deo govora odrŽan prilikom otkrivanja spomenika a

5/13/2018 DeO GOVORA ODR AN PRILIKOM OTKRIVANJA SPOMENIKA A - slidepdf.com

http://slidepdf.com/reader/full/deo-govora-odrzan-prilikom-otkrivanja-spomenika-a

DeO GOVORA ODRŽAN PRILIKOM OTKRIVANJA SPOMENIKA A.S. PUŠKINU U MOSKVI, NA SVEČANOJ SEDNICI DRUŠTVAPRIJATELJA RUSKE KNJIŽEVNOSTI - 8. JUNA, 1880 GODINE

„Puškin je isključiva, a možda i jedinstvena manifestacija ruskog duha“- rekao je Gogolj. Ja ću sa svoje strane dodati još: i proročanska.Zaista, u njegovoj pojavi ima nečeg neosporno proročanskog za sve nasRuse. Puškin dolazi baš u samom početku našega pravilnog samosaznanja,koje tek što se pojavilo i začelo u našem društvu čitav jedan vek

posle Petrovskih reformi, i njegov dolazak snažno pomažeosvetljavanju našeg tamnoga puta jednom novom svetlošću, koja dajenove smernice. U tom pogledu Puškin je proročanstvo i putokaz. Jadelim delatnost našega velikog pesnika na tri periode. Ne govorim

sada kao književni kritičar: dotičući se Puškinovog stvaralačkog rada ja hoću da protumačim moju misao o njegovom proročanskom značaju zanas i da objasnim kako ja shvatam tu reč.

Napomenuću, uzgred, da po mom mišljenju ipak nema čvrstih granicaizmedu pojedinih perioda Puškinove delatnosti. Tako, na primer, ja mislimda početak „Onjegina” spada u prvu periodu pesnikovog rada, a da jeOnjegin završen u drugoj periodi, pošto je Puškin već našao svoje ideale usvojoj zemlji, pošto ih je potpuno shvatio i zavoeo svojom vidovitom

dušom, koja je umela da voli. Često kažu da je Puškin u prvoj periodi svogarada podražavao evropske pesnike -Parnia, Andrea Šenie i druge, a naročitoBajrona.

Nema sumnje, evropski pesnici uticali su znatno na razvitak njegovogagenija, i taj uticaj je delovao kroz čitav njegov život. Pa ipak, čak ni najranije Puškinove poeme nisu bile samo podražavanje, u njima seveć izražavala vanredna samostalnost njegova genija. U podražavanjimase nigde ne može naći toliko samostalnosti patnje i toliko dubinesamosvesti, koliko ih je Puškin dao, na primer, u „Ciganima” - poemi,koja po mom mišljenju spada čitava još u prvu periodu njegovog

stvaralačkog rada. A da već i ne govorim o stvaralačkoj snazi i zamahu,kojih ne bi bilo toliko da je on samo podražavao. U tipu Aleksa, junaka

poeme Cigani, nazire se već snažna i duboka, potpuno ruska misao, koja je kasnije izražena u tako harmoničnom savršenstvu u Onjeginu, gde seskoro taj isti Aleksa javlja, ali ne više u fantastičnoj svetlosti, veću opipljivo-realnom i razumljivom obliku.



U Aleksu Puškin je našao I genijalno ocrtao nesrećnog skitnicu koji se potuca po svojoj rođenojzemlji, onoga istorijskog ruskog paćenika koji se po istorijskojneophodnosti pojavio u našem društvu, odvojenom od naroda. On ga,

naravno, nije našao samo kod Bajrona. Taj tip je vjeran i bez pogreške pogođen, on je stalan i trajno ukorijenjen u našoj ruskoj zemlji. Tiruski beskućnici-skitnice potucaju se još i do danas i njihovoskitanje, izgleda, neće se tako skoro svršiti. Oni, istina, ne idudanas više u ciganske tabore, da u tom divljem i neobičnom ambijentu,kod Cigana, traže svoje svjetske ideale i da se u naručju prirodeodmaraju od haotičnog i apsurdnog života našega ruskoga -inteligentnoga društva, ali zato udaraju u socijalizam, koga za Alekovovrijeme još nije bilo, idu sa novom vjerom na drugu njivu i rade još nanjoj revnosno, vjerujući - kao i Aleko - da će svojim fantastičnim

radom postići svoje smjerove i sreću ne samo za sebe već i za čitavočovječanstvo. Jer ruskoj skitnici je potrebna sreća čitavoga svijeta,da bi se mogao smiriti: od toga on ne popušta nikako, - razumije se,dok se radi samo po teoriji. To je uvijek onaj isti ruski čovjek, kojise javlja samo u raz¬nim epohama. Taj čovjek, ponavljam, začeo se baš

početkom drugog vijeka poslije velike Petrovske reforme, u našeminteligentnom društvu, otrgnutom od naroda, od narodne snage. Aleko,narav¬no, još ne umije da pravilno izrazi svoju tugu: kod njega je sveto još nekako apstraktno, u njemu vidimo samo čežnju za prirodom, žalbu

na velikosvjetsko društvo, svjetske težnje, plač za istinom, koju jeneko neđe izgubio i koju on nikako ne može da nađe. Ima tu maloŽan-Žaka Rusoa. U čemu se sastoji ta istina, đe bi se i u čemu onamogla manifestovati i kada je stvarno iz¬gubljena - on, razumije se, nemože ni sam da kaže, ali on pati, pati iskreno. Jasno je, žena, „divljažena“, kako kaže jedan pjes¬nik, mogla mu je još ponajprije pružitinadu na spasenje od nje¬gove patnje, i on se sa lakomislenom alistrasnom vjerom hvata za Zemfiru: „Evo, misli, đe je moj spas, evo đe

je, možda, moja sreća, ođe u naručju prirode, daleko od svijeta, ođekod ljudi koji nemaju civilizacije ni zakona!“ I šta se ispostavlja? -

kod prvog sukoba sa uslovima te divlje prirode on ne izdržava i prljakrvlju svoje ruke. Nesrećni fantasta ne samo što nije valjao zasvesvjetsku harmoniju, već nije bio potreban ni Ciganima i oni gaćeraju - bez osvete, bez zlobe veličanstveno i prostodušno:

O, ostavi nas, gordi čovječeDivljaci smo, za zakon mi ne znamo,



Mi ne mučimo i ne kažnjavamo.

Sve je to, razumije se, fantastično, ali „gordi čovjek“ je realan ivješto pogođen. Puškin ga je kod nas prvi pogodio, i to treba pamtiti.

Ne, ta genijalna poema nije podražavanje. U njoj se već naslućuje ruskorješenje problema, „prokletoga problema“, u du¬hu narodne vjere i pravde: „Smiri se, gordi čovječe, i prije svega skrši svoju gordost.Smiri se, besposleni čovječe i pregni na posao najprije na svojojnjivi“, to je rješenje po narodnoj pravdi i po narodnom razumu. „Nijeistina van tebe, već u tebi samom: nađi sebe u samom sebi, potčini sesam sebi, zagospodari sam sobom - i sagledaćeš istinu. Ta istina nije ustvarima, nije van tebe, nije tamo neđe iza mora, ona je prije svega utvom sopstvenom radu na samom sebi: pobijediš li sam sebe, smirićeš se- i postaćeš slobodan, kako nikad nijesi mogao ni zamisliti, započećeš

veliko djelo i oslobodićeš i druge, poznaćeš sreću, jer će se živottvoj ispuniti i razumjećeš najzad narod svoj i svetu istinu njegovu.Svesvjetske harmonije nema ni kod Cigana ni niđe na drugom mjestu, ako

je ti prvi nisi dostojan, ako si zloban i gord i ako zahtijevaš „da tise život dadne zabadava i ne pomišljajući da za njega treba platiti“.To rješenje problema je u Puškinovoj poemi snažno nagoviješteno. Ono je

još jasnije izraženo u Evgeniju Onjeginu, poemi koja nije višefantastična več opipljiva, realna, u kojoj je pravi ruski životutjelovljen sa toliko stvaralačke snage i sa toliko savršenosti, kao

nikad prije Puškina, a valjda ni poslije njega.Onjegin dolazi iz Petrograda - obavezno iz Petrograda, to je u poemi bilo nesumnjivo neophodno, i Puškin nije mogao pre¬puštiti tako krupnurealnu crtu u biografiji svoga junaka. U početku poeme on je još napolađilkoš i svjetski čovek, još je i suviše malo živio, da bi mogao bitiveć razočaran životom. Ali ga već i tada počinje pohađati i uznemiravati

Dosade tajne plemeniti demon.

U zabačenoj provinciji, u srcu svoje domovine, on se, na¬ravno, ne

osjeća kod svoje kuće. On ne zna šta da radi tu, izgleda sam sebi kaogost u svojoj sopstvenoj kući. Kasnije, potucajući se od dosade posvojoj rođenoj zemlji i po inostranstvu, on - kao čovjek neospornouraan i neosporno iskren - osjeća da je i u tuđini sam sebi tuđ.Istina, i on voli svoj zavičaj, ali nema prema njemu povjerenja. Slušao

je on, naravno, i o domaćim idealima, ali im ne vjeruje. On vjerujesamo u potpunu nemogućnost bilo kakvog ra¬da na domaćoj njivi, a na sve



koji vjeruju da je takav rad moguć - i kojih je i onda kao i danas bilomalo - on gleda sa tužnim podsmijehom. Lenskog je ubio prosto izdosade, iz neke neodređene čežnje za nečim, ko zna, možda iz čeznje zasvjetskim idealom, -to i suviše liči na nas, to je vjerovatno. Tatjana

je sasvim drugačija: to je čvrst tip, koji stoji stabilno na svom podnožju. Ona je dublja od Onjegina, - i naravno - pametnija. Ona većsamim svo¬jim plemenitim instinktom predosjeća đe je i u čemu jeistina, što se i pokazalo u završetku poeme. Puškin bi, možda, boljeuradio, da je svojoj poemi dao Tatjanino ime, a ne Onjeginovo, jer ona

je neosporno glavna junakinja poeme. Ona je tip pozitivan, a nenegativan, tip pozitivne ljepote, ona je apoteoza ruske žene i njoj je

pjesnik odredio da iskaže misao poeme u znamenitoj sceni poslednjegTatjaninog susreta sa Onjeginom. Moglo bi se čak reći da se u ruskojumjetničkoj literaturi nije skoro nikada više ponovio toliko lijep

pozitivan tip ruske žene - izuzev, možda, lik Lize u TurgenjevljevomPlemićkom gnezdu. Ali Onjegin, vičan da gle¬da sa visine, nije uopštenikako shvatio Tatjanu, kada ju je prvi put sreo u zabačenoj

provinciji, u skromnom liku čiste nevine đevojke, koja je od samog početka osjetila pred njim neku strepnju. On nije bio u stanju da usirotoj đevojci zapazi njenu završenost i savršenstvo, pa je možda njuzbilja smatrao za „moralni embrion“. Ona - embrion, i to još poslijenjenog pisma Onjeginu! Ako je u toj poemi neko embrion, onda je tozacijelo samo on, Onjegin, to je neosporno. Ta on nju uopšte nije ni

mogao shvatiti: zar je on poznavao čovječiju dušu? On je apstraktančovjek, ne¬mirni fantasta kroz čitav svoj život. Nije on nju shvatio nikasnije, u Petrogradu, u liku otmene dame, kada je, kako kaže u svom

pismu Tatjani „razumijevao u duši sva njena savršenstva“. To su,međutim, samo prazne riječi: ona je prošla kroz njegov život - mi¬monjega, on je nije shvatio ni ocijenio; u tome i jeste tragedijanjihovog romana. O, da je nešto onda, na selu, kod prvog susreta snjom, stigao tamo iz Engleske Čajld-Harold ili da se nekako tu obreosam lord Bajron, pa videći njenu skromnu i ustreptalo-zaplašenuljepotu, da ga je upozorio na nju, - o! Onjegin bi smjesta bio poražen

i zadivljen. Ali, to se nije dogodilo i on, koji je tražio svesvjetskuharmoniju, očitao joj je propovijed i postupio ipak sas¬vim pošteno, pase onda, sa svojim vaseljenskim bolom i sa rukama okrvavljenim u glupojsrdžbi, puštio u skitnju po domovini, ne zapažajuči je, i klicao kletvu:

Ja pun sam snažnog života i mlad,A šta da čekam - tugu, čežnju, jad!



Tatjana je to shvatila. U besmrtnim strofama svoga romana pjesnik jeopisao kako je ona posjetila dom toga čovjeka, za nju još uvijek čudnovata i zagonetna, da ne govorim o umjetničkom savršenstvu,

nedostižnoj ljepoti i dubini tih strofa. Vidimo je u njegovom kabinetukako razgleda njegove knjige, stvari, predmete, kako se stara da iznjih odgonetne njegovu dušu, da riješi svoju zagonetku, pa najzad taj„moralni embrion“ zastaje zamišljeno, sa čudnovatim osmijehom,naslućujuči rješenje zagonetke i njene usne šapuču tiho:

Da nije on parodija tek jedna ?

deo govora odrŽan prilikom otkrivanja spomenika a

Documents