courths-mahler,hedwig - dorrit u opasnosti

8/6/2019 Courths-Mahler,Hedwig - Dorrit U Opasnosti

1/139

GIGA

HEDWIG COURTHS - MAHLER

DORRIT U OPASNOSTI


2/139

GIGA

2

IKao i svakog jutra Marija Riemann je odijevala svoju kerkicu. Pritom je mala svojimsmijenim djejim jezikom neprekidno brbljala. Prianju svog djeteta danas je obraalamnogo manje panje nego posljednjih dana. Nemir ju je muio i pritiskivao joj srce. Ipak setrudila da se nasmijei kad bije kerkica nespretnom kretnjom pogladila po licu. Ali taj

smijeak nije osjetila u srcu. Kad je dijete odjenula, privinula ga je oajnikom ljubavi nagrudi i stala ga ljubiti, tako da se mala poela odluno buniti, jer ju je to boljelo. Njeno ju jeispustila iz zagrljaja i smjestila je na visoku stolicu da bi mogla dorukovati kraj stola.Marija je sjela kraj djeteta. Mala Dorrit je zadovoljno jela ne primjeujui da njezina majkanije stavila u usta ni jedan jedini zalogaj. Popila je samo alicu vrueg aja, jer joj je usprkosljetnoj vruini bilo hladno. Zeblo ju je sve do srca.Kad se Dorrit najela, htjela je sii sa stolice.- Dorrit hoe na more ... - zahtijevala je.Marija Riemann je ustala odsutna duhom. Skinula je dijete sa stolice i ogledala se praznihoiju po ukusno ureenoj hotelskoj sobi. Dorrit je donijela kanticu i lopaticu, pa je poelatrati po sobi na svojim snanim noicama. Majka je oklijevajui poela pripremati stvarinastojei odvratiti panju djeteta. Nije htjela poi na plau, jer je oekivala jutarnju potu. Ve

je danima puna nemira iekivala pismo svog mua.Netko je pokucao na vrata a Marija se odazvala, nadajui se daje hotelski sluga donio dugooekivano pismo. Ali pojavila se gospoa etrdesetih godina odjevena u svijetlu lanenuhaljinu. Na glavi je nosila bijeli eir protiv sunca.- Dobro jutro, gospoo Riemann! Hoete li doi na plau? Pritom je gospoa oduevljenopogledala malu Dorrit koja je sva sretna potrala prema njoj i odmah poela priati o tomekako e s majkom i tetkom Bellom poi na plau.Tetka Bella bila je gospoa Arabella Lund. Upoznala je u tom malom kupalitu majku ikerku, i odmah neizmjerno zavoljela malu Dorrit. Gospoa Lund nije imala djece, a nije ih

mogla ni imati, kako je rekao lijenik. Ona je vrlo voljela djecu, pa je bila stoga beskorisnotuna. Njezin je mu bio vlasnik lijepog imanja i znao je koliko ona voli djecu. Odlazio bi s

njom svake godine u neko kupalite gdje je uz morsku obalu uvijek pronalazila djecu s kojomse mogla baviti. Ove joj se godine sviala mala Dorrit. Djevojica je bila sretna stoje naladobru tetku Bellu, jer je majka uvijek bila tako tiha i tuna, i nije se igrala s njom onako lijepokao ranije. A na plai se moglo tako divno igrati! Tetka Bella bi svakog dana smislila netonovo, nastojei ugoditi maloj Dorrit. Stoga je sada i bila sva sretna kad se pojavila tetka Bella.- Srce moje, jesi li dobro spavala?- Dobro spavala, fino papala, a sada ide na plau - uzbueno je brbljala Dorrit.Marija je tuno pogledala gospou Lund.- Htjela bih priekati na jutarnju potu. Gospoa je kimnula puna razumijevanja.

- Gospoo Riemann, smijem li povesti Dorrit? Marija je nasmijeivi se tuno stavila djetetuna plave kovrice eir od lanena platna.- Nee li Dorrit smetati vama i vaem muu? Gospoa Lund se veselo nasmijala, podiglaDorrit u naruaj i poljubila je u okrugli obraz.- Smetati? Draga gospoo Riemann, moj je mu jednako tako oduevljen malom kao to sami ja. Toliko eznemo za djetetom! Ve dugo razmiljamo da usvojimo jedno, ali ga jo nismonali. Dorrit bi bila kao roena za to da nas uini sretnim roditeljima, nju bismo prihvatiliistog trenutka, ali to dakako nije mogue. Stoga bih joj se htjela radovati, uz vae ljubaznodoputenje, barem dok smo ovdje. Doi, Dorrit, poi emo na plau ujaku Lundu.- Ujaku Lundu! - klicala je mala i veselo mahala majci na oprotaj.Majka je zastala sama usred hotelske dobe i gledala praznim pogledom prema vratima.

Osjeala je da su njezino mjesto u djetetovom srcu zauzeli gospoa i gospodin Lund. A ona jeto mogla dobro razumjeti. Ovo dvoje dobrih ljudi moglo je bolje shvatiti djeju matu male


3/139

GIGA

3

Dorrit nego je to sada njoj uspijevalo. Njoj koja je bila tako tuna i uznemirena.Dorrit je morala na moru izlijeiti prehladu, rekao je njezin mu kratko prije no to suotputovale, a to se ostvarilo zahvaljujui promjeni zraka ve za nekoliko dana. Ali Marija jeznala da mu je jedva uspjelo skupiti tih nekoliko stotina maraka za putovanje, pa bi bilamnogo radije ostala kraj njega. I predobro je znala u kakvom se poloaju nalazio, nakon to se

njezin otac ustrijelio uslijed propasti svog poduzea.Marija je vjerovala da je bogata nasljednica, pa je bezbrino provodila ivot. Kad joj je njezinmu poeo udvarati osjeala se na vrhuncu sree. Ta joj je srea ostala vjerna pune dvijegodine, a da ona pritom nije slutila kako je sve to samo obmana koje e brzo nestati. Kad senjezin otac ustrijelio, bio je to prvi udarac sudbine. A tada su zaredale nesree jedna zadrugom. Propast oca prijetila je povui za sobom i njezina mua, jer ga je njezin otac uvijekpodupirao. No najgore je za Mariju bilo to to se mu potpuno promijenio otkad mu njezinotac vie nije pomagao. Nestalo je sve njegove ljubaznosti i pristojnosti. Sretao ju je zlovoljnoi promatrao je hladnim pogledom. ak bi i dijete gurao od sebe ne ukazujui mu vie nikakvuljubav. Jednom je ak primijetila kako gaje ljutito odgurnuo nogom. Sve ju je to titilo.Jednog dana je njezin mu ipak postao ljubazan prema njoj i bio je bolje raspoloen. Kad je

uo da mala Dorrit kalje, podigao ju je na koljena i rekao:- Mora s majicom otii nekoliko tjedana na more. ena ga je prestraeno pogledala.- To nije mogue, Kurte! Nemamo novaca za takvo putovanje. Nasmijeio se.- Ne brini! Toliko u novaca valjda jo moi nabaviti, kad je u pitanju zdravlje mog djeteta.Dakle, u ponedjeljak e otputovati s Dorrit na Istono more.I tako je bilo. Dao joj je pet stotina maraka.A sada je u strahu ekala njegovo pismo. Dosad je primila od njega samo dopisnicu. Pisao joj

je: Mnogo srdanih pozdrava tebi i Dorrit. im budem imao vremena, pisat u vamopirnije.Na to opirno pismo ekala je svakog dana.Adanas gaje napokon primila. Kad je spremala Dorritine stvari, sretna to je gospoa Lundpovela dijete sa sobom, pokucao je sluga i predao joj pismo. Odmah je prepoznala pisai papirsvog mua, pa je pismo otvorila druim rukama, srca puna straha. Pismo je glasilo:

Marija,Napokon moramo sve objasniti to je meu nama, i stoga Tvom imenu ne pridajem suvinu ilanu rije. Nikada Te nisam ljubio. Zaprosio sam Te samo stoga to sam mislio da si bogatanasljednica. Novac mi je bio potreban kako bih se postavio na noge. Donijela si mi ga i stogasam bio ljubazan prema Tebi. To sam i rado inio, jer si bila ugodna ena i sve je moglo biti u

redu meu nama da Tvoj otac nije osiromaio.Propast Tvog oca znaila je i moju propast. Za nekoliko dana morao bih najaviti steaj, naise ni predim, kao i Tvoj otac. Toneu. Stoga sam prodao na stan sa cijelim namjetajem i

tako sam doao do novaca. Pritom poslu nisi mi bila potrebna, a ni dijete. Zato sam vas iposlao na more. Sada sam poruio i spalio sve mostove iza sebe, pa kad bude primila topismo, granica e ve biti za mnom. elim se zauvijek odvojiti od Tebe, jer u mojoj novojborbi i u mom novom ivotu nema mjesta eni i djetetu. Moram biti slobodan. Iako Te ne

ljubim, priznajem da si lijepa ena. Ubrzo e nai novog mua koji e se, vjerujem, brinuti zaTebe i Tvoje dijete. Uz njega e vam biti bolje nego uza me.

Moe odmah pokrenuti brakorazvodnu parnicu. Dovoljan razlog za rastavu predstavljateovo pismo, kao i to da sam napustio Tebe i dijete. Oprosti mi, ali ne mogu drugaije.

Na alost, ne mogu ti ostaviti vie od tisuu maraka koje ti aljem istom potom. Tvoje iDorritine stvari sam spremio i aljem Ti ih eljeznicom. Ne trai me, nee me nikada vievidjeti. Ne mogu se vratiti u Njemaku jer bi me uhapsili zbog lanog bankrota. Stoga Ti i

neu odati kamo u krenuti. Izbrii me iz svog ivota, i nastoj me zaboraviti. Dorrit neunedostajati, nikad se nisam odvie brinuo za nju. Zbogom, elim Ti sve najbolje!


4/139

GIGA

4

Kurt Riemann.Mariju su te rijei pogodile poput udarca maljem. Pala je bez snage na stolicu. Iz njezina jelica nestalo boje, a oi su joj gledale u prazno. To je dakle bio taj ovjek koga je takostrastveno ljubila, kome se sva sretna predala. Takav je bio uistinu!A ona ga je smatrala svojim idealom, oboavala ga i bila spremna podnijeti za nj svaku rtvu.

A sada ju je hladno i okrutno odgurnuo od sebe, nju i njezino ubogo dijete. Sva oajna gledalaje pred sebe. Vjerovala je daje mu ljubi i da se oenio njome iz ljubavi. Neprekidno ju jeuvjeravao u to slatkim rijeima to ju je silno usreivalo. Sada je shvatila daje sve to bila la ihladna proraunatost. Srce joj se stisnulo. Ujedno ju je obuzeo uasan strah pred nesigurnombudunou. Ostala je bez sredstava, bez doma i bez kruha. A njezino je dijete trebalo dijelititu sudbinu s njom. Njezina ljubljena, mala Dorrit.Bilo bi najbolje kad bi dijete podigla u naruaj i krenula s njim u more, sve dalje i dalje, dokne bi izgubila tlo pod nogama i potonula u hladnim valovima. Oni bije s puno samilostiuljuljali u san, s mnogo vie suosjeanja od ovjeka koji ju je napustio, a koga je jo uvijekljubila. Da - samo u smrti je mogla nai mir, ubrzo vie nee osjeati tu luaku bol koja ju jeguila. Da, htjela je, morala je umrijeti a s njom je trebala poi u smrt i mala Dorrit.

Ali majino se srce usprotivilo tome. Ne, Dorrit nije smjela umrijeti, za to nije imala dovoljnohrabrosti. Nije mogla povesti dijete sa sobom u smrt.Zastenjala je, a misli su joj poele vrludati kao u zaetku ludila. to je mogla uiniti da baremspasi dijete?A tad se sjetila to joj je malo prije rekla gospoa Arabella Lund. Ta plemenita i dobra enanjeno je ljubila Dorrit. Ona i njezin mu rado bi je usvojili.Uspravila se i gledala pred sebe zdvojnimpogledom. Prostenjala je. Ali hvatala se za tu misaokao za spasonosno ue za koje je mogla svezati svoje dijete i spasiti ga od ivotnih bura i naiza nj mirno utoite. Lundovi su bili imuni ljudi i rado bi prihvatili Dorrit. Tamo bidjevojica nala miran, lijep i bezbrian dom. Nije trebala s oajnom majkom ivjeti u bijedi isiromatvu.Obuze je neizmjerna udnja za smru. Tek tako je njezino ubogo, izmueno srce moglo naimir. Tom svojom smru osigurala bi djetetu ivot uz te dobre ljude. Dorrit je bila jo malena,pa e ubrzo zaboraviti svoju majku. Ljubljenu tetku Bellu nazivat e tim imenom.Gorka je bol obuzme kad se sjetila toga, beznadni uas, ali ono to joj se dogodilo oduzelo joj

je zdrav razum i mogunost razmiljanja. Njezina je dua bila duboko ranjena zbog uasnebezdunosti njezina mua koga je tako arko ljubila. Nikada ta rana ne bi mogla zacijeliti.Nije joj preostalo nita drugo do nai mir u smrti.Ustala je kao da je tjera neka sila protiv koje se nije mogla boriti. Druim, nesigurnimrukama izvukla je list papira i omotnicu. Napisala je:

Draga, cijenjena gospoo Lundl Smilujte se mom djetetu, jer meni ne preostaje nita do

smrti, a ne bih htjela povesti svoje dijete sa sobom. U Vae ruke polaem njezinu sudbinu, jerznam daje ljubite i da biste je eljeli usvojiti. Iz priloenog pisma vidjetete to me natjeralou smrt. Ne mogu dalje ivjeti. Vjeno zahvalna,

Marija RiemannOvo je pismo zajedno s onim svog mua gurnula u omotnicu, napisala na nju ime gospoeLund i ostavila nasred stola.Neko je jo vrijeme stajala tako i gledala grozniava pogleda u pismo. Tad se brzo okrenula iodluno krenula prema vratima, potrala niz stube i pola prema obali. Iznenada zau radostanuzvik - i prepozna glas svog djeteta. Naglo je zastala i pogledala u smjeru odakle je dolazioglas. Vi djela je Dorrit kako s gospoom Lund gradi kulu od pijeska. Obje su bile takozadubljene u svoju igru, da nisu vidjele ni ule nita drugo. Gospoa Lund je podignula dijete

i vrsto ga stisnula uz srce.Marija po posljednji put pogleda svoje dijete. Tad pouri, kao daje netko progoni, prema


5/139

GIGA

5

kupalitu. Tamo se preodjenula. Kad je navukla svoj kostim za kupanje dohvatila je i Dorritin.Zajauknuvi pritisnula ga je na grudi. Priinilo joj se da je osjetila toplinu djetetova tijela.Gurnula je mali kostim u izrez svoga, tako daje poivao na njezinu srcu.Mali kostim kao da ju je gladio. Zaplivala je irokim zamasima prema puini. Znali su da jedobra plivaica, pa se nitko nije brinuo za nju.

Jo su dugo vidjeli njezinu crvenu kupau kapu na valovima.Marija je ukoenim oima gledala preko valova. Plivala je sve dalje i dalje od obale. Htjela jetako plivati dok je snaga ne napusti. Tad se eljela mirno predati smrti u valovima, upiti usebe mir i tiinu.Ali dok je plivala sve dalje svim je srcem udila za tim da njezino dijete bude sretno. A

jednom, kad je ve bila umorna, zaviknula je preko vode:- Opratam ti, Kurte! Ljubim te, usprkos svemu!Tad vie nije mogla plivati dalje, opustila je ruke i ispruila tijelo. Polagano je tonula.Posljednja njezina misao bila je posveena Dorrit. Valovi su se zaklopili nad njom i osjeala

je jo samo neki um, neto ju je pomicalo ovamo i onamo, a tad vie nije znala za sebe.


6/139

GIGA

6

IIena, koja je uvala kabinu, zaboravila je paziti na Mariju Riemann. Sjetila se tek kad sukabine poele nedostajati, pa su se gosti poeli buniti to se netko tako dugo zadrava u tojkabini. Tek je tada ena primijetila da Marijin kupai ogrta jo lei prebaen preko ograde,pa je shvatila da se jo nije vratila. amac za spaavanje krenuo je u potragu za nestalom

plivaicom. Plovio je na sve strane i iznenada skrenuo na sjever. U meuvremenu sekupalitem proirila vijest daje neka kupaica nestala. Uzbueni su se ljudi skupljali irazgovarali pratei dalekozorima amac za spaavanje.Gospoa Arabella toliko se zadubila u igru s malom Dorrit da nije opazila kako dugo nije bilonjezine majke. Bila je tako sretna u drutvu draesnog djeteta da nije nita ula ni vidjela.Njezin je mu sjedio u pletenoj koari za plau i itao poljoprivredne novine. Pri tome jeveselo oslukivao kako njegova ena pria maloj Dorrit. I on je bio zaljubljen u to draesnodijete.Kad je sloio novine i spremio ih primijetio je hrpice uzbuenih ljudi kraj obale. Dakako da jei njega zanimalo to se dogodilo. Ustao je i rekao svojoj eni:- Izgleda da se neto dogodilo. Vjerojatno se neki amac na vesla usudio i odvie udaljiti odobale. Vidim tamo daleko jedan. Poi u onamo.Njegova je ena kimnula i nasmijeila mu se.- Samo poi, Willi! Ostat u ovdje s Dorrit. Koliko je sati? Gospodin Lund pogleda na sat.- Dvanaest i pol, Bella! Pogledala gaje iznenaeno.- Ve je tako kasno? Vrijeme mi je prolo kao u letu. Dobroduno se nasmijeio.- Da, kad se igra s Dorrit niti ne primjeuje da vrijeme prolazi.- To je tono, Willi! udim se to gospoa Riemann jo nije dola na plau.- Zna da je Dorrit u dobrim rukama, pa je vjerojatno odmah pola na kupanje.- Povest u Dorrit sa sobom. Moda je sirota ena primila vijesti od svog mua koje je banisu obradovale. Uboga e ena proivjeti jo mnogo tunih trenutaka - a i naa mala

miljenica. Uasno alim zbog toga. Gospoa Riemann bila je nau

ena na bolji ivot.Oigledno je zabrinuta jer propast njezina oca moe povui za sobom i njezina mua.

- Da, ono to nam je priala ne prua ba mnogo nade. Ali moda joj se to ini crnjim no todoista jest. Poi u sad onamo i raspitati se to se dogodilo. Odmah u se vratiti, Bella!Gospodin Lund priao je uzbuenim ljudima i uo daje neka gospoa daleko otplivala i dajesada trai amac za spaavanje. Njega to ba nije zanimalo, ali tad je uo da je ta mlada enaplivala svakog dana vrlo daleko i da se stoga nisu ranije zabrinuli. uvarica kabina jo je dugovidjela njezinu crvenu kapu na valovima.Crvenu kapu?Te su se rijei usjekle u mozak gospodina Lunda. Trgnuo se. Crvene kape tada jo nisu biletako rairene. Znao je da se njegovoj eni vrlo svia crvena kapa gospoe Riemann. Stoga

iznenada osjeti nelagodu. Uspravio se i zapitao nekog gospodina kraj sebe:- Zna li se ime te mlade ene koja je otplivala? ovjek se okrenuo prema njemu.- Ime? Ne znam ga. Ali gospoa stanuje u hotelu i svakog je dana dolazila s malomdjevojicom. Danas je dola bez djeteta. Stoga je vjerojatno i otplivala dalje nego inae.Gospodin Lund osjeti silan strah. Zaobilazei svoju koaru pouri prema hotelu. Tjerao ga jeneki nejasan nemir. Htio se uvjeriti da to nije bila gospoa Riemann koja se usudila otplivatipredaleko. Prije toga nije htio poi k svojoj eni.Stigavi u hotel, pourio je na prvi kat gdje se nalazila njihova soba i soba gospoe Riemann.Primijetio je na hodniku sobaricu.- Je li gospoa Riemann jo u svojoj sobi? - zapitao je.- Ne, gospoa Riemann je odavno izala. Ve sam spremila njezinu sobu. Na njezinu sam

stolu primijetila pismo za vau gospou.- Pismo? Za moju enu?


7/139

GIGA

7

- Da, gospodine Lund!Gospodin Lund je prestraeno pogleda. to je gospoa Riemann mogla napisati njegovojeni? I opet osjeti neki nejasan strah.- Molim vas, donesite mi to pismo! Ponijet u ga svojoj eni na plau. Moda je gospoaRiemann pola na izlet, pa je htjela o tome obavijestiti moju enu.

- To je lako mogue. Samo trenutak, odmah u donijeti pismo.Trenutak kasnije drao je gospodin Lund u ruci pismo upueno njegovoj eni. Bio je miran ipaljiv ovjek, pa je pismo oprezno gurnuo u lisnicu.Tad je polagano i zamiljeno krenuo prema plai. Razmiljao je o tome zato je gospoaRiemann napisala pismo njegovoj eni, prije no to je krenula na kupanje. Najradije bi biootvorio pismo i tako naao odgovor na pitanje koje ga je uznemiravalo. Ali on i njegova ena,koji inae nisu imali tajne, ipak su potivali tajnu pisma. I tako nije otvorio pismo i proitaoga. Slutio je da e to pismo uzbuditi njegovu enu, pa je stoga odluio zadrati ga za sebe dokne sazna tko je bila ona mlada gospoa s crvenom kupaom kapom koju su traili.Ponovno je oima poeo pretraivati morsku povrinu, pa je primijetio da se amac zaspaavanje poeo pribliavati obali. Bilo je jo vie ljudi na obali i bili su mnogo nemirniji.

Gospodin Lund je ponovno izbjegao susret sa svojom enom. Tad je zauo kako neki ovjek,koji je imao osobito snaan dalekozor, govori kako je tono vidio da su nekoga podignuli uamac za spaavanje.Gospodin Lund pogledao je oprezno prema svojoj koari. Primij etio j e s olakanj em daj e njegova ena jo uvij ek zaokuplj ena igrom s malom Dorrit.Obje su bile tako zadubljene u igru da nisu opazile to se dogaa na obali i na vodi.To je umirilo gospodina Lunda. Znao je koliko njegova dobra ena suosjea s nesreomdrugih ljudi. A bude li se dogodilo ono to je nasluivao, bit e uasnuta. Jo e uvijekprerano saznati to se dogodilo. Dobro je bilo to se igrala s djetetom, tako ju je mogaooprezno pripremiti na to to se dogodilo.amac za spaavanje dolazio je sve blie. Na obali se skupila znatieljna gomila ljudi. Nasreu je taj dio obale bio dosta daleko od dijela plae gdje su se igrale Dorrit i gospoa Lund.Gospodin Lund pourio je prema mjestu gdje e amac pristati. Pismo u njegovu depu kaoda je gorjelo, a neka tajna sila odvlaila gaje prema amcu.Upravo kad je stigao, amac je pristao. Teko je disao dok se gurao kroz mnotvo. Tad jeprimijetio daje u amcu lealo tijelo zamotano u pokriva. Jedan od spasilaca drao je u rucicrvenu kapu. Gospodin Lund je problijedio, jer je odmah prepoznao kapu gospoe Riemann.U zbrci koja je nastala nije znao to bi trebao poduzeti. Pristupio je ljudima koji su nosilimrtvu enu i rekao promuklim glasom:- U hotel! Tamo je gospoa stanovala.Ljudi su nijemo kimnuli i krenuli prema hotelu.

Kad su bili isplovili vrei svoju dunost, nadali su se da

e spasiti mladu enu. Vjerovali suda ju je more odnijelo predaleko na puinu. Traili su dugo na sve strane prije no to su

primijetili crvenu kapu na vodi. Tad su to mjesto ponovno pretraili i pronali tijelo MarijeRiemann. Odmah su znali da su stigli prekasno. Ipak su pokuali privesti je svijesti. Ti grubiljudi inili su to s velikom spretnou, ali sve je bilo prekasno. Mlada je ena bila mrtva, initko je nije mogao prizvati u ivot.Kratko prije no to su stigli do obale pokrili su njezino tijelo elei ga sakriti pred radoznalimpogledima.Mariju su odnijeli u hotel i poloili je u neku malu prostoriju.Gospodin Lund se pobrinuo da pokojnicu paljivo smjeste i da odmah pozovu lijenika. Uhotelu su znali da su on i njegova ena bili sprijateljeni s gospoom Riemann, pa je direktor

hotela zamolio za adresu njezinih roaka. Gospodin Lund je nije znao. Znao je jedino to da jemlada ena ivjela sa svojim muem u Berlinu u Wilmersdorfu. Tamo e na policiji saznati


8/139

GIGA

8

njezinu adresu, ukoliko je ne nau u prtljazi mlade ene. Izjavio je da e se on i njegova enapobrinuti za dijete dok otac ne doe. To je umirilo direktora hotela, koji se pribojavaorazliitih neugodnosti.Lijenik je brzo stigao i ustanovio smrt Marije Riemann, pa su ostavili tijelo u maloj prostorijikoja je inae sluila kao spremite za rublje. Poloili su ga na skromnu postelju. Na blijedom

plemenitom licu pokojnice leao je velianstveni mir smrti. Prekrili su je bijelom ponjavom izakljuali sobu da netko nepozvan ne bi uao.Mali djeji kupai kostim jo je bio uvuen pod njezin. Nisu ga izvadili. Kola, koja su jetrebala odvesti ve su bila naruena, jer je le trebalo to prije maknuti iz hotela. Svi sugovorili o njoj kao o unesreenoj. Samo je Willi Lund potajno stiskao svoju lisnicu sluteidaje ova blijeda i lijepa ena izvrila samoubojstvo u valovima. Meutim, uvao se da to nespomene.A sad je urio svojoj eni. Ovdje vie nije mogao pomoi.Brzim se koracima pribliavao plai. Znao je da e tamo nai svoju enu i Dorrit. Zatekao ih

je kraj koare za plau. Djevojica je sjedjela u krilu njegove ene i gledala u nju. GospoaArabella pogleda uznemireno mua.

- Gdje si bio tako dugo, Willi? Zamisli, ula sam od prolaznika da se utopila neka mladaena. Jesi li i ti to uo?Willi Lund njeno pogladi Dorritine plave kovrice, pa sjedne kraj ene. Ozbiljno jepromatrao njezino uznemireno lice.- Da, Bella, to je na alost istina. Izvukli su je iz mora.- Boe moj, kako uasno! - zaviknu gospoa Lund. Gospodin Lund nije znao kako bi jeoprezno pripremio.- Da, Bella, to je doista uasno. Odnijeli su pokojnicu u hotel.- U hotel? Zar je stanovala tamo? Tad smo je morali poznavati. Je li bila sama ili sa obitelji.- Sama - sa svojim djetetom.I ponovno saalno pogladi Dorritinu glavicu. Ona je sada sjedjela do njihovih nogu i kopalapo pijesku. Gospoa Bella primijeti tu kretnju svog mua i iznenada se trgnu. Njezino lice,inae tako svjee, problijedi. Uhvati mua za ruku kao da od njega trai pomo.- Boe moj, Willi, - ne misli valjda Dorritina majka? Posljednje su rijei prele prekonjezinih usana poput daka.On je nijemo kimnuo a ena ga pogledala uasnuta.- Boe moj! Dakle, ipak je otplivala predaleko. Uvijek sam je upozoravala neka to ne ini.Willi, ne znam to bih rekla - procijedi hrapavim glasom. Mu ju je zagrlio i ispriao jojapui kako je poeo traiti gospou Riemann jer je bio uznemiren, pa se htio uvjeriti to sezbilo.- Bella, to na alost nije nesretan sluaj. Bojim se daje gospoa Riemann dobrovoljno pola u

smrt. To jo nikome nisam rekao, i nitko to niti ne sluti. Neemo o tome govoriti

ak i ako semoje sumnje obistine. Ovdje je pismo, Bella! Proitaj ga, ostavila ga je za tebe u svojoj sobi.

Saberi se, i proitaj to ti pie, pa emo biti sigurni. U meuvremenu pobrinut u se za Dorrit.Gospodin Lund podigao je Dorrit u naruaj i odnio je do mora. Tamo je zabavljao djevojicu,dok je njegova ena itala pismo gospoe Riemann kao i ono priloeno od njezina mua.Proitavi ih, znala je sve. Kad se njezin mu vratio s Dorrit, pruila mu je uplakana licapisma i uzela dijete u naruaj. Htjela je da ih i njen mu u miru proita i upozna njihovsadraj.Dorrit primijeti suze u oima tetke Belle i pogladi je.- Ne plakati, teta Bella! Dorrit nikada nee otii - rekla je tjeei je. Djevojica je pomislilada gospoa Bella plae jer je ona s njezinim muem otila do mora. Gospoa Bella je duboko

potresena privinula dijete u naruaj.- Ne, draga moja mala, nikada vie nee otii od mene i ujaka Lunda. Zauvijek e ostati s


9/139

GIGA

9

nama - govorila je.- I majica! - zaviknu Dorrit sva radosna. Gospoa Bella plaui sakri lice na djetetovu tijelu.- Da, majica e doi za nama. Morala je krenuti na dugo putovanje. Hoe li tako dugo ostatis nama?- Da, ako se igra sa mnom tetka Bella - ree mala.

A kad je to Bella obeala, Dorrit vie nije razmiljala o tome kad e njezina majica doi i nakako dugo putovanje je otila. Bilo je tako lijepo igrati se s tetkom Bellom.Gospoa Bella obrati se svom muu i pogleda ga upitnim pogledom. Ustao je, i u isto vrijemezagrlio nju i dijete.- Da, Bella, dobili smo je na poklon. uvat emo je i nastojati joj zamijeniti i oca i majku.Znam daje to tvoja elja, pa je i moja.I tako je Dorritina sudbina bila odluena. Nita ne slutei, Dorrit je prihvatila svoje noveroditelje.Gospodin Lund uinio je sve potrebno. Pisma pokojnice olakala su mu sve. Saznalo se dajeDorritin otac pobjegao kako ga ne bi uhapsili. Nitko se nije mogao pobrinuti za dijete, jer nijebilo roaka. Rado su malu predali branom paru koji je toliko volio djecu. Sve ostalo je

gospodin Lund mogao urediti kod svoje kue.Javnost nije saznala daje gospoa Marija Riemann dragovoljno pola u smrt. Svi su vjerovalida se unesreila. Sve su to novine javile, kao i to da se brani par Lund pobrinuo za dijete.Jedne od tih novina ubrzo su dole u ruke Dorritina oca, koji se nalazio u bijegu za Argentinu.Kad je to proitao, problijedio je slutei da je sama odabrala smrt. Zatim je slegnuo ramenimai rekao samom sebi:- Uvijek je bila u svemu pretjerana! Ne mogu to izmijeniti. Na sreu je dijete dobrosmjeteno, pa moe biti zadovoljno time to se dogodilo.Zapisao je ime Lundovih i to da se njihovo imanje nalazi u Thuringiji. Takve stvari nikadanije zaboravljao. Nije se moglo znati kad e mu to jednom biti od koristi.Gospodin i gospoa Lund nisu se bojali da e taj okrutni otac ikada zahtijevati dijete za sebe.Gospodin Lund je poduzeo sve da Dorrit usvoji po zakonu. Za to je bilo potrebno netovremena, ali radost njegove ene bila je neopisiva kad su postigli svoj cilj. Sada su maluDorrit smjeli nazivati svojim djetetom. I gospodin je Lund bio zadovoljan. Ovo dvojeplemenitih ljudi ubrzo je zaboravilo da Dorrit nije bila krv njihove krvi. Kako nisu imalibliih roaka, koji bi mogli postaviti nekakve zahtjeve, odredili su da Dorrit bude nasljednicacijeloga njihovog imanja.To se dogodilo u vrijeme kad jo nitko nije pomiljao na uasan svjetski rat.


10/139


11/139

GIGA

11

djelovalo vrlo zanimljivo. Haljina, iako je bila jednostavna kroja, ipak je ocrtavala njezinomladenako tijelo. Cijela njezina pojava djelovala je otmjeno. Kretnje su joj bile draesne iodavale su veliku sigurnost. Cijeli je njezin lik ostavljao dojam sretnog i smirenog ljudskogbia.Pjevuei pjesmicu obila je kuu i krenula u povrtnjak i vonjak. Na ruci joj je visjela

koarica. Htjela je u nju staviti prve jagode. Iznenadit e majku za objed. I dok je Dorrit takohodala, nepokrivene glave tako da se vjetri poigravao njezinom kosom, zaula je iznenadakonjski kas. Zar se otac ve vratio kui? Povukla se nekoliko koraka i nasmijavi se pogledalapreko visoke ograde. Iznenada primijeti pred sobom suncem opaljeno lice mladog ovjeka. Sdruge strane ograde zaustavio se mlad i vitak ovjek na konju. Kad je primijetio Dorrit brzo jeskinuo kapu i pozdravio je.- Dobro jutro, gospoice! Moete li mi moda rei je li gospodin Lund kod kue?Dorrit ga pogleda iznenaeno. Rijetko se dogaalo da bi ovamo zalutao neki stranac. Ali uisto vrijeme ju je pametno i fino mladievo lice podsjetilo na nekoga.- Moj otac ovog trenutka nije kod kue - odgovori pomalo zbunjeno.Njegove oi zasjae.

- Va otac? Boe moj, niste valjda moja nekadanja mala prijateljica Dorrit?- To ste vi gospodine Ried? Nisam vas odmah prepoznala. Ali vae me lice podsjetilo nanekoga.Gospodin se Ried uspravi na sedlu, kao da eli bolje pogledati Dorrit od pete do glave.- Dakle doista Dorrit Lund? Razvili ste se u lijepu, veliku djevojku. Koliko je ve godinaprolo?Dorrit je svladala svoju zbunjenost, pa je sada stajala mirno i sabrano na irokom vrtnomputu.- Mislim da je prolo pet ili est godina otkad niste bili ovdje - nasmijeila se.- Da, tako me dugo nije bilo u domovini. Ali moj prvi izlet poveo me u Neustetten. Htio samposjetiti svog starog prijatelja Lunda i njegovu enu. Pritom sam bio tuan samo stoga tosvojoj maloj prijateljici Dorrit nisam kupio lutku. U svojim sam uspomenama zaboravio daje iona pet do est godina starija. Na sreu nisam ponio lutku, lijepo bih se osramotio. Moda mito ne biste nikada ni oprostili?Dorrit se vragoljasto nasmijeila.- Ne znam da li bih posjedovala dovoljno snage da to zaboravim. Ali nemamo to predbaciti

jedno drugome, jer i vi ste u mojim mislima ostali onako mladi kao onda, pa nisam u jahauprepoznala onog vragoljastog studenta koji je tako esto pljakao sa mnom voke uNeustettenu.- Sauvali ste me u tako looj uspomeni?- To su mi draga sjeanja. Promatrao ju je u udu.

- Kad sam jahao ovamo, sve mi seinilo nepromijenjenim. Dodue, drve

e i grmlje je netoporaslo, a i brda su mi se inila nia, nakon to sam se penjao na tolike vrhove. Inae sve

ostalo bilo je po starome. Samo ste se vi promijenili. Traio sam malu djevojicu spletenicama, brzih nogu, a ugledao sam pred sobom mladu damu kojoj vie ne smijemgovoriti ti. To vie to i vi meni govorite tako slubeno gospodin Ried, a ne Lienhard.U njegovom se glasu osjeti lagano aljenje, pa to natjera Dorrit crvenilo u obraze.- To se vie ne bi pristojalo, gospodine Ried! Nisam vie dijete.- Tako je! Moramo ustanoviti da ste za mene gospoica Dorrit Lund, a ja za vas LienhardRied. Ipak se nadam da emo ostati dobri prijatelji, pa u se u Neustettenu jednako tako dobroosjeati kao i ranije.Pogledala gaje vragoljastim smijekom i odgovorila:

- Mislim da vam to mogu obeati. Roditelji e se radovati kad vas ugledaju, jer su vas estospominjali. Govorili su da ste se izgubili.


12/139

GIGA

12

Pogledao ju je zamiljeno.- Dakle, roditelji e se radovati? A vi, gospoice, Dorrit? Vi se ne radujete? Niti malo?- Dakako da se radujem - odgovorila je pocrvenjevi i odmah se poela baviti koaricom. -Kad dobar susjed dugo boravi u stranim zemljama, uvijek se radujemo susretu s njim. Otacsada nije kod kue, ali majku ete zatei tamo. A i otac e se ubrzo vratiti.

Naklonio se i pogledao je s molbom u oima.- A vi, gospoice? Neete li se vratiti kui? Pokazala je na koaricu.- Htjela bih jo nabrati jagode za objed.- Smijem li vam pomoi pri tom, kao to sam to inio ranije? Vragoljasto se nasmijeila.- Samo ako mi obeate da ete svaku ubranu jagodu poteno staviti u koaricu. Nema jomnogo zrelih, a elim iznenaditi majku. Kako e vas roditelji zasigurno zamoliti da ostanetena objedu, dobit ete i vi svoj dio. Zato ne smijete jesti unaprijed.Poloio je ruku na srce kretnjom punom obeanja.- Neu pojesti bez vae dozvole niti jednu jedinu jagodu. To vam obeaj em! Molim vas,otvorite mi vrata jer moram ujahati. Konja u svezati za najblie drvo u vrtu. Smijem li to?Prila je bez rijei vratima i otvorila ih. Lienhard Ried je ujahao, skoio s konja i svezao ga za

stablo jabuke.Prili su zatim jagodama, nastojei svladati mali osjeaj zbunjenosti. Dorrit ga zapita gdje jebio svih tih godina.Nasmijeio joj se.- Bilo bi moda lake odgovoriti gdje nisam bio, milostiva gospoice!- Ostavite to milostiva gospoice i zovite me gospoica Dorrit. Inae bih vam moralagovoriti gospodin doktor, jer koliko se sjeam u meuvremenu ste doktorirali.- Tako je, ali neete me valjda kazniti. Tako me zvati bila bi kazna za mene. Zato mi negovorite kao ranije Lienhard. To zvui mnogo prisnije, a i vai su me roditelji tako zvali.Poeli su sada marljivo brati jagode. Gospodin Ried je Dorrit savjesno pokazivao svaku

jagodu koju bi poloio u koaricu. Morala se tome nasmijati. U meuvremenu joj je priao osvojim putovanjima. Pridruio se razliitim ekspedicijama, pa je mnogo putovao po svijetu.Sad se vratio kui, pa bi htio zapisati svoje doivljaje.- Nadam se da u time moi zaraditi novaca za ivot - nastavio je. - Moj stari viteki zamak jeprava ruevina, a imam samo toliko zemlje da mogu uzgajati povre za sebe. To e biti lijepozanimanje, kad mi dosadi sjediti za pisaim stolom. Pogledala ga je ozbiljno.- teta to ste morali prodati toliko zemlje. Lagano je uzdahnuo.- Da, nije ba lijepo, ali sretan sam to sam mogao zadrati barem svoju staru kuu. Iz nje menee nitko protjerati, jer gospodin Lamprecht, koji je kupio svu zemlju, ne polae vanost natu staru ruevinu i ono malo zemlje na brdu. Nema smisla za to, pa se odrekao zamka. Takomi je barem ostao dom, gdje se u miru mogu posvetiti svom radu.

Dorit je tiho uzdahnula.- Gospodin Lamprecht je kupio mnogo zemlje u okolini. Na nesreu i moj je otac zaduenkod njega.Gospodin Ried je prestraeno pogleda.- Zar je pruio svoje kande i prema Neustettenu? - upita ljutito. Dorrit ga ozbiljno pogleda, aon osjeti duboku radost primijetivikako su divne bile te djevojake oi.- Mislim da je ocu vrlo teko. Nakon inflacije imao je samo gubitke. Nadam se da e mu ipakuspjeti nadvladati ih. Dakako, na Neustettenu je hipoteka.Pogledao ju je prestraeno. Tad procijedi mrano:- Taj je klipan nalik na pauka. Sve nas je uhvatio u svoju mreu. Zacijelo bi elio za sebe

pola Thuringije. Va se otac mora priuvati. Ono to je dohvatio, nikada vie ne isputa. Samsam to iskusio. Isprva mi je dao zajam, jer nisam imao sredstava za studiranje, tad je dao


13/139

GIGA

13

upisati hipoteku na moje imanje i napokon sam ostao potpuno bez sredstava. Kupio je ihipoteku koju je moj otac morao ranije upisati na imanje, tako da je postao vlasnik sve zemlje,osim zamka i brijega na kojem stoji. Podrugljivim smijekom ponudio mije to utoite ineukusno mi se rugao. No, zaboravimo to! Na posjedu Rieden sada stoji ponosan dvorac ukome on ivi. Ali barem ga ne moram gledati, jer sa svog zamka ne vidim na tu stranu. Tu

stoje one tri ljubljene stare lipe.Pogledala ga je s puno suosjeanja. Djelovao je sada vrlo ogoreno.- Mogu zamisliti kako vas je to teko pogodilo. Ali ipak ivite u svom domu. To e vasutjeiti.Kleknuo je kraj nje da bi ubrao jagodu.- Da, to je utjeha za mene. A utjeha je i to to u Neustettenu imam dragih prijatelja. Uz to mi

je uspjelo u tih est godina odsutnosti pritedjeti malu svoticu tako da mogu bezbrino ivjetidok ne zavrim knjigu. to bih mogao poeljeti vie?To je bila gorka ala, ali zbrisala je tugu s njegova lica. Tako su se poeli opet veselo aliti.Kad je koarica bila puna jagoda, prestali su ih brati.- I ja u posaditi jagode u svom vrtu - rekao je poduzetno Lienhard Ried.

Kimnula mu je.- Uinite to! Otac e vam dati sadnice. Imamo ih i vika. Ove emo godine imati dobar urodne bude li padalo odve kie.- Postali ste prava mala poljoprivrednica?- Neto ovjek mora raditi na tom svijetu.Pogledao ju je zamiljeno. Osvojila gaje njezina mladenaka ljepota.- Mogu zamisliti da jo i mnogo toga drugog znate i inite - ree. Pocrvenjela je primijetivinjegov pogled, pa je prola mimonjega krenuvi prema kui.Poao je za njom dok nije stigla do njegova konja. Tu je Dorrit zastala i pogladila ivotinju povratu.- Lijepa ivotinja. Kako se zove?- Neustraivi! - odgovori mladi. Pogledala gaje.- udno ime za konja.- To mi daje hrabrost. Jahai konj je zapravo luksuz za mene. Za taj isti novac mogao samkupiti motocikl, ali mrzim ih zbog buke koju prouzrokuju. A Neustraivi je ivo bie.- Ne elite valjda rei da ivite posve sami u zamku? Nasmijao se.- Tad bi tamo uskoro izgledalo uasno. Ne, moj stari Breitner i njegova ena brinu se zamene. Nali su utoite u zamku kad sam ja krenuo u svijet. Sve su drali u redu anamjeravaju to i dalje initi. Morate jednom doi s roditeljima i pogledati moj dom. udit etese kako udobno ivim. Imam ak i zavjese na prozorima.

Njezine lijepe oi zasjae toplim sjajem.- Raduje me to ste zadovoljni.

irokom stazom krenuli su prema kui. Konj je hodao uz njih, a Lienhard gaje vodio za uzde.Priali su o onome to im je lealo na srcu. Samo nisu govorili o tome da ih neto nepoznatoispunja dubokom i tihom sreom to su opet zajedno.


14/139

GIGA

14

IVLienharda Rieda primio je kuedomain jednako ljubazno kao i njegova ena.I dakako, dragog su gosta zadrali na objedu. Tih nekoliko godina nedostajalo im je svimanjegovo drutvo. Gospodin Lund se dodue malko ljutio to se nije tako dugo javljao, alimladi dohvati ruku svog kuedomaina molei ga za oprotenje.

- Ne ljutite se, dragi gospodine Lund! Najee sam boravio tamo gdje nije bilo potanskihureda. Trebalo je mjesecima ekati da pristane brod s potom. Ali s mnogo sam se enjesjeao doma, a i Neustettena. A sada se radujem da sam opet kod kue. Nadam se da u smjetidolaziti ovamo tako esto kao i prije. Gospoica Dorrit mije ve obeala, a nisam stoga pojeoni jednu jagodu, da ete mi dopustiti ostati na objedu.Svi su se morali nasmijati, a to je bio i kraj prigovaranja. Gospoa Bella se radovala to e seopet moi brinuti za nekoga. A gospodinu je Lundu bilo drago to e opet izmjenjivati u svomdomu muke rijei. Neustetten je naime leao po strani, a Karl Lamprecht nije bio drutvo zanjega. Sa svojim nadglednikom, vrlo pouzdanim i marljivim ovjekom, ipak nije mogao osvemu razgovarati. Dakako, niti njegove gospoe nisu imale mnogo drutva, jer su rijetkokada odlazile u grad, ali one su bile barem dvije. Gospoa Bella je brzo pripremila jo netounke i parga kao predjelo u ast gosta. Znala je da su parge njegovo najmilije jelo. Jagode,koje su zajedno nabrali on i Dorrit, posluila je sa svjeim slatkim vrhnjem, a Lienhard Ried

je pokazao zdrav tek. Djelovao je poput sina koji se vratio kui, pa ga sada majka mazi.Dorrit je bila neto tia nego inae, ali njezine su oi veselo sjale. Razlog tome nije bio samotaj to je vidjela kako se roditelji raduju. I u svom je srcu osjeala veselje zbog gosta. U svommladom ivotu jo nikada nije upoznala ovjeka zbog koga bi njezino srce snanije kucalo.Duboko u njemu uvala je uspomenu na Lienharda, kao neto drago i dobro, to nikada nijemogla izgubiti. Nije vjerovala da e se ikada vratiti. Sada je sjedio za obiteljskim stolom.Dakako drugaiji, tvrdih i vrstih crta oko usana, koje su priale o ivotnoj borbi. A ipak je tobio stari, dobri prijatelj iz djetinjstva i smijeio se onim istim dobrodunim smijekom, a i

njegove su je modre oi toplo gledale. Bilo je lijepo sjediti mu nasuprot, a lijepo -jo mnogoljepe - da joj je tako toplo gledao u oi, kao nikada nitko ranije. Bila je sretna i zadovoljna.

Dalje nije razmiljala o predivnom osjeaju koji joj je ispunjao duu otkad gaje primijetilakako preko plota gleda u nju. Nije to ni pokuala shvatiti. Bilo je divno to je taj osjeaj bioprisutan i to joj je ispunjavao srce. Njezin je ivot sada bio jo bogatiji i ljepi nego ranije.A Lienhard Ried? Sav sretan i radostan promatrao je sive djevojake oi, radujui se uvijekiznova to se njegova mala Dorrit razvila u tako draesnu mladu gospoicu. Priinilo mu seda je sada shvatio to ga je nakon tako dugog lutanja ponovno dovelo kui. Nije to mogao bitisamo onaj stari zamak na vrhu brijega. Tu je moralo postojati jo neto arobnije. Tek danasujutro, kad je otvarao prozor svoje spavaonice, zapitao se to gaje dovelo natrag u zamak.Mogao se nastaniti isto tako u udobnom momakom stanu usred velegrada, gdje bi naao

mnoga duevna zadovoljstva. Ovdje ih nije bilo. Ovdje se samo svakog dana mogao ljutiti tose gospodin Lamprecht irio na njegovoj zemlji, koja je bila vlasnitvo njegovih prea, a sadaje dobrim dijelom bila u rukama tog ovjeka.Ustao je osjetivi veliku tugu. Ali tog je neraspoloenja nestalo ve kad je uao ublagovaonicu koju su stari Breitnerovi udobno uredili. Nakon doruka etao je po zamku,ustanovivi s uenjem i radou da bi se moglo jo stanovati u barem est soba, pa je takoraspolagao stanom kakvog u velegradu zacijelo ne bi mogao platiti. Ova soba, s pogledom naprostranu dolinu, bila je savrena radna soba. Kraj prozora mogao je stajati pisai stol, koji jesada bio smjeten neto vie u pozadini. Bilo je tu i polica za knjige, stolova i razliitihstolica. Zavjese su visjele na prozorima, iako je tek prije nekoliko dana najavio Breitnerovimasvoj dolazak.

A dan nakon toga odluio je odjahati u Neustetten da bi se uvjerio hoe li ga prihvatiti s istomstarom srdanou.


15/139

GIGA

15

A to se i dogodilo. Ali sada je sjedio, umjesto nasuprot djetetu, nasuprot draesnoj mladojeni koja ga je promatrala toplim pogledom i sa smijekom koji je njezinim usnama pruaoslatku zrelost. Odmah je osvojila njegovo srce.I iznenada se zapitao bi li gore u zamku bilo mjesta za mladu enu.Ali ubrzo je odbacio tu misao, pa je samome sebi govorio da je lud i nepromiljen. Kako je

samo mogao pomisliti na to. Imao je dovoljno brige za samog sebe. U Riedbergu je mogaoivjeti u najboljem sluaju samo neenja, ali nije bilo mjesta za tako fino stvorenje nauenona roditeljsku brigu.Zabacio je glavu a oko njegovih izraajnih usana pojavi se izraz gorine.Sada je domaica ustala, a oba su se gospodina povukla u kuedomainovu sobu gdje epopuiti cigare i izmijeniti muke rijei.Gospodin Lund ponudio je Lienhardu da sjedne na stolicu kraj njegova pisaeg stola. On jesam sjeo za pisai stol i primakao gostu cigare, zapalivi i sam jednu.- Nisu ba najfinije vrste, Lienhard, njih ve dugo ne mogu kupovati - rekao je s gorkimsmijekom na usnama.Lienhard je pripalio cigaru i poeo uvlaiti dim.

- Puio sam ve i mnogo gore, gospodine Lund! Ali sjeam se, uvijek ste nabavljali najfinijevrste. Zar je poljoprivreda u Thuringij i u tako loem stanju da morate tedjeti? Lund nabraelo.- Dragi moj, ve prije no to ste napustili taj kraj, izgubio sam mnogo toga zbog inflacije.Nismo tada razgovarali o tome, jer se svima dogodilo isto. Morao sam se odrei mnogo ega ane samo cigara. Sam Bog zna koliko sam se trudio da se opet podignem. Ali nisam uspio! To

je kao da ovjek tone u movaru. to se vie trudi izvui, to dublje tone.Lienhard se nagnuo naprijed i pogledao s mnogo suosjeanja u lice starog gospodina.- Zar je zaista tako zlo s Neustettenom? Lund se nasmijao kratko i gorko.- Gore nego to to itko zna. Gore, mnogo gore, no to to moje ene slute. S uasom i strahomoekujem ovogodinju etvu. Ako ne bude natprosjena - ali ne koristi govoriti o tome,ionako ne moemo nita promijeniti.Lienhard je vrsto stisnuo ruku starog gospodina.- Vjerojatno gledate precrno, gospodine Lund! Doi e opet bolja vremena, iako e biti tekonadoknaditi gubitke inflacije. Ako bih vam mogao pomoi - utedio sam nekih tridesetaktisua maraka jer sam dobro zaraivao, a malo troio. Moda vam mogu time pomoi. Moratemi samo platiti kamate koje sada dobivam, est posto. Od toga i od honorara koje u primitiza neke manje radove moram i elim ivjeti.Lundove se oi ovlaie.- Raduje me od srca to ste mi to ponudili. Hvala vam, ali ne mogu to prihvatiti. To bi bilonepoteno od mene, jer bi me va, tako teko zaraeni novac, jo neko vrijeme odrao nad

vodom, ali tad bih i vas povukao za sobom u movaru. Re

iu vam to je sa mnom.Lamprecht, koji se domogao svega u okolici, a i vas ima na savjesti, ima i mene potpuno u

svojim akama. Neustetten mu pripada ve veim dijelom. Kad bude htio moi e me unititi.A to je vjerojatno i njegov cilj, samo to sam to prekasno spoznao. Kupio je moje prve dvijehipoteke, koje nisu bile visoke, a sada ovisim o njegovoj milosti. Moi e me otjerati izNeustettena poput prosjaka.Lienhard gaj e prestraeno sasluao.- Za boga! Taj nitkov e nam svima isisati sr iz kostiju.- Da, to znam. Znam i to da me dri ovdje u Neustettenu samo dotle dok imanjem upravljamna njegovo zadovoljstvo i dok mu mogu plaati ogromne kamate. I stoga je moj spas samo udobroj etvi. Ne postignem li je, unitit e me. Dakle, zahvaljujem vam, to mi elite povjeriti

svoj mali kapital, ali bih bio lopov kad bih ga prihvatio.Lienhard ga ozbiljno pogleda.


16/139

GIGA

16

- U pravu ste, taj bi novac zavrio u Lamprechtovu depu. Kako smo samo mogli upasti upande tog ovjeka?Lund je obeshrabreno slegnuo ramenima.- Znate to se dogaa za vrijeme inflacije. Kao dobar graanin kupovao sam dravne papire.Njihova se vrijednost rastopila kao snijeg na suncu. Uz to su dole slabe etve, zarazne bolesti

ivotinja i jo mnogo toga drugog. U uasnoj neprilici dopustio sam da me Lamprechtnagovori da uzmem zajam od nj ega. I taj je zajam nestao poput pijeska meu prstima. I takoje to ilo dalje, dok nisam upao sve dublje u dugove. Jo je uvijek ljubazan sa mnom. Njegovesu rijei jo uvijek pune plemenitosti, ali znam da samo eka trenutak kad e me moi unititi.Budite sretni to se morate brinuti samo za sebe. ovjek se sam moe izvui i iz najgoregpoloaja. Ali moja ena i Dorrit! Mislio sam joj pruiti bolju sudbinu kad sam je uzeo k sebi.Lienhard ga iznenaeno pogleda.- Kako to mislite, gospodine Lund? Ovaj je proao rukom kroz sijedu kosu.- Odao sam se. Neete to nikome ispriati, i uvat ete jo kratko vrijeme nau tajnu.Vjerujem vam! Dorrit e za nekoliko dana navriti dvadeset godina, pa e to tada ionakosaznati. Dakle - Dorrit nije nae dijete, mi smo je usvojili prije gotovo osamnaest godina. Ona

to ne zna. eljeli smo da se razvije bez kompleksa, koji bi se vjerojatno bili razvili kad biznala da nije nae dijete, iako smo je voljeli kao svoju roenu. I ona nas ljubi onako kao to bimogla ljubiti samo svoje prave roditelje. Nadam se daje dosta zrela sve to shvatiti i uvidjeti.Stoga e ono to emo joj saopiti na njen dvadeseti roendan prihvatiti bez prevelikoguzbuenja. Jednom to mora saznati.Lienhard je prestraeno pogledao starog gospodina.- Zar njezini roditelji jo ive?- Njezina majka ne ivi. Utopila se kad je otplivala predaleko u more.I gospodin je Lund ispriao to se to dogodilo kad su on i njegova ena usvojili Dorrit.Preutio je, da je Marija Riemann izvrila samoubojstvo, kao to je preutio i to to je znao oDorritinu ocu.Rekao je na kraju da je Dorritin otac nestao i da je vjerojatno mrtav, jer nikada vie nisu nitauli o njemu. Lienhard je ipak osjetio da mu stari gospodin nije rekao sve o Dorritinu ocu.Zadovoljio se meutim tim objanjenjem, pa je samo izrazio svoju alost to e to otkriezasigurno duboko pogoditi mladu djevojku.- Zar to uope mora saznati? - zapitao je. Gospodin Lund je kimnuo.- Nikada se ne moe znati - mogla bi to saznati od drugih, poslije nae smrti, ili nekomdrugom prilikom. Bolje e biti ako joj to mi kaemo.Gospoda poee razgovarati o neem drugom. Ali kad su se vratile majka i kerka, Lienhard

je Dorrit promatrao drugim oima. Sada je znao da bi jednog dana mogla doivjeti jo gorusudbinu od one koju joj je mogao pruiti u svom zamku, jer taj je mogao odoljeti jo mnogim

olujama. Umirilo ga je saznanje da bi stari viteki zamak mogao jednog dana pruiti utoitenjoj i njezinim roditeljima.

Gospodin Lund djelovao je opet potpuno mirno. Lienhard pak, razgovarao je ivahno s objegospoe. Pri oprotaju obeali su mu da e ga za koji dan, kad zamak Riedburg bude potpunoureen, posjetiti. A on je morao obeati da e esto dolaziti k njima, a to je uinio s radou.Prolo je gotovo tjedan dana otkad se Lienhard Ried vratio kui. Kroz to je vrijeme bio jonekoliko puta u Neustettenu, a Lundovi su obeali da e danas, u nedjelju, doi popiti kavu uRiedburg. Odnos izmeu njega i Dorrit bio je vrlo srdaan, ali se ipak potpuno razlikovao odonog ranijeg.Tad se s njom neprekidno alio, igrao i penjao na drvee. Sada su se susretali poput dvojeodraslih dobrih prijatelja. Niti jedno nije slutilo daje drugome bilo teko ponaati se samo kao

daje to obina prijateljska veza, a ne neto njenije. I odvie su se dobro svladavali i nisu seodavali.


17/139

GIGA

17

Lienhard je stajao ispod tri visoke lipe koje su irile svoje grane nad starim zidom. Ovdje jeuvijek stajao stol s nekoliko stolica, a tu bi Lienhard dorukovao kad je vrijeme bilo lijepo.Sada je gospoa Breitner prekrila stol lijepim, arenim stolnjakom na kome je stajalo sue zakavu i kola. Sama ga je ispekla kako bi mladi gospodin mogao poastiti svoje goste. Bila jeponosna na svoje remek-djelo. Lienhard je nabrao cvijee i postavio ga u vazu na sredinu

stola.- Je li sve u redu, gospodine Ried? - zapita gospoa Breitner. Nasmijeio se i kimnuo.- Postii emo uspjeh. Osobito budete li skuhali dobru kavu. Onakvu pravu nedjeljnu.Pogledala gaje gotovo uvrijeeno.- To mi ne morate rei.Sada se pojavio i Breitner. Odjenuo je staru ali dobro sauvanu livreju. Lienhard mu senasmijao.- Breitner, gdje ste pronali to predivno odijelo? U njemu djelujete vrlo otmjeno.- Moja ga je ena sauvala od moljaca, i ve ga nekoliko dana provjetrava. I izglaala gaje!Kako vidite posve mi dobro pristaje. Livreju u odjenuti samo kad budete doekivali goste,inae nikada.

- Kako se to nee esto dogaati, jo ete dugo moi koristiti to odijelo. To je sjajno,Breitner! to sve vaa ena ne pronalazi u spremitima Riedburga. Ponekad pomislim da sambogat ovjek.- Pa to i jeste. Ima mnogo siromanijih ljudi. Ali - ujem dolaziti gospodu iz Neustettena.Lienhard je brzo potrao oko zamka kako bi doekao goste. Breitnerovi su krenuli polaganoza njim, da pomognu bude li to potrebno. Mladi je gospodin zastao kraj ulaza u zamak.Odmah zatim dovezao se automobil iz Neustettena. Bila su to mala kola u kojima su se uzvozaa mogla voziti jo etiri putnika. Gospodin Lund morao je prodati svoj veliki, otmjeniautomobil. Sada se morao zadovoljiti ovim starijim malim.Gospodin Lund zaustavio je kola pred ulazom u zamak nad kojim je bio isklesan grbRiedovih.Lienhard je brzo priao, poljubio ruku gospoe Belle i stisnuo Dorritinu. Njegove su oipritomzasjale. Tad je pozdravio i gospodina Lunda. Uli su zatim u kuu.Lienhard je dobro raspoloen proveo goste po zamku. Svi su se divili udobno namjetenimsobama.Dorrit je sve to vrlo zanimalo. Pomislila je da je Riedburg divan, poput bajke iz davnih dana.- Moj vam se viteki zamak doista svia - zapita Lienhard. Odluno je kimnula.- Da, jer svaki kutak govori o prolosti. Sada sam se uvjerila da ovdje doista moete udobnoivjeti.- Zar vas je to muilo? Lagano je pocrvenjela.- Plaila sam se da neete ovdje gore dugo izdrati i da ete ubrzo opet krenuti nekamo

daleko.- Ne, dosta mi je putovanja. elim se zauvijek smiriti. Ovdje se doista udobno osjeam. Aliudim se da se zamak i vama tako svia, gospoice Dorrit! Navikli ste na posve druguokolinu u Neustettenu. Zar biste zaista mogli zamisliti da vam ovdje bude udobno?- Kad ne bih ivjela u Neustettenu bilo bi mi ovdje vrlo udobno.- To moram priznati i ja - dobaci gospoa Bella. - Ovdje je vrlo romantino i lijepo. Ve sami ranije dolazila u zamak, ali tada nisam vjerovala da bi se mogao tako lijepo urediti.- I to zahvaljujui mojim vjernim Breitnerovima. Da nisu sve drali u redu, teko bi biloovdje stanovati. Sam se divim kakve su arolije izveli ti dobri starci. Ni u snu nisam mogaopomisliti da me ovdje eka udoban esterosobni stan. Spavaa soba, blagovaonica, salon,radna soba i dvije sobe za goste, ako to bude potrebno. A kraj spavae sobe postavio mi je

Breitner kadu u malu prostoriju. Mogu se svakog dana hladno kupati. Dakle, imam svuudobnost.


18/139

GIGA

18

Kupaonica mi ujedno slui i kao tamna komora, jer nema prozora. Ovdje mogu razvijati svojefotografije. Za mog konja postoji jednostavna, ali vrsto raena staja. A molim vas, uivajte utom pogledu! Ne treba li mi usprkos svemu zaviati?Willi Lund kimnu i uzdahnu.- To je prava istina!

Obje su ene prile prozoru i divile se lijepom pogledu.Tad je Lienhard odveo goste oko zamka, pokazujui im svoj povrtnjak, kogaje Breitneruredioza vrijeme njegove dugogodinje odsutnosti. Bilo je tu i nekoliko lijeha s cvijeem, aLienhard je priao na kakav nain namjerava proiriti vrt. Gospodin Lund mu je ponudiosjemenje i sadnice.Lienhard je namjeravao posaditi i jagode. Mjesta je bilo dovoljno a sunce e uiniti potrebno.Lienhardova poduzetnost djelovala je osvjeujue na njegove goste. alili su se i smijali unedjeljnom raspoloenju, pa je ak i gospodin Lund zaboravio na nekoliko sati svoje brige.Sjeli su pod lipe koje su bacale divnu sjenu a Breitner ih je posluio izvrsnom kavom koju jeskuhala njegova ena. Lienharda je radovalo stoje njegovim gostima sve to dobro prijalo.Breitner je to kasnije priao svojoj eni koja je mirno odgovorila:

- Znamo to dugujemo mladom gospodinu. elimo da njegovo kuanstvo bude u najboljemredu, zar ne, stari?Gosti su ostali dok sunce nije zalo za drvee. Tad su se oprostili, a gospoa Bella je rekla,kad joj je Lienhard pomogao uspeti se u automobil:- U utorak morate doi na proslavu Dorritina roendana. Ne smijete nas iznevjeriti.Lienhard je pogledao Dorrit.- Ne bih to nikad zaboravio, draga gospoo Lund! Mogu li doi u Neustetten u etiri sata?Znao je da e Dorrit toga dana saznati od svojih roditelja daje usvojeno dijete, pa joj je eliodati vremena da se smiri.- Da, molim vas u etiri sata - odgovori gospoa Bella. Linehard je ostao stajati dokautomobil nije nestao. Dorritmu je jo jednom domahnula pa mu je srce poelo jae kucati. Radovalo ga je to se Dorritsviao zamak, jer je neprekidno mislio na to kako je Karl Lamprecht imao mo da jednogdana oduzme njezinim roditeljima i njoj njihov dom. A Lienhard je bio siguran da e on to iuiniti. Lamprecht nije bio ovjek koji bi se velikoduno odrekao svojih prava. Polagano jepoao u svoju radnu sobu elei jo nekoliko sati raditi. Kad ga je Breitner pozvao na veeruzamolio gaje:- Donesite mi alicu aja i nekoliko komada kruha s maslacem. Ne bih elio prestati raditi. Irecite svojoj eni da sam joj zahvalan to je danas sve tako lijepo uredila. Ne znam to bih bezvas, Breitner! Bio bih ovdje tako osamljen.Na Breitnerovom licu snanih kostiju pojavio se radostan smijeak.

- Drago nam je, gospodine, to ste opet kod kue. elimo vam zahvaliti na svemu to steuinili za nas.

- Sto to, Breitner? to sam to uinio za vas?- Pruili ste nam ovdje gore dom, kad smo sa svim drugima morali napustiti kuu na imanju.Mi stari mu nismo vie bili potrebni. Lamprecht je staru kuu sruio i na tom mjestu daosagraditi dvorac, gospodine Ried! Ali ne mogu vjerovati da se tamo osjea udobno. Zacijeloga mui savjest, jer je unesreio toliko ljudi.- On nije ovjek koga bi muila savjest. A sada dosta o tome. Bio sam sretan to se netkobrinuo za zamak i nije dopustio da posve propadne. Kako ste divno vi i vaa ena sve drali uredu. A uz to ste jo i radili kao nadniari da biste neto zaradili. Nisam vam odmah mogaoodrediti plau koju sam vam dao kasnije. Stari moj, recite eni da joj zahvaljujem, a onda mi

donesite jelo i aj. Tada vas vie neu trebati.Breitner je uinio kao to mu je bilo nareeno. A Lienhard je jo dugo u no radio. Uvijek je


19/139

GIGA

19

bio marljiv ovjek, a sada ga je tjeralo neto da jo vie i bre radi. Osjeao je da mora uspjeti.Vie se nije trebao brinuti samo za sebe.


20/139

GIGA

20

VLundovi su na povratku proli kraj velikog zdanja nalik dvorcu koga je sagradio KarlLamprecht. Vidjeli su ga kroz grane drvea kako u udobnoj lealjci lei na terasi. Nadterasom bio je razapet areni krov protiv sunca a nekoliko je slugu u raskonim livrejamatralo uokolo i posluivalo ga. Willi Lund ga je pogledao samo na trenutak, ali gospoa Bella

promatrala ga je koliko je dugo mogla. Nova kua gospodina Lamprechta joj se sviala, iakoje bila neto odvie raskona. Jednom su bili svi pozvani onamo na otvorenje kue, pa su jerazgledali s velikim zanimanjem.Dorrit je usprkos suncu lagano zadrhtala kad je primijetila Lamprechta. Uvijek pri susretu stim bogataem osjeala bi strah. Morala je misliti na to da ga je Lienhard usporedio s paukom.Da - i njoj se priinjao poput odvratnog debelog pauka koji je sve privlaio k sebi. Plaila gase nagonski, iako nije znala zato, jer je uvijek bio vrlo ljubazan prema njoj. Ipak su njegoveoi raale u njoj osjeaj da bi se morala braniti od neeg neobjanjivog.Na alost je u posljednje vrijeme dolazio preesto u Neustetten. Uvijek bi nastojao razgovaratis njom, pa ju je obasipavao komplimentima. A ona ih nije eljela uti. Najradije bi mu to bilarekla, no shvaala je da time ne bi uinila uslugu svom ocu. Stoga je te svoje osjeaje moralaskrivati.Ubrzo je odbacila misli na Lamprechta, pa se opet prisjetila Riedburga. Bila je sretna to seLienhard tamo smjestio tako udobno. Nee vie htjeti otii. Ne - nikada vie nije trebao otii!Rekao je da e ostati zauvijek i da e samo ponekad, zbog posla, provesti nekoliko dana uBerlinu.Zadovoljna zbog tog posjeta, i sretna to e ih Lienhard posjetiti ve u utorak, stigla je sroditeljima u Neustetten. Tamo su im javili daje ranije bio u posjeti gospodin Lamprecht.- Zar opet? - rekla je gospoa Bella i time dala naslutiti da ni njoj Lamprechtovi posjeti nisubili ugodni. Willi Lund je nabrao elo, a Dorrit pomisli kako je dobro to su izbivali iz kue.Sutradan prijepodne izjahala je Dorrit s ocem na polja. Bila je strastvena jahaica a gospodin

Lund nije imao srca prodati njezina jahaeg konja, iako je to za njega bio luksuz. Dorrit todakako nije mogla slutiti. Radovala se svaki put kad bi izjahala, jer bi pritom ponekad srela

Lienharda, pa bi ih on otpratio dio puta na svom konju.Otac je morao odjahati do eljeznike postaje kako bi nadgledao poiljku stoke, a Dorrit serastala od njega jer se htjela vratiti kui.Nestrpljivo se ogledavala nadajui se da e sresti Lienharda, a njezine su oi eznutljivopromatrale zamak Riedburg tamo u daljini. Ali danas se njezina elja nije ispunila.Kad je zaokrenula u umu, koja se prostirala izmeu posjeda Neustetten i imanja KarlaLamprechta, ugledala je ovoga kako joj jai ususret. Nikada joj se taj ovjek nije sviao aponajmanje kad bi nespretno sjedio na svom jahaem konju visokih nogu. Primjeivalo se da

je jahao samo iz tatine i da mu ta plemenita vjetina nije pruala radost. Mislio je meutim

da kao veliki zemljoposjednik ponekad mora jahati kako bi sauvao ugled. U svojoj mladostijahao je na stolici u uredu nekog levantinskog lihvara. Pritom je od njega nauio kako nalagan nain zaraditi na raun drugih. I tada je ve arko elio obogatiti se, ali nije mogao nisanjati da e jednog dana postati zemljoposjednik, pa da e ak i jahati.Ali im je pritedio malu svotu, a zatim dobio na lutriji dvadeset tisua maraka, poeo jeposuivati novac uz visoke kamate. Time je poloio kamen temeljac svog imetka. Pritom nijebirao sredstva, pa je stoga brzo napredovao. Danas je ve bio jedan od najbogatijih ljudi uThuringiji. Imao veliku kuu, mnogo slugu, automobile, jahae konje i jo mnogo toga,zaraujui u tiini svu silu novaca.Njegovo je geslo glasilo: Bogatstvo ne kodi, pa makar bilo i nepoteno zaraeno. Jo jeuvijek bio jedan od onih ljudi kojima nikada nije bilo dosta. A ta se pohlepa mogla proitati s

njegova lica. Nije postao ljepi u zrelijim godinama, a izgled mu nije bio ugodan. Bilo jemnogo ljudi koji ga poput Lundovih i Lienharda Rieda nisu mogli trpjeti. Ali on to nije ni


21/139

GIGA

21

slutio. Vjerovao je za sebe daje sjajan momak jer je sada mogao nabavljati najskuplja odijela inajljepe kravate, imati otmjenog slugu i svakog se dana kupati u parfimiranoj kupki. Kako sedo sada nije bavio enama elio je to nadoknaditi. Htio se napokon oeniti i osnovati obitelj,dobiti nasljednika koji je trebao naslijediti ne samo njegov imetak ve i sposobnostzaraivanja novaca. Dakako, morao je nai lijepu i otmjenu enu. Ta ena trebala bi

posjedovati otmjenost za njih oboje, budui je on nije imao. Dok je jo poput pauka nastojaouvui u svoju mreu to vie zemlje, upala mu je u oi Dorrit Lund. Odabrao je nju. Bila jelijepa, draesna i vrlo se otmjeno ponaala. A kako nije bio posve siguran u sebe, pokuao jeWillija Lunda zadobiti potpuno u svoju vlast. Tek tada je elio odati svoju namjeru o enidbi sDorrit Lund. Znao je da e mu se obitelj Lund morati pokoriti ne bude li eljela ostati bezdoma.Dorrit dakako nije nita slutila o tim njegovim namjerama, ali je nagonski osjeala daje zaoovjek. Znala je i to, daje Lienharda Rieda otjerao iz domovine, znala je dovoljno toga da gaprezre. Nije jo slutila daje imala i razloga bojati ga se.Kad god je to bilo mogue pokuavala je izbjei susret s njim, nastojei ga pritom neuvrijediti. Znala je da joj je otac njegov dunik.

Jahala je polagano dalje. Primijetila je smijeak na njegovu uznojenom licu kad ju je pogledaoi zaustavio konja kraj nje.- Dobro jutro, moja lijepa i potovana gospoice! Nisam slutio da u imati toliku sreu isresti vas. - Rado bi bio uhvatio njezinu ruku i poljubio je da nije tako nesigurno sjedio nakonju.Dorrit se uvijek ljutila kad bi je oslovio na taj nain. Rado bi mu bila rekla da ona nijenjegova lijepa i potovana gospoica. Ali svladala se zbog oca, pa je samo mirno i suzdranoodvratila:- Dobro jutro, gospodine Lamprecht! Ne mogu zamisliti da bi susret sa mnom bio srea zavas.- Ali on to jest, i vi biste to morali znati. Nikada nisam skrivao da vas oboavam.Tato se nasmijeio zbog svog nespretnog komplimenta. Ma kako pametan taj ovjek bio, uophoenju sa enama ponaao se poput slona u trgovini porculana. To je bilo i Dorritinomiljenje.Ponosno se uspravila i ve je htjela odjahati dalje brzo mu kimnuvi, ali on se nasmijao iuhvatio njezine uzde.- Ne, ne, neete mi pobjei! Morate mi dopustiti da vas otpratim komad puta.Pogledala gaje ponosno i hladno.- Molim vas, ispustite uzde! Moj je konj nervozan i ne podnosi tui dodir.Ponovno se nasmijao.- Ne mogu to zamjeriti vaem konju - rekao je povukavi ruku. - Ali dopustit ete mi da vas

otpratim. Zar ne?Dorrit je znala daje Lamprecht slab i nesiguran jaha. Neto joj je zasjalo u oima. Sad jeznala kako e ga se brzo rijeiti, a da pritomne bude nepristojna.- Dobro, ali morate se prilagoditi mom tempu. Moram pouriti kui.I prije nego je shvatio to se dogaa, odjahala je velikom brzinom. Pokuao je ostati uz nju,glasno se bunei protiv te brzine, ali Dorrit mu se samo, toboe veselo, nasmijeila.- Pourite, gospodine Lamprecht! Priredit emo malu utrku! - doviknula mu je.Gospodin Lamprecht je ubrzo odustao. Nije elio slomiti vrat, a tu prokletu enu vie i nijemogao stii. Sav oznojen zadrao je konja i gledao prilino iznenaeno za Dorrit. To njezinoponaanje uinilo mu se draesnim i nij e ni slutio da j e bj eala od nj ega. Krenuo jepolagano za njom, a kad je izaao iz ume ugledao ju je daleko na putu za Neustetten.

Okrenula se prema njemu zato jer se bojala da bi svom ocu mogla prouzroiti neugodnosti, pase nasmijeila i domahnula mu biem. Tad je krenula dalje ne zaustavljajui se.


22/139

GIGA

22

Razmiljao je bi li odjahao do Neustettena ili bi se okrenuo. Odluio je uiniti ovo posljednje,jer je put do Neustettena bio dalek, a on je govorio samom sebi:ene ne treba razmaziti. Po svemu sudei mala je ve poela oijukati sa mnom. No ona nine sluti kakva je srea eka.Nije smatrao moguim da bi ijedna ena oklijevala udati se za bogatog Karla Lamprechta.

Mnoge su ga ve pokuale uloviti, pa je mislio da ga Dorrit samo eli draiti.Ve je bio zaljubljen u tu mladu djevojku. Stoga je i odluio uskoro je zaprositi. Nije vieelio ekati na dobru priliku, ve je odluno kroio prema svom cilju.Dorrit je bila sretna to mu je pobjegla. Poprilino uzbuena, zbog brzog jahanja, stigla jekui, skoila s konja i predala ga konjuaru. Zatim je pola u sobu za dnevni boravak u kojoj

je njezina majka neto ivala. Zagrlila ju je.- Majice, taj Lamprecht je uasan ovjek!I ispriala je majci kako mu je pobjegla, a zatim je nastavila:- Majice, kad ne bih znala da je uinio ocu neke usluge drugaije bih postupala s njim. Aliovako moram paziti kako se ponaam prema tom ovjeku.Gospoa Bella dakako nije znala koliko je njezin mu obvezan Lamprechtu, ali joj je bilo

poznato da je posuivao novac od njega, pa je samo tiho uzdahnula.- Bit e bolje, Dorrit, da ga ne uvrijedi.- Maj ie, ali on mene vrij eda svoj im nametlj ivim ponaanj em. Htjela bih mu to jednomobjasniti.Poljubila je majku, izala i krenula u svoju sobu. Tamo se preodjenula u jednostavnu, alilijepu, kunu haljinu i vratila se majci. Obje su ene sada marljivo zajedno radile i brbljale oonome to im je lealo na srcu.Na veer toga dana, nakon to je Dorrit pola u postelju, gospodin i gospoa Lund jo su dugorazgovarali. Pripremili su stol s darovima za Dorrit. Sad su govorili o tome kako e sutradanobjasniti Dorrit u kakvoj je vezi bila s njima. Pritomsu se promatrali zabrinuto, jer su znali dato za djevojku nee proi bez uzbuenja.Tek danas je gospodin Lund smogao hrabrosti priznati eni koliko duguje Lamprechtu.Gospoa Bella je uvijek bila hrabra ena, ali ono to je sada ula palo joj je na srce poputteka tereta. Znala je naime koliko je ve ljudi Lamprecht bez smilovanja odagnao s njihovihimanja i kua. Od njega se nije mogla oekivati nikakva milost. Ali to je gospou Bellu viemuilo zbog Dorrit i njezina mua. Ispriala je muu to joj jeDorrit govorila o susretu s Lamprechtom. Gospodin Lund je nabrao elo.- Ne daj Boe da mu se Dorrit svia! Tad bi jo samo vie nastojao iskoristiti svoju mo.Takvom ovjeku ne bismo mogli predati Dorrit.- Dakako da ne, Willi, bez obzira na to to ni Dorrit nikada ne bi pristala na to. Mrzi ga, imora se svladavati da ga ne napadne zbog njegova ponaanja. To izbjegava, jer zna da si mu

dunik.Gospodin Lund proao je rukom kroz prorijeenu kosu.- Kad bi ti znala koliko me mui to sam dunik tog lopova. Kupio je hipoteku na Neustettenprije no to sam ga upoznao. U njegovim smo rukama, pa ako eli moe uzeti Neustetten zasebe. to e tada biti s tobom i Dorrit?Iako joj je strah titio srce, gospoa Bella se nasmijeila muu:- Ne boj se, Willi. Zdravi smo i moemo raditi. Za Lamprechta e biti najbolje ostavi li nasovdje. Plaat e mu visoke kamate, a on pritomnee imati brige. Bog e nam pomoi daostanemo na naoj zemlji. Stari moj, ne elim te gledati tako ustraena. Moemo se osloniti ina Dorrit. Sjeti se koliko smo alili Lienharda kad ga je Lamprecht prije nekoliko godinaunitio. Mislili smo da mu je to kraj. A sada boravi udobno i poprilino bezbrino u

Riedburgu.Willi Lund uzdahnu.


23/139

GIGA

23

- Da, ali on ima Riedburg i svoje zvanje. Osim toga mora se brinuti samo za sebe. Ali to ebiti s nama?- Willi, nikada te jo nisam vidjela tako obeshrabrena! Njeno ju je zagrlio.- Ti si moja hrabra ena! To me iznenada obuzelo. Do sada sam se trebao plaiti samo togada Neustetten nee donijeti dosta kako bih platio kamate. Mi vie nemamo za sebe uope

nikakvih zahtjeva. Ali sada evo nove brige: bude li Lamprecht doista zaprosio Dorrit, a ona gaodbije, tad e se osvetiti svima nama. Toliko ga poznajem. Otjerat e nas s imanja.Od tuge stisnue mu se grudi. I ona osjeti taj isti strah, ali nije ga eljela pokazati svom muu.- Vidimo sablasti, Willi! Samo se glupo alio s Dorrit. Zasigurno e radije potraiti bogatuenu, jer ma kako sam bogat bio, nikada mu nije dosta.- To je moja jedina nada, Bella! Sad emo poi na poinak. Znam to emo sutra rei Dorrit.Poli su na poinak - u sebi duboko uznemireni, ali naoko mirni i sabrani.


24/139

GIGA

24

VIKad se Dorrit drugog jutra probudila zamiljeno se ogledala. emu se to danas radovala?Danas je bio neki osobiti dan. Oh, da, njezin roendan! Bilo joj je dvadeset godina.Nasmijeila se samoj sebi. asna starost! Morala je napokon postati ozbiljna. Ali tek od sutra.Danas je bio njezin roendan, a poslijepodne e doi Lienhard, pa e sigurno donijeti

prekrasno cvijee iz svog vrta. Skoila je iz kreveta, dohvatila ogrta za kupanje i potrala dorijeke koja je tekla iza vrta. Veselo je zaronila i plivala neko vrijeme. Ali ne tako dugo kaoinae, jer danas nije imala vremena. Njezin dvadeseti roendan bio je pun tisuu sitnica.Nije dakako ni slutila kako e taj dan biti znaajan za nju. Veselo je izala iz rijeke, skinula ukabini kupai kostim, koji je navukla na svoje divno mlado tijelo, zaogrnula se ogrtaem zakupanje i pourila kroz vrt u kuu.Kroz kuhinjski prozor ula je majin glas, a ujedno osjetila divan miris kave i svjeeispeenog kolaa. Udahnula ga je sa zadovoljstvom. Kako e joj kava i kola prijati nakonkupanja! Ali sad se morala brzo odjenuti.Nakon deset minuta izala je iz sobe i pola u sobu za dnevni boravak. Tu su stajali roditeljipred stolom s darovima i ekali je. Zagrlila je majku i poljubila oca.- Dobro jutro, majice! Dobro jutro, oe! Evo vaeg roendanskog djeteta! Sporazumna samda me danas dvostruko volite. Pripremili ste mi svata lijepa kako vidim.Majkaju je vlanih oiju odvela do stola. Dakako tu je bilo samo korisnih i potrebnih poklona.Nije bilo novaca za suvine stvari u Neustettenu. Ali svaki predmet, pa i onaj najskromniji,odavao je ljubav koju su ti plemeniti ljudi ukazivali svom posvojetu. A Dorrit im jepokazivala kako sve prihvaa na isti nain na koji joj se i daje. Uvijek bi ponovno ljubilasvoje roditelje i veselo plesala oko stola s darovima. Kad se neto smirila, zapitala je:- Hoemo li poi na doruak? Moj je nos osjetio kakvo me uivanje eka.Uhvatila je pod ruku majku i oca i odvela ih preko u blagovaonicu, u kojoj je bio postavljenstol za doruak. Gospodin i gospoa Lund bili su oigledno duboko dirnuti, pa su se pogledali

vlanih oiju kao da se pitaju: Ho

e li naa Dorrit ostati ista kad jednom sazna sve. Ne

e liizmeu nje i nas stati sjena njezine pokojne majke?

Pokuali su se svladati koliko im je to bilo mogue. Prvo je Dorrit trebala dorukovati, prijenego joj reknu ono to su namjeravali.Dorrit je dorukovala dobrim tekom mladosti. Kola je bio slastan, kava je divno mirisala, atueno slatko vrhnje bila je pjesma. Dorrit nije ni primijetila da su se njezini roditelji silili

jesti, zbog sebinosti djeteta koje je znalo da ga ljube.Pritom je Dorrit priala na svoj nevini nain da e Lienhard doi poslijepodne na roendanskuokoladu, a ona e odjenuti haljinu koju su joj roditelji poklonili.Nakon to su zavrili s dorukom oba su se roditelja ozbiljno pogledala kao da su htjeli ulitihrabrost jedno drugome. Tada su s Dorrit krenuli u sobu za dnevni boravak. Djevojka se jo

jednom divila darovima, ponovno grlila roditelje i zahvaljivala im.Napokon je gospodin Lund uhvati za ruku i privue kraj svoje ene na divan. Sjedila jeizmeu roditelja, a oni su je zagrlili. Tad je majka zapita druim glasom:- Dorrit, htjela bih znati jesi li dosad uvijek bila zadovoljna svojom sudbinom?Dorrit je iznenaeno pogleda.- Kako to moe pitati, najdraa majice? Vi ste mi pruili divan ivot. Ako sam pokatkadbila zabrinuta, bilo je to stoga to ste to i vi bili. Ponekad sam bila i bolesna, ali to se rijetkodogaalo.- Dakle, uvijek si bila zadovoljna svojim roditeljima? - zapita otac, primijetivi da se njegovaena nije vie mogla svladati.Sad je Dorrit pogledala oca i nasmijeivi se poljubila ga u obraz i odgovorila vragoljasto:

- Zato mi postavljate tako udna pitanja? Ako ja ne bih mogla biti zadovoljna svojimroditeljima, koje bi to onda dijete na ovom svijetu moglo biti?


25/139

GIGA

25

- Ne bi, dakle, poeljela druge roditelje ak ni onda kad bismo ti u budue mogli pruiti samoskroman ivot?Dorrit zagrli oca i pogleda ga oima vlanim od suza.- Dakle to vas mui? Opaam to ve cijelog jutra. Srce vam je puno briga i plaite se da bimogle postati jo samo vee. Sad se plaite da bih oklijevala podijeliti te brige s vama? Dragi

moji roditelji - zagrlila je majku koja se borila sa suzama - ma to se dogodilo snosit u sve svama. Mi se volimo i ostat emo zajedno. Pa kad jednom ne budete imali dovoljno snage tadu vam ja pomoi. Ne bojte se, neu izgubiti hrabrost. Veemo se nekako snai.Roditelji su neko vrijeme pokuavali svladati svoje osjeaje, a tad je otac nastavio:- Mogue je, Dorrit, da nas ekaju teke brige. Ali o tome neemo razgovarati danas, na tvojroendan. Imamo neto drugo na srcu. Ve smo odavno odluili saopiti ti to na tvojdvadeseti roendan. Mislili smo da je najbolje dosad bilo sve to tajiti pred tobom. Sada morabiti hrabra, mila moja, iako e te ono to e saznati moda boljeti. Ali pritom ne smijezaboraviti jedno - da smo te uvijek voljeli i sve inili samo zato da ti pritedimo bol i muku.Dorrit je problijedila i nemirno promatrala lice roditelja.- Recite mi brzo, dragi moji! Htjela bih to to prije saznati. Zagrlili su je vrsto kao daje

moraju poduprijeti, a gospoa jeBella tiho rekla:- Moja Dorrit, sad e saznati to smo uvijek tajili pred tobom. Ti nisi nae dijete. Mi smo teusvojili.Trzaj je proao Dorritinim tijelom. Problijedila je od uzbuenja i gledala pred sebe kao da nemoe shvatiti to se dogodilo. Prestraeno pogleda u roditelje.- Dorrit! - poe je preklinjali majka.Tad se Dorrit iznenada priini kao da ju je napustila sva snaga, kao da lebdi u zraku, jer su jojpresjekli ivotne korijene.- Ne! Ne! To nije mogue? Uasno se alite sa mnom. Vi da niste moji roditelji? To ne moebiti. Ako nisam vaa, ija sam? - zapitala je neizmjerno dirljivo.- Ti si naa, Dorrit! Iako te nisam rodila, postala si mojom zahvaljujui mojoj ljubavi.Njegovala sam te i uzdizala kako to samo roena majka moe. A otac se brinuo za tebe kaoto to moe samo pravi otac. To mora znati, to mora osjeati. Uzeli smo te k sebi kad su tibile dvije godine, i svakodnevno smo se borili za tvoju ljubav. Ne zaboravi to nikada, Dorrit!Nee nam valjda sada uskratiti svoju ljubav, samo zato to nismo tvoji pravi roditelji.Dorrit osjeti bol i strah u glasu gospoe Belle i primijeti uznemirenost u oevu pogledu. Tadzagrli to dvoje ljubljenih ljudi.- A koga bih ljubila ako ne vas? Boli me to niste moji pravi roditelji. ini mi se kao da bihvas trebala vrsto zagrliti i preklinjati da me ne otjerate od sebe.Sad su se svi zagrlili, a majka je suznih oiju govorila:

- Moja Dorrit, kako to moe rei? Mi tebe otjerati? Cijelim svojim bi

em vezani smo zatebe. Plaili smo se da e nam uskratiti svoju ljubav.

- Tad biste mi morali iupati srce iz grudi! - zajeca Dorrit, pa duboko uzbuena poe grliti imilovati roditelje.Prolo je neko vrijeme prije nego je opet mogla poeti mirno razmiljati. Ali duboka tuga jojispuni srce. Jo uvijek nije mogla shvatiti da nije po krvi i roenju pripadala tim ljubljenimljudima, koji su sad bili dio nje. Napokon, nakon to je isplakala prvu okrutnu bol na grudimagospoe Belle, Dorrit zapita:- Kako da vam zahvalim za sve dobro to ste mi uinili?- Tako da opet bude nae drago dijete i da se uvijek osjea takvom.- Moete zamisliti da nita drugo nije ni mogue. Ali sada mi recite: tko su moji roditelji?

Kako to da ste me usvojili?Roditelji joj ispriae kako su otputovali u kupalino mjesto na Istonom moru, jer je tamo


26/139

GIGA

26

boravilo mnogo djece. Tamo su upoznali i njezinu majku, tu dragu i lijepu enu. I kako jegospoa Bella bila sretna to ju je mala tako zavoljela. Sve je to rekla gospoa Bella. Tad jeotac nastavio daje Dorritina majka bila vrlo tuna i ozbiljna i da mu je povjerila kako je njezinotac bio neko vrlo bogat ovjek, ali da je nesretnim poslovima izgubio imetak i zbog toga seustrijelio. Nije mogao preivjeti gubitak imetka. Ispriao joj je daje Dorritina majka rtvovala

sav svoj nakit kako bi mu pomogla, a i to da je propast djeda povukla za sobom i propastnjezina oca.Preutjeli su Dorrit da je njezin otac bez ikakva smilovanja napustio nju i njezinu majku.Rekli su samo da je otiao u inozemstvo kako bi stvorio novi ivot za sebe, ali daje nestao.Tad su ispriali daje gospoa Marija dobro plivala, ali da se usudila suvie udaljiti od obale,pa se utopila. Sve drugo su Dorrit ispriali onako kako se zaista dogodilo.Njezina je mlada dua bila duboko potresena. Iz svih tih rijei izranjala je slika njezine majke.Roditelji su joj govorili da je to upravo udesno koliko je nalikovala svojoj majci. Ocrtali su

je tako lijepim rijeima da ju je Dorritino srce rado prihvatilo, a da pritomnije manje ljubilasvoju pomajku. Roditelji joj nisu mnogo rekli o ocu, to vie to joj ni ono malo to su znalinisu htjeli saopiti, kako bi joj pritedjeli da ne mora crvenjeti zbog njega. Zbog toga joj se

oeva slika i nije ukazala onako jasna kao majina. Nekako je nagonski osjeala daje otac nijeosobito volio. Daje saznala kako se sve doista odigralo tad bi ljubila samo majku i alila je.Kad je napokon sve ula i o svemu porazgova-rala sa svojim roditelj ima, zagrlila ih j e:- Ne mogu vas vie ljubiti no to sam to inila dosad, ali sada znam koliko vam dugujem.Cijeli moj ivot nee biti dovoljan da vam to naplatim.- Ne govori o tome, Dorrit! Ne duguje nam zahvalnost, jer si nam poklonila toliko ljubavi.- A ja nemam pravo na vau ljubav. Sve to ste dosad inili za mene bio je dar. Sad vammoram poeti zahvaljivati za ono to sam ranije smatrala svojim pravom. Ljubljeni moji, kakosam vam zahvalna!- Ostani takva kakva si uvijek bila. To je dovoljna hvala. A tad joj je otac predao klju irekao:- Gore na tavanu stoji koveg. Tamo smo spremili sve to je tvoja majka ostavila. Njezinehaljine, rublje i druge sitnice. Kad jednom bude htjela i imala vremena, tad sve to pregledaj isjeti se majke.Dorrit je oklijevajui prihvatila klju. Roditelji su u tom kovegu dugo godina spremali i onadva pisma koja je u ono vrijeme njezina majka ostavila gospoi Belli, njezino vlastito i ononjezina mua, u kojem joj je s puno okrutnosti pisao kako namjerava ostaviti nju i dijete dasebe spasi. Ali torbicu sa ta dva pisma je gospodin Lund juer izvadio iz kovega. Dorrit ih jetrebala primiti nakon smrti njezinih usvojitelja, kako bi tek tada saznala kakav je bio njezinotac.Ta pisma su gospodin i gospoa Lund zakljuali u ladicu svog pisaeg stola u kojem su se

nalazili i svi drugi vani dokumenti.Ali to Dorrit nisu rekli.I tako je to troje ljudi jo neko vrijeme sjedilo zajedno. Dorrit je htjela saznati jo toliko toga,a roditelji su joj rado odgovarali, ukoliko se ta pitanje nisu ticala Dorritina oca. Za udo Dorriti nije pitala mnogo za njega. Vie se zanimala za svoju pokojnu majku. A ona joj je zbogprianja njezinih usvojitelja postala savreno bie.Kad je otac napokon krenuo na polja, a majka se posvetila poslovima domainstva, Dorrit jemogla otii. Danas nije trebala nita raditi u kui, mogla se posvetiti svojim darovima meukojima su se nalazile i davno eljene knjige. A ako bi htjela, mogla bi otvoriti i majinkoveg. Htjeli su joj dati vremena da se sabere. Sve je ovo djelovalo snanije na nju no to suroditelji vjerovali. Ba to je objanjavalo mladoj djevojci zato se u svom biu toliko

razlikovala od svojih jednostavnih i nekompliciranih roditelja. Dorrit je danas prvi putshvatila da neto u njezinu biu ne odgovara toj okolini i toj kui koju je uvijek smatrala


27/139

GIGA

27

svojim domom.Prvi puta se suoila sa zagonetkom svog vlastitog ja. Njezina je ljubav prema roditeljimapostala jo samo snanijom, a zahvalnost je bila jaa od svih drugih osjeaja.Ujedno je rijeila i zagonetku koja ju je ranije muila. Kako je bilo mogue da su svi njeziniosjeaji, nazori i ivotna energija bili tako razliiti od roditeljskih. Iako je osjeala svu ljubav

svojih usvojitelja, ipak joj je bilo kao daje izgubila tlo pod nogama, kao daje negdje drugdjetrebala pronai oslonac.Zbog toga je bila pomalo tuna i pomalo nesigurna. Pritom je shvatila da to roditeljima nesmije pokazati. To bi ih raalostilo.Nisu smjeli ni pod koju cijenu saznati to ona osjea. Dakle, sada e prvi put imati tajnu prednjima. Prije im je mogla povjeriti sve, i ono za to u njih nije mogla nai razumijevanja.Ljubav, za koju je mislila da je njezino pravo, nadomjestila je to razumijevanje. Sada jemorala pronai svoj vlastiti odnos prema roditeljima.udna je tuga obuzela njezino inae tako vedro bie. I dok je prelistavala knjige dosjetila seda bi o svemu tome mogla razgovarati samo s Lienhardom Riedom. Kao nikada ranije,udjela je za tim da ga ponovno sretne, pa je za nju predstavljalo veliku utjehu stoje

namjeravao doi u posjete.Kad je odloila knjigu iz ruke, pogled joj padne na klju koga joj je otac bio dao. Osjetipotrebu otkljuati koveg i uzeti u ruke sve one stvari koje su pripadale njezinoj majci. Modae sakriti svoje uarene obraze u majine haljine. Brzo se popela na tavan.Otvorila je koveg. Osjeti njean miris. U vrstom zatvorenom kovegu jo se uvijek osjeaoparfem Marije Riemann koga je rado upotrebljavala a koga joj je u boljim danima njezin otacuvijek naruivao iz Pariza.Dorrit je kleknula kraj kovega i pritisnula lice na najgornju haljinu od fine svile. Zatim poevaditi jednu haljinu za drugom. Promatrala ih je duboko dirnuta. Pokuavala je zamisliti kako

je njezina majka izgledala u ovoj ili onoj. I uvijek bi ponovno utiskivala lice u meku tkaninu.Prekapala je po majinom naslijeu. Nala je svata. Torbice, a od njih jednu izraenu odsrebrnih lania, koja je ve izgubila sav sjaj. Odloila ju je na stranu, htjela ju je kasnijeoistiti kako bi srebro ponovno zasjalo. Nosit e je kao uspomenu na majku. Pojavio sesuncobran, svilene podsuknje, koje su se nosile u ono vrijeme, nekoliko svilenih alova,pojasevi i lepeze, svakakve sitnice od srebra, notesi, depna ogledalca i srebrni lanci. Nala jei kalendar u kome je majka oigledno zapisala datume roenja prijatelja i roaka. Dorrit ga jeprelistala i poljubila. Na njemu je poivala ruka njezine majke. A tu je pronala i nekolikorijei naspisanih u brzini: Gospoa Rose Steinert, Hamburg, Kransko obdanite, donajkasnije 7. rujna.Dorrit je promatrala te rijei. Sto su mogle znaiti? Zato je majka zapisala to ime i adresu?Tko je bila ta gospoa Rose Steinert? Kako udno to nije znala nita drugo o svojoj majci

nego da se utopila u moru i daje bila tuna jer joj se otac ubio, a mu pobjegao u inozemstvo.Poela je razmiljati o svom ocu. Je li nestao ili je umro? Zasigurno je bio mrtav, inae bi sekroz sve te godine ipak raspitao za svoje dijete.Prestala je misliti na oca, pa je dalje poela prekapati po maj inim stvarima. Gladila ih jeopet i opet, i paljivo ih promatrala kao da su joj te mrtve stvari mogle oivjeti slikupokojnice. Napokon je sve opet spremila, samo je sauvala srebrnu torbicu i kalendar.Sve je to pokazala gospoi Lund, a kad je ova poprimila nemiran izgled, kao da se plaila dajeDorrit vie ne ljubi, zagrlila ju je.- Majice moja, nitko te nee moi izgurati iz mog srca. Budi posve mirna!Gospoi Belli navrnue suze na oi.- Tako te volim, mila moja! Dorrit je njeno poljubi.

- To znam i radosna sam zbog toga, majice! Gospoa Bella je ipak shvatila da je Dorrit jouvijek bila uzbuena. Stoga nije navaljivala dalje na nju. Nije se osobito uzbudila ni tada kad


28/139

GIGA

28

je Dorrit nakon objeda pola u vrt elei u sjenici itati knjigu koju je dobila na poklon.Pritomje ponijela srebrnu torbicu u koju je stavila svoj rupi i mali kalendar, koji je eljela

jo jednom prelistati u miru, da vidi hoe li moda jo neto pronai. Srebrnu je torbicuoistila pomou sapunice i salmijaka, pa je sada opet bila sjajna. Vrlo se sviala Dorrit inamjeravala ju je upotrebljavati.

Dorrit je nakon objeda odjenula novu haljinu koju su joj poklonili roditelji. Bila je od svilemodre poput lavendule i padala u mekim naborima niz njezino vitko tijelo. Boja je divnopristajala njezinoj zlaanoj kosi i njenoj, od sunca lagano opaljenoj koi. Bila je draesna, aroditelji su joj se radovali.Stajali su zajedno kraj prozora i gledali za Dorrit kako prolazi vrtom. Nije hodala onakolagano kao inae. Gospoa Bella uhvati prestraeno mua za ruku.- Pripada li nam jo uvijek, Willi, ili smo je izgubili? Privinuo juje uza se.- Kako moe tako glupo pitati, Bella! Uvijek e nam pripadati. Budi posve mirna!- Tako se udno promijenila, nisi li primijetio?- Mora svladati ono to smo joj saopili, a to e se ubrzo dogoditi.- Uzela je sa sobom majinu srebrnu torbicu. Jesi li vidio? Te su rijei krile ustraenu

ljubomoru. Poeo joj se smijati.- Bella, ta srebrna torbica je draesna, a mlade djevojke vole takve stvari. A osim toga, zar bieljela da naa draga Dorrit bude ravnoduna prema svojoj majci?Sakrila mu je glavu na rame.- Ima pravo, Willi, stidim se svoje ljubomore.Kad je u etiri sata stigao Lienhard Ried s velikim buketom cvijea u rukama, naao je u sobiza dnevni boravak samo roditelje. Rekli su mu daje Dorrit pola u sjenicu, pa je zacijeloitajui novu knjigu, zaboravila na vrijeme.- Ako mi dopustite, dovest u je ovamo i odmah joj estitati.- Znate daje Dorrit danas saznala od nas sve o svom porijeklu. Ne udite se, molim vas, budeli drugaije nego inae. Mora se prvo pomiriti s time. Ali dobro je da ste doli, moi ete jemalko rastresti.Lienhard kimnu s mnogo razumijevanja.- Neu to zaboraviti, pa u biti to njeniji s njom - rekao je i krenuo u vrt.Dorrit meutim nije itala. Paljivo je prelistavala kalendar i na jednoj stranici otkrila rijei:- 8. kolovoza je Dorrit dobila prvi zubi. Te su rijei duboko potresle mladu djevojku.Priinilo joj se kao da ju je pogladila njena majinska ruka. Jer te su rijei svjedoile o toplojljubavi njezine majke. A prve dvije godine svog ivota potpuno je pripadala majci. Muilo ju

je to to su sve te slike nestale i izgubile se. Nije mogla ni zamisliti majku. Uzaludno senadala pronai u kovegu sliku svojih roditelja. Svim je silama nastojala prisjetiti se svognajranijeg djetinjstva, ali joj to nije uspjelo. Sve je dublje razmiljala ne obraajui panju na

vrijeme, pa je napokon i zaplakala. Sjedila je tako u sjenici sakrivi lice me

u rukama, kad jeu vrt stigao Lienhard Ried. Doavi do nje zaustavi se i oboje se prestraeno trgnue. Dorritbrzo obrisa suze, a Lienhard joj dohvati ruku i poljubi je. Zatim joj prui cvijee.- Draga gospoice Dorrit, kako moete! Danas vam je roendan, a vi plaete.Prisilila se nasmijeiti.- Molim vas, ne spominjite te glupe suze pred mojim roditeljima.Sjeo je kraj nje.- Dakako da neu govoriti o tome, jer znam da bi im to zadalo bol. I onako su zabrinuti zbogonoga to su vam danas otkrili.Pogledala gaje, a na licu joj se ponovno ukaza trag rumenila.- Znate zato plaem?

- Mogu zamisliti da ste uzbueni jer su vam usvojitelji saopili istinu o vaem porijeklu.- Kaete usvojitelji. Zar mi oni ne znae mnogo, mnogo vie.


29/139

GIGA

29

- Dakako, i stoga ne smijete raalostiti te dobre ljude svojom tugom.- Oni to nee ni naslutiti. Zato sam vam i rekla da im ne kaete kako ste me nali u suzama.Ne mislite valjda da sam nezahvalna. Ne - elim svim silama ocu i maj ci Lund dokazati svojuzahvalnost. Prihvatila sam sve dobro i milo to su inili za mene kao neto to mi pripada.Nisam znala da nemam pravo na njihovu ljubav. To pravo tek moram stei. Sto bih mogla

uiniti da im dokaem svoju neizmjernu zahvalnost? Roditelji kau, neka nastavim takoivjeti, daje to dovoljna zahvalnost za njih. Ali imam potrebu da im je i na drugi naindokaem. Vjerojatno me shvaate?- Dakako, gospoice Dorrit, jer vas dobro poznajem. Ali dopustite mi da vam reknem kakosvoju zahvalnost ne moete dokazati na bolji nain do li da nastavite ivjeti kao dosad.Zaboravite ono to su vam roditelji danas rekli. To nee izmijeniti nita na vaoj obostranojljubavi.- Ne, na sreu nee. Ali ipak se sve promijenilo. Kad bih vam barem mogla objasniti koliko.Zamislite samo kako biste se osjeali kad bi vam va otac rekao da niste njegov sin. I vama bise priinilo, kao i meni, da vam je nestalo tlo pod nogama. Tako se i ja sad osjeam. Moramse pokuati snai, i to tekom mukom. Htjela bih postii neto divno i arobno, htjela bih

pridonijeti neku teku rtvu, kako bih stekla pravo na ljubav svojih roditelja.Pogledao ju je toplim pogledom punim suosjeanja.- Shvaam vas, gospoice Dorrit, ali ne smijete odvie razmiljati o tome. Znam da ste silnouzbueni, jer niste povrni. Ve sam odavno shvatio da o svemu duboko razmiljate usprkossvojoj veseloj udi. Ali morate se smiriti i uvidjeti da za vae roditelje nita ne moe biti boljenego da ih od srca volite. Vjerujte mi, govorim vam kao dobar prijatelj, nemojte se muiti timmislima. Obriite brzo tragove suza. A tada emo jo neko vrijeme razgovarati o neemveselijem, kako bih vas mogao dobro raspoloenu odvesti u kuu na roendansku okoladu.Pogledajte koliko sam vam cvijea donio. Koliina mora nadomjestiti kvalitetu.I nasmijeivi se gurnuo joj je cvijee u ruku. Morala se nasmijati.- Opljakali ste cijeli svoj vrt.- Tako je. Donio sam svo cvijee koje je bilo barem donekle lijepo.- Bojim se da u Neustettenu neemo imati dovoljno veliku vazu - alila se Dorrit, ve doneklesmirena.- Tad emo ga razdijeliti. Morao sam donijeti toliko cvijea, jer svaki cvijet predstavlja dobruelju za vas. I sad vam napokon mogu poeljeti sreu.

courths-mahler,hedwig - dorrit u opasnosti

Documents