Richard Dawkins SEBINI

GEN TREE IZDANJE

(U POVODU TRIDESETE OBLJETNICE)

Preveo Petar Krui

SADRAJ

Predgovor treem, jubilarnom izdanju (u povodu tridesete obljetnice) I

Predgovor drugom izdanju 7 1. Zato postojimo? 11 2. Umnoivai 22 3. Besmrtne zavojnice 33 4. Genski stroj 61 5. Agresija: stabilnost i sebini stroj 83 6. Genstvo 107 7. Planiranje obitelji 127 8. Borba generacija 145 9. Borba spolova 163 10. Ti ekaj moja lea, ja u na tvoja zajahati 193 11. Memi: novi umnoivai 216

12. Dobri momci na cilj stiu prvi 231 13. Duga ruka gena 263 Dopunske napomene 297 Izvori 325

Kazalo i klju za izvore 335

PREDGOVOR TREEM, JUBILARNOM IZDANJU

(U POVODU TRIDESETE OBLJETNICE)

Otrenjujua je pomisao da sam gotovo polovicu svoga i-vota proivio uz Sebini gen - u dobru i u zlu. Tijekom godina, kako je izlazilo mojih sedam sljedeih knjiga, izdavai su me slali na proputovanja da ih promoviram. Sluatelji su svaku, bez obzira o kojoj se radilo, prihvatili s oduevljenjem, pristojno mi pljeskali, postavljali pametna pitanja. Tada bi stali u red kako bi kupili i dali mi na potpis... Sebini gen. Ovo je pomalo preuveliano. Neki su doli zbog nove knjige, a za ostale me supruga tjei priom da je normalno da ljudi koji otkriju novog autora ele krenuti od njegove prve knjige: proitavi Sebini gen, sigurno e ustrajati do posljednje i (na-klonjenom roditelju) omiljene bebe?

Vie bi me to smetalo kad bih mogao rei da je Sebini gen ve zastario. Naalost (s jedne toke gledita), ne mogu. Pojedinosti su se dakako promijenile, a i primjeri su obilno propupali. Meutim, uz izuzetak na koji u se uskoro vratiti, malo je toga to bih sada povukao ili se zbog toga ispriao. Arthur Cain, pokojni profesor zoologije iz Liverpoola i jedan od mojih inspirativnih mentora na Oxfordu ezdesetih godina, opisao je 1976. godine Sebini gen kao "knjigu mladog pisca". Namjerno je citirao komentatora A. J Aye rove Is Line i logike jezika. Bio sam poaen usporedbom, iako sam znao da se Ayer odrekao velikog dijela svoje prve knjige i nije mi mogla promaknuti Cainova poruka da bih prolaskom vremena i ja trebao uiniti isto.

Poet u s nekim svojim dvojbama gloe naslova knjige. Godine 1975., uz posredovanja prijatelju Denmonda Morrisa, nokny.no nnim riinlnmirnn dovrenu kniimi Tomu Muscliluru.

doajenu londonskih izdavaa. Razgovarali smo u njegovoj sobi. Sviala mu se knjiga, ali ne i naslov. "Sebian je", rekao je "negativna rije". Zato se ne bi zvala Besmrtni gen? Besmr-tan je "pozitivna" rije, besmrtnost genskog zapisa je nit vodi-lja knjige, a "besmrtni gen" ima jednako intrigantan prizvuk kao i "sebini gen" (mislim da nitko od nas nije bio primijetio slinost s Oscar Wildeovim Sebinim divom.) Sad mislim da je Maschler moda bio u pravu. Mnogi kritiari, a naroito oni buni filozofskog obrazovanja, koliko sam primijetio, radije od knjiga itaju naslove. Nema sumnje da je to sasvim u redu u sluaju Pria o Petru Zecimiru ili Uspona i pada Rimskog car-stva, ali sumnjam da sam "Sebini gen", bez velike biljeke u obliku cijele knjige, moe dati valjanu sliku sadraja. Ovih bi dana svaki ameriki izdava ionako inzistirao na podnaslovu.

Najbolji nain za objanjavanje naslova je stavljanjem naglaska. Naglasite "sebian" i pomislit ete da je knjiga o se-binosti kojoj se, ako nita drugo, pridaje vie pozornosti nego altruizmu. Ispravna rije u naslovu koju treba istaknuti je "gen" i sad u objasniti zato. Glavna rasprava u darvinizmu vodi se oko jedinice koja je zapravo odabrana: o entitetu koji preivljava, ili izumire, kao posljedica prirodnog odabira. Ta jedinica, po definiciji, postaje "sebina". Altruizam moe biti poeljan na drugim razinama. Odabire li prirodna selekcija izmeu vrsta? Ako je tako, mogli bismo oekivati da se poje-dine jedinke ponaaju altruistiki "za dobrobit vrste". Mogle l)i ograniiti razmnoavanje kako bi se sprijeila prenapue-nost, ili ograniiti lov kako bi se lovina sauvala za budunost. Upravo su me takva iroko rasprostranjena kriva tumaenja darvinizma potakla da napiem knjigu.

Ili prirodni odabir, kako ja ovdje navodim, odabire gene? 11 tom sluaju ne bi nas trebalo iznenaditi da se jedinke nese-I>ino ponaaju "za dobrobit gena", na primjer da hrane i tite Mi'odstvo koje vjerojatno nosi iste kopije gena. Takva veliko-dunost prema srodnicima je jedini nain kako se sebinost ('."na moe prevesti u altruizam jedinke. Ova knjiga objanjava kako to funkcionira, zajedno s reciprocitetom, odnosno drugim glavnim pokretaem altruizma po darvinistikoj teoriji. Kad luli sada pisao knjigu, kao preobraenik na Zahavi/Grafenovo naelo hendikepa" , posvetio bih neto mjesta ideji Amotza

Zahavija da nesebino darivanje moe biti poruka nadmoi: vidi koliko sam iznad tebe, mogu si priutiti da te darujem!

Ponovit u i proiriti logiku podlogu rijei "sebian" u naslovu. Presudno pitanje je koja e se razina u hijerarhiji ivota pokazati kao neizbjeno "sebina", ona na koju djeluje prirodni odabir? Sebina vrsta? Sebina skupina? Sebina je-dinka? Sebini ekosustav? Veina toga se moe argumentirati, i veinu su nekritino predlagali ovi ili oni autori, ali svi su u krivu. Ako Darwinovu poruku jezgrovito svedemo na Sebino Neto, pokazat e se da je to neto gen, zbog uvjerljivih razloga koji se u knjizi navode. Bez obzira hoete li na kraju prihvatiti te dokaze ili ne, to je objanjenje naslova.

Nadam se da e ovo sprijeiti ozbiljnije nesporazume. Ipak, osvrui se, primjeujem vlastite propuste upravo na tu temu. Naroito su prisutni u Poglavlju 1, saeti u reenici "Pokuaj-mo nauiti velikodunost i altruizam, jer smo roeni sebini." Nema nita pogrenoga u uenju velikodunosti i altruizma, ali ono da smo "roeni sebini" dovodi u zabludu. Djelomino objanjenje je da sam tek 1978. poeo jasno razmiljati o ra-zlici izmeu "strojeva za preivljavanje" (obino organizama) i "umnoivaa" koji u njima obitavaju (u praksi gena: cijela je ideja objanjena u Poglavlju 2 koje je dodano u drugom izda-nju). Molim da mentalno izbriete tu grubu reenicu i druge poput nje, i zamijenite je s neim iz ovog odlomka.

S obzirom na opasnosti pogreaka ove vrste, jasno mi je koliko naslov moe biti pogreno shvaen, i to je jedan od ra-zloga zato sam se vjerojatno trebao odluiti za naslov Besmrt-ni gen. Altruistino vozilo bi bilo druga mogunost. Moda bi to bilo previe zagonetno, meutim oita prepirka o genu i organizmu kao suparnicima u prirodnom odabiru (kojom se pokojni Ernst Mayer bavio do samog kraja) je rijeena. Postoje dvije vrste jedinica u prirodnom odabiru i meu njima nema suparnitva. Gen je jedinica u smislu umnoivaa. Organizam je jedinica u smislu stroja za preivljavanje. Obje su vane. Nijednog ne treba zanemarivati. Predstavljaju dvije potpuno zasebne vrste jedinica i ostat emo beznadno zbunjeni dok ne shvatimo razliku.

Druga dobra alternativa Sebinom genu bio bi Koopera-tivni gen. Zvui paradoksalno suprotno, ali srednji dio knjige

bavi se oblikom suradnje meu samoivim genima. Naglaava da skupine gena ne napreduju na raun drugih iz iste skupine, ili na raun onih iz drugih skupina. Svaki gen se dri vlasti-tog sebinog rasporeda u drutvu ostalih gena iz iste genske zalihe - seta kandidata za spolno ispreplitanje unutar vrste. Ti ostali geni su dio okolia u kojem svaki gen preivljava, jednako kao to su i vremenske prilike, grabeljivci i plijen, vegetacija i bakterije u tlu dio okolia. S gledita svakog gena, "pratei" geni su oni s kojima dijeli tijela na svom putovanju kroz generacije. Kratkorono, to su ostali geni iz genoma. Du-gorono, to su ostali geni u genskoj zalihi vrste. Za prirodni odabir to znai da uzajamno usklaeni geni - to gotovo znai suradljivi - imaju prednost u prisustvu jedni drugih. Niti u jednom trenutku taj razvoj "kooperativnog gena" ne ugroa-va osnovne temelje "sebinoga gena". Poglavlje 5 razvija ideju kroz analogiju s veslaima, a poglavlje 13 je dalje razrauje.

A sada, s obzirom da prirodna selekcija sebinih gena tei poticanju suradnje meu genima, mora se priznati da postoje i geni koji ne surauju i rade nautrb ostatka genoma. Neki ih autori zovu odmetnutim genima, drugi ultrasebinim genima, a neki samo sebinim genima - ne shvaajui sitne detalje koji ih razlikuju od gena koji surauju unutar udruenja u kojem svatko ima vlastiti cilj. Primjeri ultrasebinih gena su geni koji izvru mejotsku diobu (mejotiki ispad", spomenut na str. 265, i "parazitska DNK" koja je izvorno predloena na stranicama 57-58, a kasnije su je razradili razni autori pod parolom "Sebina DNK". Otkrivanje novih i sve udnijih pri-mjera ultrasebinih gena postalo je senzacija u godinama ot-kako je knjiga prvi puta objavljena.

Sebini gen je kritiziran zbog antropomorfne personifika-cije i za to je takoer potrebno objanjenje, ako ne i isprika. Iskoritavam dvije razine personifikacije: gena i organizama. Personifikacija gena zaista ne bi trebala biti problem, jer nijed-na normalna osoba ne misli da molekula DNK ima osobnost, pa nijedan razborit itatelj ne bi autoru pripisao takvu zabludu. Jednom sam imao ast sluati kako znamenit molekularni bio-log Jacques Monod govori u kreativnosti u znanosti. Zaboravio sam njegove tone rijei, ali otprilike je rekao da kad razmilja o nekom kemijskom problemu, pokuava zamisliti to bi on ui-

nio kad bi bio elektron. Peter Atkins u svojoj prekrasnoj knji-zi Revizija Postanka koristi slinu personifikaciju kad govori o svjetlosnoj zraci koja prelazi u medij s veim indeksom loma i to je usporava. Zraka se ponaa kao da nastoji smanjiti vrijeme potrebno za dolazak do cilja. Atkins je zamilja kao spasitelja na plai koji uri spasiti kupaa od utapanja. Treba li jurnuti ravno prema kupau? Ne, jer trati moe bre nego plivati, pa je poeljno da produi vrijeme kretanja po kopnu. Treba li trati do mjesta na plai koje je tono nasuprot njegovog cilja, te tako svest na najmanju mjeru vrijeme plivanja? Bolje, ali jo uvijek ne idealno. Kad bi za to imao vremena, izraun bi mu otkrio optimalni srednji kut koji treba slijediti pri brzom trku i zatim neizbjeno sporijem plivanju. Atkins zakljuuje:

Upravo takvo je ponaanje svjetlosti pri prelasku u gui me-dij. Ali kako svjetlost zna, oito unaprijed, koji je put najkrai? I zato ju je to uope briga?

Razvija ta pitanja u oaravajuem izlaganju potaknutom kvant-nom teorijom.

Personifikacija takve vrste nije samo zabavno didakti-ko sredstvo. Moe i pomoi profesionalnim znanstvenicima da dou do pravog odgovora suoeni sa zavodljivim iskuenjem po-grenoga. Takav je sluaj s darvinovskim ocjenjivanjem altru-izma i sebinosti, suradnje i prkosa. Vrlo je jednostavno doi do pogrenog odgovora. Personifikacija gena, ako se uini paljivo i uz oprez, esto postaje najkrai put spaavanje darvinovskih teoretiara od utapanja u bari. Dok sam se trudio primijeniti taj oprez, ohrabrio me majstorski prethodnik W. D. Hamiton, jedan od etiri imenovana heroja u knjizi. U radu iz 1972. (godi-ne kad sam poeo pisati Sebini gen) Hamilton je napisao:

Gen ima prednost u prirodnom odabiru ako nakupina nje-govih replika u rastuem postotku sudjeluje u ukupnoj gen-skoj zalihi. Bavit emo se genima koji bi trebali utjecati na drutveno ponaanje svojih nositelja, pa pokuajmo raspravu uiniti ivopisnijom privremeno pripisavi genima inteligenciju i izvjesnu slobodu izbora. Zamislite da gen razmatra problem rastueg broja svojih kopija i da moe birati izmeu...

To je upravo ozraje u kojom treba itati vei dio Sebinog gena,.

Personifikacija organizama moe biti sporna. To je zato to organizmi, za razliku od gena, imaju mozak, pa bi mogli imati i sebine ili altruistine motive u neem slinom subjek-tivnom doivljaju koji poznajemo. Knjiga poput Sebinog lava mogla bi zbuniti na nain kako Sebini gen ne moe. Upravo kako se netko moe staviti u poloaj izmiljene svjetlosne zra-ke dok razumno odabire put kroz kaskadu lea i prizama, ili izmiljenog gena koji bira optimalan put kroz generacije, tako moe utjeloviti i lavicu koja bira optimalnu strategiju ponaa-nja za dugotrajno budue preivljavanje njenih gena. Hamil-tonov prvi dar biologiji bila je precizna matematika koju bi stvarna darvinistika jedinka poput lavice morala primijeniti u donoenju odluka proraunatih za maksimalno preivljava-nje njenih gena. U ovoj sam knjizi upotrijebio verbalne ekvi-valentne takvog izrauna - na dvije razine.

Na stranici 153 brzo preskaemo s jedne razine na drugu: Prouili smo okolnosti pod kojima bi se majci stvarno isplati-lo pustiti goljavka da ugine. Po intuiciji bismo mogli pretpo-staviti da e se sam goljavko nastojati boriti do posljednjeg daha, ali teorijska predvianja to neminovno ne potvruju. im neki goljavko postane tako malen i slab da se oeki-vana duina njegovog ivota smanji na vrijednost kada e korist koju e on imati od roditeljskog ulaganja biti manja od pola koristi koju isto ulaganje potencijalno moe dati ostaloj djeci, goljavko e pristojno i drage volje uginuti. Time e on najvie pomoi svojim genima.

To je introspekcija na razini pojedinca. Ne pretpostavlja se da krljavko odabire ono to mu najvie odgovara ili izaziva ugo-du. Umjesto toga, od pojedinaca se u darvinistikom svijetu oekuje da na temelju kako-ako raunice uine ono najbolje za njihove gene. Isti odlomak to dalje objanjava naglim skokom na personifikaciju na razini gena.

Zapravo gen koji daje uputu; "Tijelo moje, ako si mnogo ma-nje od tijela tvoje brae u leglu, dii ruke od borbe i ugini" - mogao bi biti uspjean u genskoj zalihi, jer ima 50 posto izgle-da da e se nai i u tijelu svakog spaenog brata ili sestre, dok su izgledi da preivi u tijelu goljavka ionako vrlo mali.

A tada se odlomak odmah vraa na introspektivnog goljavca:

U ivotu goljavka mora postojati toka s koje vie nema po-vratka. Prije nego to dostigne tu toku, on se mora boriti za preivljavanje. No, im je dostigne, mora se predati i, po mo-gunosti, dopustiti da ga pojedu roditelji i ostali iz legla.

Zaista vjerujem da te dvije razine personifikacije nisu zbunju-jue ako se itaju u kontekstu i u cijelosti. Obje razine "kako-ako raunice" dolaze do istog rjeenja ako se provedu pravil-no: to je kriterij za ocjenu njihove ispravnosti. Zato mislim da personifikacija nije neto to bih odstranio kad bih ponovno pisao knjigu.

Nepisanje knjige je jedno. Neitanje je neto sasvim dru-go. Sto da uinimo sa sljedeom presudom jednog itatelja iz Australije?

udesno, ali ponekad poelim da je nisam itao... S jedne strane, mogu se uivjeti u Dawkinsovo uenje dok razra-uje tako sloene procese... Ali istovremeno, predbacujem Sebinom genu brojne napade depresije od kojih sam pa-tio dulje od desetljea... Uvijek nesiguran u duhovnom dije-lu mog ivota, ali trudei se pronai neto dublje - trudei se vjerovati, ali ne mogavi - shvatio sam da je ova knjiga rasprila sve nejasne zamisli koje sam imao u tom pogledu i sprijeila ih da se ikad spoje. To je prije nekoliko godina kod mene izazvalo duboku osobnu krizu.

I ranije sam opisao nekoliko slinih reakcija mojih itatelja: Jedan strani izdava moje prve knjige priznao je da nije mogao spavati tri noi nakon to ju je proitao, toliko ga je pogodilo ono to je smatrao hladnom i turobnom porukom. Drugi su me pitali kako ujutro uope mogu ustati. Uitelj iz daleke zemlje pisao mi je prijekorno da mu je uenica dola u suzama nakon to je proitala knjigu, jer ju je ona uvjerila da je ivot isprazan i besmislen. Savjetovao joj je neka ne pokazuje prijateljima knjigu, kako i njih ne bi zarazila istim ni-hilistikim pesimizmom (Rasplitanje duge).

Kad je neto tono, nikakvo eznutljivo razmiljanje to ne moe izbrisati. To je prvo to treba rei, ali i ono drugo je jednako vano. Kao to sam nastavio,

Pretpostavimo da zaista nema svrhe u konanoj sudbini sve-mira, ali vee li itko od nas nae ivotne nade uz konanu sud-binu svemira? Naravno da ne; ne ako smo normalni. Naim ivotima vladaju svakojake blie, toplije, ljudske ambicije i per-cepcije. Optuiti znanost da oduzima ivotu toplinu koja mu daje smisao je toliko pogreno i toliko suprotno mojim vlastitim osjeajima i osjeajima veine znanstvenika da me gotovo gura u beznae, zbog kojeg me pogreno sumnjie.

Slinu tenju prema ubijanju glasnika pokazali su i drugi kri-tiari koji su se protivili onome to vide kao neugodne dru-tvene, politike i ekonomske implikacije Sebinog gena. Ubrzo nakon to je gospoa Thatcher 1979. godine prvi puta pobije-dila na izborima, moj je prijatelj Steven Rose u New Scientistu napisao sljedee:

Ne elim rei da su Saatchi i Saatchi angairali skupinu so-ciobiologa da za gospou Thatcher napiu tekst, ak ni da izvjesni znalci s Oxforda i Sussexa poinju uivati ovom prak-tinom izrazu jednostavne istine sebinoga genstva koju su nam predstavljali. Podudarnost pomodne teorije s politikim dogaajima je prljavija od toga. Vjerujem, meutim, da kad e se pisati povijest desnog skretanja u kasnim sedamdese-tim godinama 20. stoljea, sa zakona i reda na monetarizam i (jo proturjenije) i do napada na dravnost, tada e pro-mjena znanstvene struje, makar i prelazak s modela selekcije skupine na selekciju srodnika u evolucijskoj teoriji, postati za-paena kao dio vala koji je na vlast gurao taeriste i njihov koncept krute, zastarjele i ksenofobine ljudske prirode.

"Znalac sa Sussexa" je bio pokojni John Maynard Smith, ko-jem smo se jednako divili i Steven Rose i ja, a koji je svojstveno odgovorio pismom u New Scientists: "Sto smo trebali uiniti, guslati po jednadbama?" Jedna od glavnih poruka Sebinog gena jest da svoje vrijednosti ne trebamo crpiti iz darvinizma, osim ako je to s negativnim predznakom. Na mozak je na-predovao do toke kad smo sposobni pobuniti se protiv naih sebinih gena. injenica da to moemo uiniti postala je oita kroz koritenje prezervativa. Isto naelo moe, i treba, funkcio-nirati i na irom rasponu.

PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU

TIJEKOM GODINA otkako je objavljeno prvo izdanje Sebinoga ge-na, njegova je sredinja poruka postala pravovjernost ud-benika. To je neobino, ali ne na oiti nain. Ne radi se o jednoj od onih knjiga koje su nakon objavljivanja najprije oklevetane kao prevratnike, a zatim su postupno stjecale pristae dok napokon nisu postale toliko prihvaene da se danas pitamo zato su uop-e podigle prainu. Ba naprotiv. Prve kritike bile su vrlo povo-ljne i isprva knjigu nisu doivljavali kao spornu. Njen prevratni-ki ugled izgraivao se godinama i sad se openito smatra djelom radikalnog ekstremizma. Ali tijekom tih istih godina dok je jaao njen ugled ekstremistikog djela, njen se sadraj inio sve manje i manje ekstremnim, da bi konano postao ope prihvaen.

Teorija sebinog gena je Darwinova teorija, izraena na na-in kojeg Darwin nije odabrao, ali vjerujem (i nadam se) da bi on njegovu prikladnost odmah uvidio. To je zapravo logini na-stavak ispravnog neodarvinizma izraen u novom duhu. Umje-sto da se usredotoi na pojedine organizme, on promatra svijet oima gena. Radi se o drugom gleditu, a ne o drugoj teoriji. Na uvodnim stranicama knjige Proireni fenotip objasnio sam to usporedbom s Neckerovom kockom.

To je dvodimenzionalni trag tinte na papiru, ali mi ga opa-amo kao prozirnu, trodimenzionalnu kocku. Promatrajte je ne-koliko sekundi i kocka e se okrenuti. Nastavite li je gledati, po-novno e se vratiti u izvorni poloaj. Oba prikaza jednako odgo-varaju dvodimenzionalnim podacima na naoj mrenici pa ih mozak spremno izmjenjuje. Niti jedan od njih nije ispravniji od drugog. Ono to elim rei je da postoje dva naina gledanja na prirodno odabiranje, sa stanovita gena i sa stanovita pojedin-ca. Moete ih izmjenjivati, ali to e i dalje biti jednaki neodarvi-nizam.

Sad znam da je ta usporedba bila previe oprezna. Najzna-ajniji prilog kojeg znanstvenici mogu dati ne mora uvijek biti predlaganje nove teorije ili otkrivanje nove injenice, ve to e-sto moe biti pronalaenje-novih naina sagledavanja starih teo-rija i injenica. Usporedba s Neckerovom kockom je pogrena, jer dovodi do zakljuka da su dvije teorije jednako vrijedne. Ipak, usporedba je djelomino tona: stajalita se, za razliku od teori-ja, ne mogu ispitati pokusom; u ovom sluaju ne moemo pribje-i prihvaenom kriteriju za provjeru istinitosti ili lanosti. Ali promjena vienja moe u najboljem sluaju dovesti do neeg ve-liajnijeg od teorije. Moe uvesti itavo ozraje razmiljanja, u kojem mogu niknuti mnoge uzbudljive i ispitive teorije i razot-kriti se neke nezamislive injenice. Usporedba s Neckerovom kockom je to se toga tie potpuno pogrena. Ona obuhvaa za-misao o mijenjaju gledita, ali joj ne pridaje odgovarajuu vri-jednost. Ono o emu sad govorimo nije okretanje drugom gledi-tu jednake vrijednosti ve, u krajnjem sluaju, preobraaj.

urim se zanijekati takav status moga vlastitoga skromnog priloga. U svakom sluaju, iz tog mi je razloga drae ne povlaiti strogu granicu izmeu znanosti i njene 'popularizacije'. Tuma-enje zamisli koje su se ranije pojavljivale samo u strunoj lite-raturi nije jednostavno. Zahtijeva nadahnuta nova izraavanja i mnoge prikladne metafore. Dopustite li da novine u jeziku i me-tafore odu dovoljno daleko, moda ete doi do novog vienja. A novo vienje, upravo sam objasnio, moe samo po sebi prido-nijeti znanosti. I sam je Einstein bio natprosjeni popularizator, a ja sam se esto pitao nisu li njegove ive metafore bile neto vie od pomoi za nas ostale. Nisu li one takoer pokretale nje-gov kreativni genij?

Darvinizam s gledita gena nazirao se ve u djelima R. A. Fishera i drugih velikih zaetnika neodarvinizma u ranim tride-setim godinama, a jasno su ga istaknuli W. D. Hamilton i G. C. Williams u ezdesetim godinama. Po meni, njihove predodbe imaju vizionarsku vrijednost, no njihov izraz mi se ini previe lakonski, nedovoljno glasan. Bio sam uvjeren da proirena i raz-vijena inaica njihovog djela moe sva pitanja o ivotu postaviti na njihovo mjesto, u srcu jednako kao i u umu. Odluio sam na-pisati knjigu koja prikazuje evoluciju s gledita gena. inilo se da bih se trebao usredotoiti na primjere drutvenog ponaanja, kako bih ispravio nesvjesno priklanjanje skupnom odabiranju koje je tada proimalo popularni darvinizam. Knjigu sam zapo-eo 1972. godine, kad su redukcije struje proistekle iz sukoba u industriji prekinule moja laboratorijska istraivanja. Zamraiva-nja su naalost (s jednog gledita) prestala ve nakon drugog poglavlja, pa je rukopis leao u ladici do 1975. kad sam uzeo studijsku godinu. U meuvremenu se teorija proirila, emu su najvie pridonijeli John Maynard Smith i Robert Trivers. Sada vidim da je to bilo jedno od onih udesnih razdoblja kad se ini da zamisli lebde u zraku. Sebini gen sam napisao u svojevrsnoj groznici uzbuenja.

Kad mi se Oxford Univerity Press obratio zbog drugog iz-danja, ustrajali su da uobiajeno opseno prepravljanje nije po-trebno. Postoje knjige koje su osuene na niz obnovljenih i na-dopunjenih izdanja, a Sebini gen to oito nije. Prvo izdanje pre-uzelo je mladenaku kvalitetu iz vremena kad je napisano. To je bilo vrijeme kad se posvudao osjeao daak revolucije i traak Wordsworthovog svitanja. teta je mijenjati dijete toga vreme-na, udebljati ga novim injenicama ili opteretiti problemima i upozorenjima. Zato prvotni tekst ostaje onakav kakav je bio. Is-pravke, objanjenja i nove spoznaje dodane su u napomenama na kraju knjige. Trebalo je napisati i dva nova poglavlja, o tema-ma ija e novost u njihovo vrijeme dalje prenijeti raspoloenje revolucionarne zore. Tako su nastala dvanaesto i trinaesto po-glavlje. Nadahnue za njih dobio sam iz dviju knjiga koje su me proteklih godina najvie uzbuivale: Robert Axelrodove The Evo-lution of Cooperation (Evolucija suradnje), jer nudi svojevrsnu nadu u nau budunost, te moje vlastite The Extended Phenoty-pe (Produeni fenotip), jer me zaokupljala svih tih godina i jer je

- po svojoj vrijednosti - vjerojatno najbolje djelo koje u ikada napisati.

Naslov 'Dobri momci na cilj stiu prvi' posudio sam iz BBC-jevog programa Horizon kojeg sam vodio 1985. godine. Ra-dilo se o pedesetominutnoj dokumentarnoj emisiji u produkciji Jeremyja Taylora o teorijskim pristupima evoluciji suradnje. Ta emisija je, zajedno s emisijom The Blind Watchmaker (Slijepi urar) istog producenta, pobudila u meni novo zanimanje za tu profesiju. Ono to je najbolje, producenti BBC-a pretvaraju se u napredne strunjake za temu koja im je u rukama. Moja su-radnja s Jeremyjem Taylorom i ekipom pridonijela je mnogo vie nego imenom dvanaestom poglavlju ove knjige, i na tome sam zahvalan.

Nedavno sam doznao neprijatnu injenicu: neki utjecajni znanstvenici imaju obiaj dodati svoja imena na radove u ijem pisanju nisu sudjelovali. Oito je da se nekim znanstvenicima ini dovoljnim posuditi radni stol, izdvojiti neto vremena i pro-itati rukopis da bi se smatrali koautorima rada. itav znan-stveni ugled moe se izgraditi na radovima studenata i suradni-ka! Ne znam to se moe uiniti da bi se suzbilo takvo nepote-nje. Moda kad bi izdavai traili potpisano svjedoanstvo o to-me to je koji autor napravio. Ali ovo spominjem samo usput. Zapravo sam samo htio istaknuti suprotnost. Helena Cronin se toliko potrudila poboljati svaki redak - svaku rije - da bi nje-no ime, da to nije odluno odbila, trebalo stajati kao koautorsko na svim novim dijelovima ove knjige. Duboko sam joj zahvalan, i alim to moju zahvalnost moram ograniiti na ovo. Zahvalju-jem i Marku Ridleyu, Marian Dawkins i Alanu Grafenu na sa-vjetima i konstruktivnoj kritici nekih dijelova, kao i Thomasu Websteru, Hilary McGlynn i ostalima iz Oxford University Pres-sa koji su mi dobronamjerno opratali sve moje hirove i oteza-nja.

RICHARD DAWKINS

ZATO POSTOJIMO?

I NTELIGENTNI IVOT na naem planetu pojavio se onog trenutka kad je shvatio razlog svoga postojanja. Ako neka via bia iz svemira ikada posjete Zemlju, prvo pitanje koje e postaviti ka-ko bi procijenili razinu nae civilizacije, bit e: "Jesu li ve otk-rili evoluciju?" ivi organizmi postojali su na Zemlji, uope ne znajui zato, vie od tri tisue milijuna godina prije nego je je-dan od njih konano spoznao istinu. Njegovo je ime Charles Dar-win. Iskreno reeno, i drugi su, tu i tamo, nasluivali istinu, ali Darwin je prvi sastavio logiki dosljedno i odrivo objanjenje zato postojimo. Darwin je omoguio razumno odgovoriti zna-tieljnom djetetu ije je pitanje naslov ovog poglavlja. Vie ne moramo pribjegavati praznovjerju da bismo odgovorili na ozbilj-na pitanja poput: Ima li ivot smisao? Zbog ega postojimo? to je ovjek? Nakon to je postavio i posljednje pitanje, istaknuti zoolog G. G. Simpson je rekao: "Ono to sad elim naglasiti je kako su svi pokuaji odgovora na to pitanje iz vremena prije 1859. bezvrijedni, te ih je kao takve najbolje zanemariti."*

Danas je teorija evolucije podlona sumnji jednako koliko i teorija po kojoj se Zemlja okree oko Sunca, ali potpuno znae-nje Darwinove revolucije tek treba shvatiti. Zoologija je na sve-uilitima i danas sporedni predmet, a ak i oni koji se opredje-Ijuju za nju esto se na to odluuju ne shvaajui njeno duboko lilozofsko znaenje. Filozofija i predmeti poznati kao "humani-Hliki" i dalje se ue kao da Darwina nikada nije ni bilo. To e se H vremenom, bez sumnje, promijeniti. U svakom sluaju, ova knjiga nije zamiljena kao obrana darvinizma. Umjesto toga, u njoj se s posebnom namjerom ispituju posljedice teorije evolu-

cije. Moja je namjera prouiti biologiju sebinosti i nesebinosti (altruizma).

Osim vanosti koju ovaj predmet ima za znanost, njegov ljudski znaaj je jasan. To se pitanje tie svih strana naeg dru-tvenog ivota, naih ljubavi i mrnji, borbe i suradnje, davanja i oduzimanja, nae pohlepe i nae velikodunosti. Ove bi se tvr-dnje mogle izrei i za Lorenzovu knjigu 0 agresiji, Ardreyev Drutveni ugovor i Eibl-Eibesfeldtovu Ljubav i mrnju. Pro-blem je tih knjiga to su njihovi pisci potpuno u krivu. A u krivu su zato to su pogreno shvatili tijek evolucije. Pogreno su pretpostavili kako je ono to je u evoluciji vano dobrobit vrste (ili skupine), a ne dobrobit jedinke (ili gena). Ironino je to Ashley Montagu kritizira Lorenza kao "neposrednog potomka onih mislilaca devetnaestog stoljea koji su smatrali kako su zu-bi i pande prirode crveni od krvi..." Onako kako ja shvaam Lorenzovo vienje evolucije, on bi se vrlo spremno sloio s Mon-taguem u odbacivanju onoga to se pod uvenom Tennysono-vom reenicom podrazumijeva. Za razliku od obojice, ja mislim kako je izrekom o "crvenim zubima i pandama prirode" divno saeto suvremeno shvaanje prirodnog odabiranja.

Prije nego ponem razlagati vlastitu temu, htio bih ukratko objasniti kakva je to tema, a kakva nije. Kad bismo uli da je neki ovjek dugo i uspjeno ivio u svijetu gangstera iz Chicaga, mogli bismo pretpostaviti kakav je to ovjek bio. Mogli bismo oekivati kako su ga krasile osobine poput ilavosti, brzine na pitolju i sposobnosti privlaenja odanih prijatelja. To ne bi bili nepogreivi zakljuci, ali znamo li neto o uvjetima u kojima je taj ovjek uspio preivjeti i uspjeno ivjeti, mogli bismo izvesti i neke zakljuke o njegovom ivotu. U ovoj knjizi iznosim tvrdnju kako smo, jednako kao i sve ostale ivotinje, samo strojevi koje odreuju nai geni. Nai su geni, poput uspjenih gangstera iz Chicaga, uspjeli, u nekim sluajevima i po vie milijuna godina, preivjeti u izrazito natjecateljskom svijetu. To nam daje pravo oekivati od naih gena odreena svojstva. Ja tvrdim kako je nemilosrdna sebinost dominantna osobina koju treba oekivati od svakog uspjenog gena. Ta sebinost gena obino e dati po-vod sebinosti u ponaanju jedinke. Vidjet emo, ipak, kako po-stoje i posebne okolnosti u kojima gen najbolje moe postii vla-stite sebine ciljeve tako to e, s gledita pojedinanih ivoti

nja, poduprijeti izvjesni ogranieni oblik nesebinosti. "Pose-bne" i "ogranieni" su vane rijei u posljednjoj reenici. Koliko god, moda, eljeli vjerovati kako to nije tono, bezuvjetna lju-bav i dobrobit vrste kao cjeline su pojmovi koji u evoluciji jedno-stavno nemaju smisla.

To me dovodi do onog prvog to elim istaknuti u pogledu ove knjige: to ona nije. Ne zastupam moralnost koja se zasniva na evoluciji.* Govorim o tome kako su stvari evoluirale. Ne go-vorim o tome kako se mi, ljudska bia, trebamo ponaati u mo-ralnom pogledu. Ovo naglaavam zato to znam kako postoji opasnost da me pogreno shvate oni, a njihov je broj vrlo velik, koji ne mogu razlikovati stav kojim se izlae miljenje o nekom predmetu i zastupanje miljenja o tome kakav bi taj predmet trebao biti. Ja osobno mislim kako bi ljudsko drutvo utemelje-no jednostavno na genskom zakonu sveope nemilosrdne sebi-nosti, bilo drutvo u kojem bi ivot bio odvratan. Ali, na ne-sreu, koliko god moda alili zbog neega, ono zbog toga nee prestati biti takvo kakvo je. Glavni je cilj ove knjige biti zanim-ljivo tivo, ali elite li iz nje izvui neku pouku, itajte je kao opo-menu. Shvatite je kao opomenu, jer elite li, kao i ja, izgraditi drutvo u kojem e jedinke nesebino i velikoduno suraivati kako bi postigle zajedniku sreu, onda od bioloke prirode oe-kujte malo pomoi. Pokuajmo nauiti velikodunost i nesebi-nost, jer smo roeni sebini. Pokuajmo shvatiti to su sve spo-sobni nai sebini geni, jer tada emo moda moi poremetiti njihove puteve neto o emu niti jedna druga vrsta nije nika-da ni sanjala.

Uz ove primjedbe o uenju stoji kao zakljuak jedno milje-nje, sluajno vrlo esto pogreno, a to je pretpostavka kako su genetski naslijeene osobine odreene kao stalne i nepromjenlji-ve. Nai nas geni moda ue sebinosti, ali mi ih nismo prisilje-ni sluati cijelog ivota. Jedino je nesebinost tee nauiti nego to hi to bio sluaj da smo genetski programirani za nesebinost. Medu ivotinjama, ovjek je jedinstven jer njime vlada uljudba, naueni i obiajima prenoeni utjecaji. Netko bi mogao rei ka-ko je uljudba toliko vana da su geni, bili sebini ili ne, stvarno nevani za razumijevanje ljudske prirode. Drugi se ne bi sloili s tim. Sve ovisi o tome za to se zauzimamo u raspravi o "prirodi i odgoju" kao odrednicama ljudskih osobina. To me dovodi do

onog drugog to ova knjiga nije: ona nije zastupanje ovog ili onog gledita u sporu priroda/odgoj. Ja o tome, naravno, imam svoje miljenje, ali neu ga iznositi, osim u onoj mjeri u kojoj se ono podrazumijeva u vienju kulture, a to u izloiti u posljed-njem poglavlju. Ako se utvrdi kako su geni zaista nevani za od-reivanje ponaanja suvremenih ljudi, ako smo u tom pogledu zaista jedinstveni meu ivotinjama, ipak je, ako nita drugo, zanimljivo ispitati to pravilo iji smo izuzetak tek nedavno po-stali. A ako naa vrsta nije toliko izuzetna kao to nam se mo-da svia misliti, onda je jo vanije prouiti to pravilo.

I tree ova knjiga nije podrobno opisno izlaganje o po-naanju ovjeka ili bilo koje druge ivotinjske vrste. Stvarne pojedinosti koristit u samo kao opisne primjere. Neu govoriti: "Promatrate li ponaanje pavijana, otkrit ete kako je ono se-bino; svi su izgledi, dakle, da je i ovjekovo ponaanje sebino." Logika mog zakljuka o "ikakim gangsterima" potpuno je razliita. Ona je u slijedeem. Ljudska bia i pavijani razvili su se putem prirodnog odabiranja. Promatra li se djelovanje pri-rodnog odabiranja, ispada da sve to se razvilo putem prirodnog odabiranja mora biti sebino. Zato moramo oekivati da emo promatranjem ponaanja pavijana, ljudi i ostalih ivih bia otk-riti kako je ono sebino. Zakljuimo li da je nae oekivanje pogreno i zapazimo li da je ponaanje ljudi u stvari nesebino, onda emo se nai pred neim zbunjujuim, neim to zahtijeva objanjenje.

Prije negoli krenemo dalje, potrebna nam je jedna defini-cija. Za neko bie kao to je pavijan kae se da je nesebino ako svojim ponaanjem poveava blagostanje nekog drugog takvog bia na raun svog vlastitog. Sebino ponaanje ima potpuno suprotno djelovanje. "Blagostanje" se odreuje kao "mogunost preivljavanja" ak i ako je djelovanje na stvarni ivot i vje-rojatnost smrti toliko malo da izgleda zanemarivo. Iznenaujua je posljedica moderne verzije Darwinove teorije kako na izgled siuni, triavi utjecaji na vjerojatnost preivljavanja mogu u evoluciji imati presudne posljedice i to zbog beskrajnosti vreme-na koje te posljedice imaju na raspolaganju dok bi se konano osjetile.

Vano je shvatiti kako su gornje definicije nesebinosti i sebinosti ponaajne, a ne subjektivne. Ja se ovdje ne bavim

psihologijom motiva. Neu raspravljati o tome da li ljudi koji se ponaaju nesebino "u stvari" to ine iz nekih tajnih ili nesvje-snih sebinih pobuda. Moda ine, moda ne ine, a moda ni-kada i neemo moi saznati, no to ni u kojem sluaju nije neto emu bi ova knjiga bila posveena. Moja definicija odnosi se je-dino na pitanje sniava li, ili poveava, neki postupak uinkovi-to izglede za preivljavanje neke nesebine jedinke i izglede za preivljavanje pretpostavljenog korisnika.

Pokazati djelovanje ponaanja na dugoronije izglede za preivljavanje vrlo je sloeno. U praksi, kada tu definiciju pri-mjenjujemo na pravo ponaanje, moramo se ograditi izrazom "naizgled". Naizgled nesebini postupak je onaj koji, povrno promatrano, poveava mogunost (koliko god mala bila) smrti nesebine jedinke i preivljavanje korisnika altruizma te jedin-ke. Ispitaju li se poblie, esto se zakljui kako su ti postupci prividne nesebinosti, u stvari, preruena sebinost. Ponovno naglaavam, da pritom ne mislim kako su te pobude u osnovi tajno sebine, ve da je pravo djelovanje tog postupka na izglede za preivljavanje obrnuto od onog to smo u prvi tren mislili.

Navest u nekoliko primjera naizgled sebinog i naizgled nesebinog ponaanja. Sto se tie nae vlastite vrste, teko je svladati subjektivna ustaljena miljenja pa u zato birati primje-re iz svijeta drugih ivotinja. Najprije nekoliko raznovrsnih pri-mjera sebinog ponaanja pojedinanih ivotinja. Crnoglavi ga-lebovi gnijezde se u velikim kolonijama i gnijezda su im jedna od drugih udaljena nekoliko desetaka centimetara. Kad se mladi izlegnu, sitni su, bespomoni i lako ih je progutati. Galebu je potpuno normalno priekati susjedov odlazak s gnijezda, koji je moda otiao loviti ribu, i okomiti se na nekog od njegovih ptia te ga cijelog progutati. Na taj nain on pribavlja dobar hranjiv obrok; ne mora se muiti i loviti ribu niti ostavljati vlastito gni-jezdo nezatieno.

Poznatiji je mrani kanibalizam enke bogomoljke. Bogo-moljke su veliki kukci mesoderi. Obino jedu manje kukce po-put muica, ali napadaju sve to se kree. Prilikom parenja, mu-jak se oprezno popne na enku i pari s njom. Ukae li se enki prilika, ona e ga pojesti, poevi s odgrizanjem glave jo dok joj se mujak primie ili odmah poto se popeo na nju, ili poslije razdvajanja. Pomislili bismo kako je za nju pametnije priekati

zavretak parenja prije negoli ga pone jesti. No, ini se da gu-bitak glave ne ometa preostali dio mujakovog tijela u spolnome inu. Ba naprotiv, budui da je kod kukaca glava sjedite nekih inhibitornih ivanih sredita, mogue je da enka jedui muja-kovu glavu poboljava njegovu seksualnu aktivnost.* Ako je ta-ko, za enku je to dodatna dobit. Prva joj je dobit to si je priba-vila obrok.

Rije "sebian" moda ne izgleda dovoljna za takve krajnje sluajeve kanibalizma, iako se oni vrlo dobro uklapaju u nau de-finiciju. Naem suosjeanju moda je blie kukaviko ponaanje carskih pingvina na Antarktiku. Zamijeeno je kako oni ekaju na rubu vode, oklijevajui prije nego to zarone, jer prijeti opa-snost da ih pojedu tuljani. Kad bi samo jedan zaronio, ostali bi znali je li tuljan ovdje ili nije. Nitko, naravno, ne eli biti poku-sni kuni, pa svi stoje i ekaju, ponekad pokuavajui jedan dru-gog gurnuti u vodu.

U jednostavnijim sluajevima sebino ponaanje moe se pokazati u odbijanju dijeljenja nekih vrijednosti kao to su hra-na, teritorij ili seksualni partner. A sad nekoliko primjera na-izgled nesebinog ponaanja.

Ubodi pela-radilica vrlo su uspjena obrana od kradljivaca meda. Ali pele koje ubadaju su borci-kamikaze. Prilikom uboda se zajedno sa alcem iz tijela istrgnu ivotno vani unutarnji or-gani pa pela ubrzo umire. Njenim samoubilakim inom spae-ne su ivotne zalihe hrane u konici, no nje vie nema kako bi uivala u tim plodovima. Po naoj definiciji to je nesebino po-naanje. No, sjetite se kako ne govorimo o svjesnim pobudama. I u ovom primjeru, kao i u primjerima sebinosti; takvih pobuda moda ima, a moda i nema, no za nau definiciju one nisu vane.

Poloiti vlastiti ivot za ivot prijatelja oito je nesebino, ali jednako je nesebino i izloiti se radi prijatelja ak i malenoj opasnosti. Mnoge ptiice, primjetivi pticu grabljivicu poput so-kola, isputaju karakteristini "poziv na uzbunu", na koji cijelo jato poinje bjeati. Postoje neposredni dokazi kako ptica koja poziva na uzbunu dovodi sebe u opasnost, jer privlai posebnu panju grabljivice. Njoj prijeti samo mala dodatna opasnost, no ipak to po naoj definiciji spada u nesebino ponaanje.

Najee i najuoljivije nesebino ponaanje meu ivoti-

njama vidimo kod roditelja, pogotovo majki, u odnosu na vlasti-tu djecu. One ih izlegu, bilo u gnijezdima, bilo u vlastitom tijelu, hrane ih uz golemu portvovnost i izlau se velikim opasnosti-ma ne bi li ih zatitili od grabeljivaca. Navest emo samo jedan posebni primjer: mnoge ptice koje se gnijezde na zemlji igraju, priblii li im se neki grabeljivac, na primjer lisica, takozvanu "igru odvlaenja panje". Ptica-roditelj odepa iz gnijezda, glu-mei da joj je slomljeno krilo. Grabeljivac, osjeajui laki plijen, slijedi pticu udaljujui se od gnijezda u kojem su mladi. Odrasla ptica se na kraju prestane pretvarati i u posljednji trenutak od-leti pred otvorenim eljustima lisice. Ta igra vjerojatno spaava ivot mladima, no uz nemalu opasnost po samog roditelja.

Ne pokuavam izvesti zakljuke na temelju navoenja pri-mjera. Odabrani primjeri nisu nikada sigurni dokaz za vrijedno poopavanje. Svrha ovih primjera je iskljuivo ilustracija onoga to na razini jedinke podrazumijevam pod nesebinim i sebi-nim ponaanjem. Ova e knjiga pokazati kako se i pojedinana sebinost i pojedinana nesebinost objanjavaju temeljnim za-konom koji u nazvati sebinost gena. Ali prvo se moram poza-baviti jednim posebnim pogrenim objanjenjem altruizma, jer je ono iroko poznato i ui se ak u kolama.

Ovo objanjenje temelji se na pogrenom shvaanju koje sam ve spomenuo, a to je da se iva bia razvijaju inei stvari "za dobrobit vrste" ili "za dobrobit skupine". Lako je uvidjeti kako je ta zamisao nastala u biologiji. Veliki dio ivota ivotinja posveen je razmnoavanju i veinu djela nesebine portvovno-sti zapaenih u prirodi ine roditelji zbog svojih mladih. "Produ-etak vrste" uobiajeni je eufemizam za razmnoavanje, a ono je bez sumnje posljedica razmnoavanja. Treba samo malo rasteg-nuti logiku i zakljuiti kako je "funkcija" razmnoavanja produ-iti, ovjekovjeiti vrstu. Odavde pa do zakljuka kako e se ivo-tinje, openito uzevi, ponaati na taj nain kako bi se omoguio nastavak vrste, samo je jo jedan mali, pogreni korak. Iz toga vjerojatno slijedi altruizam prema ostalim pripadnicima iste vr-ste.

Ovaj pravac razmiljanja moe se neodreeno iskazati i dar-vinovskim izriajima. Evolucija djeluje putem prirodnog odabi-ranja, a prirodno odabiranje znai preivljavanje "najsposobni-jih". No, je li tu rije o najsposobnijim jedinkama, najsposobni-

jim rasama, najsposobnijim vrstama? Kad je neto drugo u pita-nju to i nije naroito vano, ali kad govorimo o nesebinosti to je, oigledno, presudno. Ako se u onome to je Darwin nazivao borbom za ivot natjeu vrste, onda je na jedinku najbolje gleda-ti kao na ulog u toj igri, ulog koji se rtvuje kada to zahtijevaju vii interesi vrste kao cjeline. Treba li to izraziti na malo ueniji nain, rei emo kako je za jednu skupinu, kao to je vrsta ili neka skupina unutar vrste, iji su pripadnici spremni rtvovati se za dobrobit te skupine, manje vjerojatno da e izumrijeti ne-go suparnika skupina iji pripadnici kao jedinke na prvo mje-sto stavljaju vlastite sebine interese. Stoga je svijet nastanjen uglavnom skupinama koje se sastoje od jedinki spremnih na r-tvovanje. To je teorija "skupnog odabiranja" za koju su biolozi, neupoznati s pojedinostima teorije evolucije, dugo mislili da je tona; nju je na vidjelo iznijela poznata knjiga V. C. Wynne-Edvardsa, a popularizirao ju je Robert Ardrey u Drutvenom ugovoru. Ispravna alternativa se obino naziva "pojedinano odabiranje", iako ja osobno vie volim govoriti o genskom oda-biranju.

Spreman odgovor zagovornika "pojedinanog odabiranja" na upravo iznesen argument bio bi, otprilike, ovaj: ak i u sku-pini nesebinih jedinki gotovo sigurno e postojati i manjina koja e odstupati i koja e odbijati podnoenje bilo kakve rtve. Postoji li samo jedan sebini pobunjenik koji je spreman iskori-tavati nesebinost ostalih, po definiciji je vjerojatnije da e upravo on preivjeti i imati potomstvo. Svaki njegov potomak teit e naslijediti njegove sebine odlike. Nakon vie narataja takvog prirodnog odabiranja, sebine jedinke nadvladat e "ne-sebinu skupinu" i ona e postati nerazluiv dio sebine skupi-ne. ak i ako dopustimo mogunost nevjerojatnog sluajnog po-etnog postojanja isto nesebinih skupina, bez ijednog pobunje-nika, teko je pretpostaviti to bi to zaustavilo sebine jedinke da se ne dosele iz susjednih sebinih skupina i mijeanjem po-kvare istou nesebinih skupina.

Zagovornik pojedinanog odabiranja priznao bi kako skupi-ne zaista izumiru i da na to, hoe li izumrijeti ili ne, moe utje-cati ponaanje pojedinaca u njima. On bi ak mogao priznati i to kad bi jedinke u skupini imale mo predvianja, mogle bi uvi-djeti kako je njihov najbolji vlastiti interes u smislu izbjegavanja

unitenja skupine, dugorono gledano, obuzdavanje te sebine pohlepe. Ali gaenje skupine spori je proces u usporedbi s na-glim prodorom i naletom natjecanja pojedinaca. ak i kad sku-pina polako i neumoljivo ide nizbrdo, sebine jedinke, kratkoro-no gledano, napreduju na raun nesebinih.

Iako teorija skupnog odabiranja sada uiva malu podrku u redovima strunih biologa koji shvaaju evoluciju, ona je za ne-upuene i dalje vrlo privlana. Generacije novih studenata bio-logije se jedna za drugom ude kad se vrate s fakulteta i otkriju kako to nije pravilno gledite. Teko ih je i okriviti zbog toga, jer u Nuffieldovom priruniku za nastavnike biologije (Nuffield Biology Teachers' Guide), namjenjenom nastavnicima koji pre-daju biologiju u viim razredima u Engleskoj, nalazimo slijede-e: "Kod viih ivotinja ponaanje moe poprimiti oblik samou-bojstva jedinke kako bi se osiguralo preivljavanje vrste." Nei-menovani pisac ovog prirunika ostaje u blaenom neznanju da je izrekao proturjenost. U tom smislu on spada u drutvo do-bitnika Nobelove nagrade. Konrad Lorenz u knjizi 0 agresiji govori o funkcijama agresivnog ponaanja ija je svrha "odra-vanje vrste", a jedna takva funkcija je i omoguavanje razmno-avanja samo najsposobnijim jedinkama. Ovo je pravi biser od zakljuka koji se vrti u krug. No, ja bih htio rei kako je misao o skupnom odabiranju toliko duboko usaena u svijest da ni Lo-renz, kao ni pisac Nuffieldovog prirunika, oigledno nisu shva-tili kako se njihove tvrdnje sukobljavaju s pravovaljanom Darwi-novom teorijom.

Nedavno sam uo jedan divni primjer iste vrste u inae od-linoj televizijskoj emisiji BBC-ja o australskim paucima. "Stru-na osoba" je u toj emisiji najprije primijetila kako golema vei-na mladih pauia zavrava kao plijen ostalih vrsta, pa poslije nastavila: "Moda je to i svrha njihovog postojanja, jer je za odr-avanje njihove vrste potreban sasvim mali broj preivjelih!"

Robert Ardrey je u Drutvenom ugovoru uzeo teoriju o skupnom odabiranju kao objanjenje za itav drutveni poredak uope. On ovjeka jasno vidi kao vrstu koja je odlutala sa staze ivotinjske ispravnosti. Ardrey je bar asno obavio svoj posao. Njegova odluka o neslaganju s izvornom teorijom je svjesni in i zbog toga mu treba odati priznanje.

Jedan od razloga privlanosti teorije skupnog odabiranja

moda lei u tome to je ona potpuno u skladu s moralnim i po-litikim naelima veine nas. Moda se mi kao jedinke esto po-naamo sebino, ali u trenucima veeg idealiziranja slavimo one koji na prvo mjesto stavljaju dobrobit drugih i divimo im se. Os-tajemo, ipak, malo zbunjeni s tim koliko iroko tumaenje eli-mo pridati rijei "drugi". Nesebinost unutar jedne skupine e-sto ide uz sebinost izmeu razliitih skupina. To je osnova sin-dikalizma. Na drugoj razini, nacija je glavni korisnik nae nese-bine portvovnosti, a od mladia se oekuje da, kao jedinke, poginu za slavu svoje zemlje kao cjeline. Nadalje, oni su ohra-breni za ubijanje drugih jedinki o kojoj ne znaju nita, osim da pripadaju drugoj naciji. (udno, mirnodopski pozivi pojedincima za podnoenje male rtve u obliku smanjenja brzine poveava-nja svoga ivotnog standarda kao da su manje uspjeni od rat-nih poklia za polaganje ivota.)

U posljednje vrijeme nastaje reakcija na rasizam i patrioti-zam te tenja da itava ljudska vrsta bude predmet nae ljubavi prema blinjem. Ovo humanistiko proirenje cilja nae nesebi-nosti ima jednu zanimljivu posljedicu koja, izgleda, ponovno po-dupire ono shvaanje evolucije koje govori o "dobrobiti vrste". Politiki liberali, obino najuvjereniji zagovornici etike vrste, sa-da se uglavnom odnose s prezirom prema onima koji su u svojoj nesebinosti otili malo dalje te nesebinost proirili i na druge vrste. Kaem li takvima da me vie zanima spreavanje pokolja velikih kitova nego poboljanje stambenih uvjeta u kojima ljudi ive, vjerojatno u zapanjiti neke svoje prijatelje.

Osjeaj kako pripadnici vlastite vrste, u usporedbi s pripad-nicima drugih vrsta, zasluuju posebne moralne obzire je star i duboko usaen. Ubijanje ljudi u mirno vrijeme smatra se najve-im zloinom to ga se moe poiniti. Jedino to naa kultura jo stroe zabranjuje je jesti ljude (ak i ako su ve mrtvi). Pa ipak, mi uivamo jesti pripadnike drugih vrsta. Mnogi e se ua-snuti pred sudskim izvrenjem smrtne kazne ak i nad najok-rutnijim zloincima meu ljudima, ali e veselo odobravati ubi-janje, bez suenja, sasvim blagih napasnika meu ivotinjama. U stvari, mi pripadnike ostalih, bezazlenih vrsta ubijamo radi zabave i razonode. ovjeji fetus, koji jo nema vie osjeta od amebe, uiva potovanje i zakonsku zatitu veu nego to se pru-a odrasloj impanzi. impanza meutim, osjea i misli, a pre-

ma novim eksperimentalnim dokazima moe ak i nauiti odre-eni oblik ljudskog jezika. Fetus pripada naoj vlastitoj vrsti i radi toga mu odmah pridajemo razliite povlastice i prava. Da li se "etika vrste" po Richardu Ryderu moe postaviti na logino stanovite vrijednije nego to je stanovite "rasizma", to ne znam. Ono to znam je da ta etika nema vrstih temelja u evo-lucijskoj biologiji.

Smuenost ljudske etike u pogledu razine na kojoj je altru-izam poeljan obitelj, nacija, rasa, vrsta ili sva iva bia ogleda se u odgovarajuoj smuenosti biologije u pogledu razine na kojoj se, prema teoriji evolucije, nesebinost moe oekivati. ak ni pristae skupnog odabiranja ne bi se iznenadile kada bi otkrile kako su pripadnici suparnikih skupina zli jedni prema drugima: poput lanova sindikata ili vojnika, oni, na taj nain potpomau vlastitu skupinu u borbi za ograniena sredstva. Ali tada treba pitati kako pristalice skupnog odabiranja odluuju koja je razina vana. Ako odabiranje postoji izmeu skupina unutar jedne vrste i izmeu vrsta, zato se ono ne bi dogaalo i izmeu veih grupacija? Vrste se zbrajaju u rodove, rodovi u re-dove, a redovi u razrede. I lavovi i antilope pripadaju razredu sisavaca, kao i mi. Zar ne bi stoga trebalo od lavova oekivati da se uzdre od ubijanja antilopa "radi dobrobiti sisavaca"? Da bi sprijeili odumiranje razreda oni bi, naravno, umjesto antilo-pa trebali loviti ptice ili gmazove. Ali u tom sluaju, to je s po-trebom da se odri itavo koljeno kraljenjaka?

Sasvim bi mi lako bilo raspravljati putem reductio ad ab-surdum i ukazivati na tekoe skupnog odabiranja. Prividno po-stojanje pojedinane nesebinosti ipak ostaje za objasniti. Ar-drey ide jo dalje pa tvrdi kako je skupno odabiranje jedino mo-gue objanjenje za ponaanje poput "skakanja" Thomsonovih gazela. To estoko i upadljivo skakanje ispred grabeljive zvijeri odgovara pozivu na uzbunu kod ptica, jer upozorava sudrugove na opasnost, a istodobno privlai panju grabeljivca na samog skakaa. Naa je obveza objasniti skakanje gazela i sve sline pojave i to je ono ime u se pozabaviti u sljedeim poglavljima.

No, prije toga moram dokazati svoje vjerovanje da je najbo-lji nain gledanja na evoluciju onaj kojim se promatra dogaanje odabiranja na najnioj postojeoj razini. U tom uvjerenju du-boko sam i pod utjecajem velike knjige G. C. Williamsa "Prila-

22 Sebini gen

goavanje i prirodno odabiranje" (Adaptation and Natural Se-lection). Sredinju zamisao koju u koristiti nagovijestio je pak poetkom stoljea, jo u vrijeme prije otkria gena, A. Weis-mann to je ono njegovo uenje o "kontinuiranosti klicine pla-zme". Tvrdim kako osnovna jedinica odabiranja, pa prema tome i zastupanja vlastitog interesa, nije ni vrsta niti skupina pa ak ni jedinka. To je gen, jedinica nasljeivanja.* Ovo nekim biolozi-ma u poetku moe zvuati pretjerano. Nadam se kako e se i oni, kad vide u kojem smislu to smatram, sloiti kako je to u biti ispravno, ak i ako je prikazano na neobian nain. Za razvija-nje ove tvrdnje potrebno je vrijeme, te moramo poeti od poet-ka, od samog porijekla ivota.

2 UMNOIVAI

U POETKU BIJAE jednostavnost. Prilino je teko objasniti i to kako je nastao obini svemir. Nadam se da se slaemo ka-

ko bi bilo jo tee objasniti iznenadnu pojavu potpuno opremlje-nog sloenog poretka ivota, ili bia koje je u mogunosti stvoriti ivot. Darwinova teorija evolucije putem prirodnog oda-biranja zadovoljava jer nam pokazuje na koji se nain jednostav-nost mogla izmjeniti u sloenost i kako su se nesreeni atomi mogli okupljati u sve sloenije uzorke, dok na kraju nisu stvorili i ovjeka. Darwin prua rjeenje, od svih do sada predloenih je-dino mogue, za sloen problem naeg postojanja. Pokuat u ovu veliku teoriju objasniti na neto jednostavniji nain negoli je uobiajeno, poevi od vremena kada jo ni sama evolucija nije poela.

Darwinovo "preivljavanje najsposobnijeg" zapravo je pose-bni sluaj opeg zakona odravanja stabilnoga. Svemir je nasta-njen stabilnim stvarima. Stabilna stvar je skup atoma koji je do-voljno trajan ili est da bi mu se dalo ime. Moe to biti jedin-stveni skup atoma poput Matterhorna, koji traje dovoljno dugo da mu vrijedi dati ime. A moe biti i vrsta tvari kao to su kine kapi, koje na svijet dolaze u dovoljno velikom broju da zasluuju zajedniko ime, premda je svaka kratkotrajna. Stvari koje vidi-mo oko sebe i za koje mislimo kako im je potrebno objanjenje stijene, svemir, morski valovi sve su to manje ili vie po-stojani skupovi atoma. Mjehuri od sapunice tee zauzimanju lop-tastog oblika, jer je to stabilna konfiguracija za tanku opnu is-punjenu plinom. U svemirskom brodu je i voda stabilna u obliku loptica, ali na Zemlji, gdje postoji sila tee, stabilna povrina

mirne vode je ravna i horizontalna. Kristali soli imaju oblik koc-ke, jer je to stabilni nain povezivanja iona natrija i klora. Na Suncu se najjednostavniji atomi, atomi vodika, spajaju kako bi stvorili atome helija, zato to je, u okolnostima koje tamo pre-vladavaju, konfiguracija helija stabilnija. Ostali jo sloeniji ato-mi oblikuju se u zvijezdama irom svemira i nakon to je u "Ve-likom prasku", po prevladavajuoj teoriji, nastao svemir. Iz zvi-jezda dakle potjeu elementi naeg svijeta.

Kad se meusobno sretnu, atomi ponekad stupaju u ke-mijske reakcije u kojima se povezuju i stvaraju molekule, koje mogu biti manje ili vie stabilne. Neke molekule su vrlo velike. Kristal poput dijamanta se moe smatrati jednom jedinom mo-lekulom, poslovino stabilnom, a isto tako i vrlo jednostavnom, jer se njena unutranja atomska struktura beskonano ponavlja. U suvremenim ivim organizmima postoje druge velike moleku-le koje su vrlo sloene, a sama njihova sloenost pokazuje se u nekoliko razina. Hemoglobin u krvi tipina je proteinska mole-kula. Sastavljen je od lanaca manjih molekula, amino-kiselina, od kojih svaka sadri nekoliko desetaka atoma rasporeenih po tonom pravilu. U jednoj molekuli hemoglobina vezano je 574 molekula aminokiselina. One su rasporeene u etiri lanca, koji su spleteni jedan oko drugoga i tvore okruglu, trodimenzionalnu tvorbu zapanjujue sloenosti. Model molekule hemoglobina na-likuje na trnoviti grm. Ali za razliku od pravog grma, njegov oblik nije sluajan, ve je to konana i nepromjenjiva struktura koja se u prosjenom ljudskom tijelu ponavlja, potpuno ista, vie od est tisua milijuna milijuna milijuna puta. Tono odreeni grmoliki oblik proteinske molekule poput hemoglobina stabilan je u tom smislu to e dva lanca sastavljena od jednakih nizova aminokiselina teiti, poput dviju opruga, doi u stanje mirovanja u tono isti trodimenzionalni spiralni oblik. Hemoglobinski gr-movi u naem tijelu zauzimaju svoj "omiljeni" oblik brzinom od oko etiri stotine milijuna milijuna podeavanja u sekundi, dok se ostali jednakom brzinom unitavaju.

Hemoglobin je suvremena molekula, upotrebljena kao ilu-stracija spajanja atoma u stabilne oblike. Ono to je ovdje vano je kako je prije pojave ivota na Zemlji moglo doi do svojevrsne poetne evolucije molekula putem obinih fizikih i kemijskih procesa. Nema potrebe misliti o planu, svrsi ili usmjerenosti.

Ukoliko neka skupina atoma uz pomo energije zauzme stabil-niji oblik, nastojati e taj oblik zadrati. Najraniji oblik prirod-nog odabiranja bio je jednostavno odabiranje stabilnijih oblika i odbacivanje nestabilnih. U tome nema niega tajanstvenoga. To se moralo dogoditi samo po sebi.

Iz toga, naravno, ne proizlazi da se pojava jedinki sloenih poput ovjeka, moe objasniti po potpuno istim naelima. Ne moemo samo uzeti odgovarajui broj atoma, pomijeati ih uz dotok vanjske energije pa da se oni sloe u ispravan uzorak i ta-ko stvori Adam! Na taj nain moemo napraviti molekulu sa-stavljenu od nekoliko desetaka atoma, no ovjek se sastoji od vi-e od tisuu milijuna milijuna milijuna milijuna atoma. U nasto-janju da na taj nain stvorimo ovjeka u biokemijskoj koktel-mjealici moglo bi protei toliko vremena da bi ukupno dosada-nje trajanje svemira bilo kao treptaj oka, a da ak ni tada ne uspijemo. Upravo ovdje u pomo pristie Darwinova teorija u svom najopenitijem obliku. Darwinova teorija stupa na scenu ondje gdje je scenarij o sporom nastanku molekula naputa.

Opis nastanka ivota koji u dati neizbjeno je teoretski, jer tome dogaaju nitko nije bio nazoan pa da bi mogao svjedoiti kako se zbio. Postoji niz razliitih teorija, ali neke osobine su im svima zajednike. Pojednostavljeni pregled koji u iznijeti vjero-jatno nije daleko od istine.*

Ne znamo kojim je kemijskim tvarima Zemlja obilovala pri-je nastanka ivota, ali vrlo je vjerojatno da si to bile voda, uglji-kov dioksid, metan i amonijak jednostavni spojevi za koje je poznato da postoje barem na jo nekim planetima Sunevog su-stava. Kemiari su pokuavali oponaati uvjete kakvi su vladali na mladoj Zemlji. Stavili su u bocu te jednostavne tvari i osigu-rali dovod energije u obliku ultraljubiastog zraenja ili elektri-nog izbijanja to je umjetna inaica izvora energije na prvo-bitnoj Zemlji. Poslije nekoliko tjedana u boci bi obino pronali neto zanimljivo: nestalnu tamnu juhu sastavljenu od mnogo-brojnih molekula sloenijih od onih s kojima je pokus zapoet. Posebno su naene aminokiseline sastavni dijelovi proteina, odnosno jedne od dviju znaajnih vrsta biolokih molekula. Prije negoli su ti pokusi provedeni, prirodno nastale aminokiseline smatrane su znakom postojanja ivota. Da su, na primjer, otkri-vene na Marsu, prisustvo ivota na tom planetu inilo bi se pri-

lino sigurnim. Sada, meutim, njihova prisutnost podrazumije-va samo postojanje nekoliko jednostavnih plinova u atmosferi, postojanje vulkana, Suneve svjetlosti ili munja. Nedavno su la-boratorijskim oponaanjem kemijskih uvjeta na prvobitnoj Zem-lji dobijene organske tvari nazvane purini i pirimidini. To su dijelovi iz kojih se gradi genska molekula, odnosno sama DNK.

ini se da su procesi slini ovima omoguili nastanak "pra-juhe" koja je bila, kako vjeruju biolozi i kemiari, sastojak mora prije nekih tri do etiri milijarde godina. Organske tvari skup-ljale su se na nekim mjestima, moda u osuenoj pjeni na mor-skoj obali ili u sitnim kapljicama. Pod daljnjim utjecajem energi-je, poput ultraljubiaste svjetlosti, one su se udruivale u mole-kule. Danas krupne organske molekule ne bi trajale dovoljno dugo da ih zapazimo, jer bi ih bakterije ili ostala iva stvorenja brzo upila i unitila. Ali i mi i bakterije doli smo kasnije, pa su u ono vrijeme velike organske molekule mogle nesmetano pluta-ti po sve guoj juhi.

U jednom se trenutku sluajno oblikovala naroita moleku-la koju emo nazvati umnoiva. Umnoiva nije morao biti naj-vea ili najsloenija od svih molekula u okolini, ali je imao neo-bino svojstvo stvaranja vlastite kopije. Vrlo je mala vjerojatnost da se takvo neto dogodi, no dogodilo se. Bilo je to zaista nevje-rojatno. Za ivota jednog ovjeka, stvari koje su tako nevjerojat-ne mogu praktino gledano ispasti nemogue. Zato nikad neete dobiti glavni zgoditak na lotu. Ali u naim ljudskim procjenama onog to je vjerojatno i onog to nije vjerojatno nismo navikli imati posla sa stotinama milijuna godina. No, kada biste stotinu milijuna godina svakog tjedna ispunjavali listie, vjerojatno bi-ste dobili nekoliko glavnih zgoditaka.

Molekulu koja stvara vlastite kopije nije toliko teko zami-sliti kao to se u poetku inilo, a bilo je dovoljno da se ona po-javi samo jednom. Taj umnoiva moemo zamisliti kao kalup. Zamislite ga kao veliku molekulu koja se sastoji od sloenog lan-ca koji je pak sastavljen od razliitih vrsta graevnih blokova. Malih graevnih blokova bilo je u izobilju u juhi koja je okrui-vala umnoiva. Pretpostavimo da svaki graevni blok ima sklo-nosti prema vlastitoj vrsti. Kad god neki graevni blok iz juhe dospije uz dio umnoivaa prema kojem ima sklonost, on e po-kuati tu i ostati. Graevni blokovi koji se meusobno privlae

na taj nain e se automatski poredati u niz koji oponaa niz graevnih blokova samog umnoivaa. Nije teko zamisliti kako se ti nizovi udruuju i stvaraju stabilni lanac kao i prilikom stva-ranja onog prvog umnoivaa. Taj se proces moe nastaviti u vi-du progresivnog slaganja, sloj po sloj. Na taj su nain nastali kristali. Dva se lanca, s druge strane, mogu i rastaviti, dajui ta-ko dva umnoivaa od kojih svaki moe nastaviti stvarati nove kopije.

Sloenija je mogunost da svaki graevni blok nema sklo-nost prema vlastitoj vrsti, ve prema nekoj drugoj vrsti bloka. U tom sluaju umnoiva ne djeluje kao kalup za istovjetnu kopiju, ve tek za svojevrsni "negativ" koji pak, sa svoje strane, sad pravi na isti nain identinu kopiju poetnog pozitiva. Za nau svrhu nije vano je li poetni proces umnoivanja bio pozitiv-ne-gativ ili pozitiv-pozitiv, iako moemo primijetiti da molekula DNK, odnosno suvremeni ekvivalent prvih umnoivaa, koristi umnoavanje od pozitiva prema negativu. Ono bitno u tome jest kako je nova vrsta "stabilnosti" iznenada dola na svijet. Prije toga prvobitna juha vjerojatno nije bila bogata nekom odree-nom vrstom sloenih molekula, jer je svaka ovisila o graevnim blokovima koji su se sluajno povezivali u stabilne tvorbe. im je nastao, umnoiva je rairio svoje kopije po cijelome moru, sve dok nije zavladala nestaica manjih molekulni graevnih blo-kova, te su se ostale velike molekule stvarale sve rijee.

Tako je, izgleda, nastala velika populacija jednakih kopija. Sad moramo istaknuti vanu osobinu svakog postupka kopira-nja: nesavrenost. Javljaju se pogreke. Nadam se da u ovoj knji-zi nema tiskarskih pogreaka, ali potraite li paljivo, nai ete ih zasigurno. One vjerojatno nee znaajnije promijeniti znae-nje reenica, jer e to biti pogreke "prve generacije". Ali zami-slite one dane prije pronalaska tiska, kada su knjige, poput evanelja, pisane rukom. Vjerojatno je svaki pisar, ma koliko bio paljiv, napravio nekoliko pogreaka, a neke od njih su zapravo bile mala namjerna "poboljavanja". Da su svi prepisivali iz is-tog izvornika, znaenje ne bi bilo iskrivljeno u velikoj mjeri. Ali kada se prijepisi rade s drugih prijepisa, koji su pak napravljeni H nekih treih prijepisa, pogreke se poinju zbrajati i postaju ozbiljne. Skloni smo pogreno prepisivanje smatrati neim lo-Aim, a kad su u pitanju dokumenti nekog ovjeka, teko je i za-

misliti da se za one na kojima postoje pogreke moe rei kako su poboljani. Mislim da se za uene ljude Septuaginte moe re-i da su zapoeli neto veliko kad su pogreno preveli hebrejsku rije za "mladu enu" u grku rije za "djevicu" i izrekli proro-anstvo: "Eto, djevica e zatrudnjeti i rodit e sina..."* Bilo kako bilo, vidjet emo kako pogreno kopiranje biolokih umnoivaa moe dovesti do poboljanja u pravom smislu rijei. Pojava od-reenih pogreaka bila je bitna i za napredujuu evoluciju ivo-ta. Ne znamo koliko su tone bile kopije koje su stvarale poetne molekule umnoivai. Njihovi suvremeni potomci, molekule DNK, zapanjujue su pouzdani u usporedbi s najpouzdanijim postup-kom kopiranja koji ovjek moe izvesti, ali ak i oni grijee te upravo time omoguuju evoluciju. Poetni umnoivai su vjero-jatno puno vie grijeili, no u svakom sluaju moemo biti sigur-ni da je do pogreaka dolazilo i da su se te pogreke zbrajale.

Kako su pogrene kopije nastajale i irile se, tako se prvo-bitna juha umjesto populacijom istovrsnih kopija ispunjavala po-pulacijom razliitih varijeteta umnoivakih molekula koje su sve "potjecale" od istog pretka. Jesu li neki varijeteti bili brojniji od drugih? Gotovo je sigurno da jesu. Osobina nekih varijeteta bila je vea stabilnost nego to su je imali ostali. Za neke molekule bilo je manje vjerojatno da e se, kad se jednom stvore, ponovo raspasti. Broj takvih varijeteta u juhi srazmjerno je rastao, ne samo kao neposredna logina posljedica svoje "dugovjenosti", ve i zato to su ti tipovi molekula imali vie vremena za pra-vljenje vlastite kopije. Umnoivai dugog ivotnog vijeka bi, sto-ga, bili sve mnogobrojniji i uz sve ostale podjednake uvjete mo-glo bi se rei da je u toj populaciji molekula postojao "evolucijski trend" prema veoj dugovjenosti.

Ali ostali uvjeti vjerojatno nisu bili podjednaki te se brzina umnoavanja ili "plodnost" pojavila kao druga osobina varijete-ta umnoivaa koja je bila jo vanija za rasprostiranje u popu-laciji. Ako umnoivake molekule tipa A stvaraju vlastite kopije jednom tjedno, dok ih one tipa B stvaraju svakog sata, nije te-ko predvidjeti da e molekule tipa A vrlo brzo biti brojano nad-jaane, ak i ako "ive" due od molekula tipa B. Odavde je vje-rojatno postojao "evolucijski trend" prema veoj "plodnosti" mo-lekula u juhi. Trea pozitivna odlika umnoivakih molekula bila je tonost umnoavanja. Ako molekule tipa X i tipa Y traju jed-

nako dugo i umnoavaju se istom brzinom, ali X radi pogreke prosjeno pri svakom desetom umnoavanju, dok ih Y radi pri svakom stotom, Ye sigurno postati brojniji. Dio populacije ko-ju predstavljaju X molekule ne gubi samo "zalutalu djecu", ve i sve njihove stvarne i mogue potomke.

Ako neto ve znate o evoluciji, onda u ovoj posljednjoj to-ki moete otkriti neto pomalo paradoksalno. Moemo li pomi-riti zamisao da su pogreke u umnoavanju bitni preduvjet evo-lucije, s pretpostavkom kako prirodno odabiranje odrava veliku vjernost kopiranja? Odgovor je da premda se evolucija u nekom smislu moe initi dobrom, posebno to smo mi njen proizvod, nita zapravo "ne eli" evoluirati. Evolucija je neto to se do-gaa htjeli ili ne htjeli, unato svim naporima umnoivaa (da-nas gena) da je sprijee. Jacques Monod je ovo vrlo lijepo ista-knuo u svom predavanju posveenom Herbertu Spenceru, kad je napomenuo: "Jo jedna zanimljiva znaajka teorije evolucije je ta da svatko misli da je razumije!"

Vratimo se prvobitnoj juhi: postala je nastanjena varijeteti-ma molekula koje su bile stabilne bilo po tome to su pojedine molekule bile dovoljno dugovjene, po tome to su se brzo um-noavale ili po tome to su se tono umnoavale. Evolucijski trendovi prema tim trima vrstama stabilnosti zbili su se u slje-deem smislu: kad bismo u dva navrata uzeli uzorke juhe, zadnji uzorak bi sadravao vei udio molekula koje su dugovjenije, plodnije, tonije kopirane. U biti, to je ono to biolog podrazu-mijeva pod evolucijom kad govori o ivim biima, a mehanizam je isti prirodno odabiranje.

Trebamo li, dakle, poetne umnoivake molekule nazivati "ivima"? Je li to uope vano? Mogao bih rei: "Darwin je naj-vei ovjek koji je ikada ivio", a vi biste mogli rei: "Ne, najvei je Newton". Nadam se da tu raspravu ne bismo produili. Stvar je u tome to, na koji god nain rijeili raspravu, to ne bi utjeca-lo na temeljni zakljuak. ivoti i dostignua Newtona i Darwina ostaju potpuno neizmjenjeni, nazvali ih mi "velikima" ili ne. Sli-no tome se i povijest umnoivakih molekula vjerojatno odvija-la otprilike onako kako je iznosim, bez obzira na to hoemo li ih nazivati "ivima". Ljudske patnje izaziva to to mnogi ne mogu .shvatiti da su rijei samo orue kojim se sluimo te da puka pri-sutnost rijei poput "ivi" u rjeniku ne mora znaiti kako se ta

rije odnosi na neto odreeno u stvarnom svijetu. Nazivali mi rane umnoivae ivima ili ne, oni su bili preci ivota; oni su nai praoevi.

Slijedea vana karika u izlaganju, karika koju je Darwin posebno podvlaio (iako je on govorio o ivotinjama i biljkama, a ne o molekulama) je natjecanje. Prajuha nije bila u moguno-sti podravati beskonaan broj umnoivakih molekula. Kao pr-vo, Zemlja ima konanu veliinu, ali i ostali ograniavajui im-benici morali su biti vani. Predstavljajui umnoiva kao kalup pretpostavili smo kako se on kupa u juhi bogatoj malim blokovi-ma graevnih molekula koji su vani za stvaranje kopija. Kad je broj umnoivaa narastao, graevni blokovi su se koristili tak-vom brzinom da su postali rijetka i dragocjena sirovina. Razlii-ti varijeteti ili vrste umnoivaa vjerojatno su se natjecali za njih. Uzeli smo u obzir injenice koje su mogle poveati brojnost povlatenih vrsta umnoivaa. Sada moemo vidjeti kako su manje povlateni varijeteti postajali malobrojni uslijed natjeca-nja, pa su se mnoge njihove grane morale ugasiti. Meu varije-tetima umnoivaa postojala je borba za preivljavanje. Oni nisu znali da se bore, niti im je do toga bilo stalo; borba je voena bez ikakvih osjeaja. Ipak, borili su se u tom smislu to je svako pogreno umnoavanje koje je rezultiralo novom, viom razi-nom stabilnosti ili novim nainom umanjivanja stabilnosti su-parnika bilo automatski ouvano i dalje umnoavano. Tijek po-boljanja bio je kumulativan. Naini poveavanja vlastite stabil-nost i umanjivanja stabilnosti suparnika postali su razraeniji i uspjeniji. Nekim je nainima ak "otkrivano" kako kemijski razbiti molekule suparnikih varijeteta te osloboditi graevne blokove koji su se zatim mogli iskoristiti za stvaranje vlastitih kopija. Ti su pramesoderi tako dobivali hranu i istovremeno se oslobaali suparnika s kojima su se natjecali. Ostali umnoivai su moda otkrili kako se zatititi, bilo kemijski ili izgradnjom proteinskog zida oko sebe. Moda su se ba tako pojavile prve iva stanice. Umnoivai vie nisu samo postojali, ve su i stva-rali svoje omotae u kojima e nastaviti ivjeti. Umnoivai koji su preivjeli bili su oni koji su stvorili strojeve za preivljavanje u kojima e ivjeti. Prvi strojevi za preivljavanje vjerojatno su se sastojali samo od zatitnog omotaa. Ali postankom novih protivnika, s boljim i uspjenijim strojevima za preivljavanje,

bilo je sve tee odrati se na ivotu. Strojevi za preivljavanje postajali su vei i razraeniji, a taj tijek je bio kumulativan i na-preduju.

Je li ikada mogao doi kraj poboljavanju tehnika i izuma kojima su se umnoivai koristili kako bi osigurali svoje preiv-ljavanje u svijetu? Za poboljavanje je bilo dovoljno vremena. Kakve su neobine strojeve za samozatitu trebali izumiti slije-deih tisua godina? etiri miljarde godina kasnije, kakva je tre-bala biti sudbina nekadanjih umnoivaa? Oni nisu izumrli, jer su to stari majstori umjetnosti u preivljavanju. Ali ne traite ih kako slobodni plutaju po moru, jer su od te viteke slobode oda-vno odustali. Sada se gomilaju u velikim kolonijama, sigurni unutar golemih trapavih robota,* zapeaeni i odvojeni od vanj-skog svijeta s kojim komuniciraju vijugavim i posrednim putevi-ma i kojima upravljaju putem daljinske kontrole. Oni se nalaze u vama i u meni; stvorili su nas, nae tijelo i duh; njihovo ou-vanje je konani smisao naeg postojanja. Dug put su preli ti umnoivai. Sada se kreu pod nazivom geni, a mi smo njihovi strojevi za preivljavanje.

3 BESMRTNE ZAVOJNICE

Mi SMO STROJEVI za preivljavanje, ali to "mi" ne oznaava sa-mo ljude. Ono obuhvaa sve ivotinje, biljke, bakterije i viruse. Bilo bi vrlo teko prebrojiti ukupni broj svih strojeva za preivljavanje na Zemlji, a nepoznat je ak i ukupni broj vrsta. Uzmemo li samo kukce, broj ivih vrsta procjenjuje se na tri mi-lijuna, a broj jedinki kukaca mogao bi biti milijun milijuna mi-lijuna.

Po vanjtini i po unutarnjim organima, vrste strojeva za preivljavanje izgledaju vrlo raznovrsno. Hobotnica nije nimalo slina miu, a oboje su sasvim drukiji od hrasta. Pa ipak, po svojoj osnovnoj kemiji, oni su gotovo istovjetni. To se posebno odnosi na umnoivae u njima, gene, koji su kod svih nas u biti istovjetne molekule jednake kod bakterije kao i kod slona. Svi smo mi strojevi za preivljavanje za istu vrstu umnoivaa, to jest replikatora molekula zvanih DNK ali na svijetu postoji mnogo razliitih naina ivljenja, a replikatori su izgradili veliki I roj razliitih strojeva koje e iskoritavati. Majmun je stroj koji odrava gene na drveu, a riba je stroj koji odrava gene u vodi; postoji ak i mali crv koji odrava gene u podmetaima za krigle piva. DNK djeluje na tajanstvene naine.

Zbog jednostavnosti sam stvorio dojam da su suvremeni ge-ni, sastavljeni iz DNK, naelno jednaki prvim umnoivaima u iskonskoj juhi. Za ovo izlaganje to nije vano, ali to zapravo ne mora biti tono. Moda su prvi replikatori bili molekule srodne DNK, a moda su bili potpuno drukiji. U drugom bismo sluaju mogli rei da je DNK prigrabila njihove strojeve za preivljava-nje u nekom kasnijem stupnju. Ako je tako, onda su oni poetni

umnoivai potpuno uniteni, pa u suvremenim strojevima za preivljavanje od njih nije ostalo ni traga. Slijedei ovaj pravac razmiljanja, A. G. Cairns-Smith je postavio zanimljivu pretpo-stavku da nai preci, prvi umnoivai, moda uope nisu bile or-ganske molekule, ve neorganski kristali minerali, komadii gline. Nasilni prisvaja ili ne, molekula DNK je danas neupitno na vlasti, osim ako je upravo sada, kao to pokuavam ukazati u jedanaestom poglavlju, na pomolu nova smjena vlasti.

Molekula DNK je dugi lanac graevnih blokova malih molekula zvanih nukleotidi. Kao to su proteinske molekule lan-ci aminokiselina, tako su DNK lanci nukleotida. Molekula DNK je premalena da bi je se moglo vidjeti, ali njen toni oblik je po-srednim putem domiljato otkriven. Ona se sastoji od dva nuk-leotidna lanca smotana u elegantnu spiralu; "dvostruki heliks"; "besmrtna zavojnica". Nukleotidni graevni blokovi dolaze u sa-mo etiri oblika, iji se nazivi mogu skratiti na A, T, C i G. Kod svih ivotinja i biljaka oni su isti. Ono to se razlikuje jest redo-slijed kojim su nukleotidi nanizani. Graevni blok G u ovjeku je u svakoj pojedinosti istovjetan graevnom bloku G u puu. Ali slijed graevnih blokova u ovjeku ne samo to se razlikuje od onoga u puu nego se, isto tako, razlikuje premda manje od slijeda u svakom drugom ovjeku (osim u posebnom sluaju jednojajanih blizanaca).

Naa DNK ivi unutar naih tijela. Ona nije koncentrirana u nekom odreenom dijelu tijela, nego je rasporeena po stani-cama. Prosjeno ljudsko tijelo sastoji se od oko tisuu milijuna milijuna stanica i, uz neke izuzetke koje moemo zanemariti, svaka od tih stanica sadri potpunu kopiju tjelesne DNK. Ta DNK se moe promatrati kao skup uputa kako nainiti to tijelo, uputa ispisanih A, T, C i G abecedom nukleotida. To je kao kad bi u svakoj prostoriji neke divovske zgrade postojala polica za knjige s graevinskim nacrtima za cijelu zgradu. Ta "polica za knjige" u stanici zove se jezgra. U ovjeku graevinski nacrti ispunjava-ju 46 svezaka - kod ostalih vrsta taj broj je drukiji. Ti "svesci" se nazivaju kromosomi. Pod mikroskopom se oni vide kao duga-ke niti uzdu kojih su redom nanizani geni. Nije lako, a moda to ne bi imalo ni smisla, rei gdje jedan gen zavrava, a slijedei zapoinje. Kao to emo u ovom poglavlju vidjeti, ovo, na sreu, za nae svrhe nije vano.

Koristit u se metaforom graevinskih planova i slobodno mijeati jezik metafore s jezikom stvarne znanosti. Rije "sve-zak" upotrebljavat u naizmjence s rijeju kromosom. Rije "stra-nica" privremeno u koristiti naizmjence s rijeju gen, premda je podjela izmeu gena manje otra nego podjela izmeu strani-ca knjige. Ta e nas usporedba odvesti prilino daleko. Kad se ona na kraju prekine, uvest u druge usporedbe. Usput reeno, "graditelja", naravno, nema. Upute DNK sloene su putem pri-rodnog odabiranja.

Molekule DNK ine dvije vane stvari. One se, prvenstve-no, umnoavaju, odnosno stvaraju vlastite kopije. To se bez pre-stanka odvija od samog poetka ivota i danas su molekule DNK u tome doista vrlo uspjene. Vi se, kao odrastao ovjek, sastojite od tisuu milijuna milijuna stanica, ali ste u trenutku zaetka bili jedna jedina stanica, opremljena izvornim primjer-kom graditeljskih planova. Ta se stanica podijelila na dvije i svaka je dobila vlastitu kopiju plana. Uzastopnim dijeljenjem broj se stanica poveavao na 4, 8, 16, 32, i tako dalje do milijar-di. Prilikom svake podjele, planovi DNK su vjerno kopirani, ta-ko rei bez ikakvih pogreaka.

Ovdje govorimo o udvajanju DNK. Ali ako je DNK doista skup planova za gradnju tijela, kako se ti planovi provode u dje-lo? Kako se prevode u strukture tijela? To me dovodi do druge vane stvari koju ini DNK. Ona posredno nadgleda proizvodnju druge vrste molekula - proteina. Hemoglobin, koji je spomenut u prolom poglavlju, samo je jedan primjer iz bezbrojnog niza proteinskih molekula. Kodirana poruka DNK ispisana etvero-slovnom abecedom nukleotida, jednostavnim mehanikim putem prevodi se u drugu abecedu. To je abeceda aminokiselina kojom HC ispisuju proteinske molekule.

Put od gradnje proteina do gradnje tijela moe izgledati vr-lo dugaak, ali to je prvi mali korak u tom pravcu. Osim to iz-grauju veliki dio tjelesnog tkiva, proteini takoer kontroliraju sve kemijske procese u stanicama te ih selektivno ukljuuju i is-kljuuju u tono odreeno vrijeme i na tono odreenom mjestu. Kako se sve to tono odvija tijekom razvoja djeteta, pria je za koju e embriolozima biti potrebna desetljea, a moda i stoljea da je otkriju. Ali, injenica je da se to dogaa. Geni posredno kontroliraju stvaranje tijela i njihov je utjecaj strogo jednosmje-

ran: steene osobine se ne nasljeuju. Koliko god znanja i mu-drosti stekli za ivota, genetski na vau djecu nee prijei mi mrvica. Svaki novi narataj poinje od izvorita. Tijelo je put kojim geni odravaju gene neizmjenjenima.

injenica da geni kontroliraju embrionalni razvoj vana je za evoluciju zbog slijedeeg: geni su barem djelomino odgovor-ni za vlastito preivljavanje u budunosti, jer njihovo preivlja-vanje ovisi od uinkovitosti tijela u kojima ive i ijoj su gradnji pripomogli. Davno, davno, prirodno odabiranje se sastojalo u selektivnom preivljavanju umnoivaa koji su slobodno plutali u prajuhi. Danas prirodno odabiranje daje prednost umnoivai-ma koji su uspjeni u izgradnji strojeva za preivljavanje, odno-sno genima koji su se izvjetili u umijeu upravljanja embrional-nim razvojem. U tome umnoivai nisu nita svjesniji nego to su ikada bili. I dalje se jednako slijepo i neizbjeno odvijaju jed-naki tijekovi automatskog odabiranja izmeu suparnikih mole-kula prema njihovoj dugovjenosti, plodnosti i vjernosti kopira-nja, kao to se dogaalo i u ona pradavna vremena. Geni ne-maju mo predvianja. Oni ne planiraju unaprijed. Neki geni su tu vie, a neki manje, i to je sve. Ali osobine koje odreuju du-govjenost i plodnost nekog gena nisu ni izdaleka onako jedno-stavne kao to su neko bile.

U novije vrijeme otprilike u posljednjih est stotina mili-juna godina umnoivai su postigli znaajna ostvarenja u teh-nologiji strojeva za preivljavanje miie, srce i oi (koji su se nezavisno razvijali u nekoliko navrata). Prije toga su korjenito izmijenili osnovne osobine svog naina ivota kao umnoivaa to, elimo li nastaviti izlaganje, moramo shvatiti.

Prvo to treba shvatiti o suvremenom umnoivau je da je on vrlo "drutven tip". Stroj za preivljavanje je prenositelj koji ne sadri samo jedan, nego mnogo tisua gena. Proizvodnja tije-la je suradniki pothvat tolike sloenosti da je gotovo nemogue razmrsiti doprinos jednog gena od doprinosa drugog.* Neki gen e na razliite dijelove tijela imati mnoga i sasvim razliita dje-lovanja. Na neki dio tijela utjecat e mnogi geni. Uinak bilo ko-jega gena ovisi o meudjelovanju s mnogim drugim genima. Ne-ki geni imaju ulogu gena nadzornika koji kontroliraju rad sku-pine ostalih gena. Posluimo li se analogijom, moemo rei da svaka stranica planova upuuje na mnoge druge dijelove zgrade;

i da svaka stranica ima smisla jedino kao unakrsna uputnica na mnoge druge stranice.

Moda ete se zbog ove sloene meuovisnosti gena upitati zato rije "gen" uope upotrebljavamo. Zato ne upotrijebimo neku opu imenicu poput "sklop gena"? Moglo bi se rei da bi to za mnoge potrebe zaista bila dobra zamisao. Ali pogledamo li stvari na drugi nain, onda ima smisla misliti o sklopu gena ta-koer kao o neemu to je razdijeljeno na razdvojene umnoiva-e ili gene. To nastupa zbog pojave spola. Spolno razmnoava-nje ima za posljedicu mijeanje i premjetanje gena. To znai da je svako pojedino tijelo samo privremeni prenositelj jedne krat-kovjene kombinacije gena. Ta kombinacija gena kakvu predsta-vlja svaka jedinka moda jest kratkovjena, ali sami geni poten-cijalno su vrlo dugog vijeka. Njihove se staze neprestano sputa-ju i isprepliu u slijedeim pokoljenjima. Na jedan gen se moe gledati kao na jedinicu koja preivljava kroz veliki broj uza-stopnih pojedinanih tijela. To je sredinja teza koju u razviti u ovom poglavlju. Neki od mojih najuvaenijih kolega uporno od-bijaju sloiti se s njome, te mi morate oprostiti ako vam se uini da je preopirno izlaem! Ponajprije moram ukratko objasniti spolove.

Rekao sam da su planovi za gradnju ljudskog tijela ispisani u 46 svezaka. U stvari, to je bilo pretjerano jednostavno. Istina je pomalo udna. Onih 46 kromosoma sastoji se od 23 para kro-mosoma. Moemo rei da, sloeni u jezgri svake stanice, postoje dva alternativna primjerka svakog od 23 svezaka planova. Na-zovimo ih Svezak la i Svezak lb, Svezak 2a i Svezak 2b i tako dalje, sve do Sveska 23b. Naravno, brojevi koje koristim pri ozna-avanju svezaka, a kasnije i stranica, potpuno su proizvoljni.

Svaki kromosom dobivamo netaknut od roditelja u ijem je testisu ili jajniku nastao. Svesci la, 2a, 3a,... potjeu, recimo, od oca. Svesci lb, 2b, 3b,... dolaze od majke. U praksi je to vrlo te-ko, ali u teoriji biste mogli mikroskopom gledati tih 46 kromo-soma u svakoj stanici i izdvojiti onih 23 koji dolaze od oca i onih 23 koji nam dolaze od majke. Spareni kromosomi ne provode itav ivot u fizikom dodiru jedan sa drugim, pa ak ni blizu je-dan drugoga. U kojem su onda smislu "spareni"? U tom smislu to se svaki svezak koji potjee od oca moe promatrati, strani-cu po stranicu, kao nepoHredna alternativa odreenom svesku

koji potjee od majke. Na primjer, stranica 6 Sveska 13a i stra-nica 6 Sveska 13b mogu obje biti "o" boji oiju; na jednoj moda pie "plave", dok na drugoj pie "smee".

Ponekad su dvije alternativne stranice istovjetne, ali u dru-gim sluajevima, kao u primjeru s bojom oiju, one se razlikuju. Ako daju proturjene "preporuke", to onda tijelo ini? Odgovor je promijenjiv. Ponekad jedna uputa nadvlada drugu. Kod upra-vo navedenog primjera s bojom oiju, osoba bi stvarno imala smee oi: prilikom gradnje tijela uputa za plavu boju oiju bila bi zanemarena, premda je to ne bi sprijeilo da prijee na slje-dee narataje. Gen zanemaren na takav nain naziva se rece-sivnim. Suprotnost recesivnom genu je dominantni gen. Gen za smee oi dominantan je u odnosu na gen za plave oi. Neka e osoba imati plave oi ako su obje kopije odgovarajue stranice suglasne u preporuivanju plavih oiju. Kad dva alternativna gena nisu istovjetna, obiniji je ishod neka vrsta kompromisa tijelo se gradi po nekom prelaznom planu ili ispada potpuno drukije.

Kad su dva gena, poput gena za smee oi i gena za plave oi, suparnici za isti poloaj na kromosomu, onda se oni naziva-ju alelima. Za nae potrebe, rije alel je sinonim rijei suparnik. Zamislite sveske graditeljskih planova kao da listovi u njima ni-su povezani, pa se stranice mogu vaditi i premijetati. Svaki Svezak 13 mora imati stranicu 6, ali ima nekoliko moguih stra-nica koje se mogu umetnuti izmeu pete i sedme stranice. Jed-na verzija kae "plave oi", a druga mogua verzija kae "smee oi"; ire gledano, mogu postojati jo i druge verzije te stranice, na kojima bi bile ispisane druge boje, recimo "zelena". Postoji moda jo nekoliko alternativnih alela koji se nalaze na mjestu stranice 6 u trinaestom kromosomu, a koji su raspreni po po-pulaciji kao cjelini. No, pojedina osoba ima samo dva kromoso-ma Sveska 13. Stoga i moe imati najvie dva alela na stranici 6, odabrana iz nekoliko alternativa koje postoje u itavoj irokoj populaciji.

Ne moete, naravno, doslovno otii i odabrati sebi gene iz genske zalihe itave populacije. U svakom trenutku, svi su geni povezani unutar pojedinanog stroja za preivljavanje. Nai su nam geni dodijeljeni prilikom zaea i tu mi nita ne moemo. Pa ipak, u nekom smislu i dugorono gledano, geni u jednoj po-

pulaciji mogu se smatrati zajednikom zalihom gena. Taj je iz-raz, u stvari, tehniki izraz kojim se koriste genetiari. Genska zaliha je vrijedna apstrakcija zato to spolni proces mijea gene, premda na briljivo organizirani nain. Posebno, kao to emo uskoro vidjeti, doista se dogaa neto poput izdvajanja i razmje-njivanja stranica i svenjeva stranica iz labavo vezanih korica.

Ve sam opisao normalnu diobu stanice na dvije nove, od kojih svaka dobiva potpunu kopiju svih 46 kromosoma. Ta nor-malna dioba stanica naziva se mitoza. Ali postoji jo jedna vrsta diobe stanica koju zovemo mejoza. Ona nastaje samo prilikom stvaranja spolnih stanica - spermija ili jajaca. Spermiji i jaja-ca jedinstveni su meu naim stanicama po tome to umjesto 46 kromosoma, sadre samo 23. To je, naravno, tono polovica od 46 sasvim zgodno da kad se spoje u inu oplodnje stvore no-vu jedinku! Mejoza je posebna vrsta podjele stanice koja se odvi-ja samo u sjemenicima i jajnicima, u kojima se stanica s potpu-nim dvostrukim skupom od 46 kromosoma dijeli tako tvori spol-ne stanice s jednim jedinim skupom od 23 kromosoma (zbog ilustracije, stalno se koristimo brojem kromosoma kod ovjeka).

Spermij, sa svoja 23 koromosoma, stvoren je u sjemeniku mejotikom diobom jedne od obinih stanica sa 46 kromosoma. Kojih 23 kromosoma ulaze u bilo koju spermnu stanicu? Od presudne je vanosti da spermij ne dobije bilo koja stara 23 kro-mosoma: u njemu se na kraju ne smiju nai, recimo, dvije kopije Sveska 13, a nijedna Sveska 17. Teorijski bi bilo mogue da je-dinka nekom svom spermiju podari samo kromosome koji pot-puno potjeu od, recimo, njegove majke; to jest, da taj spermij dobije Svezak lb, 2b, 3b,... 23b. Prilikom takvog, malo vjerojat-nog dogaaja, dijete zaeto tim spermijem dobilo bi polovinu svojih gena od svoje bake po ocu, a nijedan od djeda po ocu. No tako jednostavna raspodjela cijelih kromosoma se ne dogaa. Is-tina je mnogo sloenija. Sjetite se da o svescima (kromosomima) treba misliti kao o labavo povezanim koricama. U procesu stva-ranja spermija dogaa se da se same stranice ili, jo bolje, sve-njevi od nekoliko stranica odvoje i razmjene s odgovarajuim svenjevima iz alternativnog sveska. Na taj nain odreena spermna stanica moe svoj Svezak 1 sastaviti tako to e uzeti prvih 65 stranica iz Sveska la, a od stranice 66. do kraja iz Sveska b. Preostala 22 sveska te spermne stanice bit e sastav-

ljena na slini nain. Stoga je svaka spermaa stanica nastala unutar jedne jedinke jedinstvena, iako svaka preuzima svojih 23 kromosoma iz dijela istog skupa od 46 kromosoma. Jajaca se u jajnicima stvaraju na slian nain i ona su takoer, svako za sebe, jedinstvena.

Mehanika ovog mijeanja u stvarnom ivotu dobro je po-znata. Za vrijeme stvaranja spermija (ili jajaaca) komadii sva-kog kromosoma od oca fiziki se odvajaju i zamjenjuju mjesta s odgovarajuim komadiem kromosoma majke. (Imajte na umu da govorimo o kromosomima koji prvobitno potjeu od roditelja jedinke koja stvara spermu, to jest od djeda i bake po ocu djete-ta koje e se tom spermom zaeti). Taj proces razmjene komadi-a kromosoma naziva se crossing-over. Za cijelu tezu ove knji-ge, on je vrlo vaan. To znai da ako uzmete mikroskop i pogle-date kromosome u nekom svome spermiju (ili jajacu, ako ste ena), samo biste gubili vrijeme pokuavajui identificirati kro-mosome koji su prvobitno potekli od vaeg oca i one koji su pr-vobitno potekli od vae majke. (Ovo je u izrazitoj suprotnosti sa sluajem obinih tjelesnih stanica vidjeti stranicu 37). Svaki pojedini kromosom u spermiju bio bi mjeavina, mozaik sastav-ljen od majinih i oevih gena.

Usporedba gena sa stranicom ovdje prestaje. U nepovezane korice moe se umetnuti i iz njih izvaditi ili premjestiti cijela stranica, ali ne i dio stranice. Kompleks gena je samo jedan dugi niz nukletidnih slova koja ni na koji oiti nain nisu podijeljena na zasebne stranice. Naravno, postoje naroiti simboli za KRAJ PORUKE PROTEINSKOG LANCA i POETAK PORUKE PROTEINSKOG LANCA koji SU ispisani istom etvoroslovnom abacedom kao i same poruke proteina. Izmeu ta dva znaka interpunkcije kodirane su upute za stvaranje jednog proteina. Gen moemo definirati kao slijed nukleotidnih slova koja lee izmeu znaka za POETAK i znaka za KRAJ, a predstavljaju kod za jedan proteinski lanac. Za jedinicu de-finiranu na taj nain upotrebljava se rije cistron. Neki rije ci-stron koriste naizmjence s rjeju gen. Ali crossing-over ne po-tuje granice izmeu cistrona. Do cijepanja moe doi unutar ci-strona jednako kao i izmeu njih. To je isto kao kad bi graevin-ski planovi umjesto na razdvojenim stranicama bili napisani na 46 kolutova teleprinterske vrpce. Cistroni nemaju utvrenu du-inu. Jedini nain da se odredi gdje jedan cistron zavrava, a

drugi poinje bio bi da se itaju simboli na vrpci, da se trai znak za KRAJ PORUKE i znak za POETAK PORUKE. Crossing-over se zamilja tako to se uzimaju odgovarajue majine i oeve vrpce kojima se sijeku i razmjenjuju dijelovi, bez obzira na to to je na njima ispisano.

U naslovu ove knjige rije gen ne oznaava samo sam cis-tron, nego neto mnogo istananije. S mojom definicijom se ne-e ba svi sloiti, ali za gen ni ne postoji jednoglasno prihvaena definicija. No ak i da postoji, u definicijama nema niega sve-tog. Za vlastite potrebe neku rije moemo definirati kako god elimo, pod uvjetom da to radimo jasno i nimalo dvosmisleno. Definicija kojom u se ja koristiti dolazi od G. C. Williamsa. Gen je definiran kao bilo koji dio kromosomskog materijala koji po-tencijalno traje kroz dovoljno generacija da bi posluio kao jedi-nica prirodnog odabiranja. Kao to je reeno u prethodnom po-glavlju, gen je umnoiva koji stvara vrlo vjer