1

Cenzura u Jugoslaviji između 1945. i 1952.- na pola puta između Staljina i Zapada -

Deniver Vukelić

1. Uvod

1.1. Smjernice rada

"Uz Tita i Staljina, dva junačka sina, nas neće ni pakao smest." (originalna verzija)

"Uz maršala Tita, junačkoga sina, nas neće ni pakao smest." (kasnija verzija)1

Početni stihovi popularne pjesme Vladimira Nazora zanimljiv su prikaz kako se brzomijenjala opća atmosfera kraja Drugog svjetskog rata i početka poratnog razdoblja uJugoslaviji i kako se prilagođavala aktualnoj stvarnosti. Isto tako brzo su se mijenjaleideologije i saveznice, a tako i kulturni okviri, pa i oni pjesnički i popularni u narodu. Jednakokao i životni putovi njihova autora, književnika Vladimira Nazora, koji je u razdobljuKraljevine Jugoslavije i Nezavisne Države Hrvatske (NDH) bio jedan od najvažnijihknjiževnika nacionalnih mitskih priča o hrvatskim kraljevima, divovima i pastirima u bogatojhrvatskoj stvarnoj i mitskoj prošlosti. Također je pisao i pjesme u čast Kraljevini i Jugoslaviji,a kasnije i u čast NDH. A onda je u jednoj noći 1942. prešao rijeku Kupu u čamcu napartizanski teritorij i trenutno promijenio svoju tematiku pisanja i počeo pisati panegirikeJosipu Brozu Titu kao i partizanske pjesme, a nakon rata se odrekao i skoro svih izdanjaobjavljenih u vrijeme NDH. Još u vrijeme Drugog svjetskog rata postao je predsjednikIzvršnog odbora Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske(ZAVNOH), a nakon rata predsjednik Prezidija hrvatskog Sabora. Kao jedan od važnijihkomunističkih vođa, 18. svibnja 1944. uputio je proglas o smrtnoj kazni i konfiskaciji imovinesvojim dotadašnjim kolegama piscima i umjetnicima: "Tko je radeći za neprijatelja vršioagitaciju ili propagandu riječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošćukažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom igubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine".2

S ovim književno-povijesnim kuriozitetom ulazimo u područje i temu ovog rada koji će sebaviti cenzurom, kao jednim od zanimljivijih i kontroverznijih kulturno-povijesnih aspekata imodela koji su se odvijali u poratnoj Jugoslaviji od kraja Drugog svjetskog rata 1945. pa do1952. godine, u takozvanom AGITPROP razdoblju, nazvanome tako prema aparatu zaagitaciju i Propagandu Komunističke Partije Jugoslavije. Zašto to razdoblje? Ovo razdoblje jevrlo bitna etapa u razvoju Jugoslavije kao tadašnje novoosnovane države. Ono također idanas, šezdesetak godina poslije, izaziva mnoge kontroverze u političkom i kulturnom životuna tlu država proizašlih raspadom Jugoslavije. Od 1945. do 1952. dogodilo se mnogo naglih ibrzih promjena u načinu života, vlasti, politici i shvaćanju naroda koji su živjeli na tlurepublika koje su činile Jugoslaviju (Slovenija, Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina, CrnaGora i Makedonija). Od pobjede nad njemačkom okupacijskom silom i domaćim režimima

1 "Pjesma o pesti". Popularna partizanska koračnica. Tekst Vladimir Nazor, glazba Oskar Danon. Prvi putizvedena u studenom 1943. na zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) uJajcu. Prema Osakru Danonu originalni tekst je bio s Titom i Staljinom, no narod je spontano promijenio riječi uverziju samo s Titom.2 Topusko, 18. svibnja 1944.

2

koji su satelitski slijedili iste ili slične ideološke principe, razračuna s njihovom kulturom,imovinom, pa i životima, ponovnom izgradnjom ratom razrušene Jugoslavije, prekopristajanja uz sovjetski totalitaristički model komunističke vlasti pa do raskida sa Staljinom1948. i sve do 1952. i početka jedne nove ere u kojoj je Jugoslavija ostvarila svoj posebantretman u svijetu vješto balansirajući na pola puta između Istoka i Zapada oblikujući jedanspecifični kulturološki i politički model. To je burno razdoblje u kojima se načini javnog iodobrenog mišljenja mijenjanju doslovno preko noći i u kojima su se pojavili mnogi vrlorazvijeni oblici cenzure iako je ona javno i ustavno bila negirana s obzirom na vladavinunaroda i sve oblike sloboda kojima se Jugoslavija kao komunističko-ideološka država dičila.Naime, kako se može pročitati u Općoj enciklopediji jugoslavenskog leksikografskog zavoda,tiskanoj u Zagrebu 1977. godine, prema Ustavu SFRJ3 i republičkim i pokrajinskim zakonimao javnom informiranju, cenzura tiska može se uvesti samo u slučaju neposredne ratneopasnosti ili drugih oblika ratnog stanja. U drugim slučajevima za objavljivanje informacijanije potrebna prijava, niti odobrenje, a objavljivanje i širenje informacija može se ograničiti uslučajevima predviđenim zakonom.

1.2. Pojam cenzure

Da bi se pobliže govorilo o fenomenu cenzure treba prvo postaviti neke granice udefiniciji toga pojma. Izvorno, hrvatska i međunarodna, barem u mnogim zapadnim jezicima,riječ "cenzura" proizlazi iz rimske funkcije cenzora, koja je u Rimu postojala od 433. pr. n. e.do 85. n. e., kao činovnika koji se bavio držanjem cenzusa i nadzorom nad javnim moralom spravom da prestupnike osramoti, ugovaranjem izgradnje i popravaka javnih zgrada i vrtova idavanjem u zakup državnih dohodaka.

Kroz godine ljudske povijesti cenzura se provodila na mnoge načine, kako je državama,vladarima i vjerskim organizacijama već bilo stalo zabraniti neku ideju, misao, umjetničkodjelo ili činjenicu. Sjetimo se samo višestoljetnog popisa zvanog "Index librorumprohibitorum" Katoličke crkve koji se stalno popunjavao i na kojem su se nalazila djela idanas najpriznatijih mislioca, znanstvenika i književnika zapadne civilizacije. Mletačkipovjesničar Paolo Sarpi u svome spisu "Sopra l'Officio dell'inquisizione" (1613.) kaže"Naizgled knjiga i nije bogznašto, jer se sastoji od samih riječi, ali iz tih se riječi formirajumišljenja koja izazivaju pristranost, pobune i na kraju ratove. da to su samo riječi, ali one,posljedično, dižu naoružane vojske." I zato se vlasti kroz povijest, bile one svjetovne ilicrkvene, trude kontrolirati pisanu riječ.

Na prostorima bivše Jugoslavije cenzura je bila takoreći uobičajena stvar i u ranijimrazdobljima od ovog o kojem će biti riječi. Bilo da je bila riječ o austrijskoj dvorskojbirokraciji ili onoj srpskoj kraljevskoj iz razdoblja prve Jugoslavije, ili pak onoj iz dobanjemačke okupacije i Nezavisne Države Hrvatske na tlu današnje Republike Hrvatske iRepublike Bosne i Hercegovine. A da se i ne spominje, nova pobjednička ideologija na

3 Na ovome mjestu treba kao malu digresiju spomenuti razlike u imenima države. Ona je od svog službenogproglašenja na Drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije 29. i 30. studenog1943. u Jajcu prozvana Demokratskom Federativnom Jugoslavijom (DFJ). Deklaracijom Ustavotvorneskupštine od 29. studenog 1945. država se zove Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ). Itakovom ostaje sve do 1963. kada postaje Socijalističkom Federativnom Republikom Jugoslavijom (SFRJ)što ostaje do raspada 1991. godine. Za ovaj rad su bitna prva dva naziva jer su ta dva imena korištena od 1945.do 1952. U vrijeme DFJ države koje su činile njen ustroj imale su predmetak Federalna država (primjericeFederalna država Hrvatska – FDH). U vrijeme FNRJ predmetak je promijenjen u Narodna republika (primjericeNarodna republika Hrvatska – NRH). U posljednjem razdoblju od 1963. one su postale Socijalističkimrepublikama – SR.

3

oslobođenom teritoriju 1945. imala je učitelja u obliku Sovjetskog saveza koji je tada većdvadesetak godina prakticirao cenzuru u vrlo složenim modelima unutar Staljinovogtotalitarističkog sustava vlasti. Naime, staljinizam je po definiciji posvemašnji radikalniboljševizam iz razdoblja građanskog rata koji je sovjetsku političku kulturu prožeo borbenomgorljivošću, revolucionarnim voluntarizmom, spremnošću pribjegavanja nasilju, vladanjuadministrativnim naredbama, centraliziranom upravom, prijekim sudovanjem. Od togamodela u prvim godinama postojanja Jugoslavija je preuzela sve značajke.4 A jedan odglavnih alata bilo kojeg totalitarističkog sustava jest cenzura, pa čak i onda kad se ona poriče.

A službeni stav nove vlasti u Jugoslaviji već od 1945. bio je da cenzure nema, osim uslučajevima rata. No ispod površine cenzura je bila provođena mnogim vrlo složenimvišestrukim mehanizmima. Pogotovo s toga što je trebalo uspostaviti centralnu jugoslavenskuideološku kontrolu te ukloniti ostatke stare propagande i kulture iz Hrvatske i drugih područjakoja su bila pod njemačkoj, talijanskom ili proneprijateljskom vlašću. I tu dolazimo docenzure kao šireg pojma, jer ona u ovom slučaju nije samo preventivna cenzura nekogrukopisa ili naknadna, suspenzivna, cenzura nekog članka ili publikacije5, već čitav niz pojavavezanih uz objavljenu riječ: od autocenzure, zabranjivanja knjiga i časopisa prošlog,proneprijateljskog režima, do zabrane aktualnih knjiga i časopisa, pa preko progona ilikvidacija starorežimskih novinara i pisaca, raznih tajnih popisa nepoćudnih autora i djela,sve do odbijanja tiska novih knjiga i časopisa ili obustave dostave isporuke papira tiskarama.Ona je složeni mehanizam namjernog oblikovanja kulturnog identiteta na jednom područjuupravljanjem dostupnošću nekih informacija, bilo književnih, novinskih, povijesnih ili drugih.

Cenzura u ratu svoje razloge povezuje s postojanjem vojnih tajni i viših nacionalnihinteresa, dok u miru štiti poredak i revoluciju.6 Ona je kontrola protoka informacija koje sesmatraju bitnima za nacionalnu sigurnost.

O količini cenzuriranog materijala u Jugoslaviji zanimljivo govori i jedan podatak koji setiče ipak nešto kasnijeg razdoblja: sredinom šezdesetih hrvatska republička policija je skupilatoliko emigrantske građe, koja je redovno bila zapljenjivana, da nije imala prostora za njensmještaj pa je u svojoj zbirci čuvala samo dva-tri primjerka, a ostalo dala Nacionalnojsveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, uz uvjet da budu smještene u bunker nedostupankorisnicima. Građa je sređena i smještena u podrum, ali nikad nije kataloški obrađena. Građakoja se skupljala u Republičkom sekretarijatu za unutrašnje poslove služila je za izradu dosjeaemigranata, i informacije o piscima, urednicima, novinarima. U nekim primjercima se vide ipodcrtavanja policajaca, upitnici, uskličnici i slično. Nakon pada komunizma sve su knjige idosjei u Sekretarijatu unutrašnjih poslova postali suvišni i prebačeni su u Nacionalnusveučilišnu knjižnicu (NSK) na javnu uporabu. U srpnju 1992. je tako NSK predano 7.733knjige od gotovo 300 autora i 8.670 primjeraka novina, časopisa, biltena i sl. Građa izpodruma otprije spojena je zajedno s novom građom i tako postala dostupnom javnosti7, osimu slučaju ako su neki dosjei bili od značaja za aktualnu nacionalnu sigurnost.

1.2. Izvori, literatura i metodologija

U ovom će se radu pregled cenzurnih postupaka i metodologije razmotriti na nekolikorazina. Glavni kut gledanja cenzure u Jugoslavije ipak će biti onaj iz hrvatskog kuta kao

4 Banac, I. (1990) "Sa Staljinom protiv Tita". Str. 19.5 Paraščić, I. (2007) "Cenzura u Jugoslaviji: 1945.-1990". Str. 3. – 4.6 Donat, B. (1992) "Crni dossier: o zabranama u hrvatskoj književnost". Str. 27.7 Stipčević, A. (2000) "Sudbina knjige". Str. 102.

4

autorove domicilne zemlje pripadnosti, a i zbog velikog dijela slučajeva vezanih uzjugoslavensku cenzuru prema književnosti i publicistici Nezavisne Države Hrvatske kaopronjemačkog režima od 1941. do 1945. No pregled će dodirivati i neke druge republike,poput Srbije i Bosne i Hercegovine (uz Hrvatsku, s obzirom da su Hrvatska i BiH u vrijemeNDH bila više-manje jedna cjelina). Predočit će se zakoni o tisku, odluke o zabrani djela,časopisa, rada novinarima i književnicima, popisi istih, te neke njihove sudbine. Korišteno jerelativno malo literature (tema još nije dovoljno istražena zadnjih dvadeset godina), tekdesetak knjiga i nešto objavljenih radova koji upućuju na originalne izvore. Najveći doprinosu literaturi istraživanju ove teme doprinijela su istraživanja hrvatskog novinara Josipa Grbelje("Cenzura u hrvatskom novinstvu", "Nepoznati dokumenti o odnosu Milovana Dilasa i PetraŠegedina: cenzor i njegova žrtva", "Uništeni naraštaj: tragične sudbine novinara NDH","Informbiro i književni časopisi") i hrvatskog bibliografa, bibliologa, arheologa i povjesničaraknjige i knjižničarstva Aleksandra Stipčevića ("Cenzura kao ograničavajući faktor u širenjuinformacija", "Cenzura u knjižnicama", "O savršenom cenzoru iliti praktički priručnik zaborbu protiv štetnih knjiga i njihovih autora", "Sudbina knjige", "Tiskari kao cenzori uHrvatskoj: 1945. – 1990."). Oni su jedini u Hrvatskoj koji su se temeljito i opširno, u višeknjiga i radova posvetili pitanju cenzure u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Iako, uz dužnu napomenu,da su u ovome radu iz njihovih istraživanja crpljene samo činjenice, zanemarujući ponekadnjihove nepovjesničarske analitičke zanose povremeno obojane nacionalističkim pristupomdevedesetih godina dvadesetog stoljeća kod kojih treba biti jednako oprezan koliko i spropagandnim aparatom jugoslavenske pobjedničke vlasti sredine četrdesetih. No, polazeći odnjihovih radova i crpeći ono najbitnije, te koristeći i druge priručne radove navedene u popisuliterature pri kraju ovog rada, ovaj će rad pokušati i naći originalna svjedočanstva i pisanedokumente koji govore o cenzuri kao instrumentu vlasti u komunističkoj Jugoslaviji, obraditiih i analizirati te neke od njih i priložiti u kopiji u prilozima. Najveći naglasak, dakle, ipak ćebiti na originalnim dokumentima s popisima zabranjenih knjiga i časopisa te uhićenih,strijeljanih ili zabranjenih književnika i novinara, a koji se većinom nalaze u različitimfondovima Hrvatskog državnog arhiva. Što se literature za Srbiju tiče, korištena je jedna odponajboljih studija o tome razdoblju, "Agitprop kultura" Ljubodraga Dimića, koja je posebnozanimljiva zbog toga što je objavljena 1988. godine, to jest još uvijek u vrijeme postojanjaJugoslavije. Njena važnost je stoga i posebna što ona vrlo kritički progovara o kulturnojzaostalosti u poratnoj Srbiji te o problemima neobrazovanosti vladajućeg kadra koji izneukosti uništava kulturnu i umjetničku imovinu i baštinu. S druge strane korisna je i jer dajeuvid u mentalni i kulturološki sklop ideologije koja se ponekad i vrlo otvoreno zalaže zacenzuru "neprijateljskog" tiska i drugih kulturnih produkata.

2. Agitprop

Isprva, sve do sukoba Tito-Staljin, odnosno sukoba Komunističke partije Jugoslavije(KPJ) i Informbiroa i 5. kongresa KPJ koji se održao od 21. do 28. srpnja 1948.,Komunistička partija je u Jugoslaviji djelovala vrlo konspirativno i svi njeni sastanci bili sutajni, što je bila očita posljedica nepovjerenja i konspiracije s obzirom da je još odKraljevine Jugoslavije pa preko NDH i rata bila zabranjivana proganjana i cenzurirana odstrane vladajućih klika. Sve to vrijeme vlast je imala Narodna fronta – tijelo osnovano odstrane KPJ koje je bilo javno i kao masovna organizacija ono je bilo produžena ruka KPJ.Sve odluke i akcije koje je Narodna fronta poduzimala bile su dirigirane od strane Partije,tako da je sva stvarna vlast bila u njenim rukama. Bilandžić8 o toj moći kaže: "Država,stvorena u ratu, također je bila partijska kao što su takvi bili i vojska i policija. KPJ je

8 Bilandžić, D. (1998). "Hrvatska moderna povijest", Str. 214.

5

držala u svojim rukama svu vlast i u privredi, u kulturi, u prosvjeti, u znanosti – svuda;ona je rukovodila i svim tzv. masovnim organizacijama: Narodnom frontom, sindikatima,omladinskim, ženskim, športskim društvima – ništa nije moglo nastati i postojati mimovolje i kontrole Partije. Oko te strukture – partije, države, vojske – razvio se blok-pokretpolitičkih snaga koji se rodio u partizanskom ratu i koji je išao za Titom, od kojeg jepropaganda već bila napravila ratnu i lidersku legendu. Titova pravna i političkineograničena vlast mogla se uspoređivati s onom koju su imali lideri revolucije kaošto su bili Lenjin, Staljin, Mao, Castro itd."

Svoje poglede na kulturu i umjetnost KPJ je već formulirala neposredno prije početka Drugogsvjetskog rata, u isto vrijeme kad započinju njezina ubrzana boljševizacija i pripreme zarevoluciju. Sva područja umjetnosti prema toj dogmi podređena su revoluciji, jer se od umjetnikatražilo da uđu u srž društvenih promjena i događaja i da budu propagatori novih ideja.9 Partija jeod umjetnika tražila da budu "inženjeri duša".10 Nešto prije potpunog oslobođenja, u ožujku1945. Agitprop Centralnog komiteta saveza komunista Jugoslavije (CK SKJ) donosi proglas(Direktivu) o kulturnim ciljevima agitpropa ("Svim CK i PK o organizaciji agitacije ipropagande, A CK SKJ, UU-k-1/14, ožujak 1945). Među mnogim ciljevima obnove irazvijanja pismenosti i kulturnog života mogu se pročitati i dva članka koja su zanimljivi zashvaćanje političkog smjera i stava prema svim opozicijama Komunističkoj partiji koji ćepostojati nakon apsolutne pobjede, oslobođenja Jugoslavije i preuzimanja vlasti:

"(…)- osiguravanje da materijalna i tehnička baza kulturnog života bude u rukama naroda ipostane narodna svojina, likvidiranje vlasničkih odnosa u kulturnim djelatnostima (knjižnice,čitaonice, izdavačka djelatnost, kazalište, kinematografija i drugo), suzbijanje rada svihcentara koji bi mogli da služe okupljanju opozicije svake vrste, pa i na polju kulture;(…)- vođenje sistematske borbe protiv neprijateljskih utjecaja u kulturnom životu, protivbezidejnosti i apolitičnosti, podizanje kulturnog života na veći idejni i umjetnički nivo;"11

Zadatak aparata agitacije i propagande bio je da u rukama Partije i njenih propagandnihustanova koncentrira posredno ili neposredno cjelokupan politički, kulturni, prosvjetni iznanstveni život, kojim je trebalo rukovoditi neposredno iz partijskih centara. Aparat jetrebao kanalizirati sve težnje stanovništva za kulturnim životom i spriječiti svaku težnju ilipokušaj Partiji neprijateljskih elemenata da kulturni život podčine svojim interesima. Novremenom se ustalilo shvaćanje, naročito kod agitprop aparata CK republika i nižih komiteta,da je zadatak aparata za agitaciju i propagandu vršiti cenzuri i nadgledati (kontrolu) nad svimi svačim te posjedovati monopol u izučavanju teorijskih pitanja i izvršavati posljednjupresudu u svim spornim ideološkim pitanjima, što je bilo u suprotnosti sa zadacima aparataza agitaciju i propagandu kako ih je postavljala Direktiva iz ožujka 1945.12

Usporedno s osnivanjem aparata za agitaciju i propagandu u Partiji, formirani su i sličniaparati u Narodnom frontu (sektori za tisak i agitaciju), Sindikatu (kulturno-prosvjetnoodjeljenje), Ujedinjenom savezu antifašističke omladine Jugoslavije (kulturno-prosvjetnoodjeljenje), Antifašističkom frontu žena (sekcija za propagandu). Tako je Partija ostvarivala

9 Dimić, Lj. (1988) "Agitprop kultura". Str. 191. – 192.10 Sintagma koju je A. A. Ždanov pripisao Staljinu (op.a).11 Dimić (1988) Str. 29. – 30.12 Dimić (1988) Str. 36. – 37.

6

glavnu ulogu u realizaciji kulturne politike.13

Partija je smatrala da neprijatelj u kulturi nije bio apstraktan. On je djelovao kroz svojekulturne ustanove, organizacije, glasila, imao ekonomsku moć, razgranate društvene veze ipoznanstva u zemlji i inozemstvu, i intelektualce koji su u političkoj borbi obilato koristiliargumente uzete iz društvenog nasljeđa pa u dijalozima često djelovali nadmoćno. Stogaprovodeći svoj koncept kulturne politike, Partija ukida privatne izdavače, tiskare, knjižare,razvlašćuje vlasnike kinematografa i privatnih kazališta, zatvara privatne biblioteke ičitaonice, zabranjuje rad kulturnih društava, ukida privatne i vjerske škole i to bez obzirapredstavljale li one ili ne dio tradicije i kulturnu vrijednost pojedinog naroda u Jugoslaviji.14

S obzirom na poziciju ratnog pobjednika i moć koju je imala, sasvim je jasan njenobračun s neprijateljima (i s NDH, ali i sa Hrvatskom seljačkom strankom (HSS) kaoneprijateljem iz ideološkog nesuglasja i straha od opozicije) koji je uključivao i elementeodmazde i kazne te žestinu cenzure usmjerene prema njihovoj kulturnoj ostavštini. Nakon štoje stvorena država, sljedeći cilj je bio stvaranje stopostotne prihvaćenosti KPJ u narodu iideološkog jednoumlja, što se postizalo političkim progonom neprijatelja ikompromitiranjem drugačijih ideologija – za početak, a onda i zatiranjem svakogdrugačijeg ili bilo kakvog mišljenja koje je i u najmanjoj mjeri odstupalo od mišljenjarukovodstva CK KPJ.

Ideološko jednoumlje postizalo se s jedne strane zabranama i odbacivanjima, a s drugepropagandom za koje je bio zadužen Agitprop aparat. Osim zabrane djela ideološkihprotivnika i knjiga tiskanih za vrijeme NDH, bila su odbacivana i djela bez socijalnogsadržaja, djela svećenika i djela vjerske tematike, djela srednjovjekovne književnosti,zatim dijalektalna književnost i "dekadentna" djela moderne, ekspresionizma inadrealizma. S druge strane prevladavala je izrazita sovjetizacija (do 1948. i sukoba sSSSR-om) i sekularizacija, a favorizirani su bili socijalistički pisci, revolucionarni prvaci iprvaci teorijskog marksizma. Tako su se prevodila djela Lenjina, Staljina i drugih sovjetskihpisaca. Lenjinova su djela objavljena u čak 1.433.000 primjeraka, Staljinova u 1.337.000primjeraka, Maksima Gorkog u 348.000 primjeraka, Čehovljeva u 111.000 primjeraka,Tolstojeva u 100.000 primjeraka.15 Osuđivana je dekadentna zapadna literatura, aknjiževnost i umjetnost općenito smatrani su sredstvom revolucije i, stoga, medijempropagiranja komunističke ideologije.

Film je Partija smatrala opasnim oružjem koje je u potpunosti moralo biti pod njezinomkontrolom. Zadatak agitprop komisija bio je da sva pitanja u vezi s filmom, od organizacijekino posjeta i reklame, pa do pravilnog korištenja filmskog materijala, sami rukovode ikontroliraju, ne dopuštajući isto vlasnicima kino dvorana ili prosvjetnim odborima. Partijaodobrava i temu svakog novog filma, ima kontrolu nad scenarijem, bira redatelja, glumce iostatak ekipe. Po završetku snimanja vrši i cenzuru. Tako je film u tim godinama, kao diokulturne politike, pod izravnom kontrolom Partije i Agitprop aparata. Slobodnog izbora temeili umjetničkog izraza i eksperimentiranja nije moglo biti i smatrao se štetnim.16

Tih je godina bilo doista teško biti pisac ili novinar, jer, slično kao i nekoliko godina

13 Dimić (1988) Str. 266.14 Dimić (1988) Str. 57.15 Grbelja, J. (1998:1) "Cenzura u hrvatskom novinstvu: 1945. – 1990.". Str. 105.16 Dimić (1988) Str. 214.

7

ranije u NDH, Partija je izumila novu terminologiju, pa se u tekstovima i u političkomživotu općenito, na primjer, sad “koristi termin ‘oslobodilački rat’, a misli se na‘revoluciju’, umjesto ‘diktature proletarijata’ odnosno partije, koristi se termin ‘vlastradnog naroda’, naloge piscima ne izdaje partija već ‘narod-gospodar’ itd.”

O kakvom je rasponu posla kojeg obavlja Agitprop riječ, dovoljno govori činjenica da je1946. Milovan Đilas unutar njega osnovao nekoliko odsjeka, i to: Teorijsko-predavačkiodsjek, Odsjek za ideološki rad u partijskim i omladinskim organizacijama, Odsjek zaideološki rad u masovnim organizacijama, Odsjek za štampu i agitaciju, Odsjek za kulturnomasovni rad, Odsjek za kulturno-prosvjetni rad, Sektor za umjetnički rad, Sektor zapartijske škole, administraciju i ostali sektori, a postojala je čak i Komisija za arhitekturu.Svi ti odbori su, po jugoslavenskom običaju centralizacije i hijerarhizacije, postojali,osim na saveznoj, i na republičkoj i općinskoj razini.

Početkom pedesetih godina, zbog velikog broja naslova i povećanja djelatnosti uizdavaštvu, Agitprop se trudi razviti rad komisija, uredničkih savjeta i redakcijskih odborakoji su nakon ukidanja agitprop aparata nastavili njegovu dužnost.17

Kako je već rečeno, nakon 1948. godine i sukoba s Informbiroom u partijskoj politicidolazi do zaokreta, te se u pedesetima posve odustaje od, iz prvih dana Jugoslavijedoslovno prepisanih, sovjetskih zakona, privrednih programa i modela državnogorganiziranja. Tako Agitprop objavljuje i svoj "Plan borbe protiv Informbiroa na kulturno-prosvjetnom sektoru", a iz njegove točke 10. dobro se zrcali odnos Agitpropa s jedne iintelektualno-umjetničkog stvaralaštva s druge strane: "Književnici će kroz članke unovinama, časopisima itd., te kroz pjesme, crtice, prikaze itd. stalno voditi borbu,raskrinkavati i razgolićavati kampanju, napade Kominforma. Pisat će jednočinke, igrokaze,radio-prikaze, humor itd., u kojim će na književan način, putem priče ili šale, razgolićavatiInformbiro. […] Svaki broj časopisa Kolo, Kulturni radnik, Izvor itd. treba da ima članakraspravu ili slično o Kominformu."18 Zadatak umjetnika je bio ne slikati i opisivati borbu sinformbiroovcima, već stvarati djela o suvremenoj stvarnosti koja sama sobom demantira,probija i ruši sve te snage koje se bore oko nje.19

3. Jugoslavenski i hrvatski zakoni o tisku i interne preporuke od 1945. do1948. godine

Još i prije dolaska na vlast, 8. veljače 1945. Komunistička partija objavljujeOdluku o obveznom dostavljanju štampanih stvari na području Jugoslavije sa svrhompreventivne analize onoga što će biti objavljeno i dostupno javnosti.

U Narodnim novinama od 10. kolovoza 1945. br. 3, str. 3, donosi se "Naredba o zabraniustaške i fašističke literature" koja kaže sljedeće:

"Opaženo je da se u knjižarama slobodno prodaju publikacije koje su izašle za bivše N.D.H.Kako među ovima ima veliki dio ustaške i fašističke propagandističke literature, a i u djelimasvjetskih književnika često su falsificirani pojedini odlomci, Ministarstvo prosvjete imenovatće komisiju stručnjaka koja će svu tu literaturu pregledati nakon toga odobriti odnosno

17 Dimić (1988) Str. 158.18 Grbelja (1998:1) Str. 174.19 Dimić (1988) Str. 194.

8

zabraniti raspačavanje pojedinih djela. U svrhu da se do odluke ove komisije spriječiraspačavanje ustaško-fašističkih publikacija izdava se slijedeća naredba: Zabranjuje se dodaljnje odredbe svaka prodaja i svako raspačavanje sve literature koja je izašla nakon 10.travnja 1941. na hrvatskom, njemačkom ili talijanskom jeziku. Ova naredba stupa na snaguodmah. Smrt fašizmu - Sloboda narodu! Ministarstvo unutrašnjih poslova. Broj 1737.-45. 3.lipnja 1945." Naredbu potpisuje Ministar unutrašnjih poslova Vicko Krstulović.20

Krajem ljeta, 24. kolovoza 1945. donesen je i Zakon o štampi kojim se garantirasloboda izražavanja i sloboda tiska, no Zakonom se regulira izdavanje dozvola izdavačima,urednicima i članovima uredništva, pa tako te poslove ne mogu obnašati osobe:

"1) koje ne uživaju politička i građanska prava21

2) koje su bile rukovodioci ili istaknuti članovi u ustaškim, četničkim, ljotićevskimorganizacijama, u organizacijama bijele i plave garde i drugim fašističkim organizacijama igrupama u zemlji i inozemstvu kao i osobe koje su surađivale s neprijateljima i njihovimdomaćim pomagačima3) koje su bile izdavači, urednici, suradnici i pisci fašističkih i profašističkih knjiga,novina i drugih tiskanih stvari4) koje su za vrijeme rata bili izdavači, urednici, suradnici ili pisci knjiga, novina idrugih tiskanih stvari koje su raspirivale nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili supomagale vanjskom neprijatelju Jugoslavije;5) koje su se služile tiskom za širenje pornografije, vršenje ucjena i u sličnenemoralne svrhe.”22

Zakon zabranjuje i sve publikacije koje propagiraju nasilno rušenje ustavnogporetka DFJ, te koje sadrže uvrede na račun prijateljskih zemalja. Zabranjeno je ivrijeđati ili klevetati predstavnička tijela Jugoslavije. Ove odredbe se mogu dosta proširenoi nejasno tumačiti te tako biti korištene kao vrlo očit instrument i zaleđe za cenzuru.

Zakon o štampi ne zabranjuje uvoz publikacija tiskanih u inozemstvu, niti propisujeda im treba posebno odobrenje, no ako su one tiskane na nekom jeziku narodaJugoslavije i njima namijenjene, takvo odobrenje od strane vlasti je nužno.23

U kontekstu svih novih zakona, valja spomenuti i Zakon o izdavanju i raspačavanjuomladinske i dječje književnosti i štampe od 8. travnja 1947. i Pravilnik o izdavanju iraspačavanju omladinske i dječje književnosti i štampe u NRH od 4. kolovoza 1948.godine koji traže prethodnu dozvolu za izdavanje takvih publikacija, odnosno obvezudostavljanja planova izdavačkih poduzeća.24

No, mnogo važniji dokumenti po sudbinu slobodnog izražavanja i slobodnoginformiranja u Jugoslaviji bila su interna pisma i popisi zabranjenih autora i knjiga koja surazna tijela, odbori i komisije međusobno razmjenjivali čije je postojanje negirano. Jedno

20 Narodne novine, 10. kolovoza 1945., br. 3, str. 321 Josip Grbelja nalazi da je u poratnoj Hrvatskoj bez tih prava ostala polovica odraslih osoba u Hrvatskoj, dokDušan Bilandžić u knjizi "Hrvatska moderna povijest" navodi kako je pred prve izbore u Jugoslaviji 1945.godine malo manje od 200.000 ljudi u Jugoslaviji brisano s biračkih popisa zbog suradnje s različitimokupatorima (podatak dobiven iz Paraščić (2007) Str. 16.)22 Hebrang Grgić, I. (2000) "Zakoni o tisku u Hrvatskoj od 1945. do danas". Str. 120.23 Paraščić (2007) Str. 16.24 Hebrang Grgić (2000) Str. 121. - 122.

9

takvo pismo, koje ipak nije bilo interno, jer je na njemu oznaka koja kaže da je upućenoSVIMA25, poslao je Centralnom komitetu Komunističke partije Jugoslavije Milovan Đilas,čelnik Agitpropa i prvi cenzor Jugoslavije, 17. listopada 1946. godine. Đilas u pismupokroviteljski brine za obrazovanje i dobar ukus jugoslavenskih naroda i narodnosti, tenjime preporuča sljedeće:

1) Da se "u izdavanju naučne i popularno naučne literature (treba) strogo čuvatipseudonaučne, malograđanske i senzacionalističke literature"

2) Da "u aktualnoj publicistici stvar (treba) tako organizirati, planirati i kontrolirati da nijedna aktualna, politička i druga brošura ili knjiga ne može izići bez kontrole Partije"

3) Da "iz engleske, američke i francuske literature treba izdavati samo najbolja djelakritičkog realizma ili borbenog romantizma i najbolja djela suvremenih naprednihpisaca"

4) Da "treba posvetiti pažnju poljskoj, albanskoj, bugarskoj, češkoj i do izvjesne mjererumunjskoj literaturi."26

Ovako je znači izgledalo službeno zakonsko stanje od 1945. do 1948. No vrlo se jasnovidi da je postojao cijeli niz neslužbenih uputa unutar sustava koji je za razliku od široko inejasno zapisanih zakona, vrlo precizno upućivao što i kako treba izdavati i objavljivati.Također je bitno znati da je kao ustav uzor poslužio Staljinov Ustav u Sovjetskom Savezuza koji je smatrano da je njime zajamčena najveća sloboda tiska ikada u povijesti te da je onnajbolji i najnapredniji u povijesti čovječanstva.27

4. Situacija u Hrvatskoj na samom kraju i nakon Drugog svjetskog rata

U Hrvatskoj su krajem rata pokrenuti su mnogi mehanizmi razračunavanja sneprijateljem i prošlim režimom. Mnogi od njih spadaju u širu definiciju cenzure navedenegore u uvodu. Stoga ćemo te pojave i mehanizme cenzure podijeliti na nekoliko podskupina.

4.1. Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iAnketna komisija za utvrđivanje zločina kulturnom suradnjom s neprijateljem

Još tijekom rata, 1943. godine, saveznici su dogovorili na Moskovskoj konferenciji"Deklaraciju o odgovornosti njemačkih fašista" koja je na Teheranskoj konferencijipotvrđena i proširena i s Nijemaca i na sve njihove pomagače i saveznike. Stoga je logično ida se 30. XI. 1943. pri Nacionalnom komitetu oslobođenja Jugoslavije odlukom AVNOJ-aosnovana Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Njenimslijedom osnovana je i na lokalnoj razini Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina odlukopredsjedništva ZAVNOH-a 18. svibnja 1944.28

Odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata, odnosno svrgavanja ustaša i NDH(oslobođenja grada Zagreba, glavno grada Hrvatske, 8. svibnja 1945.) i uspostave novedržave Demokratske Federativne Jugoslavije, novoustoličena vlast započinje svoj obračuns aktivnim i manje aktivnim osobama za vrijeme NDH. U tu svrhu Zemaljska komisija za

25 Oznaka važnosti koja se stavljala kako bi i najširi slojevi dobili to pismo na uvid.26 Grbelja, J. (1998:2) "Nepoznati dokumenti o odnosu Milovana Dilasa i Petra Šegedina : cenzor i njegovažrtva". Str. 120.27 Stipčević, A.(2005) "Tiskari kao cenzori u Hrvatskoj: 1945. – 1990".Str. 428 HDA 1.306. Zemaljska komisija NRH za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, sumarniinventar, str. 1-3.

10

utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (ZKRZ) osniva u ljeto 1945. godineAnketnu komisiju za utvrđivanje zločina kulturnom suradnjom s neprijateljem. Anketnakomisija imala je zadatak ispitati sve osobe koje su javno djelovale za vrijeme NDH,neovisno jesu li to bili novinari, publicisti, književnici, urednici ili članovi uredništva, slikari,glazbenici, radio-spikeri, sveučilišni profesori, glumci, pjevači, članovi uprava kulturnihi znanstveno-obrazovnih institucija, itd.29 Danas je sačuvano šest kutija30 dokumenataAnketne komisije iz 1945. u Hrvatskom državnom arhivu31

Svi oni morali su ispuniti takozvani Upitni arak u kojem se od njih, osim osobnihpodataka, tražilo da navedu podatke o svom položaju i zanimanju u vremenuokupacije do 9. svibnja 1945., o publicističkom i drugim javnim radovima (izložbama,izvedbama, priredbama, predavanjima), o primljenim odlikovanjima, zatim podaci opripadnosti ustaškom pokretu i podaci o suradnji s Narodnooslobodilačkim pokretom.32

No, navedeni arak nije bio namijenjen samo umjetnicima i gore navedenima, već je predAnketnu komisiju stavljen zadatak da taj Upitni arak proslijedi svim zaposlenicima svihfakulteta Sveučilišta, klinikama i lječilištima, sportskim ustanovama i klubovima,zdravstvenim zavodima i raznim udrugama, što dovoljno govori o obuhvatnosti čitavogpostupka.33

Sačuvani dosjei kreću od broja 5, s imenom dr. Ivana Krajača.34 U tim dosjeima mogućeje vidjeti za što su optuženi znanstvenici, novinari, urednici, profesori i književnici i koliki jebio njihov stupanj suradnje s neprijateljem. Tako se mogu naći i mnogi zanimljivi slučajevipoput onoga zagrebačkog sveučilišnog profesora dr. Edvarda Miloslavića35 koji je 1943. kaočlan međunarodne komisije ispitivao zločin u Katynskoj šumi pored Smolenska, a koji suSovjeti počinili protiv poljskih časnika (njih 16.000 je strijeljano). Dr. Miloslavić je proglašenratnim zločincem zbog klevete prijateljske države saveznice i bio bi strijeljan da nije većranije pobjegao u emigraciju. Zbog iste stvari, pisanju o zločinu u Katynu i strijeljanjuukrajinskih seljaka u Vinici u Ukrajini, osuđen je kao ratni zločinac i trebao biti strijeljansveučilišni profesor dr. Ljudevit Jurak iz Zagreb. No igrom slučaja, Jurak je već dva mjesecaprije bio strijeljan na temelju jedne druge presude, one Vojnog suda Komande grada Zagreba.Najzanimljivije od svega u ovoj priči s klevetom protiv države saveznice (SSSR-a) jest ironijada je devedesetih godina 21. stoljeća, po raspadu Sovjetskog Saveza, Rusija priznala zločine uKatynu i Vinici.36

Tijekom 1950. i 1951. godine U d b a (Uprava državne bezbednosti iliti Službadržavne sigurnosti) je izvršila rekonstrukciju čitave novinarske scene NDH i izradila jepopise strijeljanih, emigriranih i popis novinara kojima je dozvoljen ili nije daljnji rad.

Obračun komunista s ustašama zanimljivo je usporediti sa Savezničkim obračunom sasilama Osovine – u Nirnberškom procesu dosuđeno je ukupno 13 smrtnih kazni, dok je velikdio Vlade NDH (njih 18) strijeljan ili obješenm osim onih koji su pobjegli (Pavelić,Artuković…). Od novinara prema ovim popisima u zadnjim borbama i nakon rata ubijeno ih je

29 Grbelja J. (2000) "Uništeni naraštaj: tragične sudbine novinara NDH". Str. 125.30 Fond ZKRZ-AK, kutije 685. – 691. iz 1945.31 Grbelja (1998:1) Str. 8832 Grbelja (2000) Str. 124.33 Grbelja (2000) Str. 129.34 HDA Fond ZKRZ-AK 5/45, kutija 685.35 HDA Fond ZKRZ-AK 145/45, kutija 687 i Odluka Zemaljske komisije o utvrđivanju zločina okupatora injihovih pomagača br 2691, Zh br. 6315/937.36 Grbelja (2000) Str. 130. – 131.

11

38, što je dosta velik broj.

4.2. Obračun s novinarima Nezavisne Države Hrvatske

Osim Naredbe o zabrani ustaške i fašističke literature, Josip Grbelja u svojoj knjizispominje tri popisa zabranjenih autora i knjiga (u periodu 1945. – 1946.) iz kojih je "lakozaključiti da su zabranjivani svi oni koji su u vrijeme NDH (1941. - 1945.) pisali unovinama, revijama, časopisima, zbornicima ili enciklopedijama, koji su govorili na radijuili u pučkim sveučilištima, izlagali slike ili rukotvorine u galerijama ili muzejima, slikaliilustracije ili plakate, objavljivali knjige…"37

Pa tako polazeći od Grbeljinih istraživanja navodimo sva tri popisa ovdje.

4.2.1. Popis NDH novinara kojima je zauvijek oduzeto pravo bavljenja pisanjem,izdavaštvom i ostalim novinskim poslovima

Ovaj je popis najvjerojatnije iz 1952. godine.38 Nalazi se u Hrvatskom državnom arhivuu Fondu Službe državne sigurnosti Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslovaSocijalističke Republike Hrvatske (SDS RSUP SRH)39. Taj je popis napravljen u Upravidržavne bezbednosti (UDBA)40, a sadrži sve one kojima je zabranjen daljnji rad jer supisali, fotografirali, crtali ili se općenito bavili izdavaštvom u vrijeme NDH.41 Njih je ravnostotinu.

Popis sadržava sljedeća imena: "1. Ambrozić Ivan, 2. Bogdan Ivo, 3. Blažina Josip, 4.Babić Franjo, 5. Bobek dr. Josip, 6. Bublić Dragan, 7. Balaš Rudolf, 8. Belobrajdić dr.Leopold, 9. Bučar Romeo, 10. Bzik Mijo, 11. Buttlar-Moscon von Alfred, 12. Bonifačić dr.Ante, 13. Bubanić Franjo, 14. Balentović Ivo, 15. Boroje Jure, 16. Ciprin Vladimir, 17.Crljen Danijel, 18. Cerovac Mirko, 19. Cerovac Ivo, 20. Ciliga dr. Ante, 21. CerovacTomislav, 22. Čović Marko, 23. Degrel Ivan, 24. Dujmović dr. Franjo, 25. Devčić Milica,26. Dujšin ing. ?, 27. Fertilio Luka, 28. Floss Julius, 29. Fedorov Nikolaj, 30. Foertsch dr.Gerda, 31. Foeckel Fritz, 32. Grubiša Ivan, 33. Hrastovec Stjepan, 34. Hühn dr. Ivo, 35.Ilinić Milan, 36. Ilić Andrija, 37. Jagatić Mato, 38. Juzbašić St., 39. Jerkov Anton, 40.Kovačić Matija, 41. Krvarić Kamilo, 42. Kern-Mačković Milivoj, 43. Kühne Karl, 44.Korenički Zvonimir, 45. Kus-Nikolajev Mirko, 46. Lendić Ivo, 47. Lenz Sepp, 48.Latković Radovan, 49. Lovrić Vrah, 50. Mortigjija Tijas, 51. Marunić Ivo, 52. MrmićJosip, 53. Milković Josip, 54. Milković Zlatko, 55. Magdić Milivoj, 56. MirkovićZvonimir, 57. Mosner Stipe, 58. Miakovčić Ivan, 59. Novaković Milan, 60. Nikolić Vinko,

37 Grbelja (1998:1) Str. 97.38 U tekstu koji prati popis navedeno je da je to rekonstrukcija djelovanja propagandnog aparata NDH rađena izavršena između 1950. i 1951.39 Grbelja ga u svojoj knjizi naziva Fond MUP-a, iako u arhivu stoji pod imenom Fond SDS RSUP SRH (FondSlužbe državne sigurnosti Republičkog sekretarijata unutarnjih poslova Socijalističke Republike Hrvatske) op.a.40 UDBA je nastala u ožujku 1946., i to nakon reorganizacije OZNE (Odjeljenja za zaštitu naroda), sigurnosno-obavještajne službe Jugoslavije formirane pri "Povjereništvu za narodnu obranu Nacionalnog komitetaoslobođenja Jugoslavije" 13. svibnja 1944. godine. N akon donošenja Ustava Federativne Narodne RepublikeJugoslavije (FNRJ), 31. siječnja 1946., reorganiziraju se sigurnosne-obavještajno službe. U ožujku 1946. odPrvog i Drugog odsjeka OZNE formirane su pri Ministarstvu unutarnjih poslova Uprava državne bezbednosti(UDBA), dok se od Trećeg odsjeka OZNE pri Ministarstvu narodne obrane formira Kontraobavještajna službaJugoslavenske armije (KOS). UDBA se kao civilna kontraobavještajna služba nalazila u sastavu SSUP-a,sastojala se od četiri glavna odjela koja su se bavili unutarnjim neprijateljem, emigracijom (hrvatska,albanska,...), stranim obavještajnim službama i tehnikama praćenja i prisluškivanja.41 HDA, Fond SDS RSUP SRH, Spis 013,1/18 i spis 013/2/18, kutija 48. i Grbelja (1998) Str. 81- 82.

12

61. Oršanić Ivan, 62. Oršanić Ante, 63. Uzorinac dr. Teodor, 64. Peroš Vilim, 65. PuljizLuka, 66. Pavičić dr. Slavko, 67. Proebst Herman, 68. Prpić Jure, 69. Polonio Stanislav, 70.Pejnović Grga, 71. Penavić Tomica, 72. Pavičić Jure, 73. Perše ing. Franjo, 74. PetrakZlatko, 75. Pavrlišak Milan, 76. Radić Vladimir, 77. Raić Vlaho, 78. Rieger dr. ing. Vilko,79. Rubina Franjo, 80. Roetl dr. Erih, 81. Rudalić Jure, 82. Softa Ivan, 83. Šenda Antun,84. Štahan Cvjetko, 85. Štedimlija Sava, 86. Šarkanj Božo, 87. Šuljak Hasan, 88. ŠišuljVjekoslav, 89. Teufel Gjuro, 90. Trbuha Franjo, 91. Tomičić Stjepan, 92. Tolj Mijo, 93.Tortić Janko, 94. Uvanović Danijel, 95. Vitković Stanko, 96. Vučičević Ivo, 97. VukotaPero, 98. Wiesner Ljubo, 99. Žanetić Janko, 100. Žibrat Aleksandar.

4.2.2. Popis novinara kolaboracionista od 26. listopada 1945. u listu "Vjesnik"

Prethodni je popis zapravo UDB-in summa summarum abecedno složen i očito rađenprema originalnom zaključku Suda časti Društva novinara Hrvatske koji je objavljen u listu"Vjesnik" 26. listopada 1945. a u kojem struka objavila popis svojih članova koje izbacuje iosuđuje zbog kolaboracije s neprijateljem i prošlim režimo i to detaljno navodeći po reduimena po listi težine krivnje. Članak se ovdje navodi u cijelosti kao i kod Grbelje42, jer jezanimljivo vidjeti zbog čega su točno osuđeni spomenuti novinari.

"Sud časti Društva novinara Hrvatske osudio novinare fašiste – intelektualne začetnike ipodstrekače ratnih zločina

ZAGREB – 25. X. 1945. Sud časti Društva novinara Hrvatske objavljuje ovu odluku sasjednice održane 24. o.m. u Novinarskom domu.

Nakon provedene rasprave o radu i držanju članova Novinarskog društva banovineHrvatske za vrijeme okupacije sud je donio sljedeći zaključak.

1. Isključuje se za vječna vremena iz novinarskih redova i članstva društva, osuđuju natrajnu zabranu novinarskog djelovanja, a državnom tužiocu predlažu se zbog protunarodnograda na progon sljedeći:

Ivo Bogdan, Josip Blažina, Franjo Babić, dr. Josip Bobek, Luka Fertilio, Milan Ilinić,Julijus Floss, Matija Kovačić, Kamilo Krvarić, Ivo Lendić, Vladimir Radić, Vlaho Raić,Antun Šenda, Cvjetko Štahan, Mijo Tolj, Janko Tortić i Danijel Uvanović

jer su svojim radom izdajnički služili okupatoru, raspirivali nacionalnu mržnju ibratoubilački rat, klevetali NOP i NOV, te propagandnom djelatnošću i druge zavodili natakav rad. Radi svega ovoga Sud časti Društva novinara Hrvatske smatra ih ratnimzločincima, te traži da kao takvi, ukoliko se ne nalaze u našoj zemlji, budu izručeni našimnarodnim vlastima, da odgovaraju za svoja zlodjela.

2. Isključuju se na vječna vremena iz novinarskih redova i članstva Društva sljedeći:Dragan Bublić, Rudolf Balaš, Ivan Degrel, Vladimir Ciprin, Ivan Grubiša, Stjepan

Hrastovec, Milivoj Korn-Mačković i Ljubo Wiesnerjer su svojim radom u štampi za vrijeme okupacije pomagali propagandu okupatora i

njihovih ustaških slugu, koja je propaganda išla za sijanjem razdora među našim narodima,klevetala NOB i na taj način štetila narodnim interesima.

3. Sud časti DNH43 smatra potrebnim da donese svoj sud i o onima koji nisu bili članovi

42 Grbelja (1998:1) Str. 82. – 84.43 DNH – Društvo novinara Hrvatske

13

novinarskog društva banovine Hrvatske, a koji su za vrijeme okupacije postali članovipropagandnih organizacija ustaša i okupatora, radili kao novinari i publicisti i time se svojimradom ogrešili o interese naroda:

a) osuđuju se na trajnu zabranu novinarskog odnosno publicističkog djelovanja, adržavnom tužiocu predlažu se zbog protunarodnog rada na progon i time, da ukoliko se nenalaze u našoj zemlji, bude zatraženo njihovo izručenje našim narodnim vlastima:

dr. Leopold Belobrajdić, Romeo Bučar, Mijo Bzik, Alfred von Buttlar- Moscon, dr. AnteBonifačić, Franjo Bubanić, Danijel Crljen, Mirko Cerovac, Ivo Cerovac, dr. Ante Ciliga,Marko Čović, dr. Franjo Dujmović , Nikola Fedorov, dr. Gerda Foertsch, Fritz Foeckel, dr.Ivo Hühn, Andrija Ilić, Mato Jagatić, Karl Kühne, Zvonimir Koronički, Sepp Lenz, RadovanLatković, Tias Mortigjija, Ivo Marunić, Josip Mrmić, Josip Milković, Zlatko Milković,Milivoj Magdić, Zvonimir Mirković, Stipe mosner, Milan Novaković, Vinko Nikolić, IvanOršanić, Ante Oršanić, Vilim Peroš, Luka Puljiz, dr. Slavko Pavičić, Herman Proebst, JurePrpić, Stanislav Polonijo, Grga Pejnović, Tomica Penavić, Jure Pavičić, ing. Perše, dr. ingVilko Rieger, Franjo Rubina, dr. erich Roetl, Ivan Softa, sava Štedimlija, Božo Šarkanj,Hasan Šuljak, dr. Teodor Uzorinac, Stanko Vitković, Janko Žanetić, Aleksandar Žibrat

jer su svojim radom izdajnički služili okupatoru, raspirivali nacionalnu mržnju ibratoubilački rat, klevetali NOP i NOV, te propagandnom djelatnošću i druge zavodili natakav rad, radi čega ih Sud časti smatra ratnim zločincima;

b) osuđuju se na trajnu zabranu novinarskog i puiblicističkog djelovanja:Ivan Ambrozić, Ivo Balentović, Jure Boroje, Milica Devčić, ing. Dujšin, Tom. Cerovac,

st. Juzbašić, Anton Jerkov, M. Kus-Nikolajev, Vlaho Lovrić, Ivan Mrakovčić, Zlatko Petrak,Milan Pavrlišak, Jure Rudalić, Vjekoslav Šišulj, Đuro Teufel, Franjo Trbuha, StjepanTomičić, Ivo Vučičević i Pero Vukota

jer su svojim radom u štampi i propagandi za vrijeme okupacije pomagali okupatoru injegovim ustaškim slugama, da siju razdor među našim narodima i izazivaju bratoubilačkirat, te su time štetili narodnim interesima.

4. Za one novinare i publiciste koji su se u manjoj mjeri ogriješili o narodne interese, Sudčasti DNH predložio je Upravnom odboru DNH da ih, prema njihovom općem, a naročitosadašnjem držanju i djelovanju, primi ili odbije njihovo primanje u DNH.

Sud časti DNH osudio je, kako se iz gornjih saopćenja vidi, šefove i namještenike raznihnjemačkih, talijanskih i ustaških propagandnih ustanova i novina, plaćenike fašizma, koji su,dijelom već i prije II. svjetskog rata, stojeći u službi njemačkog i talijanskog fašizma, putemnovina, časopisa i brošura (napose klerofašističke Hrvatske straže, Nedelje, Hrvatske smotre,zatim preko Matice hrvatske i drugih naklada), pripremali i pomagali rad petokolonaškimagentima i sami bili takvi agenti, te time pomogli ulasku okupatora u našu zemlju, a zatim,nakon okupacije, izdavajući i uređujući ustašku štampu, brošure i letke, i svojomžurnalističkom i publicističkom djelatnošću ne samo opravdali sve mjere i krvave čine ustašai okupatora nego ih podsticali i na nova zlodjela prema našim narodima, služeći tako direktnonastojanju okupatora oko izrabljivanja našega svijeta, uništavanja sela i gradova i vršenjagroznih i svirepih zločina nad našim narodom.

Sud časti je, dakle, osudio intelektualne začetnike i podstrekače zločina- ratne zločince.Osudio je one koji su priređivali propagandne ustaške skupštine, izdavali Spremnost,

14

Hrvatski narod, Novu Hrvatsku, Deutsche Zeitung in Kroatien i druge dnevne novine i tjednefašističke novine; one koji su štampali brošure, vršili falsifikate i širili propagandu zaokupatora. Osudio je indirektne krivce za mučenja i užasnu smrt tisuća i tisuća ljudi.

Novinari imadu puno pravo tražiti da ti fašisti kao ratni zločinci budu izručeni našimvlastima, ukoliko su pobjegli iz naše zemlje.

Sud časti DNH isto je tako morao osuditi, premda blažom kaznom, i mnoga lica koja supomagala u ovom protunarodnom radu. Neki su od tih bili i prije novinari, pa su se prodaliokupatoru, a većina njih počela je vršiti žurnalističko odnosno publicističko zvanje tek podolasku okupatora".44

4.2.3. Popis mrtvih novinara

Popis mrtvih novinara nakon rata nalazi se u dokumentu pod punim nazivom "Popis licakoja su radila u ustaškoj propagandi a danas su u emigraciji ili streljana"45. Oni su označeni učetiri kategorije: strijeljan, umro, poginuo i strijeljale ga ustaše. Slijedi popis:

"1. Belošević Josip (strijeljan), 2. Bubanić Franjo (strijeljan), 3. Bzik Mijo (poginuo), 4.Berković Boris (strijeljan), 5. Babac fra Dominik (strijeljan), 6. Baljkas dr. Josip (strijeljan),7. Bjeliš Vicko (strijeljan), 8. Bartoš (poginuo), 9. Čačinović dr. (umro), 10. Fuis Marijan(strijeljan), 11. Fogetić Zlatko (strijeljan), 12. Frauen-Heim Stjepan (strijeljan), 13. FilippiAmato (umro), 14. Gjivanović – kanonik (umro), 15. Hijacent Petris (umro), 16. HajdinovićStjepan (strijeljan), 17. Hans Mijo (strijeljan), 18. Jedvaj Antun (strijeljan), 19. KaramarkoLjudevit (strijeljale ga ustaše), 20. Kel Božo (poginuo), 21. Kavurić (strijeljan), 22. KirinVjekoslav (strijeljan), 23. Lavicky Ivan (poginuo), 24. Makanec dr. Julije (strijeljan), 25.Magdić Milivoj (strijeljan), 26. Maurano Silvije (strijeljan), 27. Mikočević Petar (objesile gaustaše), 28. Mortigjija Tijas (strijeljan), 29. Mohaček Božo (umro), 30. Nunić Niko(strijeljan), 31. Pavičić Jure (umro u emigraciji), 32. Pavičić Slavko (umro u emigraciji), 33.Paškvan Stanko (poginuo), 34. Paunović Branko (poginuo), 35. Pečnik Alojz (poginuo), 36.Peroš Vilim (strijeljan), 37. Pajdaš Ante (strijeljan), 38. Paraga (poginuo), 39. Petričević Ivan(poginuo), 40. Peko Ivan (strijeljan), 41. Ružičić Domagoj (strijeljan), 42. Schram (umro), 43.Skomrža Ivo (umro), 44. Skračić Jerko (strijeljan), 45. Streha (strijeljan), 46. Srnak Faco(strijeljan), 47. Šuster (umro), 48. Šrepel dr. (poginuo), 49. Šunjić (strijeljan), 50. Šestak Ivan(strijeljan), 51. Šmit prof. (strijeljan), 52. Šantić Aleksandar (strijeljan), 53. Širola Gino(strijeljan), 54. Tapran Velid (umro), 55. Teufel Đuro (strijeljan), 56. Tomasseo (strijeljan),57. Trežić (strijeljan), 58. Tuk Dragutin (strijeljan), 59. Uvanović Danijel (strijeljan), 60.Vernić Zdenko (umro), 61. Volinsky prof. Konstantin (umro), 62. Wolf Hinko (strijeljale gaustaše), 63. Židovec Vladimir (strijeljan), 64. Židovec dr. Feliks (strijeljan)."

4.2.4. Analiza situacije i podataka

Zašto shvaćamo obračun s novinarima NDH kao područje cenzure? Zato što je vrloočito po podacima koji su predočeni kako je riječ o izravnom sukobu dva propagandnaaparata, gubitničkog i pobjedničkog. Pobjednički je svom retoričkom silom i argumentacijomosudio kao ratni zločin sav rad spomenutih novinara i drugih publicista. Time ih je ili lišionjihovog zanimanja ili u gorem slučaju života, na drugim instancama. Time je čitav

44 Vjesnik, 26. listopada 1945.45 HDA, Fond SDS RSUP SRH 013,1/18 i 013,2/18, list broj 92 – 95, u kutiji br. 48.

15

četverogodišnji tiskani ili usmeni novinarski posao ugušen i zabranjen, bez obzira je li bilastvarno riječ o agresivnom propagandnom materijalu ili o općim temama.

Konačni račun govori da je od 332 prijavljena novinara pri Vladi NDH, između 6. – 8.svibnja 1945. pobjeglo van zemlje 129, u završnim borbama ih je ubijeno devet, umrlo 13,ustaše su smaknule trojicu, a partizani strijeljali 38. Dvojica su umrla odmah u emigraciji, aravno stotini je doživotno zabranjeno svako javno pisanje, i tek 27 njih je moglo nastaviti svojjavni rad. Njih 45 je promijenilo zanimanje.46 Ostali se i danas vode kao nestali.47

Organizaciju štampe i propagande po Ozninom/Udbinom istraživanju prvi su pokrenulinovinar Ivo Bogdan, prof. Tijas Mortigjija, književnik Antun Nizete i novinar DanijelUvanović i to 10. travnja 1941. Bogdan je imao dokument s potpisom Slavka Kvaternikakojim je imenovan glavnim komesarom (povjerenikom) za štampu i propagandu u NDH.48

Njih je UDBA smatrala glavnim zločincima i voditeljima ustaškog propagandnog aparata.

U UDB-inom spisu "Propagandni aparat Nezavisne Države Hrvatske" nalazi se i tzv.Nepotpuni popis novinara prijavljenih u NDH koji je prvi put objavljen u cijelosti u knjiziJosipa Grbelje "Uništeni naraštaj".49 U njemu je naveden 251 novinar s kratkim biografskimpodacima i listovima s kojima su surađivali. Također je tom popisu pridodan i popis od 79osoba koje su ili pisale povremeno u novinama ili se pojavljivale na radiju. To je ukupno 330popisanih osoba. Popis je sastavljen između 1951. i 1952. godine.

Svega je 27-orici novinara NDH dopušten rad u struci nakon 8. svibnja 1945. To su:Balentović Ivo, Bezić Ante, Braut Ivo, Cerjan Eduard, Cihlar Slavko, Čačković Zvonimir,Čukli Marcel, Deme-Deže Izrael, Konrad Antun, Kara Mihovil, Kelović Milko, MacanovićHrvoje, Mandekić Vinko, Matković Dragutin, Mayer Vladimir, Mazzieli Ettore, Mikulić dr.Tomislav, Petanjek Viktor, Pinčić Nikola, Rojnić Ante, Smolčić Nikola, Sonnenfeld Viktor,Škrgić Nikola, Šmit Alojzije, Težak Dragan, Trišler Mirko, Turkalj Vladimir.50

4.3. Zabrana knjiga i/li književnika i stanje u knjižarama i knjižnicama

Javni tužitelj Iljko Karaman pohranio je u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu51 nizsvežnjeva vezanih uz cenzuru u Kraljevini Jugoslaviji, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ranojDFJ i FNRJ, te SFRJ do osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Svi nose pečat Okružnogjavnog tužioštva Zagreb. Puni naslov Svežnja IX jest "Izvještaji o radu u vezi sa štampom iostala dokumentacija iz rada Odjela za gradjanski i upravni postupak i štampu OKRUŽNOGJAVNOG TUŽIOŠTVA U ZAGREBU", a tiče se razdoblja od 1945. do osamdesetih godinadvadesetog stoljeća. Pa tako se u skupini spisa označenima kao Svežanj IX. Štampa, uzrazličite dokumente, kao prvi mogu naći dva spisa s popisanim zabranjenim knjigama. Jedanopširniji (5 stranica) nedatiran i nepotpisan i jedan manji (3 stranice) datiran napomenom ovećini zabrana rješenjem Okružnog narodnog suda na 1946. godinu. Ovdje donosimo obapopisa u cijelosti. Prvi je u Grbelje52 samo spomenut, tek s nekoliko primjera, tako da je ovdje

46 Grbelja (1998:1) Str. 191. - 222.47 Grbelja (1998:1) Str. 64. – 65. Inače, HDA-Fond SDS RSUP SRH, kutija 48., šifra spisa 013,1, redni broj 18 –Propagandni aparat Nezavisne Države Hrvatske48 Grbelja (2000) Str. 17. – 18.49 Grbelja (2000) Str. 191. – 211.50 Grbelja (2000) Str. 215. – 217.51 HDA – Fond Iljko Karaman52 Grbelja (1998:1)

16

prvi put objavljen, a drugi je objavljen i u njega no ovdje je sravnjen u potpunosti sizvornikom (u Grbelje je bilo odstupanja).

4.3.1. Knjige koje treba hitno zabraniti i onemogućiti njihovo dalje širenje

Prvi popis je dokument bez potpisa i datuma koji je naslovljen "Knjige koje treba hitnozabraniti i onemogućiti njihovo dalje širenje"53. U njemu se nalaze autori iz čitave tadašnjeJugoslavije te strani autori. U prilogu ovom radu54 donosimo čitav popis (Grbelja u svojojknjizi daje samo nekoliko primjera s tog popisa koji su njemu zanimljivi). Popis je prepisan sizvornika u grafiji i pravopisu kakav jest bez redakcije.

Analiza podataka

Prvo što se uočava jest da je ovaj popis samo naizgled sustavan zbog svog abecednogporetka na kojem se nalaza ukupno 162 bilješke. No ustvari, na njemu se nalazi gomila knjigai autora različitih žanrova izdanih u rasponu od 1917. do 1946. godine. Može se primijetiti daje uz neke autore zapisano da se zabranjuju sva djela njihova opusa ne navodeći ih poimencetako da je ovaj popis u biti mnogo veći ako se uzmu u obzir sva djela koja su takvi autorinapisali (primjerice Nietzsche, označen kao "Niče – Sva djela" u 90. bilješci. Takođermnogima se autorima ne navode imena ili su pak samo pseudonimi. Tematika je široka, odfilozofskih, religijskih, političkih djela, visoke i niske književnosti pa do šunda i okultnih ipopularnih knjiga za širu publiku. Na popisu ne postoje komentari zašto je koja knjigazabranjena, no kod nekih se može shvatiti po kontekstu (propaganda, religija…). Većina ihnije datirana datumom izdavanja, tek je u nekih poznat grad izdanja i godina, te eventualnoizdavač. Popis je pisan vrlo nepismeno uz brojne pravopisne i semantičke greške. Odzanimljivijih je ona u naslovu romana Felsa Kvida "Džek Turbosek"55 ili napomena odjelima Petrovića Petra da se zabranjuju "Sva djela o hipnozi, okulistici56, itd.

Ovaj popis je vrlo zanimljivo povijesno i kulturološko vrelo zato što daje uvid u što jevlast tog trenutka smatrala sve nepoćudnim za čitanjem pogotovo kad se uzme u obzir naslovkoji spominje hitnost njihove zabrane i zaustavljanja širenja.

4.3.2. Popis zabranjenih knjiga i listova

U istom arhivskom fondu nalazi se i "Popis zabranjenih knjiga i listova" zabranjenih odOkružnog narodnog suda za grad Zagreb rješenjem br. št. 18/46, datiranog 16. ožujka 1946.57

U njemu se navode i 24 izdavača kojih su zabranjena sva tiskana izdanja.

Popis

1. "Anatol Šidak traži istinu". Tisak Leonove tiskare Split.2. "Boljševizam i židovstvo", Hrvatski tiskarski zavod, 1942.3. "Borba za Hrvatsku" od Abdulaha Ibrahimović, tisak B. Preko, Zagreb

53 HDA – Fond Iljko Karaman; IX. štampa – Okružno javno tužioštvo, spis "Knjige koje treba hitno zabraniti ionemogućiti njihovo dalje širenje", 5 listova54 Str. 35. – 38. ovog rada.55 Podebljao autor radi isticanja. Trebalo bi u skladu s jezikom dokumenta biti "Trbosek"56 Podebljao autor radi isticanja. Pretpostavlja se da bi trebalo biti ipak riječi o okultnome ili okultistici.57 HDA - Fond Iljko Karaman; IX. štampa – Okružno javno tužioštvo Zagreb, spis "Popis zabranjenih knjiga ilistova", 3 lista

17

4. "Božićnica" seljačko-prosvjetni politički zbornik i kalendar za god. 1946. Izdavač poduzeće"Evolucija", a glavni rednik Milica Vandekar-Radić. Štampano u tiskari "Tipografija" Zagreb.Zabranjeno riješenjem Okružnoga narodnog suda za grad Zagreb br. Št. 5/45 od 13.XI. 1945.5. "Cecilija" Glazbeni časopis. Urednik Albe Vidaković iz Zagreba. Zabranjeno riješenjemOkr. Nar. suda za grad Zagreb br. št. 10/46 od 24.I. 1946.6. "Croatien heute" od Hermana Ginzel. Tisak grafičkog zavoda "Preporod", 1942.7. "Dobri pastir" – list Župe sv. Petra u Zagrebu. Odgovorni urednik Marko Klaić. Štampanou tiskari "Narodna tiskara" u Zagrebu. Zabranjeni su brojevi 12 i 13 od 1945. i br. 5 od 26. I.1946. godine, rješenjem Okr. Nar. suda Št. 12/45., 13/45 i 14/46.8. "Drugi svjetski rat" od dr. S. Pavičić. Izdala naklada "Hrvatska knjiga", Zagreb 1943.godine.9. "Društveno uredjenje narodnog rada" od E. Marxa. Izdao hrvatski tiskarski zavod, 1942.10. "Gradi se nova bolja Evropa" – štampano u Hrv. tiskarskom zavodu, 1942. godine.11. "Hrvatski vidici" od dr. Julija Minec. Izdanje društva hrvatskih srednjoškolskih profesorau Zagrebu. Štampala hrvatska državna tiskara, 1944.12. "Intelektualci prema Marksizmu i liberalizmu" od Milivoja Magdića. Izd. Putevi Zagreb,štampala Hrvatska državna tiskara Zagreb 1942. godine.13. "Junačka djela Jure viteza Francetića", izd. Nova Hrvatska, tisak Milana Šuflaja, Zagreb.14. "Ljubavno pismo" – pisac D. K. Izdanje Biblioteke za narod u Beogradu, a štampano utiskari "Vjesnik" u Zagrebu. Ove knjige pod našim brojevima 8, 9 i 10 zabranjene su odlukomOkr. Nar. suda za grad Zagreb br. Št. 16/45 od 4. I. 1946.15. "Mali strip" – zabavni list. Izdavač konzorcij Mali strip, a odgovorni urednik ZlatkoPosavac. Zabranjen rješenjem Okr. Nar. suda za grad Zagreb br. Št. 4/45 od 17.XI. 1945.16. "Mi oslobađamo" bez oznake mjesta i vremena štampanja.17. "Načela hrvatskoga ustaškog pokreta" obradio Danijel Crljan. Izdanje Matice hrvatskihakademičara Zagreb 1942. godine.18. "Najnovija lira" sredio D. Jovanović u Beogradu, a štampano u tiskari "Vjesnik" uZagrebu, 1945. g.19. "Narod i njegov vodja" bez oznake mjesta i vremena štampanja.20. "Narodne pjesme" štampano u tipografiji d.d. u Zagrebu.21. "Narodni glas" od 20.X.1945. Izdavač Marija ud. Radić, glavni i odgovorni urednik IvanBernardić. Štampano u tiskari "Narodna tiskara" Zagreb. Raspačavanje zabranjeno rješenjemOkružnoga Nar. suda br. Št. 2/1945.22. "Odmetnička zvjerstva i pustošenja u NDH" sastavio Matija Kovačić, izd. Hrvatskogbibliografskog zavoda u Zagrebu, Št. Hrvatska državna tiskara.23. "Partizani o sebi" od S. M. Štedimlije, Zagreb 1944.24. "Patak" humoristički list. Odgovorni urednik Safner Ludvig. Štampano u štampariji"Vjesnik" u Zagrebu. Zabranjeno rješenjem Okr. Nar. suda br. 9/45 od 11.XII. 1945.25. "Povratnik iz SSSR-a" od Andre Žida (Andre Gide). Izdavač knjižara Ćelap, a štampano utiskari "Tipografija d.d. Zagreb. Zabranjeno rješenjem Okr. Nar. suda za grad Zagreb br. Št.3/45 od 17.XI. 1945.26. "Pregled enciklopedije prava" od Alfreda Lajtnera. Tiskana u Hrvatskome tiskarskomzavodu u Zagrebu 1946. Zabranjeno rješenjem Okr. Nar. suda za grad Zagreb br. Št. 15/46od 2.II. 1946.27. "Razgovor ugodni naroda hrvatskog" štamp. grafički zavod "Preporod", Zagreb 1943., odZvonimira Fižop.28. "Slavenstvo boljševičke Rusije" bez oznake mjesta štampanja i izdanja.29. "32,000.000", štampano u Zagrebu 1942. godine.30. "Tri godine rada hrvatskog slikopisa" od Marijana Mikac, izdanje hrv. slikopisnog drž.zavoda. Tisak "Tipografija" d.d. 1944. godine

18

31. "Tri mjeseca pod crvenom zvijezdom" od Franje Rubine.Izdala "Nova Hrvatska" tisakMilana Šuflaja, Zagreb 1943. godine.32. "Tužim" od Janka Matka. Štampano 1946. god. u Hrvatskome tiskarskom zavodu.Zabranjeno rješenjem Okr. Nar. suda br. Št. 21/46 od 20.III. 1946.33. "Ustaštvo i Marksizam" od dr. Ive Guberine. Izdalo Hrv. rad. komora 1942. godine.34. "Vječiti kalendar" izašao u izdanju Biblioteke za narod u Beogradu, a štampano u tiskari"Vjesnik" u Zagrebu 1946. godine.35. "Zagrabi Magyar Ujsag" – dnevnik. Odgovorni urednik Valter Emil. Zabranjenorješenjem Okr. Nar. suda Zagreb br. Št. 6 i 7/45. od 18.XI. 1945. godine.36. "Židovi i komunizam" od dr. Ive Krešimirović. Tiskara Rast i Leidinger. Zagreb 1942.godine.37. "Strahote zabluda" od dr. A. Pavelića. Izdao St. Kugli Zagreb 1941. godine.38. Rješenjem Okr. Nar. suda za grad Zagreb, zabranjeno je raspačavanje svih štampanihstvari koje je napisao "Zvonimir Remeta" član ustaškog prijekog suda.39. Rješenjem Okr. Nar. suda za grad Zagreb br. Št. 13/46. od 2. II. 1946. zabranjeno jeraspačavanje svih štampanih stvari koje su izdali niže navedeni izdavači:

"Bosanska pošta Sarajevo""Društvo Hrvata Ličana""Državni izvještajni i promidžbeni ured""Državna radna služba""Evropa""Glavni savez staliških postrojbi""Glavni ustaški stan""Hrvatsko-japansko društvo""Istina i život""Ministarstvo vanjskih poslova NDH""Minors""Muška ustaška mladež""Nova Hrvatska""Poglavnikova tjelesna bojna""Preporod""Pismohrana ustaškog pokreta""Pressimport""Promidžba ustaške mladeži""Ustaša""Ustaška vojnica""Ustaški nakladni zavod""Ured za jezik""Velebit""Ženska loza ustaškog pokreta"

Napomena Stvari navedene pod tačkom 1, 2, 3, 6, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 16, 17, 19, 20, 22, 23,27, 28, 29, 30, 31, 33, 36 i 37 zabranjene su riješenjem Okr. nar. suda za grad Zagreb br. Št.18/46. od 16.III.1946. godine.

Analiza podataka

Iz ovog se popisa može izvući nekoliko zaključaka. Prvo, da su zabranjeni apsolutno sviizdavači i knjige koje imaju veze s ustaštvom imenom ili sadržajem. Nadalje, knjige svih onih

19

autora koje su objavljene u vrijeme rata i NDH. Svi su oni po zakonima donesenim od stranenove, pobjedničke vlasti bili krivi za suradnju s okupatorom i neprijateljem i time počinilizločin. Također je zabranjena skoro sva produkcija pisaca-svećenika i religijska literaturauopće.

Također, ako se prisjetimo zakona o štampi od 2. kolovoza 1945.58, tada možemozaključiti kako se autori i suradnici ovih zabranjenih knjiga nisu ni u budućnosti mogli višebaviti svojim poslom niti išta objavljivati zbog svih spomenutih razloga.

4.3.3. Podrobnije o primjerima zabranjenih knjiga i časopisa između 1945. i 1952.

List "Vjesnik" je objavljivao neke od tih zabrana ili obavještavao, pa i prozivao iosuđivao (kao što smo mogli vidjeti u slučaju objave o isključivanju novinara). Tako se moženaći objava zabrane, od 11. studenog 1945., zbornika i kalendara "Božićnica" za 1946. sobrazloženjem da je vlasnica Milica Vandekar-Radić objavljivala za rata profašističkepublikacije. Kao primjer je naveden broj "Božićnice" za 1942. godinu.59

Nadalje, 13. prosinca 1945. objavljena je zabrana humorističkog lista "Patak" od danaprije i to zbog toga što je prije najavljen kao tjednik "Kec" i zato što su izdavač i urednikzamijenili pozicije od one najavljene (izdavač Ludvig Safner, urednik Marijan Filipović).60

Umjesto novčane kazne za tu promjenu i propust, odlučeno je potpuno zabraniti list.

A 20. je pak prosinca 1945. objavljena vijest o zabrani zagrebačkog župnog lista "Dobripastir" broj 12. i 13. zbog "poruga tekovinama NOB61 i ravnopravnosti spolova".62

Zabranjen je i tjednik Rebus jer je njegov vlasnik optužen da je tijekom rata izdavaofašistički list Križaljka. Početkom 1946. zabranjen je glazbeni časopis Cecilija jer je državaprocijenila da se radi o nastavljaču lista Sv.Cecilija koji je izlazio u vrijeme NDH. Jednakotako zabranjeni su i časopisi Osa, Magnet i Dobri pastir.

Isto je tako zabranjen i istarski polumjesečnik Gore srca iz 1946. godine, jer je "posvome sadržaju daleko od naše stvarnosti i našega državnog uređenja", a cenzoriprimjećuju da "list gotovo nikada ne donosi nikakve govore i izvatke iz govora druga Tita iostalih naših rukovodilaca, dok Papinim reakcionarnim govorima i poslanicama posvećuječitave stranice", te se "najčešće služi citatima iz Svetog pisma, govorima raznih crkvenihdostojanstvenika i ostalih vjerskih fanatika", što je sve "makar u prenesenom smislu,upereno protiv narodne vlasti i tekovina naše borbe", ali i "otežava rad narodnih vlasti i udrugim krajevima, ne samo u Istri".33

Okružni narodni sud za grad Zagreb zabranio je 14. veljače 1946. pod br. Št. 17/46 knjigu"Jasenovac" Jurja (Đorđa) Miliše jer je objavio u samizdatu knjigu sjećanja na vrijeme ulogoru te u njoj pohvalio jasenovačke ustaše Jerolima Maričića, Branka Slipčevića i poručnikaNemeta i opisao kako mu je uprava logora dala na korištenje prostoriju za literarni rad tetako "nije objektivno opisao događaje u logoru" i "širio je lažne vijesti koje ugrožavajunarodne interese i vrše tešku povredu morala i poticanja na kriminal". Iako se Miliša smatrao

58 Str. 4. ovog rada59 Grbelja (1998:1) Str. 102.60 Grbelja (1998:1) Str. 102.61 NOB – Narodnooslobodilačka borba62 Grbelja (1998:1) Str. 103.

20

napaćenom žrtvom ustaškog logora, knjiga je zabranjena da ne utječe na krivu sliku o logoruJasenovac za buduća pokoljenja. Već tada se počeo stvarati tzv. "mit o Jasenovcu" koji nijedopuštao ikakve drugačije interpretacije i sjećanje. Jasenovac je postao mjesto štovanja žrtavaustaških zločina i kao takav je morao biti za svaku osudu bez mogućnosti poput Milišinih ilidrugih sjećanja u javnoj kulturnoj svijesti. Po tome vidimo jasno kako cenzurni postupci jednevlasti mogu u budućnosti oblikovati neke kulturne artefakte po svojoj volji bez obzira naoprečna mišljenja koja su uspjeli potisnuti i cenzurirati.

Milovan Đilas u pismu od 17. siječnja 1947. analizira godišnje planove nakladnih zavodau Hrvatskoj i daje sljedeće napomene: da ne treba izdati niti jednu knjigu Dragutina Lermana,Amundsena, Nansena, Nordenskjölda i Francisa Drakea stoga što su to senzacije i pustolovinekoje ne odgovaraju socijalističkom ukusu. Nadalje, da treba spriječiti izdavanje monografije oDositeju Obradoviću od Prvoša Slankamenca jer je ovaj "mračnjak i reakcionar iz grupeVladimira Vujića". Također naređuje izostavljanje iz godišnjeg plana Nakladnog zavodaHrvatske "Antologiju jugoslavenske lirike", "Almanah 1948.", "Lenjinovu korespodenciju sGorkim", "Američku trilogiju" Theodora Dreisera, B. Shawove "Eseje o književnosti" i drugeknjige, a da treba odgoditi izdavanje Krležinih eseja ili poslati popis eseja koji se pripremajuza tisak Agitpropu. Također iz tog se pisma iščitava i naredba o izostavljanju iz godišnjegplana Matice hrvatske "Običan život" Karela Čapeka, cjelokupna djela G. Flauberta i "Knjigao 1848. godini". U tome pismu i daje svoj sud o novom romanu Petra Šegedina"Osamljenici", pripovjetci Novaka Simića "Zakon i ognjevi" i novoj zbirci pjesama TinaUjevića "Žedan kamen na studencu". Preporučuje da te knjige pregledaju Nikola Sekulić –Bunko i Ivo Sarajčić, tadašnji visoki dužnosnici Agitpropa CK KPH jer su i Šegedin i Simić"dekadentni i formalistički" pisci.63

Knjiga stihova "Đerdan" koju je u vlastitoj nakladi u Zagrebu 1952. izdaosedamnaestogodišnji Josip Stošić zabranjena je rješenjem od 25. II. 1952. broj ON 136/52.Samo originalno rješenje je napisano krajnje nepismeno s mnoštvom gramatičkih pogrešaka.Stošić je objavio svoju zbirku u samizdatu u 333 primjerka, a tiskao ju je u tiskari Tipografijau Zagrebu. Navode se i same pjesme koje odudaraju od socrealističkog shvaćanja i odišumodernim pristupima poeziji. Proglašena je dekadentnim oblikom književnog iživljavanjastranog socijalističkom duhu i stvarnosti. Rješenje je potpisao dr. Ivan Špan kao predsjednikvijeća i Elza Mujegić kao zapisničar.64

4.3.4. Stanje u knjižarama i distribuciji

Partija je smatrala da državna i partijska poduzeća trebaju razvijati vlastitu mrežudistribucije. To je bilo ekonomski loše, jer je značilo dodatan trošak uz postojeće privatne,uhodane knjižare i distributere, te je tako poskupljivalo knjigu. No to je bilo opravdavanopolitičkim i ideološkim trenutkom i zahtjevima koje je on tražio. U privatnim su knjižaramaprodavane knjige privatnih izdavača i ona izdanja objavljena u predratnom i ratnomrazdoblju, a koja nisu bila zabranjena. Državne su pak knjižare prodavale nove i aktualneknjige tiskane poslije revolucije.65

No, problem je bio u tome što je Partija u privatnim izdavačima vidjela centar moći kojipreko knjige može širiti propagandu i ideju suprotnu onoj KPJ. Stoga se na svakom korakutrudila u potpunosti zatrti privatno izdavaštvo, onemogućujući im isporuku papira, boje, ili

63 Grbelja (1998:2) Str. 121. – 122.64 Donat (1992) Str. 50. – 52.65 Dimić (1988) Str. 155.

21

pak podižući cijene papira i snižavajući im cijene knjiga. Taj "rat" Partije i privatnih izdavačatraje od 1945. do 1949., a novine čitavo vrijeme nazivaju privatne izdavače "neprijateljima".Godine 1948. priprema se i druga nacionalizacija u kojoj se ukidaju i rekviriraju i posljednjipreživjeli privatni izdavači. Pravi razlog je bio nedostatak kontrole, jer za razliku oddržavnog izdavaštva, Partija nije mogla kontrolirati privatne izdavače i njihovu politiku.66

Tako su sve privatne knjižare konfiscirane i postale državno vlasništvo između ostaloga išto su naručivale knjige iz Njemačke za vrijeme rata (što su morale) bez olakotnih okolnostičak i ako su pomagale partizanima ili tiskale i komunističku literaturu u tajnosti.67

Središnje mjesto izdavaštva zauzimali su Državni izdavački zavod (DIZJUG) i Kultura.Osim njih su postojala i druga državna i partijska poduzeća po federalnim jedinicama.68 Onisu imali zadatak udaljiti mase od knjiga sumnjivih sadržaja i "bez umjetničke vrijednosti"koje bi mogle "odvojiti" čitaoce od stvarnog života.

4.3.5. Knjižnice

U Sovjetskom Savezu su V. I. Lenjin i žena mu Nadježda Krupskaja očistili sovjetskeknjižnice nakon revolucije. Ona je osobno sastavila popis i 1923. okružnicom naredilaodstranjivanje tih knjiga iz javnih knjižnica. Nakon nekog vremena su je opomenuli da neostavlja dokaze cenzure pa je povukla popis. Njen glavni izgovor čišćenja knjižničnihfondova bila je slavna rečenica: "Mase ne čitaju Kanta!". U čišćenju 1927. tako je odstranila60% ukupnog fonda. Tek se 1932. akcija prekinula kad je Ruski komesarijat za narodnoobrazovanje prekinuo akciju čišćenja zato jer više nije bilo ničega za izbaciti.69 U SSSR-u jeunutar knjižnica ipak još povremeno do 1948. bilo popisa zabranjenih knjiga no poslije suprenošeni isključivo usmenim putem. U Jugoslaviji su, čini se naučili lekciju od SSSR-a, panije bilo pisanih dekreta o čišćenju knjižnica kao u SSSR-u, već su sve naredbe dolazileusmenim putem ili telefonom, pa nema sačuvanih pisanih dokumenata o tome.70 Starijiknjižničari kažu da su odmah nakon rata postojali popisi, ali u kasnija vremena više ne. "Popiszabranjenih knjiga i listova" iz 1946. i ostali navedeni u ovom radu, interni su popisi UDB-e islužili su za unutrašnju uporabu.71

U Jugoslaviji su nekoliko puta pojedine kategorije knjiga selile iz otvorenih u zatvorenefondove. Prvi put 1945. kad su čistili knjižnice od reakcionarnih knjiga (antikomunističke,NDH knjige, vjerske knjige…). Sve knjige pisane korijenskim pravopisom morale su bitimaknute kao i sve objavljene od 1941. – 1945. (uključujući i sve iz svjetske književnosti –Homer, Hugo, Dostojevski, Šenoa, Racine – samo zbog datuma izdavanja). Kao jednu odzanimljivosti navodimo da je tako uklonjen i Danteov "Pakao" tiskan 1943. u prijevoduVladimira Nazora. Posebno je zanimljivo da je knjiga proglašena nepoćudnom i smještena uzatvoreni fond Radničke biblioteke "Božidar Adžija" u Zagrebu, a da je sam Nazor u tomtrenutku bio predsjednik hrvatskog Sabora. Zaključuje se da se željelo izbrisati kolektivnosjećanje na NDH i mogućnost misli da je nešto dobro ili kvalitetno moglo biti tada objavljeno(da su se objavljivale biografije, sabrana djela Nazorova, da je bila bolja oprema i papir…).

66 Dimić (1988) Str. 155. – 156.67 Stipčević, A. (1994) "O savršenom cenzoru iliti praktički priručnik za borbu protiv štetnih knjiga i njihovihautora". Str. 74 - 7568 Dimić (1988) Str. 156.69 Stipčević (1994) Str. 107 - 10870 Stipčević, A. (1992) "Cenzura u knjižnicama".Str. 11971 Stipčević (2000.) Str. 207.

22

Naravno, jednako su tako završile i knjige Trockog, Hitlera, Mussolinija, kao i sva ostalanepoćudna literatura. Nakon toga su se zatvoreni fondovi počeli ponovo puniti 1948. nakonrazlaza sa Sovjetima kad su se knjižnice riješile vrlo temeljito ruske literature, od političkihbrošura i pamfleta pa sve do vrhunske književnosti.72

Također je bitno znati da u Jugoslaviji knjige iz zatvorenih fondova nisu bile zapisane ukatalozima, a najčešće nisu bile obrađivane ni u internim katalozima.73

U vezi knjiga na stranim jezicima već 10. kolovoza 1945. godine izdana je Naredba ozabrani ustaške i fašističke literature kojom se zabranjuje prodaja svih djela tiskanih nakon10. travnja 1941. godine na njemačkom, talijanskom ili hrvatskom jeziku.74

Zoran primjer vezan uz knjige na jeziku bivših okupatora daje Aleksandar Stipčević usvojoj knjizi o cenzuri u knjižnicama gdje navodi svoje osobno sjećanje na gimnazijske daneu Zadru 1945. Kako je gimnazija postala hrvatska (dotad je bila talijanska), profesor na njoj,Šime Dunatov, pozvao je sve one učenike koji znaju talijanski da očiste knjižnicu koja je bilarazbacana i izmiješana s dijelovima žbuke. Nakon obavljena posla došla je drugarica Ilić,nova ravnateljica škole i naredila deložaciju knjižnice jer je htjela tu prostoriju za sebe. Sveknjige na talijanskom označene su fašističkima i određene za preseljenje u potkrovlje. Zatimje uslijedila i nova naredba – sve "fašističke" knjige moraju se poslati u stari papir. Učenicisu ih morali bacati s četvrtog kata u kamion. Stipčević navodi kako je od uništavanja"fašističke" literature spasio nekoliko knjiga kriomice ih uzevši kući, i to Danteovu"Komediju", Sofokla, Euripida i Eshila, Tacitovog "Agrikolu" te druge antičke pisce i nekenovije poput Kanta i Nietzschea).75

Na jednak način uništeno je mnogo istarskih, kvarnerskih ili dalmatinskih privatnihknjižnica i kućnih biblioteka bogatih industrijalaca ili intelektualaca. Većinom samo jer suknjige pisane na talijanskom ili njemačkom jeziku ("okupatorskom") ili engleskom ilifrancuskom jeziku ("buržujskom"). Tako su, primjerice, u Istri potpuno ili djelomičnouništeni: velika stručna biblioteka Hidrobiološke stanice berlinskog Akvarijuma u Rovinju,dijelovi Bibliotece civica di Trieste s otoka Sv. Katarina kod Rovinja, knjige (oko 3000) iarhiv (u tri sanduka) obitelji Hütterott na Crvenom otoku ispred Rovinja, 3000-4000 knjiga uopatijskom kotaru (spaljene ili predane tvornici papira na reciklažu), knjige i arhivi iz Pazina,Buja, Novigrada, Poreča i drugih mjesta.76

Zanimljivo će biti vidjeti nešto kasnije, početkom sljedećeg razdoblja u Jugoslaviji, da su iknjige jednog od glavnih cenzora ovoga razdoblja do 1952., Milovana Đilasa, glavnogagitpropovca i ideološkog čistunca knjiga, kad je došao u sukob s komunističkim krugovimaprešle u zatvorene fondove knjižnica. Aleksandar Stipčević se u svojoj knjizi o cenzuri uknjižnicama sjeća još jedne osobne anegdote. Dok je služio vojni rok, radio je u pukovnijskojknjižnici na Voždovcu u Beogradu 1955. Kao prvi zadatak u knjižnici morao je očistitiknjižnicu od knjiga Milovana Đilasa. No izbio je problem. Mnoge su knjige sadržavale uzĐilasove radove i Titove i Kardeljeve. Njegov nadređeni, major Mirosavljević prvo je naredioda se te knjige privremeno stave sa strane, a zatim je nakon savjetovanja s višim instancamanaredio da se žiletom izrežu svi Đilasovi prilozi kako ne bi "ideološki zbunjivali vojnike", a

72 Stipčević (1992) Str. 10473 Stipčević (1992) Str. 14674 Hebrang Grgić (2000) Str. 119.75 Stipčević (1992) Str. 1.76 Grbelja (1998:2) Str. 124.

23

potom knjige vrate na policu. Novi problem iskrsnuo je kad je Stipčević u knjigama našaofotografije Đilasa s Titom i drugim partijskim rukovodiocima. Major Milosavljević je riješioovaj problem naredbom da žiletom obreže i ukloni Đilasovu glavu s tih fotografija.77

Nakon 1945. Agitpropu je bila jedna od prvih aktivnih dužnosti riješiti se šund-literature.Jedna od prvih žrtvi bila je Marija Jurić Zagorka, poznata hrvatska autorica fikcijskihpovijesnih romana i lakog beletrističkog štiva. Nevidljivi su cenzori zabranili njena djela iizbacili ih iz knjižnica da ne kvare svojim podsjećanjem na feudalističko razdobljesocijalističku svijest građana. Žalila se pismom da ne razumije zašto su joj djela zabranjena,no njene molbe nisu urodile plodom. Da bi preživjela i da bi pokazala svoju "pravovjernost"počela je pisati tzv. aktovke, kratke kazališne komade koje su amaterske skupine izvodile poselima i vojarnama: "Novi partizan", "Kurs mađarskih kulaka", "Slijedimo Tita"…78 no to inije bio neki visoki književni domet.

Hrvatska je emigracija objavljivala knjige u inozemstvu i slala ih u Jugoslaviju kao poklonknjižnicama. No većinu je stopirala carina i policija. Ostale se izravno bile smještane uzatvorene fondove knjižnica. Tako većina građana niti je znala za autore niti za njihova djela.Tek je 1990. po otvaranju zatvorenih fondova napravljena izložba i po prvi put je javnostdoznala za djela Vinka Nikolića, Juru Petričevića, Bogdana Radicu, Antu Ciligu i druge piscei znanstvenike.79 Doduše, mnogi od njih nisu dostizali neke kvalitetne umjetničke iznanstvene domete jer su kao politička emigracija također bili indoktrinirani političkomnacionalističkom ideologijom te je većina njihovih napora, kako umjetničkih, tako iznanstvenih polazila s te točke, a ne objektivne te je u mnogim njihovim radovimaglorificirana NDH, falsificirana službena povijest i slično. Naravno, uz čast iznimkama. Novećina nakon što je postala dozvoljena i nije ušla u kulturnu svijest široj hrvatskoj javnosti.

4.3.6. Fenomen tiskara-cenzora

U poslijeratnoj Jugoslaviji postoji zanimljiva podvrsta cenzure u kojoj se činilo da sutiskari sami odlučivali što je u državnom interesu i u skladu s ideologijom: tako država nijebila izravno upletena u odluku i nije mogla biti tužena zbog cenzure. Tako u čitavomposlijeratnom razdoblju nema nijednog poznatog slučaja da je nakladnik poveo sudskipostupak protiv tiskara.

Već 1945. se tim načinom cenzure gase opozicijski listovi "Demokratija" iz Beograda i"Narodni glas – čovječnosti, slobode i pravice" iz Zagreba. "Demokratija" je počela izlaziti urujnu 1945. da se pokaže višestranačje jer je bila list Grolove Demokratske stranke80, no kadje do studenog iste godine postigla nakladu od 100.000 primjeraka radnici su "odlučili" višene tiskati taj list.

"Narodni glas" je bio list HSS-a. Njega je htjela izdavati Marija Radić, udovica StjepanaRadića. Glavni i odgovorni urednik je bio Ivan Bernardić. Od 1906. do 1941. je kao glasiloHSS izlazio pod imenom "Dom". Prvi broj je otisnut 20. listopada 1945., i rasprodan. Spolitičke strane može se reći da i nije zastupao posebno neki antikomunizam. Zapravo jezabranjen tek nakon što je rasprodana naklada čitavog prvog broja. Kad je trebao biti dotisnut,javni tužitelj je intervenirao i spriječio dotisk. Između ostaloga i zato što je u njemu

77 Stipčević (1992) Str. 1 - 278 Stipčević (1992) Str. 106.79 Stipčević (1992) Str. 145.80 Banac (1990) Str. 33.

24

objavljeno da bivše vodstvo HSS, tada već HRSS-a, nelegitimno predstavlja stranku u novimorganima vlasti. Tako da drugi broj koji je trebao izaći 4. studenog 1945. nikad nije tiskan.Objavljena je informacija da su radnici su pročitali časopis i zaključili da to nije potrebnonovoj vlasti81 te da je protunarodan. Glavni urednik Ivan Bernardić iz "preventivnih jerazloga"dobio 10 godina zatvora.82

To je prvi poznati slučaj takozvanog fenomena tiskara-cenzora.83 Te publikacije značinisu bile službeno sudski zabranjene već samo odlukom radnika o netiskanju.84

Ustvari radnici nikada nisu odlučivali niti bi im partijski organi to dopustili. Odluke su sedonosile na zatvorenim sastancima viših partijskih komiteta, a zatim bivale usmeno ilitelefonskim putem proslijeđene partijskim komitetima tiskara koji su zatim sazvali skupradnika i "odlučili" o odbijanju tiskanja.85

Takva radnička cenzura bila je vrlo zanimljiv slučaj u povijesti cenzure u Europi, a sobzirom da nije postojala službeno u Zakonima o tisku u Jugoslaviji, ustvari je bila ilegalna.86

Kada je nakladnik ili sam autor donio neki "sumnjiv" rukopis i nudio ga tiskari da gatiska, partijski sekretar osnovne organizacije Saveza komunista u tiskari odnosio je rukopis unadležni partijski komitet (općinski,gradski). Redovito su u tim komitetima sjedili ljudi kojinisu bili previše učeni, pa su angažirali provjerene i lojalne stručnjake izvan tih komiteta daanaliziraju rukopis i da svoje mišljenje dostave partijskom komitetu. Tek po primitku stručnogmišljenja općinski, gradski ili neki drugi partijski komitet donosio bi odluku o sudbinirukopisa. Katkada komiteti nisu ni trebali nikakve savjete, odnosno prijedloge stručnjaka, jerje bilo dovoljno da pisac ili izdavač rukopisa bude na crnoj listi (točnije, popisu), pa dakomitetima to bude dovoljno da narede odbijanje rukopisa. O odluci tih viših partijskihkomiteta obaviješten je tada sekretar osnovne organizacije SK u tiskari, koji je dobivao jasnenaputke kako treba postupiti. Tek tada bi taj sekretar sazvao sastanak partijskog aktiva, a akoje bilo potrebno i samoupravne organe u tiskari, i tad su oni donosili odluku, koja je ranije većbila donesena u nadležnim komitetima, da se rukopis odbije i da se ne tiska u toj tiskari.

O cijelom tom postupku obično nije ništa zapisivano. Sve direktive viših partijskihorgana su bile usmene, odnosno diktirane preko telefona, tako da se do danas sačuvalo vrlomalo pismenih tragova na temelju kojih bismo mogli točno identificirati imena onih koji sustvarno odlučivali o sudbini ponuđenog tiskopisa. Ipak, o nekim slučajevima cenzure utiskarama znamo, jer se radilo o poznatim piscima kojima su tiskare odbijale tiskati rukopise,ili se oko te vrste cenzure digla u javnosti prašina, pa je o nekim slučajevima javnost saznalada su "radnici tiskare"odbili tiskati neku knjigu, časopis ili list.87 O ulozi radnika-cenzora utiskarama zna se većinom po objavama u novinama ili iz osobnih iskustava. Iz novina imamoprimjere jer su u slučaju da tiskari-cenzori ocijene neku publikaciju krivovjernom ilištetnom po jugoslavenske narode i narodnosti ili rušilačke spram tekovina socijalističkerevolucije, jednostavno napisali dopis kojim odbijaju njegovo tiskanje, a onda bi novinedonijele vijest o pohvalnoj ulozi radnika u izgradnji socijalizma u Jugoslaviji.88 No zapisa sa

81 Stipčević (1994) Str. 31 - 3382 Stipčević, A. (2005) "Tiskari kao cenzori u Hrvatskoj: 1945. – 1990." Str. 4.83 Grbelja (1998:1) Str. 100. – 101.84 Stipčević (2005) Str. .185 Stipčević (2005) Str. 1.86 Stipčević (2005) Str. 287 Stipčević (2005) Str. 388 Paraščić (2007) Str. 19

25

sjednica komiteta nema niti su nađeni.89

Također je sačuvano izvješće od 10. prosinca 1945. potpisano od Zdenka Štambuka,diplomata, političar i neuspjelog pjesnika koji je bio član Časnog suda Društva književnikaHrvatske i direktor Nakladnog zavoda Hrvatske. Izvješće je upućeno Agitpropu, a zabranjujetiskanje lista "Magjarujsag". Također se u njemu naređuje i iseljenje redakcije iz zgradeNZH.90

Milovan Đilas, šef Agitpropa, 1947. donosi zaključak u vezi tiskanja crkvenih izdanja najednoj od sjednica: "Po pitanju crkvenih izdanja najviše knjiga je izdala Katolička crkva. Tutreba spriječiti propagandnu literaturu. Najefikasnije sredstvo je da radnici ne štampaju takvadjela". Bez obzira što to nije bilo po zakonu, sekretari osnovnih organizacija SK u tiskaramasu slijedili tu odredbu, a upute dobivali usmeno ili telefonom s viših instanci.91 Iz ovogzaključka ustvari se vrlo jasno s koje je razine dolazila zapovijed glede odbijanja tiskanjanekog djela.

4.4. Primjeri cenzure glazbe i filma

Ni popularna glazba nije bila sačuvana od cenzure. Tako je odlučeno da se zabranidaljnje raspačavanja izdanja "Albuma plesnih melodija za 1947". koja je sadržavalaprepjeve stranih kompozicija (poput Boogie- woogie i sl.) jer "svojom muzikalnošću štetnoutječu na odgoj omladine".

Zanimljiv je primjer i zabrana filma "Ciguli Miguli" po scenariju Jože Horvata. Problemis filmom su počeli već od sastanka Umjetničkog savjeta Jadran filma, održanog 14. ožujka1950. gdje je izjavljeno da scenarij zbunjuje idejno, da se autor izruguje nekim socijalističkimprincipima, da se očituje tendencija vraćanja na staro i slično. No, Joža Horvat je izravnokontaktirao šefa Agitpropa Milovana Đilasa koji je dao svoj blagoslov za snimanje filma iUmjetnički savjet je popustio. Snimanje je trajalo godinu i pol dana, a kad je trebalo doći dopremijere film je ipak zabranjen. Održana je samo pretpremijera u Domu JNA u Zagrebu kojusu 16. i 20. lipnja 1952. slijedile negativne kritike novinara Miloša Mimice, Frane Barbijerija,Milutina Baltića te Živka Vnuka 2. srpnja. Radnja filma je humoristična i naivno komična ozavrzlamama kulturnog referenta Ivana Ivanovića u nekom mjestu uz Dravu te o peripetijamavezanima uz više zborova i obljetnici "poznatog" gradskog dirigenta Ciguli Migulija.92

5. Situacija u Srbiji

Zbog dostupnosti materijala i najveće izloženosti cenzuri u bivšoj Jugoslaviji, situacija uHrvatskoj je u ovome radu najviše istraživana i predstavljena. No zanimljivo je uzeti i Srbijukao usporedbu u ovome istraživanju, ponajprije zbog ustaljenih općih vjerovanja kako sesamo u Hrvatskoj cenzuriralo što i nije slučaj kako ćemo vidjeti. Hrvatska jest zbog svojihveza s neprijateljem i njegovom propagandom kao što smo mogli vidjeti dosad bila izloženamnogim cenzurnim postupcima, ali u ovom prvom razdoblju nakon rata, i Srbija je bila dostaizložena cenzuri, pogotovo starih kulturnih artefakata i prežitaka.

Tako u kulturnom životu Srbije nije bilo mjesta za rad stranačkih kulturnih društava i

89 Stipčević (2005) Str. 1590 Stipčević (2005) Str. 4 - 691 Stipčević (2005) Str. 1392 Donat (1992) Str. Str. 40. – 43.

26

grupa, pjevačkih i kulturnih društava, vjerskih, kulturnih i prosvjetnih društava (Društvo"Sveti Sava" i druga), privatnih muzeja (Muzej kneza Pavla i drugi), organizaciju Srpskogkulturnog kluba, sporne listove i časopise koji su tretirali kulturnu problematiku ("Srpskiknjiževni glasnik" i drugo). Imovina i kulturne vrijednosti tih društava i ustanova, ukinutihkao potencijalno mogućih centara okupljanja opozicije, pripala je državi, tj. Ministarstvuprosvjete koje je u zavisnosti od namjene vršilo njihovo raspoređivanje Arhivu srbije,narodnoj Biblioteci, Umjetničkom muzeju, etnografskom muzeju i drugdje. Jedan dioustanova, najstarijih i najvažnijih, nastavio je ipak svoj rad. To su Narodno pozorište,Kolarčev narodni univerzitet, Univerzitetska biblioteka, Beogradski univerzitet, Maticasrpska, Narodna biblioteka, Srpska akademija nauka i umetnosti, Srpska književna zadruga idruge i u koje su raspoređeni novi ljudi, odani Partiji.93

Veliko opterećenje je donosila svekolika kulturna zaostalost, ogroman broj nepismenih uSrbiji i mali broj i loša raspoređenost škola, muzeja, galerija i arhiva. Usku kulturnu publikuje činio bivši gornji sloj. No s promjenom političkog uređenja, zavladala je općanezainteresiranost širih narodnih slojeva prema knjigama, kazališnim komadima ilikoncertima.94

Partija je pokušala pokrenuti obrazovanje, no većina prvih učitelja i sama nije bila odvećobrazovana, već su završavali večernje škole i razne tečajeve. Skromno znanje vladajućihstruktura naroda dovodilo je do masovnog uništenja srpske kulturne baštine. Tako postoji nizpodataka o uništavanju crkvene imovine (inventara, knjiga, rukopisa, umjetnina i samihcrkava) zato što nije uočena njihova kulturna vrijednost. Uništavani su spomenici narodnimvođama, srednjovjekovni mozaici i ostaci antičkih spomenika kulture. Sav taj kultorocid vršenje iz partijske pretjerane revnosti da se unište dijelovi ranijih sustava (poput simbola, kruna,križeva, nacionalnih oznaka…) Tako su uništeni i rastureni arhivi i njihova građa u Vojvodini,gdje su u nekim gradovima nestale bogate arhive iz 16. stoljeća. Ili je od arhiva filmske građedotad čuvanog u podzemnim spiljama, gomila materijala poslana u Borovo kako bi se filmoviistopili i pretvorili u ljepilo za tenisice za prvu sportsku paradu. Službeni stav Partije jedoduše tražio podrobno ispitivanje svih kulturno-umjetničkih artefakata, no na nižimrazinama neukost vladajućih struktura i ideološko oduševljenje jednostavno su zanemarivalikulturne vrijednosti ili stručna mišljenja.95

U literaturi i umjetnosti općenito se negiralo sve stvaralaštvo koje su stvorili ideološkiprotivnici. Ako nije imala strogu formu realizma i političku aktivnost i obojenost – nijeprolazila. Nacionalne i religijske teme su u potpunosti bile zabranjene. No i kao nesuvremeneteme potisnuta su velika svjetska djela. Sofoklove, Aristofanove, Schillerove iliShakespearove drame također se ne postavljaju u kazališta. Srpska se srednjovjekovnaknjiževnost zaobilazi, više se ne tiskaju značajna djela srpskog povijesno-književnog korpusaznačajnog za srpsku kulturu poput onih Svetoga Save, Stefana Prvovjenčanoga, Domentijana,Todosija ili arhiepiskopa Danila. Srednjovjekovni viteški romani također se ne spominju, kaoni povijesni zakonici i dokumenti (Zakonik cara Dušana) te većina akata, života kraljeva,ljetopisa i rodoslovlja. Tek se nešto malo piše o Ćirilu i Metodu, a od srednjovjekovnih sespomenika izdaju samo Miroslavljevo evanđelje i Ljetopis popa Dukljanina, te ponešto opovijesti Dubrovnika. Više se objavljuje tek narodna usmena književnost, a ponajviše epska.96

93 Dimić (1988) Str. 57. – 58.94 Dimić (1988) Str. 63.95 Dimić (1988) Str. 64. – 65.96 Dimić (1988) Str. 66. – 67.

27

U srpskoj književnosti odbacuje se sve ono s čime se socijalna umjetnost suočila predDrugi svjetski rat. Pa tako i ekspresionizam, nadrealizam i čitava jedna generacija pisaca,pjesnika i slikara uopće koji su stvarali između 1918. i 1945. (poput Miloša Crnjanskog idrugih). Pojedini pisci se više i ne spominju u bibliografijama izdanima nakon rata jer se"mladi čitatelji ne smiju susresti s dekadentnom, trulom literaturom koja može utjecatinegativno na oblikovanje njihove svijesti".97 U prvom razdoblju ove poslijeratne ere, dakle do1948. prihvaćaju se mnoga i beskrajna sovjetska ideološki obojena djela.98

Zakon o štampi donesen u jesen 1945. obuhvatio je i definirao i srpski kulturni život. Istosu tako i definirani sudovi časti u vezi surađivanja intelektuale s okupatorom. Tako jezaključeno da su se na Beogradskom univerzitetu 36 radnika ogriješila o dužnost i častnastavničkog poziva, pet profesora se ogriješilo protiv srpske nacionalne časti, 1 profesor jepredložen Državnoj komisiji za utvrđivanje ratnog zločina, 12 ih je udaljeno, a 16 ih jepobjeglo u Njemačku. I u svim ostalim srpskim institucijama su pročišćavani kadrovi sobzirom na njihovu prošlost. Tako je među ostalima građanska prava i pravo na posao u struciizgubila i Žanka Stokić, tadašnja ponajbolja srpska dramska umjetnica.99

Glavni problem poratnog razdoblja jest činjenica da je država imala veće povjerenje u"dobrog partijca" negoli u "pametnog intelektualca", čak i onda kad je posao zahtijevaoznanje i obrazovanje. To je stoga što se smatralo da inteligencija nema revolucionarnog duha ida je strana narodu i da ga ne razumije, a što je izravno utjecalo i na opadanje obrazovnerazine kadrova u komitetima.100

Odmah po kraju rata stvaraju se mnoga umjetnička i kulturna udruženja i društva, poputUdruženja književnika Beograda, Udruženja književnika Srbije, Udruženja likovnihumjetnika Srbije i drugih. No u njima su mogli članovima biti samo oni umjetnici koji se nisukompromitirali svojim ponašanjem za vrijeme rata, dok su svi oni koji su mogli biti ili su većbili ideološki protivnici bili izbacivani iz njihovih redova. Stoga je među članstvom umnogim društvima provedeno nekoliko revizija tijekom vremena. Umjetnicima su povremenou tim udruženjima držana i politička predavanja kako bi znali smjernice svoga rada. Takođerje vršena i kritika njihovih aktualnih radova, i to više iz pozicija ideološke negoli stručnekritike.101

Pisanje u književnim djelima svodilo se na realističko opisivanje događajima naprincipima socijalističkog realizma, a stvarnost je trebala biti opisana istinito i vjerno, no ne ineutralno, već borbeno i angažirano. Tako da je tu vrlo vidljiv mehanizam usađeneautocenzure. Stvaralački čin na taj način gubi svoju individualnost i postaje samo izvršenjezadatka koji treba uspješno izvršiti. 102

No, zanimljivo je da časopisi, kojima je Partija davala zadatak ocjene kvalitete umjetničkihdjela preko vizure narodnih potreba i slično, nisu uspijevali u svojoj misiji jer književnici,umjetnici i znanstvenici nisu odgovarali i sudjelovali u raspravama. Pisci su jednostavno bilizasićeni pisanjem po diktatu i većinu članaka su morali pisati urednici i redakcije. S obziromda su drugačija mišljenja od onog Partije bila proglašena neprijateljskim, pisci su se povukli u

97 Citat Radovana Zogovića, jednog od glavnih komunističkih kritičara.98 Dimić (1988) Str.68. – 71.99 Dimić (1988) Str. 102.100 Dimić (1988) Str. 119.101 Dimić (1988) Str. 195. – 198.102 Dimić (1988) Str. 199.

28

sebe i pružali otpor. Boemske mlade pisce nazivali su "ujevićevštinom" i također ih smatraliotporom glavnim strujama. Inspiracija van zadane teme jednostavno je bila stranputica kojaodvraća od stvarnosti. Može se reći da je postojala dvojna razina umjetnosti – prva na kojoj suumjetnici stvarali i davali svoje radove za javnost, tisak i izložbe i druga, na kojoj su stvaralipotpuno drugačija djela za privatnu uporabu, kružoke i slično. I opet je tu na djeluautocenzura koja je lukavo pružala otpor stvarajući privatni prostor za vlastitu umjetnost, a tosu vladajuće strukture smatrale izdajom i neprijateljskim činom.103

No bilo je slučajeva kada nije bilo tako. Primjerice, u rujnu 1949. zabranjen je 36. broj"Književnih novina" zbog teksta pod naslovom "Krilov ili Ezop", a s obrazloženjem da se unjemu krivo tumači vanjska politika Jugoslavije.104

Kritika je nasuprot tome bila u potpunosti pod kontrolom Agitpropa. Glavni kritičari subili Milovan Đilas, Radovan Zogović, Jovan Popović, Čedomir Minderović i drugi. Oni sunapadali sve što nije socijalistički realizam i u skladu s dogmom i tako vršili stvarnuknjiževnu cenzuru toga vremena. Sukob sa Informbiroom nije donio promjene u kritici većsamo dodao nove slojeve. Počela je uza sve tražiti i da umjetnost bude stalno na oprezu. Od1949. kritika se suprotstavlja utjecaju SSSR-a. No bez obzira na sve, Partija nije mogla ugušitisve inspiracije i autentične stvaralačke proboje i oni su bili jedni od temelja i vjesnikapromjena u kulturnoj politici u pedesetim godinama dvadesetog stoljeća.105

Organizacijski čvrsto zamišljen, Agitprop aparat u Srbiji nije bio tako i postavljen.Pitanjima agitacije i propagande bavili su se pojedinci zaduženi za taj rad u komisijama, a ne ipartijske organizacije u cjelini. Aparat nije bio u potpunosti kadrovski popunjen. Takođerpodjela na sektore dovodila je do toga da su se pojedinci htjeli baviti samo svojimzaduženjima dok ih se drugo nije ticalo. Također je bitno utjecao i nizak stupanj obrazovanjakadrova koji su se trebali baviti određenjem kulturne politike, a sami nisu bili kompetentni zato. Početkom pedesetih dolazi do promjena i kulturnim radom se počinju baviti veće cjeline, ane samo pojedinci, te se pokušalo smanjiti birokraciju aparata. U Srbiji je bilo teškoća jer sustare komisije ukinute, a nove još nisu bile oformljene. Godine 1952. nakon VI. kongresaprestaje s radom Uprava za agitaciju i propagandu CK SK Srbije.106

Analizom repertoara srpskih kazališta u četrdesetima može se zaključiti da je politikapostavljanja predstava stavljala naglasak na domaću realističku i sovjetsku kazališnuliteraturu, a skoro sasvim izbacila i ignorirala njemačku, francusku i antičku dramu. Upedesetim godinama sve se više gubi dominacija sovjetskih djela.107

Knjižnice i čitaonice imale su zadatak da populariziraju knjigu. Partija se brinula da knjigebudu "dobre" i da knjižnice do njih dolaze. Biblioteke, knjižnice i čitaonice dobile sujednoobrazni karakter i izgled. Iz njih je uklonjeno i uništeno "sve što škodi općem radu inarodnom napretku".108 Dakle situacija je bila jednaka kao i u Hrvatskoj.

Tisak je u potpunosti bio pod kontrolom Partije. Zahtijevala je da sva štampa bude uslužbi organizacije snaga u izgradnji zemlje. Rukovodila je štampom tako da je davala

103 Dimić (1988) Str. 217. – 220.104 Ristović. Str. 338.105 Dimić (1988) Str. 222. – 225.106 Dimić (1988) Str. 267. – 268.107 Dimić (1988) Str. 213.108 Dimić (1988) Str. 143.

29

smjernice što će se, o čemu, kada i kako pisati. Zadatak redakcija listova je bio kako provestite smjernice u djelo. Urednici su najčešće bili partijski ljudi, kojima je rad u redakciji biopartijski zadatak. Redakcije su bile u uskoj vezi s komisijama i odjelima za agitaciju ipropagandu, a svi su tekstovi morali biti pregledani i odobreni prije objave. Takav načinizdavaštva zadržat će se sve do kraja agitpropovske faze u Jugoslaviji, to jest do 1952. godine.Iako s malom razlikom između dva podrazdoblja: do 1948. je Agitprop cenzorski proučavao iredigirao svaki članak baveći se cenzorskim poslovima u potpunosti, a nakon 1948. sepokušavalo urediti partijski duh i liniju svakog lista i uredničke politike.109

Sve planove izdavačkih poduzeća razmatrala je i odobravala Uprava agitacije ipropagande KP Srbije, i bez njezinog odobrenja ništa nije izlazilo iz tiska. O svimpromjenama u izdavačkom planu obavještavan je i CK KPJ.110

Iz ovog kraćeg pregleda mogu se vidjeti sličnosti i razlike između Srbije i Hrvatske kaojugoslavenskih poslijeratnih republika na kulturnom polju koje je bilo kontrolirano odzajedničkih i lokalnih vlasti pod budnim okom Partije. Tisak, knjižnice, knjižare, kazališta,kinematografi… svi mediji su i u jednoj i u drugoj republici pod kontrolom Partije i njenogAgitpropa. Što ono smatraju podobnim – prolazi, što ne – cenzurirano je. Svjetska književnostse zaobilazi i sve do 1948. prednost imaju sovjetski pisci. Tek nakon 1948. polako se situacijau Jugoslaviji počinje okretati zapadnim kulturnim tokovima. U svakom slučaju, situacija uobje republike poprilično je slična, no u Hrvatskoj je ipak zamjetno veća stega i cenzura sobzirom na sve prije navedene razloge u ovome radu.

6. Odnos sa Sovjetskim Savezom na kulturnim poljima prije i poslije 1948.

Tako dolazimo do posljednje bitne stavke u ovome radu - odnosa sa Sovjetskim Savezom.A on je od 1945. do 1948. u Jugoslaviji bio skoro u potpunosti nekritički i sve se od njegaprihvaćalo bezuvjetno. Knjige sovjetskih pisaca i političara prevođene su i tiskane uogromnim tiražama. Problem je nastajao kod činjenice da se sovjetska djela nisu provjeravala,korigirala ili cenzurirala već prihvaćala kao podobna. Tako je dolazilo do zanimljivihkulturnih diskrepancija u kojima su učenici u Jugoslaviji učili iz povijesnih udžbenika oSovjetskom Savezu kao domovini i Staljinu kao vođi. To je velika posljedica nekritičkogprevođenja materije.111

Također je postojao i običaj da se neko djelo iz svjetske književnosti prvo prevede i objaviu SSSR-u, a tek onda u Jugoslaviji, kako bi se izbjegle ideološke nesuglasice.112

Nakon 1948. taj se odnos na kulturnom planu mijenja. Napušta se orijentacija na sovjetskui zapadnu knjigu, a sve se više vrši kritika sovjetskih udžbenika. Dolazi i do druge krajnostigdje se prevođenje ruskih knjiga počinje smatrati "štetnim trošenjem papira".113

Ista stvar je i s kinematografijom. Partija je filmove smatrala oružjem i tražila da seupotrebljava oprezno i vješto. Filmovi su bili strogo kontrolirani i cenzurirani. U početku je tukontrolu vršila posebna komisija sastavljena od predstavnika Ministarstava obrane,informacija i prosvjete, jer još nije bilo obrazovanog kadra u vidu filmskih kritičara i cenzora.

109 Dimić (1988) Str. 148. – 149.110 Dimić (1988) Str. 157.111 Dimić (1988) Str. 175.112 Dimić (1988) Str. 176.113 Dimić (1988) Str. 176.

30

Kako je nedostajalo vlastite produkcije, tako je od 1945. do 1949. prevladavala sovjetskakinematografija kao dobra i kvalitetna. Američki, engleski i francuski filmovi smatrani subljutavim, bezidejnim i štetnim i kao takvi cenzurirani. Sovjetski film se svakodnevnopropagirao u tekstu kao nosilac ideje o čovjeku u središtu svega i borbi za novi život. Od1945. do 1949. u Jugoslaviju je iz Sovjetskog Saveza uvezeno 192 umjetnička, 189kratkometražna, 31 dugometražni dokumentarni film i 145 žurnala. Ukupno 557 filmova.114

Od 1948. se situacija naprasno mijenja. Broj gledalaca se smanjuje, smanjuje se uvozfilmova, a cenzura uklanja sve one koji nose sovjetske propagandne poruke. Sukob sInformbiroom nagovještava jedno novo razdoblje u kulturnoj politici Partije. U početku KPJpotiče i propagira sovjetsku misao i kulturni utjecaj i zahtijeva borbu protiv zapadnih utjecaja.No KPJ uskoro prelazi iz defenzive u ofenzivu protiv staljinizma na planu kulturne politike imijenja stav prema sovjetskim kulturnim utjecajima. Radikalni zaokret donosi Treći plenumCK KPJ u prosincu 1949. na kojemu su nagovještavaju nove ideje, putovi i shvaćanjakulturne i opće socijalističke politike. Gase se sovjetsko-jugoslavenska društva prijateljstva idruštva za kulturnu suradnju te časopisi slične tematike. Tijekom 1949. prestaje uvozsovjetskih filmova, a početkom pedesetih se smanjuje i utjecaj sovjetske dramaturgije ukazalištima. To je iznimno velik pomak koji je počeo mijenjati staljinističke kulturne utjecajeu Jugoslaviji i sve ih više uklanjati iz kulturne svijesti naroda.115

Sukob s Informbiroom otvorio je čitav niz složenih ideološko-teoretskih i praktično-političkih pitanja, od kojih mnoga u vezi s kulturnom politikom. Sukob s Informbiroom uprvo je vrijeme utjecao na pojačanu centralizaciju kulturne politike. Čvršće planiranje pratilaje pojačana centralizacija i u radu agitprop aparata. Agitprop je morao kontrolirati sve: radovesveučilišta, dramskih grupa, zborova, njihove repertoare, organizaciju kulturnog života ugradu i selu, kontrolu filmova i kazališta, književnih i drugih časopisa i kulturne rubrike utiskovinama.116

Pa se tako u Agitpropovu "Planu borbe protiv Informbiroa na kulturno-prosvjetnomsektoru", u 10. točci kaže: "Književnici će kroz članke u novinama, časopisima itd,, te krozpjesme, crtice, prikaze itd. stalno voditi borbu, raskrinkavati i razgolićavati kampanju, napadeKominforma. Pisat će jednočinke, igrokaze, radio-prikaze, humor itd., u kojima će naknjiževan način, putem priče ili šale, razgolićavati Informbiro. Putem kritika i osvrta napojedina djela zemalja Informbiroa, u kojima se očituje nacionalizam SSSR-a i ostalih, boritise za istinu i razgolićavati politiku Informbiroa na tom sektoru. Organizovati principjelnerasprave o liniji naše Partije na sektoru književnosti i umjetnosti i putem takovih raspravarazgolićavati politiku SSSR-a i drugih na tom području. Organizovati književne večeri nakojima će se davati prikazi o Informbirou. svaki broj časopisa "kolo", "Kulturni radnik","Izvor" itd. treba da ima članak, raspravu ili slično o Kominformu."117

Na Drugom plenumu CK KPJ, 28. – 30. siječnja 1949. odlučeno je da se svaki kulturnirad odvija na bazama svakodnevnih foruma, zaoštreno je pitanje partijske kontrole. Spajaju seKomitet za škole i znanost i Komitet za kulturu i umjetnost i krajem 1948. postajuMinistarstvo za znanost i kulturu FNRJ. Tako je i na razini republičkih komiteta. Nakon 1949.dolazi do djelomične centralizacije u financiranju kulturne politike.118

114 Dimić (1988) Str. 177. – 179.115 Dimić (1988) Str. 184. – 188.116 Dimić (1988) Str. 231. – 232.117 Grbelja, J. (2002) "Informbiro i književni časopisi ".Str. 173.118 Dimić (1988) Str. 240. – 242.

31

Sukob s Informbiroom je tražio otklanjanje svih slabosti Agitprop aparata i već Petikongres KPJ točno formulira njegove zadatke, Napuštaju se sovjetski modeli društvenograzvitka. Otvara se ideja slobodnog kulturnog razvitka i decentralizira se kulturni život.Država i Partija prestaju biti jedini autoriteti za sva ideološka i idejna pitanja.119

Ključni događaj koji je presudan za širenje novih ideja i pogleda na kulturu i umjetnostbio je Treći kongres književnika Jugoslavije održan od 5. – 7. listopada 1952. u Ljubljani. Nanjemu su analizirali dotadašnji kulturni i književni život i zaključili da je u njemu nametanljudima način mišljenja koji se često nije slagao s onim samih umjetnika. Sam Kongres je bioogromna kritika staljinizma i diktata na poljima znanosti i umjetnosti. Miroslav Krleža, jedanod najvećih hrvatskih pisaca bio je i jedna od vodećih osoba na Kongresu. On traži naglasakna tri stvari – slobodu stvaranja u javnom umjetničkom i kulturnom životu, traži da seumjetnik bogati dodatno kulturnim nasljeđem, a ne i da ga se slijepo pridržava. I treće, tražikritičko preispitivanje i reviziju svih vrijednosti iz prošlosti i suvremenosti u kojem stručnakritika i znanstveni pristup zamjenjuju ideološke principe vrednovanja.120 Krleža takootvoreno najavljuje novi kurs u jugoslavenskoj književnosti i umjetnosti i odbacivanje dogmesocijalističkog realizma.121

Uglavnom, krajem ovog razdoblja jugoslavenska se kultura počinje otvarati i zapadnimutjecajima. Vraća zapadne drame (djela Ibsena, Shakespearea, Sofokla, Schillera i drugih) ukazališta. U izdavaštvu prestaje podjela na sovjetsku i zapadnu literaturu. Tiskaju se i zapadnifilozofi i drugi autori koji su donedavno bili strogo zabranjeni i kritizirani (Fromm, Kafka,Sartre, Camus…). No sve navedeno i dalje se provodi s oscilacijama, jakim dogmatskimotporom i ideološkim zastranjivanjima. Ta popuštanja su ustvari pokušaji da se prikaže režimu boljem svjetlu pred Zapadom, prema kojem je Jugoslavija gurana raskidom s Istokom.

7. Zaključak

Svoje poglede na kulturno nasljeđe i tradiciju KPJ je zasnovala na stavovima klasikamarksizma, odnosno na staljinističkoj interpretaciji tih stavova. Pozitivno je prihvaćala samoono što je smatrala da joj neće smetati. Odbacuje se sve ono što su stvorili ideološkiprotivnici, politički neprijatelji ili crkva, što nije bilo provjereno u Jugoslaviji ili u SSSR-u.Zatvorene su brojne institucije s dugom poviješću i bogatim kulturnim utjecajem zato što susmatrane neprijateljskima ili da je neprijatelj iz njih i preko njih djelovao. Također, samačinjenica da su mnogi partijski kadrovi koji su odlučivali o kulturnoj politici bili skoro upotpunosti neobrazovani, vodilo je prema teškim greškama i uništavanju kulturne baštine,kao i prema cenzuri svega što nisu razumijevali. Velik utjecaj do 1949. ostavio je i SSSR odkojeg su učili i pokušavali kopirati "prokušani" pristup puta u socijalizam. Nakon sukoba sInformbiroom, opada sovjetski utjecaj. No simptomatično je u ovome razdoblju da Partijaima kontrolu nad umjetničkim stvaralaštvom, medijima, kazalištem, filmom i općenito svimpoljima kulturnog života. Sve što nije bilo u skladu s dogmom i partijskim idejama bilo jecenzurirano i odbačeno kao reakcionarno i neprijateljsko. Kulturna politika u razdoblju od1945. do 1952. je osjetljiv pokazatelj cjeline društva, njegove materijalne i duhovnerazvijenosti.122

119 Dimić (1988) Str. 254.120 Dimić (1988) Str. 256. – 257.121 Ristović (2010) Str. 347.122 Dimić (1988) Str. 269. – 273.

32

Zanimljiv primjer kako je takva politika utjecala na kasniju znanost u mnogome inehotice je onaj iz autorovog osobnog iskustva. Dok je autor ovoga rada radio istraživanje zasvoj diplomski rad o svjetovnim progonima vještica u Zagrebu u srednjem i ranom novomvijeku, sasvim slučajno je preporukom svoje mentorice u Arhivu grada Zagreba naišao naReviju društva Zagrepčana "Zagreb", časopis koji je izlazio mjesečno tridesetih i ranihčetrdesetih godina 20. stoljeća. A u njemu je 1940. i 1941. izlazio članak u nastavcima podimenom " Czoperniczki Czeh" koji je skupio ogromno znanje o temi kojom se autor ovograda tada bavio. No to je znanje nestalo na pedesetak godina pa čak niti najbitniji autori za topodručje, poput Vladimira Bayera koji je napisao kapitalno djelo na tu temu pedesetihgodina, nije imao uvid u tu seriju članaka. Zašto? Iz jednostavnog razloga. U brojevima iz1941. objavljene su slike Ante Pavelića preko nekoliko stranica i raznorazni proglasihrvatskome narodu. "Revija Zagreb" je uskoro ugašena, a nakon 1945. kao i svi časopisi iostale tiskovine iz NDH završila je u reciklaži ili zatvorenim fondovima koji niznanstvenicima nisu bili na uporabu do pada Jugoslavije i otvaranja arhiva.123 Koliko jetakvih djela i članaka nestalo u arhivima znat ćemo tek u sljedećim desetljećima dok će ihpolako na sunce izvlačiti znanstvenici raznih struka za svoja istraživanja.

U svakom slučaju ovaj rad je uspio pokazati koliko je bitan utjecaj na oblikovanje irazvoj kulturnog identiteta u Jugoslaviji imao mehanizam cenzure u obrađivanom Agitproprazdoblju, od 1945. do 1952. U velikoj mjeri zbog u nekoliko navrata spomenutog brojanestručnih ophođenja s kulturnom baštinom i nasljeđem svih naroda na tlu tadašnjeJugoslavije, a ponajviše Hrvatske, zbog njezine okupacije od profašističkih sila Osovine isuradnje s njima, a kojoj je dobar dio kulturne baštine zabranjen i uklonjen.

Na svim se razinama kulture i umjetnosti poput izdavaštva, filma i kazališta promatralosve iz političke perspektive mladog jugoslavenskog socijalizma po modelu staljinističkogpristupa naučenog od SSSR-a u prvim godinama vrlo aktivno uvozeći sve sovjetske pristupeupravljanju državom. Nakon 1948. i sukoba s Informbiroom, situacija se vrlo sporo počinjemijenjati prema unutra, ali i opet mehanizmi cenzure oblikuju kulturni identitet naroda ikolektivne svijesti prema političkim potrebama odmaka od politike SSSR-a. Ustvari, čitavoovo razdoblje stubokom je ispunjeno manipulacijom i politikom određivanja podobnostisustava.

Ovi popisi zabranjenih knjiga, časopisa, ljudskog rada i slično, kako u Hrvatskoj i Srbijikoje su uzete kao referentne zemlje za ovo istraživanje, ali i u ostalim državama u bivšojJugoslaviji, znače mnogo. Znače jednu baštinu, koju je potrebno sačuvati, obraditi i proučitijer pokazuju i onu drugu stranu kolektivne svijesti identiteta, ne onu službenu, već onucenzuriranu, koja je bez obzira na njezine kontekste (kvalitativne ili političke) važna urazvoju kulturnog identiteta svakoga naroda.

8. Sažetak

Ovo istraživanje, zasnovano je na početnim zasadama zasad još uvijek nesustavnogpovijesnog i kulturološkog proučavanja cenzure kao bitnog čimbenika u oblikovanjukulturnog identiteta u naroda na tlu nekadašnje Jugoslavije. Ono polazi od prošlih studijaprovedenih u okvirima povijesti knjige, arhivistike i publicistike. Uzima za referentne

123 Vukelić (2009) Str. 17.

33

primjere Hrvatsku i Srbiju kao polazišta za tumačenje metodologije cenzure u razdobljuporaća jugoslavenskog Drugog svjetskog rata, preko godine rezolucije Informbiroa 1948. isve do polaganog izlaska iz takozvanog Agitprop kulturnog razdoblja Jugoslavije.

Znanstvena praznina koju ono pokušava ispuniti jest objektivistički pristup i jednoj idrugoj strani, onoj poraženoj i onoj pobjedničkoj koja zbog nedostatka volje i stručnosti zaboljim uvidom u metodologiju ophođenja s kulturnom baštinom koju zatiče, uništava ilizabranjuje njezine artefakte, od umjetničkih djela do svakodnevnih primjeraka niske kulture.Također se podrobnije i pristupa načinu na koji se pobjednička propaganda u sprezi spobjedničkom vlašću suočava s propagandnim aparatom poraženih uključujući tu i apsolutnucenzuru, uništavanje, ponekad dosljedno i potpuno, kao jedan damnatio memoriae, svega štoje prethodno razdoblje označavalo i nosilo kao svoje kulturne atribute. Tako ta cenzuraoblikuje jedan novi, umjetni kulturni identitet, u tim godinama primjeren staljinističkom,totalitarističkom principu vlasti koje se ovim istraživanjem namjeravalo prepoznati ianalizirati.

Summary

This research is based on the fundaments of somewhat nonsystematic historical andculturological investigation of censorship as an important factor in the shaping of culturalidentity of people of former Yugoslavia. It starts from the past studies conducted in the fieldsof book history, archivistics and journalism. It takes Croatia and Serbia for referent countriesas base fields for explaining censorship methodologies in the period of Yugoslav WWIIaftermath, through the year of IB resolution in 1948 until 1952 and slowly coming out from socalled Agitprop cultural period of Yugoslavia.

The gap which is to be filled is one with objective approach to both sides, the winning andthe losing side in the WWII, especially because the winning side had lack of will andexpertise to have a better insight in methodology of cultural inheritance which it finds, itdestroys or forbids its artifacts, from artwork to everyday specimens of low culture. Also, inthis work there is a closer insight to the way of how winner's propaganda and winner'sauthorities deal with propaganda of the enemy, including absolute censorship, destruction,sometimes literal and complete, as damnatio memoriae of everything what previous periodwas and had as its cultural attributes. In that way there can be shaped a new, artificial culturalidentity, identified as a Stalinistic and totalitaristic model of that time which in this work wastried to be recognized and analyzed.

9. Izvori i literatura

9.1 Izvori

HDA (Hrvatski državni arhiv), Fond SDS RSUP SRH, Spis 013,1/18 i spis 013/2/18 –"Propagandni aparat Nezavisne Države Hrvatske"

HDA, Fond SDS RSUP SRH, Spis 013,1/18 i spis 013/2/18, kutija 48. – "Spisak novinarakojima je zauvijek oduzeto pravo pisanja u štampi"

HDA, Fond SDS RSUP SRH 013,1/18 i 013,2/18, list broj 92 – 95, u kutiji br. 48. - "Popis licakoja su radila u ustaškoj propagandi, a danas su u emigraciji ili streljana"

34

HDA, Fond Iljko Karaman; IX. štampa, Okružno javno tužioštvo – "Knjige koje treba hitnozabraniti i onemogućiti njihovo dalje širenje"

HDA, Fond Iljko Karaman; IX. štampa, Okružno javno tužioštvo – "Popis zabranjenih knjigai listova"

HDA, Zemaljska komisija NRH za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, 1.306,sumarni inventar

"Vjesnik" – 25. listopada 1945. – Odluka suda časti Društva novinara Hrvatske

9.2. Literatura

BANAC, Ivo (1990): Sa Staljinom protiv Tita – Informbirovski rascjepi u jugoslavenskomkomunističkom pokretu. Zagreb: Globus

BILANDŽIĆ, Dušan (1998). Hrvatska moderna povijest. Zagreb: Golden Marketing

BOBAN, Ljubo (1990): Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, 3. Zagreb

DIMIĆ, Ljubodrag (1988): Agitprop kultura.: agitpropovska faza kulturne politike u Srbiji;1945 – 1952. Beograd: Izdavačka radna organizacija "Rad". Biblioteka Dijalog.

DONAT, Branimir (1992): Crni dossier: o zabranama u hrvatskoj književnosti. Zagreb:Nakladni zavod Matice hrvatske; Globus.

GRBELJA, Josip (1998:1): Cenzura u hrvatskom novinstvu: 1945. – 1990. Zagreb: Jurčić

GRBELJA, Josip (1998:2) Nepoznati dokumenti o odnosu Milovana Dilasa i PetraŠegedina : cenzor i njegova žrtva, Zagreb: u "Republika" 54, 11/12, str. 120–130

GRBELJA, Josip (2000): Uništeni naraštaj : tragične sudbine novinara NDH, Zagreb :Regoč

GRBELJA, Josip (2002): Informbiro i književni časopisi, Zagreb: u "Republika 56, 7/9, str.168–176.

HEBRANG GRGIĆ, Ivana (2000): Zakoni o tisku u Hrvatskoj od 1945. do danas. Zagreb: u"Vjesnik bibliotekara Hrvatske" 42, 3, str. 117–134.

LOPUŠINA, Marko (1991): Crna knjiga: cenzura u Jugoslaviji 1945-91. Beograd: Fokus.

MALOVIĆ, Stjepan i SELNOW, Gary W. (2001): The People, Press and Politics ofCroatia. Westport: Praeger Publishers.

PARAŠČIĆ, Ivan (2007): Cenzura u Jugoslaviji: 1945.-1990. Zagreb: Filozofski fakultetSveučilišta u Zagrebu, Odsjek za informacijske znanosti, diplomski rad

PEDERIN, Ivan (1994): Protiv komunističke cenzure. Zagreb: u Hrvatska obzorja, Vol. 2,Str. 397 -398.

35

RISTOVIĆ, Milan: Jedno viđenje prelomne godine jugoslavenske posleratne kulturnepolitike (1952). http://www.cpi.hr/download/links/hr/7248.pdf. Centar za politološkaistraživanja, 1.3.3. Socijalistička Jugoslavija od 1945. do 1964. godine, Oznaka. 1.3.3.D.,skinuto u PDF formatu 7. lipnja 2010. Str. 337. – 352.

STIPČEVIĆ, Aleksandar (1990): Cenzura kao ograničavajući faktor u širenju informacijaZagreb : Zavod za informacijske studije

STIPČEVIĆ, Aleksandar (1992): Cenzura u knjižnicama, Zagreb: Filozofski fakultetsveučilišta u Zagrebu, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti

STIPČEVIĆ, Aleksandar (1994): O savršenom cenzoru iliti praktički priručnik za borbuprotiv štetnih knjiga i njihovih autora, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske

STIPČEVIĆ, Aleksandar (2000): Sudbina knjige, Lokve: Naklada Benja

STIPČEVIĆ, Aleksandar (2005): Tiskari kao cenzori u Hrvatskoj: 1945. – 1990. Zagreb: u"Vjesnik bibliotekara Hrvatske" 48, 3/4, str. 1–15.

VUKELIĆ, Deniver (2009): Svjetovna suđenja i progoni zbog čarobnjaštva i hereze teprogoni vještica u Zagrebu i okolici tijekom ranog novog vijeka. Zagreb. Filozofski fakultetSveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest, diplomski rad

WESTERMAN, Frank (2007): Inženjeri duša, Zagreb: Durieux

10. Prilog

1. Popis "Knjige koje treba hitno zabraniti i onemogućiti njihovo dalje širenje"124

APUHTIN: - Meždu smertju i žizni. Moskva 1917.ATANASIJEVIĆ KSENIJA – Sva djelaBASTIN: - Za deset hiljada milionaBASTIN: - Kradljivica – DobrotvorBERLE: - Šiksal und ErdraumBEUMELBURG: - Pfliht und sicksav. ŠtutgartBERDINO - HoroskopBEVENSON: - Lavije apre et avanturence de Musolini, in smise. 1938. g.BINDING: - Legende našeg vremenaBINDING: - ŽrtvaBJELAVEC H: - MuhamedBOGUNOVIĆ DUŠAN - Sokolstvo i škola. Zagreb, 1931.BOROVNJAK: - Spomenica Milorada DraškovićaBORSAMAJO: - La liberta di stampa. Milano 1925.BONIFAČIĆ: Antun – Sva djelaBUDAK MILE – Ognjište i sva ostala djelaBURCEV: - Car i vunješnjaja politikaCETKOVIĆ D: - Svatovi kneginje Zorke

124 HDA – Fond Iljko Karaman; IX. štampa; analiza na str. 16 ovog rada

36

DANUNCIJO: - Oganj. Beograd 1942.DAUMING: - Dojče Landvirdšaft im Banat und im der Bačka Minhen 1931. g.DE GAB: - Bacanje karataDRAŠKOVIĆ SLOBODAN: - Sve što je napisaoDRLJEVIĆ SEKULA: - Sva djelaDJOLOVIĆ JOVAN: - Sva djelaDJUKANOVIĆ ILIJA: - Kralj Petar I. Beograd 1922.EKONOMIKUS: – Teorija društvenog gospodarstva, Zagreb 1944.EMIL LUDVIG: - Musolini, Beograd "Narodno delo"EMIL LUDVIG: - Vodji Evrope. Beograd "Kosmos"ERDELJI: - Sva djelaERNST: - OtmicaFAJROV: - Hiromantija ili nauka o sudbini na dlanuFELS KVIDO: - Džek TurbosekFROJND: - Veltgešihte der Gegenvart in DokumentenFUKS" - Als Sekadet nah Fornost. Štutgart 1946.GENERAL KRASNOV: - Sva djelaGERHARET - Štacionar ajner IdeGOSPOĐA LE NORMAN - Proricanje sudbine pariske proročiceGERSTNER: - Veliki PutGULJ: - Sva djelaHAUPTMAN: - Kolega KramptolHESEL: - Crvena stepa. Beograd 1927.HJUN-KALMAR: - Abessinien, Afrikas, Unruherer. Salcburg 1935.HUSANGAR: - Rešenje svetske krizeIGNAČEVIĆ: - Kako se pišu ljubavna pisma. Bgd. 1941.IL GREPUSKALO: - Del Socijalizmo. Milano 1925.ILEŠIĆ: - Maršal Pilsudski. Zagreb 1926.IN OFOCIR: - La hjutime Kronsade. Berlin 1940.IVANIĆ STEVAN: - Sva djelaJAKOVZEN: - Nile Line. Beograd 1943.JANKOVIĆ VELIMIR: - Sva djelaJAKŠIĆ: DUŠAN: - Put boljoj budućnosti našem narodu. 1944.JANZEN: - Erkunde fuer hohere Šulen, VI. i VII. klaseJANZEN: - JAPANS ZEMAHT. Berlin 1938JASINSKAJA: - Sva djelaJASINSKAJA: - Molodaja Rusija - časopisJELAČIĆ – Istorija RusijeJevdjević Dobrosav: - Sve što je napisaoJONIĆ VELIBOR: - Sve što je napisaoJOST: - KonzuelaKALERTI: - Kudenhove i sva ostala djelaKAROSA: - Slučajevi doktor BilgeraKERMENDI-KERENC: - La generacione felice. Torino 1941.KNEŽEVIĆ ŽIVAN: - Što mora znati suvremeni borac. 1940.KNEŽEVIĆ RADOJE: - Sve što je napisaoKOHLER: - Studien der Juden frageKOLHERAHAJER: - Božićne pričeKOSTIĆ prof. LAZA: - Sve što je napisaoKRAKOV STANISLAV: - Sve što je napisao

37

KRIŽANOVSKAJA V.N. – Proricanja sudbine pariske proročice Svi njeni romani (naruskom)KSJUNJIN ALEKSEJ: - Od Nikole II. do Lenjine. Beograd 1923.KSJUNJIN ALEKSEJ: - Raspućin. Beograd 1924.KUEHEN: - SendlictKUJUNDŽIĆ IVAN: - Vratimo se Gospodu, Subotica 1946.LAŽNOVSKI: - Čeh razgovara sa istorijom. Prag 1940.LORENCIN A: - Sedam država crkava. Subotica, 1946. g.LJUBAČEVSKI: - Josip Pilsudski. Varšava 1930.MALEŠ BRANIMIR: - Sve što je napisaoMASIS A: - Los ideas resteit. Paris 1941.MATHAR: - Der Rajh šterlmaršalMEREŠKOVSKI: - NapoleonMEREŠKOVSKI: - AntihristMIHJEV: - Osnovnaja podgotovka gosudarstva. "Nar. delo". Beograd 1939.MILIČEVIĆ ŽIVKO: - Putopis iz Makedonije. Beograd 1918. g.MILJTUKOV SENJOVOS-AZEMAN: - Historija Rusije. Zagreb 1926.MIRA: - Raspućin i krvava zoraMORIS DE KOBRA: - Madona spavaćih kola i druga djela "Narodno delo"MATURAL: - Veština dopasti se. Beograd 1943.NAUL: - Lični magnetizamNELSON: - Strenios ItaluNIČE: - Sva djelaNIKČEVIĆ RADOJICA: - Nacionalni hramNIKOLAJEVIĆ DUŠAN: - Na vidovdan, Beograd 1939.NAJMAN: - Seing Rusija. Njujork 1926.OSENDOVSKI: - Lenjin. "Narodno delo"PAJO F: - Sveže mesoPATROTIKUS: - Ko potkopava čovečanstvoPETROVIĆ PETAR: - Kako se osvajaju ženePETROVIĆ PETAR: - Sva djela o hipnozi, okulistici, itd.PETRUŠEVSKI: - FrinaPENHANOVIĆ: - Prodavačica svog telaPILE ERAZEN: - Poljska, Jugoslavija i Rusija. Bgd. 1939. 1919.PITIGIRIJ: - Sva djelaPONTON: - UmjetnikPOPOVIĆ prof. NIKOLA: - Sva djelaPOPOVIĆ NIKOLA – publicist - Tucović Dimitrije i sve ostale knjigePRIBIČEVIĆ ADAM: - Sve što je napisaoPSUNJSKI: - Vrhati u svetlosti istoriske istine. Beograd 1934.RABRENOVIĆ MILAN: - Historijski albumi. I, II. Beograd 1926.RADICA BOGDAN: - Sumrak Ev rope i sva ostala djelaRADOSAVLJEVIĆ: - Vojnički deklamator. Beograd 1937.RAKIĆ LJUBOMIR: - Tumač snovaRAŠIĆ DAMJAN: - Jugoslavenski velikani. Beograd 1937.RENSI: - Teorija pratika dela racione politika. Milano 1922.RIVET ŠARLES: - Le dernijer Romanof. Paris 1918.SAMOJLOVIĆ: - Vsernoščno jebdenijeSENSINGER: - AnaliSERGIJEVSKI: - Perežitoje. Beograd

38

SFORCA: - Neimari savremene EvropeSIBURD: - Čelični cvijetSLANKAMENAC: - U sjenci velikih dogodjajaSLIJEPČEVIĆ DJOKO: - Sve što je napisaoSPALAJKOVIĆ MIROSLAV: - Sve što je napisaoSTARČEVIĆ MILE: – Ante Starčević i SrbiSTEFANOVIĆ SVETISLAV: - Sve što je napisaoSTEFANOVIĆ P. – Nacionalni testament kr. AleksandraŠARIĆ IVAN (biskup) – Prevod sv. pisma i sve ostaloŠEGVIĆ KERUBIN: – Sva djelaŠERI-BIBI: - Najopasniji apašŠIMRAK JANKO: – Sva djelaŠNAJDER: - Naht und Gmade. Lajpcig 1941.ŠPER: - Noje dojče Backunst. Berlin 1940.ŠTEDIMLIJA S.M. – Sva djelaTASINARI: - , I ekonomije fasbiste. Roma 1937.TOMSON: - RokamboloTOPALOVIĆ ŽIVKO: - Sve što je napisaoTRETČIKOV: - Sovremenaja MandžurijaTRIFKOVIĆ: - Principi vodjenja. Pančevo 1937.UDET: - Majn fligerleben. Berlin 1935.VAGERL: - HlebVAGERL: - Kalendarske pričeVAJT: - Po stopama velikog ljekara. Bdg. 1936.VAJT: - PUT HRISTUVAJT: - Vaspitanje. Subotica 1936.VAJT: - Velika borba izmedju videla i tame. Subotica 1936.VASIĆ DRAGIŠA: - Sva djela (osim "Pripovjedaka")VELIMIROVIĆ NIKOLA: - Sva djelaVELJKOVIĆ MOMIR: - KritikeVERDJALEV: - Hrišćanstvo i klasna borba. Beograd 1936.VERDJALEV: - Savremena kriza kultureVUJIĆ VLADIMIR: - Sva djelaVUKOJEVIĆ S: - Za kralja i Jugoslaviju. Beograd 1933.ZEMZINOV: - Sva djela

DJELA NEPOZNATIH AUTORA

" Crkva na Oplencu" – Beograd 1936" Čitanje karaktera po crtama lica""Čovek i njegova budućnost""Ćudesa spiritizma""Hrvatsko-srpski sport""Kako se dobijaju rogovi""Kralj" – Beograd – Nar. Delo"Porijeklo grijeha""Pjesmarica za vojnike""Sreća je označena svakome na dlanu"