Biblioteka Polilog Knjiga 8

IzdavačNaklada MD d.o.o, p.p. 44, 10020 Zagreb E-mail: naklada-md@zg.tel.hr

Za izdavača: Dražen Latin

© Naklada MD za hrvatsko izdanje, Zagreb, 2002.

Urednik: Miroslav Mićanović

Priređivač: Vladimir Biti

Kazalo: Marija Španjić

Design naslovnice: Melina Mikulić, Studio grafičkih ideja

Grafička priprema: Bruno Tanfara, Naklada MD

Tisak: Čvorak / Digitalni tisak CC, Zagreb

Naklada 500 primjeraka Printed in Croatia 2002 ISBN 953-217-035-9

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb

UDK 130.2:394 394:130.2

CERTAU, Michel deInvencija svakodnevice / Michel de

Certau ; prevela Gordana Popović. - Zagreb : Naklada MD, 2002. - (Biblioteka Polilog; knj. 8)

Prijevod djela: L’invention du quotidien.

ISBN 953-217-035-9

I. Svakodnevica — Povijesna istraživanja

421022045

Michel de Certeau

Invencija svakodnevice

N aklada M D Z agreb 2002

Izvornik L ’invention du quotidien

1. Arts de faire Gallimard, Paris 1990.

( JoAO.

Sadržaj

Povijest jednog istraživanja, Luce Giard 7

Umijeća činjenja 29

Opći uvod 31

I. Vrlo obična kultura 47

1. Zajedničko mjesto: obični jezik 51

2. Pučke kulture 66

3. Snalaženje: uporabe i taktike 81

II. Teorije umijeća djelovanja 97

4. Foucault i Bourdieu 101

5. Umijeća teorije 1196. Vrijeme pripovijesti 137

ID. Prostome prakse 153

7. Hodanje gradom 155

8. Brodski i zatvorski prostor 177

9. Pričanje prostora 181

IV. Uporabe jezika 199

10. Skripturalna ekonomija 20111. Citiranje glasa 22612. Čitanje: potkradanje 238

V. Načini vjerovanja 253

13. Politička vjerodostojnost 255

14. Ono što izmiče imenovanju: umrijeti 269

Neodređenosti 279

Bilješke 284

Kazalo 328

Povijest jednog istraživanja

“Jedino svršetak nekog vremena dopušta da se iskaže ono što gaje činilo živim, kao daje to moralo umrijeti da bi postalo knjigom.” (str.. 293).

U veljači 1980. prvi je put u džepnom izdanju objavljeno djelo Invencija svakodnevice1. Nije uobičajeno da se dotad neobjavljeno djelo, rezultat dugotrajna istraživanja (od kraja 1974. do 1978.) o kojemu su dotad bili objavljeni tek djelomični prikazi, prvi put objavljuje u džepnom izdanju2. Općenito, opisi istraživanja čekaju posvećenje objavljivanja u klasičnom izdanju ili, još češće, nestaju u čistilištu, u arsenalu “sive literature”, za­gubljeni u tajnim skrovištima ministarstava ili istraživačkih centara. Pose­ban pristup ovome djelu, od njegova završetka (rujan 1979), može se ob­jasniti prirodom zbirke tekstova, osobnošću njegova autora, unutarnjom logikom intelektualnog pothvata.

U to vrijeme izdanja Biblioteke 10 -1 8 nisu bila obična džepna izdanja. Imala su svoju osobitost, ugled, program, ambicije. Njihov ured­nik Christian Bouigois, izdavač bez premca, objavljuje jeftinije, u skrom­noj opremi i velikoj nakladi recentnu proizvodnju društvenih i prirodnih znanosti, zajedno s književnim djelima, od kojih su mnoga bila prijevodi, jer jednako kao što vjeruje u važnost dotjeranosti teksta, zagovara kvalitet­nu izdavačku politiku, raznolikost autora, žanrova i stilova. U vedrom is- preplitanju novih ideja, suprotstavljenih koncepata, anatema bačenih na suparničke škole i područne žaigone, Biblioteka 10-18 omogućuje kola­nje bujice riječi i ideja te, ne mareći za preklapanja područja, objavljuje djela iz antropologije, političke ekonomije, lingvistike, filozofije, sociologije

* Navodi su preuzeti iz integralnog teksta knjige. Bilješke navedene pod brojem nalaze se na kraju knjige.

7

itd. U njima se sa svojstvenim furia francese (francuskim žarom, prev.) raspravlja o marksizmu, strukturalizmu ili zapadnom etnocentrizmu. Ek- lektična pronicavost izdavača, njegova znatiželja, povoljan gospodarski kontekst zajamčili su u to doba uspjeh tom intelektualnom izazovu. Fran­cuska je nakon 1968. godine napredna i neodređeno uznemirena zemlja, vjeruje u sposobnost društvenih znanosti da se nose s modernizacijom nje­zine ekonomije, urbanizacijom i sve većom plimom diplomaca na sveuči­lištima. Tisuće studenata sa svojim profesorima-mentorima sa strašću pišu diplomske radnje o Marxu, Freudu i Levi-Straussu. Ljudi se opredjeljuju za Althussera, Chomskoga, Foucaulta, Lacana i neke druge, ih su pak pro­tiv njih, kupuju se njihove knjige, čita se njihove epigone ih njihove pro­tivnike. Teoriji se naime još pristupa kao što se nekoć opredjeljivalo za vjeru ili odlazilo u revoluciju. Ni umor “postmodemista”, ni urušavanje velikih ideoloških zdanja još nisu zahvatili mnoštvo pisaca i čitatelja. Je­dino nekolicina vidovitih ukazuje prstom na jedva vidljivu silaznu liniju koja će uskoro dovesti do nestanka smirenost “slavnih godina” te pokuša­va drukčije inteipretirati društvo, odmičući se od odveć jednostavnih an- tagonizama koji još žanju uspjeh.

Michel de Certeau jedan je od takvih nekonformističnih i proni­cavih duhova. Na intelektualnoj pozornici on je izdvojena ličnost koja se nije priklonila zakonitostima ikoje jasno utvrđene discipline i čije intelek­tualno ozračje slijedi putove strane logici institucija, pripadale one sveuči­lištu, crkvi ili državi. Poznat povjesničar, štovan po svome znanstvenom radu o mistici i religijskim tokovima u 16. i 17. stoljeću, on istodobno izaziva sumnjičavost svojom zahtjevnom i lucidnom kritikom epistemolo- gije koja ispotiha vlada povjesničarskom strukom. Zamjera mu se što je relativizirao pojam istine, što je posumnjao u objektivnost znanstvenih ustanova, upozorio na hijerarhijske ovisnosti i dosluhe i napokon, što je doveo u pitanje prihvaćene uzore na kojima je stekla ugled francuska povi­jesna škola. Uskoro će mu zamjerati što preveliku važnost pridaje ulozi pisanja na račun zahvaćanja “zbiljskoga” koje povjesničar žeh “istinito” opisati. Nije li previše zaokupljen semiotičkim ih psihoanalitičkim iščita- vanjem situacija i tekstova, sve pristupima stranim uobičajenoj historij­skoj metodi i koji idu nauštrb (posvećenog) ideala usredotočenosti na arhiv,

8

(nemogućeg) prikupljanja preobilne dokumentacije? Takvi su se prigo­vori ponavljali, bili su nepravedni i ogorčeni što su takvi, jer ni najednom spornom pitanju nisu uspijevali dokazati daje Certeau iznevjerio struku. Tako Emmanuel Le Roy Ladurie odaje svoju zbunjenost i razdraženost struke suočene sa (odviše?) sjajnim ponovnim autorovim iščitavanjem teksta o aferi Loudun u Richelieuovo doba: “Za Michela de Certeaua, teologa i povjesničara, đavo se nalazi svugdje, izuzev upravo na mjestu na kojemu su lovci na vještice povjerovali da su mu ušli u trag.” Certeau “se umije poigrati svim iskazima i prema tome poslužiti se svačijim jezikom. On je naizmjence povjesničar medicine i društva, teolog, psihoanalitičar, kvan- tifikator, učenik Freuda ili Foucaulta”. “Njemu ništa ne promiče. On osta­je neproničan. Predstavivši pronicavo djelo Possession de Loudun, Michel de Certeau napisao je najdijaboličniju knjigu godine”.3

Lepezom svojih zanimanja za različita znanstvena polja, isprepli- tanjem metoda kojima se služi ne podredivši se nijednoj i raznovrsnošću mjerodavnih znanja kojima raspolaže, Certeau intrigira i zbunjuje. Na šahovskoj ploči profesije sa svjesno ustaljenim sklonostima, on se nepre­stance premješta ne želeći se poistovjetiti ni s kojim određenim mjestom. Jezuit, on odbija koristi koje bi mu činjenica te pripadnosti mogla pružiti, ali ne prekida svoje veze s redom. Povjesničar koji je stekao najklasičnije obrazovanje, što dokazuje njegovo monumentalno \zdan)e Prijepis ke Su- rina, mističnog jezuita iz 17. stoljeća kojega je njegova “ludost” učinila sumnjivim, on se ne zadovoljava tim položajem uglednika u ograničenom odsječku povijesti. Proučava psihoanalizu, član je Freudovske škole Jac- quesa Lacana od njezina osnutka 1964. do raspuštanja 1980, održava in­telektualno prijateljstvo s nekolicinom uglednih Lacanovih pristalica.4 Ali jednako se tako bavi i lingvistikom, gorljivo pohađa semiotičke seminare kruga oko A. J. Greimasa u Parizu i prisustvuje godišnjim znanstvenim sastancima u Urbinu, u Italiji, koje zatajno vodi Pino Paioni.

Činjenicu da mu jedna javna ustanova 1974. godine (o okolnosti­ma tog zahtjeva još će biti riječi) naručuje istraživanje o problemima kul­ture i društva, valja mu, međutim, zahvaliti drugoj strani njegovih bavlje­nja. Ustvari, 1968. postao je poznat i izvan kruga povjesničara, u kojemu su mu radovi priskrbili ugled, izvan kršćanskih krugova kojima je pri­

9

padao na osnovi svog položaja jezuita, ali na koje je odbio ograničiti svoje intelektualno i društveno bavljenje. Nadalje, Certeaua pozivaju u brojne ljevičarske intelektualne kružoke, politički se čelnici savjetuju s njime ili to čine posredno, obraćaju mu se za savjet pripadnici visokih vladinih krugo­va. Na taj način postaje neslužbenim članom brain-trusta koji, okupljen oko Edgara Faurea, pokušava provesti reformu sveučilišta tijekom ljeta 1968. i do početka nove sveučilišne godine postaviti temelje novog ustro­ja. Uskoro stiže ponuda da na tim mjestima predaje povijest i antropolo­giju: predavat će na Paris VD-Vincennes od 1968. do 1971. i na Paris VH- -Jussieu od 1971. do 1978.

Ta nova društvena uloga rezultat je Certeauove nevjerojatno pod­robne analize na licu mjesta, u razdoblju od svibnja do rujna 1968, tog vrtloga “događaja”, kao što se tada govorilo. U nizu blistavih članaka, koji su takvi i današnjem čitatelju, objavljenih u jezuitskom mjesečniku Etudes, vidovito je i produbljeno pisao o tom razdoblju neizvjesnosti, sklon promjenama, oslobođen straha koji je paralizirao tolike njegove suvre­menike.5 On nije pokušao ponuditi iješenja, niti postavljati konačne dijag­noze koje bi se odnosile na budućnost, nego ponajprije shvatiti što se dogo­dilo. Njegov predmet nije trulost vremena, zbrkanost političkog diskursa, jadikovanje jednih, prigovori drugih, nego skriveno značenje onoga što se dublje, još tajanstveno, potvrđuje kao bitno u velikoj pomutnji riječi. Što to vrtloženje, taj nered riječi i barikada, ta pobuna i ti štrajkovi kazuju o društvu, o njegovim skrivenim odrednicama i njegovim izgledima? U rasko­raku između riječi i djela, za koji vjeruje da gaje nazreo6, Certeau ne vidi prijetnju, nego buduću mogućnost. Iščitava on u njemu početke velike društvene pustolovine i prepoznaje, nasuprot (svojem) naraštaju očeva, koji se nije znao ili nije mogao potvrditi u svom očinstvu, opravdana nestrpljenja naraštaja sinova koje ni osrednjost malih zadovoljstava, ni upravljanje društvenim poretkom nisu mogli zadovoljiti.

Svibanj 1968. ostavio je Michela de Certeaua zbunjenim, “pogođe­nim”, “promijenjenim”, kao što je sam kazao. Taj će biljeg na njemu ostati zauvijek. Prema drugome njegovu iskazu, koji je skovao da bi opisao sa­dašnje stanje u kršćanstvu, ti su događaji za nj bili “utemeljiteljski, os­nivački raskol”,7 ne stoga što bi želio napustiti, zaboraviti ih zanijekati

10

svoj dotadašnji život, nego zato što će se nadalje njegovo znanje i duh mobilizirati na drukčiji način, u službi napora za rasvjetljavanjem koji će postati prioritetom. Nadalje će se, kazuje on, morati “vraćati na tu ‘stvar’ koja se dogodila i razumjeti čemu nas je nepredvidljivome ona poučila o nama samima, to jest o onome što smo otad postali”.8 Taj je zadatak postao neodgodiv: “Rasvijetliti m ije postalo nužnošću. Ne ponajprije za druge. Prije radi potrebe za vjerodostojnošću”.9 To radikalno propitivanje on još ne zna kako ostvariti, skanjuje se, tapka, traži polje djelovanja, oruđe raščlambe, način primjerenog pristupa. Razmišlja o problemima škole, sveučilišta, jezičnih manjina, o onome što čini kulturu nekog društva. Njego­va misao pokušava prokrčiti put i otkriti predmet, a već je ustanovila svoje pravo,’’indiskretno pitanje: ‘kako stvarati sebeV“, koje je odmijenilo ono što je dotad imalo “presudnu važnost: ‘Stvarati što i kako?”’.10 U tom pitanju prepoznajem prvi oblik promjene kuta gledanja koji je u osnovi Invencije svakodnevice, gdje se pozornost premješta od potrošnje proizvoda za koju se pretpostavlja da je pasivna, na anonimno stvaranje rađeno iz prakse odmaka u korištenju tih proizvoda.

Zahvaljujući tim originalnim stajalištima iznesenim u različitim studijama objavljenim od 1968., Certeauu je bilo ponuđeno da bude iz­vjestitelj s međunarodnog seminara u Arc-et-Senansu (travanj 1972), gdje se trebao pripremiti Helsinški sastanak ministara Europske zajednice (u rujnu iste godine) kako bi se utvrdila europska kulturna politika. Taj će posao biti odlučni korak u kristalizaciji Certeauovih razmišljanja o kultu­ralnim praksama. Godine 1974., on će pod znakovitim naslovom La Cul­ture au pluriel (Kultura u množini)11 sabrati izvješća podnesena u Arc-et- -Senansu i radove sličnih sadržaja. Već i sam naslov potvrđuje odbijanje jednoobraznosti koju želi provoditi upravna vlast u ime višeg znanja i za­jedničkog interesa. Preko sabranih tekstova može se podrobno pratiti pro­gram istraživanja čiji će domet biti djelo Invencija svakodnevice. U to je doba, kao što je otvoreno obznanio, jasno zacrtan njegov “teorijski zada­tak”: ne treba se zanimati za proizvode kulture što ih nudi tržište dobara, nego za operacije u kojima se njima koristimo; valja se zaokupiti “različi­tim načinima socij alnog obilježavanja otklona što ga određena praksa os­tvaruje na nekoj danosti”.12 Nije više važna i ne može to više biti “znan­

11

stvena kultura”, blago prepušteno taštini njezinih vlasnika. Jednako tako to ne može biti “pučka kultura”, naziv koji joj izvana prilijepila inteligen­cija koja popisuje i uljepšava ono što je vlast već uklonila, jer i za nju i za vlast je “ljepota smrti” to ganutljivija i to je više slave što se bolje zatvori u grob.13 Nadalje, valja se okrenuti “raspršenom bujanju” anonimnih i “pro- padljivih” ostvarenja koja omogućuju život i ne kapitaliziraju se.14 Polje je istraživanja ograničeno ako su teorijska sredstva da se na njemu djeluje još slabo određena. To će se polje odnositi na “kulturalne operacije (koje) su pokreti”. Da bi pak “putanje /koje/ nisu neodređene nego nezamislive” dobile status spoznatljivosti, valja im istražiti formalna pravila i moda­litete.15 Kultura u množini ne može o tome reći više, a daljnji će radovi rasvijetliti vijugave putove taktičkih lukavstava uvriježenih praksi.

Prilika za to ukazat će se zahvaljujući prijateljstvu i divljenju Au- gustina Girarda. Voditelj Službe za proučavanja i istraživanja pri Državnom sekretarijatu za kulturu (tako je glasio naziv nadležne vladine ustanove), Girard je čitao i razumio Certeaua. Počeo je time da osigura godinu dana njegove suradnje u ad hoc oformljenoj studijskoj upravi u sklopu Službe. To je iskustvo samo osnažilo njegovo uvjerenje da je Certeau čovjek kakvoga treba, sposoban da definira problematiku istraživanja i djelova­nja u kulturi potrebnu političkim činiteljima i njihovim upravama kako bi usmjerili izbor ih obustavili proračunske prioritete. Oštroumno i pravodobno prepoznavši prigodu, Girard u pravom trenutku podastire prijedlog Općem povjerenstvu za znanstvena i tehnička istraživanja (DGRST),16 u kojemu je član Upravnog odbora (na čijem je čelu Paul Delouvrier), zadužen za zajedničko djelovanje na “razvoju kulture”. U lipnju 1974. godine počinju pripreme za VII. Plan, Odbor je u nedoumici, nema posve utvrđen prijed­log koji bi ponudio generalnom zastupniku (Hubertu Curienu, bivšem gene­ralnom direktoru Državnog centra za znanstvena istraživanja, CNRS-a, i budućem ministru Istraživanja u Vladi ljevice). Naime, ostalo je ras­položivih kreditnih sredstava namijenjenih istraživanju i valjalo ih je vrlo brzo iskoristiti, jer budžetne službe odmah zaleđuju neutrošena sredstva. Girard podastire opsežan dobro promišljen projekt, predlaže da mu nositelj bude Michel de Certeau, dokazuje, uvjerava, pobjeđuje. Vrlo brzo Cer-

12

teau dobiva narudžbu da razradi “sintezu budućih smjernica, konkretnih slučajeva i polja istraživanja” (tako je glasila formulacija Odbora).

Narudžba dobiva svoj službeni oblik u sklopljenom ugovoru za istraživanje nazvano Konjunktura, sinteza iprospektiva, koje je najprije trebalo trajati dvije godine, a potom je produljeno za još godinu dana. Ugovorje sklopljen za razdoblje od 1974. do 1977., a konačni prikaz obav­ljenih radova podastrt je tek 1979, jer je u međuvremenu Certeau pre­davao kao gost-profesor na Ženevskom sveučilištu 1977/1978, zatim kao redovni profesor na Sveučilištu San Diego u Kalifomiji, počevši od rujna 1978. Certeauu je prepušten izbor sadržaja i metoda rada predviđenih ugo­vorom, samostalno je preuzeo znanstveno vođenje projekta i izbor surad­nika. Povjerena mu je izrada planske obrade “prospektive” (tehnokrati su u ono vrijeme vjerovali u takvu vrstu diskursa) i dodijeljen jedan istraživač koji je na tome trebao raditi, ah je taj ubrzo napustio rad, a Certeau je sukladno propisima ugovora, osnovao malu grupu koja će raditi na “kul­turalnoj prospektivi”, koja se “prema svom znanstvenom opisu smatrala utopijskom literaturom” (kao što stoji u nekom radnom dokumentu upu­ćenom DGRST-u).17 Kritičko iščitavanje “scenarija za budućnost” i gran­dioznih projekata “sistematike” za koju se smatralo da treba uvesti red u opis sadašnjosti i omogućiti predviđanje budućnosti pokazalo se razoča- ravajućim, siromašnim po idejama, bogatim redundancy ama i standard­nom retorikom, pa tako nagoviještena studija neće biti napisana. U među­vremenu, srećom, vjetar će promijeniti smjer i DGRST će prestati vjero­vati u važnost takvih ljupkih naklapanja.

Potpisani ugovor predviđa da će se Certeau moći služiti dokumen­tacijom i iskustvima koja je prikupila Girardova Služba. Ona je upravo bila objavila opširnu anketu o kulturalnim praksama,18 uz precizan i broj­čano iskazan pregled načina kulturalne konzumacije i provođenja slobod­nog vremena, po životnoj dobi, spolu, društvenoj kategoriji, mjestu borav­ka itd. Certeau je želio da se njegov projekt razlikuje od takvog tipa statis­tičkih ispitivanja uočavajući njihovu ograničenost na osnovi same prirode korištenih metoda. Nije on prezirao brojke, ah takav pristup propuštao je sve što je njega zanimalo: pojedinačne postupke i običaje, njihovo po­vezivanje i promjenjive putanje ispitanika. Uvod u Umijeće činjenja sažeto

13

će i jasno izložiti tu kritiku. Statistika “obuhvaća građu tih praksi, ali ne i njihovu formu; ona utvrđuje korištene elemente, ah ne i ono ‘izrečeno’ radom na svoju ruku, ‘zanatskom’ inventivnošću, diskurzivnošću koja kombinira sve te ‘preuzete’ elemente i njihovo jednolično sivilo”; tako “statističko istraživanje ‘nalazi’ samo ono što je homogeno. Ono repro­ducira sustav kojemu pripada” (str. 43/4).

Certeauova kritika polazi od promišljanja epistemologije povijes­ti. Bio je on jedan od rijetkih povjesničara u svojoj generaciji koji su se u isti mah oduševljavah novim metodama, koji su imah smjelosti primijeniti ih i koji su kritički pristupah njihovim odrednicama i ograničenjima. Tako nije podlegao sirenskom zovu kvantitativnog ili modernističkim za­vodljivostima informatizacije; možda gaje ljubav prema tekstu (i svijest o raznolikosti metoda iščitavanja) zaštitila od suvremenih iluzija. Jednako tako, uspio je ne podleći suprotnom opredjeljenju koje je sustavno pod­cjenjivalo korištenje broja, računala, formalizaciju. Napokon, njegova je lucidnost, vjerujem, bila plod njegova filozofskog obrazovanja i zanima­nja za epistemologiju. Odatle njegovo inzistiranje na činjenici da je jedina vrijednost i mjerodavnost brojčanih danosti u okolnostima u kojima su prikupljene. Bile obrađene ručno ih podvrgnute sofisticiranijoj obradi stroja, danosti ostaju to što jesu u trenutku njihova proizvođenja kao takvih; nji­hova kvaliteta i informativno značenje razmjerni su onima postupaka ome­đivanja i konstruiranja kategorija koje su ustrojile tu proizvodnju, pa jedne vrijede koliko i druge.19 Povjesničar Certeau bio je oboružan potrebnim da odoh iluziji znanstvenosti koja se oslanja na brojeve, slike i postotke. Ana­litičar kulture nije vidio nijednog razloga da na jednoj strani prihvati ono što je na drugoj otklonio.

Nakon što je odredio okvir svog istraživanja s obzirom na ugovor sklopljen s DGRST-om, Certeau mu nastoji odrediti cilj i glavne smjer­nice. Radni dokument, koji je poslao naručitelju u veljači 1975, naglašava “zajedničku i svakodnevnu kulturu kao usvojenu (ili iznova preuzetu)”, konzumaciju ili recepciju shvaćenu kao “način prakse” te napokon nužnost “razrade modela analize koji bi odgovarah tim putanjama (ili nizovima operacija koje se jedne za drugima artikuliraju u vremenu)”. Na taj je način utvrđeno polje predmeta, linija propitivanja, teorijski zadatak. Tekst

14

kazuje da valja “zacrtati teoriju svakodnevnihpraksikako bi se iz njihova žagorenja izlučili ‘načini činjenja’ koji su, prevladavajući u društvenom životu, često tek ‘otpori’ ili inercije u odnosu na razvoj sociokulturalne proizvodnje”. Najvažnije od onoga o čemu će biti riječi u Invenciji sva- kodnevice ')2&no ']Q naznačeno, a opći uvod u Umijeća činjenja neće reći ništa više doli da “lukavstva potrošača u krajnjoj liniji tvore mrežu antidis­cipline koja je predmet ove knjige” (str. 39).

Jedini novi termin, “antidisciplina”, pojavio se od 1980. nadalje, kao jeka, dakako, na rad Michela Foucaulta čija se glavna knjiga (prema Certeauovu mišljenju)5«rve///er (Nadzirati i kažnjavati) pojavila1975. i odmah pobudila veliko zanimanje.20 Pa ipak, nije sasvim točno reći da “postoji neka očevidna bliskost između dva djela, koja je uostalom i bila osporena”,21 bliskost na osnovi koje bi Certeau napisao Umijeća či­njenja kao odgovor i u suprotnosti prema Foucaultovoj raščlambi, jer su velike Certeauove teme bila jasno naznačene u njegovim tekstovima na- stalima prije čitanja djdaNactirati i kažnjavati. Tako se on u svom iječniku koristi pojmovima “strategija” i “taktika” već u članku objavljenom u travnju 1974., a taj rječnik ustrojuje unutarnju dokumentaciju rada napisanu za DGRST, u fazi utanačivanja ugovora u lipnju 1974. ih u dopisima upuće­nim u isto vrijeme onima koje je namjeravao okupiti u “prvome krugu” sugovornika (o kojima će još biti riječi).22 Ah, istina je daje pozivanje na Foucaulta prilično zastupljeno u djelu iz 1980. U kvantitativnom smislu, Bourdieu je tu jednako prisutan, ako ne i nešto više.23 Dvojica autora us­tvari su tretirana na sličan način, dijele oni jednaku ulogu autora snažnih teorijskih iskaza, njihovo će djelo Certeau pomno iščitavati, s udivljenjem i poštovanjem, o njima će brižno raspravljati i naposljetku se od njih odvo­jiti.

Promatrani zajedno, Foucault i Bourdieu su u teorijskom smislu suprotstavljene ličnosti iz razloga koje rasprava o njihovim postavkama ne uspijeva dovoljno objasniti. Naime, na djeluje razlika koja prethodi teo­riji, razdaljina koju bi se moglo nazvati nesrodnost po izboru i koja ne priječi zanimanje ih očaranost suprotnim postavkama. Pritom imam na umu nešto svojstveno ukupnom nadahnuću nečije misli, njegovu “stilu”, navlastitom tonalitetu, riječju pretpostavke koje ne proizlaze iz kritičke

15

svijesti autora i nikad nisu ekspiicitno iznesene, ali u kojima se korijeni ono što određuje nečiji način opstojnosti u svijetu i način da se svijet učini razumljivim. To se odnosi na ustroj unutarnjih snaga koje upravljaju ekonomijom nečije misli, određuju njegova opredjeljenja i sumnje.24 U Michela de Certeaua uvijek je prisutan neki optimistički zanos, velikoduš­nost inteligencije i povjerenje u drugoga na način da mu se nijedna situa­cija ne nadaje a priori kao konačna ili bezizlazna. Kazali bismo da pod masivnom stvarnošću vlasti i institucija i nemajući iluzija o njihovu funk­cioniranju, Certeau uvijek razlikuje neki brownovski pokret mikrorezis- tencija, koje pak utemeljuju mikroslobode, mobiliziraju nepredvidljive snage, skrivene pod izgledom običnih ljudi, čime se pomiču istinske gra­nice preuzimanja vlasti nad anonimnom gomilom. Certeau često govori o toj inverziji i subverziji najslabijih, primjerice, u vezi s južnoameričkim Indijancima, prisilno podčinjenim kršćanstvu od strane španjolskih kolo­nizatora. Iako se izvana čini da su se posve podredili i pomirili s očekiva­njima osvajača, ustvari oni su “metaforizirali vladajući poredak” slijedeći svoje zakone i predodžbe “u drugom registru”, u sklopu vlastite tradicije.

Ta razlika koja prethodi teoriji proizlazi iz etičkog i političkog uvje­renja, hrani se estetičkom senzibilnošću koja se u Certeaua izražava preko sačuvane sposobnosti za očaranost. “Svakodnevica je posuta čudesima, taložinom jednako zasljepljujućom (...) poput one pisaca ih umjetnika. Nemajući vlastita imena, na svim se vrstama jezika upriličuju povremene svečanosti koje se pojave, nestanu i iznova počnu”.25 Michel de Certeau vidi posvuda čudesa jer ih je spreman vidjeti, kao što je Surin u 17. stoljeću bio spreman susresti “neukog konjušarskog momka” koji će mu govoriti o Bogu s više snage negoli svi autoriteti Svetog pisma ih Crkve.26 Njegova nevjerica u dogmatski poredak, kakav uvijek nastoji ustrojiti vlast i nje­zine ustanove, pozornost što je pridaje unutarnjoj slobodi nekonformista, čak i ako su prisiljeni na šutnju ih izvrću i obilaze nametnutu istinu, njegovo štovanje svakog otpora, čak i onoga najmanjega, i oblika pokretnosti što ga taj otpor omogućuje, sve to pospješuje snažno Certeauovo uvjerenje u “izigravajuću slobodu praksi”. Stoga je prirodno da uočava mikrorazlike tamo gdje toliki drugi vide poslušnost i jednoobraznost; prirodno je da se njegova pozornost usredotočuje na i najmanje prostore igre koje šutljive i

16

istančane taktike “uvlače”, kao što voli kazati, poigravajući se dvama značenjima toga glagola, u nametnuti poredak. Pritom je malo važno da se taj poredak danas odnosi na potrošne proizvode koje nudi masovna raspo­djela u želji da privoli mnoštvo na korištenje nametnutih obrazaca potroš­nje, dok se jučer isto pokušavalo s poretkom dogmatskih istina u koje je trebalo vjerovati i slijediti obrede njihovih proslava. Mehanizmi otpora isti su u svim razdobljima, u svim poretcima, jer na snazi ostaje ista ne­ravnomjerna podjela snaga i isti postupci izigravanja preostaju slabima kao krajnji izlaz, kao i tolike dosjetke i lukavstva “pradavne inteligencije”, ukorijenjene u prošlost vrste, u “dalekih preteča živih bića”, u povijesti biljaka ili životinja - za Certeaua neočekivana aristotelovska tema, koji je inače poetsko pismo platonske filozofije pretpostavljao naturalističkoj logici antičke Grčke.

Svoje stajalište Certeau sažima u dosjetci koju valja shvatiti oz­biljno: “Uvijek je dobro prisjetiti se da ljude ne treba smatrati idiotima” (str. 265). U tom povjerenju u inteligenciju i inventivnost onih najslabijih, u krajnjoj pozornosti spram njihove taktičke pokretljivosti, u poštovanju prema slabima, bez vlasništva i mjesta, sposobnih da opstanu lišeni svega naspram strategije moćnih, vlasnika pozornice djelovanja, zacrtava se neka politička koncepcija djelovanja i neravnomjernih odnosa između vlasti i podanika. Ovdje mi se čini da prepoznajem trag nekog lojolističkog poima­nja djelovanja. Pritom ne mislim na sadržaj političkog stajališta određe­nog odnosom prema vremenu, mjestu, situaciji, nego na sama sredstva djelovanja koja Ignacije de Loyola pokreće u svojim načelnim iskazima (primjerice, naputci Duhovnih vježbi ili propisi Konstitucija). To je poima­nje djelovanja kod Michela de Certeaua neodvojivo od pozivanja na kakvo “umijeće”, kakav “stil”, dva jednako bliska pojma jezuitskoj kulturi u raz­doblju renesanse. Oba su poslužila Certeauu u Umijeću činjenja za razu­mijevanje kulturalnih praksi, kao što su mu u drugoj prigodi poslužili za tumačenje mističkih tekstova. U običnoj kulturi, kazuje on, “poredak se odigrava preko umijeća”, naime izigrava i vara; u odluke institucija “uv­lači se na taj način stanoviti stil društvenih razmjena, stil tehničkih inova­cija i stil moralnog otpora”. Drugim riječima, “ekonomija dard\ “estetika udaracd’ i “etika tvrdoglavosti", tri kvalifikativa koja zaokružuju razvoj

17

obične kulture i s punim pravom podaruju praksama status teorijskog pred­meta. Preostaje još pronaći način “razlikovanja načina činjenja”, promiš­ljanje “stilova djelovanja”, to jest, uspostavljanje teorije praksi.

Da bi se ostvario taj teški zadatak, prikupljeno je mnoštvo znanja i metoda, primijenjenih sukladno različitim procedurama, izabranih prema razlici u praksama o kojima je riječ. Ali Certeau pazi da ukloni svaki ne­sporazum u vezi sa svojim namjerama, on ne želi ponuditi ni “povijest teorija o praksama”, ni “uspostavljanje neke semiotike” koja bi smjerala ispunjenju sna 18. stoljeća da se napokon izradi potpun i sustavan opis umijeća. On se ograničava na predlaganje “nekoliko načina mišljenja sva­kodnevnih praksi potrošača, pretpostavljajući otprve da su one taktičke vrste”. U toj nakani, obvezna je raščlamba na tri razine: modaliteti djelova­nja, formalna pravila praksi, vrste zahvata određenih načinima činjenja. Svaki se teorijski iskaz odmah provjerava u konkretnoj praksi, jednom je to hodanje gradom, drugi put opis mjesta stanovanja, treći put tiho čitanje. Nije riječ o tome da se izradi jedan opći model kako bi se u taj kalup izlila ukupnost praksi, nego naprotiv o “utvrđivanju shema djelovanja” i traženju ima li među njima zajedničkih kategorija i bi U se pomoću tih kategorija moglo izvijestiti o ukupnosti praksi. U svom preklapanju s konkretnim predmetom, analiza je ovdje hotimice prisiljena na neprestano dolaženje- -odlaženje od teorijskoga konkretnome, potom od posebnoga i slučajnoga do općega. Certeau to jasno kaže u vezi sa čitanjem koje mu je središnja paradigma, ta analiza praksi sastoji se u “dolaženju i odlaženju, naizmjence uhvaćena (...), radosna, pobunjenička, nestalna”, po uzoru na pokretnu stvarnost koju pokušava obuhvatiti.

Kako bi ostvario taj ambiciozni i složeni program istraživanja, Michel de Certeau pokušao je organizirati tri skupa razgovora, različita kružoka s odjelitim ulogama, ali sa zajedničkim točkama, a pojedini su članovi naizmjence odlazili s jednoga na drugi. “Prvi kružok” po krono­loškom redu počeo je s radom u lipnju 1974. Certeau je u njemu, uz neko­liko iznimaka, okupio mlade istraživače koji su još studirah ih su netom diplomirali, koji još nisu stekli neki institucionalni status ih su tek započeli istraživački rad na polju prehrane. Oni najiskusniji u prosjeku nisu bili stariji od trideset godina, a većina nije imala više od dvadeset i pet godina.

18

Početni prijedlog bio je upućen Marie-Pierre Dupuy, Marie Fenier, Domi­nique Julia (koja se zahvalila na pozivu, jer je bila zaokupljena svojim povijesnim radovima), Patricku Mignonu, Olivieru Monginu, Isabelle Or- gogozo i meni; u srpnju, “prvom kružoku” pristupaju Thomas Gunther (američki student), Pierre Mayol i Pierre Michelin: kružok se neće dalje širiti, možda i zbog svoga povremenog održavanja. U cirkulamom pismu, Michel de Certeau predlaže sugovornicima koje je izabrao “promatračku i angažiranu praksu” u jednoj četvrti Pariza koju su zajednički trebah istražiti. Ali, naglasio je da nije riječ o tome da se povežu u neku “zajednicu” (ka­kva je ustanovljena u šezdesetim godinama, a san o komunama još je bio privlačan), niti da osnuju neku zatvorenu skupinu. Naprotiv, piše, “naša je grupa otvorena drugima za koje mislite da bi mogli biti zainteresirani”, “mi predstavljamo jedno prijelazno stanište kroz koje se prolazi, iz kojeg se izlazi jednako prijateljski kao što se u nj ulazi”.27 Želio je ustvari surad­nički rad, sučeljavanje iskustava i angažmana s mladim naraštajem, ali nije želio da ta pustolovina dovede uspostavljanju nekog “skloništa” niti osnivanju sekte, makar i u mislima. Od takvih je opasnosti štitio sebe i grupu, poznatu pod neodređenim i rijetko korištenim nazivom “eksperi­mentalne grupe”, odbijajući da postane njezinim karizmatskim vođom ih mudrim učiteljem okruženim svojim učenicima.28 Iako je život “prvog kružoka” bio kratka vijeka, odjek tog prijedloga nalazimo iskazan gotovo istim riječima na početku Umijeća svakodnevnog, čija su dva toma, napisana zajedno sa suradnicima, omogućila “pluralizaciju istraživanja”, i “susret nekolicine prolaznika”, ne uspostavljajući neko vlastito mjesto, niti mu je željom bilo prikupiti blago čijim bi on ostao vlasnikom. Naprotiv, “ta pre- plitanja u prolazu nipošto ne tvore omeđen prostor, nego utiru, nadam se, naše putanje gubljenja u mnoštvu” (str. 33/4).

“Prvi kružok” radio je od hpnja 1974. do proljeća 1975, njegovo je djelovanje ispotiha jenjavalo, raspustio se dogovorno. Sudionici, od kojih je svaki sa svoje strane bio u upleten u svoje mreže, poslove i angažmane, nisu znah ih nisu mogh pronaći zajedničko mjesto ulaganja i traganja, budući da su im prakse i interesi vjerojatno bih odveć različiti da bi se mogh usuglasiti u jednom projektu. Možda im je zajednička bila jedino nestrpljivost svojstvena generaciji i osobna povezanost s Michelom de

19

Certeauom, što je bilo premalo da grupa ostane na okupu s obzirom daje njezin osnivač odbio da joj bude razlogom opstanka i poveznicom. Možda je Certeauov zahtjev bio ambivalentan i stoga što je dopustio da se kružok razvodnjuje u mjeri u kojoj je postajao svjesnim te ambivalencije (mislim na ambivalentnost njegove uloge u grupi koju je osnovao, ali je odbio postati njezinim polom privlačnosti i razlogom postojanja). U svakom sluča­ju, nakon nekoliko mjeseci postalo je očevidno daje zajedničko uključivanje u jednu četvrt bilo tek san i da će takvim i ostati. Drugi činitelj toga tihog raspuštanja bila je važnost što ju je ubrzo zadobio “drugi kružok” i vital­nost kojom je zračio. Od “prvog su kružoka” među članovima preostale snažne, ali različite veze, trajno suučesništvo i nastojanje na potrebi bav­ljenja konkretnim slučajevima kako bi se sačinio njihov “opis ili histori­ografija”, formulacija kojom se često koristio Certeau u internoj doku­mentaciji “prvog kružoka”. “Prvi kružok” nije bio beskoristan budući da je okupio ljude koji se, uz rijetke iznimke, poput nerazdvojnog dua Mig- non i Mongina (čija je sličnost patronima, kazah bismo, “zacementirala” trajnost odnosa), prije nisu poznavali; osim toga, izvršne suradnike istraživanja naposljetku je Certeau izabrao upravo među članovima “pr­vog kružoka”, što su neki drugi članovi doživjeli kao stanovito zapostav­ljanje, o čemu su me obavijestili mnogo godina kasnije.

“Drugi kružok” razgovora bio je seminar 3. godine koji je na kate­dri Antropologije Sveučilišta Paris VII-Jussieu držao Michel de Certeau od 1974. do 1978. godine sve do predavačeva konačnog odlaska u Kali- fomiju. Bilo je to pravo sidrište pothvata, izvanredno mjesto na kome se učilo, suprotstavljalo stečeno znanje i pitanja, crpilo teorijske sheme, obra­zovalo se na širokom polju društvenih znanosti, u sklopu francuske tradi­cije, ah i upoznavalo s novijom stranom, europskom i američkom proiz­vodnjom. Tamo se svaki prijedlog podvigavao zajedničkoj kritici, ah i shva­ćao ozbiljno, jer se a priori svako teorijsko stajalište moglo iznijeti pod uvjetom daje bilo argumentirano i stavljeno na konkretnu provjeru. Cer­teau je često spominjao osporavanje Popperovih teorija kao kriterija znan- stvenosti, ah se njima i nadahnjivao, iako inače nije bio njegov pristaša (previše je u prošlosti čitao Hegela, odveć gaje tih godina zanimao Witt­genstein da bi nasjeo Popperovim pretenzijama). Na seminaru se nepri­

20

strano raspravljalo o svim fazama istraživanja, od prvih još sirovih teo­rijskih pretpostavki, s kojima se polazilo u ispitivanje nekog “terena”, do posljednjih tumačenja, u kojima su se uobličavali dobiveni rezultati. Sve se odvijalo u klimi intelektualne slobode i jednakosti svih namjernika, nesi­gurnih pripravnika i iskusnih istraživača, koje se sve slušalo i s njima raspravljalo. Nije tamo bilo nikakve ortodoksije, nije se nametala bilo kak­va dogma, a jedino pravilo (implicitno, ali snažno) bila je želja za rasvjet­ljavanjem i zanimanje za upoznavanje konkretnog života. Čudesnije či­nitelj pri svemu tome bila činjenica daje na tom mjestu vladala intelektu­alna klima, neka vrsta radosti u radu kakve nikad nisam susrela u znan­stvenim ustanovama. Bila je to neka vrsta gaza, a osobu koja gaje naumila prijeći hrabrilo se, vodilo, da bi se potom vodič sklonio u stranu, a svakoga se jednako pažljivo slušalo, s istom toplinom, usredotočenom pozornošću, svakoga primalo kao jedinstvenog, nezamjenjivog sugovornika, s krajnjom zatajnošću, punom poštovanja.29

Na tom mjestu raznorodnih, pokretnih stanara, koje je privlačilo strance, vladala je neka čudna mješavina bliskosti i čuvanja razdaljine u odnosu na odgovornu osobu, raspoloživosti prema svakome i suzdržanosti koja je u isti mah izbjegavala familijarnost, mimikriju ih stvaranje pokor­nosti. Na tom se mjestu boravilo u prolazu, a potom nastavljalo svojim putem, kojiput se vraćalo nakon duljeg izbivanja, kao što jedan psihoana­litičar dođe drugome na “kontrolni pregled” u teškom trenutku. Tajnu tog “načina činjenja”, koji je oslobodio talente tolikih studenata (o čemu svjedoče brojni poslijediplomski radovi i radnje polaznika seminara 3. godine), Michel de Certeau ponio je sa sobom u Kalifomiju,30 ah je njegov vidljivi odraz sačuvan i u Invenciji svakodnevice podarujući djelu neku posebnu draž. U osnovi, “drugi kružok” bilo je mjesto eksperimentiranja i komora odjeka u kojoj su se oblikovale i u različitim kontekstima provje­ravale teorijske postavke Umijeća činjenja, na raskrižju brojnih ispitiva­nja terena u i izvan Pariza. Seminar nije proizveo vlastite teorijske postavke, koje su u bitnim crtama, kao što sam naznačila, već bile prisutne u Cer- teauovu djelu između 1968. i 1974., ali bilo je to pogodno mjesto za nji­hovo dotjerivanje i konačno oblikovanje.

21

‘Treći kružok” činila je mala ograničena i stabilna grupa ljudi, u kojoj su bili neposredni suradnici spomenuti u ugovoru sklopljenom s DGRST-om. Ponajprije tu smo bili Pierre Mayol i ja, potom, u posljednjoj fazi rada, Marie Ferrier. Pierre Mayol se odmah opredijelio za temu prakse grada, u odnosu između četvrti i privatnog prostora stanovanja. Njegova je suradnja bila dragocjena, jer je u parišku skupinu, četvrt gradskog stanovništva, unio razliku uvrštavanjem provincije, donijevši materijale svoga dijagonalnog istraživanja koje je pratilo tri naraštaja obitelji cijelo vrijeme vezane uz četvrt u kojoj je živjela. Predmet moje suradnje najprije je bio zadatak koji mije povjerio Certeau, a nadao se naći u logici djelovanja (o mom dotadašnjem radu imao je neodređena saznanja iz krugova semi- otičara i lingvista Chomskijeve škole) teorijski model koji bi bio primje­njiv na praksu. Prilično sam brzo došla do dosta negativne dijagnoze koju je on prilično teško prihvaćao u ime logičke “čistoće”. Tada sam svoje ispitivanje proširila na logiku vremena, modalitete i norme, u nadi da ću tu pronaći neku čvrstu i preciznu jezgru ako ne za analizu praksi, a ono ba­rem iskaza koji se na njih odnose. U drugoj fazi tog razmišljanja, počela sam proučavati artikulaciju između formalnog i prirodnog jezika, s poseb­nim osloncem na veoma različite Wittgensteinove postavke (u isti mah “prvi” i “drugi” Wittgenstein) i one logičara Hintikka. Dijelovi tog rada bili su uključeni u I. dio Umijeća življenja.

Namjera mije bila izraditi posebnu tehničku studiju o pitanju logika i načina na koje one “izlistavaju” jezične iskaze, ah kad su 1979. bila dovrše­na dva toma, Michel de Certeau i ja odlučili smo objaviti ih ne čekajući dovršetak trećega, koji smo namjeravali posvetiti problemu tih logika i pitanju jezičnih praksi; taj smo posljednji dio trebah on i ja napisati “četveroručno”. Projekt smo najprije nazvali Logike i lukavstva, (Logiques et ruses, u dokumentaciji nastaloj u međuvremenu za DGRST), potom Reći drugo (Dire l 'autre\ po objavljivanju djela 1980.), da bi konačni naslov bio Umijeća kazivanja {Arts de dire). Nakon 1980. u više smo navrata raspravljah o projektu, prerađivah ga, pokušah utvrditi vrijeme potrebno za njegovu izradu, a Certeau mu je posvetio i neka svoja predavanja i seminare u Kahfomiji. Ah, on je bio zaokupljen svojom poviješću misti­ka, a ja poviješću logike i jezika renesanse, vrijeme je pretjecalo, pa tako

22

treći svezak nikad nije ugledao svjetlost dana.31 Certeau je izrazio žaljenje zbog toga, kao i zbog, kao što se izrazio, “izostalih poglavlja” u Umijeći­ma činjenja koja bi se odnosila na pamćenje i muzeologiju, govorila o vjerovanju (tema je u obrisima prisutna u 13. poglavlju), o mučenju, te napokon o znanstvenosti (dosje na kojemu smo mnogo radili zajedno, a ja sam svoj dio objavila u različitim člancima, primjerice, uEspritu, u razdob­

lju između 1974. i 1981.).

Ali, uskoro je moj rad u “trećem kružoku” zadobio neočekivani obrat. Naš se trio okupio na tjednom sastanku, naime pokušaju teorijske raščlambe konkretnih praksi. Primijetila sam da su žene začudno izostav­ljene u toj konkretnoj glazbi, pobunila sam se, navodila razloge (bilo je to vrijeme feminističkog osvještavanja) i bila toliko uvjerljiva da smo odluči­li ispraviti taj ozbiljni propust, makar se zbog toga svi drugi poslovi zaus­tavili. Bila sam zadužena brzo odrediti predmet, teren, metodu, jer je već bilo proljeće 1976, vrijeme je istjecalo, DGRST je tražio rezultate. Nakon razmišljanja i različitih rasprava, izabrala sam kuhinju, zbog toga što se u njoj namiruju prvotne potrebe, zbog njezine sposobnosti da se nosi sa svim raskolima i zbog njezina osobitog odnosa premaprigodi i okolnosti, dva­ma pojmovima koji su postali središnjima u našem razumijevanju prak­tičara. Da bi se upoznalo naše svakodnevne pokrete u skrivenim pojedi­nostima, željeli smo sa ženama različite dobi i položaja povesti razgovore koji bi se temeljili na shemi dovoljno rastezljivoj da omogući usporedbe, a da odgovori pritom ne budu stereotipni. Željeli smo u razgovoru steći po­vjerenje osoba kako bi one progovorile o svojim uspomenama, strahovi­ma, o onome što prešućuju, cijeli jedan neizrečeni svijet radnji, odluka i osjećaja koji u tišini upravljaju obavljanjem svakodnevnih praksi. Taj način “davanja riječi” običnim ljudima bio je jedna od osnovnih nakana istraživanja, a on je iziskivao da se pozornost pri odvijanju razgovora us­mjeri na to da naša uloga u njemu nikad ne bude voditeljska, uz prisutnost neuobičajene empatije.

Taj je posao ponuđen Marie Ferrier, koja se tada upravo trebala vratiti iz Grčke, gdje je dugo živjela i radila, i koja je bila članicom “prvog kružoka” za njegova kratkog održavanja. Ona je ponudu prihvatila, posta­la stalnom suradnicom i obavljala taj posao do 1977, a umjela je sa svojim

23

sugovoraicama povesti razgovor nevjerojatne slobode, bogat neočekivanim podacima. “Drugi kružok”, naš mali trio prije dolaska Marie, dugo je raz­mišljao o tehnikama promatranja-sudjelovanja i vođenja produbljenih razgovora, u odnosu na klasične antropološke metode i u odnosu na za­hvaljujući lingvistici ponovno otkriveno značenje razlike između usme­nog i pisanog. Marie Ferrier se tako u svom radu koristila našim prethod­nim teorijskim istraživanjima, kojima se koristio i Pierre Mayol u svom proučavanju četvrti Croix-Rousse u Lyonu. Tako je bilo odlučeno da se u2. tomu in extenso objavi jedan intervju iz svake serije (četvrt, kuhinja)

kako bismo svjedočili bogatstvu govora običnih ljudi potrudimo li se po­slušati ih i potaknuti ih da se izraze.32 Trio, koji je na taj način postao kvartet, nije gubio iz vida prvotnu namjeru pothvata, opovigavanje klasič­nih teza o pasivnosti potrošača i omasovljenju ponašanja.

Spominjanje tih triju krugova sugovornika nije dostatno za objaš­njenje na koji se način istraživanje oslanjalo na konkretna iskustva stečena u različitim sredinama. Valja tome još pridodati i doprinos istraživanja vođenih u inozemstvu. U razdoblju od 1974. do 1978. godine Michel de Certeau stalno je putovao, bio pozivan da drži predavanja, sudjeluje, nad­gleda brojne istraživačke programe ili društvene akcije, i te je prigode iskoristio za prikupljanje dojmljive dokumentacije o problematici, meto­dama, kulturalnim i društvenim eksperimentima.33 Neki od tih njegovih boravaka trajali su dulje (jedno tromjesečje) i omogućavali mu da neposred­no sudjeluje u konkretnim eksperimentima, drugi kraće, ostavljajući mu tek vremena da odsluša i raspravlja o izvješćima drugih istraživača. Na taj se način uspostavila mreža neslužbenih i aktivnih istraživanja od Europe do Amerike, kojoj je on bio glavni pokretač, zahvaljujući golemoj pri- jepisci što ju je nadasve redovno održavao, uvijek u osobnu obliku, us­prkos gomili svojih zadataka i brojnim putovanjima. Doprinos te neslužbene mreže posvuda je vidljiv u Umijećima činjenja, bilo daje riječ o pothvati­ma brazilskih narodnih junaka, o opisu usmene kulture u Danskoj, o gra­đevnom prostoru američkog grada ih o načinu na koji Njujorčani opisuju svoja staništa. Pa ipak, ti elementi, sjećanja i svjedočanstva iz drugih sre­dina nemaju ulogu dekorativnih umetaka ili egzotičnog dodatka, oni su

24

uvijek sastavni dio same analize i služe teorijskom cilju koji objedinjuje

pothvat

To raznoliko i mnoštveno kolanje diljem društvenog tkanja obu­hvaćalo je i prostor izvan Francuske, a u Francuskoj je imalo svoje ekvi­valente u najrazličitijim društvenim skupinama: skupine građana iz iste četvrti koji su se borili protiv velikih urbanističkih zahvata što ih je pokuša­vala provesti tehnokratska vlast, odgojno osoblje u zatvorskim sredinama ili u osiromašenim predgrađima, udruga za pomoć useljenicima, arhitekti odgovorni za gradnju novih gradova u Pariškoj regiji, mlade žene koje su istaknule želju da same odlučuju o svom zdravlju, manjine koje se bore da sačuvaju neku tradiciju i regionalni jezik naspram centralizirajuće i unificirajuće države itd. Sva ta iskustva, ti susreti, ti tekstovi i rasprave, a također i cijela gomila brošura, povremenih publikacija i izvještaja o ispi­tivanjima koje su proizvodili majušni kanali, svi su ti mlazevi vode na- plavili razmišljanje obogativši ga na isti način kao i obilje znanstvene lite­rature i “sive literature” naslagane u istraživačkim centrima i upravnim službama. Svim tim izvorima, kao i svim tim sugovornicima, Michel de Certeau u djelu Invencija svakodnevice mnogo duguje, iako se trag njiho­va doprinosa utopio u masi prikupljene građe. Certeau je znao koliko im u tom smislu duguje, a njima su i posvećene stranice na kojima se govori o kolektivnoj dimenziji svakoga znanstvenog rada; na njih se i odnosi po­sveta kojom počinje I. dio: “Ovaj je esej posvećen običnu čovjeku. Zajed­ničkom junaku. Raspršenoj osobi. Neizbrojivu hodaču.” (str. 55)

Slučaj (je li doista o njemu riječ?) je htio da ja nadzirem objav­ljivanje prvog izdanja iz 1980. dok je Michel de Certeau predavao punu satnicu u Kalifomiji. I evo sada, deset godina poslije, i gotovo pet godina od smrti njegova autora, iznova uranjam u tekst Umijeća činjenja kako bih podrobno pripremila drugo izdanje.

U prvu objavljenu verziji unijela sam nekoliko manjih izmjena, bilo da bih ispravila tipografske greške iz ranijeg izdanja (čiji materijalni

uvjeti proizvodnje nisu omogućili savršeno predstavljanje tiskanog tek­sta), bilo da bih unijela kasnije ispravke koje je označio Michel de Certeau na svome primjerku knjige. Tako su izbačena neka nepotrebna ponavlja­

25

nja između razvoja analize i “općeg uvoda” koji je napisan kasnije kako bi se DGRST-u objasnila priroda dobivenih rezultata. Isto tako, ispravljene su manje pogreške ili nepreciznosti koje smo uočili pri ponovnom iščita- vanju s prevodiocima djela (na američki engleski 1984, na japanski i špan­jolski 1987, na njemački 1988). Kao što je autor odlučio 1984. pri pripremi američkog izdanja, tekst predstavljanja cjeline dobio je novi naslov, “opći uvod”, sukladno svojoj ulozi.

U bilješkama tog uvoda izbacila sam tri napomene koje su navještavale dodatna buduća istraživanja, za koje danas znamo da nikad neće ugledati svjetlost dana; ona su se odnosila, kao što sam već naznačila na logike, jezične prakse i na prospektivu. Umetnula sam nekoliko bilježaka unutar stranica, uvijek popraćene mojim inicijalima, kako bih pridodala manja objašnjenja i prevela navode sa stranih jezika. Baveći se tim manje važnim poslom, uočila sam da su navodi, kojih je šest, na šest stranih je­zika (njemački, engleski, španjolski, talijanski, latinski, portugalski). Taj omjer nije bio svjestan, ali svidjela mi se znakovita uloga slučaja, i ovom prigodom, koji “odaje” (Michel de Certeau se uvijek volio poigravati dvo­strukim značenjem toga glagola) kolanje od Europe do Amerike, od Sta­rog do Novog svijeta, slično onome što je Francois Hartog veoma sretno nazvao “pisanje putovanje”.34 U pozivanjima u bilješkama, povezala sam i upotpunila bibliografske podatke. Pri navođenju Certeauovih tekstova, svaki sam put spomenula najnovije izdanje ih zbirku u kojoj su prikupljeni nekoć raspršeni članci.

Također sam dodala kazalo navedenih autora kako bih omogućila ukrižena putovanja. Čitanje kazala uvijek je poučno i indiskretno, ono ra­svjetljuje tajne nastajanja teksta. Ono vodi zaključku (što ne iznenađuje pozornog čitatelja) daje Freud autor čiji se doprinos najčešće i neosporivo spominje u knjizi, i koji je prisutan od početka do kraja, što je naposljetku i prirodno odavanje počasti nadasve lucidnu autoru Psihopatologije sva­kodnevnog života( 1901). Uz Freuda, najdublji utjecaj nije bio ni Foucaul- tov, ni Bourdieuov, čije se postavke odmjeravaju i propituju u istom poglav­lju, ni onaj Detiennea i Vemanta čije je grčko “lukavstvo” bilo ključno u objašnjenju lukavstava praktičara, ni onaj Levi-Straussa čije su “kućne radinosti” bile rasvjetljujući činitelj, nego utjecaj Wittgensteina, kojemu

26

se odaje najveća počast: to djelo raspršeno i strogo koje kao da nudifilozofijsko pročišćenje suvremenoj znanosti o običnome.” Nastavak ka­zala pokazuje u kojoj mjeri je misao Michela de Certeaua, koja je sazri­jevala zahvaljujući doprinosu antropologije, povijesti, lingvistike ili soci­ologije, bila strukturirana ponajprije svojim filozofijskim izvorištem. Cjelokupna je filozofska predaja dala svoj doprinos: antika s Heraklitom, Platonom i nadasve Aristotelom; moderno doba s Hobbesom, Descarte- som, Pascalom, Diderotom, Rousseauom, Kantom i Condillacom; 19. stoljeće s Hegelom, Marxom, Nietzscheom ili Peirceom; naše stoljeće s Wittgensteinom, Heideggerom, Quineom, engleskom analitičkom filozo­fijom i njezinom francuskom inačicom, mišlju Merleau-Pontya, Deleuzea, Lyotarda ili Derridaa.

Žalim što nisam mogla uvrstiti u kazalo i niz legendarnih ili fik­tivnih ličnosti, junaka grčkih mitova ili onih proizašlih iz “iskaza pacijena­ta dr. Freuda”, toga modernog mitotvorca. Oni nisu autori. Ali njihova zbijena četa prelazi s kraja na kraj Umijeća činjenja, kao što su to nekoć učinili nestali filozofi i pjesnici u Danteovim spjevovima, jednom mogući akteri, drugi put metaforički nositelji značenja. Antigona, Snjeguljica, Pepeljuga, Dedal ih Dear, Dora, mah Hans, Emile, Figaro, Don Juan, Lady Macbeth, Edip, Robinson u pratnji Petka, Scapin, Ulrich i toliki drugi napučuju te stranice. Arhetipski likovi s posredovateljskim ulogama, obav­ljaju oni prijelazne faze između poznatih autora; pojedinci zvani i ugledni, i anonimno mnoštvo dosjetljivih i lukavih praktičara, “nepoznatih proiz­vođača, pjesnika u svom poslu”. Njihova nazočnost podaruje tome djelu izvan svih žanrova duboku čovječnost, poetsku gustoću gdje se prepozna­je “umjetnik, besumnje jedan od najvećih u našem vremenu, zahvaljujući trajnom kontrapunktu između strogosti pisanja i bogatstva metafora koje mu podaruju živost”.35 Djelo “jezuita koji je postao zvjerokradica”,36 ne može se pripisati ni jednome žanru, ni jednoj disciplini, te mu uspijeva vragometm pothvat da Čin čitanja, oličenje pasivnosti za tolike promatrače i učitelje, prometne u oličenje djelatnosti prisvajanja, proizvodnju neovis­nu od značenja, naime “paradigmu taktičke djelatnosti”.37

Pohvala sjeni i noći (obična inteligencija, prolazno stvaralaštvo, prilika i okolnost), to filozofijsko putovanje duž “zajedničkog života” nije

27

slijepo ni za političke realnosti (o kojima govori cijelo 13. poglavlje), ni za breme vremenitosti koje se posvuda potvrđuje. Iznova na taj način išči­ta vaj ući tekst nakon deset godina, zaprepastila me žestoka nota, skrivena, suzdržana i uporna, koja iskazuje prisutnost smrti među živima. Smrt Boga čija Riječ više ne nastanjuje svijet, smrt društava, smrt vjerovanja, smrt koja nas sve očekuje (pogl. 14). U Michela de Certeaua, smrt uvijek upu­ćuje na proces pisanja u kojemu je on vidio matricu zapadnih društava, sredstvo pobjedničke racionalnosti koja se u 16. stoljeću proširuje na Novi svijet. Ta pretpostavka ima sudbinsku važnost u njegovoj misli; uvedena u L ’Ecriture de l ’histoire (Pisanje povijesti, 1975) i već u člancima prikup­ljenima u L'Absent de l ’histoire (Odsutno u povijesti, 1973), nalazimo je prerađenu u La Fable mystique (Mistična bajka, 1982). U našem djelu ona gradi drugu polovicu Umijeća činjenja, a o toj tezi ovisi mjesto pridano teoriji “pripovijedanja”, nerazdvojnoj od teorije praksi i središnje Cer- teauove postavke. Jer pripovijedanje jest jezik djelovanja, ono “otvara ka­zalište legitimnosti i pravih radnji” te omogućuje praćenje stupnjeva ope­rativnosti, odakle, primjerice, proizlazi pozornost koja se pridaje prostor­nom pripovijedanju (pogl. 9.).

Od renesanse, Bog se povukao iz svijeta i pisanje više nije tumač tajnih značenja njegove Riječi. Na taj je način ono postalo velikim proiz- voditeljem, izvorom svake moći. Savršeni mitski izraz toga novoga lika povijesti Michel de Certeau je pronašao u Robinsonu Crusoeu, tekstu koji je neumorno čitao i komentirao: nadalje, “subjekt pisanja je učitelj, a rad­nik koji posjeduje drukčije oruđe od jezika bit će Petko”. U tom novom obliku, pisanje je u neraskidivu odnosu sa smrću. “U tom smislu, i pisac je smrtnik koji pokušava govoriti. Ah, u smrti što je upisuju njegovi koračaji na crnoj (a ne više bijeloj) stranici, on zna i može iskazati želju koja od drugoga, u pozornosti što je on preinačuje, očekuje čaroban i prolazan izgred preživljavanja.” (str. 293/9)

Taj bi upis života u smrt, smrti u život, Surin nazvao “sretnim uta­panjem”, po uzoru na obične dane bezbrojnoga mnoštva čije neumorno lukavstvo nadahnjuje ove stranice.38

Luce Giard

28

Umijeća činjenja

Prije negoli svoje nakane, željom m ije predstaviti krajolik jednog traganja i tim utvrđivanjem mjesta obilježiti prostor unutar kojega se odvija radnja. Napredovanje raščlambe upisuje svoje koračaje, pravilne ili krivudave, na davno nastanjenu tlu. Poznajem tek neke od tih prisutnosti. Mnoge, zacijelo odlučnije, ostaju implicitne - postavke i dosezi slojevito su raspoređeni u tom krajoliku sjećanja i palimpsesta. Što reći o toj nijemoj povijesti? Ako ništa drugo, naznačujući područja na kojima se uobličilo pitanje svakodnevnih činjenja, već sam označio dugovanja i u isti mah razlike koje su omogućile rad na tim mjestima.

Tekstovi od kojih je sastavljeno ovo djelo žele izvijestiti o zajedničkim praksama. Uvesti ih s pojedinačnim iskustvima, obi- lascima, solidarnostima i borbama što ustrojuju prostor na kojemu te naracije probijaju put znači razgraničiti jedno polje. Time će se utvrditi i “način hodanja”, koji uostalom pripada “načinim a či­njenja” o kojima je ovdje riječ. Da bi se čitalo i pisalo o kulturi običnoga, valja ponovno naučiti zajedničke radnje i učiniti od raščlambe jednu od inačica njezina predmeta.

Različiti prilozi od kojih su sastavljena ova dva sveska*, omogućili su da se istraživanje umnoži i da se različiti prolaznici

* Ovo istraživanje, koje je novčano potpomogao DGRST, a vodio ga Michel de Certeau, sažeto je prikazano u Općem uvodu. Ovdje je objavljen samo dio njegovih rezultata. Prvi je tom napisao Michel de Certeau, drugi Luce Giard i Pierre Mayol, u suradnji s Marie Ferrier, koja je prikupila neke intervjue. Oba je toma za tisak priredila Luce Giard. (Hrvatsko izdanje sadrži samo prvi tom.)

29

sretnu. Tajni sastanci na licu mjesta. Ali ta preplitanja u prolazu nipošto ne tvore omeđeni prostor, nego utiru, nadam se, naše pu­tanje gubljenja u mnoštvu.

30

Opći uvod

Istraživanje dijelom objavljeno u ova dva sveska potaknulo je pitanje0 postupanjima korisnika, za koje se pretpostavlja da su pasivni i poslušni. Da bismo se mogli pozabaviti tako skliskim (teško obu- hvatljivim), a temeljnim predmetom, moramo ga učiniti obradi­vim, naime, na osnovi ispitivanja i pretpostavki, iznaći nekoliko mogućih putova za analize koje tek treba provesti.

Cilj će biti postignut ako postupanja ili svakodnevni “nači­ni činjenja” prestanu biti tamnom podlogom društvenog djelovanja1 ako cjelina teorijskih pitanja, metoda, kategorija i stajališta, probi­jajući se kroz tu noć, omogući njezino očitovanje.

Propitivanje tih praksi ne podrazumijeva povratak pojedin­cu. Društveni atomizam koji je tijekom triju stoljeća služio kao historijski postulat analize društva, pretpostavlja temeljnu jedinicu, pojedinca, počev od kojega se oblikuju skupine i na kojeg ih se uvijek može svesti. Zapostavljen tijekom više od stoljeća socio­loških, ekonomskih, antropoloških ih psihoanalitičkih istraživanja (ah, je h to argument za povijest?), taj je postulat izvan polja našeg proučavanja. S jedne strane, analiza prije pokazuje da odnos (uvi­jek društveni) određuje te pojmove, a obratno ne vrijedi, i da je svaki pojedinac mjesto na kojem se odigrava nepovezana (i često protuiječna) pluralnost tih relacijskih određenja. S druge strane i nadasve, pitanje o kojem je riječ odnosi se na načine postupanja ili sheme djelovanja, a ne neposredno na subjekt koji im je tvorac ih pokretač. Smjera ono operativnoj logici čiji se uzori možebit poziva­ju na višetisućljetna lukavstva prerušavanja riba ih promjenjiva izgleda kukaca, a koju, u svakom slučaju, u nastavku zamračuje

31

prevladavajuća racionalnost Zapada. Cilj je dakle našega rada izluči­ti kombinatoriku postupaka također koji tvore (ali ne isključivo) “kulturu”, i iščitati obrasce djelovanja svojstvene korisnicima ko­jima se, pod stidljivim nazivom potrošača, skriva njihov položaj onih kojima se vlada (što ne znači da su pasivni ili poslušni). Sva­kodnevni se život izumljuje tisućama načina prekoračivanja do­puštenog.

S obzirom na nužnu fragmentamost našeg istraživanja, na­daj e nam se korisnim baciti pogled na njegovu ukupnost, ponuditi neku vrstu prospekta. Iz ptičje perspektive, taj krajolik nadaje se tek kao sićušni djelić nekog puzzlea kojemu još mnogi dijelovi nedostaju.

1. Potrošačka proizvodnja

Proizašlo iz radova o “popularnoj kulturi” ili o maiginalnostima,1 pitanje o svakodnevnim praksama najprije je određeno negativno, kao nužnost da se kulturalna različitost ne lokalizira u skupinama koje se nazivaju “kontrakulturom” - skupine već uposebljene, če­sto povlaštene i dijelom folklorizirane - i koje bijahu tek simptomi ih pokazatelji. Očitovanje su te različitosti, štoviše, omogućile tri pozitivne odrednice.

Korištenje ili potrošnja

Brojni radovi, često izvanredni, nastoje proučiti predodžbe ih pos­tupke nekog društva. Zahvaljujući poznavanju tih društvenih sadržaja, čini se mogućim i potrebnim utvrditi kako se njima ko­riste skupine ih pojedinci. Naprimjer, raščlamba slika što ih odašilje televizija (predodžbi) i vremena provedenog ispred prijemnika (pos­tupak) valja upotpuniti proučavanjem onoga što kulturalni potro­šač “fabricira” tijekom tih sati i s tim slikama. Jednako je tako i s korištenjem gradskog prostora, proizvodima kupljenim u super­market! ih s tekstovima i pripovijestima što ih razašilju novine.

32

“Fabrikacija” je, kao što znamo, proizvodnja, poietikd - ali skrivena, budući da se raspršuje na prostorima koje određuju i zauzimaju sustavi “proizvodnje” (televizijske, urbanističke, tigo- vačke, itd.) i zato što sve totalitamije širenje tih sustava ne ostavlja više “potrošačima” mjesto na kojemu bi pribilježili što oni čine s proizvodima. Racionaliziranoj, ekspanzionističkoj, jednako kao i centralističkoj, bučnoj i spektakularnoj proizvodnji odgovara dru­ga proizvodnja, koja se određuje kao “konzumacija”; ona je luka­va, rasuta, ali uvlači se svugdje, tiha je i govoto nevidljiva, jer je ne određuju vlastiti proizvodi nego način korištenja proizvoda koje nameće prevladavajući gospodarski poredak.

Odavno se, primjerice, proučava nesporazum koji je iznu­tra podrivao “uspjeh” španjolskih kolonizatora kod indijanskih naroda: podjarmljeni i čak pomireni s time, ti su Indijanci često s obrednim radnjama, predodžbama i zakonima koji su im bili namet­nuti činili nešto drugo od onoga što su osvajači vjerovali da će njima postići; oni su ih rušili ne odbacujući ih ih ih mijenjajući, nego načinom na koji su se njima koristili u svrhe i referencije strane sustavu koji nisu mogli izbjeći. Bijahu oni drukčiji unutar samog sustava kolonizacije koji ih je izvana “asimilirao”; svojim korištenjem vladajućim poretkom izigravah su njegovu moć; nisu ga mogh srušiti, ah su mu izmicah ne napuštajući ga. Snaga nji­hove razlike nahodila se u postupcima “konzumacije”. U manjem stupnju, slična se pomutnja uvlači i u naša društva u načinu na koji se “pučke” sredine koriste kulturalnim dobrima koja im odašilju i nameću “elite” proizvoditeljice jezika.

Prisutnost i optjecanje određene predodžbe (koju propovjed­nici, odgajatelji ih vulgarizatori nazivaju kodom društveno-gospo- darske promidžbe) niukoliko ne označava što ona jest za svoje ko­risnike. Valja još raščlaniti način na koji njome rukuju korisnici koji nisu njezini proizvođači. Tek se tada može procijeniti razmak ih shčnost između proizvođenja slike i drugotne proizvodnje koja se skriva u postupcima njezina korištenja.

33

Naše se istraživanje usredotočuje na taj razmak. Njegov bi teorijski oslonac mogla biti konstrukcija pojedinih rečenica s preuzetim iječnikom i sintaksom. U lingvistici “performancija” nije “kompetencija”; govorni čin (uza sve iskazivačke taktike koje on podrazumijeva) ne može se svesti na poznavanje jezika. Smjesti­mo li se na stajalište iskazivanja, koje je sadržaj ove studije, da­jemo povlasticu govomome činu; on djeluje na polju jezičnog su­stava; pokreće on procjenu ili ponovnu procjenu jezika od strane govornika; uspostavlja relativnu sadašnjost u odnosu na stanovit trenutak i mjesto; i sklapa neki ugovor s drugim (sugovornikom) u mreži mjesta i odnosa. Ta četiri obilježja iskaznoga čina3 mogla bi se pronaći i u mnogim drugim postupcima (hodanje, kuhanje itd.). U toj se usporedbi barem naslućuje stanovita nakana, koja je, kao što ćemo vidjeti, tek djelomice valjana. Pretpostavlja ona da koris­nici, na način Indijanaca, “majstorijaju” s bezbrojnim i infinitezi­malnim metamorfozama prevladavajuće kulturalne ekonomije ne bi li je prilagodili svojim interesima i pravilima. Nama pak valja utvrditi postupke, oslonce, učinke i mogućnosti te mravlje djelat­nosti.

Postupci svakodnevnog stvaralaštva

Još jedna referencija utvrđuje drugo odredište našeg istraživanja. U djelu Nadzirati i kazniti Michel Foucault odmjenjuje raščlambu aparata koji obnašaju vlast (naime, lokalizirajuće, ekspanzionis­tičke, represivne i legalne institucije) raščlambom “dispozitiva” koji su “vampirizirali” institucije, potajice preustrojivši funk­cioniranje vlasti: “sićušne” tehničke procedure, koje se provode nad i s pojedinostima, preustrojile su prostor učinivši ga pre­voditeljem općeg “nadzora”.4 Posve nova problematika. Pa ipak, još jednom ta “mikrofizika moći” privilegira proizvodni aparat (onaj “discipline”), bez obzira što u “obrazovanju” razotkriva sustav “represije” i pokazuje kako, zakulisno, nijeme tehnologije određu­ju ili provode institucionalna uprizorenja. Ako je istina da se po­

34

svuda širi i potvrđuje mreža “nadzora”, to je hitnije razotkriti kako joj društvo u cijelosti izmiče; koji pučki postupci (i oni “sićušni” i svakodnevni) izigravaju mehanizme discipline i podređuju joj se jedino da bije podrovali; naposljetku, koji “načini djelovanja” čine protutežu na strani potrošača (ili onih “kojima se vlada”), nijemim postupcima koji ustrojuju društveno-politički poredak.

Te “načine djelovanja” čine tisuće radnji kojima korisnici iznova prisvajaju prostor što su ga ustrojile socio-kulturalne teh­nike proizvodnje. Postavljaju oni istovjetna ili oprečna pitanja on­ima kojima se bavi Foucaultova knjiga: istovjetna, budući da je riječ o razlikovanju gotovo mikrobnih zahvata koji bujaju unutar tehnokratskih struktura i podrivaju im djelovanje mnoštvom “tak­tika” primijenjenih na “pojedinosti” svakodnevnog; oprečna, uto­liko što cilj više nije utvrditi kako se silovitost poretka promeće u disciplinarnu tehnologiju nego iskopati potajne oblike raspršenog stvaralaštva, taktike i domišljanja skupine ili pojedinaca koji su nadalje uhvaćeni u mrežu “nadzora”. Ti postupci i lukavstva po­trošača u krajnjoj liniji tvore mrežu antidiscipline5 koja je predmet ove knjige.

Formalni ustroj praksi

Može se pretpostaviti da ti mnogooblični i fragmentarni zahvati, ovisni o okolnostima i pojedinostima, upleteni i skriveni u aparati­ma čiji su oni način uporabe, pa su prema tome lišeni ideologija i navlastitih institucija, slijede stanovita pravila. Drugim riječima, mora postojati neka logika tih praksi. Time se pak vraćamo na staro pitanje: Sto uopće jest umijeće ih “način djelovanja”? Od Grka do Durkheima, preko Kanta, duga je tradicija pokušaja utvrđivanja složenih (nipošto jednostavnih ili “siromašnih”) pravila koja bi bila kadra objasniti te operacije.6 Tom se prečicom “pučka kultura”, kao i cijela takozvana “pučka” književnost različito predočuje: ona se temeljno određuje kao “umijeće činjenja” ovoga ih onoga,7 naime kao kombinirana i korisna potrošnja. Te prakse uvode neki “popu-

35

lami” ratio, način mišljenja koji se zasniva na načinu djelovanja, umijeće kombiniranja neodvojivo od umijeća korištenja.

Da bih dokučio formalni ustroj tih praksi, primijenio sam dvije vrste ispitivanja. Prva, deskriptivnije prirode, odnosila su se na neke načine djelovanja odabiranja prema njihovoj zanimljivos­ti u strategiji raščlambe i kako bih dobio dovoljno različite inačice: prakse čitanja, korištenje urbanog prostora, korištenje svakodevnih ritualizacija, ponovno korištenje i funkcioniranje pamćenja preko “autoriteta” koji omogućuju (ih dopuštaju) svakodnevne prakse itd. Osim toga, dvije podrobnije monografije nastoje slijediti u nji­hovu ispreplitanju prakse svojstvene bilo preustroju prostora (četvrt La Croix-Rousse u Lyonu) preko obiteljskih praksi ih pak taktika- ma kulinarskog umijeća, koji u isti mah ustrojuju mrežu odnosa, poetske “kućne radinosti” i prenamjenu tržišnih struktura.8

Drugi niz propitivanja odnosio se na znanstvenu literaturu kadru ponuditi pretpostavke koje dopuštaju ozbiljno shvaćanje logi­ka te misli koja sebe ne misli. Tri se polja nadaju posebno zanim­ljivima. S jedne strane, sociološka, antropološka, pa i povijesna djela (od E. Goffinana do R Bourdieua, od Maussa do M. Detien- nea, od J. Boissevaina do E. O. Laumanna), razrađuju teoriju tih praksi, u kojima su pomiješani obredi i “kućni izdjelci”, manipu­lacije prostora i operateri mreža.9 S druge strane, od J. Fishmana, etnometodološka i sociolingvistička istraživanja H. Garfinkela, W. Labova, H. Sacksa, E. A. Schegloffa itd., oslobađaju se postupci svakodnevnih međudjelovanja sa strukturama očekivanja, prego­varanja i improvizacije svojstvenim svakodnevnom jeziku.10

Napokon, osim semiotike i filozofije “konvencije” (od D. Ducrota do D. Lewisa),11 valja propitati strogo formalizirane logike i njihovo proširenje na analitičku filozofiju na poljima djelovanja (G. H. von Wright, A. C. Danto, R. J. Bernstein),12 vremena (A. N. Prior. N. Rescher i J. Urquhart)13 ili modalizacije (G. E. Hughes i M. J. Cresswell, A. R. White).14 Teška aparatura koja nastoji doseg­nuti razhstalost i plastičnost običnih iskaza, gotovo orkestralne kom­

36

binacije logičkih partitura (temporalizacija, modalizacija, nalaganje, djelatni predikati itd.) čije dominante slijedno određuje okolnost ili trenutna hitnost. Posao istovjetan onome koji je poduzeo Chom­sky u usmenoj praksi jezika mora nastojati podariti logičku i kul­turalnu ozakonjenost svakodnevnim praksama, barem u onim za­sad još uskim poljima, u kojima raspolažemo oruđima da o njima izvijestimo.

Složeno istraživanje zato što se te prakse naizmjence kose s našom logikom ih je iznevjeruju. Ono je na tragu žaljenja pjesnika i, poput njih, bori se sa zaboravom: “I zaboravih slučaj okolnosti, mir ih užurbanost, sunce ih hladnoću, početak ih kraj dana, okus jagoda ih napuštenosti, poruku koju smo napol čuli, prvu stranicu novina, glas preko telefona, najbezazleniji razgovor, najbezhčni- jeg muškarca ih ženu, sve što govori, buči, prolazi, jedva nas do­tiče, sudara se s nama”.15

Marginalnost većine

Ta tri određenja omogućuju prijelaz preko kulturalnog polja, pri­jelaz određen problematikom istraživanja i obilježen prostorno određenim propitivanjima koja bi trebala poslužiti kao radne hipoteze podložne provjeri. Nastoji on utvrditi vrste operacija svoj­stvenih potrošnji u rasteru neke ekonomije i prepoznati u praksa­ma usvajanja pokazatelje takve kreativnosti koja buja upravo tamo gdje nestaje sposobnost da se iznađe vlastiti jezik.

Današnje obhčje marginalnosti nije više ono malih skupi­na, nego je na djelu masivna marginalnost; to je kulturalna djelat­nost ne-proizvodača kulture, rieoznačena, neiščitljiva, nesimbo- hzirana djelatnost, a koja ostaje jedinom mogućom svima onima koji unatoč svemu plaćaju, kupujući ih, proizvode-spektakle u ko­jima se zacrtava proizvođačko gospodarstvo. Ona se univerzalizira. Taje marginalnost postala šutljivom većinom.

To ne znači da ona nije homogena. Postupci preko kojih se odvija ponovno korištenje proizvoda povezanih zajedno u neku

37

vrstu obveznog jezika djeluju ovisno o društvenim okolnostima i odnosima snaga. Radnik emigrant ne raspolaže u odnosu na slike s televizije jednakim kritičkim ili stvaralačkim prostorom kao pro­sječni francuski uposlenik. Nedostatna informiranost, manjak novčanih sredstava i svake vrste “osiguranja” iziskuju na istom području dodatnu sposobnost domišljatosti, snova i smijeha. Kada slični dispozitivi djeluju na nejednaki raspored snaga, ne polučuju iste učinke. Odatle nužnost razlikovanja “operacija” (u vojnom smislu riječi) koje se sa sustavom proizvoda odvijaju unutar mreže potrošača, kao i razlikovanja manevarskih prostora što ih okolnos­ti u kojima oni obavljaju svoje “umijeće” podaruju korisnicima.

Odnos između postupaka i polja snage na kojemu oni djelu­ju pretpostavlja stoga uvođenje polemološke raščlambe kulture. Poput prava (koje je jedan od njezinih obrazaca), kultura artikulira sukobe i naizmjence ozakonjuje, premješta ih nadzire razloge onog najsnažnijega. Razvija se ona u činitelju napetosti, a nerijetko i nasilja, kojemu podaruje simboličke ravnoteže, računovodstvene i nagodbene više ih manje privremene sporazume. Taktike potroš­nje, domišljanje slabih kako bi iskoristili one jake, tako vode poli- tizaciji svakodnevne prakse.

2. Taktike praktičara

Ova odveć dihotomna shema odnosa što ih potrošači održavaju s ustrojem proizvodnje razdijelila se tijekom rada na tri načina: istraživanje problema kadrih da iskažu prikupljenu građu; opis nekoliko praksi (čitanje, govorenje, hodanje, stanovanje, kuhanje itd.) koje se nadaju značajnima; širenje raščlambe tih svakodnevnih postupaka na znanstvena polja kojima očevidno upravlja druga vrsta logike. Predočavanjem putanja tih triju usmjerenja zacrtava se sadržaj cjeline.

38

Putanje, taktike i retorike

Nepoznati proizvođači, potrošači proizvode svojim označiteljskim praksama nešto što bi moglo poprimiti obličje “linija hoda”, što su ih nacrtah mladi autisti F. Delignya.16 U tehnokratski sagrađenom prostoru, ispisanom i fiinkcionaliziranom, u kojemu se oni kreću, njihove putanje oblikuju nepredvidljive rečenice, dijelom nečitke “prijelaze”. Iako su sastavljene od riječi preuzetih jezika i ostaju podređene propisanim sintaksama, zacrtavaju one lukavstva druk­čijih interesa i želja koje nisu ni određene ni obuhvaćene sustavi­ma u kojima se razvijaju.17

O njima čak ni statistika ne zna gotovo ništa, budući da se ona zadovoljava razvrstavanjem, proračunavanjem i uspostavljan­jem slike “leksičkih” jedinica čije su putanje sastavljene, ah na koje se one ne svode, a sve to obavlja u službi vlastitih kategorija i taksinomija. Statistika obuhvaća građu tih praksi, a ne njihovu for­mu; ona utvrđuje korištene elemente, a ne i ono “iskazano” kućnom radinošću, “zanatskom” domišljatošću, diskurzivnošću koja kom­binira elemente svega “primljenoga” kao jednoobrazno sivilo. Kad bi statističko ispitivanje rastavilo ta “djelotvorna lutanja” u jedi­nice koje ono samo određuje, iznova sastavilo sukladno svojim kodovima rezultate tih izrezaka, takvo bi ispitivanje “našlo” jedino ono što mu je istovrsno. Statistika reproducira sustav kojemu pri­pada i ostavlja izvan polja svog bujanja heterogene pripovijesti i operacije koje čine patchwork svakodnevnog. Snaga njezinih pro­računa ovisi o njezinoj sposobnosti dijeljenja, ah upravo tom ana­litičkom fragmentacijom ona gubi ono što vjeruje da traži i pred­stavlja.18

“Putanja” predočuje neki pokret, ah ona je i posljedica pro­jekcije na neki plan, izravnavanja. Ona je transkripcija. Dijagram (koji oko može nadzirati) nadomjestio je operaciju; reverzibilna linija (čitljiva u oba smjera) na vremenski ireverzibilnom nizu; trag u činovima. Zato bih se radije poslužio razlikom između taktika i strategija.

39

Nazivljem “strategijom” proračun odnosa snaga koji postaje moguć od trenutka u kojemu se kakav voljni i sposobni subjekt može izdvojiti od kakva “okruženja”. Ona određuje mjesto koje se može ocrtati kao vlastito i tako može poslužiti kao osnova za održavanje odnosa s različitom izvanjskošću. Politička, ekonom­ska ili znanstvena racionalnost nastale su na tom strateškom obrascu.

Nazivljem, naprotiv, “taktikom” proračun koji ne može raču­nati na nešto vlastito, dakle niti na granicu koja razlikuje drugoga kao vidljivi totalitet. Jedino mjesto taktike jest ono drugoga.19 Ona se u nj djelomično uvlači ne obuhvaćajući ga u cijelosti, i ne mogavši ga držati na razdaljini. Ona ne raspolaže osnovom na kojoj bi se mogla koristiti svojim prednostima, pripremiti svoja širenja i osi­gurati si neovisnost u odnosu na okolnosti. “Vlastito” jest pobjeda mjesta nad vremenom. Naprotiv, s obzirom na svoje ne-mjesto, taktika ovisi o vremenu, spremna je u njemu “uhvatiti u letu” mo­gućnosti svoje koristi. Ono pak čega se domogne, ona ne zadržava. Valja joj neprestance koristiti događaje ne bi li ih prometnula u “prilike”. Nejako biće mora se neprestance koristiti snagama koje su mu strane. Ono to uspijeva izvesti u povoljnim trenucima, kada kombinira različite činitelje (tako se u supermarketu domaćica suočava s raznorodnim i pokretnim danostima, kao što su namir­nice u hladnjaku, ukus, tek i raspoloženje njenih gostiju, s najjef­tinijim proizvodima i s njihovim mogućim slaganjem s onim što već ima kod kuće itd.), ali oblik njihove intelektualne sinteze nije diskurs, nego sama odluka, čin i način “korištenja” prilike.

Mnoge svakodnevne prakse (govorenje, čitanje, kruženje, kupovanje ili kuhanje itd.) taktičke su vrste. A takvi su, općenitije, većinom “načini činjenja”, uspjesi “slaboga” protiv “jačega” (moćnici, bolest, silovitost stvari ili poretka itd.), dobri zahvati, umijeće zadavanja udaraca, smionost “lovaca”, manevarska pokretljivost, višeoblične simulacije, sretna otkrića, pjesnička kao i ratnička. Te operacije proizlaze iz veoma starih znanja. Grci su ih odredili kao metis.20 Ali ona potječu iz mnogo davnijih vremena, od pradavne inteligencije lukavstava i simulacija biljaka i riba. Od

40

dna oceana do ulica megalopolisa, taktike predstavljaju kontinu­itet i trajnost.

U našim društvima one se umnožavaju s opadanjem lokal­nih stabilnosti, kao da zato što više nisu zakočene ograničenom zajednicom ispadaju iz putanje, lutaju, i utoliko potrošače čine na­lik doseljenicima u odveć široku sustavu da bi mogao postati nji­hovim i s odveć gustom pređom da bi joj mogli umaknuti. Ali one uvode neki brownovski pokret u taj sustav. Te taktike pokazuju također do kojeg je stupnja inteligencija neodvojiva od svako­dnevnih borbi i zadovoljstava koje ona artikulira, dok strategije skrivaju ispod objektivnog diskursa svoj odnos prema moći koja ih podržava, koju održava na snazi vlastito mjesto ili institucija.

Retorika nudi modele koji omogućuju razlikovanje tipova taktika. To nimalo ne iznenađuje budući da, s jedne strane, ona opisuje “obrate” kojima jezik u isti mah može biti mjesto i pred­met, dok, s druge strane, te manipulacije ovise o prigodama i načini­ma mijenjanja (zavođenja, uvjeravanja, korištenja) volje drugoga (adresata).21 Zbog ta dva razloga retorika ili znanost o “načinima govorenja” nudi raščlambi svakodnevnih načina činjenja ustroj ti­pičnih likova, dok je sama u pravilu isključena iz znanstvenog dis­kursa. Dvije se logike djelovanja (jedna taktike, druga strategije) izdvajaju iz ta dva načina prakticiranja govora. U prostoru jezika (kao i u onome igre) društvo još jasnije izražava formalna pravila djelovanja i funkcioniranja koja ih razlikuju.

U golemu retoričkom korpusu posvećenu umijeću govorenja i činjenja, sa stanovišta taktika sofisti imaju povlašteno mjesto. Njihovo je načelo, prema Coraxu, bilo učiniti “najjačim” položaj “najslabijega” te su tvrdili da posjeduju umijeće izazivanja obrata snaga na osnovi načina na koji se iskoristi neka prilika.22 Njihova naučavanja upisuju uostalom taktike u dugu tradiciju razmišljanja o odnosima što ih razum održava s radnjom i trenutkom. Preko Sun Tzuova Umijeća ratovanja u Kini,23 ili arapske antologije,

41

Knjiga lukavstava,24 ta tradicija logike koja djeluje na okolnosti i volju druge osobe vodi sve do suvremene sociolingvistike.

Čitati, razgovarati, stanovati, kuhati...

Da bi se opisale svakodnevne prakse koje proizvode ne kapita­lizirajući, to jest bez vladanja vremenom, nameće se jedno polazište koje je istaknuto žarište suvremene kulture i njezine potrošnje: či­tanje. Od televizije do novina, od reklame do svih trgovačkih epi- fanija, naše društvo metastazira vid, mjeri svekoliku stvarnost pre­ma mogućnosti da pokaže ih da se pokaže i promijeni komunikaci­je u putovanja oka. Čitanje je epopeja oka i nagona. I sama ekono­mija preobražena u “semiokraciju”,25 podržava hipertrofiju čita­nja. Binom proizvodnja-potrošnja mogli bismo odmijeniti njegovom općenitom istoznačnicom: pisanje-čitanje. Čitanje (slike ih teksta), uostalom, kazah bismo, predstavlja krajnju točku pasivnosti koja je obilježje potrošača, preobražena u voajera (troglodita ih putni­ka) u “društvu spektakla”.26

Ustvari, djelatnost čitanja posjeduje, naprotiv, sva obilježja tihe proizvodnje: putovanje preko stranice, preobrazba teksta pu­tujućim okom, improvizacija i očekivanje značenja izvedenih iz nekoliko riječi, opkoračenja ispisanih prostora, prolazni ples. Ah nesposoban za skladištenje (izuzev ako piše ih “snima”), čitatelj nije zaštićen od habanja vremenom (zaboravlja se čitajući ih zabo­ravlja što je pročitao), osim ako kupi predmet (knjigu, sliku) koji je tek ersatz (trag ili obećanje) trenutaka “izgubljenih” u čitanju. On u tekst druge osobe uvlači lukavstvo zadovoljstva i prisvajanja: u njemu je on u krivolovu, unosi se u nj, u njemu se umnaža, poput šumova tijela. Lukavstvo, metafora, kombinatorika, taje proizvod­nja također neka “invencija” pamćenja. Ona od riječi stvara iz­vorište nijemih pripovijesti. Vidljivo se promeće u pamtivo: Bar­thes iščitava Prousta u Stendhalovu tekstu;27 gledatelj iščitava kra­jolik svog djetinjstva u nekoj reportaži o aktualnim događajima. I najmanji sloj (vrpca, filmska) napisanog postaje promjena mjesta,

42

prostorna igra. Drukčiji svijet (onaj čitatelja) uvlači se na mjesto autora.

To premještanje čini tekst nastanjivim poput iznajmljena stana. Ono preobražava vlasništvo druge osobe u mjesto koje je prolaznik na trenutak posudio. Sličnu promjenu uvode stanari u stanu koji namještaju svojim pokretima i uspomenana, a govornici u jeziku u koji unose poruke svoga materinjeg jezika, putem na­glaska i navlastitih “obrata” itd., uvodeći u tekst vlastitu pripo­vijest; pješaci, na ulicama na kojima na njihov poticaj promiču šume njihovih želja i interesa. Jednako kao što korisnici preobražavaju društvene kodove u metafore i elipse svojih lovova. Vladajući poredak služi kao podloga bezbrojnim proizvodnjama, a njegove vlasnike čini slijepima za to stvaralaštvo (poput “gazda” koji ne mogu vidjeti to što se stvara različito u vlastitu im poduzeću).28 Naposljetku, taj bi poredak mogao odgovarati onome što su metrika i rime bih za nekadašnjeg pjesnika: ukupnost prisila koje su poticale otkrića, pravila kojima se koriste improvizacije.

Čitanje tako uvodi “umijeće” koje nije pasivnost. Nalikuje prije na ono pomoću kojega su srednjovjekovni pjesnici i romano- pisci stvorili teoriju: novost unesena u tekst i u sama poimanja neke tradicije. Ugrađene u strategije modemiteta (koji poistovjećuje stvaranje s izumom vlastitoga kulturalnog ih znanstvenoga govo­ra), procedure suvremene potrošnje izgleda stvaraju neko istančano umijeće “stanara” dovoljno vještih da unesu tisuće svojih razlika u tekst koji je zakon. U srednjemu vijeku, tekst se uklapao u teoriju četiri ih šest čitanja koliko ih je mogao podnijeti. I to je bila knjiga. Nadalje, tekst više ne proizlazi iz tradicije. Nameće ga naraštaj produktivističke tehnokracije. Više nije riječ o knjizi na koju se poziva, nego je cijelo društvo postalo tekstom, stvoreno pisanjem anonimnog zakona proizvodnje.

Tom umijeću čitanja bilo je korisno prispodobiti druga. Primjerice, umijeće razgovaranja: retorike običnog razgovora pre- obrazbene su prakse “situacija riječi”, verbalne proizvodnje ih pre­

43

pleti položaja govornika stvarajući usmeno tkanje bez pojedinač­nog vlasnika, komunikaciju koja ne pripada nikome. Razgovor je prolazni i kolektivni učinak mjerodavnosti u umijeću manipuliranja “općim mjestima” i igranja s neizbježnim u događajima kako bi se oni učinili “nastanjivima” 29

Ali istraživanje se ponajprije posvetilo praksama prostora,30 načinima posjećivanja nekog mjesta, složenim postupcima kuli­narskog umijeća i tisućama načina uspostavljanja pouzdanosti u proživljenim situacijama, to jest pokušaju otvaranja mogućnosti da se u njima živi uvodeći u njih pluralnu pokretnost interesa i zadovoljstava, umijeće manipuliranja i uživanja.31

Ekstenzije: izgledi i politike

Raščlamba tih taktika proširila se na dva polja koja se htjelo proučiti, ah se pristup njima preobrazio tijekom proučavanja: jedno se od­nosi na prospektivu; drugo na subjekt u političkome životu.

U radovima o prospektivi, odmah se postavlja pitanje nji­hova “znanstvenog” značaja. Ako je njihov konačni cilj razumi­jevanje prisutne stvarnosti, a pravilo briga za koherentnost, valja utvrditi, s jedne strane, neobradivo obilježje sve većeg broja poj­mova, a s druge, neprimjerenost procedura mišljenju prostora (ci­ljani predmet, prostor, više se ne nalazi otkad se koriste političke ih gospodarske odrednice, o njemu nema teorije).32 Preobrazbe ko­rištenih pojmova, razmak između atomizacije koja je svojstvena istraživanju i globalizacije koja je prisila izlaganja itd., ukazuju da kao definiciju samog diskursa treba uzeti “simulaciju” koja je bila obilježje njegove metode.

Tako smo naposljetku pri proučavanju prospektive obavih sljedeća ispitivanja: 1. odnosi što ih neka racionalnost održava s imaginarnim (koje je u diskursu pokazatelj mjesta njegova proiz­vođenja); 2. razlika između tapkanja, pragmatičkih lukavstava i slijednih taktika koje obilježuju praktično propitivanje i, s druge

44

strane, strateških prikaza koji se nude adresatima kao gotov proiz­vod njihovih postupaka.33

U diskursima se ustanovljuje potajni povratak neke retorike koja metamorfozira “vlastita polja” znanstvene raščlambe, a u istraživačkim uredima sve veća razdaljina između efektivnih i sva­kodnevnih praksi (koje spadaju u red kulinarskih umijeća) u odno­su na “scenarije” koji ocrtavaju utopijskim slikama mrmor načina činjenja u svakom laboratoriju: sjedne strane, mješavine znanosti i fikcije; s druge, nesklad između spektakla globalnih strategija i nepronične stvarnosti lokalnih taktika. Postavlja se dakle pitanje o stvarima “odispod” znanstvene djelatnosti, te se valja upitati ne djeluju li one na način kolaža koji jukstaponira, ah sve manje ar­tikulira teorijske ambicije što ih ističe diskurs i tvrdoglava, pre­ostala upornost tisućoljetnih lukavstava u svakodnevnu radu ureda i laboratorija. U svakom slučaju, ta ucijepljena struktura, zamjetna u tolikim upravama i poduzećima, prisiljava na ponovno promiš­ljanje svih tih taktika koje je epistemologija znanosti dosad odveć nijekala.

Problem se ne odnosi samo na stvarne procese proizvodnje. On postavlja u pitanje, u drukčijem obliku, položaj pojedinca u tehničkim sustavima, budući da se ulaganje subjekta smanjuje raz­mjerno njihovu tehnokratskom širenju. Pod sve većom prisilom i sve manje mareći za te prostrane okvire, pojedinac se odvaja od njih ne mogavši iz njih izaći, te mu preostaje izigravati ih, “zada­vati udarce” i iznalaziti u elektrotehniciziranu i informatiziranu megalopolisu “umijeće” negdanjih lovaca ih seljaka. Atomizacija društvenoga tkanja danas podaruje političku mjerodavnost pitanju subjekta. Dokazuju to i pokazatelji kakvi su pojedinačna djelova­nja, lokalni zahvati, sve do ekološkog obrazovanja koje, unatoč svemu, ponajprije zaokuplja želja da se zajednički upravlja odno­som prema okohšu. Ti načini ponovnog prisvajanja proizvedenog sustava, djela potrošača, smjeraju nekoj terapeutici razorenih društvenosti i koriste se tehnikama ponovne uporabe u kojima se mogu prepoznati procedure svakodnevnih praksi. Valja dakle razra­

45

diti politiku tih lukavstava. U perspektivi koju je otvorila Nelago­da u kulturi, ona se također mora upitati što bi danas moglo biti javno (“demokratsko”) predstavljanje mikroskopskih, višeobličnih i bezbrojnih veza između manipulacije i užitka, kratkotrajne (prolazne) i masivne društvene djelatnosti koja se poigrava sa svo­jim poretkom.

Neumoljivi vizionar Witold Gombrowicz podario je toj “po­litici” njezina junaka - njezina antijunaka koji progoni naše istraživanje - govoreći o malom službeniku (Musilovu “čovjeku bez svojstava”, “običnom čovjeku”, kojemu je Freud posvetio Ne­lagodu u kulturi), čiji je refren: “Kad nemamo ono što volimo, moramo voljeti ono što imamo”: “Morao sam, shvaćate, sve više posezati za malim, gotovo nevidljivim zadovoljstvima, za spo- radičnostim a..“Nemate pojma koliko s tim malim pojedinosti­ma postajemo golemi, nevjerojatno koliko rastemo”.34

46

I. dioVRLO OBIČNA KULTURA

Posveta

Ovaj je esej posvećen običnu čovjeku*. Zajedničkom junaku. Raspršenoj osobi. Neizbrojivu hodaču. Spominjući, na početku svo­jih pripovijedanja, onoga odsutnoga koji im podaruje početak i nužnost, pitam se o želji čiji je on nemogući predmet. U što bismo željeli uvjeriti, ili što nas ovlašćuje iskazati to proročanstvo koje se ispreplelo s mrmorom povijesti, kad mu posvećujemo pisanje koje se nekoć u ime štovanja poklanjalo božanstvima i nadahniteljskim muzama?

Taj bezimeni junak dolazi iz velike daljine. On je mrmorenje društava. Od pamtivijeka, on prethodi tekstovima. On ih čak i ne očekuje. Ne mari za njih. Ali u skripturalnim prikazima, on napredu­je. Malo-pomalo zauzima središnje mjesto na našim znanstvenim pozornicama Reflektori su napustili glumce, posjednike vlastitih imena i društvenog znakovlja, da bi se usmjerili na zbor statista nagomilanih sa strane, i naposljetku se zaustavili na mnoštvu pub­like. Sociologizacija i antropologizacija istraživanja povlašćuju anonimno i svakodnevno, pri čemu zoomovi izdvajaju metonimij- ske pojedinosti - dijelove uzete za cjelinu. S pozornice polagano iščezavaju jučerašnji predstavljači, koji su simbolizirali obitelj, skupinu i red, na kojoj su vladali u vrijeme kad su na snazi bila imena. Sada nastupa broj, onaj demokracije, velikoga grada, ad­ministracije, kibemetike. To je gipka i neprekidna gomila, istkana

* Više teorijski ustrojeni, Prvi i Drugi dio mogu se smatrati prospektivnim zaključkom za čitanje na nekom drugom putovanju. Uvodnim Ostaje 3. poglavlje: Snalaženje: uporabe i taktike, kao skica modela raščlambi koje slijede.

49

gusto poput sukna bez ispusta i razmaka, mnoštvo kvantificiranih heroja koji gube ime i lice postajući pokretnim jezikom računa i racionalizacija koji ne pripadaju nikome. Bujica ulice označena brojevima.

50

1. poglavlje Zajedničko mjesto: obični jezik

Čovjek bez svojstava navijestio je to urušavanje i izrugivanje po­jedinačnoga iii izuzetnoga: “Možda upravo malograđanin predo­sjeća zoru novog heroizma, golemog i kolektivnog, po uzoru na mrave”.1 Ustvari, nadolazak toga mravljeg društva počeo je s ma­sama, koje su prve bile podređene rasteru uravnjujućih racional­nosti. Plima je rasla. U nastavku je dosegnula vlasnike strojeva, službenike i tehničare koje je progutao sustav kojim upravljaju da bi naposljetku preplavila slobodna zanimanja, za koja se vjerovalo da su od nje zaštićena, i uzvišene duše književnika ili umjetnika. U svojim vodama kotrlja ona i rastače djela, nekad otočne prirode, danas preobražena u kapi vode u mom ili u metafore raspršenosti jezika koji više nema autora, nego postaje govorom ili neodređe­nim navodom drugoga.

“Svatko ” i “nitko ”

Dakako, ima prethodnica, ali njih je u “zajedničko” ludilo i smrt uvukla neka zajednica, a još ne uravnavanje tehničke racionalnos­ti. Tako se u osvit modemiteta, u 16. stoljeću, obični čovjek poma­lja sa svojim znakovljem opće nesreće koju promeće u porugu. Kao lik ironične književnosti, uostalom svojstvene zemljama Sje­vera i već demokratskog nadahnuća, on se “ukrcao” u tijesnu ljud­sku lađu sumanutih i smrtnika, obratno od Noine arke, budući da ova vodi u uništenje i propast. U njoj je on zatečen zajedničkom sudbinom. Nazvati tog antijunaka Svatko (riječ koja prevodi odsut­nost imena) znači također daje on Nitko, Nemo, kao sto engleski

51

Everyman postaje Nobody, ili njemački Jedermcmn Niemand.2 On je uvijek onaj drugi, lišen vlastitih odgovornosti (“to nije moja kriv­nja nego i svakoga drugog: sudbina”) i posebnih obilježja koja razgraničavaju stanovitu vlastitost (smrt briše sve razlike). Pa ipak, u tom humanističkom kazalištu, on se još smije. I u tome je mudar i mahnit, pronicav i podrugljiv, u sudbini koja se nameće svima i svodi na ništa izbavljenje koje svatko priželjkuje.

Zapravo, književnost stječe svoj status zahvaljujući ano­nimnu smijaču kojega proizvodi: budući da je tek privid, ona je istina svijeta opsjena osuđenih na smrt. “Bilo tko” ih “svi ljudi” opće je mjesto, filozofijski topos. Uloga je toga općenitog bića (svih i nikoga) da iskaže univerzalni odnos varljivih i sumanutih skrip- turalnih produkcija sa smrću, zakonom drugoga. Ono na pozornici glumi samo određenje književnosti kao svijeta i svijeta kao književnosti. Prije no što bi bio predstavljen na njoj, obični čovjek tako predstavlja sam tekst, u i preko teksta, i još uz to potvrđuje univerzalni značaj mjesta na kojemu se održava sumanuti govor znalačke mudrosti. On je u isti mah snomorica ih filozofijski san humanističke ironije i privid referenta (zajedničke povijesti) što ovjerodostojava pisanje koje “svima” pripovijeda svoju smiješnu nesreću. Ah kad se elitističko pisanje koristi “prostim” govornikom kao travestijom metajezika nad sobom samim, ono u isti mah poka­zuje to što ga hšava njegove povlaštenosti i izbacuje ga iz sebe: kao Drugoga koji više nije Bog ih Muza, nego anonimac. Zaluta- lost pisanja izvan vlastitoga mjesta zacrtao je taj obični čovjek, metafora i nusproizvod sumnje koja ga progoni, fantom svoje “taš­tine”, zagonetni lik odnosa što ga održava sa svima, uz gubitak izbavljenja i vlastitu smrt.

Freud i običan čovjek

Naši suvremeni izvori nude zacijelo zaokruženije primjere te “filo­zofijske” ličnosti. Kada Freud uzima den gemeinen Mann (obič­nog čovjeka) za početak i predmet analiza koje posvećuje kulturi

52

(Nelagoda u kulturi) ili religiji (Budućnost jedne iluzije),3 tim dva­ma oblicima kulture, on se, vjeran Aujklarungu, ne zadovoljava time da suprotstavi psihoanalizu (“metodu ispitivanja, nepristrano oruđe slično, da tako kažemo, infinitezimalnom računu”),4 opsku- rantizmu “velike većine” i da zajednička vjerovanja pretoči u novo znanje. On ne preuzima samo staru shemu koja neizostavno kom­binira “iluziju” duha i društvenu nesreću s “običnim čovjekom” (to je tema Nelagode, ali u Freuda, suprotno tradiciji, obični se čovjek više ne smije). On želi povezati svoje pionirsko “prosvjetlje- nje” (Aujklarung) s tom “infantilnom” većinom.5 Ostavljajući po strani “mah broj” “mislilaca” i “umjetnika” kadrih da sublimaci­jom preobraze rad u zadovoljstvo, napuštajući dakle te “rijetke iza­branike” koji ipak određuju mjesto u kojemu se njegov tekst raz­vija, potpisuje on ugovor s “običnim čovjekom” i združuje svoj govor s gomilom čija je zajednička sudbina da bude namamljena, frustrirana, prisiljena na rad, dakle podređena zakonu prevare i radu smrti. Taj je ugovor, istovjetan onome koji Micheletova povijest potpisuje s “Narodom” u kojemu unatoč svemu nikad neće dobiti riječ,6 izgleda trebao omogućiti teoriji da se proširi do univerzal­nog i osloni na povijesnu stvarnost. On joj podaruje sigurno mjesto.

Dakako, običnije čovjek osuđen da, zahvaljujući Bogu re­ligije, stvori iluziju “kako će rasvijetliti sve tajne ovoga svijeta” i da bude “uvjeren kako neka Providnost bdije nad njegovim živo­tom”.7 Tom prečicom on sebi olako pripisuje znanje o totalitetu i jamstvo svog položaja (preko onoga svoje budućnosti). Ali zar freu- dovska teorija ne izvlači korist analognu općem iskustvu na koje se poziva? Oličenje apstraktno univerzalnog bića, obični čovjek pritom još igra i ulogu nekog boga prepoznatljivog po svojim učin­cima, unatoč tome što se iskvario i zamijenio s praznovjernim bićem zajednice: podaruje ondiskursu sredstvo generalizacije posebnoga znanja \ jamstvo njegove valjanosti diljem svekolike historije. On ga ovlašćuje da nadiđe svoje granice - one psihoanalitičke mjero­davnosti koja se ograničuje na nekoliko terapija, a i one ukupnosti samoga jezika lišene stvarnoga koje postavlja za referenta. On ga u

53

isti mah štiti od njegove različitosti (“prosvijetljeni” diskurs ostaje različit od “zajedničkog” diskursa) i njegove univerzalnosti (pro­svijetljeni diskurs kazuje i objašnjava zajedničko iskustvo). Bez obzira kakvo bilo osobno Freudovo mišljenje o “ološu”,8 a čiju suprotnost nalazimo u optimističkim viđenjima Micheleta o Na­rodu, obični čovjek čini govoru uslugu da u njemu oličuje načelo totalizacije kao načelo akreditacije: on mu omogućuje da kaže “to je istina svih'1 i “to stvarnost povijesti”. Djeluje on pritom poput Boga u stara vremena.

Ali kasni je Freud to dobrano naslutio. Sam ismijava svoj tekst kao “posve suvišan”, djelo nastalo u dokolici (“ne može se pušiti i kartati cijeli dan”), “razbibrigu” posvećenu “uzvišenim duhovima” koji mu omogućuju “otkriti najprizemnije istine”.9 Raz­likuje ga od svojih “ranijih radova”, nastalih sukladno propisima metode i sastavljenih na osnovi posebnih slučajeva. Ovdje više nije riječ o malom Hansu, Dori ih Schreberu. Obični je čovjek ponajprije Freudovo ćudoredno iskušenje, povratak etičkih opće­nitosti na polje profesionalnog, višak ih neka vrsta nadilaženja psi­hoanalitičkih postupaka. Time on izrijekom iskazuje obrat u spozna­ji. Ustvari, Freud ismijava taj uvod u buduću “patologiju civi­liziranih društava” zato što je i sam obični čovjek o kojemu govori, koji raspolaže s nekoliko gorkih i “prizemnih istina”. Svoja raz­mišljanja on završava u pirueti: “Prihvaćam prigovor da nisam pružio nikakvu utjehu”,10 jer, priznaje, ja je nemam. Poput svih drugih, i on je tu uhvaćen u klopku i počinje se smijati. Ironična i mudra ludost povezana je s činjenicom gubitka pojedinačne mje­rodavnosti te se iznova nahodimo, bilo tko ih nitko, u zajedničkoj povijesti. U filozofskoj pripovijesti kakva je Nelagoda u kulturi, obični čovjek je govornik. U diskursu je on spojnica između uče­noga i običnoga - povratak drugoga (svih i nikoga) na mjesto od kojeg se on brižno distancirao. Još jednom on tu zacrtava preplav- ljivanje osobitosti običnošću i ponovno dovođenje znanja na njego­vu opću pretpostavku: o ozbiljnome ne znam ništa. Ja sam poput svih ostalih.

54

“Lišenost”, “potiskivanje”, “Eros”, “Thanatos” itd: ta oruđa tehničkoga rada označuju u Nelagodi prijelaz od pobjedničkog Aufldarunga na zajednička mjesta, ali freudovsku raščlambu kul­ture ponajprije određuje putanja tog obrata. Prividno mala a ipak temeljna razlika odvaja njegov rezultat od prizemnosti što ih raza- šilju specijalisti za kulturu: te prizemnosti ne određuju više pred­met diskursa, nego njegovo mjesto. Trivijalan više nije drugi (zadužen da se izbori za izuzeće kod svoga redatelja), nego proiz­vodno iskustvo teksta. Pristup kulturi počinje kada obični čovjek postaje naratorom, kada odredi (zajedničko) mjesto diskursa i (anonimni) prostor svog razvitka.

To je mjesto jednako namijenjeno govorniku kao i bilo kome drugome. Ono je krajnja točka neke putanje. Nije riječ o stanju, nedostatku ili prvobitnoj milosti, nego o nečemu postalom e, posljedici procesa odmicanja u odnosu na propisane i krivotvorive prakse, o prelijevanju običnoga u posebni položaj. Tako stvari sto­je s Freudom koji svoje “radove” dovršava (kao što se dovršava osuđenog) posljednjim pripovijestima o običnom čovjeku: pogrebni postupak izveden fikcionalizacijom znanja.11

Značajan je pritom rad preplavlj ivanj a do kojega dolazi pro­dorom običnoga na uspostavljena znanstvena polja. Daleko od toga da svojevoljno prisvajamo povlasticu govorenja u ime običnoga (koje je neizrecivo), ih da umišljamo kako smo na tom općem mjestu (bila bi to lažna “mistika”) ili, još gore, da podarujemo konstruk­ciji hagiografsku svakodnevnost, željom nam je vratiti njegovoj historičnosti pokret koji postupke analize tjera prema njihovim gra­nicama, sve do točke gdje se one mijenjaju, ako ne i zamršuju, pomoću ironične i bezumne banalnosti koja se u 16. stoljeću iska­zivala kao “Nitko”, a koja se iznova vratila potkraj Freudova spo­znajnog procesa. Željom mije opisati eroziju koja upisuje običnost u tijelo tehničkih analiza, proniknuti otvore koji obilježuju njezin trag na rubovima na kojima se uspostavlja znanost, naznačiti premještanja koja vode zajedničkome mjestu na kojemu “bilo tko” napokon šuti, osim ako ponavlja (ali drukčije) banalnosti. Makar

55

je tu eroziju i usisao oceanski žamor običnoga, zadatak nije u tome daje nadomjestimo predodžbom ili zaglušimo porugama, nego da pokažemo kako se ona uvukla u naše postupke - kao što se more vraća u šupljine plaža - te je kadra preustrojiti mjesto na kojemu se stvara diskurs.

Stručnjak i f ilo zo f

Tehnički put koji valja prevaliti sastoji se, u prvoj približnosti, u ponovnom privođenju znanstvene prakse i jezika zemlji njihova ishodišta, everyday lifeu, svakodnevnu životu. Taj povratak, danas sve važniji, paradoksalnog je značaja budući da je u isti mah i progonstvo u odnosu na discipline čija se neumoljivost mjeri strogom definicijom svojih granica. Otkad je znanstvenost odredi­la vlastita mjesta koja se mogu zaposjesti racionalnim projektima sposobnim utvrditi svoje postupke, svoje formalne predmete i uvjete svojega krivotvorenja, otkad se utemeljila kao mnoštvo ograničenih i odvojenih polja, riječju, otkad više nije teološkoga tipa, ustanovi­la je cjelinu kao svoj ostatak, a taj je ostatak postao ono što mi nazivljemo kulturom.

Taj raskol ustrojuje modemitet. On ga cjepka u znanstvene insulame tvorbe koje prevladavaju na podlozi praktičnih “otpora” i simbolizacija nesvodivih na polje misli. Unatoč tome što “zna­nost” želi osvojiti taj “ostatak” počevši od prostora na kojima je na snazi moć naših spoznaja, pa čak i ako, ne bi li pripremile potpuno ostvarenje toga carstva, izvidnice već popisuju granična područja i na taj način povezuju svjetlo s tamom (to su suri diskursi mješo­vitih, takozvanih “humanističkih” znanosti, izvješća s ekspedicija koja nastoje učiniti sličnima - ako ne i mislivima - i obilježiti noći nasilja, praznovjeija i patvorina: povijest, antropologija, patologi­ja itd.), ipak raskol što su ga znanstvene ustanove proizvele izme­đu umjetnih jezika, čija je operativnost propisana, i govora društve­noga tijela nikad nije prestao biti leglom ratova ili kompromisa. Ta razdjelnica, uostalom promjenjiva, ostaje strateškom u borbi za

56

sama. Razdvaja ona umjetne jezike koji izražavaju procedure poseb­nog znanja i prirodne jezike koji ustrojuju zajedničku djelatnost označavanja.

Neke od tih rasprava (koje se tiču upravo odnosa svake zna­nosti prema kulturi) mogu se jasno iskazati, a njihov mogući ishod naznačiti, pomoću dviju osoba koje se tu sučeljuju, u isti mah neo­bično bliske i suprotstavljene: stručnjak i filozof. Obojici je zadaća da posreduju između znanja i društva, prvi utoliko što unosi svoju specijalnost u šire i složenije polje sociopolitičkih odluka, drugi zato što iznova uspostavlja, pomoću vlastite tehnike (matematika, logika, psihijatrija, historija itd.), mjerodavnost općih pitanja. U stručnjaka, mjerodavnost se poistovjećuje s društvenim autoritetom; u filozofa, obična pitanja postaju načelom sumnje na tehničkome polju. Dvosmisleni odnos (jednom očaranosti, drugi put odbojnos­ti) između filozofa i stručnjaka, kazali bismo, često određuje nji­hove poteze: jednom filozofijski pothvati čežnjivo smjeraju os­tvarenju svoje stare utopije preko stručnjaka (podržati u ime posebne znanstvenosti prijelaz na probleme cjeline), drugi se put, poraženi poviješću, ali uporni, odvraćaju od onoga što im je oduzeto da bi u izgon otpratili (o, uspomene, o, simbolični prijestupi, o, nesvjesna carstva!) Subjekt, jučerašnjega kralja, danas prognanoga iz teh- nokratskog društva.

Istina je da stručnjaci bujaju u tom društvu do stupnja te postaju njegovim uopćenim likom, rastrgani između potrebe za većom specijaliziranošću i za utoliko potrebnijom komunikacijom. Stručnjak ukida ( i na neki način nadomješta) filozofa, jučer struč­njaka za univerzalno. Ali njegov uspjeh nije tako spektakularan. U njemu produktivistički zakon utvrđivanja (uvjet djelotvornosti) protui]eči društvenom zakonu optjecaja (oblik razmjene). Daka­ko, svaki specijalist mora sve više biti također stručnjak, naime tumač i prevodilac svoje mjerodavnosti na drugome polju. To se očituje i unutar samih laboratorija: čim se treba izjasniti u vezi s ciljevima, promaknućima ili novčanom podrškom, stručnjaci in­

57

terveniraju “u ime” - ali izvan - svoga posebnog iskustva. Kako se uspijevaju prebaciti s polja svoje tehnike - odmjerenog i propisu- jućeg jezika - na općenitiji jezik druge situacije? Preko neobičnog zahvata koji mjerodavnost “konvertira” u autoritet. Na djeluje raz­mjena kompetencije i autoriteta. U konačnici, što stručnjak uživa veći autoritet, manja mu je kompetencija, sve dok mu se zalihe ne iscrpe, poput energije potrebne za pokretanje vozila. Tijekom te konverzije, on nije lišen mjerodavnosti (ona mu treba ih barem mora ostaviti dojam da je posjeduje), ah se, u mjeri u kojoj mu autoritet raste, nagnan društvenom potražnjom i/ili političkim odgovornostima, odriče mjerodavnosti koju posjeduje, Paradoks (općeniti?) autoriteta: povjerenje mu osigurava znanje koje mu ne­dostaje upravo na polju na kojemu se autoritet primjenjuje. On je neodvojiv od “zloporabe znanja”:12 - tu možda valja prepoznati učinak društvenog zakona koji lišava pojedinca njegove mjero­davnosti kako bi mu udijelio ih vratio kapital kolektivne mjero­davnosti, što će reći zajedničke vjerojatnosti.

Budući da ne može ostati pri onome što zna, stručnjak se izjašnjava u ime mjesta koje mu je namrla njegova specijalnost. Na taj se način on upisuje ih je upisan u zajednički poredak u ko­jemu specijalizacija ima vrijednost inicijacije kao propis i hijerar- hizirajuća praksa produktivističke ekonomije. Nakon što se us­pješno podvrgnuo toj inicijacijskoj praksi, on se može, kad je riječ o pitanjima koja nisu u vezi s njegovom tehničkom mjerodavnošću, ah jesu u vezi s moći što ju je preko nje stekao, ogledati u diskursu s autoritetom koji više nije govor znanja, nego onaj društveno-gos- podarskog poretka. On govori kao običan čovjek koji se može “do­moći” autoriteta svojim znanjem, kao što se radnik domogne nad­nice na osnovi rada. Upisuje se on u zajednički jezik praksi, gdje uostalom hiperprodukcija autoriteta povlači za sobom njegovo obezvređenje, budući da ga se uvijek dobiva više za odgovarajuću ih manju količinu mjerodavnosti. Ah dok i dalje vjeruje ih hini da vjeruje kako djeluje kao znanstvenik, on brka društveni status i tehnički diskurs. Jedno uzima za drugo: na djeluje qui pro quo. Ne

58

prepoznaje red koji predstavlja. Više ne zna to što govori. Tek se poneki, nakon što su dugo vjerovali da kao stručnjaci govore je­zikom znanstvenika, prenu iza sna te iznenadno uvide da već neko vrijeme, poput Mačka Felixa iz starog crtića, kroče zrakom, dale­ko od znanstvenoga tla. Ovjerovljen znanošću, njihov diskurs nije bio drugo doli obični jezik taktičkih igara između gospodarske moći i simboličkog autoriteta.

Wittgensteinov model običnog jezika

Zbog svega toga, “univerzalni” jezik nekadašnje filozofije ne opo­ravlja svoja prava. Koliko je do jezika, filozofijsko bi se pitanje u našim tehničkim društvima prije upućivalo problematizaciji ve­like podjele između diskurzivnosti koje određuju specijalizaciju (operativnim ograđivanjem, podjelama, one održavaju neku društvenu opravdanost), i narativnosti umasovljene razmjene (one umnožavaju lukavstva koja omogućuju ih koče optjecaj u mreži moći). Neovisno o raščlambama koje su i jedne i druge podvele pod zajedničku oznaku jezičnih praksi,13 ih o istraživanju koje ra­zotkriva bilo uvlačenje vjerovanja, vjerojatnoga, metafora, naime “zajedničkoga” u znanstveni govor, bilo posložene logike što ih podrazumijeva obični jezik14 - sve su to pokušaji da se iznova spo­ji rastavljene i pretjerano hijerarhizirane dijelove jezika - također je moguće uteći se filozofiji koja nudi “model” (kao što se nudi model automobila) i koja podvrgava obični jezik ozbiljnom ispitu: filozofiji Ludwiga Wittgensteina. Iz moga kuta gledanja, nju se može smatrati radikalnom kritikom stručnjaka. Zaključak: to je u isti mah kritika filozofa kao stručnjaka.

Žeh li Wittgenstein “filozofsko korištenje jezika privesti njegovoj svakodnevnoj uporabi”, njegovoj everyday use}5 a na tom je projektu nadasve radio u posljednjem razdoblju, on sebi zabra- njuje, a zabranjuje i filozofu, svako metafizičko prelijevanje izvan onoga što govor može iskazati. To je njegov najdosljedniji pro­gram: “Ne reći ništa osim onoga što se može reći... i potom, svaki

59

put kad bi netko poželio iskazati nešto metafizično, dokazati mu da u svome iskazu nekim znakovima nije odredio značenje”.16 Wittgenstein se latio zadatka da bude znanstvenikom djelatnosti označavanja u običnom jeziku. Sve se drugo može shvatiti kao jezik jedino analogijom ili poredbom s “aparatom našega svako­dnevnog jezika”.17 Ali valja se spram njega odnositi na način da se ne iskazuje ništa što nadilazi mjerodavnost tog jezika i prema tome da se nikad ne postane stručnjakom za jezik ili tumačem na kakvu drugom jezičnom polju (primjerice, metafizičkome ili etičkome), da se nikad ne govori drugdje “u njegovo ime”. Na taj se način može onemogućiti preobrazba kompetencije u autoritet.

Ono što očarava u pothvatu tog Herkula, čistača Augijevih staja suvremene intelektualnosti, nisu ponajprije postupci ograniča­vanja, učinci strasti za strogoću koju Wittgenstein stavlja u službu suzdržanosti pri raščlambi “svakodnevnog”jezika (taj everyday zamjenjuje u lingvističkom pristupu Everymana renesansne etike ah ono je nositelj istog pitanja); nego je to, u temeljnijem smislu, način na koji, poslužimo se njegovim izrazom, Wittgenstein za- crtava “iz nutrine " tog jezika granice onoga što ga etički ih mis­tički nadilazi.18 Jedino iznutra prepoznaje on ono izvanjsko što je po sebi neiskazivo. Njegov rad na taj način provodi dvostruko uruša- vanje: ono koje iz unutarnjosti svakodnevnog govora razotkriva njegove rubove; ono koje prokazuje neprihvatljiv značaj (ne-smisao) svakog iskaza koji se pokušava probiti do onoga “što se iskazati ne može”. Raščlamba obilježuje pukotine koje podrivaju jezik i po­ništava iskaze koji ih pokušavaju ispuniti. Ona dakle ima posla s onime što jezik pokazuje (zeigen), a da to ne može iskazati (sagen). Wittgenstein propituje igru područnih i kombiniranih sintaksi čiji temelji, povezanost i globalno značenje postavljaju mjerodavna, pa čak i bitna pitanja, ali koja se ne mogu obraditi na “pravom” mjestu zbog toga što jezik ne može postati predmetom govora. “Mi ne vladamo pogledom na uporabu svojih riječi”.19 Rijetko je stvar­nost jezika bila shvaćena s tako strogom ozbiljnošću, naime či­njenica da on određuje našu povijesnost, da se nadnosi nad nas i

60

umata nas na način običnoga, pa tako nijedan govor ne može “iz njega izaći” i postaviti se na udaljenosti da bi ga promotrio i iska­zao njegovo značenje.

Na taj se način Wittgenstein zadržava u sadašnjosti svoje povijesnosti, a da ne mora posezati za “prošlošću” povjesničara. Odbacit će on i historiografiju zbog toga što, odvajajući prošlost od sadašnjosti, ona zapravo stječe povlasticu vlastitoga i proiz­vodnog mjesta odakle vjeruje da može “vladati” činjenicama jezi­ka (ili “dokumentima”) i razlikovati se od danosti, proizvoda za koji se jedino pretpostavlja daje podložan zajedničkim propisima. Wittgenstein priznaje da je “uhvaćen” u zajedničku jezičnu po- vijesnost. Ah ne pristaje lokalizirati tu ovisnost u predmetu (na­zvanome “prošlošću”) od kojega se historiografsko djelovanje fik­tivno odvaja (fikcija koja je uostalom prostor na kojemu se rađa znanstveni izazov vladanja poviješću).20 Zapravo, njegov se položaj ne uspostavlja ovdje, nego u dvostrukoj borbi čije očitovanje nudi formalno polazište za proučavanje kulture. Sjedne strane, Witgen- stein se bori protiv profesionalizacije filozofije, naime protiv njez­ina svođenja na tehnički (pozitivistički) govor specijalnosti. Šire, on odbija dezinfekciju koja, uklonivši svakodnevnu uporabu (eve­ryday language), dakle ono fundamentalno, jedina omogućuje zna­nosti proizvodnju i ovladavanje umjetnim jezikom. S druge strane, bori se on protiv metafizičke pohlepe ili nestrpljivosti etike, koje uvijek teže da uvedu pravila ispravnosti i plate ne-smislom svojih iskaza autoritet svojega diskursa o jeziku zajedničkog iskustva. Napada on nadmenost koja navodi filozofiju da se ponaša “kao da” ona podaruje značenje običnoj uporabi i da samoj sebi predvi­di vlastito mjesto s kojega će misliti o svakodnevnom.

Mi smo podčinjeni običnome jeziku, iako nismo s njime poistovjećeni. Kao na brodu luđaka, ukrcah smo se bez mogućnosti nadlijetanja i totalizacije. To je “proza svijeta” o kojoj je govorio Merleau-Ponty. Ona obuhvaća svekoliki govor iako se ljudska iskustva ne svode na ono što ona o njima može reći. Znanstvene si metode dopuštaju da ga zaborave kako bi se ustanovile, a filozo­

61

fije vjeruju da njime vladaju, jer su sebe ovlastile da o njemu go­vore. Nijedne ni druge, utoliko, ne dodiruju filozofijsko pitanje što ga neprestance iznova postavlja taj “zanos” koji “tjera čovjeka da se sudara s granicama jezika” {an die Grenze der Sprache anzuren- neri)?x Wittgenstein ponovno uvodi taj jezik i u filozofiju, koja ga je doduše prihvatila kao formalni predmet, ali se i nadalje smatra njegovom fiktivnom vladaricom, i u znanosti koje su ga isključile kako bi se učinile njegovim učinkovitim gospodarima.

Na taj način on mijenja mjesto raščlambe, nadalje određeno univerzalnošću koja je u isti mah pokoravanje svakodnevnoj upo­rabi. Ta promjena mjesta mijenja i položaj govora. Budući da je “uhvaćen” u obični jezik, filozof više nema ni vlastita niti prisvoji- va mjesta. Oduzet mu je svaki položaj vladara. Raščlambeni govor i raščlanjeni “predmet” u istom su položaju da ih ustrojuje rad ko­jemu svjedoče, određeni pravilima koja niti utemeljuju niti nadvi­suju, jednako raspršeni u različite načine funkcioniranja (Wittgen­stein je želio da se i samo njegovo djelo sastoji jedino od fragme­nata), upisani u teksturu u kojoj svaki može povremeno “apelirati” na drugu nadležnost, navesti je i pozvati se na nju. Na djelu je stalna razmjena odvojenih mjesta. Filozofijska ih znanstvenička povlaštenost gube se u običnome. Posljedica tog gubitka jest in- validacija istina. Kojem bi povlaštenom mjestu one mogle biti označeno? Suočeni smo tako sa činjenicama koje više nisu istine. Njihovo bujanje nadzire, ako ne i guši, kritika mjesta autoriteta na kojima se činjenice preobraćaju u istine. Prokazavši ih kao mje­šavinu ne-smisla i moći, Wittgenstein nastoji iznova privesti te is­tine jezičnim činjenicama i onome što, u tim činjenicama, upućuje prema neizrecivoj ili “mističnoj” izvanjskosti jezika.

Tom se stajalištu može pridodati sve veća važnost što je Wittgenstein pripisuje jezičnim postupcima i uporabama. Baviti se jezikom ‘\i” običnom govoru, bez mogućnosti da se njime “vla­da pogledom”, bez moguće vidljivosti s kakva udaljenog mjesta, znači shvatiti ga kao ukupnost praksi u koje smo upleteni i preko kojih je na djelu proza svijeta. Raščlamba će stoga biti “uvid u rad

62

našeg jezika” (eine Einsicht in das Arbeiten unserer Sprache).22 Na taj je način ona osuđena reproducirati raspršivanje koje cjepka svaki sustav. Ali, nastojeći “precizirati morfologiju uporabe” izraza, naime ispitati njihova “polja uporabe” i “opisati im oblike”,23 ona može “prepoznati” različite načine djelovanja svakodnevnog, ko- jime upravljaju “pragmatička pravila”, i sama ovisna o “oblicima života” (Lebensformen).24

Suvremena povijesnost

U razradi te analize, o čijem će sociolingvistikom ili “etnometo- dološkom” razvoju još biti riječi, Wittgenstein zacijelo duguje mno­go filozofskoj tradiciji s kojom se upoznao u Cambridgeu. Od Cooka Wilsona do G. E. Moorea i J. L. Austina, ona se usredotočila na “načine govorenja” (ways o f speaking) svakodnevnog jezika (or­dinary ili everyday language), do stupnja da je Austinov program bio “utvrditi najmanje pojedinosti svakodnevnog jezika”, stekavši glas “apostola svakodnevnog jezika” (TLS, 16. studeni 1973). Tome se navodilo više razloga koji se i nas tiču: 1. načini običnog go­vorenja nemaju istoznačnica u filozofskom diskursu i nisu na nj prevodivi s razloga što u njima ima više stvari negoli u tim diskur- sima; 2. oni čine zalihu “razlika” i “veza” nakupljenu povijesnim iskustvom i uskladištenu u svakodnevnu govorenju;25 3. kao je­zične prakse, one očituju logičke složenosti nenaslućene znanstve­nim formalizacijama.26

Ali donekle profesionalne razmjene ne smiju baciti u zabo­rav prvobitnu povijesnu ukorijenjenost. Zadržat ću se na tri njezi­na aspekta znakovite vrijednosti. Ponajprije, naporedo s reakcijom koja je arhitekta Adolfa Loosa nadahnula za nastanak djela Ukras i zločin, zagovarajući fiinkcionalističku strogost naspram dekora­tivne izrođenosti Beča,27 ili reakcijom koja je u Musila razjarila kliničku ironičnost primjedbi o Kakaniji,28 Wittgenstein se gotovo jansenistički “gnuša” “lažne” draži i “novinarskih” bisera “trule kulture” ih “brbljarija” koje im nalikuju.29 “Čistoća”30 i suzdržanost

63

stilska su obilježja angažmana u suvremenoj povijesti, filozofijskoj politici kulture. Kritički povratak običnoga, kako ga razumije Witt­genstein, mora uništiti sve vrste retoričkih blistavila moći koja hijerarhizira i ne-smislova koji uživaju autoritet.

Jednako zapanjujuća analogija: s obzirom na iskustvo vr­hunskog tehničara, potom matematičara, Wittgenstein je poznavao “drugi pokušaj” i treći, “najvažniji” pokušaj Ulricha, čovjeka bez svojstava. I on je posjedovao “fragmente novog načina mišljenja i osjećanja” i vidio kako se “otprve tako snažni prizor novine” rastače “u mnoštvo pojedinosti”. I njemu “nije preostalo drugo doli filo­zofija kojoj se mogao posvetiti”.31 Ah, poput Ulricha, na polju “ugla­đena korištenja svojih sposobnosti” (jezičnih), sačuvao je “izvan­rednu jasnoću”,32 koju je izbrusila znanstvenost - spajajući na taj način tehničku strogost s vjernošću svom “predmetu”. Suprotno govoru stručnjaka, on se ne koristi znanjem razmjenjujući ga za pravo govorenja u njegovo ime; on zadržava njegovu zahtjevnost, ah ne vlada njime.

Napokon, tu znanost običnoga određuje trostruka stranost: stranost specijalista (i velegrađanina) naspram zajedničkog života, znanstvenika prema filozofiji, i na kraju, stranost Nijemca u odno­su na običan engleski jezik (u kojemu se nikad nije udomaćio). Ta se situacija može usporediti s onima etnologa i povjesničara, ah ona njih radikalizira. Jer Wittgenstein misli o tim akcidentalnim načinima da se bude stranac, da se ne bude kod kuće (poput putni­ka ih arhivista), kao o metaforama analitičkih pristupa koji su stranci samoj nutrini jezika koji ih omeđuje. “Kad se bavimo filozofijom (naime kada djelujemo na mjestu koje je jedino ‘filozofijsko’, pro­za svijeta), nalik smo na divljake, primitivne ljude, koji kada čuju kako se izražavaju civilizirani ljudi, to izražavanje progrešno pro­tumače”, itd.33 Više nije riječ o položaju profesionalaca za koje se pretpostavlja da su kultivirani, među divljacima, nego o bivanju strancem kod kuće, “divljakom” usred svakodnevne kulture, izgubljenim u složenosti razumljenog i pod-razumljenog zajed­ničkoga. I budući da “ne možemo” izaći iz tog jezika, da ne možemo

64

pronaći drugo mjesto s kojega bismo ga protumačili, kada dakle nema lažnih tumačenja i drugih koja su istinita, nego jedino posto­je varljiva tumačenja, kada napokon nema izlaza, preostaje nam biti strancem iznutra, ali bez onoga izvana te se, u običnome je­ziku / ’sudarati s njegovim granicama” - stanje blisko freudovskom položaju uz tu razliku što Wittgenstein ne poseže za nesvjesnim referentom da bi imenovao tu stranost kod kuće.

Tim svojim svojstvima, čini se da ovo fragmentarno i stro­go djelo, podaruje stanovit filozofijski obris suvremenoj znanosti o običnome. Ne ulazeći u pojedinosti Wittgensteinovih postavki, taj će model, shvaćen kao teorijska hipoteza, suprotstaviti pozi­tivnim doprinosima “humanističkih znanosti” (sociologije, etnolo­gije, povijesti itd.) poznavanje obične kulture.

65

2. poglavlje Pučke kulture

Napustiti Beč ili Cambridge, napustiti teorijske tekstove, ne znači odvojiti se od Wittgensteina, seoskog učitelja od 1920. do 1926. godine, nego uputiti se do najvišega plimnog zamaha zajedničkog iskustva koji obavija, prožima te napokon odnosi diskurse, ako se u međuvremenu nismo zadovoljili time da politička umješnost odmijeni znanstvenu prosudbu. Naviru mi sjećanja, mjesta takvih mutizama u pamćenju. Sjećam se uvoda u seminar o pučkoj kultu­ri na sjeveroistoku Brazila, hodanja u tada bučnoj noći Salvadora, prema Igreji do Passo. U suprotnosti spram profinjenog kazališta Misericordie, mračno pročelje uzdiže u svom dostojanstvu svu prašinu i znoj grada. Iznad starih četvrti punih žamora i glasova, ono ostaje njihovom monumentalnom i šutljivom tajnom. Dominira uskom Ladeira do Passo. Skriva se pogledu tragalaca, a ipak je tu, pred njima, jednako kao što im izmiče pučki govor kad mu se približe, kao da dolazi iz prevelike daljine ih visine. Veoma različit od crkve do Rosario, posve modre i otvorene, taj crni kamen diže svoje noćno lice s bahijanskim humorom. Neosvojiva stijena iako (ih upravo zbog toga) bliska, posve lišena usamljenosti nalik na pjesme brazilijanskog saudadea. Na povratku s tog hodočašća, na ulicama lica, usprkos svojoj vedroj pokretljivosti, djeluju kao da u prolazu umnožavaju neodgonetljivu i blisku tajnu spomenika.

Brazilsko “umijeće "

Promatranje se umnožava. Ono tapka, kao što smo i mi učinili, u interdisciplinarnim mjesnim timovima, u Riu, Salvadora, Recifu

66

(Brazil), ili pak u Santiago de Chileu, u Concepcionu (Čile), u Posa- dasu (Argentina) itd. Tako je jedna od tih raščlambi bila posvećena govorenju seljaka iz Pemambuca (u mjestima Crato, Juazeiro, Itapetim itd.) o stanju u 1947. i o značajnim pothvatima Freia Da- miaoa, karizmatskog junaka toga kraja.1 Govor je razvrstavao pro­stor na način uslojavanja na dvije razine. S jedne se strane, druš- tveno-gospodarski prostor, ustrojen prastarom borbom između “moćnih” i “siromašnih”, predstavlja kao polje stalnih pobjeda bogatih i policije, ali također i kao vladavina laži (nijedna se istina tamo ne iskazuje izuzev ispotiha i među seljacima: Agora a gente sabe, mas nao pode dizer alto (“Danas ljudi znaju, ah to ne mogu glasno reći”, L. G.) Tamo uvijek snažni pobjeđuju, a riječi varaju - iskustvo koje potvrđuje tvrdnja sindikalista iz Magreba u Billan- courtu: “Mi uvijek naježimo!”. S druge strane, različit od tog pole­tno loškog prostora, koji se pronicavosti seljaka prikazuje kao raster bezbrojnih sukoba skrivenih ispod pokrova govora, nahodio se uto­pijski prostor u kojemu se, u religijskim iskazima, potvrđivala po određenju čudesna mogućnost: Frei Damiao mu je bio gotovo nepo­mičnim središtem, što nije prestajalo navoditi uzastopne pripovijesti o nebeskim kaznama koje su pogađale njihove neprijatelje.

Koliko je do stvarnog odnosa snaga, diskurs lucidnosti lu­kavo se koristio lažnim iskazima i zabranom govorenja otkrivajući posvuda nepravdu - ne samo onu sile na vlasti nego i, dublje, onu povijesti: prepoznavao je on u toj nepravdi neki poredak stvari, u kojemu ništa nije dopuštalo nadu u promjenu. Ah tom stanju stvari ništa nije davalo legitimnost. Naprotiv, iako je bio stalno ponavlja­na stvarnost, taj odnos snaga nije time postajao prihvatljiviji. Činje­nica nije bila prihvatljiva kao zakon, iako je ipak ostajala činjeni­com. Zatočeno ovisnošću, prisiljeno da sluša činjenice, to je uvjere­nje ipak suprotstavljalo statutu poretka koji se nametao kao priro­dan stanovit naum neprihvaćanja i etičku pobunu protiv njegove neumitnosti (ako si neka znanost može dopustiti drukčija iješenja odnosa između činjenica i zakona, ona to ponajprije može zato što ne podliježe toj ovisnosti). Ah da bismo ustvrdili nepreklapanje

67

činjenica i značenja, valjalo je iznaći drugu pozornicu, vjersku, koja, na način nadnaravnog događaja, iznova uvodi povijesne slučaj­nosti te “prirode” i omeđuje nebeskim kolčićima prostor te po­bune. Neprihvatljivost unatoč svemu uspostavljenog poretka oči­tovala se, s pravom, u liku čuda. Tamo, u jeziku kojemu je nužno strana raščlamba društveno-gospodarskih odnosa, mogla je opsta­ti nada da će se onaj koga je povijest pobijedila - tijelo na koje se neprestance upisuju pobjede bogatih ili njihovih saveznika - moći, u “osobi” “svetog” poniženika Damiaoa, uzdići zahvaljujući udar­cima što će ih nebo zadati njegovim protivnicima.

Ne oduzimajući ništa onome što se vidi svakodnevno, pripo­vijedanja o čudima odgovaraju mu “sa strane”, prečicom, preko drukčijega govora kojemu se može jedino vjerovati - jednako kao što etička reakcija mora vjerovati da se život ne svodi samo na ono što se vidi. Jednako tako, anarhističke pjesme u filmu La Cecilia (redatelj J. L. Comolli) čine protutežu događajima koji jedan za drugim, u mjeri u kojoj se ona razvija, uništavaju socijalističku zajednicu koju je u Brazilu utemeljio Tito Rossi: one ostaju netak­nute i naposljetku, na samoj ruševini povijesti privedene redu, te se pjesme još ore, izmičući poprištu poraza, dižući svoj glas koji će, na drugim mjestima, roditi slične pokrete:

Un idea Pamante mia A cui detti braccio e cuor... Deh t’aflretta a sorgere O sol dell’ avvenir Vivere vogliam liberi non vogliam piu servir2 **

** “Moja je ljubav misao/ kojoj sam poklonio ruku i srce.../ Smiluj se, požuri se dignuti/ o, sunce budućnosti/ mi želimo živjeti slobodni/ ne želimo više služiti.” (L. G.)

68

Na način vudua Loasa, “duhovi” i glasovi neke druge refe- rencije,3 pripovijesti o čudima, također su pjesme, ali ozbiljne, koje se ne odnose na pobune, nego na ustanovljavanje njihova nepresta­nog potiskivanja. Usprkos svemu, podaruju one mogućemu neo­svojivo mjesto, jer je ono ne-mjesto, utopija. Stvaraju one neki drugi prostor, koji supostoji s onim iskustva bez iluzije. Kazuju one istinu (ono čudesno), nesvodivu na pojedinačna vjerovanja koja joj služe kao metafore i simboli. Osim analize činjenica, one su ekvivalent onome što politička ideologija uvodi u tu analizu.

Tako seljački “vjernici” izigravaju neumitnost uspostavlje­nog poretka. A čine to koristeći se referentnim okvirom kojeg je i samog stvorila izvanjska sila (religija koju su nametnule misije). Oni se iznova služe sustavom koji su, daleko od toga da bi bio njihov vlastiti, stvorili i raširili drugi, a tu ponovnu uporabu obilježuju “pred-rasudama”, bujanjem izbojaka toga čudesnoga spram kojega su civilne i crkvene vlasti uvijek bile sumnjičave, i to s pravom, sumnjajući da hijerarhiji moći i znanja suprotstavljaju neki svoj “razlog”. (“Pučka”) uporaba religije preinačuje joj ulogu. Način iskazivanja toga preuzetog jezika preobražava ga u pjesmu otpora, a da ta unutarnja metamorfoza ne remeti iskrenost s kojom se u nj može vjerovati, kao ni lucidnost s kojom se, s druge strane, sagledavaju skrivene borbe i nejednakosti u postojećem poretku.

Općenitije, način korištenja nametnutih sustava predstav­lja otpor povijesnoj zakonitosti stanja stvari i njegovim dogmat­skim legitimacijama. Prostor mu pak preraspodjeljuje praksa po­retka koji su uspostavili drugi; taj poredak on koristi barem kao prostor za igru, za manevriranje između nejednakih snaga i za uto­pijska uporišta. Tu se očituje neproničnost “narodne” kulture-crna stijena koja se opire asimilaciji. Ono što se tamo nazivlje “mudrost” {sabedoria) određuje se kao ratno lukavstvo (trampolinagem, po­jam koji se igrom riječi povezuje s akrobacijom cirkuskih umjetni­ka i s njihovim umijećem skakanja na trambulinu, trampolim) i kao “lopovluk” (trapacaria, lukavstvo i podvala u načinu koriš­tenja ili izigravanja članaka društvenog dogovora).4 Na tisuću se

69

načina može odigrati/izigrati igra drugoga, odnosno prostor koji su drugi uspostavili obilježuje istančana, uporna, otporna djelat­nost skupina koje se, u nedostatku vlastite, moraju snaći u mreži uspostavljenih snaga i predodžbi. U toj strategiji boraca na djeluje umijeće zadavanja udaraca, zadovoljstvo u izigravanju propisa na prostoru prisile. Taktička i vedra umješnost postupanja. Scapin i Figaro njezini su tek književni odjeci. Kao što se majstorstvo voza­ča na ulicama Rima ili Napulja, koje ima svoje majstore, junake, stručnjake i svoju estetiku, potvrđuje u labirintu moći, neprestance iznova proizvodeći neproničnosti i dvosmislice - sjenoviti zakutci i lukavstva - u svijetu tehnokratske prozirnosti, gubeći se u njoj i pronalazeći, a da pritom ne mora preuzeti na sebe upravljanje to­talitetom. Ta kombinacija manipuliranja i izigravanja preoblikuje čak i polje nesreće.

Proverbijalno iskazivanje

Brzopleta generalizacija? Istraživačka hipoteza, ustvari, ali utemeljena na ispitivanju drugih područja5 i smještena, dakako, u cjelinu prethodnih i sličnih slučajeva, primjerice, nedavna istraživanja o “praktičnoj inteligenciji” {metis) Grka6 ih o “prak­tičnoj inteligenciji” i “strategijama” stanovika Kabilije (Alžir) i francuske pokrajine Beame.7

Ustvari, ovaj pristup narodnoj kulturi nadahnula je pro­blematika iskazivanja, s trostrukim pozivanjem na ono što dugu­jemo Austinovoj analizi performativnosti, semiotici manipulacije A. J. Greimasa i semiologiji Praške škole. Izvorno u vezi s govor­nim crnom preko kojega govornik ostvaruje i prisvaja jeziku poseb­noj situaciji razmjene ih “ugovora”,8 ta se problematika može pro­širiti na ukupnost kulture u ime sličnosti među procedurama (“is­kaznima”) čije su očitovanje uphtanja bilo u polje jezika, bilo u mrežu društvenih praksi. Ona se razlikuje od tradicionalnijih proučavanja koja se vezuju uz iskaze legendi, poslovica itd., ih, šire, uz objektivni oblik obreda ih postupanja, time što utvrđuje

70

corpuspropre pučke kulture i u njemu raščlanjuje promjenjive ter­mine nepromjenjivih funkcija u konačnim sustavima. Između ta dva pristupa, postulati i metode se razlikuju. Tamo gdje jedan na­stoji zabilježiti vrste postupaka koje određuju povijesne okolnos­ti, drugi radije ustanovljuje strukturne ravnoteže čiju postojanost svako društvo iskazuje drukčije.

Jedna se metoda sastoji u tome da se poslovice najprije iz­dvoje i zatim prikupe, kao što su s pripovijetkama učinili Aame ili Propp. Potom se ili pristupa obradi sadržaja te prikupljene građe, razvrstane na labels ili semantičke jedinice (radnje, teme, likovi) čiji su odnosi raščlanjivi u strukturnim okvirima i čije konstelacije naznačuju mentalnu geografiju svojstvenu određenoj skupini,9 ili se proučava načine proizvodnje, primjerice, postupak kojim se u poslovicama (obično u distisima: “Božić za vratima, Uskrs pred vratima”, “Daleko od očiju, daleko od srca”, “Tko rano rani, dvije sreće grabi” itd.) pojačava utjecaj značenja umanjujući zvukovne razlike (preko rime, aliteracije itd.).10 Utvrđuju se dakle sustavi, bilo značenja ili tvorbe. Dvostrukim ovladavanjem: corpusom koji oni ograničavaju i operacijama koje na njemu izvode, te metode uspijevaju same odrediti svoj predmet (što je poslovica?), racio­nalizirati njegovo prikupljanje, rasporediti vrste i preobraziti “danost” u nešto ponovljivo (naprimjer, ako su nam poznata pravi­la tvorbe poslovica, možemo ih stvarati serijski). Te tehnike tako, objašnjavajući društvene pojave, stječu sposobnost njihova kon­struiranja, jednako kao što biologija sintetizira insulin.

Budući da je analiza mitova, od Aamea do Levi-Straussa, bila razvijenija od analize poslovica, pokazala je kako je znanost o tim diskursima, izdvajajući ih i razvrstavajući, pročišćujući i for- malizirajući najmanje jedinice koje obrađuje,11 omogućila svrsta­vanje književnosti za koju se pretpostavljalo daje raznorodna, ra­zotkrivanje “divlje misli” i logike za koje se držalo da su “strane”, te, napokon, dopustilo da se na taj način obnovi tumačenje i proiz­vodnja naših vlastititih diskursa.

71

Nedostatak metode, uvjet njezina uspjeha, jest u tome što dokumente izvlači iz njihova povijesnog konteksta i uklanja rad­nje govornika u posebnim okolnostima vremena, mjesta i natje­canja. Valja izbrisati svakodnevne jezične prakse (i prostor njihovih taktika) da bi se znanstvene prakse odvijale na njihovu vlastitom polju. Zato ne uzimamo u obzir tisuće načina na koje se može poslo­vicu “spretno upotrijebiti”, u određenom trenutku i u lice određenom sugovorniku. To je umijeće isključeno, a njegovi tvorci izbačeni iz laboratorija, ne samo s razloga što svaka znanstvena obrada izis­kuje ograničenje i pojednostavnjenje predmeta nego i zato što usta­novljavanje znanstvenog mjesta, koje prethodi svakoj raščlambi, nužno podrazumijeva da se predmeti proučavanja mogu tamo pre­nijeti. Obradivo je samo ono što je prenosivo. Ono što se ne može iskorijeniti, po određenju će ostati izvan polja proučavanja. Odatle povlaštenost što je ta proučavanja pridaju diskursima, stvarima koje se može najlakše obuhvatiti, popisati, prenijeti i obraditi na sigurnu, dok čin izgovaranja nije odvojiv od okolnosti. Od samih praksi sačuvat će se jedino ono što je premjestivo (alatke i proizvodi koje se može staviti pod staklo) ili opisne sheme (izbrojivi postupci, stereotipi uprizorenja, ritualne strukture), ostavljajući postrani ono što je neiskorjenjivo u danome društvu: načine korištenja stvari ili riječi ovisno o prigodi. U toj se pak svakodnevnoj povijesnos ti odvija nešto bitno, neodvojivo od života subjekata koji su izvršitelji i tvorci odnosnih radnji. Naša pak znanja, naprotiv, nalik na Schre- berova Boga, koji “ima posla samo s leševima”,12 čini se, uzimaju u obzir i podnose jedino nepomične objekte društvenoga tijela.

Neminovnost? Sjećam se izvanrednoga Shelburne muzeja (Vermont, SAD), u kojemu su, u trideset i pet rekonstruiranih seos­kih kuća, prikupljeni svi znakovi, alati i proizvodi svakodnevnog života u 19. stoljeću, od kuhinjskih sprava i farmaceutskih stalaka do tkalačkih radionica, toaletnog pribora i igračaka za djecu. Bez­broj bliskih predmeta, ulaštenih, izobličenih ili uljepšanih koriš­tenjem, umnažah su na taj način tragove radišnih ruku i marljivih ili strpljivih tijela kojima su te stvari premreživale svakodnevicu:

72

opsesivna prisutnost posvuda ucrtane odsutnosti. Ako ništa, to je selo, natrpano napuštenim ili prikupljenim predmetima, prizivalo preko njih uređena mrmorenja stotina prošlih ih mogućih sela, i ti vas upisani tragovi navode na razmišljanje o tisućama mogućih načina življenja. Poput omđa, poslovice ih drugi diskursi obilježeni su svojom uporabom; oni nude raščlambi otiske činova ih procesa iskazivanja;13 oni znače radnje kojih su bih predmetom, radnje ovisne o situacijama i zamishve kao prigodne modalizacije iskaza ih prakse;14 šire, naznačuju oni dakle neku društvenupovijesnost u kojoj se sustavi predstavljanja ih postupci proizvođenja više ne javljaju samo kao normativni okviri nego kao oruđa kojima se služe njihovi korisnici.

Logike: igre, priče i umijeća kazivanja

Ti nas otisci na jeziku već vraćaju načinima činjenja izvođača. Ah nije dostatno opisati posebne zahvate i lukavstva. Da bismo ih mogh misliti, moramo pretpostaviti da tim načinima činjenja odgovara ograničen broj postupaka (inovacija nije neograničena, jer poput “improvizacija” na glasoviru ih gitari, pretpostavlja poznavanje i primjenu kodova) i da oni podrazumijevaju neku logiku igranja radnji ovisnu o vrstama okolnosti. Pretpostavka te logike koja dje­luje ovisno o slučaju, za razliku od zapadne znanstvenosti, jest neautonomnost polja djelovanja. Naći ćemo njezino raskošno objaš­njenje u kineskoj misli, od kanonske Knjige mijena do Sun Tzuove rasprave Umijeće ratovanja,15 ih pak u arapskoj tradiciji u Knjizi lukavstava.16 Ah treba h uzore tražiti tako daleko? Svako društvo uvijek negdje pokazuje formalna pravila kojima se te prakse poko­ravaju. Gdje ih onda tražiti na Zapadu, kad je naša znanstvenost, nadomjestivši složena područja društvenih lukavstava “vlastitim” mjestima a obični jezik svojim “umjetnim” jezicima,17 dopustila i nametnula razumu logiku vladanja i prozirnosti? Poput Poeova “ukradenog pisma”, napisi tih drukčijih logika smješteni su na tako očevidnim mjestima da ih ne vidimo. Ne vraćajući se ponovno

73

običnom jeziku, već možemo naznačiti tri mjesta na kojima se izlažu, skrivena svojom očevidnošću, formalna pravila tih načina činjenja ovisno o prigodi.

Ponajprije posebne igre svakoga društva: te disjunktivne radnje18 (proizvoditeljice događaja koji čine razliku) podaruju mjes­to prostorima u kojima su zahvati razmjerni situacijama. Od igre šaha, aristokratske “igre rata”, koja je došla iz Kine i preko Arapa dospjela na srednjovjekovni Zapad, gdje je predstavljala bit kul­ture u zamkovima, do belota, lota ih pogađaljki, formuliraju (ih već formaliziraju) pravila koja ustrojuju zahvate tvoreći ujedno neko pamćenje (pohranjivanje ih razvrstavanje) shema djelova­nja, koje oblikuju poteze prema okolnostima. Oni tu ulogu obav­ljaju upravo zato što su odvojeni od svakodnevnih borbi koje za­branjuju “otkrivanje igre” i čiji su ulozi, pravila i potezi odveć slo­ženi. Objašnjenje je uvijek obrnuto razmjerno praktičnome angažmanu. Otkriti u tim igrama pravila taktika (kao što je učinje­no u vezi s igrom go),19 ih usporediti s igrama tehniku vidovitosti čiji formalni okvir ima cilj prilagoditi odluku konkretnim situaci­jama,20 znači stvoriti preliminarnu osnovicu glede racionalnosti svojstvene praksama prostora - prostora zatvorenih i “histori- ziranih” raznolikošću događaja što ih valja obraditi.

Tim igrama odgovaraju prepričavanja odigranih partija. Pripovijedamo o belotu od jučer uvečer ih o maloj igri pogađanja od neki dan. Te pripovijesti predstavljaju nizanje kombinacija među svima onima koje čine mogućom sinkronijsku oiganizaciju pro­stora, pravila, podjele karata itd. To su paradigmatske projekcije izbora između mogućnosti - izbor koji odgovara nekoj osobitoj izvedbi (ih iskazu). Poput prikaza partija bridža ih šaha u Le Mon- deu, one bi mogle biti šifrirane, tj. mogla bi se učiniti vidljivom činjenica daje svaki događaj posebna primjena formalnog okvira. Ah, ponovno igrajući partije, pripovijedajući ih, te pripovijesti na- poredo utvrđuju pravila i poteze. Važno ih je upamititi, jer one predstavljaju repertoar shema djelovanja među partnerima. Sa za­vodljivošću koju u njih unosi činitelj iznenađenja, ti podsjetnici

74

poučavaju mogućim taktikama u kakvu danome (društvenom) su­stavu.

Čini se da priče i legende imaju istu ulogu.21 Odvijaju se poput igre u posebnome prostoru, izdvojenome od svakodnevnih natjecanja, u prostoru čudesnoga, prošloga, početaka. U njima se tako mogu izložiti, u liku bogova ili junaka, primjeri dobrih i loših poteza koji se mogu koristiti u svakodnevnom životu. Pripovijeda se o potezima, a ne o istinama. Primjer takve zbirke strategija nala­zimo već u Proppa, začetnika koji zaslužuje naziv ravnatelja “for- malističkih” istraživanja o narodnim pripovijetkama.22 Četiri sto­tine bajki, koliko ih je istražio, sveo je na “temeljne nizove” 23 funk­cija, a “funkcija” je “radnja lika, određena sa stajališta njezina značenja u odvijanju zapleta”.24 Nije sigurno, kao što je primijetio A. Regnier, da se te funkcije potvrđuju u svojoj cjelovitosti, niti, kao što su redom pokazali Levi-Strauss i Greimas, da su izdvojene jedinice stabilne; ali prava novina u Proppa jest raščlamba taktika čiji popis i kombinacije nude bajke, a sačinjeni su na osnovi ele­mentarnih jedinica koje nisu ni značenja niti bića, nego postupci vezani uz konfliktne situacije. Zajedno s drugim otad nastalim ra­dovima, to čitanje omogućuje da u bajkama prepoznamo strateške diskurse naroda. Odatle povlaštenost što je pripovijetke podaruju simulaciji/disimulaciji.25 Formalnost svakodnevnih praksi iskazu­je se u tim pripovijestima koje nerijetko obrću odnose snaga i, kao u pripovijestima o čudima, osiguravaju običnim ljudima pobjedu u čudesnom, utopijskom prostoru. Taj prostor štiti oružje slabih od stvarnosti postojećeg poretka. Također ih zaklanja od društvenih kategorija koje “stvaraju povijest” jer njome vladaju. I tamo gdje historiografija pripovijeda u prošlom vremenu o strategijama us­postavljene moći, te “čudesne” pripovijesti nude svojoj publici (pok­lon dobrome slušatelju) izbor raspoloživih taktika u budućnosti.

Napokon, u samim tim pripovijestima, učinci, lukavstva i stilske “figure”, aliteracije, inverzije i igre riječima također prido­nose sravnjivanju tih taktika. One su, na pritajeniji način, živi muzeji, orijentiri za učenje. Retorika i svakodnevne prakse mogu se tako­

75

đer odrediti kao unutarnje manipulacije sustava - onoga jezika ili onoga postojećeg poretka. “Obrati” (ili “tropi”) upisuju u obični jezik lukavstva, pomake, elipse itd., koje je znanstveno prosuđivanje isključilo iz operativnih diskursa da bi stvorilo “prava” značenja. Ali u tim “književnim” zonama u koje su bili potisnuti (kao u san u kojemu ih je Freud iznova otkrio), ostaje živom praksa tih lukavsta- va, pamćenje jedne kulture. Ti obrati obilježuju pučko umijeće kazivanja. Uho seljaka ih radnika tako ga živo i pronicavo pre­poznaje u govoru pripovjedača ih uličnog prodavača, jer u načinu nekog kazivanja umije proniknuti način korištenja preuzetog go­vora. Njegova zabavna ih umjetnička procjena odnosi se i na umi­jeće življenja na polju drugoga. Ona u tim govornim obratima raza- bire stanoviti stil mišljenja i djelovanja - modele praksi.26

Praksa izvrdavanja: zabušavanje

S tim primjerima s terena, prebivalištima posebnih modaliteta “iska- zivačkih” praksi, manipulacija nametnutih prostora, taktika ovis­nih o posebnim situacijama, otvara se mogućnost analize golemoga polja “umijeća življenja” različitog od modela koji su (u načelu) na snazi od vrha do dna kulture posredovane obrazovanjem (od najvišega do najnižega) i koji svi zagovaraju uspostavljanje vlasti­tog mjesta (znanstvenog prostora ih bijele stranice koju treba ispi­sati), neovisnog o govornicima i okolnostima, na kojemu valja usta­noviti neki sustav na osnovi pravila koja osiguravaju njegovo proiz­vođenje, ponavljanje i provjeru. Ah dva pitanja opterećuju to istraživanje. Ona se odnose na dva hca istoga političkog problema. S jedne strane: u ime čega kažemo da je “umijeće” različito? S druge strane: odakle (s kojega drukčijeg mjesta) pristupamo njego­voj raščlambi? Možda bismo, poslužimo h se samim procedurama tog umijeća, mogh provjeriti i njezino određenje kao “pučke” i naš položaj promatrača.

Dakako, zadržavaju se društvene, ekonomske, povijesne razlike između praktičara tih lukavstava (seljaka, radnika itd.) i

76

analitičara kakvi smo mi. Nije slučajno da se svekolika njihova kultura razrađuje u terminima odnosa sukobljavanja ili natjecanja između jačih i slabijih, bez ustanovljenja legendarnog ili ritualnog, prostora koji bi osigurao neutralnost. Ta se razlika uostalom otkri­va i unutar samog proučavanja: rez između vremena solidarnosti (vrijeme poslušnosti i zahvalnosti ispitivača svojim domaćinima) i vremena pisanja koje otkriva institucionalne veze (znanstvene, društvene) i korist (intelektualna, profesionalna, financijska itd.) kojoj je to gostoprimstvo objektivno sredstvo. Brazilsko pleme Bororos polako tone u kolektivnu smrt, a Levi-Strauss ulazi u Aka­demiju. Čak i ako je on neutješan zbog te nepravde, to ništa ne mijenja na stvari. Taje povijest naša koliko i njegova. Već samo i u tom smislu (koji je pokazatelj drugih još važnijih), pučanstvo kao nekoć hrani intelektualce.

Ne vraćajući se društveno-gospodarskim implikacijama mjesta na kojemu se odvija etnološko ili historijsko ispitivanje,27 niti na politiku koja je, od početka suvremenog istraživanja, upisa­la pojam pučkoga u problematiku pritiskivanja,28 valja se suočiti s jednom nužnošću: ako ne očekujemo da neka revolucija preobrazi povijesne zakone, kako danas izigrati društvenu hijerarhizaciju koja organizira znanstveni rad na pučkim kulturama i u tome se ponav­lja? Ponovna izranjanja “pučkih” praksi u industrijskoj i znanstvenoj modemi, naznačuju putanje kojima bi se mogla zaputiti preobraz­ba predmeta našega proučavanja, kao i mjesta s kojega ga prouča­vamo.

Nije moguće omeđiti na prošlost, na selo ili na primitivne narode operativne modele pučke kulture. Oni se nahode u samom srcu čvrstih točki suvremene ekonomije. To je slučaj sa zabuša- vanjem za radnog vremena. Pojava je općenito sve prisutnija, iako je kadrovici kažnjavaju ili “zatvaraju oči” kao da ništa ne znaju. Osuđen da krade, skuplja građu sebi u korist, radnik koji “zabuša­va” oduzima tvornici vrijeme (prije negoli dobra, jer on se koristi samo ostacima) u ime nekog slobodnog, stvaralačkog rada, i to bez profita. Na samome mjestu na kojemu vlada stroj što ga on mora

77

opsluživati, on hini posao kako bi iz “gusta” stvorio nekorisne proiz­vode čiji je jedini cilj da njegovim djelom označe njegovo vlastito umijeće i da trošenjem vremena na taj način potvrdi njegovu rad­ničku ili obiteljsku solidarnost.29 U suučesništvu s drugim radnici­ma (koji na taj način ukidaju međusobno natjecanje koje tvornica potiče među njima), oni zadaju “udarce” polju postojećeg poretka. Daleko od toga da bi bilo korak unatrag prema zanatskim ili poje­dinačnim načinima proizvodnje, zabušavanje iznova uvodi u in­dustrijski prostor (naime u sadašnji poredak) “pučke” taktike dru­gih vremena i prostora.

Moglo bi se navesti stotine drugih primjera trajne prisut­nosti tih praksi u najobičnijoj sferi suvremenog života. Uz stano­vite razlike, istovjetne prakse zabušavanja bujaju u upravnim ili trgovačkim službama, jednako kao i u tvornicama. Besumnje, jed­nako su raširene kao i nekoć (njih bi još valjalo propitati), a prema njima se odnosilo s jednakom sumnjičavošću, zabranama ili se pre­ko njih prelazilo u tišini. Osuđuju ih ih ih žele previdjeti ne samo zanatske radionice i uredi nego i muzeji i učene publikacije. Au­toritet etnologije ili folkloristike dopušta skupljanje fizičkih ili je­zičnih predmeta, s naznakama mjesta nastanka i obrađenih tema, smještene ispod vitrina, podastrte čitanju i namijenjenih tome da, kao seoske “vrijednosti” ponuđene obrazovanju ili znatiželji gra­đana, prikriju legitimiranje poretka koji njegovi čuvari smatraju drevnim i “prirodnim”. Ili pak iz jezika društvene operative izvlače alatke i proizvode da bi tehničkim dosjetkama napunili izloge i tako ih, nepokretne, rasporedili na rubnicama neokrnjena sustava.

Pravi je poredak stvari upravo ono što “pučke” taktike pre- obrću sukladno vlastitim ciljevima, bez iluzije da će se to uskoro promijeniti. Dok ga vladajuća sila eksploatira, ili ga ideološki dis- kurs naprosto niječe, ovdje se poredak izigrava pomoću umijeća. U instituciju kojoj valja služiti, uvlači se tako stanovit stil društvene razmjene, stil tehničkih izuma, stil moralnog otpora, naime, ekonomija “poklonđ’ (velikodušnosti uz uvjet uzvrata), estetika “obrata” (umjetničkih radnji) i etika upornosti (tisuće načina na

78

koje se može postojećem poretku zanijekati status zakona, smisla ili neminovnosti). “Pučka” bi kultura bila upravo to, a ne tijelo koje se smatra stranim, rastrgano da bi bilo izloženo, proučeno i “citirano” sustavom koji s predmetima ponavlja ono što čini sa živim bićima.

Rastuće cjepkanje vremena i prostora, disjunktivna logika specijalizacije za i preko rada, ne nalazi više dovoljnu protutežu u povezujućim obredima masovne komunikacije. Ta činjenica ne može postati našim zakonom. Mogu je obići službe koje, “konku­rirajući” darovima naših dobročinitelja, nude njima proizvode uzete iz zaliha institucije koja dijeli i plaća radnike. Ta praksa ekonom­skog izvrdavanja ustvari je povratak društveno-političke etike u gospodarski sustav. Ona zacijelo podsjeća na potlatch* prema Maussu, igru dobrovoljnog pružanja, koja računa na uzvrat i ustro- juje društvenu mrežu obilježenu “obvezom davanja”.30 Takvo “natjecanje” više ne određuje privredu naših društava: osnovna jedinica liberalizma jest apstraktni pojedinac i on upravlja svim razmjenama između jedinica sukladno kodu uopćene istovjetnosti kakav je novac. Besumnje, danas se taj individualistički postulat postavlja upravo kao pitanje koje potresa svekoliki liberalni su­stav. A prior/jedne povijesne opcije Zapada postaje točkom njego­va rasprskavanja. Kako god bilo, potlatch se, izgleda, tu zadržava kao obilježje neke druge ekonomije. Preživio je i u našoj, ah na njezinu rubu i u međuprostorima. Čak se i razvija, iako izvan zako­na, u naprednome liberalizmu. Tako politika “poklona” postaje u isti mah i taktika izvrdavanja. Jednako tako, gubitak koji je bio dobrovoljan u ekonomiji darivanja preobražava se u transgresiju u ekonomiji profita: u njoj on znači eksces (rasipanje), osporavanje (odbijanje profita) ih delikt (nasrtaj na vlasništvo).

Taj put, kojim kroči naša ekonomija, izvodi se iz jedne druge ekonomije; ona nadomješta prvu, iako je u njoj (s tog stajališta)

* Ritual u kojem pripadnici plemenske zajednice uništavaju imovinu stečenu tijekom određenog vremenskog ciklusa, (op. ur.)

79

nezakonita i marginalna. Upravo ona omogućuje da se u propiti­vanju pronađe položaj koji više ne određuje stečena moć i promat­račko umijeće, uz dodatak nešto malo nostalgije. Melankolija nije dostatna. Dakako, s obzirom na pisanje koje razdvaja područja preko podjele rada i koje otkriva povezanost klasa, bilo bi “čarobno” kada bi, kao u pripovijestima o čudima, skupine koje su nam jučer po­darile gospodare i koje danas prebivaju u našem corpusu, ustale i same obilježile svoje dolaske i odlaske u tekstovima koji ih slave pokapajući ih. Ta se nada izgubila zajedno s vjerovanjima, koja već odavno ne stanuju u našim gradovima. Nema više duhova koji podsjećaju žive na uzajamnu obvezanost. Ah u poretku ustrojenu pomoću moći znanja (našega), kao i u poretku radnog vijeka ih tvornice, praksa izvrdavanja ostaje mogućom.

U odnosu na gospodarstveni sustav čija se pravila i hijerar­hije ponavljaju, kao i uvijek, u znanstvenim ustanovama, pokušaj­mo zabušavati. Na polju znanstvenog istraživanja (koje određuje sadašnje stanje znanja), s njegovim strojevima i na osnovi preosta- taka, može se izigrati vrijeme koje dugujemo ustanovi; proizvesti tekstualne predmete koji označavaju umijeće i solidarnosti; igrati se te igre nekoristoljubive razmjene, čak i ako je gazde i kolege kažnjavaju kad se ne zadovoljavaju zatvaranjem očiju; podrovati na taj način zakon koji u znanstvenoj tvornici stavlja rad u službu stroja, i, prema istoj logici, postupno ništi potrebu za stvaranjem i “obvezu davanja”. Poznajem istraživače vične u tom umijeću obrtanja, koje znači povratak etike, zadovoljstva i izuma u znan­stvenu ustanovu. Bez profita (profit se na strani rada stvara za tvor­nicu), često uz gubitak, oni nešto oduzimaju poretku znanja da bi u nj urezali umjetničke “uspjehe” i ispisah grafite svoga duga časti. Na taj način baviti se svakodnevnim taktikama, značilo bi praktici­rati “običnu” umjetnost, naći se u zajedničkoj situaciji i učiniti od pisanja način zabušavanja.

80

3. poglavljeSnalaženje: uporabe i taktike

Uspikos mjerama poduzetim da se suzbije ili prikrije zabušavanje (ili njegove istoznačnice), ono se posvuda ušuljava i osvaja. Samo po sebi ono je tek posebni slučaj među svim praksama koje uvode zahvate umjetnika i natjecanja suučesnika u sustav reprodukcije i rascjepkavanja radom i razonodom. Kruži, kruži ovaj fant: na dje­lu su tisuće načina “izlaženja na kraj”.

S tog stajališta, više nema reza između rada i razonode. Ta se dva polja djelovanja sjedinjuju. Ona jedno drugo ponavljaju i osnažuju. Na radnom se mjestu šire kulturalne tehnike koje prikriva­ju ekonomsku reprodukciju fikcijama iznenađenja (“događaj”), istine (“obavijest”), ili komunikacije (“animacija”). S druge strane, kulturalna proizvodnja nudi polje širenja racionalnim operacijama koje omogućuju da se upravlja poslom dijeleći ga (analiza), umrežujući (sinteza) i omasovljujući (generalizacija). Nameće se drukčije razlikovanje od onoga koje razvrstava postupke prema njihovu mjestu (rada ih razonode) i određuje ih onda ovisno o tome na kojem su kvadratu društvene šahovske ploče smješteni - u ure­du, u radionici ih u kinu. Postoje razlike drukčije vrste. One se odnose na modalnosti djelovanja, na formalna pravila praksi. Prelaze one granice između upućivanja na rad ih na razonodu. Naprimjer, zabušavanje za radna vremena nadovezuje se na sustav industrijskoga lanca (on je njegova protuteža, na istome mjestu) kao inačica djelovanja koje izvan tvornice ( na drugome mjestu) ima oblik “majstorijanja”.

81

Iako su ovisne o mogućnostima koje nude okolnosti, te po­prečne taktike ne podređuju se zakonitosti mjesta. Ono ih ne određu­je. U tom smislu, nije im lakše odrediti mjesto negoli tehnokrat- skim (i skripturalnim)strategijamakoje teže stvoriti mjesta primje­rena apstraktnim modelima. Jedne od drugih razlikuju tipovi ope­racija u prostorima koje su strategije kadre proizvesti, umrežiti i nametnuti, dok se taktike mogu njima samo koristiti, manipulirati ih i izigrati.

Valja stoga odrediti sheme operacija. Kao što u književnosti razlikujemo “stilove” ili “načine pisanja”, možemo razlikovati “načine činjenja” - hodanja, čitanja, proizvođenja, govorenja itd. Ti stilovi djelovanja interveniraju na polju koje ih uređuje na prvoj razini (primjerice, sustav tvornice), ah oni pritom u nj unose neki način stjecanja koristi koji slijedi druge propise i koji, čini se, stvara neku drugu razinu tijesno povezanu s prvom (poput zabušavanja za radna vremena). Slični načinima korištenja, ti “načini činjenja” upriličuju igru raslojavanjem različitih i isprepletenih funkcionira­nja. Tako načine “stanovanja” (u nekoj kući ih u jeziku) primjerene rodnoj Kabihji, stanovnik Magreba u Parizu ih u Roubaixu, unosi u sustav koji mu nameće život u novogradnji ih služenje francuskim. On se s tim sustavom nad-meće, i tom si kombinacijom stvara pro­stor igre za načine korištenja prisilnoga poretka mjesta i jezika. Ne napuštajući mjesto na kojemu mora živjeti i koje mu određuje za­kon, on u nj uvodi pluralitet i stvaralaštvo. Umijećem obitavanja međuprostora postiže on nepredviđene učinke.

Ti načini korištenja - ili radije prenamjene - umnožavaju se sa širenjem pojave akulturacije, naime, s premještanjima koja odmjenjuju identifikaciju s mjestom (života ih rada) načinima ih “metodama” prijelaza. To ne priječi da oni odgovaraju veoma sta­rom umijeću “snalaženja”. Ja ih nazivljem uporabama, iako riječ najčešće označava stereotipne postupke koje je preuzela i ponavlja ih kakva skupina, njezine “običaje i navade”. Problem se nahodi u dvosmislenosti riječi, jer se radi o tome da se u “uporabama” pre­poznaju “akcije” ( u vojnom značenju riječi) koje imaju vlastita

82

pravila i inventivnost ispotiha organizirajući mravlji posao potroš­nje.

Uporaba ili potrošnja

Nakon mnogo izvanrednih radova koji su raščlanjivali “kulturalnu robu”, sustav njezine proizvodnje,1 kartu njezine raspodjele i ras- poređenost potrošača na toj karti,2 čini se mogućim promotriti tu robu ne samo kao danost na osnovi koje se mogu izraditi statis­tičke tabele njezina optjecaja ih označiti ekonomsko funkcionira­nje njezina širenja, već i kao repertoar s kojim korisnici obavljaju sebi svojstvene radnje. Nadalje, te činjenice više nisu danosti naših proračuna, nego leksik njihove prakse. Tako kad su jednom raščla­njene slike što ih šalje televizija i vrijeme provedeno ispred pri­jemnika, preostaje pitati se što potrošače/«/s tim slikama i tijekom tog vremena. Što čini petsto tisuća kupaca publikacije Informa- tion-sante, kupci supermarketa, praktičari gradskog prostora i po­trošači s novinskim pripovijestima i legendama, što čine s onim što “apsorbiraju”, primaju i plaćaju? Što oni s time čine?

Zagonetka potrošača-sfinge. Njegova se činjenja upisuju u mrežu televizijske, urbanističke i trgovačke proizvodnje. Ona su to manje vidljiva što je mreža okvira tješnja, podatnija, totalitamija. Promjenjiva oblika dakle, ili boje zida, nestaju ona u kolonizator­skim organizacijama čiji proizvodi ne ostavljaju više mjesta na kojemu bi potrošači mogli pribilježiti svoju djelatnost. Dijete još šara i pravi mrlje na svom školskom udžbeniku; čak i ako je kažnjeno za taj zločin, ono si stvara neki prostor, označuje postojanje autora. Telegledatelj ne piše više ništa na ekranu svog prijemnika. On je razvlašten proizvoda, isključen iz očitovanja. On gubi svoja autor­ska prava da bi postao, kazah bismo, puki primatelj, zrcalo jed­noga mnogoobličnog i narcisoidnog glumca. Naposljetku će postati slika strojeva koji njega više ne trebaju da bi djelovah, reproduk­cija nekog “stroja - samca”.3

83

Ustvari, racionaliziranoj, ekspanzionističkoj, centraliziranoj, spektakularnoj i bučnoj proizvodnji suprotstavlja se posve drukči­ja proizvodnja, nazvana “potrošnjom”, kojoj su obilježje lukavstva, razdrobljenost sukladna prigodnosti, potkradanje, tajnovitost, neu­morni žamor, riječju, gotovo nevidljivost, jer se ne pokazuje u vlasti­tim proizvodima (gdje bi za njih našla mjesta?), nego u umijeću korištenja onih koji su joj nametnuti.

Već se dugo proučavaju pritajeni pa ipak ključni obrati koje u drugim društvima izaziva potrošnja. Tako je spektakularni us­pjeh španjolske kolonizacije indijanskih domorodaca izigran tije­kom potonje primjene: iako podređeni, ako ne i s time pomireni, Indijanci su se često koristili zakonima, praksama i predodžbama, koji su im bili nametnuti silom ili nagovorom, u druge svrhe od onih osvajača; oni su s njima činili nešto drugo; podrivali su ih iznutra - ne odbacujući ih ili preobražavajući (a i toga je bilo), nego na tisuće načina njihova korištenja u službi propisa, običaja i uvjerenja stranih kolonizaciji koju nisu mogli izbjeći.4 Oni su meta- forizirali vladajući poredak: učinili su da djeluje u drugom regis­tru. Oni su ostajali drukčiji, unutar sustava koji su asimilirah i koji je njih asimilirao izvana. Oni su ga izigrah ne napuštajući ga. Procesi potrošnje zadržali su svoju različitost na samom prostom koji je ustrojio osvajač.

Je h riječ o ekstremnom slučaju? Nije, unatoč tome što je u osnovi indijanskog otpora bilo pamćenje istetovirano pritiskom, prošlost upisana u tijelo.5 U manjoj mjeri, isti proces nalazimo u načinu na koji se “pučke” sredine služe kulturalnim dobrima koje im odašilju “elite” proizvoditeljice jezika. Nametnuta znanja i sim­bolike postaju za njihove primatelje, koji nisu njihovi tvorci, pred­metom manipulacije. Jezik koji je proizvela neka društvena kate­gorija posjeduje sposobnost da proširi svoje osvajanje na široka polja svog okruženja, na “pustinje” u kojima se čini da nema niče­ga tako artikuliranog, ali je on tamo uhvaćen u stupicu svoje asi­milacije gustišem procedura što su ga osvajaču učinile nevidljivim njegove pobjede. Koliko god bila spektakularna, njegova povla­

84

štenost lako bi mogla biti tek prividna, ako služi jedino kao okvir tvrdoglavim, lukavim svakodnevnim praksama koje se njime služe. Ono što nazivljemo “vulgarizacijom” ili “degradacijom” kulture, u tom bi slučaju bilo tek jedan vid, karikaturalan ili djelomičan, osvete taktika korisnika nad vladajućom moći proizvodnje. U sva­kom slučaju, potrošač se ne može identificirati ili svrstati prema novinskim ili trgovačkim proizvodima koje troši: između njega (koji se njima služi) i tih proizvoda (pokazatelja “poretka” koji mu je nametnut), postoji veći ili manji raskol otvoren njegovim upora­bama.

Stoga valja raščlaniti samu uporabu. Primjera ima u izo­bilju, nadasve u vezi s jezikom, povlaštenim poljem za utvrđivanje pravila svojstvenih tim praksama. Gilbert Ryle, služeći se saus- sirovskom razlikom između “jezika” (sustava) i “govora” (čina), usporedio je prvi s kapitalom, a drugi s operacijama koje on omo­gućuje: sjedne strane, zaliha; s druge, poslovi i uporabe.6 U sluča­ju potrošnje, gotovo bismo mogli kazati da proizvodnja daje kapi­tal, a da korisnici, poput stanara, stječu pravo obavljanja operacija s tom glavnicom, a da pritom nisu njezini vlasnici. Ah ta uspored­ba vrijedi jedino za odnos između znanja jezika i govornih činova {speech acts). Samo u vezi s time, već se postavio niz pitanja i kategorija koje su omogućile, nadasve nakon Bar-Hillela, otvoriti u proučavanju jezika {semiozi ih semiotici) posebni odjeljak {naz­van pragmatika) posvećen uporabi ili indexical expressions, naime “riječima i rečenicama čija se referencija ne može odrediti bez poznavanja konteksta uporabe”.7

Kasnije ćemo se vratiti tim istraživanjima koja rasvjetljuju cijelo polje svakodnevnih praksi (uporaba jezika), ah zasad će dosta- jati da napomenemo kako se ona oslanjaju na problematiku iska­zivanja.8 Stavljajući čin u odnos prema okolnostima, “uporabni konteksti” {contexts o f use) upućuju na tragove koji određuju go­vorni čin (ih jezičnu praksu) i njezini su učinci. Iskazivanje je jedan model tih obilježja, ali ćemo ih još pronaći u odnosu što ga druge prakse (hodati, govoriti itd.) održavaju s nejezičnim sustavima. Iska­

85

zivanje naime pretpostavlja: 1. ostvarivanje jezičnog sustava go­vorom koji mu aktualizira mogućnosti (jezik je stvaran jedino u govomome činu); 2. prisvajanje jezika od strane govornika koji njime govori; 3. uvođenje sugovornika (stvarnog ili zamišljenog), i prema tome sklapanje relacijskog ugovora ili nagovora (govori­mo nekome); 4. uvođenje neke sadašnjosti činom onoga “ja” koje govori i, slijedno tome, budući da je “sadašnjost pravo izvorište vremena”, ogranizacija neke vremenitosti (sadašnjost stvara neko prije i neko poslije) te postojanje nekoga “sada” koje je prisutnost u svijetu.9

Ti činitelji (ostvariti, prisvojiti, stupiti u odnose, smjestiti se u vremenu) čine od iskazivanja, pa onda i uporabe, stanovit splet okolnosti, čvorište neodvojivo od “konteksta” iz kojega ga apstrakt­no lučimo. Neodvojiv od sadašnjeg trenutka, od posebnih okol­nosti i od stanovitog činjenja (proizvoditi jezik i mijenjati dinamiku odnosa), govorni je čin neka vrsta stjecanja koristi od jezika, i ope­racije nad jezikom. Mogli bismo pokušati primijeniti njegov mo­del na mnogim nejezičnim praksama, polazeći od pretpostavke da sve te uporabe potječu od potrošnje.

Valjalo bi još odrediti narav tili operacija služeći se drugom prečicom, ne više u ime odnosa koje one održavaju s kakvim su­stavom ili poretkom, nego utoliko što odnosi snaga određuju mreže u koje se one upisuju i ograničavaju okolnosti koje mogu iskoristi­ti. Nadalje, od jezičnog okvira valja prijeći na polemološki okvir. Riječ je o borbi ili igri između snažnoga i slaboga, i o “akcijama” koje preostaju kao moguće slabima.

Strategije i taktike

Nepoznati proizvođači, pjesnici svoga posla, pronalazači putelja- ka u džunglama fiinkcionalističke racionalizacije, potrošači proiz­vode nešto što posjeduje lik “linije zaleta”, o kojima govori De- ligny.10 One utiru “neodređene putanje”,11 prividno besmislene jer nisu sukladne sagrađenu, upisanu i predoblikovanu prostoru kroz

86

koji se kreću. To su nepredvidljive rečenice na mjestu uređenu organizacijskim tehnikama sustava. Iako im kao građa služe rječnici preuzetih jezika (onih televizije, novina, supermarketa ili urbanih rješenja), iako ostaju u okvirima propisanih sintaksi, (vremenski modusi radnog vremena, paradigmatske organizacije mjesta itd.), ti “prijelazi” ostaju heterogeni sustavima u koje se uvlače i u koji­ma si zacrtavaju lukavstva različitih interesa i želja. Oni kruže, dolaze i odlaze, preplavljuju i nasukavaju se u nametnutu reljefu, pjenušavi nanosi mora koje se probija među stijenama i labirinti­ma postojećeg poretka.

Statistike ne znaju gotovo ništa o toj vodi koju u načelu reguliraju institucionalne mreže i koje ona zapravo malo-pomalo podlokava i premješta. Zapravo, ne radi se o tekućini, koja kruži u slobodnim poljima između čvrste građe, nego o drukčijim pokreti­ma, koji se koriste elementima terena. Statistike se, međutim, za­dovoljavaju da razvrstaju, izračunaju i postave na ploču te elemente - “leksičke”jedinice, reklamne slogane, televizijske slike, izrađene proizvode, sagrađena mjesta itd. - a to čine s kategorijama i taksi- nomijama primjerenim industrijskoj ili administrativnoj proizvod­nji. Zato one obuhvaćaju samo građu koju koriste potrošačke prakse - materijal koji je očevidno onaj koji proizvodnja nameće svima - a ne navlastitu formu tih praksi, njihov potajni i lukavi “pokret”, naime samu djelatnost “snalaženja”. Snaga tih računa leži u sposob­nosti dijeljenja, ali ta analitička sposobnost ukida mogućnost pred­stavljanja prijelaznih taktika koje, prema vlastitim kriterijima, iza­biru dijelove uzete iz golemih proizvodnih cjelina da bi od njih sastavile izvorne pripovijesti.

Važno je ono što se koristi, a ne načini korištenja. Paradok­salno, potonji postaju nevidljivi u svijetu uopćene kodifikacije i razvidnosti. Od tih voda koje se posvuda uvlače vidljivi su tek učinci (količina i mjesto potrošenih proizvoda). One kolaju, a da ih se ne vidi, vidljive jedino predmetima koje pokreću ili uklanjaju. Prakse potrošnje sablasti su društva koje nosi njihovo ime. Poput “duho­

87

va” odnekoć, one predstavljaju višeoblični i okultni postulat proiz­vodne djelatnosti.

Da bih izvijestio o tim praksama, utekao sam se kategoriji “putanje”.12 Ona bi trebala prizvati vremenski pokret u prostoru, naime, jedinstvo dijakronijskoga slijeda prijeđenih točaka, a ne lik što ga te točke tvore na mjestu za koje se pretpostavlja daje sinkro- nijsko ih akronijsko. Ustvari, to je “predstavljanje” nedostatno, budući da se putanja upravo zacrtava i daje vrijeme u kojemu se pokret nahodi na taj način svedeno na crtu koju oko totalizira, čitljivu u hipu: na određeno polje projicira se hod šetača gradom. Kako god bilo korisno to “oplošnjenje”, ono preinačuje vremensku ar­tikulaciju mjesta u spacijalnirnz točaka. Radnju je odmijenio crtež. Reverzibilni znak (jednom projiciran na karti, iščitava se u dva smjera) zamijenila je nerazdruživa praksa pojedinih trenutaka i “slučajeva”, dakle ireverzibilna (ne možemo se vratiti u vremenu ih obnoviti propuštenu priliku). Na djelu je dakle trag umjesto či­nova, relikvija umjesto performansi: ona je tek njihov ostatak, znak njihova brisanja. Ta projekcija postulira mogućnost da se jedno (taj trag) uzme za drugo (radnje izvedene u danim prigodama). Na djeluje qui pro quo (jedno zamjenjuje drugo) svojstven redukcija­ma koje mora provesti funkcionalno upravljanje prostorom da bi bilo djelotvorno. Valja pribjeći drugom modelu.

Razlikovanje između strategija i taktika izgleda nudi primjereniju početnu shemu. Nazivljem strategijom računanje (ih manipulaciju) s odnosom snaga koje postaje moguće od trenutka kad se dade izdvojiti jedan subjekt volje i moći (poduzeće, vojska, grad, znanstvena ustanova). Ona ustanovljuje mjesto koje se može odrediti kao vlastito i biti osnovom s koje se može upravljati od­nosima s izvanjskošću sastavljenom od meta ih prijetnji (mušterije ili konkurenti, neprijatelji, selo u okolici grada, ciljevi i predmeti istraživanja itd.). Kao management, svaka “strategijska” raciona­lizacija najprije nastoji razlikovati u nekom “okruženju” nešto što joj je “navlastito”, naime mjesto vlastite moći i htijenja. Kartezi- janski potez, ako hoćete: zaokružiti nešto vlastito u svijetu koji su

88

začarale nevidljive moći Drugoga. Potez znanstvene, političke ili vojne modeme.

Uvođenje raskida između vlastitog mjesta i njegove dru- gosti prate važne posljedice od kojih neke valja odmah naznačiti:

1. “Vlastito” jest pobjeda mjesta nad vremenom. Ono omo­gućuje kapitalizaciju stečenih prednosti, pripremu budućih širenja i na taj način stjecanje neovisnosti u odnosu na promjenjivost okol­nosti. To je ovladavanje vremenom utemeljenjem neovisnoga mjes­ta.

2. To je također i ovladavanje mjestom pomoću vida. Podjela prostora omogućujepanoptičkupraksu počevši od mjesta s kojega pogled preobražava strane snage u predmete koje se može proma­trati i mjeriti, nadzirati, dakle i “uključiti” u svoje viđenje.13 Vidjeti (daleko) znači također predvidjeti, preduhitriti vrijeme iščitava- njem kakva prostora.

3. Bilo bi opravdano odrediti moć znanja tom sposobnošću preobražavanja neizvjesnosti povijesti u čitljive prostore. Ali, točnije je prepoznati u tim “strategijama” posebnu vrstu znanja, ono koje podržava i određuje moć da si podarimo vlastito mjesto. Zato su se vojne ili znanstvene strategije uvijek stvarale zahvaljujući uspostavi “vlastitih” polja (neovisni gradovi, “neutralne” ili “neovisne” us­tanove, “nepristrani” znanstveni istraživački laboratoriji itd.). Dru­gim riječima, stanovita moćje pretpostavka tog znanja, a nije samo njegova posljedica ili atribut. Ona ga omogućuje i određuje mu obilježja. Ona se u tom znanju stvara.

Za razliku od strategije (čiji uzastopni likovi pomiču tu odveć formalnu shemu i čiju bi povezanost s osobitim povijesnim ustro­jem racionalnosti također trebalo utvrditi), taktikom nazivljem pro­računato djelovanje određeno odsutnošću vlastitoga mjesta. Njego­vu neovisnost dakle ne uvjetuje nikakvo izvanjsko ograničenje. Jedino je mjesto taktike mjesto drugoga. Zato ona mora postupati prema području koje joj je nametnuto kao da ga ustrojuje neka strana sila. Ona ne raspolaže sredstvom da opstoji sama po sebi, na

89

razdaljini, u položaju povučenosti, predviđanja i okupljanja sebe: ona je pokret “unutar vidnoga polja neprijatelja”, kao stoje kazao von Biilow,14 i u prostom koji on nadzire. Ona dakle nije u mo­gućnosti zacrtati neki globalni projekt niti sagledati u totalu nepri­jatelja u određenom prostom, vidljivog i objektivno sagledljivog. Djeluje od zahvata do zahvata. Koristi se “okolnostima” i o njima ovisi, bez prostora u kome bi mogla uskladištiti svoja dobra, po­većati posjed i predvidjeti izlaze. To što ona stječe ne čuva se. To ne-mjesto omogućuje joj besumnje pokretljivost, ali u poslušnosti spram neizvjesnosti vremena, kako bi u letu uhvatila mogućnosti što ih pruža trenutak. Valja joj, budnoj, iskoristiti pukotine što ih otvara stjecaj posebnih prilika u nadgledanju vlasničke moći. Ona je potkrada. Stvara joj iznenađenja. Može se zateći tamo gdje je ne očekuju. Dosjetljiva je.

Ustvari, taktika je umijeće slaboga. Clausewitz je to uočio u vezi s lukavstvom u svojoj raspravi o ratu. Što moć više raste, to si manje može dopustiti pokretanje dijela svojih sredstava da bi proiz­vela prijevame učinke: ustvari, opasno je upotrijebiti veliku silu za privide, budući da je ta vrsta “demonstracije” općenito uzaludna i da “ozbiljnost gorke nužde čini neposredno djelovanje toliko hit­nim te nema mjesta za takvu igru”. Snage se raspodjeljuju i ne izlažu se opasnosti da bi hinile. Moć je obvezana samom svojom vidljivošću. Naprotiv, lukavstvo je moguće slabome i nerijetko je ono jedino moguće, poput “posljednje slamke”: “Što su slabije one snage koje su podređene strateškoj upravi, to im je više na raspola­ganju lukavstvo”.15 Prevedimo: to se prije strategija preobražava u taktiku.

Clausewitz također uspoređuje lukavstvo s doskočicom “Jed­nako kao što je doskočica potez obmane glede predožbi i pojmova, lukavstvo je potez obmane glede čina”.16 Znači to navijestiti način na koji se taktika, zapravo zahvat obmane, neočekivano uvlači u neki poredak. Umijeće “zadavanja udarca” jest posjedovanje smisla za prigodu. Prema postupcima koje Freud navodi u vezi s do­sjetkom,17 ona spaja smiono zbližene elemente da bi bacila ne­

90

očekivano svjetlo na jezik kakva mjesta i pogodila adresata. Zebre, rasjekline, naprsline i pronalasci u mreži kakva sustava, načini djelovanja potrošača praktični su istoznačnici dosjetkama.

Bez vlastita mjesta, bez globalizirajućeg uvida, slijepa i pro­nicava kakvom se biva u dodiru tijela o tijelo bez razmaka, uprav­ljana slučajem vremena, taktika je određena odsutnošću moći, kao što strategiju ustrojuje postulat moći. S tog bi se stajališta njezina dijalektika mogla rasvijetliti starim umijećem sofistike. Tvorac ve­likoga “strateškog” sustava, Aristotel, već se mnogo zanimao za procedure tog neprijatelja koji je, prema njemu, poremetio poredak istine. Toga mnogoobličnog, brzog, iznenađujućeg protivnika on je odredio tako da bismo ga, imajući na umu rastezljivost sofistike, u konačnici mogli primijeniti i za određenje taktike kako je ja ov­dje razumijem: riječ je, kao što je kazao Corax, o tome da se “naj­slabiji položaj učini najjačim”.18 U svojoj paradoksalnoj sažetosti, taj izrijek ocrtava odnos snaga koji je u načelu duhovnog stva­ralaštva, jednako ustrajan koliko i istančan, neumoran, spremno očekujući svaku priliku, raspršen na poljima vladajućeg poretka, ne priznajući pravila koja postavlja i nameće racionalnost utemelje­na na pravu stečenom vlasništvom.

Strategije su dakle akcije koje, zahvaljujući ustanovljenju nekog mjesta moći (posjedovanju čega vlastitoga), izboruju teorij­ska mjesta (sustave i totalizirajuće govore) sposobna izreći cjelinu fizičkih mjesta na koja su snage raspoređene. One kombiniraju te tri vrste mjesta i nastoje ovladati jednima preko drugih. One se prema tome opredjeljuju za odnose mjesta. Ako ništa, nastoje u njih uvesti vremenske odnose analitičkim pridodavanjem vlasti­tog mjesta svakome posebnom elementu i kombinatoričkom or­ganizacijom pokreta svojstvenih jedinicama ili cjelinama jedinica. Model im je bio vojnički prije no što je postao “znanstveni”. Tak­tike su procesi čija vrijednost ovisi o važnosti što je pridaju vre­menu - okolnostima što ih određeni trenutak uplitanja preobražava u povoljnu prigodu, brzini pokreta koji mijenjaju organizaciju pro­stora, po odnosima između uzastopnih trenutaka “udara”, mogućim

91

križanjima heterogenih trajanja ritmova itd. U tom smislu, razlika između jednih i drugih upućuje na dvije povijesne opcije u smislu djelovanja i sigurnosti (opcije koje uostalom prije ovise o prisila­ma negoli o mogućnostima): strategije računaju na otpor koji us­postava nekog mjesta pruža vremenskom trošenju; taktike zanima spretno korištenje vremena, prigoda koje ono pruža i također igre koju uvodi u temelje moći. Čak ako se metode kojima se koristi svakodnevno umijeće ratovanja nikad ne očituju u tako jasno ocr­tanu liku, ipak ostaje činjenica da ulog na mjesto ili na vrijeme razlikuje načine djelovanja.

Retorike praksi, tisućljetna lukavstva

Različite teorijske referencije omogućit će da bolje odredimo tak­tike ili polemologiju “slaboga”. To je posebice slučaj s “figurama” i “obratima” koje proučava retorika. Freud ih je uostalom već označio u svom istraživanju dosjetke i oblika koje, na polju poret­ka poprimaju, povratci potisnutoga: verbalna ekonomija i sažimanja, dvostruki smislovi i besmislovi, premještanja i aliteracije, višestruka uporaba iste građe itd.19 Nimalo ne čude te homologije između praktičkih lukavstava i retoričkih pokreta. U odnosu na zakonitosti sintakse i “pravog” značenja, naime, u odnosu na opću definiciju čega “pravog”, za razliku od onoga što to nije, dobri i loši obrati retorike odvijaju se na polju koje je na taj način bilo stavljeno na stranu. To su manipulacije jezika ovisne o prigodi i namijenjene zavođenju, hvatanju, ili iskrivljavanju jezičnog položaja primate­lja.20 Dok gramatika nadzire “vlastitost” termina, retoričke prei­nake (metaforička skretanja, eliptička sažimanja, metonimijska umanjenja itd.) označavaju korištenje jezika od strane govornika u posebnim situacijama jezičnih obrednih i stvarnih borbi. One su pokazatelji potrošnje i igre snaga. Proizlaze iz problematike iska­zivanja. Nadalje, unatoč tome (ili zbog toga) što su ti “načini go­vorenja” u načelu isključeni iz znanstvenog govora, oni priskrblju­ju raščlambi “načina govorenja” niz modela i hipoteza. Napokon,

92

oni su samo inačice u sklopu opće semiotike taktika. Dakako, da bi se razradila ta semiotika, trebalo bi se uteći umijećima mišljenja i djelovanja različitima od onih koja su racionalno utemeljena na razgraničenju vlastitoga: od šezdeset i četiri heksagrama kineskoga I-Chinga21 ili grčkog metisa22 do arapskoga hila,23 naznačuju se druge “logike”.

Nije mi nakanom neposredno uspostavljanje semiotike. Željom mije predložiti nekoliko načina razmišljanja o svakodnev­nim praksama potrošača, otpočetka pretpostavivši da su u početku one taktičke vrste. Stanovati, kružiti, govoriti, čitati, ići na tržnicu ili kuhati, te djelatnosti, izgleda, odgovaraju obilježjima taktičkih lukavstava i iznenadnih zahvata: smicalice “slaboga” u poretku koji je uspostavio “jaki”, umijeće zadavanja udaraca na polju dru­goga, lukavstvo lovca, manevarska i višeoblična pokretljivost, klik- tavi, poetični i ratnički izumi.

Možda su one potvrda nekoga bezvremenog umijeća koje nije samo ustrajalo kroz ustanove uzastopnih društveno-političkih poredaka nego seže i mnogo dalje od naših povijesti i nadovezuje se na čudne solidarnosti s onu stranu granica čovječanstva. Te prakse predstavljaju zapravo neobične analogije i kao da pripadaju predanoj inteligenciji, zajedno s hinjenjima, potezima i obratima što ih neke ribe ili biljke izvode s nevjerojatnom spretnošću. Pro­cedure tog umijeća nahode se u davnini života i kao da ne nadilaze samo stratešku raspodjelu povijesnih ustanova, već i prekid obilježen institucijom svijesti. Osiguravaju one formalni kontinu­itet i trajnost sjećanja bez jezika, od dna oceana do ulica naših megapolisa.

U svakom slučaju, na ljestvici suvremene povijesti, također se čini da su poopćenje i širenje tehnokratske racionalnosti stvori­li, između očica sustava, rascjepkavanje i bujanje tih praksi kojima su nekoć upravljale stabilne mjesne jedinice. Taktike sve više skreću s putanje. Izglobljene iz tradicionalnih zajednica, koje su im određivale djelovanje, počinju one lutati posvuda u prostoru koji

93

se objedinjuje i širi. Potrošači se pretvaraju u doseljenike. Sustav u kojemu oni kruže odveć je širok da bi se negdje zaustavili, ali i odveć premrežen da bi mu mogli uzbjeći ili prebjeći drugdje. Drug­dje više ne postoji. Uslijed toga, mijenja se i “strateški” model, kao daje izgubljen u svojoj uspješnosti: počivao je na određenju čega “vlastitoga” koje se razlikovalo od svega ostaloga; sada je on postao sve. Moglo bi se dogoditi da, malo-pomalo, iscrpi svoje preobraz- bene sposobnosti i da tvori jedino prostor (jednako totalitaran kao nekadašnji svemir) u kojemu bi djelovalo društvo kibemetičkoga tipa, prepušteno Brownovu gibanju nevidljivih i bezbrojnih takti­ka. Bih bismo suočeni s bujanjem neizvjesnih i nenadgledivih ma­nipulacija unutar goleme mreže dmštveno-ekonomskih prisila i osi­guranja: milijarde gotovo nevidljivih pokreta, koji se odvijaju na sve istančanijoj površini jedinstvenog, stalnog i svima vlastitoga mjesta. Je li to već na djelu ih je to tek budućnost velikoga grada?

Ostavljajući po strani višetisućljetnu arheologiju lukavsta- va, jednako kao i mogućnost njihove mravinjačke budućnosti, proučavanje nekoliko svakodnevnih taktika u optjecaju ne smije unatoč svemu zaboraviti obzorje s kojega one dolaze, niti, na drugom kraju, kamo bi mogle otići. Podsjećanje na te daleke prošlos­ti ih budućnosti omogućuje barem da se odupremo posljedicama analize, ključne, ali često isključive i opsesivne, koja nastoji opisa­ti ustanove i mehanizme represije. Ne čudi povlaštenost koju uživa problematika represije na polju istraživanja: znanstvene ustanove pripadaju sustavu koji proučavaju; proučavajući ga, one se prila­gođuju dobro znanome žanru povijesti obitelji (kritika ideologije ne mijenja ništa u njezinu funkcioniranju, budući da kritika stvara privid odmaka unutar pripadnosti); pridodaju one čak i uznemiru­juću draž vragova ili vukodlaka o kojima se pripovijesti pričaju uvečer kod kuće. AJi to pojašnjenje aparata njime samime nedostat­no je utoliko što ne vidi prakse koje su mu heterogene i koje po­tiskuje ili vjeruje da potiskuje. Pa ipak, one imaju velike izglede da nadžive također i taj aparat i, u svakom slučaju, one su također sastavni dio društvenog života, to otpornije što su savitljivije i

94

podesenije stalnim promjenama. Promatrajući tu prolaznu i trajnu stvarnost, stječe se dojam da se istražuje tamna strana društva, noć dulja od dana, tamna prostirka na kojoj se pomaljaju uzastopne ustanove, morski beskraj na kojemu bi se društveno-ekonomski i politički aparati nadavali poput privremenih otoka.

Zamišljeni krajolik istraživanja nije bez vrijednosti, čak i ako nije strogo određen. On tako obnavlja ono što se nekoć označa­valo nazivom “pučka kultura”, ali da bi ono što se prikazivalo kao ukalupljujuću silu povijesti preobrazilo u pokretnu beskonačnost taktika. On dakle zadržava prisutnom strukturu društvenoga ima­ginarnog odakle pitanje neprestance poprima različite oblike i izno­va se postavlja. On također štiti od učinaka raščlambe koja nužno zahvaća te prakse samo na rubovima tehničkoga aparata, gdje one preinačuju ih pobijaju njegove instrumente. Na taj je način i samo proučavanje marginalno u odnosu na pojave koje proučava. Krajo­lik koji uprizoruje te pojave na imaginaran način ima dakle vrijed­nost korekcije i globalne terapeutike protiv njihove redukcije spo­radičnim propitivanjem. On barem osigurava njihovu prisutnost kao sablasti. Taj povratak na drugu pozornicu podsjeća na odnos što ga iskustvo takvih praksi održava s onime što od njih ostaje iza raščlambe. To je dokaz, neizbježno fantastičan i neznanstven, ne­razmjera između svakodnevnih taktika i strateškoga pojašnjenja. Koliko se toga upisuje od onoga što svatko čini? Razliku između toga dvojega čuva slika, sablast stručnoga i nijemoga tijela.

95

II. dioTEORIJE UMIJEĆA DJELOVANJA

Svakodnevne prakse

Svakodnevne prakse proizlaze iz goleme cjeline koju je teško razgraničiti, a proizvoljno bismo je mogli označiti kao cjelinu pro­cedura. To su sheme djelovanja i tehničkih manipulacija. Počevši od nekoliko nedavno provedenih i ključnih raščlambi (Foucault, Bourdieu, Vemant i Detienne itd.), moguće ih je, ako već ne odrediti, a ono barem točnije iskazati njihovo djelovanje u odnosu na govor (ih na “ideologiju”, kao što kaže Foucault), na stečeno znanje (Bourdieuov habitus) i na oblik vremena koji zovemo prigoda (kai- ros o kojemu su govorili Vemant i Detienne). Načini su to n^ koje se može obilježiti neka posebna tehničnost, a u isti mah smjestiti njezino proučavanje u aktualnu geografiju istraživanja.

Smještajući ovaj esej u širu cjelinu, na mjesto koje je već bilo ispisano (usprkos fikciji bijele stranice, mi uvijek pišemo pre­ko već napisanog), nije mi nakanom izraditi popis, nužno iluzoran, teorijskih i deskriptivnih radova koji su ustrojili pitanje ih ga osvi­jetlili u prolazu, pa čak niti naprosto priznati svoje dugovanje. U igri je status raščlambe i njezin odnos prema predmetu. Kao što je slučaj u radionici ih laboratoriju, predmeti proizvedeni istraživanjem posljedica su njegova više ih manje izvornog doprinosa polju na kojemu je bilo moguće. Upućuju oni, prema tome, na neko “stanje pitanja”, naime na mrežu profesionalnih i tekstualnih razmjena, na “dijalektiku” rada u tijeku (ako “dijalektikom” označujemo, kao stoje bio slučaj u 16. stoljeću, pokrete odnosa između različitih pristupa na istoj pozornici, a ne moć pridodanu nekome posebnom mjestu da totalizira ih “nadiđe” te razlike). S tog stajališta, “pred­

99

meti” našeg istraživanja nisu odvojivi od duhovne i društvene “trgo­vine” koja ustrojuje njihovu razglobljenost i njihova premještanja.

“Zaboravi” li na zajednički rad u koji se upisuje, izdvoji li predmet svoga diskursa iz povijesne geneze, “autor” niječe svoju stvarnu situaciju. Stvara fikciju vlastitog mjesta. Usprkos suprotnim ideologijama koje je mogu pratiti, izdvajanje odnosa subjekt-ob- jekt ili odnosa diskurs-objekt apstrakcija je koja proizvodi “autor­sku” simulaciju. Ona briše tragove pripadnosti istraživanja stano­vitoj mreži - tragove koji uvijek ustvari osporavaju autorska prava. Ona prikriva uvjete proizvodnje govora i njegova predmeta. Tu zanijekanu genealogiju odmjenjuje teatar koji kombinira privid predmeta i privid autora. Diskurs će prema tome sačuvati obilježje znanstvenosti budu li jasno izneseni uvjeti i pravila njegova na­stajanja i ponajprije odnosi iz kojih je proistekao.

Ovo skretanje iznova vodi dugovanju, ah kao ključnom či­nitelju svakoga novog diskursa, te više nije riječ o posudbi koju iskazano štovanje ili priznanje mogu iskupiti. Tako, budimo na tre­nutak lirični, Panurge bi u tome vidio znak sveopće solidarnosti. Svako “vlastito” mjesto mijenja ono što je od drugih već tamo bilo. Zato je jednako tako isključeno “objektivno” predočavanje tih bliskih ili dalekih položaja koje nazivljemo “utjecajima”. Pojav­ljuju se oni u tekstu (ili u određenju nekog istraživanja) u vidu učinaka preinake i rada koji su u njemu proizveli. Dugovanja se ne pretvaraju u predmete. Uz razmjene, čitanja i suprotstavljanja koji tvore uvjete njegove mogućnosti, svako je proučavanje zrcalo s tisuću faceta (druge se pojavljuju posvuda u tom prostoru), ali slom­ljeno i iskrivljeno zrcalo (drugi se u njemu fragmentiraju i mije­njaju).

100

4. poglavlje Foucault i Bourdieu

1. Raspršene tehnologije: Foucault

Namah se postavlja problem odnosa tih procedura i diskursa. One nemaju repetitivnu utvrđenost obreda, običaja ili refleksa - znanja koje se više ili još ne očituje kao diskurs. Njihova ih pokretnost neprestance prilagođuje raznolikosti ciljeva i “poteza”, ali one pri­tom ne ovise o verbalnu pojašnjenju. Jesu li međutim neovisne? Taktike u govoru mogu, kao što smo vidjeli, biti formalnim zna­kom taktika bez govora.1 Tako ti načini mišljenja uloženi u načine djelovanja čine neobičan - i masivan - slučaj odnosa što ih prakse održavaju s teorijama.

U knjizi u kojoj proučava kako su se ustrojile “procedure” zatvorskoga, školskoga i liječničkoga “nadzora” na početku 19. stoljeća, Michel Foucault umnožava sinonime, “riječi plesače”, uzastopna približavanja jednome nemogućem vlastitom imenu: “dispozitivi”, “instrumentacije”, “tehnike”, mehanizmi”, “maši­nerije” itd.2 Neizvjesnost i pokretljivost stvari u jeziku već su jedan pokazatelj. Ali sama pripovijest koju on pripovijeda, ono o gole­mom quipro quou, iskazuje i uspostavlja dihotomiju između “ideo­logija” i “procedura”, utvrđujući njihove različite razvoje i presije­canja. Zapravo on propituje proces ukriženja: mjesto što su ga za­uzimali reformistički projekti s kraja 18. stoljeća “kolonizirale” su, “vampirizirale” disciplinarne procedure koje otad ustrojuju društve­

101

ni prostor. Ta policijska pripovijest o zamjeni tijela zacijelo bi se svidjela Freudu.

U Foucaulta, drama se, kao i uvijek, odigrava između dviju sila kojima lukavstvo vremena obrće odnos. S jedne strane, ideo­logija prosvjetiteljstva revolucionarna je na polju kaznenog prava. “Smrtnu kaznu” Ancien Regimea, krvavi obred tijela nad tijelom, koji teatralizira pobjedu kraljevskog poretka nad zločincima iza­branim zbog njihove simboličke vrijednosti, reformistički projekti 18. stoljeća žele odmijeniti kaznama primjenjivim na sve, razmjerni­ma prekršaju, korisnima društvu, odgojnima za osuđene. Zapravo, disciplinirane procedure koje su se polagano uvele u vojsci i u školi, ubrzo su odnijele pobjedu nad opsežnim i složenim sudskim aparatom što ga je iznjedrilo prosvjetiteljstvo. Njegove tehnike postaju istančanije i proširenije, a da se ne mora posegnuti za ideo­logijom. Posredujući jedno stanično mjesto isto za sve (učenike, vojnike, radnike, zločince ih bolesnike), one usavršavaju pregled­nost i premreženost tog prostora ne bi U ga učinili oruđem kadrim da disciplinira nadzirući i “tretirajući” bilo koju ljudsku skupinu. Riječ je o tehnološkim pojedinostima, malim ali odlučnim po­stupcima. Oni imaju logiku teorije: preko njih se uspostavlja uni- verzalizacija jednoobrazne kazne zatvora, koja iznutra obrće re­volucionarne ustanove i uspostavlja posvuda “kaznioničko” umjesto kaznenoga pravosuđa

Foucault tako razlikuje dva heterogena sustava. On iznova upućuje na prednosti što ih je stekla politička tehnologija tijela nad razradom doktrinamog tijela. Ali ne zadovoljava se odvajanjem dviju vrsta moći. Slijedeći uspostavu i pobjedničko umnožavanje te “niže instrumentalnosti”, pokušava on rasvijetliti opruge te ne- pronične moći, bez posjednika, bez povlaštenog mjesta, bez nadređenih i podređenih, bez represivna djelovanja i bez dogma­tizma, djelotvorne na gotovo neovisan način svojom tehnološkom sposobnošću raspodjele, razvrstavanja, raščlambe i prostornog upojedinjenja predmeta koji se obrađuje. (Za to vrijeme ideologija “brblja”!) U nizu kliničkih tablica (i samih začuđujuće panop-

102

tičkih!), on pokušava i sam imenovati i razvrstati različita “opća pravila”, “uvjete djelovanja”, “tehnike”, “postupke”, “operacije”, “mehanizme”, “načela” i “činitelje” koji čine “mikrofiziku moći”.3 Ta galerija dijagrama ima dvostruku ulogu: da razglobi jedan društveni sloj praksi bez diskursa i da ustanovi diskurs o tim prak­sama.

Od čega je onda sačinjena ta razina odlučnih praksi koje raščlamba izdvaja? Preko obrata svojstvenog strategiji njegovih istraživanja, Foucault tu razabire gestu koja je ustrojila prostor diskursa - ali ne više, kao što je bio slučaj u Povijesti ludila, epi­stemološku i socijalnu gestu zatvaranja nekoga tko je isključen da bi se oblikovao prostor koji omogućuje poredak, nego malenu i posvuda ponavljanu gestu mreženja vidljivog prostora kako bi se onima koji ga zauzimaju omogućilo uočavanje i “informacija”. Procedure koje ponavljaju, umnožavaju i usavršavaju tu gestu us­trojile su diskurs koji je poprimio obličje društvenih znanosti. Odatle se utvrđuje nediskurzivna gesta koja se, ovlaštena povijesnim i društvenim razlozima da pruži objašnjenje, očituje u diskursima suvremene znanstvenosti.

S obzirom na itekako nove perspektive što ih otvara ova raščlamba4 - i koje bi uostalom mogle biti osnovom nove teorije “stila” (stil, taj način hodanja, netekstualna gesta, organizira tekst misli) - moguće je pridometnuti nekoliko pitanja u vezi s našim istraživanjem:

1. Upustivši se u arheologiju društvenih znanosti (eksplicit- ni izrijek od objavljivanjafiz/eć/' i stvari) i tragajući za “zajedničkom matricom”, naime za “tehnologijom moći”, koja bi bila načelom kaznenoga prava (kažnjavanja čovjeka) kao i humanističkih zna­nosti (poznavanje čovjeka), Foucault je bio prisiljen provesti selek­ciju u ukupnosti procedura koje tvore tkanje društvenog djelova­nja u 18. i 19. stoljeću. Taj se kirurški zahvat sastoji upreslagiva- nju povijesti počevši od suvremenoga bujajućeg sustava - pravo­sudne i znanstvene tehnologije - u izdvajanju iz cijeloga tijela

103

kancerozne tvorevine koja ga je napala, te u objašnjenju njegova sadašnjeg funkcioniranja preko njegove geneze tijekom dvaju pret­hodnih stoljeća. Iz goleme historiografske građe (kaznene, vojne, školske, medicinske), on izdvaja optičke i panoptičke procedure koje u njoj postupno bujaju i prepoznaje u njima naznake, najprije raspršene, aparata čiji se dijelovi malo-pomalo sve jasnije ocrtava­ju, kombiniraju i ponavljaju u svoj punini društvenoga tijela.

Ta izvanredna historiografska “operacija” istodobno povlači dva pitanja koja, međutim, ne treba brkati: sjedne strane, odlučna uloga tehnološih procedura i dispozitiva u ustroju društva; s druge, izuzetni razvoj posebne kategorije tih dispozitiva. Stoga se još va­lja pitati:

a) Kako objasniti povlašteni razvoj posebnog niza koji čine panoptički dispozitivi?

b) Kakav je status tolikih drugih nizova koji, slijedeći svoje tihe putanje, nisu postali mjestom diskurzivne konfiguracije niti tehnološke usustavljenosti? Njih bi se moglo shvatiti kao golemu zalihu koja sadrži ostatke ili tragove različitih razvoja.

U svakom slučaju, djelovanje društva nije moguće svesti na jedan prevladavajući tip procedura. Novija su istraživanja već utvrdila druge tehnološke dispozitive i njihove igre s ideologijom, podcrtavši, iako s različitih očišta, njihov odredben značaj - takva su istraživanja Sergea Moscovicia, posebice u vezi s urbanističkom organizacijom,5 ili pak ona Pierrea Legendrea o srednjovjekovnome pravnom ustroju.6 Čini se da oni prevladavaju tijekom duljeg ili kraćeg razdoblja, a potom iznova tonu u slojevitu masu procedura, dok ih drugi odmjenjuju u ulozi “informatora” sustava.

Društvo bi tako sačinjavale neke izuzetne prakse, koje us- trojuju njegove normativne ustanove, i one druge, bezbrojne prakse koje su ostale “u manjini”, pa ipak uvijek prisutne iako ne ustroju- ju diskurs, i koje čuvaju premise ili ostatke hipoteza (institucional­nih, znanstvenih) koje se razlikuju od jednog društva do drugoga. Upravo bi u toj mnogostrukoj i šutljivoj “zalihi” procedura trebalo

104

tražiti “potrošačke” prakse s dvostrukim obilježjima moći, koja je utvrdio Foucault, kako bi se moglo, jednom na manjinski, a drugi put na većinski način, istodobno ustrojiti i prostore i jezike.

2. Konačna formacija (suvremena promatračka i discipli­nama tehnologija) koja služi kao polazišna točka Foucaultovoj re­gresivnoj povijesti objašnjava nevjerojatnu objedinjenost praksi koje on izabire i propituje. Ali, može li se pretpostaviti daje ukup­nost procedura jednako koherentna? A priori, ne može. Iznimni, ako ne i kancerozni razvoj panoptičkih procedura, nadaje se neod­vojivim od povijesne uloge koje su na nj utjecale, te su bile oružje u borbi protiv heterogenih praksi i provedbi njihova nadzora. Ko­herentnost je učinak izvanrednog uspjeha, a nije obilježje sveko­likih tehnoloških praksi. Monoteizam s kojim bismo mogli usporedi­ti povlaštenost koju su si osigurali panoptički dispozitivi, nadživio je “politeizam” raspršenih praksi, kojima vlada, ah ih ne ukida pobjednički značaj jedne od njih.

3. Kakav je status jednog posebnog dispozitiva kad se pro­metne u organizacijsko načelo neke tehnologije moći? Kako na nj utječe njegova prekomjemosf! Koji se novi odnos uspostavlja s raspršenom ukupnošću procedura kad se jedna od njih institucio­nalizira u kaznionički i znanstveni sustav? Na taj način povlašteni dispozitiv mogao bi lako izgubiti djelotvornost koju, prema Foucaultovim riječima, duguje svojim nijemim i majušnim teh­ničkim napretcima. Izašavši iz mračnog pojasa u koji Foucault smješta odredbenu mašineriju društva, našao bi se on u položaju ustanova koje postupno “koloniziraju” još šutljive procedure. Možda uistinu (barem je to jedna od pretpostavki naše studije) i sam sustav discipline i nadzora, uobličen u 19. stoljeću na osnovi ranijih procedura, danas “vampiriziraju” druge procedure?

4. Može li se ići dalje? Nije li i sama činjenica da, zahvalju­jući svome širenju, dispozitivi nadzora postaju predmetom objaš­njavanja, pa su prema tome dio jezika prosvjetiteljstva, znak da oni prestaju određivati diskurzivne institucije? Učinak ustrojujućih

105

dispozitiva, diskurs bi preko onih koje može obrađivati označio one koji više nemaju ustrajavajuću ulogu. Valjalo bi se dakle pitati kojom se drugom vrstom dispozitiva on artikulira, a da ih ne može učiniti svojim predmetom. Izuzev ako diskurs (onaj iz Nadzirati i kazniti?), raščlanjujući prakse od kojih i sam potječe, na taj način nadilazi podjelu, koju je uveo Foucault, između “ideologija” i “pro­cedura”.

Ta pitanja, na koja ćemo zasad odgovoriti tek sumarno, ba­rem naznačuju preobrazbe što ih je Foucault uveo u raščlambu procedura i perspektiva koje se otvaraju nakon njegova istraživanja. Uputivši, u jednom slučaju, na heterogenost i uzajamnost odnosa između dispozitiva i ideologija, uspostavio je on to polje kao obradi­vi povijesni predmet na kojemu tehnološke procedure imaju posebne učinke moći, podređuju se vlastitim logičkim djelovanji­ma i mogu proizvesti fundamentalni obrat u ustanovama poretka i znanja. Ostaje pitanje što je s drugim procedurama, koje su jedna­ko infinitezimalne, a povijest ih nije “povlastila”, a koje unatoč tome obavljaju bezbrojne djelatnosti među očicama tkanja ustanov­ljenih tehnologija. To je posebno slučaj s procedurama koje ne raspolažu preduvjetom što ga posvuda iziskuju procedure rasvi­jetljene Foucaultom, naime, nemaju vlastito mjesto na kojemu bi mogla djelovati panoptička mašinerija. Te su tehnike također ope­rativne, ah su od početka lišene onoga što čini snagu drugih, to su “taktike” za koje sam pretpostavio da podaruju formalno obilježje svakodnevnim praksama potrošnje.

2. “Učeno neznanje”: Bourdieu

Svoje ćemo “taktike” izgleda uspjeti raščlaniti jedino okretanjem prema nekom drugom društvu: Francuskoj Ancien Regimea ili 19. stoljeća za Foucaulta; Kabiliji ili Beamu za Bourdieua; antičkoj Grčkoj, za Vemanta i Detiennea itd. Kazah bismo, uostalom, daje bila potrebna neka druga pozornica kako bi, marginalizirane “za­padnom” racionalnošću, one pronašle postor vidljivosti i ragaš-

106

njenja. Druga nam područja podaruju ono što je naša kultura is­ključila iz svoga diskursa. Ali, nije li naše taktike odredilo upravo ono što smo mi uklonili ili izgubili? Kao i u Tužnim tropima,7 naša su putovanja usmjerena u daleke krajeve da bi tamo otkrila ono čija se prisutnost u nas više ne prepoznaje. Ta taktička i retorička lukavstva koja je znanstvena obitelj proglasila nezakonitima, a Freud je dugo pokušavao biti njezinim posvojenim sinom, on je ponovno pronašao otkrićem i istraživanjem jedne terra incognita, nesvjesnog; ali ona su mu zacijelo nadošla iz nekoga starijeg i blis­kijeg područja - iz dugo odbacivane židovske stranosti, koja se s njime vraća u znanstveni diskurs, ali prerušena u snove i lapsuse. Freudizam će tako biti mješavina legitimnih strategija proizašlih iz Aujklarunga i “obrata” koji se vraćaju iz veće udaljenosti pod ogrtačem nesvjesnog.

Dvije polovice

Ako je Kabilija u Bourdieua trojanski konj “teorije prakse”; ako tri posvećena joj teksta (najljepša što ih je Bourdieu napisao, nadasve “Kuća ih izvrnuti svijet”) služe kao pluralna prethodnica dugome epistemološkom diskursu; ako poput pjesama njegove “tri studije o kabilskoj etnologiji” zacrtavaju jednu teoriju (vrstu komentara u prozi) i služe mu kao beskrajan fond za citate u izvanrednim oba- sjanjima; ako je napokon u trenutku u kojemu Bourdieu objavljuje svoja tri “stara” teksta njihovo referencijsko i poetsko mjesto iz­brisano iz naslova (koji se vraća komentaru: teorija) i ako je, raspršen u učincima koje proizvodi u autoriziranu diskursu, i sam kabilski izvornik postupno iščilio, kao sunce izgubljeno u spekula­tivnu krajoliku koji još osvjetljava - onda ta obilježja već označuju položaj prakse u teoriji.8

Nije riječ o slučaju. Radovi, kojima je od 1972.godine na­dalje predmet “praktično značenje”,9 ustrojuju se na isti način, izuzev “Budućnosti klase i uzročnosti vjerojatnoga”.10 Ipak, valja naznačiti jednu razliku: Kabiliju, studiju o “bračnim strategijama”

107

(koja se poimence bavi genealoškom ekonomijom), odmijenila je referencija Beama.11 Riječ je dakle o dva referencijalna mjesta. Može li se reći koji je od dva lokaliteta, Kabilija ili Beam, dubleta onom drugome? Oni predstavljaju dvije nadzirane - i progonjene - “bliskosti”, jedan udaljenošću od rodnoga tla, drugi zbog stra- nosti kulturalne razlike. Izgleda ipak daje Beam, in-fanskao i svaki izvor, morao najprije predstavljati dubletu jednoga kabilijskog pri­zora (tako bliskog rodnom tlu, prema Bourdieuovoj raščlambi) da bi se dao izreći. Tako je, “opredmetljiv”, ponudio stvarni oslonac (i legendarni - gdje su stanovnici negdanjega Beama?) da bi se u društvene znanosti uveo habitus, osobno obilježje što gaje Bourdieu podario teoriji. Na taj se način posebnost izvornog iskustva gubi u njegovoj sposobnosti da preustroji opći diskurs.

Podijeljen na dvije polovice od kojih jedna omogućuje dru­gu, Nacrt za jednu teoriju prakse ponajprije je praksa interdiscipli­narnosti. Na djeluje dakle metafora u smislu da se iz jednoga roda prelazi u drugi: od etnologije sociologiji. Zapravo, to i nije tako jednostavno. To je djelo teško razvrstati. Je li to posljedica inter­disciplinarnih suočenja što ih je nekoć zagovarao Bourdieu i koja, nadilazeći stupanj puke razmjene “danosti”, smjeraju uzajamnom objašnjenju pretpostavki navlastitih svakoj posebnosti?12 Ta suoče­nja iziskuju uzajamno epistemološko pojašnjenje; ona teže tome da svoje implicitne podloge izvuku na svjetlost, koja je ambicija i mit znanja. Ali, možda je ulog različit te se svodi na intervenciju drugoga u kretnju kojom se neka disciplina vraća onome noćnome što je okružuje i što joj prethodi - ne da bi to uklonio, nego upravo zbog toga što je to neuklonjivo i odredbeno? Može se govoriti o teoriji kada znanost pokušava misliti svoj odnos prema toj izvanj- skosti i ne zadovoljava se time da ispravlja svoja pravila proizvod­nje ili da utvrdi svoje granice valjanosti. Je li tim putem krenuo Bourdieuov diskurs? U svakom slučaju, tek izvan granica disci­pline oblikuju prakse ovu neproničnu stvarnost iz koje se može roditi teorijsko pitanje.

108

Bourdieuove “etnološke studije” obilježuje osobit stil. Pomislili bismo daje na djelu neka vrsta razbibrige sociologa, ali kao u svakoj razbibrizi, igra je važnija od zanata. Njegovi su ko­madi izvedeni s rijetkom preciznošću. Nikad Bourdieu još nije bio toliko poman, pronicljiv, virtuozan. U njegovim tekstovima ima čak nečeg estetičkoga, u mjeri u kojoj neki “ulomak”, posebni i “izdvojeni” oblik,13 postaje figpiomglobalnoga(a ne općeg) odnosa discipline sa stvarnošću u isti mah stranom i odlučnom, primi­tivnom. Taj ulomak društva i raščlambe, ponajprije je kuća koja je, kao što znamo, referencija svake metafore.14 Valjalo bi stoga reći: neka kuća. Preko praksi koje artikuliraju njezin unutarnji prostor, ona izvrće strategije javnog prostora i ustrojuje u tišini stanovit jezik (leksik, poslovice itd.).15 Obrtanje javnoga poretka i začinjanje diskursa: ta dva obilježja čine također od kabilske kuće inverziju francuske škole, predmet u kojemu Bourdieu, od njega napravivši svoju specijalnost, razlučuje tek “reprodukciju” društvenih hije­rarhija i ponavljanje njihovih ideologija.16 U odnosu na društvo kojim se bavi sociologija, boravište smješteno tamo dolje u svojoj je jedinstvenosti zapravo oprečno i odredbeno mjesto. I samo njegovo proučavanje autor drži nezakonitim s obzirom na socio- -ekonomsku normativnost discipline: ona se odveć oslanja na sim­boličku gamu.17 Zapravo, ono je lapsus.

‘Teorija” će poništiti razdaljinu između tih zakonitosti so­ciologije i etnoloških posebnosti. Racionalnost znanstvenog polja i praksi koje bujaju izvan polja bit će ponovno ustrojena. Nacrt (i kasniji članci) zapravo povezuju ta dva činitelja. Osjetljiv pothvat koji se sastoji u tome da se “etnološku” iznimku obuhvati u prazninu sociološkoga sustava. Da bi se slijedio taj zahvat, valja izbližega pogledati rad djela: sjedne strane, raščlamba tih posebnih praksi; s druge, uloga koja im je dodijeljena u gradnji “teorije”.

109

“Strategije ”

Označene kao “strategije”, prakse koje proučava Bourdieu odnose se na nasljedni sustav u Beamu, ili na unutarnji raspored kuće u Kabiliji, ili na podjelu dužnosti i razdoblja tijekom godine u Kabi- liji itd. To je tek nekoliko rodova vrste koja bi podrazumijevala “strategije” plodnosti, nasljedstva, obrazovanja, zaštite, društvenog ili gospodarskog ulaganja, braka itd., i također “preuređenja”, kada dođe do raskola između praksi i situacija.18 U svakom od ispitanih slučajeva, razlike omogućuju određenje “nekih od osobina” stano­vite “logike prakse”.

1. Genealoške tablice ih “stabla”, statistike i geometrijski planovi habitata, linearni ciklusi kalendara totalizirajući su i ho­mogeni proizvodi, učinci promatračke razdaljine i “neutralizaci­je”, u odnosu na same strategije koje stvaraju “otočiće” uistinu prakticiranih rodbinskih veza s razloga njihove korisnosti, ih mjesta koja razlikuju obrnuti i uzastopni pokreti tijela, ih trajanja radnji izvedenih jedna za drugom sukladno vlastitim i međusobno nesumjerljivim ritmovima.19 Tamo gdje pregledno predočivanje, oruđe sabiranja i vladanja pogledom, poravnava i razvrstava sve prikupljene “danosti”, praksa ustrojuje diskontinuitete, jezgre vi- ševrsnih radnji. Srodstvo, prostor i vrijeme nisu prema tome jed­naki na ovoj i na onoj strani.

(Dodao bih još da se ta razlika nahodi na granici dvaju lu- kavstava. Svojim sintetičkim tablicama, znanstvenost prikriva ope­raciju povlačenja i moć koja ih čini mogućima. Sa svoje strane, praktičari, podarujući “danosti” koje traže ispitivači, nužno pre­šućuju praktičnu razliku stvorenu između njih preko radnji koje se njima služe ili ne služe te na taj način pridonose proizvodnji općih slika koje promatraču skrivaju njihove taktike. Poznavanje praksi bilo bi učinak te dvostruke prevare.)

2. “Strategija” (primjerice, vjenčanja koga djeteta) ravna je “potezu u partiji karata”. Ona ovisi o “kvaliteti igre”, to jest u isti mah o podjeli karata (imati dobre karte) i o načinu igranja (biti

110

dobar igrač).20 “Potez” postavlja u pitanje, sjedne strane, postulate koji uvjetuju prostor igre, a s druge pravila koja podaruju podi­jeljenim kartama neku vrijednost, a igraču mogućnosti, te napokon manevarsku spretnost u različitim situacijama u kojima je prvotni ulog u igri. Ta složena cjelina raster je kvalitativno različitih funk­cioniranja:

a) Postoje “implicitna načela” ili postavke (naprimjer, u obredu vjenčanju u Beamu, primat muškarca nad ženom, ili stari­jega u odnosu na mlađega - načela koja osiguravaju integritet i čuvanje očevine u gospodarstvu u kojemu je novac rijetkost), ali činjenica da nisu određena (eksplicitna), stvara granice tolerancije i mogućnosti da se posegne za jednim na račun drugoga.

b) Postoje ‘‘eksplicitnapravila ” (primjerice, adot, naknada koja se daje mlađoj djeci zauzvrat što su se odrekla zemlje), ali ona su popraćena granicom koja ih obrće (primjerice, toumadot, vraća­nje adota u slučaju da u braku ne bude djece). Svako korištenje tih pravila mora dakle imati na umu njihovu promjenjivost, uvijek prijeteći njihovim obratima koji ovise o slučajnostima života.

c) “Strategije”, istančane “kombinacije” (“djelovati znači dovijati se”), “plutaju” između pravila, “koriste se svim mogućnos­tima koje pruža predaja”, koriste se prije jednom nego drugom, nadomještajući jedne drugima. Koristeći se mekim koje prikriva tvrdo, stvaraju one u toj mreži vlastite mjerodavnosti. Čak i više, kao u razredu u kojemu se može propitivati globalne rezultate bez obzira na postignuti prosjek u svakoj disciplini, strategije se mije­njaju i klize iz jedne službe u drugu, podrivajući (prekidajući) ekonomske, društvene i simboličke podjele: naprimjer, malom broju djece (pitanje plodnosti) protuteža je loš brak (bračni neuspjeh): ili zadržavanjem neoženjena mlađeg sina kod kuće kao “sluge bez naknade” (ekonomsko ulaganje i ograničavanje plodnosti) izbjega­va se obveza da mu se plati adot (bračna pomoć). Strategije ne “primjenjuju” načela ih pravila. One među njima biraju repertoar operacija.21

I l l

3. Slične transferima i “metaforizacijama”, prakse nepresta­nih prelazaka s jednog na drugi rod pretpostavljaju neku “logiku”. Pronicljiviji no ikad, dosjetljiviji od njih kako bi ih obuhvatio u labirintnom odvijanju svojih rečenica, Bourdieu među njima raz­likuje nekoliko osnovnih procedura:22

a) politetičnost isto što i uporabe i svojstva koje se razliku­ju ovisno o kombinacijama u koje ulaze;

b) zamjenjivost, jedna je stvar uvijek zamjenjiva drugom, s obzirom na sklonost svake prema drugima u totalitetu koji ona pred­stavlja;

c) eufemizacija: treba sakriti činjenicu da se radnje suprot­stavljaju dihotomijama i antinomijama koje predstavlja sustav sim­bola. Obredne radnje pružaju primjer takve “eufemizacije” obje­dinjujući suprotnosti.

Naposljetku, analogija bi utemeljivala sve te procedure kao prekoračenja simboličkoga poretka i granica što ih on postavlja, ah prikrivena prekoračenja, umetnute metafore, i u toj mjeri čak preuzete, za koje se vjeruje da su opravdane jer se ogiješuju o raz­likovanja uspostavljena jezikom istodobno ih poštujući. S tog sta­jališta, priznati autoritet propisa posve je suprotno negoli primije­niti ih. Temeljni raskol koji se danas okrenuo jer smo mi prisiljeni primjenjivati zakone kojima više ne priznajemo autoritet. Kako god bilo, nije nezanimljivo da se Bourdieu, kao posljednjem utočištu svih praksi, vraća “uporabi analogije”, što su znanstvenici čije je tekstove sabrao 1968. godine (Duhem, Bachelard, Campbell itd.) držali ključnim manevrom teorijskog stvaralaštva.23

4. Napokon, svim tim praksama upravlja ono što bih naz­vao ekonomijom vlastitog mjesta. Ona pak, u Bourdieuovoj raščlam­bi, poprima dva jednako temeljna, ali neartikulirana obličja: sjedne strane, povećavanje kapitala (materijalnih i simboličkih dobara) koja u osnovi čine baštinu-, s druge, razvoj tijela, pojedinačnog i zajedničkog, koje je generatorom trajanja (svojom plodnošću) i prostora (svojim pokretima). Umnožavanje lukavstava, njihovih

112

uspjeha i poraza, upućuje na ekonomiju koja radi na umnožavanju i bujanju tih dvaju različitih, a ipak sukladnih oblika “kuće”:24 do­bra i tijelo - zemlja i potomstvo. Politika toga “mjesta” tvori opću podlogu tim strategijama.

Odatle proizlaze dva obilježja koja te prakse čine posve svoj­stvenima zatvorenu prostoru u kojemu ih Bourdieu propituje i načinu na koji ih motri:

a) On uvijek pretpostavlja dvostruku povezanost tih praksi s vlastitim mjestom (baštinom) i s kolektivnim načelom upravlja­nja (obitelj, grupa). Što se događa kada taj dvostruki postulat izos­tane? Zanimljiv slučaj, budući daje to upravo ono što se zbiva s našim tehnokratskim društvima, u odnosu na koje vlasničke i obiteljske otočke izdvojenosti od jučer ih na drugim mjestima, postaju utopijama izgubljenih svjetova, ako ne i robinzonijadama. Međutim, kad Bourdieu susretne istu vrstu praksi kod “malogra­đana” ih današnjih domaćica, one su danas tek “kratkotrajne i krat­kovidne strategije”, “anarhistički protuudarci” koji se odnose na “nepomirljivu ukupnost poluznanja”, na “kulturalni sabir>\ “zbrda- -zdola skalupljene dekontekstualizirane pojmove”.25 Tu je međutim na djelu ista praktična logika, ali neovisno o mjestu koje bi joj nadziralo primjenu u tradicionalnim društvima. To znači da se čini kako je problematika mjesta u Nacrtu važnija od one praksi.

b) Rabljenje pojma “strategija” nije ništa manje ograničeno. Opravdava ga činjenica što prakse pružaju odgovor primjeren okol­nostima. Ah Bourdieu u isti mah ponavlja da nije riječ o strategija­ma u strogom smislu: nema izbora između više mogućnosti, dakle nema “strateške nakane”; nema uvoda ispravaka zahvaljujući bo­ljoj obaviještenosti, dakle ni “najmanjega računa”; nema predviđa­nja, nego samo postoji neki “pretpostavljeni svijet” poput ponav­ljanja prošlosti. Riječju, “zbog toga što subjekti zapravo ne znaju što čine, to što čine ima više smisla nego što oni znaju”.26 Na djelu je dakle “učeno neznanje”,27 sposobnost koja nije znana nama sami­ma.

113

S tim “strategijama” kojima upravlja mjesto, a očevima ne­znanima, najtradicionalističkija etnologija doživljava obrat U otoč­nim rezervatima u kojima ih je promatrala, zapravo je elemente dane etničke zajednice doživljavala kao suvisle i nesvjesne: dva nerazdvojiva vida. Kako bi suvislost postala postulat znanja, mjes­ta koje si pridaje i obrasca spoznaje na koji se poziva, valjalo bi to znanje izdvojiti od objektiviranog društva, dakle pretpostaviti da je ono strano i nadređeno spoznaji što je društvo ima o samome sebi. Nesvjesnost grupe koju se proučavalo bila je cijena koju je valjalo platiti (cijena koju je ta grupa trebala platiti) za njezinu suvislost. Društvo može biti sustav samo bez vlastitog znanja. Odatle zaključak: bio je potreban etnolog da bi ono saznalo to što je i ne znajući bilo. Danas se etnolog više ne bi osmjelio to izjaviti (pa niti pomisliti). Kako to da se Bourdieu ovdje izložio u ime sociologije?

“Teorija ”

Ustvari, u mjeri u kojoj sociologija određuje “objektivne strukture” počevši od “pravilnosti” koje joj podaruju statistike (a i one same temelje se na empirijskim ispitivanjima), u mjeri u kojoj ona sve­koliku “situaciju” ili “objektivnu konjunkturu” drži “posebnim sta­njem” jedne od tih struktura,28 ona mora razumjeti prilagodbe - ih odvajanje - praksi u odnosu na te strukture. Kako se između praksi i struktura (od kojih su potonje predstavljene preko njihovih “poseb­nih stanja” koja su konjunkture) uspostavlja podudarnost koja se općenito utvrđuje? Odgovori jednom to objašnjavaju refleksnim automatizmom praksi, drugi put subjektivnom nadahnutošću nji­hovih tvoraca. Bourdieu s pravom odbacuje te dvije pretpostavke. Nadomješta ih svojom “teorijom” koja teži objasniti primjerenost praksi strukturama njihovom genezom.

Moglo bi se primijetiti da su okviri problema prilično nateg­nuti. Od triju promatranih danosti - strukture, situacije i prakse - jedino se dvije posljednje (koje si odgovaraju) promatralo, dok je o prvima zaključeno na osnovi statistika i one su konstruirani mo-

114

deli. Prije no što se ogledamo s “teorijskom” stranom problema, nameće se dvostruki epistemološki preduvjet koji je sadržan u pita­njima: a) o pretpostavljenoj “objektivnosti” tih “struktura”, objek­tivnosti koju podržava uvjerenje da se prava zbilja osobe iskazuje u diskursu sociologije; b) o granicama promatranih praksi ili situ­acija, a nadasve o njihovu statističkom predstavljanju, u odnosu na cjeline o kojima pokušavaju izvijestiti “strukturalni” modeli. Ali ti se preduvjeti zaboravljaju u ime prijekosti teorije.

Na način kako Bourdieu postavlja problem, on mora pro­naći nešto što prilagođuje prakse strukturama i što, unatoč tome, objašnjava zijev između njih. Potreban mu je dodatni pretinac. On ga otkriva u procesu koji je okosnica njegove specijalnosti kakva je sociologija odgoja, u usvajanju.- to je tragano posredovanje iz­među struktura koje ustrojuju i “dispozicija” koje ona proizvodi. Ta “geneza” podrazumijeva pounutrenje struktura (preko usvaja­nja) i povanjštenje stečenog (ili habitusa) u prakse. Na taj se način uvodi vremenska dimenzija: prakse (koje izražavaju stečeno) odgo­varaju primjereno situacijama (koje očituju strukturu) ako, i jedino ako, tijekom trajanja pounutrenja - povanjštenja struktura ostaje stabilna; u protivnome, prakse su razdvojene, odgovarajući još onome što je bila struktura tijekom svog pounutrenja putem habi­tusa.

Prema toj raščlambi, strukture se mogu mijenjati i postati načelom društvene pokretljivosti (čak i jedinim). Stečeno to ne može. Ono ne posjeduje vlastiti pokret. Ono je mjesto upisa struk­tura, mramor u koji se urezuje njihova povijest. Sve što se tamo događa učinak je njegove izvanjskosti. Kao što je slučaj u tradi­cionalnoj slici primitivnih i/ili seljačkih društava, u kojoj se ništa ne miče, nema povijesti, izuzev one koju ucrtava neki strani poredak. Nepomičnost tog pamćenja jamči teoriji da će društveno-gospo- darski sustav biti vjerno reproduciran u praksama. Na taj način, glavnu ulogu ne igraju preuzimanje ili naučavanje (vidljivi feno­meni), nego stečeno, habitus?9 on omogućuje objašnjenje društva

115

pomoću struktura. Ali to ima svoju cijenu. Da bismo pretpostavili osloncu sličnu stabilnost, on mora biti nenadzirljiv, nevidljiv.

Bourdieua pak zanima geneza, “način nastajanja praksi”. Ne ono što one proizvode, kao stoje slučaj u Foucaulta, nego ono što ih proizvodi. Od “etnoloških proučavanja”, koja bi ih propiti­vala na način sociologije koja od njih stvara teoriju, postoji pomak koji prebacuje diskurs prema habitusu čiji se sinonimi (exis, ethos, modus operands “zdrav razum”, “druga priroda” itd.), definicije30 i opravdanja umnožavaju. Od prvih do drugog junak se mijenja. Jedan pasivni i noćni činitelj zamjenjuje lukavo mnoštvo strategi­ja. Tom nepomičnom mramoru, kao njegov akter, pridružuju se pojave ustanovljene u društvu.31 Središnji lik, zapravo, budući da on omogućuje teoriji njezino kružno kretanje: odsad sa “struktura” ona prelazi na habitus (uvijek pisan kurzivom); s njega na “strate­gije” koje se prilagođuju “stjecajima”, a ovi se opet vraćaju “struk­turama” čijim su učincima i posebnim stanjima.

Ustvari, taj krug prelazi od konstruiranog modela (strukture) do pretpostavljene stvarnosti (ihabitusa), a od nje tumačenju proma­tranih činjenica (strategija i stjecaja). Ah još više od heterogenih statusa dijelova koje je teorija posložila u krug, iznenađuje uloga koju ona pridaje etnološkim “fragmentima” da probiju otvor u so­ciološkoj suvislosti. Drugi (Kabilija ih Beam) priskrbit će sastavnicu koja nedostaje teoriji kako bi bila djelatna i kako bi se “sve objas­nilo”. Taj daleki stranac posjeduje sva obilježja koja određuju ha­bitus: suvislost, stabilnost, nesvjesnost i teritorijalnost (jer stečeno je istoznačnica baštini). On je “predstavljen” habitusom, nevidljivim mjestom na kojemu se, kao i u kabihjskoj kući, strukture izvrću dok se pounutruju i gdje se to pisanje iznova obrće dok se povanj- šćuje u liku praksi koje imaju varljivi izgled slobodnih improviza­cija. Upravo je kuća, šutljivo i odredbeno pamćenje, smještena u teoriji pod metaforom habitusa i ona, osim toga, donosi kao pret­postavku neki referent, izgled stvarnosti. S obzirom na svoju teorij­sku metaforizaciju, taj je referent ipak samo vjerojatan. Kuća po- dani}Qhabitusu svoju formu, ah ne i sadržaj. Uostalom, Bourdieuov

116

izvod manje nastoji naznačiti tu stvarnost negoli ukazati na nužnost i prednosti svoje pretpostavke za teoriju. Tako habitus postaje dog- matsko mjesto, ako pod dogmom razumijemo potvrdu nečeg “stvar­noga” što diskurs treba da bi bio sveobuhvatan. Besumnje, kao što je slučaj s mnogim dogmama, to ne znači da on nema heurističku vrijednost da premjesti ili obnovi mogućnosti istraživanja.

Ovi Bourdieuovi tekstovi očaravaju svojim raščlambama i nasrću svojom teorijom. Čitajući ih, osjećam se zatočenikom strasti koju živciraju dok je uzbuđuju. Načinjeni su od kontrasta. Pomno propitujući prakse i njihovu logiku - na način koji jedino nalazimo u Maussa - oni ih naposljetku vraćaju nekoj mističnoj stvarnosti, habitusu, koja bi ih trebala podrediti zakonu reprodukcije. Istanča­ni opisi beameških ili kabilijanskih taktika iznenada vode potkri­jepljenim istinama, kao da tako pronicljivo praćenu kompleksu treba okrutna protuteža dogmatske razboritosti. Tu su i kontrasti stila, pronicljiva i labirintna u svome traganju, a uvelike repetitivna u svojim tvrdnjama. Neobičan splet nekakva “dobro znam” (to pre­predeno i transgresivno bujanje) i jednoga “ali, unatoč svemu” (mora postojati neki sveobuhvatni smisao). Da bismo se oslobo­dili tog silovitog zavođenja, pretpostavljam (sad je na meni red) da se u tom kontrastu mora odigravati nešto bitno za raščlambu takti­ka. Pokrivač što ga Bourdieuova “teorija” baca na njih kao da im želi ugasiti vatru potvrđujući njihovu poslušnost socio-ekonom- skoj racionalnosti, ili kao da želi proslaviti njihov pogreb proglasivši ih nesvjesnima, mora nas poučiti nečemu u vezi s njihovim odno­som prema svekolikoj teoriji.

Sudeći prema kriterijima i procedurama tih taktika, kazah bismo da se tako samostalno koriste institucionalnim i simboličkim ustrojem da bi se, kad bismo ih uzeli ozbiljno, u njima, u strogom smislu riječi, izgubilo znanstveno prikazivanje društva. Njegovi postulati i ambicije ne bi im bili kadri odoljeti. Normalnosti, opće­nitosti i razudbe popustili bi pred transverzalnim i “metaforizira- jućim” rojenjem tih različitih mikroaktivnosti. Matematika i egzak­tne znanosti neprestance dorađuju svoju logiku kako bi slijedile

117

neizvjesna i mikrobna kretanja neljudskih fenomena. Društvenim znanostima, čiji je predmet još “suptilniji”, a oruđa beskrajno grub­lja, preostaje da obrane svoje modele (naime, ambiciju vladanja) uklonivši takvo bujanje. Zbog toga, prema provjerenim metodama egzorcizma, one ga drže neobičnim (lokalnim), nesvjesnim (strani­ma njihovu načelu) i, sebi na štetu, otkrivateljem znanja koje o njemu ima njegov sudac. Kad je “promatrač” prilično zatvoren u svojoj pravosudnoj ustanovi, dakle dosta slijep, sve se odvija kako treba. Diskurs koji on proizvodi izgleda da prolazi.

U Bourdieua, ništa takova. Dakako, na prvoj razini (odveć očevidnoj), on se pričinja kao da izlazi (ide prema svojim taktika- ma), ali samo da bi se vratio (potvrdio profesionalnu racionalnost). Bio bi to tek lažni izlaz, “strategija” teksta. Ah nije li taj brzi po­vratak pokazatelj da on zna za opasnost, možda i smrtnu, kojoj te odveć inteligentne prakse izlažu znanstveno znanje? Mješavina (donekle pascalovska) rascjepkanosti razuma i dogmatske vjere. Dobro su mu znani znanstveno znanje i moć koja ga utemeljuje, jednako kao i taktike u čijim lukavstvima uživa s toliko virtuoznosti u svojim tekstovima. Zbog toga će on zatvoriti ta lukavstva iza rešetaka nesvjesnog i zanijekat će, preko fetiša habitusa, ono što razumu nedostaje da bi bio išta osim razuma jačega. Potvrdit će on, s habitusom, suprotno od onoga što kazuje - tradicionalna puč­ka taktika - i ta zaštita (štovanje iskazano autoritetu razuma) pružit će mu znanstvenu mogućnost da promatra te taktike na strogo omeđenim mjestima.

Kad bi to bilo točno (ah tko bi to mogao reći?), poučilo bi nas kako svojim “dogmatizmom” tako i svojim “proučavanjima”. Diskurs koji skriva to što kazuje (umjesto da skrije ono što ne zna) imao bi tada upravo “teorijsku” vrijednost utoliko što on prakticira to što kazuje. Bio bi posljedica svjesnog odnosa sa svojom neuklo- njivom izvanjskošću, a ne samo pozornica nekog razjašnjenja. Bi h se tada pridružio “učenom neznanju”, koje se optužuje daje ne znajući učeno upravo zato što zna previše o onome što ne kazuje i ne može kazati?

118

5. poglavlje Umijeća teorije

Posebni se problem postavlja kada, umjesto da bude kao što je obično slučaj diskurs o drugim diskursima, teorija mora prekorači­ti polje i dospjeti tamo gdje više nema diskursa. Iznenadna nerav­nina: tlo verbalnog jezika počinje izmicati. Tako radnja teorizacije dospijeva do granice terena na kojemu normalno funkcionira, pop­ut automobila na rubu ponora. S one je strane more.

Foucault i Bourdieu smještaju svoje pothvate na tu obalu, artikulirajući diskurs o nediskurzivnim praksama. Oni u tome nisu prvi. Ne vraćajući se predaleko unatrag, od Kanta nijedno teorij­sko istraživanje nije moglo izbjeći da, u većoj ili manjoj mjeri sučelice, objasni svoj odnos prema toj djelatnosti bez diskursa, tom golemom “ostatku” sastavljenu od onoga što u ljudskom iskustvu nije prihvaćeno ili simbolički iskazano u jeziku. Svaka određena znanost izbjegava to neposredno suočenje. Ona postavlja sama sebi apriorne uvjete kako bi se suočavala sa stvarima jedino na vlastitu i ograničenu polju na kojemu ih “verbalizira”. Očekuje ih ona na mreži modela i hipoteza gdje može “učiniti da govore” i taj pita­jući aparat, poput lovačke stupice, preobražava njihovu nijemost u “odgovore”, dakle u jezik: to je polje pokusa.1 Teorijsko ispitiva­nje, naprotiv, ne zaboravlja, ne može zaboraviti da osim odnosa tih znanstvenih diskursa jednih s drugima postoji njihov zajednički odnos s onime što su se pobrinuli isključiti iz svoga polja kako bi ga uspostavili. Taj drugi odnos se povezuje s bujanjem onoga što ne govori (još ne?) i što ima, među ostalim, izgled “običnih” prak­si. On je sjećanje na taj "ostatak”. To je Antigona onoga što nije

119

prihvatljivo znanstvenim nadležnostima. Neprestance on iznova privodi to nezaboravno na znanstvena mjesta gdje tehničke prisile čine njegov zaborav “politički” (metodološki i u načelu privremeno) nužnim. Kako mu to uspijeva? Kojim blistavim zahvatom ili ko­jim lukavstvom? To je pitanje.

Izdvojiti i obrnuti: recept teorije

Valja se vratiti radovima Foucaulta i Bourdieua. Obojica su značajni, ali između njih postoji očevidan raskorak, stoje dovoljan razlog da se zaustavimo na pragu pokušaja koji ne želi biti povijest teorija o praksama. Ta dva monumentalna lika uspostavljaju polje istra­živanja gotovo na dvama njegovim polovima. Pa ipak, kako god bila udaljena, obama je djelima, izgleda, zajednički postupak nji­hova proizvođenja. U njima se prepoznaje ista operacionalna she­ma, usprkos razlici korištenih materijala, problematika u igri i ot­vorenih perspektiva. Na djelu su dvije inačice “načina djelovanja” teorije praksi. Poput načina kuhanja, može se ona odvijati u razno­rodnim okolnostima i s različitim interesima; ona također razlikuje svoje poteze i svoje dobre ili loše igrače; omogućuje i povlačenje poteza. Odredivši je prema infinitivima (ili imperativima) koji utvr­đuju postupke recepta, ta teorijska operacija svodi se na dva tre­nutka: ponajprije izdvojiti, potom obrnuti. Najprije “etnološko” izdvajanje, potom logički obrat.

Prvi pokret izdvaja stanovite prakse u beskonačnom tkivu, na način da ih tretira poput odjelitog pučanstva, koje tvori pove­zanu cjelinu, ali nepoznatu mjestu na kojemu se proizvodi teorija. Tako nastaju Foucaultove “panoptičke” procedure, izdvojene u mnoštvu, ili Bourdieuove “strategije”, koje su lokalizirane na Đeamežane i Kabiljane. Odatle one dobivaju etnološku formu. Osim toga, u jednom i u drugom slučaju, žanr (Foucault) ili mjesto (Bourdieu) koji su bili izdvojeni i razumiju se kao metonimija ci­jele vrste: dio (saglediv jer ograničen) treba predstavljati (neodredi- vu) cjelinu praksi. Dakako, u Foucaulta, to se izdvajanje temelji na

120

rasvjetljavanju dinamike svojstvene nekoj tehnologiji: riječ je o izdvajanju proizvedenu historiografskim diskursom. U Bourdieua, pretpostavlja se da ga podaruje prostor koji ustrojuje obrana baš­tine: primljen je kao društveno-gospodarska i zemljopisna danost. Ali činjenica toga etnološkog i metonimijskog izdvajanja zajed­nička je dvjema raščlambama, makar modaliteti njihova određe­nja bili raznorodni na dvjema stranama.

Drugi pokret obrće na taj način izdvojenu jedinicu. Od mračne, šutljive i daleke, pretvara se ona u element koji rasvjetlju­je teoriju i podupire diskurs. U Foucaulta, procedure šćućurene u pojedinostima školskog, vojničkog ih bolničkog nadzora, mikro- dispozitivi bez diskurzivne legitimnosti, tehnike strane Prosvje­titeljstvu, postaju razlog preko kojega se rasvjetljuje u isti mah su­stav našega društva i onaj društvenih znanosti. Preko njih i u njima Foucaultu ništa ne izmiče. Omogućuju one njegovu diskursu da bude samosvjestan i teorijski panoptičan, da sve vidi. U Bourdieua, udaljeno i nepronično mjesto što ga ustrojuju lukave “strategije”, višeoblične i transgresivne u odnosu na poredak diskursa, također je izvmuto kako bi podarilo svoju očevidnost i ključnu artikulaciju teoriji koja posvuda prepoznaje reprodukciju iste vrste. Privedene habitusu koji se tamo eksteriorizira, te strategije nesvjesne svoga znanja pružaju Bourdieuu sredstvo da sve objasni i bude svega svjestan. Čak ako Foucaulta zanima učinak tih procedura na su­stav, a Bourdieua “jedinstveno načelo” kojeg su njegove strategije posljedicom, obojica izvode isti zahvat kada pretvaraju izdvojene prakse kao afatičke i potajne u glavno tijelo teorije, kada to noćno stanovništvo promeću u zrcalo na kojemu blista odlučni činitelj njihova objasnidbenog diskursa.

Tim zahvatom, teorija pripada procedurama kojima se bavi, iako, promatrajući samo jednu kategoriju vrste, pretpostavivši metonimijsku vrijednost tom izdvojenju, i na taj način otvarajući prolaz prema drugim praksama, teorija zaboravlja one koje osi­guravaju njezino vlastito proizvođenje. U slučaju društvenih zna­nosti, Foucault je već raščlanio određenost diskursa procedurama.

121

Ali njegova raščlamba također, potvrđena načinom proizvodnje o kojemu svjedoči, proistječe iz dispozitiva analognog onima čije djelovanje obilježuje. Valjalo bi još spoznati koja razlika, u odnosu na panoptičke procedure čiju povijest kazuje Foucault uvodi dvo­struki potez ograničavanja stranog tijela praksi i obrtanja njegova mračnog sadržaja u blistavo pisanje.

Ali valja ponajprije odrediti prirodu tih poteza i ne ogra­ničiti njihovo propitivanje na dva djela, što bi bilo pretjerano za potrebe predmeta. Ustvari, procedura koje su oni posljedica nipoš­to nije izuzetna. Riječ je čak o starom receptu, često korištenu, koji upravo zbog toga zaslužuje još veću pozornost. Dostajat će pod­sjetiti na dva glasovita primjera na početku ovog stoljeća: Durk­heim u Osnovnim oblicima vjerskog života i Freud u djelu Totem i tabu. Kad oni grade teoriju praksi, najprije ih smještaju u “primi­tivni” i zatvoreni prostor, etnološki u odnosu na naša “prosvijeće­na” društva, i tamo, na tome mračnome mjestu, prepoznaju teorij­sku formulu njihove raščlambe. U žrtvenim praksama australskih Arunta, zajednice zajamčeno primitivne među “primitivnima”, Durkheim otkriva načelo suvremene etike i društvene teorije: ograničenje suprotstavljeno (preko žrtve) beskonačnom htijenju svakog pojedinca omogućuje, s jedne strane, suživot, a, s druge, utanačenja između članova skupine; drugim riječima, praksa odri­canja i samozataje omogućuje pluralnost i ugovore, dakle društvo: prihvaćena i utemeljujuća granica društvenog ugovora.2 Sa svoje strane, u praksama primitivne gomile, Freud odgonetava temeljne pojave psihoanalize: incest, kastraciju, uvođenje zakona o smrti oca3 Obrat to nevjerojatniji što ga ne opravdava nikakvo neposredno iskustvo. Nijedan ni drugi nisu promatrah prakse o kojima govore. Nikad im nisu otišli posvjedočiti na licu mjesta, kao što ni Marx nije bio u tvornici.4 Zašto se onda od tih praksi pravi nepronična zagonetka u kojoj valja izvmuto iščitati glavnu riječ teorije?

Danas, te prakse koje nose u sebi tajnu našeg uma, više nema­ju tako udaljeno obličje. S vremenom, one su se približile. Tu etno­lošku stvarnost više ne treba poći tražiti u Australiju ili na početke

122

svijeta. Nahodi se ona u našem sustavu (panoptičke procedure) ili pokraj, ako ne i unutar naših gradova (strategije Beama i Kabila), ili još bliže (“nesvjesno”). Ali kako joj god blizu bio sadržaj, nje­zin “etnološki” o6//£ostaje. Teškoću, prema tome, ponajprije pred­stavlja oblik podaren tim praksama nastanjenim daleko od znanja, pa ipak čuvaricama njegove tajne. Tu se nadaje obličje modeme.

Etnologizacija “umijeća ”

Teorijsko promišljanje ne želi da prakse budu daleko od njegova mjesta, na način da bi mu valjalo izaći kako bi ih raščlanilo, nego mu ih dostaje izvrnuti da bi se opet zateklo kod kuće. Izdvajanje koje obavlja, ono i ponavlja. Nametnuto mu je poviješću. Proce­dure bez diskursa skupljaju se i utvrđuju na nekom području koje je prošlost ustrojila i podarila im teorijski odredbenu ulogu, da budu uspostavljene u vidu divljih “zaliha” za prosvijećeno znanje.

Njima je malo-pomalo pripala nekakva pogranična vrijed­nost, u mjeri u kojoj je razum proizašao iz Aufklarunga utvrđivao svoje discipline, sveze i moći. Pojavljuju se dakle kao alteriteti i “otpori”, u odnosu na znanstveno pisanje, čija se strogost i opera­tivnost utvrdila od 18. stoljeća nadalje. U ime istog tog napretka uočavamo razlikovanje, sjedne stidne, umijeća (ih načina) djelova­nja, čiji se naslovi umnožavaju u pučkoj književnosti,5 predmeti rastuće radoznalosti od strane “promatrača čovjeka”,6 a s druge strane znanosti koje zacrtava nova konfiguracija znanja.

Razlikovanje se više bitno ne odnosi na tradicionalnu di- hotomiju “teorije” i “prakse”, iskazanu odvajanjem “spekulacije” koja odgonetava knjigu svemira od konkretnih “primjena”, nego ima na umu dvije različite operacije, jednu diskurzivnu (sa i preko jezika) i drugu bez diskursa. Od 16. stoljeća, namisao o metodi postupno mijenja odnos između znanja i djelovanja: počevši od praksi prava i retorike, koje su se postupno prometnule u diskur­zivne “akcije” što se odvijaju na različitim poljima, pa onda i na preobrazbenim tehnikama neke sredine, nameće se temeljna she­

123

ma diskursa koji ustrojuje način mišljenja u način djelovanja, u racionalno upravljanje proizvodnjom i u operaciju vođenu na pri­kladnim poljima. To je “metoda”, klica modeme znanstvenosti. U osnovi ona usustavljuje umijeće koje je Platon već obilježio zna­kom djelatnosti.7 Ali tek preko diskursa ona uređuje znanje o djelovanju. Znači to da granica više ne odvaja dva hijerarhizirana znanja, jedno spekulativno, drugo povezano s pojedinostima, jed­no zauzeto iščitavanjem poretka svijeta, a drugo usklađivanjem s pojedinostima stvari u okviru koji joj utvrđuje prvo, nego ona su­protstavlja prakse ustrojene diskursom onima koje to (još) nisu.

Koji će biti status “znanja o djelovanju” bez diskursa, po­glavito bez pisanja (to je diskurs metode koja je u isti mah pisanje i znanost)? Sačinjeno je ono od brojnih, ali divljih zahvata. Ta buj­nost ne slijedi zakon diskursa, nego već sluša onaj proizvodnje, krajnje vrijednosti fiziokratske, a potom kapitalističke ekonomije. Ona dakle osporava znanstvenom pisanju njegovu povlaštenost da ustrojuje proizvodnju. Ona naizmjence razdražuje i potiče tehno- loge jezika. Zazivlje osvajanje ne kao prezira vrijednu praksu, nego, naprotiv, kao “domišljato”, “složeno” i “operativno” znanje. Od Bacona do Christiana Wolffa ili Jeana Beckmanna učinjen je di­vovski napor da se kolonizira ta golema zaliha “umijeća” i “zana­ta” koji se, budući da se još nisu mogli oblikovati u znanosti, mogu već uvesti u jezik preko “Opisa", pa su samim time potaknuti na veće “savršenstvo”. Preko ta dva pojma - “opisa”, koji proizlazi iz narativnosti, i “savršenosti”, koja smjera tehničkoj optimizaciji - položaj je “umijeća” utvrđen, blizak, ali izvan znanosti.8

Enciklopedija je rezultat tog rada na sravnjivanju i ujedno njegov stijeg: Dictionnaire raisonne des sciences, des arts et des metiers (Razložiti iječnik znanosti, umjetnosti i zanata). Ona raz­vrstava bok uz bok, u susjedstvu koje obećaje kasnije spajanje, “znanosti” i “umjetnosti”: jedne su operativni jezici čija gramatika i sintaksa tvore izgrađene i nadzirljive sustave, dakle skripturalne; drugi su tehnike u očekivanju prosvijetljenog znanja koje im ne­dostaje. U članku Umjetnost, Diderot pokušava odrediti odnos iz­

124

među tih raznorodnih činitelja. Imamo posla s “umjetnošću”, piše on, “ako se predmet izvodi”; sa “znanošću” “ako se o predmetu razmišlja”. Razlikovanje, prije bejkonovsko negoli kartezijansko, između izvedbe i spekulacije. Ona se ponavlja unutar “umjetnos­ti” same, ovisno o tome predstavlja U se ova ili prakticira: “Svaka umjetnost posjeduje svoju spekulativnost i svoju praksu: njezina je spekulativnost nedjelatno poznavanje pravila umjetnosti; njezi­na je praksa tek uobičajena nemisaona primjena tih istih pravila.” Umjetnost je dakle znanje koje djeluje izvan prosvijetljenog dis­kursa kojim ne raspolaže. Čak i više, to znanje o djelovanju pret­hodi svojom složenošću prosvijetljenoj znanosti. Tako, u vezi s “geometrijom umjetnosti”, Diderot bilježi: “Očevidno je da su ele­menti akademske geometrije najjednostavniji i najmanje sastav­ljeni u usporedbi s onima geometrije iz radionica,” Primjerice, pri brojnim poteškoćama u vezi s rukovanjem polugama, trljanjem, sukanjem tkanina, satnim mehanizmima itd., “račun” je još nepot­pun. Rješenje bi prije bilo “posao” veoma stare “eksperimentalne i manualne matematike”, čak unatoč tome što njezin “jezik” ostaje sirov uslijed “nedostatka pravih riječi” i “obilja sinonima”.9

Pod manualnim, Diderot označuje, prema Girardu, umijeća koja se zadovoljavaju time da “prilagode” svoje materijale režući ih, krojeći, spajajući itd., a da im se ne podari “novo biće” (stapa­nja, sastavljanja itd.), kao što postupaju manufakturna umijeća.10 Ona ne “oblikuju” novi predmet kao što ne raspolažu vlastitim jezikom. Ona se bave kućnom radinošću. Ali reorganizacija i hi- jerarhizacija znanja sukladno kriteriju proizvodnje podamju tim umijećima vrijednost referencije zbog njihove operativnosti i avan­gardne vrijednosti njihove “eksperimentalne i manualne” istan- čanosti. Strana znanstvenim “jezicima”, ta umijeća uspostavljaju izvan njih neki ab-solut djelovanja (djelotvornost koja, lišena dis­kursa, ipak svjedoči o svome proizvodnom idealu) i neku zalihu znanja koje valja popisati u “radionicama” ili na selu (neki se Lo­gos skriva u zanatstvu i on već šapatom navješćuje budućnost zna­nosti). Problem kašnjenja uvlači se u odnos znanosti prema umi­

125

jećima. Vremenski hendikep odvaja znanja o djelovanju od njihova postupnog rasvjetljavanja pomoću epistemološki nadmoćnih zna­nosti.

“Promatrači” tako žurno posežu za tim praksama koje su još udaljene od znanosti, ali im i prethode. Fontenelle se na to po­zvao još 1699: “Radionice obrtnika odaju na sve strane blistavilo duha i domišljatosti koje unatoč tome ne privlači naš pogled. Ne­dostaje gledatelja tim veoma korisnim i doista domišljato smiš­ljenim oruđima i praksama...”.11 Ti “gledatelji” postaju skupljači, opisivači, analisti. Ah iako prepoznaju u tome neko znanje koje preduhitruje znanstvenike, oni ga moraju osloboditi njegova “nečis­tog” jezika, pretvoriti u “pravi” diskurs pogrešni izraz “čuda”, već zastupljen u svakodnevnim znanjima o djelovanju. Od svih tih Pepeljuga znanost će učiniti princeze. Nadalje je na tim praksama postavljeno načelo etnološke operacije: njihova društvena izdvo­jenost iziskuje neku vrstu “obrazovanja” koje ih, zahvaljujući je­zičnom obratu, uvodi u polje znanstvenog pisanja.

Značajno je primijetiti da od 18. do 20. stoljeća etnolozi ih povjesničari drže tehnike zaslužnima štovanja po sebi: one proi­zlaze iz onoga što čine. Nema ih potrebe tumačiti. Dovoljno ih je opisati. Naprotiv, oni drže “legendama” sve što ima drugo znače­nje od onoga što kazuju, pripovijesti preko kojih skupina situira ih simbolizira svoje djelatnosti. Neobičan disparitet između pristupa praksama i pristupa diskursu. Tamo gdje prvi uočava “istinu” či­njenja, drugi odgonetava “laži” kazivanja. Kratki opisi prve vrste razlikuju se uostalom od preopširnih tumačenja koja su od mitova ih legendi stvorila povlašteno mjesto koje su prisvojili profesio­nalci jezika, intelektualno odavno u tome izvježbani, s pomoću hermeneutičkih postupaka koje su pravnici prenijeli profesorima i/ili etnolozima, a sastoje se u komentiranju, tumačenju i “prevođe­nju” referentnih dokumenata u znanstvene tekstove.

Kocke su bačene. Nijema je nadležnost praksi povijesno ograničena. Sto pedeset godina poshje, Durkheim malo ispravlja

126

tu “etnološku” definiciju - i to da bi je osnažio - pri pristupanju problemu umijeća (djelovanja), naime onome što je “čista praksa bez teorije”. Apsolut je operativnosti prisutan u svojoj “čistoći”. On piše: “Umijeće je sustav načina djelovanja koji su prilagođeni posebnim ciljevima i koji su bilo proizvod tradicionalnog iskustva prenesenog obrazovanjem, bilo osobnog iskustva pojedinca.” Ugrađeno u posebnost, lišeno općenitosti koje su jedino dobro dis- kursa, umijeće ipak tvori neki “sustav” i ustrojeno je “ciljevima” - dva postulata koji omogućuju znanosti i etici da zadrže “vlastiti” diskurs na svome mjestu kojeg je umijeće lišeno, to jest da se upišu na mjestu i u ime tih praksi.

Znakovito je također zanimanje što ga za proizvodnju i stje­canje umijeća pokazuje taj veliki pionir koji je povezao utemelje­nje sociologije s teorijom odgoja: “Stječe ga se (umijeće) jedino stavivši se u odnos sa stvarima na kojima se radnja mora izvršiti i ako je sami obavljamo.” “Neposrednosti” operacije Durkheim, za razliku od Diderota, više ne suprotstavlja kašnjenje teorije za ma­nualnim znanjem radionica. Valja još samo zacrtati hijerarhiju us­postavljenu na temelju kriterija odgoja. “Besumnje”, nastavlja Durkheim, “može se postići da umijeće bude rasvijetljeno (ključni pojam Prosvjetiteljstva) razmišljanjem, ali razmišljanje nije njegov ključni činitelj, budući da može postojati i bez njega. Ah nema nijednog umijeća u kojemu bi sve bilo promišljeno”.12

Postoji li uopće neka znanost u kojoj je “sve promišljeno”? Kako god bilo, u rječniku još bliskom Enciklopediji (koja govori o “promišljanju”), teorija dobiva zadaću da “razmisli” o tom “sve­mu”. Općenitije, prema Durkheimu, društvo je tekst čitljiv jedino njemu samom. Tu je znanje već ispisano u praksama, ah još nije prosvijetljeno. Znanost će biti zrcalo koje će ga učiniti čitljivim, diskursom koji “promišlja” neposrednu i preciznu operativnost, ah lišenu govora i svijesti, već znalačku, ah još neobrazovanu.

127

Pripovijedanje neznanog

Poput žrtvovanja, “bližeg nama no što bi se moglo vjerovati s obzi­rom na njegovu prividnu sirovost”,13 umijeće je u odnosu na zna­nost znanje ključno po sebi, ali nečitko bez nje. Položaj opasan za znanost budući da joj preostaje jedino sposobnost da iskaže znanje koje umijeću nedostaje. Tako se između znanosti i umijeća ne gra­di alternativa, nego sukladnost i ako je moguće artikulacija, naime, kao stoje mislio Wolff 1740. godine (poslije Swedenboiga, ili pri­je Lavoisiera, Desaudraya, Augustea Comtea itd.), “treći čovjek koji bi u sebi sjedinio znanost i umjetnost: on bi izliječio slabosti teoretičara, oslobodio ljubavnike umijeća predrasuđivanja na os­novi čega bi se oni mogli usavršiti bez teorije...”.14 Taj posredo- vatelj između “čovjeka s teoremom” i “čovjeka iskustva” bit će inženjer}5

“Trećeg čovjeka” lovio je i još ga lovi prosvijetljeni dis­kurs (filozofijski ili znanstveni)16, ali nije postao takav kakvim su mu se nadali. Mjesto koje mu je bilo pridržano (danas polagano udvojeno onim tehnokrata) odnosi se na rad koji je tijekom cijelog 19. stoljeća, sjedne strane, izdvojio iz umjetnosti svoje tehnike, a s druge “geometrizirao” i matematizirao te tehnike. U znanju o djelovanju malo-pomalo se uobličilo ono što se moglo izdvojiti iz izvedbe pojedinca te se “usavršilo” u strojeve koji predstavljaju nadgledljive kombinacije oblika, građa i snaga. Ti “tehnički orga­ni” povučeni su iz manualnog nadmetanja (oni ga nadilaze posta­jući strojevi) i smješteni u vlastiti prostor, pod nadležnost inženjera. Njihovo je porijeklo u tehnologiji. Nadalje znanje o djelovanju postaje polako lišeno onoga što ga je objektivno artikuliralo u djelovanju. U mjeri u kojoj su mu te tehnike oduzimane da bi se preobrazile u strojeve, izgleda da se ono povuklo u subjektivno znanje, odjelito od jezika njegovih procedura (koje su mu nadalje vraćene i nametnute kao strojevi proizvedeni nekom tehnologi­jom). Poprima ono izgled “intuitivne” ili “refleksne”, gotovo potajne sposobnosti čiji status ostaje neispisan. Tehnološka optimizacija

128

19. stoljeća, crpeći uzorke, razloge i prisile svojih mehaničkih izu­ma u riznici “umijeća” i “zanata”, ostavlja svakodnevnim praksa­ma tek tlo lišeno vlastitih sredstava i proizvoda; ona ga uspostavlja na području folklora, ili pak na dvostruko nijemoj zemlji, bez ver­balnog diskursa, kao što je bilo nekoć, a osim toga bez manualnog jezika.

“Znanje” ostaje pri onome čemu nedostaje tehnički aparat (od njega su napravljeni strojevi) ih čiji načini djelovanja nemaju legitimnost u smislu neke produktivističke racionalnosti (svako­dnevna umijeća kuhanja, čišćenja, šivanja itd.). Naprotiv, taj osta­tak koji je preostao nakon tehnološke kolonizacije poprima vrijed­nost “privatne” djelatnosti, preuzima na sebe simbolička ulaganja u vezi sa svakodnevnim životom, djeluje pod znakom zajedničkih ih pojedinačnih osobitosti, riječju, postaje u isti mah legendarno i djelatno pamćenje onoga što se sačuvalo na rubu ili u međupro­storu znanstvenih ih kulturalnih ortopraksija. Kao pokazatelj oso­bitosti - poetski ih tragički šapat svakodnevlja - načini se djelovanja uvlače masovno u roman ih novelu. To je najprije bio slučaj s rea­lističkim romanom 19. stoljeća. Oni tamo pronalaze novi prostor predstavljanja, onaj fikcije, napučen svakodnevnim virtuoznosti­ma s kojima znanost ne zna što bi i koji čitatelju postaju jasno prepoznatljivi, potpisi mikropripovijesti svih ljudi. Književnost se promeće u repertoar tih praksi lišenih tehnološkog copyrighta. Upravo će one uskoro zauzeti povlašteno mjesto u pripovijestima pacijenata u dvoranama psihijatrijskih ustanova ih ordinacijama psihoanalitičara.

Drugim riječima, “pripovijesti” podaruju svakodnevnim praksama dragulj narativnosti. Dakako, one opisuju samo njihove fragmente. One su tek njihove metafore. Ali, usprkos rezovima među uzastopnim konfiguracijama znanja, one predstavljaju novu inačicu u neprekidnom nizu narativnih dokumenata koji od narod­nih pripovijedaka, zbirki djelatnih shema,17 do Descriptions des Arts (Opisa umijeća) iz klasičnoga doba, izlažu načine djelovanja u obliku pripovijesti. Taj niz obuhvaća i suvremeni roman - a tako­

129

đer i mikroromane koji su vrlo često etnološki opisi zanatskih, kuli­narskih tehnika itd. Takav kontinuitet nagoviješta teorijsku mjero­davnost narativnosti u vezi sa svakodnevnim praksama.

“Povratak” tih praksi u naraciju (valjalo bi mu propitati doseg na mnogim drugim primjerima) nadovezuje se na širu i povijesno manje određenu pojavu koju bismo mogli označiti kao estetizaciju znanja stoje podrazumijeva znanje o djelovanju. Odvojeno od tih procedura, to se znanje nazivlje “ukusom”, “taktom” ako ne i “geni- jalnošću”. Pripisuje mu se značaj intuicije naizmjence umjetničke ili misaone. Riječ je o takozvanom znanju koje se ne poznaje. To “kognitivno djelovanje” ne prati svijest o sebi koja mu podaruje ovladanost pomoću udvajanja ih unutarnje “refleksije”. Između prakse i teorije ono još zauzima “treće” mjesto, ne više diskur­zivno, ah prvobitno. Ono je u povučenosti, izvorno, poput “izvora” onoga što se kasnije razlučuje i rasvjetljuje.

To znanje nije znano. Ima ono, među praksama, položaj is­tovjetan onome kakav se dodjeljuje bajkama i mitovima te su oni iskazi spoznaja koje same sebe ne poznaju. U oba slučaja riječ je o znanju o kojemu subjekti ne razmišljaju. Oni o njemu svjedoče ne mogavši ga prisvojiti. Oni su napokon stanari, a ne vlasnici vlasti­toga znanja o djelovanju. U vezi s njima mi ne pitamo ima li u njima znanja (pretpostavlja se da ga treba imati), nego je ono zna­no jedino drugima koji nisu njegovi nositelji. Poput znanja pjes­nika ili slikara, znanje o djelovanju svakodnevnih praksi poznato je tek tumaču koji ga rasvjetljuje u svome diskurzivnom zrcalu, ah koji ga također ne posjeduje. Ono dakle nije ničije. Ono kola od nesvjesnosti praktičara do refleksije ne-praktičara, ne proizlazeći ni iz jednog subjekta. To je anonimno i referencijalno znanje, uvjet mogućnosti tehničkih ili učenih praksi.

Freudovska psihoanaliza nudi osobito značajnu inačicu toga povučenog znanja, u isti mah lišenoga čitljivih procedura (nema vlastitog jezika) i legitimnog vlasnika (nema vlastitog subjekta). Sve djeluje sukladno postulatu da su njegovi učinci shvaćeni kao

130

stvarnost: ima znanja, ali ono ]q nesvjesno; i, obratno, nesvjesno je ono koje zna.18 Pripovijesti Freudovih pacijenata i njihove “po­vijesti bolesti” (Krankengeschichte) pripovijedaju ga diljem strani­ca. Uostalom, od Freuda, svaki gaje psihoanalitačar naučio iz svog iskustva: “ljudi već sve znaju”, što s njegova stajališta “pretpostav­ljenog znanja” može ili bi im moglo omogućiti da artikuliraju. Sve se zbiva kao da su “radionice” o kojima je govorio Diderot, postale metafore povučenog i skrovitog mjesta u dnu kojega “eksperimen­talne i manualne” spoznaje danas pretječu diskurs što ga o njima izgovara teorija ili psihoanalitička “akademija”. Za te pacijente - i za sve druge - analitičar često kaže: “Negdje oni to znaju”, “neg­dje”, ali gdje? Njihove prakse to znaju - pokreti, postupci, načini govorenja ili hodanja itd. Neko je znanje tu, ali čije? Ono je tako strogo i precizno da se čini kako su sve vrijednosti znanstvenosti premještene sa svim svojim oružjem i prtljagom na stranu toga nesvjesnoga, te tako svijesti preostaju samo dijelovi i učinci toga znanja, lukavstva i taktike istovjetne onima koji su prije bili svoj­stveni “umijeću”. Tim obratom, ono što razum posjeduje jest ono što sebe ne reflektira i što ne govori, neznanje i infantilnost, dok “prosvijetljena” svijest posjeduje od toga znanja tek “nečisti” jezik.

Ali taj obrat smjera povlastici svijesti više nego što bi mije­njao raspodijeljenost znanja i diskursa. U tim zanatskim “radioni­cama” kao i u onima nesvjesnoga, počiva neko temeljno i izvorno znanje koje prethodi prosvijetljenu diskursu, ali kojemu nedostaje vlastita kultura. Znanju nesvjesnoga - kao i onome “umijeća” - analitičar također nudi mogućnost “vlastitih” riječi i razlikovanje između “sinonima”. Od onoga što se nerazgovjetno promeće na dnu tog bunara znanja teorija “promišlja” jedan dio na dnevnoj svjetlosti “znanstvenoga” jezika. Tijekom tri stoljeća, usprkos tim povijesnim utjelovljenjima svijesti ili uzastopnim određenjima znanja, ustrojava se kombinacija između dvaju različitih pojmova, sjedne strane, referencijalna i “neobrazovana” spoznaja, a s druge rasvjetljujući diskurs koji proizvodi na svjetlosti izvrnuti prikaz svoga neproničnog izvora. Taj je diskurs “teorija”. On čuva riječi

131

njezino antičko i klasično značenje “vidjeti/dati da se vidi” ili “pro­matrati” (theorem). On je “prosvijetljen”. Primitivno znanje, u mjeri u kojoj se postupno odvojilo od tehnika i jezika koji su ga objekti­virali, postaje inteligencijom subjekta, slabo definiranom, i to je­dino neutralnim određenjima (imati njuha, takta, ukusa, vještine suđenja, instinkta itd., dakle u partitivnom genitivu) koja se kole­baju između propisa estetike, kognitivnog ih refleksivnog, kao kad bi se “znanje o djelovanju” svelo na neuhvatljivo načelo znanja.

Umijeće mišljenja: Kant

Znakovita je činjenica da Kant raspravlja o odnosu između umi­jeća djelovanja (Kunst) i znanosti (Wissenschajt\ ih između teh­nike (Technik) i teorije (Theorie) tijekom istraživanja koje se od prvih redakcija o ukusu preusmjerilo na kritiku suđenja.19 Na tom prijelazu susreće on umijeće koje se kreće od ukusa prema sudu. Parametar praktične spoznaje nadilazi znanje i estetičkog je obli­ka. Kant tu ustanovljuje ono što, nadahnuto, nazivlje “logičkim taktom” (<der logische Takt). Upisano u krivulju estetike, umijeće djelovanja smješta se pod znak suda, “a-logičkog” uvjeta misli.20 Tradicionalna antinomija između “operativnosti” i “refleksije” na- diđena je stajalištem koje, prepoznavajući umijeće u korijenu mis­li, čini od suda “srednji pojam” (.Mittelglied) između teorije i prakse. To umijeće mišljenja predstavlja sintetičku jedinicu između dvoga.

Kantovi se primjeri odnose upravo na svakodnevne prakse: “Sposobnost suđenja nadilazi razumijevanje. (...) Sposobnost suđe­nja o odjeći koju treba nositi sobarica. Sposobnost suđenja o do­stojanstvu izgleda koji priliči nekom zdanju, ukrasi koji ne smiju biti u suprotnosti spram cilja kojemu se teži.”21 Sud se ne odnosi samo na društvenu “primjerenost” (elastična ravnoteža mreže pre­šutnih dogovora), nego, općenitije, na odnos velikog broja činite­lja, i on postoji jedino u činu konkretnog stvaranja nove cjeline uspostavljanjem primjerene veze tog odnosa s jednim elementom više, kao što se dodaje crvene ili žute boje shci mijenjajući je, a ne

132

uništivši je. Preobrazba dane ravnoteže u drugu ravnotežu bila bi obilježje umijeća.

Da bi to pojasnio, Kant navodi opći autoritet diskursa, ali autoritet koji je uvijek lokalan i konkretan: u mome kraju, piše on (in meinen Gegenden: u mojoj pokrajini, u mojoj “zemlji”), “obič­ni čovjek” (der gemeine Manri) kaže (sagt) da mađioničari (Taschenpieler) polaze od nekog znanja (možete to uraditi ako poznajete trik), dok se plesači na užetu (Seiltanzer) oslanjaju na umijeće.22 Plesati na užetu znači iz trenutka u trenutak održavati ravnotežu iznova je stvarajući pri svakom koraku pomoću novih intervencija; znači to sačuvati odnos koji nikad nije ostvaren i koji neprestana invencija obnavlja izgledajući kao da ga “zadržava”. To je izvanredna definicija umijeća djelovanja, to više što je ustva­ri sam praktičar dijelom ravnoteže koju mijenja ne ugrožavajući je. Tom sposobnošću da stvara novu cjelinu počevši od unaprijed postojećeg dogovora i da održi formalni odnos usprkos različitim činiteljima, blizak je umjetničkoj proizvodnji. Na djelu je nepre­stana inventivnost ukusa u praktičnome iskustvu.

Ali to umijeće označuje također ono što u samome znan­stvenom radu ne ovisi o ipak nužnoj primjeni pravila i modela te ostaje u krajnjem slučaju, kao što će kazati i Freud, “stvar takta” (eine Sache des Takts)? Kad se vraća na to pitanje, Freud ima na umu dijagnozu, pitanje prosudbe koja upravo postavlja u pitanje, u praktičnoj intervenciji, odnos ili ravnotežu između mnoštva činitelja. Prema Freudu, kao i prema Kantu, riječ je o neovisnoj sposobnosti koja se usavršava, ali se ne uči: “Nedostatak rasudbe”, kazuje Kant, “upravo je ono što nazivljemo glupošću, a tom poroku nema lije­ka”.24 Taj nedostatak ne pošteđuje znanstvenike u većoj mjeri od ostalih.

Između razumijevanja koje poznaje i razuma koji želi, sposobnost suđenja je dakle formalna “nagodba”, subjektivna “ravnoteža” između njezina zamišljanja i razumijevanja. Ima ob­lik zadovoljstva, koje nije u vezi s nekom izvanjskošću, nego s

133

načinom vježbe: stavlja u igru konkretno iskustvo nekog univer­zalnog načela sklada između uobrazilje i razumijevanja. Na djelu je jedan smisao (Sinri), ali on je “zajednički”: zdrav razum (Ge- meinsinn) ili rasudba. Ne zadržavajući se na pojedinostima teze koja odbacuje ideološku podjelu između znanja, pa onda i njihovu društvenu hijerarhizaciju, možemo barem istaknuti da taj takt po­vezuje slobodu (čudorednost), stvaranje (estetiku) i čin {praksu) - tri činitelja već prisutna u “zabušavanju”, tom suvremenom primjeru svakodnevne taktike.25

Preteče takve rasudbe, koja je u isti mah etički i poetički čin, možda valja tražiti u negdanjemu vjerskom iskustvu, koje je također bilo neka vrsta “takta”, doseg i stvaranje “harmonije” u posebnim praksama, etički i poetički potez povezivanja (religare) ili uspostavljanja sklada preko neodređena niza konkretnih čino­va. Newman će i u tome prepoznati neku vrstu “takta”. Ah nakon povijesnih premještanja koja su na neobični način svela moguće ravnoteže na religiozno umijeće “plesanja na užetu”, postupno ga je odmijenila estetička praksa, koja je i sama bila s vremenom iz­dvojena iz operativnosti i znanstvenosti toliko da, primjerice, od Schleiermachera do Gadamera, postaje rubnim iskustvom na koje se neprestance poziva “hermeneutička” tradicija kako bi potkrijepila svoju kritiku objektivnih znanosti. Primjer genija kojemu su po­mogle okolnosti (od umjetnosti J. S. Bacha do Revolucije), Kant se smješta na raskrižju na kojemu se od konkretnoga vjerskog čina sačuvao njegov etički i estetički oblik (dok je njegov dogmatski sadržaj iščeznuo), i gdje umjetničko stvaranje još ima vrijednost ćudorednog i tehničkog čina. Ta prijelazna kombinacija koja se već u njega dvoumi između Kritike ukusa i Metafizike običaja, podaruje temeljnu modemu referenciju za raščlambu estetičke, etičke i praktičke naravi svakodnevnog znanja o djelovanju.

Taj takt Kant nastoji još odrediti u tekstu prosvijedjenog novinarstva, objavljenom u jeku Francuske revolucije u Berlinische Monatsschriftu (rujan 1793. godine) u vezi s “uobičajenom uzreči­com”: “To može biti točno u teoriji, ah je posve bezvrijedno u prak-

134

si”.26 Taj značajni teorijski tekst ima dakle za predmet, i za naslov, mudru izreku i služi se jezikom novine (govorilo se o Kantovu “popularnom djelu”). Javlja še on u sklopu rasprave u kojoj uza­stopno, nakon Kantovih odgovora na primjedbe Christiana Garvea (1792), članci Friedricha Gentza (prosinac 1793) i Augusta Wil- helma Rehbeiga (veljača 1794. godine) u istom časopisu komenti­raju tu izreku. Taj je “izrijek” jedan Spruch, naime u isti mah poslovica (umotvorina), sentencija (sud) i proročanstvo (izrijek koji autorizira znanja). Je li posljedica Revolucije činjenica da poslovi­ca stječe filozofijsku mjerodavnost ulomka, retka {Spruch) svetog teksta te mobilizira oko sebe, kao kad je bila riječ o starim izdanjima Talmuda, Kur’ana ili Biblije, egzegetsko znanje teoretičara?27 Ta filozofska rasprava oko jedne poslovice podsjeća također na evan- geličku povijest Djeteta koj e govori okruženo pisarima ili o pučkoj temi Trogodišnjeg mudraca?* Ah odsad više nije riječ o djetinj­stvu, a niti o starosti (kao što se pripisuje Kantu prevodeći Gemein- spruch kao “staru izreku” ili Old Saw), nego o bilo kome ih o svi­ma, o “prosječnom” i “običnom” (gemein) čovjeku čiji izrijek in- tehgencija još jednom propituje i obasipa.

Obični “izrijek” ne utvrđuje načelo. On ustanovljuje činje­nicu koju Kant interpretira kao znak ih kao nedovoljno zanimanje praktičara za teoriju, ih kao nedovoljno razvijenu teoriju u samog teoretičara. “Kada teorija još malo {noch wenig) kroči praksom, krivnja zato ne pada na teoriju, nego, naprotiv, na činjenicu da nema dovoljno (nichtgenug) teorije kojoj se valjalo poučiti iskustvom...”.29 Kako god bilo s iznesenim primjerima (ponovno se suočavamo s tradicionalnim problemom trenja), Kant ustrojuje svoj izvod u ob­liku predstave u tri čina u kojoj se obični čovjek pojavljuje naiz­mjence u liku triju ličnosti (poslovni čovjek, političar i građanin svijeta), suprotstavlja trojici filozofa (Garve, Hobbes i Mendelssohn) i omogućuje da se slijedno raščlanjuju pitanja u vezi s ćudoređem, ustavnošću i međunarodnim poretkom. Više od tih inačica, ovdje je važno načelo formalnog slaganja u vezi sa sposobnostima rasudbe. Ono pak nije pripadno ni znanstvenom govoru, ni nekoj

135

posebnoj tehnici, ni umjetničkom izrazu. Riječ je o umijeću miš­ljenja čije uobičajene prakse proizlaze odakle i teorija. Poput djelat­nosti plesača na užetu, ima ono etičku, estetičku i praktičnu vrijed­nost. Ne čudi stoga što umijeće ustrojuje diskurse koji raspravljaju o praksama u ime teorije, primjerice, diskurse Foucaulta ili Bourdieua. Ali time se postavlja pitanje, u manjoj mjeri kantovsko, diskursa koji bi bio umijeće kazivanja ili djelovanja teorije jedna­ko kao što bi bila i teorija umijeća, naime diskursa koji bi bio pamćenje i praksa, riječju pripovijest takta.

136

6. poglavlje Vrijeme pripovijesti

Uspinjući se, silazeći, kružeći oko tih praksi, neprestance izmiče nešto za što se ne može kazati daje “naučeno”, nego se mora “prak­ticirati”. Tako je mislio Kant u vezi s rasudbom ili taktom. Pitanje je doduše postavio na “transcendentalnoj” razini u odnosu na praksu i teoriju (a ne više na položaju referencijskog ostatka u odnosu na “prosvijećenost” razuma), ne precizirajući kakav bi mu trebao biti jezik. U vezi s time, on se koristi navodom: zajednička uzrečica, ili riječ “obična” čovjeka. Ta procedura, još pravne (a već etnološke) prirode, navodi drugoga da izrekne ulomak ponuđen tumačenju (glosi). Pučko “proročanstvo” (Spruch) mora govoriti o tom umi­jeću, a komentar će objasniti taj “izrijek”. Dakako, na taj način diskurs shvaća ozbiljno taj izrijek (nipošto ga ne držeći varljivom površinom praksi), ah on se smješta izvan, na razdaljinu procje- njivačkog promatranja. Izrijek je to o onome što drugi kazuje o svome umijeću, a ne iskaz toga umijeća. Ima li se na umu da se to “umijeće” može jedino prakticirati i da ono nema iskaza izvan same svoje izvedbe, jezik mu također mora biti praksa. Bit će to umijeće kazivanja: u njemu je upravo na djelu umijeće djelovanja u ko­jemu je Kant prepoznao umijeće mišljenja. Drugim riječima, bit će to pripovijedanje. Ako je umijeće govorenja i samo po sebi umi­jeće djelovanja i umijeće mišljenja, ono može u isti mah biti umi­jeće praksom i teorijom.

137

Umijeće kazivanja

Prethodna ispitivanja vode u tom smjeru. Razlikujem u njima jed­no znanje i jednu pretpostavku.

1. Činjenica je ponajprije znakovita. Načini činjenja ne označuju samo djelatnosti koje teorija uzima kao svoj predmet. Oni također ustrojuju njezinu izgradnju. Daleko od toga da se nalaze izvan teorijskog stvaranja, na vratima, Foucaultove “procedure”, Bourdieuove “strategije” i, općenitije, taktike, tvore polje opera­cija unutar kojega se razvija također i proizvodnja teorije. Ovdje se, iako na drugome polju, približavamo Wittgensteinovu stajališ­tu u vezi s “običnim jezikom”.1

2. Da bi se objasnio odnos teorije prema procedurama kojih je ona posljedica i prema onima kojima se bavi, nudi se jedna mo­gućnost: diskurs u pripovjednom tekstu. Narativizacija praksi bila bi tekstualni “način djelovanja” s vlastitim procedurama i taktika- ma. Od Marxa i Freuda (da ne idemo dalje u prošlost), ne nedo­staje autoriziranih primjera. Foucault obznanjuje, uostalom, da piše samo “pripovjedne tekstove”. Sa svoje strane, Bourdieu čini od pripovijedanja avangardu i referenciju svog sustava. U mnogim radovima, narativnost se uvlači u učeni diskurs kao njegov opći pokazatelj (naslov), kao jedan od njegovih dijelova (raščlambe “slučajeva”, “povijesti života” ili skupina itd.) ili kao njegova protuteža (navedeni ulomci, intervjui, “iskazi” itd.). Ona je u znan­stvenom diskursu stalna povratnica. Ne bi li joj valjalo priznati znanstvenu ozakonjenost pretpostavivši da umjesto da bude neod­vojivi ostatak ili pak ostatak koji još valja izdvojiti iz diskursa, narativnost u njemu ima nužnu službu i daje teorija pripovijeda­nja neodvojiva od teorije praksi, kao njezin uvjet i u isti mah nje­zina proizvodnja?

Značilo bi to zacijelo prepoznati njezinu teorijsku vrijed­nost u romanu koji je od nastanka modeme znanosti postao zoo­loški vrt svakodnevnih praksi. Značilo bi to prije svega povratiti “znanstvenu” važnost tradicionalnoj gesti (a ona je također gesta)

138

koja oduvijek pripovijeda prakse. U tom slučaju, narodna bi priča nudila znanstvenom diskursu model, a ne samo tekstualne pred­mete za obradu. Nema ona više status dokumenta koji ne zna što kazuje, koji se navodi ispred i preko analize koja to zna. Naprotiv, ona je “znanje o kazivanju” točno prilagođeno svome predmetu i zbog toga nije nešto drugo od znanja, nego je inačica diskursa koji zna i autoritet kad je riječ o teoriji. Sada će nam biti razumljive naizmjeničnosti i upletenosti procedura i društvenih uslojavanja koje povezuju “umijeća kazivanja” s “umijećima djelovanja”: iste prakse dogodit će se jednom na verbalnom, a drugi put na gestual- nom polju; njihova će se igra prebacivati s jednog polja na drugo, bit će jednako taktičke i istančane ovdje i tamo; dobacivat će si loptu - od rada do počinka, od kuhinje do predaja i do ogovaranja, od lukavstava življene povijesti do onih pripovijedane povijesti.

Vodi li ta narativnost “Opisu” klasičnoga doba? Njih raz­dvaja temeljna razlika: pripovijedanje više ne teži tome da se prila­godi “stvarnosti” (tehnička operacija itd.) i da tekst ovjeri “zbi­ljom” koju izlaže. Naprotiv, ispripovijedana povijest stvara prostor fikcije. Ono se udaljuje od “zbilje” - ih, radije, hini da se podređu­je stjecaju: “Bilo jednom...”. Upravo time, znatno prije no što opi­suje “udar”, ono ga izvodi. Poslužimo se navedenim Kantovim iska­zom, ono je samo čin plesača na žici, gesta ekvilibrista u kojoj sudjeluju okolnosti (mjesto, vrijeme) i sam govornik, način znanja rukovanja, raspoređivanja i “smještanja” nečega kazanoga time što se premješta jedan sklop, ukratko, ono je “posao takta”.

Postoji dakako sadržaj pripovijedanja, ah on također pripa­da umijeću izvođenja udara: on je obilaznica preko prošlosti (“neki dan”, “nekoć”) ih preko navoda (neka “izreka”, poslovica), da bi se pomoću iznenađenja uhvatila prigoda i izmijenila ravnoteža. Diskurs pritom obilježuje više način izvođenja negoli stvar koju pokazuje. Isto tako, valja razumjeti nešto drugo od onoga što on kazuje. Proizvodi on dakle učinke, a ne predmete. On je naracija, a ne deskripcija. To je umijeće kazivanja. U tome se publika ne vara. Umijeće se razlikuje od “trika” (onoga što dostaje znati da bi se

139

izvelo), ali također od otkrića/vulgarizacije (ono što u neodređenom smislu treba znati) kao što obični ljudi na koje misli Kant (a gdje je on sam?) lako razlikuju mađioničara i plesača na užetu. Nešto u naraciji izmiče poretku onoga što je dostatno ili potrebno znati i tim svojim obilježjima pripada stilu taktika.

To umijeće bi se lako prepoznalo u Foucaulta: umijeće stva­ranja napetosti, citiranja, elipse, metonimije; umijeće okolnosti (ak­tualnost, javnost) i prilika (epistemoloških, političkih); ukratko, umijeće izvođenja “udara” s fikcijama pripovijesti. Učinkovitost Foucault ne treba zahvaliti ponajprije svojoj emdiciji (koja je gole­ma), nego umijeću kazivanja koje je umijeće mišljenja i djelova­nja. Najistančanijim procedurama retorike, znalačkim izmjenama figurativnih prikaza (primjernih “pripovijesti”) i analitičkih tabli­ca (teorijske razlike), proizvodi on učinak očevidnosti na publiku kojoj se obraća, premješta polja na koja se naizmjence uvlači, te stvara novi “raspored” cjeline. Ah to umijeće naracije uvlači u igru svoga drugog s historiografskim “opisom” i mijenja mu zakonitost ne nadomještajući je drugom. Ono nema vlastita diskursa. Ono se ne kazuje samo. Prakticira ne-mjesto: For ti Dal (Tamo? Amo?) Tamo i ne tamo. Hini da nestaje iza erudicije ih taksinomija kojima ipak manipulira. Plesač prerušen u arhivara. Nietzscheov smijeh prelazi tekstom povjesničara.

Da bismo shvatih odnos pripovijedanja prema taktikama, valja mu odrediti neki eksphcitniji znanstveni model, gdje će teo­rija praksi zadobiti oblik načina njihova pripovijedanja.

Pripovijedanje obrata: Detienne

I povjesničar i antropolog, Marcel Detienne je namjerno izabrao pripovijedati. Ne pristupa on grčkim pripovijestima da bi ih obra­dio u ime čega drugog osim njih samih. Odbija rez koji bi od njih učinio predmete znanja, ah i predmete koje valja spoznati, spilje ih “tajne” u zalihi koje bi čekale znanstveno istraživanje njihova značenja. Ne pretpostavlja da se iza svih tih pripovijesti kriju tajne

140

čije bi mu postupno razotkrivanje u pozadini podarilo vlastito mje­sto, ono interpretacije. Te bajke, pripovijesti, pjesme i rasprave za njega su već prakse. One kazuju upravo ono što čine. One jesu gesta koju znače. Nema potrebe pridometnuti im glosu koja bi znala što one izražavaju bez znanja, niti pitati se čega su one metafore. Tvore one mrežu operacija čija pravila i obrate zacrtava tisuću lica.

Na tom prostoru tekstualnih praksi, kao i u igri šaha čije bi figure, pravila i partije bili umnoženi na skali književnosti, De- tienne uočava u umjetniku tisuću već izvedenih zahvata (pamće­nje starih udara bitno je za svaku partiju šaha), ali on se s njima igra; istim repertoarom on stvara druge: sada on pripovijeda. On “re-citira” te taktičke pokrete. Da bi kazale to što iskazuju, nema drugog diskursa doli njihova. Vi pitate što one “žele” iskazati? Ja ću vam ih još jednom ispripovjediti. Ako bi ga netko upitao za značenje sonate, Beethoven bi je, navodno, iznova odsvirao. Jed­nako je s re-citiranjem usmene predaje kako je raščlanjuje J. Goody: način da se ponovno kaže nizove i kombinacije formalnih opera­cija, s umijećem njihove “prilagodbe” okolnostima i publici.2

Pripovijedanje ne izražava praksu. Ono se ne zadovoljava time da iskaže pokret. Ono ga čini. Razumjet ćemo to pridružimo li se plesu. Tako je i s Detienneom. On kazuje grčke prakse pripo­vijedajući grčke pripovijesti ... “Bilo jednom...” Adonisov vrt, Namirisana pantera, Ubojstvo Dioniza, Kuhinja žrtvovanja: baj­ke pripovjedača praktičara.3 Prati on grčke zahvate sam izvodeći njihovo pripovijedanje na svoj način na suvremenoj pozornici. Štiti ih od muzeografskih promjena umijećem koje je historiografija izgubila nakon što ga je dugo smatrala temeljnim i čiju važnost iznova otkriva antropologija kod drugih, od Mtologika do Etnogra- flje govorenja:4 umijeće pripovijedanja pripovijesti. On dakle igra između onoga što je sama historiografija prakticirala u prošlosti i onoga što antropologija iznova uvodi danas kao strani predmet. Između toga dvojega zadovoljstvo pripovijedanja pronalazi znan­stvenu mjerodavnost. Pripovjedač kroči vedrim krokom svojih pripovijesti. On od svih njih stvara okrete i zaokrete, provodeći

141

tako umijeće mišljenja. Poput konja u šahu prelazi on golemu šahovnicu književnosti “iskrivljenim” korakom svojih pripovijes­ti, Arijadnin sin, formalne igre praksi. Upravo u tome, poput pija­nista, “tumači” on svoje bajke. Izvodi ih povlašćujući u njima dvi­je “figure” u kojima se na posebni način odvija grčko umijeće miš­ljenja: ples i borbu, naime same figure koje uspostavlja pisanje pripovjednog teksta.

Zajedno sa Jean-Pierre Vemantom napisao je knjigu o grčkom pojmu metis, Lukava inteligencija.5 Ta je knjiga zbirka pripovijesti. Posvećena je jednom obliku inteligencije koja je uvi­jek ‘"uronjena u kakvu praksu”, u kojoj se kombiniraju “pronic­ljivost, oštroumnost, predviđanje, okretnost duha, hinjenje, snalažljivost, pomna pozornost, smisao za korištenje prigodom, različite sposobnosti, dugo stjecano iskustvo”.6 Nevjerojatno “po­stojano” prisutan s kraja na kraj helenizma, iako odsutan iz slike (i teorije) što ju je grčka misao stvorila o sebi, pojam metis blizak je svakodnevnim taktikama svojim “okretnim zahvatima, spretnosti­ma i strategijama” i nizom postupaka koje obuhvaća, od znanja o djelovanju do lukavstva.

U toj me raščlambi poglavito zanimaju tri činitelja, zbog toga što jasnije razlučuju metis u odnosu na druge postupke, ali i stoga jer su oni jednako svojstveni pripovijestima koje govore o toj metis. Tako je pojam metis u trostrukom odnosu: s “prigodom”, s prerušavanjima i s paradoksalnom nevidljivošću. S jedne strane, metis računa i igra na “prikladni trenutak” (kairosj: ona je praksa vremena. S druge strane, ona umnožava obrazine i metafore: ona je izdaja vlastitog mjesta. Napokon, ona nestaje u samome svom činu, kao izgubljena u onome što čini, bez zrcala koje ju pred­stavlja: ona nema slike o sebi. Ta obilježja metis svojstvena su i pripovijedanju. Ona tako predstavljaju “dopunu” Detienneu i Ver- nantu: ako i pripovjedno kazivanje jest nešto kao metis, tada mora postojati neka teorijska veza između oblika praktične inteligencije koji oni raščlanjuju i načina na koji to čine.

142

Umijeće pamćenja i prigoda

U odnosu snaga u koji intervenira, metis je “apsolutno oružje”, ono koje je Zeusu osiguralo nadmoć nad bogovima. To je načelo ekonomije: s minimumom snaga postići maksimum učinka. Određuje ono i stanovitu estetiku, kao što znamo. Umnožavanje učinaka smanjivanjem sredstava jest, s različitih razloga, pravilo koje u isti mah ustrojuje umijeće djelovanja i poetsko umijeće ka­zivanja, slikanja ili pjevanja.

Taj ekonomski odnos više uokviruje metis no što naznačuje njegov polet. “Okret” ih obrat koji vodi operaciju od početka (ma­njak snaga) do kraja (višak učinaka), najprije podrazumijeva posre­dovanje stanovitog znanja, ah znanja oblikovana kao trajanje njego­va usvajanja i beskonačno prikupljanje njegovih posebnih spozna­ja. Pitanje “dobi” kazuju tekstovi: “nerazboritosti mladosti” suprot­stavljaju oni “iskustvo starca”. To je znanje sačinjeno od mnogih raznorodnih trenutaka i stvari. Ono nema općenitog i apstraktnog iskaza, a niti vlastitoga mjesta. Ono je pamćenje1 čije su spoznaje neodvojive od vremena njihova usvajanja iz kojeg se ljušte pojedi­nosti. Upoznato s mnoštvom događaja u kojima kruži ne posjedu­jući ih (svaki je od njih prošli, gubitak mjesta, ah blijesak vreme­na), ono proračunava i predviđa također “brojne putove budućno­sti” kombinirajući predstojeće ih moguće posebnosti.8 Trajanje se tako uvodi u odnos snaga i ono će ga promijeniti. Metis ustvari računa na akumulirano vrijeme koje je za nj povoljno, protiv ustroj­stva mjesta koje mu nije povoljno. Ah njegovo pamćenje ostaje skriveno (ono nema utvrdivog mjesta) do trenutka u kojem se otkri­va, “u prikladnom trenutku”, na još vremenski način iako suprotan uranjanju u trajanje. Sjaj tog pamćenja blista u prigodi.

Enciklopedijska, po sposobnosti metis da u njoj naslaže prošla iskustva i popiše ona moguća, prigoda pohranjuje u sebi svo to znanje u najmanjem opsegu. Ona koncentrira najviše znanja u najmanje vremena. Svedena na svoj najmanji format, u čin koji metamorfozira situaciju, ta konkretna enciklopedija ima nešto od

143

kamena mudrosti! Priziva ona prije svega logičku temu identiteta između obodnice kruga i točke. Ali ovdje je širenje trajanje; kon­centracija, trenutak. Posredujući to premještanje prostora u vrijeme, koincidencija između neograničena opsega iskustva i točnog tre­nutka njegova ponavljanja bila bi doista teorijski model prigode.

S obzirom na te prve činitelje, moguć je shematski prikaz “obrata”, od njegove početne točke (I) - manje snage - do njegove konačne točke (TV) - više učinaka. Izgledalo bi to približno ovako:

(I) n nmanje

SNAGEvišePAMĆENJE

(IV)

višeUČINCI

manjePAMĆENJE

Ulij

U (I) snage slabe; u (II) znanje-pamćenje se povećava; u (IH) vrijeme se smanjuje; u (IV) učinci se povećavaju. Ti rastovi i padovi poklapaju se u obrnutom razmjeru. Imamo sljedeće odnose:

- od (I) do (ET), što ima manje snaga, to više treba znanja- -pamćenja;

- od (II) do (III), što više ima znanja-paraćenja, to manje treba vremena;

- od (IE) do (IV), što manje ima vremena, to su učinci veći.

Prigoda je toliko važan čvor u svim svakodnevnim praksa­ma, kao i u dodirnim “pučkim” kazivanjima, te valja zastati i po­drobnije odrediti tu prvu skicu. Unatoč svemu, prigoda ne prestaje izigravati definicije, jer nije odvojiva ni od jedne okolnosti, ni od jedne operacije. Ona nije “činjenica” odvojiva od “obrata” koji je proizvod. Upisujući se u niz činitelja, ona im izobličuje odnose. Ona se u njima prevodi u liku iskrivljenja nastalih u situaciji

144

približavanjem kvalitativno raznorodnih dimenzija koje više nisu samo opreke suprotnosti ili protuiječja. Pokazatelj tog “vretenas- tog” procesa jesu gore spomenuti obrnuto razmjerni odnosi: oni se mogu usporediti s proporcijama i distorzijama koje pomoću zrcal­nih učinaka (inverzije, zaobljenja, skraćenja ili povećanja) ili per­spektive (to manje, što dalje itd.) omogućuju jukstapoziciju raz­ličitih prostora na istoj slici. Ali, u nizu u koji se uvlači prigoda, jukstapozicija raznorodnih dimenzija odnosi se na vrijeme i pro­stor ili na stanje i djelovanje itd. Nju obilježuju obrnuto razmjerni odnosi, analogni onima koji u Pascala uspostavljaju različite “po­retke” i sljedećeg su tipa: to su više prisutni, što su manje vidljivi; to manje brojni, što su više povlašteni milošću itd.9 Postoji kvalita­tivni prelazak u drugo preko odnosa “iskrivljenih” uzastopnim obrtanjem.

Među kvalitativnim razlikama koje učvoruju obrnute odnose, naglasio bih barem dvije vrste koje obvezuju na dva različita čita­nja njihova nanizivanja:

1. Razlika između prostora i vremena daje paradigmatski niz: u kompoziciji prvotnoga mjesta (I), svijeta pamćenja (II) na­stupa “dobar trenutak” (HI) i proizvodi preinake prostora (IV). Pre­ma toj vrsti razlike, početak i kraj niza čini prostorni ustroj; vri­jeme je smješteno između njih dvoje kao stranost, neobičnost koja se pojavljuje izvana i proizvodi prijelaz s jednog stanja mjesta na sljedeće. Ukratko, između dviju “ravnoteža” na djeluje prodor vre­mena:

145

2. Razlika između uspostavljena bitka (stanje) i djelovanja (proizvodnja i preobrazba) kombinira se s onom prvom. Ona se uostalom igra s oprekom između vidljivoga i nevidljivoga, a da joj ne odgovara u cijelosti. Prema toj osovini, imamo sljedeći paradig­matski niz: budući da imamo vidljiv raspored snaga (I) i nevidljivo usvajanje pamćenja (II), trenutačna radnja pamćenja (EI) uzrokuje vidljive učinke u ustanovljenom redu (TV). Prvi dio niza sastoji se od dviju činjeničnih situacija, gdje nevidljivo znanje izmiče vidljivoj snazi; potom dolazi operacionalni dio. Razlikujući cikluse biti/či­niti i vidljivo/nevidljivo, stanje je sljedeće:

Pregledna slika tih nekoliko elemenata daje sljedeće:

(I) (II) (III) (IV)mjesto pamćenje kairos učinci

VRIJEME + +

DJELOVANJE + +

POJAVA + + +

Pamćenje posreduje prostome preobrazbe. U modusu “pri­kladnog trenutka” (kairos) ono proizvodi uvodeći rez. Njegova stvarnost omogućuje kršenje zakonitosti mjesta. Proizašavši iz ne- propitljivih i pokretnih tajni, jedan “potez” mijenja mjesni poredak. Cilj niza, prema tome, jest operacija koja preobražava vidljivi us­troj. Ali uvjet te promjene jesu nevidljive pričuve vremena koje

146

slijedi druge zakonitosti i koje, iznenađujuće, uskraćuje nešto vlas­ničkoj raspodjeli prostora.

Ta se shema ponavlja u brojnim pripovijestima. Bila bi ona njihovom minimalnom jedinicom. Može poprimiti i komičan oblik s pamćenjem koje, u pravom trenutku, preokreće neku situaciju - tipa: “Ah... vi ste moj otac! - Mili Bože, kćeri moja!” Pirueta do koje dolazi zahvaljujući povratku nekog vremena koje nije znalo za prostomu podjelu likova. Imamo krimiformu u kojoj prošlost, vraćajući se, remeti danosti hijerarhijskog poretka: “On je dakle ubojica!” Struktura mirakula također se nadovezuje: na nju iz dru­gog vremena, iz vremena koje je drugo, pomalja se taj “bog” koji posjeduje značajeve pamćenja, šutljiva enciklopedija jedinstvenih činova i čiji lik, u religijskim pripovijestima, tako vjerno predstav­lja “narodno” pamćenje onih koji nemaju mjesto, ali imaju vri­jeme - “Strpljenje!” U inačicama se ponavlja posezanje za stvar­nim svijetom odakle može, mora doći do udara koji će promijeniti uspostavljeni poredak. Ali sve bi te inačice, uvećane u simboličke i narativne projekcije, lako mogle biti tek sjene bačene na dnevnu praksu koja se sastoji u hvatanju prigode i u činjenju od pamćenja sredstva za preobrazbu mjesta.

Preostaje još utvrditi posljednju točku, koja je ključna: kako se vrijeme očituje na ustrojenu prostom? Kako se odvija njegov “prodori’ u modusu prigode? Riječju, kakvo je usađivanje pamćenja na mjesto koje već tvori cjelinu? To je ekvilibristički i taktički tre­nutak, trenutak umijeća. Međutim, tom usađivanju mjesto nije određeno, niti ga određuje pamćenje-znanje. Prigodu se “hvata”, a ne stvara. Nju pruža stjecaj, naime izvanjske okolnosti u kojima je dobro oko kadro prepoznati nov i povoljan sklop koji bi one mogle ostvariti posredovanjem jedne dodatne pojedinosti. Još jedan dodir pa će biti “dobro”. Da dođe do praktičnoga “sklada”, nedostaje gotovo pa ništa, kakva sitnica, komadić nečega, stanovit ostatak koji u danim okolnostima postaje dragocjen, a kojega će podariti nevidljivo blago pamćenja. Ah ulomak koji valja izvaditi iz tih zaliha može se ubaciti jedino pri rasporedu nametnutu izvana, kako

147

bi se on prometnuo u jedan nestabilni, sklopivi sklad. U svome praktičnom obliku, pamćenje nema dovršena ustroja da bi se mog­lo negdje pohraniti. Ono se mobilizira ovisno o tome što se dogodi - nekakvo iznenađenje koje je ono kadro preobraziti u prigodu. Ono se nastanjuje kod drugoga jedino u kakvu slučajnome susretu.

Poput ptica koje nesu jaja jedino u gnijezdima drugih vrsta, pamćenje proizvodi na mjestu koje mu nije vlastito. Strana mu okolnost podaruje oblik i primjenu, čak ako i sadržaj (nedostajuća pojedinost) potječe od njega. Njegova je pokretnost neodvojiva od preinake. Čak i mnogo više, snaga njegova upletanja dolazi upra­vo od same njegove sposobnosti da bude preinačeno - premjes- tivo, pokretno, bez stalnoga mjesta. Trajno obilježje: ono (i njegov “kapital”) oblikuje se rađajući se iz drugoga (okolnosti) i gubeći to drugo (ono je samo uspomena). Dvostruka preinaka, ona samog pamćenja, koju izvodi da bi bilo pogođeno, i ona njezina predmeta koji čuva jedino kao nestali. Pamćenje nestaje kad za to više nije sposobno. Naprotiv, ono se gradi iz događaja koji ne ovise o njemu, povezano s očekivanjima da će se dogoditi ih se mora dogoditi nešto sadašnjosti nepoznato. Daleko od toga da bude relikvijar ih smethšte prošlosti, živi za to da bi vjerovalo u mogućnosti i u nji­hovu očekivanju, budno, vrebajući.

Analogno u vremenu onome što je “umijeće” ratovanja za prostome manipulacije, “umijeće” pamćenja razvija sposobnost da vazda bude na mjestu drugoga, a da ga ne posjeduje i da se okoristi tom preinakom a da se u njoj ne izgubi. Ta snaga nije moć (čak i ako njezino pripovijedanje to može biti). Ona je radije pri­hvatila naziv autoriteta: ono što, “izvučeno” iz kolektivnog ih in­dividualnog pamćenja, “autorizira” (čini mogućim) preobraćenje, promjenu poretka ili mjesta, prijelaz k drukčijemu, “metaforu” prakse ih diskursa. Odatle tako istančano manevriranje “autoriteta” u svakoj narodnoj predaji. Pamćenje dolazi od drugamo, ono je drugdje od sebe samog i ono premješta. Taktike njegova umijeća upućuju na ono što ono jest i na njegovu uznemirujuću bhskost. Na kraju bih želio podcrtati neke od tih procedura, one koje sasvim

148

osobito ustrojuju prigodu u svakodnevnu postupanju: igru prei- načivanja, metonimijsku praksu jedinstvenosti te (ali u osnovi to je tek opći učinak) zbunjujuću i “vretenastu” pokretnost.

1. Praktičnim pamćenjem upravlja mnogostruka igra prei- načivanja, ne samo zato što se ono ustanovljuje jedino obilježeno izvanjskim susretima i prikuplja svoje uzastopne grbove i tetovaže drugoga, nego i zato što ga ta nevidljiva pisanja “dozivaju” na vi­djelo jedino u novim okolnostima. Modus dozivanja sukladan je onome upisivanja. Možda uostalom pamćenje i nije drugo doli to “ponovno pozivanje” ili pozivanje preko drugoga čiji se utisak upisuje kao dodatni teret tijelu koje se već stalno mijenja, a da to ne zna. To izvorno i tajno pisanje “pomalja se” malo-pomalo tamo gdje ga dodiri gase. Kako god bilo, pamćenje je posljedica igre okolnosti, kao što glasovir “ispušta” zvukove ovisno o dodirima prstiju. Ono je značenje drugoga. Jednako tako, ono se razvija u odnosu - u “tradicionalnim” društvima, kao i u ljubavi - a odumire ako nastupi osamostaljenje vlastitih mjesta. Prije negoli pribilježba, ono je odaziv sve do trenutka kada, gubeći svoju pokretnu krhkost, postaje nesposobnim za nove preinake, te nadalje umije jedino ponavljati svoje prvotne odgovore.

Taj poredak odazivne preinake trenutak za trenutkom us- trojuje takt koji prati ušuljavanje u kakav sklop okolnosti. Sama bi prigoda uhvaćena u letu bila preobrazba dodira u odgovor, “pre­okret” očekivanog iako nepredviđenog iznenađenja: ono što upi­suje događaj, kako god bio prolazan i brz, obrnuto je, vraćeno mu je u riječi i pokretu. Milo za drago. Živahnost i točnost uzvratnog udarca neodvojivi su od ovisnosti u odnosu na trenutke i od bud­nosti koja ih karakterizira to više što ima manje vlastitog mjesta da se od njih zaštiti.

2. Taj je odgovor jedinstven. U cjelini u kojoj se odvija, on je samo još jedna pojedinost - pokret, riječ - tako prikladna da preokreće situaciju. Ali što bi pamćenje drugo moglo ponuditi? Ono je sastavljeno od pojedinačnih bljeskova i ulomaka. Jedna

149

pojedinost, mnogo pojedinosti i eto uspomena. Svaka od njih, kad se izdvoji uokvirena sjenom, odnosi se na cjelinu koja joj nedostaje. Blista ona poput metonimije u odnosu na to cijelo. Od slike ostala je samo milostiva rana, to duboko plavetnilo. Od tijela, ta blista- vost pogleda, ili zmatost bjeline što se pomolila u rastvaranju pu­kotine. Te posebnosti imaju snagu demostrativa: taj čovjek, tamo daleko, koji je prošao pognut... - taj miris koji čak više i ne zna odakle je došao... Brižno izrađene pojedinosti, snažne posebnosti funkcioniraju već u pamćenju kao što interveniraju u prigodi. Isti je takt na djelu ovdje i tamo, isto umijeće odnošenja između kon­kretne pojedinosti i okolnosti koja je, ovdje spomenuta, poput tra­ga događaja, a tamo izvedena proizvodnjom neke podudarnosti ili “sklada”.

3. Najneobičnija je zacijelo pokretnost tog pamćenja u ko­jemu pojedinosti nisu nikad ono što jesu: ni predmeti, jer oni iz­miču kao takvi; ni ulomci, jer oni također stvaraju cjelinu koju zaboravljaju; ni cjeline, budući da one sebi nisu dostatne; nisu ni stabilne, budući da ih svako ponovno zazivanje mijenja. Taj “pros­tor” pomičnoga ne-mjesta posjeduje istančanost kibemetičkoga svi­jeta. On možda (ali to je pozivanje prije znakovito nego pojašnjuju- će, upućujući na ono što ne znamo) čini model umijeća djelovanja ih metis koja, hvatajući prigodu, ne prestaje obnavljati mjesta na kojima moći među sobom dijele čudnovatu mjerodavnost vremena.

Pripovijesti

Sve se čini sličnim u strukturi u koju se uvodi pojedinost koja joj ipak mijenja djelovanje i ravnotežu. Suvremene znanstvene raščlambe koje uvrštavaju pamćenje u te “društvene okvire”,10 ih kleričke tehnike koje su ga u srednjemu vijeku tako vješto preobražavale u ustroj mjesta pripremivši na taj način modemu preobrazbu vremena u nadgledljiv prostor,11 zaboravljaju ih od­bacuju njegove obilaznice, čak i ako su one od najvećeg interesa za objašnjenje preko kojih procedura i zbog kojih legitimnih strateš­

150

kih razloga prigodu - taj nezatajni trenutak, taj otrov - podvrgava kontroli specijalizacija učenog diskursa. Znanstveno pisanje usta- novljući vlastito mjesto neprestance privodi neuhvatljivo vrijeme u norme promotrivog i iščitljivog sustava. Na taj način nema izne­nađenja. Održavanje mjesta isključuje te obješenjačke obrate.

Ali oni se vraćaju potajni i šutljivi, ne samo u tu samu znan­stvenu djelatnost,12 ne samo u svakodnevne prakse koje, ako i nema­ju više diskursa ipak imaju opstojnost, već i u pripovijesti jednako brbljave, svakodnevne i prepredene. Da bismo ih tamo prepoznali, dostaje ne zadovoljiti se (ipak nužni posao) time da im propitamo ponavljane oblike i ustroje. U njima je na djelu neko znanje o djelovanju, na kojemu se obilježuju sve značajke umijeća pamćenja. Samo jedan primjer. Nekoj dobro poznatoj pripovijesti, dakle onoj koju se može razvrstati, pojedinost “neke okolnosti” može obrnuti ishod. “Iznova je navoditi” znači računati s tim činiteljem više, skrivenim u sretnoj stereotipnosti općeg mjesta. To “ništa” upisa­no u okvir koji mu služi kao podloga izaziva na tom mjestu druge učinke. Tko ima uši čuje. Fino uho umije razabrati u kazanome ono što ovdje i sada obilježava razlika kroz čin kazivanja {toga) kazanog, i neumorno obraća pozornost na te vretenaste preprede- nosti pripovjedača.

Valjat će pojasniti obrate koji priče kolektivne predaje ih svakodnevne razgovore promiču u prigode, i koji ponovno velikim dijelom proizlaze iz retorike.13 Ali već se može smatrati polaznom pretpostavkom da u umijeću pripovijedanja načini djelovanja uvježbavaju sami sebe. Tako je ono primjer “inteligencije u labi­rintu”, kao što ju je sretno nazvala Fran^oise Frontisi,14 čiji su pripovjedači postali Detienne i Vemant. Ta diskurzivna praksa pripovijesti u isti je mah umijeće načina djelovanja i njegov dis­kurs.

U osnovi, sve je to veoma stara priča. Stari Aristotel, kojega se ne može doslovce shvatiti kao plesača na užetu, rado se gubio u najlabirintičnijemu i najistančanijemu diskursu. Tada je bio u dobu

151

metis: “Što sam samotniji i izdvojeniji, to više volim pripovijes­ti”.15 Izvanredno je objasnio razloge tome; kao i u staroga Freuda, na djeluje divljenje poznavatelja taktu koji je skladatelj harmonije i njegovu umijeća djelovanja putem iznenađenja: “Zaljubljenik u mit na neki je način zaljubljenik u mudrost, jer je mit sastavljen od čuđenja.”16

152

III. dioPROSTORNE PRAKSE

7. poglavlje Hodanje gradom

Voajeri ili pješaci

Vidjeti Manhattan sa 110. kata World Trade Centera. Pod izmagli­com promiješanom vjetrovima, gradski otok, more usred mora, uzdiže nebodere Wall Streeta, uvlači se u Greenwich, iznova podiže krijeste Midtowna, sliježe se u Central Parku da bi se naposljetku skutrilo podno Harlema. Burno talasanje vertikala. Na trenutak pogled zaustavlja uzburkanost. Divovska se masa smiruje pred očima. Promeće se ona u teksturologiju u kojoj se preklapaju kraj­nosti ambicije i propadanja, okrutne suprotnosti rasa i stilova, su­protnosti između buildinga podignutih jučer, sada već prometnu- tih u smetlišta, i današnjih urbanih prostora koji presijecaju pro­stor. Za razliku od Rima, New York nije nikad ovladao umijećem starenja koristeći se svim svojim prošlostima. Njegova se sadaš­njost izmišlja iz sata u sat, u činu bacanja stečenoga i izazova budućnosti. Grad stvoren od pregolemih zdanja što se nižu u mo­numentalnu reljefu. Promatrač tamo može iščitavati svijet koji poli- jeće u zrak. Tamo se upisuju arhitekturalni likovi coincidatio oppo- sitorum, nekoć zacrtani u minijaturama i mističnim teksturama. Na toj pozornici od betona, čelika i stakla, koju omeđuje hladna voda dvaju oceana (Atlantskoga i “Američkoga”), najviša slova globusa sastavljaju divovsku retoriku pretjeranosti u trošenju i proiz­vodnji.1

Kojoj erotici spoznaje pripada zanos iščitavanja takvog koz­mosa? Silovito uživajući u njemu, pitam se o porijeklu zadovolj­

155

stva “sagledavanja cjeline”, nadvijanja nad, totalizacija najneumje- renijih među tekstovima što su ih stvorili ljudi.

Uzdići se na vrh World Trade Centera znači umaknuti vla­davini grada. Tijelo više nije opleteno ulicama koje ga okreću i skreću slijedeći neznani zakon; niti je opsjednuto, bilo kao igrač ih žrtva igre, šumom tolikih razlika i neurozom njujorškog prometa. Tko se uspne tamo gore, oslobađa se mnoštva koje usisava i promućkava u svojoj masi svaki identitet autora ih gledatelja. Ikar ponad tih voda, može on u pokretnim i beskonačnim labirintima smetnuti s uma Dedalova lukavstva. Njegovo ga uzdizanje preo­bražava u voajera. Postavlja ga na razdaljinu. Promeće on u tekst koji je pred nama, ispod naših očiju, svijet koji je očaravao i “op­sjedao”. Omogućuje on njegovo iščitavanje, to da se bude Sunča­nim okom, Božjim pogledom. Zanos promatračkoga i spoznajnog nagona. Utvara je spoznaje biti pukom točkom gledanja.

Hoće li potom trebati iznova pasti u mračni prostor u ko­jemu kola mnoštvo vidljivo odozgo, ah koje samo dolje ne vidi? Ikarov pad. Na 110. katu, natpis, poput sfinge, zadaje pješaku za­gonetku na trenutak ga promičući u vizionara: I t ’s hard to be down when you ’re up (Teško je biti dolje kad si gore).

Želji da se vidi grad prethodili su načini njezina zadovo­ljavanja. Srednjovjekovno ih renesansno slikarstvo prikazivalo je grad u perspektivnu viđenju oka kakvog međutim nikad nije bilo.2 To je slikarstvo izumilo u isti mah nadlet nad gradom i panoramski pogled. Taje fikcija već prometala srednjovjekovnog gledatelja u nebesko oko. Stvarala je ona bogove. Je h danas drukčije s obzi­rom da su tehničke procedure uspostavile “moć svepogleda”?3 Totalizirajuće oko što su ga izmislili negdanji slikari preživljava i u našim ostvarenjima. Isti promatrački nagon opsjeda korisnike arhitektumih proizvoda danas, ostvarujući utopiju koja je jučer bila tek naslikana. Toranj od 420 metara, koji Manhattanu služi poput pramca, nastavlja graditi fikciju koja stvara čitatelje, čini čitljivom

156

složenost grada i skrućuje u razvidni tekst njegovu neproničnu pokretljivost.

Je li golema teksturologija koja nam je pod očima drugo doli prikaz, optički artefakt? To je analogija preslika koji, projek­cijom koja je neka vrsta stavljanja na razdaljinu, stvaraju prostorni planeri, urbanisti i kartografi. Grad-panorama “teoretski” je (dakle vizualni) simulakrum, ukratko slika čiji je uvjet postojanja zabo­rav i nepoznavanje praksi. Bog voajer koji stvara tu fikciju i koji, poput onog Schreberova, poznaje jedino leševe,4 mora se ispetljati iz mutnih spona dnevnih postupanja i postati im strancem.

Naprotiv “dolje” (down), ispod pragova na kojima prestaje vidljivost, žive obični korisnici grada. Kao temeljni oblik tog iskus­tva, oni su pješaci, Wandersmanner, čije tijelo sluša punine i praz­nine urbanoga “teksta” koji ispisuju ne mogavši ga iščitati. Ti se praktičari igraju s prostorima koje ne vide; poznaju ih na jednako slijep način kao što se znaju tijela ljubavnika. Putanje koje se na- dovezuju u toj isprepletenosti, neznane pjesme kojima je svako tijelo činitelj što su ga potpisala mnoga druga, izmiču čitljivosti. Sve se zbiva kao daje sljepilo svojstveno ustrojujućim praksama nastanjenoga grada.5 Mreže tih napredujućih i ukriženih ispisa tvore mnogostruku povijest bez autora i gledatelja, oblikovanu od ulo­maka putanja i preinaka prostora: u odnosu na prikaze, ta povijest ostaje svakodnevno i beskonačno drugom.

Izmičući imaginarnim totalizacijama oka, postoji neka stra- nost svakodnevnice koja nema površine ili čija je površina tek nekakva isturena granica, rub što se izdvaja na vidljivome. U toj bih cjelini rado obilježio prakse strane “geometrijskom” ih “geo­grafskom” prostoru vizualnih, panoptičkih ih teorijskih gradnji. Te prakse prostora upućuju na posebni oblik operacija (“načina djelovanja”), na “drugu spacijalnost” 6 (“antropološko”, poetsko i mitsko iskustvo prostora) i na neproničnu i slijepu uzgibanost na­stanjena grada. Migracijski ih metaforički, grad se na taj način uvlači u razgovijetan tekst planirana i čitljiva grada.

157

1. Od pojma grada do urbanih praksi

World Trade Center tek je najmonumentalniji lik zapadnog urba­nizma. Atopija-utopija optičkoga znanja već dugo radi na projektu nadilaženja i isticanja proturječnosti nastalih urbanim okupljanjem. Valja naime upravljati povećanim sabiranjem i okupljanjem ljudi. “Grad je veliki samostan”, kazao je Erazmo. Perspektivni i pro- spektivni pogled predstavlja dvostruku projekciju nepronične prošlosti i neizvjesne budućnosti na površini koju se obrađuje. Takvi vidici počinju (od 16. stoljeća?) preobrazbu urbane činjenice i poj­ma grada. Mnogo prije no što sam pojam izdvoji svoj lik u Povije­sti, pretpostavlja on da se ta činjenica može obraditi kao jedinica proizašla iz urbane racionalnosti. Povezanost grada i pojma nikad ne znači njihovo poistovjećivanje, ali radi na njihovoj postupnoj simbiozi: planirati grad u isti mah znači misliti samu pluralnost stvarnoga i podariti učinkovitost toj misli u množini; znači to znati i moći artikulirati.

Operativni pojam?

“Grad” uspostavljen utopijskim i urbanističkim diskursom7 odre­đuje se mogućnošću trostrukog zahvata:

1. proizvodnja vlastitog prostora: racionalna organizacija mora tako ukloniti sva tjelesna, duhovna ili politička onečišćenja koja bi ga kompromitirala;

2. zamjena neuhvatljivih i upornih otpora tradicija ne-vre- menom ili kakvim sinkronijskim sustavom; zajedničke znanstvene strategije, omogućene oplošnjenjem svih danosti, trebaju odmijeniti taktike korisnika koji se poigravaju s “prigodama” i koji preko tih događaja-zamki, lapsusa vidljivosti, iznova posvuda uvode ne- proničnosti povijesti;

3. napokon, stvaranje anonimnog i univerzalnog subjekta, koji je grad sam: kao i njegovu političkom uzoru, Hobbesovu Gradu, moguće mu je malo-pomalo pridodavati sve funkcije i predikate

158

dosad raspršene i pod utjecajem brojnih stvarnih sadržaja, skupi­na, udruženja, pojedinaca. Tako “grad”, poput vlastita imena, pruža mogućnost poimanja i građenja prostora počevši od konačnog broja stalnih, izdvojivih i međusobno povezanih svojstava.

Na mjestu koje ustrojuju “spekulativne” i razvrstavajuće rad­nje8 upravljanje se kombinira s eliminacijom. Sjedne strane, dola­zi do razlučivanja i preraspodjele dijelova i službi grada, zahvalju­jući obratima, premještanjima, okupljanjima itd., dok je s druge strane na djelu odbacivanje onoga što nije obradivo pa prema tome predstavlja “otpad” fimkcionalističke uprave (nenormalnost, devi­jacija, bolest, smrt itd.). Dakako, napredak omogućuje ponovno uvođenje rastućeg postotka otpada u administrativni optjecaj i preobražava čak i gubitke (u zdravlju, osiguranju itd.) u sredstva zgušnjavanja mreža poretka. Ali on, ustvari, ne prestaje proizvodi­ti učinke suprotne onome za čime teži: sustav profita rađa gubitak koji, u brojnim oblicima bijede izvan sebe i rasipanja iznutra, ne­prestance obrće proizvodnju u “trošenje”. Osim toga, racionaliza­cija grada uzrokuje njegovo pretvaranje u mit u strateškim diskur- sima, računima koji se temelje na pretpostavci ili nužnosti njegova razaranja u ime neke konačne odluke.9 Napokon, funkcionalistički ustroj, zagovarajući napredak (vrijeme), baca u zaborav uvjet njegove mogućnosti, prostor sam, koji postaje nemislivim za znan­stvenu i političku tehnologiju. Tako funkcionira Grad-pojam, mjesto preobrazbi i prisvajanja, objekt intervencija, ah i subjekt neprestance obogaćivan novim atributima: on je u isti mah mašinerija i junak modemosti.

Kakve god danas bile inkarnacije tog pojma, nužno je ustvrditi da ako grad u diskursu služi kao totalizirajuće i gotovo mitsko uporište društveno-gospodarskim i političkim strategijama, urbani život sve češće iznova uvodi ono što je urbanistički projekt iz njega isključio. Govor se moći “urbanizira”, ah grad je prepušten proturječnim gibanjima koja se nadopunjuju i kombiniraju izvan panoptičke moći. Grad postaje glavnom temom političkih legendi, ali on više nije polje programiranih i nadziranih djelovanja. Ispod

159

diskursakoji ga ideologizirajubujaju lukavstva i kombinacije moći bez čitljiva identiteta, bez uhvatljive osnove, bez racionalne pro­zirnosti - kojima nije moguće upravljati.

Povratak praksi

Grad-pojam se urušava. Znači li to da je boljka od koje trpi razum koji gaje uspostavio i njegovi stručni zagovornici u isti mah i bolest urbanog stanovništva? Možda se gradovi raspadaju istodobno kad i procedure koje su ga ustrojile. Ali valja biti oprezan pri našim raščlambama. Ambasadori znanja uvijek su smatrali da je svijet ugrožen promjenama koje bi postavile u pitanje njihove ideologije i njihova mjesta. Nesreću svojih teorija oni promeću u teoriju ne­sreće. Kad svoje pomutnje pretvaraju u “katastrofe”, kad žele pučan­stvo zatočiti u “panici” vlastita diskursa, treba li im još jedanput ukazati povjerenje?

Radije nego da ostanemo na polju diskursa koji čuva svoju povlaštenost izvrćući svoj sadržaj (koji govori o katastrofi, a ne više o napretku), pokušajmo se uputiti drugim putem: raščlaniti mikrobne, posebne i pluralne prakse kojima urbani sustav treba upravljati ili ih ukidati, i koje nadživljuju njegov raspad; slijediti gomilanje tih procedura koje panoptička uprava niukoliko nije us­pjela nadzirati ili ih ukloniti, nego su još osnažile u bujnoj neoza- konjenosti, razvile se i uvukle u mreže nadzora, ustrojene na os­novi nečitkih, ali snažnih taktika, toliko da tvore svakodnevne pro­pise i potajna stvaralaštva što ih skrivaju jedino sumanuti dispozi- tivi i diskursi promatračkog ustroja.

Taj bi se put mogao upisati kao nastavak, ali i kao utuk raščlambi što ju je Michel Foucault proveo nad strukturama moći. On ju je usmjerio prema dispozitivima tehničkim procedurama, “minornim instrumentalnostima” kadrim da, jedino ustrojem “de­talja”, preobraze ljudsku mnogostrukost u “disciplinarno” društvo i da upravljaju, razlučuju, razvrstavaju, hijerarhiziraju sva skreta­nja koja se odnose na naukovanje, zdravlje, pravosuđe, vojsku ili

160

rad.10 “Ta često majušna lukavstva discipline”, “minorne ali ne­pogrešive” mašinerije, zahvaljuju svoju djelotvornost odnosu iz­među procedura i prostora što ga preraspoređuju ne bi li ga pro- metnuli u “operatora”. Ali, koje prostome prakse odgovaraju tim proizvodnim uređajima disciplinarnog prostora na polju na kojem se izigrava disciplina? U današnjim okolnostima protuiječja izme­đu kolektivnog načina upravljanja i pojedinačnog preusvajanja, to pitanje ostaje jednako ključnim imamo li na umu da prakse prosto­ra zapravo zacrtavaju odredbene uvjete društvenog života. Želio bih slijediti neke procedure - mnogooblične, otporne, prepredene i uporne - koje izmiču disciplini, a da ipak nisu izvan polja na ko­jemu je ona na snazi, i koje bi trebale voditi teoriji svakodnevnih praksi, življena prostora i uznemirujuće prisnosti grada.

2. Žamor zamrlih koračaj a

“Božica se prepoznaje po hodu”Vergilije,£>je/ćfa, 1.405.

Povijest započinje na razini tla, s koracima. Ima ih nebrojeno, ali ne čine niz. Ne da ih se brojati, jer je svaka jedinica kvalitativna: stil taktilnog razumijevanja i kinetičkog usvajanja. Njihovo je ro- jenje neizbrojiv skup pojedinosti. Igre koračaja oblikuju prostor. One spleću mjesta. U tom smislu, pješačka kretanja tvore jedan od onih “stvarnih sustava čije postojanje uistinu čini grad”, ali koji “nemaju nikakve tjelesne zapremine”.11 Oni se ne lokaliziraju, nego se šire prostorom. Ostaju isto toliko upisani koliko i ona kineska slova koje govornici vrhom prsta iscrtavaju na svojim rukama.

Dakako, procesi gaženja putova mogu se prenijeti na ur­bane karte tako da im se upišu tragovi (ovdje ugaženi, tamo veoma raspršeni) i prijelazi (prolaze ovuda, a ne onuda). Ali te krivulje pune ih tanke poput riječi, upućuju samo na izbivanje onoga stoje prošlo. U prikazima putanja gubi se ono što je bilo: sam čin

161

prelaženja. Operacija hodanja, lutanja ili “razgledavanja izloga”, drugim riječima djelatnost prolaznika, prenesena je u točke koje na planu čine totalizirajuću i reverzibilnu crtu. Uočljiv je dakle tek preostatak, smješten u ne-vrijeme projicirane površine. Kad ona postane vidljivom, njezin je učinak da učini nevidljivom radnju koja ju je omogućila. Te fiksacije čine procedure zaborava. Trag je odmijenio praksu. Očituje on (pohlepno) svojstvo geografskog su­stava da djelovanje preobrazi u čitljivost, ah pritom baca u zaborav jedan način da se bude u svijetu.

Pješačka iskazivanja

Usporedba s činom govorenja omogućuje da se pođe dalje12 ne ostavši samo na kritici grafičkih prikaza, nego smjerajući, iznad rubova čitljivosti, prema nedostižnome onkraju. Čin koračanja u urbanu je sustavu ono što je iskazivanje {speech act) u jeziku ih u izgovorenim iskazima.13 Na najelementamijoj razini ima on ustva­ri trostruku “iskazivačku” ulogu: na djelu je proces prisvajanja topografskog sustava od strane pješaka (jednako kao kad govornik prisvaja ih prihvaća jezik); nadalje dolazi do prostornog ostvare­nja mjesta (jednako kao što je čin govorenja zvučno ostvarenje jezika); napokon, on podrazumijeva odnose među razlučenim položajima, naime među pragmatičkim “ugovorima” u obliku pokreta (jednako kao što je verbalno iskazivanje “alokucija”, “smješta drugog naspram” govornika i utanačuje ugovore među sugovornicima).14 Hodanje tako, kazah bismo, dobiva svoje prvo određenje kao prostor iskazivanja.

Tu bi se problematiku uostalom moglo proširiti na odnos što ga čin pisanja ima spram pisanoga i čak prenijeti na odnos “ruke” (potez ih junaštvo kista) prema izvedenoj shci (obhci, boje itd.). Najprije izdvojeno na polju verbalne komunikacije, iskazivanje tu nalazi tek jednu od svojih primjena, a njegov bi jezični modalitet bio tek prva naznaka mnogo općenitijeg razlikovanja između ko­rištenih oblika u nekom sustavu i načina korištenja tog sustava, to

162

jest između dvaju “različitih svjetova” budući da se pritom “iste stvari” gledaju prema suprotnim odrednicama.

Promotreno tim obilaznim putem, pješačko iskazivanje ima tri obilježja koja ga otprve razlikuju od prostornog sustava: sadaš­njost, isprekidanost i “fatičnost”.

Ponajprije, ako prostorni odnos ustrojuje stanovit sklop mogućnosti (naprimjer, na mjestu kojim se može kružiti) i zabrana (naprimjer, zid koji priječi napredovanje), hodač aktualizira neke među njima. Na taj način on u istoj mjeri omogućuje njihovu op­stojnost i njihovu pojavnost. Ali ih također premješta i pronalazi druge budući da prijelazi, skretanja ili improvizacije hoda po- vlašćuju, mijenjaju i napuštaju prostome činitelje. Tako Charlie Chaplin umnožava mogućnosti svojih lakrdija: čini on druge stvari s istom stvari i prelazi granice koje su odrednice predmeta postavile za njegovo korištenje. Jednako tako, hodač preobražava u nešto drugo svaki prostorni označitelj. I ako, s jedne strane, čini djelotvornima tek neke od mogućnosti utvrđene poretkom (ide samo na jednu stranu, a ne i na drugu), s druge, povećava broj mogućnosti (primjerice, iznalaženjem prečica ili obilaznica) i onaj zabrana (naprimjer, zabranjuje si korištenje putova koji se smatraju do­puštenima ih obveznima). Dakle, on izabire. “Korisnik grada uzi­ma ulomke iskaza kako bi ih potajice aktualizirao”.15

Tako on stvara isprekidanost, bilo čineći odabir među označiteljima prostornog “jezika”, bilo premještajući ih načinom kako se njima koristi. Neka mjesta osuđuje na mirovanje ili na iščezavanje, a s drugima sastavlja prostome “obrate”, “rijetke”, “slučajne” ih nedopuštene. Ah tu se već uvodi jedna retorika ho­danja.

U okviru iskazivanja, hodač tvori u odnosu na svoj položaj nekakvo bhsko i daleko, nekakvo ovdje i tamo. Činjenici da su prilozi ovdje i tamo upravo u verbalnoj komunikaciji pokazatelji lokucijske instance16 - preklapanje koje osnažuje naporednost iz­među jezičnog i pješačkog iskazivanja - valja pridodati da to

163

obilježavanje (ovdje-tamo\ koje hodanje nužno primjenjuje, a ono je i pokazatelj aktualnog prisvajanja prostora od strane kakva “ja”, ima također funkciju uvesti drugoga u odnosu na “ja” i na taj način ustanoviti međusobno spajanje i razdvajanje mjesta. Naročito bih pritom naglasio “fatički” vid ako pod njim podrazumijevamo ulogu riječi koje uspostavljaju, održavaju ili prekidaju doticaj, poput “Halo!”, “No dobro, dobro” itd., koju su izdvojili Malinowski i Jakobson.17 Hodanje, koje naizmjence samo slijedi ih njega sli­jede, stvara neku pokretnu oiganičnost okoline, neki slijed fatičkih toposa. A ako fatička funkcija, napor da se osigura komunikacija, već obilježuje govor ptica pričalica, jednako kao što čini “prvu funkciju koju djeca usvajaju u govoru”, ne iznenađuje da prije i naporedno s informativnim govorom, i ona poskakuje, hoda na četiri noge, pleše i šeće se, teška ili lagana, poput niza “haloa!” u labirintu jeka.

Mogli bismo raščlaniti modalitete pješačkog iskazivanja, koje, kao što smo vidjeh, izmiče bilježenju na karti, naime raščla­niti vrste odnosa što ga ono održava s putanjama (ih “iskazima”) podamjući im vrijednost istine (“aletički” modaliteti nužnog, nemo­gućeg, mogućeg ili slučajnog), vrijednost spoznaje (“epistemički” modaliteti izvjesnog, isključivog, prihvatljivog ili prezira vrijed­noga) ih napokon vrijednost koja se odnosi na neko trebati-činiti (“deontički” modaliteti obveznog, zabranjenog, dopuštenog ih proizvoljnog).18 Hodanje potvrđuje, sumnja, nagađa, prekoračuje, poštuje itd., putanje koje “izgovara”. Svi su modaliteti ovdje na djelu, promjenjivi s koračaja u koračaj, i raspodijeljeni u obroke, u nizove i s intenzitetima koji se razlikuju ovisno o trenucima, pri­jelazima, hodačima. Beskonačna raznolikost tih iskazivačkih ope­racija. Ne mogu se, prema tome, svesti na svoj grafički trag.

Putanje retorike

Promicanje prolaznika predstavlja niz okreta i zaokreta nalik na “rečenične obrate” ih “figure stila”. Postoji neka retorika hodanja.

164

Umijeće “krivudanja” rečenica ima svoju istoznačnicu u umijeću krivudanja putanje. Poput običnog jezika,19 to umijeće obuhvaća i kombinira stilove i uporabe. Stil određuje “jezičnu strukturu koja na simboličkome polju (...) očituje temeljni način bivanja čovjeka u svijetu”;20 on konotira jedninu. Uporaba određuje društveni fenomen kojim se sustav komunikacija očituje kao činjenica; upu­ćuje ona na normu. Stil i uporaba smjeraju “načinu djelovanja” (govorenja, hodanja itd.), ali prvi u obliku jedinstvene obrade sim­boličkoga, druga u obliku elementa koda. Presijecaju se da bi usta­novili stil uporabe, način bivanja i način djelovanja.21

Uvodeći pojam “retorike obitavanja”, plodnu putanju koju je otvorio A. Medam,22 a usustavili su je S. Ostrowetsky23 i J.-F. Augoyard,24 držimo da “tropi” koje je razvrstala retorika nude obrasce i hipoteze za analizu načina na koje prisvajamo mjesta. Kazao bih da dva postulata uvjetuju valjanost te primjene: 1) pret­postavlja se da i prakse prostora odgovaraju manipulacijama s os­novnim činiteljima uspostavljena poretka; 2) pretpostavlja se da su te prakse, poput tropa retorike, odmaci u odnosu na neku vrstu “doslovna značenja” određena urbanističkim sustavom. Postojala bi homologija između verbalnih figura i figura putanja (već ima­mo stilizirani odabir potonjih u figurama plesa) utoliko što se jedne i druge sastoje od “obrada” ili operacija koje se odnose na izdvo- jive jedinice25 i od “dvosmislenih rasporeda” koji obrću i premještaju značenje prema nekoj dvoznačnosti,26 na način na koji pomaknuta slika zamućuje i umnožava fotografirani predmet. Između ta dva modusa moguća je analogija. Dodao bih da se geometrijski prostor urbanista i arhitekata izgleda može poistovjetiti s “pravim znače­njem” što su ga ustanovili gramatičari i lingvisti kako bi raspolaga­li normalnom i normativnom razinom na koju se mogu odnositi odstupanja “figuralnog”. Ustvari, to “pravo značenje” (bez lika) ne može se naći u svakodnevnoj, verbalnoj ili pješačkoj uporabi; ono je naprosto fikcija proizvedena uporabom koja je također oso­bita, metalingvistička uporaba znanosti koja se uposebnjuje samim tim izdvajanjem.27

165

Pokret promicanja poigrava se s prostornim ustrojima, kako god oni bili panoptički: on im nije ni stran (ne događa se drugdje), ni istovjetan (ne dobiva od njih svoj identitet). Stvara on u njima sjenu i dvosmislicu. Uvlači u njih mnoštvo svojih referencija i ci­tata (društveni modeli, kulturalne uporabe, osobni koeficijenti). I on sam je u njima učinak uzastopnih susreta i prigoda koji ga ne prestaju mijenjati i činiti od njega grb drugoga, to jest raspača- vatelja onoga što iznenađuje, presijeca ili privlači njegove putanje. Ti različiti vidovi upostavljaju neku retoriku. Čak je i određuju.

Raščlanjujući, preko izvješća o prostornim praksama, to “moderno umijeće svakodnevnog izražavanja”.2® J.-F. Augoyard u njemu razabire nadasve dvije osnovne figure stila: sinegdohu i asin- deton. Vjerujem da ovo prevladavanje, polazeći od svoja dva suk­ladna pola, naznačuje ustrojstvo tih praksi. Sinegdoha se sastoji u tome da se “riječ koristi u jednom značenju koje je dio drugog značenja iste riječi”.29 U biti, ona imenuje dio umjesto cjeline koja ga obuhvaća. Tako se “glavom” određuje “čovjeka” u izrazu: ‘‘Ne­poznat mi je usud te tako drage glave”; jednako tako, drvena koli­ba predstavlja graditeljstvo, a humak zemlje park u pripovijedanju putanje. Asindetonje uklanjanje povezujućih riječi, veznika i priloga u rečenici ili između rečenica. Jednako se tako, pri hodanju, izabi­re i rascjepkava u odjeljke prijeđeni prostor; preskače veze i izostav­lja cijele dijelove. S tog stajališta svako hodanje nastavlja skakati ili poskakivati, poput djeteta “na jednoj nozi”. Prakticira ono elip­su spojenih mjesta.

Ustvari, te dvije figure pješačenja upućuju jedna na drugu. Sinegdoha širi prostorni element da bi mu podarila ulogu “viška” (cjeline) i nadomjestila ga (bicikl ili namještaj na prodaji u nekom izlogu na snazi je za cijelu ulicu ili četvrt). Asindeton stvara eli- zijom “manjak”, otvara odsutnosti u prostornom kontinuitetu i zadržava tek izabrane komadiće, ako ne i preostatke. Sinegdoha nadomješta cjeline dijelovima (manjak na mjestu viška); asindeton ih oslobađa ukidajući konjunktiv i konzekutiv (ništa na mjestu neče­ga). Sinegdoha zgušnjava: ona povećava detalj, a umanjuje cjelinu.

166

Asindeton izrezuje: on razbija kontinuitet i onestvaruje njegovu vjerojatnost. Na taj se način praksama obrađen i izvmut prostor preobražava u povećane pojedinosti i izdvojene otoke.30 Svojim bubrenjima, umanjenjima i cjepkanjima, što je retorički posao, stvara se prostorna rečenica antologijskog tipa (sastavljena od su­protstavi)'enih citata) i eliptičnog tipa (sastavljena od zijevova, lap­susa i aluzija). Tehnološki sustav jedinstvenog i objedinjenog pro­stora, “povezan” i simultan, figure pješačenja zamjenjuju putanja­ma koje imaju strukturu mita, ako pod mitom razumijemo diskurs ovisan o mjestu/ne-mjestu (ili porijeklu) konkretne opstojnosti, pripovijedanje skrpano od čestica izvučenih iz uzrečica, aluzivnu i fragmentarnu pripovijest čije se praznine uglavljuju u društvene prakse koje ona simbolizira.

Figure su kretnje te sdlističke metamorfoze prostora. Ili ra­dije, kao što kaže Rilke,’’stabla kretnji” u gibanju. Pokreću one čak i ukočena i mehanizirana polja medicinsko-pedagoškog centra na čijem se tavanu zaostala djeca igraju i plešu svoje “prostome pripo­vijesti”.31 Ta stabla kretnji giblju se posvuda. Njihove šume kroče ulicama. One preobražavaju pozornicu, ali slika ih ne može zaus­taviti na jednome mjestu. Ako bi im usprkos svemu bio potreban prikaz, bile bi to slike-prijelazi, žuto-zelene i metalnoplave kali- grafije koje urlaju bez krika i zebrasto iscrtavaju podzemlja grada, “vez” slova i znakovlja, savršene geste nasilja naslikane pištoljem, Šive pisanja, plešući grafovi čija prolazna pomaljanja prati tutanj kompozicija podzemne željeznice: grafiti New Yorka.

Ako je istina da se šume kretnji očituju, njihovo se hodanje ne može zaustaviti na slici, niti se značenje njihovih pokreta može upisati u tekst. Njihova retorička migracija odnosi i dislocira anali­tička i cjelovita prava značenja urbanizma; na djeluje “lutanje se­mantike”,32 proizvedeno masama koje uklanjaju jedne dijelove grada, veličaju druge, izglobljuju ga, fragmentiraju i odvraćaju od njegova ipak nepomična poretka.

167

3. Mitsko: ono “što pokreće”

Figure tih pokreta (sinegdohe, elipse itd.) u isti mah određuju “sim­boliku nesvjesnog” i “neke postupke svojstvene subjektivnosti koja se očituje u diskursu”.33 Sličnost između “diskursa” 34 i sna35 proiz­lazi iz rabljenja istih “stilističkih postupaka”; ona prema tome obu­hvaća i tržišne prakse. “Stari katalog tropa”, koji je od Freuda do Benvenistea opskrbljivao primjeren inventar retorike dvaju prvih registara izraza, vrijedi i za treći. Naporednost ne postoji jedino zato što u tim trima područjima prevladava iskazivanje, nego stoga što se njegovo diskurzivno odvijanje (verbalizirano, sanjano ih hodano) organizira u odnosu između mjesta iz kojega proizlazi (iz­vor) i ne-mjesta koje proizvodi (način “prolaženja”).

S tog stajališta, nakon što smo usporedili jezične tvorbe s procesima pješačenja, možemo ih svrstati među oniričke figuraci­je, ih barem razotkriti na toj drugoj strani ono što je u praksi pro­stora neodvojivo od sanjanog mjesta. Hodati znači trebati mjesto. To je beskonačni proces odsutnoga bića koje traga za vlastitošću. Lutanje koje umnožava i sabire grad predstavlja golemo društveno iskustvo lišenosti mjesta - iskustvo doduše okrnjeno bezbrojnim i jedva zamjetnim izgonima (premještanja i hodanja), koje na­doknađuju odnosi i križanja tih izlaza što se isprepliću, tvoreći ur­bano tkanje, iskustvo smješteno pod znak onoga što bi najposlije trebalo biti mjesto, ah je tek ime, Grad. Identitet što ga podaruje to mjesto to je simboličniji (imenovan) što je, usprkos nejednakosti među naslovima i dobiti građana, ovdje na djelu tek puko rojenje prolaznika, mreža boravaka stoje prisvaja kolanje, tapkanje među paslikama vlastitoga, svijet lokacija što ga progoni kakvo ne-mjes- to ih sanjana mjesta.

Imena i simboli

Pokazatelj odnosa što ih prakse prostora održavaju s tom odsut- nošću upravo je njihova igra na račun “vlastitih” imena i s njima. Odnosi između značenja hodanja i značenja riječi uspostavljaju

168

dvije vrste prividno suprotnih pokreta, jedan izvanjskosti (hodati znači izići van), drugi unutarnjosti (pokretnost pod čvrstoćom označitelja). Hodanje se ustvari podređuje semantičkim tropizmi- ma; privlače ga ili odbijaju imenovanja nejasnih značenja, dok se grad pak uvelike promeće u “pustinju” u kojoj sumanuto, ako ne i užasavajuće, više nema oblik sjene nego, kao u Genetovu kazališ­tu, postaje neumoljiva svjetlost proizvoditeljica urbanog teksta bez nejasnoće, kakvu posvuda stvara tehnokratska moć, i koja stanovni­ka stavlja pod nadzor (čega? ne zna se): “Grad nas drži na oku, a njegov se pogled ne može izdržati bez vrtoglavice”, kaže jedna stanovnica Rouena.36 U prostorima okrutno osvijetljenima stranim umom, vlastita imena izdubljuju zalihe skrivenih i bliskih znače­nja. Ona “stvaraju značenje”; drugim riječima, ona potiču pokrete na način zvanja i poziva koji obrću ili skreću putanju podarujući joj unaprijed nepredvidljivo značenje (ili smjer). Ta imena stvara­ju ne-mjesta na mjestima; ona ih promiču u prolaze.

Prijatelj koji stanuje u gradu Sevresu, hodajući u Parizu skreće prema ulicama Saints-Peres i Sevres, iako je došao posjeti­ti majku u nekoj drugoj četvrti: ta imena artikuliraju rečenicu koju sastavljaju njegovi koraci a da on to i ne zna. Brojevi (112. ulica ili broj 9 u Ulici Saint-Charles) jednako magnetski utječu na putanje, kao što nas mogu progoniti u snovima. Neka druga prijateljica i ne znajući izbjegava neke imenovane ulice koje za nju “znače” po­retke ili identitete na način uvjeravanja i razvrstavanja, pa se zato brzo upućuje prema putanjama bez imena i oznaka, što je još jedan primjer negativnog načina na koji vlastita imena usmjeruju hodanje.

Što to imena sriču? Raspoređena u sazviježđa koja seman­tički hijerarhiziraju i uređuju površinu grada, operatori kronoloških rasporeda i povijesnih osobnih iskaznica, te riječi (Borrego, Bot- zaris, Bougainville...) gube malo-pomalo svoju urezanu vrijednost, poput istrošenih kovanica, ali njihova sposobnost značenja nadživljuje njihovo prvotno određenje. Saints-Peres, Corentin Celton, Crveni trg... Podliježu one polisemijama kojima ih obilježuju prolaznici; odvajaju se od mjesta koja su trebale odredi­

169

ti i služe za imaginarne sastanke putanja koje, preobražene u meta­fore, određuju s razloga nepoznatih njihovoj izvornoj vrijednosti, ali s razloga znanih/neznanih prolaznicima. Neobična toponimija, odvojena od mjesta, lebdeći ponad grada poput oblačne geografije “značenja” u čekanju, i odatle upravljajući tjelesnim premještanji­ma: Place de VEtoile, Concorde, Poissonniere... Ta sazviježđa posreduju kolanjima: zvijezde upravljaju putanjama. “Tig de la Concorde ne postoji”, kazao je Malaparte, “on je ideja”.37 On je i više nego “ideja”. Valjalo bi umnožiti usporedbe da bi se izvijesti­lo o čarobnim snagama kojima raspolažu vlastita imena. Čini se da ih nose ruke putnika što ih one vode i istodobno ukrašuju.

Povezujući pokrete i koračaje, utirući značenja i smjerove, te riječi djeluju upravo u ime pražnjenja i trošenja svoje prvotne namjene. Postaju one na taj način slobodnim, zauzimljivim pro­storima. Bogata neodređenost osigurava im, posredovanjem seman­tičkog umanjenja, ulogu iskazatelja druge geografije, poetske, ponad geografije doslovnoga, zabranjenog ili dopuštenog značenja. U funkcionalistički i povijesni raspored optjecaja one utiskuju druga putovanja. Hodanje ih slijedi: “Taj golemi prazni prostor ispunju- jem lijepim imenom”.38 Na hodanje potiču preostaci značenja i ponekad njihovi otpaci, izvrnuti ostaci velikih ambicija.39 Ništavnos­ti, ih gotovo-ništavnosti simboliziraju i usmjemju korake. Imena koja su upravo prestala biti “vlastita”.

U tim simbolizirajućim jezgrama zacrtavaju se (i možda utemeljuju) tri različita (ali povezana) djelovanja odnosa između prostornih i označiteljskih praksi: vjerojatno, upamtivoiprimitivno. Ona označuju to što “autorizira” (ih čini mogućim ih vjerojatnim) prostorna prisvajanja, to što se pritom ponavlja (ih na što se pod­sjeća) od šutljiva i uzvraćena pamćenja, te ono što se tamo nalazi strukturirano i ne prestaje biti označeno stanovitim porijeklom. Ta tri simbolička dispozitiva ustrojuju topose diskursa o gradu i grada (legenda, uspomena i san) na način koji također izmiče urbanis­tičkoj sistematičnosti. Mogu se već prepoznati u funkcijama vlas­titih imena: čine oni nastanjivim ih vjerojatnim mjesto koje zaodi-

170

jevaju riječju (prazneći se od svoje razvrstavateljske moći, stječu moć “dopuštanja” čega drugog); ti dispozitivi podsjećaju ili priziva­ju duhove (mrtve za koje se pretpostavlja da su nestali) koji se još vrzmaju, skriveni u pokretima i tijelima u hodu; i upravo imenu­jući, naime namećući nalog prispio od drugoga (kakovu priču) i mijenjajući funkcionalistički identitet odvajanjem od njega, stva­raju oni na samome mjestu to urušavanje ili ne-mjesto koje unutar njega izdubljuje zakon drugoga.

Dostojno vjerovanja i pamćenja: nastanjivost

Paradoksom koji je samo prividan, vjerodostojan diskurs jest onaj koji nas lišava onoga čemu ukazuje vjeru ili koji nikad ne daje ono što obećava. Daleko od toga da izražava prazninu, da opisuje ne­dostatak, on ga stvara. On pravi mjesto praznome. Na taj način, otvara mogućnosti: “omogućuje” igru u sustavu određenih mjesta. “Autorizira” proizvodnju prostora igre (Spielraum) na šahovnici koja raščlanjuje i razvrstava identitete. On mjesto čini nastanjivim. Stoga ga određujem kao neku vrstu “lokalnog autoriteta”. Na djelu je neki nedostatak u sustavu koji zasićuje mjesta značenjem i svodi ih na to značenje toliko da se na mjestima “ne da dirati”. Kao zna­kovita sklonost, funkcionalistički totalitarizam (pa i kad programi­ra igre i svečanosti) nastoji dakle isključiti te lokalne autoritete, jer oni ugrožavaju jednoznačnost sustava. On se obrušava na ono što s punim pravom nazivlj epredrasudama: na dodatne semantičke slo­jeve koji se uvlače “kao višak” i “suvišak” 40 i otuđuju u nekoj prošlosti ili poetici dio područja koji su promicatelji tehničkih raz­loga i novčane unosnosti pridržali za sebe.

U osnovi, vlastita su imena već “lokalni autoriteti” ili “pre­drasude”. Zato se zamjenjuju brojevima: više se ne govori o Operi nego o 073; ne o Calvadosu nego o 14. Jednako je i s pričama i predajama koje progone urbani prostor poput suvišnih ili dodatnih stanovnika. Oni su predmet lova na vještice pukom logikom teh- nostrukture. Ah to istrebljenje (poput “čišćenja” stabala, šuma i

171

zakutaka u kojima žive te legende)41 čini od grada “simbol pat­nje”.42 Na djelu je ukidanje nastanjivoga grada. Tako, kao što je kazala jedna građanka Rouena: “Ne, ovdje nema nekoga posebnog mjesta, izuzev moga stana, i to je sve... Nema ničega.” Ničeg “speci­jalnog”: ničega obilježenog, ničega što se otvara nekim sjećanjem ili pričom, ničega što je potpisao drugi. Jedino povjerenje dobiva spilja stana, još neko vrijeme propusna za predaje, još ispresijeca­na sjenama. Osim toga, prema iskazu jednog drugog građana, pos­toje tek “mjesta na kojima se više ne može vjerovati ni u što”.43

Upravo mogućnošću da smjeste u podrume bogate tišine i pohrane na tavanima pripovijesti bez riječi, ili radije svojom sposob­nošću da posvuda uspostave podrume i tavane, omogućuju mjesne legende (legenda: ono što treba pročitati, ali i ono što se može pročitati), izlaze, načine da se uđe i iziđe, a prema tome i nasta- njive prostore. Besumnje, tumaranja i putovanja zamjenjuju izlaze, odlaske i povratke, nekoć osigurane korpusom legendi koji danas nedostaje mjestima. Fizičko kolanje ima ulogu ucrtavanja putanja jučerašnjim i današnjim “predrasudama”. Putovanje (poput ho­danja) nadomješta legende koje su otvarale prostor drugome. Što ono konačno proizvodi ako ne, nekom vrstom vraćanja, “istraživanje pustinja mog pamćenja”, povratak nekoj obližnjoj egzotici dale­kim obilaznicama i “otkriće” preostataka i legendi (“letimični pri­zori francuskog sela”, “ulomci glazbe i poezije”),44 riječju, nalik je na “iskorijenjenost u vlastitom porijeklu” (Heidegger)? To hoda- lačko izgnanstvo stvara upravo onaj korpus predaja koje danas nedostaje bliskome mjestu; ono je fikcija koja uostalom ima dvo­struko svojstvo, poput sna ili pješačke retorike, da bude učinkom premještanja i zgušnjavanja.45 Zaključno, može se procijeniti koli­ka je važnost tih označiteljskih praksi (pripovijedati legende) kao izumiteljskih praksi prostora.

S tog stajališta, njihovi sadržaji samo još više razotkrivaju, a to je u još većoj mjeri slučaj s načelom koje ih ustrojuje. Pri­povijesti o mjestima djelo su kućne izrade. Sastavljene su od osta­taka svijeta. Iako književni oblik i aktantska shema “predrasuda”

172

odgovaraju stabilnim modelima čiju smo strukturu i kombinacije često raščlanjivali u posljednjih trideset godina, građu (svaku re­toričku pojedinost “očitovanja”) im podaruju ostaci imenovanja, taksonomije, herojski ili komični predikati itd., to jest ulomci raspršenih semantičkih mjesta. Ti raznorodni, ako ne i suprotni elementi, ispunjavaju istorodnu formu pripovijedanja. Ono više i drugo (pojedinosti i viškovi koji proizlaze iz drugog mjesta) uvla­če se u preuzeti okvir, nametnuti poredak. Tako imamo isti odnos između praksi prostora i uspostavljenog poretka. Na površini, taj se poredak predočuje kao posvuda iskolčan i izrupičan elipsama, skretanjima i bjegovima značenja: to je poredak-sito.

Verbalni preostaci od kojih je pripovijedanje sastavljeno, povezani s izgubljenim pričama i neproničnim pokretima, složeni su jedni pokraj drugih u kolažu u kojemu njihovi odnosi nisu miš­ljeni i stoga tvore simboličnu cjelinu.46 Oni se artikuliraju preko praznina. Proizvode dakle, u ustrojenu prostoru teksta, antitekstove, učinke dvoličnosti i bijega, moguće prolaze do drugih krajolika, poput spilja ih grmova: “O, masivi, o, množine”.47 Preko procesa raspršivanja koje otvaraju, priče se suprotstavljaju graji, jer ona je uvijek nalogodavna, poticateljska i posljedica nekog poravnava­nja prostora, stvaratelj zajedničkih pokreta koji učvršćuju poredak dodajući onome trebati-činiti jedno činiti-s-uvjerenjem. Priče uvode raznolikost, graja totalizira. Ako se uvijek oscilira od jednih do druge, danas je, kazah bismo, prije na djelu stratifikacija: priče se privatiziraju i uvlače u zakutke gradskih četvrti, obitelji ih pojedi­naca, dok graja medija prekriva sve i pod likom Grada, riječi-vodilje anonimnog zakona, koji je postao substitutom za sva vlastita ime­na, briše ih se bori protiv predrasuda krivih zato što joj još pružaju otpor.

Raspršenost priča već naznačuje raspršenost pamtivoga. Ustvari, pamćenje je anti-muzej: njemu se ne može odrediti mje­sto. U legendama se izdvajaju njegovi odbljesci. Predmeti su tako­đer šuplji, kao i riječi. U njima spava prošlost, kao i u svakodnev­nim pokretima hodanja, jedenja, snivanja u kojima drijemaju stare

173

pobune. Uspomena je tek kraljević iz bajke u prolazu koji na tre­nutak budi Uspavanu Ljepoticu naših priča bez riječi. ‘Tamo je bila pekarnica”; “Tamo je stanovala majka Dupuis”. Zapanjuje pritom činjenica da su mjesta što ih ljudi obitavaju poput prisustva odsutnosti. Ono što se pokazuje označuje ono čega više nema: “Vidite, ovdje je bilo ...” - ali to se ne vidi. Demostrativi iskazuju nevidljive identitete vidljivoga: ustvari, samo je određenje mjesta to da ono bude niz premještanja i učinaka između rascjepkanih naslaga koji ga čine i da igra na tim pokretnim slojevima.

“Uspomene nas vezuju uz to mjesto... Ona su nešto osobno, što nikoga ne zanima, ali napokon upravo one čine duh četvrti”.48 Svako mjesto progone brojni duhovi, skutreni u tišini, a mi ih možemo “prizvati” ili ne. Nastanjujemo jedino progonjena mjesta - obratna shema od one Panopticona. Ah poput gotičkih skulptura kraljeva iz Notre-Damea, zazidanih već dva stoljeća u podrumu neke zgrade u Ulici Chaussee-d’Antin,49 ti “duhovi”, i oni slomlje­ni, više ne govore kao što i ne vide. To znanje šuti. Od onoga što se zna, ah o čemu se šuti, “između nas” kolaju tek poluriječi.

Mjesta su tek djelomične i uvraćene povijesti o prošlostima kojima su drugi oteh čitljivost, nagomilana vremena koja se mogu rasklopiti, jedino nalik pričuvnim pričama ostajući u stanju rebu­sa, konačno i simbolizacija ugrađenih u bol ih u zadovoljstvo tije­la. “Sviđa mi se ovdje”:50 praksa je prostora to blagostanje koje se na trenutak, poput blijeska, ucrtava u jezik u povlačenju.

Djetinjstva i metafore mjesta

“Metafora je prijenos na jednu stvar imena koje inače označuje neku drugu.”Aristotel, Poetika, 1457b

Upamtivo je ono što se može sanjati o kakvu mjestu. Već se na tome mjestu-palimpsestu, subjektivnost vezuje za odsutnost koja je strukturira kao opstojnost i čini “tubitkom”, Dasein. Ah, kao što

174

smo vidjeli, taj se tubitak ostvaruje jedino u praksama prostora, naime u načinima prelaženja u drugo. Valja u njemu napokon pre­poznati ponavljanje, u različitim metaforama, odlučnoga i izvor­nog iskustva, kada dijete shvati razliku između svog tijela i onoga njegove majke. Tu se zacrtava mogućnost prostora i lokalizacije (jedno “ne sve”) subjekta. Ne vraćajući se glasovitoj Freudovoj analizi toga matičnog iskustva dok je pratio igru svoga jednoipol- godišnjeg unuka, koji je odbacio kalem daleko, uz jedno “o-o-o.r zadovoljstva (fort što znači “tamo dolje”, “otišlo”, ili “nema više”), i potom ga iznova privukao držeći kraj konca s radosnim d ar (koje je trebalo značiti “ovdje”, “vratilo se”),51 dostaje da uočimo to oslobađanje (pogubno i zadovoljno) od nerazlikovnosti u maj­činu tijelu kojemu je kalem nadomjestak: taj izlazak iz majke (to da ona naizmjence sama nestaje ili dijete čini da ona nestane) pred­stavlja lokalizaciju i eksteriorizaciju na pozadini odsutnosti. Ra­dosni zahvat koji omogućuje da se majčinski predmet može “po­slati”, a da možemo nestati i sami (budući da smo istovjetni s tim predmetom), da budemo tu (jer smo) bez drugoga, ali u nužnom odnosu s time nestalim drugim - čini “izvornu prostomu strukturu”.

Besumnje, to bi se razlikovanje moglo pratiti i dalje u prošlost, do imenovanja koje već odvaja fetus od majke kad je jedan­put utvrđeno daje riječ o muškome (ali što je tada s djevojčicom, koja je od tog trenutka uvedena u drukčiji odnos s prostorom?). Važan je u toj inicijacijskoj igri, “radosnom bavljenju” djeteta koje se pred zrcalom prepoznaje kao jedno (to je on, viđen u cjelini), ali je zapravo tek drugo {ono, slika s kojom se poistovjećuje),52 proces toga “prostornog hvatanja” koji upisuje prelazak k drugome kao zakon bića i zakon mjesta. Prakticirati prostor, prema tome, znači ponavljati radosno i šutljivo iskustvo djetinjstva; znači to na mjes­tu biti drugi i prelaziti k drugome.

Tako počinje hodanje koje Freud uspoređuje s tapkanjem po majčinskom tlu.53 Taj odnos sebe prema sebi upravlja unutar­njim preinakama mjesta (igrama između tih položaja) ih pješačkim razvijanjima priča nagomilanih na jednome mjestu (kolanja i pu­

175

tovanja). Djetinjstvo koje određuje prakse prostora razvija potom svoje učinke, buja, preplavljuje privatne i javne prostore, otkriva njegove čitljive površine i stvara u planiranome gradu “metafo- rički” grad ili grad u premještanju, o kakvome je sanjao Kandin­sky: “Veliki grad sagrađen prema svim propisima arhitekture i iznenadno protresen silom koja pobija proračune”.54

176

8. poglavljeBrodski i zatvorski prostor

Putnička zatočenost Nepokretan u vagonu, gledati kako klize nepo­mične stvari. Što se događa? Ništa se ne miče unutar i izvan vlaka.

Nepomičan je putnik smješten u pretinac, označen brojem, pod kontrolom na šahovnici vagona, tom savršenom ostvarenju racionalne utopije. Nadzor i hrana kolaju iz odjeljka u odjeljak. “Pregled karata” ... “Sendviči? Pivo? Kava?...” U zatvorenom su­stavu jedino WC-i nude mogućnost bijega. To je san zaljubljenika, izlaz za bolesnike, nestašnost djece (“pipi!”) - kutak iracionalnog, kao što su bile ljubavne zgode i odvodi u nekadašnjim Utopijama. Izuzmemo li taj lapsus dopuštenih izgreda, sve je ostalo premreženo. Putuje tek jedna racionalizirana ćelija. Mjehur panoptičke i klasi- fikatorske moći, modul zatvaranja koji omogućuje proizvodnja reda, zatvorene i samostalne točnosti, eto što može prelaziti prostor i postati neovisnim od mjesnih korijena.

Iznutra, nepokretnost poretka. Ovdje vladaju odmor i san. Ništa ne treba činiti, nalazimo se u državi uma. Svaka je stvar tu na svome mjestu, kao u Hegelovoj Filozofiji prava. Svako je biće posloženo poput slova u tiskari na milimetarski premreženoj postaj i. Taj red, organizacijski sustav, staloženost jednog uma, jest za vagon kao i za tekst uvjet njegova optjecaja.

Vani vlada drukčija nepokretnost, ona stvari, koja vlada pla­ninama, prostranim zelenim područjima, zaustavljenim selima, kolonadama zgrada, crnim urbanim obrisima u večernjem rumeni­lu, odbljescima noćnih svjetlosti u moru ispred i iza naših pripo­

177

vijesti. Vlakpoopćuje Diirerovu Melankoliju, spekulativno iskustvo svijeta: biti izvan tih stvari koje ostaju tamo, odvojene, apsolutne, i koje nas napuštaju ne svojom krivnjom; biti lišen njih, iznenađen njihovom prolaznom i mirnom stranošću. Očaranost u napuštanju. Pa ipak, one se ne miču. Njihovo je kretanje jedino ono koje među njihovim masama izazivaju promjene perspektive iz trenutka u tre­nutak; mutacije u vidu varki za oko. Poput mene, one ne mijenjaju mjesto, nego jedino pogled neprestance prekida i iznova uspostav­lja odnose što ih među sobom održavaju te nepomične točke.

Između nepokretnosti iznutra i izvana, uvlači se neki qui pro quo, tanka britvica koja pomućuje njihovu stabilnost. Okno i tračnica stvaraju hijazam. Dvije teme Jules Vemea, tog Victora Hugoa putovanja: brodski prozorčić Nautilusa, prozirna cezura između nestalnih osjećaja promatrača i gibanja oceanske stvarno­sti; željezni put koji u ravnoj crti presijeca prostor i preobražava u brzini njihova bijega vedre identitete tla. Okno je ono što omo­gućuje viđenje, a tračnica ono što omogućuj ̂ prelaženje. To su dva sukladna modusa odvajanja. Jedan stvara razdaljinu gledatelja: nećeš dodirnuti; što više vidiš, manje posjeduješ -razvlaštenje ruke za povećanu putanju. Drugi trag, unedogled, nalog da se prođe; to je ispisani poredak, u samo jednoj crti, ah bez kraja: idi, putuj, ovo nije tvoja zemlja, niti ono tamo - imperativ odvajanja koje obve­zuje da se plati apstraktno očno ovladavanje prostorom napušta­jući svako vlastito mjesto, gubeći podnožje.

Staklo okna i željezna crta podijelili su, sjedne strane, unu­tarnjost putnika, tobožnjeg pripovjedača, a s druge snagu bića, stvorenog kao objekt bez diskursa, snaga vanjske tišine. Ali, para­doksalno, ta tišina stvari stavljenih na razdaljinu, iza stakla, izdale­ka nagovara naše pamćenje ih izvlači iz sjene snove naših tajni. Izdvojeni kutak stvara misli usporedo s odvajanjima. Staklo i željezo stvaraju spekulativce ili gnostike. Potreban je taj rez da bi se rodili, izvan tih stvari, ali ne bez njih, nepoznati krajolici i čudesne bajke naših unutarnjih priča.

178

Buku pravi jedino razdjeljivanje. Kako ono napreduje i stvara dvije izvrnute tišine, rez otkucava, zviždi ili stenje. Tu je i lupa tračnica, titranje okana - trljanje prostora na rubnim točkama nji­hove granice. Ti spojevi nemaju mjesta. Oni se zamjećuju tek kao prolazni krik, trenutačna buka. Neiščitljive, granice se mogu samo čuti, u konačnici stopljene, toliko je trajan raspor koji poništava točke kroz koje prolazi.

Ti šumovi ipak kao svoje učinke naznačuju načelo koje preuzima nadležnost za svekoliku radnju oduzetu i putnicima i pri­rodi: stroj. Nevidljiva, kao i svekolika kazališna mašinerija, loko­motiva izdaleka ustrojuje sve jeke svog rada. Iako pritajen, indi­rektan, njezin orkestar naznačuje što čini povijest i, na način graje, jamči kako neka povijest još postoji. A u njoj ima slučajnosti. Taj pokretač sustava proizvodi trešnje, kočenja i iznenađenja. Taj osta­tak događaja dopire od nevidljiva i jedinog glumca prepoznatljiva tek po pravilnosti svoje graje ili iznenadnim čudima koja remete poredak. Stroj, prvi pokretač, samotni je bog od kojega potječe svekolika radnja. Operator podjele među gledateljima i bićima, on ih u isti mah spaja, pokretni simbol između njih, neumorni shifter, proizvođač promjena odnosa među nepokretnima.

Zatvorski ili brodski prostor, poput onoga Vemeovih bro­dova i podmornica, vagon povezuje san i tehniku. “Spekulativno” se vraća u srcu mašinizma. Suprotnosti se preklapaju tijekom tra­janja putovanja. Neobičan trenutak u kojemu društvo proizvodi gledatelje i prekoračitelje prostora, zdrave i sretne, smještene u aureolama-alveolama svojih vagona. Na tim mjestima dokolice i misli, rajski brodovi između dvaju društvenih sastanaka (poslovi i obitelj, gotovo nevidljiva nasilja) održavaju se atopična bogoslužja, zagrade molitava koje nikome nisu upućene (kome se onda obraćaju toliki snovi putnika?). Okupljanja se više ne podvrgavaju hijerar­hijama dogmatskih poredaka; njih upriličuje premreženost teh- nokratske discipline, nijema racionalizacija liberalnog atomizma.

179

Kao i uvijek, valjalo je platiti da bi se ušlo. Povijesni prag blaženstva: povijesti ima tamo gdje ima cijene koju valja platiti. Odmor se dobiva jedino posredstvom tog nameta. Još su sretnici u vlaku skromni, u usporedbi s onima u avionu kojima se, za više novca, dodjeljuje apstraktniji (izbljeđivanje krajolika i snimljeni privid svijeta) i savršeniji položaj (onaj ukočenih skulptura u zrač­nome muzeju), ali uz užitak u izgledu koji kažnjava smanjivanjem (“melankoličnim”) zadovoljstva viđenja onoga od čega smo odvo­jeni.

I, opet kao i uvijek, valja izići: postoje jedino izgubljeni ra­jevi. Je li odredište kraj? Drugi prag, sačinjen od trenutnih za- gubljenosti u rešetki kolodvora. Priča počinje iznova, grozničava, obuhvaćajući svojim nanosima zaustavljeni oklop vagona: željez­ničar po zvuku udarca čekića ustanovljuje neispravnost kotača, nosač diže pakete, kontrolor kruži. Kape i uniforme iznova uklapa­ju mnoštvo u mrežu poretka rada, dok se bujica putnika-sanjača baca u mrežu lica čudesno punih očekivanja ili preventivno praved­ničkih. Krici bijesa. Pozivi. Veselja. U pokretnome svijetu kolo­dvora, zaustavljeni vlak iznenadno se nadaje monumentalnim i gotovo nepriličnim u svojoj nepokretnosti nijemog idola, razo­ružanog Boga.

Svatko se vraća služiti mjestu koje mu je dodijeljeno, u ure­du ili radionici. Gotovo je s prazničnim zatočivanjem. Lijepu ap­strakciju zatvorskog prostora odmjenjuju kompromisi, neproničnos- ti i ovisnosti o mjestu rada. Ponovno počinje dodir prsa o prsa sa stvamime koje deložira gledatelja, lišenog tračnica i okana. Gotovo je s robinzonijadom lijepe putničke duše koja je i sama mogla pomi­sliti daje intaktna zbog toga što je bila okružena staklom i željezom.

180

9. poglavlje Pričanje prostora

“Čovječanstvo je stvorila naracija.”Pierre Janet, / , 'Evolution de la memoire et la notion du temps (Razvoj pam ćenja i pojam vrem ena), 1928, str. 261.

U današnjoj Ateni javni prijevoz označuje riječ metapho- rai. Da bi se otišlo na posao ili vratilo kući, koristi se “metaforu” - autobus ili vlak. Pričanja bi također mogla ponijeti to lijepo ime: svaki dan ona prelaze i ustrojuju mjesta; izabiru ih i spajaju; čine od njih rečenice i itinerere. To su putanje prostora.

U tom smislu, narativne strukture imaju vrijednost prostornih sintaksi. S cijelim nizom kodova, zapovijeđenih postupaka i nad­zora, one upravljaju promjenama prostora (ili kolanja) što su ih izvela pričanja u obliku mjesta razvrstanih u linearne ih isprepletene nizove: odavde (Pariz) odlazi se tamo (Montargis); to mjesto (pro­storija) uključuje drugo (san ih uspomenu) itd. Čak i više, prikažu h ih opisi ih odglume glumci (stranac, građanin, duh), ta su mjesta međusobno, tješnje ili opuštenije povezana, “modalitetima” koji određuju vrstu prijelaza što vodi od jednoga do drugoga; na pri­jelaz može utjecati “epistemički” modalitet, koji se odnosi na spoznaju (naprimjer: “Nije sigurno daje ovdje Trg Republike”) ih “aletički”, koji se odnosi na opstojnost (naprimjer: “Zemlja Dem- belija je neizvjestan pojam”), ih pak “deontički” koji se tiče ob­veze (naprimjer: “Od ove točke morate prijeći do one”)... Među mnogim drugima, te oznake samo pokazuju s kojom istančanom

181

složenošću pričanja, svakodnevna ili književna, čine naša javna prometala, naše metaphorai.

Svakoje pripovijedanje pripovijedanje o putovanju - prak­sa prostora. U tom smislu, ono zanima svakodnevne taktike, nji­hov je dio, od prve prostome naznake (“Ovo je desno”, “Skrenite lijevo”), počinje priča čiji nastavak pišu koraci, do svakodnevnih “novosti” (“Pogodi koga sam sreo u pekarnici?”), do televizijskog “Dnevnika” (“Teheran: Homeini je sve izoliraniji...”), predaja (Pepeljuge u kolibama) i ispripovijedanih pripovijesti (uspomene i romani iz stranih zemalja ih iz više ili manje udaljene prošlosti). Te ispripovijedane pustolovine, koje u isti mah proizvode zemljo­pise radnji i vode zajedničkim mjestima poretka, nisu samo “doda­tak” pješačkim izrijecima i putovnim retorikama. One se ne zado­voljavaju time da ih prenesu i prebace na polje jezika. Ustvari, one ustrojuju hodanja. One čine putovanje prije ih za vrijeme dok ga noge prevaljuju.

Kakvoj je vrsti raščlambe podložno to bujanje metafora - kazivanja i pričanja koja ustrojuju mjesta putem premještanja što ih “opisuju” (kao što se “opisuje” krivulja)? Brojni radovi nude metode i kategorije već i za sama istraživanja o uprostoravajućim operacijama (a ne o prostornim sustavima). Među najnovijima, posebno bismo izdvojili one koji se odnose na neku semantiku prostora (tako John Lyons govori o “lokativnim subjektima” i o “prostornim izrazima”),1 na psiholingvistiku percepcije (tako Miller i Johnson-Laird govore o “hipotezi lokalizacije”),2 na sociolingvi­stiku opisa mjesta (primjerice, William Labov),3 na fenomenolo­giju ponašanja koje ustrojuje “teritorije” (npr. Albert E. Schleflen i Norman Aschcraft),4 na “etnometodologiju” pokazatelja smještaja u razgovoru (npr. Emmanuel A. Schegloff),5 ih semiotiku koja doživljava kulturu kao prostorni metajezik (npr. Tartuska škola, nadasve J. M. Lotman i B. A. Uspenskij) itd.6 Kao što su se nekoć označiteljske prakse koje su se odnosile na odjelotvorenje jezika propitivale nakon jezičkih sustava, danas uprostorujuće prakse pri­vlače pozornost nakon što su se ispitah kodovi i taksonomije pro-

182

stomog poretka. Naše istraživanje pripada tome “drugom” koraku analize koji od struktura prelazi na radnje. Ali u toj veoma širokoj svezi, propitat ću jedino narativna djelovanja. Ona će omogućiti da se utvrdi neke osnovne oblike ustrojujućih prostornih praksi: bipolarnost “zemljovida” i “prohoda”, procedure ograničavanja ili “obilježavanja granica” i “iskazivačke fokalizacije” (naime, indeks tijela u diskursu).

“Prostori i “mjesta "

Na polasku, između prostora i mjesta, postavljam razlikovanje koje će odrediti polje. Mjesto je red (koji god bio) sukladno kojemu su činitelji raspoređeni u odnosima supostojanja. Time se dakle is­ključuje mogućnost da dvije stvari budu na istome mjestu. Tu vla­da zakon “vlastitoga”: činitelji o kojima je riječ jedni su pokraj drugih, svaki smješten na nekom “vlastitom” i odjelitom mjestu koje određuje. Mjesto je dakle trenutni raspored položaja. Ono pod­razumijeva pokazatelj stabilnosti.

Prostor nastaje čim uzmemo u obzir vektore usmjerenja, količine brzine i varijablu vremena. Prostor je križanje pokretnih tijela. On je na neki način oživljen ukupnošću pokreta koji se u njemu razvijaju. Prostor je učinak proizveden radnjama koje ga usmjeravaju, uvjetuju, vremenski određuju i omogućuju da djeluje kao polivalentno jedinstvo sukobljenih programa ili ugovornih približnosti. Prostor bi bio mjestu ono što postaje riječ kad je izgo­vorena, naime, kad je uhvaćena u dvosmislenost ozbiljenja, pre­metnuta u termin koji proizlazi iz brojnih konvencija, postavljena kao čin neke sadašnjosti (ih nekog vremena) i izmijenjena preo­brazbama prouzročenim uzastopnim susjedstvima. Za razliku od mjesta, ona (riječ) nema ni jednovrsnost ni stabilnost “vlastitoga”.

Riječju, prostor je prakticirano mjesto. Tako ulicu koju je geometrijski odredio neki urbanistički projekt pješaci preobražavaju u prostor. Jednako tako, čitanje je prostor proizveden praksom mjes­ta koje čini sustav znakova - ispisan tekst.

183

Već je Merleau-Ponty “geometrijski” prostor (“cjelovita i izotropna spacijalnost” analogna našemu “mjestu”) razlikovao od druge “spacijalnosti” koju je nazvao “antropološkim prostorom”. To je razlikovanje proizašlo iz drukčijeg pristupa problemu ko­jemu je cilj bio razdvajanje iskustva jednog “izvan” danog u ob­liku prostora, za koje je “prostor životan”, a “egzistencija prostor­na”, od iskustva “geometrijske” jednostranosti. To je iskustvo odnos prema svijetu; u snu i u percepciji, i gotovo prije njihova razliko­vanja, izražava ono “istu temeljnu strukturu našeg bića kao bića postavljenog u odnos prema okolini” - biće postavljeno nekom željom neodvojivom od “upravljanja životom” i smješteno u pro­stor krajolika. S tog stajališta “ima onoliko prostora koliko različitih prostornih iskustava”.7 Perspektivu određuje “fenomenologija” op­stanka u svijetu.

U propitivanju svakodnevnih praksi koje artikuliraju to iskustvo, suprotnost između “mjesta” i “prostora” odvest će nas, kad je riječ o pričanjima, dvjema vrstama određenja: prvo određenje, preko predmeta koji se u konačnici daju svesti na biti tamo nečega mrtvoga, zakonitost nekog “mjesta” (od oblutka do leša, nepomično tijelo na Zapadu izgleda uvijek utemeljuje neko mjesto i čini od njega figuru groba); drugo određenje preko zahvata koji, izvršeni na kakvu kamenu, drvetu ih ljudskome biću, određuju “prostore” radnjama povi)Qsmhsubjekata (uvijek se čini da neki pokret uvjetuje proizvodnju prostora i povezuje ga s nekom pripoviješću). Između ta dva određenja postoje prolasci, poput usmrćivanja (ih smješta­nja u krajolik) junaka prekoračitelja granica i koji, krivi zbog toga što su se ogriješili o zakon mjesta, osiguravaju njegovu obnovu svojim grobom; ili pak, naprotiv, buđenje nepomičnih predmeta (stol, šuma, osoba iz okoline) koji, napuštajući svoju stabilnost, promiču mjesto na kojemu su boravili u nepoznatosti vlastitog pro­stora.

Tako pričanja obavljaju posao koji neprestance preobražava mjesta u prostore ih prostore u mjesta. Ustrojuju ona također igre promjenjivih odnosa što ih jedni održavaju s drugima. Te su igre

184

bezbrojne, u rasponu od uspostavljanja nepokretnog i gotovo mine­ralnog poretka (u njemu se ništa ne miče, izuzev samog diskursa koji na način travellinga obuhvaća panoramu) do ubrzanog slijeda umnožujućih prostornih radnji (kao u krimićima ili u nekim narod­nim pripovijetkama, ah ta uprostorujuća grozničavost ostaje jed­nako ograničena tekstualnim mjestom). Od svih bi se tih pričanja mogla izgraditi tipologija po načelu identifikacije mjesta i aktuali- zacije prostora. Ali, da bismo utvrdili načine na koje se kombinira­ju te različite operacije, potrebni su kriteriji i kategorije raščlambe - nužnost koja nas vraća najosnovnijim pričama putovanja.

Ophodi i zemljovidi

Usmeni opisi mjesta, pričanja uz ognjište i na ulici tvore prvi i golemi korpus. U veoma podrobnoj raščlambi opisa stanova u New Yorku, koje su opisah njihovi stanari, C. Linde i W. Labov pre­poznaju dvije različite vrste od kojih jednu nazivlju “zemljovidom” (map), a drugu “ophodom” (tour). Prva pripada modelu: “Pokraj kuhinje nalazi se soba djevojčica.” Druga: “Skreneš desno i uđeš u dnevnu sobu.” Ah, u njujorškom korpusu, samo je tri posto opisa tipa “zemljovida”. Sve ostalo, dakle gotovo sve, tipa je “ophoda”: “Prođeš kroz mala vrata” itd. Ti se opisi uglavnom odnose na ope­racije i pokazuju “kako ući u svaku prostoriju”. U vezi s tim dru­gim tipom, autori ističu kako je optjecaj ili ophod speech act (čin govora) koji “nudi minimalni niz putova kojima se stiže u svaku prostoriju”; i daje “put” (path) niz jedinica koje imaju oblik bilo “statičkih” (“desno”, “ispred vas” itd.) bilo “pokretnih” vektora (“Ako skrenete ulijevo” itd.).8

Drugim riječima, opis se koleba između pojmova alterna­tive: ih vidjeti (to znači poznavanje nekog rasporeda mjesta) ih ići (to su uprostorujuće radnje). Ili će on predstaviti sliku (“ima...”), ih će ustrojiti kretanja (“ti ulaziš, prelaziš, okrećeš se...”). Između tih dviju pretpostavki, njujorški su se pripovjedači u znatno većem broju opredijelili za drugu.

185

Ostavivši po strani istraživanje Lindeove i Labova (ono se nadasve bavi interakcijama i društvenim konvencijama koje se podređuju “prirodnom govoru”, problemom o kojemu će biti riječi kasnije), želio bih, preko tih njujorških pričanja - i drugih njima sličnih9 - pokušati odrediti odnose između pokazatelja “ophoda” i pokazatelja “zemljovida” tamo gdje oni supostoje u istom opisu. Kako su povezani djelovati i vidjeti u tom običnom govoru u ko­jemu prvi tako očevidno prevladava? Napokon, na osnovi tih sva­kodnevnih naracija, pitanje se tiče odnosa između itinerera (dis­kurzivnog niza operacija) i zemljovida (plošna projekcija svih opažaja), naime između dvaju simboličkih i antropoloških jezika prostora. Dva pola iskustva. Izgleda da se od “obične” kulture do znanstvenog diskursa prelazi s jednoga na drugi.

U pričanjima vezanim za stan ili ulicu, prevladavaju ma­nipulacije prostorom ih “ophodi”. Najčešće, taj opisni oblik određu­je svekoliki stil naracije. Kad se umiješa drugi oblik, njegova je vrijednost u tome da ga uvjetujeiMpretpostavlja onaj prvi. Primjeri ophoda koji uvjetuju zemljovid: “Ako skreneš desno, vidjet ćeš...” ih slični iskaz: “Nastaviš h sasvim ravno, vidjet ćeš...” U oba slučaja neko djelovanje omogućuje neko viđenje. Ah ima i slučajeva da ophod preuzima naznaku mjesta: “Tamo su jedna vrata, ti ćeš ući na sljedeća” - element zemljovida postavlja itinerer. Narativno tka­nje na kojemu prevladavaju opisivači itinerera na taj je način istoč- kan opisima tipa zemljovida kojima je zadaća naznačiti bilo uči­nak postignut ophodom (“ti vidiš...”), ih danost koju određuje kao svoju granicu (“ima jedan zid”), svoju mogućnost (“nalaze se vra­ta”), ih obvezu (“ulica je jednosmjerna”) itd. Lanac uprostorujućih zahvata na taj se način čini iskolčan referencijama na ono što proiz­vodi (predstavljanje mjesta) ih na ono što podrazumijeva (mjesni poredak). Tako dobivamo strukturu pripovijedanja putovanja: priče0 hodanju i radnjama obilježene su “navođenjem” mjesta koja iz njih proizlaze ili ih ovlašćuju.

Tom prečicom moguće je usporediti kombinacije “ophoda”1 “zemljovida” u svakodnevnim pričanjima s načinom na koji su

186

oni već pet stoljeća ugrađivani, a potom polagano razdvajani u književnim i znanstvenim prikazima prostora. Posebice, uzme li se “zemljovid” u njegovu sadašnjemu geografskom obliku, izgleda da se on tijekom razdoblja koje je obilježilo rađanje modernoga znanstvenog diskursa (15.-17. stoljeća) polagano oslobodio itine- rera koji mu bijahu uvjetom nastanka. Prve srednjovjekovne karte sadržavale su jedino pravocrtne tragove itinerera (performativne oznake koje su uostalom ponajprije bile namijenjene hodočasnici­ma), s naznakama postaja koje valja prevaliti (gradova kroz koje treba proći, zaustaviti se, prenoćiti, moliti se itd.) i razdaljinama označenim u satima i danima, naime vremenom potrebnog hoda­nja.10 Svaka od njih memorandum je koji propisuje radnje. Nagla­sak je u njima na ophodu koji treba učiniti. Obuhvaća on elemente zemljovida, kao što opise puta koji valja prevaliti danas prati na bizinu načinjen crtež koji već na papiru, uz navođenje mjesta, ucrta­va ples koračaja prek< ̂grada: “Dvadeset koračaja udesno, potom skrenete ulijevo, potom još četrdeset koračaja...” Crtež izražava uprostorujuće prakse, poput urbanih putnih planova, umijeća pokre­ta i pričanja koračaja koji služe Japancima kao “adresari”,11 ih poput izvanredne astečke karte (15. stoljeće) koja opisuje egzodus Toto- mihuakasa u nacrtu koji nije prikaz “trase” (nije je bilo) nego “dnevnik hodanja” -putanja obilježena tragovima koračaja u pravil­nim razmacima i prikazima slijeda događaja tijekom putovanja (obroci, borbe, prijelazi preko rijeka ih planina itd.): to nije “zemljo­vid” nego “povijesna knjiga”.12

Od 15. do 17. stoljeća zemljovid se osamostaljuje. Besum- nje, bujanje “narativnih” likova koji su je već dugo nastanjivah (brodovi, životinje i stvorenja svake vrste) još je imalo funkciju naznačivanja radnji - putničkih, ratničkih, graditeljskih, političkih ih trgovačkih - koje omogućuju proizvodnju geografskog plana.13 Daleko od toga da budu “ilustracije”, slikovne glose teksta, ti sli­kovni prikazi, poput ulomaka priča, obilježuju na karti povijesne radnje kojih je ona rezultat. Tako jedrenjak naslikan na moru kazu­je o pomorskom putovanju koje je omogućilo da se prikaže obala.

187

On odgovara opisivaču tipa “ophod”. Ali zemljovid postupno pre­vladava nad likovnim prikazima; on im kolonizira prostor; uklanja malo-pomalo slikovne prikaze iz praksi koje ga proizvode. Pre- obražen euklidovskom, apotom deskriptivnom geometrijom, usta­novljen kao formalna cjelina apstraktnih mjesta, on je “kazalište” (tako su se nazivali atlasi) u kojemu isti sustav projekcije juk- staponira međutim dva vrlo različita elementa: danosti koje po- daruje tradicija (Ptolomejeva Geografija, primjerice) i one koje su izradili moreplovci (portolani, primjerice). Na istome planu, karta tako okuplja raznorodna mjesta, jedna preuzeta iz tradicije, a dru­ga proizvedena promatranjem. Ah ključni je ovdje nestanak itine­rara, koji, pretpostavljajući prvu vrstu mjesta i uvjetujući drugu, osiguravaju zapravo prijelaz od jednih drugima. Zemljovid, sveo­buhvatna pozornica na kojoj su okupljeni elementi različitog pori­jekla kako bi stvoriti sliku “stanja” geografskih znanja, odbacuje u svoje prije ili svoje poslije, kao iza kulisa^ operacije kojih je on posljedica ili ih je omogućio. Na pozivnici ostaje sam. Nestati su opisivači ophoda.

Ustroj prepoznatljiv u prostornim pričama svakodnevne kulture podliježe izvrtanju kroz rad koji je izdvojio jedan sustav geografskih mjesta. Razlika između dva opisa nije dakako u prisut­nosti ili odsutnosti praksi (one su na djelu posvuda), nego u činje­nici da zemljovidi, oblikovani u vlastita mjesta na kojima se izlažu proizvodi znanja, tvore slike čitljivih rezultata. Prostorna pričanja naprotiv vrše operacije koje omogućuju da se nametnut, a ne “vlas­titi” prostor ipak “ispremiješa”, kao što je rekla neka stanovnica u vezi s prostorijama u njezinu stanu: “Mogu se ispremještati”.14 Od narodne priče do opisa stana, bujnost “djelovanja” (i dakle iska­zivanja) oživljava pričanja koja prepričavaju ophode na mjestima čije je obilježje da su, od negdanjeg kozmosa do suvremenog ne­bodera, različiti oblici nametnutog poretka.

Od preetablirane geografije, koja se širi (ako ostajemo kod kuće) od soba tako malih da “se s njima ne može ništa učiniti”, do nestatih legendarnih tavana koji “mogu poslužiti za sve”,15 sva­

188

kodnevna pričanja iskazuju ono što se, usprkos svemu, u njima može proizvesti i od njih učiniti. Ona su fakture prostora.

Omeđivanja

Operacije nad mjestima, pričanja obavljaju i svakodnevnu ulogu pokretne i presudne ovlasti na polju razgraničenja. Kao i uvijek, ta se uloga snažnije očituje na drugome stupnju, kad je pravni dis- kurs iskaže i ponovi. Prema lijepome tradicionalnom jeziku sud­skih postupaka, suci su nekoć “odlazili na lice mjesta” (sudački promet i metafore) kako bi “saslušali” u vezi sa “spornim” grani­cama proturječne iskaze strana u sporu. Njihova “privremena pre­suda”, kao što se kazivalo, bila je “operacija razgraničenja”. Za­pisničari bi je ispisivali krasopisom na pergament, a pisanje se ponekad nastavljalo (ili započinjalo?) crtežom koji je utvrđivao granice, te privremene presude ustvari nisu bile drugo doli meta- pripovijesti. One su kombinirale (posao pisara prikupljača inači­ca) suparničke pripovijesti svake od strana: “Gospodin Mulatier nam obznanjuje daje njegov djed posadio tu jabuku na rub njego­va polja... Jeanpierre napominje daje Bouvet imao bunjište na polju koje nije bilo podijeljeno između njega i njegova brata Andrea...” Genealogije mjesta, predaje o teritorijima. Nalik na kritičko izda­nje, naracija suca pomiruje ta različita tumačenja. Ona se “uspostav­lja” na osnovi “prvih” priča (one gospodina Mulatiera, one Jeanpi- errea i tolikih drugih) koje već imaju ulogu spacijalnih legislacija, budući da utvrđuju i dijele zemljište “gestama” ili diskursima o radnjama (posaditi jabuku, održavati bunjište) itd.).

“Operacije razgraničenja”, narativni ugovori i kompilacije priča sastavljeni su od ulomaka izvučenih iz ranijih pričanja i za­jedno “skrpljeni”. U tom smislu, oni osvjetljuju oblikovanje mito­va, kao što im je i zadaća da mu utemelje i odrede prostore. Saču­vani u spremištima arhiva oni predstavljaju golemu putopisnu književnost, naime organizacijske radnje više ih manje raširenih društvenih i kulturalnih zona. Ah ta književnost sama čini tek bes­

189

konačno mali dio (onaj koji se ispisuje o spornim točkama) usme­ne naracije koja ne obustavlja beskonačni posao sastavljanja pro­stora, provjeravanja, sučeljavanja i premještanja njihovih granica.

Ta “vođenja” pričanja, kao stoje kazao Pierre Janet,16 nude dakle veoma bogato polje račlambi prostornosti. Među pitanjima koja se u vezi s time postavljaju, valja razlikovati ona koja se tiču dimenzije (ekstenzionalnosti), orijentacije (vektoralnosti), sklonosti (homografije) itd. Zadržat ću se tek na nekoliko vidova koji se odnose na samo razgraničenje, na prvo i doista “temeljno” pitanje: podjele prostora koji ga ustrojuje. Sve naime upućuje na razliko­vanje koje omogućuje prostome igre. Od razlikovanja koje subjekt odvaja od njegove izvanjskosti, do izdvajanja koja lokaliziraju ob­jekte, od habitata (koji se gradi od zidova) do putovanja (koje se gradi uspostavljanjem kakva zemljopisnog “drugdje” ih kakva kozmologijskog “s one strane”) od funkcioniranja gradske mreže do onoga seoskog krajolika, svaka je prostornost ustrojena utvr­đivanjem granica.

U tom ustrojavanju, pripovijedanje ima odlučnu ulogu. Dakako, ono “opisuje”. Ah, “svaki je opis više od utvrđivanja”, on je “kulturalno stvaralački čin”.17 On čak ima distributivnu moć i performativnu snagu (on čini to što kazuje) kada nastupi odgova­rajući stjecaj okolnosti. Tada je opis utemeljitelj prostora. Obratno, tamo gdje pričanja nestaju (ih se srozavaju na muzeografske pred­mete) dolazi do gubitka prostora: hšena naracije (kao što ustanov­ljujemo nekad u gradu, nekad na selu), skupina ih pojedinac una­zađuju se prema uznemirujućem, kobnom iskustvu bezoblične, nerazgovijetne, mračne cjeline. Pogledamo li ulogu pripovijeda­nja u razgraničenju, najprije uočavamo prvotnu ulogu autorizacije uspostavljanja, premještanja ih premošćivanja granica i, slijedno tome, djelujući u zatvorenom prostom diskursa, suprotstavljenost dvaju pokreta koji se preklapaju (postavljanje i prelaženje granice) na način da od pripovijedanja čine neku vrstu rešetke “križaljke” (dinamične razdiobe prostora) čiji su bitni pripovjedni likovi grani­ca i most.

190

1. Stvoriti kazalište radnje. Pripovijedanje ima ponajprije ulogu autorizacije ili, točnije, utemeljenja. U strogom smislu, ta uloga nije pravne naravi, to jest nije ovisna o zakonima i presuda­ma. Ona prije potječe od onoga što je Georges Dumezil raščlanio u korijenu indoeuropskoga^, “postaviti”, preko sankritskih («dhatu) i latinskih izvedenica (fas). Fas, piše on, “u istinskom je smislu mitska podloga u nevidljivu svijetu bez kojega bi svako postupa­nje kojim upravlja ili ga odobrava ius (ljudsko pravo) i, općenitije, svi ljudski postupci, bili neizvjesni, opasni, ako ne i kobni. Fas nije podložno analizi, kazuistici, poput iusa: ono se dalje ne dijeli, kao što se njegovo ime ne deklinira.” Ima li ili nema zakonske podloge, fasjest ilifas nije.” Za neko vrijeme ili neko mjesto kaže da su fasti ili nefasti (povoljni ili nepovoljni), ovisno o tome podaruju li ili ne ljudskom djelovanju tu nužnu podlogu”.18

Za razliku od onoga što se dogodilo u staroj Indiji (gdje su različite uloge naizmjence igrale iste osobe), ta je zadaća postala predmetom posebnoga institucionalnog izdvajanja u zapadnim di­jelovima indoeuropskoga svijeta. “Stvaranje Zapada”, obred koji odgovara pojmu fas, obavljali su u Rimu posebno obučeni sveće­nici, fetiales.Vršio se “prije bilo kakve akcije Rima u odnosu na neki strani narod”, pred obznanu rata, vojni pohod, savez s drugim narodom. Na djeluje proces u tri centrifugalne etape, prva unutar ah blizu granice, druga je na granici, treća u inozemstvu. Obredna se radnja odvija prije bilo kojeg civilnog ili vojnog djelovanja, jer je ona namijenjena stvaranju polja nužnoga za politička ih ratnič­ka djelovanja. Na djeluje tako također repetitio rerum: u isti mah repriza i ponavljanje prvobitnih utemeljiteljskih činova,ponavljanje i navođenje genealogija kadrih da opravdaju novi pothvat, te pred­viđanje i obećanje uspjeha na početku bitki, sporazuma ih osva­jačkih pohoda. Poput generalne probe prije stvarnog prikazivanja, obred, gestualna naracija, prethodi povijesnom odvijanju. Ophod fetijala otvara prostor i osigurava zakonsku osnovanost vojnim, diplomatskim ih trgovačkim pothvatima koji bi se osmjehh uputiti izvan granica. Tako u Vedama, Visnu “svojim koracima otvara rat­

191

ničkom pohodu Indre polje na kojemu se on mora odvijati”. To je utemeljenje. Ono “podaruje prostor” radnjama koje će se poduzeti; ono “stvara polje” i služi im kao “osnova” i “pozornica”.19

To je upravo glavna uloga pripovijedanja. Ono otvara kaza­lište zakonitosti stvarne radnje. Ono stvara polje koje autorizira opasne i kontingentne društvene prakse. Ali u trostrukoj razlici spram uloge što ju je tako brižno izdvojio rimski dispozitiv, pripo­vijedanje osigurava ono fas u nekom raspršenom (a ne više jedin­stvenom), minijaturiziranom (a ne više nacionalnom) i polivalent­nom (a ne više specijaliziranom) obliku. Raspršenom ne samo zbog veće raznolikosti društvenih sredina, nego nadasve zbog povećane raznorodnosti (ili sve razvidnije raznorodnosti) ovlašćujućih “refe- rencija”: izopćenje teritorijalnih “božanstava”, profanacija mjesta progonjenih duhom pripovijedanja i širenje neutralnih područja lišenih legitimnosti, obilježili su nestanak i cjepkanje priča koje ustrojavaju granice i prisvajanja. (Službena historiografija - povi­jesne knjige, televizijske vijesti itd. - ipak nastoji svima nametnuti vjerodostojnost nacionalnog prostora). Minijaturiziranom stoga što društveno-gospodarska tehnokratizacija svodi igru fas ili nefas na obiteljsku ili individualnu jedinicu, uz umnožavanje “obiteljskih priča”, “pričanja o životu” ili svih psihoanalitičkih naracija. (Malo- -pomalo isključena iz tih posebnih pripovijesti, javna opravdanja premetnuta u slijepe glasine ipak se održavaju ili se, divlje, obnav­ljaju u sukobima klasa ili rasa). Polivalentnom, napokon, jer im spajanje tolikih mikropriča podaruje uloge koje se mijenjaju pre­ma skupinama u kojima kolaju. Ta polivalentnost ipak ne dopire do odnosnih izvora narativnosti: starinski obred stvaranja polja djelovanja prepoznaje se u tim “bljeskovima” pripovijedanja posađenim oko negativnih pragova našeg postojanja; ti skriveni ulomci i bez njezina znanja oblikuju onu “biografijsku” priču čiji prostor utemeljuju.

Narativna djelatnost, čak i ako je mnogooblična, a ne više jedinstvena, nastavlja se razvijati tamo gdje je riječ o granicama i odnosima sa stranim prostorom. Rasprsnuta i raspršena, ona ne­

192

prestance izvodi operacije omeđivanja. Ona ponovno uvodi u igru fas koji “autorizira” pothvate i prethodi im. Poput rimskih fetijala, pričanja “kroče” ispred povorke društvenih praksi ne bi li im otvo­rila polje. I same pravosudne odluke i kombinacije dolaze tek kas­nije, jednako kao što su i iskazi i članci rimskoga prava {ius), iz­mirujući područja djelovanja priznata svakome,20 sami bili sastav­ni dio ponašanja kojima je fas davao “osnovanost”. Prema vlasti­tim pravilima, “privremene presude” sudaca na djelu su u masi raznorodnih, već stvorenih prostora, ovjerovljenih neizbrojivošću usmene narativnosti sastavljene od obiteljskih ili mjesnih pripovi­jesti, običajnih ili profesionalnih “radnji”, “recitacija” prohodanih putova i krajolika. Te pozornice radnji presude ne stvaraju: one ih artikuliraju i obrađuju. Pretpostavljaju one narativne autoritete koje suci “razabiru”, suprotstavljaju i hijerarhiziraju. Prije regulativne presude postoji utemeljiteljsko pripovijedanje.

2. Granice i mostovi. Pričanja su oživljena proturječjem koje u njima stvara odnos između granice i mosta, naime između (legi­timnog) prostora i njegove (strane) izvanjskosti. Da bi se to objas­nilo, valja se vratiti osnovnim jedinicama. Ostavivši po strani mor­fologiju (koja nam ovdje nije predmetom), smjestivši se u perspekti­vu pragmatike i, točnije, sintakse koja određuje “programe” ih ni­zove praksi preko kojih prisvajamo prostore, može se uzeti kao polazište određenje koje su dah Miller i Johnson-Laird osnovnoj jedinici koju nazivaju “regijom”: na djeluje, kažu oni, susret među programima djelovanja. “Regija” je dakle prostor stvoren među­djelovanjem.21 Proizlazi da na istome mjestu ima toliko “regija” koliko je međudjelovanja ili susreta među programima. I također, daje određenje prostora dvojno i operacijsko, dakle da je u prob­lematici iskazivanja u vezi s procesom “razgovora”.

Na taj se način uvodi dinamična proturječnost između sva­kog razgraničenja i njegove pokretnosti. S jedne strane, pripovi­jedanje neumorno postavlja granice. Ono ih umnožava, ah u smis­lu međudjelovanja likova- stvari, životinja, ljudi: aktanti međusob­no raspodjeljuju mjesta u isti mah kad i predikate (dobar, lukav,

193

ambiciozan, mrgodan itd.) i pokrete (napredovati, suzdržati se, pobjeći, vratiti se itd.). Granice obilježuju točke susreta između napredujućih prisvajanja (stjecanje predikata tijekom priče) i uza­stopnih premještanja (unutarnji i izvanjski pokreti) aktanata. Pri­svajanja i premještanja ovise o dinamičnoj raspodjeli mogućih do­bara i uloga da bi uspostavila sve složeniju mrežu razlika, kombi­natoriku prostora. Ona su posljedica razlikovanja na osnovi susre­ta. Tako se u noći svoje bezgraničnosti, tijela razlikuju jedino tamo gdje se u njih upisuju “dodiri” njihove ljubavne ih ratničke bitke. Paradoks granice: stvorene dodirima, točke razlikovanja između dva tijela također su i zajedničke točke. Spajanje i razdvajanje neraz- dvojivi su u njima. Koje od tijela u dodiru posjeduje granicu koja ih razdvaja? Nijedno ni drugo. Znači li to: nitko?

Teorijski i praktički problem granice: kome ona pripada? Rijeka, zid ili drvo čine granicu. Ona nema značaj ne-mjesta što ga u konačnici pretpostavlja kartografski prikaz. Ona ima posredo- vateljsku ulogu. Naracija je sili na govor: “Stani!”, kazuje šuma iz koje izlazi vuk. “Stop!” kazuje rijeka pokazujući svog krokodila. Ali taj činitelj, samom činjenicom što je on govor granice, stvara komunikaciju u istoj mjeri kao i odvajanje; čak i više, postavlja on rub jedino iskazujući tko ga prelazi dolazeći od drugoga. Ona ar­tikulira. On je također prijelaz. U pripovijedanju, granica funk­cionira poput nečeg trećega. Ona je “između dvoga” - “međupros­tori’, Zwischenraum, kao što kaže divna i ironična Moigenstemo- va pjesma o “ogradi” (Zaun) koja se rimuje s prostorom (Raum) i s “virenjem” (hinduchzuschauri). To je priča o plotu od letava (Lattenzaun):

Es war einmal ein Lattenzaunmit Zwischenraum, hindurchzuschaun*

* Bijaše jednom plot od letava/ s međuprostorom za virenje. (L. G.)

194

Kao treće mjesto, igra međudjelovanja i među-pogleda, granica je poput praznine, narativni simbol razmjena i susreta. Prolazeći putem, jedan je arhitekt smjesta prisvojio taj “prostor između” da bi na njemu sagradio veliku kuću:

Ein Architekt, der dieses sah, stand eines Abends plotzlich da - und nahm den Zwischenraum heraus und baute draus ein grosses Haus.*

Preobrazba iz praznoga u puno, i iz međuprostora u ustanov­ljeno mjesto. Nastavak ide po sebi. Senat je “preuzelo” spomeničko zdanje - u nj se uselio Zakon - a arhitekt je pobjegao u Afri- - Ameriku:

Drum zog ihn der Senat auch ein.Der Architekt jedoch entfloh nach Afri-od-Ameriko ,22 **

Arhitektov je nagon zabetonirati ogradu, ispuniti i sagraditi “prostor između dvoga”; to je u isti mah i njegova iluzija jer i ne znajući radi na političkom zaleđivanju mjesta, a kad toga postane svjestan, nakon stoje djelo završeno, ne preostaje mu nego da po­bjegne daleko od blokova zakona. Pripovijedanje, naprotiv, svo­jim pričama o međudjelovanju, privilegira “logiku dvosmisleno­sti”. Ono “promeće” granicu u prijelaz, a rijeku u most. Pripovi­jeda ono ustvari obrate i premještanja: vrata koja se zatvaraju upravo su ona koja se otvaraju; rijeka je ono što nudi prijelaz; stablo

* Jedan arhitekt koji je to spazio,/odjednom se stvorio jedne večeri/ izvadio je međuprostor/ načinio od njega veliku kuću.

** U to se umiješao Senat,/ ali arhitekt je pobjegao/ u Afri-Ameriku. (L. G.)

195

obilježuje etapu napredovanja koračaja; ograda je skup razmaka kroz koje promiču pogledi.

Posvuda je prisutna dvosmislenost mosta: on naizmjence spaja i razdvaja otočnosti. Razlikuje ih i prijeti im. Oslobađa od zatvorenosti i uništava neovisnost. Tako se, primjerice, on upliće kao središnji i dvosmislen lik u priče o Noirmoutrinsu prije, za vrijeme i poslije gradnje mosta 1972. godine između La Fossea i Fromentinea.23 Nastavlja on dvostruki život u bezbrojnim uspome­nama na mjesta i svakodnevnim predajama često sažetim vlastitim imenima, skrivenim paradoksima, elipsama u pričama, zagonetka­ma koje valja odgonetnuti: Pont-a-Mousson, Pont-Audemer, Pontcharra, Pontchateau, Pont-Croix, Pont-de-Beauvoisin, Pont- -de-l’Arche, Pont-de-Roide, Pont-du-Diable, Ponthieu itd.

S pravom most upućuje na dijaboliku na slikama gdje Hier­onymus Bosch izumljuje svoje preinake prostora.24 Prekoračenje granice, nepoštovanje zakona mjesta, on oličuje odlazak, napad na državu, želju za osvajačkom moći, ih bijeg u progonstvo, u sva­kom slučaju “izdaju” kakva poretka. Ah u isto vrijeme uspostavlja jedno drugdje u kojemu se gubi, dopušta ih prouzročuje preporod s onu stranu granice stranosti koja je bila nadzirana unutra, po- daruj e ob-jektivnost (to jest izraz i pred-stavljanje) drugotnosti koja se skrivala unutar granica, na način da prešavši most i vrativši se u ograđeni prostor, putnik tamo odsad nadalje pronalazi ono drugdje koje je najprije tražio kad je krenuo na put i od kojega potom bježi vraćajući se. Unutar granica, stranac je već tu, kao egzotizam ih sabat pamćenja, uznemirujuća prisnost. Sve se događa kao daje i samo razgraničenje bilo most koji ono unutarnje otvara prema njego­vu drugome.

Prijestupi?

Tamo gdje zemljovid odvaja, pripovijedanje prekoračuje. “Dijege- za”, kaže se na grčkome da se označi naraciju: ona uvodi stazu (“vodi”) i prelazi preko (“prekoračuje”). Prostor djelovanja koji

196

gazi sačinjen je od pokreta: on je topološki, u vezi s izobličenjima likova, a ne topički, odreditelj mjesta. Granica tamo ograđuje jedi­no na dvosmislen način. Igra dvostruku igru. Čini suprotno od onoga što kazuje. Prepušta mjesto strancu dok se pričinja da ga izbacuje. Ili pak, kad obilježuje zaustavljanje, ono nije stabilno, nego prije slijedi inačice susreta među programima. Omeđenja su prenosive granice i prijenosi granica, i ona su metaphorai.

U naracijama koje ustrojuju prostor, omeđenja izgleda igra­ju ulogu grčkih xoana, kipića čiji se izum pripisuje dosjetljivu Dedalu: prepredeni poput njega, kipići postavljaju granice jedino premještajući sebe (i granice). Ti su pokazivači ravnim znakovima označavali zavoje i kretanja prostora. Njihov djeliteljski posao tako se posve razlikuje od podjela koje ustanovljuju čvrsti kolci, štapo­vi ili stupovi zabijeni u zemlju koji su krojili i sastavljali raspored mjesta.25 Oni su i prenosive granice. Narativne operacije omeđivanja danas zamjenjuju nekadašnje zagonetne opisivače koji su unosili pokretljivost samim činom utvrđivanja, u ime razgraničenja. Miche­let je već kazao: urušavajući se potkraj antike, aristokracija velikih olimpskih bogova nije nipošto u svome padu povela sa sobom “mnoštvo domaćih bogova, pučanstvo bogova koji su još bili u vlasništvu golemih prostora sela, šuma, planina, izvora, tijesno is­prepleteni sa životom kraja. Ti bogovi, nastanjeni u srcu hrastova, u tekućim i dubokim vodama, nisu odatle mogli biti protjerani... Gdje su oni? U pustinji, na pustopoljini, u šumi? Da, ali nadasve u kući. Oni se zadržavaju u najintimnijim domaćim navadama”.26 Ali također na našim ulicama, u našim stanovima. Možda na­posljetku oni i nisu bili drugo doli budni svjedoci narativnosti i njezinaprijestupničkog oblika. Ako i promijene ime (svaka je moć toponimijska i imenujući uspostavlja svoj raspored mjesta), ništa se ne oduzima toj mnogostrukoj, prodornoj, pokretnoj moći. Ona nadživljuje utjelovljenja velike povijesti koja ih odkršćuje i iznova krsti.

Ako prijestupničko postoji samo premještajući se, ako mu je osobitost da ne živi na rubovima, nego u međuprostorima kodo­

197

va koje izigrava i premješta, ako mu je obilježje povlaštenost ophoda nad stanjem (državom), onda je pripovijedanje prijestupničko. Društvena bi se delinkvencija sastojala u doslovnom shvaćanju pripovijedanja i u tome da se od njega učini načelo tjelesnog op­stanka tamo gdje društvo više ne nudi subjektima i skupinama sim­boličke izlaze i očekivanja prostora, tamo gdje više nema druge alternative osim discipliniranog rasporeda i nezakonitog skretanja, naime jednog ili drugog oblika zatvora i šuljanja. Naprotiv, pripovi­jedanje je prijestupničko u pričuvi, sadržano, i samo premješteno i mjerodavno, u tradicionalnim društvima (antičkim, srednjovjekov­nim itd.), sa strogo uspostavljenim poretkom, ali dovoljno savitljivim da dopusti bujanje te osporavajuće pokretnosti, koja ne poštuje mjesta, naizmjence razigrana i prijeteća, koja se širi od mikrobnih oblika svakodnevne naracije do karnevalskih očitova­nja odnekoć.27

Preostaje, naravno, uočiti koje stvarne promjene proizvodi u nekome društvu ta prijestupna narativnost. Kako god bilo, već možemo reći da, kad je riječ o prostoru, taj prijestup počinje s upi­sivanjem tijela u tekst poretka. Neproničnost tijela u pokretu, koje se kreće, hoda, uživa jest ono što neprestance ustrojuje neko ovdje u odnosu na neko tamo, neku “bliskost” u odnosu na neku “stra- nost”. Prostorno je pripovijedanje na svome najnižemu stupnju go­vorni jezik, naime jezični sustav koji distribuira mjesta utoliko što j e artikuliran “iskaznom fokalizacijom”, činom svojeg prakticiranja. To je predmet “proksemike”.28 Dostajat će ovdje, prije no što mu iznova pronađemo naznake u ustroju pamćenja, podsjetiti kako se s tim fokalizirajućim iskazivanjem prostor iznova nadaje kaoprak­ticirano mjesto.

198

IV. dioUPORABE JEZIKA

10. poglavlje Skripturalna ekonomija

“Jedino riječi koje optječu, prelazeći od usta do usta, predaje i pjesme, u ograđenu prostoru zemlje održavaju narod na životu.”N. F. S. Grundtvig1

Posveta Grundtvigu, danskom pjesniku i proroku čiji svi putovi vode prema “živoj riječi” (det levende ord), tom Graalu oralnosti, ovlašćuje danas, kao što su nekoć činile Muze, traganje za izgublje­nim i opsjedajućim glasovima u našim “skripturalnim” društvima. Pokušavam čuti te krhke učinke tijela u jeziku, brojne glasove, stavljene na razdaljinu pobjedničkom conquistom ekonomije koja sije od “modemiteta” (17. i 18. stoljeće) prisvojila ime pisanja. Moj je predmet usmenost, ali promijenjena rabotom Zapada tije­kom triju ili četiri stoljeća. Mi više ne vjerujemo, poput Grundtvi- ga (ili Micheleta), da se iza vrata naših gradova, u bliskoj udaljenosti sela, nalaze prostrani pjesnički i “poganski” pašnjaci na kojima se još izgovaraju spjevovi, mitovi i vlada bujni žamor folkelighedd (neprevodiva riječ zbog toga što je njezina francuska istoznačnica “pučkost”, popularnost” -popularite - također obezvrijeđena našim korištenjem, i koja se prema “puku” odnosi analogno kao prema “narodu”). Ti se glasovi danas čuju jedino unutar skripturalnog sustava u koji se vraćaju. Oni kruže, rasplesani i prolazni, na polju drugoga.

Uspostavu skripturalnih naprava modeme “discipline”, ne­odvojive od “reprodukcije” koja je omogućila pojavu tiskarskog stroja, pratila je dvostruka izolacija glede “puka” (u odnosu na

201

“buržoaziju”) i “glasa” (u odnosu na pisano). Odatle uvjerenje kako daleko, predaleko od gospodarskih i upravnih moći, “puk govori”. Govor naizmjence zavodljiv i opasan, jedinstven, izgubljen (us­prkos silovitim i kratkim prekidima), samim svojim potiskivanjem učinjen “glasom puka”, predmet nostalgije, nadzora i nadasve go­leme kampanje koja gaje, posredstvom škole, iznova artikulirala u pisanje. Danas se on “snima”, normalizira na sve načine, čuje posvu­da, ali već jednom ‘̂ ucrtan”, dakle obrađen medijima putem radija, televizije ili ploče, i “očišćen” tehnikama svog razašiljanja. Tamo gdje se sam uvlači, mrmor tijela, često postaje imitacijom onoga što je od njega producirano i reproducirano putem medija - kopija svog artefakta.

Stoga je beskorisno krenuti u traganje za tim glasom koji je novija zapadna povijest u isti mah kolonizirala i mitizirala. Nema uostalom “čistoga” glasa budući daje on uvijek određen sustavom (obiteljskim, društvenim itd.) i kodificiran recepcijom. Čak ako glasovi svake skupine tvore jedan zvučni krajolik - sjedište zvuka - lako prepoznatljivo, narječje - naglasak - može se razabrati po obilježju koje ostavlja u jeziku, poput miomirisa; čak ako se neki posebni glas razlikuje između tisuću drugih time što miluje ili razdražuje slušateljevo tijelo, glazbalo dotaknuto tom nevidljivom rukom, nema unatoč svemu jedinstvenosti među šumovima prisut­nosti kojom iskazni čin pogađa jezik govoreći ga. Zbog toga valja odustati od fikcije koja okuplja sve te šumove pod znakom “Gla­sa”, vlastite “kulture” - ili velikoga Drugog. Usmenost se umjesto toga uvlači, kao jedna od niti od kojih je satkana, u mrežu - bes­konačnu tapiseriju - skripturalne ekonomije.

Valja početi s raščlambom te ekonomije, njezine povijesne uraslosti, njezinih pravila i oruđa njezinih uspjeha - golemi pro­gram koji ću zamijeniti pukim nacrtom! - da bi se obilježila glasovna uvlačenja u veliku knjigu našeg zakona. Želio bih naprosto ocrtati povijesnu konfiguraciju što ju je u nas stvorio rascjep između pisa- nosti i usmenosti, da bih naznačio neke njegove učinke i otkrio

202

neka sadašnja premještanja koja imaju oblik zadatka što se postav­lja pred nas.

Odmah bih naglasio da pozivati se na pisanost ili usmenost ne znači postaviti dva suprotstavljena pojma čiju bi protuiječnost mogao prevladati neki treći, ih čija bi se hijerarhizacija mogla okre­nuti. Nije riječ o vraćanju na jednu od tih “metafizičkih opreka” (pisanost - usmenost, jezik - riječ itd.) za koje je Jacques Derrida s pravom rekao daje “njihova krajnja referencija (...) opstojnost vrijednosti ih značenja za koje se drži da prethodi njihovoj razli­ci”.3 U misli koja ih postavlja, te antinomije postuliraju načelo jedin­stvenog porijekla (utemeljujuće arheologije) ih konačnog pomirenja (teleološki pojam) i, prema tome, diskurs koji podržava to referen- cijalno jedinstvo. Naprotiv, iako to ovom prigodom ne možemo objasniti, pretpostavljam da je množina prvobitna; da je razlika konstitutivna tim pojmovima; i da je jezik osuđen neprekidno skri­vati ustrojujući rad dijeljenja iza kakva simboličkog poretka.

Sa stajališta kulturalne antropologije ne može se uostalom zaboraviti:

1. da su te “jedinice” (na primjer; pismenost i usmenost) ustvari posljedica uzajamnih razlikovanja unutar uzastopnih i povi­jesnih konfiguracija. Stoga, neodvojive su od svojih povijesnih odrednica i ne mogu steći status općih kategorija;

2. da se te razlike predočuju kao odnos između uspostav- ljanjajednog polja (primjerice, jezika) ih jednog sustava (primjerice, pisanja) i, s druge strane, onoga što on stvara kao svoju izvanjskost ih svoj ostatak (govor ih usmenost), to nisu dva jednaka ih uspore­diva pojma ni u onome što se odnosi na njihovu koherentnost (određenje jednoga stavlja drugoga u položaj neodređenosti), niti u onome što se odnosi na njihovu operativnost (jedan proizvodan, prevladavajući i artikuliran stavlja drugoga u položaj inercije, podčinjenosti i neproničnog otpora). Zato nije moguće pretpostaviti da bi funkcionirah homologno kad bi se znakovi obrnuli. Razlika je među njima kvalitativna, bez zajedničkog mjerila za oboje.

203

Pisanje: "m odem a ” mitska praksa

Skripturalna praksa stekla je mitsku vrijednost tijekom četiri posljed­nja stoljeća preustrojujući malo-pomalo sva područja na koja se širila zapadna poduzetnost stvaranja vlastite povijesti i na taj način stvaranja povijesti. Pod mitom podrazumijevam fragmentirani dis- kurs koji se oblikuje na osnovi raznovrsnih praksi društva i koji ih artikulira simbolično. Na modernome Zapadu tu ulogu više ne igra preuzeti diskurs, nego hod koji je praksa: pisanje. Porijeklo više nije ono što se pripovijeda, nego višeoblična i mrmoreća proizvod­nja teksta i proizvodnja društva kao teksta. “Napredak” je dakle skripturalnog tipa. Na veoma različite načine, usmenošću (ili kao usmenost) određuje se ono od čega se “legitimna” praksa - znan­stvena, politička, školska itd. - mora razlikovati. “Oralno” je ono što ne pridonosi napretku; obratno, “skripturalno” jest ono što se odvaja od magijskoga svijeta glasova i tradicije. Granica (i bojiš­nica) zapadne kulture zacrtava se tim razdvajanjem. Tako bismo mogli na pročeljima modemosti pročitati natpise poput: “Ovdje raditi znači pisati”, ili, “Ovdje se razumije jedino što se napiše”. To je unutarnji zakon onoga što se uspostavilo kao “zapadno”.

Što je onda pisanje? Pod pisanjem podrazumijevam kon­kretnu djelatnost koja se odvija na nekom vlastitom prostoru, stra­nici, znači to konstruirati tekst koji vlada izvanjskošću od koje je prvobitno bio odvojen. Na toj elementarnoj razini, tri su odlučna činitelja.

Ponajprije bijela stranica: “vlastiti” prostor omeđuje sub­jektu mjesto proizvođenja. S tog su mjesta istjerane dvosmislenos­ti svijeta. Ono pretpostavlja povlačenje i odvojenost subjekta u odnosu na kakvo područje djelovanja. Mjesto je ponuđeno djelo­mičnoj, ali nadgledljivoj radnji. Odvajanje cijepa tradicionalni svemir, u kojemu su subjektom vladali glasovi svijeta. Neovisna se površina podastire oku subjekta koji si na taj način stvara polje vlastita djelovanja. Kartezijanski potez izdvajanja koji, zajedno s mjestom pisanja, uspostavlja vladavinu (i odvojenost) subjekta nad

204

objektom. Pred svojom bijelom stranicom svakoje dijete već stav­ljeno u položaj industrijalca, urbanista ili kartezijanskog mislioca - položaj s kojega mu valja upravljati vlastitim i od drugih različi­tim prostorom, gdje će provesti u djelo vlastitu volju.

Potom se na tom mjestu gradi tekst. Jezični se dijelovi ili građa obrađuju (tvornički obrađuju, mogli bismo kazati) na tom prostoru sukladno objašnjivim metodama i tako da proizvode poredak. Niz artikuliranih radnji (gestualnih ili mentalnih) - jer je pisanje doslovce to - ostavlja na stranici trag putanja koje crtaju riječi, rečenice i naposljetku sustav. Drugim riječima, na bijeloj stranici putujuća, napredujuća i propisana praksa - koračanje - stvara artefakt drukčijega “svijeta”, ne više preuzetog nego proiz­vedenog. Obrazac se proizvodnog uma upisuje na ne-mjestu pa­pira. U mnogim svojim oblicima, taj tekst sagrađen na vlastitu pro­stom temeljna je sveopća utopija modernoga Zapada.

Treći činitelj, ta gradnja nije samo igra. Dakako, u svim je društvima igra kazalište u kojemu se prikazuje ustroj praksi, ali uvjet njezina postojanja jest da bude odvojena od djelatnih društvenih praksi. Naprotiv, “smisao” skripturalne igre, proizvod­nje sustava, prostora formalizacije jest u tome da upućuje na stvar­nost od koje je bila odvojena u namjeri da je promijeni. Ona teži društvenoj djelotvornosti. Radi na svojoj izvanjskosti. Laboratorij pisanja ima “stratešku” ulogu: bilo da se obavijest preuzeta iz tradici­je ili izvana u njoj nađe prikupljena, razvrstana, uklopljena u su­stav i na taj način preobražena, bilo da razrađena pravila i obrasci na tom izdvojenom mjestu omoguće djelovanje na okolinu i njezi­nu preobrazbu. Otok stranice mjesto je prijelaza na kojemu se odvija industrijski obrat: što u nj ulazi je nešto “zaprimljeno”, što izlazi je “proizvod”. Stvari koje u nj ulaze pokazatelji su “pasivnosti” sub­jekta u odnosu na tradiciju: one koje izlaze, obilježja su njegove moći da proizvodi predmete. Tako skripturalni zahvat preobražava ili čuva unutra ono što prima izvana i stvara u toj unutarnjosti omđa za prisvajanje izvanjskoga prostora. On uskladišćuje što odabere i stvara sredstva za svoje širenje. Kombinirajući moć da akumulira

205

prošlost i da svojim modelima prilagodi drugost svijeta, on je kapi­talist i osvajač. Znanstveni laboratorij i industrija (koju Marx točno određuje kao “knjigu znanosti”),4 slijede istu shemu. Tako je i s modernim gradom: to je ograničeni prostor na kojemu se ostvaruje volja da se prikupi i uskladišti neko izvanjsko stanovništvo i volja da se selo prilagodi urbanim obrascima.

Čak i sama revolucija, ta “modema” ideja, predstavlja skrip- turalni projekt na razini cijeloga društva koje se želi uspostaviti poput bijele stranice u odnosu na prošlost, pisati samo sebe (to jest proizvesti se kao vlastiti sustav) i preraditi povijest sukladno obrascu onoga što proizvodi (to će biti “napredak”). Da bi se taj projekt ostvario, potrebno je jedino da želja proširi taj skripturalni zahvat na ekonomska, administrativna ili politička polja. Danas, obratom koji naznačuje prekoračivanje praga u tom razvoju, skripturalni se sustav sam kreće naprijed (auto-mobile): on postaje samo-pokre- tački i tehnokratski; on preobražava pojedince koji su nad njim imali vlast u opslužitelje pisaćeg stroja koji im izdaje naredbe i koristi se njima. Informatičko društvo.

Nije dakle bez razloga što je tijekom tri stoljeća naučiti pisati značilo inicijaciju par excellence u kapitalističko i pobjedničko društvo. To je njegova temeljna inicijacijskapraksa. Trebale su se pojaviti zabrinjavajuće posljedice tako velebnog zamaha da bismo počeli sumnjati u obrazovanost modernog djeteta na osnovi skrip- turalne prakse.

Navest ću tek jedan primjer te pisane prakse zbog njegove mitske vrijednosti. To je jedan od rijetkih mitova koje je uspjelo iznjedriti moderno zapadno društvo (ustvari, ono je praksama odmi­jenilo mitove tradicionalnih društava): Robinson Crusoe Daniela Defoa. Roman kombinira tri elementa o kojima je bilo riječi: otok koji “izdvaja” jedno vlastito mjesto, proizvodnja sustava predmeta od strane subjekta gospodara i preobrazba “prirodnoga” svijeta. To je roman o pisanju. Uostalom, Defoeov se Robinson opredjeljuje za kapitalistički i pobjednički posao pisanja o svom otoku kada

206

donosi odluku da piše dnevnik, da na taj način osigura prostor na kojemu je on gospodar vremena i stvari i da tako, zajedno s bije­lom stranicom, uspostavi prvi otok na kome će provoditi svoju volju. Ne čudi stoje, počevši od Rousseaua, koji je želio da njegov Emil čita samo tu knjigu, Robinson u isti mah postao lik koji se pre­poručivao “modernim” odgojiteljima budućih tehničara bez glasa i bio san djece željne stvoriti svijet bez oca.

Analizirajući to pisanje, modemu mitsku praksu, nipošto ne niječem to što mu svi mi dugujemo, posebice mi, više ili manje pisari, dakle djeca, profesionalci i korisnici pisanja u društvu koje iz njega izvlači svoju snagu. Čak bih želio naznačiti još dva njego­va vida koji će pojasniti podrijetlo te snage. Oni su sastavnim dije­lom mog predmeta, budući da se tiču odnosa između pisanja i gu­bitka identificirajućeg Govora i, s druge strane, riječ je o novom pristupu jeziku od strane govornog subjekta.

Nije moguće precijeniti važnost temeljnog odnosa Zapada naspram onoga što se tijekom stoljeća smatralo Pismom par excel­lence, prema Bibliji. Pojednostavnimo li povijest (ja konstruiram artefakt znajući da se o modelu ne sudi na temelju dokaza kojima se može potkrijepiti, nego na osnovi učinaka koje je proizveo u tumačenju), može se reći daje prije nastupanja “modernoga” doba, dakle do 16.-17. stoljeća, to Sveto Pismo govorilo. Posvećeni je tekst glas, on poučava (prvo značenje riječi documentum), on je proizašao iz Božje “želje za kazivanjem” koja očekuje od čitatelja (zapravo, slušatelja) neku “želju za slušanjem” o kojoj ovisi pris­tup istini. Međutim, s razloga koje smo raščlanili na drugome mjes­tu, “modemosf ’ se oblikuje otkrivajući malo-pomalo da se ta Riječ više ne čuje, da se izmijenila preko iskrivljavanja teksta i povijes­nih mijena. Više ga ne možemo čuti, “istina” više ne ovisi o pozor­nosti onoga kome je upućena, jer se priklonila velikoj poistovjeću- jućoj poruci. Ona će biti posljedica rada - povijesnoga, kritičkoga, ekonomskoga. Proizlazi ona iz htijenja da se čini. Danas izmije­njeni ili ugašeni glas, ponajprije je veliki kozmološki Govor, za koji primjećujemo da više ne dopire do nas: on ne premošćuje

207

razdaljinu vijekova. Nestala su mjesta koja je utemeljio jedan go­vor, izgubili su se identiteti za koje se vjerovalo da nam ih podaruje govor. Rad žalovanja. Nadalje, identitet ovisi o proizvodnji, bes­konačnom hodanju (ili o odvajanju i rezu) koje taj gubitak čini nužnim. Biće se mjeri prema djelu.

U pisanju time postupno nastupa pomutnja. Malo-pomalo, nameće se neko drugo pismo u znanstvenim, obrazovnim ili političkim oblicima: ono više nije to što govori, nego ono što proiz­vodi. Još povezano s onim što nestaje, zaduženo spram onoga što se udaljuje poput prošlosti, ah ostaje porijeklom, to novo pisanje mora biti praksa, beskonačna proizvodnja identiteta podržana jedino djelovanjem, odmicanjem koje uvijek ovisi o onome što drago nudi njegovu napredovanju u mjeri u kojoj mu vlastiti glas kršćanske kulture postaje njegovim dragim i gdje se sadašnjost koju mu je podario označitelj (a to je sama definicija glasa) promeće u prošlost. Skripturalna kapitalistička pobjeda očituje se u tom gubitku i u divovskome napora “modernih” društava da se iznova odrede bez toga glasa. Revolucionarni zadatak samo je njegova najznačajnija posljedica. On je neodvojiv od poruke koja je sve dosad uvijek označavala kraj dragih civilizacija (nijedna od njih nije nadživjela smrt svojih bogova): “Naši bogovi više ne govore - Bog je mrtav”.

Usporedo s pisanjem, izmijenio se i odnos prema jeziku. Jedno ne ide bez dragoga, ah treba naznačiti i taj dragi aspekt da bi se shvatio oblik u kojemu se danas iznova pojavljuje govor. O tome nam može ponešto navijestiti jedna draga povijesna prečica. Obrat modemosti obilježilo je najprije u 17. stoljeću obezvređenje iska­za i usredotočenost na iskazivanje. Kad je govornik postao izvjestan (“Bog govori u svijetu”), pozornost se usmjerila na odgonetavanje njegovih iskaza, “tajni” svijeta. Ali kad se ta izvjesnost počela pre­klapati s političkim i vjerskim ustanovama koje su joj bile jam­stvom, postavilo se pitanje mogućnosti iznalaženja zamjena tom jedinom govorniku: Tko će govoriti? I kome? Nestanak Prvog go­vornika stvara problem komunikacije, naime, jezika koji treba biti načinjen, a ne samo razabrati i razumljen. U oceanu postupno

208

raspršenoga govora, u svijetu bez ograda i neukotvljenu (postaje sumnjivim i uskoro nevjerojatnim da bi ga jedan Jedini subjekt mogao prisvojiti kako bi ga naveo na govorenje), svaki posebni diskurs potvrđuje izbivanje mjesta koje je u prošlosti ustroj koz­mosa dodijelio pojedincu, i prema tome mogućnost da on vlastitim načinom obrade nekog polja govorenja izdvoji svoje mjesto. Dru­gim riječima, pojedinac se rađa kao subjekt upravo zato što gubi svoje mjesto. Mjesto koje mu je nekoć određivao kozmološki je­zik, koji se razumijevao kao “poziv” i smještanje u poredak svi­jeta, postaje “ništa”, nekom vrstom praznine koja tjera subjekt da ovlada nekim prostorom, da sam postane proizvođačem pisanja.

Uslijed te izdvojenosti subjekta, jezik se objektivizira, posta­jući poljem koje valja raskrčiti prije negoli odgonetnuti, neuređenom prirodom koju valja obraditi. Prevladavajuća ideologija promeće se u tehniku, a temeljni joj je program činiti jezik, a ne više čitati ga. I sam jezik treba biti proizveden, “napisan”. Konstruirati zna­nost i konstruirati jezik za Condillaca je isti posao, jednako kao što su ljudi 1790. godine željeli skovati i nametnuti nacionalni fran­cuski jezik.5 To podrazumijeva stavljanje na odmak življenog tije­la (tradicionalnog i individualnog), pa onda i svega što je u narodu ostalo vezano uza zemlju, mjesto, uz usmenost i neverbalne za­daće. Vladanje jezikom jamči i izdvaja novu snagu “građanstva”, onu da se stvara povijest i proizvodi jezike. Ta moć, bitno skriptu- ralna, ne osporava samo povlasticu “rođenja”, naime onu plem­stva nego određuje kod društveno-gospodarske promidžbe i vlada, nadzire ili selekcionira, sukladno svojim pravilima, sve one koji nisu ovladali tim jezikom. Pisanje postaje načelom društvene hi- jerarhizacije koja je jučer povlašćivala buržuja, a danas tehnokra­ta. Ono djeluje poput obrazovnog zakona koji uvodi vladajuća kla­sa kadra učiniti jezik (retorički ili matematički) svojim sredstvom proizvodnje. I ovdje Robinson pojašnjuje stanje: subjekt je pisanja gospodar, dok je Petko radnik koji raspolaže drukčijim oruđem od jezika.

209

Upisivanje zakona u tijelo

Ta povijesna promjena ne preobražava svekolika organizaciju koja ustrojuje neko društvo preko pisanja. Ona začinje njezino novo korištenje. Na djelu je novi način uporabe. Drukčije funkcionira­nje. Valja joj dakle pridodati i rad, gotovo od pamtivijeka, kojim se tijelo (društveno i/ili pojedinačno) nastoji podvesti pod zakon pisa­nja. Taj je rad prethodio povijesnom obliku što ga je poprimilo pisanje u modernome dobu. On će ga nadživjeti. On se u nj usadio i određuje ga kao trajna arheologija kojoj ne znamo koje ime i položaj nadjenuti. Ono što je pritom na djelu tiče se odnosa prava prema tijelu - tijelu koje je i samo određeno, razgraničeno, artiku­lirano onime što ga ispisuje.

Nema pravosuđa koje se ne upisuje na tijelima. Ono ima vlast nad tijelom. I sama ideja o nekom pojedincu kojega se može izdvojiti iz skupine nužno, za krivično pravo, pretpostavlja tijelo koje se obilježuje kaznom, a za bračno pravo, tijelo koje je obilježeno cijenom pri razmjeni među zajednicama. Od rođenja do pogreba, pravo “se laća” tijela da bi od njih ispisalo svoj tekst. Za svaku vrstu inicijacije (obredne, školske itd.), ono ih preobražava u pločice s ispisanim zakonima, u žive slike propisa i običaja, u glumce ka­zališta koje je ustrojio jedan društveni sloj. Prema Kantu i Hegelu, čak i nema pravnog poretka bez smrtne kazne, naime bez toga da, u ekstremnim slučajevima, tijelo svojim uništenjem ne potpiše apsolut slova i propisa. Sporna tvrdnja. Ah, kako god bilo, ostaje da se zakon neprestance ispisuje na tijelu. On se urezuje na perga­mente načinjene od kože podanika. On ih artikulira u pravni kor­pus. Čini od njih svoju knjigu. Ta ispisivanja obavljaju dvije su­kladne radnje: preko njih se živa bića “stavljaju u tekst”, premet­nuta u označitelje propisa (na djeluje intekstuacija) i, s druge strane, razlog ili Logos nekog društva “postaje utjelovljenim” (to je inkar­nacija).

O tome pripovijeda cijela jedna tradicija: koža sluge je per­gament po kojemu piše ruka gospodara. Tako rob Dromio kazuje

210

svome gospodaru Antifolu iz Efeza u The Comedy o f Errors (Ko­mediji zabuna): I f the skin were parchment and the blows you gave were ink*...6 Shakespeare je na taj način, gestom koja “preinačuje kožu” naznačio prvo mjesto pisanja i odnos vlasti što je zakon ob­nosi nad svojim podanikom. Svaka vlast, uključujući i onu prava, najprije ostavlja trag na leđima podanika. Znanje postupa jednako. Tako se zapadna etnološka znanost upisuje na prostoru koji joj podaruje tijelo drugoga. Moglo bi se dakle pretpostaviti da su per­gament i papiri odmijenili našu kožu i da su, nadomještajući je za sretnih razdoblja, stvorili oko nje neki zaštitnički brisani prostor. Knjige su tek preobrazbe tijela. Ah, u vremenima krize, papir nije dostatan zakonu i on se iznova upisuje na tijelu. Tiskani tekst upu­ćuje na sve što se otiskuje na našemu tijelu kao znak (načinjen užarenim željezom) Imena i Zakona, što u konačnici nanosi bol i/ili užitak da bi od tijela napravio simbol Drugoga, nešto rečeno, pozvano, imenovano. Pozornica knjige predstavlja društveno i lju­bavno iskustvo, kao ispis onoga što se ne može identificirati: “Moje tijelo će nadalje biti tek graf koji ti na njemu ispisuješ, označitelj neodgonetljiv svima drugima osim tebe. Ali, tko si ti, Zakone koji mijenjaš tijela u svoj znak?” Patnju da se bude ispisan zakonom grupe začudno prati neka vrsta užitka, da se bude prepoznat (ah nije znano od čega), da postanemo utvrdljivom i iščitljivom riječju u jeziku društva, da se prometnemo u ulomak anonimna teksta, da budemo upisani u simbolički poredak bez vlasnika i autora. Svaka tiskovina ponavlja to dvosmisleno iskustvo tijela ispisana zakonom drugoga. Ovisno o slučaju, on je njegova daleka i istrošena meta­morfoza koja više ne djeluje na utjelovljeno pisanje, ih je pak živo pamćenje tog iskustva kad čitanje dodiruje na tijelu ožiljke nepo­znatog teksta koji su na njemu već dugo otisnuti.7

Da bi se zakon ispisao na tijelima, potreban je uređaj koja će posredovati njihov odnos. Od oruđa za zasijecanje u kožu, teto­viranja i primitivne inicijacije do onih pravosuđa, alatke rade na

* “kad bi koža bila pergament a modrice koje si mi nanio tinta...”

211

tijelu. Jučer su to bili nož od kremena ili igla. Danas, naprave od policijske palice do lisica ili pregrade za optuženog u sudnici. Ta oruđa čine niz predmeta koji služe da se upiše sila zakona u njego­va podanika, da ga se tetovira kako bi postao pokazateljem poretka i bio “kopija” koja čini propis čitljivim. Taj niz postiže dvostruki cilj: on obrubljuje pravo (naoružava ga) i cilja na tijelo (da ga obilježi). Ofenzivna granica koja organizira društveni prostor: ona odvaja tekst i tijelo, ali ih i povezuje, dopuštajući poteze koji će od modela što ga je reproduciralo i ostvarilo tijelo učiniti tekstualnu “fikciju”.

Taj arsenal oruđa za pisanje može se izdvojiti. On se čuva kao zaliha u skladištima ili u muzejima. Može se prikupiti prije ih poslije uporabe. On ostaje tamo, čekajući ih počivajući. Ti se tvrdi predmeti mogu koristiti na tijelima koja su još daleka, nepoznata, a mogu se iznova upotrijebiti u službi drukčijih zakona od onih koji su doveh do njihove “primjene”. Ti predmeti načinjeni za stezanje, uspravljanje, rezanje, otvaranje ih zatvaranje tijela izloženi su u različitim fantastičnim vitrinama: blistavi čelik ih željezo, tvrdo drvo, stroge i apstraktne brojke naslagane poput tiskarskih slova, izvijene ili ravne alatke, koje obavijaju ih gnječe ocrtavajući pokrete njima nadređenog pravosuđa i već melju dijelove tijela što ih valja žigosati, ah još nisu prisutna. Između zakona koji se mijenjaju i živih ljudi koji prolaze, galerije nepomičnih oruđa obilježuju pro­stor, tvoreći mreže i razgranute obrasce, s jedne strane podsjeća­jući na simboličko tijelo, a s druge na tjelesna bića. Kako god bio raspršen (poput koščica kostura), taj arsenal obilježuje u istočkanom odnose između propisa i jednako pokretnih tijela. U rastavljenim dijelovima, to je stroj za pisanje Zakona - mehanički sustav društvenog raščlanjivanja.

O d jed n o g do drugoga tijela

Ta mašinerija preobražava pojedinačna tijela u društveno tijelo. Ona pomoću tih tijela proizvodi tekst zakona. Druga je mašinerija

212

sustiže, naporedna s prvom, ali medicinskog ili kirurškoga tipa, a ne više pravosudnog. Ona služi individualnoj, a ne kolektivnoj “tera- peutici”. Tijelo koje ona obrađuje razlikuje se od skupine. Nakon stoje dugo bilo tek “ud” - ruka, noga ili glava - društvene jedinice, ili pak mjesto križanja kozmičkih snaga ili “duhova”, postupno se izdvojilo kao totalitet, s vlastitim bolestima, ravnotežama, skreta­njima i anomalijama. Bila je potrebna duga povijest, od 15. do 18. stoljeća, da to pojedinačno tijelo postane “izdvojeno” na način na koji “izdvajamo” neko tijelo u kemiji ih u mikrofizici, da bi posta­lo temeljnom jedinicom društva, nakon prijelaznog razdoblja u kojem se nadavalo poput minijature političkoga ih nebeskog po­retka- “mikrokozmos”.8 Promjena društveno-kulturalnih postavki nastupa kad referentna jedinica postupno prestaje biti društvenim tijelom da bi postala pojedinačnim tijelom i kada vladavinu pravo­sudne politike počne odmjenjivati vladavina medicinske politike, one predstavljanja, upravljanja i dobrobiti pojedinaca.

Pojedinačno i medicinsko izdvajanje ograđuje vlastiti “tje­lesni” prostor u kojemu se treba raščlaniti kombinatorika činitelja i zakon njihove razmjene. Od 17. do 18. stoljeća, medicinu op­sjeda ideja o fizici tijela u pokretu u pojedinačnom tijelu,9 prije no što je taj znanstveni model u 19. stoljeću odmijenila termodina- mička i kemijska referencija. San o mehanici različitih elemenata koje povezuju nagoni, pritisci, promjene ravnoteže i manevri svake vrste. Opera tijela: složena naprava pumpi, mjehova, filtera, po­luga ih tekućina koje kolaju i u kojima se organi nadopunjuju.10 Utvrđivanje dijelova i njihovih igara omogućuje da se oni koji se istroše ih pokvare nadomjeste umjetnim dijelovima, i čak da se stvore automatska tijela. Tijelo se popravlja. Ono se obučava. Ono se čak i proizvodi. Tako buja arsenal ortopedskih pomagala i alatki za interveniranje u mjeri u kojoj nadalje možemo rastaviti i po­praviti, prerezati, nadomjestiti, izvaditi, dodati, ispraviti ih ponovno uspraviti. Mreža tih oruđa postaje sve složenija i šira. I danas se ona zadržala na svome mjestu, usprkos prelasku na kemijsku medicinu i na kibemetičke modele. Tisuće osjetljivih počehčenih

213

žica podešava se bezbrojnim mogućnostima što ih pruža meha­nizacija tijela.

Ah, je li njihovo bujanje promijenilo njihovo funkcioniranje? Promijenivši servis, prešavši od “primjene” prava na onu kirurške i ortopedske medicine, ustroj alatki zadržava svoju ulogu da obilježi ih potvrdi tijela u ime zakona. Ako se tekstualni korpus (znanstveni, ideološki i mitološki) preobrazi, ako tijela postanu neovisna u odno­su na svemir i poprime obličje mehaničkih montaža, zadatak očito­vanja prvoga nad drugima ostaje, besumnje, pretjeran s obzirom na mnoštvo mogućih intervencija, ah uvijek određen upisivanjem teksta na tijelo, utjelovljenjem kakva znanja. Stabilnost instrumenta­cije. Čudesna funkcionalna inercija tih oruđa unatoč svemu kadrih odrezati, stegnuti, oblikovati beskrajna tkiva podastrta stvaranju koje od njih čini tijela u društvu.

Čini se da se kroz te predmete od čelika i nikla naznačuje neka nužnost (sudbina?): ona koja pomoću željeza uvodi zakon u tkivo i ovlašćuje ili prepoznaje kao tijelo u nekoj kulturi tek tkivo ispisano alatkom. Čak i kad medicinska ideologija postupno doživi svoj obrat na početku 19. stoljeća, kada terapeutiku uklanjanja (zlo je višak - nešto previše ih suvišno - koji treba ukloniti iz tijela, bilo puštanjem krvi ili čišćenjem itd.) uglavnom odmjenjuje tera- peutika dodavanja (zlo je nedostatak, šteta, koju treba nadoknaditi lijekovima, podupiračima itd.), ustroj služenja oruđem nastavlja obavljati svoju ulogu pisanja na tijelu novoga teksta društvenoga znanja na mjestu staroga, jednako kao što rešetka u Kafkinoj Kažnjeničkoj koloniji ostaje ista, čak iako se može promijeniti nor­mativni spis koji ona ucrtava u tijelo kažnjenika.

Besumnje, mitski Kafkin stroj dobiva tijekom godina manje nasilne oblike - a možda je i manje sposoban proizvesti krajnji bljesak užitka što gaje svjedok Kolonije uočavao u pogledu samrt- nika ranjenih pisanjem Drugoga. Raščlamba sustava omogućuje nam barem da odredimo inačice i radne režime koji od tijela čini

214

gravuru teksta i da postavimo pitanje o oku kojemu je namijenjeno to pismo nečitko njegovim nosiocima.

Uređaji utjelovljenja

Iz pokreta koji je u 17. stoljeću puritanske reformatore, jednako kao i pravnike, uputio na znanje liječnika s pravom nazvanih Phy­sicians," proizašla je velika ambicija: ona se sastoji u obnavljanju povijesti na osnovi nekog teksta. Mit reformacije sadržan je u uvjere­nju daje Sveto pismo, usred iskvarena stoljeća i dekadentne Crkve, kadro podariti model na osnovi kojega je moguće re-formirati i jedno i drugo. Povratak izvorima, ne samo onima kršćanskoga Zapada nego i onima svijeta, radi geneze koja bi podarila Logosu tijelo i utjelovila ga tako da on iznova, ali drukčije “postane krv i meso”. Inačice toga mita nalaze se posvuda, u tom vremenu rene­sansi, s uvjerenjem, naizmjence utopijskim, filozofijskim, znan­stvenim, političkim ili religijskim, da neki Razum mora moći us­postaviti ili obnoviti svijet te da više nije riječ o tome da se iščita tajne kakva poretka ili kakva skrivenog Tvorca, nego da se proiz­vede neki poredak koji bi se upisao na tijelu divljega ili obesprav­ljenog društva. Pisanje stječe pravo nad poviješću kako bije uzvisilo, podrilo ili obučilo.12 Ono postaje moć u rukama “građanstva” koje instrumentalnost pisma pretpostavlja povlastici rođenja, uz pret­postavku da je dani svijet razborit. Postaje ono znanošću i poli­tikom, s uvjerenjem, uskoro pretvorenim u “prosvjetiteljski” ili revo­lucionarni postulat, prema kojemu teorija mora preobraziti prirodu upisavši se u nju. Ono postaje silovitim, prekrajajući i krešući ira­cionalnosti praznovjernih naroda ili područja sklonih vradžbinama.

Tu artikulaciju teksta na tijelu preko pisanja predstavlja tiskarski stroj. Mišljeni poredak - pojmljeni tekst - proizvodi se u tijela - knjige - koje ga ponavljaju tvoreći pločnike i putove, mreže racionalnosti preko nekoherentnosti svijeta. Taj će se proces umno- gostručiti. On je tek metafora pomnije razrađenih tehnika koje će preobraziti i sama živa bića u otiske poretka. Ali temeljna namisao već je prisutna u tom logosu koji se poistovjećuje s knjigama za

215

koje stoljeće prosvjetiteljstva pretpostavlja da će obnoviti povijest. Njezin bi simbol također mogli biti “ustavi” koji se umnožavaju od 18. do 19. stoljeća: oni tekstu podamju status “primjenjivosti” na javna ili privatna tijela, definiraju ih i na taj način postaju djelotvorni.

Ta velika mitska i reformatorska strast djeluje na osnovi tri­ju pojmova koji je određuju: s jedne strane, model ili “fikcija”, naime tekst; s druge, instrumenti njegove primjene ili pisanja, naime oruđa; napokon, građa koja je u isti mah podloga i utjelovljenje modela, naime priroda, a u osnovi meso koje pisanje promeće u tijelo. Težnja je, naime, pomoću oruđa prilagoditi tijelo tome kako ga određuje društveni diskurs. Ona polazi od normativne namisli koju promiče kod gospodarskih razmjena ih pak od inačica toga koda predstavljenih pričama iz zajedničke zalihe predaja ih tvore­vinama znanja. Na početku, postoji fikcija određena “simboličkim” sustavom koji djeluje kao zakon, dakle prikazba (kazalište) ih baj­ka (“izrijek”) tijela. To jest tijela koje je postavljeno kao označitelj (termin) nekog ugovora. Ta diskurzivna slika mora oblikovati jed­nu nepoznatu “zbilju”, nekoć označenu kao “meso”. Od fikcije do nepoznatog koje će mu podariti tijelo, prijelaz se obavlja preko instrumenata koji umnožavaju i uraznohčuju nepredvidljive otpore tijela koje treba (su)obhčiti. Potrebna je beskonačna fragmentacija aparature da bi se podesih i primijenili svaki od tih iskaza i/ih znanja tijela, izjednačujućih obrazaca, na neproničnu tjelesnu stvarnost čiji složeni ustroj, u mjeri u kojoj dolazi do intervencija, razotkriva svoje opiranje. Između oruđa i mesa na djeluje dakle igra koja se, s jedne strane, prevodi promjenom u fikciji (ispravak znanja), a s druge krikom, neiskazivom i nezamislivom boh tjelesne razlike.

Proizvodi zanatstva, potom industrije, oruđa se šire oko sli­ka kojima služe i koje su prazna središta, puki označitelji društvene komunikacije, “ništa” - i oni ustvari predstavljaju zakrivljena zna­nja, oštre vijuge, probojne zaokrete koje iziskuje i proizvodi prodiranje u labirintno tijelo. Na taj način, oruđa postaju metalni vokabular spoznaja što ih dopremaju s tih putovanja. Zamke eks­

216

perimentalnog znanja kojim je ovladala bol tijela same se od sebe mijenjaju u gravure i zemljovide tih osvajanja. Oduzeto ili prido­dano, rastavljeno ili iznova sastavljeno, meso pripovijeda o pot­hvatima svih tih oruđa, tih nepotkupljivih junaka. Za trajanja živo­ta ili mode, ono ilustrira radnje oruđa. Ono je njihova pokretna i prolazna ljudska pripovijest.

Ah naprave imaju instrumentalnu vrijednost jedino i isklju­čivo ako se pretpostavi neka “priroda” izvanjska modelu, ako se neka “građa” razlikuje od radnji koje informiraju i reformiraju. Tom je pisanju nužna izvanjskost. Ako ne postoji razdvojenost između teksta koji treba upisati i tijela koje će o tome pripovijedati, sustav ne funkcionira. A tu razliku uspostavljaju oruđa. Ona ustanovljuju rez bez kojega bi sve postalo raspršeno pisanje, beskonačna kombinatorika fikcija i simulakra, ili pak, naprotiv, kontinuitet pri­rodnih sila, libidinalnih nagona i nagonskih izljeva. Operatori pisa­nja, oruđa u isti su mah njegovi branitelji. Ona štite povlaštenost koja pisanje omeđuje i razlikuje ga od tijela koje valja obučiti. Nji­hove mreže održavaju, naspram tekstualnog upornog nastojanja čiji su oni izvršitelji, ontološko polje referencije - nekakvu “zbilju” -koju uobličuju. Ah, ta se ograda polako urušava. Instrumenti malo- -pomalo popuštaju, oslabljeni i odrođeni, gotovo anakronični u su­vremenu poretku u kojemu pisanje i mašinerija, napokon pois­tovjećeni, i sami postaju neizvjesnim modalizacijama programat- skih matrica obilježenih genetskim kodom,13 i u kojemu od “tje­lesne” stvarnosti, jučer podređene pisanju, postoji još možda jedi­no krik - boh ili zadovoljstva - nesuvisli glas u beskonačnoj kombinatorici simulacija.

Ustvari, izgubivši svoju (mitsku) sposobnost organizacije mislivoga, trojni sustav teksta, oruđa i tijela ostaje u pozadini. On preživljava, iako nedopustiv u očima kibemetičke znanstvenosti. Djelomičan i razmrvljen, nagomilava se on na mnoge druge. Nikad epistemološke konfiguracije ne nadomješta pojava novih poreda­ka, one se slažu u slojeve da bi oblikovale podlogu sadašnjosti. Posvuda ima ostataka i džepova instrumentalnog sustava, poput

217

umanjene mirovine vojnika Carstva, koji, nakon što su simbolizirali poredak i carsku conquistu, i nadalje u razdoblju Restauracije us­postavljaju mreže i jezgre diljem Francuske. Oruđa zadobivaju sta­tus folklora. To, međutim, ne priječi da i dalje predstavljaju umi­rovljenu vojsku Carstva koje je pokopala mehanizacija. Ta popu­lacija instrumenata dvoumi se između položaja dičnih ruševina i snažnoga svakodnevnog djelovanja. Tvore oni neku međuklasu predmeta već poslanih u mirovinu (to je muzej) i još djelatnih (to je njihova djelotvornost u mnoštvu drugorazrednih zanimanja).14 Tu mravlju rabotu susrećemo na mnogim područjima, od javnih zahoda do najšminkerskijih laboratorija, od butika do operacijskih dvorana. Djeca drugoga doba, kolaju oni unatoč svemu usred našega doba, gadžeti ili skalpeli, izvjestitelji tijela.

M ašinerija predstavljanja

Dvije glavne operacije obilježuju njihova uplitanja. Jedna ponajprije želi oduzeti tijelu element koji je suvišan, bolestan ih neestetičan, ih mu, u drugom slučaju, dodati ono što mu nedostaje. Pritom se oruđa razlikuju ovisno o operaciji koju obavljaju: odrezati, iščupa­ti, izlučiti, oduzeti itd., ili pak umetnuti, postaviti, zalijepiti, pokri­ti, sastaviti, sašiti, artikulirati itd. - da i ne govorimo o onima koja nadomještaju nedostajuće ih pokvarene organe, srčani zalisci i regu­latori, protetičke spone, klinovi usađeni u bedrenu kost, nadomjestci kostiju itd.

Izvana i iznutra oni ispravljaju kakav višak ih manjak, ah u odnosu na što? Kao kad je riječ o depilaciji nogu ih bojenju trepavi­ca, rezanju ili presađivanju kose, ta odstranjujuća ih dodavačka djelatnost upućuje na neki kod. Ona održava tijela u nekoj normi. U tom smislu, i sama odjeća može se smatrati oruđem zahvaljujući kojemu neki društveni zakon osigurava svoja tijela i udove, uprav­lja njima i obučava ih promjenama mode, shčno kao u vojnim manevrima. Automobil, poput korzeta, također ih tišti i prilagođu­je nekom modelu tjelesnog postava. On je ortopedski i ortoprak-

218

tičkd instrument. Namirnice koje je probrala predaja i prodaju se na tržištu nekog društva također oblikuju tijela hraneći ih; one im nameću određen oblik, tonus koji ima vrijednost osobne iskaznice. Naočale, cigarete, cipele itd., prerađuju na svoj način tjelesni “por­tret”... Gdje je granica mašinerije kojom se društvo predstavlja preko ljudi i čini od njih svoju predstavu? Gdje prestaje djelovati disci­plinarni aparat15 koji premješta i ispravlja, dodaje ili oduzima tim tijelima podložnim instrumentalizaciji tolikih zakona? Istini za volju, ona postaju tijelima tek svojom prilagodbom tim kodovima. Jer gdje i kada bi postojalo tijelo na kojemu oruđa društvene sim­bolike nisu nikad nešto ispisala, preradila, kultivirala, identificira­la? Možda, na krajnjoj granici tih neumornih upisivanja, ili prošup- ljujući ih razmacima, preostaje samo krik: on izmiče, on im iz­miče. Od prvoga do posljednjeg krika, s njime prodire nešto drugo, što bi bilo razlika tijela, naizmjence nemušto i neodgojeno, što je nepodnošljivo u djeteta, opsjednutog, luđaka ili bolesnika - kakav propust u “ponašanju”, poput vrištanja bebe u filmu Jeanne Diel- man ili ono potkonzula u India Songu*

Ta prvotna operacija oduzimanja ili dodavanja tek je, pre­ma tome, zaključak one druge, općenitije, ona se sastoji u učenju tijela da izgovori kod. Kao što smo vidjeli, taj posao “ostvaruje” neki društveni jezik (u engleskom značenju riječi), podaruje mu djelotvornost. Težak je zadatak “mehanizirati” tijelo kako bi bilo kadro sricati poredak.16 Liberalna ekonomija jednako je djelotvor­na kao i totalitarizam za provedbu te artikulacije zakona pomoću tijela. Jedino što se ona služi drugim metodama. Umjesto da zgazi skupine ne bi li im željezom utisnula jedini žig vlasti, ona ih najpri­je atomizira i umnožava im tijesne mreže razmjene koje prilagođuju individualne jedinice propisima (i “modama”) društveno-gospo- darskih i kulturalnih ugovora. U jednom i u drugom slučaju postavlja se pitanje kako joj to uspijeva. Koja nas želja ili koja potreba na­vode da od svojih tijela činimo znamenje identificirajućeg zako­

* Filmovi Chantal Ackerman i Marguerite Duras. (L. G.)

219

na? Pretpostavke koje odgovaraju na to pitanje pokazuju na drugi način snagu veza što ih oruđa zasnivaju između naše nemušte “nara­vi” i društvene diskuizivnosti.

Vjerodostojnostje diskursa ono što najprije pokreće vjernike. Ona proizvodi praktičare. Učiniti da se vjeruje znači učiniti da se bude. Ali čudnim kružnim odvijanjem stvari, sposobnost da se nekoga navede na djelovanje - da ispisuje i mehanizira tijela - upravo je ono što rađa vjerovanje. Budući da je zakon već primi­jenjen sa i na tijelima, daje “utjelovljen” u tjelesnim praksama, on stječe vjerodostojnost te se može povjerovati da govori u ime “stvar­noga”. Postaje on vrijedan povjerenja kada kazuje: ‘Taj vam tekst diktira sama Stvarnost”. Vjerujemo u ono za što pretpostavljamo da je stvarno, ah to je “stvarno” u službi diskursa, vjerovanjem koje mu podaruje tijelo što gaje ispisao zakon. Zakonu stalno treba “predujam” tijela, kapital utjelovljenja, da bi se u nj vjerovalo i da bi se mogao provoditi. On se dakle upisuje zbog onoga što je već upisano: svjedoci, mučenici ih primjeri čine ga vjerodostojnim u drugih ljudi. Na taj se način on nameće subjektu zakona: “Stari su ga primjenjivah”, ih: “Drugi su u nj vjerovali i sukladno njemu postupah”, ih: “I ti već nosiš u svome tijelu moj potpis”.

Drugim riječima, normativni diskurs “prolazi” jedino ako je već postao pripovijest, izgovoreni tekst o stvarnome i govoreći u njegovo ime, to jest, zakon pretvoren u pripovijest i povijest is­pričanu tijelima. Njegovo uprizorenje u pripovijesti pretpostavka je za daljnje proizvođenje pripovijesti i zato da ona izbori povje­renje. A upravo oruđe osigurava prelazak diskursa u pripovijest preko intervencija koje utjelovljuju zakon podređujući mu tijela i pribavljajući uvjerenje da ga pripovijeda sama stvarnost. Od inici­jacije do mučenja, svekolika se društvena ortodoksnost služi oruđi­ma kako bi si podarila obhčje pripovijesti i proizvela vjerodostoj­nost koja je povezana s diskursom artikuliranim tijelima.

Drukčija dinamika upotpunjuje prvu i u nju se ugrađuje, dinamika koja tjera živa bića da se prometnu u znakove, da u dis-

220

kursu pronađu sredstvo preobrazbe u jedinicu značenja, u iden­titet. Iz nepronične i raspršene građe, iz života punog pretjeranosti i nemira najposlije se prometnuti u jasnoću jedne riječi, postati dio jezika, samo jedno ime, koje drugi mogu iščitati i citirati: takva strast nastanjuje asketa naoružana oruđima koja se bore s njego­vim tijelom, ili filozofa koji isto čini s govorom “naslijepo”, kao što bi kazao Hegel. Ali svatko tome može svjedočiti, obnevidio od želje da posjeduje i napokon bude neko ime, da ostane pozvanim, da se preobrazi u kakav iskaz, makar i po cijenu života. Ta intekstu- acija tijela odgovara inkarnaciji zakona; ona ga podržava, čini se čak da ga i utemeljuje, u svakom mu slučaju služi. Jer zakon se s njime upušta u razmjenu: “Daj mi tvoje tijelo, a ja ću ti podariti smisao. Učinit ću te imenom i riječju svoga diskursa”. Dvije se problematike isprepliću i možda zakon ne bi imao nikakve moći kad se ne bi oslanjao na mračnu želju da tkivo razmijeni za veličan­stveno tijelo, da bude ispisan, makar i po cijenu smrti, i da se pro­metne u priznatu riječ. I ovdje se toj strasti da se bude znakom suprotstavlja jedino krik, otklon ili zanos, bijes ili oduševljenje onoga što iz tijela izmiče zakonu imenovanoga.

Možda institucija sabire svekoliko iskustvo koje nije krik užitka ili boli. Svo iskustvo koje nije premješteno ili razoreno tim zanosom ubire “ljubav cenzora”,17 prikuplja ga i koristi diskurs zakona. Ono je kanalizirano i instrumentirano. Ispisuje ga društve­ni sustav. Zato bi na strani krika valjalo tražiti ono što nije “prera­dio” poredak skripturalne instrumentalnosti.

“Samački strojevi ”

Nakon uvođenja nove skripturalne prakse, što ju je na nebu 18. stoljeća obilježila radina otočnost života Robinsona Crusoea, njezi­nu se generalizaciju može sravniti s fantastičnim strojevima što se u razdoblju od 1910. do 1940. godine pojavljuju u djelima Alfreda Jarrya {Le Surmale, Nadmužjak, 1902. godine, Le docteur Faust- roll, 1911), Raymonda Roussela {Impressions d ’Ajrique, Dojmovi

221

iz Afrike, 1910; Locus Solus, Samotno mjesto, 1914), Marcela Duchampa {Le Grand Verre: La mariee mise a nu par ses celi- bataires mqme, Veliko staklo: upravo mladenka koju su razodjenuli njezini neženje, 1911-1925), Franza Kafke (Kažnjenička kolonija, 1914) itd:18 mitovi o zatočenosti u operacijama pisanja koje se bes­konačno proizvodi i susreće jedino samo sebe. Nema\y\*7* osim u fikciji, obojenim prozorima, staklu-zrcalu. Komedije razodijeva- nja i mučenja, pripovijesti “automati” o raspadu smisla, teatralna pustošenja rastočenih lica. Te se proizvodnje ne vezuju uz fan­tastično neodređenošću zbilje čije bi pojavljivanje omogućile na granicama jezika, nego odnosom između dispozitiva koji stvaraju pričin i odsutnosti ičega drugoga... Te romaneskne ili ikoničke fikcije pripovijedaju o tome kako za pisanje nema ni ulaza ni izla­za, nego je na djelu jedino vječna igra njihovih patvorbi. - Ako je svaki događaj jedan ulaz ijedan izlaz, mit kazuje ne-mjesto doga­đaja, ili događaj koji se nije zbio. Proizvodni stroj jezika ispran je od povijesti, očišćen od bestidnosti stvarnoga, razriješen i bez odno­sa sa “samačkim” drugim.

Na djeluje “teorijska fikcija”, da se poslužimo Freudovim izrazom, koji je već 1900. godine zacrtao neku vrstu samačkoga stroja proizvođača snova - danju ide prema naprijed, noću prema natrag.19 Ta fikcija se upisuje u jezik bez zemlje i bez tijela s cije­lim repertoarom kobnog progonstva i nemogućeg egzodusa. Sa- mački stroj pokreće na djelovanje Eros smrti, ah taj pogrebni obred (bez drugoga) komedija je u grobnici odsutnoga (odsutne). Nema smrti na polju grafičkih i jezičnih operacija. “Muka” rastanka ili usmrćivanja tijela ostaje literarna. Ranjavajući, mučeći, ubijajući - odvija se u okviru stranice. Samaštvo je skripturalno. Likovi preobraženi u stošce, polukugle, pohare i uzleti postavljeni jedni pokraj drugih i naslikani na “staklu”, na kojemu se njihov per­spektivni prikaz isprepliće s predmetima postavljenim ispred (staklo je prozor) i iza (staklo je zrcalo) ne postoje samo napainting-glass- -mirroru kakav je Duchampova Ogoljena mladenka smještena u bliblioteci seoske kuće Miss Dreier,20 u raspršenosti sadržaja slike,

222

nego u prividu komunikacije koju obećaje prozirnost okna. Komična tragedija jezika: budući da su izmiješani zahvaljujući optičkome učinku, ti elementi nisu ni povezani ni rastavljeni. Slučajnost gle­dateljeva pogleda povezuje ih, ali ne artikulira. “Ogoljend’ učinkom mehanički ustrojenog odmetanja, mladenka nikad ne sklapa brak sa stvarnošću značaja.

Dakako, erotika, želja za drugim odsutnim, jedina je kadra pokrenuti proizvodni aparat, ah ona teži nečemu što nikad neće biti ovdje i što čini opsjednutim pogled gledatelja obuzetog svojim Dvojnikom koji se kreće usred ponuđenih/zabranjenih stvari u oknu- -zrcalu. Pred obnaženom slikom gledatelj opaža sebe raspršena u neuhvatljivome. Graf naslikan na staklu Marcela Duchampa var­ljiv je prizor ogoljivanja od i za gledatelje koji će uvijek biti samci. Vid pokazuje i obmanjuje odsutnu komunikaciju. Druge samačke naprave djeluju jednako, poistovjećujući spol s njegovom me­haničkom slikom, a seksualnost s optičkom iluzijom. Tako u Les Jours et les nuits (Danima i noćima) Alfreda Jarrya neki natpis nadvisuje ostakljeni zid koji okružuje morsku nimfu, ženu okruženu staklom u vojničkome dekoru; ona kazuje onome “tko strasno lju­bi njezinu Dvojnicu preko stakla”: “Staklo oživljuje u jednom tre­nutku i postaje spolom, a biće i slika ljube se kroza zid”.21 Na tom “otoku putenoga stakla”, jedna naprava patvori u svakoj dodirnu­toj točki jedno spolovilo koje je puki nadomjestak. Isto tako u Les Dix mille milles (Deset tisuća milja) staklo odvaja ženu zatvorenu u vagonu od mužjaka na biciklu koji se natječe u brzini s vlakom.

Te tragikomedije, ulomci mita, priznaju nemogućnost komu­nikacije, čiji je jezik u isti mah obećanje i fantazma. Poetika je još jednom pretekla teoriju. Otad, misao je napredovala u tom smjeru. U Lacana, kategorija “jejezika” (lalangue) povezuje ustvari govo­renje s nemogućnošću spajanja (“nema spolnog odnosa”) i samu mogućnost jezika s nemogućnošću komunikacije koju bi on trebao proizvesti. Lingvist dodaje: “Jednako kao što je jezik filozofa mjesto nemogućnosti uzajamnog spoznavanja, tako je i ‘jejezik’ {lalangue) mjesto nemogućeg spolnog odnosa”.22 Željnima ne preostaje dru-

223

go nego da vole jezik koji je nadomjestio njihovu komunikaciju. A to je upravo model jezika kakav podaruje stroj, sastavljen od raz­ličitih i kombiniranih dijelova (kao i svaki iskaz) i koji razvija, preko igre svojih mehanizama, logiku samačke narcisoidnosti.

“Riječ je o tome da se iscrpi značenje riječi, da se poigrava s njima sve do silovitog zahvaćanja njihovih najtajnijih atributa, da se napokon obznani konačna rastava između pojma i izraženog sadržaja koji mu iz običaja pripisujemo”.23 Nadalje, nije važno is­kazano (sadržaj), niti iskazivanje (čin) nego preobrazba i otkriće još nezamislivih dispozitiva koji će omogućiti umnožavanje preo­brazbi.24

Gotovo je, prema tome, s vremenom u kome se činilo da se “stvarno” pojavljuje u tekstu kako bi se tamo proizvodilo i izvozi­lo. Gotovo je s vremenom kad se činilo da pisanje vodi ljubav sa silovitošću stvari i smješta ih u poredak neke razboritosti. Verizam je bio privid, kazalište vjerojatnoga. Nakon Zole, dolaze Jarry, Roussel, Duchamp itd. - to jest “teorijske fikcije” nemogućeg dru­gog i pisanja prepuštenog njegovim mehanizmima ili samačkim erekcijama. Tekst glumi vlastitu smrt i okreće je u porugu. Tom pisanju, izuzetnom lešu, ne odaje se više nikakvo poštovanje. Ono je tek prividni sakrament stvarnoga, prostor ismijavanja jučeraš­njih postulata.Tu se obavlja podrugljivi i brižni posao žalovanja.

Od vremena osvajačkog Defoeova pisanja, njegove su glavne sastavnice unižene: bijela je stranica tek staklo na kojemu prika­zivanje privlači ono što je isključilo; napisani tekst, zatvoren u sebe, gubi referenta koji gaje ovlašćivao; ekspanzionistička utilitamost obrće se u “jalovu nekorisnost” neženje don Juana ih “udovca”, jedino sa simbolizirajućim plodom, bez žene i bez prirode, bez drugoga. Pisanje je ovdje “otok-natpis”, Locus Solus, “kažnjenička kolonija” - bremeniti san, zaokupljen nemogućim kojemu ih o kojemu vjeruje da “govori”.

Upravo tim razgohćenjem modernoga mita pisanja, samački stroj postaje bogohulan, na način poruge. Ono se obrušuje na za­

224

padnjačku ambiciju da na tekstu izrazi stvarnost stvari i daje preo­brazi. Ono prikriva privid bića (sadržaja, smisla) koji je bio po­svećenom tajnom Biblije što ju je četiri stoljeća građanskoga pisa­nja premetnulo u moć slova i broja. Možda je i taj antimit još is­pred naše povijesti, iako već nalazi brojne potvrde s urušavanjem znanstvene uvjerljivosti, s masovnom “dosadom” školaraca, ili s rastućom metaforizacijom administrativnih diskursa. Možda je on naprosto stavljen “na stranu” galopirajuće tehnokratizacije, poput znakovita paradoksa, malog bijelog oblutka.

225

11. poglavlje Citiranje glasa

Vox...Nympha fiigax *G. Cossart, Orationes et Carmina, 1675.1

Robinson je Crusoe već sam pokazao kako se pukotina uvukla u njegovo skripturalno carstvo. Nakon nekog vremena, njegov pot­hvat prekida i opsjeda netko odsutan tko je stigao na obale otoka. To je “otisak {the print) noge nagog čovjeka na žalu”. Neizvjes­nost omeđenja: granica uzmiče pred strancem. Na marginama stra­nice, trag nevidljive utvare {an apparition) remeti poredak što ga je uspostavio kapitalizirajući i metodički rad. Ona u Robinsona izazivlje “sumanute misli” (fluttering thoughts), “mušice” {whim­sies) i “užas” {terror).2 Građanski osvajač promeće se u čovjeka “izvan sebe”, koji je i sam postao divljim zbog toga (divljeg) poka­zatelja koji ne pokazuje ništa. Gotovo je pomahnitao. Sanja, ali snomorice. Gubi sigurnost u svijet kojim upravlja veliki urar. Na­pušta ga razum. Lišen produktivne askeze koja mu je nadomješta­la smisao, proživljava mnoge đavolske dane, opsjednut željom da proždre nepoznatog ili strahom da sam bude proždrt.

Na napisanoj stranici pojavljuje se tako mrlja- poput šaranja djeteta po knjizi koja je autoritet mjesta. U jezik se uvlači neki odmak. Područje prisvajanja preinačuje trag nečega što nije ovdje i ne posjeduje mjesto (poput mita).3 Robinson će iznova steći snagu da vlada kad mu se pruži mogućnost viđenja, naime kada znak nedostatka odmijeni obuhvatljivo biće, vidljivi subjekt: Petko. Tada

* Glas... bježna nimfa. (L.G.)

226

će on ponovno pronaći svoj red stvari. Nered je pak prouzročio pokazatelj prošle i prolazne stvari, “gotovo ništa” jednog prelaženja. Silovitost koja se koleba između nagona da se proguta i užasa da se bude progutan rađa se iz onoga što bismo, prema Hadewijch iz Anversa, mogli nazvati “prisutnošću odsutnosti”. Drugi ovdje ne čini sustav koji bi se skrivao iza onoga što ga ispisuje Robinson. Otok nije palimpsest u kojemu bi bilo moguće otkriti, odgonetnuti i iščitati sustav prikriven poretkom koji mu je nadređen, ali je jed­nake vrste kao i on. Ono što se upisuje i prolazi nema vlastita tek­sta. Ono se iskazuje jedino kroz diskurs vlasnika i nastanjuje se jedino na njegovu mjestu. Jedini jezik razlike inteipretativni zanos - snovi, “mušice” - samoga Robinsona.

Roman iz 1719. godine već naznačuje ne-mjesto (trag koji nagriza rubove) i fantastički modalitet (interpretativnu ludilo) onoga što će intervenirati kao glas u polju pisanja, iako Daniel Defoe ima na umu samo tiho bilježenje teksta od strane jednog dijela tijela (bose noge), a ne sam glas koji bi značio obilježavanje jezika tije­lom. Taj su oblik i ti modaliteti već dobili ime: oni potječu, kazuje Robinson, od nečega “divljega” (wild). Imenovanje ovdje nije više negoli drugdje “slika” stvarnosti; to je performativni čin koji ustro- juje ono što iskazuje. On “označuje” kao što se nekome označuje putovnica. On čini to što kazuje, i čini divljaštvo koje obznanjuje. Kao što se imenujući može izopćiti, naziv “divlji” u isti mah stvara i određuje ono što skripturalna ekonomija smješta izvan sebe. Na nj uostalom odmah utječe njegov ključni predikat: divlje je prolazno; ono se bilježi (preko mrlja, razmaka itd.), ah se ne ispisuje. Ono preinačuje mjesto (uznemiruje ga), ah ne utemeljuje i koje drugo.

‘Teorijska fikcija” što ju je uveo Daniel Defoe zacrtava tako jednu formu drugosti prema pisanju, formu koja će također namet­nuti svoj identitet glasu budući da će kasnije, kad se pojavi Petko, on biti prisiljen na izbor koji će imati dugoročne posljedice: ili vikati (“divlji” izljev koji iziskuje tumačenje ih ispravljanje po­moću pedagoškog - ih psihijatrijskog - “tretmana”), ih pak svojim tijelom omogućiti ozbiljenje prevladavajućeg jezika (postavši “glas

227

svoga gospodara”, poslušno tijelo koje izvršava naredbu, utjelov­ljuje razum i stječe položaj nadomjestka za iskazivanje, te više nije čin nego odjelotvorenje “izrijeka” drugoga). I sam će se glas uvući poput traga u tekst, kao učinak ili metonimija tijela, citat prolazan poput “nimfe” G. Cossarta - Nympha fugax, privremena pribje- garica, neuviđavna sablast, “poganska” ili “divlja” reminiscencija u skripturalnoj ekonomiji, uznemirujući šum jedne druge tradicije i izgovor za beskonačne interpretativne proizvodnje.

Valja još odrediti neke od povijesnih oblika nametnute us- menosti činjenicom njezina oslobađanja. Zbog njegova isključivanja na osnovi ekonomske primjerenosti i djelotvornosti, glas se bitno javlja u figurama citiranja, koje je na polju pisanja istovjetno tragu bose noge na Robinsonovu otoku. U skripturalnoj kulturi, citiranje združuje učinke interpretacije (ono omogućuje proizvodnju tek­sta) s učincima alteracije (ono uz-nemiruje tekst). Ono djeluje iz­među ta dva pola od kojih svaki određuje te dvije krajnje figure: s jedne strane, citiranje-izlika koje služi proizvodnji teksta (pret­postavlja se daje riječ o komentaru ili analizi) na osnovi ostataka izabranih u usmenoj predaji koja ima snagu autoriteta; s druge strane, citiranje-podsjećanje koje u jezik ucrtava neočekivani i frag­mentarni povratak (poput krhotine glasa) usmenih odnosa koji su ustrojujući, ah potisnuti ispisanim. Izgleda daje riječ o graničnim slučajevima izvan kojih glasa više nema. U prvom slučaju, citira­nja postaju sredstvo bujanja diskursa; u drugome, ona mu izmiču i presijecaju ga.

Zadržavši se samo kod tih dviju inačica, nazvao bih jednu “znanošću bajke” (imenom koje joj je tako često nadijevano u 18. stoljeću), a drugo “vraćanjima i obratima glasova” (budući njiho­va vraćanja, poput lastavica u proljeće, prate istančani modaliteti i procedure, na način obrata ili tropa retorike, te slječu oblik putanja koje se dokopavaju nezauzetih mjesta, “filmova za glasove”, kako kaže Marguerite Duras, sporadičnih obilazaka - “un petit tour et puis s’en va”). Oris tih dviju figura može poslužiti kao uvod u

228

propitivanje usmenih praksi, određujući nekoliko vidova okvira koji još glasovima ostavlja načine govorenja.

Premješteno iskazivanje

Jedno opće pitanje prožima i određuje te figure i valja na nj pod­sjetiti da bismo ih uveli. Pristupit ću mu preko jezične prečice. S tog stajališta, Robinson sudjeluje i poziva se na neko povijesno premještanje pitanja iskazivanja, naime “govornog čina” ili speech act. Pitanje govornika i njegova identiteta izoštrilo se s razjedi- njavanjem svijeta za koji se pretpostavlja daje govoren i govoreći: tko govori kada više nema božanskog Govornika koji utemeljuje svako pojedinačno iskazivanje? Na to je pitanje prividno odgovo­rio sustav koji je subjektu podario mjesto zajamčeno i odmjereno njegovom skripturalnom proizvodnjom.4 U liberalnoj ekonomiji u kojoj su otočne djelatnosti u nadmetanju trebale težiti općoj ra­cionalnosti, rad pisanja rađa u isti mah proizvod i njegova tvorca. Nadalje, u načelu, više nema potrebe za glasom u tim umješnim radionicama. Tako, tijekom klasičnog razdoblja, kada je prva za­daća bila stvaranje znanstvenih i tehničkih “jezika” odjelitih od prirode, a koji su je trebah preobraziti (pokret koji simbolizira Robin­son započinjući svoj pothvat pisanjem dnevnika, ih “knjige razu­ma”), svaki od tih sustava “pisanja” stavlja izvan sumnje svoje “građanske” proizvođače, osigurane osvajanjima koje im omoguću­je to neovisno oruđe na tijelu svijeta.

Pojavljuje se novi kralj: pojedinačni subjekt, neuhvatljivi gospodar. Čovjek prosvjetiteljske kulture dobiva povlasticu da sam bude bog koji je nekoć bio “odvojen” od svoga djela i određen genezom. Dakako, među atributima židovsko-kršćanskoga Boga, njegovi građanski nasljednici prave izbor: novi bog piše, ali ne govori; on je pisac, ah ne stječe tijelo u razgovoru. Nemir iska­zivanja tako je unaprijed uklonjen, prije no što se danas iznova pojavio kao problem komunikacije. Rastuća proizvodnja objek­tivnih programiranja, smještena pod zastavu “napretka”, može se

229

shvatiti i kao autobiografska pripovijest njegovih promicatelja: oni u svojim ostvarenjima pripovijedaju o sebi. Povijest koja se stvara njihova je povijest; dvostrukim rezom koji, sjedne strane, izdvaja radnje, subjekte moći i znanja, a s druge svodi prirodu na puku neiscrpivu osnovu na kojoj se pojavljuju i s koje se ubiru proizvo­di. Izuzimanje novih stvaralaca u njihovoj samoći i inerciji iz pri­rode podastrte njihovim putovanjima: ta su dva povijesna postula­ta prekinula usmenu razmjenu između gospodara (oni više ne go­vore) i svijeta (on više ne govori) i omogućila, tijekom tri stoljeća, prekomjerni rad koji posreduje njihove odnose i koji, proizvoditelj ljudi-bogova, preobrazitelj svijeta, postaje središnjom i šutljivom strategijom nove povijesti.

Pa ipak vraća se pitanje koje je rad načelno uklonio: Tko govori? Kome? Ali ono se iznova javlja izvan pisanja preobraženog u sredstvo i učinak proizvodnje. Ponovno se ono javlja sa strane, dolazeći izvan granica dosegnutih širenjem skripturalnog pothvata.”Nešto” drugo još govori, što se gospodarima predočuje u različitim figurama ne-rada - divljak, luđak, dijete ako ne i žena - potom, ponavljajući često ranije figure u obliku glasa ili krikova Pučanstva isključenog iz pisanja; još kasnije, pod znakon nesvijes­ti, taj jezik nastavlja “govoriti” građanima i “intelektualcima”, ali bez njihova znanja. Tako se neko govorenje pomalja ili se zadržava, ali kao nešto što “izmiče” vladavini socio-kulturalne ekonomije, ustroju razuma, nadmoći obrazovanja, vlasti elite i, naposljetku, nadzoru prosvijećene svijesti.

Svakom obliku takva nepoznatog iskazivanja odgovara stanovita znanstvena i društvena mobilizacija: civilizatorska kolo­nizacija, psihijatrija, pedagogija, pučko obrazovanje, psihoanaliza itd. - obnove pisanja u tim emancipiranim područjima. Ali važnija je pritom činjenica koja služi kao polazište (i kao točka bijega) svim tim ponovnim osvajanjima: kazivanje (govor) i djelovanje (pisanje) pomiču se iz središta. Mjesto s kojega se govori je izvanj­sko skripturalnom zahvatu. Elokucija se zbiva izvan mjesta na ko­jima se proizvode iskazi. Za govor se više ne zna odakle dolazi; za

230

pisanje, koje utjelovljuje moć, sve se manje zna kako bi moglo govoriti.

Prva žrtva te dihotomije bila je zacijelo retorika: ona je pokušavala pomoću govora utjecati na volju drugoga, uspostaviti veze i sporazume, koordinirati ili modificirati društvene prakse i tako oblikovati povijest. Malo-pomalo, ona je bila izbačena sa znan­stvenih polja. Zato ne čudi što se iznova našla na strani na kojoj bujaju predaje, i daje Freud ponovno uspostavlja na prognanim i neproizvodnim područjima sna, u koje se vraća nesvjesni “govor”. Ta podjela, već tako naznačena u 18. stoljeću u rastućoj suprotnos­ti između tehnika (ili znanosti) i djela,5 ili, određenije, u jezičnom razlikovanju između suglasnika (koji je pisani razum) i samoglas­nika (koji je dah, posebni učinak tijela),6 izgleda da je najposlije stekla svoj legitimni znanstveni status s rezom što gaje Saussure uspostavio između “jezika” i “govora”. Na taj način, “prvobitna teza” (po Hjelmslevu) djela Tečaj opće lingvistike odvaja “društveno” od “pojedinačnog” i “bitno” od onoga što je sporedno ili barem “akcidentalno”.7 Pretpostavlja ona također da “jezik živi samo zato da bi upravljao govoronTj Zaključci koji određuju tu tezu (a ona i sama ovisi o Saussureovu “prvom načelu”, naime, o proizvoljnosti znaka) i koji suprotstavljaju sinkronijsko događaj- nom, naznačuju tradiciju koju Saussure poopćuje podižući je do znanstvenosti i koja je tijekom dva stoljeća povijesti činila postu­latom skripturalnog pothvata raskid između iskaza (ispisivog pred­meta) i iskazivanja (čina kazivanja). S time da se na taj način os­tavlja po strani druga ideološka tradicija, također prisutna u Saus- surea, koja suprotstavlja “kreativnost” govora “sustavu jezika”.9

Čak i premješteno, stavljeno na stranu - ili stavljeno na ugar - iskazivanje se ne može odvojiti od sustava iskaza. Prisjetimo li se samo dvaju društveno-povijesnih oblika te re-artikulacije, možemo razlikovati, s jedne strane, nastojanje pisanja da ovlada “glasom” koji ono ne može biti, ali bez kojega unatoč svemu ne može opstati, i s druge strane nečitljive povratke glasova čiji urezi

231

rešetaju iskaze i prohode kroz kuću jezika poput stranaca, poput “kućnih utvara”.

Znanost bajke

Promotrimo li najprije znanost bajke, dotičemo sve eruditne ih eli­tističke hermeneutike riječi - primitivne, bogobojazne, sumanute, dječje ih pučke riječi - kakve već dva stoljeća propituje etnologija, “religijske znanosti”, psihijatrija, pedagogija i političke ili histori­ografske procedure koje teže uvođenju “glasa naroda” u autorizirani jezik. Golemo polje, od “objašnjenja” starih ih egzotičnih “pripo­vijesti” u 18. stoljeću, do pionirskog djela Oscara Wildea “koji daje riječ” Sanchezovoj djeci i polazište je tolikih “pričanja o živo­tu”.10 Te različite “heterologije” (ili znanosti o drugome) imaju kao zajedničko obilježje nakanu da napisu glas. To što nam govori izdaleka mora naći svoje mjesto u teksta Tako bi se primitivna usmenost trebala ispisati u etnološkom diskursu: “genija” “mitolo­gija” i religijskih “bajki” (kao što kazuje Enciklopedija) u uče­nome znanju; ili “glas naroda” u Micheletovoj historiografiji. Ono što se čuje, ali iz daljine, preobrazit će se u tekst sukladno zapadnoj želji iščitavanja svojih proizvoda.

Heterologijski postupak izgleda da počiva na dvama uvje­tima: predmet, određen kao “bajka”; te oruđe, prijevod. Odrediti kao “bajku” položaj drugoga (primitivan, vjerski, mahniti, dječji ili pučki) ne znači samo poistovjetiti ga s “onime tko govori” (fari), nego i s govorom koji “ne zna” što kazuje. Ako ozbiljna, eruditska ih prosvijetljena raščlamba jasno pretpostavlja da se nešto bitno navješćuje u mitu domoroca, u dogmi vjernika, u brbljanju djeteta, u riječima izgovorenima u snu ili u poučnom razgovoru ljudi, ona također tvrdi kako ti govori zapravo ne znaju što bitno iskazuju. “Bajka” je tako puni govor, ah treba pričekati znanstveni izvod da bi postalo “eksplicitno” to što ona kazuje “implicitno”. Tim lu­kavstvom istraživanje si unaprijed, samim svojim predmetom, određuje nužnost i mjesto. Ono je sigurno da će uvijek moći unijeti

232

tumačenje u ne-znanje koje podriva kazivanje bajke. Kradomice, udaljenost iz koje dopire strani glas pretvara se u rascjep koji odvaja skrivenu (nesvjesnu) istinu glasa od privida njegova očitovanja. Vladavina skripturalnog rada dobiva svoju pravnu osnovanost preko te strukture “bajke” koja je njezin povijesni proizvod.

Sredstvo pomoću kojega ta vladavina prelazi s prava na činjenicu jest prijevod. Taj se mehanizam usavršavao tijekom naraš­taja. On omogućuje prijelaz s jednog jezika na drugi, isključivanje izvanjskosti njezinim prebacivanjem u unutarnjost i preobrazbu u “poruke” (pisane, proizvedene i “razumljene”) jedinstvenih ili mahnitih “šumova” koji dolaze od glasova. Kao što je ustanovio još Hjelmslev, prijevod pretpostavlja “prevodljivost” svih jezika (slikovnih, gestualnih ili zvukovnih) na “prirodni svakodnevni je­zik”. Počevši od te postavke, raščlamba može svesti sve izraze na oblik razrađen u određenu polju, ali za koji se pretpostavlja da “nije specifičan”, nego previđen “univerzalnim značajem”.11 Nadalje, uzastopne operacije postaju legitimne: zapisivanje, koje usmeno preobražava u pismeno; konstrukcija modela koji pristupa bajci kao jezičnom sustavu; proizvodnja značenja koje proizlazi iz funk­cioniranja tog modela na onome što je bilo promijenjeno u tekst, itd. Nemoguće je promotriti svaki od stupnjeva rada pogona koji građu dostavljenu mu u obliku “bajke” pretvara u pisane i čitljive kulturalne proizvode. Naglasio bih jedino važnost zapisivanja, ra­širene i, smatra se, očevidne prakse, jer, zamjenjujući najprije neš­to usmeno pisanim (primjerice, zapisivanjem kakve narodne preda­je), ono potom omogućuje vjerovanje da se napisani proizvod ana­lize tog pisanog dokumenta odnosi na usmenu književnost.

Jedna je neobična činjenica, međutim uvjet koji omogućuje lukavstva što unaprijed jamče uspjeh skripturalnih zahvata. Za raz­liku od takozvanih egzaktnih znanosti, čiji je razvoj podređen neo­visnosti nekog polja, “heterologijske” znanosti stvaraju svoje proiz­vode zahvaljujući prijelazu preko drugoga. Napreduju one suklad­no “seksualnom” postupku koji nadolazak drugoga shvaća kao nužnu obilaznicu u svom napredovanju. Prema našem viđenju

233

stvari, to se objašnjava činjenicom da usmenost ostaje trajnom iz- vanjskošću bez koje pisanje ne funkcionira. Glas navodi na pisa­nje. Takav je odnos Micheletove historiografije s “glasom naroda” koji unatoč svemu, kazuje on, nije nikad “mogao navesti da progo­vori” - ili Freudova psihoanalitičkog pisanja s užitkom njegove pacijentice Dore, koji mu je “uzmicao” za cijelo vrijeme usmene razmjene u liječenju.

Od etnologije do pedagogije, ustanovljujemo da se osigura­ni uspjeh pisanja artikulira na prvotnome neuspjehu i nedostatku, kao da se diskurs gradi tako da bude posljedica i prikrivanje nekog gubitka koji je uvjet njegove mogućnosti, kao da je smisao svih osvajanja skripturalnoga bio stvaranje obilja proizvoda koji na­domještaju jedan odsutni glas, a da ga nikad ne uspiju uhvatiti, privesti ga mjestu teksta, ukinuti ga kao stranog. Drugim riječima, moderno pisanje ne može se zateći na mjestu prisutnosti. Kao što smo vidjeh, skripturalna je praksa nastala upravo iz raskola izme­đu prisutnosti i sustava. Ona se oblikovala počevši od rascjepa u starodrevnom jedinstvu Pisanja koje je govorilo. Njezin je uvjet neidentičnost sa samim sobom.

Svekolika “heterologijska” književnost može se dakle sma­trati posljedicom tog rascjepa. Pripovijeda ona u isti mah o tome što čini od usmenosti (preinačuje je) te kako i sama biva pre­inačenom od i preko glasa. Tekstovi tako iskazuju preinačen glas u (istom tom) pisanju koje glas čini nužnim svojom nepremostivom razlikom. S tom književnošću pojavljuje se dakle prva figura isto­dobno “citiranog” (poput presude) i preinačenog - izgubljenog, glasa poništenog u samom predmetu (“bajka”) čiju skripturalnu tvorbu on omogućuje. Ali to “seksualno” funkcioniranje heterolo- gijskog pisanja, vazda promašenog, promeće ga u erotiku: njega na proizvodnju navodi nedostupnost njegova “predmeta”.

234

Šumovi tijela

Izdvojit ću još jednu modemu figuru iz te formacije: “glasove tije­la”. Primjer te druge pozornice pruža opera, koja se postupno usta­novila u mjeri u kojoj je skripturalni model ustrojio društvene teh­nike i prakse u 18. stoljeću. Prostor za glasove, opera, dopušta go­vor nekog iskazivanja koje se u najuzvišenijim trenucima odvaja od iskaza, ometa i parazitira sintakse, te u gledalištu ranjava ili izaziva uživanje onih mjesta na tijelu koja ni sama nemaju jezika. Tako u Verdijevu Macbethu, u finalu arije ludila Lady Macbeth, glas, što ga najprije nosi orkestar, iskoračuje, te je uskoro sam, nakon što je orkestar utihnuo, potom još trenutak slijedi krivulju melodije, titra, polagano jenjava, slabi i najposlije se gubi u tišini. Glas je to koji među ostalima probija diskurs stvarajući u njemu zagradu i pomutnju.

Na modernoj pozornici usmene su putanje jednako jedin­stvene kao i tijela, nepronične značenju koje je uvijek općenito. Tako ih je moguće “prizvati” (poput “duhova” i negdanjih glaso­va) jedino na način na koji je Marguerite Duras predstavila “film glasova”: “Glasovi žena... Dopiru iz noćnog prostora, kao da se dižu s kakva balkona ponad praznine, cjeline. Povezuje ih želja. Razdiru se... Ne znaju za nas. Ne znaju da ih čujemo”. Uništiti, kaže ona: “Pisanje je prestalo”.12

Ponovno čuti taj glas, stvoriti na taj način prostor slušanja, želja je čak i filozofije od Deleuzeova Anti-Edipa do Lyotardove Libidinalne ekonomije. Obrat navodi psihoanalizu da od “znanosti o snovima” postane iskustvom onoga što govoreći glasovi mije­njaju u noćnoj spilji tijela slušatelja. Književni se tekst mijenja postajući dvosmislenim zadebljanjem u kojemu se neuništivi zvu­kovi iznova promeću u značenje. Pluralno tijelo u kojemu kruže prolazna usmena mrmorenja, eto što postaje to rastrgano pisanje, “pozornica za glasove”. Ona onemogućuje svođenje nagona na znak. Nastoji ona stvoriti, kao što je učinio skladatelj Maurice

235

Ohana, “krikove za dvanaest ispremiješanih glasova”. Ne znamo više stoje to ako ne preinačeni i naizmjenični glasovi.

Ustvari, u učenom je pisanju na djelu tek povratak glasova preko kojih društveno tijelo “govori” u navodima, u dijelovima rečenica, u tonalitetima “riječi”, u šumu stvari. ‘Tako govore moji roditelji”, kazuje Helias, “tako govori moj otac”:13 zvukovna oča- ranost povezana s ostacima iskaza. Ta glosolalija raspršena u glasov­ne rasplamsaje sadrži riječi koje iznova postaju zvuci: primjerice, Marie-Jeanne “će voljeti koristiti neke riječi zbog šuma koje one proizvode u njezinim ustima i u njezinim ušima”.14 Ili, šumovi koji postaju riječi, poput “šuma” što ga “šišarka”, ta igračka-plod bora, proizvodi pri padu.15 Ili rime, brojalice, jibidis i jabadous, zvučne kutije izgubljena značenja i prisutna uspomena:

Dibedup, dibedi Evo psa što ulazi Dibedup, dibeda S macom na leđima Dibedup dibedi S mišem u sredini.16

Preko predaje i duhova koji nastavljaju pohoditi svakodnevni život zvukovnim citatima, održava se neka tradicija tijela. Ona se čuje, ali se ne vidi.

To su ustvari preostaci tijela usađeni u obični jezik i koji ga obilježuju, bijeli obluci u šumi znakova. Ljubavno iskustvo, na­pokon. Ubrizgani u prozu dana, bez komentara i mogućeg prijevo­da, preostaju poetski zvukovi citiranih ulomaka. Posvuda “ima” takvih odjeka dirnutih tijela, poput “stenjanja” i ljubavnih šumova, krikova koji rastvaraju tekst čije će bujanje potaknuti oko sebe, procijepi iskazivanja u sintagmatskoj strukturi iskaza. To su jezič­ne istoznačnice erekciji ili bezimenoj boli ili suzama: glasovi bez jezika, iskazivanja koja teku iz pamtećeg i neproničnog tijela kad

236

više ne raspolaže prostorom što ga ljubavnome ili zahvalnom govoru nudi glas drugoga. Krici i suze: afatično iskazivanje onoga što preživljuje, a da ne zna zašto (zahvaljujući kojemu mračnom dugo­vanju ili pisanju tijela), a da ne zna kako bi bilo kazano, bez glasa drugoga.

Ti procijepi glasa bez konteksta, “opscena” navođenja tije­la, šumovi u čekanju jezika, potvrđuju, čini se, preko “nereda” koji se tajno poziva na neki nepoznati red, postojanje drugoga. Ali isto­dobno oni unedogled pripovijedaju (mrmorenje ne prestaje) o čekanju na jednu nemoguću prisutnost koja u vlastitome tijelu budi tragove što ih je ono ostavilo. Ti navodi glasova upisuju se u sva­kodnevnu prozu koja preko iskaza i postupaka može proizvesti je­dino njihove učinke.

237

12. poglavlje Čitanje: potkradanje

“Teror želi zatočiti jednom zauvijek značenje riječi.” Jean-Fran^ois Lyotard, Rudiments patens (Poganski prežici)

Nekoć je Alvin Toffler navijestio rođenje “nove ljudske vrste”, nastale masovnom umjetničkom konzumacijom. Određujuće svoj­stvo te vrste u nastajanju, što proždrljivo pase na pašnjacima me­dija, bila bi “samopokretljivost”.1 Vratila bi se negdanjemu nomad- stvu, ali sad bi lovila po umjetnim stepama i šumama.

Ta se proročanska raščlamba, međutim, odnosila jedino na gomilu koja konzumira “umjetnost”. Uostalom, ispitivanje Državnog sekretarijata za kulturu (prosinac 1974. godine)2 poka­zuje do kojeg se stupnja samo elita koristi tom proizvodnjom. Od1967. godine (datum ranijeg ispitivanja INSEE), javna sredstva uložena u otvaranje i razvoj domova kulture povećali su kultural­nu nejednakost Francuza. Umnožavaju se na taj način mjesta izražavanja i simbolizacije, ali, ustvari, ista kategorija ljudi odatle izvlači korist: kultura, kao i novac “ide samo bogatima”. Većina ljudi nikad ne šeće tim vrtovima umjetnosti. Ona je uhvaćena i prikupljena u mrežama medija, onima televizije (koja ima pod svo­jom vlašću 9 od 10 Francuza), tiska (8 od 10 Francuza), knjige (7 od 10 Francuza, od kojih dvoje čitaju mnogo, prema ispitivanju obavljenu ujesen 1978. godine, a petero čitaju prilično)3 itd. Umjesto nomadizma, na djelu bi dakle bila “redukcija” i zatvaranje u tor: potrošnja, ustrojena takvim ekspanzionističkim premrežavanjem, oličavala bi djelatnost svođenja ljudi na ovce, koje sve većapokret-

238

nost osvajača prostora kakvi su mediji postupno imobilizira i “tre­tira”. Fiksacija potrošača i kolanje medija. Mnoštvu jedino pre- ostaje sloboda da brsti obrok nadomjestaka koji sustav dijeli sva­kome.

Ustajem upravo protiv te namisli: takvo je predočivanje potrošača neprihvatljivo.

Ideologija “informiranja”putem knjige

Općenito, takva se slika “javnosti” ne eksplicira. Ne uklapa se ona u nakanu “proizvođača” da informiraju stanovništvo, naime da “podare oblik” društvenim praksama. I same pobune protiv vul- garizacije/vulgamosti medija nerijetko proizlaze iz slične pedagoške ambicije; uvjerenoj da su njihovi kulturalni modeli potrebni naro­du radi obrazovanja duha i uzvišenosti srca, elitu pogađa “niska razina” novinstva i televizije te vazda tvrdi da javnost oblikuju proizvodi koji joj se nameću. Znači to pogrešno razumjeti čin “konzumiranja”. Pretpostavlja se da “asimilirati” nužno znači “postati sličan” onome “što apsorbiramo”, a ne “učiniti to sličnim” onome što jesmo, učiniti to svojim, prisvojiti to ili preusvojiti. Va­lja načiniti izlaz između ta dva moguća značenja, a prije svega na osnovi priče, čiji obzor valja tek iscrtati. “Bilo jednom...”

U 18. stoljeću, ideologija Prosvjetiteljstva težila je tome da knjiga preobrazi društvo, da širenje školstva preobrazi običaje i navade, da elita sa svojim proizvodima, pokrije li njihovim raspanča- vanjem određeno područje, stekne moć preustroja društva. Taj mit o Obrazovanju4 upisao je teoriju konzumacije u strukture kultu­ralne politike. Dakako, logikom tehnološkog i ekonomskog razvo­ja koji je potaknula, taje politika dovela do današnjeg sustava koji je obmuo ideologiju što se do jučer trudila širiti “prosvjetiteljstvo”. Sredstva širenja odsad postaju važnija od ideja koje se odašilje. Medij nadomješta poruku. ‘Tedagoške” procedure koje su se osni­vale na mreži školstva, razvile su se do stupnja te se profesorsko “tijelo” koje ih je usavršavalo tijekom dva stoljeća napušta kao

239

nepotrebno ili slama: njih nadalje čini aparat koji, ispunjavajući davnašnji san o uokviravanju svih građana i svakoga ponaosob, malo-pomalo ništi ciljeve, školnička uvjerenja i institucije Pro­svjetiteljstva. Riječju, sve se u Obrazovanju odvija kao da se for­ma njegove tehničke uspostave neumjereno ostvarila, uklonivši i sam sadržaj koji gaje omogućio te on nadalje gubi svoju društve­nu korisnost. Ah tijekom cijeloga tog razvoja namisao o proizvođe­nju društva preko “skripturalnog” sustava neprestance je kao posljedica pratilo uvjerenje kako se, uz veće ih manje otpore, javnost modelira pisanjem (verbalnim ih slikovnim), te postaje slična onome što prima, naposljetku daje otisnuta putem i poput teksta koji joj je nametnut.

Jučer, taj je tekst bio školski. Danas, tekst je društvo samo. On ima urbanistički, industrijski, trgovački ih televizijski oblik. Ah preobrazba koja je omogućila prijelaz od školničke arheologije do tehnokracije medija nije ukinula postulat pasivnosti svojstvene potrošnji - a upravo bi o tom postulatu valjalo raspravljati. Napro­tiv, ona ga je osnažila: opće uvođenje izjednačenog obrazovanja učinilo je nemogućim ih nevidljivim odnose među subjektima tradi­cionalnog naukovanja; tehničari “informatori” tako su se, zahvalju­jući sistematizaciji poduzeća, preobrazili u službenike strogo ograničene na specijalnost sve udaljeniju od korisnika; i sama je logika proizvodnje, izdvojivši proizvođača, dovela do shvaćanja kako u potrošača nema stvaralaštva; uzajamna zashjepljenost do koje je doveo sustav završila je time da su jedni i drugi povjeravah kako inicijativa živi samo u tehnološkim laboratorijima. Ista raščlamba pritiska što ga vrše sredstva tog sustava disciplinarnog uokviravanja i opet postulira pasivnu javnost, “informiranu”, obrađenu, obilježenu i bez povijesne uloge.

Efikasnost proizvodnje pretpostavlja inertnost potrošnje. Ona proizvodi ideologiju potrošnje-sabirališta. Posljedica klasne ideo­logije i tehnološke zaslijepljenosti, taje legenda nužna sustavu koji izdvaja i povlašćuje autore, pedagoge, revolucionare, riječju “proiz­vođače” u odnosu na one koji to nisu. Propita h se “potrošnju”

240

kakva je zamišljena i (naravno) potvrđena tim “autorskim” pot­hvatima, ukazuje se prilika da se otkrije stvaralačka djelatnost tamo gdje je bila zanijekana i da se relativizira pretjerana tvrdnja kako samo jedna proizvodnja (stvarana, ali posebna) može stvarati povi­jest “informirajući” ukupnost zemlje.

Neprepoznata djelatnost: čitanje

Čitanje je samo djelomičan, ali ključan aspekt potrošnje. U druš­tvu u kojemu se sve više piše, koje ustrojuje moć preobražavanja stvari i struktura počevši od skripturalnih modela (znanstvenih, ekonomskih, političkih), koje se malo-pomalo promeće u kom­binirane “tekstove” (administrativne, urbane, industrijske itd.), dvočlani se izraz proizvodnja-potrošnja često može zamijeniti svo­jom općom istoznačnicom i pokazateljem, binomom pisanje-či- tanje. Moć koju je uspostavila (naizmjence reformistička, znan­stvena, revolucionarna ili pedagoška) želja za obnovom povijesti, zahvaljujući skripturalnim operacijama obavljenim najprije na za­tvorenu polju, ima uostalom za posljedicu veliku podjelu između čitanja i pisanja.

“Modernizacija, modema, to je pisanje”, kazuje Francois Furet. Generalizacija pisanja zapravo je izazvala nadomještanje običaja apstraktnim zakonom, zamjenu države tradicionalnih au­toriteta i usitnjavanje skupine u korist pojedinca. Međutim, ta se preobrazba dogodila u liku “križanja” dvaju različitih činitelja, pisa­nog i usmenoga. Nedavno istraživanje F. Fureta i J. Ozoufa dijela Francuske slabije obuhvaćena školstvom, ukazalo je na pojavu “polupismenosti usredotočene na čitanje, koje potiče Crkva i obitelj, isključivo namijenjene djevojkama”.5 Jedino je škola povezivala, ali nerijetko krhkim spojem, dvije discipline - čitanje i pisanje. Ustvari, u prošlosti su one bile odvojene, sve do druge polovine19. stoljeća; danas, u životu odraslih školovanih ljudi veoma se brzo, i u mnogih, odvaja “samo čitanje” od pisanja; stoga se valja

241

upitati o vlastitim putanjama čitanja čak i tamo gdje je povezano s pisanjem.

Sa svoje strane pak, istraživanja posvećena psiholingvistici razumijevanja6 razlikuju kod čitanja “leksički čin” od “pisanog čina”. Ona pokazuju da dijete tijekom školovanja uči čitati uspored­no s učenjem dešifriranja, a ne nakon njega: iščitati značenje i pre­poznati slova. To su dvije različite djelatnosti, makar se one prepli- tale. Drugim riječima, kulturalno pamćenje stečeno slušanjem, usmenom tradicijom, jedino omogućuje i postupno obogaćuje strategije semantičkog pitanja čije odgonetavanje pisanog teksta produhovljuje, precizira ili ispravlja očekivanja. Od čitanja djeteta do onoga znanstvenika, čitanju prethodi i omogućuje ga usmena komunikacija, nebrojeni “autoriteti” koje tekstovi gotovo nikad ne navode. Sve tako navodi na zaključak daje gradnja značenja, kojoj je oblik očekivanje (očekivati da) ili neka anticipacija (stvarati pret­postavke) povezana s usmenom predajom, te je ona bila ta prvo­bitna gromada koju je odgonetanje pisane građe postupno klesalo, obezvređivalo, provjeravalo i upojedinjavalo ne bi li omogućilo čitanje. Graf jedino izrezuje ili dubi u anticipaciji.

Usprkos radovima na ekshumiranju samostalnosti čitalačke prakse ispod skripturalnog imperijalizma, činjenično je stanje stvoreno tijekom više od tri stoljeća povijesti. Društveno i tehno­loško djelovanje suvremene kulture hijerarhizira te dvije djelat­nosti. Pisati znači proizvoditi tekst; čitati znači primati ga od dru­goga ne obilježujući pritom svoje mjesto, ne obnavljajući ga. U tom smislu, čitanje molitvenika ili Svetog pisma koje je svećen­stvo nekoć preporučivalo djevojkama i majkama, braneći tim ves- talinkama pisanje svetoga nedodirljivog teksta, nastavlja se i da­nas “čitanjem” televizije koje se nudi “potrošačima”, u nemo­gućnosti da vlastitim pisanjem obilježe ekran, jer se na njemu po­javljuje proizvodnja Drugoga - “kulture”. “Veza koja postoji iz­među čitanja i Crkve”7 ponavlja se u odnosu između čitanja i Crkve medija. U tom smislu, konstrukciji društvenog teksta od strane in­telektualaca izgleda još odgovara njegovo “primanje” od strane

242

vjernika, koji bi se trebali zadovoljiti ponavljanjem obrazaca što su ih izradili manipulated jezika.

U pitanje, nažalost, ne treba postaviti tu podjelu rada (ona je i više nego stvarna), nego poistovjećivanje čitanja s pasivnošću. Ustvari, čitati znači hodočastiti u kakvu nametnutom sustavu (onome teksta, istovjetnome uspostavljenom poretku u gradu ili supermarketu). Nedavne raščlambe pokazuju da “svako čitanje preobražava svoj predmet”,8 da se (Borges je to davno kazao) “jed­na književnost razlikuje od druge manje po tekstu, koliko po načinu na koji se čita” 9 i da je, napokon, sustav verbalnih ili slikovnih znakova zaliha oblika koji čekaju da im čitatelj podari značenje. Ako je dakle “knjiga zapravo (konstrukcija) čitatelja”,10 djelovanje potonje valja zamisliti kao neku lectio, vlastiti proizvod “čitate­lja”.1 1 Taj pak ne zauzima niti mjesto određena autora niti autorsko mjesto. On u tekstovima otkriva drugo od onoga što je bila njihova “namjera”. On ih odvaja od njihova (izgubljenog ili usputnog iz­vora). On im kombinira dijelove i stvara ne-znanje na prostoru koji ustrojuje njihova sposobnost da omoguće beskonačno mnoštvo značenja. Je li ta “čitalačka” djelatnost pridržana za književnog kritičara (uvijek povlaštenog u proučavanju čitanja), naime ponovno za jedan sloj intelektualaca, ili se može proširiti na svekoliku kul­turalnu potrošnju? Na to bi pitanje povijest, sociologija ili peda­gogija morale makar djelomično odgovoriti.

Nažalost, obilna književna proizvodnja posvećena čitanju pruža tek djelomične podatke u vezi s tim pitanjem ili pak iznosi iskustva obrazovanih ljudi. Istraživanja se nadasve odnose na pouča­vanje čitanju.12 Ona se ijeđe upuštaju u polje povijesti i etnologije, uslijed nedostatnih tragova što ih je ostavila praksa koja klizi pre­ko svakovrsnih još nedostatno određenih “pisanja” (primjerice, krajolik se “iščitava” kao što se čita tekst).13 Brojnija u sociologiji, ta su istraživanja općenito statističke prirode: izračunavaju ona odnose između pročitanih predmeta, društvene pripadnosti i mjes­ta učestalosti više no što raščlanjuju samu radnju čitanja, njezine modalitete i tipologiju.14

243

Ostaje polje književnoga, danas nadasve bogato (od Bar- thesa do Riffaterrea ili Jaussa), opet povlašteno pisanjem, ali vi­soko specijaliziranim: “pisci” protjeruju “užitak čitanja” tamo gdje je artikuliran umijećem pisanja i zadovoljstvom ponovnog čitanja. Tamo se, međutim, prije ili poslije Barthesa pripovijeda o skreta­njima i domišljanjima koja se poigravaju s očekivanjima, trikovi­ma i normativima “čitana djela”; tamo se već razrađuju teorijski modeli kadri da o tome izvijeste.15 Usprkos svemu tome, povijest čovjekovih koračanja preko vlastitih tekstova ostaje velikim dije­lom nepoznata.

“Doslovno " značenje, proizvod društvene elite

Analize koje prate djelatnost čitanja u njezinim obilaznicama, zanošenjima preko stranice, metamorfozama i anamorfozama koje uzrokuje oko putnika, u imaginarnim ih meditativnim uzletima na koje navode neke riječi, prostornim prekoračenjima na vojnički strogo raspoređenim ispisanim površinama, privremenim plesovi­ma, čini se barem, na prvi pogled, da nije moguće održati razdaljinu koja odvaja čitljivi tekst (knjiga, slika itd.) od čitanja. Bilo da je riječ o novinskom tekstu ih o Proustu, tekstu podaruju značenje jedino čitatelji; on se mijenja zajedno s njima; on se podešava su­kladno kodovima percipiranja koji mu izmiču. Postaje on tekstom tek u svom odnosu s izvanjskošću čitatelja, igrom podrazumijevanja i lukavstava između dviju vrsta “kombiniranog” čekanja: onoga koje ustrojuje čitljiv prostor (doslovnost) i onoga koji organizira nužan postupak za aktualizaciju djela (čitanje).16

Začuđuje činjenica da je načelo te čitačke djelatnosti već postavio Descartes prije više od tri stoljeća, u vezi s tadanjim ra­dovima o kombinatorici i o primjeru “znaka” ih šifriranih teksto­va: “I ako netko, ne bi li odgonetnuo neki znak ispisan običnim slovima, naumi pročitati slovo B svugdje gdje stoji A, i pročitati C posvuda gdje će biti B, i potom svako slovo nadomjesti onim koje je iza njega po alfabetskom redu, i ako tada, čitajući na taj način,

244

uoči da te riječi imaju nekog smisla, neće nimalo sumnjati da to nije pravo značenje znaka koji je takvim zatekao, iako se moglo dogoditi da mu je onaj tko ga je napisao pripisivao neko posve drugo, dajući svakom slovu drukčije značenje...”.17 Zahvat de­kodiranja, artikuliran ne-označiteljima, stvara značenje koje, pre­ma tome, nije određeno kakvom zalihom, “intencijom” ili djelat­nošću autora.

Odakle se onda rađa Kineski zid koji opasuje “vlastitost” teksta, koji izdvaja od svega ostaloga njegovu semantičku samostal­nost i koji od njega stvara tajni poredak “djela”? Tko podiže tu pregradu koja tekst pretvara u otok uvijek izvan domašaja čitate­lja? Ta fikcija osuđuje potrošače na podređenost, budući da su odsad uvijek krivi za nevjeru ili neznanje u odnosu na nijemo “bogat­stvo” blaga na taj način stavljenog na stranu. Ta fikcija o “blagu” skrivenu u djelu, riznici značenja, nema dakako za temelj proiz­vodnost čitatelja, nego društvenu ustanovu koja nad-određuje njegov odnos s tekstom.18 Čitanje je na neki način obilježeno odno­som snaga (između učitelja i učenika, ili između proizvođača i potrošača) čijim oruđem postaje. Uporaba knjige od strane povlaš­tenih pretvara je u tajnu koje su oni jedini “istinski” tumači. Čita­nje postavlja između teksta i čitatelja granicu za koju putovnice izdaju samo ti službeni tumači, preobražavajući svoje čitanje (tako­đer legitimno) u pravovjernu “doslovnost” koja svodi druga čita­nja (jednako legitimna) na puka krivovjeija (koja nisu “primjere­na” značenju teksta) ili beznačajnosti (izručene zaboravu). S tog stajališta, “doslovni” je smisao pokazatelj i učinak društvene moći, one elite. Po sebi ponuđen pluralnom čitanju, tekst postaje kultu­ralnim oružjem, nadziranim lovištem, izlikom za zakon koji oza­konjuje kao “doslovno” društveno ovlašteno tumačenje profesio­nalaca i intelektualaca.

Uostalom, ako se među intelektualcima tolerira očitovanje čitateljskih sloboda preko teksta (treba biti Barthes da si to dopus­timo), ono je s druge strane zabranjeno učenicima (koje su učitelji strogo ili lukavo priveli u staju “prihvaćenog” značenja) ili javno­

245

sti (koju se brižno upozorava na to “što treba misliti” i čija se in­ventivnost smatra zanemarivom, te se ušutkava).

Tako dakle društvena hijerarhija prikriva stvarnost čitačke prakse ili je čini neprepoznatljivom. Nekoć je Crkva utemeljila društveni raskol između svećenstva i “vjernika”, dok se danas za Pisanje koje uživa status “Slova” pretpostavlja da je neovisno o svojim čitateljima, a ustvari su ga zatočili njegovi egzegeti: sa­mostalnost teksta bila je ponavljanje društveno-kulturalnih odnosa unutar ustanove čiji su pretpostavljeni određivali što u njemu valja iščitati. Slabljenjem institucije, između teksta i njegovih čitatelja rodila se uzajamnost koju je ona prikrivala, kao daje, povukavši se, razotkrila bezgranično mnoštvo “pisanja” proizvedenih čitanji­ma. Kreativnost čitatelja raste razmjerno slabljenju moći ustanove koja ju je nadzirala. Taj proces, vidljiv od Reformacije, zabrinjavao je pastore već u 17. stoljeću. Danas, sociopolitički dispozitivi škole, tiska ili televizije odvajaju od svojih čitatelja tekst koji drži u svo­jim rukama gospodar ili proizvođač. Ali iza kazališnog dekora toga novog pravovjerja (kao što je to već bio slučaj nekoć)19 krije se šutljiva, transgresivna, ironična ili poetska djelatnost čitatelja (ili telegledatelja) koji čuvaju svoju navlastitost u privatnosti i bez zna­nja “gospodara”.

Čitanje bi se dakle smjestilo na spojnici društvene strati­fikacije (odnosa klasa) i poetskih operacija (korisnik gradi tekst): društvena hijerarhizacija radi na tome da se čitatelj prilagodi “in­formaciji” što je razašilje elita (ili poluelita); čitajuće operacije podrivaju prvu (društvenu hijerarhizaciju) uvlačeći svoju inven­tivnost u pukotine kulturalne pravovjernosti. Od tih dviju pripo­vijesti, jedna zamagljuje ono što nije primjereno “gospodarima” i čini im to nevidljivim, druga ga raspršuje u mreže privatnoga. Tako one obje surađuju na tome da se od čitanja učini nepoznanica iz koje se, s jedne strane, pomalja, jedino obrazovano iskustvo, tea- tralizirano i prevladavajuće, a s druge strane rijetke i djelomične, naznake zajedničke poetike na način mjehurića koji se dižu s dna vode.

246

“Vježbanjeposvudašnjosti”, te "drske odsutnosti”

Samostalnost čitatelja ovisi o preobrazbi društvenih odnosa koji nadodređuju njegov odnos prema tekstu. Ta je preobrazba nužna zadaća. Ali ta bi revolucija i opet bila totalitarizam elite, koja želi sama uvesti drukčije pristupe i nadomjestiti prijašnje obrazovanje normativnim, ukoliko ne može računati na činjenicu da već postoji drugo iskustvo od onog pasivnosti, mnogooblično iako potajno i potisnuto. Politika čitanja treba se dakle potvrditi pomoću raščlambe, naime opisa već dugo djelotvornih praksi i na taj ih način učiniti politički upotrebljivima. Razotkrijemo li tek nekoliko vidova djelatnosti čitanja, odmah ćemo uvidjeti kako ona izmiče zakonu informacije.

“Čitam i sanjam... Moje je čitanje na taj način drska odsut­nost Bi li čitanje prema tome moglo biti vježba posvudašnjosti?” 20 Inicijalno, ako ne i inicijacijsko iskustvo: čitati znači biti drugdje, tamo gdje oni nisu, u nekom drugom svijetu;21 znači to uspostaviti tajnu pozornicu, mjesto na koje se ulazi i izlazi po slobodnoj volji; znači to stvoriti kutke sjene i noći u opstanku podređenu tehnokrat- skoj prozirnosti i neumoljivoj svjetlosti koja u Geneta materija­lizira pakao društvene otuđenosti. Marguerite Duras je to zabilježila: “Možda čitamo u vječnoj tmini... Čitanje potječe iz mrkline noći. Čak i ako čitamo na danjoj svjetlosti, vani, oko knjige vlada noć.” 22

Čitatelj je proizvoditelj vrtova koji minijaturiziraju i odražavaju svijet, Robinson otoka koji tek valja otkriti, ali “op­sjednut” i vlastitim karnevalskim uprizorenjem koje uvodi mnoš­tvo i razliku u pisani svijet društva i teksta. Dakle romaneskni pi­sac. On se obezvlašćuje (deteritorijalizira), oklijevajući na nekome ne-mjestu između onoga što izumljuje i onoga što ga mijenja u drugo. Ponekad ustvari, poput lovca u šumi, drži pisanu građu na nišanu, slijedi trag, smije se, zadaje “udare”, ili se, kao dobar igrač, daje uhvatiti. Ponekad pritom gubi fiktivnu izvjesnost stvarnosti: njegova ga zanesenost izgoni iz sigurnosti koja razvrstava naše ja na šahovnici društva. Tko zapravo čita? Jesam li to ja ili neki dio

247

mene? ‘To nisam ja kao istina, nego ja kao neizvjesnost sebe, čita­jući te tekstove što vode propasti. Što ih više čitam, to ih manje razumijem, pa stvari idu s lošeg na gore.” 23

Zajedničko je to iskustvo, ako sam voljan povjerovati količin­ski neodredljivim i nenavodljivim svjedočanstvima, a ne samo onima obrazovanih. Vrijedi ono također i za čitatelje i čitateljice tiskovina poput Nous Deux, La France agricole ili L ’Ami du Bou­cher, bez obzira na stupanj vulgarizacije ili tehničnosti prostora što ih u svakodnevnom životu premošćuju suvremene Amazonke ili Odiseji.

Daleko od toga da budu pisci, utemeljitelji nekog vlastitog mjesta, nasljednici negdanjih poljodjelaca, ali na polju govora, istraživači bunara i graditelji kuća, čitatelji su putnici; oni kruže tuđim posjedom, nomadi u nedopuštenu lovu na njivama koja nisu ispisali, pustošeći egipatska dobra radi vlastita užitka. Pisanje skup­lja, gomila, odolijeva vremenu uspostavljajući neko mjesto i umnožavajući svoju proizvodnju ekspanzionizmom reprodukcije. Čitanje ne štiti od zuba vremena (zaboravljamo se i zaboravlja­mo), ono ne čuva ili loše čuva svoju stečevinu, a svako od mjesta kojima prođe znači ponavljanje izgubljenog raja.

Ustvari, ono nema mjesta: Barthes čita Prousta u Stendha- lovu tekstu;24 TV-gledatelj iščitava krajolik svog djetinjstva u su­vremenoj reportaži. Koje je mjesto zatočilo TV-gledateljicu, mjes­to koje ipak nije ono viđene slike, da je ona za emisiju što ju je gledala dan ranije rekla: “Bila je blesava, ah sam ipak ostala ispred ekrana”? Isto vrijedi i za čitatelja: njegovo mjesto nije ovdje ili tamo, jedno ili drugo, nego ni jedno ni drugo, istodobno unutra i vani, gubeći jedno i drugo njihovim miješanjem, povezujući nepo­mične tekstove čiji je buditelj i gost, ali nikada vlasnik. Na taj način on izmiče i zakonu svakoga posebnog teksta, kao i onomu društvene sredine.

248

Prostori igara i lukav stav a

Da bismo odredili tu djelatnost, posežemo za nekoliko modela. Može se ona smatrati nekom vrstom “kućne radinosti” koju Levi- -Strauss raščlanjuje u svojoj “divljoj misli”, naime uprizorenje stvoreno “priručnim sredstvima”, proizvodnja “bez odnosa prema nekom projektu” koja preuređuje “ostatke prijašnjih gradnji i razgradnji”.25 Ali, za razliku od “mitoloških svjetova” Levi-Straussa, ako ta proizvodnja obuhvati i događaje, ona ne oblikuje cjelinu: na djeluje “mitologija” raspršena trajanja, zmjenje ne skupljenog vre­mena, nego razbacanog u ponavljanjima i u razlikama užitaka, u sjećanjima i uzastopnim spoznajama.

Drugi model: istančano umijeće čiju su teoriju ustanovili srednjovjekovni pjesnici i romanopisci; uvode oni novinu u sam tekst i u okvir tradicije. Profinjene procedure uvode tisuće razlika u dopušteno pisanje koje im služi kao okvir, a da njihova igra ne sluša prisile zakona. Ta pjesnička lukavstva koja nisu u vezi sa stvaranjem vlastitog mjesta (pisanim), očuvala su se tijekom stoljeća sve do suvremenog čitanja, jednako sposobnoga da prakticira obrate i metaforizacije koje ponekad naznačuje tek kakav čitateljskri “pih!”

Pručavanja provedena u Bochumu glede uspostavljanja Rezeptiomasthetik (estetike recepcije) i Handlungstheorie (teorije djelovanja) nude također različite modele odnosa tekstualnih tak­tika s “očekivanjima” i uzastopnim pretpostavkama primatelja koji dramu (ih roman) drži unaprijed smišljenom radnjom.26 Ta igra tekstualnih proizvodnja, koja ovisi o tome na što je navedu očekiva­nja čitatelja tijekom njegova napredovanja u tekstu, predstavljena je dakako teškim pojmovnim aparatom; ah ona uvodi plesove iz­među čitatelja i tekstova tamo gdje je (razočaravajućeg h uprizore­nja) pravovjerna doktrina podigla spomenik “djelu” okruženom prilagođenim ih neobrazovanim potrošačima.

Preko tih istraživanja, i mnogih drugih, upućujemo se pre­ma čitanju koje više ne obilježuje samo “drska odsutnost”, nego iskoraci i povlačenja, taktike i igre s tekstom. Ono dolazi i odlazi,

249

naizmjence obuzeto (ali što ga je to uhvatilo, što se to budi u isti mah u čitatelju i u tekstu?), razdragano, buntovničko, bježno.

Valjalo bi mu pronaći poticaje u samome tijelu, prividno poslušnom i šutljivom, koje ga popraćuje sebi svojstvenim pokreti­ma: povlačenja u svakovrsne “kabinete” za čitanje oslobađaju ne­hotične kretnje, mrmljanja, tikove, izlaganja ih vrtnje, nepoznate šumove, napokon divlju orkestraciju tijela.27 Ah, inače je, na naj- elementamijoj razini, čitanje tijekom tri stoljeća postalo pokret oka. Njega više ne prati, kao prije, šum glasovnog očitovanja ih po­pratne mišićne radnje. Čitati ne izgovarajući ni glasno, ni polu­glasno, “moderno” je iskustvo, nepoznato tijekom tisućljeća. Ne­koć je čitatelj interiorizirao tekst; svojim je glasom stvarao tijelo drugoga; bio je njegovim glumcem. Danas tekst ne nameće više svoj ritam subjektu, ne očituje se više preko glasa čitatelja. Taj uzmak tijela, uvjet njegova osamostaljenja, znači postavljanje na razdaljinu od teksta. On je za čitatelja njegov habeas corpus.*

Zbog toga što se tijelo povlači iz teksta kako bi u njemu angažiralo samo pokretljivost oka,28 geografska konfiguracija tek­sta sve manje ustrojuje djelatnost čitatelja. Čitanje se oslobađa tla koje ga je određivalo. Ono se odvaja od njega. Autonomija oka ukida suučesništvo između tijela i teksta; ona ga odvaja od skrip- turalnog mjesta; čini ona od pisanja objekt i povećava mogućnosti kolanja subjekta. Jedan pokazatelj: metode brzog čitanja.29 Kao što avion omogućuje veću neovisnost u odnosu na prisile organizacije tla, tehnike brzog čitanja dobivaju, preko manjeg broja zaustav­ljanja oka, ubrzanje prelaženja, neovisnost u odnosu na odrednice teksta i umnožavanje prijeđenih prostora. Potiče ono tako sposob­nost svakog subjekta da preobrazi tekst čitanjem i da ga “prevali” kao što se prevaljuju etape.

Hvaleći čitateljevu drskost, zanemario sam brojne vidove. Barthes je već razlikovao tri vrste čitanja: ono koje se zaustavlja na

* Temeljni pojam engleskoga pravosuđa iz 17. stoljeća, koji jamči slobodu pojedinca i štiti ga od proizvoljnih uhićenja. (L. G.)

250

zadovoljstvu što ga pružaju riječi, ono koje žuri kraju i “poništava čekanje”, ono koje njeguje želju za pisanjem.30 Erotično, lovačko ili inicijacijsko čitanje. Ima i drugih čitanja u snu, borbi, samopouča- vanju itd, o kojima ovdje ne možemo podrobnije govoriti. Kako god bilo, njegova povećana samostalnost ne štiti čitatelja, jer se upravo na njegovoj uobrazilji širi moć medija, naime nad svime što dopusti da izađe iz njega i uplete se u mreže teksta - njegovi strahovi, snovi, zamišljeni i nedostajući autoriteti. Na sve to djelu­ju snage koje od znamenki i “činjenica” stvaraju retoriku čija je meta ta oslobođena intimnost.

Ali tamo gdje je znanstveni aparat (naš) prirodno sklon soli- darizaciji s iluzijom moći, naime pretpostavci da mnoštvo može biti preobraženo osvajanjima i pobjedama ekspanzionističke proiz­vodnje, uvijek je dobro prisjetiti se da ljude ne treba smatrati idio­tima.

251

V. dioNAČINI VJEROVANJA

13. poglavlje Politička vjerodostojnost

“Volim glagol vjerovati. Općenito, kad kažemo ‘Ja znam’, ne znamo, nego vjerujemo.”Marcel Duchamp, Duchamp o znaku, Flammarion, 1975, str. 185.

Židovi, kazao je jednom Leon Poliakov, jesu Francuzi koji umjes­to da ne idu u crkvu, više ne idu u sinagogu. U humomoj tradiciji Hagadaha, ta šala govori o vjerovanju u prošlosti čija praksa više nije na djelu. Čini se da politička uvjerenja današnjice slijede istu putanju. Tako smo socijalisti zato što smo to bili, ne sudjelujemo u manifestacijama, sastancima, ne šaljemo članarinu, ukratko ne plaćamo. Prije iskaz štovanja nego identifikacija, “pripadnost” se očituje onime što nazivljemo jednim glasom, tim preostatkom ri­ječi, jednim glasom pri godišnjem glasovanju. Preživljavajući na prividu “povjerenja”, stranka brižno pribire preostatke starih vjero­vanja, i koristeći se prividom zakonitosti, uspijeva prilično dobro poslovati. Treba tek, ispitivanjem i statistikama, umnožiti navode svojih fantomskih svjedoka, iznova odrecitirati njihovu litaniju.

Kazalište tog povjerenja održava se prilično jednostavnom tehnikom. Dostaje da se ispitivanja ne odnose na ono što neposredno povezuje “pristaše” sa strankom, nego na ono što ih ne privlači drugdje - ne na snagu uvjerenja, nego na njihovu inerciju: “Ako nije točno da vjerujete u nešto drugo, znači da ste i nadalje na našoj strani”. Rezultati tog zahvata računaju dakle s ostacima pripad­nosti. Oni računaju na puku istrošenost svakog uvjerenja, budući da ti preostaci naznačuju u isti mah nataloženost onoga u što su

255

ispitanici vjerovali i izostanak snažnije vjere koja bi ih odvela drug­dje: “glasovi” se ne povlače; oni ostaju gdje jesu; borave tamo gdje su bili omogućujući isti konačni zbroj. Pribrajanje postaje priča. Ta bi fikcija mogla lako biti dodatak Borgesovu djelu Esse estper- cipi} To je priča o sklizanju čije se brojke ne registriraju, a koja ipak doseže vjerovanja.

Kao prvo približno određenje kazao bih da pod “vjerova­njem” ne mislim na predmet vjere (dogmu, program itd.), nego na činjenicu da subjekt pristane uz neku pretpostavku, čin njegova očitovanja daje smatra istinitom2 - drugim riječima, “modalitet” potvrde, a ne njezin sadržaj.3 Međutim, sposobnost vjerovanja doi­ma se posvuda u nazadovanju na polju politike. Ona je podržavala funkcioniranje “autoriteta”. Od Hobbesa, filozofija politike, nada­sve u njezinoj engleskoj tradiciji, držala je to stajalište ključnim.4 Tom vezom politika je objašnjavala svoj odnos razlike i kontinu­iteta naspram religije. Ali želja da se “navede na vjerovanje”, na kojoj počiva institucija, trebala je u oba slučaja osobu koja će odgo­voriti na traženje ljubavi i/ili identiteta.5 Stoga je važno pitati se o idolima vjerovanja u našim društvima i o praksama koje izviru iz tih premještanja.

Obezvređivanje vjerovanja

Dugo smo pretpostavljah da su zalihe vjerovanja beskonačne. U oceanu vjere, trebalo je jedino stvoriti otočiće racionalnosti, izdvo­jiti i osigurati krhke pobjede kritike. Ostalo, budući da se vjerovalo kako je neiscrpivo, pretpostavljalo se prenosivim na druge pred­mete i druge ciljeve, kao što se voda vodopada premješta i koristi u hidrocentralama. Nastojalo se “domoći” te snage prebacivši je s jednog mjesta na drugo: takozvana poganska društva koja su njome raspolagala, privedena su kršćanstvu koje je ona trebala podržati; potom je iz crkava usmjerena na monarhističku politiku; potom od tradicionalističke religioznosti prema ustanovama Republike na­cionalnog obrazovanja ih prema socijalističkim poretcima. Te su

256

se “konverzije” sastojale u tome da se ovlada energijom vjernika premještanjem njihova vjerovanja. Ono što nije bilo prenosivo, ili još nepreneseno, u novim je područjima napretka proglašeno “pred­rasudama”; ono što je vladajući poredak mogao iskoristiti nazivalo se “uvjerenjem”. Podloge su bile tako bogate da se pri njihovoj eksploataciji zaboravilo na potrebu njihove raščlambe. Vojne i križarski ratovi sastojali su se u tome da se energiju vjerovanja “postavi” na pravo mjesto i usmjeri na prave predmete vrijedne vjerovanja.

Malo-pomalo, vjerovanje se zagadilo, poput zraka ili vode. Te je pokretačke snage, uvijek otporne, ali obradive, počelo ne­dostajati. U istom smo trenutku postali svjesni i činjenice da ne znamo u čemu se ona sastoji. Začudni paradoks: tolike rasprave i razmišljanja o ideološkim sadržajima i institucionalnim okvirima koji su joj se nametah nije pratilo (osim u engleskoj filozofiji, od Humeado Wittgensteina, H. H. Pricea, Hintikke ih Quinea), razjaš­njenje naravi čina vjerovanja. Danas više nije dovoljno obrađivati, prenositi ih istančati vjerovanje, valja mu raščlaniti sastav budući da ga se žeh umjetno proizvesti. Dijelom na tome danas rade trgo­vački ih politički marketing.6 Sada postoji previše predmeta u koje se može vjerovati, ah nema dovoljno vjerodostojnosti.

Na djeluje inverzija. Stare snage spretno su održavale svoj “autoritet” i na taj način nadoknađivale nedostatnost svoje tehničke ih administrativne opremljenosti: bih su sustavi štićeništva, zavjeta, “legitimnosti” itd. Oni su, međutim, putem racionalizacije, nadzo­ra i organizacije prostora nastojah postati neovisniji od igara tih vjernosti. Krajnji doseg tog rada bio je da su vlasti naših razvijenih društava raspolagale dovoljno istančanim i zgusnutim procedura­ma da nadziru sve društvene mreže: to su upravni i “panoptički” sustavi policije, škole, zdravstva, osiguranja itd.7 Ah postupno oni gube svaku vjerodostojnost, raspolažu sa sve više snage, a sve manje autoriteta.

257

Tehničare to u pravilu nimalo ne zabrinjava, jer su zaokup­ljeni širenjem i usložnjavanjem mjera održavanja i nadzora. Var­ljivo pouzdanje. Sofisticiranost discipline ne nadoknađuje nezain­teresiranost subjekata. U poduzećima, demobilizacija radnika odvija se brže negoli policijsko premrežavanje kojeg je ona meta, razlog i posljedica. Rasipanje proizvoda, nekorisno trošenje vremena, “za- bušavanje”, premještanje radnika ili njihovo izostajanje s posla itd., iznutra podrivaju sustav, koji, poput Toyotinih tvornica,8 nastoji postati zatvorskim ne bi li spriječio svaki bijeg. U upravnim službama, u uredima, i čak u političkim ili vjerskim formacijama, kancerizacija aparata odgovara zamiranju uvjerenja. Ona ga čak i rađa. Korist ne nadomješta vjerovanje.9

Vjerovanje se iscrpljuje. Ili se pak sklanja na stranu medija i razonode. Odlazi na ljetovanje; a ni tamo uostalom nije u ništa manjoj mjeri predmet kojega se dokopava i obrađuje ga reklama, trgovina i moda. Da bi nadoknadila vjerovanje koje odlazi i gubi se, poduzeća počinju proizvoditi nadomjestke vjerovanju. Shell gradi credo “vrijednosti” koje “nadahnjuju” upravljanje te ga kadrovi i uposlenici moraju prihvatiti. A tako je i sa stotinama dru­gih tvrtki, iako se one sporo bude i još računaju s fiktivnim kapita­lom staroga obiteljskog, kućnog ili pokrajinskog “duha”.

Gdje iznaći građu pomoću koje bi se vjerodostojnost ubriz­gavala u aparaturu? Dva su tradicionalna rudnika, jedan je politi­ka, a drugi religija: u jednome, pretjerano razvijena upravljačka tijela i njihovo uokviravanje nadoknađuju pokretljivost i oseku uvjerenja u boraca; u drugome, naprotiv, ustanove, koje su u tijeku raspadanja i zatvaranja u sebe same, puštaju da se posvuda šire vjerovanja koja su dugo same njegovale, održavale i nadzirale.

Arheologija. Prijenosi vjerovanja

Odnosi između tih dviju “zaliha” neobični su i strani.1. Religioznost se izgleda lakše eksploatira. Marketinški

uredi iznova se gramzivo koriste ostacima vjerovanja protiv kojih

258

su se do jučer žestoko borili proglašujući ih predrasudama. Rekla­ma postaje apostolskom rabotom. Brojne nositelje gospodarskog i društvenog poretka uznemiruje polagani potop Crkve u kojoj preživljavaju ostaci “vrijednosti” te ih nastoje iznova staviti u svo­ju službu proglašujući ih “aktualnima”. Prije no što ta vjerovanja potonu zajedno s lađama koje ih prevoze, na brzu se ruku iskrcava­ju u poduzećima i upravama. Korisnici tih relikvija u njih više ne vjeruju. To ih, međutim, ne priječi da, zajedno sa svakakvim “in- tegristima”, utemeljuju ideološke i novčarske udruge ne bi li “pokr- pali” te utopljenike povijesti i učinili od Crkve muzej vjerovanja bez vjernika, pohranjenih tamo kao rezerva koju će eksploatirati liberalni kapitalizam.

To obnavljanje okupljanja osniva se na dvjema taktičkim i vjerojatno pogrešnim pretpostavkama. Jedna tvrdi da vjerovanje ostaje povezano sa svojim predmetom i da se očuvanjem prvoga može sačuvati drugo. Ustvari (a to pokazuje povijest, kao i semi- otika), ulaganje u vjerovanje prelazi od mita u mit, od ideologije u ideologiju, od iskaza u iskaz.10 Tako se vjerovanje povlači iz mita i ostavlja ga gotovo nedirnutim, ah obesmišljenim, preobraženim u dokument.11 Tijekom tih prijenosa, uvjerenje koje je još povezano s područjem koje napušta malo-pomalo neće biti sposobno oprijeti se pokretima koji ga premještaju drugdje. Nema istovjetnosti iz­među predmeta koji uvjerenje još zadržavaju i onih koji ga pre­bacuju drugdje.

Druga taktika više ne pretpostavlja da je vjerovanje ostalo povezano sa svojim prvotnim predmetom, nego da se, naprotiv, može od njega umjetno odvojiti; da bi se na taj način njegov bijeg prema pripovijestima medija, prema “rajevima” razonode, prema povlačenjima u intimu ih u putovanja itd., mogao zaustaviti ih obr­nuti; da bi se, napokon, ono moglo vratiti u tor, u disciplinarni poredak koji je napustilo. Ali uvjerenje se ne vraća tako lako na polja s kojih je otišlo. Nije ga lako iznova vratiti u upravne službe i poduzeća koja su postala “nevjerodostojna”. Liturgije koje pokušavaju “oživjeti” i “prevrednovati” mjesta rada ne preobra­

259

žavaju lako njihovo funkcioniranje. Zato ona i ne proizvode vjernike. Javnost nije tako lakovjerna. Nju zabavljaju te proslave, ti nadomjestci. Ali ih ne “kupuje”.

2. Političke ustanove postupno su odmijenile crkve kao mjes­ta vjerničke prakse, ali samim su time, izgleda, bile prisiljene vratiti se veoma starom (pretkršćanskom) i veoma “poganskom” savezu između vlasti i religije. Sve se odvilo na način kao da je u trenutku kad je religijsko prestalo biti neovisna moć (“duhovna vlast”, kao što se običavalo reći), političko ponovno postalo religijsko. Kršćan­stvo je proizvelo raspuklinu između spona vidljivih predmeta vjere (političkih autoriteta) i njezinih nevidljivih predmeta (bogovi, duhovi itd.). Ali, to je razlikovanje uspjelo sačuvati samo usposta­vivši kleričku, dogmatsku i sakramentalnu vlast na mjestu koje je ostalo slobodno trenutnim urušavanjem politike potkraj antike. U11. i 12. stoljeću, pod znakom “Božjega mira”, crkvena je vlast nametnula svoj “poredak” civilnim međusobno sukobljenim vlas­tima.12 Stoljeća nakon toga svjedočila su urušavanju tog poretka u korist kraljeva. U 17. stoljeću, monarhije Crkvi služe kao primjer i podaruju joj pravne propise, iako ona još raspolaže stanovitom “re- ligioznošću” koja joj ozakonjuje vlast, ali koja postupno slabi. S opadanjem crkvene moći tijekom tri posljednja stoljeća, vjerova­nje se iznova usmjerilo politici, ali ne ponijevši sa sobom božanske ili nebeske vrijednosti koje je Crkva uspjela odijeliti, nadzirati i držati u vlasti.

Ta složena oseka i plima, koja je načinila prijelaz od političke na kršćansku religioznost i od religioznog do nove politike,13 imala je za posljedicu individualizaciju vjerovanja (okviri zajedničke refe- rencije podijelili su se na društvena “mišljenja” ili na pojedinačna “uvjerenja”) i njihovo gibanje u sve raznolikijoj mreži mogućih predmeta. Ideja demokracije odgovarala je želji za upravljanjem tim mnoštvom uvjerenja što su nadomjestila vjeru koja je utemeljila jedan poredak. Iznenađuje da je, srušivši stari poredak, naime re­ligijsku vjerodostojnost politike, kršćanstvo naposljetku ugrozilo povjerenje u tu religioznost koju je odvojilo od politike i pridonije­

260

lo obezvijeđenju onoga što je prisvojilo da bi se učinilo neovisnim, i samim time omogućilo bujanje vjerovanja u političke autoritete odsad lišene (ili oslobođene?) svojih duhovnih autoriteta koji ne­koć bijahu načelom relativizacije, i ozakonjivanja. Povratak raz­metnog “poganina” zbio se dakle kao posljedica toga “duhovnog” pada. Urušavanje kršćanstva ostavilo je neizbrisiv trag u moder­nome dobu: “utjelovljenje” ili historicizaciju koju već u 18. stoljeću Rousseau nazivlje “građanskom religijom”.14 Poganskoj državi, “koja nije razlikovala ni svoje bogove ni svoje zakone”, Rousseau suprotstavlja “religiju” građanina “čije postavke treba utvrditi vla­dar”. “Ako netko nakon što je javno priznao te iste dogme postupa kao da u njih ne vjeruje, neka bude kažnjen smrću”. Od te civilne religije građanina, razlikovala se druga duhovna religija čovjeka, ona individualna, asocijalna i univerzalna, ona iz djela La Profes­sion de la foi du vicaire Savoyard (Propovijedanje vjere savojard- skog vikara). To proročansko viđenje, mnogo cjelovitije no što se tvrdilo, već naznačuje razvitak neke “civilne” i političke dogma­tike u vezi s radikalizacijom individualne svijesti oslobođenesvake dogme i lišene moći. Kasnije je sociološka raščlamba potvrdila točnost tog predviđanja.15

Otad nadalje, vjerovanje se ponovno ulaže jedino u politički sustav, u mjeri u kojoj se razglobljuju, raspršuju ili minijaturiziraju “duhovne snage” koje su jamčile građansku vlast u antici i koje su se nadmetale s onima kršćanskoga Zapada.

Od “duhovne ” moći do oporbe ljevice

Razlikovanje, danas arheološke vrijednosti, između vremenskoga i duhovnoga kao dviju nadležnosti, ostaje unatoč svemu strukturalno upisano u francusko društvo, ali nadalje unutar političkog sustava. Mjesto što gaje nekoć zauzimala Crkva ili crkve naspram posto­jeće vlasti ostaje prepoznatljivo, tijekom dva stoljeća, u djelovanju oporbe nazvane lijevom. I u političkom životu preplitanje ideo­loških sadržaja ostavlja nedirnutom društvenu “formu”.16 Povijest

261

jansenizma mogla bi biti pokazatelj tih promjena koje premještaju vjerovanja, ali prema istoj strukturalnoj shemi: proročanska opo­zicija (Port-Royal u 17. stoljeću) tamo se preobražava u političku opoziciju jedne “prosvijećene” i parlamentarne sredine u 18. stoljeću. Već se tu zacrtava sprega što je inteligencija intelektua­laca i uglednika osigurava opoziciji kakvu je “duhovna” vlast za­stupala protiv (ih na rubu) političkih ili “civilnih” vlasti.

Kako god bilo s prošlošću, ostavimo li po strani olake (i apolitične) opaske o psihosociološkim obilježjima svojstvenim svakoj militantnosti,17 na djeluje, s funkcionalnog gledišta na po­stojeći poredak, odnos između Crkve koja je branila drugi svijet i lijevih stranaka koje od 19. stoljeća obećavaju drukčiju budućnost. Na obje strane naziru se slična funkcionalna obilježja: ideologija i doktrina imaju u njima važnost kakvu im ne pridaju obnositelji vlasti; projekt drugoga društva ima za posljedicu primarnu ulogu (reformističkog, revolucionarnog, socijalističkog itd.) diskursa pro­tiv neminovnosti ili normalnosti činjenica; ozakonjivanje, preko etičkih vrijednosti, teorijske istine ili martirologije pritom mora nadoknaditi zakonitost koju mora posjedovati svaka vlast već samom činjenicom svog postojanja; tehnike “navođenja na vjero­vanje” igraju odlučniju ulogu tamo gdje je riječ o nečemu čega još nema;18 tvrdokornosti su i doktrinalne isključivosti, prema tome, snažnije nego na mjestima na kojima stečena moć omogućuje i nerijetko sili na kompromis; napokon, prema prividno protuiječnoj logici, svaka je reformistička vlast sklona stjecanju političkih pred­nosti, preobražavanja u eklezijastičku upravu ne bi li promaknula svoj projekt, gubeći na taj način svoju izvornu “čistoću” ili promećući je u ukras aparata i preobražavajući svoje zagovornike u službenike ili u osvajače.

Ta analogija ima svoje strukturalne razloge: oni ne upućuju neposredno na psihologiju militantnosti ih na kritičku sociologiju ideologija, nego ponajprije na logiku “mjesta” koje kao svoje učinke proizvodi i reproducira militantne mobilizacije, taktike “navođe­nja na vjerovanje” i crkvene ustanove, a sve u odnosu udaljenosti,

262

nadmetanja i preobrazbi do kojih će doći u odnosu na postojeću vlast

Prelazak kršćanskih poredaka u socijalističke posredova­njem “hereza” ili sekti bio je predmet brojnih radova,19 koji su sami bili operatori prelazaka koje su raščlanjivali. Ali ako ti prelasci prenose ostatke religijskih vjerovanja u nove političke tvorevine, ne bismo zbog toga zaključili da ti preostaci napuštenih vjerovanja dopuštaju prepoznavanje čega religijskoga u tim pokretima. Na taj zaključak jedino navodi neprimjereno poistovjećenje predmeta u koje se vjeruje i čina vjerovanja, te iz toga izvedeni zaključak da se pretpostavlja prisutnost nečeg religijskoga u svakoj skupini u ko­joj još djeluju činitelji koji su bili religijski.

Drugi obrazac raščlambe čini se primjerenijim danostima povijesti i antropologije: crkve, ako ne i religije, prema njemu ne bi bile referencijalne jedinice, nego društvene inačice u mogućim odnosima između vjerovanja i vjerovanog\ one bi bile posebne povijesne konfiguracije (i manipulacije) odnosa koje mogu održavati modaliteti (formalni) vjerovanja i znanja (kvazileksič- ka) s nizovima raspoloživih sadržaja. Danas su vjerovanje i znanje raspodijeljeni drukčije nego u negdanjim religijama; vjerovanje više ne modalizira vjerovano sukladno istim pravilima; napokon, predmeti vjerovanja ili znanja, način njihova određivanja, njihov položaj i zalihe velikim su se dijelom obnovili. Tako ne možemo izdvojiti i upisati u kontinuitetu dvije konstelacije “vjerovanja” zadržavajući samo, od jedne i od druge, zajedničku činjenicu kakvoga Belief, pretpostavljeno nepromjenjivog činitelja.

Da bismo raščlanili odnose između diskursa i vjerovanja u njihovoj novoj političkoj i borbenoj inačici, kakvu predstavljaju lijeve stranke na mjestu još povijesno određenom ulogom Crkve od jučer, valja, dakle, napustiti arheološko sagledavanje, utvrditi načine na koje se danas vjerovanje, znanje i njihovi sadržaji uza­jamno određuju, i preko njih pokušati dosegnuti neka funkcioniranja vjerovanja i uvjeravanja u političkim tvorevinama, u kojima se,

263

unutar sustava, razvijaju taktike koje dopuštaju zahtjevi položaja i prisile povijesti. Taj pristup aktualnosti može u njoj razlikovati dva dispozitiva pomoću kojih je dogmatika uvijek uspijevala biti uvjer­ljiva: s jedne strane, pretenzija da se govori u ime stvarnosti, za koju se pretpostavlja daje nedokučiva, u isti je mah načelo onoga u što se vjeruje (totalizacija) i načelo čina vjerovanja (nešto vazda uzmičuće, neprovjerljivo, nedostatno); s druge strane, sposobnost diskursa, zajamčenog autoritetom “stvarnoga”, da se širi u organi­zacijskim elementima praksi, naime u “postavkama vjere”. Danas ponovno nalazimo ta dva tradicionalna izvora u sustavu koji kom­binira narativnost medija - ustanovu stvarnoga - s diskursom proiz­voda namijenjenih potrošnji - raspačavanjem toga stvarnoga u “postavke” kojima treba vjerovati i kupovati ih. Prvo valja naglasi­ti, dok je drugo dovoljno poznato.

Ustanovljavanje stvarnoga

Velika šutljivost stvari promeće se preko medija u svoju suprot­nost. Dok je nekoć činilo tajnu, stvarno danas brblja. Odasvud pristižu jedino novosti, obavijesti, statistike i ispitivanja. Nikad povijest nije toliko govorila i toliko pokazivala. Doista, nikad izasla­nici bogova nisu prenosili njihovu riječ na tako trajan, tako pod­roban i tako nalogodavan način, kao što to proizvođači otkrića i propisa čine danas u ime aktualnosti. Pripovijesti o tome što se događa predstavljaju našu ortodoksiju. Rasprave o brojkama naši su vjerski ratovi. Borci više ne nose oružje napadačkog ih obram­benog predznaka. Oni napreduju prerušeni u činjenice, podatke i događaje. Predstavljaju se kao glasonoše “stvarnosti”. Njihovo je odijelo prilagođeno boji gospodarskoga i društvenog podneblja. Kada napreduju, čini se kao da i samo tlo s njima napreduje. Ah, ustvari, oni ga stvaraju, simuliraju ga, prerušavaju se njime, prido­bivaju naše povjerenje i na taj način grade pozornicu svoga zakona.

Malville, Kalkar, Croissant, Le Polisario, nuklearno oružje, Homeini, Carter itd: ti se odsjeci povijesti ustrojuju u članke

264

doktrine.”Šutite”, kazuje spiker ili politički čelnik: ‘Tu su činje­nice. Evo podataka, okolnosti itd. Stoga vi trebate...” Pripovijedana stvarnost naređuje unedogled što treba vjerovati i što treba činiti. I tko da se suprotstavi činjenicama? Možemo im se jedino podrediti i poslušati što one “znače”, kao daje riječ o Delfijskom proročan­stvu.20 Proizvodnja simulakra tako nudi sredstvo proizvodnje vjerni­ka, dakle i praktičara. Ta ustanova stvarnoga najvidljiviji je oblik naše suvremene dogmatike. Slijedno tome, o nju se stranke najviše otimaju.

Ona više ne posjeduje vlastito mjesto, niti sjedište ili akadem­ski naslov. Anonimni kod, informacija premrežuje i prezasićuje društveno tijelo. Od jutra do večeri, neprestano, pripovijesti nas progone na ulicama i u zgradama. One artikuliraju našu opstojnost i poučavaju nas tome kakvi trebamo biti. One “pokrivaju događaj”, to jest od njih čine naše legende {legenda, ono što treba pročitati i reći). Uhvaćen od trenutka buđenja radijom (glas je zakon), slu­šatelj cijeli dan kroči šumom novinarskih, reklamnih, televizijskih naracija koje nam uvečer, već na vratima sna, dojavljuju svoju posljednju poruku. Više no što nam se jučer Bog obraćao preko teologa, te pripovijesti imaju ulogu providnosti i predodređenosti: one unaprijed organiziraju naše poslove, proslave, čak i naše snove. Društveni život umnožava pokrete i postupke što su ih oris««//'nara­tivni obrasci; on reproducira i neprestance gomila “kopije” teksto­va. Naše je društvo postalo društvo prepričavanja u trostrukome smislu: njega u isti mah određuju tekstovi (pripovijesti naših rekla­ma i informacija), njihovo navođenje i njihovo neprestano ponovno navođenje.

Ta pričanja imaju dvostruku i čudesnu moć da promijene viđenje u vjerovanje i da od privida isfabriciraju stvarnost. Dvo­struki obrat. S jedne strane, moderno doba, nekoć rođeno iz pro­matračke volje koja se borila protiv lakovjernosti i temeljila se na ugovoru između vida i stvarnosti, preobražava sada taj odnos i podaruje viđenju upravo ono što treba vjerovati. Fikcija određuje

265

polje, položaj i predmete viđenja. Na taj način djeluju mediji, re­klama ili političko predstavljanje.

Dakako, i prije je bilo fikcije, ali na omeđenim, estetskim ili kazališnim mjestima: fikcija se tamo sama označivala (primjerice, zahvaljujući perspektivi, umijeću iluzije); ona je uz svoja pravila igre donosila i uvjete svoje proizvodnje, navlastiti metagovor.21 Govorila je jedino u ime jezika. Pripovijedala je ona jednu simbo­liku, ostavljajući istinu stvari neizvjesnom i gotovo u tajnosti. Danas fikcija želi prikazati stvarnost, govoriti u ime činjenica, i tako nas uvjeriti da uzmemo kao referenciju privid koji ona proizvodi. Na taj način oni kojima su te legende namijenjene (i koji ih plaćaju) više nisu obvezni vjerovati u ono što ne vide (tradicionalni položaj), nego vjerovati u ono što vide (suvremeni položaj).

Ta promjena područja na kojemu se razvijaju vjerovanja rezultira zamjenom u paradigmama znanja: nevidljivost stvarnoga, stari postulat, odmijenila je njegova vidljivost. Sociokulturalna pozornica modernog doba vraća se “mitu”. On svojom vidljivošću određuje društveni referent (dakle i svojom znanstvenom i političkom prikazivošću); na tom novom postulatu (vjerovanju da je stvarno vidljivo) on artikulira mogućnosti našega znanja, naših primjedbi, dokaza i praksi. Na toj novoj pozornici, beskrajno rastez­ljivu polju optičkih istraživanja i tragalačkog nagona, neobični dosluh između vjerovanja i pitanja stvarnoga i dalje je na snazi. Ali on se nadalje odigrava u činitelju viđenog, promatranog ih pokazanoga. Suvremeni je “simulakrum” 22 zapravo posljednja lokalizacija vjerovanja u viđenje, to je viđeno poistovjećeno s oni­me u što treba vjerovati - nakon što je bila napuštena hipoteza koja je tvrdila da su se vode nevidljivog oceana (Stvarno) urotile kako bi provalile na obale vidljivoga i proizvele ih u svoje učinke, odgo- netljive znakove ih varljive odraze svoje prisutnosti. Simulakrum je ono u što se promeće odnos vidljivoga prema stvarnome kad se sruši postulat nevidljive golemosti Bitka (ih bića) skrivene iza pri­vida.

266

Re-citirano društvo

Suočen s pričama slika, koje su sada puke “fikcije”, vidljivi i čitljivi proizvodi, gledatelj-promatrač dobro značaje nječ jedino o “pri­vidima”, rezultatima manipulacija - “Ja dobro znam da se radi o šali ” - ali svejedno, on pretpostavlja da te simulacije uživaju sta­tus stvarnoga:23 vjerovanje nadživljuje odbacivanje što ga omo­gućuje sve što nam je poznato o njegovoj proizvodnji. Kao što je kazao neki telegledatelj, “daje to laž, saznalo bi se”. On vjeruje da su druga društvena mjesta kadra jamčiti za ono za što se zna daje fiktivno, i to mu omogućuje da “unatoč svemu” vjeruje. Kao da se vjerovanje više ne može iskazati kao neposredno uvjerenje, nego jedino preko onoga što se misli da drugi vjeruju. Vjerovanje više ne počiva na nevidljivoj drugosti skrivenoj iza znakova, nego na onome što bi druge skupine, druga polja ili druge discipline trebale biti. “Stvarno” je ono u što nas, na svakome mjestu, uvjerava refe- rencija na drugo mjesto. Jednako je čak i sa znanstvenim disci­plinama. Primjerice, odnos između informatike i povijesti počiva na začuđujućem qui pro quou. Povjesničari očekuju da im infor­matika podari jamstvo neke “znanstvene” moći sposobne pružiti tehničku i stvarnu težinu njihovu diskursu; informatičari traže da im povijest preko “stvarnoga” pruži vjerodostojnost kakvu “kon­kretno” pruža erudiciji. Svatko na svojoj strani, oni od drugoga očekuju jamstvo koje će potkrijepiti njihov simulakrum.24

U političkom smislu, stvari se odvijaju jednako. Svaka stran­ka izvlači vjerodostojnost iz onoga u što vjeruje i u što uvjerava druge o svom referentu (“čuda” revolucije osvarena na Istoku?), ili o svom protivniku (poroci i nesreće zločestih koji su na drugoj strani). Svaki politički diskurs djeluje stvarno zahvaljujući onome što pretpostavlja i navodi druge da pretpostave u vezi s ekonom­skom analizom koja ga podržava (sama analiza dobiva na vrijed­nosti tim vraćanjem na politiku). Unutar svake stranke, profesio­nalni diskursi “odgovornih” prolaze zahvaljujući vjerodostojnosti koju pretpostavljaju kod svojih zagovornika u bazi ili kod birača, i,

267

obratno, ono “dobro znam da se radi o šali” brojnih birača ima svoju protutežu u onome što tvrde iz uvjerenja ili iz poznavanja okvira političkog aparata. Tako vjerovanje počiva na vrijednosti stvarnoga koje “unatoč svemu” pretpostavljamo da postoji kod drugoga, čak i onda kad “dobro, predobro znamo” do kojeg je stup­nja mjesto koje zauzimamo “čisto sranje”.

Citiranje će tako biti apsolutno oružje uvjeravanja. Budući da se ono temelji na onome za što se pretpostavlja da drugi vjeruje, ono je dakle sredstvo pomoću kojega se uspostavlja “stvarno”. Navoditi drugoga njemu u korist znači prema tome učiniti vjero­dostojnima simulakrume proizvedene na određenom mjestu. “Is­pitivanja” javnoga mnijenja postala su temeljni i najpasivniji po­stupci takva pristupa. Stalna autocitatnost - umnožavanje ispiti­vanja - fikcija je kojom se zemlju navodi da vjeruje u ono što jest. Svaki građanin pretpostavlja da sve u što vjeruje uči od vjerovanja drugih, bez obzira što sam u to ne vjeruje. Odmijenivši naučavanja koja su postala nevjerojatna, citiranje omogućuje tehnokratskom aparatu da ulije povjerenje svakome u ime drugih. Citirati znači podariti stvarnost simulakrumu koji je proizvela neka sila, uvjeriv­ši nas da i drugi u to vjeruju, ali ne nudeći nikakav predmet dosto­jan vjere. Ali, u isti mah to znači obilježiti “anarhiste” ih “devi- jantne tipove” (navesti ih pred javnim mnijenjem); znači to pre­pustiti javnoj agresiji one koji, potvrđujući svojim postupcima da u to ne vjeruju, razaraju fiktivnu “stvarnost” koju svatko može “una­toč svemu” podržavati jedino u ime uvjerenja drugih.

U mjeri u kojoj oruđem koje “stvara javno mnijenje” mogu manipulirati oni koji ga posjeduju, s pravom se postavlja pitanje o njegovoj sposobnosti da “vjerovanje” preobrazi u “sumnjičavost”, “sumnju”, ako ne i prokazivanje, kao i o mogućnosti da građani politički nadziru ono što samome političkom životu pribavlja opću i besprizivnu uvjerljivost.

268

14. poglavljeOno što izmiče imenovanju: umrijeti

Bolničko osoblje ustuknjuje pred umirućim. “Sindrom povlačenja od strane liječnika i bolničarki”.1 Distanciranje na razdaljinu prate propisi čiji iječnik nekoga još živoga već stavlja u položaj mrtvoga: ‘Treba mu odmor... Pustite ga spavati”. Umirući treba ostati mi­ran i odmarati se. S one strane njege i umirujućih sredstava potreb­nih bolesniku, taj propis postavlja pitanje nemogućnosti okoline da podnese iskaz tjeskobe, očaja ili boli: to se ne smije govoriti.

Umirući su isključeni {outcasts) zbog toga što čine otklon od ustanove ustrojene od života i radi njegova održanja. “Anti­cipirani pogreb”, fenomen institucionalnog odbacivanja, unapri­jed smješta umiruće u “komom smrti”; on ih okružuje tišinom ili, još gore, lažima koje štite žive od glasa koji bi mogao srušiti tu ogradu i kriknuti: “Umrijet ću”. Taj bi krik izazvao embarrassing­ly graceless dying (neugodno nedostojno umiranje). Laž (“Ali, ne, bit će bolje”) predstavlja zaštitu od komunikacije. Jer, kad bi se zabranjena riječ izgovorila, ona bi izdala borbu što je vodi bolnica, koja, pretpostavljajući da njegovati maeiozdraviti, ne želi doživjeti poraz; bila bi ona srknavljenje.

Nemisliva praksa

Čak i više, u slučaju smrti s odgodom, umirući dospijeva na polje izvan mislivoga, koje se postovjećuje s onime što se može učiniti. Izlazeći iz polja koje ograničuju mogućnosti interveniranja, on ulazi u područje beznačajnosti. Ništa se ne može razabrati tamo gdje se

269

više ništa ne može učiniti. Umirućeg se smatra nemoralnijim od neradnika: prvi je subjekt koji ne radi; drugi je objekt na kojemu više ne mogu raditi ni drugi; obojica su nepodnošljivi društvu u kojem se nestanak subjekta posvuda nadoknađuje i prikriva umnožavanjem zadataka. Trebao se pojaviti nacizam, logika u svom tehnokratskom totalitarizmu, da bi se bavilo mrtvima i uvelo pro­cedure koje će učiniti rentabilnom granicu kojom im se suprot­stavlja nepokretno tijelo, leš.

U toj kombinaciji između subjekata beznadnosti i radnji bez autora, između tjeskobe pojedinaca i upravljanja praksama, umirući vraća pitanje subjekta na krajnju granicu nedjelovanja, tamo gdje je ono najmanje primjereno i najnepodnošljivije. Kod nas izosta­nak rada znači bez-smisao; treba ga ukloniti kako bi se nastavio diskurs koji neumorno imenuje dužnosti i koji gradi zapadnu nara­ciju iz onoga “uvijek treba nešto raditi”. Umirući je lapsus u tom diskursu. On jest, i može biti jedino opscen. Dakle valja ga cenzuri­rati, lišiti jezika, umotati u mrtvački pokrov tišine: u ono što se otima imenovanju.

Pritom ni obitelj nema što kazati. Bolesnika joj je oduzela ustanova koja ne preuzima na sebe brigu o pojedincu, nego o njego­voj bolesti, izdvojenu predmetu, koji je preobrazilo ili isključilo tehničko osoblje posvećeno zaštiti zdravlja, kao što se drugi po­svećuju zaštiti poretka ili vlasništva. Gurnut izvan društva koje, sukladno negdanjim utopijama, čisti svoje ulice i svoje kuće od svega što parazitira smisao rada - otpad, prekršaji, invalidnost, sta­rost - bolesnik mora slijediti svoju bolest tamo gdje se njome bave, u specijalizirane ustanove u kojima se ona odmah preobražava u znanstveni i jezični predmet stran životu i svakodnevnom jeziku. On se stavlja na stranu, u jednu od tehničkih i tajnih zona (bolnice, zatvori, gradska odlagališta) koje oslobađaju žive od svega što bi moglo kočiti lanac proizvodnje i potrošnje, i koje, u sjeni u koju nitko ne pokušava prodrijeti, popravljaju i ravrstavaju ono što se još može poslati na površinu napretka. Zatočen tamo, bolesnik postaje strancem za svoje bliske. On više ne stanuje u njihovim

270

kućama i nema ga u obiteljskom govoru. Možda će se prognanik i vratiti iz strane zemlje čiji jezik njegova obitelj ne govori i koju se može jedino zaboraviti. Ako se ne vrati, ostat će dalek, neoznačiv predmet rada i neuspjeha koji je nemoguće slijediti u prostoru i bliskom jeziku.

Sjedne strane doživljena kao promašaj ili privremeni zastoj medicinske borbe, s druge lišena zajedničkog iskustva, dopirući tako na granicu znanstvene moći i onkraj poznatih praksi, smrt je ono drugdje. U društvu koje službeno poznaje “odmori’ samo kao inerciju i rasipanje, ona je prepuštena, primjerice, jezicima vjere koji više nisu na snazi, vraćena obredima odsad lišenima vjero­vanja koja su ih nastavala. Ona je razvrstana u te negdanje prostore koje je znanstvena proizvodnost učinila “deplasiranima”, ah koji barem nude nešto pomoću čega se može sricati u nekoliko znako­va (koji su postali neodgonetljivi) tu stvar lišenu značenja. Uzoran nacionalni spektakl: raskoš koja je okružila De Gaulleovu smrt većina uglednika koji su joj povjerili svog pokojnika dugo je držala”praznovjeijem”. Za ono što nisu mogli imenovati, zadužili su jezik u koji nisu mogli vjerovati. U vjerskom, dijaboličkom, vještičjemu ih fantastičnom repertoaru, u maiginaliziranim leksici­ma, ono što se odlaže u tajnost ili što iznova iskrsava prerušeno jest smrt, koja se više ne da misliti i imenovati.2

Reći znači vjerovati

Činjenica da se smrt, koja je potisnuta, vraća u egzotični jezik (onaj prošlosti, starih vjera ih dalekih predaja); da se o njoj govori služeći se stranim naiječjima; da je jednako teško o njoj govoriti na svom jeziku kao i umrijeti “kod kuće” - sve to određuje isključenika koji se može vratiti jedino prerušen. Paradoksalni simptom te smrti bez rečenica, cijela jedna književnost, označuje točku u kojoj odnosi postaju sumanuti. Tekst buja oko te povrede razuma. Još jednom, on se oslanja na ono o čemu se može samo šutjeti. Smrt je pitanje subjekta.

271

Jedan pokazatelj: analitički tretmani pokazuju do kojeg se stupnja iskustvo očituje na položaju subjekta s obzirom na njego­vu smrt. Melankolik kaže: “Ja ne mogu umrijeti”;3 opsjednuti: “Ja ne mogu ne umrijeti” (“Prije svega”, kaže Freud, “opsjednuti ima­ju potrebu za mogućnošću smrti kako bi razriješili svoje konflikte”).4 Ali prije no što se pojavi na polju psihoanalitičke razmjene, taj položaj subjekta proizlazi iz Edipova pitanja: “Je li uistinu tome tako da tek kad više nisam ništa postajem uistinu čovjekom?” Jacques Lacan komentira: “Tada počinje povijesni slijed: s onu stranu načela zadovoljstva.” Ali upravo se na tom mjestu pridružuje još jedan tišina onima pretpostavljene institucije i zajedničkog jezi­ka: tišina samog subjekta. Posebice on traži neko kazivanje. Boris Vian:

Ne bih želio krepati Ne, gospodine, ne, gospođo prije no što sam kušao okus koji me muči, od svega najsnažniji.Ne bih želio krepati prije no što sam kušao okus smrti.

Između krepati u kanti za smeće, što je u osnovi struggle for life*, koja se na Zapadu poopćuje, i umrijeti postoji razlika u govo­ru koji na ruševini posjeda i predodžbi, oblikuje pitanje: “Što je bitakV. “Dokono” pitanje. Govor koji više ne kazuje ništa, koji nema ništa drugo osim gubitka iz kojega se oblikuje kazivanje. Između stroja koji se zaustavi ih krepa i čina umiranja postoji mo­gućnost da se to iskaže. Mogućnost umiranja odvija se između toga dvoga.

* borbe za život. (L. G.)

272

Zaustavljen na pragu razlike između krepavanja i umiranja, umirući je spriječen da iskaže to ništa koje on postaje, nesposoban za čin koji bi samo proizveo njegovo pitanje. Dostajalo bi mu čak mjesto koje bi mogao steći u jeziku drugoga, u tom trenutku u kojemu više nema ni dobara niti poklona koje bi mogao uručiti. Da ga drugi samo oslove - “Lazare!” - i tako njegovim vlastitim ime­nom ucrtaju želju u jezik drugoga, iako mu ništa vlastitoga, ni u rođenju, ni u smrti, ne daje to pravo, već bi i to bila komunikacija s onu stranu razmjene. Tada bi se iz želje mogao potvrditi njegov nužni odnos s onime što on ne može imati, s gubitkom. Značilo bi to “simbolizirati” smrt, za nju pronaći riječi (koje ne “izvještava­ju” ni o kakvu sadržaju), otvoriti u jeziku razgovora uskrsnuće koje ne vraća u život.

Ali to je mjesto zabranjeno izdvojenome. Gubitak njegovih snaga i njegovih društvenih lica brani mu i ono što se činilo da mu dopušta: pristup uzajamnom odnosu o kojemu jezik kazuje samo: ‘Ti mi nedostaješ”.

Postoji ipak prvo i posljednje preklapanje između umira­nja, vjerovanja i govorenja. Zapravo, tijekom cijelog života, mogu konačno jedino vjerovati u svoju smrt, ako “vjerovati” određuje neki odnos prema drugome koji mi prethodi i neprestance nastaje. Nema ničeg tako”drugoga” kao što je moja smrt, pokazatelj svake drugotnosti. Ah u isti mah ništa ne određuje bolje mjesto s kojega mogu iskazati svoju želju za drugim, svoju zahvalnost da sam - bez jamca i dobra koje bih mogao ponuditi - prihvaćen u nemoćan govor njegova očekivanja; ništa dakle ne određuje točnije od moje smrti to što znači govoriti.

Pisanje

“Posljednji trenutak” tek je konačna točka u koju se povlači, po­jačava i obeznanjuje želja za kazivanjem. Ono što u smrti ima ob­lik čekanja nesumnjivo se uvlači mnogo prije u društveni život, ah valja mu uvijek skrivati svoju bestidnost. Njegovu poruku odaju

273

lica koja su u procesu rastakanja, ali raspolažu jedino lažima da bi izrekla ono što navješćuju (“Šutite, vi priče o starenju što ih pripo­vijedaju moje oči, moje bore i toliko težine...”) i mi pazimo da ih nama ne kažu (“Ne kazujte nam, naša lica, ono što ne želimo zna­t i ”)

Nemoralna tajna smrti odlaže se u zaštićene spilje koje im pridržava psihoanaliza ili religija. Ona nastanjuje opširne meta­fore astrologije, nekromancije ili vradžbine, jezike koje se tolerira tako dugo dok oblikuju područja mračnjaštva od kojih se “razliku­ju” društva napretka. Nemogućnost kazivanja tako uvelike pretho­di trenutku u kojemu se napori govornika poništavaju zajedno s njime. Ona je upisana u svim procedurama koje okružuju smrt ih je guraju izvan granica grada, izvan vremena, rada i jezika, da bi sačuvah jedno mjesto.

Ah, proizvodeći sliku umirućega, ja postupam jednako. Sudjelujem u obmani koja smrt smješta drugdje, u bolnicu ih u posljednje trenutke: jaje metamorfoziram u sliku drugoga; poisto­vjećujući je s umirućim, činim od nje mjesto na kojemu ja nisam. Njezinim predstavljanjem, ja istjerujem smrt, smještam je kod su­sjeda, odlažem za trenutak za koji tvrdim da nije moj. Ja štitim svoje mjesto. Umirući o kome govorim ostaje opscenim, ako to nisam ja.

Zaokret se očituje i u samom radu pisanja čiji su prikazi samo njegova posljedica i/ih otpad. Pitam se o tome što činim, budući daje “značenje” skriveno u pokretu, u činu pisanja. Čemu pisati ako ne u ime neke nemoguće riječi? Na početku pisanja na- hodi se gubitak. Ono što se ne može reći - nemoguća podudarnost između prisutnosti i znaka - postulat je uvijek iznova započinjućeg posla kojemu je načelo ne-mjesto identiteta i žrtvovanje stvari. Joy- ceov nalog: “Zapisi to, pobogu, zapisi/” 5 rađa se iz prisutnosti oduzete znaku. Pisanje ponavlja taj nedostatak sa svakim svojim grafom, užitkom hoda kroz jezik. Ono sriče odsutnost koja ima svog prethodnika i svoj cilj. Ono djeluje preko postupnih napu-

274

Stanja zauzetih mjesta i iskazuje se nekom izvanjskošću koja mu izmiče, budući daje njegov adresat došao odnegdje drugdje, posje­tilac kojeg se čekalo, ali nikada čulo na skripturalnim putovima što su ih na stranici ucrtala putovanja želje.

Praksa gubitka riječi, pisanje ima smisla jedino izvan sebe sama, na nekom drugome mjestu, onome čitatelja, kojega proizvo­di kao vlastitu nužnost i samo se upućujući prema toj prisustnosti koju nije kadro dosegnuti. Ide ono prema riječi koja mu nikad neće biti dana i koja, upravo zbog toga, stvara pokret beskonačne pove­zanosti s nepovezanim, raz-riješenim odgovorom drugoga. Iz tog gubitka nastaje pisanje. Ono je potez umirućega, odbacivanje ima­nja prelazeći preko polja nekog znanja, skromno naukovanje “da­vanja znaka”.

Na taj se način smrt, koja se ne kazuje, može zapisati i pro­naći jezik, čak i ako se u tom poslu trošenja neprestance vraća potreba za posjedovanjem preko glasa, poricanjem granice onoga nedostupnoga koje artikulira međusobno različite prisutnosti, zabo­ravljanjem u znanju one krhkosti koju ustanovljuje odnos svakog mjesta s drugima.

Terapeutska moć i njezin dvojnik

Od tog “literarnog” pisanja koje se gradi u odnosu prema smrti, razlikuje se “znanstveni” sustav ( i “skripturalni” također) koji po­lazi od rascjepa između života i smrti te koji doživljava smrt kao svoj neuspjeh, pad ih prijetnju. Ta podjela života i smrti potrebna je već tri stoljeća kako bi postali mogući diskursi prožeti znan­stvenim ambicijama, kadri kapitalizirati napredak, a da pritom ne trpe od nedostatka drugoga. Ah tek im je njihova preobrazba u ustanove moći omogućila da se uspostave.

Tako je rez koji je smrti suprotstavio osvajački rad i volji omogućio da preko ekonomske i terapeutske uprave zauzme gole­mi prazni prostor, sela u 18. stoljeću - polje nesreće, nove zemlje živih mrtvaca - taj je rez ustrojio znanje u odnosu prema bijedi.

275

Institucionalizacija medicinskoga znanja proizvela je veliku uto­piju terapeutske politike koja je, od škole do bolnice, obuhvatila sva sredstva borbe protiv rada smrti u društvenom prostom. Opća preobrazba u moći podarila je “medicinsko” obličje upravi, zaduženoj da izliječi i, još više, ustroji poredak zaštite.

Ta je sanitarna kampanja trebala zabrtviti sve otvore kroz koje se neprijatelj mogao provući. Ona je uključila i samu školu kao posebno polje “medicinske policije”; obuhvatila je područja privatnog života kako bi sanitarnim mjerama pokrila sve tajne i privatne putanje koje se otvaraju prema zlu; postavila je higijenu kao nacionalni problem u borbi protiv biološkog zla. Taj se medicin­ski obrazac politike spontano nadovezao na zapadnu ambiciju bes­konačnog napretka tijela (u ekonomiji nadmetanja koje je sport postao javnim uprizorenjem) i na opsjednutost gluhom i trajnom neplodnošću (koja je ugrožavala biološki kapital na kojemu je počivalo kolonizatorsko širenje zemlje).

Pisanje, mogućnost da se uspostavi prostor primjeren neči­joj volji, očitovalo se na tijelu poput pokretne, nepronične, klizeće stranice. Od tog je očitovanja knjiga postala laboratorijski opit na polju gospodarskog, demografskog ili pedagoškog prostora. Knji­ga je, u znanstvenom značenju riječi, “fikcija” skripturalnog tijela; ona je “scenarij” sastavljen u sklopu prospektive da se od tijela učini ono što društvo može napisati. Otad se više ne piše na tijelu. Samo se tijelo mora preobraziti u pisanje. To tijelo-knjiga, odnos života prema onome što je napisano, pomalo je, od demografije do biologije, poprimilo znanstveni oblik čiji je postulat svuda prisut­na borba protiv starenja, koje se naizmjence shvaća kao nemi­novnost ili kao ukupnost nadgledivih činitelja. Taje znanost tijelo preobraženo u bijelu stranicu na kojoj skripturalni zahvat može unedogled proizvoditi iskorak htijenja da se djeluje, napredak.

Ali poput pisaćeg papira, to se tijelo-oslonac troši. Ono što je proizvedeno kao upravljanje životom, ovladavanje ih pisanje tijela ne prestaje pri radu govoriti o smrti. Ono što izmiče ih se

276

vraća u diskurs znanosti potvrda je opsjednutog protivnika kojega pokušava istjerati. I sa svih strana buja književnost oko političke i terapeutske ustanove. Ona iznova uvodi toga đavla i pripovijeda o uznemirujućoj blizini prognanoga. Od Nietzschea do Bataillea, od Sadea do Lacana, ta “književnost” koju je od 18. stoljeća usposta­va “znanstvenog” diskursa protjerala s “vlastitog” polja i ustanovi­la kao drugo, bilježi u jeziku povratak isključenog. Danas je to također područje fikcije. Ona objavljuje vrstu znanja o kojoj zna­nje šuti. Ona je “različita” samo zbog toga što je, prestavši obrađi­vati predmete koje proizvodi skripturalna radnja, uzela za predmet samu tu radnju; ona govori o samom pisanju, radu knjige na polju smrti; ona je povratak sebi skripturalnog mita; ona je “fikcija” uto­liko što na prostoru knjige dopušta ponovno pojavljivanje indis­kretnog - drugog čije je mjesto htio zauzeti društveni tekst; na samome mjestu svoga isključenja, ona uprizoruje - neodvojivog isključenog čija nas seksualnost i smrt naizmjence iznova navode na pitanje. Odgovarajući znanosti na način poruge još nastanjene fantastičnim koje je stvorila, ili načinom poetike alteracije i raz- vlaštenja, skripturalni se prostor erotizira. U obliku mita o napretku - Knjige - razvija se opasna igra rekonstrukcije. I samo se tijelo napokon u nju upisuje, ali kao zanos rođen iz povrede drugoga, kao “trošenje” zadovoljstva neodvojivog od prolaznoga, kao neu­hvatljiva točka bijega koji združuje “eksces” s propadljivošću.

U skripturalnoj problematici povezanoj sa sposobnošću da se ništa ne izgubi od vremena koje prolazi, da se ono broji i sku­plja, da se stečeno učini unosnim kako bi kapital postao zamjenom za besmrtnost, tijelo se vraća kao trenutak, naporednost života i smrti: oboje na istome mjestu.6

Smrtno

Ostaje činjenica da se smrt ne imenuje. Ah ona se upisuje u dis­kurs života, iako joj nije moguće podariti posebno mjesto. Biolo­gija iznova otkriva “smrt nametnutu iznutra”. Francis Jacob: “S

277

reprodukcijom putem seksualnosti pojedinci moraju nestati.”7 Smrt je uvjet mogućnosti razvoja. Zakon je prostora da pojedinci gube svoje mjesto. Prijenos kapitala i njegov napredak osiguravaju se oporukom koju uvijek mora potpisati mrtvac.

S onu stranu znakova koji sa svih strana iznova uvode u pisanje njegov odnos prema seksualnosti i prema smrti, možemo se upitati nije li povijesni pokret koji premješta potisnute figure - “U Freudovo vrijeme bile su to seksualnost i moralnost; danas je to neograničeno tehnološko nasilje i apsurdna smrt” 8 - zapravo po­stupno otkrivanje obrasca koji je artikulirao društvene prakse i koji se pretvara u prikaz u mjeri u kojoj se smanjuje njegova učinkovi­tost. Opadanje civilizacije uspostavljene na moći pisanja protiv smrti moglo bi se objasniti mogućnošću ispisivanja onoga što ju je ustro­jilo. Jedino svršetak nekog vremena omogućuje iskazivanje onoga što mu je dalo život, kao da je to trebalo umrijeti da bi postalo knjigom.

Tada pisanje (ta knjiga) znači obvezu kročenja preko nepri­jateljskog područja, preko samog polja gubitka, izvan zaštićenog područja koje je omogućilo smještanje smrti drugdje. Znači to proiz­vesti rečenice s leksikom smrtnosti, u blizini, pa čak i na prostom smrti. Znači to prakticirati odnos između uživanja i manipulacije, na prostom između toga dvoga u kojemu gubitak (lapsus) proiz­vođenja dobra stvara mogućnost čekanja (vjerovanja) bez prisva­janja, ali već prepoznatljivog. Od Mallarmea, skripturalno se iskustvo razvija na način odnosa između čina napredovanja i smr­tonosnog tla na koje se ucrtava njegova putanja. U tom smislu pi­sac je i sam smrtnik koji pokušava govoriti. Ah u smrti što je upisuju njegovi koračaji na cmoj (a ne više bijeloj) stranici, on zna i može iskazati želju koja od drugoga, s pomoću pozornosti koju on preina- čuje, očekuje čaroban i prolazan izgred preživljavanja.

278

Neodređenosti

“Anarhija clair-obscura svakodnevice” Lukacs

Teorija zagovara pluralističku epistemologiju načinjenu od “mnoš­tva stajališta od kojih svako bjelodano raspolaže istom sposobnošću uopćavanja kao i druga”. Ona je umijeće “optjecaja duž putanja i vlakana”, umijeće prometovanja i presijecanja, napredak bi joj bio “međusobno ukrižavanje”. Ovisno o sastavu, vodio bi on “filozofiji komunikacije bez supstancije, naime bez fiksnosti i referencije” 1

Ali racionalna se tehnikammanje lakomislen način razraču­nava s dogmatizmom. Ona se brani od uplitanja koja stvaraju ne- proničnost i dvosmislenost u planiranju ili razastiranju. Posjeduje ona vlastitu igru, onu čitljivosti i razlikovanja funkcija na stranici na kojoj ih ispisuje ]QČnu pokraj druge, jednu nakon druge, na način da se može prenijeti tu sliku na tlo ili na fasadu, u gradovima ih u strojevima.

Čitljivostfunkcionalnih odnosa između dijelova i reproduk­cija modela u uvećanom mjerilu i u reljefu, dva su radna načela tehnike. Dakako, ona su krenula putem beskonačne sofistikacije koja odgovara raznolikosti potražnje, i same obuhvaćene susta­vom, stavljene na papir i analitički raspoređene u prostom čija je bit (uključujući i kompjutor)2 da bude čitljiv artefakt, predmet ponu­đen s kraja nakraj prelaženjima nepomičnog oka. Čudno ukriženje: teorija ide prema neodređenome, a tehnologija prema funkciona- lističkom razlikovanju, pri čemu ona preobražava sve i preobražava sebe samu. Kao da se jedna svjesno upućuje krivudavim puteljci-

279

ma neizvjesnosti i metafore,3 dok druga nastoji nametnuti kao “pri­rodan” utilitaristički i Junkcionalistički zakon vlastita mehanizma.

Nas ovdje zanima ono što se zbiva ispod tehnologije i što pomućuje njezinu igru. To je njezina odavno utvrđena granica, ali valja joj dati drugo određenje od onoga no mans land. Jer riječ je0 djelatnim praksama. Njihovim je tvorcima dobro znano to giba­nje kojemu su nadjenuli ime “otpora” i koje remeti fiinkcionalis- tičke račune (elitistički oblik birokratske strukture). Oni nužno moraju uočiti fiktivni značaj što se ubrizgava u poredak njegovim odnosom prema svakodnevnoj stvarnosti.4 Ali oni to ne smiju priznati. Šaliti se na taj način po uredima značilo bi uvredu veličan­stva i počinitelj bi bio zadovoljan. Ne dirajte, umjetnički predmet! Ostavimo dakle tu funkcionalističku racionalnost bujanju svoje ljepoiječivosti, eufemiji5 posvuda još prisutnoj u diskursu admini­stracije i vlasti, i vratimo se radije žagorenju svakodnevnih praksi.

One ne stvaraju džepove u ekonomskom društvu. Nemaju ništa zajedničkog s marginalnostima koje se ubrzo uklapaju u teh­nički ustroj koji od njih čini označitelje i predmete razmjene. Pre­ko njih se, naprotiv, u sretni odnos kakav bi sustav želio imati s radnjama za koje smatra da njima može sigurno upravljati, uvlači neka razlika nepodložna kodu. Daleko od toga da bude lokalna pobuna, dakle, ona koju je moguće razvrstati, na djeluje zajednič­ka i šutljiva subverzija, mutava poput ovce - naša. Naznačit ću samo dva njezina pokazatelja: “posvudašnjost” mjesta, promašaji u vremenu. Znači to nagovijestiti da su društveni prostori nesvodi- vi na njihovu nadgledivu i izgradivu površinu i da utjelovljenja iznova uvode nemislivost okolnosti u izračunano vrijeme. Nečitljivosti zgusnutih slojeva na istom mjestu, lukavstava u djelovanju i povijesnih zgoda. Pisanje takvih prizivanja, podrugljivo1 prolazno, ocrtava se u grafitima, kao da se bicikl nacrtan na zidu, zaštitni znak uobičajenog prometala, odvojio i uputio neodređe­nim putovima.6

280

Stratificirana mjesta

Razlika koja određuje svako mjesto nije poredak jukstapozicije, nego ima oblik međupovezanih slojeva. Elementi raspoređeni na istoj površini čine broj; oni podliježu raščlambi; predstavljaju obradivu površinu. Svaka urbana “obnova” ipak radije ima posla s golom plohom na kojoj bi mogla cementom ispisati kompoziciju izrađenu u laboratoriju na osnovi različitih “potreba” kojima bi ponudila funkcionalne odgovore. Potrebu, “sirovinu” te kompo­zicije, sustav također proizvodi izdvajajući je. Taje jedinica vlas­tita poput broja. Čak i više, nezadovoljstvo koje određuje svaku potrebu unaprijed poziva i opravdava konstrukciju koja je kom­binira s drugima. Logika proizvodnje: od 18. stoljeća, ona stvara svoj prostor, diskurzivni i praktični, ovisno o točkama usredo­točenosti - ured, tvornica, ulica. Ona ne priznaje mjerodavnost mjestima koja nije stvorila.

Pa ipak, ispod proizvođačkog i univerzalnog pisanja teh­nologije opstaju nepronična i tvrdoglava mjesta. Revolucije povi­jesti, gospodarske mijene, demografska miješanja u njima su se stratificirale i tamo ostaju, upisane u običaje, obrede i prostome prakse. Nestali su čitljivi diskursi koji su ih nekoć iskazivali ih su se u jeziku sačuvah tek u dijelovima. To mjesto, na svojoj površini, nadaje se poput kolaža. Ustvari, na djeluje posvudašnjost u zgus- nutosti. Nagomilavanje raznovrsnih slojeva. Svaki, poput stranice istrošene knjige, upućuje na drukčiji način prostornog jedinstva, društveno-gospodarske raspodjele, političkih sukoba i identifika­cijske simbolizacije.

Cjelinom, sastavljenom od neistodobnih dijelova još pove­zanih s urušenim totalitetima, upravljaju istančane i ujednačava- juće ravnoteže koje šutljivo osiguravaju komplementarnosti. Infi­nitezimalni pokreti, mnogooblične djelatnosti, istovjetne “mješa­vini elektrona, protona, fotona... - sve bića teško odredivih svoj­stava u neprestanu međudjelovanju” preko kojih, prema Reneu Thomu, teorija fizike predstavlja svijet. Ti pokreti u četvrti ili na

281

selu, stvaraju privid “nepokretnoga”. Lažna inercija. Taj rad i te igre postali su nevidljivi samo s mjesta na kojemu, s udaljenosti klase koja se “odvojila” od ostalih, promatranje uočava jedino odnos između onoga što želi proizvesti i onoga što joj se opire. Selo, četvrt, zgrada nisu uostalom jedini koji omogućuju funkcioniranje razno­rodnih slojeva. Najmanja rečenica zajedničkog jezika “hoda” na isti način. Njezina semantička jedinstvenost djeluje na jednako istančanim ujednačujućim ravnotežama, kojima sintaktička ili lek­sička analiza nad-meće neki umjetni okvir, onaj “elite” koja svoje modele uzima za stvarnost. Bolje je ovom prigodom posegnuti za oniričkim modelom (ah teorijskim, jer on artikulira praksu), koji spominje Freud u vezi s gradom Rimom čija su sva razdoblja preživjela na istome mjestu, netaknuta, i međusobno se oživ­ljavajući.7

Mjesto je palimpsest. Učena raščlamba poznaje tek njegov posljednji tekst; a i on je za nju tek posljedica epistemološih odlu­ka, kriterija i ciljeva. Ne čudi onda što su radnje poduzete radi takve rekonstrukcije “fiktivna” značaja te svoj (prolazni?) uspjeh manje duguju pronicavosti negoli svojoj moći da skrše narav tih igara između različitih snaga i vremena.

Neprilično vrijeme

Druga figura prijenosa planifikacija prema onome što one ne određuju; nepredvidljivost. Vrijeme koje prolazi, prekida ih pove­zuje (i koje zacijelo nikad nije bilo mišljeno) nije programirano vrijeme. Bilo bi to opće mjesto da ga prospektivni programi nisu stavili u zagradu čak i kad postavljaju mnogobrojne hipoteze. Ne­prilično vrijeme nadaje se naprosto poput noći koja izaziva “ne­zgodu” i zastoj u proizvodnji. To je lapsus sustava i njegov dija­bolični protivnik; za njegovo se istjerivanje zadužuje historiogra­fija koja treba nadomjestiti te neumjesnosti drugoga prozirnom orga- ničnošću znanstvene razgovjetnosti (zaključci, “uzroci” i posljedice, nizovi, kontinuiteti itd.). Ono što prospektiva ne čini, to histori­

282

ografija osigurava, podređujući se istom (fundamentalnom) zahtje­vu da proizvodnjom (fiktivnoga) “razuma” pokrije bestidnost neo­dređenoga.

To diskursom konstruirano vrijeme predočuje se u stvar­nosti kao slomljeno i zbrkano. Podređeno “službama” i ovisnosti­ma,8 vrijeme je teorije ustvari vrijeme povezano s nevjerojatnim, s promašajima, obratima, dakle vrijeme premješteno svojim drugim. To je istoznačnica onome što optječe u jeziku kao ‘Vremenska metaforika”.91, zahvaljujući neobičnom fenomenu, taj odnos nad- gledljivoga s promašenim upravo čini simbolizaciju, stavljanje skupa onoga što se nadovezuje, a da nije povezano, što čini sponu, a da ona nije misliva.

Promašenost ili poraz razuma upravo je slijepa točka koja ga prevodi u drugu dimenziju, onu misli, koja se očituje o različi­tom kao o svojoj neuhvatljivoj nužnosti. Simbolika je neodvojiva od promašaja. Svakodnevne prakse, utemeljene na nasumičnim odnosima, to jest na nepriličnom vremenu, bile bi, dakle, razba­cane tijekom cijelog trajanja, u položaju činova misli. Neprestani pokreti misli.

Stoga ukloniti nepredvidljivo ili ga isključiti iz računa kao nezakoniti slučaj i prijestupnika protiv racionalnosti znači zabra­niti mogućnost živuće i “mitske” prakse grada. Značilo bi to do­pustiti stanovnicima samo djeliće programa koji je izradila moć drugoga, a preinačio događaj. Neprilično vrijeme jest ono što se pripovijeda u istinskom diskursu grada: neodređena bajka, snažnije artikulirana na metaforičkim praksama i na stratificiranim mjesti­ma no što je carstvo očevidnosti u funkcionalističkoj tehnokraciji.

283

Bilješke

Povijest jednog istraživanja

1. Djelo čine dva sveska, a nastalo je iz pera troje autora: L 'Invention du quotidien. 1. Michel de Certeau, Arts de faire\ 2. Luce Giard i Pierre Mayol, Habiter, cuisiner, UGE, 10-18, Pariz, 1980.

2. Nekoliko ulomaka iz oba sveska objavljeno je u Traverses izme­đu 1975. i 1979. i u Espritu 1978. i 1979. Cijelo istraživanje prikazali su Michel de Certeau i Luce Giard u dva povezana članka “Manieres de faire et pratiques quotidiennes” i “Pratiques culinaires: une memoire”, u he Progres scientifique (časopis DGRST-a), br. 193, ožujak-travanj 1978, str. 45-56.

3. Emmanuel Le Roy Ladurie, “Le diable archiviste”, prikaz ob­javljen u Le Mondeu, 12. studenoga 1971, a ponovljen u njego­voj knjizi Le Territoire de Vhistorien, Gallimard, Bibliotheque des histoires, Pariz, 1973, str. 404-407. Usporedi s posve druk­čijom analizom Philippea Boutrya, “De l’histoire des mentalites a l’histoire des croyances. La Possession de Loudun ( 1970)”, Le Debat, br. 49, ožujak-travanj 1988, str. 85-96. O mjestu što ga Certeau zauzima među povjesničarima, vidi Dominique Julia, “Une histoire en actes” u Luce Giard i dr., Le Voyage mystique, Michel de Certeau, Cerf i RSR, Pariz, 1988, str. 103- 123.

4. O odnosu prema Freudu i Lacanu, vidi Michel de Certeau, His­toire et psychanalyse entre science et fiction, Gallimard, Folio, Pariz, 1987, pogl. V i VID.

284

5. Članci objavljeni i u Etudes i Espritu, između lipnja i rujna1968. i ponovno objavljeni u La Prise de parole, Desclee De Brouwer, 1968. (tiskanje dovršeno 22. listopada)

6. La Prise de parole, str. 71.7. “La rupture instauratrice ou le christianisme dans la culture con-

temporaine”, 1971, ponovljeno u Michel de Certeau, La Faib- lesse de croire, Seuil, Esprit, Pariz, 1987, str. 183-226.

8. La Prise de parole, str. 71.9. Ibid., str. 22.10. Ibid., str. 133.11. Michel de Certeau, La Culture aupluriel, UGE, 10-18,1974.;

2. izd., Christian Bourgois, Pariz, 1980. Tekstovi sa seminara u Arc-et-Senansu pretisnuti su u 9. i 10. pogl.

12. La Culture au pluriel, 2. izd., str. 247-248.13. Ta je sintagma poslužila kao naslov lijepoj studiji Dominique

Julia i Jacquesa Revela iz 1970, uvrštenoj u La Culture au plu­riel, pogl. 3.

14. Ibid., str. 241-243.

15. Ibid., str. 249.16. Opće povjerenstvo za znanstveno i tehničko istraživanje, u

neposrednoj nadležnosti premijera, tada je ugovorno zaduženo za vođenje i upravljanje javnog istraživanja.

17. Grupu su činili ekonomisti (Bernard Guibert, Claude Menard, Alain Weil), Certeau i ja. Posao je trajao nešto manje od go­dine dana, a suradnici su bili naizmjence očarani i zdvojni zbog publikacija u vezi s prospektivom i “luturologijom”.

18. Pratiques culturelles des Frangais, Ministarstvo kulture, Služba društvenih ispitivanja i istraživanja, Pariz, 1974, sv. 2. Ista je služba provela i nastavak ispitivanja s novog motrišta: Les Pra­tiques culturelles des Frangais, 1973-1986, La Decouverte et La Documentation frangaise, 1990.

285

19. Vidi Michel de Certeau, L ’Ecriture de I ’histoire, 3. i2d., Galli­mard, Bibliotheque des histoires, Pariz, 1984, pogl. 1, str. 33-36. (u vezi sa sociologijom religije Gabriela Le Brasa), pogl. 2, str. 84-92. (o korištenju računala i onome stoje Francis Furet kazao o kvantitativnoj povijesti).

20. Michel Foucault, Surveiller et punir, Gallimard, Bibliotheque des histoires, Pariz, 1975. (tiskanje dovršeno u veljači). (Nad­zor i kazna, Zagreb, 1994)

21. Michelle Perrot, “Mille manieres de braconner”, LeDebat, br. 46, ožujak-travanj 1988, str. 118.

22. Vidi zaključak La Culture aupluriel te “Actions culturelles et strategic politique” u La Revue nouvelle (Bruxelles), travanj 1974, str. 351-360. Michel de Certeau je držao do tog članka na koji upućuje u Arts defaire (uvod, bilješka 17; pogl. 2, bilješ­ka 5).

23. Pogl. 4 posvećeno je u razmjernim dijelovima svakome od njih. U vezi sa spominjanjem jednog i drugog, vidi kazalo na kraju knjige. O odnosu prema Foucaultu, vidi Histoire etpsychana- lyse entre science et fiction, pogl. I-HL

24. Gilles-Gaston Granger, Essai dunephilosopkie du style, 2. izd., Odile Jacob, Pariz, 1988. i Geral Holton, Thematic Ori­gins o f Scientific Thought. Kepler to Einstein, Harvard Uni­versity Press, Cambridge (Mass.), 1973 (djelomice prevedeno u L ’Imagination scientifique, Gallimard, Pariz, 1981) svaki su na svoj način pokušavali odrediti ta obilježja stila mišljenja za koji je Certeau (u ovoj knjizi) rekao: “Stil, taj način hodanja, netekstualni pokret, ustrojuje tekst misli.”

25. La Culture au pluriel, 2. izd., str. 244-245.26. Michel de Certeau,La Fable mystique, sv. 1., 2. izd., Gallimard,

Tel, Pariz, 1987, str. 282. i cijelo 7. pogl.27. Taj tekst, naslovljen: “Acteurs en qu?te d’une piece (suite)”

datiran 14.7.1974, završava se bibliografijom koju valja proči­

286

tati tijekom ljeta, podijeljenom u dva dijela, prvi s popisom “općenitih djela o kulturi” (Pierre Bourdieu, Gćrard Althabe, Pierre Legendre, Richard Hoggart itd.) i drugi koji se odnosi na “urbani prostor i njegovu kulturu” (posebni broj časopisa AnnalesESCiz srpnja 1970, te Castells, Cl. Soucy, Ch. Alexan­der i S. Chermayeff, R. Williams itd.).

28. Kasnije je neki brazilski student koji je posjećivao seminar napisao u internoj brošuri na Sveučilištu Paris VII izvrstan por­tret “učitelja koji nije želio imati učenika”.

29.0 njegovu načinu upravljanja stvarima vidi Michel de Certeau “Qu’est-ce qu’un seminaire?” uEsprita, studeni-prosinac 1978, str. 176-181.

30. Vidi Paul Rabinow, “Un prince de l’exil” i Richard Terdiman, “Une memoire d’eveilleur” u Luce Giard (ur.), Michel de Cer­teau, Centre Georges Pompidou, Cahiers pour un temps, Pariz, 1987, str. 39-43. i 91-96.

31. Nadam se sabrati u jednoj knjižici fragmente tih Arts de dire zajedno s drugim objavljenim radovima o običnoj kulturi na­kon 1980.

32. L ’invention du quotidien, sv. 2., str. 235-271. o kuhinji i str. 273-295. o gradskoj četvrti.

33. Tako je radio u Italiji svake godine od 1974. do 1978.; godine 1975. u Španjolskoj, Engleskoj i Danskoj; godine 1977. i 1978. u Švicarskoj. Izvan Europe, bio je u Quebecu 1974. i 1975., u Brazilu 1974., u Izraelu 1976., u SAD-u 1977 (u Vermontu), a također i 1976. i 1978 (u Kalifomiji). Posebno valja izdvojiti stalne dodire s Belgijom, u kojoj se suradnja odvijala preko Marie Beaumont i Georgesa Thilla, u Bruxellesu i Namuru; nadasve njima dvoma, nezaboravnoj velikodušnosti Marie, aktivnom i inventivnom njihovu okruženju, valja zahvaliti šire­nje istraživanja o “zabušavanju” s radništva na znanstvene us­tanove, na mjesta gdje se ispisuju “umjetnički uspjesi” i “grafi­ti odavanja počasti” (str. 49).

287

34. F ran k s Hartog, “L’ecriture du voyage”, u Luce Giard (ur.), Michel de Certeau, str. 123-132.

35. Francois Choay, “Tours et traverses du quotidien”, u istom zborniku, str. 85-90.

36. Michelle Perrot, op. cit., str. 117.

37. Anne-Marie Chartier i Jean Hebrard, “L 'Invention du quotidi­en. Une lecture des usages”, Le Debat, br. 49, ožujak-travanj 1988, str. 97, 99. i 100.

38. O Michelu de Certeau vidi tri zbornika koja mu je posvetio Centre Georges Pompidou (gore, bilješka br. 30) i pod naslovom Voyage mystique (gore, bilješka 3). U potonjem zborniku, sa­stavila sam njegovu “potpunu bibliografiju” (op. cit., str. 191- 243.).

Opći uvod

1. Vidi Michel de Certeau, La Prise de parole, Desclee de Brou­wer, Pariz, 1968; La Possession de Loudun, 3. izđ., Gallimard, Archives, Pariz, 1990; L ’Absent de l ’histoire, Mame, Pariz, 1973; La Culture au pluriel, 2. izd., Christian Bouigois, Pariz, 1980; Une politique de la langue, zajedno s Dominique Juha i Jacque- som Revelom, Gallimard, Bibliotheque des histoires, Pariz, 1975; itd.

2. Iz grčkoga poiein: “stvoriti, izumiti, roditi”.3. Vidi Emile Benveniste, Pwblemes de linguistique generale, sv.

1, Gallimard, Pariz, 1966, str. 251-266.

4. Michel Foucault, Surveiller et punir, Gallimard, Pariz 1975. {Nadzor i kazna, Zagreb, 1994)

5 .1 s tog stajališta radovi Hernija Lefebvrea o svakodnevnom životu znače temeljni izvor.

6 .0 umijeću od Enciklopedije do Durkheima vidi pogl. V, str. 102- 107.

288

7. Tu literaturu mvo&Knjiga u svakodnevnom životu, Bibliotheque Nationale, Pariz, 1975; i Genevieve Bolleme, La Bible bleue. Anthologie d ’une litterature “populaire”, Flammarion, Pariz, 1975, str. 141-379.

8. Jednu od tih monografija napisao je Pierre Mayol, a drugu Luce Giard (na osnovi intervjua koje je prikupila Marie Ferrier).

9. Među djelima Ervinga Goflmana vidi prije svega, La Mise en scene de la vie quotidienne (Samoprezentacija u svakodnevnom životu), Minuit, Pariz, 1973.; Les Rites d ’interaction (Interakcij­ski rituali), Minuit, Pariz, 1974; Frame analysis, Harper&Row, New York 1974.Vidi Pierre Bourdieu, Esquisse d ’une theorie de la pratique, Droz, Ženeva, 1972; “Les strategies matrimoni- ales”, Annales ESC, 27/1972, str. 1105-1127; “Le language au­torise”, u Actes de la recherche en sciences sociales, br. 5-6, studeni 1975, str. 184-190.; “Lesens pratique”, u istom časopisu, br. 1, veljača 1976, str. 43-86. Od Marcela Maussa, vidi poglavi­to ‘Techniques du coips”, u zborniku Sociologie et anthropolo- gie , PUF, Pariz, 1950; Marcel Detienne i Jean-Pierre Vemant, Les Ruses de Vintelligence. La metis des Grecs , Flammarion, Pariz, 1974. (Lukava inteligencija u starih Grka, Naklada MD, Zagreb, 2000); Jeremy Boissevain, Friends o f Friends. Networks, Manipulators and Coalitions, Blackwell, Oxford, 1974; EdwardO. Laumann, Bonds o f Pluralism. The Form and Substance o f Urban Social Networks, John Wiley, New York, 1973.

10. Joshua A. Fishman, The Sociology o f Language, Newbury, Rowley (Mass.), 1972. Vidi također David Sudnow (ur.), Stu­dies in Social Interaction, Free Press, New York, 1972; Wil­liam Labov, Sociolinguistique, Minuit, Pariz, 1976; itd.

11. Oswald Ducrot, Dire et ne pas dire, Hermann, Pariz, 1972; David K. Lewis, Convention: a Philosophical Study, Harvard University Press, Cambridge (Mass.), 1974, kao i Counterfac- tuals, ibid., 1973.

289

12. Geoig H. von Wright, Norm and Action , Routledge&Kegan Paul, London, 1963; Essay in Deontic Logic and General The­ory o f Action, North Holland, Amsterdam, 1968; Explanation and Understanding, Cornell University Press, Ithaca (N. Y..), 1971. Također A. C. Danto, Analytical Philosophy o f Action, Cambridge University Press, Cambridge, 1973; Richard J. Bern­stein, Praxis and Action, Duckworth, London, 1972; Paul Ricoeur i Dorian Tiffeneau (ur.), La Semantique de Taction, CNRS, Pariz, 1977.

13. A. N. Prior, Past, Present and Future: a Study o f “Tense Lo­gic”, Oxford University Press, Oxford, 1975.

14. Alan R. White, Modal Thinking, Cornell University Press, Cornell, 1975; G. E. Hughes i M. J. Cresswell, An Introduction to Modal Logic, Oxford University Press, Oxford, 1973; I. R. Zeeman, Modal Logic, ibid., 1975; S. Haacker, Deviant Logic, Cambridge University Press, Cambridge, 1976; H. Parret (ur.), Discussing Language with Chomsky, Halliday etc, Mouton, Den Haag, 1975.

15. Jacques Sojcher, La Demarche poetique , UGE 10-18, Pariz, 1976, str. 145.

16. Vidi, Fernand Deligny, Les Vagabonds efficaces, Maspero, Pariz, 1970; Nous et Tinnocent, ibid., 1977; itd.

17. Michel de Certeau, La Culture aupluriel: “Des espaces et des pratiques”, str. 233-251; “Actions culturelles et strategies poli- tiques”, u La Revue nouvelle, travanj 1974, str. 351-360.

18. Analiza načela izdvajanja omogućuje u isti mah istančaniju i točniju kritiku. Vidi zbornik, Pour une histoire de la statis- tique, sv.l, INSEE, Pariz, 1978, posebno, Alain Desrosieres, “Elements pour l’histoire des nomenclatures socioprofession- nelles”, str. 155-231.

19. Radovi Pierrea Bourdieua, Marcela Detiennea i Jean-Pierrea Vemanta omogućuju jasnije sagledavanje pojma “taktike”, ali

290

valja spomenuti i doprinos socioloških istraživanja H. Garfin- kela, H. Sacksa itd. (vidi gore bilješke 9 i 10).

20. Marcel Detienne i Jean-Pierre Vemant, Les Ruses de i intelli­gence. (Lukava inteligencija u starih Grka, Naklada MD, Za­greb, 2000)

21. Vidi, S. Toulmin, The Uses o f Argument, Cambridge Universi­ty Press, Cambridge, 1958; Ch. Perelman i L. Olbrechts-Tyte- ca, Traite de I 'argumentation, Universite libre, Bruxelles, 1970, Jean Dubois i dr., Rhetorique generale, Larousse, Pariz, 1970; itd.

22. Aristotel Retorika, U., 24, 1402a. Vidi, W. K. Guthrie, The Sophists, Cambridge University Press, Cambridge, 1971, str. 178-179.

23. Sun Tzu, L ’Art de la guerre (Umijeće ratovanja), Flammarion, Pariz, 1972.

24. R. H. Khawam (ur.), Le Livre des ruses. La strategie politique desArabes, Phebus, Pariz, 1976.

25. Vidi Jean Baudrillard, Le Systeme des objets, Gallimard, Pariz, 1968; La Societe de consommation, Denoel, Pariz, 1970; Pour une critique de leconomie politique du signe, Gallimard, Pa­riz, 1972.

26. Guy Debord, La Societe du spectacle, Buchet-Chastel, Pariz, 1967.

27. Roland Barthes, Le Plaisir du texte, Seuil, Pariz, 1973, str 58.28. Vidi Gerard Mordillat i Nicolas Philibert, Ces Patrons eclaires

qui craigrient la lumiere, Albatros, Pariz 1979.

29. Vidi, H. Sacks, E. A. Schegloff, itd., gornji navod.30. Vidi gore, pogl. VU-DC

31. Tim smo praksama posvetili monografije u kojima se nalazi obilna i raspršena bibliografija o tom predmetu. Vidi sv. 2: Habiter, cuisiner Luce Giard i Pierrea Mayola.

291

32. Vidi, naprimjer, A. Lipietz, “Structuration de l’espace, prob­leme foncier et amenagement du territoire”, ̂ Environment and Planning, A, 1975, sv. 7, str. 415-425., i “Approches theorique des transformations de Pespace franfais” uEspaces etSocietes, br. 16,1975, str. 3-14.

33. Raščlamba serije, Travaux et recherches de prospective, Docu­mentation Franfaise, posebice sv. 14,59. i 66, a napose studije Yvesa Barela i Jacquesa Duranda koje su poslužile kao osnova za naše istraživanje o prospektivi.

34. Witold Gombrowicz, Cosmos, Gallimard, Folio, Pariz, 1971, str. 165-168.

1. poglavlje

1. Robert Musil, L ’Homme sans qualites (Čovjek bez svojstava), prev. Philippe Jaccottet, Gallimard, Folio, Pariz, 1978, sv.l, str. 2 1 .

2. Robert Klein, La Forme et l 'intelligible, Gallimard, Pariz, 1970, str. 436-444. Vidi također Enrico Castelli-Gattinara, “Quelques considerations sur le Niemand e t ... Personne”, u Folie et derai- son a la Renaissance, Universite libre, Bruxelles 1976, str. 109- 118.

3. Sigmund Freud, Gesammelte Werke, sv. XTV, str. 431-432. U tekstu Nelagoda u kulturi, prvi odsječak, Freud se poziva na tekst Budućnostjedne iluzije koji doista u prvome odsječku tako­đer polazi od suprotnosti između “manjine” i “većine” (“gomile”) koja pokreće njegovu analizu.

4. L ‘Avenir dune illusion (Budućnost jedne iluzije), prev. Marie Bonaparte, PUF, Pariz, 1971, odsj. 7, str. 53.

5. Gesammelte Werke, sv. XTV, str. 431.6. Vidi Michel de Certeau, LEcriture de l ’histoire, 3. izd., Galli­

mard, Bibliotheque des histoires, Pariz, 1984, str. 7-8.

292

7. Gesammmelte Werke, t. XIV, str. 431.8. Freud, pismo Lou Andreas-Salome, Correspondence avec Sig­

mund Freud, Gallimard, Pariz, 1970, str. 225.

9. Ibid.10. Gesammelte Werke, t. XTV, str. 506.11. Vidi,Z,'Ecriture de I ’histoire: “La fiction de l’histoire. L’ecriture

de Mo<fse et le monotheisme”, str. 312-358.12. Vidi raščlambu stručnjaka kojoj je posvećeno zajedničko djelo

Zloporaba znanja, Desclee De Brouwer, Pariz, 1977.13. Vidi gore: IV. dio: Uporabe jezika.14. Vidi tom 2: Habiter, cuisiner, Luce Giard i Pierre Mayol.15. Ludwig Wittgenstein, Philosophical Investigations, Blackwell,

Oxford, 1976, par. 116, str. 48.16. Ludwig Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus,

Routledge&Kegan Paul, London, 1961, par. 6.53, str. 150-151.

17. Philosophical Investigations, par. 494, str. 138.18. Vidi pismo Fickem u vezi s Traktatom: “Moja knjiga zacrtava

granice polja etike na neki način iznutra, i uvjeren sam daje to jedini strogi način da ih se obilježi” (navedeno u Allan Janick i Stephen Toulmin, Wittgenstein, Vienne et la modemite, PUF, Pariz 1978, str. 165). Također, kazuje Wittgenstein, Traktat se sastoji od dva dijela, jednoga, napisane knjige, i drugoga, bit­noga, koji nije i ne može biti napisan, posvećenoga samoj etici.

19. Philosophical Investigations, par. 122, str. 49. Vidi Jacques Bouveresse,La Parole malheureuse, Minuit, Pariz, 1971: “Lan- gage ordinaire et philosophic”, str. 299-348.

20.0 tom aspektu povijesti, vidi Michel de Certeau, L ’Ecriture de l ’histoire, str. 63-122, i “Ecriture et histoire” u Politique aujourd’hui, studeni-prosinac 1975, str. 65-77. Ostavljam po strani filozofske rasprave u vezi s Marxom i Wittgensteinom (potonji je uostalom želio ići raditi u SSSR). Vidi studije F.

293

Rossi-Landi {Per un uso marxiano di Wittgenstein), Tony Man­ser {The End o f Philosophy: Marx i Wittgenstein, University of Southampton, 1973.). ili Ted Benton (“Winch, Wittgenstein and Marxism” u Radical Philosophy, br. 13, str. 1-6). U Wittgen- steina se može prepoznati nekakav historijski materijalizam primjeren tom “građaninu”, ali nikakva “znanost” (u marksis­tičkom značenju) povijesti.

21. Vidi Ludwig Wittgenstein,Lef ons et conversations (Predavanja i razgovori), Gallimard, Pariz, 1971, str. 154-155. Vidi i izjavu, koju navodi Norman Malcolm, o čovjeku koji da bi izišao iz sobe u koju vjeruje daje zatočen, počinje “hodati duž zidova” (u Ludwig Wittgenstein, Le Cahier bleu et le Cahier brun (Plava i smeđa bilježnica), Gallimard, Pariz, 1965, str. 369.)

22. Philosophical Investigations, par. 109: u engleskome prijevodu stoji: “looking into the workings of our language”, str. 47.

23. Navod prema Norman Malcolm, u Ludwig Wittgenstein, Le Cahier bleu et le Cahier brun (Plava i smeđa bilježnica), str. 367-368.

24. Ta riječ bečkoga podrijetla označava “sve moguće tipove mis­li, karaktera i jezika” (vidi A. Janick i S. Toulmin, op. cit., str. 198) ili, općenitije, /aktualne (povijesne) strukturacije naše opstojnosti.

25. Vidi npr. J. L. Austin, Philosophical Papers, 2. izd., Oxford University Press, Oxford, 1969, str. 181-182.

26. U vezi s tim engleskim prijevodom, vidi G. J. Wamock, Eng­lish Philosophy since 1900, 2. izd., Oxford University Press, Oxford, 1969, str. 19-20, 100-102. itd; i nadasve Charles E. Caton (ur.) Philosophy and Ordinary Language, Urbana (111.) 1963 i V. C. Chapel (ur.), Ordinary Language, Englewood Cliffs (N.J.), Prentice Hall, 1964.

27. Vidi tekst Adolfa Loosa preveden u Traverses, br. 7,1976, str. 15-20.

294

28. R. Musil, L Homme sans qualites (Čovjek bez svojstava)29. Glagol gnušati se objašnjava njegovo nepodnošenje određe­

nog stila mišljenja. Vidi npr. Legons et conversations (Preda­vanja i razgovori), str. 63-64; i Jacques Bouveresse, “Les demi- ers jours de l’humanite”, Critique, br. 339-340. s naslovom Vi­enne, debut d ’un siecle, kolovoz-rujan 1975, str. 753-805.

30. Vidi predgovor Remarques philosophiques, Gallimard, Pariz 1975, str. 15-20.

31. Z, ’Homme sans qualite(Čoyjek bez svojstava), sv. 1, str. 74-75.32. Ibid., str. 75.33. Philosophical Investigations, par. 194, str. 79.

2. poglavlje

1. Seminar upriličen na osnovi ankete vođene od 1971. i prvog izvješća (Frei Damiao: sim ou nao? E os impasses da religiao popular, Recife, umnoženo); cjelina prikupljenih dokumenata nije bila podijeljena. Raščlamba iste vrste odnosila se na anketu provedenu tijekom veoma poznatog hodočašća Senhora do Bon- fima (Salvador, Brazil). Vidi Fernando Silveira Massote, Esplo- sione sociale del Sertao Brasiliano, disertacija, Urbino, 1978, str. 74-183, o religiji.

2. Dva prva stiha preuzeta su iz anarhističke pjesme Amore ribelle, “ideja” je bilo egalitamo društvo; nastavak stihova preuzet je iz Canto dei Malfatorri. Dva teksta navodi Jean-Louis Comolli, La Cecilia, Daniel et Cie, Pariz, 1976, str. 99-103. U vezi s fil­mom, vidi Michel de Certeau, Jacques Revel i dr., Qa cinema, br. 10-11,1976, str. 38-44.

3. Vidi Willy Apollon, Le Vaudou. Un espace pour les "voix ”, Galilee, Pariz, 1976.

4. Naprimjer, Tome Cabral, Dictionario de tgrmos e expressoes popu lares, Universidade federal do Ceara, Fortaleza, 1972.

295

5. Vidi Michel de Certeau, La Culture aupluriel, 2. izd. Christian Bourgois, Pariz, 1980: “Des espaces et des pratiques”, str. 233- 251; “Actions culturelles et strategies politiques”, La Revue nou- velle, travanj 1974, str. 351-360; itd.

6. Marcel Detienne i Jean-Pierre Vemant, Les Ruses de Vlntel- ligence. La metis des Grecs, Flammarion, Pariz 1974. (Lukava inteligencija u starih Grka, Naklada MD, Zagreb, 2000)

7. Pierre Bourdieu, Esquisse dune theorie de la pratique, Droz, Ženeva, 1972; i nadasve, “Le sens pratique”, Actes de la recher­che en sciences sociales, br. 1, veljača 1976, str. 43-86.

8. Vidi dalje, IV. dio: Usages de la langue.9. Tako je s istraživanjima A. Charraud, F. Loux, Ph. Richarda i M.

de Virvillea u Francuskom etnološkom centru: vidi njihovo iz­vješće, Analyse de contenu de proverbes medicaux, MSH, Pa­riz, 1972, ili članak Fransoise Loux u Ethnologie frangaise br. 3-4,1971, str. 121 -126. Iste metode bile su ranije primijenjene u Essai de description des contes populaires, MSH, Pariz, 1970.

10. Vidi, primjerice, Alberto Mario Cirese, 1 Proverbi: struttura delle deftnizioni, Urbino, 1972, u vezi sa sardskim poslovica­ma.

11. Te su jedinice bile naizmjence “tipovi” (Aame), “motivi” (Thompson) i “funkcije” (Propp), “kušnje” (Meletinskij), itd.

12. Daniel Paul Schreber, Memoires d ’un nevropathe (Uspomene jednog neurotika), Seuil, Pariz, 1975, str. 60.

13. Raščlamba je “otiska procesa iskazivanja u iskazu”, kao što znamo, strogi predmet lingvistike iskazivanja. Vidi Oswald Ducrot i Tzvetan Todorov, Dictionnaire encyclopedique des sciences du langage , Seuil, Pariz, 1972, str. 405.

14. U vezi s modalnošću kojom govornik osigurava neki status (koji se odnosi na egzistenciju, izvjesnost, obvezu itd.) svom iskazu ((dictum et lexis), vidi, primjerice, Langages br. 43, ru­jan 1976. i bibliografiju, str. 116-124.

296

15. Sun Tzu, L 'Art de la guerre (Umijeće ratovanja), Flammarion, Pariz, 1972, djelo potječe iz 4. st. pr. Krista.

16. R. K. Khawam (ur.) Le Livre des ruses. La strategie politique des Arabes, Phebus, Pariz, 1976.

17. U vezi s time, znanstvenost bi bila generalizacija kakva lu­kavstva: umješnost se više ne smješta u uporabu običnog jezi­ka (s tisuću retoričkih “obrata”), već u proizvodnju vlastitih jezika (umjetni jezici koji osiguravaju jednoznačnu i razvidnu uporabu skovanih termina).

18. Levi-Strauss suprotstavlja “disjunktivnu” igru, proizvoditeljicu razlika između prvobitno jednakih strana, “konjunktivnu” ritu­alu, uvoditelju i obnovitelju jedinstva. Vidi La Pensee sauvage, Plon, Pariz, 1962, str. 44-47.

19. Vidi Roger J. Girault, Traite du jeu de go, Flammarion, Pariz, 1977, sv. 2.

20. Vidi Robert Jaulin,L2 Geomancie. Analyse formelle, Plon, Pariz, 1966; A. Ader i A. Zempleni, Le Baton de l ’aveugle , Her­mann, Pariz, 1972; Jean-Pierre Vemant i dr., Divination et Ra­tionality, Seul, Pariz, 1974; itd.

21. Moglo bi se raščlaniti uzajamnost između igara i bajki u svjetlu istraživanja Nicole Belmont o odnosima između pučkih “dužnosti” i “vjerovanja”: “Les croyances populaires comme recits mythologique”, L ’Homme, 10/2,1970, str. 94-108.

22. Vladimir Propp, Morphologie du conte (Morfologija bajke, 1928), Gallimard i Seul, Pariz, 1970, čemu treba pridodati Le rodici storiche dei raconti di fate (Povijesni korijeni bajke), Einaudi, Torino, 1949. U vezi s Proppom, vidi naročito A. Dundes, The Morphology o f North-American Indian Folktales, Academia scientarum fennica, Helsinki, 1964; A. J. Greimas, Semantique structurale, Larousse, Pariz, 1966, str. 172-213; Claude Levi-Strauss, Anthropologie stucturale deux, Plon, Pa­riz, 1973,139-173; Andre Regnier, “La moiphologie selon V. J. Propp”, u La Crise du langage scientifique, Anthropos, Pa-

297

riz, 1974, i “De la morphologie selon V. J. Propp a la notion đu systeme preinterpretatif’ u L ’Homme et la Societe, br. 12, str. 171-189.

23. Termin je uporabio Regnier, “De la morphologie selon V. J. Propp”, str. 172.

24. Morphologie du conte (Morfologija bajke), str. 31.

25. Tako u ciganskim bajkama junak ne laže, ali sebi u korist zna učiniti da dobivene zapovijedi znače nešto drugo od onoga što su mu gospodar ili osoba koja obnosi vlast željeli zapovijediti. Vidi također Denise Paulme i Claude Bremond, Typologie des contes africains du decepteur. Principes d ’un index des ruses, Urbino, 1976; ili s teorijskog stajališta. Louis Marin,Semiotique de la Passion, suizd. Aubier itd., Pariz, 1971: “Semiotique du traltre”, str. 97-186.

26. Prema Romanu Jakobsonu, mutacije i odnosi fonema u gloso- lalijama i “proročanstvima u jeziku” - diskurs lišen smisla koji predstavlja “apstraktnu narodnu umjetnost” - podređeni su tako strogim pravilima da bismo, krenuvši odatle, mogli tražiti “kom- pozicijska načela” (<compositionalprinciples) složenija od strati- ficiranih (zvukovnih i označiteljskih) predstavnika vrsta usmene tradicije (Selected Writings, Mouton, Den Haag, 1966, sv. 6, str. 642). Igre sa slovima u svojim formulama bez značenja (primjerice, Am, stram, gram..) imale bi dakle vrijednost alge­barskih formula naznačujući formalne mogućnosti proizvod­nje teksta. Znači U to da se formalizacija tako upisuje u tu “ap­straktnu” književnost priskrbljujući logičke modele tvorbenih praksi pučkih “manifestacija”?

27. Vidi kritičke analize Pierrea Bourdieua, Le Metier de socio- logue, 2. izd., Mouton, Den Haag, 1973, predgovor; Maurice Godelier, Horizon, trajets marxistes en anthropologie, Maspero, Pariz, 1973, itd.

298

28. Vidi Michel de Certeau, La Culture au pluriel: “La beaute du mort”, u suradnji s Dominique Julia i Jacquesom Revelom, str. 49-80.

29. Miklos Haraszti, Salaire auxpieces, Seuil, Pariz, 1976, str. 136- 145.0 “skleparijama”, staklenim proizvodima koje su staklari izradili za svoj račun, vidi Louis Meriaux, “Retrouvailles chez les verriers”, Le Monde, 22-23. listopad 1978. Također M.-J. i J.-R. Hissard, “Henri H. perruquiste”, Autrement br. 16, stude­ni 1978, str. 75-83.

30. Marcel Mauss, Sociologie et Anthropologie, PUF, Pariz, 1966, “Essai sur le don”, str. 145-279.

3. poglavlje

1 . Vidi osobito A. Huet i dr., La Marchandise culturelle, CNRS, Pariz, 1977, koji se ne zadovoljava raščlambom proizvoda (fo­tografija, ploča, otisci), nego se bavi sustavom robnog ponav­ljanja i ideološke reprodukcije..

2. Vidi, primjerice, Pratiques culturelle des Frangais, Državni sek­retarijat za kulturu i Služba studija i istraživanja, Pariz, 1974, sv.2. Temeljnim i pionirskim radom, iako donekle statističkim i ograničenim na masovnu umjetnost, ostaje studija Alvina Tof- flera, The Culture Consumers, Penguin, Baltimore, 1965.

3 .0 anticipativnoj tezi s početka stoljeća o “samačkome stroju” u umjetnosti (Marcel Duchamp itd.) ili književnosti (od Julesa Ver- nea do Raymonda Roussela), vidi Jean Clair i dr., Junggesellen Maschinen. Les Machines celibataire, Alfieri, Venecija, 1975.

4. Vidi, primjerice, u vezi s Aymarasima iz Perua i Bolivije, J.-E. Monast, On les croyait chretiens: les Aymaras, Cerf, Pariz, 1969.

5. Vidi Michel de Certeau, “La longue marche indienne”, pogovor Yvesu Matemeu (ur.),LeReveil indien en AmeriqueLatine, Cerf., Pariz, 1977, str. 121-135.

299

6. G. Ryle, “Use, Usage and Meaning’, u G. H. R. Parkinson (ur.), The Theory o f Meaning, Oxford University Press, Oxford, 1968, str. 109-116. Velik dio knjige posvećenje uporabi.

7. Richard Montague, “Pragmatics”, u Raymond Klibansky (ur.), La Philosophy contemporaine, La Nuova Italia, Firenca, 1968, sv. 1, str. 102-122. Bar-Hillel preuzima tako jedan termin od C.S. Peircea, kojemu je istoznačnik kod Russella “egocentric par­ticulars”, kod Reichenbacha “token-reflexive expressions” , kod Goodmana “indicator words'", kod Quinea “non eternal senten­ces” itd. U tu se perspektivu upisuje cijela jedna tradicija. Iz nje proizlazi i Wittgenstein čije je geslo bilo ne tražiti značenje, nego uporabu (“Don’t ask for the meaning, ask for use”), pozivajući se prije svega na uobičajenu uporabu kojom upravlja institucija jezične djelatnosti.

8. Vidi dolje, “L’enociation proverbiale”, str. 36.

9. Vidi Emile Benveniste, Problemes de linguistique generale, Gallimard, Pariz, 1974, sv. 2, str. 79-88.

10. Fernand Deligny, Les Vagabonds efficaces, Maspero, Pariz, 1970, određuje tom riječi putanje mladih autista s kojima živi, pisanje preko drveta, lutanja kojima se više ne može ucrtati put u prostoru jezika.

11. Vidi u nastavku poglavlje “Neodređenosti”.

12. Ibid.13. “Jedina je strategija uključiti strategiju drugoga” prema Johnu

von Neumannu i Oskaru Morgenstemu, Theory o f Games and Economic Behavior, 3. izd., John Wiley, New York, 1964.

14. “Strategija je znanost ratničkih pokreta izvan vidnoga polja neprijatelja; taktika pak unutar njega” (von Biillow).

15. Karl von Clausewitz, De la guerre (O ratu), Minuit, Pariz, 1955, str. 212-213. Tu analizu nalazimo i kod brojnih drugih autora, od Machiavellia nadalje. Vidi Y. Delahaye, “Simulation i dis-

300

simulation”, u La Ruse {Cause commune, 1977/1), UGE, 10- 18, Pariz, str. 55-74.

16. Clausewitz, op. cit., str. 212.17. Sigmund Freud, Le Mot d ‘esprit et ses rapports avec Tincon-

scient{Vic i njegov odnos prema nesvjesnom), Gallimard, Idees, Pariz, 1969.

18. Aristotel, Retorika, D, 2 4 ,1402a: “Učiniti slabiji od dva argu­menta jačim.” Isto “otkriće” pripisuje se Tiziji u Platonovu Fedru, 273b-c {Platon Oeuvres Completes, Gallimard, Plei- ade, sv. 2, Pariz, 1950, str. 72-73.). Vidi i W. K. C. Guthrie, The Sophist, Cambridge University Press, Cambridge, 1971, str. 178-179.0 Coraxovu techne, koji pojam Aristotel spominje u vezi s “mjestima sličnih entimema”, vidi Ch. Perelman i L. Olbre- chts-Tyteca, Traite de I ’argumentation, Universite libre, Brux­elles, 1970, str. 607-609.

19. Freud, Le Mot d ’esprit (Vic i njegov odnos prema nesvjes­nom), str. 19-173, u vezi s tehnikama vica.

20. Vidi, S. Toulmin, The Uses o f Argument, Cambridge Universi­ty Press, Cambridge, 1958; Ch Perelman i L. Olbrechts-Tyte- ca, op. cit., Jean Dubois i dr., Rhethorique generale, Larousse, Pariz, 1970; itd.

21. Vidi Ji-Džing, Knjiga mijena koja pomoću 64 heksagrama (načinjenih od 6 isprekidanih ili punih crta) predstavlja sve moguće situacije bića tijekom mijena svemira.

22. Marcel Detienne i Jean-Pierre Vemant, Les Ruses de Tintelli- gence. La metis des Grecs, Flammarion, Pariz, 1974. (Lukava inteligencija u starih Grka, Naklada MD, Zagreb, 2000)

23. Vidi Maxime Rodison, Islam et Capitalisme, Seuil, Pariz, 1972.

301

4. poglavlje

1. Vidi gore pogl. 2, str. 80ff, u vezi s taktikama kojih cijeli “spektari’, ali na tajnome mjestu nude pučke predaje i kazivačka umijeća.

2. Michel Foucault, Surveiller et punir, Gallimard, Pariz, 1987, pogl. 1 (Nadzor i kazna, Zagreb, 1994). U vezi s ranijim Foucaul- tovim djelom, vidi Michel de Certeau, Histoire etpsychanalyse entre science et fiction, Gallimard, Pariz, 1987, pogl. I.

3. M. Foucault, op. cit., str. 28, 96-102, 106-116, 143-151, 159- 161,185,189-194,211-217,238-251,174-175,276. itd.: knjigu obilježava niz teorijskih “slika”; ona izdvaja povijesni predmet iznalazeći mu primjeren diskurs.

4. Vidi posebno Gilles Deleuze, “Ecrivain, non: un nouveau car- tographe”, Critique br. 343, prosinac 1975, str, 1207-1227.

5. Serge Moscovici, Essai sur l 'histoire humaine de la nature, Flam- marion, Pariz, 1968.

6. Pierre Legendre, L 'Amour du censeur. Essai sur l ordre dogma- tique, Seuil, Pariz, 1974.

7. Claude Levi-Strauss, Tristes Tropiques, Plon, Pariz, 1958, poseb­no stranice o “povratku”, meditacija o putovanju u obratnom smjeru premetnuta u istraživanje pamćenja.

8. Pierre Bourdieu, Esquisse dune theorie de la pratique, Droz, Ženeva, 1972. Naslov knjige preuzet je iz naslova drugog dijela, teorijskoga. O Bourdieuu, za razliku od Foucaulta, francuske kritike nisu naročito brojne. Zar beameško carstvo izaziva is­tovremeni učinak straha i udivljenja? Raymond Boudon zamjerio je Bourdieuu “ideološki” značaj njegovih stajališta (L ’inegalite des chances, Armand Colin, Pariz, 1973; Effets pervers et ordre social, PUF, Pariz, 1977.) S marksističkoga stajališta: Christian Baudelot i Roger Establet, L ’Ecole capitaliste en France, Maspero, Pariz, 1974; Jacques Bidet, “Question a P. Bourdieu”, Dialectiques br. 2; Louis Pinto, “La theorie de la pratique”, La Pensee, travanj 1975; itd. Sa stajališta epistemologije: Louis

302

Marin, “Champ theorique et pratique symbolique”, Critique br. 321, veljača 1974. W. Paul Vogt je predstavio Bourdieuove teze: “The Inheritance and Reproduction of Cultural Capital”, The Review od Education, ljeto 1978, str. 219-228, također, J.-M. Geng, LTllustre Inconu, UGE, 10-18, Pariz, 1978, str. 53-56, u vezi sa “sociološkom totalizacijom” kod Bourdieua i s proiz­vodnjom “sociološke vjere”, kritika na koju je Bourdieu odmah odgovorio u “Sur l’objectivation participante”, u Actes de la re­cherche en sciences sociales, br. 23, rujan 1978, str. 67-69.

9. Pierre Bourdieu, “Les strategies matrimoniales dans le systeme de reproduction” u Annales ESC, sv. 27/1972, str. 1105-1127; “Le Language autorise”, u Actes de la recherche en sciences sociales, br. 5-6, studeni 1975, str. 183-190; “Le sens pratique”, ibid., br. 1, veljača 1976, str. 43-86. Jednako tako i socijalna epopeja “ukusa” kakvo je djelo La Distinction. Critique sociale dujugement, Minuit, Pariz, 1979, nadasve pogl. 2 i 3, str. 9-188.

10. U Revuefrangaise de sociologie 15/1974, str. 3-42.

11. Vidi “Les Strategies matrimoniales”.

12. Upravo su takvo suočavanje željeli Bourdieu, Jean-Claude Pas- seron i Jean-Claude Chamboredon u Le Metier de sociologue,2. izd., Mouton, Den Haag, 1973, str. 108-109.

13. Esquisse dune theorie, str. 11.

14. Vidi Jacques Derrida, Marges de la philosophie , Minuit, Pa­riz, 1972: “La mythologie blanche”, str. 247-324.

15. Vidi Bourdieuovu analizu: Esquisse dune theorie, str. 45-69.16. Pierre Bourdieu i Jean-Claude Passeron, Les Heritiers, Minuit,

Pariz, 1964; La Reproduction, ibid., 1970; itd.17. Vidi prigovore što ih Bourdieu upućuje toj studiji kad ju je

objavio 1972 (Esquisse dune theorie, str. 11).18. “Avenir de classe”, Revue frangaise de sociologie 15/1974, str.

22,33-34,42, itd.

303

19. Esquisse d ’une theorie, str. 211-227; “Les strategies matrimo- niales”, str. 1107-1108; “Le sens pratique”, str. 51-52; itd.

20. “Les strategic matrimoniales”, str. 1109; itd.21. Ibid.

22. Vidi posebno “Le sens pratique”, nadasve str. 54-75.23. Le Metier de sociologue, str. 257-264.

24. Poznato je da u tradicionalnim društvima “kuća” označuje u isti mah boravište (dobro) i obitelj (genealoško tijelo).

25. “Avenir de classe”, str. 11-12. Bourdieu uostalom ne uzima u obzir studije o pojedinačnim strategijama potrošača u našim društvima. Vidi ibid., str. 8, bilj. 11, koja se odnosi na AlbertaO. Hirschmana, Exit, Voice and Loyalty, Harvard University Press, Cambridge (Mass.), 1970.

26. Esquisse d ’une theorie, str. 175-177,182; “Avenir de classe”, str. 28-29; itd.

27. Esquisse dune theorie, str. 202.

28. Ibid., str. 177-179.

29. Ideja i termin exis {habitus) dolaze od Marcela Maussa, Socio- logie et anthropologie, PUF, Pariz, 1966, str. 368-369; sa svoje strane, Panofsky, u glasovitim tekstovima koje uostalom navo­di Bourdieu, istaknuo je teorijsku i praktičnu važnost habitusa u srednjovjekovnim društvima (vidi, Le metier de sociologue, str. 253-256). Kod Bourdieua, taje misao stara. Vidi Le Metier de sociologue, str. 16, 84, itd., u vezi sa “shemama” sociologa; ili L ’Amour de I ’art, Minuit, Pariz, 1969, str. 163, u vezi s “uku­som”. Nju danas podupire dojmljiva aparaturaskolastičkih ter­mina i aksioma, koji su vrlo zanimljivi pokazatelji mogućnosti iščitavanja povratka srednjovjekovnog poretka u suvremenoj tehnokraciji.

30. Esquisse d ’une theorie, str. 175, 178-179; “Avenir de classe”, str. 28-29; La Distinction, str. 189-195.

304

31. Vidi pohvalu junaku u “Avenir de classe”, str. 28. Također se odsad mogu proučavati “strategije habitusa”, ibid., str. 30 (Pod- vukla L. G.).

5. poglavlje

1 . Kant je već rekao u svojoj Kritik der mineri Vemunfc znanstvenik je “sudac koji obvezuje svjedoke da odgovore na pitanja koja je on sročio.”

2. Emile Durkheim, Les Formes elementaires de la vie religieuse, PUF, Pariz, 1968. Vidi i W. S. Pickering, Durkheim on religion, Routledge&Kegan Paul, London, 1975.

3. Sigmund Freud, Totem et tabou, Payot, Pariz, 1951.4. Vidi Fritz Raddatz, Karl Marx, une biographiepolitique, Fayard,

Pariz, 1978.5. Vidi katalog izložbe Le Livre dans la vie quotidienne, Bibli-

otheque Nationale, Pariz, 1975.

6. Godine 1799. Louis-Fran^ois Jouffret utemeljio je Društvo pro­matrača čovjeka.

7. Platon, Gorgias 465a. Vidi, Giuseppe Cambiano, Platone e le technice, Einaudi, Torino, 1971.

8. U Jacques Guillerme i Jan Sebestik, “Les commencements de la technologie”, Thales 12/1966, str. 1-72, navodi se niz primjera tog posredničkog statusa: Opisi (str. 2,4,32,37,41,46-47, itd.) se bave umijećima za koje se pretpostavlja da su nedovršena pa se trebaju usavršiti (str. 8, 14,29, 33, itd.)

9 .Encyclopedie, Pellet, Ženeva, sv. 3,1773, čl. “Art”, str. 450-455.10. Ibid., čl. “Catalogue” (od Davida, na osnovi jednog Girardovog

rukopisa). Vidi J. Guillerme i J. Sebestik, op. cit., str. 23.11. Fontenelle, “predgovor” L ’Histoim de I ’Academie royale pour

1699, gdje je objavljen tekst Sur la description des arts. Nav. u J. Guillerme i J. Sebestik, op. cit., str. 33, bilj. 1.

305

12. Emile Durkheim, Education et sociologie, Alcan, Pariz, 1922, str. 87. Vidi Pierre Bourdieu, Esquisse d'une theorie de la pra­tique, Droz, Ženeva, 1972, str. 211, u kojemu nalazimo “sa­vršen opis” “učenog neznanja”.

13. Emile Durkheim, Les Formes elementaires, str. 495.

14. Christian Wolff, “Predgovor” njemačkom izdanju Belidora4 r- chitecture hydraulique, 1740, bez paginacije. Nav. u J. Guil- lerme i J. Sebestik, op. cit., str. 23, bilj. 2.

15. H. de Villeneuve, “Sur quelques prejuges des industriels” (1832). Nav. u J. Guillerme i J. Sebestik, op. cit., str. 24.

16. U mnogokojem smislu, položaj je stručnjaka jedna od inačica. Vidi gore, pogl. 1, str. 19.

17. Vidi gore 2. pogl: “Logike: igre, priče i umijeća kazivanja”.

18. Stalna tema u Freuda, iako status tog “znanja” ostaje teorijski neodređen.

19. U vezi s tim razvojem od nacrta djela Une Critique du gout (Kritika ukusa, 1787) do izdanja Critique de lafaculte de juger (Kritika moći suđenja), vidi Victor Delbos,Lophilosophiepra­tique de Kant, PUF, Pariz, 1969, str. 416-422. Kantov tekst se nalazi u Kritik der Urteilskraft, par. 43 “Von der Kunst uber- haupt” {Werke, izd. W. Weischedel, Insel Verlag, sv. 5, 1957, str. 401-402); ih Critique de la faculte de juger, prev. A. Philo- nenko, Vrin, Pariz, 1979, str. 134-136. Bourdieuova je kritika Kantove estetike temeljna (“zanijekan društveni odnos”), ali je pristup sociološki i smješta se u drugu perspektivu nego moj, iako se odnosi na Kantovo razlikovanje između “slobodne umjetnosti” i “nužne umjetnosti” {La Distinction, Minuit, Pa­riz, 1979, str. 565-583).

20. Vidi A. Philonenko, Theorie et praxis dans la pensee morale et politique de Kant et de Fichte en 1793, Vrin, Pariz, 1968, str. 19-24; Jiirgen Heinrichs, Das Problem der Zeit in der prak- tischen Philosophie Kants, Bouvier, Bonn, 1968, str. 34-43 (“In-

306

nerer Sinn und Bewusstsein”); Paul Guyer, Kant and the Claims o f Taste, Harvard University Press, Cambridge (Mass.), 1979, str. 120-165 (“A Universal Voice”), 331-350 (“The Metaphy­sics of Taste”).

2 1 . Nav. u A. Philonenko, Theorie etpraxis, str. 22, bilj. 17.

22. Kant, Kritik der Urteilskraft, par. 43.23. Freud, Gesammelte Werke, sv. XIII, str. 330; sv. XTV, str. 66,

250, itd.24. Kant, Kritik der reinen Vemunft, nav. u A. Philonenko, Theorie

etpraxis, str. 2 1 .25. Vidi gore, 2. pogl., str 76-80.26. Das mag in der Theorie richtig sein, taugt aber nicht fur die

Praxis. Tekst (Kant, Werke, izd. W. Weischedel, sv. 6, 1964, str. 127ff.) s cjelokupnom raspravom o odnosu teorija/praksa od kraja 1793. do početka 1794: Kant, Gentz, Rehberg, ponovno je objavio i priredio Dieter Henrich, Uber Theorie und Praxis, Suhrkamp, Frankfurt/Main, 1967. Navodim iz tog izvanred­nog pregleda. Vidi također dragocjeni prijevod na engleski u (s pravom) zasebnome svesku: Kant, On the Old Saw: That May Be Right in Theory, but it Won’t Work in Practice, uvod G. Miller, prev. E. B. Ashton, University of Pennsylvania, Phila­delphia, 1974. Vidi na francuskome: Kant, Sur Vexpression courante: ii se peutquecesoitjuste en theorie..., prev. L. Guiller- mit, Vrin, Pariz, 1967.

27.0 Kantu i Revoluciji, vidi L. W. Beck, “Kant and the Right of Revolution”, Journal o f the History ofIdeas 32/1971, str. 411 - 422; i nadasve L. W. Beck (ur.), Kant on History, Library of Liberal Arts, New York, 1963.

28. Evanđelje po Luki 2, 41-50, o djetetu Isusu “koji sjedi među iscjeliteljima, sluša ih i ispituje”. Tema je ponovljena u popu­larnom izdanju Trogodišnjeg mudraca, tekst koji je već ana­lizirao Charles Nisard, Histoire des livres populaires, Amyot,

307

Pariz, 1854, sv.2, str. 16-19, i nav. Genevieve Boleme, La Bible bleue, Flammarion, Pariz, 1975, str. 222-227.

29. Kant i dr., Uber Theorie und Praxis, str. 41. Podvukao Kant.

6. poglavlje

1. Vidi gore, 1. pogl., str. 59-63.

2. Jack Goody, “Memoire et apprentissage dans les societes avec ou sans ecriture: la transmission du Bagre”, L ’Homme, sv. 17, 1977, str. 29-52, i od istog autora The Domestication o f the Sa­vage Mind, Cambridge University Press, Cambridge, 1977.

3. Marcel Detienne, Les Jardins d ’Adonis, Gallimard, Pariz, 1972; Dionysos mis a mort, ibid., 1977; Detienne i dr., La Cuisine du sacrifice, ibid., 1979.

4. Vidi, Richard Bauman i Joel Sherzer (ur.), Exploration in the Ethnography o f Speaking, Cambridge University Press, Cam­bridge, 1974; David Sudnow (ur.), Studies in Social Interaction, Free Press, New York, 1972.

5. Marcel Detienne i Jean-Pierre Vemant, Les Ruses de Tintelli­gence. La metis des Grecs, Flammarion, Pariz, 1974. (Lukava inteligencija u starih Grka, Naklada MD, Zagreb, 2000)

6. Ibid., str. 9-10.

7. “Pamćenje” u starome značenju riječi koje podrazumijeva pri­sutnost u pluralnosti vremena i na taj se način ne ograničuje na prošlost.

8. Među navodnicima, izrazi i navodi preuzeti od Detiennea i Ver- nanta, Les Ruses de l'intelligence, str. 23-25.

9. Vidi, Michel de Certeau, “L’etrange secret. ‘Maniere d’ecrire’ pascalienne”, Rivista di storia e letteratura religiosa 13/1977, str. 104-126.

10. Vidi Maurice Halbwachs, Les Cadres sociaux de la memoire, Mouton, Den Haag, 1975.

308

11. Vidi Frances A. Yates, L ’Art de la memoire, Gallimard, Pariz,1975.

12. Vidi dolje, 4. dio: Uporabe jezika.13. Vidi dolje; a već i gore, 2. pogl., Logike: igre, priče i umijeća

kazivanja.14. Fran<?oise Frontisi-Ducroix, Dedale. Mythologie de Vartisan

en Grece ancienne, Maspero, Pariz, 1975.15. Aristotel, Fragmenta, izd. Rose, Teubner, Leipzig, 1886, frag.

668.

16. Aristotel, Metaphysique, A, 2,982 b 18.

7. poglavlje

1 . Vidi izvanredni tekst Alaina Medama, “New York City”, Les Temps Modemes, kolovoz-rujan 1976, str. 15-33; i njegovu knjigu New York Terminal, Galilee, Pariz, 1977.

2. Vidi Henri Lavedan, Les Representations des villes dans Vari du Moyen Age, Van Oest, Pariz, 1942; Rudolf Wittkower, Archi­tectural Principles in the Age o f Humanism, Norton, New York, 1962; Louis Marin, Utopiques: jeux d ’espaces, Minuit, Pariz, 1973; itd.

3. Michel Foucault, “L’Oeil du pouvoir”, u Jeremy Bentham, Le Panoptique (1791), Belfond, Pariz, 1977, str, 16.

4. Daniel Paul Schreber, Memoires d ’un nevropathe (Uspomene jednog neurotika), Seuil, Pariz, 1975, str. 41, 60, itd.

5. Već je Descartes, u svojim Regulae, tvrdio daje slijepac jamac spoznaje stvari i mjesta u borbi protiv iluzija i varki oka.

6. Maurice Merleau-Ponty, Phenomenologie de la perception, Gal­limard, Tel, Pariz, 1976, str. 332-333.

7. Vidi Francis Choay, “Figures d’un discours inconnu”, Critique, travanj 1973, str. 293-317.

309

8. Urbanističke tehnike koje prostorno raspoređuju stvari daju se povezati s “umijećem pamćenja” (vidi Frances A. Yates, L 'Art de la memoire, Gallimard, Pariz, 1975). Sposobnost prostome organizacije znanja (s “mjestima” koja utječu na svaki tip “figu­re” ili “funkcije”) razvija svoje procedure počevši od tog “umi­jeća”. Ona određuje utopije i može se prepoznati čak i u Bentha- movoj Panoptique. Čvrsta forma unatoč raznolikosti sadržaja (prošlih, budućih, sadašnjih) i projekata (sačuvati ili stvarati) koji se odnose na uzastopne statuse znanja.

9. Vidi Andre Glucksman, “Le totalitarisme en effet”, Traverses, br. 9, pod naslovom Ville panique, 1977, str. 33-40.

10. Michel Foucault, Surveiller et punir, Gallimard, Pariz, 1975.

11. Ch. Alexander, “La cite semi-treillis, mais non arbre”,u/fir/i/- tecture, Mouvements, Continuity 1967.

12. Vidi naznake Rolanda Barthesa u Architecure d ’aujourd'hui, br. 153, prosinac 1970- siječanj 1971, str. 11-13: “O svome gradu govorimo (...) jedino nastanjujući ga, prolazeći kroz njega, gledajući ga”; i Claude Soucy, L 'image du centre dans qutre romans contemporains, CSU, Pariz, 1971, str. 6-15.

13. Vidi brojne studije posvećene toj temi počevši od John Searle, “What is Speech Act?”, u Max Black (ur.), Philosophy in Ame­rica, Allen&Unwin, London i Cornell University Press, Ithaca (N.Y.), 1965, str. 221-239.

14. Emile Benveniste, Problemes de linguistique generate, Galli­mard, Pariz, 1974, sv. 2, str. 79-88.

15. Roland Barthes, op. cit., Claude Souy, op. cit., str. 10.16. “Ovdje i sada razgraničuju prostomu i vremensku instanciju

koja je koekstenzivna i usporedna sadašnjoj instanciji diskursa što u sebi sadrži ja”, Benveniste, op. cit., sv. 1, str. 253.

17. Roman Jakobson, Essais de linguistique generale, Seuil, Pariz, 1970, str. 217.

310

18. U vezi s modalitetima, vidi Hermann Parret, La Pragmatique des modalites, Urbino 1975, A. R. White, Modal Thinking, Cor­nell University Press, Ithaca (N.Y.) 1975.

19. Vidi analize Paula Lemairea, Les Signes salvages. Une philo- sophie du language ordinaire, Universite d’Ottawa i Univer- site Saint-Paul, Ottawa, 1981, posebice uvod.

20. A. J. Greimas, “Linguistique statistique et linguistique structu- rale”, Le Frangais modeme, listopad 1962, str. 245.

2 1 . 0 susjednome području retorike i poetike u gestualnom jeziku nijemih, vidi E. S. Klima i U. Bellugi, “Poetry and Song in a Language without Sound ", Working paper (UCSD, San Diego (Cal.), 1975; i E. S. Klima, “The Linguistic Symbol with and without Sound”, u J. Kavanagh i J. E. Cuttings (ur.), The Role o f Speech in Language, MTT, Cambridge (Mass.), 1975.

22. Alain Medam, Conscience de la ville, Anthropos, Pariz, 1977.23. Sylvie Ostrowetsky, “Logique du lieu” uSemiotique de I ’espace,

Danoel-Gonthier, Mediations, Pariz, 1979, str. 155-173.

24. Jean-Francois Augoyard, Pas a pas. Essai sur le cheminement quotidien en milieu urbain, Seuil, Pariz, 1979.

25. U svojoj analizi kulinarskih praksi Pierre Bourdieu ne smatra odlučnim sastavne dijelove, nego njihovu obradu (“Le sens pra­tique”, Actes de la recherches en sciences sociales, br. 1, ve­ljača 1976, str. 77)

26. J. Sumpf, Introduction a la stylistique du frangais, Larousse, Pariz, 1971, str. 87.

27. O “teoriji vlastitoga” vidi Jacques Derrida, Marges de la phi­losophic, Minuit, Pariz, 1972, “La mythologie blanche”, str. 247-324.

28. J.-F- Augoyard, op. cit.29. Tzvetan Todorov, “Synecdoques”, u Communications, br. 16,

1970, str. 30. Vidi i Pierre Fontanier, Les Figures du discours,

311

Flammarion, Pariz, 1968, str. 87-97; i Jean Dubois i dr., Rhe- torique generate, Larousse, Pariz, 1970, str. 102-112.

30.0 prostoru koji prakse ustrojuju u “otočiće” vidi Pierre Bourdieu, Esquisse d ’une theorie de la pratique, Droz, Ženeva, 1972, str. 215. itd; “Le sens pratique”, str. 51-52.

31. Vidi Anne Baldassari i Michel Joubert, Pratiques relationnelles des enfants a Vespace et institution, Crecele-Cordes, Pariz, 1976; i od istih autora “Ce qui se trame”, Paralleles br. 1, lipanj 1976.

32. J. Derrida, op. cit., str. 287, u vezi s metaforom.33. E. Benveniste, op. cit., 1.1., 1966., str. 86.-87.

34. “Diskurs” je, prema Benvenisteu, “jezik kako ga shvaća čovjek koji govori u uvjetima međusubjektivnosti.” (ibid., str. 266)

35. Vidi, primjerice, Sigmund Freud,Interpretation des reves (Tu­mačenje snova), PUF, Pariz, 1973, str. 240-300. o zgušnjava- nju i premještanju, “postupcima figuracije” svojstvenima “radu sna”.

36. Ph. Dard, F. Desbons i dr., La ville, symbolique en souffrance, CEP, Pariz, 1975, str. 200.

37. Vidi primjerice i epigraf Patricka Modiana, Place de VEtoile, Gallimard, Pariz, 1968.

38. Joachim du Bellay, Regrets , 189.39. Naprimjer, Sarcelles, naziv velikog urbanističkog pothvata koji

je kod stanovnika grada stekao simboličku vrijednost, a za ci­jelu Francusku postao primjerom posvemašnjeg promašaja. Ta je ekstremna inkarnacija naposljetku građanima podarila “pres­tige” iznimna identiteta.

40. Superstore: postaviti se iznad, na način onoga više i previše.41. F. Lugassy, Contribution a une psychosociologie de Vespace

urbain. L ’habitat et la foret, Recherche urbaine, Pariz, 1970.

42. Ph. Dard i dr., op. cit.

312

43. Ibid., str. 174,206.44. Claude Levi-Strauss, Tristes trvpiques, Plon, Pariz, 1955, str.

434-436.45. Isto bi se moglo reći o fotografijama donesenim s putovanja,

koje se zamjenjuju za (i preobražavaju se u) legende o mjestu polaska.

46. Termini čiji se odnosi ne misle, nego postavljaju kao nužni, mogu se nazvati simbolični. U vezi s tom definicijom simbo­lizma kao kognitivnog dispozitiva preko “deficita” misli, vidi Dan Sperber, Le Symbolisme en general, Hermann, Pariz, 1974.

47. Francis Ponge, La Promenade dans nos serres , Gallimard, Pariz, 1967.

48. Stanovnica Croix-Roussea u Lyonu (intervju Pierrea Mayola); vidi, sv. 2; Luce Giard i Pierre Mayol, Habiter, cuisiner.

49. Le Monde, 4. svibnja 1977.

50. Vidi gore, bilješka 48.51. Vidi dvije analize u L'Interpretation des rgves (Tumačenju

snova) i Au-dela du principe de plaisir (S one strane načela zadovoljstva). Isto tako Sami-Al, L ’Espace imaginaire, Seuil, Pariz, 1974, str. 42-64.

52. Jacques Lacan, Ecrits, Seuil, Pariz, 1966, str. 93-100.53. Sigmund Freud, Inhibition, symptome et angoisse (Potiskiva­

nje, simptom i tjeskoba), PUF, Pariz, 1968.54. V. Kandinsky, Du spirituel dans I ’art, Denoel, Pariz, 1969, str.

57.

9. poglavlje

1. John Lyons, Semantics, Cambridge University Press, Cambridge, 1977, sv. 2: ”Locative Subjects”, str. 475-481; “Spatial Expres­sions”, str. 690-703.

313

2. George A. Miller i Philip N. Johnson-Laird, Language and Per­ception, Harvard University Press, Cambridge (Mass.), 1976.

3. Vidi dolje, str. 185.

4. Albert E. Scheflen i Norman Ashcraft, Human Territories. How we Behave in Space-Time, Englewood Cliffs (N. J.), Prentice Hall, 1976.

5. E. A. ScheglofF, “Notes on a Conversational Practice: Formula­ting Place” u David Sudnow (ur.), Studies in Social Interaction, Free Press, New York, 1972, str. 75-119.

6. Vidi, naprimjer, Tarturska škola, Travaux sur les systemes de signes, ur. J. M. Lotman i B. A. Uspenskij, Bruxelles, Complexe, i Pariz, 1976, PUF, str. 18-39,77-93, itd.; Jourij Lotman, La Struc­ture du texte artistique (Struktura umjetničkog teksta), Galli- mard, Pariz, 1973, str. 309fF., itd.

7. Maurice Merleau-Ponty, Phenomenologie de la perception, Gal- limard, Tel, Pariz, 1976, str. 324-344.

8. Charlotte Linde i William Labov, “Spatial Networks as a Site for the Study of Language and Thought”, Language, sv. 51,1975, str. 924-939. O odnosu između djelovanja i prostora, vidi tako­đer Grupu 107 (M. Hammad i dr.), Semiotique de l ’espace, iz­vješće DGRST-a, Pariz, 1973, str. 28fiF.

9. Vidi, primjerice, Catherine Bidou i Francis Ho Tham Kouie, Le Vecu des habitants dans leur logement a trovers soixante entre- tiens libres , izvješće Cerebe, Pariz, 1974; Alain Medam i Jean- -Fran^ois Augoyard, Situations d ’habitat et fagons d ’habiter, Ecole speciale d’architecture, 1976; itd.

10. Vidi George H. T. Kimble, Geography in the Middle Ages, Methuen, London, 1938; itd.

11. Roland Barthes, L ’Empire des signes, Skira, Ženeva, 1970, str. 47-51. (Carstvo znakova, Zagreb, 1989)

12. Kartu je objavio i analizirao Pierre Janet, L ’Evolution de la memoire et la notion du temps, A. Chahine, Pariz, 1928, str.

314

284-287. Original je pohranjen u Cuauhtinchanu (Pueblo, Mek­siko).

13. Primjerice, Louis Marin, Utopiques: jeux d ’espace, Minuit, Pariz, 1973: “Le portrait de la ville dans ses utopiques”, str. 257-290, o odnosu između likova (“diskurs-putanja”) i zem­ljovida (“sustav-tekst”) u tri prikaza grada u 17. stoljeću - odno­su između “narativnog” i “geometrijskog”.

14. Nav. u C. Bidou i F. Ho Tham Kouie, op. cit., str. 55.

15. Nav. ibid., str. 57,59.16. Pierre Janet, L ’Evolution de la memoire, posebice predavanja

0 “postupcima naracije” i “fabrikaciji”, str. 249-294. A. Medam1 J.-F. Augoyard, op. cit., str. 90-95, odredili su tim jedinstvom građu svog ispitivanja.

17. J. M. Lotman, u Tarturska škola, Travaux sur les systemes de signes, str. 89.

18. Georges Dumezil, Idees romaines, Gallimard, Pariz, 1969, str. 61-78 o “lus fetiale”.

19. Ibid.20. Ibid., str. 31-45.21. G. Miller i Ph. N. Johnson-Laird, op. cit., str. 57-66,385-390,

564, itd.22. Christian Morgenstem, “Der Lattenzaun ”, Gesammelte Werke,

R. Piper, Miinchen, 1965, str. 229.23. Vidi Nicole Brunet, Unpont vers I ’Acculturation. lie de Noir-

moutiers, DEA etnologije, Universite de Paris VII, 1979.24. Vidi Michel de Certeau, La Fable mystique XVIe-XVUe siecle,

sv. 1,2. izd., Gallimard, Tel, Pariz, 1987: pogl. 2, “Le Jardin: delires et delices de Jerome Bosch”, str. 71-106.

25. Vidi, Fran9oise Frontisi-Ducroix, Dedale. Mythologie de I’artisan en Grece ancienne, Maspero, Pariz, 1975, str. 104, i

315

str. 100-101,117, itd., u vezi s pokretnošću tih ukočenih kipo­va.

26. Jules Michelet, La Sorciere, Calmann-Levy, s.d., str. 23-24.

27. Vidi, primjerice, u vezi s tom dvosmislenošću, Emmanuel Le Roy Ladurie,Le Camaval des Romans, Gallimard, Pariz, 1979.

28. Vidi, Paolo Fabbri, “Considerations sur la proxemique”, Lan- gages, br. 10, lipanj 1968, str. 65-75. E. T. Hall. “Proxemics: The Study of Man’s Spatial Relations”, u I. Gladston (m.),Man s Image in Medicine and Anthropology, International University Press, New York, 1963, određuje proksemiku kao “the study o f how man unconsciously structures spaces - the distance be­tween men in the conduct o f daily transactions, the organiza­tion o f space in his houses and buildings, and ultimately the lay out o f his towns” (“proučavanje kako ljudi nesvjesno struk- turiraju prostor - rastojanje između ljudi u vođenju dnevnih razmjena, organizacija prostora u njihovim kućama i zgrada­ma te napokon idejno iješenje njihovih gradova”).

10. poglavlje

1. Grundtvigov prijevod, Budstikke i Hoinorden (1864), 31.x 527, nav. u Erica Simon, Reveil national et culturepopulaire en Scan- dinavie. La genese de la Hojskole nordique 1844-1878, Kopen­hagen, 1960, str. 59.

2. E. Simon, op. cit., str. 54-59.

3. Jacques Derrida, Positions, Minuit, Pariz, 1972, str. 41.4. Karl Marx, Manuscripts de 1844, u Marx i Engels, Werke, ur.

Dietz, sv. 1, Berlin, 1961, str. 542-544.5. Michel de Certeau i dr., Une politique de la langue, Gallimard,

Bibliotheque des histoires, Pariz, 1975.

6. Shakespeare, The Comedy o f Errors, HI., 1,13.

316

7. Vidi Lucette Finas, La Crue, Gallimard, Pariz, 1972, predgovor, u vezi s čitanjem koje je upisivanje teksta na tijelo.

8. O toj pripovijesti, A. Macfarlane, The Origins o f English Indi­vidualism,, Basil Blackwell, Oxford, 1978; i već C. B. Macpher- son, The Political Theory o f Possessive Individualism. Hobbes to Locke, Oxford University Press, Oxford, 1964.

9. Vidi poglavito Charles Webster, The Great Instauration. Sci­ence, Medicine and Reform 1626-1660, Duckworth, London, 1975, str. 246-323.

10. Jean-Pierre Peter, “Le corps du delit", Nouvelle Revue de psy- chanalyse, br. 3, 1971, str. 71-108. Tri uzastopne figure tijela koje razlikuje J.-P. Peter mogle bi se povezati s trima paradig­mama fizike čije su one inačice i primjene, naime fizikom šoko­va (17. st.), fizikom djelovanja na daljinu (18. st.) i termodi­namikom (19. st.).

1 1. Ch. Webster, op. cit., “Conclusions”, str. 484-520.

12. U vezi s tom novom moći pisanja o povijesti, vidi Michel de Certeau, L ’Ecriture de Thistoire, 3. izd., Galllimard, Bibli- otheque des histoires, Pariz, 1984.

13. Vidi analize Jeana Baudrillarda, LEchange symbolique et la mort, Gallimard, Pariz 1976: “Poredak simulakra”, str. 75-95. i Traverses, br. 10, pod naslovom Le Simulacre, veljača 1978.

14. Tako oni opadaju raspoređeni na ledenom papiru u lijepoj knji­zi Andre Veltera i Marie-Jose Lamothe, Les Outils du corps, snimio Jean Marquis, Hier et demain, Pariz, 1978. Ali oni su zastupljeni i u tehničkim katalozima, primjerice, Chirurgie or- thopedique, katalog Chevaliers Freres, Pariz, 5-7-Place de l’Odeon.

15. Pozivanje na Michela Foucaulta, Surveiller etpunir, Gallimard, Pariz, 1975, čije analize upućuju na široko polje koje valja popi­sati s one strane čak i panoptičkih dispozitiva. (Nadzor i kazna, Zagreb, 1994)

317

16. Durkheimova je namisao bila da se društveni kod upisuje u pojedinačnu prirodu tako stoje obogaljuje. Pisanju bi tada pr­votni oblik bilo obogaljenje koje daje snagu amblema. Vidi Emile Durkheim, Les formes elementaires de la vie religieuse, PUF, Pariz, 1968.

17. Vidi Pierre Legendre, L ’Amour du censeur. Essai sur l ’ordre dogmatique, Seuil, Pariz, 1974.

18. Michel Carrouges, Les Machines celibataires, Arcanes, 1954 (i ponovljeno, ispravljeno i prošireno izd. 1975); Jean Clair i dr., Junggesellen Machinen. Les machines celibataires, Alfi- eri, Venecija, 1975.

19. Die Traumdeutung, pogl. 7. o psychischen Apparat. Izraz the- oretische Fiktion upućuje prije svega na “fikciju prvobitna psi­hičkog uređaja”.

20. Vidi Katherine S. Dreier i Matta Echaurren, “Duchamp’s Glass ‘La Mariee mise a nu par ses celibataires, meme’. An analyti­cal reflexion”, 1944, u Selected Publications IB. Monographs and Brochure, Amo Press, New York, 1972.

21. Alfred Jarry, Les Jours et les Nuits, 1897, Gallimard, Pariz, 1981.

22. Jean-Claude Milner, L ’Amour de la langue, Seuil, Pariz, 1978, str. 98-112.

23. Michel Sanouillet, u Marcel Duchamps, Duchamp du signe. Ecrits, ur. M. Sanouillet, Flammarion, Pariz, 1975, str. 16.

24. Vidi Jean-Fran^ois Lyotard, Les Transformateurs Duchamp, Galilee, Pariz, 1977, str. 33-40.

11. poglavlje

1. Vox, pohvala glasu u zbirci pjesama nazvanih Ingenii familia, koja obuhvaća Ingenium, Liber, Vox, Memoria, Oblivio, u Gabriel Cossart, Orationes et Carmina, Cramoisy, Pariz, 1675, str. 234.

318

2. Daniel Defoe,Robinson Crusoe, Penguin, Harmondsworth, 1975, str. 162.

3. U vezi s tim vidom mita, vidi Claude Rabant, “Le mythea l’avenir (re)commence”, Esprit, travanj 1971, str. 631-643.

4. Vidi gore, pogl. 10, str. 207-209.5. Vidi Michel de Certeau, L 'Ecriture de Vhistoire, 3. izd., Galli­

mard, Bibliotheque des histoires, Pariz, 1984, str. 197ff.,o “dvje­ma praksama jezika” i o “pisanju i usmenosti”.

6. Michel de Certeau, “Thćorie et fiction”, potom “Le monde de la voyelle”, u Michel de Certeau i dr., Une politique de la langue, Gallimard, Bibliotheque des histoires, Gallimard, Pariz, 1975, str. 82-98, 110-121.

7. Ferdinand de Saussure, Cours de linguistique generale, ur. Tul- lio de Mauro, Payot, Pariz, 1974, str. 30.

8. Ibid., bilj. T. de Maura, str. 420.9. Ibid., str. 138-139. Vidi i Claudine Haroche i dr., “La seman-

tique et la coupure saussurienne: langue, langage, discours”, gages br. 24,1971, str. 93-106.

10. Vidi D. Bertaux, Histoires de vies ou recits de pratiques? Methodologies de l ’approche biographique en sociologie, iz­vješće Cordes, Pariz, 1976.

11. Louis Hjelmslev, Prolegomenes a une theorie du langage, Mi- nuit, Pariz, 1968, str. 139-142. (Prolegomena teoriji jezika, Zagreb, 1980)

12. Marguerite Duras, Nathalie Granger, Gallimard, Pariz, 1973: uvod u “La femme du Gange”, str. 105; i intervju Benoita Jac- quota s njom u Art Press, listopad 1973.

13. Pierre Jakez Helias, Le Cheval d ’orgueil, Plon, Pariz, 1975, str.27. i 41.

14. Ibid., str. 54.15. Ibid., str. 55.

319

16. Ibid., str. 69-75.

12. poglavlje

1. Alvin Toffler, The Culture Consumers, Penguin, Baltimore, 1965, str. 33-52. prema anketama Emanuela Dembyja.

2. Pratiques Culturellles des Frangais, Državni sekretarijat za kul­turu, Služba studija i istraživanja, Pariz, 1974, sv. 2.

3. Prema ispitivanju Louis-Harris (rujan-listopad 1978), u posljed­njih dvadeset godina broj se francuskih čitatelja navodno pove­ćao za 17 posto: postotak velikih čitača je isti (22 posto), ali srednjih ih slabih se povećao. Vidi Janick Jossin, u L ’Express,11. studenoga 1978.

4. Jean Ehrard, L 'Idee de nature en France pendant la premiere moitie duXVUle siecle, Sepven, Pariz, 1963: “Naisssance d’un mythe: L’Education”, str. 753-767.

5. Francois Furet i Jacques Ozouf, Lire et ecrire, L ’alphabetisation des Frangais de Calvin a Jules Ferry, Minuit, Pariz, 1977, sv. 1, str. 349-369, i “lire seulement”, str. 199-228.

6. Vidi, primjerice, Jacques Mehler i G. Noizet, Textes pour une psycholinguistique, Mouton, Den Haag, 1974; i Jean Hebrard, Ecole et alphabetisation au XIXe siecle, na simpoziju Lire et ecrire, MSH, Pariz, lipanj 1979.

7. F. Furet i J. Ozouf, op. cit., str. 213.

8. M. Charles, Rhetorique de la lecture, Seuil, Pariz, 1977, str. 83.

9. Jorge Luis Borges, nav. u Gerard Genette, Figures, Seuil, Pariz, 1966, str. 123.

10. M. Charles, op. cit., 61.11. Zna se da je “čitatelj” u srednjem vijeku obilježavalo naslov

učitelja.12. Vidi nadasve, Alain Bentolila (ur.), Recherches actuelles sur

l ’enseignement de la lecture, Retz, Pariz, 1976; Jean Foucam-

320

bert i J. Andre, La Maniere d ’etre lecteur, Apprentissage et enseignement de la lecture de la matemelle au CM2, Sermap, OCDL, Pariz, 1976; Laurence Lentin, Duparler au lire. Inter­action entre l ’adulte et Ienfant, ESF, Pariz, 1977; itd. Valja tu još pridodati barem dio goleme literature “made in USA”: Jeanne Stemlicht Chall, Learning to Read: the Great Debate... 1910-1965. McGraw-Hill, New York, 1967; Dolores Durkin, Teaching Them to Read, Allyn&Bacon, Boston, 1970; Eleanor Jack Gibson i Harry Levin, The Psychology o f Reading, MTT, Cambridge (Mass.), 1975: Milfred Robeck i John A.R. Wil­son, Psychology od Reading: Foundations o f Instruction, John Willey, New York, 1973; Lester and Muriel Tamopol (ur.), Rea­ding Disabilities. An International Perspective, University Park Press, Baltimore, 1976. itd. uz tri značajna časopisa: Journal o f Reading, od 1957, (Purdue University, Dept, of English), The Reading Teacher, od 1953, (Chicago International Read­ing Association) i Reading Research Quarterly od 1965. (In­ternational Reading Association, Newark, Del.).

13. Vidi bibliografiju F. Fureta i J. Ozoufa, op. cit., sv. 2, str. 358- 372. Tome se može pridodati, Mitford McLeod Mathews, Teaching to Read, Historically Considered, University of Chi­cago Press, Chicago, 1966. Djela Jacka Goodya (Literacy in a Traditional Society, Cambridge University Press, Cambridge, 1968; La Raison graphique, Minuit, Pariz, 1979; itd.), otvara­ju brojne mogućnosti etno-historijske raščlambe.

14. Osim statističkih anketa, vidi J. Charpentreau i dr., Le Livre et la lecture en France, Ed. ouvrieres, Pariz, 1968.

15. Roland Barthes, dakako: Le Plaisirdu texte, Seuil, Pariz, 1973; i “Sur la lecture”,LeFrangais aujourd’hui br. 32, siječanj 1976, str. 11-18. Dodajte tome, donekle nasumično, Tony Duvert, “La lecture introuvable”, Minuit, br. 1, studeni 1972, str. 2-21; Oc­tave Mannoni, Clefs pour I ’imaginaire, Seuil, Pariz, 1969, str. 202-217 u vezi s “potrebom za interpretacijom”; Michel Mou-

321

genot, “Lecture/ecriture”, Le Frangais d ’aujoutd’hui br. 30, svibanj 1977; Victor N. Smirnoff, “L’Oeuvre lue”, La Nou- velle Revue de psychanalyse, br 1, 1970, str. 49-57; Tzvetan Todorov, Poetique de la prose, Seuil, Pariz, 1971, zajedno s “comment lire”, str. 24 Iff; Jean Verrier, “La ficelle”, Poetique br. 30, travanj 1977; Litterature, br. 7. pod naslovom Le dis­cours de I 'ecole sur les textes, listopad 1972; Esprit, dva broja pod s nazivom Lecture I i Lecture II, siječanj 1976; itd.

16. Vidi, primjerice, “propozicije” M. Charlesa, op. cit.

17. Descartes, Principes, IV, čl. 205.

18. Pierre Kuentz, “Le tete a texte”, Esprit, prosinac 1974, str. 946- 962; “L’envers du texte”, Litterature br. 7, listopad 1972.

19. Dokumenti, nažalost prerijetki, objelodanjuju samostalnost putanja, tumačenja i uvjerenja katoličkih čitatelja Biblije. Vidi u vezi s njegovim ocem “ratarom” Retif de la Bretonne,La vie de mon pere (1778), Gamier, Pariz, 1970, str. 29,131-132, itd.

20. Guy Rosolato, Essais sur lesymbolique, Gallimard, Pariz, 1969, str. 288.

21. Tereza Avilska smatrala je čitanje molitvom, otkrićem drugoga prostora ili izražavanjem želje. Tisuće drugih duhovnih stvara­laca misle isto, a i dijete to zna.

22. Marguerite Duras, Le Camion, Minuit, Pariz, 1977; “Entretien a Michele Porte”, nav. u Sorcieres br. 11, siječanj 1978, str. 47.

23. Jacques Sojcher, “Le professeur de philosophic”, u Revue de l ’universite de Bruxelles, br. 3-4,1976, str. 428-429.

24. R. Barthes, Le Plaisir du texte, str. 58.

25. Claude Levi-Strauss, La Pensee sauvage, Plon, Pariz, 1962, str. 3-47. U “kućnoj radinosti” čitatelja, prenamijenjeni elementi, svi izvučeni iz službenog i preuzetog korpusa, mogu navesti na vjerovanje da u čitanju nema ničega novoga.

26. Vidi posebno, Hans Ulrich Gumbrecht, “Die dramenschlies- sende Sprachhandlung im Aristotelischen Theater und ihre

322

Problematisienmg bei Marivaux” i Karlheinz Stierle, “Das Lie- bensgestandnis in Racines Phedre und das Verhaltnis von (Sprach)-Handlung und Tat”, oba teksta u Poetica (Bochum),1976.

27. Geoige Perec, “Lire: esquisse sociophysiologique”, Esprit, si­ječanj 1976, str. 9-20 govori o tome izvanredno.

28. Ipak se zna da mišići napetosti i stezači glasnica i glotusa osta­ju aktivni za vrijeme čitanja.

29. Vidi Frangois Richaudeau, La Lisibilite, CEPL, Pariz, 1969; Georges Remond, “Apprendre la lecture silencieuse a l’ecole primaire”, u A. Bentolila (ur.), Recherches actuelles, str. 147- 161.

30. R. Barthes, “Sur la lecture”, str. 15-16.

13. poglavlje

1. Joige Luis Boiges i Adolfo Bioy Casares, Chmniques de Bustos Domecq, Denoel, Pariz, 1970, za pogl. “Esse est percipi”, str. 139-144.

2. Vidi primjedbe W.V.Quinea i J. S. Ulliana, The Web o f Belief Random House, New York, 1970, str. 4-6.

3. Vidi u vezi s time Jaakko Hintikka, Knowledge and Belief An Introduction to the Logic o f the Two Notions Cornell University Press, Ithaca (N. Y.), 1969; Rodney Needham, Belief Language and Experience, Basil Blackwell, Oxford, 1972; Ernest Gellner, Legitimation o f Belief Cambridge University Press, Cambridge, 1974; JohnM. Vickers, Beliefand Probability, Reidel, Dordrecht, 1976; Langages br. 43, tekst naslovljen Modalites, rujan 1976; itd.

4. Vidi, naprimjer, R. S. Peters i Peter Winch, “Authority”, u An­thony Quinton (ur.), Political Philosophy, Oxford University Press, Oxford, 1973, str. 83-111.

323

5. Pierce Legendre, L ’Amour du censeur. Essai sur I ordre dogma- tique, Seuil, Pariz, 1974, str. 28.

6. Vidi, primjerice, Dale Carnegie, Public Speaking and Influen­cing Men in Business, Association Press, New York, 1931; i na­dasve Martin Fishbein i Icek Ajzen, Belief, Attitude, Intention and Behavior, Addison-Wesley, Reading (Mass.), 1975.

7. Michel Foucault, Surveiller et punir, Gallimard, Pariz, 1975. (Nadzor i kazna, Zagreb, 1994) itd.

8. Kamata Satoshi, Toyota, l usine du desespoir, Ed. ouvrieres, Pariz 1976; još “paleotehnički” sustav u kojemu se teži nadziranju svih djelatnosti, a ne još njihovu povezivanju preko vrijednosti u težnji da se proizvedu vjernici. Vidi, Miklos Haraszti, Salaire aux pieces, Seuil, Pariz, 1976.

9. U lokalnoj upravi i posebno u urbanom podsustavu, Pierce Gremi- on ustanovljuje također da mehanizmi legitimacije “više ne po­stoje”: vidi njegovo djeloLePouvoirperipherique. Bureaucrates et notables dans lesysteme politiquefrangais, Seuil, Pariz ,1976, str. 416ff.

10. Michel de Certeau, La Culture au pluriel, 2. izd., Christian Bourgeois, Pariz, 1980: “Les revolutions du croyable”, str. 15-32. U logičkoj perspektivi, upravo tim premještanjima vjero­vanja (Belief) od iskaza u iskaz Quine i Ullian (op. cit., str. 8- 9) posvećuju svoje prve analize.

11. Analizi putovanja koja vode mit od plemena do plemena i malo ga pomalo “gase” u legendarnoj tradiciji, romanesknoj razradi ili političkoj ideologiji (vidi Claude-Levi Strauss, Anthropolo- gie structurale deux, Plon, Pariz, 1973:”Kako umiru mitovi”, str. 301 -315), valja dakle dodati onu o tim laganim opadanjima preko kojih se vjerovanje povlači iz mita.

12. Vidi Georges Duby, Guerriers et Paysans, Gallimard, Pariz, 1976, str. 184ff.

324

13. Vidi Michel de Certeau, L ’Ecriture de l ’histoire, 3. izd., Galli- maid, Pariz, 1984: “La formalitć des pratiques. Du systeme religieux a l’ethique desLumieres (XVIIe -XVIIIe siecle)”, str. 152-212.

14. Jean-Jacques Rousseau, Le Contrat social, IV, 8.15. Vidi Robert N. Bellah, Beyond Belief. Essays on Religion in a

Post-Traditional World, Harper&Row, New York, 1970, str. 168-189, u vezi s “civilnom religijom” u SAD-u.

16. Maurice Agulhon je to potvrdio analizirajući otpornost jedne “forme” mediteranske društvenosti usprkos raznolikosti njezi­nih sadržaja, naizmjence nabožnjaka (16.-17. st.), slobodnih zidara (18. st.) i socijalista (19. st.) u Penitents et Franc-magons de Tancienne Provence, PUF, Pariz, 1968.

17. Prigovor koji se može iznijeti istančanim analizama Yvona Bourdeta, pretjerano usredotočenim na psihologiju ili etiku borbenosti, izdvojen je lik povijesnoga mjesta na kojemu se ona stvara: Qu ’est-ce qui fait courir les militants? Stock, Pa­riz, 1976.

18. Daniel Mothe, Le Metier de militant, Seuil, Pariz, 1973., navo­di daje borac pesimist glede sadašnjosti i optimist u odnosu na budućnost.

19. Vidi posebno brojne studije Henria Desrochea.20. Značiti u smislu Heraklitova fragmenta: “Proročište koje je u

Delfima ne govori, ne prikriva, ono znači.” (Diels, fragm. 93)21. Vidi Erwin Panofsky, La Perspective comme forme symboli-

que, Minuit, Pariz, 1975, E. H. Gombrich, L ’Art et TIllusion, Gallimard, Pariz, 1971, str. 255-360; Robert Klein, La Forme et Tintelligible, ibid., 1970.

22. U vezi sa simulakrom, vidi Jean Baudrillard, L ’Echange sym- bolique et la mort, Gallimard, Pariz, 1976; “L’ordre des simu- lacres ”, str. 75-128; i od istog autora, “La precession des simu- lacres”, Traverses br. 10,1978, str. 3-37 .

325

23. Vidi Octave Mannoni, Clefs pour I ’imaginaire, Seuil, Pariz, 1969: “Je sais bien mais quand meme”, str. 9-33. (o vjerova­nju).

24. Michel de Certeau, Histoire et psychanalyse entre science et fiction, Gallimard, Folio, Pariz, 1987, pogl. IV, “L’Histoire, sci­ence et fiction”.

14. poglavlje

1. Maurice Berger i Frangoise Hortala, Mourir a I ’hopital, Centu­rion, Pariz, 1974, str. 155.

2. Vidi Michel de Certeau, L'Absent de l ’histoire, Mame, Pariz,1973.

3. Vidi Guy Le Gaufey, “La douleur melancolique, la mort impos­sible et le reel”, Lettres de I ’Ecole freudienne, br. 13, prosinac1974, str. 38-49.

4. Vidi Serge Leclaire, Demasquer le reel, Seuil, Pariz, 1971: “Jerome ou la mort dans la vie obsede”, str. 121-146.

5. James Joyce, Giacomo Joyce, Gallimard, Pariz, 1973, str. 16.6 . 0 topološkoj strukturi “dvoje na istome mjestu”, strukturi raslo-

jenog subjekta, vidi Michel de Certeau, L ’Ecriture de Vhistoire,3. izd., Gallimard, Bibliotheque de l’histoire, Pariz, 1970, str. 337-352.

7. Frangois Jacob, La Logique du vivant, Gallimard, Pariz, 1970, str. 331-332.

8. Robert Jay Lifton, Death in Life. Survivors o f Hiroshima, New York, 1968, nav. u A. Alvarez, Le Dieu sauvage. Essai sur la suicide, Mercure de France, Pariz, 1972, str. 281.

326

Neodređenosti

1 . Michel Seires, Hermes U. L ’Interference, Minuit, Pariz, 1972., str. 12-13.

2. Manuel Janco i Daniel Fuijot, Informatique et capitalisme, Maspero, Pariz, 1972, str. 117-127.

3. Gerald Holton, Thematic Origins o f Scientific Thought. Kepler to Einstein, Harvard University Press, Cambridge (Mass.), 1974, nadasve 91-161, o imaginarnim pretpostavkama znanosti i “su­kladnosti” koja artikulira neku logičku strogost nad imaginar­nim strukturama. Vidi također, u vezi s ulogom metafore u znan­stvenoj prosudbi, Mary Hesse, The Structure o f Scientific Infe­rence, Macmillan, London, 1974, prvo i posljednje poglavlje.

4. Naprimjer, u vezi s efektivnim prijelazima koji vode projektu ili odluci, trebalo bi mnogo (poučnih) “priča” nalik onima, nažalost sažetima, koje je Lucien Sfez iznio u “aneksu” Critique de la decision, Armand Colin, Pariz, 1973, str. 353-356. Ali može li se to priznati?

5. “Skmavljenju” (koje “ispušta” svršetak iskaza i “izdaje” više nego što otkriva), Benveniste suprotstavlja “eufemiju” (“ime lule” umjesto “Božjeg imena”) koja “aludira na jezičnu profanaciju, ali ju ne ostvaruje” (Problemes de lingustique generale, sv. 2 , Gallimard, Pariz, 1974, str. 245-257) Dobrodošao koncept.

6. Vidi grafit Emesta Berringera u New Yorku.

7. Vidi Michel de Certeau, L ’Ecriture de Vhistoire, 3. izd., Galli­mard, Bibliotheque des histoires, Pariz, 1984, str. 312-358.

8. Termini koje rabi Jean-Claude Perrot u svojoj izvanrednoj stu­diji {Genese dune ville modeme. Caen auXUIe siecle\ Mou- ton, Pariz, 1975, str. 54-98.) da označi odnos “teorija” o razvoju grada prema stvarnome razvoju.

9. Vidi Harald Weinrich, Le Temps, Seuil, Pariz, 1973, str. 225- 258.

327

Kazalo

Kazalo se odnosi na tekst Michel de Certeaua, uključivši i bilješke, i odnosi se u isto vrijeme na imena autora, anonimna i kolektivna djela i jedino precizno pozivanje na Pismo. Djela bez imena auto­ra, razvrstana su prema prvoj riječi naslova, ne računajući član. Pozivanja na bilješke na istoj stranici navedena su prema redu po­javljivanja, a taj se red može razlikovati od brojčanog nizanja u slučajevima kad se bilješke odnose na različita poglavlja.

Aame, Antti 71,296bAder, A. 297bAgulhon, Maurice 325bAjzen, Icek 324bAckerman, Chantal 219Alexander, Ch. 310bAlvarez, A. 326bAndre, J. 321bAndreas-Salome, Lou 292bApollon, Willy 295bAristotel 91,151,174,

29 l b, 30 lb, 309hAshcraft, Norman 182,314bAugoyard, Jean-Fran9ois 165,166,31 lb,

315bAustin, John Langshaw 63,70,294b

328

Bach, Johann-Sebastian 134Bachelard, Gaston 112

Bacon, Francis 124Baldassari, Anne 312bBarel, Yves 292bBar-Hillel, 85,300bBarthes, Roland 42,244,245,

248,250,29 lb, 314b, 320b, 32 lb, 322b, 323b

Bataille, Georges 277Baudelot, Christian 302bBaudrillard, Jean 291b, 317b, 325bBauman, Richard 308bBeck, L. W. 306bBeckmann, Jean 124Beethoven, Ludwig van 141Bellah, Robert Neelly 325bBellay, Joachim du 312bBellugi, U. 31 lbBelmont, Nicole 29TBentham, Jeremy 309b, 310bBentolila, Alain 320b, 323bBenton, Ted 294bBenveniste, Emile 168,288b, 300b,

310b, 311b, 312b, 327b

Berger, Maurice 326bBernstein, Richard J. 36,290bBerringer, Ernest 327bBertaux, D. 319bBidet, Jacques 302bBidou, Catherine 314b, 315bBioy Casares, Adolfo 323b

329

Black, Max 310bBoissevain, Jeremy 36,289bBolleme, Genevieve 289b, 308bBorges, Joige Luis 243,256,320b,

323bBosch, Hieronymus 196,315bBoudon, Raymond 302bBourdet, Yvon 325bBourdieu, Pierre 36,99,101,106-

118,119,120-121,136,138, 289b, 290b, 296b, 298b, 302b, 303b, 304b, 306b, 3lOb, 31 lb, 312b

Bouveresse, Jacques 293b, 295bBremond, Claude 298bBrunet, Nicole 315bBiilow, Karl von 90,300b

Cabral, Tome 295bCambiano, Giuseppe 305bCampbell, Norman 112Carnegie, Dale 324bCarrouges, Michel 318bCastelli-Gattinara, Enrico 292bCaton, Charles E. 294bChall, Jean Stemlicht 321bChamboredon, Jean-Claude 303bChapel, V. C. 294bChaplin, Charlie 163Charles, Michel 243,320b, 322bCharpentreau, J. 32 l b

330

Charaud, A. 295°Choay, Fran9oise 309bChomsky, Noam 37Cirese, Albert Mario 296bClair, Jean 299b, 318bClausewitz, Karl von 90,300b, 301bComolli, Jean-Louis 68,295bComte, Auguste 128Condillac, Etienne Bonnot de 209Corax 41,91, 301bCossart, Gabriel 226,228,318bCresswell, M. J. 36,290hCuttings, J. E. 31 lb

Danto, Arthur C. 36,290hDard, Ph. 312bDavid 305bDebord, Guy 291bDefoe, Daniel 206,224, 227,

319bDelahaye Y. 300bDelbos, Victor 306bDeleuze, Gilles 235,302bDeligny, Fernand 39, 86,290b,

300bDe Mauro, Tullio 319bDemby, Emanuel 320bDerrida, Jacques 203,303b, 311b,

312b,316bDesaudray 128Desbons, F. 312bDescartes, Rene 244,309b, 322bDesroche, Henri 325b

331

Desrosieres, Alain 290bDetienne, Marcel 36,99,106,140-

142,151,289b, 290b, 29 lb, 296b, 301b, 308b

Diderot, Denis 124, 125,127, 131

Dreier, Katherine S. 222, 318bDubois, Jean 29 lb, 301b, 312bDuby, Georges 324bDuchamp, Marcel 222,223,224,

255,299b, 318bDucrot, Oswald 36,289b, 296bDuhem, Pierre(-Maurice-Marie) 112Dumezil, Geoiges 191,315bDundes, Alan 297bDurand, Jacques 292bDuras, Marguerite 219,228,235,

247,319b, 322bDiirer, Albrecht 178Durkheim, Emile 35,122, 126,

127, 288b, 305b, 306b, 318b

Durkin, Dolores 321bDuvert, Tony 321b

Echaurren, Matta 318bEhrard, Jean 320bEnciklopedija 124,127,232,

288b,305bEngels, Friedrich 316bErazmo, Desiderius (Roterdamski) 158Establet, Roger 302b

332

Fabbri, Paolo 316bFerrier, Marie 289bFickei; Julius von 293Finas, Lucette 317Fishbein, Martin 324bFishman, Joshua A. 36,289**Fontanier, Pierre 311bFontenelle, Bernard Le Bovier 126,305bFoucambert, Jean 320bFoucault, Michel 34,35,99,101-

106,116,119, 120-122,136, 138,140,160, 288b, 302b, 309b, 310b, 317b, 324b

Freud, Sigmund 46,52-55, 76,90,92,102,107, 122,131,133, 138,152,168, 175,222,231, 234, 272, 282, 292b, 301b, 305b, 306b, 307b, 312b, 313b

Frontisi-Ducroix, Franfoise 151, 309b, 315bFuret, Francois 241,320b, 321bFuijot, Daniel 327b

Gadamer, Hans-Georg 134Garfinkel, H. 36,291bGarve, Christian 135Gellnei; Ernest 323bGenet, Jean 169,247

333

Genette, Gerard 320bGeng, J. - M. 303bGentz, Friedrich 135, 307bGiard, Luce 289b, 291b, 293b,

313bGibson, Eleanor Jack 321bGirard, Augustin 125Girault, Roger J. 297bGladston, I. 316bGlucksman, Andre 310bGodelier, Maurice 298bGoflman, Erving 36,289bGombrowicz, Witold 46,292bGombrich, Ernst H. 325bGoodman, Nelson 300bGoody, Jack 141,308b, 321bGreimas, Algirdas Julien 70,75,297b,

31 lbGremion, Pierre 324bGrundtvig, N. S. F. 201,316bGuillerme, Jacques 305b, 306bGumbrecht, Hans Ulrich 322bGuthrie W .K.C. 291b,301bGuyer, Paul 307b

Haacker, S. 290bHadewijch iz Anversa 227Halbwachs, Maurice 308bHall, E. T. 316bHammad, M. 314bHaraszti, Miklos 299b, 324bHaroche, Claudine 319bHebrard, Jean 320b

334

Hegel, Geoig Wilhelm Friedrich 177,210,221Heidegger, Martin 172Heinrich, Dieter 307bHeinrichs, Jiirgen 306bHelias, Piene Jakez 236,319bHeraklit 325bHesse, Mary 327bHintikka, Jaakko 257,323bHirschman, Albert O. 304bHissard, M.-J. i J.-R. 299bHjemslev, Louis 231,233,319bHobbes, Thomas 135,158,256,

317bHolton, Gerald 327bHortala, Frangoise 326bHo Tham Kouie, Francis 314b, 315bHuet, A. 299bHughes, G. E. 36,290bHugo, Victor 178Hume, David 257

Jacob, Francois 277,326bJacquot, Benoit 319bJakobson, Roman 164, 298b, 310bJanco, Manuel 327bJanet, Pierre 181,190,314bJanick, Allan 293b 294bJarry, Alfred 221, 223,224,

318bJaulin, Robert 297bJauss, Hans Robert 244Johnson-Laird, Philip N. 1 82, 193, 3 14b}

315b

335

Jossin, Janick 320bJoubert, Michel 312bJouflret, Louis-Fran9ois 305bJoyce, James 274,326bJulia, Dominique 288b, 299b

Kafka, Franz 214, 222Kandinsky, Vasilij 176,313bKant, Immanuel 35,119,132-

135,137,139, 140,210,305b, 306b, 307b, 308b

Kavanagh, J. 31 lbKhawam, R. K. 291b, 297bKimble, George H. T. 314bKlein, Robert 292b, 325bKlibansky, Raymond 300bKlima, E. S. 31 lbKnjiga lukavstava 42,73Knjiga mijena 73,301bKnjiga u svakodnevnom životu 289b, 305bKuentz, Pierre 322bKulturna praksa Famcuza 299b, 320b

Labov, William 36,182,185,186,289b, 314b

Lacan, Jacques 223,272,277,313b

Lamothe, Marie- Jose 317bLaumann, Edward O. 36,289bLavedan, Henri 309bLavoisier, Antoine-Laurent 128

336

Leclaire, Seige 326bLefebvre, Henri 288bLe Gaufey, Guy 326bLegendre, Pierre 104,302b, 318b,

324bLemaire, Paul 31 lbLentin, Laurence 321bLe Roy Ladurie, Emmanuel 316bLevin, Harry 32 l bLevi-Strauss, Claude 71,75,77,249,

297b, 302b, 313b, 322b, 324b

Lewis, David K. 36,289**Lifton, Robert Jay 326bLinde, Charlotte 185,186,314bLipietz, A. 292bLoos, Adolf 63,294bLotman, Jurij M. 182,314b, 315bLoux, Fran9oise 296bLugassy,F. 312bLukacs, Geoig 279Lyons, John 182,313bLyotard, Jean-Fran^ois 235,238,318b

Macfarlane, A. (Oxford) 317bMachiavelli, Niccolo 300bMacpherson, C. B. 3 1 7bMalaparte, Curzio 170Malcolm, Norman 294bMalinowski, Bronislaw (Kasper) 164Mallarme, Stephane 278Mannoni, Octave 321b, 326bManser, Tony 294b

337

Marin, Louis 298b,302b,309b,315b

Marx, Carl 122,138,206293b, 305b, 316b

Massote, Fernando Silveira 295bMateme, Yves 299bMathews, Mitford McLeod 321bMauss, Marcel 36,79,117,

289b, 299b, 304bMayol, Pierre 289b, 29 l b, 293b,

313bMedam, Alain 165,309b, 31 lb,

314b, 315bMehler, Jacques 320bMeletinskij, Eleazar V. 296bMendelssohn, Moses 135Meriaux, Louis 299bMerleau-Ponty, Maurice 61,184,309b,

314bMichelet, Jules 53,197,201,

232,234,316bMiller, George A. 182,193, 307b,

314b, 315bMilner, Jean-Claude 318bModiano, Patrick 312bMonast, J. - E. 299bMontague, Richard 300"Moore, G(eorge) E(dward) 63Mordillat, Gerard 291bMorgenstem, Christian 194,315bMorgenstem, Oskar 300bMoscovici, Serge 104,302bMothć, Daniel 325b

338

Mougenot, Michel Musil, Robert

321b46,63,292b, 295b

Needham, Rodney 323bNeumann, John von 300bNewman, John Henry 134Nietzsche, Friedrich 140, 277Nisard, Charels 307bNoizet, G. 320b

Ohana, Maurice 236Olbrechts-Tyteca, L. 291b, 301bOstrowetsky, Sylvie 165,31 lbOzouf, Jacques 241,320b, :

Panofsky, Erwin 304b, 32515Parkinson, G. H. R. 300bParret, Hermann 290b, 311bPascal, Blaise 145Passeron, Jean-Claude 303bPaulme, Denise 298bPeirce, Charles Sanders 300bPerec, Georges 323bPerelman, Ch. 29 l b, 301bPerrot, Jean-Claude 327bPeter, Jean-Pierre 317bPeters, R. S. 323bPhilibert, Nicolas 291bPhilonenko, A. 306b, 307bPickering, W. S. F. 305b

339

Pinto, Louis 302bPlaton 124, 301b,305bPoe, Edgar Allan 73Poliakov, Leon 255Ponge, Francis 313bPraška škola 70Price, H. H. 257Prior, A. N. 36,290bPropp, Vladimir 71,75,296b,

298bProust, Marcel 42,244,248Ptolomej 188

Quine,Willard Van Orman 257,300b, 323b,324b

Quinton, Antony 323b

Rabant, Claude 319bRaddatz, Fritz 305bRegnier, Andre 75, 297bRehbeig, August Wilhelm 135, 307bReichenbach, Hans 300bRemond, Georges 323bRescher, N. 36Retif de la Bretonne 322bRevel, Jacques 288b, 295b, 299hRichard, Ph. 296bRichaudeau, Francois 323bRicoeur, Paul 290bRiffaterre, Michael 244Rilke, Reiner Maria 167Robeck, Milfred 32 l b

340

Rodinson, Maxime 301bRosolato, Guy 322bRossi-Landi, F. 294bRousseau, Jean-Jacques 207,261,325bRoussel, Raymond 221,224,299bRussell, Bertrand 300bRyle, Gilbert 85,300b

Sacks, Harvey 36,291bSade, Marquis de 277Sami-Al 313bSanouillet, Michel 318bSatoshi, Kamata 324bSaussure, Ferdinand de 231,319bScheflen, Albert E. 182,314bScheglofF, Emanuel A. 36,182,29lb,

314bSchleiermacher, Friedrich (Ernst Daniel) 134 Schreber, Daniel Paul 72,157,29&,

309bSearle, John 310bSebestik, Jan 305b, 306hSerres, Michel 327bSfez, Lucien 327bShakespeare, William 211,3161*Sherzer, Joel 308bSimon, Erica 316bSmirnoff, Victor N. 322bSojcher, Jacques 290b, 322bSoucy, Claude 310bSperber, Dan 313bStendhal (Henri Beyle) 42,248Stierle, Karlheinz 323b

341

Sudnow, David 289b, 308b, 314bSumpf, J. 31 lbSunTzu 41,73, 291b,

297bSwedenborg, Emanuel 128

Tamopol, Lester i Muriel 32 l bTartuska škola 182,314b, 315bTereza iz Aville 322bThom, Rene 281Thompson, Stith 296bTiffeneau, Dorian 290bTizija 30 lbTodorov, Tzvetan 296b, 31 lb, 322bToffler, Alvin 238,299b, 320bToulmin, Stephen 291b, 293b, 294b,

301bTrogodišnji mudrac 135,307b

Ullian, J. S. 323b,324bUrquhart, J. 36Uspenskij, Boris 182,314b

Velter, Andre 317bVerdi, Giuseppe 235Vemant, Jean-Pierre 99,106,142,

151,289b, 290b,29 l b, 296b, 297b,30 lb, 308b

Veme, Jules 178,179,299bVerrier, Jean 322b

342

Vian, Boris 272Vickers, John M. 323bVileneuve, H. de 306bVergilije 161Virville, M. de 296bVogt, W. Paul 303b

Wamock, Geoffrey James 294bWebster, Charles 317bWeinrich, Harald 327bWhite, Alan R. 36,290b,311bWilde, Oscar 232Wilson, Cook 63Wilson, John A. R. 321bWinch, Peter 294b, 323bWittgenstein, Ludwig (Josef Johann) 59-65, 66,138

257,293b, 294b, 300b

Witktower, Rudolf 309bWolff, Christian 124,128, 306**Wright, Geoig H. von 36,290**

Yates, Frances A. 309b, 3106

Za povijest statistike 290bZeeman, I. R. 290bZempleni, A. 297bZloporaba znanja 293bZola, Emile 224

343

B I B L I O T E K A P O L I L O C

VU diM iR B ili BAHTIN I DRUCI zboRNik

U knjizi su izabrani radovi devetero teoretičarki i teo­retičara nastali u rasponu izm eđu 1975. i 1990. godine, a posvećeni ruskom estetičaru i filozofu jezika M ihailu B ahtinu (1895-1975). U njim a se razrađuju i problem a­tiziraju svi ključni aspekti Bahtinove koncepcije, prije svega tim e što se dovode u odnos s argum entacijom mis­lilaca kao što su N ietzsche, D e Saussure, Vygotski, W itt­genstein, Heidegger, D errida, Lacan, Foucault, Barthes, D e M an, Vattimo i dr.

P eter SLoter c IijkDOĆI NA SVIJET - DOSPJETI U JEZIKfRANkfuRTskA pREdAVANjA

Zbirka tijesno povezanih, stilski prepoznadjivih i misao­no iznim no nadahnu tih predavanja njemačkog filozofa- -esejista na tem u “poetike počinjanja”. U njoj se prepleću, sažimlju i zaoštravaju opsesivne ideje poznate našoj pub­lici iz njegovih već prevedenih djela. Kao partneri u gdje­kad duhovito, gdjekad nepoštedno uprizorenom dijalogu figuriraju ravnopravno filozofi i književnici. N aizgled neobvezno razigrana, ali m isaono duboko utem eljena knjiga.

SIhos Ihana F e Im an

SKANDAL TIJELA U COVORUD o n Ju a n s A u st In o m ili z a v o ć e n j e n a dvA jEzilov

Prva u nas prevedena knjiga istaknute am eričke teo- retičarke d ek o n s trukc ijsko -psihoanalitičkog profila. N jezina je studija svojevrsna glosa uz glasovitu polemiku francuskog poststrukturalističkog filozofa Jacquesa Derri-

daa s teorijom govornog čina utjelovljenom u engleskom analitičkom filozofu Johnu Austinu. N a prepletu tih dviju sukobljenih koncepcija, u koji još uvlači nit lakanovske psihoanalize, autorica istražuje mogućnosti obnovljenog zasnivanja materijalizma. Riječ je o teorijskoj interven­ciji velikoga m eđunarodnog odjeka.

M A N fR E d FRAISlk

ISKAZIVO I NEISKAZIVOESEji O NAjlNOVijOj fRANCUSkoj klERMENEUTiCi i TEORiji TEksTA

Prva u nas prevedena knjiga istaknutoga njemačkog filo­zofa srednjeg naraštaja. Riječ je o radovima posvećenim Sartreu, Lacanu, D erridau, Foucaultu i Lyotardu, kojih se ideje razm atraju u svjedu revidiranog čitanja njemačke romantičarske filozofije, prije svega Schleiermachera, ali također u svjetlu analitičke filozofije, kao i iz perspektive suvrem enih kretanja u njem ačkoj socijalno-teorijskoj misli. Rješenje aktualnih teorijskih nedoum ica traže se u unakrsnom čitanju poetike, herm eneutike, semiotike, sem antike, poststruktura lizm a, psihoanalize, kritičke teorije i drugih “um iješanih” disciplina.

NikUs LuIhmainini

LJUBAV KAO PAS I JAO kodiRANjU ilMTiMNOSTi

Studija istaknutog njemačkog sociologa bavi se sem an­tičkom preobrazbom pojma ljubavi u procesu prijelaza sa stratifikacijskog na funkcionalno izd iferenc irano građansko društvo. U razdoblju od 17. do 19. stoljeća učvršćuje se simbolički kod ljubavi koji ohrabruje na stvaranje odgovarajućih osjećaja i stavova, štoviše jamči uspješnu kom unikaciju tamo gdje se ona čini nevjerojat­nom. Sistemskoteorijska analiza prad prije svega fran­cusko i englesko društvo oslanjajući se na bogatu građu romana, maksima i traktata. Ovo je među širokom pub­likom najčitanija knjiga vodeće figure današnje njemačke teorijske scene.

DiETRich S c h w A N infEORIJA SISTEMA I KNJIŽEVNOSTNOVA pARAdiQMA

Djelo koje na lucidan način uvodi u prim jenu sistemsko- teorijske paradigm e u književnoznanstvenom okviru. N akon izlaganja općeg “asim etričnog” konteksta na koji se svojom pojavom priključuje teorija sistema, raščlanjuju se njezine osnovne postavke: diferencijacija, autopoieza, kom unikacija, smisao, samoreferencija. Slijede poglav­lja s prikazom sistemskoteorijske reformulacije analize dram e, pripovjedne književnosti te pitanja interpretacije književnih tekstova. M eđu poglavlja um etnuti su im agi­narn i d ijaloz i o k ljučn im aspektim a teorije sistem a: razgovaraju Sherlock H olm es i doktor Watson, H am let i H oracije, pshijatrijski pacijenti koji utvaraju da su Shaw, P irandello, Brecht, Ionesco i Beckett, likovi iz Musilova Čovjeka bez svojstava, M onsieur Teste i Oscar Wilde.

MARCEl DETiENNE/JEAN-PiERRE VERNANT

LUKAVA INTELICENCIJA U STARIH GRKAAutori su utemeljitelji poznate škole nove klasičke filolo­gije koja iščitava stečevine starogrčke kulture u suvre­m enom teorijskom okviru. Ova njihova knjiga rezultat je desetogodišnjeg istraživanja “područja nadležnosti” božice M etide u starogrčkoj k u ltu ri, dosjetljivosti ili domišljatosti koja se kao najprije dom inantan , a kasnije po tisnut tip m išljenja protezala od mita i teogonije do različitih oblika znanja, od lova i ribolova, pletenja, tka- laštva i krojačkih um ijeća do navigacije i podmorskog života, stolarstva, brodogradnje, političkih, retoričkih, ratničkih, atletičkih i liječničkih umijeća. Autori na taj nač in o tk rivaju našem pog ledu je d n u za n em are n u duhovnu kategoriju koja je zadirala u brojne intelektu­alne i društvene navike, osjećaje, ocjene, stavove i pona­šanja starogrčkog čovjeka.

Naklado MD izdavačko-nakladničko d.o.o, p.p. 44,10020 Zagreb Croa,io- MB 3678814< žiro-ročun: 2408002-1100007789 redakcija: Vlaška 35/ 1, lel/fax: 48 14 562,48 14 567

■ y raid M H II e-mail: md.quorum@zg.tel.hr, www.nokladomd.hr

Tematski brojevi časopisa Quorum

■ Strast razlike tamni zvuk praznine, hrvatsko pjesništvo osamdesetih i

devedesetih

■ Poštari lakog sna, prozo Quorumovo

noroštojo

■ frominutne priče, short, short story

■ Posao dvanaestorice, romoni u nestajanju

■ New York, New York

■ Antologijo europske kratke priče

■ Off-line, hrvatsko pjesništvo devedesetih

■ Željko Kipke: Vodič kroz subterraneus

■ Primo Levi: Shemo

■ Hrvoje Pejaković: Sjeverni ugao

■ Branko Maleš: Plocebo

■ Dražen Kotunorič: Kućo dekodencije

■ Miloš Đurđevič: U zrcalu

■ Branko Čegec: Fontom slobode

■ Krešimir Bogič: Živi jezici

■ Kornelija Pandžič: Čuvar progo

■ Biserko Težački: Nedovršeni razgovor

■ Damir $odan: Glasovne promjene

■ Zoran Ferič: Mišolovka Walto Disneya

■ Mario Dabo: Od morča do morča

■ Đurđa Miklaužić: Kartonski ljiljani: zvuk

vrtnje

■ Dubravko Belas: A-62 zo Bordeaux

■ Ivan Božičević: Čitateljev svjedok

■ Ljubo Pouzin: Hotel atributa

■ Krešimir Pintarič: Tour de force

■ Lela B. Njatin: Netrpeljivost

■ Hrvoje Pancer: Bijela limuzina

■ Petar Bobič: Abecedarij

■ Senko Karuzo: Busbuskalai

■ Neven Ušumovič: 7 mlodih

■ Sanja Lovrenčić: Wien fantastic

■ Mladen Mochiedo: Diptih

■ Stjepan Bolent: Vodo

■ Milko Valent: Plava krv

■ Borislov Pavlovski: Gospodari labirinta

■ Tomislov Bogdan: Pristajanje

■ Vesno Biga: Čovjek koji je c'eznuo čudo

■ Krešimir Bogič: Umijeće osporavanja

■ Tatjono Peruško: Roman u zrcalu

■ Borislav Pavlovski: Prostori kazolišnih

svečanosti

■ Dubravka Belas: A-62 zo Bordeoux,

II. izdanje

■ Sanja Lovrenčić: Kolhida

■ Neven Ušumovič: Ekskurzijo

■ Damir Šodan: Srednji svijet

■ Vlado Mortek: Volim citati poeziju

■ Milko Valent: Jazz, afrička vuna

■ Alen Galović: Srebrni letač

■ Borislav Vujičić: Tomnine

■ Milorod Stojević: Prostrijelne rane&other

poems

■ Rade Jarak: Vlak za Bangalore

■ Ljubo Pauzin: Meteor je pao na Zemlju

■ Zvjezdano Jembrih: Janusove kćeri sestre

nevjeste

■ Krešimir Bagić: Jezik za svaku udaljenost

■ Sanja Lovrenčić: Portret kuće

■ Vesna Biga: Četiri straha

■ Rade Jarak: Kiša

■ Jurij Hudolin: Govori ženo

■ Igor Rajki: Pravilnik o stvaranju predodžbi

■ Hrvoje Pancer: Gore od odanosti

■ Đurđa Otržan: Penthesilea

■ Bekim Sejronović: Fasung

■ Boris B. Hrovat: Doživljaji prosvijetljenog

■ Robert Mlinarec: Sve o vjetrenjačama

■ Sanjin Sorel: Apokalipse

■ Damir Miloš: Kapetanov dnevnik

■ Branko Čegec: Ekrani praznine

■ Zvonko Maković: Prah

■ Slovko Miholić: Zavodnička šuma

■ Dalibor Cvitan: Ervin i luđaci

■ Ivan Rogič Nehajev: Figure ukroćene sreće

■ Krešimir Bagić: Krošnja

■ Krešimir Mićanović: Vrtlar

■ Vladimir Biti: Bahtin i drugi

■ Peter Sloterdijk: Doći na svijet, dospjeti u

jezik

■ Shoshano Felman: Skandal tijelo u govoru

■ Manfred Frank: Kazivo i nekazivo

■ Niklas Luhmann: Ljubav kao pasija: o

kodiranju intimnosti

■ Jean Pierre-Vernont/Morcel Detienne:

Lukava inteligencija u starih Grka

■ Dietrich Schwanitz: Teorija sistemo i

književnost

■ Havelock Ellis: Filozofija plesa

■ Rudolf Labon: Život zo ples

■ Emile Jacques-Dolcroze: Glazba i plesač

■ Isadora Duncan: Pjesnikinja plesa

■ Moja Đurinović: Mercedes Goritz-Povelić

■ Ivica Župan: Vedri Sizif

■ Vlado Mcrtek: Akcije pisanja

■ Roman Habunek: Haljina nevidljivo tijelo,

antologija njemačke krotke priče

■ Bekim Sejronović: Veliki pusti krajolik,

ontologija norveške kratke priče

■ Mitja Čander: Krunski svjedoci, antologijo

slovenske kratke priče

■ Dariusz Nowacki / Ivana Vidović: Orkestru

iza leđa, antologija poljske kratke priče

■ Snježana Husić / Tatjona Peruško:

Animolije, antologijo talijanske kratke priče

■ Jolćn Mann / Stjepan Lukaf / Neven

Ušumović: Zastrašivanje strašilo, antologija

mađarske kratke priče

■ Dragan Koruga / Igor Štiks: Vrhunski safari

/ kroz carstvo engleskog jezika

■ Gojko Bežovan: Europske stambene

inicijative

■ Emil Strok: Mirni

■ Emil Strok: Pasoš za ljubav

■ Katarina Pejaković: Deset zapovijedi ljubavi

■ Viktor Tadić: Devetsto dana rata

(u meduvjerskim odnosima)

■ Dubravka Belas: Nedovršeno žena

■ Zvonimir Stjepanović: Slavonska ispovijed

■ Diana Burazer: No odmorištu između dva

svijeta

■ Mirjana Smažil-Pejaković: Tvrda nježnost

■ Miro Gavran: Kako smo lomili noge

■ Emil Strok: Rat naš svagdašnji

■ Tihomir Mraović: Slaganje bika

■ Mupfif, Senker, Škrobe: 3jodo

■ Borislav Vujčić: Crne komedije

■ Biti, Ivić, Užarević: Trag i razlika

■ Vedrano Spajić-Vrkaš: Tučepi

■ Emil Strok: The Turkey Egg

■ Borben Vladović: Razderani tlocrt

■ Nikico Mrđen: Pisma sinovima

■ Igor Večerina: I psi i ptice

■ Andrija Pukšec: Tehnologija tokarenjo

■ Lada fale Feldman: Teatar u teatru u

hrvatskom teatru

■ Robert Mlinarec: Georginine suze

■ Sosa Čokljat: Magično kazalište

■ Mario Sopina: Nula jednako dva

■ Ivana Polonijo: Juvenilija

■ Dubravko Pušek: Ugrušak šutnje / Grumo

di silenzio

■ Žarko Milenič: Preludij

■ Svebor Čerlek: Kako skinuti suvišne

kilograme

■ Moja Gjerek-Lovrekovič: Posvećene pjesme

■ Biserko Težački: Pjesnik i sjena

■ Vinko Prizmić: Mostovi kojih nema

■ Ivon Supek: Mene tekel fares

■ Zoran Ferić: Anđeo u ofsajdu

■ Tihomir Mraović: Tajna povijest 21. stoljeća

■ Stipe Grgas: Ispisivanje prostora

■ Bronko Maleš: Mole ljubavi

■ Roman Simić: Mjesto no kojem ćemo

provesti noć

■ Evelina Rudon: Sve ča mi rabi ovego

prolića

■ Zvonimir Stjepanović: Savski brodolomi

■ Tahir Mujičić: Irski Iranec i Iranski Irec

■ Šima Zorić: Vrač na dvoru kralja Zvonimira

■ Drago Glamuzina: Mesari

■ Željko Špoljar: Teškoće pri gutanju

■ Marijo Lamot: Priprema za obiteljsku

fotografiju

■ Bronko Čegec: Ekrani praznine, II.

prošireno izdonje

■ Oto Luthar: Majstori i muze

■ Nicanor Parra: Knjiga pjesama sumnjiva

čovjeko

■ Biserka Težački: Vrtlog meteora, pjev

ljubaznih zvijezda

■ Lada čale Feldman: Euridikini osvrti

■ Peter Bichsel: 0 čitanju i pripovijedanju

■ Sanjo Lovrenčić: Razgovor u predvoruju

■ Zoran Roško: Paronoidnije od Ijubovi,

zabavnije od zlo

■ Milko Valent: Eurokaz - užareni suncostoj

9799532170350