DANTO: NASILJE NAD LJEPOTOM

Predmet promatranja ovoga teksta je veza umjetnosti i ljepote razdrmane umjetničkim pravcima u začetku s modernizmom. Pojam lijepoga smatralo se jedinim estetskim svojstvom za koje se istodobno moglo reći da je i vrijednost na način na koji se može reći i za istinito i dobro- Danto smatra da je lijepo stoga jedina koordinata uistinu ljudskoga života. (Danto 2003:9) Govoreći dalje, u tom smislu bi umjetnost mogla biti nešto više od ukusa i užitka. Internalizam zagovara stav da sve što je važno za ocjenu idealno je dostupno u svakom trenutku kritičarevu oku, i ništa izvan toga nije važno za umjetnički doživljaj; zato je Brillo kutija bila jedan od većih kamena spoticanja jer je mnogi nisu smatrali umjetnošću. U djelu Analitička filozofija povijesti Danto razvija eksternalističku tezu: ono što neki predmet čini umjetničkim djelom, to mu je izvanjsko; značenja povijesnih događaja nevidljiva su onima koji u njima sudjeluju.Ako uzmemo mogućnost da sve može biti umjetničko djelo, kako to svojedobno predlažu Joseph Beuys i pobornici konceptualizma (kao i to da svatko može biti umjetnik), nužno je razmisliti i o mogućnosti da sve ne mora biti umjetničko djelo. Zato je bilo potrebno odgovoriti na pitanje što jest to što neko djelo sadržava da ga se smatra umjetničkim djelom. Hegel smatra da je za odgovor na to pitanje nužan uvjet svršetka umjetnosti jer teoriju možemo graditi tek dok su poznati svi elementi koji umjetnost čine. Zanima ga i obrazovanje tokom rada na djelu putem kojega otkriva vlastiti identitet, te na iskustvu uči što on zaista jest.Dantov osnovni uvjet da bi nešto bilo umjetnost, jest da to mora nešto predstavljati, odnosno posjedovati neko semantičko svojstvo. Dave Hickey smatra ljepotu problemom desetljeća jer je gotovo nestala iz većine susreta s umjetnošću. Duchamp daje najradikalnije primjere prekida veze estetike i umjetnosti svojom Fontanom- pisoarom.

1. LJEPOTA I FILOZOFSKA DEFINICIJA UMJETNOSTIClement Greenberg 1960. modernizam objašnjava kao jedan oblik samokritike, koja se sastojala od čišćenja medija jedinstvenoga za svaku umjetnost od svega onoga što joj je izvanjsko. Kad se očisti, svaka će umjetnost naći jamstvo svojih mjerila kvalitete kao i svoje neovisnosti. (Danto 2003:64) Danto raspravlja kako neki predmet može biti umjetničko djelo, a drugi pak, njemu posve sličan ne biti, jer oko kao osjetilo ne vidi razliku- ta razlika može se doseći tek prosudbom i značenju što to djelo zapravo predstavlja. Oslobođenje umjetnosti od ljepote dokazuje kako ta ljepota više nije osnovni uvjet nekog predmeta kojega se smatra umjetničkim djelom. Definicija umjetnosti suvremene filozofije mora uzeti u obzir da, iako i dalje vrijedi da su umjetnička djela ograničen skup predmeta, (...) kao takve sada ne može lako prepoznati jer bi umjetničkim djelom moglo postati sve na što pomislimo, a objašnjenje za taj status ne može biti stvar jednostavnog prepoznavanja. (Danto

1

2003:62) Minimalisti su propagirali uklanjanje ili reduciranje svake umjetnosti na neku osnovu poput promatranja, ponašanja itd. Tako Suzuki tvrdi da ništa izvanjsko ne mora razlikovati umjetničko djelo od najobičnijih predmeta ili događaja, da se ples ne mora sastojati ni od čega važnijeg osim mirnog sjedenja, da sve što čujemo može biti glazba, pa čak i potpuna tišina. (Danto 2003:65) Richard Wollheim pitao se postoje li minimalni kriteriji da se nešto smatra umjetnošću na temelju monokromatskih slika te readymadeova. U prilog njegovoj teoriji je Wittgensteinova pretpostavka da se primjeri mogu uspješno izdvojiti bez pomoći definicija.Danto u Preobražaju svakidašnjeg objašnjava da je nešto umjetničko djelo ako utjelovljuje značenje, a sama ljepota nestala je ne samo iz iz napredne umjetnosti šezdesetih godina 20. stoljeća, već i napredne filozofije umjetnosti istoga vremena. Kako bi i mogla biti dio definicije umjetnosti ako sve nije lijepo a istodobno sve može biti dio umjetnosti. Hume u Skeptiku raspravlja da ljepota u stvarima postoji u duhu, tj. da se nalazi u oku promatrača jer osjetilna svojstva poput mirisa i okusa prebivaju u tijelima, a ne u osjetilima. Ono čemu se u to doba težilo nije čišćenje koncepta umjetnosti od estetskih svojstava koliko čišćenje koncepta ljepote od moralnog autoriteta za koji osjećamo da ga je morala imati da bi se posjedovanje ljepote moralo uzeti kao moralno upitno. (Danto 2003: 77) Avangarda se u umjetnosti ispoljila kao neka vrsta alergijske reakcije na dotadašnje pridavanje moralne težine ljepoti, te ju pokušala izgurati iz filozofije. Moore u svojoj Principii Mathematici izlaže kako je među najvrjednijim stvarima koje ljudi poznaju uživanje u lijepim predmetima. Iz tog izlazi Bloomnsburryjev krug umjetnika koji s Mooreom govore da ljubav i prijateljstvo te ispravno vrednovanje lijepa predmeta, no bez religije, trebaju ispuniti glavne moralne potrebe modernih ljudi. (Danto 2003: 81)Ako je su sreća i ljepota povezane s ljudskom prirodom, nakon intuitivnih povezivanja povezivanja ljepote s dobrim (Moore će svojedobno reći da je promatranje lijepih predmeta najviše moralno dobro) te dobrote sa srećom (Proust) ne čudi da je avangardnim umjetnicima bilo važno oduzeti pojedincu ljepotu. Mooreov učenik Roger Fry nesposobnost viđenja lijepoga u modernoj umjetnosti objašnjava navikom da se nova djela smatraju ružnima sve dok im ona po objašnjenju ne postanu prisna. Njihovim prihvaćanjem, djela postaju lijepa.

2. NEUKROTIVA AVANGARDAU potrezi za odnosom ljepote i umjetnosti, Kant nas podsjeća da se ljepota djela ne sastoji samo u našoj mogućnosti uživanja u njemu, točnije, lijepo je simbol ćudoredno dobroga. Nadalje, smatra da je princip prosudbe lijepoga valjan za svakog čovjeka, te sukladno tomu vrijeđanje ljepote može se smatrati vrstom napada na moral, a tako i ljudski rod. Zapanjujuće je da Kant o tetovaži govori samo kao o obliku ukrašavanja ne spominjući simboliku koja osobu veže s nekim širim poimanjem svijeta. Tetovaža može pomoći obožavanju samog nositelja, no ne zbog same tetovaže, već zbog onoga

2

što ona simbolizira i što je toj osobi navlastito. Danto smatra da postoji mogućnost spojivosti univerzalne ljepote s kulturnim razlikama, a naša je pogreška što u nekim stvarima vidimo estetsku, no ne i moguću drugu, više spoznajnu funkciju. Isto tako, moramo biti svjesni da sama estetska kontemplacija nikada ne može biti jedini način na kojega je možemo doživjeti i da ljepota može poslužiti kao sredstvo a ne biti cilj- primjerice u katedralama i crkvama ljepota je mamac da se uđe u njih (Duchamp to potvrđuje svojim izrazom da je cijelo ovo stoljeće potpuno retinalno- osim za nadrealiste, a Blythe i Cage smatraju da je najveća odgovornost umjetnika skrivati ljepotu). U čemu zapravo Danto vidi to nasilje nad ljepotom? Mooreova ranija teza o vezi umjetnosti i ljepote te ljepote i dobrote, bloomsburryjevski krug kojega čine istomišljenici koji ljepoti pridaju moralno prvenstvo i koji su se smatrali istinskim prenositeljima civilizacije (Danto 2003:102)- odnosno oni koji su smatrali da njihovi istomišljenici čine civilizaciju, te Kantovo definiranje prosvjetiteljstva kao izlaska čovjeka iz nezrelosti narode južnih mora (preko njihove umjetnosti) sukladno tomu smatra divljaštvom, necivilizacijom i moralnim odsustvom. Tu se javlja bunt kod kruga umjetnika koji su se nazvali dadaistima, u biti moralna reakcija, kako će napomenuti Max Ernst, naspram onih koji su veličali neraskidivu sponu umjetnosti i ljepote, a time i dobrote te koji su istodobno bili pobornici rata u kojemu je stradalo 5 milijuna vojnika (a koliko je tek civilnih žrtava bilo?). Dok su se na frontama borili topovima, puškama i bajunetama, dadaisti su se borili plakatima, recitacijama, pamfletima- potrošnim sredstvima, odbijajući da se Dada smatra lijepom. Bilo je pogrešno smatrati je lijepom jer to nije bilo njenom svrhom; bila je to borba protiv društva kojemu je ljepota bila omiljena vrijednost, a ono što se ranije nije prihvaćalo kao umjetnost jer nije bilo lijepo, s vremenom počinje sloviti za lijepo i brani se kao umjetnost. Samom Dantou dadizam je paradigma onoga što naziva neukrotivom avangardom, čiji se proizvodi doživljavaju pogrešno ako se doživljavaju kao lijepi- to nije njena bit ili težnja. Priča o estetskom iskupljenju uvjerava nas da ćemo prije ili poslije svu umjetnost smtrati lijepom, koliko god se ispočetka činila ružnom ili čak odvratnom (da se prisjetimo, Darwin je u Izražavanju osjećaja čovjeka i životinje za pojam odvratno smatrao osjećaj koji pobuđuje bilo što neobično u izgledu, mirisu ili vrsti naše hrane (Danto 2003:111)). To iskorištava umjetnik Paul McCarthy koji u svom performansu Bossy Burger ima gotovo savršen osjećaj za izazivanje osjećaja gađenja u čovjeka- stoga je smatrao svoje umjetničko stvaranje vrstom kušnje za gledatelje. Hegel u umjetnosti vidi problem što ona neminovno ovisi o osjetilnom predočavanju: ružna umjetnost iskorištava to za paradoks posežući za simbolima poniženja kao protestom u ime čovječnosti. Nelson Goodman pak estetiku ostvalja po strani kako bi nesmetanije govorio o predstvaljanju i značenju jer je bio svjestan da estetici nije mjesto u biti i definiciji umjetnosti. On pak smatra da umjetnosti bit daje njeno značenje: sama odvratnost u

3

umjetničkom djelu koje je odvratno u gledateljima pobuđuje osjećaj odvratnosti; erotično pak djelo pobuđuje seksualnu privlačnost za njegovu temu u gledatelju- Goodman ide čak do razmišljanja da je svrha erotičnosti okidač čovjekova razmišljanja o vlastitim čežnjama. Tim proširenjem osjećaja koje možemo osjećati pri promatranju umjetnosti pomaže gledati je na nov način, no ljepota od svih ostalih vrijednosti jedina ima legitimitet smatrati se vrijednošću, kao što su to istinito i dobro.

3. LJEPOTA I ULJEPŠAVANJEIz perspektive ljepote razlika prirode i umjetnosti nije nešto važna, Ipak, Kant smatra da je u tom odnosu umjetnički lijepo na višem stupnju jer je rođeno iz duha i kad je lijepa umjetnost prava umjetnost, tada joj je mjesto pored filozofije i religije u osvještavanju spoznaje o najdubljim čovjekovim interesima i najobuhvatnijim istinama duha, osjetilno prikazujući čak i ono što je najuzvišenije.Po ulasku u muzej, umjetnost postaje predmetom intelektualne prosudbe, no umjetnost kao umjetnost slobodna je po svojim sredstvima i ciljevima te kao takva pripada aposlutnom duhu. Kant nadalje ističe da su mišljenje i umjetnost jedno, s razlikom što se umjetnost za priopćavanje svog sadržaja služi osjetilnim sredstvima. U njegovoj filozofiji umjetnosti središnje mjesto zauzima pojam ukus, dok ga Hegel razmatra utoliko što će ga potom odbaciti: ukus je usmjeren jedino na izvanjsku površinu na kojoj igraju osjećaji. Taj pomak vodi iz područja rafiniranosti osjetila u područje značenja. Danto smatra da, uz prirodno i umjetnički lijepo, postoji i ljepota trećeg područja- u slučaju kad je oslobođena svake pretpostavke o predodžbi što bi predmet trebao biti. To je vrsta ljepote koju nešto posjeduje samo samo zato jer mu je svrha uljepšati- očito razlikovanje između biti i pojave. Ovo područje bitno je povezano s moralom na način na koji ni umjetnost ni priroda nisu. Za Kanta i Hegela iscrtavanje tetovaža kod Indijanaca, Novozelanđana i Afrikanaca nije uljepšavanje u strogom smislu riječi jer slika i uzorak imaju važne simboličke ili magijske funkcije- a iste se mogu zloporabiti u smislu krivog tumačenja i doživljavanja u slučaju da se rabe samo zbog ljepote. Sam ukus nema primjene, iako se u njemu može pretjerati. Kant je uvidio da postoje rasne razlike i uočio da će različite rase imati nepodudarne predodžbe o čovjekovoj ljepoti koja je u biti proizvod nesvjesnog izračuna prosjeka, odnosno norme koja leži u osnovi 'normalne' ideje ljepote ljudskog lika. Ako bi u izračunu takvog prosjeka bile uključene sve rase, nastao bi nekakav hipermorf, a pripadnici različitih rasa smatrali bi ga lijepim bez obzira na pitanje (ili čak uvjet) rasnog identiteta. U slučaju da bi uljepšavanje bilo cilj, za pretpostaviti je da bi svi htjeli izgledati kao dotični hipermorf. Kant bi ovdje prikladno istaknuo da je potrebno razlikovati normalnu ideju lijepoga od one ideala koji za sva ljudska bića leži u izražaju ćudorednog. Nju pak (dakle, normalnu ideju lijepoga) smatra kao slobodu da se ne dopusti da vlastitu osobu netko izvana definira. Nakon dadaizma, koji se ljepote

4

odriče jer nema povjerenja u nj, postavlja se pitanje važnosti koju ljepota može imati u umjetnosti nakon što je doživjela avangardu.

4. UNUTARNJA I VANJSKA LJEPOTARenesansno viđenje slike jest prozor u svijet- slika je svoju ljepotu dobivala od svijeta i nije imala vlastite ljepote osim one koja se vidjela kroz nju. Izrada suvenira (objektivne slike viđenoga) možda je pozadina Kantove opaske o ljepoti prirode jer izgleda kao umjetnost, te druge u kojoj je svijet lijep kad izgleda onako kako ga prikazuju slikari, a predstavljaju ga ponajprije zato jer je lijep. Taj koncept transparentnosti očituje se i u raspravama o estetici fotografije Rogera Scrutona koji smatra da, ako vam je neka fotografija lijepa, to je zato jer vam je lijepo nešto u njenoj temi. (Danto 2003: 154)Robertu Mapplethorpu su modernistički suvremenici kritizirali beznadnu ljepotu (i zato umjetničku nekvalitetu) njegovih fotografija premda su otvoreno prikazivale seksualni sadržaj i zbog toga bile nepoželjne. Freudovo pak stajalište o ljepoti jasno je povezano sa spolnim uzbuđenjem kao njegovim izvorom, a ljubav prema ljepoti savršen je primjer osjećaja s inhibiranim ciljem, iako kasnije nastavlja da same genitalije, prizor kojih uvijek uzbuđuje, teško da su se ikada smatrale lijepima. (Danto 2003: 154) Tako bi onda po Freudu bilo ljepote u slučaju da mjesto spolnog užitka ne bude prikazano izravno, dok Mapplethorp to pokušava nadići tako što uljepšava genitalije, a u prvi plan izlazi simbioza pornografije i umjetnosti na fotografiji. Charles Caffin ističe 2 puta u fotografiji, utilitarni kojemu je težnja bilježiti činjenice, te onaj estetski koji teži izraziti umjetnost. Mapplethorpe prije izložbe The Painterly Photograph traži i provocira tu granicu između umjetnosti i fotografije; fotografija mu je u biti dokumentarna, a paradoks djela jest prikazati na fotografijama ono što se- kako tada, tako i sada u nekoj mjeri, s poteškoćom slobodno gleda (dakle otvoreni erotski- pornografski sadržaj), na način toliko lijep da je teško ne gledati ih.Fox Talbot, izumitelj fotografije, smišljao je kako bi priroda mogla sama sebe ispitivati bez umjetnikova posredovanja. U vremenu koje je prethodilo digitalnoj fotografiji, ako se htjelo uljepšati fotografiju, prije fotografiranja je bilo potrebno uljepšati i predmet fotografije svjetlošću i/ili sjenom. Sam Danto ističe kako je uljepšavanje estetski sofizam kojim se postiže da nešto lošije izgleda bolje, a uključuje kozmetiku, modu, unutarnje uređenje i sl. (2003: 156) Prerafaelitima je najveća pohvala koja se mogla uputiti nekoj slici jest okarakterizirati je da izgleda kao snimljena fotoaparatom. Tako se i slikarstvo promijenilo i odbacilo transparentnost te se trebalo gledati takvo, a ne kao sredstvo kroz što se nešto gleda. Roger Fry inzistira na svom stavu da umjetničko djelo prvo treba razumjeti, da bi se potom označilo kao lijepo ili ne. Primjerice, Picassova ili Pollockova djela ne odaju automatski svojim temama ništa o svojoj ljepoti, već su onda morala biti lijepa (ako su uopće bila lijepa) na drugi način osim prikazivanjem lijepog motiva ili uljepšavanjem nelijepog motiva.

5

Fry to rješava na način da djelo opiše uistinu lijepim, ali teškim (vjerojatno za razumijevanje ili 'probavljanje'). Danto ističe važnost tog odmaka od mišljenja da je nešto umjetnički dobro ako je lijepo. Naime, Matisseova Žena sa šeširom i Plavi akt nisu same po sebi lijepe slike, ali time Matisse ne umanjuje, već samo ističe moć žene i snagu ženske ljepote i stavlja ih u prvi plan. Osvrće se i na razlikovanje estetski lijepog (koje razabiremo osjetilima) od umjetnički lijepog (koje zahtijeva rasuđivanje i kritički um) na primjeru Sokratove fizičke ružnoće naspram njegova intelekta i karaktera. Zato Danto predlaže da pojam ljepote bude u službi estetskog poimanja koje reagira na osjetila.Estetika je za Hegela znanost o dojmovima i osjećajima kada su oni pobuđeni pri razmatranju umjetničkih djela (što je veliki napredak u odnosu na Kantovu ugodu ili bol kao rezultate poimanja istih) te ističe kako je umjetnost rođena iz duha, tj. umjetnička ljepota je ljepota rođena iz duha i preporođena. Tu Danto postavlja pitanje što je onda točno umjetnička ljepota ako nije estetska i razotkriva slabost Hegelove filozofije umjetnosti jer sam Kant govori kako se umjetnički lijepo prikazuje osjetilu, osjećaju, intuiciji, imaginaciji; njegovo područje je drukčije od mišljenja, te razumijevanje njegova djelovanja i njegovih proizvoda zahtijeva neki drugi organ, a ne znanstveno mišljenje. Nadalje, pošto smo se uzdigli iznad osjetilne sfere, a držimo da se umjetnički lijepo prikazuje osjetilu, umjetnost onda jest došla do kraja, ne u smislu da je umjetnost umrla, već time što više nema potrebe za priopćavanjem ideja u osjetilnom obliku. Prisjetimo se Suzukijeva učenja da se ples ne mora satojati ni od čega važnijeg osim mirnog sjedenja, da sve što čujemo može biti glazba- čak i tišina. Svejedno ostaje pitanje kako ljepota može biti rođena iz duha i preporođena iako je doživljena osjetilno.Duchampov readymade Fontana svraća pažnju na formu da je djelo misao plus predmet, a misaone sposobnosti određuju koja su osjetilna svojstva bitna za tumačenje forme- tako i umjetničkog djela. Jean Clair tu govori o estetici odvratnoga, dok Danto tvrdi da je Duchamp htio stvarati umjetnost bez estetike i osjetilno zamijeniti intelektualnim, a samo se po sebi razumije da se to postiže povijesnim razvojem duha. (Danto 2003: 174)Primjerima Jabuka iz Balbeca, te Spomenika vijetnamskim vojnicima Danto pokazuje kako je prirodno lijepom ljepota izvanjska misli, dok je u umjetnosti ljepota sastvani dio djela. Vijetnamski spomenik je lijep zbog onoga što označava, dakle zbog veze između 5000 poginulih vojnika čija su imena uklesana na spomeniku i posjetitelja koji ga dolaze vidjeti i možda ugledati poznato ime i na taj način se povezati s pokojnikom. Odgovor je to na pitanje kako ljepota može biti rođena iz duha i preporođena. Unutarnja ljepota je ljepota u samom značenju nekog djela. Ona pokazuje kako je misao autora- umjetnika povezana odnosno izražena pomoću osjećaja, dakle samog predmeta umjetničkog djela.

6

Za Kanta je unutarnja ljepota bila jamstvo dubokog obećanog sklada između svijeta i nas. Ljepota je jedan od načina kojima se misli predstavljaju ljudskoj osjećajnosti te objašnjava važnost umjetnosti za ljudski život- zato je važno naći im mjesto u definiciji umjetnosti. Hegel pak smatra da postoje, osim ljepote, i drugi načini kojima se u umjetnosti povezuju osjećaj i misao: odvratnost, erotičnost, uzvišenost, ali i samilost, strah i dr.

5. LJEPOTA I POLITIKAKustosi u 90-ima postaju ključne osobe za umjetnički svijet: smatraju umjetnost (na)činom angažiranja u političkim i društvenim problemima. Mora li djelo stvoriti umjetnik da bi ono bilo umjetničko djelo? Kustosima je video s pretučenim Kingom bio odraz stvarnosti za potrebom politizacije umjetnosti. 80-ih i 90-ih godina 20. stoljeća muzejske institucije razvijaju dva modela educiranja. Prvi je vrednovanje umjetnosti koji za predmet ima umjetnost samu odnosno znanje o umjetnosti kao razumijevanju djela promatranjem formalnih obilježja koje može i ne mora biti popraćeno objašnjenjem njihova mjesta/trenutka u povijesnim zbivanjima. Drugi model educiranja je umjetnost promatrana kao sredstvo kojim se stječu znanja o kulturi kao kakvom zrcalu promijenjenim umjetničkim vizijama drugih. Bijenale Whitney, održan 1993. odraz je dubinske angažiranosti američkih umjetnika u tadašnjim društvenim previranjima oko klasnih, rasnih i pitanja roda tog područja. Posjetitelji su nedobrovoljno (što ne mora, ali i može značiti protuvoljno) sudjelovali u borbi dotičnih umjetnika za drukčije društvo, drukčiji svijet.Kao što je ranije objašnjeno, Fry je uveo pojam umjetničke izvrsnosti s uvjerenjem da će gledatelji, nakon što umjetnička djela dobiju svoje objašnjenje i nakon što se shvate, i ružna djela smatrati lijepima. No, Danto smatra da, čak i kad priznamo djelu njegovu umjetničku izvrsnost, time ne moramo promijeniti svoj estetski doživljaj; umjetnička izvrsnost povezana je, naime, s učinkom kakav umjetnost treba imati na gledatelja osobno, te način na koji će gledatelj kasnije vidjeti svijet. Kako će Danto potom navesti, ljepota je sastojak sadržaja djela. ( 2003: 196) Kantova misao o lijepom kao predmetu općeg zadovoljstva neovisno o pojmovima vezana je uz Greenbergovu praksu gledanja umjetničkog djela nakon otkrivanja očiju očišćenih od kakve prethodne slike: oni prvi dojmovi koji bi se stvrili po gledanju u djelo otkrivali bi izvrsnost slike. Picasso i Matisse na svojim djelima prikazuju svijet (ili ljude) uljepšavajući ga/ih na njima svojstven način: Picasso zatvorenicama ogrizlim u prostituciji i bolesti na originalan način udahnjuje erotizam te u njihovoj patnji pronalazi neku nesvakidašnju vrstu olakšanja (možda jer je na taj način odao priznanje svim njegovim plaćenim suputnicama u osamljenim noćima); Matisse pak u seriji radova iz Nice pokazuje svoju težnju uljepšavanja stvarnosti ograničavanja prizora na unutrašnjost svog slikarskog prostora. Njegove slike su prozor u rajski vrt u kojemu pogled počiva na

7

krasnim ženama, cvijeću i bogatim draperijama odmičući se pomoću ljepote od stvarnosti. Njegova umjetnost tješi.U političkom okružju 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća američki slikar Phillip Guston svoju moralnu tjeskobu zbog vlastite sigurnosti naspram tada aktualnog Vijetnamskog rata izražava promjenom načina slikanja: umjetnička istina mora biti mučna i gruba kao i sam život, a život ispisan od ljepote na svoj način služi kao zrcalo onoga što ljudi čine. Umjetnost, s koje je skinuta stigma ljepote, služi svijetu kakav je postao. (Danto 2003: 204) umjetnici koji su izlagali na Bijenaleu '93. imali su izbor hoće li ili ne izabrati ljepotu kao sredstvo priopćavanja svojih likovnih sadržaja u službi borbe protiv društvenih nejednakosti. Nisu je izabrali. Ranije su umjetnici stvarali pod pokroviteljstvom careva, kardinala i papa- sada su tu ulogu preuzeli kustosi, kao i onu određivanja na koji će se način umjetnost razumjeti u društvu nadalje.Estetska svojstva ne postoje sama za sebe. (Danto 2003:212) ona bi mogla takva postati kada bi se riješili svi svjetski problemi pa bi se umjetnici vratili slikanju radi same umjetnosti, ili kada bi svijet zapao u beznađe, pa bi slikari tješili sebe i ostale slikanjem elegija (kao što je to činio Robert Motherwell u vrijeme španjolskog građanskog rata).

6. 3 NAČINA RAZMIŠLJANJA O LJEPOTIZnačenje umjetničkog djela na intrinzičan način ostvaruje vezu s onim tko ga gleda te mu priopćava ono što gledatelj već zna. Formalizam je poticao uočavanje sličnosti, ponavljanja, dijagonala, intrinzične referencije i sličnih načela konstrukcije. Tako je nastao univerzalan način razumijevanja djela ostavljajući po strani povijesnu i kulturnu pozadinu, a time i pripadnost pojedinim nacionalnim umjetničkim školama u određenu vremenskom i geografskom kontekstu. Tako oslobođenima, umjetničkim djelima preostala je jedinstvena zajednička osobina- bilo izvanjska, bilo unutarnja-ljepota. Ponekad umjetnost, uz sve one ranije nabrojane moguće efekte, poput privlačnosti, gađenja, samilosti, straha itd., na čovjeka može djelovati na način da pobudi želju za preobrazbom. Takvu bi reakciju u čovjeka mogao imati Spomenik vijetnamskim veteranima Maye Lin te provokativni radovi Barbare Kruger koji jasno pitaju gledatelja koja je svrha dolaska u muzej i promatranja tog djela. Na dublje razmišljanje o međuljudskim odnosima i prolaznosti ljudskog života navode i dva sata postavljena jedan kraj drugoga koji pokazuju isto vrijeme pod nazivom Bez naslova (Savršeni ljubavnici). Razmišljanje na koje nas umjetnik navodi jest to da će jedan od dvaju usporednih satova ipak stati prije drugog, aludirajući na prihvaćanje krhkosti života i bol koja ostaje kod preživjelog partnera. Uz dva ranije navedena modela promišljanja o ljepoti, Danto se opredijelio za model kojega naziva modelom utjelovljenih značenja, kojim pokušava utvrditi značenje nekoga djela i kako je ono utjelovljeno u samu materijalnu dimenziju; bavi se načinom

8

na koji to djelo izražava svoju misao; to značenje je filozofsko i na unutarnji način vezano za one koji ga gledaju. Njihove živote stavlja u perspktivu. (Danto 2003: 238)Sredinom 20. stoljeća američki avangardni intelektualci, odgojeni na Komunističkom manifestu društvo su doživljavali kao bipolarno: jedan pol činili su buržoazija s fašizmom i kičom kao glavnim odrednicama, a drugi pak proletarijat sa socijalizmom i avangardom, kako Greenberg objašnjava. Newman ide dalje i u toj maniri suprotstavlja lijepo i uzvišeno te tako avangardu objašnjava kao poriv moderne umjetnosti da uništi ljepotu (Danto2003: 242). Ne stajući na tomu, vidi dihotomiju Europe i njene umjetnosti kojoj je ideal grčka ljepota napram Amerike u kojoj potpuno poriču da umjetnost ima ikakve veze s problemom ljepote i gdje je naći. (Danto 2003: 242)

7. LJEPOTA I UZVIŠENOSTLijepo se može predstaviti kao lijepo; uzvišeno se također može predstaviti, ali ne može se predstaviti kao uzvišeno. Da bi bolje pojasnio, Kant dovodi te pojmove u svezu s prirodom, objašnjavajući da je lijepo u prirodi povezano s oblikom predmeta, koji se sastoji u tome što ima određene granice... (a nasuprot tomu se) uzvišenost nalazi u bezobličnom predmetu ukoliko se bezgraničnost predstavlja u njemu ili povodu njega, a opet je njegova ukupnost također prezentna misli. U odnos s pojmom uzvišenoga dovodi se nekoliko drugih pojmova, poput straha, veličine- nedokučivosti, zapanjenosti... Osjećaj uzvišenosti Danto objašnjava na primjerima Kolosa s Rodosa, Sikstinske kapele, promatranja prirode- najpoznatiji primjer Kantovog promatranja zvjezdanog neba, pa sve do zabrane umjetničkog izražavanja u židovstvu i islamu. Ipak, modernizam je bio vremenska granica koja je razdvajala umjetnost umjetnika kao onih koji stvaraju umjetničke slike koje su se kao takve prepoznavale na prvi pogled, od onih djela neikoničkog slikarstva (Danto 2003: 259) koje ostavlja mogućnost da se uzvišenost kao estetika može postići. Apstraktni slikari smatraju da njihovo slikarstvo ima duhovnu vrijednost jer oslobođenjem od prikazivanja realnog oslobađaju se granica. Newman svojim djelom Onement I pojam uzvišenoga odmiče od onoga izvanjskoga čovjeku i prvi put ga dovodi u svezu sa samosvijesti- njegove slike gledatelju pružaju osjećaj za mjesto- za bivanje tu, za svjesnost sebe u ovom trenu-tu. Sama ljepota u umjetnosti predmet je mogućnosti izbora, ne i nužnost. No prisutna u umjetnosti spram drugih estetskih svojstava, svakako je ondje kao vrijednost.

9