DAVID HERBERT

LAWRENCE

Ljubavnik Lady Chatterley

(Prvotni, potpuni, necenzurirani tekst)

Lady Chanerley’s Lover

Connie Reid, liberalna predstavnica više srednje klase, u dvadeset i trećoj godini udaje se za Clifforda Chatterleyja. Nakon medenog mjeseca Clifford odlazi u rat iz kojeg se vraća paraliziran od struka naniže te se posvećuje pisanju. Ojađena brakom, Connie upoznaje Olivera Mellorsa, lugara na njihovu imanju i ne obazirući se na nepremostive razlike, s njime započinje ljubavnu vezu. Ovaj je roman, objavljen 1928. godine u privatnoj nakladi, tridesetak godina bio zabranjen zbog "opscenosti" njegova sadržaja.

PRVO POGLAVLJE

Tragično je zapravo ovo naše doba, ali mi nikako da to priznamo. Propast se zbila, oko nas razvaline, počinjemo stvarati svoj novi mali okoliš i gajiti nove male nade. Mučan pothvat, jer nema danas poravnana puta u budućnost, valja obilaziti zapreke ili se penjati preko njih. Moramo živjeti ma kolika nebesa na zemlju pala.

U takvu se položaju, po prilici, obrela Constance Chatterley. Rat joj je srušio krov nad glavom, i morala je uvidjeti da je život vječna mijena i pouka.

Udala se za Clifforda Chatterleyja, godine 1917., kad je došao kući na dopust od mjesec dana. Medeni mjesec trajao im je upravo toliko. Potom se on vratio u Flandriju, da bi ga nakon šest mjeseci prebacili u Englesku, manje-više raskomadana. Constanci, njegovoj ženi, bijahu tada dvadeset tri, njemu dvadeset devet.

Držao se života čudesno uporno. Nije umro, ne, a razmrskani dijelovi kao da su opet srastali. Dvije godine nije izlazio iz liječničkih ruku. A onda ga proglasiše izliječenim, i mogao se vratiti u život, s donjom polovinom tijela, od kukova naniže, zauvijek uzetom.

Bilo je to godine 1920. Vratili su se, Clifford i Constance, na Wragby Hali, u obiteljski mu dom. Otac mu je umro, pa je na Clifforda prešao naslov baroneta – postao je on Sir Clifford, a Constance Lady Chatterley. Počeli su voditi kućanstvo i bračni život u prilično samotnome domu Chatterleyjevih, sa skučenim prihodima. Clifford je imao sestru, ali je otišla, a brat mu je, stariji od njega, poginuo u ratu. Nije bilo nikoga od bližeg roda.

Obogaljen zauvijek, svjestan da neće nikad imati djece, Clifford se vratio na postojbinu, u zadimljeni Midlands, da održava na životu ime Chatterley dokle mogne.

Nije on bio utučen ni bespomoćan. Mogao se sam naokolo gurati u stolici na točkovima, a k tome imao je i bolesnički naslonjač s malim motorom, invalidska kolica kojima se mogao polako voziti po vrtu i po lijepom sjetnom perivoju što bijaše njegov ponos, premda se pravio kao da ne mari za nj.

Toliko se već napatio te mu se sposobnost da osjeća i trpi dobrano umanjila. Nije gubio bodrosti ni vedrine: lice mu rumeno, izgled zdrav, svijetlomodre oči izazovno se krijese – moglo bi se reći: pa taj čovjek i ne pokazuje zabrinutosti. Bio je plećat, jakih ramena, snažnih ruku. Nosio je skupa odijela i birane kravate sa Bond Streeta. Uza sve, pogled mu izgubljen, u njemu neka praznina – pustoš bogalja.

Jedva je umaknuo smrti, i zato mu ono što je ostalo od života bijaše nadasve dragocjeno. U iskričavu sjaju njegovih očiju moglo se vidjeti koliko se ponosi što je ostao živ nakon onoga nesmiljenog udarca. A ipak bijaše ranjen toliko daje u njemu nešto uginulo, usahnula neka čuvstva, ostala u

njemu nekakva bezizražajnost i bešćutnost. Constance, njegova žena, onako rumenkasta, doimala se poput djevojke

iz pokrajine; kosa joj meka, smeđa, tijelo krepko, kretnje spore ali pune neobične snage. Imala je krupne oči što radoznalo gledaju u svijet, i blag, mek glas – bijaše kao da je istom došla sa sela. Ali ni govora, izgled je varao. Otac joj, stari Sir Malcolm Reid, bijaše nekoć ugledan član Kraljevske akademije, a mati joj jedna između obrazovanih fabijanki iz sretnih prerafaelitskih dana.

Constance i sestra joj Hilda stekle su medu umjetnicima i obrazovanim socijalistima odgoj što bi se, u estetskom pogledu, mogao smatrati nekonvencionalnim. Vodili su ih u Pariz, Firencu i Rim, da se naužiju umjetničkog ozračja, a tako i na drugu stranu, u Haag i Berlin, na velike socijalističke zborove, gdje su govornici govorili na svim kulturnim jezicima, i nitko nije zapadao u nepriliku.

Njih su dvije, dakle, od rane mladosti prijateljevale s umjetnošću i politikom i nisu se bojale nikakvih ideala: Bilo je to njihovo prirodno podneblje. Bile su kozmopolitkinje i provincijalke, i baš im je pristajala ona kozmopolitska provincijalnost što je tako u skladu s čistim socijalnim idealima.

Kad im bijaše petnaest godina poslaše ih u Dresden, da uz ino uče i glazbu. Lijepo doba za njih. Slobodno su se kretale među studentima, raspravljale o filozofiji, umjetnosti, sociologiji, i nisu zaostajale za muškarcima nego bile ravne njima, čak i bolje od njih, baš zato što su žene. Odlazile su na izlete sa snažnim momcima što su udarali u gitare, pjevale s njima vesele pjesme i bile slobodne. Slobodne! Velika riječ, sadržajna. Van u slobodni svijet, u jutarnje šume s krepkim i grlatim momcima – slobodne da rade što ih volja, a nadasve da govore što im misao kazuje, jer do razgovora bijaše im ponajviše, do strastvene izmjene misli. Ljubav je tu bila samo nešto popratno, sporedno.

S osamnaest godina, poprilici, okušale su Hilda i Constance prva ljubakanja. Mladići s kojima su tako strastveno raspravljale, veselo pjevale i slobodno taborovale pod drvećem, tražili su, dakako, ljubavne dodire. Sustezale se djevojke, ali se onda o tome toliko govorilo te uzimahu da je valjda i važno. A muškarci bili i čedni i puni žudnje. Zašto djevojka ne bi bila kraljevski darežljiva i poklonila sebe?

I tako su darovale sebe, svaka onom mladiću s kojim je vodila najsuptilnije i najprisnije razgovore. Razgovor, raspravljanje, to bijaše ono veliko i glavno: ljubav i tjelesno spajanje značilo je vraćanje instinktu, vraćanje u primitivno. Poslije toga bile su u svoje momke manje zaljubljene i pomalo spremne da ih omrznu, kao da su oni zakoračili na njihovo najprivatnije područje, rastrgli i nešto skrovito u njima, zgazili njihovu unutarnju slobodu. Jer, smatrahu one, dok si djevojka, dostojanstvo i smisao života u tome ti je da postigneš posvemašnju, savršenu, čistu i plemenitu slobodu. Ta što drugo i znači djevojački život doli otresti se starih i ružnih spona i podložnosti.

I ma koliko ih uvijali u ruho osjećajnosti, spolni odnosi pripadaju najstarijim i najružnijim lancima što drže u zavisnosti. Pjesnici koji su ih uznosili bijahu ponajviše muškarci. Žene su uvijek znale da postoji i nešto bolje, uzvišenije. A one, evo, znaju to sada točnije nego ikad prije. Divna i čista sloboda djevojačka nešto je neusporedivo ljepše i beskrajno uzvišenije negoli ikakva

spolna ljubav. Velika je nevolja što su muškarci u tome poimanju toliko

zaostali za ženama. Drže se spolnosti kao psi. Žena je morala popuštati. Muškarac je sa svojim prohtjevima baš kao

dijete. Žena mu je morala udovoljavati i miriti ga – ta inače bi se durio i zacijelo odjurio, i tako razvrgnuo ono što bijaše ugodna i lijepa veza. Ali se žena mogla prepustiti muškarcu a da ujedno ne preda svoje unutarnje slobodno biće. Pjesnici i naklapala o seksu, čini se, nisu to dovoljno uzimali u obzir. Žena je mogla uzeti muškarca a da mu se zapravo ne preda. I doista gaje uzimala ne predajući se u njegovu vlast. Cak je mogla spolnost upotrijebiti da stekne vlast nad njim. Mogla je u spolnom odnosu ostati suzdržana i pustiti njega da iskipi a sama da i ne ide do vrhunca: i tada je mogla produžiti vezu i postići svoj orgazam i svoj vrhunac, a muškarac da joj bude samo sredstvo.

Obje su sestre već imale za sobom svoja ljubavna iskustva kad je rat zaprijetio i kad su pozvane da se brzo vrate kući. Ni jedna ni druga nije se upustila u ljubav sa svojim momkom dok se nije s njim sasvim zbližila u razgovoru, to jest dok među njima dvoma u razgovorima nije došlo do dubokog uzajamnog zanimanja. Onaj neobični osjećaj, čudesni drhat i zanos što traje za strasna razgovora s kojim uistinu pametnim mladićem, sate i sate bez prestanka, dane i mjesece... to njima dvjema bijaše glavno, a na ono što dolazi poslije nisu one ni pomišljale sve dok se nije dogodilo. Rajska objava: Imat ćeš muškarce za razgovor! nije nikad izrečena. A ispunila se prije nego što su one i saznale što znači.

A kad je poslije takvih živih razgovora što dušu obasjavaju, nakon povećane prisnosti, seks postao nešto manje-više neizbježno, nije bilo uzmaka. Tako se označavao završetak jednog poglavlja. Bilo je tu i stanovite napetosti: neobični treptaji i srsi u tijelu, konačni grč samopotvrde, nešto kao posljednja riječ, uzbudljiva, slična zvjezdicama što se stavljaju da označe svršetak poglavlja ili novi obrat u temi. )

Kad su se djevojke u ljeto 1913. vratile kući na ljetni odmor Hildi tada bijaše dvadeset, a Constanci osamnaest – otac im v je odmah razabrao da su iskusile ljubav. L’amour avaitpasse par – , (Ljubav je tuda prošla), kako netko reče. Ali je on bio i sam iskusan čovjek, te je pustio da život ide svojim tijekom. A majka, žena bolesnih živaca posljednjih mjeseci svoga života, samo je željela da njezine djevojke budu “slobodne” i da se “ižive”. Jer ona sama nije nikad imala snage da bude svoja: bijaše joj uskraćeno. Nebesa neka znaju zašto, ta imala je svoje vlastite prihode i svoje prilike. Krivnju je prebacila na muža. A zapravo nije bila kadra da se oslobodi starog utjecaja nekakva autoriteta što joj je sputavao duh ili dušu. Ništa tu nije bio kriv Sir Malcolm, on je svojoj nervoznoj, neprijateljski raspoloženoj i prenapetoj ženi prepuštao i pilad i dvorište, a sam je išao svojim putovima.

Djevojke su tako bile “slobodne” i vratile se u Dresden, svojoj glazbi, sveučilištu i mladićima. Ljubile su svoje mladiće, i oni njih u svoj strasti duševne privlačnosti. Sve krasote što su ih mladići zamišljali, iskazivali i pisali, bijahu samo za njih, za njihove djevojke. Constantin momak bijaše glazben, Hildin pak sa smislom za tehniku. Ali su oni naprosto živjeli za svoje djevojke, to jest, sve im misli i duševni poleti bijahu njima upravljeni. A drugo ih je pomalo već odbijalo iako toga nisu bili svjesni.

I na njima se vidjelo daje “ljubav prošla kroz njih”. Čudno je kako ljubav jedva primjetnu a ipak jasnu promjenu stvara u tijelu muškarca i žene: djevojka se rascvjetava, nježno se zaobljuje, ublažuju se i zaokružuju prijašnje uglatosti, a izraz lica postaje ili plahovit ili pobjednički ponosan; muškarac pak biva smireniji, više je okrenut sebi, mijenjaju mu se i sami

obrisi ramena i bedara, nema više ukočenosti, sve je nekako opuštenije. U prvom spolnom uzbuđenju što im je prosrsilo tijelo sestre umalo što

nisu podlegle čudnoj muškaračkoj moći. Ali su se brzo pribrale, uzele spolno uzbuđenje kao neobičan oćut – i ostale slobodne. A muškarci, zahvalni za spolni doživljaj, predali su djevojkama svu dušu. A poslije bijahu kao da su izgubili srebrnjak a našli bakarni novčić.

Constance – Connie – imala je momka koji se znao pomalo i zlovoljiti, a Hildin je pokazivao blagu podrugljivost. Što ćemo, takvi su muškarci! Nezahvalni i nikad zadovoljni. Ako ih nećeš, mrze te što ih odbijaš; ako ih prihvatiš, opet će te mrziti s kakva drugog razloga, jer su to razmažena djeca, i ne možeš ih zadovoljiti ma što da učiniš za njih.

Naposljetku je izbio rat, pa su Hilda i Connie opet morale kući, gdje su već bile u svibnju, na majčinu pogrebu. Još prije Božića 1914. poginuli su njihovi mladići Nijemci: plakale djevojke i u svojoj ljubavi tugovale za njima, i najposlije ih u toj ljubavi zaboravile. Nisu više postojali.

Sestre su živjele u očevoj kući – zapravo je bila majčina – u Kensingtonu, i družile se s mladim ljudima što su studirali u Cambridgeu, skupinom kojoj “sloboda” bijaše lozinka, a ,, znak raspoznavanja flanelne hlače, flanelna košulja s otvorenim i ovratnikom, profinjena anarhija osjećaja, šaputav glas i pretjerana I finoća u ponašanju. Uza sve to, Hilda se, sasvim nenadano, udala i za čovjeka što bijaše deset godina stariji od nje, starijeg člana toga istog kruga, imućna čovjeka što je imao dobro mjesto pri vladi, položaj koji se nasljeđivao u obitelji; osim toga, pisao je on i filozofske eseje. Živjela je s njim u manjoj kući u Westminsteru i kretala se u otmjenom krugu viših vladinih činovnika, što doduše nisu društvene vršike, ali jesu, ili su htjeli da budu, duhovna snaga nacije: ljudi koji znaju o čemu govore, ili pak govore kao da znaju.

Connie je imala svoju malu dužnost u ratnoj službi i družila se sa tvrdokornim vitezovima flanelnih hlača koji su dotad prema svemu pokazivali blagu porugu. Njezin je “prijatelj” bio izvjesni Clifford Chatterley, mladić od dvadeset i dvije godine, koji se požurio kući iz Bonna, gdje je studirao ugljenokopnu rudarsku tehniku. Prije toga proveo je dvije godine u Cambridgeu. Postao je tada poručnikom u elitnoj pukovniji, pa se tako odjeven u odoru mogao još bolje podrugivati svemu.

Clifford Chatterley pripadao je visokoj klasi, bio otmjenijeg roda nego Connie. Ona je potekla iz dobrostojećeg intelektualnog kruga, a on iz aristokracije. Ne doduše iz visoke, ali ipak iz nje. Otac mu je bio baronet, a mati kći jednog vikonta.

Iako je Clifford vodio otmjenije porijeklo nego Connie i pripadao “višem društvu”, on se vladao više provincijski i bio u držanju nekako skučeniji. Dobro se osjećao u svome uskom “velikom svijetu”, to jest medu ladanjskim plemićima iz svoga kraja, a plašio ga i nervirao svaki drugi veliki svijet i njegovi predstavnici, gomile što pripadaju srednjoj i nižoj klasi, a tako i stranci. Od svih njih upravo je zazirao. Bojao se nižih slojeva, bijaše mu kao da je pred njima bespomoćan, bez obrane, premda je uživao svu obranu i zaštitu povlaštenih. Zvuči neobično, ali ipak je pojava naših dana.

Zato gaje očaralo ono posebno, blago samopouzdanje u djevojke kakva bijaše Constance Reid. U kaotičnome vanjskom svijetu ona se snalazila kudikamo bolje nego on.

A ipak je i on bio buntovnik: bunio se protiv vlastite klase. Ili je možda ta riječ preoštra, presnažna. Ponio gaje zapravo opći otpor mladih protiv

konvencionalnosti i svakog oblika autoriteta. Očevi su bili smiješni svi odreda – njegov tvrdoglavi otac ponajviše. I vlade bijahu smiješne – osobito naša oprezna i spora, sa svojim načelom “čekaj i gledaj”. I vojske bijahu smiješne – pogotovu nespretnjakovići generali, a najsmješniji od sviju Kitchener s onim svojim rumenim obrazima. Smiješan je bio i sam rat, iako je kosio ljude.

Da, sve je bilo pomalo smiješno, ili vrlo smiješno: napose sve ono što je u vezi s autoritetom – u vojsci, u vladi ili pak na sveučilištima. A i vladajuća klasa, kad je prisvajala prava i pokazivala želju da vlada, postajala je i sama smiješna. Sir Geoffrey, Cliffordov otac, bio je nadasve smiješan kad je obarao svoja stabla i plijevio radnike iz svog ugljenokopa da ih baca u rat, a sam patriotski ostajao u sigurnosti i za svoju domovinu davao više novca nego što gaje imao.

Kad je Miss Chatterley – Emma – iz svoga kraja u srednjoj Engleskoj došla u London da bude bolničarka, mirno se ali vrlo duhovito podsmjehivala Sir Geoffreyju i njegovu odlučnom rodoljublju. Herbert, stariji brat i baštinik, smijao se na sva usta, premda njegova bijahu ona stabla što su ih obarali da ih pretvaraju u potpornike za streljačke rovove. A Clifford se samo smješkao, ponešto u neprilici. Sve je bilo smiješno, istina je. No ako sve pode dalje, pa na kraju i sam budeš smiješan...? Naposljetku, ima u drugom staležu ljudi, kao Connie, koji su barem u nečemu ozbiljni. Ljudi koji u nešto vjeruju.

Pogotovu su ozbiljni kad su posrijedi Tommies, britanski vojnici, i opasnost od novačenja, i nestašica šećera i slastica za djecu. U svemu tome vlasti su bile i te kako smiješne koliko su griješile. Ali Clifford nije mogao da to prima srcu: njemu su vlasti bile smiješne, a ne samo zbog šećera ili vojnika.

A bijahu vlasti i same sebi smiješne, ponašale se one prilično smiješno, i sve je neko vrijeme išlo kao u ludnici. I sve dok se tamo prijeko nije zaoštrilo, a na ovoj strani došao Lloyd George da spašava položaj. Sve je onda krenulo tako daje prestalo biti smiješno, odnio đavo svaku šalu, i neobuzdani se mladići nisu više smijali.

Godine 1916. poginuo je Herbert Chatterley, i tako Clifford postade

baštinikom. I toga se on uplašio. On je sin Sir Geoffreyjev i dijete Wragbyja – važnost te činjenice toliko se u nj urezala da joj nije nikada mogao umaknuti. A znao je da je to smiješno u očima golemog svijeta što, eto, vri i previre. Sad je on baštinik, odgovoran je za Wragby. Zar nije strašno? A i divno i, možda, u j isti mah besmisleno?

Sir Geoffreyju ništa od toga ne bijaše besmisleno. Blijed i napet, povučen u se, bio je uporan u odluci da spasi zemlju i vlastiti položaj, pod Lloydom Georgeom, ili pod nekim drugim, svejedno. Toliko je on bio odsječen od svega, toliko odvojen od one Engleske koja je bila istinska Engleska, i tako nesposoban i neobaviješten da mu je i jedan Horatio Bottomley 1 nešto značio. Sir Geoffrey bio je za Englesku i za Lloyda Georgea kao što su njegovi preci bili za Englesku i svetog Juija: i nikad nije razabrao da tu ima razlike. I tako je Sir Geoffrey obarao stabla i živio za Lloyda Georgea, pa opet za Englesku i za Lloyda Georgea.

1 Financijer, izdavač i varalica iz prvih godina poslije Prvog svjetskog rata. (Za ovo objašnjenje zahva-ljujem prof. Johnu Shorteru, pomoćnom direktoru British Councila, i dr. Mladenu Engelsfeldu, profesoru engleskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu) — Prev

I htio je da se Clifford oženi i stekne potomka. Clifford je pak smatrao da mu je otac beznadan anakronizam. A u čemu je on bio ispred njega – osim u varljivu osjećanju daje sve smiješno, njegov vlastiti položaj još ponajviše? Sve hoće li, neće li, ipak je i vraški ozbiljno uzimao svoje baronetstvo i svoj Wragby.

Rat nije bio veselo uzbuđenje, prometnuo se u nešto drugo... Previše bijaše smrti i strahota. Čovjeku treba utjehe i potpore. Potrebno je sidro u sigurnom svijetu. Potrebna je čovjeku žena.

Chatterleyjevi, dva brata i sestra, živjeli su u čudnoj izdvojenosti od svega, učahureni u Wragbyju, unatoč svim svojim vezama. Osjećanje izdvojenosti ojačalo je obiteljske veze – osjećanje slabosti njihova položaja i bespomoćnosti unatoč naslovu i posjedu, ili možda upravo zbog toga. Bili su odsječeni od onoga industrijskog Midlandsa, od one srednje Engleske u kojoj su provodili život. A od vlastite klase bili su odrezani zbog teške, tvrdoglave, zatvorene naravi Sir Geoffreyja, njihova oca, komu su se podrugivali a bili vrlo osjetljivi kad bi to tkogod drugi činio.

Bijaše njih troje naumilo uvijek tako živjeti zajedno. Ali je Herbert poginuo, a Sir Geoffrey htio da se Clifford oženi. Sir Geoffrey samo je spomenuo o tome – govorio je on vrlo malo. Cliffordu bilo teško protiviti se onoj šutljivoj, mrkoj postojanosti.

Ali je Emma rekla: Ne! Bila je deset godina starija od Clifforda, ona je osjećala da će njegova ženidba biti izdaja, bijeg od onoga uza što su stajali mladi u obitelji.

Clifford se ipak oženio Constancom te je s njome provodio svoj medeni mjesec. Bilo je to strašne godine 1917., i njih se dvoje zbližilo kao dvoje ljudi što stoje na brodu koji tone. Bio je bez ljubavnog iskustva kad se oženio, i spolna mu strana nije mnogo značila. I bez toga su postali bliski i prisni medu sobom. A Connie je uživala u toj prisnosti što je iznad spolnosti i muškaračkog “zadovoljavanja”. Clifford nije hlepio za “zadovoljavanjem” kao što se činilo da drugi muškarci hlepe. Ne, taje intimnost bila dublja, osobnija. A spolnost bijaše nešto sporedno, dometak, jedan od onih čudnih, zastarjelih organskih procesa što se održavaju u svojoj nezgrapnosti a nisu zaista potrebni. Uza sve to htjela je Connie imati djece, ako baš ni radi čega drugog, a ono zato da učvrsti svoj položaj nasuprot zaovi Emmi.

Ali su početkom 1918. Clifforda izmrcvarena prebacili brodom kući, i djeteta ne bijaše. A onda Sir Geoffrey umrije od jada.

DRUGO POGLAVLJE

Connie i Clifford vratili se kući, na Wragby, u jesen 1920. Miss Chatterley, još zlovoljnija zbog bratova otpadništva, otišla je u London i živjela ondje u manjem stanu.

Wragby bijaše dugačka i niska stara kuća od kamena – sve sami kamen smeđac – građena negdje sredinom osamnaestog stoljeća pa dograđivana i proširivana dok nije postala golem neugledan kunićnjak.

Stajala je na uzvišici, u lijepu staru hrastovu parku, ali, nažalost, na maloj udaljenosti vidio se dimnjak tevershallskog rudokopa, s oblacima pare i dima, a u vlažnoj maglovitoj daljini brežuljka ružni, razbacani Tevershall – selo što je počinjalo gotovo pred ulazom u park i potom se, u beznadnoj svojoj rugobi, otezalo dugu strašnu milju: redovi bijednih, čađavih kućica od opeke, na njima pocrnjeli kosi krovovi od škriljavca, sve uglato, tužno i

pusto. Connie bijaše navikla na Kensington, na škotske bregove ili na valovite

ravnice Sussexa: to je bila njena Engleska. U stoicizmu mladosti jednim je pogledom omjerila i shvatila taj Midlands ugljena i željeza, njegovu ružnoću, i na tome ostade: bijaše to njoj nešto nevjerojatno, nešto o čemu više ne treba misliti. U turobnim sobama na Wragbyju čula je kako klepeću rešeta na rudniku, brekće parni vitao, škripe vagoneti na zaokretu i promuklim se kratkim piskom javljaju rudničke lokomotive. Tevershallska jama gori, gori već godine i godine, i stajala bi pustog novca da bi se ugasila. Zato neka samo gori. A kad bi odande potegao vjetar, kako je često i bivalo, kuću bi ispunio smrad sumpornog izgaranja zemljine utrobe. No i kada nije bilo vjetra odande, zrak je uvijek vonjao na štogod podzemno: sumpor, željezo, ugljen ili kiselinu. Čak se i za cvjetove kukurijeka neprestano lijepila Čad, padala kao crna mana s onoga kobnog neba.

Da, sve je kobno, to nebo kao i sve drugo. Strašno! I ništa tu ne možeš, nema ti obrane ni izlaza. Sve ide svojim tijekom, život i svekoliko. Na niskom oblačnom svodu noćnog neba žare se i podrhtavaju crvene mrlje, osipaju se pjege, istežu se i nadimaju poput opeklina što bole. Bile su to visoke peći. U prvi su mah opčinjale Connie, ispunjavale ju nekom stravom: bijaše joj kao da živi pod zemljom. Poslije se navikla na njih. A jutra donosila kišu...

Clifford je tvrdio kako mu je miliji Wragby negoli London. Krajina je doduše namrgođena, ali ima svoju čvrstoću, svoju crtu, a ljudi su žilavi, imaju moždine u kostima. Connie bi rado znala što još imaju: zacijelo nemaju ni očiju ni pameti. Ljudi tu bili iznureni, sumorni i pusti kao i sam onaj kraj, i podjednako neprijazni. Jedino je bilo nečeg u dubokom, grlenom nizanju glasova njihova narječja i u batu njihovih rudarskih čizama, potkovanih čavlima čizmama što su kloparale po asfaltu kad bi se u skupinama vraćali s posla kući: bilo je u tome nešto strašno i tajanstveno.

Ne bijaše dobrodošlice mladom vlastelinu, nikakve svečanosti ni izaslanstva za doček – čak ni jednoga jedinog cvijeta. Samo vlažna i hladna vožnja autom po mračnom i maglovitom putu što se pod sumornim drvećem probija prema pristranku gdje pasu sive, mokre ovce, pa onda ka parku s uzvišicom na kojoj kuća proteže svoje tamnosmeđe pročelje, a domarka i njezin muž tumaraju, kao nesigurni žitelji po licu zemaljskom, i čekaju da izmucaju dobrodošlicu.

Nije bilo nikakve veze između Wragby Halla i sela Tavershalla. Nitko se nije u pozdrav hvatao za kapu, nitko se nije klanjao. Kopači ugljena samo buljili; trgovci pred Constancom skidali kapu kao pred znanicom, a Cliffordu kimali glavom: to bijaše sve. Nepremostiv jaz, na obje strane kao da tinja tiha mržnja. Spočetka se Connie kinjila zbog toga što u selu nailazi na hladna i mrgodna lica. Zatim je otvrdnula, uzela tu njihovu nesklonost kao nešto s cime valja živjeti i na to se naviknuti. Ne, nisu Clifford i ona bili neomiljeli među onim ljudima, samo su pripadali sasvim drugom i drukčijem svijetu nego što je rudarski, drugom staležu. Bezdan sto razdvaja, provalija kakve možda nema na jugu od Trenta. Ali u srednjoj Engleskoj i na industrijskom sjeveru ponor preko kojeg nemamosta ni sporazumijevanja. Ostani gdje jesi, a ja ostajem gdje jesam! Čudnovato pobijanje zajedništva medu ljudima. Uzme li se teoretski, selo nije imalo ništa protiv Clifforda i Connie; u praksi pak obje strane držale se pravila: “Ostavi me na miru!”

Župnik bijaše zgodan čovjek šezdesetgodišnjak, sav predan svojoj

dužnosti, ali u selu, zbog onoga tihog “Ostavi me na miru!” I potisnut dotle da bude nitko i ništa. Rudarske žene bijahu sve

metodistice. Rudari ništa. I ono malo službenog ruha što ga je duhovnik nosio dostajalo je da sasvim zasjeni činjenicu da je i on čovjek kao i svi drugi. Ali ne, nisu u njemu gledali čovjeka: on je bio gospodin Ashby, velečasni, nekakvo poduzeće za molitve i propovijedi.

Ono tvrdokorno, nagonsko: “Mi mislimo da vrijedimo koliko i ti, sve ako i jesi Lady Chatterley!” u prvi je mah iznenadilo i sasvim zbunilo Connie. Bila joj je nesnosna ona čudna, sumnjiva i lažna ljubaznost kako su rudarske žene dočekivale njezine pokušaje približavanja, čudno je, upravo uvredljivo zvučalo ono njihovo neizrečeno ali ipak prisutno: “Bože dragi, sad sam netko i nešto kad Lady Chatterley razgovara sa mnom. Ali neka ne misli da ja ne vrijedim koliko i ona!” Connie je to čula kao prizvuk što zuji iza njihovih napol ulagivačkih riječi, i bijaše joj nepodnošljivo. Kako izići iz te beznadnosti, kako zaobići to vrijeđanje koje dotad nije poznavala?

Clifford i nije za njih mario, pa je i ona naučila da se tako drži: prolazila je mimo njih ne gledajući ih, a one zurile u nju kao da je voštani lik što hoda. Kad je Clifford imao s njima posla, gledao ih je svisoka, prezrivo: nije mogao biti ljubazan. Uostalom, on je pokazivao prezir prema svakome tko ne bijaše od njegova staleža. Čvrsto se držao svoga i nije ni pokušavao biti pomirljiv. Nisu ga ni voljeli ni mrzili: bio je naprosto dio okoliša, kao rudnik ili sam Wragby.

Zapravo je Clifford bio krajnje plašljiv, svjestan da je sada uzet. Mrsko mu bilo vidjeti ikoga oko sebe osim osobnih slugu, jer je sjedio ili u svojim kolicima ili pak u bolesničkom naslonjaču. Uza sve to brižno se odijevao kao uvijek, odijela mu šivali skupi krojači, kao i prije nosio je birane kravate s Bond Streeta – gornjim dijelom tijela bijaše elegantan i naočit kao uvijek. Nikad nije bio kao što su modemi ženskasti mladići, nego pravi muškarac iz pokrajine, rumen u licu i širok u plećima. Ali njegov veoma mirni sustežljivi glas, i njegove oči, u isti mah smione i plahe, samopouzdane i nesigurne, otkrivahu njegovu prirodu. Ponašanje mu često pokazivalo oholost koja vrijeđa, a zatim opet krotkost i skromnost, gotovo drhtavu.

On i Connie bijahu među sobom povezani onako na modemu – da se drže podalje. U svojoj unutarnjosti i previše pogođen udarcem što ga je obogaljio, Clifford nije mogao biti neusiljen i bezbrižan. Bio je on ranjeno biće što pati, i zato je Connie zdušno stajala uza nj.

Ali nije mogla da ne zapazi koliko su zapravo slabe njegove veze s ljudima. Rudari su, u neku ruku, bili njegovi ljudi, ali je on u njima gledao više nekakve objekte nego ljude, više nešto što pripada rudniku negoli životu, više nekakve grube pojave negoli ljudska stvorenja što žive uza nj. Nekako se plašio njih, nije podnosio da ga gledaju, sada gdje je uzet. A čudni, surovi njihov život činio mu se neprirodnim kao što je život ježeva.

Zanimao se za njih ovlaš, izdaleka, kao čovjek koji mikroskopom gleda dolje, ili teleskopom gore. Tako, bez ikakva dodira. Nije zapravo imao dodira ni s kim, osim, po tradiciji, s Wragbyjem i, po uskoj vezi obiteljske obrane i solidarnosti, s Emmom. Izvan toga ništa ga zaista nije doticalo i nije želio dodira ni s čim. Connie je osjećala da ga se ni ona ne tiče i ne dotiče – uistinu nema s njime dodira. Naposljetku, možda i nije bilo ničega čime bi se dodir postigao. Postojala je samo negacija svakoga ljudskog spoja.

A ipak sasvim je ovisio o njoj, bila mu je potrebna svakog časa. Ma koliko velik i jak, bijaše bespomoćan. Mogao se sam gurati na stolici s

točkovima, a k tome imao je i bolesnička kolica s motorom kojima mogaše truckati po parku. Ali sam bijaše izgubljen. Trebala mu je Connie, da bude uza nj, da bude jamstvo i potvrda njegova života.

Uza sve to bijaše častoljubiv. Uzeo je pisati pripovijetke, neobične, vrlo osobne pripovijetke o ljudima koje je poznavao „spretno pisane, duhovite i zajedljive, a ipak nekako beznačajne. Bas čudno. Opažanje u njima bilo je izvanredno i nekako posebno, neobično. Ali nikakva dodira, nikakva osjećanja. Bijaše kao da se sve zbiva u zrakopraznu prostoru. A budući daje životno poprište danas uglavnom pozornica osvijetljena umjetnom rasvjetom, njegove su se pripovijesti začudo podudarale s modernim životom, to jest bile u skladu s modernom psihologijom.

Clifford je bio gotovo bolesno osjetljiv na te svoje tvorbe: htio je da ih svatko uvažava i dobro misli o njima, da svakome budu najbolje, nenadmašne, non plus ultra. Objavljivane su u najmodernijim časopisima, hvalili su ih i kudili, kako već biva. Ali je Cliffordu svaka pokuda značila muku, bijaše mu kao da ga nožem režu. Kao daje sve njegovo biće ležalo u tim pripovijestima.

Connie mu je zdušno pomagala. U početku se zanosila. Razgovarao je s njome o svemu, o svim pojedinostima, jednolično, uporno, neprestano, a njoj je valjalo odgovarati koliko je mogla. Bijaše kao da se sva njena duša i tijelo, sva njezina ženskost, mora uzbuditi, ponijeti i prijeći u njegove pripovijesti. To ju je pokretalo i svu zaokupljalo.

Tjelesnim životom jedva da su živjeli. Ona je na brizi imala kućanstvo, nadgledanje. Domarka je mnoge godine služila staroga Sir Geoffreyja – ta stara, usahla i nadasve korektna žena jedva da se mogla nazvati sobaricom ili ženom što poslužuje za stolom: ta bila je u kući već četrdeset godina. Ni sluškinje nisu više bile mlade. Strahota! Sto da radiš s takvom kućom nego daje prepustiš njezinoj sudbini? Sve te beskrajne sobe kojima se nitko ne služi, sav taj midlanski stari tok, uhodana čistoća, uhodani red!

Clifford je tražio da uzmu novu kuharicu, iskusnu ženu koja mu je održavala stan u Londonu. Sve ostalo išlo je starim tijekom, u dobru redu i čistoći, u točnosti i čestitosti. A ipak je za Connie sve bila zbrka jedva svedena u nekakvu kolotečinu. Nigdje nikakve topline osjećaja da sve obuhvati i spoji. Kuća se činila sumornom kao ulica kojom nitko više ne prohodi.

I što je mogla Connie nego pustiti neka sve ide kako ide...? Tako je i učinila, digla je ruke.

Miss Chatterley dolazila, i onda, pokazivala svoje aristokratsko usiljeno lice, te uživala kad bi vidjela da se ništa nije promijenilo u kući. Nije mogla nikad Constanci oprostiti što ju je istisnula iz duševne zajednice s bratom. Ona bi, Emma, morala s njime pisati te pripovijesti, te knjige, Chatterlejske pripovijesti, nešto sasvim novo na svijetu, nešto što su donijeli oni, Chatterleyjevi. Književni standard. Njihova tvorba i nikoja druga. Nikakva veza s izrazom što je postojao, ništa od prijašnjih misli: samo to njihovo, to novo u svijetu – Chatterleyjevske knjige, nešto sasvim posebno, samosvojno Constancin otac, kad je došao u kratak posjet na Wragby, u povjerenju je rekao svojoj kćeri:

_Znaš, to Cliffordovo pisanje, lijepo je, ne velim da nije, ali nema u njemu ničega i neće se održati...!

Connie je trgla pogled u stamenoga škotskog viteza na kome se vidjelo kako je sav svoj život upravljao tako da mu uvijek bude dobro; neka se neizvjesnost javi u njezinim krupnim i uvijek začuđenim modrim očima.

Nema u Cliffordovu pisanju ničega...! Što je mislio kad je rekao nema ničega? Ako ga kritika hvali, ako je Cliffordovo ime postalo gotovo slavno, te ako to pisanje donosi čak i novaca... što je to onda otac mislio rekavši da nema u njemu ničega? Što bi to moglo značiti?

Jer je Connie prihvatila stanovište mladih: što je ovog trenutka, to je sve. A trenuci se redali jedan za drugim, i nisu nužno pripadali jedan drugome.

Bilo je to druge zime što ju je provodila na Wragbyju kad joj je otac rekao:

– Nadam se, Connie, prilike te neće primorati da budeš demi-vierge. – Demi-vierge? – promuca Connie, nesigurno. – Kako? Zašto? – Osim ako sama tako ne želiš, dakako – pobrza otac. Rekao je isto i Cliffordu kad su njih dvojica ostala nasamu. – Bojim se, ne bi Connie priličilo da bude demi-vierge. – Demi-vierge, poludjevica! – dočeka Clifford, prevodeći riječ da bude

siguran u njezinu značenju. Načas je pretitrao u mislima, pa onda sav pocrvenio u licu. Bio je ljut i

uvrijeđen. – Kako to: ne bi joj priličilo? – upita ukočeno. Pa... mršavi, postaje uglata. Nije to za nju. Nije ona tanka haringa nego

jedra škotska pastrva. – Bez pjega, dakako! – dočeka Clifford. Htio je kasnije da s Constancom porazgovori o tome, o natuknutom

poludjevičanstvu, ali se nije mogao odlučiti. Bio je u isti mah i previše intiman s njome, a i nedovoljno. Potpuno se slagao s njom u mislima, ali tjelesno kao da i nisu postojali jedno za drugo. Ni jedno od njih dvoje nije htjelo da se dohvaća te strane i da poteze corpus delicti. Bili su tako intimni, a tako bez dodira.

Connie je slutila da je otac nešto rekao i da Clifford to nešto premeće u glavi. Znala je da Clifford i ne mari bila ona demi-vierge ili demi-monde, sve dok ništa ne vidi i dok mu ne kažu. Što oči ne vide i pamet ne zna, to i ne postoji.

Clifford i Connie živjeli su već gotovo dvije godine na Wragbyju, provodili svoj pusti život posvećen Cliffordu i njegovu radu. Njegovo i njeno zanimanje nije prestajalo da se slijeva u njegov rad. Razgovarali su, raspravljali i mučili se u porođajnim mukama stvaranja, osjećali i vjerovali da se nešto zbiva, kao da se doista nešto događa u praznini.

A i jest njihov život tekao u njoj – bijaše to život u praznini. U drugome, sami nebitak, nepostojanje. Da, bio je tu Wragby, sluge i sluškinje... ali kao sablasti, ne u stvarnosti. Connie je šetala parkom, odlazila u šume izvan parka, uživala u onoj osami i tajanstvu, gazila po smeđem, opalom lišću ujesen i brala proljetne jaglace. Ali sve bijaše san ili, bolje, privid stvarnosti. Hrastovo lišće bilo joj je kao lišće što ga vidiš kako se kovitla u ogledalu, ona sama lik je o kome netko čita da bere jaglace, koji su i sami sjene ili uspomene, ili riječi. Bestjelesna ona i sve drugo... nigdje osjećaja, nikakva dodira! Ništa, samo taj život s Cliffordom, to beskrajno tkanje i raspredanje pripovjedačkog tkiva, premetanje sitnih pojedinosti svijesti – te puste pripovijesti o kojima je Sir Malcolm rekao da nema ničega u njima i da se neće održati. Ta i zašto bi trebalo biti nečega u njima i zašto bi se trebale održati? Za današnji dan sasvim dostaje i njegova nevolja. Za trenutak dostaje i sam privid stvarnosti.

Imao je Clifford mnogo prijatelja, zapravo znanaca, te ih je pozivao na Wragby. Poznavao je različit svijet, kritičare i pisce, ljude koji će pomoći da

se hvale njegove knjige. A njima je opet laskalo što ih poziva na Wragby, pa nisu škrtarili u pohvalama. Connie je sve to dobro vidjela. A zašto i ne bi. Pripadalo je i to u one letimične slike u ogledalu. Što je loše u tome?

Bila je ugosnica, domaćica tim ljudima, medu kojima bijaše ponajviše muškaraca. Dočekivala je i Cliffordove aristokratske rođake što su prigodice dolazili. Nju onakvu kakva bijaše,

dobroćudnu, rumenu, poput djevojke sa sela, sklonu pjegama, krupnih modrih očiju i smeđe kovrčave kose, blaga glasa i nešto jačih, ženskih bokova, smatrali su za ponešto staromodnu i “ženstvenu”. Nije bila tanka haringa, nije bila poput dječaka, ravnih grudi i male stražnjice. Imala je i odveć ženstvene oblike a da bi mogla biti sasvim po modi.

I tako su muškarci, pogotovu oni što su mladost ponešto ostavili za sobom, bili vrlo ljubazni prema njoj. A ona, znajući kakve bi muke osjećao Clifford kad bi počela i najmanje očijukati, nije nimalo hrabrila muškarce. Držala se mimo, kao duhom odsutna, i nije s njima hvatala dodir niti je to kanila. Clifford bijaše neobično ponosan.

I njegovi su rođaci pokazivali veliku ljubaznost prema njoj, a ona je znala što je posrijedi: ne boje se, nemaju poštovanja prema njoj. Zato ni s njima nije željela dodira. Puštala ih je da budu ljubazni i da pokazuju svoj prezir, a ona je njima pokazivala kako ne moraju vrebati i držati nož u potaji.

Vrijeme je promicalo. Ma što se zbivalo, bijaše kao da se ništa i ne zbiva, jer se ona divno snalazila izvan svega. Ona i Clifford živjeli su u svojim idejama i u njegovim knjigama. Zabavljala se i dočekivala... uvijek bijaše gostiju u kući. Takalo se vrijeme kao na satu, već je osam i pol, a nije sedam i pol.

TREĆE POGLAVLJE

Connie je opažala kako je polako obuzima nemir. Kako je bila bez dodira s okolinom, rasla je uznemirenost, bijaše joj kao da zapada u bunilo. Trzali joj se udovi kad nije htjela da joj se trzaju, srsi u kičmi tjerali je da ustane kad je htjela mirovati, kuckalo u tijelu negdje u nutrini, dok je ne bi ponijela želja da skoči u vodu i pliva, da umakne svemu tome – mahnit nemir. Srce joj žestoko udaralo bez ikakva razloga. I neprestano je mršavjela.

Uznemirenost. Otrčala bi parkom ostavljajući Clifforda, i legla u paprat. Otići... mora dalje od te kuće i od svakoga. Šuma joj bijaše jedino sklonište, njezino svetište.

Ali joj šuma nije zapravo bila nijedno ni drugo, jer Connie nije imala veze s njom. Bila joj je samo mjesto kamo je mogla pobjeći od svega. A nikad uistinu nije shvatila duh same šume... ako šuma ima nešto takvo besmisleno.

Javljala joj se neodređena slutnja da nekako propada. Nejasno je razabirala daje bez ikakva uporišta: izgubila je dodir sa stvarnim i živim svijetom. Nigdje ništa, samo Clifford i njegove knjige, koje ne postoje... i u kojima nema ničega! Prazno u praznu. Razabire nejasno, shvaća polako. Ali je i ta neodređena spoznaja kao udarac glavom o kamen.

Otac ju je opet opomenuo: – Zašto ne nađeš ljubavnika, Connie? To bi bilo najbolje. Te je zime na nekoliko dana došao Michaelis, mladi Irac koji je svojim

dramama već zgrnuo velik imetak u Americi. Visoko društvo u Londonu

neko gaje vrijeme dočekivalo s oduševljenjem, jer je pisao drame iz njegova života. A onda je to visoko društvo polako shvatilo da ga zapravo ruglu izvrgava taj obični ulični štakor iz Dublina, i nastao je preokret. Michaelis bijaše otad pojam svega što je ludo i nisko. Otkrili su da je protiv Engleza, a klasi koja je došla do tog otkrića, bijaše to gore od najprljavijeg zločina. Osudili su ga, odrubili mu glavu i mrtvo tijelo bacili na smetište.

Uza sve to Michaelis je imao stan u Mayfairu i šetao po Bond Streetu kao gentleman – gentleman od glave do pete, jer ni najbolje krojače ne možeš natjerati da prezru mušterije što ih društvo bojkotira i da ih odbiju – ako te mušterije imaju nabijen džep.

Cliffordje dakle pozvao toga mladog čovjeka, tridesetgodišnjaka, u zloslutnom času njegove karijere. Clifford se nije skanjivao, Michaelisova je riječ ulazila u koji milijun ušiju, po svoj prilici, a kako je taj svat samo beznadni izopćenik, zacijelo će biti zahvalan što je pozvan na Wragby u vrijeme kad ga ostali otmjeni svijet odbija. A kad je zahvalan, onda nema sumnje da će Cliffordu biti od koristi tamo prijeko, u Americi. Čast, slavu – ma što moglo biti – čovjek stječe kad o njemu govore kako treba, pogotovu “tamo prijeko”. Cliffordje čovjek budućnosti. Imao je začudan osjećaj za publicitet. Michaelis gaje naposljetku nadasve lijepo prikazao u jednoj drami, teje Clifford postao neka vrsta popularnog junaka – dok jednog dana nije razabrao da je i sam izvrgnut ruglu.

Connie se ponešto čudila toj Cliffordovoj slijepoj slavičnosti: htio je da postane poznat u golemom i bezobličnom svijetu koji nije ni

poznavao i kojega se plašio; htio je da u tome svijetu bude poznat kao pisac – prvorazredan moderni pisac. Od srdačnog i razmetljivog Sir Malcolma znala je Connie koliko umjetnici udaraju u samohvalu i sve čine da proguraju svoju robu. Ali se otac držao utrtih staza kojima su hodili i svi drugi članovi Kraljevske akademije kad su prodavali svoje slike. Clifford je pak otkrivao nove putove u javnost, dovijao se svakojako. Dolazio mu na Wragby različit svijet, pozivao je ljude ovakve i onakve, i nije se time baš ponizivao. Ali kako je naumio da brzo podigne spomenik svojoj slavi, služio se u tom poslu i klesanim i neklesanim kamenom.

Michaelis je stigao na vrijeme, u lijepu autu, sa šoferom i slugom. Bio je on pravi čovjek s Bond Streeta! Ali kad gaje Clifford ugledao, nešto se trglo u njegovoj duši vlastelina iz pokrajine. Nije posjetilac bio ono... nije bio sasvim... doista, nije nekako bio ono što je htio pokazati svojom pojavom i pratnjom. Za Clifforda je to bilo odlučujuće i konačno. Ipak, bio je vrlo uljudan prema tome čovjeku, to jest prema čudnovatom uspjehu koji se u nj slio. Božica-kučka, kako zovu boginju Uspjeha, režala i zaštitnički obilazila oko nogu napol skromnog, napol nadmenog Michaelisa, i sasvim je uplašila Clifforda: ta i sam joj se htio predati ako li ga htjedne!

Vidjelo se jasno: Michaelis nije bio Englez, unatoč svim krojačima, klobučarima, brijačima i cipelarima iz najbolje londonske četvrti. Ne, nikako i ni po čemu nije on bio Englez: ono mlohavo, blijedo lice i sve držanje bijaše od krive vrste. I još ono jadanje! Kakve li loše navade. Tužio se i jadao – da, kakva li loša ponašanja! Svaki bi se pravi Englez stidio da takvo što javno pokazuje u svome vladanju. Jadnog su Michaelisa često cakali nogom, tako te još i sada bijaše pomalo nalik na pseto podvijena repa. Samo je instinktom i drzovitošću uspio svojim dramama prokrčiti put na pozornicu. I osvojio je gledaoce. Već je mislio da su u nepovrat otišli dani poniženja i cakanja nogom. Ali jao, nisu prošli... i neće nikad proći. Jer je on, želeći da bude ondje kamo nije pripadao, u neku ruku tražio da ga cakaju

i guraju van – upinjao se da ude u najgornje engleske slojeve. Kako li su samo uživali što su mogli da ga cakaju! I kako ih je on mrzio!

Uza sve to, putovao je sa slugom i šoferom, u sjajnoj limuzini, taj dublinski polutan!

Bilo je u njemu nešto što se Constanci svidjelo. Nije se prenavljao, nije imao nikakvih iluzija o sebi. Razgovarao je s Cliffordom razborito i jezgrovito, govorio sažeto, držeći se praktične strane, o svemu što je Clifford želio znati. Nije se hvastao ni zastranjivao. Bilo mu je jasno: pozvali su ga na Wragby zato da se njime okoriste, pa je zato, kao iskusan, pronicljiv i gotovo ravnodušan poslovni čovjek, puštao da ga ispituju te odgovarao što je moguće ravnodušnije, sa što manje utroška osjećaja.

– Novac! – reče. – Novac, to je vrsta nagona. Ima u čovjeku neko prirodno svojstvo da stječe novac. Nije to nešto čemu čovjek sam pridonosi. Nije ni umijeće kojim se služi. Posrijedi je nešto drugo, neka vrsta neprestanog slučaja u čovječjoj naravi; i kad jednom počne, stvara novac, i neprestano tako. Dakako, sve do neke točke.

– Ali treba početi – na to će Clifford. – Tako je; valja ući, zaigrati. Ne možete ništa dok stojite vani. Treba

probiti put. A kad ga jednom probijete, nema zaustavljanja. _ A biste li vi drukčije, osim dramama, mogli zaraditi novac? upita

Clifford. – Ne bih, po svoj prilici! Bio ja dobar ili loš pisac, ali sam svakako pisac,

i to dramski. Drugo ne mogu biti, o tome nema sumnje. – I smatrate da morate biti pisac popularnih drama? – upita Connie. – Upravo tako! – potvrdi on, naglo se okrenuvši k njoj. – Nema ništa u

tome. Nema ničeg u popularnosti. Uspjeh, publika, kad već govorimo o tome, sve to nije ništa. Nema zapravo ničeg u mojim dramama da zaslužuje popularnost. Ne, nije to. One su kao i vremenske prilike... onakve kakve trebaju biti – za taj dan ili njegov dio.

Upro je u Connie trome, gotovo izbuljene oči, pune dubokog razočaranja, i ona malko zadrhti. Činio se tako starim... neizmjerno starim, kao daje sav složen od samih naslaga razočaranja što su se u njemu taložile iz pokoljenja u pokoljenje, slagale se jedna na druge, baš kao geološki slojevi. Da, činio se tako starim a istodobno je bio izgubljen, bespomoćan kao kakvo dijete. Bio je, u neku ruku, izopćenik, ali s očajničkom hrabrošću svoga štakorskog bivstvovanja.

– Zaista ste mnogo postigli za svoje godine – Clifford će zamišljeno. – Trideset mi je... da, trideset! – naglo će Michaelis i čudno se nasmija:

smijeh šupao, slavodobitan i gorak. – Jeste li sami? – upita Connie. – Kako to mislite? Živim li sam? Imam slugu. Grk je, kako veli, i sasvim

nesposoban. Ali ga ipak držim. A ja se kanim oženiti. Da, moram se oženiti. Rekoste to tako kao da morate izvaditi krajnike – nasmija se Connie. –

Zar vam je to teško? On je pogleda zadivljen. – Da, Lady Chatterley, jest ponešto. Mislim... oprostite mi... mislim da se

ne mogu oženiti Engleskinjom, a ni Irkinjom... A onda vi uzmite Amerikanku – reče Clifford. – Oh, Amerikanku! – nasmija se on šupljim smijehom. – Ne, neću. Nego, zamolio sam svoga slugu da mi nađe Turkinju ili

štogod... štogod još bliže Orijentu. Connie se začudila tome čudnom, tužnom primjerku neobičnog uspjeha.

Govorilo se da ima godišnji dohodak od pedeset tisuća dolara iz same

Amerike. Na mahove bio je lijep: ovda-onda, kad bi postrance pogledao dolje, a svjetlo palo po njemu, pokazala bi se tiha, trajna ljepota crnačke maske od bjelokosti, s onim krupnim, okruglim očima i jakim, neobično uzvijenim obrvama i nepomičnim, stisnutim usnama. Časovita nepomičnost, na trenutak pokazana ali jasno vidljiva, nepomičnost oslobođena vremena i njegova tereta, bezvremenost kakvoj teži Buddha i kakvu ponekad pokazuju crnci iako za njom ne teže, nešto staro, iskonsko, utapanje u rasu. Tisućljetna podređenost i prilagodba rasi – umjesto našega individualnog otpora. A onda plivaj prijeko, naprijed, kao štakori što plivaju u mračnoj rijeci.

Connie odjednom oćutje srh sklonosti prema njemu, val u kojem se suosjećanje miješalo sa sažaljenjem i otporom, nešto gotovo nalik na ljubav. Izopćenik! Izopćenik! A nazivali su ga umišljenkom i prostakom! Koliko je umišljeniji i prostiji bio Clifford! I koliko gluplji!

Michaelis je odmah razabrao daje na nju ostavio dojam. Svrnuo je k njoj pogled svojih ponešto izbuljenih očiju boje lješnjaka, pogled potpune nepristranosti. On je procjenjivao nju i dubinu dojma što ga je ostavio. Medu Englezima ništa ga nije moglo očuvati od toga da bude vječni izopćenik: ni ljubav mu tu nije mogla pomoći. Ali su se žene kadikad zaljubljivale u njega... čak i Engleskinje.

Bio mu je sasvim jasan njegov položaj prema Cliffordu: dva medu sobom strana psa što bi najradije zarežali jedan na drugoga, ali, eto, silom se smiješe jedan drugome. A za ženu, ne, tu u procjeni nije tako siguran.

Doručak su im služili u spavaonicama. Clifford se nije nikad pojavljivao prije podneva, a blagovaonica bijaše ponešto sumorna. Mchaelis, nemirna duha, nije znao što da počne poslije kave. Osvanuo je lijep novembarski dan... lijep za Wragby. Michaelis je prelazio pogledom po sjetnom parku. Gospode, kakva li mjesta!

Posla sluškinju da upita bi li mogao biti na kakvu uslugu Lady Chatterley: kanio se, naime, odvesti u Sheffield. Dođe odgovor neka izvoli gore, u dnevnu sobu Lady Chatterley.

Connie je imala salon na trećem, najvišem katu, u sredini zgrade. Cliffordove su sobe, razumije se, bile u prizemlju. Michaelisu je laskalo što je pozvan gore, u salon Lady Chatterley. Slijepo je išao za sluškinjom... nikad nije opažao stvari oko sebe, nikad nije imao dodira s okolišem. Gore, u njezinu salonu, rastreseno zaokruži pogledom po lijepim njemačkim reprodukcijama Renoira i Cezannea.

_ Lijepo je ovdje, vrlo ugodno – reče i čudno se nasmiješi, kao da ga i taj osmijeh boli, te pokaza zube. – Dobro ste učinili što ste se popeli ovamo.

– I ja mislim – dočeka Connie. Njezina je soba bila jedina ugodna i moderna prostorija u kući, jedino

mjesto na Wragbyju gdje se sasvim otkrivala njezina ličnost. Clifford nije nikad vidio tu sobu, i ona je malo koga pozivala gore.

Ona i Michaelis sjedili su sučelice pred kaminom i razgovarali. Tražila je da joj pripovijeda o sebi, o svojim roditeljima, braći... Drugi ljudi bijahu joj uvijek kao neko čudo, i gdje bi se javila njezina naklonost nije marila za stalešku uznositost. Mchaelis je otvoreno govorio o sebi, sasvim otvoreno, bez ikakva prenavljanja, jednostavno je otkrivao svoju nasumorenu dušu, svoj ravnodušni stav lunjala i potukača, a zatim je pokazao iskru osvetoljubiva ponosa na svoj uspjeh.

– A zašto ste zapravo takva samotna ptica? – upita ga Connie, a on opet uprije u nju ispitljiv pogled okruglih očiju lješnjakove boje.

– Pa, neke su ptice takve – odgovori on. A potom će, s prizvukom povjerljive ironije: – A, eto, i vi: zar niste i vi samotna ptica?

Connie se načas zbuni, zamisli se na trenutak, a onda uzvrati: – Da, ali samo u nečem. A ne sasvim kao što ste vi. – Zar sam ja sasvim samotna ptica? – preuze on, uz onaj čudni smiješak

što bijaše kao od zubobolje: iskrvljen smijulj, a oči svejednako sjetne, ili ravnodušne, u njima kao neko razočaranje ili bojazan.

– Onda? – opet će ona, ponešto bez daha, gledajući ga. – Zar niste? Osjetila je kako nešto snažno dopire od njega k njoj, strašnu njegovu

čežnju, tako te je gotovo izgubila ravnotežu. – Jesam, imate sasvim pravo – odgovori on, te svrnu pogled postrance,

dolje: opet ona čudna nepomičnost drevne neke rase, nepomičan mir kakva više nema u ovo naše vrijeme, nešto što je Connie priječilo da ga gleda objektivno, odvojenog od sebe.

Podigao je oči, pogledao ju punim pogledom što sve vidi i zapaža. Istodobno je ono dijete u njemu što plače noću, proplakalo iz njegovih grudi, zavapilo k njoj, tako te se ganula sva njena utroba.

– Veoma je lijepo od vas što mislite na me – on će kratko. – A zašto ne bih mislila na vas? – uzviknu ona, jedva hvatajući dah. On se nasmiješi – pištav glas, nakrivljena usta. – Ah, tako...! A smijem li načas uzeti vašu ruku? – upita neočekivano te

uprije u nju oči gotovo hipnotički snažno, i do nje doprije val, poziv, koji ju pogodi posred utrobe.

Samo ga pogleda, bijaše kao omamljena, uzeta, a on priđe i kleknu kraj nje, obujmi joj noge svojim rukama i zakopa lice u njezino krilo, i ostade tako, nepomičan. Bila je sva zbunjena, omamljena, gledala kao u čudu dolje, u njegov gotovo nježni zatiljak i osjećala kako joj njegovo lice pritišće stegna. Uza svu usplamtjelu prepast nije mogla a da ne spusti ruku, nježna i puna sućuti, na njegov zatiljak, a on drhtao, srsi ga prolazili.

Pogledao je gore u nju, pun strašne čežnje u žarkim okruglim očima. Bila je sasvim nemoćna da mu se opre. Iz grudi joj se izvi uzvratna čežnja, žudnja za njim. Morala mu je dati sve, sve.

Bio je on neobičan i nježan ljubavnik, vrlo nježan, sav je treperio, a ipak u isti mah bio nekako odbojan, svjestan svakog zvuka izvana.

Za nju to nije značilo drugo nego da mu se podala. Naposljetku je prestao drhtati i ležao umoran, sasvim miran. Nato ga ona blijedim, klonulim prstima samilosno pogladi po glavi što je počivala na njezinim grudima.

Kad je ustao, poljubi joj obje ruke, zatim obje noge u papučama od jelenje kože i bez riječi ode u drugi kut salona: tu je stao, njoj okrenut leđima. Šutnja je potrajala koji trenutak. Onda se okrenuo i vratio k njoj: sjedila je na starom mjestu pred kaminom.

– Sada me zacijelo mrzite – reče mimo ali odlučno. Ona ga pogleda. – Zašto bih vas mrzila? – upita. – Pa većinom mrze – reče on, ali se brzo trže. – Mislim... tako sude o

ženama. Ovo je ponajmanje čas da vas mrzim – uvrijeđeno će ona. – Da, da, tako bi trebalo da bude. Vi ste strašno dobri prema meni...

prihvati on, nekako skukavljeno. Čudila se odakle mu takva pomisao i ta malodušnost. – Ne biste li opet sjeli? – pozva ga ona. – Sir Clifford...? – upita on i pogleda prema vratima.

– Neće li on... neće li možda...? Ona je časak razmišljala. – Možda – odgovori i pogleda u nj. – Ne bih htjela da Clifford dozna... ni

da posumnja. Teško bi ga povrijedilo. Ali ne mislim daje ovo nekakvo zlo... Sto vi mislite?

– Kakvo zlo, za ime Božje? Nikako! Ta vi ste samo neizmjerno dobri prema meni... ničim to ne zaslužujem.

Okrenuo se, a ona opazi kako malo treba pa da zajeca. – Ali ne smijemo odati Cliffordu, zar ne? – usrdno će ona. – To bi ga tako ranilo. A kad ništa ne zna, kad ništa ne sumnja, nema

rane ni uvrede nikome. – Od mene neće i ne može doznati! – žestoko će on. – Budite bez brige!

Zar ja da se odam! Ha-ha! – i nasmija se šuplje, cinički. Promatrala gaje u čudu. A on proslijedi: – Smijem li vam poljubiti ruku i otići? Rado bih se odvezao u Sheffield i

ondje ručao, ako dopustite, a vratio bih se popodne na čaj. Mogu li što obaviti za vas? I mogu li biti siguran da me ne mrzite... i da me nećete mrziti? – završi on kao da očajava.

– Ne, ne mrzim vas – odgovori ona. – Mislim da ste ugodni i dragi. Ah, vatreno će on. – Draže mi je što ste tako rekli nego da ste kazali kako

me ljubite! To mi je mnogo više... Onda, do viđenja popodne. Imam dotad o čemu razmišljati. Smjerno joj poljubi ruke te ode.

– Čini mi se da ne trpim toga mladog čovjeka – reče Clifford za ručkom. – Zašto? – upita Connie. Zato što se ispod onoga lijepog prijema se krije

podmuklica što samo čeka da nas prevlasti. – Čini mi se da su ljudi postupali s njim neljubazno – reče Connie. – Zar se tome čudiš? Misliš li možda da on svoje zlatne sate provodi

čineći dobra djela? – Mislim da u njemu ima stanovite velikodušnosti. – Prema kome? – To ne znam. – Naravno da ne znaš. Bojim se da miješaš bezobzirnost i velikodušnost. Connie ušutje. Je li doista brkala pojmove? Sasvim je moguće.

Michaelisova bezobzirnost imala je cara za nju. Michaelis prevaljuje daljine gdje Clifford samo puže koji plašljivi korak. Michaelis je tako osvojio svijet, a Clifford je ostao pri želji da ga osvoji. Putovi i sredstva...? Zar su Michaelisovi nedostojniji od Cliffordovih? Je li put i način kako se siromah izopćenik, koji se mogao osloniti na sebe i ući samo na stražnja vrata – je li taj put kojim se progurao naprijed išta gori od puta i načina kako se Clifford želi istaknuti i slavu steći samohvalom i smišljenom propagandom? Za kučkom boginjom Uspjeha jure tisuće zadahtalih pasa, isplažena jezika. Onaj koji ju stigne prvi – taj je pas nad psima, sudimo li po uspjehu! Michaelis onda može mirno podići rep.

Ali on, začudo, nije napinjao rep. Vratio se u vrijeme čaja, ruku punih ljubica i ljiljana, i s onim istim licem što mu izraz podsjeća na izmlaćena psa. Connie se kadikad pitala nije li to krinka kojom on želi unaprijed maknuti svaki otpor – kad je uvijek nosi. Ili je on doista takav jadnik?

Izraz što podsjeća na izmlaćena psa nije cijele večeri Michaelisu silazio s lica. Cliffordje u tome osjećao prikrivenu drzovitost. Connie nije osjetila ništa takvo – možda zato što nije bilo okrenuto protiv žena nego samo protiv muškaraca i njihove uobraženosti i taštine. Ta nerazoriva duboka drzovitost

mršonjina izazivala je muškarce da ga napadaju. I sama njegova nazočnost bijaše izazov i uvreda čovjeku iz visokog društva, ma kakvim se plaštem ugladenosti i dobrog vladanja prikrivao Michaelis.

Connie je osjećala ljubav prema njemu, ali je pazila da se ne odasjedila je uza svoje vezivo i puštala muškarce da razgovaraju. A Michaelis bijaše savršen: isto onako sjetan, pažljiv, smjeran mlad čovjek kao i sinoć, tisuće milja udaljen od svojih domaćina, ali se u malo riječi poigrava njima ne približujući im se ni časka i ne izlazeći iz sebe.

Connie pomisli da je zaboravio ono jutrošnje. Ne, nije zaboravio. Alije znao gdje se nalazi... na starome mjestu postrani, na mjestu za postranike, ondje gdje se nalaze svi izopćenici. Vođenje ljubavi nije smatrao za nešto sasvim osobno. Znao je: njegov je položaj i pokraj ljubavi isti kao i položaj psa bez gospodara; sve ako i nosi zlatni ogrljak i zavide mu na njemu, neće ga ništa pretvoriti u finoga društvenog psa.

Naposljetku, on je doista bio, u dnu svoje duše, čisti postranik, izopćenik, čak antisocijalan, i tu je činjenicu u sebi priznavao i prihvaćao, ma koliko vanjštinom pristajao u Bond Street. Usamljenost, izolacija, bijaše mu zapravo životna potreba, baš kao što mu to bijaše i prividno prilagođivanje i pristajanje uz otmjene društvene vršike.

No, i prilagodna je ljubav nešto dobro, kao utjeha i umirenje, a on nije bio nezahvalnik. Naprotiv, bio je žarko, ganutljivo zahvalan i za najmanji iskaz prirodne, spontane ljubaznosti – zahvalan gotovo do suza. Pod blijedim mu, nepomičnim i razočaranim licem njegova je djetinjasta duša jecala od zahvalnosti ženi i goijela od želje da se vrati njoj, baš kao što je njegova izopćenička duša znala da će zapravo biti potpuno slobodan od nje.

Uhvatio je zgodu kad su u holu palili svijeće, te ju upitao: – Smijem li doći? – Doći ću ja k vama – odgovori ona. – Divno...! Čekao ju je dugo... ali je došla. Bio je od onih ustreptalih, uzbuđenih ljubavnika kojima vrhunac užitka

brzo dođe i prođe. Nešto je neobično djetinje i bespomoćno ležalo na njemu i na njegovu golom tijelu: bio je kao golo dijete. Sva mu se obrana sastojala u razboru i lukavosti, a bi izostalo to prirodno oružje, onda se činio dvostruko golim, bijaše nalik na dijete, nježna, nedovršena tijela što se nemoćno batrga.

Budio je u ženi neku mješavinu samilosti i strasti, divlju tjelesnu požudu. Nije u njoj zadovoljavao tjelesnu žudnju i potrebu, odmah mu je dolazilo i bio je brzo gotov, a onda bi klonuo na njezine grudi, i tu dolazio k sebi, pribrao svoju drzovitost, dok je ona ležala zbunjena, razočarana, izgubljena.

Ali je uskoro naučila da ga zadržava u sebi dok i sama ne postigne vrhunac. A on je tada pokazivao nesebičnost i začudo bio moćan: ostajao je čvrsto u njoj, sav predan, a ona bila aktivna... strastveno, divlje aktivna, i tako dolazila do vrhunca. I kad bi osjetio onu divljinu njezina zadovoljenja i grča na svojoj čvrstoj pasivnosti, obuzimalo ga neobično čuvstvo, ponos i zadovoljstvo.

– Ah, što je lijepo! – šaputala bi ona drhteći, a potom bi se sasvim umirila, pripijena uza nj. A on bi ležao u svojoj usamljenosti, ali nekako pun ponosa.

Ostao je ovaj put samo tri dana, i držao se prema Cliffordu upravo onako kao i prve večeri, a tako i prema Constanci. Vanjski lik njegov nije se mijenjao.

Pisao je Constanci u žalovitu, sjetnu tonu kao uvijek; znao je biti kadikad i duhovit, a isto tako i pokazati kako je pun neke čudne, bespolne ljubavi prema njoj. Činilo se da joj je beznadno predan, a ipak je ona njegova udaljenost ostala ista. Vladalo je njime posvemašnje beznađe, ali on nadu nije ni priželjkivao: gotovo je mrzio svaku nadu. Une immense esperance a travers Li terre (Golema nada prošla je zemljom) – pročitao je negdje, i nadovezao svoje: Jest, prošla je prokletnica i pod sobom ugušila sve što vrijedi.

Connie ga nije nikad mogla pravo shvatiti, ali gaje voljela na svoj način. I sve je to vrijeme u sebi osjećala odraz njegova beznađa. U beznadnosti nije mogla ljubiti, ljubiti potpuno. A on onako beznadan nije se ni mogao predavati ljubavi. Tako je trajalo neko vrijeme, dopisivali se oni i zgodimice sastajali u Londonu. Još je željela tjelesno zadovoljenje što ga je mogla s njim postići svojom aktivnosti kad bi prošao njegov mali orgazam. A on joj je svejednako to i pružao.

Bilo je to dovoljno da se održi njihova veza. I dovoljno da se u Constanci probudi blago samopouzdanje, nešto slijepo i pomalo smiono, nešto što je došlo samo od sebe – povjerenje u vlastite snage, praćeno velikom životnom radosti.

Bila je veoma vedra i raspoložena na Wragbyju. Svu svoju dobru volju i zadovoljstvo usmjerila je na to da potiče Clifforda u radu, tako te je tada napisao svoja najbolja djela, i bio je gotovo sretan na svoj čudni, slijepi način. On je zapravo ubirao plodove čulnog zadovoljstva što gaje ona uzimala od Michaelisove muškaračke pasivnosti ukrućene u njoj. Ali, dakako, Clifford to nije nikad doznao, a da jest, ne bi rekao hvala.

A kad su prošli, sasvim prošli, ti dani dobrog raspoloženja i poticaja, a ona bila potištena i razdražljiva – kako li je Clifford priželjkivao da se vrate! Da je znao, možda bi čak poželio da se opet združe ona i Michaelis.

ČETVRTO POGLAVLJE

Connie se nije nikad oslobodila slutnje da je beznadna njezina veza s Mickom, kako su ga zvali. A ipak joj, činilo se, drugi muškarci nisu ništa značili. Osjećala se vezanom za Clifforda. On je tražio i trebao mu je dobardio njezina života, a ona mu ga i davala. Njoj je pak trebao dobar dio muškarčeva života, a to joj Clifford nije davao: nije mogao. Nije joj ostalo drugo nego da se od zgode do zgode zadovolji Michaelisom. Ali joj je slutnja kazivala da će ubrzo i tome doći kraj. Mick naprosto nije mogao da išta održava. U prirodi mu bijaše da raskida svaku vezu i da ostaje nesputan, odvojen od svega, sam kao pas. Tako je njemu trebalo, takav je bio, premda je uvijek govorio: Ona me ostavila.

Svijet je, vele, pun svakojakih mogućnosti, ali se one, u većini osobnih iskustava, ipak suzuju na prilično malen broj. Mnogo je dobre ribe u moru... možda... ali se golema većina, upravo masa, kanda, sastoji od samih skuša i sleđeva, pa ako sam nisi ni skuša ni sled, onda ćeš u moru, sva je prilika, dobre ribe naći vrlo malo.

Cliffordje punim jedrima jedrio na sastanak slavi, čak i novcu. Ljudi ga posjećivali. Connie je gotovo uvijek ponekog ugošćivala na Wragbyju. Ali ako gosti i ne bijahu skuše, bijahu sledevi, s kojom prigodnom morskom mačkom ili pak ugorom.

Navraćalo se i nekoliko redovitih posjetilaca, ljudi što su s Cliffordom bili u Cambridgeu. Medu njima i Tommy Dukes, koji je ostao u vojsci i postigao čin brigadnog generala. “Vojska mi ostavlja dovoljno vremena za razmišljanje, a pošteđuje me od borbe za život”, govorio je Tommy. Medu one što su redovito dolazili na Wragby ubrajao se i Charles May, Irac, koji je pisao znanstvene rasprave o zvijezdama. Bio je tu i Hammond, također pisac. Svi bijahu, poprilici, Cliffordovi vršnjaci, mladi današnji intelektualci. Svi su redom vjerovali u duševni život. Što činiš izvan toga, tvoja je privatna stvar, i nije uopće važno. Nikome i ne pada na pamet da te pita u koji sat ideš na zahod: to se ne tiče nikoga drugog doli tebe osobno.

A tako je i s najvećim dijelom svega onog što ide u obični život... kako zarađuješ novac, voliš li svoju ženu, ili pak imaš li pustolovina. Sve je to samo stvar dotične osobe, pa se, kao i ono sa zahodom, ne tiče nikoga drugog.

_ Sva ta priča o seksu – reče Hammond, visok mršonja koji je imao ženu i dvoje djece, ali je bio prisnije povezan s jednom tipkačicom – sve je u tome da te priče zapravo i nema. Problem naprosto ne postoji. Ne želimo ni za kim ići u zahod. Zašto bismo onda željeli da ga pratimo u postelju? Eto, tu smo. Kad ne bismo na jedno pazili više nego na drugo, problema ne bi ni bilo. Sve same besmislice i gluposti: neumjesna radoznalost.

– Tako je, Hammonde, baš tako! Ali ako tkogod počne ud varati Juliji, odmah uzavreš. Ako li pak nastavi, brzo ćeš i prekipjeti...

Julija je bila Hammondova žena. – Pa jasno! Uzavreo bih i da mi tkogod počne mokriti u kutu salona! Sve

to ima svoje mjesto. – Znači, ne bi ti bilo krivo kad bi tkogod činio ljubav s Julijom u

skrovitoj ložnici? Charley May bio je ponešto podrugljiv, jer je nekoć – malo sasvim malo

– udvarao Juliji, a Hammond je to žestoko presjekao. – Bilo bi mi krivo, dakako, jer je Julijin i moj seks nešto pri vatno medu

nama dvoma, i presjekao bih svakoga tko bi pokušao da se umiješa. – Istina je – preuze mršavi i pjegavi Tommy Dukes, kudikamo sličniji

Ircu negoli May, koji bijaše blijed debeljko. – Istina je, Hammonde, daje u tebe jak instinkt za vlasništvo, i jaka volja za samopotvrđivanjem, i želja za uspjehom. Otkad sam u vojsci, nekako sam podalje od svijeta, a sad vidim kolika je u čovjeku zelja, neumjereno jaka želja za potvrđivanjem samoga sebe i kolika je njegova žudnja za uspjehom. Sva je naša individualnost udarila tim putem. I, dakako, ljudi kao što si ti misle da će se bolje probiti ako im žena štiti leda. Zato si tako ljubomoran. Seks je tebi... mali životni motor između tebe i Julije, stroj koji pomaže tvom uspjehu. Kad ti jednom uspjeh počne izostajati, počet ćeš i ti udvarati i ljubakati kao i Charlie, koji nema uspjeha. Bračni parovi poput tebe i Julije nose na sebi naljepnice kao putni kovčezi. Na njoj piše: Gospoda A. B. Hammond ... baš kao na čijem kovčegu na željeznici. A na tebi piše: Arnold B. Hammond, na adresu gospode A. B. Hammond. Oh, ne brini, imaš pravo, sasvim pravo: duševnom životu treba udoban dom i dobra kuhinja. A treba mu i potomstvo. Ali to se sve vrti oko nagona za uspjehom, jer on je os oko koje se sve okreće.

Hammond je, čini se, bio prilično uvrijeđen. Ponosio se on čestitošću svoga duha, smatrao je da nije nikakav prevrtljivac. Pa ipak, nosila ga želja za uspjehom.

– Sasvim točno, ne može se živjeti bez novca – pritvrdi May.

– Mora čovjek imati neku svotu da bi mogao živjeti i napredovati... Čak da bi bio slobodan i mogao misliti potreban ti je novac, jer nemaš li ga, koči te želudac. A što se tiče seksa, mislim da bi s njega mogao ukloniti one naljepnice. Slobodni smo da razgov aramo sa svakim. Zašto onda ne bismo bili slobodni da vodimo ljubav sa svakom ženom koja nam se sviđa?

– Gle, to govori razbludni Kelt – javi se Clifford. – Razbludni? Pa, može i tako. Ne znam zašto bih nekoj ženi više naudio

ako s njom spavam nego ako s njom plešem... ili pak razgovaram o vremenu. Posrijedi je samo izmjena čuvstava umjesto izmjena misli. Zašto dakle ne bismo?

– Da se onda miješamo, svatko sa svakim, kao kunići! – upade Hammond.

– Zašto ne? Što ne valja kod kunića? Zar su oni išta gori od neurotičnog, revolucionarnog čovječanstva što kipti bijesom i mržnjom na sve oko sebe?

– Ali mi nismo kunići! – opet će Hammond. – Dakako da nismo! Imamo svoju pamet, imamo svoje astronomske

proračune što su nam važniji od života i smrti. Onda – onda zasmeta nas loša probava, ali bi nam glad bila strašna. Seksualna glad također. Pa što?

– Pomislio bih da bi ti seksualne probavne smetnje zbog presitosti smetale kudikamo više – podrugljivo će Hammond.

– Ja ne pretjerujem ni u jelu ni u ljubavi. Tko hoće, neka si prežderava i neka pretjeruje, slobodno mu. A ti bi najradije, kad bi mogao, da me izgladniš.

– Ni govora! Možeš se oženiti. – Odakle znaš mogu li? Možda ne bi bilo u skladu s mojim duhom i

mišljenjem. Brak bi mogao biti nauštrb moga duhovnog napredovanja... zacijelo bih u njemu zatupio. Nisam baš sazdan za brak. I moram li se zato vezati na lanac, zatvoriti se u ćeliju kao fratar? Sve same besmislice, dragi moj. Valja živjeti i programirati. Treba mi kadikad žena. Ali odbijam da od muhe pravim slona, a podjednako odbijam da mi itko donosi moralnu osudu ili za branu. Stid bi me oblio kad bih vidio da ijedna žena ide naokolo s mojim imenom na sebi, s adresom i uputnom željezničkom postajom, kao kakav kovčeg s odjećom.

Njih dvojica nisu oprostila jedan drugome onaj flirt s Julijom. – Zgodno ti je to, Charlie – nabaci Dukes – ta ideja da je seks samo

drukčiji oblik razgovora: tu riječi ne kazuješ nego ih činiš. Mislim daje upravo tako. Mislim, mogli bismo sa ženama izmjenjivati isto tako uzbuđenja i čuvstva kao što izmjenjujemo misli o vremenu i drugom. Seksualnost bi mogla biti vrsta normalna, fizičkog razgovora između muškarca i žene. Ne razgovaramo sa ženom ako nemamo zajedničkih misli, to jest ne razgovaramo tada s interesom. Isto tako, dok sa ženom nemamo zajedničkog uzbuđenja ili sklonosti, nećemo s njom ni leći. Ali ako imamo...

– Ako doista imaš pravog uzbuđenja sa ženom ili pak sim patije prema njoj, onda ćeš s njome i spavati – reče May. – To je jedino pristojno što možeš učiniti s njom. Upravo onako kao što je jedino pristojno razgovarati ako imaš kome što reći. Nećeš valjda ni stidljivo ni licemjerno gurnuti jezik među zube i zagristi. Jer ono što ti je na jeziku treba i reći. A tako i u svemu drugome.

– Ne, nije tako – usprotivi se Hammond. – Ti, May, primjerice, tratiš polovinu svojih snaga na žene. Nikad uistinu nećeš stvoriti ono što bi mogao s takvim sjajnim duhom kao što je tvoj.

Prevelik se dio tebe rasipa na drugu stranu. Možda... ali svakako premalen dio tebe, dragi Hammonde,

bio ti oženjen ili ne bio. Možeš ti čuvati čistoću i neporočnost svoga duha, ali će ti se on prokleto osušiti. Bit će tvoj čisti duh kao iver, sve mi se čini. Naprosto ga ubijaš razgovorom. Tommy Dukes prasnu u smijeh.

– Hajte vas dva duha – reče on. – Gledajte mene: ne radim nikakav uzvišeni i čisti duševni posao, samo onda – onda pribilježim poneku ideju. A ipak, niti se ženim niti jurim za ženama. Mislim da Charlie ima pravo: hoće li trčati za ženama, na volju mu; može juriti, a može i odmjeravati korak. Ali mi ne bi nikad na um palo da mu branim. A Hammond, eh, u njega je jak instinkt vlasništva, pa mu, prirodno, i pristaje ravan put i uzan ulaz. Vidjet ćete, on će vam još prije nego što skonča biti velik engleski pisac, poput onih što ulaze u čitanke.2 A onda, evo i mene. Doduše, ja nisam ništa, samo praskalica, obična rugalica. A ti, Clifforde, što je od tebe? Je li i tvoje mišljenje da je seks motor što muškarcu treba da pomogne do uspjeha?

Clifford je u takvim prilikama izrijetka govorio. Nije volio javno zboriti, pogotovo ne držati propovijedi. Za takvu svrhu ideje mu nisu imale dovoljno snage, bio je on i previše zbunjen i lako se uzbuđivao. Sada je pocrvenio i gledao u neprilici oko sebe.

– Pa ja sam ionako hors de combat – reče – ja sam izvan borbe, i ne znam zapravo što bih imao kazati o tome.

– A, nikako! – prihvati Dukes. – Tvoj gornji dio nije nipošto hors de combat. Duševni ti je život zdrav i neoštećen. Hajde da čujemo i tvoje mišljenje.

– Sve da i jest tako – promuca Clifford – čini mi se, nemam nekog mišljenja o tome, a niti imam kakvih ideja... Mislim, ukratko, oženimo se, pa mir. Iako je, priznajem, sve to krupno i važno za dvoje koji se vole.

– Kako to: krupno i važno? – priupita Tommy. – Pa tako, upotpunjuje prisnost – odgovori Clifford, u ne prilici kao

kakva žena kad se zateče u takvu razgovoru. – Charlie i ja, tako, smatramo da je seks neka vrsta sporazumijevanja,

kao jezik. Počne li žena sa mnom seksualni razgovor, dakako da ću ga završiti u postelji. Jasno, sve u svoje vrijeme. Ali, nažalost, nijedna žena ne počinje sa mnom takav razgovor, paliježem sam; i nije mi zato ništa gore... Tako se barem nadam... fa kako bih i znao. Jedno svakako stoji: nemam nikakvih sjajnih kalkulacija koje bi se mogle pobrkati, i ne pišem nikakva besmrtna djela. Ja sam čovjek koji se zavukao u vojsku...

Šutnja. Sva četvorica puše, odbijaju dimove. Connie sjedi, zabada iglu u šivenje... Samo sjedi, kao daje nijema. Ta i što bi drugo. Valja joj mirovati da veleumnu gospodu ne smeta u premudrim i prevažnim razmatranjima. Ali mora biti tu, s njima – bez nje im razgovor ne bi pravo tekao, misli im ne bi tako slobodno polijetale. Clifford je bio nekako krući nego inače, nestrpljiviji, i noge su mu brže zeble kad ne bijaše Constance u blizini, i razgovor bi zapinjao. Tommy Dukes baš se raspripovijedao, nadahnjivala ga nazočnost Connie. Smatrala je daje on najzgodniji.

Hammond joj se nije sviđao: činio joj se nekako sebičnim u duševnom smislu. A Charles May, da, ima i nešto ugodno na njemu, ali je ipak, uza sve

2 U originalu neprevodljiva igra riječju letters u smislu književnost i

slova. – Prev.

svoje zvijezde, odbojan i doima se nekako nečisto. Kolike li je večeri Connie tako prosjedila i slušala mišljenje te četvorice!

Njih i još dvojice-trojice drugih. Što se činilo da nikad ne dolaze ni do kakvih zaključaka, to nju nije zabrinjavalo. Voljela je slušati kako iznose svoja mišljenja, osobito kad je Tommy bio ondje. Baš smiješno: umjesto da te ljube i dodiruju svojim tijelom, oni ti otkrivaju svoj duh. Smiješno! Kakvih li hladnih duša!

Ponekad se upravo ljutila. I sve je više poštivala Michaelisa, na koga su izlijevali svoj sveuništavajući prezir kao na sitnog mješanca skorojevića, neodgojenog častohlepca i prostaka najgore vrste. Bio on mješanac i prostak ili pak ne bio, ali je imao svoje vlastito mišljenje i njega se držao. Nije obilazio oko nekakvih nagađanja uz tisuće pustih riječi, i nije se razmetao nekakvim duševnim životom.

Connie je voljela duševni život i čeznula za njim. Ali je smatrala da i tu preuveličavaju. Rado je sjedila ondje, u duhanskom dimu, tih slavnih drugarskih večeri, kako ih nazivaše u sebi. Zabavljalo Ju je i ponosom ispunjavalo to što nisu mogli razgovarati bez “jcnc tihe nazočnosti. Neizmjerno je uvažavala misao... a ti su prijatelji barem nastojali da misle pošteno. No, bilo je tu i nekakve skrivačice, svi se u razgovoru dohvaćali nečega – ali čega, nikako da se izjasne, a ona nikako da pogodi. Namatalo se nešto čemu ni Mick nije mogao uhvatiti kraj.

Ako ćemo pravo, Mick i nije brinuo ni o čemu: samo je gledao da se progura kroza život i da opauči druge koliko i drugi njega. Bio je zaista antisocijalan, i to mu Clifford i njegovi drugovi nisu opraštali. Clifford i njegovi drugovi nisu bili antisocijalni, bili su manje-više spremni spašavati čovječanstvo ili ga barem poučavati.

U nedjelju uvečer raspleli su ugodan i blistav razgovor, kadli se riječ opet navrnu na ljubav.

– “Blagoslovljena veza što nam srca divno spaja”, ili tako neka ko – rečeTommv Dukes. – Rad bih znati kakva je to veza... Veza što nas spaja upravo sada, duševno je trenje. Izvan toga malo je veza medu nama. Napadamo se, govorimo najgore jedan o drugome, kao svi prokleti intelektualci na svijetu. Prokleti bili svi, jer svi tako čine. Svi smo jedan protiv drugoga, a svoju zlobu prikrivamo slat kim rječima. Začudo kako duševni život cvate kad mu je korijenje u zlobi, u neizrecivoj, neizmjernoj pakosti. I uvijek je bilo tako! Pogledajte Sokrata u Platonovim spisima i društvo oko njega! Sve sama zloba, zluradost, želja da drugoga rastrgaš... Protagora ili tko već bio! I Alkibijad, i svi oni njegovi učenici i sljedbenici, štenad se pridružila hajci! Priznajem, draži mi je Buddha, što mimo sjedi pod smokvom, ili pak Isus, što učenicima kazuje nedjeljne pričice, mimo i bez ikakvih duševnih vatrometa. Da, nešto je iz temelja naopako u duševnom životu. Ukorijenjen je u zlobi i zavisti, u zavisti i samoj zlobi. Poznat ćete drvo po plodu njegovu.

– Ne mislim da smo svi tako zlobni – usprotivi se Clifford. – Pomisli samo, dragi Clifforde, kako jedan drugog uzimamo na rešeto.

Ja sam zapravo gori nego itko, jer više uživam u spon tanoj pakosti negoli u smišljenoj slatkorječitosti: birane slatke riječi sami su otrov. Uzmem li tesati kako je Clifford divan čovjek, i sve tako, onda jadnog Clifforda valja požaliti. Kazujte same pakosti o meni, pa ću barem znati da vam nešto vrijedim. Samo nikakvih medenastih riječi, jer onda propadoh.

– A ja mislim da se mi iskreno volimo – reče Hammond. – Pa i moramo se voljeti... ta toliko pakosti govorimo jedan drugome iza

leda! Ja sam najgori. – Sve mi se čini da ti miješaš duševni život i kritičku ćud. Slažem se s

tobom, Sokrat je i te kako pokrenuo kritičko rasuđivanje, ali je on učinio i nešto više od toga – mudro će i dostojanstveno Charlie May.

Bijahu čudno razmetljivi ti drugovi što su hinili skromnost: svaka im riječ bijaše ex cathedra, a svi se držali tako čedno. Dukes nije dopustio da ga spominjanjem Sokrata izbiju iz . njegove kolotečine.

_ Istina je – potvrdi Hammond – kritika i znanje nije , jedno te isto. – Dakako, nije isto – prihvati Berry, mlad i plah čovjek kestenjave kose,

koji je došao da posjeti Dukesa te je ostao da’ prenoći. Pogledaše ga u čudu kao da je progovorio magarac. A _ Nisam govorio o

znanju nego o duševnom životu – nasmija se Dukes. – Pravo znanje potječe iz cjeline svijesti: iz trbuha i iz spolovila isto kao iz mozga i pameti. Razum može samo analizirati i razglabati. Daj pameti i razboru prevlast, i vidjet ćeš: jedino što oni mogu, to je da kritiziraju i da stvaraju mrtvilo. Velim: to je sve što oni mogu. Strašno važno. Bože, svijetu se hoće kritike... pa kritiziraj na mrtvo ime. Zato neka živi duševni život, uživajmo u svojoj pakosti, dolje stare prnje i majmunisanje! I evo što je: dok živiš svojim životom nekako si u organskoj cjelini sa svim životom. A čim počneš nekakav duševni život, odmah si otkinuta jabuka. Prekinuo si vezu između ploda i stabla, organsku vezu. Ako u životu nemaš ništa do duševnog života, onda si doista otrgnuta jabuka... pao si sa stabla. I logično je onda da budeš zao i pakostan, kao što je otrgnutoj jabuci prirodno da gnjije.

Clifford izvalio oči: sve mu to bijaše sam besmisao. Connie se potiho smijuljila.

– Lijepo, onda smo svi mi otkinute jabuke – jetko će Hammond. – Da napravimo od sebe jabukovaču! – reče Charlie. – A što mislite o boljševizmu? – upade kestenjasti Berry, kao da se sav

razgovor svodio na to. – Bravo! – vikne Charlie. – Zbilja, što mislite o boljševizmu? – Naprijed! Hajde da pokosimo boljševizam! – prihvati Dukes. – Bojim se da je prekrupno posrijedi – preuze Hammond, ozbiljno

klimajući glavom. Čini mi se – opet će Charlie – daje boljševizam samo golema mržnja na

sve ono što ide pod kapu buržuj. A što je zapravo buržuj, još nije raščišćeno. Uz ostalo, to je i kapitalizam. Emocije i čuvstva nešto su toliko buržujsko da upravo treba izmisliti čovjeka koji ih neće imati. Osim toga, pojedinac je svakako buržuj, pogotovu individualni čovjek, ličnost: takva, dakako treba uništiti. Individualnost treba da utone u nešto veće, u sovjetski kolektiv. Čak je i organizam nešto buržujsko: ideal treba tražiti u mehaničkome. Jedina jedinka, neorganska jedinka, sastavljena od mnogih različitih i podjednako bitnih dijelova, jest stroj. Svaki je čovjek dio toga stroja a pogonska mu je sila mržnja... mržnja na buržuj a. To je boljševizam u mojim očima.

– Sasvim tako! – povladi mu Tommy. – Alije to, kako mi se čini, ujedno i savršen opis industrijskog ideala. To je, kratko rečeno, tvorničarski ideal, samo što tvorničar ne bi rekao da je tu mržnja pokretna sila. A ipak jest mržnja: mržnja na sam život. Po gledajte samo ovu našu Srednju Englesku, ovaj naš Midlands: zar nije ovaj naš dio svijeta poricanje života? Sama mržnja na život...?

No, sve je to dio duševnog života, logičan slijed i razvoj. – Ne prihvaćam daje boljševizam logičan – usprotivi se Hammond: – on

odbacuje većinu premisa.

– On dopušta materijalnu premisu, dragi moj. To čini i puki razbor. I to je jedino što dopušta!

– Boljševizam je u tome svakako dopro do dna – reče Charlie. – Do dna, jest! Do dna koje nema dna! Boljševici će ubrzo im a ti

najbolju armiju na svijetu, opremljenu najboljom tehničkom opremom. – Ali ono ne može trajati... ono s mržnjom... mora doći do reakcije – opet

će Hammond. – Hja, čekali smo tolike godine, pa ćemo čekati i dalje. Mržnja je nešto

što raste, kao i sve drugo. Ona je neizbježna kad se životu silom naturaju ideje, kad se nasilje provodi nad onim što je u nama najdublje: čovjekove najdublje osjećaje silom upravljaju po nekim idejama. Pokreću nas po nekoj formuli, kao strojeve. Logična misao tvrdi da predvodi cio sklop, a zapravo nju preobraćaju u golu mržnju. Svi smo mi boljševici, samo smo licemjeri. Rusi su boljševici bez licemjerja.

– Ali ima i mnogih drugih putova osim sovjetskoga – reče Hammond. – Ne vidim u boljševizmu nešto posebno razborito.

Dakako. Ali je katkad razborito praviti se nevješt da bi postigao cilj. Osobno držim daje boljševizam nešto priglupo, ali isto tako držim da je i naše društvo na Zapadu, sav naš društveni život nešto priglupo. Svi smo idiotski hladni, idiotski bešćutni. Svi smo mi boljševici, samo uzimamo drugo ime... Mislimo da smo bogovi, ljudi slični bogovima! Pa to je isto što i boljševizam. Čovjek treba da bude čovjek, da ima srce i penis, želi li umaknuti tome da postane boljševik... jer to je jedno te isto: i jedan i drugi predobar je da bi bio istisnut.

Iz šutnje što je značila neodobravanje dođe Berrvjevo plaho pitanje: – Ti onda vjeruješ u ljubav, Tommy, je li tako? – Ne, dragi mladiću, ne vjerujem – odgovori Tommy. – Ne, kerubine

moj, u devet desetina ne vjerujem. I ljubav je jedna od tih glupih predstava našeg vremena. Mladići što se previjaju u struku pritišću male jazz-gerle što imaju dječačke stražnjice kao dva puceta na ovratniku! Misliš li na takvu vrstu ljubavi? Ili na ljubav dobrog zajedništva u vlasništvu: moj-muž-moja-žena? Ne, dragi mladiću, u to ja ništa ne vjerujem!

– Ali u nešto ipak vjeruješ? – Ja? Razborom vjerujem da treba imati dobro srce, valjan penis, živahan

duh i dovoljno hrabrosti da izustiš “govno” pred damom. – Pa sve to imaš – reče Berry. Tommy Dukes tresao se od smijeha. – Eh, kad bih imao, ti anđeoski dječače! Kad bih samo imao! Ali nemam.

Srce mi je bešćutno, tupo kao krumpir, skočac postao visuljak te nikad i ne diže glavu, i radije bih ga odsjekao negoli pred majkom ili tetkom rekao “govno”... a one su, valja znati, istinske dame. I nemam duha, nisam zapravo pametan, ja sam samo uznik razuma, onaj što je osuđen da živi u njemu. A kako bi divno bilo da sam inteligentan! Bio bih tada živ u svim spomenutim dijelovima, a također u onima što nisu za spominjanje. Renoir je rekao da slika svoje slike penisom... I doista je slikao. Divnih li slika! I ja bih da mogu štogod tako! A mogu samo govoriti. Nova muka dodana Paklu! Sokrat ju je počeo.

– Pa ima lijepih žena na svijetu – javi se napokon Connie, podigavši glavu.

Muškarci kao da joj zamjeriše... Trebalo je da se drži kao da ništa ne čuje. Nije im bilo pravo što je pokazala da je pažljivo slijedila takav razgovor.

– Bože, žene, Ako meni nisu mile, što da marim kakve bile! Ne, nema tu nade! Ja ne mogu ni treperiti u skladu sa ženom. Nema žene

koju bih poželio kad se nađem pred njom, i neću sebe na to siliti... Doista, neću. Ostajem kakav jesam, provodit ću svoj duševni život. I to je jedino pošteno što mogu učiniti. Mogu biti sasvim sretan kad se zabavljam sa ženama, kad s njima razgovaram. Ali, to je sve čisto, čisto do beznađa. Beznadno čisto! Što veliš na to, Hildebrande, golupčiću?

– Manje je zamršeno kad čovjek ostane čist – odgovori Berry. Da, život je i suviše jednostavan.

PETO POGLAVLJE

Jednoga mraznog jutra pod zubatim veljačkim suncem iziđoše Clifford i Connie u šetnju, preko parka u šumu. To jest, Clifford se izvezao u svojim motornim kolicima, a Connie je koračala pokraj njega.

Opori je zrak još bio pun sumpornog vonja, ali su oboje već navikli na to. Na suženom obzorju lebdjela izmaglica, bjeličasta od mraza i dima, a gore kroz provedricu vidio se dijelak modrog neba, tako te im bijaše kao da su u kakvu ograđenu prostoru, uvijek u njemu zatvoreni. Život je uvijek san ili mahnitost u zatvorenu.

Sipljive ovce kašljale na oštroj, uveloj travi u parku, gdje se mraz držao i modrikasto sjao oko žbunova. Kroz park vodila staza u šumu, uzana blijedocrvena traka. Clifford je nedavno naredio daje pospu prosijanom zgurom iz rudnika. Kad su rude i otpaci iz podzemnog svijeta izgorjeli te iz sebe pustili svoj sumpor, sagorjeli ostatak dobio je rumenu boju – za suhih dana blijedocrvenu kao morski račići, a za mokrih tamnocrvenu kakva je u rakovice. Toga jutra bijaše staza blijedorumena, posuta modrikastobijelim injem. Constanci je bila draga ta staza, taj uzani, dugi sag od prosijanog crvenila.

Clifford se oprezno spuštao niz obronak, a Connie je držala ruku na priručju kolica. Pred njima se pružala šuma, najprije jeskov cestar, a za njim purpurni hrastov guštik. Na okrajku skakali kunići i griskali. Odjednom podalje uzletje crno jato vrana nestade za pristrankom.

Connie otvori vrata na parku što vode u šumu. Potjera širokom stazom prosječenom redu okresanim lijeskama. Bijaše

to ostatak goleme šume u kojoj je nekoć lovio Robin i Hood, a taj usjek bijaše put starenik što je presijecao krajinu. Ali je to sada, dakako, bila samo staza prosječena kroz privatnu šumu. U šumi je sve bilo nepomično, staro lišće svuda po tlu, inje mu se uhvatilo s donje strane. Sojka kreštalica ispusti hrapav kreštaj, mnoge ptičice uzlepršale. Divljači nije bilo, a ni fazana. Pobili ih za rata, šuma ostala bez zaštite, sve dok Clifford sada nije opet dobio svoga lugara i čuvara lovišta.

Clifford je volio šumu, volio stare hrastove. Osjećao je da su njegovi iz pokoljenja u pokoljenje. Želio je da ih zaštiti... htio da to mjesto ostane netaknuto, odvojeno od svijeta. Kolica se polako njihala pristrankom, truskala po zmrznutom grumenju. Nalijevo odjednom čistina, na njoj samo pleteri uvele paprati, ovdje-ondje ukosile se tanke mladice, mrtvi panjevi pokazuju ozgo ravnu stranu kuda je prošla pila, a dolje žile i korijenje bez života. I crne mrlje, mala zgarišta gdje su šumski radnici palili otpatke i suharke.

Bilo je to jedno između onih mjesta što ih je Sir Geoffrey za vrijeme rata iskrčio sijekući stabla za potpornje i drugu građu u vojničkim rovovima. Cio ogumak što se polako peo na desnoj strani, onako ogolio, bijaše jadan i napušten. Na vrhu, gdje su nekoć stajali hrastovi, sve ogoljelo, sama pustoš: ozgo si, povrh drveća, u dnu, mogao vidjeti željeznicu na rudniku i novu talionicu kod Stacks Gatea.

Connie je zastala i gledala – tu se prekidala njezina odvojenost od svijeta: kroz taj šumski prosjek prodirao je svijet do nje. Nije ništa rekla Cliffordu.

Ta čistina u šumi, to ogoljelo mjesto, bijaše Cliffordu uvijek razlogom da se ljuti. Prošao je on kroz rat, znao je i vidio što rat znači. Ali se nije pravo ljutio sve dok nije vidio taj ogoljeli brežuljak. Smislio je da ga opet pošumi. I mrzio je Sir Geoffreyja.

Clifford je sjedio ukočena lica dok su se kolica polako uspinjala. Kad su izbili na vrh, zastade: nije se lako usmjeljivao na spuštanje na drugu stranu, na dugo truckanje niz brežuljak. Sjedio je i gledao dolje niza zelenu traku prosjeka, niza stazu kroz paprat i hrastove. Vijugao put podno brežuljka i nestajao, ali mu zavoji bijahu blagi, ljupki, kao da onuda jašu vitezovi i plemenite gospode na paradnim konj ima.

_ Mislim daje ovo zaista srce Engleske – reći će Clifford Constanci, dok je tako tu sjedio na zakoprenjenom veljačkom.

– Misliš? – dočeka ona i u svojoj modroj pletenoj haljini sjede na panj pokraj puta.

– Mislim! – pritvrdi on. – Ovo je drevna Engleska, upravo njezino srce. A ja kanim da ga očuvam nedirnuto.

– Oh, da! – prihvati Connie. Ali kad je to izrekla, začuje sirenu što dolje na ugljenokopu najavljuje

daje jedanaesti sat. Clifford se toliko navikao na taj zvuk da ga je prečuo. Želja mi je da ova šuma ostane nedirnuta, da nitko u nju ne zalazi –

nastavi Clifford. Bilo je tu stanovitog zanosa. U šumi je još ostalo nešto od tajanstvenosti

divlje, drevne Engleske; ali sječe što ih je tijekom rata provodio Sir Geoffrey zadale su joj težak udarac. Kako je samo tiho bilo drveće s krivudavim, nebrojenim ranama što se prepleću prema oblacima i sa sivim, žilavim stablima što se uzdižu iz smeđe paprati! Kako li su bezbrižno prelijetale ptice među granama! A nekoć je u toj šumi bilo i jelena i strijelaca, i redovnika što su prolazili jašući na magarcima. Mjesto se još toga sjećalo, da, još se sjećalo.

Clifford je sjedio na blijedom suncu, svjetlo mu prosjalo po mekoj plavoj kosi, rumenkasto mu puno lice bilo nedokučivo.

– Kad dođem ovamo, onda više nego inače žalim što nemam sina – reče zamišljen.

– Ali je šuma starija negoli tvoj rod – blago će Connie. – Dakako – dočeka Clifford. – No mi smo je očuvali. Da nije nas, ne bi je

bilo... Nestala bi kao što su nestale i druge. Treba sačuvati štogod stare Engleske.

– Doista? – upita Connie. – Treba li se očuvati protiv nove Engleske? Žalosno je to, znam.

– Ako se ne očuva štogod stare Engleske, onda Engleske i neće biti – odgovori Clifford. – A mi koji imamo ovakva vlasništva i osjećaja za nj, moramo ga i čuvati.

Muk i sumornost. – Da, na neko vrijeme – reče Connie.

– Tako je, nažalost. To je sve što možemo. Svatko svoj mali dio. Znam da je svatko u mome rodu uradio ovdje svoje, dao svoj mali udjel, otkad je ovo naše. Može se čovjek protiviti konvenciji, ali se tradicije valja držati. Opet muk.

– Kakve tradicije? – upita Connie. – Engleske! Ove! – Da – polako će ona. – I zato je potrebno imati sina: čovjek je samo karika u lancu – nastavi

on. Connie nije marila za lance, ali ne reče ništa. Mislila je o neobičnoj

bezličnosti te njegove želje da ima sina. – Žao mi je što ne možemo imati sina – napokon će ona. On trže u nju čvrst pogled svojih krupnih svijetlomodrih očiju. – Gotovo bi bilo dobro kad bi imala dijete od drugoga – reče on. – Kad bi

ono odraslo na Wragbyju, pripadalo bi nama i posjedu. Ne vjerujem previše u očinstvo. Kad bismo ga odgojili i postavili na noge, bilo bi naše, ono bi onda nastavilo rod. Ne čini li ti se vrijednim razmisliti o tome?

Connie ga naposljetku pogleda. Dijete, njezino dijete, njemu je samo ono...

– A što je s drugim? – upita ona. – Pa zar je nešto u tome? – Zar je to tako važno za nas...? Imala si

ljubavnika u Njemačkoj... pa što je sada od toga? Upravo ništa. Mislim da su beznačajne te vezice, te sitnice što ih učinimo u životu. Dođu i prođu... Gdje je lanjski snijeg...? Vrijedi samo ono što čovjeku ostaje za sav život. Menije važan moj život, do njega mije stalo i do njegova dugog nastavljanja i razvitka. A što su prigodne veze? Pogotovu slučajne spolne veze? Kad ih ljudi ne bi smiješno preuveličavali, bile bi neznatne kao i parenje ptica. A tako bi Ih i trebalo uzimati. Kakva je važnost u tome? Vrijedno je samo ono što traje, važna je doživotna zajednica i drugarstvo. Zajednički život iz dana u dan, a ne jedno ili dva spajanja. Ti i ja svakako smo u bračnoj zajednici ma što se dogodilo. Navikli smo jedno na drugo. A navika je, mislim, važnija u životu negoli ikakvo slučajno uzbuđenje. Živimo u onome što je dugo, što teče polako i što traje, a ne u nekakvu slučajnom grču. Malo-pomalo, živeći zajedno, dvoje se ljudi pretopi u takvo jedinstvo i sklad da trepere u tim titrajima. To je prava tajna braka, to a ne seks; barem ne samo funkcija seksa. Ti i ja međusobno smo protkani u braku. Ako ga e držimo, treba da smo kadri i sposobni tu spolnost urediti i dogovoriti se o njoj tako kao što se dogovaramo prije nego što idemo zubaru; jer nas je sudbina u tome fizički motivirala.

Connie je sjedila i slušala, čudila se i nekako pribojavala. Nije bila nacistu ima li on pravo ili nema. Pa tu je Michaelis, njega je voljela, barem je tako govorila sebi. Ali je ta njezina ljubav bila samo kao nekakav izlet izvan braka, izlet iz duge i zamorne navike prisnosti što je stvorena godinama patnje i strpljivosti. Možda su ljudskoj duši potrebni izleti i ne smiju joj se uskraćivati. A bit je izleta da se opet vratiš doma.

– A zar bi tebi bilo svejedno od kojega bih muškarca imala dijete? – upita Connie.

– Pa, Connie, imao bih povjerenja u tvoj prirodni instinkt za izbor i pristojnost. Ti i ne bi dopustila da te dodirne tek netko.

Pomislila je na Michaelisa. Za Cliffordove pojmove on je zaista “tek netko”.

– Ali se muškarci i žene mogu razlikovati u mišljenju o tome tko je “tek

netko”! – Ne, ne mogu – odvrati on. – Ti si zavoljela mene, i ne vjerujem da bi

ikad mogla voljeti čovjeka koji mi je sasvim nesimpatičan. Ne bi to dopustilo tvoje osjećanje mjere i sklada.

Šutjela je. Na tu logiku nije se imalo što reći, bila je iz temelja kriva. – A bi li možda očekivao da ti ja reknem? – upita gledajući ga gotovo

krišom. – Nikako... Bolje da ne znam... Ali se slažeš sa mnom da slučajna spolna

veza nije ništa kad se usporedi s dugim zajedničkim životom? I da se spolnost može podrediti potrebama toga dugog života, toga dugog zajedništva? I da se možemo koristiti njome kad smo već prisiljeni na to? I zar su uopće važna ta časovita uzbuđenja? Zar išta znače? Zar nije sav životni problem u polaganom oblikovanju cjelovite ličnosti, u izgrađivanju tijekom godina i godina, u vođenju cjelovitog života? Valja živjeti potpunim, cjelovitim životom, necjelovitost nema smisla. Ako ti to što nemaš spolnog života krnji tvoju cjelovitost, onda idi i potraži sebi ljubavnu vezu. Ako to što nemaš djeteta krnji tvoju cjelovitost, onda ga rodi ako možeš. Ali sve čini tako da imaš cjelovit život, da poživiš životom koji će biti duga zaokružena i skladna cjelina. A nas dvoje možemo to zajedno... Nije li tako? Možemo ako se prilagodimo potrebama te ako ujedno tu prilagodbu utkamo u svoj život koji živimo svakodnevice. Slažeš li se?

Connie je ponešto bila pod dojmom njegovih riječi. Znala je da on teoretski ima pravo. Ali kad je svrnula misli na stvarnost, na trajni život s njime... skanjivala se. Zar joj je zaista suđeno da sav život koji je pred njom bespomoćno utkiva u njegov? Tako, zauvijek? I ništa drugo?

Zar upravo tako? Valja joj se dakle zadovoljiti da tka stalan život s njime, sve jedna jedina tkanica, jedan jedini uzorak protkan možda kakvom prigodnom šarom, kakvim cvijetom prigodne pustolovine. Ali kako bi mogla znati što će osjećati već dogodine? Tko bi znao? Kako možeš reći da unaprijed? Za godine i godine unaprijed? To malo da što se istoči u dahu! Zašto da se okuje tom leptirastom riječju? Sitna će riječca, dakako, odlepršati, a za njom eto drugih da i ne. Poput leptira što lepršaju i kruže naokolo.

– Mislim da imaš pravo, Clifforde. Koliko mogu prosuditi, slažem se s tobom. Samo... život može svemu dati novi oblik.

– Ali dok život svemu dade novi oblik, slažeš se, je li tako? – Da, slažem se. Mislim da se zaista slažem. Promatrala je smeđa prepeličara što je dotrčao pokrajnom stazom: stao je

pred njih, uzdigao njušku i meko zalajao. Za psom eto čovjeka s puškom, dođe tihim i brzim koracima i stupi pred njih kao da će ih napasti; zatim stade, pozdravi te okrenu nizbrdicom. Bio je to samo novi lugar, ali se Connie uplašila kad je onako banuo pred njih pun prijetnje. Tako ga je barem ona ugledala: kao prijetnju što je odjednom izbila pred nju kao da je iz zemlje iskrsla.

Bio je to čovjek u tamnozelenu odijelu od pamučnog baršuna, s kožnim dokoljenicama na nogama... Sasvim na starinsku; lice mu rumeno, brkovi riđi, pogled nekako hladan. Brzo je išao niza stranu.

– Mellors! – zovnu ga Clifford. Čovjek se okrenu i kratko pozdravi na vojničku – vojnik, nema šta! – Niste li mi okrenuli kolica i malko ih gurnuli? Tako mi je onda lakše –

reče Clifford. Čovjek odmah prevjesi pušku na rame i priđe začudno brzo kao i

prijetihim kretnjama, kao da ostaje nevidljiv. Bio je povisok i vitak, samo je šutio. Nije ni pogledao Connie, gledao je samo u kolica.

– Connie, ovo je novi lugar, Mellors. Još niste govorili s gospodom, Mellorse?

_ Nisam, gospodine – odgovori lugar brzo i ravnodušno. Skinuo je šešir, pokazala se gusta, gotovo plava kosa. Upro je u Connie

pogled ravan i pun, bez ikakva straha, kao da želi ocijeniti kakva je ona. Uplašila se. Plaho mu je klimnula glavom, a on šešir prebacio na lijevu ruku i malko joj se naklonio, kao gentleman, ali ne reče ništa. Časak je tako stajao držeći šešir u ruci.

– Vi ste već neko vrijeme ovdje, nije li tako? – reći će Connie. – Osam mjeseci, gospodo... vaše gospodstvo! – mirno se ispravi. – A sviđa li vam se ovdje? Gledala ga je u oči. Njegove se malko skupile od ironije, ili možda od

drskosti. – Da, hvala, sviđa mi se, vaše gospodstvo! Ovdje sam odrastao... Opet se lagano nakloni te ustaknu šešir na glavu. Zatim se okrenu i priđe

da prihvati kolica. Za posljednjih riječi okrenuo mu glas u zamjetno otezanje, kao u narječju... Možda i od nekog podrugivanja, jer mu prije u govoru ne bijaše ni traga narječju. Bio je on gotovo gentleman. A svakako neobičan svat, bistar i žustar čovjek, suzdržljiv samotnik, ali nekako samosvjestan.

Clifford upali mali motor, čovjek pažljivo okrenu kolica te ih upravi prema padini što je blago zakretala u tamni lijeskov cestar.

– Je li to sve, Sir Clifforde? – upita čovjek. – Nije. Radije da pođete s nama, ako zapnem. Motor zaista nije dovoljno

jak za ove uzbrdice i nizbrdice. Čovjek se obazre za psom... Brižan pogled. Prepeličar uzgleda gore k

njemu i malko mahnu repom. Čovjeku se načas javi smiješak u očima, smiješak upućen psu, podrugljiv ali blag, a onda smiješka nestade, lice se opet zategnu u bezizražajnost.

Prilično su brzo sišli niz pristranak, čovjek je neprestano rukom pridržavao naslon i kočio kolica da ne omaknu niza stranu. Doimao se više kao kakav slobodan vojnik negoli kao sluga. Constancu je nešto na njemu podsjećalo na Tommyja Dukesa.

Kad su stigli u lijeskov guštik, Connie odjednom otrča naprijed te otvori vrata što vode u park. Dok je pridržavala vrata, njih dvojica pogledaše je u prolazu – Clifford prijekorno, a lugar ponešto začuđeno, ali hladno, kao da želi samo vidjeti kakva je. A ona u njegovim modrim, gotovo bezizražajnim očima razabra pogled patnje i samotništva, ali i neke topline. Zašto li je takav samotnik, izdvojenik?

Clifford se ustavi kad prođoše na vrata, a čovjek uljudno pobrza da ih zatvori.

– Zašto si otrčala da otvoriš? – upita Clifford ženu, mirnim glasom koji odavaše da mu njezin čin nije po volji. – Ionako bi ih Mellors otvorio.

– Mislila sam da ćeš odmah dalje – odgovori Connie. – I da ću te valjda ostaviti da trčiš za nama? – opet će Clifford. – Oh, pa ja volim ponekad potrčati. Mellors je međutim opet prihvatio kolica. Bijaše kao da ne mari ni za što,

ali je Connie osjećala da on sve zamjećuje. Dok je gurao kolica uz brežuljak u parku, ubrzano je disao, otvorenih usta. Nije bio baš jak, prije bi se reklo da je bio nježan, ali pun životnosti, sve onako suzdržan. Njezin ženski

instinkt dobro je to osjetio. Connie je stajala i prepustila kolica. Dan se natmurio, posivio: ono malo

modrine na nebu što je pro vedrilo uokolo opet se zakrilo, sve se sklopilo i dobrano je zastidjelo. Snijeg samo što nije osuo. Sivilo na sve strane, sve sama sivoća, svijet bijaše kao iščilio, iznuren.

Kolica su čekala navrh crvenkaste staze. Clifford se obazreo da vidi gdje je Connie.

– Nisi li se umorila? – upita je. – Ne, nisam! – odgovori ona. Ali je bila umorna. Čudan joj se umor javio, nekakav nemir što tišti,

nezadovoljstvo. Clifford nije opazio: takvo što on nije opažao. Alije strani čovjek zamijetio. Constanci bijaše kao da se istočilo sve u njezinu svijetu i životu, sve iščiljelo, činilo joj se da je njezino nezadovoljstvo iskonsko, starije od tih brežuljaka.

Došli su kući s druge strane, gdje nema stepenica. Clifford se premetnu u kućni naslonjač na točkovima: bio je okretan, snažnih ruku. Connie za njim podiže i prebaci u naslonjač teret njegovih mrtvih nogu.

Lugar je uljudno čekao na znak da može otići; sve je pomno promatrao izbliza, ništa nije izmicalo njegovu oku. Problijedio je, i srh nekakva straha prosrsi ga kad je vidio kako Connie uzima u ruke nepokretne noge svoga muža i prebacuje mrtvi naručaj u pokretni naslonjač, a Clifford se okreće dok ona to čini. Uplaši se lugar.

– Onda, Mellorse, hvala na pomoći – dobaci Clifford i potjera svoj naslonjač hodnikom što vodi prema služinskim prostorijama.

– Ništa više. Doviđenja! – Moje poštovanje, Sir. – Doviđenja! Ljubazno je bilo od vas što ste dogurali ova kolica ovom

uzbrdicom – Connie će na vratima lugaru što je stajao vani. – Nadam se da vam nije bilo preteško.

Pogled mu se načas susretne s njezinim, bijaše kao da se lugar probudio. – Ne, nije bilo teško – reče brzo. Glas mu se zatim opet oteže, prelazeći u

domaći govor: – Doviđenja, vaše gospodstvo! – Tko je tvoj lugar? – upita Connie muža za ručkom. – Pa Mellors, vidjela si ga! – odgovori Clifford. – Da, ali odakle je došao? – Nije došao ni od kuda, ovdašnji je, odrastao u Tavershallu... sinje

nekog rudara, kopača ugljena, čini mi se. – Je li i sam bio rudar? – Mislim da je bio rudnički kovač, glavni kovač na rudniku. Ali je ovdje

bio dvije godine lugar, prije rata, prije nego što su ga uzeli u vojsku. Moj gaje otac uvijek hvalio, pa kad se momak vratio da nastavi kovačiju, opet sam ga uzeo ovamo, za lugara. Zbilja A je bilo drago... gotovo je nemoguće u ovoj okolici naći valjana čovjeka za lugara... a potreban je onaj koji poznaje ove ljude.

– A zar nije oženjen? – Bio je, ali mu je žena pobjegla s nekim... bježala je s mnogima, a

naposljetku s nekim kopačem ugljena iz Stacks Gate, i mislim da i sada živi ondje.

– Znači, čovjek je sam? – Tako nekako. Ima majku u selu... i dijete, čini mi se. Clifford pogleda

ženu – blijed pogled onih ponešto izbuljenih modrih očiju što ih je počela prelijevati mutnoća. Onako s pročelja, na površju, Clifford kao da

pokazivaše budnost; ali je pozadina, njegova nutrina, tonula u sivilo, u maglu kao i njegov Midlands: sve para, dimnica, magla. A magla kao daje sve više osvajala, plazila neprestano naprijed. I tako, kad je upro pogled u ženu, onako posebno upravio oči u nju i davao joj one svoje osobite, točne obavijesti, ona je oćutjela kako pozadinu njegova duha zakoprenjuje magla, nutrinu mu prelijeva ništavnost. I to je uplaši. Učini joj se Clifford kao sama bezličnost, nešto gotovo slaboumno.

I kao u nekoj magli dokuči ona jedan od velikih zakona ljudske duše: kad osjećajan duh bude pogođen udarcem što ranjava ali ne ubija tijelo, biva kao da se duh polako pridiže kako se i tijelo oporavlja. Ali je to samo privid. U zbilji je to samo mehanizam nanovo prihvaćene navike. Malo-pomalo ranjeni duh počinje svoju ranu osjećati kao uboj što polako pojačava strašno žiganje, uvećava bol dok ne presvoji svu dušu. I kad već mislimo da smo se pridigli i sve zaboravili, tek tada valja nam se suočiti sa strašnim posljedicama što se javljaju u najgorem obliku.

Bilo je tako i s Cliffordom. Kad je ocijenio da mu je “dobro” te se vratio na Wragby, i počeo pisati svoje pripovijesti, osjećajući se sigurnim za život, unatoč svemu, činilo se da je isplivao, sve zaboravio i stekao svoje duševno ravnovjesje. Ali poslije, kako su godine promicale, sve polako jedna drugu ispraćajući, Connie je osjetila kako u njemu zavrće stara rana, onaj ožiljak straha i strave, izbija duševni uboj na površje i sve se više širi. Neko vrijeme ležao je uboj u njemu potisnut u dubinu, bijaše kao daje otplavljen s vidjela, upravo kao da ga i nema. A sada se polako javljao i širio strah, gotovo uzetost. Duhom je Clifford bio sveudilj budan, ali se uzetost širila, zahvaćala njegove osjećaje – uboj od žestokog udarca postupno je obuzimao sve njegovo biće.

A kako se širio u njemu, osjećala je Connie da se širi i u njoj. Neki unutarnji strah, praznina, ravnodušnost prema svemu postupno je prisvajala njezinu dušu. Kad je Clifford bio dobre volje, znao je još sjajno razgovarati i gotovo zapovijedati sudbini: tako, primjerice, kad joj je u šumi govorio kako da ona rodi dijete i Wragbyju dade baštinika. A sutradan sve opet po starom, vjetar odnio puste riječi kao uvelo lišće. Nisu to bile riječi djelotvorna života, nisu bile zdravo lišće što se mladošću i jedrinom drži svoga stabla. Bile su to hrpe suhog lišća neplodna života.

I svuda joj se tako priviđalo. Rudari u Tevershallu opet su govorili o štrajku, a njoj se činilo da to nije izraz snage nego da je rana od rata, rana što se dotad pritajila a sad, evo, polako izbija na površinu te izaziva teški bol nespokoja i tupost nezadovoljstva. Rana duboka, duboka... strašan uboj što ga je za sobom ostavio besmisleni, nečovječni rat. Trebat će mnogo godina živoj krvi ljudskih naraštaja dok duboko u svojim dušama i tijelima rastvore golemu crnu nakupinu nezdrave, ugrušane krvi. I potrebna je za to nova nada.

Jadna Connie! Kako su godine prolazile, nju je sve više hvatao strah od ništavosti u njezinu životu. Cliffordov duševni život, kao i njen vlastiti, postupno joj bivao sve prazniji, ništaviji. Njihov brak, njihova zajednica u kojoj su imali jedno drugome upotpuniti život, počivala je na navikloj povjerljivosti o kojoj je on toliko govorio; bilo je dana kad je sve to blijedjelo, isparivalo se u golo ništa. Riječi, puste riječi. Jedina zbilja bijaše ništavost, prekrivena poplavom od samih riječi.

Cliffordov uspjeh, na priliku: Slava, boginja-kučka! Doduše, bio je Clifford gotovo slavan, knjige mu donosile tisuću funti u godini, fotografija mu se pojavljivala svuda, poprsje mu već stajalo u nekoj galeriji, a portret

visio u dvjema. Činilo se daje on najmoderniji medu modernim glasovima. Sa svojim tajanstvenim, neugodnim instinktom za publicitet, on je u četiri-pet godina postao jedan od najpoznatijih mladih “intelektualaca”. U čemu je ta intelektualnost, Connie nije dokučila. Clifford je, istina, bio spretan u onoj laganoj humorističnoj analizi ljudi i motiva, analizi sto naposljetku sve trga u komadićke. Ali je sve to bilo više nalik na razvlačenje kad psići navale da grizu i kidaju jastuke na divanu; samo što kod njega nije bila posrijedi ni mladost ni nestašna J8r nego nešto začudo staračko, krajnja taština. Strašno, a ništa praznina. Takvo se čuvstvo komešalo u dnu Constantine duše i odande odjekivalo: osjećala je ona daje sve to zajedno jedno veliko ništa – sjajno izlaganje ništavosti. Izlaganje, prikazivanje, predstava.

Michaelis je uveo Clifforda kao glavni lik u jednu svoju dramu; već je nacrtao zaplet i napisao prvi čin. Jer je Michaelis bio još i bolji od Clifforda u prikazivanju ništavosti. Bio je to posljednji dijelak strasti što je ostao u tim ljudima: strast izlaganja. Seksualno bijahu bez strasti; čak mrtvi. Michaelis nije sada išao za novcem. Cliffordu pak novac nikad nije bio ono glavno, premda gaje uzimao i zarađivao gdje je stigao, jer je novac i potvrda i pečat uspjeha. A uspjeh zapravo bijaše ono što su obojica htjela. Željeli su, obojica, stvoriti pravu predstavu... prikazati sebe, dati nešto čime bi na neko vrijeme zaokupili i na se svratili pozornost mnoštva.

Čudno bijaše koliko su se predavali boginji Uspjeha i Slave, boginji-kučki. Za Connie, otkad je stajala izvan svega toga i postala neosjetljivom za takva uzbuđenja, bila je to opet ništavost. Golo prostituiranje. To prepuštanje boginji-kučki bijaše sama ništavost, pa ipak su joj se ljudi predavali unedogled. Sve sama ništavost, ispraznost.

Michaelis je pisao Cliffordu o drami. Connie je, dakako, poodavno znala o njoj. Clifford se opet uzbudio, zanosio. I opet će ga, eto, prikazati – njega, Clifforda – prikazat će ga sada netko drugi, i to u dobroj slici, povoljno. Pozvao je Michaelisa na Wragby – neka dođe s prvim činom.

I došao Michaelis: ljeti, u svijetlu odijelu i s rukavicama od bijele kože, noseći za Connie krasan bokor orhideja, modrikastih poput sljezova cvijeta – i prvi je čin bio velik uspjeh. Ushitila se čak i Connie... uzbudila se do ono malo moždine što je u njoj još ostalo. A on, Michaelis, uzbuđen i ponesen svojom moći da uzbuđuje, bijaše zaista divan... upravo krasan u Constancinim očima. Vidjela je u njemu onu drevnu nepomičnost rase kojoj se ne mogu razbiti nikakve iluzije jer ih zapravo više nema – vidjela je, možda, krajnji stupanj bludnosti koja je ipak neporočna. Michaelis joj se, onkraj svoga posvemašnjeg prepuštanja boginji-kučki, činio savršeno čist – čist kao afrička maska od bjelokosti, što u svome snu, u bjelokosnim krivuljama i plohama, poročnost pretvara u neporočnost.

Njegov trenutak potpunog ushita sa to dvoje Chatterleyjevih, kad je zanio Connie i Clifforda, bijaše jedan od najuzvišenijih u njegovu Michaelisovu – životu. Uspio je: on ih je ushitio, zanio. Čak je i Clifford bio časovito zaljubljen u nj – ako se tako može reći.

I tako je sutradan Mick bio u većoj neprilici nego ikad prije: nespokojan, rastrgan, nemirno je gnjeo prste u džepovima. Connie ga noću nije posjetila... a on nije znao gdje je. Koketerija...! U tome času trijumfa!

Ujutro je otišao gore, u njezin salon. Znala je da će doći. Njegov nespokoj bijaše očevidan. Upitao ju je za svoju dramu... smatra li da je dobra? Morao je čuti pohvalu, trebala mu je: pohvala mu je donosila uzbuđenje, krajnji podražaj strasti, nešto iznad svake spolne naslade. Connie

je hvalila dramu žestoko. A ipak je, u dnu duše, sve to vrijeme znala da drama ne vrijedi ništa.

– Čuj, Connie – najposlije provali iz njega – zašto nas dvoje ne bismo sve to raščistili? Zašto se ne bismo vjenčali?

– Pa ja sam udana! – u čudu će ona. Iznenadila se, ali nije osjećala ništa. – Ah, to...! Nije to zapreka. Clifford će ti dati rastavu... Zašto se ne bismo

uzeli? Htio bih se oženiti. Znam da bi tako bilo najbolje za me... da se oženim i vodim uredan život. Ovako živim paklenski, upravo se trgam na komadiće. Vidiš, nas smo dvoje kao stvoreni jedno za drugo... pristajemo zajedno kao ruka i rukavica. Zašto onda ne bismo ušli u brak? Vidiš li ikakav razlog protiv toga da se uzmemo?

Connie je gledala u čudu, a ipak nije osjećala ništa. Ti su muškarci svi jednaki, ne misle ni na što. Samo im strše usijane glave, i misle da će vas njihove praskavice uznijeti na nebesa.

– Pa već sam udana! – opet će ona. – Ne mogu ostaviti Clifforda, i sam znaš.

– Zašto? Zašto ne bi mogla? – zajada on. – Nakon šest mjeseci jedva će se i sjetiti da si otišla. Za Clifforda nitko i ne postoj i osim njega samoga. Pa ti mu uopće nisi potrebna, koliko sam mogao razabrati. On je sav zaokupljen samo sobom.

Osjećala je Connie da ima istine u tome, ali je osjećala isto tako da ni Mick nije nikakav uzor nesebičnosti.

– Zar nisu svi muškarci obuzeti samo sobom? – upita ona. Hja, uglavnom je tako, priznajem. Mora čovjek biti takav se probio. Ali nije to ono bitno. Važno je kakav život može muškarac pružiti ženi. Može li je usrećiti ili ne može. Ako ne može, onda je i ne zaslužuje, nema prava na ženu...

Zastao je. Pogledao je u nju onim krupnim očima lješnjakove boje, gotovo hipnotički, i nadovezao:

– A ja mislim da mogu ženi pružiti vraški dobar život kakav samo može poželjeti. Mislim da to mogu zajamčiti.

– A kakav to dobar život? – priupita Connie, gledajući ga sveudilj u nekom čudu, iznenađena, ali u dnu duše ne osjećajući ništa.

– Pa svaki oblik dobra života, dobijesa! Baš svaki! Haljine, dragulje donekle, izlaske, noćne klubove koje hoćeš, da se upoznaš s kime želiš, da ideš svuda, da putuješ i da budeš netko kamo god dođeš... Da, dobijesa, svaki oblik dobra života.

Govorio je to gotovo slavodobitno, sve mu se lice sjalo, a Connie ga gledala kao da je zanesena, ali zapravo nije osjećala ništa. Svi ti sjajni izgledi i njegova obećanja jedva da su se takla i površine njezina duha. Ni u samome njezinu izvanjem biću, u njezinoj ženstvenosti, što bi se inače znala zanijeti, sada kao da ne bijaše nikakva odjeka. Ništa se nje od svega toga nije hvatalo. Ostala je hladna. Sjedila je i gledala u nj, kao smetena, ali nije ništa osjećala: samo je odnekle ćutjela krajnje neugodan vonj boginje-kučke.

Mick bijaše kao na žeravi: istezao se u svome naslonjaču i naginjao naprijed, piljeći u Connie gotovo histerično: je li u svojoj taštini napeto iščekivao da ona kaže da, ali ga je hvatao strah od njezina možebitnog da – tko bi znao!

– Treba da o svemu promislim – naposljetku će ona. – Ne bih mogla reći sada. Tebi se možda čini da Clifforda tu i ne treba brojki, ali se varaš. Pomisli samo koliko je bespomoćan...

– K vragu! Ako netko iz svoje bespomoćnosti izbija dobit, onda bih i ja mogao početi o tome kako sam usamljen i kako sam uvijek bio, iznositi

svoje nevolje i nizati druge ganutljive trice i koješta! K vragu sve ako čovjek nema drugog zagovora do svoje bespomoćnosti...

Okrenuo se i bijesno rukom kopkao po džepovima na hlačama. Te joj je večeri rekao:

– Hoćeš li noćas doći u moju sobu? Ne mogu pogoditi gdje je tvoja. – Dobro – odgovori ona. Te je noći bio uzbuđeniji ljubavnik nego inače, u onoj svojoj dječački

nježnoj nagosti. Connie nije mogla postići zadovoljenje prije nego što on postigne svoje, divlje uzbuđena, podižući slabine, a on junački izdržavao, ostajao u njoj upinjući svu volju i sposobnost da prinese žrtvu, dok naposljetku ne bi došla do vrhunca protiskujući neobične krikove.

Kad se najposlije odvojio od nje, on će joj tiho, glasom u kojem se podsmješljivost miješala s gorčinom:

– Bi li se mogla uskladiti sa mnom? Morala bi nastojati. A ne uvijek tako, na svoju.

Te riječi, izgovorene u taj čas, bijahu jedan od potresa u njezinu životu. Jer to pasivno davanje bijaše očito njegov jedini način spolnog općenja.

– Što kaniš reći? – upita ona. – Pa znaš što mislim. U tebe još dugo traje pošto sam ja gotov... i valja

mi stisnuti zube i mirovati dok ti upinješ i ne završiš. Zapanjila se na tu nenadanu grubost, u tome trenutku dok je još ćutjela

neizreciv užitak i stanovitu ljubav prema njemu. Uostalom, zar nije on bio gotov prije vremena, kao toliki današnji muškarci – svršio gotovo prije nego što je i počeo. A to sili ženu da bude aktivna.

– Zar ti ne želiš da nastavim i dođem do svog zadovoljenja? – upita ona. On se trpko nasmija. – Zar ne želim! – ponovi za njom. – Lijepo! Zar ne želim stiskati zube

dok me gnjeteš! – A zar nisi htio? Nećeš to? – opet će ona. Prečuo je pitanje, nije htio odgovoriti. – K vragu, sve su takve! – promrsi kao za sebe. – Ili uopće ne sudjeluju,

kao da im je utroba mrtva... ili pak čekaju dok muškarac svrsi, pa tek onda počnu da bi došle do svoga, a muškarac neka izdrži... Još nisam imao ženu koja bi svršila kad i ja.

Connie je samo na pol uha uhvatila to neobično muškaračko zapešće. Zapanjilo ju je to njegovo držanje upereno protiv nje... ta njegova neshvatljiva grubost. Osjećala se tako nedužnom u svemu tome.

– Ali valjda želiš da i ja postignem svoje zadovoljenje, je li tako? – ponovi ona.

– Jasno! Želim, dakako. Ali đavo me odnio ako je to ikakvo zadovoljstvo muškarcu stiskati zube i čekati da žena konačno bude gotova.

Te su riječi žestoko pogodile Constancu, bijahu joj one najteži udarac u životu. Ubile su nešto u njoj. Nije bila baš pohlepna na Michaelisa; dok ne bi počeo, nije ga ni željela. Bijaše kao da zapravo nikad nije čeznula za njim. Ali kad bi jednom već počeo, onda joj se činilo sasvim prirodnim da i ona s njime dođe do svog zadovoljstva. I gotovo gaje zbog toga voljela... Te noći gotovo ga je zavoljela i htjela udati za nj.

Možda je on to osjetio svojim instinktom, i zato sve razorio jednim udarcem, srušio svu tu kulu od karata. Svaki njezin spolni osjećaj prema njemu, i prema svakom muškarcu, utrnuo je te noći. Njezin se život odvojio od Michaelisova tako temeljito kao da ga nikad nije ni bilo.

Nastavila je svoj sumorni život. Ostala je samo ona prazna uhodanost,

mlin što ga svojim hodom u krug okreće svagdašnjica, ono što je Clifford nazivao cjelovitim životom, dugo zajedničko življenje dvoje ljude, dvaju bića naviklih da žive zajedno u istoj kući.

Ništa! Praznina! Prihvatiti veliku ništavost života kao da bijaše jedina svrha življenja. Prihvatiti sve one mnoge sitnice što zajedno tvore veliki konačni zbir ništavosti.

ŠESTO POGLAVLJE

– Zašto se zapravo danas muškarci i žene ne vole? – upi talajé Connie Tommvja Dukesa, koji manje-više bijaše njezino proročište.

– Pa vole se, vole! Otkad je svijeta i vijeka, otkad je izmišljen ljudski rod, mislim da se muškarci i žene nisu nikad toliko voljeli koliko upravo danas. Pravo voljenje! Evo, uzmite mene... zaista više volim žene nego muškarce: žene su hrabrije, čovjek s njima može biti iskreniji.

Connie je razmišljala. – Da – preuze ona – ali vi se nikad s njima ne miješate, nemate s njima

posla? – Ja? Kako ne bih imao! Pa evo, upravo i sada najiskrenije razgovaram s

jednom ženom. – Da, razgovarate... – A što bih drugo nego sasvim iskreno razgovarao s vama sve da ste i

muškarac? – Možda ništa. Ali žena... Žena hoće da je čovjek voli i s njome

razgovara a da je u isto vrijeme ljubi i želi. A meni se čini da jedno i drugo ne ide zajedno nego da se to dvoje međusobno isključuje.

Ali ne bi trebalo da se isključuje! Ne bi trebalo ni da je voda tako mokra kao što jest. Ali što ćemo kad je tako. Ja volim žene i Ugovor s njima, ali ih za to ne moram ljubiti i željeti. Zajedno i ugo nema u meni mjesta u isti mah. A čini mi se, trebalo bi ga biti.

– Dopuštam da je tako. No, što ja tu mogu kad je sve drukčije nego što bi trebalo biti. Usklađivati taj nesklad nije moj posao.

Connie je razmišljala. – Nije tako – reče ona. – Muškarci mogu ljubiti žene i razgovarati s

njima. Ne shvaćam kako bi ih uopće mogli ljubiti a da s njima ne razgovaraju i ne budu prisni. Kako je takvo što moguće?

– Ne znam – odgovori on. – I čemu moje uopćavanje? Znam samo svoj slučaj. Volim žene, ali ih ne želim. Volim razgovarati s njima; no sve ako me razgovor s njima privlači i dovodi u prisnost u jednom pravcu, ipak me udaljava od njih. Tako vam je to. Ali nemojte mene uzeti za opći primjer: ja sam, zacijelo, osobit slučaj, muškarac komu su žene drage ali ih ne ljubi, nego ih čak i mrzi ako ga tjeraju u ljubavno pretvaranje ili na kakav drugi privid i petljanje.

– A zar niste žalosni zbog toga? – Zašto bih bio žalostan? Ni govora. Eto, na priliku, Charlie May... kad

njega gledam, ili druge muškarce koji imaju ljubavnih veza... ne, nimalo im ne zavidim! Ako mi usud pošalje ženu koju želim, eh, lijepo i dobro. Ali ne znam nijednu ženu koju baš želim... i nikad nisam vidio takvu... hja, onda sam valjda hladan. A zapravo neke žene mnogo volim.

– Volite li mene?

– Da, mnogo! I kao što vidite, nema medu nama govora o poljupcima, je li tako?

– Tako je – potvrdi Connie. – A zar ga zaista ne bi trebalo biti? – Zašto, za ime Božje? Volim Clifforda, ali što biste rekli kad bih ga

otišao poljubiti? – Za vas kao da tu nema razlike? – A u čemu bi bila razlika, barem koliko se mene tiče? Svi smo mi

razumna ljudska bića, petljavina mužjak-ženka daleko je od nas. Jednostavno, nema je medu nama. Zar bi vam se sviđalo kad bih se sada počeo kočoperiti kao kontinentalni mužjak i razmetati se seksualnošću?

– Bilo bi mi odvratno. – No, eto! Velim vam, ako sam uopće mužjak, nikako da naiđem na

ženku svoje vrste. Ali me zbog toga ne boli glava, jer samo volim žene. Tko bi me i prisilio da ih ljubim, ili da samo glumim ljubav, pa da počinjem seksualnu igru?

– Ja vas zasigurno ne kanim na to prisiliti, ali recite mi, nije li tu nešto izokrenuto?

– Vi možda tako osjećate, ja ne osjećam. – Da, imam osjećaj da nešto nije kako valja medu muškarcima i ženama.

Žena više nema cara za muškarca. – A ima li ga muškarac za ženu? Razmišljala je o drugoj strani pitanja. – Ne baš mnogo – odgovori iskreno. – Onda ostavimo tu priču i vladajmo se jedno prema drugome pristojno i

jednostavno, kao normalna ljudska bića. K vragu umjetno navraćanje na seksualnost! Ja ga odbijam!

Connie je znala da on ima sasvim pravo. Ali se u svemu što je rekao osjećala izgubljenom, tako izgubljenom i bespomoćnom. Kao iverak na pustoj vodi, tako joj se činilo. Kakav je njezin smisao – smisao nje same i svega uopće?

Mladost se u njoj uzbunila. Ti su muškarci, čini se, tako stari i hladni. Sve je nekako staro i hladno. I Michaelis. Kakva li razočaranja! Ni on nije ni za što. Eto, muškarci te neće i ne žele, to je. Tako i Michaelis.

Ali ni opsjenari što se prave kao da je žele te počinju seksualnu igru, još su ponajgori.

Baš žalosno, ali se valja pomiriti s time. Sasvim je točno: muškarci nemaju cara za ženu. Ostaje ti kao najbolje da se obmanjuješ i samu sebe zaluduješ zamišljajući da imaju nekog cara, kao što se ona obmanjivala Michaelisom. A život teče dalje, i tu ne možeš ništa. Bilo joj je savršeno jasno zašto ljudi priređuju cocktail parties, zašto sviraju jazz i plešu charleston do iznemoglosti. Moraš svojoj mladosti pustiti da se istutnji ovako ili onako, jer će te inače proždrijeti. Tvoja mladost...? Ah, kakve li sablasne mladosti! Ćutiš se starom kao Metuzalem, a mladost u tebi negdje šišolji, i nema ti od nje mira. Jadna života! Jadna i beznadna! Gotovo je žalila što nije otišla s ličkom i pretvorila svoj život u dugi, dugi coctail party, u dugu Yecer s jazzom. Svakako bi to bilo bolje negoli tako premetati Aili i gurati sebe u grob.

Jednoga dana kad joj se duša nasumorila izišla je sama na šetnju, u šumu: utonula u misli, išla je ne mareći ni za što, čak i ne zamjećujući gdje se nalazi. Odjednom je uplaši prasak puške u blizini: trgla se i naljutila. Kad je krenula dalje, čula je glasove pa ustuknula. Ljudi! Nije ih željela. Oštro joj uho razabra i drugi glas, i ona se uzbudi: neko dijete jeca. Osluhnu bolje: zar

tkogod zlostavlja dijete? Pobrza niz mokru stazu, uzbuđena, zlovoljna. Osjećala je da će planuti.

Zakrenuvši za okuku, ugleda pred sobom dvije prilike: lugara i zaplakanu djevojčicu u ljubičastu kaputiću i kapi od pamučne tkanine.

– Prestani cmizdriti, mala lažljivice! – čuo se lugarev ljutiti glas, a dijete zajeca još jače.

Constance dugim koracima pohiti naprijed, sijevajući očima. Čovjek se okrenu i pogleda u nju: hladno pozdravi, blijed od srdžbe.

– Što je? Zašto mala plače? – upita Constance oštro, ali ponešto bez daha. Tanak smiješak, nešto gotovo podrugljivo, javi se čovjeku na licu. – Valja vam pitati nju – odgovori on bešćutno, otežući u svome narječju. Constanci bijaše kao da ju je pljusnuo; promijenila je boju. Zatim sabra

sav svoj prkos, pogleda lugara, a tamnoplave oči samo joj planuše: – Pitala sam vas – reče zadihano. On skide šešir s glave i malko se nakloni – čudan neki naklon: – Da, vaše gospodstvo, pitali ste me – odgovori, a zatim nastavi u

narječju – ama vam ne umijem rijet’. I prometnu se opet u vojnika: ne možeš ga prozreti, samo mu lice

ublijedjelo od ljutine. Connie se okrenu djetetu, rumenu, crnokosu stvorenju od devet ili deset

godina. – Što se dogodilo, drago dijete? Reci mi zašto plačeš? Obratila se maloj ljubazno, umiljato, kako se već običava u takvoj prilici.

Još jači jecaj, namjerni. I Constancina još veća umiljatost. – Hajde, hajde... nemoj plakati nego mi lijepo kaži što su ti…

Velika nježnost u glasu. U isti mah ruka što je tražila po džepu pletenog ogrtača srećom nade novčić od šest penija.

Hajde, ne plači! – reče Connie i prignu se maloj. – Gledaj što ćeš dobiti...

Uzdasi, jecaji, ručica se odvaja od lica što je oteklo od plača, a crno lukavo oko načas pogledom prelazi po novčiću. Zatim novi jecaj, ali prigušeniji.

Hajde, mala, lijepo mi reci što se dogodilo – opet će Connie pa stavi novčić u dječju punašnu šačicu, koja se potom stisnu.

– Bilo... bilo je... zbog mace! Drhtaji, jecaji što jenjavaju. – Kakve mace, zlato? Časak šutnja, a onda mala pesnica što je stiskala novčić pokaza u

kupinov trnjak. – Eno je! Connie pogleda onamo. Doista je ondje ležala velika crna mačka, žalosno

opružena, malko okrvavljena. – Uh! – protisnu Connie, gršteći se. – Podivljala je, vaše gospodstvo – čovjek će podrugljivo. Ona ga pogleda srdito. – Nikakvo čudo što je mala plakala kad ste mačku ubili pred njom! Upravio je Constanci pogled u oči, bez riječi, prezrivo, ne krijući svojih

osjećaja. Connie opet pocrvenje: osjećala je da se uzbudila – pa taj čovjek nema poštovanja prema njoj!

– Kako ti je ime? – upita malu, umirujući se. – Hoćeš li mi reći kako se zoveš?

Šmrcaj, a potom piskutav glasić, prenavljački: – Connie Mellors! – Connie Mellors! O, lijepo ime! I došla si s tatom ovamo, a on ubio

macu? Ali je to bila zločesta mačka! Dijete je pogleda ispitljivo – smion pogled crnih očiju što Procjenjuju nju

i njezinu sućut. – Htjela sam ostati sa svojom bakom – reče djevojčica. Tako? A gdje je

tvoja baka? Dijete podiže ruku i pokaza dolje, niz put: – Tamo, u kući! – U kući... A bi li htjela natrag, baki? Neočekivano, kratka groza, drhtaj od zaostalih jecaja. Bih! – Pa hajde... Hoćeš li da te povedem? Hoćeš li da te povede baki? Onda

tvoj tata može za svojim poslom. Okrenu se zatim njemu: – Ovo je vaša kćerkica, je li? On pozdravi na

vojničku i potvrdi kimnuvši glavom. – Mogu lije odvesti kući? – upita Connie. – Ako vaše gospodstvo želi. Pogledao je opet u njezine oči – pogled miran, ispitivački, nekako

udaljen. Pogled čovjeka samotnjaka, čovjeka samosvojna. – Onda, zlato, hoćeš li sa mnom kući, baki? Dijete zimu gore, k njoj: – Hoću! – i razvuče usta u smijulj. Constanci se nije svidjela; nije joj se svidjelo to lukavo malo žensko

stvorenje, ta mala pretvorica. Ipak joj je obrisala lice te je uzela za ruku. Lugar pozdravi šuteći.

– Doviđenja – reče mu Connie. Bijaše gotovo milja do kuće, i Connie starija imade dobrano prilike da se

uvjeri koliko joj dotužuje mala Connie dok se pred njima nije ukazala slikovita lugareva kućica: djevojčica je neprestano izvodila nekakve majstorije kao kakvo majmunče i bila veoma samosvjesna.

Na kućici vrata stajala otvorena, iznutra dopirao nekakav klopot. Connie zastade, ručica iskliznu iz ruke, i djevojčica otrča u kuću.

– Bako! Bako! – Gle, već si se vratila? Baka je upravo crnila peć, bijaše subotnje jutro. Izišla je na vrata: na njoj

pregača od jute, u ruci joj četka nacrnjena grafitom, a na nosu crna mrlja. Bila je omalena, prilično suhonjava žena.

– Bože dragi, što je? – upita kad je ugledala gdje Connie stoji vani, te brže-bolje rukavom obrisa lice.

– Dobro jutro – reče Connie. – Mala je plakala, pa sam je dovela kući. Baka brzo svrnu pogled na unuku: – A gdje ti je tata? Mala se uhvati baki za suknju i poče se prenemagati. – Bio je s njom – objasni Connie – ali je ubio podivljalu mačku, i dijete

se uzbudilo. – Ali nije trebalo da se mučite, Lady Chatterley, zaista nije. Zaista je bilo

lijepo od vas, ali nije trebalo da vas uznemiruju i da se toliko trudite. Ma tko bi i pomislio!

A potom će, okrenuvši se maloj: – Vidiš li: Lady Chatterley toliko se trudi zbog tebe! Zaista nije trebalo! – Nije mi bilo teško, malko sam prošetala – reče Connie, smiješeći se.

– Zaista je bilo lijepo od vas, moram reći! I tako, velite, mala je plakala? Znala sam da će svašta biti čim samo odmaknu dalje. Boji se ona njega, to vam je. Dođe joj nekako kao tuđin, stranac, i ne vjerujem da bi se mogli složiti njih dvoje. On je tako čudan.

Connie nije znala što da kaže. – Gle, bako! – reče mala, glupo se smijuljeći. Starica pogleda dolje, na novčić šestak u maloj ruci. – Još i pol šilinga! Oh, vaša milosti, nije trebalo, zaista nije! Vidiš dijete,

koliko ti je dobra Lady Chatterley! Svega mi, sreća ti se jutros nasmiješila, dijete moje!

Izgovorila je ime kao što ga u narodu izgovaraju: Chat’ley. – “Vidiš koliko ti je dobra Lady Chat’ley!” Connie nije mogla a da ne gleda u staričin nos, a starica opet, ovlaš,

prijeđe po njemu nadlanicom, ali promaši mrlju. Namjerila Connie da krene natrag... – Onda, velika vam hvala, Lady Chat’lev, zaista... Hajd, lijepo zahvali

Lady Chat’ley! – reče maloj. – Hvala – piskutne dijete. – Baš si zlatna – umiješa se Connie i s jednim “Zbogom” krenu odande,

sretna što taj susret ostavlja za sobom. Čudno je, pomisli, odakle onome visokom ponositom čovjeku takva sitna i žestoka mati.

A starica, tek što je Connie otišla, pobrza u kuhinju te na rbini što nekoć bijaše ogledalo zagleda u svoje lice. “Dakako, morala me zateći u ovoj prostoj pregači i prljava lica! Lijepo li će misliti Veni!”

Connie se polako vraćala kući, na Wragby. “Kući...!” Pretopla je to riječ za onaj golemi neugodni kunićnjak. Riječ je sada bez prave težine, prijašnja joj vrijednost nekako izbrisana.

Sve velike riječi, činilo se Constanci, izbrisane su za njezino pokoljenje: ljubav, radost, sreća, dom, majka, otac, muž – sve te velike, snažne riječi napol su mrtve sada, umiru iz dana u dan.

Dom je sada samo mjesto na kojem živiš, ljubav je nešto čime se ne zaluduješ, radost je riječ koju uzimaš za dobar charleston, sreća je licemjeran izričaj kojim želiš obmanuti druge, otac je individuum koji je uživao život, muž je čovjek s kojim živiš i duh mu održavaš. A seks, posljednja od velikih riječi, to je samo cocktail-naziv za uzbuđenje što te načas potakne, da te onda ostavi još praznijom, umornijom. Otrcanom! Baš kao daje i sama tvar od koje si sazdana jeftina roba te se sva linja i trca.

Na kraju ostaje samo uporni stoicizam: i tu, u njemu, ima stanovitog užitka. U samom doživljaju ništavosti života, faza za fazom, etapa za etapom, ima nekoga jezivog zadovoljstva. To je dakle to! Uvijek je to ono krajnje: dom, ljubav, brak, Michaelis... To je dakle to kad budeš na samrti, posljednje riječi upućene životu bit će ti: To je dakle to.

A novac? Za novac ne možeš reći isto. Novac ti je uvijek potreban. Novac, Uspjeh, Slava – boginja-kučka, kako je, po Henrvju Jamesu, uporno naziva Tommy Dukes – to je potreba koja nikad ne prestaje. Ne možeš potratiti i posljednji groš i na kraju reći: To je dakle to. Ne, nikako. Jer ako poživiš još i ciglih deset minuta, trebat će ti još koji groš za ovo ili za ono. I da ti točak ne zastane u pogonu, hoće se novca. Moraš ga imati. Drugo ti zapravo i ne treba.

Dakako, nije tvoja krivnja što živiš. A kad već živiš, novac je potreba, jedina apsolutna potreba. Bez svega se drugog može, za nuždu, ali ne i bez novca. Jasno kao na dlanu: to je dakle to!

Mislila je na Michaelisa i na novac što bi ga mogla imati s njim. A to baš nije htjela. Draže su joj one male svote što ih Clifford pisanjem zarađuje uz njenu pomoć, sitniji iznosi što su dolazili od književnog rada u kojemu je ona doista pomagala. “Clifford i ja zarađujemo zajednički tisuću i dvjesta funti na godinu”, govorila je u sebi. Zarađivati novac! Stvarati ga! Ni od čega! Izvlačiti ga iz zraka! Vještina i djelo kojim se baš ljudski možeš ponositi! Sve drugo puste su besmislice.

Kaskala je kući, Cliffordu, da združi svoje snage s njegovima, da s njime stvori još jednu pripovijest ni od čega – a pripovijest, to je novac. Cliffordu je, čini se, bilo veoma važno svrstavaju li e njegove pripovijesti u prvorazrednu literaturu ili ne svrstavaju. Ona, pravo li se uzme, nije za to marila. Nema ništa u njima! rekao je njezin otac. Dvanaest stotina funti prošle godine! – jednostavan je i konačan odgovor na to.

U mladosti stišćeš zube, grizeš i držiš, sve dok iznevida ne poteče novac: posrijedi je snaga. Stvar volje; fina, nevidljiva i snažna emanacija volje što iz tebe izbija vraća ti tajanstvenu ništavost novca: riječ na papiriću. To je kao neka magija, a svakako je trijumf. Boginja-kučka! Pa kad se već prostituiraš, onda neka to bude s boginjom-kučkom. Uvijek je možeš prozreti, čak i kad joj se predaješ, i dobro je tako.

Clifford, dakako, ima još mnogo dječjih tabua i fetiša. Želi da ga smatraju za “zaista dobra pisca”, a to je teška besmislica. U svemu je zapravo dobro to što sada, eto, ima uspjeha. Kakva bi i bila korist da si “zaista dobar” a nitko te ne čita! A bijaše kao da većina “zaista dobrih” ne stižu na autobus. Konačno, živimo samo jedan život, pa ako ne stignemo na autobus, ostajemo na pločniku sa svima onima koji su promašili.

Connie je smišljala da jednu zimu provede s Cliffordom u Londonu, i to već iduću. Njih dvoje dobro su uhvatili svoj autobus, pa zašto se ne bi malko provozali i pokazali na vrhu.

Nevolja je bila što je Clifford postajao ponešto rastresen, duhom odsutan, i što je onda-onda zapadao u potištenost. Javljala se rana što se nalazila na njegovoj duši. Connie je očajavala, bilo joj da zavrišti. Bože, ako se pokvari i mehanizam svijesti, što da čovjek čini? K vragu sve, učinila si što si mogla! Zar da se sasvim upropastiš!

Briznula bi kadikad u gorak plač, no i tada bi, plačući, govorila sebi: Baš si glupa, samo močiš rupčiće! Kao daje kakve koristi od toga!

Poslije događaja s Michaelisom odlučila je da ništa više ne želi. Činilo se to najjednostavnijim rješenjem onoga što je drukčije nerješivo. Nikakvih želja povrh onog što ima: samo je htjela ići dalje s tim što ima. Clifford, pripovijesti, Wragby, položaj Lady Chatterley, novac, slava... sve to kako jest neka traje i napreduje, eto to ona želi. A ljubav, seks, sve te gluposti, sve je sama pjena: otpij ili otpuhni, i ne brini dalje! Ako u duši ne hlepiš za tim, nije to ništa. Pogotovu seks... Baš ništa! Pogledaj trijezno, i sve je riješeno. Seks i cocktail: jednako traju, jednako djeluju, nekako na jednako izlaze.

A dijete? Imati djetence, da, to je uzbuđenje, doživljaj! Tome će pokusu prići nadasve oprezno. Valja joj najprije dobro razmotriti o muškarcu, a za nju, čudno, na svem svijetu ne postoji muškarac od koga bi željela dijete. Dijete od Micka? Grsti joj se i sama pomisao na to! To je kao da bi željela dijete od kunića! ATommv Dukes...? Vrlo je zgodan, ali gaje nekako teško povezati s djetetom, s drugim naraštajem: on se završava samim sobom. Medu onima mnogim Cliffordovim znancima nema nijednog muškarca koji u njoj ne bi pobudio prezir kad bi pomislila da s njime ima dijete. Ima ih

nekoliko koje može zamisliti kao ljubavnike, medu njima i samog Micka. Ali imati dijete od njih – ne, nikad! Kakva li poniženja! Kakve li pomisli od koje se samo grstiš!

To je dakle! A ipak joj misao na dijete nije izlazila iz glave. Čekaj, čekaj! Prorešetat

će ona mnoštvo muškaraca kroza svoje rešeto, pa da vidimo hoće li se naći jedan koji valja. “Iziđite na ulice i prolaze jeruzalemske i gledajte hoćete li naći čovjeka” Nije se mogao u prorokovu Jeruzalemu naći čovjek, iako ondje bijaše na tisuće muškaraca. Ali čovjek. Čest une autre chose!

Možda bi trebalo da to bude stranac, pomišljala je ona: nikakav Englez, još manje Irac. Nego, pravi stranac.

Čekaj, čekaj! Zimus će je Clifford odvesti u London, a druge će zime s njim u južnu Francusku, Italiju. Sve polako! Nema nikakve žurbe s djetetom. To je nešto njezino, sasvim osobno, i tu je, u toj točki, bilo čudnovato, ženski ozbiljna – ozbiljna do dna duše. Ne, neće se ona upustiti ni s kakvim namjernikom što ga slučaj nanese, neće nikakva rizika. Ljubavnika možeš naći gotovo svakog trena, ali čovjeka s kojim bi hjtela roditi dijete... čekaj, polako! to je nešto sasvim drugo. “Iziđite na ulice i prolaze jeruzalemske...” Ne, nije tu ljubav posrijedi nego čovjek: o njemu se radi. Mogla bi ga osobno i mrziti, pa ipak, ako je on pravi, osobna mržnja tu se ne broji. Jer to je nešto što se tiče druge strane njezina bića.

Kišilo je, kao što već kiši u to doba, pa su puteljci bili suviše nakvašeni za Cliffordova kolica, ali je Connie htjela van. Od nekoga je vremena izlazila sama u šetnju gotovo svaki dan, ponajviše u šumu, gdje je doista bila sama. Ondje nije nikog sretala.

Toga je dana pak Clifford htio nešto poručiti lugaru, a kako je momak uhvatio gripu te ležao – uvijek je tkogod, čini se, imao gripu na Wragbyju – Connie reče da će ona prenijeti poruku.

Zrak bijaše blag i nepomičan – mrtav, kao da sav svijet polako umire. Sve sivo, vlažno, ljepljivo, tiho. Nepomičnost i tišina i na rudniku, ugljenokopi radili skraćeno, a toga dana sasvim mirovali. Svršetak svega!

Šuma, kao da u njoj nigdje nije života, utonula u neku tromost i tišinu, i samo se krupne kapi otkidaju s golih grana da se u muklu čvaliku razbiju na tlu. A medu staro drveće legla siva sumornost, zaglavila se nekakva turobna nepomičnost, sve pritislo ništavilo.

Connie je koračala, zagnala se u misli. Iz stare šume izbijala drevna sjeta, nujnost obuzimala i nju, neka blagost što smiruje, nešto svakako bolje nego što je opora bešćutnost vanjskoga svijeta. Voljela je dubinu tog ostatka šume, to je njeno unutarnje biće, tu nijemu uzdržljivost starog drveća. Doimala se ta stabla kao prava vlast šutnje, a ipak bijahu živa prisutnost, sami život u tome carstvu tišine. I ono je, drveće, čekalo: uporno, mimo čekalo, šireći od sebe moć šutnje. Možda je samo čekalo kraj: da bude posječeno, odvezeno – kraj šumi, svršetak svega. A možda ta uvjerljiva, dostojanstvena šutnja, taj muk moćnih stabala, imaše kakvo drugo značenje.

Kad je na sjevernoj strani izbila iz šume, lugarev se kućerak doimao kao da je nenastanjen – tako se tihom i samotnom činila ta prilično tamna, smeđa zidanica sa zabatima i lijepim dimnjakom. Ali se iz dimnjaka izvijao dug pramen dima, a mali ograđeni vrt brižno okopan i držan u redu. Vrata bijahu zatvorena.

Pošto je tako stigla, osjetila je neku nevoljkost pri duši, kao da se malko plašila tog čovjeka neobičnih, prodornih očiju. Nije joj bilo s voljom da mu nosi naredbe, i zapravo bi se najradije vratila, tiho je pokucala, ali nitko da

iziđe. Pokuca nanovo, ne baš jače opet nikoga. Poviri na prozor: tamna, malena soba, gotovo “crnila u svojoj skrovitosti, kao da nije željela ničijeg posjeta.

Zastade te osluhnu: učini joj se da čuje šumove što su dolazili iza kuće. Kako nije uspjela daje vide ili čuju, postade poduzetnija: kad je već tu, neće odustati.

Krenula je stoga da obiđe oko kuće. Straga, za kućom, tlo se uspinjalo, bilo strmo, stražnje dvorište usijecalo se u padinu okruženu niskim zidom od kamena. Connie zamaknu za kućni ugao te stade. U malom dvorištu stajao je čovjek samo koji korak udaljen od nje: umivao se bezbrižno, i ne sluteći da bi mogao tkogod naići. Obznažio se do pojasa, hlače od velvetina spale mu niz uske kukove. Bijela mu se gipka leda priginjala nad praonik pun sapunjave vode, u koju je umakao glavu pa ju onda otresao u čudnim brzim trzajima i dizao vitke bijele ruke da iz ušiju makne sapunastu pjenu, brz i žustar, okretan kao lasica kad se igra vodom, i sam samcat.

Connie ustuknu, povuče se za ugao te pobrza natrag, u šumu. Eto, zbunila se. A što je, uostalom! Čovjek se umiva, pa što onda! Ništa neobično.

Ipak je taj doživljaj, nekako čudnovato, bio za nju kao priviđenje i pogodio ju je usred srca. Vidjela je kako teške hlače klize niza čiste, nježne bijele bokove, na kojima malko iskaču kosti, osjetila je golemu samotinju, usamljenost toga samotnika, i taj ju je osjećaj sasvim presvojio. Bijela, usamljena golotinja stvora koji živi sam, sam i u duši. A povrh toga, stanovita ljepota čistog stvora. Ne tvar te ljupkosti, čak ni tijelo te ljepote, nego neki plamsaj, zračenje, topli, bijeli plamen osamljenog života što se otkriva u obrisima koje možeš dodirnuti: tijelo!

To je viđenje pogodilo Constancu u dubinu utrobe, i ona je to znala: ležalo je u njoj. Ali je svojim razborom bila sklona da se svemu nasmije. Muškarac koji se umiva na dvorištu za kućom! I još, zacijelo, lošim žutim sapunom što neugodno vonja! Gotovo se ljutila: zašto joj se moralo dogoditi da naleti na te vulgarne intimnosti?

Pošla je dalje, ali domala sjede na panj. I odviše se zbunila a da bi mogla misliti. Ipak, u svem metežu svoje zbunjenosti, odluči da čovjeku preda poruku. Ništa je ne smije zaustaviti. Dakako, mora mu ostaviti vremena da se odjene, ali ne toliko da bi i otišao. A očito se nekamo sprema.

Krenula je opet onamo, polako, sve osluškujući. Kad je prišla bliže, vidje da je kuća kakva je i bila. Zalaja pas, a ona pokuca na vrata; srce joj lupalo, nije ga mogla smiriti. §»

Čula je kako čovjek laka koraka silazi niza stube. Naglo je otvorio vrata te ju preplašio. I sam kao da se našao u neprilici, ali mu se odmah javi smiješak na licu.

– Lady Chatterley! – reče on. – Izvolite li ući? Vladao se lijepo i neusiljeno, te ona prijeđe preko praga i stupi u malenu,

prilično turobnu sobu. – Samo vam donosim poruku od Sir Clifforda – ona će blagim glasom,

gotovo bez daha. Čovjek je pogleda onim modrim očima što sve vide, te ona malko svrnu

svoj pogled ustranu. Učinila mu se ljupkom, gotovo lijepom u onoj svojoj plahosti, i on odmah ovlada položajem.

– Izvolite li sjesti? – upita je, misleći da ona ne želi. Vrata bijahu otvorena.

– Ne, hvala. Sir Clifford pita biste li... – i prenese mu poruku. Opet gaje,

nehotice, pogledala u oči. Odražavala se u njima toplina i ljubaznost, pogotovu takve bijahu za jednu ženu – sama toplina, dobrota i neusiljenost.

– Razumijem, vaše gospodstvo. Odmah ću se pobrinuti. Pošto je primio poruku, sav se promijenio, preko svega njegova bića

prevukla se skrama nekakve krutosti i suzdržljivosti. Connie se sklanjivala, valjalo joj ići. Umjesto da krene, bojažljivo se ogledala po urednoj i čistoj sumornoj sobici.

– Živite ovdje sami? – upita ona. – Sasvim sam, vaša milosti. – A vaša majka...? – U svojoj kući, u selu. – S djetetom? – opet će Connie. – S djetetom. Na njegovu ponešto umornu licu čistih crta javi se neobjašnjiv smiješak,

gotovo podrugljiv. Lice mu je neprestano mijenjalo izražaj i dovodilo subesjednicu u nepriliku.

– Ne – nadostavi on, videći da Connie nije razumjela – majka dolazi ovamo subotom, da pospremi: ostalo radim sam.

Opet gaje pogledala. Oči mu se opet smiješile, malko podrugljivo, ali u njihovoj modrini bila je toplina i ljubaznost. Čudila mu se. Imao je na sebi hlače i flanelnu košulju sa sivom kravatom, kosa mu meka i vlažna, blijedo lice doimalo se kao iznureno. Kad bi prestale da se smiješe, oči mu bijahu kao da su mnogo pretrpjele, ali svejednako nisu gubile svoju toplinu. Odjednom kao da gaje obavio veo izdvojenosti – ona, Connie, nije za nj postojala.

Htjela je toliko toga reći, a nije rekla ništa. Samo ga je opet pogledala i protisnula:

– Nadam se da vam nisam smetala? Njemu se, od podrugljiva smiješka, jedva primjetna, oči stisle. – Samo sam se češljao, ako ne zamjerate. Oprostite što sam bez kaputa,

ali nisam mogao znati tko kuca. Nitko ovdje ne kuca, pa zato na zlo sluti ono što se ne očekuje.

Krenuo je pred njom vrtnom stazom da joj pridrži vrata na ogradi. Onakav u košulji, bez teškog kaputa od velvetina, opet joj se pričinilo vitkim, vidjela je koliko je tanak, mršav, malko pognut. Kad je pored njega prolazila na vrtna vrata, zračila je mladost i svježina iz njegove svijetle kose i živahnih mu očiju. Moglo mu je biti trideset i sedam godina ili trideset i osam.

Odmicala je prema šumi, znajući da on gleda za njom; prilično ju je smeo, izgubila je pribranost, iako se tome otimala.

A on, kad se vratio u kuću, pomisli: “Lijepa je i ne prenavlja se! Ljepša je nego što je i sama svjesna.”

Razmišljala je o njemu i čudila se: jedva daje i nalik na lugara, toliko odskače, a nije nalik ni na radnika, premda ima i ponešto zajedničko sa žiteljima onoga kraja. Ali nije jednak s njima, i tu se razlikuje od okolnog puka.

– Lugar Mellors čudan je čovjek – reče ona Cliffordu – gotovo da bi mogao biti gospodin.

– Tako? – dočeka Clifford. – Nisam opazio. – A zar nije nešto posebno na njemu? – opet će Connie. – Mislim daje sasvim zgodan momak, ali vrlo malo znam o njemu. Tek

toliko daje lani došao iz vojske, nema ni godina dana. Iz Indije, čini mi se.

Valjda je ondje stekao neke navike, možda je bio služak u kakva časnika, pa se tako ponešto izobrazio. Ima takvih. Ali im nije na probitak što su se malko uljudili, valja im natrag, na stara mjesta, kad se vrate kući.

Connie je zamišljeno gledala Clifforda. Vidjela je u njemu ono uskogrudno zaziranje od svakog iz nižih klasa, ono gospodsko gledanje svisoka na one niže koji bi se mogli uzdići – krut stav što je, dobro je to znala, tako svojstven Cliffordovu soju.

A zar ne nalaziš daje u njemu nešto posebno? – upita ga ponovno. – Pravo da ti kažem, ne nalazim! Nisam ništa zamijetio. I pogleda je radoznalo, s nekom nelagodom, napol sumnjičavo. A ona

osjeti da joj nije kazao svu istinu. Ne govori on istinu ni samom sebi, eto to je. Mrska mu je i sama pomisao da bi mogao postojati kakav izuzetan ljudski stvor. Ljudi se manje-više moraju nalaziti na njegovoj razini, ili pak niže od njega.

Connie je opet osjetila uskogrudnost i krutost ljudi svoga kruga. Toliko su kratkovidni, kruti, udaljeni od života!

SEDMO POGLAVLJE

Kad je Connie došla gore, u svoju spavaonicu, učinila je ono što nije već odavna: skinula je svu odjeću sa sebe te se ogledala, gola, u visokom ogledalu. Nije znala što traži i što zapravo gleda, ali je pomicala svjetiljku dok svjetlo nije obasjalo sav joj lik.

I mislila je kao što često mišljaše... kako lije krhka, kako ranjiva, ta jadna stvarca ljudsko tijelo, golo: nekako je kao nedovršeno, nepotpuno!

Smatrali su da je lijepo građena, ali je sada bila izvan mode: ponešto previše ženstvena, nedovoljno nalik na nedozrela dječaka. Nije bila visoka nego škotski stamena, zbijena; ali je iz sveg joj lika izbijalo nešto neusiljeno i ljupko, dražest koja je svu obavija i koja bi se mogla nazvati ljepotom. Imala je ponešto zagasitu put, udovi joj pokazivali stanovitu mirnoću, niz cijelo tijelo klizila bujnost i punoća, ali je ipak nešto nedostajalo.

Umjesto da joj sazrijevaju čvrsti pregibi što se slijevaju naniže, tijelo joj se nekako ploštilo, nekakva oporost u njemu. Kao da nije imala dovoljno sunca i topline, prevlačilo se sivilom, otakala se sočnost iz njega.

Grudi joj se spuštale omalene, kruškolike. Ali kruške bijahu nezrele, ponešto opore, visjele kao bez neke svrhe. A trbuh joj izgubio zategnuti sjaj i svježu puninu, nije kakav je bio u nje, mlade djevojke, onih dana kad je imala onog mladića, Nijemca, koji ju je zaista tjelesno ljubio. Tada je taj trbuh bio mlad i pun očekivanja, imao je svoj izgled, svoj oblik. Sada, evo, postaje mlitav, i ponešto plosnat – tanji je doduše, ali mu je tankost mlitava. A i njena bedra, nekoć tako gipka i žustra, sjajna u svojoj ženskoj

zaobljenosti, eto su i ona nekako spala, omlitavjela, izgubila prijašnju zavodljivost.

U tijelu joj nema nekadanjeg izazova, izgubilo izrazitost. Zbog toga je osjećala neiskazivu potištenost, gotovo beznađe. Kakve bi joj i mogle biti nade?

Stara je, stara u dvadeset i sedmoj, nestalo sjaja i blistavila puti. Stara od samog nemara i same uskrate – da, uskrate. Žene što idu ukorak s modom uzdržavaju svoje tijelo brigom oko vanjštine, njeguju ga da bude sjajno kao najfiniji porculan. A što unutri, u porculanu, ispod vanjskog sjaja nema ničega, ne mari. Ona se ipak nije sjala ni toliko. Duševni život? Prijevara, sljeparija! Nagao val bijesne mržnje ispe se u njoj na tu spoznaju.

U drugom ogledalu promotri odraz svojih leda, struka i bokova. Vidi, postala je vitkija, ali joj ne pristaje. Kad se okrenula, pregib pod leđima, u struku, pokazao malu mlohavost; a nekoć je i tu uvijek bila gipkost i svježina. Izduženi nagib njenih bokova i prijelaz naniže izgubio je svoj sjaj, zadnjica nema više one oble punine. Otišlo sve! Samo je onaj mladi Nijemac ljubio ta mjesta, a mrtav je on ima gotovo deset godina! Kako li vrijeme prolazi! Deset je godina mrtav, a njoj je istom dvadeset i sedam. Onaj krepki mladić sa svojom zdravom, nespretnom putenosti na koju je ona, onda, gledala tako prezirno!

Gdje daje nade sada? Nestalo je to iz muškaraca, iščiljelo. Oni imaju svoje jadne grčeve što traju trenutak-dva, kao Michaelis; ali nema one zdrave muške čulnosti što ti krv grije, putenosti što sve biće oživljuje.

Još je najljepše na njoj, vidjela je, taj izduženi nagib bokova, potez što zavodljivo klizi od korijena leda, i onaj sneni oblik njenih stegna. Crta blaga – poput pješčanih humaka, kako vele Arapi – i meka u svome izduženom padu. Tu, u tome dijelu, bijaše životu još neke nade. Ali je i tu Connie postajala tanja, nekako kao nezrela, skupljala se.

Prednja strana njezina tijela... ah, zbog nje je naprosto očajavala. Tu se već javljalo mlohavilo, nekakva olabavjela tankoća, bijaše kao da joj tijelo vene, stari eto prije nego što je i počelo živjeti. Pomislila je na dijete što bi ga možda mogla imati. Je li uopće sposobna za to?

Navukla je na se spavaćicu i legla u postelju, gorko jecajući. U dnu njezine gorčine gorio je hladan gnjev na Clifforda, na njegovo pisanje i brbljanje – progovarao iz nje bijes na sve muškarce njegova soja koji ženu samo varaju, čak i za njezino tijelo.

Nepravda! Nepravda! Osjećaj duboke fizičke nepravde dušu joj razdirao. Ujutro je ipak ustala kao uvijek, u sedam, i sišla Cliffordu. Morala mu je

pomoći u svim osobnim poslovima, jer nije imao sluge, a ženske posluge nije htio. Domarkin muž, koji ga je znao još kao dječaka, pomagao mu je u težem, kad ga je trebalo dizati, ali gaje Connie dvorila i pomagala u osobnim stvarima, i činila je to rado. Iziskivalo je to trud i napor od nje, ali je ona htjela učiniti što može.

Tako je ona izrijetka odlazila s Wragbyja, i nikad nije izbivala više od dan-dva, a tada bi u dvorbi kod Clifforda ostajala gospoda Betts, domarka. On je, kako je bilo i neminovno tijekom vremena, sve to dvorenje uzimao kao nešto što se razumije samo po sebi. A bilo je i prirodno što je tako smatrao.

Connie je ipak, negdje duboko u sebi, ćutjela kako je polako peče nepravda, osjećala je kako je prevarena. Fizičko osjećanje nepravde opasan je osjećaj, kad se jednom probudi, i mora naći oduška, jer ako ga ne nađe, sažgat će onoga u kome takav plamen bukne. Na jadnog Clifforda nije se

mogla svaliti krivnja. Nije on, jadnik, ništa kriv, ne treba ga prekoravati. Njegova je nesreća kudikamo veća nego njezina. Sve je to dio opće katastrofe.

Pa ipak, ne zaslužuje li i on neku pokudu? Ne treba li mu spočitnuti nedostatak topline, izostanak jednostavnoga, toplog, fizičkog dodira? On, Clifford, nije zapravo nikad pokazivao topline, nije čak bio ni usrdan i ljubazan, nego samo pažljiv, obziran – pokazivao je hladnoću svoga dobrog odgoja, hladnoću svoga visokog tona! A nikad topline kakvu muškarac može pokazati ženi, čak ni one kakvu je pokazivao njezin otac – topline sebičnjaka koji ugađa sebi a ipak još zna utješiti ženu iskrom svoga muškaračkog žara.

Ne, Clifford nije bio takav. Ni on, ni njegov rod. Svi su oni bili kruta srca, samoživi, toplina njima bijaše nešto što pripada neukusu. Samo naprijed bez nje, i drži se svoga. Sve je to lijepo i dobro, dakako, ako ste istog staleža i soja. Možeš onda pokazivati hladnoću, i bit ćeš cijenjen; možeš imati svoj stav i uživati u njemu.

Ali kad si od drugog staleža i drugog soja, onda sve ide ukrivo, nije nikakvo zadovoljstvo držati se svoga i osjećati da pripadaš vladajućem sloju. I kakva uopće smisla ima u tome kad ni najotmjeniji aristokrati nemaju zapravo ništa pozitivno svoje da brane i da se toga drže, a njihova je vlast samo lakrdija i nije u biti nikakva vlast? Kakav je smisao u svemu tome? Sve goli besmisao.

Osjećaj pobune tinjao je Constanci u duši. Kakva je svrha svemu tome? Kakva je korist od njezine žrtve, čemu vodi to što svoj život posvećuje Cliffordu? Komu i čemu zapravo ona time služi?

Hladnom duhu ispraznosti, duhu taštine koji ne zna za tople ljudske dodire i koji je pokvaren kao Žid najgoreg roda u svojoj hlepnji da se sav preda boginji-kučki, boginji Uspjeha. Ni njegova hladna odvojenost od okolnog svijeta, ni njegova samouvjerenost da pripada vladajućoj klasi, nije Clifforda spriječila da isplažena jezika, sav zadahtan, juri za boginjom-kučkom. Michaelis je u tome pokazivao zaista više dostojanstva i kudikamo više uspjeha. Uistinu, Clifford je, promatramo li ga izbližeg, bio glumac, lakrdijaš, a biti lakrdijaš teže je poniženje negoli biti prostak i skorojević.

Kad je riječ o njima dvojici, ona je svakako bila potrebnija Michaelisu negoli Cliffordu. 0 bogalju uzetih nogu može se brinuti svaka valjana bolničarka. A što se tiče borbe i junaštva, Michaelis je hrabar štakor, a Clifford naprosto pudl koji se producira, psić prenemagač.

Kadikad bijaše gostiju koji su povremeno odsjedali na Wragbyju, medu njima Cliffordova tetka Eva, Lady Bennerlev. Bila je to suhonjava žena od šezdeset godina, udovica što je imala nešto od grande dame. Potjecala je od jednoga medu najotmjenijim rodovima i svakom je prilikom to isticala. Connie ju je voljela, bila je ta žena tako divno jednostavna, iskrena koliko je već htjela da takva bude, i površno ljubazna. A još ponajviše, bila je nenadmašna da sebi priskrbi svoja prava i prednosti i da se izdiže iznad drugih. Ne, nije ona bila snob – ta imala je i previše samopouzdanja. Savršeno je znala društvenu igru da se drži hladno i da druge natjera da joj se pokoravaju.

Pokazivala je ljubaznost prema Constanci i nastojala podrijeti u njezinu žensku dušu oštrim svrdlom svoga dara za opažanje i svojih blagonaklonih napomena.

– Mislim da si sjajna – rekla je Constanci – čudesa si učinila za Clifforda.

Nikad prije nisam zamijetila da u njemu tinja genij, a sada svi o njemu govore.

Teta Eva bila je puna samodopadnog ponosa zbog Cliffordova uspjeha. Još jedna čast njezinu rodu, još jedno pero na porodičnoj perjanici. A za njegove knjige marila je koliko i za lanjski snijeg. Pa i što bi drugo!

– Ah, ne mislim da sam ja tu išta učinila – odgovorila bi Connie. – Jesi, svakako, ta tko bi drugi? A od svega toga, čini mi se, tebi nikakve

koristi. – Kako? – Pogledaj samo kako si ovdje zarobljena. Rekla sam Cliffordu: Ako se

to dijete jednog dana pobuni, na tebi je krivnja! – Pa Clifford mi nikad ništa ne uskraćuje – uzvrati Connie. – Vidiš, drago dijete – i Lady Bennerley položi koštunjavu ruku

Constanci na nadlakticu – žena mora živjeti svoj život, jer će inače živjeti kajući se što ga nije proživjela. Tako je, vjeruj mi!

I srknu još gutljaj brandyja – tako se možda ona kajala. – Pa ja živim svoj život! Zar ga ne živim? – Ne onako kako ja to mislim. Clifford bi te trebao pustiti u London, da

se ondje malko provedeš. Ti njegovi prijatelji sasvim su dobri za njega, ali što su oni tebi? Da sam na tvome mjestu, ne bih se time zadovoljila. Puštaš da ti mladost prolazi samo tako, pa ćeš se kajati pod starost, a bogme i prije, već u srednjim svojim godinama.

Plemenita je gospoda zapala u razmišljanje i šutnju, ublaženu brandyjem. Connie nije baš čeznula za tim da ide u London i da je ondje u otmjena

društva vodi Lady Bennerley. Nije ona marila za otmjenost, taj svijet nije nju ni najmanje zanimao. Ispod skrame otmjenosti ona je osjećala onu posebnu hladnoću od koje sve vene, nešto nalik na tlo u Labradoru što mu je površje išarano ljupkim sitnim cvijećem, a već stopu u dubinu zemlja je smrznuta.

Tommy Dukes nalazio se u posjetu na Wragbyju, i još jedan čovjek, Harry Winterslow, pa Jack Strangeways sa suprugom. Vodio se razgovor zbrda-zdola, još površniji negoli inače, kad bi u goste došli stari prijatelji, i svatko se pomalo dosađivao, jer vrijeme bijaše ružno, i samo su imali biljar da se zabave i pianolu da uz nju zaplešu.

Oliva je čitala nekakvu knjigu o budućnosti, o vremenu kad će djecu uzgajati u staklenkama, a žene će biti “imunizirane”.

– Krasno, zaista! – reče ona. – Onda bi žene mogle živjeti svojim životom.

Strengeways je, naime, želio imati djecu, ali ih ona nije htjela. – A kako bi vam se sviđalo da budete imunizirani? – upita Winterslow,

iskrivivši usta u ružan smijulj. – Pa nadam se da takva i jesam, već od prirode – uzvrati ona. – Svakako

će u budućnosti biti više razbora, i žena ne smije dopustiti daje srozaju njezine funkcije.

– Možda će žena tada uletjeti u svemir – pritaknu Dukes. – Istinska bi civilizacija, mislim, morala ukloniti mnoge i mnoge fizičke

slabosti – javi se Clifford. – I sve te ljubavne začkoljice, na primjer, mogle bi izostati. Sve bi te trice, mislim, otpale kad bismo mogli uzgajati djecu u staklenkama.

– Nikako! – povika Oliva. – Tako bi samo bilo više prilike za ludorije. – Meni se čini – zamišljeno će Lady Bennerley – kad bi nestalo tih

ljubavnih stvari, već bi ih štogod drugo nadomjestilo. Morfij, možda. Malko

morfija svuda u zraku. Bilo bi to divno osvježenje svakome. – Da nam vlada subotom pušta eter u zrak, za čistiji i ljepši vikend! –

ubaci Jack. – Lijepo zvuči, ali kako bi nam onda bilo u srijedu? – Sve dok zaboravlja svoje tijelo, čovjek je sretan – opet će Lady

Bennerley. – A čim ga postane svjestan, eto nevolje. Ako je civilizacija nekakva blagodat, morala bi nam pomoći da zaboravimo svoje tijelo, i vrijeme bi nam pretjecalo u sreći a da to i ne bismo znali.

– Da, pomoći nam da se sasvim oslobodimo tijela – reče Winterslow. – Bilo bi već i vrijeme da čovjek počne prepravljati vlastitu narav, osobito njezinu fizičku stranu.

– Zamislite kad bismo lebdjeli poput duhanskog dima! nadoda Connie. – To neće biti – prekide Dukes. – Splasnut ćemo, otići će naš sjaj,

civilizacija nam već propada. Srušit će se u bezdan, u ponor. A vjerujte mi, jedini će most preko ponora biti falos!

– Oh, nemojte pretjerivati, generale! – uzviknu Oliva. – Baš ste nemogući! – I ja vjerujem u propast naše civilizacije – pritvrdi tetka Eva. – A što poslije nje? – upita Clifford. – Nemam blagog pojma, ali mislim da će nešto ipak doći za njom –

odgovori vremešna dama. – Connie spominje ljude kao pramenje dima, Oliva imunizirane žene i

djecu u staklenkama, a Dukesu je falos most koji vodi u budućnost. Rad bih znao što će biti uistinu – reče Clifford.

– Oh, neka vas ne boli glava zbog budućnosti! Gledajmo da nekako preživimo današnjicu – oglasi se Oliva. – Samo naprijed s bocama za rasplod, da se mi, jadne žene, jednom oslobodimo toga.

– Možda će u narednoj epohi biti i pravih muškaraca – na to će Tommy. – Pravih, inteligentnih, zdravih muškaraca, i zdravih i lijepih žena! Zar to ne bi bila promjena, golema promjena? Mi nismo muškarci, a žene nisu žene. Mi smo sredstvo za nevolju, cerebralna pomagala, intelektualni i mehanički eksperimenti. Možda će nakon nas doći civilizacija pravih muškaraca i žena, umjesto ovih naših pametnjakovića s razborom sedmogodišnjaka. To bi bilo kudikamo veće čudo negoli ljudi od dima i djeca u staklenkama.

– Oh, kad se počne govoriti o pravim ženama, onda ja odustajem – na to će Oliva.

– Duh u nama jedino je što vrijedi – pritače Winterslow. – Alkohol u nama!3 – upade Jack, ispijajući svoj viski sa sodom. – Misliš li? Daj ti meni uskrsnuće tijela, a za duh lako ćemo! – preuze

Dukes. – Ali će i to doći, s vremenom, kad malko odgurnemo kamen s našeg mozga, novac i sve drugo. Onda ćemo postići demokraciju srca umjesto demokracije džepa. Nešto je Hieknulo u Constanci: “Daj ti meni demokraciju srca, uskrsnuće tijela!” Nije uopće znala kakav je smisao u tome, ali ju je utješilo, kao što već čovjeka mogu utješiti beznačajnosti.

Sve je to, uostalom, bilo strašno glupo, i sve joj je dotužilo do krajnosti – Clifford, tetka Eva, Oliva i Jack, Winterslow i sam Dukes. Riječi, riječi, puste riječi! Kakve li muke podnositi to vječno brbljanje!

Ni kasnije, kad su svi otišli, nije bilo bolje. Kinjila se i dalje, život joj se zagorčavao, razdraženost joj sve tijelo obuzela, nije imala kamo umaknuti od svega toga. Dani se mučno vukli, miljeli kao da plaze po samoj duši, i

U izvorniku igra riječima špirit (duh) i spirits (alkohol). — Prev.

nikad nikakva događaja. Sva joj promjena bijaše u tome što je neprestano mršavila. I domarka je to opazila te je upitala što joj je. I Tommy Dukes uporno je govorio da s njezinim zdravljem nešto nije u redu, iako je ona tvrdila da joj je sasvim dobro. Samo, počela se plašiti sablasnih bijelih nadgrobnika što su u onoj bljedoći kararskog mramora, odvratni poput krivih zuba, stršili na kosini podno crkve u Tevershallu, a ona ih, Connie, mogla jasno vidjeti iz parka – jasno do jezivosti. Odurni stršeći krivi zubi onih nadgrobnika što su načičkali crkveni brežuljak izazivali u njoj jezu, od strave joj srsi prolazili tijelom. Imala je osjećaj kako nije daleko vrijeme kad će i nju pokopati ondje, bit će pridodana sablasnoj družbi što počiva pod kamenim pločama i nadgrobnicima, u tome prljavom Midlandsu.

Pomoć joj je i trebala, i ona je to znala. Stoga je pisala svojoj sestri Hildi, uputila joj svoj mali cride coeur, vapaj srca: “Od nekog vremena ne osjećam se dobro, a ne znam zapravo što mi je.”

Hilda je brzo doputovala iz Škotske, gdje se bijaše skrasila. Stigla je sama – bilo je to u ožujku – a sama je i upravljala svojim brzim autom, malim dvosjedom. Pognala je kola prema uzbrdici na Wragbyju, zatrubila na pristranku i potom zaokružila oko jajolikog travnjaka, gdje su na zaravni pred kućom stajale dvije velike divlje bukve.

Connie pobrza niza stepenice. Hilda zaustavi kola, iziđe, poljubi sestru te upita:

– Onda, Connie, što je s tobom? – Ništa – odgovori Connie, zatekavši se u neprilici. Tako je rekla, a dobro je znala koliko je trpjela, jer joj se sudbina

zalomila sasvim drukčije nego Hildi. Sestre su inače imale podjednaku zlaćanosjajnu put, meku smeđu kosu i bile krepke grade, čvrsta tijela kojim je kolala topla krv. A sada se Connie nekako utanjila, koža joj posivjela, vrat joj se, žućkast i mršav, samo istezao iz džempera.

– Ama ti si bolesna, dijete! – odmah će Hilda, gotovo bez daha, blagim glasom što im bijaše svojstven obadvjema. Hilda je bila nepune dvije godine starija od Constance.

– Ne, nisam bolesna, ali mi je možda svega dosta – reče Connie, ponešto patetično.

Hildi na licu zasja spremnost na borbu: ma koliko se činila blagom i tihom ženom, Hilda je bila od one stare amazonske vrste što nije stvorena da se prilagodi muškarcu.

– To prokleto mjesto! – protisnu tiho, gledajući s pravom mržnjom jadni stari i nezgrapni Wragby. Sama je izgledala meka i topla, kao zrela kruška, a ipak bila amazonka pravoga starog soja.

Hilda ude ravno Cliffordu. Kad je ugleda, on pomisli kako je lijepa, ali se ujedno i malko lecnu. U njegovoj svojti, u ženinu mu rodu, nisu imali njegova stila u ponašanju ni društvenog ophođenja kakav bijaše u njega. Gledao je u njima gotovo skorojeviće, smatrao ih uljezima, ali kad su jednom ušli u njegov krug, nije mu ostajalo drugo nego da guta.

Sjedio je u svome naslonjaču, uspravan, njegovan, plava mu kosa uredna, glatko začešljana, na licu mu svježina, svijetlomodre, malko ispupčene oči gledaju pravo, izražaj im nedokučiv, ali pun uljuđenosti. Hildi se njegovo držanje i sav mu izražaj, dok je onako sjedio i čekao, činio zlovoljnim i tupim. A on ni da prstom pokrene, nego samo sjedi i čeka. U držanju mu nešto uznosito, nekakva samosvijest, ali Hilda nije ni za što marila: ona se nakostriješila, a kad je takva, nakostriješena i borbena, svejedno je njoj sjedi li pred njom car ili papa.

– Connie izgleda strašno loše – reče blagim glasom i uprije u nj sjaj svojih lijepih sivih očiju. Doimala se tako djevojački, baš kao i Connie; ali je on dobro znao da se pod tim krije kamen škotske tvrdokomosti.

– Da, nešto je omršavila – dočeka on. – I nisi ništa poduzeo? – Misliš li da bi trebalo? – priupita on u najblažoj engleskoj kočenosti, jer

to dvoje, blagost i ukočenost, često ide jedno uz drugo. Hilda je samo uprla oči u nj: nije odgovarala, jer joj spremno uzvraćanje

ne bijaše jaka strana, baš kao ni Constanci. Samo je gledala u nj, a njemu je, pod tim pogledom, bilo kudikamo nelagodnije pri duši nego da je ispaljivala ne znam kakve riječi.

– Odvest ću je liječniku – napokon će Hilda. – Znaš li kakva pouzdana i dobra u okolici?

– Nažalost, ne znam. – Onda ću je povesti sa sobom u London, ondje imamo liječnika u koga

se možemo pouzdati. Clifford je kipio od bijesa, ali ne reče ništa. – Mislim da mogu ovdje prenoćiti – opet će Hilda, skidajući rukavice –

pa ću sutra s njome u grad. Požutio Clifford od bijesa, a te večeri žutilom mu se malko prelile i

bjeloočnice. Bio je lako raspaljive ćudi. Ali se Hilda neprestano vladala čedno, djevojački.

– Trebala bi ti njegovateljica ili tkogod da te dvori. Trebalo bi da uzmeš slugu, zaista – reče Hilda dok su poslije večere, naoko mimo, pili kavu. Govorila je blago, u prividnoj nježnost, ali Cliffordu bijaše kao da ga maljem udara po glavi.

– Misliš? – hladno će on. – Svakako! Potrebno je! Di ćemo inače, otac i ja, morati Con nie odvesti

na koji mjesec odavde. Ne može tako dalje. – Što to ne može dalje? – Pa zar nisi pogledao to dijete? – upita Hilda upirući u nj širom otvorene

oči. On bijaše u taj čas kao golem kuhan rak; barem se njoj činio takvim. – Connie i ja porazgovorit ćemo o tome – reče on. – Već sam ja razgovarala s njom – na to će Hilda. Clifford je dugo bio u rukama različitih njegovateljica; mrzio ih je iz dna

duše, jer mu nisu dopuštale da bude nesmetan i da se vlada po svojoj volji. A sada još i sluga...? Samo bi mu to trebalo! Nije mogao zamisliti da se muškarac neprestano vrze oko njega. Kad već mora tako biti, radije će imati pokraj sebe kakvu ženu. A to ne bi bila Connie?

Ujutro se dvije sestre odvezoše – Connie nalik na uskrsno je, onako sitna i šćućurena uz Hildu, koja je držala upravljač.

Sir Malcolm bijaše odsutan, ali je kuća u Kensingtonu stajala otvorena. Liječnik je brižno pregledao Connie i pitao za mnoge pojedinosti u

njezinu životu. – Vidim vas kadikad na slikama u ilustriranim časopisima, vas i Sir

Clifforda. Postali ste već slavni, nije li tako? Eto kako odrastaju djevojčice, premda ste vi i sada tiha djevojčica, unatoč svim ilustracijama. Ne, ne, nema nikakve greške, organski je sve u redu, ali tako ne valja dalje! Ne, ne valja! Recite Sir Cliffordu da vas odvede u grad, ili neka vas pošalje u inozemstvo, da se razonodite. Morate se razonoditi, morate. Životne su vam snage opale, malaksali ste, nemate nikakve pričuve iz koje biste mogli crpsti. Okosrčje, mišići, živci, sve je već sada malko sumnjivo, da, sumnjivo. Ništa drugo

nego živci. Mjesec dana u Cannesu ili u Biarritzu, i mogli biste opet sve dovesti u red, osposobiti se. Ali tako... ne, tako više ne smijete nastaviti... Velim vam, ne smijete! Jer ako tako nastavite, ne mogu odgovarati za posljedice. Trošite svoj život a ničim ga ne obnavljate. Vi se morate rastresti od svega toga, zabaviti se, svojski se i zdravo razonoditi. Trošite svoje životne snage a ne sabirete nove. Tako ne može dalje, shvaćate li! Klonu lost, depresija! Čuvajte se depresije!

Hilda isturi donju vilicu, a to je nešto značilo. Michaelis je čuo da su u gradu, i dobrzao s ružama. – Stoje, što se dogodilo, za ime Božje? – povika on. – Pa ti si sama sjena!

Nikad još nisam vidio takvu promjenu! Zašto mi nisi ništa javila? Hajde sa mnom u Niču! Hajdemo na Siciliju, sad je ondje krasno! Treba ti sunca, života! Pa tebe naprosto nestaje! Pođimo u Afriku! Vrag odnio Clifforda! Pusti ga dobijesa i pođi sa mnom! Vjenčat ćemo se onog časa kad se rastaviš s njime. Hajde i živi svoj život! Bože dragi, pa taj strašni Wragby ubit će svakoga! Odurno mjesto! Odvratno! Ubija sve i sva! Hajde sa mnom na sunce! Sunca ti treba, jasno, i malko normalnog života!

Ali se Constanci naprosto ledilo srce pri pomisli da samo tako ostavi Clifforda. Nije to mogla. Ne, neće ona tako. Ne može, i gotovo. Mora se vratiti na Wragby.

Michaelis je bio ozlojeđen. Hilda ne haje, ne tiče se nje taj Michaelis, ne voli ga, ali joj je gotovo draži nego Clifford. Naposljetku se sestre vraćaju u Midlands.

Hilda je razgovarala s Cliffordom. Njemu su se još žutjele bjeloočnice kad su se one vratile. I on je, na svoj način, bio prenapregnut, premoren, ali mu ne bijaše druge, morao je slušati Hildin izvještaj, sve što je rekao liječnik – dakako, ne i ono što je kazao Michaelis, i sve je vrijeme sjedio bez riječi dok je Hilda kazivala svoj ultimatum.

– Evo, ovdje je adresa valjana sluge, koji je dvorio jednog doktorova pacijenta, invalida, dok taj nije umro prošlog mjeseca. Zaista, ispravan, valjan čovjek. I sigurno će doći ako ga pozovemo.

– Alija nisam invalid, i neću nikakva slugu – naposljetku će jadni Clifford.

– A ovdje su adrese dviju žena. Jednu sam vidjela, bila bi baš pogodna. Bit će joj oko pedeset, mirna je, krepka, ljubazna i obra zovana u neku ruku...

Clifford se samo mrštio, nije htio odgovarati. – Dobro, Clifforde: ako se do sutra ne složimo bilo zajedno, bilo za

drugo, brzojavit ću ocu, pa ćemo odvesti Connie. – A Connie želi da ide? – upita Clifford. – Ne želi, ali zna da mora. Majka je umrla od raka, a dobila ga je kinjeći

se i mučeći u životu. Ne želimo da i Connie izvrgnemo toj opasnosti. I tako Clifford sutradan predloži da uzmu gospodu Bolton, općinsku

bolničarku iz Tevershalla. Očito se nje sjetila gospoda Betts, domarka. Mistress Bolton upravo je odlazila iz općinske službe da bi se privatno bavila njegom i dvorenjem bolesnika.

Clifford je čudno zazirao od toga da se preda u ruke nepoznatoj osobi, ali se privolio zbog toga što gaje ta Mistress Bolton nekoć njegovala kad je imao šarlah, pa ju je, dakle, unekolike poznavao.

Sestre su odmah posjetile gospodu Bolton, koja je živjela u gotovo novoj kući, u nizu građevina što bijahu upravo otmjene za Tevershall. Nađoše ženu što je dobrano premašila četrdesetu, sasvim pristala izgleda, u odjeći

kakvu nose bolničarke, s bijelim ovratnikom i pregačom: baš je pristavila čaj u maloj, ponešto Pretrpanoj dnevnoj sobi.

Gospođa Bolton bila je nadasve uljudna i pažljiva, moglo bi se reći ugodna, a govorila je pravilnim engleskim jezikom, ali nekako razvlačeći i nejasno izgovarajući. Budući daje dobran niz godina imala pod svojim nadzorom bolesne rudare, stekla je visoko mišljenje o sebi i priličnu sigurnost u ophođenju. Ukratko, bila je ona u malome dio vladajuće klase u selu i veoma uvažena osoba.

Da, zaista, Lady Chatterley ne izgleda baš dobro. A bila je inače tako krepka, zar nije? Alije svu zimu nekako mršavila. Da, nije to tako. Jadni Sir Clifford! Eh, taj rat mnogo je toga skrivio.,

Mrs. Bolton pokazala je spremnost da odmah ide na Wragby, ako je doktor Shardlow htjedne pustiti. Doduše, morala bi još dva tjedna ostati u općinskoj službi, kao bolničarka, ali će oni u općini, znate, već naći kakvu zamjenu.

Hilda se na to odmah otputila doktoru, i tako se iduće nedjelje Mrs. Bolton, sa svoja dva kovčega, Leiverovom kočijom doveze na Wragby. Hilda je stigla lijepo porazgovarati s njome. A gospoda Bolton uvijek je bila spremna za razgovor. I doimala se tako mladom ta žena od četrdeset i sedam godina kad bi joj krv podlila inače blijede obraze.

Njezin muž, Ted Bolton, zaglavio je u rudniku – minulog Božića navršile se dvadeset i dvije godine od njegove smrti – i nju ostavio s dvoje male djece, od kojih jedno bijaše tada još dojenče. Eh, to napršče, curica, Edith, sada je udana za mlada čovjeka koji radi u Boatsovoj drogeriji u Sheffieldu. Starija kći sada je učiteljica u Chesterfieldu, dolazi kući svake subote, ako je ne pozovu kamo na drugu stranu. Znate, danas se mladi svijet zabavlja drukčije nego kad je ona, Ivy Bolton, bila mlada.

Tedu Boltonu bijaše dvadeset i osam kad je poginuo dolje u jami, od eksplozije. Predradnik im je na vrijeme viknuo da se odmah bace na tlo; bila su ih četvorica. I svi su poslušali, samo Ted nije, pa je poginuo. Poslije, za istrage što ju je provela uprava rudnika, rudari rekoše da se Ted uplašio i htio pobjeći, ne mareći za naloge. Ispalo je da je zaista stradao svojom krivnjom. Zato je i odšteta iznosila samo tisuću funti, a uredili su tako kao daje to više nagrada negoli zakonska odšteta, jer je čovjek poginuo svojom krivnjom. I ni to joj nisu dali odjednom. Ona je tim novcem kanila otvoriti mali dućan, ali oni rekoše da bi ona mogla potratiti novac, ili ga čak zapiti. Ostalo je na tome da svakog tjedna podiže trideset šilinga, i svakog joj ponedjeljka valjalo odlaziti u ured, i stajati ondje dva-tri sata dok bi na nju došao red. Da, gotovo je četiri godine dolazila tako svakog ponedjeljka. A što da počne sa dvoje djece na rukama? Ali je Tedova majka bila vrlo dobra i samilosna prema njoj. Kad je i drugo dijete prohodalo, uzela je oboje k sebi, preko dana, na čuvanje, pa je ona, Ivy Bolton, mogla odlaziti u Sheffield: ondje je učila za bolničarku, a četvrte je godine stekla i diplomu. Odlučila je biti neovisna i uzdržavati svoju djecu. Tako je neko vrijeme bila njegovateljica u bolnici u Uthwaiteu.

Bilo je to neznatno mjesto, ali kad je Kompanija vidjela, to jest Ugljenokopno društvo u Tevershallu, zapravo Sir Geoffrey, da se ona osovila i osposobila, bili su ondje veoma dobri prema njoj, dali joj mjesto općinske bolničarke, i pomagali je svakojako, to im mora priznati. I tako je išlo odonda, i tako je radila neprestano, ali se, evo, već umorila, postalo još teže, treba joj sada štogod lakše, previše je posla i jurnjave naokolo kad si općinska bolničarka.

– Istina je, u Kompaniji su bili vrlo dobri prema meni, i ja to uvijek ističem. Ali neću nikad zaboraviti kako su se ponijeli prema Tedu i što su rekli o njemu. Jer jeTed bio valjan i neustrašiv čovjek, jedan od najboljih što su ikad sišli u rudarski rov, a oni ga ožigosali kao kukavicu. Alije on poginuo, mrtav je, i ne može nikome ništa uzvratiti ni dokazati.

Komešali se osjećaji u toj ženi dok je tako govorila, izbijala iz nje čudna mješavina čuvstva. Voljela je ona rudare, koje je njegovala tolike godine; ali je ujedno osjećala da se nalazi iznad njih. Osjećala je da gotovo pripada višoj klasi, a tinjala u njoj, u isti mah, i mržnja na vladajuću klasu. Gospodari! U kakvoj prepirci ili sporu između vlasnika i radnika, između nadređenih i podređenih, ona je uvijek pristajala uz potonje. Ali kad ne bijaše prepiranja ni borbe, samo je težila za tim da bude nad ostalima, da bude pripadnik viših klasa. Gornji društveni slojevi nekako su je očaravali, izazivali u njoj posebnu englesku strast da bude nad ostalima. Uzbudila se već pri samoj pomisli da ide na Wragby, bijaše sva kao na krilima zato što može razgovarati s Lady Chatterley, koja je, svega mi, nešto sasvim drugo nego što su žene običnih rudara! Izrekla je to mnogim riječima. Alije ipak, ispod svega, provirivala i kivnost na Chatterleyjeve, mržnja na gospodare.

– Da, svakako, to bi strašno iscrpio Lady Chatterley! Sva je sreća što gospoda ima sestru da joj priskoči u pomoć. Muškarci i ne misle na takvo što. Svejedno iz kojih su slojeva, viših ili nižih,

Ali su jednaki i svi misle da im sve mora biti, ono što žena za njih čini uzimaju kao nešto što se samo po sebi razumije. Oh, koliko sam ja o tome govorila rudarima! No, ipak je vrlo teško Sir Cliffordu, znate, kad je tako obogaljen. Oni su, Cliffordovi, uvijek bili nekako uznosit rod, i držali se uvijek podalje od drugog svijeta, a tako im je i pristajalo. A onda, kakva li udarca! Teška je to sudbina za Lady Chatterley, za nju možda još i teža negoli za njega. Koliko se toga jadnica mora odricati! Ja sam Teda imala samo tri godine, ali svega mi, dok smo bili zajedno, imala sam muža koga nikad ne mogu zaboraviti. Bio je on kakav se jedva nade jedan na tisuću, a mio i vedar kao vedar dan. I tko bi ikad pomislio da će jadnik poginuti! Ni sada pravo ne vjerujem, a nisam nikad vjerovala, premda sam ga oprala evo ovim rođenim rukama. Ali za me on nikad nije bio mrtav, nikad. Nikad se nisam mogla pomiriti s tom mišlju.

Bio je to nov glas na Wragbyju, sasvim nov za Connie: uho joj se jednostavno otvorilo za nj.

Prvog tjedna poprilici bila je gospoda Bolton vrlo tiha na Wragbyju; otišla je njezina samouvjerenost, otopilo se ono izvijanje u ponašanju, postala ona nekako skučena u svemu. S Cliffordom je bila plaha, gotovo bojažljiva i šutljiva. Njemu je to godilo, i brzo je opet stekao svoje samopouzdanje, pa je puštao da ga ona dvori i nije ju gotovo ni opažao.

– Ona je korisna ništica – rekao je naposljetku. Connie je trgla oči u nj, ali mu se nije usprotivila. Tako su različiti

dojmovi dvoje različitih ljudi! Ubrzo je opet postao uznosit u držanju, vladao se nekako gospodski

prema njegovateljici. Ona je to gotovo i očekivala, a on se tako držao i ne znajući. Tako lako prihvaćamo ono što se očekuje od nas! Rudari su bili poput djece, razgovarali s njome o svemu i kazivali joj što ih boli dok ih je ona povijala ili dvorila. Uz njih se osjećala tako velikom i važnom, gotovo nekim nadljudskim bićem na svome području. Sada se, pokraj Clifforda, osjećala neznatnom, gotovo običnom dvorkinjom, i prihvaćala je to bez riječi, prilagođivala se zahtjevima viših klasa.

Dolazila je i dvorila ga šuteći, oborenih očiju – dugoljasto joj, ljepuškasto lice pokazivalo samo smjernost. Ponizno je i govorila:

– Mogu li sada ovo, Sir Clifforde? Da učinim ovo? – Ne, nemojte. Pustite to zasad, ostavite za kasnije. – Da, tako ću, Sir Clifforde. – Vratite se ovamo za pol sata. – Dobro, Sir Clifforde. – Mogli biste baš odnijeti te stare novine. Molim vas, nosite ih odmah. – Vrlo rado, Sir Clifforde. Odlazila je nečujno i vraćala se za pol sata, opet nečujno. Uplašili su je,

ali ona nije marila, samo je uvlačila dušu u se. Upoznavala se s višom klasom. Nije osjećala ni odbojnosti ni mržnje prema Cliffordu: on joj je jednostavno bio dio svijeta iz viših klasa, nešto dotad još nepoznato, ali što će sada upoznati. Pokraj Lady Chatterley osjećala se ugodnije, a gospodarica kuće, uostalom, i jest glavna i najvažnija.

Gospoda Bolton pomagala je Cliffordu kad je odlazio na počinak, spavala u sobi s druge strane hodnika, sučelice njegovoj, i dolazila kad bi joj noću pozvonio. Isto tako, pomagala mu je ujutro kad bi ustajao, dvorila ga, čak ga i brijala, blago i sustežljivo, kako već umije ženska ruka u takvoj prilici. Bila je vrlo pažljiva i spretna, i brzo je dokučila kako će ga držati pod svojom vlasti. Na kraju krajeva, nije se on mnogo razlikovao od ostalih rudara kad bi mu tako nasapunala bradu i blago četkom trljala četine. Nije se nje doimala njegova zatvorenost ni ono njegovo uznosito držanje.

Clifford u dnu duše nije nikad sasvim oprostio Constanci što je brigu oko njega prepustila stranoj, najmljenoj ženi. Tako je ona, Connie, govorio je on u sebi, uništila pravi cvijet prisnosti između njih dvoje. Ali Connie nije zbog toga razbijala glavu. Taj fini cvijet njihove prisnosti bijaše više nalik na orhideju, izraslinu ili gomolj što je kao nametnik prionuo uza stablo njezina života – bijedna biljka, po njezinu mišljenju.

Sada je imala više vremena za sebe samu, mogla je u svojoj sobi tiho prebirati po glasoviru i pjevušiti: “Ne diraj koprivu... ljubavne veze teško se kidaju.” Sve donedavna nije znala kako se teško one kidaju, te ljubavne veze. No, hvala nebesima, ona ih je raskinula! Bila je sretna što je sama i što ne mora neprestano razgovarati s njime. Kad je on bio sam, kuckao je i kuckao po pisaćem stroju, kao ubeskraj. Ali kad nije “radio” a ona bila u blizini, razgovarao je, govorio neprestano: sitno rasuđivanje, beskrajna analiza i motiva, čina, ličnosti i karaktera – tako i toliko da joj je već izišlo navrh glave. Voljela je to i podnosila godine i godine dok joj nije prevršilo i prekipjelo, dotužilo joj zapravo, i onda je bilo dosta! Kraj! I evo, sada je sretna gdje je napokon sama.

Bijaše kao da su tisuće i tisuće sitnih žilica i vlakanaca svijesti u njoj i u njemu srasle u nerazmrsiv splet, u zbijeno klupko koje se više nije moglo namatati ni zbijati, i biljka je jednostavno uginula. Sada je pak mimo, po lažnu, odmatala i razmrsivala zamršeni splet i klupko njegove i svoje svijesti, odvajala i trgala vlakanca i niti, jednu za drugom, čas strpljivo, čas nestrpljivo – da naposljetku sve razmrsi i da se oslobodi. Ali spojnice takve ljubavi teško je rastaviti, teže je razmrsiti takav splet nego većinu dragih veza – iako joj je dolazak gospode Bolton mnogo pomogao.

On pak, Sir Clifford, još je željkovao stara prisnost, želio je one nekadanje večeri što ih je provodio u razgovoru s Constancom: u razgovoru ili u čitanju naglas. A sada je ona mogla urediti tako da u deset sati dođe gospoda Bolton i da sve nestane. Sada je ona, Connie, mogla u deset sati

odlaziti gore, u svoje odaje, i ostajati sama: Clifforda je predavala u dobre ruke, gospođi Bolton.

Gospoda je Bolton objedovala s gospodom Betts, domarkom, u njezinoj sobi, i njih su se dvije dobro slagale. I čudno koliko su se družinske prostorije primakle bliže, gotovo do vrata Cliffordove radne sobe, a prije su bile tako daleko. Gospoda je Betts znala sjediti u sobi gospode Bolton, i Connie je često čula prigušene glasove njih dviju, i nekako osjećala kako treperenje života vani gotovo prodire u dnevnu sobu kad su ona i Clifford bili sami. Toliko se Wragby promijenio od dolaska gospode Bolton.

Connie je osjećala duboko olakšanje, bijaše joj kao da se oslobodila, prenijela se u nekakav drugi svijet. Ali je sveudilj strahovala pri pomisli kolike su njene žilice i kolika vlakanca, možda i presudno, životno važna, prepletena s Cliffordovima. Pa ipak, disala je olakšano, slobodnije, u njezinu životu počinjalo je novo doba.

OSMO POGLAVLJE

Gospoda je Bolton pod brižnim okom držala i Connie, osjećala je da mora i na nju protegnuti svoju žensku i profesionalnu zaštitu. Uvijek je spominjala njezinu gospodstvu da izlazi u šetnju, da se odveze na Uthwaite, da ide na zrak. Jer je Connie uobičajila da tiho sjedi uz kamin, kao da tobože čita ili štogod šije, pa gotovo i nije izlazila.

Jednoga vjetrovitog dana ubrzo nakon Hildina odlaska napomenu gospoda Bolton:

– Zašto ne iziđete u šetnju šumom, da pogledate sunovrate procvale za lugarevom kućicom? To vam je naljepše što možete vidjeti sad u ožujku. Mogli biste koji cvijet donijeti u svoju sobu, sunovrat je tako ugodan oku, uvijek nekako mio, zar nije?

Connie je rado prihvatila tu dobronamjernost, prihvaćala je i divlje zlatike i čeplijez za narcis – neka bude! Naposljetku, ne možeš uvijek tako sjediti u zapećku i prepuštati se sudbini. I opet granulo proljeće... “Vrijeme vrti svoje kolo, ali ne vraća dane ni večeri željkovane.”

A lugar... vitko ono bijelo tijelo... kao samac tučak nevidljiva cvijeta! Zaboravila ga je u svojoj neizrecivoj potištenosti. Ali se sada nešto bunilo u njoj... “Blijed za trijemom i vratima...” Valja za sobom ostaviti trijemove i vrata.

Osjećala se jačom, korak joj čvršći, u šumi je vjetar neće umarati kao tamo u parku gdje samo nahrupljuje na nju. Željela je zaborav, zaboraviti svijet i sve strahotne ljude i njihovu trulež. “Morate se iznova roditi. Ja vjerujem u uskrsnuće tijela! Dok pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, neće ni proklijati. Kad procvate kaćunak, i ja ću uskrsnuti i vidjeti sunce!” Na ožujskom vjetru plovile njezinom svijesti beskrajne misli.

Sitne sunčane prošare padale po tlu, neobični vijenci svjetla obasjavali svježe zlatice na šumskim okrajcima, pod ljeskovim grmljem sjali se i žutjeli. A šuma tiha, tihana, i samo se snopovi sunčanih zraka probijaju ozgo. Proklijale i prve sase, i sva šuma kap da je poblijedjela od njihovih bijelih cvjetova, od sitnih šumaricai kopitnjaka što su svojim sagovima

išarali ispucalo tlo. “Svijet je poblijedio od tvoga daha.” Ali to sada bijaše dah Perzefone, kraljice donjeg svijeta; izišla je iz svoga podzemnog carstva jednoga hladnog jutra. Studen vjetar probijao na mahove, a gore vihor bjesnio zaplećući se u granje. I on se, kao Absalom, uhvatio i htio da se otrgne. Kako su zeble šumske sase, kako im podrhtavahu gola bijela ramena nad zelenim krinolinama. Ali su odolijevali studenom dahu. A s njima i nešto prvih, blijedih jaglaca uza stazu, i žutih pupoljaka što se upravo otvarahu.

U visini huj i bruj, i hladni zapuši ozgo slaze. Connie se neobično uzbudila u šumi, rumen joj podlila obraze, plavet joj sjala u očima. Polako je hodila dalje, berući usput poneki jaglac i prve ljubice, što su mirisale slatko i hladno, tako slatko i tako hladno. Išla je ne znajući i ne mareći gdje se nalazi.

Hodila je tako dok nije izbila na čistinu, onkraj šume, i spazila kamenu kućicu osutu zelenim mrljama što se na suncu činila gotovo rumenom, poput mesa na pečurki s donje strane. Pred vratima, zatvorenim, sjao žuti jasmin. No niotkle glasa, nikakva zvuka; ne čuje se pasji lavež niti se diže pramen dima iz dimnjaka.

Connie polako zađe za kuću, s one strane gdje se tlo uzdiže i tvori kosinu: imala je izliku – ona bi da vidi zlatoglave čeplijeze i divlje zlatike.

I bijahu ondje, cvjetovi na kratkim stabljikama: šušte, njišu se i trepere, sjajni i živahni, ali nemaju kamo sakriti lice kad ga okrenu od vjetra.

Drhturi cvijeće u svojim sićušnim i sjajnim haljama, jadi ga obuzimaju. Ali, tko će znati, možda njemu godi kad vjetar tako poteže, možda mu je drago to njihanje.

Constance sjedne i nasloni se leđima na mlad bor što se živo naginjao k njoj, gibak, žilav, propet uvis. Uspravan i snažan, izvio je vršak u sunčani sjaj. Gledala je kako se cvjetne glavice zlate pod čanim zrakama, osjećala kako joj toplina miluje ruke i krilo, čak . oćutjela slabi, katranasti miris cvijeća. I odjednom joj, dok je tako sjedila tiha i sama, bijaše kao da je zaplovila strujom svoje sudbine. Bila je dotad vezana konopima pa se otimala i stenjala kao što se brod trga i škripi pod svojim vezovima: a sada je, evo, slobodna, odvezala se njena brodica i zaplovila.

Sunčani sjaj ustuknuo pred hladnoćom; cvijeće utonulo u sjenu, časke se tiho njihale na stabljikama. I njihat će se tako cio dan i svu dugu hladnu noć. Žilava je biljka u svoj svojoj krhkosti.

Connie ustade, malko ukočena, ubra nekoliko zlatika i krenu. Nije voljela trgati biljke, ali je htjela sa sobom ponijeti dva-tri cvijetka.

Valja joj natrag na Wragby, među one zidine, a tako ih sada mrzi, svaki zid napose. Zidovi, uvijek ti zidovi! Ali su i potrebni na takvu vjetru.

Kad se vratila, upita je Clifford: – Gdje si bila? – Šetala sam šumom. Gledaj, zar nije lijepo ovo cvijeće? Kakva li krasa

što izlazi iz zemlje! – Isto mu tako pomaže zrak i sunce – dopuni on. – Ali je nastao u zemlji – brzo će ona, u nekom protivljenju što je i nju

ponešto iznenadilo. Sutradan popodne opet je krenula u šumu. Išla je širokom stazom što

vijuga medu tisovim drvećem i grmovima i penje se prema vrelu zvanu Ivanov vrutak. Bilo je hladno na tom obrešku, a u sjeni nigdje cvijetka. Na malenu ledenu izvoru voda blago ključala, izbijala na izviru između čista crvenkastobijela šljunka. Kako lije leden i bistar taj vrutak! A šljunka je

onamo zacijelo nabacao novi lugar. Čula je kako tiho šišolji voda dok u tanku mlazu curi preko ruba i žubori u svom toku naniže. Još i dalje, pod tisama što šume i niz obronak steru četinjavu, bezlisnu, vučju tamu, čula je gdje voda oroni kao da se glasaju sitni zvončići.

To je mjesto ponešto neugodno, hladno, vlažno. Izvor je zacijelo bio pojilište već stotine godina. A sada više nije. Mala je čistina oko njega doduše bujna, ali je hladna i sumorna.

Polako krene Connie natrag. Dok je išla začuje izdaljeg, zdesna, slabo kuckanje. Zastane i osluhne: je li kuckanje ili je žuna? Kuckanje, očito.

Osluškujući pode dalje te opazi uzanu stazu medu mladim jelama – staza koja kao da ne vodi nikamo. Ali je ona osjetila da se taj prolaz ipak upotrebljava. Smiono je krenula stazom medu mladim jelama što ih je ubrzo odmijenio hrastov guštik. Kročila je dalje starom hrastovom šumom, a sa svakim je korakom ono kuckanje bivalo bliže, u tišini vjetrovite šume, jer se u cestaru prigušuje huj, pa ondje, medu drvećem, ima tišine i kad vjetar huči.

Opazila je malenu, skrovitu čistinu i malenu, skrovitu kolibu od običnih vrijika. Gle, tu još nikad nije bila! Pomisli daje došla na tiho mjesto gdje se uzgajaju mladi fazani. Lugar, bez kaputa, klečeći je kuckao. Dokaska pred nju pas i kratko zalaja, a lugar podiže glavu te je opazi. U pogledu mu začuđenost.

Ustao je i pozdravio, i šutke je gledao kako ona prilazi mlakim hodom. Nije mu bilo po volji što je tako prodrla u njegovu samoću, jer je to, tu samoću, čuvao kao svoju jedinu i posljednju slobodu u životu.

– Zanimalo me odakle to kuckanje – reče ona, osjećajući kako je slaba i zadihana, a ponešto ga se i bojala kad je onako trgao pogled i piljio u nju.

– Ja, evo, uzeo da pripremim pilićarnike – odgovori on, otežući, u narječju.

Nije znala što da kaže, osjećala se onemoćalom. – Rad bih da ovdje malko sjednem – reče naposljetku. – Sjednite unutra, ovamo u kolibu – pokaza on i pode pred njom,

razmičući ustranu nešto drveta i druge grade, te izvuče seljački stolac, načinjen od ljeskova pruća.

– Da vam naložim vatricu? – upita je u prostodušnom narječju. – Oh, nemojte se truditi – uzvrati ona. Ali je on pogledao njezine ruke: bijahu gotovo modre. I brzo dohvati

nešto tisova granja, nabaca ga na malo ognjište od opeke u kutu, i začas su žuti plameni jezici lizali prema dimnjaku. Potom joj načini mjesta uz ognjište i reče:

– Sjednite malčice ovamo, da se ugrijete. Ona posluša. Glas mu imao neobičan prizvuk, nešto zaštitnički

zapovjedno, te je odmah poslušala. I tako je sjedila i grijala ruke na vatri, i podlagala oganj, a on vani uzeo opet kuckati. Nije zapravo željela da sjedi uz vatru i da tako po njoj čeprka: radije bi da odande, kraj vrata, gleda van, ali je on pazio na nju, pa joj se valjalo pokoriti.

U kolibi je bilo sasvim ugodno: sve uokolo neobrađena jelovina, uz ognjište neoblanjan stol, a osim njezina stolca stajao ondje još jedan; dolazila zatim stružnica, pa velik sanduk, različito oruđe, nove daske, čavli, mnogo je toga visjelo o klinovima: sjekira, bradva, stupice, stvari u vrećama, njegov kaput. Nije bilo prozora, svjetlo je ulazilo na otvorena vrata. Bijaše to ropotarnica, ali i pribježište, kutak slobode.

Slušala je kuckanje njegova čekića: nije više bilo onako žustro. Poslenik

se snuždio: zadiru, eto, u njegovu samoću, zadiru opasno. Proboj je izvršila jedna žena! A on je u životu dosegao točku kad na svijetu nije ništa toliko volio i želio koliko svoju samoću. I sad je, evo, nemoćan daje očuva: on je najamnik, a ti su mu ljudi poslodavci, gospodari.

Napose nije želio da dođe u dodir s kojom ženom. Bojao se toga, jer mu je od prijašnjih dodira ostala duboka rana. Osjećao je: ne mogne li ostati u svojoj samoći, i ne ostave li ga na miru u njoj, nemoćan će presvisnuti. Njegov bijeg od vanjskog svijeta bio je potpun. Posljednje mu utočište bijaše ta šuma: u njoj se htio sakriti.

Connie se ugrijala kraj vatre; previše je sticala oganj, pa se zažarila. Odmakla se odande, sjela kod vrata te uzela promatrati čovjeka na poslu. Bijaše kao da je on ne zapaža, ali je dobro znao da ga ona gleda. Ipak je radio dalje, kao daje sav utonuo u posao, a smeđi pas sjedio pokraj njega i pazio na svijet kojemu ne treba vjerovati.

Vitak, miran i brz, čovjek dovrši pilićnjak, izvrnu ga, provjeri pomična vratašca i potom ga odloži ustranu. Ustade, donese drugi stari pilićnjak i položi ga na panj na kojemu je radio. Opet je čučnuo i zaredao provjeravati letvice: neke mu se odmah slomiše u rukama. Uze vaditi čavle; potom okrenu pilićnjak i zamisli se, ničim ne odajući da uopće opaža prisutnost te žene.

Connie ga je uporno promatrala. I sada, gdje je odjeven, vidjela je onu istu izdvojenu usamljenost koju je na njemu “Pazila onda kad je bio razodjeven: osamljenički je predan svome poslu, kao životinja što radi sama, ali ujedno utonuo u izmišljanje, kao duša što se uklanja svjetlu i bježi od svakog dodira s ljudima. Tiho, strpljivo, uklanjao se i sada, bježao od nje. Ta mirnoća i ta vrsta strpljivosti što kao da ne zna za vrijeme, taj mir i ta izdržljivost u čovjeku nestrpljivu i strasnu, silno se dojmila Constance. Vidjela je to na prignutoj mu glavi, na mirnim i hitrim rukama, na onim uzanim i osjetljivim bedrima u čučnju: u svemu neka ustrpljivost i povučenost. Osjećala je da je njegovo iskustvo dublje i dalekosežnije negoli njezino, ono što je on doživio kudikamo je jače i kobnije i, možda, smrtonosnije. I od toga kao da joj je nekako odlaknulo; osjećala se gotovo neodgovornom.

Sjedila je tako pokraj vrata, kao u nekakvu snu, nesvjesna vremena i svega oko sebe. Toliko se zanijela u misli daje on uzdigao pogled k njoj i na licu joj razabrao potpun mir s izražajem očekivanja. Njemu je svakako taj izražaj na njezinu licu značio očekivanje. I odjednom, njegovim bedrima sunu sitan plamičak, nešto ga prosrsi podno leda, te on proštenja u mislima. Grstio se, gotovo kao u smrtnom strahu, svakoga bližeg dodira s ljudima. Iznad svega želio je da ona ode i da ga ostavi u njegovoj izdvojenosti i samoći. Bojao se njene volje, njene ženske volje, i njezine modeme ženske upornosti. A nadasve strepio je od njezine hladne gospodske drskosti da udara svojim putem. Jer, napokon, on je samo najamnik. Mrzio je njezinu nazočnost tu.

Nakon časovite nelagode Connie se brzo pribra. Ustala je. Popodnevni sati priklanjali se k večeru, ali ona nikako da krene. Prišla je čovjeku, koji je uslužno ustao: umorno mu lice nekako ukočeno, gotovo mrko, oči pažljivo gledaju u nju.

– Tako je ovdje lijepo i mimo – reče ona. – Nisam ovdje nikad bila. – Niste? – Rado bih koji put došla da ovdje malko posjedim. – Dođite.

– Zaključavate li kolibu kad odete? – Zaključavam, vaše gospodstvo. – Što mislite, bih li mogla imati i ja ključ, da kadikad dođem i posjedim

ovdje? Postoje li dva ključa? – Ne, ne postoje, koliko mi je znano. Opet je okrenuo u narječje. Connie se skanjivala: gle, on kao da se

protivi. Naposljetku, je li koliba njegova? – Ne bismo li mogli nabaviti još jedan ključ? – upita ona blagi glasom,

ali se u prizvuku osjećala žena koja odlučno udara svojim putem. – Još jedan...? – dočeka on i uprije u nju pogled u kojem se ljutina

miješala s porugom. – Da, duplikat – potvrdi ona i pocrvenje. – Možda Sir Clifford zna gdje je drugi – reče on, odvraćajući je. – Doista – prihvati ona – možda on ima još jedan. Inače bismo mogli

načiniti drugi po vašem ključu. Mislim, bio bi gotov u jedan dan, poprilici, a vi biste toliko mogli bez svoga.

– To vam ne bih umio reći, gospodo. Ne znam nikoga u okolici tko pravi ključeve.

Connie odjednom pocrvenje od ljutine. – Dobro – reče – onda ću se ja pobrinuti za to. – Kako želite, vaše gospodstvo. Oči im se sretoše. U njegovima pogled, hladan, ružan od grštenja i

prezira, i od ravnodušnosti prema svemu što bi se moglo dogoditi. U njezinim sijevala srdžba zbog poraza.

Ali joj je srce klonulo, vidjela je koliko mu je nemila kad tako ide protiv njega. I vidjela gaje u nekoj vrsti očaja.

– Laku noć. – Laku noć, Mylady. Pozdravio je i naglo se okrenuo. Ona je u njemu probudila uspavani

čopor, svu razornu srdžbu i strašni bijes na svojevoljnu ženku. A on je bio nemoćan, nemoćan. I znao je to.

Ona je pak bila ljuta na svojevoljnog mužjaka. I još slugu! Otišla je kući zlovoljna.

Pod velikom bukvom na brežuljku čekala ju je gospoda Bolton. – Baš sam izišla da vidim dolazite li, Mylady – javi se živahno. – Jesam li zakasnila? – upita Connie. – Oh... samo je Sir Clifford čekao svoj čaj. – A zašto mu ga niste vi priredili? – Oh, ne znam pristoji li se. I ne vjerujem da bi Sir Cliffordu to bilo po

volji, Mylady. – Ne znam zašto ne bi – reče Connie. Ušla je u Cliffordovu radnu sobu, gdje je na poslužavniku brujao stari

mjedeni kodić. – Jesam li okasnila, Clifforde? – upita, odlažući cvijeće. Prišla je, još

onako sa šeširom i šalom na sebi, i segnula za čajnikom. – Žao mi je! Zašto nisi pustio gospodi Bolton da ti ulije? – Nije mi ni nakraj pameti – podsmješljivo će on. – Ne mogu zamisliti da

mi ona za čajem sjedi na čelu stola. – Pa nije srebrni čajnik nikakva svetinja – uzvrati Connie. On radoznalo podiže pogled prema njoj. – Što si ti radila cijelo popodne? – upita je. – Šetala i potom se odmarala na sklonjenu mjestu. Znaš, još ima bobica

na onoj velikoj božikovini. Odložila je šal, ali ne i šešir, i sjela da priredi čaj. Prženi kruh zacijelo će

biti žilav kao koža. Postavila je cjediljku na provirač te ustala da donese čašu za svoje cvijeće: ovjesilo je, jadno, umorne glavice, omlitavjelo na svojim peteljkama.

– Oživjet će ono! – reče, stavivši ga u čašu i prinoseći Cliffordu da pomiriše.

– Slade nego vjede na Junoninim očima – izduši on. – Ne vidim tu ni najmanje veze – dočeka ona. – Elizabetinski pjesnici baš

se prenavljaju. Ulila mu je čaj. – Ima li možda još jedan ključ one kolibe nedaleko od Ivanova vrutka,

ondje gdje se gaje fazani? – upita ona. – Možda. A zašto? – Slučajno sam je danas otkrila, a nisam je prije nikad vidjela. Zaista

ugodan kutak. Rado bih katkad onamo zavirila. Mogu li? – Je li Mellors bio ondje? – Jest. Tako sam onamo i pogodila: po njegovu kuckanju. Njemu kao da

nije pravo što sam onamo došla. Zapravo je bio gotovo neuljudan kad sam pitala za drugi ključ.

– Što je rekao? – On, ništa, samo onaj njegov način. A kaže da ništa ne zna o ključevima. – Možda je jedan ključ u očevoj radnoj sobi. Betts zna, svi su ključevi

ondje. Poslat ću ga da pogleda. – Pošalji ga, molim te – prihvati ona. – A Mellors je, veliš, bio gotovo neuljudan? – Nije, zapravo! Ali mi se činilo da mu nije po volji da dolazim u

njegovo područje. – Ne bih baš rekao. sir; – Ne znam zaista zašto mu to nije pravo. Naposljetku, nije ono njegov

dom! Ni njegovo privatno boravište. Ne znam zašto ne bih onamo navratila ako tako želim.

– Dakako! – povladi joj Clifford. – Previše on sebi važnosti pridaje. – Misliš? – Jasno! Umišlja daje on nešto posebno. Znaš, imao je ženu s kojom se

nije slagao, pa se godine 1915. unovačio, poslali su ga u Indiju, čini mi se. Svakako je neko vrijeme bio potkivač u konjaništvu u Egiptu. Uvijek je nešto radio oko konja i vješt je u tim poslovima. Onda se svidio nekom indijskom pukovniku i postao poručnikom. Da, promaknuli su ga, dali mu oficirski čin. Mislim da se vratio sa svojom pukovnijom u Indiju, gore na sjeverozapadnu granicu. Ondje se razbolio i dobio penziju. Istupio je iz vojske tek lani, čini mi se, a onda, dakako, čovjeku kao što je on nije lako vratiti se na staro. Nije stoga čudo što se praćaka. Ali svoju službu valjano vrši, koliko se mene tiče. Samo ne mogu podnijeti kad se vlada kao da je još oficir.

– Kako su ga mogli promaknuti u oficira kad ne zna ni govoriti nego sve oteže na pučku, u narječju Derbyshirea?

– To on samo ponekad. Inače, s obzirom na svoje prilike, zna on lijepo govoriti. Mislim, kad se već vratio medu svoje, čovjek smatra da mu je priličnije govoriti kako govori i njegova okolina.

– Zašto mi nikad prije nisi o njemu pripovijedao? – Ah, ne marim ja za takve romantične priče. One ruše svaki red. Kamo

sreće da ih i nije na svijetu! Connie bijaše sklona da se suglasi s njim. Kakva je korist od tih

nezadovoljnih ljudi koji ne pripadaju nikamo? Kako je vrijeme uljepšalo, odluči i Clifford otići u šumu. Puhao je

prohladan vjetar, ali nije umarao, a sunce je sjalo kao sam život, toplo i nekako puno.

– Čudno je – napomenu Connie – kako se čovjek drukčije osjeća kad je zaista svjež i lijep dan. Inače se čovjeku čini daje i sam zrak polumrtav. Ljudi uništavaju i sam zrak.

– Misliš li da ljudi to čine? – upita on. – Mislim. Isparavanje tolike dosade, nezadovoljstva i srdžbe što se diže

od ljudi, upravo ubija životnu snagu u zraku. Uvjerena sam u to. – Možda stanovito stanje atmosfere umanjuje ljudima životnu snagu –

reče on. – Ne, nije to, nego čovjek zapravo truje svemir – uzvrati ona. – Zagađuje vlastito gnijezdo – na to će Clifford. Njegova su kolica zvijala dalje. U ljeskovu cestaru visjele blijedo-zlatne

rese, a na sunčanim mjestima, u prisoju, široko se otvorile šumarke, kao da klikću od životne radosti, baš kao i nekoć, kad su ljudi znali kliktati s njima. Miris im malko podsjećao na jabukov cvat. Connie ih nekoliko ubra Cliffordu. On ih uze i pažljivo ih promotri.

– Ti neoskvrnuta nevjesto mira – uze citirati. – Čini se da ovo kudikamo bolje pristaje cvijeću nego grčkim vazama.

– Oskvrnuta, kakve li strašne riječi! – uzviknu ona. – Samo ljudi sve oskvrnjuju.

– Ne znam baš... pa i puževi i drugo – nadoveza on. – Pa i puževi ih samo jedu, a pčele ih nikako ne oskvrnjuju. Ljutila se na nj zato što on sve preobraća u riječi. Ljubice su mu vjede

Junonine, a šumske sase eto su mu neoskvrnute nevjeste. Koliko li je mrzila puste riječi što su se isprečavale između nje i života; one su, ako išta, oskvrnjivale sve, te gotove riječi i rečenice što sisaju životni sok iz svega živog.

Šetnja s Cliffordom nije bila užitak. Između Connie i njega ispriječila se nekakva napetost koju tobože ni ona ni on nisu opažali, ali je napetost ipak postojala. Odjednom ga je, sa svom snagom ženskog instinkta, odbila od sebe. Htjela je da se oslobodi njega, pogotovu njegove samosvijesti, njegovih pustih riječi , njegove opsjednutosti samim sobom, da se oslobodi robijanja njegovoj opsjednutosti samim sobom, da se oslobodi one poplave od riječi.

Vrijeme opet okrenulo na kišu. No nakon dan-dva iziđe ona na kišu, ode u šumu. Uputila se prema kolibi. Rominjala kiša, ali nije bilo baš hladno, a šuma odisala mirom i tišinom, nedokučiva u kišnom sumračju.

Izbila je na proplanak. Gle, nema nikoga! A koliba zaključana. Sjela je na drveni prag, pod grubu strehu, uvivši se u vlastitu toplinu. Sjedila je tako i gledala u kišu, osluškivala joj tihi romon, nebrojene tihe šuštaje, i čudnovat huj vjetra gore u granju, kad se činilo da vjetra i nema. Stari hrastovi stajali uokolo, sivosmeđa moćna stabla, potamnjela od kiše, obla i puna života, što bezbrižno pružaju svoje grane. Tlo, gotovo bez ikakva šiblja, posuto šumskim sasama, ovdje-ondje koji grm, zoha ili pak udika, i purpurni kupinov splet; stara hrđastosmeđa paprat gotovo nestajala pod zelenim žbunjem šumaričinim. Možda je to bilo jedno od neoskvrnutih mjesta. Neoskvrnuto! Sav je svijet bio oskvrnut!

Ima ponečeg što se ne može oskvrnuti. Ne možeš oskvrnuti limenku sa sardinama. I mnoge su žene takve. I muškarci. Ali zemlja...!

Kiša patihnula. Ni sumračje se više nije hvatalo među hrastovima. Connie htjede otići; ipak je ostala sjedeći. Bivalo joj pomalo hladno, ali ju je tu, kao da je uzeta, zadržavala neka ukočenost i nelagoda što je njome ovladala.

Oskvrnut! Kako itko može biti oskvrnut ako nije ni dirnut! Oskvrnut mrtvim riječima, što su postale ogavne, i mrtvim idejama, što su prešle u golu opsjednutost.

Dotrča smeđ pas, sav opuzao od kiše: dojurio je a nije zalajao, nego je samo podigao mokru perjanicu svoga repa. A za njim eto čovjeka u mokru kaputu od crna voštanog platna: nalik je na šofera, lice mu se prelilo lakim rumenilom. Osjetila je kako se trgnuo u svome brzom hodu kad je nju opazio. Ustala je s onoga suhog, podlanicu širokog mjesta pod priprostom strehom. On šutke pozdravi, polako se približavajući. Ona poče uzmicati.

– Upravo sam htjela otići. – reče ona. – Jeste li čekali da uđete? – upita on, gledajući u kolibu, a ne u nju. – Ne, nisam, malko sam sjedila u pristrešju – odgovori ona mimo,

dostojanstveno. On je pogleda. Činila se hladnom. – Onda, Sir Clifford nema drugog ključa? – upita on. – Nema, ali nije važno. Mogu sjediti sasvim na suhu i ovdje, pod

strehom. Laku noć! Mrzila je njegov pretjerani pučki govor. On ju je oštro promatrao dok se spremala da ode. Zatim pridiže kaput,

segnu rukom u džep na hlačama te izvadi ključ. – Možda bi svejedno bilo bolje da uzmete ovaj ključ, a za pilićnjake naći

ću ja drugo mjesto. Ona ga pogleda. – Što biste da kažete? – upita ona. – Pa velim, naći ću drugo mjesto gdje mogu uzgajati fazane. I kad

poželite, navratite se ovamo, nećete morati mene gledati kako ovuda prtljam i preturam.

Gledala gaje i nastojala da iz magle njegova narječja dokuči smisao. – Zašto ne govorite običnim engleskim? – napomenula je hladno. – Ja? Pamišljah daje običan. Šutjela je koji časak, ljutita. On pak proslijedi: – Onda, hoćete li ključ, bolje da ga odmah uzmete. Ili bi možda bilo bolje

da vam ga dadem sutra eda bih prije toga raščistio svu onu ropotariju. Je li vam tako s voljom?

Ona se razljuti još više. – Nisam željela vaš ključ. Uopće ne želim da išta uklanjate. Ne želim

nikako da vas istisnem iz vaše kolibe. Hvala lijepa! Samo sam htjela da kadikad navratim ovamo i posjedim ovdje kao danas. Ali mi je sasvim dobro i ovako, pod strehom. I zato, molim, ne govorimo više o tome.

Opet je u nju upravio pogled onih svojih modrih, podrugljivih očiju. – Pa, ovaj – polako će on, rastežući u narječju – vaše je gospodstvo u

svako doba dobro došlo baš ko Božić, i ovoj kolibi, i ključu, i svemu poprijeko. Jedina je neprilika što u ovo doba godine valja postaviti pilićnjake, pa su mi pune ruke posla: te ded ovo, te prigledaj ono, i sve tako. Zimi jedva da i moram dolaziti ovamo. Drugo je, eh, ovako u proljeće, kad Sir Clifford želi da se uzgajaju fazani... Avaše gospodstvo, dakako, ne želi

da se neprestano motam ovamo-onamo kad ste vi ovdje. Slušala gaje kao u nekom čudu. – A zašto bih ja bila protiv toga da ste vi ovdje? – upita ona. Pogledao ju je radoznalo. – Pa i menije neprilično! – odgovori on kratko ali značajno. Zarumenjela se. – Dobro – naposljetku će ona – neću vam smetati. A mene, vidite, ne bi

nimalo smetalo da sjedim ovdje i gledam kako se vi brinete za ptice. Naprotiv, bilo bi mi drago. Ali kad velite da vas to smeta, neću vas buniti, budite bez brige. Vi ste lugar Sir Cliffordov, a ne moj.

Zvučalo je to čudno, nije znala zašto. Ali nije o tome premišljala. – Ne, vaše gospodstvo. Ovo je vaša koliba, i kako izvoljevate, tako će i biti. Pa vi me možete otpraviti svakog dana. Samo... – Što samo? – upita ona, zbunjena. On u čudnoj, smiješnoj kretnji zabaci šešir na zatiljak. – Samo sam htio reći: ako vam je drago ovo mjesto pa dođete, neka mene

ne nađete kako se ovuda motam i prdjam. – Pa zašto? – ljutila se ona. – Zar niste civiliziran ljudski stvor? Mislite li

da bih se bojala vas? Zašto bih uopće morala i zamijetiti jeste li vi ovdje ili niste? Zašto bi to bilo važno?

Pogledao je u nju, a lice mu sve zasjalo od podsmješljivosti. – Ne, nije važno, vaše gospodstvo. Ni najmanje – reći će on. – Dobro, a zašto onda? – upita ona. – Treba li da vašem gospodstvu nabavim drugi ključ? – Ne, hvala, ne treba mi. – Ipak ću ga nabaviti. Najbolje je da imamo dva ključa za kolibu. – Sve mi se čini da ste vi drzoviti – reče Connie, zarumenjena i ponešto

zadahtana. – Ne, ne – pobrza on – nemojte tako. Ne, ne, nisam htio ništa uvredljivo

reći. Samo mišljah, kad biste vi došli ovamo, trebalo bi da seja maknem odavde, a velik je posao dok se čovjek smjesti nekamo drugdje. Ali ako me vaše gospodstvo ne bude zamjećivalo, onda... ovo je koliba Sir Clifforda, i sve treba da bude onako kako je s voljom vašem gospodstvu. I tako, izvolite samo, a mene kao da i nema, lijepo ću raditi posao koji moram raditi.

Connie je otišla sasvim zbunjena. Nije pravo znala je li zahvaćena porugom i nasmrt uvrijeđena ili nije. Možda taj čovjek doista i misli što govori. Možda je smatrao kako ona očekuje da se on ukloni. A nije joj to bilo ni nakraj pameti! Kao da je on toliko važan – on i njegova glupa nazočnost.

Išla je kući zbunjena, ne znajući ni što misli ni što osjeća.

DEVETO POGLAVLJE

Connie se začudila svom osjećaju grštenja prema Cliffordu. Još više: osjećala je da ga zapravo nije nikad voljela. Nije ga mrzila, jer i u mržnji ima strasti: u njezinu osjećaju nije je bilo. Nego, drugo je posrijedi: bio joj je tjelesno odbojan. Gotovo joj se činilo da se i udala za njega zato što joj je nekako potajno bio tjelesno odbojan. Ali, dakako, udala se za nj zapravo zato što ju je duševno uzbuđivao i poticao. Činio joj se u neku ruku njezinim gospodarom, višim od nje.

Sada, kad se duševno uzbuđenje iscrpio i prošlo, vidjela je samo tjelesnu

odbojnost. Iskrslo je to grštenje iz dubine njezina bića, i naposljetku je razabrala da joj ta odbojnost prema njemu i to njezino grštenje izjeda život.

Osjećala se slabom i strašno usamljenom. Priželjkivala je da joj izvana dođe kakva pomoć. Ali na svem tome svijetu nije bilo pomoći. Društvo je strašno, jer je ludo. Civilizirano društvo sasvim je shizofreno. Dvije su mu velike pomame – novac i takozvana ljubav: novac kudikamo veća. Pojedinci se u svojoj rastrzanosti i u svome ludilu iskazuju u te dvije pomame: novcem i ljubavlju. Evo, Michaelis, primjerice. Njegov je život i rad pravo ludilo. I njegova je ljubav bila vrsta ludila.

I Clifford. Svi oni pusti razgovori! I sve ono pisanje! Sva ona divlja borba da se progura naprijed! Sve je to ludilo. I sve biva gore, prava mahnitost.

Connie je osjećala kao da joj je strah svu dušu isprao. No, Clifford je sada barem maknuo svoju vlast sa nje i prenio je na gospođu Bolton. Učinio je to i ne znajući. Kao i mnogim luđacima, ludilo mu se moglo mjeriti po onome čega nije bio svjestan: po prostranim pustinjama njegove svijesti.

Mrs. Bolton bijaše izvrsna u mnogo čemu. Ali je imala onu čudnu vlastoljubivost, beskrajno isticanje svoje volje, što je jedan od znakova ludila modeme žene. Mislila je daje krajnje pokorna i da živi za druge. Clifford ju je očarao time što je uvijek ili tako često onemogućavao njezinu volju svojim finim instinktom. On je znao bolje isticati svoju volju negoli ona. I u tome bijaše čar za nju.

Možda je u tome imao cara i za Connie. – Krasan je dan – rekla bi primjerice Mrs. Bolton umiljatim, uvjerljivim

glasom. – Mislim, prijalo bi vam da se danas malko provezete u svojim kolicima, sunce baš divno sja.

– Zaista? Budite ljubazni, dajte mi onu knjigu tamo, onu žutu. I molim vas, iznesite te hijacinte van.

– Pa tako su lijepi! – Izgovorila je to s otegnutim “ije”: li-je- pi. – A tako divno mirišu.

– Miris i jest ono što mi se ne sviđa – na to će on. – Podsjeća me na pogreb.

– Mislite tako...! – iznenađeno će ona, malko uvrijeđena. I iznese hijacinte iz sobe, dirnuta njegovom preosjetljivosti.

– Hoću li vas jutros ja obrijati ili ćete sami? Uvijek isti, blagi, umiljati, pokorni ali ipak zapovjedni glas. – Ne znam. Hoćete li malko počekati? Zovnut ću vas kad budem gotov. – Vrlo dobro, Sir Clifforde! – dočeka blago i pokorno, te tiho iziđe. No

svakoje odbijanje pothranjivalo u njoj novu snažnu volju. Kad je nakon nekog vremena pozvonio, odmah se pojavila. Tada bi joj

rekao: – Radije bih jutros da me vi obrijete. Srce joj je malko zatreptalo, te je blago odgovorila: – Vrlo dobro, Sir Clifforde. Bila je vrlo spretna, lake ruke, meko dotičući kožu. Isprva je nevoljko

ćutio na svom licu nadasve meki dodir njezinih prstiju. Ali mu je sada godilo, i sve je više uživao u tome. Puštao je da ga brije gotovo svaki dan: licem u lice, očiju pažljivo uprtih u posao, pazeći da sve uradi kako treba. Polako su joj vršci prstiju upoznavali njegove obraze i usne, vilicu, bradu i podbradak. Bio je gojan i njegovan, lice mu i vrat dosta glatki, i bio je gentleman.

I ona bijaše lijepa, bljedolika, lice joj dugoljasto i sasvim mir­no, oči

sjajne, ali ništa nisu otkrivale. Polako, neizmjerno nježno hvatala gaje za vrat, a on joj se prepuštao.

Sada je ona gotovo sve obavljala za nj, i on se osjećao pokraj nje bolje negoli pokraj Connie. Ona je voljela baviti se njime. Voljela je da mu tijelo bude na njezinoj brizi, potpuno, do krajnjih usluga. Jednog je dana rekla Constanci:

– Svi su muškarci djeca kad im čovjek priđe do dna. Njegovala sam neke osobito samosvojne muškarce iz tevershallskih rudnika. Čim ih štogod zaboli te ih valja njegovati, odmah su kao djeca, velika djeca. Oh, nema velike razlike medu muškarcima.

Isprva je Mrs. Bolton mislila da ima nešto različito u gentlemanu, pravom gentlemanu, kao što je Sir Clifford. Tako ju je Clifford prilično nadmašio. Ali postupno, kad mu je zagledala do dna, da se poslužimo njezinim riječima, vidjela je daje on kao i svi drugi: dijete koje je odraslo u muškarca, ali dijete s čudnom ćudi i finim ponašanjem i sa snagom da sve drži pod svojom paskom i sa svakojakim znanjem o kojemu ona nije nikad ni sanjala i kojim ju je mogao lako tiranizirati.

Connie se kadikad nosila željom da mu kaže: – Za ime Božje, nemoj se tako prepuštati toj ženi u šake! No, s vremenom je razabrala da joj više nije do njega toliko stalo da bi

mu to rekla. I dalje im bijaše običaj da večeri provode zajedno, do deset sati. Tada bi

razgovarali ili malko čitali, ili pregledavali njegov rukopis. Alije nestalo zanosa. Connie se zasitila njegovih rukopisa. Još ih je poslušno prepisivala na stroju. No, s vremenom će i to raditi Mrs. Bolton.

Connie je preporučila gospodi Bolton da nauči pisati na stroju. A gospoda Bolton, uvijek pripravna, počela je odmah vježbati i marljivo je radila. I tako joj je Clifford diktirao koje pismo, a ona bi ga otipkala, polako ali ispravno. On je bio vrlo strpljiv kad bi joj sricao teže riječi ili koju francusku frazu. Bila je oduševljena, te se čovjeku mililo daje poučava.

Sad je Connie našla glavobolju kao ispriku da se poslije večere povuče u svoju sobu.

– Možda bi Mrs. Bolton s tobom igrala piket – reče Cliffordu. – Oh, ne brini za me. Samo ti idi u svoju sobu pa se odmori, draga. Tek što je otišla, pozvoni on gospodi Bolton i zamoli je da bi s njim

igrala piket ili bezik, ili pak da odigraju partiju šaha. On ju je naučio sve te igre. A Constanci je bilo čudno pogledati gospodu Bolton kako se crveni i dršće kao djevojčica dok dotiče kraljicu ili konja nesigurnim prstima, a potom kako povlači ruku. Clifford se blago smješkao, jedva susprežući svoju nadmoć, i govorio joj:

– Morate, reći j’adoubl. Ona uzgleda k njemu blistavim, začuđenim očima i onda po­lako i

pokorno protisnu: – J’adoubl. Jest, on ju je odgajao, i veselio se tome, to mu je davalo osjećaj moći.

Ona pak bijaše oduševljena. Malo je pomalo stjecala sve što znaju otmjena gospoda, sve što od njih stvara višu klasu – sve osim novca. To ju je oduševljavalo. A u isti je mah podržavala u njemu želju da ostane pokraj njega. Njezina dječja sreća bijaše posebno odabran način da mu se umiljava.

Constanci se pak činilo da Clifford pokazuje pravu boju: pomalo vulgaran, malko priprost i nenadaren, prilično nezgrapan. Majstorije Ivy Bolton i njezino ponizno vladanje bijahu i suviše prozirni. Connie se čudila

istinskom zanosu što gaje ta žena izmamila iz Clifforda. Krivo bi bilo reći da je u nj zaljubljena. Za­nosila se dodirom s čovjekom višeg staleža, s pravim plemićem, s piscem koji zna pisati knjige i pjesme, i čija se fotografija objavljuje u ilustriranim časopisima. Bila je sretna i očarana. A njegovo je “odgajanje” izazvalo u njoj strasnu uzbuđenost i kudikamo dublji odziv nego što bi to mogla ikakva ljubavna pustolovina. I doista, upravo stoga što tu nije bila moguća nikakva ljubavna zgoda, mogla se do srži opajati tom drugom strasti, čudnom strasti znanja – da zna onako kao što on zna.

Nije moglo biti nikakve sumnje o tom daje ona na svoj način zaljubljena u nj: ma kakvu moć mi pridavali riječi ljubav. Činila se tako lijepom i mladom, a sive joj oči ponekad bile upravo divne. U isto vrijeme sva se topila od nekoga prikrivenog zadovoljstva, od trijumfa. Uh, to tajno zadovoljstvo! Kako li se gadilo Constanci!

Ali nije bilo nikakvo čudo što se Clifford dao uhvatiti od te žene! Ona ga je obožavala, na svoj ustrajni način, i stavila se potpuno njemu u službu, da se njome služi kako mu volja. Nikakvo čudo što mu je to laskalo.

Connie je slušala duge razgovore medu njima dvoma. Zapravo je većinom govorila gospoda Bolton. Prenosila mu je hrpe obavijesti o selu Tevershallu. Bijaše to više nego brbljanje. Bila je to gospoda Gaskell i George Eliot i Miss Mitford, sve tri ujedinjene u jednoj, i još im štošta dodano što su one zaboravile. Kad je jednom počela, bila je Mrs Bolton bolja od ma koje knjige o životu ondje. Znala je sve i svakog najprisnije i s izvanrednim žarom sudjelovala u svim njihovim zgodama da bijaše užitak slušati je, iako je to čovjeka ponešto ponižavalo. Isprva se nije usuđivala da Cliffordu “pripovijeda o Tevershallu”, kako je to zvala, ali kad je jednom krenula, dalje je išlo samo od sebe. Clifford ju je slušao radi “grade” i našao ju je u obilju. Connie je uvidjela da je njegova takozvana genijalnost u ovome: izrazita nadarenost za osobne brbljarije s bistrinom i objektivnošću. Gospoda je Bolton, razumije se, pripovijedala vrlo toplo kad se zagrijala za Tevershall. Na časove se upravo zanosila. Po njezinu propovijedanju ondje su se događale čudnovate zgode. Sto ona nije sve znala! Time bi se mogla ispuniti tuceta svezaka.

Connie ju je slušala kao očarana, ali je poslije toga uvijek bila pomalo postiđena. Nije ju smjela slušati tako radoznalo. Naposljetku, čovjek može slušati i najintimnije zgode drugih ljudi, ali u duhu poštovanja prema onoj borbenoj i pogaženoj osobnosti i neuhvatljivosti, kakva je svaka ljudska duša, i u duhu fine, obzirne sućuti. Jer je čak i satira oblik simpatije. Našim životom odlučuje način kako se naša sućut izlijeva i uzmiče. U tome leži neizmjerno značenje romana – ako ga pravilno shvatimo. On može obavještavati i struju naših simpatija usmjeriti novim smjerom, a može našu simpatiju odvratiti od mrtvih stvari. Zato roman, ako se njime valjano služimo, može otkriti najtajnije strane života: jer upravo strasne i skriven strane života potrebuju bibavicu osjetne svijesti, da imaju svoju plimu i oseku koja ih čisti i osvježuje.

Ali roman, baš kao i brbljarija, može uzbuđivati lažne simpatije i naklonosti, nesvjesne i smrtne za dušu. Roman može veličati najiskvarenija čuvstva, dok su konvencionalno “čista”. Zatim se roman, kao i brbljarija, naposljetku izopačuje, i kao brbljarija biva sve izopačeniji zato što je uvijek prividno uz anđele. Brbljarije gospođe Bolton bijahu uvijek na strani anđela. “I on je bio tako loš čovjek, a ona tako divna žena.” Connie je iz brbljarija gospode Bolton mogla razabrati da je žena bila od onih sladunjavih, a muž

pravi poštenjak. Ali pravo poštenjaštvo učinilo je od muža “loša čovjeka”, a sladunjavost od nje “divnu ženu” po konvencionalnoj diobi simpatija gospode Bolton.

Zato je brbljarija ponižavala. S istog je razloga većina romana ponižavala, osobito popularni romani. Čitatelji se sada naslađuju samo onim što laska njihovim porocima.

Ipak, čovjek je iz pričanja gospođe Bolton mogao steći novu sliku sela Tevershalla. Činilo se daje to neobično uzavrela zbrka ružnog života: nipošto mrtva jednoličnost kako se činilo izvana. Clifford je po viđenju poznavao većinu spomenutih, a Connie ih znala samo jedno-dvoje. Ali joj je sve mnogo više nalikovalo na srednjoafričku džunglu negoli na englesko selo.

– Mislim da ste čuli da se Miss Allsopp udala prošlog tjedna. Jeste li? Miss Allsopp, kći starog cipelara Allsoppa. Znate da su podigli kuću gore kod Pye Crofta. Starac je umro prošle godine od pada, bile su mu osamdeset i tri, a bio je žustar kao kakav momak. A onda se pokliznuo na Besnvood Hillu, na klizalištu što su ga uglačali dječaci, pa je slomio kuk, i tako je zaglavio jadni starac, gotovo sramota. Sav je novac ostavio Tattieji, sinovima ni pare. A Tattie, jest, pedeset je i tri navršila jesenas. Znate, bio je to jako pobožan svijet, svega mi! Trideset je godina poučavala u nedjeljnoj školi, dok joj otac nije umro. A onda je počela hodati s nekim čovjekom iz Kinbrooka, ne znam poznajete li ga, stariji čovjek, crvena nosa, priličan kicoš; taj Willcock radi u Harrisonovoj drvari. Njemu je šezdeset i pet, ni dan manje, a rekli biste da su to dvije grlice kad ih vidite gdje idu pod ruku i ljube se na vratima; jest, i kako mu ona sjedi na koljenu kod prozora gore na Pye Croftu, da ih svatko vidi. On ima sinove koji su prešli četrdesetu, a bez žene je ostao prije dvije godine. Što stari James Allsopp nije ustao iz groba, to je samo zato što odande nema ustajanja. On je strogo pazio na nju! Sada su vjenčani te su otišli živjeti u Kinbrook, vele da ona od jutra do mraka ide u jutarnjoj haljini, baš divota. Zaista je strašno što ti stari ljudi čine! Gori su od mladih i ružnije ih je vidjeti. Koliko mogu prosuditi, za to su krivi filmovi. Ali ih ne možete odvratiti od toga. Uvijek sam govorila: idite na dobar, poučan film, ali, za ime Božje, odvraćajte ljude od melodrama i ljubavnih filmova. U svakom slučaju, odvraćajte od toga djecu! A eto, odrasli su gori od djece, a stari prednjače. Govorite im o moralu! Ali nitko ne mari. Svatko radi što ga volja. Ama su sada podvili rep kad rudnici rade loše, pa nema zarade. A kako samo kukaju, strašno, osobito žene. Muškarci su dobri i strpljivi. Što mogu jadnici! A žene! Razmeću se, daju priloge za vjenčani dar princezi Mary, a kad vide sve te divne stvari što su darovane, upravo pomahnitaju: tko je ona, zar je bolja od ikoje između njih? Zašto Swan i Edgar ne daju meni krzneni ogrtač umjesto što njoj daju šest? Uh, što nisam zadržala onih deset šilinga! Htjela bih da znam što će ona meni dati! Ne mogu nabaviti novi proljetni ogrtač jer mi otac malo zarađuje, a ona dobiva puna kola. Vrijeme je da i sirotinja dođe do novca, bogataši ga imaju već odavno. Treba mi nov proljetni ogrtač, da, a kako do njega doći? Velim im ja, budite zahvalne što ste site i odjevene, ako i nemate svih tih novotarija što ih željkujete!... A one mi dobacuju: “A zašto princeza Mary nije zahvalna i zašto ne ide naokolo u starim prnjama i nema ništa? Svijet voli što ona dobiva puna kola, a ja si ne mogu priskrbiti nov proljetni ogrtač. Golema sramota. Princeza! Ne bilo je! Novac je danas glavno, a jer ga ona ima mnogo, daju joj još više! Meni nitko ništa ne daje, a imam isto toliko prava kao i bilo tko. Nemojte mi spominjati obrazovanje. Novac je ono

glavno. Meni je potreban novi proljetni ogrtač, jest, ali ga ne mogu nabaviti jer nemam novaca.” – To je sve o čemu se one brinu – odjeća. Ne žele dati sedam-osam gvineja za zimski kaput – ugljenarske kćeri, zamislite samo – a dvije gvineje za dječji ljetni šešir. I onda idu u crkvu sa šeširima od dvije gvineje djevojke koje bi se za mog vremena dičile šeširom od tri šilinga i pol. Čula sam kako je ove godine, kad su podigli tribinu za djecu iz nedeljne škole, a podigli su je gotovo do crkvenog stropa – čula sam, velim, kako je Miss Thompson, koja vodi djevojački razred u nedjeljnoj školi, rekla da će djeca na tribini imati na sebi novog ruha u vrijednosti od tisuću funti! A kakva su vremena! Ali ih ne možete zaustaviti. Lude su za haljinama. Momci isto tako. Mladići troše sav novac samo na sebe, odijela, duhan, piće u Rudarskom domu, i još dva-tri puta na tjedan odlaze u Sheffield. To je drugi svijet. I ničega se ne boje, ništa ne poštuju ti mladi. Stariji su muškarci strpljivi i dobri, zaista, dopuštaju ženama sve. I eto čemu sve to vodi. Žene su pravi vragovi. A mladići nisu kao njihovi očevi. Ne bi ništa žrtvovali, nego sve samo za sebe. Kažete li im kako bi trebalo da štogod os-tave nastranu, da im bude ako se ožene, oni odgovaraju: “Može to čekati, uživat ću dokle mogu!” – A surovi su i sebični. Sve pada na leda starcima, a kamo god svmete oči, svuda ružno.

Clifford poče dobivati nove poglede na svoje selo. To ga je mjesto uvijek plašilo, ali je mislio da je manje-više u postojanim prilikama. A sada...

– Ima li ondje mnogo socijalizma, boljševizma, medu Iju dima? – Oh! – dočeka gospoda Bolton. – Čuje se nekolicina grlatih pojedinaca.

No to su ponajviše žene koje su zapale u dugove. Muškarci ne mare. Ne vjerujem da će ikad naši ljudi iz Tevershalla postati crveni. Previše su čestiti za to. Ali mladi ljudi ponekad buncaju. Stvarno ne mare za to. Oni samo žele nešto više novaca u džepu, da bi ih trošili u Rudarskom domu ili da se skitaju po Sheffieldu. To je sve za što mare. Kad nemaju novaca, slušaju što govore crveni. Ali nitko u to ne vjeruje stvarno.

– Onda, mislite da nema opasnosti? – Ne, nema! Da su dobra stara vremena, ne bi je bilo. Ali ako dugo

potraju loše prilike, mladi bi mogli poludjeti. Velim vam, oni su sebičnjaci, pokvarena rulja. Ništa ne uzimaju ozbiljno, nego jedino kad se razmeću svojim motorima ili kad plešu u Palais-de-danse u Sheffieldu. Ne možete ih uozbiljiti. Ozbiljni pak odijevaju na se večernje odijelo i odlaze na ples da se kočopere pred djevojkama i da plešu te charlestone i tkozna što još. Velim vam, autobusi su puni mladih u večernjim odijelima, rudarskih sinova, voze se na ples. A mnogi su otišli sa svojim djevojkama automo bilima ili motociklima. Ne misle ni na što ozbiljno, osim na trke u Doncasteru ili Derbyju, i svatko se od njih kladi na tricama. A nogomet! Ali ni nogomet nije više ono što je bio, daleko od toga. Pretežak je to posao, vele. Ne, radije se oni subotom poslijepodne na motociklima voze u Sheffield ili u Nottingham.

– A što rade ondje? – Oh, bazaju naokolo, piju čaj u kojoj finoj čajani, na primjer, u

“Mikadu”, idu na ples ili u kino, ili u “Empire” s kojom djevojkom. Djevojke se ponašaju slobodno kao i momci, čine što im se sviđa.

– A što onda kad nemaju novaca za sve to? – Čini se da ih već nekako smognu. Onda počinju ružno govoriti. Zaista

ne znam kakav bi se boljševizam mogao razviti iz toga, kad svim momcima samo novac ide po glavi, kad misle samo da se zabave, a djevojke isto tako, s lijepim haljinama, i ni za što drugo ne mare. Nemaju oni mozga da bi bili

socijalisti. Nemaju dovoljno ozbiljnosti da išta uzmu ozbiljno, i neće je nikad imati.

Connie pomisli kako su niže klase slične ostalima. Svuda isto, u Tevershallu, u Mayfairu ili Kensingtonu. Danas postoji samo jedna klasa: ljudi s novcem. Momak s novcem i djevojka s novcem, jedina je razlika koliko imaš i koliko želiš.

Pod utjecajem gospode Bolton počeo se Clifford opet zanimati za rudnike. Počeo je osjećati da im pripada. Uvriježila se u njemu nova želja za afirmacijom. Nakon svega, on je pravi gospodar Tevershalla, ugljenokop – to je zapravo on. Bio je to nov osjećaj moći, nešto od čega je dosad uzmicao u strahu.

Tevershallski rudnici davali su malu dobit. Bila su samo dva okna: sam Tevershall i New London. Tevershall je nekoć bio čuven i mnogo je nosio. Ali su njegovi najbolji dani prošli. New London nije nikad ni bio jako bogat, premda je nekoć pristojno napredovao. Ali su sada loša vremena, i napuštaju se rovovi kao što je New London.

– Mnogi su iz Tevershalla otišli u Stack Gate i Whiteover – reče gospoda Bolton. – Niste vidjeli novi pogon u Stack Gateu, otvorenje poslije rata, zar ne, Sir Clifforde? Oh, morate jednog dana onamo, ima ondje nešto sasvim novo: velike kemijske tvornice nad oknom koji nije nalik na ugljenokop. Kažu da od kemijskih nusproizvoda dobivaju više novaca nego od ugljena, zaboravila sam što je posrijedi. I velike nove kuće za radnike, čitave palače. Dakako, zbog toga je bilo dosta uzbuđenja u okolici. Ali mnogo tevershallskih radnika odlazi onamo, i zarađuju više nego naši ljudi. Vele daje Tevershallu kraj. Još koja godina, i morat će ga zatvoriti. Ali prvi će otići New London. Svega mi, lijepo li će biti kad tevershallski rudnik ne bude više radio. I sada je loše kad je kakav štrajk, ali, svega mi, ako ga zatvore zauvijek, bit će to kao svršetak svijeta. Još dok sam bila djevojka bio je to najbolji rudnik u zemlji, i čovjek je bio sretan ako je mogao dobiti posao u njemu. Lijep su novac zaslužili u Tevershallu. Sada vele daje to brod koji tone, i da je vrijeme da se maknu s njega. Zar ne zvuči strašno? Ima ih mnogo koji neće nikada otići sve dok imaju što raditi. Ne vole ljudi nove rudnike, veliku dubinu i sve one puste strojeve. Neki su se već uplašili od “željeznih ljudi”, kako zovu strojeve za kidanje ugljena, kad su to prije radili sami rudari. Vele daje to rasipanje. Ali što se izgubi rasipanjem, uštedi se na nadnicama, čak i više. Čini se, uskoro neće više trebati ljudi, sve će raditi strojevi. Govore isto ono što su govorili kad su morali ukloniti stare tkalačke stanove. Još se sjećam jednog ili dvaju. Ali, svega mi, što više strojeva, to više ljudi, tako se čini. Kažu da se iz ugljena u Tevershallu, ne mogu izvući iste kemijske sastojine kao iz ugljena u Stacks Gateu, a to je čudno, jer su jedva tri milje udaljeni jedan od drugog. Ali tako vele. Svi kažu da je sramota što se ništa ne pronalazi da radnicima bude bolje i da djevojke dođu do zarade. Djevojke moraju svaki dan u Sheffield. Svega mi, imali bi o čemu pripovijedati kad bi tevershallski rudnici opet proradili, gdje svi govore kako su propali, i daje to brod koji tone, i ljudi treba da ih napuste kao štakori kad brod tone. Ali svijet mnogo pripovijeda. Za rata je, razumije se, bila navala u poslu, kad je Sir Geoffrey stekao samopouzdanje i najednom zgrnuo mnogo novaca, ni sama ne znam kako. Tako kažu. A kaže se i to da danas nema od toga mnogo ni vlasnik ni radnik. Jedva je vjerojatno, zar ne? Uvijek sam mislila da će rudnik raditi dovijeka. Tko bi to mislio dok sam još bila djevojka! Ali je New England napušten, a tako i Cohyick Wood: jest, prava je muka prolaziti onuda i gledati kako Cohyick

Wood stoji zapušten medu drvećem, nad oknima mu raste grmlje, a tračnice se crvene od hrde. Mrtav rudnik nalik je na samu smrt. Sto da počnemo ako Tevershall propadne? Ne smije čovjek na to ni pomisliti. Uvijek je tu bilo živo, osim za štrajkova, pa ni onda se nisu zaustavljala kolesa za zračenje, jedino kad su izvlačili konje. Velim, zaista je to čudan svijet, čovjek iz godine u godinu ne zna na čemu je, eto to je...

Pripovijedanje gospode Bolton ulilo je Cliffordu doista novu borbenost. Kako mu je obrazložila, dohodak mu je od očinske baštine bio siguran, iako nije bio velik. Za ugljenokope nije mario.

Želio je osvojiti drugi svijet, svijet književnosti i slave: svijet popularnosti, a ne svijet rada.

Sad je razabrao razliku između uspjeha popularnosti i uspjeha rada: razlika između ljudi uživanja i ljudi rada. On je kao privatnik svojim pripovijestima hranio svijet koji uživa. I imao je koristi od toga. Ali pod tim svijetom što uživa nalazio se svijet rada, mračan, čađav, gotovo strašan. I ti ljudi imaju one koji ih opskrbljuju. A mnogo je teži posao opskrbljivati svijet koji radi negoli svijet koji uživa. Dok je on pisao pripovijesti i “napredovao”, zapadao je Tevershall u nevolju.

Razabrao je da boginja Uspjeha, boginja-kučka, ima dva glavna apetita: jedan za laskanje, ulagivanje, milovanje i draškanje, s kojim joj prilaze pisci i umjetnici; ali je drugi, žešći apetit bio za meso i kosti. A meso i kosti pribavljaju boginji-kučki ljudi koji zgrću novac u industriji.

Da, dva su čopora pasa koji se otimaju za boginju-kučku: skupina laskavaca, onih što joj nude zabavu, pripovijesti, filmove, drame: i druga, manje naočita, kudikamo divljijeg roda, oni koji joj daju meso, pravu bit novca. Dobro njegovani, naočiti psi uživanja reže jedan na drugoga otimajući se o milost boginje-kučke. Ali to nije ništa prema tihoj borbi nasmrt što se vodi medu prijeko potrebnim donosiocima kostiju.

Pod utjecajem gospođe Bolton Clifford se nosio željom da uđe u tu drugu borbu, da osvoji boginju-kučku surovim sredstvima industrijske proizvodnje. Nekako mu je gospoda Bolton podbola duh. U neku je ruku ona od njega napravila čovjeka, a to Connie nije nikada mogla. Connie ga je držala postrani, učinila ga osjetljivim i svjesnim sebe i svog stanja. Gospođa Bolton otkrivala mu je samo vanjske stvari. U nutrini počeo je mekšati kao kaša. Ali je zato s vanjske strane počeo postojati.

Trgnuo se toliko daje opet otišao na rudnik: a kad je došao onamo, spustio se u kolicima u okno i na radilište. Vratilo mu se u pamet ono što je učio prije rata, a što bijaše zaboravio. Sjedio je, bogalj, u kolicima, a rudarski mu majstor pokazivao sloj jakom zubljom. Clifford je malo govorio, ali mu je duh proradio.

Opet je počeo čitati svoje tehničke knjige o industriji ugljena, proučavao je vladine izvještaje, i brižljivo čitao posljednje izvještaje o rudarenju i o kemiji ugljena i škriljavca pisane na njemačkome.

Dakako, najvrednija otkrića ostaju tajnom dokle god je moguće. Ali kad si jednom počeo neku vrstu istraživanja oko ugljenokopa, studiju metoda i načina, studiju o nusproizvodima i kemijskim mogućnostima ugljena, ne možeš se dovoljno načuditi oštroumnosti i gotovo tajanstvenoj bistrini modernoga tehničkog duha, kao daje sam đavo vraškom pameti obdario tehničke znanstvenike u industriji. Bilo je to kudikamo zanimljivije nego umjetnost, nego književnost, nego sva ta jadna, uzbudljiva budalaština. Na tome polju bili su ljudi slični bogovima, ili demonima, nadahnuti za otkrića, u borbi da ih iznesu. U toj djelatnosti ljudi su se uspeli veoma visoko, onkraj

svake duševne dobi koja se da zamisliti. No, Clifford je znao, čim je posrijedi emocionalni i ljudski život, ti su samotvomi ljudi u duševnoj dobi od trinaestak godina, slabi dječaci. Orireka je golema i strahotna.

Ali neka. Neka su se ljudi u osjećajnom i ljudskom životu spustili do opće slaboumnosti. Clifford nije mario. Neka sve đavo nosi! Njega je zanimala tehnička strana suvremenog ugljenarstva, želio je izvući Tevershall iz blata.

Silazio je u jamu dan za danom, proučavao, rešetao je upravitelja, i glavnog rudarskog nadzornika, i rudarskog majstora, i inženjere, onako kako nikad nisu ni sanjali. Vlast! Osjećao je kako ga prožima nov osjećaj moći: moći nad svim tim ljudima, nad stotinama i stotinama ugljenara. Otkrivao je činjenice i hvatao ih u šake.

Činilo se da se sav preporodio. Sad se život vratio u nj! S Constancom je polako umirao u osamljenom privatnom životu umjetnika i svjesnog bića. Baš ga briga za sve to! Sve je ostavio. Upravo je osjećao kako iz rudnika, iz ugljena, život struji u nj. Pokvareni zrak iz rudnika bolji mu je od kisika. To mu je davalo moć, moć. On radi nešto i pripravlja se za nešto. Počinje pobjeđivati, pobjeđivati ne onako kako je pobijedio svojim pripovijestima i stekao nešto više slave, a pri tome iscrpio svu svoju energiju i zlobu. Ovdje se radilo o čovječjoj pobjedi.

Sprva mišljaše daje rješenje u elektricitetu: pretvoriti ugalj u električnu energiju. Onda dođe na drugu misao. Nijemci su izmislili novu lokomotivu koja se sama loži, nije potreban ložač. I lože je novim gorivom što gori u malim količinama uz veliku vrućinu, u osobitim prilikama.

Clifforda je prva privukla misao o novom koncentriranom gorivu što izgara vrlo sporo i sa žestokim žarom. Treba da bude i vanjskog poticaja da takvo gorivo gori, a ne samo dodavanja zraka. Počeo je praviti pokuse i našao oštroumna mlada čovjeka da mu pomogne, a taj se pokazao kao sjajan kemičar.

I slavio je pobjedu. Iskopao se naposljetku iz samoga sebe. Ispunio je tajnu želju svega svog života da iziđe iz samoga sebe. Umjetnost mu to nije dala. A sada, sada je ispunio davnu želju.

Nije bio svjestan koliko mu je u tome pomogla gospoda Bolton. Nije znao koliko je ovisan o njoj. Uza sve to bijaše očito da mu se, kad je s njom, glas spušta do lagana ritma prisnosti, gotovo malko priproste.

S Constancom bio je ponešto ukočen. Osjećao je da joj duguje sve, te joj iskazivao najveće poštovanje i obzir, dokle god mu je ona pokazivala vanjsko poštovanje. Ali je bilo jasno da je se on potajno boji. Novi Ahil u njemu imao je petu, i na toj peti mogla ga je žena kao što je Connie, njegova žena, kobno raniti. Zahvatio gaje nekakav napol pokorni strah od nje, i bio je krajnje ljubazan prema njoj. No, glas mu je bio ponešto napet kad je govorio s njom, i zato bijaše šutljiv kad god je ona bila nazočna.

Jedino kad je bio sam s gospodom Bolton osjećao je zaista da je gospodar, i glas mu je tekao gotovo isto onako glatko i brbljavo kao njezin. I puštao je da ga ona brije ili da mu spužvom otire cijelo tijelo kao da je dijete, zaista kao da je dijete.

DESETO POGLAVLJE

Connie je bila mnogo sama, jer je manje svijeta dolazilo na Wragby. Clifford više nije želio posjetilaca. Nije mario ni za stare znance. Bio je

čudan. Više je volio slušati radio što ga je uveo s priličnim troškom, a što mu je na kraju dobro poslužio. Mogao je kadikad uhvatiti Madrid ili Frankfurt usred jadnog Midlandsa.

Znao je debele sate provoditi slušajući megafon koji je neprestano brujao. To je Connie omamilo i zbunilo. No Cliffbrd je sjedio ukočena i zanesena izraza na licu, kao čovjek koji silazi s uma, sjedio i slušao, ili se činilo da sluša tu strašnu napravu.

Je li zaista slušao? Ili je to uzimao kao vrstu narkotika, dok se nešto drugo u njemu zbivalo? Connie nije znala. Ulazila bi gore u svoju sobu ili pak odlazila u šumu. Kadikad je zapadala u neki strah, strah od ludila što je zahvatilo sav civilizirani svijet.

No sada, kad je Clifford okrenuo u drugu bolest, bolest industrijske radinosti, i postao gotovo neko biće, s tvrdom ljuskom izvana i s mekom jezgrom u nutrini, neki čudni rak ili jastog modernog industrijskog i financijskog svijeta, od onih beskičmenjaka iz roda ljuskara, s ljuskama od čelika, nalik na strojeve, s unutarnjim tijelom i mekom jezgrom – Connie se sama nasukala.

Nije bila slobodna jer je Clifford htio da bude uza nj. Njega kao daje mučio strah da će ga ona ostaviti. Čudni meki dio njegov, osjećajni, ljudski, individualni dio, ovisio je o njoj sa strahom, kao dijete, gotovo kao idiot. Morala je biti ondje, ondje na Wragbyju, kao Lady Chatterley, njegova žena. Inače bi bio izgubljen kao maloumnik na baruštini.

Tu je čudnu ovisnost Connie zapazila s nekom vrstom jeze. Slušala je kako raspravlja sa svojim rudarskim nadzornicima, s

članovima upravnog vijeća, s mladim znanstvenicima, i nije mogla vjerovati kako on bistroumno poznaje stvari i čudila se kakvu je moć imao, upravo strašnu materijalnu moć nad onima što ih nazivaju ljudi od prakse. I on je sam postao praktičan čovjek, i to pronicav i moćan, pravi majstor. Connie je to pripisivala utjecaju gospode Bolton, upravo u presudnom trenutku njegova života.

Ali taj je praktični, pronicavi čovjek bio gotovo maloumnik kad je bio prepušten vlastitom osjećajnom životu. On je obožavao Connie, bila mu je žena, neko više biće, obožavao ju s čudnim, plašljivim obožavanjem, kao divljak, s obožavanjem koje je počivalo na golemom strahu, čak i na mržnji što proizlazi iz moći toga strašnog idola. Želio je od Connie samo to da se zakune da ga neće ostaviti, da ga neće napustiti.

– Clifforde – upitala gaje, ali istom pošto je dobila ključ od kolibe – bi li zaista volio da jednog dana dobijem dijete?

Pogledao ju je s prikrivenim nemirom u izbuljenim blijedim očima. – Ne bi mi bilo krivo samo ako time ne bi došlo do promjene medu nama

– odgovori on. – Kakve promjene? – priupita ona. – Promjene medu nama dvoma, u našoj međusobnoj ljubavi. Ako bi se

dirnulo u to, onda sam sasvim protivan. Uostalom, mogao bih jednog dana i ja steći vlastito dijete.

Začuđeno gaje pogledala. – Hoću reći, moglo bi mi se vratiti jednog dana. Još gaje gledala u čudu, i njemu bi nelagodno. – Znači, ne bi ti bilo pravo kad bih dobila dijete? – reče ona. – Velim ti – odvrati on brzo kao pas natjeran u škripac – velim ti da sam

sasvim za to, samo ako to ne bi diralo u tvoju ljubav prema meni. Ako bi dirnulo, onda sam iz temelja protivan.

Connie je samo šutjela u hladnom strahu i preziru. Takav razgovor bijaše zaista brbljanje jednog maloumnika. On više nije znao što govori.

– Oh, to ne bi unijelo nikakvu promjenu u moje osjećaje prema tebi – ona će s izvjesnim sarkazmom.

– Eto – nastavi on – u tome je sve. U tom slučaju ne bih bio nimalo protiv toga. Mislim, krasno bi bilo imati dijete da trči oko kuće i osjećati da gradiš budućnost za nj. Imao bih se onda za što mučiti, znao bih daje to tvoje dijete, zar ne, draga? Činilo bi mi se kao daje moje vlastito. Sve dakako ovisi o tebi. Ti to znaš, je li, draga? Ja se tu ne brojim, ja sam ništica. Mislim, koliko se to tiče mene. Ti si veliko “ja sam” u mome životu. To znaš, zar nije tako? Mislim, ukoliko se tiče mene. Hoću reći da sam za tebe apsolutno ništa. Ja živim radi tebe i tvoje budućnosti. Ja sam za sebe ništa.

Connie je sve to slušala sa sve većom nelagodom. Bila je to jedna od onih strašnih poluistina što truju ljudski život. Koji bi muškarac sa zdravom pameti rekao takvo što jednoj ženi. Ali muškarci nisu pri zdravoj pameti. Koji bi čovjek s trunom časti svalio na ženu taj strašni teret životne odgovornosti i ostavio je u takvoj praznini?

Nakon pola sata Connie je čula Clifforda kako razgovara s gospodom Bolton, toplim, uzbuđenim glasom, otkrivajući u nekoj bestrasnoj strasti toj ženi, kao da mu je ona napol ljubavnica, napol pomajka. A gospoda Bolton brižljivo ga je odijevala u večernje odijelo, jer su u kuću dolazili važni poslovni gosti.

Connie se u to vrijeme kadikad zaista osjećala kao da će umrijeti. Bijaše joj kao da je nasmrt guše ogavne laži i čudna okrutnost ludosti. Cliffordova neobična poslovna vještina nekako ju je plašila, a njegova izjava da je obožava natjerala joj strah u kosti. Medu njima nije bilo ničega. U posljednje vrijeme nije ga ni doticala, a ni on nju. Čak je nije više ljubazno hvatao za ruku ni držao u svojoj. I baš zato što su bili bez ikakva dodira, mučio ju je izjavom kako je obožava. To je okrutnost krajnje nemoći. Bijaše joj kao da će skrenuti pameću ili umrijeti.

Bježala je u šumu što je više mogla. Nekog popodneva, dok je zamišljena sjedila i promatrala kako hladna voda ključa u Ivanovu studencu, priđe joj lugar.

– Dao sam vam, gospodo, napraviti ključ! – reče pozdravljajući i pruži joj ključ.

– Hvala vam lijepa – dočeka ona prenuvši se. – Koliba nije baš uredna, oprostit ćete mi. Učinio sam koliko sam mogao. – Nisam željela zadavati vam truda! – reče ona. – Oh, nije to nikakav trud. Za tjedan dana nasadit ću koke. Ali se one neće plašiti vas. Morat ću ih prigledati ujutro i uvečer, no neću

vas uznemirivati više nego što baš moram. – Nećete me uznemirivati – branila se ona. – Ne bih rada u kolibu kad

bih smetala. Pogledao ju je oštrim plavim očima. Činio se ljubazan, ali hladan. No,

barem je bio pri pameti i zdrav, iako je izgledao slab i bojažljiv. Mučio gaje kašalj.

– Vi kašljete – reče ona. – Nije ništa, prehlada. Posljednja upala pluća ostavila mi kašalj, ali nije

to ništa. Držao se dalje i nije htio prići bliže. Connie je zatim često dolazila u kolibu, prijepodne ili poslijepodne, ali

njega nikada nije bilo ondje. Nema sumnje, uklanjao joj se namjerno. Htio je očuvati svoju osamljenost.

Uredio je kolibu, primaknuo je stolić i sjedalice ognjištu, stavio hrpicu suharaka i sitnih drva, maknuo oruđe i stupice – uklonio sebe. Vani, na čistini, podigao je malu strehu od granja i slame, zaklon za živad, a pod njom pet kokošinjaca. I kad je jednog dana ponovno došla, našla je dvije smeđe koke kako budno i našureno sjede na fazanskim jajima, ponosne i u svem žaru zanesene ženske krvi. To je Constanci gotovo slomilo srce. A ona sama bijaše tako izgubljena i nekorisna, čak nije ni ženka, nego samo neko pusto ustrašeno biće.

Zatim su svih pet kokošinjaca zaposjele kvočke, tri smeđe, jedna siva i jedna crna. Sve su podjednako, široko se ugnijezdivši, sjedile na jajima, s važnošću ženske revnosti, ženske prirode, nakostriješene. I sjajnih su očiju promatrale Connie kad je čučnula pred njima, zatim su zakvocale od srždbe i uzbune, ali najviše od ženske ljutnje što im se netko približava.

Connie nađe zrnja u sanduku. Na dlanu ga pruži kvočkama. Nisu htjele jesti. Samo je jedna kljucnula, bijesno i brzo, te se Connie uplašila. Željela je dati štogod tim kvočkama koje i ne jedu i ne piju. Donijela im je u posudici vode i uživala kad je jedna od kvočki pila.

Sada je svakog dana dolazila kokama, one bijahu jedina stvorenja na tom svijetu koja su joj zagrijavala srce. Od Cliffordovih uvjeravanja hladnjela je od glave do pete. Hladnjela je od glasa gospode Bolton i od glasova poslovnih ljudi što su dolazili Cliffordu. Hladnom ju je ostavilo ijedno slučajno pismo Michaelisovo. Osjećala je kao da će umrijeti ako ovako dulje potraje.

A bilo je proljeće, u šumi se javljali zvončići, na lijeskama otvarali se pupoljci kao mlazovi zelene kiše. Kakve li strahote što je proljeće a sve je hladna srca, sve. Jedino kvočke na jajima, tako čudno nakostriješene, bijahu tople sa svojim vrućim ženskim tijelima! Connie se sve to vrijeme osjećala kao daje na rubu nesvjestice.

Onda je jednog dana, krasnog sunčanog dana s velikim kiticama jaglaca pod lijeskama i s mnogo ljubica uza staze, popodne prišla kokošinjcima, a kad tamo, pred jednim od njih šepiri se sićušno pilence, dok kvočka kvoca od straha. Pilence je sivkastosmeđe s tamnim pjegama, i to je toga časa bila najživlja iskra života u sedam kraljevina naokolo. Connie, zanesena, čučnu da promatra. Život, život! Čist, žustar, neustrašiv novi život! Novi život! Tako sićušan a bez ikakva straha! I kad je pilence pobjeglo natrag u kokošinjac na preplašen poziv majke kvočke i nestalo pod njezinim perjem, nije se uplašilo, nego je to uzelo kao igru, igru života. Jer se učas iz zlatnosmedeg perja kvočkina pokaza sitna glavica motreći svemir.

Connie bijaše očarana. I u isti mah osjećala je muku svoje ženske izgubljenosti tako jako kao nikad prije. Postalo joj je nepodnošljivo.

Imala je sada samo jednu želju: odlaziti na čistinu u šumu. Sve drugo bijaše kao nekakav mučan san. Ali je ponekad morala cio dan ostati na Wragbyju, jer su je ondje zadržavale dužnosti domaćice. A onda joj se pričini da postaje smetena i prazna i da će šenuti.

Jedne večeri, ne obazirući se na goste, izmaknu iz kuće nakon čaja. Bilo je kasno i ona potrči kroz park kao netko tko se boji da će ga pozvati natrag. Kad je ulazila u šumu, sunce je rumeno zapadalo, ali se ona požuri medu cvijećem. Svjetlost dana još će dugo potrajati nad granama.

Stigla je na čistinu zažarena i gotovo bez svijesti. Lugar bijaše ondje, bez kaputa, i upravo je zatvarao kokošinjce za noć, da bi i mali stanovnici bili na

sigurnu. Ali je jedan mali trio pod slamnom strehom još cupkao na tankim nožicama, živahni sivosmeđi mališi što nisu htjeli da se odazovu pozivu plašljive majke.

– Morala sam doći da vidim piliće! – reče ona zadihano, plaho pogledavajući lugara, gotovo kao da ga nije opazila. – Ima li ih još?

– Dosad trideset i šest! – odgovori on. – Nije loše. I on je neobično uživao gledajući sitna stvorenja kako izlaze. Connie je čučala pred posljednjim kokošinjcem. Ona tri pilenceta

utrčavala su unutra. No, doskora su im drske glavice izvirivale iz žutog perja pa se povlačile, i onda je samo jedna biserasta glavica virila ispod širokoga majčina tijela.

– Rado bih ih dodirnula – reče ona te oprezno pruži prste kroza šipke kokošinjca. Ali majka koka bijesno je kljucnu u ruku, tako daje Connie, iznenađena, brzo trgnula ruku k sebi.

– Kako me kljucnula! Mrzi me! – reče, Connie, začuđena. – Pa nisam im htjela načiniti nikakvo zlo! Čovjek što je stajao nad njom nasmiješi se, čučnu do nje i s mirnom

sigurnosti polagano progura ruku u kokošinjac. Stara ga kvočka kljucne, ali ne onako divlje. A on polako, blago, sigurnim nježnim prstima opipa staroj koki perje i u sklopljenoj šaci izvuče pile koje je sitno pijukalo.

– Evo – reče pružajući joj ruku. Ona uze sitno smeđesivo stvorenjce u svoje ruke, a ono na svojim još

nemoćnim nožicama stajaše kao na peteljkama, a sićušnost njegova kolebljivog života treperi mu kroz nožice sve do njezinih ruku. Ali pilence je hrabro podiglo lijepu, jasno ocrtanu glavicu, oštro se ogleda naokolo i sitno pijukne.

– Kako je divno, kako je hrabro! – nježno će ona. I lugar je, čučeći kraj nje, razdragana lica promatrao hrabro pilence u

njezinim rukama. Odjednom je opazio kako joj je suza kanula na zapešće. Ustao je i krenuo prema drugom kokošinjcu, jer je najednom osjetio da

mu je u križima buknuo stari plamen za koji se nadao da se zauvijek ugasio. Borio se protiv toga i okrenuo joj leda. Ali plamen se penjao i spuštao i zaokružio po koljenima.

Okrenuo se te ju ponovno pogledao. Klečala je i polako pružala ruke naprijed, da bi pilence moglo natrag majci. U Constanci je bilo nešto nijemo i izgubljeno da se sažalio na nju.

I ne znajući čučne opet pokraj nje te joj uzme pilence iz ruku, jer se ona plašila kvočke, i stavi ga natrag u krletku. U njegovim se križima javi još jači žar.

Zabrinuto ju je pogledao. Lice je okrenula ustranu i tiho plakala u svoj tjeskobi svoje izgubljenosti. Srce mu se rastopi kao kap na vatri, i on pruži ruku i položi je na njezino koljeno.

– Nemojte plakati – reče meko. Ona zatim zakrije lice rukama i osjeti da joj je zaista prepuklo srce i da

joj je sve sada svejedno. On joj položi ruku na rame gladeći je nježno niz pregib na leđima, u

kretnji koja slijepo miluje silazeći do oblina bokova, u instinktivnom draganju.

Našla je svoj rupčić i naslijepo se trudila da obriše lice. – Hoćete li ući u kolibu? – upita je tihim, ravnodušnim glasom. Rukom joj je nježno obuhvatio nadlakticu, digao ju i polako poveo prema

kolibi, ne puštajući je dok nije ušla. Onda ukloni stol i stolicu, iz sanduka za

alat izvadi smeđ vojnički pokrovac i polako ga razastrije. Ona je stajala ne mičući se i gledala ga u lice.

Lice mu bijaše blijedo i bezizražajno, kao u čovjeka koji se prepušta sudbini.

– Ležite onamo – reče joj blago i zatvori vrata, tako daje bilo mračno, sasvim mračno.

U čudnoj poslušnosti legla je na pokrovac. Zatim je osjetila kako joj nježna, nespretna i pohotna ruka dodiruje tijelo, opipava lice. Ta joj je ruka milovala lice nježno, nježno, neizmjerno meko i smjelo, i naposljetku joj dodirnu lice nježan poljubac.

Ležala je sasvim mirno, kao u nekom snu. Zatim zadrhta W je osjetila kako mu ruka polako klizi nespretno pipajući po njezinoj haljini. Ipak je ta ruka znala daje razodjene gdje je htio. Potom poteže dolje tanki svileni steznik, polako, pažljivo, ravno dolje pa preko njezinih nogu. Onda u srhu neizmjernog užitka dodirnu njezino toplo, meko tijelo i poljubi joj pupak. Morao je odmah ući u nju, da ude u mir na zemlji, u mir njezina nježnog i nepomičnog tijela. Bio je to za njega trenutak čistog mira, taj ulaz u ženino tijelo.

Ležala je mirno, kao u nekom snu, neprestano kao u nekom snu. Pokretao se samo on, i orgazam bijaše samo njegov; ona se nije mogla boriti za se. I njegove stisnute ruke oko nje, i jako pokretanje njegova tijela, i štrcanje njegova sjemena u nju, sve bijaše neka vrsta sna, iz kojega se počela buditi tek kad je on završio i tiho ležao, blago dašćući na njezinim grudima.

Tada se začudila, sasvim nejasno začudila: zašto? Zašto je to bilo potrebno? Zašto je to diglo veliki oblak s nje i pružilo joj mir? Je li to stvarnost? Je li doista tako?

Njezin izmučeni mozak modeme žene ipak nije našao smiren­je. Je li to doista stvarnost? Znala je: ako se poda muškarcu, onda je to stvarnost. Ali ako sebe pritom zadrži, to nije ništa. Bila je stara, osjećala se kao da joj je milijun godina. Na kraju, nije više mogla podnositi vlastiti teret. Mogao ju je osvojiti tko je zgrabi.

Muškarac je ležao u tajanstvenoj mirnoći. Što je on osjećao? Što je mislio? Nije znala. Bio joj je stran, nije ga poznavala. Morala je čekati, jer se nije usuđivala prekinuti njegovu tajanstvenu mirnoću. Ležao je s rukama koje su je obujmile, njegovo tijelo na njezinu, njegovo vlažno tijelo dodiruje njezino. Potpun neznanac. Nije više nemiran. I sama njegova mirnoća bijaše spokojnost.

Saznala je to kad je najposlije ustao. Bijaše to kao daje ostavlja. U tami spusti joj haljinu preko koljena. Stajao je nekoliko trenutaka, očito sije uređivao odijelo. Pritom tiho otvori vrata te iziđe.

Opazila je malen sjajan mjesec kako šija nad hrastovima, nad večernjim žarom. Brzo ustade te uredi odjeću. Zatim iziđe navrata kolibe.

Sva donja šuma bijaše u sjeni, gotovo u mraku. Ali nebo nad njom bilo je kao kristal. No nije davalo svjetla od sebe. Prišao je iz zasjenka, podigavši prema njoj lice što bijaše poput blijede mrlje.

– Hoćemo li krenuti? – upita on. – Kamo? – Otpratit ću vas do vrata. Uredio je sve po svome, zaključao vrata na kolibi i pošao za njom. – Je li vam žao? – upita kad je prišao do nje. – Ne, nije! A vama? – reče ona. – Za ono, ne! – odgovori on, a zatim nadoveza: – Ali ima drugih stvari.

– Kakvih drugih stvari? – upita ona. – Sir Clifford, pa drugi ljudi, sve je to zamršeno. – Što je zamršeno? – opet će ona razočarana. – Uvijek je tako. Za vas kao i za mene. Uvijek ima zapletaja dočeka on,

koračajući dalje po mraku. – Žalite li? – upita ona. – U neku ruku – odgovori on gledajući u nebo. – Mislio sam daje svemu

tome kraj. A sada sam opet počeo. – Sto ste počeli? – Život. – Život! – ponovi ona s čudnim drhtajem. – To je život – reče on – ne može ga čovjek izbjeći. Ako bi da ga

izbjegne, to je onda kao smrt. Ako opet trebam biti slomljen, pa neka bude. Ona nije baš tako gledala, ali ipak... – To je ljubav – ona će veselo. – Neka bude što mu drago – preuze on. Šuteći išli su kroz tamnu šumu dok nisu stigli gotovo pred vrata. – No, vi me ne mrzite, zar ne? – zamišljeno će ona. – Ne, ne! I naglo je opet zagrli i privine na svoja prsa, sa starom strasti koja vezuje. – Ne, menije bilo vrlo lijepo, a vama? – I meni – odgovori ona, ponešto neuvjerljivo, jer o mnogome nije bila

svjesna. On je poljubi nježno, nježno, vrućim poljupcima. – Samo da nije toliko drugih na svijetu – on će snuždeno. Ona se nasmijala. Stigli su do vrata parka. On joj otvori. – Ne idem dalje – reče. – Ne – prihvati ona i pruži mu ruku da se rukuju. On joj uze ruku

obadvjema. – Da dođem opet? – upita ona zamišljeno. – Da, da! Ostavila ga je i krenula parkom. Ostao je i gledao za njom kako nestaje u tami prema blijedom obzorju.

Gledao je za njom gotovo s gorčinom. Ona gaje ponovno vezala s ljudima, a on želio ostati sam. Stajala ga je ona gorke osame čovjeka koji ne želi drugo nego da bude sam.

Vratio se u šumski mrak. Sve je bilo tiho, mjesec je zašao, ali je on razabirao noćni žamor, klepet strojeva u Stacks Gateu, promet na cesti. Polako se pope na iskrčeni brežuljak. S vrha je mogao vidjeti okolicu, sjajan niz svjetala u Stacks Gateu, manja svjetla na tevershallskom oknu, žuta svjetla u Tevershal-lu, i svjetla svuda, ovdje-ondje po tamnoj krajini, s dalekim odsjajima visokih peći, slabih i rumenkastih, jer i noć bijaše svijetla, pa je bijelo usijana kovina davala ružičast odsjev. Oštra, opaka električna svjetla u Stackes Gateu. U njima je neiskazivo zlokobna živost! I sva nelagoda i vječna mijena straha industrijskih noći u Midlandsu. Mogao je čuti naprave za zračenje i parne vitlove u Stacks Gateu kako u sedam sati spuštaju rudare. Jama je radila u tri smjene.

Sišao je opet u tamu i šumsku osamu. Ali je on znao daje ta šumska osama samo obmana. Industrijski zvuči probijaju samoću, oštra svjetla, iako jedva vidljiva, rugaju joj se. Više čovjek ne može biti osamljen ni povučen. Svijet više ne podnosi pustinjake. A sada je, eto, on uzeo ženu, i natrpao na se nov niz nevolja i muka – ta iz iskustva zna što to znači.

Nije krivnja na ženi, ni na ljubavi, ni na seksu. Krivnja je tamo, tamo vani, u onim zlokobnim električnim svjetlima i u paklenom klepetu strojeva. Ondje, u svijetu mehaničke pohlepe, pohlepnog mehanizma i mehanizirane pomame, gdje se sve iskri od svjetla i gdje se lije rastaljena kovina i buci promet, ondje leži golemo zlo, spremno uništiti sve što se nije prilagodilo. Doskora će uništiti šumu, i divlji zumbul neće više nicati. Sve što je ranjivo mora skončati pod željezom što juri i što se valja.

S neizmjernom nježnosti mislio je o ženi. Umiljatija je nego što i sama misli, jadno izgubljeno stvorenje, i oh! preblaga za debelokošce s kojima dolazi u dodir. Jadnica, i ona je ranjiva poput divljih hijacinta, nije žilava poput gume ni kruta poput platine kao što su modeme djevojke. I oni bi daje upropaste, života mi, htjeli bi je upropastiti, kao što upropaštavaju sve što je po prirodi nježno. Nježno! Bila je ona negdje nježna kao hijacint što niče, nešto što je nestalo iz današnjih celuloidnih žena. No, on će je svojim srcem zakriliti na neko vrijeme. Na neko vrijeme dok nezasitni željezni svijet i Mamon mehanizirane pomame ne uništi njih oboje, nju kao i njega.

Vrati se natrag, s puškom i sa psom u mračnu kućicu, upali svjetlo, naloži vatru i pojede svoju večeru: kruha i sira, mladog luka i piva. Bio je sam, u tišini koju voli. Soba mu bijaše uredna i čista, ali ponešto hladna. Ipak, vatra je sjala na bijelom ognjištu, petrolejka veselo visjela nad stolom s bijelim voštanim platnom. Uze čitati neku knjigu o Indiji, ali večeras nije mogao čitati. Sjedio je kraj vatre, u košulji; nije pušio ali vrč piva bijaše na dohvat ruke.

I mišljaše o Constanci. Da se kaže po istini, njemu je bilo žao zbog onoga što se dogodilo,

možda više zbog nje. Ispunile ga zle slutnje. Neke krivnje ili grijeha nije bilo; u tom pogledu savjest ga nije pekla. Znao je daje savjest uglavnom strah od društva ili strah od sebe samog. Samoga sebe nije se bojao. No sasvim se svjesno bojao društva, jer je nagonski znao daje ono zlobna i dijelom mahnita zvijer.

Žena! Kad bi mogla biti ovdje s njim i kad ne bi nikoga više bilo na svijetu! Zelja mu se ponovo probudi, pijetao se poče vrpoljiti kao živa ptica. Odjednom ga je preplavila bojazan da izloži sebe i nju onoj izvanjoj stvari koja zlokobno sja u električnim svjetlima, i to mu je pritiskalo pleća. Njemu je ona, jadno malo stvorenje, bila samo mlado žensko biće, ali takvo u koje je prodro i koje je ponovno želio.

Protežući se u čudnom pohotnom zijevanju, jer je četiri godine bio daleko od muškaraca i žena, ustade, odjenu na se kaput, uze pušku, uvrnu malko svjetiljku te sa psom iziđe u zvjezdanu noć.

Gonjen i željom i strahom od zlokobnog svijeta vani, polako i tiho obiđe svoj put šumom. Volio je tamu i rado se njome ovijao. Pristajala je uz njegovu nabujalu požudu, koja je, unatoč svemu, bila kao neko bogatstvo: uzbudljiv nemir njegova uda, uzbudljiv nemir u njegovim slabinama! Oh, kad bi samo bilo i drugih ljudi s njim, da se bore protiv one blistave električne pošasti vani, da se očuva nježnost života, nježnost žene i prirodno bogatstvo želje. Kad bi samo bilo ljudi koji bi se uz njega borili! Ali svi su ljudi tamo vani, veličaju onu pošast, pobjeđuju ili bivaju gaženi u naletu mehanizirane pomame ili pomamnog mehanizma. Constance je, pak, žurila kroz park kući, gotovo ne misleći. Dosad još nije imala prikrivati ništa. Htjela je na vrijeme stići na večeru.

Ozlovoljila se kad je naišla na zatvorena vrata, pa je morala zvoniti. Gospoda Bolton joj otvori.

– Oh, to ste vi, milostiva gospodo! Već sam mislila da ste se izgubili! – reče ponešto vragolasto. – Sir Clifford nije još za vas pitao. S njime je gospodin Linley, razgovaraju o nečem. Čini se da će ostati na večeri, je li tako, milostiva gospodo?

– Sva je prilika – reče Connie. – Bih li odgodila večeru za četvrt sata. To će vam biti dovoljno da se

odjenete. – Bilo bi najbolje tako. Gospodin Linley bio je glavni upravitelj ugljenokopa, stariji čovjek sa

Sjevera, s premalo odlučnosti da bi se slagao Sa Cliffordom. Nije bio dorastao poratnim prilikama, ni poratnim ugljarima s njihovim

vjerovanjem: pazi se! No Connie je voljela gospo-dina Linleyja, premda je bila zadovoljna što je izmakla ulagivanju njegove žene.

Linley je ostao na večeri, a Connie bijaše domaćica koju toliko vole muškarci – smjerna, predusretljiva i pažljiva, s krupnim sivim očima i s blagom spokojnošću koja je dovoljno prikrivala ono što zapravo misli. Connie je glumila ulogu takve žene tako često i dugo da je ta uloga postala njezinom drugom prirodom – sve dosad zaista drugom. Ipak, čudno bijaše kako joj je sve ostalo nestajalo iz svijesti dok je igrala tu drugu ženu.

Strpljivo je čekala da može otići na drugi kat i da ondje misli svoje misli. Uvijek je čekala, činilo se daje to njezina jača strana.

Kad je ušla u svoju sobu, osjećala se nesigurnom i zbunjenom. Nije znala što da misli. Kakav je čovjek zapravo taj lugar? Voli lije zaista? Osjećala je daje ne voli mnogo. Ipak, bio je ljubazan. Ima u njemu nešto poput tople naivne privlačnosti, čudne i nagle, koja mu je gotovo otvorila njeno krilo. Ali imala je osjećaj daje tako ljubazan prema svakoj ženi. Ako i je tako, on neobično umiruje i tješi. On je strastven čovjek, zdrav i strastven. No možda nije dovoljno individualan; možda je takav sa svakom ženom kao što je bio s njom. Zaista, u njemu nije bilo ništa osobno. Ona je za nj bila stvarno samo ženka.

Ali možda je tako i bolje. Naposljetku, bio je ljubazan prema ženki u njoj kakav nije dosad bio nijedan muškarac prema njoj. Muškarci su u njoj voljeli osobu kakva ona bijaše, a bili su gotovo okrutni prema ženki, jer su je ili prezirali ili nisu htjeli znati za nju. Muškarci su bili neobično ljubazni prema Constanci Reid ili prema Lady Chatterley, no za njezino krilo nisu marili. On pak, nije mario ni za Constancu ni za Lady Chatterley; samo je nježno milovao njezine bokove i njezine grudi.

Sutradan je opet otišla u šumu. Bilo je sivo, tiho popodne, tamnozelena resulja prosula se pod ljeskovitim grmljem, sve drveće tiho se upinjalo otvoriti pupoljke. Danas je gotovo mogla osjetiti u vlastitom tijelu kako u golemim stablima svi sokovi bujaju i naviru uvis, gore prema vršcima pupoljaka, da ondje prolistaju u sitno žarko hrastovo lišće brončane boje kao krv. Bijaše to kao kakva struja što nabrekla hita uvis i razlijeva se po nebeskom svodu.

Izbila je na čistinu, ali njega ondje nije bilo. Nadala mu se tek napol. Mali fazani, laki kao kukci, žustro su dotrčali iz klijetki, a žute koke uplašeno kvocale. Connie je sjela, promatrala ih i čekala. Samo je čekala. Jedva daje vidjela piliće. Samo je čekala.

Vrijeme promicalo polako kao san, a on nije dolazio. Samo ga je napol očekivala. Nikad se nije onamo navraćao poslijepodne. Morala je kući, na čaj. Valjalo joj se prisiliti da ode.

Dok se vraćala, promicala je sitna kišica.

– Zar opet kiša? – upita Clifford kad ju je ugledao kako otresa šešir. – Samo rominja. Šuteći je ulila čaj, sva u nekoj upomosti. Htjela je još danas do lugara da

vidi je li sve stvarnost. Je li sve zbilja. – Smijem li ti kasnije malko čitati? – upita Clifford. Ona ga samo pogleda. Je li što osjetio? – Osjećam se tako neobično, proljeće... rado bih malko otpočinula – reče

ona. – Kako god želiš. Ne osjećaš se valjda loše? – Ne, samo sam umorna, zbog proljeća. Želiš li da ti gospoda Bolton

krati vrijeme kakvom igrom? – Ne, radije ću slušati radio. Osjetila je čudno zadovoljstvo u njegovu glasu. Uspela se uza stepenice u

svoju spavaonicu. Tu je čula kako njegov zvučnik počinje urlati nekim idiotskim baršunastim njegovanim glasom, nešto kao niz uličnih krikova, pravi skorup otmjene afektacije koja oponaša nekadanje gradske izvikivače. Obukla je staru ljubičastu kabanicu te na pokraj na vrata izmakla iz kuće.

Sitna kiša zakoprenila svijet, tajanstvena, prigušena, ali nije bila hladna. A Constanci bijaše vrlo toplo dok je brzala parkom. Morala je otkopčati svoju laku kabanicu.

Šuma utihla, nijema i tajanstvena na toj večernjoj sitnoj kiši, puna tajne o jajima i tek raspupanim pupoljcima, o cvijeću što se istom napol otvorilo. U polutami svjetlucalo drveće, golo i tamno, kao da se razodjelo, i sve zeleno na tlu bijaše kao da šušti zelenilom.

Još nikoga na čistini. Gotovo se svi pilići zavukli pod kvočke, samo se dvoje-troje dalo u pustolovinu te kljuckaju na suhu, pod slaninom strehom.

Tako! Još ga nema. Nema ga ni blizu. Možda se štogod dogodilo, možda bi valjalo da ode onamo do kuće i pogleda.

Ali bila je rođena da čeka. Otvorila je kolibu svojim ključem. Sve je bilo pospremljeno, kukuruz nasut u sanduk, gunjevi složeni na polici, slama u kutu, cijela hrpa slame. Svjetiljka vis­jela o svom čavlu. Stol i stolac bijahu pomaknuti onamo gdje je ona ležala.

Sjela je na stolac kraj vrata. Tišina legla po svemu. Sitna kiša pršavica sipila je meko poput izmaglice, vjetar nije zamorio. Nigdje nikakva zvuka. Drveće stajalo poput nekih snažnih stvorova, nejasno u polutami, tiho i živo. Kako li sve bijaše živo!

Mrak se spušta, morala bi otići. On je izbjegava. Odjednom eto ga na čistini, u crnu kaputu od voštanog platna, kao šofer,

svjetlucav od mokrine. Brzo je pogledao prema kolibi, napol pozdravio, a onda krenuo prema kokošinjcima. Ondje bez riječi čučne, sve pažljivo pregleda, potom brižno zatvori kvočke i piliće za noć.

Naposljetku polako priđe k njoj. Još je sjedila u svome stolcu. On stade pred nju, pod strehom.

– Tako, došli ste – reče on u svome narječju. – Jesam – odgovori ona te ga pogleda odozgo. – Zakasnili ste! – Istina je – potvrdi on, gledaj ući ustranu, u šumu. Ona polako ustane i odgurne stolac. – Jeste li htjeli unutra – upita ga. On je lukavo pogleda. – Neće li svijet svašta pomisliti što navraćate ovamo svaku večer? – upita

on. Zašto? – pogleda ga ona u neprilici. – Rekla sam da ću doći. Nitko ne

zna. Domalo će ipak saznati – dočeka on. – A što onda? Nije znala što reći na to. A zašto bi saznali? – priupita zatim. – Svijet uvijek dozna – uzvrati on. Usne joj malko zadrhtaše. – Pa što ja tu mogu – neodlučno će ona. – Možete spriječiti tako da više ne dolazite – on će tiše. – Ali ja želim dolaziti – šapnu ona. On šuteći pogleda ustranu, u šumu. – A što onda ako se dozna? – opet će on. – Promislite malko o tome.

Pomislite kako ćete se osjećati poniženom. S jednim od slugu vašeg muža. Pogledala je u njegovo okrenuto lice. – Znači li to – promuca ona – da me više ne želite? – Promislite o tome – uporno će on – promislite što će biti ako ljudi

doznaju, Sir Clifford i svatko drugi, ako vas uzmu na jezik... – Pa ja mogu i otići. – A kamo? – Bilo kamo. Imam svoj novac. Majka mi je ostavila dvadeset tisuća

funti, i znam da ih Clifford ne može dirnuti. Mogu lijepo otići. – Ali vi možda ne želite otići. – Želim, želim. Ne marim što će se dogoditi. – Samo mislite tako, ali marite. Morate mariti kao i svatko drugi. Valja

vam imati pred očima da ste se zaboravili s jednim lugarom. Bilo bi nešto drugo da sam ja kakav gospodin. Da, da, morate mariti, i još kako.

– Ali ja ne marim. Baš je meni stalo do moga gospodstva! Zapravo ga mrzim. Osjećam kako se ljudi uvijek podsmjehuju kad mi se obraćaju. Da, da. Podrugujete mi se i vi kad mi se obraćate.

– Da? Prvi ju je put pogledao ravno u oči. – Ja vam se ne podrugujem – reče

odlučno. Kad ju je tako pogledao, vidjela je kako su mu oči potamnjele, sasvim potamnjele, a zjenice se raširile.

– Zar ne marite za opasnost? – upita je promuklim glasom. – Trebalo bi da marite dok ne bude prekasno.

Bilo je opomene i zabrinutosti u njegovu glasu. – Ali ja nemam što izgubiti – srdito će ona. – Kad biste znali što je i kako

je, smatrali biste da sam sretna ako to izgubim. No, bojite li se vi za sebe? – Da – kratko će on – bojim se, bojim. Strah me od svega. – Čega? – upita ona. On čudno zabaci glavom, pokazujući vanjski svijet. – Svega. Svih njih! Nato se prigne i naglo je poljubi u nesretno lice. – Ne, ne hajem – reče on. – Neka bude tako, a sve drugo neka vrag nosi.

Ali ako požalite...? – Nemojte me tjerati – molila je. I, On stavi prste na njezine obraze te je

opet naglo poljubi. – Pusti me da uđem – reče tiho – i skinem tu kabanicu. Ušao je, objesio

pušku o klin, svukao mokri kožni kaput i segnuo za gunjevima. – Donio sam još jedan gunj, pa se možemo pokriti ako želite. – Ne mogu ostati dugo – reče ona – večera je u sedam i pol. Letimice pogleda nju pa onda na sat. – Dobro – reče. Zatvorio je vrata i upalio malo svjetlo u obješenoj petrolejki.

– Jednom ćemo imati mnogo vremena – nastavi on. Pažljivo je prostro gunjeve, a jedan joj stavio pod glavu. Zatim načas sjedne na stočić i povuče jek sebi pridržavajući je jednom rukom, a drugom tražeći njezino tijelo. Čula je kako je počeo brže disati kad ju je našao. Ispod lake suknje bila je gola.

– Oh, kako je divno doticati te! – reče dok su mu prsti milovali nježnu, toplu, tajanstvenu kožu njezina struka i bokova. Prignuo je lice i trljao svoje obraze o njezin trbuh i stegna. A ona se čudila zanosu koji gaje obuzeo. Nije shvaćala ljepotu koju je u njoj nalazio dodirujući njezino živo tajanstveno tijelo: bijaše to gotovo opijenost ljepotom. Samo strast može to pojmiti. A kada je strast mrtva ili odsutna, onda je divni kucaj ljepote nepojmljiv i čak malko prezriv; topla, živa ljepota dodira dublja je nego ljepota gledanja. Ćutjela je kako joj njegovi obrazi klize po stegnima, po trbuhu i bedrima i kako je taru njegovi brci i njegova gusta meka kosa, i koljena joj počeše drhtati. Duboko u sebi osjetila je neku novu uzburkanost, neku novu nagost. I gotovo se uplašila. Napol je zaželjela daje ne miluje tako. Bijaše joj kao daju je svu ovio. A ipak je čekala, čekala.

Kad je ušao u nju, olakšan i zadovoljan, s osjećajem potpunog smirenja, ona je još čekala. Ćutila se kao daje malko zanemarena, a znala je daje to dijelom i njezina krivnja. Sama je htjela tu odvojenost. Sad je možda na to bila osuđena. Mirno je ležala i osjećala kako se on u njoj miče, ćutjela njegovu napetost, njegov nagli srh kad je izbacio sjeme i potom njegovo smirivanje. Bilo je malko smiješno to njegovo micanje bedrima. Ako si žena i pri svemu tome ne baš za­uzeta, mora ti se to micanje muških bedara činiti krajnje smiješnim. Zaista je muškarac u tom položaju i u tom činu smiješan.

Ipak, ležala je mirno, nije se micala. Ni kad je završio, nije se pomakla da dođe do vlastitog zadovoljenja, kako je to radila s Michaelisom, ležala je mirno, a suze joj polako navirale na oči i tekle niz lice.

I on je ležao mimo. No, čvrsto ju je držao i pokušavao joj noge pokriti svojim nogama, da ih ugrije. Ležao je na njoj s prisnom, nesumnjivom toplinom.

– Je li ti hladno? – upita je nježnim, tihim glasom, kao da mu je blizu, sasvim blizu. A ona se osjećala dalekom, tako dalekom.

– Nije, ali moram ići – tiho će ona. On uzdahne, privije ju k sebi, a zatim popusti svoj zagrljaj. Nije pogodio zašto ona plače. Mislio je da je ona s njim. – Moram ići – ponovi ona. Pridigao se, kleknuo načas kraj nje, poljubio joj unutrašnju stranu stegna,

zatim joj spustio suknju. Zakopčao se bez misli, i nije se ni okrenuo na slaboj, slabašnoj svjetlosti petrolejke.

– Jednog dana moraš opet k meni, mojoj kući – reče i po gleda je toplim, mirnim pogledom.

Ona je ležala ne mičući se i gledala gore u njega, utonula u svoje misli. Stranac! Stranac! Čak se malko ljutila na nj.

Navukao je kaput i potražio šešir koji mu je pao, a potom do-hvati pušku i baci jeo rame.

– Onda hajde – reče on i pogleda je toplim, mirnim pogledom. Polako je ustala. Nije joj se išlo. A nije htjela ni ostati. On joj pridrža

tanku kabanicu i pripazi je li sve u redu. Otvorio je vrata. Vani se sasvim umračalo. Vjerni pas pod strehom

ustade, radostan što ga vidi. Sitna kiša zakoprenila tamu. Uhvatio se debeli mrak.

– Morao bih uzeti svjetiljku – reče on. – Sad neće biti nikoga na putu. Išao je tik pred njom po uskom putu, svjetiljka mu se njihala nisko pri

tlu, osvjetljujući mokru travu, crno, sjajno korijenje spleteno poput zmija i blijedo cvijeće. Sve drugo bijaše siva kišna izmaglica i potpuna tama.

– Valja ti jednom k meni, kući – ponovi on – hoćeš li? Jer ako čovjeka objese, onda je svejedno je li zbog ovce ili zbog janjeta.

Čudila se kako je ustrajno želi iako nema ničega među njima, te iako nije pravo ni razgovarao s njom, a ona, i protiv svoje volje, ne trpi narječje. Ono njegovo “valja ti jednom k meni” bijaše kao da nije namijenjeno njoj, nego bilo kakvoj ženi iz puka. Po lišću crvene pustikare na starome konjaničkom putu razabrala je gdje se nalaze.

– Sad je sedam i četvrt, stići ćete na vrijeme – reče on. Promijenio je glas, bijaše kao da osjeća kako je ona daleko. Kad su

zakrenuli posljednjim zavijutkom puta i kad su došli do zida od lijeska i do vrata na parku, on ugasi svjetiljku.

– Odavde vidimo – reče on i ljubazno je uhvati pod ruku. Teško se išlo, zemlja pod njihovim nogama bila je tajanstvena, ali on je

korakom nalazio put, bijaše navikao na to. Kod vrata dade joj svoju električnu svjetiljku.

– U parku je nešto svjetlije – reče – ali uzmite da ne skrenete s puta. Imao je pravo, u parku se na čistinama vidjelo nekakvo sablasno sivo

svjetlucanje. On je nenadano privuče k sebi i segnu rukom pod njezinu odjeću te osjeti njezino toplo tijelo pod svojom vlažnom, hladnom rukom.

– Mogao bih umrijeti dodirujući ženu poput tebe – promuklo će on. – Ostani još časak.

Osjetila je kako ju je opet silno poželio. – Ne mogu, moram se požuriti – rekla je nekako divlje. – Da – dočeka on, odjednom izmijenjen, i pusti je da ide. Ona se okrenu, ali se odmah vrati njemu, kazujući: – Poljubi me. Nevidljiv naže se k njoj te je poljubi u lijevo oko. Ona mu pruži usne i on

je nježno poljubi, ali se najednom povuče. Mrzio je poljubac u usta. – Doći ću sutra – ona će odlazeći. – Ako mognem – doda. – Samo ne tako kasno – dočeka on iz tame. Više ga nije mogla vidjeti,

ostao je u mraku. – Laku noć – dometnu ona. – Laku noć, vaše gospodstvo – ponovi njegov glas iz tame. Zastala je i pogledala u mokri mrak. Nazirala je samo nekakvu Pjegu. – Zašto si to rekao? – upita ona. – Nema razloga – odgovori on. – Laku noć i požuri se. Utonula je u tamnosivu opipljivu noć. Stražnja su vrata stajala otvorena, i

ona neopaženo umaknu u svoju sobu. Tek što je za-tvorila vrata svoje sobe, odjeknu gong. Unatoč tome htjela se još okupati, morala se okupati.

“Neću više nikad zakasniti”, reče samoj sebi, “previše je glupo”. Sutradan nije otišla u šumu. Umjesto onamo otišla je s Cliffordom u

Uthwaite. Sada se Clifford zgodimice mogao povesti autom; mlad, jak momak, namješten kao šofer, mogao mu je pomoći da side s auta ako ustreba. Htio je Clifford napose posjetiti svoga kuma Leslieja Wintera, koji je živio u Shipley Hallu, nedaleko od Uthwaitea. Winter je sada bio vremešan gospodin, bogat, jedan od imućnih vlasnika ugljenokopa kojima su za kralja Edwarda bila zlatna vremena. Kralj Edward nekoliko je puta dolazio u Shipley, u lov. Bio je to lijep starinski dvorac sa štukaturama, vrlo

otmjeno uređen, jer je Winter bio neženja i ponosio se svojim otmjenim životom. No, mjesto bijaše okruženo ugljenokopima. Leslie Winter bio je sklon Cliffordu, ali ga osobno nije baš štovao, zbog njegovih slika u ilustriranim časopisima i zbog njegova pisanja. Vremešni gospodin bijaše korjenika iz škole kralja Edwarda, čovjek koji voli živjeti, čovjek koji je smatrao da je život život, a piskarala nešto sasvim drugo. Plemić je prema Constanci bio prilično galantan, smatrao ju je smjernom, privlačnom, dobro odgojenom djevojkom koja ima dosta jada s Cliffordom, i velika je šteta što nema nikakva izgleda da donese nasljednika na Wragby. Ni on sam nije imao nasljednika.

Connie je premišljala što li bi plemić rekao kad bi znao da Cliffordov lugar ima s njom ljubavne odnose i da joj kazuje “valja ti jednom k meni”. Zamrzio bi je i prezreo, jer je dotjerao dotle da gotovo mrzi radnički stalež što se gura naprijed. Čovjeku njezina staleža ne bi zamjerio, jer je Connie po prirodi bila obdarena likom čednog, pokornog djevojaštva, a možda je to bio i dio njezine prirode. Winter ju je nazivao “drago dijete” i dao joj je, zapravo protiv njezine volje, ljupku minijaturu dame iz osamnaestog stoljeća.

No, Connie je bila zaokupljena svojim odnosom s lugarom. Gospodin Winter, koji zaista bijaše gentleman i svjetski čovjek, vladao se prema njoj kao prema posebnoj ličnosti i osobitoj individualnosti; nije ju bacao na istu hrpu s ostalim ženama kojima je govorio ti.

Nije toga dana otišla u šumu, ni sutradan, ni dan poslije toga. Nije onamo odlazila sve dok nije osjetila, ili mislila da osjeća, kako čovjek čeka i žudi za njom. Ali četvrtog se dana strašno uznemirila. Ipak nije htjela u šumu, nije htjela opet raširiti bedra onome muškarcu. Mislila je o svemu što bi mogla poduzeti – odvesti se u Sheffield, otići u posjete, ali se grstila od pomisli na to. Naposljetku odluči se za šetnju, ne u šumu, nego u protivnom smjeru: otići će u Marehav, na mala željezna vrata na drugoj strani parka. Bio je tih, tmuran proljetni dan, gotovo topao. Krenula je odsutna duhom, utonula u misli kojih nije bila svjesna. Zapravo nije ništa opažala izvan sebe dok je iz misli nije prenuo jak pasji lavež na farmi Marehay. Farma Marehay! Pašnjak joj seže sve do ograde Wragbyja, susjedi su, no Connie već dugo nije bila ondje u posjetu.

– Bell! – javi se velikom bijelom psu. – Bell, zaista si me zaboravio? Zar me više ne prepoznaješ?

Bojala se psa. Bell je uzmaknuo i svejednako lajao, a ona je htjela proći preko dvorišta pa dalje zabranom.

Pojavi se gospoda Flint, žena Constancinih godina, bijaše učiteljica; Connie ju je sumnjičila daje podmuklo stvorenje. Flintovi bijahu Chatterleyjevi zakupci.

– Pa to je Lady Chatterley, gle, gle! Oči gospode Flint zasjale, lice joj porumenjelo kao djevojčici. Bell, Bell! Zar ćeš lajati na Lady Chatterley? Bell, miruj! Potrči psu da ga udari krpom što ju je držala u ruci; zatim priđe

Constanci. – Inače me poznaje – reče Connie, rukujući se. – Dakako da poznaje vaše gospodstvo. Samo se želi praviti važan – reče

gospođa Flint, crveneći se u nagloj smetenosti. – No, odavno vas nije vidio. Je li vam dobro? – Jest, hvala, sasvim mi je dobro. – Pa nismo vas vidjeli gotovo svu zimu. Hoćete li ući, da vidite dijete?

– Hoću – skanjivala se Connie – ući ću na trenutak. Gospoda Flint pobrza u kuću da pospremi, a Connie polako krenu za njom. Oklijevala je u mračnoj kuhinji, gdje je na vatri ključala voda u loncu. Gospoda Flint vrati se iz sobe u kuhinju.

– Nadam se da ćete mi oprostiti – reče. – Izvolite ovamo. Ušle su u sobu, gdje je na izlizanu sagu pred kaminom sjedilo dijete, a stol bio površno pripremljen za čaj. Mlada je sluškinja plaho i nespretno uzmakla na hodnik.

Dijete bijaše živahan mali stvor, od godinu dana otprilike, crvene kose kao i otac i svjetlomodrih očiju. Bila je djevojčica i nije se plašila. Sjedila je medu jastucima, okružena pohabanim lutkama i drugim igračkama u modernom obilju.

– Kako je slatka! – reče Connie. – I kako je narasla! Čitava djevojka! Bila joj je darovala šal kad se mala rodila i za Božić patkicu od celuloida. – Gle, Josephine, tko ti je došao u posjet! Tko je to, Josephine? Lady Chatterley, znaš Lady Chatterley, zar ne? Smioni mali stvor hrabro

je gledao ravno u Connie. Ne bijaše mu nimalo stalo do njezina gospodstva. – Hodi k meni, hoćeš li? – Connie će djetetu. – Dijete nije marilo, i zato ga Connie dohvati i uze u naručje. Kako bijaše toplo i ugodno držati dijete na krilu – te nježne ručice i

obijesne sitne nožice! – Upravo sam htjela sama piti čaj. Luke je otišao na sajam, pa mogu

prirediti kad me volja Biste li vi jednu šalicu, Lady Chatterley? Zacijelo nije ono na što ste vi navikli, ali ako biste izvoljeli...

Connie je pristala iako nije željela da je podsjeća na ono na što je navikla. Žena je preuredila stol te iznijela najbolje šalice i najbolji čajnik.

– Nemojte se, molim vas, toliko truditi – reče Connie. No gospodi Flint nije bilo teško, naprotiv, bijaše joj zabavno. I tako se Connie igrala s djevojčicom i zabavljala se njezinom sitnom

ženskom hrabrosti, i uživala u njezinoj nježnoj mladoj toplini. Mladi život! I tako neustrašiv! Tako bez straha, a tako bez obrane. A sve starije ljude pritište tjeskoba i strah.

Uzela je šalicu čaja koji bijaše prilično jak, i pojela rez kruha s maslacem i ukuhanim šljivama. Gospođa Flint rumenjela se i žarila suzdržavajući uzbuđenost, kao daje Connie kakav udvarač. I čavrljale su upravo ženski i obje se radovale.

– Slab je ovaj čaj – reče gospođa Flint. – Mnogo je bolji nego kod kuće – iskreno će Connie. – Oh – dočeka gospođa Flint, ne vjerujući. ! Naposljetku Connie ustade. – Moram ići – reče – muž mi nema pojma gdje sam. Bog zna što će

misliti. – Nikad ne bi pomislio da ste ovdje – uzbuđeno se nasmija gospoda Flint.

– Poslat će glasnike da vas traže naokolo. – Zbogom, Josephine – reče Connie i poljubi dijete mrseći mu meku

crvenu kosicu. Gospođa Flint otvori zaključana i zasunuta prednja vrata. Connie iziđe u

mali vrt pred pročeljem, ograđen živicom od kozjaka Duž staze redala se dva reda jagorčike, baršunaste i bujne.

– Lijepih li jagorčika – reče Connie. – Gorčika, kako ih naziva Luke – nasmija se gospođa Flint. – Uzmite koju. I hitro ubra nešto baršunastog i žutog cvijeća.

– Dosta je, dosta! – viknu Connie. Dođoše do malih vrtnih vrata. – Kojim ćete putem? – upita gospođa Flint. – Preko branjevine. _ Da pogledam! O, da, krave su u klekovu oboru. Ali još nisu gore.

Ograda je zatvorena, morat ćete preko nje. – Znam se penjati – uzvrati Connie. – Možda bih mogla s vama preko pašnjaka. Krenuše jadnim pašnjakom što su ga svega izgrizli kunići. U šumi ptice

zviždukale u divljem večernjem slavlju. Neki čovjek dozivao posljednje krave što su se vukle izgaženim pašnjakom.

– Večeras kasno muzu – strogo će gospoda Flint. – Znaju da će se Luke vratiti tek kad se umrača.

Dođoše do ograde za kojom se kostriješi gust mladi jelik. U ogradi stajala mala vrata, ali zaključana. S unutrašnje strane, u travi, ležala prazna boca.

– To je lugareva prazna boca za mlijeko – objasni gospoda Flint. – Mi mu donesemo mlijeko dovde, a on onda dođe po nj.

– Kada? – upita Connie. – Kad god je tu u blizini. Često ujutru. Onda zbogom, Lady Chatterley! I

dođite opet. Baš mije drago što ste se navratili. Connie prijeđe preko ograde na usku stazu među gustim nakostriješenim

mladim jelama. Gospoda Flint krenu natrag pašnjakom. Constanca nije voljela taj gusti novi dio šume; činio joj se neugodnim i zagušljivim. Žurila se oborene glave, misleći na onu djevojčicu. Ljupko malo stvorenje, ali bit će malko krivonogo kao i otac joj. Moglo se to već sada vidjeti, ali možda će se razrasti. Kakve li topline i zadovoljstva imati dijete! I kako se gospođa Flint ponosi malom! Ima nešto na njoj Što Connie nema i očito ne može imati. Jest, gospođa se Flint dičila svojim materinstvom. A Connie je bila malko, samo malko zavidna. Nije mogla a da ne bude takva.

Uplašena prenu se iz svojih misli i protisnu malen krik: bijaše tu neki čovjek.

Bio je to lugar, stajao je na stazi kao Balaamova magarica, priječeći joj put.

– Gle, gle! – iznenađeno će on. – Odakle vi? – zadihano će ona. – A odakle vi? Jeste li bili u kolibi? – Ne, nisam, bila sam na Marehavu. Pogledao ju je ispitljivo, a ona, kao ponešto kriva, obori i glavu. – A hoćete li sada u kolibu? – upita on gotovo strogo. – Ne, ne mogu, zadržala sam se na Marehavu. Nitko ne zna gdje sam,

moram se požuriti. – Da mene otpravite – reče on uz ironičan smiješak. – O, ne nije to. Nego... – Pa što je onda? – opet će on. I priđe joj te je obuhvati rukom. Osjetila je njegovo tijelo uza svoje. – Ah, ne sada, ne sada – uzviknu ona, nastojeći se otrgnuti. – Zašto ne? Istom je šest sati. Imamo još pola sata. Da, fa, želim te. r. Čvrsto ju je držao, a ona osjeti njegovu potrebu. Iz starog nag­ona borila

se za slobodu. No nešto drugo u njoj bijaše neobično, mlitavo i teško. Njegovo je tijelo htjelo u nju, i ona više nije imala srčanosti da se opire.

Obazreo se naokolo. – Hodi, hodi ovamo – reče, prodorno gledajući kroz guste jele, mlade i

tek napol narasle. Pogledao je natrag, prema njoj. Vidjela mu je oči, uprte i sjajne, divlje,

bez ljubavi. Ali njezina ju je volja ostavila. Čudna joj težina sapela udove. Popuštala je, prepustila se.

Poveo ju je kroz guštik bodljikava drveća, kuda bijaše teško probiti se, do mjesta gdje je bilo nešto prostora i gdje je ležala hrpa suhog granja. On ga nešto nabaca na tlo, prostrije na to svoj kaput i prsluk, i ona morade leći onamo, pod granje drveća, kao životinja, dok je on čekao, stojeći u košulji i hlačama i gledajući je užagrenih očiju. Ipak bijaše pažljiv, jer ju je lijepo polegao te je udobno ležala. Uza sve to prekinuo je vrpcu na njezinu rublju, jer mu nije pomogla pri razvezivanju, nego je samo nepomično ležala.

Razodjenuo se sprijeda, i ona osjeti njegovo golo tijelo kad je ušao u nju. Časak je mirovao u njoj, nabrekao i drhtav. Za­tim, kad se počeo micati u naglom bespomoćnom orgazmu, prođoše je novi, čudni srsi, sva joj se nutrina uzburkala. Srsi, srsi, sami srsi, kao da trepere nježni plamenovi, laki poput perja, sustižu se i plaze, plaze prema najvišoj milini, slatki i divni, i sve se u njoj topilo od samog milja. Bijaše kao da zvone zvona, rune se zvuči i lebde penjući se prema vrhu. Ležala je i nije bila svjesna divljih, pritajenih vrisaka. Ali bilo je prebrzo gotovo, prebrzo a da bi sama svojim nastojanjem postigla svoj vrhunac. Kako je sve to bilo drukčije, drukčije. Nije tu ništa mogla. Nije mogla i dalje biti ukočena, nije ga mogla zadržati i postići svoj svršetak. Nije mogla samo čekati; čekati i u duhu ječati, kad je osjetila da se on odmiče, povlači i steže, i da se bliži trenutak kad će kliznuti iz nje i sasvim se povući. A sva je njezina utroba bila otvorena i meka, povijala se kao morska sasa na plimi i zvala ga da opet ude u nju i da joj dade konačnu potpunost. Zakvačila se za nj nesvjesna u svojoj strasti te on nije sasvim kliznuo iz nje, i ona osjeti kako njegov meki pupoljak podrhtava u njoj i kako se čudni ritmovi miču u njezinoj nutrini u neobičnim kretnjama, kako se šire i bujaju dok nisu ispunili svu prazninu svijesti, i onda opet poče neiskazivo gibanje koje zapravo i nije bilo gibanje nego sve dublji vrtlozi čulnosti, sve dublji virovi što prodiru kroz njezino tkivo i svijest, dok se sva nije pretvorila u koncentrično strujanje osjećaja, i ona je ležala protiskujući nesvjesne i nejasne jecaje. Ti su prigušeni krikovi izvirali iz najdublje noći: život!

Muškarac je u nekom strahu slušao kako jecaji naviru pod njim dok se njegov život pretakao u nju. A kad je presahnuo, umirio se i on i ležao sasvim mimo, besvjesno, dok je njezin zagrljaj pomalo popuštao, te je i ona ležala nepomično. I tako su ležali i ništa više nisu znali, bez svijesti jedno o drugome, oboje sasvim izgubljeno. Naposljetku se on počeo pridizati, postavši svjestan svoje nebranjene golotinje, a i ona opazi daje njegovo tijelo popustilo u svome grčevitom zahvatu. Odmaknuo se od nje, a ona osjeti daje ne smije ostaviti nepokritu. Sad je mora pokriti zauvijek.

Na kraju on se odvoji, poljubi je i pokrije te se i sam počne odijevati. Ona je ležala i gledala gore, u granje na drveću, ali još se nije mogla pomaknuti. On je stajao i zakapčao hlače, obazirući se naokolo. Sve sam guštik i tišina, osim uplašenog psa što je ležao s njuškom na prednjim šapama. Lugar je opet sjeo na gomilu granja te bez riječi uzeo Constancinu ruku.

Ona se okrene i pogleda ga. – Ovaj smo put zajedno završili – reče on. Nije odgovorila. – Lijepo je kad je ovako. Mnogi prožive cio život a da to ne upoznaju –

reče on nekako sneno.

Ona pogleda u njegovo zamišljeno lice. – Je li? – upita ona. – Je li ti drago? On je pogleda ravno u oči. – Jest, drago mi je – potvrdi on. – Ali pustimo to. Nije želio da ona

govori. Nagnuo se nad nju te ju poljubila ona osjeti da je mora uvijek tako ljubiti.

Naposljetku ona sjedne. – Zar ljudi često ne svršavaju zajedno? – upita u bezazlenoj radoznalosti. Govorio je protiv volje, žaleći što je započeo. – Je li ti ovako bilo i s drugim ženama? On je vedro pogleda. – Ne znam – reče – ne znam. I znala je da joj neće nikad reći ono što joj ne želi reći. Promatrala mu je

lice, i strast prema njemu pokrenu se u njezinoj nutrini. Odupirala se koliko je mogla, jer je to značilo daje izgubila sebe.

On odjenu na se prsnik i kaput te opet prokrči put do staze. Posljednje vodoravne sunčane zrake dotaknuše šumu.

– Ja neću dalje s tobom – reče on – bolje da ne idem. Zamišljeno gaje pogledala prije nego što se okrenula. Pas je nestrpljivo čekao da konačno krenu, a on kao da nije imao što da još kaže. Ništa nije ostalo.

Connie je polako išla kući osjećajući koliko je ono drugo duboko u njoj. Probudilo se u njoj drugo biće, blago gorjelo i to-pilo se u njezinoj utrobi, u njezinu krilu, i tim je bićem obožavala njega. Obožavala gaje tako da su joj koljena počela klecati dok je išla dalje. Topila se u svojoj utrobi i krilu, i bila živa i ranjiva, nemoćna u obožavanju kao najjednostavnija žena.

“To je kao da osjećam dijete u sebi”, reče u mislima. Bilo je tako da se njezina utroba, uvijek zatvorena, odjednom rastvorila i

napunila novim životom, gotovo teretom, a ipak bijaše lijepo. “Kad bih imala dijete!” reče u sebi. “Kad bih ga nosila u sebi kao dijete!”

– i na tu joj pomisao omekšaše udovi, i ona razabra kolika je golema razlika rada li dijete samoj sebi ili ga rada čovjeku za kojim žudi sva joj nutrina. Ono prvo učini joj se u neku ruku običnim; ali imati dijete s čovjekom koga obožavaš svim srcem i svom utrobom, da, to joj daje osjećaj da je postala sasvim drugo biće, i bijaše joj kao da tone duboko, duboko u središte sve ženstvenosti i u san stvaranja.

Nije to bila strast, nova za nju, nego čežnjivo obožavanje. Znala je da se toga uvijek bojala, jer ju je to činilo bespomoćnom. Još se i sad bojala, jer ako ga bude previše obožavala, izgubit će se, bit će izbrisana, a ona to nije htjela, nije htjela biti robinja, zasužnjena kao divljakinja. Ne smije biti zasužnjena. Bojala se svoje predanosti, ali nije se htjela odmah boriti protiv nje. Znala je da se mogla boriti protiv nje, imala je u sebi vražju samovolju, koja bi se lako omjerila s obožavanjem što joj nježno buja u srcu i zatrgla ga. Mogla je to i sada – barem je tako mislila – a poslije bi se mogla po miloj volji okrenuti svojoj strasti.

O da, da bude strastvena kao bakantica, da kao nimfa juri šumama i doziva Iacchosa, mističnog ljaka, sjajni falos koji ne pripada nikakvoj nezavisnoj osobnosti, nego je samo božanski sluga ženin! Muškarac, pojedinac, neka se ne usudi ovamo! On je sluga u hramu, nosač i čuvar sjajnog falosa, njezina vlasništva.

Tako je u tijeku novog buđenja planula u njoj na trenutak stara kruta strast, i muškarac se prometnuo u prezrenu stvar, u nosača falosa, i bit će rastrgan na komadiće pošto obavi svoju službu. U svim udovima i u tijelu osjećala je snagu bakantice, blistave i hitre žene što obara muškarca; i tek što je to oćutjela, srce joj oteža. Ne želi ona to, znano je to i jalovo,

neplodno; njezino je obožavanje blago. Ono je tako nedokučivo, tako nježno, tako duboko i nepoznato. Ne, ne, odreći će se svoje krute sjajne ženske moći: dotežala joj, otvrdla od nje; zaronit će u novu kupku života, u dubine svoje nutrine koja pjeva bezglasnu pjesmu predanosti. Prerano je da se počne bojati muškarca.

– Prošetala sam se do Marehava i popila čaj s gospodom Flint – rekla je Cliffordu. – Željela sam vidjeti malu. Tako je mila s onom crvenom kosom poput paučine. Tako je dražesna. Gospodin Flint otišao je na sajam, pa sam pila čaj s gospodom i djevojčicom. Jesi se brinuo gdje sam?

– Da, bilo mi je malko čudno gdje si, ali sam slutio da si nekamo svratila na čaj – odgovori Clifford ljubomorno.

Nekim je dodatnim čulom osjetio na njoj nešto novo, nešto njemu neshvatljivo, ali je to pripisivao djetetu. Mislio je da Connie tišti samo to što nema djeteta, što ga ne može automatski roditi, da tako kažemo.

– Vidjela sam vas, milostiva gospodo, kako idete parkom prema željeznim vratima, pa sam pomislila da ćete možda na župni dvor – reče gospoda Bolton.

– Zamalo da nisam otišla onamo, ali sam onda zakrenula na Marehay. Dvjema ženama susrele se oči: sive, sjajne, ispitljive oči gospode Bolton

i modre, zasjenjene i neobično lijepe oči Constancine. Gospoda Bolton bijaše gotovo sigurna da ona ima ljubavnika, ali kako je to moguće? I tko bi to mogao biti? Gdje je tu kakav muškarac?

– Oh, dobro je za vas da kadikad izlazite i potražite sebi društvo – reče gospođa Bolton. – Baš sam rekla Sir Cliffordu da bi gospodi dobro činilo kad bi više izlazila medu ljude.

– Jest, baš mi je drago što sam izišla, mala je tako slatko, umiljato i živahno dijete, Clifforde – reče Connie. – Kosa joj je poput paučine, svijetlonarančasta, a ima neobične, drske, blijedo-modre oči poput porculana. Dakako daje djevojčica, inače ne bi bila tako srčana, srčanija negoli ijedan mali Sir Francis Drake.

– Pravo velite, milostiva gospodo, to je prava mala Flint – pritvrdi gospoda Bolton. – Uvijek su oni bili drska crvenoglava obitelj.

– Zar je ne bi htio vidjeti, Clifforde? U tvoje ime pozvala sam ih na čaj, daje vidiš.

– Koga? – upita Clifford, zlovoljno gledajući Constancu. – Pa gospodu Flint i njezinu malu, sad u ponedjeljak. – Možeš s njima piti čaj gore u svojoj sobi – reče Clifford. – Zašto, zar ne želiš vidjeti malu? – uzviknu Connie. – Da, ali ne želim sve vrijeme uz čaj prosjediti s njima. – Oh – dočeka Connie i zagleda se u nj širom otvorenih, zamagljenih

očiju. Zapravo ga i nije vidjela, bio je to netko drugi. – Vaše gospodstvo može prirediti ugodan čaj i gore u svojoj sobi,

gospodi Flint bit će tako i draže nego daje Sir Clifford prisutan – javi se gospoda Bolton.

Bila je uvjerena da Connie ima ljubavnika, i nešto joj je u duši kliktalo. Ali tko je to? Tko je on? Možda će joj gospoda Flint pomoći da odgonetne zagonetku.

Connie te večeri nije marila da se okupa. Osjećaj da se njegova put doticala njezine, i sam njegov zagrljaj, bijaše joj drag i u nekom smislu svet.

Clifford je bio slabe volje. Nije ju pustio da ode poslije večere, a ona je željela biti sama. Pogledala gaje, ali je, začudo, bila pokorna.

– Hoćemo li se igrati, ili da ti čitam, ili što bi? – upita on zlovoljno. – Čitaj mi – reče Connie. – Što da čitam: stihove ili prozu? Ili dramu? – Čitaj Racinea – odgovori ona. Prije bijaše njegova majstorija da čita Racinea s pravim francuskim

zanosom, ali je sad bio mrzovoljast i ponešto samovoljan; zapravo mu draži bijaše radio. A Connie je šivala, šivala haljinicu od svile žute kao jaglac, skrojenu od jedne njezine haljine: šivala je haljinicu za djevojčicu gospođe Flint. Skrojila ju je između povratka i večeri, i sada je sjedila u blagom, mirnom zanosu i šivala, dok se nastavljao žamor čitanja.

U svojoj je nutrini osjećala brujanje strasti, brujanje što bijaše kao bruj poslije zvonjave dubokih zvona.

Clifford joj nešto napomenu o Racineu, ali ona je razumjela tek pošto su riječi već prošle.

– Da, da – reče ona i pogleda ga – to je divno. Opet se uplašio dubokoga modrog sjaja njezinih očiju i njezina blagog

mira dok je ondje sjedila. Još nikad nije bila tako potpuno blaga i mirna. Obavijala gaje nekom čarolijom do nemoći, bijaše kao da ga omamljuje neki miris što struji od nje. Bespomoćno je čitao dalje, i grleni zvuk francuskog jezika činio joj se kao huj vjetra u dimnjaku. Od Racinea nije shvatila ni riječi.

Utonula je u svoj blagi zanos, kao šuma što šumi u prigušenu radosnu šišoljenju proljeća kad sve pupa. Mogla je ćutjeti kako se na istom svijetu na kojem ona živi nalazi muškarac, bezimeni muškarac što se kreće na lijepim nogama, lijep u tajanstvenosti svog uda. I u sebi, u svim svojim žilama, ćutjela je njega i dijete. Njegovo je dijete bilo u svim njezinim žilama kao što sumračje sve obavija.

Bila je kao šuma, kao tamni hrastov splet što prigušeno huji milijardama nerastvorenih pupoljaka. Zasad su ptice požude drijemale u golemom zamršenom sletu njezina tijela.

Cliffordov glas zapljuskivao je dalje, zamorio i klokotao u neobičnim zvucima. Kako to bijaše čudno, kako li neobično! I kako je bio neobičan on, nadvijen nad knjigom, čudan, lakom i uglađen, širokih pleća i bez pravih nogu! Kakve li neobične spodobe, oštre, hladne i neslomljive volje kakve ptice, a bez topline, bez ikakve topline! Jedno od onih stvorova budućnosti što nemaju duše nego nadasve živu, hladnu volju. Stresla se malko, uplašena od njega. Ali je zatim blagi topli plamen života bio jači od njega, i zbiljske mu stvari ostadoše sakrivene.

Završilo se čitanje, ona se lecnu. Uzgleda i još se jače trže kad opazi kako je Clifford promatra blijedim, neugodnim očima, gotovo s mržnjom.

– Lijepa hvala! Zaista divno čitaš Racinea! – blago će ona. – Gotovo isto tako divno kao što ti slušaš – okrutno će on. – A što to radiš? – upita zatim. – Šijem dječju haljinicu, za malu gospode Flint. On se okrenu. Dijete, dijete! Sva je time obuzeta. – Naposljetku – on će deklamatomim glasom – čovjek iz Racinea može

izvući sve što želi. Čuvstva koja su uređena i čvrsto oblikovana važnija su nego neuredna, zbrkana osjećanja.

Zagledala se u nj krupnim, nesigurnim, zamagljenim očima. – Da, svakako jesu – dočeka ona. – Današnji je svijet samo snizio čuvstva time što im je pustio maha. Ono

što nam treba to je klasično savladavanje.

– Jest – potvrdi ona polako i pomisli na to kako on bezbrižna lica sluša te čuvstvene gluposti na radiju. Ljudi imaju čuvstva, a zapravo ne osjećaju ništa. Valjda to znači biti romantičan.

– Točno – dočeka on. Bio je umoran. Ta ga je večer umorila. Više bi volio da je sa svojim

tehničkim knjigama, ili sa svojim upravnikom rudnika, ili da sluša radio. Ude gospoda Bolton donoseći dvije čaše mlijeka sa sladom: jednu

Cliffordu da bolje spava, a drugu Constanci da se oporavi. Bijaše to noćni napitak što gaje ona uvela.

Connie se radovala što će otići čim popije svoju čašu; bila je zahvalna što ne mora Clifforda spremati u postelju. Uzela je čašu i stavila na pladanj, a zatim uze pladanj da ga odnese van.

– Laku noć, Clifforde! Spavaj dobro! Račine ude u čovjeka kao san. Laku noć!

Požurila se navrata. Tako, otišla je a da ga nije ni poljubila prije spavanja. Gledao ju je oštrim hladnim pogledom. Tako dakle. Nije ga ni poljubila za laku noć, i to pošto je proveo večer čitajući joj. Strašna bezosjećajnost! Sve ako je poljubac puka formalnost, ali o takvim formalnostima ovisi život. Ona je boljševik, zaista. Njezini su instinkti boljševički! Hladno je i ljutito gledao u vrata kad je izišla. Srdžba!

Opet ga je obuzeo strah od noći. Bio je on mreža od živaca, i kad nije bio zaokupljen radom i pun energije, ili kad nije slušao radio, kad je bio krajnje ravnodušan, tada gaje morio strah i opasan osjećaj praznine što prijeti. Strašio se. A Connie bi mu mogla maknuti taj strah kad bi htjela. Ali bijaše očito da ona to neće. Bila je bešćutna i hladna, bešćutna prema svemu što on čini za nju. On život žrtvuje za nju, a ona je bezosjećajna prema njemu. Željela je samo ići svojim putem. “Da, gospoda voli svoju volju.”

Sada ju je opsjela misao na dijete. Upravo kao daje njezino vlastito, njezino a ne njegovo.

Pravo li se razmotri, Clifford je bio zdrav. Izgledao je krepko, lice mu rumeno; bio je plećat, širokih i jakih grudi, ugojen. A ipak, u isti se mah bojao smrti. Činilo mu se da mu negdje prijeti strahovit jaz, nekakva praznina što će progutati svu njegovu snagu. Kadikad je osjećao daje bez energije, mrtav, zaista mrtav.

Zato su njegove izbuljene blijede oči imale čudan pogled, ponešto krut i tako hladan i u isti mah gotovo bezočan. Bijaše tako neobičan taj pogled bezočnosti, bijaše kao da trijumfira nad životom unatoč životu. “Tko poznaje tajnu volje... jer ona pobjeđuje i anđele...”

Najgore mu bijahu noći kad nije mogao spavati. Bijaše strašno kad mu je sa svih strana prijetilo uništenje. Mučila ga spoznaja što eto postoji a nema života – bez života postojati u noći.

No, sada može pozvoniti gospodi Bolton. A ona će uvijek doći. Bila je to velika utjeha. Doći će u kućnom ogrtaču, s kosom u pletenici spuštenoj niz leda, djevojački zbunjena, premda joj je smeđa pletenica prošarana sijedim vlasima. I pripremit će mu kavu ili čaj od kamilice, i igrat će s njime šah ili piket. Imala je za ženu neobičnu sposobnost da prilično dobro igra šah: i kad je napol spavala, dobro je igrala, tako dobro daje vrijedilo pobijediti je. Tako su znali sjediti u tihoj noćnoj prisnosti, ili je ona sjedila a on ležao u postelji, i svjetiljka za čitanje obavijala ih svojim samotnim vijencem, bacala svjetlo na njih – na nju dok je gotovo spavala a on bio u strahu, te su igrali, igrali zajedno, pa bi onda pili kavu s nešto prepečenca: jedva su i govorili u noćnoj tišini, ali bijahu jedno drugom na utjehu.

Te se noći gospoda Bolton pitala tko li je ljubavnik Lady Chatterley. I mislila je na svoga Teda, koji je odavno mrtav, a koji za nju nikad nije bio sasvim mrtav. I dok bi tako mislila na njega, javljala se u njoj stara mržnja na svijet, a napose prema gospodarima, koji su ga ubili. Uistinu oni ga nisu ubili, ali po njezinu jesu. I stoga negdje duboko u duši bijaše ona nihilist i pravi anarhist.

U njezinu polusnu miješale se misli o njezinu Tedu i misli o nepoznatom ljubavniku Lady Chatterley, i tada je osjećala da s tom drugom ženom dijeli duboku mržnju na Sir Clifforda i na sve što on predstavlja. A u isto se vrijeme igrala s njim piketa, i to za novčić od šest pensa. Bijaše joj izvor zadovoljstva to što karta s jednim baronetom, pa i to što u igri s njim gubi pol šilinga.

Kad su se kartali, uvijek su igrali za novac. Tako je Clifford zaboravljao na sebe. I obično je dobivao. I te je noći dobivao. I tako mu se nije spavalo dok se nije pojavio prvi sijevak dana. Srećom, svitalo je oko četiri i pol, ili tako po prilici.

Connie je ležala u postelji i sve je to vrijeme tvrdo spavala. No, ni lugar nije nalazio mira. Pozatvarao je kokošinjce, obišao šumom, vratio se kući i večerao. Ali nije legao. Sjeo je pokraj vatre i uzeo razmišljati.

U misli mu dolazila mladost provedena u Tevershallu i pet-šest godina njegova bračnog života. Mislio je o svojoj ženi, uvijek s gorčinom. Činila mu se tako surovom. Nije ju vidio još od proljeća 1915. kad je otišao u vojsku. A ona je ipak blizu, ni tri milje od njega, surovija nego ikad. Nadao se daje neće nikad vidjeti, dok god živi.

Zagnao se u misli o svome životu u tuđini, kad je bio vojnik. Indija, Egipat, pa onda opet Indija: slijepi život bez misli, s konjima; pa pukovnik koji gaje volio, a i on njega; godine kad je bio časnik, poručnik s lijepim izgledom da postane kapetan. Zatim pukovnikova smrt od upale pluća, i kako je i sam jedva umaknuo smrti; njegovo oštećeno zdravlje; njegov duboki nemir; odlazak iz vojske i povratak u Englesku da opet bude radnik.

Prilagodavao se životu. Mislio je da će barem na neko vrijeme biti siguran u ovoj šumi. Dosad još nije bilo lova: treba uzgojiti fazane. Mora posluživati lovačko društvo. Bit će sam i odvojen od života, a to je sve što želi. Potrebna mu je neka pozadina. A ovo mu je rodni kraj. Tu mu je i mati, premda mu ona nikad nije mnogo značila. Mogao je nastaviti život, živovati iz dana u dan, nevezan i bez nade, jer nije znao što da počne sa sobom.

Nije znao što da počne sa sobom. Otkako je nekoliko godina bio časnik, oficir medu drugim oficirima i vladinim činovnicima, s njihovim ženama i obiteljima, izgubio je svaku želju da “napreduje”. U srednjem i višem staležu postojala je neka upornost, žilava upornost i beživotnost, kako ih je on poznavao, i zato je ostao hladan i drukčiji nego što su ostali.

Vratio se tako svome staležu. Tu je našao ono što bijaše zaboravio za godina svoje odsutnosti, beznačajnost osjećaja i prostačko vladanje koje mu bijaše krajnje odbojno. Sada je napokon priznavao koliko je važno ponašanje. Priznavao je i to koliko je važno i pričinjati se da ti nije stalo za pol novčića i za sitnice u životu. Ali medu običnim ljudima nije bilo prenavljanja. Novčić više ili manje za slaninu bio je važan, i najsitnije poskupljenje bijaše važnije od kakve promjene u Evanđelju. Nije to podnosio.

I povrh svega natezanje oko plaće. Kako je živio medu posjednicima, znao je daje sasvim uludo očekivati kakvu poboljšicu. U toj borbi jedino rješenje bijaše to da ne vodiš brigu o plaći.

Jest, ali ako je čovjek siromah i nevoljnik, mora se brinuti za plaću. Naposljetku plaća postaje jedino za što se valja brinuti. Briga za novac bijaše poput velikog raka, grizla je pojedince svih staleža. Lugar nije mario i nije se brinuo za novac.

A što zatim? I što život pruža drugo doli brigu za novac? Ništa. A ipak je mogao živjeti sam, u jadnoj utjehi da je sam, i uzgajati fazane,

koje će naposljetku postrijeljati gojazni ljudi poslije doručka. Sve isprazno. No, čemu briga, čemu uzrujavanje? Uistinu, on se dosad nije brinuo ni uznemirivao sve dok ova žena nije ušla u njegov život. Bio je gotovo deset godina stariji od nje. Ali je po svome iskustvu bio tisuću godina stariji, jer je počeo sa samoga dna. Veza je medu njima bivala sve uža. Već je mogao vidjeti dan kad se više neće moći odvojiti od nje i kada će morati započeti zajednički život. “Jer ljubavne se veze teško trgaju.”

I što onda? Da, što onda? Mora li početi iznova? Ni sa’čim? Odakle da počne? Mora li u taj život uplesti i Connie? Mora li ući u strahovitu svađu sa svojom grubom ženom, koja ga mrzi? Kakvih li jada! A on više nije mlad ni pomaman za životom. Nije ni od onoga bezbrižnog soja. Ranila bi ga svaka gorčina i svaka ružnoća – a tek ženska!

Sve ako bi se Connie oslobodila Sir Clifforda, a on svoje žene, sve ako bi njih dvoje bilo slobodno – što bi radili? Što bi on sam radio? Što bi sa svojim životom? A nešto mora učiniti. Ne može biti samo pritucalo, ne može živjeti od njezina novca i od svoje vrlo male mirovine.

To je ono nerješivo. Mogao je jedino pomišljati da ode u Ameriku, da se ogleda u novom svijetu. Nije nikako vjerovao u dolar. No možda, možda ima štogod drugo.

Nije se mogao smiriti ni leći u postelju. Prosjedio je tako do ponoći u nekoj otupjelosti i u roju gorkih misli, a onda naglo ustade te dohvati kaput i pušku.

– Hajde, curo – reče kuji – nama je najbolje kad smo vani. Bila je zvjezdana noć, ali bez mjesečine. Krenuo je na polaganu, pažljivu,

tihu i skrovitu ophodnju. Jedino s čime se imao boriti bijahu ugljari, koji su postavljali zamke za zečeve, osobito ugljari iz Stack Gatea, kod Marehava. No sad je lovostaja, pa su i ugljari imali malko obzira. Uza sve to, tihotapanje u potrazi za zvjerokradicama smirivalo mu živce i odvraćalo ga od vlastitih misli.

Kad je dovršio svoj polagani, oprezni obilazak – u ophodnji je prevalio gotovo pet milja – bijaše umoran. Popeo se na vrh brežuljka i obazreo se naokolo. Nigdje nikakva zvuka osim bruja, slabog treskavog bruja s ugljenokopa u Stack Gateu, koji nije nikad prestajao raditi. I nigdje gotovo nikakvih svjetala osim sjajnih električnih nizova na rudnicima. Svijet leži u mračnom, dimljivom snu. Bijahu dva sata i pol. Čak i u svome snu bijaše to okrutan, nemiran svijet: trese se u kloparanju vlaka ili kakva velikog teretnjaka na cesti i sijeva rumenim odsjajem talioničkih peći. To je svijet željeza i ugljena, okrutnost željeza i dim ugljena i beskrajna, beskrajna pohlepa koja sve tjera. Puka gramzljivost koja se kreće u svome snu.

Bilo je hladno, pa je kašljao. Oštar studen vjetar potezao preko brežuljka. Lugarove misli namatale se oko žene. Sve što ima ili bi mogao imati dao bi za topao zagrljaj s njom, da su oboje uvijeni u jedan pokrivač i da spavaju. Sve nade u vječnost i sve što je dobio u prošlosti dao bi samo da mu je ona ovdje, samo da su njih dvoje toplo jedno kraj drugoga, umotani u jedan pokrivač, i da spavaju, samo da spavaju. Činilo se da mu je potrebno jedino to da spava sa ženom u svom zagrljaju.

Otišao je u kolibu, umotao se u gunj i legao na pod. Ali nije mogao zaspati, bijaše mu hladno. Kruto je osjećao svoju nepotpunu prirodu. Kruto je osjećao manjkavosti svoje samoće. Čeznuo je za njom, za ženom, i htio daje dodiruje, daje čvrsto privine uza se u času potpunosti i da spava.

Opet je ustao te izišao; krenuo prema vratima parka, a onda polako stazom kući. Bijahu gotovo četiri sata, sveudilj vedro i hladno, ali još nikakva znaka svitanja. Bijaše navikao na tamu, dobro je vidio.

Polako, polako privlačilo ga veliko zdanje kao magnet. Htio je biti u njezinoj blizini. Nije to bila požuda, nimalo. Bio je to kruti osjećaj nepotpune samoće kojoj treba tiha žena privijena u njegovu zagrljaju. Možda će je naći. Možda će je moći zovnuti van ili nekako naći put k njoj. Jer potreba bijaše zapovjedna.

Polagano, tiho uspe se obronkom prema dvorcu. Potom zavi oko velikih stabala navrh brežuljka, pa dalje ka prilazu koji je u velikom luku zavijao oko travnih gredica pred glavnim ulazom. Već je mogao vidjeti dvije goleme bukve što stoje na velikoj ravnoj tratini pred kućom i tamno se ocrtavaju na noćnom nebu.

Tu je kuća, nisko zdanje, dugo i tamno, s jednim jedinim svjetlom što gori u prizemlju, u sobi Sir Clifforda. No u kojoj je sobi ona, žena što drži drugi kraj tankog konopca koji ga tako nesmiljeno vuče, to nije znao.

Prišao je bliže, s puškom u ruci, i stao nepomično na prilazu, promatrajući kuću. Možda bije i sada mogao naći, nekako doći k njoj. Kuća nije nepristupna, a on je umješan poput kakva provalnika. Zašto ne bi otišao k njoj?

Stajao je nepomično i čekao, a za njim slabo i neprimjetno blijedio prvi krik zore. Vidio je kako se svjetlo u sobi ugasilo. Ali nije vidio gospodu Bolton kako prilazi prozoru i povlači stari zastor od tamnoplave svile, i kako stoji u tamnoj sobi i gleda u polutamu dana koji se bliži, čeka željeno svanuće, čeka i čeka da se Sir Clifford zaista uvjeri daje svanula zora. Jer kad se on uvjeri o tome, zaspat će gotovo odmah.

Slijepa od pospanosti stajala je kraj prozora i čekala. Kako je stajala, trgla se i umalo što nije kriknula. Jer vani na prilazu stajao neki čovjek, tamna spodoba u polumraku. Naglo se rasanila i gledala, ali nije ni pisnula, da ne uzbuni Sir Clifforda.

Danje svjetlo počelo se razlijevati naokolo, a crna spodoba bi­vala manja i jasnija. Ona razabra pušku i dokoljenice, i nabučeni kaput – bit će to Oliver Mellors, lugar. Jest, on je, jer eno i psa koji kao sjena njuška naokolo i čeka na nj.

A što bi taj čovjek? Pa ne misli valjda probuditi kuću. Zašto stoji kao ukopan, gleda gore u kuću kao pas koji gine od ljubavi pred kućom gdje je kuja.

Za ime Božje! Gospodi Bolton prođe glavom kao munja. Pa to je ljubavnik Lady Chatterley. On, on! Tko bi mislio! Ta i ona je, Ivy Bolton, bila nekoć malko zaljubljena u njega, kad je on bio momčić od šesnaest a ona žena od dvadeset i šest godina! Bilo je to onda kad je učila, a on joj ponešto pomagao u anatomiji i u drugome što je morala učiti. Bio je bistar dječak, imao je stipendiju za gimnaziju u Sheffieldu, i učio francuski i svašta, i poslije svega postao je glavni kovač i potkivao je konje jer voli konje, kako je govorio, ali zapravo zato što se bojao otići u svijet i s njime se sučeliti, samo to nije nikad priznavao.

Bio je zgodan momak, zaista zgodan, mnogo joj je pomogao, tako joj je pametno i lijepo znao sve razložiti. Bio je pametan kao i Sir Clifford, i

uvijek je bio dobar sa ženama. Više sa ženama nego s muškarcima, kako su govorili.

Sve dok se nije oženio onom Berthom Coutts, kao samom sebi za inat. Neki se ljudi žene sebi za inat, jer su se u nečemu razočarali. I nije čudo što je promašio. Ondje ga nije bilo godine i godine, cio rat. Postao je poručnik i tko zna što još, postao je gospodin, zaista pravi gospodin. Pa se vratio u Tevershall da bude lugar! Eto, neki se ljudi ne znaju okoristiti prilikom koja im se pruži! A govori onim razvučenim derbvshirskim narječjem kao najobičniji pučanin, a ona, Ivy Bolton, dobro zna daje govorio kao pravi gospodin, kad je htio.

Jest, jest, gospoda se dakle zagledala u njega! Pa i nije ona prva: ima nešto na njemu. Kad čovjek samo promisli: on momak rođen i odrastao u Tevershallu, a ona Lady na Wragby Hallu! Zaista pljuska uznositim Chatterleyjima!

Kako se danilo, on, lugar, shvati da ne može tako. Nije dobro pokušavati osloboditi se svoje usamljenosti. Moraš istrajati u njoj dokle živiš. Samo kadikad bit će praznine ispunjene. Kadikad! Ali moraš čekati to “kadikad”. Sprijatelji se sa svojom samoćom, ustraj u njoj dokle živiš. A kad dođu trenuci ispunjenja, prihvati ih. Ali trenuci moraju doći sami od sebe, ne možeš ih silom stvoriti.

Naprečac popusti žarka želja koja gaje vukla k njoj. Prekinuo ju je jer je tako moralo biti. Trebalo je da prilaženje bude s obadviju strana. A ako mu ona ne prilazi, on neće tragati za njom. Ne smije. Mora se ukloniti dok mu ona ne priđe.

Polako se okrenuo, razmišljajući, prihvaćajući opet svoju samoću. Znao je daje tako bolje. Ona mora doći k njemu: nema smisla da traga za njom. Zaista nema smisla.

Gospoda Bolton vidjela gaje kako odlazi, vidjela je kako pas kaska za njim.

“Jest, jest!” reče u sebi, “to je jedini čovjek na koga ne bih pomislila. Bio je ljubazan sa mnom kad je još bio momak, pošto sam izgubila Teda. Tako, tako. Sto bi rekao on, Sir Clifford, kad bi znao!”

I pobjedonosno pogleda Clifforda, koji je već spavao, kad je tiho izlazila iz sobe.

JEDANAESTO POGLAVLJE

Connie je pospremala jednu od ropotarnica na Wragbyju. Bilo ih je nekoliko: sva kuća bijaše pravo skladište pokućstva, a porodica nije nikad ništa prodavala. Otac Sir Geoffreyja volio je slike, a njegova majka voljela je namještaj iz cinquecenta. Sir Geoffrey je pak volio stare rezbarene hrastove škrinje i sakristijske sanduke. Tako se nastavljalo u naraštajima. Clifford je skupljao vrlo modeme slike uz vrlo umjerene cijene.

Tako je u ropotarnici bilo loših slika Sir Edwina Landseera i ganutljivih ptičjih gnijezda Williama Henryja Hunta i drugih akademskih tričarija – dovoljno da uplaše kćer jednog člana Kraljevske akademije. Odlučila je da jednog dana sve to razgleda i raščisti. A zanimao ju je groteskni namještaj.

Našla je staru obiteljsku kolijevku od palisandra, brižno umotanu da se očuva od kvara i truleži. Morala ju je odmotati da ju pogleda. Imala je neke dražesti i dugo ju je gledala.

– Kakve li štete što se ne može upotrijebiti – uzdahnu gospoda Bolton,

koja joj pomagaše. – Premda su takve kolijevke danas izišle iz mode. – Pa mogla bi se opet upotrijebiti. Mogla bih imati dijete – reče Connie

kao daje rekla da bi mogla dobiti nov šešir. – Mislite ako bi se štogod dogodilo Sir Cliffordu – promuca gospoda

Bolton. – Ne! Mislim ovako kako jest. Sir Clifford ima samo mišićnu paralizu, a

inače nije njome zahvaćen – reče Connie, lažući tako prirodno kao što diše. Clifford joj je tu misao ucijepio u glavu. Kazao joj je: “Jasno da bih ipak

mogao imati dijete. Zapravo nisam sasvim obogaljen. Snaga mi se može lako vratiti, iako su mi uzeti mišići na stegnima i na nogama. I onda bi se moglo sjeme prenijeti.”

I zaista, u časovima energije, kad je marljivo radio na poboljšanju rudnika, bijaše kao da mu se vraća muška snaga. Connie gaje pogledala zaprepašteno. No bila je dovoljno mudra daje njegove snove o budućnosti upotrijebila u svoju korist. Jer bi rado imala dijete ako bi mogla – samo ne njegovo.

Gospoda Bolton ostade načas zapanjena, dah joj se uzeo. Nije u to povjerovala, vidjela je u tome neku lukavštinu. Ali što, liječnici danas svašta čine. Mogli bi izvesti umjetnu oplodnju.

– Oh, milostiva gospodo, ja se samo mogu nadati i moliti se za vas da imadnete dijete. Bilo bi to lijepo za vas i za sve. Duše mi, dijete na Wragbyju, kako bi se onda sve promijenilo.

– Zar ne? – priupita Connie. I odabra tri akademske slike, stare šezdeset godina, da ih pošalje

vojvotkinji od Shortlandsa za njezin idući dobrotvorni sajam. Prozvali su je “sajamska vojvotkinja”, jer je po svoj grofoviji tražila stvari da ih rasproda na dobrotvornim sajmovima. Bit će oduševljena kad primi tri uokvirene akademske slike. Možda će zbog toga čak doći u posjet. Kako li je Clifford uvijek bio bijesan kad bi ona došla u posjet!

“Bože mili”, govorila je gospoda Bolton u sebi, “je li to dijete Olivera Mellorsa na koje nas pripravljaš? Ah, draga moja, to bi onda bilo tevershallsko dijete u kolijevci na Wragbyju, tako mi svega! Nijednome ni drugome ne bi bilo na sramotu!”

Medu drugim strahotama u toj ropotarnici nalazila se crna oveća lakirana škrinjica, vrlo vješto izrađena prije šezdesetak-sedamdesetak godina, puna svega i svačega. Na vrhu bijaše toaletni pribor: četke, bočice, ogledala, češljevi, kutijice, čak tri lijepe male britve u sigurnim koricama, brijaća plitica i drugo. Dolje pak bijaše pisaća oprema: bugačice, pera, tintarnica, papir, omotnice, bilježnice; za­tim potpuna šivaća oprema, troje škare različitih veličina, naprstci, igle, svileni i pamučni konac, drvena gljiva za krpanje, sve najbolje kakvoće, vrlo lijepo izrađeno. Zatim je tu bila mala medicinska zaliha, bočice s natpisom Laudanum, Tinctura Myrrhae, Ess. Cloyis i drugim, ali sve prazne. Sve to bijaše novo novcato, netaknuto, a sve, kad se zaklopi, bijaše kao omanja trbušasta putna torba.

Škrinja je bila divno smišljena i izrađena. Izvrsna izrađevina iz viktorijanskog doba, ali nekako nezgrapna. Neki je od Chatterleyja zacijelo to osjetio, jer se kutija nije nikad upotrijebila.

No gospoda se Bolton oduševila. – Pogledajte kakvih li lijepih i skupocjenih četaka! Pa te četkice za

brijanje, tri, savršene! A tek ove nožice! Najbolje što se za novac mogu kupiti. Divno, kažem vam!

– Je li? – dočeka Connie. – Onda uzmite.

– Oh ne, Mylady! – Onda će ovo ležati ovdje do sudnjeg dana. Ako nećete, po slat ću to

vojvotkinji zajedno sa slikama, a nije zavrijedila toliko. Uzmite samo! – Oh, vaše gospodstvo! Nikad vam se neću moći dovoljno zahvaliti. – Ne trebate ni pokušati – nasmija se Connie. I gospoda Bolton odjedri odande s crnom škrinjicom u ru kama, sva

rumena od uzbuđenja. Gospodin Betts odvezao ju je kočijom kući, u selo, zacijelo s njezinom

škrinjom. A ona je svakako morala pozvati neke svoje prijateljice da im je pokaže: učiteljicu, ljekarnikovu ženu, gospodu Weedon, ženu drugog blagajnika. Sve su ocijenile da je to nešto prekrasno. A onda pođe šapat o djetetu Lady Chatterley.

– Nema kraja čudesima! – reče gospođa Weedon. Ali gospođa Bolton bijaše uvjerena, ako se rodi dijete, da će biti

Cliffordovo. Eto! Nedugo zatim pastor će obzirno Cliffordu: – Možemo li se zaista nadati nasljedniku na Wragbyju? To je zaista bila

milostiva ruka Gospodnja! – Da, možemo se nadati – reče Clifford s blagom ironijom, a u isti mah s

izvjesnim uvjerenjem. Pomalo je počeo vjerovati da bi to uistinu moglo biti njegovo dijete.

Onda jednog popodneva dođe Leslie Winter, knez Winter, kako su ga svi zvali: mršav, besprijekoran, sedamdesetogodišnjak. Svaka je pojedinost na njemu pokazivala gentlemana, kako je gospođa Bolton rekla gospođi Betts. Zaista, svaki milimetar na njemu! Staromodni način govora – s mnogim eh-eh – činio ga staromodnijim negoli duga vlasulja. Vrijeme u svome letu odnosi to fino staro perje.

Razgovarali su o ugljenokopima. Cliffordova namisao bijaše da bi njegov ugljen, čak i gore vrste, mogao preraditi u tvrdo, koncentrirano gorivo, koje bi pri gorenju razvijalo veliku vrućinu kad bi mu se pod prilično jakim tlakom dovodio vlažan, kisikom zasićen zrak. Odavno su opazili kako na osobito jakom, vlažnom vjetru zgura gori vrlo živo, gotovo se i ne dimi i ostavlja pepeo kao sitan prah umjesto teškoga rumenkastog šljunka.

– A gdje ćeš naći prikladne strojeve za paljenje svog goriva? – upita Winter.

– Sam ću ih načiniti. I sam ću upotrebljavati svoje gorivo, a onda ću prodavati električnu struju. Siguran sam da bih to mogao.

– Ako to možeš, onda sjajno, eh, eh, sjajno, drago momče. Bit će mi drago ako ti u čemu mogu pomoći. Strah me da sam ponešto staromodan, a moji su ugljenokopi kao i ja. Tko zna, kad ja odem, možda će biti ljudi kao što si ti. Sjajno! Tako će svi opet dobiti posao, i nećeš morati prodavati svoj ugljen ili izložiti se opasnosti da ga nemaš kome prodati. Sjajna misao, nadam se da će biti uspjeha. Da imam sinova, nema sumnje da bi imali suvremenih ideja za Shipley. Ne, nema sumnje. Nego, drago momče, jesu li osnovane glasine da se možemo nadati nasljedniku na Wragbyju?

– Zar ima takvih glasina? – upita Clifford. – Pa, drago momče, pitao me Marshall iz Fillingwooda, i to je sve što ti

mogu reći o tim glasinama. Dakako, ni za što na svijetu ne bih to htio nositi dalje ako nije osnovano.

– Onda, gospodine – Clifford će u neprilici, ali s neobičnim sjajem u očima – ima nade, ima nade.

Winter prijeđe preko sobe prema Cliffordu i stisnu mu ruku.

– Eh, drago momče, nemaš pojma što meni znači kad čujem tu novost. Kad čujem da se nadaš sinu i da ćeš priskrbiti posao svima u Tevershallu. Eh-eh, sinak moj, da održiš svoj rod i da imaš posla za svakoga tko je voljan raditi.

Starac je zaista bio ganut. Sutradan je Connie stavljala duge žute tulipane u staklenu vazu. – Connie – reče Clifford – znaš li da kruži glas kako ćeš Wragbyju dati

sina i nasljednika? Connie se zbuni i uplaši, ali je ostala sasvim mirna, dodirujući cvijeće. – Ne, ne znam – odgovori ona. – Je li to šala ili zloba? On malko počeka prije nego što je odgovorio. – Nijedno ni drugo, nadam se. Nadam se da bi to moglo biti proroštvo. Connie se i dalje bavila svojim cvijećem. – Jutros sam dobila pismo od oca – reče ona. – Želio bi znati sjećam li se

daje prihvatio za me poziv Sir Alexandra Coopera da srpanj i kolovoz provedemo u Vilii Esmeraldi u Veneciji.

– Srpanj i kolovoz? – ponovi Clifford. – Oh, pa ne bih ostala sve to vrijeme. Zar ti ne bi nikako pošao? – Ja ne kanim u inozemstvo – kratko će Clifford. Ona odnese cvijeće na prozor. – A bi li ti bilo krivo da ja odem – upita ona. – Znaš da srni obećali za

ovo ljeto. – Koliko bi ostala? – Možda tri tjedna. Neko vrijeme vladala je šutnja. – Dobro – prihvati Clifford polako i neveselo. – Vjerujem da mogu

izdržati tri tjedna, kad bih bio sasvim siguran da ćeš se tada vratiti. – Vratit ću se – rekla je mimo i jednostavno, i sasvim uvjerljivo. Mislila

je na onoga drugog muškarca. Clifford je osjetio njezinu uvjerljivost, te je i sam vjerovao. Vjerovao je

da je to radi njega. Osjetio je olakšanje i odmah se razvedrio. – Onda – reče on – uzimam daje sve u redu, zar nije? – Mislim da jest – potvrdi ona. – Raduješ li se promjeni? Pogledala gaje neobično modrim očima. – Rada bih da opet vidim Veneciju – reče ona. – I da se kupam na kojem

šljunkovitom otoku onkraj lagune. Znaš da mrzim Lido! I ne mogu zamisliti da ću zavoljeti Sir Alexandra Coopera i Lady Cooper. Ali ako Hilda bude ondje te ako imadnemo svoju gondolu, da, bit će onda vrlo lijepo. Zaista bih željela.

Rekla je to iskreno. – Rada bi ga tako usrećila. – Ah, zamisli me na Garedu Nord ili na obali u Calaisu! – A zašto ne? – Vidjela sam da u kolicima prevoze i druge ljude. Ranjen je u ratu. Osim

toga, cijelim ćemo se putem voziti autom. – Morali bismo povesti dvojicu muškaraca. – Oh, ne! Dovoljan bi bio Field, a drugog bismo čovjeka uvijek našli

ondje. No Clifford odmahne glavom. – Ne, draga, neću ove godine. Ove godine nikako. A dogodine ću po svoj

prilici pokušati.

Otišla je nevesela. Dogodine! Tko zna što će donijeti iduća godina? Ona zapravo nije željela putovati u Veneciju: barem ne sada, kad postoji onaj drugi. Ali ipak će putovati, reda radi, a i zato, bude li imala dijete, neka Clifford misli daje u Veneciji imala ljubavnika.

Bio je već svibanj, a u lipnju su trebali putovati. Ah, te vječne priprave i planiranje! Uvijek čovjeku planiraju život! Kreću se kotači naprijed, a nad njima nemaš nikakve moći i nadzora.

Jest, bio je svibanj, ali hladan i opet vlažan. Svibanj hladan, svibanj vlažan, žitu je i sijenu važan. A žito i sijeno danas mnogo znače. Connie je morala u Uthwaite, u njihov mali gradić, gdje su Chatterleyji još uvijek gospoda Chatterleyji. Otišla je sama, a vozio je Field.

Unatoč svibnju i mladom zelenilu, krajina bijaše žalosna. Bilo je dobrano studeno vani, u kišu se miješao dim, a u zraku kao da nekakva para hlapi. Živjelo se od otporne moći. Nikakvo čudo što su ljudi ovdje ružni i žilavi.

Auto je brazdao uzbrdicu kroz dugi, prljavi i razbacani Tevershall, pored pocrnjelih kuća od opeka, s crnim krovovima od škriljavca kojima se sjaje oštri bridovi, po blatu crnu od ugljenog I praha, pored mokrih i crnih pločnika. Bijaše kao da se sve nasumorilo. Posvemašno nijekanje prirodne krasote, potpuno poricanje životne radosti, potpun nedostatak smisla za skladnu ljepotu što ga ima svaka ptica i životinja, potpuna smrt ljudske intuitivne moći – strahota.

Hrpe sapuna u trgovinama mješovitom robom, rabarbara i limuni u trgovini voćem i povćem, strašni šeširi u modnim dućanima – sve ružno, ružno, a zatim grozno pročelje kina sa svojom sadrenom i pozlaćenom strahotom i s mokrim plakatima “Ljubav jedne žene”, i velika nova kapela sekte starovjernika, prilično primitivna sa svojim golim zidovima od opeke i s velikim plohama zelenkastog i ružičastog stakla na prozorima. Wesleyanska kapela, dalje gore, bijaše od pocrnjelih opeka i stajala je za željeznom mrežastom ogradom i pocrnjelim grmljem. Kongregacijska kapela, koja se držala za nešto osobito, bila je sazidana od hrapavog pješčanika i imala je zvonik, ne baš visok. Za njom se redale nove školske zgrade, od skupe crvene opeke, i posuta igrališta, ograđena željeznom ogradom, sve vrlo impozantno, ali se sve doimalo kao mješavina crkve i zatvora. Djevojčice u petom razredu imale su sat pjevanja: baš su dovršile vježbe do-re-mi-fa i zapjevale “slatku dječju pjesmicu”. Ne može se zamisliti nešto manje nalik na pjesmu, na spontanu pjesmu: čudna rika i vriskanje što se kretalo u okviru napjeva. Nije podsjećalo na divljake: divljaci imaju nježne ritmove. Nije podsjećalo na životinje: životinjska rika ima svoju namjenu. Nije nalikovalo ni na što pod suncem, a zvalo se pjevanjem.

Connie sjedila i slušala, stijesnilo joj se oko srca dok je Field natakao benzin. Što se uopće moglo očekivati od tih ljudi, od tog naroda u kojem je živa, intuitivna moć bila mrtva kao kamen, a ostali su samo mehanički vršci i strašna snaga volje.

Nizbrdicom silazila kola natovarena ugljenom, štropoćući na kiši. Field krenu gore, prođe ispred velikih ali dosadnih trgovina suknom i odjećom, pa mimo pošte izbi na mali pusti trg, gdje je Sam Black izvirivao na vrata “Sunca”, krčme koja se sama nazivala gostionicom a ne krčmom, i u kojoj su odsjedali trgovački putnici – izvirivao krčmar i klanjao se autu Lady Chatterley.

Sa strane, lijevo, medu tamnim drvećem, stajala crkva. Auto kliznu nizbrdicom mimo “Rudarskoga grba”. Već je prošao “Wellingtona”,

“Nelsona”, “Tri bačve” i “Sunce”, i sada je zakrenuo mimo “Rudarskoga grba” i “Obrtničkog doma”, zatim pokraj novoga kićenog “Rudarskog doma”, i tako pored nekoliko “vila” iziđe na pocrnjelu cestu što između tamnih živica i tamnozelenih polja vodi u Stacks Gate.

Tevershall! To je, eto, Tevershall! Vesela Engleska! Shakespeare va Engleska! Ne, nego današnja Engleska, kakvu ju je vid-jela Connie otkad je došla tu živjeti. Ta Engleska rada ljudski soj koji je presvjestan u stvarima novčanim, socijalnim i političkim, ali je mrtav u svemu što je spontano, intuitivno. Da, mrtav. Svi su oni napol mrtva tijela, ali sa strašnom istrajnom svijesti u svojoj polovini. U svemu je tome nešto neugodno, podzemno. To je podzemni svijet. I sasvim neproračunljiv. Kako bismo i mogli razumjeti reakciju u polutruplima?

Kad je Connie vidjela velike teretnjake pune radnika iz čeličane u Sheffieldu, neskladnih, iskrivljenih, omanjih stvorova nalik na ljude, koji su se vraćali s izleta u Matlock, stijesni joj se oko srca, i ona pomisli: “Bože dragi, što je čovjek učinio čovjeku! Što su vode čovječanstva učinile sa svojima bližnjim! Sveli su ih na nešto što s čovječanstvom nema nikakve veze, i tu ne može više biti nikakva zajedništva! To je prava mora.”

U valu straha osjetila je opet sivu beznadnost svega toga. S takvim stvorovima u industrijskim masama, i uz gornje klase kako ih ona poznaje, nema nade, nema više nikakve nade. A ona očekuje dijete, očekuje da dobije nasljednika na Wragbyju! Nasljednika Wragbyju! Strese se od straha.

Pa i Mellors je potekao iz svega toga! Jest, ali se on odvojio od svega, izdvojio se kao i ona. Ni u njemu nema nikakva zajedništva. Ono je mrtvo. Mrtav je osjećaj pripadništva. Preostala je samo odvojenost i beznađe. I to je Engleska, golema gromada Engleske kakvu ju je vidjela Connie otkad se autom izvezla iz njezina središta.

Auto se uspinjao prema Stacks Gateu. Kiša je prestala, u zraku neobičan svibanjski sjaj, i sve je nekako prozračno. Krajina se sterala u dugim valovima, na jug prema Peaku, na istok prema Mansfieldu i Nottinghamu. Connie se vozila prema jugu.

Kad je izbila na visočje, opazi na lijevoj strani, na uzvišici nad valovitim krajem, sjenovitu, tamnosivu moćnu gromadu dvora Warsopa, pod njom crvenkasto ožbukane, prilično nove rudarske kuće, a pod njima pramenje tamnog dima i bijele pare iz velikog rudnika što tisućama funti na godinu puni džepove vojvodi i drugim dioničarima. Moćni stari dvor samo je razvalina, ali mu se gromada na niskom obzorju sveudilj nadvija nad crnim i bijelim pramenjem što se povija u vlažnom zraku pod njom.

Jedan zaokret, i oni pojuriše po visoravni prema Stacks Gateu. Gleda li se s glavne ceste, Stacks Gate samo je veliki i sjajni novi hotel, “Coningsbyjski grb”, što crven, bijel i pozlaćen u barbarskoj osamljenosti stoji postrance od ceste. Zagledaš li pak pomnije, vidjet ćeš nalijevo redove lijepih “modernih” kuća, što se nižu kao pločice u igri domina, s dvorištima i vrtovima – čudna igra domina što je neki neobični “gospodari” igraju na iznenađenoj zemlji. A za leđima tih stambenih skupova, straga, dižu se začudna i zastrašna visoka zdanja i naprave zaista modernog rudnika, kemijske tvornice i duge galerije, goleme i takvih oblika kakve ljudi dotad nisu poznavali. Glavno skladište i sortimica neznatni su medu golemim novim uređajima.

To je Stacks Gate, nešto novo na licu zemlje poslije rata. Ako ga Connie i nije vidjela, pol milje niže od “hotela” nalazio se stari Stacks Gate, s malim starim ugljenokopom i s pocrnjelim starim kućama od opeke, s jednom ili dvjema kapelama i s nekoliko dućana i krčmi.

No, sad je to bez vrijednosti. Golemi pramenovi dima i pare kuljaju sada uvis iz novih uređaja, i to je sada Stacks Gate. Nema kapele, nema nijedne krčme, pa ni trgovine. Samo velika “poduzeća”, koja su postala suvremeni Olimp sa svetištima svim bogovima, pa uzorni stanovi, pa hotel. Hotel je zapravo rudarska krčma, iako izgleda prvorazredno.

I od Constancina dolaska na Wragby to je mjesto raslo na licu zemlje, a uzorne se kuće punile svijetom što je navro sa svih strana da uz druge poslove kradom lovi Cliffordove zečeve.

Kola su dalje jurila po visoravni, i Connie je gledala pred sobom kako se širi valovita grofovija. Nekoć je to bila ponosna i gospodska grofovija. Ravno pred njima, kao da visi s nebeskog ruba, iskrsavala opet golema i sjajna gromada Chadwick Hali, s više prozora nego zidova, jedan od najslavnijih dvorova iz vremena kraljice Elizabete. Dvor stoji gospodski sam i nadvija se nad velikim perivojem, ali su njegovi dani prošli, ne pripada više ovome vremenu. Doduše, još ga održavaju, ali samo zato da se pokazuje: “Gledajte kako su tu gospodovali naši preci!”

To je prošlost. Sadašnjost je dolje, pod gradom. Bog jedini zna gdje je budućnost. Kola su već zakretala među starim pocrnjelim rudarskim kućama, dolje prema Uthwaiteu, koji je za vlažnih dana slao uvis oblake dima i pare tko bi znao kojim bogovima. Na Connie je uvijek čudno djelovao Uthwaite dolje u dolini, sa svim onim čeličnim tracima željezničke pruge što provučeni kroza nj vode u Sheffield, s ugljenokopima i čeličanama što iz dugih dimnjaka šalju uvis dim i žar i sa svečanim malim zvonikom nalik na vadičep što probada oblake dima i samo što se nije srušio. To je staro trgovište, stjecište tih dolina Jedna od glavnih gostionica jest “Chatterleyjski grb”. Tu u Uthwaiteu znaju Wragby kao Wragby, kao daje cijelo mjesto a ne samo jedno zdanje, što bijaše za tuđi svijet: Wragby Hali, kod Tevershalla: Wragby, plemićko gnijezdo.

Pocrnjele rudarske kuće nižu se uz pločnik, prisne i sitne, kakvi već jesu rudarski domovi, stari više od stotinu godina. Obrubljuju cestu, koja se pretvorila u ulicu, pa kako silaziš, odmah zaobravljaš otvorenu valovitu krajinu gdje još gospoduju dvorci i velika zdanja nalik na sablasti. Sad si neposredno nad mrežom golih željezničkih pruga, i oko tebe uzdižu se talionice i druge “tvornice”, tako visoke da vidiš samo zidove. Zveči željezo i moćno odjekuje zveket, pod velikim teretnjacima podrhtava tlo i zvižduci probijaju uši.

Kada se pak spustiš sasvim na dno, u zamršeno i krivudavo središte grada, tamo za crkvu, eto te u svijetu staru dva stoljeća, u vijugavim ulicama gdje je “Chatterleyjski grb” i stara ljekarna, u ulicama koje su nekoć vodile u divlji, otvoreni svijet dvoraca i ponosnih gospodskih sijela.

Na uglu je redar podigao ruku kad su naišla tri teretnjaka nato varena željezom te se zatresla jadna stara crkva I dok nisu protutnjili teretnjaci, redar nije mogao pozdraviti njezino gospodstvo, i Tako je bilo. Uza stare krivudave gradske ulice zbile se skupine starih, pocrnjelih rudarskih kućica i nizale se dalje niz ceste. A neposredno za njima nadovezivali se noviji, crveniji redovi znatno većih kuća osipajući se po dolini: domovi sadašnjih, naprednijih radnika. A za tima opet, u prostranoj valovitoj krajini dvoraca, povijaju se zastave dima i pare, i mrlja za mrljom crvenkaste opeke pokazuje novije rudarske nastambe, ponekad po kotlinama, ponekad strašno ružno po grebenima duž obzorja. A među njima, po sredini, razdrti ostaci stare Engleske poštanskih kola i starih ? seljačkih kuća, da, Engleska iz vremena Robina Hooda, gdje su rudari tumarali neveseli, s prigušenim

lovačkim nagonima kad I nisu bili na poslu. I Engleska, moja Engleska! No koja je moja Engleska? Ponosni i domovi

u Engleskoj daju dobre fotografije i stvaraju privide o vezi s vremenima kraljice Elizabete. Tu su lijepi stari dvorci iz doba dobre kraljice Ane i Toma Jonesa. Ali Čad pada i pocmjuje žućkastosivu štukaturu koja već odavno nije zlatna. I jedan za drugim napuštaju se stari dvorci i ponositi domovi i prepuštaju njihovoj sudbini. Sada ih i ruše. A seoske engleske kuće – eno ih, stoje, goleme kamene gromade i mrlje crvene opeke u beznadnu kraju.

Sada ruše ponosna zdanja, nestaju dvorci iz georgijanskih vremena. Fritchley, savršeno staro georgijansko zdanje, upravo su rušili kad je Connie onuda prolazila autom. Gospodsko sijelo bilo je u savršenu stanju: sve do rata ondje su otmjeno živjeli Weatherleyji. Ali je danas dvorac prevelik, preskup, a okoliš je postao suviše neugodan. Plemići se preselili na ugodnija mjesta, gdje mogu trošiti novac a ne moraju gledati kako se stječe.

To je povijesni tijek. Jedna Engleska briše drugu. Rudnici su obogatili dvorce. Sada ih brišu kao što su zbrisali seoske kuće. Industrijska Engleska briše poljodjelsku. Jedno mišljenje dokida drugo. Nova Engleska dokida staru. A neprekidnost nije organska, nego mehanička.

Connie je pripadala klasi dokonjaka, gornjem sloju, te se držala preostataka stare Engleske. Trebale su joj godine i godine dok je razabrala da je staru Englesku zbrisala ta strašna i odbojna nova Engleska i da će se to brisanje nastaviti sve dok ne bude potpuno. Fritchlev je nestao, Easnvood je nestao, Shipley nestaje – voljeni Shipley viteza Wintera.

Connie se za trenutak ustavila na Shipley. Vrata na parku, na stražnjoj strani, otvarala se upravo kod prijelaza preko rudničke željezničke pruge; sam shipleyjski ugljenokop bio je odmah za drvećem. Vrata su stajala otvorena jer je tuda vodio prečac kojim su se rudari služili. Bazali su svuda po parku.

Auto se proveze mimo ukrasnih ribnjaka, u koje su rudari bacali novine, te krenu privatnim putem prema dvorcu. Stajao je dvorac na uzvisini, postrance, vrlo lijepo zdanje, sa štukaturom, iz sredine osamnaestog stoljeća. Pred njim se protezao lijep tisov drvored koji je nekoć vodio nekoj još starijoj građevini, a sada se tu uzdizao dvorac u svojoj vedrini, smiješila se njegova georgijanska okna. Straga se sterali zaista krasni vrtovi.

Constanci se unutrašnjost dvorca više sviđala nego na Wragbyju. Bila je svjetlija, življa, uređenija i elegantnija. Zidovi u sobama bijahu obloženi žućkastim drvenim oplatama, stropovi im pozlaćeni, sve održavano u izvrsnom redu, sva oprema probrana, bez obzira na troškove. I sami hodnici bijahu prostrani i ugodni, blago zavijeni i puni života.

No, Leslie Winter bijaše samac. Obožavao je svoj dom. Ali park mu s tri strane okružili njegovi vlastiti ugljenokopi. U svo-jim idejama bio je vrlo liberalan. Gotovo je pozdravio ugljenare u svom parku. Zar ga nisu rudari obogatili! I tako, kad bi vidio skupinu nezgrapnih ljudi kako švrljaju oko njegovih ukrasnih ribnjaka – ne u privatnom dijelu parka, ne, ondje je on povukao jasnu granicu – govorio bi: “Rudari možda nisu tako dekorativni kao jeleni, ali su kudikamo korisniji.”

Bilo je to – u novčanom pogledu – u zlatno doba, u drugoj polovini vladavine kraljice Viktorije. Rudari su tada bili “dobri radnici”.

Rekao je to napol u svoju obranu, svome gostu, tadanjem princu od Walesa. A princ mu u svojoj grlenoj engleštini uzvratio:

“Imate sasvim pravo. Kad bi bilo ugljena pod Sandringhamom, otvorio

bih pod tratinom rudnik i smatrao bih ga najboljim vrtlarenjem u zemlji. Bio bih i te kako pripravan da po tu cijenu zamijenim srne za ugljenare. A čujem da su vaši ljudi dobri radnici.”

No princ je tada možda imao pretjerano mišljenje o ljepoti novca i o blagoslovu industrijalizma.

Meduto je princ postao kraljem, i kralj je umro, te sada vlada drugi kralj, komu je, čini se, glavna zadaća da otvara pučke kuhinje.

A dobri radnici polako opkoljavanju Shipley. Nova radnička naselja nastaju oko parka, i vitez nekako ćuti da su ti ljudi strani. Nekoć se, dobroćudno ali ponosno, osjećao gospodarom na svojoj gospoštiji i gospodarom svojih ugljenara. Danas pak, s tihim prodiranjem novog duha, nekako je istisnut. On je danas taj koji više ne pripada ovamo. Nema o tome sumnje. Rudnici, industrija, sve to ima svoju vlastitu volju, a ta je protiv plemića i vlasnika. Svi ugljenari sudjeluju u toj volji, i teško je održati se protiv nje. Ona te istiskuje s mjesta ili ujedno iz života.

Vitez Winter, vojnik, sve je izdržao. Ali više nije mario da poslije večere seta parkom. Gotovo se krio u kući. Jednom je, gologlav, u lakiranim cipelama i grimiznim svilenim čarapama, odšetao s Constancom dolje do vrata, razgovarajući s njom na svoj gospodski način i glasno se smijući. No kad im valjade proći pokraj malih skupova ugljenara što su stajali i buljili bez pozdrava ili ičega drugog, Connie osjeti kako se suhonjavi, dobro odgojeni stari gospodin trgnuo, trgnuo se kao što se pristali antilopski jelen trza u ogradi kad svjetina bulji u njega. Ugljenari nisu bili osobno neprijateljski raspoloženi – baš nimalo. Ali je njihov duh bio hladan te ga istiskivao. A na dnu srca ležala im duboka mržnja. Oni “rade za njega”. I u svojoj nenavisti zamjerahu mu njegovu otmjenost, njegovanost i finoću. “Pa tko je on?” Mrzili su ga zbog te razlike između sebe i njega.

A negdje u skrivenom kutku svoga engleskog srca, kao dobar vojnik, on je vjerovao da i oni imaju pravo što zamjeraju tu razliku. Pomalo je osjećao da sam nema pravo što uživa sve te prednosti. Uza sve to on je predstavljao jedan sistem i nije htio da bude is-tisnut.

Samo gaje smrt mogla istisnuti. A ona gaje stigla brzo nakon Constancina posjeta, i to iznenada. U svojoj se oporuci lijepo sjetio Clifforda.

Nasljednici su odmah izdali nalog da se Shipley sruši. Previše bi stajalo da ga održavaju. Nitko nije htio tu živjeti. I tako ga srušiše. Tisov su drvored posjekli. U parku su iskrčili drveće i zemljište razdijelili na gradilišne čestice. Bilo je to dosta blizu Uthwaitea. U čudnoj, goloj pustoši te nove “ničije zemlje” nikle su nove male ulice s malim zgodnim kućama. Naselje Shipley!

Dogodilo se to godinu dana nakon Constancina posljednjeg posjeta. Gdje je prije stajao Shipley Hali sada stoje nizovi “vila” od crvene opeke u novim ulicama. Nitko ne bi ni sanjao da se tu prije dvanaest mjeseci uzdizao dvorac sa štukaturom.

No, to je bilo kasnije razdoblje u pejzažnom vrtlarstvu kralja Eduarda, onakvu što tratinu ukrašava ugljenokopom.

Jedna Engleska briše drugu. Engleska viteza Wintera i Wragby Halla minula je, ona je mrtva. Samo što se to brisanje još nije sasvim dovršilo.

Što li će doći poslije toga? Connie nije mogla ni zamisliti. Samo je vidjela kako se nove ulice od opeka šire u polja, kako se nove gradnje sve više uzdižu na rudnicima, kako nove djevojke nose svilene čarape i kako novi rudari besposlice u plesnim dvoranama i rudarskim domovima. Mladi

naraštaj upravo ništa ne zna o staroj Engleskoj. U nastavljanju svijesti provalio se jaz, gotovo američki, ali uistinu industrijski.

Connie je uvijek osjećala da tu nema nikakva “poslije”. Najradije bi zagnjurila glavu u pijesak ili pak na grudi kakva živog čovjeka.

Svijet je tako zapleten, tako nemio i strašan! Toliko je mnogo običnih ljudi, i svi su tako strašni! Tako je razmišljala dok se vraćala kući i gledala rudare kako se izvlače iz rovova, sivocrni, nakrivljeni, jedno im rame više od drugoga, i stružu im teške potkovane cipele. Siva lica podzemnog svijeta, bjeloočnice što se kolutaju, šije iskrivljene od niskih tavanica u rovu, povijena pleća. Ljudi! Ljudi! S jedne strane strpljivi i dobri ljudi, s druge pak kao da ih i nema. Ono nešto što bi ti ljudi morali imati iskorijenjeno je i ubijeno u njima. Pa ipak su ljudi. Rađaju djecu. Možeš im donijeti dijete. Strašna, strašna pomisao! Dobri su i ljubazni. Ali oni su samo polovica, samo ona sumorna polovica ljudskog stvora. Dosad su bili “dobri”. No i taje dobrota samo od jedne njihove polovice. Uzmemo li da se ono mrtvo u njima jednom probudi. Ali ne, grozno je i pomisliti na to. Connie se bojala industrijskih gomila, bijahu joj tako strašne. Život bez ikakve ljepote u njemu, bez intuicije, samo uvijek “u rovu”.

Djeca od takvih muškaraca! Oh, Bože, Bože! No, i Mellors je sin jednoga od takvih očeva. Ne baš sasvim. Četrdeset

godina donijelo je promjenu, stvorilo razliku, golemu razliku u muževnosti. Željezo i ugljen duboko su zadrli ljudima u tijelo i dušu.

Utjelovljena rugoba, a ipak žive! Što će biti od svih njih? Možda će s nestankom ugljena i oni nestati, iščeznuti s lica zemlje. Odnekle su se pojavili u tisućama kad ih je ugljen pozvao. Možda su oni samo strašna fauna ugljenih slojeva. Stvorenja iz druge stvarnosti, sluge ugljenih elemenata, kao što su kovinarski radnici sluge što služe elementu željeza. Ti ljudi i nisu ljudi nego duše ugljena, željeza i gline. Fauna elemenata, ugljika, željeza, silicija: elementarci. Ima možda na njima neke neobične, neljudske ljepote minerala, ugljenoga sjaja, težine, modrine i otpornosti željeza, i prozirnosti stakla. Elementarni stvorovi rudnog svijeta, neobični, iskrivljeni! Pripadaju ugljenu, željezu i glini kao što riba pripada moru i crvi trulom drvetu. Duh rudnog rastvaranja.

Connie se radovala što je kod kuće i što može zagnjuriti glavu u pijesak. Veselila se i tome što može čavrljati s Cliffordom, jer je strah od toga željeznog Midlandsa tako ovladao njome da ju je ispunio neobičan osjećaj kao da ju je spopala gripa.

– Dakako, morala sam popiti čaj u trgovini gospođice Bentley – objasni ona.

– Zaista? – dočeka Clifford. – Pa Winter bi te rado poslužio čajem. – Oh, znam, ali nisam smjela razočarati gospođicu Bentley. Miss Bentley bijaše žućkasta usidjelica duga nosa i romantična

raspoloženja koja je služila čaj tako pomno i pažljivo kao da ima posla sa sakramentom.

– Je li pitala za me? – upita Clifford. – Jasno. “Smijem li vaše gospodstvo upitati kako je Sir Clifford?” Čini se

da ona drži do tebe više negoli do bolničarke Cavell. – Pretpostavljam da si joj rekla da sam zdrav kao drijen. – Jesam! Izgledala je tako ushićena kao da sam joj kazala da ti se nebo

otvorilo. Rekla sam joj, ako dođe u Tevershall, da te mora posjetiti. – Mene da posjeti! Mene? A zašto? – A zašto ne, Clifforde? Ne možeš biti toliko obožavan a da malko i sam

ne uzvratiš. Sveti Juraj iz Kapadocije nije u njezinim očima ništa prema tebi. – A misliš li da će doći? – Oh, sva se zarumenjela, i bila je na trenutak sasvim lijepa, sirotica.

Zašto se muškarci ne žene ženama koje ih zaista obožavaju? – Žene prekasno počinju obožavati. A je li ti rekla da će doći? – “Oh, vaše gospodstvo” – Connie je oponašala zasopljenu gospođicu

Bendev – “kako bih se ipak usudila na to i pomisliti.” – Kako bih se usudila i pomisliti! Kakva je to besmislica! Ali se ipak

nadam da neće doći. A kakav je bio njezin čaj ? – Oh, Liptonov, i vrlo je jak. Ali, Clifforde, je li ti jasno da si ti Roman

de la rose’ za gospodu Bentley i za mnoge njoj slične? – Pa ne osjećam se polaskan. – One prikupljaju svaku tvoju sliku u ilustracijama i po svoj prilici mole

za tebe svake večeri. Divota. Otišla je gore preodjenuti se. Te joj je večeri rekao: – Čuj, misliš li da u braku ima nešto vječito? Ona ga pogleda. – Ti, Clifforde, izgovaraš riječ vječitost kao daje to kakav poklopac ili

nekakav dug, dug lanac koji se vuče za čovjekom ma dokle on išao. Pogledao ju je uznemiren. – Hoću reći – reče on – možda u Veneciju ideš zato što se nadaš kakvoj

ljubavnoj zgodi au grand serietoc, zar ne? – Ljubavna zgoda u Veneciji au grand serieux? Ne, uvjeravam te! Ne,

nikad me ljubavna zgoda u Veneciji ne bi mogla zaokupiti više negoli au tres petit serieux.

– Rekla je to s neobičnim prezirom u glasu. On je namrštio obrve dok ju je gledao.

Kad je ujutro sišla niza stepenice, nade lugarevu kuju Flossie gdje čuči na hodniku, pred Cliffordovim vratima i tiho cvili.

– Oh, Flossie – nježno će Connie – što ti radiš ovdje. I mimo otvori Cliffordova vrata. Clifford je sjedio u postelji, stolić i

pisaći stroj odgurnuo je ustranu, a podno postelje ustobočio se lugar. Flossie je utrčala u sobu. Lakom kretnjom glave i pogledom Mellors joj naredi da iziđe, i kuja se odšulja natrag.

– Dobro jutro, Clifforde! – pozdravi Connie. – Nisam znala da si zaposlen.

Potom pogleda lugara i nazva mu dobro jutro. On joj nešto promrmlja u pozdrav i jedva je pogleda. Ali ona osjeti kako je dodiruje strast, od same njegove nazočnosti.

– Jesam li te prekinula Clifforde? Žao mi je. – Nisi, nije ništa važno. Ona iziđe iz sobe te ode na kat, u svoj plavi budoar. Tu sjede uz prozor i

ugleda lugara kako silazi niz prilaz svojim čudnim tihim hodom, bijaše kao da samo nestaje. Bila je u njemu neka prirodna spokojnost, mirna dostojanstvenost, neka izdvojena ponositost, a ujedno neka krhkost u vanjštini. Najamnik! Jedan od Cliffordovih najamnika! “Krivnja, dragi Brute, nije na našim zvijezdama nego u nama samima što smo podređeni.”

Je li lugar podložnik? Je li zaista? I što on misli o njoj? Bio je sunčan dan pa je Connie radila u vrtu, a pomagala je gospoda

Bolton. Iz nekog su se razloga te dvije žene zbližile u jed-noj od onih nerazjašnjivih plima i oseka simpatija što postoji medu ljudima. Izbirale su

karanfile i rasađivale mlade sadnice za ljeto. Obje su voljele taj posao. Connie je osobito uživala kad je meko korijenje mladih sadnica sadila u meku crnu zemlju i polagala ih kao u kolijevku. Toga proljetnog jutra i sama je osjetila drhtaj u utrobi, bijaše kao da ju je sunčana svjetlost dotakla i usrećila.

– Jeste li davno izgubili muža? – upita Connie gospodu Bolton kad je odabrala novu biljčicu te ju posadila u pripremljenu jamicu.

– Prije dvadeset i tri godine – odgovori gospoda Bolton, brižno odvajajući mlade kandilke jednu od druge. – Sad su dvadeset i tri godine kako su ga donijeli kući.

Constanci se stijesni oko srca od toga strašnog završetka. “Donijeli ga kući.”

– Zašto je poginuo, što mislite? – opet će Connie. – Je li bio sretan s vama?

Bilo je to pitanje što ga žena postavlja ženi. Gospoda Bolton nadlanicom makne pramen kose s lica.

– Ne znam, milostiva gospodo. Bio je jedan od onih što se ne pokoravaju prilikama, uvijek je nekako odudarao od drugih i ni za što na svijetu ne bi ni pred kim prignuo glavu. Bila je to tvrdogla vost koja i sama vodi u smrt. Znate, on zaista nije ni za što mario. Mislim daje svemu kriv rudnik. Nije trebao ikad sići u okno. Ali gaje otac primorao da side još dok je bio momčić. A kad čovjek prijeđe dvadesetu, nije mu lako odande izići.

– Je li govorio da mrzi rudnik? – Ne, nikad to nije govorio. Nikad nije govorio da išta mrzi. Samo se

kiselo smijuljio. Bio je jedan od onih koji ni za što ne mare: kao oni prvi mladići što su veselo krenuli u rat i odmah izginuli. Ne, nije se on junačio, nego nije mario. Često sam mu znala reći: “Ni za što ti ne brineš i ni za koga!” Ali, vidite, brinuo je. Kako je samo nepomično sjedio kad mu se rodilo prvo dijete i kakvim me kobnim očima gledao kad je sve prošlo! Nije mu bilo lako, ali sam ja njega morala tješiti. “Sve je u redu, momče, sve je u redu”, govorila sam mu. A on me samo gledao i čudno se smiješio. Nikad nije ništa rekao, ali ne vjerujem daje ikad poslije toga imao prave naslade sa mnom noću. Nije više puštao sebi maha, ili nije mogao. Znala sam mu reći: “Hajde, momče, pusti sebi na volju!” Govorila sam mu kadikad tako, pučki, kako se ovdje govori. Ali on nije ništa uzvraćao. Nije sebi puštao maha, ili nije mogao. Nije htio da imam više djece. Uvijek sam krivila njegovu majku što ga je onda pustila u sobu. Nije trebalo biti ondje. Muškarci taru glavu više nego što treba kad jednom počnu razmišljati.

– Zar ga se to tako kosnulo? – upita Connie začuđena. – Jest, bio je takav, nije mogao smatrati za prirodno sve to, sve te muke. I

to mu je pokvarilo užitak i ono malo bračne ljubavi. Rekla sam mu: “Ako ja ne brinem, čemu brineš ti? To je ipak moja stvar!” Sve što je rekao bijaše: “Nije to pravo!”

– Možda je bio previše osjetljiv – reče Connie. – Jest, to je ono! Kad upoznate muškarce, shvatite kakvi su: previše

osjetljivi na krivome mjestu. Uvjerena sam daje i nesvjesno mrzio rudnik, baš ga mrzio. Izgledao je tako miran kad je bio mrtav, bijaše kao da se oslobodio. Bio je tako lijep. Srce mi je pucalo dok sam ga gledala onako smirena, upravo kao daje želio umrijeti. Srce mi se kidalo, eto tako. Svemu je bio kriv rudnik.

Isplakala je nekoliko gorkih suza, a Connie je plakala još i više. Bio je topao proljetni dan, s mirisom zemlje i žutog cvijeća, naokolo sve pupalo,

vrt se kupao u sunčanom svjetlu. – Zacijelo vam je bilo strašno – reče Connie. – Oh, Mylady, u prvi mah nisam ni shvatila. Samo sam govorila: “Oh,

dragi, zašto si htio otići od mene!” Bio je to sav moj krik, i sve sam nekako osjećala da će se vratiti.

– Ali vas on nije htio ostaviti – opet će Connie. – Dakako da nije, bio je to samo moj ludi krik. I svejednako sam čekala

da se vrati. Osobito noću. Budila sam se i mislila: “Zašto nije sa mnom u postelji?” Bijaše kao da moji osjećaji neće vjerovati da ga više nema. Sve sam mislila da se mora vratiti i leći kraj mene, tako da ga mogu osjetiti kraj sebe. Samo sam željela da ga topla osjetim uza se. Stajalo me nebrojenih jada dok nisam razabrala da se neće vratiti. Mučilo me to godine i godine.

– Dodir s njim? – upita Connie. – Da, gospođo, dodir s njim! Nisam to nikad preboljela sve do današnjeg

dana, i neću nikad. Ako nad nama ima neba, bit će on ondje i leći će kraj mene da mogu spavati.

Connie u strahu pogleda to lijepo, zamišljeno lice. Još jedno strastveno stvorenje iz Tevershalla! Dodir s njim! Jer ljubavne veze teško je pretrgnuti.

– Strašno je kad vam muškarac ude u krv – reče ona. – Ah, gospodo, zato čovjek i osjeća toliku gorčinu. Osjećate kako su ga

ljudi htjeli ubiti. Ćutite da gaje rudnik želio ubiti. Oh, osjećam, da nije bilo rudnika i onih što njime upravljaju, ne bi me nikad ostavio. Ali svi oni žele rastaviti muža i ženu kad su zajedno.

– Kad su tjelesno zajedno – reče Connie. – Istina je, gospodo. Ima na svijetu mnogo ljudi kruta srca. Svakog jutra

kad je ustajao i odlazio u rudnik, ćutjela sam daje to zlo i naopako. Ali što je drugo i mogao raditi? Što može čovjek ondje raditi?

Čudna je mržnja plamtjela u toj ženi. – Ali može li dodir trajati toliko? – odjednom će Connie. – Da ga osjećate tako dugo? – Oh, gospodo, što bi drugo i moglo trajati? Djeca odrastu i odlaze. Ali

muž, no da...! I to bi oni htjeli ubiti u vama, i samu pomisao o dodiru s njime. Cak i vaša vlastita djeca! Oh, da! Možda bismo se nas dvoje i razišli, tko zna. Ali osjećaj je nešto drugo. Možda je još najbolje i ne mariti ni za što. Velim, kad pogledam te žene koje nikad nije zagrijao muškarac, čini mi se da su zapravo same jadnice, ma kako se dotjerivale i pokazivale naokolo. Ja, ja ostajem pri onom što sam imala. I prema svijetu nemam nikakva poštovanja.

DVANAESTO POGLAVLJE

Connie je otišla u šumu odmah poslije ručka. Bio je zaista divan dan, prvi se maslačci rascvali kao sunce, bijeljele se prve tratinčice. Lijeskov guštik stvarao splet poluotvorenog lišća i posljednjih oprašenih resa. Žute kuniće, ravno rastvorene, s uvijenim stabljikama, sterale se u skupinama, zlaćane i sjajne. Bilo je to žutilo, snažno žutilo ranog ljeta. Jaglaci stajali svijedi i otvoreni, s blijedim čaškama, u gustim busenovima – nisu se više stidjeli. Bujni se zumbuli uzdizali sa svojim grozdovima tamnoplavim kao more, i s blijedim zaliscima što izbijaju poput blijedog žita. Duž jahačke staze šepirili se spomenci, kandilke raširile svoje cvjetove ljubičaste kao tinta, a pod jednim grmom ležale modrikaste ljuske ptičjih jaja. Svuda pupoljci, svuda

život bujao. Lugara nije bilo u kolibi. Naokolo sama vedrina, smeđi pilići veselo

trčkaraju. Connie krenu njegovoj kući, jer ga je željela naći. Kućica je stajala na suncu, podalje od šumskog okrajka. U malome vrtu

dvostruki red sunovrata s punim cvjetovima protezao se sve do širom otvorenih vrata, a dvostruki red crvenog krasuljka obrubljivao stazu. Začuo se pasji lavež, i potom je dotrčala Flossie.

Vrata širom otvorena! Znači, kod kuće je. Sunčani sjaj padao na pod od crvene opeke. Kad je krenula stazom, opazi ga kroz prozor: sjedio je za stolom, u košulji i ručao. Pas je tiho štektao i polako mahao repom.

On ustade i priđe vratima, otirući usta crvenim rupcem i još žvačući. – Mogu li ući? – upita ona. – Uđi! Sunce sjalo u šturu prostoriju gdje je još mirisalo po bravećoj pečenki što

ju je ispekao u pečenjari na vatri. Pečenjara još stajala na pretpećku, a do nje crni lonac s krumpirom, na komadu papira, na bijelom ognjištu. Vatra se crvenjela, slabo plamsala, kuka na željeznom loncu spuštena, kotlić obješen o nju pjevao.

Na stolu je stajao njegov tanjur s krumpirom i ostacima pečenke. Tu je bila košarica s kruhom, sol i modar krčag s pivom. Stolnjak bijaše od bijelog voštanog platna. Lugar je stajao u sjeni.

– Dobrano si okasnio – reče ona. – Samo nastavi. Sjela je na drveni stolac, na sunce pokraj vrata. – Morao sam u Uthwaite – objasni on, ali nije više jeo. – Jedi – opet će ona. On nije doticao jelo. – Hoćeš li štogod? – upita je. – Zdjelicu čaja? Na kotliću već vri. Malko se pridigao sa stolice. – Ako mi dopustiš da ga sama priredim – ona će ustajući. Izgledao je tužan, osjećala je da mu je na smetnju. – Dobro, čajnik je tamo – prihvati on i pokaza na malen siv ormarić u

kutu. – A zdjelice i čaj na polici nad tvojom glavom. Dohvatila je crni čajnik i kutiju s čajem, isplahnula čajnik toplom vodom

i na trenutak zastala, ne znajući kamo da izlije vodu. – Izlij je van – reče on kad je opazio kako se skanjuje. – Čista je. Stupila je na prag te ono malo vode izlila na stazu. Kako je lijepo tu, tako

tiho, prava šuma. Hrastovi izvijaju okernožuto lišće, crveni krasuljci u vrtu podsjećaju na puceta od crvene kadife. Po­gledala je veliku izlizanu ploču od pješčanika na pragu koju sada prekoračuje tako malo nogu.

– Krasno je ovdje – reče ona. – Takva divna tišina, sve je živo a tako tiho.

On se opet prihvatio jela, polako i preko volje, i ona je mogla osjetiti kako je obeshrabren. Priredila je čaj i postavila čajnik na ploču sa strane ognjišta kako je vidjela da rade drugi. On je odgurnuo svoj tanjur i otišao u stražnji dio kuće. Čula je kako je škljocnula kvaka, a zatim se on vrati sa sirom i maslacem na tanjuru.

Ona stavi dvije zdjelice na stol – bile su samo dvije. – Hoćeš li zdjelicu čaja? – upita ona. – Ako želiš. Šećer je u ormariću, a i lončić s vrhnjem. Mlijeko je u vrču u

smočnici. – Da uklonim tvoj tanjur? – upita ona.

On je pogleda s lakim ironičnim smiješkom. – Pa... ako ti je po volji – odgovori on, polako jedući sira i kruha. Otišla je otrag u podstrešnicu gdje se pere sude i gdje je crpka. Lijevo su

bila vrata, zacijelo vode u smočnicu. Otvori ih i gotovo se nasmija tome mjestu što gaje on zvao smočnicom: duga i uska, bijelo obojena daska na zidu. Ali je ondje ipak moglo stati burence piva, nekoliko zdjela i nešto hrane. Uzela je malko mlijeka iz žutog vrča.

– Kako nabavljaš mlijeko? – upita kad se vratila k stolu. – Kod Flintovih. Ostavljaju mi bocu nakraj zabrana, tamo gdje smo se

sreli. Bio je nekako malodušan. Ulila je čaj i u ruci držala lončić sa skorupom, oklijevajući. – Ja neću mlijeka – reče on. Učinilo mu se zatim da čuje neki žamor, pa je oštro pogledao na vrata. – Možda će biti bolje da zatvorimo. – Bila bi šteta – reče ona. – Nitko neće ovamo, zar ne? – Kao jedan naprama tisuću, ali čovjek nikad ne zna – odgovori on. – Ne mari ni onda – reče ona. – Pa to je samo šalica čaja. Gdje su žlice? On segnu rukom te izvuče ladicu iz stola. Connie je sjedila za stolom, na

sunčanom sjaju što je navirao na vrata. – Flossie! – zovnu on kuju, koja je ležala na maloj rogozini podno

stepenica. – Hajde naprijed i pazi! Digao je prst, i njegovo je “Pazi!” zvučalo vrlo živo. Pas otrči da pripazi. – Danas si nekako žalostan – napomenu ona. On brzo uspravi pogled svojih modrih očiju u nju. – Žalostan? Ne, nego izmučen. Morao sam urediti da se pošalju pozivi

dvojici krivolovaca koje sam uhvatio, a ja ne volim dodira s ljudima, eto, to je.

Govorio je hladno, dobrom engleštinom, a u glasu mu treperila srdžba. – Je li ti mrsko što si lugar? – upita ona. – Što sam lugar, nije! Dokle god me puštaju da budem sam. Ali kad

moram dangubiti oko policijskih postaja, i različitih drugih mjesta, i čekati da me saslušaju onolike budale... oh, onda mi je da pobjesnim.

I nasmiješi se u nekom tihom humoru. – Zar ne bi mogao biti sasvim neovisan? – upita ona. – Čini mi se da bih mogao, ako misliš na to da živim od same mirovine.

Da, mogao bih. Ali moram raditi, inače bi to bila moja smrt. Moram imati nešto što me zaokuplja. A nekako me nije volja da radim za sebe. Mora to biti posao za koga drugoga, inače bih u bezvoljnosti sve ostavio za mjesec dana. I tako, sve na jedno, dobro mije ovdje, pogotovu u posljednje vrijeme...

I opet joj se nasmiješi, ali sada malko podrugljivo, u dobru raspoloženju. – Ali zašto si slabe volje? – upita ona. – Ne misliš valjda reći da si uvijek

slabe volje? – Pa prilično – odgovori on i nasmije se. – Ne mogu uvijek progutati

svoju žuč. – Kakvu žuč? – dočeka ona. – Žuč! – ponovi on. – Znaš valjda što je žuč? Šutjela je razočarana. Bijaše kao daje on i ne opaža. – Odlazim na neko vrijeme, idućeg mjeseca – reče ona. – Odlaziš? A kamo?

– U Veneciju. – U Veneciju? Sa Sir Cliffordom? Na koliko vremena? – Na mjesec dana, otprilike – odgovori ona. – Clifford ide? – Ostat će ovdje? – upita on. – Da! Ne voli putovati, takav je. – Jasno, siromah – samilosno će on. Šutjeli su neko vrijeme. – Nećeš me zaboraviti kad me ne bude ovdje? –

upita. On opet uzdignu oči i čvrsto je pogleda. _ . Zaboraviti? – ponovi on. – I sama znaš da se ne zaboravlja. Nije tu

pamćenje posrijedi. Htjela je reći: “Što onda?” ali nije. Umjesto toga protisnu prigušenim

glasom: – Rekla sam Cliffordu da bih mogla imati dijete. Sad ju je doista pogledao, pažljivo ispitljivo. – Tako? – preuze on. – A što je rekao na to? – Ah, on ne mari. Bilo bi mu drago kad bi se činilo daje njegovo. Nije se usuđivala pogledati ga. Podugo je šutio, a zatim je opet pogleda u lice. – Mene, dakako, nisi spomenula? – upita on. – Ne, nisam te spominjala – odgovori ona. – Da, teško bi me i progutao kao zamjenika roditelju. A gdje misliš da bi

dobila dijete? – Možda ću u Veneciji imati kakvu ljubavnu pustolovinu. – Možda ćeš imati – ponovi on polako. – Zato onda i ideš onamo? – Ne zato da bih imala ljubavnu pustolovinu – odgovori ona i pogleda ga

usrdno. – Samo da bi se činilo kao da si je imala – reče on. Opet su šutjeli. Smijuljeći se on je gledao kroz prozor – na licu mu napol

poruga, napol ogorčenost. Mrzila je to njegovo smijuljenje. – Nisi ništa poduzela da ne zaneseš – upita je odjednom. – Jer ja nisam. – Ne, nisam – tiho će ona. – Ja to mrzim. Trgnuo je oči u nju, zatim opet usmjerio pogled kroz prozor, lice mu se

razvuklo u smijulj. Nastala je napeta šutnja. Naposljetku se okrenu njoj te će podrugljivo:

– Zato si me dakle željela, zato da stekneš dijete? Ona obori glavu. – Nisam, zaista – odgovori ona. – Pa što je zapravo? – upita on zajedljivo. Pogledala gaje prijekorno i rekla: – Ne znam. On udari u smijeh: – Đavo me odnio ako ja tu išta razumijem. Nastala je duga, hladna šutnja. – Dobro – naposljetku će on. – Kako je gospodi po volji. Ako dobiješ

dijete, neka ga Sir Cliffordu. Neću ništa izgubiti. Naprotiv, imao sam vrlo lijep doživljaj, zaista vrlo lijep! – I protegnu se, susprežući zijev tek napol. – Ako si se poslužila mnome – nadoveza – nije to prvi put što se mnome služe. I mislim, nikad nije bilo tako ugodno kao ovaj put, premda čovjek ne može biti ne znam kako ponosan na nešto takvo.

Opet se protegnuo, tako čudno da su mu zaigrali svi mišići, a usta mu se

neobično iskrivila. – Pa ja se nisam služila tobom – ona će braneći se. – Na uslugu vašem gospodstvu – uzvrati on. – Nisam – opet će ona. – Ja sam voljela tvoje tijelo. – Zaista? – dočeka on te se nasmija. – Onda smo kvit, jer sam i ja volio

tvoje. Pogledao ju je čudno zamračenim očima. – Bi li sada htjela da pođemo gore? – upita je prigušenim glasom. – Ne, ne ovdje. Ne sada! – rekla je nekako teško, no da je i malo

navaljivao, pošla bi, jer nije imala nikakve moći protiv njega. Okrenuo je lice od nje, bijaše kao daju je zaboravio. – Željela bih te doticati kao što ti mene dotičeš – reče ona. – Još nikad

zapravo nisam dotakla tvoje tijelo. Pogledao ju je i opet se nasmiješio. – Sada? – upita je. – Ne, ne! Ne ovdje! U kolibi. Hoćeš li? – Kako te ja dodirujem? – upita on. – Kad me miluješ. Pogledao ju je i sukobio se s njezinim zastrtim, uplašenim očima. – A voliš li kad te milujem? – upita je, smijući se neprestano. – Volim, a ti? – Oh, ja! – i promijeni ton. – Da – reče – znaš to i ne pitajući. Bila je istina. Ustala je i dohvatila šešir. – Moram ići. – Zar već? – upita je uljudno. Željela je daje on dodirne, da rekne štogod, ali on ne reče ništa, samo je

uljudno čekao. – Hvala ti na čaju – na kraju će ona. – Nisam zahvalio vašem gospodstvu što ste mi iskazali čast i došli na čaj

– uzvrati on. Krenula je stazom, a on ostao na vratima, smijuljeći se malko. Flossie

dotrča uzdignuta repa. Connie je morala ići prema šumi, znajući da on još stoji tamo i da gleda za njom s onim svojim neshvatljivim smiješkom što mu titra oko usta.

Išla je kući nasumorena i zlovoljna Nije joj nikako bilo po volji ono što je rekao da se poslužila njime, jer to u neku ruku bijaše istina. Nije to smio reći. Zato je, opet, bila razdvojena između dva čuvstva: srdžbe na njega i želje da se pomiri s njim.

Kod kuće je provela neugodne i uzbudljive trenutke uz čaj s Cliffordom i odmah je zatim otišla gore, u svoju sobu. No, ni ondje joj nije bilo dobro: nije mogla sjediti ni stajati. Sve ju je tjeralo da štogod učini. Morala je otići do kolibe. Ako njega nema ondje, svejedno.

Iskrala se na pokraj na vrata i krenula onamo. Bila je zlovoljna. Kad je izbila na čistinu, osjećala se vrlo neugodno.

On je bio ondje, bez kaputa: sagnut, ispuštao kvočke iz kokošinjca medu fazanske piliće, koji su sada već nešto narasli te su kočoperniji ali i mnogo pristaliji nego oni kokošji.

Krenula je ravno k njemu. – Vidiš, došla sam! – reče ona. – Vidim – dočeka on te se uspravi i pogleda je sa smiješkom na licu. – Zar sada puštaš kokoši? – upita ona. – Pa da, nasjedile su se, tako da su sama kost i koža – odgov ori on. –

Sada i ne mare da iziđu da se nahrane. Kad kvočka sjedi na jajima, nema više svoje osobnosti: ona je sva u jajima ili pilićima.

Jadne kvočke, kakve li slijepe ljubavi u njima! Pa i onda kad jaja nisu njihova! Connie ih pogleda samilosno.

Nastala je neugodna tišina medu njima dvoma. – Hoćemo li unutra? – upita on. – Želiš li me? – upita ona nekako nepovjerljivo. – Želim, ako si za to. Ona je šutjela. – Hodi onda – pozva je on. Ušla je u kolibu. Kad je zatvorio vrata, bilo je unutra sasvim tamno, pa je

upalio malo svjetlo u petrolejki, kao i prošli put. – Jesi li svukla rublje? – upita on. – Jesam! – E, onda ću i ja svoje. Prostro je gunjeve po podu, ostavivši jedan postrani da se njime pokriju.

Ona skide šešir i rastrese kosu. On sjede da skine dokoljenice i cipele te raskopča svoje prtene hlače.

– Lezi! – kaza joj kad je stajao u samoj košulji. Poslušala gaje šuteći, a on tada leže do nje i navuče gunj na oboje. – Tako – reče on. Visoko je zadigao njenu haljinu dok nije došao do njezinih grudi. Nježno

ih je ljubio uzimajući bradavice u svoja usta u tihom milovanju. – Oh, kako je to lijepo, kako je to lijepo! – ponavljao je milujući svojim

licem njezin topli trbuh. Ovila je ruke oko njega pod njegovom košuljom, ali se uplašila tako

mršavog, glatkog i golog tijela koje joj se činilo tako snažnim. Uplašila se njegovih jakih mišica. Stresla se od straha.

A kad joj je opet u tihom uzdahu rekao: “Oh, kako je to lijepo!” nešto je u njoj zadrhtalo i nešto se u njezinu duhu ukočilo od otpora: ukočilo se od strašne tjelesne prisnosti i od te čudne njegove žurbe da je prisvoji. I nije taj put osjetila oštru ekstazu svoje strasti: samo je ležala i ruke joj mirovale na njegovu tijelu što se napreže, i ma što činila, nije mogla zapriječiti da u duhu, hladno, kao odozgo, promatra smiješno trzanje njegovih bokova i grozničavu žurbu njegova uda da što prije dođe do vrhunca. Da, to je dakle ljubav, to smiješno micanje stražnjicom i ta klonulost toga jadnog, malog i vlažnog penisa. To je dakle ta božanska ljubav! Zaista, pravo imaju modernisti što preziru tu komediju, jer i jest komedija. I prava je istina, kao što vele neki pjesnici, da je Bog, koji je stvorio čovjeka, imao strašan smisao za humor kad ga je stvorio kao razumno biće i natjerao ga da zauzima taj smiješni položaj i da slijepo žudi za tom smiješnom predstavom. I sam je Maupassant u njoj vidio ponižavajući antiklimaks. Ljudi preziru spolni čin a ipak ga vrše.

Hladan i podrugljiv, njezin je čudni ženski duh stajao po strani, i premda je ležala sasvim mimo, nagon ju je tjerao da podiže bokove da izgura muškarca, a da se izvuče iz toga odbojnog zagrijala i oslobodi jahaćeg poskakivanja njegovih bedara. Njegovo joj tijelo bijaše nešto ludo, besramno, nesavršeno, nešto odbojno u svojoj nedovršenosti i nezgrapnosti. Potpuna evolucija sigurno će odbaciti tu lakrdiju, tu “funkciju”.

Kad je svršio, vrlo brzo svršio, i kad je mimo ležao opružen, utonuo u šutnju, u neku čudnu, nepomičnu udaljenost, daleko, daleko od obzorja njezine svijesti, srce joj zaplaka. Mogla je osjetiti kako mu snaga otječe

poput oseke, a ona ostaje kao kamen na žalu. On se povlačio, njegov ju je duh ostavljao. Bio je i sam svjestan toga.

U svome istinskom jadu, mučena svojom dvostrukom svijesti i otporom, udarila je u plač. On se na to nije obazirao, a možda nije ni opazio. Valovi njezina plača potresoše i nju i njega.

– Da – reče on – ovaj put nije bilo ono pravo. Nisi sudjelovala. Dakle znao je! Zaplakala je još jače. – Pa što je? – upita on. – Ponekad je tako. – Ja... ja te ne mogu ljubiti! – protisnula je jecajući i odjednom osjetila

kako joj se srce kida. – Ne možeš? Pa nemoj se zbog toga žalostiti. Nema zakona koji veli da

moraš. Uzmi to onako kako jest. Još je ležao s rukom na njezinim grudima. Ona je pak povukla svoju ruku

s njega. Njegove riječi bijahu joj slaba utjeha. Glasno je jecala. – Ne, nemoj – opet će on. – Uzmi jedno s drugim, zlo i dobro. Ovaj put je

bilo više zla. Plakala je i jecala. – Ali ja te želim ljubiti a ne mogu. Kako je to strašno! On se malo nasmija, napol trpko, napol dobre volje. – Nema tu ništa strašno sve ako ti se i čini – reče on. – Ne kinji se time

voliš li me ili ne voliš. Ne trebaš se na to siliti. U košari oraha uvijek će biti jedan truo. Valja ga uzeti s onima zdravim.

Povukao je ruku s njezinih grudi, nije ju više dodirivao. I sada, kad je više nije dirao, osjetila je u tome gotovo perverzno zadovoljstvo. Mrzila je njegovo naiječje, ono otezanje i onu pjevljivost. Ako je htio, mogao je ustati i stajati nad njom i pred njezinim očima zakopčati one svoje grozne prtene hlače. Michaelis je barem imao toliko pristojnosti da se okrene od nje. A ovaj je muškarac toliko samouvjeren te mu i ne pada na pamet da bi ga mogli smatrati nepristojnim.

A ipak, kad se zaista odmaknuo da tiho ustane i daje ostavi, ona se u strahu uhvati za nj.

– Ne, ne idi! Nemoj me ostaviti! Nemoj se ljutiti na me! Drži me! Drži me čvrsto! – šaptala je u slijepoj mahnitosti, ne znajući što govori i hvatajući se za nj neobičnom snagom. Željela se osloboditi sebe same, svoga unutarnjeg straha i otpora. Kako je bio snažan taj njezin unutarnji otpor što je ovladao njome.

Ponovno ju je zagrlio i privukao sebi, a ona najednom postade tako mala u njegovu naručju, sitna kao ptić goluždravac. Nestao je njezin otpor, i ona se počela topiti u divnoj smirenosti. I dok se tako sićušna divno rastapala u njegovu zagrljaju, postala mu je neizmjerno poželjna: osjećao je kako mu svim žilama struji jaka a ipak nježna žudnja za njom, za njezinom mekoćom, za prodornom, njezinom ljepotom u njegovu naručju, ljepotom što mu se u krv pretakala. U polaganu, divnom milovanju što gotovo izaziva nesvjesticu njegova je ruka, u čistoj nježnoj žudnji, blago klizila po svilenom nagibu njezinih slabina pa dalje među meka topla stegna, spuštala se sve bliže i bliže tamo gdje je njezin najživlji dio, tamo gdje je sam njezin život, osjetila gaje kao plamen želje, nježne želje, i ćutila kako se i sama topi na tom plamenu. Sva mu se prepustila. Osjetila je kako se njegov kokot diže prema njoj u tihoj začudnoj snazi i sigurnosti, te mu se i sama približavala. Predala mu se sa srhom sličnim smrti, sva mu se otvorila. Oh, da sada nije bio nježan s njom, kako bi to bilo okrutno! Jer ona mu se sva

otvorila, bespomoćna! Ponovno je zadrhtala kad je ušao u nju, snažan i neumoljiv, čudan i

strašan. Moglo bi to biti kao da mač probada njezino nježno predano tijelo, kao da smrt prijeti. Pripila se uza nj u nenadanoj strepnji, u strahu. No, ušao je polagano i mirno, bijaše to tiho milovanje, čin prvotne nježnosti, takve kakva je u početku stvorila svijet. I strah se utišao u njezinim grudima, mogla se prepustiti tome miru, nije više ništa zadržala. Sva se prepustila i krenula s plimom.

I bijaše kao da je ona poput mora, propinju se tamni valovi i spuštaju u velikoj bibavici, polako se sva njena mrklina zanjihala, ona je ocean što valja svoju tamnu, nijemu masu. A u njezinoj nutrini, na dnu, razdvajale se dubine te odlazile svaka na svoju stranu, u dugim valovima što su polako nestajali u daljini, i svaki put kada bi se u njezinu najosjetljivijem središtu razmicale dubine i u valovima odlazile na sve strane od sredine, i ronilac je nježno ronio sve dublje i dublje, dodirujući je sve niže, i ona se sve dublje i dublje odcrivala, i sve teži bijahu valovi što su se valjali od nje prema nekim neznanim obalama, razotkrivajući je sve više, i sve bliže i bliže uranjao u nju opipljivi neznanac, i sve dalje nagonili se valovi što se otkidahu od nje napuštajući je, sve dok nije odjednom, u blagu i drhtavu grču, zahvaćena jezgra svekolike njezine sočnosti: osjetila je vrhunac i nestala. Nestala je, više je nije bilo, ali se rodila: žena.

Oh, kako je divno, kako je divno! U oseki je osjetila svu čudesnost. Cijelo joj se tijelo u nježnoj ljubavi pripilo uz toga nepoznatog muškarca i slijepo držalo omlohavjeli penis koji se klonulo izvlačio nakon divljih udara svoje snage. I kad se ta osjetljiva i tajanstvena stvarca povlačila i nestajala iz njezina tijela, ona je nesvjesno kriknula zbog gubitka i htjela je vratiti ga u se. Bilo je to savršeno, tako joj je godilo.

Zapravo je istom sada postala svjesna svoje krhkosti i nježnosti pupoljku sličnog muškog uda, i opet joj se oteo lagan krik od čuda i razočaranja; to je njezino žensko srce proplakalo nad nježnom krhkosti onoga što je do maloprije značilo snagu.

– Bilo je tako divno! – protisnu ona. – Bilo je tako divno. On ne reče ništa, samo ju je nježno poljubio, ležeći još na njoj. A ona je

stenjala od blaženstva, kao kakva žrtva i novorođeno biće ujedno. U njezinu srcu probudilo se čuđenje. Muškarac! Čudna vlast muškosti

nad njom! Ruke su joj klizile po njegovu tijelu, još ponešto plaho. Plašile se te čudne, neprijateljske, malko odbojne moći kakva za nju bijaše muškarac. A sad ga, eto, dodiruje, i bilo je to kao da sinovi bogova opće s kćerima ljudskim. Kako gaje lijepo milovati, sve samo čisto tkivo! Kako je divan i jak, a ipak sav čist i nježan, kakva li mira na tome osjetljivom tijelu! Ta posvemašnja mirnoća snage i nježne puti! Divno! Divno! Ruke su joj bojažljivo klizile niz njegova leda, prema glatkim malim oblinama zadnjice. Mahom je proze plamen nove svijesti. Kako je moguće daje tu toliko ljepote, u tome u čemu je prije osjećala samu odbojnost? Neizrecive li ljepote dodirivati taj dio toploga, živog tijela! Život u životu, čista, topla, snažna ljepota. I čudna težina kugla medu njegovim nogama. Kakve li tajne! Neobične li težine misterija što je možeš držati u ruci! Korijen, korijen svega što je lijepo, prvotno korijenje potpune ljepote.

Privila se k njemu i protisnula uzdah čuđenja, uzdah pun bojazni, straha. On ju je čvrsto držao uza se, ali nije ništa rekao. On ništa nije govorio. Još se više priljubila uza nj, još više, da bude što bliže čulnom čudu što u njemu leži. I oćutjela je kako mu se iz one njegove neshvatljive nepomičnosti

polako i postojano opet nadiže falos, ta druga moć. I srce kao da joj premrije od nekog straha.

Ovaj put njegova prisutnost u njoj bijaše sama mekoća i prelijevanje, sama mekoća i prelijevanje strasti, užitak kakav ni jedna svijest ne može pojmiti. Sve joj je biće ustreptalo, nesvjesno i živo kao sok života. Nije mogla shvatiti što se događa. Nije se mogla sjetiti što je bilo. Samo je ćutjela daje slade nego išta na svijetu. Samo to. Potom je ostala posve mirna, bez ikakvih misli, ni sama nije znala koliko je vremena potrajalo. On je i dalje bio kraj nje, sasvim miran, utonuo s njome u bezdanu šutnju. 0 tome neće oni nikad razgovarati.

Kad joj se polako vratila svijest, ona se privinu na njegove grudi i prošapta:

– Ljubavi moja! Ljubavi moja! On je tiho zagrli, a ona mu se sasvim priljubi uz grudi. Njegova je šutnja

bila bezdana. Njegove su je ruke obuhvaćale kao bokor cvijeća, tako tiho i neobično.

– Gdje si? – prošapta ona. – Gdje si? Progovori! Reci mi nešto! On je nježno poljubi i protisnu: – Da, djevojčice. Nije znala što je time mislio. Nije znala gdje je on. Kao daje u svojoj

šutnji izgubljen za nju. – Voliš me, je li? – šapnu ona. – Pa znaš – odgovori on. – Ali mi kaži! – opet će ona. – Da, da, zar nisi osjetila? – on će blago, umirujuće. Ona se još više pripi

uza nj, još tješnje. On je bio kudikamo spokojniji u ljubavi nego ona, pa je željela daje on uvjeri.

– Voliš me – šapnula je uvjerljivo. Njegove su je ruke nježno milovale kao daje cvijet, bez drhtaja žudnje, ali u divnoj blizini. A ipak je osjećala nemirnu potrebu da tu ljubav čvrsto drži.

– Reci mi da ćeš me uvijek voljeti! – preklinjala gaje ona. – Da – reče on kao odsutan duhom. Osjetila je kako ga njezino pitanje

udaljuje od nje. – Ne bismo li trebali ustati? – naposljetku će on. – Ne! – odgovori ona. Osjetila je kako je njegova svijest odlutala i kako osluškuje zvuke izvana. – Uskoro će mrak – reče on. Osjetila je u njegovu glasu kako se zabrinuo

zbog prilika. Poljubila gaje sa žalošću žene koja se odriče svoga časa ljubavi.

Ustao je i odvrnuo stijenj u svjetiljci; zatim se počeo odijevati i brzo nestao u odjeći. Stajao je nad njom i zakapčao hlače gledajući dolje na nju tamnim, širom otvorenim očima; lice mu bijaše ponešto zarumenjeno, a kosa zamršena; bio je čudno topao, miran i lijep u svjetlosti petrolejke – tako lijep da mu ona nikad neće reći koliko je bio lijep. Nešto ju je tjeralo da se uhvati za nj, da ga zadrži, jer u njegovoj ljepoti bijaše neke tople, napol zaspale udaljenosti koja ju je nagonila da viče i da se pripije uza nj kako bi ga zadržala. Nikad ga neće potpuno imati. Ležala je tako na pokrivaču, obnaženih, ponešto svijenih bokova; on nije imao pojma oko čega ona namata misli, ali je i ona njemu bila lijepa, blago, divno biće u koje je mogao ući, biće ljepše od svega.

– Volim te što mogu ući u tebe – reče on. – Voliš li me? – upita ga ona dok joj je srce udaralo.

– Lijepo je to što mogu ući u tebe. Volim te jer si mi se otvorila. Volim te zato što mogu tako biti u tebi.

Prignuo se i poljubio ju u meki bok, otro je bradu o njega i zatim je pokrio.

– I nećeš me nikada ostaviti? – upita ona. – Ne pitaj takvo što – reče on. – Ali vjeruješ da te volim? – opet će ona. – Ti me sada voliš više nego što si ikad mislila. Ali tko će znati što se

može dogoditi kad o tome uzmeš razmišljati. – Ne, nemoj govoriti tako... Valjda ne misliš da sam se htjela okoristiti

tobom? – Kako to? – Da bih imala dijete... ? – Svatko na svijetu može imati dijete ako samo hoće – reče on i sjede da

zakopča dokoljenice. – Oh ne! – uzviknu ona. – Valjda ne misliš tako. – Pa ipak – preuze on – ovaj put bilo je najljepše. Ležala je mimo. On tiho otvori vrata. Nebo bijaše tamnoplavo s tirkiznim

kristalnim rubom. Izišao je zatvoriti koke, blago nešto govoreći svome psu. A ona je ležala i čudila se čudu života i bića.

Kad se vratio, ona je još ležala, zažarena kao kakva Ciganka. On sjede na stolac pokraj nje.

– Moraš jedne noći k meni u kuću, prije nego što otputuješ. Bi došla, a? – upita je podižući obrve i gledajući je dok su mu ruke visjele medu koljenima.

– Bi došla, a? – ponovi ona oponašajući njegovo narječje. On se nasmija. – Eh, hoćeš li? – opet će on. – Eh – reče ona, oponašajući zvuk narječja. – Da? – upita on. – Da! – ponovi ona. – I spavati sa mnom – reče on. – Moraš. Kad ćeš doći? – Kad ću doći? – reče ona oponašajući ga. – Ne – preuze on – ne znaš govoriti u narječju. Onda, kad ćeš doći? – Možda u nedjelju – odgovori ona. – Možda u nedjelju, da. Kratko joj se nasmija. – Ne, ne znaš – opet će on. – Zašto ne bih znala? – upita ona. Nasmijao se. Njezin pokušaj da govori

narječjem bijaše tako smiješan. – Hajdemo, moramo ići – reče on. – Moram? – upita ona. – Pa trebala bi ići – ispravi se on. Sagnuo se te ju pomilovao po obrazu. – Ti si slatki mali pičić, najslađi što ga ima na svijetu. Samo kad hoćeš. – Što je to pičić? – upita ona. – Oh, zar ne znaš? Pičić, to si ti dolje, i što ja ćutim kad sam u tebi. – Ti to govoriš o spajanju, o parenju. – Ne, ne. Životinje se pare, a mi se mazimo i jebemo. To je što smo činili

maloprije, vidjela si: a ti si bila kudikamo iznad životinje. To je ono lijepo na tebi, djevojčice.

Ustala je i poljubila ga medu oči, koje su tako tamno i toplo gledale u nju, neizrecivo tople, neiskazivo lijepe.

– Tako? – upita ona. – A je li ti stalo do mene?

On je poljubi ne odgovorivši. – Trebala bi krenuti, hodi, otrest ću prašinu s tebe. I prijeđe rukom po oblinama njezina tijela, čvrsto ali bez želje, s nježnim,

prisnim poznavanjem. Dok je u sumračju brzala kući, svijet joj bijaše kao san; stabla u parku

dizala su se i spuštala kao da su na plimi vezana sidrom, a kosina što vodi kući bibala se puna života.

TRINAESTO POGLAVLJE

U nedjelju zaželi Clifford otići u šumu. Bilo’je ljupko jutro, otvorio se kruškov i šljivov cvat, sve se sjalo od bjeline.

Bijaše mučno za Clifforda, sada gdje sav svijet cvjeta, da se uz tuđu pomoć premješta iz jednih kolica u druga. Ali on kao daje zaboravio na to, čak se činilo daje ponosan na svoju hromost. Connie je još trpjela kad je morala podizati i smještati njegove nepomične noge. Sad je to radila gospoda Bolton ili Field.

Čekala ga je navrh prilaza, tamo gdje je počinjala bukova šuma. Njegova se motorna kolica dovezoše s nekim bolešljivim polaganim dostojanstvom. Kad je dostigao ženu, reče:

– Sir Clifford na svome zapjenjenom bojnom atu. – Na zadahtanom svakako – nasmija se ona. Zaustavio se i zaokružio pogledom po pročelju dugoga, niskog, starog

smeđeg zdanja. – Wragby ni da okom trepne! – reče. – A zašto i bi! Ja se vozim na

stečevini ljudskog uma, a ta nadilazi konja. – I ja tako mislim. A duše kod Platona, koje se u dvoprežnim kolima

voze na nebesa, išle bi sada u Fordu – reče ona. – Ili u Rolls-Royceu: Platon je bio aristokrat. – Zacijelo! Ne treba više udarati i mrcvariti vranca. Platon nije nikad ni

pomislio da ćemo se voziti bolje nego na njegovu vrancu i bijelcu, i da uopće nećemo imati atova, nego samo motor.

– Samo motor i benzin! – pritvrdi Clifford. – Nadam se – nadoveza on – da ću dogodine moći popraviti staro zdanje.

Mislim da ću u tu svrhu moći prištedjeti kakvu tisuću. Radovi su tako skupi. – Dobro – dočeka Connie. – Samo da više ne bude štrajkova! – Čemu bi im koristilo da opet štrajkaju. Samo bi upropastili i ono malo

industrije što je ostalo: zasigurno su i sove počele to uviđati. – Možda i ne misle uništiti industriju – reče Connie. – Ah, nemoj govoriti kao žena! Industrija im puni trbuhe, iako im ne

može bogzna kako napuniti džepove – reče on služeći se riječima koje su neobično podsjećale na govor gospode Bol ton.

– Zar nisi nekidan rekao da si konzervativni anarhist? – upita ona nedužno.

– A jesi li shvatila što sam mislio? – opet će on. – Htio sam samo reći kako ljudi mogu biti što ih volja, i činiti što ih volja, i osjećati što ih volja, potpuno privatno, dokle god održavaju nedirnutu formu života i sav njegov mehanizam.

Connie je šuteći pokročila koji korak naprijed. Zatim će svojeglavo: – To zvuči kao kad bismo rekli da se jaje može pokvariti ako ga je volja,

samo da ljuska ostane cijela. Ali pokvarena se jaja razbijaju sama od sebe.

– Ne mislim da su ljudi jaja – reče on. – Ni anđeoska jaja, dragi moj mali evanđeliste.

Bio je dobre volje toga vedrog jutra. Ševe su kliktale nad parkom, iz dalekog ugljenika u uvali dizala se tiha para. Bijaše gotovo kao za davnih dana prije rata. Connie zaista nije imala volje prepirati se. A nije ju nimalo vuklo da ide s Cliffordom u šumu. Išla je uz njegova kolica u nekom tvrdokornom raspoloženju.

– Ne – opet će on – neće više biti štrajkova ako dobro promislimo. – Zašto ih neće biti? – Zato što će štrajkovi zapravo biti onemogućeni. – A hoće li vam ljudi to dopustiti? – upita ona. – Nećemo ih pitati. Učinit ćemo tako da oni i neće vidjeti, za njihovo

vlastito dobro, da spasimo industriju. – I za vaše dobro – dočeka ona. – Dakako! Za svačije dobro. Ali za njihovo dobro više negoli za moje. Ja

mogu živjeti bez rudnika, a oni ne mogu. Svisnut će od gladi ako više ne bude ugljenokopa. Ja imam drugih prihoda. Pogledaše u plitku dolinu kod rudnika i iza njega na crne krovove kuća u Tevershallu što su zmijoliko vijugale uz brežuljak. Sa stare smeđe crkve brujala zvona: nedjelja, nedjelja, nedjelja!

– A hoće li ljudi dopustiti da im vi diktirate uvjete? – upita Connie. – Morat će, draga moja, ako se bude pažljivo postupalo. – A zar ne bi moglo doći do uzajamnog sporazuma? – Bi, svakako, ako shvate daje industrija važnija od pojedinca. – A moraš li baš ti biti vlasnik industrije? – upita ona. – Ne moram. Ali u opsegu kojem mi pripada, moram, daka ko.

Vlasništvo je sada postalo vjersko pitanje, kako je, uostalom, bilo još od Krista i svetog Franje. Ne radi se o tome da uzmeš sve što imaš i dadeš siromasima, nego o tome da se poslužiš svime što imaš da bi potaknuo industriju i dao posla siromasima. Samo je tako moguće nahraniti sva usta i odjenuti sva tijela. Kad bismo sve što imamo razdali siromasima, značilo bi to smrt od gladi i siromasima i nama. A sveopća glad nije uzvišen cilj. Pa ni opće siromaštvo nije lijepa stvar. Siromaštvo je ružno.

– A nejednakost? – To je sudbina. Zašto je zvijezda Jupiter veća od zvijezde Neptuna? Ne

možeš mijenjati ustrojstvo stvari. – Ali time se samo izaziva zavist, ljubomora i nezadovoljstvo – opet će

ona. – Hajde ih ti zaustavi! Netko mora biti gospodar. – A tko je gospodar? – nastavi ona. – Oni koji posjeduju industriju i koji njome upravljaju. Nastala j e duga šutnja. – Meni se čini da su oni loši gospodari – reče ona. – Onda im savjetuj što da čine. – Ne upravljaju svojim vlasništvom suviše ozbiljno – nastavi ona. – Upravljaju njime kudikamo ozbiljnije nego što ti držiš do svog

plemstva – uzvrati on. – Ono mi je nametnuto, meni ga uopće ne treba – odvrnu ona. Zaustavio je kolica te ju pogledao. _Tko sad izmiče odgovornosti! – reče on. – Tko to nastoji umaknuti

odgovornosti svoga gospodstva, kako ti to nazivaš? – Ali ja ne želim nikakva gospodstva – prosvjedovala je ona.

– Ah, što! To je kukavstvo. Gospodstvo si stekla, ono ti je suđeno, pa moraš živjeti prema tome. Tko je rudarima dao sve što imaju i što je vrijedno imati: svu njihovu političku slobodu i odgoj kakav imaju, zdravstvene mjere i uvjete, njihove knjige, njihovu glazbu, sve? Tko im je to dao? Jesu li to rudari dali rudarima? Nisu! Svi Wragbyji i Shipleyji u Engleskoj dali su svoj dio i moraju i dalje davati. Tu je tvoja odgovornost.

Connie je slušala i živo se zacrvenjela. – I ja bih rado štogod dala – reče ona – ali mi ne dopuštaju. Sve se danas

prodaje i plaća. I sve to što spominješ, Wragby i Shipley prodaju ljudima uz dobar dobitak. Sve se prodaje. Nijedan kucaj srca ne daješ od istinske naklonosti. Osim toga, tko je ljudima oduzeo njihov prirodni život i čovještvo, i dao im tu industrijsku strahotu? Tko je to učinio?

– A što bi trebalo da radim? – upita on, sav zelen. – Da ih molim da dođu i da me opljačkaju?

– Zašto je Tevershall tako ružan, tako grozan? Zašto su njihovi životi tako beznadni?

– Sami su sazdali svoj Tevershall, tako pokazuju svoju slobodu. Sami su podigli svoj lijepi Tevershall, i žive svojim vlastitim lijepim životom. Ja ne mogu za njih živjeti njihovim životom. Svaki kukac mora živjeti vlastiti život.

– Ali ti ih tjeraš da rade za tebe. Oni žive životom tvoga ugljenokopa. – Nikako. Svaki kukac nalazi svoju hranu. Nitko ne mora raditi za mene. – Njihovi su životi industrijalizirani i beznadni, a takvi su i naši! –

uzviknu ona. – Ne bih rekao daje tako. To je samo romantična govornička fraza,

ostatak romantizma koji nestaje. Dok tako tu stojiš nisi ni malo nalik na beznadnu figuru, draga moja Connie.

Bila je to istina. Njezine su tamnomodre oči sjale, topla rumen zalila joj obraze, sva je odisala buntovnom strasti, ni traga kakvoj potištenosti i beznadnosti. Gledala je u busenju trave vunaste mlade jaglace kako stoje još uvijeni u svoje nejasne pahuljice. I ljutito se pitala zašto osjeća da Clifford ima krivo, a ipak mu ne zna točno reći o čemu ima krivo.

– Nikakvo čudo što te ljudi mrze – reče ona. – Ne mrze me! – odvrati on. – I nemoj zapadati u bludnje: kako si ti riječ

upotrijebila, oni nisu ljudi, oni su životinje koje ne razumiješ i nikad ne možeš razumjeti. Nemoj druge unositi u svoje opsjene. Svjetina je uvijek bila ista, i uvijek će biti ista. Neronovi robovi vrlo su se malo razlikovali od naših kopača ugljena ili od radnika u Fordovim tvornicama automobila. Mislim tu na Neronove robove koji su radili u rudnicima i na poljima. To su mase: one su nepromjenjive. Pojedinac može iskočiti iz mase. Ali taj iskorak ne mijenja masu. Mase su nepromjenjive. To je jedan od najvažnijih faktora u socijalnoj znanosti. Panem et circensesl Samo je danas odgoj slab nedomjestak za cirkus. Ne valja što smo danas sasvim iskvarili cirkuski dio programa i zatrovali mase s malo odgoja.

Kad se Clifford zaista uzbudio u svojim osjećajima prema običnom puku, Connie se pobojala. Bilo je neke razorne istine u svemu što je govorio. Ali to je bila istina koja ubija.

Vidjevši kako je blijeda i utonula u muk, Clifford opet potjera svoja kolica, i nisu više razgovarali sve dok nije ponovno zastao na vratima u šumu što ih je ona otvorila.

– A ono što je potrebno danas – reče on – to je da se prihvatimo bičeva, a ne mačeva. Masama se od pamtivijeka upravijalo, i njima je potrebno

upravljati dok je svijeta i vijeka. Golo je licemjerje govoriti da one mogu upravljati same sobom.

– A možeš li ti njima upravljati? – upita ona. – Ja? Mogu! Nije mi zakržljao ni duh ni volja, samo nogama ne

upravljam. Mogu dati svoj dio u upravljanju: svakako svoj dio. A daj mi sina, pa će on biti kadar da upravlja svojim dijelom poslije mene.

– Ali on ne bi bio tvoj sin, iz tvoje klase koja upravlja, ili možda ne – izmuca ona.

– Ne brinem tko bi mu bio otac, samo ako je zdrav čovjek i ne ispod normalne inteligencije. Daj mi dijete bilo kojeg zdravog, prosječno inteligentnog čovjeka, i ja ću od njega stvoriti potpuno valjanog Chatterleyja. Nije presudno tko nas rada, nego kamo nas sudbina smješta. Smjesti dijete u klasu koja vlada, i ono će u svojem opsegu izrasti do vladara. Smjesti kraljevsku i vojvodsku djecu u mase, i oni će postati mali plejbejci, proizvod mase. To je premoćni pritisak okoline.

– Pučani onda nisu ološ, a plemići nemaju plave krvi – reče ona. – Točno, dijete moje! Sve su to romantične iluzije. Aristokracija je

funkcija, dio sudbine. A mase su funkcija drugog dijela sudbine. Pojedinac tu uopće nije važan. Radi se o tome za koju si funkciju odgojen i kojoj si prilagođen. Plemstvo ne čine pojedinci, nego funkcioniranje plemstva u cjelini. A funkcioniranje cijele mase čini pučanina onim što jest.

– Onda medu svima nama nema nikakve zajedničke čovječnosti. – Možeš to uzeti kako hoćeš. Svi mi moramo napuniti trbuhe. Ali kad se

radi o zapovjednoj ili izvršnoj funkciji, čini mi se da je pred nama jaz, potpuni jaz između klase koja vlada i one koja služi. To su dvije funkcije u suprotnosti. A funkcija određuje pojedinca.

Connie gaje pogledala u čudu. – Hoćeš li krenuti dalje? – upita ga. On pokrenu kolica. Rekao je svoje. Utonuo je u svoju čudnu i sasvim

praznu ravnodušnost, koja njoj bijaše tako mučna. Ali je odlučila da se u šumi ne prepire.

Pred njima se otvarao prosjek s putom između ljeskovih živica i veselog sivog drveća. Kolica su polako brektala tromo se ljuljajući između potočnica što su kao pjena na mlijeku rasle izvan ljeskova zasjenka. Clifford je udario sredinom puta gdje su noge prolaznika utrle gaz kroz cvijeće. Connie, koja je išla za njim, mogla je vidjeti kako se kotači truskaju preko lazarkinja i dvije nitice i gnječe puzavcu sitne žute časke, a sad eto presijecaju brazde kroz nježne potočnice.

Bilo je tu svakakva cvijeća, prvih plavih zvončića u plavim mlakama, nalik na ustajalu vodu.

– Imaš sasvim pravo, baš je tu krasno – reče Clifford. – Upravo je začudno. Je li moguće zamisliti išta ljepše od engleskog proljeća!

Connie pomisli kako to zvuči kao da i proljeće granjuje po odluci parlamenta. Englesko proljeće! Zašto ne irsko? Ili židovsko?

Kolica se polako pomicala naprijed, pored žbunova krepkih zvončića što se ondje poput žitnog klasja uspinjahu iznad sivog čičkova lišća. Kad su izbili na čistinu gdje drveće bijaše posječeno, udari im u oči jaka svjetlost. Zvončići prošarali krajinu plohama svijetlomodre boje što se prelijeva u ljubičastu i grimiznu. A između njih uzdiže paprat svoje smeđe kudrave glave, kao legije mladih zmija što će Evi šapnu ti kakvu novu tajnu.

Clifford je tjerao kolica sve dok se nije dovezao na vrh brežuljka. Connie je polagano išla za njim. Na hrastovima pucali meki i smeđi pupoljci. Sve je

nježno izbijalo iz tvrdoće. Pa i čvorovi i hrapavi hrastovi tjerali najnježnije mlado lišće, na svjetlosti razasipali tanka smeđa krilašca nalik na mlada šišmiševa krila. Zašto samo u ljudima nema nikakve obnove, nikakve svježine da se s njome ponose. Istrošeni ljudi!

Zaustavio je kolica navrh pobrđa i pogledao dolje. Zvončići kao bujica preplavili široki prosjek i toplom modrinom obasjavali pobrdalj.

– Vrlo lijepa boja sama po sebi – reče Clifford – ali nemoguće ako bi je htio naslikati.

– Točno – dočeka Connie sasvim ravnodušno. – Bih li se usudio do izvora? – upita Clifford. – Hoće li kolica moći opet uzbrdo? – reče ona. – Pokušat ćemo: tko ne ulaže, taj i ne dobiva. I kolica polako krenuše truskajući se niz krasni, široki prosjek,

preplavljen zumbulima što posvuda prodiru. Oj, posljednji od svih brodova na pličinama od zumbula! Oj, lađo koja ploviš na posljednjim divljim vodama na svome posljednjem putu naše civilizacije! Kamo je usmjerila tvoja polagana vožnja, ti brode s kobnim kotačima! Miran i zadovoljan sjedi Clifford uz kormilo pustolovine, sa starim crnim klobukom na glavi i u kaputu od tvida, nepomičan i oprezan. Oj, kapetane, moj kapetane, našoj sjajnoj vožnji došao je kraj! Pa ipak još nije. Nizbrijeg vodenom brazdom ide Constance i gleda kako kolica truskaju nizbrdicom.

Prošli su uzanu stazu što vodi prema kolibi. Hvala nebesima, nije dovoljno široka za kolica; jedva je bila široka za jednu osobu. Kolica su stigla podno strmine, zakrenula i nestala. Connie začuje za sobom tih zvižduk. Oštro se ogleda naokolo: lugar je išao nizbrdicom prema njoj, a njegov pas kaskao za njim.

– Ide li to Sir Clifford mojoj kući? – upita on, gledajući je uoči. – Ne, ide samo do izvora. – Eh, dobro, onda se ne trebam pokazivati. Ali vidjet ću te navečer. Čekat

ću te kod vrata što vode u park oko deset sati. Opet ju je pogledao pravo u oči. – Dobro – promuca ona. Začuli su “tu-tu”, to je Clifford trubom dozivao Connie. Ona mu

odgovori “hu-hu”. Lugaru se lice malko nakrevelji; zatim joj je rukom nježno prešao preko grudi, ozdo gore. Pogledala ga je uplašena i potekla nizbrijeg, opet dovikujući Cliffordu. Čovjek ju je ozgo promatrao, a potom zakrenuo svojim putem, smješkajući se.

Našla je Clifforda kako se polako penje prema izvoru što se nalazio na pol pristranka u tamnoj tisovoj šumi. Upravo se dovezao donde kad gaje sustigla.

– Dobro su me služila – reče on o svojim kolicima. Connie pogleda veliko suro čičkovo lišće što je sablasno izraslo na

okrajku tisove šume. Narod ga zove rabarbarom Robina Hooda. Kakva li se tišina i sjeta nadvila nad izvor. A ipak voda žubori, tako bistra, divna! Ovdje-ondje tlo prošarao vidac i jaki modri gorešnik... A tamo, pod humkom, miče se žuta zemlja. Krtica! Izišla je na vrh veslajući ružičastim šapicama i mašući svrdlastim slijepim licem, podigavši uvis tanku crvenkastu njuškicu.

– Ona kao da gleda vrškom svoga nosa – reče Connie. – Bolje negoli očima – prihvati Clifford. – Hoćeš li piti? – Hoćeš li ti? Dohvatila je s grane na drvetu emajlirani lončić i prignula se da mu ga

napuni. Pio je u gutljajima. Onda se opet sagnula te i sama malko otpila. – Tako je ledena – reče zadihana. – Dobra je, zar ne? Jesi li štogod zaželjela? – A jesi li ti? – Jesam, nešto sam zaželio, ali neću ti reći što. Začula je žunu kako totrče, a onda vjetar kako tiho i blago huji u tisovu

granju. Podigla je pogled. Bijeli oblaci nagonili se nebeskom modrinom. – Oblaci! – reče ona. – Samo bijele ovčice – uzvrati on. Sjena prijeđe preko male čistine. Krtica je izronila na meku žutu zemlju. – Neugodna životinjica, morali bismo je ubiti – reče Clifford. – Gle, nalik je na župnika na propovjedaonici – na to će ona. Natrgala je nekoliko cvjetova mirisne lazarkinje te mu ih donijela. – Svježe pokošeno sijeno! – reče on. – Zar ne miriše kao romantične

dame minulog stoljeća koje i nisu bile baš glupe? Ona je pogledom pratila bijele oblake. – Što misliš, hoće li kiša? – upita. – Kiša! Zašto? Zar je želiš? Vrnuli su se natrag, Clifford se oprezno truskao nizbrijeg. Stigli su u

mračnu uvalu na dnu, zakrenuli nadesno i nakon stotinjak koračaj a eto ih podno dugog pristranka gdje su u prisoju cvali zvončići.

– A sada naprijed, stara! – Clifford će opet svojim kolicima te ih potjera onamo.

Bio je strm i truskav uspon. Mučno i kao protiv volje drndala kolica uspinjući se. Ipak su se probijala naprijed po neravnom putu dok nisu stigla onamo gdje su naokolo cvali sami zumbuli. Tu su zapela, mučila se, ispala dijelak puta iz cvijeća i napokon stala.

– Bit će bolje da zatrubiš da dođe lugar – reče Connie. – Mogao bi malo pogurati. Mogu i ja malo pogurati, pomoći će.

– Neka malko odahnu – reče Clifford. – Podmetni štogod pod kotač. Connie nađe kamen, te tako počekaše. Prođe koji časak te Clifford opet

potjera motor, i kolica krenuše. Uspinjala su se i brektala kao bolestan konj. – Pogurat ću malko – reče Connie i zađe za kolica. – Nemoj, ne! – zlovoljno će on. – Kakva je korist od te proklete naprave

ako moram gurati! Podmetni kamen! Opet stanka, a zatim novi pokret, ali s manje uspjeha negoli prije. i m’ – Moraš me pustiti da guram – reče ona. – Ili zatrubi… Ona počeka. On nanovo pokuša, ali bijaše više štete negoli koristi. – Hajde zatrubi ako nećeš da ja guram – nestrpljivo će ona. – K vragu! Miruj časak! Ušutjela je, a on upeo oko malog motora tresući ga. – Sasvim ćeš ga skrhati, Clifforde – prigovori ona. – I uzalud trošiš živce. – Da samo mogu sići i pogledati tu prokletu stvar! – ogorčeno će on i

jako zatrubi. – Možda će Mellors pronaći što ne valja. Čekali su među zgaženim cvijećem, pod nebom što se navunilo

oblacima. U tišini poče gukati golub dupljaš: gu-gu, gu-gu! Clifford ga ušutka zatrubivši.

Odmah se pojavi lugar. Ispitljivo je došao iza ugla i pozdravio. – Razumijete li se štogod u motore? – upita Clifford oštro. – Nažalost, ne. Zar ne radi? – Očito! – odsiječe Clifford. Čovjek pažljivo čučne uz kotač i zagleda se u mali stroj.

– Žalibože, ne znam ništa o tim mehanizmima, Sir Clifforde – reče mirno. – Ako ima dovoljno ulja i benzina...

– Dobro pogledajte nije li se što slomilo – otrese se Clifford. Čovjek prisloni pušku o stablo, skine kaput i baci ga do nje. Smeđi je pas

sjedio i pazio. Čovjek sjede na pete i zaviri pod kolica, počeprka prstima po malome masnom stroju, ljuteći se zbog masnih mrlja na svojoj čistoj nedjeljnoj košulji.

– Ne čini se daje išta slomljeno. Ustao je, zabacio šešir unazad i počešao se po čelu, očito premišljajući. – Jeste li pogledali dolje pod šipke? – opet će Clifford. – Pogledajte jesu

li u redu. Čovjek leže potrbuške na zemlju, okrenu vrat, pogleda pod kolica i

počeprka prstima. Connie pomisli kako je čovjek nešto sitno i slabašno dok tako potrbuške leži na prostranoj zemlji.

– Koliko vidim, čini se da je sve u redu – doprije njegov prigušeni glas. – Mislim da vi tu ne možete ništa – reče Clifford. – I meni se tako čini. – Ispuzao je i čučnuo na pete, na ugljenarsku. – Ne

vidim da je išta slomljeno. Clifford upali motor i potjera, ali kolica ni makac s mjesta. – Izvolite potjerati motor malo jače – posavjetuje lugar. Clifford mu zamjeri zbog upletanja, ali potjera stroj daje zujao kao muha

zunzara. Stroj je kašljucao i brektao, činilo se da ide bolje. – Po zvuku se čini da će krenuti – reče Mellors. Clifford je međutim već pognao kolica. Bolno su se trgla i polako

zaljuljala naprijed. – Ako još malo pogurnem, ići će – reče lugar i krenu za kolica. – Maknite se! – otržito će Clifford. – Ići će i sama. – Ali Clifforde! – javi se Connie s humka. – Znaš da je to previše za tvoj

stroj. Zašto si tako tvrdoglav? Clifford je problijedio od ljutine. Zatrzao je polugama. Kolica se tržnu,

oteturaju još koji korak i stanu usred prebujne plohe modrih zvončića. – Gotovo je! – reče lugar. – Nemaju dovoljno snage… – Vozila su ovuda već i prije – hladno će Clifford. – Ali sada neće – dočeka lugar. Clifford ne uzvrati. Pokušao je sve moguće sa strojem, pognao ga brzo i

polako, u želji da iz njega izbije kakav zvuk. Suma je odjekivala čudnim odjecima.

– Iščupat ćete motoru svu nutrinu – protisnu lugar. Kolica s bolnim trzajem pojure postrance u jarak. – Clifforde! – uzviknu Connie i potrča prema njemu. Ali je lugar uhvatio kolica za priručje. Clifford pak pri-tisnu svom silom,

usmjeri upravljač u prosjek i natjera kolica uz neobičnu buku uz brijeg. Mellors je gurao, i kolica se uspeše kao da se žele iskazati.

– Vidite da ona mogu! – pobjednički će Clifford, gledajući natrag preko ramena. Kako je pogledao, opazio je lugarevo lice.

– Zar ih vi gurate? – Pa drukčije ne idu. – Pustite ih. Nisam vas za to molio. – Neće ići. – Neka pokušaju! – odsiječe Clifford. Lugar odstupi i vrati se po kaput i pušku. Motor se poče gušiti, kolica

stadoše: nisu se micala. Clifford je sjedio kao zarobljenik, blijed od bijesa.

Rukama je trzao poluge, noge mu nisu valjale. Izbijao je iz stroja čudne šumove. U divljoj nestrpljivosti hvatao je male ručke i stvarao još veću buku. A kolica ni da se maknu s mjesta. Ustavio je motor i sjedio sav ukočen od srdžbe.

Connie je sjedila na humku i gledala dolje u jadne zgažene zvončiće. “Nema ništa ljepše od engleskog proljeća.” “Ja preuzimam svoj dio u upravljanju.” “Treba danas da se prihvatimo bičeva a ne mačeva”. “Vladajuće klase!”

Lugar se vratio s kaputom i puškom, Flossie mu oprezno za petama. Clifford zatraži od čovjeka da nešto uradi na motoru. Connie, koja se nije ništa razumjela u motore, a doživjela je samo smetnje, strpljivo je sjedila na humku kao da je se i ne tiče sve to. Lugar opet leže potrbuške. Klase koje vladaju i klase koje služe.

Sad je lugar ustao te će strpljivo: – Pokušajte iznova. Govorio je mirnim glasom, gotovo kao da se obraća djetetu. Clifford pokuša, a Mellors hitno stade za kolica i poče gurati. Kolica

krenuše, motor je radio oko polovine posla, a čovjek ostalo. Clifford se obazre, žut od bijesa. – Odmaknite se! Lugar odmah ispusti naslon, a Clifford dometnu: – Inače ne mogu znati kako motor radi! Čovjek spusti pušku i uze oblačiti kaput. Učinio je svoje. Kolica polako krenuše natrag. – Clifforde, kočnicu! – viknu Connie. I ona i Mellors potekoše u jedan mah i gotovo se sudariše. U isti je tren

Clifford zakočio, kolica se zaustavila. Nastao je trenutak grobne tišine. – Jasno je da sam prepušten svakome na milost i nemilost! – protisnu

Clifford. Sav je požutio od ljutine. Nitko ništa ne reče. Mellors objesi pušku o rame; lice mu bilo čudno i

bez izraza, izuzev pogleda koji pokazivaše strpljivost. Kuja Flossie, što je stražarila gospodaru gotovo medu stopalima, vrpoljila se uznemirena, promatrala kolica s velikom sumnjom i nesklonošću i bila vrlo zbunjena medu to troje ljudi. Stvorila se živa slika medu zgaženim zvončićima i nitko nije probesjedio.

– Mislim da treba gurati – naposljetku će Clifford, tobože hladnokrvno. Nije bilo odgovora. Mellors bijaše kao duhom odsutan i kao da ništa nije

čuo. Connie gaje gledala uplašena. Clifford se osvrtao. – Hoćete li me, Mellors, gurati do kuće? – reče nekako hladno,

nadmoćno. – Nadam se da nisam rekao ništa što bi vas moglo uvrijediti – nadoveza mrzovoljno.

– Ništa, ništa, Sir Clifforde. Da onda poguram kolica? – Molim vas. Čovjek priđe i pogura, ali sada uzalud: kočnica se zaglavila. Gurali su i

vukli, a lugar opet odloži pušku i svuče kaput. Clifford nije ovaj put ni riječi protisnuo. Naposljetku lugar odigne stražnji dio kolica sa tla i nogom pokuša osloboditi točkove. Ali nije išlo, i kolica udare o tlo. Clifford se uhvati za obje strane. Lugar je dahtao od napora.

– Nemojte! – povika mu Connie. – Biste li htjeli povući kotač ovako, evo – reče on i pokaza mu kako. – Ne, ne smijete ih dizati! Tako ćete se prenapeti – na to će ona i

zarumenje se od ljutosti.

Alije on pogleda u oči i odmahnu glavom. Morala je prihvatiti kotač. On odiže, a ona povuče, i kolica se oslobodiše.

– Za ime Božje! – uzviknu Clifford prestrašen. No sve je bilo u redu, i kočnica otpusti. Lugar podmetnu kamen pod

kotač i sjede na strminu, zadihan i blijed od napora. Connie ga je pogledala i zamalo da ne uzviknu od ljutine. Nastala je stanka i grobni muk. Vidjela je kako se čovjeku ruke tresu na bedrima.

– Jeste li se povrijedili? – upita ga idući prema njemu. – Ne, nisam! – odgovori on gotovo ljutito. Utonuli su u šutnju. Cliffordov se plavi potiljak nije micao. Čak je i pas

stajao nepomičan. Nebo se naoblačilo. Naposljetku lugar uzdahnu i obrisa nos u crven rubac. – Ova upala pluća dobrano me iscrpla – reče. Nitko mu nije odgovorio. Connie je pomišljala koliko li je trebalo snage

da se dignu kolica s krupnim Cliffordom: mnogo, i previše! Samo da se nije pretrgao.

Čovjek ustade, uze kaput i provuče ga kroz hvataljku na kolicima. – Onda, jeste li spremni, Sir Clifforde? – Ako ste vi! Lugar se sagnuo, izvukao podmetak, a onda uprije svom snagom. Bio je

bijedi nego što gaje Connie ikad vidjela; i duhom odsutniji. Clifford bijaše težak, a uspon strm. Connie priđe lu­garu.

– I ja ću gurati – reče ona. I navali ženski žustro, ljutito. Kolica krenu brže. Clifford se obazre. – Je li to potrebno? – upita. – Jest, vrlo potrebno! Zar želiš ubiti čovjeka! Kad bi potjerao motor da

malo vuče dokle bi... Ali nije dovršila. Već se zadihala. Popustila je malko, bio je to uistinu

mučan posao. – Da, polaganije – reče čovjek pokraj nje, a u očima mu se javi malen

smiješak. – Jeste li sigurni da se niste povrijedili? – ona će žestoko. On odmahnu glavom. Ona ogleda njegovu omalenu, kratku, živu ruku.

Ta ju je ruka milovala. Nikad je dotad nije pogledala. Činila se tako mirna, kao on sam, nekako čudno unutarnje mirna, te ju je nosila želja da je dohvati. Sva joj duša odjednom pohrli k njemu: bio je tako tih i tako izvan dohvata! A on je ćutio kako mu nanovo oživljuju udovi. Gurajući lijevom rukom kolica, položi joj desnu na punačko bijelo zapešće i nježno ga obujmi i pomilova. Plamen snage liznu mu po leđima i bedrima oživljujući ga. A ona se malko prignu i poljubi mu ruku. Dotle se Cliffordov potiljak kočio začešljan i nepomičan pred njima.

Na vrhu brijega zastadoše, Connie se obradovala što je tomu kraj. Na časak je sanjarila o prijateljstvu medu tom dvojicom ljudi: njezinim mužem i ocem njezina djeteta. Sada je uvidjela kako su joj sni strahovita besmislica. Ta su dvojica muškaraca bili neprijatelji kao oganj i voda. Spremni su jedan drugoga uništiti. I ona prvi put razabra kako je mržnja neobično podmukao osjećaj. Prvi put je, svjesno i konačno, zamrzila Clifforda živom mržnjom: kao da bi ga trebalo zbrisati sa zemljina lica. I bijaše čudno koliko se osjećala slobodnom i punom života zbog toga što ga mrzi i što to jasno priznaje sebi samoj: “Sada kad sam ga zamrzila, neću više nikad moći živjeti s njim”, prođe joj glavom.

Po ravnu je lugar mogao sam gurati kolica. Clifford se malo razgovarao s

njome, da bi pokazao kako je sasvim pribran: o teti Evi, koja je u Dieppu, i o Sir Malcolmu, koji je pisao i pitao hoće li Connie s njime u Veneciju u njegovu malom automobilu ili će ona s Hildom vlakom.

– Radije bih vlakom – reče Connie. – Ne volim duge vožnje autom, pogotovu kad je prašina. No vidjet ću što će iza brati Hilda.

– Ona će htjeti vlastitim autom i uzeti tebe sa sobom – reče on. – Sva je prilika. A sada moram pomoći ovamo gore. I ne znaš kako su

teška kolica. Priđe straga i upe naporedo s lugarom gurajući uz crvenkastu stazu. Nije

marila vidi lije tkogod. – Bolje bi bilo da me ostaviš i odeš po Fielda. On je dovoljno jak za ovo

– kaza Clifford. – Sada smo već blizu – ona će zadihana. Ali i ona i Mellors brisali su znoj s lica kad su izbili na vrh. Začudo, to

malo zajedničkog truda zbližilo ih je više nego što su bili bliski dotad. – Lijepa vam hvala, Mellorse – reče Clifford kad su došli pred kućna

vrata. – Valja mi promijeniti motor, to je sve. Hoćete li u kuhinju na ručak? Valjda je sada vrijeme.

– Hvala, Sir Clifford. Upravo sam bio na putu majci na ručak, nedjelja je. – Kako god želite. Mellors odjenu kaput na se, pogleda Connie, pozdravi te ode. Connie se,

bijesna, uspela uza stepenice. Za ručkom se nije mogla suzdržati. – Zašto si, Clifforde, tako gadno bezobziran? – reče mu ona. – Prema kome? – Prema lugaru! Ako je to ono što nazivaš vladajućom klasom, onda te

žalim. – Zašto? – Pa čovjek je bio bolestan i nema snage! Svega mi, da sam ja od klase

koja služi, načekao bi se ti usluge. Pustila bih te da fućkaš. – To vjerujem... – Daje on uzetih nogu sjedio u kolicima i ponio se kao što si se ti, što bi ti

učinio za njega? – Draga moja evanđelistkinjo, to miješanje osoba i osobnosti svjedoči o

lošem ukusu, – A tvoj neugodni, jalovi nedostatak suosjećanja prema dru gima

najlošijeg je ukusa što se može zamisliti. Noblesse oblige. Ti i tvoja vladajuća klasa.

– A na što bi me obvezivala? Da se nepotrebno uzbuđujem zbog svoga lugara? Odbijam to od sebe. Sve to prepuštam svojoj evandelistkinji.

– Svega mi, kao da on nije čovjek kao i ti! – I k tomu lugar, i ja mu plaćam dvije funte na tjedan i dajem mu stan. – Plaćaš mu! A što misliš da mu plaćaš s te dvije funte na tjedan i

stanom? – Njegovu službu. – Pha! Rekla bih ti da zadržiš svoje dvije funte na tjedan i stan. – I on bi to rado učinio, po svoj prilici, ali ne može sebi pruštiti taj

luksuz! – Ti i vladanje! – reče ona. – Ne vladaš ti, nemoj umišljati! Ti samo imaš

više novca nego što je tvoj dio, i imaš ljudi da za te rade za dvije funte na tjedan ili im prijetiš glađu! Vladati! Kakvu vladavinu ti provodiš? Pa ti si usahnuo! Ti se samo praviš važan sa svojim novcem kao bilo koji Židov ili šiber!

– Vrlo birano govorite, Lady Chatterley! – I ti si se, uvjeravam te, vrlo birano ponio ondje u šumi. Stidjela sam se

zbog tebe. Pa moj je otac deset puta čovječniji od tebe, ti gentleman. On ispruži ruku i pozvoni gospodi Bolton. Sav je požutio u licu. Ona, bijesna, ode gore u svoju sobu, kazujući sebi: “On kupuje ljude! No,

mene neće kupiti, i stoga ne trebam ostati s njim. Ta krepana gentlemanska riba sa svojom celuloidnom dušom! A kako oni čovjeka obmanjuju svojim manirima i svojom tobožnjom ljubaznošću i finoćom. I ima u njima otprilike toliko osjećaja koliko i u celuloidu.”

Smislila je planove za noć i odlučila Clifforda izbiti iz glave. Nije ga željela mrziti. Nije htjela s njime se intimno smiješati ni u kakvu osjećaju. Željela je da on ništa i ne zna o njoj, napose da ništa ne zna o njezinim osjećajima prema lugaru. Ta prepirka o njezinu držanju prema služinčadi stara je stvar. On smatra daje ona previše familijama s njima, a ona drži da je on tupo bezosjećajan i žilav kao guma kad su drugi posrijedi.

Mimo je sišla kad je bilo vrijeme večeri i držala se skromno kao uvijek. On je još bio žut: predstojao je jedan od njegovih jetrenih napada, a tada je bio zaista nemoguć. Čitao je neku francusku knjigu.

– Jesi li ikada čitala Prousta? – upita je. – Pokušala sam, ali mi je dosadan. – Zaista je izvanredan. – Možda, ali je meni dosadan: sve ono mudrovanje! Uopće nema

čuvstava, samo poplava od riječi o njima. Umorna sam od duhova koji vide samo sebe.

– Bi li više voljela životinjske naravi koje vide samo sebe? – Možda! A možda bi se mogao naći tkogod tko nije tako zauzet samim

sobom. – A ja volim njegovu suptilnost i onu lijepo odgojenu anarhiju. – Uh, to mi se čini nasmrt dosadnim. – To kaže moja evanđeoska ženica. Opet su se vratili na to, opet na to! No, ona se nije mogla suzdržati a da

ga ne pobija. Činilo se da on sjedi tu kao kakav kostur što na nju izlijeva kosturski hladnu, jezovitu volju. Gotovo je ćutjela kako je taj kostur grabi i stišće uz krletku svojih rebara. Clifford se zaista uzbudio, te ga se malko pribojavala.

Otišla je gore što je mogla prije i legla u postelju vrlo rano. Ali oko devet i pol ustade te iziđe da osluhne. Nigdje ni glaska. Odjenu kućnu halju i side niza stepenice. Clifford i gospoda Bol­ton kartali su za novac. Tako će, po svoj prilici, do ponoći.

Connie se vrati u svoju sobu, baci pidžamu na razmetanu postelju, odjene na se laku noćnu košulju i preko nje vunenu haljinu, obuje gumene teniske cipele i zatim se ogrne lakim ogrtačem. I bijaše spremna. Ako sretne koga, reći će da je izišla na nekoliko minuta. A ujutro, kad se bude vraćala, svatko će misliti kako je izišla da se malko prošeta po rosi, kao što je često običavala prije doručka. Uostalom, jedina je opasnost bila da tkogod noću ude u njezinu sobu. Ali to je malo vjerojatno, kao jedan prema stotinu. Betts još nije zaključao. Kuću je zaključavao u deset i opet otključavao u sedam ujutro. Išuljala se tiho, neopažena. Polumjesec je ozgo sjao, dovoljno da bude nešto svjetla na svijetu, ali ne toliko da bi nju mogli razabrati u njezinu tamnosivom ogrtaču. Brzo je prošla kroz park, ne u uzbuđenju zbog očekivanog sastanka, nego s nekom ljutinom i uzbunom što joj je gorjela u srcu. Nije to bilo pravo raspoloženje za ljubavni sastanak. Ali, d la guerre

come d la guerre!.

ČETRNAESTO POGLAVLJE

Kad se približila vratima parka, čula je kako je škljocnula kvaka. On je dakle tu, u šumskoj tami; vidio ju je!

– Baš dobro što dolaziš rano – reče on iz tame. – Je li sve bilo kako treba?

– Bilo je sasvim lako. Tiho je za njom zatvorio vrata i bacio vijenac svjeda na tamno tlo, tako

da se razabiralo blijedo cvijeće što je još otvorenih čaški stajalo u noći. Išli su odvojeni, šuteći.

– Jesi li siguran da se nisi jutros povrijedio onim kolicima? – upita ona. – Ne, nisam se povrijedio! – Osjećaš li posljedice upale pluća? – Oh, ništa! Srce mi je malko oslabilo, a pluća nisu više onako elastična.

Uvijek je tako poslije upale. – Ne bi se smio fizički naprezati. – Ne često. Išla je šuteći, ljutita. – Mrziš li Clifforda? – najposlije će ona. – Mrzim li ga? Ne, ne mrzim ga. Vidio sam već previše takvih kao što je

on da bih se uzbuđivao i mrzio. Unaprijed znam da ne haj em za takve, i to je sve.

– Kakvi su ljudi ta njegova sorta? – To ćeš ti bolje znati negoli ja. Ta mlada, fina gospoda što imaju nešto

damsko na sebi a nemaju jaja. – Kakvih jaja? – Pa jaja! Muških jaja! Muda! Ona se zamisli. – Ovisi li o tome? – upita ona malko ozlovoljena. – Kažemo da čovjek nema mozga kad je glup; da nema srca kad je

okrutan i da nema kičme kad je kukavica. A kad nema ni iskrice od one divlje muškosti, onda kažemo da nema muda. Kad je mlakonja i trom.

Ona se opet zamisli. – A je li Clifford trom? – upita. – Jest, trom je, i ujedno vrlo neugodan, kao većina takvih kad im se

čovjek suprotstavi. – Misliš li da ti nisi trom? – Možda ne sasvim! Na kraju je u daljini opazila žuto svjetlo. Zastala je. – Tamo je svjetlo – reče ona. – Uvijek ostavljam svjetlo u kući – na to će on. Opet je krenula s njime, ali ga nije doticala, i čudila se zašto uopće ide s

njim. Otključao je te uđoše. On zatvori vrata za sobom. Kao u zatvoru, pomisli

ona. Kotao je pištao na žarkoj vatri, na stolu stajale zdjelice. Sjela je na drveni naslonjač pokraj vatre. Bijaše joj toplo poslije hladnoće

vani. – Izut ću cipele jer su mi vlažne – reče ona. Noge u čarapama položila je na svijetlu ogradu kamina. On ode u

smočnicu i donese jela: kruha, maslaca i sušenog jezika. Ona se ugrijala te odložila ogrtač. On ga objesi na vrata.

– Hoćeš li kakao, čaj, ili kavu? – upita je on. – Ništa neću, a ti samo jedi – odgovori ona gledajući na stol. – Ne marim, samo ću nahraniti psa. Mirno je i sigurno gazio po podu od opeka, stavljajući psu hranu u smeđu

zdjelu. Prepeličarka pogleda gore plašljivo u njega. – Eto ti večere, i ne gledaj tako kao daje nećeš dobiti – reče on psu. Stavio je zdjelu na rogožinu, na najdonjoj stepenici, i sjeo na stolicu uza

zid da skine gamaše i izuje cipele. Umjesto da jede, pas se vrati njemu i sjede, zbunjeno ga gledajući.

On polako raskopča gamaše. Pas mu se još više približi. – A što je tebi? Jesi li se uzbunila zato što je još netko ovdje? Baš si

ženka! Idi i večeraj! Stavio je ruku psu na glavu, a pas sa strane naslonio glavu na njega. On

mu nježno, polako potegnu dugo svileno uho. – Na – reče – na! Idi i pojedi večeru. Hajde! Nagnuo je svoju stolicu prema zdjeli na rogožini, a pas krotko priđe

zdjeli i poče jesti. – Voliš li pse? – upita ga Connie. – Zapravo ne volim. Previše su pitomi i previše se vezuju za čovjeka. Skinuo je gamaše i odriješio teške cipele. Connie se okrenula od vatre.

Kako je pusta ta sobica! Nad glavom mu je visjela na zidu ružna uvećana fotografija mlada bračnog para, očito prikazuje njega i mladu ženu drska lica: bez sumnje je to njegova žena.

– Jesi li ono ti? – upita Connie. On se okrenu i pogleda povećanu sliku nad glavom. – Da, snimljena je baš prije nego što smo se uzeli, kad mi je bila dvadeset

i jedna godina. Gledao je sliku ravnodušno. – Je li ti draga? – upita ga Connie. – Draga? Ne! Nikad nisam volio tu sliku. Ali je ona uredila da sve bude

tako. On nastavi izuvati cipele. – Ako ti nije draga, zašto je tu držiš? Možda bije tvoja žena voljela imati. Naglo se nasmijuljio, pogledavši je. – Odvukla je iz naše kuće sve što je bilo vrijedno – reče. – Ali ostavila je sliku. – Zašto je onda držiš? Iz sentimentalnih razloga? – Ne, nikad je i ne gledam. Jedva i znam da postoji. Bila je ovdje otkad

smo se doselili ovamo. – Zašto je ne spališ? Opet se okrenuo i pogledao uvećanu fotografiju. Bila je strašna, umetnuta

u smeđi i pozlaćeni okvir. Prikazivala je glatko obrijana, živahna mladolika muškarca, s visokim ovratnikom, i ponešto debeljušnu, smionu mladu ženu čupave, kovrčave kose, u bluzi od tamnog satena.

– Nije loša zamisao, zaista – prihvati on. Izuo je cipele i obuo papuče. Stao je na stolicu i skinuo sliku. Ostavila je

za sobom veliku svijetlu plohu na zelenkastom zidnom papiru. – Ne mora se sada oprašivati – reče on, prislonivši sliku uza zid. Otišao je u smočnicu i vratio se s čekićem i kliještima. Sjeo je na

prijašnje mjesto te uzeo trgati papir sa stražnje strane drvenog okvira i vaditi

sitne čavle kojima je bila pribijena stražnja daščica, i sve je to radio s onom spokojnom zaokupljenošću koja mu bijaše značajka.

Brzo je povadio čavliće, zatim skinuo daščicu i napokon samu uvećanu sliku na tvrdoj bijeloj ljepenki. Gledao je fotografiju smješkajući se.

– Prikazuje me kakav sam bio, kao mlad pop, i nju kakva je bila, oštrokondža. Umišljenko i oštrokondža.

– Da vidim! – reče Connie. Zaista je, onako glatko obrijan i sav uredan, bio kao jedan od onih

zgodnih mladića prije dvadesetak godina. Cak su mu i na fotografiji oči bile žive i nestašne. A ni žena mu baš nije bila oštrokondža iako je imala jaku bradu. Bilo je u njoj i nešto privlačno.

– Takve stvari ne treba čuvati – reče Connie. – I ne bi trebalo! Ne bi ih trebalo ni izrađivati. Slomio je preko koljena fotografiju i ljepenku, a kad je sve rastrgao, baci

komadiće u vatru. – Zagušit će i vatru – reče on. Staklo i daščice brižno odnese gore. U nekoliko udara čekićem razbio je okvir te je otpala sadra. Potom

komadiće odnese u smočnicu. – Spalit ćemo to sutra – reče. – Ima na njima previše sadrenih ukrasa. Kad je sve pospremio, vrati se i sjede. – Jesi li volio svoju ženu? – upita ga ona. – Volio? – ponovi on. – A jesi li ti voljela Sir Clifforda? Ona se nije dala smesti. – Jesi lije volio? – uporno će ona. – Volio? – ironično će on. – Možda ti je do nje stalo još i danas? – reče ona. – Meni? – Oči mu se razrogačiše. – Ne mogu ni da pomislim na nju –

mimo će on. – Zašto? On odmahnu glavom. – Zašto se onda ne rastaviš? Jednog će ti se dana ona vratiti – reče

Connie. Oštro ju je pogledao. – Neće mi ni na milju doći u blizinu. Ona mene više mrzi nego ja nju. – Vratit će ti se, vidjet ćeš. – Neće nikad. Tomu je kraj. Razbolio bih se daje vidim. – Vidjet ćeš. Niste ni zakonski rastavljeni, zar ne? – Nismo. – Pa onda će ti se vratiti, i morat ćeš je primiti. Čvrsto je pogledao Connie. – Možda imaš pravo. Bio sam lud što sam se i vratio ovamo. Ali osjećao

sam se nasukanim i morao sam nekamo. Čovjek je beznačajan trunak što ga vjetar nosi naokolo. Ali ti imaš pravo. Rastavit ću se i biti slobodan. Mrzim sve to kao smrt, činovnike, sudove, suce. Ali moram to preturiti. Rastavit ću se.

Vidjela je kako je stisnuo usta. Srce joj se razdragalo. – Mislim da bi nam sada prijala zdjelica čaja – reče ona. Ustao je da ga priredi. No, lice mu je ostalo smrknuto. Kad su sjedili za stolom, ona ga upita: – Zašto si se njome oženio? Nije ti bila ravna. Gospoda Bolton

pripovijedala mi je o njoj. Nikad nije mogla razumjeti zašto sije uzeo.

Gledao ju je uporno. – Objasnit ću ti – preuze on. – S prvom sam djevojkom počeo kad mi je

bilo šesnaest godina. Bila je kći učitelja ondje prijeko na Oertonu, lijepa, upravo krasna. O menije išao glas da sam bistar dečko iz Sheffieldske gimnazije. Znao sam ponešto francuski i njemački i bio zbog toga samouvjeren. Ona bijaše od onog romantičnog soja što mrzi ono što je svakidanje. Potakla me na poeziju i čitanje: u neku ruku stvorila je od mene čovjeka. Čitao sam i mislio svim žarom, njoj za volju. Bio sam namještenik u Butterleyjevu uredu, bljedolik mršavko koji se razmeće svime što je čitao. I o svemu sam razgovarao s njome, baš o svemu. U razgovoru smo išli od Perzepolisa do Timbuktua. Bili smo u deset grofovija najobrazovaniji par što se tiče književnosti. Govorio sam joj s ushitom, doista s ushitom. Lebdio sam u oblacima, a ona me obožavala. Ali podmukla zmija krila se u travi: bila je to spolnost. Činilo se da je ona i nema, barem ne ondje gdje je tražiš. Ja sam mršavio i bivao sve mahnitiji. Onda joj rekoh da moramo biti ljubavnici. Punio sam joj uši, ali ona nije marila, nije osjećala nikakve potrebe, a ja sam bio uzbuđen. Obožavala me, voljela da joj govorim i da je ljubim: eto, tako me voljela, takav bijaše njezin način. Ali drugo nije htjela. Takvih žena ima mnogo. A ja sam htio ono drugo. Tako smo se razišli. Bio sam okrutan te sam je ostavio. Onda sam počeo s drugom djevojkom, učiteljicom koja je izazvala bruku jer se spanđala s oženjenim čovjekom i dovela ga dotle da je gotovo izgubio pamet. Bila je nježna žena bijele puti, starija od mene, i svirala je violinu. A bijaše sam đavo. Voljela je sve u ljubavi osim spolnosti. Privijala se uza me, mazila se, umiljavala svakojako: ali ako bih segnuo poći dalje, škrgutala bi zubima i sipala mržnju. Upinjao sam daje predobijem, a ona me prelijevala mržnjom. Tako su mi se opet pomrsili računi. Sve mi se to ogadilo. Želio sam ženu koja bi željela mene i pravi spoj.

Tada je naišla Bertha Coutts. Bili su naši susjedi, vrata do vrata, kad sam bio dječarac, tako da sam ih dobro poznavao. Bili su to prosti ljudi. Bertha je otišla u službu u Birmingham. Rekla je da ide kao družbenica nekoj gospođi, a drugi su govorili daje konobarica ili tako štogod u nekom hotelu. Bilo ovako ili onako, baš kad mi je dozlogrdjela ona učiteljica, u mojoj dvadeset i prvoj, vrati se Bertha puna života i draži, s gizdavom haljinom, sva u nekakvu cvatu, čulnom cvatu kakav se kadikad vidi na ponekoj ženi ili na drolji. Bio sam tada sav očajan. Ostavio sam posao kod Butterlejva, jer sam smatrao da piskaranjem ondje samo mlatim praznu slamu, i onda se zaposlio kao glavni potkivač u Tevershallu: većinom sam potkivao konje. Bio je to zanat moga oca, a ja sam uvijek bio s njim. Volio sam taj posao, raditi s konjima, i to mi je odgovaralo. Prestao sam tada govoriti “gospodski”, kako to vele kad se govori pravim engleskim, i počeo ponovno govoriti u narječju. I dalje sam kod kuće čitao knjige, ali sam radio potkivački posao, a imao sam konjića i kola, pa sam bio svoj poso. Otac mije ostavio trista funti. Dakle, tako sam počeo s Berthom i bio sam zadovoljan što je ona obična ženska. Želio sam i da sam budem takav. Oženio sam se njome, i nije bila loša. One druge, “čiste” žene gotovo su mi iščupale svu utrobu, a ona je u tom pogledu bila valjana. Željela me i nije se prenemagala. Bio sam u devetom nebu: imao sam što mije trebalo: ženu koja hoće daje povaljujem. A ja sam povaljivao što sam mogao bolje. Mislim da me ponešto prezirala što je toliko volim i što joj kadikad donosim doručak u postelju. Počela je zanemarivati kuću, i ni čestite mi večere ne bi pripravila kad bih se vratio s posla, a kad bih štogod prigovorio, samo bi se

otresla na me. A ja sam joj svojski vraćao milo za drago. Jednom je hitila šalicu na me, a ja je onda uhvatio za vrat i umalo što nisam dušu iščupao iz nje. Eto, tako je bivalo. Bezočno je postupala sa mnom. I tako je došlo da nikad nije htjela znati za mene kad bih je poželio. Uvijek me grubo odbijala. Kad mi je sve došlo uvrh glave i kad sam je se htio riješiti, onda se mazila i uvijala oko mene dok me ne bi savila oko prsta. I kad bih se upustio s njom, nikad nije uživala kad i ja. Nikad. Samo bi čekala. Pa ako bih ja otegao i pol sata, ona bi odgađala još i više. Tek pošto bih ja svršio, ona bi počinjala i dolazila na svoje, i ja bih ga morao zadržati u njoj da bi tako došla do svog užitka: previjala se i vriskala, priljubljivala se dolje i rastapala u svome vrhuncu. A poslije je ponavljala: Uh, što je bilo lijepo!

Naposljetku meni dozlogrdjelo, a ona bivala sve gora. Sve sam je teže dovodio do užitka, i trgala me dolje kao da ima kljun te me razvlači. Svega mi, ljudi misle da su žene ondje dolje meke kao smokva. Ali ti velim da te stare vještice imaju kljun medu nogama pa čovjeka kljuju njime dok ne iznemogne. Ja, ja, uvijek samo ja! Misle samo na sebe, vrište i čupaju! Vele da su muškarci sebični, ali ne znam što još može ganuti takvu ženu kad je uhvati takvo slijepo kljuvanje. Bila je kao stara drolja! Nije mogla ništa protiv toga. Govorio sam joj o tome, rekao joj koliko mi je to mrsko. I pokušavala je biti drukčija. Pokušavala je ležati mirno i prepustiti meni da sam sve obavim. Pokušala je, ali nije valjalo. Nije imala nikakva užitka pri tome. Morala je sve sama preuzeti. I opet ju je zahvatilo, kao bijesom opsjednutu, morala je trzati i čupati, kao da u njoj nema nikakva osjećaja osim na vrhu njezina kljuna, na krajnjem vrhu što tare i kljuje. Takve su stare kurve, kako ono vele.

Bila je u njoj neka niska samovolja, bijesna vrsta samovolje, kao u žene koja se opija. Na kraju nisam više mogao izdržati. Spavali smo odvojeno. Sama je tako počela kad ju je napalo da me se oslobodi i kad je rekla daje mučim. Sama je počela izdvajati se u svoju sobu. Ali došlo je vrijeme kad je više nisam puštao da dolazi. Nisam je više htio.

Mrzio sam je. I ona je mrzila mene. Bože dragi, kako me mrzila prije nego što se rodilo dijete! Ponekad mislim da ga je začela od same mržnje. Bilo kako bilo, pošto se dijete rodilo, ostavio sam je. Onda je izbio rat, i ja se unovačio. I nisam se vratio dok nisam saznao da živi s onim iz Stacks Gatea.

Prekinuo je, blijed u licu. – A kakav je taj čovjek u Stacks Gateu? – upita Connie. – Nekakav suklata deranskog lika, prostak. Zasjela mu na grbaču, oboje

piju. – Svega mi, još bi ti se mogla vratiti! – Jest, tako je! Morao bih opet nestati. Nastala je tišina. Ljepenka u vatri pretvorila se u siv pepeo. – I tako, kad si dobio ženu koja te željela – reče Connie – dobio si i

previše toga. – Da, tako se čini. Pa ipak bih više volio nju negoli one što im takvo što

ne pada na pamet: bijelu ljubav moje mladosti i onaj drugi otrovni ljiljan i druge.

– A što je bilo s drugima? – upita Connie. – S drugima? Pa nije ih bilo. Po mome iskustvu žene su mahom takve:

većina njih želi muškarca ali ne i spolnost, s njome se pomiruju kao s nužnim zlom. One što su više na starinsku, samo leže kao klade i puštaju da radiš svoje. One ne mare, ne vole te. Ne znači im spoj ništa, samo im je

malo neukusno. Većini muškaraca dobro je i tako. Ali prepredene žene koje su takve, pretvaraju se da nisu takve. Prave se da su pune strasti i da uživaju. No sve je to samo prenavljanje. Prenemaganje. Onda, ima ih koje vole sve, svaku vrstu osjećaja i milovanja, svaku osim prirodne. Zatim, tu je ona kruta vrsta žena što ih ni sam đavo ne bi natjerao na užitak dok same do njega ne dođu, kao, primjerice, moja žena. Ima i takvih koje su unutra mrtve, upravo mrtve, i svjesne su toga. Naposljetku, ima takvih koje te ispuste van prije nego što dođeš do vrhunca, svijaju se i taru o tvoj a stegna dok ne završe. No to su većinom lezbijke. Upravo je nevjerojatno koliko ima lezbijki medu ženama, svjesnih ili nesvjesnih. Čini mi se da su gotovo sve lezbijke.

– Nije ti pravo? – upita ga Connie. – Najradije bih takve poubijao. Kad sam sa ženom koja je doista lezbijka,

u duši urličem od želje daje ubijem. – I što onda činiš? – Pobjegnem što prije. – Misliš li da su lezbijke gore od homoseksualnih muškaraca? – Da, mislim, jer su mi mnogo jada zadale. Teoretski, nemam pojma.

Kada sam s lezbijkom, svjesnom ili nesvjesnom, vidim sve crveno. Ne, ne! Nisam želio više nikakva posla ni s jednom ženom. Želio sam ostati sam, sam sa svojim dostojanstvom.

Bio je blijed i mrgodan. – A jesi li se žalostio kad sam ja pošla s tobom? – Žalostio se i veselio. – A sada? – Sada se žalostim zbog svega onog što bi moglo doći izvana: svi zapleti,

ružnoće i optužbe što će nas neizbježno stići, prije ili kasnije. Na to mislim kad sam potišten. Ali kad mi krv uzavre, onda sam veseo, čak i likujem. Bio sam zaista ojađen. Već sam mislio da više i nema stvarne spolnosti: da više nema žene koja bi zaista došla do vrhunca s jednim muškarcem, osim crnkinje, no mi smo, ovaj, bijelci, a one su kao neko blato.

– A sada, jesi li zadovoljan mnome? – upita ona. – Jesam! A kad ne mogu zaboraviti na drugo, najradije bih se zavukao

pod stol i umro. – Zašto pod stol? – Zašto? – ponovi on nasmijavši se. – Pa zato da se sakri jem. Kao dijete! – Čini mi se da si imao strašna iskustva sa ženama – reče ona. – Razumiješ, nisam mogao obmanjivati samog sebe kao što čini većina

ljudi. Zauzmu svoj stav i prihvate laž. Nisam se nikad mogao obmanjivati. Znao sam što želim od žene i nikad nisam mogao reći da sam nešto postigao kad nisam.

– A jesi li sada to postigao? – Čini se da jesam. – Zašto si onda tako blijed i sumoran? – Od preobilja uspomena, a možda se bojim i samoga sebe. Sjedila je šuteći. Bilo je već kasno. – Misliš li da je tako važan takav spoj muškarca i žene? – upitala je. – Meni jest važan, to mi je jezgra života kad imam pravi odnos s kojom

ženom. – A ako nemaš? – Onda ne želim s tim imati posla. Razmislila je prije nego što će upitati: – Misliš li da si sa ženama uvijek dobro postupao?

– Dakako da ne mislim! Pustio sam ženu da se vrati na ono što je bila: ponajviše je to moja krivnja. Razmazio sam je. I vrlo sam nepovjerljiv. To možeš očekivati. Dugo traje dok kome povjerujem u dubini duše. Možda i sam širim nepovjerenje. Ne mogu vjerovati. A nježnost se ne može glumiti.

Ona ga pogleda. – Nisi nepovjerljiv prema svome tijelu kad ti krv uzavre – reče ona. –

Onda nisi nepovjerljiv, zar nije tako? – Ne, nažalost, tu nisam nepovjerljiv, zato sam i upao u sve te neprilike. I

zato sam u duši sasvim nepovjerljiv. – Pa neka si u duši nepovjerljiv, što mari? Pas na rogožini teško uzdahne. Vatra se ugasila pod pepelom. – Mi smo dvoje poraženih ratnika – reče Connie. – Zar si i ti poražena? – nasmija se on. – A eto, vraćamo se u boj. – Da, i osjećam kako me strah obuzima – priznade ona. – Dakako! – povladi on. Ustao je i stavio njezine cipele da se suše, pa onda obrisa svoje i stavi ih

uz vatru. Namazat će ih ujutro. Počeprkao je po pepelu od ljepenke s fotografijom i odmaknuo ga što dalje od vatre.

– Čak je i spaljena odurna. Donio je suharaka i spremio ih za sutra. Zatim je na trenutak izišao sa

psom. Kad se vratio, Connie mu reče: – I ja bih izišla na trenutak. Sama je izišla u tamu. Nad njom treperile zvijezde. Mogla je osjetiti

miris cvijeća u noćnom zraku. Ćutjela je kako su joj se vlažne cipele opet okvasile. Ponijela ju želja da ode daleko, od njega i od svakoga. Bilo je hladno. Sva se stresla i vratila u kuću. On je sjedio uz tihu vatru.

– Uh, hladno! – strese se ona. Bacio je nešto suharaka na vatru i još ih donese, teje zapraskala i

zaplamsala velika vatra. Žuti plamen što je zatreptao i sukljao uvis razdraga ih oboje, ugrija im lica i duše.

– Nemoj žaliti! – reče ona i uhvati mu ruku dok je sjedio šuteći i zamišljen. – Svatko čini ono što najbolje može.

– Zaista! – uzdahnu on i nasmijulji se. Privila se k njemu u zagrljaj. – Zaboravi sve – šapnu – zaboravi! Čvrsto ju je privinuo uza se u treptavoj toplini vatre. I sam je plamen bio

kao zaborav. I njezina meka, topla, zrela težina! Polako mu se uznemirila krv i počela strujati u jaku, bezobzirnu snagu.

– A možda su žene zaista željele biti ovdje i istinski te ljubiti, samo možda nisu mogle. Možda i nije u svemu na njima krivnja – reče ona.

– Znam. Misliš li da ne znam kakva sam gadna zmija bio koju su zgazile? Stisla se jače uz njega. Nije htjela da sve to opet počne. Ipak, neka ju je

nastranost silila da ga sluša. – Ali sada više nisi – reče ona. – Nisi više gadna zgažena zmija. – Ne znam što sam. Crni dani dolaze. – Nije tako – protivila se ona, privijajući se uza nj. – Zašto? Zašto? – Dolaze crni dani nama svima i svakome od nas – ponavljao je i

proročkom sumornosti. – Ne dolaze! Nemoj tako govoriti! Ušutio je, ali je ona osjećala crnu prazninu očaja u njemu. Bila je to smrt

svih želja, smrt svake ljubavi: taj je očaj nalikovao na crnu jamu u kojoj se izgubio ljudski duh.

– I govoriš tako hladno o spolnosti – nadostavi ona.

– Govoriš kao da si samo želio svoje zadovoljenje. Uzbuđeno mu se usprotivila. – Ne – dočeka on. – Želio sam užitak i zadovoljenje od žene, a nikad ga

nisam dobio jer nikad nisam mogao doći do naslade prije nego što ona dođe do svoje od mene. To se nikad nije dogodilo. Za to je potrebno oboje, potrebna je uzajamnost.

– Ali ti nikad nisi vjerovao u svoje žene. Ti zapravo ne vjeruješ ni u mene.

– Ne znam što znači vjerovati u ženu. – Eto, to je! Još je bila u njegovu naručju, ali njegov duh bijaše mračan i odsutan, nije

ga bilo za nju. I sve što je govorila, tjeralo ga dalje. – A u što zapravo vjeruješ? – uporno će ona. – Ne znam. – Ni u što, kao svi muškarci koje sam poznavala. Ušutjeli su. On ustade i reče: – Da, ipak vjerujem u nešto. Vjerujem u srdačnost. Oso bito vjerujem u

srdačnost u ljubavi, u seks s osjećajem. Mislim, kad bi muškarci mogli davati ljubav s toplim osjećajem, i žena je prihvaćati isto tako topla srca, sve bi bilo u redu. Sve to povaljivanje a sve hladna srca sama je smrt i glupost.

– Ali ti mene ne povaljuješ hladna srca – usprotivi se ona. – Uopće te ne želim povaliti. Srce mi je sada hladno kao hladan krumpir. – Oh – na to će ona, podrugljivo ga ljubeći. – Onda ga ispeci. – Doista! – preuze on. – Sve bih dao za malo toplog srca. Ali žene to ne

vole. Pa ni ti to zapravo ne voliš. Ti voliš dobar, zdrav, sveprožimajući užitak, ali hladna srca, a onda misliš daje to izvrsno. Gdje je tvoja nježnost prema meni? Podozriva si prema meni kao mačka prema psu. Velim ti, potrebna je obostranost da bude međusobne nježnosti i srdačnosti. Voliš da spajanje bude kako treba, ali željela bi to okrstiti kao nešto veliko i tajanstveno, samo da polaskaš svojoj samosvijesti. Ti si sebi mnogo važnija nego ijedan muškarac.

– Pa to je ono što bih ja morala reći o tebi. Tvoja samosvijest tebi je sve. – Kad je tako – reče on, pomičući se kao da će ustati – onda se odvojimo.

Radije ću umrijeti nego se povaljivati hladna srca. Odmakla se od njega i ustala. – A misliš li ti da ja to želim? – upita on. – Nadam se da ne želiš – dočeka on. – Ali kako bilo da bilo, ti lezi gore, a

ja ću spavati ovdje dolje. Pogledala ga je. Bio je blijed, čela smrknuta, udaljen od nje i povučen,

neizmjerno dalek. Svi su muškarci takvi. – Ne mogu kući do jutra – reče ona. – Pa hajde lezi, već je četvrt do jedan. – Nimalo mi se ne spava – uzvrati ona. On prijeđe preko kuhinje i dohvati svoje cipele. – Onda ću ja izići – na to će on. I uze obuvati cipele. Ona trže pogled u njega. – Stani – promuca ona. – Sto se to ispriječilo medu nama? On se sagnuo, vezujući cipelu, i nije odgovarao. Trenuci prolazili. Ona

osjeti neku težinu, bijaše joj kao da će se onesvijestiti. Sva joj je svijest zamrla, stajala je i gledala ga raširenih očiju, ne znajući ni za što više.

Pogledao ju je, jer je ušutjela, i vidio je kako stoji razrogačenih očiju, izgubljena. I kao da ga je vjetar ponio, on ustade i došepesa do nje, s jednom

nogom bosom, s drugom obuvenom, uze je u naručje i stisnu uza svoje tijelo koje se osjećalo tako duboko ranjenim: tako ju je držao i tako je ostala.

Ruke mu same segnuše naniže i počeše pipati pod odjećom, tamo gdje je bila glatka i topla.

– Mala moja! – šaptao je. – Mala moja djevojčice! Nemojmo se prepirati! Nemojmo se nikad svađati! Volim te i tako te rado dodirujem. Nemoj se sa mnom prepirati! Nemoj, nemoj! Budimo zajedno!

Podigla je lice, pogledala ga. – Nemoj se uznemirivati – mirno će ona. – Ne valja se uznemirivati.

Želiš li doista biti sa mnom? Otvorenim, mirnim očima zagledala mu je pravo u lice. On zastade i

odjednom se umiri, odvraćajući lice. Cijelo mu se tijelo umirilo, ali nije se odmaklo od nje.

Nato on podiže glavu i pogleda je u oči, s osebujnim podrugljivim smiješkom, i reče:

– Da, da, hajde da budemo zajedno, pod prisegom. – Zaista? – upita ona, i na oči joj navriješe suze. – Da, zaista. Dušom i tijelom. Još joj se tiho smješkao; u očima mu titrala ironija s trunkom gorčine. Ona je tiho plakala. On leže s njom na prostirač pred kamenom, uđe u

nju, i tako se malko umiriše. Zatim brzo prijedoše u postelju, jer je zastudjelo i jer su se izmorili. Ona se sva skupila uz njega, osjećala se sitnom i izgubljenom u njegovu naručju. Ubrzo su zaspali u čvrstom zajedničkom snu. Ležali su tako ne mičući se dok sunce nije iskočilo nad šumom i dok dan nije zadanio.

Probudio se lugar i pogledao u svjetlost. Zavjese bijahu navučene. Cuo je glasno dozivanje kosova i drozdova dolje u šumi. Zacijelo je krasno jutro, oko pet sati i pol, vrijeme kad on obično ustaje. Tako je čvrsto spavao! Svanuo je novi dan. Žena je i dalje spavala, skutrena uza nj, tako nježna. On seže rukom za njom, i ona otvori plave začuđene oči, smiješeći mu se nesvjesno u lice.

– Jesi li budan? – upita ga. Gledao ju je u oči. Nasmiješio se i poljubio ju. Naglo se uspravila i sjela. – Kako je čudno što sam ovdje! – reče ona. Ogledala se po bijeloj okrečenoj sobici s kosim stropom i zabatnim

prozorom gdje su bile navučene bijele zavjese. Soba bijaše prazna, u njoj samo malen, žuto obojen ormarić s ladicama, jedna stolica i mala bijela postelja u kojoj je ležala s njime.

– Kako je čudno što sam ovdje! – ponovi ona, gledajući dolje k njemu. On je ležao promatrajući je i gladeći joj prstima grudi pod tankom

noćnom košuljom. Kad je bio tako topao i odmoren, izgledao je i mlad i lijep. Oči su mu znale tako toplo gledati. A ona bijaše svježa i mlada poput cvijeta.

– Najradije bih da ovo svučeš! – reče on, skupljajući tanku batistenu košulju, te joj je svuče preko glave.

Sjedila je obnaženih ramena i dugoljastih, zlaćanih dojki. Volio je nježno zibati njene grudi kao zvona.

– I ti svući pidžamu – reče ona. – Ah, ne! – Da, da – tražila je ona. I on nato skide stari pamučni kaputić od pidžame i spusti hlače. Svuda

osim na rukama, gležnjevima, na licu i vratu, bijaše bijel kao mlijeko, s

tijelom punim nježnih finih mišića. Učinio joj se opet onako napadno lijep kao onog popodneva kad gaje vidjela gdje se umiva.

Zlaćane sunčane zrake obasjale su navučene bijele zavjese. Njoj bijaše kao da one žele unutra.

– Oh, odmaknimo zavjese! Ptice tako lijepo pjevaju! Pustimo da sunce ude – reče ona.

Izvukao se iz postelje, leđima okrenut njoj, gol, bijeli vitak, i otišao k prozoru, malko poguren; razgrnuo je zavjese i načas pogledao van. Leda mu bijahu bijela i glatka, mala stražnjica lijepa u svojoj neiskazivoj muškosti, šija osmagla i vitka, a ipak jaka. U tome delikatnom lijepom tijelu ćutjela se neka unutarnja, a ne vanjska snaga.

– Kako si lijep! – uzviknu ona. – Tako čist i gladak! Hodi ovamo! Ispružila je ruke prema njemu. On se sramio da joj se okrene, zbog svoje uzbuđene golotinje. Dohvatio

je košulju s poda i pokrio se njome kad joj se približio. – Nemoj! – reče ona, neprestano pružajući lijepe vitke ruke ispred

spuštenih grudi. – Pusti da te vidim! Ispustio je košulju i stajao mimo, gledajući je. Sunce je kroz niski prozor

bacalo trak svjetla koje obasja njegova stegna, vitki trbuh i tvrdi stojak što se taman i topao uzdizao u malom oblaku živih, zlatnorumenih dlaka. Ona se iznenadila i uplašila.

– Kako čudno! – rekla je polagano. – Kako čudno stoji! Tako velik! I tako taman i vlažan! Je li baš takav?

Muškarac pogleda niza svoje vitko bijelo tijelo i nasmija se. Na prsima mu dlake bijahu tamne, gotovo crne. Pri dnu trbuha, odakle se uzdizao debeo i malko povijen kokot, bijahu zlatno-rumene, malen kovrčav oblak.

– Kako je ponosan! – prošaptala je u pometenosti. – I tako gospodski! Sada znam zašto su muškarci tako drski! Alije lijep, zaista. Kao neko drugo biće. Malko me strah, ali je zaista lijep. I dolazi k meni.

Ugrizla se za donju usnu u jezi i uzbuđenju. Muškarac je šuteći gledao na nabrekli stojak, koji se nije mijenjao.

– Da – naposljetku će on tiho. – Da, mali moj, možeš pon osno dizati glavu! Tu si na svome i ni brige te ni za koga. Ne haješ za me, svoj si gazda. Jesi li i moj? Uspijevčio si se više od mene, a zboriš manje. Johne Veliki! Zar ne, htio bi nju? Htio bi Lady Jane? Opet bi me rado umiješao, a? Opet se dižeš i smiješiš. Pitaj je! Pitaj Lady Jane! Reci: “Otvarajte dveri, da ude kralj slave!” Oh, ti besramnice! Treba ti mindža, je li? Reci Lady Jane da želiš njenu, John Veliki i mindža Lady Jane!”

– Nemoj mu se podrugivati – reče Connie, pužući na koljenima po postelji prema njemu. Zagrlila gaje oko bijelih uskih bokova i privukla sebi, tako da su joj uzbibane dojke dotakle vršak njegova uzdignutog stojka i kap vlage na njemu. Čvrsto je držala muškarca.

– Lezi! – reče on. – Lezi! Pusti me da dođem tebi! Počelo mu se žuriti. Kasnije, pošto su se sasvim umirili, žena je otkrivala muškarca da vidi

tajnu njegova uda. – Pogledaj ga kako je sad malen i mekan kao nježan pupoljak života! –

reče ona, uzimajući meki mali penis u ruku. Reci, zar nije divan! Tako je svoj, tako čudan! I tako nevin! I tako duboko ude u me! Ne smiješ ga nikad vrijeđati, znaš. On je i moj, nije samo tvoj. Moj je! I tako ljubak i nevin!

Nježno gaje držala u ruci. On se nasmija. – Neka je blagoslovljena veza koja spaja naša srca u srdačnu ljubav –

reče on. – Tako je! – dočeka ona. – Pa i kad je mekan i malen, osjećam kako mi je

srce vezano za nj. A kako divnu šumicu imaš! Sasvim drukčije dlake! – To je kosa Johna Velikog, ne moja! – reče on. – John Veliki, John Veliki! – ponovi ona i brzo ga poljubi, jer se opet

počeo migoljiti. – Da! – nato će muškarac, protegnuvši se gotovo bolno. – Ima korijenje u mojoj duši, taj gospodin! A katkad ne znam što da

počnem s njim. Čudno je svojeglav, i teško gaje slijediti. A ipak, ne bih ga htio izgubiti.

– Nikakvo čudo što su ga se ljudi uvijek bojali! – reče ona. – Zaista je strašan. Srh prođe muškarčevim tijelom kad je struja svijesti opet promijenila

smjer nadolje. Bio je bespomoćan kad mu se miguljac u lakim, mekim valovima punio, nadimao, dizao i krutio, čudno se ustobočujući poput kakve kule. Žena je također malko za­drhtala gledajući ga.

– Na! Uzmi si ga! Tvoj je! – reče muškarac. Tijelom joj prođe drhtaj, i sva joj se duša razblaži. Oštri i blagi valovi

neiskazive naslade svu je zapljusnuše dok je ulazio u nju, i poče čudno treperenje slasti što se širilo i širilo do krajnje slijepe plime strasti.

On je začuo daleke sirene iz Stacks Gatea, u sedam sati. Bio je ponedjeljak ujutro. Malko se stresao i, kako je imao lice položeno na njene grudi, pritisnu njenim mekim dojkama sebi uši da ništa ne čuje.

Ona nije ni čula sirene. Ležala je savršeno mirna, s dušom ispranom do prozirnosti.

– Moraš ustati, zar ne? – promrmlja on. – Koliko je sati? – upita ona bezbojnim glasom. – Upravo je tulilo sedam. ? – Čini mi se da moram ići. Kao uvijek, mrzila je zadiranje izvanjeg svijeta. On je sjeo i prazno gledao kroz prozor. – Voliš li me? – mirno gaje upitala. On je pogleda. – Znaš što znaš. Zašto pitaš? – on će malko zlovoljno. – Rada bih da me držiš i da me ne puštaš od sebe – reče ona. U njegovim je očima bila topla meka tama koja nije mogla misliti. – Kada? Sad? – Sada u svom srcu. A potom bih uskoro došla i zauvijek ostala s tobom. Sjedio je nag na postelji, oborene glave, nesposoban misliti. – Zar ti to ne želiš? – upita ona. – Želim! – odgovori on. Pogledao ju je onim istim očima što sveudilj bijahu zatamnjele, ali

drugim plamenom svijesti, gotovo sličnim snu. – Ništa me sada ne pitaj – reče. – Pusti me. Volim te. Volim te kako ležiš

tu. Žena je nešto ljupko kad možeš duboko u nju prodirati i kad se sva otvara. Volim te, volim tvoje noge, tvoje oblike, svu ženstvenost na tebi. Volim te svojim mudima i svojim srcem. Ali me sada ništa ne pitaj. Ne tjeraj me da ti sada odgovaram. Pusti me da ostanem kako jesam dokle god mogu. Poslije me možeš sve pitati. Ali sada me ostavi, pusti me!

I nježno položi ruku na njezin Venerin brijeg, na meke smeđe pahuljice, sjedeći miran i nag na postelji, lica mirna u tjelesnoj odsutnosti, poput Budhe. Bio je nepomičan, i u nevidljivom plamenu neke druge svijesti,

sjedio je držeći ruku na njoj, čekajući da se ponovno probudi. Nakon nekog vremena posegnu za košuljom i navuče je, i brzo se odjene

šuteći. Još je jednom pogledao ženu dok je ležala gola i u zlaćanom preljevu kao ruža Gloire de Dijon, i nato iziđe. Čula ga je kako silazi niza stube i otvara vrata.

Ona je ležala i razmišljala, razmišljala. Bilo joj je vrlo teško otići, otići iz njegove kuće. On viknu s dna stepenica:

– Sedam i pol! Uzdahnula je i ustala iz postelje. Gola mala soba! Ništa u njoj osim

malog ormara s ladicama i omanje postelje. No daske na podu bijahu dobro oprane. A u zabatnom kutu, gdje je prozor, nalazila se polica s nešto knjiga – nekoliko ih bijaše iz posudbene knjižnice. Ona ih pogleda. Bilo je tu knjiga o boljševičkoj Rusiji, putopisa, jedan svezak o atomima i elektronima, jedan o sastavu zemljine jezgre i o uzrocima potresa; zatim nekoliko romana i tri knjige o Indiji. Tako! Taj čovjek dakle čita.

Sunce je kroz prozor sjalo na njenu golotinju. Vidjela je vani kuju Flossi kako švrlja naokolo. Lijeske se zakoprenile zelenkastom maglicom, a pod njima rasla tamnozelena resulja. Bilo je jasno, vedro jutro, s pticama što lete i slavodobitno pjevaju. Kad bi samo mogla ostati tu! Kad samo ne bi bilo onoga drugog sablasnog svijeta dima i željeza! Kad bi joj on mogao stvoriti svijet.

Sišla je niza strme, uske drvene stepenice. Kako bi bila za-dovoljna ma i tom malom kućom kad bi samo bila u svome svijetu.

On je bio umiven i svjež, a vatra pucketala. – Hoćeš li štogod pojesti? – upita je. – Neću! Samo mi daj češalj. Otišla je za njim u praonicu i počešljala kosu pred ogledalom kod

stražnjih vrata. Onda je bila spremna krenuti. Zastala je u malome prednjem vrtu, gledajući rosno cvijeće, sivu gredicu

karanfila što su već propupali. – Htjela bih da nestane sav ostali svijet i da ovdje živim s tobom. – Svijet neće nestati – dočeka on. Hodili su gotovo šuteći kroz rosnu blagu šumu. No išli su zajedno, bili u

vlastitom svijetu. Njoj bijaše odbojno vraćati se na Wragby. – Želim brzo doći, živjeti s tobom – reče mu na rastanku. Nasmijao se i nije odgovorio. Stigla je kući tiho, i neopažena uspela se u svoju sobu.

PETNAESTO POGLAVLJE

O doručku je na pladnju ležalo Hildino pismo. “Otac ovog tjedna odlazi u London, a ja ću doći po tebe u četvrtak

idućeg tjedna, 17. lipnja. Treba da budeš već spremna, tako da možemo odmah krenuti. Ne bih htjela gubiti vrijeme na Wragbyju, na tome strašnom mjestu. Prenoćit ću, sva je prilika, u Retfordu kod Colemanovih, tako da ću stići k tebi na ručak u četvrtak. Mogle bismo otputovati u vrijeme čaja i spavati možda u Granthamu. Nema smisla da provedemo večer s Cliffbrdom. Ne bi mu večer bila ugodna ako mu nije pravo što ideš.”

Tako! Opet je guraju kao figuru na šahovskoj ploči. Cliffordu nije bilo pravo što ona odlazi, ali samo zato što se bez nje nije

osjećao sigurnim. Za njezine prisutnosti s nekog se razloga ćutio sigurnim i slobodnim da radi ono čime bijaše zauzet. Mnogo se zadržavao kod rudnika i bavio se gotovo beznadnim problemima kako će najekonomičnije dobivati i prodavati svoj ugljen. Znao je da mora naći način kako se koristiti njime ili ga preinačiti da ga ne mora prodavati ili pak da ne žali ako ga ne mogne prodati. A ako ga pretvori u električnu struju, hoće li je moći prodati ili se njome služiti? Da pak pretvara ugljen u benzin, bilo bi preskupo i previše zamršeno. Da se održi industrija, treba još više industrije, to je kao neko mahnitanje.

Sve je bilo u mahnitanju, i tražilo je mahnita čovjeka da u tome uspije. Clifford je ponešto i bio mahnit. Connie je tako mislila. Njegova strahovita zagrižljivost i pronicavost u poslovima oko rudnika činila joj se mahnitom, njegova nadahnuća bijahu nadahnuća ludila.

Pripovijedao je o svim svojim ozbiljnim osnovama, a ona ga slušala kao u nekom čudu i puštala ga da govori. Tada bi presahla bujica, i on bi uključio radio i ušutio, dok bi mu se planovi u glavi motali kao u snu.

I svake je noći sada s gospodom Boltom igrao dvadeset i jedan, igru poznatu medu engleskim vojnicima; igrali su on i ona za šest pensa. U igri je opet zapao u neku vrstu besvjestice, u praznu omamljenost ili omamljenu prazninu, ma kako to nazvali. Connie ga već nije mogla gledati. Kad bi otišla na počinak, Clifford i gospoda Bolton revno su i spokojno igrali do dva i do tri sata izjutra. Gospodu Bolton zahvatio je isti žar kao i Clifforda, pogotovu što je malne uvijek gubila.

Jednog je dana rekla Constanci: – Sinoć sam sa Sir Cliffordom izgubila dvadeset i tri šilinga. – A zar je uzeo novac od vas? – upitala je Connie, prestravljena. – Dakako, gospodo! Dug časti! Connie je prigovarala i srdila se na oboje. Završilo se time daje Clifford

povisio gospodi Bolton plaću za sto funti na godinu, pa je mogla igrati za novac. Constanci se meduto činilo da Clifford postaje sve mrtviji.

Naposljetku mu je rekla da sedamnaestoga putuje. – Sedamnaestoga! – ponovi on. – A kada se vraćaš? – Dvadesetog srpnja najkasnije. – Dvadesetog srpnja, da. Pogleda čudno i bezizražajno, neodređeno kao dijete, ali s pustom

prepredenosti stara čovjeka. – Nećeš me ostaviti, zar ne? – upita on. – Kako? – Dok te ne bude ovdje. Mislim, jesi li sigurna da ćeš se vratiti? – Sasvim sam sigurna da ću se vratiti. – Dobro onda. Dvadesetog srpnja. Pogledao ju je tako neobično. No zapravo je želio da ona ode. Bilo je to tako čudno. Želio je zaista da

ode, da ima svoje male pustolovine i da se možda vrati kući trudna. A istodobno bojao se što ona odlazi.

Drhtala je čekajući pravu priliku da ga sasvim ostavi, čekajući da vrijeme dozre za nju i za njega.

Sjedila je i razgovarala s lugarom o tome kako odlazi u inozemstvo. – Kad se vratim – reče – mogu kazati Cliffordu da ga moram ostaviti. A

ti i ja možemo otići. Nikad ne treba ni da znaju da si ti posrijedi. Možemo otići u koju drugu zemlju. U Afriku ili Australiju, hoćemo li?

Bila je sasvim zanesena svojom osnovom.

– Još nikad nisi bila u kolonijama? – upita je. – Nisam. A ti? – Bio sam u Indiji, Južnoj Africi i Egiptu. – Zašto ne bismo u Južnu Afriku? – Pa, mogli bismo – polako će on. – Ili možda ne želiš? – Ne marim. Svejedno mi je ma što radio. – Zar ti ne bi bilo drago? Nećemo biti siromašni. Imam oko šest stotina

funti na godinu, obavijestila sam se o tome. Nije mnogo, ali je dovoljno, zar nije?

– Za mene je to bogatstvo. – Oh, kako će biti divno! – Ali se najprije moram rastaviti, a i ti, ako ne želimo neprilika. Bilo je toliko toga o čemu je valjalo razmišljati. Nekog drugog dana

raspitivala se o njemu. Bili su u kolibi, vani bješnjela oluja. – A zar nisi bio sretan kad si bio poručnik, oficir i gospodin? – Sretan? Pa jesam. Volio sam svoga pukovnika. – Volio si ga? – Da, volio sam ga. – A je li on tebe volio? – Jest, volio me u neku ruku. – Pripovijedaj mi o njemu! – Što ima tu da se pripovijeda? Uzdigao se od obična vojnika. Volio je

vojsku. I nikad se nije ženio. Bio je dvadeset godina stariji od mene. Bio je vrlo pametan, i osamljen u vojsci, kako takav čovjek već biva, na svoj način strastan čovjek i vrlo sposoban oficir. Živio sam pod njegovim utjecajem dok sam bio s njim. Zapravo sam puštao da upravlja mojim životom. I nikad to nisam požalio.

– I bilo ti je vrlo žao kad je umro? – I sam bijah na rubu smrti. Kad sam prizdravio, shvatio sam daje dobar

dio mene gotov. Znao sam uvijek da će se to završiti smrću. Uostalom, sve se završava smrću.

Sjedila je i razmišljala. Vani je grmjelo i treskalo. Bijaše im kao da su u maloj korablji za vrijeme Potopa.

– Čini se da si mnogo proživio – reče ona. – Je li? Meni je kao da sam već jednom ili dvaput umro. A ipak, evo,

sjedim ovdje i guram dalje i još ću imati poteškoća. Ona se zagnala u misli i ujedno slušala oluju. – A jesi li bio sretan kao oficir i gospodin kad ti je pukovnik umro? – Nisam. Bilo je ono društvo neotesanaca. – Naglo se nasmijao. –

Pukovnik je uvijek govorio: “Pazi, momče, ljudi iz engleskoga srednjeg staleža moraju svaki zalogaj trideset puta prožvakati jer su im crijeva tako uska te bi im mrva poput graškova zrna mogla začepiti prolaz. Oni su najgora bagra ženolikih glupaka što ih je svijet ikad dao: strašno umišljeni, uvijek u strahu čak ako im i uzice na cipelama nisu u redu, pokvareni kao ustajala divljač, a uvijek u pravu. Eto, toga mi je uvrh glave! Ulagivanje, ulagivanje, sami guzolisci, jezik im već ohrapavio od pustog lizanja, ali su uvi jek u pravu. Umišljeni nametljiva. Pokoljenje umišljenih glupana s polovinom muda svaki...

Connie se nasmijala. Kiša je i dalje pljuštala. – On ih je mrzio – reče ona. – Nije – preuze on. – Nije mario za njih. Nije ih volio, u tome je razlika.

Jer i obični vojnici, kako je govorio, postaju isto tako umišljene polumudonje uskih crijeva. Sudbina je ljudskog roda da ide tim putem.

– Zar i obični ljudi, radni svijet? – Svi zajedno. Nestala im živa moć. Automobili, kinematografi,

aeroplani isisavaju im posljednju snagu. Kažem ti, svako pokoljenje rada novo još izopačenije, s gumenim crijevima umjesto crijeva, s limenim kracima i limenim licima. Limeni svijet! Vrsta jednoličnog boljševizma koji upravo ubija što je ljudsko i obožava ono što je mehaničko. Novac, novac! Sav današnji svijet ide samo za tim da u čovjeku ubije stari ljudski osjećaj i da na komadiće isjecka starog Adama i staru Evu. Svi su jednaki, sav je svijet isti: istrebljuje ljudsku stvarnost, funtu za svaku kožu, dvije funte za svaku mošnju. Što je žena drugo doli stroj za fukanje. Svuda je isto. Daj im novaca pa će svemu svijetu odrezati kitu. Novac, novac! Daj im novac pa će svemu čovječanstvu pustiti krv i ostaviti mu samo male strojeve što se okreću.

Sjedio je u kolibi, a lice rastegnuo u podrugljiv smiješak. Ujed-no je jednim uhom hvatao lomljavu oluje nad šumom. S olujom se osjećao na osami.

– A hoće li ikad tome biti kraja? – upita ona. – Hoće, hoće! Svijet će naći svoj spas. Kad bude ubijen posljednji pravi

čovjek i svi ostali budu pitomi: bijeli, crni, žuti, ukroćeni ljudi svih boja, onda će svi biti sumanuti jer je duševnom zdravlju korijen u mudima. Tada će svi biti ludi i izvršit će svoj veliki autodafe. Ti znaš, autodafezma. čin vjere, to jest spaljivanje. Svi će oni izvršiti svoj velebni mali autodafe. Prinijet će jedan drugoga na žrtvu.

– Hoćeš reći da će se poubijati medu sobom? – Tako je, srce moje. Nastavimo li sadašnjom brzinom, onda za sto

godina neće na ovom otoku biti više od deset tisuća ljudi: možda ih neće biti ni deset. Ljubazno će se medu sobom istrijebiti.

Grmljavina se prolamala u daljini. – Baš lijepo! – dočeka ona. – Sasvim lijepo! Kad razmišljaš o zatoru ljudskog roda i o dugoj stanki

koja će potom nastati dok se ne pojavi kakav drugi rod, to te umiruje više nego išta drugo. Ako tako nastavimo, ako svi intelektualci, umjetnici, vlada, industrijalci i radnici, nastave uništavati i posljednji ljudski osjećaj, posljednji trunak svoga nadahnuća, posljednji zdravi nagon, ako se to nastavi s alge barskim tokom kao sada, onda zbogom ljudski rode. Zbogom, mili! Zmija proždire samu sebe i ostavlja prazninu, koja je znatno zagađena ali nije beznadna. Divota! Kada divlji psi budu lajali na Wragbyju i divlji rudnički konji toptali po Tevershallskoj zguri, onda TeDeum laudamus! Connie se nasmijala, ali neveselo.

– Trebalo bi onda da se raduješ što su oni svi boljševici – reče ona. – Trebalo bi da ti bude drago što svi hitaju svome koncu. – Pa i radujem se. Ja ih ne zaustavljam. Kad bih to i htio, ne bih mogao. – Zašto si onda tako ogorčen? – Nisam! Ako moj pjetlić i zakukuriče posljednji put, meni je svejedno. – A kad bi imao dijete? – upita ona. On obori glavu. – Zašto? – on će naposljetku. – Čini mi se, bilo bi nepravo i gorko dati

dijete na svijet. – Ne! Ne govori tako! – zaklinjala ga ona. – Mislim da ću imati dijete.

Reci da ćeš se radovati.

Položila je svoju ruku na njegovu. – Radujem se jer se ti tomu raduješ – reče on. – Ali što se mene tiče, čini

mi se da je to strašna izdaja prema nerođenom stvorenju. – Ah, nije! – uzvrati ona, uvrijeđena. – Onda me ti ne možeš istinski

željeti! Ne možeš me željeti ako tako osjećaš. Šutio je, natmuren. Vani je kiša i dalje lila. – Nije baš tako – šapnu ona. – Nije potpuna istina! Ima i druga istina. Osjećala je da je ogorčen dijelom zato što ga ona ostavlja i namjerice

odlazi u Veneciju. I tomu se napol raduje. Otkopčala mu je odjeću, razotkrila mu trbuh i poljubila ga u pupak.

Zatim gaje svojim licem pomilovala po trbuhu i rukama obujmila njegova topla mirna stegna. Bijahu sami u potopu.

– Reci mi da želiš dijete, da mu se nadaš! – šaptala je pritiskujući lice uz njegov trbuh. – Reci mi da ga želiš.

– Ne znam – naposljetku će on, a ona osjeti kako mu tijelom prolazi čudan trepet promjenljive svijesti i popuštanja. – Kadikad sam pomišljao kako bi bilo kad bi čovjek pokušao ovdje medu rudarima. Nemaju mnogo posla sada i slaba im je zarada. Kad bi im čovjek mogao reći: Nemojte uvijek misliti samo na novac. Što se tiče želja i potreba, malo nam treba. Nemojte živjeti za novac...

Ona je nježno protrla obraz o njegov trbuh i u ruku uhvatila njegovu mošnju. Kokot se blago promeškoljio u svome čudnom životu, ali se nije nadigao. Kiša je vani žestoko šibala.

– Hajde da radije živimo za štogod drugo. Nemojmo živjeti da zarađujemo novac, ni za sebe ni za ikoga drugog. Sada smo na to primorani. Primorani smo da zarađujemo nešto malo za sebe, a prilično mnogo za gospodare. Okončajmo to! Malo-pomalo okončajmo to! Ne treba da letimo ni da mahnitamo. Malo-pomalo napustimo sav industrijski život i vratimo se natrag. I malo novaca dostaje. Za svakoga, za mene i za vas, za gazde i vlasnike, pa i za kralja. I najmanja svota novca bit će dovoljna. Samo čvrsto odlučite da ćete se izvući iz gadarije.

Malko je zastao, pa onda nastavio: – I još bih im rekao: Gledajte Joea, gle kako se ljupko kreće. Gledajte

kako živahno i samosvjesno kroči! On je zgodan. A pogledajte Jonasa! Kako je trom i nespretan, i ružan, jer nikad nema volje da se uzdigne. Rekao bih im: Pogledajte se! Jedno vam je rame više od drugoga, noge krive, stopala čvorugava. Što ste od sebe učinili tim prokletim radom? Upropastili se. Ne treba toliko raditi. Skinite odjeću pa se pogledajte! Trebalo bi da budete živi i lijepi, a vi ste ružni i napol mrtvi. Tako bih im govorio. I naveo bih muškarce da se drukčije odijevaju: možda da nose uske crvene hlače, svijetlocrvene, i kratke bijele kaputiće. Ta kad bi muškarci imali crvene, lijepe krake, već samo to izmijenilo bi ih u mjesec dana. Opet bi postali ljudi, pravi ljudi! A žene bi se mogle odijevati kako im se sviđa. Jer kad bi muškarci išli nogu obapetih u svijetlo crvenilo, i kad bi im se ispod bijelih kaputića vidjelo lijepo tijelo, onda bi i žene bile opet žene. Zato što muškarci nisu muškarci, moraju to biti žene. I s vremenom bih srušio Tevershall i podigao nekoliko lijepih zgrada u kojima bismo svi imali mjesta. I trebalo bi očistiti zemlju. I ne imati mnogo djece, jer svijet je ionako prepun.

Ne bih ljudima držao propovijedi, samo bih sve njih razodjenuo i rekao im: Pogledajte se! To vam znači raditi za novac! Osluhnite sami sebe! Radili ste za novac! Pogledajte Tevershall! Strašan je. To je zato što je

sagrađen dok ste vi radili za novac. Pogledajte svoje djevojke! Niti one mare za vas niti vi za njih. To je zato što ste utrošili sve svoje vrijeme radeći i brinući se za novac. Ne možete razgovarati, ni micati se, ni živjeti, ni biti sa ženom kako treba. Vi niste živi. Pogledajte se!

Ušutio je, nastala potpuna tišina. Connie slušala tek napol i u dlake podno njegova trbuha plela nekoliko

potočnica što ih je ubrala na putu u kolibu. Vani se svijet stišao i nekako kao sledio.

– Imaš četiri vrste dlaka – ona će njemu. – Na prsima su ti gotovo crne, a kosa ti na glavi nije tamna; brkovi su ti tvrdi i tamnocrveni, a tvoje dlake ovdje, tvoja ljubavna šumica, nalik su na grmičak svijetle crvenozlatne imele. Te su naljepše.

On pogleda dolje i opazi sitne cvjetove potočnica na svojim slabinama. – Eto kamo valja staviti potočnice: u Amorovu i Venerinu šumicu. Nego,

zar ne mariš za budućnost? Ona ga pogleda. – Oh, marim, i još kako – odgovori ona. – Jer kad pomislim daje svijet osuđen na propast – nastavi on – daje

čovječanstvo samo sebe osudilo svojom niskosti, onda osjećam da ni kolonije nisu dovoljno daleko. Ni mjesec nije dovoljno daleko, jer bi se i odande mogla obazreti i vidjeti zemlju, prljavu, živinsku, najgadniju medu svim zvijezdama: ljudi su je zagadili. Osjećam tada kao da sam progutao žuč, i ona mi izjeda nutrinu, i nigdje mi nije dovoljno daleko da bih se uklonio odavde. No kad okrenem mišlju, opet mi se sve ispuši iz glave. A ipak je sramota što se sve narodu uradilo u ovih posljednjih stotinu godina: ljudi su pretvoreni u obične radne kukce, oduzeta im je sva muževnost i sav njihov istinski život. Zbrisao bih sve strojeve sa zemljina lica i posvema dokrajčio industrijsko doba, kao neku crvenu zabludu. Ali kako tu ništa ne mogu, i nitko ništa ne može, bolje je da mirujem i da nastojim živjeti vlastiti život: ako ga uopće imam, jer u to jako sumnjam.

Vani je prestala grmljavina, a kiša, koja se stišala, odjednom opet uli s posljednjim sijevcima munje i dalekom tutnjavom oluje koja uzmiče. Connie se uznemirila. Toliko je dugo on govorio, a govorio je samo sebi, ne njoj. Bijaše kao da ga je sasvim obuzeo očaj, a ona se osjećala sretnom i mrzila je očaj. Znala je, u takvo raspoloženje gurnuo ga je njezin skori odlazak u Veneciju, odlazak kojega je istom sada postao svjestan. I zbog toga je ponešto likovala.

Otvorila je vrata i pogledala van, u okomitu tešku kišu, kao u čelični zastor, i odjednom je ponese želja da istrči na kišu i da odjuri. Ustala je i počela brzo svlačiti čarape, zatim je sa sebe svukla haljinu i naposljetku rublje. On je zadržao dah. Pri svakoj kretnji tresle joj se i zibale šiljate i pohotne životinjske dojke. Na zelenkastoj svjetlosti bila je poput bjelokosti. Onako naga obula je opet gumene cipele, te otrčala van, s divljim smiješkom, dižući grudi prema teškoj kiši i raskriljujući ruke zakoprenjene kišnom zavjesom, odmičući u euritmičnim plesnim kretnjama što ih je davno naučila u Dresdenu. Bila je čudna bijela prilika što se diže i spušta, što se previja i savija na kiši koja joj zalijeva pune bokove i svjetluca na njima; vrteći se i prigibajući prilika je njegovu pogledu, kroz kišu, čas otkrivala prednju stranu, čas opet nudila leda i punašnu zadnjicu, kao u nekom iskazivanju poštovanja i divlje pokornosti.

On se oporo nasmijao i bacio odjeću sa sebe. Bilo je to previše. Skočio je van, nag i bijel, i malko se stresao na kiši što je oštro šibala. Flossi je

skakutala pred njim, pomamno lajući. Connie je imala sasvim mokru kosu što joj se lijepila za glavu. Okrenula je užareno lice prema njemu te ga pogledala. Modre su joj oči sjale od uzbuđenja. Obrnula se pa s čistine potekla niza stazu, dok su je mokre grane bičevale. Trčala je, a on je vidio samo njezinu okruglu mokru glavu, mokra leđa, povijena naprijed u trku, i oblu zadnjicu, sjajnu od kiše: čudesna povijena ženska nagost u bijegu.

Izbila je gotovo na široku jahačku stazu kad ju je sustigao i golu ruku ovio oko njezina nježnog, mokrog i golog struka. Kriknula je te se uspravila, a oblina njezina glatkog hladnog mesa privi se uz njegovo tijelo. Ludo ju je privio uza se, tu oblinu glatkog i hladnog ženskog mesa što je u dodiru odmah grijalo poput vatre. Kiša je lila po njima tako da im se s tijela dizala para. Obadvjema je rukama uhvatio njezinu lijepu čvrstu zadnjicu, jednu polu u svaku ruku, i mahnito ju stisnuo k sebi, nepomičan, sav ustreptao na kiši. Zatim ju je naglo podigao i zajedno se s njom prevrnuo na stazu, pod kišom što je romonila, i tu je na brzinu uze i svrši, brzo i oštro kao životinja.

Odmah je ustao te otro kišu s očiju. – Hajde unutra – reče on, i njih dvoje pođoše u kolibu. On je brzao ravno,

nije volio kišu. Ona se nije žurila, zastajkivala je berući usput potočnice, rumenike i zvončiće, pa bi potrčala neko­liko koraka i gledala ga kako brzo odmiče od nje.

Kad je zadihana sa svojim cvijećem ušla u kolibu, on je već naložio vatru, i granje je pucketalo. Njezine se usiljene dojke dizale i spuštale, mokra joj se kosa sva slijepila, lice zarumenjelo, tijelo sjalo, cijedila se voda s njega. Bez daha i širom otvorenih očiju, mokre male glave i punih bokova s kojih je curilo, izgledala je kao sasvim drugo biće.

Uzeo je staru plahtu te ju njome otro, a ona stajala kao dijete. Zatim je otro sebe i zatvorio vrata. Vatra se razgorjela. Ona omota drugi kraj plahte oko glave te uze otirati mokru kosu.

– Otiremo se istim ručnikom, bit će svađe! – reče on. – Ne, neće! – uzvrati ona, širom otvorivši oči. – Ovo nije ručnik nego

plahta. I nastavi marljivo trljati glavu, dok je on trljao svoju. Još zadihani od napora, svako zaogrnuto vojničkim gunjem, ali prednjom

stranom tijela otkriveni prema vatri, sjedili su jedno uz drugo na kladi pred plamenom i tako se odmarali. Nju je smetao hrapavi dodir gunja na koži. Ali je plahta bila sasvim mokra.

Ona je spustila svoj gunj i kleknula na glineno tlo pred ognjištem, držeći glavu prema vatri i tresući kosom daje osuši. On je promatrao lijepu zaobljenost njenih bokova. Oni su ga danas očarali. Kakva li divna svodovita prijelaza u okrugle polutke na zadnjici! A medu njima, ugniježden u toplini tajnih nabora, tajni ulaz!

Pogladio ju je po zadnjici, rukom nježno prelazio po oblinama i zasvodenim polutkama.

– Imaš tako lijepo dupence – reče u svome grlenom, maznom narječju. – Starku kakvu nema nitko. To je najljepša ženska stražnjica! I svaki njezin djelić govori o ženi, pravoj ženi. Ti nisi jedna od onih djevojaka što im je rit kao dugme i što bi prije mogli biti dječaci, ne, nisi. Ti zaista imaš lijepu okruglu zadnjicu kakvu vole muškarci i kakva ih uzbuđuje. Mogla bi svijet na sebi ponijeti.

I sve tako govoreći nježno ju je gladio po obloj zadnjici sve dok naposljetku nije oćutio kao da se nekakav klizav oganj prikrada iz nje i prelazi u njegovu ruku. Vršcima prstiju doticao se dvaju tajnih otvora u

njezino tijelo, sad ovog, sad onog, s nježnom vatrom na jagodicama. – Ako piškiš i kakiš, menije drago. Ne bih volio ženu koja to ne čini. Ona je prasnula u kratak smijeh od čuđenja, a on je među to nastavio: – Ti si prirodna, ti si prava, a imaš i ono nešto kurvinsko. Evo, ovuda piškiš, a ovuda kakiš, i ja stavljam ruku na oba otvora, i

volim te zato. Imaš pravu, žensku zadnjicu, ponosnu na se. Ona se nema sebe što stidjeti.

Čvrsto je položio ruku na njena tajna mjesta, kao u nekom prisnom pozdravu.

– Volim tvoju guzu – reče – volim je. Kad bih imao živjeti samo deset minuta i mogao ju milovati i ćutjeti pod rukom, smatrao bih da sam proživio cio jedan život, razumiješ li? Baš me briga za industrijski sustav! Ovo je moj život!

Okrenula se i smjestila mu se u krilo. – Poljubi me! – šapnula je. Znala je da im je misao na odvajanje oboma sjela na dušu, i naposljetku

se Connie nasumorila. Sjedila je na njegovim stegnima, glave prislonjene na njegove grudi; na

razmaknute joj noge, što bijahu poput bjelokosti, oganj sjao nejednako. Sjedeći spuštene glave, on je gledao pregibe njezina tijela na odsjaju vatre i čuperak mekog smedeg runa što se dolje ušiljio medu njenim butovima. Segnuo je rukom prema stolu i dohvatio kiticu cvijeća što ju je ubrala i što još bijaše tako mokra da su s nje padale kapi.

– Cvijeće ostaje vani po svakom vremenu – reče on – cvijeće nema kuće. – Čak ni kolibe! – protisnu ona. Mirnim prstima on uplete nekoliko potočnica u meko smeđe runo njezina

Venerina brijega. – Tu – reče on – tu su potočnice na pravome mjestu. Pogledala je na sitno modrikasto cvijeće među smeđim dlaka­ma bundice

na donjem dijelu svoga tijela. – Lijepo? Zar nije? – reče ona. – Lijepo kao život – dočeka on. I dometnu jednu rumeniku u runo. – Eto, to sam ja, nećeš me tu zaboraviti. Mojsije u šašu. – Je li ti žao što odlazim? – upitala je zamišljeno i zagledala mu se u lice. No, njegovo lice bijaše nedokučivo pod teškim obrvama. Ništa se na

njemu nije moglo pročitati. – Čini kako hoćeš – reče on. Nije to rekao u narječju. – Ali ja neću otići ako ti ne želiš – ona će na to i privi se uza nj. Nastala je šutnja. Sagnuo se i bacio još jednu cjepku na vatru. Plamen mu

sine u šutljivo lice bez izraza. Ona počeka, ali on nije ništa govorio. – Mislim nešto, ovo bi bila prilika da počnem raskid s Cliffordom. Ja

hoću dijete. To bi mi bila prilika da... da... – opet će ona. – Da im prodaš nekoliko laži za istinu – reče on. – Da, medu ostalim. A bi li htio da doznaju istinu? – Menije svejedno što će tko misliti. – Ali meni nije. Ne želim da me dohvaćaju svojim hladnim, oštrim

jezicima, barem ne dotle dok sam još na Wragbyju. Kad jednom odem, onda neka misle što ih volja.

On je šutio. – Sir Clifford očekuje da ćeš se vratiti njemu?

– Pa moram se vratiti – na to će ona. Opet je nastala šutnja. – Ti bi da rodiš dijete na Wragbyju? Ovila mu je ruke oko vrata. – Ako me nikamo ne odvedeš, morat ću – reče ona. – A kamo da te odvedem? – Ma kamo, samo da je daleko od Wragbyja. – Kada? – Kad se vratim. – Čemu se vraćati pa opet odlaziti, kad već jednom odeš? Čemu dvaput

isto? – upita on. – Oh, moram se vratiti kad sam obećala. Pa ja sam to svečano obećala.

Osim toga, zapravo se vraćam tebi. – Lugaru svoga muža? – Ne vidim što je u tome loše. – Ne vidiš? – časak je razmišljao. – A kada misliš konačno otići? Kada

točno? – Pa još ne znam kada. Kad se vratim iz Venecije. Onda ćemo sve

urediti. – Kako urediti? – Pa reći ću Cliffordu. Moram mu reći. – Zaista? Ušutio je. Ona ga čvrsto zagrli. – Nemoj mi sve otežavati – zamoli ona. – Otežavati, što? – Da odem u Veneciju i sve uredim. Licem mu prijeđe kratak smiješak, gotovo cerek. – Ništa ti ne otežavam, samo nastojim dokučiti što namjeravaš. Ali to ni

sama ne znaš. Želiš dobiti na vremenu, otići pa sve gledati izdaljeg. Ništa ti ne spočitavam. Mislim da si pametna. Mogla bi ostati gospodarica na Wragbyju. Ne predbacujem ti. Ja nemam nikakav Wragby da ti ga ponudim. Zapravo i sama znaš što možeš od mene očekivati. Ne, ne, što se mene tiče, imaš pravo! Sasvim pravo! Ja nikako ne kanim živjeti od tvoga novca, ne želim da me ti izdržavaš. I to valja imati na umu.

Osjećala je nekako kao da joj on vraća milo za drago. – Ali ti me želiš? Zar ne? – upita ona. – A želiš li ti mene? – Pa znaš da želim. To je jasno. – U redu. A kada me želiš? – Možemo sve srediti kad se vratim, znaš. Sada sam sva uzbuđena.

Moram se smiriti i razbistriti. – Tako je. Smiri se i razbistri. Uvrijedila se malko. – Ali mi vjeruješ, zar ne? – upita ona. – Oh, sasvim! Osjetila je podrugljivost u njegovu glasu. – Reci mi – odmah će ona – misliš li da bi možda bilo bolje da ne idem u

Veneciju? – Sigurno je bolje da ideš u Veneciju – uzvrati on hladnim, ponešto

podrugljivim glasom. – Znaš, to je idućeg četvrtka – pridoda ona. – Znam.

Sad se ona zagnala u misli. Naposljetku će: – Kad se vratim, bolje ćemo znati na čemu smo, zar nije tako? – Oh, jasno! Odjednom jaz šutnje medu njima. – Išao sam odvjetniku radi rastave – on će tada, ponešto suzdržano. Ona prodrhti. – Tako, išao si? – dočeka ona. – A što ti je rekao? – Rekao je daje trebalo to davno učiniti; bit će zbog toga poteškoća. Ali

kako sam bio u vojsci, vjeruje da će ipak moći sve urediti. Samo ako mi nju đavo ne naprti na vrat.

– Zar ona mora znati? – Da, obavijestit će je, i nju i čovjeka s kojim živi. – Kakva li odvratna teatra! Onda ću i ja morati sve to proći s Cliffordom. Šutnja. – I dakako – reče on – morat ću uzorno živjeti idućih šest-osam mjeseci.

Tako, kad odeš u Veneciju, bit će napast uklonjena barem na tjedan-dva. – Zar sam ja napast? – upita ona i pomilova ga po licu. – Drago mije što sam napast za tebe! Nemojmo misliti o tome! Plašiš me

kad uzmeš razmišljati: upravo me izbijaš iz kolotečine. Da, nemojmo misliti o tome. Možemo razmišljati dok budemo odvojeni. Mislila sam da moram još jednu noć doći k tebi prije nego što otputujem. Moram još jednom doći u tvoju kuću. Bih li došla u četvrtak uvečer?

– A zar neće tada tvoja sestra biti ovdje? – Hoće. Ali je rekla da ćemo otputovati poslije podne. Već će ona negdje

prespavati, a ja ću kod tebe. – Onda će ona znati. – Kazat ću joj. Manje-više već sam joj rekla. Moram o svemu razgovarati

s Hildom. Ona mije velika pomoć, tako je pametna. On je razmišljao o njezinoj osnovi. – Onda biste vas dvije krenule s Wragbyja poslije podne kao da putujete

u London. Kojim ćete putem? – Preko Nottinghama i Granthama. – Onda bi te sestra gdjegod iskrcala, a ti bi ovamo pješke ili bi se

dovezla. Čini mi se to suviše smionim. – Misliš? Pa Hilda bi me mogla dovesti. Ona bi mogla prenoćiti u

Mansfieldu i dovesti me ovamo uvečer, a ujutru doći po mene. To je sasvim lako.

– A ljudi koji te budu vidjeli? – Nosit ću naočale i koprenu. On časak razmisli. _ Dobro – reče on – učini po miloj volji, kao uvijek. – A zar to nije i po tvojoj volji? – Jest, jest i po mojoj – dočeka on ponešto mrko. – Zašto ne bih kovao

dok je željezo vruće. – Znaš što sam se sjetila? – odjednom će ona. – Ti si vitez od Gorućeg

Tučka! – A ti? Ti si Lady od Rumenog Mužara. – Da, da – prihvati ona. – Ti si Sir Tučak, a ja Lady Mužar. – Dobro, onda sam ovitežen. John Veliki odsad je Sir John za tvoju Lady

Jane. – Jest, John Veliki postao je plemić! Ja sam Lady Smedeg Runa. A treba

da i ti imaš cvijeće, da, da!

Zatakla je dvije rumenike u crvenkastozlatni gustiš nad njegovim tučkom.

– Tako! – reče ona. – Dražesno, dražesno! Sir John! I natrese nešto potočnica u tamne dlake na njegovim prsima. – Potočnica, nezaboravak, nećeš me tu zaboraviti, je li? – Poljubila ga je u prsa i u dlake mu na svaku bradavicu zatakla jednu

potočnicu, ljubeći ga opet. – Napravit ćeš kalendar od mene! – nasmija se i strese cvijeće s prsa. –

Čekaj malo! – dometnu. Ustao je i otvorio vrata na kolibi. Flossie koja je ležala pod strehom, diže

se i pogleda ga. – No, ja sam, ja! – reče joj. Kiša je prestala. Na sve pala vlažna i teška, ali mirisna tišina. Večer se

bližila. On iziđe i krenu stazom suprotnom od puta za jahače. Connie je

pogledom pratila njegovu vitku bijelu spodobu, i učini joj se kao sablast, kao prikaza koja se udaljuje.

Kad ga više nije mogla vidjeti, splasnu joj hrabrost. Stajala je na vratima kolibe, uvijena u gunj, i gledala u vlažnu, nepomičnu tišinu.

Ali se ubrzo vratio: išao je čudnim korakom, noseći cvijeće. Malko ga se uplašila, kao da nije pravi čovjek. Kad je prišao bliže, njegove se oči zagledaše u njezine, a ona im nije mogla odgonetnuti izražaj.

Donio je kandilki i rumenika, svježe pokošene trave i hrastovih hvoja, i kozje krvi u pupoljcima i malim kiticama. Ovio je svoje s hrastovim lišćem oko njezinih dojki i zataknuo zvončiće i rumenike, na pupak joj stavio svijetlu rumeniku, a u šumicu joj upleo potočnice i lazarkinje.

– Tako, sad si u svojoj slavi – reče on. – Lady Jane na vjenčanju s Johnom Velikim.

Okitio je i svoje tijelo, zadjenuo cvijeće u dlake po sebi, ovio viticu puzavice oko svoje kite i u pupak zataknuo jedan zvončić zumbula. Ona ga je veselo promatrala u njegovoj neobičnoj zaposlenosti. Nato mu sama zadjenu rumeniku u brk da mu se njihala pod nosom.

– To je John Veliki na svadbi s Lady Jane – reče. – I moramo pustiti Constance i Olivera da idu svojim putem. Možda...

Pružio je ruku kao u nekoj kretnji, ali kihnu i tako zbaci cvijeće ispod nosa i s pupka. Kihnu još jednom.

– Možda, što? – upita ga ona, očekujući da nastavi. Pogledao ju je malko zbunjeno. – Što je? – priupita on. – Možda, što? – ponovi ona. – Doreci što si htio reći. – A što sam htio reći? On je zaboravio. Bijaše to jedno od razočaranja u njezinu životu, jer on to

nije nikad dorekao. Zlatna sunčana zraka prosjak kroz granje. – Sunce! – reče on. – I vrijeme je da ideš. Vrijeme, gospodo, vrijeme!

Leti bez krila, vaše gospodstvo. Vrijeme, vrijeme! Posegao je za košuljom. – Kaži laku noć Johnu Velikom – reče i pogleda dolje na nj. – Siguran je u zagrljaju puzavice. I navuče flanelnu košulju preko glave. – Jedan od najopasnijih trenutaka za muškarca – nastavi izvukavši glavu

iz košulje – jest onda kad navlači košulju: tada stavlja glavu u vreću. Zato

više volim one američke košulje što ih čovjek na se oblači kao kaput. Ona ga je i dalje gledala. On je zatim navukao kratke gaće i zakopčao ih

u pasu. – Gledaj Jane! – reče. – U punom svom cvatu! Tko će te dogodine okititi

cvijećem? Ja ili tkogod drugi! “Zbogom, cvijete moj, ostaj mi zdravo.” Mrzim tu pjesmu iz prvih ratnih godina.

Sjeo je te uzeo obuvati čarape. Ona je sveudilj stajala nepomično. On stavi ruku na oblinu njene zadnjice.

– Lijepa mala Lady Jane! – reče. – Možda ćeš u Veneciji naći muškarca koji će jasminom okititi tvoju šumicu i tvoj pupak cvijetom mogranja. Jadna mala Lady Jane!

– Ne govori tako! – uzvrati ona. – Tako govoriš samo da me ojadiš. Oborio je glavu i nastavio u narječju: – Možda imaš pravo, možda. Pa dobro, neću više ništa reći, šutjet ću. Ali

se sada moraš odjenuti pa natrag u svoj ponosni plemićki dvor. Prošlo je vrijeme, prošlo je vrijeme za Sir Johna i malu Lady Jane. Navuci košulju, Lady Chatterley! Ovako možeš biti ma tko dok tako stojiš bez košulje i na sebi imaš samo ubrano cvijeće. Čekaj, čekaj, ja ću ti skinuti cvijeće, ti mali drozde bez repa.

I uze skidati joj cvijeće iz kose, ljubeći joj mokre vlasi, i micati cvijeće s grudi, ljubeći joj dojke, pupak i šumicu.

– Tu neka ostanu dokle hoće – reče. – Tako, sad si opet svučena, sad si golorita djevojka i nešto od Lady Jane! Sad navuci košulju jer moraš ići, inače će Lady Chatterley zakasniti na večeru, te će je pitati: A gdje si bila, lijepa moja djevojko?

Nikad nije znala što da mu uzvrati kad bi tako okrenuo u narječje. Odjenula se i spremila da se ponešto neslavno vrati kući na Wragby, koji

je tako prezirala. Htio ju je otpratiti do ceste. Njegovi mali fazani bili su dobro sklonjeni

pod strehom. Kad je njih dvoje izbilo na cestu, ugledaše gospodu Bolton kako blijeda i

zadihana brza prema njima. – Oh, gospodo, bojali smo se da vam se nije što dogodilo. Gospoda Bolton pogleda lugara u lice, koje bijaše glatko i svježe od

ljubavi. Susrela je njegov pol nasmiješeni, pol podrugljivi pogled. Uvijek se smješkao pred životnim teškoćama. Ali ju je gledao ljubazno.

– Dobra večer, gospodo Bolton. Laku noć, milostiva gospodo. Vaše će gospodstvo biti sada sigurno, pa vas mogu ostaviti. Laku noć, gospodo Bolton.

Pozdravio je na vojničku, okrenuo se te otišao.

ŠESNAESTO POGLAVLJE

Kad je Connie došla kući, dočekalo ju je unakrsno ispitivanje. Clifford je poslije podne izišao iz kuće i vratio se prije nego što se oborila oluja, a gdje je milostiva gospoda? Nitko nije znao, samo je gospoda Bolton izrazila mišljenje daje milostiva gospoda otišla u šetnju u šumu. U šumu po takvoj

oluji! Clifford je zapao u živčano bjesnilo. Trzao se kad god bi sijevnula munja i odrvenio bi na svaki tutanj grmljavine. Gledao je u olujnu ledenu kiširkao daje konac svijeta.

Gospoda Bolton nastojala je da ga umiri. – Zacijelo se sklonila u kolibu dok ne mine oluja. Budite bez brige, s

milostivom gospodom bit će sve u redu. – Ne volim da je u šumi zateče takva oluja. I uopće ne volim da ide u

šumu. Već su dva sata i više otkad je otišla. Kada je izišla? – Malko prije nego što ste se vi vratili. – Nisam je vidio u parku. Bog zna gdje se nalazi i nije li joj se štogod

dogodilo. – Oh, ništa joj se nije dogodilo. Vidjet ćete, vratit će se kući čim kiša

prestane. Samo ju je kiša zadržala. Ali se milostiva gospoda nije vratila odmah kad je kiša prestala. Vrijeme

prolazilo, sunce sinulo posljednjim žutim sjajem, a od nje ni traga ni glasa. Sunce je već zašlo, noć se krilila i prvi je gong zazvonio za večeru.

– Nije to u redu! – reče Clifford, bijesan. – Poslat ću Fielda i Bettsadajenadu.

– Oh, nemojte! – uzviknu gospoda Bolton. – Mislit će daje počinila samoubojstvo ili takvo što. Nemojte da počnu kojekakvi glasovi! Pustite da ja skoknem onamo do kolibe i pogledam je U ondje. Naći ću je svakako.

Nakon njezinih uvjeravanja Clifford joj dopusti da ide. I tako ju je Connie srela, samu i blijedu, kako klima jahačkim putem. – Ne smijete mi zamjeriti, milostiva gospodo, što vas tražim. Ali se Sir

Clifford toliko zabrinuo daje sav izvan sebe. Pomišlja da vas je smjerio grom ili daje kakvo stablo palo na vas te vas usmrtilo. Htio je poslati Fielda i Bettsa u šumu da nadu mrtvo tijelo. Zato sam mislila daje najbolje da pođem ja nego da se uzbuni sva služinčad.

Govorila je nervozno. Na Constancinu licu mogla se još vidjeti glatkoća i polusnenost strasti, te je osjetila kako je srdita na nju.

– Zaista! – dočeka Connie. I nije više mogla ništa reći. Dvije su žene šuteći i s mukom išle kroz mokru šumu, dok su krupne

kapi padale i čvalikale. Kad su stigle u park, Connie se požuri naprijed, a gospoda Bolton malo se zadahta. Postala je deblja i teža.

– Kako je ludo od Clifforda što je nadigao toliku uzbunu! – naposljetku će Connie, ljuta, govoreći zapravo sama sebi.

– Oh, znate kakvi su muškarci! Uživaju u tome da se uzbuđuju. Već će se on smiriti čim vas ugleda.

Connie je bila vrlo ljuta što je gospoda Bolton otkrila njezinu tajnu: jer ona ju je zacijelo znala.

Odjednom Connie zastade na putu: – Strašno je to što ste mi uvijek za petama! – reče sijevnuvši očima. – Oh, ne govorite tako, milostiva gospodo! Zacijelo bi poslao onu

dvojicu, a oni bi ravno u kolibu. A ja i ne znam zapravo ni gdje se koliba nalazi.

Connie se zacrvenjela od srdžbe. Dok je u njoj kipjela strast, nije mogla lagati. Nije se mogla ni pretvarati da između nje i lugara nema ništa. Pogledala je tu ženu što je lukavo oborila glavu, ali je ipak, kao žena, donekle saveznica.

– Pa dobro – reče Connie. – Kad je tako, ne marim. – Ali sve je u redu, milostiva gospodo. Samo ste se sklonili u kolibu.

Nema u tome ništa.

Stigli su kući. Connie ude u Cliffordovu sobu, bijesna na njega, bijesna na njegovo blijedo izobličeno lice i izbuljene oči.

– Moram reći da nije potrebno da za mnom šalješ sluge! – buknu ona. – Bože moj! – planu on. – Pa gdje si, ženo, bila? Nema te sate i sate, i to

po takvoj oluji! Koga vraga švrljaš po toj prokletoj šumi? Sto tražiš ondje? Već je nekoliko sati što je oluja prestala. Znaš li koji je sat? Pa to je da čovjek izludi. Gdje si bila? Gdje si dobijesa bila i što si radila?

– A što ako me nije volja kazivati? Snimila je šešir i protresla kosu. Gledao ju je izbuljenih očiju, bjeloočnice mu požutjele. Škodilo mu je

kad bi se tako rasrdio, i onda bi gospoda Bolton imala po nekoliko dana neprilike s njim. Connie odjednom osjeti grižnju savjesti.

– Nego zaista – reče blaže – svatko može pomisliti da sam bogzna gdje. Samo sam sjedila u kolibi sve dok je trajala oluja, naložila sam malu vatru i bila sretna.

Govorila je sad neusiljeno. Uostalom, zašto da ga još više uzrujava? On ju je gledao sumnjičavo.

– Samo si pogledaj kosu! – reče on. – Pogledaj se! – Da – mirno će ona. – Trčala sam na kiši bez ičega na sebi. Bez riječi je buljio u nju. – Zacijelo si poludjela! – Zašto? Zar zato što volim da me kiša polijeva? – A kako si se osušila. – Starim ručnikom i uz vatru. Zurio je u nju zabezeknut. – A da je tkogod došao? – A tko bi mogao doći? – Tko? Pa bilo tko. Mellors, na primjer. Je li došao? Mora doći uvečer. – Jest, došao je kasnije, kad je prošla oluja. Došao je da nahrani fazane

kukuruzom. Govorila je savršeno ravnodušno. Gospoda Bolton prisluškivala je u

susjednoj sobi i nije se mogla dovoljno nadiviti. Kad čovjek smisli kako žene umiju prirodno lagati!

– A što da je naišao dok si gola trčala po kiši kao luđakinja? – Mislim da bi se uplašio kao nikad u životu i odjurio što ga noge nose. Clifford ju je promatrao u čudu. O čemu je premišljao u podsvijesti, tko

će znati. Bio je previše zbunjen a da bi mogao doći do jasnih misli u svojoj svijesti. Naprosto je prihvaćao što mu je govorila i nije dalje o tome razmišljao. Nije mogao a da joj se ne divi. Bila je rumena i lijepa, i glatka: glatka od ljubavi.

– U svakom slučaju možeš biti sretna ako se izvučeš bez jake prehlade – reče popustljivo.

– Oh, nisam se prehladila – uzvrati ona. Mislila je zapravo na riječi onoga drugog: Imaš najljepšu zadnjicu!

Željela je, tako jako željela da može Cliffordu prenijeti što joj je netko rekao za te oluje. Pa što! Radije je zauzela stav uvrijeđene kraljice te otišla gore u svoju sobu da se preodjene.

Te je večeri Clifford htio da bude ljubazan s njom. Upravo je čitao jednu od najnovijih znanstveno-religioznih knjiga: imao je u sebi nešto lažne religioznosti i bio egocentrično zabrinut za budućnost svoga/đ. Postao mu je kao neki običaj da s Constancom razgovara o kakvoj knjizi otkad je razgovore medu njima dvoma trebalo nekako krpati i upravo ih kemijski

iznuđivati. Morali su ih u svojim glavama gotovo kemijski prekuhati. – Što misliš o ovome? – reče posegnuvši za svojom knjigom. – Ne bi li trebalo na kiši hladiti svoje vruće tijelo da smo prošli još

nekoliko eona evolucije. Aha, tu je! Svemir nam pokazuje dva lica: s jedne strane on fizički propada, a s druge duhovno se diže.

Connie je posluhnula očekujući nastavak, ali je Clifford zastao. Pogledala ga je u čudu.

– Ako se duhovno diže – reče ona – što onda ostaje dolje, ondje gdje mu je prije bio rep?

– Ah – preuze on – nastoj pojmiti što je autor mislio. Uzdizanje je opreka propadanju, smatram ja.

– Duhovno napuhano, da tako kažem. – Ne, nije. Nego ozbiljno, bez šale: misliš li da ima tu nešto? Opet ga je pogledala. – Fizičko propadanje? – upita ona. – Vidim da bivaš deblji, a ni ja ne

propadam. Misliš li da je sunce manje nego što je bilo? Po mome, nije. Smatram da jabuka što ju je Adam ponudio Evi nije bila veća od naše. Ili misliš daje bila?

– Čuj dalje: “Svemir prolazi tako polako, u sporosti koja je neshvatljiva za naše mjerenje vremena, u novim uvjetima stvaranja, u kojima će fizički svijet, kakav danas poznajemo, biti samo beznačajno malen valić koji će se jedva razaznati od ništavila.”

Slušala je s nekom veselosti: Svakakve su joj nepristojne misli padale na pamet. No, rekla je samo:

– Kakav je to glupi hokus-pokus! Kao da bi njegova mala: tašta svijest mogla znati ono što se zbiva tako sporo! To samo znači da je on sam fizički neuspjeh na zemlji, pa želi da od svega svemira načini fizički promašaj. Umišljena mala drskost!

– No slušaj i ne prekidaj svečane riječi autorove: “Današnji je svijet i njegov poredak nastao u nekoj neshvatljivoj prošlosti i naći će svoj grob u nezamislivoj budućnosti. Preostaje neiscrpno carstvo apstraktnih oblika i stvaralaštva sa svojim promjenljivim značajem što ga uvijek nanovo određuju njegova stvorenja, i Bog, o čijoj mudrosti ovise svi oblici reda.” Eto, to je njegov zaključak.

Connie je sjedila i prezirno slušala. – On je duhovno ugašen – reče ona. – Kakve li gluposti! Neshvatljivosti,

nezamislivosti, carstvo apstraktnih oblika, stvaralaštvo s promjenljivim značajem, i Bog pomiješan s oblicima reda! Kakvih li gluposti!

– I ja velim daje to nekakvo gomilanje, nekakva mješavina plinova, da tako kažem – reče Clifford. – Ipak, mislim da ima nešto u pomisli da svemir fizički propada i da se duhovno uzdiže.

– Doista? Eh, neka se onda uzdiže, samo neka mene ovdje dolje ostavi fizički živu i zdravu.

– Voliš li ti svoje fizičko biće? – upita je. – Volim! A glavom joj prođoše riječi: “Najljepša ženska zadnjica što je ima!” – Zaista neobično, jer, nema sumnje, fizičko biće samo je smetnja.

Mislim pak da žena svoje najveće zadovoljstvo ne nalazi u duševnom životu.

– Najveće zadovoljstvo? – ponovi ona, gledajući ga. – Zar je ta glupost najveće zadovoljstvo duhovnog života? Ne, hvala lijepa! Daj mi tijelo. Ja mislim, tjelesni je život veća stvarnost negoli duhov ni: kad je tijelo doista

probuđeno na život. Ali mnogi ljudi, kao taj tvoj glupi filozof, imaju duh samo prilijepljen na mrtvo tijelo.

Gledao ju je u čudu. – Tjelesni život – reče on – to je samo životinjski život. – I to je bolje nego profesorska trupla. Ali nije istina! Ljudsko se tijelo

tek rada za stvarni život. Kod Grka ljupko je zasvjeducalo, zatim su ga Platon i Aristotel ubili, a Isus dotukao. No, tijelo se sada zaista rada za život u divnom svemiru, život ljudskog tijela – opre se ona.

– Ti, draga moja, govoriš kao da ćeš uvesti to doba. Doduše, odlaziš na odmor, ali se, molim te, nemoj tako neskromno dičiti time. Vjeruj mi, ma kakav bio Bog, on će polako ukloniti crijeva i probavne organe iz ljudskog tijela da stvori jedno više, duhovnije biće.

– Zašto da ti vjerujem, Clifforde, kad osjećam da se Bog, kakav već bio, najposlije probudio u mojoj utrobi i šeće se tuda sa svim žarom svanuća. Zašto da ti vjerujem kad osjećam upravo suprotno?

– Oh, zaista! A što je u tebi prouzrokovalo tu izvanrednu promjenu? Zar to što naga juriš po kiši i igraš se bakantice? Zelja za senzacijom ili radost što odlaziš u Veneciju?

– Jedno i drugo! Smatraš li daje ružno što se radujem odlasku? – Ružno je što to tako otvoreno pokazuješ. – Onda ću to kriti. – Nemoj se upinjati. Svoj si nemir gotovo prenijela na me. Gotovo

osjećam kao da sam ja taj koji odlazi. – A zašto ne bi i ti pošao? – O tome smo već govorili. Ako ćemo pravo, najviše se raduješ zato što

ćeš moći da se za neko vrijeme riješiš svega ovoga. Najveća ti je radost ovog časa zbogom svemu. Ali svaki odlazak znači neki sastanak drugdje. A svaki je sastanak nova obveza.

– Ne mislim ulaziti ni u kakve nove obveze. – Nemoj se hvastati dok bogovi slušaju. – Ne, neću se hvastati. Ipak je bila uzbuđena zbog odlaska, zbog toga što osjeća da se raskidaju

veze. Nije mogla drukčije. Clifford, koji nije mogao spavati, kartao se svu noć s gospodom Bolton

dok nije gotovo pala od umora. Naposljetku se približio dan Hildina dolaska. Connie se dogovorila s

Mellorsom da će izvjesiti zeleni šal kroz prozor ako sve bude u redu za njihovu zajedničku noć. Ako pak bude kakve zapreke, izvjesit će crveni.

Gospoda Bolton pomagala je Constanci da pakuje. – Vašem gospodstvu koristit će promjena. – Mislim da hoće. Nije vam krivo što ćete Sir Clifforda imati sami na

brizi neko vrijeme, zar ne? – Oh, ne! Nije mi teško, već ću ja to urediti s njim. Mislim da mogu sama

sve što treba. Zar vam se ne čini da mu je bolje nego što je bilo? – O, mnogo bolje. Pravite čuda s njim. – Zaista? Ali svi su muškarci jednaki: kao mala djeca. Samo im treba

ugađati i laskati, činiti neka misle kao da sve ide po njihovoj volji. Ne mislite li vi tako, milostiva gospodo?

– Bojim se da baš nemam dovoljno iskustva. Connie malko zastade u pripremama. – A kako je bilo s vašim mužem, jeste li i s njime morali kao s djetetom?

– upita Connie i pogleda drugu ženu. Gospoda Bolton prekide spremanje.

– Da – odgovori – morala sam mu dosta ugađati. Ali, valja mi priznati, uvijek je znao za čim idem. Obično mije popuštao.

– I nije nikad bio gospodar i gazda? – Nije! Ali bi mu se ponekad oči zakrijesile, i tada sam znala da mi valja

popuštati. No, obično je on popuštao. Ne, nikad nije bio gospodar i gazda. Ali nisam to ni ja bila. Znala sam dokle smijem i mogu, i onda bih popuštala, iako me to kadikad dosta stajalo.

– A što bi bilo da ste se tvrdoglavih i ostali pri svome? – Oh, ne znam, nikad nisam pokušala. Pa i kad nije imao pravo, ako je

bio uporan, ja sam popuštala. Vidite, ja nikad nisam htjela ra zoriti ono što je bilo medu nama. Ako svom silom hoćete prodrijeti sa svojom voljom protiv muškaraca, onda je kraj. Ako volite nekog muškarca, morate mu popustiti kad je u nešto zagrizao; imali vi pravo ili ne imali, treba mu popustiti, inače će se nešto pretrgnuti. Valja mi reći, Ted mi je kadikad i popuštao kad bih se zainatila premda nisam imala pravo. Tako bismo oboje došli na svoje.

– Jeste li takvi sa svima svojim pacijentima? – upita Connie. – O, to je nešto drugo. S njima nisam takva. Znam što je za njih dobro, ili

pak nastojim saznati, i onda uredim kako je najbolje u njihovu korist. To nije isto kao i s onim koga volite. Sasvim je drukčije. Ako ste zaista nekog voljeli, možete biti srdačni gotovo sa svakim čovjekom ako ste mu potrebni. Premda zapravo ne marite, nije vam stalo. A kad vam je u životu doista stalo do koga, sumnjam da ćete ikad više mariti za koga drugog. Te su riječi uplašile Connie.

– Mislite da se može voljeti samo jednom? – upita ona. – Ili nikad. Većina žena ne voli nikad, nikad i ne pokušaju. Ne znaju što

to znači. Ni muškarci. Kad vidim ženu koja voli, srce mi za njom zamire. – A mislite li da se muškarci lako vrijeđaju? – Jasno! Ako im povrijedite ponos. Ali zar nisu i žene iste? Samo, naša

su dva ponosa ponešto različita. Connie je razmišljala o tome. Opet su je napale zle slutnje zbog odlaska:

ima li uopće smisla da nekamo putuje? Naposljetku, zar ona ne napušta svog čovjeka, ma i na kratko vrijeme? A on je toga svjestan, zato je i bio tako čudan i zajedljiv.

Ipak, ljudskim životom često odlučuje splet vanjskih okolnosti. Connie je bila u vlasti takvih prilika. Nije se mogla izvući samo tako dok bi dlanom o dlan. A nije ni htjela.

Hilda je prispjela na vrijeme, u četvrtak ujutro, u malom autu na kojem je straga bio čvrsto pripet kovčeg. Izgledala je čedno i djevojački kao uvijek, ali sa svagda istom samovoljom. Bila je vraški svojeglava. Kad se njezin muž u to uvjerio, zatražio je rastavu. A ona mu je išla naruku i to olakšala premda nije imala ljubavnika. Nije u taj mah marila za muškarce. Bilo joj je s voljom da bude svoja gospodarica i gospodarica svoje dvoje djece, koje je namjeravala odgojiti “kako treba”, ma što to značilo.

I Connie je mogla ponijeti samo jedan kovčeg. Ipak je poslala jedan kovčeg ocu, koji je putovao vlakom. Nema smisla autom u Veneciju. A Italija je i prevruća da se po njoj putuje autom u srpnju. On će komotno vlakom. Upravo je doputovao iz Škotske.

Tako je Hilda, kao ozbiljan arkadijski maršal ili putovođa, uredila svu materijalnu stranu putovanja. Sjedila je s Constancom u jednoj od gornjih soba i čavrljala.

– Čuj, Hilda – Connie će ponešto uplašena – htjela bih noćas prenoćiti

ovdje u blizini: ne ovdje, nego u blizini. Hilda je upiljila u sestru svoje sive, nedokučive oči. Činila se spokojnom,

a često se znala razbjesniti. – Gdje je to u blizini? – upita tiho. – Pa znaš da ovdje nekoga volim, zar ne? – Slutila sam daje nešto posrijedi. – Znaš, on živi u blizini, pa bih ovu noć provela s njime. Moram, obećala

sam. Connie se jogunila. Hilda šuteći obori glavu sličnu Minervinoj. Zatim je podigla pogled. – Hoćeš li mi reći tko je on? – upita. – On je naš lugar – protisnu Connie i živo porumenje, kao postiđeno

dijete. – Connie! – uzviknu Hilda i podiže malko nos od nego dovanja; tu je

kretnju baštinila od majke. – Znam, ali on je zaista divan. On zaista zna što je nježnost – reče

Connie, nastojeći da ga obrani. Hilda, kao rumena Atena, sjajna lica, obori glavu te se zamisli. Zapravo

je bila silno ljuta, ali se nije usuđivala to pokazati, jer bi se Connie, koja bijaše na oca, odmah uzbunila i tvrdoglavila.

Istina, Hilda nije voljela Clifforda, nije voljela njegovu hladnu umišljenost daje netko! Bila je uvjerena da on besramno iskorištava Connie. Nadala se da će ga njezina sestra ostaviti. Ali, kako je bila iz solidnoga škotskog srednjeg staleža, nije htjela nikakva “poniženja” sebe ili svoje obitelji.

– Kajat ćeš se za to – reče joj. – Neću! – uzviknu Connie, sva porumenjevši. – On je pravi izuzetak. Ja

ga zaista volim. Divan je kao ljubavnik. Hilda je još razmišljala. – Brzo ćeš ga se zasititi – reče – i dok budeš živa stidjet ćeš se zbog

njega. – Ne, neću! – nadam se da ću imati njegovo dijete. – Connie! – viknu Hilda, tvrdo kao daje udarila čekićem, sva blijeda od

srdžbe. – Učinit ću sve što je moguće da ga dobijem. Bit ću ponosna budem li

imala njegovo dijete. Nije imalo smisla govoriti s njome. Hilda nastavi razmišljati. – Zar Clifford ništa ne sumnja? – upita je. – Oh, ne. A zašto bi? – Zacijelo si mu dala mnogo prilike da posumnja – reče Hilda. – Ne, nikako. – A taj noćašnji pothvat čini mi se pravom ludosti. Gdje živi taj čovjek? – U kućici na drugoj strani šume. – Je li samac? – Nije. Žena gaje ostavila. – Koje je dobi? – Ne znam. Stariji je od mene. Hilda je na svaki odgovor bivala sve ljuća, ljutila se žestoko, kao i

njezina mati, ali je to prikrivala. – Da sam na tvome mjestu, ja bih odustala od noćašnje pustolovine –

posavjetovala je mirno. – Ne mogu! Moram noćas biti s njim, ili neću moći uopće putovati u

Veneciju. Jednostavno, ne mogu. Hilda kao da je opet čula svog oca te popusti iz čiste diplomacije. Pristala

je da se obje odvezu u Mansfield na večeru: odatle će, kad se smrači, odvesti Connie natrag do puta na rubu šume i ujutro doći po nju, a ona će, Hilda, prenoćiti u Mansfieldu, koji je udaljen pol sata dobre vožnje. No bila je bijesna na sestru što joj tako mrsi planove.

Connie je na prozor izvjesila šal smaragdne boje. Od silne ljutine na sestru umekšala se Hilda prema Cliffordu. Ipak, ima

on duha. Što je tjelesno nesposoban za ljubav, to bolje: utoliko je manje razloga za svađu. Hilda je odbijala od sebe tjelesnu ljubav u kojoj muškarci postaju ružna, sebična čudovišta. Connie nije morala proći što prolaze druge žene, imala je lakši život, ali nije bila toga svjesna.

Clifford je došao do zaključka daje Hilda, na kraju, uistinu inteligentna žena i da bi bila izvrsna pomoćnica čovjeku koji bi se, primjerice, bavio politikom. Da, u njoj nema nikakve Constantine ludosti: u usporedbi s Hildom Connie je još dijete, i čovjek joj mora opraštati jer nije sasvim pouzdana.

Rano su sjeli k čaju, vrata su ostavili otvorena da sunce može unutra. Bijaše kao da su svi malko zadahtani.

– Zbogom, Connie, djevojčice! Vrati mi se živa i zdrava. – Zbogom, Clifforde! Da, vratit ću se brzo. Connie je bila gotovo nježna. – Zbogom, Hilda! Ti ćeš malo pripaziti na nju, je li? – Hoću, svojski! – odgovori Hilda. – Neće nikamo daleko od mene. – To je obećanje! – Zbogom, gospodo Bolton! Znam da ćete dobro paziti Sir Clifforda. – Hoću koliko god mogu, milostiva gospodo. – I pišite mi ako bude kakvih novosti, i javljajte mi kako je Sir Clifford. – Svakako, milostiva gospodo. Lijepo se zabavite i sretno nam se vratite. Svi su mahali. Auto krenu. Connie se osvrnu i vidje Clifforda kako sjedi

u svojim kolicima navrh stepenica. Naposljetku, on je njezin muž, a Wragby njezin dom: prilike su tako odredile.

Gospoda Chambers držala je vrata otvorena i poželjela njezinu gospodstvu sretan put. Auto je brzo kliznuo iz cestara što je skrivao park i zakrenuo na cestu kojom su se ugljenari vukli svojim kućama. Hilda zakrene na Crosshill Road, iako to nije bila glavna cesta, ali je vodila u Mansfield. Connie stavi naočale. Vozile su se duž željezničke pruge koja je bila u udolini niže njih. Onda mostom prijedoše preko udoline.

– To je put što vodi do lugareve kuće – reče Connie. Hilda nestrpljivo pogleda onamo. – Strašna je šteta što ne možemo ravno! U devet bismo stigle u Pali Mali. – Zao mi je zbog tebe – uzvrati Connie ispod svojih naočale. Brzo su prispjele u Mansfield, nekoć romantičan a sada očajno tužan

rudarski gradić. Hilda zaustavi kod hotela označena u autovodiču, te uze sobu. Sve zajedno bilo je tako neprijatno, a Hilda je bila i suviše ljuta a da bi govorila. No Connie joj je morala nešto pripovijedati o svojoj ljubavi.

– On, pa on! Kojim ga imenom zoveš? Samo veliš on – reče Hilda. – Nikad ga ne zovem imenom, a ni on mene: malko čudno kad pravo

razmisliš. Zove se Oliver Mellors. – A kako bi se osjećala da budeš gospođa Mellors umjesto Lady

Chatterley? – Voljela bih to.

S Connie se više ništa nije dalo. Uostalom, ako je taj čovjek pet-šest godina bio poručnik u vojsci u Indiji, zacijelo je manje-više zgodan. Očito ima značaja. Hilda je pomalo bivala mekša.

– Ali ćeš ga se brzo zasititi – reče – a onda ćeš se stidjeti svoje veze s njim. Ne može se čovjek miješati s radnicima.

– Pa ti si socijalist. Uvijek si bila na strani radništva. – Mogu uz njih biti za političke krize: upravo stoga što sam s njima,

znam kako je nemoguće vezati svoj život s njihovim. Ne govorim to iz snobizma, nego zato što je cio ritam njihova života drukčiji.

Hilda je živjela medu pravim političkim intelektualcima, tako da joj se teško moglo suprotstaviti.

Dosadni sati u hotelu vukli se polako, i nakraju su sjele za jednoličnu večeru. Zatim Connie stavi nešto stvarčica u svilenu torbicu i još jednom počešlja kosu.

– Ipak, Hilda, ljubav može biti divna kad osjećaš da živiš i da si u središtu stvaranja.

Bilo je gotovo kao da se hvali. – Mislim da i svaki komarac osjeća isto – reče Hilda. Večer je bila divno jasna i trajala je dugo, čak i u gradiću. Bit će jasna i

cijela noć. Od zlovolje Hildino lice bijaše poput maske. Sjela je opet u auto, i njih se

dvije povezoše natrag, ali krenuše drugim putem, kroz Bolsover. Connie je imala naočale i kapu da je ne prepoznaju, i sjedila je šuteći. Što

se Hilda više protivila, Connie je sve više pristajala uz čovjeka koga je voljela, išla bi za njega u oganj i vodu.

Imale su upaljena prednja svjetla dok su se vozile kroz Crosshill, a po malom rasvijetljenom vlaku što je udolicom brektao kraj njih, činilo se da je zaista noć. Hilda je računala da će na­kraj mosta zakrenuti na poljski put. Usporila je prilično naglo i skrenula s ceste, a svjetla prosjaše bijelom svjetlosti na putu obraslu travom. Connie pogleda van. Vidjela je neku sjenu te otvorila vrata.

– Evo nas! – reče tiho. Hilda je pak ugasila svjetla i nastojala okrenuti kola vozeći natrag. – Nema ništa na mostu? – upita kratko. – Sve je u redu – odgovori muški glas. Povezla je natraške na most, zakrenula, potom povezla koji korak

naprijed po cesti, onda unatrag na put, pod brijest, gazeći travu i paprat. Zatim je ugasila sva svjetla. Connie side. Čovjek je stajao pod drvećem.

– Jesi li dugo čekao? – upita Connie. – Nisam – odgovori on. Oboje počekaše da side Hilda. Ali ona zalupi vratima te ostade sjedeći

nepomično. – Ovo je moja sestra Hilda. Bi li prišao i pozdravio? Hilda, ovo je

Mellors. Lugar podiže šešir, ali ne priđe. – Prošetaj s nama do kućice, Hilda – pozva je Connie. – Nije daleko. – A štos autom? – Ljudi ih ostavljaju uz cestu. Imaš ključ. Hilda je šutjela i razmišljala. Potom pogleda natrag niz put. – Mogu li natraške oko onog grma? – upita. – Dakako – odgovori lugar.

Potjerala je natraške i zavila oko grma, tako da se s ceste nije vid-jelo; zatim je zaključala auto i sišla. Bila je noć, ali svijetla. Grmlje duž zapuštenog puta izraslo visoko i divlje i izgledalo vrlo tamno. Svjež sladak miris lebdio u zraku. Lugar pode naprijed, za njim Connie, potom Hilda, svi šuteći. On je teža mjesta osvjetljivao svojom džepnom svjetiljkom, pa su nastavljali put, dok je nad hrastovima meko huktala sova, a Flossie tiho lunjala naokolo. Nijedno od njih troje nije moglo govoriti. Nisu imali što reći.

Nakon nekog vremena Connie opazi žuto svjetlo u kućici, i srce joj jače zakuca. Plašila se malko. Nastavili su put, sve onako jedno za drugim.

On otključa vrata te ude prvi u toplu ali praznu sobicu. Vatra je tiho i crveno gorjela na ognjištu. Stol bijaše prostrt, na njemu dva tanjura i dvije čaše, ovaj put na pravom bijelom stolnjaku. Hilda je tresla kosom i ogledala se po pustoj, tužnoj sobi. Zatim pribra hrabrost i pogleda muškarca.

Bio je srednje visok i suhonjav, učinio joj se pristalim. Ostao je suzdržan, pokazujući da mu nije do razgovora.

– Sjedni, Hilda – pozva je Connie. – Sjednite – reče i on. – Mogu li vam prirediti čaj ili što drugo, ili biste

čašu piva? Ugodno je hladno. – Pivo! – javi se Connie. – I meni, molim! – reče Hilda, smiješno bojažljivo. On je pogleda i

kimnu glavom. Uzeo je modar vrč i krenuo u prostoriju iza kuhinje. Kad se vratio s

pivom, lice mu se opet promijenilo. Connie sjede pokraj vrata, a Hilda na njegovu stolicu, leđima okrenuta

zidu na prozorskoj strani. – To je njegova stolica – blago će Connie. Hilda skoči kao da su je opekli. – Samo sjedite, samo sjedite! Uzmite koju hoćete stolicu, nitko od nas

nije medvjed iz priče – reče on savršeno ravnodušno. I donese Hildi čašu i natoči joj piva iz modrog vrča. – Što se tiče cigareta – reče – nemam ih, možda imate svoje. Ja ne pušim.

Hoćete li štogod pojesti? Obrati se izravno Constanci: – Da ti donesem štogod za jelo? Bi li htjela? Ti voliš štogod prigristi. Govorio je u svome narječju, mimo i bezbrižno kao da je krčmar u krčmi. – A što imaš? – upita Connie, crveneći se. – Kuhane šunke, sira, oraha, ako ti je s voljom. Nema velikog izbora. – Hoću – reče Connie. – Hoćeš li i ti, Hilda? Hilda podiže pogled k njemu: – Zašto govorite jorkširskim narječjem? – upita ga tiho. – Pa tako. Ovo nije jorkširsko narječje nego derbijsko. Pogledao ju je s jedva primjetljivim podsmijehom. – U redu, derbijsko. Zašto govorite derbijski? U početku ste govorili

ispravno engleski. – Tako? Zar ne smijem drukčije kad mi je po volji? Pustite me da

govorim derbijski kad mi se mili. Ako nemate ništa protiv toga. – Zvuči ponešto izvještačeno – reče Hilda. – Možda. Ali u Tevershallu vaš bi govor zvučao izvještačeno. Ponovno ju je pogledao, iskosa, kao iz neke čudne udaljenosti, kao da

veli: “Pa tko ste vi zapravo?” Otišao je u spremnicu po jelo.

Sestre su sjedile šuteći. Donio je još jedan tanjur, nož i viljušku. Zatim kaza: JA!

– Ako vas ne smeta, skinut ću kaput, kao uvijek. I skide kaput, objesi ga o klin, pa sjede za stol, u košulji: košulja mu

bijaše od tanka flanela krem-boje. – Poslužite se! – reče. – Izvolite! Ne dajte se nutkati. Narezao je kruha i ostao stojeći nepomično. Hilda osjeti, kako je prije

osjećala i Connie, njegovu moć šutnje i udaljenosti. Vidjela je njegovu malu osjetljivu ruku što je nehajno ležala na stolu. Ne, on nije običan radnik, nikako! On se samo pravi, glumi!

– Ipak – reče ona, uzimajući malko sira– bilo bi prirodnije kad biste s nama govorili ispravno engleski, a ne u narječju.

Pogledao ju je i osjetio njenu vrašku volju. – Mislite? – reče ispravnim engleskim. – Bi li bilo prirodno išta što bi se

izreklo između vas i mene, osim što biste kazali da me đavo nosi prije nego što me vaša sestra ikad opet vidi? I osim onoga što bih vam ja isto tako neugodno uzvratio? Bi li išta drugo bilo prirodno?

– Oh, da – na to će Hilda. – Lijepo ponašanje bilo bi sasvim prirodno. – Druga priroda, da tako kažemo – reče on i nasmija se. – Ne, ne, sit sam lijepog ponašanja, ostavite me na miru! Hilda je zaista bila zbunjena i strašno ljuta. Naposljetku, mogao bi on

ipak priznati da mu se iskazuje čast. Umjesto što svojom glumom i nadmenim držanjem valjda misli da on drugima iskazuje čast. Kakve li drskosti! Jadna zalutala Connie, u pandžama toga čovjeka!

Jeli su šuteći. Hilda pogleda kako se on vlada za stolom. I protiv volje morala je priznati daje on nagonski obzimiji i bolje odgojen nego ona. U njoj je bila neka škotska nespretnost. Osim toga, bio je on sasvim miran i suzdržano samosvjestan Englez, bez oštrih bridova. Bilo bi vrlo teško nadmašiti ga.

– A mislite li vi zaista – opet će ona, ali nešto blaže – da se isplati? – Da se isplati, što? – Ta pustolovina s mojom sestrom. Na licu mu se javi smijulj što razdražuje. – Treba pitati nju – opet će u narječju. Zatim je pogledao Connie. – Dolaziš ovamo od slobodne volje, zar ne? Ja te nisam silio. Connie pogleda Hildu. – Molim te, Hilda, ne zanovijetaj! – Naravno, neću. Ali netko mora misliti o prilikama. Trebalo bi da imaš

neku stalnost u životu, ne smiješ uvijek praviti gluposti. Nastao je trenutak šutnje. – Stalnost? – prihvati on. – Sto time mislite reći? Kakvu stalnost imate vi

u svome životu? Mislim da se kanite rastaviti. Kakva je to stalnost? Samo stalnost vaše tvrdoglavosti. Ne sumnjam u to. I kakvu ćete korist imati od toga? Imat ćete i preko glave te svoje stalnosti samo dok još koju godinu poživite. Tvrdoglava i samovoljna žena, to je njezina stalnost. Bogu hvala što nisam onaj koji se mora bahtati s vama!

– S kojim pravom vi tako govorite sa mnom? – reče Hilda. – S kojim pravom! S kojim pravom vi zanovijetate drugima sa svojom

stalnosti? Prepustite druge njihovoj vlastitoj stalnosti. – Zar vi, moj gospodine, mislite da ja vodim brigu o vama? – tiho će

Hilda.

– Ja mislim da vodite, jer ste manje-više moja svast. – Još smo daleko od toga, uvjeravam vas. – A ja vas uvjeravam da baš nismo tako daleko. I ja imam stanovitu

stalnost u životu, i dobra je kao i vaša. Ako vaša sestra dolazi k meni za malo ljubavi i nježnosti, ona zna što radi. Bila je već u mojoj postelji. Bogu hvala da niste bili vi sa svojom stalnosti.

Nastala je tišina, a zatim je dodao: – A, ne, ja ne nosim svoje hlače s turom naprijed. Ako mi se što dopadne,

hvala zvijezdama. Čovjek ima veliko zadovoljstvo s ovakvom djevojkom; to je nešto sasvim drugo nego s nekom od vaše fele. Šteta zapravo, jer vi biste mogli biti dobra jabuka umjesto lijepe divljake. Žene kao što ste vi trebalo bi dobro cijepiti.

Gledao ju je s čudnim titravim smiješkom u kojemu bijaše čulnosti i priznanja.

– A muškarce kao što ste vi – reče ona – trebalo bi odvojiti od ostalog svijeta: zbog njihove vulgarnosti i sebične požude.

– Oh, gospodo! Sreća je što je ostalo još takvih muškaraca kao što sam ja. A vi ste zaslužili što imate: ostali ste sami samcati.

Hilda je ustala i krenula prema vratima. Ustade i on i skide kaput s klina. – Već ću i sama pogoditi put – reče ona. – Sumnjam u to – uzvrati on mirno. Tabali su niz put opet u smiješnom redu, jedno za drugim. Sova je još

huktala. On je znao da bi je trebalo ustrijeliti. Auto je stajao nedirnut, malko orošen. Hilda se pope i upali motor. Lugar

i Connie počekaše. – Samo vam jedno velim – reče ona iza svoje utvrde – ne vjerujem da će

vam se to isplatiti. – Što je jednome slast, drugome je otrov – javi se on iz tame. – A za mene je med i mlijeko. Svjetla se upališe. – Nemoj da te ujutro čekam, Connie. – Ne, nećeš. Laku noć. Auto se polako uspe na cestu, zatim kliznu naprijed i nestade, ostavljajući

za sobom tihu noć. Connie mu se plašljivo uhvati za ruku, i njih dvoje krenuše putem. On

nije govorio. Naposljetku ga ona poteže da stane. – Poljubi me! – šapnu ona. – Ne, počekaj malo! Počekaj dok se ohladim – reče on. To ju je zabavljalo. Sveudilj ga je držala za ruku, te su šuteći išli putem.

Bila je zadovoljna što je s njime, i to upravo sada. Zadrhtala je pri pomisli da ju je Hilda mogla oteti od njega. On je bio nedokučivo šutljiv.

Kad su opet stigli u kućicu, ona gotovo zaplesa od sreće što se riješila sestre.

– Bio si strašan prema Hildi – reče mu ona. – Trebalo bi da dobije batina. – Zašto? Pa ona je tako ljupka. Nije joj odgovorio nego je krenuo za večernjim poslovima, tihim

sigurnim kretnjama. Bio je vanjštinom ljut, ali ne na nju. To je Connie osjećala. Njegova ljutnja davala mu je čudnu ljepotu, neku

unutarnju milinu i sjaj od kojeg je sva treperila i od kojeg su joj se udovi rastapali.

On se još nije obazirao na nju.

Naposljetku je sjeo i počeo driješiti cipele. Zatim je podigao pogled prema njoj, ispod obrva na kojima se još zadržavala srdžba.

– Hoćeš li poći gore? – reče. – Tamo je svijeća. I kretnjom glave pokaza na svijeću što je gorjela na stolu. Ona je

poslušno uze, a on joj promatraše oble bokove dok je uzlazila stepenicama. Bila je to noć čulnih strasti kojih se ona malko plašila i kojima se gotovo

opirala: ipak su je ponovno srsili probojni srsi čulnosti, drukčiji, oštriji, strasniji od srsa nježnosti, ali, u taj čas, poželjni. Iako ponešto uplašena, puštala mu je na volju, i bezobzirna, nesramežljiva požuda potrese je do temelja, razotkrije do dna i učini od nje drugu ženu. Nije to zapravo bila ljubav. Nije to bila pohota. Bila je to čulnost, oštra i vrela kao vatra od koje je duša sagorijevala u pepeo.

Taje vatra spalila stid, najdublji, najstariji stid, na najtajnijem mjestu. Stajalo ju je napora da mu pusti sve na volju. Morala je biti pasivna, poslušna stvarca, robinja, tjelesna robinja. A ipak ju je strast zahvatila svojim platnenim jezicima na kojima je izgarala, i kad joj je razbludni plamen prošao utrobu i grudi, činilo joj se da umire žestokom i divnom smrti.

Često se pitala što je Abelard mislio kazavši da je s Heloizom u jednoj godini prošao sve stupnje i profinjenosti strasti. To isto prije tisuću godina: prije deset tisuća godina! Isto je i na grčkim vazama, posvuda! Profinjenost strasti, ćudljivosti čulnosti! Potreba, vječna potreba da se sažeže lažna sramežljivost i da se taljenjem pročisti najteža ruda tijela. Ognjem čiste čulnosti.

Tako je mnogo naučila u toj kratkoj ljubavnoj noći. Prije je mislila da žena mora umrijeti od stida, a ono – umro je stid. Stid, to je strah. Duboki organski sram, stari fizički strah koji se skupio u korijenju našeg tijela i može ga odagnati samo čulni oganj, naposljetku je uklonjen, odagnao ga je muški ud, tako daje stigla u srce svoje džungle. Osjetila je, sada, daje doprla do najdublje dubine svoje prirode i da je u biti bez srama. Bila je svoj vlastiti čulni, gola i bestidna. Osjetila je pobjedu, gotovo oholost. Tako! Tako je to dakle! To je život! Takav je dakle čovjek u svojoj biti. Nije ništa ostalo neotkriveno, ništa čega bi se trebalo stidjeti. Svoju najintimniju golotinju dijelila je s muškarcem, s jednim drugim bićem.

A kakav je bezobziran đavo muškarac! Zaista pravi đavo! Treba jakosti da ga podneseš. Trebalo je napora da stigne do srca tjelesne džungle, do posljednjeg i najdubljeg skloništa organskog stida. Samo gaje falos mogao pronaći. A kako je samo bio zabijen u nju.

I kako gaje, u strahu, mrzila. A kako ga je na kraju željela! Sada je to znala. U dnu duše, duboko u svojoj unutamjosti, potrebovala je tu navalu falosa, potajno ju željela, i bila je uvjerena daje neće nikada doživjeti. A sada se sve naglo pojavilo, i jedan je muškarac dijelio s njom njezinu posljednju i konačnu golotinju – ona je bila bez stida.

Kako su lažljivci pjesnici i svi ostali! Uvjeravaju čovjeka da žele osjećaj. U stvarnosti pak čovjek najviše želi čulnost koja ga svega prožima i sažiže, strašnu čulnost. Eh, naći muškarca koji se na sve usuđuje, bez misli na stid ili grijeh, ili na konačno kajanje! Kad se kasnije stidiš ili navodiš na stid, kako je to strašno! Kakva šteta što su muškarci tako pasje sramežljivi kao Clifford! I kao Michaelis! Obojica su bila, što se tiče čulnosti, pasje i ponižavajuće odvratni. Najviši užitak duha! A što je to za ženu? I što je to zapravo za muškarca? On samo postaje još prljaviji i pasji, čak i duhom. Potrebna mu je zgoljna čulnost čak i da bi pročistio i obodrio duh. Zgoljna

čulnost, a ne ta prljava zbrkanost. Bože, kako je muškarac nešto neobično! Svi su oni samo psi koji jure

naokolo, njuškaju i pare se. Kako je teško naći muškarca koji se ne boji i ne stidi! I eto, gleda ga sada kako spava kao divlja zvjerka, udaljen od nje u samoći svoga sna. I privinu se k njemu da ne bude daleko od njega.

Kad se probudio, probudio je i nju sasvim. Sjedio je na postelji te ju gledao. Ona je vidjela svoju golotinju u njegovim očima, i njegovu duboku svijest o njoj. I fluidna muška spoznaja o njoj bijaše kao da nekamo struji k njoj iz njegovih očiju te je ovija strašću. Ah, kako je užitak i milina imati udove i tijelo polusneno, a teško i prožeto strašću.

– Je li vrijeme ustajanju? – upita ona. – Šest i pol. U osam trebalo je da bude na kraju puteljka. Uvijek i uvijek nečiji

pritisak nad čovjekom! – Mogao bih pripremiti doručak pa ti ga donijeti ovamo: hoćeš li? – Oh,da! Flossie je dolje tiho cviljela. Ustao je, odbacio pidžamu i protrljao se

ručnikom. Kako je lijepo ljudsko biće kad je puno srčanosti i života! Tako je mislila dok gaje šuteći promatrala.

– Odmakni zavjesu, hoćeš li? Sunce je već sjalo po nježnom jutarnjem lišću, a šuma bijaše tako blizu,

modra i svježa. Ona sjede u postelji i sanjivo zagleda kroz tavanski prozor, stišćući rukama gole dojke. On se odijevao. Ona je napol snatrila o životu, o životu s njim, upravo o životu.

On se udaljavao, bježao od njezine pogibeljne nagosti što se ondje zgurila.

– Jesam li to sasvim izgubila svoju spavaćicu? – upita ona. Segnuo je rukom pod pokrivač u dnu postelje te izvukao komad tanke svile.

– Osjećao sam da mi se svila motala oko gležnjeva. Spavaćica bijaše gotovo sva poderana. – Ne mari – reče ona. – Pripada zaista ovamo. Ostavit ću je ovdje. – Da, ostavi je. Mogu je noću stisnuti medu noge za društvo. Nema na

njoj nikakva imena i nikakva znaka, zar ne? Obukla je na se razdrtu svilu, sjela i dremljivo se zagledala kroz prozor.

Prozor bijaše otvoren, jutarnji zrak ulazio kroza nj i s njime ptičji poj. Ptice su neprestano polijetale. Onda je opazila Flossie kako švrlja naokolo. Vani objutrilo.

Čula je kako on dolje loži vatru, crpe vodu te izlazi na stražnja vrata. Domalo doprije do nje miris pržene slanine, i naposljetku eto njega gore, s velikim crnim pladnjem s kojim je jedva prošao na vrata. Stavio je pladanj na postelju i nalio čaj. Connie sjede u svojoj poderanoj spavaćici i gladno se naklopi na jelo. On je sjeo na onu jedinu stolicu, sa svojim tanjurom na koljenima.

– Kako prija! – reče ona. – Kako je lijepo doručkovati zajedno. 4x1; On je jeo šuteći i mislio kako vrijeme brzo promiče. I njezine se misli

dohvatiše toga. – Kako bih voljela ostati ovdje s tobom i daje Wragby milijun milja

daleko od nas! Ja zapravo odlazim s Wragbyja. Ti to znaš, žarne? – Da. – I obećavaš da ćemo živjeti zajedno, da ćemo voditi zajednički život, ti i

ja! Obećavaš li? – Da, kad mognemo.

– Da, da, mi to hoćemo, je li da hoćemo? Nagnula se naprijed i uhvatila ga za ruku, tako te joj se čaj prelio preko

ruba. – Da – prihvati on, odmičući čaj. – Mi i ne možemo sada da ne živimo zajedno, zar ne? – ona će molećivo. On je pogleda uz treperav smiješak. – Ne možemo! – dočeka on. – A sada za dvadeset i pet minuta valja ti

krenuti. – Zar već? – uzviknu ona. Odjednom on podiže prst kao za opomenu i ustade. Flossie kratko zaštekta, zatim triput oštro zalaja, kao za upozorenje. On šuteći stavi svoj tanjur na pladanj i side. Connie je čula kako je sišao

na vrtnu stazu. Vani zacinka zvonce na biciklu. – Dobro jutro, gospodine Mellors! Preporučeno pismo. – Ah, tako. Imate li olovku? – Evo je! Nastala je stanka. – Kanada! – reče došljakov glas. – Jest, to je jedan moj drug tamo u Britanskoj Kolumbiji. Samo mi nije

jasno što bi on to imao da preporuči. – Možda vam šalje novac. – Bit će prije da ga traži. Stanka. – Opet lijep dan. – Da. – Doviđenja. – Doviđenja. Domala vrati se gore, ponešto ljutit. – Poštar – reče. – Tako rano? – priupita ona. – Tja, njegov obilazak. Obično je ovdje u sedam, kad dolazi. – Je li ti tvoj drug poslao kakav novac? – Nije. Samo nekoliko fotografija i papira o nekom posjedu u Britanskoj

Kolumbiji. – Bi li htio onamo? – Mislio sam, možda bismo mogli. – Da, bismo, bilo bi divno! Ali gaje zbunio dolazak poštara. – Ti prokleti bicikli, salete čovjeka dok se još nije ni snašao. Nadam se

da nije ništa zamijetio. – A što bi mogao zamijetiti? – Valja ti ustati i spremiti se. Ja ću samo malko pogledati vani. Vidjela gaje kako ide stazom u izvide, sa psom i puškom. Sišla je te se

umila i do njegova povratka bila spremna s ono malo sitnica u svilenoj torbici.

Zaključao je vrata, i krenuše, ali šumom, a ne putom. Bio je A oprezan. – Ne misliš li da se za ovakve časove živi kao što je bila noćašnja noć? –

upitat će ona. – Da, ali valja misliti i na ostatak vremena – odgovori on prilično kratko. Išli su obraslom stazom, on sprijeda, šuteći. – Nas ćemo dvoje živjeti zajedno i provoditi zajednički život, je li? –

pitala ona.

– Da – odgovori on, idući naprijed i ne osvrćući se. – Kad za to dođe vrijeme. Ali sada putuješ u Veneciju i tko zna još kamo.

Išla je za njim nijemo, klonula srca. Sad joj bijaše na muku što mora otići.

Naposljetku on stade. – Ja ću sad poprijeko – reče i pokaza na desnu stranu. Ona mu obisnu oko vrata i privi se uza nj. – Sačuvat ćeš svu nježnost za me, je li? – šapnu ona. – Tako mi je bila

draga ova noć. A ti ćeš sačuvati nježnost za me, hoćeš li? Poljubi ju i načas ju čvrsto privinu uza se. Zatim uzdahnu te je opet

poljubi. – Valja mi pogledati je li auto tu. Otišao je kroz niski trnjak i paprat i ostavio za sobom trag u guštiku.

Nestao je za koji časak, a onda se vrati. – Auta još nema – reče. Činio se uplašen i zbunjen. – Eno! Čuli su auto što je potiho trubio približavajući se. Na mostu je usporio

vožnju. Pokunjena krenu za njim u paprat i dođe do visoke česminove živice. On

stade iza nje. – Eno onuda – reče joj, pokazujući prolaz u živici. – Ja neću izlaziti. Ona ga pogleda u očaju. On je poljubi i ponuka da krene. Sva jadna,

provukla se kroz česminu i živicu, side u mali jarak i onda se pope na put, gdje je Hilda, srdita, upravo izlazila iz auta.

– A tu si! – reče Hilda. – A gdje je on? – On ne dolazi. Constanci navriješe suze na oči kad se sa svojom torbicom uspela u auto.

Hilda joj pruži automobilsku kapu s naočalama što zakrivaju lice. – Stavi to – reče. Connie se tako zamaskirala, uvila se u dugi automobilski plašt i sjela u

auto, toliko izmijenjena i tako neljudskih oblika daje nitko ne bi mogao prepoznati. Hilda pokrenu kola stručnom kretnjom, i tako one ostaviše put i krenuše cestom. Connie se ogleda, ali njega ne bijaše. Dalje, dalje! Sjedila je sva u suzama. Rastanak je bio tako nenadan, tako neočekivan. Bio je nalik na smrt.

– Hvala Bogu što ćeš neko vrijeme biti daleko od njega! – reče Hilda, zakrećući kako bi zaobišla selo Crosshill.

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

– Vidiš, Hilda – reći će Connie poslije ručka, kad su se približavale Londonu – ti nisi nikad upoznala ni prave nježnosti ni prave strasti: da ih upoznaš, i to s istom osobom, vidjela bi kolika je to razlika.

– Za Boga miloga, ne razmeći se svojim iskustvima! – dočeka Hilda. – Još nikad nisam susrela muškarca koji bi bio kadar da se sav preda

jednoj ženi. A željela sam to. Nije mi stalo do njihovih sebičnih nježnosti i

njihove požude. Ne bih htjela biti komu igračka ni njegov chair aplaisir. Željela sam posvemašnju prisnost a nisam je našla. Sad mi je dosta.

Connie pretitra u mislima. Posvemašnja prisnost! Mislila je da to znači da moraju jedno drugome sve reći o sebi. No to je mučno. I sva ona dosadna samosvijest između muškarca i žene, pa to je bolest.

– Mislim da si ti previše svjesna same sebe sve vrijeme kad si s drugima – reče sestri.

– Nadam se barem da nisam ropske naravi – dočeka Hilda. – Možda baš jesi! Možda si rob svoje predodžbe o samoj sebi. Hilda je neko vrijeme vozila šuteći poslije te drskosti žutokljune Connie. – Barem nisam rob predodžbe što je netko o meni ima, i taj netko nije

sluga moga muža – naposljetku će bijesno Hilda. – Vidiš, nije tako – mirno će Connie. Uvijek je puštala da joj gospoduje starija sestra. Sada, iako je negdje u

sebi plakala, nije više bila podložna nijednoj ženi. Bilo je to već samo po sebi olakšanje, bijaše kao da joj je darovan drugi život: slobodna je od tuđe vlasti i opsjednutosti drugih žena. Kako su strašne, te žene!

Radovala se susretu s ocem, čija je ljubimica uvijek bila. Odsjele su u malom hotelu u blizini ulice Pali Mali, a Sir Malcolm u svome klubu. No uvečer je izišao sa svojim kćerima, koje su voljele izlaziti s njim.

Bio je sveder pristao i čio, premda ponešto uplašen od novoga svijeta i života koji je vladao oko njega. U Škotskoj se ponovno oženio, ženom mladom i bogatijom. Ali je nastojao da što više vremena provodi što dalje od nje – upravo kao što je činio i s prvom ženom.

Connie je u operi sjedila pokraj njega. Bio je umjereno gojazan, debelih bedara, ali još snažnih i čvrstih, kakva već jesu bedra zdrava čovjeka koji se naužio života. Dobrodušna njegova sebičnost, njegova zagrižena neovisnost, njegova neukroćena čulnost, činilo se Connie, vidjela se u njegovim čvrstim, ravnim bedrima. Jer u krepkim mu muškim, debelim kracima nije više bilo one bodre čulnosti i moćne nježnosti koja je oznaka one mladosti što nikad ne umire kad se jednom pojavi.

Connie shvati što znače noge. Bile su joj važnije nego lica, koja joj više nisu stvarna. Kako li malo ljudi ima žive, žustre noge! Promatrala je muškarce u parteru. Tusta bedra kao puding u crnim krpama, ili pak tanki kolci u crnoj pogrebnoj odjeći, ili mlade pristale noge bez i najmanjeg značenja, bez čulnosti, ili nježnosti, ili osjećajnosti, sve sami dosadni kraci što koračaju naokolo. Nema ni takve čulnosti kao u njezina oca. Svi su zajedno preplašeni i kao bez života.

Ali žene nisu bile preplašene. Te strašne motke većine žena! Te su zaista ružne, dovoljne da opravdaju možebitno ubojstvo! Ili jadne, tanke stvarce u svilenim čarapama, bez trunka života! Strahota, na milijune beznačajnih nogu što se šepire naokolo!

Nije bila sretna u Londonu. Ljudi joj se činili sablasni i prazni. Nema u njima radosti ni sreće, ma kako lijepo izgledali. Sve je jalovo. A Connie je sa slijepom ženskom čežnjom težila ka sreći i da bude sigurna za sreću.

U Parizu je osjetila barem nešto čulnosti. Ali kakve iscijeđene, umorne i dosadne čulnosti. Dosadne jer ne bijaše nježnosti. Oh,

Pariz je tužan. Jedan od najtužnijih gradova: umoran od svoje sadašnje mehaničke čulnosti, umoran od lova za novcem, nasmrt umoran, a ipak još nije dovoljno amerikaniziran ni londoniziran da bi mogao svoj umor prikriti mehaničkom škripom!

Oh, ti muškarci, te dangube, ta očijukala, ti prodržljivci dobrih večera!

Kako su dosadni, iscijeđeni, jer nemaju nježnosti koja se prima i daje! Okretne, ponekad dražesne žene znale su nešto malo o čulnoj stvarnosti: u tom je njihova prednost pred njihovim veselim engleskim sestrama. Ali su o nježnosti znale čak i manje. Sve suhe, s neizmjerno suhoparnom, nepopustljivom voljom, i one su istrošene. Sav je svijet pohaban, istrošen. Možda će poslije biti ra zoran. Možda anarhičan, nešto poput Cliffordove konzervativne anarhije! Možda ni ta više i neće biti konzervativna. Tko zna neće li se razviti u vrlo radikalnu anarhiju.

Connie se trgla i uvjerila da se plaši toga svijeta. Kadikad je na kratak čas bila sretna na bulevarima, ili u Bulonjskoj šumi, ili u Luksemburškom parku. No Pariz je već bio pun Amerikanaca i Engleza, čudnih Amerikanaca u neobičnoj odjeći i običnih, groznih Engleza, koji su tako beznadni u stranom svijetu.

Bila je sretna što su putovali dalje. Naglo je nastala vrućina, tako te je Hilda krenula preko Švicarske i Brennera, a onda preko Dolomita dolje prema Veneciji. Hildi je godilo da upravlja svime i da u svemu bude gospodarica. Connie je pak bila sretna što može ostati postrani.

Putovanje je zaista bilo sasvim lijepo. Samo, Connie je neprestano govorila u sebi: Zašto me ništa ne zanima? Zašto sam ravnodušna? Kako je strašno što se ne oduševljavam krajolikom! Ali eto, ne marim. To je strašno. Ja sam poput svetog Bernarda, koji je plovio po Lucernskom jezeru a nije ni opažao da su te zelene vode okružene gorama. Zaista, više ne marim za krajolik. Čemu bih buljila u nj? Čemu? Neću!

Ne, ništa životno nije nalazila ni u Francuskoj ni u Švicarskoj, ni u Tirolu ni u Italiji. Samo se provezla tuda. Sve je bilo manje stvarno nego Wragby. Manje stvarno nego strašni Wragby. Osjećala je da ne bi marila sve ako nikad više ne bi vidjela ni Francusku, ni Švicarsku, ni Italiju. Sve će to zaboraviti. Wragby je bio stvarniji.

Što se tiče ljudi, čini joj se da su svuda jednaki, s malim razlikama. Svi žele da od čovjeka izvuku novac, ili, ako su putnici, idu za zabavom po svaku cijenu, sve ako iz kamena morali krv cijediti. Jadne planine, jadni krajolici! Sve je moralo biti iscijeđeno, cijedilo se i cijedilo da možeš pružiti zabavu i užitak. Sto ljudi zapravo hoće sa svojom čvrstom nakanom da se zabavljaju?

Ne! reče Connie samoj sebi. Radije ću ostati na Wragbyju, gdje mogu ići naokolo i mirovati kako hoću, a ne zuriti u nešto a da se ne radujem. Sva ta turistička jurnjava za zabavom beznadno ponizuje: to je pravi neuspjeh.

Željela je vratiti se na Wragby, pa i Cliffordu, jadnom bogalju Cliffordu. Nije on ipak takva budala kao ovo mnoštvo što juri za zabavom.

Ali u srcu održavala je vezu s onim drugim čovjekom. Ne smije dopustiti da se ta veza prekine, inače je izgubljena, sasvim izgubljena u tom svijetu bogatog smeća i traženja užitaka. Ah, “užitak”! Još jedan današnji oblik bolesti.

Ostavile su auto u Mestreu, u garaži, i prevezle se redovitim parobrodom u Veneciju. Bilo je divno ljetno popodne, mreškala se voda u plitkoj laguni, na jarkom suncu mutnom se činila Venecija, koja im je preko vode okrenula leda.

Na pristaništu prekrcale su se na gondolu i čovjeku dale adresu. Bio je to pravi gondolijer u bijelo-modroj bluzi, ne baš lijepa iz-gleda: nije ostavljao nikakva dojma.

– Da, da, Villa Esmeralda. Znam je. Bio sam gondolijer jednom gospodinu ondje. Alije prilično daleko.

Bio je djetinjast, plahovit momak. Veslao je s nekom pretjeranom žestinom po tamnim sporednim kanalima što vode kroza siromašne četvrti, gdje u visini na konopima visi rublje i gdje uvi-jek zaudaraju odvodi.

Naposljetku je izbio na jedan od otvorenih kanala sa zidanom obalom na obje strane, s mostovima u lukovima, u pravom kutu okrenutim na Canal Grande. Njih su dvije sjedile pod platnenim krovom, a veslač stajao straga, iznad njih.

– Hoće li signorine dugo ostati u Vilii Esmeraldi? – upita, veslajući polako i otirući uznojeno lice bijelo-modrim rupcem.

– Dvadesetak dana. Obje smo udane – reče Hilda čudnim prigušenim glasom, tako te je njezin talijanski zvučao strano.

Nastala je stanka, a onda on upita: – Žele li gospode gondolijera za tih dvadeset dana ili koliko već

namjeravaju ostati u Vilii Esmeraldi? Na dan ili na tjedan? Connie i Hilda razmisliše. U Veneciji je uvijek bolje imati svoju gondolu kao što je na kopnu bolje imati svoj auto.

– Što ima u vili? Kakvih čamaca imaju ondje? – Imaju motorni čamac i gondolu. Ali... To ali značilo je: neće biti vaše vlasništvo. – Koliko vi računate? Tražio je trideset šilinga na dan ili deset funti na tjedan. – Je li to obična cijena? – upita Hilda. – Manje, signora, manje. Obična je cijena... Sestre razmisliše. – Dobro – reče Hilda – dođite sutra ujutro, pa ćemo to urediti. Kako se

zovete? Zvao se Giovanni i htio je znati u koliko sati treba doći i koga tražiti.

Hilda nije imala posjetnice. Connie mu dade svoju. Pogledao ju je načas toplim južnjačkim plavim očima, pa onda opet.

– Ah – uzviknu, i lice mu zasja – Milady! Milady, zar ne? – Milady Costanza! – reče Connie. – MiladyCostanza! – ponovi on i pažljivo spremi posjetnicu u bluzu. Villa Esmeralda nalazila se prilično daleko, na kraju lagune, prema

Chioggi. Nije to bila vrlo stara zgrada, ali ugodna, s te-rasama okrenutim moru, a pod njom se sterao velik vrt s tamnim drvećem, zidom odvojen od lagune.

Vlasnik bijaše krupan, prilično otresit Škot koji je u Italiji prije rata stekao dobran imetak, a za svoj ultrapatriotizam za rata dobio plemstvo. Žena mu bila suhonjava, blijeda i koščata prilika bez vlastitog imetka, a imala je još i nevolju što je morala sređivati dosta prljave pustolovine svoga muža. Prema služinčadi bio je on vrlo osoran. Ali gaje minule zime udarila laka kap, pa su ga sada lakše podnosili.

Kuća je bila prilično puna. Osim Sir Malcolma i njegovih dviju kćeri bijaše tu još sedam gostiju: jedan škotski par, također s dvjema kćerima; neka mlada talijanska kontesa, udovica; mlad đurđijanski knez i mlad engleski svećenik, koji je prebolio upalu pluća te zbog svoga zdravlja bio duhovnik Sir Alexandera. Knez je bio bez prebijene pare, naočit – bio bi izvrstan šofer sa svom potrebnom drskosti, i basta! Kontesa bijaše tiha mačkica s nekom ‘ igrom negdje. Svećenik je bio priprost svat iz neke župe u Buckingshireu: na svu sreću, ženu i dvoje djece ostavio je kod kuće. A ; Guthryjevi, četveročlana obitelj, pripadahu dobroj solidnoj sred­njoj klasi iz Edinburgha: uživali su sve na solidan način i na sve se usuđivali dokle god

nije rizično. Connie i Hilda odmah su isključile kneza. Guthrvjevi bijahu manje-više

isto što i oni, imućni ali dosadni, a njihove dvije djevojke tražile su muža. Kapelan nije bio loš čovjek, ali je bio preponizan. Otkad je Sir Alexandera udarila kap, imao je manje društvenih veza, ali ga je ipak oduševljavala nazočnost toliko lijepih i mladih žena. Lady Cooper, njegova žena, bijaše tiha, mačkasta narav koja je jedinu zabavu nalazila da hladno promatra ostale žene, i to joj je postalo drugom prirodom. Kazivala je sitne, ružne primjedbe koje su svjedočile kako ima krajnje slabo mišljenje o svoj ljudskoj naravi. Prema služinčadi odnosila se oholo i žučljivo, ali uvijek tiho, kako je zaključila Connie. Ponašala se umješno, tako te je Sir Alexander bio uvjeren daje on gospodar i vladar cijelom pogonu i svoj družbi – on sa svojom trbušinom, sa svojim dosadnim šalama, sa svojom humorističnosti, kako je to Hilda nazivala.

Sir Malcolm još je slikao. Jest, još je volio kadikad slikati venecijansku lagunu, za opreku svojim škotskim krajolicima. Jutrom bi se s velikim platnom dao odvesti na “svoje” mjesto. Malo kasnije odvezla bi se Lady Cooper u gradsko središte, sa svojim blokom s bojama. Bila je okorjela slikarica akvarela, i kuća bijaše puna ružičastih palača, tamnih kanala, svijenih mostova, srednjovjekovnih pročelja i koječega drugog. Nešto još kasnije krenuli bi Guthryjevi, knez, kontesa, Sir Alexander, a katkad i gospodin Lind, kapelan: išli bi na Lido, gdje bi se kupali. Svi se kasno vraćali na ručak, oko jedan i pol.

Kućno društvo, kao što već jest kućno društvo, bijaše dosadno. Ali to nije smetalo dvjema sestrama. One su sve vrijeme bile vani. Otac ih je vodio na izložbe – bezbroj slika koje zamaraju. Vodio ih je svojim starim drugovima u Villu Lucchese, a za vrućih večeri sjedio je s njima na Piazzi, gdje je imao svoj stol kod Floriana. Vodio ih je u kazalište na Goldonijeve igrokaze. Bilo je svečanosti na vodi s iluminacijom, bilo je plesa. Bilo je to zabavište nad zabavištima. Lido sa svojim kilometrima osmaglih ili u pidžame uvijenih tijela nalikovao je na obalu s beskrajnom gomilom tuljana što su došli da se pare. Previše svijeta na Piazzi, previše ljudskih tijela na Lidu, previše gondola, previše motornih čamaca, previše brodova, previše golubova, previše sladoleda, previše cocktaila, previše slugu što očekuju napojnicu, previše jezika što klepeću, previše sunca, previše mirisa Venecije, previše tovara jagoda, previše svilenih šalova, na tezgama previše golemih kriški lubenica što podsjećaju na sirovu govedinu: previše užitaka, ukratko – previše užitaka i razonode!

Hilda i Connie šetale naokolo u svojim ljetnim haljinama. Bilo je tu ljudi koje su poznavale, i mnogi ljudi poznavali su njih. Michaelis iskočio kao loš novčić. “Halo! Gdje stanujete? Hajdemo nekamo na sladoled ili što drugo! Pođimo nekamo mojom gondolom.” Čak je i on gotovo pocrnio od sunca – bolje reći: ispekao se na suncu kao i toliko drugo ljudsko meso.

Bilo je u neku ruku zabavno. Bilo je to gotovo uživanje. Unatoč svemu, uza sve cocktaile, uza sva ležanja u mlačnoj vodi i sunčanje i ležanje na vrućem pijesku, na vrelom suncu, uza sav jazz za toplih noći, s trbuhom na trubuhu uz kakva muškarca, uza sve rashladivanje sladoledom – sve je to bilo potpuno omamljivanje. A to i jest ono što su svi željeli: drogu. Mlačna voda bijaše droga; sunce – droga; cigarete, cocktaili, sladoled, pelinkovac – sve droga! Sve da biste se omamili! Užitak! Užitak!

Hildi je napol godilo da bude pod tom drogom. Voljela je gle-dati i prosuđivati sve te žene. Kako izgledaju? Kakva su muškarca uhvatile? Jesu

li zadovoljne njime? Muškarci bijahu poput velikih pasa u bijelim flanelnim hlačama, koji očekuju da budu potapšani, da se povaljuju, da pritisnu koji ženski trbuh uza svoj pod zvucima jazza.

Hilda je voljela jazz, mogla je tako svoj trbuh trti o trbuh kojeg takozvanog muškarca i puštati mu da upravlja njezinim kretanjem iz središta utrobe tamo-amo po plesnom prostoru i onda ga ostaviti i potpuno zaboraviti “kreaturu”. Samo bi se poslužila njime. Jadna Connie bijaše nesretna. Ona nije voljela plesati, nije voljela prilijepiti svoj trbuh na trbuh koje “kreature”. Mrzila je zbrkane hrpe malne golog mesa na Lidu: tu gotovo i nije bilo dovoljno vode da se svi smoče. Nije voljela Sir Alexandera i Lady Cooper. Nije željela da Michaelis ili ma tko drugi ide za njom.

Najsretnije sate proživljavala je kad je mogla Hildu nagovoriti da se odvezu preko lagune, daleko van, na kakvo mjesto na osami, gdje su se mogle kupati sasvim same, dok ih je gondola čekala na unutarnjoj strani grebena.

Giovanni bi tada poveo još jednog gondolijera za ispomoć, jer vožnja bijaše duga, a on se strašno znojio na suncu. Giovanni je bio vrlo zgodan, srdačan, kakvi već jesu Talijani, i sasvim bestrasan. Talijani nisu strasni: strast ima duboke korijene. Oni se lako uz­bude i često su srdačni, ali izrijetka imaju kakvu trajnu strast.

Tako je Giovanni bio odan svojim gospođama kao što je prije bio odan mnogim drugim gospođama. Bio je sasvim spreman da se proda ako ga požele: potajno se nadao da će ga poželjeti. Obdarit će ga lijepim darom, a dobro bi mu došlo, jer se nakanio oženiti. Govorio im je o svojoj ženidbi, a one pokazivale zanimanje koliko se već pristoji.

Mislio je da ta vožnja preko lagune na usamljeni prud znači po svoj prilici posao, a posao je l’amore, ljubav. Zato je poveo druga u pomoć, jer je put bio dug, a najposlije tu su dvije dame. Dvije dame, dvije zlatne ribice! Dobra aritmetika! Osim toga, dvije lijepe dame! Upravo se ponosio njima. Iako gaje Signora plaćala i davala mu naloge, nadao se da će ga mlada Miladv izabrati za l’amore. I da će mu dati i više novaca.

Drug koga je poveo sa sobom zvao se Daniele. Nije bio pravi gondolijer i nije bio nikakav muktaš niti se prodavao. Vozio je sandolu, a to je veliki čamac kojim se dovozi voće i povrće s otoka.

Daniele je bio krasan, stasit momak, svijetle okrugle glave, sa sitnim gustim svijetloplavim kovrčicama, lijepa muškog lica, malko nalik na lava, i plavih očiju zagledanih u daljinu. Nije bio otvoren i razgovorljiv kao Giovanni. Bio je šutljiv, a veslao je snažno i lako kao da je sam na vodi. Dame su dame i daleko od njega. Nije ih ni gledao nego je pogled upro preda se.

Bio je pravi muškarac i ljutio se kad bi Giovanni popio previše vina i nespretno veslao s prejakim udarcima velikim veslom. Bio je muškarac kao i Mellors, i nije se prodavao. Connie je unaprijed žalila ženu blagoglagoljivog Giovannija koji se sav prelijevao. No Danieleova žena bit će zacijelo jedna od onih ljupkih venecijanskih pučanki koje se još mogu vidjeti, čedna poput cvijeta u pozadini toga nedohoda od grada.

Oh, kako je žalosno što muškarac najprije prostituira ženu, a onda žena prostituira muškarca. Giovanni je žudio da se proda, slineći kao pas, želio je da se proda prvoj ženi. I to za novac!

Connie je gledala daleku Veneciju, grad nizak i rumen nad vodom. Sagrađen novcem, procvao na novcu i umro od novca. Smrt radi novca.

Novac, novac i opet novac, prostitucija i smrt! Daniele bijaše muškarac sposoban da bude odan. Nije nosio

gondolijersku bluzu nego samo modru platnenu košulju. Bio je ponešto divlji, nespretan i ponosit. Stupio je u službu tome pasjem Giovanninu, koji je opet u službi dviju žena. Eto, tako je to! Kad je Isus odbio Sotonin novac, ostavio je đavla kao židovskog bankara, da bude gospodar cijelog položaja.

Connie se iz blistave svjetlosti na laguni vraćala u nekoj omami te nalazila pisma od kuće. Clifford je pisao redovito. Pisao je lijepa pisma, tako lijepa da su se mogla tiskati u knjizi. Zbog toga joj nisu bila zanimljiva.

Živjela je u nekoj omami od svjetla na laguni, od slanosti te vode što zapljuskuje, od prostranstva, praznine i ništavila: ali sve u zdravlju, u potpunom zdravlju. Godilo joj sve to, uljuljavala se i nije ni o čemu brinula. Osim toga, bila je trudna, sad je bila sigurna. Tako se omama od sunca i slane lagune, od kupanja u moru i ležanja na pijesku, od traženja školjki i lutanja ovamo-onamo gon-dolom – tako se sve to dopunilo njezinom trudnoćom, drugom puninom zdravlja koje zadovoljava i zanosi.

Provela je u Veneciji četrnaest dana i trebalo je da ostane još deset ili četrnaest. Sunčani je sjaj izbrisao svako mjerenje vremena, a obilje zdravlja donijelo je potpun zaborav. Bila je opijena lagodom.

Iz te opijenosti trglo ju je Cliffordovo pismo. “I mi smo ovdje imali malo lokalno uzbuđenje. Čini se da je dolutala

žena lugara Mellorsa, vratila se u kućicu u šumi, ali je muž nije primio. On ju je otjerao i zaključao vrata. Ali, kruži glas, kad se lugar vratio iz šume, našao je ocvalu damu tvrdo utaborenu u njegovoj postelji inpuris naturalibus ili, bolje reći, in impuris naturalibus. Razbila je prozor i tako dospjela unutra. Kako muškobanju nije mogao izbaciti iz svoje postelje, on se povukao i otišao, kako vele, kući svoje majke uTevershall. Zasad se Venera iz Stacks Gatea naselila u kućici, koju smatra svojim domom, a Apolon se, očito, nastanio uTevershallu.

Ponavljam po onom što sam čuo, jer Mellors nije osobno došao meni. Te pojedinosti lokalnog smeća doznao sam od naše ptice smećarice, našeg ibisa, našeg škanjca pometača, gospode Bolton. Ne bih to ponavljao da ona nije uskliknula: Sad milostiva gospoda neće više odlaziti u šumu kada ta žena švrlja onuda.

Sviđa mi se tvoja slika Sir Malcolma kako ulazi u more, a sijeda mu se kosa na vjetru vijori i ružičasta put sja. Zavidim ti na tome suncu. Ovdje pada kiša. Ali ne zavidim Sir Malcolmu neukrotivu smrtnu putenost. Uostalom, ona pristaje njegovoj dobi. Očito, što čovjek postaje stariji, postaje puteniji i smrtniji. Samo mladost ima okus besmrtnosti...”

Taje vijest trgla Connie iz njezina stanja opijenosti te ju ozlovoljila. Sad će još razbijati glavu i zbog te beštije! Dolaze nova uzrujavanja. Od Mellorsa nije dobila nikakvo pismo. Dogovorili su se da se neće dopisivati, ali je sada željela da štogod čuje od njega osobno. Uostalom, on je otac djeteta što je na putu. Zato neka piše!

Kako je sve strašno! Sve se zamrsilo. Kako su gadni ti pučani! A kako je lijepo tu na suncu i u dokonosti kad se usporedi s neugodnom ružnoćom engleskog Midlandsa! Naposljetku, vedro je nebo gotovo najvažnija stvar u životu.

Ni Hildi nije ništa rekla o svojoj trudnoći. Od gospode Bolton zatražila je točne obavijesti.

Duncan Forbes, njihov prijatelj umjetnik, stigao je iz Rima u Villu Esmeraldu. Sad je on bio treći u gondoli, kupao se s njima u laguni i bio im

pratilac: miran, gotovo šudjiv mlad čovjek, vrlo napredan u svojoj umjetnosti.

Stiglo joj je pismo od gospode Bolton. “Sigurna sam, milostiva gospodo, da ćete se radovati kad vidite Sir

Clifforda. On naprosto cvate, vrlo mnogo radi i pun je nade. Dakako, želi da vas što prije vidi opet medu nama. Kuća je kao prazna bez vas, i svi ćemo vas srdačno pozdraviti kad nam se vratite.

Što se tiče gospodina Mellorsa, ne znam koliko vam je Sir Clifford o njemu rekao. Čini mi se da se njegova žena jednog popodneva neočekivano vratila, i on ju je našao, kad se vratio iz šume, kako sjedi na kućnom pragu. Rekla mu je da se vratila i da želi opet živjeti s njim, ona je njegova zakonita žena, ne pomišlja ona ni na kakvu rastavu. Čini se da je gospodin Mellors već zatražio rastavu braka. On nije htio ništa imati s njom i nije ju pustio u kuću, i nije ni sam ušao, nego se vratio u šumu i ne otvorivši vrata.

A kad se smračilo i on se vratio, našao je kuću provaljenu. Popeo se na kat da vidi što je učinila, i zatekao ju je u postelji: na sebi nije imala ni krpice. Ponudio joj je novaca, ali je ona rekla da mu je ona žena i da je mora primiti natrag. Ne znam kakav je prizor tada nastao. Pripovijedala mi je o tome njegova mati, koja se strašno uzrujala. On je rekao da bi radije umro nego da živi s njom, pa je pokupio svoje stvari i otišao ravno svojoj majci gore na Tevershall. Ondje je ostao preko noći, a sutradan je preko parka otišao u šumu i nije se približio lugarskoj kućici. Čini se da toga dana nije ni vidio svoju ženu. Ona je sutradan otišla svome bratu Danu u Beggarlee, pa je klela i divljala, vičući daje ona lugareva zakonita žena, da su lugaru zalazile druge žene, jer je našla bočicu parfema u njegovoj ladici i u pepelu opuške od cigareta sa zlatnim rubom, i ne znam što sve još. Zatim, kako se čini, poštar Fred Kirk rekao je daje jednog jutra čuo nekoga kako govori u spavaonici gospodina Mellorsa, a neki je auto bio na putu.

Gospodin je Mellors ostao kod svoje majke, i u šumu ide preko parka, a ona, čini se, stanuje u lugarskoj kućici. Sve u sve, pripovijedanju nije bilo kraja. Naposljetku su gospodin Mellors i Tom Phillips otišli u lugarsku kućicu te odnijeli najveći dio namještaja i postelje, i odvrnuli ručku s pumpe, tako je ona morala otići. No, umjesto da se vrati u Stacks Gate, ona je otišla u Beggarlee i smjestila se kod gospode Swain, jer ju žena njezina brata Dana nije htjela primiti. Neprestano ga čeka pred kućom stare gospode Mellors da ga uhvati, i zaklela se da je bio s njom u postelji u ovoj kućici, i otišla je nekom advokatu da bi Mellorsa prisilila da joj plaća uzdržavanje. Postala je nesnosna i prostija nego ikad, a ojačala je kao bik. Ide naokolo i pripovijeda o njemu najgore strahote, kako mu u lugarsku kućicu dolaze žene, kako se držao prema njoj kad su se uzeli, i sve prljavštine na koje ju je silio, i ne znam što još. Zaista je strašno kakvo sve zlo može počiniti žena kad jednom razveže jezik. I ma kako ona bila zla i prosta, ima ljudi koji će joj povjerovati, i nešto će blata uvijek ostati. Uvjerena sam daje sve to što ona pripovijeda o gospodinu Mellorsu kako je bio nizak i životinjski prema ženama, samo golo klevetanje. A ljudi su spremni vjerovati sve što se kaže protiv njega, pogotovu takve stvari. Ona izjavljuje da ga neće ostaviti na miru sve do smrti. A ja velim, ako je prema njoj bio tako surov, zašto je onda toliko upela da mu se vrati? Dakako, ona se bliži ženskoj mijeni jer je nekoliko godina starija od njega. A te proste, nasilne žene uvijek pomahnitaju kad dođu u tu dob...”

Bio je to strašan udarac za Connie. Zacijelo će sada i na nju baciti dio toga blata. Bila je ljuta na njega što još prije nije raščistio s Berthom Coutts

i zašto ju je uopće uzeo. Možda je malko sklon niskostima. Connie se sjetila posljednje noći što ju je provela s njim, pa je zadrhtala. Svu je tu čulnost iskusio i s Berthom Coutts! To je prilično gadno. Bilo bi dobro da ga se riješi, da ga sasvim ostavi. Možda je on zaista prost i nizak.

Osjećala je grštenje od svega toga te je gotovo zavidjela Guthryjevim djevojkama na njihovoj stidljivoj neiskusnosti i nezrelom djevičanstvu. Mučila ju je pomisao da će svi doznati o njoj i lugaru. Neiskaziva li poniženja! Bila je svega sita i nemirna, i željela je da uživa posvemašnji ugled, čak i onakav svagdanji ugled kakav uživaju Guthryjeve djevojke. Ako je Clifford doznao za njezinu pustolovinu, kakva li poniženja! Bila je uplašena, bojala se društva i njegova otrovnog ujeda. Gotovo je poželjela da se oslobodi i tog djeteta i da bude sasvim čista od svega. Ukratko, zapala je u paniku.

A ona bočica parfema njezina je ludost. Nije mogla a da od puke djetinjarije ne namiriše njegove rupce i dvije-tri košulje u ladici, i ostavila je medu njegovim stvarima napol praznu bočicu Cotvjeva parfema što miriše po šumskim ljubicama. A opušci od cigareta bili su Hildini.

Nije mogla a da se malko ne povjeri Duncanu Forbesu. Nije mu rekla daje bila lugareva ljubavnica, samo mu kazala da ga voli i pripovjedila mu svu njegovu historiju.

– Oh – rekao je Forbes – neće oni mirovati sve dok toga čovjeka ne obore i zgaze. Ako nije mario da se uspne do srednje klase kad je za to imao prilike, te ako je to čovjek koji brani svoj seks, onda je gotov. Jedino što oni ne dopuštaju, to je iskrenost i otvorenost u ljubavi. Možete biti prljavi koliko hoćete. Što više prijavosti bacate na seks, to im je milije. Ali ako vjerujete svome spolu i nećete da bude prljav, zgazit će vas. To je jedini tabu koji nam je ostao: seks kao nešto prirodno i životno potrebno. Oni to neće, i prije će vas ubiti nego što će dopustiti da ga imate. Vidjet ćete, oni će toga čovjeka goniti do smrti. A što je zapravo učinio? Ako je vodio ljubav sa svojom ženom u svim mogućim varijacijama, zar nije na to imao pravo? Morala bi biti ponosna na to. No, vidite, čak i takva podla ženturača obara se na njega i upravo životinjski hoće da ga uništi. Čovjek mora jecati, cmizdriti i stidjeti se spolne ljubavi prije nego vam dopuste daje imate. Oh, toga će jadnika sasvim uništiti.

Connie se sad okrenula na protivnu stranu. Naposljetku, što je on učinio? Što je učinio njoj, Constanci, osim što joj je dao divnu nasladu i osjećaj slobode i života? Otvorio je brane njezinu toplom, prirodnom spolnom zanosu. I zbog toga će ga oni sada do smrti progoniti.

Ne, ne, ne smije to biti! Opet gaje vidjela pred sobom kako sav nag i bijel, samo preplanula lica i ruku, gleda dolje i razgovara s uzdignutim kokotom, kao da je neko drugo biće, i kako mu čudan smiješak titra oko usta. Ponovno je čula njegov glas: “Imaš najljepšu stražnjicu medu svim ženama pod suncem.” Opet je osjetila njegovu toplu i nježnu ruku kako je obavija oko struka, i kako je miluje po tajnim mjestima kao da ih blagosilja. I toplina joj zađe utrobom, i sitni plamenovi liznuše joj po koljenima, i ona u sebi reče: “Ne, ne smijem se povući. Ne, ne smijem ga ostaviti. Moram ostati uza nj i uza sve ono što imam od njega. Nisam imala toploga usplamtjelog života dok mi ga on nije dao. Neću da ga izgubim.”

I učini nešto nesmotreno. Napisa pismo Ivy Bolton i priloži list za lugara: zamolila je Boltonovu da mu ga preda. A pisala mu je:

“Sva sam tužna, jer sam doznala kakve vam neprilike stvara žena. Ali nemojte se žalostiti, to je samo vrsta histerije. Sve će to proći isto onako

kako je i došlo. Žao mi je zbog svega toga i nadam se da se nećete previše uzrujavati. Naposljetku, nije vrijedno uzbuđenja. Ona je samo histerična žena koja hoće da vam čini zlo. Vraćam se za deset dana i nadam se da će biti sve u redu.”

Nakon nekoliko dana stiže pismo od Clifforda. On se očito uzrujavao: “Radujem se što se spremaš na odlazak iz Venecije šesnaestoga. Ali ako

se tamo dobro zabavljaš, ne žuri se kući. Ovdje nam svima nedostaješ, nedostaješ Wragbyju. No glavno je da se naužiješ sunca, sunca i pidžama, kako kažu plakali za Lido. Ostani, molim te, nešto više, da se pripraviš za našu prilično oštru zimu. Još i danas pada kiša.

Mene mamo njeguje gospoda Bolton. Ona je neobično stvoren­je. Što dulje živim, sve više razabirem kako su ljudi čudna bića. Neki bi od njih mogli imati i stotinu nogu, kao stonoge, ili šest, kao jastog. Ljudska postojanost i dostojanstvo, za koje se uzima da ih možemo očekivati od svojih bližnjih, čini mi se da uopće ne postoje. Čovjek je u sumnji da li one u ikojem spomena vrijednom stupnju postoje i u njemu samom.

Bruka s lugarom nastavlja se i biva sve veća, kao zavaljana gruda snijega. Gospoda Bolton neprestano me obavješćuje. Ona me podsjeća na ribu koja je doduše nijema ali čini se da na svoje škrge izdiše tiha brbljanja dokle god živi. Sve prolazi kroza sito njenih škrga i ništa je ne iznenađuje. Upravo kao da su događaji iz života njenih bližnjih kisik potreban za njezin život.

Sva je zaokupljena Mellorsovim skandalom, te ako je pustim da otpočne, potegne me sa sobom do dna. Najveći njezin bijes, sličan bijesu glumice koja igra svoju ulogu, izlijeva se na Mellorsovu ženu, koju uporno naziva Berthom Coutts. Ronio sam u dubinu prljavih života svih Bertha Coutts na ovom svijetu, i kad se oslobodim te struje brbljanja, polako uzlazim opet na površinu i gledam bijeli dan i čudim se kako ga uopće ima.

Čini mi se posvemašnom istinom da je naš svijet, koji nam se prikazuje kao površina svih stvari, zapravo dno nekakva dubokog oceana: sve naše drveće podmorsko je raslinje, a mi smo čudna neka podmorska fauna, koja se hrani otpacima, kao račići. Samo prigodice duša dašćući izranja iz beznadnih dubina u kojima živimo i diže se na površinu etera gdje je pravi zrak. Uvjeren sam daje zrak koji redovito udišemo zapravo neka vrsta vode, a ljudi su neka vrsta riba.

Ali se kadikad duša kao galeb uzvine prema svjetlu, u zanosu, pošto se napljačkala u podmorskim dubinama. Naš je smrtnički udes, mislim, da pljačkamo po sablasnom podmorskom životu svojih bližnjih, u podmorskoj džungli čovječanstva. No besmrtna nam je sudbina, kad progutamo svoju ljuskavu lovinu, da umaknemo opet na svijetli eter, vinemo se iznad površine starog oceana u stvarno svjetlo. Tada čovjek opazi svoju vječnu prirodu.

Kad čujem gospodu Bolton kako govori, osjećam kao da ronim dolje, u dubine, gdje vrve i plivaju ribe ljudskih tajni. Proždrljivost te tjera da uhvatiš zalogaj plijena: onda opet gore, gore, iz tame u eter, iz mokrog u suho. Tebi mogu reći kako se sve to zbiva. Ali kraj gospode Bolton samo osjećam kako ronim dolje, u strahote, medu morsko raslinje i medu blijede nepodobe najvećih dubina.

Bojim se da ćemo izgubiti svoga lugara. Skandal s njegovom ženom ne jenjava nego diže sve veću prašinu. Okrivljuje ga za koješta što se i ne može iskazati, a začudo, žena je uspjela da na svoju stranu pridobije većinu rudarskih žena, groznih riba, i cio kraj trune od brbljarija.

Čujem da ta Bertha Coutts opsjeda Mellorsa u kući njegove majke pošto je oplijenila njegovu kućicu i kolibu u šumi. Jednog je dana pograbila vlastitu kćer kad se taj iverak s njene klade vraćao iz škole; ali ju je mala, umjesto da poljubi ruku ljubazne majke, svojski ugrizla, pa je od majčine ruke dobila takvu pljusku da se otkotrljala u jarak, odakle ju je izvukla ozlojeđena i izmučena baka.

Zla je žena oko sebe raširila toliko otrovnog plina da je pravo čudo. U tančine je provjetrila sve zgode iz bračnog života koje inače ostaju pokopane u najdubljoj grobnici bračne šutnje. Deset godina po ukopu odlučila je da ih iskopa. Čujem te pojedinosti od Linleyja i doktora: ovaj se time silno zabavlja. Naravno, sve skupa nema nikakva značenja. Čovječanstvo je uvijek pohlepno tražilo neobične seksualne položaje, te ako muškarac voli da se ženom posluži, kako veli Benvenuto Cellini, “na talijanski način”, onda je to samo stvar ukusa. Vjerujem da je naš lugar umješan u tim poslovima. Nema sumnje, najprije gaje Bertha Coutts naučila svemu tome. U svakom slučaju, to su njihove prljavštine i ne tiču se nikoga drugog.

Ipak, svatko rado naćuli uši, pa tako i ja. Prije dvanaestak godina opća bi pristojnost zataškavala takve priče. Ali opća pristojnost više ne postoji, a rudarske su žene oboružane do zuba, i ništa ih više ne može ušutkati. Čovjek bi pomislio da su, za minulih pedeset godina, sva djeca u Tevershallu bezgrešno začeta i daje svaka naša nepopustljiva žena sjajna Jeanne d’Arc. To što se još čini da naš lugar ima neke rableovske sklonosti stvara ga još opasnijim i užasnijim od samog ubojice Crippena. A svi ljudi uTevershallu raspuštena su rulja, ako ćemo vjerovati onome što se o njima priča.

Nevolja je što se ta grozna Bertha Coutts nije ograničila na svoje doživljaje i patnje. Na sav glas raznosi daje njezin muž “držao” žene u kućici i toliko se zaboravila daje spomenula i neka imena. Tako je nekoliko čestitih imena povučeno u blato, i sve je to otišlo predaleko.

Morao sam pozvati Mellorsa i pitati ga o tome, jer se pokazalo nemogućim tu ženu držati daleko od šume. On hoda naokolo kao uvijek mirna lica, kao da veli: Ne brinite se o meni kao što seja ne brinem o vama. Unatoč tome, čini mi se da se on osjeća kao pas kojemu su za rep privezali limenku, iako se on pričinja kao daje ne vuče za sobom. No, čujem da žene u selu zovu k sebi svoju djecu kad on prolazi onuda, kao da je on sada Marquis de Sade. On se kreće smiono, ali mi se čini da za sobom ipak vuče limenku čvrsto vezanu za rep. Mislim, može i on u sebi ponavljati riječi Don Rodriga iz španjolske balade. Kad su, naime, Don Rodriga pokopali, nakon četiri dana glasa se on iz groba gdje su crvi počeli gristi njegovo mrtvo tijelo, pa se grešnik – protisnuvši bolno Ah! – jada i ponavlja:

Već mi grizu, grizu ono čime griješih ponajviše... Pitao sam Mellorsa hoće li moći obavljati svoje dužnosti u šumi, a on mi

je odgovorio kako ne misli da ih je zapustio. Rekoh mu kako nije zgodno da njegova žena švrlja po mojoj šumi, a on mi kaza kako nema moći daje dade zatvoriti. Onda sam natuknuo o njegovu skandalu i kako sve nezgodno teče, a on će meni na to: Da, trebalo bi da svatko proživljava svoju ljubav, pa onda ne bi slušao ono što se priča o drugome.

Rekao je to s gorčinom, i nema sumnje da se u tome nalazi i zrno istine. Ali način kako je to rekao nije bio ni pristojan ni dostojan. Zamjerio sam mu, a onda čuh kako zvekeće limenka. “Čovjek na vašem mjestu, Sir Clifford, ne bi me smio prekoravati zbog toga što imam nešto među nogama.”

Takve stvari neuvijeno kazivane svima i svakome, dakako, ne mogu nikome koristiti, pa župnik i Lindley, i Burroughs, misle da bi najbolje bilo da se lugar udalji iz našeg kraja.

Upitao sam ga je li istina da je primao neke dame u lugarskoj kućici, a on mi odgovorio: “Što se to vas tiče, Sir Clifford?”

Upozorio sam ga kako želim da zadrži dužno poštovanje, a on mi odvrnu: “Onda bi trebalo da svima tim babama začepite usta.” A kad sam ga upitao o načinu njegova života u kućici, rekao je: “Zacijelo možete izmisliti priče o odnosu mene i moje kuje Flossie. Tu ste nešto propustili.” U bezobraštini teško da bi ga itko mogao nadmašiti.

Zapitao sam ga bi li mu bilo teško naći kakvu drugu službu. Kazao je: “Ako ste time natuknuli da mi kanite dati otkaz, ništa lakše od toga.” Nije se protivio da krajem idućeg tjedna ode iz službe, i očito je voljan da nekog momka, Joa Chambersa, uvede, koliko se može, u mnoge vještine toga posla. Rekao sam mu kako ću mu dati na odlasku posebnu mjesečnu plaću, a on mi uzvrati kako bi volio da novac zadržim za sebe, jer da nemam nikakva razloga olakšavati svoju savjest.

Upitao sam ga što time misli, a on mi odgovori: “Niste mi ništa posebno dužni, Sir Clifford, pa ne treba da mi išta doplaćujete. Ako mislite da mi treba štogod prigovoriti, samo kažite.”

S tim bi zasad stvar bila završena. Žena je otišla ne zna se kamo, ali ako se pojavi u Tevershallu, bit će uhićena. Čujem da se strašno boji zatvora, koji zaista zaslužuje. Mellors će otići od subote za tjedan dana, i sve će se ovdje vratiti u normalno stanje.

Nego, draga moja Connie, ako ti je po volji da ostaneš u Veneciji ili u Švicarskoj do početka kolovoza, radovat ću se na pomisao da si umakla svima tim brbljanjima i prljavštinama, koje će valjda utihnuti do kraja mjeseca.

Kako vidiš, mi smo čudovišta dubokih mora, i kad jastog ide po mulju, zamutit će vodu svima. Moramo to uzimati filozofski.”

Ton mrzovolje u Cliffordovu pismu i nedostatak simpatije za bilo koga, loše se dojmio Connie. Alije sve bolje shvatila kad je primila sljedeće Mellorsovo pismo:

“Mačka je umakla iz vreće s različitim drugim mačićima. Zacijelo si čula da se vratila moja žena Bertha i nastanila u lugarnici, gdje je nanjušila bočicu Cotyja. Drugih tragova nije našla, barem za nekoliko dana, sve dok nije počela grditi zbog spaljene fotografije. Našla je staklo i ostatak ljepenke u praznoj spavaonici. Na nesreću, netko je straga na kartonu nacrtao neke crteže i nekoliko puta ispisao inicijale: C.S.R. To joj, dakako, nije dalo nikakav ključ u ruke, sve dok nije prodrla u kolibu, gdje je našla tvoju knjigu, autobiografiju glumice Judith, s tvojim imenom na naslovnoj strani: Constance Stewart Reid. Poslije toga obilazila je nekoliko dana naokolo i u sav glas vikala daje moja ljubavnica nitko drugi do sama Ladv Chatterley. Glas je naposljetku dopro i do župnika, gospodina Burroughsa, i do Sir Clifforda. Oni su odmah poduzeli što treba protiv moje žene, a ona je međutim nestala, jer se uvijek bojala policije.

Sir Clifford htio je razgovarati sa mnom, pa sam otišao k njemu. Govorio je okolišajući, i čini se daje ljut na mene. Onda me zapitao je li mi poznato daje čak i ime milostive gospode spomenuto. Odgovorio sam da nikad nisam slušao klevete pa sam iznenađen što to čujem od samog Sir Clifforda. Spomenuo je daje to velika uvreda, a ja mu rekoh kako u kuhinji imam na kalendaru sliku kraljice Mary, zacijelo zato što je i njezino veličanstvo u

mome haremu. Nije imao smisla za moje izrugivanje. Optužio me da sam loš karakter koji naokolo ide otkopčanih hlača, a ja mu odvrnuo da on nema što otkopčavati. Najurio me iz službe, i ja odlazim u subotu, i mjesto me više neće vidjeti.

Idem u London, i moja će mi bivša gazdarica, gospoda Inger, Koburgov trg 17, dati sobu ili će mi je drugdje naći.

Znaj pouzdano da će te tvoji grijesi naći pogotovu ako si oženjen, a ona se zove Bertha...”

U cijelom pismu ni jedne jedine riječi o njoj niti upućene njoj. Connie mu je to zamjerila. Mogao je kazati barem riječ-dvije da je utješi ili ohrabri. Alije znala da joj on ostavlja slobodu da se vrati na Wragby i Cliffbrdu. I to mu je zamjerila. Nije trebalo takve namještene kavalirštine. Bilo bi joj draže da je rekao Cliffordu: “Jest, ona mi je ljubavnica, i ja se time ponosim!” Ali mu hrabrost nije dotle dosezala.

Tako su dakle njezino ime spajali s njegovim u Tevershallu! Kakve li prljavštine! Ali sve će to uskoro splasnuti.

Ljutila se, ljutinom zamršenom i zbrkanom koja joj nije dala da se ičega lati. Nije znala što bi počela ni što bi rekla, pa nije ništa ni činila ni govorila. I dalje je živjela u Veneciji kao dotad, veslala u B gondoli s Duncanom Forbesom i puštala da dani prolaze. Duncan, p koji je prije deset godina bio bezizgledno u nju zaljubljen, zaljubio se opet. Ali mu je ona rekla: “Samo jedno tražim od muškaraca, a to je da me puste na miru.”

Tako ju je Duncan pustio na miru: zapravo je bio sasvim zadovoljan što to može. Uza sve to, iz njega je strujala čudna, nastrana ljubav prema njoj. Želio je biti s njom.

– Jeste li ikad pomislili – reče joj jednog dana – kako je malo ljudi medu sobom povezano? Pogledajte Danielea! Lijep je kao sin sunca. Ali pogledajte kako se čini usamljenim u svojoj ljepoti. No, kladim se da ima ženu i obitelj i da ih ne bi nipošto ostavio.

– Pitajte ga – reče Connie. Duncan je to učinio, i Daniele mu odgovori da ima dva dječaka, jednome

je sedam, a drugome devet godina. Ali zbog toga nije pokazao nikakva uzbuđenja.

– Možda samo ljudi sposobni da žive u pravoj zajednici iz gledaju da su sami u svemiru – reče Connie. – U drugih je neka priljepljivost, lijepe se uz masu kao Giovanni, “i kao ti, Duncane”, doba u sebi.

OSAMNAESTO POGLAVLJE

Morala je smisliti što da radi. Otputovat će iz Venecije u subotu, kad on ode iz Wragbyja, to jest za šest dana. Tako će stići u London idućeg ponedjeljka, i tada će ga vidjeti. Pisala mu je na londonsku adresu te ga zamolila da joj pošalje pismo u hotel Hartland i daje posjeti u ponedjeljak u sedam sati navečer.

Bila je čudno i zbrkano ljuta, i sva je njena razumnost nekako otupjela. Nije se htjela povjeriti ni Hildi, a Hilda pak, uvrijeđena zbog njezine uporne šutnje, zbližila se s jednom Holanđankom. Connie je mrzila te prilično

zagušljive prisnosti medu ženama, prisnosti u koje je Hilda uvijek rado ulazila.

Sir Malcolm odlučio da putuje s Connie, a Duncan će putovati s Hildom. Stari je umjetnik, Sir Malcolm, uvijek znao sebi urediti da mu bude ugodno i udobno, pa je uzeo dva ležaja u Orient-Expressu, iako Connie nije voljela putovati luksuznim vlakovima, ni atmosferu vulgarne pokvarenosti kakva danas vlada u njima. Ipak, tako se skraćuje putovanje do Pariza.

Sir Malcolmu je uvijek bio nelagodan povratak ženi. Ta navada ostala mu je još od prve žene. No, bit će lov na lještarke, pa je htio na vrijeme biti doma. Connie, osmagla od sunca, lijepa, sjedila šuteći; nije marila za krajolike kojima su prolazili.

– Nije ti baš ugodno vratiti se na Wragby? – napomenu njezin otac kad je vidio kako je mrzovoljna.

– Nisam sigurna da ću se vratiti na Wragby – odvrati ona začudo naglo, gledajući ga u oči svojim krupnim plavim očima. Velike modre oči njezina oca prekri uplašen izraz, kao u čovjeka čija društvena savjest nije sasvim čista.

– Kaniš li time reći da ćeš neko vrijeme ostati u Parizu? – Ne, nego se više uopće ne mislim vratiti na Wragby. Morile su ga vlastite sitne brige, zato se iskreno nadao da mu se neće

naprtiti nikakva njezina nevolja. – Kako to odjednom? – upita on. – Očekujem dijete. Prvi je put, eto, izgovorila nekome te riječi, i bijaše to kao neki rascjep u

njezinu životu. – Kako znaš? – upita je otac. Ona se nasmija. – Pa kako se to već zna! – Ali, dakako, nije Cliffordovo dijete? – Nije. Od drugoga je. Gotovo je uživala što ga zaprepašćuje. – Poznajem li toga čovjeka? – upita Sir Malcolm. – Ne, nikad ga nisi vidio. Nastala j e duga šutnja. – A kakvi su ti planovi? – Ne znam. To i jest ono. – Ne bi li se to dalo urediti s Cliffbrdom? – Mislim da bi Clifford prihvatio dijete – odgovori Connie. – Rekao je, poslije razgovora s tobom, da mu ne bi smetalo kad bih

dobila dijete, samo da sve bude diskretno. – To je jedino pametno što je mogao reći u tim prilikama. Zato mislim da

će sve biti u redu. – Kako? – upita Connie i zagleda se u očeve oči. Imao je krupne modre

oči poput njezinih, ali se u njima ogledala neka nelagoda, kao u dječaka što se zavrnuo u neprilici; ponekad mu izgled bijaše pun zlovoljne sebičnosti, no obično je bio dobre volje i oprezan.

– Možeš Cliffordu pokloniti nasljednika koji će nastaviti rod Chatterleyja i još jednog baroneta odgojiti na Wragbyju.

Sir Malcolmu lice se otegne u napol čudan osmijeh. – Ali ja to ne želim – reče ona. – Zašto ne bi? Osjećaš li da si vezana za onoga drugog? Neka! Želiš li

istinu od mene, drago dijete, evo je. Svijet ide naprijed. Wragby stoji i stajat

će dalje. Svijet je manje-više nešto ustaljeno, i mi mu se, izvana, moramo prilagoditi. Po mome, možemo činiti što nam se sviđa. Čuvstva se mijenjaju. Ove godine možeš voljeti jednoga, a dogodine drugoga. A Wragby stoji. Drži se uz Wragby dokle se on drži uz tebe. U ostalome radi kako ti se mili. Ali ćeš malo imati od toga ako dođe do prekida. Možeš prekinuti ako želiš. Imaš neovisan prihod, jedino na što možeš računati. No nećeš od toga mnogo imati. Priskrbi Wragbyju jednoga malog baroneta. Bilo bi to veoma zabavno.

Sir Malcolm zavali se nazad i opet se nasmiješi. Connie nije odgovorila. – Nadam se da si napokon stekla pravog muškarca – reče joj nakon

kratke šutnje te se ponovno nasmiješi. – Jesam, a to i jest neprilika. Tih pravih muškaraca i nema mnogo – reče

ona. – Nema, svega mi! – zamišljeno će on. – Kada te, draga moja, ovako

gledam, već vidim daje bio sretan čovjek. On ti zaci jelo neće praviti neprilika?

– Oh, neće! On mi pušta na volju. – Pravo, pravo! Tako i radi pravi muškarac. Sir Malcolm bijaše zadovoljan. Connie je bila njegova kći ljubimica, i

uvijek je volio ono žensko u njoj. Na njoj nije bilo toliko od majke kao na Hildi. A Clifforda nije nikad volio. Zato se radovao i bio vrlo nježan prema svojoj kćeri, kao daje nerođeno dijete i njegovo.

Odvezao se s njome u hotel Hartland i ostao dok se nije smjestila, a onda je otišao u svoj klub. Ona nije htjela biti te večeri u njegovu društvu.

Zatekla je Mellorsovo pismo: “Neću doći u tvoj hotel, nego te u sedam čekam pred restoranom Golden Cock u Adamovoj ulici.”

Stajao je ondje visok i vitak, i sasvim drukčiji, u urednu odijelu od tanka mekog sukna. Bio je prirodno otmjen, premda nije imao onog odmjerenog izgleda njezine klase. Odmah je vidjela da on svagdje pristaje. Držanje mu bilo prirodno, zaista mnogo bolje nego unaprijed odmjereno ponašanje njezine klase.

– Ah, došla si! Izvrsno izgledaš! – Ali ti ne izgledaš dobro. Zabrinuto je gledala u njegovo lice. Bio je mršav, jabučice mu iskočile.

Ali su se njegove oči smiješile njoj, te je osjetila bliskost i toplinu. Odjednom je u njoj popustila napetost. Nešto je fizički zračilo iz njega, i ona se od toga osjetila lagodnom i sretnom. Odmah je to razabrala budnim ženskim instinktom. “Sretna sam što smo zajedno!” Ni sav sunčani sjaj Venecije nije joj dao toliko unutarnje širine i topline.

– Zacijelo ti je bilo strašno? – upita ga kad je sjedila za sto lom, sučelice njemu. Bio je previše mršav, sad je to vidjela. Ruka mu počivala onako kako ju je znala, kao u čudnoj nekoj nehajnosti životinje koja spava. Silno je željela daje uzme i poljubi. Ali se toliko nije usuđivala.

– Ljudi su uvijek strašni – reče on. – Je li te jako pogodilo? – Pogodilo kao što uvijek pogađa, a znao sam daje ludo od mene što to

toliko uzimam k srcu. – Jesi li se osjećao kao pas kojem su vezali limenku za rep? Clifford mi

je pisao da si se tako osjećao. Pogledao ju je. Bilo je to okrutno od nje u taj trenutak. Jer je njegov

ponos mnogo trpio. – Mislim da jesam – odgovori on.

Ona nikad nije upoznala divlju gorčinu s kojom je on podno sio svaku uvredu.

Nastala je duga šutnja. – A jesam li ti nedostajala? – Bilo mije drago što si umakla svemu tome. Opet šutnja. – A jesu li vjerovali ono o tebi i meni? – upita ona. – Mislim da nisu ni za trenutak. – A je li Clifford vjerovao? – Rekao bih da nije. Sve skupa odbio je od sebe i nije htio da o tome

razmišlja. Ali, dakako, želio je da me nikad više ne vidi. – Imat ću dijete. Svaki izraz iščeze s njegova lica, nestade iz cijele mu pojave. Gledao ju

je zamračenih očiju kojima pogled nije nikako shvaćala: bijaše joj kao daju gleda nekakav duh u tamnom plamenu.

– Reci da se raduješ! – molila je hvatajući ga za ruku. Vidjela je kako se u njemu probudio nekakav zanos. Ali bio je zastrt koprenom nečega što ona nije mogla shvatiti.

– To je budućnost – reče. – A zar se ti ne raduješ? – uporno će ona. – Strašno je moje nepovjerenje u budućnost. – Nemoj se plašiti nikakve odgovornosti. Clifford će ga uzeti pod svoje i

bit će zadovoljan. Vidjela je kako se on trgnuo i kako je problijedio na te riječi. Ali nije

odgovorio. – Da se vratim Cliffordu i dadem Wragbyju jednoga malog baroneta? –

upita ga. Gledao ju je, blijed i dalek. Čudan smiješak zatitra mu na licu. – Ne bi mu morala reći tko je otac? – Oh – uzvrati ona – primio bi ga i onda kad bih mu i rekla. On je premišljao trenutak. – Da – reče kao za sebe – mislim da bi ga uzeo. Nastao je muk. Velik se jaz otvorio medu njima dvoma. – Ali ti ne želiš da se vratim Cliffbrdu? – upita ona. – Što želiš ti sama? – priupita on. – Želim živjeti s tobom – ona će jednostavno. Unatoč njegovoj volji prođoše ga srsi kad je čuo što je ona rekla, te on

obori glavu. Onda je opet pogleda uplašenim očima. – Ako ti tako odgovara – reče on. – Ja ništa ne posjedu jem. – Posjeduješ više nego većina ljudi. Znaš i sam. – Donekle znam. – Nekoje vrijeme šutio i razmišljao. A onda nastavi: –

Ljudi su uvijek govorili da ima u meni previše ženskoga. Ali nije tako. Nisam odmah žena zato što ne volim ubijati ptice, ili što ne marim da stječem novac ni da se guram naprijed. Mogao sam lako napredovati u vojsci, ali nisam volio vojsku. Znao sam dobro izlaziti s momcima nakraj, voljeli su me, a i strašili kad bih se razljutio. Ali više vlasti, one vrhovne, u svojoj gluposti, ubile su vojsku, ona je, nažalost, mrtva. Volim ljude, i oni vole mene. Ali ne mogu podnositi drskost i brbljanja ljudi koji upravljaju ovim svijetom i prave se važnima. Eto, zašto ne mogu napredovati. Mrzim besramnost novca i mrzim besramnost klase. Sto dakle u svijetu kakav jest mogu ja ponuditi jednoj ženi?

– Pa i ne treba da mi išta nudiš. Nije posrijedi nikakva trgovi na. Mi se

volimo, i to je sve – reče ona. – Ne, nije! Ima više od toga. Život je kretanje, kretanje naprijed. Moj

život neće teći pravim kolosijekom. Ja sam kao suhi list, i nemam prava u svoj život upletati ženu, jer je moj život bez smisla i svrhe. Muškarac mora pružiti ženi neki smisao u životu ako žele zajednički život te ako je ona prava žena. Ja ne mogu biti samo tvoj priležnik.

– Zašto ne? – dočeka ona. – Jednostavno, ne mogu. I brzo bi ti to omrzlo. – Ti kao da se ne uzdaješ u mene? – reče ona. Podsmijeh mu opet zatitra na licu. – Novac je tvoj, položaj je tvoj, bit će i odluke tvoje. Na kraju, ja nisam

samo ljubavnik svoje gospode. – Što si drugo? – To zaista možeš pitati. Teško je odgovoriti. No, barem za sebe jesam

nešto drugo. Mogu vidjeti smisao svog života, premda shvaćam da ga nitko drugi ne vidi.

– A hoće li tvoj život imati manje smisla ako živiš sa mnom? Dugo je šutio prije nego što je odgovorio: – Možda. I ona je zastala i razmišljala. – A u čemu je smisao tvog života? – Velim ti daje nevidljiv. Ne vjerujem u svijet, ni u novac, ni u napredak,

ni u budućnost naše civilizacije. Ako treba za i čovječanstvo biti neke budućnosti, mora se mnogo toga iz temelja i promijeniti.

– A kakva bi trebala biti prava budućnost? – Bog zna! Osjećam nešto u sebi, sve izmiješano s mnogo gnjeva. Ali na

što sve izlazi, ne znam. – Da ti ja kažem? – upita ona gledajući ga u lice. – Da ti ja kažem što

imaš ti, a drugi muškarci nemaju, i što će nam odrediti budućnost. Da ti kažem?

– Kaži! – prihvati on. – To je hrabrost tvoje nježnosti, eto to je: kad mi, na primjer, staviš ruku

na zadnjicu i kažeš da imam lijepu zadnjicu. Ponovno se nasmijuljio. – Tako je – reče on. Sjedio je neko vrijeme, zamišljen. – Da – nastavi on – imaš pravo. Tako je zaista. Tako je u svemu. Doživio

sam to s vojnicima. Morao sam biti s njima, fizički, a ne povlačiti se. Morao sam s njima imati suosjećanja i pružiti im malko nježnosti iako sam ih gonio kroz pakao. To je pitanje svijesti, kako je rekao Budha. Ali se i on bojažljivo povukao pred tjelesnom svijesti i pred prirodnom fizičkom nježnosti, koja je najbolja, čak i medu muškarcima. Jer to ih čini zaista ljudima, a ne majmunima. Jest, to je zaista nježnost, to je seksualna svijest. Seks je zapravo samo dodir, najbliži od svih dodira. A toga se dodira bojimo. Mi smo samo napol svjesni i samo napol živi. Moramo postati živi i svjesni. Napose Englezi trebaju doći u dodir jedni s drugima, potrebno nam je malko ljubaznosti i nježnosti. To nam je prijeka potreba.

Pogledala gaje. A . – Zašto me se onda bojiš? – upita ga. Dugo ju je gledao prije nego što je odgovorio. – Bojim se tvoga novca i tvoga položaja. Tvoga svijeta u tebi. – A zar u meni nema nježnosti? – upita zamišljena.

Pogledao ju je potamnjelim, rastresenim pogledom. – Dakako. Ona dođe i prođe, kao i kod mene. – Ali zar ne vjeruješ da će ona postojati medu nama dvoma? – upita ga, plašljivo ga gledajući. Vidjela je kako mu se lice ublažuje i gubi svoj oklop. – Možda – odgovori on. Oboje ušutješe. – Htjela bih da me držiš u zagrljaju – reče ona. – Htjela bih da mi kažeš

kako si sretan što ćemo imati dijete. Izgledala je tako lijepa, puna žara i zanesena da se u njemu sve pokrenulo

prema njoj. – Mislim da možemo u moju sobu – reče on. – Iako će to opet biti

sablazan. No vidjela je kako ga presvaja zaborav na svijet i kako mu lice dobiva

mekan, čist izraz nježne strasti. Krenuli su zabačenijim ulicama prema Koburškom trgu, gdje je u

potkrovlju jedne kuće imao sobicu, u kojoj je sam kuhao na plinskom kuhalu. Bila je to mala sobica, ali ugodna i uredna.

Ona se razodjenula te je i njega potakla da se razodjene. Bila je ljupka u mekom prvom cvatu svoje trudnoće.

– Trebalo bi da te ostavim na miru – reče on. – Ne! – uzvrati ona. – Ljubi me. Ljubi me i reci mi da ćeš me zadržati.

Reci da me nećeš nikada pustiti od sebe, ni svijetu ni ikomu. Sva se privila uza nj, čvrsto se priljubila uz njegovo vitko i snažno golo

tijelo, uz jedini dom koji je ikad poznavala. – Onda ću te zadržati – reče on. – Ako to hoćeš, onda ću te zadržati. Snažno ju je zagrlio. – Kaži da se raduješ djetetu – ponavljala je. – Poljubi ga! Poljubi mi

trbuh i reci da si sretan što je ono u njemu. Ali to mu bijaše teže. – Mene je strah da dajem djecu na svijet – reče on. – Tako se bojim za

njihovu budućnost. – No ti si ga stavio u mene. Budi nježan s njime, i to će biti njegova

budućnost. Poljubi ga! Zadrhtao je, jer je bila istina. “Budi nježan s njime, i to će biti njegova

budućnost.” U tom je trenutku osjetio čistu ljubav prema ženi. Poljubi joj trbuh i Venerin brijeg, da bude što bliže utrobi i plodu što gaje nosila u njoj.

– Ah, ti me voliš, ti me voliš! – reče ona protisnuvši tihi krik sličan njezinim tihim, nerazgovijetnim ljubavnim krikovima. I on ude u nju blago, ćuteći kako tok nježnosti iz njegove nutrine teče u njezinu, usplamtjelu u skladu s njihovim osjećajima.

Spoznao je, kad je ušao u nju, da je to zapravo ono što mora činiti – mora s njome doći u dodir a da ne izgubi svoj ponos, ili svoje dostojanstvo, ili svoju muškaračku potpunost. Uostalom, ako ona ima novaca i sredstava, a on ih nema, to ne znači da on u svome ponosu i časti treba da joj odrekne svoju nježnost. “Ja sam za dodir tjelesne svjesnosti medu ljudskim bićima”, reče on u sebi, “i za dodir nježnosti. Ona je moja družica. I radi se o borbi protiv novca, i protiv stroja, i protiv bezosjećajnog majmunskog prenemaganja ovog svijeta. I ona će stajati uza me. Bogu hvala, stekao sam ženu. Bogu hvala što imam ženu koja je uza me, koja je nježna i svjesna mene. Bogu hvala što nije nasilna i nije glupača. Bogu hvala što je nježna i svjesna žena.” I kako se njegovo sjeme izlilo u nju, i njegova se duša

okrenula prema njoj, u stvaralačkom činu koji je mnogo više nego prokreativan.

Bila je potpuno uvjerena sada da između njega i nje ne može biti rastanka. No sredstva i putove valja još pronaći.

– Mrziš li Berthu Coutts? – upita ga. f” – Nemoj mi o njoj govoriti. – Moram, dopusti mi. Jer sije nekoć volio. Nekoć si s njome bio prisan

kao što si sada sa mnom. Zato mi moraš odgovoriti. Zar nije upravo strašno, kad si s njome jednom bio prisan, daje sada tako mrziš. Zašto je tako?

– Ne znam. Uvijek je provodila svoju volju protiv mene, uvijek, uvijek: svoju groznu žensku samovolju, svoju slobodu! Groznu žensku slobodu koja se završava u najgorem nasilju! Uvijek je održavala svoju slobodu protiv mene i bacala miju u lice kao vitriol. Ni sada nije slobodna od mene, samo zato što je obuzeta mahnitošću da mora nada mnom provoditi svoju samovolju.

– Pa ona te zacijelo voljela. – Nije! Možda malo. Nešto ju je vuklo k meni. Čini mi se da je upravo to

mrzila. Kadikad me voljela, na mahove, ali se uvijek povlačila i počinjala me mučiti. Najdublja joj je želja bila da me kinji, i u tome nije bilo promjene. Volja joj bijaše naopaka, od samog početka. Bože dragi, kakve li nasilnosti!

– Ali ti ju zaista nisi volio, zar nije tako? Time si joj činio nažao. – Što sam mogao! Počeo sam tako. Počeo sam je voljeti, ali me ona

uvijek nekako onemogućivala. Ne, nemojmo više o tome. Bila je to zla kob. A ona je bila kobna žena. Zadnji put bio bih je ubio kao što ubijam lasicu, da sam samo smio: tu divlju kobnu zvijer u ženskom tijelu! Da sam je samo mogao ustrijeliti i dokrajčiti svu nesreću! Takvo što trebalo bi dopustiti. Kad ženom posvema ovlada njezina volja i ta se volja ispriječi svemu, onda je strahota, i naposljetku bije trebalo ubiti.

– A zar ne bi trebalo poubijati i muškarce ako ih spopadne njihova samovolja?

– Da, isto tako! Alija se nje moram riješiti, inače će opet navaliti na me. Htio sam reći: moram provesti rastavu ako se ikako može. Moramo biti smotreni. Ne smiju nas vidjeti zajedno. Nikako, baš nikako, ne bih mogao podnijeti da nas napadne.

Connie je razmišljala o tome. – Znači da ne možemo živjeti zajedno? – reče ona. – Tako je. Barem za kakvih šest mjeseci. Nadam se da će rasprava o

rastavi doći na red u rujnu; dakle do ožujka. – Ali će se dijete po svoj prilici roditi potkraj veljače – reče ona. On je šutio. – Želio bih da pomru svi Cliffordi i sve Berthe – protisnu on. – Nije baš nježno prema njima – na to će ona. – Nježno prema njima? Da, najveća nježnost koja bi im se mogla

iskazati, možda je to da im se zada smrt. Oni ne mogu živjeti! Oni samo onemogućuju život. Duše su u njima strašne. Smrt bi im morala biti slatka. Trebalo bi meni dopustiti da ih ustrijelim.

– Ali ti to ne bi učinio – reče ona. – Ipak bih! I s manje grižnje savjesti nego kad ubijam lasicu. Lasica je

barem lijepa i osamljena. Ali njih ima sva sila. Ah, ja bih sve njih postrijeljao.

– Onda je pravo što ne smiješ.

– Pa jest. Connie je sad imala razmišljati o mnogo čemu. Bilo je očito da se on želi

sasvim osloboditi Berthe Coutts. I osjećala je da on ima pravo. Posljednji ispad bio je strašan. To je značilo da mora živjeti sama sve do proljeća. Možda bi se mogla rastaviti od Clifforda. Ali kako? Ako spomene Mellorsa, onda ništa od njihove rastave. Kako je to gadno. Zar čovjek mora otići na kraj svijeta da bi se riješio svega toga?

Nemoguće. Danas ni najudaljeniji kraj svijeta nije ni pet minuta udaljen od Charing Crossa. Dok trešti radio, nema dalekih krajeva svijeta. Kraljevi Dahomevja i lame u Tibetu slušaju vijesti iz Londona i New Yorka.

Strpljenja! Strpljenja. Svijet je golema i jeziva zbrka mehanizma, i čovjek mora dobro paziti da ne bude samljeven.

Connie se povjerila ocu. – Znaš, oče, on je bio Cliffordov lugar, ali je bio oficir u vojsci u Indiji.

Samo, on je kao onaj pukovnik C.E. Florence, koji je htio opet biti običan vojnik.

Sir Malcolm, međutim, nije imao nikakvih simpatija za nezadovoljeni misticizam C. E. Florencea. Vidio je odviše reklame iza sve te poniznosti. Sve zajedno bijaše najsličnije nekakvoj taštini koju je stari plemić najviše mrzio – taštini samoponiženja.

– Odakle je rodom tvoj lugar? – upita Sir Malcolm zlo voljno. – Ugljenarski je sin iz Tevershalla. Alije sasvim doličan. Plemić slikar još se više naljuti. – Meni se čini da je on nekakav kopač zlata. A ti si očito sas vim zgodan

zlatni rudnik. – Nije oče, nije tako. Odmah bi to uočio da ga vidiš. On je gospodin.

Clifford gaje uvijek mrzio jer nije bio ponizan. – Barem je jednom imao dobar instinkt. Sir Malcolm zapravo nije mogao podnijeti skandal što mu se kći upustila

u vezu s lugarom. Sam odnos nije ga toliko brinuo koliko skandal. – Nije me briga za toga čovjeka. Očito je bio umješan da te obrlati. Ali,

za ime Božje, pomisli na sve brbljanje. Pomisli na svoju maćehu, kako će to ona dočekati.

– Znam – odgovori Connie – govorkanja su strašna, pogotovu ako čovjek živi u društvu. A on tako silno želi provesti svoju rastavu. Mislila sam, mogli bismo reći da imam dijete s drugim, a da ne spominjemo Mellorsovo ime.

– S nekim drugim? A s kim drugim? – Možda s Duncanom Forbesom. Cijelog je života bio naš prijatelj. On je

vrlo poznat umjetnik. I voli me. – Sto mu gromova! Ubogi Duncan! I što će on imati od svega toga? – Ne znam. No možda će mu biti drago. – Možda? On je onda smiješan čovjek ako mu to bude drago. Pa ti nisi s

njim imala nikad ništa, zar ne? – Nisam. On to zapravo nikad i nije želio. On voli da sam pokraj njega,

ali da me ne dodiruje. – Bože moj, kakva li pokoljenja! – On bi najviše želio da mu budem model za slikanje. Ali ja nisam nikad

htjela. – Bog mu pomogao! Ali od takve šeprtlje čovjek može svašta očekivati. – Ipak ti ne bi smetalo kad bi se govorilo o njemu. – Bože moj, Connie, svi ti zaobilazni putovi!

– Znam, sve je to gadno! Ali što da radim? – Same spletke i smicalice! Tjeraju čovjeka na pomisao daje predugo

živio. – Ako i ti, oče, nisi u svoje vrijeme imao spletaka i smicalica, onda

možeš govoriti. – Ali te uvjeravam daje to bilo sasvim drukčije. – Uvijek je drukčije. Stigla je Hilda. I ona se razljutila kad je čula kud je sve krenulo. Ni ona

nije mogla podnijeti pomisao na javnu sablazan sa sestrom i lugarom. Bilo je previše, previše ponižavajuće.

– Zašto ne bismo jednostavno nestali svako za se, u Britansku Kolumbiju, pa ne bi bilo skandala – reče Connie.

Ali ni to ne bi valjalo. Puknula bi opet bruka. Ako Connie već misli otići s tim čovjekom, onda je bolje da se uda za njega. To je bilo Hildino mišljenje. Sir Malcolm nije bio uvjeren u to. Možda bi se sve još moglo nekako izgladiti.

– Želiš li ga vidjeti, oče? Jadni Sir Malcolm nije baš čeznuo da ga vidi. A jadni Mellors još i

manje. No, susret se ipak ostvario: za ručkom, u odvojenoj prostoriji u klubu, dvojica se muškaraca mjerila od glave do pete.

Sir Malcolm popio je dosta viskija, a ni Mellors nije ostao suha grla. Razgovarali su sve vrijeme o Indiji, koju je mlađi dobro poznavao.

Tako je bilo dok su jeli. Tek kada je na red došla kava i kad se konobar udaljio, Sir Malcolm zapali cigaretu te će srdačno:

– Onda, mladiću, što je s mojom kćeri? Mellorsu na licu zatitra smiješak. – Pa što bi, Sir, bilo s njom? – Rodit će vaše dijete, koliko čujem. – Čast mije – nasmiješi se Mellors. – Čast, tako mi Boga! – Sir Malcolm prasnu u smijeh, širok i razuzdan

škotski smijeh. – Čast! A kako je bilo, eh? Dobro, mladiću, zar ne? – Dobro! – Kladim se daje tako! Ha-ha! Moja je kći kruška koja nije pala daleko

od stabla. Ni ja se nisam sustezao kad bi se pružila dobra prilika. Unatoč njenoj majci, oh svi sveti...! Preokrenuo je očima prema nebesima. – Ali ste je zagrijali, oh, vi ste je zagrijali, vidim ja to. Ha-ha! Moja je krv u njoj! Lijepo ste zapalili njezin plast sijena. Ha-ha-ha! Baš mi je drago, mogu vam reći. Njoj je to i trebalo. Oh, lijepa je ona djevojka, tako zgodna djevojka, i znao i sam da se neće braniti samo ako se nade pravi muškarac da upali njezin plast. Ha-ha-ha! Lugar, eh, momče! Prokleto okretan zvjerokradica, ako me pitate. Ha-ha! Ali sad da govorimo ozbiljno: što ćemo dalje? Da govorimo ozbiljno, razumijete!

Ni razgovarajući ozbiljno nisu odmakli baš daleko. Mellors, iako je nalio dušu, bijaše trezniji. Vodio je razgovor razborito koliko je mogao, a to ne kazuje mnogo.

– Tako onda, vi ste lugar. O, imate sasvim pravo. Ova vrsta divljači vrijedna je truda. Ženu iskušaš kad je štipneš za zadnjicu. Kad joj samo dodirneš zadnjicu, možeš znati kako će se držati. Ha-ha! Zavidim vam, momče! Koliko vam je godina?

– Trideset i devet. Plemić uzvije obrve. – Toliko! Znači, imate još dobrih dvadeset godina pred sobom, sudeći po

vašem izgledu. Oh, lugar ili ne, dobar ste pjetlić. Mogu to vidjeti i zatvorenih očiju. Ne kao onaj prokleti Clifford! Kukavni psić koji se nikad nije ni spario. Sviđate mi se, momče. Kladim se da imate i dobru meštriju, eh, ljudina ste, vidim ja to. Borbeni ste pjetlić. Lugar! Ha-ha! Čuvar lovišta, trista mu jada! Ne bih vam povjerio svoju divljač! Nego, da govorimo ozbiljno: što da učinimo? Svijet je pun prokletih starih žena.

Ozbiljno, što se toga tiče, nisu uradili ništa, osim što su medu sobom uspostavili staru slobodnozidarsku muškaračku razuzdanost.

– I ne zaboravite, dragoviću: ako ikad mognem štogod učiniti za vas, možete se pouzdati u me. Lugar! Pa to je sjajno! Sviđa mi se! Pokazuje da djevojka ima hrabrosti. Što? Na posljetku, znate, ona ima svoje vlastite prihode, umjerene, umjerene, ali dovoljne. I ja ću joj ostaviti što imam. Bog mi je svjedok da hoću. Ona to i zaslužuje, jer je pokazala da ima odvažnosti u tom svijetu starih žena. Sedamdeset sam se godina borio da se oslobodim sukanja starih žena i još nisam uspio. Ali vi ste čovjek za to, vidim ja.

– Drago mi je što tako mislite. Obično mi za leđima kažu da sam majmun.

– A što biste drugo, dragoviću, i mogli očekivati od svih tih starih žena? Rastali su se nadasve srdačno, i Mellors se u sebi smijao cijeloga tog

dana. Sutradan je s Hildom i Connie ručao na nekom skrovitom mjestu. – Velika je šteta što smo zapali u tako neugodan položaj – reče Hilda. – Ja sam se lijepo zabavljao – dočeka Mellors. – Po mome, mogli ste pričekati i ne rađati na svijet djecu prije nego što

oboje budete slobodni. – Gospod je nešto prerano raspirio svoju iskru – reče on. – Gospod tu, mislim, nije imao nikakva posla. Connie doduše ima

dovoljno novaca za vas oboje; no, položaj je nepodnošljiv. – Ali vi tu podnosite samo jedan malen okrajak, zar ne – na to će on. – Da ste barem iz naše klase. – Di da sjedim u kakvoj gajbi u zoou. Nastade šutnja. – Mislim – prekide Hilda – najbolje bi bilo kao suučesnika označiti

nekoga posve drugog, a vi da ostanete sasvim postrani. – A ja sam mislio da sam dobrano umiješan u sve to. – Mislila sam na brakorazvodnu parnicu. Gledao ju je u čudu. Connie se nije usuđivala spomenuti mu naum s

Duncanom. – Ne razumijem – reče on. – Imamo prijatelja koji bi po svoj prilici bio spreman biti imenovan

suučesnikom, tako da se vaše ime ne treba pojavljivati – objasni Hilda. – Vi mislite nekog muškarca? – Dakako! – Ali ona nije imala nikoga drugog. Začuđeno je pogledao u Connie. – Nisam, nisam – pobrza ona. – To je samo staro prijateljstvo, a nikakva

ljubav. – Zašto bi onda taj čovjek preuzeo na se krivicu, ako nije imao ništa s

tobom? – Neki su muškarci kavaliri i ne misle na to što bi mogli dobiti od neke

žene – upade Hilda. – To je udarac meni, eh? A tko je taj momak?

– Prijatelj iz djetinjstva u Škotskoj, umjetnik. – Duncan Forbes – odmah će on, jer mu je Connie pripovijedala o njemu.

– A kako mislite na njega natovariti krivicu? – Pa mogli bi zajedno stanovati u kojem hotelu, ili bi pak ona mogla

stanovati u njegovu stanu. – Meni se čini daje to mnogo buke ni za što – reče on. – A što biste vi predložili? – upita Hilda. – Ako se pojavi vaše ime, onda

ništa od rastave s vašom ženom, koja je očito sasvim nemoguća osoba s kojom ne valja imati posla.

– Upravo tako! – mrgodno će on. Nastala je duga šutnja. – Mogli bismo jednostavno odmagliti – reče on. – Connie ne može tek tako, jednostavno, odmagliti – preuze Hilda. –

Cliffbrd je odviše poznat. Opet šutnja od zbunjenosti. – Svijet je onakav kakav jest. Ako hoćete živjeti zajedno, a da ne budete

progonjeni, morate se vjenčati. A da biste se mogli vjenčati, morate oboje biti rastavljeni. Onda, kako ćete to izvesti?

Dugo je šutio. – A što vi predlažete da učinimo? – upita on. – Vidjet ćemo pristaje li Duncan da se pojavi kao sudionik. Zatim valja

privoljeti Cliffbrda da se rastavi. Potom morate i vi urediti svoju rastavu. Oboje morate živjeti odvojeno dok ne budete slobodni.

– Sve mi je to nalik na ludnicu. – Možda. Svijet bi vas smatrao luđacima ili nečim još gorim. – Što je još gore? – Zločincima, pretpostavljam. – Nadam se da ću moći još koji put upotrijebiti svoj mač – reče on uza

smiješak. Potom ušutje, ljut. – Dobro – kaza naposljetku – pristajem na sve. Svijet je bjesomučan

budalaš, i nitko ga ne može ubiti: unatoč svemu učinit ću sve što mogu. Ali vi imate pravo. Moramo se izvući kako najbolje znamo.

Gledao je Connie ponižen, ljut, zlovoljan i jadan. – Draga moja, svijet će ti staviti soli na rep. – Neće, ako mu ne dopustimo – reče ona. Za taj sporazum protiv svijeta marila je ona manje nego on. Duncan, kad su mu se obratili, također je htio da vidi okrivljenog lugara,

pa stoga prirediše večeru, ovaj put u njegovu stanu, za sve četvero. Duncan bijaše onizak, plećat, crnomanjast, šutljiv Hamlet, glatke crne kose i s neugodnom keltskom samosvijesti. Njegova umjetnost sastojala se od samih cijevi, pipaca, u vojnica i neobičnih boja, sve nešto ultramoderno, ali je u svemu bilo neke snage, čak i neke čistoće oblika i tona. Mellors je sudio da je ta umjetnost okrutna i odbojna, samo se nije usuđivao kazati Duncanu, jer je ovaj bio preosjetljiv kad je riječ o njegovoj umjetnosti: ona mu je bila osobni kult, njegova osobna religija.

Razgledavali su slike u studiju, i Duncan je upirao svoje sitne smeđe oči u toga drugog muškarca. Htio je čuti što će lugar reći. Constantino i Hildino mišljenje već je znao.

– To je pravo malo ubojstvo – reče Mellors naposljetku. Takve riječi nije Duncan nikako očekivao od jednog lugara. – A tko je ubijen? – upita Hilda hladno i podrugljivo. – Ja. To ubija svako milosrđe u čovjeku.

Val čiste mržnje izbi iz umjetnika. U glasu toga čovjeka osjetio je prizvuk antipatije i prezira A ni sam nije podnosio da se spominje milosrđe. Bolećiv osjećaj.

Mellors stajao visok i mršav, umoran; gledao je slike s površnom pažnjom, lepršavo kao da moljac leprša naokolo.

– Možda je ovdje glupost ubijena, sentimentalna glupost – naceri se umjetnik.

– Čini vam se? Ja nalazim da su sve te cijevi i valoviti lim do voljno glupi i prilično sentimentalni. Ako se ne varam, pokazuju mnogo samosažaljenjai živčane taštine.

U novom valu mržnje umjetniku je požutjelo lice. Ali je u nekoj tihoj uzvišenosti okrenuo slike zidu.

– Mslim da bismo mogli prijeći u blagovaonicu – reče on. Prešli su u drugu prostoriju, neraspoloženi. Poslije kave reći će Duncan: – Nemam ništa protiv toga da poziram kao otac Constancina djeteta, ali

uz pogodbu da ona meni pozira kao model. Želio sam to već godine i godine, ali je ona uvijek odbijala.

Izrekao je to s mračnom odlučnosti inkvizitora koji objavljuje autodafe. – Ah! – reče Mellors. – Vi to dakle činite samo uz pogodbu. – Dakako! Samo uz tu pogodbu. Umjetnik je nastojao da u svoje riječi ulije krajnji prezir prema onome

drugom muškarcu. Ponešto je i pretjerao. – Bolje onda da za model istodobno uzmete i mene – predloži Mellors. –

Bolje da poziramo u skupu, Vulkan i Venera pod mrežom umjetnosti. Bio sam kovač prije nego što sam postao lugar.

– Hvala vam – reče umjetnik. – Mislim da Vulkan nema figuru koja bi me zanimala.

– Ni onda kad biste je pretvorili u cijevi i valoviti lim? Nije bilo odgovora. Umjetnik je bio preponosan da bi dalje trošio riječi. Bijaše to turobna večer, umjetnik se odsad nije osvrtao na nazočnost toga

drugog muškarca nego se obraćao samo ženama, u kratkim rečenicama, kao da riječi istiskuje iz svojih mračnih dubina.

– Nije ti se svidio, ali je zaista bolji nego što ti se čini. Inače je uistinu ljubazan – objašnjavala je Connie kad su otišli.

– On je malen crni psić koji boluje od valovitosti – reče Mellors. – Ne, danas zaista nije bio ljubazan. – A hoćeš li mu biti model? – Sad mi je sasvim svejedno. On me neće dirnuti. A ja ne marim ni za

što, samo ako je to put koji vodi našem zajedničkom životu. – On će te samo ubrljati na platnu. – Ne marim. On će samo slikati svoje osjećaje prema meni, a meni je

svejedno. Ne bih mu dopustila da me dime, nipošto. A ako misli da će nešto postići time što će u me glupo umjetnički buljiti, neka bulji. Može od mene načiniti koliko mu drago praznih cijevi i valovitog lima. To je njegov pokop. Mrzi te, jer si rekao daje njegova cjevasta umjetnost sentimentalna i tašta. A to je, dakako, istina, i,

DEVETNAESTO POGLAVLJE

“Dragi Clifforde, bojim se da se dogodilo ono što si predviđao.

Zaista sam zaljubljena u drugoga i nadam se da ćeš mi dati rastavu. Sada stanujem s Duncanom u njegovu stanu. Pisala sam ti da je bio s nama u Veneciji. Strašno sam nesretna zbog tebe, ali nastoj da to uzmeš mimo. Tebi stvarno više ne trebam, a ja ne mogu podnijeti da se vratim na Wragby. Silno mi je žao. Nastoj mi oprostiti, zatraži rastavu i nadi koju bolju. Doista nisam prava žena za tebe, mislim da sam suviše nestrpljiva i sebična. Ne mogu se vratiti da bih živjela s tobom Strašno mi je žao zbog svega toga i zbog tebe. Ako se ne budeš preveć uzbuđivao, vidjet ćeš da te ovo neće tako strašno pogoditi. Tebi zapravo nije bilo nikad stalo do mene osobno. Tako, oprosti mi i oslobodi se mene.”

Clifford se nije iznenadio kad je dobio to pismo. U duši je podugo znao da će ga ona ostaviti. Alije tvrdoglavo odbijao svako vanjsko priznanje te činjenice. Zato mu je to, izvana, došlo kao težak udarac i potres. Sve do tog trenutka površina njegova vanjskog povjerenja u nju ostala je nedirnuta.

Svi smo takvi. Snagom svoje volje odvraćamo od sebe unutarnju, intuitivnu slutnju da dođe do svijesti. Od toga nastaje neko stanje strepnje ili straha, zbog kojega je udarac deset puta teži kad nas jednom pogodi.

Clifford bijaše poput histerična djeteta. Silno je uplašio gospodu Bolton kad se sablasno blijed uspravio u postelji.

– Stoje, Sir Clifforde, što se dogodilo? Nije odgovorio. Bojala se da ga nije udarila kap. Pohitjela je da mu dirne

lice, opipa bilo. – Boli li vas što? Recite gdje vas boli. Recite! i Nikakva odgovora. – Bože dragi, odmah ću telefonirati u Sheffield po doktora Carringtona, a

i doktor Lecky mogao bi ovamo skoknuti. Krenula je prema vratima, a on će šupljim glasom: – Ne! Zastala je i zurila u njega. Lice mu bijaše žuto, prazno kao u

maloumnika. – Mislite li daje bolje da ne zovem liječnika? – Ne treba mi – doprije od njega grobni glas. – Ali, Sir Clifforde, vi ste bolesni, ne usuđujem se uzeti odgovornost na

se. Moram dozvati liječnika, jer će inače mene okriviti. Šutnja, a potom šuplji glas: – Nisam bolestan. Nego, moja se žena više ne vraća. Bijaše to kao da govori neki kip. – Ne vraća se? Vi mislite na njezino gospodstvo? – Gospoda Bolton

priđe malo postelji. – Oh, nemojte u to vjerovati. Mogu vas uvjeriti da će se vratiti.

Kip u postelji nije se promijenio, samo je gurnuo pismo preko pokrivača. – Čitajte! – reče grobni glas. – Ali ako je to pismo gospođino, sigurna sam da njezino gospodstvo ne

bi željelo da čitam pismo pisano vama, Sir Cliffbrd. Možete mi reći što piše, ako želite.

No lice s izbuljenim modrim očima nije se promijenilo. – Čitajte! – ponovi glas. – Ako već moram, činim to da vas poslušam, Sir Clifforde – reče ona. I pročita pismo. – Zaista sam iznenađena zbog milostive – reče. – Tako je čvrsto obećala

da će se vratiti. Lice na postelji kao daje produbilo izraz divlje ali nepomične

rastresenosti. Gospoda Bolton gledala gaje i jadikovala. Znala je što je

posrijedi: muška histerija. Kad je njegovala vojnike, naučila je nešto o toj bolesti. ...

Bila je malko netrpeljiva prema Sir Cliffordu. Svaki bi čovjek koji je i malo pri pameti morao znati da mu žena voli nekog drugog i da će njega ostaviti. Čak je i Sir Clifford, bila je sigurna, bio i u duši potpuno svjestan toga, samo to nije htio sebi priznati. Daje 1 to sebi priznao i pripremio se za to, ili daje priznao i djelotvorno se borio protiv toga, značilo bi da se ponio kao muškarac. Ali nije učinio ništa. Znao je to, ali je sve vrijeme sam sebe zavaravao da nije tako. Osjetio je da đavo pred njim miga repom, a ponašao se kao da mu se anđeli smiješe. To lažno stanje dovelo je do krize i poremećaja, do histerije koja je oblik ludila. “To nastaje odatle”, kazivala je gospoda Bolton u sebi i malko ga mrzila, “što uvijek misli samo na sebe. Tako je zaokupljen svojim besmrtnimA, te kada mu se štogod dogodi, nalikuje na mumiju uvijenu u svoje ovoje. Ta gledajte ga samo!”

Flisterija je opasna, a ona kao njegovateljica mora ga izvući iz toga. Svaki pokušaj da se podigne njegova muškost i njegov ponos samo bi sve pogoršao: jer njegova muškost bijaše mrtva, barem za neko vrijeme, ako ne i konačno. Samo će se svijati sve više i više, kao crv, i sve će se u njemu rastrojiti.

Jedino što se moglo učiniti bijaše da mu se dopusti njegovo žaljenje samoga sebe. Kao ona gospoda u Tennysona, morao je ili plakati ili umrijeti.

Tako je gospoda Bolton prva zaplakala. Pokrila je lice rukom te udarila u sitne jecaje.

– Nikad ne bih o gospodi pomislila... nikad! – plakala je i u sjećanje dozivala sve svoje stare jade i boli. Kad je jednom za plakala, plač joj bijaše iskren, jer je i imala zašto plakati.

Clifford je razmišljao o tome kako ga je iznevjerila njegova Connie, i u grčevitu jadu suze mu navriješe na oči i potekoše niz lice. Plakao je žaleći sebe. Čim je gospoda Bolton vidjela kako mu suze teku niz blijedo lice, odmah je svoje mokre obraze otrla rupčićem pa se nagnula k njemu.

– Nemojte se kinjiti, Sir Clifforde! – reče u preobilju ganuća. – Nemojte se žalostiti, ne, samo ćete sebi nauditi! Tijelo mu se najednom zatreslo od suzdržana daha u tihom jecaju, i suze

mu brže navriješe niz lice. Ona mu položi ruku na podlakticu te opet zaplaka. Njemu i opet drhtaj prođe tijelom, kao grč, a ona mu ovi ruku oko ramena.

– Umirite se, umirite se, nemojte se žalostiti – jadala ona dok su joj suze padale.

Privukla gaje k sebi, a rukama mu obuhvatila široka pleća. On joj položi lice na grudi, jecajući. Široka mu se ramena trzala, dok mu je ona gladila plavu kosu i govorila:

– Umirite se, umirite! Nemojte se žalostiti, ne uzimajte toliko k srcu. Zagrlio ju je obadvjema rukama i privio se uz nju kao dijete, kvaseći

suzama gornji dio njezine bijele uškrobljene pregače i poprsje svijetlomodre pamučne haljine. Naposljetku se sasvim prepustio.

Tako ga je najposlije poljubila i zanjihala na grudima, a u svom srcu govorila: “Oh, Sir Clifford, o nadmeni i moćni Chatterlevi! Zar ste toliko pali!” Na kraju je on i zaspao kao dijete. Ona se osjećala iscrpljenom te se povukla u svoju sobu, gdje se u isti mah smijala i plakala i prepuštala se svojoj histeriji. Bilo je tako smiješno! I tako strašno! Takav pad, takva sramota, i sve zajedno tako uzbudljivo.

Poslije toga bio je Sir Clifford s gospodom Bolton pravo dijete. Volio je da je drži za ruku, ili bi joj položio glavu na grudi, a kad ga je jednom lako poljubila, rekao je: “Da, da, poljubite me, poljubite!” I kad bi spužvom otirala njegovo krupno tijelo, opet je govorio: “Poljubite me!” I ona bi ga lako poljubila ma gdje na tijelu, napol podrugljivo.

I ležao je neobično prazna lica, kao u djeteta, i čudio se kao dijete. I gledao je u nju širom otvorenih očiju, netremice, kao da u pobožnosti gleda Madonu. Bilo je to potpuno opuštanje, ostavljala gaje sva njegova muškost, i zapadao je opet u djetinje stanje, koje zaista bijaše nastrano. A onda bi joj rukom segnuo u njedra, pipao joj dojke i ljubio ih u zanosu nastranosti što je još kao dijete premda je bio odrastao muškarac.

Gospoda Bolton bila je ujedno ushićena i postidena, njegovo joj ponašanje bijaše u isti mah drago i mrsko. Ali ga nikad nije odbijala niti mu je prigovarala. Tako je njih dvoje ušlo u tješnju tjelesnu prisnost, u kojoj je on bio kao dijete obuzeto tobožnjom prostodušnosti i tobožnjim čuđenjem što bijaše gotovo kao vjerski zanos, nastran i doslovan povratak navodu: “Ako ne postanete kao djeca...” a ona mu bijaše Magna Mater, puna snage i moći, koja je potpuno ovladala ovim velikim plavokosim čovjekom djetetom.

Začudo, taj čovjek dijete, kakav bijaše Clifford sada i kakav je postajao godinama, bio je, kad bi se pojavio medu svijetom, kudikamo okretniji i bistriji nego dok je bio pravi muškarac. Taj nastrani čovjek dijete bijaše sada pravi poslovni čovjek; kad se radilo o poslovima, bio je potpuni muškarac, oštar kao britva i nepristupačan kao čelik. Kad je bio vani, medu ljudima, da obavlja svoje poslove i “unapređuje” svoje ugljenokope, pokazivao je neobičnu prepredenost, tvrdoću i izvanrednu oštrinu. Bijaše kao da mu je njegova pasivnost i njegovo prostituiranje s Magnom Mater omogućilo oštriji uvid u materijalne poslove i dalo mu neku neobičnu, gotovo nadljudsku snagu. Brloženje u privatnim čuvstvima i krajnje ponižavanje njegove muškosti kao da mu je dalo neku drugu prirodu, hladnu, gotovo vidovitu, punu poslovne umješnosti. U poslovima je bio sasvim nečovječan.

Bilo je to pobjedničko slavlje gospode Bolton. “Kako on divno napreduje!” govorila je u sebi ponosno. “A to je moja zasluga. Svega mi, nije on nikad tako lijepo napredovao s Lady Chatterley. Nije ona žena koja bi pomogla muškarcu da napreduje. Previše je tražila za sebe.”

Istodobno, u nekom zavijutku svoje čudne ženske duše, ona ga je prezirala i mrzila! On je za nju bio pala zvijer, čudovište koje se previja. I dok mu je pomagala i bodrila ga što je više mogla, u najskrovitijem kutu svoje nekoć zdrave ženskosti ona gaje mrzila divljom, beskrajnom mržnjom. I najgori probisvijet bio joj je bolji od njega.

Njegovo držanje prema Connie bilo je čudno. Uporno je zahtijevao daje opet vidi. Štoviše, zahtijevao je da dođe na Wragby. U tome je bio konačno i posve odlučan. Connie je čvrsto obećala da će se vratiti na Wragby.

– Ali zar to ima smisla? – rekla je gospoda Bolton. – Zar je ne možete pustiti i riješiti se nje?

– Ne! Ona je rekla da se vraća, pa mora doći. Gospoda Bolton nije mu se više protivila. Znala je s čime ima posla. “Ne treba da ti kazujem kako me se dojmilo tvoje pismo”, pisao je

Constanci u London. “Možda bi, kad bi htjela, mogla zamisliti, premda ne treba da zbog mene upinješ svoju maštu.

U odgovor mogu ti reći samo jedno: moram te osobno vidjeti, ovdje na Wragbyju, prije nego što išta učinim Čvrsto si obećala da ćeš se vratiti na

Wragby, i ja te držim za riječ. Ništa ne vjerujem i ništa ne razumijem dok te osobno ne vidim, ovdje, u normalnim prilikama. Ne treba da ti kažem da ovdje nitko ništa ne sumnja, tako te bi tvoj povratak bio sasvim normalan. Ako poslije, pošto porazgovaramo o svemu, ostaješ pri svome, nema sumnje da ćemo se sporazumjeti.”

Connie je pokazala pismo Mellorsu. – On hoće da ti se osveti – reče vraćajući joj pismo. Šutjela je. Iznenadila se ponešto kad je razabrala da se boji Clifforda.

Bojala mu se približiti. Boji ga se kao daje zao i opasan. – Što da radim? – upita. – Ništa, ako ništa ne želiš učiniti. Odgovorila je Cliffordu i pokušala odgoditi svoje putovanje. On joj je na

to napisao: “Ako se ne vratiš na Wragby sada, uzimam da ćeš se vratiti jednog dana,

i postupat ću prema tome. I dalje te ovdje očekujem, sve ako te morao čekati i pedeset godina.”

Uplašila se. Bilo je to podmuklo nasilje. Nema sumnje da on i misli ono što je rekao. On joj neće dati rastavu, i dijete će biti njegovo dok ona ne nade načina da dokaže njegovu nezakonitost.

Pošto je neko vrijeme provela u nemiru i brigama, odlučila je otići na Wragby. Hilda će s njom, pisala je Cliffordu, a on odgovori:

“Tvoju sestru neću ovdje pozdraviti dobrodošlicom, ali joj neću ni vrata pokazati. Nimalo ne sumnjam da je ona bila sporazumna s tvoj im bijegom od dužnosti i odgovornosti, pa zato ; nemoj očekivati da ću pokazati zadovoljstvo kad je vidim.”

Odvezle su se na Wragby. Clifforda nije bilo kad su stigle. Dočekala ih je gospoda Bolton.

– Oh, milostiva gospodo, nije to onaj sretni povratak kakvu smo se nadali, zar ne? – reče ona.

– Zaista? Ta žena dakle zna! Koliko zna ili sumnja ostala služinčad? Ušla je u kuću koju je sada mrzila svakom žilicom svoga tijela. Golema,

nepravilno postavljena kućerina činila joj se sada zloduhom, bijaše joj kao prijetnja nad glavom. Toj gromadi ona više nije gospodarica, nego je njezina žrtva.

– Ne mogu više ostati ovdje – šapnula je, preplašena, Hildi. Muku je mučila kad je ušla u svoju spavaću sobu i opet je zaposjela kao

da se nije ništa dogodilo. Mrzila je svaki trenutak proveden medu zidovima na Wragbyju.

Nisu se s Cliffordom susrele dok nisu sišle na večeru. Imao je na sebi večernje odijelo s crnom kravatom; bio je prilično suzdržan i sasvim nadmoćan gentleman. Za vrijeme jela držao se vrlo uljudno i vodio uljudan razgovor: ali bijaše kao da je u svemu klica ludila.

– Koliko posluga zna? – upita Connie kad je žena izišla. – O tvoj im namjerama? Zasad ništa. – Gospoda Bolton zna. Promijenio je boju. – Gospoda Bolton zapravo ne pripada posluzi – reče on. – Oh, menije svejedno. Napetost je vladala sve do poslije kave, kad je Hilda rekla da ide gore, u

svoju sobu. Clifford i Connie sjedili i šutjeli kad je ona otišla. Nijedno od njih dvoje

nije htjelo da zapodjene razgovor. Connie odahnula, odlaknulo joj što on nije okrenuo u patetiku; podržavala gaje u toj uznositosti koliko je god mogla. Sjedila je tiho i gledala dolje u svoje ruke.

– Mislim da ne žališ što si održala riječ – naposljetku će on. – Nisam kriva – šapnu ona. – Ako nisi ti, tko je onda? – Mislim: nitko. Pogledao ju je s hladnim gnjevom. Bio je naviknut na nju: bila je dio

njegove volje. Kako se usuđuje ostaviti ga sada i porušiti zgradu njegova svagdanjeg života? Kako se usuđuje tako potkopati njegovu ličnost?

– A zbog čega sve ostavljaš? – uporno će on. – Zbog ljubavi! – odgovori ona. Najbolje bijaše odgovoriti otrcanom

frazom. – Ljubavi jednog Duncana Forbesa? Ali nisi mislila daje dostojan tebe

onda kad si mene srela. Valjda ne kaniš reći da ga sada voliš iznad svega drugog u životu?

– Čovjek se mijenja – uzvrati ona. – Možda. Možda su to tvoje mušice. Ali me još moraš uvjeriti Ovažnosti

te promjene. Ja ne vjerujem u tvoju ljubav prema Duncanu Forbesu. – Zašto bi i trebao vjerovati u nju? Trebaš mi samo dati rastavu, a ne

vjerovati u moje osjećaje. – A zašto da ti dam rastavu? – Zato što ne želim više ovdje živjeti. A ti me zapravo i ne želiš. – Oprosti, ja se ne mijenjam. Što je do mene, ti si moja žena, i volio bih

da ostaneš pod mojim krovom u dostojanstvu i miru. Ako ostavimo postrani ljudske osjećaje, a uvjeravam te da ostavljam mnogo toga postrani, meni je smrtno teško kad vidim kako se lomi ovaj životni tijek na Wragbyju i kako se razbija ovaj svagdanji red i čestiti život samo zbog nekih tvojih hirova.

Ona je šutjela neko vrijeme, a onda reče: – Ne mogu drukčije, moram otići, očekujem dijete. Sad je on neko vrijeme šutio. – Moraš li otići zbog djeteta? – upitao je najposlije. Ona potvrdi kimnuvši glavom. – A zašto? Zar je Duncanu Forbesu toliko stalo do potomka? – Stalo mu je do njega više nego što bi bilo stalo tebi – odgovori ona. – Zaista? Nego, ja hoću svoju ženu i ne vidim razloga zašto bih je pustio

da ode. Ako ona želi da rodi dijete pod mojim krovom, dobro došla i ona i dijete, uz pretpostavku da se očuva dobar ton i životni red. Želiš li mi reći da Duncan Forbes ima veće pravo na tebe? Ja to ne vjerujem.

Nastala je tišina. – Ali zar ti ne vidiš? – reče Connie. – Moram otići od tebe i moram

živjeti s onim koga volim. – Ne, ja to ne vidim! Ne dam ja ni prebijene pare za tvoju ljubav ni za

čovjeka koga ti voliš. Ne vjerujem ja u takve priče. – Ali vidiš, ja vjerujem. – Vjeruješ? Draga moja gospodo, vi ste suviše razboriti, da biste

vjerovali u svoju ljubav prema Duncanu Forbesu. Vjerujte mi, vi i sada više marite za mene. Zašto bih onda pristao na takvu besmislicu?

Osjetila je da on ima pravo. A osjetila je i to da ne može više šutjeti. – Zato što ja i ne volim Duncana – reče ona gledajući ga. – Rekli smo samo daje to Duncan, da poštedimo tvoje osjećaje. – Da poštedite moje osjećaje?

– Da! Jer onaj koga zaista volim, a za to ćeš me mrziti, nije Duncan nego Mellors, koji je ovdje bio lugar.

Daje mogao skočiti iz svoga naslonjača, bio bi skočio. Lice mu je požutjelo, a oči mu se zlokobno izbečile kad ju je ošinuo pogledom.

Zatim se zavali nazad u naslonjač, hvatajući dah i gledajući u strop. Naposljetku se pribrao. – Govoriš li istinu? – upita je, stravična izgleda. – Da! Ti znaš da govorim istinu. – A kad si počela s njim? – Proljetos. Bio je tih kao zvijer u stupici. – Znači, ti si bila onda u spavaćoj sobi u lugarnici? On je dakle sve to vrijeme znao. – Jesam! Nagnuo se naprijed u svome naslonjaču i buljio u nju kao zvijer stjerana

u tjesnac. – Bože moj, trebalo bi te zbrisati s lica zemlje! – Zašto? – tiho će ona. Ali bijaše kao daje on ne čuje. – Ta ništarija! Taj naduveni klipan! Taj bijedni neotesanac! I sve si se

vrijeme povlačila s njim dok si bila ovdje, a on bio jedan od mojih slugu. Bože dragi, ima li kraja zvjerskoj ženskoj niskosti?

Bio je sav izvan sebe od bijesa – znala je da će tako biti. – I ti veliš da želiš roditi dijete takvoj ništariji? – Da, imat ću ga. – Imat ćeš ga! Veliš da si sigurna! A otkad si sigurna? – Od lipnja. Ostao je bez riječi, a lice mu opet postalo djetinje, bezizražajno. – Začudo je – reče naposljetku – kako se uopće takva bića mogu rađati na

zemlji. – Kakva bića? – upita ona. Strašno ju je pogledao i nije odgovorio. Bilo je očito da nije mogao

prihvatiti činjenicu da postoji neki Mellors u vezi s njegovim životom. Bila je to neizmjerna, neiskaziva, nemoćna mržnja.

– I ti se misliš udati za njega? I nositi njegovo prljavo ime? – upita naposljetku.

– Mislim! Zabezeknuo se. – Da – reče na kraju – to mi dokazuje daje točno ono što sam uvijek

mislio o tebi: ti nisi normalna, nisi pri zdravoj pameti. Ti si jedna od onih suludih nastranih žena što moraju juriti za pokvarenošću; to je nostalgie de la boue.

Odjednom je postao ozbiljno moralan, videći u sebi utjelovljenje dobra, a u ljudima kao što su Mellors i Connie utjelovljenje zla. Već bijaše kao da nestaje u svome nimbusu.

– Zar ne vidiš daje onda bolje da mi daš lastavu pa da se riješiš svega? – upita ona.

– Ne! Možeš ići kamo te volja, ne dam ti rastave – reče on idiotski. – Zašto ne? Šutio je u toj tvrdoglavosti. – Zar ćeš dopustiti da dijete zakonski bude tvoje i tvoj nasljednik? – upita

ga.

– Ne tiče me se dijete. – Ali ako bude dječak, bit će zakonski tvoj sin, naslijedit će tvoj naslov i

dobiti Wragby. – Ne marim za to – reče on. – Ali treba da mariš! Ja ću učiniti sve da to ne bude tvoje zakonito dijete.

Više volim da bude nezakonito i moje, ako već ne može biti Mellorsovo. – Radi kako te volja. Bio je nepokolebljiv. – I ne daš mi rastavu? – upita ga. – Možeš uzeti Duncana kao izliku!

Tako neće biti potrebno da se spominje pravo ime. Duncanu je svejedno. – Neću nikada pristati na rastavu – reče kao da zabija čavao. – Ali zašto? Zar zato što ja to želim? – Zato što se držim svoga i nije me volja drukčije. Bijaše sve uzalud. Uspela se u svoju sobu i rekla Hildi što je i kako je. – Najbolje da sutra otputujemo i počekamo da se opameti – reče Hilda. Tako je Connie provela pol noći pakujući svoje osobne stvari. Ujutro je

poslala kovčege na željezničku postaju, i ne kazavši ništa Cliffordu. Odlučila je da ga vidi tek na rastanku, prije ručka.

Alije razgovarala s gospodom Bolton. – Moram se oprostiti s vama, gospodo Bolton, vi znate zašto. Ali se

uzdam u vas da nećete o tome govoriti. – Oh, vaše gospodstvo može se pouzdati u mene, premda je ovo težak

udarac za nas ovdje, zaista. Ali se nadam da ćete biti sretni s onim drugim gendemanom.

– Onaj drugi gentleman! To je gospodin Mellors, i ja ga volim. Sir Clifford zna. Ali nemojte nikome ništa kazivati. I kad jednog dana vidite daje Sir Clifford voljan da se rastavi, javite mi, molim vas. Htjela bih da se pošteno udam za onoga koga volim...

– Uvjerena sam da hoćete, gospodo. Oh, možete se pouzdati u mene. Bit ću vjerna Sir Cliffordu, i bit ću vjerna vama, jer vidim da i jedno i drugo imate pravo na svoj način.

– Hvala vam! I evo, rado bih vam ovo poklonila ako biste htjeli primiti... I tako je Connie opet otišla s Wragbyja i s Hildom otputovala u Škotsku.

Mellors je otišao na selo i ondje se zaposlio na nekoj farmi. Namjeravao je svakako dobiti rastavu, dobila Connie svoju ili ne dobila. I radit će ondje nekih šest mjeseci dok se izvješti, tako da bi možda on i Connie uzeli kasnije vlastitu malu farmu, u koju bi on mogao uložiti svoju energiju. Želio je raditi, i teško raditi, htio je sam privređivati sebi za život, sve ako mu u početku i pomogne njezin kapital.

I tako su morali čekati proljeće, dok se ne rodi dijete i dok opet ne grane rano ljeto.

...Nakon kraćeg traženja našao sam ovdje posao, jer iz vojske poznajem Richardsa, koji je inženjer u ovoj kompaniji. Farma pri-pada ugljenokopnom društvu Butler i Smitham. Na njoj dobivaju sijeno i zob za rudničke konjiće. To nije zasebno poduzeće. Ali imaju krava i svinja i svega ostalog, i ja dobivam trideset šilinga na tjedan kao poljski radnik. Rowley, farmer, zasipa me poslom koliko god može, tako da bih mogao što više naučiti do Uskrsa. Nisam ništa čuo o Berthi. Nemam pojma zašto je nije bilo na raspravi o rastavi, i ne znam gdje se nalazi niti što je nakanila. Ali ako bude mir do ožujka, nadam se da ću se osloboditi. Nemoj se uznemirivati zbog Sir Clifforda. Prije ili kasnije zaželjet će da te se riješi. Što te ostavlja na miru, već je i to mnogo.

Nastanio sam se u pristojnoj kućici u Engine Rowu. Čovjek je strojar u I Iigh Parku, visok, bradat, vrlo pobožan. Žena mu je nalik na pticu i voli sve što je uzvišeno, čisti gospodski govor, i neprestano veli: Dopustite! No u ratu su izgubili jedinca sina, i to kao da ih je ubilo. Imaju glupavu kćer koja uči za učiteljicu, i ja joj kadikad pomažem u zadaćama, tako da smo gotovo kao obitelj. Oni su vrlo pristojni ljudi i vrlo su ljubazni prema meni. Mislim da sam razmaženiji nego ti.

Sviđa mi se poljodjelski posao. Nije doduše zabavan, ali ja i ne tražim zabave. Na konje sam navikao, a krave, premda su vrlo ženstvene, djeluju na mene umirujuće. Kad sjedim glave naslonjene kravi na bok i muzem, osjećam se smirenim. Imaju ovdje šest lijepih herefordskih krava. Upravo je prošla žetva zobi, i ja sam joj se radovao, unatoč ranjavim rukama i mnogoj kiši. Ne marim mnogo za ljude, ali se dobro slažem s njima. Za mnogo toga ja i ne znam.

Ugljenokopi rade loše. Kraj je kao Tevershall, ali ljepši. Sjedim katkad u “Wellingtonu” i razgovaram s ljudima. Mnogo rogobore, ali neće ništa promijeniti. Kao što svatko veli, rudari u Nottinghamshireu i Derbvshireu imaju srce na pravom mjestu. Alije ostatak njihove anatomije valjda na krivom mjestu, u svijetu koji ih ne potrebuje. Dragi su mi, ali nisam baš oduševljen njima, nema u njih dovoljno one prave borbenosti. Mnogo govore o nacionalizaciji, o podržavljenju prihoda i cijele industrije kakva jest. Govore da bi se ugljen upotrebljavao u druge svrhe, kao što je pokušao Sir Clifford. Možda bi se to moglo ponegdje, ali sumnjam da bi se moglo svuda. Ma što činili i proizvodili, valja to prodati. Radnici su sasvim bez­voljni. Osjećaju da sve ide k vragu, a ja mislim da i jest tako. I oni sa svime odoše nizbrdo. Neki između mladih buncaju o Sovjetima, ali nema u njima mnogo uvjerenja. Ti ljudi nekako ni o čemu nisu uvjereni, osim daje sve dobrano zaglibilo. I pod Sovjetima morat će se prodavati ugljen, i u tome je nevolja.

Imamo veliko industrijsko pučanstvo koje valja hraniti, jer se ovdje prokleti stroj mora nekako održavati u pogonu. Žene danas govore mnogo više nego muškarci, i čini se da su srčanije. Muškarci su mlakonje, svuda osjećaju propast i obilaze naokolo kao da se ne može ništa. Uostalom, nitko i ne zna što bi trebalo učiniti. Mladi su bijesni što nemaju novaca da troše. Sav im život ovisi o trošenju novca, a sad ga nemaju. To je naša civilizacija i naš odgoj: odgajamo mase da ovise o trošenju novca, a onda novca nestaje. Rudokopi rade dva ili dva i pol dana u tjednu, i nema znaka da će se što poboljšati za zimu. Znači da radnik mora uzdržavati obitelj s dvadeset i pet ili trideset šilinga. Žene su najbješnje od svih. Ali su one danas i najbješnje u trošenju.

Kad bi im čovjek mogao reći da nije isto živjeti i trošiti! Ali nema smisla. Kad bi ljudi bili barem toliko odgojeni da znaju živjeti umjesto zarađivati i trošiti, mogli bi lijepo izići nakraj i s dvadeset i pet šilinga. Kad bi muškarci nosili crvene hlače, kako sam rekao, ne bi toliko mislili na novac: kad bi mogli plesati i skakati, pjevati i gizdati se, i biti zgodni, mogli bi to s vrlo malo novca. I zabavljati žene i one njih. Morali bi se naučiti da budu goli i lijepi, da pjevaju zajedno i da plešu stare skupne plesove, da rezbare stolice na kojima sjede i da vezu svoje znakove. Onda im ne bi trebalo novaca. A to je jedini put da se riješi industrijsko pitanje: odgojiti ljude da znaju živjeti, i da žive u ljepoti, pa da ne moraju trošiti. Ali to ne može biti. Svi su danas mozgovi s jednom kolotečinom. A gomile ne bi smjele ni pokušavati da misle, jer su nesposobne. Morale bi biti sve živahne i vesele i priznavati

velikog boga Pana. To je jedini bog za gomile, zauvijek. Malo njih mogu se posvetiti višem kultu, ako ih je volja. No gomile neka zauvijek budu poganske.

Samo, rudari nisu pogani, daleko od toga. Oni su jadno, ubijeno stado: mrtvi za svoje žene, mrtvi za život. Mladi jure na motorima naokolo, s djevojkama, i plešu uz jazz kad imaju prilike. Ali su inače sasvim mrtvi. I treba im novaca. Novac te truje kad ga imaš, i mori te glađu kad ga nemaš.

Vjerujem da ti je dodijalo sve ovo. Ali ne želim uvijek govoriti samo o sebi; uostalom, nije mi se ništa dogodilo. Ne volim ni odviše razmišljati o tebi, jer mi se u glavi sve zamrsi. Jasno, sadašnji je moj život usmjeren samo na to da bismo nas dvoje jednog dana mogli živjeti zajedno. Zapravo me strah, zaista. Osjećam đavla u zraku, pokušat će da nas odnese. Ili možda nije đavo nego Mamon, koji, mislim, nije ništa drugo doli masovna volja ljudi što hlepe za novcem a mrze život. Bilo ovako ili onako, osjećam bijele ruke kako lamataju u zraku, pohlepno sežu da za vrat ščepaju svakoga onog tko želi da živi, da živi onkraj novca, i hoće da mu izaže život Nailaze loša vremena, prijatelji, loša vremena dolaze! Ako potraje tako kako je sada, u budućnosti će biti samo smrti i propasti za te industrijske gomile. Osjećam ponekad kako mi se sva nutrina pretvara u vodu, a ti očekuješ dijete od mene. Ali neka! Sva loša vremena, koliko god ih bijaše, nisu mogla otpuhnuti šafranov cvijet ni ženinu ljubav. Tako neće moći ni zatrti moju želju za tobom niti ugasiti onaj mali plam što paluca medu nama dvoma. Bit ćemo zajedno dogodine. I premda sam malo uplašen, vjerujem da ćeš biti kraj mene. Čovjek se mora braniti i boriti za svoj boljitak i vjerovati u nešto iznad sebe. Čovjek se ne može osigurali od budućnosti, osim ako zaista vjeruje u najbolji dio sebe samog i u moć iznad toga. Tako, ja vjerujem u mali plam medu nama. Za mene je to sada jedino na svijetu. Ja nemam prijatelja, pravih prijatelja. Samo tebe. I taj je mali plam sve za što marim u životu. Tu je i dijete, ali to je nešto za sebe. To su moji Duhovi, taj rašljasti plamičak medu nama dvoma. Stari Duhovi nisu sasvim pravi. Bog i ja, to je nešto razmetljivo. Ali onaj plamičak što plamti između tebe i mene, to jest nešto! Uza nj se ja držim i držat ću se, usprkos svim Cliffordima i Berthama, ugljenokopnim društvima, i vladama, i novčanoj masi ljudskoj.

Ne volim zasad razmišljati o tebi. Meni je samo muka, a tebi nije na korist. Strašno mi je što si daleko od mene. Ali ako se počnem izjedati, nešto se u meni prelomi. Strpljenja, uvijek strpljenja. Ovo je moja četrdeseta zima. Sasvim sam bio nemoćan protiv svih zima što su protekle. No, zimus ću se prihvatiti svoga duhovskoga plamička i nekako se umiriti. I neću dopustiti da ga ljudski dah ugasi. Vjerujem u jednu višu tajnu koja ne dopušta ni da proljetni šafran bude otpuhnut. I premda si ti u Škotskoj, a ja u Srednjoj Engleskoj, i ne mogu te zagrliti ni obuhvatiti nogama, ipak imam nešto od tebe. Moja duša tiho plamti u duhovskom plamičku s tobom, i to je kao smirenje koje dolazi poslije ljubavnog čina. Ljubavlju smo potakli plamen na život. I cvijeće živi od zagrljaja sunca i zemlje. No, to je nešto vrlo osjetljivo, pa je potrebna strpljivost i čekanje.

Draga mi je ova krepost sada, jer je to mir koji dolazi poslije ljubavnih zagrijala. Volim što sam krepostan sada. Volim to kao što visibaba voli snijeg. Volim ovu krepost koja je mirni počinak nakon naših milovanja i koja je procvala među nama kao visibaba s račvastim bijelim plamom. A kad grane pravo proljeće i kad se opet sastanemo, onda ćemo našim milovanjima raspiriti plamičak u jarki i sjajni plamen. Ali ne sada, još ne! Sada je vrijeme kreposti, a dobro je biti krepostan, to je kao rijeka hladne

vode u mojoj duši. Draga mi je krepost što sada teče medu nama. Nalik je na svježu vodu i kišu. Kako muškarci mogu juriti za ljubakanjima, koja su tako zamorna! Kakav li je jadan kup nesreće takav don Juan, nesposoban za ljubavni čin, jadnik koji ne može održavati svoj plamičak, nemoćan i nesposoban da bude krepostan u hladnim razdobljima između dva zagrljaja.

Koliko li riječi, a samo zato što ne mogu da te dodirnem. Kad bih mogao spavati i držati te u naručju, tinta bi ostala u tintarnici. Mi bismo mogli biti kreposni zajedno baš kao što se možemo i ljubiti kad smo zajedno. Ali moramo neko vrijeme biti rastavljeni, i to je, mislim, zaista najpametnije što možemo učiniti. Samo da je čovjek siguran.

Ne mari, ne mari, nećemo se zbog toga uznemirivati. Mi zaista vjerujemo u mali plamičak i u bezimenog boga koji ga čuva da se ne ugasi. Toliko je tebe ovdje uza me, i prava je šteta što nisi sva ovdje.

Nemoj se uznemirivati zbog Sir Clifforda. Ako ne čuješ ništa od njega, ne brini se. On ti zaista ne može ništa. Čekaj, naposljetku će htjeti da te se riješi, da te otpravi. Ako pak ne uradi tako, mi ćemo nastojati da mu se uklonimo. Na kraju će poželjeti da te ispljune kao nešto odvratno.

Vidiš, ne mogu prestati da ti pišem. No, mi smo zajedno velikim dijelom sebe, i nema nam druge i nego

ustrajati i svoj tok usmjeriti da se što prije sastanemo. John Veliki želi laku noć Lady Jane, malko klonuo ali pun nade...

Farma Grange Old Heanor, 29. rujna