UNIVERZITET U TRAVNIKUKINEZIOLOŠKI FAKULTET

ANTROPOLOŠKA ANALIZA

Bušido kodeksNjegovi dijelovi koji nisu primjenjivi u

modernom džudou i zašto

Prof.Dr.Dobromir Bonacin Haris Sinanović

Jun 2009

Uvod

Tema mog seminarskog rada je izuzetno zanimljiva iz više razloga. Prvo džudo u prevodu znači blagi put a današnji džudo mnogo više liči na hrvanje, to dokazuju i tehnike koje se rade na velikim prvenstvima. Naime na poslednjim OI u Pekingu 65 % bacanja koja su završila ipponom (pobjedničkim poenom) završila su tehnikama kata-guruma, niskim hvatalicama i te-gurumama odnosno tehnikama kontriranja koje su više odraz snage negoli neke savršene tehnike dzudista. Eh sad da se nebi pogrešno shvatili i da ne ispadne da su današnji džudisti hrvači koji su zaboravili osnovne principe džudoa napravićemo jednu podjelu koja je u džudo svijetu poznata svima iako nije utemeljena nekim naučnim činjenicama. Takozvana „japanska“ škola džudoa je najbliža „mekom putu“ i iz godine u godinu njihovi džudisti u svom repertoaru imaju mnoštvo raznovrsnih tehnika koje su na visokom nivou i svako može biti žrtva neke od njih, ukratko, puno se polaže na tehnički dio džudoke. Kada je u pitanju takozvani „Azerbejdžanski“ stil džudoa, poznaćete ga po hrvačkom načinu borenja, džudoke imaju savijen gard jednu eventualno dvije specijalke (tehnike) koje plasiraju, uglavnom pobjeđuju na poene ili tehnikama kontriranja protivnika. „Ruska“ škola džudoa je spoj ove dvije navedene. U poslednje vrijeme se često pominje i „Brazilski“ način borenja gdje džudisti izuzetno puno polažu na parter.Navedeni nazivi za način borenja su popularni nazivi među džudistima i ne znači da ako je neko iz Azerbejdžana radi ovaj stil borbe, naprotiv sve zavisi od recimo kluba iz kojeg džudista potiče ili od trenera od kojeg uči...Prije nego dublje zađemo u navedenu problematiku, napravićemo jedan kratki osvrt na razvoj ovakvih vidova borenja.Prof.Dr Srba Popović u svojoj knjizi džudo i samoodbrana izuzetno lijepo objašnjava nastanak vještina samoodbrane. Po Dr. Popoviću, ovakav vid borenja se javio veoma rano, vjerovatno negdje na Tibetu i gajili su ga upravo Tibetanski monasi. Iako su u to vrijeme bile zastupljene takozvane „vještine napadačkog tipa“ koje su za cilj imale napadanje i onesposobljavanje protivnika sa oružijem ili bez njega daleko od očiju većine u Tibetanskim hramovima gajila se samoodbrana. Najveći problem što se ovaj vid borenja nije širio ležao je upravo u ljudima koji su ga poznavali. Monasi su one koji bi pokušali odati tajnu kažnjavali žestokim kaznama, što je i uticalo na zakašnjelo pojavljivanje vještina samoodbrane. No pošto se javljalo sve veće interesovanje, monasi koji su gajili ovaj vid vještine morali su popustiti i put za učenje bio je dostupan najupornijim.

2

Jedan od najupornijh bio je mladi Japanac po imenu Ajama, koji je kako legenda kaže prošavši testove kao najbolji zaslužio učiti od majstora samoodbrane. Međutim problem se javio prvog dana kada je Ajama dobio prvi zadatak koji je glasio „snaga je u popuštanju, popusti da bi pobijedio“. Da bi učio morao je da shvati ovaj princip. Međutim nakon mukotrpnog razmišljanja o tome, kako možeš nekog pobijediti ako ga popuštaš, mladi Ajama je odlučio da odustane i da prepusti nekom drugom da pokuša ono što on nije uspio. Kada je krenuo kući napolju je zabjesnela jaka oluja, Ajami koji se sklonio pažnju je odvukla jedna mala vrba. Naime veliko i jako drveće pucalo je pod silovitim naletima vjetra samo je mala vrba, manja od svog drveća okolo, uspijevala da se održi tako što se gipko savijala u pravcu u kojem je duvao vjetar. Ajama se vratio i o ovome razmišljao 100 dana. Kada je shvatio stekao je uslov za učenje od tadašnjih majstora pa se nakon završene obuke vratio u rodni Japan gdje je osnovao školu koju je nazvao „škola vrbinog srca“ a vještinu je nazvao meka vještina ili džiu-džica (ju-jutsu). Kasnije su iz džiu-džice nastale sve vještine samoodbrane.Da se sad malo prebacimo na džudo.Džigoro Kano 1860-1938 se bavio vještinom džiu-džica, međutim bio je krhke građe pa mu je napredak bio otežan, jer su stilovi, njih nekoliko koje je Kano savladao uz tehniku zahtijevali i dosta snage. Kano je počeo da filozofira i pokušao je napraviti vještinu u kojoj će kako kaže odbaciti nepotrebno, dodati novo i približiti mekoći i tako je došao do „mekog puta“ odnosno džudoa (jpn. Ju-do – meki ili blagi put). Međutim Kano je ovim potezom naišao na brojne osude tadašnje šire javnosti, pogotovu majstora džiudžice koji su smatrali da je svako udaljavanje od tradicionalnog ujedno uzaludno i pogrešno. Ovakvo stanje potrajalo je sve do 1886.godine kada je policija grada Tokia odlučila organizovati turnir ju-jutsu vs judo gdje su na jednoj strani majstori ju-jutsu-a sa znatno većim iskustvom nego što je slučaj sa drugom stranom odnosno Kanovim učenicima koji džudo usavršavaju nekih 5 godina. Rezultat koji je na kraju glasio 13 pobjeda i 2 neriješena rezultata, u korist Kanovih momaka, odjeknuo je Japanom. Judo se uvodi u škole, vojsku, policiju, postaje obavezan vid obrazovanja a brzo se širi i ka ostalim dijelovima svijeta.E sad će mo malo da zastanemo! Bušido ( buši-ratnik do-put) odnosno put ratnika je nepisani kodeks moralnih ponašanja u japanu. Nastao je za vrijeme Tokugava-Šogunata u 17 vijeku. Kada danas čujemo fraze poput „ tačan kao Japanac“, treba da znamo da je tačan upravo zbog normi Bušida kojeg se ovaj narod pridržava. Već iz ovog nam je puno stvari jasnije.

3

E hajde da sad zađemo još malo dublje!!

“Bušido se razvijo iz filozofije budo, koje je definisalo dela i dužnosti samuraja. On pominje apsolutnu lojalnost samuraja prema svom gospodaru, tj. daimjo, i spremnost za njega i za vrednosti bušidoa žrtvovati i život. Samuraji i životna filozofija bušido bili su visoko cenjeni, isto zato što su samuraji u različitim periodima japanske istorije pripadali najvišim staležima japanskog društva. Za samuraja se razumelo samo od sebe, da se pored ratne veštine bavi i umetnostima, naukom, religijom i filozofijom (文武両道, bumbu rjodo, oboje putevi literature i rata). Na prvom mestu stajala je uvek lojalnost prema gospodaru. Samuraji su razvili strogi kodeks ponašanja, koji je među drugom sadržavao i sedam vrline ratnika. Taj kodeks bio je osnova za sav život, te i privatni. Povrede tog kodeksa smatrane su za nečastvene, što se završilo često u sepuku, ritualnom samoubistvu.”

“Sedam vrlina

1. Gi (義): Iskrenost, pravednost

2. Ju (勇): Hrabrost

3. Džin (仁): Dobrota

4. Rej (礼): Učtivost, uljudnost

5. Makoto (誠) ili Šin (真): Istina, čestitost

6. Meijo (名誉): Čast

7. Čugi (忠義): Vernost ili Ču (忠): Dužnost i lojalnost

Pet glavnih zahteva

Pet glavnih principa ili zahteva koje je tražio bušido, sjedinjeni pod pojam Dodžokun:

1. VernostVernost prema gospodaru i ljubav prema domoviniVernost i poštovanje prema roditeljimaVernost prema sebi, vrednoća

2. Učtivost, uljudnostLjubav

4

UmerenostEtiketa (ponašanje)

3. HabrostTvrdnoća i hladnokrvnostStrpljivost i izdržljivostSnalažljivost

4. Otvorenost i iskrenostČastPravednost

5. Umerenost, skromnostČistoća

Naročito religiozno orijentisani spisi za glavne vrline i principe navode: Iskrenost, hrabrost, milosrđe, učtivost/uljudnost, čestitost i lojalnost.”

( Internet-wikipedia)

Dakle sad već imamo predstavu o Bušidu kao skupu pravila odnosno normi ponašanja jednog naroda, u ovom slučaju Japanaca. Sada će mo polako pokušati da povežemo vještine samoodbrane, sa njima i dzudoa, sa bušidom. Jednostavno ako imalo znamo o bušidu i još pomalo o samoodbrani vidjećemo da se nekako poklapaju čak iako ponekad neznamo zašto. Toliko nam liče, toliko su slične a kad pokušamo da to obijasnimo često se nađemo u ćorsokaku i nekako neznamo kako bi smo to riječima opisali. Ja predlažem da krenemo iz početka, jer je to najlakši način. Prvo ako pogledate suštinu vještina samoodbrane, kako im samo ime kaže koriste se u samoodbrani, kada nam je ugrožen život, nama ili nekom drugom. Dakle filozofija ove vještine je da se izbjegava njena upotreba, a i kad već dođe do toga, treba onesposobiti protivnika sa što manje posljedica po njegovo zdravlje (vještinu koristiti striktno u samoodbrani) Evo već sad imamo jednu jaku vezu između filozofije Bušida i filozofije džudoa kao vještine. Ali takođe imamo i jednu suprotnost koja se ogleda recimo u sportskom džudou, jer život nam nije ugrožen a ipak se trudimo da pobijedimo protivnika za rad nekih drugih stvari. Da se malo zadržimo!!!! Ako pogledamo to sa ove strane: imate džudistu koji recimo živi od svog sportskog zanata i koji vještinu praktično koristi da bi zaradio za život tako što na tatamiju ugrožava tuđi život. Tako je, jer kad kažem ugrožava, bez obzira dali bio zlonamjeran ili ne, svojim poznavanjem vještine i pokušajem primenjivanja iste na drugog zarad nekih drugih razloga koji nisu ugroženost

5

sopstvenog ili tuđeg života, odudara od same suštine vještine a sa njom i od onog što se prepliće sa bušidom. Za sad ćemo malo da se vratimo kod profesora Kana. Kada je Kano odlučio da džudo počne da „živi“ kao jedna nova disciplina, odnosno kao sport, na neki način je prekršio bit vještine. Prvo morao je izbaciti neke tehnike udaraca koje su opasne po život, drugo poluge koje se teško kontrolišu, i praktično je prepolovio džudo koji je servirao svijetu. I dešava se to da danas vrlo malo ljudi, pa čak i onih koji se bave ovim sportom, znaju da u džudou postoje i udarci, jer se sve svelo na baciti protivnika na leđa ili ga pak držati u zahvat a ako ste baš vješti, izvući mi neku polugu ali striktno na laktu. Kao takav džudo je sve više gubio ljepotu, ljudi su počeli izmišljati svoje načine džudo borbe ( Azerbejdžanski, Ruski, Brazilski...), kao da se radi o nekom receptu za kolač, pa neki začin dodaju a neki oduzmu sve u svrhu pobjeđivanja protivnika. Ako tome još dodate zloupotrebljavanje raznih stvari i sredstava (doping,položaj itd.) radi dolaženja do pobjede onda bušido nema veze sa ovim što se zove „blagi put“ ili ako hoćete samoodbrana, već je slično, recimo ako nekog Džona tjelesne visine 220 cm zovete mali Džon a vi ste visoki jedva 170 cm smiješno zar ne?! Ok, neka za sad bude tako. Do 1961.godine Japanski džudisti, sada već sportski džudisti da ih tako nazovemo, su bukvalno „mleli“ sve van Japana i već se govorilo da su nepobjedivi. Tako su Japanci bili najveći protivnici uvođenja kategorija u džudo sportu, jer kako su govorili onda džudo gubi smisao odnosno džudo je vještina u kojoj snaga, visina ili pak težina ne znače ništa, džudo je vještina gdje se popuštanjem pobjeđuje a nisu ukapirali da su se već odaljili od toga ili možda ja griješim... no svejedno... Rekao sam do 1961.godine zato što je Holanđanin po imenu Antun Gesing koji je težio nekih 110 kg bukvalno razbio sve Japanske asove na kupu Pariza, pa su sad Japanci malo počeli da na stvari gledaju drugačije i polako se uvode neke težinske kategorije. Zašto je ovo važno? Jer kad se već uvode kategorije onda džudo koji je već postao sport sa ovim još više postaje sport a sve manje vještina, naravno ako me razumijete. Prije nego što krenemo dalje da pojasnimo neke stvari. Džudo kao vještina nemože biti izgubljena, ona postoji. To nije stvar kojoj nekom radnjom trajno mijenjate oblik. Ili ako vam je lakše hajde da to posmatramo ovako:

Džudo 1 Džudo 2

Gdje je ovaj pod 1 recimo onaj džudo koji je Kano osnovao kao vještinu a ovo pod 2 neka bude džudo sport. Dakle sve je džudo, e sad ovo pod 1 je džudo vještina koja u svom egzistiranju sadrži bušido filozofiju a

6

ovo pod 2 je džudo sport koji je ogrničen pravilima kojih se pridržavate, njegova filozofija je drugačija od filozofije vještine itd. Kad pogledate, i počnete da zaključujete logičkim nizom onda ispada da je ovako kako smo opisali, ali da li možete gajiti džudo kao vještinu, tako što će te se pridržavati osnova bušida a pored toga biti i takmičar? Neću ulaziti u ovu problematiku iz razloga što se iz dosad napisanog odgovor nekako nadzire, po meni pat pozicija, i može i nemože. Jer neko će reći može ako ne varaš, pridržavaš se osnovnih normi, takmičiš se zarad unapređivanja znanja vještine a ne nekih drugih razloga itd. Vjerovano vam je sad jasno šta bi rekli ovi koji kažu NE!! Hajde sad da se vratimo do 1986-87-88-89-90 i 1991 god. Prof.Dr.Zoran Ćirković u svojoj knjizi Džudo opisuje početke taktike u džudo sportu, gdje je na jednom svjetskom prvenstvu dominirala visina takmičara, na sledećem brzina, onda snaga... sve do 91 kada Dragan Bećanović postaje prvak svijeta u kategoriji do 65 kg. a pošto je njegov trener bio upravo Ćirković, opisuje nam kako je za svjetsko prvenstvo spremao svog momka koga su do 2 godine unazad tukli lokalni džudisti. Iz načina priprema vidimo da je Bećanović imao izuzetnu kondicionu izdržljivost, imao je rezultate kvalitetnog dugoprugaša, a zlatom se okitio zbog izuzetno jakog tempa koji je zadavao protivnicima koji se nisu snalazili protiv ovog atletičara, tempaša, na kraju i džudiste. No bilo kako bilo ne osuđuje se niko, ljudi na razne načine pokušavaju da uspiju u životu. Dakle, kad smo se već ovako lijepo upoznali sa problemom, možemo preći na moderni džudo, bušido u njegovom sklopu i (ne)mogućnosti primenjivosti istog. Od početka 90-ti do danas džudo se puno promijenio. Svjetska Džudo federacija (IJF) je na više načina pokušala da džudou vrati formu, pa su se izbacivale neke tehnike, uvodila se nova pravila, na razne načine... ali svaki put bi se pojavljivao neki novi virus koji je u neku ruku skrnavio ljepotu sportu. 2000. godine na OI u sidneju Japanci su počeli da gube dominaciju u svijetu džudoa, jer su se javili novi stilovi, nove taktike koje su uspijevale u namjeri „samo pobjeda, samo pobjeda i samo pobjeda“ iako u najmanju ruku nisu ličile na, hajde da nazovemo, bušido džudo borbu i nisu bile lijepe za oko. 2004. god i OI u Atini donose raznovrsne pobjednike po kategorijama. Za OI 2008.god IJF (international judo federation) donosi niz promjena koje utiču na popularizaciju džudo sporta, ali neiskorijenjeno ostaje jedno veliko zlo koje prkosi svim moralnim načelima bušida, DOPING!!! Riješili smo pitanje bušida u sportskom džudou, ali ako to pogledamo sa ove strane, najveći dokaz nekog bušida u modernom džudou i sportu uopšte bi bio recimo nezloupotrebljavanje dopinga. Hajde da se takmičimo, ali da svi

7

poštujemo norme fer pleja (što je u skorijoj budućnosti nemoguće), to je već neki vid bušida.

ANTROPOLOŠKA ANALIZA DžUDOA

Motorička analiza

Kada se govori o motoričkim sposobnostima koje dominiraju u džudo sportu zaista je teško podvući crtu. Ovo iz razloga što se rade različiti stilovi, samim tim i različite motoričke sposobnosti učestvuju, kao glavne, kod različitih načina borenja. U svakom slučaju ako uzmemo M.sposobnosti koje za sad imaju najviše uspjeha na velikim takmičenjima, nekako se ističu; snaga, ravnoteža,koordinacija,izdržljivost. Ovo nije svrstano po važnosti!!!! Kada je u pitanju snaga u džudo sportu, to je polje sa najviše nesuglasica u načinu razvijanja među stručnjacima u ovom sportu. Ako snagu u dzudou gledamo ko cjelinu, onda je eksplozivna snaga bitna kod ulaska tehnike odnosno pokušaja izvođenja određene tehnike gdje u što je moguće kraćem vremenu moramo ujedno, izvući protivnika iz ravnoteže, ući tehniku i baciti protivnika. Kada je gard u pitanju većina načina borbe za gard je statička snaga ili držanja u zahvatu, repetativna snaga pogotovu trbušnih mišića, koji su nekako sinonim za repetativnu snagu, je takođe bitna motorička sposobnost pogotovu kod džudoka koji imaju jednu eventualno dvije specijalke, zatim elastična ili plometrijska snaga koja ima više funkcija ali je svakako važna zato što u velikoj mjeri smanjuje broj povreda. Sve je dakle važno, to bez daljnjeg, ali ako uzmete da je u fudbalu najvažnije dati gol, u košarci koš a džudou baciti onda se nekako eksplozivna snaga odvaja od ostalih. Da rezimiramo, u toku jedne džudo borbe sve vrste snage imaju uticaja na tok borbe, čak šta više ako na jednoj strani imamo džudistu koji ima izuzetno čvrst gard iz kojeg se teško izvlačite, non stop je aktivan, radi iako svojim tehnikama ne ugražava u vjelikoj mjeri ali jednostavno „melje „ i pod takvim jednim tempom osuđeni ste na dobijanje negativnih poena za neaktivnost i desi se da izgubite od džudoke koji forsira statičku snagu recimo podlaktice (jak stisak), repetativnu odnosno ponavljanje istog više puta, iako je u tom načinu ponavljanja eksplozivnost na nižem nivou od ostalih. Ili imate džudoku čiji je stisak u gardu takav da ga praktično radi sa dva prsta, ne ulazi puno, ne zadaje jak tempo borbe ali je svaki njegov ulazak opasan za održavanje ravnoteže jer je eksplozivnost na velikom stupnju...... itd...itd.... Ravnoteža:Većina trenera ovog sporta početnicima daje ovakve sugestije:“prvo nauči da ne padaš lako pa tek onda da baciš“. A iako uzmete

8

u obzir da je cilj baciti protivnika odnosno sa druge strane ne pasti, vidimo da ravnoteža igra izuzetno važnu ulogu. Problem kod ovog motoričkog područja može da bude velika genetska urođenost, čak do 90, što ostavlja veoma malo mjesta za korigovanje od strane stručnjaka. Jer često se u džudo sportu dešava da džudoke koje imaju izuzetno dobro izraženu sposobnost ravnoteže iako manjkaju u ostalim takodje bitnim motoričkim osobinama, postignu uspjehe svjetskih razmjera. Koordinacija, pod ovim pojmom podrazumijevamo izuzetno složeno motoričko područije koje obuhvata izvođenje raznovrsnih i kompleksnih motoričkih zadataka. Ako znamo da džudo spada u polistrukturalne aciklične aktivnosti prema svom kriteriju strukturalne složenosti, složićemo se da je koordinacija itekako bitna kod jednog džudiste. Upravo zato se u džudou uči od jednostavnijeg ka težem, gdje na kraju piramide dolazi situacioni trening kao trening koordinacije. I kod ovog područja je problem genetska urođenost koja iznosi 80 H2. Jedan od primjera je i fraza koju džudisti koriste u šali ako me na jednu tehniku baciš jednom svaka ti čast ali ako me na istu baciš opet neka me je stid. Situacioni trening kao trening koordinacije u džudou je bitan i stalno se primenjuje, nekad jednog džudistu spremaju situacionim treningom za drugog. Recimo često ima situacija da džudista dobija sve u recimo svom regionu, sve osim nekog koji mu jednostavno ne štima, iz tog razloga njegovi treneri na treninzima rade situacioni trening gdje recimo svi sparing partneri imitiraju način borbe koji ne odgovara našem momku tako se situacionim treningom sprema za svog protivnika. Ovo se nekad dešava i u toku samog takmičenja gdje treneri ili džudisti kako se u slengu kaže „snimaju“ nekog borca koji svo vrijeme forsira isti način borenja, zatim se prilagodi način borbe prema njemu ( nađumu se slabe tačke) i takvi džudisti koji se lako čitaju često budu ispaljeni u prvim sekundama borbe. To je kada je taj dio koordinacije u pitanju. Koordinacija u džudou je inače mnogo složenije područije, iz prostog razloga što se snalaženje odnosno izvođenje teških i kompleksnih motoričkih zadataka odvija tokom cijele borbe. Izdržljivost je najkraće rečeno sposobnost da se fizički i psihički dugo odupre nekom opterećenju. Svakako da se izdržljivost u džudo sportu smatra jednom od najvažnijh sposobnosti pogotovu u ovom modernom džudou gdje ljudi sve manje liče na ljude a sve više na vanzemaljce koji bukvalno jedu na tatatmiju. Mnogo puta se desi da džudoka koji bude izdžljiviji na kraju i pobijedi pogotovu kada jedan džudista povede nekim poenom, onda drugi krene na sve ili ništa u tim napadima bude izdržljiviji, umor koji pod takvim silnim tempom savlada drugog džudoku ujedno ga ostavi bez snage samim tim i bez nekog ozbiljnijeg pokušaja napada i tako izdržljivost donese

9

pobjedu. U džudo sportu dominira aciklična bazna izdržljivost, koeficijen urođenosti za ovu sposobnost se kreće od 70-75 tako da se može popravljati treningom. Izdržljivost se temelji na efikasnosti funkcionisanja regulacionih mehanizama koji se ogledaju u energetskim rezervama i funkcionalnom kvalitetu energetskog potencijala odnosno energetskih procesa. Prednosti kondiciono spremnog, izdržljivog džudiste su povećanje tjelesnih sposobnosti, smanjenje tehničkih erora, minimiranje povreda, smanjenje taktičkih grešaka izazvanih umorom, visoka brzina reakcija i radnji, jedna od najbitnijih stabilnije zdravlje.

Funkcionalna Analiza

Kada je u pitanju funkcionalna analiza jednog (aktivnog) džudiste, odlikuje

svim pozitivnim efektima koje sport pruža. Džudo spada u sportove

anaerobnog laktatnog tipa.

Treniranje džudoa uslovljava formiranje cijeloga niza morfoloških i

funkcionalnih promjena u organizmu.

U samome procesu prilagođavanja organizma fizičkome radu, veliku ulogu ima kardiovaskularni sistem. Od svih organa vegetativnoga sistema krvotok ima najveću ulogu u stvaranju uslova i momenata pogodnih za fizički rad. Znamo da uslijed treniranja nastaju velike promjene u krvotoku, kako za vrijeme vježbi tako i za vrijeme mirovanja. Te su promjene povezane sa dužinom trenažnoga procesa, intenzitetom i ekstenzitetom treninga te mnogim drugim faktorima koji se javljaju u periodu treniranja.

Kada je u pitanju kardiovaskularni sistem , prema mjerenjima Prof. Nurkića trenera kadetske reprezentacije Srbije džudoke imaju po veličini nešto veće srce od nesportista.Kod vrhunskih sportista ritam srčane kontrakcije zavisi od sporta kojim se oni bave i nivoa utreniranosti. Puls se kod džudoka prema mjerenjima magistra Jusufa Sinanovića trenera Dž.K.Tutin iz Tutina se kreće u mirovanju od 40 do 60 otk/min.-Minutni volumen srca u mirovanju se kreće između 5 i 9 litara, a nakon 30 sek. odmora nakon vježbi minutni volumen srca poveća se u prosjeku do 20 litara. Džudisti moraju veliku pažnju posvetiti pravilnome disanjupogotovu u toku borbe, jer je disanje bitno iz više razloga. Prvo u toku borbe moraju

10

kvalitetno trošiti energiju čime se čuva svježina. Drugo, psihički opuštenije, spremnije tijelo brže reaguje, i donosi bolje odluke.

Morfološka Analiza

Neki kažu da je džudo najljepši sport na svijetu zato što vaša konstrukcija tijela, vaša visina, težina... uvijek ima načina da se prilagodi ovom sportu. I zaista prije nego krenemo dalje navešću primjer Japanca koji je jedan od najboljih na svijetu u super teškoj kategoriji a visok je 172 cm. Ako bi izvukli jednu konstituciju po Šeldonu rekli bi da je džudoka po ovoj klasifikaciji tipa endo-mezomorfa- koji se odlikuje srednjim rastom i atletskom konstitucijom tijela. Međutim ako zađemo u detalje, velika mišićna masa zahtjeva veću količinu kiseonika zbog brzog nastajanja mliječne kiseline pa nije rijetkost da su na džudo sceni jedni od najboljih na svijetu džudoke koje imaju slabu izraženost mišićne mase, ali je kondicijska sprema na izuzetno velikom nivou. Pošto je genska urođenost za dimenzionalnost skeleta 98 H2, za voluminoznost tijela 90 a samo za masno tkivo 50, jasno je koliko se na morfološke karakteristike može malo uticati (osim masnog tkiva).

Umjesto zaključka

Ako pratite moderni džudo vidjećete da se ciljevi ljudi,koji trenutno vode najznačajnije odluke u ovom sportu, kreću drugim putem od filozofije Bušida. To je počelo još veoma davno i biće tako.

To je stvar oko koje nema kompromisa.

Međutim, ako smo u situaciji čovjeka koji se bavi ovim sportom recimo skoro cio život i planira da se time bavi u budućnosti, a pri tom cijeni vrijednosti džudo vještine.

Da li jednostavno treba odustati od svega?

Naravno da ne, najbolji pristup bi bio da upravo taj džudo koji smatra najboljim, najmekšim, najblažim putem približi generacijama koje dolaze i da i njih nauči da cijene principe džudoa, koji kažu popusti da bi pobijedio, koji kžu da je snaga u popuštanju. I voda ima svoj tok, tako je nježna, tako je

11

blaga, ali je ne možete zaustaviti, ona pravi kanjone, ruši sve pred sobom. Ako takav ćovjek napravi džudoku koji neće posegnuti za nedozvoljenim sredstvom jednog dana, i ako ga nauči da voli vještinu, vještinu sa bušido filozofijom postigao je veliki uspjeh i zasigurno je napravio vrijednijeg člana zajednice a to je i konačni cilj džudoa.

12

13