Dalmacija

Toma arhidjakon:

Sada je Dalmacija priobalna pokrajina koja počinje od Epira, gdje je Drač, i proteže se sve do Kvarnerskoga zaljeva, u čijoj je unutrašnjosti grad Stridon, koji je bio na granici između Dalmacije i Panonije.

U isto je vrijeme senat i rimski narod Dioklecijana, oca Maksimijanova, koji je bio rođenu krajevima Dalmacije, imenovao carem zbog njegovih junačkih djela za državu…..U zemlji Geta, koja se sada zove Srbija ili Raška, dao je pored neke vode sagraditi grad koji je po svojemu imenu nazvao Diokleja.Budući da je bio podrijetlom iz Dalmacije, zapovjedio je da se pored Salone sagradi još odličnija građevina u obliku utvrđenoga grada poput carske palače.

VII. Kako je osvojena Salona……Kako je pak došlo do konačne propasti, nije sasvim jasno. Mi ćemo, kao i u dosadašnjemizlaganju, pokušati izloţiti dijelom ono što je napisano, dijelom ono što je došlo predajom a dijelom slijedeći mišljenja drugih.Priča se da je Salona bila razorena u vrijeme Gota koji su pod vodstvom Totile krenuli iz krajeva Teutonije i Poljske(ово личи на Србе). (Sam je, naime, vođa, prije nego što je navijestio rat Italiji, prošao razarajući kroz krajeve Dalmacije. Razorio je tada dijelom grad Salonu. Sam je ušao u spomenuto zdanje cara Dioklecijana, srušio i uništio tamo carske isklesane natpise i dao razoriti jedan dio to građevine). Iz krajeva Poljske došlo je s Totilom sedam ili osam uglednih plemena po imenu Lingoni(ово личи на Сребе Лужичане). Kad su oni vidjeli da im je zemlja Hrvatska prikladna za boravak, jer su u njoj ostali rijetki koloni, tražili su je i dobili od svojega vođe. Ostavši tamo počeli su tlačiti domaće stanovništvo i surovo ga pokoravati pod svoju vlast vlast.

Hrvatska je brdovita pokrajina, koja se nalazi na sjevernoj granici Dalmacije. Od davnine se taj kraj zove Kurecija, a narodi koji se sada nazivaju Hrvatima, nekada su imali ime Kureti ili Koribanti; stoga Lukan kaže: Tamo se uzda u ratnički narod Kureta koje hrani zemlja okružena Jadranskim morem. Zvali su ih Kuretima jer su ne zaustavljajući se trčali od mjesta do mjesta i lutajući po šumama i gorama živjeli u divljini. Ćud su poprimili od surovosti prirode u domovini i zbog toga su se poput zvijeri veselili surovom ratovanju, napadima i pljaĉkama. Veoma ratoborni i ne libeći se izložiti se smrti najĉešće su se izlagali neprijateljskome oružju. Mnogi ihpjesnici spominju po nekom smiješnome vjerovanju. Kada dođe do pomrĉine mjeseca,misle da ga duhovi grizu i uništavaju, stoga udaraju o sve mjedene predmete u kući, kao davjeruju da će mjesecu u nevolji pomoći ako bukom tjeraju zle duhove. Stoga će Vergilije:Kureti koji o mjed udaraju. Izmiješali su se ti narodi i postali jedan narod koji je imaosliĉan naĉin života, obiĉaje i jedan jezik. Imali su i vlastite vođe. Iako su bili pokvareni idivlji, ipak su bili kršćani ali veoma sirovi.

Zarazila ih je također i arijanska kuga.Mnogi su ih (Хрвате) nazivali Gotima i isto tako Slavenima prema posebnom imenu onih koji su došli iz Poljske ili Češke(ово личи на Хрвате, који су дошли пре Срба и који со по ДАИ из Чешке и Пољске за рачлику од срба који су из Немачке и Пољске).

Kako je već spomenuto, oni su napadali latinske stanovnike koji su nastavali primorske krajeve a najviše Salonu, glavni grad ĉitave pokrajine. Taj je grad već izgubio svoju nekadašnju moć i veoma je osiromašio. Grad nije imao dostojnoga upravitelja i zbog toga su ga neprijatelji mogli lako osvojiti i opustošiti.I tako je vođa Got, koji je bio na ĉelu ĉitave Sklavonije, skupio veliku vojsku sastavljenu odpješaka i konjanika i spustio se s planina. Utaborio se s istoĉne strane grada, a drugom odjelu svoje vojske zapovjedio podići logor sa zapadne strane iznad mora. Poĉeo je sa svih strana napadati Salonu napadajući ĉas strijelama, ĉas kopljima. Jedni su s obronaka brda, koje se tamo uzdiže, vitlali prema zidinama iz praćaka kamenje sa strašnom bukom, drugi su se polako približavali zidinama zbijeni u jedan red i pokušavali probiti vrata. A Salonitanci su se hrabro odupirali rasuti po zidinama, braneći se od neprijateljskih kopalja zaklonima i štitovima. Oni su isto tako na neprijatelje valjali golemo kamenje; jedni su na one koji su se izdaleka borili bacali kamenje iz bojnih naprava, a drugi su odašiljali strijele metaljkama i lukovima. I tako je više dana na razne naĉine tekla borba s neodluĉnim ishodom. Ali što vrijedi ljudski trud kad nedostaje milost zaštite Božje! Zbog mnogih će grijeha, zajedniĉkih i pojedinaĉno poĉinjenih, prema presudi višnje osvete griješni grad biti razoren maĉem. Građani su bili izgubili razum i moć odluĉivanja, biskup bijaše nikakav, upravitelj beskoristan, narod razuzdan, nisu znali što bi bilo pametno uĉiniti. Jedni bijahu odviše plašljivi, drugi više od dopuštenoga samouvjereni. Tako je izvor propadanja u poĉetku bio u samome gradu. A zatim neprijateljske ĉete nisu prestajale svakodnevno napadati jadan grad. Salonitancima su već oslabile snage i svladavao ih je umor. Jedva su odbijali napad mnoštva i gube ći nadu da će se moći oduprijeti, nisu više svim srcem branili zidine. Toliki ih strah bio obuzeo da su pali duhom i svaki pojedini mislio je samo o bijegu. Dogodilo se pak da su jednoga dana bogatiji građani potajno prenijeli svoje stvari do mora i požurili ukrcati ih na brodove. Kad je to vidio ĉitav gradski puk, svi su žene i nejaka djeca u gomili pojurili do Luke i nastojali ukrcati se na lađe i razbježati na sve strane. Grabili su iz kuća štogod su mogli, a vika matrona i djevojaka u snaţnoj se buci dizala do neba. Sirotinja se također s malim zamotuljcima žurila u luku i pokušavala se ubaciti na brodice. Jedni su gotovo goli i bez iĉega jedva mogli uskakati u ĉamce, drugi plivati do brodova. Neke su u neuspješnom pokušaju u buĉnoj gomili potopili valovi.Neprijatelji su odmah provalili u grad i nisu prestajali s leĊa ubijatibjegunce, pljaĉkati, ne štedjeti nikoga na svome putu i paliti kuće. Kad seubrzo jadan grad, napušten i bez zaštite vlastitih sinova, ispunio neprijateljskomsvjetinom, nije bilo nikoga da poštedi crkve, da se smiluje drevnimzidinama i vrijednim palaĉama, nego su u navali bijesa zapalili ĉitavgrad i u kratko ga vrijeme pretvorili u prah i pepeo. Od tolika bogatstvaodnijeli su malo plijena. Najvećom su nagradom za pobjedu smatrali tošto su tako sjajan grad mogli uništiti uz neznatan gubitak vlastite vojske.Tko bi mogao nabrojiti koliko su bijednih gradana, koliko nesretnihdjevojaka, koliko djeĉaka odveli u zarobljeništvo? Tko bi se mogao sjetiti broja onih kojeje požderao maĉ, koje je progutala vatra, koje je u bijegu usisalo more? A jadni građani,

gledajući lomaću mile domovine, nisu mogli žaliti, nije im bilo dopušteno za njomplakati nego je svatko za sebe u strahu za vlastiti život žurio otploviti brodom. Niti je bilovremena dase sazove vijeće, niti su mogli odluĉiti što treba uĉiniti za opći spas, nego je svatko u briziza svoju obitelj razmišljao kuda da krene sa stvarima koje je uspio izvući iz pokopanedomovine. Niti su to mogli sabrano uĉiniti jer su se u tolikom metežu i bez reda penjalina lade bježeći glavom bez obzira da otac nije nalazio sina, niti sin oca, žena nije moglavidjeti muža, nimuž ženu. Jedina bila im nada napustiti zemlju otaca. Oni koji su prije pobjegli nisuĉekali posljednje: oni koji su bili posljednji nisu mogli zadržati one koji su se žurili. Kaoda su bili pijani ili ludi, tražeći spas jedino u bijegu, nisu znali kojim sigurnijim putemkrenuti. Kako je žalostan bio prizor jadnih žena koje su ĉupale kosu, koje su se udaralepo grudima i obrazima!Kako su jaukali i stenjali jer nisu znali od ĉega bjeţati — od ognja ili maĉa?

.................................................

...........................Smjestili su se u onom dijelu koji gleda na more, a ostali dio gradića ostavili su praznim.Tada poĉeše polako izlaziti i obraĊivati zemlju u blizini. Kada su vođe Gota ĉuli da su se salonitanski građani vratili s otoka, odmah su krenuli vojskom na njih, poĉeli pustošiti njihove nasade i ne dopuštati im izlazak iz grada. Tada građani, međusobno se posavjetovavši, pošalju izaslanstvo carigradskim carevima moleći itražeći da im bude dopušteno stanovati u Splitu i posjedovati teritorij grada Salone naosnovi nekadašnjega prava.Tako je i bilo. Postigavši sve što su željeli, izaslanici su se vratili k svojim sugrađanima noseći sveti reskript gospodara vladara. Zapovijed je također poslana vođama Gota i Slavena uz strogu naredbu da ničim ne ometaju salonitanske građane koji žive u Splitu. Kad su primili naredbu vladara, nisu se više usuđivali mašiti se oružja protiv Splićana. Tada je među njima zavladao mir i Splićani su se poĉeli pomalo družiti sa Slavenima, baviti se trgovinom, sklapati s njima ţenidbene veze i ĉiniti ih sebi bliskima i mirnima.

..............

XIII. Popis nadbiskupa o kojima postoji spomen

Slavenski su vođe poĉeli silno štovati crkvu blaţenoga Dujma darujući joj imanja i mnogeposjede, radosna srca prinoseći desetine i davanja.Bilo je u splitskoj crkvi mnogo nadbiskupa, kojima su na osnovi povlastice salonitanskojcrkvi iskazivali poslušnost mnogi biskupi Gornje i Donje Dalmacije, kao sufragani od davnine. Sami se nadbiskupi nisu nazivali splitskima nego salonitanskima. Pošto su, zahvaljujući propovijedanju spomenutoga Ivana i ostalih salonitanskih nadbiskupa, vođe Gota i Hrvata bili oĉišćeni od zaraznoga arijanskog krivovjerstva,te u Sklavoniji su, osim biskupa u Dalmaciji, bile ustanovljene druge biskupske crkve: na istoku je bio delmitanski biskup, po čemu je Dalmacija nazvana, na zapadu je bio biskup siscijski, gdje je blaţeni Kvirin muĉenik bio nekada biskupom.

Poslije propasti Salone u Splitu nalazimo ove starije nadbiskupe:Justin je postao nadbiskupom godine utjelovljenja osamsto ĉetrdesete, Marin je bionadbiskup u doba kralja Karla(valjda franački kralj Karlo III) i slavonskoga kneza Branimira, Ivan je bio nadbiskup godine Gospodnje devetsto ĉetrneste u doba kneza Tomislava, Martin je bio nadbiskup godine Gospodnje devetsto sedamdesete u doba cara Teodozija(nije postojao takav car) i kralja Drzislava. Taj je Martin bio rodom Splićanin. On je za crkvu uĉinio veliki kalež s pliticom od ĉistoga zlata. Iza Držislava ostali su njegovi sljedbenici imali naslov kraljeva Dalmacije i Hrvatske. Primali su oznake kraljevskoga dostojanstva od careva carigradskih i nazivali su se njihovim eparsima ili patricijima. Vlast nad kraljevstvom Dalmacije i Hrvatske pripadala im je po podrijetlu nasljedstvom od otaca i pradjedova.A granice kraljevstva bile su ove: na istoku Delmina(око Омиша ili dalmatinska zagora i središnji deo poljica ante škrego), gdje je bio gradDelmis s nekom crkvom u kojoj je pronađen zapis da ju je posvetio kapuanski biskupblaženi German, na zapadu Karintija(Словенија) prema more sve do grada Stridona, gdje je i danas granica između Dalmacije i Istre, sa sjevera od obale Dunava do Dalmatinskogamora s ĉitavom Maronijom(Паганија Неретва) i Humskom kneževinom.(Ово су границе из његовог времена око 1240 када је Угарска владала овим подручјем а не из 9 или 10 или века)