ikakve naznake sugestije ili navođenja.

S kakvom je samo lakoćom izrekla taj prijedlog - bogova mu, što ako je Suze već pružala takve usluge, možda lokalnom podzemlju? Ima li Kibou-daini podzemlje? Izuzme li se ono doslovno, u kojem je nedavno zalutao. Možda je dio svoje zaštite dugovala tome? Na kraju krajeva, i mafijaški bossovi željeli bi prevariti smrt. Iako bi čovjek očekivao da si oni mogu

111

priuštiti privatne aranžmane - ali s druge strane bio bi to zgodan način da nagrade svoje podređene. A kad treba diskretno ukloniti protivnika, oni nizovi anonimnih ladica u podrumu svakako bi bili bolje rješenje od olovnih tegova i urona u najbližu rijeku. Tu se čak i ubojstvo može opozvati, ako je gazda prenaglio u odluci ili napravio neku drugu pogrešku. Čovječe, da želim sakriti truplo na Kibouu... Miles se jedva otrgnuo od fascinantne stranputice na koju su ga odvele njegove misli. "Jeste li nekome već učinili takvu uslugu?" upita on oprezno.

Suze je slegnula ramenima, a kad je shvatila koliko je preneražen, strah na njezinu licu povukao se pred ironičnim osmijehom. "Da jesam, zar bih vam rekla?"

"Ne moram to znati", umiri je Miles. Želio je znati, da, ali s druge strane on je sve želio znati. "Meni treba baš suprotno. Želimo izvesti privatno krio-oživljavanje. Što zahtijeva odgovarajuće postrojenje. I diskreciju. Vi biste nam mogli osigurati oboje."

To ju je iznenadilo. Vilica joj se micala u čudu, a zbunjenost je prikrila novim gutljajem kave, nakon kojeg je napravila grimasu. "Jine, donesi moj lijek iz kredenca", zapovjedila je. Jin je skočio na noge, potražio četvrtastu bocu i donio je. Na njezinu kretnju, odčepio ju je i natočio - ali škrto, što nije primijetio samo Miles, nego, koliko je vidio, i Suze. Nije, međutim, prigovorila kad je dečko opet sjeo. "Krio-oživljavanje! Kako?"

"Doktor Durona je ugledni specijalist za krio-oživljavanja. Ukoliko vaša postrojenja budu odgovarala njegovim specifikacijama, voljeli bismo ih unajmiti, da se tako izrazim."

Duga stanka. "Koliko?" napokon reče Suze.

"Mislio sam vam ponuditi nešto što se ne može kupiti novcem. U zamjenu za dopuštenje da oživimo našu, ovaj, korisnicu - a i za vašu diskreciju, naravno - Raven će ubaciti još i prvorazredno oživljavanje za bilo kojeg kandidata po vašem izboru."

Suze je zinula. Utonula natrag u stolac. I u sljedećem trenutku dahnula: "Vraže."

I novac bi upalio, pomisli Miles. Ali neke stvari pale bolje.

Suze trzne glavom prema Ravenu. "A koliko je on dobar?"

Umjesto odgovora, Miles je otkopčao sivu tuniku i bijelu košulju. "Ovo" - rukom je prešao preko ožiljaka nalik na paukovu mrežu - "je napravila iglična granata, precizno ispaljena iz velike blizine. Prije deset godina. Raven je vodio moje oživljavanje." Strogo uzevši, Raven je asistirao, ali odonda je nakupio još deset godina iskustva i staža. "Jamčim vam da se po stupnju medicinskog izazova ništa što vi imate u podrumu ne može mjeriti s tim."

Suze je skrenula pogled dok se zakopčavao. "Starost je", reče ona, "sporija od granate, ali znatno temeljitija."

"To je, nažalost, točno," reče Raven, "iako bih i za to mogao imati pokoje rješenje. Ja bih predložio da madame Suze napravi popis od pet-šest kandidata i dopusti mi da provedem trijažu

112

kako bih utvrdio koji od njih ima najveću šansu da bude uspješno oživljen. Taj bi pristup trebao polučiti najbolji rezultat."

"Mm", rekla je. Ruka joj se polako popela do prsa i protrljala ih, iznad srca. "Hm."

Jin, koji se više nije mogao suzdržavati, izlanuo je: "Molim vas, Suze-san! Dajte im dopuštenje!"

Podigla je obrve nalik na gusjenice. "A kakve to veze ima s tobom, dečko?"

Jin stisne usnice i molećivo pogleda Milesa.

"Jeste li sigurni da želite znati?" upita Miles.

Suze je bila prilično oštroumna žena, pa je tek nakon podužeg oklijevanja dopustila da radoznalost pobijedi razboritost. "Aha."

Miles je otvorio dlan prema Jinu, a on je uzviknuo: "Miles-san je obećao da će mi vratiti mamu!"

Suzino lice ukočilo se od užasa. "Oh, i vi mislite da nećete privući pozornost, gospodine galaktički istražitelju? Lisa Sato je bila sinonim za pozornost!"

"Prije ili poslije možda i hoćemo, ali ne na vas", glatko je dočekao Miles. "Čim se dovoljno oporavi prebacit ćemo je u barrayarski konzulat k njezino dvoje djece. Ništa neće upućivati na ovo mjesto."

"Mislite? One koji su je zamrznuli sigurno će zanimati tko ju je odmrznuo! Što će ih dovesti ravno na moja vrata, a ja, vjerujte mi, nisam dovoljno velika da se nosim s njima!"

"Da, ali prije toga će naletjeti na mene. A ja im planiram..." Miles je zastao. Zapravo još nije imao plan. Samo slijepo pipanje u mraku. I još uvijek nije znao što će mu doći pod ruku...

"Što?" upita Suze.

"Planiram im zadati druge brige." Pogledao je Ravena. "Mnogo toga ovisi o madame Sato, o tome što ona ima reći i kako brzo će to moći reći. Ja sam patio od prilično žestoke krio-amnezije. I njezine posljedice trpio neugodno dugo."

"Sjećam je se i ja", reče Raven. "Možda je bila neugodna, ali nije dugo potrajala. Samo što smo tada bili u velikoj stisci s vremenom. Madame Sato - pa, u ovoj točki ništa ne mogu jamčiti."

Miles kimne da pokaže da je shvatio, i ono izrečeno, i ono neizrečeno, a zatim se opet obrati Suze. "Treba mi još jedna usluga. Želio bih posuditi krio-truplo."

"Kojeg..." počela je Suze, jarosnim tonom koji je brzo jenjao u: "... tipa?"

"Ženu od pedesetak kila. Najmlađu koju imate na raspolaganju. Još nešto, Ravene?"

113

Raven odmahne glavom. "To bi trebalo biti dovoljno."

"Obvezujemo se da je nećemo oštetiti ni na kakav način koji bi ugrozio njezino oživljavanje u budućnosti", nastavio je Miles, nadajući se da ne zvuči previše ležerno.

"To mi jamčite, galaktičaru?"

"Neće baš sve biti pod mojom kontrolom, ali budu li se stvari odvijale po mome, trebala bi biti u redu." Nadam se. "U svakoj tajnoj operaciji, ljudi... riskiraju."

Raven se lecnuo - ah, možda to nije bila baš najbolja paralela, nakon onog pokazivanja prsa.

"Kad?"

"Uskoro. Možda večeras, najkasnije sutra navečer."

Suzine nosnice podrhtavale u sporom udahu punom sumnje.

Miles podigne dva prsta. "Dva krio-oživljavanja po vašem izboru."

Suze okrene glavu i odmahne rukom od sebe. "Javite se medicinskoj tehničarki postrojenja. Vristi Tanaka. Jin će vam pokazati put. Ako nju uspijete nagovoriti na ovu ludoriju, a pretpostavljam da hoćete... Riječi, riječi, same riječi. Umorna sam od njih."

Miles je brzo ustao, ne dajući joj vremena da zažali njihov posjet ili svoju odluku. "Hvala vam, madame Suze. Obećavam vam..." da vam neće biti žao čak je i za Milesa bila prevelika floskula da je prevali preko usana. "... da će biti zanimljivo", završio je.

Van ih je otpratio Suzin frktavi smijeh.

***

Ambulanta je bila smještena na drugom katu bivše zgrade za prijem korisnika postrojenja. Prošavši kroz dvostruka vrata, Jin je Milesa i Ravena doveo u hodnik s dvije ili tri prostorije koje su, sudeći po svježem bolničkom mirisu, očito bile opremljene za rad. Ispred jedne su zatekli Tenburyja, koji se prekriženih ruku naslanjao na zid. Pokraj nogu mu je stajala lebdeća paleta.

"Jin!" rekao je, vidno obradovan. "Rekli su da si se izgubio!" Miles ga je manje obradovao. "Opet vi." Ravenu se samo namrštio.

"Došli smo vidjeti Tanaku-san", objasni Jin. "Važno je."

"Trenutno je zauzeta" - Tenbury trzne palcem prema prostoriji iza sebe - "ali uskoro će biti gotova."

Raven je iskrivio vrat da zaviri kroz uski stakleni prozorčić na vratima. "Ah, krio-priprema u tijeku? Volio bih je vidjeti."

114

"Raven-sensei je liječnik. S Escobara", počeo je Jin. Uznemireni Tenbury nešto je rekao. Miles je presjekao raspravu pokucavši na vrata.

Na kucanje je odgovorila namrštena žena smeđeg lica koje je podsjećalo na staru prerađenu kožu. Za razliku od zdepaste, kovrčave Suze ona je bila sitne građe, imala je ravnu sijedu kosu i nije bila okružena alkoholnim parama, ali po dobi su bile tu negdje, procijenio je Miles. Lice joj se ozarilo kad je ugledala Jina.

"Ah, Jin, našli su te! Koga su tvoje životinje sad izmasakrirale i može li to pričekati?"

"Nikoga, Tanaka-san. Ali dostaje hitno. Šalje nas Suze-san."

Miles je pustio Jina da ih predstavi, što je dečko radio sve spretnije. Zatim je on preuzeo riječ: "Dogovorili smo se s madame Suze da ćemo upotrijebiti vaše postrojenje za privatno krio-oživljavanje, pod uvjetom da odgovara potrebama doktora Durone. Smijemo li ući?"

"Ha!" rekla je i pustila ih da prođu, zureći u Ravena. Miles se zapita bi li Raven ovim ljudima izgledao manje strano i uznemirujuće da mu je prvo izgužvao odjeću, raščupao njegovu uredno počešljanu kosu i natopio ga alkoholom. Sad je bilo kasno.

Na stolu uza zid u dnu prostorije ležalo je golo tijelo krhkog starca, zaustavljenog, pomisli Miles, na granici između života i smrti. Plahta prebačena preko srednjeg dijela tijela donekle mu je sačuvala dostojanstvo, koliko je to bilo moguće kad si bio na milosti i nemilosti plastičnih cjevčica i volje ili hira drugih ljudi. Ledeni ovoj oko lubanje ubrzavao je proces pothlađivanja mozga. Cjevčica iz spremnika iznad njega, koja se na pola puta račvala u dvije, unosila je prozirnu tekućinu u obje karotidne arterije. Iz šire cijevi, utaknute u venu u natkoljenici, tamnoružičasta tekućina curila je u korito s odvodom, postavljeno na visini koljena. Iz slavine iznad korita kapala je voda, pospješujući otjecanje tekućina iz korita. Sudeći po blijedoj koži i noktima, te boji mutne izlazne tekućine, krio-otopina je već gotovo u potpunosti nadomjestila sve tekućine u starom tijelu.

U blizini je stajala Ako, pomno nadzirući proces; očito je nešto načula kroz vrata, jer je sad podigla pogled i uzbuđeno rekla: "Liječnik? Dobit ćemo pravog liječnika?"

Miles mahne rukom da suzbije tu nadu, dok još nije narasla i dobila zube. "Samo smo u posjetu. Sve ćemo vam objasniti kad završite s poslom."

Jin je zurio. Miles nije znao koliko je dječaka uznemirio taj proces i je li ga ikad prije vidio. Milesa je definitivno uznemirio, a on ga je već i proživio, ili točnije, preživio. Možda je baš zbog toga sad u njemu izazivao još veću nelagodu? Prvi put se zapitao je li vijest o njegovu susretu s igličnom granatom za njegova oca bila ponavljanje povijesti i je li probudila neka neželjena sjećanja na ružnu smrt princeze grofice Olivije. Moram mu se za to ispričati, kad se opet vidimo.

"Čini se gotovo prejednostavnim", promrmlja Miles Ravenu.

115

Raven reče: "Kompleksnost je u tekućini za krio-očuvanje, koja zahtijeva čitav jedan farmaceutski pogon. Bar se tome nadam. A gdje točno nabavljate vašu krio-tekućinu, madame Tanaka?"

Naborana usta medicinske tehničarke stisnuše se u bezbojan osmijeh. "Koncentrat sasvim slučajno ispadne s utovarnih platformi nekoliko gradskih bolnica. Dvaput godišnje rješavaju se zaliha kojima je istekao rok uporabe. Otopinu pripremamo s vodom koju sami destiliramo."

Miles podigne obrve. "Je li to, ovaj... u redu? Medicinski gledano?"

Raven slegne ramenima. "Da, ako se od roka uporabe ne odstupi previše."

Nisu oni zapravo birali između otpisane i valjane, nego između otpisane i nikakve tekućine, pretpostavljao je Miles. Opet se prisjetio da je ovo parazitska operacija, prikrpana za trbuh funkcionalnije industrije, bez koje ne bi ni mogla postojati. Doduše, da domaćin bolje funkcionira, ne bi ni trebala postojati.

Medicinski senzori su zasvijetlili, označavajući kraj procesa. Ako je izvukla cjevčice i zapečatila ulazne i izlazne rezove plastičnim zavojem, te kožu pažljivo namazala mašću. Zajedno s medicinskom tehničarkom Tanaka navukla je na tijelo svojevrstan plastični omotač, te ga u suradnji s Tenburyjem prebacila na lebdeću paletu. Tenbury je tijelo prekrio plahtom, povećavajući njegovu sličnost s truplom. Usmjerio je paletu kroz vrata. "Jine, možeš li mi pomoći?" upitao je preko ramena, očito se nadajući potvrdnom odgovoru. Jin, koji se ukopao u mjestu, tvrdoglavo je odmahnuo glavom. Tenbury je uzdahnuo i udaljio se sa svojim teretom.

Ako je počela pospremati, Raven se naslonio na pult, a Miles smjestio na stolcu bez naslona. Dok ga je skeptična tehničarka slušala prekriženih ruku, Miles je iznio istu ponudu koju je ranije prezentirao madame Suze, uz neskrivenu implikaciju da ih je Suze ovamo poslala sa svojim blagoslovom. A kako se činilo da je Tanaka slaba na dječaka, Miles se nije libio podvrgnuti je dobroj dozi Jinova usrdnog preklinjanja.

Zbog svega toga njezino je mrštenje bilo više tehničke nego političke prirode. "Veći dio te sekcije nismo otvarali godinama. A dobar dio opreme koji nisu odnijeli čim je postrojenje bilo zatvoreno nestao je kasnije."

Ukraden i založen ili prodan, pretpostavljao je Miles.

"Ali ipak ga održavam... ha. Mislim da trebamo otići gore da ga pogledamo."

Izbjegli su dakle glatko ne, to je nemoguće. Zasad im dobro ide. "Za to imamo Ravena", umiri je Miles. "Suze je rekla - usput, je li joj to ime ili prezime?"

"Oboje", reče tehničarka. "Susan Suzuki."

"Radite li s njom već dugo?"

116

"Od početka. Plan smo smislile nas tri - Suze, njezina sestra, koja je bila asistentica revizora, i ja. Ali ubrzo smo uključile i Tenburyja."

"Tada je bio mlađi, zar ne? Očito vam je najvažnija bila krio-priprema. Jeste li imali planove i za drugu stranu procesa, za oživljavanja?"

Otpuhnula je, kratko se nasmijavši. "U to vrijeme sam vjerovala da ćemo završiti u zatvoru u prvih godinu dana. Zapravo sam to doživljavala prvenstveno kao uzaludan protest. A onda su nam počeli dolaziti ljudi koji su živjeli na ulici, još očajniji od nas, i mi smo shvatili da ne možemo stati. Da ih ne možemo iznevjeriti kao svi ostali."

"Svijet opstaje zbog ljudi koji se prime posla", složi se Miles.

Tehničarka Tanaka pogledala je Ako, koja je u međuvremenu završila s pospremanjem i prišla im bliže da može pratiti razgovor. "To je istina. Ako i njezina prateta prije su vodile zalogajnicu. Uobičajena priča - starica se razboljela, bankrotirale su zbog bolničkih računa, zalogajnica je propala, deložirali su ih... došle su k nama. Ako nikad nije završila školu, ali znala je čistiti i nije se bojala napornog rada, pa sam je uzela pod svoje." Revna, ali plaha Ako, nagađao je Miles, u normalnim uvjetima nikad ne bi dobila mogućnost pohađanja bilo kojeg učilišta za medicinske tehničare, a kamoli diplomiranja na njemu. Ovo mjesto davalo je sasvim novu dimenziju terminu neovlašteno.

"A da Raven-senseija odvedemo gore?" nukao ih Jin.

Popeli su se kat više, u hodnik smješten točno iznad donjeg, koji je svojevremeno očigledno bio potpuno opremljeno postrojenje za krio-oživljavanje, sa šest operacijskih dvorana, prostorijom za postoperativni oporavak i nekoliko komora za intenzivnu njegu. Prostorije su većinom bile mračne i prašnjave, i doista žalosno opustošene, ali tehničarka Tanaka očito je održavala jednu operacijsku dvoranu za zahtjevnije postupke od onih za koje je bila dovoljna primjena antibiotičke masti, kirurškog ljepila i oštro intoniranog savjeta. Ona i Raven zapodjenuli su intenzivan, ali ne i malodušan razgovor koji je frcao tehničkim žargonima medicinskog tipa, na kraju kojega su Jina poslali u prizemlje da dovede Tenburyja radi daljnjih konzultacija.

"A tko je zapravo službeni vlasnik svega ovoga?" upitao je Miles tehničarku dok su čekali. "Da je napušteno i u pravnom smislu te riječi, ne bi li ga grad dosad već konfiscirao zbog neplaćenih poreza?"

"Tijekom godina je dvaput promijenilo takozvanog vlasnika. Grad ga ne želi konfiscirati iz istog razloga iz kojega ga sadašnji vlasnik, jadna budala, ne može prodati. Zbog pravne odgovornosti za dvije do tri tisuće siromašnih krio-trupala. On je građevinac koji je mislio da je sve ovo kupio za bagatelu, tek naknadno shvativši što je sve bilo u paketu. Suze ga zasad drži na uzdi. Mislimo da nam je najveća trenutna opasnost to što bi mogao pokušati riješiti svoju dilemu podmetanjem požara, ali zato imamo stražare."

"To ne zvuči kao osobito stabilna situacija."

117

"Nije nikad ni bila. Jednostavno nastojimo živjeti od dana do dana. Začuđujuće je kamo vas to može odvesti."

Miles je zamijetio da Raven sve to sluša pomno i bez trunke zgražanja. No da, ipak je on jacksonska škola. Hipokratova zakletva, ako je za nju uopće čuo, tamo se vjerojatno smatra tek smjernicom.

Nakon Tenburyjeva povratka uslijedilo je još tehničkog razglabanja te obilazak ostalih komora, praćen dosta zabrinjavajućom lupnjavom i zveketanjem. Miles je razdražljivog Jina poslao natrag na krov da nadzire utovar svoje menažerije. Kad je buka koja je pratila inventuru napokon zamrla, Raven se vratio.

"Pa?" reče Miles. "Može ili ne može?"

"Može", reče Raven. "Neke ćemo stvari morati doraditi, ali vidi se da im improvizacija dobro ide. A i fizičke zapreke lakše se podnesu uz ovako šarmantan nedostatak papirologije."

"Kako ćeš mi brzo moći dati zeleno svjetlo za otmicu? Usput budi rečeno, vjerojatno ćeš morati biti prisutan pri upadu, za slučaj da naletimo na komplikacije medicinskog, a ne sigurnosnog tipa. Kakvi su tvoji pogledi na moguće hapšenje?"

Raven slegne ramenima. "Siguran sam da će me tvoj brat izvući ako ti ne budeš mogao. U svakom slučaju, zamjenu možeš izvesti kad god hoćeš. Madame Sato može čekati i ovdje dok sve ne pripremimo."

"Nemam vremena na bacanje." A osim što se, naravno, želio vratiti kući, Miles nije mogao predvidjeti u kakvo će osinje gnijezdo dirnuti kad oživi Jinovu majku. Ali umirao je od želje da dozna.

"Odvedi malog natrag u konzulat. Mislim da ću ja ovdje raditi dokasno", nastavi Raven. "U hotel se mogu vratiti i javnim prijevozom."

Miles uperi prst u Ravenovu ručnu kom-vezu iz konzulata. "Prvo se javi. Na osiguranom kanalu. Želim izvještaj. I mislim da bi bilo bolje da pošaljem Johannesa po tebe."

"U stvari..." Raven je oklijevao. "Mislim da ću ionako morati svratiti do konzulata. Smijem li se poslužiti vašom navođenom vezom da se javim šefovima na Escobaru?"

"Lily ili Marku?"

"Oboma. Iako nisam siguran da znam gdje se lord Mark trenutno nalazi. A ti?"

Miles odmahne glavom. "On ima poslova na sve strane. Ne pratim ga iz dana u dan. To si ti unaprijed sređuješ jamčevinu?"

"Pa, ideja ti nije loša, ali zapravo im želim javiti da sam ovdje naišao na neke elemente koji bi mogli zanimati Grupaciju Durona."

118

"Budu li mi ometali istragu, želim saznati sve o njima. A i ako je ne budu ometali."

"Razumijem."

Mahnuvši mu da se vrati na posao, Miles se zaputio u labirint u podrumu i iz njega otišao na Jinov krov.

Dok su istovarivali kamion, konzul Vorlynkin je izašao pogledati što su mu to dopremili u vrt. Mina je otplesala ispred njega i bacila se na Srećku s ushićenim povikom, trljajući lice o njezino meko krzno. "Srećka! Mislila sam da si mrtva!" Stara siva mačka otrpjela je zagrljaj, ali izmigoljila je čim joj se pružila prilika. "Jine, imaš li još svoje štakorčiće?"

"Da", reče Jin, podižući kavez koji je upravo teglio da ih bolje vide. "Jinnie i većinu njezine djece."

"Krasan je", rekao je Vorlynkin, sa sigurne udaljenosti proučavajući Vihora, lancem privezanog za svoju prečku. "Kako čuvaš kokoši od njega?" Galli i Tanana, koje je poručnik Johannes pustio iz njihova transportera, protrčale su mimo konzulovih koljena uz lepet krila i kokodakanje, a onda su usporile i zapanjeno se zagledale u travnatu površinu pred njima, zagrijanu i mirisavu od popodnevnog sunca.

"Pa, velike se nekako obrane same. Dok su pilići bili manji, Vihora sam morao držati na lancu. Ovdje će ionako morati biti na lancu dok ne shvati da tu pripada." Jin je gledao kako oružnik Roic s primjerenom pažnjom iskrcava hrpu terarija na policu koju su donijeli iz Jinova utočišta. Postavili su je uz stražnji zid kuće, pod strehu. Tako zaklonjeni kućom, visokim vrtnim zidovima od kamena te obiljem drveća i grmlja, polica i njezini stanovnici tu su bili gotovo jednako sigurni kao u njegovu šatoru kod Suze-san.

"Mačke i miševe isto držiš skupa?" nastavi Vorlynkin. "Što ti je sljedeće na rasporedu, lavovi i janjad?"

"To su štakori", strogo ga ispravi Jin. "Ali kad bih bar imao lava...! U svakom slučaju, Srećka je prestara i prelijena da gnjavi veće štakore, a male držim u kavezima s poklopcima." Zadovoljno je pogledao oko sebe. "Sad kad opet imam sve svoje životinje, smiješ zadržati Damu Murasaki", velikodušno je obavijestio Minu.

Iskreveljila mu se. "Ali Srećka je napola moja. A prije uopće nije bila tvoja, znaš, iako si je odnio."

"Spasio sam je od tete Lorne", podsjeti je Jin.

Srećka je vijugala oko Vorlynkinovih gležnjeva, tarući ih glavom da označi svoje novo vlasništvo i ostavljajući trag dlake na njegovim dotad urednim hakama hlačama. On se ponešto odsutno sagnuo da joj počeše leđa, a Srećka se besramno izvila u luk pod njegovom rukom.

Mina mu se zabrinuto obrati. "Oh, gospodine, smijemo li Srećku držati u kući? Dok ne shvati da joj je to dom? Mačke se mogu izgubiti, znate!"

119

Gledajući u Minino podignuto lice, Vorlynkin nevoljko reče: "A je li naučena ići na pijesak?"

Mina gorljivo kimne. "Kutija s pijeskom može stajati u mojoj sobi!"

"Praonica kraj kuhinje jednako će dobro poslužiti", reče on. "Ti i Jin... pa, da, vjerujem da će za tebe i tvog brata biti dobro da se brinete za nju."

Do njih došeta Miles-san. "Jin, je li ovdje sve sređeno? Onda mi treba Johannes." Dodao je konzulu Vorlynkinu: "Provest ćemo neko vrijeme u vašoj sigurnoj sobi. Moramo još dosta toga izbrusiti." Roic je na njegov znak ustao i zauzeo očito uobičajen položaj uz njegovo rame.

"Znači, plan ide u ostvarivanje?" upita Vorlynkin. Miles-san je kimnuo. Vorlynkin je napravio grimasu.

Miles-san mu uzvrati ciničnim osmijehom. "Fleksibilnost, Vorlynkine. To je ključ." Zaputio se u kuću, mašući štapom. Jin i Vorlynkin zurili su u njegova leđa.

Vorlynkin je naglas izgovorio i Jinovu primisao: "A to bi me trebalo umiriti?"

Jedanaesto poglavlje

Po Roicovu mišljenju, idealno vrijeme za krađu leševa bilo je oko ponoći, po mogućnosti usred grmljavinskog nevremena. Među ostalim pogodnostima, tako bi se sve strujne anomalije izazvane njihovim dolaskom mogle pripisati atmosferskom elektricitetu. Ali vremenske prognoze nisu predviđale nikakve hladne fronte u doglednoj budućnosti, pa se dizalni kombi s Roicom, Ravenom, milordom i Johannesom u ponovljenoj ulozi vozača pred impresivni ulaz u postrojenje Novog Egipta dovezao točno u podne. Roicov dojam da psoglave skulpture na glavnom ulazu slijede njihov dolazak svojim nacrtanim očima sigurno je bio samo plod njegove mašte.

Johannes se oboružao s dva mala cvjetna buketa u bočicama s vodom te odgovarajućim monologom, ali na kraju mu nije trebalo nijedno; ljudski čuvar na ulazu odmah im je mahnuo da prođu.

"Koji mu je vrag?" upitao je Roic.

"Vrijeme posjeta", blago je rekao milord. "Neće u ovo doba dana gnjaviti rodbinu svojih korisnika, a ni potencijalne mušterije koje dolaze u razgledavanje. Ovo nije vojna instalacija. Jedino što bi trebalo zabrinjavati osiguranje Novog Egipta su krađe, koje najčešće počine namještenici, zatim djela vandalizma, koja teško da će se dogoditi usred bijela dana, i eventualno nešto poput O.N.N.N.-a, a oni bi vjerojatno čekali ono ponoćno nevrijeme za koje si i ti navijao. Bar mi se čini da bi to bilo u njihovu stilu."

Roic se zavalio u sjedalo i ozlojeđeno zagunđao: "Ha."

120

Nelagodno se promeškoljio u svojoj pomalo pretijesnoj bolničkoj odori, veličine XL, koju su Raven i tehničarka Tanaka vjerojatno iskopali na istom mjestu gdje i lijekove koje su u međuvremenu pripremili i ostavili kod madame Suze. Milord je nosio istu takvu odoru u veličini XS, koja mu je bila malo prevelika pa je morao podvrnuti rukave i hlače. Ravenu je njegova odora pristajala kao salivena. Johannes je odjenuo kombinaciju koja je predstavljala, objasnili su Roicu, neupadljivu svakodnevnu odjeću na Kibouu, urednu i decentnu.

Kamion je prošao mimo predvorja zgrade s krovom piramide, ispred kojeg se prostirao lijep vrt u pseudoegipatskom stilu ukrašen kamenim sfingama, kao i mimo smjerokaza koji je upućivao na utovarnu zonu za prijem nezamrznutih korisnika, skrivenu na svrsishodnijoj strani zgrade, produživši do neupadljivog bočnog ulaza za zaposlene.

"U redu, ovdje se iskrcavamo", reče milord. "Nastojte ne izgledati užurbano, ali nemojte gubiti vrijeme."

Trudeći se ne izgledati užurbano, a ni utučeno, Roic je pomogao Ravenu otvoriti stražnja vrata dizalnog kombija i izvući lebdeću paletu. Hrpa kutija iz kojih su ranije izvadili lijekove zakamuflirala je dugi obris o kojem je Roic razmišljao kao o vreći za ledenicu. Vreća za truplo, namijenjena kratkotrajnom transportu, svoj je zapečaćeni sadržaj na krio-temperaturi mogla održati dva dana, objasnio mu je Raven. Roic je morao priznati da je znatno manja i neupadljivija od prenosive krio-komore.

Johannes se odvezao na parkiralište za goste da ih tamo pričeka, a milord je poveo lebdeću paletu i njezine rukovatelje kroz automatska vrata koja su se rastvorila bez prigovora.

Provjerivši holokartu na ručnoj kom-vezi, milord ih je poveo kroz niz hodnika. Putem su susreli troje zaposlenika usred trač-partije te postariji par, očito posjetitelje na putu u menzu koju je Roic nanjušio u prolazu. Nitko od njih nije ni pogledao paletu. Roic je pazio da se ni on ne osvrne. Još dva skretanja i kratko spuštanje u dizalnoj cijevi za utovar i zatim su se našli u podzemnom hodniku koji ih je doveo pred dvostruka vrata, prvu zaključanu prepreku na koju su naišli.

Milord je otvorio jednu od kutija, izvukao svoj specijalni pribor, standardno CarSigovo izdanje s određenim nadogradnjama, i kleknuo pred električnu bravu. Njegovo mrmljanje baš i nije umirivalo: "Bože, ovo dugo nisam radio. Nadam se da nisam ispao iz grifa..." Prtljao je po bravi minutu-dvije, dok se Roic grizao i neprestano pogledavao preko ramena, a Raven bezizražajno čekao. Vrata su se otvorila tako nečujno da je Roic ostao zatečen. Milord je bio pun sebe. "Ah, dobro je. I nadao sam se da neću oštetiti bravu, da ne ostavim nikakve tragove." Pozvao ih je da uđu kretnjom sumanutog šefa sale koji vodi goste do najboljeg stola u restoranu i nakon prolaska palete nježno zatvorio vrata.

Sljedeći hodnik bio je mnogo mračniji. I k tome, iznenađeno je zamijetio Roic, nedovršen. Odmah se zabrinuo da će naletjeti na radnike, ali pretpostavljao je da bi građevinci za rad koristili svjetla koja bi poslužila kao upozorenje. Ispod zgrade piramidalnog oblika ležale su tri podrazine. Od središnjih instalacija na svakoj razini koncentrično su se širila po četiri koridora,

121

poput četverokuta, na svakoj strani međusobno spojena hodnicima koji su ih sjekli točno po sredini. Iako je rezultat bio prepravilan za labirint, Roicu se ipak činilo da bi tu bilo lako zalutati. Kako je tek moralo biti milordu koji je satima bio izgubljen u pravom labirintu, i to bez ikakva svjetla?

Skrenuli su kod sljedećeg hodnika koji je povezivao koridore; milordove usne pomicale su se dok je brojio sporedna skretanja i razvukle se u osmijeh kad se na vidiku pojavio središnji stup s instalacijama. Nastupila je nova stanka. Milord je provalio u zaključanu ploču za pristup električnim instalacijama, nešto pažljivo prebrojio i kimnuo. Van su izašli kroz drugi hodnik i skrenuli desno ujedan od koridora. Ovaj je bio dovršen i prigušeno osvijetljen, a oba zida pokrivali su redovi punih krio-ladica.

"Ovo baš i ne izgleda luksuzno", promrmlja Roic.

"Jeftina mjesta na tribini", reče milord. "Ako želiš da te arhiviraju u lažnom mahagoniju s ukrasima od mjedi - ili zlata, kako sam čuo - ima Novi Egipat i to, ali na višim razinama."

Čak i tu dolje, pokraj brojnih ladica, u zidu su stajali držači s raznovrsnim malim darovima osobne prirode, uključujući sićušne boce vina, zamotanu hranu ili izgorene ostatke mirisnih štapića. Najviše je bilo cvijeća, uglavnom plastičnog ili svilenog, ponegdje pravog - što svježeg, što onog koje se već bilo posušilo i otužno objesilo u bočicama iz kojih je voda davno isparila.

"Tu je", reče milord, naglo se zaustavivši. Istegnuo se prema ladici na vrhu. "Ravene, pročitaj broj."

Raven je dvaput odrecitirao dugi alfanumerički niz.

Milord ga je pažljivo usporedio s podacima na ručnoj kom--vezi. "To je to."

Kutije koje su im ranije poslužile da sakriju tijelo sad su dobile drugu namjenu, jer je milord jednu zdipio da se popne na visinu prikladnu za proučavanje brave na ladici i postavljanje CarSigova specijalnog obijača na nju. "U redu", promrmljao je kad je sišao. "Kad se svjetla ugase, izvršite zamjenu."

Ugasio je svoju ručnu svjetiljku i udaljio se.

Raven je dao Roicu jedan par izolacijskih medicinskih rukavica, dok je druge navukao sam. Sagnuo se da otpečati duguljastu vreću, otkrivajući sitnu staricu, odjevenu u neku vrstu plastične košuljice koja joj se pripila uz tijelo. Zahvaljujući prozirnoj zaštitnoj masti kojom joj je koža bila obilato premazana te inju koje se smjesta počelo hvatati za otkrivenu plastičnu površinu, njezina je bespomoćna golotinja dobila koliko-toliko doličan veo. Roic je svoju ručnu svjetiljku upalio sekundu prije gašenja ne samo hodničkih svjetala, nego i svih zelenih indikatora na ladicama. S obzirom na to da nisu uspjeli smisliti način da otvore samo jednu ladicu bez pokretanja alarma u kontrolnoj sobi postrojenja, zaključili su da bi bilo najbolje da istodobno isključe svih pet, ili više tisuća, ladica.

122

"Spreman sam", reče Raven.

Roic pritisne tipku na uređaju za otključavanje; na njegovo olakšanje, brava se otvorila s lakoćom. Izvukao je dugu ladicu van s osjećajem da otvara nekakav jezoviti ormarić sa spisima.

Unutra je bila druga ženska prilika, također u košuljici, za koju se jednako brzo uhvatilo inje. Roic se namrštio kad je primijetio da plastični omotači nisu posve identični - ovi su bili tamnije smeđe boje i pojačani nekakvom mrežicom. Ipak je prikupio hrabrost, zavukao ruke ispod njezina tijela i izvadio je van. Unatoč rukavicama, činilo se da je u hipu isisala svu toplinu iz njega. Kad ju je oprezno položio na pod, Raven je provjerio pločicu s imenom pričvršćenu s vanjske strane omotača, a zatim su zajedno podigli njezinu zamjenu u ladicu. Ladica se zatvorila uz gladak škljocaj.

Na uglu hodnika zatreperilo je svjetlo milordove ručne svjetiljke, a on je provirio da izvidi situaciju; kad mu je Roic mahnuo da je sve u redu, kimnuo je i opet nestao s vidika. Dok su Roic i Raven spremali svoj plijen u vreću i opet je pečatili, svjetla su se ponovno upalila. Roic je podigao ruku i pažljivo odvojio uređaj za otključavanje od brave, skrivajući ga u milordov pribor. Počeo je slagati kutije na tijelo da ga sakrije, pitajući se koliko će vremena trebati tehničarima da dođu provjeriti razlog za kratki nestanak struje.

Milord se vratio i promrmljao: "Idemo, idemo." Oči su mu sjajile jednakim intenzitetom kao svjetlosni indikatori na ladicama, a Roicu je sinulo da on u ovom prepadu uživa. Drago mi je da je bar jedan od nas sretan. Raven je bio dobroćudan kao uvijek, kao da se ovakvim podvalama bavi svaki dan, a Roic je jako dobro znao da to nije slučaj. Kad se začulo brujanje dizalne cijevi i odjek glasova u hodniku koji se radijalno protezao od središnjeg stupa, Roic je progutao knedlu i pripremio se na trk, ali uspjeli su zamaknuti u vanjski prsten prije izazivanja povika tipa Hej, vi tamo!

Nakon kratkog pješačenja, vratili su se pred dvostruka vrata u podzemlju. Milord je zastao da ih opet otključa i pozvao Johannesa preko ručne kom-veze. Kad su izašli van, poručnik je već otvarao stražnja vrata dizalnog kombija. Lebdeća paleta natovarena "zalihama" nečujno je nestala u vozilu. Roic je počeo lakše disati tek kad je kombi prošao vratnice i uključio se u popodnevnu prometnu gužvu.

Milord je pogledao na ručnu kom-vezu. "Šesnaest minuta", rekao je zadovoljnim tonom.

Raven je opet sjedio na prednjem sjedalu s Johannesom, što je bilo i logično jer su se njih dvojica izgledom najviše uklapali u lokalne standarde. Johannes je vozio kako su ga uputili, smireno, ali ne previše smireno. Stražnja sjedala bila su spuštena da se proširi prostor za prtljagu, a Roic je čučao uz vreću s madame Sato, sučelice milordu, pripravan da spriječi njezino pomicanje u slučaju da Johannes mora naglo skrenuti. Roicu su objasnili da krio-trupla, zahvaljujući krio-otopini i zaštitnoj masti, ostaju blago savitljiva, a ne lomljiva, te da se unatoč svojoj temperaturi pri slučajnom udarcu neće rasprsnuti kao kocka leda bačena na pločnik. Ali ipak.

123

Nekoliko su se minuta vozili u tišini, koju je Roic na kraju prekinuo tihim glasom: "Sve me ovo podsjeća na narednicu Tauru. Svi ti drugi ljudi umrli su s nekom nadom za svoju budućnost, zašto onda ne i ona? Svi smo se već okupili u klinici Durona, sve je bilo spremno, ne bi puno ni koštalo..."

Taura je bila plaćenica iz vremena kad je milord radio kao CarSigov tajni operativac, prije njegova nepovratnog umirovljenja zbog ozljeda koje mu je zadala iglična granata i krio-oživljavanje. I ona je, poput Ravena i ostale klonirane braće i sestara Durona, bila proizvod jacksonskog genetskog inženjeringa, ali za razliku od njih, bila je jedina preživjela iz neuspjele serije prototipova navodnih supervojnika. Pobjegla je i pridružila se milordovoj plaćeničkoj trupi, gdje se ispostavilo da je doista supervojnikinja, što je potvrdio i milord. Ali njezini tvorci su u svoje genetske prototipove ugradili samozaštitni mehanizam; Taura bi umrla od starosti u dobi od dvadeset standardnih godina da nije bilo medicinske intervencije prvo dendariijskih liječnika, a kasnije i samih Durona. Roic ju je sreo dvaput, i u obje prigode ostavila je beznadno dubok dojam na njega, prvi put kad je došla na milordovo vjenčanje i drugi put kad su milord i Roic doputovali na Escobar da s njom provedu njezine posljednje dane u hospiciju u vlasništvu obitelji Durona.

Milord uzdahne. "Svi smo je pokušali nagovoriti na to - ja, ti, Rowan i Raven. Da njezino dendariijsko osiguranje nije moglo pokriti trošak, posegnuo bih u vlastiti džep, iako sumnjam da bi mi Durone to dopustili. Oni još smatraju da su to dugovali i njoj i svim dendariijskim plaćenicima koji su im pomogli da pobjegnu s Jacksonova Skrovišta. Ali Taura nije željela pristati ni po koju cijenu."

Što, da se probudim, opet kao nakaza, u neko čudno doba na nekom čudnom mjestu, a svi moji prijatelji mrtvi? rekla je Taura Roicu kad se pobunio, onim tanahnim, stravično pogrešnim glasom. Njegov argument Ali mogla bi naći nove prijatelje! nije ju nimalo dirnuo, onako izmorenu zbog metabolizma koji je polako otkazivao.

Roic nemoćno zamahne rukom. "Mogli ste opozvati njezin zahtjev. Narediti krio-pripremu kad više nije bila pri sebi." Bog zna da je milord bio sposoban nametnuti svoju volju bilo kome.

Milord slegne ramenima. Zajednička sjećanja otjerala su maloprijašnji ushit s lica. "Onda bismo to učinili radi sebe. Ne radi nje. Ali Taura je odabrala vatru, a ne led. Ako ništa drugo, to mi nije bilo teško razumjeti. Kremiranje na visokoj temperaturi ne ostavlja DNK."

Bilo joj je svejedno gdje će joj rasuti pepeo, samo ne na Jacksonovu Skrovištu, pa je milord osigurao mjesto za njezinu urnu na groblju vlastite obitelji u Vorkosigan Surelauu, s pogledom na ono izduženo jezero. Taj su zadatak milord i Roic izvršili osobno.

"Nitko", promrmlja Roic, "ne bi smio umrijeti od starosti u dobi od trideset standardnih godina." Osobito ne takav plamteći duh poput Taurina.

124

Milord je izgledao zamišljeno. "Ako istraživanja o zaustavljanju starenja koja provode Durone i ostali ikad daju rezultata, pitam se hoće li nam tada smrt u tristotoj ili petstotoj godini izgledati jednako neprihvatljivo?"

"Ili u dvije tisućitoj", reče Roic, pokušavajući to zamisliti. Šačica Betanaca i Cetagandanaca uspjela je dogurati do gotovo dva stoljeća, čuo je Roic, ali njima je zdravlje bilo genetski zajamčeno prije začeća. Običnim ljudima koji sad hodaju svijetom to nije moglo pomoći.

"U dvije tisućitoj vjerojatno ne", reče milord. "Neki šaljivčina s darom za aktuarstvo svojevremeno je izračunao da čak i u slučaju eliminacije svih medicinskih uzroka smrti prosječna osoba ne bi doživjela više od osamsto standardnih prije stradavanja u nekoj fatalnoj nesreći. Pretpostavljam da to znači da bi neki odapeli u osamnaestoj, a neki u tisuću osamstotoj, ali na kraju je to opet ista igra. Samo s promijenjenom ravnotežom."

"Da se čovjek zamisli nad nesuglasnima."

"Točno. Ako je bog kojeg postuliraju bilijunima godina čekao njihovo rođenje, nekoliko dodatnih stotina godina dok ne umru ne bi ga trebalo osobito smetati." Milord se zagledao u daljinu, obuzet svojim zakučastim mislima. "Ljudi se toliko brinu što neće postojati nakon što umru, a nitko ni načas ne pomisli da nije postojao ni prije začeća. Ili uopće. Na kraju krajeva, da je susjedni spermij bio brži bili bismo naše sestre, i nikome ne bismo nedostajali."

Na ovo nije bilo odgovora zbog čijeg promišljanja Roica ne bi zaboljela glava, pa nije ništa rekao. Prošli su kroz dotrajala vrata od bodljikave žice, napokon stigavši do postrojenja madame Suze.

Unutarnja temperatura Lise Sato tek se mnogo sati kasnije podigla od duboko-krioničke do par stupnjeva ispod točke smrzavanja. Miles je Johannesa poslao natrag u konzulat i dok je noć odmicala on i Roic spavali su na smjene na improviziranom ležaju u sobi preko puta Ravenova brže-bolje sklepanog labosa na trećem katu stare zgrade za prijem korisnika. Raven i tehničarka Tanaka također su noćno dežurstvo odrađivali na smjene. Osvit novog dana značio je i početak kritično važnih postupaka: ispiranje stare krio-tekućine i brzu zamjenu novom sintetičkom krvlju u količinama koje su se, bar se tako činilo Milesu, mogle mjeriti na bačve. Tijekom transfuzije, koža žene na operacijskom stolu promijenila je boju iz sivkaste u ohrabrujuću nijansu tople slonovače. Krio-tekućina klokotavo je curila niz odvod.

Da su imali vremena i opremu, o početnom uzorku pacijentice da se i ne govori, mogli su uzgojiti cjelokupnu količinu potrebne krvi koja bi bila identična prvobitnoj. Sintetička krv nije imala jedinstvene bijele krvne stanice koje proizvodi tijelo pacijenta, pa je oživljena osoba zato morala neko neodređeno vrijeme nakon oživljavanja provesti u izolaciji, dok njezina vlastita koštana srž ne počne popunjavati rupe u imunološkom sustavu. Milesa su tijekom te faze ostavili da spava, rekao mu je Raven, ali on se morao oporavljati od mnogo težih ozljeda, što kirurških, što onih drugih. Ako je sinoć satima čistila i pripremala izolacijsku komoru.

125

Raven ga je izluđivao time što nije želio precizirati kako će brzo Miles moći ispitati njegovu pacijenticu i jasno mu je stavio do znanja da njezina djeca imaju prednost kao prvi posjetitelji.

Tome se Miles nije protivio; nije mogao zamisliti što bije moglo više motivirati da se bori za povratak svih svojih kognitivnih funkcija.

Miles je silno želio pomoći, ali kad su u postupku došli do točke bez povratka, Raven ga je posjeo daleko od stola s kirurškom maskom na licu. Elastična pjena kojom je maska bila obrubljena prilagodila se konturama njegove kože poput savitljive, ali vrlo djelotvorne brtve, a elektropore u tkanini filtrirale su čak i viruse. Miles, doduše, nije bio siguran da su mu je stavili na lice samo zbog bacila. Zato nije zavrištao kad je Raven promrmljao: "Kvragu... ovo ne valja", nego je pregrizao jezik.

"Što ne valja?" upitao je. Raven i tehničarka samo su se ustrčali oko stola bez odgovora.

"U mozgu nema električne latencije", odgovorio je Raven, za sekundu preduhitrivši Milesovo glasnije ponovljeno pitanje. "Dosad se već trebala pojaviti... Tanaka, dajte da pokušamo s dobrom starom električnom stimulacijom."

Lisa Sato je na glavi imala nešto slično kapici za plivanje, istočkano elektrodama i senzorima, priljubljeno za tamnu kosu koja se sva sploštila od krio-gela. Raven je nešto učinio na kontrolnom monitoru i kapica je zapucketala tako da je Miles poskočio i zamalo se srušio sa stolice. Raven je, mršteći se, pratio očitavanja. Njegova ruka u rukavici poletjela je naprijed, Milesu se činilo gotovo nesvjesno, da protrlja mlohavu ruku pacijentice.

"Zatvorite izlaznu liniju", rekao je iznenadno i neobjašnjivo, a tehničarka ga je žurno poslušala. Povukao se za korak. "Ovo ne ide."

Zgroženom Milesu srce se spustilo u pete. "Ravene, ne smiješ stati." Bože moj, ne možemo si dopustiti da ovo zabrljamo. Ona jadna djeca čekaju da im vratimo majku. Obećao sam...

"Miles, dosad sam obavio preko sedam tisuća oživljavanja. Ne moram sljedećih pola sata skakati po truplu ove jadne žene da bih znao da je mrtva. Na mikro-razini, njezin mozak je kaša."

Raven je uzdahnuo i okrenuo se od stola, guleći si masku lica i skidajući rukavice. "Prepoznajem lošu pripremu kad je vidim, a ovo je bila loša priprema. Nisam kriv za ovo. Nisam ništa mogao učiniti. Ni u jednom trenutku nisam ništa mogao učiniti." Raven je imao predobru samokontrolu da bi hitnuo rukavice preko sobe i opsovao, ali nije to ni morao učiniti. Miles je shvatio kako se osjeća iz njegova ukočena lica, koje se činilo još bješnjim upravo zato što je izrazom tako snažno odudaralo od njegove uobičajene ležerne vedrine.

"Misliš da su je ubili?"

126

"Znaš, stvari mogu krenuti po zlu i bez nečijeg predumišljaja. U stvari, to je statistička norma. Iako vjerojatno ne u tvojoj blizini."

"Ali ne i u ovom slučaju, rekao bih."

Raven stisne usnice. "Da. Mogao bih uskoro obaviti obdukciju." Kad se vrati u svoje uobičajeno stanje svijesti, po svoj prilici. "Da utvrdim što točno nije valjalo u krio-pripremi. Postoji čitav niz mogućnosti. Činilo mi se da je nešto bilo čudno u viskoznosti izlazne tekućine..." Zastao je. "Dopusti da to preformuliram. Apsolutno inzistiram na obdukciji. Želim točno znati kako su me doveli u situaciju u kojoj nisam imao nikakvu šansu za uspjeh. Jer ne volim kad mi tu šansu unaprijed oduzmu."

"Amen", zareži Miles. Spustio se sa stolca, strgnuo masku i prišao stolu s njegovim nijemim teretom. Koža je zbog rada umjetne srčane pumpe još bila obećavajuće rumena; varave li nade. Raven je odsutno ispružio ruku i isključio je. Tišina je boljela.

Kako će ovo objasniti Jinu i Mini? Miles je znao da je to sljedeći zadatak koji ga čeka. U svojoj žurbi i aroganciji, uzeo im je nadu... ne, uzeo im je samo lažnu nadu. Ovakav je kraj po svemu sudeći bio neizbježan, kako god i kad god da su do njega došli, sad ili kasnije, njegovom ili tuđom zaslugom. Ta ga misao nije osobito utješila.

Dat ću vam pravdu... ne. Nije bio u položaju da im se tako zavjetuje. Ni formulacija pokušat ću nije zvučala dovoljno snažno, više kao kukavan uvod u još jednu izdaju odraslih. Ali grižnja savjesti raspirila je bijes na njegova - njihova - nepoznatog neprijatelja kao ništa dotad. Kako bizarno, kako sumnjivo. Kako jalovo.

Na vratima je odjeknulo oštro kucanje. Roic se već ponovno probudio? Ni on se neće obradovati vijestima o njihovu uzaludnom trudu. Miles se protegnuo, ščepao štap i prišao vratima da pogleda kroz uski prozorčić. I smjesta osjetio zahvalnost što nije samo viknuo: Uđi, Roic! Vani je, naime, stajao konzul Vorlynkin, koji je izgledao rastrzano, a uz njega Jin i Mina, koji su ga oboje vukli za ruke.

Miles se provukao kroz odškrinuta vrata i leđima se priljubio uz njih. "Što radite ovdje? Trebali ste moj poziv čekati u konzulatu." Kao da nije mogao pogoditi po tome kako su vukli Vorlynkina. Pretpostavljao je da je dobro što se djeca više uopće ne boje konzula, ali bilo bi još bolje kad im konzul ne bi dao da ga vrte oko malog prsta. Aha, gle tko se javlja.

"Inzistirali su", bespotrebno je objasnio Vorlynkin. "Rekao sam im da se neće probuditi do sutra - vi ste im ispričali kako ste odbojno izgledali kad ste se probudili iz krio-staze... ali oni su ipak inzistirali. Čak i ako je mogu vidjeti samo kroz staklo. Mislim da nisu oka sklopili cijelu noć. Triput su me budili... mislio sam, ako je samo vide, možda će se smiriti. Možda čak malo odspavati, nešto." Vorlynkinov glas se usporio kad je uočio Milesovo mračno držanje. Zato nije ništa rekao, nego je samo ustima oblikovao riječi: Što ne valja?

127

Miles još nije bio spreman za ovo. Vraga još - za ovo nikad nije bio spreman. Nije jednom imao nezavidan zadatak da donese vijest o smrti rodbini ili prijateljima koji su tako stajali pred njim, ali to su uvijek bile odrasle osobe. Nikad djeca, nikad netko tako ranjiv i nezaštićen.

Minino i Jinovo ushićenje splasnulo je kad su ga pogledali. Jasno, jer da je sve išlo po planu, ne bi li se sad već šepirio i preuzimao zaslugu? Nije bilo načina da ublaži udarac, a samo na jedan način mogao je stvar privesti kraju. Želio je kleknuti, puzati, ali poštenje je zahtijevalo da Jina pogleda u oči. Duboko je udahnuo.

"Žao mi je. Užasno mi je žao. Nešto je pošlo po zlu kod krio--oživljav— ne, kod krio-pripreme. Raven-sensei nije ništa mogao učiniti. Pokušali smo... mislimo da je vaša majka umrla tijekom krio-pripreme prije osamnaest mjeseci, ili nedugo nakon toga."

Jin i Mina ukočili su se od šoka. Ali nisu zaplakali, ne još. Samo su zurili u Milesa. Zurili su i zurili.

"Ali htjeli smo je vidjeti", reče Mina, tankim, tihim glasom. "Rekli ste da ćemo je vidjeti."

Jinov je glas bio promukao, hrapav, i uopće nije ličio na njega. "Obećali ste..."

Njih troje bilo se razdvojilo, pogođeno viješću. Sasvim spontano i netipično, Jinova je ruka pronašla Mininu. Minina druga ruka zadrhtala je i opet stisnula Vorlynkinovu; on ju je pogledao sav u očaju. "Sad?" rekao je. "Jeste li sigurni...?" Podigao je pogled prema Milesu, izgledajući kao da bi ga najradije pribio za zid.

"Imaju pravo na to", reče Miles teška srca. "Iako ne znam je li ružno sjećanje bolje od nikakvog. Jednostavno... ne znam."

"Ni ja", prizna Vorlynkin.

Mina je podigla bradu. "Želim vidjeti. Želim nju vidjeti."

Jin je progutao slinu i kimnuo.

"Onda malo pričekajte..." Miles je ušao - pobjegao - kroz vrata i rekao: "Raven, imamo goste. Rodbinu. Možemo li je, ah, malo urediti?"

Raven, tobože okorjeli Jacksonac, bio je izvan sebe kad je to čuo. "Oh, bogova mu, ne ona jadna djeca? Što ona rade ovdje? Zar baš moraju ući?"

"Imaju pravo na to", ponovio je Miles, pitajući se zašto mu te riječi tako odjekuju u glavi. Trebao bi to znati, ali ovih dana nije mogao za svaku zaboravljenu stvar okriviti krio-oživljavanje od kojeg je prošlo deset godina.

Raven, Tanaka i Miles pohitali su da dolično pokriju nijemu figuru i uklone s nje beskoristan splet tehnike, cjevčice i elektrode i onu čudnu kapicu. Miles je zagladio kratku crnu kosu preko ušiju. Tako zalizana, dala je sredovječnom ženskom licu sofisticiranost, ali i izgled mrtvačke

128

lubanje, a Miles se zapitao kakvu je frizuru njihova majka obično nosila. Takve čudne male pojedinosti mogle su imati neproporcionalno veliko značenje, što je ovo užurbano dotjerivanje činilo još beskorisnijim.

Neka završi, samo neka završi. Miles je prišao vratima i širom ih otvorio.

Jin, Mina i Vorlynkin unutra su ušli u koloni. Pogled koji je Vorlynkin u prolazu dobacio Milesu bio je sve samo ne prijateljski. Jin je uhvatio konzula za slobodnu ruku kad su prišli rubu stola. A tko im je drugi preostao da se na njega oslone u ovom vrtoglavom času?

Djeca su opet zurila. Minine usne zbunjeno su se razdvojile; u pogledu koji je Jin podigao prema Milesu vidjelo se neizgovoreno Ha?

Uzmičući u mješavini zgranutosti i prezira, Mina reče: "Ali to nije naša mama!"

Dvanaesto poglavlje

Miles se jedva uspio zaustaviti da kao zadnji idiot ne izlane: Jesi li sigurna? Nijedno ljutito mlado lice nije odavalo ni trunku sumnje. "Koga smo to onda", protisnuo je, okrećući se na peti da pogleda Ravena i zastrtu priliku na stolu, "upravo..." Ubili nije bilo fer, a ni točno. A imao je i osjećaj da bi tom riječju teško uvrijedio uzrujanog specijalista za krio-oživljavanja. "Koga smo to upravo..." Na svu sreću, činilo se da nitko od prisutnih i ne očekuje da dovrši misao.

"Brojke su bile točne", reče Raven. "... ili bar, njezine su brojke odgovarale onima koje si mi dao."

Dakle, ili je Miles ukrao pogrešni kod ladice iz podataka u krio-arhivu, a jako je dobro znao da nije, ili su brojke bile frizirane ranije. Netko ih je frizirao. Iz nekog razloga. Radi prikrivanja? Da zaštiti krio-truplo Lise Sato od otmice njezinih pristaša, ili nekoga kao što je O.N.N.N.? Ili od Milesa - ne, Miles nije vjerovao da je itko na Kibou-dainiju mogao zamisliti da će se neki radoznali barrayarski carski revizor zainteresirati za nju. Ili je možda riječ o najobičnijoj pogrešci? A u tom slučaju... Miles je zamislio milijune krio-ladica u Northbridgeu, ispod ili oko njega, ne računajući ostale lokacije, i odmah ga je zazeblo oko srca. Pomisao da možda nitko ne zna gdje je skrivena Lisa Sato bila je prejeziva da bi je prihvatio na duže od sekunde.

Ili ga je - i ta je zamisao bila tako zamamna da je Milesa ostavila bez daha - netko drugi preduhitrio, i to s identičnom idejom. A u tom slučaju... Ne. Prije nego što se njegove unutarnje vizije razmašu preko svake mjere, bilo bi uputno da ih obuzda bar s nekoliko činjenica. Fizičkih činjenica, ne ovih labavih zaključaka koji su puštali pipke na sve strane.

Miles duboko udahne, da uspori ludo udaranje srca. "Dobro. Dobro. Krenut ćemo od onoga što možemo saznati. Prvo ćemo identificirati tu jadnu, ovaj, korisnicu. Ravene, neka ti to bude prioritet pri obdukciji. Ja ću se vratiti u sigurnu sobu konzulata i..." Miles je zašutio kad se Vorlynkin zloslutno nakašljao.

129

Vorlynkin je trznuo glavom prema blijedom Jinu i Mini, koji su se šutke držali jedno za drugo. Miles nije znao treba li njihovo držanje protumačiti kao strah ili bijes. Bar nisu plakali. U svakom slučaju, Vorlynkin je vjerojatno bio u pravu - ne bi bilo u redu u ovom trenutku o gnusnim pojedinostima razglabati pred njima, bez obzira na to što predmet obdukcije ipak nije bila njihova majka. Kao što je Miles dobro znao, djece je prirodno bilo svakakve, od iznimno osjetljive do nevjerojatno krvoločne; da sve bude čudnije, ponekad je isto dijete bilo sposobno za obje reakcije, ovisno o prigodi. Je li to kako se odnosiš prema ženama bilo vježba za odnošenje prema djeci? Vjerojatno je dobro što nije imao vremena slijediti tu misao. Zamahnuvši rukama, Miles je Vorlynkina i njegove štićenike ispratio natrag u hodnik.

"Doista mi je žao zbog ovoga", ponovio je Miles tupavo. "Obećavam vam" - prokletstvo, zbilja bi trebao izbaciti tu frazu iz svog vokabulara - "da neću prestati tražiti vašu mamu. Problem je upravo postao još puno zanimljiviji. Ovaj, teži. Upravo je postao malo teži. Trebam još podataka, kvr..." Trebam još podataka, kvragu, bila je njegova stara mantra, toliko bliska da je imala i funkciju utjehe. Neki su zastoji bili samo zastoji. Drugi su pak bili prerušene prilike za novi pomak. Brzao je sa zaključcima, bez pravih podataka - sjećaš se, podaci? - utvarajući si da ovaj zastoj spada u potonju kategoriju. No da, eto što iskustvo može podariti čovjeku - visok stupanj samopouzdanja dok reda pogrešku za pogreškom...

Mina reče: "Ali što će se sad dogoditi s nama?"

Jin zabrinuto dometne: "Nećete nas valjda natjerati da se vratimo teti Lorni i tetku Hikaruu?"

"Ne. Ili bar, ne još. Konzul Vorlynkin će vas zasad odvesti natrag u konzulat, dok nešto ne postignemo, ili..."

"Ili?" ponovio je Vorlynkin kad je Milesov glas zamro.

"Nešto ćemo već postići." Samo ne znam što. "Ostat ću ovdje radi pospremanja, a poslije ću vam se pridružiti u konzulatu. Vorlynkine, kad se vratite, zadužite poručnika Johannesa da započne preliminarno pretraživanje podataka. Želim pronaći doktora Leibera, onog koji je prije osamnaest mjeseci bio povezan s grupom Lise Sato ovdje u Northbridgeu." Trag nije bio bogzna što, ali bolje išta nego ništa. Zapitao se je li to često prezime na Kibouu. No, saznat će uskoro.

Vorlynkin je kimnuo i odveo djecu. Jin je pogledavao oko sebe kao da žali za svojim izgubljenim utočištem. Mina je podigla ruku i uhvatila konzulovu. On se malo trznuo, možda zbog grižnje savjesti, ali junački je izdržao njezin stisak. Djeca su očito bila potresena. Pakla mu, i ja sam potresen.

Roic, raščupan od sna, pomolio je glavu kroz vrata improvizirane spavaonice i zaškiljio dok je trojac nestajao iza ugla. "Čuo sam glasove. Što se događa?"

Miles ga je izvijestio o najnovijim događajima. Izraz koji mu se pojavio na licu kad je čuo da su upravo majstorski ukrali pogrešno truplo ispunio je sva Milesova očekivanja. Naravno, da bi se točno protumačile sve nijanse bezizražajnoga koje je Roic umio pokazati licem i držanjem

130

trebalo ga je ipak nešto duže poznavati. Uče li oružnici tu vještinu u nekoj tajnoj školi ili sve usvoje tijekom naukovanja? Oružnički zapovjednik Pym bio je maher, ali Roic mu se već opasno približio.

"Znate," rekao je Roic, kao što Pym ne bi, jer bi Pym imao točnu nijansu bezizražajnoga i za ovu prigodu, "da ste stali nakon prve pobjede, odmah poslije Winga, sad bismo već bili na putu kući."

"E pa, sad ne mogu stati", razdraženo odvrati Miles.

"To mi je jasno, milorde." Roic ga je s uzdahom slijedio natrag u labos.

Raven je sve pospremio i sad se pripremao za svoj sljedeći zadatak. Tehničarka Tanaka slagala je niz dosta uznemirujućih instrumenata na pliticu kraj stola za oživljavanje. Podigla je pogled kad su ušli i upitala: "Ali mi i dalje dobivamo naša besplatna krio-oživljavanja, zar ne?"

"Da, naravno", automatski odvrati Miles. "Najamninu treba platiti." Začudilo ga je što još ima povjerenja da će obaviti zadatak, ali nekako ga je ohrabrilo što se očito slaže s Ravenovom analizom. Nije dodao A možda se i mi još vratimo; sad je bio oprezniji. Sa zakašnjenjem.

Raven je zabubnjao prstima po stolu i pogledom prešao instrumente. "Želiš li da neke uzorke pošaljem na analizu u komercijalni labos ili da pokušam nešto učiniti ovdje?"

"Što je brže, a što je bolje?"

"Ako želim dobro obaviti posao ovdje, interno, moram dovesti neke članove svog tima s Escobara. To bi mi vjerojatno uzelo više vremena nego da uzorke pošaljem drugdje. Oboje nosi rizik da ćemo privući pozornost. Rezultati bi trebali biti jednaki."

"Hm. Instinkt mi kaže da ovo trebamo skrivati dok ne utvrdimo s čim imamo posla. Rekao bih, sve što možeš napravi sam, a onda ćemo razmotriti što smo postigli. Moja radna hipoteza je da je ovo bila smišljena zamjena, izvedena u posljednjih osamnaest mjeseci. Kad bismo mogli saznati tko je ta žena i odakle je došla, to bi nam reklo nešto i o osobi koja ju je podmetnula na mjesto Lise Sato." Ili ne. "Nije svejedno je li bila samo zamjena ili zamrznuta umjesto Sato, a u tom slučaju..."

Raven se namršti. "Misliš da je majka Jina i Mine negdje vani, još živa? U tom slučaju, zašto se nije javila svojoj jadnoj djeci?"

"To u cijelosti ovisi o tome koliko bi ta informacija bila opasna za njih."

Raven se još više namrštio.

"Pa, jednu stvar vam odmah mogu reći", progovori tehničarka Tanaka, saginjući se da izvadi komadić plastične košuljice iz koša za smeće i podižući ga prema svjetlu. "Ovu ženu nisu zamrznuli umjesto žene za kojom tragate, bar ne u posljednjih osamnaest mjeseci. Ovo je stariji stil omotača."

131

Tri glave naglo su se okrenule prema njoj. "Koliko star?" reče Miles. "I kako znate?"

Suzila je naborane kapke. "O, nebesa. Ovu marku s heksagonalnom mrežicom iznutra nisam vidjela od studentskih dana. Stara je najmanje trideset godina, možda pedeset?"

Miles otegnuto zajeca. "Znači, žena bi mogla datirati iz bilo kojeg razdoblja u posljednjih dvjesto pedeset godina?"

"Ne, jer su se prije toga rabili drugi stilovi i marke. A i nakon toga. Ovaj se tip na tržištu zadržao samo tridesetak godina."

"Hvala vam, tehničarko Tanaka", reče Miles. "I to je nešto."

Čini se da se njegova zagonetka upravo razdijelila na dvije nove. Mitoza zagonetke. Napredak, ali retrogradni.

Raven je podigao prvi instrument i sagnuo se nad bivšu pacijenticu.

U prvom dijelu vožnje natrag u konzulat, u dizalnom kombiju je vladala potpuna tišina. Jinovo grlo stezalo se od razočaranja. Blijeda Mina, koja je sjedila na sredini predzadnjeg sjedala privezana pojasom, povukla se u sebe. Vorlynkin se kroz promet probijao ručno dok se nisu dobrano udaljili od Suze-san, a onda ih je spojio na gradsku kontrolnu mrežu i s uzdahom se zavalio u svoje sjedalo.

Okrenuo se bočno da pogleda Jina i Minu. "Stvarno mi je žao zbog ove zabune."

"Niste vi krivi", priznao je Jin.

Vorlynkin je zaustio da nešto kaže, očito se predomislio, i jednostavno rekao: "Hvala." U sljedećem je trenutku dodao: "Ali da ste vas dvoje moja djeca, bio bih bijesan što su vas uvukli u ovako nešto."

Prije negoli je Jin dospio reći, Ali mislio sam da smo mi uvukli vas, ushićeno se oglasila Mina: "Imate djece? Koliko im je godina? Smiju li se igrati s nama?"

Vorlynkinovo lice se iskrivilo. "Imam kćer. Annah ima šest godina, tako da bi se vjerojatno voljela igrati s vama, ali, nažalost, ne može. Na Escobaru je. Sa svojom majkom."

"Hoće li se uskoro vratiti?" upita Mina.

"Neće." Vorlynkin je oklijevao. "Mi smo razvedeni."

Na spomen te strašne riječi stresli su se i Jin i Mina.

"Zašto ste se razveli?" upita Mina. Da su sjedili jedno do drugoga, Jin bi je lupio po nozi da je ušutka, ali ovako mu je, nažalost, bila izvan dohvata.

132

Vorlynkin slegne ramenima. "Zapravo nitko nije bio kriv. Ona je s Escobara. Upoznao sam je dok sam radio u tamošnjem veleposlanstvu kao mlađi tajnik. Kad smo se vjenčali, mislio sam da se podrazumijeva da će me slijediti tamo gdje me bude vodila karijera. No kad su mi ponudili promaknuće i transfer u barrayarsko veleposlanstvo na Polu, već smo dobili Annu. I moja se supruga predomislila. S bebom za koju se trebalo brinuti, nije željela napustiti sigurnost svoje obitelji i rodnog planeta. Ili mi nije dovoljno vjerovala. Ili nešto."

Nakon tišine koju je Jin izdržao s osjećajem neodređene nelagode, a Mina očito u stanju potpune fascinacije, Vorlynkin je dodao: "Moja bivša supruga nedavno se preudala. On je isto Escobarac. Napisala mi je da njezin novi suprug želi posvojiti Annu. Ne znam. Možda bi to bilo bolje za nju od oca kojeg vidi na možda tri dana svake tri godine. Teško je odlučiti. Pustiti je." To je izrekao svom krilu, ali zatim je neočekivano uperio pronicave plave oči u Jina i Minu. "Što vi mislite?"

Mina je trepnula i izvalila: "Ja bih htjela svog pravog tatu."

Vorlynkin nije izgledao kao da ga je taj odgovor osobito oraspoložio. Jin je opreznije rekao: "Mislim da ovisi. O tome je li dobar čovjek ili ne."

"Pretpostavljam da jest. Nisam ga još upoznao. Valjda bih trebao odvojiti nešto vremena i za to, prije nego što pristanem. Možda bi ponovni posjet samo zbunio Annu. Sigurno me se više i ne sjeća dobro."

"Zar joj ne šaljete poruke i slično?" upita Mina, mršteći se.

"Katkad."

Jin polako reče: "Zar niste u ono doba mogli odlučiti da ćete ostati sa svojom suprugom? Umjesto što ste otišli na Pol?" Gdje god to bilo. Prilično daleko od Escobara, kako se činilo. "Diplomat nije isto što i vojnik, zar ne? Valjda smijete otići?"

Vorlynkin je ironično salutirao Jinu, ovlašnim dodirom prsta po čelu, i sad je Jinu bilo još neugodnije. Možda mu nije trebao ukazati na to?

"Da, mogao sam to odlučiti. Onda. Naravno, sad se više nemam zašto vratiti. Tu sam šansu propustio zauvijek."

Minino se mrštenje produbilo u mrgođenje. "Zvuči kao da ste već odlučili."

"Moje mlađe ja jest, da. Ima dana kad mu se čudim..." Autopilot je zapištao zbog bliženja konzulatu, a Jinu je dosta laknulo kad se Vorlynkin okrenuo da opet preuzme upravljač.

U kuhinji konzulata Vorlynkin im je svima priredio užinu i zatim otišao u onu uredsku prostoriju u prednjem dijelu kuće da nešto riješi s tajnikom. Mina je zdipila Srećku i otišla na kat. Jin je izašao van da provjeri životinje. Kad je stigao u spavaću sobu koju je dijelio sa sestrom, ona je ležala posesivno sklupčana oko mačke. Srećka je tretman plišane životinje trpjela bez prigovora, osim što bi tu i tamo lijeno trznula repom.

133

Jin je bio prestar da spava po danu, ali krevet je izgledao jako primamljivo. Pretpostavljao je da bi Mina digla dreku da joj pokuša uzeti Srećku. Možda da pričeka dok ne zaspi? Lice joj je bilo ukočeno i otečeno, oči crvene, kao da je plakala.

Dok je on sjedio i kovao plan za preotimanje mačke, Mina je šmrcnula i rekla: "Lagali su."

"Odrasli uvijek lažu." Jin se prepustio mračnim mislima. "Mama je lagala. Uvijek je govorila da će sve biti u redu, a nije bilo."

"Ha." Mina se još više sklupčala, iskrivila lice i opet šmrcnula. Uskoro su joj se i lice i stisak opustili, pa se Jin sagnuo i izvukao Srećku, pazeći da ne probudi Minu. Gladio je mačku dok nije počela presti u znak pristanka na promjenu lokacije, a onda se sklupčao s njom na svom krevetu. Bio je to dobar krevet, bolji od ičega kod Suze-san, ali ipak bi mu bilo draže da je još tamo. Možda je mrzovoljni stari Yani ipak bio u pravu kad je htio Miles-sana ostaviti na ulici...

Probudio ga je Roic, koji ga je zvao po imenu i velikom rukom ga blago tresao za rame. Mina je već sjedila i trljala lice da izbriše tragove jastuka na njemu. Srećka je nekamo otišla. Svjetlo više nije padalo na isti dio tepiha. Jin je pogledao na sat i shvatio da su prošla dva sata.

"Oprostite što vas budim", reče Roic. "Milord želi da pogledate nešto na komkonzoli u sigurnoj sobi."

Roic je strpljivo pričekao da oboje djece ode na zahod i prije polaska u prizemlje provjerio jesu li oprali ruke. Sad kad se već malo priviknuo na velikog muškarca, zapravo mu je Roic bio simpatičan. Za Miles-sana to mora biti kao da ima svoju osobnu odraslu osobu, koja ga slijedi uokolo i obavlja poslove za njega.

Osim što Miles-san njemu govori što da radi, a ne obrnuto. Jin je poželio da i on ima jednog Roica.

U čudnovatoj podrumskoj sobi sa zvučnom izolacijom, u kojoj je, toliko je Jin dosad uspio shvatiti, konzulat čuvao svu onu zgodnu špijunsku opremu, vladala je poprilična gužva. Miles-san i Vorlynkin sjedili su za jednom komkonzolom. U međuvremenu se vratio i Raven-sensei, pa se sad s Johannesom naginjao nad dugi stol i nešto radio oko jednog malog uređaja.

Jin im pritrči. "Što je to?"

"Skener DNK", reče Johannes.

"U njemu ste onog prvog dana provjeravali Miles-sa... lordov otisak palca?"

"Da."

"Praktična stvarčica", reče Raven-sensei. "I madame Suze bi ga trebala imati, ali očito su ga u nekom trenutku prodali ili se pokvario. Pribojavao sam se da ću čak i za tako elementarnu pretragu morati nositi uzorak tkiva u komercijalni labos."

134

Jin se zainteresirao. "A smijem li na njemu skenirati DNK mojih životinja?"

"Nije to igračka", reče Johannes. "Koristimo ga za potvrdu identiteta ljudi koji žele putne isprave i slično." Pogledao je Jina i omekšao. "Morat ćeš pitati konzula Vorlynkina."

Miles-san pozvao je Jina da priđe njegovoj komkonzoli. Mina je već bila tamo, premještajući se s noge na nogu. Iznad vid-ploče bile su nanizane fotografije četiri različita muškarca. Dvojica su imala sijedu kosu. Jedan je nosio bijelu laboratorijsku kutu.

"Gospođice Mina, nadam se da bi nam ovdje ti mogla pomoći", reče Miles-san. "Svi ovi muškarci su različiti doktori Leiber koji žive na širem području Northbridgea. Doktorice Leiber već smo eliminirali, uzdajući se da u zadnje vrijeme nijedna nije putovala na Koloniju Beta." Usta su mu se izvila zbog nekog štosa koji Jin nije shvatio, za razliku od Roica, čijim je licem preletio osmijeh.

"Izgleda li ti ijedan od njih kao muškarac kojeg si one noći čula da razgovara s tvojom mamom? Ili, postoji li među njima netko tko ti uopće ne izgleda kao on?"

Mina se zabrinuto zagleda u snimke. "Bilo je to davno. Baš se i ne sjećam."

"Sjećaš li se ičega? Je li tvoj doktor Leiber bio mlad ili star?"

"O, star."

"Sijede kose?"

"Ne, crne. Toga se sjećam. Ne znam baš pogoditi koliko odrasli imaju godina. Ali bio je jako star. Možda trideset godina?"

Miles-san i Vorlynkin se pogledaše; konzulove usnice su zatitrale, ali nije ništa rekao.

"Znači, star, ali ne sijed." Miles je pritisnuo tipke na vidu i dva sjedokosa muškarca su nestala. Preostala dvojica dosta su si nalikovali, a imali su i slične frizure, osim što je lice jednoga bilo koštunjavije, a drugoga zaokrugljeno.

"Kad sam bio jako malo dijete", zamijetio je Roic, gledajući preko njihovih ramena, "jedno sam vrijeme mislio da je svaki mršavi starac kojeg vidim moj djed. To me prilično zbunjivalo."

"Ipak", reče Miles-san. "Jine, sjećaš li se da si ikad ijednog od ovih muškaraca vidio u maminu društvu? Čak i ako vas nisu upoznali?"

Jin odmahne glavom.

Nakon dugog oklijevanja, Mina uperi prst u koštunjavoga. "Ovaj. Možda. Drugi izgleda predebelo."

"Možda se udebljao", susretljivo napomene Jin, uživljavajući se u zadatak.

135

"Pokažite joj snimke stotinu tipova," reče Roic, "ili čak samo desetorice, i sumnjam da će ih moći razlikovati, milorde. Ovo je navođenje svjedokinje."

"Da moramo provjeriti svu postariju gospodu od trideset godina na Kibouu, to bi nedvojbeno bilo točno", reče Miles-san. "Na svu sreću, imamo i druge kriterije za sužavanje odabira." Uperio je prstom u okruglastog kandidata. "Ovaj doktor Leiber je porodničar u klinici za maternične replikatore u jednom sjevernom predgrađu." Prst se okrenuo prema koštunjavcu. "Ovaj doktor Leiber je biokemičar koji radi za krioničku tvrtku Novi Egipat. Budući da ga Minino svjedočenje nije u potpunosti isključilo, ta ga kombinacija stavlja na prvo mjesto u mom rasporedu."

"A što je s vašom teorijom da je tip sigurno pobjegao?" upita Roic. "Meni taj Leiber ne izgleda kao neki aktivist. Mislim - dobra plaća, dionice, krio-osiguranje. Čovjek odan svom poduzeću, reklo bi se."

Miles-san se zavali u sjedalo i protrlja bradu. "To je problem, istina. Možda sam se ranije prevario."

Roic je naklonio glavu, a Miles-san se kratko osmjehnuo, iako Jinu nije bilo jasno zašto.

Johannes i Raven-sensei su u međuvremenu završili posao za stolom i prebacili se na satelitsku komkonzolu. Sad je Raven--sensei rekao: "Ah! Ima li negdje snimka njezina lica? Za rezervu imam otiske prstiju i stopala, ali... ne, ipak nam neće trebati."

Miles-san se nogama odgurnuo od komkonzole i okrenuo se. "Što ste to pronašli?"

Roic se sagnuo da pogleda. "Da, izgleda kao naša žena, zar ne? Pogledajte joj jagodice lica. I uši. I taj identičan madež iznad lijeve obrve. Snimka je sigurno nastala nešto prije njezina zamrzavanja."

"Ne mogu reći da sam joj gledao uši..." Miles-san je dograbio štap i ustao da bolje vidi.

Jin se progurao između njih da i on baci pogled. Usporedio je tu sliku žive, nasmiješene žene s onom nepomičnom, tuđinskom figurom koju su vidjeli na operacijskom stolu i opet mu je postalo mučno. Hoće li i njegova mama izgledati jednako čudno ako stvarno umre?

"Odlično, sve je u dosjeu", reče Raven-sensei. "Biografski podaci, povijest bolesti, datum krio-pripreme... dobro, za njezin ugovor i financijske podatke nas upućuju na drugo mjesto. Alice Chen, jadna, nesretna žena. Mislim da mi je drago što joj sad znam ime."

"Brzo ste to riješili", reče Miles-san. "Svaka čast."

"Te baze podataka korisnika dosta su otvorene javnosti", reče Johannes, iako se malo isprsio kad je čuo pohvalu. "Dostupne su svima, od odvjetnika i akademika koji izrađuju demografske studije do medicinskih znanstvenika i genealoga koji jednostavno traže informacije za svoje obiteljsko stablo." Zavalio se na stolicu, zureći u zaslon pun podataka koje je vid-ploča

136

izbacila. "Čini se da su je zamrznuli prije otprilike četrdeset pet godina. Tu smo imali sreće. Kad se traže podaci stariji od sto godina, u bazama iz ovog ili onog razloga zna biti rupa."

"Da, kad sam još bio, uh, aktivan u svojoj prethodnoj karijeri, ovaj je planet bio omiljen izvor lažnih osobnih isprava kojima se ne može ući u trag", reče Miles-san. "To je jedini razlog što sam prije ove istrage uopće čuo za njega." Suzio je oči i uperio prst u jedan redak. "Koji je ovo vrag, ova neizgovoriva višesložna riječ?"

Raven-sensei pogleda. "Teška krvna bolest. Možda se zato odlučila za ranije zamrzavanje."

"Misliš da je to uzrok smrti?"

Raven-sensei odmahne glavom. "Ne, to nije smjelo utjecati na njezino oživljavanje. Ali kasnije bi joj trebala terapija."

"Je li je mogla dobiti? Djelotvornu terapiju?"

"O da, ta je bolest danas pod kontrolom."

"Što je dakle", reče Miles-san, "žena zamrznuta prije gotovo pola stoljeća radila u krio-ladici Lise Sato, s identifikacijskom oznakom Lise Sato na nozi? Sama nije došla u nju, to je jasno.

Za brojeve ladica bilo bi dovoljno frizirati bazu podataka, ali ta vražja oznaka praktički jamči da je zamjena izvedena osobno."

"Usput, gdje su ostaci vaše madame Chen u ovom trenutku?" upita konzul Vorlynkin. "Stvarno bi ih u nekoj točki trebalo vratiti njezinim najbližim srodnicima. Možda o tome ovisi i neko nasljeđe, ili tko zna što. A umrla je dovoljno nedavno da bi još moglo biti živih ljudi kojima je njezina sudbina emocionalno važna." Oklijevao je. "Iako ne mogu reći da se veselim sudskim tužbama."

"Zasad je pohranjena kod madame Suze", reče Raven-sensei. "Tenbury nam je priskočio u pomoć."

"Koliko dugo može ostati u tom stanju?" upita Miles-san.

"Neograničeno dugo."

Miles-san rastvorio je dlan prema Vorlynkinu. "Neka tamo i ostane, dok sve ovo ne raspletem. Ali nemojte je zaboraviti. Dakle, sad imamo dva kraja niti, našu zalutalu mrtvu damu i doktora Leibera. Ostaje nam da ih slijedimo i vidimo spajaju li se u sredini. Usput, je li je zamrznuo Novi Egipat?"

Johannes je tekst na zaslonu pomaknuo niže. "Krio-korporacija koju je Novi Egipat kasnije preuzeo, koliko vidim."

137

"Na istoj toj lokaciji?"

"Mislim da ona prije četrdeset pet godina još nije bila izgrađena." Johannes se ponovno bacio na pretraživanje. "Ah, evo nas. Lokacija na kojoj su je prvobitno pohranili zatvorena je prije desetak godina. Srušena. Tada su je preselili u novo postrojenje u Kriopolisu."

"To bi nekome svakako olakšalo zamjenu", reče Miles-san. "Osobito ako je osoba koja ju je zamijenila već bila unutra, jer tamo radi. Sve mi se čini da je madame Chen odabrana nasumično. Osoba koju su stvarno željeli bila je Lisa Sato."

"Hoćete reći da je netko ukrao mamu?" upita Mina drhtavim glasom.

"To je sve izglednije..." Miles-san je stisnutim očima piljio u vid-zaslon.

Vorlynkinov stisak na njegovu ramenu i iznervirani trzaj glave prema Mini skrenuo je Miles-sanovu pozornost na nju. Izgledala je kao da pokušava suspregnuti suze.

Miles-san je munjevito preinačio svoje riječi. "Premda se nameće zaključak da je osobi koja ju je odnijela moralo biti stalo do nje. Ne kradeš ono što ti nije vrijedno. A to nam govori da bi s njom sigurno pažljivo postupali."

Odrasle laži? U cjelini gledano, Jinu je bilo simpatično što Miles-san s njim i Minom ne razgovara s visine, ali sve mu je ovo jednostavno bilo previše bizarno.

Kako Mina nije izgledala ohrabreno, Miles-san je nastavio blebetati: "Na kraju krajeva, i moja prenosiva krio-komora je neko vrijeme bila izgubljena, pa je na kraju ipak sve sretno završilo."

"Bila je izgubljena samo iz tvoje točke gledišta", reče Raven--sensei. "Iz naše je bila nađena."

Miles-san uputio je Mini široki Eto, vidiš? osmijeh, koji je uvenuo pred njezinim zbunjenim pogledom. Fascinirani Vorlynkin i Johannes užasnuto su zurili u njega.

Miles se uspravi. "Morat ću porazgovarati s tim doktorom Leiberom. Oči u oči. Ali ne na njegovu radnom mjestu, rekao bih", dometnuo je, glasom koji se zamišljeno usporio.

Roicova usta stisnula su se u neumoljivu crtu. "I ne bez propisnog sigurnosnog perimetra."

"Jasno. Čak ćemo povesti Johannesa, pa se perimetar neće sastojati samo od tebe."

"I to je nešto."

Miles-san promotrio je Minu, koja se još ozlojeđeno meškoljila. "Gospođice Mina, ni u jednom dokumentu koji sam dosad pregledao ništa ne ukazuje na povezanost između doktora Leibera i tvoje majke - jedino tvoje svjedočanstvo govori drugačije.

138

Postignemo li ikakve rezultate, za to će biti zaslužne isključivo dragocjene informacije koje si nam ti pružila."

Na to se malo razvedrila. Ili točnije, usnica joj više nije podrhtavala. "Stvarno?"

"Stvarno. A važni CarSigovi informatori su za svoj posao i plaćeni, znaš. Kao i kuriri, da to ne zaboravim", dodao je, pogledavši Jina.

"Ali ja svoj zadatak nisam obavio", reče Jin.

"Pao si u ruke neprijatelja, a za tako opasne situacije zapravo se dobiva poseban bonus."

"Koliko?" upita bitno odobrovoljena Mina.

"Ah, sviđa mi se kako razmišljaš, dijete. Zapravo postoji službena tarifa. U barrayarskim markama, dakako. Svaka vrsta zadatka ima svoj kod. Roic će ih provjeriti i preračunati svotu u valutu Kibou-dainija."

"Zar ih namjeravate platiti po tarifi za odrasle?" upita Vorlynkin, više od iznenađenja, činilo se Jinu, nego zato što se protivio. Nadao se da neće pokušati odgovoriti Miles-sana od te divne ideje.

"Nego što." Miles-san nadoda: "Moj budžet za ovu istragu daje mi dosta slobode za diskrecijske odluke, znate."

"U tom slučaju bilo bi zgodno da si kupite i nešto diskrecije", odbrusi mu Vorlynkin. Naglo je zatvorio usta, kao da je i sam bio zatečen riječima koje su mu izletjele.

Miles-san mu se samo nestašno nasmiješio. Noseći masku ukočenog konzula, Vorlynkin je Jina i Minu poveo u kuhinju da im opet pripremi nešto za jelo. Jin se prije zatvaranja teških vrata osvrnuo na četvoricu muškaraca koji su se već ponovno usredotočili na svoje komkonzole. Nadao se da sva ta špijunska oprema u konzulatu zbilja nešto i vrijedi.

Trinaesto poglavlje

Ustanovili su da doktor Seiichiro Leiber živi u unajmljenoj kući u nizu u rezidencijalnoj četvrti na zapadnoj strani Northbridgea, nedaleko od svog radnog mjesta. Miles je Johannesa, koji je vozio dizalni kombi, uputio da napravi krug oko bloka kako bi dobio osjećaj za susjedstvo. Bio je vikend, a jutro ugodno, pa je nemali broj ljudi bio vani, uredujući svoje majušne prostore zelenila. Preko jednog travnjaka pretrčala je bučna grupica djece, uz ljutite povike vrtlara, i hihoćući nestala iza ugla. Jin i Mina vjerojatno su odrasli na nekom vrlo sličnom mjestu.

Kad je sinoć suzio fokus svojih pretraživanja, većina dokumenata do kojih je došao odnosila se na Leiberovo školovanje, a provjera policijskog arhiva otkrila je jedno veliko, kreposno ništa. Ime mu se nije spominjalo ni u jednom popisu pristaša i pokrovitelja Lise Sato, a

139

nije se pojavio ni među uhićenima u neredima na onom skupu, od kojih su većinu pustili bez podizanja optužnice. Zato su optužnice bile podignute, a kasnije i povučene, protiv dvoje pokojnika i tri sumnjivo zamrznute osobe, uključujući Sato. A sad je sve bilo uredno i mirno.

Relevantni doktor Leiber doktorat je stekao u nestarmaloj dobi od dvadeset osam godina i odmah se zaposlio u Novom Egiptu, gdje je ostao raditi i sljedeće četiri godine. Njegova doktorska disertacija, koju je Miles pročitao - dobro, preletio pogledom bavila se poboljšanjima krioničkih tekućina, savršeno razumljiva tema uzme li se u obzir da je njegovo školovanje financirao konzorcij krio-korporacija. Nekoliko većih krio-korporacija imalo je istraživačke odjele, koji su uz nadzor opće kvalitete rada radili i na patentiranim poboljšanjima svojih postupaka, sve s ciljem preotimanja klijenata svojoj konkurenciji. Ni to nije bilo čudno.

Miles je rekao Johannesu da se zaustavi na uglu. "Mislim da će nam ovdje najveći problem biti znatiželjni susjedi, a ne elektronski nadzor. Nećete moći ni sjediti ni stajati a da vam ne priđu ljudi koje zanima što tu radite. Neka kom-veza između nas ostane otvorena, Johannes" - Miles je usput svoju namjestio na snimanje - "a vi nađite neko mjesto gdje možete stati i kupiti kavu, ili nešto slično. Putem Roica ostavite iza kuće." Miles je odmjerio tjelohranitelja, odjevenog dosta neutralno, ali ne baš po lokalnoj modi. "Da te bar možemo prerušiti u rasvjetni stup ili tako nešto."

"Već ću se ja snaći", reče Roic.

Miles je kimnuo, dao znak Ravenu da ga slijedi i spustio se na pločnik.

Na zvono na vratima odgovorio je tamnokosi muškarac sa šalicom čaja u rukama koji je zbunjeno treptao, bosonog i odjeven u majicu kratkih rukava i hlače. Unatoč vikendaški neizbrijanoj bradi te nedostatku laboratorijske kute, Miles je smjesta prepoznao svoj plijen.

Miles se nasmiješi. "Doktor Leiber?" Ne dajući mu vremena da odgovori, nastavio je: "Zovem se Miles Vorkosigan, a ovo je moj kolega, doktor Raven Durona iz Grupacije Durona."

Na spomen potonjeg na Leiberovu licu pojavilo se prepoznavanje, koje je odmah slijedila zbunjenost. "Durona?" reče Leiber. "Iz escobarske klinike?"

"Oh, čuli ste za nas?" Raven se ozareno nasmiješio.

"Čitam stručne časopise."

Miles nastavi: "Obojica smo došli u grad prošli tjedan, na interneksusnu krio-konferenciju. Nadali smo se da ćemo vas imati priliku upoznati. Smijemo li ući?" Namjerno je ostavio dojam da se riječ kolega odnosi na bioistraživanja. Aluzije na interstelarnu murju Miles je čuvao za neki kasniji trenutak, nakon što se već smjeste u kući, i to samo za slučaj potrebe.

Nakon ovog naizgled logičnog objašnjenja, Leiber je popio zadnji gutljaj čaja i maknuo im se u stranu. Miles je zahvalno pohitao unutra. Pustio je da ih domaćin odvede u svoju malu dnevnu sobu i smjesta sjeo, znajući da je posjednutog gosta teže otjerati. Ostali su automatski

140

slijedili njegov primjer. "Jeste li bili na konferenciji? Ne sjećam se da sam vas tamo vidio." U stvari, Miles je to već bio provjerio - Leiber nije dolazio.

"Ne, ali žao mi je što sam je propustio. Jeste li se i vi našli u onoj svinjariji s O.N.N.N.-om koju sam vidio na vijestima?"

"Ja nisam, ali Raven jest..." Miles je Ravenu dao znak da preuzme riječ pa je Raven za razbijanje leda ispričao nekoliko anegdota o svojim doživljajima tijekom onih par dana koje je proveo kao talac, pazeći da barrayarska veza ostane u drugom planu. Zatim je nabacio neku tehničku primjedbu o konferenciji, što mu je dalo priliku da i on počne ispitivati Leibera, a pitanja je uredno raspodijelio između biokemijske problematike i teških tračeva. Raven se dotaknuo i Leiberove doktorske disertacije, koju je sinoć uspio cijelu pročitati, a da mu se pritom nisu zastaklile oči. Do te točke Leiber se već potpuno opustio.

Miles se odlučio za izravan pristup. "Zapravo vam jutros dolazim u ime najbližih srodnika Lise Sato. Vjerujem da ste prije osamnaest mjeseci, neposredno pred njezino uhićenje, bili u kontaktu s njom?"

Leiber nije mogao sakriti šok i užas na svom licu. No da, vidjelo se da je znanstvenik, a ne prevarant ili čak osobito vješt lažljivac. Odlično.

"Kako znate... otkud vam ta ideja?" zapetljao se Leiber, potvrđujući Milesovu procjenu.

"Svjedočanstvo očevica."

"Ali nitko nije vidio... nije bilo... ali Suwabi je umro."

"Još je jedna osoba bila prisutna."

Leiber je progutao knedlu i uspio se pribrati. "Žao mi je. Bilo je to neugodno razdoblje. Zastrašujuće razdoblje."

Miles je zaustio da kaže nešto utješno, ali njegov svjedok skočio je na noge. "Oprostite, malo ste me smeli. Čaj. Skuhat ću još čaja. Jeste li za čaj?"

Miles mu nije želio dati priliku da smišlja laži čije će im raspletanje pojesti još više vremena, ali Leiber se već bio otputio u majušnu kuhinju. Milesovu naknadnu kretnju pristanka nije ni zamijetio.

Raven podigne obrvu prema Milesu. "Čestitam."

"Bome da. Pogodak, pun pogodak."

Začuo se zveket suda i istjecanje vode iz pipe. Zatim gotovo nečujna škripa i tihi zvuk vrata koja se otvaraju i zatvaraju...

"Ajme." Miles je zgrabio štap i osovio se na noge.

141

Kuhinja je bila prazna i tiha, izuzme li se ključanje električnog kotlića. Iz kuće su vodila samo jedna vrata. Ravno u popločeni dio vrta, prema dvorišnim vratima koja su se još njihala.

Miles podigne ručnu kom-vezu do usana. "Roic? Osumnjičeni je upravo pobjegao iza kuće."

"Već ga lovim, milorde", mrko odvrati Roic.

Bat velikih stopala, brzo disanje. Uzvik, ne Roicov. Novi koraci. "Sranje."

Zadnji komentar bio je Roicov. "Što se dogodilo?" upita Miles.

Ponešto zadihani Roic odvrati: "Upravo je šmugnuo u susjednu kuću. Ne mogu do njega. Žena i dvoje djece zure u mene kroz staklo. Ona sad raspravlja s Leiberom. Točnije, ona raspravlja, on hvata dah." U sljedećem trenutku je dodao: "Ne želite da uđem u kuću. Ometanje posjeda. Napad."

Roicov iznimno odlučan ton glasa obeshrabrio je Milesa u namjeri da se pozove na diplomatski imunitet. Nastavio je: "Sad je nestala. Vjerojatno zove policiju. Što ste vas dvojica učinili tom momku?"

Ništa očito nije bio točan odgovor. "Nisam siguran", reče Miles. "U redu, zasad odstupi i pridruži se Johannesu."

"Razumijem."

Miles se okrene Ravenu. "Dobro, imamo možda pet minuta da pretresemo kuću. Ti idi u prizemlje, ja ću na kat."

"Što tražimo?"

"Što god skriva."

Kat se sastojao od spavaće sobe, dodatne spavaće sobe pretvorene u ured i kupaonice. Za galaktičke standarde, sve je bilo dopadljivo pitomo. Kolekcija pornića u spavaćoj sobi stajala je na vidljivom mjestu, sugerirajući da Leiber trenutno nema djevojku. U ormarima odjeća, obuća i nešto stare sportske opreme. Miles je upravo frustrirano mjerkao komkonzolu u susjednoj sobi - teško da bi imao vremena za prikriveno skidanje podataka prije dolaska lokalne policije, a osim toga, CarSigovi uređaji koji obavljaju takve poslove u tren oka ostali su u konzulatu - kad je iz ručne kom-veze odjeknuo Ravenov glas.

"Miles?"

"Vrijeme je da zbrišemo, Raven - policija je vjerojatno već na putu ovamo."

"Čisto sumnjam da ih je pozvao." Ravenov zabavljeni i otegnuti ton nije nimalo umanjio fascinantnost te primjedbe.

142

"Što si to našao?"

"Dođi vidjeti."

Miles se niza stube spustio znatno opreznije nego što se maloprije popeo po njima i usput pokupio svoj štap.

Najniža razina Leiberove kuće - ne baš podrum, u pravom smislu te riječi - bila je u skladu s očekivanjima: prostor za praonicu, mehanička i elektronička utroba cijelog prebivališta, i jedna nedovršena veća prostorija, namijenjena poslovima koji su stvarali nered ili drugim vlasnikovim potrebama. Leiber je očito imao silnu potrebu za nagomilavanjem starudije. Raven je stajao između prašnjavog stroja za vježbanje i dugog obrisa pokrivenog starom krevetnom prostirkom.

"Ta-da!" uzviknuo je i strgnuo prostirku, otkrivajući prenosivu krio-komoru. Uključenu u struju. Funkcionalnu i očito zauzetu.

"Mislimo li obojica isto?" upita Raven.

"Aha", reče Miles, s dužnim divljenjem. "Premda... što ako je ovdje normalno čuvati zamrznute ljude u podrumu? Mislim, na ovom planetu?"

"Ne znam", reče Raven, prelazeći rukama uređaj u potrazi za oznakama identifikacije. "Morao bi pitati Johannesa ili Vorlynkina. Ili Jina. Mene više zanima kako je ovo unio u kuću."

"U gluho doba noći, rekao bih."

"Ne to, nego kako ju je spustio niza stube. Skretanje bi bilo nemoguće. Sigurno ima... ah, garažna vrata. To je već bolje." Raven se uzverao preko nekakvog smeća, otvorio vrata i gurnuo glavu van. "Uuu, kakav krasan lebdeći motor."

Miles pogleda ispod krio-komore. Model je bio jeftinijeg tipa, bez ugrađene lebdeće palete, ali bio je podupret hrpicama različitih opeka, betonskih blokova i snopom prignječenih plastičnih folija - na vrhu je bio neki znanstveni rad - pa je bilo jasno kako je Leiber izvukao paletu na kojoj je komoru dopremio. Njoj nigdje nije bilo ni traga.

Podigao je ručnu kom-vezu. "Johannes?"

"Upravo sam pokupio Roica, gospodine", odmah je uzvratio Johannes. "Da sad dođemo po vas?"

"Prvo jedno pitanje. Je li ona lebdeća paleta kojom smo se neki dan poslužili još u kombiju?"

"Da, žao mi je, nisam je imao vremena vratiti u servis za iznajmljivanje."

"Odlično. Dođite na stražnju stranu kuće. Vidjet ćete spušteni ulaz u garažu. Nađemo se tamo. Morat ćete prenijeti nešto teško."

143

"Stižemo."

Raven podigne obrve. "Nije li to krađa? Neovlašteni ulazak u kuću?"

"Ne, vlasnik kuće nas je pustio da uđemo. Možda prije neovlašteni izlazak iz nje. Ako je ovo krađa, nagađam da ovoj komori nije prva. A iako nije istina da poštenog čovjeka ne možeš prevariti, nepošteni su manje skloni poslije se žaliti vlastima. Ne vjerujem da će Leiber ikome reći za ovo." Nastavio je, i dalje vireći pod krio-komoru. "Jesi li igdje primijetio neke identifikacijske oznake?"

"Žig proizvođača. Česta marka. Ah, evo serijskog broja. To bi moglo pomoći."

"Poslije, da." Sad su imali važnijih poslova. Ako dosad nisam naučio kako prepoznati i iskoristiti taktički trenutak... Možda se spektakularno vara. Ili je spektakularno u pravu. Kako god okreneš, bit će spektakularno.

Kad su Johannes i Roic pristigli u kombiju, dočekala su ih otvorena garažna vrata. Prepuštajući snagatorski posao snagatorima, Miles se vratio u kuhinju da potraži neku pisaljku i papir. Našao je djelomično dovršen popis stvari za nabavku i stilus. Razmislivši, okrenuo je list, pognuo se nad njim i počeo žvrljati.

Roic je došao po njega. "Bilo je malo nezgodno, ali uspjeli smo je ugurati. Morao sam se nasloniti na stražnja vrata da ih mogu zatvoriti. Što to radite?"

"Ostavljam Leiberu poruku." Miles ju je pričvrstio na vrata hladnjaka.

"Za kog vraga...?" Roic se sagnuo da je pročita. "Tko je čuo da provalnici ostavljaju poruke?"

Miles je zapravo bio dosta ponosan na neodređenu formulaciju poruke. Javite mi se u moj konzulat čim budete mogli. Nije se potpisao čak ni inicijalima.

"Nismo dovršili naš razgovor", objasni Miles. "Sad imamo nešto što želi. Doći će. Bar mu ne moramo podmetati lokator. Kvragu. Johannes je jedini kojeg nije vidio, ali on mi treba za druge poslove. Bit će ti drago čuti da sad žalim što nisam poveo onaj CarSigov tim koji vječito zahtijevaš."

"Slaba mi je to utjeha", uzdahne Roic. "Zašto jednostavno ne pričekamo da se Leiber vrati?"

"Neće se vratiti, ne dok smo mi tu. Ako sam točno pogodio, stavio je na kocku svoj posao, a možda i svoj život, da pribavi to što smo našli u podrumu. Bit će prestrašen dok ne uhvati vremena da se pribere i razmisli." A onda će biti prestravljen.

Nakon što su uljudno zatvorili vrata garaže, svi su se ukrcali u dizalni kombi. "K madame Suze", uputi Miles Johannesa. "Zaobilaznim putem i smireno."

144

Raven se nagne preko naslona sjedala. "Znaš, ako se pokaže da smo jadniku upravo ukrali baku, propast ćemo u zemlju od srama."

Ushićeni Miles samo se nasmijao. "Onda ćemo je naprosto vratiti. Ostaviti na travnjaku kad padne mrak. Ili je možda poslati anonimno. Ne, ne propadam ja u zemlju od srama tako lako."

No kad se sjetio jučerašnjeg jutarnjeg debakla, to mu više nije bilo tako smiješno. Nije mogao odrediti je li zvuk koji je došao od Roica bio uzdah ili frktanje nosom, ali u svakom slučaju ga je odlučio ignorirati.

Kad je još bio mladi ulični pozornik u gradu Hassadaru, Roic je prošao obuku iz prve pomoći. Poslije, nakon svečanog polaganja zakletve grofovskog oružnika, poslali su ga na znatno napredniju vojnu obuku za pružanje pomoći na bojišnici. Ona je, među ostalim, obuhvaćala i postupke za hitnu krio-pripremu, koje su uvježbavali na uznemirujuće realističnoj i anatomski pravilnoj lutki, uz primjenu lažne krio-tekućine. Tom je prilikom uspio izbjeći noćne more. Dok je pomagao da se tijelo madame Sato prebaci na operacijski stol, nije bio siguran da će mu to i ovaj put poći za rukom.

Raven i tehničarka Tanaka, koji su rezali zaštitnu košuljicu i pripremali nepomičnu priliku, bili su preveliki profesionalci da bi ozbiljno narušili dostojanstvo bespomoćne žene. Ali ona nije izgledala kao lutka, nije izgledala kao leš, bar ne u potpunosti, a nije izgledala ni živo. Možda to onaj stari, primitivni dio mozga koji dijelimo s primatima jednostavno nije mogao obraditi. A s druge strane ako ikad, ne daj bože, bude morao izvršiti krio-pripremu, Roic je imao dojam da će mu ovo iskustvo pomoći da taj posao obavi bolje, sad kad je znao kojem cilju vode svi ti mehanički postupci. Obuzeo ga je nekakav čudan osjećaj privilegiranosti.

Nakon prekjučerašnje katastrofe, ovaj put je milord vraški dobro provjerio je li u pitanju prava žena. Kad su je sinoć dopremili k Suze i odmotali je, uspio se, na svu sreću, suzdržati, i nije dovukao onu jadnu djecu da identificiraju njegov najnoviji ulov. Jinu i Mini nisu još ni rekli da su je našli. Kad je Roic pitao milorda Ali što bi bilo bolje? milord je jednostavno odgovorio: Ništa. I time zapravo sve rekao.

Roic je dao sve od sebe da se ne strese kad je Raven probio odmrznutu kožu različitim cjevčicama i pomno ih smjestio u odabrane vene. No kad je na vratima začuo odsječno kucanje, ipak se trgnuo i napeto se okrenuo na peti.

Konzul Vorlynkin pomolio je glavu u prostoriju. "Lorde Vorkosigan, stigla je poruka... oh."

"Ovaj put niste doveli djecu, zar ne?" zapita milord uzbunjeno.

"Ne, ne. Johannes ih čuva. Još ne znaju."

"Uh. Iako biste ih možda mogli uskoro dovesti, ako sve dobro prođe."

"A ako ne prođe?" mrko upita Vorlynkin.

Milord uzdahne. "Onda ću ih možda dovesti ja."

145

"Smijete ući," reče Raven preko ramena, "ali morate staviti masku za filtriranje. Samo mi nemojte visjeti na pragu kao mačka."

Ako je pohitala da Vorlynkinu preda masku i pomogla mu da je namjesti; kad mu se obrub od elastične pjene priljubio uz kožu, napravio je grimasu. Oprezno je prišao operacijskom stolu. "Priznajem da sam se pitao kako ovo zapravo izgleda."

"Je li dosad bilo problema?" upita milord. Sjedio je na visokom stolcu bez naslona, djelomice zato da može lakše pratiti postupak, ali uglavnom, nagađao je Roic, zato da se ne ushoda po prostoriji.

"Ne još", reče Raven. Ispružio je ruku na drugu stranu i započeo prvo ispiranje toplom, hiperoksigeniranom intravenoznom tekućinom. Koža pacijentice je umjesto sivkaste poprimila eteričnu boju blijedog leda. Netko je uložio neočekivan napor da sačuva njezinu dugu kosu, koja je bila premazana gelom i zamotana u zaštitni omotač; ležala je svijena poput kućice puža iznad njezina ramena. Kosa gospođe Chen bila je podrezana u medicinski praktičnu kratku frizuru.

Madame Sato bila je viša nego što je Roic očekivao, puna sto sedamdeset dva centimetra. Zbog visine i tamne kose bila je zabrinjavajuće slična milordovoj supruzi, lady Ekaterini, ali Roic je to zapažanje zadržao za sebe. Lice Lise Sato bilo je oblije, čvrste kože, zategnute preko podjednako delikatnih i simetričnih kontura vilice i jagodica, a tijelo mršavije, više zbog stresa nego zbog atletskih sklonosti. Vilenjačka gospa na lošim drogama i u lošem društvu.

"Nije ono što sam..." Vorlynkin je zurio kao začaran. "Mislio sam da ste rekli da će grozno izgledati. Da će joj se koža guliti i krvariti, kosa ispadati i tako dalje."

"Bila je zdrava kao dren kad su je stavili u krio-stazu," reče Raven, "a i priprema je bila prvorazredna, i k tome nedavna. Kad je lord Vorkosigan stigao na naš operacijski stol, bio je u mnogo gorem stanju od uobičajenog. Blago rečeno. Valjda netko na stol mora doći i u boljem stanju, da prosjek ostane isti."

"Izgleda kao lik iz bajke."

"Iz koje?" priupita milord, kucnuvši petom po nogaru stolca. "Snjeguljica i samo jedan patuljak?"

Vorlynkin je pocrvenio, s nisam-to-rekao izrazom u očima.

Milord mu se nasmije. "Sad nam treba samo još princ."

"A tko je žaba?" upita Roic, kojem je potajno bilo drago što mašta nije ponijela samo njega.

"To je jedna druga bajka", ljubazno ga izvijesti milord. "Nadam se."

Raven je zamijenio cjevčice, a prozirnu tekućinu nadomjestila je tamnocrvena. Izgled ledene žene polako se promijenio, boja kože je kroz blago rumenilo, koje je podsjećalo na svježinu proljeća, prerasla u topliju, zlatastu nijansu slonovače, kao da transfuzijom prima

146

esenciju ljeta. Nakon nekog vremena, Raven je zatvorio izlaznu liniju iz noge, pokrivajući venu i kožu plastičnim zavojem. Raven i Tanaka uzvrtjeli su se oko elektroda, žica i čudne kapice. "Odmaknite se", viknuo je Raven, podižući pogled da provjeri je li se njegova laička publika doista udaljila. Pucketanje koje je pratilo električnu stimulaciju bilo je tiše no što je Roic očekivao, ali ipak je zbog njega ustuknuo.

Prsa nijeme žene prvi su se put podigla, a njezina koža odjednom nije bila samo gipka, nego živa. Uslijedilo je nekoliko trenutaka nepravilnog udisanja, dok je Tanaka pratila monitore, a Raven suženim pogledom motrio pacijenticu. Lice mu je bilo smireno, ali ruke u rukavicama, primijetio je Roic, bile su stisnute u šake. Njezine usnice razdvojile su se za duži udisaj, ponovile to još jednom, a Ravenove su se šake opustile. Roic nije pao u nesvijest, ali tu je blamažu izbjegao samo zato što se u zadnji tren sjetio ispustiti dotad zadržavani dah.

"Iz prvog pokušaja", reče Raven i ugasi srčanu pumpu.

Milord je zahvalno zatvorio oči. Skamenjeni Vorlynkin dahnuo je: "To je nevjerojatno."

"Ovaj dio jednostavno obožavam", priznao je Raven, obraćajući se, koliko je Roic mogao vidjeti, sobi kao takvoj. "Uvijek se osjećam kao da sam bog. Ili bar čarobnjak."

Milordove usnice su zatitrale. "Želiš reći da ti ovo hrani ego?"

"Kao ništa drugo", potvrdi Raven. "Živim za ove trenutke."

"Uvijek je lijepo vidjeti čovjeka koji uživa u svom poslu", promrmlja milord.

Raven je obilazio tijelo svoje pacijentice, lupkajući stilusom po pojedinim točkama na način za koji je Roic pretpostavljao da ima nekog smisla. I da se koristi od davnih vremena. "Imamo reflekse. Periferni nervi lijepo reagiraju", izvijestio ih je. Vratio se do njezine glave, gladeći zalutali pramen kose s čela neobično nježnom kretnjom. "Madame Sato?" pozvao je. "Lisa?"

Vjeđe su zatitrale, podigle se, čvrsto se zatvorile. Kožni nabor u unutarnjem kutu oka bio je ostavština njezinih zemaljskih predaka, kao i oči klasičnog bademastog oblika. Šarenice raskošne tamnosmeđe boje dodatno su umanjile njezinu sličnost s lady Vorkosigan, koja je imala oči izrazite plavosive boje.

"Sluh radi", promrmlja Raven. "Bar ugrubo." I: "Lisa?" ponovio je. "Jeste li nam se vratili?"

Roic je sumnjao da ženu može umiriti pogled na krug lica maskiranih kao da su banditi. Osobito ako su posljednje čega se sjećala bila lica ljudi koji su je manje-više ubili. Jesu li se cerili? Ili su bili hladno profesionalni? Ravnodušni? Banditi u svakom slučaju, koji su joj oteli slobodnu volju, svijet i čitav njezin život.

Nagnuo se prema njoj. Služeći se najutješnijim tonom iz svojih policijskih dana, rekao je: "Gospodo, dobro ste. Na sigurnom i živi. Spašeni. Oboje vaše djece također je na sigurnom. Uskoro ćete ih vidjeti."

147

Opet su joj zatitrale vjeđe; zajecala je.

"Glasnice isto rade", sretno reče Raven. "Sretna vijest za tebe, moj lorde Revizoru."

"Itekako", reče milord.

Opet je uzdahnula i opustila se.

"Nakon ovoga će spavati satima", reče Raven. "Što dulje, to bolje."

"Očistit ćemo je i prebaciti je u izolacijsku komoru", reče tehničarka Tanaka. "Ako, pomozi mi oko tretmana kože." Maknuli su cjevčice i igle, smotali žice, isključili uređaje. Roic je pomogao preseliti živu ženu s operacijskog stola na ležaj za prijenos pacijenata. Milord je spuznuo sa stolca, protegnuo se i naslonio na štap. "Kako je brzo možemo prebaciti u konzulat?"

"Ovisi o broju bijelih krvnih zrnaca i još ponečemu", reče Raven. "Ali možda već prekosutra. Morat će nekoliko dana mirovati u jednoj od onih vaših spavaćih soba na katu."

"To joj možemo osigurati", reče Vorlynkin.

Milord okrene glavu prema konzulu. "Čekajte, zašto ste vi ovdje? Zar se Leiber pojavio?"

"Ne, nije još. Imate zapečaćenu poruku s Barrayara koja je stigla u sigurnu sobu. Ne možemo je otvoriti, pa ne znamo koliko je hitna." Dodao je, pomalo nevoljko, ali bez izmotavanja: "Osim toga, zanimalo me što se ovdje događa. Da znam kako ću se postaviti prema Mini i Jinu." Nije želio nova neugodna iznenađenja, tako je to protumačio Roic. Razumljivo.

"Ah, u redu", reče milord. "Ravene, ako ovdje sve imaš pod kontrolom, mislim da bih ja mogao krenuti."

Raven je mahnuo rukom u znak potvrde i zaputio se za medicinskom tehničarkom i Ako, koje su već odvozile njegovu pacijenticu. Nakon njihova odlaska, prostorija je odjednom djelovala vrlo pusto, turobna i neuredna kao jutro nakon zimoslavnih svečanosti.

Vorlynkin je trepnuo i razgibao ramena, kao da se pokušava vratiti u vlastito tijelo iz neke velike daljine. "Kako je ovo bilo čudno. Nikad nisam vidio da netko umire, ali ovo - ovo je bilo kao da gledam okretanje sata unatrag. Ili tako nešto."

"Ja jesam, i da, slažem se", reče milord.

"Jesmo li se igrali boga?" upita Vorlynkin uznemireno.

"Ne više od ljudi koji su je zamrznuli. A naš je cilj mnogo pravedniji." Milord je ipak promrmljao: "Nadam se." Mršteći se, izvukao je revizorski pečat na lancu i pomalo razroko se zagledao u njega. "Zapečaćena poruka, je li? Znate, kad sam bio Jinove dobi, sve bih dao da

148

sam mogao imati tajni prsten za dekodiranje poruka. Sad kad ga imam, osjećam se prvenstveno kao da teglim vreću s ciglama. Kakav žalostan pomak u fazi."

Kad je milord odšepao da izmijeni još koju riječ s Ravenom, Roic je nakratko ostao sam s konzulom. On je u čudu zurio za niskom prilikom koja se udaljavala niz hodnik. "Lord Vorkosigan baš i nije ono što sam očekivao kad su mi rekli da se konzulat treba pripremiti za posjet carskog revizora."

Roic se junački suzdržao od smijuljenja. "Devetero carskih revizora su zapravo dosta šaroliko društvo, kad ih malo upoznate. Lord revizor Vorthys, koji je ujedno i miladyn ujak, izgleda kao izgužvani stari profesor strojarstva, jer točno to i jest. Onda je tu jedan osorni admiral, pa umirovljeni diplomat, industrijalac... milord je manje-više postao Gregorov specijalist za galaktičke poslove. Car ima začuđujući dar da svojim revizorima dodjeljuje slučajeve točno po njihovoj mjeri. Pretpostavljam da ćemo prije ili poslije morati nešto zaribati, ali dosad nas još nije poslao s planeta za ćoravim poslom." Roic se zapravo nadao nekom ćoravom poslu u budućnosti. Da se malo odmori.

"To je utješno." Vorlynkin je nesigurno zastao. "Valjda."

Roic uputi konzulu nakrivljen osmijeh. "Da."

Kad se vratio u sigurnu sobu konzulata, Miles je vidio kodiranu adresu na poruci i opustio se. Činilo se da je riječ o tjednom Ekaterininu izvještaju, što je objašnjavalo i zašto na njemu nije bilo uobičajenih oznaka hitnosti. Nešto lijepo, usred ove zbrke. Razmišljajući o razlici između hitnog i važnog, nagnuo se naprijed i pustio da se njegov revizorski pečat zanjiše na lancu. Poruka se otpečatila.

Iznad vid-ploče pojavilo se nasmiješeno lice njegove supruge i on je zaustavio snimku da je se može nagledati do mile volje. U zadnje vrijeme dani su joj bili ispunjeni takvom stalnom bujicom obaveza da je gotovo nikad nije vidio da miruje, osim kad je spavala. Bistre plavosive oči otvoreno su gledale u njega, glatka tamna kosa bila je netaknuta sijedima iako je dva mjeseca starija od njega. S obzirom na to da joj je natovario četvero potomaka u manje od šest godina, sve se više divio njezinom nedostatku sjedina. Sva su djeca gestacijski period provela u materničnim replikatorima, ali ipak. On je bio jedino dijete, od rođenja opterećen zdravstvenim problemima kojih se nije toliko riješio, koliko ih je zamijenio novima. Možda - ne, sigurno - je podcijenio koliko su napora zahtijevala normalna zdrava djeca, čak i uza svu pomoć koju su njegov novac i položaj mogli kupiti. Postojali su naime neki zadaci koje čovjek nije želio delegirati, jer bi onda propustio ono najljepše.

Podsjetio se da ona zapravo gleda u vid-kameru, a ne u njega, ali pod težinom njezina blago ironičnog pogleda ipak je ponovno pokrenuo poruku, osjećajući iracionalnu grižnju savjesti što je zadržava.

"Zdravo, ljubavi", rekla je. "Tvoju najnoviju poruku ovdje smo primili s velikim olakšanjem i radošću, premda sam djeci, na svu sreću, prešutjela onu prvu i neugodniju dok je druga nije

149

prestigla. Zgrozim se svaki put kad zamislim što su prolazili tvoji roditelji tijekom tvoje stare karijere. Iako pretpostavljam da je tvoj otac to podnosio sa stoicizmom kakav i dolikuje visokom vorskom plemiću, dok je tvoja majka - pa, to mi je teško zamisliti. Nagađam da su u igri bili zajedljivi betanski komentari."

U danima kad je bio tajni operativac, Miles je taj problem zapravo izbjegao tako što im praktički nikad nije slao poruke, a ni vijesti o sebi. Kao da njegov otac nije mogao zatražiti izvještaje o njegovim misijama od CarSigova šefa kad god je to poželio. Ili kadgod bi se odvažio na to, zamislio je zajedljiv glas svoje majke.

Ekaterina, koja je uvijek počinjala od najhitnijih poslova, prije novosti iz kućanstva žustro ga je izvijestila o nekoliko problema u Okrugu Vorkosigan - ako ikad obrne redoslijed, Miles će znati da se treba ozbiljno zabrinuti za svoju obitelj. Istovremeno ga je to podsjetilo i da zanemaruje svoje obaveze u Okrugu, iako ovog tjedna ništa nije zahtijevalo hitno javljanje njegovu - točnije, očevu - opunomoćeniku u Vijeću grofova. Ali njegovi roditelji bili su na Sergyaru, gdje su se kao potkralj i potkraljica već niz godina brinuli za Careve interese.

Vorkosigani su razvili zbilja krasnu tradiciju zanemarivanja vlastitih ljudi zbog služenja Imperiju. Imalo je to svoju cijenu. Miles se uz nešto ironičnog ponosa prisjetio što mu je jedan seoski glasnogovornik iz Okruga svojevremeno rekao o Ekaterini: Imamo osjećaj da vi pripadate Imperiju, ali lady Vorkosigan pripada nama.

Točno tako.

"A što se tiče kuće," nastavila je Ekaterina, "evo najnovijeg dostignuća..."

S prvog vida skočili su na drugi, ovaj nešto istrzaniji. "Bravo, Helen," čuo se Ekaterinin glas dok se soba vrtoglavo okretala - knjižnica u kući Vorkosigan, prepoznao je Miles unatoč ludom poskakivanju slike, "ali okreći kameru sporije ili će tatu zadesiti vertigo."

"Što je vertigo?" upitao je mladi glas sa strane - Sasha? Ne, Lizzie, majko mila - a Ekaterina je odmah odgovorila: "Vrtoglavica."

"Oh." Nova riječ bila je usvojena.

Vid se smirio i zaustavio na Taurie, staroj deset mjeseci, koja se grčevito držala za rub stolića, širom otvorivši sive oči ispod kuštrave mase svilenastih crnih uvojaka. Sasha, kojemu je bilo već skoro šest godina, kako su to govorili on i njegova blizanka Helen, te njihova trogodišnja sestra Lizzie, sjedili su na kauču u pozadini. Sasha je sa zanimanjem pratio što se zbiva, dok je Lizzie izgledala kao da se dosađuje, mašući nogama kao da bi najradije rekla: Ja sam to već napravila, čemu sad ova strka?

"Dođi, Taurie", tepao je Ekaterinin glas. "Dođi mami." Učinkovito - Miles je morao uložiti napor da ne propadne kroz vid-ploču kako bi se ispružio do tog zavodljivog glasa.

150

Taurie se okrenula, njišući se na zdepastim nožicama, i odigla jednu ruku od kauča, mlatarajući njome da uhvati ravnotežu. Zatim je podigla i drugu ruku. A onda se otisnula u krivonogo geganje prema maminim ispruženim rukama. Kako su djeca uspijevala savladati hodanje zamotana u pelenu, to Milesu nije bilo jasno, ali ona je hodala, bam, bam, bam, te hihoćući pala u Ekaterinino naručje i slavodobitno poletjela uvis u njezinim rukama.

"Daj da je ja isprobam", rekao je Sasha, kao da je njegova sestrica autić na daljinsko upravljanje. Kleknuo je na tepih preko puta Ekaterine i ohrabrujuće pozvao: "Dođi, Taurie, ti to možeš!"

Osokoljena prvom pobjedom, Taurie je vrisnula i prema njemu se zagegala još brže. Promptno je pala na bradu i briznula u plač, očito više od ogorčenja nego od boli - Miles je prepoznavao varijacije u intonaciji i kad bi se tek prenuo iz sna. Sasha ju je podigao, smijući se: "Hej, prije trčanja prvo moraš naučiti hodati!" Okrenuo ju je i uputio natrag prema mami, ovaj put s uspješnijim ishodom.

Lizzie, koja je u međuvremenu sišla s kauča kako bi se mogla vrtjeti ukrug i pjevati "Vertigo, vertigo, vertigo!", sad se bacila prema vid-snimaču, ali sudeći po naglom trzaju slike, njezina starija sestra smjesta ga je podigla izvan njezina dohvata. "Ne, sad ja želim snimati", začuo se Lizzien glas. "Daj mi, daj mi! Mama, reci joj da mi da...!"

Kućna drama prebrzo je došla svom kraju. Miles je snimku vratio na početak i odgledao je još jednom, pitajući se jesu li to doista Taurini prvi koraci ili rekonstrukcija za njegove oči. Vid-snimač je sugerirao rekonstrukciju.

Kad se Ekaterinino lice opet pojavilo, bila je u svojoj pretrpanoj radnoj sobi na trećem katu, onoj na sjevernoj strani iz koje se kroz stabla uvezena sa Zemlje pružao pogled na njezin barrayarski vrt.

"Tako mi je žao što narednica Taura nikad nije upoznala svoju imenjakinju," rekla je, djelujući zamišljeno, "ali drago mi je što si joj prije kraja bar mogao reći za Taurie. Možda smo ipak trebali Lizzie nazvati po njoj, umjesto što smo joj dali ime tvoje betanske bake. Oh, kad smo već kod imena. Sasha je upravo objavio da se zove Alex, valjda zato što je digao ruke od uvjeravanja drugih ljudi da bi ga trebali zvati Xander. Čini se da je zauvijek odustao i od varijanti Lexie i A.A. Sve s istim argumentom - ako ga ne zovemo Aral zbog djeda Arala, ne bismo ga trebali zvati ni Sasha zbog djeda Sashe. Čini se, međutim, da će pri ovoj odluci i ostati, a i Helen je napokon na njegovoj strani, tako da ga u svojoj sljedećoj poruci svakako oslovi kao lorda Alexa. Vjerujem da takvu racionalnost i odlučnost treba nagraditi."

Uistinu. Miles je u ranim danima očinstva bio duboko uznemiren Sashinim - Alexovim - prividnim zaostajanjem u verbalnom razvoju u usporedbi s vršnjakinjom Helen, dok Ekaterina nije istaknula da ga sestra nikad ne pušta da sam nešto pita ili da uopće zucne kad je ona u blizini. Nije zaostajao, nego je jednostavno bio dobroćudan, i uskoro se počeo služiti potpunim rečenicama, bar kad Helen nije bila u istoj prostoriji da mu glumi tumača.

151

"Kad bolje razmislim," nastavila je Ekaterina, "nije li i tebe svojevremeno mučilo kojim imenom želiš da te zovu? I to u puno kasnijoj dobi. Pretpostavljam da čak i ako se ne ponavlja, povijest svakako odjekuje.

Ali on te voli, pod ovim ili onim imenom. Svi te volimo. Čuvaj se, Miles, i dođi kući što prije možeš." Vid se ugasio.

Da se bar mogu zavući u tu vid-ploču i odaslati se na Barrayar brzinom svjetlosti... Miles uzdahne. Cijeli njegov život, dom je bio mjesto iz kojeg je jedino želio pobjeći. Kako se taj polaritet sad tako drastično preokrenuo?

Zapekla ga je ona Roicova primjedba: Da ste samo stali nakon prve pobjede... Pa, ova zbrka na Kibou-dainiju nije bila samo njegovo maslo.

Kad bi se bar Leiber već jednom pojavio. Sad bi bilo idealno. Milesa je čudilo što tako odugovlači. Možda će ipak morati nekoga poslati da ga pokupi. Osobito ako se Lisa Sato probudi s privremenom krio-amnezijom ili ako naprosto ne bude znala odgovore. Ne, ona mora znati to što zna Leiber. Jer kladim se u betonske dolare da joj je on to i rekao.

Leiberov očigledni strah kopkao je Milesa. Zašto nas se tako prepao? Pa čak nas i ne pozna. Leiber je očito odreagirao na neku lokalnu prijetnju, možda istu onu koja je tako silno zanimala Milesa. Samo što se Miles još uvijek mučio da odredi o čemu je točno riječ.

Kao što je Sato bila klopka za Leibera, njih dvoje bit će klopka za... koga? Zašto? Miles je već koristio ljude kao živi mamac da privuče željenu lovinu, ali nikad svjesno nekoga tko je sa sobom imao djecu. Ili možda nikad prije nisi primijetio da svi oni imaju mrežu odnosa koji ih povezuju s drugima? Nije se sjećao. Ali ako nije ovdje imao dovoljno ljudi za naganjanje Leibera, još je manje imao ljude koje je mogao zadužiti da dvadeset četiri sata dnevno štite konzulat i sve koji su u njemu našli utočište. Čak i da nisu imali drugih dužnosti, Roic i Johannes nisu bili dovoljni - a naprtiti im još i taj zadatak, i to bez podrške, bilo bi čisto zlostavljanje. Nije samo Raven mrzio da mu se unaprijed oduzme šansa za uspjeh.

Unatoč odvojenosti od obitelji, Miles je nakratko osjetio zahvalnost prema Gregoru što ga je na njegove rijetke revizorske zadatke slao tako daleko od kuće. To je naime značilo da su i oni koje je razbjesnio svojim istragama bili daleko od njegove obitelji. Podjarivanje zlikovaca na slavu Barrayara, to bi otprilike bio opis mog radnog mjesta. Kad smo već kod uživanja u svom poslu.

Nagnuo se nad komkonzolu da barrayarskom veleposlanstvu na Escobaru napiše revizorski zahtjev za tim specijalaca koji iz istih stopa mora krenuti za Kibou, uz napomenu da u stanje pripravnosti treba staviti ne samo CarSigova forenzičnog računovođu, nego možda i pravni tim. Sve što je znao o svom nevidljivom neprijatelju bilo je to da s njim nema šale. Budu li putovali najvećom brzinom, specijalcima će trebati pet dana da stignu. Je li prije pet dana imao dovoljno informacija da ih već tada zatraži? Vjerojatno ne.

152

Miles je još jednom otvorio osnovne podatke o Novom Egiptu i počeo ih pročešljavati. Samo neka se Lisi Sato što prije vrati moć govora.

Četrnaesto poglavlje

Jutro nakon uspješnog oživljavanja madame Sato već je poodmaklo, a doktor Leiber još nije stupio u kontakt s konzulatom. Milord je priznao da se možda prevario u procjeni i poslao Roica i Johannesa da ga pronađu. Roic je smatrao da bi njegov posao bio jednostavniji da je milord do tog zaključka došao ranije. Prva dva manevra kojima se poslužio bili su razumljivi sami po sebi: nazvao je čovjeka u kuću - bez odgovora - a onda i na posao, gdje je saznao da je istraživač dan ranije svom asistentu javio da se razbolio od neke crijevne viroze, pa ga vjerojatno neće biti par dana. Moš' mislit'.

Nakon toga je Roic zadužio Johannesa da spakira nešto kvalitetnije špijunske opreme konzulata i odveze ga natrag u Leiberovu kuću.

U prolazu mu je pozornost privukao kompleks u izgradnji za koji mu je oko zapelo i prošli put. Roic je okrenuo glavu da prouči natpis. Stoljetni posjedi, pisalo je, i Jeste li se rodili prije 150 do 130 godina? Javite nam se! "Što to znači?" upitao je Johannesa.

"Generacijski povezana enklava", reče Johannes. "Mogu se naći tu i tamo u svim većim gradovima. Oživljenici, bar oni koji su se probudili dovoljno bogati i zdravi za to, često otkriju da im se novi Kibou baš i ne sviđa, pa na kraju počnu živjeti zajedno kako bi vratili dane svoje mladosti."

"Ha", reče Roic. "Kao neka vrsta povijesne rekonstrukcije, samo u kućnoj radinosti? Tako bar možeš računati na nekoga tko će kužiti tvoje viceve."

"Valjda", reče Johannes, ne baš uvjereno.

Roic je Johannesa poslao da parkira kombi na stražnjoj strani kuće u nizu, dok je sam otišao pokucati na Leiberova prednja vrata. Nije bilo odgovora. Nakon nekoliko minuta, vrata je otvorio Johannes. "Ostavio je garažna vrata nezaključana. Nema lebdećeg motora."

"Dobro. Ajmo prvo sve obići, a onda ćemo pogledati njegovu komkonzolu."

Nigdje u sobama, ormarima, tuš-kabini, kredencima ili koševima za smeće koji su bili dovoljno veliki za to nije se skrivalo truplo. Milordova taktična provalnička poruka nestala je s hladnjaka, koji je još bio pun obroka za samce. Kuhinja je bila uredna, krevet na katu manje-više namješten, ili bar pokriven prostirkom. Možda je uzeo nešto odjeće i obuće - koliko je stalo u torbu na lebdećem motoru? - ali glavnina je ostala u kući. Nigdje nije bilo toaletnih potrepština.

153

Johannes se već latio posla oko Leiberove komkonzole, usisavajući kopiju njezina sadržaja u CarSigov snimač kroz pupkovinu osiguranog kabela. Postupak je pratio na svom holozaslonu.

"Hej!" rekao trenutak kasnije. "Stroj je pod nadzorom. Pitam se je li Leiber znao?"

Roic se sagnuo. Stvarno hej! "Ovaj proces neće uzbuniti njegove promatrače, zar ne?"

"Ne bi trebao", reče Johannes.

Ne baš umirujuće. "Možeš li ući u trag bubi?"

"Djelomično. Možda uspijem iz sigurne sobe."

"Daj da vidimo s kim je komunicirao u zadnja dva dana, od našeg prvog posjeta."

Samo tri poruke. Jučer ujutro Leiber je javio da je bolestan, kupio kartu za skočni brod koji vozi na Escobar i svu ušteđevinu prebacio na dvije univerzalne kreditne pločice. Nije bilo osobnih poruka rođacima ili prijateljima. Možda je ostavio ključ ili upute susjedima, mislio je Roic, ali zapravo nije vjerovao u to, niti je htio izazivati vraga zapitkivanjem po susjedstvu. Ljudi bi se mogli prisjetiti njihova prekjučerašnjeg posjeta. Pitao se kakvu je priču Leiber svojoj susjedi ispreo o njima. Istinu joj sigurno nije rekao.

"Taj skočni brod polijeće tek sutra navečer", istakne Johannes.

"Da, vidim."

"Misliš da se možda već ukrcao?"

Roic namršteno pogleda raspored. "Ah. Ne. Brod u unutarnju orbitu ulazi tek danas popodne." Malo je razmislio. "Čim prođe osiguranje na pristaništu, opet će biti u mreži, vidljiv svakome tko zna tražiti. A ako ga mi možemo uočiti, rekao bih da mogu i njegovi neprijatelji - koji sigurno ne rade sa skromnim budžetom, s obzirom na to da ih financira krio-korporacija. Leiber će ukrcavanje odgađati do zadnjeg trenutka. A to znači da se sad negdje skriva."

"Možda kod nekog prijatelja? Neće ga biti lako naći." Johannes se zagleda u komkonzolu stisnutih očiju. "Iako bi ovo moglo pomoći."

"Ako tako strahuje za svoj život kao što se da zaključiti iz ovog bijega, vjerojatno ne želi ugroziti prijatelje", polako reče Roic. "Milord je rekao da ga nije doživio kao nemilosrdnog tipa."

"Ovo je velik grad", napomene Johannes.

"Pa, onda krenimo od onog što je najlogičnije." Roic se podigao na noge. "Spakiraj stvari i odvezi nas na pristanište."

U dizalnom kombiju Roic je otvorio pripadajuću komkonzolu - s CarSigovim osiguranjem - i potražio prenoćišta oko pristaništa. Dva su bila unutar sigurnosnog perimetra, a pet-šest

154

raštrkano u okolnoj zoni lake industrije. Odvagnuo je najbliže i najjeftinije, i odlučio početi od najjeftinijeg. Dok su se vozili prema prenoćištu, imao je vremena pomisliti koliko je transportna tehnologija za putovanja po neksusu oblikovala gradove kojima služi, čineći planete međusobno sličnijima nego što je očekivao u doba kad je znao samo za Barrayar. Dečko iz provincije prevalio je dalek put. Na neki način mu je bilo drago što mu neka dobra vila nije podarila budućnost koju bi u mlađim danima sam izabrao za sebe. Bila bi mu mnogo tješnja od ovoga što je sad imao.

"Što sad?" upitao je Johannes kad su zaokrenuli na parkiralište jeftinog hostela. "Da motrimo iz prikrajka? Ili pitamo na recepciji?"

"Nisam siguran bi li se itko sjetio Leibera sve da ga je i vidio," reče Roic, "a ovo je jedno od onih samouslužnih mjesta." Nije bilo tako skučeno kao neka s kojima se Roic susreo na svemirskim postajama, gdje su odjeljci za spavanje, koji su se iznajmljivali po satu, bili spoj ormara i lijesa, ali utilitarno uređenje zgrade nije pozivalo na duže zadržavanje. Čak i na jutarnjem svjetlu hostel je bio u sjeni, stisnut između graničnika duge betonske ceste i nekakvog industrijskog postrojenja. "Napravi krug po parkiralištu. Potražit ćemo njegov lebdeći motor."

Iza zgrade, pod nadstrešnicom su bili zaklonjeni zaključani lebdeći motori. Roic je između pet-šest modela prepoznao Leiberov.

"Otprve!" rekao je Johannes zadivljenim glasom.

"Izvježbao sam se prateći milorda", skromno je odgovorio Roic, izostavljajući ludu sreću. Dobro, možda sreću rođenu iz iskustva. Začudio bi se da u prva tri pokušaja nije ništa pronašao. Sjedili su u kombiju nekoliko minuta dok je Roic pokušavao problemu pristupiti kao milord. Ne, loša ideja. Vjerojatno bi bilo bolje da problemu pristupi kao Leiber. Ili još bolje, kao Roic.

Hoće li neprijatelj po svoj plijen poslati policajce ili razbijače? Ako je riječ o krio-korporaciji, vjerojatno bez problema mogu dobiti svu potrebnu pomoć policije - dovoljno je da namještenika optuže za krađu - a policajci samo trebaju pričekati na pogodnoj točki na pristaništu i pokupiti tipa čim prošiša pokraj njih. Ali to bi ostavilo trag, imena, vid-snimke službe osiguranja i svu silu svjedoka nad kojima nitko nema izravnu kontrolu. Diskretnije je poslati privatni odred razbijača koji će Leibera pokupiti prije ulaska na pristanište. A ako je Roic mogao dokučiti gdje se Leiber skriva, vjerojatno su mogli i svi oni mudraci u otmjenim hlačama. Za razliku od nekih drugih ljudi iz svog tima, Roic se nije rodio s darom slatkorječivosti - kako će nagovoriti Leibera da se skloni u konzulat kad to milordu nije pošlo za rukom? Izgleda da ću morati pokušati. Podigao je pogled. "Što je ono?"

Na betonskom zidu zaplesao je odsjaj pulsirajućeg plavog svjetla koje je dolazilo s prednje strane zgrade.

"Ovdje plavu boju koriste za vozila za hitnu pomoć", reče Johannes uznemireno.

"Odvezi nas pred zgradu."

155

Tamo su ugledali dvojicu medicinskih tehničara za hitnu pomoć u plavim odorama koji su iz stražnjeg dijela neoznačenog kombija izvadili lebdeću paletu i kroz klizna vrata pohitali u predvorje. Obojica su bili snažne građe - jedan je bio visok, dok je drugi izgledao kao da u obiteljskom stablu ima i ponekog hrvača u onom tradicionalnom stilu. I na maminoj i na tatinoj strani. Zar nije za hitne službe uobičajeno da u dvočlanim timovima budu muškarac i žena? Dobro, vjerojatno ne uvijek. Roic je iz svojih natezanja sa stražarskim dežurstvima u Kući Vorkosigan i u druge dvije milordove službene rezidencije dobro znao da je kod slaganja rasporeda za službu koja radi dvadeset četiri sata dnevno i loša kombinacija bolja od nikakve.

"Pričekaj ovdje." Roic je izašao iz kombija i otišao pogledati stražnji dio drugog vozila. Na vratima nije bilo prozora, ali ostavili su ih nezaključana. Neoprezno od tehničara, ako u kombiju ima lijekova i skupe opreme. Roic je tiho otvorio vrata, pogledao unutra i podigao ručnu kom-vezu do usana. "Zanimljivo, Johannes. Police su prazne. Ovo nisu bolnička kola, nego običan kombi."

"Oho."

"Mislim da ću se odšetati unutra i presresti one tipove na izlasku. Čuvaj mi leđa sa svoje pozicije." Roic još uvijek nije bio siguran što se to točno zbiva, ali neke teorije je svakako imao.

Kad je Roic ušao u predvorje, zabrinuta mlada dama s recepcije upravo je zavirivala u središnji hodnik.

"Što se događa?" upitao je.

"Jednom od naših gostiju je pozlilo pa je pozvao hitnu. Trebao se javiti na recepciju - mi bismo mu pomogli..."

"Je li došao s nekog drugog planeta? Mislite da je možda donio nešto gadno?" upita Roic. "Zarazno?"

"Ne, ne. Ako sam dobro shvatila, riječ je o nekakvom iznenadnom napadaju. Sreća da je mogao upotrijebiti ručnu kom-vezu." Recepcionarka se pribrala. "Trebala bih otići zaključati sobu iza njih, da se gospodinovim stvarima ništa ne dogodi." Osvrnula se na Roica. "Jeste li se htjeli prijaviti, gospodine? Trenutno sam samo ja dežurna..."

"Samo polako. Prvo riješite ono što je hitnije." Roic joj je mahnuo da ode. Otrčala je niz hodnik do mjesta gdje su već iznosili lebdeću paletu kroz vrata i okretali je. Visoki muškarac objesio je vrećicu s infuzijom na stalak, sagnuo se i provjerio pacijenta. Roic je zapazio mušku priliku pod pokrivačem, čvrsto privezanu remenjem. Na licu je imao masku za kisik koja je prigušivala njegovo stenjanje. Kad je paleta dolebdjela u predvorje između svojih pratilaca, Roic je zakoračio prema njima odišući znatiželjom i zabrinutošću.

Doktor Leiber podigao je bunovan pogled uvis i otegnuto zajecao iza plastične maske.

156

"Što se dogodilo?" upita Roic, prateći ih kroz glavna vrata. "Je li u pitanju nešto opasno? Treba li vam pomoć?"

"Hvala, ne", reče mu visoki muškarac. "Sve je pod kontrolom."

"Srčani udar?"

"Još ne znamo", reče visoki. "Jednostavno je kolabirao."

"Droge? Je li ovo sumnjiv kvart? Tek sam sletio." Roicov tuđinski izgled i naglasak za promjenu su mu išli na ruku. "Baš sam htio uzeti sobu i odspavati dok mi se bioritam ne oporavi od skoka, ali sad nisam tako siguran."

Široki muškarac razdraženo se namrštio. "Ne, u redu je. Samo vi uzmite sobu." Dvojac je širom otvorio vrata i gurnuo paletu u vozilo. Obojica su se popeli unutra da je pričvrste.

Roic je gurnuo glavu za njima. "Sigurni ste?"

"Da, sve je u redu", iznervirano je odgovorio visoki tip iz prtljažnog prostora bez prozora.

"Odlično", rekao je Roic, izvukao ošamut i ustrijelio obojicu.

Eto, sad neće morati ništa tegliti. Niti se tući. Roic je mrzio tučnjave. To što je bio snažne građe nije značilo da voli dobivati batine.

Johannesov zadihani glas nije došao iz ručne kom-veze, nego iz neposredne blizine. "Koji se to vrag događa?" Kad je Roic od njega zatražio da mu čuva leđa, nije baš mislio s tako male udaljenosti, ali nije mogao poručniku zamjeriti zbog radoznalosti. Johannes je širom otvorenih očiju zurio u tamni dio vozila.

Roic je spremio ošamut u futrolu na ramenu. "Upravo smo spasili doktora Leibera. Iako nisam siguran da će on to tako shvatiti." Nakon penjanja u prtljažni prostor prvo je provjerio jesu li obje žrtve žive i zdrave. Paljba iz ošamuta ni u kojem slučaju nije bila bezopasna; kod ljudi kojima je zdravlje već bilo narušeno mogla je izazvati svakakve probleme. Na svu sreću, ova dvojica izgledali su kao da su u odličnoj kondiciji. Njihovu daljnju suradnju osigurao je jednostavno tako što je obojici pri dnu vrata ispalio još jedan niskonaponski hitac iz ošamuta, a onda ih je urednije posložio. Zatim se okrenuo Leiberu.

Nije morao recitirati ohrabrujući govor Spasili smo vas, budite zahvalni, vodim vas na sigurno mjesto, u koji ni sam nije vjerovao; Leiber je u međuvremenu izgubio svijest. Roic se svim srcem nadao da je za to zaslužan hiposprej s drogama za umirenje, a ne neki smrtonosni otrov. Čak i ako su planirali krvavo i potajno smaknuće, da je Roic bio na mjestu Leiberova neprijatelja potrudio bi se da Leiber ostane živ do ispitivanja brzopentom. Zapravo, Roic je ionako Leibera želio ispitati brzopentom. Ali o tome će odlučivati milord.

Leiber je nastavio ravnomjerno disati, a koža mu nije poprimila nikakvu zabrinjavajuću boju. Zasad je sve išlo kako treba.

157

"Slijedi me do madame Suze", naložio je Johannesu. Tamo ih je, uz ostale pogodnosti, čekao doktor Durona. Malo je razmislio. "Ne, još bolje - vodi me do Suze."

Zaključao je stražnja vrata kombija, ugasio rotirajuća svjetla i slijedio Johannesa s parkirališta. Putem se pitao u kojoj je mjeri milordov pristup životu, ili bar revizorskim istragama, ostavio traga i na njemu. Nikad prije nije bio ovako nonšalantan prema zakonitom postupanju. Roicu je katkad bilo teško procijeniti je li milordov stil proizašao iz njegove potpune predanosti dužnosti, navika stečenih zbog prekomjerne privilegiranosti vorskih plemića ili čistog ludila. Znao je samo da trenutno ima neobjašnjivu potrebu da počne veselo zviždukati.

Stoga je približio ručnu kom-vezu usnama, nazvao milorda i iznio mu jezgrovit prikaz svog jutrošnjeg zadatka, ako se milordova lakonska zapovijed Roic, daj uhvati onog zvekana mogla nazvati tako veličanstvenim imenom.

A onda je, onako sam u vozačkoj kabini, zviždukao cijelim putem do Suze.

* * *

Dok mu je mašta buktala zbog svih mogućnosti koje su mu se najednom nudile, Jin je sjedio za kuhinjskim stolom u konzulatu i iznova brojio svoj udio u svoti koju je Roic jutros za doručkom razdijelio između njega i Mine. Mina je vlastitu zaradu već sakrila u ruksak na katu, ali sad je sa zanimanjem promatrala kako Jin preslaguje svoje novčanice - pet tisuća nuyena, više nego ikad u životu. U sretnijim vremenima, prije smrti njegova tate, Jin čak ni za najbolji rođendan nije dobio više od petsto nuyena.

"Što ćeš ti napraviti sa svojim novcem?" upita Mina.

"Još nisam siguran. Mogao bih mjesecima kupovati hranu za životinje. Ili nabaviti novu životinju. Uvijek sam htio pokušati uzgajati ribice, ali teta Lorna nije dala, a kod Suze nisam mogao. Ne možeš uokolo tegliti ribice ako svaki čas možeš završiti na ulici."

Minine obrve se skupiše. "Misliš da ćemo ostati ovdje tako dugo?"

Jin je oklijevao. "Ne znam."

"Misliš da imam dovoljno novca za ponija?"

"A gdje bi držala ponija? Mislim da bi ti za to trebalo puno teraformiranog zemljišta. Vrt iza kuće nije dovoljno velik."

"Dvorište tete Lorne sigurno nije bilo dovoljno veliko", složi se Mina. "Konzul Vorlynkin bar ima travu."

Jin si pokuša to dočarati. Travnata površina u stražnjem vrtu konzulata bila je neznatno veća od njegove dnevne sobe. Za kokoši taman, ali sumnjao je da bi dostajala za išta veće. "Uostalom," reče on prijekorno, "još imaš Damu Murasaki. Poni ima četiri noge, a paučica osam, što znači da je ona dvostruko bolja, zar ne?"

158

Mina mu uputi pogled ledenog prijezira. "Baš bih voljela vidjeti da njoj stavljaš sedlo i uzde i svašta."

Jin je pokušao zamisliti opremu za jahanje po mjeri pauka - možda od isprepletenog konca? - a i kojeg bi kukca mogao navesti da zajaše pauka vučjaka? A da ga pauk ne pojede? Jahanje bi bilo mnogo uzbudljiviji sport, pomislio je, da su poniji grabežljivci poput paukova. Možda u konzulatu ima konca koji bi mogao posuditi...? Nije, međutim, uspio razraditi svoju viziju, jer su u tom trenutku u kuhinju ušli konzul Vorlynkin i Miles-san, navlačeći jakne.

"Vorlynkin će me odvesti do madame Suze da nešto obavim", reče im Miles-san. On i Roic su u zadnje vrijeme dosta vremena provodili tamo, mislio je Jin, a vraćali su se u smrknutom i zamišljenom raspoloženju, iako nitko nije govorio o razlogu. Raven-sensei se uopće nije vratio. "Yuuichi Matson je tu, pa nećete biti sami. Ali ako u konzulat po poslu dođu bilo kakvi neznanci, držite se podalje od prednjih prostorija i predvorja. Možete biti na katu, ili u vrtu iza kuće, pod uvjetom da ne dižete preveliku buku."

"Ja ću se odmah vratiti", obeća Vorlynkin.

Mina podigne pogled. "Mislite da ćete ikad pronaći mamu?"

"Nadamo se da ćemo uskoro imati dobre vijesti", reče Miles--san.

Jin nije znao kako bi protumačio taj umirujući ton glasa. Nove odrasle laži? Sudeći po njezinu natmurenom licu, ni Mina mu nije povjerovala.

Ali rekla je samo: "Lorde Vorkosigan, da imate djecu, darovali biste im ponije, zar ne? A ne paukove?"

Izgledao je malo zatečeno. "Imam i jesam. Ponije, ne paukove. Iako mislim da bih im priuštio i paukove, da ih požele. Bog zna da imamo maslobube. S monodramom. Zar vam nikad nisam pokazao slike?"

I tada je, na Jinovo iznenađenje i rastući očaj, iz džepa izvadio holokocku i počeo im pokazivati snimke tamnokose žene normalne veličine - Jin je shvatio da je normalne veličine po snimkama na kojima su oboje bili zajedno, a tjeme Miles-sana jedva je sezalo do njezina ramena - te zbunjujućeg niza djece različite dobi. Jin ih nije uspio sve razvrstati dok nisu došli do zajedničke snimke - tamnokosi dječak i crvenokosa djevojčica nešto mlađi od Mine, beba u naručju lijepe žene i dugonogo dijete od dvije-tri godine u sredini. Četvero djece. Nadao se da će Mina ostati dovoljno pribrana da pokaže zanimanje, a ne užas. Nije još bio sasvim siguran čime se točno Miles-san bavi, ali bilo je očito da ima veliku moć. Čak je i konzul radio sve što bi mu rekao.

"A ovo je Helen na svom poniju u Vorkosigan Surelauu - to je naša kuća na selu, pokraj jezera - a ovdje Sasha gladi svog ponija. Xander. To jest, Alex."

159

Jin se zapitao kakav se to otac ne može sjetiti imena vlastitog sina. A imao je samo jednog. Nije ih morao sve nabrajati dok ne dođe do onog koji mu u tom trenutku diže tlak, kao što je tetak Hikaru ponekad radio s njim, Tetsuom i Kenom.

Morao je, doduše, priznati da su poniji bili prelijepi. Jedan je bio sivac sa srebrnastim preljevima, a drugi je imao sjajnu tamnosmeđu dlaku s crnim čarapama, grivom i repom te bijelom zvijezdom na čelu. Pogledi su im bili tamni, sjajni i dobroćudni, a činilo se i da imaju strpljenja sa svojim dječjim obožavateljima. Mina je iskolačila oči i razjapila usta u neskrivenoj čežnji. Da i da na kvadrat - velika kuća na selu. S mnoštvom životinja - u pozadini nekih slika bilo je pasa i mačaka i ptica, a tko zna kakva su se još stvorenja krila u tim šumovitim brdima? I ribe u pravom jezeru, ne samo u staklenom akvariju neke curice, možda i gmizava, puzava autohtona čudesa koja žive u potočićima što se slijevaju u jezero - sve još ljepše nego u Jinovim najluđima snovima.

I sve je to pripadalo toj drugoj djeci. Djeci koja su k tome imala živu majku i oca. Kako je ono govorio tetak Hikaru? Tko ima, dat će mu se.

A tko ništa nema, neće ništa ni dobiti. Jin je bar pretpostavljao da tako glasi neizgovoreni dio poučka. Pogledao je tu drugu djecu, i Miles-sana, koji je tako očito pucao od ponosa i sreće, i znao je da bi Mina najradije briznula u plač. I njegovo grlo se stegnulo od zavisti i apsurdnog bijesa. Pa nije se moglo reći da je Miles-san namjerno zatajio svoju obitelj, samo zato da bi zakašnjelo provocirao Jina.

"Ne bih se usudio uskratiti im lekcije iz jahanja", nastavljao je Miles-san. "Da jesam, duh mog djeda ne bi mi dao mira, a nije da me stari lešinar ionako ne proganja. Vorovi su bili vojnička kasta, u Vrijeme izolacije. Neka vrsta vitezova - ili možda bandita, ovisno o točki gledišta. Konjanici, u svakom slučaju. To je tradicija." Zadnju riječ je nekako neobično naglasio, kao da mu ostavlja čudan okus u ustima. "Danas je to savršeno beskorisna vještina, ali ipak je i dalje učimo."

"Možda bi bilo dobro da krenemo", rekao je Vorlynkin, a Miles-san je odgovorio: "Da." Pažljivo je spremio holokocku, kao da mu je vrlo dragocjena. Produžili su u vrt i prema velikoj garaži.

Jin i Mina netremice su se gledali.

"Pa", reče Mina naposljetku. "Bar sam imala pravo za ponije." Zatreptala je i protrljala pocrvenjele oči.

Jin je sijevnuo pogledom na svoju hrpicu novca, koja je samo nekoliko minuta ranije nudila tolike mogućnosti.

"Ipak je sve to uzalud", reče Mina. "Možda je uvijek bilo. Možda bismo se jednostavno trebali vratiti teti Lorni i tetku Hikaruu."

160

I prestati se boriti? "Možda ti možeš", gorko reče Jin. "Ja ne. Ne, čekaj, ne možeš ni ti - sve bi izbrbljala."

Minu je ta optužba očito ogorčila. Puhnuvši Ha! ustala je da se vrati na kat. U nadsvođenom prolazu koji je vodio u kuhinju,

preko ramena mu je dobacila: "A dva ponija imaju osam nogu, tek toliko da znaš!"

Za to Jin nije imao protuargument.

Dok je Jin prebirao po nuyenima i razmišljao bi li se usudio nešto sam uzeti za jelo, u kuhinju je došetao tajnik konzulata da si natoči još zelenog čaja. Naslonio se na pult i zagledao u Jina, koji se uzvrpoljio pod tim hladnokrvnim pogledom.

"Vi ste djeca Lise Sato, zar ne? Aktivistice za krio-prava?"

"Uh... da?" Jin nije bio siguran je li to trebala biti tajna, ali Matson-san je ionako već znao.

Matson-san otpio je gutljaj čaja i namrštio se. "Nitko mi zapravo ništa nije rekao. Ali, ah... ako želiš da pozovem policiju u tvoje i sestrino ime dok se Barrayarci još nisu vratili, mogao bih...?"

Jin je skočio na noge, zamalo prevrnuvši stolicu, i užasnuto viknuo: "Ne!"

Matson-san je prolio vrući čaj, opsovao, spustio šalicu i obrisao opečenu ruku o hlače.

"Mamu je i odvela policija!" reče Jin.

"Da onda pozovem vaše rođake?"

"Ne! To je još gore!"

"Ovaj", reče Matson-san. "Znači vas dvoje niste, uh, niste... ovdje zarobljeni, je li?"

"Naravno da nismo! Miles-san nam pomaže!" Razmotrio je dosadašnje događaje i ispravio se: "Bar pokušava." To je pak zvučalo slabašno i nezahvalno, pa je dodao još i: "On je jedini koji se uopće potrudio", što je svakako bila istina.

Matson-san se počešao po glavi i napravio grimasu. "Ah." Opet je uzeo svoj čaj. "Pa, ako se predomisliš, slobodno mi reci, u redu?" Jin mu je uputio pogled takvog užasa da je podigao ruku da ga umiri. "I ja samo pokušavam pomoći."

Jin je želio viknuti: Ako si tako zamišljate pomoć, nemojte!, ali bilo bi nepristojno da to kaže odrasloj osobi. Odlučio se za: "Dobro. Ali neću. Neću se predomisliti."

Matson-san je nelagodno slegnuo ramenima i vratio se natrag u ured. Jin je pokupio svoj novac i utekao na kat da ga sakrije.

161

***

Budući da je troje od četvero ljudi koje je htio ispitati u Suzinu kompleksu još bilo u nesvijesti, blažen bio Roic, Miles je htio-ne htio počeo od madame Sato.

Ona je sjedila na uskom krevetu u izolacijskoj komori s prigušenom rasvjetom, blijeda i iscrpljena, ali zapravo u jako dobrom stanju za netom oživljenu ženu. Nakon kupanja su je odjenuli u čistu bolničku spavaćicu i toplo podstavljen haljetak. Dodatni slojevi odjeće nisu je štitili samo od bacila, nego i od znatiželjnih pogleda. Miles je zbog vlastitih prečestih boravaka u bolnici nagađao - ne, zapravo jako dobro znao - da je to drugo za moral pacijenta često bilo važnije od prvoga. Ako joj je isprala gel iz kose; neoštećena i svilenasta, sad joj je u slapu padala preko ramena.

Polako je ušao u sobu, ne znajući izgleda li joj prijeteće ili samo čudno. Njezin strogi pogled ništa nije otkrivao. Popravio je masku za filtriranje i nakašljao se.

"Dobar dan, madame Sato. Zovem se Miles Vorkosigan." Tek kad se nasmiješio da je umiri sinulo mu je da mu se usta uopće ne vide. "Oprostite zbog maske. Ali doktor Durona kaže da se vaš imunološki sustav brzo oporavlja. Uskoro više neće biti potrebe za sterilnom jedinicom i moći ćemo vas odvesti odavde."

"Jeste li vi liječnik?" Glas joj je bio hrapav, ali funkcionalan.

"Ne, oživio vas je Raven Durona, specijalist s Escobara. On radi za mene", sjetio se dodati u zadnji čas. Za objašnjavanje vlastite uloge morat će se više pomučiti.

"Srela sam ga ranije." Progutala je slinu - dijelom zbog nervoze, pretpostavljao je, a dijelom zato što se još nije sasvim privikla na to da ponovno ima kontrolu nad vlastitim tijelom. "A gdje se točno nalazim? Rekli su da sam u Northbridgeu." Njezin ton je odavao da sumnja u to. Da trenutno sumnja u sve.

Miles pogleda oko sebe. Jedino što se vidjelo iz njezine komore bila je zamračena i pusta soba za oporavak koja nije imala vanjskih prozora, čak ni onih koji bi gledali na zid druge zgrade. "U Northbridgeu ste, tako je. Nalazite se u starom, zatvorenom krioničkom postrojenju na južnoj strani grada, u koje su se bespravno uselili neki vrlo domišljati stanari."

"Netko je rekao da imate moju djecu..." Grlo joj se tako stegnulo da je ta zadnja riječ bila gotovo nečujna.

Milesu je sad bilo žao što ih nije poveo sa sobom, iako je još bio nervozan zbog svog ranijeg propusta. "Da, Jin i Mina su na sigurnom u barrayarskom konzulatu." U sljedećem trenutku je dodao, jer se činilo da ona još ne zna treba li to protumačiti kao utjehu ili prijetnju: "Jin je tamo smjestio sve svoje životinje, čak i Vihora i vašu staru mačku, pa je zasad zadovoljan. Mina se uglavnom ne odvaja od Jina." Nadao se da će je lakoća s kojom je aludirao na putujući zoološki vrt uvjeriti u njegovu iskrenost.

162

"Barrayarski konzulat! Zašto?" Opet je progutala slinu. "Tko ste vi? Zašto ste ovdje?" Nije dodala, Zašto sam ja ovdje?, ali Milesu se činilo da se to pitanje podrazumijeva.

"Čega se sjećate?"

Čvrsto je stisnula usta.

Miles je pokušao iznova. "Zadnje što Jin i Mina pamte o vama jest to da vas je gradska policija Northbridgea uhitila prije osamnaest mjeseci. Moji ljudi i ja smo vas prije dva dana našli zamrznutu u prenosivoj krio-komori u podrumu kuće doktora Seiichira Leibera. Ja upravo pokušavam popuniti tu osamnaest mjeseci dugu prazninu u vašem pamćenju. Za vaše i moje dobro, rekao bih."

Posljednje riječi očito su je prenerazile; pogled koji je uperila u njega nije više pokazivao strah i promašenu ljutnju, nego čistu zbunjenost. "Molim?"

Miles uzdahne i smjesti se na stolac u dnu njezina kreveta. Revizor bi trebao slušati, a ne govoriti - nije li to bila jedna od Gregorovih pošalica? - no ova žena je zaslužila iscrpan izvještaj. Osim toga, bilo je sasvim moguće da Lisa Sato o Barrayaru nije znala ni toliko da ga može pronaći na karti crvotočnog neksusa. "Vjerojatno bi bilo najbolje da krenem od početka. Ja sam galaktičar. Moja službena profesionalna titula je carski revizor. To je visoki vladin istražitelj iz Barrayarskog Imperija. Nedvojbeno se pitate što radim na Kibou-dainiju." To se u nekim trenucima pitao i Miles. "Prvotno su me poslali da izvidim sumnjivu situaciju s franšizom tvrtke Bijela krizantema na Komarru - to je drugi planet u našem carstvu..." Što je mogao jezgrovitije, objasnio je prevaru Bijele krizanteme s komarrskim glasačkim udjelima, uključujući i to kako ih je navukao na podmićivanje. Prvi put se malo oraspoložila.

"Da, njih treba udariti tamo gdje im je srce, po džepu" zadovoljno je promrmljala. "Iako Bijela krizantema čak i nije najgora korporacija."

"Zapamtite što ste rekli, još ćemo se vratiti na to. A sad vam trebam objasniti kako sam upoznao vašeg sina Jina i kako sam našao ovo mjesto..." Iz nužnosti se vratio na svoju prisutnost na krio-konferenciji i napad O.N.N.N.-a.

"Ti krvoločni idioti!" rekla je Lisa Sato, glasom punim prijezira koji, na Milesovo veselje, ovaj put nije bio upućen njemu.

"U njihovu obranu, čini se da u ovoj rundi nisu nikoga uspjeli ubiti. Valjda zato što nisu ni pokušali. Zapravo mislim da im dugujem uslugu - dali su mi materijala za istragu do kojeg ne vjerujem da bih sam mogao doći, iako pretpostavljam da bih komarrsku prevaru ionako otkrio. U svakom slučaju, nakon što sam im pobjegao, izgubio sam se u Kriokombama..."

Taj dio je slušala kao začarana. Miles je imao dovoljno pameti da sitni vez u priču doda tek kad se u njoj pojavio Jin, nakon čega se potpuno unijela u slušanje. Za razliku od Milesa u prvom susretu sa Suze, ona je lakše pohvatala konce njezinih spletki.

163

"Ali što je Jin tu radio?" smeteno je upitala. "Ostavila sam djecu kod svoje sestre Lorne. Mislila sam da me neće biti preko noći, možda dan ili dva, dok ne nađem odvjetnika... osamnaest mjeseci?"

"Sjećate li se da su vas odveli na zamrzavanje? Tko je to učinio?"

Čelo joj se mrštilo od napora da se prisjeti. "Bila sam u nekakvoj privremenoj ćeliji, više sobi, zapravo, u postaji gradske policije. Došao je neki čovjek. Mislila sam da ga je možda poslao moj odvjetnik. Zatim hiposprej, i onda..." Odmahnula je glavom i lecnula se. Nedvojbeno zbog glavobolje koja je pratila oživljavanje. Milesova je bila gadna.

Hipnotik ili sedativ, zapravo je nebitno što su joj dali. Čak i da pričekaju povlačenje svih tragova krio-amnezije - a nije bilo indicija da madame Sato uopće pati od nje - Miles je sumnjao da je zapamtila išta više od toga.

"Nakon vašeg protuzakonitog, ili bar izvanzakonitog zamrzavanja, vaša sestra i šogor prirodno su preuzeli skrb za nećaka i nećakinju. Koliko sam shvatio, Jin je pobjegao od vaše sestre zbog neslaganja oko njegovih životinja u njezinu pretrpanom kućanstvu. Mina je ostala kod nje. Uspješno je pohađala drugi razred osnovne škole" - činilo mu se da to može ustvrditi mirne duše - "dok ja nisam nehotice uzrokovao povratak Jina teti, a onda su pobjegli oboje, i to k meni." Na Zašto k vama? u njezinim očima, dodao je: "Jin će vam ispričati sve pojedinosti kad ga vidite." Miles se nadao da je Jin dosad stekao dovoljno simpatija prema Barrayaru da je može uvjeriti u dobronamjernost lorda Revizora. To je, nažalost, još bilo neizvjesno.

"Ali pustimo sad mene." Radije bih razgovarao o vama. Prošlo je mnogo vremena, hvala bogu, otkako je Miles zadnji put pokušao zavesti ženu u nekom baru - a čak i to je bilo u sklopu zadatka - no njegov osjećaj da se nalazi usred očajničkog udvaranja nije bio sasvim promašen. Morao je uvjeriti Lisu Sato da može imati povjerenja u njega, i to brzo. "Što vas je povezalo sa Seiichirom Leiberom, i kako je do toga došlo?"

Jedan dugi trenutak strahovao je da će opet zašutjeti kao zalivena, no ona mu je samo uputila novi hladni pogled i počela: "Seiichiro nam se javio - javio se našem vijeću za političku akciju - jer je imao tajnu koju je otkrio tijekom svog rada."

"Koliko vas je puta posjetio?"

"Dva ili tri."

"Kome je sve odao tu tajnu? Je li se ikad sastao sa svima vama?"

"Prvo Georgeu, Eiko i meni. Poslije toga smo održali zajednički sastanak, dok smo planirali skup - George Suwabi i ja, Seiichiro, Lee Kang, Rumi Khosla i Eiko Tennoji."

Miles se tijekom istrage i predobro upoznao s tim imenima. "Da pogodim. Odlučili ste tajnu objaviti na skupu, gdje je sve pošlo po zlu."

164

Pogled dotad uperen u njezino krilo sad se podigao prema Milesu, sužen poput oštrice noža. "Nisu naši ljudi izazvali nerede. Napala nas je skupina nasilnika iz O.N.N.N.-a, koji je organizirao protuprosvjed. Te su noći trebali ostati na drugoj strani parka. Ni mi ni oni nismo si mogli priuštiti da unajmimo dvoranu."

"Jesu li to zbilja bili pripadnici O.N.N.N.-a, ili banda unajmljena da ih oponaša?"

"Zbilja su bili oni - prepoznala sam dvojicu koji su sudjelovali. Lokalni ljudi."

"Mm, to ne znači da ih netko nije platio za to. I nahuškao na vas."

Razmotrila je to nakrivljene glave, kao da se već napola slaže s njim. "Policija je prekinula tučnjavu. Bilo je prisutno neobično mnogo policajaca za sukob tih razmjera i stigli su jako brzo. Kao da su dojavu dobili ranije. Vidjela sam nekoliko ljudi kojima su glave bile okrvavljene ili su bili pritisnuti na tlo." Sjećanje ju je očito uznemirilo, a Milesu je sinulo da se za nju sve to dogodilo doslovno jučer. "Mi nikad nismo prosvjedovali na taj način. Mislim da O.N.N.N. funkcionira doslovno kao naličje krio-korporacija. O.N.N.N. se grize zbog novca kojeg nema, krio-korporacije zbog novca koji imaju, a za tuđe živote ne mare ni jedni ni drugi."

Oštroumna procjena, pomisli Miles. "Možemo li se vratiti na doktora Leibera?" I njegovu tajnu. "Čini se da je on ključni čovjek, na više načina."

Pogledala ga je i očito donijela odluku. "Ako ste nekakav bizarni špijun za krio-korporacije, onda valjda već znate. I znate da ja znam." U zraku je visjelo neizgovoreno: Pa što onda još mogu izgubiti?

"Ako vam to nešto znači, činjenica da je doktor Leiber za Novi Egipat proučavao kemiju otopina za očuvanje tijela mi je mnogo toga rekla."

Oprezno je kimnula glavom. "Seiichiro je otkrio da se stanovita formulacija krio-konzervansa koja se prodavala prije otprilike jedne generacije kemijski raspada nakon nekoliko desetljeća. U zamrzivačima krio-korporacija leže sigurno tisuće, ako ne i milijuni ljudi koji su njime bili tretirani i koji su istinski mrtvi, bez mogućnosti oživljavanja. Već samo zbog toga na kocki su sigurno bilijuni nuyena. I to bez uračunavanja golemih pravnih troškova i svih postupaka koji će se morati osmisliti da se utvrdi koji su korisnici iz tog razdoblja mrtvi, a koji nisu."

Miles je nečujno zazviždao, a djelići njegove zagonetne slagalice sjeli su na svoje mjesto svjetlosnom brzinom. Komodificirani ugovori, pa da! Oh, kako je želio da se onom forenzičnom računovođi s Escobara pridruži i metaekonomski analitičar, i da se smjesta ovdje nacrtaju. Zajedno sa svom opremom za provaljivanje u baze podataka koju mogu ponijeti sa sobom, programiranom na specifičnosti planetarne mreže na Kibouu.

I zatražit će ih, čim se vrati u konzulat. No sljedećih nekoliko dana mogao se osloniti samo na svoj stari, izvorni organski mozak. I to rabljeni model, žalosno pohaban od korištenja.

165

Naglas je rekao: "Da, to svakako sve objašnjava." Uključujući, možda i jadnu Alice Chen, koju je Leiber podmetnuo na mjesto Lise Sato - kao mamac, ili kao trag? Ili kao tempiranu bombu?

"Smatrali smo da bi to otkriće doista moglo oslabiti utjecaj koji krio-korporacije imaju na Kibouu", reče Lisa Sato. "Možda ga čak eliminirati." Pogledala je po komori, a zatim i u svoje netom odmrznute ruke. "Izgleda da smo bili u pravu." Namrštila je čelo. "Čekajte. Hoćete reći da su to uspješno tajili posljednjih godinu i pol dana? To nije tajna koju krio-korporacije mogu zauvijek sakriti - kad počne nesrazmjerno rasti broj neuspješnih oživljavanja u toj generaciji, ljudi će sigurno primijetiti obrazac. Zato je George i želio da odmah krenemo u napad, da odjek u javnosti bude što veći. Zašto nisu... oh." Pogled koji je uputila Milesu najednom je postao sumoran, a on se lecnuo, znajući što slijedi. "Što se dogodilo s nas šestero? Zašto nitko nije objavio tajnu nakon što su mene odveli? Zar su nas sve odveli?"

"Žao mi je što vam nosim loše vijesti, madame Sato, ali čini se da je tako. Kang, Khosla i vi bili ste zamrznuti s upitnim dijagnozama samo nekoliko dana nakon održavanja skupa. George Suwabi navodno se svojim lakoletom srušio u jezero, a madame Tennoji je poginula u padu sa balkona svoje stambene zgrade, u pijanom stanju. Suvišno je reći da bi bilo iznimno zanimljivo kad bi netko iz odjela za ubojstva vaše policije ponovno otvorio ta dva slučaja. Ovaj... a je li ona previše pila?"

Namrštila se. Koža oko usana sad joj je bila bijeda nego odmah nakon oživljavanja. "Pa, da. Trpjela je jake bolove zbog degenerativne bolesti zglobova. Ali nije bila sklona padanju. O, ne, jadni George..."

"Jedini koji se u sve to uopće ne uklapa je doktor Leiber. On se jednostavno vratio na posao i na svom radnom mjestu ostao posljednjih osamnaest mjeseci."

"To nema smisla."

"Na sreću, imat ću ga priliku zamoliti za objašnjenje. Kad se probudi."

"Zar su i njega zamrznuli?"

"Ah, ne. On se jutros susreo s najobičnijim sedativom, kaže moj čovjek Roic. To je potvrdio i Raven - to jest, doktor Durona. Zadržali smo ga ovdje kod Suze dok spava. Kad ga je Roic pokupio, pokušavao je pobjeći s planeta. Mislim da ga je netko drugi pokušao spriječiti u tome. Bit će to zanimljivo saslušanje." Miles je zastao, kolebajući se. Ona je ipak Jinova i Minina majka. Njih dvoje moralo je bar dio svoje zadivljujuće inteligencije i odlučnosti naslijediti, ili možda naučiti, od nje. A tko traži povjerenje od drugih i sam ga mora dati.

"Biste li mi se željeli pridružiti?"

166

Petnaesto poglavlje

Miles je gorio od želje da se odmah obruši na Leibera, ali na Roicovo traženje prvo se pozabavio preostalom dvojicom zatočenika. Zahvaljujući nekom Ravenovu napitku, obojica su trenutno mirno spavali na podu praznog ureda - ili možda ostave - koji je graničio s podzemnom garažom stare zgrade za prijem pacijenata. Roic je to vrijeme proveo konstruktivno, pretresajući njihove novčanike, osobne isprave i dizalni kombi.

"Ne bih to baš nazvao osobito tajnom operacijom", rekao je Roic, izvrćući novčanike da demonstrira svoju tvrdnju. "Kombi je registriran na Novi Egipat, a bolničke odore koje su nosili pripadaju kompaniji. Obojica su imali vlastite osobne isprave. Hans Witta i Okiya Cermak. Johannes ih je malo provjerio. Jedan je zapravo voditelj osiguranja u postrojenju, a drugi je do prije osamnaest mjeseci bio običan čuvar, a onda je dobio veliku povišicu i promaknuće u osobnog asistenta svog šefa."

"Zanimljivo", promrmljao je Miles.

"Aha. Rekao bih da su otmicu doktora Leibera organizirali na brzaka, s resursima koji su im bili pri ruci. Da su ga ščepali na poslu, ili bilo gdje na posjedu Novog Egipta, uštedjeli bi si čak i to malo truda. Ali, što ćemo sad s njima? Ne možemo ih zauvijek držati onesviještene na podu. Mislim, prije ili poslije moraš čovjeka pustiti da se ode popišati. A i gazde su im dosad sigurno shvatile da nešto nije u redu. Da ih jednostavno pustimo? Mislio sam ih ostaviti u njihovu kombiju nedaleko od Leiberova hotela, pa neka se sami bude."

"Hm. Jeste li ti i Johannes iz kombija uklonili sve po čemu mu se može ući u trag?"

"Naravno, milorde", reče Roic, a iz njegova uštogljenog tona čitalo se još i Pa valjda znam raditi svoj posao.

"Ali vidjeli te jesu."

"To je, nažalost, bilo neizbježno. Ali mislim da Johannesa nisu."

"Je li otimanje otmičara također otmica?" meditirao je Miles.

"Je", nesusretljivo je odvratio Roic.

"Ali teško da bi Novi Egipat podigao kaznenu prijavu."

"Ne, oni bi napravili nešto drugo."

"Sjetio sam se. Mogao bih zamoliti Suze da ih zamrzne i pohrani za nas. Tehnički gledano."

Za to je zaradio Roicov specijalni pogled.

167

"Ako ne bude bilo izbora. A presedan za pribjegavanje toj lokalnoj tehnici rješavanja problema već imamo."

Roic je odlučno nastavio šutjeti.

"Ah, dobro onda", uzdahnuo je Miles. "Zaključaj vrata i pusti ih da spavaju, zasad. Krenimo mi dalje."

Problem prilagodbe bioizolaciji madame Sato riješili su po kratkom postupku. Miles je sobu za ispitivanje smjestio u praznu komoru do njezine i posudio joj Ravenovu ručnu kom-vezu da može slušati. U svojoj je komori pojačao rasvjetu, u susjednoj je isključio i navukao zastor preko gotovo cijelog staklenog zida na njezinoj strani, koji je zbog toga funkcionirao gotovo kao jednosmjerno zrcalo, pod uvjetom da madame Sato ostane mirna. Uvažila je, iako ne s prevelikim oduševljenjem, njegov plan da ispitivanje provede u dvije etape, kako bi u prvoj, u kojoj Leiber neće znati za njezinu prisutnost, provjerio pričaju li oboje istu priču. Miles nije bio siguran u kojem bi trenutku bilo najkorisnije zaskočiti Leibera i otkriti mu da je ona tu. No nije sumnjao da će ga znati prepoznati.

Leiber je još bio ošamućen kad su ga Raven i Roic uveli u komoru i posjeli na stolicu. Roic je zauzeo položaj na vratima, naslonivši se na njih. U komori nije bilo kreveta, pa se nije moglo reći da je pretrpana, čak ni s četvoricom muškaraca u njoj, ali blago klaustrofobična atmosfera je iz Milesove perspektive svakako bila više prednost nego mana.

"Opet vi!" reče Leiber, zureći u Milesa.

Raven se s dobrohotnim izrazom sagnuo i pritisnuo hiposprej na Leiberovu ruku.

Leiber se trgnuo. "Brzopenta?" zarežao je, djelujući bespomoćno i ljutito.

"Sinergin", umirio ga je Raven. "Glavobolja će se uskoro povući."

Leiber je protrljao ruku i namrštio se, ali nakon sumnjičavog opipavanja čela, iznenađeno je trepnuo, a u sljedećem trenutku i povjerovao.

A kad si ti to bio pod brzopentom da znaš prepoznati razliku? Miles je dodao i to pitanje na svoj dugi popis. Mahnuo je Ravenu da sjedne na stolicu uza zid, a sam se smjestio na udaljenost koja ne bi trebala probuditi osjećaj ugroženosti u njegovu ispitaniku. Doduše, za efekt prijetećeg nadvijanja vjerojatno bi se morao popeti na stolicu, a to onda jednostavno ne bi bilo to. Taj je zadatak najbolje bilo delegirati Roicu.

"Dakle, doktore Leiber. Neke smo korake mogli izbjeći da smo ovaj razgovor obavili prekjučer, ali s druge strane lako je moguće da pod vanjskim nadzorom nije bila samo vaša komkonzola, nego i dnevna soba. Možda je ovako bolje. Uvjeravam vas da ovdje uživamo potpunu privatnost." Miles mu se zubato nasmiješi. Carski revizor, prijetnja ili opasnost? Sam odluči.

168

Leiberova usta nečujno su oblikovala riječi Moja komkonzola! "Kvragu, mislio sam da sam to riješio. Jeste li mi tako ušli u trag?"

"Nagađam da su vam tako u trag ušla ona dva gospodina u bolničkoj odjeći. Oružnik Roic" - Miles je zamahnuo rukom; Roic je prijateljski kimnuo - "žao mi je što vas nisam imao prilike ranije upoznati s njim - Roic ih je slijedio. Manje-više. I preoteo vas. Usput, jeste li ih prepoznali?"

"Hansa i Okija? Naravno. Omiljeni razbijači četveročlane bande."

"Jesu li dobro plaćeni, ti vaši kolege?"

"O, da." Leiber se kiselo nasmiješi. "Sigurnost radnih mjesta zajamčena."

"Jednako kao i vaša?"

"Ne, koliko je meni poznato. Srećom po njih." Leiber zaškilji. "Kako me preoteo?"

"Ošamutom", reče Roic.

"To je protuzakonito!"

"Ne, zapravo imam lokalnu dozvolu. Tjelohranitelj, znate."

Službeni vladin tjelohranitelj, točnije. Bila je to najbliža kategorija oružniku koju je Vorlynkin uspio naći na prefekturnom formularu za prijavu. Doduše, Roic je u prijašnjim pothvatima znao dobivati i bizarnije klasifikacije.

"A tko ste vi, dovraga?" Leiber se indignirano uspravio na stolcu; Roic je postao trunčicu napetiji. "Jeste li mi vi ukrali Lisu?"

"Njezina je krio-komora na sigurnom", pošteno je priznao Miles. Još je bila spremljena u dnu hodnika.

"Ne zadugo ako mi je Novi Egipat za petama!"

"Trenutno ste i vi na sigurnom. Skriveni smo u starom, zatvorenom krio-postrojenju na južnoj strani grada, ako vas baš zanima. Daleko od očiju, daleko do srca."

"Teško", promrmlja Leiber, smirujući se.

"Evo što vam predlažem", reče Miles. "Ja ću vama ispričati što ja znam, a vi meni ispričajte ono što ne znam."

"Zašto bih?"

"I na to ćemo doći. Za početak, zbilja sam bio barrayarski delegat na krio-konferenciji."

"Niste liječnik. A ni akademik." Leiber se namršti. "Potencijalni korisnik?"

169

Ni za živu glavu. "Ne, ja sam carski revizor. Visoki istražitelj svoje vlade. Jedan od nekoliko zadataka koje ovdje imam jest proučavanje socijalnih i pravnih problema s kojima se Kibou-daini suočava zbog golemog utjecaja krioničke tehnologije. Nema sumnje da će me imenovati za savjetnika kad se budu unosile izmjene i dopune u, po općem priznanju, arhaične barrayarske zakonike, kako bi se izbjeglo ponavljanje vaših pogrešaka." Doduše, Gregor ga nije izričito zadužio za to, ali bilo je pitanje vremena kad hoće. Miles je protrnuo na pomisao da će se sljedećih nekoliko godina morati natezati s pododborima Vijeća grofova i ministrima, baš kao i zadnji put, kad je vodio borbu oko galaktičkih tehnologija za reprodukciju i kloniranje. S vedrije strane, svake će se večeri vraćati kući; s manje vedre strane, s njim će se vraćati i njegov posao... "Kazna za dobro obavljen posao, da se tako izrazim. Nije mi, međutim, trebalo dugo da shvatim da se konferencija ozbiljno pozabavila samo problemima tehničke prirode."

Raven je mahnuo rukom u znak slaganja.

Miles je nastavio: "Sve ostalo se manje-više svelo na propagandu krio-korporacija. Pa sam zato započeo vlastitu potragu."

"Za problemima? Pa, moje ste svakako našli."

"Uistinu, a kako su samo poučni."

Leiber se zgurio, izgledajući uvrijeđeno.

"Dosad sam utvrdio da se Kibouova shema glasovanja preko opunomoćenika zamrznutih ljudi, prvotno osmišljena pod pretpostavkom da će se ljude oživljavati ranije i u većem broju, pokazala fascinantnom demografskom klopkom. O tom aspektu još razmišljam. K tome sam otkrio da stanovita marka krio-konzervansa koja se koristila prije otprilike jedne generacije gubi učinkovitost nakon tridesetak godina te da Novi Egipat, a po svoj prilici i sve ostale krio-korporacije sjede na financijskoj tempiranoj bombi neoživljivih leševa, za koje će prije ili poslije netko morati pljunuti lovu. A Novi Egipat daje sve od sebe da to ne budu oni."

Leiber se skamenio. "Kako...!"

Nesumnjivo će uskoro prokljuviti kako je Miles to saznao; Miles nije imao namjeru pospješivati njegove misaone procese. "Znam da ste to shvatili i potražili pomoć od skupine za političku akciju Lise Sato, što je dovelo do nemira na njihovu skupu nakon kojeg je troje njezinih ljudi bilo zamrznuto, a dvoje ubijeno. Jeste li im postavili zamku na zahtjev Novog Egipta?"

"Ne!" ogorčeno vikne Leiber. No brzo se ispuhao. "Ne namjerno."

"Izdali ste ih za novac?"

"Ne! Podmićivanje je došlo kasnije, kako bi se ostavio taj dojam."

A Miles čak nije još ni počeo tražiti dokaze podmićivanja. Ah, da, doktore, prepustite se u moje ruke. Znate da to želite. "Što se onda dogodilo? Vašim vlastitim riječima."

170

Leiber je isprepleo prste ruku i tako dugo zurio u vlastite noge da je Miles počeo razmatrati upotrebu brzopente, s dopuštenjem ili bez dopuštenja svog ispitanika. Napokon je progovorio: "Sve je počelo prije otprilike dvije godine. Dobio sam zadatak da ispitam neobičan broj neuspješnih oživljavanja korisnika iz tog razdoblja. Kad sam utvrdio da je za sve krivo propadanje krio-tekućine, prijavio sam to svom šefu, a on je izvijestio svoje šefove. Očekivao sam da će nešto poduzeti, mislim, odmah, ali prošli su tjedni, a ništa se nije dogodilo."

"Tko su bili ti šefovi? Kojim ste ljudima to rekli?"

"Četveročlana banda? Moj supervizor u odjelu za istraživanja i razvoj, Roger Napak. Ron Choi, voditelj poslovanja, Anish Akabane, voditelj financijskog odjela, i Shirou Kim, predsjednik Novog Egipta. Oni su uveli restrikcije i iz istih stopa zatvorili dotok informacija.

Obećali su mi da će nešto poduzeti da riješe taj problem. Počelo mi je svitati da nisu mislili na isti problem kao ja kad je Akabane objavio svoj plan za komodificirane ugovore. Nisu ništa učinili po pitanju loših priprema, zanimalo ih je jedino kako izbjeći financijsku odgovornost Novog Egipta! Kad sam se požalio Rogu, rekao mi je da umuknem ili ću dobiti otkaz, a ja sam mu rekao da u slučaju otkaza neću imati razloga da umuknem, nakon čega je samo ušutio i onda mi obećao da će nešto poduzeti. Dotad više nisam ni najmanje vjerovao u njihov način rješavanja problema.

U to sam vrijeme već godinu-dvije pratio Lisu Sato na vijestima. Činilo mi se da je ona bila među rijetkima na Kibouu koja se nije bunila samo zbog novca. Mislim, njezini argumenti su bili moralni, razumijete?"

Argumentacija njezinih protivnika definitivno se vrtjela oko novca, koliko je Miles uspio vidjeti. Korporacije su tvrdile da bi njezine zamisli samo dovele do nastanka konkurentske korporacije za siromašne kojom bi upravljala država, dok bi za nju plaćali svi. Istovremeno su krajnje nelogično tvrdili da bi njezin plan naškodio njihovu poslovanju, ali kako siromašne korisnike ionako nisu primali, Milesu nije bilo jasno što bi to točno izgubili. O.N.N.N. je jednostavno htio na lomaču poslati sve metabolički ugrožene osobe bez obzira na dubinu njihova džepa. Iako su svakako htjeli početi od bogatih, što je ukazivalo na određenu pronicavu učinkovitost u oslobađanju njihova hipotetskog nasljeđa.

"I tako sam otišao osobno upoznati Lisu Sato. Nisam čak zakazao termin preko komkonzole, jednostavno sam joj jedne večeri pokucao na vrata. I bila je sve čemu sam se nadao! Opet sam se sastao s njom i predao kopije svih podataka koje sam imao njoj i Georgeu Suwabiju, jadnom čovjeku, i tada su njih dvoje smislili plan da održe govor na skupu, kako bi sve izašlo na vidjelo odjednom, na način koji korporacije neće moći zataškati. Mislio sam da je sve bilo riješeno.

Nekoliko dana kasnije, kad sam došao na posao, Rog me pozvao u svoj ured i odjednom su mi davali injekciju brzopente. Sve su iscijedili iz mene." Oklijevao je. "Skoro sve. Sve o planu za skup, a onda su odjurili da nešto poduzmu u vezi s njim. Vjerujem da su se tu prvi put uključili

171

Hans i Oki... oni su odradili sve pripreme za nerede na skupu. Mislim da je Oki imao rođaka u O.N.N.N.-u, što im je omogućilo da se uvuku među njih."

"Tko je sve bio prisutan na tom ispitivanju?"

"Svi oni. Mislim, velika četvorka."

"Je li to ovdje zakonito ili protuzakonito? Mislim na brzopentanje namještenika."

"Donekle zakonito. Valjda. Mislim, smiju je upotrijebiti ako sumnjaju da je namještenik počinio krađu ili zločin u prostoru tvrtke, i tako dalje. Morate potpisati suglasnost kad vas primaju na posao."

"Razumijem."

"Postoje pravila za provođenje takvog ispitivanja, kako bi ga sud kasnije priznao. Ali ne bih rekao da su ih se u mom slučaju osobito pridržavali. Ne žele oni da išta od toga dođe do suda. I još su me nakon toga zaključali u pritvor osiguranja."

"Je li to isto bilo donekle zakonito?"

"Imaju pravo zadržati osumnjičenike do dolaska prave policije. Osim, naravno, što se nikakva policija nije pojavila. A kad su me pustili, dva dana kasnije, za Lisu i njezine ljude sve je već bilo gotovo." Ugrizao se za usnicu, stisnuo šake. "Bio sam bespomoćan. Ali, zahvaljujući Lisi, ne baš onako bespomoćan kao što je četveročlana banda mislila."

"Kako to mislite?"

"Kad sam donio podatke njoj i Georgeu, rekla mi je da spremim kopiju na neko tajno mjesto - kod odvjetnika, u bankovni trezor, bilo gdje - s uputama da se u slučaju moje smrti, zamrzavanja ili nestanka istodobno pošalje na više adresa - na sudove, u odjele za pravosuđe svih prefektura, na vijesti, na mrežu. To sam i učinio."

"I tako ste se zaštitili od šefova?"

"Ne, izvukli su lokaciju iz mene dok si rekao keks. Ali stvar je u tome da su Lisa i George također sakrili kopije, a dok je Novi Egipat to shvatio, oboje su već bili... pa, Lisa je bila zamrznuta, a George mrtav. Banda je tražila, ali nikad nisu našli ostale dvije kopije."

"Kako znate?"

Leiber se smrknuto nasmiješi. "Tjelesna temperatura mi je viša od sobne i još hodam."

"Ah. Logičan zaključak." Miles protrlja usne. "Jesu li Suwabija i Tennoji ubili s predumišljajem? Možda Hans i Oki?"

"Hans i Oki, da, ali ne vjerujem da im je bilo rečeno da ikoga ubiju. Mislim da su to bili pokušaji otmice koji su pošli po zlu. Ali uspjeli su uhvatiti Kanga, Khoslu i Lisu." Leiberove usne

172

se iskriviše. "Spominjao sam ranije sigurnost radnih mjesta. Obojica su nakon toga dobili bonuse i povišice, unatoč svemu što su zabrljavili. Ne znam što su dogovorili ispod žita. Ne mogu prijaviti svoje šefove, a da ne inkriminiraju i sebe, i obrnuto. A mislim i da se bandi dosta svidjela ideja vlastitog odreda za prljave poslove. U slučaju da se opet moraju obračunati s ljudima poput mene.

"U svakom slučaju, taj zastoj svima je dao vremena da se smire i razmisle, čak i meni. Grozno sam se osjećao zbog svega. Osobito zbog Lise. Mislim, upropastio sam sve za što se borila, iako sam samo pokušavao pomoći. Zato sam, kad su mi ponudili mito, prihvatio, iako nisam ni na trenutak povjerovao u njega. Mislio sam da će to umiriti njih." Smrknuo se. "Mislim da su Roga podmitili davno prije."

"Koji je oblik imalo to mito?"

"Ništa što bih mogao odmah iskoristiti, nisu oni veslo sisali. Ponudili su mi pravo na otkup dionica po povlaštenoj cijeni nakon isteka određenog broja godina. Uvijek sam vjerovao da će mi dati otkaz prije tog roka, ali tko zna. Čak su mi dopustili da radim nešto korisno - razvio sam neinvazivnu pretragu za loše krio-pripreme, što doduše nije ni bio zadatak koji su mogli povjeriti bilo kome drugome. No bližila se moja prva prilika za otkup dionica, pa sam na tome zasnovao svoj plan."

"Kakav plan?"

"Spašavanje Lise." U Leiberove oči vratio se život i sad je praktički prvi put susreo Milesov pogled. "To je jedino što mi je davalo snage zadnjih godinu i pol dana." Spustio je glas kao da preklinje. "Morao sam zadržati posao u Novom Egiptu kako bih imao pristup njezinoj krio-komori, razumijete li? To mi je gotovo odmah bilo jasno. U početku sam namjeravao uštedjeti dovoljno novaca da ih spasim sve, Kanga, Khoslu i Lisu, i potajno pošaljem sve tri krio-komore na Escobar da ih tamo ožive. Ali koštalo je puno više nego što sam očekivao. Vrijeme je odmicalo, učinilo mi se da je četvorka konačno malo olabavila moj lanac, pa sam odlučio promijeniti plan i povesti samo Lisu. Na Escobar, odakle bismo mogli iznijeti optužbe protiv Novog Egipta i cijelog tog korumpiranog sustava, i gdje bismo bili na sigurnom."

"Vidim da ste mnogo razmišljali o tome", reče Miles neutralno, pritišćući prstima usta da mu ne bi izletjeli preuranjeni urednički komentari.

Leiberov izraz lica postao je gotovo egzaltiran. "Uspjelo bi! Mogli smo biti na sigurnom, zajedno. Ne bismo se čak morali vratiti na Kibou, da to nismo željeli. S mojim kvalifikacijama mogao sam naći posao i izdržavati nas oboje."

Miles je krajičkom oka uhvatio neznatno, zgranuto pomicanje zastora. Pomno je pazio da ne okrene glavu u tom smjeru.

Leiber dobaci proračunat pogled Ravenu. "Možda čak namještenje u Grupaciji Durona." Pogled mu je postao gorljiviji. "Možda bi još moglo uspjeti, ako mi vi pomognete..."

173

Leiberove herojske vizije zaustavilo je naglo potezanje zastora, te madame Sato koja je lupala po staklu i vikala nešto što se zbog prepreke, nažalost, nije čulo. Miles joj je susretljivo pokazao na ručnu kom-vezu.

Leiber je zamalo pao sa stolice. "Lisa!" uzviknuo je, ili od sreće, ili od užasa. Miles nije bio siguran.

Madame Sato očito nije shvatila poruku o ručnoj kom-vezi, jer je stisnula šake i okrenula se na peti da izađe iz svoje komore. Raven ju je potrčao presresti, ali samo zato da je užurbano natjera na navlačenje maske za filtriranje prije negoli je s treskom otvorila vrata njihove komore. Roic joj se mudro sklonio s puta.

"Seiichiro Leiber, idiote jedan!" viknula je madame Sato, potvrđujući Milesov dojam o tome što je ranije pokušavala reći, vjerojatno zato što se i sam jedva suzdržao da ne kaže istu stvar. "Gdje ti je bila pamet? Mislio si me oteti, odvesti me s planeta i ostaviti moju djecu? I tamo me zatočiti, bez novca za povratak kući?"

"Ne, ne!" rekao je Leiber, žurno ustajući i molećivo pružajući ruke prema njoj. "Nisam tako mislio! Nisam to tako zamišljao!"

Leiber je to točno tako zamišljao, nagađao je Miles. Spašavanje dostojno princa, s Leiberom u glavnoj ulozi, i sretan završetak iz bajke, koji možda nije planirao, ali mu se sigurno silno nadao. Je li Snjeguljica u svom staklenom lijesu ikad imala pravo glasa? Ili glas kao takav?

"Lisa, znam da sam ja sve ovo skrivio! Htio sam to ispraviti, kunem se!"

Milesu se činilo da se madame Sato iza maske toliko zapjenila da praktički ne može govoriti. Potpuno ju je razumio. Siknula je: "Ispraviti? Pogoršati!"

Umiješao se Raven: "Znate, uzrujavanje i izazivanje stresa kod nove oživljenice nije dobro za njezin imunološki sustav. Ili za bilo koji drugi sustav."

Svakako bi bilo preporučljivo prijeći na neku blažu aktivnost od nekontroliranog bijesa. Miles se maglovito prisjetio da su moždani udari realna prijetnja krhkijim oživljenicima. Premda ga je zanimalo što bi još mogao iscijediti iz Leibera, bilo je vrijeme da se umiješa.

"No, sad smo definitivno osujetili njegov plan", tješio ju je Miles. "Morat ćemo se potruditi da smislimo nešto puno bolje." Skočio je na noge i privukao Ravenovu stolicu bliže. "Molim vas, madame Sato, sjednite. Bio bih zahvalan da se u ovoj točki uključite i vi."

Zadihana, madame Sato spustila se na stolicu. Smeđe oči iznad maske za filtriranje još su sijevale na Leibera. I Leiber je klonuo na svoju stolicu, ili su ga možda izdala koljena.

Madame Sato protrljala svoje naborano čelo, a Raven je njezinu kretnju popratio liječničkim mrštenjem. Glas joj je klonuo od iscrpljenosti, baš kao i tijelo. "Ako su korporacije tako korumpirane i iznad zakona da mogu nekažnjeno počiniti ne samo krađu nego i ubojstvo, ima li još uopće nade za Kibou?"

174

"A bijeg?" predloži Leiber.

Njezine oči iznad maske bile su pune prezira. "Da ostavim svoju djecu u zubima te zvijeri?" Duboko je udahnula. "Svačiju djecu?"

Miles blago reče: "Novi Egipat još se nije nekažnjeno izvukao za ubojstvo. U stvari, upravo to što sve čine u tolikoj tajnosti pokazuje koliko su tu ranjivi. Dovoljno velika i precizno naciljana smrdljiva bomba još može pogoditi metu."

Madame Sato odmahne glavom. Miles nije bio siguran je li njezin napad malodušnosti rezultat iscrpljenosti nakon oživljavanja, savršeno razumljiv s obzirom na okolnosti, ili posljedica mnogo bolje upućenosti u probleme na Kibou-dainiju od njegove. Pogled kojim ga je prostrijelio Raven sugerirao je da je prva pretpostavka točnija.

"Roic", rekao je preko ramena. "Želim da brzopentaš onu dvojicu razbijača u prizemlju. Usredotoči se na ubojstva, ali izvuci iz njih i sve ostalo što možeš, osobito o njihovim šefovima. Snimku pošalji u konzulat, osiguranom vezom."

"Hoće li lokalni sudovi to prihvatiti kao dokaz?"

"Mm, moram razmisliti o tome. To što nismo lokalno nadležno tijelo moglo bi malo zakomplicirati stvar. Neka Vorlynkin pita odvjetnicu konzulata." Milesa je živo zanimalo kako je ta žena, koju još nije upoznao, doživljavala niz bizarnih pravnih pitanja koja su joj odnedavno počela pristizati od klijenta. Neka, i vrijeme je da zaradi svoj honorar. "U svakom slučaju želim te dokaze imati i za vlastite potrebe. Vrapci u ruci i tako to,"

"A želimo li ih i dalje pustiti na slobodu? Ako se pokaže da su ubojice?"

"Zvuče kao amateri, ne kao plaćeni ubojice. I to nespretni amateri. Eh. Ovisi o tome što saznaš tijekom ispitivanja. Raven ti može asistirati, ali ne daj da ga vide. Zašto im otkrivati više nego što već znaju?"

"A što ako su jedan ili obojica alergični?"

Inducirana i smrtonosna alergija na brzopentu nije bila rijetkost među galaktičkim tajnim operativcima; za ove civile, Miles nije bio siguran što bi mislio. "Neka Raven prvo provjeri. Flasteri za testiranje su u mom priboru, skupa s brzopentom. Ako se pokaže da jesu, zovi me."

Roic kimne. Miles je imao puno povjerenje u Roicovu vještinu ispitivanja u kaznenim predmetima; taj je zadatak mogao delegirati mirne duše.

"Što se tiče šire problematike..." Milesov glas se usporio. "Još ne znam što da mislim o tome. Teško je vidjeti kako bi se moglo izbjeći da ova tehnologija svuda ne upadne u istu zamku, s obzirom na široku primjenu i ljudsku prirodu kao takvu. U širem kontekstu, to je i barrayarski problem, ili će to postati." Odlično, sad ima univerzalno opravdanje za svoje troškove tijekom istrage. Nije to bila velika briga, ali ipak ga je zadnjih dana sve više mučila.

175

Roic se počeše po glavi. "Ali evo u čemu je stvar - ovdje svi idu prema istom kraju. Ako krupne ribe dopuste preveliku korumpiranost cijelog sustava, kako misle osigurati vlastita oživljavanja u budućnosti?"

"Nikad ne podcjenjuj spremnost ljudi da grade kule u zraku i prave se slijepi kraj zdravih očiju", reče Miles. Bi li kao primjer te teze mogla poslužiti čitava jedna ljudska zajednica toliko opsjednuta izbjegavanjem smrti da je zaboravila živjeti?

Roic zabubnja prstima po šavu hlača. "Da, bit će da je tako."

Miles je krajičkom oka spazio kretanje - vrata vanjske sobe za oporavak su se otvorila. Pojavio se Vorlynkin, kojeg su za ruke vukli nervozni Jin i Mina.

Miles pokaže prstom. "Madame Sato, vjerujem da imate posjet."

Okrenula je glavu. Naglo je udahnula ispod maske i raširila oči. Brzo je ustala iz stolice, a skočio je i Raven, u strahu da je zbog naglog pokreta ne uhvati opasna vrtoglavica. Ali ona je već istrčavala iz komore.

"Jin! Mina!"

"Mamice!"

Dvoje djece jurnulo je prema njoj, ali kako nisu pustili Vorlynkina, i on se nakon nekoliko dugih i nepravilnih koraka našao licem u lice s madame Sato. Ona se spustila na jedno koljeno da obujmi djecu, prvo jedno, pa drugo, pa oboje zajedno, grleći ih svom snagom. Milesu se činilo da plače. Prišao je vratima kabine i naslonio se na dovratak, promatrajući prizor. Čak se ni Jin sa svojih strogih skoro-dvanaest godina trenutno nije opirao toj najezdi pusa i zagrljaja.

"Mina!" Madame Sato malo je odmaknula kćer od sebe i zagledala se u nju preko maske. Glas joj je zadrhtao. "Narasla si!"

Sad joj je prvi put doista došlo do glave, pomislio je Miles, da je prošlo osamnaest mjeseci i što je time izgubila. Pred njom je stajao dokaz koji se može dodirnuti, umjesto pustih riječi.

Napokon je zbunjeno podigla pogled prema Vorlynkinu: "A tko je ovo?"

Mina je gorljivo odgovorila: "To je Vorlynkin-san, mamice. On se brinuo za nas u svojoj kući. Ima genijalan vrt! I svim Jinovim životinjama je tamo lijepo." Objesila se o Vorlynkinovu nadlakticu i zanjihala, što njega nije ni najmanje smelo.

Vorlynkin se nasmiješio i ponudio madame Sato drugu ruku da joj pomogne ustati. Ona je nakon prvog nespretnog pokušaja da se sama osovi na noge shvatila da joj je pomoć potrebna i prihvatila je. Zbog njegove visine čak je morala zabaciti glavu da ga pogleda - Leibera je mogla gledati ravno u oči.

176

"Stefin Vorlynkin, madame Sato. Ja sam barrayarski konzul na Kibou-dainiju. Iznimno mi je drago što sam vas napokon upoznao."

Kretnja kojim je pokušala spriječiti kćer da konzula koristi kao ljuljačku nije imala rezultata, ali Mina je već pustila ruku i sad je uzbuđeno trčala oko njih dvoje. Jin je skakutao na mjestu, pričajući sto na sat, a njegovi komentari većinom su se vrtjeli oko dobrog zdravlja i blagostanja njegovih životinja, s osobitim naglaskom na Srećki.

"Brinuli ste se za moju djecu?" upitala je nesigurno.

"Samo posljednjih nekoliko dana, gospođo. Imate dvoje krasne djece. Vrlo su bistra."

Milesu se učinilo da joj je ispod maske zatitrao osmijeh oko usana. Svakako je prvi put vidio da se kutovi njezinih tamnih očiju mreškaju od zadovoljstva.

U toj točki umiješao se Raven da svoju još uvijek novu oživljenicu otjera natrag u krevet, ali obzirno je dopustio da se posjet njezine obitelji nastavi. Miles je gledao kroz staklo kako djeca mašu rukama i objašnjavaju svoj život u posljednjih osamnaest mjeseci, dok se zgranuta madame Sato trudi pohvatati sve konce.

Vorlynkin je prišao da pogleda preko njegova ramena. "Tako mi je drago što je budna i prisebna. To rješava nekoliko pravnih zavrzlama. Sad stvarno mogu zaštititi tu djecu."

"Upravo tako." Miles se nasmiješio.

Roic je došao po Ravena i otputio se na njihov sljedeći zadatak. Smeteni Leiber neartikulirano je mahnuo obitelji Sato kroz staklo i rekao: "Ali što da ja sad radim?"

Miles se okrenuo prema njemu, prekrižio ruke i naslonio se na zid. "Pa, zarobljenik niste. Jedini ljudi koje ja na ovom planetu smijem zakonito uhititi su drugi Barrayarci."

"Uh, a Hans i Oki?"

"Njih nisam uhitio, nego oteo. Po Roicovu mišljenju. Vidim da ću vam jednom prilikom morati objasniti razliku između onoga što je dopušteno i onoga što je oprostivo."

"A u čemu je razlika?" priupita Vorlynkin podignutih obrva.

"Obično u stupnju uspjeha. U svakom slučaju, doktore Leiber, smijete slobodno otići kad god poželite. Samo vam to ne bih preporučio, osim ako u međuvremenu niste smislili bolji plan za skrivanje od prethodnog. Pretpostavljam da Hans i Oki nisu jedini resursi vaših šefova za ovakve poslove."

"Ne, nisu", uzdahne Leiber.

"Isto tako, slobodno smijete ostati. Ulogorite li se ovdje preko noći, svakako ćete biti bolje skriveni nego u komercijalnim prenoćištima. Imam osjećaj da bi nam svima dobro došlo malo

177

vremena da sve ovo procesiramo. Ipak bih vam preporučio da dobro razmislite želite li sutra popodne ići na svoj orbitalni šatl. Dalje od pristaništa definitivno ne biste stigli."

"Ne", nesretno prizna Leiber. "Ne sad."

"A što ćete vi učiniti, lorde revizore?" upita Vorlynkin.

Miles protrlja vilicu i zamišljeno se namršti. "Što i svaki zapovjednik kad se nađe pred brojčano premoćnim neprijateljem, rekao bih. Potražit ću saveznike."

Šesnaesto poglavlje

Kao što je Miles i očekivao, Roicovo ispitivanje njihovih slučajnih zarobljenika prošlo je glatko, premda su Hans i Oki, čak i onako ošamućeni od brzopente, smogli snage za nervozno pravdanje svojih postupaka. Leiber je točno pogodio da su dvije pogibije bile više rezultat nespretnosti nego zlih namjera. Doduše, verbalna slika dvojice razbijača koji natjeravaju prestrašenu staricu Tennoji po njezinu stanu i preko ograde balkona sama je po sebi bila dovoljno mučna. Pokušaj da lakolet Georgea Suwabija prisile na slijetanje možda bi čak i uspio da se Suwabi srušio na kopno, a ne u duboku vodu. U tom su ga slučaju mogli izvući iz sigurnosnog kaveza i otvoreno otpremiti na zamrzavanje, uz izliku da su samo željeli što prije pomoći inače smrtno ozlijeđenom čovjeku. Ovako je truplo utopljenika iz vode bilo izvučeno prekasno, u trenutku kad ga više nisu mogli spasiti ni kibou-dainijski liječnici.

Bez obzira na to je li zakon njihove postupke definirao kao ubojstvo s predumišljajem ili iz nehaja, Miles je sad bio pred dilemom kako se riješiti svojih neželjenih gostiju. Puštanje na slobodu više nije dolazilo u obzir. Trebalo ih je predati lokalnoj policiji, skupa s njihovim priznanjima, pritom pazeći da ne dođu u ruke nekome koga bi njihovi šefovi iz Novog Egipta mogli potplatiti. Doduše, Miles nije vjerovao u taj scenarij. Povezani zajedničkom krivnjom, Hans i Oki bi u tren oka postali žrtveni jarci, dok bi šefovi sebi kupili slobodu, skrivajući se iza zida skupih odvjetnika. Ali Miles je želio razbiti cijelu kliku iz Novog Egipta, ako je to ikako bilo moguće.

Metodični Roic doista je morao ispratiti svoje zarobljenike na zahod, jednog po jednog, i dati im vodu. Miles i Raven ponovno su ih uspavali, manjom dozom sedativa nego prije, ali ni to nije moglo zamijeniti dugoročno rješenje. Opcija zamrzavanja sve je više dobivala na privlačnosti. Bome nije namjeravao tu dvojicu tegliti kući sa sobom. Barrayar ne pati od nestašice nasilnika, a naši su k tome i kompetentniji. S vedrije strane, četveročlana banda dosad se morala već ozbiljno zabrinuti zbog nestanka svojih plaćenika i Leibera. U normalnim okolnostima dvojac bi im se odavno javio. Da, možda je došlo vrijeme da malo potpiri vatru.

Nakon slanja snimke razgovora u konzulat Miles je napokon našao vremena da se pozabavi Bijelom krizantemom, od koje je sve i počelo, i to, činilo se sad, tako davno. Srećom,

178

nije bilo teško probiti se do Rona Winga i iskamčiti hitan sastanak. Miles je vožnju u zapadni dio grada proveo mentalno uvježbavajući svoju ulogu, da ne izađe iz lika prije ostvarenja svog cilja.

U vanjskom Wingovom uredu dočekala ih je nasmiješena izvršna tajnica, koja je ustala da ih pozdravi. Istovremeno je iz naslonjača udobna izgleda smještenog u kutu prostorije, zijevajući, ustalo začuđujuće stvorenje slično mački. Imalo je žutosmeđe tijelo minijaturnog lava i krila koja su podsjećala na Vihorova, dok je lice izgledalo sablasno ljudski. Glavu mu je pokrivao živopisan prugasti rubac u stilu egipatskih skulptura, vezan ispod ženstvene bradice. Stvorenje je prišlo Roicu, skamenjenom od užasa, i počelo mu se plesti oko nogu. Lupilo mu je glavom o koljena - sigurno je bilo teško bar deset kila - podiglo pogled i otvorilo usta, ali nije reklo Što ujutro hoda na četiri noge, u podne na dvije i noću na tri?, nego je samo tiho mijauknulo.

"Prestani, Nefertiti", prekorila je tajnica zvjerku i podigla je na svoj radni stol. Stvorenje je trznulo čuperastim repom s uvrijeđenim izrazom lica.

Miles je zvjerki pružio ruku da je ponjuši, a tajnica je nastavila: "Ne brinite, ne grize i ne grebe. Ali zato se linja." Roicu, koji se još nije oporavio od zaprepaštenja, veselo je objasnila: "One su ovogodišnji promotivni poklon našeg konkurenta i susjeda, Novog Egipta."

"Nisam ih primijetio na konferenciji", reče Miles.

"Oh, sve su ih razgrabili već prvi dan. Jako su popularne. Imaju vokabular od preko deset riječi i navodno su divne prema djeci. I dobre su čuvarice." Posljednju je rečenicu izrekla s nešto manje uvjerenim tonom.

"Gdje su ih, uh, dali napraviti?" upita Miles.

"Ako sam dobro shvatila, u nekoj kompaniji za bioinženjering na Jacksonovu Skrovištu", reče ona.

Naravno.

"Dopremili su ih zamrznute, pa ih je Novi Egipat oživio u vlastitom labosu i tako uštedio novac. Ali kao ljubimci su dosta zahtjevne. Jako su izbirljive u jelu."

"Mačji geni... uglavnom?" reče Miles.

Nesigurno je pogledala minisfingu, koja joj je uzvraćala enigmatičnim pogledom... sfinge. "Pretpostavljam da je tako. Vi ne? Reći ću gospodinu Wingu da ste stigli, lorde Vorkosigan."

Wing je smjesta izašao pozdraviti svoje nepozvane goste. Ostavljajući Roica da u vanjskom uredu očijuka s tajnicom i možda razmijeni koju zagonetku sa sfingom, Miles je dopustio Wingu da ga uvede u svoje svetište i smjesti u udoban i elegantan naslonjač za goste podstavljen gelom. Krasan ured u kutu zgrade, dva ostakljena zida s kojih se pruža pogled na zdanja i spokojne vrtove kompleksa; Miles se iz nekog čudnog razloga sjetio Suzine jazbine.

179

Wing je sjeo za veliki komkonzolni stol od crnog stakla, prekrižio ruke i uputio mu upitan i oprezan pogled. "Rekli ste da imate neodložan problem, lorde Vorkosigan?"

Miles je maknuo sfinginu dlaku s rukava sive jakne i pokušao se prisjetiti što ono pokušava izvesti. "Ne, rekao bih da ga vi imate." Zavalio se i namrštio. Stvarno bi bilo zgodno da može nogama dotaknuti pod.

Wing je djelovao usredotočeno, ali ne i uzbunjeno. "Kako to?"

"Poslije konferencije, i krioničke i naše, proveo sam nekoliko dana istražujući po Northbridgeu. Da vidim u što se to točno upuštam sa svojom novom investicijom. Ispostavilo se da postoji prepreka. Jeste li to znali?" Miles je pustio da njegovo mrštenje preraste u sumnjičavost, u nadi da će natjerati Winga u defanzivu.

Wing je samo rekao: "Hm?"

Miles se podsjetio da pri iznošenju loše vijesti mora ostati vjeran svom liku; dovoljno pametan da mu Wing povjeruje, ali ne tako pametan da bi ga shvatio kao prijetnju. "Struktura moje naknade za pružene usluge ovisi o tome hoće li vrijednost mojih dionica u Bijeloj krizantemi Solsticij rasti ili padati. Ako padne, neću imati dobit, nego dug!"

"Neće pasti", samouvjereno odvrati Wing.

"Ne bih se složio s vama. Vaša matična tvrtka na ovom planetu uskoro će pretrpjeti ozbiljan financijski udarac."

Wing nije odmah nastavio umirivati Milesa, nego je rekao: "Kako to?"

"Znate sve one komodificirane ugovore koje ste otkupili od Novog Egipta? Prodali su vam gomilu mućaka. Ispostavilo se da se određena marka krio-tekućine, koja se prodavala prije pedeset do trideset godina, raspada nakon dva desetljeća, pa su korisnici neoživljivi. Mozgovi kao kaša, kako je to živopisno rekao moj tehnički savjetnik. S vremenom će rasti broj neuspješnih oživljavanja korisnika iz tog razdoblja na kojima je primijenjen dotični proizvod. Rodbini vaših korisnika dugovat će se milijuni nuyena, a i svi oni glasovi."

Wingove usne razdvojile su se u iskrenom čuđenju. "Je li to istina?"

"Možete i sami provjeriti, čim svoje labose uputite u pravom smjeru."

Wing je klonuo natrag u stolicu. "To i namjeravam."

"Za sve je kriv Novi Egipat. Podvala s komodificiranim ugovorima krenula je od njih, koliko sam shvatio - smislio ju je tip po imenu Anish Akabane, njihov voditelj financija."

Wing polako kimne. "Poznam ga. Gad pametni!" Nije zvučao toliko zgranuto, koliko zadivljeno.

180

"Rekao bih da imate jasne dokaze protiv Novog Egipta, vi i sve ostale krio-korporacije u Northbridgeu kojima su smjestili. Mogli biste čak ujediniti snage u zajedničkoj tužbi."

Wing je stisnuo oči, nedvojbeno napeto razmišljajući. "Samo ako se može dokazati da su znali."

"Može se dokazati da su znali prije najmanje osamnaest mjeseci. Definitivno možete uništiti te lopove."

Wing podigne ruku. "Polako, lorde Vorkosigan! Zgranut sam kao i vi, ali ne vjerujem da bi postupak koji predlažete zaštitio vašu investiciju."

A o nejasnoj prirodi Milesove investicije, nekom drugom prilikom. "Gospodine?"

"Ovo je povjerljivo? Niste rekli nikome osim meni?"

"Počeo sam od vas. A zatim sam namjeravao redom obići sve korporacije u Kriopolisu."

"Tako mi je drago što ste prvo došli k meni. Ispravno ste postupili."

"Nadam se, ali kako to mislite?"

"Najvažnije je da prvo zaštitimo vrijednost Bijele krizanteme i interese njezinih dioničara, uključujući vas. Prvo nam se - jasno, nakon provjere činjenica - pruža nedvojbena, iako očito vremenski ograničena prilika da se riješimo vlastitog tereta. Bilo bi krajnje neodgovorno to ne iskoristiti. Za Bijelu krizantemu bilo bi mnogo bolje da problem na vidjelo izađe polako i prirodno, iz drugih izvora, nego da ga iznenada objavimo javnosti i tako izazovemo krizu koju je moguće izbjeći."

"Nisam siguran da vas razumijem." Nažalost, razumijem vas. Kvragu. Ovaj pas ne želi gristi.

Wing zatrese glavom. "Svaki odgovorni operativni tim krio--korporacije složio bi se sa mnom. Ovo ne treba iznositi u javnost. To ne bi nanijelo ozbiljnu štetu samo Bijeloj krizantemi, nego i cijeloj industriji, pa čak i privredi kao takvoj."

"Dakle, vi ne govorite o zajedničkoj tužbi, nego, nego o zajedničkom zataškavanju?" Nemoj se pjeniti, reče Miles samom sebi.

"Zataškavanje je preteška riječ." Wing žalosno uzdahne. "Iako bi to svakako bilo poželjnije. Ali ako je problem narastao do te mjere da ga površnom provjerom može otkriti čak i osoba koja nije s planeta, očito je prekasno za djelotvorno prikrivanje. Vijest sigurno samo što se nije pročula."

Provjera baš i nije bila površna, ali Miles nije namjeravao Wingu otkrivati pojedinosti.

Wing zabubnja prstima po crnom staklu radnog stola. "Prvo mala početna prednost za nas, mislim. A onda - da - mislim da bi bilo najbolje da se sam obratim našim kolegama u

181

konkurentskim tvrtkama. S obzirom na aspekte koji nas sve ugrožavaju. Možda za koji tjedan. Ah, da! Lorde Vorkosigan, vaša investicija bit će sigurna u našim rukama. Samo to prepustite meni!" Zavalio se u stolicu, opet nasmiješen, iako su mu se kotačići u glavi očito okretali.

"Ali gdje će u svemu tome nagrabusiti oni gadovi iz Novog Egipta?" Miles je nastojao i dalje zvučati tugaljivo, a ne zgranuto.

"Jeste li ikad čuli za izreku, Ugodan život je najbolja osveta?"

"Tamo odakle ja dolazim, u pravilu se smatra da je najbolja osveta nečija glava u vreći."

"No da, ah, hm. Različite kulture i tako dalje. Dobro. Dali ste mi dosta poslova ovog popodneva, a nijedan nije bio na mom ranijem rasporedu." Neskrivena aluzija da bi se Miles trebao pokupiti i ostaviti Winga da se lati umanjivanja štete.

Miles si je to točno mogao zamisliti; korporacije koje zbijaju redove ne zbog sukoba, nego zato što su u dosluhu. "Dali ste mi mnogo materijala za razmišljanje, Wing-san."

"I vi meni, svakako. Jeste li za čaj prije nego što odete?" Wing je očito bio rastrgan između pravila lijepog ponašanja i hvatanja u koštac s novom krizom.

Miles je okrutno rekao: "Apsolutno!", i tako spojio ugodan život i osvetu, kako god sitničava bila. Izašli su u vanjski ured, gdje je tajnica već častila Roica zelenim čajem i keksima od badema, usput mu dobacujući zadivljene i zahvalne poglede. Sfinga se tužno glasala iza rešetaka velikog... transportera za sfinge.

"Tako mi je drago što ćete je uzeti", rekla je tajnica, kimnuvši prema kavezu dok je Milesu i svom šefu nalijevala čaj iz delikatnog porculanskog čajnika. "Ona je vrlo umiljato biće, i sasvim pitoma, ali jednostavno nam se ne uklapa u dekor."

"Ah!" odmah se razvedrio Wing. "Jeste li je napokon udomili, Yuko? Bravo! Preporodit ću se kad odnesu onu kutiju s pijeskom iz menadžerskog zahoda."

Miles je prijekorno zurio u Roica. "Uzimamo sfingu?" Zašto? Ili možda, Zašto ja, bože?

Roic je izgledao kao da mu je neugodno. "Znam nekoga tko bi bio presretan da je dobije."

"Ah." Miles se nadao da je Roic zauzvrat dobio nešto vrijedno. Po mogućnosti informacije. Tajnica se činila malo prestarom za njega, ali ionako je bilo svejedno zanima li se za njegovu barrayarsku muževnost iz romantičnih ili majčinskih razloga, sve dok to čini u duhu prijateljstva. I susretljivosti.

Miles je svoju osvetu ograničio na jednu šalicu i onda dopustio da ga diskretno isprate van. Odnekud su se stvorila dva pomoćnika da ponesu sfinginu hranu, posudice, igračke, dodatne rupce za glavu i sanitarnu opremu. Roic je teglio transporter i nadzirao utovar cjelokupne prtljage u stražnji dio dizalnog kombija iz konzulata. Dok su prolazili kroz crvena torii vrata, uzbunjena sfinga digla je nepodnošljivu galamu. "Van! Van!"

182

"Kud sad, milorde? Hoćemo li se još negdje zaustavljati?"

"Ne... još, rekao bih. Moj genijalni plan za sređivanje ove zbrke, kako bismo svi mogli otići kući, upravo je neslavno propao. Sve ću ti ispričati na povratku u grad."

"Da, milorde."

***

Jin je tiho izašao iz izolacijske komore, ostavljajući usnulu mamu i Minu, sklupčanu u dnu kreveta poput mačke. Mama je izgledala ispijeno i blijedo, i pomalo zastrašujuće, ali ni blizu onoj drugoj ženi koju Miles-san i Raven-sensei nisu uspjeli oživiti. Jinova radost što je opet živa pomela ga je poput golemog vala, ali sad kad se prvi nalet olakšanja povukao, osjećao se nekako zbrkano i čudno. Opet je sve bilo neizvjesno, a odrasli su preuzeli kontrolu. Gdje će sad živjeti? Što će se dogoditi s njegovim životinjama? Hoće li ga potjerati natrag u školu? Kako brzo? Hoće li zaglaviti s djecom godinu dana mlađom od sebe?

I što ako mu sve to opet oduzmu...?

Ako, koja je dežurala u sobi za oporavak, dobroćudno mu je kimnula sa svoje stolice. Jin je začuo glasove na hodniku i otišao pogledati tko je vani.

Zatvorivši vrata za sobom, zatekao je zapanjenog Vorlynkin--sana kako stoji licem u lice s Raven-senseijem i dvoje nepoznatih ljudi. Kad je pogledao par, i Jin je zinuo od čuda.

Muškarac je bio slika i prilika Miles-sana - ista visina, iste crte lica - osim što je bio dvaput širi i nije imao sjedina u kosi. Nosio je elegantno krojeno crno odijelo s crnom košuljom i crnim dodacima, koje je njegovu debljinu nekako učinilo proporcionalnom. Žena je bila još viša od Jinove mame, imala je svijetloplavu kosu zategnutu u urednu punđu i plave oči gotovo jednako intenzivne nijanse kao konzul Vorlynkin. Njezin kostim imao je mekše linije i bio je svijetlosive boje, upotpunjen svilenom bijelom bluzom i naznakom zlata na grlu i ušima. Podsjetio je Jina na košulju Miles-sana, jednostavnu, a opet nekako... posebnog izgleda. Kad mu se nasmiješila, preplavila ga je toplina od glave od pete.

"Jine", reče konzul Vorlynkin. "Baš sam te došao potražiti. Spremao sam se nakratko skoknuti do konzulata, ali..." Zagledao se u novopridošlog ne-baš-Milesa.

"Mama i Mina su zaspale", reče Jin.

"Ah, dobro", reče Raven-sensei. "Samo da provjerim jesu li dobro i nešto kažem Ako, i odmah se vraćam." Otišao je u sobu za oporavak.

Oči plavokose dame veselo su zaiskrile prema Jinu, kao kad ljeti sunčana svjetlost zapleše po jezeru. "A tko je ovo, konzule?"

Vorlynkin je došao k sebi, iako Jin nije bio sasvim siguran zašto je dolazak ovog para uopće trebao smesti konzula. Dobro, osim zbog iznenađujućeg izgleda niskog muškarca. "Ovo

183

je Jin Sato. On je sin žene koju su lord revizor i doktor Durona nedavno oživili. Lord Vorkosigan ga je upoznao kad... no, neka vam to sam ispriča kad se vrati. Jine, ovo su lord Mark Vorkosigan i njegova partnerica, gospođica Kareen Koudelka. S Barrayara."

Gospođica Koudelka ispružila je vitku ruku da se rukuje s Jinom kao s odraslom osobom, a muškarac je nakon kraće stanke slijedio njezin primjer. Jin se pitao znači li partnerica da mu je ona cura, ili nešto kao kolegica. Lijepa žena je izgledala kao da bi trebala biti menadžerica u korporaciji. Torba skupog izgleda prebačena preko ramena veličinom je bila primjerenija za poslovnu opremu nego za kozmetiku.

"Jeste li vi brat Miles-sana?" upita Jin. Kao Tetsu i Ken? Jin je shvatio da i ovom čovjeku može gledati ravno u oči, baš kao Miles-sanu, ali lord Mark je zbog dodatne mase djelovao viši. I nije mu se u očima skrivao osmijeh kao Miles-sanu.

"Blizanci, rođeni u razmaku od šest godina", reče muškarac, ravnodušnim i rutiniranim tonom. "To je duga priča." Koju očito nije namjeravao ispričati Jinu.

"Ne izgledate, ovaj... baš identično", reče Jin. Za razliku od Miles-sana, lord Mark nije imao štap i činilo se da se gipkije kreće. Možda je on mlađi brat.

"Dajem sve od sebe da tako i ostane", reče lord Mark.

Raven-sensei izašao je iz sobe za oporavak. "Lorde Mark, mislim da biste se prvo trebali upoznati s madame Suzuki."

"Zar baš moramo imati posla s njom? Onaj Ted Fuwa je jedini službeni vlasnik."

"Samo fizičkog postrojenja. Za naše potrebe, materijalno postrojenje je - pa, neću reći nebitno, ali njega možemo nadomjestiti. Ali ljudska pasiva - i mogućnosti - u postrojenju razlog su zašto vas je vrijedilo dovući ovamo da sve pobliže ispitate. A madame Suze je neupitna gospodarica tog Kaosova dvora."

Lord Mark odsječno je kimnuo, uvažavajući njegove riječi bez daljnje rasprave.

"Je li vaš brat znao da dolazite, lorde Mark?" upita Vorlynkin. "Nije mi to spomenuo. A nije ni doktor Durona." Pogled koji je ispod trepavica uputio Raven-senseiju nije bio osobito srdačan.

"Uhvatili smo raniji brod nego što smo se nadali", reče gospođica Koudelka.

"Zapravo me uopće ne zanima po kakvom osinjem gnijezdu Miles trenutno prčka", reče lord Mark. "Obično ne komentiramo poslove onoga drugoga. Shvatite to kao fazu paralelnog igranja u odnosu dva brata."

Njegova partnerica glatko je dodala: "Zapravo, ako sam dobro shvatila, jedna od funkcija konzulata je pružanje pomoći barrayarskim poslovnim ljudima na Kibouu."

184

Vorlynkin oprezno kimne. "Iako u ovom trenutku revizorova istraga, razumljivo, ima prednost." Dodao je ispod glasa: "Još kad bih znao koga vraga on izvodi..."

"Naravno." Osmijeh gospođice Koudelka postao je zasljepljujući; Vorlynkin je trepnuo. "Mark, Raven, možda bi nam se trebao pridružiti i konzul? Da ne moramo iste stvari objašnjavati nekoliko puta."

Vorlynkin je izgledao zbunjeno. "Jine, ako nemaš ništa protiv?"

"Oh, i Jin je dobrodošao", bezbrižno reče Raven-sensei. Gospođici Koudelka je dometnuo: "Lokalni vodič i tako dalje."

Ona je dobroćudno kimnula i uputila Jinu još jedan srdačan pogled.

Vodio ih je Raven-sensei, a Jin ga je slijedio u nijemom čudu, prvo dolje i ispod, a onda vijugavo gore do vrata Suze-san. Lord Mark i gospođica Koudelka cijelim su putem pomno motrili sve oko sebe, a plavokosa dama često je snimala majušnom ručnom vid-kamerom.

Pred velikim uredom, Raven-sensei žustro je pokucao. Vrata je iznenađujuće brzo umjesto Suze-san otvorio Tenbury-san. "Što je ovo?" Sumnjičavo ih je motrio kroz čupavu kosu. "Doveli ste nove ljude bez pitanja!"

"Došli smo baš zato da pitamo", reče Raven-sensei. "Drago mi je što si i ti ovdje. Smijemo li ući da porazgovaramo s madame Suze?"

"Valjda." Tenbury zaškilji u lorda Marka. "Bože, evo još jednoga. Koliko to prepiljenih galaktičara skrivaš u rukavu, Ravene?"

Obrve lorda Marka su poskočile, ali Raven-sensei je umirujućim tonom odgovorio: "Samo ovu dvojicu", pa im se Tenbury maknuo s puta.

Suze-san je sjedila pokraj prozora, igrajući mah-jong i pijuckajući nešto što vjerojatno nije bio čaj, s medicinskom tehničarkom Tanakom; Tenbury je očito do maloprije sjedio na trećem sjedalu. Obje su širom otvorile oči, ugledavši lorda Marka s pratnjom.

"Što je sad, Ravene?" upita Suze-san. "Mislila sam da smo sve riješili. I kad ću dobiti svoja dva oživljavanja, je li?"

"Razmišljamo o tome da promijenimo uvjete pogodbe", reče Raven-sensei.

Suze-san se još više narogušila.

"Umjesto dva, što kažete na dvije tisuće?"

Obrve su joj poletjele uvis, iako su kutovi namrštenih usana ostali okrenuti nadolje; ali mahnula je naboranom rukom pa je cijelo društvo u koloni ušlo u sobu i privuklo stolice oko nje. Raven-sensei joj je prvo predstavio konzula Vorlynkina, koji je, kao što je ona vjerojatno

185

savršeno dobro znala, zadnjih nekoliko dana stalno visio u njezinu postrojenju. Jin je kimnuo u pokušaju da joj poruči: Ovaj je u redu. Tenburyje napola sjedio na širokoj prozorskoj dasci, mršteći se i potežući svoju bradu.

Raven-sensei je ponovno predstavio pridošlice: "Madame Suzuki, dopustite da vas upoznam sa svojim poslodavcem, lordom Markom Vorkosiganom - ujedno i mlađim bratom lorda Revizora Milesa Vorkosigana - te njegovom partnericom, gospođicom Kareen Koudelka. Lord Mark je suvlasnik Grupacije Durona, moje klinike na Escobaru."

"A tko je drugi suvlasnik?" upita Suze-san, netremice gledajući lorda Marka.

Lord Mark uz blag naklon reče: "Doktorica Lily Durona. Također osnivačica i klonska začetnica prvobitne Grupacije Durona s Jacksonova Skrovišta. Ja sam ulog u poduzeću dobio prije deset godina, nakon što sam pomogao ubrzati izlazak grupacije iz vlasništva tamošnjeg baruna Fella, te njezino iseljenje na Escobar."

"Vi ste isto liječnik? Istraživač?"

Lord Mark odmahne glavom. "Poduzetnik. Moj glavni interes u istraživanjima Grupacije Durona jest pružanje podrške razvoju alternativnih rješenja za produživanje života koja će s tržišta izbrisati metodu transplantacije mozga u klona."

"Ta je tehnika protuzakonita!" reče medicinska tehničarka Tanaka.

"Ne na Jacksonovu Skrovištu. Nažalost."

Jin potegne Vorlynkina za rukav i prošapće: "O čemu to govore?"

On je šapnuo: "Ima zlih bogataša koji se pokušavaju pomladiti presađivanjem svog mozga u tijelo klona, uzgojenog upravo u tu svrhu. Operacija je vrlo opasna, a mozak klona uvijek odumre."

"Fuuuj!"

"Slažem se." Obrve su mu se spustile kad je ponovno namršteno pogledao lorda Marka. Napravio je kretnju rukom prema dolje da Jinu kaže: Šuti i slušaj, te isto učinio i sam.

Lord Mark spoji raširene prste ruku gestom koja je jako podsjećala na njegova brata i reče: "Grupacija Durona razmatra proširenje svojih usluga krio-oživljavanja na Kibou-daini."

Usna Suze-san se iskrivi. "To bi bilo traćenje... oh, čekajte. Krio-oživljavanje, kažete? Ne krio-pohrana?"

"Čini se da je krio-pohrana ovdje sasvim zrela industrija i da nema prostora za nove tvrtke. Mislim da se mnogo više mogućnosti pruža na području koje ovdašnje krio-korporacije zanemaruju. Raven mi je rekao da na nižim razinama imate pohranjeno preko dvije tisuće nelicenciranih, ilegalnih krio--korisnika. A to predstavlja pasivu zbog koje sadašnji službeni

186

vlasnik, stanoviti Theodore Fuwa, nije u stanju prodati ovo postrojenje."

"Da, kad je idiot kupio ovu lokaciju za svoj građevinski projekt nije znao da smo mi ovdje. Jednom je prilikom svoju dilemu pokušao riješiti podmetanjem požara", reče Suze-san. "Inače, u međuvremenu smo se približili brojci od tri tisuće."

"Još bolje."

"A na što biste vi bili spremni ih se riješite?"

"Pa, mi bismo ih oživili i pustili da sami odu."

Suze-san frkne nosom. "Samo ako ste našli lijek za starost."

Usne lorda Marka izvile su se u čudan mali osmijeh, koji mu je otkrio zube. "Upravo tako."

Tehničarka Tanaka podigla je glavu. Glasom koji se polako ispunio čudom, rekla je: "Što vi to imate?"

Kimnuo joj je. "Ne, nažalost, izvor mladosti. Ali možda izvor sredovječnosti. Ne vjerujemo da može bitno pomoći mlađima od šezdeset godina, ali starijima skida kojih dvadesetak godina. Zasad. Nije u pitanju monoterapija - u ovom trenutku više je riječ o svojevrsnom terapijskom koktelu - naša grupa za istraživanje i razvoj dovršila je virtualne pokuse, kao i pokuse na živim sisavcima, i sad smo gotovo spremni započeti klinička ispitivanja na ljudima."

"Jeste li ga već iskušali na ljudskim bićima?" upita Tanaka-san.

"Zasad samo na jednom", reče Raven-sensei.

"Jedno ispitivanje?"

"Jedno ljudsko biće. Stjecajem okolnosti, baš Lily Durona", reče Raven-sensei. "Cijela Grupacija je fascinirana ishodom, kao što možete i zamisliti."

"Možete li zajamčiti rezultate te terapije?"

"Naravno da ne možemo", reče lord Mark. "Zato se i zove ispitivanje. Ali do završetka obrade dvije-tri tisuće različitih ispitanika, trebali bismo izgladiti sve probleme."

"Nikad nećete dobiti suglasnosti", reče Suze-san.

"Naprotiv. Escobar ima uzajamne sporazume o provođenju zdravstvene djelatnosti s Kibou-dainijem. Svaki objekt koji ovdje kupim od trenutka registracije kupovine potpada pod regulatorni okvir Grupacije Durona. Nema potrebe da podižemo prašinu ponovnim podnošenjem, ah, ikakvih molbi." Lord Mark protrlja podbradak. "Ako se ispitivanja pokažu uspješnima, poduzeće bi već u roku od dvije godine moglo postati sasvim samostalno."

187

"A što će biti s ljudima", reče Tenbury, "kad istekne dvadeset godina? Hoće li moći ponoviti tretman?"

Lord Mark slegne ramenima. "Pitajte me za dva desetljeća."

"Kvragu", reče Suze-san. "Vi znate, mladiću, da to zvuči kao dozvola za tiskanje novca?"

Lord Mark nestrpljivo odmahne rukom. "S moje točke gledišta, ovo je sporedan projekt. Sigurniji od transplantacije mozga u klona, svakako, ali profil osamdesetogodišnjaka koji je pripravan kupiti tijelo osamnaestogodišnjaka teško da će se zadovoljiti tijelom šezdesetogodišnjaka. Nekako moramo biti još bolji. Ali ovo bi mogao biti još jedan mali korak u pravom smjeru."

"Hoće li terapija djelovati samo na oživljenike? Na zamrznute ljude?" upita Tenbury.

"Oh, ne. Nagađam da će još bolje djelovati na one koji nikad nisu bili zamrznuti."

Naborane usne Suze-san rastegnuše se u gnjevan osmijeh. "Kvragu, pa tko to ne bi pretpostavio riskantnom, protuzakonitom presađivanju mozga? Tko to ne bi pretpostavio zamrzavanju?"

"Ljudi su čudni", reče lord Mark. "Radije ne bih ništa predviđao."

Medicinska tehničarka Tanaka reče: "Ali što je sa siromašnima?"

Lord Mark je zbunjeno pogleda. "Što s njima?"

Razmjena pogleda punih uzajamnog nerazumijevanja dosta se otegnula. Gospođica Koudelka se umiješa: "Ako mogu ponuditi svoje tumačenje, Mark, vjerujem da su madame Suzuki i njezini prijatelji jednako ogorčeni uskraćivanjem šanse za budućnost siromašnim ljudima s Kiboua kao što si ti ogorčen uskraćivanjem šanse za budućnost jacksonskim klonovima. U protivnom ne bi upravljali ovim mjestom iz protesta mnogo duže nego što ti upravljaš Grupacijom Durona." Sad se obratila Suze-san. "Mark, a i doktor Durona, obojica su odrasli na Jacksonovu Skrovištu, gdje je laktašenje jedini način da se preživi, dok su prilike u kojima si možete priuštiti da mislite na druge ljude rijetke. Obojica se polako odvikavaju od takvog pristupa životu. Predlažem da tijekom razgledavanja svi pokušamo razmotriti širi kontekst projekta. Mark i ja smo se nadali da ćemo stići pregledati postrojenje prije prvog sastanka s gospodinom Fuwom."

Suze-san se zavalila u stolicu s nekim čudnim i strogim izrazom lica. "A ako ne...?"

Lord Mark slegne ramenima. "Tada ćemo se s Fuwom morati sastati bez vašeg sudjelovanja."

Suze-san je stisnula oči do proreza. "Mislite da imate sve karte u rukama, je li?"

188

Gospođica Koudelka reče: "No, pa nije to baš takva igra nultog zbroja. Kooperativni projekt mogao bi svim sudionicima donijeti mnoge pogodnosti, u skladu s njihovim različitim potrebama."

"Da," reče Suze-san polako, "moram razmisliti." Nagnula se naprijed i drhtavom rukom začepila svoju četvrtastu bocu. "Tenbury, povedi ih u razgledavanje. Daj im da vide sve što ih zanima."

Tenbury kimne i odgurne se od zida. "Narode, slijedite me..."

Svi su krenuli van za Tenburyjem, osim Suze-san i stare tehničarke, koje su primaknule glave prije nego što su se vrata uopće zatvorila. Vani, na hodniku, Jin se približio konzulu Vorlynkinu i šapnuo: "Što su time htjeli reći? Ništa nisam shvatio. Zašto se Suze-san naljutila?"

Hodali su iza ostalih, ali ne baš izvan dometa sluha. Vorlynkin je zglavcima prstiju prešao preko usana, pogledao Jina i spustio glas: "Ako lord Mark ima novac, a rekao bih da ima, može ovo postrojenje kupiti ravno od vlasnika i madame Suze tu ne može ništa. A on u tom slučaju može napraviti - pa, ne baš što god hoće, jer kupnjom preuzima i odgovornost za sva ona krio-trupla dolje, ali u teoriji može sve žive ljude istjerati odavde zbog ometanja posjeda i izbaciti ih natrag na ulicu."

"To nije u redu!" ogorčeno reče Jin.

Gospođica Koudelka pogledala ga je preko ramena s čudnim osmijehom na licu. Jin je pocrvenio do korijena kose.

"Nemam dojam da mu je to u planu," promrmlja Vorlynkin, "ali vidjet ćemo."

Jin se mrštio, pokušavajući se snaći u svemu što je čuo. "Kako to da je Miles-san lord Vorkosigan, a njegov brat je lord Mark, ako se obojica prezivaju Vorkosigan?"

"Obojica su sinovi grofa Arala Vorkosigana. Tvoj, ovaj, prijatelj Miles-san je lord Vorkosigan jer je on nasljednik svog oca. Lord Mark, kao mlađi brat, ima kurtoaznu titulu bez izravnih političkih dužnosti."

"Oh."

Konzulu se na licu pojavio vrlo zamišljen izraz dok je slijedio Tenburyja i novopridošle Barrayarce. Jacksonce. Svejedno. Dobro, ako su lord Vorkosigan i lord Mark braća, kako to da su odrasli na različitim planetima? Je li ona sablasna povijest klonova imala neke veze s njima? I je li onaj petogodišnji dječak, onaj sa zbrkanim imenima kojih mu se vlastiti roditelj nije mogao sjetiti, bio lord ičega?

Tu se Jin prisjetio priče Miles-sana da je smio sjediti na tatinim sastancima samo ako je šutio i bio od koristi, pa je zatvorio usta i pohitao da održi korak s ostalima.

189

Dva sata kasnije, Jin je zijevao. Pitao se je li Miles-san ikad zaspao na nekom od tih starih sastanaka. Možda su poslovi njegova tate, čime god da se bavio, bili zanimljiviji. Slijedili su Tenbury-sana uzduž i poprijeko dijelova postrojenja koje Jin nikad prije nije vidio. Razgovor se vrtio oko dosadnih odraslih stvari o financijama, odvodima i odredbama. Nije se više vratio na neobičnije priče o kloniranju i medicinskim ubojstvima. Tenbury je ponosno pokazao svoju radionicu, alat i trikove, dok ga je lord Mark bezizražajno slušao, a gospođica Koudelka je nadstojnika bezbrojnim pitanjima neskriveno poticala da melje bez kraja i konca. Jin se sve više bavio mišlju da ih ostavi i vrati se u sobu za oporavak da vidi jesu li se mama i Mina probudile. Već je i ogladnio.

Upravo su prolazili kroz garažu ispod stare zgrade za prijem pacijenata kad su se sve glave okrenule na lupnjavu i prigušene uzvike iza vrata na kojima je pisalo Ulaz zabranjen.

"Ne bi li netko trebao tu osobu pustiti unutra? Ili van?" upita gospođica Koudelka.

"Van, i ne, ne bi", reče Raven-sensei. "To su zarobljenici lorda Vorkosigana. Sigurno su se probudili. Nisam im dao prejaku dozu sedativa, s obzirom na brzopentu i ošamutni mamurluk od ranije."

Lord Mark podigne ruke s dlanovima prema van. "Onda to nije moja briga." Nije zvučao ni najmanje iznenađeno što njegov brat drogira i zatvara ljude, nego je samo pitao: "A kad ih misli maknuti odavde? Ne vjerujem da će mi trebati dugo da zaključim posao."

"Ne znam." Raven-sensei slegne ramenima. "On ih smatra dijelovima svoje slagaljke." Kad se lupnjava nastavila, dodao je:

"Ipak bih radije pričekao da se Roic vrati i smiri ih. Gadni su to tipovi."

Jin je nakrivio glavu i odvažio se prići vratima. "Hej! To je glas starog Yanija!"

"Koga?" reče Raven-sensei, uglas s Tenburyjem: "Jesi li siguran?"

"Hej, Yani! Jeste li unutra?"

Lupnjava se prekinula. Starački glas je uzviknuo: "Jin? Jesi li to ti? Otključaj vrata i pusti me van!"

"Gdje su ona dva tipa?" dovikne mu Jin.

"Čuo sam da netko lupa i dere se pa sam otišao provjeriti", uzvrati Yani, prigušena glasa. "Otkud im pravo da samo tako zaključavaju ljude?"

Raven-sensei bacio je ruke uvis i zaškrgutao zubima. "Oh, mom lordu Revizoru ovo se neće svidjeti." Sagnuo se nad bravu.

190

Lord Mark se odmaknuo i iz crne jakne izvukao ošamut profesionalna izgleda. Gospođica Koudelka nije se sakrila iza njega, nego je napravila krug da pokrije drugi kut i podigla stisnute šake, odjednom ostavljajući vrlo atletski dojam.

Nastupila je napeta stanka, a onda su se vrata otvorila.

Van je uz psovke isteturao Yani. Izgledao je zgužvano i mahnito. Na čelu je imao veliku modricu, a oko nosa sasušenu krv.

Raven-sensei zavirio je unutra. "Sranje. Nema ih!"

Sedamnaesto poglavlje

Kad ih je Roic dovezao u podzemnu garažu, Miles se lecnuo, vidjevši da se oko otvorenih vrata ureda u kojem su ostavili zarobljenike natiskala gomila ljudi. Pogledao je preko betonskog prostora do mjesta gdje je ranije bio parkiran oteti kombi Novog Egipta - i raširio oči kad je iznad brojnih tamnokosih glava spazio jednu začešljanu i plavokosu. Nije ni morao spustiti pogled da bi znao tko joj stoji uz rame.

"Ma koji je to vrag?" reče Roic, zaustavljajući vozilo. "Što gospođica Kareen ovdje radi?"

"Prati mog brata, nesumnjivo. Mene više zanima koji je vrag ovamo doveo Marka?"

Iskrcali su se. Žurno se proguravši kroz promatrače, Miles je zurio u pusti ured. Ali čak ni najžešće revizorsko sijevanje očima nije uspjelo magično vratiti Hansa i Okija. A i nije da je žudio za njihovim povratkom... Okrenuo se i uočio Tenburyja i Ravena, Marka i Kareen, konzula Vorlynkina i pokraj njega ustreptalog Jina, koji je užurbanim i visokim glasom objašnjavao što je dovelo do bijega, te pretučenog starog Yanija, koji se očito lomio između ljutnje i skrušenosti. Nije ga, hvala bogu, mučilo ništa gore od toga, a sudeći po njegovim jadikovkama, još nije shvatio da je upravo imao bliski susret s problematičnijom kategorijom kibouških anđela smrti.

"Kad se ovo dogodilo?" pokušao je Miles stvar svesti na najhitnije.

"Vrlo brzo nakon tvog odlaska, rekao bih", ojađeno odvrati Raven. "Bojim se da sam im dao premalu dozu. Oprosti..."

Miles mahne rukom, više u znak razumijevanja nego odrješenja. "Znači, otišli su prije najmanje dva sata, možda i tri. Više nego dovoljno da se vrate kući. Ili nekamo."

U glavi mu se počeo ocrtavati taktički dijagram. Ako je dvojac zdimio s namjerom da spasi vlastitu kožu, mogli bi biti bilo gdje, ali teško da bi se vratili ovamo, osobito ne s pojačanjima, jer bi im u slučaju bijega policija i vlastiti šefovi predstavljali podjednaku prijetnju. Ako su se pak poslušno vratili u Novi Egipat... tu su mogućnosti bile kompleksnije. Baš me zanima jesmo li se mimoišli na cesti? Prekasno... Dva razbijača sigurno su zapamtila Roica, možda su spazila

191

Ravena i još se nisu susrela s nezaboravnim Milesom, ali Roic je sam po sebi bio upadljiva pojava; čim identificiraju njega, lako će doći i do Milesa. Doduše, Novom Egiptu tek tada ništa neće biti jasno.

K tome Novi Egipat sad je znao lokaciju Suzina postrojenja, kao i to da je Leiber, njihova prvobitna meta, morao doći ovamo, iako nisu mogli biti sigurni da je tu i ostao. Je li Novi Egipat već prokljuvio da im je njihov namještenik - sad već nesumnjivo bivši - ukrao krio-truplo Lise Sato? I ako su to shvatili, hoće li poći od pretpostavke da ju je već oživio, ili će misliti da je Leiber još vuče unaokolo u krio-komori kao nekakav glomazni suvenir? Što ako ih trag dovede do vid-snimki vlastitog osiguranja nastalih na dan kad su Miles i njegovi komandosi oslobodili njezinu zlosretnu zamjenu Chen? Što li će tek iz toga zaključiti? I... "Kvragu", promrmlja Miles. "Moram opet razgovarati s onim idiotom Leiberom." Morat će saznati više o ključnim menadžerima Novog Egipta ako je želio predvidjeti njihove poteze. Uzdahnuo je i podigao glas. "I zdravo, Mark. Otkud ti ovdje? I to tako neočekivano?"

Markov naklon glavom odavao je mirnu savjest, iako ga je popratio s nešto smijuljenja.

Miles odmjeri Ravena. "Mislio sam da smo se razumjeli oko ovakvih iznenađenja."

Pomalo skrušeni Raven slegnuo je ramenima i promrmljao: "Raniji brod."

Miles se ostavio jalove rasprave. "Bok, Kareen."

Zabljesnula ga je osmijehom, što je na neki način bilo umirujuće. Valjda. "Bok, Miles. Kako ide?"

"Očito ne onako dobro kako sam mislio." Još jednom je zirnuo u neveseli mali ured - koji je i dalje zjapio prazan - i okrenuo mu leđa. Tenbury, hvala mu i slava, tješio je Yanija, polako ga odvodeći na pregled k medicinskoj tehničarki Tanaki.

Zrak je proparalo zavijanje iz stražnjeg dijela konzularnog kombija. "Van! Van!"

Vorlynkin podigne obrve. "Zar ste opet nekog kidnapirali?" Ton mu nije bio toliko prijekoran, koliko rezigniran. Miles se sjetio onih priča o vodi koja polako istanjuje kamen; konzulovi oštri rubovi svakako su se ponešto zaoblili.

"Ne ovaj put. Jine, oružnik Roic ima poklon za tebe. Nešto živo."

"Stvarno?" Jin je smjesta zaboravio na sve ostalo; Miles je dao znak glavom Roicu, koji je dječaka odveo izvan dometa sluha da upozna novu ljubimicu. Dobra je s djecom, obećala je Wingova tajnica.

A zašto ti točno vjeruješ tim ljudima?

Radoznala Kareen također se otputila za Roicom.

192

Miles je spustio glas da ga čuju samo Vorlynkin i Raven. "Ravene, kako brzo se madame Sato može preseliti iz izolacije?"

"U konzulat?" upita Vorlynkin.

Miles kimne. "Ako je narušena tajnost, koja nam je bila prva linija obrane, tada bi konzulat bio bolja lokacija za obranu od pravnih napada. Neće nam, doduše, donijeti neku bitnu prednost kod ilegalnih, fizičkih napada. Stiže mi određena pomoć i za to, ali još nisu tu."

Ravenove stisnute usnice odražavale su liječnički skepticizam. "Sutra? Bio-izolacija je ionako već kompromitirana, s obzirom na to da su djeca stalno kod nje. Kud ćeš bolje prenositelje zaraza od mališana."

"Pa, daj joj sve iz svog arsenala što joj može ojačati imunološki sustav..."

"Već jesam."

Miles podigne palac. "Onda planiraj što raniji odlazak sutra ujutro. U stvari, Vorlynkine, ako biste mogli noćas ostati ovdje da u slučaju hitnosti možete odmah iseliti i nju i djecu, to bi, ovaj, bilo pametno." Teška srca je dodao: "A i Leibera."

"Mislite da će Novi Egipat tako brzo reagirati?" upita Vorlynkin.

"Zaista ne znam. Dosad sam stekao dojam da bi se svi ti šefovi krio-korporacija radije šćućurili iza zida odvjetnika nego, primjera radi, unajmili plaćenike, ali ova je ekipa već dokazala da može biti brza kad je potrebno. A unatoč smrtonosnim pogreškama koje su počinili prije osamnaest mjeseci, siguran sam da su svoje tadašnje poteze smatrali uspješnima. U svakom slučaju, što god da smišljaju, dabogda imali nemirnu i besanu noć."

Vorlynkin je slušao i mrštio se.

Miles se okrene svom klonskom bratu. "A ti?"

"Kareen i ja smo skočili s Escobara da razmotrimo kupovinu nekretnine koju je Raven pronašao", reče Mark, ni najmanje uznemiren svime što je čuo. "Ukratko, postrojenje madame Suze moglo bi biti savršeno mjesto za ispitivanja najnovije terapije za produljenje života Grupacije Durona na velikom broju ljudi.

Ukoliko se to pokaže točnim, namjeravam otkupiti lokaciju od njezina nezadovoljnog službenog vlasnika, čovjeka po imenu Fuwa - zajedno sa svime što se na njoj nalazi, uključujući pasivu." Mark pokaže palcem nadolje, aludirajući na zamrznute spavače uskladištene u skrivenim podzemnim hodnicima. "Bio bih ti zahvalan, moj brate lorde Revizore, da mi ne zezneš posao."

Milesove usne se trznuše. "Sva sreća da su vorski pogledi na nepotizam zadržali svoju širokogrudnost čak i u ovo degenerično doba, što bi rekao naš pokojni djed. Ali pazi da ti meni ne zezneš istragu."

193

"Tvoja me istraga ni najmanje ne zanima, hvala na pitanju. Usput, a što točno istražuješ?"

"Raven ti nije rekao?"

"Ne, kreposno je zadržao jezik za zubima."

Pa, nitko ne može reći da Durone ne znaju zaraditi svoj novac. "Sve je počelo pokušajem jedne krioničke tvrtke s Kiboua, zvane Bijela krizantema, da se proširi na Komarr."

"To smrdi."

"O, zar si čuo za to?"

"Ne dosad. Ali već je na prvi pogled vidljiv fizički, financijski i kulturni jaz koji takav potez čini prilično neshvatljivim." Markove usne malo su se izvile. "I još se usred svega toga pojaviš ti. To je uvijek znak za uzbunu."

"Mm", reče Miles. "Pa, slučaj Bijele krizanteme zapravo je već riješen i do svog predviđenog kraja može ići i sam. Zasad. A ovo s Novim Egiptom je bio usputan problem koji se s vremenom zakomplicirao." Stisnuo je zube. "Pokušavam izbjeći nanošenje nepotrebne kolateralne štete lokalnom dječaku koji mi je postao prijatelj, i za to platio određenu cijenu. Dobre namjere, Mark. Moj put je popločan dobrim namjerama."

"Blago meni, ja ih uopće nemam." Mark mu uputi neugodno pronicav pogled. "Ovo nije tvoj planet, znaš. Ne možeš ga popraviti."

"Ne, ali... u redu, ne mogu. Ali."

"No da, nastoj ne ostaviti previše razvalina za sobom. Ovo bi mi mjesto dobro došlo."

"To si već rekao." Miles je oklijevao. "Produženje života, kažeš. Je li ovo rješenje bolje od zadnja dva pokušaja Durona koji su te onako oduševili? I koji su, oprosti mi na izrazu, umrli na laboratorijskom stolu?"

"Možda. Jedino kliničko ispitivanje na ljudskom biću zasad daje razloga za nadu. Lily Durona, ako te baš zanimalo."

Sad je bio red na Milesu da podigne obrve. "U redu, službeno sam impresioniran ako je Lily bila spremna isprobati ga na sebi."

Markov osmijeh malo je izgubio na toplini. "Lily je", reče, "isteklo vrijeme za čekanje."

Miles zabubnja prstima po šavu svojih hlača. "Jeste li već isprobali terapiju na starijem muškarcu? Kad smo već kod vremena koje istječe."

Miles i njegov klonski brat razmijenili su vrlo sličan pogled.

Mark reče: "Misliš li da bismo ga uopće mogli nagovoriti da pokuša?"

194

"Mm, ja možda ne. Naša majka bi mogla pokušati. Znaš već, Betanka, sve za znanost."

"To je dodatan razlog zbog kojeg želim što prije započeti klinička ispitivanja na ljudima."

"Možda bi ga čak lakše nagovorio dok se ishod još smatra neizvjesnim. Vor u službi svog Imperija i tome slično, to bi ga dirnulo u žicu."

"Kako je to bizarno."

Miles slegne ramenima. "To ti je naš grof otac." Dodao je: "Dakle, ako sklopiš posao, znači li to da ćete se ti i Kareen više zadržavati na Kibouu?"

Mark odmahne glavom. "Mislim da ću čim stvar postavimo na noge daljnji razvoj prepustiti Ravenu. Krajnje je vrijeme da dobije promaknuće. Nije to ona žestoka konkurencija presađivanju mozga u klon kojoj sam se nadao, ali još je sve u začecima." Markove usne polako su se razvukle u osmijeh. "S druge strane, ako ovaj projekt donese dovoljno novca, možda ću jednostavno unajmiti svoje vlastite svemirske plaćenike i jacksonske gospodare kloniranja napasti direktno."

Miles napravi grimasu. "A sjećaš li se svog zadnjeg pokušaja?"

"Živo. Ti ne?"

"Na mahove", suho odvrati Miles.

Mark se lecne.

"Iako ne sumnjam da bi admiralica Quinn obavila posao, ako se odlučiš za tu opciju, molio bih te da unajmiš neku drugu postrojbu." Za slučaj da to nije bila samo dosjetka. Kad je u pitanju bila ova tema, s Markom se nikad nije znalo. "Što ti i Kareen sljedeće planirate? Jeste li si našli hotel?"

"Ne, došli smo ravno s pristaništa. Sljedeća točka je sastanak s Fuwom, ovdje."

"Zar lokalno radno vrijeme nije već završilo?"

Mark slegne ramenima. "Još sam na brodskom vremenu."

"Smijem li i ja prisustvovati sastanku?"

"Prisustvovati smiješ. Ali bez upletanja."

"Mm", počeo je Miles, ali njegove prigovore presjekao je povratak Jina, Roica i Kareen. Jin je bio u sedmom nebu, ali ipak je zastao da se zablene u Milesa i njegova klonskog brata dok su stajali rame uz rame, što je bila tipična reakcija na taj prizor. Milesu bi i dalje bilo draže da je Mark razliku između njih dvojice odlučio naglasiti na neki drugi način, a ne prekomjernom

195

težinom, ali iz Markova smrknutog likovanja jasno se vidjelo da on nelagodu svog biološkog pretka smatra dodatnom pogodnošću. Kompliciran čovjek, taj Mark.

"Želim pokazati svoju sfingu mami i Mini!" reče Jin.

"Ne smiješ je unositi u komoru", odmah se uzbunio Raven.

"Znam", reče Jin. "Ali smijem je prinijeti staklu. Može li mi Roic-san pomoći da sve prenesem?"

Roic je bacio pogled na prazni ured i gotovo neprimjetno odmahnuo glavom prema Milesu, opet u ulozi tjelohranitelja. Vorlynkin je primijetio kretnju i glatko rekao: "Ja ću ti pomoći, Jine."

Raven je mudro dodao: "Idem i ja s vama."

"Zapravo", reče Miles, "mislim da je Leiber još gore. Idemo obojica."

Uto se vratio Tenbury, da nastavi prekinuto razgledavanje. Uz trzaj Markove obrve i oproštajni osmijeh Kareen, njih je troje otišlo prema drugom izlazu. Miles je slijedio Vorlynkina, koji je hodao iza Jina, noseći sfingin transporter. Ustajalom tminom podzemne garaže pronosili su se tugaljivi vapaji: "Vaaan! Dom!"

Van. Doma. Znam kako ti je, sfingo.

Mamina ga je reakcija na sfingu razočarala, pomislio je Jin, ali ne i začudila. Zapravo mu je bila dobro poznata, a time i utješna.

"Jin, ne!" rekla je, prekrivajući usne rukom. "Pa gdje ćeš je držati?"

Kad ju je podigao na bok da je mama bolje vidi, Nefertiti se mrzovoljno promeškoljila pod Jinovom rukom i pokušala zalepetati krilima, no Jin, koji je imao dosta prakse s opasnijim Vihorom, nije se dao smesti. "Dobro ću se brinuti za nju! Uvijek se dobro brinem, zar ne? Došla je s uputama, dakle, ništa ne može poći po zlu."

U krevetu iza staklenog zida, njegova je majka protrljala čelo. "Jin, ljubavi, ovaj put nije u tome stvar."

Mina, koja je cijeli dan provela sklupčana u dnu kreveta, sad je zainteresirano sjela. "Ogromna je! Veća od Srećke i Vihora zajedno. Zapravo i izgleda kao da je netko spojio Srećku i Vihora. Oh, mama, reci da!" Spustila se na pod i izašla iz komore, praćena blagim šištanjem zraka zbog razlike u tlakovima između komore i sobe za oporavak.

"Zar je Tenbury popravio interkom?" upita Jin, koji je tek sad primijetio tu novost. "Kad je bio ovdje?"

"Nije on, nego konzul Vorlynkin", reče Mina, saginjući se da pogleda u sfingine oči, koje su polako treptale. "Ima čudno lice..."

196

"O, kako?"

"Našao sam gdje se uključuje", reče Vorlynkin, naslonjen na stakleni zid, prateći cijelu scenu s nešto zbunjenosti.

Raven-sensei se sagnuo da uzme Mininu masku i ubaci je u sterilizator prije ponovnog korištenja.

Nefertiti je pustila kandže i zarežala pa ju je Jin spustio na sve četiri šape. Zalepetala je krilima i zakvocala, točno kao da je kokoš.

"Može li letjeti?" upita Mina, dajući sfingi da joj ponjuši ruku.

"Mislim da ne", reče Jin. "Ima gotovo jednak raspon krila kao Vihor, ali puno je teža."

"Ti naručeni genetički konstrukti obično su dekorativne, a ne funkcionalne prirode", upozori ga Raven-sensei. "Ovisno o specifikacijama kupca, naravno."

Mina se namršti. "To je baš pokvareno, dati joj krila kojima ne može letjeti."

Jin je čučnuo na pete i počešao životinju po lopaticama, između krila koja su se krotko sklopila dok je ona pod njegovom rukom izvijala leđa u luk. Nije si mogla lizati krzno kao mačka, niti čistiti perje kao ptica, što znači da je Jina očekivalo mnogo zanimljivog timarenja, bar sudeći po uputama. "Baš me zanima da li nesu jaja ili imaju žive bebe? Samo jednu po porodu, ili čitavo leglo mačića? Pitam se je li negdje još preostao neki mužjak?" I kako bi ga se mogao dokopati...

"Možda mužjake nisu ni napravili", razmišljao je naglas Raven-sensei. "Vjerujem da su sfinge tradicionalno ženskog spola. No ovakvim patentiranim konstruktima obično se ne ugrađuje sposobnost reprodukcije. Vjerojatno bi je morao klonirati i sam othraniti mlade."

Jinova se mašta razbuktala. Kućno kloniranje malih životinja nije bilo osobito teško, pod uvjetom da imaš odgovarajuću opremu, nabavljenu u nekom dućanu za životinje ili od hobista koji nadograđuje postojeću opremu ili prelazi na novu. U uličnom otpadu teško bi je našao, ali sigurno se negdje može nabaviti nešto rabljeno i po jeftinoj cijeni...

"Dom!" tugaljivo reče sfinga.

"Ona govori!" uzvikne Mina. Lice joj se ozarilo od oduševljenja.

"U uputama piše da imaju vokabular od dvadeset riječi", reče Jin. "Ne znam je li moguće da nauče još, kao papige."

"Možemo pokušati..."

Mama je iza stakla ispustila uzdah bespomoćnog majčinskog protivljenja, što je u ranijim pregovorima ovog tipa obično označavalo da su prevalili pola puta do dogovora. To je Jinu dalo nadu. No ovaj put je rekla: "Jine, trenutno nemamo čak ni kuću u koju bismo je odveli. O ne, tek sad mi je sinulo! Što se dogodilo s našim stanom i svim mojim stvarima? Sumnjam da je itko

197

godinu i pol dana plaćao stanarinu za stan u kojem nitko ne stanuje. O - a račun u banci - što se dogodilo s mojim novcem nakon što su me zamrznuli? Ako nemam posao, novac, stan u kojem ćemo živjeti..."

"Znam da teta Lorna ima nešto tvoje odjeće u kutijama na tavanu", oglasi se Mina. "A pokupila je i moje i Jinove stvari.

Ali morala je prodati veliki kauč i kuhinjski stol i još par većih stvari, jer nije imala mjesta za njih."

Konzul Vorlynkin okrenuo se i progovorio kroz staklo, ozbiljnim tonom. "Madame Sato, sve su to rješivi problemi, ali nijedan ne moramo rješavati danas, a osobito ne sve njih odjednom. U sklopu istrage lorda Revizora - u kojoj ste manje-više zaštićena svjedokinja - za vaše najhitnije potrebe pobrinut će se konzulat."

"Moje vijeće, moji prijatelji - što se dogodilo s ostalima, osim onih koje je Novi Egipat po vašim riječima ubio ili uklonio? Što ako su..." Glas joj je zamro.

"Za vas je najvažnije da se prvo fizički oporavite", dometnuo je Raven-sensei, kojeg je njezin napad tjeskobe očito zabrinuo. "Istovremeno će vam se vratiti i vaša normalna psihička izdržljivost. Za dva do četiri tjedna, ne dva do četiri dana - morate si dati vremena."

"Nikad nisam imala dovoljno vremena." Pritisnula je ruke uz sljepoočnice. "I sad još to grozno stvorenje...!"

Vorlynkin se nakašlje. "Nisam siguran da je lord Revizor dobro razmislio prije prihvaćanja te životinje. Usprkos tome, neka zasad ostane u vrtu konzulata, zajedno s ostalim Jinovim životinjama. Tamo stvarno nikome ne smetaju. Zapravo su unijele dosta živosti. Nismo dovoljno koristili taj prostor."

Uzdahnula je, prekrižila ruke i malo se nasmijala, pa se i usplahireni Jin smirio. "Valjda mi izgleda kao najveća prijetnja jednostavno zato što je najbliža." Ali njezin pogled je potražio Jina i Minu, a ne sfingu.

Kako se te večeri više nisu namjeravali vratiti u konzulat, Vorlynkin je dopustio Jinu da preko njegove ručne kom-veze porazgovara s poručnikom Johannesom i da mu detaljne upute za brigu o životinjama dok se Jin sutra ne vrati. Johannes čak nije zvučao sarkastično što su mu natovarili dodatne poslove. Dakle, zasad je i to bilo u redu.

Miles-san i Roic odveli su Leiber-senseija na razgovor u drugu prostoriju čim su došli. Kasnije su se vratili, neočekivano donoseći hrpu kutija s večerom iz Ayakine kavane. Miles-san je svima razglasio da za gozbu mogu zahvaliti gospođici Kareen, koja nije samo otkrila gdje nabaviti hranu i isposlovala da je dostave u postrojenje, nego je još sve to i platila.

I tako su se na kraju svi okupili na svojevrsnom pikniku u sobi za oporavak; Raven-sensei čak je jednu kutiju odnio Jinovoj mami. Kad je nakon pregleda ponovno razgrnuo zavjese, bilo je

198

to gotovo kao da opet zajedno jedu za obiteljskom trpezom. Jinu se činilo da je mama nakon večere izgledala bolje, da joj sjedenje više nije onako naporno i da joj se u lice vratila boja. Nije ni čudo, Ayakin curry uvijek je bio jako fin.

Bilo je zabavno gledati kako veliki Roic sjedi na podu prekriženih nogu dok ga Mina uči rukovati štapićima. Miles-san se svojima služio prilično vješto za jednog galaktičara; izjavio je da je vježbao na brodu kojim je ovamo doputovao, a i u drugim prilikama u prošlosti. Kad mu je izletjelo da je dvaput posjetio Staru Zemlju, Mina ga je nagovorila da im ispriča nešto više o tome, iako je on uglavnom govorio o drugom putovanju, svojoj supruzi i vrtovima, gomilama različitih vrtova. O prvom putovanju rekao je jedino da je išao isključivo zbog posla, da je bio u samo jednom gradu i da je tada prvi put sreo svog brata, što je Jin doživio kao zbilja bizaran komentar. Konzul Vorlynkin je na to uvukao donju usnicu i dobio zamišljen izraz lica, ali nije postavio nijedno korisno pitanje, a ni Miles-san nije dalje objašnjavao.

Svako malo pogledavajući upute, Jin je hranio Nefertiti sitnim zalogajima. Neke je vrste ljudske hrane smjela jesti, a druge ne, bar ne bez neugodnih probavnih posljedica. Na nesreću, Ako je ušla baš u trenutku kad je sfinga imala nezgodu u najmračnijem kutu prostorije, za što je zapravo bio kriv Jin, koji nije dovoljno ozbiljno shvatio njezino tiho mrmljanje Kaka! Pi-pi! dok je nemirno istraživala sobu za oporavak. Ako se užasno uzrujala i natjerala Jina da sve počisti, što je bilo fer, ali zatim je odlučno ustvrdila da životinja ne smije tu provesti noć. Za utjehu, Raven-sensei na biološki nered nije trepnuo ni okom, niti se petljao u raspravu. Jin je naposljetku obećao da će Nefertiti preko noći ostaviti u svom skloništu na krovu. To je udobrovoljilo Ako, ali onda je Mina rekla da želi ići s njim da vidi to mjesto.

Dotad su Miles-san i Roic već otišli na sastanak s lordom Markom i Suze-san, pa je konzul Vorlynkin, pogledavši prvo Jinovu mamu s druge strane stakla, rekao da će poći s njima da im pomogne nositi sfingin transporter i da provjeri je li sve dobro prošlo. Jinova mu se mama zahvalno nasmiješila, pa je Jin zaključio da je i to u redu.

Dok su se u koloni spuštali niza stube susreli su se s Bhavyom, Akinom prijateljicom, koja se uspuhano penjala.

"Jin! Jesi li vidio Ako? Tanaka-san je treba na drugom katu - hitna krio-priprema. Neka sirota starica je kolabirala u menzi, kažu da se samo složila na pod."

"Gore je na intenzivnoj s mojom mamom." Jin pokaže uza stube. "I Raven-sensei je tamo."

Bahvya je kimnula i otrčala dalje bez osvrtanja, mahnuvši u znak zahvale.

Vorlynkin se okrenuo na peti da pogleda za njom. "Da im odemo pomoći?"

Jin odmahne glavom. "Ma ne, to se stalno događa. Dobro, ne stalno, ali otprilike svakih tjedan dana. Tanaka-san zna što treba raditi."

Vorlynkin je izgledao skeptično, ali slijedio je Jina u tunele.

199

"Dosta zbunjujući prostor", zamijetio je.

"Aha, tuneli pod zemljom šire se iz zgrada iznad njih, a protežu se i ispod ulica. Neki se spuštaju na četiri razine, a neki na pet ili šest. Morate ih sve zapamtiti."

Jin je s lakoćom pronašao poznatu rutu, iako su već napustili rasvijetljenu zonu. Vorlynkin je iz jakne izvukao malu ručnu svjetiljku da im osvijetli put. Mina, koja je dotad hodala bez pomoći, mudro se uhvatila za široki rukav konzulove jakne kad su zašli u prostor gušće tmine. Pet odmorišta više, napokon su kroz vrata izmjenjivačke stanice izašli na Jinov krov. Za odraslu osobu Vorlynkin se nije previše zadihao, unatoč tome što je teglio transporter.

Jin je izgubio osjećaj za vrijeme jer u sobi za oporavak nije bilo prozora, ali sad je vidio da je vani već vrlo kasno. Zrak je bio vlažan i prohladan, prošaran raspršenim odsjajima ulične rasvjete u susjedstvu, koja je svemu davala čudnu smećkastu notu. Zvukovi grada utišali su se kao da je već prošla ponoć. Ali kad su zaobišli stanicu, Jin je otkrio da su njegove cerade još podignute i zategnute i da ih vjetar nije razlabavio. U njegovu malom utočištu vladao je otužan nered zbog svih razasutih stvari koje neki dan nisu ponijeli - zato što nisu trebale njegovim životinjama, ili su bile prevelike i preglomazne da stanu u kombi, ili pak u tako lošem stanju da se nisu dale spasiti. Ručnu svjetiljku je skinuo sa žice da je ponese, pa je sad krajnje beskorisno ležala u konzulatu, ali Vorlynkin je susretljivo obasjavao prostor svojom dok je Jin Mini tumačio kako je ovdje živio, a ona je uzdisala od divljenja i zavisti.

Kad su je pustili iz transportera, Nefertiti nije smjesta prihvatila svoje novo boravište. Čučnula je i nepovjerljivo se ogledala oko sebe i tek onda ukočenih nogu otišla u izvidnicu. Jin je hodao za njom i usput Vorlynkina upoznao s tragičnom sudbinom malih pilića koji još nisu znali letjeti. "Ne znam što bi se dogodilo kad bi pala preko ruba - bi li se strmoglavila, dolepršala dolje kao odrasle kokoši ili samo odletjela." Čvrsti mišići koje je Jin napipao ispod zlatastog krzna nisu mu olakšavali procjenu. "Možda bi bilo bolje da joj svežem uže oko noge kao Miles-sanu."

"Hm?" reče Vorlynkin. Jin mu je objasnio sigurnosne mjere koje je primijenio prve noći, a Vorlynkin je opet rekao: "Hm!" i zagrizao donju usnicu. Ali kutovi očiju su mu se namreškali, pa Jin nije mislio da se naljutio ili tako nešto.

Jinov stari ležaj od izrezane plastične folije još je bio postavljen uza zid; kad bi ostao ovdje spavati, mogao bi novu ljubimicu držati na oku. Ali što ako bude nedostajao mami? Još bi imala Minu - a možda bi Mina htjela ostati ovdje s njim?

Jin se propeo na prste da zgrabi Nefertiti kad se istegnula do pune, impresivne dužine, stavila prednje šape na ogradu i zavirila preko nje. Vratila se, međutim, sama, i ne pokušavši skočiti u sigurnu smrt. Otišla je u Jinov zahodski kutak i pravilno se njime poslužila - Jin je Vorlynkinu usput objasnio metodu ispiranja kantom vode - a Jin ju je odmah pohvalio, da je umiri nakon zbrke u kutu sobe za oporavak. Sfinga nije baš izgledala kao da mu u potpunosti vjeruje. Protegnula se i zalepetala krilima, ali opet ih je sklopila kad je otišla zaviriti preko ograde na suprotnoj strani, odakle se pružao pogled na usko parkiralište iza starog kompleksa.

200

I tamo se ukočila, zagledavši se dolje s grabežljivim žarom kojim je Srećka zurila u štakore u danima svoje mladosti. Krzno na hrptu joj se nakostriješilo, krila se raširila i zatreperila, uz zlokoban šumovitošuškav zvuk. Zamahnula je čuperastim repom.

"Vrazi!" zacviljela je. "Vrazi!"

"Molim?" reče zapanjeni Vorlynkin. Prišao joj je i pogledao u istom smjeru; i Jin im se pridružio.

Mina, koja nije osobito voljela visine, zaustavila se nekoliko koraka iza njih i upitala: "Što je vidjela?"

Jin nije bio siguran koliko dobro sfinga vidi noću, ali je ugledao kombi parkiran na najmračnijem dijelu parkirališta i nekoliko muškaraca u tamnoj odjeći koji su se kretali u dnu zgrade. Jedan je zamahnuo nekakvim dugim maljem ili palicom, a Jin je nakon tri ili četiri potmula udara začuo da prozor u prizemlju iskače iz svog okvira i ruši se prema unutra, možda na tepih, sudeći po prigušenom zveketu.

"Netko provaljuje u zgradu", šapnuo je Mini preko ramena. Ona je nakon te vijesti savladala svoj strah i pridružila mu se u zurenju.

"Možda su pljačkaši", šapnula je.

"Što bi itko htio ukrasti odavde?" Iz zgrade su davno odnijeli upotrebljivi namještaj i opremu; sve što je preostalo bilo je bezvrijedno ili preteško.

Dva muškarca iz kombija su dovukli nešto veliko i slično bačvi; nešto su s njom napravili i ubacili je kroz prozor, puštajući da padne i otkotrlja se. Noćnom omaglicom proširio se čudan, snažan miris, zbog kojega se Vorlynkin trznuo i opsovao.

"Nisu to pljačkaši", procijedio je kroz zube. "Palikuće!" Zgrabio je Minu za ruku i mahnito pogledao oko sebe.

Dolje je jedan od muškaraca nešto ubacio kroz prozor, a onda su svi potrčali prema svom vozilu. Očito su imali spremnog vozača, jer su izjurili s parkirališta kroz provaljena vrata u ogradi od bodljikave žice dok je šljunak frcao oko njih, a kombi se još nije ni zatvorio do kraja.

Bljesnulo je narančasto svjetlo; zgrada se zatresla pod Jinovim nogama, a odjek eksplozije na parkiralištu prerastao je u potmulu tutnjavu u sudaru sa zgradama na suprotnoj strani ulice. Iz razbijenog prozora suknuo je mastan plamen, ližući zrak dva metra uvis.

"Vatra!" vrisnula je sfinga, nakostriješene dlake. Oči su joj se zaokruglile kao pozlaćeni tanjuri. "Vatra! Vrazi! Vatra!"

"Moramo smjesta napustiti zgradu!" reče Vorlynkin; Mina je ciknula kad joj je jače stegnuo ruku. Vorlynkin je poletio prema izmjenjivačima. "Koje je stubište udaljenije od vatre?"

201

"Ne tim putem!" reče Jin. "S vanjske strane zgrade su ljestve koje se spuštaju u uličicu na drugoj strani."

Vorlynkin kimne i potrči, vukući Minu za sobom; Jin je zgrabio Nefertiti i jurnuo za njim. Sfinga je siktala i otimala mu se iz naručja. Ima li vremena da je spremi natrag u transporter? Vjerojatno ne. Vorlynkin je dospio na suprotnu stranu krova i pronašao čelične klinove.

"Ja moram ići prvi, da spustim ljestve do kraja!" dovikne Jin Vorlynkinu.

"Mina ide sljedeća", reče Vorlynkin.

"Ne mogu se ispružiti tako daleko!" Mina je zvučala kao da je na rubu suza.

"Ja ću te spustiti preko ruba i držati te dok ne nađeš uporište", reče Vorlynkin. "Jin, kreni!"

"Tko će nositi Nefertiti?"

Vorlynkin je progutao neku oštru repliku i odgovorio: "Ja ću."

Jin je ispustio Nefertiti iz ruku, nadajući se da neće pobjeći, te skočio preko ograde i spustio se niz ljestve brže no ikad u životu. Otkvačio je pomični dio ljestvi i tresnuo po njemu, moleći se da ništa ne zapne ili se ne odlomi. Ljestve su zaklepetale i s treskom se razvukle do pune dužine. "Može!" viknuo je uvis.

Mina je mlatarala nogama iznad njegove glave, a onda je našla uporište i počela se spuštati uz samo jedan prestrašen cijuk. Razmak između gazišta doista je bio preširok za nju. Jin je začuo kako Vorlynkin psuje u visinama iznad njih, te škripu njegovih koraka i sfingine krikove "Vatra! Vrazi! Vatra!" Pomutnja je očito izazvala kratki spoj u njezinu vokabularu, jer je sad vrištala i: "Večera!"

Vorlynkin je jauknuo, očito s neke veće udaljenosti nego ranije, i opet opsovao. Jin je došao do tla i pružio ruke uvis da uhvati Minu, čije su tenisice nesigurno visjele u zraku jer joj je gazišta ponestalo prije nego što je mogla dosegnuti tlo. "Sve je u redu! Samo se pusti!" Pala je na njega, rušeći ga; oboje su se zakotrljali, osovili na noge i zagledali se uvis. I tada je Jin saznao kako sfinge lete. Mahnito lepećući krilima, Nefertiti je preplovila ogradu i počela se spuštati. Nije se strmoglavila niti podigla u visine, nego se dočekala na sve četiri kao mačka. Slijetanje je bilo dovoljno grubo da je zastenjala kad joj je trbuh udario o tlo, ali ne tako grubo da je išta slomila.

Preko ruba se napokon prebacila i Vorlynkinova visoka tamna prilika; kad je došao na dva metra iznad tla, pustio se i doskočio u polučučanj poput sfinge. Zateturao je, ali nije pao. Niz lice mu je tekla krv iz duboke trostruke ogrebotine pod lijevim okom.

"Jin!" Vorlynkinov glas bio je oštar i tvrd, ne ostavljajući mjesta raspravi. "Odvedi Minu ravno k mami i radi što ti doktor Durona kaže. Ako se požar proširi, možda ćemo morati

202

evakuirati sve zgrade u kompleksu." Podigao je ručnu kom-vezu do usana i počeo odsječno izgovarati kodove za dobivanje linije.

Jin se bacio prema Nefertiti, a ona je kreštavo odlepetala dalje.

"Pusti vražju životinju!" zarežao je Vorlynkin preko ramena, već odmičući niz uličicu. "Oboje u trk!"

Osamnaesto poglavlje

Takozvani vlasnik starog postrojenja, Ted Fuwa, bio je manje--više ono što je Miles i očekivao - krupan, izmoren muškarac u kasnim četrdesetim godinama koji je izgledao kao da se ugodnije osjeća na gradilištu nego u sobi za sastanke, čak i kad se sastanak održava u tako čudnovatom prostoru kao što je stan madame Suze u ponoć.

Milesa je više iznenadila prisutnost lokalne odvjetnice konzulata, pozorne, smirene i čvrste žene kuštrave prosijede kose i tek neznatno višeg rasta od samog Milesa. Nije ga, doduše, začudilo to što ju je na dolazak nakon radnog vremena nagovorila Kareen. I madame Xia zurila je u njega s istim, ako ne i većim pritajenim zanimanjem, svjesna da gleda u izvor one gomile sve bizarnijih pravnih pitanja koja je čitav tjedan primala od svog dotad uštogljenog i sasvim običnog klijenta. Nadao se da će večerašnji događaji zadovoljiti svu tu znatiželju.

Milesu je nedostajao Vorlynkin, kojem je bilo rečeno da ostane sa Sato i njezinom djecom, dok Suze nije bila presretna što su Tanaku pozvali da riješi neku medicinsku krizu, tako da je pretpostavljao da su sve nestabilne strane u pregovorima bile koliko-toliko ravnomjerno zastupljene, ma kako ih brojili: Suze i Tenbury nasuprot Marku i Kareen, svojeglavi svjedok Miles i njegov tihi partner Roic, odvjetnica koja je svako malo ubacivala neki komentar ili pitanje nad kojim bi se svi zamislili, i Fuwa sam protiv svih, iako njega Miles nije osobito žalio.

Madame Suze prekrižila je ruke i oštro se zagledala u Marka. "Još mi niste dali nikakva jamstva da ćete u budućnosti zaštititi siromašne."

"Znate, ja ne vodim dobrotvorno društvo", razdraženo odvrati Mark.

"Ali ja vodim", odbrusi Suze.

"Da, ali dokle?" upita Mark. "Prije ili poslije, a ja bih rekao prije, a ne poslije, i vama će doći vrijeme da se spustite u podrum. Pa ćete ionako izgubiti kontrolu nad ovim mjestom. Tenbury i Tanaka još bi neko vrijeme mogli nastaviti rad, ali poslije toga... što?"

"To sam i ja čekao", umiješa se Fuwa, pomalo tugaljivim tonom. Suze ga je ošinula prijezirnim pogledom i uspravnije sjela u svom velikom naslonjaču, valjda da mu pokaže da će se još načekati. Miles nije bio tako siguran u to. Suzina koža imala je onu blijedu mlohavost koja

203

naviješta propadanje. Nije se moglo reći da puca od zdravlja, čak ni u ovako razdraženom raspoloženju.

"Ako se ne uključi Grupacija Durona," reče Mark, "neizbježan ishod ove priče bit će to da će postrojenje pripasti gradu, Prefekturi ili Fuwi. A prijem korisnika će prestati u svakom slučaju. Život jedne osobe nije dovoljno dug da ovakav projekt privede kraju."

"Iako bi se to u budućnosti moglo promijeniti", zamijeti Kareen.

"Ili će krio-zamrzavanje postati zastarjela tehnologija, a cijela ova demografska zbrka u koju se Kibou uvalio nestat će prirodnim putem", reče Mark.

"Ne bih bio tako siguran u to", zamišljeno reče Miles. "Ako ljude počnu zamrzavati u dobi od osamsto, a ne osamdeset godina, igra će se ipak nastaviti, samo će se uspostaviti nova ravnoteža. Doduše, teško je nagađati kako će ljudi razmišljati u dobi od osamsto godina. Kad mi je bilo dvadeset, nisam se mogao zamisliti na pragu četrdesete. A čak se ni sad ne mogu zamisliti u osamdesetoj."

Suze puhne.

Mark slegne ramenima. "O tome će odlučivati oni, tko zna koliko desetljeća ili stoljeća u budućnosti. Pretpostavljam da će smrt ostati jeftina i uvijek dostupna. Za nju ti ne treba visoka tehnologija."

"Tijekom početnog razdoblja tranzicije", umiješa se Kareen da zaustavi daljnje uzlete mašte i razgovor vrati u praktičnu sadašnjost, "terapija će zapravo biti besplatna, pod uvjetom da je ispitanik voljan prijaviti se za eksperimentalni protokol i potpisati suglasnost. A svi koji se prijave živi suglasnost će ionako davati u svoje ime." Drugim riječima, za to im suradnja madame Suze i društva neće ni trebati. "Mislim da će Grupaciji za početak više odgovarati veći broj zdravih živih ispitanika, i da će se tek onda pozabaviti težim komplikacijama do kojih je došlo zbog smrtonosnih ozljeda i krio-oživljavanja. Iako će nam svakako trebati i ti podaci."

Suze je zarežala. Tenbury se počešao po bradi.

Kareen se zagledala u svoje nokte, podigla pogled, nasmiješila se. Miles nije bio siguran je li itko drugi primijetio Markovu neznatnu kretnju, dva prsta koja su se nakratko ispružila van i potom opet savila na njegovu trbuhu. To dvoje je metodu dobrog i lošeg policajca pretvorilo u umjetnost, zadivljeno je pomislio Miles, a samo bi naivni promatrač zaključio da su svi potezi lošeg policajca bili Markova ideja - ili svi potezi dobrog policajca ideja njegove partnerice, kad smo već kod toga. Kareen je spokojno nastavila: "Ako projekt prođe, Grupacija Durona dobar dio namještenika tražit će lokalno. Na primjer, ako se vi, madame Suzuki, prijavite za prvu rundu protokola, a oni se pokažu uspješnima kao što se nadamo da hoće, za vas bi se moglo otvoriti radno mjesto direktorice Službe za suradnju s lokalnom zajednicom. A to bi vam pružilo priliku da se tim problemima bavite kontinuirano, i to ovdje, na licu mjesta. Sva su ova pitanja prekompleksna da bi se riješila u jednoj noći, ali to ne znači da su tako kompleksna da se na kraju ne bi moglo iznaći rješenje."

204

"Mislite me kupiti praznom titulom? O, kao da već nisam vidjela kako to funkcionira!"

"Što ćete s tom titulom učiniti ovisit će prvenstveno o vama", reče Mark, tonom kao da mu se živo fućka. "Ali za tri godine, kad se sve one komore u podzemlju isprazne, ovdje bi se stvari mogle korjenito promijeniti. Radom za nas ostali biste u središtu događanja i imali biste istinski utjecaj."

To nije bila budućnost kakvu si je Suze zamislila; Miles je praktički mogao čuti kako joj mašta škripi i povija se pod teretom promjena, kao vrata koja su se gotovo sasvim zapekla od hrđe. Gotovo sasvim. Upitala je svadljivim tonom: "A što je s ostalima?"

"Tenburyja bih zaposlio večeras", reče Mark spremno. "Direktor pogona će nam trebati odmah - ovo mjesto svakako treba značajne nadogradnje i popravke, počevši od središnjeg laboratorija pa nadalje. Vjerojatno će nam" - iskosa je pogledao Fuwu - "trebati i lokalni izvođač radova. Medicinska tehničarka Tanaka također, Raven jamči za nju. Ostali ovisno o osobi. Zahtijevam kompetentnost. Potrebni certifikati daju se srediti."

Suze je sumnjičavo sijevala pogledom. Tenbury je podigao čupave obrve.

Odvjetnica, madame Xia, staloženo je dodala: "Prema argumentu prešutnog sporazuma, gospođa Suzuki je prešutna opunomoćenica za sve osobe koje su ovdje zamrznute, te može dati opću suglasnost za protokole u ime svih osoba koje su se ovdje smjestile na njezinu skrb. Vjerujem da u to mogu uvjeriti i gradskog arbitra, imajući u vidu da grad ne želi preuzeti odgovornost za nekoliko tisuća siromašnih krio-trupala."

"Čak ni ako može prijaviti njihove glasove?" upita Miles. "Čini mi se da bi ih bilo dovoljno da presude na gradskim izborima, ako ne i na izborima na razini Prefekture ili planeta."

"Mislim da bih u tom pogledu mogla arbitru zajamčiti - ili bar uvjerljivo sugerirati - skupe tužbe za poništenje takve odluke, što mu se ne bi svidjelo." Odvjetnica se diskretno nasmiješi. "Osim ako nesloga među podnositeljima peticije ne dotjera stvar pred suca, a u takvom slučaju ne mogu jamčiti ishod, jer u toj točki sve dobiva javnu i političku dimenziju. Ja zapravo veći dio radnog vremena trošim na to da moji klijenti ne dođu pred sud."

"Javna i politička dimenzija zvuči kao posao za grupu madame Sato, ili neku sličnu skupinu", reče Miles. "Žao mi je što nismo ukrali i drugih dvoje članova njezina vijeća dok smo mogli. Sad bismo imali i njih." Iako bi pokušaj da iznesu tri krio-trupla iz riznice Novog Egipta zasigurno potrajao duže i možda ne bi onako glatko prošao.

"Lorde Vorkosigan, odvjetnička tajna ima svoje granice", upozori ga Xia. Dobronamjerno, činilo mu se.

"Diplomatski imunitet?"

205

"Vrijedi za vas. Ne za mene. Ali u ovom slučaju, s obzirom na kaznene prijave protiv Novog Egipta koje će sigurno uslijediti, možda postoje zakoniti načini da se gospodina Kanga i gospođu Khosla preotme njihovim tamničarima. Za početak, možemo im uputiti poziv za svjedočenje."

Miles je s poštovanjem naklonio glavu. "Pod uvjetom da se Novom Egiptu ne da prilika da ih unište en route."

"O tome svakako treba voditi računa pri odabiru pravog pristupa, da."

Mark uperi prst. "Kareen, neka nam ona bude odvjetnica."

Xia se oprezno nasmiješi. "Zapravo već imam pune ruke posla. Večeras sam uspjela doći samo zato što je radno vrijeme gotovo."

"Partnerica ili namještenica?"

"Ja? Jedna sam od troje suradnika u odjelu za galaktičke poslove moje tvrtke. Nadređeni nam je partner tvrtki."

"Grupacija Durona svakako će trebati stalnog lokalnog pravnog savjetnika", promrmlja Kareen. "Možda bi bilo najbolje da počnemo razgovorom o plaći... kasnije."

Xia je na to odmahnula rukom, zasad. "U svakom slučaju, gospođo Suzuki, vama bih predložila da razmislite o tome što je za vaše korisnike bolje kao dugoročno praktično rješenje. Vi služite jednoj zajednici; ova tehnologija ima potencijala služiti cijelom planetu. Ako..."

Prozori su se zatresli jer je vani nešto grunulo. Roic je skočio na noge i zagledao se u noć. "Koji vrag...?"

"To je zvučalo kao da je jako blizu", reče Xia uznemireno.

"Je li to došlo od nas?" reče madame Suze. "Tenbury..."

"Možda je tvornica plastike do nas", reče Fuwa, pridruživši se Roicu. "Iako ne znam što bi tamo radili u ovo doba. Ili možda nešto s ulice... sudar?"

Ali ovdašnja gradska mreža za kontrolu prometa sudare je pretvorila u pravu rijetkost, pomisli Miles.

"Teško je odrediti smjer", reče Tenbury, koji se također istezao da vidi.

"Idi na krov i pogledaj", naredi madame Suze.

Tenbury je već bio na pola puta do vrata kad je zazvonila Milesova ručna kom-veza, na osiguranom kanalu za hitne slučajeve. Vorlynkin. To nije dobro. Miles je shvatio da je na nogama, a da se ne sjeća kako je ustao. "Vorkosigan."

206

"Lorde Revizore." Vorlynkin je zvučao zadihano. "Tim palikuća - izbrojio sam četvoricu - upravo je ubacio zapaljivu bombu kroz prozor u prizemlju toplinske stanice. Mislim da je asterzin - u svakom slučaju neki dvokomponentni tekući pospješivač gorenja."

"Pozovite lokalne vatrogasce!"

"Već jesam, gospodine." Vorlynkinov govor poprimao je ritam iz njegovih vojničkih dana, usputno je primijetio Miles. "I policiju. Samo što nisu stigli."

"Pametno."

"Trenutno provjeravam ima li još uljeza. Nisam još nikoga uočio. Prilično sam siguran da u toplinskoj stanici nema nikoga - ne mogu reći što je ispod."

"Neka veza ostane otvorena."

"U redu, gospodine."

Miles se okrenuo na peti i vidio da svi zure u Fuwu, koji im je užasnuto uzvraćao pogled.

"Nisam ja!" izvođač je praktički zajecao. "Ne ovaj put! Zašto bih to radio sad? Pa samo što se nisam riješio tog smeća!"

"Moji izmjenjivači topline!" vikne Tenbury i opet krene prema vratima. "Ako se sruše, svi će se početi odmrzavati!" Suze ga je zgrabila za rukav.

"Moji izmjenjivači topline!" vikne Fuwa. "Moje postrojenje!"

"Tenbury." Madame Suze prodrmala je nadstojniku ruku, da naglasi važnost svojih riječi. "Reci svima koje vidiš da izađu iz zgrada i okupe se na otvorenom prostoru pred zgradom za prijem. Ja ću probuditi i upozoriti sve na ovom katu."

Pročelje zgrade za prijem korisnika bilo je na suprotnoj strani od trenutne lokacije požara u četverodijelnom kompleksu. Tlocrt kompleksa gorio je, da se tako izrazi, u Milesovu unutarnjem oku. Dakle požar su podmetnuli što su mogli dalje od zgrade za prijem i ljudi u njoj. To smrdi na diverziju.

"Da se pridružimo Vorlynkinu?" upita Roic, propinjući se kao konj pred početak utrke.

"Ne. Leiberu. Sve što je zanimljivo dogodit će se u Leiberovoj blizini."

Roicove oči raširile su se kad je shvatio implikacije; Miles nije morao reći ništa više od toga. "Ah."

"Suze, mi ćemo upozoriti ljude u zgradi za prijem", dodao je Miles.

Madame Suze, već bez daha i držeći se za srce, kimnula je i rekla: "Znam da je Tanaka na drugom katu. Mislim da je upravo započela krio-pripremu."

207

"Javit ćemo joj, kao i našim ljudima."

Mahnula je u znak zahvale i oteturala van. Xia je pošla s njom da joj pomogne, uz niz pronicavih pitanja o tome gdje se još mogu pronaći usnuli stanari u ovo doba noći. Tenbury je otrčao ispred njih. Miles i Roic slijedili su ih iz sobe, no potom su skrenuli u suprotnom smjeru, prema najbližim stubama.

Kroz vrata ureda, Miles je primijetio da Mark i Kareen zaustavljaju Fuwu. Uhvatili su ga za laktove, a njihova zajednička sila krupnog je muškarca očito iznenadila do te mjere da se zamalo srušio na leđa.

"Fuwa-san," počeo je Mark svojim najuljudnijim glasom, "dajte da porazgovaramo o sniženju cijene."

Jin je zadnje stube prešao posrćući, uspuhan, s Nefertiti u naručju. Ranije, kad je Vorlynkin nestao iza ugla, iz nekog mu se nejasnog razloga otrgnula i mimo njega prošišala u uličicu iza toplinske stanice. Jin se bacio na nju i uspio je uhvatiti čistom srećom. Bar je u tom trenutku to smatrao srećom. Odonda se sfingina kilaža u najmanju ruku udvostručila. Režala je bez prestanka, ispustila obilje dlaka i perja po njegovoj košulji, ali nije ga pokušala ogrepsti.

"Vrata", zasoptao je Jin, a Mina je kimnula i širom ih otvorila. Na vratima je s njihove strane pisalo, Požarna vrata: ne blokiraj. Znači li to da mogu zaustaviti požar? Jin se nadao da neće biti u prilici da sazna.

Nefertiti se opet uzvrpoljila i naposljetku iskočila iz Jinova znojnog, malaksalog stiska točno u trenutku kad su se niz hodnik spustili do sobe za oporavak. Ako ništa drugo, bar je pobjegla u ograđeni prostor. Leiber-sensei, koji je bezvoljno sjedio na izubijanoj sklopivoj stolici i zabrinuto zurio u prazno, trgnuo se i uspravio kad su ušli.

"Mislio sam da si se otišao riješiti tog stvora!" rekao je, gledajući sfingu s antipatijom.

Mama je sjela u krevetu. "Jin? Mina? Što se događa?"

"Nindže, mama!" objavi Mina bez daha. "Vidjeli smo ih! Zapalili su Jinovo skrovište!"

"Molim?"

"Ma nisu bili nindže", nestrpljivo reče Jin. "Samo neki glupi tipovi obučeni u crno."

"Ima li to neke veze s čudnim udarom koji se začuo kroz zidove prije nekoliko minuta?" upita njegova majka.

Jin kimne. "Izbliza je bilo još glasnije. Konzul Vorlynkin je rekao da je riječ o nekakvom tekućem sredstvu za izazivanje požara."

Majka je osupnuto udahnula. "Koliko ste mu bili blizu?"

208

"Bili smo navrh krova i gledali dolje ravno u njih!" reče Mina. "Vatrena kugla je sva bila narančasta i crna!"

Leiber-sensei je ustao i čvrsto stisnuo naslon svoje stolice, odišući nelagodom.

"Gdje je Raven-sensei?" reče Jin. "Vorlynkin je rekao da mu trebamo reći za požar i onda raditi što nam on kaže."

"Spustio se na drugi kat da pomogne tehničarki Tanaki oko krio-pripreme", reče Leiber-sensei.

Jinova mama izvukla se iz kreveta i došla do zida svoje komore, pritisnuvši rukama staklo. "Jin, možda bi bilo bolje da otrčiš dolje i javiš im što se događa. Je li se požar jako brzo širio?"

"Nismo još mogli procijeniti."

"Možda bih trebao pronaći sobu s prozorom da pogledam", reče Leiber-sensei.

"Kamo je Stefin otišao?" upita njihova majka. "Trebao je paziti na vas dvoje!"

"Mislim da je otišao tražiti druge nindže", reče Mina.

Pritisnula je ruku na usne. "Zar to ne bi trebao biti posao onog oružnika Roica?"

"On je vjerojatno s Miles-sanom", dovikne Jin, koji se ponovno zaputio prema vratima. "Mina, ne daj da Nefertiti izađe!"

Leiber-sensei slijedio je Jina u stopu. I zatim prestrašeno ustuknuo pred vratima koja je netko izvana otvorio nogom. Mina je vrisnula.

A i Nefertiti. "Vrazi, vrazi!" kreštala je, mahnito se uzlepetavši po sobi prije skakanja na stol.

O, Nefertiti, kako si samo u pravu, pomisli Jin, uzmičući kad su se šef Hans i narednik Oki progurali u sobu za oporavak.

Obojica su bili zadihani i bijesni, i mnogo, mnogo veći sad kad su se nadvijali nad njim nego ranije, dok su slinili i hrkali na podu ureda u garaži. Nisu više bili u izgužvanim bolničkim odorama plave boje, nego su se presvukli u sive hlače, koje su izgledale kao da su dio uniforme, i u jakne od teškog sukna, s pojasovima za opremu i glomaznim čizmama, ali bez ikakva znakovlja, pločica s imenima ili bilo kakvih drugih identifikacijskih oznaka.

"Tu si, govno glupo! Konačno!" zarežao je visoki Hans na Leiber-senseija, koji se povukao sve do stola i problijedio.

"Koji vrag...?" rekao je široki Oki, zureći u njihovu publiku. "Što ova djeca tu rade? Onaj majmun Akabane nije spominjao nikakvu djecu."

209

"Nema veze, samo ga zgrabi."

Oki ga posluša, prilazeći Leiber-senseiju i okrećući ga leđima prema sebi. Nešto je napravio s policijskom palicom koju je držao u ruci i povukao znanstvenikovu ruku na leđa. Leiber-sensei je zajaukao.

"Pustite ga!" vikne Jinova mama kroz staklo.

Hansova glava se okrenula i pogled suzio. "I ja kažem koji vrag! To je ona kuja Sato! Očito su je probudili. Bome nam je pala sjekira u med! Oki, zgrabi i nju!"

"Ti je zgrabi. Ja već imam pune ruke posla", odbrusi njegov kompanjon. Leiber-sensei pokušao se oduprijeti tako što je sav klonuo. Zamalo je uspio kliznuti iz otmičareva stiska, ali Oki ga je ipak podigao na noge, izvukao ruku u kojoj je držao palicu i udario njome po bedru Leiber-senseija uz glasno električno pucketanje. Leiber-sensei je još jednom viknuo, jako glasno. Iznenađeno udahnuvši, Oki se lecnuo i zamalo ga ispustio. Strujni udar očito je prošao kroz tijelo njegove žrtve i produžio u ruku kojom ga je Oki držao. Ipak je ponovno pojačao stisak prije negoli je uzdrhtali znanstvenik uspio pobjeći. Hans je došao do kabine i udario po kontrolnom mehanizmu brave; vrata su kliznula u stranu uz šištanje zraka.

"Ne!" reče Jin, obuzet takvom panikom da mu se zamaglilo pred očima. "Ona još ne smije izaći! Razboljet će se!"

"Kad Akabane završi s njom bit će joj još puno gore", zareži Hans. Bacio se prema njihovoj mami, koja je skočila na krevet i zatim na pod na drugoj strani. Malo je nedostajalo da dođe do vrata i slobode, ali on se opet bacio na nju, uhvatio je za ruku i zavrtio je prema staklenom zidu, koji je pogodila uz mučan udar. Grubo ju je izvukao iz kabine. Dok je teturala, njezina duga kosa rasula se na sve strane.

"Ne, ne smijete uzeti moju mamu!" vrisne Mina. "Tek nam se vratila!" Dohvatila je stolicu na sklapanje, zaklopila je i zamahnula njome najjače što je mogla. Moguće je da je šefa osiguranja htjela udariti u trbuh, ali bila je malena i dok se okretala oko svoje osi da dobije zamah, ciljala je napamet. Tako su ga nogari stolice umjesto u trbuh pogodili ravno u međunožje - ali ne dovoljno jako.

Presavinuo se u struku i pritom izgovorio zbilja odvratne riječi, ali nije pustio ruku njihove mame. Drugom je šakom ošamario Minu, koja je uplakana pala na stražnjicu. Mama ga je pokušala udariti nogom, preciznije od Mine, ali bila je bosa i zastrašujuće zadihana. "Kako se usuđuješ... taknuti... moju djecu, ti... odvratni ubojico!"

Prisjetivši se krvi koja je Vorlynkinu curila niz lice, Jin je jurnuo oko stola na kojem je ukočenih nogu stajala Nefertiti. Dlake duž tamnog hrpta bile su nakostriješene, lepetala je krilima, mahala repom i neartikulirano vrištala. Zgrabio ju je i bacio na Okija, koji mu je bio bliži. Široki muškarac je zaurlao i zamahnuo svojom električnom palicom, ali dohvatio je samo pera na krilima, koja su užasno zasmrdjela kad ih je opržio. Nefertiti je skočila s njega i usput mu razderala jaknu, no uspjela mu je zadati samo jednu plitku krvavu ogrebotinu na debeloj šiji. Ali

210

za to vrijeme mu se Leiber-sensei uspio oteti iz stiska. Znanstvenik je posrtao i šepao, izmičući se zamahnutoj palici.

"Oh, pobogu!" reče Hans. "Akabane nije rekao da ćemo morati oteti cijelo vražje pleme!" Kad se Jin oborene glave zaletio prema njemu s nekom ludom idejom da će ga udariti u trbuh, Hans je divljački odgurnuo njegovu mamu, a ona je pala i otklizala po podu sve do Mine, koja je odmah poletjela k njoj. Visoki muškarac posegnuo je za Jinom, uhvatio ga za kosu i okrenuo. Jin je vrisnuo, a na oči su mu od boli izbile suze.

Začuo je čudan škljocaj pokraj uha i razroko pogledao u tom smjeru. Pokraj lica mu je sijevnula čelična oštrica, duga najmanje petnaest centimetara, i smjestila se ispod njegove podignute brade.

"Da se nitko nije maknuo!" zaurla šef Hans.

Svi su se ukipili. Hans nestrpljivo doda: "Ne ti, Oki!"

"Hans, ne, on je samo dijete!"

"Nakon dana koji smo proživjeli, ne izazivaj me!"

Ostali nisu mogli dobiti bolji dokaz da Hans ne blefira od Okijeva uvjerenog i užasnutog lica, pomislio je Jin. Osjećao je kako mu se oštrica zarezuje u kožu, a vlasi kose iskaču iz bolno zategnutog skalpa.

"Dobro", reče Hans. Široka prsa na koja je Jin bio pritisnut podigla su se pri udisaju, a možda i zbog hvatanja ravnoteže. Je li moguće da je i visoki muškarac prestrašen? Ta ga čudna pomisao nije nimalo umirila. "Svi se pristojno ponašajte ili ću vražjem balavcu prerezati grkljan, jasno? Ti, prestani se meškoljiti!" Držeći Jina za kosu, zatresao mu je glavu.

Jinova mama, koja je ostala na podu, zurila je u Hansa hladnim i bijesnim pogledom, no glas joj je bio rezak od straha kad je rekla: "Jine, ne miči se!"

Jin je vidio da Leiber-sensei guta knedlu. Šepava sfinga našla je zaklon u sjenama pod stolom. Čučala je i ojađeno mumljala: "Vrazi, vrazi, boli, van, dom, boli!" To i disanje ljudi bili su jedini zvukovi u sobi bez prozora.

Hans se uspravi. "Tako je već bolje. A sad, mali, ti gurni ruke u džepove." Pogledavši mamu, Jin ga posluša. "Sato, ti ustani. I ti, doktore, i stavi ruke na glavu. Sato, uhvati minikuju za ruku svojom desnom rukom. Sad ćete lijepo svi izaći van u koloni, poslušno, da vas ne dohvati Oki i njegova palica. Namjesti je na visoki napon, Oki!"

Široki muškarac je progutao knedlu, kimnuo i usprtljao se oko prekidača u dnu drška.

"Slijedite Okija kroz vrata i skrenite desno. Sato prva, Leiber iza nje, onda ja."

211

Mama, čije je lice bilo sasvim nepomično i usredotočeno, grčevito je uhvatila Minu za ruku. Ustale su zajedno. Mamine bose noge nečujno su doticale pod, podstavljena halja lepetala joj je oko listova. Prestrašena Mina klipsala je uz nju, šmrcajući. Leiber-sensei izgledao bi smiješno onako podignutih ruku, kao da se igra dječje pjesmice u kojoj treba pokazivati nos, uši i glavu, da nije bio tako smrknut, blijed i drhtav. Jin je čekao da stisak na njegovoj kosi popusti i da ga oštrica noža prestane tako jako pritiskati, kako bi se mogao izviti i pobjeći, ali krupne šake nisu popuštale svoj stisak.

Slijedili su ostale u hodnik. Jinove noge jedva su doticale pod dok ga je Hans vukao. Skrenuli su desno i napravili možda tri koraka prema stubištu na kraju hodnika.

Iza njih se začuo dubok glas oružnika Roica: "Stoj!"

Šef Hans okrenuo se na peti i dalje držeći Jina pred sobom. Hodnikom je iz smjera stubišta na drugom kraju prema njima koračao Roic. Miles-san trčao je da održi korak s njim, dok je Raven-sensei nekako izvirivao iza njegovih leđa. Roic je podigao desnu ruku, držeći u ruci nešto nejasno što Jinove oči, pune suza od boli, nisu mogle razabrati. Lice mu je bilo užasno čudno, hladno i distancirano, kao da na njemu uopće i nema izraza.

Jin je osjetio kad se njegov otmičar lecnuo. Oštrica noža zarezala mu se dublje u kožu. Hans zaurla: "Opet ti! Ispusti taj prokleti oša..."

U ruci Roic-sana bljesnulo je bijelo svjetlo, praćeno neobičnim zujanjem. Svijet, ili možda Jinova glava, rasprsnuo se u oštrom pljusku raznobojne kiše. Kiša je postala crna i on je potonuo pod njezinim naletom.

Devetnaesto poglavlje

Na Roicovo iznenađenje, u zarobljavanju preostalog zaštitara iz Novog Egipta pomogao mu je doktor Leiber. Oki je zgrabio znanstvenika kad je začuo Roicov povik, valjda zato da spriječi njegov bijeg, i poslije toga ga se više nije mogao riješiti. Leiber se objesio na široku ruku koja ga je pokušavala otresti, okrećući se, izvijajući i izmičući električnoj palici teške kategorije točno onoliko dugo koliko je Roicu trebalo da prijeđe udaljenost do njih i Okiju uperi ošamut među oči iz neposredne blizine.

"Predaj se, Oki", dobroćudno ga je posavjetovao Roic. "Sve je bilo gotovo čim sam poslao vaša priznanja. Pa mislio sam da ste to shvatili."

Zarobljen i prikovan Roicovim postojanim nepomirljivim pogledom koliko i oružjem koje mu je bilo upereno u glavu, Oki je nevoljko ispružio desnu ruku u stranu i ispustio električnu palicu, a ona je s treskom pala na pod. Čim se predao, Leiber se maknuo od njega. Soptao je, ali bar je za promjenu stajao uzdignute glave. Oki nije čekao zapovijed, nego je sam spojio ruke na glavi i ostao tako stajati. Izgledao je krajnje utučeno.

212

Uzrujana madame Sato kleknula je na pod da privuče mlitavo tijelo svog sina. Onesviješteni dječak bio je blijed, ali Roic je zadovoljno uočio da je porezotina na njegovu vratu zapravo samo plitka ogrebotina koja gotovo i ne krvari.

"Gospođo, žao mi je što je ošamutna izmaglica zahvatila Jina", reče joj Roic. "Ali naučio sam da je talačke situacije ovog tipa najbolje riješiti po kratkom postupku. Nije dobro da se zahuktaju."

"Ovo je noćna mora", zastenjala je ona.

Roic je na to kimnuo glavom, dodajući: "Ali sad je završila, gospođo. Raven će Jinu smjesta dati sinergin - zakolutao je očima prema Ravenu da ga požuri - "i kad se probudi neće čak imati ni glavobolju."

Raven je shvatio poruku i otrčao po lijek u sobu za oporavak.

Milord je došetao do njih, prisvojio električnu palicu i zagledao se u njihova zarobljenika radoznalim i studioznim pogledom biologa koji planira seciranje obećavajućeg novog uzorka.

Oki mu je zbunjeno uzvraćao pogled. "Tko ste, kvragu, svi vi?"

"S vaše točke gledišta", odvrati milord, "rekao bih da smo služba za dostavu vaše karme. Kog vraga vi i vaš pajdaš Hans niste pobjegli glavom bez obzira dok ste danas još imali priliku za to? Ili točnije, jučer. Zašto ste se uopće vratili šefovima?"

"Znate, mi imamo obitelji."

Milord podigne obrve. Zar mu to nije ranije palo na pamet, zapitao se Roic. "Ako ih niste htjeli osramotiti, rekao bih da kasnite nekih osamnaest mjeseci."

Oki se malo zanjihao. "Zbog njih, i novca."

Milordove obrve podigle su se još više. Oki reče obrambenim tonom: "Prvi put u životu sam dobro zarađivao. Kupili smo kuću."

Roicu je nešto govorilo da Oki nije bio tip sklon raspojasanom životu. Pođe li se od pretpostavke da je služba osiguranja u postrojenju Novog Egipta imala koliko-toliko pristojne postupke za selekciju novih namještenika, vjerojatno je bio pošten čovjek dok ga šefovi nisu povukli u blato. Roic je iskosa pogledao milorda, spremajući se da mu uputi mig u tom smislu, ali milord je već bio na pravom putu.

"Čak ni sad nije prekasno da umanjite štetu. Zna li netko što je lokalna inačica Carskog svjedoka? Nešto takvo moraju imati."

"Vjerujem da bi to bio prefekturni svjedok, milorde", reče Roic.

213

"Stjecajem okolnosti, za mene radi izvrsna odvjetnica koja bi vam mogla pružiti pravnu pomoć, pod uvjetom da se pravovremeno odlučite na suradnju sa mnom", reče milord njihovu zarobljeniku. "A pravovremeno znači, ove sekunde."

Roic je prepoznao svoj šlagvort i čvršće stegnuo ošamut, zureći Okiju u oči preko cijevi da ostavi jači dojam.

"Kamo ste to bili poveli Leibera i Sato?" upita milord. "Pretpostavljam ne u šetnju."

"Akabane nas čeka na ulici pred zgradom, u kombiju", promrmlja Oki.

"Voditelj financija u Novom Egiptu? Sam?"

Oki ovlaži usnice. "Znate, očekivali smo samo Leibera."

Milordu zasjaše oči. "Njega želimo, Roic - inflagrante delicto, po mogućnosti uz uhićenje na licu mjesta. Neprijateljeva pogreška je taktički poklon koji se ne smije trošiti uludo."

Oki je dodao, a da ga nitko nije ni pitao: "Oni su se spremali okružiti odvjetnicima - predsjednik Kim, i Choi, koji vodi Operativu, i Napak, onaj voditelj istraživanja. Akabane nas je uhvatio poslije velikog sastanka - rekao je da je očito da ćemo on i mi biti žrtveni jarci, da će nas ostala trojica ujutro predati bez pardona ako ništa ne poduzmemo. A već je otprije znao da je moj šogor u Osloboditeljima nasljeđa i..."

"Podijeli i posij paniku, ah", reče milord, dosta zadovoljnim tonom. "To štošta objašnjava. Požuri, Roic. Akabane će sigurno odmagliti čim se pojavi policija."

Raven se vraćao s medicinskim priborom. Roic je ošamut nakratko predao milordu te stao iza Okija i svezao mu ruke na leđima svojim lisicama. Opet preuzevši ošamut od bezizražajnog milorda, zgrabio je Leibera za nadlakticu i potrčao prema stubama u dnu hodnika.

"Što ću vam ja?" upitao je ponešto uzbunjeni Leiber dok su brzali niza stube.

"Možete identificirati Akabanea. Na kraju krajeva, ne bih želio ošamutiti pogrešnog tipa."

"Prilično ste laki na okidaču."

"Bez brige. Imam dozvolu za ošamućivanje."

"Mislio sam da se to zove dozvola za ubijanje."

Roic napravi grimasu. "Imam i to. Ali ne biste vjerovali koliko formulara poslije morate ispuniti."

Leiber očito nije znao treba li to shvatiti kao vic ili ne, što mu Roic nije zamjerio, jer ni sam nije bio siguran. Spomenuti postupak nije mu bio bogzna kako zabavan ni onda, a ni u retrospektivi.

214

Prošli su kroz teška metalna vrata na kraju zgrade za prijem, skrenuli lijevo i iza sljedećeg ugla izbili pred široko pročelje zgrade. Kratak, polukružni kolni prilaz u sredini vodio je do natkrivenog ulaznog prostora pred kojim su se nekoć nedvojbeno iskrcavali pacijenti i posjetitelji. Prilaz je uokvirivao otužnu površinu koja je u prošlosti vjerojatno bila uredan travnjak s nasadima, ali je u međuvremenu zarasla u korov. Usprkos nedostatku javne rasvjete, mnoštvo treperavih ručnih svjetiljki otkrivalo je gomilu postarijih ljudi, odjevenih ili razodjevenih u različitoj mjeri, koji su se vrzmali po prilazu i nekadašnjem travnjaku. Na Roicovo olakšanje, u noćnoj izmaglici na drugoj strani kompleksa nije bilo narančastog odsjaja plamena nego samo različito obojenih rotirajućih svjetala, što je cijelom prizoru pred njima davalo ugođaj plesne zabave.

Uz pročelje zgrade protezao se parkirališni prostor u dva reda - Roic je iza zgrade za prijem pacijenata ugledao kraj upravne zgrade i mentalno smjestio prostrani ured madame Suze na najviši kat. U prostoru koji se nastavljao iza parkirališta, postrojenje je bilo ograđeno dotrajalom ogradom od bodljikave žice.

Na ulici je dosta daleko bilo parkirano jedno ili dva mračna vozila, ali zato je odmah iza urušene čuvarove kućice na ulazu u sjeni čekao poznati kombi. A velika ulazna vrata u kompleks bila su, kako zanimljivo, obijena i širom rastvorena.

"U redu", reče Roic. "Pričekajte da se sklonim iza kućice, a onda idite na kraj travnjaka i motajte se uokolo kao ostali. Potrudite se da budete vidljivi s ulice, ali nemojte se približavati kolnom prilazu."

"Čekajte, to vi mene koristite kao mamac?" ogorčeno upita Leiber. "Mislio sam da želite da identificiram Akabanea!"

"Točno tako", razborito odvrati Roic. "Nitko osim njega nema razloga da vas otima. Osim toga, to će ga izmamiti iz vozila i u kompleks." Nadam se.

"Zašto je to bitno?"

"Prvo, ne mogu ga ošamutiti kroz oplatu kombija, i drugo, u nedostatku boljega lord Mark ga uvijek može optužiti za ometanje posjeda. Onda će morati ostati u pritvoru preko noći, a do jutra će već biti prekasno da se izvuče."

"Mislio sam da je vlasnik onaj Fuwa."

"Ako lord Mark dosad već nije postao vlasnik, uopće ga ne poznam." Doduše, njega nitko i nije istinski poznavao, čak ni milord. Dobro, možda gospođica Kareen. "Krenite." Roic je ohrabrujuće pogurnuo Leibera i zatim kroz mjestimične sjene diskretno odšetao u zaklon čuvarove kućice na strani okrenutoj prema zgradi, koja se s ulice nije vidjela.

Leiber je dosta uvjerljivo bauljao po korovu, iako u krugu koji je za Roicov ukus bio nekoliko metara preširok. Zbunjeno je pogledavao uvis i oko sebe, otkrivajući profil i cijelo lice. Roic u prvi mah nije bio siguran hoće li Akabane zagristi udicu i već je počeo smišljati sljedeću smicalicu kad se kombi polako provezao mimo kućice. Roic se pognuo u sjeni.

215

U jednom se groznom trenutku pitao je li krivo procijenio situaciju - bilo bi dovoljno da Akabane podigne kombi na visinu glave i spusti ga na svoju žrtvu dostatnom silinom, i Leiber više nikad nikome ništa ne bi priznao. Netko je jednom prilikom istu stvar pokušao napraviti milordu, koji je to Roicu opisao kao opetovano gaženje golemom čizmom kojoj je nedostajalo nekoliko centimetara da ga pretvori u mrlju na pločniku. Roic se napregnuo kao trkač pred početak utrke, spreman pojuriti u pomoć svom mamcu.

Možda su lokalna vozila imala sigurnosne senzore za sprečavanje takvih nesreća, ili je Akabanea obeshrabrila prisutnost stotinjak svjedoka. U svakom slučaju kombi, čija su se bočna vrata već otvarala, samo se popeo na travnjak i zaklonio Leibera od pogleda staraca, koji su ionako uglavnom krivili vrat da vide odakle dopiru rotirajuća svjetla. Iz kombija je prema Leiberu iskočila tamna prilika, a on je uzmaknuo. Roic je naciljao u koljeno, obarajući priliku koja je prigušeno uzviknula od iznenađenja i bijesa. U nekoliko brzih koraka, Roic je bio u položaju da svoje omiljeno niskonaponsko sredstvo za neutralizaciju protivnika stavi na Akabaneov potiljak, na udaljenosti iz koje nema promašaja.

"Brzo, pomozite mi da ga ubacim u kombi", reče Roic Leiberu, koji je uspuhano kimnuo i poslušao ga.

Pokazalo se da je voditelj financijskih poslova Akabane izgledom tipičan lokalac - mogao bi proći za Ravenova nevaljalog sredovječnog ujaka ili strica, da je klonirani Durona bio u posjedu ikakvih ujaka ili stričeva. Doduše, Akabane u ovoj točki više nije izgledao osobito nevaljalo, samo blijedo i klonulo. I poraženo, nadao se Roic.

Iako se milord već danima nadmudrivao s klikom iz Novog Egipta, Roicu je ovo bio prvi direktan pogled u lice neprijatelja, izuzme li se nekoliko vid-snimaka. Dosad se sva akcija odvijala na daljinu, kao u svemirskom ratovanju. Ili kao u nekoj bizarnoj, mutiranoj verziji šaha gdje se pravila mijenjaju nakon svakog drugog poteza. Milordov impresivni otac, bivši svemirski admiral, tu bi se vjerojatno osjećao kao kod svoje kuće, sam milord praktički nije ni trepnuo, ali Roicu je sve to bilo nekako čudno, beskrvno i distancirano, iako je bio zahvalan na izostanku krvi.

Tu se Roic zapitao kako li je tek bilo zbunjenim ljudima iz krio-korporacije kad se niotkuda stvorio milord i započeo svoje neočekivano haračenje po njihovim poslovima, i to kad su već bili uvjereni da su sve tako uredno pospremili. Ta mu je vizija izmamila osmijeh na lice, premda takav osmijeh da je Leiber pred njim ustuknuo od nelagode.

Krajičkom oka Roic je spazio svjetla vozila za hitne intervencije koja su skretala u ulicu; još koja sekunda i bit će u kompleksu. "Stopite se s mnoštvom pa se nađemo kod stražnjeg ulaza", rekao je Leiberu te zatim i sam poslušao vlastiti savjet. Stapanje s mnoštvom u njegovu je slučaju bilo malo škakljivo, jer je bio za glavu viši i otprilike stotinjak godina mlađi od ljudi oko njega. No u tom se trenutku događalo toliko drugih stvari da nitko nije obraćao osobitu pozornost na njega.

Nekoliko koraka iza njega pristigao je i Leiber. "To je to?" upita on.

216

Roic kimne. "Za ostalo će se pobrinuti milord. Igranje lovice ošamutom je završeno." Roic si je priuštio trenutak skromnog zadovoljstva obavljenim poslom. "Od ovog trenutka sve će biti riječi. A one nisu moj posao." Nakon zamišljene stanke dodao je: "Hvala bogu."

Jin je zatreptao i shvatio da gleda u strop - sobe za oporavak, utvrdio je kad je okrenuo glavu. Dodirnuo si je lice, koje se žarilo, i nekoliko puta otvorio i zatvorio oči, ali nije osjećao nikakvu posebnu mučninu ili ošamućenost. Nije se, doduše, osjećao ni osobito dobro. Više nekako bezveze. Činilo se da leži na jednom od nekoliko povišenih, uskih kreveta-stolova u sobi. Nije bilo plahti pa mu je ispucana stara plastika neugodno trljala kožu.

"Jin, jesi li dobro?"

Podigao se na lakat i vidio da se mama naginje preko ruba kreveta-stola. Ponovno je na licu imala svoju masku za filtriranje, haljetak joj je bio čvrsto stegnut oko struka, a njezine oči zabrinuto su ga motrile.

"Valjda." Opet je protrljao lice i zatim počešao tjeme koje ga je još boljelo zbog ranijeg potezanja za kosu.

Mina je doskakutala do mame i s velikim zanimanjem pogledala Jina. "Oružnik Roic je pucao u tebe. To nikad prije nisam vidjela u stvarnom životu."

Nije ni Jin. Bio je to jako čudan osjećaj. Prvi put se zapitao što je zapravo proživio Miles-san kad ga je pogodila ona iglična granata. Naravno, Jin je pretpostavljao da se to nije moglo usporediti s pukim ošamućivanjem, ali onaj bizarni trenutak dok je gledao u neumoljivo lice oružnika Roica, osjećajući se tako bespomoćno i zakašnjelo i kao da mu svijet otimaju ljudi na koje nikako ne može utjecati... Namrštio se. Nikako mu se to nije sviđalo.

"Nije slomljena", začuo se glas Raven-senseija. "Ja nemam takav osjećaj", uzvratio je Vorlynkinov glas.

Jin se okrenuo na drugu stranu i vidio da su obojica kod susjednog stola. Vorlynkin je sjedio, a noge su mu visjele preko ruba. Njegova gornja jakna širokih rukava ležala je sa strane, zajedno s donjom, a rukavi košulje bili su podvrnuti. Raven-sensei je stajao pred njim i opipavao mu lijevu ruku, koju je Vorlynkin pridržavao na prilično obramben način.

Vorlynkinovo lice bilo je umiveno, pa se sad vidjelo da su Nefertitine kandže ostavile trag u obliku tri tanke crvene crte, sada zaštićene sjajnom površinom prozirnog plastičnog flastera. Ali zato je ovratnik njegove košulje bio promočen napola osušenom krvlju, a i druga odjeća imala je krvave mrlje. Jin se posramljeno lecnuo zbog svoje nove ljubimice.

"Imat ćete fantastične modrice", nastavio je Raven-sensei.

"Željezna poluga zna imati to djelovanje. Sreća da mi nisu razbili lice."

" Vorlynkin-san je našao još nindža", povjerila je Mina Jinu. "Potukli su se. Vorlynkin-san je pobijedio."

217

Vorlynkin je okrenuo glavu i uputio joj dosta snužden osmijeh. "Srećom za mene, nisu bili nindže. Samo dvojica razbijača koje su posudili iz lokalnog ogranka O.N.N.N.-a. Valjda su konačno pokušali provesti svoj slogan u djelo."

"Mislio sam da su ih sve pohapsili nakon otmice na konferenciji", reče Raven-sensei.

"Izgleda da je ovo bila neka izrazito radikalna frakcija. Koliko mogu vidjeti, organizacija im nije osobito složna ni u najboljim okolnostima." Vorlynkin pojasni Jinu: "Našao sam ih na drugoj strani zgrade koja se nalazi pokraj tvog skrovišta. Pokušavali su obiti vrata i spustiti se u tunele s pospješivačem gorenja. Da su uspjeli, bilo bi gadno."

Raven-sensei podigne obrve. "Bi li se sami palitelji uspjeli izvući živi?"

"Teško je reći. Mislim da se dolje lako izgubiti. Ali nakon što sam vatrogascima rekao da su upotrijebili asterzin, nije im trebalo dugo da obuzdaju požar u toplinskoj stanici. Asterzin je neugodna stvar. Njega ne smijete gasiti vodom, i da su to pokušali, gadno bi se iznenadili. Uopće ne sumnjam da će ujutro oni krenuti u obračun s O.N.N.N.-om."

Jinovo čelo se naboralo. "Čemu željezna poluga? Vrata na sljedećoj strani zgrade uvijek su otključana."

Vorlynkin je trepnuo, nasmijao se, lecnuo i dotaknuo ogrebeno lice. "Dobro da to nitko od nas nije znao. Nakon što sam im oteo polugu, uspio sam ih zadržati do dolaska policije. Uz svesrdnu pomoć nekoliko vatrogasaca. Dvojac je priznao da su ih angažirali zaštitari iz Novog Egipta, po svemu sudeći samo za skretanje pozornosti dok oni ponovno otimaju doktora Leibera, ali nekoliko osloboditelja se malo zanijelo i izašlo izvan okvira svog zadatka. Ali trag bi trebao dovesti ravno do nadređenih, koji su i bili prava meta lorda Revizora Vorkosigana."

Mama je protrljala čelo, a bore oko njezinih očiju su se produbile. "Ako ne uspiju opet sve zataškati."

"Mislim da ovaj put neće", reče joj Vorlynkin s umirujućim smiješkom.

"Gdje je Nefertiti?" iznenada se uzbunio Jin.

Mina pokaže na radni stol ugrađen u zid na drugoj strani prostorije, upotpunjen mnoštvom ormarića. Iz sjene ispod njega dopiralo je prigušeno režanje. "Skriva se. Možda je ti uspiješ nagovoriti da izađe kad se smiri. Pokušala sam joj dati nešto za jelo, ali mislim da trenutno nije gladna."

Raven-sensei zaobišao je stolove i nasmiješio se Jinu. Zagledao mu se u oči, palcem podigao kapke i opipao bilo.

"Glavobolja? Mučnina?"

"Zapravo i ne." Jin je prešao rukom svoje žareće lice i naišao na plastični flaster na vratu.

218

"Samo posjekotina", umiri ga Raven-sensei.

"Lice mi je malo utrnulo."

"To je normalno. Još sat vremena i proći će. Ako ne prođe, reci mi." Raven-sensei zastao je i nakašljao se. "Lord Vorkosigan je rekao da ti nakon buđenja kažem da je tih nekoliko minuta koliko ste ti i Mina uspjeli zadržati one nasilnike iz Novog Egipta bilo presudno za nas. Za, kako se pokazalo, spasilačku ekipu."

"Oh", reče Mina zadovoljnim glasom.

Raven-sensei kimne. "Da su vas izveli iz zgrade prije našeg dolaska, bila bi to duga i nemila potjera - to je jedan od njegovih vojničkih izraza - drugim riječima, vraški bismo se namučili da vas sustignemo. Iako vjerujem da bi to njemu nekako pošlo za rukom. On je dosta, ah... uporan."

Jin se prvi put podigao u sjedeći položaj. U ostakljenoj komori koja je graničila s komorom njegove majke bila su zatvorena dva snagatora iz Novog Egipta, i Jin se prestrašeno trgnuo. Onda je vidio da Hans još leži na podu, onesviješten, i da Oki sjedi s rukama svezanima iza leđa, pognutih ramena i nezainteresiran za zbivanja oko sebe.

Jin je zamislio tu scenu - kako ih sve odvode u nekakvom kombiju bez prozora tko zna kamo i opet mu uzimaju mamu... Progutao je knedlu, a flaster na njegovu vratu se zategnuo. Njegova očajnička borba s tim velikim muškarcima u onom mu se trenutku nije činila osobito korisnom. Štoviše, mislio je da je posve uzaludna, ali možda ipak...

U sobu je upao Miles-san glavom i bradom, žustra koraka i u pratnji oružnika Roica. Oki čak ni tada nije podigao pogled, a Jin se sjetio da se u komorama ništa ne čuje.

"Ah", reče Roic. Nasmiješio se i prijateljski mahnuo Jinu. "Probudio si se. Odlično."

Jin se namrgodio, jer nije mogao iz glave istjerati novu sliku - Roica koji gleda u Jina kao da ga nema dok cilja u njega svojim ošamutom. Roicovo lice na to se malo oduljilo, ali tada je isti osmijeh uputio Mini, s boljim rezultatom. Je li taj osmijeh bio samo laž? Koji je od te dvojice bio pravi Roic, visoki nasmiješeni muškarac, ili onaj hladni, usredotočeni, strašni?

"Svi ste tu, odlično", obratio se Miles-san svima u sobi. Skočio je na stolicu kao učitelj koji se sprema održati predavanje, čime je pridobio pozornost svih prisutnih i po visini se izjednačio s Roicom. Trebao je izgledati komično, i Jin nije bio siguran kako je to uspio izbjeći.

"Za nekoliko minuta ovamo će pristići gradska policija da počne snimati iskaze i da preuzme naše goste iz Novog Egipta", nastavio je Miles-san, mahnuvši prema zatvorskoj komori. "Dotad bi nam se trebalo pridružiti i dvoje pospanih odvjetnika. Madame Xia kategorički je ustvrdila da se ne razumije u kazneni zakon, ali probudili smo dvoje suradnika iz odjela za kazneno pravo u njezinoj tvrtki. U toku dana posjetit će nas i jedan od partnera iz tvrtke, ali tek nakon što se svi vratimo u konzulat i malo se odmorimo."

219

Jinova se majka ukočila. "Nikad prije nismo imali sreće s odvjetnicima."

"Ovaj put bit će na vašoj strani", obeća Miles-san. "A u međuvremenu, Ravene, doktore Leiber, konzule Vorlynkin, imamo taman toliko vremena da uskladimo naše priče."

Raven-sensei izgledao je zainteresirano, Leiber-sensei uznemireno, a konzul Vorlynkin rezignirano.

Miles-san nastavi: "Cijeli lanac događaja toliko je kompleksan i isprepleten da ne ostavlja puno mjesta za preinake, ali u cjelini bi mi bilo draže da se ja u njemu što manje ističem, iz razloga vezanih za drugi dio moje istrage na Kibouu. To nema veze s vašim aktivnostima, madame Sato, niti bi trebalo zadrijeti u njih, pa se ne morate brinuti. Na svu sreću, Raven i doktor Leiber su u odličnom položaju da postanu lokalni junaci."

Raven-sensei podigao je obrve. Pogled koji je Leiber uputio Miles-sanu bio je smrknut i pun sumnje.

"Ukratko, kad smo vas Raven i ja prvi put posjetili, doktore Leiber, to smo učinili jer je Raven želio angažirati vrhunskog kemičara za krio-otopine za rad u Grupaciji Durona, koja se sprema preuzeti ovo postrojenje u Northbridgeu. Usput, to će vam radno mjesto i biti ponuđeno, pod uvjetom da uspijemo spriječiti vaš odlazak u zatvor."

"Oh!" reče Leiber-sensei, uspravljajući se na stolici. Osmijeh koji mu se najednom pojavio na licu odavao je iznenađenje, ali i zadovoljstvo.

"Tom je prilikom doktor Leiber objasnio da je odlučio još jednom pokušati raskrinkati Novi Egipat zbog krio-otopine promijenjena sastava i skandala s komodificiranim ugovorima, te da je oteo krio-truplo madame Sato kako bi zaštitio svoju buduću svjedokinju. Iskoristio je prigodu da angažira doktora Duronu za njezino oživljavanje, u sklopu svojih uvjeta za prihvaćanje zaposlenja, a doktor Durona, koji je silno želio osigurati njegove usluge, pristao je na to."

"I njezinu ukradenu krio-komoru iz tih stopa odnio u svoj tajni laboratorij?" priupita Raven-sensei ponešto suhim tonom.

"Točno tako." Miles-san mu se veselo nasmiješi. "Ali nemojmo u tvojim iskazima koristiti riječ ukradena, ukoliko se postavi to pitanje. Spašena je prihvatljivo, kao i osigurana."

Raven-sensei potvrdno zamahne rukom. "A onda?"

"Pokušaj doktora Leibera da s Kiboua pobjegne na Escobar bio je samo trik za zavaravanje Novog Egipta, dok oživljena madame Sato ne bude spremna za svjedočenje. Na nesreću, pokazao se i odviše učinkovitim. A kad je Raven zamolio da mu Roic pomogne pri spašavanju, ja sam to dopustio iz nepotizma, kao uslugu bratovoj tvrtki.

Ja sam se pridružio isključivo da bih držao na oku Marka, čije kretanje barrayarska Carska sigurnost redovno prati iz političkih razloga koji se tiču jedino Barrayara. Usput, to je čak točno. A budući da sam u međuvremenu došao do zaključka da Markov novi poslovni projekt trenutno

220

ne ugrožava Imperij, uskoro napuštam Kibou-daini kako bih se posvetio vlastitim hitnim poslovima."

Na tu vijest Jin je trepnuo. Pa da... naravno da je moralo tako biti. Ljudi uvijek odu. Ništa nikad nije zbilja postojano, ili sigurno. Ugrizao se za usnicu.

"Predlažem da večeras ne otkrivamo nikakve informacije o pokojnoj Alice Chen. Mislim da je malo vjerojatno da će se u dogledno vrijeme potezati pitanje njezina postojanja, ali ukoliko se to dogodi, Raven je i nju ukrao na molbu doktora Leibera, kao neovisni materijalni dokaz učinka pokvarene krio-otopine.

Naime, Raven kao ozbiljan znanstvenik i poslovni čovjek ne bi ugrozio svoju tvrtku zbog običnog rekla-kazala."

Na to je Raven nakrivio glavu i nestašno se nasmiješio. "Meni odgovara."

Miles-san je razgibao ramena i protegnuo se. Bio je nekako siv u licu, što se valjda moglo i očekivati od čovjeka budnog u četiri ujutro, premda su po umoru svi u sobi bili tu negdje. Ali oči su mu bile bistre. Okrenuo se Jinovoj majci. "Iz barrayarskog veleposlanstva na Escobaru ovamo već putuje iskusan ekonomski forenzičar. Ispostavilo se da mi nakon svega što se jučer i danas dogodilo njegove usluge neće biti potrebne, ali da opravdam trošak njegova putovanja, posudit ću vam ga na nekoliko dana. Vjerujem da bi vam mogao značajno pomoći u planiranju vaših sljedećih poteza, odlučite li ponovno pokrenuti vaše vijeće za političku akciju. Pa čak i ako to ne odlučite."

Jinova mama protrljala je čelo. Glasom koji je zazvučao nekako muklo rekla je: "Ali što ako policija pokuša odvesti Jina i Minu?"

To je bila stravična pomisao, koju je Jin pokušavao izbjeći sve otkako je Miles-san najavio skori dolazak policije.

"Mislim da je malo vjerojatno da će saslušavati maloljetnike pokraj takvog obilja odraslih svjedoka. Vi ste im najbliži rod; za ispitivanje vaše djece moraju tražiti vaše dopuštenje, a ja vam predlažem da im ga zasad uskratite uz opravdanje da su oboje previše traumatizirani zbog straha koji su pretrpjeli tijekom nedavno osujećene otmice."

Mina je na to ogorčeno puhnula. Jin nije bio tako siguran da se slaže s njom.

"Odvjetnici će vam pomoći", nastavio je Miles-san. "Ako to preraste u problem, a sumnjam da hoće bar u ovoj fazi, recite policiji da će u slučaju potrebe djecu moći vidjeti u konzulatu - nagađam da do toga neće doći, ali mi ćemo dotad u svakom slučaju biti na svom terenu."

Vorlynkin joj je umirujuće kimnuo. Sumnjičavo je odmahnula glavom, ali Jinu se činilo da joj lice više nije tako napeto.

Kad je podigao pogled, shvatio je da ga oružnik Roic pomno motri. Jin je nelagodno slegnuo ramenima i okrenuo glavu.

221

"Madame Sato," začuo se Roicov spori, duboki glas, "smiju li Jin i Mina nakratko izaći na hodnik sa mnom? Volio bih im nešto pokazati."

Jin je ponovno okrenuo glavu prema njemu da ga odbije, ali Mina je već veselo poskakivala u znak pristanka, smjesta nadglasavši mamu koja je ionako očito nešto htjela reći konzulu. Tako je Jin na kraju dopustio da ga Roic izvede van zajedno sa sestrom. Roic je čvrsto zatvorio vrata iza njih.

Na Jinovo iznenađenje, Roic je kleknuo na jedno koljeno, pa je sad bio nešto niži od Jina, iako još uvijek viši od Mine.

"Mislio sam", reče Roic, "da biste možda htjeli isprobati moj ošamut." Iz futrole ispod jakne izvukao je oružje koje je Jina onako šokantno zaboljelo, a Jin se lecnuo.

"Uuu, uuu!" reče Mina. "Joj, smijemo li?"

Sad Jin zbilja nije mogao reći ne. Nepovjerljivo je kimnuo.

"Oružje u drugu osobu smijete usmjeriti samo ako namjeravate pucati", započeo je Roic kratku lekciju. "Čak i kad ste uvjereni da je baterija prazna ili da je zakočeno, svejedno. Neka to postane navika od koje nikad ne odstupate, pa onda nikad neće ni doći u pitanje." Pokazao im je različite funkcije uređaja, uključujući senzor u dršku koji je bio podešen na njegov otisak dlana i koji je isključio unošenjem koda. Zatim je dopustio Jinu da uzme ošamut u ruku, pazeći da oružje ostane usmjereno u pusti hodnik.

Držak je još bio topao od Roicove ruke, kao stolica na koju sjedneš čim je netko drugi iz nje ustao. Ošamut je bio lakši nego što je Jin očekivao, ali ipak čvrst. Najteža je bila baterija u dršku. Nije imao osjećaj da drži igračku.

Jin se zagledao u nišan kako ga je Roic uputio i pritisnuo okidač. Zujanje u ruci ga je iznenadilo, ali nije bilo trzaja, pa je nekako uspio zadržati stisak na ošamutu.

Ohrabreni Jin pustio je da mu Roic pokaže kako funkcionira automatski laserski nišan i opet opalio. Ovaj put nije poskočio. Opalio je još jednom. Hitac je ovaj put zamalo pogodio točno ono mjesto u zidu u koje je Jin ciljao. Ne bi se moglo reći da se nasmiješio, ali osjetio je da napetost u njegovoj vilici popušta.

Dotad je Mina već sva treperila od nestrpljivosti, Daj meni! Daj meni!, pa joj je Jin teška srca prepustio ošamut. Roic je još jednom ponovio upute, i za svaki slučaj kleknuo iza Mine, ispruživši svoju ruku uz njezinu da joj pomogne u hvatanju ravnoteže - ona je morala ošamut obuhvatiti objema rukama - i zatim su ponovili vježbu.

Roic je ustao, resetirao kod i spremio oružje u futrolu. "Je li sad bolje?" upitao je Jina.

"Aha", rekao je Jin, gotovo u čudu. "To je kao alat. To je samo alat."

222

"Tako je."

Ovaj put je Jin Roicu uzvratio osmijeh. Pustio je da ih oružnik povede natrag u sobu za oporavak.

Miles se nagnuo naprijed i gorljivo oslovio osigurani holovidni snimač. "Gregore, samo želim da znaš, ako planet zbog ovoga doživi raspad sistema, nisam ja kriv. Ta je mina bila podmetnuta davno prije nego što sam ja nagazio na nju."

Malo je razmislio o uvodnoj rečenici poruke kojom je kanio popratiti svoj izvještaj, a onda je ispružio ruku i izbrisao je. Krajnje asinkrona vid-komunikacija putem info-zraka koje svjetlosnom brzinom putuju između skočnih postaja, odakle ih dalje prenose brodovi, imala je bar jednu pogodnost: ljudima koji se nisu pridržavali principa "prvo ispeci, pa onda reci" pružala je priliku da prvo ispeku, pa tek onda pritisnu tipku za slanje. Doduše, Milesu su neke od njegovih najboljih ideja sinule dok mu je mozak pokušavao sustići usta koja su se već micala. A i neke od najgorih. Pitao se u koju će se kategoriju s vremenom uvrstiti najnoviji primjeri.

Pogledao je po sigurnoj sobi konzulata u kojoj je bio sasvim sam, istjeravši iscrpljenog Johannesa prije početka snimanja ove privatne i osobne poruke. Johannes je bio najbliže CarSigovu analitičaru što je zabačeni konzulat imao, pa je Miles dobar dio zadnja dva dana proveo podučavajući ga kako da u buri koja se podigla u lokalnim planetarnim medijima odabere prave informacije za slanje u Galaktičke poslove na Komarru. Rad na više kolosijeka, uvijek zdrava stvar. Johannes se pokazao dostatno revnim učenikom. Da je ataše bio jedna od sjajnijih zvijezda Carske sigurnosti, dobio bi neko zahtjevnije mjesto, no da je bio manje odgovoran, ne bi ga poslali na ovako samostalan položaj.

Razmišljajući o tome, Miles je poruci dodao napomenu o poručnikovoj savjesnosti, a to ga je podsjetilo na njegovo svojevremeno sumnjičenje tajnika Yuuichija Matsona. Prekjučer je slučajno čuo završetak kratkog razgovora između Matsona i njegova šefa Vorlynkina u kuhinji, dok je medijska opsada konzulata tek počinjala.

"Ljudi su mi govorili da ću na ovom poslu moći spremiti lijep bakšiš u džep," žalio se službenik, "ali u pet godina nitko mi nije ponudio ama baš ništa. A sad kad napokon nude, htjeli bi tračeve o Sato-san. Sato-san. Kao da bih im rekao! Grrr!"

Kutovi Vorlynkinovih plavih očiju su se namreškali. "Pogrešan pristup, Yuuichi. Ne trebaš čekati da ti ponude mito, nego ga moraš sam zatražiti. Ili bar nešto natuknuti. Trebao si zamoliti lorda Revizora da te pouči."

Matson je samo zavrtio glavom i udaljio se, uvrijeđeno pijuckajući svoj čaj. Miles se nasmijao i sagnuo nad snimač da kaže koju ljubaznu riječ i o preopterećenom tajniku.

U pokušaju da se skoncentrira, Miles je pregledao dug indeks dodatnih dokumenata, koji su sadržavali što sirove podatke, što njegove sinopsise koje je izradio za stožer. Dosadan ali neophodan posao. Trebali bi biti dovoljni da se neki zlosretni tim iz CarSi-govih Galaktičkih poslova ima čime zabaviti par tjedana, dok im se Miles ne pridruži i osobno. Dobro da se ima

223

čime baviti, ako ništa drugo. Carski savjetnik, kako su zvali barrayarskog potkralja na Komarru, također će biti uključen u konzultacije nakon što im sve ovo pristigne navođenom vezom. Sveobuhvatna analiza prijevare s planetarnim glasačkim udjelima dočekat će lorda Revizora na ulasku u komarrsku orbitu, zajedno s planom odgovarajućih protumjera za sprečavanje krađe glasova.

Miles se nakratko prepustio fantaziji u kojoj se Ron Wing i prijatelji bude iz krio-staze uvjereni da su ukrali planet, a zapravo osiromašeni i očajni kao stari Yani. Nažalost, cijela će afera sigurno biti zaključena prije nego što stvari dođu do te točke. Kozmička pravda je vrlo privlačan koncept, ali i obična će sasvim dobro poslužiti.

Zaokupljen sastavljanjem revizorskog izvještaja, Miles se nije miješao u ostale aktivnosti konzulata, niti je bio na oku posjetiteljima kad su se počele redati reakcije na onu iznimno korisnu noć u postrojenju madame Suze. Menadžere Novog Egipta uhitili su zbog urote i sumnje na ubojstvo, a kad je skandal zbog pokvarenog krio-konzervansa i komodificiranih ugovora počeo potresati medije, povećali su se i izgledi da će se optužnica protiv njih proširiti do te mjere da nijedan neće moći izmigoljiti. Činilo se da će im od svega najviše naškoditi pokušaj otmice prave žive djece, još jedan bod za Jina i Minu, što će im Miles svakako morati napomenuti. Tužbe u ime madame Sato i njezine grupe već su bile u pripremi, a dala je i prvi intervju, pod budnim okom Vorlynkina i oštroumnim vodstvom svog novog odvjetnika, koji je s velikim veseljem pristao raditi za postotak.

Primorane na preuranjenu reakciju zbog novonastalih događaja, Bijela krizantema i niz drugih krio-korporacija ipak su odlučile zaigrati ulogu zgranutih žrtava. Smijuljeći se, Miles je poželio Ronu Wingu svu sreću koju zaslužuje u umanjivanju nastale štete. Asterzin je zgodna stvar za izazivanje požara u jednoj zgradi, ali kad čovjek želi u buktinju pretvoriti cijeli jedan svijet... no da.

Miles se po tko zna koji put podsjetio da se zbilja više ne mora petljati u zbivanja na gornjim katovima. Konzul Vorlynkin je odlično štitio barrayarske interese, da se ne spominju interesi obitelji Sato, dok je Mark s lakoćom kontrolirao poslove Klinike Durona. Miles je zbog svih fascinantnih usputnih problema s Novim Egiptom zamalo opasno ugrozio primarnu istragu Bijele krizanteme. Doduše, s obzirom na Markov novi projekt, možda neće dugo ostati usputni. Milesu nije bilo ispod časti preuzeti zasluge za slučajno točna predviđanja; uostalom, ništa od ovoga ne bi se dogodilo da nije gurao nos tamo gdje mu nije bilo mjesto. To će svakako morati naglasiti Gregoru.

Ah. Gregor. Popratna poruka bila je namijenjena samo za carske oči i uši. Za nadahnuće, Miles je potražio sliku na kojoj je Gregor nosio punu odoru i sijevao na kameru svojim najmrkijim pogledom. Bila je to službena poza koju je Gregor opisao kao moja točka sa štapom u carskom dupetu. Nažalost, gledajući je, Miles se jedino želio ludirati dok ne izmami osmijeh na to ozbiljno lice. Ali ne. Gregorov život već je obilovao ludama. Pola Vijeća grofova, za početak, iako su ga oni rijetko tjerali na smijeh.

Miles je ponovno pritisnuo tipku za snimanje i krenuo ispočetka, žustro i učinkovito.

224

"Gregore, dobar dan. Kako sam natuknuo u svojoj poruci nakon one Vorlynkinove nepromišljene depeše prošlog tjedna, pokazalo se da su sumnje na malverzaciju Bijele krizanteme na Komarru osnovane. Sirovi podaci i moji sažeci nalaze se u samom izvještaju. Nisam siguran što da učinim s mitom. Ne pada mi na pamet da ga vratim, ali s obzirom na to da neće imati vrijednost koju je Ron Wing jamčio, pitanje je bi li ga bilo primjereno tek tako uvaliti Hospiciju za veterane carske službe. No time se možemo pozabaviti i poslije. Na povratku ću svratiti u Solsticij za slučaj da komarrski CarSig i carski savjetnik budu imali dodatnih pitanja, premda bi im ovo zapravo trebalo biti dovoljno da se prime posla.

Oh, a što se tiče Vorlynkina, želim da se u njegov diplomatski dosje upiše odgovarajuća revizorska pohvala za uzornu pomoć tijekom mog posjeta iliti, ah, vizitacije. A i poslije nje, jer sutra dajem petama vjetra i sve poslove pospremanja ostavljam njemu na teret." Bolje on nego ja.

"U međuvremenu bi bilo najbolje da ti na brzinu izložim skandal s Novim Egiptom koji se upravo razbuktava, jer je utjecao i na moju istragu. Sve je počelo kad su lokalni fanatici upali na krio-konferenciju, odakle me nisu uspjeli oteti, što sam ti ukratko opisao u prethodnom izvještaju, ali nakon toga..."

Miles je što je mogao jezgrovitije opisao sve događaje posljednjih nekoliko dana, od Jinova dolaska na stražnja vrata konzulata do uspješnog uhićenja klike iz Novog Egipta. Do kraja se čak uspio malo zadihati. Pokušao je bez lecanja zamisliti izraz na Gregorovu licu dok sve to sluša. Zbunjen? Bolan? Bezizražajan? Gregor je bezizražajnošću mogao nadmašiti i samog Pyma.

"Protiv mene zasad još nije podnesena ni jedna kaznena prijava, a dok se netko na protivničkoj strani tome dosjeti, vjerujem da ću već biti daleko od Kibou-dainija", dometnuo je bezbrižno, da ga malo smiri.

Poruku je želio zaključiti vedrijom notom. "A u kategoriji ovo je moguće samo na Kibouu, imali smo priliku pozvati mrtve da svjedoče protiv zločinaca. Bolji primjer kozmičke pravde ne mogu ni zamisliti."

Kako ono ide onaj sablasni stari citat...? Bilo je to nešto što je pročitao dok je još pohađao Akademiju ili, vjerojatnije, na jednom od dopusta s Akademije, u drevnoj priči sa Stare Zemlje. Prije izuma, ili čak zamišljanja krionike, dakle priča je doista bila neobično dalekovidna. Riječi su mu bile žigosane u mozak, iako je davno zaboravio književni izvor, zakopan ispod kaotičnih desetljeća koja su uslijedila, možda čak izbrisan krio-amnezijom. Razvalit ću vrata pakla i smrskati zasune; mrtve ću pozvati da dijele hranu sa živima, a živi će se izgubiti u njihovu mnoštvu...

Ah, nije to želio podijeliti s Gregorom. Kao što je Miles dobro znao, Gregorovu su carsku glavu već napunili takvom količinom sablasnog smeća da je bilo pravo čudo što mu se lubanja još nije rasprsnula. No to je Milesa ipak dovelo do njegove završnice.

225

"Neću se začuditi ako se istraživanja tehnika pomlađivanja koja Mark ovdje provodi dugoročno pokažu važnijima od moje misije. Još je prerano za ocjenu, ali Grupaciju Durona treba držati na oku, i to ne samo na CarSigovu špijunskom oku. Kad bolje razmislim, ako Laisina prateta traži neku bolju investiciju od Bijele krizanteme Solsticij, možda bi joj to netko mogao prišapnuti na uho, da je primjereno nagradi što nam je skrenula pozornost na ovu aferu.

Propustio sam današnji komercijalni skočni brod za Escobar, ali uspio sam se dokopati kabina na sutrašnjem. Jedva čekam da dođem kući.

I, oh, poruči Laisi od mene - Svaka čast kako si ih skužila."

Miles je snimku spremio, zapečatio, pripojio kodiranom izvještaju i poslao na put.

Dvadeseto poglavlje

Popodnevno sunce grijalo je vrt konzulata, ispunjen tihim glasanjem različitih životinja. Vihor je sjedio na svojoj prečki, čisteći perje i gunđajući. Kokoši su kljucale po travi ili drijemale u gnijezdima. Sfinga je njuškala i mumljala među cvjetnim gredicama, osim što bi tu i tamo kihnula točno kao Jinova mama. Stol je krasila kornjača koja je polako žvakala list zelenila, darovanog iz Minine salate za ručkom. Srećka je sjedila u maminu krilu i prela. Svaki put kad bi se ruka koja ju je milovala zaustavila, pustila bi kandže, očito inzistirajući na maženju dok joj dlaka ne otpadne. Istina, štakori, koje su ranije pustili se da malo istrče i zatim ih nahranili posebnim poslasticama, samo su se sklupčali i zaspali u svojim kavezima, ali oni ni inače nisu podizali veliku buku. Tu vani sve pršti od života, zadovoljno je pomislio Jin.

Iznijeli su stol van da ručaju pod drvetom: mama, Jin, Mina, konzul Vorlynkin i teta Lorna, pozvana u prvi posjet svojoj oživljenoj sestri. Jin se užasnuo kad je saznao za njezin dolazak, ali s obzirom na to da ni jedno ni drugo nije željelo da Jin ikad ponovno stanuje u njezinoj kući, na neki su se čudan način našli na istoj strani. Nije mu, međutim, propustila predbaciti što je pobjegao od nje. I to dvaput.

"Ima pravo, Jine", podržala ju je mama. "Svi su bili jako uzrujani jer nisu znali što ti se dogodilo. Ona i tvoj tetak nisu mogli znati čak ni jesi li živ."

"Ali da nisam pobjegao", reče Jin, "ne bih nikad sreo Miles--sana. A mama bi i dan-danas bila zamrznuta."

Vorlynkin-san nasmijao se na smeteni izraz tete Lorne. "Neoboriva logika, bojim se." Skinuo je poslovnu jaknu zbog vrućine, ostavši samo u košulji, i sad je sjedio udobno zavaljen na stolici u najopuštenijem izdanju u kojem ga je Jin ikad vidio. Doduše, dosad je većinu vremena morao provoditi u društvu Miles-sana, koji nije imao opuštajući učinak na ljude.

Miles-san i oružnik Roic otišli su jučer, da se ukrcaju na orbitalni šatl i uhvate skočni brod za Escobar, odakle će lord Revizor, pokazao je konzul Vorlynkin Jinu i Mini na karti crvotočnog

226

neksusa, presjesti na brod koji je, uz stajanja na planetima Sergyar i Komarr, naposljetku vozio na Barrayar, njegov pravi dom. Sa svom onom djecom i ponijima, pretpostavljao je Jin. Unatoč rijeci odvjetnika, policije i novinara koja se slijevala u konzulat - u kojem su još boravili Jin, Mina, njihova mama, a sad očito i rodbina - Jin je morao priznati da se sve osjetno smirilo otkako je maleni muškarac otputovao. Proživjeli su vrlo uzbudljive dane, ali Jinu nije bilo žao što je nastupilo zatišje. U svakom slučaju, paradu svih tih ljudi pomno je nadzirao konzul u svom najslužbenijem i najstrašnijem izdanju, k tome još onako barrayarski visok. A Jinovu mamu više nitko nije pokušao odvesti.

Mina je otišla u kuću u zahod, ali sad su se stražnja vrata naglo otvorila i ona je uzbuđeno istrčala van s poznatom kutijicom u rukama. Iza nje je oprezno hodao poručnik Johannes, govoreći: "Sigurno će biti sretnija ako se vrati u svoje prirodno stanište."

"Jin! Mama!" reče Mina. "Gledajte! Sve bebe Dame Murasaki su se izlegle!"

Njihova majka junački je odvratila: "Baš lijepo, dušo", iako se teta Lorna lecnula. Mama se zagledala kroz prozirni poklopac i nemoćnim glasom dodala: "Bože, ima puno djece, zar ne? Možda je vrijeme da im osiguramo prostraniji dom."

Kao i nama? pomisli Jin. Neka im bude kao i nama. Virnuo je prema konzulu Vorlynkinu i nova misao je uzela maha.

"Poručnik Johannes kaže da ih moram sve staviti u vrt." Mina se namrštila, očito pokušavajući odlučiti je li to dobra ideja ili ne. Iza nje, Johannes se razmahao da pokaže kako ne želi dijeliti konzulat sa stotinu aktivnih malih paukova. Jin je smatrao da je to dosta uskogrudno od njega.

"Odlična ideja", taktično reče Vorlynkin. "Mislim da njihove mreže izgledaju vrlo ljupko na jutarnjem svjetlu, kad otežaju od rose."

Jin im je održao brzinsku lekciju o vrstama paukova koji pletu i ne pletu mreže, kao i o oblicima mreža različitih vrsta paukova ovisno o vrsti plijena, a Mina je otišla potražiti neko posebno lijepo cvijeće da na njega iskrca novu obitelj.

Johannes promrmlja Vorlynkinu: "Kad mi je gurnula tu kutiju pod nos, mislio sam da ću povratiti."

Kutovi Vorlynkinovih očiju namreškali su se od osmijeha. "Nisam znao da si arahnofob, Trev."

"Tebi je jasno da će u vrtu sve vrvjeti tim divovskim paucima?"

"Zapravo", reče Jin, "vjerojatno će bar dio pojesti kokoši."

Možda prvi put uopće, Johannes je kokoši pogledao s odobravanjem.

"Nemojte reći Mini", dometne Jin.

227

"Ne pada mi na pamet", reče Johannes. Uljudno je kimnuo Jinovoj majci i teti i vratio se natrag u kuću.

Ni pet minuta poslije, stražnja vrata opet su se otvorila, ovaj put mirnije, i u vrt je ušetao Raven-sensei. Jin se nikad u životu nije tako poveselio prekidu razgovora - odrasli su upravo raspreli temu o tome što poduzeti zbog nastave koju je Jin propustio i kako brzo. Raven-sensei mahnuo im je u znak pozdrava – Mina je oduševljeno uzvratila - i zaustavio se kraj stola, podigavši obrve na tetu Lornu. "Ah. Sestra-san?"

Jin nije mislio da teta Lorna osobito nalikuje na svoju stariju sestru, jer je bila niža i okruglija od nje, s podrezanom kosom, a i mrzovoljnija, iako su svi znakovi mrzovolje isparili dok je razrogačenih očiju zurila u escobarskog kirurga. Vorlynkin ih je pohitao upoznati, a teta Lorna čak se nasmiješila i rukovala s njim. Kad se Raven-sensei udaljio da pozdravi Minu, šapnula je sestri: "Nisi mi rekla da tvoj liječnik tako izgleda."

"Dekorativan i funkcionalan", promrmljala je mama. "Kažu mi da je njegova klinika na Escobaru jako ugledna."

Konzul Vorlynkin se na trenutak namrštio, kao da se pita bi li za njega bilo bolje da izgleda dekorativno ili funkcionalno. Na kraju se odlučio za izgled diplomata, koji mu je ionako bolje pristajao.

Nakon divljenja paučjoj obitelj, Raven se vratio do stola. Jin je na mamin znak glavom prepustio svoju stolicu novom gostu. To mu nije teško palo, jer se onda otišao nasloniti na mamino rame, a ona mu je provukla ruku oko struka. Zlovoljno gunđajući zbog obustavljenog maženja, Srećka je skočila na tlo.

"Pretpostavio sam da biste odmah htjeli čuti vijesti, madame Sato", reče Raven-sensei. "Sinoć smo preuzeli gospodina Kanga i gospođu Khosla, a ja sam jutros obavio oba oživljavanja. Bez ikakvih incidenata, sretan sam što mogu reći. Oboje su prozborili par riječi, koliko su lucidno mogli u tom trenutku, a onda sam ih opet uspavao."

Jin je osjetio da je mamino tijelo zadrhtalo; zažmirila je kao da u sebi izgovara kratku zahvalu. "Doktore, hvala vam na izvrsno obavljenom poslu."

"Doista", rekao je konzul Vorlynkin. Zabrinuto je nakrivio glavu prema Jinovoj majci, ali opet se udobnije smjestio na stolicu kad je obrisala oči i opustila se. "Koliko će brzo moći razgovarati s odvjetnicima i policijskim detektivima?"

"Nekoliko će dana, naravno, morati ostati u biološkoj izolaciji, ali očekujem da će se oporavljati gotovo jednakom brzinom kao madame Sato. Možda će već sutra navečer biti dovoljno suvisli da daju iskaze kroz interkom na komorama, ali vlastima sam za svaki slučaj rekao da dođu sljedeće jutro."

"A njihova tjelesna zaštita tijekom tog razdoblja?"

228

"Za to se pobrinula gospođica Koudelka u sklopu organizacije zaštite za novu kliniku. Pokazalo se da ima dara za takve stvari. Jeste li znali da je njezina majka bila tjelohraniteljica barrayarskog cara dok je bio dijete? CarSigova škola, koliko sam shvatio, i to je prenijela na svoju obitelj."

"Da, vjerujem da je lord Vorkosigan napomenuo nešto u tom smislu prije odlaska. On stvarno pozna nevjerojatno širok krug ljudi. Nije ni čudo, s obzirom na njegovo porijeklo."

"A što je uopće taj lord Neizgovorivi kojeg svi stalno spominjete?" upita teta Lorna.

"Što, ili tko?" reče Raven-sensei. "Iako bih rekao da je u njegovu slučaju to dvoje praktički nerazmrsivo."

"Svejedno. Oboje."

"On istražuje prevare u osiguranju za nekoga", napomene Jin. "Šef mu se zove Gregor. Često ga spominje."

Vorlynkin je trepnuo; Raven-sensei se nasmijao, a Jinu su se od nelagode skvrčili nožni prsti. "Zar nije tako?" upita on.

"Pa, jest", reče Vorlynkin, opet se smiješeći. "Car Gregor Vorbarra, da budemo precizniji. Ali lord Revizor istražuje sve vrste prevara i, ovaj, drugih problematičnih situacija koje mogu utjecati na Imperij, po izravnoj zapovijedi cara. Obično s najvišim ovlastima i uz minimalan nadzor."

"Jednom se prilikom nazvao carevim stremenarom", otkrije im Raven-sensei. "Nisam znao odnosi li se to na gardista koji jaše uz bok svom vođi ili čovjeka koji mu pridržava stremen dok uzjahuje konja. Ali ta mi je formulacija zvučala jako barrayarski."

"Jaše uz bok je točnije", reče Vorlynkin. "Iako ni to drugo nije neprimjereno."

Jinova mama zainteresirano je nakrivila glavu. Oči tete Lorne malo su se raširile.

"Nisam znao da je tako važan", reče Jin, prisjećajući se svog prvog pogleda na zalutalog narkića u dronjcima. A i brojnih bizarnih ispada i koještarija koje su kasnije uslijedile. Miles-san nikad se nije ponašao prepotentno ili uštogljeno. Nije se, doduše, ponašao ni kao da za njega vrijede ikakva pravila.

"Njegov otac, grof Aral Vorkosigan, je potkralj Sergyara," objasnio je Vorlynkin znatiželjnim Jinovim srodnicama, "a njegova glasovita grofica majka je potkraljica u vlastito ime - ima aktivnu funkciju, ne samo kurtoaznu zato što mu je supruga. Položaj potkralja je vrhunac njegove duge karijere u službi Imperija."

"Mislim da Milesu nije bilo lako ići njihovim stopama", doda Raven-sensei.

229

Jin je pomislio na svog oca, kojeg je smrt zamrznula u vremenu trajnije od bilo kojeg krioničkog postupka. U tim sjećanjima koja su sve više blijedjela, Jinu nikad neće biti više od sedam godina. Nikad mu neće biti sedamnaest, ili dvadeset sedam, ili skoro trideset osam ako se malo broji unatrag. Kakav bi to bio osjećaj, imati oca kad ste i jedan i drugi odrasli ljudi? Bila je to čudna, nelagodna, a i neostvariva misao.

"Kralj?" upitala je Mina, koja je zauzela mjesto kraj mamina drugog ramena u pravom trenutku da čuje taj dio. "Je li tata Miles-sana nekakav kraljević?"

"Potkralj je... hm", Vorlynkin je zastao kao da riječi bira posebno za nju. "Car Gregor ne može biti na sva tri planeta odjednom. Zato uglavnom ostaje na Barrayaru i na druga dva planeta šalje ljude koji će ga tamo zastupati. Na Komarru je to carski savjetnik, dok Sergyar zajedno vode potkralj i potkraljica. Poslovi su u biti isti, ali titule su različite jer se i ti planeti međusobno dosta razlikuju." Pogledao je Jinovu majku, kao da provjerava kako joj se sviđa to objašnjenje o njegovoj domovini.

"Znači, oni su kao... pomoćni carevi?" upita Jin.

Vorlynkin s odobravanjem podigne obrve. "Zapravo da. Osim što oni dobiju imenovanje, odsluže svoj mandat i onda stanu. Car je doživotna kazna. Da se tako izrazim." Preko usana mu je preletio ironičan osmijeh.

"Znači, Miles-san ima važan posao / važnu obitelj", reče Mina, kao da isprobava te ideje. Jin se zapitao pomišlja li na one ponije.

Teta Lorna je napravila grimasu. "Je li njegov važni srodnik razlog zbog kojeg je dobio važan posao?"

"Ne," reče Raven-sensei razborito, "vjerujem da je Miles dobio posao jer je vražji lisac. Ne kaže se bez veze lukav kao lisica. Pa sigurno ste primijetili da je taj čovjek hiperaktivni manijak." Ali pošteno je dodao: "Na korist meni i mojima, tu nema sumnje."

"Pa..." rekao je Vorlynkin neodređeno. I diplomatski, pretpostavljao je Jin.

Jin teško uzdahne. "Kad bih bar imao lisicu!"

Jinova majka se zagrcnula; Vorlynkin je prvo pogledao nju, a zatim Nefertiti, koja je upravo gurala njušku u ljubičice, i pripomenuo: "Upravo si dobio - hm - nešto što je praktički lav. Možda ti se zasad ostvarilo dovoljno životinjskih želja."

Mina je zagrlila mamu i položila glavu na majčinsko rame. Mama joj je uzvratila zagrljajem. E, to je želja, pomisli Jin. Veću želju mi nisu mogli ostvariti. Veću od bilo kakve lisice. Veću čak i od lava.

Premda - Jin je vidio slike - lisice su stvarno slatke životinje. Slatko-i-krzneno uvijek je u pregovorima imalo veću težinu od oklopljenog-i-mnogonožnog, tko bi ga znao zašto. Kako su odrasli nerazumni...

230

Odrasli su zapodjenuli razgovor o odvjetnicima i tužbama i zlim menadžerima iz Novog Egipta, koji su svi sjedili u pritvoru, te o maminu starom vijeću za političku akciju i njegovoj daljnjoj sudbini. O svemu tome su bez kraja i konca pričali već danima, praktički čitav tjedan otkako je postrojenje Suze-san zamalo izgorjelo, pa je Jin odlunjao od stola da pogleda Nefertiti. Mina, koja se podjednako dosađivala, došla je za njim.

Sfinga je čučala u busenu ljubičastih i bijelih ljubica.

"Oh, ne!" uzvikne Mina. "Jede ih!"

Jin, strahujući da bi konzul mogao biti vezan za svoje ljubice - dotad manje-više svedene na tanke zelene stabljike - zgrabio je sfingu i odvukao je uz bujicu prijekora.

"Jelo", promrmljala je Nefertiti, dok su joj iz usta ispadale zgnječene ljubičaste latice.

"Vorlynkin-san!" zabrinuto vikne Mina. "Hoće li Nefertiti biti zlo od ljubica?"

Jinova majka progutala je knedlu od očaja, ali istovremeno se i nasmijala, dok Vorlynkin nije izgledao čak ni osobito zatečeno. "Ne bih rekao. U salate se ponekad dodaje jestivo cvijeće, a vjerujem da se u tu kategoriju ubrajaju i ljubice. Poslužuju ih i ušećerene. Ali sigurno bi bilo pametnije da ih ne pojede previše odjednom."

Jin i Mina su odahnuli, iako možda iz ponešto različitih razloga. Vorlynkin-san znao je svakakve zgodne stvari. I smiješio se Jinovoj mami. A i ona se smiješila njemu, što je za nju zadnjih dana bila rijetkost. Zapravo je bio sasvim simpatičan čovjek, iako će ga morati podučiti zoologiji ako namjerava... ostati.

Dakle, i to je u redu, pomisli Jin.

***

Miles je odabrao stol na rubu balkona koji je gledao na glavnu dvoranu escobarske tranzitne postaje. Odavde se čovjeku pružao dvostruko zapanjujući pogled, na ljude koji su prolazili dva kata niže te na široku krišku zvjezdanog svemira i rub samog Escobara, blistav od svjetla i boja, kroz prozirni svod iznad njih.

Odložio je tri tikvice s kavom, sjeo i mahnuo Roicu da se smjesti na drugo sjedalo.

Oružnik je prihvatio tikvicu s kavom, ali na sjedalo je samo odmahnuo glavom, radije se naslanjajući na ogradu balkona i gledajući oko sebe, zbog čega je, nažalost, izgledao točno kao tjelohranitelj koji glumi turista. Roicu nisu bili dragi ovako izloženi položaji. Miles je uvijek volio navratiti u ovaj kafić kad je bio u prolazu - ako se dobro sjećao, pridodali su ga postaji prije nekih deset godina.

Mark se pojavio, spazio ga - dobro, spazio je Roica - mahnuo i krenuo prema njima. Milesov komercijalni brod polazio je tek za nekoliko sati, pa je Mark odgodio silazak na planet u šatlu koji je vozio svakih sat vremena kako bi uhvatio koju minutu više sa svojim bratom. Kibou-

231

daini su napustili u istom brodu, što im je prvi put u dosta godina pružilo priliku da provedu više vremena zajedno, ali en route su ipak uglavnom sjedili svaki u svojoj kabini, formulirajući detaljne upute za slanje svojim suradnicima. Zaposlen i zaokupljen, to je u cjelini bilo dobro. Svakako neusporedivo bolje od, primjera radi, lud i mrtav.

Mark je sjeo, posegnuo za preostalom tikvicom, palcem skinuo čep, otpio gutljaj i napravio grimasu. Kad je imao vremena, Mark je bio priličan gurman, izbirljiv u hrani i piću. Miles nije mislio da je okus baš tako loš za kavu iz tikvice na tranzitnoj postaji. Praktičnost je nalagala da se čovjek prilagodi okolnostima.

"Oprosti što kasnim", reče Mark. "Dobio sam poruku od Kareen pred samo iskrcavanje i htio sam je odmah pogledati."

U privatnosti svoje kabine. Miles je kimnuo u znak razumijevanja. Mark je ostavio Kareen i Ravena na Kibouu da pripreme otvaranje nove klinike Durona i usput prate što se događa s Jinom dok on rješava stvari na Escobaru. Iako je samo privremeno bio razdvojen od svoje partnerice, bio je upadljivo mrzovoljan zbog toga. Miles se sjetio Ekaterine i uzdahnuo.

"Dobre vijesti, loše vijesti?" upita Miles. Doduše, da su jako loše, dosad bi mu već stigla zraka s porukom od Vorlynkina.

"Nisu loše. Kareen javlja da je Raven uspješno oživio ono dvoje nestalih prijatelja madame Sato, i da su oboje vlastima dali vrlo korisne iskaze. Kazneni postupci protiv Novog Egipta odvijaju se svojim zakonskim tempom, dakle jezivo sporo za ljudske standarde, ali izgleda da zasad sve ide u pravom smjeru. S obzirom na to da su protiv njih podignute optužnice za ubojstvo, menadžeri Novog Egipta ostaju u pritvoru. Lokalne vlasti sklopile su neku vrstu nagodbe s tvojim prijateljem Okijem, ili kako se već zove ono kad otkucaš svoje pajdaše da ti smanje kaznu." Mark nije zvučao osobito sablažnjen takvom praksom.

Na to je Roic nazdravio svojom tikvicom i otpio kavu. Oki nije bio najgori član te ekipe, to se moralo priznati.

"Nadam se da se tijekom postupka nije spominjalo moje ime", reče Miles.

"Nemaju pojma tko si ti", utješi ga Mark i nasmije se kao debeli morski pas na Milesov ojađeni izraz. "Je li Kareen zbilja morala sjesti na tebe da te spriječi u davanju intervjua?"

"Samo sam se zezao i ona je to znala", strogo reče Miles.

"Aha, kako da ne."

"Što ti je sljedeće na rasporedu?"

"Obrušit ću se na Grupaciju Durona s dugim popisom zadataka koji im nisu bili na rasporedu, jamačno kao i ti čim se vratiš kući. Planiram u sljedećih tjedan dana sastaviti projektni tim za našu prvu kliniku izvan Escobara i odmah ih poslati na Kibou. Fuwini popravci su pod kontrolom, što je olakšanje; u mom iskustvu, većina izvođača obično radi tek zericu brže od

232

odvjetnika. Kareen kaže da je kvaliteta radova zasad dobra, pa ćemo njegovu tvrtku moći angažirati i u budućnosti. Čini se da je to najmanje što za čovjeka mogu učiniti."

"Na koliko si mu uspio spustiti cijenu one noći?"

Mark samodopadno tržne bradom. "To je zaštićeni podatak. Ali ne bih želio da zažali svoju odluku, pa mu namjeravam uputiti dosta građevinskih poslova."

"Kladim se da će probati podebljati troškovnike."

"Oh, naravno." Mark je na to odmahnuo kao da se samo po sebi podrazumijeva.

Bi li se Markovo puštanje pipaka na Kibou-dainiju moglo pokazati primjerenom odmazdom za smicalicu Bijele krizanteme na Komarru, zapitao se Miles. Kad se sve zbroji, to je bilo i više nego moguće.

"A ti?" upita Mark. "Ideš li ravno na Barrayar ili ćeš se prvo zaustaviti na Sergyaru da se sastaneš s našim roditeljima?"

Miles protrlja usta zglavcima prstiju, mršteći se. "Nisam imao šansu spustiti se na planet kad sam putovao u ovom smjeru, jasno. Iako sam uspio odvojiti dvadeset minuta da u stvarnom vremenu porazgovaram s majkom, s tranzitne postaje u orbiti."

"Kako je ona?"

"Poslovično preopterećena. Obećao sam joj da ću navratiti na putu natrag, ali moja istraga je potrajala dva tjedna duže od planirane - dobro, za to sam si sam kriv - a možda ću se morati zadržati nekoliko dana i na Komarru, da s nekoliko ljudi postavim stupicu Bijeloj krizantemi, što također nije bio dio prvobitnog plana. Tako da ću možda morati pričekati da oni dođu kući za Zimoslavu, ako će uopće doći. Planirate li ti i Kareen dolazak?"

"Nisam još siguran."

"Mislio sam da bi mogao pokušati uvjeriti našeg grofa oca u vaš novi postupak u osobnom razgovoru."

"Vidjet ćemo koliko će u toj točki obećavati. Dotada bismo već mogli imati neke preliminarne rezultate. Ili ne."

Nekoliko prolaznika okrenulo je glave, zijajući u dva ne sasvim istovjetna blizanca na stolicama prikovanima za pod, koji su u tom trenutku sjedili sučelice jedan drugome u identičnoj komotnoj pozi. Miles je proučavao svog klona s osjećajem čuda koji ga nikad nije posve napustio.

"Što?" reče Mark i nagne glavu, pozivajući matičnog brata da ga zabavi svojim zloglasnim blebetanjem.

233

"Razmišljam o stricu kojeg nijedan od nas nikad nije upoznao. Najstariji brat našeg oca, koji je poginuo u istom napadu koji je ubio našu barrayarsku baku, na početku rata Ludog Jurija. Vjerujem da mu je bilo petnaest-šesnaest godina. Razmišljao sam kako je čudno što sam ja imao brata za kojeg sam doznao tek kad sam odrastao, a naš otac je imao brata kojeg su do njegove odrasle dobi svi zaboravili. Jesu li ti ikad išta rekli o njemu, tijekom tvojih lekcija o Barrayaru?"

Mark slegne ramenima. "Samo ime. Tko bi tratio vrijeme na njega kad su me morali naučiti toliko drugih stvari?"

"To je sve što sam i ja ikad uspio saznati od tate. Mislim da je to bilo bolno razdoblje njegova života. Ako ti i Kareen dođete na Zimoslavu, možda ga zajedno uspijemo obrlatiti i nagovoriti da nam ispriča nešto više. Jer sve si mislim... vjerojatno još nema mnogo živih koji išta znaju o tom mladiću."

Mark kimne. "Dogovoreno. Ako dođemo. Moglo bi biti zanimljivo. Ili zastrašujuće."

"Ili oboje. Ponekad se pitam što bi sve bilo drugačije da je preživio. Za početak, naš otac nikad ne bi morao postati grof. Možda čak ne bi bio ni lord Vorkosigan, da je njegov brat uspio napraviti nasljednika prije djedove smrti. Proveo bi život kao lord Aral."

"Ali kladim se da bi ipak imao vojničku karijeru", procijeni Mark.

"Možda. A možda bi si dopustio više buntovnosti da je netko drugi preuzeo odgovornost za našu Kuću. Radio bi nešto drugo, bio bi nešto drugo."

"Ha", reče Mark.

Miles opipa holokocku u džepu. Nema smisla opet je vaditi i pokazivati Marku, jer je to već učinio. Dvaput. "Planirate li ti i Kareen djecu u dogledno vrijeme? O braku da se i ne govori", dosjetio se dodati. Njihova nevjenčana veza, koja na Koloniji Beta ne bi privukla nikakvu pozornost, bila je gorka pilula za Kareenine krajnje barrayarske roditelje, iako se činilo da su se stariji Koudelke u zadnjih nekoliko godina donekle pomirili s njom. K tome Kareen je imala tri starije udane sestre koje su sve rodile najmanje jedno unuče, pa se na nju nije vršio isti obiteljski pritisak s kojim se svojevremeno morao nositi, primjera radi, Miles.

"Djeca me plaše", prizna Mark. "Ti si za uzor imao svog tatu, ali ja sam u djetinjstvu imao samo mentalno poremećenog komarrskog terorista koji je sve svoje vrijeme trošio na pokušaje da me nauči da budem ti."

"I tata je dosta svog vremena potrošio na pokušaje da me nauči da ja budem ja," reče Miles, "ali to definitivno nije usporedivo."

Mark frkne. "Ni najmanje."

234

Sad se tome čak možemo malo i nasmijati, pomisli Miles, razdragan i zbunjen. Koliki smo samo put prevalili. "Kareen bi ti bila suroditeljica", napomene Miles. "Ona je jedna od najzdravijih osoba koje poznajem."

"To je istina", prizna Mark. "A čega se ti najviše bojiš, sad kad si i sam tata?"

"Što ako..." Miles povuče pramen kose od čela, gledajući uvis i ukriž da vidi može li uočiti neku od onih podmuklih sjedina, ali još je bila prekratka za to. "Što ako moja djeca otkriju da ja zapravo nisam odrasla osoba? Bi li ih to užasno razočaralo?"

Ovaj put Mark se nasmijao naglas. Kakav krasan zvuk, pomislio je Miles, i uzvratio bratu tugaljivim osmijehom.

"Mislim da tvoja supruga to već zna", reče Mark.

"Nažalost, da." Miles protrlja usnice. "Heh. Misliš da će Vorlynkin i madame Sato postati par?"

"Bože dragi, odakle da to znam?"

"Činilo mi se da on ima taj pogled u očima. Za nju nisam toliko siguran..." Zbog čega je, kad malo bolje razmisli, sad gajio vrlo bratske osjećaje prema Vorlynkinu. Poželio je čovjeku sreću.

Roic se ukočio, zagledan u središnju dvoranu postaje.

"Što?" reče Miles.

"Eno pukovnika Vorvente", odvrati Roic. "Da mi je znati što on hoće?"

Miles se nagnuo prema ogradi i istegnuo se da vidi. Barrayarski časnik je, uz ostale dužnosti, na ovoj glavnoj tranzitnoj postaji bio i glavni CarSigov časnik za vezu iz lokalnog barrayarskog veleposlanstva. Miles je već imao prilike surađivati s njim, iako je češće radio s njegovim prethodnicima. Pukovnik je podigao pogled, ugledao Roica, a zatim Milesa, domahnuo im kao da moli da ga pričekaju i zaputio se prema dizalnim cijevima u dnu dvorane. "Nas, kladim se. Ili mene." Naravno da je CarSig znao vrijeme dolaska njihova broda.

"Tebe, nadam se", reče Mark. "Razgovarao sam s njim nekoliko puta. Mislim da nema povjerenja u mene."

"Zapravo je dosta velik kozmopolit, za Barrayarca", reče Miles. "Jedan od tatinih Novih Ljudi. Dovraga, nadam se da mi neće natovariti neki novi posao."

Neželjena pomisao, koju je bilo teško ignorirati. Ako je negdje u ovom dijelu neksusa izbio neki novi šumski požar koji bi se mogao odraziti na barrayarske interese, gle kako zgodno, jedan od najistaknutijih Gregorovih vatrogasaca već mu je nadomak. Milesove usnice se iskriviše. Ne, upravo sam jedan ugasio! Sad želim kući!

235

"Čudno", polako reče Roic, razmišljajući naglas. "Mislim da ga nikad prije nisam vidio u svečanoj zelenoj odori."

Nije ni Miles. "Istina. Uvijek nosi lokalnu civilnu odjeću, da ne odskače od drugih."

Ne i danas. Vorventa je bio odjeven u tamnozelenu vojnu tuniku s visokim ovratnikom. Sve oznake njegova čina i ordeni bili su točno tamo gdje trebaju biti, a zelene hlače s crvenom bočnom crtom bile su uredno uvučene u jahaće čizme ulaštene do visokog sjaja. Miles je jedva mogao zamisliti neprikladniju odjeću za svemirsku postaju. "Kvragu, gle kako se sjaji. Što li se to događa?"

"Samo što nismo saznali", reče Mark, okrećući se na svojoj stolici da pogleda časnika koji je između stolova krivudao prema njima.

Kad im se primaknuo, Vorventini koraci su se usporili. Pogledom je potražio svoj plijen, premda mu je lice ostalo ukočeno. Zaustavio se kraj stola, ozbiljno kimnuo glavom Marku i Roicu, te zauzeo stav mirno i formalno salutirao Milesu, unatoč tome što Miles uopće nije bio u odori, nego u običnim sivim hlačama i jakni.

Glasnik je ovlažio usne i oslovio ga: "Gospodine grofe Vorkosigan?"

EPILOZI

Drabble je priča ispričana u točno stotinu riječi.

Epilozi: Pet perspektiva.

1. Mark

Mark je jednom ustrijelio čovjeka disruptorom živaca; gledao je kako se gasi život u iznenađenim očima dok je hitac razarao mozak iza njih. Nije znao zašto mu je došlo to crno sjećanje dok je gledao kako Miles prima vijest o smrti njihova oca. Ovaj put nije bilo zujanja ili pucketanja oružja; samo tri tihe riječi.

Tek je satima kasnije, nakon žurne promjene putnih aranžmana, shvatio da je svjedočio istini. Kao da je bio upregnut u ista kola sa svojim grofom ocem, lord Vorkosigan također je umro u tom trenutku, i na bezbojnom licu više nije bilo ni traga starog života.

2. Miles

Grof Vorkosigan zurio je u svoje lice u zrcalu. "Pasmater." Pasmater. Pasmater. Pasmater...

"Milorde, jeste li dobro?" dovikne mu Roic iz kabine brzog kurirskog broda.

236

"Naravno da nisam dobro, idiote!" zareži Miles i odmah tanjim glasom doda: "Oprosti. Oprosti. Imam osjećaj da mi je mozak iscurio iz lubanje i sad mi po njoj samo još mlatara par žica iz moždine. Bože. Zašto sad žurimo? Kao da nije prekasno, kao da nisu prošli dani?"

"Grofica, to jest, grofica udova... vaša majka čeka da joj se pridružite na Sergyaru."

"Ah", reče grof. "Da." I još: "Oprosti."

"Nekako ćemo se već snaći, milorde."

3. Cordelia

Nije ga našla Cordelia, ali ona je donijela odluku. Moždana aneurizma, toplo poslijepodne, dva izgubljena sata jer je posluga mislila da bjelokosi muškarac spava u svom naslonjaču, kao što je u zadnje vrijeme običavao činiti poslije ručka.

Milesov glas zvučao je slomljeno. "Nisi li ga ipak mogla pripremiti za zamrzavanje? Tehnologija možda uznapreduje..."

"Da se probudi bez uma ili pamćenja, iskidane duše? Sam mi je jednom rekao: nijedan čovjek ne bi želio takav život."

Ili da se probudi s teretom nepomućenih sjećanja, što ne bi bilo ništa manje strašno. Može li Miles to razumjeti?

Zastavniče Dubauer, tako mi je žao.

4. Ivan

Državni ispraćaj potrajao je mučnih tjedan dana. Ivan je gledao kako se Miles penje na podij da održi govor u očevu počast. Gregor mu je ustupio svoje najbolje pisce; Miles je uređivao. Ipak, Ivan je zadržao dah kad je Miles drhtavom rukom stisnuo folije, zamalo, zamalo ih bacivši da ranjene riječi izgovori ex tempore.

Sve dok mu pogled nije pao na njegovu djecu, nemirnu i zbunjenu u prvom redu, između majke i bake. Oklijevao je, izgladio folije, počeo čitati. Govor novog grofa bio je sve što je trebao biti; mnogi su zaplakali.

Ivan se pitao što bi rekao stari Miles.

5. Gregor

Pokop u Vorkosigan Surelauu bio je zatvoren za javnost, drugim riječima, okolo se motalo stotinjak ljudi. Grob za dvoje, ali samo je jedna strana bila iskopana; zemlja je čekala kao bračna postelja. Lijes su nosila šestorica: Ivan, Illyan i Koudelka, naravno; Duv Galeni u ime Komarra; admiral Jole u ime Sergyara. I još jedan.

237

Lady Alys, kojoj su svi dugovali zdrav razum, istaknula je da je Gregoru mjesto među ožalošćenom rodbinom.

"Nosio me od moje pete godine života", odgovorio je car Barrayara. "Sad je na meni red."

Alys je stala u stranu, a Gregor otišao podmetnuti rame pod mrtvačka nosila.

SCAN & OCR by corry