DIANA GABALDON

TUĐINKA

Serijal Tuđinka - knjiga prva

U sjećanje na moju majku,

Jacqueline Sykes Gabaldon,

koja me naučila čitati.

Ljudi neprestano nestaju. Pitajte bilo kojeg policajca. Ili, još bolje, pitajte novinara. Nestanci sunovinarima svakodnevna hrana.

Mlade djevojke pobjegnu od kuće. Mala se djeca udalje od roditelja i oni ih više nikad ne vide.Kućanice dođu na izmak snaga, uzmu novac za namirnice i odvezu se taksijem na kolodvor.Međunarodni financijeri promijene ime i nestanu obavijeni dimom uvoznih cigara.

Mnoge od nestalih osoba naposljetku se ipak pronađe, mrtve ili žive. Na kraju krajeva, nestancise mogu objasniti.

Obično.

Prvi dio

Inverness, 1945.

N

1.

Novi početak

ije to bilo baš vjerojatno mjesto za nestanak, barem ne na prvi pogled. Pansion gospođe Bairdbio je poput tisuća drugih prenoćišta s doručkom u škotskom gorju 1945. godine; čist i miran, s

izblijedjelim cvjetnim tapetama, blistavim podovima i bojlerom na novčić u kupaonici. Samagospođa Baird bila je debeljuškasta i tolerantna žena, pa se nije bunila što je Frank njezinu maluprimaću sobu, oblijepljenu tapetama s uzorkom ružinih grančica, ispunio desecima knjiga i referata skojima je uvijek putovao.

Gospođu Baird srela sam u predsoblju dok sam izlazila. Zaustavila me spustivši punašnu šaku namoju ruku i potapšala me po kosi.

“Joj meni, gospođo Randall, ne možete tak izaći! Dajte da vam popravim ovaj pramen. Evo! Sadje već bolje. Znate, jedna moja rođakinja rekla mi je da je isprobala novu vrstu trajne. Ispadaprekrasno i drži kao san; možda biste i vi idući put trebali isprobati tu vrstu.”

Nisam joj imala srca reći da je neurednost moje kovrčave svijetlo-smeđe kose prirodna mana, ane posljedica propusta proizvođača trajni. Njezini uredni umjetni uvojci nisu patili od takvihnastranosti.

“Hoću, probat ću je, gospođo Baird”, slagala sam. “Baš sam krenula u selo da se nađem sFrankom. Vratit ćemo se na čaj.” Šmugnula sam kroz vrata i udaljila se puteljkom prije no što je onastigla otkriti još koji nedostatak u mojoj neurednoj vanjštini. Nakon što sam četiri godine provelaradeći kao medicinska sestra u kraljevskoj vojsci, sada sam uživala u bijegu od odora i oskudnogracioniranja, stalno noseći lagane pamučne haljine jarkih boja, potpuno neprikladne za naporne šetnjepo vrijesku.

Nisam tako planirala od početka. Više sam maštala o tome da ujutro spavam dokasno, i daprovodim duga, dokona popodneva u krevetu s Frankom, ne spavajući. Ali nije nam bilo lako zadržatiodgovarajuće raspoloženje romantične dokolice dok gospođa Baird neumorno usisava prašinu predvratima naše sobe.

“To je zacijelo najprljaviji sag u čitavom škotskom gorju”, primijetio je Frank dok smo jutrosležali u krevetu i slušali žestoko zujanje usisavača na hodniku.

“Prljav je gotovo kao i misli naše gazdarice”, složila sam se. “Možda smo ipak trebali otići uBrighton.” Odlučili smo provesti praznike u škotskom gorju prije no što Frank preuzme mjestoprofesora povijesti u Oxfordu, zato što je Škotska bila nešto manje pogođena fizičkim užasima ratanego preostali dio Britanije, pa je bila manje sklona grozničavom poratnom veselju koje je zahvatilopopularnija izletnička odredišta.

I premda to nismo spomenuli, vjerujem da smo oboje smatrali kako je to simbolično mjesto zaobnovu našeg braka; vjenčali smo se i proveli dvodnevni medeni mjesec u škotskom gorjuneposredno prije izbijanja rata prije sedam godina. Mirno utočište u kojem ćemo se ponovo zbližiti,mislili smo, ne shvaćajući da je, dok su golf i ribolov najpopularniji škotski sportovi pod vedrimnebom, ogovaranje najpopularniji sport pod krovom. A kad kiša pada tako često kao što je to slučaj u

Škotskoj, ljudi provode mnogo vremena pod krovom.“Kamo si krenuo?” upitala sam Franka kad je gurnuo noge iz kreveta.“Ne bih htio razočarati našu dobru staru gazdaricu”, odgovorio je. Sjedeći na rubu prastarog

kreveta, stao ga je nježno drmusati gore-dolje, proizvodeći ritmičko škripanje koje je paralo uši.Usisavanje na hodniku naglo je prestalo. Nakon minutu-dvije drmusanja, Frank je teatralno zastenjaoi srušio se na leđa uz prosvjedno trzanje opruga, a ja sam se bespomoćno zahihotala zagnjurivši glavuu jastuk kako ne bih prekinula grobnu tišinu u hodniku.

Frank je podigao obrve. “Ti bi trebala ekstatično ječati a ne hihotati se”, opomenuo me šaptom.“Inače će gospođa Baird još pomisliti da nisam dobar ljubavnik.”

“Ako očekuješ ekstatično ječanje, morat ćeš se malo više potruditi”, odgovorila sam. “Dvijeminute ne zaslužuju ništa više od hihota.”

“Bezobraznice! Zar si zaboravila da sam ja ovamo došao na odmor?”“Ljenjivče! Ako se malo više ne potrudiš, nikad nećeš dodati novu granu na svoje obiteljsko

stablo.”Frankova strast prema genealogiji bila je još jedan razlog zašto smo odlučili otići u škotsko

gorje. Prema jednom prljavom komadu papira koji je vukao sa sobom amo-tamo, jedan njegovdosadni predak imao je neke veze s ovim krajem sredinom osamnaestog - ili možda sedamnaestog? -stoljeća.

“Ako završim kao suha grana bez djece na svom obiteljskom stablu, to će nedvojbeno biti krivicanaše neumorne domaćice u hodniku. Na kraju krajeva, u braku smo već gotovo osam godina. MaliFrank junior bit će posve zakonito dijete, čak ako ga i ne začnemo pred svjedocima.”

“Ako ga ikad začnemo”, malodušno sam odvratila. Tjedan dana prije odlaska u ovo gorskoutočište doživjeli smo još jedno razočaranje.

“Uza sav ovaj okrepljujući svježi zrak i zdravu prehranu? Kako bismo ovdje mogli zakazati?”Jučer smo večerali prženog sleđa. Ručali smo usoljenog sleđa. A oštar miris koji se sada širiostubama snažno je nagovještavao da ćemo danas doručkovati dimljenog sleđa.

“Ako ne razmišljaš o ponovnoj izvedbi za dobrobit gospođe Baird”, predložila sam mu, “bit ćebolje da se odjeneš. Zar nemaš zakazan sastanak sa župnikom u deset sati?” Velečasni doktorReginald Wakefield, vikar lokalne župe, obećao je donijeti neke jako zanimljive matične knjigeFranku na uvid, da se i ne spominje sjajna mogućnost da je možda otkrio neke pljesnive vojne depešeu kojima se spominje onaj Frankov zloglasni predak.

“Podsjeti me, kako se ono zvao onaj tvoj daleki predak?” upitala sam. “Onaj koji se vrzmao ovimkrajevima u doba jednog od ustanaka? Ne mogu se sjetiti je li se zvao Willy ili Walter?”

“Zapravo se zvao Jonathan.” Frank je mirno prihvaćao moj posvemašnji nedostatak zanimanja zapovijest njegove obitelji, ali uvijek je ostajao na oprezu, spreman upotrijebiti i najmanji znak mogzanimanja kao izliku da me upozna sa svim činjenicama koje je dosad prikupio o ranim Randallima injihovim vezama. Dok je zakopčavao košulju, u očima mu se pojavio grozničav sjaj fanatičnogpredavača.

Jonathan Wolverton Randall - Wolverton po majčinu ujaku, vitezu nižeg reda iz Sussexa - bio jepoznat po prilično slikovitu nadimku ‘Crni Jack’, koji je dobio u vojsci, vjerojatno u vrijeme kad jebio stacioniran u ovom kraju. Skljokala sam se na krevet licem nadolje i odglumila hrkanje. Ne

obazirući se na mene, Frank je nastavio svoje učeno izlaganje.“Kupio je vojni čin sredinom tridesetih godina - tridesetih godina osamnaestog stoljeća - i služio

kao satnik draguna. A sudeći po onim starim pismima što mi ih je poslala teta May, prilično se dobrosnašao u vojsci. To je dobar izbor zanimanja za drugog sina, znaš; njegov mlađi brat također jeslijedio obiteljsku tradiciju i postao kapelan, ali o njemu još nisam mnogo toga otkrio. U svakomslučaju, Jacka Randalla pohvalio je sam vojvoda od Sandringhama, za njegove aktivnosti prije itijekom drugog jakobitskog ustanka ‘45. godine, znaš”, naglasio je za dobrobit neznalica u publici,naime za mene. “Znaš, Zgodni princ Charlie i to društvo?”

“Nisam baš sigurna da Škoti shvaćaju kako su tu bitku izgubili”, prekinula sam ga pridigavši se nakrevetu i pokušavajući ukrotiti kosu. “Sinoć sam jasno čula da nas je pipničar u pabu nazvaoSasima.”

“Pa, zašto ne bi?” mirno je odvratio Frank. “Na kraju krajeva, Škotima to naprosto znači ‘Englez’ili u najgorem slučaju ‘tuđinac’, a mi smo i jedno i drugo.”

“Znam što ta riječ znači. Ali nije mi se svidio ton kojim ju je izrekao.”Frank je stao prekapati po ladici komode tražeći remen. “Samo se uzrujao zato što sam mu rekao

da mu svijetlo pivo ne valja. Objasnio sam mu kako pravo gorsko pivo zahtijeva da se u bačvu dodastara čizma, a da se završni proizvod procijedi kroz iznošeno donje rublje.”

“E pa, to objašnjava visinu računa.”“Malo sam pažljivije odabrao riječi, ali samo zato što u gelskom ne postoji riječ za gaće.”Zaintrigirana, posegnula sam za svojim gaćicama. “Kako to? Zar stari Kelti nisu nosili donje

rublje?”Frank se nacerio. “Zar nikad nisi čula onu staru pjesmu o tome što Škoti nose ispod kilta?”“Vjerojatno ne nose duge gaće”, suho sam odvratila. “Dok se ti budeš družio s vikarom, ja ću

možda potražiti nekog mještanina u kiltu da ga to upitam.”“Samo pazi da te ne uhite, Claire. To se nimalo ne bi svidjelo dekanu koledža St. Gile.”

Pokazalo se da se nijedan mještanin u kiltu ne vrzma mjesnim trgom niti kupuje u okolnim dućanima.Ali zato je ondje bilo mnogo drugih ljudi, uglavnom kućanica nalik na gospođu Baird, koje suobavljale dnevnu kupovinu. Bile su to brbljave žene sklone ogovaranju, a njihove krupne figure ušarenim haljinama ispunjavale su dućane ugodnom toplinom, štiteći ih od hladnoće maglovita jutra.

Budući da se ja još uvijek nisam morala brinuti o vlastitom kućanstvu, nisam mnogo toga moralakupiti, pa sam uživala vrludajući između novopopunjenih polica, iz čista užitka što opet vidimmnoštvo stvari u trgovinama. Mnogo smo vremena proveli u racioniranju, snalazeći se bez takoobičnih stvari kao što su sapun i jaja, a još dulje bez sitnih životnih luksuza poput kolonjske vodiceL’Heure Bleu.

Pogled mi je zapeo za izlog ispunjen kućanskim potrepštinama -izvezenim stolnjacima inavlakama za čajnike, vrčevima i čašama, hrpom vrlo lijepih limenih posuda za pite i kompletom odtri vaze.

Ja nikad nisam posjedovala vazu. Dakako, ratne sam godine provela u odjelu za medicinskesestre, prvo u bolnici Pembroke, a zatim u poljskoj bolnici u Francuskoj. Ali čak i prije toga, nigdjese nismo zadržali dovoljno dugo da bismo imali razloga kupiti takvu stvar. Da sam posjedovala takvu

vazu, pomislila sam, stric Lamb ispunio bi je komadićima lončarije mnogo prije no što bih ja stiglastaviti u nju kiticu tratinčica.

Quentin Lambert Beauchamp. “Q” za studente arheologije i prijatelje. Doktor Beauchamp zaučene krugove u kojima se kretao, kojima je predavao i pripadao svim svojim bićem. Ali za mene jeuvijek bio stric Lamb.

Jedini brat mog oca i u to doba moj jedini živući rođak, postao mi je staratelj kad mi je bilo petgodina, nakon što su mi roditelji poginuli u automobilskoj nesreći. On se u to doba baš spremaootputovati na Bliski istok, ali odgodio je pripreme da organizira sprovod, rasproda imovinu mojihroditelja i upiše me u prikladan djevojački internat. Koji sam ja glatko odbila pohađati.

Suočen s nužnošću da moje bucmaste prste odvoji od kvake na automobilskim vratima i da meprotiv moje volje odvuče do školskih stuba, stric Lamb, koji je mrzio bilo kakve osobne konflikte,rezignirano je uzdahnuo, slegnuo ramenima, odustao od svoje odluke i bacio moj tek kupljenislamnati šeširić kroz prozor.

“Prokleta stvar”, promrmljao je gledajući u retrovizoru kako se šeširić veselo kotrlja u daljini,dok smo bučno jurili niz kolni prilaz. “Ionako sam uvijek mrzio šešire na ženama.” Spustio je pogledna mene i žestoko se namrštio.

“Jedno neka ti bude jasno”, rekao mi je groznim glasom. “Ne smiješ se igrati mojim figuricama izperzijske grobnice kao da su lutkice. Sve drugo smiješ, ali to ne. Jasno?”

Zadovoljno sam kimnula glavom. A onda sam otputovala s njim na Bliski istok, u Južnu Ameriku ina desetke drugih arheoloških nalazišta diljem svijeta. Naučila sam čitati i pisati iz njegovih skica zanovinske članke, iskapati poljske zahode, prokuhavati vodu i obavljati mnoštvo drugih stvari koje nepriliče mladoj dami iz ugledne obitelji - sve dok nisam upoznala zgodnog, tamnokosog povjesničarakoji se došao posavjetovati sa stricem Lambom o nekoj stvari iz francuske filozofije u vezi segipatskim vjerskim običajima.

Čak i nakon vjenčanja, Frank i ja živjeli smo nomadskim životom mladih visokoškolskihnastavnika, podijeljenim između konferencija na kontinentu i privremenih stanova, sve dok izbijanjerata njega nije odvuklo na obuku za časnike u obavještajnoj jedinici MI-6, a mene na obuku zamedicinske sestre. Premda smo bili u braku već gotovo osam godina, nova kuća u Oxfordu trebalanam je postati prvi pravi dom.

Čvrsto stegnuvši torbicu pod rukom, umarširala sam u dućan i kupila vaze.

Našla sam se s Frankom na križanju Ulice High i Gereside Roada, pa smo zajedno krenuliGeresideom. Kad je vidio što sam kupila, Frank je podigao obrve.

“Vaze?” Nasmiješio se. “Baš lijepo! Možda mi sad više nećeš stavljati cvjetove u knjige.”“Nisu to cvjetovi nego uzorci. Uostalom, ti si mi predložio da se počnem baviti botanikom”,

podsjetila sam ga. “Kako bih se imala čime baviti, sada kad više ne radim kao medicinska sestra.”“Istina”, dobroćudno je kimnuo. “Ali tada još nisam shvaćao da će mi komadići biljaka padati u

krilo svaki put kad otvorim neki priručnik. Kako se zove ona grozna drobljiva biljka koju si mistavila u Tuscuma i Banksa?”

“Sedmolist. Dobar je protiv hemoroida.”“Spremaš se za moju skoru starost, je li? Baš lijepo od tebe, Claire.”

Otvorili smo dvorišna vrata smijući se, a Frank je stao u stranu da me propusti do uskih prednjihstuba.

Iznenada me uhvatio za ruku. “Pazi! Nemoj stati u ovo!”Oprezno sam zaobišla veliku crvenkasto-smeđu mrlju na gornjoj stubi.“Baš čudno!” rekla sam. “Gospođa Baird čisti stube svakog jutra; vidjela sam je. Što misliš, što

bi to moglo biti?”Frank se sagnuo nad mrlju i oprezno je onjušio.“Na prvi pogled, rekao bih da je krv.”“Krv?” Povukla sam se prema ulaznim vratima. “Čija?” Nervozno sam pogledala u kuću. “Misliš

da se nešto dogodilo gospođi Baird?” Nisam mogla zamisliti da bi naša besprijekorna gazdaricadopustila da joj se na pragu suši krvava mrlja ako se nije dogodila kakva katastrofa, pa sam se načaszapitala ne skriva li se možda u kući neki ubojica, koji se upravo u ovom trenutku sprema skočiti nanas s krikom od kojeg se ledi krv u žilama.

Frank je odmahnuo glavom. Propeo se na nožne prste i pogledao preko živice u susjedni vrt.“Ne vjerujem. Ista takva mrlja nalazi se i na pragu Collinsovih.”“Doista?” Prišla sam mu bliže, i da pogledam preko živice i da se osjetim sigurnijom. Nisam baš

vjerovala u to da bi se neki serijski ubojica skrivao u škotskom gorju, ali s druge strane, ne bih reklada takvi tipovi biraju poprišta za zločine po logičkim kriterijima. “To je prilično... neugodno”,primijetila sam. U susjednoj kući nisu se vidjeli znakovi života. “Što misliš, što se dogodilo?”

Frank se zamišljeno namrštio, a onda se u bljesku nadahnuća lupnuo rukom po hlačama.“Mislim da znam! Pričekaj me časak.” Pohitao je prema dvorišnim vratima i otrčao cestom,

ostavljajući me samu na kućnom pragu.Ubrzo se vratio, sav ozaren zbog potvrde svojih slutnji.“Da, to je to, mora biti. Isto je sa svakom kućom u ulici.”“Što? Posjetio ju je manijakalni ubojica?” upitala sam pomalo napetim glasom, još uvijek

uzrujana što me tako naglo ostavio samu s velikom krvavom mrljom.Frank se nasmijao. “Ne, obavljeno je obredno žrtvovanje. Fascinantno!” Spustio se na ruke i

koljena u travu i sa zanimanjem stao proučavati mrlju.To jedva da mi je zvučalo bolje od manijakalnog ubojice. Čučnula sam do njega i namrštila se od

smrada. Bilo je prerano za muhe, ali nekoliko krupnih gorskih mušica sporo je oblijetalo mrlju.“Kako to misliš, ‘obredno žrtvovanje’?” upitala sam ga. “Gospođa Baird redovito odlazi u crkvu,

a i svi njezini susjedi. Nije ovo Druidov brijeg, znaš.”Ustao je i otresao vlati trave s hlača. “To je sve što znaš, draga moja”, rekao je. “Ne postoji ni

jedan kraj na svijetu s više starog praznovjerja i magije od škotskog gorja. Može gospođa Bairdodlaziti u crkvu koliko god hoće, ali ona ipak vjeruje u Stari narod, a i svi njezini susjedi.” Vrhomulaštene cipele pokazao je mrlju. “To je krv crnog pijetla”, objasnio je sa zadovoljnim izrazom nalicu. “Vidiš, ovo su nove kuće. Montažne.”

Hladno sam ga pogledala. “Ako misliš da mi to išta govori, grdno se varaš. Kakve veze imastarost ovih kuća? I, za Boga miloga, kamo su svi otišli?”

“Vjerojatno u pab. Hajde da provjerimo, može?” Uhvatio me pod ruku, pa smo izašli kroz

dvorišna vrata i krenuli niz Gereside Road.“U starim danima”, objasnio je dok smo hodali, “što baš i nije tako davno, kad bi ljudi gradili

kuću, imali su običaj da nešto ubiju i zakopaju pod temelje, kako bi udobrovoljili lokalne zemneduhove. Znaš onu izreku: ‘U temelje će ugraditi prvorođeno dijete, a najmlađeg će sina zakopati poddvorišna vrata’. To je vjerovanje staro poput bregova.”

Zadrhtala sam čuvši citat. “U tom slučaju, valjda je jako moderno i prosvijetljeno umjesto togazaklati kokoš. Misliš reći da pod ovim kućama nije ništa pokopano jer su prilično nove, pa su stanariodlučili ispraviti propust?”

“Da, točno to.” Frank me potapšao po ramenu kao da je zadovoljan mojim napretkom. “Ako jevjerovati vikaru, mnogi mještani smatraju da je do rata došlo djelomice i zato što su se ljudi udaljiliod svojih korijena i propustili poduzeti potrebne mjere opreza, kao što je primjerice zakapanje žrtavapod temelje, to jest, paljenje ribljih kosti na ognjištu - osim koljaka, dakako”, veselo je dodaorastresenim glasom. “Nikad ne smiješ zapaliti kosti koljaka - jesi li to znala? - inače više nikad nećešnijednog uhvatiti. Uvijek mu umjesto toga zakopaj kosti.”

“Imat ću to na umu”, odvratila sam. “Samo mi još reci što da učinim ako nikad više ne želimvidjeti sleđa, pa ću to smjesta učiniti.”

Zavrtio je glavom i utonuo u jedan od svojih napadaja prisjećanja, kratki trenutak školničkestrasti, kad bi izgubio dodir s okolnim svijetom i potpuno se predao crpljenju znanja iz svihraspoloživih izvora.

“Ne znam kako je sa sleđom”, odsutno je odvratio. “Ali što se miševa tiče, moraš naokoloobjesiti hrpu majčinih suzica - znaš ono: Ako ne želiš da miš te gnjavi, majčine suzice u kuću stavi’.Ali, što se tiče zakopavanja tijela pod temelje - odatle potječu mnogi lokalni duhovi. ZnašMountgerald, onu veliku kuću na kraju Ulice High? Tu kuću salijeće jedan duh, bivši zidar kojeg suubili i zakopali pod temelje. Negdje u osamnaestom stoljeću, što zapravo i nije tako davno”,zamišljeno je dodao.

“Priča kaže da je vlasnik kuće prvo dao sagraditi jedan zid, a zatim su s njegova vrha bacilikameni blok na jednog od zidara - pretpostavljam da su odabrali nekog neugodnog tipa - i zakopali gau podrumu, a ostatak kuće sagradili su preko njega. On salijeće podrum u kojem je pokopan, osim nagodišnjicu svoje smrti i na četiri Stara dana.”

“Stara dana?”“To su drevni blagdani”, odgovorio je, još uvijek zadubljen u svoje mentalne bilješke.

“Hogmanay, odnosno Nova godina, Ivanje, Beltane i Svi sveti. Koliko znamo, i druidi i narod pokalai rani Pikti, svi su oni održavali svetkovine ljeta i vatre. U svakom slučaju, za tih svetih dana duhovislobodno lutaju, čineći dobro ili zlo, što im je već draže.” Zamišljeno je protrljao bradu. “Približavase Beltane - uskoro će proljetna ravnodnevica. Bolje pripazi kad idući put budeš prolazila crkvenimdvorištem.” Uto sam mu u očima ugledala bljesak i shvatila da je izašao iz transa.

Nasmijala sam se. “Ima li ovdje mnogo duhova?”Slegnuo je ramenima. “Ne znam. Kako bi bilo da zapitamo vikara kad ga idući put sretnemo?”Na to nismo morali dugo čekati. Našli smo ga u mjesnom pabu, gdje je zajedno s većinom

mještana proslavljao blagoslivljanje kuća pijući svijetli lager.Izgleda da mu je bilo prilično neugodno što smo ga zatekli u činu podržavanja poganskih običaja,

da tako kažem, ali pokušao je umanjiti važnost tog događaja opisujući ga kao lokalni običaj s

povijesnom notom, poput nošenja odjeće u zelenim tonovima.“To je zapravo prilično zanimljivo, znate”, povjerio nam se, a ja sam prepoznala, uzdahnuvši u

sebi, pjev znanstvenika, što je jednako karakterističan zvuk kao i glasanje drozda. Frank se smjestaodazvao pozivu srodne duše i upustio u ljubavni ples akademije, pa su njih dvojica ubrzo do grlazaglibili u raspravu o arhetipovima i paralelama između drevnih praznovjerja i modernih religija.Slegnula sam ramenima, probila se kroz gomilu ljudi do šanka i vratila se s po jednim velikimrazvodnjenim brendijem u svakoj ruci.

Iz iskustva sam znala koliko je teško odvući Frankovu pažnju od takvih rasprava, pa sam gajednostavno uhvatila za ruku, stisnula mu prste oko drška čaše i ostavila ga da se sam snalazi.

Zatekla sam gospođu Baird kako na dubokoj klupi pokraj prozora pije kriglu piva u društvupostarijeg muškarca kojeg mi je predstavila kao gospodina Crooka.

“Ovo je gospodin kojeg sam vam spomenula, gospođo Randall”, rekla mi je dok su joj očiblistale od alkohola i društva. “Onaj koji se razumije u sve vrste biljaka.”

“Gospođu Randall jako zanimaju biljčice”, povjerila se svom prijatelju, koji je nagnuo glavu smješavinom pristojnosti i nagluhosti. “Preša ih u knjigama.”

“Ma nemojte?” Gospodin Crook je sa zanimanjem podigao čupavu obrvu. “Ja imam neke preše -hoću reći, prave preše - za prešanje biljaka i sličnih stvari. Darovao mi ih je nećak kad je došao sfakulteta na praznike. Budući da ih je kupio, nisam mu imao srca reći da meni takve stvarčice netrebaju. Biljke treba objesiti, znate, ili ih možda osušiti na kaminu i onda zamotati u komadić gaze ilistaviti u lonac, ali nemam pojma zašto bi ih čovjek prešao.”

“Pa, možda da ih može gledati”, ljubazno je predložila gospođa Baird. “Gospođa Randallizradila je neke prekrasne komadiće od sljezovih cvjetova i ljubičica. Mogli biste ih uramiti iobjesiti na zid.”

“Mmmphm.” Izborano lice gospodina Crooka kao da je priznavalo dvojbenu mogućnost tesugestije. “Pa, ako vam moje preše ikako mogu poslužiti, gospođo, ja ću vam ih rado dati. Nisam ihhtio baciti, ali moram priznati da meni ne trebaju.”

Uvjerila sam gospodina Crooka da bi mi njegove preše dobro došle, a da bi mi bilo još draže kadbi mi pokazao gdje rastu neke od ovdašnjih rjeđih biljaka. Načas me oštro pogledao i nagnuo glavu ustranu poput postarije vjetruše, ali onda je valjda zaključio da se ne šalim, pa smo se dogovorili dame sutradan ujutro povede u obilazak lokalnog biljnog svijeta. Znala sam da Frank namjeravaprovesti cio dan u Invernessu kako bi pogledao neke dokumente u gradskoj vijećnici, pa mi je bilodrago što sam našla izliku da ne pođem s njim. Ako mene pitate, svi su dokumenti isti.

Ubrzo nakon toga Frank se oprostio s vikarom, pa smo krenuli u pansion u društvu gospođe Baird.Ja sam se ustručavala spomenuti pijetlovu krv na kućnom pragu, ali Frank nije patio od sličnihinhibicija, pa se stao znatiželjno raspitivati o pozadini tog običaja.

“Pretpostavljam da je prilično star?” upitao je mlateći šibom raslinje uz cestu. Bijela loboda ipetoprsta već su bile procvale, a vidjela sam da su pupoljci žutilovke nabrekli; procvjetat će zatjedan dana.

“O, da.” Gospođa Baird gegala se oštrim tempom, ne zahtijevajući od naših mlađih udova dauspore korak. “Stariji od pamtivijeka, gospodine Randall. Stariji čak i od doba divova.”

“Od doba divova?” upitala sam.

“Da. Fionna i njegovih ratnika, znate.”“To su likovi iz keltskih narodnih priča”, sa zanimanjem mi je objasnio Frank. “Junaci, znaš.

Vjerojatno imaju nordijske korijene. U ovim krajevima osjeća se snažan nordijski utjecaj, sve dozapadne obale. Imena nekih mjesta uopće nisu keltska nego nordijska, znaš.”

Zakolutala sam očima očekujući još jedan napadaj, ali gospođa Baird ljubazno se nasmiješila iohrabrila ga rekavši kako je to istina, jer ona je bila na sjeveru i vidjela Kamen dva brata, a taj jekamen nordijskog podrijetla, zar ne?

“Nordijci su posjetili tu obalu na stotine puta otprilike između 500. i 1500. godine naše ere”,objasnio je Frank i sneno se zagledao prema obzoru, kao da u vjetrom nošenim oblacima prepoznajeoblike brodova sa zmajevom glavom. “Vikinzi, znaš. A oni su sa sobom donijeli mnoštvo mitova.Ovaj je kraj plodno tlo za mitove. Čini se da stvari ovdje lako puste korijenje.”

To sam mu spremno povjerovala. Približavao se sumrak i spremala se oluja. Na zlokobnojsvjetlosti ispod oblaka, čak su i posve moderne kuće uz cestu izgledale jednako drevno i zlokobnokao i izbrazdani piktski kamen koji je stajao tridesetak metara dalje, stražareći na križanju kojeobilježava već tisuću godina. Pomislila sam da je ovakvu noć najpametnije provesti u kući, iza čvrstozatvorenih prozorskih kapaka.

Ali, umjesto da ostane u ugodnoj sobi gospođe Baird i da se zabavi stereoptikonskim slikamaluke u Perthu, Frank je odlučio otići na dogovoreni šeri s gospodinom Bainbridgeom, odvjetnikomkoji se zanimao za lokalne povijesne dokumente. Sjetivši se prethodnog susreta s gospodinomBainbridgeom, ja sam odlučila ostati u pansionu i pogledati slike pertske luke.

“Pokušaj se vratiti prije oluje”, rekla sam Franku i poljubila ga na odlasku. “I pozdravigospodina Bainbridgea.”

“Hm, hoću. Naravno, hoću.” Oprezno izbjegavši moj pogled, Frank je navukao ogrtač, dohvatiokišobran sa stalka pokraj vrata i izašao.

Zatvorila sam za njim vrata, ali ostavila sam ih otključana kako bi mogao ući kad se vrati. Otišlasam natrag u sobu, pretpostavljajući da će se Frank pretvarati da nema ženu - što će gospodinBainbridge spremno prihvatiti. A nisam ga mogla previše kriviti zbog toga.

Kad smo jučer popodne posjetili gospodina Bainbridgea, isprva je sve dobro išlo. Ja sam bilarezervirana, pristojna, inteligentna i samozatajna, lijepo i neupadljivo odjevena - baš onakva kakvabi morala biti savršena žena sveučilišnog profesora. Sve dok nije poslužen čaj.

Podigla sam desnu ruku i potišteno pogledala mjehur od opekline koji mi se protezao dlanomispod sva četiri prsta. Na kraju krajeva, nisam ja kriva što se gospodin Bainbridge, udovac, morazadovoljiti jeftinim limenim čajnikom umjesto pravim porculanskim. Niti zato što me, trudeći se dabude pristojan, zamolio da natočim čaj u šalice. A ni zato što je čajnik koji mi je dodao imaooštećenu navlaku, pa je dotrajali i do usijanja crveni držak došao u izravan doticaj s mojom rukomkad sam ga podigla.

Ne, zaključila sam. Ispuštanje čajnika bila je posve normalna reakcija. A to što je čajnik paogospodinu Bainbridgeu u krilo bio je puki slučaj; nekamo je morao pasti. Tek je moja reakcija -uzviknula sam “U vražju mater!” nadjačavši bolni krik gospodina Bainbridgea - nagnala Franka dame prijekorno pogleda preko čajnih kolačića.

Nakon što se oporavio od prvog šoka, gospodin Bainbridge bio je posve galantan. Stao je petljatioko moje ruke, ne obazirući se na Frankove pokušaje da se ispriča zbog moje nepristojnosti,

objašnjavajući mu da sam gotovo dvije godine provela u poljskoj bolnici. “Bojim se da je moja ženausvojila izvjestan broj, ovaj, sočnih izraza od Amera i drugih”, objasnio je s nervoznim smiješkom.

“Istina”, odvratila sam stežući zube dok sam umatala ruku u vodom natopljen ubrus. “Muškarci sekatkad vrlo sočno izražavaju kad im vadite komadiće šrapnela iz tijela.”

Gospodin Bainbridge obzirno je pokušao skrenuti razgovor na neutralne povijesne teme, rekavšida su ga oduvijek zanimale varijacije u izrazima koji su se u raznim razdobljima smatrali profanim.Uzmite primjerice psovku “Gorblimey”, što je odnedavno iskvareni oblik izraza “Neka me Bogoslijepi”.

“Da, naravno”, odvratio je Frank, sa zahvalnošću prihvaćajući promjenu teme. “Hvala ti, Claire,ja neću šećer. A što je s ‘Gadzook’? ‘Gad’ očito znači ‘Bog’, ali što znači ‘zook’...”

“Pa, znate”, ubacio je odvjetnik, “katkad mi se čini da bi to zapravo moglo biti iskrivljeno odjedne stare škotske riječi - ‘yeuk’, što znači ‘svrbež’. To bi imalo smisla, zar ne?”

Frank je kimnuo glavom, dopustivši da mu jedan pramen neakademski padne na čelo. Makinalnoga je zagladio na tjeme. “Cijela ta evolucija profanih izraza vrlo je zanimljiva stvar”, odvratio je.

“Da, a još uvijek se zbiva”, dodala sam i oprezno hvataljkama podigla kockicu šećera.“Da?” ljubazno je odvratio gospodin Bainbridge. “Jeste li čuli neke zanimljive varijacije za

svojih, ovaj, ratnih godina?”“O, da”, odgovorila sam. “Najviše mi se svidjela psovka koju sam čula od jednog Amera. Zvao

se Williamson i mislim da je bio iz New Yorka. Izgovorio bi je svaki put kad bih ga presvlačila.”“A kako glasi? ““‘Sveti Isuse Roosevelte Kriste’”, odgovorila sam i precizno ubacila kockicu šećera u Frankovu

šalicu čaja.

Nakon mirnog i nimalo neugodnog druženja s gospođom Baird, otišla sam na kat da se dotjeram prijeno što se Frank vrati. Znala sam da on ne može podnijeti više od dvije čašice šerija, pa sam gaočekivala uskoro.

Uto je zapuhao vjetar, a zrak u spavaćoj sobi postao je oštar od elektriciteta. Kad sam provuklačetku kroz kosu, kovrče su mi zapucketale od statike i skvrčile se u čvorove i bijesno zapetljale.Zaključila sam da će mi kosa morati preživjeti današnju večer bez stotinu poteza četkom. Po ovakvomvremenu zadovoljit ću se pranjem zuba. Pramenovi kose čvrsto su mi se slijepili uz obraze itvrdoglavo se držali za njih kad sam ih pokušala ponovo izravnati.

Vrč za vodu bio je prazan; Frank je potrošio svu vodu uređujući se za sastanak s gospodinomBainbridgeom, a ja se nisam potrudila da ga ponovo napunim vodom iz slavine u kupaonici. Uzelasam bočicu parfema L’Heure Bleu i natočila obilnu lokvu na dlan. Brzo sam ga protrljala rukamaprije no što miris ishlapi i hitro nanijela tekućinu na kosu, a zatim sam izlila jednu kap na četku izačešljala uvojke iza ušiju.

Tako. Sada je malo bolje, pomislila sam, okrećući glavu lijevo-desno kako bih u zamrljanomzrcalu provjerila rezultate. Vlaga je rastjerala statični elektricitet iz kose, pa su mi gusti, sjajni uvojcisada lebdjeli oko lica. A isparavanje alkohola ostavilo je vrlo ugodan miris. Franku će se to svidjeti,pomislila sam. L’Heure Bleu bio mu je najdraža kolonjska vodica.

Iznenada je negdje u blizini sijevnula munja. Ubrzo zatim začuo se udar groma, a sva su se svjetla

pogasila. Tiho sam opsovala i stala opipavati oko sebe tražeći ladice.Negdje sam bila vidjela svijeće i šibice; kratki je spoj u škotskom gorju tako česta pojava da su u

svim pansionskim i hotelskim sobama svijeće neophodan pribor. Viđala sam ih čak i unajelegantnijim hotelima, gdje su bile namirisane kozjom krvi i utaknute u svijećnjake od brušenogmliječnog stakla sa svjetlucavim privjescima.

Svijeće gospođe Baird bile su praktičnije - obične bijele parafinke - ali bilo ih je mnogo, a uz to itri kutije šibica. Nisam bila sklona izbirljivosti u ovakvom trenutku.

Na svjetlu sljedeće munje utaknula sam svijeću u plavi keramički svijećnjak na toaletnom stoliću,a onda sam obišla sobu i upalila ostale svijeće, sve dok čitavu sobu nije obasjao blag, lelujav sjaj.Vrlo romantično, pomislila sam, i donekle pribrana, isključila prekidač kako iznenadni povratakstruje ne bi pokvario ugođaj u nekom neprikladnom trenutku.

Svijeće nisu izgorjele više od centimetar-dva kad su se vrata otvorila, a Frank je uletio u sobu.Doslovce je uletio, jer zapuh koji ga je slijedio uza stube, ugasio je tri svijeće.

Vrata iza njega zatvorila su se s treskom koji je ugasio još dvije svijeće, a on je zaškiljio uiznenadnom mraku i provukao prste kroz raskuštranu kosu. Ustala sam da ponovo zapalim svijeće iblago ga prekorila zbog tako naglog ulaska. Tek kad sam zapalila sve svijeće i okrenula se da gaupitam je li mu piće prijalo, primijetila sam da je prilično blijed i uznemiren.

“Što ti je?” upitala sam ga. “Jesi li vidio duha?”“Pa, znaš”, odgovorio je, “uopće nisam siguran da nisam.” Rastreseno je dohvatio moju četku za

kosu i podigao je da se počešlja. Kad mu je iznenadni dašak L’Heure Bleua dopro do nosnica,namrštio se i spustio četku, zadovoljivši se svojim džepnim češljem.

Bacila sam pogled kroz prozor. Vani su se brijestovi povijali naprijed-natrag poput mlatova.Jedan oslobođeni prozorski kapak klopotao je negdje na drugoj strani kuće, pa mi je sinulo da bismomožda morali zatvoriti naše prozorske kapke, premda je bilo prilično zanimljivo promatrati vanjskedogađaje.

“Čini mi se da je malo previše vjetrovito za duhove”, rekla sam. “Nisu li njima draže mirne,maglovite večeri na groblju?”

Frank se pomalo pokunjeno nasmijao. “Valjda sam još pod dojmom Bainbridgeovih priča, apopio sam i malo više šerija no što sam namjeravao. Vjerojatno nije ništa.”

Sada sam postala znatiželjna. “Što si to zapravo vidio?” upitala sam ga i sjela ispred toaletnogstolića. Malo sam podigla obrvu i pokazala prema boci viskija, a Frank je smjesta otišao da namnatoči piće.

“Pa, zapravo samo jednog čovjeka”, započeo je, natočivši jedan prst viskija u svoju i dva u mojučašu. “Stajao je na cesti pred kućom.”

“Misliš, pred ovom kućom?” Nasmijala sam se. “Onda nema sumnje da je duh. Ne mogu zamislitida bi neko živo biće stajalo vani u noći poput ove.”

Frank je nagnuo vrč nad čašu, a kad je shvatio da je prazan, prijekorno me pogledao.“Nemoj mene gledati”, odvratila sam. “Ti si potrošio svu vodu. Ali nemam ništa protiv toga da ga

popijem čistog.” Srknula sam iz čaše da potvrdim svoje riječi.Činilo se da je Frank u napasti da otrči do kupaonice po vodu, ali onda je odustao i nastavio s

pričom, srčući oprezno kao da mu je u čaši otrov, a ne najbolji Glandfiddichov viski od ječmenog

slada.“Da, stajao je uz ogradu vrta na ovoj strani kuće. Pomislio sam...” Pokolebao se i spustio pogled

na čašu. “Učinilo mi se da promatra tvoj prozor.”“Moj prozor? Baš čudno!” Nisam mogla suzbiti blagi drhtaj, pa sam otišla na drugu stranu sobe

da zatvorim prozorske kapke, premda se činilo da je prekasno za to. Frank me slijedio preko sobe jošuvijek govoreći.

“Da, i ja sam te mogao vidjeti. Četkala si kosu i malo opsovala jer ti se nakostriješila.”“U tom slučaju, taj se tip vjerojatno dobro nasmijao”, zlovoljno sam odvratila. Frank je

odmahnuo glavom, ali se nasmiješio, i pogladio me po kosi.“Ne, nije se nasmijao. Zapravo, učinilo mi se da je iz nekog razloga jako nesretan. Nisam mu

mogao dobro vidjeti lice; zaključio sam to po načinu kako je stajao. Prišao sam mu odostraga, a kadse nije pomaknuo, pristojno sam ga upitao mogu li mu kako pomoći. Pretvarao se da me nije čuo, pasam pomislio da možda doista i nije, uza svu buku vjetra. Ponovio sam pitanje i ispružio ruku da gapotapšem po ramenu kako bih mu privukao pažnju, znaš. Ali prije no što sam ga stigao dodirnuti, onse iznenada okrenuo, prošao pokraj mene i udaljio se ulicom.”

“To zvuči malo nepristojno, ali ne i sablasno”, primijetila sam i ispila čašu do dna. “Kako jeizgledao?”

“Krupan momak”, odgovorio je Frank namrštivši se od prisjećanja. “I Škot, u potpunoj gorštačkojodori, sve do kožnate torbice i prekrasnog broša s likom jelena u trku na ogrtaču od pleda. Htio samga pitati gdje ga je nabavio, ali otišao je prije no što sam stigao.”

Prišla sam stoliću i natočila si još jedno piće. “Pa, to u ovom kraju zacijelo i nije baš takoneobičan izgled? Tu i tamo sretala sam tako odjevene muškarce u selu.”

“Neee...” Činilo se da Frank nije uvjeren u to. “Nije mi njegova odjeća bila čudna. Ali kad jeprošao pokraj mene, mogao bih se zakleti da je bio dovoljno blizu da mi se očeše o rukav, ali nije.To me zaintrigiralo, pa sam se okrenuo da ga promatram dok odlazi. Otišao je niz Gereside Road, alikad je već stigao gotovo do ugla... odjednom je nestao. U tom trenutku osjetio sam žmarce nizkralježnicu.”

“Možda ti je nešto drugo načas odvuklo pažnju, a on je samo zakoračio u sjenu”, predložila sam.“Na tom je uglu mnogo drveća.”

“Mogao bih se zakleti da ni trenutka nisam skinuo pogled s njega”, promrmljao je Frank, a ondaje iznenada podigao pogled. “Znam! Sad sam se sjetio zašto mi je tako čudno izgledao, premda totada nisam shvatio.”

“Zašto?” Već mi je pomalo dozlogrdio taj duh; htjela sam prijeći na zanimljivije stvari, kao što jekrevet.

“Puhao je vraški jak vjetar, ali njegova odjeća - kilt i ogrtač od pleda, znaš - uopće se nijenjihala, osim u ritmu hoda.”

Zgledali smo se. “Pa”, napokon sam rekla, “to je doista malo jezivo.”Frank je slegnuo ramenima i iznenada se osmjehnuo kao da sve to odbacuje. “Barem ću imati što

pričati vikaru kad ga sljedeći put vidim. Možda je to neki glasoviti lokalni duh, pa će mi vikarispričati njegovu groznu priču.” Bacio je pogled na sat. “Ali mislim da je sada vrijeme za krevet.”

“I ja bih rekla”, promrmljala sam.

Gledala sam u zrcalu kako skida košulju i poseže za vješalicom. Usred raskopčavanja, iznenadaje zastao.

“Jesi li njegovala mnogo Škota, Claire?” naglo me upitao. “U poljskoj bolnici, ili u Pembrokeu?”“Naravno”, odgovorila sam pomalo zbunjeno. “Kroz poljsku bolnicu kod Amiensa prošao je

priličan broj Seaforthsa i Camerona, a malo poslije, nakon Caena, imali smo mnogo Gordona. Dragimomci, većina njih. Općenito su vrlo stoički prihvaćali stvari, ali grozne kukavice kad su moraliprimati injekcije.” Prisjetila sam se jednog od njih i nasmiješila se.

“Imali smo jednog - prilično naprasitog, zapravo - gajdaša iz Treće jedinice Seaforthsa koji nijemogao podnijeti ubod igle, osobito ne u kuk. Satima bi trpio grozne bolove prije no što bi dopustio damu itko priđe s iglom, a čak nas je i tada pokušavao nagovoriti da mu dademo injekciju u ruku,premda smo mu je trebale dati u mišić.” Nasmijala sam se prisjetivši se poručnika Chisholma. “‘Akoveć moram ležati na trbuhu s golom guzicom’, rekao mi je, ‘želim da cura bude poda mnom, a ne izamene s iglom.’”

Frank se osmjehnuo, ali pomalo nelagodno, kako je često činio kad bih mu pripovijedala manjedelikatne ratne priče. “Ne brini”, stala sam ga uvjeravati vidjevši mu izraz lica. “Neću tu pričupripovijedati u fakultetskoj zbornici.”

Osmijeh mu se nato razvedrio. Prišao je toaletnom stoliću i poljubio me u tjeme.“Ne brini”, rekao mi je. “Svi će te profesori obožavati, ma kakve da im priče budeš pričala.

Mmmm. Kosa ti prekrasno miriše.”“Znači, sviđa ti se?” Spustio je dlanove preko mojih ramena i uhvatio mi dojke preko tanke

spavaćice. U zrcalu sam vidjela kako naslanja bradu na moje tjeme.“Sviđa mi se sve na tebi”, promuklo je odgovorio. “Prekrasno izgledaš na svjetlosti svijeća, znaš.

Oči su ti poput šerija u kristalnoj čaši, a koža ti sja poput slonovače. Uz svijeće izgledaš kao pravavještica. Možda bih trebao trajno iskopčati struju.”

“Onda bi nam bilo teško čitati u krevetu”, odvratila sam, a srce mi je brže zakucalo.“U krevetu se mogu raditi i bolje stvari”, promrmljao je.“Doista?” odvratila sam. Ustala sam i okrenula se da ga zagrlim oko vrata. “Kao na primjer?”

Malo poslije, dok smo ležali čvrsto zagrljeni iza zatvorenih prozorskih kapaka, podigla sam glavu snjegova ramena i upitala ga: “Zašto si me ono pitao? O tome jesam li njegovala kojeg Škota - sigurnoznaš da jesam; kroz te bolnice prolaze sve vrste muškaraca.”

Pomaknuo se i nježno me pomilovao po leđima.“Mmm. Oh, ništa važno. Kad sam vidio onog tipa vani, palo mi je na pamet da je možda” - zastao

je i malo stegnuo šaku - “ovaj, znaš, da je to možda neki tvoj bivši pacijent... možda je čuo da siodsjela ovdje, pa te došao vidjeti... tako nešto.”

“U tom slučaju”, praktično sam odvratila, “zašto ne bi ušao i zamolio da me vidi?”“Pa”, odgovorio je Frank vrlo nehajnim tonom, “možda nije htio nabasati na mene.”Pridigla sam se na lakat i zabuljila se u njega. Bili smo ostavili jednu upaljenu svijeću, pa sam ga

dovoljno dobro vidjela. Okrenuo je glavu i zagledao se, tobože posve nehajno, u kromolitografijuZgodnog princa Charlieja, kojom je gospođa Baird ukrasila zid naše sobe.

Uhvatila sam ga za bradu i okrenula mu glavu prema sebi. Razrogačio je oči glumeći iznenađenje.“Želiš li reći”, upitala sam ga, “da smo ja i taj čovjek kojeg si vani vidio, u nekakvoj,

nekakvoj...” Zastala sam tražeći pravu riječ.“Vezi?” uslužno mi je predložio.“Romantičnoj vezi?” dovršila sam.“Ne, ne, dakako da ne mislim”, neuvjerljivo je odgovorio. Skinuo mi je ruke s lica i pokušao me

poljubiti, ali sada je na mene došao red da okrenem glavu u stranu, pa se zadovoljio time da me opetspusti na krevet pokraj sebe.

“Samo...” počeo je. “Pa, znaš, Claire, to je trajalo šest godina. A vidjeli smo se samo triput,posljednji put samo na jedan dan. Ne bi bilo neobično kad bi... hoću reći, svi znaju da su liječnici imedicinske sestre za vrijeme hitnih intervencija pod velikim stresom, i... pa... samo hoću reći... imaobih razumijevanja, znaš, ako se išta, ovaj, spontano...”

Prekinula sam tu tiradu naglo se oslobodivši iz njegova zagrljaja i skočivši iz kreveta.“Želiš reći da sam ti bila nevjerna?” upitala sam. “To misliš? Jer ako je tako, možeš smjesta

napustiti ovu sobu. I čitavu kuću! Kako se samo usuđuješ takvo što i nagovijestiti?” Kiptjela sam odbijesa, a Frank se uspravio i ispružio ruku da me pokuša smiriti.

“Nemoj me dirati!” obrecnula sam se. “Samo mi reci ovo - misliš li ti doista, samo zato što jejedan čudan čovjek slučajno gledao u smjeru mog prozora, da sam imala ljubavnu aferu s nekim odsvojih pacijenata?”

Frank je ustao iz kreveta i zagrlio me. Ostala sam skamenjena kao Lotova žena, ali on je ustrajao,milujući mi kosu i masirajući mi ramena onako kako je znao da volim.

“Ne, ne mislim ništa slično”, odgovorio je čvrstim glasom i privukao me, pa sam se maloopustila, premda ne toliko da ga zagrlim oko vrata.

Nakon duge stanke, promrmljao mi je u kosu: “Ne, ja znam da ti nikad ne bi učinila takvo što.Samo sam htio reći da, čak kad bi to ikad i učinila... Claire, za mene to ništa ne bi promijenilo. Ja tejako volim. Ništa što bi ti ikad mogla učiniti ne bi me natjeralo da prestanem.” Uhvatio mi je licerukama - bio je samo deset centimetara viši od mene, pa me bez problema mogao pogledati u oči - inježno upitao: “Opraštaš mi?” Njegov dah, s jedva osjetnom primjesom Glenfiddicha, grijao mi jelice, a njegove su me usne mamile, uznemirujuće blizu mojima.

Vani je još jedna munja označila nagli svršetak oluje, a onda je po krovnim crepovima stalabučno pljuštati kiša.

Polako sam ga zagrlila oko struka.“Milosrđe po naravi ne trpi sile”, izrecitirala sam. “S nebesa ono rosi kao blaga kiša...”1

Frank se nasmijao i podigao pogled. Mnoštvo vlažnih mrlja na stropu nije obećavalo da ćemocijelu noć prespavati na suhom.

“Ako je ovo primjer tvog milosrđa”, rekao je, “ne bih volio vidjeti kakva si kad se osvećuješ.”Kao da odgovara na njegove riječi, uto je prasnuo grom, pa smo se oboje nasmijali i ponovo opustili.

Tek poslije, slušajući Frankovo pravilno duboko disanje pokraj sebe, počela sam si postavljatineka pitanja. Kao što sam rekla, ne postoje nikakvi dokazi u prilog mojoj nevjeri. Mojoj nevjeri. Alikao što je on rekao, šest godina nije malo.

G

2.

Uspravni kamenovi

ospodin Crook došao je po mene sutradan ujutro točno u sedam sati, kako smo se i dogovorili.“Da stignemo vidjeti rosu na zlatici, ha, curo?” rekao je namignuvši mi starački galantno.

Motocikl kojim je došao da nas odveze u prirodu bio je otprilike isto toliko star koliko i on. S objestrane te goleme mašine ležale su čvrsto svezane biljne preše, poput branika na tegljaču. Dokono smolutali kroz tihu prirodu, koja se u usporedbi s tutnjavom motocikla gospodina Crooka činila još tišom,iznenada svedena na muk. Otkrila sam da starac doista mnogo zna o lokalnom bilju. Ne samo o tomegdje ga se može naći, nego i o njegovoj upotrebi u medicini i o tome kako ga treba pripremati.Požalila sam što nisam ponijela sa sobom bilježnicu da sve to zapišem, ali dok sam slagala uzorke uteške biljne preše, pažljivo sam slušala njegov napukli starački glas i trudila se zapamtiti sve što migovori.

Zaustavili smo se da pojedemo zapakiranu užinu u podnožju čudnog brijega s ravnim vrhom. Bioje zelen poput većine svojih susjeda, a imao je i iste izbočene stijene i litice, ali je imao i jednurazliku: dobro utabanu stazu koja se uspinjala jednom njegovom stranom i naglo nestajala iza granitnestijene.

“Čega ima tamo gore?” upitala sam pokazujući sendvičem od šunke vrh brijega. “Ne izgleda mibaš kao zgodno mjesto za piknik.”

“Ah.” Gospodin Crook bacio je pogled prema brijegu. “To je Craigh na Dun, curo. Namjeravaosam vam ga pokazati poslije užine.”

“Doista? Je li to neko osobito mjesto?”“O, da”, odgovorio je, ali nije želio podrobnije objasniti; samo mi je rekao da ću vidjeti kad

stignemo.Gajila sam izvjesne dvojbe oko njegove sposobnosti da se uspne tako strmom stazom, ali one su

se raspršile kad sam ustanovila da ga slijedim teško dišući. Naposljetku je gospodin Crook ispružiokvrgavu ruku i povukao me na vrh.

“Evo ga.” Zamahnuo je rukom s nekom vrstom posjedničke geste.“Pa to je kameno svetište”, oduševljeno sam uzviknula. “Minijaturno kameno svetište.”Zbog rata, prošlo je već nekoliko godina otkako sam posljednji put posjetila Salisburyjsku nizinu,

ali Frank i ja posjetili smo Stonehenge ubrzo nakon vjenčanja. Poput svih drugih posjetitelja koji suzadivljeno lutali između golemih uspravnih kamenih blokova, zinuli smo od čuda pred Kamenimoltarom (“na kojem su drevni druidski svećenici prinosili grozne ljudske žrtve”, zvonkim je glasomobjasnio koknijevski vodič talijanskim turistima iz dupkom punog autobusa, koji su svi odredamarljivo fotografirali prilično neugledan kameni blok).

Iz iste one strasti za točnošću koja je Franka tjerala da popravlja kravatu na vješalici kako bivrhovi visjeli precizno poravnati, čak smo obišli obod kruga, brzo prevalivši razdaljinu između rupaZ i rupa Y, brojeći nadvratnike u Krugu Sarsen, vanjskom krugu čudovišnih kamenih blokova.

Tri sata poslije, točno smo znali koliko rupa ima u krugu Y i Z (pedeset i devet, ako vas zanima,mene nije), ali svrha cijele građevine ostala nam je jednako zagonetna kao i desecima amaterskih iprofesionalnih arheologa koji u posljednjih petsto godina hrle na ovo mjesto.

Dakako, nije nedostajalo mnijenja. Život među znanstvenicima naučio me da, kad je riječ oprofesionalnom napredovanju, dobro sročeno mnijenje obično vrijedi više od loše sročene činjenice.

Hram. Groblje. Astronomski opservatorij. Stratište (odatle neprikladno nazvano “Kamen zaklanje”, koji leži na boku, napola uronjen u svoju rupu). Tržnica pod vedrim nebom. Ta mi se teorijasvidjela; zamišljala sam kako kućanice iz megalita šeću između nadvratnika s košarama u ruci,kritički procjenjujući glazuru na najnovijoj pošiljci vrčeva od crvene gline i skeptično slušaju tvrdnjepekara iz kamenog doba i prodavača lopata od jelenjih kostiju i jantarnih perli.

Sve što sam mogla suprotstaviti toj hipotezi bila je prisutnost trupala ispod Kamenog oltara ikremiranih ostataka u rupama Z. Osim ako to nisu ostaci zlosretnih trgovaca optuženih za varanjemušterija, činilo mi se da bi sahranjivanje ljudi na tržnici bio pomalo nehigijenski postupak.

U minijaturnom kamenom svetištu na vrhu ovog brijega nisu se vidjeli tragovi sahranjivanja. Kadkažem “minijaturnom”, time mislim reći da je krug uspravnih kamenova ovdje manji nego uStonehengeu; ali svaki je kamen još uvijek bio velik, dvaput viši od mene.

Od jednog turističkog vodiča u Stonehengeu čula sam da se takvi kameni krugovi mogu naćidiljem Britanije i Europe - neki su uščuvaniji od drugih, neki se neznatno razlikuju po položaju iobliku, a podrijetlo i svrha svih nepoznati su.

Gospodin Crook stajao je s dobroćudnim smiješkom na licu dok sam ja vrludala međukamenovima, zastajkujući tu i tamo da ih nježno dodirnem, kao da bi moj dodir mogao ostaviti otisakna veličanstvenim blokovima.

Neki od uspravnih kamenih blokova bili su prošarani prugama zagasite boje. Drugi su bili posutimrljama tinjca koji je veselo svjetlucao na jutarnjem suncu. Svi su se znatno razlikovali od domaćihstijena koje su posvuda naokolo virile iz žbunja. Tko god da je sagradio ove kamene krugove, i skojom god namjerom, smatrao ih je dovoljno važnima da odlomi, oblikuje i preveze posebne kameneblokove za podizanje svog svetišta. Da ih oblikuje - kako? Da ih preveze - kako, i s koje nezamislivedaljine?

“Moj muž bio bi oduševljen”, rekla sam gospodinu Crooku kad sam zastala da mu zahvalim štomi je pokazao ovo mjesto i biljke. “Dovest ću ga poslije da ih pogleda.” Koščati starac galantno mije ponudio ruku na vrhu staze. Prihvatila sam je, zaključivši nakon jednog pogleda niz strmi spust daje, unatoč starosti, on vjerojatno sigurniji na nogama od mene.

Popodne sam krenula cestom do sela da se nađem s Frankom u vikarijatu. Dok sam prolazila pokrajraštrkanih seoskih kuća, s užitkom sam udisala gustu gorsku mješavinu vrijeska, kadulje i žutilovke, tui tamo začinjenu dimom iz dimnjaka i daškom prženog smuđa. Selo se ugnijezdilo u maloj udolinipodno jedne od onih visokih litica koje tako strmo izranjaju iz gorskih pustopoljina. Kuće pokraj putabile su vrlo lijepe. Poratno blagostanje proširilo se i do novih fasada, pa je čak i velika gospodskakuća, zacijelo barem sto godina stara, imala jarkožuti ukras oko dotrajalih prozorskih okvira.

Vrata mi je otvorila vikarova domaćica, visoka i žilava žena s tri niske umjetnih bisera oko vrata.Kad sam se predstavila, pozvala me da uđem i odvela dugim i uskim mračnim hodnikom, krcatimgrafikama u sepiji koje su prikazivale ljude što su svojedobno možda bili slavni ili voljeni rođaci

sadašnjeg vikara, ali po onome što sam u polumraku mogla razabrati od njihovih lica, mogli su istotako biti i članovi kraljevske obitelji.

Za razliku od hodnika, vikarova soba kupala se u zasljepljujućoj svjetlosti koja je ulazila krozgoleme prozore što su se na jednom zidu protezali gotovo od stropa do poda. Štafelaj pokraj kamina,na kojem je stajala napola dovršena uljena slika crnih litica na večernjem nebu, otkrivao je razlog zate prozore, koji su zacijelo dodani dugo nakon što je kuća sagrađena. Frank i niski, debeljuškastičovjek sa svećeničkim ovratnikom, udobno su se zadubili u gomilu papira razbacanih po pisaćemstolu uz udaljeniji zid sobe. Frank jedva da je podigao pogled kako bi me pozdravio, ali vikar jeuljudno prekinuo objašnjenja, a oblo mu se lice ozarilo od druželjubive radosti dok je požurio prekosobe da mi stisne ruku.

“Gospođo Randall!” srdačno je rekao i zatresao mi ruku. “Baš mi je drago što vas opet vidim.Stigli ste baš na vrijeme da čujete novosti!”

“Novosti?” Bacivši pogled na izlizani požutjeli papir na stolu, zaključila sam da su se spomenutenovosti vjerojatno dogodile negdje oko 1750. godine. Dakle, nije baš postojala potreba da sezaustavi tiskanje današnjih novina.

“Da, novosti. Pokušavamo doznati nešto više o jednom pretku vašeg muža, Jacku Randallu, natemelju vojnih depeša iz onog vremena.” Vikar mi se unio u lice i progovorio kutom usta poputgangstera iz američkih filmova. “Ja sam, ovaj, ‘posudio’ originalne depeše iz arhiva lokalnogpovijesnog društva. Hoćete li biti tako dobri da to nikome ne kažete?”

Veselo sam se složila da ne odam njegovu opasnu tajnu i osvrnula se oko sebe tražeći neki udobnistolac na koji bih mogla sjesti da saslušam vijesti o najnovijim otkrićima iz osamnaestog stoljeća.Fotelja najbliža prozoru učinila mi se prikladnom, ali kad sam posegnula da je okrenem prema stolu,shvatila sam da je već zauzeta. Jedan dječačić sa žbunom sjajne crne kose ležao je sklupčan u dubinifotelje i čvrsto spavao.

“Roger!” Kad je prišao da mi pomogne, vikar se iznenadio jednako kao i ja. Dječak se prenuo izsna i hitro uspravio razrogačivši oči boje mahovine.

“Što ti ovdje radiš, vragolane mali?” nježno ga je prekorio vikar. “Opet si zaspao čitajućistripove?” Skupio je jarko obojene stranice i dodao ih dječaku. “Hajde sada, Roger, ja imam posla sRandallovima. Oh, čekaj, zaboravio sam te predstaviti - gospođo Randall, ovo je moj sin Roger.”

To me malčice iznenadilo jer se velečasni Wakefield doimao kao zakleti neženja. Ipak, pristojnosam prihvatila ispruženu ruku i toplo je zatresla, oduprijevši se iskušenju da otarem izvjesnupreostalu ljepljivost o suknju.

Velečasni Wakefield je s ljubavlju odveo dječaka do kuhinje.“Roger je zapravo sin moje nećakinje”, povjerio mi se. “Ali oca su mu srušili iznad La Manchea,

a majka mu je poginula u Blitzu, pa sam ga posvojio.”“Baš lijepo od vas”, promrmljala sam sjetivši se strica Lamba. I on je poginuo u Blitzu, kad je

bomba pogodila auditorij Britanskog muzeja u kom je držao predavanje. Poznajući ga, smatrala samda je njegov osnovni osjećaj vjerojatno bio olakšanje što bomba nije pogodila perzijske antikvitete ususjednoj sobi.

“Nije to ništa!” Vikar je nelagodno odmahnuo rukom. “Lijepo je imati malo mladosti u kući. Asad, molim vas, sjednite.”

Frank je progovorio prije no što sam uspjela spustiti torbicu. “Imali smo nevjerojatnu sreću,

Claire”, oduševljeno mi je rekao prelistavši gomilu otrcanih papira. “Vikar je pronašao čitavu hrpuvojnih depeša u kojima se spominje Jonathan Randall.”

“Pa, čini se da je za dobar dio svoje slave sam zaslužan”, primijetio je vikar uzimajući nekolikopapira iz Frankove ruke. “Bio je zapovjednik garnizona u Fort Williamu otprilike četiri godine, aličini se da je dobar dio vremena proveo napastujući škotsku provinciju iznad granice po nalogu krune.U ovoj hrpi” - oprezno je odvojio hrpu papira i položio je na stol - “nalaze se izvještaji o pritužbamaraznih obitelji i zemljoposjednika, koji se žale na sve od miješanja garnizonskih vojnika s njihovimsluškinjama do krađe konja, da i ne spominjem raznorazne slučajeve nespecificiranih ‘uvreda’.”

To me razveselilo. “Dakle, ti imaš u obitelji pravog pravcatog konjokradicu?” upitala samFranka.

Frank je neuznemireno slegnuo ramenima. “Bio je što je bio, ja tu ništa ne mogu. Želim samodoznati nešto više o njemu. Takve žalbe u ono doba nisu baš bile neuobičajene; Englezi općenito, aosobito vojnici, nisu baš bili bogzna kako omiljeni u škotskom gorju. Ne, nešto je drugo čudno s timžalbama; izgleda da one nikad nisu urodile nikakvim plodom, čak ni one ozbiljne.”

Ne mogavši dulje ostati na miru, vikar mu je upao u riječ. “Točno tako. Doduše, časnici se u onodoba nisu morali ponašati u skladu s modernim standardima; u sitnijim stvarima mogli su raditi štogod su htjeli. Ali evo što je čudno. Te se žalbe nisu provjerile i odbacile, nego se jednostavno višenisu spominjale. Znate što ja mislim, Randall? Bit će da je vaš predak imao zaštitnika. Nekoga tko gaje mogao štititi od kazne pretpostavljenih.”

Frank se počešao po glavi i zaškiljio u poruke. “Možda imate pravo. Ali to je morao biti netkovrlo moćan. Netko na visokom položaju u vojnoj hijerarhiji, ili možda neki pripadnik plemstva.”

“Da, a možda...” Vikarove teorije prekinuo je ulazak domaćice, gospođe Graham.“Donijela sam vam nešto za popiti, gospodo”, objavila je i bez oklijevanja spustila poslužavnik s

čajem nasred stola, s kojeg je vikar u posljednji čas sklonio svoje dragocjene poruke. GospođaGraham pogledala me mudrim očima, primjećujući moj nemir i malo staklast pogled.

“Donijela sam samo dvije šalice jer sam pomislila da bi mi se gospođa Randall možda voljelapridružiti u kuhinji. Imam komadić...” Ne čekajući da dovrši misao, žustro sam skočila na noge. Kadsmo izašle kroz mimokretna vrata koja su vodila u kuhinju, začula sam kako iza mojih leđa ponovopočinju teorije.

Čaj je bio zelenkast, vruć i mirisan; komadići listova okretali su se u tekućini.“Mmm”, rekla sam spuštajući šalicu, “odavno nisam kušala Ulong.”Gospođa Graham kimnula je glavom, blistajući zbog mog zadovoljstva njezinim čajem. Očito se

potrudila; stavila je podmetače od rukom izrađene čipke ispod jajolikih šalica i ponudila mi gustovrhnje s pogačicama.

“Da, za vrijeme rata nisam ga mogla nabaviti, znate. Ali, najbolji su čajevi kao stvoreni zagatanje. Bilo mi je grozno s onim Earl Greyom. Listovi se tako brzo raspadnu da je iz njih teško ištapročitati.”

“Oh, vi se bavite gatanjem iz čajnih listova?” upitala sam s blagim interesom. Nitko ne bi mogaobiti udaljeniji od uobičajene slike o gatari od gospođe Graham, s njezinom kratkom, sijedom trajnomi kratkom ogrlicom, triput omotanom oko vrata. Vidjela sam kako se gutljaj čaja spušta dugim,žilavim vratom i nestaje ispod sjajnih perli.

“Pa jasno da se bavim gatanjem, draga moja. Točno onako kako me baka naučila, a njezina bakanju. Popijte čaj da pogledam talog.”

Dugo je šutjela, povremeno naginjući šalicu ili je polako okrećući među mršavim dlanovima kakobi je pogledala iz drugog kuta.

Zatim ju je pažljivo odložila, kao da se boji da bi joj se mogla rasprsnuti u lice. Bore s objestrane usta produbile su se, a obrve su joj se zbunjeno skupile.

“Pa”, napokon je rekla, “ovo je jedna od najčudnijih šalica koje sam ikad vidjela.”“Da?” Još uvijek sam se zabavljala, ali počela sam biti znatiželjna. “Hoću li na putovanju preko

mora upoznati visokog, tamnokosog stranca?”“Možda.” Gospođa Graham nije previdjela ironičan ton u mom glasu, pa se malo osmjehnula i

odvratila na isti način. “A možda i nećete. To je čudno s vašom šalicom, draga moja. Sve je u njojproturječno. Tu je jedan svinuti list koji znači putovanje, ali na njemu leži smrvljeni list koji značiostanak. A nedvojbeno, ima tu i stranaca, i to nekoliko. Ako sam ispravno protumačila listove, jedanvam je od njih muž.”

Moje je veselje ponešto splasnulo. Nakon šest godina odvojenog života i šest mjesecizajedništva, moj mi je muž u izvjesnom smislu doista još uvijek bio stranac, premda nisam shvaćalakako se to može vidjeti iz listova čaja.

Gospođa Graham još uvijek se mrštila. “Dajte da vam pogledam dlan, dijete”, rekla je.Ruka koja mi je pridržavala dlan bila je koščata ali iznenađujuće topla, a iz uredno razdijeljene

sijede kose koja mi se nagnula nad dlan širio se miris lavandine vodice. Prilično mi je dugo zurila udlan, tu i tamo prateći neku od linija prstom, kao da slijedi zemljovid čiji putovi svi odreda nestajupod valovima na pijesku i u napuštenim pustopoljinama.

“Dakle, što je?” upitala sam trudeći se da zadržim nehajan ton. “Ili me možda čeka previšestrašna sudbina da mi je odate?”

Gospođa Graham zbunjeno je podigla pogled i zamišljeno mi se zagledala u oči, ali nije miispustila ruku. Zatresla je glavom i stisnula usne.

“Oh, ne, draga moja. S dlana ne možete pročitati sudbinu nego samo njezino sjeme.” Zamišljenoje nagnula ptičju glavu u stranu. “Crte na dlanu s vremenom se mijenjaju, znate. Jednoga bi danamogle biti prilično drukčije nego što su sada.”

“Nisam to znala. Mislila sam da ostanu iste od rođenja.” Obuzdavala sam se da ne istrgnem ruku.U čemu je onda smisao gatanja iz dlana? Nisam željela biti nepristojna, ali ovo me gatanje malouznemirilo, osobito nakon čitanja čajnih listova. Gospođa Graham neočekivano se nasmiješila isklopila mi šaku.

“Crte na dlanu pokazuju tko ste, draga moja. Zato se mijenjaju, ili bi se barem trebale mijenjati.Nekim ljudima ostanu iste; onima koji su dovoljno nesretni da se ne mijenjaju, ali takvih nemamnogo.” Stegnula mi je šaku i potapšala me po njoj. “Ne vjerujem da ste vi jedna od njih. Za nekogatako mladog, vaš dlan pokazuje mnogo promjena. Dakako, to je vjerojatno zbog rata”, dodala je, kaoza sebe.

Opet me obuzela znatiželja, pa sam dragovoljno raširila prste.“Pa što onda moj dlan govori o meni?”Gospođa Graham se namrštila, ali nije mi ponovo uhvatila ruku.

“To vam ne mogu reći. A to je čudno, jer ruke su uglavnom slične. Doduše, ne kažem da vrijediono ‘ako ste vidjeli jednu, vidjeli ste ih sve’, ali često je doista tako - postoje uzorci, znate.”Iznenada se neobično zarazno osmjehnula i otkrila vrlo bijele, očito umjetne zube.

“Gatare tako rade, znate. Ja to radim svake godine na crkvenoj gozbi - ili sam barem radila prijerata, a pretpostavljam da ću sada opet početi. Ali neka djevojka uđe u šator - a ja je dočekam sturbanom na glavi i paunovim perjem koje sam posudila od gospodina Donaldsona, i u ‘odoriorijentalnog sjaja’ - to je vikarov jutarnji ogrtač, žut kao sunce i ukrašen slikama paunova - u svakomslučaju, dobro je odmjerim dok se pretvaram da joj gledam u dlan, i vidim da nosi dubokodekoltiranu bluzu, jeftin parfem i naušnice do ramena. Ne treba mi kristalna kugla da joj kažem kakoće nagodinu postati majka.” Zastala je, a sive su joj oči vragolasto zasjale. “Ali ako vidite da na rucikoju držite nema prstena, pristojno je prvo proreći da će se uskoro udati.”

Nasmijala sam se, a ona mi se pridružila. “Znači, vi im uopće ne gledate u dlanove?” upitala sam.“Osim da provjerite imaju li prsten?”

Gospođa Graham izgledala je iznenađeno. “Oh, naravno da gledam. Hoću vam samo reći da znamšto ću vidjeti i prije no što pogledam. Najčešće.” Kimnula je glavom prema mom ispruženom dlanu.“Ali ovakav uzorak još nisam vidjela. Imate krupan palac” - nagnula se i lagano ga dodirnula - “to seneće jako promijeniti. To znači da imate čvrstu volju i da se ne date lako prevariti.” Namignula mi je.“Ali pretpostavljam da vam je to i muž mogao reći. A i ovo.” Pokazala je mesnati jastučić ispodpalca.

“Što je to?”“To se zove Venerin brijeg.” Čvrsto je stisnula tanke usne, premda su joj se kutovi neodoljivo

okrenuli nagore. “Kod muškarca to znači da voli djevojke. Kod žene je to malo drukčije. Da budempristojna, nešto ću vam proreći: nije baš vjerojatno da će vam muž pobjeći iz kreveta.” Nato seiznenađujuće grleno i nepristojno zahihotala, a ja sam se malčice zacrvenjela.

Postarija domaćica opet mi se zadubila u dlan, potkrepljujući tu i tamo svoje tvrdnje ispruženimprstom. “Imate vrlo duboku liniju života, što znači da vas zdravlje dobro služi, a tako će vjerojatno iostati. Linija je isprekidana, što znači da vam se život značajno promijenio - pa, to vrijedi za sve nas,zar ne? Ali vaša je malo isprekidanija od onih koje obično vidim, sva je u komadićima. E sad, linijabraka vam se dijeli” - opet je zatresla glavom - “što nije neobično, znači da ćete se dvaput udati...”

Moja reakcija bila je neznatna i smjesta sam je suzbila, ali gospođa Graham je osjetila trzaj mojeruke i brzo podigla pogled. Zaključila sam da je ona vjerojatno prilično vješta gatara. Zatresla jesjedokosom glavom da me utješi.

“Ne, ne, djevojko! To ne znači da će se vašem dragom mužu nešto dogoditi. Samo, kad bi sedogodilo” - neznatnim stiskom ruke naglasila je posljednje riječi - “vi ne biste venuli i protratiliostatak života tugujući. To samo znači da spadate u onu vrstu žena koje znaju pronaći novu ljubav akoim se prva izjalovi.”

Kratkovidno mi je zaškiljila u dlan i nježno povukla kratkim, neravnim noktom po dubokoj linijibraka. “Ali kod većine ljudi bračna je linija isprekidana - a vaša se dijeli.” Podigla je pogled inestašno mi se osmjehnula. “Niste valjda potajna bigamistkinja, ha?”

Zatresla sam glavom i nasmijala se. “Nisam. Kako bih našla vremena?” Okrenula sam šaku ipokazala joj vanjski rub dlana. “Čula sam da se po sitnim borama na ovoj strani dlana može znatikoliko ćete djece imati?” Ponadala sam se da mi glas zvuči nehajno. Rub dlana bio mi je beznadno

gladak.Gospođa Graham je na tu ideju prezirno odmahnula glavom. “Pih! Nakon što jedanput ili dvaput

rodite, možda ćete tu dobiti bore. Ali vjerojatnije ćete ih dobiti na licu. To unaprijed ništa nedokazuje.”

“Doista?” Čuvši njezine riječi, obuzelo me glupavo olakšanje. Baš sam je htjela zapitati znače lištogod duboke linije na dnu zapešća (možda sklonost samoubojstvu?), ali uto je u kuhinju ušaovelečasni Wakefield s praznim šalicama i prekinuo nas. Odložio je šalice na površinu za sušenjepokraj sudopera i počeo bučno i nespretno prekapati po kuhinjskom ormariću, očito s nadom da ćemu netko pomoći.

Gospođa Graham skočila je na noge da zaštiti svetost svoje kuhinje. Spretno je odgurnulavelečasnog i počela stavljati šalice na poslužavnik za radnu sobu, a on me povukao u stranu da joj nesmetamo.

“Kako bi bilo da dođete u radnu sobu i popijete još jednu šalicu čaja sa mnom i mužem, gospođoRandall? Upravo smo došli do sjajnog otkrića.”

Unatoč izvanjskoj smirenosti, vidjela sam da blista od zadovoljstva zbog otkrića, poput dječarcakoji skriva žabu u džepu. Očito, nije mi bilo druge nego da pođem s njim i da pročitam račun zapranje rublja satnika Jonathana Randalla, njegovu potvrdu za popravak čizama ili neki drugidokument sličnog stupnja zanimljivosti.

Frank se toliko zadubio u rasprostrte papire da je jedva podigao pogled kad sam ušla u radnusobu. Teška je srca predao papire u vikarovu debeljuškastu ruku, a onda mu je stao iza leđa kako bivirio preko njegova ramena, kao da ne može podnijeti pomisao da makar na trenutak izgubidokumente iz vida.

“Da?” pristojno sam zapitala pokazavši prstom prema komadićima zamrljana papira. “Mmmm,da, vrlo zanimljivo.” Zapravo, zakučasti rukopis bio je tako izblijedio i cifrast da se jedva činilovrijednim truda da ga se pokuša pročitati. Na vrhu jednog papira, bolje uščuvanog od drugih, nalaziose nekakav grb.

“Vojvoda od... Sandringhama, je li?” upitala sam zagledavši se u grb sa slikom leoparda koji ležii otisnutim slovima ispod njega, čitljivijim od rukopisa.

“Točno tako”, rekao je vikar i još jače zasjao. “Ta titula više ne postoji, znate.”Premda to nisam znala, inteligentno sam kimnula glavom, jer mi povjesničari u groznici otkrića

nisu bili nepoznati. Najčešće je dovoljno povremeno kimnuti glavom i u odgovarajućim intervalimareći: “Ma nemojte?” ili: “Jako zanimljivo!”.

Zatim su se Frank i vikar s oklijevanjem pogledali, a onda je vikaru pripala čast da me obavijestio otkriću. Izgleda da su svi ti razbacani papiri govorili da je Frankov predak, zloglasni Crni JackRandall, bio ne samo galantan vojnik u službi krune nego i povjerljivi - i tajni - agent vojvode odSandringhama.

“Gotovo agent provokator, ne mislite li tako, doktore Randall?” Vikar je velikodušno predaoštafetnu palicu Franku, a ovaj ju je zahvalno prihvatio.

“Točno tako. Dakako, sve je vrlo oprezno sročeno...” Kratkim je kažiprstom nježno okrenuolistove papira.

“Ma nemoj?” rekla sam.

“Ali iz ovih se dokumenata čini da je Jonathan Randall dobio zadaću da potiče jakobitskeosjećaje, ako postoje, među članovima istaknutih škotskih obitelji u ovom kraju, s ciljem da izmamina vidjelo sve baronete i poglavare klanova koji možda potajno ga je takve osjećaje. Ali to je čudno.Nije li Sandringham i sam bio pod sumnjom da je jakobit?” Frank se okrenuo vikaru s upitnimizrazom lica, a vikarova glatka, ćelava glava namrštila se u identičan izraz.

“Da, mislim da imate pravo. Ali čekajte, hajde da provjerimo u Cameronu.” - Odjurio je dopolica s knjigama, krcatih svescima uvezanim u korice od teleće kože. - “On sigurno spominjeSandringhama.”

“Jako zanimljivo”, promrmljala sam i dopustila da mi pažnja odluta na veliku plutenu ploču kojaje prekrivala jedan zid sobe od poda do stropa.

Ploča je bila prekrivena zapanjujućim mnoštvom stvari, uglavnom raznim papirima, računima zaplin, pismima, obavijestima vijeća biskupije, stranicama ispalim iz romana, bilješkama napisanimvikarovim rukopisom, ali i sitnim stvarčicama kao što su ključevi, čepovi boca i nečim što jenalikovalo na dijelove automobila, pričvršćenim na čavliće i uzice.

Dokono sam pregledavala to mnoštvo, slušajući s pola uha raspravu koja mi se vodila iza leđa(vikar i Frank došli su do zaključka da je vojvoda od Sandringhama vjerojatno doista bio jakobit).Pažnju mi je privukla genealoška karta koja je osobito brižljivo bila prikvačena za jedan kut ploče.Vrh karte bio je krcat imenima i datumima iz ranog sedamnaestog stoljeća, ali pogled mi je zapeo zaime napisano na dnu: Roger W. (MacKenzie) Wakefield.

“Oprostite”, rekla sam prekidajući završno prštanje rasprave o tome drži li leopard na vojvodinugrbu u šapi ljiljan ili možda šafran? “Je li ovo rodoslovno stablo vašeg sina?”

“Ovaj, da, da, jest.” Rastresen, vikar mi je žurno prišao i opet zablistao. Pažljivo je skinuo kartusa zida i rasprostro je na stol ispred mene.

“Vidite, nisam želio da Roger zaboravi svoju obitelj”, objasnio mi je. “To je prilično staraobitelj, seže unatrag sve do sedamnaestog stoljeća.” Svojim se debeljuškastim prstom gotovo spoštovanjem spustio stablom.

“Budući da Roger živi ovdje, dao sam mu svoje prezime jer mi se činilo da je tako prikladnije,ali nisam želio da zaboravi svoje podrijetlo.” Namrštio se kao da se ispričava. “Bojim se da se jagenealoški gledano ne mogu baš hvaliti svojom obitelji. Sve sami vikari i kapelani, tu i tamo pokojiprodavač knjiga radi raznolikosti, a može se slijediti unatrag samo do 1762. ili tu negdje. Priličnotraljavo knjigovodstvo, znate”, rekao mi je, žalosno vrteći glavom nad ravnodušnošću svojih predaka.

Već je bilo kasno kad smo napokon napustili vikarov dom, nakon što je on obećao da će odmahsutra ujutro fotokopirati pisma u selu. Frank je većinu puta do pansiona proveo veselo brbljajući ošpijunima i jakobitima, ali naposljetku je ipak primijetio moju šutnju.

“Što ti je, ljubavi?” upitao je i nježno me uhvatio za ruku. “Nije ti dobro?” dodao je smješavinom zabrinutosti i nade.

“Ne, dobro mi je. Samo sam razmišljala...” Pokolebala sam se, jer o toj smo temi većraspravljali. “Razmišljala sam o Rogeru.”

“O Rogeru?”Nestrpljivo sam uzdahnula. “Bože dragi, Frank! Ti si katkad tako... zaboravljiv. O Rogeru, sinu

velečasnog Wakefielda.”

“Ah, da, naravno”, rastreseno je odvratio. “Dražesno dijete. Što je s njim?”“Pa... samo sam htjela reći da sada ima mnogo djece poput njega... Siročadi, znaš.”Oštro me pogledao i zatresao glavom.“Ne, Claire. Doista bih volio, ali već sam ti rekao što mislim o posvojenju. Stvar je u tome... da

se ne bih dobro osjećao s djetetom koje nije... no, koje nije moja krv. To je bez sumnje smiješno isebično, ali ja tako osjećam. Možda ću s vremenom promijeniti stav, ali zasad.. Nekoliko smo korakaprevalili u napetoj tišini, a onda je Frank iznenada stao i uhvatio me za ruke.

“Claire”, rekao mi je promuklim glasom. “Ja želim naše dijete! Ti si mi najvažnija osoba nasvijetu. Iznad svega drugog, htio bih da ti budeš sretna, ali želim te... no, želim te zadržati za sebe.Bojim se da bih tuđe dijete, s kojim ne bismo imali pravi odnos, doživljavao kao uljeza i da bih muto zamjerao. Ali kad bih ti mogao darovati dijete, vidjeti ga kako raste u tebi i kako se rađa... tada bihosjećao da je ono više... produžetak tebe, možda. I mene. Pravi dio obitelji.” Molećivo je razrogačiooči.

“Da, u redu. Shvaćam.” Bila sam spremna odustati od te teme - za sada - pa sam se okrenula dakrenem dalje, ali Frank me zaustavio i zagrlio.

“Claire, volim te”, rekao mi je neodoljivo nježnim glasom, pa sam spustila glavu na njegovujaknu i osjetila njegove tople i snažne ruke oko sebe.

“I ja volim tebe.” Načas smo stajali u zagrljaju, blago se njišući na vjetru, a onda se Frankiznenada odmaknuo i nasmiješio mi se.

“Osim toga”, nježno je rekao, maknuvši pramenove koje mi je vjetar nanio na lice, “još se nismopredali, zar ne?”

Uzvratila sam mu osmijeh. “Nismo.”Uhvatio me za ruku i udobno je smjestio pod svoj lakat, pa smo krenuli prema svojoj unajmljenoj

sobi.“Što misliš o još jednom pokušaju?”“Da, zašto da ne.” Ruku pod ruku, odšetali smo natrag na Gereside Road. Pogled na Baragh

Mohr, piktski kamen na uglu pokraj ceste, podsjetio me na drevne stvari.“Zaboravila sam ti reći!” uzviknula sam. “Željela bih ti pokazati nešto uzbudljivo.” Frank me

pogledao, privukao bliže i stisnuo mi ruku.“I ja tebi”, odvratio je. “Kako bi bilo da mi ti svoju stvar pokažeš sutra?”

Ali, kako se pokazalo, sutradan ujutro imali smo drugog posla. Posve sam bila smetnula s uma da smoisplanirali otići na cjelodnevni izlet do Great Glena na jezeru Loch Ness.

Čekao nas je dug put, pa smo krenuli prije svitanja. Nakon žurnog odlaska do automobila koji nasje čekao u ledenoj zori, bilo mi je ugodno opustiti se ispod pokrivača i osjetiti kako mi se toplinavraća u ruke i stopala. A s toplinom me uhvatio i vrlo ugodan drijemež, pa sam slatko zaspalaspustivši glavo na Frankovo rame. Posljednje čega se sjećam silueta je vozačeve glave, obrubljenacrvenom crtom na pozadini jutarnjeg neba.

Kad smo stigli već je prošlo devet, a vodič kojeg je Frank bio nazvao čekao nas je na rubu Lochas malim skifom za jedrenje.

“Ako vam odgovara, gospodine, mislio sam da kratko odjedrimo preko jezera do dvorcaUrquhart. Tamo možemo nešto prezalogajiti, a onda krenuti dalje.” Vodič, mali čovjek mrka izgleda,u iznošenoj pamučnoj košulji i hlačama od kepera, pažljivo je odložio izletničku košaru pod sjedalo iispružio žuljevitu ruku da mi pomogne ući u čamac.

Dan je bio prekrasan. Propupalo zelenilo na strmim obalama nejasno se odražavalo na nemirnojpovršini jezera. Unatoč mrku licu, naš vodič bio je upućen i govorljiv čovjek; pokazivao nam jeotoke, dvorce i ruševine koje su okruživale dugo i usko jezero.

“A evo i dvorca Urquhart.” Pokazao je prstom prema glatkom kamenom zidu koji se jedvanazirao kroz drveće. “Ili onoga što je od njega ostalo. Proklele su ga vještice Glena, pa je trpio jednunesreću za drugom.”

Zatim nam je ispripovijedao priču o Mary Grant, kćeri gospodara dvorca Urquhart, i o njezinuljubavniku, Donaldu Donnu, pjesniku i sinu MacDonalda iz Bohuntina. Djevojčin otac zabranio im jeda se viđaju zato što je prigovarao običaju onog drugog da “posuđuje” stoku na koju bi naišao (našnas je vodič uvjeravao da se krađa stoke u škotskom gorju smatra posve časnim zanimanjem), ali onisu se ipak sastajali. Djevojčin je otac to doznao, pa je namamio Donalda na lažni randevu i uhitio ga.Kad je osuđen na smrt, mladić je zamolio da ga ne objese kao kradljivca nego da mu odrube glavukao džentlmenu. Molba mu je uslišana, pa je odveden na stratište stalno ponavljajući: “Vrag će izvućilorda Granta iz njegovih cipela, a Donald Donn neće biti obješen.” I nije bio. Legenda kaže da jenjegova odrubljena glava, kad se otkotrljala s bloka, progovorila: “Mary, podigni mi glavu.”

Zadrhtala sam, a Frank me zagrlio. “Sačuvan je dio jedne njegove pjesme”, rekao mi je tihimglasom. “Pjesme Donalda Donna. Evo kako glasi:

Sutra na brijegu odrubit će mi glavu.Zar tjerat ćete Mary, moju slatku draguda očima nježnim promatra tu stravu?”

Uhvatila sam ga za ruku i blago je stegnula.Dok nam je vodič pripovijedao priču za pričom o izdajama, umorstvima i nasilju, učinilo mi se

da loch zaslužuje svoj zlokoban ugled.“A što je s čudovištem?” upitala sam vireći preko ruba čamca u mutne dubine jezera. Činilo mi se

da je čudovište posve prikladno za ovakav kraj.Naš je vodič slegnuo ramenima i pljunuo u vodu.“Istina, ovo je prilično čudno jezero. Nedvojbeno, postoje priče o nekom starom i zlom stvorenju

koje je nekoć živjelo u njegovim dubinama. Ljudi su mu prinosili žrtve - katkad krave, a katkad čak imalu djecu, koju bi spustili na vodu u košarama od pruća.” Ponovo je pljunuo. “A neki tvrde da ovojezero zapravo i nema dna - da u sredini ima rupu koja je dublja od ičega u Škotskoj. S druge strane”- bore oko vodičevih očiju produbile su se - “prije nekoliko godina ovamo je došla jedna obitelj izLancashirea. Uletjeli su u policijsku postaju u Invermoristonu vičući da su vidjeli čudovište kakoizlazi iz vode i skriva se u gustišu. Tvrdili su da je čudovište grozno, da mu je čitavo tijelo obraslocrvenom dlakom i da ima strašne rogove na glavi. Rekli su da mu je krv kapala iz usta dok je neštožvakalo.” Podigao je ruku da preduhitri moj užasnuti uzvik.

“Poslali su jednog policajca da provjeri o čemu je riječ. Kad se vratio, rekao je: ‘Pa,zanemarimo li kapanje krvi, to je vrlo točan opis’” - zastao je radi boljeg efekta - “‘jedne vrlo lijepe

gorske krave koja preživa u bujadi.’”Nakon što smo preplovili pola jezera, izašli smo na obalu da pojedemo kasni ručak. Ondje nas je

čekao automobil kojim smo se vratili kroz Glen. Usput nismo vidjeli ništa zlokobno osim jednecrvene lisice koja je stajala na cesti s nekom sitnom životinjicom koja joj je beživotno visjela iz ustai koja je uplašeno podigla pogled kad smo izjurili iz zavoja. Skočila je s ceste i odjurila obalom,hitro poput sjene.

Kad smo se napokon dovukli stazom do pansiona gospođe Baird, već je bilo vrlo kasno, izagrljeni smo stajali pred pragom dok je Frank tražio ključ, još uvijek se smijući današnjimdogađajima.

Tek kad smo se počeli svlačiti za krevet, sjetila sam se spomenuti ono minijaturno kamenosvetište na Craigh na Dunu. Frankov umor smjesta je nestao.

“Doista? I ti znaš gdje je? To je sjajno, Claire!” Sav se ozario i stao prekapati po svom koferu.“Što tražiš?”“Ovo”, odgovorio je i izvukao budilicu.“Zašto?” zapanjeno sam ga upitala.“Zato što želim ustati na vrijeme da ih vidim.”“Koga?”“Vještice.”“Vještice? A tko ti je rekao da tamo ima vještica?”“Vikar”, odgovorio je, očito uživajući u šali. “A njegova je domaćica jedna od njih.”Sjetivši se ponosne gospođe Graham, prezirno sam frknula. “Ne budi smiješan!”“No dobro, to zapravo nisu vještice. Vještica ima diljem Škotske stotinama godina - spaljivali su

ih na lomačama do dugo u osamnaesto stoljeće - ali ovo su društvo navodno druidi ili tako nešto. Nevjerujem da je to zapravo okupljalište vještica - ne mislim da je riječ o štovanju vraga. Ali vikar mije rekao da jedno lokalno društvo još uvijek obavlja obrede na dane starih svetkovina sunca. Vidiš,on si zbog svog položaja ne može dopustiti prevelik interes za takve stvari, ali previše je znatiželjanda bi ih posve zanemario. Nije mi mogao reći gdje se te svečanosti odvijaju, ali ako u blizini postojikameni krug, onda se zacijelo održavaju ondje.” Protrljao je ruke od očekivanja. “Kakva sreća!”

Kad čovjek jedanput ustane prije svitanja da ode u pustolovinu, to je zabavno. Kad to učini dvaput uroku od dva dana, to već miriše na mazohizam.

A ovoga puta nije nas čekao ni lijepi, topli automobil s pokrivačima i termosicama. Pospano samteturala uz brijeg iza Franka, spotičući se o korijenje i udarajući nožnim palcima o kamenje. Jutro jebilo hladno i maglovito, pa sam gurnula ruke dublje u džepove veste.

Još jedan posljednji napor preko vrha brijega i kameno svetište bilo je pred nama; kamenovijedva da su se vidjeli na mutnom svjetlu prije svitanja. Zadivljen prizorom, Frank je ostao nepomičnostajati, a ja sam zadihano sjela na prikladnu stijenu.

“Prekrasno”, promrmljao je. Tiho se prišuljao vanjskom rubu kruga, a onda je njegova sjenovitafigura nestala u dubljim sjenama kamenova. Doista su bili prekrasni, i prokleto jezoviti. Zadrhtalasam, i to ne samo zbog studeni. Tko god da je sagradio ovaj kameni krug, ako je htio izazvati

divljenje, dobro je obavio svoj posao.Frank se začas vratio. “Još nema nikoga”, iznenada mi je šapnuo iza leđa, pa sam se trgnula.

“Hodi, pronašao sam mjesto s kojeg ćemo moći promatrati događaje.”Svjetlost je sada dolazila s istoka, samo naznaka blijedosive boje na obzoru, ali dovoljno jaka da

ne posrćem dok me Frank vodio kroz prolaz u grmlju johe koji je pronašao blizu vrha staze. Uunutrašnjosti skupine grmova nalazila se mala čistina, tek toliko velika da možemo stajati rame uzrame. Ali jasno smo vidjeli stazu, a i unutrašnjost kamenog kruga od kojeg nas nije dijelilo više odšest metara. Ne prvi put, zapitala sam se kakav je točno posao Frank obavljao u ratu. Očito je mnogoznao o bešumnom kretanju po mraku.

Budući da mi se spavalo, najradije bih se bila sklupčala pod neki udobni grm i vratila naspavanje. Ali za to nije bilo dovoljno mjesta, pa sam ostala stajati i viriti niz strmu stazu očekujućidolazak druida. Počela su mi se kočiti leđa i boljele su me noge, ali nismo morali dugo čekati; zrakasvjetlosti na istoku postala je blijedoružičasta, pa sam procijenila da nas od zore dijeli manje od polasata.

Prva figura kretala se gotovo jednako tiho kao i Frank. Začula sam samo jedva čujni šum kad jestopalima pomaknula kamenčiće na vrhu brijega, a onda je u moj vidokrug polako ušla uredna sijedakosa. Gospođa Graham. Znači, istina je. Vikarova domaćica bila je razumno odjevena, u suknju odtvida i vuneni kaput, a pod rukom je nosila zavežljaj. Krećući se tiho poput duha, nestala je izajednog od uspravnih kamenova.

Nakon toga stazom su stale brzo pristizati druge figure, po jedna, dvije ili tri, s prigušenimhihotom i šaptom koji se brzo stišao kad su se primakle krugu.

Nekoliko sam ih prepoznala. Bila je tu gospođa Buchanan, upraviteljica seoske pošte, plavokosažena s novom trajnom iz koje se širio jak miris parfema Evening in Paris. Suspregnula sam smijeh.Tako dakle izgleda suvremeni druid!

Pojavilo se ukupno petnaest figura, sve same žene, u rasponu starosti od gospođe Graham, koja jeprevalila šezdesetu, do jedne mlade žene koja je tek zakoračila u dvadesete; prije dva dana vidjelasam je kako gura dječja kolica pred dućanima. Sve su bile odjevene za hod po nezgodnom terenu isve su pod rukom nosile zavežljaje. S minimumom ćaskanja, nestale su iza kamenova i grmlja, a ondasu se ponovo pojavile odjevene u posve bijelu odjeću, praznih šaka i golih ruku. Kad se jedna od njihočešala o našu skupinu grmova, osjetila sam miris sapuna za pranje rublja i shvatila da su odjevene ukrevetne plahte, koje su zaogrnule oko tijela i svezale na ramenu.

Okupile su se izvan kruga kamenova, u redoslijedu od najstarije do najmlađe, i stale iščekivati utišini. Svjetlost na istoku postala je snažnija.

Kad je sunce provirilo nad obzorom, kolona žena pokrenula se i polako zaputila između dvakamena. Voditeljica ih je odvela ravno u središte kruga, a onda ih vodila stalno naokolo. Kretale suse polako i graciozno poput labudova u kružnoj procesiji.

Zatim je voditeljica odjednom stala, podigla ruke i zakoračila u središte kruga. Ispružila je rukeprema paru najistočnijih kamenova i zazvala visokim glasom. Ne preglasno, ali dovoljno da joj seglas čuje diljem kruga. Nepomična magla upila je njezine riječi i podarila im odjek, pa se činilo kaoda dolaze sa svih strana, iz samih kamenova.

Što god da je rekla, plesačice su to ponovile. Jer to je ono što su sada postale. Ne dodirujući se,ispružile su ruke jedna prema drugoj, njihale su se i krivudale, još uvijek se krećući u krugu. A onda

se krug iznenada prepolovio. Sedam plesačica krenulo je u smjeru kazaljke na satu, još uvijek sekrećući u krugu, a ostale u suprotnom smjeru. Zatim su se dva polukruga stala mimoilaziti sve većombrzinom, oblikujući na trenutke puni krug, a na trenutke dvored. Voditeljica je nepomično stajala usredini i stalno ponavljala onaj visoki zaziv na davno izumrlom jeziku.

Čovjek bi pomislio da će skupina žena u krevetnim plahtama što paradira u krugovima na vrhubrijega, mnoge od njih bile su debele i ne baš okretne, izgledati smiješno, a možda su tako doista iizgledale. Ali meni se od zvuka njihovih zaziva nakostriješila kosa na glavi.

Zatim su se sve u istom času zaustavile i okrenule prema izlazećem suncu, stojeći u dvapolukruga. Između dijelova kruga koji su oblikovale, jasno se razabirala staza. Sunce se diglo iznadobzora, a zraka svjetlosti probila se između istočnih kamenova, zarivši se poput noža među dvijepolovice kruga i obasjavši veliki rascijepljeni kamen na drugoj strani kamenog svetišta.

Plesačice su načas ostale nepomično stajati s obje strane zrake svjetlosti. A onda je gospođaGraham nešto rekla, na istom onom čudnom jeziku, ali ovoga puta normalnim glasom. Zavrtjela se iuspravnih leđa krenula stazom svjetlosti dok joj je sijeda kosa blistala na suncu, a plesačice su bezriječi krenule za njom. Jedna po jedna, prošle su kroz procjep u glavnom kamenu i nestale u tišini.

Frank i ja ostali smo čučati u grmlju johe sve dok žene, koje su se sada smijale i normalnoćaskale, nisu pokupile svoju odjeću i u skupini se zaputile niz brijeg da popiju kavu u vikarijatu.

“Bože dragi!” Protegnula sam se pokušavajući istjerati ukočenost iz nogu i leđa. “Ovo je bilodojmljivo, zar ne?”

“Prekrasno!” oduševljeno je odvratio Frank. “Ne bih to propustio ni za što na svijetu.” Izvukao seiz grmlja poput zmije i ostavio me da se sama iskobeljam dok je on pretraživao unutrašnjost kruga,spustivši nos do zemlje poput lovačkog psa.

“Što to tražiš?” upitala sam ga. Ušla sam u krug pomalo oklijevajući, ali u međuvremenu se većposve razdanilo, pa su kamenovi, premda još uvijek impresivni, izgubili velik dio one mračnezlokobnosti koju su imali u svitanje.

“Oznake”, odgovorio je pužući na rukama i koljenima i napeto promatrajući nisku travu. “Kako suznale gdje moraju stati i kojim putem krenuti?”

“Dobro pitanje. Ja ništa ne vidim.” Ali kad sam bacila pogled na tlo, u podnožju jednog odvisokih kamenova ugledala sam zanimljivu biljku. Je li to potočnica? Ne, vjerojatno nije, tamnoplavicvjetovi ove biljke imali su narančasto središte. Zaintrigirana, krenula sam prema njoj, ali uto jeFrank, koji je imao oštriji sluh od mene, skočio na noge, zgrabio me za ruku i žurno odvukao iz kruga,trenutak prije no što je u njega, s druge strane, ušla jedna od jutrošnjih plesačica.

Bila je to gospođica Grant, niska i debeljuškasta žena koja je, u skladu sa svojom figurom, vodilaslastičarnicu u Ulici High u selu. Kratkovidno je zaškiljila naokolo a onda gurnula ruke u džepovetražeći naočale. Kad ih je nataknula na nos, prošetala se krugom, napokon nabasala na izgubljenuukosnicu po koju se očito bila vratila i stavila je na mjesto u svojoj gustoj, sjajnoj kosi. Nijeostavljala dojam da joj se žuri natrag na posao. Umjesto da krene, sjela je na jedan kamen,prijateljski naslonila leđa na jedan od kamenih divova i bez žurbe zapalila cigaretu.

Frank je pokraj mene tiho uzdahnuo od očajanja. “Pa”, rezignirano je rekao, “bit će bolje dakrenemo. Čini se da bi ona tamo mogla sjediti cijelo jutro. A ja ionako nisam primijetio nikakveoznake.”

“Možda bismo se mogli vratiti poslije”, predložila sam, još uvijek znatiželjna u vezi s onom

čudnom biljkom s plavim cvjetovima.“Da, u redu.” Ali Frank je u međuvremenu očito izgubio zanimanje za sam krug; sada su ga

zaokupljale pojedinosti ceremonije. Pri silasku s brijega, neumorno me ispitivao i tjerao da se štotočnije prisjetim riječi zaziva i redoslijeda plesova.

“Nordijski”, napokon je zadovoljno zaključio. “Gotovo sam siguran da su osnovne riječi izdrevnog nordijskog. Ali ples?” Zamišljeno je zavrtio glavom. “Ne, ples je mnogo stariji. Što ne značida ne postoje vikinški kružni plesovi”, dodao je strogo podižući obrve, kao da sam ja nagovijestilada ne postoje. “Ali to premještanje s dvoredom, to je... no, to je poput... pa, neki obrasci na grnčarijinaroda pokala pokazuju dosta sličan uzorak, ali s druge strane... hm.”

Opet je upao u jedan od onih svojih školničkih zanosa, pa bi s vremena na vrijeme promrmljaonešto sebi u bradu. Izašao je iz transa tek kad se nadomak podnožju brijega neočekivano spotaknuo oneku prepreku. Raširio je ruke i iznenađeno uzviknuo, a noge su mu odletjele u zrak, pa se nezgrapnootkotrljao niz nekoliko posljednjih metara staze i zaustavio u skupini šumskih krasuljica.

Pojurila sam za njim, ali kad sam stigla u podnožje, on se već uspravljao pokraj ustreptalihstabljika.

“Jesi li dobro?” upitala sam ga, premda sam vidjela da jest. “Mislim da jesam.” Ošamućeno jevratio na tjeme tamne pramenove koji su mu pali na čelo. “Na što sam se to spotaknuo?”

“Na ovo.” Podigla sam konzervu sardina, koju je odbacio neki prijašnji posjetilac. “Jedna odopasnosti civilizacije.”

“Ah.” Uzeo mi je konzervu iz ruke i zavirio u nju, a onda je bacio preko ramena. “Šteta što jeprazna. Ovaj me izlet prilično iscrpio. Kako bi bilo da pogledamo što nam gospođa Baird možeponuditi za kasni doručak?”

“U redu”, odvratila sam poravnavajući mu posljednje pramenove kose. “S druge strane, moglibismo umjesto toga pojesti rani ručak.” Pogledi su nam se susreli.

“Ah”, opet je rekao, ovoga puta posve drugačijim glasom. Polako me pomilovao po ruci i vratu, aonda me prstom nježno stao draškati po uhu. “Mogli bismo.”

“Ako nisi previše gladan”, dodala sam. Drugu mi je ruku spustio na leđa i nježno me privukaosebi, milujući me prstima sve niže i niže. Malo je otvorio usta i stao vrlo blago disati niz ovratnikmoje haljine, škakljajući mi dahom vrh dojki.

Oprezno me spustio na travu, pa mi se učinilo da mu paperjasti cvjetovi krasuljica lebde okoglave. Nagnuo se i nježno me poljubio, a onda me nastavio ljubiti dok mi je otkopčavao haljinu,jedno dugme za drugim, izazivajući me, zastajući da gurne ruku pod haljinu i poigra se s ukrućenimvrhovima mojih dojki. Napokon mi je raskopčao haljinu do struka.

“Ah”, opet je rekao, ponovo drugačijim glasom. “Poput bijelog baršuna.” Glas mu je sada biopromukao, a pramen kose opet mu je pao na čelo, ali ovoga puta nije ga pokušao vratiti na tjeme.

Otkopčao mi je grudnjak iskusnim trzajem palca i sagnuo se da oda vješto poštovanje mojimdojkama. Zatim se povukao i objema mi rukama obujmio dojke, polako spuštajući dlanove premasredini, sve dok se nisu sreli između uzdignutih humaka. Ne zastajkujući, opet ih je nježno povukaovan, slijedeći rub grudnog koša do leđa. A onda opet gore, pa dolje i naokolo, sve dok nisamzastenjala i okrenula mu se. Poljubio me u usta i privukao sebi sve dok nam se bokovi nisu čvrstospojili, a onda je spustio glavu i stao mi polako grickati rub ušne školjke.

Ruka kojom mi je milovao leđa spuštala se sve niže i niže, a onda je odjednom iznenađeno zastalai provjerila još jedanput. Podigao je glavu i pogledao me sa smiješkom.

“A što je ovo?” upitao je, oponašajući seoskog policajca. “Ili bih možda trebao pitati što ovonije?”

“Samo sam spremna”, dostojanstveno sam odgovorila. “Medicinske sestre naučene su predvidjetirazne slučajeve.”

“Doista, Claire”, promrmljao je kliznuvši rukom pod suknju pa uz bedro do meke, nezaštićenetopline među mojim nogama, “ti si najgroznije praktična osoba koju znam.”

Dok sam navečer sjedila u sobi na stolcu s velikom knjigom u krilu, Frank mi je prišao s leđa.“Što radiš?” upitao me i nježno mi spustio ruke na ramena.“Tražim onu biljku”, odgovorila sam gurnuvši prst između dva lista knjige da ne zaboravim gdje

sam stala. “Onu koju sam vidjela u kamenom krugu. Pogledaj...” Otvorila sam knjigu. “Mogla bi bitiiz roda campanulacea, gentianacea, palamonicea ili boraniacea - meni se čini da je najvjerojatnijepotočnica - ali možda je čak i varijanta ove biljke, anemone patens.” Pokazala sam mu ilustraciju uboji koja je prikazivala sasu. “Ne vjerujem da je to bilo koja vrsta gorčice, jer latice joj zapravo nisuzaobljene, ali...”

“Zašto se onda ne vratiš na brijeg i ubereš je?” predložio mi je. “Možda bi ti gospodin Crookpristao posuditi onu svoju prastaru motorčinu, ili... ne, imam bolju ideju. Posudi automobil gospođeBaird, tako ćeš biti sigurnija. Od ceste do podnožja brijega kratak je put.”

“A onda još oko tisuću metara uzbrdo”, odvratila sam. “Zašto te ta biljka tako zanima?” Okrenulasam se da ga pogledam. Sobna svjetiljka obrubila mu je lice tankom zlatnom crtom, pa je izgledaopoput sveca na nekoj srednjovjekovnoj rezbariji.

“Ne zanima mene ta biljka. Ali ako već namjeravaš otići gore, volio bih da usput pogledašvanjski obod kamenog kruga.”

“U redu”, poslušno sam odvratila. “A što da tražim?”“Tragove vatre”, odgovorio je. “U svim tekstovima o Beltaneu koje znam, u obredima se uvijek

spominje vatra, a ipak, žene koje smo jutros vidjeli nisu je upotrijebile. Pitam se jesu li je moždazapalile sinoć, a onda se ujutro vratile da otplešu svoj ples. Doduše, povijesno gledano, te su vatrenavodno palili pastiri. Nisam primijetio tragove vatre u unutrašnjosti kruga”, dodao je, “ali otišli smoprije no što sam se sjetio provjeriti vanjski dio.”

“U redu”, ponovo sam rekla i zijevnula. Rano ustajanje dva dana zaredom uzelo je danak.Zaklopila sam knjigu i ustala. “Pod uvjetom da ne moram ustati prije devet.”

Ali kad sam napokon ušla u kameni krug, već je bilo gotovo jedanaest sati. Bila sam mokra dokože jer je padala sitna kiša a nisam se sjetila ponijeti kabanicu. Na brzinu sam pretražila vanjski diokruga, ali ako je ondje ikad gorjela vatra, netko se potrudio ukloniti sve tragove.

Biljku sam lakše pronašla. Nalazila se na mjestu koje sam zapamtila, u blizini najvišeg kamena.Odrezala sam nekoliko cvjetova sa stabljika i privremeno ih pohranila u rupčić, s namjerom da seprikladno pobrinem za njih kad se vratim do malog automobila gospođe Baird u kojem sam ostavilateške biljne preše.

Najviši kamen u krugu bio je raskoljen; u sredini je imao okomitu pukotinu koja ga je razdvajala

na dva golema komada. Čudno, dva su dijela na neki način bila odvojena. Premda su se sučeljenepovršine očito podudarale, bile su međusobno udaljene otprilike tri četvrt metra.

Odnekuda iz blizine dopirao je zvuk duboka zujanja. Pomislila sam da se u nekoj dubljoj pukotinikamena nalazi košnica, pa sam položila ruku na kamen kako bih se nagnula u pukotinu.

U tom trenutku kamen je vrisnuo.Odskočila sam kao opečena, tako brzo da sam se spotaknula o kratku travu i s treskom pala na

stražnjicu. Zabuljila sam se u kamen znojeći se.Nikad prije nisam čula da je neki živi stvor proizveo takav zvuk. Nemoguće ga je opisati, može se

samo reći da takav krik ne biste očekivali od kamena. Bio je jeziv.Zatim su i drugi kamenovi počeli vikati. Začula sam zvukove bitke, krikove umirućih ljudi i

uplašenih konja.Snažno sam zatresla glavom da razbistrim misli, ali buka nije prestala. Nesigurno sam ustala i

oteturala do ruba kruga. Zvukovi su dopirali sa svih strana, od čega su me zaboljeli zubi i zavrtjelomi se u glavi. Počelo mi se mutiti pred očima.

Ne mogu sa sigurnošću reći jesam li se namjerno vratila do pukotine u glavnom kamenu ili je tobila posljedica slučaja, nasumičnog teturanja kroz maglu buke.

Jednom prilikom, kad sam putovala noću, zaspala sam na suvozačevu sjedalu automobila upokretu, uljuljkana bukom kretanja u iluziju potpunog bestežinskog stanja. Vozač je prebrzo izletio namost i izgubio nadzor nad vozilom, pa su me blještava svjetla i mučan osjećaj da padam velikombrzinom prenuli iz sna o lebdjenju. Taj grubi prelazak u stvarnost najviše je što se mogu približitiopisu osjećaja koji sam tada iskusila, premda je i on još uvijek daleko od istine.

Mogla bih reći da mi se vidokrug suzio u mračnu točku i onda potpuno nestao, ne ostavljajući zasobom tamu nego jarku prazninu. Mogla bih reći da sam imala osjećaj da se vrtim ili da sam seizvrnula. I sve bi to bilo točno, a ipak ništa od toga ne bi moglo opisati onaj osjećaj potpunog prekidakoji me u tom času obuzeo, kao da sam se svom snagom sudarila s nečim što ne postoji.

Istina je da se ništa nije ni pomaknulo ni promijenilo. Činilo se da se ništa nije dogodilo, a ipakme obuzeo osjećaj elementarnog užasa, tako snažan da više nisam znala ni tko sam ni što sam, ni gdjese nalazim. Bila sam u središtu kaosa i nikakva mi tjelesna ni duhovna snaga nije mogla pomoći damu se oduprem.

Ne mogu tvrditi da sam pala u nesvijest, ali izvjesno vrijeme posve sigurno nisam bila svjesnasebe. “Probudila” sam se, ako je to prava riječ, kad sam se spotaknula o jedan kamen nedaleko odpodnožja brijega. Napola sam se otklizala niz posljednjih metar-dva obronka i zaustavila se u gustombusenju u podnožju.

Obuzela me mučnina i vrtoglavica, pa sam otpuzala do šumarka mladih hrastova i naslonila se najedno stablo da se priberem. Iz blizine je dopirala zbunjujuća vika koja me podsjetila na zvukove štosam ih čula i osjetila u kamenom krugu, ali ovoj je vici nedostajala ona primjesa neljudskog nasilja.Ovo su bili normalni zvukovi ljudske borbe, pa sam se okrenula prema njima.

K

3.

Čovjek u šumi

ad sam ih ugledala, bili su prilično daleko od mene. Dva ili tri muškarca u kiltovima trčala sumalim proplankom koliko ih noge nose. Začula sam praskanje u daljini i zaključila da je riječ o

pucnjima.Kad je za zvukovima pucnjave uslijedila pojava pet-šest muškaraca u crvenim kaputima i

hlačama do koljena, koji su mahali mušketama, bila sam posve sigurna da još uvijek haluciniram.Trepnula sam i razrogačila oči. Podigla sam šaku pred oči i ispružila dva prsta. Toliko sam ih ividjela, jasno i razgovijetno. Vid mi nije bio zamućen. Oprezno sam onjušila. Osjetila sam jedakmiris proljetnog drveća i blag dašak djeteline pokraj stopala. Znači da nemam ni olfaktivnihpriviđenja.

Opipala sam glavu. Nigdje me nije boljela. Vjerojatno nemam potres mozga. Puls mi je bio maloubrzan, ali ravnomjeran.

Zvukovi u daljini naglo su se promijenili. Začula sam topot kopita, a onda je u mom smjerudojurilo nekoliko konja koje su jahali Škoti u kiltovima, vičući na gelskom. Okretnost kojom sam imse sklonila s puta, činilo se, dokazivala je da nemam tjelesnih ozljeda, kakvo god da mi je duševnostanje.

A onda, kad je jedan od crvenih kaputa, kojeg je oborio na tlo Škot u bijegu, ustao i teatralnozaprijetio šakom za odmičućim konjima, sinulo mi je. Pa jasno. Ovo je film! Zavrtjela sam glavomčudeći se koliko mi je trebalo da to shvatim. Ovdje se snima nekakva kostimirana drama, to je sve.Nedvojbeno, jedna od onih priča o zgodnom princu u vrijesku.

No krasno! Bez obzira na umjetničku vrijednost projekta, filmska ekipa neće mi biti zahvalna akojoj u kadar unesem notu povijesne neautentičnosti. Dvostruko brže povukla sam se u šumu, snamjerom da obiđem proplanak u širokom luku i da izbijem na cestu kod mjesta gdje sam parkiralaauto. Ali kretanje se pokazalo težim no što sam očekivala. Šuma je bila mlada, puna grmlja koje mi jezapinjalo za odjeću. Morala sam oprezno napredovati između tankih mladih stabala, oslobađajućiusput suknju iz trnovitog grmlja.

Da je bio zmija, bila bih nagazila na njega. Tako je tiho stajao među mladim stablima, gotovo kaoda je jedno od njih, da ga nisam ni primijetila prije no što je naglo ispružio ruku i zgrabio me zanadlakticu.

Dlanom druge ruke prekrio mi je usta i natraške me odvukao u hrastov šumarak, dok sam sepanično otimala. Učinilo mi se da moj otimač, tko god bio, nije mnogo viši od mene, ali da imaprilično jake podlaktice. Zapahnuo me blagi cvjetni miris, nalik na lavandinu vodicu, a i nešto oštrije,pomiješano s jakim vonjem muškog znoja. Međutim, dok su se grane koje smo u prolasku svijali hitrovraćale na mjesto, primijetila sam nešto poznato u vezi sa šakom i podlakticom koja me je stezalaoko struka.

Zatresla sam glavom i oslobodila se stiska na ustima.“Frank! Što to izvodiš, za Boga miloga?” povikala sam, razapeta između olakšanja što sam ga

ovdje zatekla i razdraženosti zbog njegove neslane šale. Još uvijek sam bila uznemirena zbogdoživljaja među kamenovima, pa nisam bila raspoložena za grube igre.

Spustio je ruke, ali već dok sam se okretala prema njemu, shvatila sam da nešto nije u redu. Nesamo zbog nepoznate kolonjske vodice, nego i zbog nečega suptilnijeg. Ukipila sam se i osjetila dami se kosa diže na glavi.

“Vi niste Frank”, prošaptala sam.“Nisam”, složio se promatrajući me s velikim zanimanjem. “Premda imam jednog bratića koji se

tako zove. Ali sumnjam da ste me zamijenili s njim, madam. Nismo si baš previše slični.”Kako god da mu izgleda bratić, on sam mogao je biti Frankov brat. Imao je isto vitko i mršavo

tijelo i lijepo oblikovane kosti, iste oštre crte lica, ravne obrve i široke svijetlosmeđe oči, istu tamnukosu, začešljanu ravno na tjeme.

Ali ovaj čovjek imao je dugu kosu, povezanu kožnatom vrpcom. A njegova je ciganska koža imalatamnu boju koja je svjedočila o mjesecima - ne, o godinama - izloženosti suncu, a ne onu blaguzlaćanu boju koju je Frank dobio za naših praznika u Škotskoj.

“Tko ste vi?” uznemireno sam ga upitala. Premda je Frank imao mnoštvo rođaka i veza, vjerovalasam da poznajem cijeli britanski ogranak njegove obitelji, a među njima sigurno ne postoji nitko tkoizgleda kao ovaj čovjek. Osim toga, Frank bi mi zacijelo spomenuo da u škotskom gorju ima bliskogrođaka. Ne samo da bi ga spomenuo, nego bi inzistirao na tome da ga posjetimo, oboružaniuobičajenom zbirkom genealoških karata i bilježnica, znatiželjni da doznamo i najmanju pojedinost oglasovitom Crnom Jacku Randallu.

Čuvši moje pitanje, stranac je podigao obrve.“Tko sam ja? Ja bih vas trebao pitati tko ste vi, madam, i to s mnogo više opravdanja.” Polako me

odmjerio od glave do pete, prešavši s nekom vrstom nepristojna divljenja preko moje tanke pamučnesuknje, prekrivene grančicama božura, i zadržavši pogled s neobično podsmješljivim izrazom lica namojim nogama. Taj mi je pogled bio posve neshvatljiv, ali zbog njega me obuzela krajnja nervoza, pasam ustuknula korak ili dva i udarila leđima u drvo.

Napokon me prestao odmjeravati i okrenuo se u stranu. Kao da sam bila prikovana njegovimpogledom, izdahnula sam s olakšanjem, do tog trenutka nesvjesna da zadržavam dah.

Okrenuo se da podigne svoj kaput, koji je ležao prebačen preko najniže grane obližnjeg hrasta.Otro je nekoliko razbacanih listova s njega i počeo ga navlačiti.

Mora da sam glasno dahnula, jer on je ponovo podigao pogled. Kaput je bio tamnocrvene boje, sdugim frakom i bez ovratnika, a na prsima je imao petlje za zakopčavanje. Svijetložuti opšav nazasukanim rukavima bio je dobrih petnaest centimetara dug, a s jedne epolete svjetlucao je malispiralni zlatni gajtan. Bila je to uniforma draguna, časnička odora. U tom mi je trenutku sinulo - pajasno, on je glumac, član filmske ekipe koju sam vidjela na drugom kraju šume. Doduše, kratka sabljakoju je opasivao izgledala mi je realističnijom od bilo kojeg komada rekvizita što sam ga ikadvidjela.

Stisnula sam se uz stablo iza sebe, shvativši da mi njegova čvrstoća pruža osjećaj sigurnosti.Obrambeno sam prekrižila ruke na prsima.

“Tko ste vi, dovraga?” ponovo sam ga upitala. Glas mi je ovoga puta zazvučao kao graktanje ukojem sam čak i ja osjetila strah.

Nastavio je bez žurbe zakopčavati petlje na prsima kaputa, ignorirajući moje pitanje kao da ganije ni čuo. Tek kad je završio, opet je skrenuo pažnju na mene, a onda mi se podrugljivo naklonio ipoložio ruku na srce.

“Madam, ja sam gospodin Jonathan Randall, satnik osme konjičke jedinice u vojsci Njegovaveličanstva. Stojim vam na usluzi, madam.”

Potrčala sam. Dah mi je parao grudi dok sam se probijala kroz gusto granje hrastova i joha, neobazirući se na grmlje, koprive, kamenje, otpale grane i sve ostalo što mi se našlo na putu. Začulasam uzvik iza sebe, ali obuzela me prevelika panika da bih mogla odrediti odakle dolazi.

Bezglavo sam bježala, dok su me grančice greble po licu i rukama, a gležnjevi bi mi se svinulikad bih stala u rupu ili se spotakla o kamen. Nisam mogla suvislo misliti, htjela sam samo pobjeći odnjega.

Osjetila sam snažan udarac u donji dio leđa i pala potrbuške koliko sam duga i široka, s treskomkoji mi je izbacio sav zrak iz pluća. Grube ruke okrenule su me na leđa, a onda se satnik JonathanRandall uspravio iznad mene na koljena. Teško je disao i izgubio sablju u potjeri. Bio je raskuštran,prljav i potpuno ozlovoljen.

“Dovraga, zašto bježite od mene?” htio je znati. Gust pramen tamnosmeđe kose pao mu je na čeloi svinuo se, pa je još jezovitije sličio Franku.

Sagnuo se i uhvatio mi ruke. Još uvijek zadihana, stala sam se otimati, ali postigla sam samo to daga povučem na sebe.

Izgubio je ravnotežu i pao čitavom dužinom tijela na mene, još jedanput me pritisnuvši na tlo.Začudo, to je imalo za posljedicu da je njegova zlovolja nestala.

“Oh, tako ćemo, je li?” upitao me s hihotom. “Pa, vrlo bih vas rado poslušao, curo, ali izabraliste prilično nezgodan trenutak.” Njegova težina pritisnula mi je bokove uz tlo, a jedan mi se kamenčićbolno zario u leđa. Promeškoljila sam se da ga pomaknem. On je čvrsto pritisnuo bokove na moje irukama mi prikovao ramena za tlo. Zinula sam od bijesa.

“Što to...?” počela sam, ali on se sagnuo i prekinuo moj prosvjed poljupcem. Gurnuo mi je jezik uusta i istražio unutrašnjost s drskom prisnošću, lutajući jezikom naokolo i uranjajući dublje,povlačeći se i ponovo napredujući. A onda se povukao, isto tako naglo kao što je i počeo.

Potapšao me po obrazu. “Baš lijepo, curo. Možda poslije, kad budem imao vremena da vam seposve posvetim.”

U međuvremenu sam povratila dah, pa sam to iskoristila. Povikala sam mu ravno u uho, a on setrznuo kao da sam mu gurnula žicu u ušnu školjku. Iskoristila sam tu kretnju da podignem koljeno iudarim ga u nebranjenu stranu tijela, odbacivši ga na obližnji humak lišća.

Nezgrapno sam ustala, a on se spretno dokotrljao do mene. Grozničavo sam se osvrnula oko sebetražeći izlaz, ali bili smo u samom podnožju jedne od onih strmih litica koje tako naglo izranjaju izzemlje u škotskom gorju. Zarobio me na mjestu gdje se stijena povlači i oblikuje kamenu šupljinu.Onemogućio mi je izlaz iz udubine raširivši ruke i poduprijevši ih na zidove stijene, a na zgodnomtamnoputom licu pojavio se izraz bijesa i znatiželje.

“S kim ste došli ovamo?” htio je znati. “S tim Frankom, tko god on bio? U mojoj satniji nemanikoga s tim imenom. Ili je to možda neki čovjek koji živi u blizini?”

Stegnula sam šake i stisnula zube. Što god ovaj šaljivac smjerao, nisam to imala namjeru

podnositi.“Nemam pojma o čemu govorite i molim vas da me smjesta pustite!” rekla sam najboljim glasom

medicinske sestre. Takav je ton obično dobro djelovao na neposlušne bolničke čuvare i mladestažiste, ali čini se da je satnika Randalla samo zabavio. Odlučno sam suzbijala osjećaje straha idezorijentiranosti koji su mi mahali krilima ispod rebara poput jata uspaničenih kokoši.

Polako je zavrtio glavom i još me jedanput podrobno odmjerio.“Još ne, curo. Pitam se zašto bi zaboga zalutala kurva u potkošulji nosila cipele?” rekao je

razgovornim tonom. “I to prilično kvalitetne”, dodao je bacivši pogled na moje obične smeđemokasine.

“Kurva?” povikala sam.Ponovo me pogledao u lice zanemarivši moje pitanje, a onda mi je naglo prišao i uhvatio me za

bradu. Zgrabila sam ga za zapešće i pokušala mu odgurnuti ruku.“Ne dirajte me!” Prsti su mu bili kao od čelika. Ne osvrćući se na moje pokušaje da se

oslobodim, okrenuo mi je lice s jedne strane na drugu, pa ga je osvijetlilo sve slabije popodnevnosunce.

“Imaš kožu kao prava dama, kunem se”, promrmljao je sebi u bradu, a onda se nagnuo i omirisaome. “I francuski miomiris u kosi.” Zatim me ispustio, a ja sam ogorčeno protrljala bradu, kao daželim izbrisati dodir koji sam još uvijek osjećala na sebi.

“Sve ostalo mogao ti je kupiti tvoj pokrovitelj”, razmišljao je naglas, “ali ti se i izražavaš kaodama.”

“Baš vam hvala!” obrecnula sam se. “Mičite mi se s puta! Čeka me muž. Ako se ne vratim zadeset minuta, doći će po mene.”

“Oh, muž?” Njegov ironično zadivljen pogled malo je oslabio, ali nije posve nestao. “A kako tise muž preziva, molit ću lijepo? Gdje je? I zašto dopušta da mu žena sama luta opustjelim šumama uovako oskudnoj odjeći?”

Do ovog sam trenutka uspješno suzbijala dio svog mozga koji se grozničavo naprezao da pronađesmisao u cijelom ovom popodnevu, ali sada se uspio probiti na površinu dovoljno dugo da mi kaže,ma koliko da mi se njegove pretpostavke činile apsurdnima, da ću si samo natovariti na vrat noveneprilike ako ovom čovjeku kažem da mi se muž preziva Randall, baš kao i on. Zato sam mu prezirnoodbila odgovoriti i zakoračila da ga obiđem, ali on mi je jednom mišićavom rukom zapriječio prolazi ispružio drugu ruku da me uhvati.

Iznenada sam začula fijuk iznad naših glava, a odmah zatim ugledala sam nejasnu kretnju i začulatupi udarac. Satnik Randall našao se na tlu pokraj mojih nogu, ispod ispletene mase koja je izgledalakao zavežljaj starih kariranih krpa. Jedna se smeđa šaka, nalik na stijenu, uzdigla iz te mase i obrušilavelikom snagom. Sudeći po prasku koji je uslijedio, šaka je snažno udarila u neko koščatoispupčenje, a satnikove noge, koje su se dosad otimale, iznenada su se smirile.

Shvatila sam da buljim u par oštrih crnih očiju. Vretenasta ruka koja me na neko vrijemeoslobodila satnikove neželjene pažnje, privila se uz moju poput priljepka.

“A tko ste, dovraga, vi?” zapanjeno sam upitala. Moj spasitelj, ako ga tako mogu nazvati, bio jenekoliko centimetara niži od mene i mršav, ali gole ruke koje su virile iz poderane košulje bile sumišićave, a cijelo mu je tijelo ostavljalo dojam kao da je sazdano od nekog otpornog materijala

poput, primjerice, krevetnih opruga. A nije bio ni lijep, s kozičavom kožom, niskim čelom i uskomčeljusti.

“Ovuda.” Povukao me za ruku. Osupnuta događajima, poslušno sam krenula za njim.Moj novi drug brzo se probijao kroz gusto granje johe, a onda je naglo skrenuo iza velike stijene,

pa smo iznenada izbili na stazu. Prekomjerno obrasla grmljem johe i vrijeskom, staza je bila takovijugava da ni u jednom trenutku nisam mogla vidjeti više od dva metra pred sobom, ali to je ipaknedvojbeno bila staza, koja se uspinjala strmim obronkom prema vrhu brijega.

Tek kad smo stali oprezno birati put na drugoj strani brijega, skupila sam dovoljno daha ipribranosti da upitam svog druga kamo idemo. Nije mi odgovorio, pa sam glasnije ponovila:“Dovraga, kamo idemo?”

Na moje nemalo iznenađenje, skočio je na mene s grčem na licu i gurnuo me sa staze. Kad samzaustila da prosvjedujem, stavio mi je ruku na usta, povukao me na tlo i legao na mene.

Ne valjda opet, pomislila sam i počela se očajnički koprcati ne bih li se oslobodila stiska, a ondasam začula glasove koje je on čuo prije mene i smjesta se umirila. Dopirali su s raznih strana, praćenizvukovima koraka i gacanja po blatu. Glasovi su bili engleski, oko toga nije bilo dvojbe. Stala sam sežestoko otimati da oslobodim usta. Ugrizla sam ruku svog otimača i dobila tek toliko vremena daosjetim miris usoljenog smuđa na njegovim prstima, a onda me nešto udarilo po tjemenu i sve jeutonulo u mrak.

Iz tmine noćne magle iznenada je izronila kamena seljačka koliba s čvrsto zatvorenim prozorskimkapcima, tako da su prozori propuštali samo crtu svjetlosti. Nisam imala pojma koliko sam dugo bilau nesvijesti, pa nisam mogla procijeniti koliko je ova kuća daleko od Craigh na Duna i gradaInvernessa. Sjedila sam na konju ispred svog otmičara, ruku zavezanih za jabučicu sedla. Nismojahali cestom, pa smo još uvijek napredovali prilično sporo.

Budući da nisam osjećala simptome potresa mozga, ni ikakve druge posljedice udarca u glavuosim boli u tjemenu, zaključila sam da nisam bila dugo u nesvijesti. Moj otimač bio je šutljiv čovjek;na sva moja pitanja, zahtjeve i zajedljive komentare odgovarao je onim karakterističnim škotskimodgovorom za sve prigode, koji se najbolje može grafički predočiti kao “mmmmphm”. Da su memučile ikakve dvojbe oko njegove nacionalnosti, taj bi zvuk sam po sebi bio dovoljan da ih odagna.

Dok se naš konj spoticao o kamenje i grmlje kleke, oči su mi se postupno privikle na sve slabijuvanjsku svjetlost, pa sam doživjela šok kad sam iz gotovo potpune vanjske tame zakoračila nasvjetlost u unutrašnjosti, koja mi se učinila blještavom. Kad sam se oporavila od zaslijepljenosti,shvatila sam da je prostorija, jedina u kolibi, zapravo osvijetljena samo svjetlošću s vatre, s nekolikosvijeća i s uljanice koja mi se učinila opasno staromodnom.

“Koga si nam to doveo, Murtagh?”Čovjek s kozičavim licem uhvatio me za ruku i gurnuo na svjetlost vatre, pa sam zatreptala.“Sudeći po govoru, Saskinju, Dougal.” U sobi se nalazilo nekoliko muškaraca. Svi su se zabuljili

u mene, neki sa znatiželjom, a neki s onim dobro poznatim cerekom. Haljina mi se tijekompopodnevnih događaja poderala na nekoliko mjesta, pa sam žurno pokušala popraviti nastalu štetu.Spustivši pogled, kroz jedno sam poderano mjesto jasno ugledala oblinu dojke, a bila sam sigurna daje mogu vidjeti i svi okupljeni muškarci. Zaključivši da bi pokušaj da spojim poderane rubove samoprivukao još veću pažnju na taj prizor, nasumično sam odabrala jednog od prisutnih muškaraca i

smjelo mu se zagledala u oči, nadajući se da ću tako ili muškarcima ili sebi odvući pažnju spoderanog mjesta.

“Eh, bilo da je Saskinja ili nije, zgodna je”, rekao je jedan debeli i masni tip koji je sjedio pokrajvatre. Ne potrudivši se da odloži komad kruha koji je držao u ruci, ustao je i prišao mi. Nadlanicommi je podigao bradu i odmaknuo kosu s lica. Nekoliko mrvica kruha palo mi je u izrez haljine. Ostalimuškarci okupili su se oko mene, pa sam se našla okružena gomilom karirane odjeće, brada i brkova.Svi su snažno zaudarali na znoj i alkohol. Tek sam tada primijetila da su svi odjeveni u kiltove - štoje prilično neobično, čak i za ovaj dio Škotske. Jesam li ja to nabasala na neki sastanak društvaklanova ili možda na okupljanje bivših pripadnika neke vojne regimente?

“Dođi ovamo, curo”, pozvao me krupni tamnobradi muškarac koji je ostao sjediti za stolom doprozora. Po zapovjedničkom držanju, zaključila sam da je on vođa ove družine. Murtagh me gurnuonaprijed, a ostali su se nevoljko razmaknuli, kao da mu priznaju otmičarska prava.

Tamnobradi muškarac pažljivo me odmjerio, bezizražajna lica. Dobro izgleda, pomislila sam, anije ni neprijateljski raspoložen. Ali između obrva pojavile su mu se bore; nije to bilo lice koje bičovjek htio naljutiti.

“Kako se zoveš, curo?” Za tako krupnog čovjeka, imao je prilično visok glas, a ne duboki baskakav bih očekivala iz njegova snažnog prsnog koša.

“Claire... Claire Beauchamp”, odgovorila sam, odlučivši u hipu da upotrijebim svoje djevojačkoprezime. Ako za mene namjeravaju tražiti otkupninu, nisam im željela pomoći odajući im prezimekoje bi ih dovelo do Franka. Osim toga, nisam bila sigurna želim li da ovi ljudi grube vanjštinedoznaju tko sam ja, prije no što ja doznam tko su oni. “I što mislite, što...” Tamnobradi se čovjek nijeosvrnuo na moje pitanje, čime je ustanovio način ponašanja koji će mi vrlo brzo dodijati.

“Beauchamp?” Njegove su se guste obrve podigle, a njegova se družina iznenađeno uskomešala.“To je francusko prezime, zar ne?”

Prezime je izgovorio pravilnim francuskim, premda sam ja upotrijebila uobičajeni engleskiizgovor “Beecham”.

“Da, točno”, odgovorila sam s priličnim iznenađenjem.“Gdje si je našao?” upitao je Murtagha, koji se krijepio iz kožnate čuture.Crnomanjasti mali čovjek slegnuo je ramenima. “U podnožju Craigh na Duna. Svađala se s

jednim satnikom draguna kojeg slučajno poznajem”, dodao je i znakovito podigao obrve. “Čini se dasu raspravljali o tome je li ona kurva ili nije.”

Dougal me još jedanput pažljivo odmjerio, upijajući svaku pojedinost moje cicane pamučnehaljine i cipela.

“Shvaćam. A kakvo je stanovište dama zauzela u toj raspravi?” zanimao se, sarkastičnonaglasivši riječ “dama”, što mi se baš i nije svidjelo. Primijetila sam da mu je škotski naglasak,premda ne tako izražen kao u čovjeka po imenu Murtagh, još uvijek prilično jak.

Murtagh je izgledao gotovo kao da se zabavlja; barem mu se jedan kut usta podigao. “Ona jetvrdila da nije. Činilo se da je sam satnik neodlučan oko toga, ali sklon da to pitanje stavi na test.”

“To bismo i mi mogli učiniti.” Crnobradi debeljko prišao mi je cerekajući se, s rukamazataknutim za pojas. Hitro sam se povukla što sam više mogla, što s obzirom na veličinu kolibe nijebilo ni približno dovoljno daleko.

“Sad je dosta, Rupert.” Dougal me još uvijek srdito promatrao, ali iz glasa mu je izbijao autoritet,pa se Rupert zaustavio s komičnom grimasom, odglumivši razočaranje.

“Nisam baš ljubitelj silovanja, a za to sad ionako nemamo vremena.” Sa zadovoljstvom samdočekala taj načelni stav, koliko god da mu je dvojbena bila moralna osnova, ali ostala sam malonervozna s obzirom na neskrivene izraze požude na licima nekolicine drugih muškaraca. Osjećalasam se apsurdno, kao da sam izašla u javnost u donjem rublju. Premda nisam imala pojma ni tko suovi gorštački razbojnici ni što smjeraju, izgledali su mi vraški opasni. Ugrizla sam se za jezik daobuzdam izvjestan broj manje-više nepromišljenih primjedaba koje su mi prostrujale glavom.

“Što ti kažeš, Murtagh?” zapitao je Dougal mog otmičara. “Izgleda da joj se Rupert baš ne sviđa,ha?”

“To nije dokaz”, usprotivio se niski, proćelavi čovjek. “Nije joj ponudio srebrnjake. Ne možešočekivati da će bilo koja žena poći s Rupertom bez oveće naknade - unaprijed”, dodao je, izazvavšimeđu svojim drugovima provalu veselja. Ali Dougal je naglom gestom utišao galamu i pokazaoglavom prema vratima. Još uvijek se cerekajući, proćelavi čovjek poslušno je šmugnuo van u tamu.

Murtagh se nije pridružio smijehu. Namršteno me pogledao i zatresao glavom, pa mu se zanjihaopramen kose na čelu.

“Ne”, napokon je rekao. “Nemam pojma što bi ona mogla biti - ili tko - ali okladio bih se u svojunajbolju košulju da nije kurva.” Ponadala sam se da mu košulja koju ima na sebi nije najbolja, jerjedva da je zgledala vrijedna klađenja.

“Pa, ti to sigurno znaš, Murtagh, ti si ih dovoljno vidio”, podrugljivo mu je odvratio Rupert, aliDougal ga je grubo utišao.

“O tome ćemo razmišljati poslije”, otresito je rekao. “Noćas nas čeka dug put, a prvo moramopomoći Jamieju; on u ovakvom stanju ne može jahati.”

Ja sam se povukla u sjenu pokraj ognjišta, nadajući se da to nitko neće primijetiti. Prije no što meuveo u kolibu, čovjek po imenu Murtagh odvezao mi je ruke. Možda bih mogla pobjeći dok su onizaokupljeni drugim stvarima. Pažnja prisutnih muškaraca sada se usmjerila na mladića koji je sjediozgrbljen na stolcu u kutu. Za cijelo vrijeme mog pojavljivanja i ispitivanja jedva da je podigaopogled; imao je spuštenu glavu. stišćući jednom rukom suprotno rame i blago se njihao naprijed-natrag od boli.

Dougal mu je nježno odgurnuo ruku s ramena, a jedan od muškaraca povukao mu je kariraniogrtač i otkrio zakrvavljenu prljavu košulju. Jedan niski čovjek s bujnim brkovima stao je iza mladićas nožem u ruci. uhvatio mu košulju za ovratnik i prerezao je preko prsa i niz rukav, pa je otpala sramena.

Ispustila sam glasan uzdah, kao i nekolicina muškaraca. Na vrhu ranjenog ramena nalazila seduboka, nazupčana brazda, a niz mladićeva prsa tekla je krv. Ali više me šokirao prizor same ramenekosti. Imao je grozno ispupčenje na ramenu, a ruka mu je visjela pod nemogućim kutom.

Dougal je zastenjao. “Uh! Jadnik je iščašio rame.” Nato je mladić prvi put podigao pogled. Imaoje snažno i dobroćudno lice, premda iskrivljeno od boli i obraslo kratkom crvenkastom bradom.

“Kad me kugla iz muškete izbacila iz sedla, pao sam na ispruženu ruku. Tresnuo sam cijelomtežinom tijela na nju i - pras! - iščašila se.”

“Točno tako.” Brkonja, koji je bio Škot, a sudeći po naglasku i obrazovan čovjek, opipao mu jerame, a mladić se namrštio od boli. “Rana nije problem. Kugla je prošla ravno kroz rame. Rana je

čista - krv slobodno teče.” Dohvatio je zavežljaj prljave tkanine sa stola i upotrijebio ga da zaustavikrvarenje. “Ali ne znam što da učinim s iščašenjem. Trebat će nam ranarnik da vrati zglob na mjesto.Tako ne možeš jahati, zar ne, Jamie, momče?”

Kugla iz muškete? zbunjeno sam pomislila. Ranarnik?Mladić je zatresao glavom, blijeda lica. “Boli me i kad sjedim. Ne bih mogao jahati.” Čvrsto je

zažmirio i snažno zarinuo zube u donju usnu.“Pa ne možemo ga ostaviti, ne?” nestrpljivo je rekao Murtagh. “Crveni kaputi nisu baš vješti u

traganju po mraku, ali prije ili poslije doći će ovamo, bez obzira na zatvorene prozorske kapke. A stom rupetinom na ramenu, Jamie teško može proći kao nedužni seljak.”

“Ne brini”, kratko je rekao Dougal. “Nemam ga namjeru ostaviti.” Brkonja je uzdahnuo. “Ondanema pomoći. Morat ćemo mu pokušati vratiti zglob na mjesto. Murtagh, ti i Rupert ga pridržite, a jaću pokušati.”

Suosjećajno sam gledala kako brkonja hvata mladićevu ruku za zapešće i lakat i silom je povlačinagore. Kut je bio posve pogrešan; mora da je prouzročio strašnu bol. Niz mladićevo lice slijevao seznoj, ali nije ispustio ni glasa, samo je malo zastenjao. Iznenada se skljokao naprijed i samo ga jestisak čovjeka koji ga je pridržavao, spriječio da ne padne na pod.

Jedan od muškaraca izvukao je čep iz kožnate čuture i prislonio mu grlić na usta. Smrad siroverakije dopro je do mjesta gdje sam stajala. Mladić je počeo kašljati i napinjati se, ali ipak je uspiootpiti gutljaj, dok mu je jantarna tekućina kapala na ostatke košulje.

“Jesi li spreman za još jedan pokušaj, momče?” upitao ga je ćelavac. “Ili bi možda Rupert trebaopokušati”, predložio je okrećući se debelom crnobradom grubijanu.

Odazvavši se na poziv, Rupert je svinuo ruke u laktovima kao da se sprema za bacanje kamena sramena i uhvatio mladića za zapešće, očito s namjerom da snažnim trzajem vrati zglob na mjesto, štoje zahvat, bilo mi je jasno, koji će mladiću vjerojatno razvaliti ruku poput čačkalice.

“Da se niste usudili!” Sve misli na bijeg povukle su se pred profesionalnim zgražanjem.Zakoračila sam naprijed, ne obazirući se na zapanjene poglede muškaraca oko mene.

“Kako to misliš?” obrecnuo se ćelavac, očito iznerviran mojom upadicom.“Slomit ćete mu ruku ako je tako povučete”, odvratila sam isto tako osornim tonom. “Mičite mi se

s puta, molim!” Laktom sam odgurnula Ruperta i uhvatila pacijenta za zapešće. On je izgledaojednako iznenađeno kao i svi ostali, ali nije se opirao. Koža mu je bila vrlo topla, ali zaključila samda nema groznicu.

“Da bi se kost nadlaktice vratila u zglob, morate je uhvatiti pod ispravnim kutom”, objasnila sami zastenjavši podigla mladićevo zapešće i gurnula mu lakat prema tijelu. Bio je krupan momak; rukamu je bila teška poput olova.

“Ovo je najgori dio”, upozorila sam svog pacijenta i uhvatila ga za lakat, spremajući se da naglopovučem ruku nagore i prema unutra.

Usta su mu zatitrala, premda se to baš ne bi moglo nazvati osmijehom. “Ne može me boljetimnogo više nego sada. Nastavite.” Sada sam se i ja već oznojila. Namještanje iščašenog zglobanaporan je posao i u najboljim okolnostima. A kad se taj zahvat izvodi na krupnom čovjeku koji jeiščašio zglob prije nekoliko sati pa su mišići već natekli i pritišću mu zglob, to zahtijeva svu snagukoju sam imala. Nalazili smo se opasno blizu ognjišta i ponadala sam se da se nećemo oboje

prevrnuti u vatru ako se zglob vrati na mjesto s trzajem.Iznenada se začuo nježan škljocaj u ramenu i zglob se vratio na svoje mjesto. Pacijent je izgledao

zadivljeno. S nevjericom je opipao rame.“Više me ne boli!” Na licu mu se pojavio širok osmijeh olakšanja i radosti, a prisutni su muškarci

počeli vikati i pljeskati.“Još će vas boljeti!” Bila sam sva znojna od napora, ali samodopadno zadovoljna ishodom

zahvata. “Boljet će vas još nekoliko dana. Dva-tri dana ne smijete istezati zglob; kad se njime budeteslužili, isprva to činite vrlo polako. Ako osjetite bol, smjesta prekinite. I svakodnevno ga omatajtetoplim oblozima.”

Dok sam svom pacijentu davala taj savjet, koji je on slušao s poštovanjem, postala sam svjesnada me drugi muškarci promatraju s izrazima lica u rasponu od čuđenja do neskrivene sumnjičavosti.

“Ja sam medicinska sestra, znate”, objasnila sam im pomalo obrambenim tonom.Dougal i Rupert blijedo su se pogledali, a zatim me Dougal ponovo pogledao u oči.“Ne znam kakva ste sestra”, rekao je podižući obrve, “ali čini se da ste vješti u liječenju. Možete

li mu zaustaviti krvarenje, toliko da može sjediti na konju?”“Mogu mu previti ranu, da”, odgovorila sam prilično strogim glasom. “Ako imate nešto za

previjanje. Ali kako to mislite, ‘kakva sestra’? I zašto mislite da bih vam htjela pomoći?”Nisu mi odgovorili. Dougal se okrenuo ženi koja se skutrila u kutu prostorije i rekao joj nešto na

jeziku koji sam nejasno prepoznala kao gelski. Okružena svim tim muškarcima, prije ju nisamprimijetila. Neobično je odjevena, pomislila sam. Nosila je čudnu, podrapanu suknju i bluzu s dugimrukavima, napola prekrivenu nekom vrstom steznika ili prsluka. Sve je na njoj bilo prilično grubo,uključujući i lice. Ali, osvrćući se oko sebe, shvatila sam da ova kuća ne samo da nema električnestruje, nego nema ni vodovoda, što je kakva-takva isprika za prljavštinu.

Žena se hitro naklonila, a onda je sitnim koracima odjurila pokraj Ruperta i Murtagha i počelaprekapati po šarenoj drvenoj škrinji pokraj ognjišta. Napokon je izvukla hrpu izgužvanih krpa.

“Ne, to neće biti dobro”, rekla sam, polako ih opipavši. “Ranu prvo treba dezinficirati, a ondaomotati čistom krpom, ako nemate steriliziranih gaza.”

Svi oko mene podigli su obrve. “Dezinficirati?” oprezno je upitao niski čovjek.“Da, dezinficirati”, strogo sam odgovorila, pomislivši da je pomalo priprost, unatoč

obrazovanom naglasku. “Ranu treba očistiti i namazati otopinom da uništi bacile i pospješiozdravljenje.”

“Kakvom otopinom?”“Recimo jodom”, odgovorila sam. Vidjevši da nitko ne shvaća o čemu govorim, pokušala sam

ponovo. “Nekim antiseptikom? Razvodnjenim karbolom?” predložila sam. “Ili čak alkoholom?”Ugledala sam izraze olakšanja. Napokon sam izgovorila riječ koju su prepoznali. Murtagh mi jetutnuo kožnatu čuturu u ruke. Uzdahnula sam s nestrpljenjem. Znala sam da su ljudi u škotskom gorjuprimitivni, ali ovo čovjek gotovo da ne povjeruje.

“Gledajte”, rekla sam što sam strpljivije mogla. “Zašto ga jednostavno ne odvedete u grad? Nemože biti daleko, a sigurna sam da tamo postoji liječnik koji bi se mogao pobrinuti za njega.”

Žena se zablenula u mene. “Koji grad?”

Ne obazirući se na ovu raspravu, krupni čovjek Dougal malo je odmaknuo zavjesu s prozora ioprezno provirio u tamu, a zatim je pustio zavjesu da ponovo padne na mjesto i tiho otišao do vrata.Kad je izašao u noć, muškarci su zašutjeli.

Trenutak poslije, vratio se dovodeći sa sobom onog ćelavca i hladan, oštar miris borovine.Odgovarajući na upitne poglede muškaraca, zatresao je glavom.

“Ne, nema nikoga u blizini. Odmah ćemo krenuti, dok je još sigurno.” Zatim je pogledao mene, paje na trenutak zastao i zamislio se, a onda je donio odluku i iznenada kimnuo glavom prema meni,

“Povest ćemo je sa sobom”, rekao je, a onda prekopao po gomili krpa na stolu i uzeo jednupoderanu krpu, koja je izgledala poput rupca koji e vidio i bolje dane.

Kamo god da su namjeravali krenuti, činilo se da brkonja nije sklon tome da me povede.“A zašto da je naprosto ne ostavimo ovdje?”Dougal mu je dobacio nestrpljiv pogled, ali prepustio je Murtaghu da objasni. “Gdje god da su

crveni kaputi sada, stići će ovamo do zore, a do nje još nije dugo ostalo, kad se sve uzme u obzir.Ako je ova žena engleski špijun, ne možemo riskirati da je ostavimo ovdje pa da im kaže kamo smokrenuli. A ako nije u dobrim odnosima s njima” - pogledao me kao da baš nije uvjeren u to - “nemožemo je ostaviti ovdje samu u podsuknji.” Zatim je upro prstom u moju suknju i malo se razvedrio.“Kad smo već kod toga, mogli bismo štogod zaraditi ako zatražimo otkupninu za nju. Istina, oskudnoje odjevena, ali odjeća joj je kvalitetna.”

“Osim toga”, prekinuo ga je Dougal, “mogla bi nam dobro doći na putu, izgleda da se pomalorazumije u liječenje. Ali sada za to nemamo vremena. Bojim se da ćeš morati krenuti bez‘dezinfekcije’, Jamie”, rekao je mlađem čovjeku potapšavši ga po leđima. “Možeš li jahati s jednomrukom?”

“Mogu.”“Odlično!” Zatim je meni dobacio masnu krpu. “Evo ti ovo”, rekao je. “Požuri s previjanjem.

Odmah ćemo krenuti.” Zatim se obratio čovjeku s licem lasice i debeljku po imenu Rupert: “Vasdvojica, dovedite konje.”

S gađenjem sam okrenula krpu.“Ne mogu upotrijebiti ovu krpu”, usprotivila sam se. “Prljava je.”Krupni čovjek stiskao mi je rame prije no što sam se snašla, a njegove su se tamne oči našle

nekoliko centimetara od mojih. “Učini to”, rekao mi je.Zatim me odgurnuo, žurno otišao do vrata i izašao za dvojicom svojih pomoćnika. Prilično

uzdrmana, posvetila sam se zadaći da što bolje previjem ranu od metka. Medicinska naobrazba nijemi dopuštala da upotrijebim prljavi rubac, pa sam potražila nešto prikladnije, pokušavajući takosuzbiti zbunjenost i strah. Nakon kratke i neuspješne potrage po hrpi krpa, napokon sam odlučilaupotrijebiti trake umjetne svile koje sam poderala s obruba svog kombinea. Premda to ni izdalekanije bio sterilan materijal, bio je daleko najčišći koji mi je bio na raspolaganju.

Platno na košulji mog pacijenta bilo je staro i iznošeno, ali još uvijek iznenađujuće čvrsto. Malose napregnuvši, rasparala sam ostatak rukava i napravila od njega improviziranu petlju, a zatim samse odmaknula da provjerim rezultate improviziranog terenskog previjanja i udarila leđima ravno ukrupnog čovjeka koji se tiho vratio u kolibu da provjeri što radim.

S odobravanjem je pogledao rezultat. “Dobar posao, curo! Hajde sada, spremni smo.”

Tutnuo je kovanicu ženi u ruku i odvukao me iz kolibe. Jamie je sporijim korakom krenuo zanama, još uvijek pomalo blijed. Kad je ustao s niskog stolca, shvatila sam da je visok čovjek,nekoliko centimetara viši od Dougala, koji je i sam bio prilično visok.

Crnobradi Rupert i Murtagh čekali su nas vani sa šest konja i tiho im u mraku mrmljali smirujućeriječi na gelskom. Nije bilo mjesečine, ali metalni dijelovi konjske orme srebrnasto su se bljeskali nasvjetlosti zvijezda. Podigla sam pogled prema nebu i gotovo zinula od čuda; nikad prije nisam vidjelanoćno nebo tako načičkano sjajnim zvijezdama. Osvrćući se po okolnoj šumi, shvatila sam zašto jetako. Budući da u blizini nema grada koji bi zastro nebo svjetlošću, zvijezde su vladale noćnimnebom.

A onda sam se ukipila, osjetivši mnogo jaču hladnoću no što je noćna studen opravdavala. Nemasvjetlosti grada. “Koji grad?” bila me upitala ona žena u kolibi. Nedostatak svjetlosti isprva me nijeuznemirio jer sam se tijekom ratnih godina navikla na zamračenja i zračne napade. Ali rat je završio,pa bi se svjetla Invernessa morala vidjeti s udaljenosti od nekoliko milja.

Muškarci su bili samo bezoblične mrlje u mraku. Palo mi je na pamet da se pokušam odšuljati ušumarak, ali kao da mi čita misli, Dougal me zgrabio za lakat i povukao prema konjima.

“Jamie, uzjaši! Cura će jahati s tobom.” Stisnuo me za lakat. “Ako Jamie ne bude mogao držatiuzde jednom rukom, drži ih ti, ali potrudi se da nam ostaneš blizu. Pokušaš li štogod, prerezat ću tigrkljan. Jasno?”

Grlo mi je bilo previše suho da mu odgovorim, pa sam kimnula glavom. Nije to rekao osobitoprijetećim tonom, ali vjerovala sam mu svaku riječ. Nisam bila u iskušenju da “štogod” pokušam jernisam imala pojma što bih uopće mogla pokušati. Nisam znala ni gdje se nalazim ni tko su mojipratioci, ni zašto odlaze u takvoj žurbi ni kamo smo krenuli, ali nije mi preostalo ništa drugo nego dapođem s njima. Brinula sam se zbog Franka, koji me zacijelo odavno traži, ali činilo se da ovo nijedobar trenutak da ga spomenem.

Dougal je zacijelo osjetio da sam kimnula glavom jer mi je ispustio ruku i iznenada se sagnuopokraj mene. Stajala sam glupavo zureći u njega dok nije prosiktao: “Stopalo, curo! Daj mi stopalo!Lijevo stopalo”, zgađeno je dodao. Žurno sam maknula desno stopalo iz njegove ruke i stavila lijevo.Neznatno zastenjavši, podigao me na sedlo ispred Jamieja, koji me zdravom rukom privio sebi.

Unatoč nelagodnoj situaciji, bila sam zahvalna na toplini mladog Škota. Snažno je vonjao na dim,krv i neopranu muškost, ali hladni noćni zrak tako me ujedao kroz tanku haljinu da sam bila sretna štose mogu nasloniti na njega.

Uz tiho zveckanje uzda, krenuli smo u zvjezdanu noć. Muškarci nisu razgovarali, vladala jeoprezna budnost. Čim smo izbili na stazu, konji su prešli u kas, a ja sam se previše neudobnodrmusala da bih željela razgovarati, čak i pod pretpostavkom da me itko želi slušati.

Činilo se da moj suputnik nema velikih problema, unatoč tome što se nije mogao služiti desnomrukom. Osjećala sam njegova bedra iza sebe, koja su se povremeno pomicala i stezala vodeći konja.Čvrsto sam se držala za rub kratkog sedla kako ne bih pala; ja sam već jahala na konju, ali nisam bilani izdaleka tako vješt jahač kao taj Jamie.

Nakon izvjesnog vremena stigli smo do križanja, gdje smo na trenutak zastali dok su se onajćelavac i vođa skupine dogovarali tihim glasom. Jamie je prebacio uzde konju preko vrata i pustio ihda padnu do vrhova iznikle trave, a onda se počeo vrpoljiti i okretati iza mene.

“Oprezno!” rekla sam mu. “Nemojte se tako okretati jer će vam otpasti zavoji! Što pokušavate

učiniti?”“Pokušavam skinuti ogrtač da vas njime zaogrnem”, odgovorio je. “Drhtite. Ali ne mogu ga

skinuti jednom rukom. Možete li mi uhvatiti kopču broša?”Nakon dosta povlačenja i nezgrapna premještanja, uspjeli smo osloboditi ogrtač. Jamie je

iznenađujuće spretnim zamahom izvukao ogrtač i pričekao da mu padne oko ramena poput šala. Zatimje stavio krajeve ogrtača oko mojih ramena i gurnuo ih pod rub sedla, tako da smo oboje bili toploogrnuti.

“Evo!” rekao je. “Ne bi bilo dobro da se smrznete prije no što stignemo.”“Hvala”, rekla sam, zahvalna na zaštiti od hladnoće. “Ali kamo idemo?”Nisam mu mogla vidjeti lice, koje je bilo iza i iznad mene. Načas je ušutio prije no što mi je

odgovorio.Napokon se kratko nasmijao. “Iskreno rečeno, curo, ne znam. Pretpostavljam da ćemo oboje

doznati kad stignemo, ha?”

Nešto mi se učinilo poznato u krajoliku kojim smo sada prolazili. Činilo mi se da prepoznajem oblikvelikih stijena ispred nas, nalik na pijetlov rep.

“Pa to je stijena Cocknammon!” uzviknula sam.“Da, valjda”, odvratio je moj pratilac, koga to otkriće nije uzbudilo.“Nisu li Englezi svojedobno ovdje postavljali zasjede?” upitala sam, pokušavajući se prisjetiti

svih onih dosadnih dijelova lokalne povijesti s kojima me Frank proteklog tjedna satima pokušavaozabaviti. “Ako je u blizini engleska patrola...” Zastala sam. Ako se u blizini nalazi engleska patrola,možda griješim što na to privlačim pažnju. A ipak, u slučaju zasjede, ja se ni po čemu ne bihrazlikovala od svog pratioca, budući da smo oboje zaogrnuti istim ogrtačem. Sjetila sam se satnikaJonathana Randalla i nehotice zadrhtala. Sve što sam vidjela nakon prolaska kroz onaj procjep ukamenu upućivalo je na potpuno iracionalan zaključak da je čovjek kojeg sam srela u šumi zapravoFrankov daleki predak. Tvrdoglavo sam se opirala tom zaključku, ali nisam bila u stanju pronaćineko drugo objašnjenje koje bi se slagalo s činjenicama.

Isprva sam pomislila da je sve to samo neuobičajeno jasan san, ali Randallov bezobrazno intimani puten poljubac raspršio je taj dojam. A ni Murtaghov udarac po glavi nije bio san, bol na tjemenubila je jednako jaka kao i trenje bedara o sedlo, koje nije nimalo nalikovalo na san. A nije ni krv.Istina, za mene je krv postala dovoljno uobičajena pojava da sam je već i prije sanjala. Ali još nikadnisam sanjala miris krvi, taj topli, crvenkastosmeđi vonj koji sam još uvijek mogla nanjušiti načovjeku iza sebe.

“Tsk”, coknuo je moj suputnik konju i natjerao ga da priđe uz bok konju predvodnika skupine, aonda se u mrklom mraku upustio u tihi razgovor na gelskom. Konji su usporili do hoda.

Na vođin znak, Jamie, Murtagh i onaj niski ćelavac otišli su na začelje, a druga dvojica pojurilasu naprijed i odgalopirala do stijene, koja je ležala s desne strane, četvrt milje ispred nas. Umeđuvremenu je izašao polumjesec, pa je svjetlost bila dovoljno jaka da obasja lišće sljeza pokrajceste, ali u mračnim udubinama stijene moglo se skrivati bilo što.

Čim su figure u galopu projahale pokraj stijene, iz udubine je bljesnula vatra iz muškete. Odmahiza svojih leđa začula sam krik od kojeg mi se sledila krv u žilama, a naš konj pojurio je kao da ga je

bocnuo oštar štap. Iznenada smo jurili kroz vrijesak prema stijeni, a Murtagh i onaj drugi čovjek jurilisu pokraj nas; noćni zrak parali su krikovi i urlici od kojih se diže kosa na glavi.

Uhvatila sam se za jabučicu sedla kao da mi o tome ovisi život. Jamie je odjednom potjerao konjado velikog klekovog grma, zgrabio me oko struka i grubo bacio u grm, a zatim je oštro okrenuo konjai odjurio, obilazeći stijenu prema južnoj strani. Vidjela sam ga kako se jako naginje u sedlu dok jekonj nestajao u sjeni stijene. Kad se konj ponovo pojavio, sedlo je bilo prazno.

Pročelja stijene bila su prošarana sjenama; čula sam uzvike i povremene pucnjeve iz mušketa, alinisam mogla razabrati jesu li kretnje koje vidim kretnje muškaraca ili samo sjene kržljavih hrastovakoji su rasli iz pukotina u stijenama.

S izvjesnim sam se naporom izvukla iz grmlja, mičući komadiće klekova trnja sa suknje i iz kose.Liznula sam jednu ogrebotinu na ruci i zapitala se što sada da učinim. Mogla bih pričekati da sukobkod stijene završi. Ako Škoti pobijede ili barem prežive, pretpostavljam da će se vratiti po mene. Aako ne pobijede, mogla bih prići Englezima. Ali oni bi lako mogli zaključiti da sam se udružila saŠkotima kad putujem s njima. Nisam imala pojma s kakvom bih se namjerom udružila s njima, ali izponašanja muškaraca u kolibi bilo je posve očito da namjeravaju učiniti nešto čemu bi se Englezisnažno protivili.

Možda bi mi bilo najpametnije da se držim podalje od obiju strana u sukobu. Na kraju krajeva,sada kad znam gdje se nalazim, postoje izgledi da se vratim u grad ili selo koje znam, pa makarmorala čitav put prevaliti pješice. Odlučno sam krenula prema cesti, spotičući se o mnogobrojnogranitno kamenje koje je virilo iz zemlje, te nezakonite potomke stijene Cocknammon.

Hod na mjesečini bio je varljiv. Mogla sam vidjeti svaku pojedinost na tlu, ali nisam imalaosjećaj za dubinu pa su mi ravno bilje i nazubljeno kamenje izgledali jednako visoki, što me tjeraloda previsoko podižem stopala pokušavajući prekoračiti nepostojeće prepreke i da udaram nožnimprstima o kamenje. Hodala sam što sam brže mogla, osluškujući ide li tkogod za mnom.

Kad sam došla do ceste, buka bitke već se stišala. Shvatila sam da je sama cesta previšeosvijetljena, ali ako želim naći put do grada, moram poći njome. Nisam imala osjećaj smjera umraku, a Frank me nikad nije uspio naučiti orijentaciju prema zvijezdama. Kad sam pomislila naFranka, gotovo sam zaplakala, pa sam pokušala odagnati misli o njemu, nastojeći pronaći neki smisaou popodnevnim događajima.

Premda se to činilo nezamislivim, sve je navodilo na zaključak da sam se našla na mjestu gdje jošuvijek vladaju običaji i odnosi kasnog osamnaestog stoljeća. Da nije bilo ozljeda mladića kojeg suzvali Jamie, pomislila bih da je cijela stvar neka vrsta pretjerane kostimirane zabave. Ali sudeći potragovima, njegovu je ranu doista izazvalo nešto vrlo nalik na kuglu iz muškete. A ni ponašanjemuškaraca u kolibi nije nimalo nalikovalo na glumu. Izgledali su ozbiljno, a njihovi bodeži i mačevibili su stvarni.

Je li ovo možda neka zabačena enklava, gdje seljani s vremena na vrijeme uprizoruju dijelovesvoje povijesti? Čula sam da se takve stvari rade u Njemačkoj, ali nikad u Škotskoj. Nikad nisi čulani za glumce koji jedni na druge pucaju iz mušketa, zar ne? podrugljivo mi je odvratio neugodnoracionalan dio mog mozga.

Osvrnula sam se prema stijeni da provjerim gdje se nalazim, a zatim sam pogledala nebo ispredsebe i krv mi se sledila u žilama. Ondje nije bilo ničega osim mekanih iglica borova, neproničnocrnih pred rasutim zvijezdama. Gdje su svjetla Invernessa? Ako je stijena iza mene doistaCocknammon, a znala sam da jest, onda Inverness mora ležati manje od tri milje jugoistočno. Iz ove

udaljenosti, morala bih vidjeti odsjaj gradskih svjetala na nebu. Ako je grad doista ovdje.Uzrujano sam zadrhtala i uhvatila se za laktove da se zaštitim od studeni. Čak ako načas i

prihvatim posve nevjerojatnu pretpostavku da se nalazim u nekom drugom vremenu, Inverness nasvom sadašnjem položaju leži već šesto godina. Ovdje je. Ali izgleda da nema svjetala. U ovimokolnostima, to snažno nagovještava da u gradu nema električne struje. Što je još jedan dokaz, ako miuopće trebaju ikakvi dokazi. Ali dokaz za što, točno?

Jedna je sjena iskoračila iz mraka ispred mene, tako blizu da sam se gotovo sudarila s njom.Suspregnula sam krik i okrenula se da potrčim, ali krupna šaka uhvatila me za ruku i spriječila mojbijeg.

“Ne brinite, curo. Ja sam.”“Toga sam se i bojala”, bijesno sam odvratila, premda sam zapravo osjetila olakšanje kad sam

shvatila da preda mnom stoji Jamie. Njega se nisam bojala toliko koliko ostalih muškaraca, premdaje izgledao jednako opasno. Ipak, mlad je, čak mlađi od mene, procijenila sam. A nije mi bilo lakobojati se čovjeka koji mi je nedavno bio pacijent.

“Nadam se da niste zloupotrebljavali rame”, rekla sam mu prijekornim glasom bolničkenadzornice. Ako mi pođe za rukom da nametnem dovoljno autoritativan ton, možda ga uspijemnagovoriti da me pusti.

“Ona mala čarka nije mu pomogla”, priznao je masirajući rame drugom rukom.U tom trenutku pomaknuo se na komadić osvijetljen mjesečinom, pa sam mu na prsima ugledala

veliku krvavu mrlju na košulji. Odmah sam pomislila da krvari iz arterije, ali u tom slučaju, kako jemoguće da još uvijek stoji na nogama?

“Ozlijeđeni ste!” uzviknula sam. “Je li vam se otvorila rana na ramenu ili je to nova rana?Sjednite da pogledam!” Gurnula sam ga prema skupini kamenja, usput brzo ponavljajući u mislimaproceduru za hitne intervencije na terenu. Nisam imala pribor kod sebe, ništa osim odjeće. Posegnulasam za ostacima svog kombinea, namjeravajući ga upotrijebiti da zaustavim krvarenje, ali Jamie senasmijao.

“Ne, ne obazirite se na to, curo. To nije moja krv. Barem većina nije”, rekao je, opreznoodvajajući natopljenu tkaninu od tijela.

Gutnula sam slinu, osjećajući da me hvata lagana mučnina. “Oh”, odvratila sam slabašnimglasom.

“Dougal i ostali čekaju nas pokraj ceste. Hajdemo!” Uhvatio me za ruku, manje iz galantnosti, aviše kako bi me natjerao da ga slijedim. Odlučila sam riskirati i ukopala se na mjestu.

“Ne! Ne idem s vama!”Zaustavio se, iznenađen mojim protivljenjem. “Da, idete.” Izgleda da ga moj otpor nije uznemirio;

zapravo, činilo se da ga neznatno zabavlja što se protivim ponovnoj otmici.“A što ako neću? Hoćete li mi prerezati grkljan?” upitala sam, ustrajavajući na toj temi.

Razmislio je o alternativama i mirno odgovorio:“Ne, neću. Ne izgledate mi teški. Ako ne želite hodati, podići ću vas i prebaciti preko ramena.

Želite li da to učinim?” Zakoračio je prema meni, a ja sam žurno ustuknula. Nisam ni najmanjesumnjala da bi to doista i učinio, unatoč rani.

“Ne! Ne smijete to učiniti, opet ćete ozlijediti rame.”

Nisam mu mogla vidjeti crte lica, ali spazila sam bljesak zuba na mjesečini i shvatila da sesmiješi.

“Pa onda, budući da ne želite da se ozlijedim, pretpostavljam da to znači da ćete poći sa mnom?”S mukom sam tražila neki odgovor, ali nisam ga uspjela smisliti na vrijeme. On me opet zgrabio zaruku, pa smo krenuli prema cesti.

Jamie me čvrsto držao za ruku i potezao me nagore kad bih se spotaknula o neki kamen ili biljku.On sam hodao je kao da je bodljikava vrijes popločena cesta usred bijela dana. Nema sumnje, gorkosam pomislila, njegovim žilama teče mačja krv. Kako mi se samo uspio prišuljati u mraku!

Kao što je Jamie i pretpostavio, ostali muškarci čekali su nas s konjima u blizini; činilo se da nisupretrpjeli gubitke ni zadobili ozljede, jer su svi bili na broju. Uspentrala sam se na konja bez velikeceremonije i ponovo ljosnula u sedlo. Nehotice sam udarila glavom u Jamiejevo rame, a on je glasnouzdahnuo.

Pokušala sam nasrtljivo službenim tonom prikriti ogorčenje što sam ponovo uhvaćena i kajanješto sam ga povrijedila.

“Tako vam i treba, kad jurcate naokolo i skačete po grmlju i stijenama. Lijepo sam vam rekla dane pomičete taj zglob; sada ste osim modrica vjerojatno zaradili i istegnuće mišića.”

Činilo se da ga moje zanovijetanje zabavlja. “Pa nisam baš imao velikog izbora. Da nisampomaknuo rame, nikad više ne bih pomaknuo ništa drugo. Mogu i jednoruk izaći na kraj s jednimcrvenim kaputom - možda čak i s dvojicom”, dodao je pomalo hvalisavim tonom, “ali ne i strojicom.”

“Osim toga”, rekao je povukavši me na krvlju natopljenu košulju, “možete mi opet srediti ramekad stignemo na odredište.”

“Tako vi mislite”, odvratila sam hladnim glasom, odmičući se od ljepljive tkanine. On je coknuokonju pa smo opet krenuli. Muškarci su nakon bitke bili jako dobro raspoloženi, stalno su zbijali šalei smijali se. Neprestance su hvalili moju omanju ulogu u osujećenju zasjede i ispijali zdravice izčutura koje je nekolicina njih nosila sa sobom.

I meni su ponudili nešto od sadržaja čutura, ali odbila sam govoreći da mi je i u trijeznom stanjudovoljno teško ostati u sedlu. Iz njihova razgovora zaključila sam da nas je dočekala manja patrolaod desetak engleskih vojnika, naoružanih mušketama i sabljama.

Netko je dodao čuturu Jamieju. Dok je pio, osjetila sam miris vrućeg alkohola, nalik na paljevinu.Uopće nisam bila žedna, ali slab miris meda podsjetio me da već izvjesno vrijeme umirem od gladi.Želudac mi je neugodno glasno zakrčao, prosvjedujući što ga zanemarujem.

“Hej, Jamie, momče, jesi li gladan?” povikao je Rupert pogrešno zaključivši o izvoru buke. “Ilisi možda ponio sa sobom gajde?”

“Rekao bih da sam dovoljno gladan da pojedem cijele gajde”, odvratio je Jamie, galantnopreuzevši krivnju na sebe. Trenutak poslije, pred ustima mi se ponovo našla ruka s čuturom.

“Bolje otpijte malo”, šapnuo mi je. “To vam neće napuniti želudac, ali pomoći će vam dazaboravite na glad.”

I na nekoliko drugih stvari, ponadala sam se. Nagnula sam čuturu i otpila gutljaj.

Moj suputnik imao je pravo; rakija mi je zapalila toplu vatricu u želucu, koja je ugodno gorjela

prikrivajući grčeve gladi. Nekoliko milja prevalili smo bez događaja, naizmjence držeći uzde ičuturu. Ali u blizini jedne ruševne seljačke kolibe disanje mog suputnika postupno se pretvorilo unepravilno dahtanje, a naša krhka ravnoteža, koja se do sada sastojala od ritmičnog klatarenja,iznenada je postala mnogo nepostojanija. To me zbunilo; ako ja nisam pijana, izgledalo mi je priličnonevjerojatno da on jest.

“Stanite! U pomoć!” povikala sam. “Past će!” Prisjetila sam se svoga posljednjeg pada i nisam gabaš bila sklona ponoviti.

Mračne su se figure uskomešale i okružile nas, zbrkano mrmljajući. Jamie je naglavačke skliznuos konja kao vreća kamenja. Srećom, sletio je u nečije ruke. Kad sam sjahala, ostali muškarci već susišli sa svojih konja i polegli ga na polje.

“Diše”, rekao je jedan od njih.“Pa, to je od velike pomoći”, obrecnula sam se i stala mu grozničavo tražiti puls u mraku.

Napokon sam ga pronašla; bio je brz ali prilično jak. Kad sam mu položila ruku na prsa i uho na usta,mogla sam osjetiti pravilno dizanje i spuštanje prsa i nešto manje dahtanja. Uspravila sam se.

“Mislim da se samo onesvijestio”, rekla sam. “Stavite mu bisage pod noge. Ako netko ima vode,neka je donese.” Iznenađeno sam shvatila da su me smjesta poslušali. Očito, ovaj im je mladić važan.Zastenjao je i otvorio oči, koje su na svjetlosti zvijezda izgledale kao crne rupe. Lice mu je na slabojsvjetlosti nalikovalo na lubanju, s čvrsto zategnutom kožom na iskošenim kostima oko očnih duplji.

“Dobro mi je”, rekao je i pokušao se uspraviti. “Samo me uhvatila mala vrtoglavica.” Stavilasam mu ruku na prsa i gurnula ga natrag na tlo.

“Lezite mirno”, naredila sam mu. Obavila sam hitar pregled opipavajući ga, a zatim sam seuspravila na koljena i okrenula se sagnutoj figuri za koju sam po veličini pretpostavila da pripadavođi skupine, Dougalu.

“Rana od metka opet je prokrvarila, a idiot je zaradio i ubod nožem. Mislim da mu stanje nijeozbiljno, ali izgubio je prilično mnogo krvi. Košulja mu je posve natopljena, ali ne znam koliko je odte krvi njegovo. Treba mu mir i tišina, morali bismo se ovdje ulogoriti barem do jutra.” Čovjek jeodmahnuo glavom.

“Ne. Vojnici iz garnizona ne bi se usudili poći ovako daleko, ali još uvijek moramo paziti naStražu. Ostalo nam je još dobrih petnaest milja.” Tamna glava nagnula se unatrag da prouči položajzvijezda.

“Trebat će nam najmanje pet sati, a najvjerojatnije sedam. Možemo stati da mu zaustavitekrvarenje i ponovo previjete ranu, ali ne mnogo dulje od toga.”

Dala sam se na posao, mrmljajući sebi u bradu. Dougal je tihim glasom poslao jednu mračnufiguru da stražari pokraj konja uz cestu, a ostali su se muškarci na trenutak opustili, pijući iz čutura ičavrljajući tihim glasovima. Čovjek s licem nalik na tvora, Murtagh, pomogao mi je, parajući platnou vrpce, donoseći još vode i pridižući pacijenta da mu svežem zavoje, budući da sam Jamieju strogozabranila da se pomiče, unatoč mumljanju da mu je savršeno dobro.

“Nije vam dobro, a nije ni čudo”, obrecnula sam se na njega, dajući oduška strahu i uzrujanosti.“Kakav idiot dopusti da ga izbodu nožem a ne zastane se da se pobrine za ranu? Zar niste primijetilida jako krvarite? Uza sve jurcanje po prirodi cijele noći, sve te tuče i borbe i padanje s konja, imatesreće što ste još živi... mirujte, prokleta budalo!” Vrpce od umjetne svile i platna koje samupotrebljavala bile su izluđujuće neuhvatljive u mraku. Nisam ih mogla uhvatiti, stalno su mi

izmicale, poput riba koje bježe u dubinu s podrugljivim odbljeskom bijelih trbuha. Unatoč studeni, navratu mi je izbio znoj. Napokon sam uspjela svezati jedan vrh trake i posegnula za drugim, koji mi jeuporno izmicao iza pacijentovih leđa. “Vrati se ovamo, ti... oh, prokleti gade!” Jamie se biopomaknuo pa se prvi vrh opet odvezao.

“Isuse Kriste!” rekao je debeljko po imenu Rupert. “Nikad u životu nisam čuo da jedna ženaovako psuje.”

“Znači da nikad nisi upoznao moju tetu Grisel”, odvratio mu je drugi glas, našto se zaorio smijeh.“Tvoj bi te muž trebao istući”, strogo mi je rekao drugi glas iz mraka pod jednim drvetom. “Sveti

Pavao kaže: Neka žena šuti i...”“Dovraga, gledajte svoja posla!” zarežala sam dok mi je znoj curio iza ušiju. “A isto može učiniti

i sveti Pavao.” Rukavom sam obrisala čelo. “Okrenite ga na lijevi bok. A vi”, obratila sam sepacijentu, “ako pomaknete još samo jedan jedini mišić dok vas pokušavam previti, zadavit ću vas.”

“Oh, u redu”, odvratio je Jamie krotkim glasom.Prejako sam povukla posljednju traku, pa se čitav zavoj odmotao.“Goni se u vražju mater!” povikala sam i bijesno udarila šakom o tlo. Nastupio je trenutak

šokirane tišine, a onda su, dok sam opipavala tražeći razvezane vrhove zavoja, uslijedili novikomentari mog neženstvenog rječnika.

“Možda bismo je trebali poslati u opatiju Svete Ane, Dougal”, predložila je jedna od mračnihfigura koja je čučala pokraj ceste. “Nisam nijednom čuo Jamieja da psuje otkako smo otišli s obale, aon je prije znao tako psovati da bi posramio i mornara. Mora da je četveromjesečni boravak u opatijiurodilo plodom. Ti više ni ime Božje ne izgovaraš uzalud, zar ne, momče?”

“Ne bi ni ti da si morao obaviti pokoru ležeći u veljači poslije ponoći tri sata na kamenom podukapelice, samo u košulji”, odgovorio je moj pacijent.

Svi su se nasmijali, a on je nastavio: “Pokora je trajala samo dva sata, ali trebao mi je još satvremena da ustanem s poda. Mislio sam da mi je... ovaj, mislio sam da sam se smrznuo do kosti, alipokazalo se da sam se samo ukočio.”

Očito se bolje osjećao. Nasmiješila sam se protiv volje, ali ipak sam mu odgovorila strogimglasom: “Šutite ili ću vas ozlijediti.” Oprezno je dodirnuo zavoje, pa sam ga lupnula po ruci.

“Oh, prijetite, je li?” drsko me upitao. “I to nakon što sam vam dao da pijete iz moje čuture!”Čutura je obišla čitav krug. Dougal je čučnuo pokraj mene i oprezno prinio čuturu pacijentovim

usnama. Zrakom se raširio oštar, pečen miris sirovog viskija. Stavila sam ruku na čuturu, nedopuštajući da moj pacijent pije iz nje.

“Nema više žestokih pića”, rekla sam. “Njemu treba čaj ili u najgorem slučaju voda, a nealkohol.”

Ne obazirući se na moje riječi, Dougal je oslobodio čuturu iz moje ruke i nalio pozamašnukoličinu vruće tekućine mom pacijentu u grlo, što je ovoga natjeralo da zakašlje. Dougal je pričekavšida mladić na tlu povrati dah, a onda je ponovo nagnuo čuturu.

“Prestanite s tim!” Opet sam posegnula za viskijem. “Želite li ga tako napiti da više ne možeustati?”

Grubo me odgurnuo laktom.

“Žestoka mala kuja, zar ne?” rekao je moj pacijent veselim glasom.“Gledaj svoja posla, ženo”, rekao mi je Dougal. “Noćas nas čeka dug put, a trebat će mu sva

snaga koju mu piće može dati.”Čim sam završila previjanje, pacijent se pokušao uspraviti u sjedeći položaj. Gurnula sam ga

natrag na tlo i stavila mu koljeno na prsa, da ga ondje zadržim. “Ne smijete se pomicati”, strogo sammu rekla. Zgrabila sam Dougala za rub kilta i grubo ga povukla, natjeravši ga da opet čučne pokrajmene.

“Pogledajte ovo”, naredila sam mu najboljim glasom medicinske sestre. Tutnula sam mupromočenu masu odbačene košulje u ruku, a on ju je ispustio s uzvikom gađenja.

Uhvatila sam ga za ruku i položila je na pacijentovo rame. “A sada pogledajte ovo. Nekakvaoštrica probila mu je trapezni mišić.”

“Bajuneta”, uslužno je dometnuo pacijent.“Bajuneta”, uzviknula sam. “Zašto mi to niste prije rekli?”Htio je slegnuti ramenima, ali se usred pokreta ukipio i malo zastenjao od boli.“Osjetio sam kako mi se zariva u rame, ali nisam shvatio koliko je loše; nije me baš jako

zaboljelo.”“Boli li vas sad?”“Boli”, kratko je odgovorio.“Baš dobro”, odgovorila sam, posve izgubivši živce. “Tako vam i treba. Možda će vas to naučiti

da ne jurcate naokolo, otimate mlade žene, u-ubijate ljude i...” Shvatila sam da se nalazim smiješnoblizu suza, pa sam zastala boreći se da ih suspregnem.

Dougal je izgubio strpljenje zbog ovog razgovora. “Možeš li sjediti u sedlu, momče?”“Nikamo on ne može”, srdito sam se usprotivila. “Morao bi biti u bolnici! A posve sigurno ne

može...”Kao i obično, Dougal se nije obazirao na moje prosvjede.“Možeš li jahati?” ponovo je upitao.“Mogu, ako mi skineš ovu curu s vrata i ako mi dadeš čistu košulju.”

O

4.

Stižem u dvorac

statak putovanja protekao je bez događaja, ako se petnaest milja dugo noćno jahanjenegostoljubivom prirodom, često bez pomoći staza, na konju s ranjenim čovjekom, u društvu do

zuba naoružanih muškaraca u kiltovima, može nazvati putovanjem bez događaja. Ali barem nas nisuzaskočili drumski razbojnici, nisu nas napale divlje zvijeri, a nije ni padala kiša. Mjerenostandardima na koje sam se počela navikavati, putovanje je bilo prilično dosadno.

Kad su prve kose pruge jutarnje svjetlosti obasjale maglovitu pustopoljinu, pred sobom samugledala naše odredište, veliko mračno kameno zdanje, okruženo sivim svjetlom.

Okolina više nije bila tiha i pusta. Nekoliko grubo odjevenih ljudi išlo je prema dvorcu. Sklanjalisu se s uske staze kako bi propustili konje u kasu i glupavo zurili u moju odjeću, koju su očitosmatrali nesvakidašnjom.

Kao što se moglo i očekivati, magla je bila gusta, ali bilo je dovoljno svijetlo da vidim kamenimost, koji se nadvio nad mali potok što je tekao ispred dvorca i skretao prema jezeru koje se nejasnoljeskalo četvrt milje dalje.

Sam dvorac bio je niska i masivna građevina, bez svih onih slikovitih kula na nazubljenimbedemima. Više je podsjećao na golemu utvrđenu kuću s debelim kamenim zidovima i visokim, uskimprozorima. Iz mnogobrojnih cjevastih dimnjaka nad tankim crepovima krova sukljao je dim,pridonoseći općem dojmu sivila.

Vratima zaštićeni ulaz u dvorac bio je dovoljno širok da kroz njega usporedo prođu dvoja kola.To mogu sa sigurnošću tvrditi, jer kad smo prelazili most, upravo to se i dogodilo. Jedna kola koja suvukli volovi bila su krcata bačvama, a druga sijenom. Naša mala povorka nahrupila je na most,nestrpljivo iščekujući da kola dovrše mukotrpni ulazak.

Kad su se naši konji zaputili po klizavom kamenju vlažnog dvorišta, odvažila sam se postavitipitanje. Svom pratitelju nisam uputila ni riječi otkako sam mu žurno previla ranu pokraj staze. A i onje šutio, samo bi povremeno zastenjao od nelagode kad bi ga trznuo nespretan korak konja.

“Gdje smo?” upitala sam kreštavim glasom, promuklim od studeni i neupotrebe.“U utvrdi Leoch”, kratko je odgovorio.Dvorac Leoch. No, sad bar znam gdje sam. Kad sam ga posljednji put vidjela, dvorac Leoch bio

je slikovita ruševina, tridesetak milja udaljena od Bargrennana. Sada je izgledao mnogo slikovitije,što zbog svinja koje su rovale po tlu podno zidina, a što zbog sveprisutnog smrada otvorenekanalizacije. Počela sam prihvaćati nemoguću pomisao da se najvjerojatnije nalazim negdje uosamnaestom stoljeću.

Bila sam sigurna da takva prljavština i kaos ne postoje nigdje u Škotskoj u 1945. godini, bezobzira na kratere od bombi. A nedvojbeno smo u Škotskoj; govor ljudi u dvorištu nije ostavljaonikakve dvojbe oko toga.

“Hej, Dougal!” povikao je odrpani konjušar pritrčavši da zgrabi ular predvodnikova konja.

“Uranio si, čovječe; nismo ti se nadali prije Skupa!”Vođa naše male skupine skočio je s konja i prepustio uzde prljavom mladiću.“Da, dogodile su nam se neke stvari, i loše i dobre. Idem vidjeti brata. Hoćeš li pozvati gospođu

Fitz da nahrani momke? Treba im doručak i odmor.”Pozvao je Murtagha i Ruperta da mu se pridruže, pa su zajedno nestali u prolazu sa šiljastim

svodom.Mi ostali sjahali smo s konja i desetak minuta stajali u vlažnom dvorištu isparavajući se i

čekajući da se gospođa Fitz, tko god bila, udostoji pojaviti. Okružilo nas je mnoštvo znatiželjnedjece, nagađajući tko sam i odakle bih mogla biti. Taman kad su odvažnija djeca skupila dovoljnohrabrosti da me povuku za suknju, u dvorište je dojurila jedna krupna, zdepasta dama u odjeći odtamnog platna i grube vune i otjerala ih.

“Willy, dragi moj!” povikala je. “Baš mi je drago što te vidim. I Neddie!” Dala je malomproćelavom čovjeku tako srdačan poljubac dobrodošlice da ga je umalo oborila na tlo.“Pretpostavljam da bi vam dobro došao doručak. Mnogo je toga u kuhinji, uđite i pojedite nešto.”Kad se okrenula Jamieju i meni, ustuknula je kao da ju je ujela zmija. Pogledala me je zinuvši odčuda, a onda se okrenula Jamieju da joj objasni to priviđenje.

“Claire”, odvratio je Jamie i sitno kimnuo glavom u mom smjeru. “A ovo je gospođaFitzGibbons”, dodao je kimnuvši glavom u drugom smjeru. “Murtagh ju je jučer našao, a Dougal jerekao da je moramo povesti sa sobom”, dodao je kako bi objasnio da nema smisla okrivljavati njega.

Gospođa FitzGibbons zatvorila je usta i iskusnim me pogledom odmjerila od glave do pete, aonda je valjda zaključila da izgledam prilično bezazleno, unatoč neobičnoj i skandaloznoj vanjštini,jer mi se nasmiješila - ljubazno, premda joj je nedostajalo nekoliko zuba - i uhvatila me pod ruku.

“No onda, Claire. Dobro nam došla. Hodite sa mnom pa ćemo vam naći nešto malo... mmm.”Zavrtjela je glavom pogledavši moju kratku suknju i neprikladne cipele.

Odlučno me odvodila kad sam se sjetila svog pacijenta.“Oh, pričekajte, molim vas! Zaboravila sam na Jamieja!”Gospođa FitzGibbons bila je iznenađena. “Pa, Jamie se sam može brinuti o sebi. On zna gdje

može naći hranu, a netko će mu pronaći krevet.”“Ali on je ozlijeđen. Jučer ga je pogodila kugla iz muškete, a sinoć je zadobio ranu od noža.

Previla sam mu ranu kako bi mogao jahati, ali nije bilo vremena da je prikladno očistim. Moram sepobrinuti za nju prije no što se inficira.”

“Inficira?”“Da, znate, da se upali, s gnojem, naticanjem i groznicom.”“Ah, da, znam što mislite. Ali, hoćete li reći da znate što treba učiniti protiv toga? Jeste li vi

vračara? Beaton?”“Nešto slično.” Nisam imala pojma što je Beaton, a nisam osjećala ni osobitu želju da se upuštam

u objašnjavanje svojih medicinskih kvalifikacija, stojeći na hladnoj kisici koja je počela sipiti.Činilo se da gospođa FitzGibbons dijeli moje mišljenje; pozvala je natrag Jamieja, koji se udaljavaou suprotnom smjeru, a onda je i njega uhvatila pod ruku i odvukla nas u dvorac.

Nakon dugog hoda kroz hladne, uske hodnike, slabo osvijetljene uskim prozorima, ušli smo ujednu prilično veliku sobu s krevetom, nekoliko stolaca i, što je najvažnije, zapaljenom vatrom na

ognjištu.Privremeno sam zanemarila svog pacijenta kako bih ugrijala ruke. Gospođa FitzGibbons,

vjerojatno otporna na studen, posjela je Jamieja na stolac pokraj vatre i pažljivo mu skinula ostatakpoderane košulje, nadomještajući je toplim pokrivačem s kreveta. Coknula je vidjevši njegovonatučeno i natečeno rame i opipala moje nespretno svezane zavoje.

Okrenula sam se od vatre. “Mislim da ranu trebati oprati, a onda je očistiti otopinom za... zasprečavanje groznice.”

Gospođa FitzGibbons bila bi hvale vrijedna medicinska sestra.“Što vam treba?” jednostavno me upitala.Dobro sam razmislila. Čime su, za ime Boga, ljudi sprečavali groznicu prije pojave antibiotika? I

koje bi mi od malog broja tih smjesa mogle biti dostupne u primitivnom škotskom dvorcu odmahnakon svitanja?

“Češnjak!” pobjedonosno sam odgovorila. “Češnjak i lijeska, ako je imate. A trebat će mi inekoliko čistih krpa i kotlić kipuće vode.”

“No dobro, mislim da to imamo, a možda i malo gaveza. Kako bi bilo s trunkom čaja odkonopljuše ili kamilice? Čini se da je momak proživio napornu noć.”

Momak se zapravo ljuljao od iscrpljenosti, preumoran da bi prosvjedovao što razgovaramo onjemu kao da je neživa stvar.

Gospođa FitzGibbons ubrzo se vratila s punom pregačom glavica češnjaka, vrećicama osušenabilja i rasparanim trakama starog platna. S jedne mesnate ruke visio joj je mali željezni kotlić, adržala je veliki demižon vode kao da je guščje paperje.

“A sad, draga moja, što da ja učinim?” veselo me upitala. Dala sam joj da prokuha vodu i ogulirežnjeve češnjaka, dok sam ja pregledala sadržaj paketa s biljem. Tu je bila lijeska koju samzatražila, konopljuša i gavez za čaj, i još nešto za što sam nesigurno pretpostavila da je kora trešnjinadrva.

“Lijek protiv boli”, zadovoljno sam promrmljala, sjetivši se što mi je gospodin Crook rekao oupotrebi kore i lišća koje smo pronašli. “Dobro, to će nam trebati.”

Ubacila sam nekoliko režanja oguljena češnjaka i nešto lijeske u kipuću vodu, a onda sam dodalau mješavinu nekoliko traka tkanine. Konopljuša, gavez i trešnjina kora namakali su se u kotliću vrelevode pokraj vatre. Pripreme su me malo smirile. Ako već nisam sigurna gdje se ni zašto nalazim,barem znam što da radim u idućih četvrt sata.

“Hvala vam... ah, gospođo FitzGibbons”, rekla sam s poštovanjem. “Dalje mogu i sama, ako vasčekaju drugi poslovi.” Golema se dama nasmijala, pa su joj se zatresle dojke.

“Ah, curo! Čekaju me drugi poslovi. Poslat ću vam juhe. Ako vam zatreba još nešto, pozoviteme.” Zatim se začudnom brzinom odgegala do vrata i nestala za svojim poslom.

Skinula sam zavoje što sam opreznije mogla, ali viskozni materijal prilijepio se za kožu. Popustio jeuz blago pucketanje osušene krvi, a na rubovima rane pojavile su se svježe kapljice. Ispričala sam sešto sam mu nanijela bol, premda se on nije ni pomaknuo ni ispustio glasa.

Blago se nasmiješio, možda čak s primjesom očijukanja. “Ne brinite, curo. Pretrpio sam i većebolove u životu, a ljudi koji su mi ih zadali nisu bili ni približno tako zgodni kao što ste vi.” Kad se

nagnuo naprijed da mu očistim ranu uvarkom od prokuhana češnjaka, pokrivač mu je spuznuo sramena.

Bez obzira na to je li to mislio kao kompliment ili jednostavno kao činjenicu, odmah sam shvatilada je doista bio i mnogo teže ozlijeđen. Gornji dio leđa bio mu je prekriven mrežom bijelih linija.Netko ga je divljački izbičevao, i to ne jedanput. Na nekim mjestima, gdje su se masnice ukrštale,bilo je malih linija srebrnastog izbrazdanog tkiva, a na mjestima gdje je nekoliko udaraca pogodiloisto mjesto, oderavši kožu i izdubivši mišić ispod nje, nepravilnih mrlja.

Dakako, kao medicinska sestra u ratu vidjela sam najrazličitije rane i ozljede, ali u ovim jeožiljcima bilo nečega šokantno brutalnog. Mora da sam glasno uzdahnula kad sam ih ugledala, jer onse okrenuo i spazio da buljim u njih. Slegnuo je zdravim ramenom.

“Crveni kaputi. Bičevali su me dvaput u tjedan dana. Vjerojatno bi to učinili i dvaput u istomdanu, da se nisu bojali da će me ubiti. Nije baš užitak bičevati mrtvog čovjeka.”

Trudila sam se da mi glas bude miran dok sam mu čistila ranu spužvom. “Ne mogu vjerovati da binetko učinio takvo što radi užitka.”

“Ne? Trebali ste ga vidjeti.”“Koga?”“Britanskog satnika koji mi je oderao leđa. Možda baš nije uživao, ali bio je vrlo zadovoljan

sobom. Više od mene”, suho je dodao. “Zove se Randall.”“Randall!” Nisam mogla prikriti šok u glasu. Hladne plave oči zabuljile su se u moje.“Poznajete ga?” Glas mu je iznenada postao sumnjičav.“Ne, ne! Poznavala sam jednu obitelj koja se tako zove, prije mnogo, ovaj, mnogo vremena.” Od

nervoze sam ispustila natopljenu krpu.“Kvragu, sad ću je opet morati prokuhati.” Podigla sam je s poda i žurno otišla do ognjišta,

pokušavajući radom prikriti nervozu. Je li moguće da je taj satnik Randall onaj Frankov predak,vojnik besprijekorne prošlosti, galantan na bojnom polju, dobitnik pohvala od vojvoda? A ako jetako, je li moguće da je netko tko je u rodu s mojim slatkim nježnim Frankom sposoban unakaziti leđaovog čovjeka ovako groznim brazgotinama?

Stojeći uz vatru, ubacila sam još nekoliko šaka lijeske i češnjaka u vodu i stavila još nekolikokrpa na namakanje. Kad mi se učinilo da opet mogu kontrolirati glas i izraz lica, vratila sam se doJamieja sa spužvom u ruci.

“Zašto su vas bičevali?” naglo sam ga upitala.Teško da bi se to moglo nazvati taktičnim pitanjem, ali žarko sam željela znati odgovor, a bila

sam preumorna da ga pažljivije formuliram.On je uzdahnuo i s nelagodom pomaknuo rame koje sam mu čistila. I on je bio umoran, a ja sam

mu nedvojbeno nanosila bol, ma koliko sam se trudila biti nježna.“Prvi put zbog bijega, a drugi put zbog krađe - tako je barem pisalo u optužnici.”“Od koga ste bježali?”“Od Engleza”, odgovorio je, ironično podigavši obrve. “Ako ste me htjeli pitati odakle, iz Fort

Williama.”“Pretpostavljala sam da su Englezi”, odvratila sam jednako suhim glasom. “A što ste uopće radili

u Fort Williamu?”Slobodnom je rukom protrljao čelo. “Ah, to. Mislim da je to bilo ometanje pravde.”“Ometanje pravde, bijeg i krađa. Čini se da ste prilično opasan tip”, rekla sam vedrim glasom,

nadajući se da će mu to odvući misli od onoga što radim.Uspjela sam barem malo; jedan kut širokih usta podigao se, a tamnoplavo oko pogledalo me

preko ramena.“Oh, to je točno”, odgovorio je. “Pitam se osjećate li se sigurno u sobi sa mnom, budući da ste

Engleskinja.”“Pa, trenutačno izgledate prilično bezopasno.” To je bilo posve netočno; bez košulje, pun ožiljaka

i poprskan krvlju, neobrijanih obraza i crvenih očnih kapaka od dugotrajna noćnog putovanja,izgledao je prilično opasno. A bez obzira na umor, činio se posve sposobnim da izazove novenevolje, pojavi li se potreba.

Nasmijao se iznenađujuće dubokim i zaraznim glasom.“Bezopasan sam poput mirne golubice”, složio se. “Previše sam gladan da bih predstavljao

opasnost ikome osim doručku. Ali ako mi koja zalutala ječmena pogača dođe na dohvat ruke, neodgovaram za posljedice. Ooh!”

“Oprostite”, promrmljala sam. “Rana od uboda duboka je i prljava.”“Ništa strašno.” Ali problijedio je ispod bakrenastih čekinja. Pokušala sam ga ponovo uvući u

razgovor.“Što znači ometanje pravde?” nehajno sam ga upitala. “Moram reći da mi to baš ne zvuči kao

bogzna kakav zločin.”Dok sam mu čistila dublje dijelove rane, duboko je uzdahnuo i čvrsto se zagledao u izrezbarenu

visoku nogu kreveta.“Oh, pretpostavljam da je to sve ono što Englezi kažu da jest. U mom slučaju, to znači da sam

branio svoju obitelj i imovinu i da sam u tom pokušaju umalo poginuo.” Stisnuo je usnice kao da nenamjerava reći više od toga, ali trenutak poslije nastavio je, kao da se trudi usredotočiti na bilo štoosim svog ramena.

“Bilo je to prije gotovo četiri godine. Englezi su ubirali porez na imanjima u okolici FortWilliama - hranu za garnizon, konje za transport i slično. Ne bih rekao da je to mnogima bilo drago,ali većina je davala koliko je mogla. Male skupine vojnika svraćale bi s časnikom i jednim ili dvamakolima, skupljajući hranu i druge stvari. A jednog dana u listopadu, taj vaš satnik Randall svratio jena L...” - brzo se zaustavio i kratko me pogledao - "... na naše imanje.”

Ne dižući pogled s posla, ohrabrujuće sam mu kimnula glavom.“Nismo očekivali da će doći tako daleko. Naše je imanje prilično udaljeno od Forta i do njega

nije lako doći. Ali ipak su došli.”Načas je zatvorio oči. “Moj otac nije bio kod kuće - otišao je do susjedne farme na pogreb. A ja

sam bio u polju s većinom muškaraca, jer se približavalo vrijeme žetve. Tako je moja sestra ostalasama u kući s dvije ili tri sluškinje, pa su sve odjurile na kat da se sakriju pod pokrivače kad suvidjele crvene kapute. Mislile su da je vojnike poslao sam vrag - i neću reći da su bile u krivu.”

Spustila sam krpu. Najgori dio posla bio je obavljen, sada nam je trebala samo nekakva mast zaobloge - u nedostatku joda i penicilina, to je najbolje što sam mogla učiniti protiv infekcije - i dobri

čvrsti zavoji. Još uvijek zatvorenih očiju, činilo se da mladić to nije primijetio.“Vratio sam se kući sa stražnje strane, namjeravajući uzeti komad ulara iz štale, a onda sam začuo

viku i sestrine krikove u kući.”“Oh?” pokušala sam da mi glas bude što tiši i nenametljiviji. Žarko sam željela doznati nešto više

o tom satniku Randallu; dosadašnja priča nije učinila mnogo da odagna moj početni dojam o njemu.“Ušao sam kroz kuhinju i zatekao dvojicu vojnika kako prekapaju po smočnici i pune vreće

brašnom i slaninom. Jednoga sam udario u glavu a drugoga izbacio kroz prozor zajedno s vrećom.Zatim sam uletio u dnevnu sobu i zatekao crvene kapute sa svojom sestrom, Jenny. Njena je haljinabila malo poderana, a jedan od vojnika imao je ogrebotinu na licu.”

Otvorio je oči i sumorno se nasmiješio. “Nisam zastao da postavljam pitanja. Počeo sam sehrvati s njima i nije mi išlo previše loše jer su bila samo dvojica, kad je u sobu ušao Randall.”

Randall je prekinuo tučnjavu prislonivši pištolj uz Jennynu glavu. Jamie se morao predati, pa suga dvojica vojnika brzo uhvatila i svezala, a Randall mu se šarmantno nasmiješio i rekao: “Gle, gle!Ovdje imamo dvije naprasite divlje mačke, zar ne? Pretpostavljam da će ti robija popravitiraspoloženje, a ako ne, pa, upoznat ćeš bič s devet repova. A za druge mačke postoje drugi lijekovi,zar ne, slatka moja mačkice?” Jamie je zastao i stisnuo zube. “Do tog trenutka držao je Jennynu rukuiza njezinih leđa, ali onda ju je ispustio kako bi joj gurnuo dlan pod haljinu i uhvatio je za dojku.”Prisjećajući se tog prizora, neočekivano se nasmiješio. “A Jenny mu je nagazila stopalo”, nastavio je,“i snažno ga udarila laktom u želudac. A kad se zgrčio i zakašljao, okrenula se i odalamila gakoljenom u jaja.” Veselo je zaroktao.

“Randall je ispustio pištolj, a Jenny se sagnula da ga dohvati, ali jedan od draguna koji su medržali, uspio ga je dohvatiti prije nje.”

U međuvremenu sam završila s previjanjem rane i tiho stala iza njega, s rukom na njegovomzdravom ramenu. Činilo mi se važnim da ispriča priču dokraja, a bojala sam se da će prekinuti ako gapodsjetim na svoju prisutnost.

“Kad je došao do daha, Randall je naredio dvojici vojnika da nas oboje odvuku u dvorište.Skinuli su mi košulju i svezali me za rudo kola, a Randall me stao tući po leđima tupim dijelomsablje. Bio je izvan sebe od bijesa, ali malo ošamućen, moglo bi se reći. Malo me ozlijedio, ali nijeto mogao dugo raditi.”

Kratkotrajna navala radosti sada je nestala, a rame mu se pod mojim dlanom ukrutilo odnapetosti. “Kad me prestao tući, okrenuo se prema Jenny - nju je držao jedan od draguna - i upitao ježeli li vidjeti još ili bi radije pošla s njim u kuću i ponudila mu bolju zabavu?” Rame mu se trznulood napetosti.

“Nisam se mogao mnogo kretati, ali povikao sam joj da nisam ozlijeđen - i nisam bio previše - ineka ne ide s njim, čak ni ako mi pred njenim očima prerežu grkljan.

Držali su je iza mojih leđa pa nisam mogao vidjeti što se događa, ali sudeći po zvuku, pljunulamu je u lice. Mora da je to učinila, jer on me odmah zatim zgrabio za kosu, povukao mi glavu i gurnuonož pod grlo.

‘U iskušenju sam da poslušam vaš prijedlog’, procijedio je kroza zube i zario mi vršak noža ukožu, dovoljno da poteče krv.

Vidio sam bodež blizu lica”, rekao je Jamie, “i kapi svoje krvi u prašini pod kolima.” Govorio jesanjivim glasom, pa sam shvatila da je od umora i bola zapao u neku vrstu hipnotičkog stanja. Možda

je čak zaboravio da sam prisutna.“Zaustio sam da pozovem sestru, da joj kažem kako bih radije umro nego dopustio da se ona

osramoti s takvim smećem. Ali Randall je maknuo bodež s mojeg grla i gurnuo mi oštricu među zubepa nisam mogao govoriti.” Protrljao je usta kao da još uvijek osjeća gorak okus čelika. Ušutio je izabuljio se preda se.

“I što se onda dogodilo?” Znala sam da ne bih smjela govoriti, ali nisam se mogla obuzdati.Stresao se poput čovjeka koji se budi iz sna i krupnom se šakom umorno protrljao po vratu.“Otišla je s njim”, naglo je odgovorio. “Vjerovala je da bi me inače ubio, a možda je imala

pravo. Ne znam što se poslije toga dogodilo. Jedan od draguna udario me kundakom muškete u glavu.Kad sam se osvijestio, shvatio sam da ležim svezanih ruku i nogu u kolima s kokošima i drmusam secestom prema Fort Williamu.”

“Shvaćam”, tiho sam rekla. “Žao mi je. Zacijelo ste se grozno osjećali.”Iznenada se nasmiješio, a koprena umora nestala mu je s lica. “O, da. Kokoši nisu baš bogzna

kakvo društvo, osobito ako putovanje dugo traje.” Shvativši da sam završila previjanje, lagano seuhvatio za rame i zatreptao.

“Nemojte dirati rame!” uznemireno sam odvratila. “Ne smijete ga pomicati. Zapravo”, bacila sampogled prema stolu da se uvjerim kako mi je ostalo još nekoliko suhih traka tkanine, “svezat ću vamtu ruku za bok. Ne mičite se!”

Više nije govorio. Pod rukama sam osjetila da se malčice opustio kad je shvatio da ga nećeboljeti. Obuzeo me čudnovat osjećaj prisnosti s tim nepoznatim mladim Škotom, djelomice zboggrozne priče koju mi je upravo ispripovijedao, pomislila sam, a djelomice zbog dugog zajedničkogjahanja kroz mrak, koje smo proveli stisnuti jedno uz drugo u snenoj tišini. Ako ne računam svogmuža, u životu nisam spavala s mnogo muškaraca, ali već sam i prije primijetila da spavati s nekim,doista spavati, stvara taj osjećaj prisnosti, kao da snovi izlijeću iz vas i miješaju se s njegovima, pavas oboje zaogrću plaštem nesvjesnog znanja. To je neka vrsta atavizma, pomislila sam. U starijim,primitivnijim vremenima (poput ovih? zapitao me drugi dio mog mozga), spavati u nazočnosti drugeosobe bio je čin povjerenja. A ako je povjerenje bilo obostrano, jednostavan čin spavanja mogao vasje zbližiti više i od tjelesnog sjedinjenja.

Kad sam mu svezala ruku, pomogla sam mu da odjene grubu platnenu košulju, polako je navlačećipreko njegova ozlijeđenog ramena. Ustao je da je jednom rukom tutne u kilt i osmjehnuo mi se.

“Hvala vam, Claire. Imate vješte ruke.” Ispružio je ruku kao da će mi dodirnuti lice, ali onda se,izgleda, predomislio, pa mu je ruka zadrhtala i pala uz bok. Činilo se da je i njega načas obuzeo onajčudnovati osjećaj prisnosti. Žurno sam skrenula pogled u stranu i odmahnula rukom kao da želim rećida to nije ništa.

Pogled mi je odlutao po sobi. Primijetila sam kamin crn od dima, uske neostakljene prozore inamještaj od masivne hrastovine. Nije bilo sagova. Ni sjajnih mjedenih kugla na dugoj nozi kreveta.

Sve je to zapravo izgledalo kao dvorac iz osamnaestog stoljeća. Ali što je s Frankom? Premda muje čovjek kojeg sam srela u šumi bio neugodno sličan, Jamiejev opis satnika Randalla posve serazlikovao od svega što sam znala o svom nježnom i miroljubivom mužu. Ali s druge strane, ako je tajopis točan - a počinjala sam priznavati, čak i samoj sebi, da bi mogao biti - on bi zapravo mogao bitibilo kakav. Čovjek kojeg sam poznavala samo iz genealoških karata ne mora po ponašanju nužnosličiti svom potomku.

Ali trenutačno me najviše brinuo sam Frank. Ako se ja doista nalazim u osamnaestom stoljeću,gdje je onda on? Što će učiniti kad se ne vratim u pansion gospođe Baird? Hoću li ga ikada viševidjeti? Razmišljanje o Franku bila je kap koja je prelila čašu. Od trenutka kad sam zakoračila u onajprocjep u kamenu i kad je obični život prestao postojati, doživjela sam napad, prijetnje, otmicu imaltretiranje. Nisam pošteno spavala ni jela više od dvadeset i četiri sata. Pokušala sam se obuzdati,ali usne su mi zadrhtale, a na oči su mi i protiv volje navrle suze.

Okrenula sam se vatri da sakrijem lice, ali bilo je prekasno. Jamie me uhvatio za ruku i blagimglasom zapitao što mi je. Moj zlatni bračni prsten bljesnuo je na svjetlosti vatre, pa sam počelaozbiljno šmrcati.

“Oh, nije... nije mi ništa, doista. Samo... moj... moj muž... ne znam...”“Jeste li vi udovica, curo?” upitao me tako suosjećajnim i brižnim glasom da sam posve izgubila

kontrolu.“Ne... da... hoću reći, ne znam... da, pretpostavljam da jesam!” Svladali su me osjećaji i umor, pa

sam posrnula, pala na njega i histerično zajecala.Jamie se pokazao osjećajnom dušom. Umjesto da pozove pomoć ili da se zbunjeno povuče, sjeo

je, zdravom me rukom čvrsto posjeo sebi u krilo i stao me nježno ljuljati, mrmljajući mi tiho na uhogelske riječi i milujući mi kosu. Gorko sam plakala, dajući načas oduška strahu i posvemašnjojzbunjenosti, ali s vremenom sam se malo utišala, dok me Jamie milovao po vratu i leđima, nudeći miutjehu na svojim širokim i toplim grudima. Moji su jecaji popustili, počela sam se smirivati i umornospustila glavu na njegovo rame. Nije čudo što tako vješto postupa s konjima, iscrpljeno sampomislila, osjećajući kako mi njegovi prsti nježno miluju glavu iza ušiju i slušajući njegove smirujućenerazumljive riječi. Da sam konj, dopustila bih mu da odjaše na meni bilo kamo.

Nažalost, ta apsurdna misao koincidirala je s iznenadnom spoznajom da on, na kraju krajeva, ipaknije posve iscrpljen. Zapravo, ta nam je činjenica oboma postala neugodno očita. Ustala sam snjegova krila, nakašljala se i otrla oči rukavom.

“Tako mi je žao... hoću reći, hvala vam na... ali ja...” promucala sam odmičući se od njegazažarena lica. I on je malčice pocrvenio, ali nije se zbunio. Uhvatio me za ruku i povukao natrag ksebi. Pazeći da me ne dodirne ni za koje drugo mjesto, podigao mi je bradu i prisilio me da gapogledam u oči.

“Mene se ne morate bojati”, rekao mi je blagim glasom. “Niti ikoga drugoga ovdje, dok sam ja svama.” Spustio je ruku i okrenuo se prema vatri.

“Treba vam nešto vruće, curo”, trijezno je dodao, “a morate nešto i pojesti. Malo hrane u želucupomoći će vam više od ičega.” Gledajući ga kako jednom rukom pokušava natočiti gustu juhu,drhtavo sam se nasmijala i prišla da mu pomognem. Imao je pravo, hrana mi je doista pomogla.Srkali smo juhu i jeli kruh u druželjubivoj tišini, sa sve ugodnijim osjećajem topline i ispunjenosti uželucu.

Napokon je ustao i podigao pokrivač s poda. Bacio ga je na krevet i pokazao mi prema njemu.“Odspavajte malo, Claire. Iscrpljeni ste, a ubrzo će netko vjerojatno htjeti porazgovarati s vama.”

Bio je to zloslutan podsjetnik na opasan položaj u kojem sam se našla, ali bila sam previšeumorna da bih se pretjerano zabrinula. Nisam se previše protivila krevetu, zapravo nikad nisamvidjela ništa privlačnije, a Jamie me uvjerio da će on pronaći krevet negdje drugdje. Srušila sam sena hrpu pokrivača i zaspala prije no što je on stigao do vrata.

P

5.

Poglavar klana MacKenzie

robudila sam se u stanju posvemašnje zbunjenosti, nejasno svjesna da nešto iz temelja nije uredu, ali ne mogavši se sjetiti što. Zapravo, spavala sam tako čvrsto da se u prvi mah nisam

mogla sjetiti ni tko sam, a kamoli gdje se nalazim. Bila sam topla, a soba oko mene bila je jakohladna. Pokušala sam se zavući natrag u gnijezdo od pokrivača, ali glas koji me probudio nijeprestajao zanovijetati.

“Hajde, curo! Hajde sada, morate ustati!” govorio mi je taj duboki i vedro nasrtljivi glas, nalik nalavež ovčarskog psa. Nevoljko sam otvorila jedno oko, dovoljno da ugledam planinu od grubogsmeđeg sukna.

Gospođa FitzGibbons! Pogled na nju sa šokom me posve razbudio, a sjećanje mi se vratilo.Znači, ipak je istina.

Ogrnuvši se dekom da se zaštitim od hladnoće, izvukla sam se iz kreveta i prišla vatri što sambrže mogla. Gospođa FitzGibbons čekala me sa spremnom šalicom vruće guste juhe. Dok sam srkalaiz šalice, osjećajući se kao da sam preživjela neko veliko bombardiranje, ona je rasprostrta hrpuodjeće na krevet. Bila je tu duga žućkasta platnena košulja s tankim čipkastim obrubom, podsuknja odfinog pamuka, dvije suknje u smeđim tonovima i izblijedjeli prsluk, žut poput limuna. Komplet suupotpunjavale vunene čarape sa smeđim prugama i žute papuče.

Ne obazirući se na moje prosvjede, gospođa FitzGibbons hitro me izvukla iz neprikladne odjeće inadgledala moje odijevanje od gole kože nadalje, a zatim se odmaknula i zadovoljno proučila svojihruku djelo.

“Žuta boja dobro vam stoji, curo; tako sam i mislila. Pristaje vam uz smeđu kosu i ističe vamzlatno u očima. Ali čekajte, dobro bi vam došla vrpca.” Izvrnula je džep kao da je vreća od jute iizvukla pregršt vrpca i komadiće nakita.

Bila sam previše zapanjena da bih se opirala, pa sam joj dopustila da mi uredi frizuru povezujućipramenove svijetložutom vrpcom, cokćući zbog neženstvenosti frizure koja mi je sezala do ramena.

“Bože, draga moja, što ste mislili kad ste tako kratko odrezali kosu? Jeste li se htjeli prerušiti?Čula sam da neke cure tako postupe da prikriju svoj spol dok putuju i da se zaštite od onih prokletihcrvenih kaputa. U krasnom vremenu živimo, kažem ja, kad cure ne mogu sigurno putovati cestama.”Nastavila je, povremeno mi zaglađujući kosu, popravljajući pramen ovdje i uređujući uvojak ondje,sve dok me napokon nije dotjerala na svoje zadovoljstvo.

“E pa, ovo je već prilično dobro. Sada imate tek toliko vremena da nešto prezalogajite, a ondavas moram odvesti k njemu.”

“K njemu?” odvratila sam. Nije mi se svidjelo kako to zvuči. O kome god da je govorila, on ćemi zacijelo postaviti neka neugodna pitanja.

“Pa, k MacKenzieju, naravno. Kome drugome?”Pa jasno, kome drugome? Nejasno sam se prisjetila da dvorac Leoch leži nasred oblasti klana

MacKenzie. Očito, poglavar klana još uvijek je MacKenzie. Počela sam shvaćati zašto je naša malaskupina jahala cijelu noć kako bi stigla u dvorac; ako vas progone kraljevi ljudi, ovdje ste potpunosigurni. Nijedan engleski časnik s trunkom soli u glavi ne bi se usudio odvesti svoje ljude takoduboko u oblast klanova. Kad bi to učinio, riskirao bi da pokraj prvog šumarka upadne u zasjedu. Ado vrata dvorca uspjela bi se probiti samo mnogobrojna vojska. Pokušala sam se sjetiti je li engleskavojska ikad dospjela ovako daleko, a onda sam iznenada shvatila da je krajnja sudbina dvorca manjevažna od moje bliske budućnosti.

Premda nisam imala teka za zobenu kašu i ječmene pogače koje mi je gospođa FitzGibbonsdonijela za doručak, ipak sam namrvila komadiće pogače u kašu i pretvarala se da jedem kako bihdobila malo vremena za razmišljanje. Kad se gospođa Fitz vratila da me odvede MacKenzieju, većsam skovala okvirni plan.

Poglavar klana primio me u prostoriji na vrhu kamenih stuba. Bila je to okrugla soba u kuli, smnogobrojnim slikama i tapiserijama na zaobljenim zidovima. Premda mi se i ostatak dvorca činioprilično ugodnim, ova je soba bila luksuzno opremljena, krcata namještajem, načičkana ukrasima izagrijana vatrom s ognjišta i svijećama, štiteći od kišice koja je vani padala. Vanjski zidovi dvorcaimali su samo visoke uske prozore, prikladne za obranu od napada, a unutarnji su nedavno biliopremljeni širokim dvokrilnim prozorima koji su propuštali svu dnevnu svjetlost.

Čim sam ušla, pažnju mi je privukla golema metalna krletka, vješto izrađena da pristaje uzazaobljeni zid od poda do stropa, ispunjena desecima malih ptica: zebama, strnadicama, sjenicama iraznim vrstama malih pjevica. Kad sam joj prišla bliže, vidik mi se ispunio debelim, glatkim tijelimai očima koje su sjale poput dragulja na baršunasto zelenoj podlozi. Ptice su skakutale krošnjamahrastova, brijestova i kestena. Brižljivo njegovano drveće raslo je iz lišćem obloženih tegla na podukrletke. Stanovnici krletke jurcali su i skakutali za svojim poslom, a njihov živahni pjev pratio jelepet krila i šum lišća.

“Marljiva mala stvorenja, zar ne?” rekao je dubok, ugodan glas iza mojih leđa. Okrenula sam se sosmijehom koji mi se istog časa zaledio na licu.

Poput svog brata Dougala, Colum MacKenzie imao je široka ramena i visoko čelo, ali ona vitalnasila koja je Dougalu davala prijeteći izraz, kod njega je bila smekšana u nešto prijaznije, premda ne imanje životno. Colum je bio tamniji, oči su mu bile sive poput goluba a ne poput lijeske. Stvarao jeisti intenzivan dojam, kao da vam stoji malo bliže no što bi vam bilo posve ugodno. Ali nelagodakoja me sada obuzela proizlazila je iz činjenice da su njegova lijepo oblikovana glava i dugi torzozavršavali šokantno kratkim i iskrivljenim nogama. Čovjek koji bi trebao biti viši od sto osamdesetcentimetara, jedva mi je dosezao do ramena.

Taktično je zadržao pogled na pticama, kako bi mi omogućio nužno potreban trenutak da povratimkontrolu nad izrazom lica. Dakako, zacijelo je naviknut na reakcije ljudi koji ga prvi put sretnu. Doksam se osvrtala po sobi, zapitala sam se koliko često uopće sreće nove ljude. Ova je prostorija očitobila utočište, okruženje što ga je stvorio čovjek kojem je vanjski svijet nedobrodošao - ilinedostupan.

“Dobro došli, gospođo”, pozdravio me i neznatno mi se naklonio. “Ja se zovem Colum banCampbell MacKenzie i gospodar sam ovog dvorca. Moj brat kaže da vas je, ovaj, sreo priličnodaleko odavde.”

“Ako baš hoćete znati, oteo me je”, odvratila sam. Premda sam željela da razgovor bude srdačan,

još sam više željela da napustim dvorac i vratim se na brijeg s krugom uspravnih kamenova. Što godda mi se dogodilo, odgovor leži ondje - ako igdje.

Poglavarove smeđe obrve malo su se podigle, a njegove lijepo oblikovane usne svinule su se uosmijeh.

“Pa, možda je tako”, složio se. “Dougal je katkad pomalo... nestrpljiv.”“Nije važno”, odmahnula sam rukom u znak da dobrodušno odbacujem cijelu stvar. “Spremna

sam priznati da je možda došlo do nesporazuma. Ali bila bih vam vrlo zahvalna kad biste miomogućili da se vratim na... mjesto gdje me je našao.”

“Mm.” Još uvijek podignutih obrva, Colum mi je rukom pokazao stolac. Kad sam s oklijevanjemsjela, kimnuo je glavom sluzi, koji je smjesta izašao.

“Poslao sam slugu po okrepu, gospođo... Beauchamp, zar ne? Ako sam dobro shvatio, kad su vasmoj brat i njegovi ljudi našli, bili ste... ovaj, kako se čini, u nevolji.” Spazila sam da susprežesmiješak, pa sam se zapitala što su mu rekli o mojoj navodnoj golotinji.

Duboko sam uzdahnula. Došao je trenutak da iznesem objašnjenje koje sam bila pripremila.Razmišljajući o tome, sjetila sam se da mi je Frank pričao o tečaju o izdržavanju ispitivanja koji jeslušao na časničkoj obuci. Koliko sam se mogla sjetiti, osnovno je načelo da se ispitanik što jemoguće više drži istine i da promijeni samo one pojedinosti koje moraju ostati tajna. Tako postojemanji izgledi, objasnio je predavač, da se zapetlja u neznatnijim aspektima svoje izmišljene priče.Pa, da vidimo koliko taj savjet vrijedi.

“Točno. Bila sam napadnuta, znate.”Kimnuo je glavom, a lice mu se ozarilo od zanimanja. “Da? A tko vas je napao?”Reci istinu! “Engleski vojnici. Da budem točnija, čovjek po imenu Randall.”Čuvši to ime, iznenada je promijenio izraz lica. Premda je i dalje izgledao zainteresiran, u crtama

njegovih usta pojavio se veći intenzitet, a bore oko njih produbile su se. Očito, to mu je ime poznato.Malo se zavalio na stolcu, spojio vrške prstiju i pažljivo me pogledao preko njih.

“Da?” rekao je. “Ispričajte mi nešto više o tome.”I tako sam mu, Bog mi pomogao, ispričala više. Vrlo sam mu podrobno opisala sukob Škota i

Randallovih ljudi, jer taj je dio priče mogao provjeriti kod Dougala. Ispripovijedala sam mu osnovnečinjenice o svom razgovoru s Randallom, budući da nisam znala koliki je dio tog razgovora onajčovjek, Murtagh, načuo.

Pažljivo me slušao, sa zanimanjem kimajući glavom.“Shvaćam”, rekao je. “Ali kako ste uopće dospjeli onamo? To je mjesto prilično udaljeno od

ceste za Inverness - pretpostavljam da ste odande namjeravali otploviti brodom?” Kimnula samglavom i duboko udahnula.

Sada sam silom prilika ušla u oblast izmišljanja. Požalila sam što nisam pažljivije slušalaFrankove priče o drumskim razbojnicima, ali morat ću učiniti najbolje što mogu. Ja sam udovica izOxfordshirea, odgovorila sam (što je, samo po sebi, istina), krenula sam sa slugom u posjet dalekimrođacima u Francuskoj (činilo mi se da je to sigurna udaljenost). Napali su nas drumski razbojnici, amog su slugu ili ubili ili je pobjegao. Ja sam na konju odjurila u šumu, ali razbojnici su me ipakdostigli prilično daleko od ceste. Uspjela sam im pobjeći, ali morala sam ostaviti svog konja i svesvoje stvari na njemu. Lutajući šumom, nabasala sam na satnika Randalla i njegove ljude.

Malo sam se zavalila na stolcu, zadovoljna svojom pričom. Bila je jednostavna, kratka i istinita usvim pojedinostima koje se mogu provjeriti. Columovo lice nije pokazivalo ništa više od pristojnepažnje. Zaustio je da me nešto zapita, ali uto se začuo tihi šum s vrata. Ondje je stajao muškarac,jedan od onih koje sam primijetila u dvorištu kad smo stigli. U ruci je držao malu kožnatu kutiju.

Poglavar klana MacKenzie pristojno se ispričao i ostavio me da proučavam ptice, uvjerivši meda će se začas vratiti kako bismo nastavili ovaj vrlo zanimljivi razgovor.

Čim su se vrata za njim zalupila, odjurila sam do polica s knjigama i stala prelaziti prstima pohrptovima svezaka s kožnim koricama. Na ovoj polici bilo je možda dvadesetak knjiga, a nasuprotnom ih je zidu bilo još. Hitro sam stala otvarati prve stranice svakog sveska. U nekoliko knjiganije bio naveden datum objavljivanja, a one koje su ga imale, bile su datirane između 1720. i 1742.Colum MacKenzie očito je volio luksuz, ali ostatak sobe nije baš ostavljao dojam da se zanima zaantikvitete. Svesci su bili novi, nije bilo znakova oštećenja ni svinutih stranica.

Posve odbacivši uobičajene skrupule, stala sam besramno prekapati po ladicama pisaćeg stola odmaslinova drva, osluškujući da čujem približavanje koraka.

U srednjoj ladici našla sam ono što sam, pretpostavljam, i tražila - jedno napola dovršeno pismo,napisano kitnjastim rukopisom. Čitanje mi je otežao neobičan pravopis i potpuni nedostatakinterpunkcije. Papir je bio nov i čist, a tinta posve crna. Bez obzira na nečitljivost, datum na vrhupapira zapeo mi je za oko kao da je napisan plamenim slovima: 20. travnja 1743.

Kad se Colum malo poslije vratio, zatekao je svoju gošću kako sjedi pokraj prozora, s rukamadolično sklopljenim u krilu. Sjela sam zato što me noge više nisu htjele držati, a ruke sam sklopilakako bih prikrila drhtavicu koja mi je otežala da vratim pismo na mjesto odakle sam ga bila uzela.

Sa sobom je donio pladanj s okrepom; vrčeve piva i svježe zobene kolače posute medom.Štedljivo sam gricnula jedan od njih; želudac mi se previše uskomešao da bi mi dopustio ikakavapetit.

Nakon što se kratko ispričao zbog odsutnosti, Colum je suosjećajno saslušao ostatak moje priče otužnoj nesreći, a onda se zavalio u stolcu, znatiželjno me odmjerio i upitao: “Ali kako to, gospođoBeauchamp, da su vas ljudi mog brata pronašli kako lutate naokolo u podsuknji? Drumski razbojnicine bi vas napastovali, jer bi vas vjerojatno htjeli zadržati radi otkupnine. A čak ako i uzmem u obzirsve što sam čuo o satniku Randallu, iznenadilo bi me da časnik engleske vojske ima običaj silovatizalutale putnice.”

“Da?” obrecnula sam se. “Ma što da ste čuli o njemu, uvjeravam vas da je on posve sposoban zato.” Kad sam planirala što ću mu reći, zaboravila sam razmisliti o tome što da mu kažem o svojojodjeći i zapitala sam se u kojem je trenutku našeg susreta Murtagh opazio satnika i mene.

“No dobro”, odvratio je Colum. “Pretpostavljam da je to moguće. Nesumnjivo, tog čovjekadoista bije loš glas.”

“Moguće?” upitala sam. “Zašto to kažete? Zar mi ne vjerujete?” Na licu poglavara klanaMacKenzie vidjela sam sitnu ali očiglednu sumnjičavost.

“Nisam rekao da vam ne vjerujem, gospođo”, mirno je odgovorio. “Ali ja nisam poglavar ovakovelikog klana već više od dvadeset godina, a da ne znam kako čovjek ne treba u cijelosti progutatibaš svaku priču koju čuje.”

“Pa, ako mi ne vjerujete, što onda, dovraga, mislite, tko sam?” upitala sam.Trepnuo je, pogođen mojom psovkom, a zatim mu se na oštre crte lica vratila prisebnost.

“To ćemo tek vidjeti”, odgovorio je. “U međuvremenu, gospođo, smatrajte se dobrodošlomgošćom u dvorcu Leoch.” Podigao je ruku u znak da me pristojno otpušta, a stalno prisutni slugapokraj vrata prišao mi je, očigledno s namjerom da me otprati do mojih odaja.

Colum sljedeće riječi nije rekao, ali kao da jest. Dok sam odlazila, visjele su u zraku iza mojihleđa isto tako jasno kao da ih je izgovorio:

“Dok ne doznam tko ste doista.”

Drugi dio

Dvorac Leoch

D

6.

Columova dvorana

ječarac kojeg je gospođa FitzGibbons zvala “mladi Alec” došao je da me odvede na večeru,koja se održavala u dugoj i uskoj prostoriji sa stolovima uzduž svakog zida. Sudionike je

posluživala neprestana struja slugu koji su s punim rukama poslužavnika, drvenih pladnjeva i vrčevaulazili kroz nadsvođene prolaze na svakom kraju. Kroz visoke i uske prozore ulazile su zrake kasnednevne svjetlosti ranog ljeta, a na zidnim postoljima ispod prozora stajale su baklje koje će se upalitikad ta svjetlost nestane.

Na zidovima između prozora visjeli su stjegovi i tartani, a prostirke od pleda i grbovi svih vrstašarali su kamenje bojama. Za razliku od šarenila na zidovima, ljudi koji su se okupili na večeriuglavnom su bili odjeveni u odjeću praktičnih sivih i smeđih boja ili u lovačke kiltove odsvijetlosmeđeg i zelenog pleda, što su neupadljivi tonovi prikladni za skrivanje u vrijesku.

Dok me mladi Alec vodio do čela prostorije, osjećala sam znatiželjne poglede na leđima, alivećina sudionika večere pristojno je zadržala pogled na svom tanjuru. Za večerom je vladalaopuštena atmosfera; ljudi su se ponašali neformalno, sami su uzimali hranu s ponuđenih pladnjeva ilisu s drvenim tanjurima odlazili do golema ognjišta na drugom kraju prostorije, gdje su dva dječakaokretala ovcu na ražnju. Četrdesetak ljudi sjedilo je za večerom, a posluživalo ih je njih desetak.Zrak je bio pun žamora, a razgovaralo se uglavnom na gelskom.

Colum je već sjedio za stolom na čelu prostorije, a kratke su mu noge bile skrivene ispodizbrazdanog stola od hrastovine. Kad me ugledao, pristojno mi je kimnuo glavom i dao znak dasjednem s njegove lijeve strane, pokraj zgodne debeljuškaste crvenokose žene koju mi je predstaviokao svoju ženu Letitiju.

“A ovo je moj sin Hamish”, rekao je spustivši ruku na rame zgodnog riđokosog momka od svojihsedam ili osam godina, koji je podigao pogled s ponuđenog pladnja tek toliko da me pozdravi kratkimkimanjem glave.

Sa zanimanjem sam ga pogledala. Nije se mnogo razlikovao od drugih muških članova obiteljiMacKenzie koje sam dosad upoznala, imao je iste široke i ravne jagodične kosti i iste dubokousađene oči. Zapravo, zanemarimo li razliku u boji kose, mogao je biti manja verzija svog stricaDougala, koji je sjedio do njega. Dvije tinejdžerice pokraj Dougala, koje su se počele smijuljiti igurkati kad mi ih je predstavio, bile su njegove kćeri Margaret i Eleonor.

Dougal mi se kratko i prijateljski nasmiješio, a onda je zgrabio pladanj ispred jedne od svojihkćeri i gurnuo ga preda me.

“Gdje su ti manire, curo?” obrecnuo se. “Prvo gosti!”S priličnim oklijevanjem prihvatila sam veliku rožnatu žlicu koju su mi dali. Nisam bila sigurna

kakvu će mi hranu ponuditi, pa sam osjetila izvjesno olakšanje kad sam shvatila da na pladnju ležired priprostih i dobro mi poznatih dimljenih sleđeva.

Nikad još nisam pokušala jesti sleđa žlicom, ali nisam vidjela ništa što bi sličilo vilici, a ondasam se nejasno prisjetila da će proći još mnogo godina prije no što vilice uđu u opću upotrebu.

Sudeći po ponašanju sudionika večere za drugim stolovima, kad bi se žlica pokazalanepraktičnom, za rezanje mesa i odstranjivanje kostiju koristio bi se uvijek praktičan bodež. Budućida nisam imala bodež, odlučila sam oprezno žvakati. Kad sam se nagnula da uzmem sleđa s pladnja,na sebi sam osjetila prijekoran pogled tamnoplavih očiju mladog Hamisha.

“Niste se pomolili”, rekao mi je ozbiljnim glasom, a sitno mu se lice namrštilo. Očito, smatraome nesavjesnom, ako ne i posve izopačenom divljakušom.

“Ovaj, možda bi ti bio tako dobar da se pomoliš umjesto mene?” predložila sam mu.Dječak je iznenađeno razrogačio tamnoplave oči, ali nakon trenutka razmišljanja, kimnuo je

glavom i ne gubeći vrijeme sklopio dlanove. Prije no što je pognuo glavu, pogledao je oko stola kakobi se uvjerio da su svi zauzeli prikladno pobožan stav, a kad se uvjerio da jesu, izrecitirao je:

“Neki imaju mesa al ne i tekaA neki teka al ne i mesa.Kod nas mesa dosta imaA i tek je dobar svimaPa sad svatko reći možeHvala ti, dragi Bože. Amen.”

Podigavši pogled sa svojih pobožno sklopljenih dlanova, uhvatila sam Columov pogled i nasmiješilamu se u znak priznanja hladnokrvnosti njegova potomka, a on je suspregnuo osmijeh i ozbiljnokimnuo sinu.

“Lijepo rečeno, momče! Hoćeš li sada poslati kruh oko stola?”Zatim su se svi za stolom posvetili jelu, a razgovor se ograničio na povremene zahtjeve za još

hrane. Ja sam ustanovila da nemam teka, djelomice zbog šoka od situacije u kojoj sam se zatekla, adjelomice zato što zapravo ne volim sleđa. Ali ovčetina je bila prilično dobra a kruh odličan, svjež ihrskav, s velikim grumenjem svježeg, nesoljenog maslaca.

“Nadam se da se gospodin MacTavish osjeća bolje”, rekla sam, kratko prekinuvši jelo da dođemdo daha. “Nisam ga primijetila kad sam ušla.”

“MacTavish?” Letitijine delikatne obrve podigle su se iznad okruglih plavih očiju. Osjetila sam,više nego vidjela, da je Dougal pokraj mene podigao pogled.

“Mladi Jamie”, kratko je objasnio, a onda se ponovo usredotočio na ovčju kost koju je držao urukama.

“Jamie?” Letitijino oblo lice zabrinuto se namrštilo. “Zašto? Zar s momkom nešto nije u redu?”“Samo ogrebotina, draga”, umirio ju je Colum, a onda je pogledao brata preko stola. “A gdje je

on sada, Dougal?” Možda mi se to samo učinilo, ali u njegovim tamnim očima kao da sam spazilatračak sumnje.

Njegov brat slegnuo je ramenima ne podigavši pogled s tanjura. “Poslao sam ga u staju dapomogne starom Alecu s konjima. Kad se sve uzme u obzir, činilo mi se da je to najbolje mjesto zanjega.” Podigao je glavu i pogledao brata u oči. “Jesi li ti imao neku drugu ideju?”

Činilo se da je Colum u dvojbi. “U staju? No da... Vjeruješ li mu toliko?”Dougal je nemarno obrisao rukom usta i dohvatio komad kruha. “Na tebi je da kažeš, Colum, ako

se ne slažeš s mojim zapovijedima.”

Colum je načas stisnuo usne, ali prije no što se vratio jelu, samo je rekao: “Ne, pretpostavljam daće on tamo dobro poslužiti.”

Ja baš nisam bila uvjerena da je staja prikladno mjesto za pacijenta ranjenog iz puške, ali svojstav nisam bila spremna iznijeti u ovom društvu. Odlučila sam da ću ujutro potražiti mladića kako bihse uvjerila da je u danim okolnostima prikladno zbrinut.

Odbila sam puding i ispričala se da sam umorna, što nije bila laž. Bila sam tako iscrpljena dasam jedva čula Columov odgovor: “U tom slučaju, želim vam laku noć, gospođo Beauchamp. Ujutroću poslati nekoga da vas dovede u dvoranu.”

Vidjevši kako nesigurno hodam mračnim hodnikom, jedna mi je sluškinja ljubazno osvijetlila putdo mojih odaja, a onda je svojom svijećom dodirnula svijeću na stolu, pa je blaga treperava svjetlostosvijetlila masivne kamene zidove, stvorivši načas dojam da se nalazim u grobnici. Kad je sluškinjaotišla, razgrnula sam izvezenu zavjesu na prozoru, pa je ulazak hladnog zraka raspršio taj dojam.Pokušala sam razmisliti o svemu što mi se dogodilo, ali duh mi je odbijao sve osim sna. Zavukla samse pod pokrivače, ugasila svijeću i zaspala gledajući kako se mjesec polako diže nebom.

Ujutro me opet došla probuditi golema gospođa FitzGibbons, donijevši sa sobom sve mogućetoaletne potrepštine koje su u ono doba stajale na raspolaganju škotskoj dami visoka roda: olovnečešljeve za potamnjivanje obrva i trepavica, posude s usitnjenim korijenjem perunike i rižinimpuderom, pa čak i štapić nečega za što sam pretpostavila da je kajal, premda ga nikad prije nisamvidjela, i francusko crvenilo u delikatnoj, porculanskoj posudi s poklopcem ukrašenoj redompozlaćenih labudova.

Usto mi je donijela prugastu zelenu suknju, prsluk od svile i žute končane čarape, za razliku odvunenih koje mi je dala jučer. Što god da se trebalo dogoditi u dvorani, činilo se da je to događaj odizvjesne važnosti. Pala sam u iskušenje da iz čistog inata inzistiram otići u svojoj odjeći, ali kad samse sjetila kako je debeli Rupert reagirao kad me vidio u kombineu, predomislila sam se.

Osim toga, Colum mi se prilično svidio, premda je izgleda odlučio da me u doglednoj budućnostizadrži ovdje. E pa, to ćemo još vidjeti, pomislila sam dok sam petljala s crvenilom kako sam znala iumjela.

Dougal je rekao da se mladić kojem sam previla rane nalazi u staji, zar ne? A pretpostavljam dase ondje nalazi i neki konj kojim bih mogla odjahati. Odlučila sam potražiti Jamieja MacTavishaodmah nakon završetka događaja u dvorani.

Pokazalo se da je to ista ona dvorana u kojoj sam jučer večerala, ali sada je izgledala potpunodrugačije. Stolovi, klupe i stolci sada su bili odgurnuti do zidova, a glavni je stol bio sklonjen. Nanjegovu mjestu sada je stajao veliki stolac od tamnog izrezbarenog drva, prekriven kariranomtamnozelenom i crnom tkaninom s blagim crvenim i bijelim gornjim uzorkom; zaključila sam da je tovjerojatno tartan klana MacKenzie. Zidovi su sada bili ukrašeni grančicama božikovine, a kameneploče posute svježim rogozom.

Jedan mladi gajdaš puhao je u male gajde iza praznog stolca, sopćući i hripajući, a iza njega jestajala grupica ljudi. Pretpostavila sam da su to intimni članovi Columova osoblja: čovjek uska lica ukariranim hlačama od tartana i širokoj košulji, koji se naslonio na zid, proćelavi niski čovjek ukaputu od finog brokata, očito nekakav pisar, budući da je sjedio za malim stolom s tintarnicom,perima i papirom, dva mišićava muškarca u kiltovima koji su se držali kao stražari, a malo po strani,najkrupniji muškarac kojeg sam ikad vidjela.

Zadivljeno sam se zabuljila u tog diva. Kovrčava crna kosa padala mu je na čelo gotovo dočupavih obrva, a jednako bujne dlake prekrivale su mu goleme podlaktice, otkrivene zasukanimrukavima košulje. Za razliku od većine muškaraca koje sam vidjela, činilo se da taj div ne nosinikakvo oružje, osim malog noža zadjenutog u vrh čarape. Kratak držak noža jedva se nazirao uguštari crnih kovrčavih dlaka koje su mu prekrivale noge iznad šarenih dokoljenki. Široki kožnatipojas opasao je struk koji mora da je bio širok jedan metar, ali s njega nije visio ni bodež ni mač.Unatoč krupnom stasu, imao je dobroćudan izraz na licu i činilo se da zbija šale s čovjekom uskalica, koji je pokraj svoga golemog sugovornika izgledao poput marionete.

Uto je gajdaš iznenada zasvirao. Prvo se podrignuo, a onda je uslijedio grozomorno visok pisak,koji se nakon izvjesnog vremena spustio do nečega nalik na melodiju.

U dvorani se nalazilo tridesetak ili četrdesetak ljudi, a svi su bili malo bolje odjeveni i dotjeraniod sudionika sinoćnje večere. Sve su se glave okrenule prema donjem kraju dvorane, na kojem se,pričekavši prvo da glazba uzme maha, pojavio Colum, a nekoliko koraka iza njega i njegov bratDougal.

Oba brata MacKenzie očito su bila svečano odjevena, u tamnozelene kiltove i dobro skrojenekapute - Columov je bio blijedozelen a Dougalov crvenosmeđ - obojica su nosila tkaninu prebačenupreko prsa i na jednom ramenu pričvršćenu velikim, draguljima optočenim brošem. Columovabrižljivo nauljena crna kosa danas nije bila svezana, padala mu je na ramena i kovrčala se.Dougalova kosa još uvijek je bila svezana na zatiljku u perčin koji se gotovo slagao s crvenosmeđimsatenom njegova kaputa.

Colum je polako hodao dužinom sobe, kimajući glavom i smiješeći se ljudima s obje strane.Pogledavši na drugu stranu dvorane, ugledala sam još jedan nadsvođeni prolaz nedaleko od njegovastolca. Očito je mogao ući u dvoranu kroz ta vrata, umjesto kroz vrata s druge strane dvorane. Značida je to paradiranje njegovih iskrivljenih nogu i nezgrapno geganje dugim putem do stolca bilonamjerno. A namjeran je bio i kontrast s visokim, uspravnim mlađim bratom, koji se nije osvrtao nilijevo ni desno, nego je slijedio Columa do drvenog stolca i stao odmah iza njega.

Colum je sjeo i načas pričekao, a onda podigao ruku. Zavijanje gajda stišalo se do žalosnogcviljenja, a onda je otpočelo “vijećanje”.

Ubrzo mi je postalo jasno da je ovo redovita prigoda, za koje gospodar dvorca Leoch dijelipravdu svojim podanicima i seljacima, slušajući slučajeve i rješavajući sporove. Postojao je dnevnired. Proćelavi pisar prozivao je imena, a ljudi bi istupili kad bi došao red na njih.

Neki su slučajevi izneseni na engleskom, ali većina rasprava održana je na gelskom. Ja sam umeđuvremenu već primijetila da taj jezik uključuje mnogo kolutanja očima i lupanja nogom o tlo zanaglasak, što je otežavalo prosudbu ozbiljnosti pojedinih slučajeva na temelju ponašanja sudionika.

Baš kad sam zaključila da jedan čovjek, tip u odjeći prilično izjedenoj moljcima, s golemomkožnatom torbicom izrađenom od čitavog jazavca, optužuje svog susjeda za ništa manje negoumorstvo, trovanje i krađu žene, Colum je podigao obrve i rekao nešto kratko na gelskom, našto su itužitelj i optuženi prasnuli u smijeh. Otirući oči, tužitelj je naposljetku kimnuo glavom i pružio rukusvom protivniku, a pisar je marljivo pisao, dok je pero strugalo po papiru poput mišjih šapa.

Ja sam bila peta na dnevnom redu, što je redni broj, zaključila sam, koji je brižljivo odabran daokupljenom mnoštvu pokaže važnost moje nazočnosti u dvorcu.

Kako bi mi se izašlo u susret, moj je slučaj iznesen na engleskom.

“Gospođo Beauchamp, hoćete li pristupiti?” pozvao je pisar.Mesnata ruka gospođe FitzGibbons nepotrebno me gurnula, pa sam posrćući izašla u prazan

prostor ispred Columa i prilično se nezgrapno naklonila, onako kako sam vidjela da čine ostale žene.Cipele koje sam dobila nisu bile prilagođene za lijevo i desno stopalo, jer obje su bile samopravokutnici uobličene kože, što mi je otežalo graciozno manevriranje. Kad mi je Colum ukazao časti ustao sa stolca, nastalo je zainteresirano komešanje. Ponudio mi je ruku, koju sam prihvatila kako nebih pala ravno na lice.

Kad sam se nakon naklona uspravila, proklinjući u sebi cipele, shvatila sam da buljim ravno uDougalova prsa. Kao čovjek koji me zarobio, očito je imao dužnost iznijeti formalnu zamolbu da mese prihvati - ili zatoči, ako tako hoćete. S nemalim zanimanjem čekala sam da vidim kako su braćaodlučila objasniti tko sam.

“Gospodine”, započeo je Dougal formalno se naklonivši bratu, “molimo vas da pokažetestrpljenje i milosrđe prema dami kojoj je potrebna pomoć i sigurno utočište. Ovo je gospođa ClaireBeauchamp, engleska dama iz Oxforda, koju su napali drumski razbojnici i kukavički joj ubili slugu.Pobjegla je u šumu u vašoj oblasti, gdje smo je pronašli i spasili ja i moji ljudi. Molimo vas da ovojdami pružite sklonište u dvorcu Leoch sve dok se” - uto je zastao, a na usnama mu je zatitrao ciničanosmijeh - “njezini engleski rođaci ne upoznaju s njezinim položajem i dok se ne poduzmu svepotrebne mjere za njezin siguran odlazak.”

Nije mi promaklo kako je naglasio riječ “engleski”, a sigurna sam da nije ni drugima u dvorani.Dakle, podnosit će me, ali sa sumnjom. Da je rekao “francuski”, smatrali bi me prijateljskom ili unajgorem slučaju, neutralnom smetnjom. Pobjeći iz ovog dvorca možda će biti teže no što sammislila.

Colum mi se dobrohotno naklonio i ponudio mi neograničeno gostoprimstvo u svom skromnomdomu ili tako nešto, a ja sam mu se ponovo naklonila, ovog puta s malo većim uspjehom, i vratila se umnoštvo, ispraćena manje-više prijateljskim pogledima.

Svi slučajevi do tog trenutka bili su zanimljivi samo onima kojih su se neposredno ticali, apromatrači su tiho razgovarali čekajući da dođe red na njih. Moju je pojavu dočekao žamorzanimanja i nagađanja, a kako sam vjerovala, i odobravanja.

Ali sad se gomila u dvorani uzbuđeno uskomešala. U prazan prostor istupio je jedan zdepastičovjek, vukući za ruku mladu djevojku od svojih šesnaest godina, ljepuškasta, nadurena lica i duge,plave kose svezane na zatiljku plavom vrpcom. Djevojka je posrnula u prazan prostor i ostala stajatidok je čovjek iza njezinih leđa stao prosvjedovati na gelskom, mašući rukama i povremenopokazujući na nju kako bi nešto ilustrirao ili je optužio. Dok je govorio, u gomili se začuo tihi žamor.

Gospođa FitzGibbons, čije se krupno tijelo odmaralo na čvrstom stolcu, sa zanimanjem senagnula preda se. Nagnula sam se naprijed i šapnula joj na uho: “Što je učinila?”

Krupna dama odgovorila mi je ne mičući usne i ne skidajući pogled s akcije. “Otac je optužuje zanedolično ponašanje, za neprilične veze s mladim muškarcima, protiv njegovih zapovijedi”,promrmljala je nagnuvši se natrag. “Zahtijeva da je MacKenzie kazni zbog neposluha.”

“Kazni? Kako?” šapnula sam što sam tiše mogla.“Pst!”U sredini dvorane, sva je pažnja bila usmjerena na Columa, koji je gledao djevojku i njezina oca.

Prvo je pogledao jedno pa onda drugo, a onda je progovorio. Namrštio se i oštro udario šakama po

ručkama svog stolca. Kroz gomilu je prostrujao drhtaj.“Donio je odluku”, nepotrebno mi je šapnula gospođa FitzGibbons. A bilo je jasno i kakvu je

odluku donio; onaj div prvi se put pomaknuo i stao polako skidati kožnati remen, a dva stražarauhvatila su uplašenu djevojku za ruke i okrenula je leđima prema Columu i ocu. Djevojka jezaplakala, ali nije molila za milost. Gomila je sve to promatrala s napetom pažnjom, kakvu ljudiobično pokazuju kad promatraju javna smaknuća ili prometne nesreće. A onda se iz stražnjeg dijeladvorane iznenada začuo gelski glas, jasan iznad žamora i vrpoljenja.

Glave su se okrenule da pronađu govornika. Gospođa FitzGibbons istegnula se i propela na vrškeprstiju kako bi ga vidjela. Ja nisam imala pojma što je čovjek rekao, ali učinilo mi se da prepoznajemduboki ali blagi glas i oštro gutanje suglasnika na kraju riječi.

Zatim se gomila razdvojila, a u prazni je prostor istupio Jamie MacTavish. S poštovanjem jekimnuo MacKenzieju, a onda je opet progovorio. Što god da je rekao, činilo se da njegove riječiizazivaju izvjestan prijepor. Colum, Dougal, mali pisar i djevojčin otac počeli su vijećati.

“Što se događa?” tiho sam upitala gospođu FitzGibbons. Moj pacijent izgledao je mnogo bolje nokad sam ga posljednji put vidjela, premda mi se činilo da je još uvijek pomalo blijed. Negdje je biopronašao čistu košulju, čiji je desni rukav bio prazan, savijen i gurnut za pojas kilta.

Gospođa Fitz pratila je zbivanja s velikim zanimanjem.“Ponudio se da preuzme djevojčinu kaznu”, rastreseno mi je odgovorila, vireći preko promatrača

ispred nas.“Što? Ali on je ozlijeđen! Neće mu valjda dopustiti da učini takvo što!” rekla sam što sam tiše

mogla usred žamora gomile.Gospođa Fitz odmahnula je glavom. “Ne znam, curo. Upravo raspravljaju o tome. Vidite,

dopušteno je da se čovjek iz njezina klana ponudi umjesto nje, ali momak nije član MacKenziejevaklana.“

“Nije?” To me iznenadilo, budući da sam naivno pretpostavila da su svi muškarci koji su meuhvatili iz dvorca Leoch.

“Naravno da nije”, nestrpljivo je odgovorila gospođa Fitz. “Zar ne vidite kakav tartan nosi?”Naravno da sam ga vidjela, sada kad mi je na njega skrenula pažnju. Jamie je također nosio

lovački tartan u zelenim nijansama, ali boje su bile drukčije od odjeće ostalih nazočnih ljudi.Njegova zelena boja bila je tamnija, gotovo smeđa, s blagim plavim prugama.

Izgleda da je naposljetku Dougalov argument odnio prevagu. Vijećanje je završilo, a gomila se uiščekivanju stišala. Dva stražara pustila su djevojku, pa je otrčala natrag u gomilu, a Jamie je zauzeonjezino mjesto između stražara. Užasnuto sam gledala kako ga hvataju za ruke, ali on je nešto rekaomuškarcu koji je držao remen, pa su se dva stražara povukla. Začudo, na licu mu se načas pojavioširok, drzak osmijeh. A još čudnije, div mu je uzvratio kratkim osmijehom.

“Što je rekao?” upitala sam svoju prevoditeljicu.“Izabrao je šake umjesto remena. Žene ne mogu izabrati šake, ali muškarci mogu.”“Šake?” Ali nisam je imala vremena dalje ispitivati. Krvnik je teatralno zamahnuo rukom i udario

Jamieja šakom u trbuh. Jamie se pognuo i glasno uzdahnuo. Krvnik je pričekao da se Jamie uspravi, aonda mu je prišao bliže i zadao mu niz snažnih udaraca u rebra i ruke. Jamie se nije pokušavaobraniti, samo se premještao da zadrži ravnotežu i ostane na nogama.

Sljedeći udarac primio je u lice. Zatreptala sam i nehotice zatvorila oči kad mu se glava trznulaunatrag. Krvnik se nije žurio sa sljedećim udarcem, pazeći da ne obori svoju žrtvu na tlo i da joj nezada previše udaraca u isto mjesto. Svoj je posao obavljao stručno; namjera mu je bila da izazovenesnosan bol, ali da pritom ne onesposobi niti osakati žrtvu. Jamieju je jedno oko nateklo i zatvorilose. Teško je disao, ali inače nije izgledao previše loše.

Ja sam sve to promatrala sa strepnjom jer sam se bojala da mu jedan od udaraca ponovo neozlijedi ranjeno rame. Moji zavoji još uvijek su se držali, ali neće još dugo ostati na mjestu podovakvim tretmanom. Koliko će dugo ovo trajati? Osim pljuskanja mesa u meso i povremenog tihogstenjanja, u dvorani je vladao muk.

“Mali Angus prekinut će kad ga raskrvari”, šapnula mi je gospođa Fitz, odgovarajući na pitanjekoje joj nisam postavila. “Obično prekine kad slomi nos.”

“To je barbarski”, bijesno sam prosiktala, a nekoliko me obližnjih ljudi prijekorno pogledalo.Izgleda da je krvnik zaključio da kazna traje dovoljno dugo. Odmaknuo se i zadao snažan udarac,

a Jamie je zateturao i pao na koljena. Dva stražara požurila su da ga podignu na noge, a kad jepodigao glavu, spazila sam da mu iz izudaranih usta teče krv. Gomilom je prostrujao žamorolakšanja, a krvnik se povukao, zadovoljan svojim poslom.

Jedan stražar uhvatio je Jamieja za ruku i pridržao ga, a Jamie je zatresao glavom da je razbistri.Djevojka je u međuvremenu nestala. Jamie je podigao glavu i pogledao krvnika koji se nadvio nadnjim, ravno u oči. Začudo, opet se nasmiješio, koliko mu je to uopće bilo moguće. Krvave su se usnepomaknule.

“Hvala”, rekao je većem čovjeku s izvjesnim naporom, a onda mu se naklonio i okrenuo da ode.Pozornost gomile prešla je na MacKenzieja i sljedeći slučaj.

Spazila sam da Jamie izlazi kroz vrata na drugoj strani dvorane. On me sada više zanimao oddogađaja u dvorani, pa sam kratko pozdravila gospođu FitzGibbons i progurala se kroz dvoranu zanjim.

Našla sam ga u malom bočnom dvorištu, kako se naslanja na bunar i briše usta rubom košulje.“Evo, uzmite ovo”, rekla sam i ponudila mu rupčić iz svog džepa.“Unh.” Prihvatio ga je ispustivši glas koji sam shvatila kao zahvalu. U međuvremenu je izašlo

bljedunjavo i slabašno sunce, pa sam ga na svjetlosti pažljivo pogledala. Činilo se da su mu najgoreozljede napukla usna i natečeno oko, premda je na čeljustima i vratu imao mrlje koje će se uskoropretvoriti u tamne modrice.

“Imate li posjekotine i u usnoj šupljini?”“Aha.” Prignuo se, pa sam mu povukla bradu i nježno izvrnula donju usnu da pogledam usnu

šupljinu. Na sjajnom obrazu imao je duboku posjekotinu iz koje je tekla krv, a u ružičastom mesu sunutrašnje strane usne, nekoliko sitnih zareza. Krv pomiješana sa slinom ispunila je usta i poteklavan.

“Vode”, rekao je s izvjesnim naporom, brišući kapljice krvi koje su mu potekle niz bradu.“Dobro.” Srećom, na ogradi bunara bila je kanta vode s rožnatom šalicom. Isplahnuo je usta i

nekoliko puta ispljunuo, a onda poškropio vodom preostali dio lica.“Zašto ste to učinili?” znatiželjno sam ga upitala.“Što?” odvratio je uspravljajući se i otirući lice o rukav. Oprezno je opipao rasječenu usnu i

malo trepnuo.“Zašto ste se ponudili da preuzmete djevojčinu kaznu. Poznajete li je?” Kolebala sam se da ga to

upitam, ali doista sam željela znati što se krije iza te kavalirske geste.“Znam tko je, ali nikad nisam s njom razgovarao.”“Pa zašto ste onda to učinili?”Slegnuo je ramenima, što ga je natjeralo da trepne.“Za curu je sramota da bude pretučena u dvorani. Meni je to lakše.”“Lakše?” s nevjericom sam ponovila gledajući njegovo unakaženo lice. Slobodnom rukom

oprezno je opipavao natučena rebra, ali podigao je pogled i nasmiješio mi se jednim kutom usta.“Da. Ona je vrlo mlada. Bila bi osramoćena pred svima koje zna i trebalo bi joj mnogo vremena

da to preboli. Dobio sam batine, ali nisam jako ozlijeđen, oporavit ću se za dan-dva.”“Ali zašto vi?” upitala sam. Pogledao me kao da mu se to čini čudnim pitanjem.“A zašto ne?” odvratio je.Zašto ne? htjela sam reći. Zato što je ne poznajete, zato što vam ništa ne znači. Zato što ste već

bili ozlijeđeni. Zato što zahtijeva veliku hrabrost stati pred gomilu i dopustiti da vas netko izudara policu, ma kakav motiv imali.

“Pa, kugla iz muškete kroz trapezius mogla bi se smatrati dobrim razlogom”, suho sam odvratila.Činilo se da se zabavlja. Prstom je opipao mjesto koje sam spomenula.“Trapezius, ha? Nisam znao da se to tako zove.”“Oh, ovdje si, momče. Vidim da si već našao vidaricu, pa me možda nećeš trebati.” Gospođa

FitzGibbons dogegala se kroz uski ulaz u dvorište, malčice se stišćući. Nosila je pladanj s nekolikočaša, velikom zdjelom i čistim platnenim ručnikom.

“Samo sam mu dala malo vode”, rekla sam. “Mislim da nije jako ozlijeđen, ali ne znam kako mumožemo pomoći, osim da mu operemo lice.”

“Oh, nešto se uvijek može učiniti”, dobroćudno je odvratila gospođa Fitz. “Daj da ti vidim tooko, momče.” Jamie je poslušno sjeo na ogradu bunara i okrenuo lice prema njoj. Debeljuškasti prstinježno su pritisnuli ljubičastu oteklinu, ostavljajući za sobom bjelinu koja je brzo nestajala.

“Još uvijek krvariš ispod kože. Što znači da će ti pijavice pomoći.” Podigla je poklopac sa zdjelei otkrila nekoliko malih ljigavih stvorenja, dugih pet-šest centimetra, u tekućini bolesna izgleda.Izvukla je dvije pijavice, pa mu je jednu pritisnula na kožu ispod čeone kosti a drugu ispod oka.

“Vidite”, rekla mi je, “kad se oteklina jedanput pojavi, pijavice vam više ne mogu pomoći. Alikad imate ovakvu oteklinu, koja tek nastaje, znači da krv teče ispod kože, pa je pijavice moguisisati.”

Gledala sam, zadivljena i puna gađenja. “Zar vas to ne boli?” upitala sam Jamieja. Odmahnuo jeglavom, a pijavice su se opsceno zanjihale.

“Ne. Samo je malo hladno”, odgovorila je gospođa Fitz, zaposlena svojim čašama i bocama.“Mnogi ljudi krivo upotrebljavaju pijavice”, objasnila mi je. “One katkad mogu biti od velike

pomoći, ali morate znati kako da ih upotrijebite. Kad ih stavite na staru oteklinu, samo isišu zdravukrv, a oteklini to ne pomaže. Osim toga, morate paziti da ih ne stavite previše odjedanput, jer ćete

inače oslabiti pacijenta koji je jako bolestan ili je već izgubio krv.”S poštovanjem sam je slušala, upijajući sve te informacije, premda sam se iskreno nadala da

nikad neću morati postupiti u skladu s njima.“A sad, momče, isplahni usta ovime. Očistit će ti posjekotine i ublažiti bol. To je čaj od vrbine

kore”, usput mi je objasnila, “s trunkom usitnjenog korijena perunike.” Kimnula sam glavom,prisjetivši se jednog davnog predavanja iz botanike da vrbina kora sadrži salicilnu kiselinu, što jeaktivni sastojak aspirina.

“Zar vrbina kora ne povećava izglede za krvarenje?” upitala sam, a ona je s odobravanjemkimnula.

“Da. Katkad se to dogodi. Zato nakon nje morate upotrijebiti dobru pregršt trave svetog Ivananamočene u octu; ona zaustavlja krvarenje, ali mora se ubrati za punog mjeseca i također usitniti.”Jamie je poslušno isprao usta oštrom otopinom, a oči su mu se ovlažile od jačine aromatičnog octa.

Pijavice su sada već bile pune krvi, četiri puta deblje od prvobitne veličine. Tamna smežuranakoža sada im je bila izdužena i sjajna, pa su izgledale poput glatkih oblutaka. Jedna pijavica iznenadaje otpala i odbila se od tla pokraj mojih stopala. Unatoč debljini, gospođa Fitz lako se prignula,spretno je podigla i ubacila natrag u zdjelu. Delikatno je uhvatila drugu pijavicu odmah iza čeljusti inježno je povukla, pa joj se glava izdužila.

“Ne smijete ih prejako povući, curo”, objasnila mi je. “Katkad se rasprsnu.” Na tu sam pomisaoprotiv volje zadrhtala. “Ali ako su gotovo pune, katkad se lako mogu skinuti. Ako ne, samo ih pustite iotpast će same.” Ova se pijavica doista lako pustila, ostavljajući kapljice krvi na mjestu koje jedržala. Obrisala sam sićušnu ranu kutom ručnika namočenog u octenu otopinu. Na moje iznenađenje,pijavice su poslužile svrsi, oteklina se znatno smanjila, a Jamiejevo se oko sada barem djelomiceotvorilo, premda mu je kapak još uvijek bio natečen. Gospođa Fitz kritički ga je pregledala i odlučilada ne upotrijebi još jednu pijavicu.

“Jedno je sigurno, momče, sutra ćeš jadno izgledati”, rekla je vrteći glavom, “ali barem ćešvidjeti na to oko. Sad ti treba komad sirovog mesa na oku i malo goveđe juhe s pivom u želucu, zasnagu. Svrati malo kasnije u kuhinju da ti dadem malo mesa.” Podigla je pladanj i načas zastala.

“Ono što si učinio bilo je dobro smišljeno, momče. Laoghaire mi je unuka, znaš, i na tome sam tizahvalna. Premda će biti bolje da ti se sama zahvali, ako se zna pristojno ponašati.” Potapšala jeJamieja po obrazima i odgegala se teškim koracima.

Pažljivo sam ga pregledala; arhaični medicinski postupak pokazao se iznenađujuće učinkovitim.Oko je još uvijek bilo ponešto natečeno, ali samo malo potamnjelo, a posjekotina na usni sada je bilačista crta bez krvi, samo neznatno tamnija od okolnog tkiva.

“Kako se osjećate?” upitala sam ga.“Dobro.” Mora da sam ga sumnjičavo pogledala, jer se osmjehnuo, još uvijek oprezno pomičući

usne. “To su samo modrice, znate. Izgleda da vam opet moram zahvaliti, pomogli ste mi triput u tridana. Vjerojatno mislite da sam prilično nespretan.”

Dodirnula sam mu ljubičastu mrlju na čeljusti. “Ne mislim da ste nespretni. Možda samo malonesmotreni.” Uto sam čula komešanje na ulazu u dvorište; blijesak žutog i plavog. DjevojkaLaoghaire sramežljivo je zastala kad me ugledala.

“Mislim da vam se netko želi obratiti nasamo”, rekla sam Jamieju. “Idem ja sad. Zavoje naramenu možemo skinuti sutra. Potražit ću vas tada.”

“U redu. Još jedanput, hvala.” Blago mi je stisnuo ruku na rastanku. Dok sam odlazila, znatiželjnosam pogledala djevojku. Izbliza je bila još ljepša, imala je svijetloplave oči i kožu poput ružinihlatica. Sva je blistala gledajući Jamieja. Izašla sam iz dvorišta pitajući se je li njegova galantna gestadoista tako nesebična, kao što sam u prvi mah pretpostavila.

Sutradan ujutro probudilo me cvrkutanje ptica u dvorištu i čavrljanje ljudi u dvorcu. Odjenula sam sei zaputila vjetrovitim hodnicima do dvorane, koja je u međuvremenu ponovo zadobila normalanizgled blagovaonice. Iz golemih kotlova dijelila se zobena kaša, zajedno s ječmenim pogačamapečenim na ognjištu i namazanim melasom. Miris hrane koja se pušila bio je dovoljno jak da mipovrati samopouzdanje. Još uvijek sam bila uznemirena i zbunjena, ali topli doručak dovoljno meokrijepio da se upustim u malo istraživanje.

Kad sam našla gospođu FitzGibbons, s rukama do lakata u tijestu, rekla sam joj da želim potražitiJamieja kako bih mu skinula zavoje i provjerila stanje rane od metka, a ona je golemompobrašnjenom rukom pozvala jednog od svojih sitnih pomoćnika.

“Mladi Alec, potrči i potraži Jamieja, novog konjušara. Reci mu da pođe s tobom kako bismo mupregledali rame. Bit ćemo u biljnom vrtu.” Oštrim pucnjem prsta poslala je momka trkom po mogpacijenta.

Prepuštajući miješenje tijesta pomoćnici, gospođa Fitz oprala je ruke i okrenula se meni.“Trebat će vremena prije no što dođu. Biste li htjeli pogledati biljni vrt? Čini se da ponešto znate

o bilju, pa ako hoćete, mogli biste tamo pomoći kad nađete vremena.”Biljni vrt, dragocjeni izvor lijekova i začina, nalazio se u unutrašnjem dvorištu, dovoljno velikom

da propusti sunčevu svjetlost, ali zidom zaštićenom od proljetnih vjetrova. Na zapadu je bio omeđengrmljem ružmarina, na jugu kamilicom, na sjeveru redom rumenike, a na istoku zidom dvorca, koji gaje dodatno štitio od stalnih vjetrova. Prepoznala sam zeleno lišće kasnog šafrana i mekano lišćefrancuske kiselice koja raste iz bogate tamne zemlje, a gospođa Fitz pokazala mi je naprstak, tušt,betoniku i još nekoliko biljaka koje nisam prepoznala.

Kasno proljeće vrijeme je sadnje. Gospođa Fitz nosila je košaru krcatu lukovicama češnjaka, kojiće sazreti u ljeto. Debeljuškasta dama dodala mi je košaru i štap za sadnju. Izgleda da sam dovoljnodugo ljenčarila; dok mi Colum ne pronađe neki posao, gospođa Fitz uvijek može zaposliti besposleneruke.

“Evo, draga. Zasadite ih ovdje na južnoj strani, uz majčinu dušicu i naprstak.” Pokazala mi jekako da razlomim lukovice u pojedinačne komade, a da ne oštetim grubu ljusku i kako da ih zasadim.Bio je to prilično jednostavan posao; trebalo je samo gurnuti svaki češanj u zemlju s tupom stranomnadolje i zakopati ga otprilike četiri centimetra ispod površine. Ustala je i otresla skute širokehaljine.

“Zadržite nekoliko lukovica”, posavjetovala me. “Razdvojite ih i zasadite svaki češanj posebno,tu i tamo po čitavom vrtu. Češnjak drži sitne kukce podalje od drugih biljaka, a isto čine luk istolisnik. I otkinite uvele glave nevena, ali zadržite ih, one su korisne.”

Raštrkani diljem dvorišta, mnogobrojni neveni cvjetali su zlaćanim cvatom. Uto se vratio momčićkojeg je gospođa Fitz bila poslala po Jamieja, sav zadihan od trka, i obavijestio nas da pacijentodbija ostaviti posao.

“On kaže da ga rana ne boli tako jako da bi mu trebao liječnik”, zadihano nam je rekao, “ali

zahvaljuje vam na brizi.” Čuvši tu, ne baš posve umirujuću poruku, gospođa Fitz slegnula jeramenima.

“No dobro. Ako ne želi, ne želi. Ali, ako hoćete, možete svratiti do obora oko podneva, curo.Jamie možda ne želi prekinuti posao radi pregleda, ali ako ja poznajem mlade muškarce, prekinut ćega radi jela. Mladi Alec doći će oko podneva da vas odvede do obora.” Ostavljajući me da zasadimostatak češnjaka, gospođa Fitz otplovila je poput galije, a mladi Alec otklatario se za njom.

Zadovoljno sam radila cijelo prijepodne, sadeći češnjak, otkidajući uvele cvjetove, odstranjujućikorov i vodeći beskonačni rat svakog vrtlara s puževima, puževima balavcima i sličnim štetočinama.Ali ovdje se ta borba vodila golim rukama, bez pomoći kemikalija. Toliko sam se zadubila u posao,da nisam ni primijetila ponovni dolazak mladog Aleca sve dok se nije pristojno nakašljao da miprivuče pažnju. Nije bio od onih koji mnogo govore; jedva je pričekao da ustanem i očistim suknjuprije no što je otišao kroz dvorišna vrata.

Obor do kojeg me odveo bio je na travnjaku, prilično daleko od staja. Obližnjom livadom veselosu trčkarala tri mlada konja, a jedna mlada smeđa kobila čista izgleda, s laganim pokrivačemprebačenim preko hrpta, stajala je sputanih nogu uz ogradu obora.

Prilično sumnjičavo gledala je Jamieja, koji joj se oprezno primicao s boka. Položio joj jeslobodnu ruku na leđa i obratio joj se nježnim glasom, spreman da se odmakne ako se kobilausprotivi. Kobila je zakolutala očima i zanjištala, ali nije se pomaknula. Još uvijek joj mrmljajući,Jamie se polaganim kretnjama nagnuo nad pokrivač i polako joj se naslonio na leđa. Kobila se malopropela i promeškoljila, ali Jamie je bio uporan, podižući trunčicu glas.

Kobila je u tom trenutku podigla pogled i spazila mene i dječaka. Osjetivši opasnost, propela se izanjištala, a onda se okrenula prema nama i odbacila Jamieja na ogradu. Ržući i ritajući se, kopitimaje udarila putilo. Jamie se otkotrljao pod ogradu da se skloni od kopita, a onda je bolno ustao,psujući na gelskom, i okrenuo se da vidi što mu je to pokvarilo posao.

Kad me ugledao, bijesne psovke istog su se časa pretvorile u riječi uljudne dobrodošlice, premdami je bilo jasno da nisam stigla u najboljem trenutku. Pokazalo se da gospođa Fitz doista poznajemlade muškarce; njezina brižljivo pripremljena košara s ručkom mnogo je pridonijela da Jamiepovrati dobro raspoloženje.

“Ah, daj se već jednom smiri, vražja zvijeri”, rekao je kobili, koja je još uvijek njištala ipropinjala se na konopcu. Zatim je prijateljski potapšao mladog Aleca i poslao ga natrag u dvorac,podigao s tla pokrivač koji je spao s kobile, otresao s njega prašinu i galantno ga rasprostro na tlo dasjednem.

Taktično izbjegavajući svaki spomen nezgode s kobilom, natočila sam pivo i ponudila mu kruh isir.

Jeo je s velikom koncentracijom, što me podsjetilo da preksinoć nije došao u blagovaonicu.“Zaspao sam”, odgovorio je kad sam ga zapitala o tome. “Nakon što sam vas ostavio u dvorcu,

zaspao sam i nisam se budio sve do jučer ujutro. Jučer sam nakon vijećanja malo radio, a onda samsjeo na plast sijena da se malo odmorim prije večere.” Nasmijao se. “Kad sam se jutros probudio,još uvijek sam bio tamo, a konj mi je grickao uho.”

Zaključila sam da mu je odmor pomogao; modrice od jučerašnjih udaraca potamnjele su, aliokolna je koža imala dobru, zdravu boju, a on je očito imao dobar apetit.

Gledala sam ga kako pobire posljednje ostatke obroka i navlaženim vrhom prsta brižljivo skuplja

otpale mrvice s košulje i stavlja ih u usta.“Imate dobar apetit”, rekla sam mu kroza smijeh. “Čini mi se da biste jeli i travu kad ne biste

imali ništa drugo.”“Već sam je jeo”, ozbiljno je odgovorio. “Nema loš okus, ali nije baš zasitna.”To me zapanjilo, a onda sam zaključila da me zacijelo provocira. “Kada?” upitala sam ga.“Pretprošle zime. Živio sam u vrlo teškim uvjetima - znate, u šumi - s... s nekolicinom momaka.

Odlazili smo preko granice. Nismo imali sreće više od tjedan dana, a nije nam ostalo hrane vrijednespomena. S vremena na vrijeme nabavili bismo malo zobene kaše iz koliba malih poljodjelaca, ali tisu ljudi i sami toliko siromašni da malokad imaju višak hrane. Doduše, uvijek nađu nešto za stranca,ali dvadeset stranaca ipak je malo previše, čak i uz gorštačku gostoljubivost.”

Iznenada se nasmiješio. “Znate li... ne, vjerojatno ne znate. Htio sam vas pitati znate li kako sepoljodjelci mole prije jela?”

“Ne znam. Kako?”Zatresao je glavom da makne pramen kose s očiju i izrecitirao:

“Hitro, hitro, svi za stolNapunite tanjur golBože, daj da u nas staneSvako zrno ove hrane.”

Ubrao je jednu dugu vlat trave, vješto je izvukao iz ovojnice i polako zavrtio među dlanovima, pa sulabave sjemenke odletjele sa stabljike.

“Bila je kasna zima, a srećom i blaga, inače ne bismo preživjeli. Obično bismo uspjeli ulovitinekoliko zečeva - katkad bismo ih pojeli sirove, ako nismo mogli riskirati da zapalimo vatru -a svremena na vrijeme i pokoju srnu, ali u vrijeme o kojem govorim već danima nismo pronašlidivljač.”

Zagrizao je vlat trave pravilnim bijelim zubima, a ja sam ubrala stapku i gricnula vršak. Bila jeslatka i kiselkasta, ali samo je dva-tri centimetra vlati bilo dovoljno mekano za jelo; jedva da je bilahranjiva.

Jamie je odbacio napola pojedenu vlat trave, ubrao drugu i nastavio s pričom.“Nekoliko dana prije pao je lagan snijeg; samo se ljuska zadržala pod drvećem, a blato posvuda

drugdje. Tražio sam gube, znate, one velike narančaste gljive koje katkad rastu nisko na drveću - iprobio nogom koru snijega da dođem do trave, koja je rasla na nezaštićenom mjestu između drveća;pretpostavljam da se tamo katkad probilo malo sunčeve svjetlosti. Takve komade obično pronađujeleni, pa ostružu snijeg i pojedu travu do korijena. Ali ovaj komad još nisu našli, pa sam zaključioda, ako oni tako mogu preživjeti zimu, zašto ne bih i ja? Bio sam tako gladan da bih skuhao vlastitecipele i pojeo ih, da mi nisu trebale za hodanje, pa sam pojeo travu, sve do korijenja, baš kao jeleni.”

“Kako dugo niste jeli?” upitala sam, istodobno zadivljena i zgrožena.“Tri dana bez ičega, a tjedan dana bez više od drammacha - pregršt zobi i malo mlijeka. Da”,

rekao je i zamišljeno se zagledao u vlat trave, “zimska je trava gruba i gorka - nije kao ova - ali ja nato nisam obraćao pažnju.” Iznenada mi se nasmiješio.

“A nisam obratio veliku pažnju ni na to da jelen ima četiri želuca, a ja samo jedan. Spopali su me

grozni grčevi, a još sam danima imao vjetrove. Poslije mi je jedan od starijih ljudi objasnio da travutreba skuhati u kipućoj vodi ako je čovjek već želi jesti, ali ja to tada nisam znao. Ionako mi to ne bibilo važno, jer sam bio previše gladan da bih mogao čekati.” S mukom se uspravio, a zatim prignuoda mi pomogne ustati.

“Bit će najbolje da se vratim na posao. Hvala vam na hrani, curo.” Dodao mi je košaru i krenuoprema staji za konje, dok mu je kosa svjetlucala na sunčevoj svjetlosti kao zbirka zlatnih i bakrenihkovanica.

Polako sam krenula prema dvorcu, razmišljajući o muškarcima koji žive u hladnom blatu i jedutravu. Tek kad sam stigla u dvorište, palo mi je na pamet da sam mu zaboravila pogledati rame.

K

7.

Ormar Davieja Beatona

ad sam se vratila u dvorac, s iznenađenjem sam otkrila da me pred vratima čeka jedan odColumovih stražara u kiltu. Gospodar bi bio zahvalan, rekao mi je, kad bih mu se pridružila u

njegovim odajama.Veliki prozori u vlastelinovu privatnom utočištu bili su otvoreni, a kroz krošnje zatočena drveća

puhao je vjetar, proizvodeći šum koji je stvarao privid da se drveće nalazi pod vedrim nebom.Sam vlastelin pisao je za stolom kad sam ušla, ali odmah je prestao i ustao da me pozdravi.

Nakon što se kratko raspitao o mom zdravlju i udobnosti, odveo me do krletki uza zid na drugoj straniprostorije, pa smo zadivljeno promatrali njihove sićušne stanovnike kako cvrkuću i skakuću ukrošnjama, uzbuđeni vjetrom.

“I Dougal i gospođa Fitz kažu mi da ste prilično vješta iscjeliteljica”, primijetio je razgovornimtonom i gurnuo prst kroz mrežu kaveza. Jedna sitna siva strnadica, naizgled posve navikla na takavpostupak, obrušila se s krošnje i vješto mu sletjela na prst, stisnuvši ga sitnim kandžama i maloraširivši krila kako bi zadržala ravnotežu, a Colum ju je nježno pomilovao po glavi žuljevitimkažiprstom druge ruke. Začudila sam se primijetivši zadebljalu kožu oko njegova nokta jer mi se niječinilo vjerojatnim da on obavlja kakav fizički posao.

Slegnula sam ramenima. “Nije baš potrebna neka velika vještina da se previju površinske rane.”Osmjehnuo se. “Možda, ali potrebna je velika vještina da se to učini u mrklom mraku pokraj

ceste, hm? A gospođa Fitz kaže mi da ste se pobrinuli za slomljeni prst jednog od momčića i da stejutros previli oparenu ruku jednoj sluškinji iz kuhinje.”

“Ni to baš nije teško”, odgovorila sam, pitajući se kamo smjera. Dao je znak jednom od svojihslugu, a ovaj je hitro iz ladice pisaćeg stola izvadio malu zdjelu. Colum je skinuo poklopac sazdjelice i počeo bacati sjemenke kroz mrežu kaveza. Male ptice sletjele su s granja i staleposkakivati po tlu poput loptica za kriket, a pridružio im se i jedan vrabac.

“Niste u rodu s klanom Beaton, je li?” upitao me. Sjetila sam se pitanja koje mi je gospođaFitzGibbons postavila za našeg prvog susreta: Jeste li vi vračara? Beaton?

“Nisam. Kakve veze ima klan Beaton s liječničkim vještinama?” Colum me iznenađeno pogledao.“Niste čuli za njih? Iscjelitelji iz klana Beaton glasoviti su širom škotskog gorja. Mnogi su od njihputujući iscjelitelji. Zapravo, jedan je Beaton neko vrijeme boravio ovdje.“

“Više nije tu? Što je bilo s njim?” upitala sam.“Umro je”, odgovorio je Colum bez okolišanja. “Obolio je od groznice i umro u roku od tjedan

dana. A mi otada nemamo iscjelitelja, ako ne računamo gospođu Fitz.”“Ona mi se čini vrlo sposobnom”, odvratila sam prisjetivši se kako se vješto pobrinula za ozljede

mladog Jamieja. A to me nagnalo da pomislim na njihov uzrok, pa me obuzeo val ogorčenja premaColumu. Ogorčenja, ali i opreza. Podsjetila sam sebe da je on ljudima u svojoj oblasti i zakon iporota i sudac - pa je očito naviknut da stvari budu po njegovoj volji.

Kimnuo je glavom, i dalje promatrajući ptice. Bacio je ostatak sjemenja, dajući posljednjupregršt jednoj zakašnjeloj maloj plavo-sivoj pjevici.

“O, da. Ona je vrlo vješta u takvim stvarima, ali ona ima više nego dovoljno drugog posla, jer sebrine za čitav dvorac i svakoga u njemu - uključujući i mene”, dodao je i iznenada se šarmantnonasmiješio.

“A budući da vi trenutačno nemate baš mnogo toga da ispunite vrijeme”, iznenada je rekao,iskorištavajući smiješak koji sam mu uzvratila, “pitao sam se biste li htjeli pogledati stvari koje jeDavie Beaton ostavio za sobom? Možda biste vi znali upotrijebiti neke od njegovih lijekova i sličnihstvari.”

“Pa... pretpostavljam da bih mogla. Zašto ne?” Zapravo mi je već pomalo dojadilo stalnokruženje između vrta, velike smočnice i kuhinje. Željela sam vidjeti što je pokojni gospodin Beatonsmatrao vrijednim posjedom.

“Angus i ja mogli bismo odvesti gospođu dolje”, s poštovanjem je predložio sluga.“Nemoj se truditi, John”, odgovorio je Colum s pristojnom gestom odbijanja. “Sam ću ih pokazati

gospođi Beauchamp.”Silazio je stubama polako i očito bolno. Isto tako očito, nije želio pomoć, pa mu je nisam ni

ponudila.Kao što se pokazalo, ambulanta pokojnog Beatona nalazila se u udaljenom zakutku dvorca,

skrivena ispod kuhinjskih prostorija, u blizini groblja na kojem je sada počivao njezin pokojnivlasnik. Tu usku i mračnu prostoriju na vanjskom zidu ukrašavao je samo jedan od onih malih, uskihprozora, smješten visoko, tako da je ravna ploha sunčeve svjetlosti parala zrak i razdvajala tamuvisokog svoda od gušće tame donjeg dijela.

Vireći preko Columa u mračne udubine prostorije, razabrala sam visoki ormar s desetak sitnihladica, svaka s natpisom napisanim vitičastim pismom. Na policama iznad tezge na kojoj je, sudećipo ostacima mrlja i skorene žbuke koji su ondje počivali, pokojni Beaton očito običavao spravljatilijekove, ležale su uredno složene zdjele, kutije i bočice svih oblika i veličina.

Colum je ušao u prostoriju ispred mene. Svojim ulaskom uznemirio je svjetlucava zrnca prašinekoja su se uskovitlala u traku svjetlosti poput one podignute otvaranjem neke grobnice. Načas jezastao i pričekao da mu se oči priviknu na polumrak, a onda je polako krenuo naprijed, osvrćući seoko sebe. Stekla sam dojam da je sada možda prvi put u ovoj prostoriji.

Gledajući ga kako hoda i zastajkuje u uskoj sobi, rekla sam mu: “Znate, masaža bi vam pomogla.Da ublaži bol, hoću reći.” Spazila sam bljesak u njegovim sivim očima i načas poželjela da nisamprogovorila, ali iskra je gotovo istog časa nestala, a zamijenio ju je uobičajeni izraz pristojne pažnje.

“To bi morala biti snažna masaža”, dodala sam. “Osobito pri dnu kralježnice.”“Znam”, odgovorio je. “Angus Mohr masira me navečer.” Zastao je i dohvatio jednu bočicu.

“Izgleda da ipak ponešto znate o liječenju.”“Ponešto”, oprezna sam odgovorila, nadajući se da ne namjerava testirati moje znanje pitanjima o

upotrebi zbirke lijekova. Na bočici koju je držao u ruci pisalo je PURLES OVIS. Tko zna što toznači! Srećom, vratio je bočicu na mjesto i veselo povukao prstom po prašini na velikoj škrinjipokraj zida.

“Ovdje nitko nije bio već izvjesno vrijeme”, rekao je. “Reći ću gospođi Fitz neka pošalje jednu

od svojih curica da malo počisti, dobro?” Otvorila sam vrata ormarića i kihnula od oblaka prašinekoji se digao iz njega. “To možda ne bi bilo loše”, složila sam se. Na donjoj polici ormarića ležala jedebela knjiga u plavim kožnatim koricama. Kad sam je podigla, ispod nje sam ugledala manji svezak,u jeftinim crnim platnenim koricama, s prilično ofucanim rubovima.

Pokazalo se da je ta druga knjiga Beatonov dnevnik, u koji je on uredno unosio imena svojihpacijenata, sve pojedinosti o njihovim bolestima i tijek propisanog liječenja. Metodičan čovjek, sodobravanjem sam pomislila. Jedna je bilješka glasila: drugi veljače, A. D. 1741. Sarah GrahamMackenzie, ozlijedila palac na vretenu koje se vrtjelo. Nanošenje prokuhane mente, a zatim smjesaod stolisnika, zemnog škriljevca i mišjeg uha, pomiješana s bazom od fine gline. Škriljevac? Mišjeuho? Nedvojbeno, neke od biljaka na policama.

“Je li Sarah MacKenzie izliječila palac?” upitala sam Columa zatvarajući knjigu.“Sarah?” zamišljeno je rekao. “Ne, mislim da nije.”“Zbilja? Pitam se što se dogodilo”, rekla sam. “Možda bih joj ga poslije mogla pregledati.”Odmahnuo je glavom. Učinilo mi se da na njegovim punim, povijenim usnama zapažam trag

mračnog zadovoljstva.“Zašto ne?” upitala sam. “Je li otišla iz dvorca?”“Moglo bi se i tako reći.” Zadovoljstvo je sada bilo očito. “Umrla je.”Zabuljila sam se u njega, a on je krenuo prašnjavim kamenim podom prema vratima.“Možemo se samo nadati da ćete vi imati više uspjeha u liječenju od pokojnog Davieja Beatona,

gospođo Beauchamp”, rekao je. Zastao je na vratima, okrenuo se i podrugljivo me pogledao, a traksvjetlosti obasjao ga je poput reflektora.

“Teško biste ga mogli imati manje”, dodao je i nestao u mraku.

Lutala sam amo-tamo malom uskom prostorijom i pogledala sve. Većina je toga najvjerojatnijesmeće, ali možda ima i nekoliko upotrebljivih stvari koje bi vrijedilo sačuvati. Kad sam otvorilajednu od malih ladica u apotekarskom ormaru, zapahnuo me miris kamfora. E pa, bez sumnje, to možeposlužiti. Zatvorila sam ladicu i obrisala prašnjave prste o suknju. Možda bih trebala pričekati davesele pomoćnice gospođe Fitz očiste prostoriju, prije no što nastavim istraživanje.

Provirila sam u hodnik. Bio je pust. Nije bilo ni zvukova. Ali nisam bila tako naivna da zaključimkako u blizini nema nikoga. Bilo zbog naređenja, bilo zbog taktičnosti, oni su to obavljali priličnosuptilno, ali znala sam da me promatraju. Kad bih se zaputila u vrt, netko bi uvijek pošao sa mnom.Kad bih se uspinjala stubama do svoje sobe, spazila bih nekoga kako nemarno pogledava iz podnožjada vidi kojim ću smjerom nastaviti. A kad smo bili ujahali u dvorište dvorca, nije mi promaklo danaoružani stražari stoje ispod nadstrešnice kako bi se sklonili od kiše. Ne, oni mi posve sigurno nećedopustiti da samo tako odem odavde, a pogotovo me neće opskrbiti prijevoznim sredstvom.

Uzdahnula sam. Barem sam u ovom trenutku sama. A žarko sam željela biti sama, barem nakratko.Već sam u nekoliko navrata pokušala razmisliti o svemu što mi se dogodilo otkako sam zakoračila

kroz procjep u onom uspravnom kamenu. Ali stvari su se ovdje odvijale takvom brzinom da samjedva uhvatila trenutak za sebe kad nisam spavala.

Ali, sada sam izgleda dobila taj trenutak. Odmaknula sam prašnjavi kovčeg od zida, sjela nanjega i naslonila se na kameni zid. Bio je vrlo tvrd. Okrenula sam se i prislonila dlanove na kamen,

razmišljajući o kamenom krugu i pokušavajući se sjetiti svake sitne pojedinosti onoga što mi sedogodilo.

Vrisak kamenova bio je posljednje čega sam se doista sjećala. A čak ni u to nisam bila posvesigurna. Vrisak se nastavio cijelo vrijeme. Moguće je, pomislila sam, da taj zvuk zapravo nije izviraoiz samih kamenova, nego iz onoga... u što sam zakoračila. Predstavljaju li ti kamenovi neku vrstuvrata? I kamo vode? Naprosto ne postoje riječi da se to opiše. Pukotina kroz vrijeme, pretpostavilasam, jer očito, postojala sam tada, a postojim i sada, a jedina veza su kamenovi.

I zvukovi. Bili su jaki, ali razmišljajući o njima s male distance, pomislila sam da su bili vrloslični zvukovima bitke. Poljska bolnica u kojoj sam radila bila je triput granatirana. Premda su znalida ih tanki zidovi privremenih građevina ne mogu zaštititi, svi liječnici, sestre i dežurni časniciodjurili bi u njih na prvi zvuk uzbune, kako bi se međusobno hrabrili. Kad čujete zujanje granataiznad glave i eksplozije bombi u blizini, nije lako biti hrabar. A strah što sam ga tada iskusila bio jevrlo sličan onome što sam osjetila prošavši kroz procjep u kamenu.

Sada sam shvatila da se ipak sjećam nekih pojedinosti o samom putovanju kroz kamen. Vrlo sitnihpojedinosti. Sjetila sam se osjećaja tjelesne borbe, kao da sam upala u neku vrstu struje. Da, svjesnosam se borila protiv te struje, što god da je bila. A sjetila sam se da je u njoj bilo i slika. Zapravo neslika, više nečega poput nedovršenih misli. Neke od njih bile su grozne, pa sam im se opirala doksam... no, dok sam “prolazila”. Jesam li se borila da dođem do drugih? Bila sam neznatno svjesna dase pokušavam dočepati nekakve površine. Jesam li zapravo odlučila doći u ovo određeno vrijeme,zato što mi je ono nudilo neku vrstu skloništa od vrtložnog vira?

Zavrtjela sam glavom. Neću naći odgovore razmišljajući o tome. Ništa nije jasno, osim da ću semorati vratiti do uspravnih kamenova.

“Gospođo?” Tihi škotski glas s vrata natjerao me da podignem pogled. U hodniku su stidljivostajale dvije djevojke od svojih šesnaest ili sedamnaest godina, u gruboj odjeći, s klompama nanogama i suknenim rupcima na glavi. Ona koja je progovorila držala je četku i nekoliko složenihkrpa, a njezina prijateljica držala je kantu iz koje se dizala para. Cure gospođe Fitz došle su očistitiambulantu.

“Nećemo vam smetati, gospođo?” zabrinuto je upitala jedna od njih.“Ne, ne”, razuvjerila sam ih. “Ionako sam namjeravala otići.”“Propustili ste podnevni obrok”, obavijestila me druga. “Ali gospođa Fitz rekla nam je da vam

kažemo da vas u kuhinji čeka nešto za jelo, kad god poželite onamo otići.”Bacila sam pogled kroz prozor na dnu hodnika. Sunce je već malčice prešlo zenit, a ja sam

postala svjesna sve jačeg probadanja u želucu od gladi. Nasmiješila sam se djevojkama.“Tako ću i učiniti. Hvala.”

Ponovo sam odnijela Jamieju ručak u polje, bojeći se da inače neće ništa jesti do večere. Dok samsjedila u travi i gledala ga kako jede, upitala sam ga zašto je živio u divljini, krao stoku i odlazio upljačkaške pohode preko granice. U međuvremenu sam vidjela dovoljno ljudi iz obližnjeg sela idovoljno stanovnika dvorca da znam kako je Jamie boljeg roda i mnogo bolje naobrazbe od većinenjih. A sudeći po njegovu kratkom opisu obiteljskog imanja, činilo mi se vjerojatnim da potječe izprilično imućne obitelji. Zašto je tako daleko od kuće?

“Ja sam bjegunac od zakona”, odgovorio je, iznenađen što mi to nije poznato. “Englezi nude

nagradu od deset funti sterlinga za moju glavu. Što je manje nego za drumske razbojnike”, prezirno jedodao, “ali malo više nego za džepare.”

“Samo zbog ometanja pravde?” upitala sam s nevjericom. Deset funti sterlinga ovdje je polagodišnje zarade na maloj farmi; nisam mogla zamisliti da ijedan odbjegli zatvorenik toliko vrijediengleskim vlastima.

“O, ne. Zbog umorstva.” Zagrcnula sam se komadom kruha i krastavca. Jamie me uslužno tapšaopo leđima sve dok nisam uspjela ponovo progovoriti.

“K-koga ste u-ubili?” upitala sam suznih očiju.Slegnuo je ramenima. “E pa, to je malo neobično. Zapravo nisam počinio ubojstvo zbog kojeg me

traže. Doduše, usput sam ubio nekoliko drugih crvenih kaputa, pa pretpostavljam da to nijenepravedno.”

Zastao je i promeškoljio se kao da se češe o neki nevidljivi zid. Tu njegovu gestu već samprimijetila prvog jutra u dvorcu, kad sam ga previjala i spazila ožiljke na njegovim leđima.

“To je bilo u Fort Williamu. Nakon drugog bičevanja, dan-dva bio sam gotovo nepokretan, aonda sam dobio groznicu. Ali kad sam opet mogao stajati na nogama, neki... prijatelji skovali su plankako da me izvuku iz logora, a najbolje je da se sada ne upuštam u to kako su to mislili izvesti. Usvakom slučaju, nakon što smo već pobjegli, došlo je do nekakve čarke u kojoj je ustrijeljen jedanengleski bojnik - nekim slučajem, bio je to upravo čovjek koji me prvi put bičevao. Ali nisam ga jaustrijelio, nisam mu ništa osobno zamjerao, a ionako sam bio previše slab za išta osim sjedenja nakonju.” Stisnuo je široka usta. “Premda, da je to bio satnik Randall, vjerojatno bih se ipak potrudio.”Ponovo se promeškoljio, počešavši leđa preko grube lanene košulje i slegnuo ramenima.

“I to je sve. To je jedan od razloga zašto se ne udaljavam od dvorca. Male su šanse da ćunabasati na englesku patrolu ovako duboko u škotskom gorju, ali oni prilično često prelaze granicu. Atu je i Straža, premda ni oni ne prilaze dvorcu. Colum ima vlastite ljude pri ruci, pa mu njihoveusluge ne trebaju.” Osmjehnuo se i provukao prste kroz podrezanu kosu, koja mu je ostala stršitipoput ježevih bodlji.

“Ja baš nisam neprimjetan, znate. Ne vjerujem da u samom dvorcu ima doušnika, ali u okolicisigurno postoji nekoliko ljudi koji ne bi imali ništa protiv toga da obavijeste Engleze gdje se nalazimi zarade koji novčić, kad bi znali da sam tražen.” Osmjehnuo se. “Vjerojatno ste već pogodili da sezapravo ne prezivam MacTavish?”

“Zna li to i Colum?”“Da sam bjegunac? O, da, Colum to zna. A vjerojatno i većina ljudi u ovom dijelu gorja; događaji

u Fort Williamu svojedobno su podigli prilično prašine, a novosti ovdje brzo putuju. Ali oni ne znajuda se traži James MacTavish, pod pretpostavkom da me ne vidi nitko tko zna kako se zapravoprezivam.” Kosa mu je još uvijek apsurdno stršila, pa me iznenada obuzela želja da je poravnam, alisam se obuzdala.

“Zašto ste podrezali kosu?” iznenada sam ga upitala, a onda sam se zacrvenjela. “Oprostite, to mese nimalo ne tiče. Samo sam se pitala, budući da većina muškaraca koje sam ovdje vidjela nosi dugukosu...”

Poravnao je zašiljene pramenove s malo posramljenim izrazom lica.“I ja sam imao dugu kosu. Sada je kratka jer su mi redovnici morali obrijati tjeme, a otada je

prošlo tek nekoliko mjeseci.” Spustio je glavu da mi pokaže tjeme.

“Vidite, na tjemenu?” Pod prstima sam osjetila, a kad sam mu odmaknula gustu kosu u stranu, iugledala, petnaest centimetara dug ožiljak nedavno zacijeljenog ozlijeđenog tkiva, još uvijek ružičasti malo ispupčen. Oprezno sam povukla prstom po čitavoj dužini. Rana je uredno zarasla; tko god daju je zašio, dobro je obavio svoj posao; takva se rana zacijelo stalno otvarala i krvarila.

“Muče li vas glavobolje?” upitala sam profesionalnim tonom. Uspravio se i zagladio kosu prekoožiljka. Kimnuo je glavom.

“Katkad, premda više nisu tako jake kao prije. Bio sam slijep oko mjesec dana nakon što se todogodilo, a glava me cijelo vrijeme strašno boljela. Glavobolje su počele popuštati kad mi se vratiovid.” Nekoliko je puta trepnuo kao da testira vid.

“Ako sam jako umoran, katkad mi se malo zamuti pred očima”, objasnio je. “Stvari postanunejasne oko rubova.”

“Pravo je čudo što vas to nije ubilo”, rekla sam. “Mora da imate tvrdu lubanju.”“To je istina. Ako je vjerovati mojoj sestri, prilično sam tvrdoglav.” Oboje smo se nasmijali.“Kako se to dogodilo?” upitala sam. Namrštio se, a na licu mu se pojavio izraz nesigurnosti.“To je dobro pitanje”, polako je odgovorio. “Ne sjećam se ničega u vezi s tim. Bio sam dolje u

blizini prolaza Carryarick s nekoliko momaka s Loch Laggana. Posljednje čega se sjećam je kako sepenjem uz brijeg kroz rijetko grmlje; sjećam se da sam nabo ruku na grm božikovine i pomislio dakapljice krvi izgledaju baš kao bobice. A sljedeće čega se sjećam, probudio sam se u Francuskoj, uopatiji Svete Anne de Beaupré. U glavi mi je bubnjalo, a netko koga nisam mogao vidjeti davao mi jeneko hladno piće.”

Počešao se po tjemenu kao da ga još uvijek boli.“Katkad mi se učini da se prisjećam nekih pojedinosti - kvrge na glavi, ljuljanja naprijed-natrag,

slatkog uljastog okusa na usnama, ljudi kako mi nešto govore - ali nisam siguran je li se išta od togadoista dogodilo. Znam da su mi redovnici dali opijum, pa sam gotovo stalno sanjao.” Pritisnuo jeprstima zatvorene oči.

“Stalno sam sanjao jedan te isti san. Sanjao sam da mi u glavi raste korijenje drveća, velikekvrgave stvari, kako rastu i debljaju se, kako mi se probijaju kroz oči i zarivaju u grlo da me uguše.To je tako išlo bez kraja i konca; korijenje se svijalo, kovrčalo i postajalo sve veće. Na kraju jepostalo dovoljno veliko da mi probije lubanju, pa sam se probudio uz zvuk lomljave kostiju.”Namrštio se. “Bila je to neka vrsta zvonkog pucketanja, nalik na zvuk pucnjeva pod vodom.”

“Uh!”Iznenada nas je prekrila sjena, a jedna debela čizma naglo je lupnula Jamieja u rebra.“Lijeno mlado kopile”, rekao je pridošlica bez ljutnje u glasu. “Dok se ti prežderavaš, konji

slobodno trče. Kad namjeravaš ukrotiti onu ždrebicu, ha, momče?”“Neću je brže ukrotiti ako skapam od gladi, Alec”, odgovorio je Jamie. “U međuvremenu, gricni

malo, ima dovoljno.” Dodao je komad sira u ruke kvrgave od artritisa. Trajno svinuti prsti polako suse zatvorili oko sira, a njihov je vlasnik sjeo na travu.

Jamie mi je neočekivano pristojnim manirama predstavio posjetitelja, Aleca McMahonaMacKenzieja, glavnog konjušara dvorca Leoch.

Glavni konjušar, debeljuškasti čovjek u kožnatim hlačama i gruboj košulji, izgledao mi jedovoljno autoritativno da smiri i najneposlušnijeg pastuha. Smjesta mi je pao na pamet citat: “Oko

poput Marsa, da prijeti i zapovijeda.”2 A doista je imao samo jedno oko, drugo mu je bilo prekrivenocrnim povezom. Kao da žele nadoknaditi taj gubitak, iznad nosa su mu rasle guste obrve s dugimsijedim dlakama poput ticala kukca, koje su se prijeteći njihale iz smeđih čuperaka.

Nakon što mi je kimnuo glavom, Stari Alec (tako ga je Jamie zvao, bez sumnje da ga razlikuje odMladog Aleca koji mi je bio vodič) više se nije obazirao na mene, usmjerivši umjesto toga pažnju nahranu i tri mlada konja koji su mahali repovima na livadi ispod nas. Ja sam izgubila zanimanje zarazgovor tijekom duge rasprave o podrijetlu nekolicine nedvojbeno rasnih konja koji nisu bilinazočni, pojedinostima o rezultatima rasploda cijele staje u posljednjih nekoliko godina i brojnimneshvatljivim primjedbama o tjelesnim osobinama konja, o njihovim stražnjim nogama, hrptovima,ramenima i drugim dijelovima anatomije. Budući da su jedini dijelovi tijela koje sam ja primjećivalana konjima bili nos, rep i uši, te mi suptilnosti nisu ništa govorile.

Spustila sam se na laktove i pustila da me grije toplo proljetno sunce. Dan je bio neobično miran,davao je osjećaj da stvari idu tiho svojim tokom, ne obazirući se na gungulu i metež ljudskih poslova.Možda je to bio onaj mir što ga čovjek uvijek osjeti pod vedrim nebom, ako se dovoljno udalji odkuća i brbljanja. A možda je to bila posljedica rada u vrtu, onog tihog osjećaja zadovoljstva kojiobuzme čovjeka u doticaju sa stvarima koje rastu, zadovoljstva što im pomaže da napreduju. A moždasamo olakšanje što sam napokon našla nekakav posao, što više ne moram klipsati po dvorcu sosjećajem da nisam na svom mjestu, upadljiva kao mrlja tinte na papiru.

Premda nisam sudjelovala u razgovoru o konjima, ovdje se uopće nisam osjećala kao da nisam nasvom mjestu. Stari Alec ponašao se kao da sam dio krajolika, a Jamie je povremeno skretao pogled umom smjeru, ali me i on postupno zanemario kad je razgovor prešao na klizeće ritmove gelskogjezika, što je siguran znak da je Škot emocionalno vezan za temu razgovora. Budući da nisam ništarazumjela, zvuk razgovora smirivao me kao da slušam zujanje pčela u cvjetovima vrijeska. Neobičnozadovoljna i snena, istjerala sam iz glave sve misli o Columovim sumnjičenjima, o situaciji u kojojsam se zatekla i o drugim neugodnim stvarima. “Dosta je svakom danu zla njegova”, sneno sampomislila, izvukavši taj biblijski citat iz nekog zakutka sjećanja.3

Probudila sam se nešto poslije, možda zbog studeni od oblaka koji je prolazio nebom ili zbogpromjene u tonu razgovora muškaraca. Oni su u međuvremenu ponovo prešli na engleski, a razgovorje sada bio ozbiljan; to više nije bilo ono neobvezno čavrljanje ljudi opsjednutih konjima.

“Do Skupa je ostalo još samo tjedan dana, momče”, rekao je Alec. “Jesi li odlučio što ćešučiniti?”

Jamie je duboko uzdahnuo. “Ne, Alec, nisam. Katkad mislim jedno, a katkad drugo. Istina, ovdjese dobro osjećam radeći sa životinjama i s tobom.” Negdje u glasu mladog čovjeka nazirao sesmiješak koji je nestao kad je nastavio. “A Colum mi je obećao da... no, to ti sigurno nije poznato.Ali da poljubim željezo, promijenim ime u MacKenzie i da se odreknem svega što mi pripada porođenju? Ne, to ne mogu izabrati.”

“Tvrdoglav si poput oca”, primijetio je Alec, ali u riječima mu se i protiv volje osjećao tonodobravanja. “Katkad me podsjećaš na njega, premda si visok i bjeloput poput ljudi tvoje majke.”

“Poznavao si mog oca?” sa zanimanjem ga je upitao Jamie.“Oh, površno. A ponešto sam i čuo o njemu. Ja sam bio u Leochu prije no što su se tvoji roditelji

vjenčali, znaš. A kad slušaš Dougala i Columa kako govore o Crnom Brianu, pomislio bi da je biosam vrag, ako ne i gori. A tvoja majka da je Djevica Marija, koju je on odvukao na loše mjesto.”

Jamie se nasmijao. “A ja sam poput njega, je li?”“Jesi, jesi, momče. Da, posve mi je jasno zašto si sebi zabio u glavu da budeš Columov čovjek.

Ali postoje razlozi i za drugi smjer, ne? Recimo, ako dođe do toga da se borimo na strani Stuarta, kaošto priželjkuje Dougal. Ako izabereš pravu stranu u tom sukobu, momče, dobit ćeš natrag svu svojuzemlju, pa i više, ma što Dougal učinio.”

Jamie je odgovorio na način koji sam počela zvati “škotskim mumljanjem”, onim neodređenimgrlenim glasom koji bi mogao značiti gotovo sve. A činilo se da taj zvuk sada nagovještava izvjesnusumnju u vjerojatnost tog željenog ishoda.

“Da”, odvratio je. “A što ako Dougal ne dobije ono što želi? Ili ako se zaratimo s kućom Stuart?”I Alec je sada ispustio onaj grleni zvuk. “Onda ostani ovdje, momče. Budi glavni konjušar

umjesto mene, ja neću još dugo, a nisam vidio boljega od tebe s konjima.”Jamie je skromnim gunđanjem zahvalio na komplimentu. “MacKenzieji su i tvoj rod”, nastavio je

stariji čovjek, ne obazirući se na upadicu. “Nije riječ o tome da ćeš se odreći svoje krvi. A morašrazmisliti i o drugim stvarima” - u glasu mu se pojavio pomalo podrugljiv ton - “kao što je moždagospođica Laoghaire?”

Odvratio mu je još jedan zvuk mumljanja, no ovaj je označavao nelagodu i nijekanje.“Hej, momče, ni jedan mladić neće dopustiti da ga pretuku kako bi zaštitio djevojku do koje mu

nije stalo. A ti znaš da njoj otac neće dopustiti da se uda za nekoga izvan klana.”“Ona je vrlo mlada, Alec”, obrambeno je odgovorio Jamie. “Sažalio sam se nad njom, to je sve.”

Ovoga je puta Alec proizveo škotsko mumljanje, grleno frktanje puno prezirne nevjerice.“Te priče možeš prodavati stajskim vratima, momče; ona nemaju mozga pa će ti povjerovati. Ali

čak ako te Laoghaire ne zanima - a vjeruj mi, mogao bi proći i gore - bio bi u boljem položaju zaženidbu kad bi imao malo novca i budućnost, što bi ostvario kad bi postao glavni konjušar. Tada bimogao birati koju ćeš curu uzeti - ako jedna od njih prije toga ne odabere tebe!” Alec je veselošmrknuo, napola kašljući, kao čovjek koji se malokad smije. “Muhe oko zdjele meda ne bi bile ništa uusporedbi s tim, momče! Sad si bez novca i imena, a cure ipak uzdišu za tobom - to sam vidiorođenim očima!” Još jedanput je šmrknuo. “Čak ni ova Saskinja ne može se držati podalje od tebe, atek je postala udovica!”

Zaključila sam da je došao trenutak da se i službeno probudim, kako bih prekinula razgovor kojije obećavao pretvoriti se u niz sve neugodnijih primjedaba na moj račun. Uspravila sam se rastežućise, zijevajući i napadno trljajući oči kako bih izbjegla da pogledam govornike.

“Mmmm. Izgleda da sam zaspala”, rekla sam i pogledala ih, ljupko zatreptavši očima. Jamie sezacrvenio oko ušiju i s pretjeranom revnošću posvetio skupljanju ostataka iz izletničke košare, a StariAlec zabuljio se u mene kao da me je tek sad primijetio.

“Zanimaju vas konji, curo?” htio je znati. U ovim okolnostima, jedva da sam mu mogla odgovoritine. Složila sam se da su konji vrlo zanimljive životinje, našto sam dobila iscrpno predavanje oždrebici koja je sada mirno i sneno stajala u oboru i povremeno mahnula repom da otjera muhu.

“Možete ih doći gledati kad god hoćete, curo”, zaključio je Alec, “samo im nemojte preblizu prićida ih ne uznemirite. Oni moraju raditi, znate.” Ovo je očito bio znak da odem, ali nisam se dalasmesti, imajući na umu zašto sam došla ovamo.

“Da, idući ću put pripaziti”, obećala sam. “Ali prije no što se vratim u dvorac, htjela bih

pregledati Jamiejevo rame i promijeniti mu zavoje.”Alec je polako kimnuo glavom, ali na moje iznenađenje, Jamie je odbio da ga pregledam i zaputio

se natrag u obor.“Ah, neka to još malo pričeka, curo”, rekao mi je skrenuvši pogled u stranu. “Danas me još čeka

mnogo posla; možda poslije, nakon večere, ha?” To mi se učinilo vrlo čudnim jer mu se prije niježurilo vratiti na posao, ali nisam ga mogla prisiliti da prihvati moju pomoć ako ne želi. Slegnuvširamenima, pristala sam da se vidimo nakon večere i krenula natrag u dvorac.

Penjući se uz brijeg, razmišljala sam o obliku ožiljka na Jemiejevoj glavi. Nije to bila ravna crtakakvu bi napravio engleski široki mač. Ožiljak je bio zakrivljen, kao da ga je napravila svijenaoštrica. Možda ga je izazvala oštrica kakvu ima sjekira iz Lochabera? Ali, koliko ja znam, tu ubojitusjekiru nekoć su nosili - ne, ispravila sam se, sada je nose - samo pripadnici klanova.

Tek mi je tada palo na pamet da se, za jednog mladog čovjeka u bijegu, s nepoznatimneprijateljima, Jamie začudno mnogo povjerava strancu.

Ostavila sam izletničku košaru u kuhinji i vratila se u ambulantu pokojnog Beatona, koja je nakonposjeta marljivih pomoćnica gospođe Fitz blistala od čistoće. Čak se i desetak staklenih bočica uzidnom ormariću sjajilo na mutnom svjetlu koje je ulazilo kroz prozor.

Zidni ormarić činio mi se dobrim mjestom da započnem inventuru biljaka i medikamenata koji suveć pri ruci. Sinoć, prije no što me svladao san, nekoliko sam trenutaka prelistavala knjigu u plavimkožnatim koricama koju sam bila uzela iz ambulante. Pokazalo se da je to Vodič i priručnik zaliječnike, zbirka recepata za liječenje raznoraznih tegoba i bolesti, čiji su sastojci sada očito ležalipreda mnom.

Knjiga je bila podijeljena na nekoliko odjeljaka: “Kitičice, vomitivi i elektuariji”, “Pastile itablete”, “Razni melemi i njihova blagotvorna svojstva”, “Sokovi od trava i melase”, a tu je bio ipozamašan odjeljak sa zlokobnim naslovom “Sredstva za čišćenje”.

Kad sam pročitala nekoliko recepata, postalo mi je jasno zašto je pokojni Davie Beaton bio takoneuspješan u liječenju pacijenata. “Za liječenje glavobolje”, pisalo je u jednom receptu, “uzetigrudicu konjske balege, pažljivo je osušiti i razmrviti u prah, a onda rastopiti u vrućem pivu i popiti”.“Za liječenje grčeva kod djece, staviti pet pijavica iza ušiju”. A nekoliko stranica dalje: “Mješavineod korijenja rosopasa vrlo su dobre za liječenje žutice”. Zaklopila sam knjigu, čudeći se velikombroju Beatonovih pacijenata koji su, sudeći po pedantno vođenom dnevniku, ne samo preživjelipropisani tretman, nego se čak i oporavili od originalnih bolesti.

U prvom redu ormarića ležala je velika smeđa staklena zdjela s nekoliko grudica sumnjivaizgleda. S obzirom na Beatonove recepte, bila sam prilično sigurna da znam o kakvim je grudicamariječ. Kad sam je okrenula, pobjedonosno sam pročitala rukom napisan natpis: KONJSKA BALEGA.Zaključivši da se takva supstanca vjerojatno ne poboljšava stajanjem, s veseljem sam odložila zdjelune otvorivši je.

Daljnja istraga otkrila je da je PURLES OVIS latinizirana verzija slične supstance, ovog putaovčje. Shvativši da MIŠJE UHO također nije biljnog nego životinjskog podrijetla, s malim samdrhtajem odgurnula u stranu bočicu sitnih ružičastih osušenih ušiju.

Zapitala sam se što su “mokrice”, koje su se činile važnim sastojkom velikog broja lijekova, pasam sa zadovoljstvom ugledala čistu začepljenu bočicu s tim imenom na etiketi. Bočica je bila napola

ispunjena nečim što je nalikovalo na male sive tablete, ne veće od šest milimetara u promjeru i takosavršeno okrugle da me zadivila Beatonova vještina spravljanja lijekova. Prinijela sam bočicu očimačudeći se njezinoj lakoći. Zatim sam na svakoj “tableti” ugledala fine pruge i mikroskopske nožicesklopljene u središnji pregib. Žurno sam odložila bočicu otirući ruku o pregaču i dodala još jednubilješku popisu koji sam sastavljala u glavi. Za “mokrice”, čitaj “babure, uši”.

U Beatonovim zdjelama bilo je nekoliko manje-više neškodljivih supstanci, a neke su sadržavaleosušeno bilje ili ekstrakte koji bi doista mogli pomoći. Pronašla sam nešto praha od korijenaperunike i aromatičnog octa kojim je gospođa Fitz premazala ozljede Jamieja MacTavisha. A itrubaljiku, pelin, ružmarin i nešto s natpisom SMRDLJIVI ARAG. Oprezno sam otvorila bočicu, alipokazalo se da ne sadrži ništa drugo no nježne vrške jelinih grančica, a iz otvorene bočice zapahnuome ugodan miris balzama. Ostavila sam bočicu otvorenom i odložila je na stol da aromatizira zrak umaloj mračnoj prostoriji dok nastavljam inventuru.

Zanemarila sam bočice s osušenim puževima, bočicu s natpisom ULJE GLISTA - činilo se da se unjoj nalazi upravo to - bočicu s natpisom VINUM MILLEPEDATUM - stonoge, smrvljene ukomadiće i umočene u vino - i bočicu s natpisom PRAH EGIPATSKIH MUMIJA - prah neodređenaizgleda koji vjerojatnije potječe iz muljevite obale nekog potoka nego iz grobnice nekog faraona;GOLUBINJA KRV, mravlja jajašca, brojne osušene žabe brižljivo stavljene u mahovinu, iLJUDSKA LUBANJA, USITNJENA. Upitala sam se kome je pripadala.

Potrošila sam dobar dio popodneva pregledavajući zidni ormarić i ormar s mnogobrojnimladicama. Kad sam završila, pred vratima ambulante ležala je velika hrpa boca, kutija i ploška kojesam predvidjela za bacanje, a u zidni ormarić vratila sam mnogo manju zbirku stvari koje bi mimogle dobro doći.

Neko sam vrijeme razmišljala na koju hrpu da stavim veliki zavežljaj paučine. I Beatonov vodič imutna sjećanja na narodnu medicinu govorili su mi da je paučina učinkovita u previjanju rana.Premda sam bila sklona smatrati takvu uporabu krajnje nehigijenskom, iskustvo s lanenim zavojimauz cestu govorilo mi je da ne bi bilo loše imati nešto za previjanje, što ne samo da je ljepljivo nego iupija tekućinu. Naposljetku sam vratila zavežljaj s paučinom u zidni ormarić i odlučila provjeritipostoji li možda način da je steriliziram. Prokuhavanje ne dolazi u obzir, pomislila sam. Možda bi jepara očistila a da joj ne oduzme ljepljivost?

Zamišljeno sam otrla prste o pregaču. Sad sam već pregledala gotovo sve - osim drvene škrinjepokraj zida. Podigla sam poklopac i ustuknula pred smradom koji je izišao iz nje.

Škrinja je bila skladište instrumenata kirurške strane Beatonova posla. Unutra su ležalemnogobrojne pile, noževi i dlijeta zlokobna izgleda, koji su mi se činili prikladnijim za građevinskiposao nego za upotrebu na delikatnoj ljudskoj koži. Smrad je, izgleda, proizlazio iz činjenice daDavie Beaton nije vidio osobit razlog da svoje instrumente poslije upotrebe opere. Kad sam na nekimoštricama spazila tamne mrlje, namrštila sam se od nelagode i s treskom zaklopila škrinju.

Odvukla sam škrinju do vrata, s namjerom da zamolim gospođu Fitz da prokuha instrumente ipodijeli ih tesarima u dvorcu, ako ih ovdje ima.

Uto sam primijetila kretnju iza leđa, na vrijeme da izbjegnem sudar s osobom koja je upravo ušla.Okrenula sam se i ugledala dvojicu mladih ljudi; jedan od njih pridržavao je drugog, koji jeposkakivao na jednoj nozi. Ozlijeđena noga bila mu je neuredno omotana gomilom krpa i zamrljanasvježom krvi.

Osvrnula sam se oko sebe. U nedostatku bolje mogućnosti, pokazala sam na škrinju. “Sjednite”,

rekla sam. Očito, novi liječnik dvorca Leoch počeo je ordinirati.

L

8.

Večernja zabava

egla sam u krevet posve iscrpljena. Začudo, prekapanje po ostavštini pokojnog Beatona pružilomi je popriličan užitak, a liječenje onih nekoliko pacijenata, ma koliko da sam skromna sredstva

imala pri ruci, vratilo mi je osjećaj prisebnosti i korisnosti. Dodirivanje mesa i kostiju, opipavanjebila, pregledavanje jezika i očnih jabučica, sva ta dobro poznata rutina mnogo je pridonijela daodagnam osjećaj šuplje panike koji me nije napuštao otkako sam pala kroz procjep u kamenu. Kolikogod da je čudna situacija u kojoj sam se zatekla i koliko god da sam se osjećala izgubljeno, iz nekogme razloga tješila spoznaja da su ovo zapravo samo ljudi. Toplokrvni i dlakavi, sa srcima kojakucaju i s plućima koja čujno dišu. Neki od njih smrdljivi, prljavi i puni ušiju, ali to za mene nijepredstavljalo nikakvu novost. Ovdašnji uvjeti sigurno nisu nimalo gori od uvjeta u poljskoj bolnici, aozljede su zasad smirujuće sitne. Veliko je zadovoljstvo opet biti u stanju odagnati bol, namjestitiiščašeni zglob, popraviti nastalu štetu. Preuzimanje odgovornosti za dobro drugih ublažilo je osjećajda sam žrtva hirova i neshvatljive sudbine koja me ovamo dovela, pa sam bila zahvalna Columu štomi je predložio da se latim tog posla.

Colum MacKenzie. No, to je čudan čovjek! Kulturan, izuzetno pristojan i promišljen, srezerviranošću koja kao da skriva čeličnu volju. Čelik se mnogo bolje mogao vidjeti u njegovu bratuDougalu. Taj je čovjek rođeni ratnik! A ipak, kad biste ih vidjeli zajedno, bilo je savršeno jasno tkoje od njih dvojice jači. Bez obzira na zakržljale noge i sve ostalo, poglavar je očito bio Colum.

Toulouse-Lautrecov sindrom. Nikad prije nisam vidjela nekoga s tom bolešću, premda sam znalanjezin opis. Bila je to degenerativna bolest kostiju i vezivnog tkiva, nazvana po svojoj najpoznatijojžrtvi (koja se u ovom trenutku još nije ni rodila, podsjetila sam sebe). Premda boležljivi, oboljeličesto izgledaju normalno sve do ranog puberteta, kad im duge kosti u nogama počnu popuštati iiskrivljavati se pod teretom tijela koje moraju nositi.

Blijeda koža počinje se prijevremeno borati, što je još jedan vanjski simptom loše cirkulacije,svojstvene toj bolesti. A i suhoća i izraženo otvrdnjavanje prstiju na rukama i nogama koje samprimijetila. Što se noge više svijaju i iskrivljavaju, kralježnica je pod većim pritiskom, pa se često isama iskrivi, što kod oboljelog izaziva veliku nelagodu. U glavi sam ponovila opis iz udžbenika,dokono poravnavajući prstima uvojke u kosi. Mali broj bijelih krvnih zrnaca, povećana sklonostinfekcijama i ranom razvoju artritisa. Zbog slabe cirkulacije i degeneracije vezivnog tkiva, svi suoboljeli jalovi, a često i impotentni.

Iznenada sam zastala i sjetila se Hamisha. Moj sin, bio mi je rekao Colum, ponosnopredstavljajući dječaka. Hm, pomislila sam. Znači da možda nije impotentan. A možda ipak jest. AliLetitia ima priličnu sreću što su toliki muškarci iz klana MacKenzie međusobno tako slični.

Iz tih me zanimljivih razmišljanja prenulo iznenadno kucanje. Pred vratima je stajao jedan odsveprisutnih dječačića, donoseći poziv od Columa. U dvorani se treba održati pjevanje, pa ako želimdoći dolje, MacKenzie bi bio počašćen mojom nazočnošću.

U svjetlu nedavnih nagađanja, željela sam ponovo vidjeti Columa. I tako sam, s kratkim pogledomu zrcalo i uzaludnim pokušajem da popravim frizuru, zatvorila vrata za sobom i pošla za svojim

vodičem vijugavim hladnim hodnicima.Dvorana je navečer drukčije izgledala, prilično svečana s borovim bakljama koje su pucketale

uzduž zidova, poskakujući povremeno s plavim plamenom terpentina. Golemi kamin s mnogobrojnimražnjima i kotlovima, smanjio je aktivnost nakon grozničavosti večere; na ognjištu je sada gorjelasamo jedna vatra, podržavana s dvije goleme klade koje su polako gorjele, a ražnji su bili složeni udimnjak s mnogo udubina.

Stolovi i klupe još uvijek su bili ovdje, ali odgurnuti malo u stranu da bi napravili prazan prostorpokraj ognjišta; očito, to je trebalo biti središte zabave, jer na jednoj je strani stajao Columov velikiizrezbareni stolac. Colum je sjedio na njemu, s toplim ogrtačem prebačenim preko nogu i stolićem sbocom i peharima na dohvat ruke.

Vidjevši me kako oklijevam pod lukom, pozvao me prijateljskom gestom i pokazao mi obližnjuklupu.

“Veseli me što ste došli, gospođo Claire”, rekao je ugodno neformalnim tonom. “Gwyllyn će bitisretan što ima nove uši za svoju pjesmu, premda ga svi mi uvijek rado slušamo.” PoglavarMacKenzieja izgleda prilično umorno, pomislila sam; široka su mu se ramena malo spustila, aprerane bore na licu sada su bile duboko urezane.

Promrmljala sam nešto nevažno i osvrnula se po dvorani. Ljudi su počeli pristizati, a neki su iizlazili; stajali su u malim skupinama i čavrljali, postupno zauzimajući mjesta na klupama uza zidove.

“Oprostite?” Okrenula sam se propustivši Columove riječi u sve većoj buci, i spazila dapokazuje bocu od blijedozelenog kristala, prekrasnu stvarčicu u obliku zvona. Viđena izvana,tekućina u njoj izgledala je zeleno poput morskih dubina, ali kad se natoči, pokazalo se da imaprekrasnu blijedoružičastu boju i odličnu aromu. Ukus je posve opravdavao očekivanja, pa samblaženo sklopila oči puštajući da mi bijele pare škakljaju stražnji dio nepca, prije no što bih nevoljkoprogutala svaki gutljaj tog nektara.

“Dobro je, zar ne?” Osjetila sam primjesu zabavljenosti u Columovu dubokom glasu, pa samotvorila oči i ugledala ga kako mi se smješka s odobravanjem.

Zaustila sam da mu odgovorim, a onda sam shvatila da je delikatno blagi okus vina varljiv; biloje dovoljno jako da izazove blagu paralizu glasnica.

“Od... odlično”, uspjela sam odgovoriti.Colum je kimnuo glavom. “Istina. To je rajnsko vino, znate. Nije vam poznato?” Odmahnula sam

glavom, a on je nagnuo bocu nad moj pehar i napunio ga sjajnom ružičastom tekućinom. Svoj je vrčdržao za držak, okrećući ga pred licem kako bi plamen vatre osvijetlio sadržaj s primjesom skrletneboje.

“Ali znate prepoznati dobro vino”, rekao je, nagnuvši čašu da uživa u bogatom voćnom mirisu.“Ali to je valjda prirodno, budući da vam je obitelj francuska. Ili bih trebao reći, napola francuska”,ispravio se s kratkim smiješkom. “Iz kojeg dijela Francuske je vaša obitelj?”

Načas sam oklijevala, a onda sam se sjetila da se moram držati istine što je moguće više iodgovorila: “To mi nisu bliski rođaci, ali oni su podrijetlom sa sjevera, iz blizine Compiegnea.”Malo me zapanjilo kad sam shvatila da moji rođaci u ovom trenutku doista i žive u bliziniCompiegnea. Drži se istine, doista!

“Ah! Ali vi nikad niste bili tamo?”

Odmahnula sam glavom i nagnula čašu. Zatvorila sam oči i duboko udahnula miris vina.“Nisam”, odgovorila sam još uvijek zatvorenih očiju. “A nisam ni upoznala svoje tamošnje

rođake.” Otvorila sam oči i spazila da me Colum pažljivo promatra. “Kao što sam vam već rekla.”Kimnuo je glavom, nimalo zbunjen. “Istina.” Imao je prekrasne svijetlosive oči i guste crne

trepavice. Pomislila sam da je Colum MacKenzie vrlo privlačan muškarac, barem od struka nagore.Skrenula sam pogled prema grupi koja je sjedila najbliže vatri i ugledala njegovu ženu Letitiju udruštvu nekoliko dama, kako živahno razgovara s Dougalom MacKenziejem. I on je vrlo privlačanmuškarac, a usto i čitav.

Ponovo sam pogledala Columa i spazila da rastreseno gleda jednu od zidnih tapiserija.“A kao što sam vam također već rekla”, dodala sam vraćajući ga iz njegove trenutačne odsutnosti,

“voljela bih čim prije krenuti u Francusku.”“I to je istina”, pristojno je odvratio i podigao bocu, s obrvama uzdignutim u znak pitanja. Držala

sam pehar mirno, pokazujući polovicu kako bih mu dala do znanja da želim još samo malo, ali on jekrhku udubinu mog pehara napunio još jedanput gotovo do vrha.

“A kao što sam ja rekao vama, gospođo Beauchamp”, rekao je, netremice gledajući vino uuzdignutoj čaši, “mislim da se morate pomiriti s tim da ćete još neko vrijeme ostati ovdje, dok se neobave sve potrebne pripreme da možete sigurno otputovati. Na kraju krajeva, nema razloga za žurbu.Tek je proljeće i još nas mjeseci dijele od jesenskih oluja koje čine riskantnim prelazak kanala.”Istodobno je podigao i pogled i bocu, odmjerivši me lukavim pogledom.

“Ali ako biste mi rekli kako se vaši rođaci u Francuskoj zovu, možda bih im prije toga mogaoposlati poruku - da se pripreme za vaš dolazak, ha?”

Nakon tog blefa, nije mi preostalo ništa drugo nego da promrmljam nešto u stilu “da, moždaposlije” i ispričam se, pod izlikom da moram otići u zahod prije početka pjevanja. Colum je dobioovu rundu, ali nije i meč.

Moja izlika nije bila posve izmišljena. Lutajući zamračenim hodnicima dvorca, trebalo mi jeizvjesno vrijeme da nađem mjesto koje sam tražila. Oprezno se vraćajući, još uvijek s čašom vina uruci, uspjela sam pronaći osvijetljeni nadsvođeni ulaz u dvoranu, ali kad sam ušla, shvatila sam dasam ušla kroz niži ulaz i da se sada nalazim na suprotnoj strani dvorane od Columa. S obzirom naokolnosti, to mi je posve odgovaralo, pa sam neprimjetno ušetala u dugačku prostoriju, trudeći se dase stopim s grupicama ljudi dok sam se hodajući uz jedan zid probijala prema klupama.

Bacivši pogled prema suprotnom kraju dvorane, ugledala sam mršavog čovjeka koji, sudeći pomaloj harfi koju je držao u ruci, mora da je bio bard Gwyllyn. Na Columov znak, jedan sluga žurnomu je donio stolac, a on je sjeo i nastavio ugađati harfu, lagano prebirući po žicama, s uhom u bliziniinstrumenta. Colum je natočio još jednu čašu vina iz svoje boce, i još jedanput mahnuvši rukom,poslao je bardu po sluzi.

“Oh, poslao je po svoje gajde, i po svoju zdjelu, i po svoja tri guslača”, podcjenjivački samzapjevala sebi u bradu, izmamivši čudan pogled djevojke Laoghaire. Ona je sjedila ispod tapiserijekoja je prikazivala lovca sa šest dugih mrkih pasa, u hirovitu lovu na jednog jedinog zeca.

“Pomalo pretjerano, zar ne mislite?” rekla sam joj veselo mahnuvši rukom prema tapiseriji, aonda sam se skljokala na klupu do nje.

“Oh! Da”, oprezno je odgovorila i malo se odmaknula od mene. Pokušala sam je uvući uprijateljski razgovor, ali ona mi je uglavnom odgovarala jednosložnim riječima, crveneći se i trzajući

kad bih joj se obratila, pa sam ubrzo odustala. Pažnju mi je privukao prizor na kraju prostorije.Kad je ugodio harfu na svoje zadovoljstvo, Gwyllyn je izvukao iz kaputa tri drvene frule

različitih oblika i odložio ih na pokrajnji stolić da mu budu pri ruci.Iznenada sam primijetila da Laoghaire ne dijeli moje zanimanje za barda i njegove instrumente.

Malo se ukočila i zirkala mi preko ramena prema nižem nadsvođenom ulazu, istodobno senaslanjajući natrag u sjenu ispod tapiserije, kako bi ostala neprimijećena.

Slijedeći smjer njezina pogleda, spazila sam kako u dvoranu ulazi visoka, riđokosa figura JamiejaMacTavisha.

“Ah! Galantni junak! Sviđa vam se, zar ne?” upitala sam djevojku do sebe. Ona je žestokozatresla glavom, ali njezini jako zacrvenjeli obrazi bili su dovoljan odgovor.

“Pa, da vidimo što se može učiniti, dobro?” predložila sam, osjećajući se srdačno i velikodušno.Ustala sam i stala vedro mahati ne bih li privukla Jamiejevu pažnju.

Kad je primijetio da mu mašem, mladi se čovjek sa smiješkom probio kroz gomilu. Nisam znalakako je završio njihov susret u dvorištu, ali učinilo mi se da je djevojku pozdravio toplo, premdapomalo formalno. Meni se naklonio neznatno opuštenije; nakon prisilne intimnosti našeg dosadašnjegodnosa, jedva da me mogao tretirati kao stranca.

Nekoliko pokusnih nota s drugog kraja dvorane signaliziralo je skori početak zabave, pa smožurno zauzeli mjesta. Jamie se smjestio između mene i Laoghaire.

Gwyllyn nije bogzna kako izgledao; bio je krhke građe i dlakav kao miš, ali kad je počeo pjevati,zaboravili ste na njegovu figuru. Ona vam je služila samo kao žarište, kao mjesto na kojem vampočiva pogled dok uši uživaju. Počeo je nekom jednostavnom pjesmom na gelskom, sa snažnimskladnim rimama na kraju stihova, praćenim samo lakim dodirom žica harfe, tako da je svakadodirnuta žica svojom vibracijom prenosila odjek riječi od jednog stiha do drugog. Glas mu jetakođer bio varljivo običan. Isprva ste pomislili da nije bogzna kakav - ugodan, ali ne baš jakosnažan. A onda biste otkrili da prolazi ravno kroz vas i da je svaki slog kristalno jasan, bez obzira nato razumijete li ga ili ne, i da vam snažno odjekuje u glavi.

Pjesma je pozdravljena toplim pljeskom, a pjevač je odmah započeo drugu, ovoga puta navelškom, pomislila sam. Meni je zvučala poput nekog vrlo melodioznog grgljanja, ali činilo se da jeljudi oko mene prate bez problema; nedvojbeno, već su je čuli.

Kad je bard kratko zastao da ponovno ugodi svoj instrument, tiho sam upitala Jamieja: “Je liGwyllyn već dugo u dvorcu?” A onda sam se prisjetila nečega i dodala: “Ah, ali vi to ne znate, zarne? Zaboravila sam da ste i sami ovdje tek odnedavno.”

“Ja sam već bio ovdje”, odgovorio je Jamie okrenuvši se prema meni. “Proveo sam u Leochugodinu dana kad mi je bilo oko šesnaest, a Gwyllyn je tada bio ovdje. Vidite, Colum voli njegovuglazbu. Dobro mu plaća da ostane ovdje. Mora to činiti, jer Velšanin bi bio dobrodošao uz ognjištesvakog vlastelina kojeg odabere.”

“Ja vas se sjećam iz tog vremena”, rekla je Laoghaire, još uvijek rumenih obraza, ali odlučna dase uključi u razgovor. Jamie je okrenuo glavu da je posluša, još uvijek se blago smješkajući.

“Doista? Tada niste mogli biti stariji od sedam ili osam godina. Ne vjerujem da biste mezapamtili jer tada nisam bogzna kako izgledao.” Zatim se pristojno okrenuo meni i upitao: “Znači, viznate velški?“

“Ali ipak vas se sjećam”, odvratila je Laoghaire ne odustajući. “Bili ste... eh, ovaj... sjećate li sevi mene?” Rukama je nervozno popravljala nabore na suknji. Primijetila sam da grize nokte.

Uto je Jamiejevu pažnju privukla grupa ljudi koji su se na drugoj strani prostorije prepirali okonečega na gelskom.

“Ah?” rekao je. “Ne, ne vjerujem. Ipak”, dodao je sa smiješkom, iznenada se okrećući njoj. “Tonije vjerojatno. Mladac od šesnaest godina previše je obuzet sobom da bi obraćao preveliku pažnjuna ono što on vidi kao šmrkavu dječicu.”

Pretpostavljala sam da je tom primjedbom želio pokuditi sebe a ne svoju sugovornicu, ali učinaknije bio onakav kakvom se on nadao. Pomislila sam da je možda trenutak za kratku stanku, kako biLaoghaire povratila pribranost, pa sam žurno umetnula: “Ne, ja uopće ne znam velški. Znate li vi očemu je pjevao?”

“O, da.” I Jamie se upustio u naizgled doslovan prepjev pjesme na engleski. Po svemu sudeći,bila je to stara balada o momku koji se zaljubio u mladu djevojku (a o čemu bi drugom bila?), alismatrao je da je ne zaslužuje zato što je siromašan, pa je otišao na more da se obogati. Doživio jebrodolom, sreo zmije koje su ga napale i morske sirene koje su ga očarale, proživio mnogobrojnepustolovine i uspio se obogatiti. Kad se napokon vratio kući, ustanovio je da se mlada djevojka udalaza njegova najboljeg prijatelja, koji je, premda nešto siromašniji, bio i malo razboritiji.

“A što biste vi učinili?” upitala sam, pomalo ga zadirkujući. “Biste li odbili djevojku ako nematenovac ili biste se oženili s njom i poslali novac k vragu?” Učinilo mi se da to pitanje zanima iLaoghaire, jer se nagnula da čuje Jamiejev odgovor, pretvarajući se da je jako zanima melodija nafruli koju je Gwyllyn započeo svirati.

“Ja?” Činilo se da to pitanje zabavlja Jamieja. “Pa, budući da nemam novca, a slabi su izgledi daću ga ikad imati, pretpostavljam da bih se smatrao sretnikom kad bih našao curu koja bi se pristalaudati za mene bez novca.” Zatresao je glavom i nasmiješio se. “Nisam baš lud za morskim zmijama.”

Htio je još nešto dodati, ali Laoghaire ga je zaustavila stidljivo spustivši dlan na njegovu ruku.Smjesta se zacrvenjela i povukla ruku kao da se opekla.

“Pst!” rekla je. “Hoću reći, Gwyllyn će sada pripovijedati. Zar ga ne želite čuti?”“O, da.” Jamie se s očekivanjem nagnuo naprijed, a onda je shvatio da mi zastire pogled, pa je

stao inzistirati da mu sjednem s druge strane, premještajući Laoghaire dalje od sebe. Spazivši dadjevojka nije baš oduševljena takvim aranžmanom, pokušala sam prosvjedovati da mi je dobro tugdje jesam, ali Jamie nije htio popustiti.

“Ne, odavde ćete bolje vidjeti i čuti. A ako bude pripovijedao na gelskom, moći ću vam šaptatina uho što govori.”

Dok je bard svirao, svaki dio njegove izvedbe dočekan je toplim pljeskom, premda su ljudi zavrijeme svirke tiho čavrljali, proizvodeći dubok žamor ispod visokih i slatkih zvukova harfe. Alisada je dvorana utonula u tišinu punu iščekivanja. Gwyllyn je govorio jednako razgovijetnim glasomkao što je i pjevao, a svaka se riječ jasno čula na drugom kraju visoke, vjetrovite dvorane.

“Bilo je vrijeme, prije dvjesto godina...” počeo je na engleskom, a mene je iznenada obuzeoosjećaj da mi je sve to odnekud poznato. Zvučao je baš kao i naš vodič na Loch Nessu, dok je pričaolegende o Velikom Glenu.

Ali on nije pripovijedao o duhovima i junacima, nego o vilenjacima.

“U blizini Dundreggana živio je klan vilenjaka”, počeo je. “A tamošnji je brijeg dobio ime pozmaju koji je na njemu živio, kojeg je Fionn ubio i pokopao na mjestu gdje je umro, pa je brijeg takonazvan. A nakon smrti Fionna i njegovih ratnika, vilenjaci koji su došli živjeti na brijeg poželjeli suda njihovu djecu doje ljudske majke, jer ljudi imaju nešto što vilenjaci nemaju, a oni su se nadali daće to s majčinim mlijekom prijeći na njihovu djecu.”

“E sad, one noći kad mu je žena rodila prvog sina, Ewan MacDonald iz Dundreggana nalazio sevani u mraku i brinuo za svoje životinje. Noćni vjetar zapuhao je pokraj njega, a on je u njegovu dahuzačuo uzdisaje svoje žene. Uzdahnula je kao što je uzdahnula prije no što se dijete rodilo. Kad ju ječuo, Ewan MacDonald okrenuo se i bacio nož u vjetar u ime svetog trojstva. A njegova je ženasigurno sletjela na tlo pokraj njega.”

Svršetak priče dočekan je s nekom vrstom kolektivnog uzdaha. Ubrzo su uslijedile priče olukavstvu i dovitljivosti vilenjaka, te druge, o njihovoj interakciji sa svijetom ljudi. Neke je pričepripovijedao na gelskom a neke na engleskom - izgleda da je jezik birao po načelu koji jezik najboljeodgovara ritmu riječi, jer sve te priče ne samo da su bile lijepe po svom sadržaju, nego i po načinupripovijedanja. Kao što je i obećao, Jamie mi je tihim glasom prevodio priče na gelskom, takvombrzinom i lakoćom da sam pomislila kako mora da ih je već mnogo puta čuo.

Osobito me se dojmila priča o čovjeku koji se kasno navečer zatekao na vilinskom brijegu izačuo ženski glas kako “tužno i žalobno” pjeva iz samih stijena brijega. Kad je pažljivije poslušao,razabrao je riječi:

“Ja sam žena gospodara Balnaina,Opet su me oteli vilenjaci.”

I tako je čovjek pohitao do kuće Balnain i ustanovio da je vlasnik otišao, a da su njegova žena i bebanestale. Pohitao je potražiti svećenika i doveo ga natrag do vilinskog brijega. Svećenik jeblagoslovio stijene brijega i poškropio ih svetom vodom. Noć je iznenada postala mračnija, a ondase začula buka nalik na grmljavinu. Zatim je iz oblaka izronio mjesec i osvijetlio Balnainovu suprugu,koja je iscrpljena ležala na travi s djetetom u naručju. Bila je umorna, kao da je doputovala izdaleka,ali nije mogla reći ni gdje je bila ni kako je onamo dospjela.

I drugi u dvorani htjeli su ispripovijedati priče, pa je Gwyllyn sjeo na stolac i srkao vino dok suse ljudi izmjenjivali pokraj ognjišta, pripovijedajući priče koje su dvoranu držale u zanosu.

Neke od njih jedva da sam čula jer sam i sama bila zanesena, ali vlastitim mislima, koje su hitalena sve strane, pod utjecajem vina, glazbe i legendi o vilenjacima.

“Bilo je doba, prije dvjesto godina...”U gorštačkim pričama uvijek je riječ o dvjesto godina, začula sam u glavi glas velečasnog

Wakefielda. Ista stvar kao i ona svima poznata fraza: “Bilo jednom davno”, znate.A u tim se pričama uvijek spominju i žene zarobljene u stijenama vilinskih bregova, koje putuju

na udaljena mjesta i vraćaju se iscrpljene, ne znajući ni gdje su bile ni kako su onamo dospjele.Osjetila sam da mi se dižu dlačice na podlakticama, kao od hladnoće, pa sam s nelagodom

protrljala ruke. Dvjesto godina. Iz 1945. u 1743. godinu; da, to je otprilike to. I žene koje putuju krozstijene. Je li uvijek riječ o ženama, iznenada sam se zapitala.

Još mi je nešto palo na pamet. Te se žene naposljetku uvijek uspiju vratiti. Uz pomoć svete vode,čarolije ili noža, one se uvijek uspiju vratiti. Znači da je povratak možda, samo možda, ipak moguć.

Moram se vratiti do uspravnih kamenova na Craigh na Dunu. Obuzimalo me sve veće uzbuđenje odkojeg mi je malo pozlilo, pa sam dohvatila pehar s vinom da se smirim.

“Pazite!” Moji pipkajući prsti dotaknuli su rub gotovo punog kristalnog pehara koji samneoprezno bila odložila na klupu pokraj sebe. Jamie je hitro ispružio dugu ruku preko mog krila, uposljednji čas spašavajući pehar od katastrofe. Podigao je čašu, nježno pridržavajući držak s dvavelika prsta, i stao je pomicati lijevo-desno pod nosom, a onda mi ju je vratio s uzdignutim obrvama.

“Rajnsko vino”, uslužno sam objasnila.“Da, znam”, odvratio je, još uvijek sa zbunjenim izrazom lica. “Columovo, zar ne?”“Točno. Biste li ga željeli kušati? Vrlo je ukusno.” Ponudila sam mu čašu, malčice nesigurno.

Načas je oklijevao, a onda je prihvatio čašu i srknuo.“Da, dobro je”, rekao je vraćajući mi pehar. “A i dvostruko jače od običnog. Colum ga pije

navečer jer ga bole noge. Koliko ste ga popili?” upitao je pažljivo me gledajući.“Dvije... ne, tri čaše”, odgovorila sam s izvjesnim dostojanstvom. “Želite li reći da sam pijana?”“Ne”, odgovorio je još uvijek uzdignutih obrva. “Čini mi se da niste. Većina ljudi koji piju

Columovo vino nakon druge čaše završi ispod stola.” Ponovo mi je uzeo pehar iz ruke.“Ipak”, uvjereno je dodao, “mislim da je bolje da ga prestanete piti, inače se nećete moći uspeti

stubama.” Nagnuo je čašu i polako je sam ispio, a onda je dodao prazan pehar Laoghaire i nepogledavši je.

“Odnesi ovo natrag, hoćeš li, curo?” rekao je nehajnim glasom. “Već je kasno, mislim da ćuotpratiti gospođu Beauchamp do njezinih odaja.” Zatim me uhvatio pod ruku i usmjerio premanadsvođenom ulazu, ostavljajući djevojku da bulji za nama s izrazom lica zbog kojeg sam bila sretnašto pogledi ne mogu ubijati.

Jamie me slijedio stubama do mojih odaja i, donekle na moje iznenađenje, ušao u sobu iza mene.Iznenađenje je nestalo kad je zatvorio vrata i skinuo košulju. Bila sam zaboravila na zavoje, koje samveć dva dana namjeravala skinuti.

“Bit će mi drago da ovo skinem”, rekao je trljajući zaštitni sloj od platna i umjetnog vlakna podrukom. “Struže me već dva dana.“

“Onda sam iznenađena što ih već niste sami skinuli”, odvratila sam posežući da odvežemčvorove.

“Bojao sam se, nakon što ste me pokudili stavivši prve”, rekao je drsko se cerekajući. “Misliosam da ćete mi isprašiti tur ako ih skinem.“

“Sada ću vam isprašiti tur ako ne sjednete i ne smirite se”, rekla sam glumeći strogost. Stavilasam obje ruke na njegovo zdravo rame i malčice ga nesigurno spustila na stolac u spavaćoj sobi.

Zatim sam skinula trake koje su mu pridržavale ruku i pažljivo opipala zglob ramena. Bio je malonatečen i poplavio, ali srećom nisam otkrila znakove napukla mišića.

“Ako ste ih se htjeli riješiti, zašto mi niste dopustili da vam ih skinem jučer popodne?” Njegovoponašanje kod obora već me tada zbunilo, a sada još više, kad sam ugledala mrlje crvene kože namjestima gdje su mu grubi rubovi lanenih zavoja natrljali kožu gotovo do krvi. Oprezno samodstranila zavoje, ali ispod njih je sve bilo u redu.

Pogledao me postrance, a onda pomalo pokunjeno oborio pogled. “Pa... nisam želio skinutikošulju pred Alecom.”

“Sramežljivi ste, je li?” suho sam upitala, natjeravši ga da podigne ruke kako bih iskušala zglob.Malo je zatreptao na kretnju, ali nasmiješio se na primjedbu.

“Da jesam, ne bih sada sjedio polugol u vašim odajama, zar ne? Ne, to je zbog ožiljaka naleđima.” Ugledavši moju uzdignutu obrvu, nastavio je s objašnjenjem. “Alec zna tko sam ja - hoćureći, zna da su me bičevali, ali nije vidio ožiljke. A znati takvo što nije isto kao i vidjeti vlastitimočima.” Probao je pomaknuti ozlijeđeno rame, gledajući u stranu. Namrštio se prema podu. “To je -možda me nećete razumjeti. Ali kad znate da je čovjek pretrpio neku ozljedu, to je samo jedna odstvari koje znate o njemu, i to ne pravi veliku razliku u tome kako ga gledate. Alec zna da sam biobičevan, kao što zna da imam riđu kosu, i to nije važno za način kako se prema meni ophodi.” Uto jepodigao pogled, tražeći neki znak da ga shvaćam.

“Ali kada to vidite svojim očima, to je kao...” - zastao je tražeći riječi - “to je malo... osobno,možda to želim reći. Mislim da... kad bi on vidio ožiljke, ne bi me mogao vidjeti a da ne pomisli namoja leđa. A ja bih znao da on razmišlja o tome, pa bih se i sam prisjetio, i...” Prekinuo je i slegnuoramenima.

“Nisam to baš bogzna kako objasnio, zar ne? U svakom slučaju, pretpostavljam da sam previšeosjetljiv na to. Na kraju krajeva, sam ih ne mogu vidjeti, možda i ne izgledaju tako loše kao štomislim.” Već sam vidjela ozlijeđene ljude kako hodaju ulicom na štakama, i ljude kako ih mimoilazeskrećući pogled u stranu, pa sam smatrala da to uopće nije loše objasnio.

“Nemate ništa protiv da vam ja vidim leđa?”“Ne, nemam”, odgovorio je pomalo iznenađenim glasom, a onda je načas zastao da razmisli o

tome. “Valjda zato... vi imate dara da mi date do znanja da vam je žao, a da me ne navedete da seosjećam kao jadnik kojeg valja žaliti.”

Strpljivo je sjedio, ne mičući se, dok sam ga ja obišla i pogledala mu leđa. Ne znam koliko jevjerovao da mu leđa loše izgledaju, ali izgledala su prilično loše. Čak i na svjetlosti svijeća, a inakon što sam mu ih već jedanput vidjela, zgrozila sam se. Prije sam mu pogledala samo jedno rame.Ožiljci su mu prekrivali čitava leđa od ramena do struka. Mnogi su izblijedjeli u tanke bijele linije,ali najgori su oblikovali debele srebrne brazde preko glatkih mišića. S izvjesnim sam žaljenjempomislila da su mu leđa prije zacijelo prilično lijepo izgledala. Imao je bijelu i svježu kožu, a linijekostiju i mišića još uvijek su bile pravilne i elegantne, ramena ravna i široka, a kralježnica glatka iravna brazda urezana duboko između stupaca oblih mišića koji su se uzdizali s obje njezine strane.

Ali Jamie je imao pravo. Pogledavši te okrutne ozljede, nisam mogla da ne ugledam u glavi slikuprocesa koji ih je izazvao. Pokušala sam ne zamišljati njegove mišićave ruke uzdignute, raširene isvezane, zasijecanje užeta u zapešća, bakrenastu glavu čvrsto stisnutu uz stup u agoniji, ali njegove suozljede dovodile te slike previše lako u glavu. Je li vikao dok su ga bičevali? Žurno sam otjerala tumisao iz glave. Naravno, i ja sam čula priče koje su procurile iz poratne Njemačke, o grozotamamnogo gorim od ovih, ali on je imao pravo; čuti nije isto što i vidjeti.

Protiv svoje volje ispružila sam ruku, kao da ga mogu izliječiti dodirom i izbrisati ozljedeprstima. Dok sam opipavala ožiljke, jedan po jedan, kao da mu pokazujem opseg ozljeda koje nijemogao vidjeti, duboko je uzdahnuo, ali nije se pomaknuo. Na kraju sam mu u tišini položila ruke naramena, tražeći riječi.

Shvaćajući stvari koje nisam mogla izgovoriti, uhvatio me za ruku i lagano je stisnuo.“Ima i gorih stvari, curo”, tiho je rekao, a onda mi je pustio ruku i čarolija je nestala.

“Osjećam da dobro zacjeljuje”, rekao je pokušavajući pogledati ozljedu na ramenu. “Ne boli mejako.”

“To je dobro”, odvratila sam, nakašljavši se da pročistim grlo od neke prepreke koja se ondjesmjestila. “Doista dobro zacjeljuje, izrasla je lijepa krasta, a uopće nema curenja. Samo je redovnočistite i u iduća dva-tri dana nemojte se služiti tom rukom više no što morate.” Potapšala sam ga poneozlijeđenom ramenu, da mu dam znak da smo gotovi. Navukao je košulju bez pomoći i tutnuo dugiskut u kilt.

Nastupio je nelagodan trenutak kad je zastao pokraj vrata, tražeći nešto da kaže kao pozdrav.Naposljetku me pozvao da sutradan svratim u staju, da vidim novorođeno ždrijebe. Obećala sam muda ću doći, pa smo si poželjeli laku noć, u isti mah. Nasmijali smo se i nepotrebno kimnuli glavomjedno drugom dok sam zatvarala vrata. Odmah sam otišla u krevet i zaspala omamljena vinom.Sanjala sam nemirne snove kojih se ujutro više nisam mogla sjetiti.

Sutradan, nakon što sam provela naporno prijepodne pregledavajući nove pacijente i prekapajući posmočnici u potrazi za biljem kojim bih mogla popuniti apotekarski ormar, bilježeći - pomalo svečano- pojedinosti u crnu knjigu Davieja Beatona, napustila sam svoju skučeno ordinaciju u potrazi zasvježim zrakom i gibanjem.

Budući da u tom trenutku nikoga nije bilo u blizini, iskoristila sam priliku da istražim gornjekatove dvorca, da zavirim u prazne prostorije i pogledam vijugave stube, izrađujući u glavizemljovid dvorca. Bio je to, blago rečeno, vrlo nepravilan zemljovid. Tijekom godina ovdje-ondjedograđivani su dijelovi, sve dok nije postalo teško reći je li ikad postojao izvorni plan. Na ovomkatu, primjerice, postojalo je udubljenje u zidu pokraj stuba, koje očito nije imalo nikakvu drugufunkciju nego da popuni prazan prostor, premalen da bi bio čitava soba.

Udubljenje je bilo djelomice skriveno visećom zavjesom od prugastog platna i prošla bih pokrajnjega ne zaustavivši se da mi bijeli odsjaj iznutra nije privukao pažnju. Zastala sam pokraj ulaza izavirila unutra da vidim što je to bilo. Bio je to rukav Jamiejeve košulje oko djevojčinih leđa dok juje privlačio sebi da je poljubi. Sjedila mu je u krilu, a njezina plava kosa uhvatila je sunčevusvjetlost koja se probijala kroz uski prozor, odražavajući je kao površinu potoka s pastrvama u jarkojutro.

Zastala sam, nesigurna što da učinim. Nisam ih željela uhoditi, ali bojala sam se da će im zvukmojih koraka na kamenom podu hodnika privući pažnju. Dok sam oklijevala, Jamie se oslobodio izzagrljaja i podigao pogled. Pogled mu je susreo moj, a lice mu se trznulo, od alarma doprepoznavanja. Podigavši obrvu i pomalo ironično slegnuvši ramenima, čvršće je posjeo djevojku nakoljeno i nagnuo se da nastavi posao, a i ja sam slegnula ramenima i otišla na vršcima prstiju. To mese ne tiče. Ali nisam sumnjala u to da bi Colum i djevojčin otac ovo “druženje” smatrali vrlonepriličnim. Ako ne bude pažljivije birao mjesta za sastanke, sljedeću bi kaznu lako mogao izazvativlastitom krivicom.

Kad sam ga navečer srela s Alecom za večerom, sjela sam za dugi stol nasuprot njima. Jamie meprilično ljubazno pozdravio, ali s izrazom opreza u očima. Stari Alec pozdravio me svojimuobičajenim mumljanjem. Kao što mi je objasnio kod obora, žene po prirodi ne ga je divljenje premakonjima, pa je zato s njima teško razgovarati.

“Kako ide kroćenje kobile?” upitala sam kako bih prekinula marljivo žvakanje s druge stranestola.

“Prilično dobro”, oprezno je odgovorio Jamie.Pogledala sam ga preko tanjura prokuhane bijele repe. “Čini mi se da su vam usta malo natečena,

Jamie. Je li vas udario konj?” zločesto sam upitala.“Da”, odgovorio je i zaškiljio. “Zamahnuo je glavom kad nisam pazio.” Rekao je to mirnim

glasom, ali ispod stola sam osjetila njegovo veliko stopalo na svome. Lagano me pritisnuo, aliprijetnja je bila jasna.

“Baš šteta, te ždrebice znaju biti opasne”, rekla sam nedužnim glasom.Pritisak se pojačao kad je Alec rekao: “Ždrebica? Ti sad ne radiš sa ždrebicama, zar ne,

dječače?” Pokušala sam mu odgurnuti nogu drugim stopalom, a kad je to zakazalo, snažno sam gaudarila u gležanj. Naglo se trznuo.

“Što ti je?” upitao ga je Alec.“Ugrizao sam se za jezik”, promrmljao je Jamie i bijesno me pogledao prekrivši rukom usta.“Baš si nespretnjaković! Ali što se drugo može očekivati od glupana koji se ne može držati

podalje od konja kad...” Alec je nastavio govoriti nekoliko minuta, nadugačko i naširoko optužujućisvog pomoćnika za nespretnost, glupost i opću nesposobnost. Jamie, vjerojatno najmanje nespretnaosoba koju sam ikad upoznala, za cijele je te tirade mirno jeo pognute glave, premda su mu se obrazizažarili. Ja sam do kraja obroka smjerno zadržala pogled na svom tanjuru.

Odbivši drugu porciju variva, Jamie je naglo napustio stol i prekinuo Alecovu tiradu. Starikonjušar i ja žvakali smo nekoliko minuta u tišini. Obrisavši tanjur posljednjim komadićem kruha,starac je strpao kruh u usta, zavalio se na stolcu i podrugljivo me odmjerio plavim okom.

“Ne biste smjeli izazivati momka, znate”, rekao mi je razgovornim tonom. “Ako djevojčin otac iliColum doznaju za to, mladi Jamie mogao bi zaraditi malo više od masnice pod okom.”

“Možda ženu?” upitala sam gledajući ga ravno u oko. Polako je kimnuo glavom.“Može biti. A to nije žena kakva njemu treba.”“Nije?” Sjetila sam se Alecove primjedbe kod obora, pa me ta tvrdnja pomalo iznenadila.“Ne, njemu treba žena, a ne djevojka. A Laoghaire će biti djevojka i kad navrši pedeset godina.”

Na mrkim starim ustima pojavilo se nešto nalik na osmijeh. “Vi možda mislite da sam ja cijeli životproveo u stajama, ali i ja sam nekoć imao ženu. Pravu ženu, tako da vrlo dobro znam razliku.” Plavooko bljesnulo je kad je ustao. “A znate i vi, curo.”

Naglo sam ispružila ruku da ga zaustavim. “Kako ste znali...?” započela sam. Stari Alec prezirnoje frknuo.

“Ja možda imam samo jedno oko, ali to ne znači da sam slijep.” Udaljio se mumljajući, uz škripucipela. Otišla sam do stuba i popela se do svojih odaja, razmišljajući što mi je, ako je išta, starikonjušar želio reći svojom posljednjom primjedbom.

Ž

9.

Skup

ivot mi je počeo dobivati neki oblik, ako već ne i formalnu rutinu. Ustajala sam u zoru s ostalimstanovnicima dvorca, doručkovala u velikoj dvorani, a onda sam, ako mi gospođa Fitz nije našla

nekog pacijenta za pregled, išla raditi u velike vrtove dvorca. Ondje je redovito radilo nekoliko žena,a pomagala im je skupina momaka različitog uzrasta, koji su dolazili i odlazili, prevozeći smeće, alati hrpe gnojiva. Najčešće bih ondje ostala raditi cio dan, a katkad bih otišla u kuhinju da pripremimubrane plodove za jelo ili za čuvanje, osim ako zbog neke hitne medicinske intervencije nisam moralaotići u “zabušavaonicu”, kako sam počela zvati prostoriju strave i užasa pokojnog Davieja Beatona.

Povremeno bih se odazvala Alecovu pozivu i posjetila staje ili obor, gdje sam uživala gledajućikako konji skidaju svoj dlakavi zimski ogrtač i postaju snažni i sjajni s proljetnom travom.

Katkad bih navečer otišla u krevet odmah poslije večere, iscrpljena dnevnim poslovima. Udrugim prigodama, kad mi se oči ne bi sklapale od umora, pridružila bih se okupljenom mnoštvu udvorani da slušam večernju zabavu priča i pjesama ili glazbu harfa ili gajda. Velški bard Gwyllynposve me očarao; mogla sam ga slušati satima, premda najčešće nisam razumjela ni jednu njegovuriječ.

Stanovnici dvorca postupno su se navikavali na moju nazočnost, a i ja na njihovu, pa su neke odžena počele izvoditi stidljive uvertire u prijateljstvo i uključivati me u razgovore. Očito su bile vrloznatiželjne u vezi sa mnom, ali ja sam na njihova kolebljiva pitanja odgovarala varijacijama pričekoju sam ispripovijedala Columu, pa su se ubrzo pomirile s činjenicom da više od toga vjerojatnoneće doznati. Ali onda su otkrile da ponešto znam o medicini i liječenju, pa su se počele još višezanimati za mene i ispitivati me o zdravstvenim problemima svoje djece, muževa i životinja, najčešćene praveći veliku razliku između posljednjeg dvoga po stupnju važnosti.

Osim uobičajenih tema i ogovaranja, mnogo se razgovaralo o predstojećem skupu, koji je StariAlec spomenuo kod obora. Zaključila sam da je riječ o prilično važnom događaju, a u to sampostajala sve uvjerenija po obimnim pripremama. U velike kuhinjske prostorije neprestance supristizale gomile hrane, a u spremištu klaonice visjelo je više od dvadeset oderanih životinjskihtrupala, okruženih mirisnim dimom koji je odbijao muhe. Bačve piva dopremale su se kolima iodvlačile u podrum dvorca, iz seoskog mlina donijete su vreće finog brašna za kuhanje, a košaretrešanja i marelica svakodnevno su se ubirale u voćnjacima, odmah izvan zidova dvorca.

Kad me nekoliko mladih žena iz dvorca pozvalo na jednu od tih ekspedicija ubiranja voća,spremno sam prihvatila njihov poziv, željna da izađem iz zlokobnih sjena kamenih zidova.

U voćnjaku je bilo lijepo. Uživala sam lutajući po hladnoj sumaglici škotskog jutra, dodirujućiprstima vlažne listove voćaka u potrazi za jarkim trešnjama i glatkim, debelim marelicama i opreznoih stišćući da prosudim koliko su zrele. Ubirale smo samo najbolje plodove i slagale ih na sočne hrpeu košarama, jedući usput koliko smo mogle i noseći ostatak da se iz njih naprave voćni kolači i pite.Goleme police u smočnici sada su bile gotovo popunjene kolačima, bocama likera, šunkama iprobranim delikatesama.

“Koliko ljudi obično dođe na skup?” upitala sam Magdalenu, jednu od djevojaka s kojima sam sesprijateljila.

Zamišljeno je namrštila prćast, pjegavi nos. “Nisam sigurna. Posljednji veliki skup u dvorcuLeoch, kad je umro stari Jacob a Colum postao vlastelin, održan je prije više od dvadeset godina, atada je došlo, oh, oko dvjesto muškaraca. Ova godina bila je plodna, pa će ih sada možda doći više.Ljudi imaju malo više novca, pa će mnogi dovesti žene i djecu.”

Gosti su već počeli pristizati u dvorac, premda sam čula da službeni dio skupa, polaganjeprisege, lov na vepra i igre, neće početi još nekoliko dana. Važniji od Columovih vazala i seljakazakupnika smješteni su u sam dvorac, a siromašniji vojnici i seljaci podigli su logor na neobrađenompolju ispod potoka koji se ulijevao u jezero kod dvorca. Putujući lončari, Cigani i prodavači sitnerobe napravili su neku vrstu improviziranog sajma u blizini mosta, a stanovnici dvorca i obližnjegsela počeli su navečer, nakon završetka dnevnih poslova, odlaziti onamo da kupe komade alata,odjeće i nakita, da gledaju žonglere i slušaju najnovije tračeve.

Ja sam pomno pratila sve dolaske i odlaske i odlučila redovito odlaziti u staje i obor. Ondje jesada bilo mnogo konja, jer su i konji posjetitelja bili smješteni u staje dvorca. Bila sam uvjerena daću usred zbrke i meteža skupa lako pronaći priliku za bijeg.

Geillis Duncan upoznala sam prigodom jednog branja voća u voćnjaku. Našavši malu skupinu muharaispod korijenja johe, krenula sam u potragu da nađem još. Skrletni klobuci rasli su u malimskupinama od pet-šest gljiva, ali u ovom dijelu voćnjaka bilo je nekoliko skupina razbacanih uvisokoj travi. Glasovi žena koje su brale voće oslabjeli su kad sam se udaljila prema rubu voćnjaka,saginjući se ili se spuštajući na ruke i koljena kako bih ubrala krhke stabljike.

“Te su gljive otrovne”, upozorio me glas iza leđa. Uspravila sam se iz prignutog položaja u kojemsam brala skupinu muhara i bolno udarila glavom o granu bora pod kojim su rasle.

Kad mi se razbistrilo pred očima, shvatila sam da grohotan smijeh dolazi od visoke svjetlopute iplavokose mlade žene, možda nekoliko godina starije od mene, s najljepšim zelenim očima što sam ihikad vidjela.

“Oprostite što vam se smijem”, rekla je silazeći u udubinu u kojoj sam stajala, a na obrazima sujoj se pojavile jamice. “Ne mogu si pomoći.”

“Pretpostavljam da sam smiješno izgledala”, prilično sam mrzovoljno odvratila, trljajući bolnomjesto na tjemenu. “I hvala na upozorenju, ali ja znam da su te gljive otrovne.”

“Ma nemojte? A koga ste onda naumili otrovati? Možda muža? Recite mi ako vam pođe za rukom,pa da ja pokušam na svom.” Imala je zarazan osmijeh, pa sam shvatila da se i sama smješkam.

Objasnila sam joj da se od osušenih gljiva, premda su im sirovi klobuci otrovni, može napravitiprah koji vrlo djelotvorno zaustavlja krvarenje, ako se nanese na ranu. Tako je barem tvrdila gospođaFitz, a ja sam bila sklonija vjerovati njoj nego Liječničkom vodiču Davieja Beatona.

“Zamisli to!” rekla je još uvijek se smješkajući. “A znate li da se ovim cvijećem” - sagnula se iubrala pregršt sitnih plavih cvjetova s listovima u obliku srca - “može izazvati krvarenje?”

“Ne”, iznenađeno sam odgovorila. “Zašto bi itko želio izazvati krvarenje?”Dobacila mi je pogled s malom dozom podsmijeha. “Da se riješite neželjenog djeteta, mislim

reći. Izaziva krvarenje, ali samo ako se upotrijebi u ranoj fazi trudnoće. Ako se uzme prekasno, možeubiti i majku i dijete.”

“Čini se da vi o tome mnogo znate”, odvratila sam, još uvijek srdita što sam ispala smiješna.“Nešto malo. Djevojke iz sela povremeno mi dolaze s takvim problemima, a katkad i udate žene.

Ljudi kažu da sam vještica”, rekla je i razrogačila oči glumeći zapanjenost. Nasmiješila se. “Ali mojje muž pokrajinski sudac, pa se to ne usude reći previše glasno.”

“Onaj mladić kojeg ste doveli sa sobom”, nastavila je kimajući s odobravanjem, “zbog njega jekupljeno nekoliko ljubavnih napitaka. Je li on vaš?”

“Moj?” zapanjeno sam upitala. “Tko? Mislite na, ovaj, Jamieja?”Činilo se da se mlada žena zabavlja. Sjela je na jednu otpalu granu i stala dokono omatati uvojak

svijetle kose oko kažiprsta.“O, da. Mnoge bi se djevojke zadovoljile takvom kosom i očima, ma koliko se novca nudilo za

njegovu glavu i ma koliko da je siromašan. Naravno, njihovi bi očevi možda imali drugačijemišljenje.”

“E sad, što se mene tiče”, dodala je gledajući u daljinu, “ja sam praktična osoba. Udala sam se začovjeka koji ima dobru kuću, izvjesnu ušteđevinu i dobar položaj. Doduše, nema kose, a oči munisam ni primijetila, ali me ne gnjavi mnogo.” Podigla je košaru koju je nosila da je pogledam. U njojsu ležala četiri gomoljasta korijena.

“Sljezov korijen”, objasnila mi je. “Mog muža katkad muče vjetrovi. Prdi kao vol.”Smatrala sam da je najbolje prekinuti ovaj smjer razgovora prije no što izmakne kontroli. “Nisam

se predstavila”, rekla sam i ispružila ruku kako bih joj pomogla ustati s grane. “Zovem se Claire.Claire Beauchamp.”

Moju ruku prihvatila je tanka ruka s dugim, tankim prstima, premda sam primijetila da su jojvrhovi prstiju zamrljani, vjerojatno od sokova biljaka i bobica koje su ležale u košari pokraj sljezovakorijenja.

“Znam ja tko ste”, odvratila je. “Otkako ste stigli u dvorac, cijelo selo bruji od priča o vama. Jase zovem Geillis, Geillis Duncan.” Zavirila je u moju košaru. “Ako tražite balgan-buachrach, moguvam pokazati gdje najbolje uspijeva.”

Prihvatila sam ponudu, pa smo neko vrijeme lutale malim udolinama u blizini voćnjaka,čeprkajući pod istrunulim granama i pužući oko rubova blistavih jezeraca, gdje su obilno rasle sitnegljive s klobukom. Pokazalo se da je Geillis dobro upućena u lokalno bilje i njegovu medicinskuupotrebu, premda je spomenula i neke postupke koje sam ja, blago rečeno, smatrala dvojbenima.Primjerice, činilo mi se vrlo nevjerojatnim da bi crveni štavalj mogao izazvati rast bradavica nanosovima suparnika, i nisam baš bila uvjerena da šumska betonika može pretvoriti žabe u golubove.Geillis mi je sve to objašnjavala s nestašnim osmijehom na licu, koji je nagovještavao da testira mojeznanje ili možda lokalne sumnje u moje vještičje sposobnosti.

Kad sam se sama vratila u voćnjak, srela sam Magdalenu. Kosa joj se počela oslobađati ispod rupcaa oči su joj bile razrogačene od brige.

“Oh, tu ste”, rekla je s uzdahom olakšanja. “Već smo krenule natrag u dvorac kad sam primijetilada vas nema.”

“Baš lijepo od vas što ste se vratili po mene”, odvratila sam i podigla košaru bobica koju sambila ostavila u travi. “Ali, ja i sama znam put.”

Zavrtjela je glavom. “Uza sve te lutalice i ljude što su došli na skup, trebali biste se paziti, dragamoja, kad hodate sami po šumi. Colum je izričito naredio...” Naglo je zašutjela i prekrila dlanomusta.

“Pa, to je razumljivo, pretpostavljam”, odvratila sam. “Na kraju krajeva, on ima samo moju riječo tome tko sam i kako sam dospjela ovamo.” Podlegla sam znatiželji i upitala: “A što on misli, tkosam?” Ali djevojka je uspjela samo odmahnuti glavom.

“Vi ste Engleskinja”, bilo je sve što je uspjela reći.Sutradan se nisam vratila u voćnjak, ne zato što sam dobila zapovijed da ostanem u dvorcu, nego

zato što je među stanovnicima dvorca iznenada izbila zaraza trovanja hranom koja je zahtijevala mojuliječničku intervenciju. Pomogla sam oboljelima što sam bolje znala i umjela, a onda sam odlučilapronaći izvor zaraze.

Pokazalo se da je to pokvareno goveđe truplo u klaonici. Sutradan sam otišla u klaonicu daglavnom radniku kažem što mislim o njegovim metodama čuvanja mesa, kad su se iza mene naglootvorila vrata, zapahnuvši me oblakom gustog dima.

Okrenula sam se suznih očiju i kroz oblake dima od hrastovine ugledala Dougala MacKenzieja.“Sad se više ne bavite samo liječenjem, nego nadgledate i klanje životinja, je li, gospođo?”

podrugljivo me upitao. “Uskoro ćete upravljati čitavim dvorcem, pa će gospođa Fitz morati potražitidrugi posao.“

“Nemam nikakvu želju da upravljam vašim prljavim dvorcem”, obrecnula sam se i otrla rupčićemsuzne oči, ostavivši na njemu tragove drvenog ugljena. “Želim ga samo što prije napustiti.”

Još uvijek se smješkajući, pristojno je kimnuo glavom. “Pa, tu vam želju možda mogu ispuniti,gospođo”, odvratio je. “Barem privremeno.”

Spustila sam rupčić i zagledala se u njega. “Kako to mislite?”Nakašljao se i rastjerao rukom dim koji je sada išao u njegovu smjeru. Izvukao me iz kolibe i

okrenuo se prema stajama.“Jučer ste Columu rekli da vam trebaju bukvica i neke druge biljke?““Da, kako bih spravila lijekove za one koji su se otrovali hranom. I što onda?” htjela sam znati,

još uvijek sumnjičava.Dobroćudno je slegnuo ramenima. “Samo to da odvodim tri konja seoskom kovaču na potkivanje.

Sučeva žena pomalo se razumije u bilje, pa ima rezerve pri ruci. Ona sigurno ima biljke koje vamtrebaju. A ako vam odgovara, rado ću vas povesti sa sobom do sela.”

“Sučeva žena? Gospođa Duncan?” Odmah sam se razvedrila. Nisam mogla odoljeti prilici dapobjegnem iz dvorca, makar nakratko.

Hitro sam obrisala lice i zadjenula prljavi rupčić za pojas. “Hajdemo”, rekla sam.

Premda je dan bio tmuran i oblačan, uživala sam u kratkom jahanju do sela Cranesmuir. Dougal je biodobro raspoložen; čitavim je putem brbljao i zbijao dobroćudne šale.

Prvo smo svratili do kovača, gdje je ostavio tri konja, a onda me posjeo na svog konja, iza sebe,pa smo odjahali glavnom ulicom do Duncanove kuće, istaknute trokatnice napola u drvu, čija su dvadonja kata imala staklene prozore s olovnim okvirima i oknima u obliku romba, u vodenim tonovima

ljubičaste i zelene boje.Geilie nas je oduševljeno dočekala, sretna što je na tako tmuran dan dobila društvo.“Sjajno!” uzviknula je. “Baš sam tražila izliku da odem u smočnicu i sredim neke stvari. Anne!”Jedna niska sredovječna sluškinja s licem nalik na zimsku jabuku provirila je kroz vrata koja

dotad nisam primijetila, jer su bila skrivena iza izbočine dimnjaka.“Odvedi gospođu Claire u smočnicu”, naredila joj je Geilie, “a onda nam donesi kantu vode s

izvora. Pazi, s izvora, a ne s bunara na trgu!” Zatim se obratila Dougalu. “Pripremila sam onaj tonikkoji sam obećala vašem bratu. Biste li na trenutak došli sa mnom u kuhinju?”

Slijedila sam sluškinjinu stražnjicu u obliku bundeve uskim drvenim stubama i neočekivano senašla u dugom, prozračnom potkrovlju. Za razliku od ostatka kuće, ova je soba imala dvokrilneprozore, koji su sada bili zatvoreni zbog kiše, ali još uvijek su davali mnogo više svjetlosti odpomodno polumračne sobe u prizemlju.

Geilie je očito znala svoj posao s biljkama. Soba je bila opremljena dugim okvirima za sušenje,mrežom od gaze, kukama iznad malog ognjišta za sušenje na toplini i otvorenim policama nazidovima, s rupama za zrak. Prostor je bio ispunjen ugodnim, oštrim mirisom sušenog bosiljka,ružmarina i lavande. Uzduž jednog zida protezao se iznenađujuće moderan pult, a na njemu je bilaizložena začudno velika zbirka besprijekorno čistih mužara, batića, zdjela za miješanje i žlica.

Prošlo je izvjesno vrijeme prije no što se pojavila Geilie, zažarenih obraza od penjanja stubama,ali smješkajući se u očekivanju dugog popodneva mrvljenja bilja i ogovaranja.

Počela je padati lagana kišica; kapljice su padale na duga prozorska okna, ali na ognjištusmočnice gorjela je mala vatra, pa je u prostoriji bilo vrlo ugodno. Uživala sam u Geilienu društvu;njezin zajedljivi i cinični svjetonazor predstavljao je osvježavajući kontrast dobroćudnim i šutljivimženama u dvorcu. Za ženu iz malog sela, očito je bila dobro obrazovana.

Osim toga, znala je svaki skandal koji se zbio u dvorcu i selu u posljednjih deset godina iispripovijedala mi bezbroj zabavnih priča. Začudo, nije me mnogo ispitivala o meni. Zaključila samda to možda nije njezin stil; ono što želi znati o meni, doznat će od drugih.

Već sam neko vrijeme bila svjesna buke koja je dopirala s ceste, ali pripisala sam je seljanimakoji se vraćaju s nedjeljne mise; crkva je bila pokraj bunara na kraju ulice. Glavna ulica vodila je odcrkve do trga, a onda se lepezasto širila u splet sićušnih uličica i staza.

Zapravo, putem do kovačnice zabavljala sam se zamišljajući pogled iz zraka na selo kao crtežkostura podlaktice i šake. Glavna ulica bila je palčana kost, na kojoj su stajali dućani, radionice idomovi imućnijih seljana. Ulica Svete Margarete, uža ulica koja je išla paralelno s Glavnom,opremljena kovačnicom, štavionicom kože i manje otmjenim obrtima i radionicama, bila je lakatnakost. Seoski trg (koji, kao i svi seoski trgovi što sam ih ikad vidjela, nije imao oblik kvadrata negonepravilnog pravokutnika) oblikovao je zapešće i nadlanicu ruke, a nekoliko uličica sa seoskimkućama tvorilo je članke na prstima.

Kao što i priliči kući pokrajinskog suca, Duncanova kuća bila je na trgu, ne samo zbog statusanego i zbog praktičnosti; trg je mogao poslužiti za one sudske slučajeve za koje je, zbog javnoginteresa ili pravne nužnosti, radna soba Arthura Duncana bila premalena. A kako mi je Dougalobjasnio, to je bilo zgodno za stup srama, sitnu drvenu napravu na malom kamenom postolju, uprodužetku drvenog kolca koji je - s osjećajem za ekonomičnost - služio kao stup za bičevanje, stupza svibanjski ples, stijeg i putilo za konje, zavisno od potrebe.

Galama vani sada je postala mnogo bučnija i žešća nego se činilo prikladnim za ljude koji semirno vraćaju iz crkve kući na ručak. Geilie je s uzvikom nestrpljenja odložila zdjele i silovitootvorila prozor da vidi što izaziva takvu galamu.

Kad sam joj se pridružila na prozoru, ugledala sam mnoštvo ljudi u odjeći za crkvu: u haljinama,dugim košuljama, kaputima i ženskim kapama. Predvodio ih je otac Bain, svećenik koji je služio iselu i dvorcu. Za sobom je vukao dječaka od dvanaestak godina, po čijim sam odrpanim uskimhlačama od tartana i smrdljivoj košulji zaključila da je šegrt u štavionici. Svećenik je držao dječakaza šiju, što mu nije bilo lako jer je dječak bio nešto viši od svoga gnjevnog vodiča. Gomila ih jeslijedila na maloj udaljenosti, brujeći primjedbama neodobravanja poput olujnog oblaka nakonsijevanja munje.

Dok smo ih ja i Geilie promatrale s prozora na katu, otac Bain i dječak nestali su ispod nas i ušliu kuću. Gomila je ostala pred vratima, mrmljajući i naguravajući se. Nekoliko odvažnijih dušanalaktilo se na prozorske daske i pokušalo proviriti unutra.

Geilie je s treskom zatvorila prozor, ušutkavši načas žamor očekivanja ispod nas.“Najvjerojatnije je riječ o krađi”, lakonski mi je objasnila vraćajući se stolu s biljem. “S

momcima iz štavionice obično je tako.”“Što će mu se dogoditi?” znatiželjno sam upitala. Slegnula je ramenima, mrveći prstima osušeni

ružmarin u mužar.“Rekla bih da to zavisi od toga muče li Arthura jutros probavne smetnje. Ako je dobro

doručkovao, dječak se možda izvuče s bičevanjem. Ali ako kojim slučajem pati od zatvora ilinadutosti - dječak će najvjerojatnije ostati bez uha ili šake.”

To me zgrozilo, ali nisam se usudila izravno uplesti u stvar. Bila sam tuđinka i još k tomeEngleskinja, i premda sam očekivala da će me mještani kao stanovnicu dvorca tretirati s izvjesnimpoštovanjem, već sam bila primijetila da se mnogi od njih križaju kad me vide u prolazu. Mojeuplitanje lako bi moglo uvaliti momka u još veću nevolju.

“Zar ne možete nešto učiniti?” upitala sam Geilie. “Hoću reći, razgovarati s mužem i zamoliti gada bude, ovaj, milosrdan?”

Geilie je iznenađeno podigla pogled s posla. Očito, pomisao da se miješa u muževe poslovenikad joj nije pala na pamet.

“Što se vas tiče što će se njemu dogoditi?” upitala je, ali znatiželjno, bez neprijateljstva.“Naravno da me se tiče!” odgovorila sam. “To je samo dječak. Što god da je učinio, ne zaslužuje

da ostane sakat do kraja života.”Podigla je svijetle obrve, očito smatrajući taj razlog neuvjerljivim. Ali ipak je slegnula ramenima

i dodala mi mužar i batić.“Sve da zadovoljim prijateljicu”, rekla je zakolutavši očima. Na brzinu je pregledala police i

odabrala bocu zelenkaste tekućine, na kojoj je urednim rukopisom pisalo: EKSTRAKTPEPERMINTA.

“Idem dati Arthuru dozu, a usput ću provjeriti može li se štogod učiniti za dječaka. Doduše,možda je već prekasno”, upozorila me. “A ako onaj prištavi svećenik ima svoje prste u tome, tražit ćenajstrožu moguću kaznu. Ipak, pokušat ću. Vi nastavite usitnjavati ružmarin, za to treba dostavremena.”

Kad je otišla, uzela sam batić i stala automatski tucati i mrviti biljku, ne obraćajući veliku pažnjuna rezultat. Zatvoreni prozor blokirao je zvuk kiše i gomile u prizemlju; ta su se dva zvuka pomiješalau mekani, lupkajući šapat prijetnje. Kao i svako školsko dijete, i ja sam čitala Dickensa. A i starijepisce, koji su opisivali nemilosrdnu pravdu ovih vremena, što su je trpjeli svi prekršitelji, bez obzirana dob i okolnosti. Ali jedno je čitati opise vješanja i sakaćenja djece iz ugodne razdaljine od sto ilidvjesto godina, a nešto posve drugo mirno sjediti i mrviti bilje samo nekoliko metara od takvadogađaja.

Mogu li se prisiliti da se izravno umiješam, ako dječaka osude na strogu kaznu? Otišla sam doprozora s mužarom u ruci i provirila van. Gomila se u međuvremenu povećala, kako su trgovci idomaćice, privučeni skupom, došli Glavnom ulicom da pogledaju što se događa. Pridošlice suprilazili mnoštvu, a promatrači su im uzbuđeno prenosili pojedinosti, a onda su se stopili s gomilom,pa se još znatiželjnih lica okrenulo prema vratima kuće.

Gledajući odozgo taj skup koji je strpljivo stajao na kišici očekujući presudu, iznenada sam jasnoshvatila jednu stvar. Kao i mnogi drugi, i ja sam bila užasnuta izvješćima koja su procurila iz poratneNjemačke: pričama o deportacijama i masovnim ubojstvima, o koncentracijskim logorima ispaljivanjima. I kao mnogi drugi, te mnogi u idućim godinama, postavila sam si pitanje: kako su ljudimogli dopustiti da se to dogodi? Oni su to morali znati sigurno su vidjeli dolaske i odlaske kamiona,ograde i dim? Kako su mogli stajati po strani i ne učiniti ništa? E pa, sada znam.

U ovom slučaju, ulog nije ni bio život ili smrt. A činjenica da sam bila pod Columovom zaštitomvjerojatno bi spriječila eventualni fizički napad na mene. Ali ruke su mi zadrhtale na porculanskojzdjeli kad sam pomislila da izađem i da se sama i bespomoćna suočim s ruljom poštenih i kreposnihgrađana, željnih da ublaže dosadu života uzbuđenjem kažnjavanja i krvi.

Ljudi su društvena bića iz nužde. Još od vremena prvih stanovnika pećine, ljudi - bezdlaki, slabi ibespomoćni, osim po lukavosti - preživjeli su zahvaljujući životu u skupinama, znajući, kao što sumnoga druga stvorenja otkrila, da brojnost pruža zaštitu. A ta spoznaja, koju nose u kostima, leži izanasilja rulje. Jer stati izvan grupe, a kamoli suprotstaviti joj se, u bezbrojnim je tisućljećima značilosmrt za one koji su se to usudili učiniti. Suprotstavljanje grupi zahtijeva nešto više od običnehrabrosti, nešto što se protivi ljudskim nagonima. A ja sam se pobojala da tu kvalitetu nemam iposramila se svoga straha.

Činilo mi se da je prošlo beskrajno mnogo vremena prije no što je Geilie otvorila vrata i ušla,kao i uvijek mirna i neuznemirena lica, držeći u ruci mali štapić drvenog ugljena.

“Morat ćemo ga filtrirati nakon što ga prokuhamo”, primijetila je nadovezujući se na našprethodni razgovor. “Mislim da je najbolje da ga procijedimo kroz drveni ugljen u muslinu.”

“Geilie, nemojte me mučiti”, nestrpljivo sam odvratila “Što je bilo s momkom iz štavionice?”“Ah, to.” S nestrpljenjem je slegnula ramenima, ali na rubovima usana zatitrao joj je nestašan

osmijeh. Zatim je odbacila fasadu i nasmijala se.“Trebali ste me vidjeti”, rekla je hihoćući. “Bila sam jako dobra, to vam sama kažem. Puna

supružničke brižnosti i ženske blagosti, s primjesom majčinskog milosrđa. ‘Oh, Arthure’”, odglumilaje, “‘da je naš brak bio blagoslovljen’ - za to nema mnogo izgleda, ako se mene pita” - dodala je,odbacujući načas masku brižnosti i kimnula glavom prema policama s biljem - ‘“kako bi se tiosjećao, dragi moj, kad bi tvoj rođeni sin tako prošao? Momka je na krađu nedvojbeno primoralaglad. Oh, Arthure, zar ne možeš u srcu naći blagosti - ti, koji si utjelovljenje pravednosti?’” Skljokalase na stolac, smijući se i lagano se lupkajući dlanom po nozi. “Baš šteta što ovdje ne postoji mjesto

za glumce!”Uto se zvuk gomile vani promijenio, pa sam zanemarila Geiliena hvalisanja i prišla prozoru da

vidim što se događa.Gomila se razdvojila da propusti momka iz štavionice, koji je izašao polako hodajući između

svećenika i suca. Sav nadut od silnog milosrđa, Arthur Duncan kimao je glavom i klanjao se važnijimčlanovima skupa. S druge strane, otac Bain podsjećao je, više od ičega, na nadureni krumpir, a smeđelice namrštilo mu se od ogorčenja.

Mala procesija produžila je do središta trga, gdje ih je dočekao seoski ključar, John MacRae. Uodjeći kakva i priliči njegovoj službi, u ozbiljnim elegantnim tamnim hlačama, kaputu i zelenomšeširu od baršuna (koji je privremeno skinuo i brižno sklonio pod frak kaputa da ga zaštiti od kiše).On nije bio seoski tamničar, kao što sam u prvi mah pretpostavila, premda je u nuždi obavljao i tudužnost. Prvenstveno je obavljao dužnosti redarstvenika, carinika, a kad bi se pojavila potreba, ikrvnika; naziv njegove službe potjecao je od drvene kutlače s drškom nalik na ključ, koja mu jevisjela o pojasu i kojom je imao pravo uzeti izvjestan postotak iz svake vreće žita koja se četvrtkomprodavala na tržnici: bila je to plaća za njegovu službu.

Sve sam te činjenice doznala od njega. Došao je u dvorac samo nekoliko dana prije da vidi ne bihli mu mogla izliječiti tvrdoglavi prišt na palcu. Probola sam mu prišt sterilnom iglom i namazala gamašću jablanova pupoljka, a usput sam otkrila da je MacRae stidljiv i učtiv čovjek ugodna osmijeha.

Ali sada na njemu nije bilo ni traga tom osmijehu; lice mu je bilo prikladno smrknuto. Što jerazumljivo, pomislila sam, nitko ne želi vidjeti krvnika koji se smješka.

Prekršitelj je doveden do postolja u središtu trga. Bio je blijed i uplašen, ali nije se ni pomaknuokad je Arthur Duncan, opunomoćeni sudac Cranesmuira, dostojanstveno uspravio debeljuškasto tijeloi spremio se obznaniti kaznu.

“Glupan je već priznao kad sam ja stigla”, rekla mi je Geilie na uho, a onda je znatiželjnoprovirila preko mog ramena. “Tako da nisam mogla ishoditi oslobađajuću presudu. Doduše, izvuklasam ga s najlakšom mogućom kaznom. Provest će samo sat vremena na stupu, s jednim pribijenimuhom.”

“Sa samo jednim pribijenim uhom? Pribijenim na što?”“Pa, o stup, dakako.” Znatiželjno me pogledala, a onda je opet skrenula pogled na izvršenje blage

kazne koju je svojom milosrdnom intervencijom uspjela ishoditi.Ljudi su se tako natiskali oko stupa da se prekršitelj jedva mogao vidjeti, ali gomila se malo

odmaknula kako bi dala krvniku dovoljno prostora da pribije momku uho na stup. Blijed i sitan uraljama stupa, tresući se od straha, dječak je zatvorio oba oka i više ih nije otvarao. Kad mu je čavaoprobio uho, ispustio je visok i slabašan krik, koji sam čula kroz zatvoreni prozor, pa sam i sama malozadrhtala.

Kao i većina promatrača na trgu, ja i Geilie vratile smo se svom poslu, premda nisam mogla a das vremena na vrijeme ne podignem pogled. Nekoliko besposlenih prolaznika zaustavilo se da se rugažrtvi i baci na njega grude blata, a s vremena na vrijeme moglo se vidjeti trjeznijeg građanina kakonalazi slobodan trenutak u dnevnim poslovima da se posveti moralnom poboljšanju delinkventa snekoliko dobro odabranih riječi prijekora i savjeta.

Do zalaska sunca kasnog proljeća još uvijek je ostalo sat vremena. Dok smo pile čaj u dnevnojsobi u prizemlju, lupanje na vratima najavilo je dolazak posjetitelja. Dan je bio tako tmuran od kiše

da se jedva mogao odrediti položaj sunca. Ali kuća Duncanovih dičila se satom, veličanstvenomnapravom s pločama od orahovine, mjedenim klatnima i licem ukrašenim zborom kerubina, a taj jeuređaj pokazivao pola sedam.

Služavka je otvorila vrata dnevne sobe i bez velike ceremonije rekla: “Ovamo.” JamieMacTavish makinalno je sagnuo glavu dok je ulazio, a riđa mu je kosa od kiše poprimila boju starebronce. Na sebi je imao postariji, neugledni kaput da se zaštiti od kiše, a pod rukom je nosio ogrtačza jahanje od teškog zelenog baršuna.

Kad sam ustala i upoznala ga s Geilie, pozdravio ju je kimanjem glave.“Gospođo Duncan, gospođo Beauchamp.” Pokazao je rukom prema prozoru. “Vidim da ste danas

popodne imali nešto posla.”“Je li momak još uvijek na stupu?” upitala sam vireći kroz prozor. Kroz iskrivljenje treperavih

prozorskih okana dnevne sobe, od dječaka se vidjela samo tamna mrlja. “Mora da je mokar do kože.”“Jest.” Jamie je raširio ogrtač i pridržao mi ga. “A Colum je pomislio da biste i vi mogli

pokisnuti. Imao sam nekog posla u selu, pa me poslao po vas s ogrtačem. Da se ogrnete i odjašete samnom u dvorac.”

“Baš lijepo od njega”, rastreseno sam odgovorila, još uvijek misleći na momka iz štavionice.“Koliko dugo mora tamo ostati?” upitala sam Geilie. Kad me blijedo pogledala, nestrpljivo sam

dodala: “Momak na stupu”.“Ah, on”, odvratila je i malčice se namrštila zbog spominjanja tako beznačajne teme. “Rekla sam

vam, jedan sat. Ključar ga je već trebao osloboditi.”“I jest”, uvjerio ju je Jamie. “Vidio sam ga kad sam prelazio travnjak. Samo što momak još uvijek

nije smogao hrabrosti da razdere uho.”Zinula sam od čuda. “Želite reći da mu čavao neće biti izvučen iz uha? Mora se osloboditi sam?”“O, da”, odvratio je Jamie vedro nehajnim tonom. “Momak je još uvijek malo nervozan, ali

vjerujem da će ubrzo donijeti odluku. Vani je vlažno, a i pada mrak. I mi bismo morali krenuti, inačećemo zakasniti na večeru.” Naklonio se Geilie i okrenuo se da krene.

“Pričekajte načas”, rekla mi je Geilie. “Budući da vas kući vodi tako krupan i snažan momak, datću vam kutiju osušenog močvarnog kupusa i drugog ljekovitog bilja koju sam obećala poslati gospođiFitzGibbons. Možda bi gospodin MacTavish bio tako ljubazan da joj je odnese?”

Kad je Jamie pristao, poslala je slugu po kutiju u svoju radnu sobu na katu, dajući mu golem ključod kovanog željeza da njime otključa vrata. Kad je sluga otišao, sjela je za mali radni stol u kutu istala nešto pisati. Kad se sluga vratio s kutijom, ovelikom drvenom škrinjom s mjedenim kolutovima,već je završila s pisanjem poruke. Žurno ju je posula pijeskom i preklopila, zapečatila je kapljicomvoska iz svijeće i gurnula mi je u ruku.

“Evo”, rekla je. “Ovo je račun. Hoćete li ga dati Dougalu? On obavlja isplate i slične stvari.Nemojte ga dati nikome drugom jer mi inače neće platiti tjednima.”

“Da, naravno.”Srdačno me zagrlila i otpratila do vrata dajući mi usput savjete kako da se zaštitim od hladnoće.Dok je Jamie vezao škrinju za sedlo na konju, ja sam stajala pod strehom kuće. Kiša je sada jače

padala, pa se sa streha slijevala neravna plahta vode.

Pogledala sam Jamiejeva široka leđa i mišićave nadlaktice dok je bez vidljiva napora podizaotešku škrinju. Zatim sam bacila pogled prema postolju, gdje je momak iz štavionice, unatočohrabrivanju ponovo okupljene gomile, još uvijek stajao s uhom čvrsto pribijenim za stup. Premdaovo nije bila zgodna mlada djevojka sjajne plave kose, Jamiejevi prijašnji postupci u Columovojdvorani pravde naveli su me na pomisao da on nije potpuno ravnodušan prema mladićevimnevoljama.

“Ovaj, gospodine MacTavish?” nesigurno sam ga pozvala, ali nije se osvrnuo. Njegovo zgodnolice nije promijenilo izraz, široka su mu usta ostala opuštena, a plave oči usredotočene na zatezanjeremena.

“Jamie?” ponovo sam pozvala, ovog puta malo glasnije, a on je istog časa podigao pogled.Dakle, on se zapravo ne preziva MacTavish. Upitala sam se kako se zapravo zove.

“Da?” rekao je.“Prilično ste, ovaj, krupni, zar ne?” Kimnuo je glavom s malim osmijehom, očito se pitajući što

smjeram.“Dovoljno sam krupan za većinu stvari”, odgovorio je.Ohrabrena njegovom reakcijom, nehajno sam mu prišla, kako me ne bi čuo ni jedan od

promatrača s trga.“A imate i prilično snažne prste?” upitala sam.Stegnuo je jednu šaku, a osmijeh mu se raširio. “Da, istina je. Želite li možda da vam zdrobim

nekoliko kestena?” Pogledao me lukavo i veselo.Bacila sam pogled prema grupici promatrača na trgu iza njegovih leđa.“Zapravo bih više voljela da izvučete jedan iz vatre.” Podigla sam pogled i srela se s upitnim

pogledom plavih očiju. “Možete li to učiniti?”Načas je stajao gledajući me i još uvijek se smješkajući, a onda je slegnuo ramenima. “Mogu, ako

je čavao dovoljno dug da ga uhvatim. A možete li vi odvući pažnju promatrača? Oni baš ne bi bilioduševljeni miješanjem sa strane, pogotovo kad je riječ o strancu.”

Dosad mi nije palo na pamet da bi ga moja molba mogla dovesti u opasnost, pa sam sepokolebala, ali činilo se da je on spreman pokušati, bez obzira na opasnost.

“Pa, kad bismo oboje otišli da pogledamo momka izbliza i kad bih se ja zgrozila prizorom ionesvijestila, mislite li...?”

“Zato što niste navikli gledati krv?” Nasmiješio se i podrugljivo podigao jednu obrvu. “Da, to bimoglo proći. A bilo bi još bolje kad biste pali s postolja.”

Meni se zapravo malčice gadilo pogledati, ali pokazalo se da prizor nije tako strašan kao što samse pribojavala. Uho je bilo čvrsto pribijeno za gornju spojnicu, blizu ruba, a iz pribijenog uha viriloje čitavih pet centimetara širokog čavla bez glavice. Gotovo da i nije bilo krvi, a po mladićevu licubilo je jasno da, premda je uplašen i trpi bol, ne trpi jako. Uzevši u obzir sveukupno stanje škotskogpravosuđa, učinilo mi se da je Geilie možda ipak imala pravo kad je rekla da se mladić izvukao sprilično blagom kaznom, premda to nije nimalo promijenilo moje mišljenje o njegovu barbarizmu.

Jamie se nehajno probio kroz vanjski krug gomile promatrača. Prijekorno je zatresao glavomprema dječaku.

“Onda, momče”, rekao je coknuvši jezikom. “Baš si se uvalio u gadnu nevolju, zar ne?” Pod

izlikom da želi pobliže pogledati uho, spustio je svoju krupnu, čvrstu šaku na drveni rub stupa. “Oh,momče”, prijekorno je rekao, “ne možeš još dugo ostati ovdje na ovako ružnom vremenu. Jedan malitrzaj glavom i sve će biti gotovo. Evo, da ti pomognem?” Ispružio je ruku kao da želi uhvatiti momkaza kosu i osloboditi mu glavu, ali momak je uplašeno kriknuo.

Prepoznavši znak da počnem, koraknula sam unatrag, pazeći da snažno nagazim na nožne prsteženi iza sebe, a ona je vrisnula od bola kad su joj se pete mojih čizama zabole u rist stopala.

“Oprostite”, uzdahnula sam. “Vrti mi se... vrti mi se u glavi. Molim vas...” Okrenula sam se odstupa i udaljila dva-tri koraka, vješto teturajući i hvatajući se za rukave okolnih ljudi. Rub postoljabio je udaljen samo petnaest centimetara; čvrsto sam se uhvatila za krhku djevojku koju sam odabralaza taj posao i srušila se naglavce preko ruba, povukavši je za sobom.

Zakotrljale smo se po mokroj travi u kolopletu suknji i cike. Kad sam joj napokon ispustila bluzu,opustila sam se u dramatično raširenu hrpu, dok mi je kiša kapala na glavu okrenutu prema nebu.

Zapravo sam doista ostala malčice bez daha od udarca - djevojka je ležala na meni - i borila samse da dođem do zraka, slušajući žamor zabrinutih glasova okupljenih oko mene. Zasula su menagađanja, prijedlozi i šokirani povici, gušći od kišnih kapi s neba, ali onda su me dvije poznate rukeuspravile u sjedeći položaj. Kad sam otvorila oči, ugledala sam par jako zabrinutih plavih očiju.Jedva primjetni trzaj očnih kapaka dao mi je do znanja da je zadatak uspješno obavljen, a onda samugledala momka iz štavionice kako s rupčićem na uhu brzo trči u suprotnom smjeru, neprimijećen odgomile koja se okrenula da promatra novu senzaciju.

Isti oni seljani koji su ne tako davno zahtijevali momkovu krv, sada su prema meni biliutjelovljenje dobrote. Brižljivo su me podigli i odveli natrag u Duncanovu kuću, gdje su me ponudiličajem, rakijom, toplim pokrivačima i naklonošću. Dopustili su mi da odem tek kad je Jamie jasnorekao da moramo krenuti, a zatim me podigao s kauča i krenuo prema vratima, ne obazirući se naprosvjede domaćina.

Kad me još jedanput posjeo preda se na konja i primio mog konja za uzde, pokušala sam muzahvaliti na pomoći.

“Nije to ništa, curo”, odvratio je odbijajući moje zahvale.“Ali to je za vas bio rizik”, ustrajala sam. “Kad sam vas zamolila da to učinite, nisam shvatila da

vas time izlažem opasnosti.”“Ah”, neodređeno je odvratio, a trenutak poslije dodao je s primjesom veselja u glasu: “Ne

mislite valjda da sam manje hrabar od jedne sitne Saskinje?”Kad je na cestu počeo padati mrak, natjerao je konje u kas. Nismo mnogo razgovarali ostatak puta

kući. Kad smo stigli do dvorca, ostavio me pred vratima rekavši mi pomalo podrugljivim glasom:“Laku noć, Saskinjo!” Ali ja sam stekla dojam da je time započelo prijateljstvo koje je malo čvršćeod zajedničkog ogovaranja pod stablima jabuke.

U

10.

Polaganje zakletve

sljedeća dva dana nastala je velika strka, dolasci, odlasci i pripreme svih vrsta. Posjećenostmoje ambulante naglo je opala; oboljeli od trovanja hranom opet su se dobro osjećali, a činilo

se da su svi ostali daleko prezaposleni da bi se stigli razboljeti. Osim male pošasti iverja u prstimameđu dječacima koji su nosili drva za ogrjev i slične epidemije opeklina među djevojkama izkuhinje, nije bilo ni novih nezgoda.

I ja sam bila uzbuđena. Ovo je večer koju sam čekala. Gospođa FitzGibbons rekla mi je da će sviborci iz klana MacKenzie večeras doći u dvoranu da polože zakletvu vjernosti Columu. A dok seunutra bude odvijala tako važna svečanost, nitko neće paziti na staje.

Tijekom sati pomaganja u kuhinji i voćnjacima, uspjela sam staviti na stranu dovoljno hrane zanekoliko dana, kako sam vjerovala. Nisam imala čuturu za vodu, ali pronašla sam zamjenu, jednu oddebljih staklenki iz ambulante. Zahvaljujući Columu, imala sam čvrste čizme i topao ogrtač. A imatću i pristojnog konja; popodne sam posjetila staje i odlučila kojeg ću uzeti. Nisam imala novca, alimoji su mi pacijenti dali pregršt sitnih drangulija, vrpce i komadiće rezbarija i nakita. Ako se pokaženeophodnim, moći ću ih zamijeniti za ono što bi mi moglo zatrebati.

Nije mi bilo drago što ću zloupotrijebiti Columovo gostoprimstvo i prijateljstvo stanovnikadvorca, otišavši bez riječi ili poruke oproštaja, ali na kraju krajeva, što bih im uopće mogla reći?Izvjesno sam vrijeme razmišljala o tom problemu, ali naposljetku sam zaključila da je najboljejednostavno otići. Ionako nisam imala papir za pisanje, a nisam se htjela izlagati riziku da gapokušam uzeti iz Columovih odaja.

Sat nakon sumraka, oprezno sam otišla do staja, naćulivši uši ne bih li opazila bilo kakav znakprisutnosti ljudi, ali činilo se da su svi već otišli u dvoranu da se pripreme za svečanost. Vrata subila zatvorena, ali otvorila su se kad sam ih malo gurnula, nečujno se okrenuvši unutra na kožnatimšarkama.

Zrak u staji bio je topao i živ od blagog komešanja konja koji su se odmarali. Kako bi rekao stricLamb, staja je bila mračna kao unutrašnjost pogrebnikova šešira. Onih nekoliko prozora bili su samouski prorezi, premaleni da propuste slabašnu svjetlost zvijezda. Otišla sam do glavnog dijela stajeispruženih ruku, dok mi je slama šuštala pod nogama.

Oprezno sam opipavala ispred sebe, tražeći rub pregratka da me vodi. Ruke su mi nalazile samoprazan zrak, ali sam potkoljenicama udarila o tvrdu prepreku koja je ležala na tlu, pa sam palanaglavce, s oštrim uzvikom koji je odjeknuo u kosim krovnim gredama stare kamene zgrade.

Prepreka se otkotrljala s psovkom iznenađenja i čvrsto me zgrabila za ruke. Našla sam sezatočena uz krupno tijelo muškarca čiji mi je dah škakljao uho.

“Tko je to?” dahnula sam i trznula se unatrag. “I što radite ovdje?” Čuvši moj glas, nevidljivinapadač olabavio je stisak.

“To bih ja vas mogao pitati, Saskinjo”, rekao je dubok i blag glas Jamieja MacTavisha, pa samosjetila olakšanje i malo se opustila. Zatim se on pomaknuo u slami i uspravio u sjedeći položaj.

“Doduše, pretpostavljam da mogu pogoditi”, suho je dodao. “Što mislite, kako biste dalekodospjeli, curo, u mračnoj noći na konju kojeg ne poznajete, dok vas pola MacKenziejeva klanaprogoni od jutra?”

To me razdražilo, iz više razloga.“Nitko me ne bi progonio. Svi su u dvorani. Bila bih jako iznenađena kad bi ujutro svaki peti bio

dovoljno trijezan da stoji a kamoli da jaše.”Nasmijao se i ustao, a onda ispružio ruku da i meni pomogne ustati. Otresao mi je slamu s leđa

haljine, nešto snažnije no što sam smatrala neophodnim.“To je dobar zaključak, Saskinjo”, rekao je, kao da je malo iznenađen što sam sposobna

razmišljati. “Ili bi bio da Colum nije postavio stražare oko čitavog dvorca i raštrkane po šumi. Teškoda bi on ostavio dvorac bez zaštite dok se u njemu nalaze svi borci iz klana. Istina, kamen ne goritako dobro kao drvo..

Pretpostavila sam da aludira na glasoviti masakr u Glencoeu, kad je izvjesni John Campbell, pozapovijedima vlade, mačem zaklao trideset i osam članova klana MacDonald i zapalio kuću u kojojih je ostavio. Brzo sam računala. To se dogodilo prije samo pedesetak godina; dovoljno nedavno daopravda sve obrambene mjere koje bi Colum mogao poduzeti.

“U svakom slučaju, jedva da ste mogli izabrati goru noć za pokušaj bijega”, nastavio jeMacTavish, kao da je potpuno nesvjestan činjenice da sam pokušala pobjeći; brinuo ga je samorazlog zašto moj bijeg ne bi uspio, što mi se učinilo pomalo čudnim. “Ako zanemarimo stražare ičinjenicu da je svaki dobar konjanik iz okolice ovdje, cesta do dvorca bit će krcata ljudima kojidolaze na tynchal i igre.”

“Tynchal?”“Lov. Obično na jelena, ovoga puta možda na divlju svinju; jedan od momaka iz staje rekao je

Starom Alecu da je u istočnoj šumi vidio krupnog vepra.” Spustio je svoju veliku šaku na moja leđa iokrenuo me prema jedva vidljivom pravokutniku otvorenih vrata.

“Idemo”, rekao je. “Odvest ću vas natrag u dvorac.”Odmaknula sam se od njega. “Ne morate se truditi”, nezahvalno sam odvratila. “Znam i sama naći

put.”Prilično me čvrsto uhvatio za lakat. “Ne sumnjam. Ali bolje da ne naiđete sami na nekog od

Columovih stražara.”“A zašto ne?” obrecnula sam se. “Ne činim ništa loše. Ne postoji zakon koji zabranjuje šetnju oko

dvorca, zar ne?”“Ne. Ne vjerujem da bi vam oni naudili”, odvratio je, zamišljeno zirkajući u sjene. “Ali ne bi

bilo neobično da neki stražar ponese bocu da mu pravi društvo na straži. Piće može biti ugodnodruštvo, ali ne potiče pristojno ponašanje kad ti neka sitna, slatka cura priđe sama u mraku.”

“I na vas sam naišla sama u mraku”, podsjetila sam ga s izvjesnom smjelošću. “A ja nisam niosobito sitna ni jako slatka, barem ne u ovom trenutku.”

“Istina, ali ja sam spavao, nisam bio pijan”, kratko je odgovorio. “A zanemarimo li pitanje vašegponašanja, prilično ste sitniji od većine Columovih stražara.”

Odustala sam od tog jalovog natezanja i pokušala drugi pristup. “A zašto ste spavali u staji?”upitala sam ga. “Zar ne možete nigdje naći krevet?” Sada smo već dospjeli do vanjskog dijela

kuhinjskih vrtova, pa sam mu na slabom svjetlu mogla vidjeti lice. Imao je napet izraz lica,provjeravajući kamene nadsvođene ulaze pokraj kojih smo prolazili, ali na moje je riječi oštroskrenuo pogled.

“Mogu”, rekao je. Još uvijek me držeći za lakat, nastavio je hodati, ali trenutak poslije dodao je:“Mislio sam da će biti pametnije ako se držim po strani.”

“Zato što ne želite položiti zakletvu Columu MacKenzieju?” pokušala sam pogoditi. “I ne želiteizazvati galamu zbog toga?”

Pogledao me kao da ga moje riječi zabavljaju. “Tako nešto”, priznao je.Jedna od bočnih vrata bila su otvorena, a fenjer smješten na vrhu kamene izbočine bacao je žuti

sjaj na stazu. Već smo gotovo dospjeli do tog mjesta kad me jedna ruka iznenada uhvatila s leđa inaglo podigla.

Pokušala sam se oduprijeti, ali čovjek koji me je uhvatio imao je debele rukavice i, kao što jerekao Jamie, bio je mnogo krupniji od mene.

Sudeći po zvukovima, činilo se da i sam Jamie ima manje probleme. Stenjanje i prigušenopsovanje naglo je prestalo s treskom i sočnim gelskim uzvikom.

Borba u mraku je prestala, a onda se začuo smijeh meni nepoznatog muškarca.“Za ime Božje, pa to je onaj mladi Columov nećak. Kasniš na polaganje zakletve, je li, momče?

A koga to vodiš sa sobom?”“To je neka cura”, odvratio je čovjek koji me držao. “Sudeći po težini, slatka i sočna.” Maknuo

mi je ruku s usta i snažno me stisnuo na drugom mjestu. Vrisnula sam od ogorčenja, posegnula prekoramena, uhvatila ga za nos i cimnula. Čovjek me ispustio na tlo s kratkom kletvom, manje formalnomod onih koje su se trebale dati u dvorani. Odmaknula sam se od snažnog zadaha rakije, osjetivšiiznenadnu navalu zahvalnosti zbog Jamiejeve nazočnosti. Možda je ipak pametno postupio što mepratio.

Ali činilo se da on ne misli tako. Neuspješno se pokušao osloboditi iz čvrstog stiska dvojicenaoružanih stražara koji su ga bili dohvatili. U njihovim postupcima nije bilo neprijateljstva, ali ipaksu ga čvrsto držali. Zatim su odlučno krenuli prema otvorenim vratima, vukući svog zarobljenika sasobom.

“Ne, prvo mi dopustite da se odem presvući, ljudi”, stao je prosvjedovati. “Nisam prikladnoodjeven za polaganje zakletve.”

Taj njegov elegantni pokušaj bijega osujetila je iznenadna pojava Ruperta, koji je izletio krozuska vrata kao čep iz boce, sjajno odjeven u košulju i kaput sa zlatnim vrpcama.

“Ne brini se ti za to, momče”, rekao je odmjeravajući Jamieja blistavim očima. “Mi ćemo teprikladno odjenuti - unutra.” Kimnuo je glavom prema vratima, a Jamie je pod prisilom nestao unutra.Mesnata ruka stisnula mi je lakat, pa nisam imala drugog izbora nego da ga slijedim.

Činilo se da je Rupert odlično raspoložen, kao i drugi muškarci koje sam vidjela unutar zidinadvorca. Možda šezdeset ili sedamdeset muškaraca, svi odjeveni u svoju najbolju odjeću, nakićenubodežima, sabljama, pištoljima i kožnatim kesama, šetalo se dvorištem oko ulaza u Veliku dvoranu.Rupert je pokazao prema vratima u zidu, a stražari su odvukli Jamieja u malu osvijetljenu prostorijukoja je očito služila kao skladište; svakakve stvarčice ležale su na stolovima i policama kojima jebila opremljena.

Rupert je kritički odmjerio Jamieja, gledajući komadiće slame u njegovoj kosi i mrlje na košulji.Vidjela sam kako mu je pogled zasjao kad je ugledao komadiće slame u mojoj kosi, a onda mu se nalicu pojavio ciničan osmijeh.

“Nije čudo što kasniš, momče”, rekao je i lupnuo Jamieja u rebra. “Nimalo te ne krivim.”“Willie!” pozvao je jednog čovjeka u dvorištu. “Treba nam nešto odjeće. Nešto prikladno za

vlastelinova nećaka. Pobrini se za to, čovječe, i požuri!”Jamie je stisnutih usta pogledao muškarce koji su ga okruživali. Šestorica pripadnika klana, svi

neobuzdano raspoloženi, u očekivanju polaganja zakletva, sjajući od divljeg ponosa MacKenzieja.Njihovom je raspoloženju očito pomogla obilna konzumacija iz bačve piva koju sam vidjela udvorištu. Jamiejevo je oko zaiskrilo prema meni, a izraz lica još uvijek mu je bio tmuran. Sve je ovotvoja krivica, kao da mi je govorilo njegovo lice.

Dakako, mogao je reći da ne želi položiti zakletvu Columu i krenuti natrag prema svom toplomkrevetu u staji. To jest, ako je želio da ga gadno pretuku ili da mu prerežu grkljan. Podigao je obrvuprema meni, slegnuo ramenima i prilično se elegantno pokorio Willieju, koji je dojurio s hrpomsnježnobijelog platna u naručju i četkom za kosu u ruci. Na vrhu hrpe ležao je šešir od plavogbaršuna, ukrašen metalnom značkom koja je držala grančicu božikovine. Podigla sam šešir da gapogledam, dok se Jamie mučio da navuče čistu košulju i očetka kosu, obuzdavajući žestinu.

Značka je bila okrugla i iznenađujuće fina. Pokazivala je pet vulkana u sredini, koji su izbacivalivrlo realistične pare. A na rubu je bilo geslo: Luceo non Uro.

“Sjajim, ne izgaram”, prevela sam naglas.“Da, curo, to je geslo MacKenziejeva klana”, rekao je Willie kimajući mi s odobravanjem. Uzeo

mi je šešir i tutnuo ga Jamieju u ruke, a onda odjurio potražiti još odjeće.“Ovaj... žao mi je”, rekla sam Jamieju tihim glasom, koristeći se Williejevom odsutnošću da mu

se primaknem bliže. “Nisam namjeravala...”Jamie, koji je s neodobravanjem gledao značku, pogledao me odozgo, a tmurna crta na njegovim

ustima se opustila.“Ah, ne brinite se zbog mene, Saskinjo. Do toga je moralo doći prije ili poslije.” Skinuo je

značku sa šešira i gorko joj se nasmiješio, važući je u ruci.“Znate li kako glasi moje geslo, curo?” upitao me. “Hoću reći, geslo mog klana?”“Ne znam”, iznenađeno sam odgovorila. “Kako?”Bacio je značku u zrak, uhvatio je i spretno spustio u kožnatu kesu. Pogledao je prilično mračno

prema otvorenom nadsvođenom prolazu, gdje su se članovi klana MacKenzie okupljali u nepravilnevrste.

“Je suis prest”, odgovorio je na iznenađujuće dobrom francuskom. Pogledao je unatrag i ugledaoRuperta i još jednog člana Mackenzieja kojeg nisam poznavala, kako se odlučno približavaju, licazažarenih od oduševljenja i alkohola. Rupert je nosio veliki komad tkanine s MacKenziejevimtartanom.

Bez oklijevanja, drugi je čovjek posegnuo za kopčom na Jamiejevu kiltu.“Bit će bolje da sad odete, Saskinjo”, kratko me posavjetovao Jamie. “Ovo nije mjesto za žene.”“Vidim”, suho sam odgovorila i za nagradu dobila poluosmijeh, dok su mu kukovi bili omotani u

novi kilt, a stari strgnut pristojno ispod njega. Rupert i njegov prijatelj čvrsto su ga uhvatili za ruke i

odvukli do nadsvođenog prolaza.Okrenula sam se bez oklijevanja i zaputila natrag prema stubama koje vode na galeriju za

muzičare, pažljivo izbjegavajući pogled svakog pripadnika klana kojeg sam usput srela. Kad sam senašla iza ugla, zastala sam i priljubila se uza zid kako bih ostala neprimijećena. Časak sam pričekala,dok hodnik nije bio privremeno pust, a onda jurnula kroz vrata galerije i brzo ih zatvorila za sobom,prije no što netko dođe iza ugla i primijeti kamo ulazim. Stube su bile slabo osvijetljene od svjetlaodozgo, pa sam bez problema hodala po dotrajalim pločama. Dok sam se penjala prema buci isvjetlosti, mislila sam na onaj posljednji kratki razgovor.

“Je suis prest.” Spreman sam. Ponadala sam se da je to točno.

Galerija je bila osvijetljena bakljama od borovine, blještavi plamenovi dizali su se ravno uvis uzidnim udubljenjima, okruženi crnim obrisima koje su njihovi prethodnici ostavili na zidovima. Kadsam se pojavila ispod tapiserija u stražnjem dijelu galerije, nekoliko se lica okrenulo da me pogleda,trepćući očima; činilo se da su sve žene iz dvorca ovdje. Prepoznala sam djevojku Laoghaire,Magdalenu i još nekoliko žena koje sam upoznala u kuhinjskim prostorijama, i dakako, debelu figurugospođe FitzGibbons, na počasnom mjestu pokraj ograde.

Ugledavši me, prijateljski me pozvala, a žene su se stisnule kako bi me pustile da prođem. Kadsam došla naprijed, mogla sam vidjeti čitavu dvoranu ispod nas.

Zidovi su bili okićeni grančicama imele, tise i božikovine, a miris zimzelenog drveća dizao se dogalerije, pomiješan s dimom vatri i jakim vonjem muškaraca. Bilo ih je na desetke, dolazili su iodlazili, stajali i razgovarali u malim skupinama raštrkanim diljem dvorane, svi odjeveni u nekuverziju tartana klana, pa makar samo pleda ili šešira nošenog iznad obične radne košulje i iznošenihhlača. Sami uzorci na tkanini jako su se razlikovali, ali boje su im uglavnom bile iste - tamnozelene ibijele.

Većina muškaraca bila je odjevena kao i Jamie, u kilt, ogrtač od pleda, šešir i - u većini slučajeva- značku. Načas sam ga ugledala kako stoji pokraj zida, još uvijek natmurena lica. Rupert je nestao umnoštvu, ali Jamieju je sa svake strane stajao po jedan kršni MacKenzie; to su očito bili stražari.

Zbrka u dvorani postupno je postajala organizirana, kako su stanovnici dvorca gurali i vodilipridošlice na mjesto kod donjeg kraja dvorane.

Ovo je očito posebna večer; uz onog momka koji svira gajde u dvorani, sada su bila još dvagajdaša, a držanje i gajde s bjelokosti jednoga od njih davali su do znanja da je on glavni gajdaš. Tajje čovjek kimnuo glavom drugoj dvojici pa je dvoranu ubrzo ispunila divlja i bučna glazba gajda.Ova verzija bila je mnogo manja od velikih sjevernjačkih gajda koje se koriste u borbi, no stvarala jevrlo učinkovitu buku.

Gajdaši su iznad žamora izveli triler od kojeg su sve prisutne prošli srsi. Žene oko meneuskomešale su se, a ja sam se sjetila stihova iz pjesme “Maggie Lauder”:

“Gajdaš Rab moje je imePonosim se jako njimeKad zasviram u svoje dudeCure plešu kao lude.”

Žene oko mene nisu baš poludjele, ali nesumnjivo su bile očarane. Često bi zadivljeno nešto

promrmljale, naginjući se preko ograde balkona i pokazujući ovog ili onog čovjeka koji se šetaodvoranom u svečanoj odori. Jedna djevojka spazila je Jamieja i s prigušenim uzvikom pozvalaprijateljice da ga pogledaju. Njegova pojava izazvala je značajno došaptavanje i mrmljanje.

Djelomice je to bilo divljenje njegovu lijepom izgledu, ali više nagađanje o njegovoj prisutnostina polaganju zakletve. Primijetila sam da Laoghaire blista poput svijeće gledajući ga, pa sam sesjetila onoga što je Stari Alec rekao kod obora - Znaš da joj otac neće dopustiti da se uda zanekoga izvan klana. A Jamie je još k tome Columov nećak, ne? Unatoč svemu tome, momak je dobraprilika. Dakako, ako zanemarimo sitnicu da je odmetnik od zakona.

Uto je glazba gajda dosegnula užareni vrhunac i naglo prestala. U potpunom muku u dvorani,Colum MacKenzie izašao je kroz gornji nadsvođeni prolaz i odlučnim korakom krenuo prema malompostolju koje je bilo podignuto na čelu prostorije. Nije se trudio prikriti invalidnost, ali nije se njomeni razmetao. Izgledao je veličanstveno u ažurno plavom kaputu s bogatim zlatnim ukrasima, srebrnomdugmadi i crvenim svilenim manšetama koje su se protezale gotovo do laktova. Tartanski kilt od finevune visio mu je preko koljena i pokrivao veći dio nogu u kockastim čarapama. Na glavi je imaoplavi šešir, ali srebrna značka imala je na sebi maslačak a ne božikovinu. Čitava dvorana zadržala jedah kad se pojavio. Što god drugo da je bio, Colum MacKenzie bio je i pravi šoumen.

Okrenuo se prema okupljenim članovima klana, podigao ruke i pozdravio ih zvonkim uzvikom:“Tulach Ard!”“Tulach Ard!” gromoglasno su odgovorili članovi klana. Žena pokraj mene se tresla.Uslijedio je kratak govor na gelskom, popraćen povremenim uzvicima odobravanja, a onda je

počelo polaganje zakletva.Columovom postolju prvi je prišao Dougal MacKenzie. Stojeći na malom podiju, Colum je bio

dovoljno visok da se sretne s bratom licem u lice. Dougal je bio raskošno odjeven, ali u običankestenasti baršun bez zlatnih vrpca, kako ne bi odvraćao pažnju od Columove veličanstvenosti.

Dougal je teatralno isukao bodež i kleknuo, uhvativši bodež za oštricu. Nije govorio tako snažnimglasom kao Colum, ali je bilo dovoljno glasno da svaka riječ odzvoni čitavom dvoranom.

“Zaklinjem vam se na vjernost križem našega gospodina Isusa Krista i svetim željezom što gadržim u ruci i svečano se obvezujem na odanost imenu klana MacKenzie. Ako ikad podignem ruku navas, neka mi ovo sveto željezo probije srce.”

Zatim je spustio mač, poljubio ga na spoju oštrice i drška i vratio u korice. Još uvijek klečeći,ispružio je sklopljene ruke prema Columu, koji ih je uhvatio i prinio usnama, u znak da prihvaćaponuđenu zakletvu. Zatim je povukao Dougala na noge.

Colum se okrenuo da podigne srebrni pehar s tartanom prekrivenog stola iza sebe. Objemarukama podigao je teški kalež s ručkama i ispio gutljaj iz njega, a onda ga je ponudio Dougalu.Dougal je ispio obilan gutljaj i vratio kalež Columu, a zatim se posljednji put naklonio poglavaruklana MacKenzie i odmaknuo u stranu, kako bi napravio mjesta za sljedećeg čovjeka u redu.

Isti ritual stalno se ponavljao, od prisege do ceremonijalnog ispijanja. Dok sam gledala mnoštvomuškaraca u redu, ponovo me obuzelo divljenje prema Columovoj sposobnosti. Pokušala samizračunati koliko će alkohola ispiti do kraja večeri, ako nakon svake zakletve popije jedan gutljaj, aonda sam ugledala Jamieja kako se približava čelu kolone.

Dougal, koji je nakon polaganja zakletve zauzeo mjesto iza Columa, primijetio je Jamieja prijeColuma, koji je bio zaokupljen nekim drugim. Primijetila sam da se iznenađeno trgnuo. Prišao je

bratu i nešto mu šapnuo. Colum je zadržao pogled na čovjeku ispred sebe, ali vidjela sam da se maloukočio. I on je bio iznenađen i, kako se činilo, ne baš oduševljen.

Kako je svečanost odmicala, uzbuđenje u dvorani, od početka veliko, sve je više raslo. Kad biJamie sada odbio položiti zakletvu, pomislila sam, krajnje uzbuđeni članovi klana rastrgali bi ga nakomadiće. Stalno sam otirala dlanove o haljinu, znojeći se od osjećaja krivice što sam ga dovela uovako opasnu situaciju.

Jamie je izgledao mirno. Premda je u dvorani bilo vruće, nije se znojio. Strpljivo je čekao u redu,kao da nije svjestan da je okružen stotinom do zuba naoružanih ljudi, koji bi mu smjesta zamjeriliuvredu klana MacKenzie i njegova poglavara. Je suis prest, doista. Ili je možda naposljetku odlučioposlušati Alecov savjet?

Zarivala sam nokte u dlanove čekajući da dođe red na njega.Elegantno je kleknuo na jedno koljeno i duboko se naklonio Columu. Ali umjesto da isuče mač

kako bi položio zakletvu, ustao je i pogledao Columa u oči. Kad je uspravno stajao, bio je za glavuviši od većine muškaraca u dvorani, a sada je bio nekoliko centimetara viši od Columa na postolju.Bacila sam pogled prema Laoghaire. Problijedjela je kad je Jamie ustao, a vidjela sam da i onagrčevito steže šake.

Sve su oči u dvorani bile uprte u njega, ali on je progovorio kao da je nasamo s Columom. Glasmu je bio dubok kao Columov, pa se svaka riječ jasno čula.

“Colum MacKenzie, dolazim vam kao rođak i saveznik. Ne dajem vam zakletvu, jer svoju samzakletvu dao imenu koje nosim.” Iz gomile se začulo duboko prijeteće režanje, ali ne obazirući se nato, Jamie je nastavio: “Ali slobodno vam dajem ono što imam; svoju pomoć i svoju dobru volju, akose ikad pokaže potreba za njima. Dajem vam svoju poslušnost, kao sunarodnjak i kaozemljoposjednik, i smatram da me ova zakletva obvezuje sve dok se nalazim na području klanaMacKenzie.”

Zašutio je i ostao stajati, visok i uspravan, s rukama opuštenim uz bokove. Sad je red na Columu,pomislila sam. Samo jedna njegova riječ, samo jedan znak, i ujutro će ispirati Jamiejevu krv sazidova dvorane.

Colum se načas nije pomaknuo, a onda se nasmiješio i ispružio ruke. Nakon trenutka kolebanja,Jamie je polako položio ruke na Columove dlanove.

“Počašćeni smo vašom ponudom prijateljstva i dobre volje”, jasnim je glasom rekao Colum.“Prihvaćamo vašu odanost i smatramo vas saveznikom klana MacKenzie.”

Kad je Colum otpio gutljaj iz pehara i ponudio ga Jamieju, nastalo je popuštanje napetosti udvorani i gotovo čujan uzdah olakšanja na galeriji. Mladi čovjek s osmijehom je prihvatio pehar. Aliumjesto da otpije uobičajeni ceremonijalni mali gutljaj, pažljivo je podigao gotovo punu posudu,nagnuo je i stao piti. Dok su mu se snažni mišići na vratu nastavljali micati, među promatračima sezačuo uzdah, mješavina poštovanja i razgaljenosti. Uskoro će morati zastati da udahne, pomislilasam, ali to se nije dogodilo. Ispio je tekućinu iz teške čaše do posljednje kapi, a zatim ju je spustio,snažno udahnuo i vratio je Columu.

“A ja sam počašćen”, rekao je malo promuklim glasom, “što sam saveznik klana s takoprofinjenim ukusom za viski.”

Nato se dvoranom prolomio smijeh, a Jamie je krenuo prema nadsvođenom prolazu, zastajkujućiusput da bi se rukovao s ljudima koji su mu čestitali i tapšali ga po leđima. Očito, Colum nije bio

jedini član porodice MacKenzie sa smislom za teatralnost.Vrućina na galeriji gušila me, a od dima koji se dizao zaboljela me glava prije no što je Colum s

nekoliko, pretpostavljam, uzbudljivih riječi napokon završio svečanost polaganja zakletva. Šestpehara alkohola nije ga uzdrmalo i njegov snažni glas još uvijek je odjekivao dvoranom. Unatočstajanju, večeras ga barem neće boljeti noge, pomislila sam.

Uto su zasvirale gajde, a s mjesta ispod mene zaorio se oduševljeni uzvik, pa se svečani prizorpretvorio u sve jači val razuzdane vike. Još jači uzvik dočekao je bačvice piva i rakije koje su sepojavile na stalcima, zajedno s pladnjevima vrućih zobenih kolača, kuhanih ovčjih iznutrica i mesa.Gospođa Fitz, koja je zacijelo organizirala ovaj dio svečanosti, opasno se nagnula preko ogradebalkona, pozorno prateći ponašanje posluge, uglavnom mladića koji su bili premladi da bisudjelovali u polaganju zakletva.

“A gdje su fazani?” promrmljala je sebi u bradu, promatrajući pojavu pladnjeva. “A gdje sunadjevene jegulje? Neka Mungo Grant ide k vragu! Ako su mu zagorjele jegulje, oderat ću mu kožu.”Napokon je donijela odluku, pa se okrenula i počela probijati prema stražnjem dijelu galerije, očitone htijući prepustiti organizaciju nečega tako važnog kao što je gozba neiskusnim rukama MungaGranta.

Iskoristivši priliku, stala sam se probijati iza nje, koristeći se velikom brazdom koju je ostavljalaiza sebe u gomili. Druge žene, očito zahvalne što su dobile razlog da odu, pridružile su mi se uegzodusu.

U podnožju stubišta, gospođa Fitz se okrenula i žestoko frknula ugledavši krdo žena iza sebe.“Vi mlade cure odmah da ste otišle u svoje sobe”, zapovjedila je. “Kad već niste ostale na

galeriji, gdje ste bile sigurne i skrivene od pogleda, najbolje će biti da se brzo vratite u svoje sobe.Ali bez zadržavanja u hodnicima i virenja iza uglova. Nema ovdje nijednog muškarca koji već nijepripit, a za sat vremena svi će biti pijani kao zemlja. Mlade cure nemaju večeras ovdje što tražiti.”

Zatim je otvorila vrata i oprezno provirila u hodnik. Kad se uvjerila da je sve u redu, potjerala ježene kroz vrata, jednu po jednu, i žurno ih poslala u njihove spavaće sobe na gornjim katovima.

“Treba li vam pomoć?” upitala sam prišavši joj. “Hoću reći, u kuhinji?”Zavrtjela je glavom i nasmiješila se na moju ponudu. “Ne, nema potrebe, curo. Pođite sad s

ostalima, ni vi niste ništa sigurniji.” Prijateljski me gurnula u polumračni hodnik.Sjetivši se susreta sa stražarima u dvorištu, bila sam sklona poslušati njezin savjet. Muškarci u

dvorani bančili su, plesali i pili, ne razmišljajući o obuzdavanju ili samokontroli. Složila sam se,žene ovdje nemaju što tražiti.

Ali pronaći put do svoje sobe posve je druga stvar. Nalazila sam se u dijelu dvorca koji nisampoznavala i premda sam znala da je gornji kat povezan natkrivenim prolazom s hodnikom što vodi domoje sobe, nisam mogla pronaći ništa što bi makar i nalikovalo na stube.

Kad sam skrenula za ugao, nabasala sam na grupu pripadnika klana. Bili su to muškarci kojenisam poznavala, pridošlice iz vanjskih područja klana, nenavikli na pristojno ophođenje stanovnikadvorca. Ili sam barem tako zaključila kad je jedan od njih, koji je izgleda tražio zahod, odustao odpotrage i odlučio obaviti nuždu u kutu hodnika kad sam nabasala na njih.

Odustala sam od stuba i smjesta se okrenula, s namjerom da se vratim putem kojim sam došla. Alinekoliko je ruku posegnulo da me zaustavi, pa sam se našla stisnuta uza zid hodnika, okruženabradatim gorštacima s rakijom u dahu i silovanjem u mislima.

Ne vidjevši svrhu u predigri, čovjek ispred mene zgrabio me oko struka i gurnuo mi drugu rukupod prsluk haljine. Naslonio se na mene i bradom mi protrljao uho. “Kako bi bilo da udijeliš sladakpoljubac hrabrim momcima iz MacKenziejeva klana? Tulach Ard!”

“Erin go bragh”, odvratila sam grubim glasom i odgurnula ga svom snagom. Nesiguran od pića,zateturao je unatrag i zabio se u jednoga od svojih drugova, a ja sam se sagnula u stranu i dala ubijeg, odbacujući usput nezgrapne cipele.

Kad se ispred mene pojavila još jedna sjena, pokolebala sam se. Ali, činilo se da je ispred menesamo jedna sjena, a iza mene ih je bilo barem deset, i unatoč teretu pića, brzo su me sustizali.Potrčala sam naprijed, s namjerom da zaobiđem muškarca pred sobom. Ali on mi je hitro prepriječioput, pa sam se zaustavila, tako naglo da sam mu morala položiti ruke na prsa kako se ne bih zabila unjega. Bio je to Dougal MacKenzie.

“Kog vraga...” počeo je, a onda je ugledao muškarce iza mojih leđa. Gurnuo me iza sebe izarežao nešto prema mojim progoniteljima na gelskom. Oni su stali prosvjedovati na istom jeziku, alinakon kratka razgovora koji je nalikovao na režanje vukova, odustali su i otišli u potragu za boljomzabavom.

“Hvala”, rekla sam, malo ošamućena. “Hvala vam. Idem ja sad. Ne bih smjela biti ovdje.”Dougal me pogledao, uhvatio za ruku i okrenuo prema sebi. Kosa mu je bila raščupana; očito jesudjelovao u pijančevanju u dvorani.

“Imaš pravo, curo”, odvratio je. “Ne bi smjela biti ovdje. Ali budući da jesi, mala, morat ćešplatiti kaznu”, promrmljao je, a oči su mu zasjale u polumraku. A onda me, bez upozorenja, privukaosebi i poljubio, tako silovito da mi je ozlijedio usne i prisilio me da ih razmaknem. Jezik mu jepalucnuo o moj; osjetila sam jak okus viskija u njegovu dahu. Čvrsto mi je stegnuo stražnjicu i stisnuome uza se, pa sam preko slojeva suknja i podsuknja osjetila ukrućeni organ ispod njegova kilta.

Ispustio me isto tako naglo kao što me i uhvatio. Nepravilno dišući, glavom mi je pokazao nizhodnik. Pramen riđe kose pao mu je na čelo, pa ga je zagladio natrag na tjeme.

“Idi sad, curo”, rekao mi je, “prije no što platiš veću cijenu.”Otišla sam, bosonoga.

S obzirom na sinoćnja događanja, očekivala sam da će većina stanovnika dvorca ujutro ostatidokasno u krevetu i možda se dovući u prizemlje da se okrijepi vrčem piva kad sunce već budevisoko - dakako, pod pretpostavkom da uopće odluče izaći iz soba. Ali pokazalo se da su gorštačkiŠkoti iz klana MacKenzie čvršći soj no što sam pretpostavljala, jer je dvorac brujao poput košnicemnogo prije svitanja. Grubi glasovi dozivali su uzduž i poprijeko hodnika, oklopi su zveckali a čizmelupale dok su se muškarci pripremali za lov na vepra.

Jutro je bilo hladno i maglovito, ali kad sam na putu za dvoranu srela Ruperta u dvorištu, on mestao uvjeravati da su ovo najbolje moguće vremenske prilike za lov na vepra.

“Veprovi imaju tako debelu kožu da im hladnoća ne predstavlja problem”, objasnio mi je, žustrobruseći vrh koplja na brusu koji je pokretao nogom, “a u tako gustoj magli osjećaju se sigurni - zatošto ne mogu vidjeti približavanje ljudi, znate.”

Obuzdala sam se da ne odvratim kako to znači da ni lovci ne mogu vidjeti vepra sve dok se nenađu pokraj njega.

Kad su se kroz maglu počele probijati krvavocrvene i zlatne sunčeve zrake, u prednjem dvorištu

okupila se grupa lovaca, s kapljicama vlage na odjeći i oduševljenim sjajem u očima. Laknulo mi jekad sam shvatila da žene ne sudjeluju u lovu i da se zadovoljavaju nuđenjem ječmenih pogača i pivaiz bačve junacima na odlasku. Gledajući za mnoštvom muškaraca koji su odlazili prema istočnojšumi, svi do zuba naoružani kopljima, sjekirama, lukovima, tobolcima punim strijela i bodežima, bilomi je pomalo žao vepra.

Sat vremena poslije, kad su me hitno pozvali na rub šume da previjem rane muškarcima koji su,pretpostavljala sam, neočekivano nabasali na zvijer u magli, to se raspoloženje pretvorilo uzadivljeno poštovanje.

“U vražju mater!” uzviknula sam ugledavši razjapljenu, nazupčanu posjekotinu koja se protezalaod koljena do gležnja. “To je učinio vepar? Zar su mu zubi od nehrđajućeg čelika?”

“Molim?” Ranjeni muškarac bio je blijed od šoka i previše potresen da mi odgovori, ali jedan odmomaka koji su mi pomagali dobacio mi je začuđen pogled.

“Nije važno”, odvratila sam i čvrsto omotala ozlijeđenu potkoljenicu zavojem. “Odnesite ga udvorac, pa ćemo reći gospođi Fitz neka mu dade vruću gustu juhu i plahte. Moram mu zašiti ranu, aovdje nemam potreban pribor.”

S brežuljka u magli još uvijek su dopirali ritmički povici goniča. Iznenada se visoko iznad maglei drveća zaorio bolan krik, a jedan iznenađeni fazan izletio je iz obližnjeg skrovišta sa zastrašujućimle-petanjem krila.

“Blagi Bože na nebesima, što je sad?” Zagrabila sam pregršt zavoja prepustivši pacijenta svojimpomoćnicima i potrčala prema šumi.

Magla je ispod granja bila gušća pa nisam mogla vidjeti više od metar-dva ispred sebe, aliuzbuđeni uzvici i pucketanje granja vodili su me u pravom smjeru.

Projurio je pokraj mene odostrag. Slušajući napregnute uzvike, nisam ga čula, a nisam ga nividjela sve dok nije prošao. Mračna masa kretala se nevjerojatnom brzinom, a apsurdno tankiraskoljeni papci bili su gotovo nečujni na raskvašenom lišću.

Iznenadna pojava te prikaze toliko me zapanjila da se u prvi mah nisam ni sjetila uplašiti. Ostalasam buljiti kroz maglu u mjesto gdje je čekinjasto crno stvorenje nestalo. Tek kad sam podigla rukuda zagladim vlažne pramenove kose koji su mi se kovrčali oko obraza, na ruci sam ugledala prugucrvenih mrlja. Spustivši pogled, ugledala sam istu takvu prugu na suknji. Zvijer je ranjena. Je li onomožda bio veprov urlik?

Nisam baš bila uvjerena u to, znala sam raspoznati zvuk smrtnog ranjavanja. A zvijer je projurilapokraj mene u punoj brzini. Duboko sam uzdahnula i krenula u zid magle da potražim ranjenogmuškarca.

Našla sam ga u podnožju male padine, okružena ljudima u kiltovima. Pokrili su ga ogrtačima odpleda da ga ugriju, ali pokrivač na nogama zlokobno je potamnio od vlage. Na padini kojom seotkotrljao ostala je široka blatnjava brazda, a na mjestu gdje je sreo vepra hrpa blatnjava lišća ikomad zemlje. Kleknula sam do njega, podigla ogrtač s njegovih nogu i dala se na posao.

Tek što sam počela, uzvici okolnih muškaraca natjerali su me da se okrenem, pa sam ugledalaonaj obris iz noćne more kako se pojavljuje iz drveća, opet nečujno.

Ovog puta imala sam dovoljno vremena da spazim držak noža u boku zvijeri, možda djeločovjeka koji je ležao na tlu preda mnom. I opaku žućkastu kljovu, zamrljanu crvenilom, poput ludihmalih očiju.

Jednako zapanjeni kao i ja, muškarci oko mene posegnuli su za oružjem. Jedan visoki muškarac,brži od ostalih, zgrabio je koplje iz ruke svog skamenjenog druga i zakoračio na proplanak.

Bio je to Dougal MacKenzie. Hodao je gotovo nehajno, noseći koplje nisko iznad tla, držeći ga sobje ruke, kao da se sprema iskopati grudu zemlje. Krenuo je prema zvijeri obraćajući joj se tihimglasom, mrmljajući joj nešto na gelskom, kao da je želi namamiti iz skloništa krošnji pod kojima jestajala.

Prvi napad bio je iznenadan poput eksplozije. Zvijer je projurila tako blizu nas da je njezinprolazak izazvao lepršanje smeđeg lovačkog tartana. Odmah se okrenula i vratila, samo mrljamišićava bijesa. Dougal je skočio u stranu poput borca s bikovima i zamahnuo prema njoj kopljem.Natrag, naprijed i ponovo. Sve je to manje podsjećalo na žestoku borbu a više na ples; oba suprotivnika bila snažna, ali tako hitra da je izgledalo kao da lebde iznad tla.

Sve je završilo za minutu ili dvije, premda se činilo da je trajalo mnogo dulje. Izmaknuvši seoštrim kljovama, Dougal je podigao vrh kratkog debelog koplja i zario ga ravno u nakošena plećazvijeri. Začuo se udarac koplja i prodorno skvičanje od kojeg su mi se digle sve dlačice napodlakticama. Sitne svinjske oči stale su se micati lijevo-desno, grozničavo tražeći svog suparnika, amekani papci udarili su o tlo izbacujući debele grude vlažne zemlje.

Skvičanje je naglo prestalo i načas je zavladao muk. Onda se začulo obično svinjsko roktanje iveprov se trup smirio.

Dougal nije pričekao da zvijer krepa. Obišao je životinju koja se divlje trzala i vratio doozlijeđenog čovjeka. Spustio se na koljena i stavio ruku ispod ranjenikovih ramena, preuzevši mjestočovjeka koji ga je počeo pridržavati. Tanki mlaz krvi pošpricao mu je visoke jagodične kosti, aosušene kapljice zamrsile su mu kosu na jednoj strani glave.

“Miruj, Geordie”, rekao je ranjenom čovjeku, a njegov inače grubi glas iznenada je postao blag.“Miruj. Ubio sam vepra, čovječe. Sve je u redu.”

“Dougal? Jesi li to ti, čovječe?” Ranjeni čovjek okrenuo je glavu prema Dougalu i s naporomotvorio oči.

Dok sam mu hitno provjeravala puls i znakove života, s iznenađenjem sam slušala Dougalov glas.Žestoki i nemilosrdni Dougal obraćao se čovjeku tihim glasom i govorio mu utješne riječi, čvrsto gaprivivši uza se i milujući mu raskuštranu kosu.

Spustila sam se na pete i ponovo posegnula prema hrpi odjeće na tlu pokraj sebe. Iz najmanjedvadeset centimetara duge, duboke rane koja se protezala stegnom od međunožja, postojano je curilakrv. Ali nije šikljala, što znači da bedrena arterija nije presječena i da postoje dobri izgledi da sekrvarenje zaustavi.

Ali krvarenje iz želuca nije se moglo zaustaviti, na mjestu gdje su oštre kljove podjednakorasparale kožu, mišiće, opnu želuca i crijeva. Ondje nisu bile presječene velike žile, ali kroznazubljenu posjekotinu na koži jasno sam vidjela da su probijena crijeva. Takve abdominalne ranečesto su kobne, čak i s modernim operacijskim dvoranama, kirurškim koncima i svim dostupnimantibioticima. Sadržaj probijenih crijeva izlijevao se u šupljine tijela, kontaminirajući čitavopodručje i činio infekciju neizbježnom. A bez ičega što bi mu moglo pomoći, osim glavica češnjaka icvjetova stolisnika...

I Dougal je pogledao groznu ranu, a onda mene. Usne su mu se pomakle, nečujno oblikujući riječipreko ranjenikove glave: “Može li preživjeti?”

Šutke sam odmahnula glavom. Pridržavajući Geordieja, Dougal je načas zastao, a onda jeispružio ruku i odvezao zavoj koji sam mu na brzinu bila svezala oko stegna. Pogledao me kao da meizaziva da se usprotivim, ali ja sam samo kratko kimnula glavom. Mogla sam zaustaviti krvarenje idopustiti da ga odnesu natrag u dvorac, pa da ondje leži u sve većoj agoniji i možda još danima trpiboli, sve dok mu se rana na trbuhu ne zagnoji, a infekcija se napokon dovoljno proširi da ga ubije.Ono što mu je Dougal omogućio bila je, možda, bolja smrt - da umre na otvorenom, dok mu krv izsrca mrlja isto ono lišće koje je zamrljala krv zvijeri koja ga je ubila. Otpuzala sam po vlažnom lišćudo Geordiejeve glave i prihvatila pola njezine težine na svoj dlan.

“Uskoro će vam biti bolje”, rekla sam mu mirnim glasom, onako kako su me naučili. “Bol ćeuskoro popustiti.”

“Da, već mi je... bolje. Više ne osjećam nogu... a ni ruke... Dougal... jesi li ovdje? Jesi li ovdje,čovječe?” Slijepo je ispružio obamrle ruke. Dougal ih je čvrsto stisnuo, nagnuo se i promrmljao munešto na uho.

Geordie se iznenada svinuo u leđima i zario pete duboko u blatnjavu zemlju; tijelo mu se žestokoprotivilo onome što mu je duh već počeo prihvaćati. S vremena na vrijeme duboko je uzdahnuo, kaočovjek koji krvari nasmrt pa traži zrak, gladan kisika koji mu nedostaje.

U šumi je bilo vrlo tiho. Ptice nisu pjevale u magli, a ljudi koji su strpljivo čučali u sjeni krošnjibili su isto tako tihi kao i okolno drveće. Nagnuti nad tijelom u agoniji, Dougal i ja mrmljali smoranjenom čovjeku riječi utjehe, dijeleći neugodnu, bolnu i neizbježnu zadaću da mu pomognemoumrijeti.

Vratili smo se u dvorac u tišini. Ja sam hodala pokraj mrtvog tijela koje je ležalo naimproviziranoj nosiljci od jelova granja. Iza nas, na istoj takvoj nosiljci, ležalo je tijelo njegovaprotivnika. Dougal je sam hodao na čelu.

Ušavši u glavno dvorište, ugledala sam punašnu nisku figuru oca Baina, seoskog svećenika, kakozakašnjelo hita da pomogne palom članu svoje pastve.

Kad sam se okrenula prema stubama koje vode u ambulantu, Dougal je zastao i uhvatio me zaruku. Nosači nosiljke s Geordiejevim pokrivenim tijelom produžili su prema kapelici, ostavljajućinas u praznom hodniku. Držeći me za zapešće, Dougal me napeto pogledao.

“Vi ste već gledali ljude kako umiru”, rekao mi je bezizražajnim glasom. “Nasilnom smrću.” Nijeto bilo pitanje nego gotovo optužba.

“Mnogo njih”, odvratila sam jednako bezizražajnim glasom, a onda sam istrgla ruku iz njegovastiska i otišla se pozabaviti svojim živućim pacijentima.

Ma koliko grozna bila, Geordiejeva smrt samo je nakratko pokvarila raspoloženje na svečanosti.Istog popodneva u kapelici dvorca održana je raskošna misa zadušnica, a sutradan ujutro počele suigre.

Od kojih ja nisam mnogo vidjela jer sam bila zaokupljena viđanjem rana sudionika, tako da oautentičnim igrama škotskih gorštaka sa sigurnošću mogu reći samo to da su prilično grube. Previlasam ranu jednom nespretnjakoviću koji se uspio posjeći pokušavajući plesati među mačevima,namjestila slomljenu nogu nesretniku koji se našao na putu neoprezno bačenog kladiva i škrto dijelilaricinusovo ulje i sirup potočarke mnoštvu djece koja su se prejela slatkiša. Krajem popodneva, bilasam već gotovo posve iscrpljena.

Popela sam se na stol u ambulanti i gurnula glavu kroz uski prozor da udahnem malo zraka.Galama, smijeh i glazba s polja na kojem su se održavale igre prestali su. Dobro. Znači da neće bitinovih pacijenata, barem do sutra. Što je ono Rupert rekao da sada slijedi? Natjecanje u streličarstvu?Hram. Provjerila sam zalihu zavoja i umorno zatvorila za sobom vrata ambulante.

Izašla sam iz dvorca i zaputila se prema stajama. Obuzela me potreba za društvom koje nijeljudsko, koje ne govori i ne krvari. A nadala sam se da ću možda sresti i Jamieja, kako god da sepreziva, i dobiti priliku da mu se još jedanput pokušam ispričati zbog polaganja zakletve. Istina,uspio se izvući, ali očito, da je bilo po njegovu, uopće ne bi ni bio ondje. A što se tiče govorkanja onašoj navodnoj ljubavnoj vezi koje Rupert sada možda širi, o tome nisam htjela razmišljati.

A nisam željela razmišljati ni o svojoj situaciji. Ali morat ću, prije ili poslije. Nakon što se mojpokušaj bijega na početku skupa tako spektakularno izjalovio, pitala sam se bi li mi izgledi bili boljina svršetku. Istina, tada će većina konja odlaziti, zajedno s gostima. Ali još uvijek će mi ostati naraspolaganju dovoljan broj konja iz dvorca. S malo sreće, nestanak jednog od njih pripisat će senasumičnoj krađi; sajmom i igrama vrzmalo se dosta sumnjivih tipova. A u strci odlazaka, moždaprođe izvjesno vrijeme prije no što itko shvati da me nema.

Hodala sam uz ogradu obora, razmišljajući kojim bih putem mogla pobjeći. Problem je bio utome što sam imala samo nejasnu predodžbu o tome gdje se nalazim u odnosu na mjesto na koje samhtjela otići. A budući da me, zahvaljujući liječenju ozlijeđenih na igrama, sada poznaje gotovo svakipripadnik klana MacKenzie odavde do granice, neću moći nikoga pitati za put.

Iznenada sam se zapitala je li Jamie obavijestio Columa ili Dougala o mom neuspješnompokušaju bijega one večeri kad su se polagale zakletve. Ni jedan od njih nije mi to spomenuo, pa samzaključila da to možda ipak nije učinio.

U oboru nije bilo konja. Otvorila sam vrata ograde, a srce mi je poskočilo kad sam ugledala iJamieja i Dougala kako sjede jedan do drugoga na bali sijena. Izgledali su jednako iznenađeni mojompojavom kao i ja njihovom, ali galantno su ustali i ponudili mi da sjednem.

“Oprostite”, odvratila sam povlačeći se prema vratima. “Nisam vas htjela prekinuti.”“Ne, curo”, odvratio je Dougal. “Ono što sam upravo govorio Jamieju tiče se i vas.”Kratko sam pogledala Jamieja, a on je uzvratio jedva vidljivim kimanjem glave. Dakle, nije

rekao Dougalu o mom pokušaju bijega.Sjela sam, pomalo oprezna zbog Dougala, prisjetivši se one male scene u hodniku u noći

polaganja zakletvi, premda je on poslije nije spomenuo ni jednom riječju ni gestom.“Za dva dana krećem na put”, naglo mi je rekao. “Odlučio sam povesti vas dvoje sa sobom.”“Kamo nas vodite?” iznenađeno sam upitala, osjetivši da mi srce brže kuca.“U obilazak MacKenziejeve zemlje. Budući da Colum ne putuje, ja moram obići seljake i vazale

koji nisu mogli doći na skup. I usput obaviti pokoji poslić ovdje-ondje...” Odmahnuo je rukom,odbacujući ih kao trivijalne.

“Ali što ću vam ja?” htjela sam znati. “Hoću reći, što ćemo vam mi?”Malo je razmislio. “Pa, Jamie je vješt s konjima. A što se tiče vas, Colum smatra da bi bilo

pametno odvesti vas do Fort Williama. Tamošnji zapovjednik mogao bi vam... pomoći da pronađetesvoju obitelj u Francuskoj.” Ili bi mogao pomoći tebi, pomislila sam, da doznaš tko sam. A tko znašto mi još prešućuješ? Dougal me pažljivo promatrao da vidi kako ću reagirati na vijest.

“U redu”, mirno sam odgovorila. “To mi zvuči kao dobra ideja.” Izvana sam ostala mirna, ali usebi sam se obradovala. Kakve li sreće! Sada više ne moram pokušavati pobjeći iz dvorca. Dougalće me većinu puta odvesti sam. A vjerovala sam da od Fort Williama bez većih teškoća mogu samanaći put. Do Craigh na Duna i do kruga uspravnih kamenova. A onda, uz malo sreće, i natrag kući.

Treći dio

Na putu

I

11.

Razgovori s odvjetnikom

zjahali smo kroz vrata dvorca Leoch dva dana poslije, neposredno prije zore. Konji su opreznokoračali preko kamenitog mosta u grupicama po dva, tri ili četiri, ispraćeni povicima za sretan put

i gakanjem divljih patki na jezeru. S vremena na vrijeme bacila bih pogled preko ramena, sve dokobris dvorca nije napokon nestao iza zavjese svjetlucave magle. Pomisao da nikad više neću vidjetito turobno kameno zdanje i njegove stanovnike ispunila me neobičnim osjećajem žaljenja.

Bat konjskih kopita potmulo je odjekivao u magli. Glasovi su se čudno širili vlažnim zrakom, pase dozivanje s jednog kraja duge povorke katkad lako moglo čuti na drugom, a onda bi se zvukoviobližnjeg razgovora pretvorili u isprekidano mrmljanje. Činilo se kao da jašemo kroz izmaglicunastanjenu duhovima. Bestjelesni glasovi lebdjeli su zrakom, čas dolazeći iz daljine, a onda izzačudne blizine.

Ja sam jahala u sredini povorke; s jedne mi je strane jahao vojnik kojem nisam znala ime, a sdruge Ned Gowan, sitni pisar kojeg sam vidjela kako radi u Columovoj dvorani. Kad smo na putuzapodjenuli razgovor, shvatila sam da je on više od običnog pisara.

Ned Gowan bio je odvjetnik. Rodio se, odrastao i školovao u Edinburghu, a točno je tako iizgledao. Bio je to sitan, postariji čovjek urednih i preciznih navika, u kaputu od kvalitetnog sukna,finim vunenim dokoljenkama, platnenoj košulji s malim nagovještajem čipke na rukavima i hlačamaod materijala koji je bio dobro pogođen kompromis između zahtijeva putovanja i statusa njegovapoziva. Sliku su upotpunjavale male uske naočale sa zlatnim okvirima, lijepa vrpca za kosu i dvorogišešir od plavog pusta. Tako je savršeno utjelovljivao pravnika da ga nisam mogla pogledati a da sene nasmiješim.

Jahao je pokraj mene na mirnoj kobili, s dvije goleme izlizane kožnate torbe prebačene prekosedla. Objasnio mi je da u jednoj nosi pribor svog poziva: tintarnicu, pera i papir.

“A što nosite u onoj?” upitala sam ga pogledavši drugu torbu. Prva je bila dupkom puna, a drugase činila gotovo praznom.

“Ta je predviđena za zakupnine poglavaru”, odgovorio je odvjetnik potapšavši praznu torbu.“Znači da on očekuje prilično?” upitala sam, a gospodin Gowan dobroćudno je slegnuo

ramenima.“Ne baš previše, draga moja. Ali većina zakupnina bit će isplaćena u penijima i drugim sitnim

kovanicama. A one, nažalost, zauzimaju više prostora od vrednijih kovanica.” Na odvjetnikovimtankim usnama zatitrao je osmijeh. “Osim toga, još uvijek je lakše nositi gomile bakra i srebra negoglavninu poglavareva dohotka.”

Okrenuo se i bacio prodoran pogled preko ramena na dvoja kola koja su vukle mazge na začeljupovorke.

“Vreće žita i hrpe repe barem imaju prednost da se ne kreću. Nemam ništa protiv peradi, ako jeprikladno svezana i stavljena u krletke. A ni protiv koza, premda su one nezgodne zbog svojihsvežderskih navika. Jedna mi je lani pojela rupčić, premda moram priznati da je krivica moja, jer

sam dopustio da mi tkanina viri iz džepa kaputa.” Zatim je odlučno izravnao tanke usne. “Ali ove samgodine izdao jasne zapovijedi. Nećemo prihvaćati žive svinje.”

Pretpostavila sam da nužnost zaštite bisaga gospodina Gowana i dvojih kola objašnjavaprisutnost dvadesetak ljudi koji su sačinjavali preostali dio skupine za ubiranje zakupnine. Svi su bilinaoružani i jahali na konjima, a s nama je išao i izvjestan broj natovarenih životinja, koje,pretpostavila sam, prenose hranu za našu skupinu. Između pozdrava i uzvika, gospođa Fitz rekla mi jeda ćemo imati oskudan ili nikakav smještaj i da ćemo često morati prenoćiti logorujući uz cestu.

Silno me zanimalo što je to navelo čovjeka s očiglednim kvalifikacijama gospodina Gowana dapreuzme službu u udaljenom škotskom gorju, daleko od blagodati civiliziranog života na koji jezacijelo naviknut.

“Pa, što se toga tiče”, odgovorio je kad sam ga upitala, “kad sam bio mlad, imao sam malu firmuu Edinburghu. S čipkastim zavjesama na prozorima i sjajnom mjedenom pločicom s mojim imenompokraj vrata. Ali dozlogrdilo mi je iz dana u dan pisati oporuke, sastavljati ugovore i gledati ista licana ulici. I tako sam otišao”, jednostavno je rekao.

Kupio je konja i nešto namirnica i krenuo na put, ne znajući ni kamo je pošao ni što će učiniti kadtamo stigne.

“Vidite”, rekao mi je brišući nos rupčićem s monogramom, “moram priznati da gajim sklonostprema pustolovinama. A budući da me ni društveni položaj ni obiteljsko podrijetlo nisu predodrediliza život drumskog razbojnika ili pomorca, što su najpustolovnija zanimanja koja sam u ono vrijememogao zamisliti, odlučio sam da umjesto toga odem u škotsko gorje. Vjerovao sam da ću s vremenommožda uspjeti nagovoriti poglavara nekog klana da... pa, da mu na neki način služim.”

A tijekom svojih putovanja, doista je naišao na takvog poglavara.“Jacoba MacKenzieja”, rekao je prisjećajući ga se s naklonim osmijehom. “Bio je to gadan stari

riđokosi lupež.” Kimnuo je prema riđoj kosi Jamieja MacTavisha koja je blistala u magli na čelupovorke. “Njegov mu je unuk vrlo sličan, znate. Jacob i ja upoznali smo se preko pištolja, jer me on utom trenutku pljačkao. Budući da nisam baš imao bogzna kakav izbor, rado sam mu predao konja itorbe. Ali mislim da se malo iznenadio kad sam ga zamolio da pođem s njim, pješice ako jeneophodno.”

“Jacob MacKenzie?” upitala sam. “Columov i Dougalov otac?”Postariji odvjetnik kimnuo je glavom. “Da. Dakako, on u to vrijeme još nije bio predvodnik

klana. To je postao tek nekoliko godina poslije... čemu sam i ja malčice pridonio”, skromno je dodao.“Stvari tada nisu bile tako... civilizirane”, nostalgično je rekao.

“Doista?” učtivo sam odvratila. “A Colum vas je... dobio u nasljeđe, da tako kažem?”“Tako nekako”, odgovorio je gospodin Gowan. “Nastala je mala zbrka kad je Jacob umro, znate.

Nedvojbeno, nasljednik Leocha bio je Colum, ali on...” Zastao je i bacio pogled ispred i iza sebekako bi se uvjerio da nas nitko ne može čuti. Ali onaj vojnik bio je odjahao naprijed da se pridružinekolicini svojih drugova, a od vozača kola iza nas dijelilo nas je dobre četiri dužine konja.

“Colum je bio normalan čovjek otprilike do svoje osamnaeste godine”, nastavio je odvjetnikpriču, “i sve je govorilo da će postati dobar vođa. Uzeo je Letitiju za ženu kao dio savezništva sCameronima - ja sam sastavio bračni ugovor”, usput je dodao, “ali ubrzo nakon vjenčanja doživio jegadan pad tijekom jednog napada. Slomio je bedrenu kost, koja nije dobro zacijeljela.”

Kimnula sam glavom. Pa jasno, tako je moralo biti.

“A onda je prebrzo ustao iz kreveta”, nastavio je gospodin Gowan s osmijehom, “pa je pao nizastube i slomio drugu nogu. Ostao je u krevetu gotovo godinu dana, ali ubrzo je postalo jasno da ćeposljedice biti trajne. A na nesreću, Jacob je upravo tada umro.”

Mali čovjek zastao je da sredi misli. Ponovo je pogledao preda se, kao da nekoga traži, a kad ganije našao, zavalio se u sedlu.

“U to vrijeme također je nastala zbrka oko vjenčanja njegove sestre”, rekao je. “A Dougal... pa,bojim se da se Dougal u toj aferi nije baš iskazao. Inače je tada mogao postati poglavar, vidite, alismatralo se da on za to još nije dovoljno mudar.” Zatresao je glavom. “Oh, oko toga je nastala velikagungula. Okupili su se bratići, stričevi i vazali, održan je veliki skup da se ta stvar riješi.”

“Ali naposljetku su ipak izabrali Columa”, rekla sam, ponovo zadivljena snagom ličnosti ColumaMacKenzieja. Bacivši pogled na ostarjelog malog čovjeka koji je jahao pokraj mene, pomislila samkako je Colum bio sretne ruke i u izboru saveznika.

“Jesu, ali samo zato što su braća odlučno stala jedan uz drugoga. Nitko nije sumnjao u Columovuhrabrost znate, niti u njegovu mudrost, samo u njegove tjelesne sposobnosti. Bilo je jasno da on nikadviše neće moći povesti ljude u borbu. Ali zato je tu bio Dougal, zdrav i čitav, premda malonepromišljen i nagao. Stao je iza bratova stolca i zakleo se da će slijediti Columovu riječ i da će bitinjegove noge i ruke, s mačem na bojnom polju. I tako je pao prijedlog da Colum postane poglavar,što bi u normalnim okolnostima i postao, a da Dougal postane ratni poglavar i predvodi klan uvrijeme borbi. Bila je to situacija ne bez presedana”, precizno je dodao.

Skromnost kojom je rekao “pao je prijedlog...” jasno je davala do znanja odakle je taj prijedlogpotekao.

“A čiji ste vi čovjek?” upitala sam. “Columov ili Dougalov?”“Moja je dužnost da zastupam klan MacKenzie kao cjelinu”, promišljeno je odgovorio. “Ali

formalno gledano, položio sam zakletvu Columu.”Formalno gledano, malo sutra, pomislila sam. Vidjela sam polaganje zakletvi, premda se nisam

mogla sjetiti male odvjetnikove prilike među tolikim muškarcima. Nitko tko je prisustvovao tojceremoniji nije mogao ostati ravnodušan, čak ni rođeni odvjetnik. A koliko god da su mu kosti stare ikoliko god da je do grla ogrezao u pravo, ovaj mali odvjetnik na riđoj kobili po vlastitu priznanjuima dušu romantika.

“On vas zacijelo smatra velikom pomoći”, diplomatski sam rekla.“Oh, tu i tamo malo mu pomognem”, odvratio je. “Nekom sitnicom. A i drugima. Zatreba li vam

kakav savjet, draga moja”, dodao je veselo sjajeći, “nemojte se ustezati da zatražite moju pomoć.Uvjeravam vas, možete računati na moju diskreciju.” Staromodno se naklonio u sedlu.

“Kao što i Colum MacKenzie može računati na vašu odanost?” upitala sam podigavši obrve.Sitne smeđe oči pogledale su me bez okolišanja, a iz njihovih blijedih dubina provirivali su ilukavost i humor.

“No dobro”, odvratio je bez isprike. “Vrijedilo je pokušati.”“Valjda”, rekla sam, više zabavljena nego razljućena. “Ali ja uvjeravam vas, gospodine Gowan,

da mi vaša diskrecija nije potrebna, barem ne u ovom trenutku.” Njegov je stil zarazan, pomislila samčuvši vlastite riječi. Zvučim baš kao i on.

“Ja sam engleska dama”, dodala sam čvrstim glasom, “to je sve. Colum trati svoje vrijeme - a i

vaše - pokušavajući izvući iz mene tajne koje ne postoje.” Ili tajne koje postoje ali se ne mogu izreći,pomislila sam. Možda je diskrecija gospodina Gowana bezgranična, ali ne i njegova sposobnostvjerovanja.

“Nije vas valjda poslao na ovo putovanje samo zato da izvučete iz mene opasna priznanja, je li?”upitala sam, iznenada pogođena tom mišlju.

“O, ne.” Gospodin Gowan kratko se nasmijao na tu ideju. “Doista nije, draga moja. Ja imamvažnu funkciju, vodim knjigovodstvo i izdajem potvrde za Dougala, a obavljam i male pravne uslugekoje mogu zatrebati pripadnicima klana u udaljenijim područjima. A bojim se da čak ni u ovojpoodmakloj dobi nisam posve prerastao želju da tražim pustolovine. Stvari su sada mnogo mirnijenego prije” - uzdahnuo je, možda sa žaljenjem - “ali uvijek postoji mogućnost da vas netko opljačkana putu ili da vas napadne u blizini granice.”

Potapšao je drugu torbu na sedlu. “Ova torba nije posve prazna, znate.” Dovoljno je otvoriopreklopac torbe da ugledam dva pištolja sa sjajnim izrezbarenim dršcima, sigurno smještena u dvijeomče koje su ih držale na lakom dohvatu.

Zatim me odmjerio upijajući svaku pojedinost moje vanjštine i odjeće.“I vi biste trebali nositi oružje, draga moja”, rekao mi je blago prijekornim tonom. “Premda

pretpostavljam da Dougal smatra kako to ne bi bilo prikladno... još. Porazgovarat ću s njim o tome”,obećao mi je.

Ostatak dana proveli smo u ugodnom razgovoru, gubeći se u njegovim sjećanjima na dobra staravremena, kad su muškarci još uvijek bili muškarci i kad poguban korov civilizacije nije tako jakodivljao na veličanstvenom licu škotskog gorja.

Navečer smo na jednom proplanku pokraj ceste podigli logor. Ja sam sa sobom bila ponijelapokrivač, zamotan i svezan iza sedla, pa sam se spremila provesti svoju prvu noć izvan dvorca snjim. Ali kad sam se udaljila od vatre i zaputila do mjesta iza drveća, bila sam svjesna pogleda kojime slijede. Sloboda ima jasne granice čak i pod vedrim nebom, pomislila sam.

Do prve postaje na putu stigli smo u podne drugog dana. Bila je to samo skupina od tri-četiri kolibe,smještena podno malog brežuljka nedaleko od ceste. Iz jedne od koliba iznijet je stolac za Dougala, ajedna debela daska - promišljeno ponijeta u kolima - postavljena je preko druga dva stolca dagospodinu Gowanu služi kao pisaći stol.

On je iz stražnjeg džepa svog kaputa izvukao golemi četverokut uštirkanog platna i uredno gapoložio na panj, koji je privremeno bio oslobođen svoje uobičajene funkcije mjesta za cijepanjedrva. Zatim je sjeo na njega i stao izvlačiti tintarnicu, knjigu poslovanja i knjigu potvrda, jednakostaloženo kao da se još uvijek nalazi u svom uredu s čipkastim zavjesama u Edinburghu.

Jedan po jedan, pojavili su se ljudi iz obližnjih imanja, da obave svoj godišnji posao spoglavarovim predstavnikom. Vladala je opuštena atmosfera, mnogo neformalnija nego prilikomdogađanja u dvorani dvorca Leoch. Svaki je čovjek došao s posla na polju ili u staji, privukaoslobodan stolac i sjeo pokraj Dougala u prividnoj jednakosti, objašnjavajući, žaleći se ili samoćaskajući.

Neki su došli u društvu jednog ili dvojice kršnih sinova, koji su donijeli vreće žita ili vune. Nakraju svakog razgovora, neumorni Ned Gowan napisao bi potvrdu o plaćanju godišnjeg poreza,uredno zabilježio transakciju u svoju knjigu poslovanja i dao znak prstom jednom od goniča, koji bi

poslušno odnio danak u kola. Nešto rjeđe, mala hrpa kovanica nestala bi u dubinama njegove kožnatetorbe, s jedva čujnim zveckanjem. Za to vrijeme, vojnici bi se odmarali ispod drveća ili otišli u šumuna uzbrdici - u lov, pretpostavljala sam.

U sljedećih nekoliko dana ponavljale su se varijacije tog prizora. Tu i tamo pozvali bi me ukolibu na jabukovaču ili mlijeko, a sve bi žene nagrnule u jednu malu sobu da porazgovaraju samnom. Katkad bi skupina grubih koliba bila dovoljno velika da u njoj bude taverna ili čak igostionica, koju bi Dougal pretvorio u svoj stožer za taj dan.

S vremena na vrijeme, porez je uključivao konja, ovcu ili neku drugu životinju. Njih bismoobično s nekim u susjedstvu zamijenili za nešto što se može lakše nositi, a ako je Jamie rekao da jekonj dovoljno dobar za staje u dvorcu, privezali bismo ga na svoj konopac.

Pitala sam se kakva je Jamiejeva uloga u grupi. Premda se on očito dobro razumio u konje,razumjela se i većina ljudi u grupi, uključujući i samog Dougala. Uzimajući u obzir i to da su ljudimalokad plaćali konjima, a da konji obično nisu bili bogzna kakvog podrijetla, pitala sam se zašto susmatrali neophodnim da povedu sa sobom stručnjaka. Tek tjedan dana nakon polaska, u jednom selučije ime nisam mogla izgovoriti, doznala sam pravi razlog zašto je Dougal poveo Jamieja.

Premda maleno, selo je bilo dovoljno veliko da ima tavernu s dva-tri stola i nekoliko klimavihstolaca. Dougal je u njoj primao ljude i ubirao porez. A nakon prilično neprobavljivog ručka koji sesastojao od slane govedine i repe, održao je suđenje, plaćajući pivo seljacima zakupnicima ipoljodjelcima koji su se zadržali nakon transakcije, i nekolicini mještana koji su dolutali u tavernunakon što su zgotovili svoj dnevni posao, da bleje u strance i čuju vijesti koje smo nosili.

Ja sam tiho sjedila na klupi u kutu, srčući ustajalo pivo i uživajući u odmoru od jahanja. Nisamobraćala veliku pažnju na Dougalov govor, koji je stalno prelazio s engleskog na gelski, a uključivaoje sve, od sitnih tračeva i farmerskih tema, do naizgled vulgarnih šala i beskrajnih priča.

Dokono sam se pitala koliko će nam dugo trebati da stignemo do Fort Williama ako nastavimoovakvim tempom. I kako da se najbolje odvojim od Škota iz dvorca Leoch kad stignemo, a da se nezapetljam s Englezima iz vojnog garnizona. Zadubljena u misli, nisam ni primijetila da već nekovrijeme govori samo Dougal, kao da drži nekakav govor. Ostali su ga napeto slušali, s povremenimkratkim uzvicima i upadicama. Kako sam postupno ponovo postala svjesna svoje okoline, shvatilasam da on vješto vodi publiku do uzbudljivog vrhunca u vezi s nečim.

Osvrnula sam se oko sebe. Debeli Rupert i mali odvjetnik, Ned Gowan sjedili su uza zid izaDougala i napeto slušali, a na klupi pokraj njih ležali su zaboravljeni vrčevi piva. Namrštenogledajući svoj vrč, Jamie se nagnuo naprijed i nalaktio na stol. Što god da je Dougal govorio, činilose da Jamie za to ne haje.

Bez upozorenja, Dougal je ustao, uhvatio Jamieja za ovratnik i povukao ga. Košulja je bila stara,a i loše zašivena, pa ju je bez problema rasparao po šavovima. Potpuno iznenađen, Jamie se ukipio izaškiljio. Spazila sam da mu se čeljust ukočila, ali nije se pomaknuo dok je Dougal razmicaopoderane krpe tkanine da pokaže njegova leđa promatračima.

Svi su glasno uzdahnuli kad su ugledali ožiljke na Jamiejevim leđima, a onda su uzbuđeno iogorčeno zabrujali. Ja sam otvorila usta, a onda sam začula riječ “Saskinja”, izgovorenu bez lijepihnamjera, pa sam ih opet zatvorila.

S licem poput kamena, Jamie je ustao i odmaknuo se od male grupe ljudi koja ga je okruživala.Oprezno je skinuo razderanu košulju i zamotao je u loptu. Jedna postarija sitna žena, koja mu je

dosezala do laktova, zatresla je glavom i stala ga veselo tapšati po leđima, govoreći mu,pretpostavila sam, utješne primjedbe na gelskom. Ako je moja pretpostavka bila točna, očito nisuimale učinak kojem se nadala.

On je škrto odgovorio na nekoliko pitanja prisutnih ljudi. Dvije ili tri mlade djevojke koje su ušleda uzmu večernje pivo svojih obitelji stajale su zajedno pokraj daljeg zida, i međusobno se napetodošaptavale, često pogledavajući izbuljenih očiju preko sobe.

Dobacivši Dougalu pogled koji bi starijeg čovjeka morao pretvoriti u kamen, Jamie je odbaciorazderanu košulju u kut ognjišta i napustio prostoriju u tri duga koraka, ne obazirući se na suosjećajnomrmljanje gomile.

Lišena spektakla, njihova pažnja ponovo se usmjerila na Dougala. Nisam razumjela većinukomentara, ali oni djelići koje sam uspjela shvatiti bili su intonirani jako protuengleski. Ja sam bilaraspeta između želje da izađem za Jamiejem i da ostanem neprimjetno sjediti na svom mjestu, alisumnjala sam da Jamie želi društvo, pa sam se skutrila u kutu i pognula glavu, proučavajući blijedi,mutni odraz svog lica na površini vrča.

Zveckanje metala natjeralo me da podignem pogled. Jedan od muškaraca, kršni poljodjelac uuskim kožnatim hlačama, bacio je nekoliko kovanica na stol pred Dougala, i činilo se da i sam držigovor. Zatim je zastao i zataknuo palčeve za pojas kao da izaziva ostale da nešto poduzmu. Nakontrenutka neizvjesnosti, jedna ili dvije hrabre duše slijedile su njegov primjer, pa onda još nekolicina,izvlačeći bakrene novčiće iz kesa i kožnatih torbica. Dougal im je srdačno zahvalio i dao znakgostioničaru da posluži još jednu rundu piva. Primijetila sam da odvjetnik Ned Gowan urednosprema nove priloge u drugu torbu, ne u onu u koju je spremao najamninu namijenjenu Columovimškrinjama, pa sam shvatila što je zacijelo svrha Dougalove male predstave.

Kao i svi drugi poslovni pothvati, pobune zahtijevaju kapital. Okupljanje i prehranjivanje vojskezahtijeva zlato, a i uzdržavanje njezinih vođa. A ono malo čega sam se sjećala o Zgodnom princuCharlieju, mladom pretendentu na prijestolje, jedan dio podrške dobio je iz Francuske, ali diofinancija za njegov neuspješni ustanak došao je iz plitkih i izlizanih džepova ljudi kojima je želiovladati. Znači da su Colum ili Dougal, ili obojica, jakobiti; poklonici mladog pretendenta i suparnikazakonitog nositelja engleskog prijestolja, Georgea II.

Kad je napokon i posljednji od prisutnih seljaka i poljodjelaca otišao na večeru, Dougal je ustaoi protegnuo se s izrazom umjerena zadovoljstva na licu, poput mačke koja je uspjela popiti baremmlijeko, ako već ne i vrhnje. Odvagnuo je manju kesu, a onda je bacio natrag Nedu Gowanu načuvanje.

“Da, nije loše”, primijetio je. “Od ovako malog mjesta ne može se mnogo očekivati. Ali akoskupimo još ovoliko, i to će biti pristojna svota.”

“Pristojna baš nije riječ koju bih ja upotrijebila”, odvratila sam, ukočeno ustajući s mjesta odaklesam gledala događanja.

Dougal se okrenuo kao da me tek sad primijetio.“Ne biste?” upitao je, a usta su mu se svinula od zabavljenosti. “A zašto ne? Imate li što protiv

toga da lojalni podanici skupljaju sitne doprinose za potporu svom suverenu?”“Ništa”, odgovorila sam uzvrativši mu pogled. “Ma koji to suveren bio. Ali ne sviđaju mi se vaše

metode prikupljanja.”Dougal me pažljivo proučavao, kao da će mu moj izraz lica nešto reći. “Ma koji to suveren bio?”

tiho je ponovio. “Mislio sam da ne govorite gelski.”“I ne govorim”, kratko sam odgovorila. “Ali imam pamet s kojom sam se rodila i dva uha koja mi

dobro služe. I kako god da se na gelskom kaže ‘živio kralj George’, čisto sumnjam da se kaže ‘BraghStuart’.”

Zabacio je glavu i nasmijao se. “Imate pravo”, složio se. “Reći ću vam kako se na gelskom kaže‘vaš lenski gospodar i vladar’, ali to nije prikladna riječ za usne jedne dame, pa čak i ako jeSaskinja.”

Sagnuo se da pokupi izgužvanu košulju iz pepela na ognjištu i otresao s nje najgore komadićečađe.

“Ako vam se moje metode ne sviđaju, možda biste ih željeli popraviti”, predložio je, gurnuvši miupropaštenu košulju u ruke. “Posudite iglu od domaćice i pokrpajte je.”

“Pokrpajte je sami!” Vratila sam mu košulju i okrenula se da odem. “Kako vam drago”, ljubaznoje odvratio Dougal iza mojih leđa. “Ako je vi ne želite pokrpati, neka si je onda Jamie pokrpa sam.”

Zastala sam, a onda sam se s oklijevanjem okrenula i ispružila ruku.“U redu”, počela sam, ali prekinula me krupna ruka koja mi se vinula preko ramena i istrgnula

košulju Dougalu iz ruku. Pogledavši nas oboje jednako mračno, Jamie je tutnuo košulju pod mišicu iizašao iz prostorije isto tako nečujno kao što je i ušao u nju.

Našli smo smještaj za noć u kolibi jednog seljaka. Točnije rečeno, ja sam ga našla. Muškarci suspavali pod vedrim nebom, na stogovima sjena, na kolima i na komadima bujadi. U obranu mog spolaili statusa poluzatočenika, dali su mi slamaricu na podu kolibe, u blizini ognjišta.

Premda mi je slamarica izgledala neusporedivo bolje od jednog kreveta u kojem je spavala cijelaobitelj od šest članova, pomalo sam zavidjela muškarcima na tome što spavaju pod vedrim nebom.Vatru na ognjištu nisu ugasili, samo su je prigušili za noć, a zrak u kolibi bio je zagušljiv, pun topline,mirisa i zvukova vrpoljenja, prevrtanja, stenjanja, hrkanja, znojenja i prđenja svojih stanovnika.

Nakon izvjesnog vremena, izgubila sam svaku nadu da ću moći zaspati u tako zagušljivojatmosferi. Ustala sam i tiho se iskrala iz kolibe, uzevši pokrivač sa sobom. U usporedbi sa zrakom uprenatrpanoj kolibi, zrak vani bio je tako svjež da sam se naslonila na kameni zid i stala halapljivouvlačiti u pluća velike količine ugodne svježine.

Jedan je stražar sjedio tiho i budno pod drvetom pokraj staze. Kratko me pogledao, a onda jevaljda zaključio da neću daleko dospjeti u donjoj košulji, pa se ponovo posvetio rezuckanju malogpredmeta koji je držao u rukama. Na sjajnoj mjesečini, oštrica njegova sitnog sgian dhua svjetlucalase u sjenama ispod krošnje.

Obišla sam kolibu i uspela se na brežuljak iza nje, pazeći da ne nagazim na neko od sklupčanihtijela u travi. Pronašla sam ugodno zaklonjeno mjesto između dva velika kamena i napravila udobnognijezdo za sebe od hrpe trave i pokrivača. Ispružila sam se na tlo i zagledala se u puni mjesec koji jesporo putovao nebom.

Upravo sam tako gledala dizanje mjeseca kroz prozor dvorca Leoch one prve noći kao Columovnevoljki gost, što znači da je od mog nesretnog prolaska kroz krug uspravnih kamenova prošlo mjesecdana. Sada sam barem vjerovala da znam zašto su kamenovi ondje postavljeni.

Vjerojatno sami nisu imali nikakvo osobito značenje, nego su služili samo kao oznake. Baš kao

znak koji upozorava na odron kamenja u blizini ruba stijene, i uspravni kamenovi postavljeni su snamjerom da označe opasno mjesto. Mjesto na kojem... što? Na kojem je kora vremena tanka? Nakojem se nalazi neka vrste otvorenih vrata? Premda graditelji tih krugova vjerojatno nisu znali štozapravo obilježavaju. Za njih je to možda bilo mjesto grozomorne tajne i moćne magije; mjesto nakojem ljudi nestaju bez upozorenja. Ili se možda pojavljuju niotkuda.

To je zanimljiva misao. Što bi se dogodilo, zapitala sam se, da je netko bio prisutan na Craigh naDunu kad sam se ja iznenada pojavila niotkuda? Pretpostavila sam da to ovisi o vremenskomrazdoblju u koje čovjek doputuje. Da me neki seljak zatekao u takvim okolnostima u ovom vremenu,vjerojatno bi pomislio da sam vještica ili vila. S obzirom na reputaciju tog brežuljka, vjerojatnije bipomislio da sam vila.

A može lako biti da je taj brežuljak upravo tako i stekao svoju reputaciju, pomislila sam. Ako suljudi tijekom godina iznenada nestajali, ili se isto tako naglo pojavljivali niotkuda na određenommjestu, ono bi s dobrim razlogom postalo poznato po čarolijama.

Gurnula sam stopalo ispod pokrivača i stala micati nožnim palčevima na mjesečini. Sa svojih stošezdeset sedam centimetara, bila sam prilično visoka žena za ova vremena, jednako visoka kao imnogi muškarci. Dakle, budući da me nisu mogli zamijeniti za pripadnicu naroda vilenjaka,vjerojatno bi zaključili da sam vještica ili nekakav zloduh. Na temelju ono malo stvari koje sam znalao sadašnjim metodama postupanja s takvim prikazama, mogla sam samo biti zahvalna što nitko nijebio prisutan kad sam se pojavila.

Dokono sam se zapitala što bi se dogodilo kad bi cijela stvar funkcionirala u obrnutom smjeru.Kad bi netko nestao iz ovog vremena i pojavio se u mom? Na kraju krajeva, upravo sam to i samanamjeravala učiniti, ako je to uopće moguće izvesti. Kako bi neki Škot iz modernih vremena,primjerice upraviteljica pošte, gospođa Buchanan, reagirao kad bi se netko poput, recimo, Murtagha,iznenada pojavio pred njom?

Zaključila sam da bi ona najvjerojatnije pobjegla i pozvala policiju. A možda ne bi ništa učinila,nego bi samo prijateljima i susjedima ispripovijedala priču o nevjerojatnoj stvari koja joj se nekidan dogodila...

A kako bi to bilo za došljaka? Pa, uz malo opreza i sreće, možda bi se uspio uklopiti u novovrijeme a da ne privuče preveliku pažnju. Na kraju krajeva, ja uspijevam proći kao normalanstanovnik ovog vremena i mjesta, premda moj izgled i jezik izazivaju mnogo sumnjičavosti.

Ali što ako bi se raseljena osoba previše razlikovala od drugih ili ako bi stala pričati na sav glasšto joj se dogodilo? Ako bi se neki upadljivi stranac našao u primitivnim vremenima, vjerojatno bi gajednostavno ubili na licu mjesta, bez mnogo pitanja. A ako bi se našao u prosvjetljenijim vremenima,ako ga ne bi mogli smiriti, vjerojatno bi ga proglasili luđakom i otpremili u duševnu bolnicu.

Lako je moguće da se takve stvari događaju od pamtivijeka, pomislila sam. Čak i kad bi senestanak dogodio pred svjedocima, ne bi bilo nikakvih dokaza, ničega što bi posvjedočilo o tome štose dogodilo, jer bi jedina osoba koja zna odgovor nestala. A što se tiče nestalog čovjeka, on bi nadrugom kraju putovanja vjerojatno držao jezik za zubima.

Zadubljena u misli, nisam čula tihe glasove i zvuk koraka u travi, pa sam se prilično uplašilazačuvši nečiji glas samo metar-dva daleko od mene.

“Vrag neka te nosi, Dougale MacKenzie”, rekao je glas. “Bez obzira na to što smo rođaci, ovo tinisam dugovao.” Glas je bio tih, ali napet od gnjeva.

“Nisi?” pomalo je zabavljeno odvratio drugi glas. “Čini mi se da se sjećam izvjesne zakletve navjernost. Mislim da je glasila: ‘Sve dok se nalazim na području klana MacKenzie.’” Začuo se blagudarac, kao da netko udara nogom o zemlju obraslu travom. “A ovo jest područje klana MacKenzie,momče.”

“Zakleo sam se Columu a ne tebi.” Dakle, bio je to mladi Jamie MacTavish; nije bilo teškopogoditi zašto se uzrujao.

“To je jedno te isto, momče, i ti to znaš.” Začuo se lagani zvuk, kao pljuska u obraz. “Zakleo si sena odanost poglavaru klana, a izvan Leocha, ja sam Columova glava i ruke, isto kao i noge.”

“Nikad nisam vidio bolji primjer za to da desnica ne zna što radi ljevica”, uslijedio je brziodgovor. Unatoč gorčini, u glasu se osjećala duhovitost čovjeka koji uživa u prepirci. “Što misliš,kako će desnica reagirati kad dozna da ljevica prikuplja zlato za Stuarte?”

Nastupila je kratka stanka prije no što je Dougal odgovorio: “MacKenzieji, MacBeolaini iMacVinichi, svi su oni slobodni ljudi. Nitko ih ne može prisiliti da daju nešto protiv svoje volje, nitiih zaustaviti. A tko zna? Na kraju bi se moglo pokazati da će Colum dati više za princa CharlesaEdwarda nego svi ostali zajedno.”

“Moglo bi”, složio se dublji glas. “A sutra bi moglo kišiti nagore umjesto nadolje. Što ne znači daću čekati na vrhu stuba držeći malu kantu okrenutu naopačke.”

“Ne? Kad bi Stuart došao na prijestolje, ti bi od toga imao više koristi nego ja, momče. A odEngleza ne možeš očekivati ništa osim omče. Ako ti nije stalo do tog tvog ludog vrata...”

“Moj je vrat moja briga”, žestoko ga je prekinuo Jamie. “A i moja leđa.”“Ne dok putuješ sa mnom, momče dragi”, odvratio je njegov ujak podrugljivim glasom. “Ako

želiš čuti što ti Horrocks ima reći, postupat ćeš kako ti se kaže. I to bi ti bilo najpametnije; možda sivješt s iglom, ali imaš samo jednu čistu košulju.”

Uto sam začula meškoljenje, kao da netko ustaje s kamena i tihim koracima odlazi po travi. Aliudaljava se samo jedan par nogu, pomislila sam. Uspravila sam se u sjedeći položaj što sam tišemogla i oprezno provirila preko vrha jednog od kamenova koji su me zaklanjali.

Jamie je još uvijek sjedio pogrbljen na kamenu nekoliko koraka dalje; obgrlio je koljenalaktovima i spustio bradu na sklopljene šake. Gotovo mi je bio okrenut leđima. Ne želeći mu smetati,počela sam se polako povlačiti, ali on je uto iznenada progovorio.

“Znam da ste tu”, rekao je. “Izađite, ako želite.” Sudeći po boji glasa, bilo mu je posve svejednohoću li ga poslušati. Ustala sam i krenula prema njemu, a onda sam shvatila da sam u podsuknji.Zaključivši da on ima dovoljno briga, a da bi se još i crvenio zbog moje golotinje, taktično sam seogrnula pokrivačem prije no što sam mu prišla.

Sjela sam do njega, naslonila se na kamen i pomalo plaho ga pogledala. Nakon što me pozdraviokratkim kimanjem glave, nije se obazirao na mene, potpuno zadubljen u neugodne misli, sudeći pomrštenju. Jednim je stopalom nemirno lupkao po kamenu na kojem je sjedio, a prste je čvrstoisprepleo, a onda ih je rastegnuo tako jako da se začulo sitno pucketanje nekoliko zglobova.

To me pucketanje podsjetilo na satnika Mansona, časnika za opskrbu u bolnici u kojoj sam radila.On je sve nestašice, zakašnjele dostave i beskrajni idiotizam vojne birokracije prihvaćao kao svojupokoru. U normalnim okolnostima bio je blag i ljubazan čovjek, ali kad bi frustracije postaleprevelike, nakratko bi se povukao u svoj ured, zatvorio vrata i stao svom snagom udarati šakom u zid.Posjetitelji u predsoblju zadivljeno bi gledali kako se savitljivi drveni zid trese od siline njegovih

udaraca. Nekoliko trenutaka poslije, satnik Manson ponovo bi se pojavio, ozlijeđenih šaka ali opetmiran i spreman da se suoči s najnovijom krizom. Kad su ga naposljetku premjestili u drugu jedinicu,zid u njegovu uredu imao je na desetke rupa veličine šake.

Gledajući mladića na kamenu kako pokušava iščašiti prste, odmah sam pomislila na satnika kakose suočava s nekim nerješivim problemom opskrbe.

“Morate nešto udariti”, rekla sam mu.“Molim?” Iznenađeno je podigao pogled, kao da je zaboravio da sam u blizini.“Udarite nešto”, savjetovala sam mu. “Osjetit ćete se bolje.”Zaustio je da nešto kaže, ali onda je ustao s kamena, odlučnim korakom krenuo prema stablu

trešnje čvrsta izgleda i snažno ga udario. Izgleda da mu je to pružilo izvjesno olakšanje, pa je jošnekoliko puta udario deblo koje se treslo, uzrokujući da mu na glavu padne gusta kišasvijetloružičastih latica.

Trenutak poslije vratio se sišući izgrebene zglobove šake.“Hvala”, rekao mi je s ironičnim osmijehom. “Možda ću noćas ipak moći zaspati.”“Jeste li ozlijedili šaku?” Ustala sam da mu pregledam šaku, ali on je odmahnuo glavom i

pažljivo protrljao zglobove dlanom druge ruke.“Ne, nije to ništa.”Načas smo stajali u nelagodnoj tišini. Nisam mu htjela ništa reći o razgovoru koji sam načula, a ni

o ostalim večerašnjim događajima. Napokon sam prekinula tišinu i rekla: “Nisam znala da steljevak.”

“Ljevak? Oh, mislite krivoruk. Da, uvijek sam bio. Učitelj bi mi katkad svezao lijevu ruku zapojas na leđima, kako bi me prisilio da pišem drugom rukom.”

“Možete li? Mislim reći, pisati drugom rukom?”Kimnuo je glavom i ponovo primaknuo šaku ustima. “Mogu. Premda me od toga zaboli glava.”“Služite li se lijevom rukom i u borbi?” upitala sam ga, želeći mu skrenuti misli. “Držite li njome

mač, hoću reći?” Trenutno nije imao oružje, osim bodeža i sgian dhua, ali kao i većina ljudi u našojgrupi, danju je obično nosio i mač i pištolje.

“Ne, mačem se dobro služim objema rukama. Ljevoruki je mačevalac u nepovoljnom položaju,znate, s malim mačem, jer je okrenut protivniku lijevom stranom, a na toj strani mu je srce, vidite?”

Previše nervozan da ostane na miru, počeo je koračati travnatim proplankom i izvoditiilustrativne kretnje zamišljenim mačem. “Kad se borite teškim mačem, to nije važno”, rekao je.Ispružio je obje ruke ravno naprijed, spojenih šaka, i zamahnuo njima u elegantnom vodoravnom luku.“On se obično drži objema rukama”, objasnio je.

“A ako ste dovoljno blizu protivniku da se koristite samo jednom rukom, nije previše važnokojom se služite, jer zamahujete odozgo i gađate protivnika u rame. Ne u glavu”, dodao je poučnimtonom, “jer oštrica lako može skliznuti. Ali ako ga ubodete točno u čvor” - zasjekao je rubom šakespoj vrata i ramena - “mrtav je. Pa čak ako ubod i nije precizan, čovjek se ipak tog dana više nećeboriti - a vjerojatno nikad više.”

Spustio je lijevu ruku na pojas i izvukao bodež kretnjom kao da izlijeva vodu iz čaše.“E sad, ako se istovremeno borite i mačem i bodežom”, nastavio je, “a nemate štit da zaštitite

ruku u kojoj držite bodež, onda je bolje da okrenete protivniku desnu stranu, s malim mačem u tojruci, i zarinete mu bodež odozdo ako ste mu blizu. Ali ako je ruka u kojoj držite bodež dobrozaklonjena, možete mu prići s bilo koje stane i okrenuti se” - sagnuo se i okrenuo da mi pokaže - “dazadržite protivnikovu oštricu podalje od sebe - i koristite se bodežom samo ako izgubite mač ili rukuu kojoj ga držite.”

Spustio se nisko i zamahnuo oštricom nagore, izvevši elegantan, ubojit ubod koji se zaustaviodva-tri centimetra od mojih prsa. Nagonski sam ustuknula, a on se smjesta uspravio i gurnuo bodež ukorice, s osmijehom isprike.

“Oprostite. Pravim se važan. Nisam vas htio uplašiti.”“Vrlo ste vješti”, iskreno sam mu rekla. “Tko vas je naučio kako se boriti?” upitala sam.

“Pretpostavljam da je to bio neki ljevak.”“Da, bio je to ljevoruki borac. Najbolji kojeg sam ikad vidio.” Kiselo se osmjehnuo. “Dougal

MacKenzie.”U međuvremenu, većina latica trešnje već mu je pala s glave; samo se nekoliko ružičastih komada

još uvijek držalo za ramena, pa sam ispružila ruku da ih otresem. Spazila sam da mu je šav košuljepokrpan uredno, premda ne i elegantno. Čak je i rasporeno mjesto bilo zašiveno.

“Hoće li on to opet učiniti?” naglo sam ga upitala, ne mogavši se suzdržati.Zastao je prije no što je odgovorio, ali nije se pretvarao da ne razumije pitanje.“O, da”, napokon je rekao. “On tako dobiva ono što hoće, znate.”“A vi ćete mu to dopustiti? Da vas tako iskorištava?”Pogledao je mimo mene, prema taverni u podnožju, gdje je jedno svjetlo još uvijek sjalo kroz

pukotine između dasaka, a lice mu je ostalo glatko i bezizražajno poput zida.“Zasad.”

Nastavili smo obilaziti područje, prevaljujući ne više od nekoliko milja na dan, često zastajući nanekom križanju ili u kolibi, kako bi Dougal obavio svoj posao, gdje bi se nekoliko seljaka okupilo svrećama žita ili vrećicama brižljivo skupljena novca. Ned Gowan hitrim je perom bilježio sve tetransakcije u poslovne knjige i vadio sve potrebne potvrde iz torbe s mnoštvom pergamenata i papira.

A kad bismo došli u neki zaselak ili selo koji su bili dovoljno veliki da imaju tavernu iligostionicu, Dougal bi još jedanput obavio svoj posao, plaćao ljudima pića, pripovijedao im priče,držao govore, a naposljetku, ako bi procijenio da su izgledi dobri, prisilio Jamieja da ustane i pokažeokupljenim ljudima ožiljke. I još nekoliko kovanica bilo bi dodano u drugu torbu, novčarkunamijenjenu pretendentovu dvoru u Francuskoj.

Ja sam nastojala pratiti razvoj događaja i izaći prije no što bi situacija dosegla vrhunac; nikadnisam voljela javna razapinjanja na križ. Dok je početna reakcija na Jamiejeve ožiljke bilo užasnutosažaljenje, popraćeno bujicom psovki na račun engleske vojske i kralja Georgea, često se moglaosjetiti neznatna primjesa prezira koju sam čak i ja primjećivala. U jednoj sam prigodi čula nekogčovjeka kako tiho govori svom prijatelju na engleskom: “Grozan prizor, zar ne? Kriste, radije bih seudavio u lokvi vlastite krvi nego dopustio da me tako unakazi neki bljedunjavi Sas.”

Jamie, koji je otpočetka bio ljutit i jadan, svakim je danom postajao sve nesretniji. Čim bi mogao,opet bi navukao košulju, izbjegavajući pitanja i izraze sućuti i potražio neku izliku da napusti skup,

izbjegavajući nas, sve dok sljedećeg jutra ne bismo zajahali.Slomio se nekoliko dana poslije, u malom selu po imenu Tunnaig. Tog puta, Dougal je još uvijek

poticao okupljeno mnoštvo s rukom na Jamiejevu golom ramenu, kada je jedan od promatrača, nekimladi neotesanac duge prljave smeđe kose, dobacio neku osobnu primjedbu Jamieju. Nisam uspjelarazabrati što mu je rekao, ali učinak je bio trenutačan. Jamie se oslobodio iz Dougalova stiska iudarcem u želudac oborio momka na tlo.

Ja sam u međuvremenu polako naučila sastaviti nekoliko gelskih riječi, premda se ni u komslučaju ne bi moglo reći da već razumijem taj jezik. Ali primijetila sam da često mogu pogoditi što segovori po stavu govornika, bez obzira na to razumijem li riječi ili ne.

“Ustani i reci to još jedanput.” To zvuči jednako u svakom školskom dvorištu, u svakoj gostionicii u svakoj ulici na svijetu.

A isto tako i: “Imaš pravo, momče.” Ili: “Dohvatite ga, momci.”Jamie je nestao pod lavinom prljave radne odjeće, a radni se stol s treskom prevrnuo pod težinom

smeđokosog tipa i dvojice njegovih prijatelja. Nedužni promatrači povukli su se do zidova taverne ipripremili se da uživaju u predstavi, a ja sam se uplašeno primakla Nedu i Murtaghu, uznemirenogledajući zadihanu gomilu udova. U spletu ruku i nogu povremeno bih spazila bljesak riđe kose.

“Zar mu nećete pomoći?” promrmljala sam kutom usta Murtaghu, koji je izgledao iznenađenmojim pitanjem.

“Ne, zašto?”“Ako mu zatreba pomoć, reći će nam”, dodao je Ned s moje druge strane, mirno gledajući

tučnjavu.“Kako vi kažete”, nesigurno sam popustila.Nisam baš bila sigurna da će Jamie biti u stanju išta reći ako mu zatreba pomoć, jer u tom ga je

trenutku davio debeljuškasti momak u zelenom. Osobno sam smatrala da će Dougal uskoro izgubitiizvrstan izložak, ali on nije izgledao zabrinut. Zapravo, činilo se da nijedan od promatrača nijenimalo zabrinut zbog tučnjave pred našim nogama. Palo je nekoliko oklada, ali je prevladavalaatmosfera tihog uživanja u zabavi.

Sa zadovoljstvom sam primijetila da je Rupert nehajno prepriječio put dvojici muškaraca koji suizgleda razmišljali da se umiješaju. Kad su prišli korak bliže tučnjavi, on im je rastreseno stao na put,dok mu je ruka lagano počivala na bodežu. Oni su se povukli, zaključivši da je bolje da se nemiješaju.

Izgleda da su svi smatrali kako je tri na jednog razuman omjer snaga, što je možda bilo točno, akouzmemo u obzir da je taj jedan bio prilično krupan i vješt borac, očigledno obuzet mahnitim gnjevom.

Sukob je postao ravnopravniji kad se debeljko u zelenom naglo povukao iz borbe zakrvavljenanosa, što je bila posljedica vješto odmjerenog udarca laktom.

Tučnjava je potrajala još nekoliko minuta, ali kad je drugi borac pao na bok i otkotrljao se podstol, pridržavajući se za međunožje i stenjući, ishod je postajao sve očitiji. Jamie i njegov prvobitniprotivnik još uvijek su se žestoko mlatili na podu, a oni koji su se kladili na Jamieja već su počeliprikupljati dobitke. Podlaktica na dušniku i gadan udarac u bubreg uvjerili su smeđokosog tipa da jeuzmak bolja polovica hrabrosti.

Sve većem popisu gelskih riječi u glavi dodala sam prijevod izraza: “Dosta mi je, predajem se”.

Ispraćen uzvicima okupljenog mnoštva, Jamie je polako ustao s tijela posljednjeg preostalogprotivnika. Zadihano kimajući glavom u znak zahvale, oteturao je do jedne od klupa koje su još uvijekstajale i skljokao se na nju, znojan i zakrvavljen, i prihvatio vrč piva od gostioničara. Ispio ga je ispustio na klupu, a onda se nagnuo naprijed, sav zadihan, nalaktivši se na koljena i prkosnopokazujući ožiljke na leđima.

Ovoga puta nije se žurio da ponovo odjene košulju; unatoč svježini u gostionici, ostao je gol dopasa i odjenuo košulju tek kad je došlo vrijeme da izađe i potraži smještaj za noć. Zbor glasova spoštovanjem mu je zaželio laku noć. Unatoč bolnim ogrebotinama, posjekotinama i raznim natučenimmjestima, već danima nije izgledao tako opušteno.

“Jedna oderana potkoljenica, jedna rasječena obrva, jedna napukla usna, okrvavljeni nos, šestnatučenih zglobova na prstima, jedan iščašeni palac i dva rasklimana zuba. I toliko modrica da ihnemam volje brojiti.” S uzdahom sam završila inventuru. “Kako se osjećate?” Nalazili smo se sami umaloj sjenici iza gostionice, u koju sam ga odvela da mu pružim prvu pomoć.

“Dobro”, odgovorio je cerekajući se. Htio je ustati, ali je usred pokreta zastao i namrštio se. “Nodobro. Možda me malo bole rebra.”

“Pa naravno da vas bole. Puni ste modrica - opet. Zašto to radite? Za Boga miloga, što mislite, odčega ste sazdani? Od željeza?” razdraženo sam ga upitala.

Nestašno se nasmiješio i dodirnuo natečeni nos.“Ne. Ali volio bih da jesam.”Ponovo sam uzdahnula i oprezno mu opipala rebra.“Mislim da vam rebra nisu slomljena nego samo natučena. Ali ipak ću ih previti, za svaki slučaj.

Ustanite, podignite košulju i ispružite ruke u stranu.” Počela sam parati u trake stari šal koji samdobila od gostioničarove žene. Poluglasno mrmljajući o gipsu i sličnim blagodatima civilizacije,napravila sam improvizirani zavoj, čvrsto mu ga omotala oko rebara i pričvrstila ga prstenastimbrošem s njegova ogrtača od pleda.

“Ne mogu disati”, požalio se.“Ako budete disali, boljet će vas. Nemojte se micati. Tko vas je naučio da se tako tučete? I to vas

je naučio Dougal?”“Ne.” Kad sam mu stala nanositi ocat na posječenu obrvu, trgnuo se i trepnuo. “Otac.”“Doista? A što vam je otac bio, lokalni prvak u boksu?”“Što je to boks? Ne, otac mi je bio farmer. A usto je uzgajao i konje.” Uzdahnuo je kad sam mu

stala nanositi ocat na oguljenu podlakticu.“Kad sam imao devet ili deset godina, otac mi je rekao kako misli da ću biti krupan poput ljudi iz

majčine obitelji, pa ću se morati naučiti tući.” Sad je lakše disao, pa je ispružio ruku kako bih munanijela mast nevena na zglobove šake.

“Ako postaneš krupan’, rekao mi je, ‘polovica ljudi koje sretneš bojat će te se, a druga ćepolovica željeti provjeriti koliko si doista snažan. Sruši jednoga na tlo’, rekao je, ‘pa će te ostalipustiti na miru. Ali nauči to obaviti brzo i čisto, inače ćeš se tući cijeli život.’ A onda bi me odveo ustaju i srušio na sijeno, sve dok nisam naučio kako da mu uzvratim. Joj! Ovo peče.”

“Ogrebotine od noktiju neugodne su”, rekla sam, žurno mu čisteći vrat. “Osobito ako se čovjek ne

pere redovito. A ne vjerujem da se onaj tip s masnom kosom pere jedanput na godinu. ‘Brzo i čisto’nisu baš riječi kojima bih ja opisala ono što ste večeras učinili, ali bilo je dojmljivo. Vaš bi otac bioponosan na vas.”

Rekla sam to s izvjesnom dozom sarkazma i s iznenađenjem opazila kako mu sjenka prelazi licem.“Moj je otac mrtav”, bezizražajno je rekao.“Žao mi je.” Dovršila sam čišćenje rana i rekla mu blagim glasom: “Ali doista to mislim. On bi

bio ponosan na vas.”Nije odgovorio, ali slabašno mi se osmjehnuo. Iznenada je izgledao vrlo mlado, pa sam se

zapitala koliko mu je točno godina. Već sam zaustila da ga to zapitam, kad je oštar kašalj iza nasnajavio posjetitelja u sjenici.

Bio je to onaj žilavi čovječuljak po imenu Murtagh. S izvjesnom dozom zabavljenosti pogledao jezavoje na Jamiejevim rebrima i hitnuo malu mekanu kožnatu kesu kroz zrak. Jamie je ispružio ruku ilako je uhvatio krupnom šakom, uz mali zvuk zveckanja.

“Što je to?” upitao je.Murtagh je podigao tanku obrvu. “Tvoj dio zarade od oklada, što drugo?”Jamie je odmahnuo glavom i zamahnuo da baci kesu natrag.“Ja se nisam kladio.”Murtagh je podigao ruku da ga zaustavi. “Ti si obavio posao. Ti si trenutačno vrlo popularan

momak, barem kod onih koji su se kladili na tebe.”“Ali ne i kod Dougala, pretpostavljam”, dobacila sam.Premda je Murtagh spadao u onu vrstu muškaraca koji uvijek izgledaju pomalo iznenađeni kad

otkriju da i žene mogu govoriti, pristojno je kimnuo glavom.“Istina. Ali mislim da te to ne bi trebalo zabrinjavati”, rekao je Jamieju.“Ne bi?” Dva su se čovjeka pogledala, razmijenivši poruku koju nisam shvatila. Jamie je blago

izdahnuo kroza zube i polako kimnuo glavom samom sebi.“Kada?” upitao je.“Za tjedan dana. Možda deset. U okolici Lag Cruimea. Znaš to mjesto?”Jamie je ponovo kimnuo glavom, sa zadovoljnim izrazom na licu, kakav nisam vidjela već

izvjesno vrijeme. “Znam.”Pogledala sam jednog pa drugog. Obojica su imala nepristupačan i zagonetan izraz na licu. Znači,

Murtagh je nešto otkrio. Možda nešto u vezi s tajanstvenim Horrocksom? Slegnula sam ramenima.Koji god da je razlog, činilo se da su Jamiejevi dani pokazivanja ozljeda završili.

“Pretpostavljam da Dougal umjesto toga uvijek može zaplesati step”, rekla sam.“Molim?” Zagonetni pogledi pretvorili su se u zbunjene.“Nije važno. Želim vam laku noć.” Uzela sam kutiju s lijekovima i otišla potražiti mjesto za

počinak.

P

12.

Zapovjednik garnizona

rimicali smo se Fort Williamu, pa sam počela ozbiljno razmišljati o tome kakav bi mi planakcije trebao biti kad stignemo onamo.

Sve ovisi o tome, zaključila sam, kako će reagirati zapovjednik garnizona. Ako povjeruje da samkrhka žena u nevolji, možda mi dodijeli privremenu pratnju do obale i mog tobožnjeg ukrcavanja nabrod za Francusku.

Ali kad me vidi u društvu MacKenzieja, možda postane sumnjičav. Ipak, očito je da nisamŠkotkinja; on sigurno neće pomisliti da sam nekakav špijun. To su očito vjerovali Colum i Dougal -da sam ja engleski špijun.

To me nagnalo da se zapitam što bih to trebala špijunirati. Valjda nedomoljubne aktivnosti,pretpostavila sam, a prikupljanje novca za princa Charlesa Edwarda Stuarta, pretendenta naprijestolje, svakako spada u tu kategoriju.

Ali, ako je tako, zašto mi je onda Dougal dopuštao da sve to gledam? Posve me je lako mogaoposlati van prije tog dijela posla. Naravno, rekla sam sebi, na tim se sastancima uglavnom govorilona gelskom.

Ali možda je stvar upravo u tome. Prisjetila sam se neobičnog sjaja u Dougalovim očima kad mije rekao: “Mislio sam da ne govorite gelski.” Možda me htio staviti na kušnju kako bi se uvjerio dadoista ne govorim taj jezik. Jer nije baš vjerojatno da bi netko poslao u škotsko gorje engleskogšpijuna koji ne bi bio u stanju razgovarati s više od polovice ljudi.

Ali ne, čini se da razgovor koji sam čula između Jamieja i Dougala pokazuje da je Dougal doistajakobit, premda Colum to očito nije - još.

U glavi mi je počelo brujati od tih pretpostavki, pa sam sa zadovoljstvom shvatila da sepribližavamo jednom prilično velikom selu. Što je također značilo da ćemo u njemu vjerojatno naćineku dobru gostionicu u kojoj će nam poslužiti pristojnu večeru.

Mjerena standardima na koje sam se počela navikavati, gostionica se pokazala prostranom. Aimala je i krevet u zasebnoj sobi, premda je očito bio predviđen za patuljke - i to pune buha. Unekoliko manjih gostionica, spavala sam na klupi u zajedničkoj prostoriji, okružena hrkanjem isjenama pogrbljenih muškaraca pod ogrtačima od pleda.

Bez obzira na sve to, obično bih odmah zaspala, iscrpljena od dana provedenog u sedlu i odvečeri Dougalova politiziranja. Ali prve noći koju sam prespavala u gostionici, ostala sam budnadobrih pola sata, diveći se neobičnoj raznolikosti zvukova koje može proizvesti dišni aparatmuškaraca. S tim se ne može mjeriti ni puna spavaonica medicinskih sestara.

Slušajući taj zbor glasova, shvatila sam da muškarci u bolničkim odjelima malokad doista hrču.Istina, oni teško dišu. Sopću, povremeno zastenju, a katkad zajecaju ili poviču u snu. Ali ništa od togane može se usporediti s ovim zdravim hrkanjem. Možda je to zato što bolesni ili ranjeni ljudi ne mogudovoljno duboko zaspati da bi proizveli takve zvukove.

A ako je to točno, onda su moji suputnici vrlo zdravi ljudi. Barem tako izgledaju, s nehajnoraširenim udovima i opuštenim licima na svjetlu vatre s ognjišta. Dok sam ih gledala kako posveopušteno spavaju na tvrdim daskama, shvatila sam da time zadovoljavaju potrebu koja je jednakosnažna kao i potreba kojom pristupaju večeri. Neshvatljivo utješena kakofonijom njihovih glasova,povukla sam putni ogrtač preko ramena i zaspala.

U usporedbi s tim, u raskošnoj samoći sitne i smrdljive sobice u potkrovlju, osjećala sam seprilično osamljena. Iako sam skinula plahte i izudarala madrac da otjeram neželjene sustanare, nakonšto sam ugasila svijeću, soba je postala tako tiha i mračna da nisam mogla zaspati.

Začula sam nekoliko slabih zvukova iz zajedničke prostorije dva kata ispod, i kratkotrajni naletbuke i kretanja, ali to je samo pojačalo osjećaj osamljenosti. Od trenutka kad sam stigla u dvorac,ovo je bilo prvi put da su me ostavili potpuno samu i nisam bila nimalo sigurna da mi se to sviđa.

S nelagodom sam lebdjela na rubu sna, a onda sam začula zlokobnu škripu podnih dasaka uhodniku. Uljez je koračao sporo i nesigurno, kao da zastajkuje na putu, odabirući za svoj sljedećikorak dasku koja mu najbolje izgleda. Naglo sam se uspravila i potražila rukama svijeću i kutijukremena pokraj kreveta.

Opipavajući u mraku, rukom sam udarila o kutiju kremena i s neznatnim je treskom srušila na pod.Ukipila sam se, a koraci pred vratima utihnuli su.

Zatim sam začula tiho struganje po vratima, kao da netko traži zasun. Znala sam da vrata nisuzaključana; premda su na sebi imala potporanj za polugu, nisam uspjela naći polugu prije no što samlegla. Istrgla sam svijeću iz svijećnjaka i ustala iz kreveta što sam tiše mogla, stežući u ruci teškisvijećnjak.

Vrata su malo zaškripala i otvorila se. Kapci na jedinom prozoru u sobi bili su čvrsto zatvorenikako bi me zaštitili od vremenskih prilika i od svjetlosti. Unatoč tome, nejasno sam razabrala tamniobris na vratima kad su se otvorila. Obris se povećavao, a onda se, na moje iznenađenje, smanjio inestao kad su se vrata opet zatvorila. Sve se ponovo utišalo.

Ostala sam stajati stisnuta uza zid, činilo se jako dugo, zadržavajući dah i pokušavajući čuti neštoosim lupanja svog srca. Napokon sam polako krenula prema vratima, oprezno se krećući postranceuza zid sobe, pretpostavljajući da su podne daske ondje zacijelo čvršće. Polako sam spuštala stopalosa svakim korakom i postupno se oslanjala na njega punom težinom, a onda bih zastala i golim nožnimprstima opipala pukotinu između dviju dasaka, prije no što bih oprezno spustila drugo stopalo.

Kad sam stigla do vrata, zastala sam i prislonila uho uz tanku drvenu ploču, oslanjajući se rukamao okvir vrata, spremna na iznenadni upad u sobu. Učinilo mi se da čujem tihi šum, ali nisam bilasigurna. Jesu li to samo zvukovi iz prizemlja ili prigušeno disanje nekoga tko stoji s druge stranevrata?

Malo mi je pozlilo od neprestanog dotoka adrenalina. Napokon sam se umorila od te besmislice,pa sam čvrsto stisnula svijećnjak u ruci, naglo otvorila vrata i izjurila u hodnik.

Kažem “izjurila”, a zapravo sam napravila dva koraka, nagazila na nešto mekano i pala na pod uhodniku koliko sam duga i široka, oderavši usput kožu s članaka i prilično jako udarivši glavom onešto tvrdo.

Uspravila sam se u sjedeći položaj i objema se rukama uhvatila za čelo, posve ravnodušna premačinjenici da bih u sljedećem trenutku mogla biti ubijena.

Osoba na koju sam nagazila prilično je zadihano opsovala. Kroz izmaglicu boli, bila sam nejasno

svjesna da je čovjek ustao (po veličini i zadahu znoja pretpostavila sam da je moj posjetiteljmuškarac) i da pipajući traži kvaku prozora na zidu iznad nas.

Nagli ulet svježeg zraka natjerao me da trepnem i zatvorim oči. Kad sam ih opet otvorila, hodnikje bio dovoljno osvijetljen noćnim nebom da vidim uljeza.

“Što vi ovdje radite?” prijekorno sam upitala.U istom trenu Jamie me podjednako prijekornim tonom upitao: “Koliko kila imate, Saskinjo?”Još uvijek sam bila pomalo zbunjena, pa sam mu čak i odgovorila: “Pedeset i sedam.” A onda

sam se sjetila upitati: “Zašto pitate?”“Gotovo ste mi razmrskali jetru”, odgovorio je, oprezno opipavajući ugroženo područje, “Da i ne

spominjem da ste me nasmrt prepali.” Pružio mi je ruku i podigao me na noge. “Jeste li vi dobro?”“Nisam, ozlijedila sam glavu.” Protrljala sam ozlijeđeno mjesto i omamljeno pogledala prazan

hodnik. “O što sam se udarila?” nezgrapno sam zapitala.“O moju glavu”, prilično mrzovoljno odgovorio je Jamie.“Pravo vam budi”, grubo sam mu rekla. “Zašto ste se tako šuljali pred mojim vratima?”Razdraženo me pogledao.“Nisam se ‘šuljao’, za Boga miloga. Spavao sam - ili sam barem pokušavao spavati.” Protrljao je

kvrgu koja mu je, izgleda, izbijala na sljepoočnici.“Spavali ste? Ovdje?” S prenapuhanom zadivljenošću pogledala sam gore-dolje po hladnom,

praznom i prljavom hodniku. “Vi birate prilično čudna mjesta za spavanje. Prvo staja, a sada ovo.”“Možda će vas zanimati da je mala skupina engleskih draguna svratila u točionicu u prizemlju”,

obavijestio me hladnim glasom. “Malo su pripiti i prilično se razuzdano zabavljaju s dvije žene izgrada. Budući da je njih pet, a cure su samo dvije, učinilo mi se da neki od vojnika razmišljaju otome da se popnu u potrazi za... ovaj, partnericama. Pretpostavio sam da vam takva pažnja ne bi bašgodila.” Prebacio je ogrtač preko ramena i okrenuo se prema stubištu. “Ako sam se prevario,ispričavam se. Nisam htio prekidati vaš počinak. Laku noć.”

“Čekajte malo.” Nato je zastao, ali nije se okrenuo, pa sam ga morala obići. Pogledao mepristojno ali suzdržano.

“Hvala vam”, rekla sam mu. “To je baš lijepo od vas. Zao mi je što sam nagazila na vas.”Nasmiješio se, a lice mu se iz odbojne maske promijenilo u uobičajeni izraz dobrog raspoloženja.“Nikakva šteta nije učinjena, Saskinjo”, odvratio je. “Čim mi glavobolja popusti a napuklo rebro

zaraste, bit ću kao nov.”Okrenuo se i otvorio vrata moje sobe, koja su se nakon mog žurnog izlaska bila zatvorila,

zahvaljujući činjenici da je gostionica izgleda bila izgrađena bez pomoći olovnice. U čitavojgrađevini nije bilo ni jedne ravne crte.

“Vratite se u krevet”, predložio mi je. “Ja ću ostati ovdje.”Pogledala sam u pod. Osim što su bile grube i hladne, daske od hrastovine bile su pune

ispljuvaka, mrlja i drugih oblika prljavštine o kojima nisam htjela ni razmišljati. Oznaka nanadvratniku obavještavala je da je gostionica izgrađena 1732. godine, a to je očito bio i posljednjiput kad je pod očišćen.

“Ne možete spavati ovdje”, rekla sam. “Uđite, pod u sobi nije tako loš.”

Ukipio se, s rukom na okviru vrata.“Da spavam u sobi s vama?” Činilo se da je istinski šokiran. “Ne bih to mogao! To bi vam

upropastilo ugled!”Shvatila sam da on to ozbiljno misli. Već sam se počela smijati, a onda sam taktično odglumila

napadaj kašlja. Uzimajući u obzir zahtjeve putovanja, prenapučenost u gostionicama, primitivnost ipotpuni nedostatak sanitarnih čvorova, bila sam osuđena na takav stupanj tjelesne intimnosti smuškarcima, uključujući i Jamieja, da mi se takvo čistunstvo činilo smiješnim.

“Vi ste već spavali u istoj sobi sa mnom”, podsjetila sam ga kad sam se oporavila od napadajasmijeha. “S još dvadeset drugih muškaraca.”

Malo se zagrcnuo. “To uopće nije isto! Hoću reći, ono je bila posve javna prostorija, a...” Uto muje sinula grozna misao, pa je zastao. “Ne vjerujete valjda da sam pomislio kako mi predlažete neštonedolično?” uznemireno me upitao. “Uvjeravam vas, ja...”

“Ne, ne. To mi uopće nije palo na pamet”, žurno sam ga uvjerila da se nisam uvrijedila.Shvatila sam da ga ne mogu nagovoriti da spava u sobi, pa sam stala inzistirati da barem uzme

pokrivače iz sobe kako bi na njih mogao leći. Nevoljko je pristao, ali tek nakon opetovanihuvjeravanja da meni ionako ne trebaju, jer da kao i obično namjeravam spavati pokrivena svojimdebelim putnim ogrtačem.

Stojeći pokraj njegove improvizirane postelje, pokušala sam mu ponovo zahvaliti prije povratkau svoje smrdljivo sklonište, ali on je ljubazno odmahnuo rukom.

“Ja to nisam učinio iz posve nesebičnih razloga, znate”, objasnio je. “Htio sam i sam ostatineprimijećen.”

Posve sam smetnula s uma činjenicu da on ima vlastite razloge da se drži podalje od engleskihvojnika. Ali nije mi promakla ni činjenica da bi on to mnogo bolje postigao, da i ne spominjemoudobnost, da je otišao spavati u toplu i prozračnu staju, a ne pred vrata moje sobe.

“Ali ako se netko popne ovamo”, usprotivila sam se, “naći će vas.”Ispružio je dugu ruku kroz prozor da zatvori kapak koji se njihao. Hodnik je utonuo u mrak, a

Jamie se pretvorio u bezobličnu mrlju.“Neće mi vidjeti lice”, istaknuo je. “A s obzirom na njihovo stanje, ni moje im ime ne bi mnogo

značilo, čak i kad bih im ga rekao, što ne namjeravam.”“Istina”, neuvjereno sam odvratila. “Ali zar se oni neće pitati što radite ovdje u mraku?” Premda

mu nisam mogla vidjeti lice, po glasu sam zaključila da se smješka.“Ma kakvi, Saskinjo. Pomislit će da čekam na red.”Nasmijala sam se i ušla u sobu. Sklupčala sam se na krevetu i zaspala, čudeći se duhu koji je u

stanju zbijati tako grube šale, a užasava ga pomisao da spava u istoj prostoriji sa mnom.

Kad sam se probudila, Jamieja više nije bilo. Sišla sam na doručak i u podnožju stubišta srelaDougala, koji me čekao.

“Jedite brzo, curo”, rekao mi je. “Vi i ja idemo u Brockton.”Više od toga nije mi htio reći, ali učinilo mi se da je malo uznemiren. Brzo sam pojela doručak,

pa smo uskoro kasali kroz maglovito rano jutro. Okolno grmlje bilo je krcato zaposlenim pticama, a

zrak je obećavao topao dan.“S kime ćemo se naći?” upitala sam ga. “Bolje mi recite, jer ako mi ne kažete, bit ću iznenađena,

a ako mi kažete, dovoljno sam inteligentna da odglumim iznenađenje.”Dougal me zamišljeno pogledao, ali onda je zaključio da imam pravo.“Sa zapovjednikom garnizona u Fort Williamu”, odgovorio je.Ta me vijest malo uzdrmala. Za ovo nisam bila posve spremna. Mislila sam da mi je ostalo još tri

dana prije no što stignemo u Fort.“Ali nismo ni blizu Fort Williamu”, uzviknula sam.“Mmmphm.”Očito, zapovjednik garnizona energičan je čovjek. Nije se zadovoljavao time da ostane kod kuće i

brine se za garnizon, nego je sa skupinom draguna obilazio pokrajinu. Vojnici koji su sinoć svratili ugostionicu bili su dio njegove pratnje i rekli su Dougalu da se zapovjednik trenutačno nalazi ugostionici u Brocktonu.

To mi je zadalo problem, pa sam preostali dio putovanja šutjela i razmišljala što da učinim.Računala sam s tim da ću se u Fort Williamu moći udaljiti od Dougala, a vjerovala sam da je Fortudaljen dan jahanja od Craigh na Duna. Čak i nepripremljena za logorovanje, bez hrane i drugihpotrepština, vjerovala sam da tu razdaljinu mogu prevaliti sama, i da sama mogu naći put do krugakamenova. A što će se tada dogoditi - no, to mogu doznati samo ako odem onamo.

Ali ovaj razvoj događaja poremetio mi je planove. Ako sada pobjegnem od Dougala, što bihmogla učiniti, od brežuljka me dijele četiri dana jahanja, a ne jedan. A nisam imala dovoljnopovjerenja u svoj osjećaj za orijentaciju, a kamoli u svoju izdržljivost, da riskiram sama pješačiti podivljim liticama i pustopoljinama. Naporno putovanje u proteklih tjedan dana ispunilo me opreznimpoštovanjem prema nazubljenim stijenama i prekrasnim potočićima škotskog gorja, da i nespominjemo povremene susrete s divljim životinjama. Nisam baš osobito žudjela da se u nekojnapuštenoj udolini sretnem licem u lice s nekim veprom.

U Brockton smo stigli sredinom prijepodneva. Magla se u međuvremenu raspršila, a danje biodovoljno sunčan da me ispuni optimizmom. Na kraju krajeva, možda neće biti tako teško uvjeritizapovjednika garnizona da mi dodijeli malu pratnju do brežuljka.

Ubrzo mi je postalo jasno zašto je zapovjednik za svoj privremeni stožer izabrao baš Brockton.Selo je bilo dovoljno veliko da ima dvije taverne, a jedna od njih bila je golema dvokatnica sastajom. Sjahali smo pred njom i predali konje konjušaru, koji je hodao tako sporim korakom kao dase ukočio. Jedva da je stigao do vrata staje u trenutku kad smo ja i Dougal ušli u gostionicu a onnaručio pića od vlasnika. Ja sam ostala u prizemlju, gledajući pladanj prilično pljesnivih kolačića, aDougal se uspeo stubama do zapovjednikova skloništa. Osjetila sam se pomalo čudno gledajući gakako odlazi. U točionici su sjedila trojica ili četvorica engleskih vojnika koji su me odmjeravali itiho čavrljali. Nakon mjesec dana provedenih među Škotima iz klana MacKenzie, prisutnost engleskihdraguna ispunila me neshvatljivom nervozom. Rekla sam sebi da je to smiješno. Na kraju krajeva, tosu moji zemljaci, premda iz drugog vremena.

Pa ipak, shvatila sam da mi nedostaje ugodno društvo gospodina Gowana i prisna Jamiejevaneposrednost, ma kako da se on zapravo zove. Obuzelo me prilično žaljenje što se jutros nisam stiglaoprostiti sa svima prije odlaska. Uto sam iza leđa začula Dougalov glas kako me doziva sa stuba.Stajao je na vrhu stubišta i pozivao me da se popnem.

Izgleda nešto smrknutije nego inače, pomislila sam kad se bez riječi odmaknuo u stranu i dao miznak da uđem u sobu. Zapovjednik garnizona stajao je pokraj otvorenog prozora, pa je njegovamršava i uspravna figura bila tek mračan obris. Kad me ugledao, kratko se nasmijao.

“Da, to sam i mislio. Po Mackenziejevu opisu, bio sam siguran da ste to vi.” Iza mene zatvorila suse vrata, pa sam ostala sama u sobi sa satnikom Jonathanom Randallom iz osme jedinice dragunaNjegova veličanstva.

Ovog puta imao je na sebi čistu crveno-žućkastosmeđu odoru s čipkom ukrašenim rukavima iuredno nakovrčanu i napudranu vlasulju. Ali lice mu je još uvijek bilo isto - Frankovo lice. Dah mi jezastao u grlu. Ali ovog sam puta zapazila sitnu crtu okrutnosti oko njegovih usta i tračak arogancije udržanju ramena. Ipak, prijateljski mi se nasmiješio i ponudio da sjednem.

Soba je bila jednostavno namještena, imala je samo pisaći stol sa stolcem, dugački stol odjelovine i još nekoliko stolaca. Satnik Randall dao je znak mladom poručniku koji je stajao u stavumirno pokraj vrata, a ovaj je nespretno napunio vrč piva i spustio ga preda me.

Satnik je dao znak poručniku da se vrati na mjesto i natočio sebi pivo, a onda se elegantnozavalio na stolac s druge strane stola.

“U redu”, rekao mi je ljubaznim glasom. “Kako bi bilo da mi sada kažete tko ste i kako ste došliovamo?”

Budući da nisam imala drugog izbora, ponovila sam priču koju sam ispripovijedala Columu,izostavivši samo netaktične opaske o satnikovu ponašanju, koje je on ionako već znao. Nisam znalašto mu je Dougal rekao, a nisam željela da me uhvati u neznanju.

Satnik je cijeli moj recital saslušao s uljudnim ali sumnjičavim izrazom na licu. Pomislila sam dase barem ne trudi skriti sumnjičavost kao Colum. Zamišljeno se zavalio na stolcu.

“Kažete Oxfordshire? Koliko ja znam, u Oxfordshireu nema Beauchampa.”“A odakle biste vi to znali?” obrecnula sam se. “Vi ste iz Sussexa.”Iznenađeno je razrogačio oči. Najradije bih se bila ugrizla za jezik.“Mogu li vas zapitati kako to znate?” upitao je.“Ovaj, po vašem glasu”, žurno sam odgovorila. “Da, po naglasku. Očito ste iz Sussexa.”Njegove su elegantne tamne obrve gotovo dodirnule kovrče na vlasulji.“Ni moji učitelji ni moji roditelji ne bi baš bili oduševljeni kad bi doznali da moj naglasak tako

jasno odaje mjesto mog rođenja, madam”, suho je rekao. “Jer oni su uložili velika sredstva i trud daga izbrišu. Ali, budući da ste takav stručnjak za lokalna narječja” - okrenuo se čovjeku koji je stajaopokraj zida - “bez sumnje ćete lako identificirati rodni kraj mog poručnika. Poručnice Hawkins, bisteli bili tako dobri i izrecitirali nam nešto? Bilo što”, dodao je ugledavši zbunjenost na poručnikovulicu. “Možda neku popularnu pjesmu?”

Poručnik, mlad čovjek priglupa, punašna lica i širokih ramena, grozničavo se osvrnuo po sobi upotrazi za nadahnućem, a onda je zauzeo stav mirno i stao recitirati:

Sisata Meg rublje mi prala,nije se žurila da mi ga vrati.Sav izvan sebe, čvrsto odlučihda čekanje dugo skupo mi plati.

“Ovaj, to će biti dovoljno, poručnice, hvala vam.” Randall je napravio kretnju kao da ga otpušta, aporučnik se vratio k zidu, obliven znojem.

“Onda?” Randall me pogledao s upitnim izrazom na licu.“Ovaj, Cheshire”, pokušala sam pogoditi.“Blizu. Lancashire.” Pažljivo me pogledao, a zatim je sklopio ruke na leđima, otišao do prozora i

pogledao u dvorište. Zapitala sam se provjerava li možda je li Dougal doveo koga sa sobom.Iznenada se okrenuo i neočekivano me zapitao: “Parlez-vous français?”“Trčs bien”, hitro sam odvratila. “Pa što onda?”Nagnuo je glavu u stranu i pažljivo me pogledao.“Neka me vrag nosi ako ste vi Francuskinja”, rekao je, kao da razgovara sam sa sobom.

“Pretpostavljam da to nije nemoguće, ali nikad nisam upoznao nekog Francuza koji bi bio u stanjurazlikovati Engleza iz Londona od Engleza iz Cornwalla.”

Zakucao je lijepo manikiranim prstima po drvenom stolu. “Kako glasi vaše djevojačko prezime,gospođo Beauchamp?”

“Gledajte, satnice”, rekla sam smiješeći se što sam umilnije mogla, “koliko god da mi je zabavnoigrati igru pogađanja s vama, doista bih voljela završiti ovaj preliminarni razgovor i organiziratinastavak svog putovanja. Već sam izgubila dosta vremena i...”

“Neozbiljno ponašanje neće vam pomoći, madam”, prekinuo me i zaškiljio. Osjetila sam tračakslabosti u koljenima kad sam shvatila da sam taj izraz viđala na Frankovu licu kad bi nečim bionezadovoljan, pa sam spustila šake na bedra da se priberem.

“Nemam čemu pomagati”, odvratila sam, što sam smjelije mogla. “Ne postavljam nikakvezahtjeve ni vama ni garnizonu, a što se toga tiče, ni MacKenziejima. Tražim samo da mi se dopustinastaviti putovanje u miru. I ne shvaćam zašto biste se vi tome protivili.”

Zabuljio se u mene i razdraženo stisnuo usne.“Oh, ne shvaćate? Stavite se načas u moj položaj, madam, pa će vam možda postati jasnije zašto

se tome protivim. Prije mjesec dana, ja sam sa svojim ljudima bio u žestokoj potjeri za nekimneidentificiranim škotskom razbojnicima, koji su ukrali malo krdo stoke s posjeda pokraj granice,kad...”

“Ah, znači, to su radili?” uzviknula sam i neuvjerljivo dodala: “Pitala sam se o tome.”Satnik Randall duboko je uzdahnuo, a onda odlučio da ipak ne kaže ono što je namjeravao i

nastavio priču.“Usred te zakonite potjere”, nastavio je smirenim glasom, “nabasao sam na polugolu Engleskinju

- na mjestu gdje jedna Engleskinja nema što tražiti, čak ako ima prikladnu pratnju - koja nije htjelaodgovarati na moja pitanja, fizički me napala..

“Vi ste mene napali prvi”, bijesno sam odvratila.“Njezin me suučesnik kukavički zaskočio i onesvijestio, a ona je zatim pobjegla, očito uz nečiju

pomoć. Sa svojim sam ljudima vrlo temeljito pretražio okolno područje i uvjeravam vas, madam,nismo našli ni traga vašem ubijenom sluzi ni vašoj opljačkanoj prtljazi, a ni vašoj odbačenoj haljini -ni najmanjeg znaka da u vašoj priči ima i zrnce istine!”

“Da?” odvratila sam prilično slabim glasom.

“Da. Nadalje, nema nikakvih izvješća o razbojničkim aktivnostima na tom području u posljednjačetiri mjeseca. A sada se vi, madam, pojavljujete u društvu ratnog poglavara klana MacKenzie, kojimi kaže da je njegov brat Colum uvjeren da ste vi špijun i da vjerojatno radite za mene!”

“Pa, to nije točno, zar ne?” razumno sam rekla. “Barem to znate.”“Da, to znam”, odgovorio je pretjerano strpljivim tonom. “Ali ne znam tko ste vi zapravo,

dovraga! Ali namjeravam to doznati, madam, u to možete biti sigurni. Ja sam zapovjednik ovoggarnizona. U tom svojstvu, imam ovlasti da poduzmem određene korake kako bih zaštitio ovopodručje od izdajica, špijuna i svih drugih osoba čije ponašanje smatram sumnjivim. A ja sam,madam, potpuno spreman poduzeti te korake.”

“A kakvi bi to koraci mogli biti?” upitala sam. Doista sam željela znati, premda pretpostavljamda mu je ton moga glasa zacijelo zazvučao prilično izazovno.

Randall je ustao i načas me zamišljeno pogledao, a zatim je obišao stol i ispružio ruku da mipomogne ustati.

“Poručnice Hawkins”, rekao je, još uvijek buljeći u mene, “načas će mi trebati vaša pomoć.”Mladić pokraj zida izgledao je vrlo nemirno, ali plaho nam je prišao.“Stanite iza ove dame, molim vas, poručnice”, rekao je Randall kao da se dosađuje. “I čvrsto je

uhvatite za oba lakta.”Zatim je zamahnuo i udario me u trbuh.Nisam viknula samo zato što sam ostala bez daha. Skljokala sam se na pod i zgrčila se, naprežući

se da uvučem zrak u pluća. Šok je bio mnogo snažniji od same boli koja me prožela, zajedno s valomvrtoglavice i mučnine. Premda sam u životu svašta doživjela, još me nitko nikad nije namjernoudario.

Satnik je čučnuo preda me. Vlasulja mu se malo nakrivila, ali osim toga i izvjesnog sjaja u očima,nije pokazivao promjenu od uobičajene kontrolirane elegancije.

“Nadam se da niste u drugom stanju, madam”, rekao je razgovornim tonom, “jer ako jeste, nećetedugo biti.”

Kad su mi se prvi dašci kisika s mukom probili u grlo, počela sam ispuštati prilično čudan zvukpištanja. Okrenula sam se na ruke i koljena i nesigurno se pokušala uhvatiti za rub stola. Poručnik jenervozno pogledao satnika, a onda se sagnuo i pomogao mi da ustanem.

Pred očima su mi se širili valovi crnila. Skljokala sam se na stolac i zatvorila oči.“Pogledajte me.” Glas mu je bio tako lagan i miran kao da mi namjerava ponuditi šalicu čaja.

Otvorila sam oči i pogledala ga kroz laganu izmaglicu. Rukama se podbočio o bokove elegantnoskrojenih hlača.

“Želite li mi sada štogod reći, madam?” htio je znati.“Nakrivila vam se vlasulja”, odgovorila sam i opet sklopila oči.

S

13.

Najavljuje se vjenčanje

jedila sam u točionici u prizemlju, buljeći u čašu mlijeka i boreći se s valovima mučnine.Nakon što mi je punašni mladi kaplar pomogao da siđem, Dougal me jedanput pogledao u lice, a

onda me odlučno zaobišao, popeo se stubama i ušao u Randallovu sobu. Premda je gostionica imaladebele i čvrste podove i vrata, ipak sam mogla čuti povišene glasove na katu.

Podigla sam čašu, ali ruke su mi se još uvijek previše tresle da bih mogla popiti mlijeko.Postupno sam se oporavljala od tjelesnih posljedica udarca, ali ne i od šoka. Premda sam znala

da mi taj čovjek nije muž, sličnost između njih dvojice bila je tako velika, a moje navike takoukorijenjene, da sam mu bila napola sklona vjerovati, pa sam mu se obratila kao što bih se obratilaFranku, očekujući zauzvrat barem uljudnost, ako već ne i simpatiju. To što je on svojim divljačkimnapadom potpuno izigrao te osjećaje, sada mi je izazivalo mučninu.

Mučninu, ali i strah. Vidjela sam mu oči kad je čučnuo preda me. U njihovim dubinama nešto sepokrenulo, samo na trenutak. Nestalo je istog časa, ali znala sam da to više nikad ne želim vidjeti.

Iz tih me razmišljanja prenuo zvuk otvaranja vrata na katu. Začula sam bat teških koraka, a ondasam ugledala Dougala i satnika Randalla odmah iza njega. Hodao je tako blizu iza Dougalovih leđada se činilo kao da ga progoni, pa je morao naglo stati kad je Dougal, ugledavši me, iznenada zastaou podnožju stuba.

Dougal je bijesno pogledao satnika Randalla preko ramena, a onda je hitro prišao mjestu gdjesam sjedila, bacio mali novčić na stol kako bi platio i bez riječi me povukao na noge. Izgurao mekroz vrata prije no što sam stigla primijetiti više od neobičnog pogleda nagađanja i znatiželje na licučasnika crvenih kaputa.

Sjeli smo na konje i krenuli prije no što sam stigla omotati skute široke suknje oko nogu, pa setkanina zatalasala oko mene poput padobrana koji se spušta na tlo. Dougal je šutio, ali konji kao da suosjetili žurbu, pa smo gotovo galopirali kad smo stigli na glavnu cestu. U blizini križanja označenogpiktskim križem, Dougal je naglo zategnuo uzde i zaustavio konja. Sjahao je, uhvatio uzde oba konja ilabavo ih privezao za mlado drvo. Zatim je i meni pomogao da sjašem, dajući mi znak da ga slijedimi naglo nestao u grmlju.

Slijedila sam njegov zanjihani kilt uzbrdo, saginjući se da izbjegnem udarac kad bi se neka odgrana koje je gurao u stranu, naglo vratila na mjesto nad mojom glavom. Brežuljak je bio obrastaohrastovima i patuljastim jelama. Mogla sam čuti sjenice u guštari s lijeve strane, a malo dalje i jatošojki kako se glasaju hraneći se. Trava je imala svježu zelenu boju ranog proljeća; iz stijena je nicalobusenje čvrstog raslinja i odijevalo krznom tlo pod hrastovima. Dakako, pod borovima nije ništaraslo; ispod njih je ležao nekoliko centimetara duboki sloj iglica, nudeći zaštitu sićušnim puzavimstvorenjima koja su se skrivala od sunčeve svjetlosti i grabežljivaca.

Od oštrih mirisa zaboljelo me grlo. Već sam se i prije uspinjala takvim obroncima i udisala isteproljetne mirise. Ali tada je miris borova i trave bio pomiješan sa smradom benzinskih isparavanja sceste u podnožju, a umjesto glasanja šojki čuli su se glasovi dnevnih izletnika. Kad sam posljednji

put hodala ovakvom stazom, tlo nije bilo krcato sljezovim cvjetovima i ljubičicama nego papirima odsendviča i opušcima cigareta. Omoti od sendviča razumna su cijena, pretpostavljala sam, za takveblagodati civilizacije kao što su antibiotici i telefoni, ali u ovom času, bila sam spremna odabratiljubičice.

Ispod samog vrha brijega, Dougal je iznenada skrenuo u stranu i nestao pod gustim raslinjemžutilovke. Probijajući se za njim s izvjesnom mukom, našla sam ga kako sjedi na ravnom kamenu uzrub malog jezerca. Iza njega se krivio izlizani kameni blok, s nejasnom i neodređeno ljudskomfigurom uklesanom na zamrljanoj površini. Mora da je to jezero nekog sveca, shvatila sam. Takvimali hramovi, posvećeni ovom ili onom svecu mogu se naći posvuda u škotskom gorju, a često ležena ovako nepristupačnim mjestima, premda su se čak i ovdje s granja oskoruše koje je visjelo iznadvode, vijorili komadići rasparane tkanine; bili su to zavjeti posjetitelja koji su molili sveca, možda zazdravlje ili sigurno putovanje.

Dougal je pozdravio moj dolazak kimanjem glave. Prekrižio se, pognuo glavu i zagrabio voduspojenim dlanovima. Voda je imala čudnu tamnu boju i još gori miris - ovo je vjerojatno sumporniizvor, pomislila sam. Ali dan je bio vruć a ja žedna, pa sam se povela za Dougalovim primjerom.Voda je bila malčice gorka ali hladna, i ne neukusna. Malo sam popila, a onda se poškropila po licu.Put je bio prašnjav.

Podigla sam pogled dok mi je voda kapala s lica i shvatila da me Dougal gleda s vrlo čudnimizrazom na licu. Nešto između znatiželje i proračunatosti, pomislila sam.

“Dugo penjanje za jedno piće, zar ne?” upitala sam vedrim glasom. Imali smo boce s vodom nakonjima, a sumnjala sam u to da Dougal namjerava moliti zaštitnika izvora za siguran povratak natragu gostionicu. Stvarao je dojam čovjeka koji vjeruje u svjetovnije metode.

“Koliko dobro poznajete satnika?” naglo me upitao.“Ne tako dobro kao vi”, oštro sam odgovorila. “Prije današnjeg susreta srela sam ga samo

jedanput, a i to je bilo slučajno. Nismo se baš složili.”Začudo, Dougalovo strogo lice malo se razvedrilo.“Pa”, priznao je, “ne mogu reći da mi je taj čovjek drag.” Zabubnjao je prstima po kamenu izvora

i zamislio se. “Ali neki imaju dobro mišljenje o njemu”, rekao je odmjeravajući me. “Hrabar vojnik idobar borac, po onome što čujem.”

Podigla sam obrve. “Budući da nisam engleski general, nisam baš zadivljena.” Nasmijao se iotkrio začudno bijele zube. Njegov smijeh uznemirio je tri vrane gakuše u krošnji iznad naših glava,koje su odlepršale, pune graktavih žalbi.

“Jeste li vi engleski ili francuski špijun?” upitao me, još jedanput naglo promijenivši temu. Alisada je za promjenu barem bio izravan.

“Naravno da nisam”, uvrijeđeno sam odgovorila. “Ja sam samo Claire Beauchamp i ništa više.”Namočila sam rupčić u vodu i obrisala njime vrat. Sitne osvježavajuće kapljice zakotrljale su mi sepo leđima ispod sivog serža putne haljine. Pritisnula sam vlažnu tkaninu na prsa i proizvela sličanučinak.

Dok sam izvodila to nasumično pranje, Dougal me nekoliko minuta šutke i napeto promatrao.“Vi ste vidjeli Jamiejeva leđa”, iznenada mi je rekao.“Teško da sam to mogla izbjeći”, odvratila sam pomalo hladnim glasom, odustavši od pokušaja

da pogodim kamo smjera s tim nepovezanim pitanjima. Vjerojatno će mi reći kad bude spreman.“Mislite me pitati jesam li znala da mu je to učinio Randall? Ili to ni sami niste znali?”“Da, ja sam to dobro znao”, odgovorio je, mirno me procjenjujući. “Ali nisam bio siguran znate li

i vi.”Slegnula sam ramenima, nagovještavajući da ga se ono što ja znam ili ne znam nimalo ne tiče.“Ja sam bio tamo, znate”, nehajno je rekao.“Gdje?”“U Fort Williamu. Imao sam nekog posla u garnizonu. Tamošnji činovnik znao je da smo Jamie i

ja u rodu, pa me obavijestio kad su ga uhitili. Otišao sam vidjeti može li se što učiniti za njega.”“Očito, niste baš imali uspjeha”, zajedljivo sam odvratila.Dougal je slegnuo ramenima. “Nažalost, nisam. Da je zapovjednik garnizona bio narednik, kao što

obično jest, mogao sam spasiti Jamieja barem od drugog bičevanja, ali novi zapovjednik bio jeRandall. On me nije poznavao i nije ga baš zanimalo što imam reći. U ono vrijeme mislio sam da onsamo želi od Jamieja učiniti primjer, kako bi svima otpočetka pokazao da od njega ne očekujublagost.” Potapšao je kratki mač za pojasom. “Kad zapovijedate ljudima, to je pohvalno načelo.Najprije morate steći njihovo poštovanje. A ako to ne možete, utjerajte im strah u kosti.”

Prisjetivši se izraza na licu Randallova kaplara, zaključila sam da znam koji je put satnikodabrao.

Dougalove duboko usađene oči gledale su me sa zanimanjem.“Vi ste znali da mu je to učinio Randall. Je li vam to Jamie rekao?”“Ispričao mi je nešto malo o tome”, oprezno sam odgovorila.“Mora da ima dobro mišljenje o vama”, zamišljeno je rekao Dougal. “Inače ni s kim ne priča o

tome.”“Nije teško shvatiti zašto”, isprovocirano sam odvratila. Još uvijek sam zadržavala dah svaki put

kad bismo stigli u novu tavernu ili gostionicu, sve dok ne bi postalo jasno da se društvo smirilo i daće provesti večer u opijanju i ogovaranju uz vatru. Dougal je očito znao o čemu razmišljam, pa mi sepodrugljivo nasmiješio.

“Pa, meni nije morao reći, zar ne? Budući da sam ja to već znao.” Dokono je provukao ruku krozčudnu tamnu vodu, izmamivši sumporna isparavanja.

“Ne znam kako je u Oxfordshireu”, rekao je, naglasivši riječi tako sarkastično da sam se malopromeškoljila, “ali ovdje nije običaj prisiljavati dame da gledaju bičevanja. Jeste li vi ikad vidjelikoje?”

“Nisam, a nemam ni neku osobitu želju da ga vidim”, oštro sam odvratila. “Ali mogu zamisliti štoje potrebno da se naprave onakve rane kakve Jamie ima na leđima.”

Dougal je zatresao glavom i poprskao vodom iz jezera jednu čudnu šojku koja nam se približila.“E pa, žao mi je što vam to moram reći, ali tu griješite, curo. Svaka čast zamišljanju, ali to se ne

može usporediti s prizorom momka kojem razderu kožu na leđima. To je vrlo gadna stvar - cilj je dase čovjeka slomi, što najčešće i uspije.”

“Ali Jamie se nije slomio”, odvratila sam malo oštrijim tonom no što sam namjeravala. Jamie mije bio pacijent, a donekle i prijatelj. Nisam osjećala nikakvu želju da raspravljam o njegovu

životopisu s Dougalom, premda bih, ako biste me baš natjerali, priznala izvjesnu morbidnu znatiželju.Nikad nisam upoznala nekoga otvorenijeg i istodobno zagonetnijeg od visokog mladog JamiejaMacTavisha.

Dougal se kratko nasmijao i provukao vlažnu šaku kroz kosu da je obriše, zagladivši pramenovekoji su se oslobodili tijekom našeg bijega iz taverne - jer tako sam ja doživljavala naš odlazak.

“Pa, Jamie nije ništa manje tvrdoglav od ostalih članova svoje obitelji - svi su oni poput kamena,a on je najgori.” Premda je to priznao preko volje, u glasu mu se nedvojbeno osjećalo poštovanje.

“Je li vam rekao da su ga bičevali zato što je pokušao pobjeći?”“Jest.”“Da, popeo se preko zida utvrde čim je pao mrak, istog dana kad su ga draguni doveli. To se

ondje prilično često događalo, jer smještaj zatvorenika nije bio baš najbolji, pa su Englezi svake noćislali ophodnje oko zidova. Garnizonski činovnik rekao mi je da je Jamie pružio žestok otpor, sudećipo tome kako je izgledao kad su ga doveli natrag, ali bio je sam protiv šestorice, a sva su šestoricaimala muškete, pa borba nije dugo trajala. Proveo je noć u lancima, a sutradan ujutro odmah su gaodveli do stupa za bičevanje.” Nato je zastao, valjda zato da provjeri hoću li se onesvijestiti ilipovratiti.

“Bičevanje se održavalo odmah poslije smotre, kako bi svatko započeo dan s prikladnim načinomrazmišljanja. Tog dana trebalo je bičevati trojicu, a Jamie je bio posljednji na redu.”

“Vi ste to vidjeli?”“O, da. I mogu vam reći, curo, gledati bičevanje nije baš ugodno. Ja srećom nikad nisam bio

bičevan, ali pretpostavljam da ni to baš nije ugodno. A najneugodnije od svega vjerojatno je gledatikako bičuju nekoga drugog, dok sami očekujete isto.”

“Ne sumnjam”, promrmljala sam.Dougal je kimnuo glavom. “Jamie je izgledao prilično sumorno, ali nije ni trepnuo, čak ni dok je

slušao krikove i druge zvukove - znate li da se pucanje kože može čuti?”“Uh!”“To sam i ja pomislio, curo”, rekao je namrštivši se od prisjećanja. “Krv i modrice da i ne

spominjem. Fuj!” Pljunuo je, pazeći da izbjegne jezero i okolne stijene. “Kad sam to vidio, okrenuomi se želudac, a ja nisam nimalo gadljiv čovjek.”

Zatim je nastavio svoju groznu priču.“Kad je došao red na njega, Jamie je prišao stupu - neke ljude treba odvući, ali ne i njega - i

ispružio ruke kako bi mu kaplar skinuo okove. Kaplar ga je uhvatio za ruku da ga odvuče na mjesto,ali Jamie ga se otresao i povukao se korak natrag. Već sam gotovo pomislio da će pobjeći, ali on jesamo skinuo košulju. Bila je na nekim mjestima poderana i prljava poput otirača, ali on ju je pažljivosložio, kao da mu je to najbolja nedjeljna košulja, i odložio je na tlo. Zatim je otišao do stupa čvrstimkorakom kao vojnik i ispružio ruke da ga okuju.”

Dougal je zadivljeno zavrtio glavom. Zrake sunčeve svjetlosti koje su se probijale kroz lišćeoskoruše bacale su mu šarene sjene na lice, pa je izgledao kao da ga gledam kroz čipkasti ubrus.Nasmiješila sam se na tu pomisao, a on je zauzvrat kimnuo glavom, misleći da se smiješim njegovojpriči.

“Da, curo, takva je hrabrost neobično rijetka. I da znate, nije to bilo neznanje; on je upravo vidio

bičevanje dvojice muškaraca, pa je znao je što ga čeka. Ali zaključio je da tu nema pomoći. Hrabrostu borbi nije Škotu ništa strano, znate, ali malo je ljudi u stanju hladnokrvno se suočiti sa strahom. Anjemu je tada bilo samo devetnaest godina”, dodao je Dougal, kao da se toga naknadno sjetio.

“Mora da vam je to bilo prilično mučno gledati”, ironično sam rekla. “Čudim se da vam nijepozlilo.”

Premda je shvatio ironiju, nije se obazreo na nju. “Umalo i jest, curo”, odgovorio je i podigaotamne obrve. “Prvi udarac izmamio je krv, a minutu poslije momkova su leđa bila puna modrica. Alinije ni vikao ni molio za milost, niti se okretao u stranu da bi se spasio. Čvrsto je prislonio čelo nastup i mirno stajao. Dakako, zadrhtao bi kad bi ga bič pogodio, ali ništa više od toga. Sumnjam da bihja to mogao”, priznao je, “a nema ih mnogo koji bi mogli. Onesvijestio se na pola bičevanja, pa su gapolili vodom iz kante i dovršili posao.”

“Doista grozno”, primijetila sam. “Zašto mi sve to pričate?”“Još nisam završio.” Dougal je izvukao bodež iz pojasa i počeo vrškom oštrice čistiti nokte. Bio

je uredan čovjek, unatoč teškoćama održavanja higijene na putovanju.“Jamie je ležao na užadi, a krv mu je tekla i mrljala kilt. Nisam mislio da se onesvijestio, samo je

bio previše slab da stoji. Ali upravo u tom trenutku u dvorište je sišao satnik Randall. Ne znam zaštonije bio prisutan od početka; možda ga je zadržao neki posao. U svakom slučaju, Jamie ga je vidiokako dolazi, i bio je dovoljno pribran da sklopi oči i pusti da mu glava padne na prsa kao da je unesvijesti.”

Dougal se namrštio i srdito usredotočio na jednu tvrdoglavu zanokticu.“Satnik se jako razljutio kad je shvatio da su već bičevali Jamieja; izgleda da je to želio vidjeti

svojim očima. Ali više se nije moglo mnogo učiniti. A onda mu je palo na pamet da se raspita o tomekako je Jamie uopće pobjegao.”

Dougal je podigao bodež tražeći oštećenja na oštrici, a onda je počeo oštriti nož o kamen nakojem je sjedio. “Nekoliko se vojnika treslo od straha prije no što je završio - taj čovjek zna sriječima, to mu se mora priznati.”

“Istina”, odvratila sam suhim glasom.Dougal je ritmički strugao oštricu bodeža o kamen. Svako malo, kad bi oštrica prešla preko

neravnine na stijeni, iz metala bi frcnula sitna iskra.“Pokazalo se da je Jamie imao komad kruha i komadić sira kad su ga uhvatili - ponio ih je sa

sobom preko zida. Kad je to čuo, satnik se načas zamislio i osmjehnuo; bio je to osmijeh kakav ne bihvolio vidjeti ni na licu svoje bake. Rekao je da je krađa ozbiljan prekršaj koji mora biti kažnjen i nalicu mjesta osudio Jamieja na još stotinu udaraca bičem.”

Zatreptala sam i protiv volje. “To bi ga ubilo!”Dougal je kimnuo glavom. “Da, to je rekao i garnizonski liječnik. Rekao je da mu savjest ne da je

da dopusti takvu stvar; da se zatvoreniku mora dati tjedan dana da se oporavi prije no što opet budebičevan.”

“No, baš humano od njega”, rekla sam. “Kakva vražja savjest! A što je na to rekao satnikRandall?”

“Nije baš bio sretan, ali naposljetku se pomirio s tim. Nakon toga je narednik, koji je znaoprepoznati pravu nesvjesticu, odvezao Jamieja. Momak je malo zateturao, ali ostao je na nogama, a

nekoliko ga je prisutnih muškaraca pozdravilo, što baš nije oduševilo satnika. A nije ga oduševilo nikad je narednik podigao košulju s tla i dodao je Jamieju, premda su svi okupljeni bili dirnuti tomgestom.”

Dougal je okretao oštricu, kritički je promotrivši, a onda je spustio nož na koljeno i pogledao meu oči.

“Znate, curo, prilično je lako biti hrabar sjedeći s čašom piva u toploj taverni. Nije baš tako lakočučati na hladnom polju dok vam kugle iz mušketa fijuču oko glave, a vrijesak vas škaklja postražnjici. A još je teže kad stojite licem u lice s neprijateljem, a niz noge vam teče krv.”

“Pretpostavljam da nije”, odvratila sam. Unatoč svemu, obuzela me slabost, pa sam gurnula rukeu vodu i pustila da mi tamna tekućina hladi zapešća.

“Ja sam istog tjedna otišao do Randalla”, rekao je Dougal, kao da se želi opravdati. “Dosta smodugo razgovarali i ja sam mu ponudio kompenzaciju...”

“Oh, doista sam zadivljena”, promrmljala sam, ali sam odustala kad me bijesno pogledao. “Ne,doista tako mislim. To je bilo lijepo od vas. Ali pretpostavljam da je Randall odbio vašu ponudu?”

“Da, odbio ju je. A još uvijek mi nije jasno zašto, jer sve u svemu, nisam upoznao mnogoengleskih časnika koji pokazuju prevelike skrupule kad je riječ o novcu i kad im se osladi odjećakakvu je satnik nosio.”

“Možda on ima - druge izvore prihoda”, predložila sam.“Zapravo, ima”, potvrdio je Dougal, ali me oštro pogledao. “Ipak... ” zastao je oklijevajući, a

onda je nastavio, ali sporije.“Nakon toga vratio sam se da budem s Jamiejem kad ponovno dođe red na njega, premda u tom

trenutku nisam mogao mnogo učiniti za jadnog momka.”Drugi put Jamie je bio jedini zatvorenik kojeg su bičevali. Stražari su mu skinuli košulju prije no

što su ga izveli u hladno listopadsko jutro, odmah nakon svitanja.“Mogao sam vidjeti da je momak nasmrt preplašen”, rekao je Dougal. “premda je hodao bez

pomoći i nije dopuštao stražarima da ga dotaknu. Vidio sam da se trese, podjednako od hladnoće kaoi od nervoze, i da mu se koža na rukama i prsima jako naježila, ali lice oznojilo.”

Nekoliko minuta poslije, Randall je izašao noseći bič pod mišicom. Olovne kuglice na vrhovimašvigala blago su zveckale dok je hodao. Hladno je pogledao Jamieja, a zatim dao znak naredniku daga okrene kako bi mu pogledao leđa.

Dougal se namrštio. “Bio je to grozan prizor - rane su još uvijek bile otvorene, tek napola zaraslei potamnjele, a ostatak leđa bio mu je žut od masnica. Već i sama pomisao da bič dotakne taizranjavana leđa natjerala me da trepnem, a i većinu onih koji su ih vidjeli.”

“Randall se okrenuo naredniku i rekao. ‘Dobar posao, narednice Wilkes! Da vidimo mogu li i jato obaviti jednako dobro.’ Zatim je prilično formalno pozvao garnizonskog doktora i natjerao ga daslužbeno potvrdi da je Jamie dovoljno zdrav za bičevanje.”

“Jeste li ikad vidjeli mačku kako se igra s malim mišem?” upitao je Dougal. “Tako je toizgledalo. Randall se šetao oko momka i dobacivao mu razne primjedbe, nijednu koju bi se moglonazvati ugodnom. A Jamie je stajao poput hrastova drveta, ništa ne govoreći, i nije skrenuo pogled sastupa. Uopće nije pogledao Randalla. Vidio sam da momak stišće laktove uz tijelo pokušavajućizaustaviti drhtanje, a vidio sam da i Randall to primjećuje.”

“Randall je stisnuo usta i rekao: ‘Mislio sam da je ovo onaj mladi momak koji je prije samotjedan dana vikao da se ne boji umrijeti. Čovjek koji se ne boji umrijeti sigurno se ne boji pretrpjetinekoliko udaraca bičem?’ Zatim je drškom biča bocnuo Jamieja u trbuh.”

“Nato je Jamie pogledao Randalla ravno u oči i rekao mu: ‘Ne, ali bojim se da ću se smrznutiprije no što prestanete pričati.’”

Dougal je uzdahnuo. “No, to je bio sjajan odgovor, ali vraški nepromišljen. E sad, bičevanjenikad nije lijep prizor, ali ima načina da se učini još gorim; primjerice, kad udarate postrance daizazovete duboke rane, ili kad koraknete naprijed i snažno udarite po bubrezima.” Zatresao jeglavom. “Jako gadno!”

Namrštio je nos i pažljivo odabrao riječi.“Randallovo lice bilo je napeto - pretpostavljam da je to prava riječ - i nekako ozareno, kao lice

muškarca koji gleda djevojku koja mu se sviđa, ako znate što hoću reći. Kao da radi Jamieju neštomnogo gore nego što mu živom dere kožu. Nakon petnaest udaraca, momku se slijevala krv niz noge, aniz obraze su mu tekle suze pomiješane sa znojem.”

Malo sam se zanjihala i oslonila o stijenu.“Pa”, naglo je rekao Dougal spazivši izraz na mom licu, “reći ću samo to da je preživio. Kad mu

je kaplar odvezao ruke, umalo je pao, ali kaplar i narednik uhvatili su ga za ruke i pomogli mu dapovrati ravnotežu. Tresao se gore nego ikad, od šoka i hladnoće, ali glavu je držao uspravno, a oči sumu sjale - to sam mogao vidjeti s udaljenosti od šest metara. Dok su mu pomagali da siđe s podija,ostavljao je krvave otiske stopala za sobom i netremice gledao Randalla - kao da je pogled uRandalla jedino što ga drži na nogama. Randallovo lice bilo je gotovo jednako blijedo kao iJamiejevo, a pogled ukršten s momkovim - kao da će obojica pasti ako skrenu pogled u stranu.” IDougal je sada nepomično zurio preda se, kao da još uvijek gleda taj jezoviti prizor.

Na malom proplanku sve je bilo tiho osim slabog šuma vjetra u krošnji oskoruše. Sklopila samoči i neko vrijeme slušala šum vjetra.

“Zašto?” napokon sam upitala, još uvijek sklopljenih očiju. “Zašto ste mi sve to ispričali?”Kad sam otvorila oči, shvatila sam da me Dougal napeto promatra. Ponovo sam gurnula ruku u

jezero i namočila sljepoočnice svježom vodom.“Smatrao sam da bi to moglo poslužiti kao ilustracija njegova karaktera”, odgovorio je.“Randallova?” Kratko i neveselo sam se nasmijala. “Hvala lijepa, ne treba mi nikakva daljnja

ilustracija njegova karaktera.”“Randallova”, složio se Dougal, “Ali i Jamiejeva.”Pogledala sam ga, odjednom s nelagodom.“Vidite, dobri satnik dao mi je naredbe”, objasnio je, sarkastično naglasivši posljednju riječ.“Kakve naredbe?” upitala sam, sve razdraženija.“Da u ponedjeljak, 18. lipnja, dovedem podanicu engleske krune, izvjesnu Claire Beauchamp, u

Fort William. Na ispitivanje.”Mora da sam izgledala istinski šokirana, jer je skočio na noge i prišao mi.“Gurnite glavu među koljena, curo”, naložio je pritišćući mi stražnji dio vrata, “dok nesvjestica

ne prođe.”

“Znam što treba učiniti”, razdraženo sam odvratila, ali sam ga poslušala. Sklopila sam oči,osjetivši da mi krv, koja se bila povukla, ponovo počinje kolati sljepoočnicama. Osjećaj vlage ihladnoće na licu i ušima počeo se povlačiti, premda su mi ruke još uvijek bile ledene. Usredotočilasam se na pravilno disanje; jedan-dva-tri-četiri unutra, jedan-dva van, jedan-dva-tri-četiri unutra...

Napokon sam podigla glavu, osjećajući da sam povratila manje-više sve svoje sposobnosti.Dougal se vratio na kamen uz jezero i stao strpljivo čekati, motreći me kako bi bio siguran da nećupasti u jezero.

“Postoji jedan način da se izvučete”, naglo mi je rekao. “Jedini za koji znam.”“Povedite me prema njemu”, odvratila sam s neuvjerljivim pokušajem osmijeha.“No dobro.” Pomaknuo se naprijed i nagnuo prema meni da mi objasni. “Randall vas ima pravo

ispitati jer ste podanica engleske krune. Dakle, to je ono što moramo promijeniti.”Zbunjeno sam se zabuljila u njega. “Kako to mislite? I vi ste podanik engleske krune. Kako bi se

to moglo promijeniti?”“Škotski i engleski zakoni vrlo su slični”, odvratio je, “ali nisu isti. Engleski časnik ne može

privesti osobu iz Škotske, osim ako ima čvrste dokaze da je počinjen zločin, ili barem razloge zaozbiljnu sumnju. A čak ako ima razloge za sumnju, ne može odstraniti škotskog podanika s područjaklana, bez odobrenja poglavara.

“Vidim da ste razgovarali s Nedom Gowanom”, rekla sam, osjetivši da me ponovo hvata lagananesvjestica.

Kimnuo je glavom. “Jesam. Pretpostavljao sam da bi moglo doći do ovoga, znate. A on mi jepotvrdio ono što sam i sam mislio: postoji samo jedan zakonit način da vas odbijem predatiRandallu, a to je da vas pretvorim u Škotkinju.”

“U Škotkinju?” ponovila sam, a nesvjesticu je ubrzano počela zamjenjivati grozna slutnja.Potvrdile su je Dougalove sljedeće riječi.“Točno”, odgovorio je i kimnuo glavom vidjevši moj izraz lica. “Morate se udati za Škota. Za

mladog Jamieja.”“To ne dolazi u obzir!”“Pa”, zamišljeno je rekao, “pretpostavljam da biste se mogli udati i za Ruperta. On je udovac, a

uzeo je u zakup malu farmu. Ali on je dosta stariji, a...”“Ne želim se udati ni za Ruperta! To je... najapsurdnija...” Riječi su me izdale, pa sam razdraženo

skočila na noge i ushodala se malim proplankom, gazeći po otpalim bobicama oskoruše.“Jamie je dobar momak”, argumentirao je Dougal, još uvijek sjedeći na stijeni. “Istina, trenutačno

nema bogzna kakvu imovinu, ali ima dobro srce. Ne bi bio grub prema vama. A dobar je borac i imaopravdane razloge da mrzi Randalla. Ako se udate za njega, on će se boriti do posljednjeg daha davas zaštiti.”

“Ali... ali ja se ne mogu udati ni za koga”, lanula sam.Dougal me oštro pogledao. “A zašto ne, curo? Je li vam suprug još uvijek živ?”“Nije. Samo... to je smiješno! Takve se stvari jednostavno ne događaju!”Kad sam rekla da mi suprug nije živ, Dougal se opustio. Pogledao je prema suncu i ustao.“Bit će bolje da krenemo, curo. Moramo obaviti nekoliko stvari. Moramo sastaviti poseban

ugovor”, promrmljao je, kao da razgovara sam sa sobom. “Ali to može obaviti Ned.”Još uvijek mrmljajući sebi u bradu, uhvatio me za ruku. Istrgnula sam je.“Ni za koga se ja neću udati”, odlučno sam odvratila.Neuznemiren mojim odgovorom, Dougal je samo podigao obrve.“Želite li da vas odvedem Randallu?”“Ne želim!” Uto mi je nešto palo na pamet. “Znači, barem mi vjerujete da nisam engleski špijun?”“Sada vam vjerujem”, odgovorio je naglasivši prvu riječ.“Zašto sada a ne prije?”Pokazao je glavom prema izlizanoj figuri uklesanoj u stijenu pokraj jezera. Mora da je bila

stotinama godina stara, mnogo starija čak i od divovske oskoruše koja je štitila jezero od sunca ibacala bijele cvjetove na crnu vodu.

“Ovo je jezero svetog Niniana. Popili ste vodu iz jezera prije no što sam vas to upitao.”Sada sam već bila posve zbunjena.“Kakve to ima veze?”Izgledao je iznenađeno, a onda su mu se usta iskrivila u osmijeh. “Niste znali? Ljudi ovo jezero

zovu i lažljivčevim jezerom. Voda smrdi poput isparavanja iz pakla. Svakome tko izgovori laž nakonšto je popio vodu iz jezera, izgorjet će želudac.”

“Shvaćam”, procijedila sam kroza zube. “E pa, moj želudac posve je netaknut. Dakle, možete mivjerovati na riječ kad vam kažem da nisam špijun, ni engleski ni francuski. A možete mi vjerovati jošnešto, Dougale MacKenzie! Ne namjeravam se udati ni za koga!”

Ali Dougal me više nije slušao. Zapravo, već je otišao u grmlje koje je okruživalo jezero. Samoje jedna zatresena hrastova grana obilježavala mjesto kamo je nestao. Kipteći od bijesa, pošla sam zanjim.

Dok smo se vraćali u gostionicu, još uvijek sam prilično negodovala, pa mi je Dougal napokonsavjetovao da čuvam dah za hlađenje zobene kaše, nakon čega smo jahali u tišini.

Kad smo stigli do gostionice, bacila sam uzde na tlo i odmarširala stubama u utočište svoje sobe.Cijela mi je ta ideja bila ne samo skandalozna nego i nezamisliva. Ushodala sam se uskom

sobom, sve se više osjećajući poput štakora u klopci. Zašto, dovraga, nisam smogla hrabrosti dapobjegnem od Škota prije, bez obzira na rizik?

Sjela sam na krevet i pokušala hladno razmisliti. S Dougalova gledišta, ideja nedvojbeno imasmisla. Kad bi me otvoreno odbio predati Randallu, a da ne navede nikakav razlog, satnik bi me lakomogao pokušati ugrabiti silom. A vjerovao meni Dougal ili ne, on se razumljivo ne bi želio upustiti uokršaj s mnoštvom engleskih draguna samo zbog mene.

A, kad hladno razmislim, ideja ima smisla i s mog gledišta. Kad bih se udala za jednoga od njih,pretpostavljam da me Škoti više ne bi stalno nadgledali i pazili na mene, a to bi mi olakšalo bijeg kadza to dođe vrijeme. A kad bih se udala za Jamieja - pa, očito, njemu se sviđam. A on poznaje škotskogorje kao dlan vlastite ruke. On bi me mogao odvesti do Craigh na Duna ili barem u bližu okolicu.Da, udaja je možda najbolji način da ostvarim svoje planove.

To je bio hladnokrvni način gledanja na stvari. Ali krv mi ni izdaleka nije bila hladna. Kiptjela

sam od bijesa i razdraženosti i nisam mogla mirno stajati, pa sam hodala sobom bijesno tražeći izlaz.Bilo kakav izlaz. Nakon što sam sat vremena provela u takvu raspoloženju, bila sam sva zajapurena ulicu, a u glavi mi je lupalo. Ustala sam, otvorila kapke na prozoru i gurnula glavu na svježipovjetarac.

Uto sam začula odlučno kucanje na vratima. Kad sam uvukla glavu, u sobu je ušao Dougal. Nosioje snop krutih papira poput poslužavnika, a za njim su ušli Rupert i besprijekorni Ned Gowan, štitećimu leđa poput kraljevih dostojanstvenika.

“Uđite, molim vas”, uljudno sam ih pozvala.Kao i obično, Dougal se nije obazirao na mene; maknuo je kahlicu s mjesta na kojem je počivala,

na stolu, i bez velike ceremonije raširio papire po gruboj površini od hrastovine.“Sve smo riješili”, ponosno mi je rekao, poput čovjeka koji je uspješno obavio neku složenu

zadaću. “Ned je sastavio sve potrebne dokumente. Nitko kao odvjetnik - sve dok ga čovjek ima nasvojoj strani, ha, Ned?”

Očito dobro raspoloženi, muškarci su se nasmijali.“To zapravo i nije tako komplicirano, znate”, skromno je odvratio Ned. “To je jednostavan

ugovor.” Posjednički je prelistao papire kažiprstom, a onda zastao i namrštio se na iznenadnupomisao.

“Vi nemate nikakvih posjeda u Francuskoj, zar ne?” zapitao je gledajući me zabrinuto preko uskihnaočala koje su mu služile za čitanje i pisanje. Kad sam zanijekala, opustio se i složio papire uuredan snop.

“Onda smo sve riješili. Samo se još morate potpisati ovdje na dnu, a Dougal i Rupert kaosvjedoci.”

Spustio je na stol tintarnicu koju je donio sa sobom i svečano mi pružio čisto pero koje je izvukaoiz džepa.

“A što je to?” upitala sam. Bilo je to retoričko pitanje, jer na gornjem je papiru razgovijetnimkrasopisom pisalo BRAČNI UGOVOR. Slova su bila pet centimetara visoka i jako crna na papiru.

Spazivši moje kolebanje, Dougal je suspregnuo uzdah nestrpljenja.“Dobro vi znate što je to”, kratko je odgovorio. “A ako u međuvremenu niste smislili bolju ideju

kako da ne padnete Randallu u ruke, potpisat ćete. Nemamo mnogo vremena.”Nisam imala nikakvih boljih ideja u ovom trenutku, unatoč tome što sam provela sat vremena

razbijajući glavu nad tim problemom. Doista mi je počelo izgledati da je ova nezamisliva alternativanajbolje što mogu učiniti, koliko god joj se protivila.

“Ali ja se ne želim udati!” tvrdoglavo sam odvratila, a onda mi je sinulo da nisam jedina osobačije je mišljenje važno. Prisjetila sam se plavokose djevojke koju sam vidjela kako se ljubi sJamiejem u sobici dvorca.

“Možda me Jamie ne želi uzeti za ženu!” rekla sam. “Što je s tim?” Dougal je tu mogućnostodbacio kao nebitnu.

“Jamie je vojnik, učinit će kako mu se kaže. A i vi”, dodao je oštrim tonom, “dakako, osim akovam nije miliji engleski zatvor.”

Bijesno sam ga pogledala, teško dišući. Bila sam uzrujana još od naglog odlaska iz Randallovaureda, a razdraženost mi se sada znatno pojačala, budući da sam bila suočena s izborom crno na

bijelom.“Želim razgovarati s njim”, naglo sam rekla, a Dougal je podigao obrve.“S Jamiejem? Zašto?”“Zašto? Zato što me prisiljavate da se udam za njega, a koliko vidim, niste ga o tome čak ni

obavijestili!”Premda je to očito smatrao beznačajnom pojedinosti, Dougal je naposljetku ipak pristao na moj

zahtjev, pa je u pratnji svojih pomoćnika otišao po Jamieja u točionicu u prizemlju.Uskoro se pojavio Jamie, sa zapanjenim izrazom na licu.“Jeste li znali da Dougal želi da se vjenčamo?” otvoreno sam ga upitala.Lice mu se razvedrilo. “O, da. To sam znao.”“Ali mladić poput vas sigurno...” rekla sam. “Hoću reći, zar nema nikoga drugog tko vas, ovaj,

zanima?” Blijedo me pogledao, a onda je shvatio što ga pitam.“Oh, želite znati jesam li nekome obećan? Ne, nisam ja baš bogzna kakav ulov za djevojke.” A

onda je, kao da se uplašio da bi me njegove riječi mogle uvrijediti, žurno dodao: “Htio sam reći danemam bogzna kakvu imovinu i da živim samo od vojničke plaće.”

Protrljao je bradu i nesigurno me pogledao. “A tu je i manji problem, jer je za mnom raspisanatjeralica. Nijedan otac ne bi volio udati kćer za čovjeka koji bi svakog časa mogao biti uhićen iobješen. Jeste li mislili na to?”

Odmahnula sam rukom u znak da odmetništvo smatram sitnicom u usporedbi s cijelom tomčudovišnom idejom. Pokušala sam posljednji put.

“Smeta li vam to što nisam djevica?” Načas je oklijevao.“Ne, ne smeta mi”, polako je odgovorio, “ako vama ne smeta to što ja jesam.” Kad sam zinula od

čuda, nasmiješio se i krenuo prema vratima.“Pretpostavljam da barem jedno od nas mora znati što radi”, rekao je, a zatim izašao i tiho

zatvorio vrata za sobom. Očito, razdoblje udvaranja time je završilo.

Potpisavši dokumente, oprezno sam sišla strmim stubama i otišla do šanka u točionici.“Viski”, rekla sam starom smežuranom stvorenju iza šanka, a on se slinavo zabuljio u mene, ali

kad mu je Dougal kimnuo glavom, dao mi je bocu i čašu. Čaša je bila debela i zelenkasta, malozamrljana i s napuklim rubom, ali na vrhu je imala otvor, a to mi je u ovom trenutku bilo jedinovažno.

Nakon prvog žestokog efekta, piće mi je podarilo izvjesnu umjetnu smirenost. Sve mi se činiloudaljenim i s osobitim sam intenzitetom primjećivala pojedinosti svog okruženja: malo zamrljanozrcalo iznad šanka koje je bacalo šarene sjene na vlasnika i njegovu odjeću, svinuti držak kutlače sbakrenim dijelom koja je visjela na obližnjem zidu, zeleni trbuh muhe koja se s naporom kretalarubom ljepljive lokvice na stolu. S izvjesnim osjećajem bliskosti, čašom sam je gurnula izvanopasnosti.

Postupno sam postajala svjesna povišenih glasova iza zatvorenih vrata na drugom krajuprostorije, kamo je Dougal otišao nakon završetka posla sa mnom, pretpostavljam da utanačipojedinosti s drugom strankom iz ugovora. Sudeći po zvukovima, sa zadovoljstvom sam zaključila da

je moj budući mladoženja prilično uznemiren, unatoč tome što prije nije imao prigovora. Možda menije htio uvrijediti.

“Ne daj se, momče!” promrmljala sam i otpila još jedan gutljaj.Nakon izvjesnog vremena, postala sam mutno svjesna da mi neka ruka širi prste i uzima

zelenkastu čašu iz ruke. Druga me ruka čvrsto uhvatila za lakat.“Kriste, pijana je ko letva”, začula sam jedan glas u blizini. Učinio mi se neugodno hrapavim, kao

da je njegov vlasnik pojeo brusni papir. Na tu sam se misao malo zahihotala.“Šutite, gospođo!” rekao mi je neugodno hrapavi glas. Zatim se njegov vlasnik okrenuo da se

obrati nekom drugom, pa je glas postao tiši. “Pijana je ko zemlja i krešti ko papiga - što očekujete...”Drugi ga je glas prekinuo, ali nisam razabrala što je rekao; riječi su bile mutne i nerazgovijetne.

Ali bio je to ugodniji glas, dubok i nekako pun sigurnosti. Primaknula sam se bliže i uspjela razabratinekoliko riječi. Pokušala sam izoštriti pogled, ali pažnja mi je ponovo odlutala.

Muha je opet upala u onu lokvicu i beznadno se koprcala u sredini. Osvjetljavala ju je zrakasvjetlosti koja je ulazila kroz prljavi prozor, svjetlucajući poput iskre na napregnutom zelenomtrbuhu. Pogled mi se zalijepio za to sićušno mjesto, koje kao da je pulsiralo dok se muha koprcala imučila.

“Sestrice... nema ti špaša”, rekla sam joj, a onda se iskra ugasila.

K

14.

Održava se vjenčanje

ad sam se probudila, ugledala sam niske stropne grede iznad sebe i osjetila da mi je debelipokrivač uredno stavljen pod bradu. Učinilo mi se da imam na sebi samo košulju, pa sam se

počela uspravljati da potražim odjeću, ali na pola puta zaključila sam da mi je pametnije odustati, pasam se vrlo oprezno i polako spustila natrag na krevet, zatvorila oči i uhvatila se za glavu, kako mi sene bi otkotrljala s jastuka i pala na pod.

Probudila sam se nešto poslije, kad su se otvorila vrata sobe. Oprezno sam otvorila jedno oko.Lelujavi obris izoštrio se u mrku Murtaghovu figuru, koja je s neodobravanjem buljila u mene spodnožja kreveta. Zatvorila sam oko. Začula sam prigušeno škotsko mumljanje, koje je,pretpostavljam, izražavalo čuđenje i zgražanje, ali kad sam ponovo otvorila oči, Murtagha više nijebilo.

Baš kad sam opet počela zahvalno tonuti u san, vrata su se otvorila, ovoga puta da bi otkrilasredovječnu ženu koja je donijela vrč i lavor. Pretpostavila sam da je to gostioničareva žena. Veseloje uletjela u sobu i otvorila kapke na prozorima, s treskom koji mi je odjeknuo u glavi poput sudaratenkova. Napredujući prema krevetu poput divizije Panzera, istrgla mi je pokrivač iz slabog stiska iodbacila ga u stranu, ostavljajući me otkrivenu i drhtavu.

“Hajde sada, draga moja”, rekla mi je. “Moramo vas pripremiti.” Gurnula mi je krupnupodlakticu pod leđa i uspravila me u sjedeći položaj. Jednom sam se rukom uhvatila za glavu, adrugom za trbuh.

“Pripremiti?” upitala sam, osjećajući kao da su mi usta puna istrunule mahovine.Žena mi je počela žustro umivati lice. “Pa da”, odgovorila je. “Ne želite valjda propustiti vlastito

vjenčanje, zar ne?”“Želim”, odgovorila sam, ali ona mi je bez velike ceremonije skinula košulju, ne osvrćući se na

moje riječi i odvela me u sredinu sobe kako bi ondje obavila daljnje intimne zahvate.Uskoro sam sjedila na krevetu potpuno odjevena, ošamućena i ratoborna, ali zahvaljujući čaši

porta koju mi je dala, barem sam bila u stanju funkcionirati. Oprezno sam srkala drugu čašu, dok mije ona s mukom raščešljavala zapetljanu kosu.

Kad su se vrata još jedanput s treskom otvorila, trgnula sam se i prolila porto. Kvragu, ovomenema kraja, nesretno sam pomislila. Ovoga puta u sobu su ušla dvojica posjetitelja, Murtagh i NedGowan, sa sličnim izrazima neodobravanja na licu. Izmijenila sam bijesne poglede s Nedom, aMurtagh je polako obišao krevet, kako bi me promotrio sa svih strana. Zatim se vratio do Neda ipromrmljao nešto previše tihim glasom da bih mogla čuti što je rekao. Dobacio mi je još jedanpogled pun očaja, a onda su obojica izašli i zatvorili vrata za sobom.

Gostioničareva žena napokon mi je uspjela urediti frizuru na svoje zadovoljstvo; začešljala mi jekosu unatrag i podigla je u čvor na tjemenu. Straga su mi kovrče slobodno visjele, a ispred ušiju subili svinuti pramenovi. Činilo mi se da će mi od jako začešljane kose puknuti koža na tjemenu, ali kadsam se pogledala u zrcalu koje mi je žena gurnula u ruku, shvatila sam da izgledam doista zgodno, pa

sam se počela osjećati zericu ljudskije i čak se uspjela prisiliti da joj zahvalim na trudu. Ostavila mije zrcalo i otišla, primijetivši kako je sreća vjenčati se u ljeto, zar ne, jer imat ću mnogo cvijeća ukosi.

“Mi koji se spremamo umrijeti”, rekla sam svom odrazu u zrcalu i salutirala poput gladijatora, aonda sam se srušila na krevet, prekrila lice mokrom krpom i ponovo zaspala.

Usnula sam prilično lijep san, nešto u vezi s travnatim poljanama i poljskim cvijećem, a onda samshvatila da je ono što sam smatrala zaigranim povjetarcem u rukavima zapravo ne baš nježan parruku. Naglo sam se uspravila i naslijepo mahnula rukama.

Kad sam otvorila oči, shvatila sam da moja sobica sada nalikuje na postaju podzemne željeznice,ispunjena licima od zida do zida: bili su tu Ned Gowan, Murtagh, gostioničar, njegova žena i jedanštrkljasti mladić - gostioničarev sin, kako se pokazalo - s punim rukama raznoraznog cvijeća, što jeobjasnilo mirise u mom snu. Tu je također bila i jedna mlada žena s okruglom košarom od pruća, kojami se prijateljski smješkala, otkrivajući nedostatak nekoliko prilično važnih zuba.

Pokazalo se da je ta osoba seoska švelja, zadužena da ukloni nedostatke moje odjećeprilagođavajući haljinu, koju je gostioničar na brzinu posudio od jednog poznanika u mjestu. Ned jedržao haljinu; visjela mu je s jedne ruke poput kakve mrtve životinje. Kad su je rasprostrli na krevet,pokazalo se da je to duboko dekoltirana haljina od teškog satena kremaste boje, s odijeljenim gornjimdijelom koji se zakopčavao s desecima sitnih tkaninom prekrivenih dugmeta, a svaki je imao izvezenzlatni ljiljan. Dekolte i široki rukavi bili su bogato opšiveni čipkastom vrpcom, a isto tako i izvezenasuknja od, poput čokolade smeđeg baršuna. Gostioničar je bio gotovo skriven iza podsuknja koje jedržao u rukama, a oštri su mu se zalisci jedva vidjeli iznad pjenušavih slojeva tkanine.

Kad sam pogledala mrlju od vina na svojoj suknji od smeđeg serža, taština je pobijedila. Ako seveć moram udati, ne želim to učiniti izgledajući kao kakva seoska sluškinja.

Nakon kratkotrajne grozničave aktivnosti, dok sam ja stajala poput krojačke lutke a svi drugitrčali naokolo, uzimajući i noseći razne odjevne predmete, kritizirajući moj izgled i spotičući se jednio druge, završni je proizvod napokon bio spreman, upotpunjen bijelim astrama, žutim ružama u kosi imahnitim lupanjem srca pod čipkastom haljinom. Haljina nije bila baš savršena, a i poprilično jezaudarala na prethodnu vlasnicu, ali saten je bio težak i prilično dojmljivo šuštao mi je oko nogu,prekrivajući mnogobrojne slojeve podsuknji. Smatrala sam da izgledam prilično otmjeno i ljupko.

“Ne možete me prisiliti da se udam, znate”, prijeteći sam prosiktala Murtaghu u leđa dok sam gaslijedila u prizemlje, ali oboje smo znali da su to samo prazne prijetnje. Ako sam ikad imaladovoljno snažan karakter da se usprotivim Dougalu i okušam sreću s Englezima, ta je snaga nestala sviskijem.

Dougal, Ned i ostali čekali su u glavnoj točionici u prizemlju, ispijajući pića i opušteno ćaskajućis nekolicinom mještana koji, izgleda, danas popodne nisu imali pametnijeg posla nego da se smucajunaokolo i opijaju.

Kad me spazio kako polako silazim, Dougal je naglo zastao u govoru, a onda su i ostali zašutjeli,pa sam odlebdjela niza stube okružena vrlo ugodnim oblakom zadivljenog strahopoštovanja. Dougalme svojim duboko usađenim očima polako odmjerio od glave do pete, a onda me ponovo pogledao ulice i kimnuo mi glavom, ne izustivši ni jedan prigovor.

Iz ovog ili onog razloga, prošlo je mnogo vremena otkako me neki muškarac tako pogledao, pasam mu uzvratila prilično ljupkim klimanjem glave.

Nakon trenutka tišine, i ostali muškarci u točionici počeli su mi glasno izražavati svoje divljenje,pa si je čak i Murtagh dopustio malen osmijeh, pozdravljajući rezultate svojih napora zadovoljnimkimanjem. A tko je tebe proglasio modnim urednikom, mrzovoljno sam pomislila, premda sammorala priznati da njemu mogu zahvaliti što se neću udati u haljini od sivog serža.

Udati. O, Bože! Privremeno osokoljena vinom i kremastom čipkom, načas sam uspjela istjerati izglave važnost događaja. Ta svježa spoznaja pogodila me poput šake u želudac, pa sam se pridržala zaogradu.

Ali, pogledavši mnoštvo ljudi oko sebe, spazila sam ijedan upadljiv nedostatak. Mog mladoženjenije bilo nigdje na vidiku. Ohrabrena mišlju da je možda uspio pobjeći kroz prozor i da se sada većnalazi nekoliko milja daleko odavde, prihvatila sam još jednu čašu vina iz gostioničarevih ruku iizašla za Dougalom iz gostionice.

Ned i Rupert otišli su po konje, a Murtagh je nekamo nestao, možda potražiti Jamieja.Dougal me držao za ruku, tobože da me pridrži ako se spotaknem u satenskom cipelama, ali

zapravo da spriječi eventualni pokušaj bijega u posljednji čas.Mjeren škotskim standardima, danje bio “topao”, što znači da magla nije bila dovoljno gusta da

bi se mogla proglasiti kišicom, ali nije bila ni daleko od toga. A onda su se iznenada otvorila vratagostionice i sunce je granulo u liku Jamesa MacTavisha. Možda sam ja bila elegantna nevjesta, alimladoženja je naprosto blistao. Zinula sam od čuda.

Škotski gorštak u punoj odori dojmljiv je prizor - svaki gorštak, ma koliko star, ružan ilimrzovoljan bio. A kad vam se u blizini nađe visok, uspravan i nimalo ružan mladi gorštak, tonaprosto oduzima dah.

Gusta crvenkastozlatna, uredno počešljana sjajna kosa, padala mu je na ovratnik lijepe košulje odtankog lanenog platna s opšivom na prsima, zvonastim rukavima i čipkastim naborima na zapešću,koji su odgovarali kaskadama uškrobljene čipke na prsima, s ukrasnom iglom od rubina.

Briljantni grimizno-crni tartan buktio je među umjerenijim zelenim i bijelim bojamaMaeKenziejeva klana. S desnog mu se ramena spuštala graciozno nabrana usplamtjela vuna,pričvršćena okruglim srebrnim brošem, u struku stegnuta srebrom posutim pojasom za mač, a onda senastavljala spuštati preko lijepih potkoljenica u vunenim dokoljenkama i završavala malo iznad crnihkožnatih čizama sa srebrnim kopčama. Komplet su upotpunjavali mač, bodež i škotska torbica odjazavčeve kože.

Mnogo viši od sto osamdeset centimetara, širokih ramena i prekrasnih crta lica, nije nimalopodsjećao na onog neurednog konjušara na kojeg sam se bila naviknula - i toga je bio svjestan.Ispruživši nogu poput dvorjanina, izveo je besprijekorno graciozan naklon i promrmljao: “Vaš samsluga, madam”, a oči su mu zasjale od nestašluka.

“Oh”, odvratila sam slabašnim glasom.Malokad sam doživjela da smrknuti Dougal ostane bez riječi. Podigao je guste obrve, sav crven u

licu, pa mi se učinilo da je na svoj način jednako iznenađen tom prikazom kao i ja.“Jesi li ti pri sebi, momče?” napokon je rekao. “Što ako te netko vidi?”Jamie je pogledao starijeg čovjeka i podrugljivo podigao obrvu. “Molim, ujače?” odvratio je.

“Uvrede? I to na dan mog vjenčanja? Pa ne želiš valjda da osramotim svoju ženu, zar ne? Osim toga”,dodao je sa zlobnim osmijehom, “teško mi je vjerovati da bi vjenčanje bilo legalno ako se ne oženimpod svojim pravim imenom. A ti želiš da sve bude legalno, zar ne?”

Dougal se s vidljivim naporom ponovo pribrao. “Ako si završio, Jamie, mogli bismo krenuti”,odvratio je.

Ali činilo se da Jamie nije završio. Ne obazirući se na Dougalov bijes, izvukao je kratku niskubijelih bisera iz kožnate torbice, prišao mi i zakopčao mi ogrlicu oko vrata. Spustivši pogled,shvatila sam da je to niska sitnih nejednakih bisera, tih nepravilno oblikovanih proizvodaslatkovodnih školjki, pomiješanih sa sitnim probušenim zlatnim kuglicama, s kojih su visjeli manjibiseri.

“To su samo škotski biseri”, rekao je kao da se ispričava, “ali dobro vam stoje.” Načas jezadržao prste na mom vratu.

“Ti su biseri pripadali tvojoj majci!” rekao mu je Dougal, mrko gledajući ogrlicu.“Točno”, odgovorio je Jamie. “A sada pripadaju mojoj ženi. Hoćemo li?”

Kamo god da smo krenuli, bilo je to prilično udaljeno od sela. Bili smo pomalo mrzovoljni svatovi;zaručnici su bili okruženi ostalima, poput zatvorenika koje sprovode u neki udaljeni zatvor. Jedinirazgovor bila je prigušena Jamiejeva isprika što je zakasnio, objašnjavajući da su iskrsnule neketeškoće u nalaženju čiste košulje i kaputa, dovoljno velikog da mu pristaje.

“Mislim da ovaj kaput pripada sinu lokalnog vlastelina”, rekao je pljesnuvši se po čipkastimnaborima. “Bojim se da je pomalo kičast.”

Sjahali smo i ostavili konje u podnožju jednog brežuljka. Pješačka staza vodila je uzbrdo krozvrijesak.

“Jesi li obavio sve pripreme?” čula sam kako Dougal tihim glasom pita Ruperta dok su vezaliživotinje.

“O, da.” U Rupertovoj crnoj bradi zabljesnuli su zubi. “Nije baš bilo lako uvjeriti svećenika, alipokazali smo mu posebno dopuštenje.” Potapšao je kožnatu torbicu, koja je milozvučno zazveckala,što mi je dalo naslutiti o kakvom posebnom dopuštenju govori.

Kroz kišicu i maglu, ugledala sam kapelicu kako strši iz vrijeska. Obuzela me posvemašnjanevjerica kad sam ugledala okrugli krov i nekoliko malih prozora s oknima, koje sam posljednji putvidjela onoga sjajnog sunčanog jutra kad sam se udala za Franka Randalla.

“Ne!” uzviknula sam. “Ne ovdje! Ne mogu!”“Pst, pst! Ne brinite, curo, ne brinite. Sve će biti u redu.” Dougal mi je spustio svoju krupnu šapu

na rame i stao ispuštati smirujuće škotske glasove, kao da se obraća nekom jogunastom konju.“Prirodno je biti malo nervozan”, rekao je, obraćajući se svima, i čvrstom me rukom gurnuo uzbrdo.Cipele su mi tonule u vlažni sloj otpalog lišća.

Jamie i Dougal hodali su mi s obiju strana, dovoljno blizu da onemoguće bijeg. Njihove visokefigure u pledu išle su mi na živce, pa me počeo obuzimati sve jači osjećaj histerije. Za dvjestogodina, manje-više, udat ću se u istoj ovoj kapelici, a tada će me šarmirati njezina slikovita starost.Sada je škripala od mladosti, njezine grede još uvijek nisu zadobile šarm, a ja sam se trebala udati zadvadesettrogodišnjeg škotskog katoličkog djevca za kojim je raspisana tjeralica i čija...

Okrenula sam se Jamieju u iznenadnoj panici. “Ne mogu se udati za vas! Ja čak ne znam kako vamglasi prezime!”

Pogledao me i podigao crvenkastu obrvu. “Oh, prezivam se Fraser. James Alexander Malcolm

MacKenzie Fraser”, odgovorio je svečanim glasom, polako i razgovijetno izgovarajući svaku riječ.Potpuno smetena, odvratila sam: “Claire Elizabeth Beauchamp”, i pružila mu ruku kao kakva

budala. On je to izgleda shvatio kao molbu za podrškom, pa me uhvatio za ruku i čvrsto je gurnuosebi pod lakat. Tako sputana da ne mogu pobjeći, cupkala sam uzbrdo na svoje vjenčanje.

Rupert i Murtagh čekali su nas u kapelici, pazeći na zatočenog svećenika, mršavog mladog popa scrvenim nosom i razumljivo uplašenim izrazom na licu. Rupert je velikim nožem dokono guliogrančicu vrbe. Premda je prilikom ulaska u crkvu odložio pištolje s rožnatim dršcima, oni su muležali nadohvat ruke na krstionici.

I ostali muškarci odložili su oružje, kao što i priliči u Božjoj kući, ostavljajući na stražnjoj klupizačudno veliku hrpu smrtonosnih naprava. Samo je Jamie zadržao nož i mač, valjda ih smatrajućisvečanim dijelom svoje odore.

Zatim smo kleknuli pred drveni oltar, a Murtagh i Dougal zauzeli su mjesta kao svjedoci, pa jesvečanost počela.

Katolički obred vjenčanja u posljednjih se dvjesto godina očito nije promijenio; riječi koje su mepovezale s mladim riđokosim strancem koji je stajao pokraj mene, bile su uglavnom one iste koje suposvetile moju udaju za Franka. Osjećala sam se poput hladne, prazne ljuske, a riječi koje je mladisvećenik zamuckujući izgovarao, odjekivale su mi u praznoj trbušnoj šupljini.

Kad je došao trenutak da položimo zavjete, automatski sam ustala, gledajući s nekom vrstomobamrle zadivljenosti kako moji hladni prsti nestaju u krupnim šakama mog mladoženje. Prsti su mubili jednako hladni kao i moji, pa sam prvi put pomislila da je, unatoč izvanjskom miru, i on moždajednako nervozan kao i ja.

Dosad sam ga izbjegavala pogledati, ali sada sam podigla pogled i otkrila da bulji u mene. Licemu je bilo blijedo i posve bezizražajno; imao je isti izraz lica kao i onda kad sam mu previjalaranjeno rame. Pokušala sam mu se nasmiješiti, ali kutovi usana samo su mi nesigurno zatitrali.Pritisak njegovih prstiju na mojima pojačao se. Imala sam dojam da pridržavamo jedno drugo i daćemo se oboje srušiti ako ijedno od nas izvuče ruku ili skrene pogled u stranu. Začudo, taj me jeosjećaj malo utješio. U što god da smo se uvalili, bili smo dvoje.

“Uzimam tebe, Claire, za ženu...” Glas mu se nije tresao, ali ruka jest. Čvršće sam ga uhvatila.Naši ukočeni prsti isprepleli su se kao ploče u škripcu. “... da te volim, poštujem i štitim... i u dobru iu zlu...” Njegove riječi kao da su dolazile iz daleka. Sva mi je krv napustila glavu. Kruti prslukhaljine paklenski me stezao, a ipak sam osjećala kako mi se hladan znoj slijeva ispod satena podrukama. Ponadala sam se da neću pasti u nesvijest.

Visoko na zidu iznad svetišta nalazio se mali prozor od obojenog stakla s grubom slikom IvanaKrstitelja u medvjeđem krznu. Zelene i plave sjenke plovile su mi po rukavima, što me podsjetilo natočionicu u taverni, pa sam žarko poželjela piće.

Kad je došao red na mene, malo sam zamucala, što me razbjesnilo. “U-uzimam tebe, James...”Ukrutila sam kralježnicu. Jamie je svoje zavjete uspio izgovoriti prilično uvjerljivim glasom, pa i jamogu pokušati isto. “... da te ljubim i poštujem do kraja života”, nastavila sam nešto čvršćim glasom.

“Dok smrt nas ne rastavi.” Riječi su odjeknule tihom kapelicom sa zastrašujućom konačnošću.Sve je bilo mirno, kao na kakvoj fotografiji. Zatim je svećenik zatražio prsten.

Uto sam spazila iznenadno razdraženo komešanje i načas ugledala Murtaghovo zbunjeno lice. Tekšto mi je sinulo da se netko zaboravio pobrinuti za prstenje, Jamie mi je ispustio ruku i skinuo prsten

sa svoga prsta.Ja sam na lijevoj ruci još uvijek nosila Frankov prsten. Činilo mi se da su mi prsti desne ruke

smrznuti, blijedi i ukočeni u krugu plave svjetlosti, a onda mi je veliki metalni kolut spuznuo sčetvrtog prsta i ostao labavo visjeti; bio bi posve skliznuo s njega da mi Jamie nije sklopio prste i jošjedanput stegnuo šaku.

Uto je svećenik još nešto promrmljao, a onda se Jamie sagnuo da me poljubi. Bilo je očito da minamjerava samo kratko i ceremonijalno dodirnuti usne, ali usta su mu bila tako mekana i topla da sammu se nagonski primaknula, nejasno svjesna usklika oduševljenja i ohrabrenja prisutnih Škota, neprimjećujući ništa osim toplog čvrstog tijela koje me zagrlilo. Kao da sam u utočištu.

Razdvojili smo se, oboje malo sigurniji, i nervozno se nasmiješili. Spazila sam kako Dougalizvlači Jamiejev bodež iz korica i zapitala se zašto. Još uvijek me gledajući u oči, Jamie je ispružiodesnu ruku i okrenuo dlan nagore. Dahnula sam kad je vrh bodeža duboko zarezao njegovo zapešće iostavio za sobom tamnu crtu krvi. Nisam stigla maknuti ruku koju je Dougal zgrabio, a onda samosjetila gorući rez oštrice noža. Zatim je Dougal hitro pritisnuo moje zapešće uz Jamiejevo i svezaoih trakom bijelog platna.

Mora da sam se malo zanjihala, jer me Jamie slobodnom lijevom rukom zgrabio za lakat.“Izdržite još malo, curo”, ohrabrio me tihim glasom. “Ovo neće još dugo trajati. Ponavljajte za

mnom.” Zatim je održao kratak govor na gelskom, dvije-tri rečenice. Riječi mi nisu ništa značile, aliposlušno sam ih ponovila za Jamiejem, zapinjući o skliske samoglasnike. Kad su nam razvezaliplatnenu traku i obrisali rane, ceremonija je završila.

Dok smo se spuštali pješačkom stazom, zavladalo je opće olakšanje i oduševljenje. Mogla je tobiti bilo koja svadbena povorka, premda malobrojna i sastavljena isključivo od muškaraca, ako neračunamo mladenku.

Već smo gotovo stigli do podnožja kad su me svladali glad, ostaci mamurluka i opći stresdanašnjeg dana. Kad sam se osvijestila, shvatila sam da ležim na vlažnom lišću, s glavom u krilusvog novog muža. Odložio je mokru krpu kojom mi je brisao lice.

“Je li bilo tako strašno?” Nasmiješio mi se, ali u očima sam mu ugledala bojažljiv izraz koji meprilično dirnuo, unatoč svemu. Nesigurno sam mu uzvratila smiješak.

“Nije to zbog vas”, stala sam ga uvjeravati. “Samo... Mislim da nisam ništa jela od jučer ujutro -a bojim se da sam prilično popila.”

Usne su mu se trznule. “Tako mi kažu. Pa, tu vam mogu pomoći. Kao što sam vam već rekao, nemogu baš mnogo ponuditi svojoj supruzi, ali obećavam da ću vas hraniti.” Nasmiješio se isramežljivo mi kažiprstom odmaknuo zalutali uvojak s lica.

Počela sam se uspravljati i namrštila se osjetivši malo peckanje u jednom zapešću. Već sam bilazaboravila onaj posljednji djelić ceremonije. Posjekotina se otvorila, nedvojbeno zbog pada. Uzelasam krpu iz Jamiejeve ruke i nespretno je omotala oko zapešća.

“Mislio sam da ste se možda zbog toga onesvijestili”, rekao je pogledavši mi zapešće. “Trebaosam vas upozoriti na to, ali nisam shvatio da to ne očekujete dok vam nisam vidio izraz na licu.”

“Što je to zapravo bilo?” upitala sam pokušavajući svezati krpu.“To je pomalo poganski običaj, ali u ovim je krajevima, uz uvriježenu ceremoniju uobičajeno

položiti i zavjet u krvi. Neki svećenici to ne dopuštaju, ali pretpostavljam da se ovaj nije usudio

ničemu prigovoriti. Izgledao je gotovo isto tako uplašen kao i ja”, odgovorio je s osmijehom.“Zavjet u krvi? A što znače riječi?”Jamie je uhvatio moju desnu ruku i nježno gurnuo posljednji komadić improviziranog zavoja.“Kad to kažete na engleskome, rimuje se. Evo kako glasi:

‘Ti krv si moje krvi, meso moga mesaOd iste smo tvari sazdani nas dvoje.Nek’ se naša tijela pretvore u jedno,Neka naše duše zauvijek se spoje.’”

Slegnuo je ramenima. “Slično kao i obični zavjeti, samo malo... primitivnije.”Spustila sam pogled na svoje zamotano zapešće. “Da, moglo bi se reci.Osvrnula sam se oko sebe; bili smo sami na stazi, pod jednom topolom. Otpalo okruglasto lišće

ležalo je na tlu i sjajilo od vlage poput zahrđalih kovanica. Osim zvuka povremenog kapanja sdrveća, bilo je vrlo tiho.

“A gdje su ostali? Jesu li se vratili u gostionicu?”Jamie se namrštio. “Nisu. Otjerao sam ih odavde kako bih se mogao pobrinuti za vas, ali čekaju

nas malo dalje.” Pokazao mi je bradom, onako kako to rade ljudi sa sela. “Neće nas ostaviti same svedok brak ne postane služben.”

“Zar već nije?” zbunjeno sam ga upitala. “Vjenčali smo se, zar ne?”Činilo se da mu je nelagodno, okrenuo se u stranu i stao pažljivo otresati mrtvo lišće s kilta.“Mmmphm. Da, nema sumnje, vjenčali smo se. Ali brak nije pravovaljan dok se ne konzumira.”

Lagano, snažno crvenilo probilo se iz čipkastih nabora.“Mmmphm”, odvratila sam. “Hajdemo nešto pojesti.”

U

15.

Otkrića u bračnom krevetu

gostionici nas je dočekala skromna svadbena gozba, uključujući vino, svježi kruh i pečenugovedinu.

Kad sam krenula na kat da se osvježim prije jela, Dougal me uhvatio za ruku.“Ne želim nikakve dvojbe oko toga da je brak konzumiran”, strogo mi je naložio tihim glasom. “Nesmije biti nikakve dvojbe oko toga da je bračna zajednica legalna, nikakva manevarskog prostora zaponištenje, inače svi stavljamo glave na kocku.”

“Čini mi se da vi ionako stavljate glave na kocku”, uvrijeđeno sam primijetila. “Osobito moju.”Dougal me oštro potapšao po stražnjici.“Ne brinite vi za to; vi samo obavite svoj dio posla.” Kritički me odmjerio, kao da procjenjuje

jesam li sposobna prikladno odigrati svoju ulogu.“Ja sam poznavao Jamiejeva oca. Ako mu Jamie imalo sliči, nećete imati nikakvih problema. Ah,

Jamie, momče!” Pohitao je preko prostorije, do mjesta gdje je Jamie ušao nakon što je odveo konje ustaju. Sudeći po izrazu Jamiejeva lica, i on je primao zapovijedi.

Kako se, za ime Božje, to dogodilo, upitala sam se malo poslije. Prije šest tjedana, nedužno sambrala poljsko cvijeće u škotskim brdima, namjeravajući ga odnijeti kući svom mužu. A sada samzatvorena u sobi seoske gostionice i čekam posve drugačijeg muža, čovjeka kojeg jedva da ipoznajem, sa strogim zapovijedima da konzumiramo naš prisilni brak, po cijenu života i slobode.

Sjedila sam na krevetu u svom posuđenom ruhu, ukočena i prestravljena, a onda sam začula slabzvuk naglog otvaranja i zatvaranja teških vrata.

Jamie se leđima naslonio na vrata i pogledao me, a atmosfera obostrane nelagode dodatno seprodubila. Napokon je prekinuo tišinu.

“Ne morate me se bojati.” Zapravo nisam vjerovala da će me dodirnuti dok ga sama ne pozovem- ako ga uopće pozovem - ali ostaje činjenica da ću ga morati pozvati da učini mnogo više od toga, ito uskoro.

Sumnjičavo sam ga pogledala. Pretpostavljam da bi mi sve ovo bilo teže kad bih ga smatralaneprivlačnim, ali istina je upravo suprotna. Ali ja više od osam godina nisam spavala ni s jednimmuškarcem, osim s Frankom. I ne samo to. Po vlastitu priznanju, ovaj je mladić posve neiskusan. Jajoš nikada nikome nisam oduzela nevinost. Čak ako i zanemarimo moje prigovore cijeloj toj stvari irazmotrimo situaciju s posve praktičnog gledišta, kako da, za ime Božje, uopće počnemo? Akonastavimo ovim tempom, za tri ili četiri dana još uvijek ćemo stajati i gledati se.

Nakašljala sam se i potapšala krevet pokraj sebe.“Ovaj, biste li željeli sjesti?”“Da.” Prešao je sobu poput velike mačke, ali umjesto da sjedne na krevet, primaknuo je stolac i

sjeo mi sučelice. Nesigurno me uhvatio za ruke. Imao je krupne i vrlo tople šake i nadlanice blagoobrasle crvenkastim dlačicama. Osjetila sam lagani šok kad me dodirnuo i sjetila se jednog stiha izStarog zavjeta: “E, ali moj je brat Ezav runjav, dok sam ja bez dlaka.”4 Frank je imao duge i tankeruke, gotovo bez dlaka i po izgledu prilično aristokratske. Uvijek sam mu voljela gledati ruke kad jedržao predavanja.

“Pričajte mi o svom mužu”, rekao je Jamie kao da mi čita misli. To me toliko šokiralo da samgotovo istrgnula ruke iz njegova stiska.

“Što?”“Gledajte, curo. Ovdje ćemo ostati zajedno tri-četiri dana. Ne mislim tvrditi da sve znam, ali

dobar dio života proveo sam na farmi, i osim ako se ljudi jako ne razlikuju od drugih životinja, nećenam baš dugo trebati da obavimo ono što moramo. Imamo malo vremena da popričamo i prevladamoobostrani strah.” Ova otvorena procjena naše situacije malo me opustila.

“Vi me se bojite?” Nije mi tako izgledao. Ali možda je nervozan. Premda nije plašljivišesnaestogodišnjak, ovo mu je ipak prvi put. Pogledao me u oči i nasmiješio se.

“Da. Vjerojatno sam uplašeniji od vas. Zato vas držim za ruke, kako bih spriječio svoje da setresu.” Nisam mu to povjerovala, ali ipak sam mu zahvalno stisnula ruke.

“To nije loša ideja. Čini se da nam je lakše razgovarati dok se dodirujemo. Ali zašto ste me pitalio mužu?” Pomalo bijesno, zapitala sam se ne želi li on možda da mu pričam o svom seksualnomživotu s Frankom, kako bi doznao što očekujem od njega.

“Pa, pretpostavljam da mislite na njega. U danim okolnostima, teško bi moglo biti drukčije. Nebih želio da ikad pomislite kako sa mnom ne možete razgovarati o njemu. Premda sam vam sada jamuž - vrlo je čudan osjećaj to reći - ne smijete ga zaboraviti, ne smijete to čak ni pokušati. Ako ste gavoljeli, zacijelo je bio dobar čovjek.”

“Da... bio je.” Glas mi je zadrhtao. Jamie mi je palčevima pomilovao nadlanice.“Onda ću dati sve od sebe da odam počast njegovu duhu, služeći njegovoj ženi.” Primaknuo mi je

ruke usnama i svečano ih poljubio. Nakašljala sam se. “To su vrlo galantne riječi, Jamie.”Iznenada se nasmiješio. “Da. Smislio sam ih dok je Dougal u prizemlju držao zdravicu.”Duboko sam uzdahnula. “Htjela bih vam postaviti nekoliko pitanja”, rekla sam.Oborio je pogled i pokušao prikriti osmijeh. “To sam i očekivao”, odvratio je. “S obzirom na

okolnosti, pretpostavljam da imate pravo na izvjesnu dozu znatiželje. Što biste htjeli znati?” Iznenadaje podigao pogled, a plave su mu oči nestašno zaiskrile na svjetlosti lampe. “Zašto sam još uvijekdjevac?”

“Eh, mislim da je to više-manje vaša stvar”, promrmljala sam. Iznenada mi je postalo priličnovruće, pa sam izvukla jednu ruku iz njegova stiska i potražila rupčić. Dok sam prekapala po džepuhaljine, pod prstima sam osjetila nešto tvrdo.

“Oh, zaboravila sam. Još uvijek imam vaš prsten.” Izvukla sam prsten i vratila mu ga. Bio je totežak zlatni kolut s ovalnim rubinom. Ali umjesto da ga natakne na prst, Jamie ga je spremio u kožnatutorbicu.

“To je bio vjenčani prsten mog oca”, objasnio je. “Obično ga ne nosim, ali... no, danas sam vamhtio iskazati poštovanje i izgledati što bolje.” Malo se zacrvenio zbog tog priznanja, pa seusredotočio na zatvaranje torbice.

“Iskazali ste mi veliku čast”, odvratila sam, smješkajući se i protiv volje. Smatrala sam da jedodavanje prstena s rubinom njegovoj veličanstvenoj sjajnoj odori bilo posve suvišno, ali dirnuo merazlog zašto je to učinio.

“Potrudit ću se da što prije nabavim prsten koji će vam pristajati”, obećao je.“To nije važno”, odvratila sam s malom nelagodom. Na kraju krajeva, ubrzo sam namjeravala

otići.“Ovaj, imam jedno važno pitanje”, rekla sam vraćajući se na prethodnu temu. “Ako nemate ništa

protiv da mi odgovorite. Zašto ste me pristali uzeti za ženu?”“Ah.” Ispustio mi je ruke i malo se odmaknuo. Prije odgovora, načas je zastao i poravnao vunenu

tkaninu na bedrima, pa sam mu pod naborima teške tkanine ugledala dugu crtu napetih mišića.“Pa, kao prvo, nedostajali bi mi razgovori s vama”, odgovorio je sa smiješkom.“Ne, ozbiljno vas pitam”, ustrajala sam. “Zašto?”Nato se uozbiljio. “Prije no što vam odgovorim, Claire, htio bih vas nešto zamoliti”, polako je

rekao.“Što to?”“Da budete iskreni.”Mora da sam se nelagodno trgnula, jer on je spustio ruke na koljena i nagnuo se prema meni

ozbiljna lica.“Znam da ima stvari koje mi ne želite reći, Claire. A možda i stvari koje mi ne možete reći.”Nemaš pojma koliko si u pravu, pomislila sam.“Neću vas prisiljavati, ikad, da mi kažete stvari koje se tiču samo vas”, nastavio je ozbiljnim

glasom i spustio pogled na svoje ruke, koje je sada pritisnuo dlanom o dlan.“Ima stvari koje ni ja ne mogu reći vama, barem za sada. A ne bih želio tražiti od vas ništa što mi

ne možete dati. Ali zamolio bih vas jednu stvar - kad mi nešto kažete, neka to bude istina. A ja vamobećavam isto. U ovom trenutku nemamo ništa osim... osim međusobnog poštovanja, možda. A javjerujem da to poštovanje može podnijeti tajne, ali ne i laži.” Ispružio je ruke s dlanovima okrenutimnagore, kao da me poziva. Na njegovu sam zapešću ugledala tamnu brazgotinu od zavjeta u krvi ilagano položila svoje dlanove na njegove.

“Da, slažem se. Obećavam da ću biti iskrena.” Nježno je sklopio prste oko mojih šaka.“I ja vama obećavam isto.” Duboko je uzdahnuo. “E sad, pitali ste me zašto sam vas uzeo za

ženu?”“Malo sam znatiželjna”, odvratila sam.Nasmiješio se, pa mu se i na širokim ustima pojavio humor koji mu je virio iz očiju. “Ne mogu

reći da vas krivim. Učinio sam to iz nekoliko razloga. Jedan od tih razloga - ili možda dva - zasadvam ne mogu reći, premda s vremenom hoću. Ali pretpostavljam da je osnovni razlog onaj isti zbogkojeg ste se vi pristali udati za mene; da vas sačuvam od ruku Jacka Randalla.”

Malo sam zadrhtala sjetivši se satnika, a Jamie mi je stisnuo ruke.“Sada ste doista sigurni”, rekao mi je čvrstim glasom. “Imate moje ime i obitelj, moj klan, a i

zaštitu mog tijela ako je potrebno. Taj vas čovjek više neće dirnuti dok sam ja živ.”

“Hvala”, odvratila sam. Gledajući njegovo snažno, mlado i odlučno lice širokih kostiju i čvrstečeljusti, prvi sam put pomislila da je Dougalov apsurdni plan možda ipak bio razuman.

Zaštitu mog tijela. Ta me se fraza naročito dojmila dok sam gledala odlučno držanje širokihramena i prisjetila se njegovih silovitih i elegantnih kretnji mačem, kad se “pravio važan” namjesečini. On to ozbiljno misli i, bez obzira na svoju mladost, zna što govori, a ima i ožiljke da todokaže. Nije bio nimalo stariji od mnogih pilota i običnih vojnika koje sam njegovala u ratu, a znaoje cijenu takvih riječi jednako dobro kao i oni. Zavjet koji mi je dao nije bio romantičan, negootvoreno obećanje da će me štititi po cijenu vlastite sigurnosti. Ponadala sam se da mu mogu ponuditinešto zauzvrat.

“To je vrlo galantno od vas”, iskreno sam mu rekla. “Ali je li vrijedno, no, ženidbe?”“Jest”, odgovorio je i kimnuo glavom, a onda se opet nasmiješio, ovoga puta pomalo turobno. “Ja

vrlo dobro poznajem tog čovjeka. Ne bih mu ni psa povjerio na čuvanje kad bih to mogao spriječiti, akamoli bespomoćnu ženu.”

“Baš laskavo”, ironično sam primijetila. Nasmijao se, a onda je ustao i otišao do stola pokrajprozora. Netko je stavio buket poljskog cvijeća u čašu za viski - možda gazdarica - a iza nje je stajalaboca s vinom i dvije čaše.

Jamie je natočio vino u čaše i vratio se do kreveta. Dodao mi je jednu čašu i sjeo na svojemjesto.

“Ovo vino nije baš tako dobro kao vino iz Columove privatne kolekcije”, rekao je s osmijehom,“ali nije ni tako loše.” Podigao je čašu i nazdravio tihim glasom: “Za gospođu Fraser.” Osjetila samda me opet obuzima snažan napadaj panike. Odlučno sam ga suzbila i podigla čašu.

“Za iskrenost”, odvratila sam, a onda smo oboje otpili gutljaj.“Pa, to je jedan razlog”, rekla sam spustivši čašu. “Možete li mi otkriti još koji?”Zagledao se u svoju čašu. “Možda vas samo želim odvesti u krevet”, odgovorio je i naglo

podigao pogled. “Je li vam to palo na pamet?”Ako me želio dovesti u nepriliku, uspio je, ali odlučila sam da mu to ne pokažem.“Pa, želite li?” smjelo sam ga upitala.“Iskreno rečeno, da, želim.” Plave su me oči mirno promatrale preko ruba čaše.“Niste se zbog toga morali oženiti sa mnom”, usprotivila sam se.Izgledao je iskreno zapanjen. “Ne mislite valjda da bih vas uzeo a da vam ne ponudim brak!”“Mnogi bi muškarci tako postupili”, odgovorila sam, zabavljena njegovom nedužnošću.Zinuo je od čuda i načas ostao bez riječi. Kad se pribrao, pažljivo birajući riječi, dostojanstveno

je odgovorio: “Možda je to preuzetno reći, ali volio bih vjerovati da ja nisam poput ‘mnogihmuškaraca’ i da se ne ponašam na najgori mogući način.”

Njegove su me riječi prilično dirnule, pa sam ga stala uvjeravati da njegovo dosadašnjeponašanje smatram galantnim i džentlmenskim i ispričala mu se zbog sumnji koje sam možda nehoticeimala u vezi s njegovim motivima.

Na toj smo nesigurnoj diplomatskoj noti zastali, a on je napunio prazne čaše.

Neko smo vrijeme pijuckali vino u tišini, kao da nas je oboje obuzela sramežljivost nakon iskrenosti

posljednjeg dijela razgovora. Dakle, ipak postoji nešto što mu ja mogu ponuditi. Iskreno rečeno, nemogu tvrditi da mi to već nije palo na pamet, čak i prije no što smo se zatekli u ovoj apsurdnojsituaciji. Jamie je vrlo privlačan mladić. A nisam zaboravila ni onaj trenutak, ubrzo nakon što samstigla u dvorac, kad sam mu sjela u krilo i...

Nagnula sam čašu i popila vino dokraja, a onda sam ponovo potapšala krevet do sebe.“Sjednite do mene”, rekla sam mu. “I...” pokušala sam se sjetiti neke neutralne teme kako bih

ublažila nelagodu tjelesne bliskosti, “i ispričajte mi nešto o svojoj obitelji. Gdje ste odrasli?”Krevet je osjetno potonuo pod njegovom težinom, pa sam se oslonila da ne padnem na njega. Sjeo

mi je tako blizu da je rukavom košulje dodirnuo moju ruku, koja je opušteno počivala na bedru.Neusiljeno ju je uhvatio kad je sjeo, pa smo se naslonili na zid, ne gledajući ruke, ali isto tako svjesnisvoje veze kao da su nas prikovali zajedno.

“E sad, gdje da počnem?” Podigao je svoja prilično krupna stopala na stolac i prekrižio noge nagležnjevima, a ja sam s izvjesnom dozom zabavljenosti prepoznala trenutak kad škotski gorštak načaszastaje prije no što počne razglabati o složenim obiteljskim i klanskim odnosima, koji tvore pozadinugotovo svakog važnijeg događaja u škotskom gorju. Frank i ja smo jedne večeri u seoskom pabuzadivljeno slušali razgovor dvojice starih ekscentrika, koji su odgovornost za nedavno uništenjejedne prastare staje slijedili unatrag zamršenog datiranja lokalnih svađa, koliko sam ja moglashvatiti, sve do 1790. godine. S onom vrstom manjeg šoka na koji sam se počela navikavati, sada samshvatila da ta svađa, čije sam podrijetlo tada smatrala skrivenim u maglama vremena, u ovomtrenutku još nije ni započela. Suzbila sam zbrku koju mi je izazvala u glavi ta spoznaja i prisilila seda obratim pozornost na Jamiejeve riječi.

“Dakako, moj otac bio je Fraser, mlađi polubrat sadašnjeg gospodara Lovata. Ali majka mi jebila MacKenzie. Vi znate da su Dougal i Colum moji ujaci?” Kimnula sam glavom. Unatoč razlici uboji kose, sličnost je bila prilično velika. Široke kosti lica i dug, ravan nos, zašiljen poput noža, očitoje naslijedio od MacKenzieja.

“No da, moja im je majka bila sestra, a osim nje imali su još dvije sestre. Teta Janet sada jepokojna, kao i moja majka, ali teta Jocasta udala se za jednog Rupertova bratića i živi na obali LochEileana. Teta Janet imala je šestero djece, četiri dječaka i dvije djevojčice, teta Jocasta ima troje,sve djevojke, Dougal ima četiri kćeri, Colum samo malog Hamisha, a moji roditelji mene i mojusestru, kojoj su dali ime po teti Janet. Ali mi je uvijek zovemo Jenny.”

“I Rupert je MacKenzie?” upitala sam, naprežući se da zadržim sve te podatke u glavi.“Da, on je...” Jamie je načas zastao da razmisli. “On je Dougalov, Columov i Jocastin bratić, što

znači da je meni bratić u drugom koljenu. Rupertov otac i moj djed Jacob bili su braća, a...”“Čekajte malo, nemojmo se vraćati u prošlost više no što moramo, jer će mi se inače sve

beznadno pomiješati u glavi. Još nismo ni došli do Frasera, a već sam zaboravila kako vam se zovubratići i sestrične.”

Protrljao je bradu računajući. “Hm. Situacija je malo zamršenija sa strane Fraserovih, zato što semoj djed Simon triput ženio, pa je moj otac imao dvije grupe polubraće i polusestara. Recimo samoda sa strane Frasera imam šest stričeva i tri tete koji su još uvijek živi, da sad ne spominjemo svebratiće i sestrične.”

“Slažem se.” Sagnula sam se i opet nam napunila čaše.Pokazalo se da se područja klanova Fraser i MacKenzie dodiruju izvjesnom dužinom uz unutarnje

granice, od morske obale pa uz donji rub Loch Nessa, a kao što to obično biva, ta zajednička granicabila je posve nesigurna linija, neucrtana u zemljovide, i pomicala se naprijed-natrag, zavisno odvremena, okolnosti i savezništva. Uz tu granicu, na južnom kraju područja klana Fraser, ležalo jemalo imanje Broch Tuarach, vlasništvo Jamiejeva oca Briana Frasera.

“To je prilično plodan komad zemlje koji omogućuje pristojan ribolov i ima dobru šumu za lov.Na njemu je šezdesetak seljaka-zakupnika i jedno seoce koje se zove Broch Mordha. A i vlastelinskakuća, dakako - ona je moderna”, dodao je s izvjesnim ponosom. “Stari broch sada služi za držanježivotinja i žita.”

“Dougal i Colum nisu baš bili oduševljeni što im se sestra udaje za jednog Frasera, pa suzahtijevali da ona ne bude zakupnik na Fraserovoj zemlji, nego da živi na slobodnom imanju. I tako jeLallybroch - tako ga zovu ljudi koji na njemu žive - postao vlasništvo mog oca, ali s klauzulom uugovoru koja kaže da zemlja može prijeći samo na potomke moje majke, Ellen. Ako ona umre bezdjece, zemlja će se nakon očeve smrti vratiti u vlasništvo lorda Lovata, bez obzira na to ima li mojotac djece s nekom drugom ženom. Ali on se nije ponovo oženio, a budući da sam ja sin svoje majke,Lallybroch je moj, koliko god to vrijedilo.”

“Niste li mi jučer rekli da nemate nikakvo vlasništvo?” Srknula sam vino, koje mi se činiloprilično dobrim: što sam ga više pila, sve mi je više godilo, pa sam pomislila da bi mi bilo pametnijeda ga ubrzo prestanem piti.

Jamie je oštro odmahnuo glavom. “Bez sumnje, Lallybroch je moj. Ali ja od toga trenutačnonemam velike koristi jer ne mogu otići onamo”, rekao je kao da se ispričava. “Postoji jedan omanjiproblem: za mnom je raspisana tjeralica.”

Nakon što je Jamie pobjegao iz Fort Williama, Dougal ga je odveo u svoju kuću, Beannachd (štoznači “blagoslovljena”, objasnio je), da ondje zaliječi rane i oporavi se od groznice koju su oneizazvale. A zatim je otišao u Francusku i proveo dvije godine u francuskoj vojsci, boreći se u okolicišpanjolske granice.

“Proveli ste dvije godine u francuskoj vojsci i uspjeli ostati djevac?” s nevjericom sam lanula. Uratu sam njegovala mnogo Francuza, a prilično sam sumnjala u to da se galski stav prema ženamabitno promijenio u posljednjih dvjesto godina.

Jamie me postrance pogledao, a jedan mu se kut usana trznuo.“Da ste vidjeli kakve bludnice opslužuju francusku vojsku, Saskinjo, čudili biste se što uopće

imam hrabrosti dotaknuti ženu, a kamoli otići s njom u krevet.”Zagrcnula sam se, ispljunula vino i zakašljala, sve dok nije osjetio potrebu da me pljesne po

leđima. Kad sam se pribrala, zadihana i crvena u licu, zamolila sam ga da nastavi.Vratio se u Škotsku prije otprilike godinu dana i proveo šest mjeseci sam ili sa skupinom

“slomljenih ljudi”, muškaraca bez klana, životareći u šumi od danas do sutra i kradući stoku izpograničnih područja.

“A onda me netko udario u glavu nekom vrstom sjekire”, rekao je i slegnuo ramenima. “Moramvjerovati Dougalu o onome što se događalo u sljedeća dva mjeseca, jer sam nisam mnogo togaprimjećivao.”

Dougal se u vrijeme napada nalazio na obližnjem posjedu, pa su ga Jamiejevi prijatelji pozvali, aon je uspio nekako prebaciti nećaka u Francusku.

“Zašto baš u Francusku?” upitala sam. “Sigurno je grozno riskirao što vas je poslao na tako dug

put.”“Više bi riskirao da me ostavio u Škotskoj. Čitavo područje obilazile su engleske patrole - vidite,

ja i moji drugovi bili smo prilično aktivni u okolici. Pretpostavljam da Dougal nije htio da meEnglezi nađu bez svijesti u kolibi nekog seljaka.”

“Ili u njegovoj kući?” dodala sam pomalo cinično.“Mislim da bi me on odveo svojoj kući da nije bilo dviju stvari”, odgovorio je Jamie. “Kao prvo,

on je u to vrijeme na svom imanju imao jednog engleskog gosta. A kao drugo, ja sam tada jako lošeizgledao. Dougal je vjerojatno mislio da ću ionako umrijeti, pa me poslao u jednu opatiju.”

Koliko sam shvatila, opatija Svete Anne de Beaupré, na francuskoj obali, bila je dom negdašnjegAlexandera Frasera, a sada opata tog utočišta učenja i molitve.

“On i Dougal nisu baš u najboljim odnosima”, objasnio je Jamie, “ali Dougal je shvatio da se zamene ovdje ne može mnogo učiniti, i ako mi se može ikako pomoći, moći će se ondje.”

To se pokazalo točnim. Zahvaljujući snažnoj tjelesnoj građi i liječničkom umijeću dvojiceredovnika, Jamie je na njezi Braće svetog Dominika preživio i postupno se oporavio.

“Kad sam se oporavio, vratio sam se u Škotsku”, objasnio je. “Dougal me dočekao na obali sasvojim ljudima, pa smo krenuli na područje klana MacKenzie, a onda smo, ovaj, sreli vas.”

“Satnik Randall tvrdi da ste krali stoku”, rekla sam.Jamie se nasmiješio, neuznemiren optužbom. “Pa, Dougal nije čovjek koji propušta priliku da

usput štogod zaradi”, primijetio je. “Nabasali smo na jedno lijepo krdo stoke koje je paslo travu, anikoga u blizini. I tako...” Slegnuo je ramenima, kao da fatalistički prihvaća neizbježne životnečinjenice.

Očito, ja sam se pojavila na kraju sukoba Dougalovih ljudi i Randallovih draguna. Kad je spazioda im se Englezi približavaju, Dougal je polovicu svojih ljudi poslao sa stokom u gustiš, a ostali suse Škoti skrili u šumarak mladog drveća i spremili se da dočekaju Engleze u zasjedi.

“I to nam je uspjelo”, s odobravanjem je rekao Jamie. “Iznenadili smo ih i projahali ravno kroznjih vičući. Naravno, oni su nas slijedili, pa smo im upriličili uzbudljivu potjeru po bregovima, prekopotočića, stijena i sličnih prepreka, a za to vrijeme Dougalovi ljudi prelazili su granicu s kravama.Naposljetku smo im uspjeli pobjeći i skloniti se na farmu gdje sam vas prvi put vidio, da tamopričekamo mrak.”

“Shvaćam”, rekla sam. “Ali zašto ste se uopće vratili u Škotsku? Čini se da biste u Francuskojbili mnogo sigurniji.”

Zaustio je da odgovori, ali onda se predomislio i srknuo vino. Izgleda da smo došli do rubanjegova područja tajnosti.

“To je duga priča, Saskinjo”, odvratio je izbjegavajući temu. “To ću vam ispričati drugomprilikom. Ali što je s vama? Kako bi bilo da mi ispričate nešto o svojoj obitelji? Naravno, akosmatrate da možete”, žurno je dodao.

Kratko sam razmislila i zaključila da neću bogzna što riskirati ako mu ispričam ponešto o svojimroditeljima i stricu Lambu. Dakako, profesija strica Lamba imala je izvjesnih prednosti.Proučavatelji starina jednako su nezanimljivi u osamnaestom kao i u dvadesetom stoljeću.

I tako sam mu ispričala ponešto o tome, ispuštajući samo nevažne pojedinosti kao što suautomobili, zrakoplovi i, dakako, rat. Jamie me pažljivo slušao i tu i tamo postavio pokoje pitanje.

Izrazio mi je sućut zbog smrti roditelja i pokazao zanimanje za strica Lamba i njegova otkrića.“A onda sam upoznala Franka”, završila sam i zastala, nesigurna koliko mu toga mogu reći a da

ne prijeđem na opasan teren. Srećom, Jamie me spasio.“Bit će bolje da sada ne govorite o njemu”, odvratio je s razumijevanjem. Kimnula sam glavom, a

pred očima mi se malo zamutilo. Jamie mi je ispustio ruku, zagrlio me oko vrata i nježno spustio mojuglavu na svoje rame.

“U redu je”, rekao je nježno me milujući po kosi. “Jeste li umorni, curo? Želite li da vas pustimodspavati?”

Došla sam u iskušenje da odgovorim potvrdno, ali onda sam zaključila da bi to bilo i nepravednoi kukavički. Nakašljala sam se, uspravila i odmahnula glavom.

“Ne”, odgovorila sam i duboko uzdahnula. Osjetila sam slab miris sapuna i vina. “Nisam umorna.Recite mi - recite mi kakve ste igre igrali kao dječak?”

U sobi se nalazila debela dvanaestosatna svijeća s tamnim kolutovima koji su označavali sate.Razgovarali smo kroz tri koluta, ispuštajući ruke samo da natočimo vino, da ustanemo ili odemo uzahod iza zavjese u kutu. Vrativši se s jednog od tih izleta, Jamie je zijevnuo i počešao se.

“Prilično je kasno”, rekla sam i također ustala. “Možda bismo trebali poći u krevet.”“U redu”, rekao je i protrljao se po vratu. “U krevet? Ili na spavanje?” Upitno je podigao obrvu,

a kutovi usta su mu zatitrali.Iskreno rečeno, tako sam se ugodno osjećala u njegovu društvu da sam gotovo zaboravila zašto

smo zapravo tu. Kad mi je postavio to pitanje, iznenada me obuzela lagana panika. “Pa...” odgovorilasam slabašnim glasom.

“U svakom slučaju, ne namjeravate spavati u haljini, zar ne?” upitao me na svoj uobičajenopraktičan način.

“Pa, ne, pretpostavljam da ne.” Zapravo, sve se tako brzo odvijalo da se uopće nisam sjetilaspavaćice - koju ionako nisam imala. Dosad sam spavala ili u podsuknji ili bez ičega, zavisno odvremena.

Jamie nije ponio sa sobom ništa osim odjeće koju je imao na sebi, pa je, očito, mogao leći ili ukošulji ili bez ičega, što bi cijelu situaciju naglo dovelo do vrhunca.

“Dođite onda ovamo da vam pomognem, s čipkom i ostalim.”Kad me počeo svlačiti, ruke su mu malo zadrhtale, ali izgubio je dio smetenosti hrvajući se s

desecima kukica koje su mi pridržavale gornji dio haljine.“Ha!” pobjedonosno je rekao kad je oslobodio i posljednju sponu, pa smo se oboje nasmijali.“Daj da ja sad svučem tebe”, rekla sam, zaključivši da više nema smisla odugovlačiti.

Raskopčala sam mu košulju i zavukla ruke pod nju, gurnula ih preko njegovih ramena i polako mu ihspustila na prsa. Osjetila sam elastične dlačice i blago uzdignuće oko bradavica. Jamie je nepomičnostajao, jedva dišući, a ja sam čučnula da mu raskopčam pojas na struku.

Ako se već mora dogoditi, bolje da se dogodi sada, pomislila sam, pa sam polako povukla rukeuz njegova čvrsta mršava stegna i zavukla ih pod kilt. Premda sam sada već jako dobro znala štovećina Škota nosi ispod kilta - ništa - ipak me obuzeo šok kad sam pod prstima osjetila samo Jamieja.

On se u tom trenutku uspravio i spustio glavu da me poljubi. Bio je to dug poljubac, a ruke su muodlutale nadolje i pronašle kopču moje suknje. Pala je na pod u velikom valu uštirkanog praćakanja,ostavljajući me u podsuknji.

“Gdje si naučio ovako ljubiti?” upitala sam ga, ostavši pomalo bez daha. Nasmiješio se i ponovome privinuo uza se.

“Rekao sam ti da sam djevac, a ne da sam redovnik”, odgovorio je i ponovo me poljubio. “Akomi zatreba pomoć, pitat ću te.”

Kad me čvrsto zagrlio, shvatila sam da je više nego spreman za ono što slijedi. A onda sam sizvjesnim iznenađenjem shvatila da sam i ja spremna. Zapravo, bilo zbog kasnog sata, vina,Jamiejeve privlačnosti ili samo zbog duge apstinencije, obuzela me prilično jaka želja.

Izvukla sam mu košulju iz pojasa i pomilovala ga po grudima, kružeći palčevima oko bradavica.Ukrutile su se u sekundi, a on me iznenada čvrsto stisnuo.

“Uh!” izustila sam ostavši bez daha, pa je olabavio stisak i ispričao se.“Ne, ne brini, poljubi me ponovo.” Poslušao me i prebacio mi vrpce podsuknje preko ramena.

Malo se odmaknuo od mene, uhvatio mi dojke i stao trljati bradavice kao što sam ja prije trljalanjegove. Ja sam stala petljati s kopčom koja mu je pridržavala kilt. Njegovi su mi prsti pomogli ijezičac se oslobodio.

Iznenada me podigao u naručje i sjeo na krevet sa mnom u krilu, a zatim je progovorio pomalopromuklim glasom.

“Reci mi ako budem previše grub ili ako želiš da prestanem. U bilo kojem trenutku prije no štouđem u tebe, jer ne vjerujem da ću nakon toga moći prestati.”

Umjesto odgovora, položila sam mu ruke na leđa, povukla ga na sebe i odvela ga do skliskepukotine među nogama.

“Sveti Bože!” rekao je James Fraser, koji nikad nije spominjao Gospodinovo ime uzalud.“Nemoj sada stati!” odvratila sam.

Dok smo poslije ležali u zagrljaju, činilo se prirodnim da spusti moju glavu na svoja prsa. Dobrosmo se slagali i većina je naših inhibicija nestala u zajedničkom uzbuđenju i novosti međusobnogistraživanja. “Je li bilo onako kako si zamišljao?” znatiželjno sam ga upitala, a on se zahihotao,proizvevši duboko brujanje pod mojim uhom.

“Otprilike. Mislio sam... ne, nije važno.”“Ne, reci mi. Što si mislio?”“Neću; smijat ćeš mi se.”“Obećavam ti da neću. Reci mi.” Pomilovao me po kosi i zadjenuo mi uvojak za uho.“No dobro. Nisam znao da ljudi to rade okrenuti licem u lice. Mislio sam da to rade odostraga,

poput konja, znaš.”Morala sam se napregnuti da održim obećanje, ali uspjela sam suspregnuti smijeh.“Znam da to zvuči glupo”, rekao je obrambenim tonom. “Samo... znaš kako si čovjek u mladosti

zabije neke stvari u glavu, pa ih se poslije više ne može riješiti?”“Zar nikad nisi vidio ljude kako vode ljubav?” To me iznenadilo, jer u nekim sam seljačkim

kolibama vidjela kako čitava obitelj spava u istoj sobi. Naravno, Jamiejevi roditelji nisu bili običniseljaci, ali ipak, zacijelo nema mnogo škotske djece koja se nikad nisu probudila i otkrila da imroditelji vode ljubav u blizini.

“Naravno da jesam, ali obično ispod pokrivača, znaš. Nisam ništa mogao razabrati, osim da jemuškarac na vrhu. To sam znao.”

“Da, to sam primijetila.”“Jesam li te previše pritisnuo?” upitao je pomalo zabrinutim glasom.“Ne previše. Ali, ozbiljno, to si mislio?” Nisam se nasmijala, ali nisam mogla obuzdati široki

smiješak. Jamie je malo porumenio iza ušiju.“Da. Jedanput sam vidio kako muškarac uzima ženu pod vedrim nebom. Ali to je... pa, to je bilo

silovanje, a on ju je uzeo odostraga. To me se dojmilo i, kao što sam rekao, urezalo mi se u sjećanje.”I dalje me držao u zagrljaju, opet se koristeći tehnikama za smirivanje konja. Ali postupno je

prešao na odlučnije istraživanje.“Htio bih te nešto pitati”, rekao je i pomilovao me po cijeloj dužini leđa.“Što?”“Je li ti se svidjelo?” upitao je pomalo sramežljivo.“Da, svidjelo mi se”, iskreno sam odgovorila.“Tako sam i mislio, premda mi je Murtagh rekao da većina žena ne mari za te stvari i da bih

trebao svršiti što prije.”“Što Murtagh zna o tome?” ogorčeno sam odvratila. “Što se većine žena tiče, što polaganije, to

bolje.” Jamie se opet zahihotao.“Pa, ti to vjerojatno znaš bolje od Murtagha. Sinoć su mi Murtagh, Rupert i Ned udijelili priličan

broj savjeta o tim stvarima. Ali dobar dio tih savjeta zvučao mi je prilično nevjerojatno, pa samzaključio da će mi biti najbolje da se oslonim na vlastitu pamet.”

“Dosad te nije iznevjerila”, odvratila sam vrteći jednu od njegovih dlačica oko prsta. “Kakve suti još mudre savjete dali?” Koža mu je bila crvenkastozlatna na svjetlosti svijeće; iznenađeno samshvatila da se sada još jače zacrvenjela od nelagode.

“Većinu toga ne bih mogao ponoviti. A kao što sam rekao, ionako je većina tih savjeta vjerojatnopogrešna. Vidio sam mnogo vrsta životinja kako se pare, a većina je to uspješno obavila bez ikakvihsavjeta, pa pretpostavljam da to mogu i ljudi.”

Zabavljala me pomisao da netko o seksualnim tehnikama uči gledajući životinje u staji ili u šumi,a ne slušajući priče prijatelja u sportskim svlačionicama ili čitajući pornografske časopise.

“Koje si životinje vidio kako se pare?”“Oh, sve moguće. Naša farma leži pokraj šume, znaš, pa sam dosta vremena provodio u šumi,

loveći ili tražeći odlutale krave. Vidio sam konje i krave, dakako, svinje, kokoši, golubove, pse,mačke, jelene, vjeverice, zečeve, veprove... ah, da, a jedanput čak i zmije.”

“Zmije!?”“Da, zmije. Jesi li znala da zmije imaju dvije kite? Mislim reći, mužjaci.”“Ne, to prvi put čujem. Jesi li siguran u to?”

“Da. I obje su zašiljene, ovako.” Razmaknuo je drugi i treći prst da mi pokaže.“Mora da je to grozno neugodno za ženke”, rekla sam hihoćući se.“Pa, meni se činilo da ženka uživa”, odvratio je Jamie. “Barem koliko sam ja mogao zaključiti;

zmije baš nemaju izražajna lica.”Zagnjurila sam lice u njegova prsa i zacičala od veselja. Njegov ugodni mošusni miris miješao se

s grubim mirisom platnene košulje.“Skini košulju”, rekla sam uspravivši se i povlačeći skut tog odjevnog predmeta.“Zašto?” zapitao je, ali se uspravio i poslušao me, a ja sam kleknula pred njega i zadivljeno se

zagledala u njegovo golo tijelo.“Zato što te želim pogledati”, odgovorila sam. Bio je prekrasno građen, s elegantnim dugim

kostima i ravnim mišićima, koji su se glatko spuštali ispod zaobljenih prsa i ramena prema malimudubinama trbuha i stegna. Podigao je obrve.

“Pa onda, pošteno je pošteno. Svuci i ti svoju košulju.” Pomogao mi je da se izvučem izizgužvane podsuknje, gurajući mi je preko bokova. Kad ju je skinuo, uhvatio me za struk i stao napetoproučavati. Postalo mi je gotovo neugodno dok me gledao.

“Zar nikad prije nisi vidio golu ženu?” upitala sam ga.“Jesam, ali ne iz ovakve blizine.” Na licu mu se pojavio širok osmijeh. “I ne svoju ženu.” Objema

me je rukama pomilovao po bokovima. “Imaš dobre, široke bokove; pretpostavljam da ćeš biti dobrarodilja.”

“Što!” Uvrijeđeno sam se odmaknula, ali me on privukao i srušio se na krevet sa mnom na sebi.Čvrsto me držao sve dok se nisam prestala opirati, a onda me malo podigao da me poljubi.

“Znam da je jedanput dovoljno da brak bude legalan, ali...” Sramežljivo je zastao.“Želiš to opet učiniti?”“Bi li ti jako smetalo?”Ni ovog puta nisam se nasmijala, ali sam osjetila kako mi se rebra napinju od suzdržavanja.“Ne”, odgovorila sam ozbiljnim glasom, “ne bi mi smetalo.”

“Jesi li gladan?” upitala sam ga nešto poslije.“Kao vuk.” Spustio je glavu i nježno mi gricnuo dojku, a onda je podigao pogled i nasmiješio se.

“I ne samo hrane.” Otkotrljao se do ruba kreveta. “Pretpostavljam da u kuhinji ima hladne govedine ikruha, a vjerojatno i vina. Idem nam donijeti večeru.”

"Ne, nemoj ustajati. Ja ću.” Iskočila sam iz kreveta i krenula prema vratima, prebacujući šalpreko košulje da se zaštitim od hladnoće u hodniku.

“Čekaj, Claire!” doviknuo mi je Jamie. “Bolje pusti mene...” Alija sam već otvorila vrata.Moju pojavu na vratima dočekali su prostački veseli uzvici petnaestak muškaraca koji su sjedili

oko ognjišta u dnevnoj sobi u prizemlju, pili, jeli i kockali se. Načas sam zapanjeno ostala stajati uzogradu, dok je petnaest nacerenih lica svjetlucalo iz vatrom osvijetljenih sjena.

“Hej, curo!” povikao je Rupert, jedan od njih. “Još uvijek možete hodati! Znači li to da Jamie neobavlja svoju dužnost prema vama?”

Rupertovu šalu dočekale su salve smijeha i još prostije primjedbe o Jamiejevoj muškosti.“Ako Jamie više ne može, rado ću preuzeti njegovo mjesto!” ponudio se jedan niski tamnokosi

mladić.“Ne, ne, on ne valja, uzmite mene, curo!” povikao je drugi.“Ne želi ona nikoga od vas”, povikao je Murtagh, glasom bučnim od pijanstva. “Nakon Jamieja,

može je zadovoljiti samo nešto ovakvo.” Zamahnuo je velikom ovčjom kosti iznad glave, a prostorijase zatresla od smijeha.

Pobjegla sam natrag u sobu, zalupila vrata za sobom i ostala stajati leđima naslonjena na njih ibijesno zuriti u Jamieja, koji je ležao gol na krevetu i tresao se od smijeha.

“Pokušao sam te upozoriti”, rekao je gušeći se od smijeha. “Trebala bi si vidjeti lice!”“Što točno ti muškarci rade tamo dolje?” prosiktala sam.Jamie je vješto ustao s naše bračne postelje, kleknuo na pod i stao prekapati po hrpi odbačene

odjeće. “Oni su svjedoci”, kratko je odgovorio. “Dougal ne želi riskirati poništenje ovog braka.”Uspravio se s kiltom u rukama, a onda ga je omotao oko bokova i nacerio mi se. “Bojim se da ti jeugled nepovratno uništen, Saskinjo.”

Krenuo je prema vratima, gol do pasa. “Nemoj izlaziti!” rekla sam mu u iznenadnoj panici. Srukom na bravi, okrenuo se da me umiri osmijehom. “Ne brini, curo. Kad već moraju biti svjedoci,neka barem nešto vide. Osim toga, ne namjeravam sljedeća tri dana skapavati od gladi samo zato štose bojim malo zadirkivanja.”

Kad je izašao iz sobe i ostavio odškrinuta vrata, dočekao ga je prostački pljesak. Mogla sam čutikako odlazi u kuhinju, praćen bučnim čestitkama, bestidnim pitanjima i savjetima.

“Kako ti je bilo prvi put, Jamie?” zagrmio je Rupert lako prepoznatljivim hrapavim glasom. “Jesili krvario?”

“Ja nisam, ali ako ne začepiš gubicu, lopužo stara, ti ćeš”, začula sam jedak škotski odgovor.Jamiejevu šalu dočekale su salve smijeha, a zadirkivanje se nastavilo, prateći ga dolje do kuhinje inatrag uza stube.

Lica crvena poput vatre u prizemlju, odškrinula sam vrata da Jamie uđe u sobu s punim rukamahrane i pića. Ušao je postrance, ispraćen završnom navalom veselja iz prizemlja. Prekinula sam jeodlučnim treskom vrata i stavila na njih gredu.

“Donio sam toliko hrane da neko vrijeme ne moramo izlaziti”, rekao je Jamie odlažući posuđe nastol i pažljivo izbjegavajući moj pogled. “Hoćeš li prezalogajiti?”

Ispružila sam ruku pokraj njega i dohvatila bocu vina. “Još ne. Prvo mi treba piće.”

Unatoč nezgrapnim kretnjama, vodio je ljubav prožet nekom snažnom žudnjom koja je iz meneizmamila reakciju. Nisam mu željela držati predavanja ni nametati svoje iskustvo, pa sam mudopustila da radi što želi, dajući mu samo povremeno pokoji savjet, primjerice, da bi se mogaoosloniti na svoje laktove a ne na moja prsa.

Premda je još uvijek bio previše gladan i nespretan da bi bio nježan, vodio je ljubav s nekomvrstom neumorne radosti, koja me navela na pomisao da je muška nevinost prilično podcijenjenaroba. Ali pokazivao je brigu za moju udobnost, što me istodobno radovalo i živciralo.

U jednom trenutku našeg trećeg susreta, čvrsto sam ga stisnula i kriknula, a on se istog časazapanjeno povukao i ispričao.

“Oprosti”, rekao mi je. “Nisam te htio povrijediti.”“I nisi.” Umorno sam se protegnula, osjećajući se prekrasno i pospano.“Jesi li sigurna?” upitao je, provjeravajući je li me ozlijedio. Iznenada mi je sinulo da su mu

Murtagh i Rupert zaboravili dati nekoliko važnijih savjeta tijekom njegova žurnog obrazovanja.“Događa li se to svaki put?” zadivljeno je upitao kad sam mu objasnila. Pomalo sam se osjećala

kao žena iz Batha ili neka japanska gejša. Nikad mi nije palo na pamet da ću jednog dana postatiučiteljica ljubavnih vještina, ali morala sam priznati da ta uloga ima i dobrih strana.

“Ne, ne svaki put”, vedro sam odgovorila. “Samo ako je muškarac dobar ljubavnik.”“Oh.” Malčice se zarumenio oko ušiju. Malo me uznemirilo kad sam mu na licu, umjesto iskrenog

zanimanja, ugledala izraz sve veće odlučnosti.“Hoćeš li mi idući put reći što da učinim?” upitao me.“Ne moraš učiniti ništa posebno”, stala sam ga uvjeravati. “Samo nemoj žuriti i obraćaj pažnju na

to što radiš. Ali zašto čekati? Još uvijek si spreman.”To ga je iznenadilo. “Ti ne moraš čekati? Ja to ne mogu učiniti odmah nakon što sam...”“Pa, kod žena je to drukčije.”“Da, primijetio sam”, promrmljao je.Pomilovao me po zapešću palcem i kažiprstom. “Samo... ti si tako krhka; bojim se da te ne

ozlijedim.”“Nećeš me ozlijediti”, nestrpljivo sam odgovorila. “A čak i kad bi me ozlijedio, ne bih ti to

zamjerila.” Na licu sam mu ugledala zbunjenost i nerazumijevanje, pa sam mu odlučila pokazati štomislim.

“Što to radiš?” šokirano me upitao.“Upravo ono što vidiš. Samo budi miran!” Nakon nekoliko trenutaka, počela sam upotrebljavati

zube, stišćući ga sve jače i jače, sve dok nije ispustio oštar uzdah. Zastala sam.“Jesam li te ozlijedila?” upitala sam.“Jesi. Malo”, odgovorio je kao da se guši.“Želiš li da prekinem?”“Ne!”Nastavila sam s hotimičnom grubošću, sve dok se nije naglo zgrčio i zaječao kao da sam mu

iščupala srce. Srušio se na leđa, drhteći i teško dišući. Zatvorenih očiju, promrmljao je nešto nagelskom.

“Što si rekao?”“Da sam pomislio da će mi srce pući”, odgovorio je otvorivši oči.Samozadovoljno sam se osmjehnula. “Oh, Murtagh i društvo nisu ti ni o tome ništa rekli, je li?”“Jesu, rekli su mi. To je bila jedna od stvari koje im nisam povjerovao.”Nasmijala sam se. “U tom slučaju, možda je bolje da mi ne kažeš što su ti još rekli. Nego, je li ti

sada jasno zašto sam ti rekla da mi ne smeta ako si grub?”“Shvaćam.” Duboko je udahnuo i polako izdahnuo. “Bi li se i ti jednako osjećala kad bih ja to

učinio tebi?”“Pa, znaš”, odgovorila sam, “zapravo ne znam.” Davala sam sve od sebe da ne mislim na Franka,

smatrajući da u bračnom krevetu nema mjesta za više od dvoje ljudi, ma kako da su u njega dospjeli.Jamie je bio posve različit muškarac od Franka, i tjelesno i duhovno, ali zapravo postoji ograničenbroj načina da se dva tijela spoje, a mi još nismo dosegli onu točku intimnosti kad ljubavni činpostane beskrajno raznolik. Neki pokreti neizbježno su se ponavljali, ali još nam je ostalo nekolikoneistraženih područja.

Jamie je podigao obrve glumeći zabrinutost. “Oh, znači da postoji nešto što ti ne znaš? Pa, ondaćemo to morati otkriti zajedno, zar ne? Čim prikupim malo snage.” Opet je zatvorio oči. “Negdjeidućeg tjedna.”

Probudila sam se prije zore, sva uzdrhtala i ukočena od straha. Nisam se mogla sjetiti sna koji meprobudio, ali naglo izranjanje u stvarnost bilo je jednako strašno. Prepuštajući se užicimanovopronađene intime, sinoć sam nakratko uspjela zaboraviti na svoju situaciju. Sada sam bila sama,ležeći pokraj usnulog stranca s kojim mi je život bio neraskidivo povezan, izgubljena na mjestupunom nevidljivih prijetnji.

Mora da sam ispustila neki uzvik uznemirenosti, jer je uslijedilo iznenadno mreškanje posteljine,a onda je stranac u mom krevetu tako naglo sletio na pod da mi je zastalo srce, poput fazana kojipolijeće. Ostao je nepomično čučati pokraj vrata sobe, jedva vidljiv na svjetlosti prije zore.

Pažljivo je oslušnuo na vratima, a onda hitro provjerio čitavu sobu, nečujno klizeći od vrata doprozora, pa zatim do kreveta.

Po položaju njegove ruke zaključila sam da drži nekakvo oružje, premda u mraku nisam moglarazabrati kakvo. Kad se uvjerio da nam ne prijeti nikakva opasnost, sjeo je na krevet do mene i vrationož, ili ono što je već držao u ruci, u korice iznad daske na uzglavlju kreveta.

“Jesi li dobro?” šapnuo je i dodirnuo mi prstima vlažan obraz. “Jesam. Usnula sam noćnu moru.Što to, zaboga...” Htjela sam zapitati što ga je to nagnalo da tako naglo iskoči iz kreveta.

Pomilovao me po goloj ruci toplom, krupnom šakom i prekinuo me. “Nije ni čudo, smrzavaš se.”Gurnuo me na nedavno ispražnjeno toplo mjesto pod gomilom pokrivača. “To je moja krivica”,promrmljao je. “Povukao sam sve pokrivače na sebe. Bojim se da nisam naviknut dijeliti krevet.”Legao je do mene i udobno omotao pokrivače oko nas. Trenutak poslije, opet je ispružio ruku idodirnuo mi lice.

“Jesam li ja kriv?” tiho me upitao. “Ne možeš me podnijeti?” Kratko sam se nasmijala, više kaoda štucam nego kao da jecam. “Ne, nisi ti kriv.” Potražila sam mu ruku u mraku da je stisnem i umirimga. Pod prstima sam osjetila splet pokrivača i toplog mesa, ali onda sam mu napokon našla ruku.Ležali smo jedno do drugoga promatrajući grede na niskom krovu.

“A što bi učinio kad bih ti rekla da te ne mogu podnijeti?” iznenada sam ga upitala. “Što bi uopćemogao učiniti?” Krevet je zaškripao kad je slegnuo ramenima.

“Vjerojatno bih rekao Dougalu da želiš poništenje braka zato što nije konzumiran.”Ovoga puta nisam prikrila smijeh. “Da nije konzumiran! Uza sve te svjedoke?”

U sobi je postalo dovoljno svijetlo da mu razaznam osmijeh na licu kad se okrenuo prema meni.“Pa, bez obzira na svjedoke, samo ti i ja možemo to sigurno tvrditi, zar ne? A ja bih radije podniosramotu nego da budem u braku s nekim tko me mrzi.”

Okrenula sam se prema njemu. “Ja te ne mrzim.”“Ni ja ne mrzim tebe. A mnogi sretni brakovi započeli su s manje od toga.” Nježno me okrenuo

od sebe i privinuo mi se uz leđa, pa smo ležali kao u košarici. Spustio mi je ruku na dojku, ne zato dame uzbudi ni da mi se nametne, nego zato što se činilo da joj je ondje mjesto.

“Nemoj se bojati”, šapnuo mi je u kosu. “Sada smo dvoje.” Prvi put nakon mnogo dana, prožeome osjećaj topline, smirenosti i sigurnosti. Tek kad sam počela tonuti u san, uz prve zrake jutarnjesvjetlosti, sjetila sam se noža iznad glave i zapitala se kakva bi to prijetnja nagnala čovjeka da spavau bračnom krevetu oprezan i naoružan?

N

16.

Jednog lijepog dana

aša teško izborena prisnost kao da je isparila s rosom; ujutro je među nama zavladala priličnonelagodna atmosfera. Nakon što smo pojeli doručak u sobi, uglavnom u tišini, popeli smo se na

mali brežuljak iza gostionice, razmjenjujući s vremena na vrijeme prilično usiljene pristojnosti.Kad smo stigli na vrh, ja sam sjela na jednu otpalu granu da se odmorim, a Jamie je sjeo na tlo

metar-dva dalje i naslonio se na stablo mladog bora. Neka ptica bila je aktivna iza mene;pretpostavila sam da je riječ o zelenčici ili možda o drozdu. Slušala sam njezino sporo šuškanje,promatrala promicanje pahuljastih oblačića nebom i razmišljala o situaciji.

Ne mogavši više podnijeti šutnju, Jamie je iznenada progovorio. “Nadam se...” počeo je, a ondazastao i zacrvenio se. Premda mi se činilo da bih se zapravo ja trebala crvenjeti, bilo mi je priličnodrago što je barem jedno od nas to u stanju učiniti.

“Što?” upitala sam, nastojeći ga ohrabriti.Još uvijek crven u licu, odmahnuo je glavom. “Nije važno.”“Reci mi.” Ispružila sam nogu i nesigurno ga lupnula u stopalo. “Iskrenost, sjećaš se?” To baš

nije bilo pravedno, ali nisam više mogla podnijeti nervozno nakašljavanje i žmirkanje.Zagrlio se oko koljena i malo se zaljuljao unatrag, ali pogledao me ravno u oči.“Htio sam ti reći”, odvratio je tihim glasom, “kako se nadam da je muškarac koji je imao čast

prvi s tobom leći u krevet bio isto tako darežljiv prema tebi kao što si ti bila prema meni.”Sramežljivo se nasmiješio. “Ali kad bolje razmislim, to baš ne zvuči dobro. Htio sam reći... pa, samosam ti htio zahvaliti.”

“Darežljivost nema nikakve veze s tim!” obrecnula sam se, a onda oborila pogled i stalaenergično otirati nepostojeću mrlju na haljini. Krupna čizma ušla mi je u vidokrug i lupnula me ugležanj.

“Iskrenost, zar ne?” ponovio je. Podigla sam pogled i ugledala širok osmijeh i podrugljivopodignute obrve.

“Pa”, rekla sam braneći se, “barem nije imala nakon prvog puta.” Nasmijao se, a ja sam užasnutoshvatila da ipak nisam imuna na crvenjenje.

Uto mi je hladna sjena prekrila zažareno lice, a onda su dvije krupne šake čvrsto uhvatile moje ipovukle me na noge. Jamie je sjeo na moje mjesto na otpaloj grani i potapšao se po krilu.

“Sjedni”, rekao mi je.Nevoljko sam ga poslušala, gledajući u stranu. Naslonio me na prsa i zagrlio oko struka, pa sam

na leđima osjetila ravnomjerno lupanje njegova srca.“E sad”, rekao je. “Ako još nismo u stanju s lakoćom razgovarati a da se ne dodirujemo, još ćemo

se neko vrijeme morati dodirivati. Kad se opet navikneš na mene, reci mi.” Naslonio se na deblo,tako da nas je prekrila sjena hrasta, i čvrsto me držao ne govoreći, samo polako dišući, pa samosjećala dizanje i spuštanje njegovih grudi i njegov dah na svojoj kosi.

“U redu”, rekla sam trenutak poslije.“Dobro.” Olabavio je stisak i okrenuo me sebi. Iz blizine, vidjela sam mu bakrenaste čekinje na

bradi i grlu i prešla prstima po njima. Bile su poput pliša na starinskoj sofi, istodobno krute i meke.“Oprosti, ali jutros se nisam mogao obrijati”, rekao je. “Dougal mi je dao britvu jučer prije

vjenčanja, ali poslije ju je opet uzeo - kako si nakon prve bračne noći ne bih mogao prerezati grkljan,pretpostavljam.” Nasmiješio mi se, a ja sam mu uzvratila.

Spominjanje Dougala podsjetilo me na naš sinoćnji razgovor.“Pitala sam se...” počela sam. “Sinoć si mi rekao da te Dougal sa svojim ljudima dočekao na

obali kad si se vratio iz Francuske. Zašto si pošao s njim, a ne kući ili na zemlju Frasera? Hoću reći,s obzirom na to kako se Dougal ponio prema tebi...” Pokolebala sam se i ušutjela.

“Oh”, rekao je i premjestio nogu kako bi ravnomjernije rasporedio teret mog tijela. Gotovo sammogla osjetiti kako razmišlja. Prilično je brzo donio odluku.

“Pa, pretpostavljam da bi to trebala znati.” Namrštio se. “Već sam ti rekao zašto sam bjegunac odzakona. Pa, nakon što sam napustio tvrđavu, izvjesno vrijeme... nisam mnogo mario... ni za što.Otprilike u to doba umro mi je otac, a moja sestra...” Ponovo je zastao. Osjetivši da se u njemuodvija nekakva borba, okrenula sam se da ga pogledam. Neka snažna emocija pomračila mu je inačevedro lice.

“Dougal mi je rekao”, polako je nastavio, “Dougal mi je rekao... da je moja sestra zanijela. SRandallom.”

“Oh, Bože!”Pogledao me iskosa, a onda skrenuo pogled u stranu. Oči su mu zasjale poput safira, pa je

jedanput ili dvaput žurno trepnuo.“Nisam... nisam se mogao prisiliti da se vratim”, rekao je tihim glasom. “Da je opet vidim, nakon

toga. Osim toga” - uzdahnuo je i stisnuo zube - “Dougal mi je rekao da se ona... nakon što se dijeterodilo... naravno, drukčije nije ni mogla, bila je sama... kvragu, ja sam je ostavio samu! Dougal mi jerekao da se spetljala s jednim drugim engleskim vojnikom, s nekim iz garnizona, ali nije znao s kim.”

Teško je gutnuo i nastavio čvršćim glasom. “Slao sam joj novac, koliko sam mogao, naravno... alinisam se mogao... pa, nisam se mogao prisiliti da joj napišem pismo. Što bih joj uopće mogao reći?”Slegnuo je ramenima.

“U svakom slučaju, nakon nekog vremena dojadilo mi je da se borim u francuskoj vojsci. A stricAlex obavijestio me da je čuo za jednog engleskog dezertera po imenu Horrocks, koji je pobjegao izvojske i stupio u službu Francisa MacLeana iz Dunwearyja. Jednog dana bio je pijan i izbrbljao da jebio stacioniran u garnizonu u Fort Williamu kad sam ja pobjegao. I da je vidio tko je tog danaustrijelio onog narednika.”

“Znači, on bi mogao posvjedočiti da to nisi bio ti!” Činilo mi se da je to dobra vijest, pa sam muto i rekla. Kimnuo je glavom.

“Pa, da. Doduše, riječ jednog dezertera vjerojatno ne vrijedi baš mnogo. Ali i to je nešto. Barembih doznao tko je ubojica. I premda... pa, premda nisam mogao zamisliti da se vratim u Lallybroch, nebi bilo loše da se mogu kretati Škotskom a da ne riskiram vješanje.”

“Da, to ne bi bilo loše”, suho sam odvratila. “Ali kako se u sve to uklapaju MacKenzieji?”

Uslijedila je izvjesna količina zamršene analize obiteljskih odnosa i klanskih savezništava, alikad se dim raspršio, činilo se da je Francis MacLean u izvjesnom rodu s MacKenziejima, pa jeobavijestio Columa o Horrocksu, a Colum je poslao Dougala da uspostavi kontakt s Jamiejem.

“I tako se Dougal zatekao u mojoj blizini kad sam bio ranjen”, završio je Jamie. Zastao je izaškiljio prema suncu. “Poslije sam se pitao, znaš, je li možda on to učinio.”

“Je li te udario sjekirom? Tvoj rođeni ujak? Zašto, zaboga?”Namrštio se kao da procjenjuje koliko mi smije reći, a onda je slegnuo ramenima.“Ne znam koliko ti je toga poznato o klanu MacKenzie”, rekao je, “premda ne mogu zamisliti da

si provela nekoliko dana jašući u društvu starog Neda Gowana a da nisi ponešto čula o toj temi. On otome ne može dugo šutjeti.”

Na to sam odgovorila osmijehom, a on je kimnuo glavom. “No, ti si i sama vidjela Columa.Svakom je jasno da on neće dočekati starost. A malom Hamishu jedva je osam godina i ne možepostati poglavar klana barem još deset godina. I što bi se dogodilo da Colum umre prije no što jeHamish spreman preuzeti njegovo mjesto?” Pogledao me kao da me potiče na odgovor.

“Pa, u tom slučaju, pretpostavljam da bi Dougal postao poglavar”, polako sam odgovorila.“Barem dok Hamish ne postane dovoljno star.”

“Da, to je istina.” Jamie je kimnuo glavom. “Ali Dougal nije čovjek poput Columa, a ima nekih uklanu koji ga ne bi baš rado slijedili - ako postoji alternativa.”

“Shvaćam”, polako sam odvratila. “A ta alternativa si ti.”Pažljivo sam ga odmjerila i nisam mogla izbjeći zaključak da to nije nemoguće. Jamie je unuk

starog Jacoba, MacKenzie po krvi, premda samo po majčinoj liniji. Krupan je, pristao i dobrograđen, očito inteligentan, a naslijedio je porodični dar da predvodi ljude. Borio se u Francuskoj idokazao sposobnost da predvodi, što je važna činjenica. Čak ni tjeralica raspisana za njim ne bimorala biti nepremostiva prepreka - ako postane poglavar.

Englezi ionako imaju dovoljno problema u škotskom gorju, što zbog neprestanih malih pobuna, ašto zbog pljački u pograničnom području i međusobno zaraćenih klanova, pa ne bi željeli riskirativeliku pobunu, optuživši vođu moćnog klana za umorstvo - koje njegovi podanici uopće ne bismatrali umorstvom.

Jedna je stvar objesiti nekog beznačajnog pripadnika Fraserova klana, a nešto posve drugonapasti dvorac Leoch i odvući vođu klana MacKenzie pred lice engleske pravde.

“Želiš li ti postati poglavar ako Colum umre?” Na kraju krajeva, to je bio način da riješi svojeprobleme, premda pretpostavljam da i taj put nosi sa sobom mnoštvo velikih prepreka.

Jamie se kratko nasmiješio na tu pomisao. “Ne. Čak i kad bih vjerovao da na to imam pravo - ušto ne vjerujem - to bi podijelilo klan na one koji bi slijedili Dougala i one koji bi možda slijedilimene, a ja ne želim vlast po cijenu krvi drugih ljudi. Ali Dougal i Colum ne mogu biti sigurni u to, zarne? Oni bi mogli zaključiti da je bolje ubiti me nego preuzeti takav rizik.”

Namrštila sam obrve razmišljajući o svemu tome. “Ali ti bi sigurno mogao reći Dougalu i Columuda ne namjeravaš... oh.” Pogledala sam ga s priličnim poštovanjem. “Ti si to već učinio. Napolaganju zakletve.”

Već sam i prije zaključila da se dobro izvukao iz tako opasne situacije, ali tek sam sada shvatilakoliko je opasna zapravo bila. Pripadnici klana svakako su željeli da on položi zakletvu, isto tako

sigurno kao što Colum nije. Položiti takvu zakletvu značilo bi proglasiti se članom klana MacKenzie,a to znači i potencijalnim kandidatom za njihova vođu. Da se usprotivio, riskirao bi otvoreno nasilje ismrt, a da se složio, riskirao bi to isto - premda privatnije.

Shvativši opasnost, mudro je odlučio da ne dođe na svečanost. A kad sam ga ja, svojim traljavimpokušajem bijega, gurnula ravno natrag na rub ponora, zakoračio je sigurno i mirno na vrlo tanko užei prešao na drugu stranu. Doista, Je suis prest.

Pročitavši mi misli s lica, kimnuo je glavom.“Točno. Da sam te večeri položio zakletvu, vrlo vjerojatno ne bih doživio jutro.”Ta me misao malo uzdrmala, a i spoznaja da sam ga ja nehotice dovela u takvu opasnost. Nož

iznad kreveta sada mi je izgledao kao razumna mjera opreza. Zapitala sam koliko je noći prespavao uLeochu s oružjem pri ruci, očekujući da mu smrt dođe u posjet.

“Ja uvijek spavam s oružjem, Saskinjo”, odgovorio je, premda mu ništa nisam rekla. “Ako neračunam boravak u samostanu, noćas sam prvi put nakon nekoliko mjeseci spavao bez bodeža u ruci.”Nasmiješio se; očito se prisjetio što je noćas držao u ruci umjesto bodeža.

“Kako si dovraga znao o čemu razmišljam?” htjela sam znati, ne osvrćući se na njegov smiješak.Dobroćudno je zatresao glavom.

“Ti bi bila vrlo loš špijun, Saskinjo. Sve o čemu razmišljaš vidi ti se na licu, jasno kao dan.Pogledala si moj bodež, a onda si se zacrvenjela.” Nagnuo je riđu glavu u stranu i procjenjivački mepogledao. “Sinoć sam te zamolio za iskrenost, ali to zapravo nije bilo nužno. Ti ionako ne znašlagati.”

“Što i nije tako loše, budući da nisam dobra u tome”, primijetila sam s izvjesnom gorčinom.“Mogu li iz toga zaključiti kako barem ti ne misliš da sam špijun?”

Nije mi odgovorio. Bacio je pogled preko mog ramena prema gostionici, a tijelo mu se iznenadanapelo kao struna. Načas sam zbunjeno pogledala, ali onda sam i ja začula zvuk koji mu je privukaopažnju. Topot kopita i zveckanje orme. Velika skupina ljudi na konjima cestom se približavalagostionici.

Jamie je oprezno otišao do grmlja i čučnuo iza njega, na mjestu s kojeg se dobro vidjela cesta. Jasam podigla skute i otpuzala za njim što sam tiše mogla.

Cesta je oštro zavijala iza jedne stijene, a zatim blaže skretala u dolinu u kojoj je ležalagostionica. Jutarnji povjetarac donio je do nas zvukove skupine koja se približavala, ali prošlo jeminutu-dvije prije no što se nos prvog konja pojavio pred našim očima.

Grupa se sastojala od dvadeset do trideset ljudi, većinom odjevenih u kožnate hlače i tartan, aliraznih boja i uzoraka. Svi bez iznimke bili su dobro naoružani. Svaki konj nosio je barem jednumušketu privezanu za sedlo, a vidjelo se mnoštvo pištolja, bodeža i mačeva, ne računajući oružjekoje su eventualno skrivali u prostranim bisagama četiriju tovarnih konja. Šestorica su vodila sasobom po još jednog nenatovarenog i neosedlanog konja.

Unatoč svom tom oružju, činilo se da su muškarci opušteni; čavrljali su i smijali se jašući ugrupicama, premda bi se pokoja glava s vremena na vrijeme podigla i pogledala okoliš. Kad jepogled jednog čovjeka prešao preko mjesta na kom smo se ja i Jamie skrivali, morala sam obuzdatiporiv da se sagnem; činilo mi se da tako prodoran pogled mora primijetiti neki nasumični pokret iliodbljesak sunčeve svjetlosti na Jamiejevoj kosi.

Kad sam to pomislila, pogledala sam Jamieja i otkrila da je i njemu isto palo na pamet; prebacioje komad ogrtača preko glave i ramena, pa ga je zagasiti lovački uzorak učinio dijelom grmlja. Kad jei posljednji muškarac skrenuo u dvorište gostionice, Jamie je odbacio pled i dao mi znak da gaslijedim stazom koja je vodila uzbrdo iza naših leđa.

“Znaš li tko su?” zadihano sam ga upitala dok sam išla za njim uzbrdo u vrijesak.“O, da.” Jamie se uspinjao strmom stazom poput planinske koze, ne gubeći ni dah ni ravnotežu.

Kad je pogledao iza sebe i primijetio da se ja penjem s mukom, zastao je i ispružio ruku da mipomogne.

“To je Straža”, rekao je kimnuvši glavom prema gostionici. “Ovdje smo na sigurnom, ali misliosam da će biti bolje da se još malo udaljimo.”

Ja sam već čula za glasovitu Crnu stražu, tu paklenu policiju koja održava red u škotskom gorju, ačula sam da postoje i druge straže i da svaka patrolira svojim područjem, skuplja “pretplatu” odklijenata za čuvanje stoke i posjeda. Klijenti koji bi kasnili s plaćanjem lako su se jednog jutra mogliprobuditi i otkriti da im je tijekom noći nestala stoka, a nitko nije znao kamo - pogotovo ne ljudi izstraže. Iznenada me obuzeo nerazuman strah.

“Ne traže valjda tebe?”To ga je zapanjilo. Osvrnuo se kao da očekuje da će ugledati muškarce kako se penju uzbrdo u

potjeri, ali nikoga nije vidio, pa me pogledao sa smiješkom olakšanja i stavio mi ruku oko struka dami pomogne u usponu.

“Ne, ne vjerujem. Deset funti sterlinga nije dovoljno visoka nagrada da bi me progonila ovakvaskupina. A da su znali da sam u gostionici, ne bi svi zajedno ovako polako prišli vratima.” Odlučnoje odmahnuo glavom. “Ne, da nekoga love, poslali bi nekoga da čuva stražnju stranu i prozore prijeno što bi došli na prednja vrata. Vjerojatno su samo svratili na piće.”

Nastavili smo se uspinjati, nastavljajući i nakon točke gdje je utabana staza postupno nestala ugrmlju kleke i vrijeska. Sada smo bili okruženi liticama, a granitne stijene bile su više od Jamiejeveglave, što me neugodno podsjetilo na uspravne kamenove Craigh na Duna.

Zatim smo se našli na vrhu malog brežuljka. Okruživali su nas zapanjujuće strmi obronci stijena izelenila. Ja sam na većini mjesta u škotskom gorju imala osjećaj da sam okružena drvećem, stijenamaili planinama, ali ovdje smo bili izloženi naletima hladnog vjetra i zrakama sunca koje kao da jeizašlo u čast našeg neortodoksnog vjenčanja.

Obuzeo me vrtoglav osjećaj slobode što se nalazim izvan domašaja Dougalova utjecaja iklaustrofobičnog društva tolikih muškaraca, pa sam došla u iskušenje da pokušam nagovoriti Jamiejaneka pobjegne i povede me sa sobom, ali prevladao je zdrav razum. Nijedno od nas nije imalo novcani hrane, osim ono malo užine koju je on nosio u kožnatoj torbici. Kad se ne bismo vratili ugostionicu do zalaska sunca, ostali bi sigurno krenuli u potragu. Jamie se očito cijeli dan mogaopenjati na planine a da se ne oznoji niti zadiše, ali ja nisam bila u tako dobroj kondiciji. Primijetivšimoje zarumenjelo lice, odveo me do jedne stijene i sjeo do mene, zadovoljno promatrajući brežuljkedok je čekao da povratim dah. Ovdje smo nedvojbeno bili sigurni.

Sjetivši se Straže, nagonski sam uhvatila Jamieja za ruku.“Jako mi je drago da ne vrijediš mnogo”, rekla sam mu.Kratko me pogledao i protrljao nos, koji je počeo poprimati crvenu boju.

“To bi se moglo shvatiti na nekoliko načina, Saskinjo”, rekao je, “ali u ovim okolnostima, hvala.”“Ja bih trebala zahvaliti tebi”, odvratila sam, “zato što si me uzeo za ženu. Moram reći da sam

radije ovdje nego u Fort Williamu.”“Zahvaljujem na komplimentu, moja damo”, rekao je i malo se naklonio. “I ja sam radije ovdje. A

kad si već zahvaljujemo”, dodao je, “i ja bih tebi trebao zahvaliti što si se udala za mene.”“No, pa...” Opet sam se zacrvenjela.“I ne samo zbog toga, Saskinjo”, nastavio je, a osmijeh mu se raširio. “Premda i zbog toga, bez

sumnje. Ali mislim da si mi spasila život, barem kad je riječ o MacKenziejima.”“O čemu govoriš?”“Jedna je stvar biti napola MacKenzie”, objasnio je. “A nešto je posve drugo biti napola

MacKenzie i oženiti se Engleskinjom. Nema velikih izgleda da će jedna Saskinja ikad postatigospodarica dvorca Leoch, što god pripadnici klana inače mislili o meni. Zato je Dougal izabraomene da se oženim tobom, znaš.”

Podigao je jednu obrvu, crvenkastozlatnu na jutarnjem suncu. “Nadam se da ti Rupert ne bi biodraži?”

“Ne, ne bi”, odlučno sam odgovorila.Nasmijao se i ustao, otirući borove iglice s kilta.“Pa, majka mi je rekla da će neka cura jednog lijepog dana izabrati mene.” Ispružio je ruku i

pomogao mi ustati.“Odgovorio sam joj da je po mom mišljenju muškarac taj koji bira”, dodao je.“A što ti je ona na to rekla?” upitala sam.“Zakolutala je očima i rekla: ‘Otkrit ćeš sam, lijepi moj mali pjetliću, otkrit ćeš sam.’” Nasmijao

se. “I jesam.”Podigao je pogled prema mjestu gdje su se žućkaste zrake sunca sada probijale kroz borove

iglice.“Osim toga, dan je doista lijep. Hodi, Saskinjo. Odvest ću te na pecanje.”Nastavili smo se penjati. Jamie je ovoga puta krenuo na sjever, preko neravnih stijena pa kroz

otvor, na vrh lišćem prekrivene male udoline, okružene stijenama, s potokom koji se bučno slijevao udesecima sitnih vodopada među stijenama i sunovraćao u kanjon u niz potočića i jezeraca.

Gurnuli smo noge u vodu, premještali se iz sjene na sunce, pa opet u sjenu a kad bi nam postalopreviše vruće, razgovarali o raznim stvarima a ni o čemu posebno, oboje svjesni i najmanjeg pokretaonog drugog, oboje zadovoljni time što čekamo trenutak kad će jedan pogled slučajno potrajati i kadće se jedan dodir pretvoriti u nešto više.

Iznad jednog sjenama prošaranog jezerca, Jamie mi je pokazao kako se mami pastrva. Čučnuo jeda izbjegne nisko granje iznad glave, raširio ruke da zadrži ravnotežu i pognute glave krenuo na rubstijene koja se nadvijala nad jezerce. Na pola puta do ruba, oprezno se okrenuo na stijeni i ispružioruku pozivajući me da ga slijedim.

Ja sam već prije bila zavrnula skute kako bih mogla hodati po negostoljubivom terenu, pa samspremno krenula za njim. Legli smo obraz uz obraz, ispružili se na hladnoj stijeni i zagledali u vodudok nam je vrbino granje češkalo leđa.

“Treba samo izabrati dobro mjesto i pričekati.” Gurnuo je jednu ruku u vodu, polako, da neporemeti površinu, i ostavio je da leži na pješčanom dnu, malo izvan ruba sjene koju je izbočenastijena bacala na vodu. Znalački je svinuo duge prste prema dlanu, pa su pod vodom izgledali kao dase skladno njišu naprijed-natrag poput vlati vodene trave, premda sam po mirovanju mišića nanjegovoj podlaktici znala da uopće ne pomiče ruku. Naglo je svinuo ruku nad površinom vodom, paje izgledala iščašeno, kao onda kad sam ga upoznala, prije malo više od mjesec dana. Bože dragi, zarje otada prošlo samo mjesec dana?

Poznajemo se mjesec dana, a u braku smo samo jedan dan. Povezani smo zavjetima i krvlju. A iprijateljstvom. Ponadala sam se da ga neću previše povrijediti kad dođe vrijeme da ga napustim. Solakšanjem sam shvatila da u ovom trenutku ne moram o tome razmišljati. Craigh na Duna je daleko,a trenutačno ne postoje nikakvi izgledi da pobjegnem od Dougala.

“Evo je”, rekao je Jamie tihim glasom, jedva čujno; već mi je prije objasnio da pastrve imajuoštar sluh.

S mog gledišta, pastrva je bila jedva malo više od komešanja vode nad šarenim pijeskom. Udubokoj sjeni koju je stijena bacala na vodu, nije se vidjelo ono izdajničko ljeskanje ribljih ljuski.Šare su se micale nad šarama, pokretane zamasima prozirnih peraja, koje su se vidjele samo zbogkretanja. Male ribice koje su se bile okupile oko Jamiejeve ruke i znatiželjno mu grickale dlačice nazapešćima, odjurile su u sjajno jezero.

Jamie je polako svinuo jedan prst, gotovo neprimjetno. Znala sam da ga je pomaknuo samo zbogpromjene položaja u odnosu na ostale prste. Zatim je polako svinuo još jedan prst. A onda, nakonduge, duge stanke, još jedan.

Jedva sam se usudila disati, a srce mi je lupalo o stijenu brže od disanja ribe. Jamie je lijenoraširilo prste, jedan po jedan, pa su ležali rašireni, a onda je opet započeo polagano hipnotičkonjihanje, jednim prstom, pa još jednim, pa još jednim, blago mreškajući vodu poput ruba ribljeperaje.

Kao da je privučena tim sporim pozivanjem, pastrva se primakla, oprezno otvarajući usta i škrgeu ritmu disanja, pa joj je koža na škrgama titrala poput otkucaja srca. Ružičasta sluznica načas bi sepojavila, a onda bi opet nestala.

Usta su se otvorila i uvukla vodu. Većina pastrvina tijela sada je bila dalje od stijene, lebdeći beztežine u vodi, još uvijek u sjeni. Ugledala sam jedno oko kako se pomiče naprijed-natrag i praznogleda u neodređenom smjeru.

Još dva-tri centimetra, a onda se ustreptala koža koja pokriva škrge našla odmah do varljivihprstiju koji su je pozivali sebi. Shvatila sam da objema šakama stežem rub stijene i čvrsto pritišćemobraz uz granit, kao da ću tako biti neprimjetnija.

Uslijedila je iznenadna eksplozija kretnji. Sve se odigralo tako brzo da nisam uspjela vidjeti štose zapravo dogodilo. Voda je jako zapljusnula i pala na stijenu dva centimetra od mog lica, a Jamiese zakotrljao stijenom iznad mene. Uslijedio je snažan pljusak, a onda je riba poletjela u zrak i palana lišćem prekrivenu obalu.

Jamie je jurnuo u plitki dio pokrajnjeg jezerca, prskajući naokolo da zgrabi svoj plijen prije nošto se zapanjena riba uspije otkoprcati u utočište vode. Uhvatio ju je za rep i smjesta je usmrtiovještim udarcem o stijenu, a onda dogacao natrag da mi je pokaže.

“Velika je”, ponosno mi je rekao i pokazao ribu dugu dobrih trideset i pet centimetara. “Čeka nas

dobar doručak.” Nasmiješio mi se, mokar do bedara, s raskuštranom kosom na licu i mokromkošuljom punom otpalog lišća. “Rekao sam ti da nećeš ostati gladna.”

Zatim je umotao pastrvu u nekoliko slojeva čičkova lišća i hladnog mulja, a onda je isplahnuoprste u hladnoj vodi potoka, uzverao se na stijenu i dodao mi uredan smotuljak.

“Možda je to neobičan vjenčani dar”, rekao je kimnuvši glavom prema pastrvi, “ali kako bi rekaoNed Gowan, nije bez presedana.”

“Netko je svojoj nevjesti već darovao ribu?” vedro sam upitala.Skinuo je čarape i stavio ih na stijenu da se suše na suncu. Zamigoljio je dugim, golim nožnim

prstima uživajući u toplini.“U jednoj staroj ljubavnoj pjesmi. Potječe sa škotskih otoka. Želiš li je čuti?”“Da, naravno. Na engleskom, ako može”, dodala sam.“O, da. Budući da nisam bogzna kakav pjevač, izrecitirat ću ti je.” Odmaknuo je kosu s očiju i

stao recitirati:

Ti, kćeri kralja što dvore sjajne imaU noći uoči našeg vjenčanjaAko u Duntulmu još živ čovjek budemDonijet ću ti, draga, sve što srce sanja.Stotinu jazavaca što na obalama živeSto smeđih vidri, što u potocima se skrivajuSto srebrnih pastn’a što jezercima plivaju...

I tako dalje, kroz opširan popis flore i faune otoka. Dok sam ga slušala, imala sam dovoljno vremenada razmislim o čudnovatosti činjenice da sjedim na stijeni pokraj škotskog jezerca, s krupnommrtvom ribom u krilu i slušam gelske ljubavne pjesme. A što je još čudnije, da jako uživam u tome.

Kad je završio, odložila sam pastrvu na koljena i zapljeskala.“Jako mi se sviđa. Osobito onaj stih ‘donijet ću ti, draga, sve što srce sanja’. Izgleda da je

pjesnik bio vrlo strastven ljubavnik.”Jamie je sklopio oči na suncu i nasmijao se. “Pretpostavljam da bih ja mogao dodati stih: ‘radi

tebe ću skočit u jezerce’.”Oboje smo se nasmijali, a onda smo zašutjeli i neko vrijeme uživali u toplom suncu ranog ljeta.

Oko nas je bilo vrlo mirno, čuo se samo šum protjecanja vode iza našeg mirnog jezerca. Jamiejevodisanje se smirilo. Bila sam veoma svjesna polaganog dizanja i spuštanja njegovih grudi i sporogkucanja bila u njegovu vratu. Na samom kraju grla imao je maleni ožiljak u obliku trokuta.

Osjetila sam da se među nas opet polako uvlače stidljivost i suzdržanost, pa sam mu čvrstostegnula ruku, nadajući se da će nas dodirivanje opet opustiti, kao što je već jedanput učinilo. Zagrliome, ali to mi je samo skrenulo pažnju na čvrste linije njegova tijela ispod tanke košulje. Odmaknulasam se pod izlikom da berem ružičaste cvjetove čapljika koje su rasle iz pukotine u stijeni.

“Čapljika je dobra protiv glavobolje”, objasnila sam i zataknula cvjetove za pojas.“Očito, to te muči”, odvratio je nagnuvši glavu i napregnuto me pogledavši. “Ne mislim na

glavobolju nego na Franka. Misliš na njega, pa te muči kad te dodirnem, jer ne možeš istodobnomisliti na obojicu. Jesam li u pravu?”

“Vrlo si pronicav”, iznenađeno sam odvratila, a on se nasmiješio, ali nije se pomaknuo da meopet dodirne.

“Nije to tako teško dokučiti, curo. Kad smo se vjenčali, znao sam da ćeš često misliti na njega,ovako ili onako.”

U ovom trenutku nisam htjela misliti na Franka, ali Jamie je imao pravo, nisam si mogla pomoći.“Jesam li mu jako sličan?” iznenada me upitao.“Nisi.”Zapravo, bilo bi teško zamisliti dvojicu muškaraca koji se više razlikuju. Frank je bio mršav,

vitak i crnokos, a Jamie krupan, snažan i svjetlokos, poput crvenkaste sunčeve zrake. Premda suobojica imala čvrstu građu sportaša, Frank je nalikovao na tenisača, a Jamie je imao tijelo ratnika,oblikovano - i unakaženo - ožiljcima čiste fizičke nesreće. Frank je bio jedva deset centimetara višiod mojih sto šezdeset i sedam. A kad bih stala licem u lice s Jamiejem, mogla bih gurnuti nos u maluudubinu na sredini njegovih prsa, a on bi mi mogao spustiti bradu na tjeme.

A njih dvojica nisu se razlikovala samo tjelesno. Kao prvo, Frank je bio petnaest godina stariji,što vjerojatno objašnjava barem neke razlike između Frankove urbane rezerviranosti i Jamiejeveiskrenosti i otvorenosti. Frank je bio uglađen i sofisticiran muškarac, brižljiv i vješt ljubavnik.Neiskusan i nesklon pretvaranju, Jamie mi je jednostavno davao čitavog sebe, bez ostatka. A silovitareakcija koju je to izazvalo u meni posve me zbunila.

Jamie je gledao moju unutarnju borbu, ne bez razumijevanja. “Dakle, čini se da mogu biratiizmeđu dviju stvari”, rekao je. “Da te pustim da zbog toga budeš mrzovoljna ili...”

Sagnuo se i nježno me poljubio. Ja sam u životu poljubila nekoliko muškaraca, osobito za ratnihgodina, kad su flertovi i brze afere bili lakomisleni pratioci smrti i nesigurnosti. Ali Jamie je bionešto drugo. Njegova velika nježnost ni u kom slučaju nije bila posljedica nesigurnosti, nego višepokazatelj svijesti o svojoj snazi i suzdržavanju; izazov i provokacija koji su bili još izuzetniji zbognedostatka zahtjeva. Ta mi je nježnost govorila: Tvoj sam. Ako me želiš...

Željela sam ga, pa su mi se usta sama od sebe otvorila pod njegovim poljupcem, prihvaćajućisvim srcem i obećanje i izazov. Nakon dugog poljupca, podigao je glavu i osmjehnuo mi se.

“... ili da ti pomognem da ne misliš na to”, dovršio je.Spustio je moju glavu na svoje rame, pomilovao me po kosi i zataknuo mi odbjegle kovrče iza

uha.“Ne znam može li ti to pomoći”, tiho mi je rekao, “ali nešto ću ti reći: spoznaja da te mogu

zadovoljiti - da te moje tijelo može uzbuditi - za mene je dar i čudo. Nisam to očekivao - prije.”Duboko sam udahnula prije odgovora. “Da”, rekla sam. “To mi pomaže. Čini mi se.”Ponovo smo zašutjeli. Učinilo mi se da dugo šutimo. Naposljetku se Jamie odmaknuo i pogledao

me sa smiješkom.“Već sam ti rekao da nemam ni novac ni posjede, zar ne?” Kimnula sam glavom, pitajući se kamo

smjera.“Trebao sam te prije upozoriti da ćemo vjerojatno završiti spavajući u stogovima sijena, bez

ičega, osim piva od vrijeska i drammacha za jelo.”“To mi nije važno”, odvratila sam.

Ne skidajući pogled s mene, pokazao je glavom prema otvoru među drvećem.“U blizini nema stoga sijena, ali tamo je livada puna svježe paprati. Ako želiš malo vježbati, tek

toliko da naučiš...”

Malo poslije, milovala sam mu leđa, mokra od znoja i soka zdrobljene paprati.“Ako mi opet zahvališ, opalit ću ti šamar”, rekla sam mu.Umjesto odgovora, začula sam lagano hrkanje. Paprat koja nam je visjela iznad glava češala mu

je lice, a po ruci mu je hodao jedan znatiželjni mrav, pa su mu se dugi prsti trzali u snu.Maknula sam mu mrava s ruke, naslonila se na lakat i zagledala se u njega. Sa zatvorenim očima,

imao je duge i guste trepavice. Ali imale su čudnu boju, tamno bakrenastu na vrhovima, a svijetlu,gotovo plavu, na dnu.

Čvrsta linija njegovih usta opustila se u snu. Usta su zadržala blago veseli zavoj u kutu, a donjamu se usna sada opustila u puniji zavoj, koji je izgledao istodobno senzualno i nedužno.

“Kvragu”, tiho sam promrmljala.Već sam se neko vrijeme opirala tom osjećaju. Čak i prije sklapanja ovoga smiješnog braka, bila

sam veoma svjesna da me Jamie privlači. To mi se već dogodilo u životu, kao što se nedvojbenodogodi gotovo svakome. Iznenadna osjetljivost na prisutnost i izgled nekog muškarca - ili žene,pretpostavljam. Potreba da ga slijedim očima, da aranžiram male “slučajne” susrete i da ga gledamdok nesvjestan obavlja svoj posao, istančana osjetljivost na sitne pojedinosti njegova tijela - nalopatice ispod košulje, na kvrgave kosti zapešća i na mekano mjesto ispod čeljusti gdje se počinjupojavljivati prve bodlje brade.

Zaljubljenost. Bila je to uobičajena pojava među medicinskim sestrama i doktorima, međumedicinskim sestrama i pacijentima i svim drugim grupama ljudi koji su na duga razdoblja bačeni umeđusobno društvo.

Neki su joj se prepuštali, pa su kratke i intenzivne afere bile česta pojava. Ako su imali sreće,afere su se bez posljedica iscrpile za nekoliko mjeseci. A ako nisu... no. Slijedile bi trudnoće irastave brakova, a tu i tamo i pokoji slučaj veneričnih bolesti. Zaljubljenost je opasna stvar.

I ja sam je osjetila nekoliko puta, ali sam bila dovoljno razborita da joj se ne prepustim. A kao iuvijek, privlačnost bi se nakon nekog vremena smanjila, pa bi dotični muškarac izgubio zlatnu auru iponovo zauzeo uobičajeno mjesto u mom životu, bez posljedica po mene, njega ili Franka.

A sada... sada sam se morala prepustiti. A sam Bog zna kakve bi to nevolje moglo prouzročiti.Ali sada više nema povratka.

Opušteno je ležao na trbuhu. Sunce mu je bljeskalo na crvenoj kosi i osvjetljavalo sićušne crvenedlačice koje su mu rasle uz kralježnicu, spuštajući se do crvenkastozlatnih malja koje su muprekrivale stražnjicu i bedra i produbljivale se u gustiš blago bakrenastih kovrča koje su mu virileizmeđu raširenih nogu.

Uspravila sam se u sjedeći položaj, diveći se njegovim dugim nogama, s malom crtom mišićakoja je stvarala udubinu na bedru, od boka do koljena, i drugom koja se širila od koljena do dugih,elegantnih stopala. Imao je glatke i ružičaste tabane, malo smežurane od hodanja bez cipela.

Prsti su me zasvrbjeli od želje da ga pomilujem po rubu lijepog malog uha i oštro zakrivljenihčeljusti. Pa, pomislila sam, prepustila sam se, a vrijeme za suzdržavanje odavno je prošlo. Ništa što

bih sada mogla učiniti ne može pogoršati situaciju ni jednom od nas. Ispružila sam ruku i nježno gadodirnula.

Spavao je veoma lagano. S naglom kretnjom od koje sam se trgnula, okrenuo se na leđa i nalaktiose kao da će skočiti na noge. Kad me ugledao, opustio se i nasmiješio.

“Madam, uhvatili ste me u nezgodnom položaju.”Za čovjeka koji leži ispružen na polju paprati i nema ništa na sebi osim nekoliko šarenih mrlja

sunčeve svjetlosti, izveo je vrlo uvjerljiv dvorski naklon, pa sam se nasmijala. Osmijeh mu sezadržao na licu, ali se promijenio kad me pogledao, ležeći nag u paprati. Glas mu je iznenada postaopromukao.

“Zapravo, madam, imate me na milost i nemilost.”“Doista?” tiho sam rekla.Nije se pomaknuo kad sam još jedanput ispružila ruku i polako mu je povukla niz obraz i vrat,

preko sjajne kosine ramena i dalje. Nije se pomaknuo, ali sklopio je oči.“Dragi sveti Bože”, rekao je.Oštro je udahnuo.“Ne brini”, rekla sam mu. “Ne mora biti grubo.”“Hvala Bogu na sitnim milostima.”“Miruj.”Zarinuo je prste duboko u rahlu zemlju, ali me poslušao.“Molim te”, rekao je nakon nekog vremena. Podigla sam pogled i shvatila da je otvorio oči.“Ne”, rekla sam s užitkom. Opet je sklopio oči.“Ovo ćeš mi platiti”, rekao je malo poslije. Na ravnom hrptu nosa pojavile su mu se sitne

kapljice znoja.“Doista?” upitala sam. “Što ćeš učiniti?”Pritisnuo je dlanove o zemlju, pa su mu se na podlakticama izbočile tetive. Progovorio je s

naporom, kao da čvrsto steže zube.“Ne znam, ali... tako mi Krista i svete Agneze... nešto ću... ne-što ću smisliti! Bože! Molim te!”“U redu”, rekla sam i pustila ga.Ispustila sam tihi krik kad je legao na mene i pritisnuo me na paprat.“Sad si ti na redu”, rekao mi je s velikim zadovoljstvom.

U zalazak sunca vratili smo se u gostionicu, zastavši na vrhu brijega kako bismo se uvjerili da konjipripadnika Straže više nisu u dvorištu. Činilo se kao da nam gostionica želi dobrodošlicu; kroz maleprozore i pukotine na zidu već je izbijala svjetlost. A posljednje svjetlo sunca sjalo je iza nas, pa jesve na brežuljku imalo dvostruku sjenu. Sa smirajem dana počeo je puhati povjetarac, a treperavolišće drveća činilo je da mnogobrojne sjenke plešu na travi. Lako sam mogla zamisliti da nabrežuljcima ima vila koje plešu s tim sjenama, vrludajući između tankih stabala da se stope sdubinama šume.

“Ni Dougal se još nije vratio”, primijetila sam dok smo silazili. U malom oboru gostionice nije

bilo krupnog uškopljenog vranca kojeg je on obično jahao. Nedostajalo je još nekoliko konja,uključujući i konja Neda Gowana.

“Ne, on se ne bi trebao vratiti barem još jedan dan, možda i dva.” Jamie mi je pružio ruku, pasmo polako sišli s brijega, zaobilazeći mnogobrojne stijene koje su izvirivale iz kratke trave.

“Kamo je otišao?” Zaokupljena strkom nedavnih događaja, nisam se prije sjetila zapitati - pa čakni primijetiti da ga nema.

Jamie me prebacio preko ograde stražnjeg dvorišta gostionice.“Da obavi svoj posao s lokalnim seljacima. Ima još dan-dva vremena prije no što bi te morao

odvesti u tvrđavu, znaš.” Umirujuće mi je stisnuo ruku. “Randall neće biti oduševljen kad mu Dougalsaopći da te ne može dobiti, a Dougal se nakon toga radije ne bi zadržavao u okolici.”

“Razborito”, odvratila sam. “A i lijepo od njega što nas je ostavio ovdje da se... ovaj... da sebolje upoznamo.”

Jamie je frknuo. “Nije to dobrota. To je jedan od uvjeta koje sam mu postavio da te uzmem zaženu. Rekao sam mu da ću se oženiti ako baš moram, ali neka sam proklet ako ću konzumirati brak ugrmlju, dok me dvadeset članova klana gleda i nudi mi savjete.”

Zaustavila sam se i zabuljila u njega. Znači, zato su onako vikali.“Jedan od uvjeta?” polako sam upitala. “A koji su drugi?”U međuvremenu se previše smračilo da bih mu mogla vidjeti lice, ali učinilo mi se da izgleda

posramljeno.“Samo još dva”, napokon je odgovorio.“A kako glase?”“Pa”, rekao je i s nelagodom odbacio kamenčić s puta, “zahtijevao sam da se propisno vjenčamo,

u crkvi i sa svećenikom, a ne da samo potpišemo ugovor. A što se tiče drugog uvjeta - zatražio samda ti pronađe prikladnu vjenčanicu.” Govorio je tako tiho da sam ga jedva čula i pogledavao u stranuda izbjegne moj pogled.

“Znao sam... da se ti ne želiš udati. Želio sam da ti to bude što je moguće ugodnije. Mislio sam daćeš se tako osjećati malo manje... pa, želio sam da imaš pristojnu haljinu, to je sve.”

Zaustila sam da nešto kažem, ali on se okrenuo prema gostionici.“Dođi, Saskinjo”, rekao mi je mrkim glasom. “Gladan sam.”

Cijena koju smo morali platiti za jelo bilo je društvo, što je postalo očito čim smo se pojavili navratima glavne prostorije. Dočekali su nas s bučnim bodrenjem i žurno nas posjeli za stol, gdje jeobilna večera već bila u tijeku.

Budući da sam sada već bila donekle spremna, nisam im zamjerila grube šale i prostačkeprimjedbe na naš račun. Jedanput za promjenu, zadovoljila sam se time da budem skromna isamozatajna, skutrivši se u kutu i ostavljajući Jamieja da odgovara na grube provokacije i prostačkanagađanja o tome što smo cijeli dan radili.

“Spavali smo”, odgovorio je Jamie na jedno od pitanja. “Noćas nisam ni oka sklopio.” Taprimjedba dočekana je salvama smijeha koje su postale još jače kad je povjerljivim tonom dodao:“Ona hrče, znate.”

Ja sam ga poslušno ćušnula, a on me privio uza se i zvučno poljubio, našto su svi zapljeskali.Nakon večere održan je ples uz pratnju gazdine violine. Ja nikad nisam bila bogzna kakva

plesačica, jer sam sklona tome da se u stresnim situacijama spotičem o vlastita stopala, pa ni sadanisam očekivala da ću biti bolja, s dugom haljinom i nezgrapnom obućom na sebi. Ali na svojeiznenađenje, kad sam izula klompe, otkrila sam da plešem bez teškoća i s velikim užitkom.

Budući da je bilo malo žena, vlasnikova žena i ja podigle smo suknje i bez prestanka plesaleživahne škotske plesove, sve dok se nisam umorno naslonila na klupu, sva zajapurena i zadihana.

Muškarci su bili neumorni; vrtjeli su se naokolo poput ogrtača od pleda, sami ili jedni s drugima.Napokon su svi stali uza zid, gledajući, bodreći i plješćući, kad me Jamie uhvatio za ruke i poveokroz nešto brzo i mahnito, zvano Pijetao sa sjevera.

Namjerno završivši u blizini stuba, posljednji put smo se zavrtjeli s njegovim rukama oko mogstruka. Tu smo napravili stanku, a on je održao kratak govor, na mješavini gelskoga i engleskoga, kojije dočekan još jednim pljeskom, osobito kad je posegnuo u svoju kožnatu torbicu i dobacio gazdikesicu od mekane kože, nalažući mu da poslužuje viski sve dok postoji potražnja. Shvatila sam da jetaj novac dio oklade od njegova bijega iz Tunnaiga, vjerojatno sav novac što ga ima na svijetu.Zaključila sam da ga nije mogao bolje potrošiti.

Popeli smo se na kat, ispraćeni grubim povicima dobrih želja, a onda je jedan glas, jači oddrugih, zazvao Jamieja po imenu.

Okrenula sam se i ugledala Rupertovo široko lice, rumenije no inače, iznad čupave crne brade,kako se cereka odozdo.

“Sve ti je uzalud, Rupert”, odazvao se Jamie. “Ona je moja.”“Trati vrijeme na tebe, momče”, odvratio je Rupert, otirući lice rukavom. “Bacit će te na pod za

sat vremena. Mladi momci nisu izdržljivi”, doviknuo je meni. “Poželiš li momka koji ne trati vrijemena spavanje, curo, slobodno mi reci. U međuvremenu...” Zavitlao je nešto prema gore.

Mala crna torbica zvecnula je na podu pred mojim nogama.“Svadbeni dar”, doviknuo je. “S čestitkama ljudi iz Straže Shimi Bogil.”“Ha?” Jamie se sagnuo da je pokupi.“Nismo svi proveli dan ljenčareći na travnatim obalama, momče”, rekao je prijekornim glasom i

prostački zakolutao očima prema meni. “Taj je novac zarađen s mukom.”“O, da”, odvratio je Jamie cerekajući se. “Na kocki ili na kartama?”“I na jednom i na drugom.” U crnoj bradi pojavio se vragolast cerek. “Oderao sam ih do gole

kože, momče. Do gole kože!”Jamie je zaustio da nešto kaže, ali Rupert je podigao širok i smežuran dlan.“Ne, momče, nema potrebe da mi zahvaljuješ. Samo je dobro sredi u moje ime, ha?”Dotakla sam prstima usne i poslala mu poljubac. Uhvativši se za glavu kao da je pogođen,

zateturao je unatrag s usklikom i oteturao u točionicu, vijugajući kao da je pijan, što nije bio.Nakon galame u prizemlju, soba mi se učinila utočištem mira i tišine. Još uvijek se tiho smijući za

sebe, Jamie se ispružio na krevet da dođe do daha.Ja sam olabavila gornji dio haljine, koji me neugodno stezao, i sjela da počešljam kosu koja se

zakovrčala od plesa.

“Imaš prekrasnu kosu”, rekao mi je Jamie gledajući me.“Što? Ovo?” Zbunjeno sam pokazala rukom svoje kovrče, koje su se, kao i obično, mogle opisati

kao neuredne.Nasmijao se. “Pa, sviđa mi se i ostatak”, odvratio je s namjerno ozbiljnim izrazom na licu, “ali

da, na to sam mislio.”“Ali tako je... kovrčava”, rekla sam i malo pocrvenjela.“Da, naravno.” Izgledao je iznenađeno. “Čuo sam kad je jedna od Dougalovih kćeri rekla

prijateljici da bi trebala tri sata s vrućim viklerima da sebi napravi takvu frizuru. Rekla je da bi tinajradije iskopala oči zato što imaš takvu frizuru a da ne moraš ni prstom mrdnuti za to.” Pridigao sei nježno mi izravnao jednu kovrču, tako da mi je dosezala gotovo do dojki. “I moja sestra Jenny imakovrčavu kosu, ali ne tako kovrčavu kao ti.”

“Je li tvoja sestra riđokosa poput tebe?” upitala sam pokušavajući zamisliti kako bi moglaizgledati tajanstvena Jenny. Imala sam dojam da Jamie često misli na nju.

Odmahnuo je glavom, još uvijek mi prstima vrteći kovrče. “Ne. Jenny ima crnu kosu. Crnu kaonoć. Ja sam riđokos na majku, a Jenny je na oca. Zvali su ga Brian Dhu, Crni Brian, zbog kose ibrade.”

“Čula sam da satnika Randalla zovu Crni Jack”, odvažila sam se reći, a Jamie se kiselo nasmijao.“O, da. Ali to je aluzija na njegovu dušu, a ne na kosu.” Oštrije me pogledao.“Nisi zabrinuta zbog njega, je li, curo? Ne bi trebala biti.” Pustio mi je kosu i posesivno mi

stegnuo ramena.“Ja ozbiljno mislim, znaš”, rekao mi je tihim glasom. “Ja ću te štititi. Od njega. A i od svakoga

drugog. Do posljednje kapi krvi, mo duinne. ”“Mo duinne?” upitala sam, malo uznemirena intenzitetom njegovih riječi. Nije mi se sviđala ideja

da zbog mene prolijeva krv, ni posljednju ni prvu kap.“To znači ‘moja smeđokosa’.” Prinio je usnama jednu moju kovrču i nasmiješio se s izrazom u

očima koji je nagnao svaku kap moje krvi da pojuri kroz žile. “Mo duinne”, ponovio je tihim glasom.“Čeznuo sam da ti to kažem.”

“Uvijek sam smatrala da je smeđa boja prilično dosadna”, odvratila sam praktičnim tonom,pokušavajući malo usporiti razvoj događaja. Stalno mi se činilo da me vuku mnogo brže no što samnamjeravala.

Još uvijek se smješkajući, Jamie je zatresao glavom.“Ne bih se složio, Saskinjo. Uopće nije dosadna.” Objema rukama uhvatio je gomilu moje kose i

raširio je. “Kosa ti je poput vode koja se mreška preko kamenja u potočiću. Tamna na valovitimmjestima, s malo srebrne boje na površini, gdje je dotiče sunčeva svjetlost.” Nervozna i pomalozadihana, odmaknula sam se da podignem češalj koji mi je pao na pod. Kad sam se uspravila,shvatila sam da me Jamie netremice promatra.

“Već sam ti rekao da te neću pitati ništa što mi ne želiš reći”, rekao je. “I neću, ali sam izvlačimzaključke. Colum smatra da si ti možda engleski špijun, ali ne može shvatiti zašto onda ne znaš gelski.Dougal misli da si vjerojatno francuski špijun i da možda tražiš podršku za kralja Jamesa. Ali u tomslučaju, on ne može shvatiti zašto si sama.”

“A što je s tobom?” upitala sam, grubo povlačeći jedan tvrdoglavi zapetljani pramen. “Što ti

misliš?”Procjenjivački je nagnuo glavu u stranu i pažljivo me odmjerio.“Sudeći po tvom izgledu, mogla bi biti Francuskinja. Imaš onaj izgled s finim kostima koji imaju

neke od dama iz Angevina. Ali Francuskinje obično imaju žućkasto lice, a ti imaš kožu poput opala.”Polako je povukao prstom po zavijutku moje ključne kosti, a ja sam osjetila da mi se koža žari podnjegovim dodirom.

Povukao je prst do mog lica, od sljepoočice do obraza, i vratio mi uvojke iza uha. Bila sam mirnadok je istraživao, pokušavajući se ne pomaknuti dok je prolazio rukom stražnjom stranom mog vrata inježno palcem mi pomilovao ušnu školjku.

“Imaš zlatne oči! Takve sam oči već jedanput vidio - na leopardu.” Odmahnuo je glavom. “Ne,curo. Mogla bi biti Francuskinja, ali nisi.”

“Kako znaš?”“Dosta sam razgovarao s tobom i slušao te kako govoriš. Dougal vjeruje da si Francuskinja zato

što dobro govoriš francuski - vrlo dobro.”“Hvala”, sarkastično sam odvratila. “A to dokazuje da nisam Francuskinja?”Nasmiješio se i čvršće mi stegnuo stražnju stranu vrata. “Vousparlez tres bien - ali ne tako dobro

kao ja”, dodao je na engleskom i iznenada me pustio. “Nakon odlaska iz Leocha, proveo sam godinudana u Francuskoj, a onda još dvije godine u vojsci. Znam prepoznati nekoga kome je francuskimaterinji jezik. A tebi nije.” Polako je zavrtio glavom.

“Jesi li Španjolka? Možda, ali zašto? Španjolska nije zainteresirana za škotsko gorje. Njemica?Sigurno ne.” Slegnuo je ramenima. “Tko god bila, Englezi će to htjeti doznati. Oni ne mogu dopustitida im se nepoznati ljudi slobodno kreću naokolo, ne dok su klanovi nemirni, a princ Charlie samočeka da doplovi iz Francuske. A njihove metode ispitivanja nisu baš nježne. Ja to dobro znam.”

“A kako onda znaš da nisam engleski špijun? Dougal tako misli, i sam si to rekao.”“To nije nemoguće, premda je i tvoj engleski prilično čudan. Ali ako si doista engleski špijun,

zašto bi onda pristala da se udaš za mene, umjesto da odeš svojim ljudima? To je drugi razlog zaštote Dougal natjerao da se udaš za mene - htio je sinoć vidjeti hoćeš li pobjeći kad dođe do toga.”

“A ja nisam pobjegla. I što to dokazuje?”Nasmijao se i ponovo legao na krevet, stavivši ruku preko očiju da se zaštiti od svjetlosti

svjetiljke.“Vrag me odnio ako znam, Saskinjo. Vrag me odnio ako znam. Ne mogu naći nijedno razumno

objašnjenje za tebe. Koliko ja znam, mogla bi biti jedna od vilenjaka” - postrance me pogledao podrukom - “ne, pretpostavljam da ne bi. Previsoka si.”

“Ako ne znaš tko sam, zar se ne bojiš da ću te ubiti dok spavaš?”Nije mi odgovorio, ali podigao je ruku s očiju, a osmijeh mu se raširio po licu. Oči mora da je

naslijedio od Frasera, pomislila sam. Nisu duboko usađene kao u MacKenzieja, a leže pod čudnimkutom, pa im visoke jagodične kosti daju izgled kao da su gotovo kose.

Ne trudeći se da podigne glavu, raskopčao je košulju, raširio je i ogolio prsa do pojasa, a onda jeizvukao bodež iz korica i bacio ga prema meni. Pao je na daske pred mojim stopalima.

Ponovno je stavio ruku preko očiju i zabacio glavu unatrag, pokazujući mi mjesto odmah ispod

čeljusti, gdje su tamne čekinje tek iznikle brade naglo prestajale.“Ravno gore, odmah iznad prsnog koša”, predložio mi je. “To je brzo i čisto, premda zahtijeva

malo snage. Lakše je prerezati grkljan, ali to je vrlo neuredno.”Sagnula sam se da podignem bodež.“To bi i zaslužio”, primijetila sam. “Umišljeno kopile.”Smiješak, vidljiv pod pregibom ruke, raširio se.“Saskinjo?”Zastala sam, još uvijek držeći bodež u ruci.“Što je?”“Umro bih sretan.”

S

17.

Susrećemo prosjaka

utradan ujutro ostali smo spavati dokasno; sunce je već bilo visoko kad smo napustili gostionicui ovog puta krenuli na jug. Većine konja nije bilo u oboru, a činilo se da ni jedan od muškaraca iz

naše grupe nije u blizini. Naglas sam se zapitala kamo su otišli.Jamie se nacerio. “To ti ne mogu sa sigurnošću reći, ali mogu pogađati. Straža je jučer otišla

ovim putem” - pokazao je na zapad - “pa bih rekao da je Rupert s ostalima otišao na onu stranu.”Pokazao je na istok.

“Stoka”, objasnio je vidjevši da još ne shvaćam. “Seljaci zakupnici i vazali plaćaju Straži dapazi na stoku i da im je vrati ako je netko ukrade. Ali Straža je odjahala na zapad, prema LagCriumeu, pa su sva krda na istoku ostala nezaštićena - barem na izvjesno vrijeme. Taj put vodi naGrantovu zemlju, a Rupert je jedan od najboljih kradljivaca stoke koje sam ikad vidio. Životinje gaslijede kamo god da ih povede a da pritom jedva zamuču. A budući da ovdje više nema zabave,najvjerojatnije ga je uhvatio nemir.”

Činilo se da je i sam Jamie nemiran, pa je nametnuo brzi ritam. Put je bio prilično lagan jer jekroz vrijesak vodila jelenja staza, pa sam ga slijedila bez teškoća. Nakon kratkog vremena, izbili smona pustopoljinu, gdje smo mogli hodati rame uz rame.

“Što je s Horrocksom?” iznenada sam ga upitala. Kad je bio spomenuo grad Lag Cruime, sjetilasam se tog engleskog dezertera i njegovih mogućih vijesti. “Trebao bi se s njim naći u Lag Cruimeu,zar ne?”

Kimnuo je glavom. “Da. Ali i Randall i Straža krenuli su na tu stranu, pa sada ne mogu otićionamo. Previše je opasno.”

“Ne bi li tko mogao otići umjesto tebe? Ili ni u koga nemaš dovoljno povjerenja?”Pogledao me i nasmiješio se. “Pa, mogao bih poslati tebe. A budući da me sinoć nisi ubila,

pretpostavljam da ti mogu vjerovati. Ali bojim se da ti ne bi mogla otići u Lag Cruime sama. Ne, akobude nužno, poslat ću Murtagha. Ali možda uspijem organizirati nešto drugo - vidjet ćemo.”

“Vjeruješ Murtaghu?” znatiželjno sam upitala. Ja nisam baš gajila pretjerano prijateljske osjećajeprema tom kosmatom čovječuljku, zato što je on bio više-manje odgovoran za moju sadašnju nevolju,jer me oteo, ali između njega i Jamieja očito je postojala neka vrsta prijateljstva.

“O, da.” Jamie me iznenađeno pogledao. “Poznajem Murtagha cijeli život - on je bratić u drugomkoljenu mog oca, mislim. Njegov mi je otac bio...”

“Hoćeš reći da je on Fraser”, brzo sam ga prekinula. “Mislila sam da je on MacKenzie. Bio je sDougalom kad sam te upoznala.”

Jamie je kimnuo. “Da. Kad sam se odlučio vratiti iz Francuske, poslao sam Murtaghu poruku izamolio ga da me dočeka na obali.” Ironično se nasmiješio. “Vidiš, nisam bio siguran je li me Dougalprije pokušao ubiti. A nije mi se baš svidjela ideja da budem sam s nekoliko MacKenzieja, za svakislučaj. Nisam želio skončati u valovima pokraj otoka Skye, ako su to naumili.”

“Shvaćam. Znači, Dougal nije jedini koji vjeruje u svjedoke.”Kimnuo je glavom. “Svjedoci su vrlo korisna stvar.”Drugom stranom pustopoljine protezao se greben nepravilnih stijena, udubljenih i izbušenih

napredovanjem i povlačenjem davno nestalih glečera. Dublje rupe ispunjavala je kišnica; ta gorskajezerca okruživalo je gusto raslinje čička, vratića i medunike, a njihovi cvjetovi odražavali su se namirnoj površini vode.

Ta jalova jezerca bez riba načičkala su krajolik i predstavljala klopke za neoprezne putnike, kojisu se u mraku lako mogli spotaknuti i pasti u jedno od njih i biti prisiljeni da provedu vlažnu ineugodnu noć usred močvara. Sjeli smo pokraj jednog jezeraca da doručkujemo kruh i sir.

Na ovom jezercu barem je bilo ptica; lastavice su se spuštale nisko nad površinu da popiju vodu,a zviždovke i škurci zabijali su duge kljunove u blatnu zemlju na obalama tražeći insekte.

Bacala sam pticama mrvice kruha u mulj. Jedan škurak sumnjičavo je pogledao obližnju mrvicu,ali dok se on premišljao, pred kljun mu je hitro sletjela lastavica i pobjegla s plijenom. Škurak senakostriješio i vratio marljivom kopanju.

Jamie me upozorio na jednu zviždovku, koja je dozivala i vukla naoko slomljeno krilo u blizini.“Gnijezdo joj je negdje u blizini”, rekla sam.“Tamo.” Morao mi ga je nekoliko puta pokazati prije no što sam ga napokon spazila; plitka

udubina, na prilično otvorenom mjestu, ali s četiri šarena jaja, tako slična lišćem prošaranoj obali dasam, kad sam trepnula, opet izgubila mjesto.

Jamie je podigao jedan štap sa zemlje i nježno začeprkao po gnijezdu, gurnuvši jedno jaje smjesta. Uzbuđena majka zviždovka izjurila je gotovo pred njega. Spustio se na pete, posvenepomičan, puštajući pticu da jurca amo-tamo i vrišti. Zatim ju je munjevitom kretnjom uhvatio, a onase iznenada smirila.

Obratio joj se na gelskom, tihim glasom nalik na siktanje, i stao je milovati jednim prstom pomekanom, šarenom perju. Ptica mu se šćućurila u ruci, posve nepomična, čak su joj se i odbljescizamrznuli u okruglim crnim očima.

Jamie ju je nježno spustio na tlo, ali ptica nije otišla dok joj nije rekao još nekoliko riječi ipolako mahnuo rukom naprijed-natrag iza nje. Ptica se malo trznula i odjurila u travu. Jamie ju jegledao kako odlazi, a onda se posve nesvjesno prekrižio.

“Zašto si to učinio?” znatiželjno sam ga upitala.“Što?” Načas se zbunio, kao da je zaboravio na mene.“Pitala sam se zašto si se prekrižio kad je ptica odletjela.”Slegnuo je ramenima, pomalo posramljeno.“Ah, to je stara priča, to je sve. O tome zašto zviždovke kriče i trče oko gnijezda tako jadikujući.”

Pokazao je rukom prema drugoj strani jezerca, gdje je jedna druga zviždovka radila upravo to.Nekoliko ju je trenutaka rastreseno promatrao.

“Zviždovke imaju duše mladih majki koje umru kod porođaja”, rekao je i sramežljivo mepostrance pogledao. “Priča kaže da one kriče i trče oko svojih gnijezda zato što ne mogu vjerovati daće se mladunčad sigurno izleći, uvijek tuguju za izgubljenim mladuncem - ili traže ptića kojeg suostavile.” Čučnuo je pokraj gnijezda i gurnuo ovalno jaje štapom, pomičući ga malo-pomalo, sve dokse zašiljeni vrh jajeta nije okrenuo prema sredini, kao i kod ostalih jaja. Ostao je čučati, čak i nakon

što je pomaknuo jaje, držeći štap na bedrima i buljeći preko mirne vode jezerca.“Pretpostavljam da je to samo navika”, rekao je. “To sam prvi put učinio kad sam bio mnogo

mlađi, nakon što sam prvi put čuo tu priču. Dakako, čak ni tada nisam doista vjerovao da zviždovkeimaju dušu, ali, znaš, samo malo poštovanja...” Pogledao me i iznenada se nasmiješio. “Učinio sam toveć toliko puta da to više i ne primjećujem. U Škotskoj ima mnogo zviždovki, znaš.” Ustao je i bacioštap. “Hajdemo sada, želio bih ti pokazati jedno mjesto blizu vrha onog brežuljka.” Uhvatio me ispodlakta da me izvuče iz udubine, pa smo se zaputili uz kosinu.

Čula sam što je rekao zviždovki prije no što ju je pustio da ode. Premda sam znala samo nekolikoriječi gelskoga, taj sam stari pozdrav dovoljno puta čula da bih ga zapamtila. “Neka te Bog prati,majko”, bio joj je rekao.

Mlada majka koja je umrla pri porodu. I dijete koje je ostavila za sobom. Dodirnula sam mu ruku,a on me pogledao.

“Koliko si godina tada imao?” upitala sam ga.Malo se osmjehnuo. “Osam”, odgovorio je. “Još sam bio dijete.”Zašutio je i poveo me uzbrdo. Sada smo bili na obroncima obraslim vrijeskom. Odmah iza njih,

krajolik se naglo mijenjao; iz zemlje su se dizale goleme granitne stijene, okružene skupinama platanai tisa. Prešli smo vrh brijega i ostavili iza sebe zviždovke da kriče pokraj jezeraca.

Postajalo je vruće, i nakon sat vremena probijanja kroz gustiš - premda se uglavnom probijao Jamie -bila sam spremna za odmor.

U podnožju jedne od granitnih stijena pronašli smo mjesto u sjeni. Pomalo me podsjećalo na onomjesto gdje sam prvi put ugledala Murtagha - i napustila društvo satnika Randalla. Ipak, ovdje je bilougodno. Jamie mi je rekao da smo sami, zbog stalnog ptičjeg pjeva svuda naokolo. Kad bi nam se itkopribližio, većina ptica prestala bi pjevati, premda bi šojke i čavke uznemireno dozivale.

“Uvijek se skrivaj u šumi, Saskinjo”, savjetovao mi je. “Ako se sama previše ne krećeš, ptice ćeti u većini slučajeva reći je li tkogod u blizini.”

Kad je ponovo spustio pogled nakon pokazivanja kreštave šojke u krošnji iznad nas, pogledi sunam se sreli. Sjedili smo kao da smo se ukipili, na rastojanju ruke, ali ne dodirujući se i jedva dišući.Nakon nekog vremena, dosadili smo šojki, pa je otišla. Jamie je prvi skrenuo pogled, s gotovoneprimjetnim drhtajem, kao da mu je hladno.

Iz plijesni podno paprati izvirivali su bijeli klobuci dlakavih gljiva. Razmišljajući o svojimsljedećim riječima, Jamie je grubim kažiprstom ubrao jednu gljivu sa stabljike i povukao prstom postapčici. Kad bi pažljivo govorio, kao što je sada bio slučaj, riječi bi mu gotovo izgubile onaj slabiškotski naglasak koji mu je obično obilježavao govor.

“Ne bih htio... to jest... nisam namjeravao ustvrditi...” Iznenada je podigao pogled i nasmiješio ses bespomoćnom gestom. “Ne bih te htio uvrijediti ako zvučim kao da mislim da imaš veliko iskustvos muškarcima, to je sve. Ali bilo bi glupo pretvarati se da ti o tim stvarima ne znaš više od mene.Htio sam te pitati, je li to... uobičajeno? Ovo što je između nas, kad te dodirnem, kad ti... legneš samnom? Je li između muškaraca i žena uvijek tako?”

Unatoč njegovim teškoćama, točno sam znala što misli. Gledao me ravno u oči čekajući da muodgovorim. Poželjela sam skrenuti pogled, ali nisam mogla.

“Često je slično tome”, odgovorila sam, a onda sam morala stati i nakašljati se. “Ali ne. To nije...uobičajeno. Nemam pojma zašto, ali nije. Ovo je... drukčije.”

Malo se opustio, kao da sam potvrdila nešto što ga je mučilo.“Mislio sam da možda nije. Nikad prije nisam spavao sa ženom, ali... položio sam ruke na

nekoliko njih.” Sramežljivo se nasmiješio i zatresao glavom. “Nije bilo isto. Hoću reći, ja sam većgrlio i ljubio žene, i... no.” Odmahnuo je rukom, odbacujući ovo i. “Bilo je vrlo ugodno. Srce mi jepočelo jače kucati, počeo sam teško disati i sve to. Ali to nije bilo nimalo slično onome kad tebezagrlim i poljubim.” Učinilo mi se da mu oči poprimaju boju jezera i neba i postaju jednakonedokučive kao i to dvoje.

Ispružio je ruku i dodirnuo mi donju usnu, jedva očešavši rub. “Počne isto, ali onda, trenutakposlije”, rekao je tihim glasom, “iznenada osjetim kao da mi u rukama gori živi plamen.” Dodir mu jepostao čvršći, povukao je prstom po mojim usnama i pomilovao mi bradu. “I samo želim da se bacimu njega i da izgorim.”

Pomislila sam da mu kažem kako mi njegov dodir pali kožu i puni žile vatrom. Ali već sam bilazapaljena i sjala sam kao ugarak. Sklopila sam oči i osjećala kako mi njegov plamteći dodir prelazina obraz i sljepoočicu, uho i vrat, i zadrhtala sam kad mi je spustio ruke na struk i privio me uza se.

Činilo se da Jamie točno zna kamo idemo. Naposljetku se zaustavio u podnožju jedne velike stijene,visoke nekih pet metara, pune ispupčenja i nazubljenih pukotina. Vratić i šipak rasli su u pukotinama imahali krhkim žutim zastavicama na stijenama. Uhvatio me za ruku i glavom pokazao pročelje stijeneispred nas.

“Vidiš li one stube ondje, Saskinjo? Misliš li da se možeš njima popeti?” Zapravo su to bilejedva primjetne izbočine u kamenu, koje su se strmo dizale pročeljem stijene. Neke su bile praveizbočine, a druge samo uporišta za lišaj. Nisam bila sigurna jesu li nastale prirodnim putem ili uzljudsku pomoć, ali vjerovala sam da se mogu popeti njima, čak i u dugoj haljini s čvrsto stegnutimprslukom.

Tu i tamo poskliznula sam se ili uplašila, a Jamie me povremeno gurnuo odostraga, alinaposljetku sam se uspjela popeti na vrh stijene i pogledala oko sebe. Vidik je bio spektakularan. Naistoku se dizala tamna glavnina planine, a daleko dolje na jugu obronci su se spuštali prema širokoj,jalovoj pustopoljini. Vrh stijene spuštao se sa svih strana prema sredini i oblikovao plitak tanjur, a usredini tog tanjura ležao je potamnjeli krug, pun čađavih ostataka izgorjela šiblja. Znači da nismo biliprvi posjetitelji.

“Je li ti ovo mjesto poznato?” upitala sam ga. Jamie je stajao malo po strani, promatrajući me iuživajući u mom oduševljenju. Nehajno je slegnuo ramenima.

“O, da. Ja poznajem većinu mjesta u ovom dijelu gorja. Hodi ovamo, ovdje ima jedno mjesto nakoje možeš sjesti i vidjeti cestu kako prolazi pokraj brežuljka.” Odavde se vidjela i gostionica, kojase zbog daljine smanjila od lutkine kuće u dječju kockicu. Nekoliko privezanih konja stajalo jezajedno pokraj drveća uz cestu; odavde su izgledali poput sićušnih smeđih i crnih mrlja.

Na vrhu stijene nije raslo drveće, pa su mi leđa bila vruća od sunca. Sjedili smo jedno dodrugoga, a noge su nam visjele preko ruba stijene, i drugarski podijelili jednu bocu piva koju jeJamie mudro izvukao iz bunara u dvorištu gostionice kad smo odlazili.

Ovdje nije bilo drveća, ali su tu i tamo rasle manje biljke, one koje su uspjele naći oslonac u

opasnim pukotinama i pustiti korijenje u rijetkoj zemlji, hrabro dižući glavice prema vrućemproljetnom suncu. Zaklonjena u zavjetrini izbočene stijene pokraj moje ruke, rasla je mala skupinatratinčica, pa sam ispružila ruku da uberem jednu.

Začula sam slabo zujanje, a onda je tratinčica skočila sa stabljike i sletjela mi na koljeno.Glupavo sam se zabuljila, ne mogavši naći smisla u tom bizarnom ponašanju. Jamie je mnogo bržeshvatio što se događa, pa se bacio na tlo i priljubio uz stijenu.

“Lezi!” rekao mi je, zgrabio me krupnom šakom za ruku i hitro povukao na tlo pokraj sebe. Kadsam pala na spužvastu mahovinu, iznad glave sam ugledala držak strijele koja se još uvijek tresla,zabijena u pukotinu izbočene stijene.

Ne usuđujući se ni pogledati oko sebe, ukipila sam se i pokušala se još jače priljubiti uz tlo.Jamie je nepomično ležao pokraj mene, tako miran kao da je i sam od kamena. Čak su ptice i kukciprestali pjevati, pa je zrak visio bez daha u iščekivanju. Iznenada se Jamie počeo smijati.

Uspravio se u sjedeći položaj, uhvatio strijelu i pažljivo je izvukao iz kamena. Spazila sam da jeukrašena raskoljenim perjem djetlića i omotana centimetar širokom plavom trakom ispod perja.

Jamie je odložio strijelu, stavio dlanove oko usta i izveo nevjerojatno dobru imitaciju zovazelenog djetlića, a onda je spustio ruke i pričekao. Kad je trenutak poslije začuo odgovor iz šumarkaispod nas, na licu mu se pojavio širok osmijeh.

“Tvoj prijatelj?” pokušala sam pogoditi. Kimnuo je glavom, pomno motreći usku stazu uzpročelje stijene.

“Hugh Munro, osim ako netko drugi nije počeo praviti strijele u njegovu stilu.”Pričekali smo još trenutak, ali nitko se nije pojavio na stazi ispod nas.“Ah”, tiho je rekao Jamie i okrenuo se, upravo na vrijeme da se suoči s glavom koja je polako

izvirila iznad ruba stijene iza nas.Na došljakovu licu iznenada se pojavio vedar osmijeh koji je otkrio krive zube. Podsjetio me na

lice izrezano u bundevi dok je blistao od zadovoljstva što nas je iznenadio. I sama glava imala jeoblik bundeve, a taj je dojam pojačavala preplanula narančastosmeđa koža, koja nije okruživalasamo lice nego i okruglo, ćelavo tjeme. Ali malo bi se koja bundeva mogla pohvaliti tako bujnombradom i tako jarko plavim očima. Zdepaste šake s prljavim noktima čvrsto su se uhvatile za rubstijene ispod čovjekove brade i hitro podigle preostali dio ove bundeve iz Noći vještica pred našeoči.

Tijelo je prilično odgovaralo glavi, stvarajući snažan dojam da pred nama stoji vilenjak iz Noćivještica. Imao je vrlo široka ramena, ali grbava i iskrivljena, a jedno je bilo prilično više oddrugoga. Činilo se da mu je i jedna noga malo kraća od druge, pa je hodao poskakujući i vukući nogu.

Munro, ako je to doista bio Jamiejev prijatelj, bio je odjeven u nešto što je izgledalo poputmnogobrojnih slojeva krpa, a kroz raspore tog bezobličnog odjevnog predmeta provirivala jeizblijedjela crvenkasta tkanina nečega što je nekoć možda bila ženska košulja.

Nije nosio kožnatu torbicu za pojasom - koji ionako nije bio više od izlizana užeta s kojeg suvisjele dvije krznene strvine, glavom nadolje. Umjesto toga, na prsima mu je visio debeli kožnatinovčanik, iznenađujuće kvalitetan, ako se uzme u obzir ostatak njegove odjeće. S remena nanovčaniku visjela je zbirka raznih metalnih stvarčica: vjerski medaljoni, vojni ukrasi, dugmad sastare uniforme, kako se činilo, izlizani novčići, probušeni i prišiveni, i tri-četiri mutna siva četvrtastakomadića metala s kriptičnim oznakama urezanim na površini.

Dok je to stvorenje okretno preskakivalo izbočine na stijeni, Jamie je ustao, pa su se dvojicamuškaraca srdačno zagrlili i grubo potapšali po leđima, na onaj neobičan način kako se muškarciobično pozdravljaju.

“A što je s kućom Munro?” upitao je Jamie kad se napokon odmaknuo od starog druga i pogledaoga.

Munro je kimnuo glavom, ispustio neobičan blebetavi zvuk i zacerekao se. A onda je podigaoobrve, kimnuo u mom smjeru i zdepastim rukama izveo neobično gracioznu upitnu gestu.

“To je moja žena”, odgovorio je Jamie i malo se zacrvenio, s mješavinom stidljivosti i ponosa.“U braku smo tek dva dana.”

Čuvši tu informaciju, Munro se još jače osmjehnuo i izveo osobito složen i graciozan naklon, kojije uključivao hitro dodirivanje glave, srca i usana i završio u gotovo vodoravnom položaju na tlupred mojim stopalima. Nakon što je izveo taj zapanjujući manevar, skočio je na noge graciozno poputakrobata i opet potapšao Jamieja, ovoga puta izgleda da mu čestita.

Zatim je počeo izvoditi izvanredan balet ruku, pokazujući prvo sebe, pa onda dolje prema šumi,pa onda mene, pa opet sebe, izvodeći takav niz gesti i kretnji da sam mu jedva uspijevala slijeditileteće ruke. Već sam vidjela govor gluhonijemih ljudi, ali nikad izveden tako hitro i graciozno.

“Doista?” upitao je Jamie. Sada je na njega došao red da obaspe drugog čovjeka čestitkama.Nikakvo čudo da muškarci ne osjećaju površinsku bol, pomislila sam. To proizlazi iz te navike da seneprestance međusobno udaraju.

“I on se oženio”, objasnio je Jamie okrećući se meni. “Prije šest mjeseci, s jednom udovicom - nodobro, s jednom debelom udovicom”, ispravio se nakon Munroove napadne geste, “koja ima šesterodjece, u selu Dubhlairnu.”

“Baš lijepo”, uljudno sam odvratila. “Izgleda da će se napokon dobro prehranjivati.” Pokazalasam na zečeve koji su mu visjeli s pojasa.

Munro je smjesta odvezao jednog zeca i dodao mi ga, s takvim blistavim izrazom dobre volje nalicu, da sam osjećala obvezu da ga prihvatim, uzvraćajući mu smiješak i nadajući se da na sebi nemabuhe.

“Vjenčani dar”, rekao je Jamie. “Mnogo ti hvala, Munro. Moraš nam dopustiti da ti uzvratimouslugu.” Nato je izvukao jednu od boca piva iz mahovine i dodao mu je.

Time smo završili s pristojnostima, pa smo sjeli da drugarski podijelimo treću bocu. Jamie iMunro nastavili su razmjenjivati novosti i tračeve, a razgovor se nije činio otežan činjenicom dasamo jedan od njih može doista govoriti.

Ja nisam previše sudjelovala u razgovoru jer nisam mogla čitati Munroove znakove rukama,premda se Jamie svojski trudio da me uključi prevodeći i objašnjavajući.

U jednom trenutku, Jamie je naglo kvrcnuo palcem po četvrtastim komadićima olova koji suukrašavali Munroov pojas.

“Dobio si službeni status, je li?” upitao je. “Ili se time služiš samo kad je ulov slab?” Munro jetrznuo glavom i kimnuo poput lutke koja iskače iz kutije.

“Što je to?” znatiželjno sam upitala.“To je gaberlunzie.”“Oh, pa jasno”, odvratila sam. “Oprosti što sam pitala.”

“Gaberlunzie je dozvola za prosjačenje, Saskinjo”, objasnio mi je Jamie. “Vrijedi unutar granicajedne župe, i to samo jedan dan u tjednu, kad je prosjačenje dopušteno. Svaka župa ima svoj dan, takoda prosjaci iz jedne župe ne mogu previše iskorištavati milosrđe druge.”

“Vidim da je to prilično fleksibilan sustav”, rekla sam gledajući Munroovu zalihu od četiriolovna pečata.

“No dobro, Munro je poseban slučaj, vidiš. Njega su zarobili Turci na moru, pa je mnogo godinaproveo kao galijot, a onda još nekoliko kao rob u Alžiru. Tamo je izgubio jezik.”

“Odrezali su mu ga?” Obuzela me blaga mučnina.Izgleda da ta pomisao nije uznemirila Jamieja, ali, s druge strane, on je očito već izvjesno

vrijeme poznavao Munroa.“O, da. I slomili su mu nogu. I leđa, Munro? Ne”, ispravio se nakon niza Munroovih znakova,

“leđa je slomio slučajno, kad je skočio sa zida u Aleksandriji. Ali stopala su mu unakazili Turci.”Činilo se da i Jamie i Munro umiru od želje da mi ispričaju sve o tom događaju, premda ja to

zapravo nisam željela znati. “U redu”, rezignirano sam rekla. “Što mu se dogodilo sa stopalima?”S nečim gotovo nalik na ponos, Munro je skinuo izlizane cokule i dokoljenke i otkrio široka,

iskrivljena stopala sa zadebljanom i ogrubjelom kožom na kojoj su se sjajne bijele mrlje izmjenjivales upaljenim crvenim područjima.

“Kipuće ulje”, objasnio je Jamie. “Tako oni prisiljavaju zarobljene kršćane da prijeđu namuslimansku vjeru.”

“Zvuči kao vrlo učinkovito sredstvo uvjeravanja”, odvratila sam. “I to je razlog zašto munekoliko župa dopušta da prosi? Kao naknadu za strahote koje je pretrpio u ime kršćanstva?”

“Da, točno tako”. Jamie je očito bio zadovoljan što tako brzo shvaćam. I Munro je izraziozadovoljstvo još jednim dubokim muslimanskim naklonom, za kojim je slijedio niz vrlo izražajnih alineprofinjenih kretnji ruku kojima je, pretpostavila sam, hvalio i moj fizički izgled.

“Hvala ti, čovječe. Da, vjerujem da će mi ona osvjetlati obraz.” Spazivši da sam podigla obrve,Jamie je taktično okrenuo Munroa od mene, tako da više nisam mogla vidjeti njegove leteće prste. “Esad, reci mi što se događa u okolnim selima?”

Dvojica muškaraca primakli su se jedan drugom i nastavili svoj nesimetrični razgovor spovećanim intenzitetom. Budući da se Jamiejev udio u razgovoru uglavnom svodio na gunđanje iuzvike zanimanja, nisam mogla mnogo toga razumjeti pa sam se umjesto toga posvetila istraživanjučudnih malih biljaka koje su rasle na površini stijene oko nas.

Već sam skupila pun džep vidaca i metvica kad su oni završili razgovor a Munro ustao da krene.Još mi se jedanput naklonio i potapšao Jamieja po leđima, a onda se odgegao do ruba stijene i nestaoisto tako brzo kao što bi jedan od zečeva koje je ulovio nestao u svojoj rupi.

“Imaš vrlo zanimljive prijatelje”, rekla sam Jamieju.“O, da. Hugh je drag momak. Lani sam lovio s njim i još nekoliko ljudi. Sada kad je službeno

prosjak, osamostalio se, ali zbog svog posla stalno se kreće po župama, pa zna sve što se događaunutar granica Ardagha i Chesthilla.”

“Uključujući i to gdje se nalazi Horrocks?” pokušala sam pogoditi.Jamie je kimnuo glavom. “Da. Prenijet će mu poruku da želim promijeniti mjesto sastanka.”

“Čime ćeš prilično dobro prevariti Dougala”, primijetila sam. “Ako bi mu palo na pamet da teucjenjuje zbog Horrocksa.”

Kimnuo je glavom, a u kutu usana pojavio mu se osmijeh.“Da, i to.”

Kad smo se vratili u gostionicu, opet je bilo blizu večere, ali ovoga puta Dougalov veliki vranac ipetorica njegovih drugova stajali su u dvorištu i zadovoljno žvakali sijeno.

Sam Dougal bio je unutra, ispirući iz grla kiselim pivom prašinu od putovanja. Kimnuo mi jeglavom, a onda se okrenuo i prišao svom nećaku. Ali umjesto da mu nešto kaže, samo je stao predJamieja, nagnuo glavu u stranu i upitno se zagledao u njega.

“Ah, pa jasno”, napokon je rekao, zadovoljnim glasom čovjeka koji je upravo riješio neki težakproblem. “Sad sam shvatio na koga me podsjećaš, momče.” Zatim se okrenuo meni.

“Jeste li ikad vidjeli jelena na kraju sezone parenja, curo?” povjerljivo me upitao. “Jadnaživotinja nije ni jela ni spavala nekoliko tjedana, jer ne smije gubiti vrijeme, mora se boriti s drugimjelenima i opsluživati srne. Jeleni su na kraju sezone kost i koža. Oči su im duboko uronjene u duplje,a jedini dio tijela koji im se ne trese od umora...”

Posljednje riječi izgubile su se u salvama smijeha, a Jamie me povukao prema stubama. Nismosišli na večeru.

Mnogo poslije, na rubu sna, osjetila sam Jamiejevu ruku oko struka i njegov topli dah na vratu.“Popusti li ikad? Želja za tobom?” Ispružio je ruku i pomilovao mi dojku. “Čak i onda kad tek

izađem iz tebe, želim te tako jako da me sve steže u grudima, a prsti me bole od želje da te opetdodirnem.” U mraku mi je spustio dlan na lice i palcem pomilovao lukove obrva. “Kad te uhvatimrukama i osjetim da ovako drhtiš, čekajući da te uzmem... Bože, želim te zadovoljavati dok neuzvikneš poda mnom i otvoriš mi se. A kad svršim, osjećam se kao da sam ti dao svoju dušu zajednosa svojom kitom.”

Popeo se na mene, a ja sam raširila noge uz mali bolni trzaj. Tiho se nasmijao. “Da, i mene maloboli. Želiš li da prestanem?” Umjesto odgovora, zagrlila sam ga nogama i privukla bliže.

“Bi li prestao kad bih te zamolila?” upitala sam.“Ne. Ne bih mogao.”Oboje smo se nasmijali i stali se polako pomicati istražujući usnama i prstima u mraku.“Sad mi je jasno zašto crkva kaže da je to sakrament”, sneno je rekao Jamie.“Ovo?” iznenađeno sam upitala. “Zašto?”“Ili barem da je sveto”, odgovorio je. “Kad sam u tebi, osjećam se kao sam Bog.”Tako sam se jako nasmijala da je gotovo ispao iz mene. Zastao je i uhvatio me za ramena da me

smiri.“Što ti je tako smiješno?”“Nije baš lako zamisliti Boga da ovo radi.”Jamie se ponovo pokrenuo. “Pa, ako me Bog napravio na svoju sliku i priliku, onda valjda i on

ima kitu.” I on se nasmijao, ponovo gubeći ritam. “Premda me ti baš ne podsjećaš na blagoslovljenu

djevicu, Saskinjo.”Tresli smo se od smijeha u zagrljaju, sve dok se nismo razdvojili i otkotrljali jedno od drugoga.Kad se oporavio od smijeha, Jamie me pljesnuo po boku. “Digni se na koljena, Saskinjo.”“Zašto?”“Kad već ne želiš da budem duhovan u tim stvarima, morat ćeš podnijeti moju životinjsku stranu.

Uzet ću te kao zvijer.” Ugrizao me za vrat. “Želiš li da budem konj, medvjed ili pas?”“Želim da budeš jež.”“Jež? A kako to točno jež vodi ljubav?” htio je znati.Ne, pomislila sam, neću to reći. Ni slučajno. Ali ipak sam rekla. “Vrlo oprezno”, odgovorila sam

i bespomoćno se zahihotala. Dakle, sada barem znam koliko je star taj vic, pomislila sam.Jamie se stropoštao na krevet i zgrčio, sopćući od smijeha. Naposljetku se okrenuo i uspravio na

koljena, tražeći kutiju kremena na stolu. Zatim je zapalio stijenj svijeće, a plamen se razgorio izanjega i obasjao ga crvenom jantarnom svjetlošću u mraku.

Zatim se opet s cerekom bacio na podnožje kreveta, a ja sam se još uvijek tresla od grčevitahihotanja. Nadlanicom je protrljao lice i napravio hinjeno strogi izraz lica.

“U redu, ženo. Vidim da je došlo vrijeme kad moram nametnuti svoj autoritet kao tvoj muž.”“Oh, moraš li?”“Moram.” Bacio se prema meni, zgrabio mi stegna i raširio ih. Ja sam jauknula i pokušala se

iskobeljati prema uzglavlju kreveta.“Ne, nemoj!”“Zašto ne?” Ležeći cijelom dužinom tijela između mojih nogu, zaškiljio je prema meni. Nastavio

mi je čvrsto držati stegna, sprečavajući moje napore da ih skupim.“Reci mi, Saskinjo. Zašto to ne želiš?”Protrljao je obrazom jedno od mojih stegana, pa mi je njegova oštra mlada brada zastrugala

nježnu kožu. “Budi iskrena. Zašto ne?” Zatim mi je strugnuo drugo stegno, a ja sam se stala ritati ižestoko migoljiti ne bih li se oslobodila, ali bez uspjeha.

Zagnjurila sam lice u jastuk, koji je bio svjež pod mojim zažarenim obrazima. “Pa, ako baš morašznati”, promrmljala sam, “ne mislim... pa, bojim se da ne... hoću reći, miris...” Posramljeno samzašutjela. Osjetila sam iznenadnu kretnju među nogama kad se Jamie pomaknuo nagore. Uhvatio me zabokove, spustio lice na moja stegna i stao se smijati sve dok mu nisu potekle suze.

“Isuse Bože, Saskinjo”, napokon je rekao, frkčući od smijeha, “zar ne znaš prvu stvar koju morašučiniti kad se upoznaješ s novim konjem?”

“Ne znam”, zbunjeno sam odgovorila.Podigao je jednu ruku i otkrio mali čuperak boje cimeta pod pazuhom. “Nekoliko puta protrljaš

životinji nos svojim pazuhom, da je navikneš na svoj miris, da te se više ne boji.” Pridigao se nalaktove i pogledao me preko trbuha i dojki.

“Tako si ti trebala postupiti sa mnom, Saskinjo. Prvo si mi trebala protrljati lice između svojihnogu. Da me pripitomiš.”

“Da te pripitomim!?”

Spustio je lice i polako ga protrljao naprijed-natrag, ržući i dašćući poput konja. Sagnula sam se iudarila ga u rebra, s jednakim učinkom kao da sam udarila zid od opeka. Napokon mi je ponovoizravnao stegna i podigao pogled.

“E sad”, rekao je tonom koji ne trpi protivljenje, “lezi mirno!”Osjećala sam se izloženo, oskvrnjeno, bespomoćno - i kao da ću se raspasti. Osjećala sam

Jamiejev dah na koži, naizmjence topao i hladan.“Molim te”, rekla sam, ne znajući želim li ga zamoliti da prestane ili da nastavi. Ali to ionako

nije bilo važno, jer on nije namjeravao prestati.Svijest mi se raspala u nekoliko malih odvojenih osjeta: osjećala sam grubost platnenog jastuka,

ispupčenja izvezenih cvjetova, uljasti smrad svjetiljke pomiješan s poznatim mirisom pečenegovedine i piva i još slabijim daškom svježine iz uvenula cvijeća u vazi, hladno drvo zida na lijevojnozi i čvrste ruke na bokovima. Svi su se ti osjeti pod mojim sklopljenim kapcima uskomešali isjedinili u sjajno sunce koje se nadimalo i skupljalo i napokon eksplodiralo, s nečujnim praskom kojime ostavio u toploj i pulsirajućoj tami.

Nejasno, kao iz velike daljine, začula sam Jamieja kako se uspravlja.“No, to je već malo bolje”, rekao je zadihano. “Čovjek se mora malo potruditi ako želi da mu se

ti posve podaš, zar ne?” Krevet je zaškripao dok se premještao. Osjetila sam da mi pokušava još jačeraširiti koljena.

“Nadam se da nisi tako mrtva kao što izgledaš?” rekao mi je njegov glas iz veće blizine. Svinulasam se u luk i ispustila nerazgovijetan uzvik, dok je on odlučno razdvajao iznimno osjetljivu kožumojih bedara u novom nasrtaju.

“Isuse Kriste”, rekla sam i začula slabašan hihot pokraj uha.“Rekao sam ti samo da se osjećam kao Bog, Saskinjo”, promrmljao je. “Nisam rekao da to i

jesam.”A poslije, kad je svjetlost izlazećeg sunca progutala sjaj svjetiljke, probudila sam se iz nejasna

sna i začula Jamieja kako me tihim glasom opet pita: “Popusti li ikad, Claire? Želja?”Opet sam spustila glavu na njegovo rame. “Ne znam, Jamie. Doista ne znam.”

Š

18.

Pljačkaši na stijenama

to je rekao satnik Randall?” upitala sam.Dougal je jahao s jedne moje strane a Jamie s druge; uska staza jedva je bila dovoljno široka da

se tri konja kreću usporedo. S vremena na vrijeme, jedan ili oba moja pratioca morala su zaostati iliodjahati naprijed kako bi izbjegli da se zapletu u raslinje iznad naših glava, koje je prijetilo da ćeponovo prekriti grubu stazu.

Dougal me pogledao, a onda je opet skrenuo pogled na stazu kako bi zaobišao veliki kamen. Nalicu mu se pojavio zločesti osmijeh.

“Nije baš bio sretan”, odgovorio je pomno birajući riječi. “Premda nisam siguran da bih vamtrebao prenijeti njegove točne riječi; vjerojatno i vaša tolerancija prostačkog govora ima granice,gospođo Fraser.”

Zanemarila sam podrugljivo spominjanje moje nove titule i nagovještaj uvrede, ali spazila sam dase Jamie ukrutio u sedlu.

“Ja... ovaj... pretpostavljam da on oko toga ne misli ništa poduzeti?” upitala sam. UnatočJamiejevim uvjeravanjima u suprotno, stalno sam zamišljala dragune u skrletnim odorama kakoizlijeću iz grmlja, kolju Škote i odvlače me u Randallovu jazbinu na ispitivanje. Imala sam neugodanosjećaj da je Randallova predodžba ispitivanja, blago rečeno, kreativna.

“Ne vjerujem”, odgovorio je Dougal nehajnim glasom. “Ima on većih briga od jedne odlutaleSaskinje, ma koliko zgodna bila.” Podigao je obrvu i napola mi se naklonio, kao da mi se želiispričati komplimentom. “A nije toliko glup da rasrdi Columa i otme njegovu nećakinju”, dodao jepraktičnijim tonom.

Nećakinja. Unatoč toplu vremenu, osjetila sam kako mi srsi silaze kralježnicom. Nećakinjapoglavara klana MacKenzie. Da i ne spominjemo da sam nećakinja ratnog poglavara klana koji takononšalantno jaše pokraj mene. A pretpostavljam da sam, po drugoj liniji, sada u rodu i s lordomLovatom, poglavarom klana Fraser, a i s nadstojnikom moćne francuske opatije i tko zna s koliko jošdrugih Frasera. Možda je Jonathan Randall doista zaključio da me ne vrijedi goniti. Što je, na krajukrajeva, i bila svrha ovog smiješnog vjenčanja.

Kriomice sam pogledala Jamieja, koji je sada jahao ispred mene. Držao se uspravno poput stablamlade johe, a kosa mu je blistala na suncu poput ulaštene metalne kacige.

Dougal je slijedio moj pogled.“Mogli ste i gore proći, zar ne?” upitao me, ironično podigavši obrvu.

Dvije noći poslije, ulogorili smo se na pustopoljini pokraj jedne od onih neobičnih granitnih stijenakoje su izdubili glečeri. Cio smo dan putovali i na brzinu pojeli samo jedan obrok u sedlu, pa su svibili zadovoljni što mogu stati i pojesti kuhanu večeru. Isprva sam pokušala pomoći u spravljanjuvečere, ali šutljivi pripadnik klana koji je očito bio zadužen za kuhanje, manje-više uljudno odbio je

moju pomoć.Jedan od muškaraca jutros je ubio jelena, a porcija pečenog svježeg mesa sa zeljem, lukom i

svime drugim što je mogao naći, bila je odlična večera. Okrijepljeni njome, svi smo se zadovoljnoispružili oko vatre, slušajući priče i pjesme. Začudo, mali Murtagh, koji je malokad otvarao usta danešto kaže, imao je prekrasan tenor. Premda ga nije bilo lako nagovoriti da zapjeva, trud se isplatio.

Primakla sam se Jamieju, pokušavajući pronaći udobno mjesto za sjedenje na tvrdom granitu.Ulogorili smo se na rubu stjenovite izbočine, gdje nam je široki greben crvenkastog granita pružaoprirodno ognjište, a visoke stijene iza nas bile su dobro mjesto da skrijemo konje. Kad sam zapitalazašto ne spavamo na mekanoj travi močvara, gdje bi nam bilo udobnije, Ned Gowan mi je objasnioda se nalazimo u blizini južne granice područja MacKenzieja. Dakle, u blizini područja klanovaGrant i Chisholm.

“Dougalovi izviđači kažu da nema znakova da je netko u blizini”, rekao je stojeći na krupnomkamenu da i sam pogleda zalazak sunca, “ali nikad se ne zna. Bolje biti siguran nego požaliti, znate.”

Kad je Murtagh prestao pjevati, Rupert je počeo pričati priče. Premda mu je nedostajalaGwyllynova profinjenost s riječima, imao je neiscrpnu zalihu priča o vilama, duhovima i tannasgimaili zlodusima, te o drugim žiteljima škotskog gorja, kao što su vodenkonji. Koliko sam uspjelashvatiti, ta stvorenja nastanjuju gotovo sve vode, a osobito su uobičajena na gazovima i prijelazimarijeka, iako uglavnom žive u dubinama jezera.

“Na istočnoj strani Loch Garvea postoji jedno mjesto koje se nikad ne zaledi, znate”, rekao jeprelazeći pogledom preko svakoga u skupini, kako bi bio siguran da ga svi slušaju. “Voda je tamouvijek crna, čak i kad se ostatak jezera potpuno zaledi, jer to je dimnjak vodenkonja.“

“Poput toliko drugih iz njegove vrste, vodenkonj iz Loch Garvea ugrabio je jednu mladu djevojkukoja je došla na obalu po vodu i odnio je u dubine jezera da mu bude žena. Jao si ga svakoj djevi, ašto se toga tiče, i svakom muškarcu, koji sretne lijepog konja na obali jezera i poželi ga zajahati, jertko ga jedanput zajaše, više s njega ne može sići, a konj će zagaziti u vodu, pretvoriti se u ribu iotplivati kući, s nesretnim jahačem čvrsto zaglavljenim na njegovim leđima.”

“E sad, ispod valova, vodenkonj ima zube poput ribe”, rekao je Rupert oponašajući dlanomvijugavo plivanje ribe, “pa se hrani puževima, vodenom travom i hladnim, mokrim stvarima. Krv muje hladna poput vode, a ne treba mu vatra, znate, ali ljudska je žena malo toplija od toga.” Nato mebesramno pogledao i namignuo mi, na radost svih prisutnih.

“I tako je žena vodenkonja u svom novom domu ispod valova bila žalosna, promrzla i gladna, jernije baš voljela za večeru jesti puževe i vodenu travu. A budući da je vodenkonj dobrodušnostvorenje, otišao je do obale jezera, u blizinu čovjeka koji je bio na glasu po svom graditeljskomumijeću. A kad je taj čovjek sišao do rijeke i ugledao lijepog zlatnog konja sa srebrnim uzdama kakoblista na suncu, nije mogao odoljeti želji da ne zgrabi uzde i zajaše ga.”

“Jasna stvar, konj ga je odveo ravno u vodu i u dubine svoga hladnog ribljeg doma. A onda mu jerekao, ako želi biti slobodan, da mu mora izgraditi dobro ognjište s dimnjakom, kako bi njegova ženamogla grijati ruke i pržiti ribu na vatri.”

Ja sam držala glavu na Jamiejevu ramenu, ugodno pospana i veseleći se odlasku u krevet, čak iako je to samo deka na granitnoj stijeni, a onda sam iznenada osjetila kako se Jamiejevo tijelonapinje. Stavio mi je ruku na vrat i upozorio me da ostanem mirna. Osvrnuvši se po logoru, nisamprimijetila ništa čudno, ali sam osjetila napetost u zraku koja se kao kakvom bežičnom telegrafijom

prenosila s muškarca na muškarca.Pogledavši Ruperta, spazila sam da je kratko kimnuo glavom kad je uhvatio Dougalov pogled, a

onda je mirno nastavio priču.“I tako, budući da nije imao velikog izbora, graditelj je učinio kako mu je bilo rečeno. A

vodenkonj je održao riječ i vratio ga na obalu u blizini njegove kuće. Ženi vodenkonja otada je bilotoplo, bila je sretna i imala mnoštvo riba koje je pržila za večeru. A voda na istočnom kraju LochGarvea nikad se ne zaledi zato što vrelina iz dimnjaka vodenkonja rastapa led.”

Rupert je sjedio na stijeni s moje lijeve strane. Dok je govorio, nehajno se sagnuo kao da će sepočešati po nozi. Bez i najmanjeg zastoja u kretnjama, dohvatio je nož koji mu je ležao na tlu pokrajstopala i vješto ga premjestio u krilo, gdje mu je ležao skriven između nabora kilta.

Ja sam se primaknula Jamieju i povukla mu glavu kao da me je obuzima ljubavna strast. “Što sedogađa?” šapnula sam mu na uho.

Uhvatio mi je ušnu školjku zubima i šapnuo: “Konji su uznemireni. Netko je u blizini.”Jedan je muškarac ustao i odšetao do ruba stijene kako bi ispraznio mjehur. Kad se vratio, sjeo je

na drugo mjesto, pokraj jednog od goniča. Zatim je drugi muškarac ustao, zavirio u lonac i uzeokomadić mesa. Dok je Rupert i dalje govorio, po čitavom je logoru nastalo nehajno kretanje ipremještanje.

Dok me Jamiejeva ruka snažno stezala, pažljivo sam gledala i napokon shvatila da se muškarciprimiču svom oružju. Svi su oni spavali s bodežima, ali mačeve, pištolje i okrugle kožnate štitovezvane targe, uglavnom su ostavljali u malim, urednim hrpama na rubu logora. Jamiejeva dva pištoljaležala su na tlu zajedno s njegovim mačem, samo metar-dva dalje.

Mogla sam vidjeti kako odsjaj vatre pleše na ukrašenoj oštrici. Pištolji mu nisu bili ništa više oduobičajenih “kubura” s rožnatim dršcima kakve je imala većina muškaraca, ali sablja i dvosjekliškotski mač bili su nešto posebno. Jamie mi ih je ponosno pokazao za jednog od naših predaha, sljubavlju okrećući u rukama sjajne oštrice.

Dvosjekli mač bio je zamotan u deku; mogla sam vidjeti golemi držak u obliku slova T,pripremljen za bitku pažljivim brušenjem. Kad sam ga pokušala podići, malne sam ga ispustila. Jamiemi je rekao da teži gotovo osam kila.

Ako je dvosjekli mač izgledao mrko i ubojito, sablja je bila prekrasna. Dvije trećine težine većegoružja, bila je to smrtonosna, sjajna stvar, s islamskim ukrasom koji se vijugavo dizao oštricom odplavog čelika, do spiralnog drška sa štitom za šaku, ocakljenog crvenom i plavom bojom. Vidjelasam kako je Jamie upotrebljava u zaigranoj vježbi, prvo u desnoj ruci s jednim od vojnika, a poslije ulijevoj s Dougalom. Sjajno je izgledao u tim uvjetima, hitrih i sigurnih kretnji, s gracioznošću koja jebila još dojmljivija zbog njegove veličine. Ali usta su mi se osušila pri pomisli da vidim tu vještinuupotrijebljenu u pravoj borbi.

Nagnuo se prema meni, nježno me poljubio ispod ruba brade i iskoristio priliku da me malopomakne, okrenuvši me prema jednoj od hrpa nepravilnih stijena.

“Mislim da će ubrzo početi”, promrmljao je dok me marljivo ljubio. “Vidiš li onaj mali prolaz ustijenama?” Spazila sam prolaz niži od metra, napravljen kad su dvije velika stijene pale jedna nadrugu.

Uhvatio me za glavu i stao me nježno milovati. “Kad ti kažem da kreneš, uđi unutra i ostani tamo.Imaš li bodež?”

Bio je inzistirao da zadržim bodež koji mi je dobacio one večeri u gostionici, unatoč tome štonisam imala ni vještine ni sklonosti da ga upotrijebim. A Dougal je imao pravo, kad treba nametnutisvoju volju, Jamie je vrlo tvrdoglav.

To je imalo za posljedicu da mi je bodež ležao u jednom dubokom džepu haljine. Nakon što samprovela jedan dan neugodno svjesna njegove težine na bedru, gotovo sam zaboravila da ga imam.Zaigrano mi je spustio ruku niz nogu kako bi provjerio je li bodež još uvijek ondje.

Zatim je podigao glavu, kao mačka koja njuška povjetarac. Podigavši pogled, mogla sam vidjetida baca pogled prema Murtaghu, a onda dolje prema meni. Mali čovjek nije dao nikakav vanjskiznak, ali je ustao i temeljito se protegnuo. Kad je opet sjeo, nalazio se korak-dva bliže meni.

Jedan je konj nervozno zarzao iza nas. Kao da je to bio signal, napadači su vičući jurnuli nastijene. Nisu to bili Englezi, kao što sam se pribojavala, a ni razbojnici. Bili su to škotski gorštaci,vikali su poput narikača. Pripadnici Grantova klana, pretpostavila sam. Ili Campbellova.

Krenula sam prema stijenama na rukama i koljenima. Udarila sam glavom o stijenu i ogulilakoljena, ali uspjela sam se ugurati u malu udubinu. Dok mi je srce divljački lupalo, pipajući sampotražila bodež u džepu i gotovo se ubola. Nisam imala pojma što da učinim s tim dugačkim oštrimnožem, ali osjetila sam se malo bolje što ga imam. Imao je mjesečev kamen na dršku, i bilo je utješnoosjetiti malo ispupčenje na dlanu; barem sam bila sigurna da držim pravi kraj u mraku.

Borba je bila tako kaotična da isprva nisam imala pojma što se događa. Mala čistina bila je punatjelesa koja su vikala, pomicala se naprijed-natrag, kotrljala po tlu i trčala amo-tamo. Srećom, mojeutočište ležalo je po strani od središta sukoba, pa trenutačno nisam bila u opasnosti. Osvrnula sam seoko sebe i ugledala malu figuru kako čuči u blizini, stisnuta uz moju stijenu u sjeni. Čvršće samstegnula bodež, ali gotovo sam odmah shvatila da je to Murtagh.

Dakle, u tome je bio smisao onog Jamiejeva pogleda. Naredio je Murtaghu da pripazi na mene.Samog Jamieja nisam mogla nigdje vidjeti. Većina borbe odvijala se na stijenama i u sjenama ublizini kola.

Dakako, kola i konji zacijelo su i cilj napada. Napadači su bili dobro organizirana skupina, dobronaoružani i pristojno uhranjeni, koliko sam mogla vidjeti na svjetlu sve slabije vatre. Ako su topripadnici Grantova klana, možda žele odštetu ili osvetu za stoku koju su im Rupert i njegoviprijatelji ukrali prije nekoliko dana. Suočen s rezultatima te improvizirane pljačke, Dougal se maloiznervirao - ne zbog same pljačke, nego zato što će nam stoka usporiti kretanje. Ali gotovo se odmahuspio riješiti stoke, prodavši je na maloj tržnici u jednom selu.

Uskoro je postalo jasno da napadačima nije baš stalo do toga da nanesu ozljede našoj skupini,htjeli su se samo dočepati kola i konja. Jedan ili dvojica uspjeli su u tome. Sagnula sam se do tla kadje jedan neosedlani konj preskočio vatru i nestao u mraku pustopoljine, dok mu se čovjek držao zagrivu i vrištao.

Još dvojica ili trojica pobjegla su pješice s vrećama Columova žita, dok su ih MacKenzieji goniliizvikujući gelske kletve. Sudeći po zvukovima, učinilo mi se da napad postupno gubi intenzitet. Aonda se velika skupina muškaraca teturajući pojavila na svjetlosti vatre i borba se opet rasplamsala.

Činilo se da je to ozbiljna borba; takav je dojam ostavljalo svjetlucanje oštrica i činjenica da susudionici mnogo stenjali, ali nisu vikali. Napokon sam uspjela razabrati što se događa. Jamie iDougal borili su se leđa o leđa u središtu sukoba. Svaki je držao sablju u lijevoj ruci a bodež udesnoj, a koliko sam ja mogla spaziti, obojica su se svojim oružjem dobro koristila.

Okruživala su ih četvorica muškaraca - ili petorica; nisam ih mogla izbrojiti u tami - naoružanikratkim mačevima, premda je jedan od njih za pojasom imao sablju, a barem su dvojica nosilapištolje koje nisu izvukli.

Zacijelo žele Dougala ili Jamieja, a možda i obojicu. Po mogućnosti žive. Da bi zatražiliotkupninu, pretpostavila sam. To bi objasnilo zašto se koriste malim mačevima koji samo ranjavaju, ane smrtonosnijim teškim mačevima ili pištoljima.

Dougala i Jamieja nisu mučili takvi problemi, pa su obavljali posao odlučno i učinkovito. Borećise leđima o leđa, formirali su puni krug prijetnje, a svaki je pokrivao slabiju stranu drugoga. Kad jeDougal silovito zamahnuo bodežom nagore, pomislila sam da “slabija strana” možda i nije najsretnijiizraz.

Čitav taj metež komešanja, stenjanja i psovanja glavinjao je prema meni. Povukla sam se kolikosam mogla, ali udubina jedva da je bila pola metra duboka. Krajičkom oka spazila sam kretnju.Murtagh je odlučio preuzeti aktivniju ulogu u cijelom tom poslu.

Tek što sam uspjela skrenuti užasnuti pogled s Jamieja, spazila sam da je mali pripadnik klanaležernom kretnjom izvukao dotad neupotrijebljeni pištolj. Pažljivo je provjerio mehanizam zaokidanje, otro pištolj o rukav, položio ga na nadlakticu i stao čekati.

I čekati. Ja sam se tresla od straha za Jamieja, koji je u međuvremenu odustao od finesa i sadadivljački mahao s jedne na drugu stranu, nemilosrdno udarajući dvojicu muškaraca koji su se borili snjim. Zašto, dovraga, Murtagh ne zapuca, bijesno sam pomislila. A onda sam shvatila zašto. Obojicase nalaze na liniji vatre. Nejasno sam se prisjetila da kremeni pištolji katkad nisu baš najprecizniji.

Minutu poslije, kad je jedan od Dougalovih protivnika neočekivano skočio i uhvatio ga zazapešće, ta se pretpostavka pokazala točnom. Oštrica je zasjekla Dougalovu podlakticu po dužini i onje pao na jedno koljeno. Osjetivši ujakov pad, Jamie je spustio mač i brzo se povukao dva koraka,tako da je sada stajao leđima uz pročelje stijene. Dougal je čučnuo na jednu stranu, unutar dohvatazaštite svoje jedine oštrice. A to je također dovelo napadače bočno do mog skrovišta i Murtaghovapištolja.

Iz blizine, prasak pištolja odjeknuo je neočekivano snažno. Iznenadio je napadače, osobito onogakoji je bio pogođen. Čovjek je načas ostao nepomično stajati i zbunjeno zatresao glavom, a onda jevrlo polako sjeo na tlo, mlitavo pao unatrag i otkotrljao se niz blagu nizbrdicu u slabu žeravicu vatre.

Iskoristivši iznenađenje, Jamie je napadaču izbio mač iz ruke. Dougal je opet ustao, a Jamie semaknuo u stranu da mu dade dovoljno prostora za vitlanje mačem. Jedan od napadača odustao je odborbe i otrčao nizbrdo, da izvuče svog ranjenog suborca iz vrućeg pepela. Ali još uvijek su ostalatrojica napadača, a Dougal je bio ranjen. Dok je mahao mačem, mogla sam vidjeti tamne kapljicekako škrope pročelje stijene.

Sada su mi se već dovoljno primakli da sam mogla vidjeti Jamiejevo lice, mirno i usredotočeno,zadubljeno u žar borbe. Iznenada mu je Dougal nešto doviknuo, pa je Jamie načas skrenuo pogled sasvog protivnika i pogledao dolje. Pogledavši iza leđa upravo na vrijeme da izbjegne ubod, nagnuo seu stranu i bacio svoj mač.

Njegov je protivnik s velikim iznenađenjem pogledao mač koji mu je virio iz noge i zbunjenododirnuo oštricu, a onda je uhvatio i povukao. Po lakoći kojom ga je izvukao, zaključila sam da rananije duboka. Čovjek je još uvijek izgledao malo iznenađeno, podigavši pogled kao da želi zapitati osvrsi ovog neuobičajenog postupka.

Zatim je zaurlao, ispustio mač i pobjegao, teško hramajući. Iznenađeni bukom, druga dvojicanapadača pogledali su prijeko, a onda se okrenuli i pobjegli za njim. Jamie ih je slijedio brzo poputlavine. U međuvremenu je uspio izvući veliki dvosjekli mač iz zamotane deke, pa je njime ubojitomahao držeći ga s obje ruke. Murtagh mu je davao podršku, izvikujući psovke na gelskom i mašućimačem i ponovo napunjenim pištoljem.

Nakon toga stvari su se završile prilično brzo; prošlo je oko četvrt sata prije no što su seMacKenzieji okupili da procijene nastalu štetu.

Nisu pretrpjeli veliku štetu; izgubili su dva konja i tri vreće žita. Goniči, koji su spavali stovarom, spriječili su daljnje pljačkanje natkrivenih kola, a vojnici su uspjeli odbiti potencijalnekonjokradice. Činilo se da je najveći gubitak jedan od muškaraca.

Kad smo shvatili da ga nema, prvo sam pomislila da je ranjen ili da je poginuo u okršaju, alitemeljita potraga okolice nije ga otkrila.

“Oteli su ga”, rekao je Dougal. “Kvragu, otkupnina će me stajati dohotka za cijeli mjesec.”“Mogli smo i gore proći, Dougal”, odvratio je Jamie brišući lice rukavom. “Zamisli što bi Colum

rekao da su oteli tebe!”“A da su oteli tebe, momče, pustio bih da te zadrže pa bi mogao promijeniti ime u Grant”,

uzvratio mu je Dougal, a raspoloženje u skupini značajno se poboljšalo.Ja sam izvukla malu kutiju s medicinskim priborom koju sam bila ponijela sa sobom i svrstala

ranjenike po ozbiljnosti ozljeda. Sa zadovoljstvom sam ustanovila da nitko nije doista teško ranjen.Najteža je vjerojatno bila rana na Dougalovoj ruci.

Oči Neda Gowana bile su sjajne i žarke od uzbuđenja. Očito je bio tako opijen borbom da jejedva primijetio da mu je jedan loše naciljani držak noža izbio zub, ali ostalo mu je dovoljnopribranosti da ga pažljivo pridrži jezikom.

“Za svaki slučaj, znate”, objasnio je i ispljunuo ga na dlan. Korijen nije bio slomljen a rupa jeblago krvarila, pa sam riskirala i čvrsto gurnula zub natrag na mjesto. Mali je čovjek priličnoproblijedio, ali nije ispustio ni glasa. Doduše, zahvalno je isprao usta viskijem da dezinficira ranu, ihalapljivo ga progutao.

Dougalovu ranu odmah sam povezala improviziranim zavojem i sa zadovoljstvom ustanovila daje krvarenje gotovo prestalo kad sam ga opet odvezala. Rana od uboda bila je čista ali duboka. Narubovima razjapljene posjekotine koja je ulazila barem tri centimetra duboko u mišić, vidio se tanaksloj žute masnoće. Hvala Bogu, ni jedna glavna žila nije bila prerezana, ali posjekotina će se moratizašiti.

Pokazalo se da je jedina dostupna čvrsta stvar igla nalik na tanko šilo, koju su goničiupotrebljavali za krpanje orme. Sumnjičavo sam je pogledala, ali Dougal je ispružio ruku i skrenuopogled u stranu.

“Krv mi u načelu ne smeta”, objasnio je, “ali ne volim gledati vlastitu.” Sjedio je na stijeni doksam ja radila, tako jako stežući zube da su mu podrhtavali mišići na čeljusti. Premda je umeđuvremenu zahladilo, na njegovu visokom čelu pojavili su se grašci znoja. U jednom trenutkupristojno me zamolio da načas prekinem, a onda se okrenuo u stranu i uredno povratio iza stijene, paje opet spustio ruku na koljeno.

Srećom, jedan vlasnik taverne platio je rentu za posljednje tromjesečje malom bačvicom viskija,što nam je sada dobro došlo. Viskijem sam dezinficirala neke od otvorenih rana, a onda sam svojim

pacijentima prepustila da si sami odrede dozu. Kad sam završila s poslom, i sama sam prihvatilačašu. Sa zadovoljstvom sam je iskapila i zahvalno legla na svoju deku. Mjesec se spuštao, a ja samdrhtala, napola od događaja a napola od hladnoće. Bio je prekrasan osjećaj kad je Jamie legao domene i čvrsto me zagrlio svojim krupnim, toplim tijelom.

“Misliš li da će se vratiti?” upitala sam ga. Zatresao je glavom.“Ne, to su bili Malcolm Grant i njegova dva sina - ja sam ubo u nogu starijeg”, odgovorio je.

“Sada su već vjerojatno kod kuće i leže u svojim krevetima.” Pomilovao me po kosi i dodao blažimglasom: “Večeras si obavila sjajan posao, curo. Bio sam ponosan na tebe.”

Okrenula sam se i zagrlila ga oko vrata.“Ne tako ponosan kao ja. Prekrasno si se držao, Jamie. Nikad nisam vidjela ništa slično.”Prezirno je šmrknuo, ali mi se učinilo da je ipak zadovoljan.“To je obična pljačka, Saskinjo. Ja se u takvim čarkama borim od svoje četrnaeste godine. To je

samo zabava; drukčije je kad se boriš s nekim tko te doista želi ubiti.”“Zabava?” ponovila sam slabašnim glasom. “Da, baš.”Čvršće me zagrlio i stao milovati, a jednu je ruku spustio niže i počeo mi zadizati suknju. Očito,

uzbuđenje borbe pretvorilo se u drugu vrstu uzbuđenja.“Jamie! Ne ovdje!” rekla sam izvukavši se iz zagrljaja i spustivši suknju.“Jesi li umorna, Saskinjo?” zabrinuto me upitao. “Ne brini, neće dugo trajati.” Sad su se obje

njegove ruke dale na posao, gužvajući tešku tkaninu sprijeda.“Ne!” odgovorila sam, i predobro svjesna dvadesetorice muškaraca koji su ležali nekoliko

koraka dalje. “Nisam umorna, samo...” Dahnula sam kad je njegova ruka pronašla put između mojihnogu.

“Bože”, rekao je. “Skliska ti je kao vodena trava.”“Jamie!” oštro sam mu šapnula. “Dvadesetorica muškaraca spavaju odmah do nas!”“Ako ne prestaneš govoriti, još dugo nećeš spavati.” Zavalio se na mene i prikliještio me na

stijenu. Gurnuo mi je koljeno među bedra i počeo se nježno pomicati naprijed-natrag. Protiv volje,počela sam širiti noge. Dvadeset i sedam godina pristojnog ponašanja ne može se mjeriti s nekolikotisuća godina nagona. Moj se duh možda protivio da me Jamie uzme na goloj stijeni, pokraj nekolikousnulih vojnika, ali moje se tijelo očito smatralo ratnim plijenom i bilo je nestrpljivo da što prijedovrši formalnosti predaje. Kad me poljubio, u ustima sam osjetila njegov sladak i nemiran jezik.

“Jamie”, dahnula sam. On je odgurnuo kilt u stranu i pritisnuo mi šaku na svoju muškost.“Majko Božja”, rekla sam, zadivljena i protiv svoje volje, a moj osjećaj za pristojnost još je

malo popustio.“Muškarci poslije bitke dobiju groznu erekciju. Ti me želiš, zar ne?” rekao je i malčice se

odmaknuo da me pogleda. Uza sve dostupne dokaze, činilo mi se besmislenim poricati. Bio je krutkao mjedeni štap na mojim razgolićenim bedrima.

“Ovaj... da... ali...”Čvrsto me uhvatio za ramena objema rukama.“Budi tiho, Saskinjo”, rekao mi je zapovjednim tonom. “Neće dugo trajati.”

Doista nije dugo trajalo. Nakon prvog snažnog prodora počela sam svršavati u dugim i snažnimgrčevima. Čvrsto sam mu zarinula prste u leđa i više ga nisam puštala, grizući tkaninu njegove košuljeda prigušim eventualno stenjanje. Nakon što je manje od desetak puta ušao u mene, osjetila sam damu se testisi stežu i ukrućuju uz tijelo, a onda me ispunila topla plima njegova sjemena. Polako sespustio na bok i zadrhtao.

U ušima mi je još uvijek snažno udaralo, u ritmu sve slabijeg pulsa među nogama. Jamiejevateška šaka opušteno mi je ležala na dojkama. Okrenula sam se i nejasno ugledala figuru stražara, kojise naslonio na stijenu s druge strane vatre. Taktično je okrenuo glavu u stranu. S blagim šokomshvatila sam da mi uopće nije neugodno. Nejasno sam se zapitala hoće li mi biti neugodno ujutro, aonda sam utonula u san.

Ujutro su se svi ponašali kao i obično, premda su se kretali malo ukočenije od posljedica borbe ispavanja na stijenama. Svi su bili dobro raspoloženi, čak i oni koji su zadobili manje ozljede.

Dobro raspoloženje cijele grupe još se više popravilo kad je Dougal objavio da ćemo putovatisamo do šumarka koji se mogao vidjeti s ruba stjenovite uzvisine na kojoj smo se nalazili. Ondjećemo dati konjima vodu i hranu i odmoriti se. Zapitala sam se hoće li ta promjena plana imatiposljedice po Jamiejevu nakanu da se sastane s onim zagonetnim Horrocksom, ali činilo se da njegata objava nije uznemirila.

Dan je bio oblačan ali ne i kišovit, a zrak topao. Kad smo podigli novi logor, nahranili konje iponovo pregledali sve ozlijeđene, svakom je ostavljeno na volju da radi što hoće, da spava u travi,lovi ili peca, ili da samo proteže noge nakon nekoliko dana provedenih u sedlu.

Dok sam sjedila pod drvetom i razgovarala s Jamiejem i Nedom Gowanom, došao je jedan odvojnika i bacio nešto Jamieju u krilo. Bio je to bodež s mjesečevim kamenom na dršku.

“Je li ovo tvoj bodež, momče?” upitao je vojnik. “Našao sam ga jutros na stijenama.”“Mora da sam ga ispustila usred svega onog uzbuđenja”, rekla sam. “Nije važno, ionako se ne

znam njime služiti. Da sam ga pokušala upotrijebiti, vjerojatno bih se ozlijedila.”Ned je prijekorno pogledao Jamieja preko svojih uskih naočala. “Dao si joj nož, a nisi je naučio

kako da se njime služi?”“Nije bilo vremena, u ovim okolnostima”, branio se Jamie. “Ali Ned ima pravo, Saskinjo. Moraš

se naučiti njime služiti. Kao što si se sinoć sama mogla uvjeriti, nikad ne znaš što se može dogoditi naputu.”

I tako me odvukao na središte proplanka i započeo lekciju. Vidjevši aktivnost, nekolikoMacKenziejevih ljudi došlo je pogledati što se događa i ostalo da ponudi savjete. U tren oka, imalasam pet-šest instruktora; svi su mi davali savjete o baratanju nožem. Nakon dulje prijateljskerasprave, složili su se da je Rupert vjerojatno najbolji u rukovanju bodežima, pa je on preuzeo uloguučitelja.

Pronašao je prihvatljivo ravno mjesto, bez stijena i borovih češera, na kojem će mi pokazatiumijeće baratanja nožem.

“Gledajte, curo”, rekao mi je. Držao je nož u ravnoteži na srednjem prstu, oko tri centimetraispod drška. “Trebate ga držati na točki ravnoteže, da vam ugodno sjedi u ruci.” Pokušala sam sasvojim nožem. Kad mi je ugodno sjedio u ruci, pokazao mi je razliku između zamaha odozgo i ubodaodozdo.

“Najčešće se koristi ubod odozdo, a zamah odozgo dobar je samo kad napadate velikomsilinom.” Upitno me pogledao a onda zatresao glavom.

“Ne, vi ste visoki za ženu, ali čak ni vi ne biste mogli dosegnuti do stražnjeg dijela vrata; ne bisteimali snage da mu zarinete bodež, osim ako on sjedi. Bit će bolje da se držite uboda odozdo.”Podigao je košulju i otkrio vrlo dlakavi trbuh, koji se blistao od znoja.

“E sad”, nastavio je, pokazavši središte, odmah ispod ključne kosti, “ako ubijate licem u lice,ovo je mjesto u koje trebate ciljati. Naciljajte ravno naprijed i zarinite bodež što jače možete. Nož ćese zariti u srce i ubiti za minutu-dvije. Jedini je problem da izbjegnete ključnu kost; ona leži niže nošto mislite, a ako vam vrh noža zapne u hrskavici, jedva da ćete ozlijediti svoju žrtvu, a ostat ćete beznoža i njemu na milost i nemilost. Murtagh! Ti si mršav; dođi ovamo da pokažemo curi kako senapada s leđa.” Okrenuvši nevoljnog Murtagha oko osi, podigao mu je prljavu košulju, otkrivšikvrgavu kralježnicu i izbočena rebra. Gurnuo je zdepasti kažiprst ispod donjeg rebra na desnoj stranitijela, a Murtagh je iznenađeno ciknuo.

“To je mjesto na leđima - s obje strane. Vidite, sa svim rebrima i sličnim, vrlo je teško pogoditiišta vitalno kad zarinete nož u leđa. Ako možete pogoditi između rebara, to je jedno, ali to je teže nošto izgleda. Ali ovdje, ispod donjeg rebra, zarinete nož nagore u bubreg. Zarinite ga ravno gore i onće pasti kao kamen.”

Zatim me namjestio da pokušam ubadanje iz različitih položaja i stavova. Kad se umorio, svi suprisutni muškarci naizmjence preuzimali ulogu žrtve, očito smatrajući smiješnim moje pokušaje.Poslušno su lijegali na travu ili mi okretali leđa kako bih ih mogla napasti iz zasjede, ili su skakali namene s leđa, ili se pretvarali da me dave da ih mogu ubosti u želudac.

Promatrači su me bučno bodrili, a Rupert mi je strogo zabranio da se povlačim u posljednji čas.“Zamahnite kao da ozbiljno mislite, curo”, rekao mi je. “Ne možete se povući ako je ozbiljno. A

ako se ijedan od ovih mlitavaca ne može na vrijeme maknuti s puta, zaslužuje sve što ga snađe.”Isprva sam bila plašljiva i krajnje nespretna, ali Rupert je bio dobar učitelj, vrlo strpljiv i dobar

u demonstriranju pokreta, uvijek iznova. Kad je stao iza mene i stavio mi ruke oko struka, zakolutaoje očima hineći raskalašenost, ali ponašao se posve profesionalno kad me uhvatio za zapešća da mipokaže kako treba zasjeci neprijatelja preko očiju.

Dougal je sjedio ispod drveta, viđajući ranjenu ruku i dobacujući podrugljive primjedbe tijekomvježbe. Međutim, on je bio taj koji je predložio da upotrijebimo lutku.

“Nađite joj nešto u što može zarinuti bodež”, predložio je kad sam se malo uvježbala uzamahivanju i ubadanju. “Prvi put to je uvijek šok.”

“Dougal ima pravo”, složio se Jamie. “Odmori se načas, Saskinjo, dok ne nađem neštoprikladno.”

Zatim je s dvojicom vojnika otišao do kola. Mogla sam ih vidjeti kako gestikuliraju priljubljenihglava i izvlače neke stvarčice iz tovarnog prostora kola. Ostavši posve bez daha, srušila sam se poddrvo pokraj Dougala.

Dougal mi je kimnuo glavom sa sitnim osmijehom na licu. Kao i većina muškaraca, tijekomputovanja nije se gnjavio s brijanjem, pa su mu usta bila uokvirena gustom tamnosmeđom bradomkoja mu je naglašavala punu donju usnu.

“Kako ide?” upitao me, ne misleći time na moju vještinu s malim nožem.

“Prilično dobro”, umorno sam odgovorila, ne misleći na noževe. Dougalov pogled odlutao jeprema Jamieju, koji je bio zaposlen nečim pokraj kola.

“Čini se da mu brak godi”, primijetio je.“Dobro mu čini, u ovim okolnostima”, složila sam se pomalo hladnim glasom. Usne su mu

zatitrale zbog mog tona.“I vama, curo. Čini se da je to bio dobar aranžman za sve.”“Osobito za vas i vašeg brata. A kad već spominjem Columa, što mislite, kako će on reagirati kad

dozna?”Osmijeh mu se raširio. “Colum? Mislim da će on biti sretan što može poželjeti dobrodošlicu u

obitelj takvoj nećakinji.”Lutka je u međuvremenu bila spremna, pa sam se vratila vježbanju. Pokazalo se da je to vreća

vune, velika otprilike kao muškarčev torzo, omotana komadom užetom pričvršćene štavljene bikovekože. Na njoj sam trebala vježbati ubadanje, prvo kad je bila svezana na deblo u visini muškarca, aonda kad je bila bačena ili zakotrljana pokraj mene.

Jamie mi nije bio spomenuo da su između vreće s vunom i kože umetnuli nekoliko komada drva;da igraju ulogu kostiju, kako mi je poslije objasnio.

Prvih nekoliko uboda izvela sam bez posljedica, premda mi je trebalo nekoliko pokušaja daprobijem bikovu kožu. Bilo je teže no što je izgledalo. Obavijestili su me da je isto i s kožom natrbuhu muškarca. U sljedećem pokušaju, pokušala sam izravan udarac odozgo i udarila nožem u jedanod komada drva.

Načas mi se učinilo da mi je ruka iznenada otpala s ramena. Bol od udarca prostrujao mi je krozruku sve do ramena, a bodež mi je ispao iz obamrlih prstiju. Ruka ispod lakta posve mi je utrnula, alizlokobno brujenje upozorilo me da tako neće dugo ostati.

“Isuse Roosevelte Kriste”, rekla sam. Uhvatila sam se za lakat slušajući smijeh prisutnihmuškaraca. Zatim me Jamie uhvatio za rame i malo ga izmasirao, pritišćući mi tetivu na stražnjemdijelu lakta, i gurajući palac u udubinu na dnu mog zapešća, pa mi se počeo vraćati osjet.

“U redu”, procijedila sam kroza zube i oprezno svinula desnu ruku. “Što čovjek mora učiniti kadpogodi kost i izgubi nož? Postoji li i za to neka standardna procedura?”

“O, da”, s cerekom je odgovorio Rupert. “Izvucite pištolj lijevom rukom i upucajte gada.” To jeizazvalo nove salve smijeha, na koje se nisam obazirala.

“U redu”, rekla sam prilično mirno i pokazala dugi pištolj s drškom nalik na pandžu, koji je Jamienosio na lijevom boku. “Hoćeš li mi onda pokazati kako se puni pištolj i puca iz njega?”

“Neću”, odgovorio je Jamie čvrstim glasom.To me malo naljutilo. “Zašto ne?”“Zato što si ti žena, Saskinjo.”Osjetila sam da mi se lice crveni. “Ma nemoj?” sarkastično sam odvratila. “Hoćeš reći da su

žene preglupe da bi shvatile kako funkcionira pištolj?”Mirno me pogledao, a usta su mu se malo iskrivila dok je razmišljao o raznim mogućim

odgovorima.“U iskušenju sam da ti dopustim da pokušaš”, napokon je odgovorio. “To i zaslužuješ.”

Uto je Rupert coknuo jezikom, iživciran oboma. “Ne budi glup, Jamie. A što se tebe tiče, curo”,okrenuo se meni, “nije stvar u tome da su žene previše glupe, premda neke od njih to nedvojbenojesu, nego u tome da nisu dovoljno krupne.”

“Molim?” Glupavo sam se zabuljila u njega. Jamie je prezirno frknuo i izvukao pištolj iz navlake.Kad sam ga ugledala iz blizine, učinio mi se golem; čitavih četrdeset i pet centimetara dug komadposrebrenog oružja, od vrha kundaka do grla cijevi.

“Pogledaj”, rekao je držeći ga preda mnom. “Uhvatiš ga ovdje i nasloniš na podlakticu, a nišanišovdje. Kad povučeš otponac, ritne se poput mazge. Ja sam gotovo trideset centimetara viši od tebe idvadeset pet kila teži, a osim toga znam što radim, a ipak i meni ostane gadna opeklina kad zapucam.Tebe bi trzaj možda srušio na leđa, ako te ne bi zahvatio po licu.” Zatim je okrenuo pištolj oko prsta igurnuo ga natrag u navlaku.

“Dao bih ti da se sama uvjeriš”, rekao je podižući obrvu, “ali draža si mi sa svim zubima. Imašlijep osmijeh, Saskinjo, premda si pomalo težak karakter.”

Pomalo posramljena tom epizodom, bez gunđanja sam prihvatila prosudbu muškaraca da je čak ilakši mali mač pretežak da bih njime mogla uspješno rukovati. Sitni sgian dhu, nož koji se nosi učarapi, smatrao se prihvatljivim, pa su mi dali jedan, poput igle oštar komad crnog željeza opasnaizgleda, dugačak oko osam centimetara, s kratkim drškom. Muškarci su me kritički promatrali doksam uvježbavala izvlačenje noža iz skrovišta, sve dok nisam bila u stanju naglo podići skut suknje,izvući nož iz čarape i uspraviti se iz prikladnog čučnja u jednom neprekinutom pokretu, držeći nakraju nož pod rukom, spremna da protivniku prerežem grkljan.

Kad sam napokon svladala osnove baratanja nožem, dopustili su mi da sjednem na ručak. Svi sumi čestitali - s jednom iznimkom. Murtagh je sumnjičavo vrtio glavom.

“Ja još uvijek mislim da je otrov jedino oružje prikladno za ženu.”“Možda”, odvratio je Dougal, “ali otrov ima svojih nedostataka u borbi licem u lice.”

S

19.

Vodenkonj

utradan navečer podigli smo logor na obalama iznad Loch Nessa. Obuzeo me čudan osjećaj kadsam opet ugledala to mjesto; toliko se malo toga promijenilo. Ili bih možda trebala reći, toliko će

se malo toga promijeniti. Ariši i johe bili su zeleniji, jer je sada bila sredina ljeta, a ne kasnoproljeće. Umjesto krhkih ružičastih i bijelih boja svibanjskih cvjetova i ljubičica, sada su meokruživale toplije zlatne i žute boje borovica i žutilovki. Nebo iznad nas bilo je tamnije plavo, alijezero je bilo isto; ravna plavo-crna površina koja hvata i zarobljava odraze s okolnih obala, kaoboje prigušene pod dimljenim staklom.

Čak sam ugledala i nekoliko jedrilica daleko na jezeru. Ali kad se jedna od njih približila,shvatila sam da je to zapravo okrugli čamac s uštavljenom kožom na okviru od pruća, nalik na grubupolovicu ljuske, a ne onaj elegantni drveni oblik na koji sam bila naviknuta.

I ovdje se osjećao isti onaj jedak miris koji okružuje sve vodene mase; oštra mješavina osebujnogzelenila, istrunulog lišća, svježe vode, mrtvih riba i toplog blata. Ali iznad svega, bio je tu onajosjećaj pritajene čudnovatosti. Činilo se da ga osjećaju i ljudi i konji, pa je logor utihnuo.

Našavši udobno mjesto za svoju i Jamiejevu posteljinu, spustila sam se na obalu jezera da seumijem i operem ruke prije večere.

Obala se oštro spuštala sve dok se nije razbila u zbrku velikih kamenih blokova koji su oblikovalineku vrstu nepravilnog lukobrana. Na dnu obale, daleko od prizora i zvukova logora, bilo je vrlomirno, pa sam sjela pod jedno drvo da uživam u trenutku osame. Nakon žurnog vjenčanja s Jamiejem,barem sam uspjela postići da me više neprekidno ne prate.

Dokono sam ubirala grozdove krilata sjemenja s niske grane i bacala ih u jezero, a onda samprimijetila da sitni valovi koji se razbijaju o stijene postaju snažniji, kao da ih pokreće vjetar spučine.

Uto je ni tri metra od mene na površinu izronila velika plosnata glava. Vidjela sam kako se vodažuboreći povlači s ljuska koje se protežu vijugavim vratom. Voda se uzburkala svuda naokolo, a tu itamo vidjelo se kretanje tamnog golemog tijela ispod površine jezera, premda je sama glava ostalaprilično nepomična.

I sama sam ostala prilično nepomična. Začudo, nisam se uplašila. Osjetila sam neko dalekosrodstvo s tim stvorenjem koje je još udaljenije od svog vremena nego ja, s ravnim očima starimpoput eocenskog mora, zamućenim od mutnih dubina njegova smanjenog utočišta. Prožela me prisnostpomiješana s osjećajem nestvarnosti. Glatka koža bila je ravnomjerno tamnoplava, a ispod čeljustisjajno se prelijevala živopisna zelena crta. A čudne oči bez zjenica imale su tamnu i sjajnu jantarnuboju. Tako prekrasno.

I tako različito od manje replike u boji blata koju sam vidjela na diorami na petom katuBritanskog muzeja. Ali oblik je bio nepogrešiv. Živi stvorovi počinju gubiti boju s posljednjimdahom, a mekana, elastična koža i gipki mišići istrunu u roku od nekoliko tjedana. Ali kosti katkadostanu, kao vjerni podsjetnici na prijašnji oblik, posljednje blijedo svjedočanstvo onoga što je bilo.

Pokrivene nozdrve iznenada su se otvorile s čudnim siktanjem; stvorenje je načas zastalo, a ondaopet zaronilo, ostavivši za sobom zapljuskivanje ustalasane vode kao jedino svjedočanstvo svogprolaska.

Bila sam ustala kad je stvorenje izronilo. I zacijelo sam mu se nesvjesno približila kako bih gabolje vidjela, jer sam sada shvatila da stojim na jednoj od stijena koje strše iz vode i gledam kakovalovi postupno nestaju a površina jezera opet postaje glatka.

Ostala sam tako načas stajati gledajući u pučinu neshvatljivog jezera. “Zbogom”, napokon samrekla praznoj vodi. Zadrhtala sam i okrenula se prema obali.

Na vrhu obale stajao je jedan čovjek. Trgnula sam se, a onda prepoznala jednog od goniča iz našegrupe. Prisjetila sam se da mu je ime Peter. Držao je kantu u ruci, što je odavalo razlog njegovenazočnosti. Već sam zaustila da ga zapitam je li vidio zvijer, ali kad sam mu se približila, izraznjegova lica bio je više nego dovoljan odgovor. Lice mu je bilo bljeđe od tratinčica koje su raslepokraj njegovih nogu, a sitne kapljice znoja tekle su mu u bradu. Iskolačio je oči poput uplašenogkonja, a ruke su mu se tako tresle da mu je kanta lupkala o nogu.

“Sve je u redu”, rekla sam kad sam mu prišla. “Stvorenje je otišlo.”Umjesto da ga smiri, ta je tvrdnja samo pojačala njegovi! uznemirenost. Ispustio je kantu, pao

preda me na koljena i prekrižio se.“Smi-smilujte mi se, gospo”, promucao je i, na moju veliku nelagodu, spustio glavu na rub moje

suknje.“Nemojte biti smiješni”, rekla sam mu pomalo strogim glasom. “Ustanite.” Blago sam ga gurnula

nožnim prstom, ali on je samo zadrhtao i ostao ležati, priljubljen uz tlo poput kakve plosnate gljive.“Ustanite”, ponovila sam. “Glupi čovječe, to je samo...” Zastala sam i pokušala razmisliti. Vjerojatnoga neću umiriti ako mu kažem latinsko ime stvorenja.

“To je samo malo čudovište”, napokon sam rekla, a onda sam ga uhvatila za ruku i povukla nanoge. Ja sam mu morala napuniti kantu vodom, jer on (ne posve nerazumno) nije htio prići rubujezera. Slijedio me natrag u logor na opreznom rastojanju, a onda smjesta odjurio da se pobrine zamazge, dobacujući mi usput zabrinute poglede preko ramena.

Činilo mi se da on nije u stanju spomenuti stvorenje ikome drugom, pa sam smatrala da bih i jamorala šutjeti. Dougal, Jamie i Ned obrazovani su ljudi, ali svi su ostali nepismeni gorštaci izzabačenih gora i udolina MacKenziejeve zemlje. Hrabri borci i neustrašivi ratnici, ali jednakopraznovjerni kao i svaki primitivni urođenik, od Afrike do Bliskog istoka.

I tako sam bez riječi pojela večeru i otišla u krevet, cijelo vrijeme svjesna opreznog pogledagoniča Petera.

D

20.

Pusti proplanci

va dana nakon napada, opet smo krenuli na sjever. Približavao se susret s Horrocksom, pa seJamie povremeno doimao rastreseno, možda razmišljajući o tome kakvu će važnost imati

novosti engleskog dezertera.Više nisam vidjela Hugha Munroa, ali noćas sam se probudila usred noći i otkrila da Jamie nije napokrivaču pokraj mene. Pokušala sam ostati budna i pričekati da se vrati, ali sam zaspala kad semjesec počeo spuštati. Jamie je ujutro čvrsto spavao pokraj mene, a na mojem pokrivaču ležao jemali zavežljaj, umotan u tanak list papira, pričvršćen perom iz djetlićeva repa, probijenim kroz list.Pažljivo sam ga odmotala i ugledala veliki komad grubog jantara. Jedna površina jantara bila jeizravnata i izglačana, i kroz taj se prozor vidjela tamna figura sićušnog vilinog konjica, zauvijekzamrznutog u letu.

Izravnala sam list papira. Na zaprljanoj bijeloj površini nalazila se poruka, napisana malim iiznenađujuće elegantnim slovima.

“Što to piše?” upitala sam Jamieja, gledajući čudne znakove i slova. “Mislim da je na gelskom.”Pridigao se na jedan lakat, žmirkajući u papir.“Nije to gelski nego latinski”, odvratio je. “Prije no što su ga zarobili Turci, Munro je bio učitelj.

To su stihovi iz jedne Katulove pjesme.”

... di mi basia mille, diende centum,dien mille altera, dien secunda centum.

Blago rumenilo oblilo mu je usne školjke kad je preveo:

Daj mi tisuću cjelova, pa onda sto,zatim drugih tisuću, pa opet sto,zatim opet novih tisuću, pa onda sto.5

“Pa, to je malo učenije od uobičajenih poruka u kolačiću”, vedro sam primijetila.“Što?” zapanjeno je upitao Jamie.“Nije važno”, žurno sam odvratila. “Je li Munro pronašao Horrocksa?”“O, da. Sve je dogovoreno. Naći ćemo se na jednom malom mjestu u gorju koje znam, milju ili

dvije iznad Lag Cruimea. Za četiri dana, ako u međuvremenu ništa ne pođe po zlu.”Od pomisli da bi nešto moglo poći po zlu uhvatila me lagana nervoza.“Jesi li siguran da ti ne prijeti nikakva opasnost? Hoću reći, vjeruješ li Horrocksu?”Jamie se uspravio u sjedeći položaj, protrljao snene oči i zatreptao.“Engleskom dezerteru? Bože dragi, naravno da mu ne vjerujem. Vjerojatno bi me prodao

Randallu ni okom ne trepnuvši, ali ni on ne može otići Englezima. Oni vješaju dezertere. Ne, nevjerujem mu. Zato sam i pošao na ovo putovanje s Dougalom, umjesto da sam potražim Horrocksa.Ako mi taj čovjek nešto sprema, barem neću biti sam.”

“Oh.” S obzirom na odnose između Jamieja i njegova dva ujaka, Dougalova nazočnost nije mi bašulijevala veliku sigurnost.

“Pa, ako ti tako misliš”, nesigurno sam rekla. “Barem ne vjerujem da bi Dougal iskoristio prilikuda te ustrijeli.”

“On me već jedanput ustrijelio”, veselo je odvratio Jamie zakapčajući košulju. “Ti bi to trebalaznati, ti si mi previla ranu.”

Ispustila sam češalj kojim sam se bila češljala.“Dougal! Mislila sam da su ti to učinili Englezi!”“Englezi su pucali u mene”, ispravio me. “A zapravo ne bih smio reći da me ustrijelio Dougal,

vjerojatno je to bio Rupert - on je najbolji strijelac među Dougalovim ljudima. Ne, dok smo bježaliod Engleza, shvatio sam da se nalazimo blizu granice Fraserove zemlje, pa sam pomislio da bihondje mogao okušati sreću. I tako sam podbo konja i skrenuo nalijevo, oko Dougala i ostalih. Doduše,pucalo se svuda naokolo, ali kugla koja me pogodila došla je odostraga. A u tom su trenutku iza menebili Dougal, Rupert i Murtagh. Svi su Englezi bili ispred nas - zapravo, kad sam pao s konja,otkotrljao sam se nizbrdo i gotovo im završio u krilu.” Nagnuo se nad kantu koju sam bila donijela ipoprskao lice hladnom vodom. Zatresao je glavom da istjera vodu iz očiju, a onda je trepnuo inasmiješio mi se, s blistavim kapljicama na gustim trepavicama i obrvama.

“Kad je došlo do toga, Dougal se morao žestoko boriti ne bi li me oslobodio. Ja sam ležao na tluprilično onesposobljen, a on je stajao nada mnom i jednom me rukom povlačio za pojas da mepodigne, a drugom držao mač i borio se s jednim dragunom koji je smatrao da zna koji je najboljilijek za moje boljke. Dougal ga je ubio i podigao me na svog konja.” Zatresao je glavom. “Tada mi jesve bilo malo mutno, mogao sam razmišljati samo o tome kako je teško konju dok se pokušava popetiuzbrdo noseći teret od dvjesto kila.”

Zbunjeno sam zastala.“Ali... da je htio, Dougal te tada mogao ubiti.”Jamie je zatresao glavom i izvukao britvu koju je bio posudio od Dougala. Malo je pomaknuo

kantu kako bi vidio svoj odraz na površini vode, navukao na lice onaj mučenički izraz kakavmuškarci imaju kad se briju i počeo strugati obraze.

“Nije, ne pred svojim ljudima. Osim toga, Dougal i Colum nisu me nužno željeli mrtvog - osobitone Dougal.”

“Ali...” Opet mi se zavrtjelo u glavi, kao i uvijek kad bih se morala suočiti s komplikacijamaškotskih obiteljskih odnosa.

Jamie je zabacio glavu i izbočio bradu kako bi dosegnuo neobrijani komadić kože ispod čeljusti,pa je nastavio malo prigušenim glasom.

“Zbog Lallybrocha”, objasnio je, tražeći preostale dlačice lijevom rukom. “Lallybroch ne samoda je plodan komad zemlje, nego leži ispred planinskog prolaza, znaš. To je jedini dobar prolaz uškotsko gorje u rasponu od deset milja sa svake strane. Ako opet izbije pobuna, taj bi komad zemljevrijedilo kontrolirati. A ako bih ja umro prije no što se oženim, zemlja bi vjerojatno pripala

Fraserima.”Protrljao je vrat i nasmiješio se. “Ne, za braću MacKenzie ja sam priličan problem. Sjedne

strane, predstavljam prijetnju da mladi Hamish ne postane poglavar klana, pa me žele mrtvog. Sdruge strane, ako ostanem živ i ako dođe do rata, oni bi me željeli na svojoj strani - a i moje imanje -a ne s Fraserima. Zato su mi spremni pomoći da se sastanem s Horrocksom, shvaćaš. Ja ne mogumnogo učiniti s Lallybrochom dok sam odmetnik od zakona, premda ta zemlja još uvijek pripadameni.”

Pokupila sam pokrivače, vrteći glavom u čudu nad intrigantnim - i opasnim - okolnostima krozkoje je Jamie, naoko, tako nehajno prolazio. A onda mi je iznenada sinulo da sada više nije uključensamo Jamie. Podigla sam pogled.

“Rekao si da bi zemlja pripala Fraserima kad bi ti umro bez žene”, nastavila sam. “Ali ti sadaimaš ženu. Pa tko će onda...”

“Točno”, rekao je potvrđujući mi s iskrivljenim osmijehom. Jutarnje sunce osvijetlilo mu je kosuzlatnim i bakrenim plamenovima.

“Ako me sada ubiju, Saskinjo, Lallybroch će pripasti tebi.”

Kad se magla raspršila, otkrila je prekrasno sunčano jutro. Ptice su bile zaposlene u vrijesku, a cestaje ovdje bila neuobičajeno široka i pomalo prašnjava pod konjskim kopitima.

Dok smo se uspinjali na vrh malog brežuljka, Jamie je jahao odmah iza mene. Pokazao mi jeglavom na desnu stranu.

“Vidiš onaj mali proplanak tamo dolje?”“Vidim.” Bila je to mala zelena mješavina borova, hrastova i jasika, prilično udaljena od ceste.“Tamo se nalazi jedan izvor s jezerom, pod drvećem, i glatka trava. Vrlo lijepo mjestašce.”Zbunjeno sam ga pogledala.“Nije li malo prerano za ručak?”“Nisam to mislio.” Prije nekoliko dana slučajno sam otkrila da Jamie nikad nije svladao vještinu

namigivanja. Umjesto toga, ozbiljno je trepnuo, poput velike crvene sove.“A što si točno mislio?” upitala sam. Moj sumnjičavi pogled susreo se s nedužnim plavim očima,

nalik na dječje.“Samo sam se pitao kako bi izgledala... na travi... pod krošnjama drveća... uz vodu... sa suknjom

podignutom do ušiju.”“Ovaj...” odvratila sam.“Reći ću Dougalu da idemo po vodu.” Pohitao je naprijed i ubrzo se vratio s čuturama s drugih

konja. Dok smo se spuštali niz obronak, začula sam kako nam Rupert iza leđa dovikuje nešto nagelskom, ali nisam shvatila što.

Ja sam prva stigla do proplanka. Sjahala sam, legla na travu i sklopila oči na blještavom suncu.Trenutak poslije, Jamie je zaustavio konja pokraj mene i hitro sjahao. Dlanom je pljesnuo svog konjai otjerao ga dalje od nas, dok su mu se uzde njihale, da pase s mojim konjem, a onda je pao nakoljena u travu. Ispružila sam ruke i povukla ga na sebe.

Dan je bio topao, ispunjen mirisima trave i cvijeća. A i Jamie je mirisao na svježe ubranu vlat

trave, oštro i slatko.“Morat ćemo požuriti”, rekla sam mu. “Ostali će se pitati zašto nam toliko treba da donesemo

vodu.”“Neće se oni ništa pitati”, odvratio je Jamie, razvezujući mi vrpce na haljini s uvježbanom

lakoćom. “Sve im je jasno.”“Kako to misliš?”“Zar nisi čula što nam je Rupert doviknuo na odlasku?”“Čula sam da je nešto rekao, ali nisam shvatila što.” Moj se gelski u međuvremenu toliko

popravio da sam mogla razumjeti češće riječi, ali razgovor je još uvijek bio daleko od mene.“Dobro. To ionako nije bilo za tvoje uši.” Obnažio mi je dojke, zagnjurio glavu među njih i stao

ih nježno sisati i grickati, sve dok više nisam mogla izdržati pa sam skliznula pod njega i podiglaskute haljine da nam ne smetaju. Nakon onog žestokog i primitivnog sjedinjenja na stijenama, bila meobuzela velika stidljivost, pa nisam htjela pristati da vodimo ljubav u blizini logora, a šume su bilepreviše guste da bismo se bez opasnosti mogli previše udaljiti. Oboje smo osjećali blagu i ugodnunapetost apstinencije, pa smo se sada, na sigurnoj udaljenosti od znatiželjnih očiju i ušiju, sjedinili stakvom žestinom da su mi usne i prsti utrnuli od navale krvi.

Oboje smo se približavali orgazmu kad se Jamie iznenada ukipio. Otvorila sam oči, ali njegovomi je lice bilo previše mračno na suncu da bih mu mogla razabrati izraz. Spazila sam da mu je neštocrno pritisnuto uz glavu. Kad su mi se oči privikle na blještavu svjetlost, shvatila sam da je to cijevmuškete.

“Ustaj, pohotni gade!” Cijev se oštro pomaknula i strugnula Jamieja po sljepoočnici. Jamie jevrlo polako ustao, a na ogrebotini mu se pojavila kapljica krvi, tamna na blijedom licu.

Bila su dvojica. Sudeći po odrpanim ostacima njihovih uniformi, bili su to dezerteri iz britanskevojske. Obojica su bili naoružani mušketom i pištoljem i izgledali vrlo zadovoljni onime što im jeslučaj donio u ruke. Jamie je stajao s podignutim rukama, cijev muškete bila mu je pritisnuta o prsa, alice pažljivo bezizražajno.

“Trebao si pričekati da svrši, Harry”, rekao je jedan od muškaraca i široko se nacerio, otkrivšipokvarene zube. “Nije zdravo tako prekinuti usred posla.”

Njegov drug bocnuo je Jamieja mušketom u prsa.“Baš me briga za njegovo zdravlje. A neće ni njega još dugo brinuti. Mislim da ću i ja kušati

malo ovoga”, rekao je i kratko kimnuo prema meni, “i neću svršavati drugi po redu, pogotovo nakonškotskog kurvinog sina kao što je ovaj.”

Škrbavi se tip nacerio. “Kvragu, ja nisam tako izbirljiv. Ubij ga onda i prijeđi na posao.”Harry, zdepast muškarac razrokih očiju, načas se zamislio i zamišljeno me odmjerio. Ja sam još

uvijek sjedila na travi, skupivši koljena i čvrsto stisnuvši skute haljine oko gležnjeva. Pokušala samzakopčati prsluk haljine, ali dobar dio poprsja još uvijek mi je bio izložen. Napokon se niski čovjeknasmijao i pozvao svog druga.

“Ne, neka gleda. Dođi ovamo, Arnolde, i drži ga na nišanu.” Još uvijek sa širokim cerekom nalicu, Arnold ga je poslušao. Harry je odložio mušketu i pojas s pištoljem pripremajući se.

Pritišćući skute nadolje, postala sam svjesna tvrdog predmeta u desnom džepu. Bio je to bodežkoji mi je Jamie dao. Mogu li se prisiliti da ga upotrijebim? Gledajući Harryjevo prištavo i nacereno

lice, zaključila sam da mogu, nedvojbeno mogu.Ali morat ću pričekati do posljednjeg mogućeg trenutka, a nisam bila sigurna da će se Jamie moći

tako dugo obuzdavati. Na licu sam mu vidjela vidjeti snažnu želju da ubije; razmišljanje oposljedicama uskoro više neće biti dovoljno da ga zadrži.

Nisam se usudila pokazati previše na svom licu, pa sam zaškiljila i zabuljila se u njega što samprodornije mogla, pokušavajući mu dati znak da ostane na mjestu. Iskočile su mu žile na vratu a tamnakrv sunula u lice, ali spazila sam jedva primjetno kimanje glavom u znak da shvaća moju poruku.

Kad me Harry pritisnuo na tlo i pokušao mi podignuti skute haljine, stala sam se otimati, više daprimaknem ruku bodežu nego da pružim stvaran otpor. Harry me snažno ošamario i naredio mi damirujem. Obrazi su mi se zažarili a oči zasuzile, ali uspjela sam dohvatiti bodež, zaklonjen naborimasuknje.

Legla sam na leđa, teško dišući. Usredotočila sam se na svoj cilj i pokušala istjerati sve drugemisli iz glave. Morat ću mu zarinuti nož u leđa; bio mi je preblizu da bih mu pokušala prerezatigrkljan.

Gurnuo mi je prljave prste među stegna trudeći se da ih raširi. U glavi sam ugledala Rupertovzdepasti prst kako ubada Murtagha u rebra i začula njegov glas: “Ovamo curo, nagore ispod donjegrebra, blizu kralježnice. Zarinite nož snažno nagore u bubreg i srušit će se kao kamen.”

Gotovo je došao trenutak da krenem u akciju; osjećala sam Harryjev odvratno topao i smrdljivdah na licu dok je petljao među mojim golim nogama, usredotočen na svoj cilj.

“Dobro gledaj, dečko, da vidiš kako se to radi”, dahnuo je. “Tvoja će drolja zastenjati da želijoš, prije no što...”

Naglo sam ga zagrlila lijevom rukom oko vrata kako bih ga zadržala uza se, visoko podigla ruku snožem i zamahnula što sam jače mogla. Rukom mi je prostrujao tako snažan šok od udarca da samgotovo ispustila bodež. Harry je kriknuo i propeo se kao da želi pobjeći. Budući da nisam moglavidjeti kamo ciljam, pogodila sam ga previsoko pa mu je nož kliznuo niz jedno rebro.

Sada više nisam mogla odustati. Srećom, noge mi više nisu bile sputane skutima haljine, pa samih čvrsto obavila oko Harryjevih znojnih bokova, zadržavajući ga uza se nekoliko dragocjenihsekundi koliko mi je trebalo za još jedan pokušaj, a zatim sam očajničkom snagom još jedanputzarinula nož i ovoga puta pogodila u pravo mjesto.

Rupert je imao pravo. Kao u kakvoj jezivoj parodiji ljubavnog čina, Harry se propeo i srušio bezglasa na mene kao vreća, dok mu je krv šikljala iz rane na leđima u sve slabijim mlazovima.

Spektakl na tlu načas je zaokupio Arnoldovu pažnju, što je bijesnom Škotu kojeg je držao nanišanu dalo više nego dovoljno vremena. Kad sam se dovoljno pribrala da se pokušam izmigoljitiispod Harryjeva mrtvog tijela, Arnold se već pridružio svom drugu u smrti. Sgian dhu što ga je Jamienosio u dokoljenki, vješto mu je prerezao grkljan od uha do uha.

Jamie je kleknuo do mene i izvukao me ispod mrtvog tijela. Tresući se od uzbuđenja i šoka,zagrlili smo se i nekoliko minuta nismo govorili.

Još uvijek bez riječi, Jamie me podigao u naručje i odnio dalje od dva tijela, do travnatog mjestaiza grmlja jasike.

Spustio me na tlo i nezgrapno se srušio do mene kao da su mu koljena iznenada popustila. Obuzeome osjećaj hladne izolacije, kao da mi zimski vjetar puše kroz kosti, pa sam ispružila ruke prema

njemu. Podigao je glavu s koljena i zbunjeno se zabuljio u mene, kao da me nikad prije nije vidio.Kad sam mu položila ruke na ramena, snažno me privinuo na grudi i ispustio glas na pola puta izmeđustenjanja i jecanja.

Grubim smo se kretnjama uzeli u napetoj i neodgodivoj tišini i svršili za nekoliko časaka, obuzetiporivom koji nisam shvaćala, premda sam znala da mu se moramo pokoriti jer ćemo inače zauvijekizgubiti jedno drugo. Nije to bio čin ljubavi, nego nužde, kao da smo znali da nijedno od nas ne možepreživjeti samo. Naša snaga ležala je u sjedinjenju, utopili smo sjećanje na smrt i jedva izbjegnutosilovanje u plimi osjeta.

Ostali smo ležati u travi, zagrljeni, raščupani i zamrljani krvlju, tresući se na suncu. Jamie jenešto promrmljao, tako tihim glasom da sam razabrala samo riječ “oprosti”.

“Nisi ti kriv”, odvratila sam i pomilovala ga po kosi. “Sve je u redu, oboje smo dobro.” Obuzeome osjećaj nestvarnosti, kao da je sve ovo samo san, i nejasno sam prepoznala simptome odgođenašoka.

“Nisam to mislio”, promrmljao je. “Ne to. Ja jesam kriv... Tako je glupo doći ovamo bezodgovarajućih mjera opreza. I dopustiti da budeš... Ali nisam to mislio. Mislio sam... Oprosti što samte malo prije iskoristio. Što sam te onako uzeo, tako brzo nakon... kao kakva životinja. Oprosti,Claire... ne znam što... nisam si mogao pomoći, ali... Bože, tako si hladna, mo duinne, ruke su tihladne kao led. Dođi ovamo, daj da te zagrijem.”

I to je posljedica šoka, smeteno sam pomislila. Čudno kako se to nekim ljudima očituje u govoru,a drugi se samo tresu u tišini. Poput mene. Pritisnula sam mu usta na svoje rame da ga ušutkam.

“Sve je u redu”, ponavljala sam. “Sve je u redu.”Iznenada nas je prekrila sjena, pa smo se oboje trgnuli, a onda smo ugledali Dougala kako stoji

iznad nas prekriženih ruku i mrko nas gleda. Pristojno je skrenuo pogled u stranu dok sam ja žurnozakopčavala vrpce na haljini i namrštio se na Jamieja.

“Slušaj, momče, nema ništa loše u tome da se čovjek prepusti užicima sa svojom ženom, aliostaviti nas žedne više od sat vremena i biti tako obuzet da uopće ne čuješ da dolazim - takvo će teponašanje jednog dana uvaliti u nevolje, momče. Netko bi ti se mogao prišuljati s leđa a da ti ne bini...”

Stala sam se histerično valjati po travi, a Dougal je zastao usred tirade i zapanjeno se zabuljio umene. Jamie se zacrvenio kao rak, odveo Dougala na drugu stranu grmlja jasike i prigušenim muglasom objasnio što se dogodilo. Ja sam se nastavila tako neobuzdano smijati i grcati da samnaposljetku morala gurnuti rupčić u usta kako bih prigušila buku. Iznenadno oslobađanje emocija,pomiješano s Dougalovim riječima, prizvalo mi je u sjećanje sliku Jamiejeva lica kad su ga uhvatilina djelu, da tako kažem, a ta mi se slika u ovom rastrojenom stanju činila neodoljivo smiješnom.Smijala sam se i ječala sve dok me nije zaboljelo čitavo tijelo. Napokon sam se uspravila u sjedećipoložaj i ugledala Jamieja i Dougala kako stoje nada mnom s identičnim izrazom neodobravanja nalicu. Jamie me je povukao na noge i poveo do mjesta gdje su nas ostali čekali s konjima, a ja sam jošuvijek štucala i povremeno frktala.

Osim stalne sklonosti da se histerično smijem bez razloga, činilo se da naš susret s dezerterima nijeostavio posljedice na mene, premda bih postala vrlo oprezna kad bi trebalo napustiti logor. Dougalme uvjeravao da razbojnici zapravo nisu tako česta pojava na cestama u škotskom gorju, i to samo

zato što na njima nema mnogo putnika koje bi vrijedilo opljačkati, ali ustanovila sam da se nervoznotrzam na svaki zvuk iz šume i da se žurno vraćam s rutinskih poslova kao što je odlazak po drva ivodu, jedva čekajući da ugledam i začujem MacKenziejeve ljude. Također sam našla novootkrivenusigurnost slušajući ih kako hrču oko mene noću i izgubila svaki stid zbog diskretnih meškoljenja ispodnaših pokrivača.

Kada je poslije nekoliko dana došlo vrijeme za susret s Horrocksom, još uvijek sam se bojalaostati sama.

“Da ostanem ovdje?” s nevjericom sam upitala. “Ne! Idem s tobom.”“Ne možeš”, strpljivo je ponovio Jamie. “Većina naših ljudi otići će s Nedom da uberu zakupnine

u Lag Cruimeu, kao što se i očekuje, a Dougal i nekolicina drugih poći će sa mnom na sastanak, zaslučaj da me Horrocks pokuša prevariti. Ali tebe nitko ne smije vidjeti u blizini Lag Cruimea jer bi uokolici mogli biti Randallovi ljudi, a ne bi me začudilo ako bi te on pokušao silom oteti. A što se tičesastanka s Horrocksom, nemam pojma što bi se moglo dogoditi. Ne, u blizini okuke na cesti nalazi sejedan mali šumarak - gust je i travnat, a u blizini je voda. Ondje ćeš biti sigurna dok se ne vratim.”

“Ne”, tvrdoglavo sam odvratila. “Idem s tobom.” Ponos mi nije dopuštao da mu priznam da sebojim ostati daleko od njega. Ali nisam mu se skanjivala reći da se bojim za njega.

“I sam si rekao da ne znaš što će se dogoditi s Horrocksom”, dokazivala sam. “Ne želim te ovdječekati cio dan pitajući se što se događa. Daj da idem s tobom”, nagovarala sam ga. “Obećavam ti daću se tijekom sastanka držati po strani. Ali ne želim ostati ovdje sama cio dan ne znajući što sedogađa.”

Jamie je nestrpljivo uzdahnuo, ali više se nije prepirao. Ali kad smo došli do šumarka, nagnuo se,dohvatio uzde mog konja i prisilio me da skrenem s ceste na travu. Zatim je sjahao i svezao uzde obakonja za grmlje. Ne obazirući se na moje glasno negodovanje, nestao je u šumi. Ja sam tvrdoglavoodbila sjahati. Ne može me prisiliti da ostanem, pomislila sam.

Napokon se pojavio na cesti. Ostali su već otišli, ali oprezan zbog našeg posljednjeg iskustva snapuštenim proplancima, Jamie nije htio otići prije no što temeljito pretraži šumarak. Metodično ga jepročešljao šibajući visoku travu štapom. Kad se vratio, odvezao je konje i sjeo u sedlo.

“Nema nikoga”, rekao je. “Odjaši duboko u šumu, Claire, i sakrij sebe i konja. Vratit ću se potebe čim završim. Ne mogu reći kako će dugo sve trajati, ali sigurno ću se vratiti do sumraka.”

“Ne! Idem s tobom.” Nisam mogla podnijeti pomisao da se preznojavam u šumi ne znajući što sedogađa. Mnogo bih se radije izložila neposrednoj opasnosti nego da ga satima tjeskobno čekam ipitam se što se događa. Sama.

Jamie je suzbio nestrpljenje da krene i uhvatio me za ramena.“Nisi li mi se obvezala na poslušnost?” upitao je i blago me protresao.“Jesam, ali...” Ali samo zato što sam morala, htjela sam reći, ali on je već vodio mog konja

prema šumi.“Bit će vrlo opasno i ne želim da ti budeš ondje, Claire. Ja ću biti zauzet, a ako dođe do toga, ne

mogu se istodobno boriti i štititi te.” Ugledavši moj buntovni pogled, otvorio je bisage i staoprekopavati po njima.

“Što tražiš?”“Konopac. Ako me ne želiš poslušati, svezat ću te za drvo.”

“Ne bi se usudio!”“Da, bih!” Očito, mislio je ozbiljno. Mrzovoljno sam odustala od prepirke i s oklijevanjem

zaustavila konja. Jamie se nagnuo da me ovlaš poljubi u obraz i okrenuo se da pođe.“Čuvaj se, Saskinjo. Imaš bodež? Dobro. Vratit ću se čim budem mogao. Oh, samo još jedna

stvar.”“Što?” zlovoljno sam upitala.“Ako napustiš šumarak prije no što se vratim po tebe, izmlatit ću te po goloj stražnjici pojasom za

mač. Ne bi ti bilo ugodno tako hodati cijelim putem do Bargrennana. Zapamti”, rekao je i nježno meuštipnuo za obraz, “ja ne prijetim uprazno.” Znala sam da govori istinu. Polako sam odjahala došumarka, a onda sam se osvrnula i ugledala ga kako se žurno udaljava, jako pognut nad sedlom kao daje srastao s konjem, a ogrtač od pleda vijori se za njim.

Pod krošnjama drveća bilo je svježe; i ja i konj uzdahnuli smo od olakšanja kad smo ušli u sjenu.Bio je to jedan od onih rijetkih škotskih dana kad sunce žeže s blijeda prozirnog neba, raspršujućijutarnju sumaglicu do osam sati. Šumarak je odzvanjao ptičjim pjevom; skupina sjenica tražila jehranu u hrastovu gaju s moje lijeve strane, a u blizini sam mogla čuti pjev neke ptice za koju sampretpostavila da je drozd.

Ja sam oduvijek bila strastvena amaterska proučavateljica ptica. Ako već moram ostatizarobljena ovdje dok onaj moj nepodnošljivi, dominirajući, tvrdoglavi magarac od muža ne odlučizavršiti s riskiranjem svog glupog vrata, iskoristit ću to vrijeme za promatranje ptica.

Sputala sam konju noge i ostavila ga da pase u gustoj travi na rubu šumarka, znajući da nećedaleko otići. Travnjak je naglo prestajao nekoliko metara od drveća, gdje ga je prekidao nadirućivrijesak.

Bio je to proplanak s mješovitim crnogoričnim stablima i mladim hrastovima, savršen zapromatranje ptica. Lunjala sam po njemu, još uvijek bijesna na Jamieja, ali postupno sam se smirilaosluškujući prepoznatljive zvukove muholovke i grubo cvrkutanje drozda.

Proplanak je na drugoj strani prestajao prilično naglo, na rubu male provalije. Probijala sam sekroz grmlje, a ptičji pjev zaglušilo je žuborenje vode. Našla sam se na ivici malog potočića; bio je tostrmi stjenoviti kanjon s vodopadima koji su skakali nazubljenim zidovima i pljuštali u smeđe isrebrno jezero u podnožju. Sjela sam na rub kanjona i prebacila noge da se njišu iznad vode,uživajući u toplini sunca na licu.

Jedna mi je vrana projurila iznad glave, a slijedio ju je par crvenrepki. Vranino krupno crnotijelo letjelo je zrakom u cik-cak liniji, pokušavajući izbjeći sitne bombardere. Nasmiješila sam segledajući sitne roditelje kako bijesno progone vranu amo-tamo, i pitala se lete li vrane doista, kad ihnitko ne goni, u pravoj liniji. Kad bi nastavila letjeti u pravoj liniji, ova bi vrana dospjela ravno do...

Zastala sam u šoku.Bila sam tako usredotočena na prepirku s Jamiejem da mi do ovog trenutka nije palo na pamet da

se situacija koju sam uzalud pokušavala ostvariti dva mjeseca, napokon pojavila. Bila sam sama. Iznala sam gdje se nalazim.

Kad sam pogledala preko potočića, zaslijepilo me žarko jutarnje sunce koje se probijalo krozkrošnje crvenih jasenova na drugoj obali. Dakle, to je istok. Srce mi je snažnije zakucalo. To je istok,a Lag Cruime leži ravno iza mene. Lag Cruime je četiri milje sjeverno od Fort Williama. A FortWilliam leži ne više od tri milje zapadno od brežuljka Craigh na Dun.

I tako, prvi put otkako sam srela Murtagha, otprilike sam znala gdje se nalazim - ne više od sedammilja od tog vražjeg brežuljka i njegova prokletog kamenog kruga. Sedam milja - možda - od kuće. Iod Franka.

Krenula sam natrag u šumarak, ali onda sam se predomislila. Nisam se usudila krenuti cestom.Ovako blizu Fort Williamu i nekolicini malih okolnih sela, previše bih riskirala da nekog sretnem. Anisam mogla poći na konju strmim potočićem. Zapravo, nisam baš bila sigurna da to mogu učiniti ipješice; stjenoviti zidovi bili su na nekim mjestima okomiti, uranjajući ravno u pjenušavu vodupotoka, bez pravog mjesta za hodanje, osim vrhova razbacanog kamenja koje vire iz brze struje.

Ali to je bio daleko najizravniji put u smjeru kojim sam htjela krenuti. A nisam se usudila poćipreviše zaobilaznim putem, jer bih se u gustom raslinju mogla lako izgubiti i možda bi me Jamie iDougal sustigli na povratku.

Kad sam pomislila na Jamieja, osjetila sam iznenadno probadanje u želucu. Bože, kako to moguučiniti? Ostaviti ga bez riječi objašnjenja ili isprike? Nestati bez traga, nakon svega što je učinio zamene?

S tom mišlju napokon sam odlučila ostaviti konja. Tako će barem misliti da ga nisam napustilasvojom voljom; možda će pomisliti da su me ubile divlje zvijeri - dodirnula sam bodež u džepu - ilida su me oteli razbojnici. A kad ne nađe ni traga od mene, naposljetku će me zaboraviti i opet seoženiti. Možda s dražesnom mladom Loaghaire, kad se vrati u Leoch.

Koliko god bilo smiješno, shvatila sam da me misao da Jamie dijeli krevet s Laoghaireuznemirava jednako kao i misao da ga napustim. Proklela sam samu sebe zbog idiotizma, ali nisam simogla pomoći a da ne zamišljam djevojčino slatko okruglo lice, rumeno od strasti, i Jamiejevekrupne šake kako prolaze kroz njezinu plavu kosu...

Olabavila sam stisak zubi i odlučno obrisala suze s obraza. Sada nemam ni vremena ni energijeza takve besmislene misli. Moram krenuti, i to odmah, dok još mogu. Bolja mi se prilika vjerojatnoneće pružiti. Ponadala sam se da će me Jamie zaboraviti. Znala sam da ja njega neću nikadzaboraviti. Ali sada ga moram istjerati iz glave, inače se neću moći usredotočiti na posao koji mečeka, a on je sam po sebi dovoljno težak.

Oprezno sam sišla strmom obalom do ruba vode. Hitra struja potoka posve je zaglušila pjev pticau šumarku. Put je bio grub, ali ovdje je barem bilo mjesta za hodanje uz rub vode. Obala je bilamuljevita i prošarana stijenama, ali moglo se njome proći. Shvatila sam da ću malo dalje moratizakoračiti u vodu i opasno skakati s kamena na kamen, održavajući ravnotežu iznad bujice, sve dokobala ne postane dovoljno široka da opet izađem iz vode.

Mukotrpno sam odabirala put, pokušavajući procijeniti koliko vremena imam na raspolaganju.Jamie mi je rekao samo to da će se vratiti prije zalaska sunca. Do Lag Cruimea su tri ili četiri milje,ali ja nisam znala kakve su ceste ni koliko će dugo potrajati susret s Horrocksom. Ako se on uopćepojavi. Ali pojavit će se, usprotivila sam se samoj sebi. Tako je rekao Hugh Munro, a koliko god biobizarna i groteskna figura, Jamie ga očito smatra pouzdanim izvorom informacija.

Stopalo mi je skliznulo na prvom kamenu u potoku, pa sam pala u ledenu vodu koja mi je sezalado koljena i namočila suknju. Vratila sam se na obalu, podigla suknju što sam više mogla i skinulacipele i čarape. Stavila sam ih u džep koji sam napravila od zakvačene suknje i opet stala na kamen.

Ustanovila sam da, ako kvrčim nožne prste, mogu koračati od kamena do kamena a da se neposkliznem. Ali nabori suknje otežavali su mi pogled na to kamo ću zakoračiti, pa sam nekoliko puta

skliznula u vodu. Noge su mi ozeble, a stopala se umrtvila, pa mi je postalo teže da ih kvrčim.Srećom, obala je opet postala šira, pa sam zahvalno stala u topao i ljepljiv mulj. Nakon kratkih

razdoblja manje-više ugodna šljapkanja i mnogo duljih razdoblja opasnog skakutanja s kamena nakamen, preko ledenih brzaca, s olakšanjem sam shvatila da me to previše zaokuplja da bih moglamisliti na Jamieja.

Nakon nekog vremena razradila sam rutinu. Zakorači, skvrči prste, zastani, pogledaj oko sebe, itako dalje. Mora da sam postala pretjerano samouvjerena, ili možda samo umorna, jer postala samneoprezna i podcijenila cilj. Stopalo mi je bespomoćno skliznulo niz bližu stranu muljem prekrivenakamena. Žestoko sam zamahnula rukama i pokušala se vratiti na prethodni kamen, ali više nisammogla povratiti ravnotežu. U suknjama, gornjem dijelu haljine i s bodežom, zaronila sam u vodu.

I nastavila tonuti. Sam potok bio je većim dijelom dubok samo pola metra, ali postojala surazbacana duboka jezerca, u kojima je hitra riječna struja napravila duboke udubine u stijenama.Kamen na kom sam izgubila ravnotežu nalazio se na rubu jednog takvog jezerca, i kad sam pala uvodu, i sama sam potonula kao kamen.

Šok od ledene vode koja mi je jurnula u nosnice i usta tako me ošamutio da uopće nisam kriknula.Srebrnasti mjehurići izjurili su iz gornjeg dijela haljine i projurili mi pokraj lica prema površinivode. Pamučna tkanina gotovo se smjesta promočila, a pritisak ledene vode paralizirao mi je disanje.

Smjesta sam se počela boriti da isplivam na površinu, ali težina odjeće vukla me na dno. Stalasam grozničavo razvezivati vrpce gornjeg dijela haljine, ali nije bilo nade da ću uspjeti sve skinutiprije no što se utopim. Dok sam mahnito udarala nogama kako bih zadržala zapletene nabore dalje odsebe, kroz glavu mi je prostrujalo nekoliko žestokih i ne baš pohvalnih primjedaba o krojačima,ženskoj modi i gluposti dugih haljina.

Voda je bila kristalno bistra. Prsti su mi ogrebli površinu kamena i kliznuli u mračne dubine,skliske od sočivica i algi. Skliska ti je kao vodena trava, to je Jamie rekao o mojoj...

Ta mi je misao odagnala paniku. Iznenada sam shvatila da se ne smijem iscrpljivati pokušajimada izronim na površinu. Jezerce sigurno nije dublje od dva-tri metra; moram se opustiti dok nepotonem do dna, a onda se odgurnuti stopalima prema površini. S malo sreće, to će mi omogućiti daizronim i udahnem, a ako i nakon toga ponovo potonem, mogla bih nastaviti odskakivati od dna svedok se ne nađem dovoljno blizu ruba da se uhvatim za neki kamen.

Tonula sam nepodnošljivo polako. Budući da se više nisam borila da izronim, suknje su sepodigle oko mene i nadule, plutajući mi pred licem. Odgurnula sam ih rukama; lice mi mora ostatislobodno. Kad sam napokon stopalima dotaknula ravno dno jezerca, osjetila sam pritisak u plućima, apred očima su mi se pojavile tamne mrlje. Pričekala sam da mi se koljena malo svinu, a onda sampritisnula suknje dolje i svom se snagom odgurnula prema površini.

Uspjela sam izroniti, premda na jedvite jade. Glava mi je izronila iz vode na samom vrhuncuskoka, pa sam imala dovoljno vremena tek za najkraći udah koji spašava život, prije no što se vodaopet zatvorila nada mnom. Ali to je bilo dovoljno. Znala sam da to mogu još jedanput učiniti. Stisnulasam ruke uz tijelo kako bih brže tonula. Još jedanput, Beauchamp, pomislila sam. Skupi snagu, svinikoljena i skoči!

Podigla sam ruke iznad glave i pojurila prema površini. Kad sam prošli put izronila, bila samspazila bljesak crvene boje. Mora da je to oskoruša koja visi iznad vode. Možda bih se moglauhvatiti za granu.

Kad sam opet izronila, nešto me uhvatilo za ispruženu ruku. Nešto čvrsto, toplo i utješno tvrdo.Nečija ruka.

Kašljući i pišteći, slijepo sam se uhvatila za nju drugom rukom, previše sretna što sam se uspjelaspasiti, da bih osjetila žaljenje zbog neuspješnog bijega. Moja sreća trajala je do trenutka kad sammaknula kosu s očiju i ugledala bucmasto i uplašeno lankeširsko lice kaplara Hawkinsa.

P

21.

Neugodan susret

ažljivo sam skinula traku još uvijek vlažne vodene trave s rukava i položila je na sredinu stolnebugačice. A onda sam shvatila da u blizini leži stalak za tintarnice, pa sam podigla biljku i

umočila je u tintu, upotrebljavajući rezultat da na debelom papiru bugačice naslikam zanimljiveuzorke. Potpuno se posvetivši tom poslu, dovršila sam svoje remek-djelo s psovkom, oprezno gaposula pijeskom i osušila, a onda ga izložila na kosinu pretinca.

Zatim sam se odmaknula korak natrag da se divim rezultatu i osvrnula se oko sebe, tražeći nekudrugu razbibrigu koja bi mi skrenula misli od skorašnjeg dolaska satnika Randalla.

Nije loše za satnikov privatni ured, pomislila sam gledajući sliku na zidu, srebrni pribor napisaćem stolu i debeli sag na podu. Ponovo sam stala na sag, kako bi kapanje s moje haljine biloučinkovitije. Vanjska mi se odjeća uglavnom osušila za jahanja do Fort Williama, ali donji slojevipodsuknja još uvijek su bili mokri.

Otvorila sam mali ormarić iza pisaćeg stola i ugledala satnikovu rezervnu vlasulju, urednosloženu na jedan od dva stalka od lijevanog željeza. Ispred stalka ležala su dva uredno poredanasparena ogledala sa srebrnastom pozadinom, vojne četke i češalj od kornjačina oklopa. Odnijela samstalak s vlasuljom na pisaći stol i nježno isula na vlasulju preostali sadržaj posude s pijeskom, a ondasam je vratila u ormarić.

Kad je satnik ušao, sjedila sam za pisaćim stolom s češljem u ruci i proučavala svoj odraz uogledalu. Jednim je pogledom obuhvatio moju raskuštranu kosu, prekopani ormarić i izobličenubugačicu.

Ne trepnuvši, primaknuo je stolac preko puta mene i opušteno sjeo prebacivši jednu nogu u čizmipreko koljena druge. U jednoj odnjegovanoj, aristokratskoj ruci držao je jahaći bič. Pogledala sampleteni vrh biča, crn i skrletan, koji se polagano njihao iznad saga.

“To i nije tako loša ideja”, rekao je, gledajući kako mi pogled slijedi njihanje biča. “Ali kad bihimao nekoliko trenutaka da se priberem, vjerojatno bih smislio nešto bolje.”

“Ne sumnjam u to”, odvratila sam, maknuvši gust pramen kose s očiju. “Ali ne smijete bičevatižene, zar ne?”

“Samo u nekim okolnostima”, pristojno je odgovorio. “Koje vaša situacija ne zadovoljava - još.Ali bičevanje je prilično javna stvar. Mislio sam da bismo se prvo mogli upoznati privatno.”Dohvatio je brušenu bocu za vino s bifea iza sebe.

Neko vrijeme pijuckali smo claret u tišini, gledajući se preko čaša.“Zaboravio sam vam čestitati na vjenčanju”, iznenada je rekao. “Oprostite mi na neuglađenosti.”“Ne brinite se zbog toga”, milostivo sam odvratila. “Sigurna sam da će vam obitelj mog muža biti

vrlo zahvalna što ste mi ponudili gostoprimstvo.”“Oh, nekako sumnjam u to”, rekao je i privlačno se osmjehnuo. “Ali s druge strane, nisam ih imao

namjeru obavijestiti da ste ovdje.”

“Zašto mislite da oni to ne znaju?” upitala sam ga. Unatoč prijašnjoj odluci da se ponašam drsko,počela sam se osjećati prilično šuplje. Bacila sam kratak pogled kroz prozor, no on se nalazio nakrivoj strani zgrade, pa nisam mogla vidjeti sunce. Ali svjetlost je bila žuta. Možda je sredinapopodneva? Koliko će još vremena proteći prije no što Jamie otkrije mog napuštenog konja? I kolikonakon toga, prije no što ga moj trag dovede do potoka - i odmah se izgubi? Nestati bez traga ima isvoje nedostatke. Zapravo, osim ako Randall ne odluči obavijestiti Dougala gdje se nalazim, nemanačina da Škoti doznaju kamo sam nestala.

“Kad bi oni to znali, vjerojatno bi me već posjetili”, odvratio je satnik i podigao jednu elegantnooblikovanu obrvu. “Uzmemo li u obzir kakvim me sve imenima Dougal MacKenzie počastio za našegposljednjeg susreta, baš ne vjerujem da me smatra prikladnim društvom za svoju rođakinju. A čini seda vas članovi MacKenziejeva klana smatraju tako vrijednom da bi vas radije prihvatili kao jednu odsvojih, nego dopustili da mi padnete u ruke. Ne mogu zamisliti da bi oni dopustili da čamite ovdje uzatočeništvu.”

Pogledao me s neodobravanjem, upijajući svaku pojedinost moje mokre odjeće, raskuštrane kosei općenito neuredne vanjštine.

“Neka sam proklet ako znam što oni žele od vas”, primijetio je. “A ako ste im tako vrijedni, zaštosu vam, dovraga, dopustili da lutate naokolo sami? Mislio sam da se čak i barbari bolje brinu zasvoje žene.” U očima mu se pojavila iznenadna iskra. “Ili ste možda odlučili pobjeći?” Zaintrigirantom novom mogućnošću, zavalio se na stolac.

“Je li vam prva bračna noć bila teža kušnja no što ste očekivali?” zanimao se. “Moram priznati dasam ostao malo zatečen kad sam čuo da ste radije odlučili otići u krevet s jednim od tih dlakavihpolugolih divljaka nego da još malo porazgovarate sa mnom. To govori u prilog velikoj predanostidužnosti, madam. Moram čestitati vašem poslodavcu, ma tko on bio, na sposobnosti da vas nadahnena nju. Ali”, još se malo zavalio na stolcu, držeći čašu clareta na koljenu, “bojim se da još uvijekmoram inzistirati na imenu vašeg poslodavca. Ako ste doista pobjegli MacKenziejima,najvjerojatnija je pretpostavka da ste francuski agent. Ali čiji?”

Napregnuto se zabuljio u mene, poput zmije koja pokušava opčiniti pticu. Ali ja sam umeđuvremenu popila dovoljno clareta da ispunim onu šupljinu u sebi, pa sam mu uzvratila pogled.

“Oh”, odvratila sam s pretjeranom pristojnošću. “Nisam znala da i ja sudjelujem u ovomrazgovoru. Prilično vam je dobro išlo i bez mene. Molim vas, nastavite!”

Uglađena linija njegovih usta malo se napela, a duboka bora u njihovu kutu produbila, ali nijerekao ništa. Odložio je čašu, ustao i otišao do ormarića, skinuo vlasulju i odložio je na prazni stalak.Kad je na drugoj vlasulji ugledao tamna zrnca pijeska, primijetila sam da je načas zastao, ali nijeprimjetno promijenio izraz lica.

Kosa mu je pod vlasuljom bila tamna i gusta, lijepo oblikovana i sjajna. A i uznemirujućepoznata, premda mu je sezala do ramena i bila svezana plavom svilenom vrpcom. Skinuo je vrpcu,podigao češalj sa stola i počešljao kosu koja mu se pod vlasuljom bila priljubila uz tjeme, a onda je sizvjesnom pažnjom ponovo svezao vrpcu. Ja sam uslužno podigla zrcalo kako bi mogao prosuditiučinak. Napadnom gestom uzeo mi je zrcalo iz ruke, vratio ga na mjesto i gotovo s treskom zatvoriovrata ormarića.

Nisam mogla procijeniti je li tu odgodu smislio kako bi me iznervirao - u tom je slučaju uspio -ili naprosto nije mogao odlučiti što sljedeće učiniti.

Napetost je malo popustila kad je ušao posilni, noseći poslužavnik s priborom za čaj. Još uvijekbez riječi, Randall je natočio čaj i ponudio mi šalicu, pa smo neko vrijeme pijuckali.

“Nemojte mi reći”, napokon sam progovorila. “Dajte da pokušam pogoditi. Ovo je novi oblikuvjeravanja koji ste smislili - da mučite moj mjehur. Posluživat ćete mi pića sve dok vam ne obećamda ću vam sve priznati u zamjenu za pet minuta na kahlici.”

To ga je toliko iznenadilo da se iskreno nasmijao. Smijeh mu je posve preobrazio lice, pa sambez problema mogla shvatiti zašto se u donjoj lijevoj ladici njegova pisaćeg stola nalazi tolikonamirisanih pisama napisanih ženskim rukopisom. Kad je dopustio da mu fasada napukne, smijao sebez sustezanja. Kad je prestao, ponovo se zagledao u mene s malim smiješkom koji mu je ostao nausnama.

“Što god bili, gospođo, barem imate smisla za humor”, primijetio je i potegnuo traku za zvonopokraj vrata. Kad je posilni opet ušao, naredio mu je da me odvede u zahod.

“Ali pripazi da ti usput ne pobjegne, Thompsone”, dodao je otvarajući mi vrata s podrugljivimnaklonom.

Malaksalo sam se naslonila na vrata zahoda u koji me posilni odveo. Osjetila sam olakšanje štonisam u Randallovoj prisutnosti, ali kratkotrajno. I na temelju priča koje sam o njemu čula i natemelju osobnog iskustva, imala sam dovoljno prilika da izvučem zaključke o njegovu pravomkarakteru. Ali mučili su me oni prokleti odbljesci Franka koji su se stalno probijali kroz njegovublistavu i bezobzirnu vanjštinu. Pogriješila sam što sam ga nasmijala, pomislila sam.

Ne obazirući se na smrad, sjela sam na dasku i usredotočila se na sadašnji problem. Nije mi sečinilo vjerojatnim da bih mogla pobjeći. Zanemarimo li budnog Thompsona, Randallov se ured nalaziu zgradi koja je gotovo u samom središtu utvrde. I premda sama utvrda zapravo nije mnogo više odkamene ograde, zidovi su tri metra visoki, a dvostruka vrata dobro su čuvana.

Pomislila sam da bih mogla odglumiti da sam bolesna i ostati u ovom utočištu, ali tu sam idejuodbacila - ne samo zbog neugodna okruženja. Neugodna je istina glasila da nema mnogo smislaotezati ako za to nemam razloga, a nisam ih imala. Nitko ne zna gdje se nalazim, a Randall to nenamjerava nikome reći. On me ima u svojoj vlasti i može me zadržati koliko god želi. Još jedanputsam požalila što sam ga nasmijala. Sadist sa smislom za humor osobito je opasan.

Grozničavo sam se pokušala prisjetiti nečega korisnog što možda znam o satniku i uhvatila se zajedno ime koje sam napola čula i nepažljivo zapamtila. Ponadala sam se da sam ga dobro zapamtila.Bila je to jadna karta za igru, jedina koju sam imala. Duboko sam udahnula, žurno izdahnula i izašlaiz svog utočišta.

Kad sam se vratila u ured, dodala sam malo šećera u šalicu čaja i pažljivo promiješala. A ondamlijeko. Rastegnula sam tu ceremoniju što sam dulje mogla, a onda više nisam mogla odgađati pogledna Randalla. On je opušteno sjedio u svojoj omiljenoj pozi i elegantno držao šalicu čaja u zraku, kakobi me mogao bolje promatrati.

“Dakle?” rekla sam. “Ne morate se brinuti da ćete mi pokvariti apetit jer ga nemam. Štonamjeravate učiniti sa mnom?”

Osmjehnuo se i pažljivo srknuo vrući čaj prije no što je odgovorio.“Ništa.”“Doista?” Iznenađeno sam podigla obrve. “Zar vas je mašta izdala?”

“Ne bih rekao”, odvratio je, pristojno kao i uvijek, a onda me nimalo pristojno još jedanputodmjerio od glave do pete.

“Ne”, rekao je zadržavši pogled na rubu prsluka moje haljine, gdje je utaknuti rupčić ostaviogornji dio mojih dojki vidljivim, “ma koliko bih vam volio održati prijeko potrebnu lekciju o dobrimmanirama, bojim se da ću to zadovoljstvo morati odgoditi na neodređeno vrijeme. Poslat ću vas sasljedećom poštanskom pošiljkom u Edinburgh. A ne bih volio da stignete onamo s vidljivimoštećenjima; moji nadređeni mogli bi to smatrati neuviđavnim od mene.”

“Edinburgh?” Nisam mogla prikriti iznenađenje.“Da. Pretpostavljam da ste čuli za Tolbooth?”Doista sam čula za njega. Bio je to jedan od najpoznatijih i najozloglašenijih zatvora tog

vremena, glasovit po prljavštini, kriminalu, bolesti i mraku. Velik broj tamošnjih zatvorenika umro jene dočekavši suđenje. S mukom sam gutnula i s gutljajem slatkog čaja na silu progutala gorku žuč kojami se podigla u grlu.

Randall je zadovoljno srknuo čaj.“Ondje će vam biti prilično ugodno. Na kraju krajeva, čini se da vi volite izvjesnu prljavštinu i

vlagu u svom okruženju.” Prijekorno je pogledao vlažni rub moje podsuknje, koji je virio ispodhaljine. “Nakon dvorca Leoch, ondje biste se trebali osjećati kao kod kuće.”

Prilično sam sumnjala u to da se u Tolboothu servira tako dobra hrana kao što je ona koja se jedeza Columovim stolom. A zanemarimo li opća pitanja udobnosti, nisam smjela - jednostavno nisamsmjela -dopustiti Randallu da me pošalje u Edinburgh. Ako me ikad zatvore u Tolbooth, nikad se višeneću vratiti u kameni krug.

Došao je trenutak da odigram svoju kartu. Sad ili nikad. Podigla sam šalicu.“Kako vam drago”, odvratila sam mirnim glasom. “A što mislite, što će na to reći vojvoda od

Sandringhama?”Ispustio je šalicu vrućeg čaja u krilo hlača od jelenje kože i napravio nekoliko zvukova koji su

me jako razveselili.“Tsk”, prijekorno sam rekla.Ponovo je sjeo na stolac i bijesno me pogledao. Šalica je ležala na boku, a zeleni sag upijao je

njezin smećkasti sadržaj, ali Randall nije posegnuo za trakom za zvono. Na šiji mu je iskočio malimišić.

Ja sam u međuvremenu otvorila gornju lijevu ladicu njegova pisaćeg stola i pokraj emajliraneburmutice pronašla hrpu uškrobljenih rupčića. Izvukla sam jedan i dodala mu ga.

“Nadam se da vam neće ostati mrlja”, umilno sam mu rekla.“Ne”, rekao je, netremice me gledajući i ne obazirući se na rupčić. “Ne, to nije moguće.”“A zašto nije?” upitala sam ga hinjeno nehajnim tonom, pitajući se o čemu govori.“Zato što bih ja o tome bio obaviješten. Ako radite za Sandringhama, zašto biste se onda,

dovraga, ponašali na tako prokleto smiješan način?”“Možda vojvoda testira vašu odanost”, nasumce sam predložila, spremna da skočim na noge ako

bude potrebno. Stisnuo je šake na bokovima, a odbačeni jahaći bič bio je i previše blizu dohvata naobližnjem stolu.

Šmrknuo je na taj prijedlog.“A možda vi testirate moju lakovjernost. Ili moje strpljenje. Obje su stvari, madam, na vrlo

niskom stupnju.” Zamišljeno je zaškiljio, pa sam se spremila na brzi bijeg.Naglo je skočio na mene, a ja sam odskočila u stranu, dohvatila čajnik i bacila ga na njega.

Izmaknuo mu se, a čajnik je udario o vrata s pristojnim treskom. Posilni, koji mora da je stajao odmahpred vratima, zapanjeno je provirio u sobu.

Teško dišući, satnik mu je nestrpljivo dao znak da uđe.“Uhvati je”, grubo mu je naredio i otišao do stola. Počela sam duboko disati, i u nadi da ću se

smiriti i zato što nisam vjerovala da to mogu učiniti u tako kratkom roku.Ali umjesto da me udari, on je samo otvorio donju desnu ladicu stola, koju nisam imala vremena

istražiti, i izvukao dugački komad tankog užeta.“Kakav to džentlmen drži uže u ladici pisaćeg stola?” ogorčeno sam upitala.“Džentlmen koji je spreman na sve, madam”, promrmljao je i čvrsto mi svezao zapešća iza leđa.“Izlazi!” nestrpljivo je rekao posilnom i oštro kimnuo glavom prema vratima. “I ma što da čuješ,

ne vraćaj se!”Te su riječi zazvučale prilično zloslutno, a kad je još jedanput posegnuo u ladicu moji su se

strahovi pokazali posve opravdanima.Ima nečeg obeshrabrujućeg u vezi s nožem. Muškarci koji su neustrašivi u borbi licem u lice

povući će se pred golom oštricom. Ja sam se povukla sve dok mi se svezane ruke nisu sudarile sazidom okrečenim u bijelo. Oštar sjajni vršak noža spustio mi se među dojke i pritisnuo me.

“A sad ćete mi reći sve što znate o vojvodi od Sandringhama”, uljudno je rekao, a oštrica se jošmalo zarila i napravila udubinu u tkanini moje haljine. “Uzmite si vremena koliko god hoćete, dragamoja. Meni se nimalo ne žuri.” Začuo se sitan zvuk paranja kad je vršak noža probio tkaninu. Osjetilasam sićušni vršak ravno iznad srca, hladan poput straha.

Randall je stao polako povlačiti nož u polukrugu ispod moje dojke. Bijela je košulja zalepetala,gruba se vunena tkanina oslobodila i otpala, a dojka mi je provirila iz košulje. Randall je izgleda dotog trenutka zadržavao dah, jer sada je izdahnuo i pogledao me ravno u oči.

Odmaknula sam se u stranu, ali nisam imala mnogo manevarskog prostora. Našla sam se pritisnutao pisaći stol, hvatajući se svezanim rukama za rub. Ako mi se dovoljno približi, pomislila sam,možda bih mogla leći na leđa i nogama mu izbiti nož iz ruke. Sumnjala sam da me namjerava ubiti,sigurno ne prije no što dozna što točno znam o njegovu odnosu s vojvodom, ali iz nekog razloga, tajmi zaključak nije pružio veliku utjehu.

Nasmiješio se. Osmijeh mu je bio obeshrabrujuće nalik na Frankov, onaj dražesni osmijeh kojimje Frank šarmirao studente i rastapao i najokorjelije činovnike u koledžu. U drugim bih okolnostimamožda smatrala da je ovaj čovjek šarmantan, ali u ovom trenutku... ne.

Brzom mi je kretnjom gurnuo koljeno među noge i pritisnuo ramena. Nisam mogla održatiravnotežu, pa sam nezgrapno pala na stol i glasno kriknula pritisnuvši svezana zapešća. On mi sesilom ugurao među noge, tražeći jednom rukom rub moje suknje da je podigne, dok mi je drugomčvrsto držao dojku, milovao je i štipao. Stala sam se grozničavo otimati, ali smetala mi je suknja.Randall me uhvatio za stopalo i povukao ruku uz moju nogu, podižući mi usput vlažnu podsuknju isuknju i zabacivši ih iznad mog struka, a onda je spustio ruku na svoje jahaće hlače.

Pomalo podsjeća na dezertera Harryja, bijesno sam pomislila. Za Boga miloga, na što je tobritanska vojska spala? Veličanstvena tradicija? Nema od nje ni traga ni glasa!

Nije baš bilo vjerojatno da će moja vika privući pažnju dobronamjernih ljudi usred britanskoggarnizona, ali ja sam ipak napunila pluća i pokušala, više kao pro forma prosvjed nego išta drugo.Očekivala sam da će me Randall zauzvrat ošamariti ili prodrmati da me ušutka, ali, neočekivano, tomu se izgleda svidjelo.

“Samo naprijed, dušo, viči”, promrmljao je zaposlen svojim rasporkom na hlačama. “Ako budešvikala, uživat ću još više.”

Pogledala sam ga ravno u oči i obrecnula se savršeno jasno i grozno neprikladno: “Nosi se!”Jedan pramen tamne kose mu se oslobodio i razbludno pao na čelo. Bio je toliko sličan svom

dalekom praunuku da me obuzeo grozan poriv da raširim noge i podam mu se. Ali onda mi jedivljački stisnuo dojku i taj je poriv smjesta nestao.

Bila sam strašno bijesna, zgrožena, ponižena i ogorčena, ali začudo ne i jako uplašena. A ondasam osjetila grube kretnje na nogama i iznenada shvatila zašto. On u tome ne može uživati ako ja nevičem - a možda čak ni tada.

“Oh, tako ćemo, je li?” rekla sam i smjesta za nagradu dobila šamar. Čvrsto sam stisnula usta iokrenula glavu u stranu, kako ne bih došla u iskušenje da mu dobacim još koju nepromišljenuprimjedbu. Bilo ovo silovanje ili ne, shvatila sam da mi od njegova nestabilnog karaktera prijetivelika opasnost. Skrenula sam pogled s Randalla i iznenada ugledala kretnju na prozoru.

“Bio bih vam zahvalan da maknete ruke s moje žene”, progovorio je hladan, miran glas. Jošuvijek mi držeći ruku na dojci, Randall se ukipio. Na okviru prozora čučao je Jamie, naslanjajućiveliki pištolj s mjedenim drškom preko nadlaktice.

Randall je načas ostao nepomično stajati, kao da ne može vjerovati vlastitim ušima. Dok jepolako okretao glavu prema prozoru, desna mu je ruka, skrivena od Jamiejeva pogleda, ispustilamoju dojku i krišom kliznula prema nožu na pisaćem stolu pokraj moje glave.

“Što ste rekli?” s nevjericom je upitao. Dok je šakom stezao nož, dovoljno se okrenuo da vidi tkoje to progovorio i načas se opet ukipio, a onda nasmijao.

“Bože dragi, pa to je mladi škotski divljak! Mislio sam da sam vas se riješio jedanput zauvijek!Jesu li vam se leđa naposljetku ipak oporavila? A kažete da je ovo vaša žena? Ukusna droljica, baškao i vaša sestra.”

Randall je sada okrenuo ruku, još uvijek djelomice skrivenu tijelom, i uperio mi oštricu na grlo.Preko njegova ramena mogla sam vidjeti Jamieja kako čuči na prozoru, napet poput mačke koja sesprema na skok. Cijev pištolja nije mu zadrhtala, a ni on nije promijenio izraz lica. Jedini znaknjegovih emocija bilo je tamno rumenilo na grlu; ovratnik mu je bio otkopčan, a mali ožiljak na vratuproplamsao je grimiznom bojom.

Gotovo usput, Randall je polako podigao nož kako bi ga Jamie mogao vidjeti, vrškom midodirujući grlo. Napola se okrenuo prema Jamieju.

“Možda bi bilo bolje da bacite taj pištolj ovamo - osim ako vam nije dojadio bračni život.Dakako, ako biste radije postali udovac...” Netremice su se gledali u oči, poput zagrljenih ljubavnika- ni jedan od njih nije se pomaknuo dugu minutu. Naposljetku se Jamiejevo tijelo opustilo iz napetostikao da se sprema na skok. Izdahnuo je u dugom dahu rezignacije i bacio pištolj u sobu. Pao je na podsa zveketom i odsklizao se gotovo do Randallovih nogu.

Randall se hitro sagnuo i podigao ga. Čim mi je maknuo nož s grla, pokušala sam se uspraviti, alion je spustio šaku na moje grudi i gurnuo me natrag u ležeći položaj. Pridržavajući me jednom rukom,drugom je naciljao u Jamieja. Pretpostavila sam da odbačeni nož leži negdje na podu blizu mojihstopala. Da barem imam gipkije nožne prste... bodež koji mi je ležao u džepu bio mi je jednakonedostupan kao da se nalazi na Marsu.

Smiješak nije napuštao Randallovo lice još od trenutka kad se Jamie pojavio. Sad se rastegnuo iotkrio zašiljene pseće zube.

“No, to je već bolje.” Šaka koja mi je pritiskala grudi napustila ih je i vratila se nabreklomrasporku na njegovim jahaćim hlačama. “Baš sam bio usred posla kad ste stigli, dragi moj prijatelju.Oprostit ćete mi ako ga dovršim prije no što se posvetim vama.”

Crvenilo je posve prekrilo Jamiejevo lice, ali ostao je stajati potpuno nepomično, dok mu jepištolj bio naciljan u trbuh. Kad je Randall završio manevriranje, Jamie se bacio na otvorenu cijevpištolja, a ja sam pokušala viknuti ne bih li ga zaustavila, ali usta su mi se osušila od užasa. ZgloboviRandallove ruke pobijeljeli su kad je pritisnuo otponac.

Oroz je škljocnuo o praznu komoru, a Jamiejeva šaka zarila se u Randallov trbuh. Kad je njegovadruga šaka pogodila časnikov nos, začuo se tup hrskavi zvuk, a tanki mlaz krvi štrcnuo je na mojukošulju. Randall je zakolutao očima i skljokao se na pod poput kamena.

Jamie se smjesta našao iza mene, uspravio me na noge i stao mi odvezivati uže sa zapešća.“Ušao si ovamo na blef s praznim pištoljem?” histerično sam graknula.“Da sam imao napunjen pištolj, odmah bih ga ustrijelio, zar ne?” siknuo je Jamie.Uto se začuo bat koraka koji dolaze niz hodnik prema uredu. Jamie mi je odvezao uže i podigao

me na prozorsku dasku. Prozor je ležao dva i pol metra iznad tla, ali koraci su već gotovo stigli dovrata. Skočili smo zajedno.

Prizemljila sam se s treskom od kojeg su mi zadrhtale kosti i zakotrljala se tlom u zbrci suknji ipodsuknji. Jamie me hitro podigao na noge i prislonio na zid zgrade. Začuli smo bat koraka iza uglazgrade, a zatim ugledali šestoricu vojnika, ali oni nisu pogledali u našem smjeru.

Čim su se dovoljno udaljili, Jamie me zgrabio za ruku i povukao prema drugom uglu zgrade.Postrance smo se kretali uza zid i zaustavili se pred samim uglom. Sada sam mogla vidjeti gdje senalazimo. Otprilike šest metara dalje nalazile su se ljestve koje su vodile do uskog nogostupa što seprotezao unutrašnjom stranom vanjskih zidina utvrde. Kimnuo je glavom prema njemu; to nam je biocilj.

Primaknuo mi je glavu i šapnuo: “Kad začuješ prasak, potrči koliko te noge nose i popni se uz oneljestve. Ja ću te slijediti.”

Kimnula sam glavom. Srce mi je mahnito lupalo; kad sam spustila pogled, shvatila sam da mi jejedna dojka još uvijek gola, ali u ovom trenutku nisam mogla mnogo učiniti u vezi s tim. Podigla samskute suknje i spremila se da potrčim.

Uto se s druge strane zgrade začuo snažan prasak, kao da je eksplodirala granata. Jamie megurnuo i ja sam potrčala što sam brže mogla. Skočila sam na ljestve, uhvatila se za njih i počela seuspinjati; osjetila sam kako se drvo trznulo i zatreslo kad je Jamie skočio na ljestve ispod mene.

Kad sam se popela do vrha i okrenula, mogla sam vidjeti čitavu utvrdu iz ptičje perspektive. Izmale zgrade pokraj stražnjeg zida sukljao je crni dim, a ljudi su iz svih smjerova trčali prema njoj.

Jamie se pojavio pokraj mene. “Ovuda.” Pognuto je potrčao nogostupom, a ja sam ga slijedila.Zastali smo pokraj postolja za stijeg na zidu. Zastava nam je žestoko lepršala iznad glava, a uže zadizanje ritmički je udaralo o motku. Jamie je provirio preko zida kao da nešto traži.

Okrenula sam se i pogledala logor. Ljudi su okružili malu zgradu, trčali naokolo i vikali. Malodalje, na jednoj sam strani spazila malu drvenu platformu, visoku metar ili metar i pol, do koje suvodile stube. U sredini je stajao težak drveni stup s prečkom, a s ruku tog križa njihale su se lisičineod užeta.

Jamie je iznenada zvižduknuo, pa sam pogledala preko zida i ugledala Ruperta kako jaše na konjui za sobom vodi Jamiejeva konja. Podigao je pogled prema izvoru zvižduka i doveo konje do zidaispod nas.

Jamie je prerezao konopac s motke za zastavu, a teški crveno-plavi nabori zastave splasnuli su,skliznuli s motke i s fijukom se prizemljili pokraj mene. Jamie je hitro omotao vrh užeta oko jednogpotpornja i bacio ostatak preko zida.

“Hodi!” rekao mi je. “Čvrsto se uhvati za uže objema rukama i podupri se stopalima o zid!Kreni!” Krenula sam, podupirući se stopalima i lagano otpuštajući uže; tanki mi je konopac klizio ušaci i zažario je. Pala sam na tlo pokraj konja i žurno ga zajahala. Jamie je sletio u sedlo trenutakposlije, pa smo krenuli u galopu.

Usporili smo milju ili dvije od logora, kad je postalo očito da nas nitko ne slijedi. Nakon kratkogsavjetovanja, Dougal je zaključio da je najbolje krenuti prema granici Mackintosheve zemlje, jer toje najbliže sigurno područje klana.

“Do večeras bismo mogli stići u Doonesbury, a tamo ćemo vjerojatno biti sigurni. Sutra će sepronijeti glas o nama, ali prijeći ćemo granicu prije no što stigne do tamo.” Već je bila polovicapopodneva; krenuli smo brzim tempom, a naš konj s dvostrukim teretom malo je zaostajao zaostalima. Pretpostavila sam da moj konj još uvijek sretno pase travu u šumarku i čeka da ga odvedekući onaj tko bude imao dovoljno sreće da ga nađe.

“Kako si me pronašao?” upitala sam. Od reakcije na događaje počela sam se tresti, pa sam obavilaruke oko tijela da zaustavim drhtavicu. Odjeća mi se potpuno osušila, ali sam osjećala hladnoću dokosti.

“Zaključio sam da je ipak bolje da te ne ostavim samu, pa sam poslao jednog čovjeka natrag daostane s tobom. Nije te vidio kako odlaziš, ali vidio te kako prelaziš gaz u društvu s engleskimvojnicima”, odgovorio je Jamie hladnim glasom, zbog kojeg ga nisam mogla kriviti. Zubi su mipočeli cvokotati.

“Izne-nenađena sam š-što nisi po-pomislio da sam engleski špijun i o-ostavio me tamo.”“Dougal je htio da te ostavimo. Ali čovjek koji te vidio s vojnicima rekao je da si se otimala.

Morao sam otići i uvjeriti se, barem to.” Pogledao me ne mijenjajući izraz lica.“Imaš sreće, Saskinjo, što sam u onoj sobi vidio to što sam vidio. Sada barem Dougal mora

priznati da nisi povezana s Englezima.”“Do-dougal, ha? A što je s tobom? Š-što ti misliš?” htjela sam znati.Nije mi odgovorio, samo je kratko frknuo. Naposljetku mi se ipak smilovao, trzajem skinuvši

ogrtač od pleda sa sebe i prebacivši ga preko mog ramena, ali nije htio staviti ruku oko mene nidodirnuti me više no što je neophodno. Jahao je u turobnoj tišini, bijesno trzajući uzdama, nimalo

nalik na njegove uobičajene elegantne kretnje.I sama uzrujana i uznemirena, nisam bila raspoložena za njegovu ćudljivost.“Pa, što je onda? Što ti je?” nestrpljivo sam ga upitala. “Za Boga miloga, nemoj se duriti.” Rekla

sam to nešto oštrijim glasom no što sam namjeravala, pa sam osjetila da se još malo ukrućuje.Iznenada je okrenuo glavu konja u stranu i zaustavio ga pokraj ceste. Prije no što sam shvatila što sedogađa, sjahao je i spustio me sa sedla. Nezgrapno sam sletjela na tlo, zateturavši da zadržimravnotežu kad su mi stopala udarila o zemlju.

Dougal i ostali zastali su kad su vidjeli da smo stali. Jamie im je kratkom, oštrom gestom daoznak da nastave dalje, a Dougal mu je odmahnuo da shvaća. “Nemoj se predugo zadržati”, doviknuoje, pa su opet krenuli.

Jamie je pričekao dok nisu dovoljno odmaknuli da nas više ne mogu čuti. Zatim me grubo okrenuoprema sebi. Očito je bio bijesan, na rubu eksplozije. Osjetila sam da i mene hvata bijes. Odakle mupravo da tako postupa sa mnom?

“Duriti!” rekao je. “Duriti, rekla si? Upotrebljavam svu samokontrolu koju imam da te neprodrmam dok ti ne poispadaju zubi, a ti mi kažeš da se ne durim!”

“Što ti je, za ime Boga?” bijesno sam upitala. Pokušala sam se osloboditi iz njegova stiska, alinjegovi su mi se prsti žarili u nadlaktice poput zubaca na klopci za životinje.

“Što mi je? Reći ću ti što mi je, kad me već pitaš!” procijedio je kroza zube. “Umoran sam odtoga da stalno dokazujem kako ti nisi engleski špijun. Umoran sam od toga da stalno pazim na tebe,bojeći se kakvu ćeš glupost učiniti u sljedećem trenutku. A jako sam umoran od toga da me ljudipokušavaju prisiliti da gledam kako te siluju! To mi ne predstavlja nikakav užitak!”

“Misliš da sam ja uživala?” povikala sam. “Želiš li mi reći da je to moja krivica?!” Nato memalo prodrmao.

“Da, to je tvoja krivica. Da si jutros ostala tamo gdje sam ti naredio, ovo se ne bi dogodilo! Aline, ti me ne želiš slušati, jer ja sam ti samo muž, pa zašto da se osvrćeš na mene? Kvragu, radiš svešto ti padne na pamet, i prije no što se snađem, nađem te kako ležiš na leđima s podignutom suknjom,a među nogama ti je najgore smeće u zemlji, na rubu da te uzme pred mojim očima!” Njegov škotskinaglasak, obično jedva primjetan, svake je sekunde postajao sve jači, što je nepogrešiv znak da jeuznemiren i nije mi trebao dodatni pokazatelj.

U tom smo se trenutku već skoro dodirivali nosovima vičući jedno drugom u lice. Jamie je biosav zajapuren od bijesa, a ja sam osjetila da mi je krv sunula u lice.

“To je tvoja krivica, zato što me stalno ignoriraš i sumnjičiš! Rekla sam ti istinu o tome tko sam! Irekla sam ti da nema opasnosti ako pođem s tobom, ali slušaš li ti mene? Ne! Ja sam samo žena, pazašto da se obazireš na ono što ti govorim? Žene moraju postupati kako im se kaže, slijediti naređenjai krotko sjediti skrštenih ruku, čekajući da se njihovi muškarci vrate i da im kažu što da rade!”

Nesposoban da se kontrolira, opet me zatresao.“Da si me poslušala, sada ne bismo morali bježati, sa stotinu crvenih kaputa za petama! Bože,

ženo, ne znam trebam li te zadaviti ili baciti te na tlo i ubiti boga u tebi, ali, Isusa mi, nešto ti želimučiniti.”

Uto sam učinila odlučan pokušaj da ga udarim nogom u jaja. Izmaknuo se i gurnuo mi koljenomeđu noge, čime je učinkovito spriječio sve sljedeće pokušaje.

“Pokušaj to još jedanput pa ću te tako ošamariti da će ti zazvoniti u ušima”, zarežao je.“Ti si divljak i budala”, dahnula sam, nastojeći osloboditi ramena iz njegova stiska. “Misliš li da

sam namjerno dopustila Englezima da me uhvate?”“Da, mislim da si to namjerno učinila, da mi se osvetiš za ono što ti se dogodilo na proplanku!”Zinula sam od čuda.“Na proplanku? S engleskim dezerterima?”“Da! Ti smatraš da sam te tamo trebao zaštititi, i imaš pravo. Ali nisam mogao; morala si to

učiniti sama, i sada mi se osvećuješ tako da namjerno dovodiš sebe, moju ženu, u ruke čovjeka kojije prolio moju krv.”

“Tvoju ženu! Tvoju ženu! Tebi uopće nije stalo do mene! Ja sam samo tvoje vlasništvo; to ti jevažno samo zato što smatraš da sam tvoje vlasništvo, a ne možeš podnijeti da netko uzme nešto štopripada tebi!”

“Da, ti si moje vlasništvo”, zaurlao je i zario mi prste u ramena poput šiljaka. “I da, ti si mojažena, sviđalo se to tebi ili ne.”

“E pa, ne sviđa mi se! Nimalo mi se ne sviđa! Ali ni to nije važno, zar ne? Sve dok sam tu da tigrijem krevet, tebe nije briga što ja mislim ili kako se osjećam! Za tebe je žena samo to - netko u kogaćeš gurnuti kitu kad te spopadne želja!”

Nato je mrtvački problijedio i počeo me žestoko tresti. Glava mi se snažno trznula, a zubizacvokotali, od čega sam se bolno ugrizla za jezik.

“Pusti me!” povikala sam. “Pusti me, gade pohotni!” Namjerno sam upotrijebila izraz kojim sedezerter Harry poslužio na proplanku, pokušavajući ga povrijediti. Ispustio me i odmaknuo se jedankorak, zažarena pogleda.

“Kujo prostačka! Nećeš tako razgovarati sa mnom!”“Razgovarat ću kako god želim! Ne možeš mi ti govoriti što da radim!”“Čini se da ne mogu! Učinit ćeš što hoćeš, ma koga time povrijedila, zar ne? Ti sebična,

svojeglava...”“Povrijedila sam tvoj vražji ponos!” povikala sam. “Ja sam nas oboje spasila na onom proplanku,

a ti to ne možeš podnijeti, zar ne? Samo si stajao tamo! Da nisam imala nož, sada bismo oboje bilimrtvi!”

Dok nisam izrekla te riječi, uopće nisam bila svjesna da se ljutim na njega zato što me nije uspiozaštititi od engleskih dezertera. Da sam bila u trezvenijem raspoloženju, tako nešto uopće mi ne bipalo na pamet. Bila bih mu rekla da to nije njegova krivica. Puka je sreća što sam imala nož, bila bihmu rekla. Ali sada sam shvatila da sam, bilo to racionalno ili ne, nekako osjećala da mu je biladužnost zaštititi me i da me iznevjerio. Možda zato što je on očito tako osjećao.

Stajao je i bijesno me gledao, dašćući od emocija. Kad je opet progovorio, glas mu je bio tih ipromukao od strasti.

“Jesi li vidjela onaj stup u dvorištu utvrde?” Kratko sam kimnula glavom.“E pa, mene su svezali za taj stup, kao životinju, i bičevali do krvi! Te ću ožiljke nositi do smrti.

A da danas popodne nisam imao vrašku sreću, to bi bilo najmanje što bi mi se dogodilo. Vjerojatnobi me prvo bičevali a onda objesili.” Glasno je gutnuo pljuvačku i nastavio.

“I premda sam to znao, ni trenutka nisam oklijevao da odem na to mjesto za tobom, iako sammislio da je Dougal možda u pravu! A znaš li odakle mi pištolj koji sam upotrijebio?” Obamrlo samodmahnula glavom, osjećajući da mi bijes počinje jenjavati. “Ubio sam jednog stražara pokraj zida.On je pucao na mene, zato je pištolj bio prazan. Promašio je, a ja sam ga ubio bodežom i ostaviobodež da mu viri iz prsnog koša kad sam začuo tvoj krik. Ubio bih deset ljudi da dođem do tebe,Claire.” Glas mu je napukao.

“A kad si kriknula, krenuo sam prema tebi, naoružan samo praznim pištoljem i svojim dvjemarukama.” Sada je govorio malo mirnije, ali pogled mu je još uvijek bio divlji od boli i bijesa. Ja samšutjela. Uznemirena užasom svog susreta s Randallom, uopće nisam shvatila kakva mu je očajničkahrabrost trebala da dođe za mnom u utvrdu.

Iznenada se okrenuo od mene i objesio ramena.“Imaš pravo”, rekao je tihim glasom. “Da, imaš pravo.” Bijes mu je iznenada nestao iz glasa, a

zamijenio ga je ton kakav nikad prije nisam čula, čak ni kad je trpio krajnje tjelesne boli.“Povrijeđen mi je ponos. A ponos je gotovo sve što mi je ostalo.” Naslonio je podlaktice na

hrapavu koru borova stabla i pustio da mu glava iscrpljeno padne na njih. Govorio je tako tihimglasom da sam ga jedva čula.

“Razdireš mi dušu, Claire.”Nešto vrlo slično događalo se i s mojom dušom. Nesigurno sam mu prišla s leđa. Nije se

pomaknuo, čak ni kad sam ga zagrlila oko struka. Naslonila sam obraz na njegova pogrbljena leđa.Drhtao je, a košulja mu je bila vlažna, promočena znojem od siline strasti.

“Žao mi je”, jednostavno sam rekla. “Molim te, oprosti mi.” Okrenuo se i čvrsto me zagrlio.Osjetila sam da mu drhtavica postupno popušta.

“Opraštam ti, curo”, napokon mi je promrmljao u kosu. Zatim me pustio i pogledao, trijezno iformalno.

“I meni je žao”, rekao je. “Zamolit ću te da mi oprostiš na mojim riječima, rekao sam više no štosam mislio. Hoćeš li i ti oprostiti meni?” Nakon njegovih posljednjih riječi, jedva sam smatrala damu imam što oprostiti, ali kimnula sam glavom i stisnula mu ruke.

“Opraštam ti.”U opuštenijoj tišini, opet smo zajahali konja. Pred nama se protezao dug komad ravne ceste i ja

sam daleko naprijed spazila mali oblak prašine koji su Dougal i ostali ostavljali za sobom.Jamie je opet bio sa mnom; pridržavao me jednom rukom dok smo jahali, pa sam se osjećala

sigurnije. Ali nejasan osjećaj povrijeđenosti i distance nije nestao; još uvijek nismo zaliječili sverane. Oprostili smo jedno drugom, ali riječi koje smo izgovorili zadržale su se u sjećanju i nisu bilezaboravljene.

S

22.

Razračunavanje

tigli smo u Doonesbury dobrano poslije mraka. Srećom, bilo je to prilično veliko mjesto, spostajom za kočiju i gostionicom. Dok je plaćao gostioničaru, Dougal je načas zažmirio od

muke; trebalo je izdvojiti priličan broj dodatnih srebrnjaka da bi se osigurala gostioničareva šutnja onašoj nazočnosti.

Ali srebrnjaci su nam također osigurali obilnu večeru i mnogo piva. Unatoč hrani, večera jeprotekla u sumornoj atmosferi, uglavnom u tišini. Sjedeći u poderanoj haljini, skromno pokrivenojJamiejevom košuljom, očito sam bila u nemilosti. Svi osim Jamieja ponašali su se kao da samnevidljiva, a čak ni on nije učinio mnogo više nego da s vremena na vrijeme gurne kruh i meso u momsmjeru. Osjetila sam olakšanje kad smo napokon otišli u sobu na katu, premda je bila mala i skučena.

S uzdahom sam se skljokala na krevet, ne obazirući se na stanje posteljine.“Mrtva sam umorna. Ovo je bio naporan dan.”“Da, to je točno.” Jamie je otkopčao ovratnik i manšete i otpasao remen za mač, ali nije se

pokrenuo da se razodjene dalje. Izvukao je remen iz korica i udvostručio ga, zamišljeno svijajućikožu.

“Dođi u krevet, Jamie. Što čekaš?”Prišao je krevetu i zastao, blago njišući pojas naprijed-natrag.“Pa, curo, bojim se da večeras moramo riješiti još jednu stvar prije spavanja.” Osjetila sam

iznenadan ubod strepnje.“Što to?”Nije mi odmah odgovorio. Namjerno nije sjeo na krevet do mene; umjesto toga primaknuo je

stolac i sjeo na njega, sučelice meni.“Shvaćaš li ti, Claire, da smo svi mi danas popodne mogli biti ubijeni?” upitao me tihim glasom.Posramljeno sam oborila pogled na poplun.“Da, shvaćam. To je moja krivica. Žao mi je.”“Dakle shvaćaš”, rekao je. “A znaš li što bi se dogodilo da je netko od nas učinio takvu stvar i

doveo ostale u opasnost? Vjerojatno bi ga bičevali ili bi mu odsjekli uši, a možda bi ga i ubili na licumjesta.” Problijedjela sam.

“Ne, nisam to znala.”“Ja znam da ti još nisi posve upoznala naše običaje, i to ti je neka isprika. Ali ja sam ti rekao da

ostaneš skrivena. Da si me poslušala, do ovoga ne bi došlo. Sad će nas Englezi posvuda tražiti, paćemo se morati skrivati danju i putovati noću.”

Zastao je. “A što se tiče satnika Randalla... e pa, to je već nešto drugo.”“Jako mi je žao, Jamie”, rekla sam. Jamie je na moju ispriku odmahnuo rukom.

“Eh, da si time povrijedila samo mene, ne bih to više nikad spomenuo. Iako, kad već razgovaramoo tome”, dobacio mi je oštar pogled, “reći ću ti da me je gotovo ubilo kad sam vidio tu životinju srukama na tebi.” Skrenuo je pogled na vatru, smrknuta lica, kao da u sebi ponovo proživljavadanašnje događaje.

Pomislila sam da mu ispričam o Randallovim... teškoćama, ali bojala sam se da bi to učinilo višeštete nego koristi. Očajnički sam ga željela zagrliti i zamoliti da mi oprosti, ali nisam ga se usudiladodirnuti. Nakon dugog trenutka tišine, uzdahnuo je, ustao i remenom se lagano lupnuo o bedra.

“Dobro onda”, rekao je. “Najbolje da to obavimo. Napravila si veliku štetu ne poslušavši mojenaredbe i zbog toga ću te kazniti, Claire. Sjećaš li se što sam ti rekao kad sam te jutros ostavio?”Dobro sam se toga sjećala, pa sam žurno skočila preko kreveta i naslonila se leđima na zid.

“Što želiš reći?”“Znaš ti dobro što želim reći”, odgovorio je čvrstim glasom. “Klekni pokraj kreveta i podigni

suknju, curo.”“Neću to učiniti!” Čvrsto sam objema rukama uhvatila visoku nogu kreveta i povukla se još

dublje u kut.Jamie me načas škiljeći gledao, razmišljajući što da učini. Sinulo mi je da je dobrih dvadesetak

kila teži od mene i da ga ništa ne sprečava da mi učini što god poželi. Ali naposljetku se ipak odlučioza razgovor a ne za akciju, pa je pažljivo odložio remen i dopuzao preko kreveta do mene.

“Slušaj, Claire...” počeo je.“Rekla sam ti da mi je žao!” planula sam. “A to sam ozbiljno mislila. Nikad više neću učiniti

nešto slično!”“U tome i jest stvar”, polako je odvratio. “Ti bi to mogla opet učiniti. A to je zato što ne shvaćaš

stvari dovoljno ozbiljno. Mislim da ti dolaziš s mjesta gdje su stvari lakše. U tvom svijetu, zanemaritizapovijedi i uzeti stvari u svoje ruke nije pitanje života i smrti. U najgorem slučaju, time možešnekoga dovesti u neugodnu situaciju ili naljutiti, ali to vjerojatno nikoga neće ubiti.” Gledala samkako prstima nabire smećkasti pled kilta i sređuje misli.

“Neugodna je istina da na mjestima i u vremenima kao što je ovo, sitna djela mogu imati vrloozbiljne posljedice - osobito za čovjeka poput mene.” Vidio je da sam na rubu suza i potapšao me poramenu.

“Ja znam da ti nikad ne bi namjerno dovela u opasnost ni mene ni bilo koga drugog. Ali lako bi tomogla učiniti nenamjerno, kao što si učinila danas, zato što mi još uvijek ne vjeruješ kad ti kažem dasu stvari opasne. Ti si navikla razmišljati vlastitom glavom, i znam”, postrance me pogledao, “da nisinaviknuta da ti muškarac govori što da radiš. Ali moraš to naučiti, za dobro svih nas.”

“U redu”, polako sam odvratila. “Shvaćam. Dakako, imaš pravo. U redu, odsad ću slušati tvojezapovijedi, čak ako se i ne slažem s njima.“

“Dobro.” Ustao je i dohvatio remen. “A sad, ustani s kreveta da to obavimo.”Zinula sam od šoka.“Što! Pa rekla sam ti da ću te odsad slušati!”S očajanjem je uzdahnuo i opet sjeo na stolac. Mirno me pogledao.“Slušaj me sad. Kažeš mi da razumiješ i ja ti vjerujem. Ali razlika je razumjeti nešto i doista to

znati duboko u sebi.” Nevoljko sam kimnula glavom.

“U redu. E sad, moram te kazniti, i to iz dva razloga: prvo, zato da to doista shvatiš.” Iznenada senasmiješio. “Iz osobnog ti iskustva mogu reći da dobre batine natjeraju čovjeka da razmotri stvari uozbiljnijem svjetlu.” Čvršće sam stisnula nogu kreveta.

“A drugi je razlog ovaj”, nastavio je. “Moram to učiniti zbog ostalih. Sigurno si primijetila kakosu se svi večeras držali.” Doista sam to primijetila. Za večerom mi je bilo tako neugodno da samosjetila olakšanje kad sam pobjegla u sobu.

“Postoji nešto što se zove pravda, Claire. Svima si nanijela nepravdu i za to moraš biti kažnjena.”Duboko je uzdahnuo. “Ja sam ti muž, pa je moja dužnost da to učinim. A to ću i učiniti.”

Snažno sam se protivila tom prijedlogu, i to iz nekoliko razloga. Što god da je u ovoj situacijipravedno - a morala sam priznati da je Jamie barem djelomice u pravu - pomisao da me itko tuče, izbilo kojeg razloga, duboko je vrijeđala moj osjećaj samopoštovanja.

Osjećala sam duboku izdaju što mi muškarac kojeg sam smatrala prijateljem namjerava učinititakvo što. A moj nagon samoodržanja bio je užasnut mišlju da se prepustim na milost i nemilostnekome tko rukuje dvosjeklim mačem od osam kila kao da je metlica za muhe.

“Neću ti dopustiti da me istučeš”, rekla sam odlučnim glasom, čvrsto stežući nogu kreveta.“Oh, nećeš?” Podigao je crvenkastožute obrve. “E pa, moram ti reći, curo, ne vjerujem da ti o

tome odlučuješ. Sviđalo se to tebi ili ne, ti si mi žena. Kad bih ti poželio slomiti ruku ili hraniti tesamo kruhom i vodom, ili ne puštati te danima iz sobe - a nemoj misliti da me ne dovodiš u iskušenje- mogao bih to učiniti, a kamoli da ti ugrijem stražnjicu.”

“Vikat ću!”“Vjerojatno. Ako ne prije, onda sigurno kad te počnem tući. Ti imaš dobra pluća, pa očekujem da

će te čuti sve do najbliže farme.” Odbojno se nacerio i prešao preko kreveta po mene.S izvjesnim mi je teškoćama raširio prste i snažno me povukao na rub kreveta. Ja sam ga udarila

nogom u cjevanicu, ali nisam imala cipele pa ga nisam ozlijedila. Malo je zastenjao i uspio me polećina krevet, licem nadolje, i svinuti mi ruke da me zadrži u tom položaju.

“Učinit ću to, Claire! Ako se ne budeš opirala, smatrat ću da je račun podmiren s dvanaestudaraca.”

“A ako se budem opirala?” upitala sam drhtavim glasom. Dohvatio je remen i lupnuo njime osvoju nogu s gadnim pljeskom.

“Onda ću ti staviti koljeno na leđa i tući te dok me ruka ne zaboli, a upozoravam te, ti ćeš seumoriti mnogo prije mene.”

Odmakla sam se od kreveta i okrenula se da ga pogledam u lice, stegnutih šaka.“Barbarine! Sadistu!” bijesno sam prosiktala. “Ti ovo činiš radi vlastitog užitka! Nikad ti to neću

oprostiti!” Jamie je zastao i svinuo remen.“Ne znam što je to sadist”, odgovorio mi je mirnim glasom. “A ako ti ja oprostim za ovo

popodne, vjerujem da ćeš i ti oprostiti meni, čim budeš opet u stanju sjediti.”“A što se tiče užitka...” Usne su mu zatitrale. “Rekao sam da te moram kazniti. Nisam rekao da u

tome neću uživati.”Pozvao me prstom.“Dođi ovamo.”

Sutradan ujutro oklijevala sam napustiti sklonište naše sobe, pa sam se vrzmala po sobi vežući irazvezujući vrpce na haljini i četkajući kosu. Nisam progovorila ni riječi s Jamiejem od sinoć, ali onje primijetio da oklijevam i ohrabrio me da izađem s njim na doručak.

“Ne moraš strahovati od susreta s ostalima, Claire. Vjerojatno će te malo zadirkivati, ali neće bitiništa strašno. Glavu gore!” Kvrcnuo me ispod brade, a ja sam ga ugrizla za ruku, oštro ali ne iduboko.

“Ooh!” Povukao je prste. “Pazi se, curo; ne znaš gdje su mi prsti bili.” Ostavio me hihoćući se iotišao na doručak.

Nije čudo da je dobro raspoložen, ogorčeno sam pomislila. Ako je sinoć htio osvetu, dobio ju je.Provela sam vrlo neugodnu noć. Moj kolebljivi pristanak trajao je točno do prvog bolnog udarca

kožnatog remena po mesu. Uslijedila je kratka i žestoka borba, koja je Jamieju ostavila krvav nos, tridražesne brazgotine na obrazu i velik ugriz na zapešću. Kao što se moglo i očekivati, ja sam završilanapola umotana u masni poplun s koljenom na leđima, istučena gotovo do smrti.

Pokazalo se da je Jamie bio u pravu, prokleta mu bila crna škotska duša. Muškarci su mepozdravili suzdržano ali prijateljski; sinoćnje neprijateljstvo i prezir nestali su bez traga.

Dok sam stavljala jaja na tanjur, prišao mi je Dougal i očinski me zagrlio oko ramena.“Nadam se da Jamie sinoć nije bio previše grub prema vama, curo. Blago rečeno, zvučalo je kao

da vas kolje.”Jako sam se zarumenjela i okrenula se kako me ne bi vidio. Nakon Jamiejevih neugodnih

primjedaba, čvrsto sam odlučila držati jezik za zubima tijekom cijelog iskušenja. Ali, kad je došlo dotoga, izazvala bih samu Sfingu da drži jezik za zubima dok je Jamie Fraser mlati remenom.

Dougal se okrenuo Jamieju, koji je za stolom jeo kruh i sir. “Hej, Jamie, nisi baš morao napolaubiti curu. I nježan podsjetnik bio bi dovoljan.” Ilustrirao je svoje riječi čvrsto me pljesnuvši postražnjici, a ja sam se trgla od boli i mrko ga pogledala.

“Žuljevi na guzici nikad nikog nisu ubili”, dobacio je Murtagh s punim ustima kruha.“Istina”, odvratio je Ned. “Sjednite ovamo, curo!”“Radije ću stajati, hvala”, dostojanstveno sam odvratila, našto su svi prasnuli u smijeh. Jamie se

zadubio u rezanje komada sira, pažljivo izbjegavajući moj pogled.Tijekom dana još su me malo dobroćudno zadirkivali, a svaki od muškaraca našao je neku izliku

da me s hinjenom sućuti potapše po stražnjici, ali sve u svemu, bilo je podnošljivo, pa sam i protivvolje počela vjerovati da je Jamie možda imao pravo, premda me još uvijek spopadala želja da gazadavim.

Budući da sjedenje nije dolazilo u obzir, tijekom prijepodneva obavljala sam sitne poslove kaošto je šivanje i prišivanje dugmadi, što sam mogla obaviti stojeći uz prozor, pod izlikom da mi zašivanje treba svjetlost. Ručak sam pojela stojeći, a onda smo svi otišli u svoje sobe da se odmorimo.Dougal je odlučio da pričekamo do mraka prije no što krenemo prema sljedećoj postaji na našemputovanju, Bargrennanu. Jamie me slijedio u našu sobu, ali ja sam mu zalupila vrata pred nosom.Neka opet spava na podu.

Sinoć je bio prilično taktičan; odmah nakon obavljena posla opet je stavio remen i bez riječiizašao iz sobe. Vratio se sat vremena poslije, kad sam već ugasila svjetlo i legla u krevet, ali imao jedovoljno pameti da ne legne u krevet do mene. Zagledao se u tamu gdje sam ja nepomično ležala, a

onda je duboko uzdahnuo, umotao se u svoj ogrtač i legao na pod pokraj vrata.Bila sam previše bijesna, uznemirena i tjelesno ozlijeđena da bih mogla zaspati, pa sam veći dio

noći ležala budna, naizmjence razmišljajući o onome što mi je Jamie rekao i želeći ustati i udariti ganogom u neko osjetljivo mjesto.

Da sam mogla biti objektivna, za što nisam bila raspoložena, možda bih priznala sebi da je imaopravo kad je rekao da ne shvaćam stvari dovoljno ozbiljno. Ali nije imao pravo kad je rekao da sustvari manje opasne u mom vremenu - ma gdje ono bilo. Zapravo, pomislila sam, istina je vjerojatnijeupravo suprotna.

Na razne načine, ovo mi je doba još uvijek izgledalo nestvarno, kao da gledam kakav kazališnikomad ili natjecanje za najljepšu haljinu. U usporedbi s prizorima mehaniziranog masovnog ratovanjaiz mog vremena, svi sitni i žestoki sukobi što sam ih ovdje vidjela - nekoliko ljudi naoružanihmačevima i mušketama - izgledali su mi više slikoviti nego prijeteći.

Mučile su me proporcije. Čovjek ubijen mušketom isto je tako mrtav kao i čovjek ubijengranatom. Riječ je samo o tome da granata ubija na bezličan način, uništavajući desetke ljudi, dok izmuškete puca jedan čovjek koji gleda u oči onoga kojeg ubija. A meni je to više nalikovalo naumorstvo nego na ratovanje. Koliko ljudi treba poginuti da bi se to moglo nazvati ratom? Moždatoliko da ne moraju doista vidjeti jedan drugoga? A ipak, za Dougala, Jamieja, Ruperta i Neda ovo jeočigledno rat - ili barem ozbiljan posao. Čak je i mali Murtagh, s licem štakora, imao razloga zanasilje, osim prirodnih sklonosti.

A koji su to razlozi? Da bi vladao jedan kralj umjesto drugoga? Hanoveri i Stuarti? Za mene su tobila samo imena s karte na zidu školske učionice. Kako se to može usporediti s nezamislivim zlomHitlerova Reicha? Pretpostavljam da se ti vladari razlikuju za one koji žive pod njihovom vlašću,premda se meni te razlike čine trivijalnima. Ali kad se pravo da čovjek živi onako kako želi, smatralotrivijalnim? Je li pravo da čovjek sam odabere svoju sudbinu manje vrijedno od potrebe da seizbjegne veće zlo? Razdraženo sam se promeškoljila u krevetu i oprezno protrljala bolnu stražnjicu.Zapiljila sam se u Jamieja, koji je ležao sklupčan pokraj vrata. Disanje mu je bilo ravnomjerno aliplitko; možda ni on ne može zaspati. Ponadala sam se da je .tako.

Isprva sam bila sklona gledati na cijelu svoju neobičnu i nesretnu pustolovinu kao na melodramu;takve se stvari naprosto ne događaju u stvarnom životu. Doživjela sam mnogo šokova otkako samzakoračila kroz onaj procjep u kamenu, ali najgori od njih dogodio mi se danas popodne.

Jack Randall, toliko sličan Franku, a ipak tako strašno različit od njega. Kad mi je spustio ruku nadojku, to je iznenada stvorilo vezu između mog prijašnjeg života i života koji sam sada vodila ispojilo moje odvojene stvarnosti s praskom, poput udara groma. A tu je i Jamie: njegovo lice,ukočeno od straha na prozoru Randallove sobe, izobličeno bijesom pokraj ceste, ukočeno od bolizbog mojih uvreda.

Jamie. Bez dvojbe, Jamie je stvaran, stvarniji no što mi je ikad itko bio, stvarniji čak i od Frankai života što sam ga vodila u 1945. godini. Jamie, nježni ljubavnik i dvolični gad.

Možda je u tome dio problema. Jamie mi je tako potpuno ispunjavao osjetila da mi se svijet okonjega činio gotovo nevažnim. Ali nisam si više mogla dopustiti da zanemarujem taj svijet. Moja ga jenesmotrenost danas popodne umalo ubila, a želudac mi se okrenuo na pomisao da ga izgubim.Iznenada sam se uspravila na krevetu, s namjerom da ga odem probuditi i kažem mu neka legne ukrevet pokraj mene. Ali kad sam svom svojom težinom sjela na rezultate njegovih djela, isto sam setako naglo predomislila i bijesno se spustila natrag na trbuh.

Nakon što sam tako provela noć, razapeta između napadaja bijesa i filozofskih razmatranja, bilasam posve iscrpljena. Spavala sam cijelo popodne i pospano se odvukla na laganu večeru kad meRupert probudio upravo prije mraka.

Dougal mi je kupio novog konja, nedvojbeno se zgrčivši zbog troška. Bila je to dobra kobila,premda neskladno građena, blaga pogleda i kratke, čekinjaste grive, pa sam joj smjesta dala imeDikica.

Nisam računala s učincima dugotrajnog jahanja nakon jakog premlaćivanja. Sumnjičavo sampogledala kruto sedlo na Dikičinim leđima, iznenada shvativši što me čeka. A onda je debeli ogrtačpao preko sedla, a Murtaghovo sjajno crno štakorsko oko zavjerenički mi je namignulo s druge stranekobile. Odlučila sam patiti u dostojanstvenoj tišini i sjela u sedlo, turobno stisnuvši zube.

Činilo se da među muškarcima postoji neizrečena zavjera galantnosti; naizmjence su se u čestimintervalima zaustavljali da isprazne mjehur, što mi je omogućavalo da na nekoliko minuta sjašem ikriomice protrljam svoju bolnu pozadinu. S vremena na vrijeme, netko bi predložio da zastanemozbog pića, što je zahtijevalo da i ja stanem, budući da je Dikica nosila boce s vodom.

Drmusali smo se nekoliko sati na taj način, ali bol se postupno pogoršavao, pa sam seneprestance premještala u sedlu. Napokon sam poslala dostojanstvenu patnju dovraga i zaključila danaprosto moram sjahati.

“Stoj!” rekla sam Dikici i naglo sjahala. Dok sam se pretvarala da pregledavam njezino prednjelijevo kopito, polako su nas okružili ostali konji.

“Bojim se da je imala kamen u potkovi”, slagala sam. “Izvukla sam ga, ali radije bih malo hodalas njom, ne želim da počne hramati.”

“Ne, to ne smijemo dopustiti”, složio se Dougal. “U redu, hodajte malo s njom, ali netko moraostati s vama. Ovo nije baš prometna cesta i ne možemo vas ostaviti samu.” Jamie je smjesta sjahao.

“Ja ću ostati s njom”, tiho je rekao.“Dobro. Nemojte se predugo zadržavati, moramo stići u Bargrennan prije zore. Nađimo se kod

znaka Crvenog vepra, gostioničar nam je prijatelj.” Dao je znak ostalima da krenu za njim, pa sunastavili oštrim kasom i ostavili nas u prašini.

Nekoliko mučnih sati u sedlu nije mi popravilo raspoloženje. Neka Jamie pješaci sa mnom. Neka samprokleta ako budem razgovarala s tim sadističkim, nasilnim divljakom.

Na svjetlu polumjeseca koji se dizao nebom, nije mi izgledao bogzna kako nasilno, ali samzatomila osjećaje i nastavila hramati, pažljivo izbjegavajući njegov pogled.

Moji zloupotrijebljeni mišići isprva su prosvjedovali zbog vježbe na koju nisu bili navikli, alinakon otprilike pola sata počela sam se mnogo lakše kretati.

“Sutra ćeš se osjećati mnogo bolje”, nehajno je primijetio Jamie. “Premda nećeš moći sjediti beznelagode do preksutra.”

“A po čemu si ti takav stručnjak?” planula sam. “Često tučeš ljude?”“Pa, ne baš”, odgovorio je, neuznemiren mojim tonom. “Ovo mi je prvi put da sam nekoga

istukao. Ali zato imam veliko iskustvo s druge strane.”“Ti?” Zinula sam od čuda. Nisam mogla zamisliti da itko podiže remen na ovu visoku masu

mišića i tetiva.

Kad mi je vidio izraz lica, nasmijao se. “Kad sam bio malo manji, Saskinjo. Ne mogu se ni sjetitikoliko sam puta dobio remenom po stražnjici između svoje osme i trinaeste godine. Tada samprerastao oca, pa mu je postalo nezgrapno da me naprći preko ograde.”

“Otac te tukao?”“Da, najčešće on. Naravno, tukao me i učitelj u školi, a tu i tamo i Dougal ili neki drugi ujak,

zavisno od toga gdje sam bio i što sam učinio.”Unatoč odluci da ga ignoriram, to me zainteresiralo.“A što si obično učinio?”Opet se nasmijao na mirnom noćnom zraku, tihim ali zaraznim smijehom.“Pa, ne sjećam se svih slučajeva. Ali rekao bih da sam najčešće i zaslužio batine. Ne vjerujem da

me tata ikad istukao bez razloga, blago rečeno.” Minutu je zamišljeno hodao bez riječi.“Hm. Da vidimo. Jedanput sam dobio batine zato što sam kamenjem gađao kokoši, jedanput zato

što sam jahao na kravama i previše ih iscrpio za mužnju, a jedanput zato što sam pojeo sav džem skolača a njih ostavio. Ah, da, jedanput zato što nisam zatvorio vrata staje pa su konji izašli, jedanputzato što sam zapalio golubinjak - to je bio nesretan slučaj, nisam to namjerno učinio - a jedanput zatošto sam izgubio školske udžbenike - to sam učinio namjerno...” Zastao je i slegnuo ramenima kad samse protiv volje nasmijala.

“Uobičajene stvari. Ali najčešće zato što sam nešto rekao kad sam trebao šutjeti.”Frknuo je sjetivši se nečega. “Jedanput je moja sestra Jenny razbila vrč. Toliko se razljutila kad

sam je zadirkivao da je izgubila živce i bacila ga na mene. Kad je tata došao, zahtijevao je da mukažemo tko je razbio vrč, a ona se previše uplašila da bi priznala, pa me samo pogledala,razrogačenih i uplašenih očiju - oči su joj plave kao i meni, ali ljepše, obrubljene crnimtrepavicama.” Opet je slegnuo ramenima. “I tako sam rekao ocu da sam ga ja razbio.”

“Jako plemenito!” sarkastično sam odvratila. “Sestra ti je zacijelo bila zahvalna.”“No da, možda bi i bila. Samo što je otac cijelo vrijeme stajao s druge strane otvorenih vrata, pa

je vidio što se doista dogodilo. Tako da je nju išibao zato što je izgubila živce i bacila vrč, a mene jeišibao dvaput; jedanput zato što sam je zadirkivao, a drugi put zato što sam lagao.”

“To nije pravedno!” ogorčeno sam rekla.“Moj otac nije uvijek bio nježan, ali obično je bio pravedan”, mirno je odvratio Jamie. “Rekao je

da je istina istina i da ljudi moraju preuzeti odgovornost za svoja djela, što je točno.” Postrance mepogledao.

“Ali rekao mi je da je velikodušno od mene što sam preuzeo krivicu na sebe, i premda me morakazniti, mogu odabrati želim li da me išiba ili da odem u krevet bez večere.” Skrušeno se nasmijao izavrtio glavom. “Tata me prilično dobro poznavao. Odabrao sam šibanje bez razmišljanja.”

“Ti si prava izjelica, Jamie”, rekla sam.“Istina”, nasmijao se bez ogorčenja, “uvijek sam i bio. A i ti si, žderonjo”, rekao je svom konju.

“Strpi se malo, dok ne stanemo na odmor.” Povukao je uzde i odmaknuo znatiželjnu njušku svog konjaod primamljivog busenja trave uz cestu.

“Da, moj je otac bio pravdan”, nastavio je, “i obziran u vezi s tim, premda ja u ono doba tosigurno nisam znao cijeniti. Ako bih učinio kakvu psinu, nije me puštao da čekam na batine nego bime odmah kaznio - ili čim bi za nju doznao. Uvijek se pobrinuo da znam zašto dobivam batine, a ako

sam se htio braniti, uvijek bi me saslušao.” Dakle, to mi pokušavaš reći, pomislila sam. Neodoljivispletkaru! Sumnjala sam da će me šarmom uspjeti odvratiti od čvrste namjere da mu prvom prilikomiskopam oči, ali samo neka izvoli pokušati.

“Jesi li se ikad uspio opravdati?” upitala sam ga.“Nisam. U većini slučajeva, sve je bilo jasno, a optuženik je sam sebe osudio. Ali katkad bih

uspio malo ublažiti kaznu.” Protrljao je nos.“Jedanput sam mu rekao da je premlaćivanje sina najneciviliziraniji način nametanja svoje volje.

Odgovorio mi je da imam otprilike isto toliko razuma kao i stup pokraj kojeg stojim, a vjerojatno imanje. Rekao mi je da je poštovanje roditelja jedan od kamena temeljaca civiliziranog ponašanja idok to ne naučim, bolje mi je da se naviknem gledati svoje nožne prste dok mi jedan od mojihbarbarskih roditelja praši tur.”

Ovog puta nasmijala sam se zajedno s njim. Na cesti je vladao mir, ona vrsta potpune tišine kojavas okruži kad ste miljama daleko od bilo koga drugog. Takvu je tišinu teško naći u mommnogoljudnijem vremenu, kad ljudi šire svoj utjecaj pomoću strojeva, pa pojedinac može napravitiisto toliko buke kao i čitava gomila ljudi. Ovdje su jedini zvukovi bili šum biljaka, povremenikreštavi zov noćne ptice i mekani mukli odjeci konjskih kopita.

Sada sam već malo lakše hodala jer su mi se zgrčeni mišići počeli opuštati od vježbe. A dok samslušala Jamiejeve šaljive i skromne priče, i moja je ljutnja malo popustila.

“Naravno, nimalo nisam volio dobivati batine, ali ako sam mogao birati, više sam ih voliodobivati od tate nego od učitelja. U učionici bismo ih najčešće dobili remenom po dlanu, a ne postražnjici. Otac je govorio da ne bih mogao obaviti nikakav posao kad bi me išibao po ruci, a ako meišiba po stražnjici, barem neću pasti u iskušenje da sjedim i ljenčarim.”

“Obično bismo svake godine dobili novog učitelja. Učitelji nisu dugo ostajali - najčešće bipostali farmeri ili se preselili u bogatije krajeve. Tako su slabo plaćeni da su uglavnom mršavi igladni. Imao sam jednog učitelja koji je bio tako debeo da nisam mogao povjerovati da je doistaučitelj, izgledao mi je kao prerušeni svećenik.” Prisjetila sam se debeljuškastog malog oca Baina ikimnula glavom u znak slaganja.

“Jednog se osobito dobro sjećam, jer nas je tjerao da stanemo pred razred s ispruženim rukama, aonda bi nam nadugačko i naširoko držao predavanja o našim manama prije no što bi nas počeokažnjavati, a i između udaraca. Stajao bih s ispruženom rukom, pun kajanja, moleći se da prestanepropovijedati i prijeđe na posao, prije no što izgubim hrabrost i počnem plakati.”

“Pretpostavljam da mu je to i bila namjera”, rekla sam, i protiv volje suosjećajući s njim.“O, da”, odvratio je bez oklijevanja. “Ali trebalo mi je izvjesno vrijeme da to shvatim. A kad

sam napokon shvatio, obično nisam mogao držati jezik za zubima.” Uzdahnuo je.“I što se dogodilo?” Sada sam već gotovo zaboravila na bijes.“Pa, jednog dana natjerao me da ustanem - često me tukao zato što nisam mogao dobro pisati

desnom rukom pa sam stalno pisao lijevom. Lupio me triput - trebalo mu je gotovo pet minuta da toobavi, tom gadu - pa me stao vrijeđati da sam glupi, lijeni i tvrdoglavi mladi nesposobnjaković prijeno što me opet udario. U ruci mi je žestoko gorjelo, jer to mi je bila druga kazna tog dana, a bio samuplašen jer sam znao da ću dobiti grozne batine kad se vratim kući - to je bilo pravilo; ako bih dobiobatine u školi, opet bih ih dobio čim bih se vratio kući, jer otac je smatrao da je školovanje važno -no, izgubio sam živce.” Kao da želi zaštititi osjetljivi dlan, lijevom je rukom nesvjesno stegnuo uzdu.

Zastao je i pogledao me. “Ja malokad gubim živce, Saskinjo, i obično to požalim.” A to je,pomislila sam, najbliže isprici koju ću dobiti.

“Jesi li i tada požalio?”“Pa, stegnuo sam šake i bijesno ga pogledao - bio je visok i mršav tip, možda dvadeset godina

star, premda je meni izgledao stariji - a onda sam mu rekao: ‘Ne bojim vas se i nećete me natjerati dazaplačem, ma koliko me jako udarili!’ On je nato duboko udahnuo i polako izdahnuo. Pretpostavljamda sam pogriješio što sam mu to rekao dok je još uvijek držao remen u ruci.”

“Nemoj mi reći”, odvratila sam. “Pokušao ti je dokazati da nisi u pravu.”“O da, pokušao je.” Jamie je kimnuo glavom, a lice mu je bilo u mraku pod oblačnim nebom. U

glasu mu se osjećalo izvjesno turobno zadovoljstvo.“Znači da nije uspio?”Zatresao je čupavom glavom. “Nije. Ili me barem nije uspio natjerati da zaplačem. Ali svakako

me natjerao da požalim što nisam držao jezik za zubima.”Načas je zastao i okrenuo lice prema meni. Oblaci su se na trenutak razdvojili, a svjetlost mu je

dotakla rubove čeljusti i obraza, pa je izgledao pozlaćeno, kao jedan od Donatellovih arhanđela.“Kad ti je Dougal opisivao moj karakter, prije no što smo se vjenčali, je li ti kojim slučajem

spomenuo da sam katkad pomalo tvrdoglav?” Kose oči sijevnule su, sličnije Luciferu nego Mihaelu.Nasmijala sam se. “Blago rečeno. Ako se dobro sjećam, rekao je da su Fraseri tvrdoglavi kao

stijene, a ti da si najgori od svih. Zapravo”, dodala sam pomalo suho, “to sam i sama primijetila.”Nasmiješio se i skrenuo konja da zaobiđe duboku lokvu na cesti, vodeći moga na uzdi iza sebe.“Mmph, ne mislim tvrditi da Dougal nije u pravu”, rekao je kad je zaobišao lokvu. “Ali ako sam

tvrdoglav, to sam naslijedio od oca. I on je bio takav, pa smo se povremeno zapletali u prepirke izkojih se nismo mogli izvući bez upotrebe sile. Obično bi završile tako da sam se ja morao naprćitipreko ograde.”

Iznenada je ispružio ruku i zgrabio uzde mog konja. “Hej, hej! Mir! Stad, mo dhu!” Manjeuplašen, njegov se konj samo trgnuo i nervozno zabacio glavu.

“Što je?” Unatoč tome što su dijelovi ceste i okolnog polja bili osvijetljeni mjesečinom, nisammogla vidjeti ništa. Pred nama je bio borov šumarak, a činilo se da konji nisu skloni da mu seprimaknu.

“Ne znam. Ostani ovdje i budi tiha. Zajaši svog konja i uhvati uzde moga. Ako ti doviknem, pustiuzde i bježi”, odgovorio je Jamie tihim i nehajnim glasom, smirujući i mene i konje. Svom je konjupromrmljao “Sguir!” i pljusnuo ga po vratu da ga natjera bliže mojemu, a onda je s rukom na bodežunestao u vrijesku.

Napela sam oči i uši ne bih li razabrala što to još uvijek uznemirava konje. Vrpoljili su se iudarali nogama o tlo, razdraženo trzajući ušima i repovima. Oblaci su se sada već razbili i plovili nanoćnom vjetru, ostavljajući samo raspršene tragove na licu sjajnog polumjeseca. Unatoč mjesečini,nisam mogla ništa vidjeti na cesti ispred sebe, a ni u prijetećem šumarku.

Činilo se da je ovo previše kasan sat i nezanimljiva cesta za drumske razbojnike, koji su uškotskom gorju ionako rijetki; ovdje je premalo putnika da bi se isplatilo postavljati zasjede.

Šumarak je bio mračan, ali ne i miran. Borovi su tiho šumjeli, a milijuni iglica njihali se navjetru. Borovi su drevno drveće i izgledaju jezovito u polumraku. Golosjemenjače, nositelji češera,

rasipači krilatih plodova, mnogo stariji i čvršći od hrastova i jasika s mekanim lišćem i krhkimgranama. Prikladan dom za Rupertove duhove i zloduhe.

Samo se ti možeš uplašiti drveća, zlovoljno sam pomislila. Ali gdje je Jamie?Uto me jedna ruka zgrabila za stegna i natjerala da jauknem kao uplašeni šišmiš, što je prirodna

posljedica pokušaja da čovjek krikne dok mu je srce u ustima. S nerazumnim bijesom osobe obuzeteiracionalnim strahom, udarila sam ga nogom u prsa.

“Nemoj mi se tako prikradati!”“Tiho”, rekao je. “Hodi sa mnom.” Povukao me sa sedla bez velike ceremonije, spustio na tlo i

žurno sapeo konje, koji su uznemireno rzali iza naših leđa dok me odvodio u visoku travu.“Što je?” prosiktala sam, posrćući preko korijenja i stijena.“Tiho. Nemoj govoriti. Spusti pogled i gledaj moja stopala. Slijedi moje korake i stani kad te

dodirnem.”Polako i manje-više tiho, otišli smo do ruba borova šumarka. Pod drvećem bilo je mračno, samo

mrvice svjetlosti padale su na pokrov iglica pod našim stopalima. Čak ni Jamie nije mogao nečujnohodati po takvoj podlozi, ali šum suhih iglica pod našim nogama gubio se u šumu zelenih iglica iznadnas.

Zatim smo naišli na pukotinu u pokrovu, na mjestu gdje se granitna masa dizala sa šumskog tla.Ovdje me Jamie gurnuo pred sebe, vodeći moje ruke i stopala uz mrvljivu kosinu jednog humka. Navrhu je bilo dovoljno mjesta da legnemo na trbuh jedno do drugoga. Jamie je primaknuo usta momuhu, jedva dišući. “Pogledaj na desnu stranu, deset metara ispred nas. Na čistini. Vidiš li ih?”

Čim sam ih ugledala, mogla sam ih i čuti. Bio je to mali čopor vukova, možda osam ili desetživotinja. Nisu zavijali. Plijen je ležao u sjeni, samo mračna mrlja s uzdignutom nogom, tankom poputštapa, koja je vibrirala pod udarcima zuba koji su otkidali meso s trupla. Čulo se samo povremenotiho režanje ili cviljenje kad bi koja odrasla životinja odgurnula mladunče od zalogaja, i zadovoljnišumovi jedenja, žvakanja i pucketanja kostiju.

Kad su mi se oči bolje privikle na taj prizor, obasjan komadićima mjesečine, uspjela samrazabrati nekoliko kudravih prilika koje su site i mirne ležale pod drvećem. Tu i tamo zablistali bikomadići sivog krzna, a vukovi koji su još uvijek stajali pokraj trupla, gurali su se i kopali tražećimekše meso koje su njihovi prethodnici previdjeli.

Iznenada se jedna glava žutih očiju uspravila u traku svjetlosti i naćulila uši. Ispustila je tihi glasupozorenja, nešto između cviljenja i režanja, a onda se pod drvećem iznenada sve prestalo pomicati.

Žute oči kao da su se zapiljile u moje. U izgledu životinje nije bilo ni straha ni znatiželje, samooprezno prepoznavanje. Jamie mi je položio ruku na leđa kako bi me upozorio da se ne mičem,premda nisam osjećala želju da pobjegnem. Činilo mi se da bih satima mogla gledati tu vučicu u oči -bila sam sigurna da je riječ o ženki, premda ne znam zašto - ali onda je ona jedanput naćulila uši kaoda me otpušta i opet se nagnula nad svoj obrok.

Ostali smo ih gledati još nekoliko minuta, mirne na isprekidanim zrakama svjetlosti. Napokon mije Jamie dodirnuo ruku u znak da je vrijeme da odemo.

Dok smo se vraćali kroz travu na cestu, zadržao je ruku na mojoj kako bi me pridržavao. Bilo jeto prvi put otkako me spasio iz Fort Williama da sam mu dopustila da me dodirne. Još uvijek poddojmom prizora s vukovima, nismo mnogo govorili, ali opet smo se počeli osjećati ugodno u

međusobnom društvu.Dok smo hodali, razmišljajući o pričama koje mi je ispripovijedao, nisam mogla da ne cijenim

posao koji je obavio. Uspio mi je prenijeti poruku bez ijedne riječi objašnjenja ili isprike. Pravednosam te kaznio, govorila mi je ta poruka, onako kako su me naučili. A bio sam milostiv koliko sammogao. Nisam te mogao poštedjeti boli i poniženja, ali zauzvrat ti darujem priče o svojim bolima iponiženjima, kako bi lakše mogla podnijeti svoje.

“Jesi li im to jako zamjerao?” naglo sam ga upitala. “To što su te tukli, hoću reći. Jesi li lakoprelazio preko toga?”

Lagano mi je stisnuo ruku, a onda ju je ispustio.“Najčešće bih zaboravio na to čim bi bilo gotovo. Osim posljednji put; za to mi je trebalo

vremena.”“Zašto?”“Pa... kao prvo, tada sam već imao šesnaest godina i bio odrastao čovjek... ili sam barem tako

vjerovao. A kao drugo, vraški me boljelo.”“Ne moraš mi to ispričati ako ne želiš”, rekla sam mu osjetivši da oklijeva. “Je li to bolna

priča?”“Ni približno tako bolna kao same batine”, rekao je kroza smijeh. “Ne, nemam ništa protiv toga

da ti je ispričam. Ali to je duga priča.”“Još je dug put do Bargrennana.”“Istina. No dobro. Sjećaš se da sam ti rekao kako sam kao šesnaestogodišnjak proveo godinu

dana u dvorcu Leoch? Bio je to dogovor između Columa i mog oca - kako bih se upoznao s ljudima izmajčina klana. Dvije sam godine živio kod Dougala, a onda sam na godinu dana otišao u dvorac, danaučim manire, latinski i slične stvari.”

“Oh. Pitala sam se kako to da si bio tamo.”“Da, tako je to bilo. Bio sam krupan za svoje godine, ili barem visok, a već sam tada bio dobar

mačevalac i bolji konjanik od većine.”“A i jako skroman”, dodala sam.“Ne baš jako. Drzak kao sam vrag, brži na jeziku nego sada.”“Da čovjek ne povjeruje”, ironično sam odvratila.“Točno tako, Saskinjo. Otkrio sam da imam sposobnost nasmijavati ljude, pa sam se često šalio,

ne mareći mnogo ni što govorim ni kome. Katkad sam bio okrutan prema drugim momcima, premdami to nije bila namjera, ali naprosto nisam mogao odoljeti da se ne izbrbljam kad bi mi pala na pametkakva duhovita primjedba.”

Podigao je pogled prema nebu kako bi procijenio koliko je sati. Sada kad se mjesec spustio, biloje još mračnije. Prepoznala sam Orion kako pluta iznad obzora i taj me poznati prizor na neki načinutješio.

“I tako sam jednog dana prekardašio. Bio sam u društvu s nekolicinom drugih momaka, išli smohodnikom, kad sam na drugom kraju ugledao gospođu FitzGibbons. Nosila je veliku košaru, velikugotovo poput nje, i njihala se naprijed-natrag u hodu. Znaš kako ona sada izgleda, a ni onda nije bilamnogo mršavija.” S nelagodom je protrljao nos.

“No, rekao sam nekoliko nepristojnih stvari o njezinu izgledu. Duhovitih, ali vrlo nepristojnih. Toje prilično zabavilo moje drugove. Nisam shvatio da me i ona čula.”

Sjetila sam se goleme dame iz dvorca Leoch. Uvijek je bila dobro raspoložena, ali nisamvjerovala da je ona vrsta osobe koju se može vrijeđati bez posljedica.

“I što je učinila?”“Ništa - tada. Nisam shvatio da me čula sve dok sutradan nije došla na skup u dvorani i ispričala

Columu sve o tome.”“Oh, Bože!” Znala sam koliko Colum cijeni gospođu Fitz, pa nisam vjerovala da bi on olako

prešao preko bilo kakve nepristojnosti prema njoj. “Što se dogodilo?”“Isto što se dogodilo i Laoghaire - umalo.” Zahihotao se.“Ali ja sam postao vrlo hrabar, pa sam ustao i rekao da odabirem premlaćivanje šakama. Trudio

sam se da ostanem vrlo miran i da sve to prihvatim kao odrastao čovjek, premda mi je srce lupalokao kovačev čekić, a kad sam pogledao Angusove ruke, malo mi je pozlilo. Izgledale su kao stijene, ito velike. Nekoliko se ljudi u dvorani nasmijalo; tada još nisam bio ovako visok, a imao sam upolamanju kilažu. Mali Angus mogao mi je jednim udarcem odrubiti glavu.”

“U svakom slučaju, Colum i Dougal namrštili su se, premda sam stekao dojam da su zapravozadovoljni što imam dovoljno hrabrosti da odaberem šake. A onda je Colum rekao ne, ako se većponašam kao dijete, bit ću i kažnjen kao dijete. Dao je znak glavom i prije no što sam se stigaopomaknuti, Angus me pred čitavom dvoranom prebacio preko koljena, podigao mi kilt i namlatio mesvojim remenom.”

“Oh, Jamie!”“Mmmphm. Vjerojatno si primijetila da Angus obavlja svoj posao vrlo profesionalno? Zadao mi

je petnaest udaraca, a još i danas točno pamtim kamo je svaki sletio.” Zadrhtao je od sjećanja.“Nosio sam ožiljke još tjedan dana.”

Odlomio je nekoliko grančica s borovim iglicama s najbližeg drveta i raširio ih poput lepezeizmeđu palca i ostalih prstiju. Miris terpentina iznenada je postao oštriji.

“Pa, nisu mi dopustili da tiho odem i viđam rane u samoći. Kad je Angus završio sa mnom,Dougal me uhvatio za kožu na vratu i odvukao me na drugi kraj dvorane. A onda su me prisilili da sevratim čitavim putem na koljenima, preko kamena. Morao sam kleknuti pred Columovim sjedalom izamoliti gospođu Fitz za oproštaj, pa onda i Columa, a zatim se ispričati svima u dvorani zbognepristojnosti. Na kraju sam morao zahvaliti Angusu na šibanju. Umalo sam se ugušio dok sam muzahvaljivao, ali on je bio vrlo milostiv, sagnuo se i pomogao mi da ustanem. Zatim su me posjeli nastolac pokraj Columa i prisilili da ostanem sjediti do kraja vijećanja.”

Obrambeno se zgrbio. “Bio je to najgori sat u mom životu. Lice mi je gorjelo, a i stražnjica,koljena su mi bila oguljena, a nisam mogao nikamo pogledati osim u svoja stopala, ali najgore odsvega bilo je to što mi se grozno pišalo. Umalo sam svisnuo od muke; radije bih bio pristao da mi semjehur rasprsne nego da se nakon svega pred svima još i upišam u gaće, ali malo je nedostajalo.Oznojio sam se do kože.”

Suspregnula sam smijeh. “Zar nisi mogao reći Columu u čemu je stvar?” upitala sam.“On je savršeno dobro znao u čemu je stvar, a i svi drugi u dvorani, po tome kako sam se

meškoljio na stolcu. Ljudi su se kladili hoću li izdržati ili ne.” Slegnuo je ramenima.

“Da sam ga zamolio, Colum bi mi dopustio da odem. Ali... no, ja nisam htio popustiti.” Plaho senasmiješio, pa su mu zubi bljesnuli na tamnom licu. “Odlučio sam da ću radije umrijeti nego da gazamolim, a umalo sam doista i umro. Kad mi je Colum napokon rekao da mogu ići, uspio sam izaći izdvorane, ali nisam stigao dalje od najbližih vrata. Skočio sam iza zida i ispustio potoke, mislio samda nikad neću prestati.”

“Dakle”, prezirno je raširio šake i ispustio hrpu borovih iglica, “sada znaš najgoru stvar koja mise ikad dogodila.”

Nisam si mogla pomoći, smijala sam se dok nisam morala sjesti pokraj ceste. Jamie je strpljivočekao minutu, a onda kleknuo do mene.

“Zašto se smiješ?” htio je znati. “To nije nimalo smiješno.” Ali i sam se smješkao.Još uvijek se smijući, zatresla sam glavom. “Ne, nije. To je grozna priča. Samo... Mogu te

zamisliti kako tvrdoglavo sjediš, sa stisnutim zubima, a iz ušiju ti suklja para.”Jamie je frknuo, ali se i sam malo nasmijao. “Da. Nije baš lako imati šesnaest godina, zar ne?”“Znači, pomogao si onoj djevojci Laoghaire zato što si se sažalio nad njom”, rekla sam kad sam

se uspjela smiriti. “Zato što si znao kako je to.”To ga je iznenadilo. “Pa da, to sam i rekao. Mnogo je lakše podnijeti da te izudaraju u glavu kad

imaš dvadeset tri godine nego da ti ispraše tur u javnosti kad imaš šesnaest. Najviše boli povrijeđenponos, a u toj ga je dobi lako povrijediti.”

“Pitala sam se zašto si to učinio. Nikad nisam vidjela da se netko smješka očekujući da ga udare uglavu.”

“Poslije se više nisam mogao smješkati.”“Mmh.” Kimnula sam glavom u znak slaganja. “Mislila sam...” počela sam, a onda zastala od

nelagode.“Što si mislila? Oh, misliš na mene i Laoghaire”, rekao je, pogađajući moju misao. “Ti, Alec i

svi drugi, uključujući i Laoghaire. Jednako bih postupio i da je ružna.” Lupnuo me laktom u rebra.“Premda nisam očekivao da ćeš mi to povjerovati.”

“Pa, vidjela sam vas zajedno u onoj pokrajnjoj sobici”, branila sam se. “Netko te očito naučiokako da se ljubiš.”

Jamie je posramljeno strugnuo stopalima po prašini i stidljivo spustio glavu. “Pa, Saskinjo, nisamja bolji od većine muškaraca. Katkad pokušam, ali ne uspije mi uvijek. Znaš ono mjesto u svetomPavlu gdje on kaže da je bolje oženiti se nego izgarati?6 Pa, ja sam tada prilično izgarao.”

Ponovo sam se nasmijala, lakomisleno, kao da mi je i samoj šesnaest godina. “I tako si se oženiosa mnom”, stala sam ga zadirkivati, “kako bi izbjegao mogućnost grijeha?”

“Da. Zato je brak dobar, pretvara u sakrament stvari koje bi čovjek inače morao ispovijedati.”Opet sam se skljokala na tlo.“Oh, Jamie, volim te!”Sada je na njega došao red da se nasmije. Svinuo se u struku a onda sjeo na put, pjeneći se od

smijeha. Sopćući i gušeći se, polako je pao na leđa u visoku travu.“Što ti je, za ime Boga?” htjela sam znati, buljeći u njega. Napokon se uspravio i obrisao suze iz

očiju. Dašćući je zatresao glavom.

“Murtagh je imao pravo o ženama. Saskinjo, riskirao sam život za tebe, počinio krađu, palež,fizički napad i ubojstvo. A ti si me zauzvrat nazvala pogrdnim imenima, izvrijeđala moju muškost,udarila me nogom u jaja i izgrebla mi lice. A onda te premlatim gotovo nasmrt i ispripovijedam ti onajsramotnijoj stvari koja mi se ikad dogodila, a ti mi kažeš da me voliš.” Spustio je glavu na koljenai još se malo smijao. Napokon je ustao, otro oči jednom rukom i pružio mi drugu.

“Ne ponašaš se baš razborito, Saskinjo, ali jako si mi draga. Hajdemo.”

Postajalo je kasno - ili rano, ovisno o gledanju - pa smo morali jahati ako smo željeli stići uBargrennan prije zore. U međuvremenu sam se već dovoljno oporavila da mogu sjediti u sedlu,premda me stražnjica još uvijek boljela.

Neko smo vrijeme jahali u ugodnoj tišini. Prepuštena svojim mislima, prvi sam put podrobnorazmislila o tome što bi se dogodilo ako i kad bih se uspjela dokopati onoga kruga uspravnihkamenova. Premda sam se za Jamieja udala pod prisilom i zavisila o njemu po nuždi, nisam moglaporicati da mi je postao vrlo drag.

Ali možda je mnogo važnije ono što on osjeća prema meni. Isprva su nas povezale okolnosti, aonda prijateljstvo i napokon začudno duboka tjelesna strast, ali on mi čak ni usput nije rekao ništa osvojim osjećajima. A ipak...

Zbog mene je stavio život na kocku. Ali to je možda učinio zbog bračnih zavjeta; rekao je da ćeme štititi do posljednje kapi krvi, a ja sam vjerovala da je to ozbiljno mislio.

Jače su me dirnuli događaji u posljednja dvadeset i četiri sata, kad mi je iznenada počeo otkrivatisvoje osjećaje i svoj intimni život, bez uljepšavanja. Ako on doista gaji tako jake osjećaje premameni kao što sam pretpostavljala, kako bi se osjećao kad bih iznenada nestala? Ostaci tjelesnenelagode povukli su se dok sam se hrvala s tim neugodnim mislima.

Bili smo tri milje daleko od Bargrennana kad je Jamie iznenada prekinuo tišinu.“Nisam ti ispričao kako mi je umro otac”, naglo je rekao.“Dougal mi je rekao da je umro od kapi - od apopleksije, hoću reći”, osupnuto sam odvratila.

Pretpostavila sam da je Jamie, i sam zadubljen u misli, počeo razmišljati o svom ocu zbog našegprethodnog razgovora, ali nisam mogla zamisliti što ga je dovelo baš na ovu temu.

“To je točno. Ali to... on...” Zastao je da razmisli o svojim riječima, a onda slegnuo ramenima iodbacio oprez. Duboko je uzdahnuo i pustio sve iz sebe. “Ti to moraš znati. To ima veze sa...stvarima.” Cesta je sada bila dovoljno široka da jašemo jedno uz drugo, uz uvjet da dobro pazimo nakamene izbočine; moja izlika Dougalu nije bila slučajno odabrana.

“To se dogodilo u utvrdi u kojoj smo jučer bili”, rekao je Jamie obilazeći neravninu na cesti.“Kamo su me Randall i njegovi ljudi odveli iz Lallybrocha. Gdje su me bičevali. Dva dana poslijeprvog bičevanja, Randall je naredio da me dovedu u njegov ured - dva vojnika došla su po mene ućeliju i dovela me u njegovu sobu - istu onu sobu u kojoj sam našao tebe; zato sam znao kamo trebamići.”

“Kad su me izveli iz ćelije, sreli smo mog oca u dvorištu. On je bio doznao kamo su me odveli,pa je došao vidjeti može li me nekako izvući - ili se barem svojim očima uvjeriti da mi je dobro.”

Jamie je blago zario petu konju u rebra, tjerajući ga da krene dalje, tiho coknuvši jezikom. Jošuvijek nije bilo ni traga dnevnoj svjetlosti, ali izgled noći se promijenio. Do zore nije ostalo više odsat vremena.

“Dok ga nisam vidio, nisam shvatio koliko sam osamljen - ni koliko uplašen. Vojnici nam nisudopustiti ni trenutak nasamo, ali barem su mi dopustili da ga pozdravim.” Gutnuo je slinu i nastavio.

“Rekao sam mu da mi je žao - zbog Jenny, mislim reći, i cijele te žalosne zbrke. Ali on mi jerekao da šutim i čvrsto me zagrlio. Upitao me jesam li jako ozlijeđen - znao je za bičevanje - a ja sammu odgovorio da ću se oporaviti. Vojnici su u tom trenutku rekli da moram ići, a on mi je čvrstostisnuo ruku i rekao mi da se ne zaboravim moliti. Rekao mi je da će ostati uz mene, ma što sedogodilo, i da moram samo držati glavu gore i pokušati se ne brinuti. Poljubio me u obraz, a onda sume vojnici odveli. To je bio posljednji put da sam ga vidio.”

Govorio je mirnim, ali malo promuklim glasom. Osjetila sam da me steže u grlu. Dodirnula bih gada sam mogla, ali cesta se suzila prolazeći kroz malu guduru, pa sam načas morala jahati iza njega.Kad sam mu se opet vratila uz bok, već se pribrao.

“I tako sam otišao vidjeti satnika Randalla”, rekao je i duboko uzdahnuo. “Poslao je vojnike vanpa smo ostali sami, i ponudio mi da sjednem. Rekao mi je da mu je moj otac ponudio jamčevinu dame pusti, ali da je moja optužba ozbiljna, i da me ne može pustiti bez pisanog odobrenja vojvode odArgylla, u čijem se području nalazimo. Pretpostavljam da se moj otac zaputio da vidi vojvodu odArgylla.”

“U međuvremenu, nastavio je Randall, tu je stvar ovog drugog bičevanja na koje sam osuđen.”Načas je stao, kao da nije siguran kako da nastavi.

“Njegovo mi je ponašanje bilo... čudno. Bio je vrlo srdačan, ali s nečim ispod površine što nisamshvaćao. Stalno me gledao, kao da očekuje da ću nešto učiniti, premda sam mirno sjedio.”

“Napola mi se ispričao, rekavši kako su naši odnosi dosad bili mučni i kako bi volio da suokolnosti bile drugačije, i tako dalje.” Jamie je zavrtio glavom. “Nisam mogao shvatiti o čemugovori; prije dva dana dao je sve od sebe da me izudara do smrti. Ali kad je napokon prešao na stvar,bio je posve jasan.”

“Dakle, što je htio?” upitala sam. Jamie me kratko pogledao, a onda svrnuo pogled u stranu.Nisam mu vidjela lice u mraku, ali učinilo mi se da izgleda posramljen.

“Mene”, kratko je odgovorio.Tako sam se žestoko trgnula da je konj zabacio glavu i prijekorno zarzao. Jamie je opet slegnuo

ramenima.“Bio je posve jasan oko toga. Ako bih mu... dao svoje tijelo, otkazao bi drugo bičevanje. Ako

ne... poželjet ću da se nisam rodio, rekao je.”Obuzela me mučnina.“Ja sam već nešto slično zaželio”, rekao je s tračkom humora. “Želudac me bolio kao da sam

pojeo slomljeno staklo, a da nisam sjedio, koljena bi mi popustila.”“Ali što...” Glas mi je bio promukao, pa sam se nakašljala i počela ponovo. “Ali što si učinio?”Uzdahnuo je. “Pa, neću ti lagati, Saskinjo, razmišljao sam da pristanem. Leđa su me još uvijek

tako boljela od prvog bičevanja da sam jedva mogao podnijeti košulju, a osjetio bih vrtoglavicu kadgod bih ustao. Pomisao da to još jedanput proživim - da budem svezan i da bespomoćno čekamsljedeći udarac biča...” Nehotice je zadrhtao.

“Nisam zapravo znao kako bi bilo da mu se podam”, gorko je rekao, “ali vjerovao sam da bibarem bilo manje bolno. Ljudi su tu i tamo umrli od bičevanja, Saskinjo, a po njegovu izrazu lica,

činilo mi se da je odlučio da ja budem jedan od njih, ako tako izaberem.” Opet je uzdahnuo.“Ali... pa, još uvijek sam osjećao očev poljubac na obrazu. Pomislio sam što bi on rekao na to i...

no, kratko rečeno, nisam to mogao učiniti. Nisam se zaustavio da razmislim kako bi moj otac primiovijest o mojoj smrti.” Šmrknuo je, kao da u tome vidi nešto pomalo zabavno. “Osim toga, taj mi ječovjek već silovao sestru - neka sam proklet ako mu dopustim da siluje i mene.”

Meni se to nije činilo zabavnim. Vidjela sam Jacka Randalla u novom i još odbojnijem svjetlu.Jamie se protrljao po vratu i spustio ruku na jabučicu sedla.

“I tako sam skupio ono malo hrabrosti što mi je ostalo i rekao ne. Rekao sam to glasno, i dodaosva pogrdna imena kojih sam se mogao sjetiti, sve punim plućima.”

Namrštio se. “Bojao sam se da ću se predomisliti ako bolje razmislim; htio sam biti siguran da seviše ne mogu predomisliti. Premda ne vjerujem”, zamišljeno je dodao, “da čovjek može odbiti takvuponudu na taktičan način.”

“Ne”, suho sam se složila. “Ne vjerujem da bi on bio zadovoljan, ma što da si mu rekao.”“I nije bio. Ošamario me nadlanicom preko usta da me ušutka. Pao sam na pod - još uvijek sam

bio slab - a on je stao iznad mene i zabuljio se u mene. Nisam bio tako glup da pokušam ustati, pasam ostao ležati dok nije pozvao vojnike da me odvedu natrag u ćeliju.” Zavrtio je glavom. “Uopćenije promijenio izraz lica kad sam odlazio, samo je rekao: ‘Vidimo se u petak’, kao da smodogovorili poslovni sastanak ili nešto slično.”

Vojnici nisu odveli Jamieja natrag u ćeliju koju je bio dijelio s još trojicom zatočenika. Umjestotoga, stavili su ga da sam čeka petak u maloj prostoriji, u kojoj nije bilo ničega da mu odvraća misli,osim svakodnevnog posjeta garnizonskog liječnika koji mu je dolazio previti leđa.

“Nije to bio bogzna kakav liječnik”, rekao je Jamie, “ali ponašao se prijateljski. Kad je došaodrugi put, osim guščje masti i drvenog ugljena, donio mi je i malu Bibliju koja je pripadala jednompokojnom zatvoreniku. Rekao mi je kako vjeruje da sam katolik, i bez obzira na to nalazim li utjehu uriječi Božjoj ili ne, barem ću moći usporediti svoje nevolje s Jobovim.” Nasmijao se.

“Začudo, to mi je doista pružilo utjehu. I naš Gospodin morao je izdržati bičevanje; a mogao samrazmišljati i o tome da mene barem neće poslije raspeti na križu. S druge strane”, razumno je rekao,“naš Gospodin nije morao slušati nepristojne prijedloge Poncija Pilata.”

Jamie je zadržao malu Bibliju. Prekopao je po bisagama i dao mi da je pogledam. Bio je toizlizan, kožnati svezak, dugačak oko petnaest centimetara, tiskan na tako tankom papiru da se tisakvidio kroz list papira. Na prvoj stranici bilo je napisano ALEXANDER WILLIAM RODERICKMACGREGOR, 1733. Tinta je bila izblijedjela i zamrljana, a korice nabubrene kao da se knjiga uviše navrata namočila.

Sa zanimanjem sam okrenula malu knjigu. Iako je bila malena, mora da mu nije bilo lako nositi jesa sobom, kroz sva putovanja i sve pustolovine u posljednje četiri godine.

“Nisam nikad vidjela da je čitaš.” Vratila sam je.“Ne, ne čuvam je zato”, rekao je. Pospremio ju je, milujući usput palcem rub izlizanih korica.

Rastreseno je potapšao bisage.“Alex MacGregor ostavio je dug koji jednog dana namjeravam naplatiti.”“Bilo kako bilo”, rekao je vraćajući se na svoju priču, “napokon je došao petak, a ja nisam bio

siguran je li mi drago ili žao što ga vidim. Čekanje i strah su u neku ruku bili gori nego bol koju sam

očekivao. Ali kad je bol došao...” Tada je izveo onu svoju neobičnu gestu, napola slegnuvširamenima i spuštajući košulju na leđima. “Pa, vidjela si ožiljke. Znaš kako je to bilo.”

“Samo zato što mi je Dougal to ispričao. On mi je rekao da je bio tamo.”Jamie je kimnuo glavom. “Da, bio je. A bio je i moj otac, premda to onda nisam znao. Tada nisam

razmišljao mnogo ni o čemu drugom osim o svojim problemima.”“Oh”, polako sam rekla. “I tvoj otac...”“Mmm. Tada se to dogodilo. Neki od nazočnih ljudi poslije su mi rekli kako su na polovici

bičevanja mislili da sam mrtav, pa pretpostavljam da je to pomislio i moj otac.” Zastao je, a kad jenastavio, glas mu je bio promukao. “Dougal mi je rekao da je moj otac ispustio tihi krik i uhvatio seza glavu kad sam pao. A onda se srušio na tlo poput kamena. I više nikad nije ustao.”

Ptice su se kretale po vrijesku, ćurličući i glasajući se u još uvijek tamnim krošnjama drveća.Jamiejeva glava bila je pognuta, pa mu još uvijek nisam mogla vidjeti lice.

“Nisam znao da je mrtav”, tiho je rekao. “Rekli su mi tek nakon mjesec dana - kad su zaključili dasam već dovoljno jak da to podnesem. Tako ga nisam pokopao kao što bi sin trebao učiniti. I nikadnisam vidio njegov grob - zato što se bojim otići kući.”

“Jamie” rekla sam. “Oh, dragi moj Jamie.”Nakon tišine koja se činila duga, rekla sam: “Ali ti nisi odgovoran - ne možeš biti. Jamie, ti nisi

mogao ništa učiniti ni promijeniti.”“Nisam?” upitao je. “Ne, možda nisam, ali pitam se bi li se to dogodilo da sam drugačije

odabrao. Ali ta mi spoznaja ne pruža veliko olakšanje - osjećam se kao da sam ga ubio vlastitimrukama.”

“Jamie...” opet sam rekla i bespomoćno zastala. Kratko je jahao u tišini, a onda se uspravio i jošjedanput izravnao ramena.

“To još nikome nisam ispričao”, naglo je rekao. “Ali mislio sam da ti sada moraš znati - to oRandallu, mislim reći. Imaš pravo znati što leži između njega i mene.”

Što leži između njega i mene. Život jednog dobrog čovjeka, čast jedne djevojke i nepriličnapožuda koja nalazi oduška u krvi i strahu. A, pretpostavila sam s grčem u želucu, sada postoji jošjedan teret na vagi. Ja. Prvi put, počela sam shvaćati što je Jamie osjećao dok je čučao na prozorskojdasci Randallove sobe s praznim pištoljem u ruci. I počela sam mu opraštati ono što mi je učinio.

Kao da mi čita misli, ne pogledavši me, rekao je: “Shvaćaš li... hoću reći, možeš li moždarazumjeti zašto sam smatrao da te moram kazniti?”

Pričekala sam časak prije odgovora. Bez dvojbe, razumjela sam, ali nije riječ samo o tome.“Razumijem”, rekla sam. “I što se toga tiče, opraštam ti. Ali ne mogu ti oprostiti”, dodala sam, a

glas mi se i protiv volje malo podigao, “što si uživao u tome!”Nagnuo se naprijed, uhvativši se za jabučicu sedla i dugo smijao. Uživao je u otpuštanju napetosti

prije no što je napokon zabacio glavu i okrenuo se meni. Nebo je sada bilo primjetno svjetlije, pasam mu mogla vidjeti lice, prošarano iscrpljenošću, napetošću i veseljem. Ogrebotine na obrazu bilesu tamne na slabom svjetlu.

“Uživao! Saskinjo”, rekao je hvatajući zrak, “nemaš pojma koliko sam uživao. Bila si tako...Bože, izgledala si dražesno. Bio sam tako bijesan, a ti si se tako žestoko opirala. Nije mi bilo dragošto te moram ozlijediti, ali istodobno sam želio to učiniti... Isuse...” rekao je i zastao da obriše nos.

“Da, jesam, uživao sam.”“Kad smo već kod toga”, dodao je, “trebala bi mi odati priznanje što sam pokazao suzdržljivost.”Opet me počeo hvatati bijes. Mogla sam osjetiti kako mi se obrazi žare na hladnom zraku zore.“Suzdržljivost, je li? Imala sam dojam da si pokazao snagu svoje lijeve ruke. Umalo me nisi

osakatio, umišljeni škotski gade!”“Da sam te htio osakatiti, Saskinjo, ti bi to znala”, suho je odgovorio. “Mislio sam na ono poslije.

Spavao sam na podu, ako se sjećaš.” Pažljivo sam ga pogledala, dišući kroz nos. “Oh, to je znači biloobuzdavanje, je li?”

“Pa, nisam te htio povaliti u tom stanju, ma koliko sam to žarko želio. A želio sam”, dodao je iopet se nasmijao. “Grozno obuzdavanje mojih prirodnih poriva.”

“Povaliti me?” ponovila sam, zbunjena tim izrazom.“Jedva da bih to nazvao ‘vođenjem ljubavi’, u tim okolnostima. A ti?““Kako god to nazvao”, staloženo sam odvratila, “dobro je što nisi pokušao, jer bi ti sada

nedostajalo nekoliko važnih dijelova anatomije.““To mi je palo na pamet.”“A ako misliš da zaslužuješ čestitke zato što si se obuzdao da ne počiniš silovanje, povrh fizičkog

napada..Počela sam se gušiti od bijesa.Otprilike pola milje jahali smo u tišini. Zatim je Jamie teško uzdahnuo. “Vidim da nisam smio

započinjati razgovor o toj temi. Zapravo sam te htio zamoliti za dopuštenje da opet dijelim krevet stobom, kad stignemo u Bargrennan.” Stidljivo je zastao. “Na podu je dosta hladno.”

Jahala sam dobrih pet minuta prije no što sam progovorila. Kad sam odlučila što da mu kažem,zauzdala sam konja i okrenula ga postrance, kako bih prisilila Jamieja da stane. Bargrennan je većbio na vidiku; na svjetlosti zore nazirali su se krovovi kuća.

Dovela sam svog konja usporedo s njegovim, tako da nisam bila više od tridesetak centimetaraudaljena od Jamieja. Gledala sam ga u oči oko minutu prije no što sam odgovorila.

“Hoćeš li mi ukazati čast da podijeliš krevet sa mnom, gospodaru moj?” upitala sam gapristojnim glasom.

Očito nešto sumnjajući, načas se zamislio, a onda je isto tako formalno kimnuo glavom. “Hoću.Hvala.” Već je podigao uzde da krene kad sam ga zaustavila.

“Samo još jedna stvar, gospodaru”, rekla sam, još uvijek pristojnim glasom.“Da?”Izvukla sam ruku iz skrivenog džepa na suknji i prislonila mu na prsa oštricu noža koja je

zabljesnula na svjetlosti zore.“Ako još jedanput digneš ruku na mene, James Fraser”, procijedila sam kroza zube, “iščupat ću ti

srce i ispržiti ga za doručak!”Nastala je duga tišina, koju je remetilo samo vrpoljenje konja i zveckanje orme. Zatim je Jamie

podigao ruku i okrenuo dlan nagore.“Daj mi ga.” Vidjevši da oklijevam, nestrpljivo je dodao: “Neću ga upotrijebiti na tebi. Daj mi

ga!”

Uhvatio je bodež za oštricu i uspravio ga tako da je svjetlost izlazećeg sunca obasjala mjesečevkamen na dršku. Držeći bodež kao raspelo, stao je recitirati nešto na gelskom. Prepoznala sam riječi spolaganja prisege u Columovoj dvorani, ali Jamie mi ih je ipak preveo na engleski.

“Križem svog Gospodina Isusa i svetim željezom koje držim u ruci, zaklinjem ti se na vjernost iobećavam ti odanost. Ako ikad dignem ruku na tebe u pobuni ili gnjevu, neka mi ovo sveto željezoprobode srce.” Poljubio je bodež na spoju drška i oštrice i vratio mi ga.

“Ja ne prijetim uprazno, Saskinjo”, rekao je podigavši jednu obrvu, “i ne dajem lakoumnezavjete. Možemo li sada otići u krevet?”

D

23.

Povratak u Leoch

ougal nas je čekao kod znaka Crvenog vepra, nestrpljivo se šećući amo-tamo dvorištem.“Ah, stigli ste?” rekao je, gledajući s odobravanjem kako bez pomoći i gotovo bez posrtanja

silazim s konja. “Hrabra cura - deset milja bez cmizdrenja. Idite sada u krevet, zaslužili ste odmor.Jamie i ja odvest ćemo konje u staju.” Potapšao me, vrlo nježno, po stražnjici otpuštajući me. Sazadovoljstvom sam ga poslušala. Zaspala sam čim mi je glava dodirnula jastuk.

Nisam se pomaknula kad se Jamie uvukao u krevet do mene, ali iznenada sam se probudila kasnopopodne, uvjerena da sam zaboravila nešto važno.

“Horrocks!” iznenada sam rekla i hitro se uspravila na krevetu.“Ha?” Prenut iz duboka sna, Jamie je postrance skočio iz kreveta i sletio na pod u čučnju, s rukom

na bodežu koji je ostavio na hrpi odjeće. “Što?” upitao je, hitro se osvrćući po sobi. “Što je?”Obuzdala sam hihot kad sam ga vidjela kako čuči gol na podu, a riđa mu kosa strši poput pera.“Izgledaš kao mrzovoljni jež”, rekla sam mu.Prijekorno me pogledao i uspravio se, vraćajući bodež na stolac s odjećom.“Nisi mogla pričekati da se probudim da mi to kažeš?” upitao me. “Smatrala si da će biti

učinkovitije ako me probudiš iz duboka sna vičući mi na uho da izgledam kao mrzovoljni jež?”“Nisam to rekla”, objasnila sam. “Odjedanput sam se sjetila da sam te zaboravila upitati o

Horrocksu. Jesi li ga našao?”Sjeo je na krevet i zagnjurio glavu u ruke. Snažno je protrljao lice, kao da želi probuditi

cirkulaciju.“O, da”, odgovorio je kroz prste prigušenim glasom. “Da, našao sam ga.”Po boji njegova glasa shvatila sam da dezerterove informacije nisu dobre.“Zar ti na kraju nije htio ništa reći?” suosjećajno sam upitala. To je oduvijek bila mogućnost,

premda je Jamie otišao spreman da se odvoji ne samo od svog novca i omanje svote što su mu je daliDougal i Colum, nego i od očeva prstena ako bude neophodno.

Spustio se na krevet do mene i zabuljio u strop.“Ne”, odgovorio je. “Ne, rekao mi je. I to po razumnoj cijeni.”Pridigla sam se na lakat da ga pogledam u lice.“Pa onda?” htjela sam znati. “Tko je ustrijelio narednika?”Pogledao me, pomalo tmurno.“Randall”, odgovorio je i sklopio oči.“Randall?” zbunjeno sam ponovila. “Ali zašto?”“Ne znam”, odgovorio je, još uvijek zatvorenih očiju. “Možda bih mogao pogoditi, ali to baš i

nije važno. Nema šanse da to i dokažem.”

S tim sam se morala složiti. Skljokala sam se na krevet do njega i zabuljila se u crne hrastovegrede na niskom stropu.

“Pa što ti onda preostaje?” upitala sam. “Da odeš u Francusku? Ili možda” - sinula mi je sjajnaideja - “ili možda u Ameriku? Možda bi ti dobro krenulo u novom svijetu.”

“Da odem preko oceana?” Malo je zadrhtao. “Ne. Ne, ne bih to mogao učiniti.”“Pa što ćeš onda?” htjela sam znati, okrenuvši glavu da ga pogledam. Otvorio je jedno oko,

dovoljno da mi uputi ogorčeni pogled.“Mislio sam da bih za početak mogao odspavati još sat vremena”, rekao je, “ali izgleda da ne

mogu.” Rezignirano se uspravio u sjedeći položaj i naslonio na zid. Bila sam previše umorna daraspremim krevet prije spavanja i sada sam pokraj njegova koljena ugledala jednu crnu mrljusumnjiva izgleda. Oprezno sam je promatrala dok je govorio.

“Imaš pravo”, rekao je. “Mogli bismo otići u Francusku.” Trgnula sam se; načas sam bilazaboravila da sam, što god on odlučio, sada i ja uključena u tu odluku.

“Ali tamo nema baš mnogo toga za mene”, rekao je i lijeno se počešao po stegnu. “Samo dabudem vojnik, a to nije život za tebe. Ili da odem u Rim i da se priključim dvoru kralja Jamesa. To bise moglo izvesti, imam neke stričeve i bratiće Frasere koji su njegovi pristaše; oni bi mi pomogli.Nisam baš oduševljen politikom, a ni prinčevima, ali da, to je jedna mogućnost. Ali radije bih seprvo pokušao opravdati u Škotskoj. Kad bi mi to pošlo za rukom, u najgorem bih slučaju završio kaomali poljodjelac na zemlji Frasera, a u najboljem slučaju mogao bih se vratiti u Lallybroch.” Lice muse smrknulo pa sam shvatila da razmišlja o sestri. “Što se mene tiče”, dodao je tihim glasom, “ja seradije ne bih vraćao, ali sada više nije riječ samo o meni.”

Pogledao me sa smiješkom i nježno mi promrsio kosu. “Katkad zaboravim da sada moram mislitii na tebe, Saskinjo”, dodao je.

Obuzela me snažna nelagoda. Zapravo, osjetila sam se kao izdajica. On je sada kovao planovekoji će utjecati na cijeli njegov život, uzimajući pritom u obzir moju udobnost i sigurnost, a ja samdavala sve od sebe da pobjegnem od njega i usput ga dovela u veliku opasnost. Ništa od toga nisamnamjeravala, ali to je ipak činjenica. A čak mi je i sada palo na pamet da bih ga trebala odgovoriti odtoga da ode u Francusku jer bi me to udaljilo od mog cilja: od kamenog kruga.

“Postoji li način da ostaneš u Škotskoj?” upitala sam skrećući pogled u stranu. Učinilo mi se dase ona crna mrlja na poplunu pomaknula, ali nisam bila sigurna u to. Zapiljila sam se u nju.

Jamiejeva ruka odlutala mi je pod kosu i počela mi dokono milovati vrat.“Da”, zamišljeno je odgovorio. “Možda ipak postoji. Zato me Dougal i dočekao pred

gostionicom; htio mi je prenijeti neke novosti.”“Da? Kakve novosti?” Okrenula sam se da ga opet pogledam, pa mi se uho našlo nadohvat

njegovim prstima, a on me počeo lagano milovati oko njega, od čega sam poželjela svinuti leđa izapresti poput mačke. Ali obuzdala sam taj poriv kako bih doznala što namjerava poduzeti.

“Colum je poslao glasnika”, rekao je. “Glasnik nije očekivao da će nas ovdje naći, ali slučajno jesreo Dougala na cesti. Dougal se smjesta mora vratiti u Leoch i prepustiti Nedu Gowanu da prikupipreostalu rentu. Dougal mi je predložio da ja i ti pođemo s njim.”

“Da se vratimo u Leoch?” To mi nije zvučalo tako loše kao odlazak u Francusku, ali nije bilo nimnogo bolje. “Zašto?”

“Uskoro očekuju gosta, jednog engleskog plemenitaša koji je već poslovao s Columom. On jeutjecajan čovjek, i možda bi ga se moglo uvjeriti da mi pomogne. Nije mi bilo suđeno, a nisam niosuđen za umorstvo. Možda bi on mogao ishoditi da se optužba odbaci ili da dobijem oprost.” Gorkose nasmiješio. “Nije baš uobičajeno tražiti oprost za nešto što čovjek nije učinio, ali i to je boljenego biti obješen.”

“Da, to je istina.” Shvatila sam da se ona mrlja doista pomiče. Zatreptala sam i pokušala seusredotočiti na nju. “A kako se taj engleski plemenitaš zove?”

“Vojvoda od Sandringhama.”Naglo sam se uspravila.“Što je, Saskinjo?” uznemireno me upitao Jamie.Pokazala sam drhtavim prstom onu mrlju, koja se sada polako ali odlučno uspinjala njegovom

nogom.“Što je ovo?” upitala sam.Jamie je pogledao mrlju i nehajno je odbacio vrhom prsta.“Oh, to? To je samo stjenica, Saskinjo. Ništa...”Zastao je usred rečenice jer sam ja naglo ustala. Čim je spomenuo stjenicu, skočila sam iz kreveta

i naslonila se leđima na zid, da se što je moguće više udaljim od gnijezda gamadi koje sam većzamišljala u krevetu.

Jamie me zadivljeno pogledao.“Što si mi ono maloprije rekla?” upitao je. “Da izgledam kao mrzovoljni jež?” Nagnuo je glavu u

stranu i znatiželjno me odmjerio. “Mmm”, rekao je i zagladio rukom kosu. “Ti si više negomrzovoljna. Ti si čupavo malo stvorenje kad se probudiš, to je sigurno.” Zakotrljao se prema meni ipružio mi ruku.

“Hodi ovamo, mala moja mlječiko! Nećemo krenuti odavde prije zalaska sunca. A ako već nemislimo spavati...”

Naposljetku smo ipak još malo odspavali, spokojno isprepleteni na podu, ležeći na tvrdomkrevetu napravljenom od mog ogrtača i Jamiejeva kilta. Ali na njemu barem nije bilo stjenica.

Dobro je što smo odspavali dok smo imali priliku. Dougal se želio vratiti u Leoch prije dolaskavojvode od Sandringhama, pa je nametnuo brz tempo i nemilosrdan raspored. Putujući beznatkrivenih kola, kretali smo se mnogo brže, unatoč lošim cestama. Ali Dougal nas je stalno tjeraodalje, dopuštajući nam samo vrlo kratke odmore.

Kad smo opet projahali kroz vrata dvorca Leoch, bili smo gotovo jednako prljavi kao i onda kadsmo prvi put stigli u njega, a nedvojbeno i jednako umorni.

Kad sam u dvorištu sjahala s konja, morala sam se uhvatiti za stremen da ne padnem. Jamie meprvo pridržao za lakat, a kad je shvatio da ne mogu stajati, podigao me u naručje i odnio kroznatkriveni prolaz, prepuštajući konje konjušarima i momcima iz staje.

“Jesi li gladna, Saskinjo?” upitao me zastavši u hodniku. Kuhinjske prostorije bile su na jednojstrani, a spavaće sobe na drugoj. Zastenjala sam, boreći se da zadržim otvorene oči. Doista sam bilagladna, ali sam znala da bi mi glava pala u tanjur juhe kad bih pokušala jesti a da prije toga ne

odspavam.Uto sam spazila kretanje na jednoj strani hodnika. Omamljeno sam otvorila oči i ugledala golemo

tijelo gospođe FitzGibbons kako nam se približava, s izrazom nevjerice na licu.“Što je jadnoj maloj?” upitala je Jamieja. “Je li doživjela nekakvu nezgodu?”“Nije, samo se udala za mene”, odvratio je. “Ako to želite nazvati nezgodom, samo izvolite.”

Odmaknuo se u stranu da se probije kroz sve veću gomilu kuhinjskih pomoćnica, konjušara, vrtlara,vojnika i raznih drugih stanovnika dvorca, koji su se znatiželjno okupili oko nas, privučeni glasnimpitanjima gospođe Fitz.

Donio je odluku i skrenuo nadesno, prema stubama, dajući usput nepovezane odgovore na pitanjakoja su pljuštala sa svih strana. Trepćući poput sove na njegovim grudima, nisam mogla učiniti višeod kimanja glavom okolnim čestitarima, premda je većina lica izgledala ne samo znatiželjno nego iprijateljski.

Kad smo skrenuli za ugao, ugledala sam lice koje je izgledalo mnogo više prijateljski nastrojenood ostalih. Bilo je to lice djevojke Laoghaire. Kad je začula Jamiejev glas, sva se ozarila i zablistala,ali kad je ugledala što nosi u naručju, razrogačila je oči i zinula od čuda.

Ali nije nas stigla ništa upitati, jer su se komešanje i žamor oko nas naglo prekinuli. I Jamie jezastao. Podigla sam glavu i ugledala Columa, čije je zapanjeno lice sada bilo u ravnini s mojim.

“Što...” počeo je.“Vjenčali su se”, objasnila je gospođa Fitz ozarena lica. “Baš slatko! Možete ih blagosloviti,

gospodine, a ja ću im pripremiti sobu.” Zatim se okrenula i pošla prema stubama, ostavljajući zasobom veliki prolaz u gomili, kroz koji sam sada mogla vidjeti mrtvački blijedo lice djevojkeLaoghaire.

Zatim su se Colum i Jamie upustili u razgovor, pa su se pitanja i objašnjenja sudarala u zrakuizmeđu njih. Ja sam se malo razbudila, premda bi bilo pretjerano reći da sam se posve pribrala.

“Pa”, zaključio je Colum, ne baš oduševljeno, “ako ste se vjenčali, vjenčali ste se. Morat ćuporazgovarati s Dougalom i Nedom Gowanom - treba riješiti neka pravna pitanja. Po uvjetima izugovora o mirazu tvoje majke, sada kad si se oženio, imaš pravo na neke stvari.”

Osjetila sam da se Jamie malo uspravlja.“Kad već to spominješ”, nehajno je odvratio, “vjerujem da je točno. A jedna stvar na koju imam

pravo jest udio u tromjesečnim rentama s MacKenziejeve zemlje. Dougal je donio sve što je dosadprikupio. Možda bi mu mogao reći da odvoji moj dio kad završi obračun? A sada me ispričaj, ujače,žena mi je umorna.” Premjestio me u bolji položaj u naručju i krenuo prema stubama.

Još uvijek sam osjećala slabost u nogama, pa sam oteturala preko sobe i zahvalno se srušila na velikikrevet s baldahinom koji nam je očito omogućio naš novi bračni status. Krevet je bio mekan iprivlačan, a -zahvaljujući uvijek budnoj gospođi Fitz - i čist. Zapitala sam se vrijedi li truda daustanem i umijem se, a onda sam podlegla potrebi da spavam.

Baš kad sam zaključila da bi me samo Gabrijelova truba mogla prisiliti da ustanem iz kreveta,shvatila sam da Jamie, koji ne samo da se umio i oprao ruke nego se još i počešljao, odlazi premavratima.

“Zar nećeš odspavati?” dozvala sam ga. Mislila sam da je umoran barem koliko i ja, premda ga

stražnjica od jahanja vjerojatno manje boli.“Uskoro, Saskinjo. Ali prvo moram obaviti jedan poslić.” Izašao je i ostavio me da buljim u

vrata od hrastovine s vrlo neugodnim osjećajem u trbušnoj šupljini. Prisjetila sam se izraza radosnogiščekivanja na Laoghairinu licu kad je skrenula iza ugla i začula Jamiejev glas, i izraza bijesnog šokakoji ga je zamijenio kad me ugledala u njegovu naručju. Prisjetila sam se kako je načas stegnuozglobove kad ju je ugledao i žarko poželjela da sam mu u tom trenutku vidjela izraz lica. Zaključilasam da je sada vjerojatno otišao, umoran ali umiven i počešljan, potražiti djevojku i saopćiti jojnovosti o našem vjenčanju. A da sam mu vidjela lice, barem bih imala neku predodžbu o tome što jojnamjerava reći.

Zaokupljena događajima u proteklih mjesec dana, posve sam zaboravila na djevojku - i na to štobi ona mogla značiti Jamieju ili što bi on mogao značiti njoj. Doduše, sjetila sam je se kad se prvi putpostavilo pitanje našeg naglog vjenčanja, ali Jamie tada nije ničim pokazao da ona za njegapredstavlja prepreku.

Ali, dakako, možda njoj otac ne bi dopustio da se uda za bjegunca od zakona - i ako je Jamiejutrebala žena da se dočepa svog dijela MacKenziejeve rente... pa, u tom slučaju jedna bi mu ženaposlužila isto tako dobro kao i druga, a on bi nedvojbeno uzeo ono što može dobiti. Vjerovala sam daga sada već dovoljno dobro poznajem da znam kako je on vrlo praktičan čovjek - kakav i mora biti,budući da je nekoliko posljednjih godina proveo u bijegu. Na njegovu odluku ne bi utjecali osjećajiili privlačnost rumenih obraza i kose boje rastaljenog zlata. Ali to još ne znači da ti osjećaji i taprivlačnost ne postoje.

Na kraju krajeva, ne treba zaboraviti ni onu malu scenu koju sam vidjela u pokrajnjoj sobici, kadje Jamie posjeo djevojku na koljeno i strastveno je ljubio (ja sam već grlio žene, začula sam njegovglas u glavi, srce mi je jače kucalo i teško sam disao...). Uto sam postala svjesna da stežem šake igužvam pokrivač, pa sam ga ispustila i otrla ruke o košulju, shvativši usput koliko su prljave,potamnjele od dva dana držanja uzda, bez odmora da ih operem.

Zaboravljajući na umor, ustala sam i otišla do lavora. Malo me iznenadilo kad sam shvatila da mise sjećanje na Jamieja kako ljubi Laoghaire nimalo ne sviđa. A sjećala sam se i kako je toprokomentirao - Bolje je oženiti se nego izgarati, a ja sam tada jako izgarao. I sama sam pomaloizgarala; oblilo me snažno rumenilo kad sam se sjetila učinka Jamiejevih poljubaca na mojim usnama.Gorjela sam, doista.

Poprskala sam se vodom i nakašljala, pokušavajući odagnati taj osjećaj. Strogo sam se podsjetilada nemam pravo očekivati Jamiejevu naklonost. I ja sam se za njega udala iz nužde. A on je imaosvoje razloge da me uzme za ženu, od kojih je jedan bila iskreno priznata želja da izgubi nevinost.

Drugi je razlog očito bio taj da mu je trebala žena kako bi mogao dobiti svoj prihod, a nije mogaonagovoriti ženu svoje vrste da se uda za njega. Što je mnogo manje laskav razlog od prvoga, premdanimalo plemenitiji.

Sada sam se već potpuno razbudila. Polako sam skinula prljavu putnu odjeću i odjenula čistukošulju, koju su mi, kao i lavor i vrč, donijele pomoćnice gospođe Fitz. Bilo mi je posve neshvatljivokako je gospođa Fitz uspjela naći smještaj za dvoje mladenaca u kratkom roku između Jamiejeveneočekivane objave Columu i trenutka kad smo se uspeli stubama, pa sam zaključila da bi se onaposve dobro snašla u ulozi menadžerice hotela Waldorf-Astoria ili londonskog Ritza.

Ta su me razmišljanja iznenada ispunila osjećajima osamljenosti i čežnje za vlastitim svijetomkakve već danima nisam osjetila. Što ja ovdje radim? upitala sam se po tisućiti put. Ovdje, u ovom

čudnom kraju, beskrajno daleko od svega što mi je poznato, od doma, muža i prijatelja, izgubljena isama među ovim divljacima? U posljednjih nekoliko tjedana s Jamiejem počela sam se osjećatisigurno, a na mahove čak i sretno. Ali sada mi je postalo jasno da je ta sreća vjerojatno iluzija, čak iako osjećaj sigurnosti nije.

Nisam nimalo sumnjala da će se on pokoravati onome što je smatrao svojim dužnostima i da ćeme nastaviti štititi od svih prijetnji koje bi se mogle pojaviti. Ali sada, kad smo se vratili iz nestvarneizolacije dana provedenih u divljim brdima i na prašnjavim cestama, u prljavim gostionicama i namirisnim stogovima sijena, Jamie zacijelo osjeća privlačnu snagu svojih starih veza isto tako snažnokao i ja. Premda smo se u mjesec dana nakon vjenčanja prilično zbližili, osjetila sam da ta bliskostpuca pod pritiskom nekoliko posljednjih dana i pomislila da bi se sada, kad smo se vratilisvakodnevnom životu u dvorcu Leoch, mogla posve raspasti.

Prislonila sam glavu na kameni okvir dvokrilnog prozora i pogledala u dvorište. Ugledala samAleca McMahona i dvojicu njegovih stajskih momaka kako na drugom kraju dvorišta timare našekonje. Prikladno nahranjene i napojene prvi put u dva dana, životinje su zračile od zadovoljstva doksu im marljive ruke četkale sjajne bokove snopovima sijena i čistile prljavštinu sa skočnih zglobova ikičica. Jedan konjušar odveo je moju debelu malu Dikicu, koja ga je sretno slijedila, na zasluženiodmor u staju.

A s njom, pomislila sam, odlaze i nade da ću uskoro pobjeći i vratiti se u svoje vrijeme. Oh,Frank! Sklopila sam oči i pustila da mi jedna suza klizne niz nos. A onda sam razrogačila oči ipogledala dvorište, trepnula i čvrsto ih zatvorila, grozničavo se pokušavajući sjetiti Frankova lica.Ali u prvi mah nisam ugledala svog ljubljenog muža nego njegova pretka, Jacka Randalla, spodrugljivim osmijehom na punim usnama. Bježeći od te slike, u duhu sam odmah prizvala slikuJamieja, lica ispunjena strahom i bijesom, onako kako sam ga vidjela na prozoru Randallovaprivatnog ureda. Koliko god se naprezala, nisam mogla ponovo prizvati Frankovu sliku u sjećanje sbilo kakvom sigurnošću.

Iznenada me obuzela hladnoća od panike, pa sam stegnula ruke iznad lakata. A što ako naposljetkuipak uspijem pobjeći i nađem put do onog kruga kamenova, pomislila sam. Što tada? Ponadala sam seda bi Jamie uskoro pronašao utjehu - možda s Laoghaire. Već me i prije mučilo pitanje kako bi onreagirao na moj nestanak, ali osim onog kratkog trenutka žaljenja na obali potoka, dosad mi nije palona pamet da se zapitam kako bih se ja osjećala bez njega.

Rastreseno sam vezivala i opet razvezivala uzicu ovratnika na košulji. Ako namjeravam otići, a jato doista namjeravam, ne činim ni jednom od nas uslugu dopuštajući da naša veza očvrsne. Ne smijemmu dopustiti da se zaljubi u mene.

Ako mu takvo što uopće pada ne pamet, pomislila sam, sjetivši se još jedanput Laoghaire irazgovora s Columom. Ako se oženio sa mnom tako hladnokrvno kako se činilo, možda su njegoviosjećaji sigurniji od mojih.

Zbog umora, gladi, razočaranja i nesigurnosti, u međuvremenu sam se već uspjela dovesti u stanjetakve zbunjenosti i jada da više nisam mogla ni spavati ni mirno sjediti. Umjesto toga, nesretno samhodala po sobi, nasumce podižući predmete i vraćajući ih na mjesto.

Uto su se otvorila vrata, a onda je s propuhom koji je poremetio krhku ravnotežu češlja što sam gadržala na vrhu prstiju, u sobu ušao Jamie, pomalo crven u licu i neobično uzbuđen.

“Oh, budna si”, rekao je, očito iznenađen i uznemiren što me našao u takvom stanju.

“Jesam”, odvratila sam grubim glasom. “Jesi li se nadao da ću spavati pa da joj se možešvratiti?”

Načas je skupio obrve, a onda ih upitno podigao. “Kome? Misliš na Laoghaire?”Kad sam začula kako izgovara njezino ime onim nehajnim i melodioznim gorštačkim izgovorom -

L’heer - iznenada me spopao iracionalan bijes.“Oh, dakle bio si s njom!” obrecnula sam se.Jamie je izgledao zbunjeno i oprezno, a i malo iznerviran. “Jesam”, odgovorio je. “Sreo sam je

kod stuba kad sam izašao. Jesi li dobro, Saskinjo? Sve u svemu, izgledaš pomalo zabrinuto.”Procjenjivački me odmjerio. Podigla sam zrcalo i shvatila da imam tamne podočnjake i da mi kosastrši oko glave poput guste grive, pa sam ga s treskom odložila.

“Ne, savršeno sam dobro”, rekla sam nastojeći se obuzdati. “Onda, kako je Laoghaire?” nehajnosam upitala.

“Oh, ona je vrlo dobro”, odvratio je, a onda se naslonio na vrata, prekrižio ruke i znatiželjno mepogledao. “Rekao bih da je malo iznenađena što smo se vjenčali.”

“Baš fino”, rekla sam i duboko uzdahnula, a onda sam podigla pogled i shvatila da mi se Jamiesmješka.

“Nemoj mi reći da si zabrinuta zbog te cure, Saskinjo?” lukavo me upitao. “Ona ti nije ništa - a nimeni”, dodao je.

“Ma nemoj? Ona se nije htjela - ili nije mogla - udati za tebe, a s nekim si se morao oženiti, pa siuzeo mene kad ti se pružila prilika. Ne krivim te zbog toga” - doista ga nisam previše krivila - “alija...”

Prešao je sobu u dva koraka i prekinuo me uhvativši me za ruke. Uhvatio me za bradu i podigaomi glavu kako bi me prisilio da ga pogledam.

“Claire”, rekao mi je mirnim glasom, “reći ću ti zašto sam te uzeo za ženu kad za to dođe vrijeme- a možda i neću. Zamolio sam te da budeš iskrena prema meni, a obećao sam ti da ću ja zauzvrat bitiiskren prema tebi. A i sada ću biti iskren. Ta djevojka ne može od mene očekivati ništa osimpristojnosti.” Malo mi je stisnuo bradu. “A to joj namjeravam dati.” Ispustio mi je bradu i nježno mepotapšao ispod nje. “Čuješ li me, Saskinjo?”

“Da, čujem te!” Odmakla sam bradu s trzajem i uvrijeđeno je protrljala. “I ne sumnjam da ćeš bitivrlo pristojan prema njoj. Ali idući put navuci zavjesu na pokrajnju sobicu - jer ja to ne želimgledati.”

Naglo je podigao bakrenaste obrve i malo se zarumenio u licu.“Hoćeš reći da te varam?” s nevjericom je upitao. “U Leochu smo manje od sat vremena, sav sam

znojan i prašnjav od dvodnevnog jahanja i tako umoran da mi klecaju koljena, a ti misliš da samodmah otišao zavesti šesnaestogodišnju djevojku?” Zapanjeno je zavrtio glavom. “Ne znam želiš limi čestitati na muževnosti ili me optužiti za nemoral, Saskinjo, ali ni jedna od te dvije mogućnosti mise baš ne sviđa. Murtagh me upozorio da su žene nerazumne, ali Isuse Bože!” Provukao je krupnušaku kroz kosu, pa su mu kratke vlasi ostale neuredno stršati.

“Naravno da ne mislim reći da si je otišao zavesti”, odvratila sam, naprežući se da govorim štomirnijim glasom. “Samo sam htjela reći...” Palo mi je na pamet da je Frank takve situacije rješavaomnogo elegantnije no što je meni sada polazilo za rukom, a ipak sam i tada bila ljutita na njega.

Vjerojatno ne postoji dobar način da čovjek takvo što nagovijesti svom partneru.“Samo sam htjela reći... shvaćam da si se oženio sa mnom iz vlastitih razloga - a ti su razlozi

tvoja stvar”, žurno sam dodala, “i da ja ne polažem nikakvo pravo na tebe. Savršeno si slobodan dase ponašaš kako god hoćeš. Ako te... ako te privlači neka druga žena... hoću reći... ja ti neću stajati naputu”, neuvjerljivo sam dovršila, osjetivši da mi se obrazi žare a uši gore.

Kad sam podigla pogled, shvatila sam da su se i Jamieju vidno zažarile uši, a i cijelo lice.Učinilo mi se da su mu se malo zažarile čak i oči, zakrvavljene od nedostatka sna.

“Kako to misliš, da ne polažeš nikakvo pravo na mene!” uzviknuo je. “A što je s našim bračnimzavjetima, curo? Jesu li to samo prazne riječi u crkvi?” Tako je snažno lupio krupnom šakom okomodu da se zatresao porculanski vrč. “Nikakvo pravo”, promrmljao je sebi u bradu. “Slobodansam da se ponašam kako god hoću. I ti mi nećeš stajati na putu!?”

Sagnuo se i izuo čizme, a onda ih je zgrabio i bacio svom snagom u zid, jednu za drugom.Zatreptala sam kad je svaka udarila u kameni zid i pala na pod. Skinuo je ogrtač od pleda i nemarnoga bacio iza sebe, a onda mi je naglo prišao i bijesno me pogledao.

“Dakle, ti ne polažeš nikakva prava na mene, Saskinjo? Daješ mi slobodu da potražimzadovoljstvo gdje god mi se sviđa, je li tako? Dakle?” htio je znati.

“Pa, ovaj, da”, odgovorila sam, povukavši se korak natrag i protiv svoje volje. “To sam htjelareći.” Kad me zgrabio za ruke, shvatila sam da mu je unutrašnje sagorijevanje zahvatilo i ruke.Oznojeni dlanovi bili su mu tako vreli da sam se nehotice trgnula.

“Pa, ako ti ne polažeš nikakvo pravo na mene, Saskinjo”, rekao je, “ja polažem pravo na tebe!Dođi ovamo!” Uhvatio me za glavu i spustio usne na moje. U njegovu poljupcu nije bilo ničega ninježnog ni nezahtjevnog, pa sam se stala opirati i pokušala se odmaknuti.

On se sagnuo, uhvatio me pod koljena i podigao u naručje, ne osvrćući se na moje opiranje.Nisam ni shvatila koliko je prokleto snažan.

“Pusti me!” rekla sam mu. “Što to radiš?”“Pa, rekao bih da je to prilično očito, Saskinjo”, procijedio je kroza zube. Spustio je glavu,

probadajući me jasnim pogledom poput vrelog željeza. “Ali ako ti baš moram objasniti”, rekao je,“namjeravam te odnijeti u krevet. Smjesta. I zadržati te u njemu sve dok ne shvatiš kakvo pravopolažem na tebe.” Ušutkao je moje prosvjede još jednim hotimice grubim poljupcem.

“Ne želim spavati s tobom!” rekla sam mu kad mi je napokon oslobodio usta.“Nemam namjeru spavati”, odgovorio mi je mirnim glasom. “Još ne.” Došao je do kreveta i

pažljivo me spustio na pokrivač ukrašen uzorcima ruža.“Ti prokleto dobro znaš što mislim reći!” Okrenula sam se na trbuh, namjeravajući pobjeći s

druge strane kreveta, ali me zaustavio čvrstim stiskom na ramenu i opet okrenuo sebi. “Ne želimvoditi ljubav s tobom!”

“Nisam te pitao što želiš, Saskinjo”, odgovorio je opasno tihim glasom. “Kao što sam ti većdovoljno puta rekao, ti si mi žena. Možda se nisi željela udati za mene, ali ipak si to učinila. A ako tonisi primijetila, tvoj dio bračnih zavjeta uključuje i riječ ‘slušati’. Ti si mi žena, i ako te poželim,ženo, uzet ću te, a ti se nosi k vragu!” Govorio je sve glasnije, pa je sada gotovo vikao.

Uspravila sam se na koljena, stisnula šake na bokovima i uzvratila mu vikanjem. Sav jad što samga u proteklih sat vremena zatomljivala u sebi sada je dosegao eksploziju, pa sam mu bez zadrške

sasula sve u lice.“Neka sam prokleta ako ću ja uzeti tebe, svinjo nasilnička! Misliš da mi možeš naređivati da

odem s tobom u krevet? Da me možeš iskoristiti kao kurvu kad god ti se svidi? E pa, ne možeš, gadejebeni! Ako to učiniš, nisi nimalo bolji od onog svog satnika Randalla!”

Načas me bijesno gledao, a onda je naglo stao u stranu. “Odlazi onda”, rekao je trznuvši glavomprema vratima. “Ako tako misliš o meni, idi! Neću te zaustavljati.”

Na trenutak sam ga gledala s oklijevanjem. Čvrsto je stisnuo zube od bijesa i nadvio se nada mepoput kolosa s Rodosa. Sada je njegovo raspoloženje bilo na čvrstoj uzdi, premda je bio jednakoljutit kao i u onom trenutku kad smo stajali pokraj ceste za Doonesbury. Ali ozbiljno je to mislio. Akoodlučim otići, neće me zaustaviti.

Podigla sam bradu i stisnula zube isto tako čvrsto kao i on. “Ne”, rekla sam. “Ne. Ja ne bježim odproblema. I ne bojim te se.” Zagledao se u žilu koja mi je mahnito lupala u grlu.

“Da, to vidim”, odvratio je. Zabuljio se u mene, a izraz lica mu se nehotice postupno smekšao.Oprezno je sjeo na krevet, pazeći da mi ne sjedne preblizu, pa sam i ja ponovo oprezno sjela.Nekoliko je puta duboko uzdahnuo prije no što je progovorio, a lice mu je polako opet poprimiloprirodnu crvenkastobrončanu boju.

“Ni ja ne bježim od problema, Saskinjo”, mrzovoljno mi je rekao. “A sad mi reci što znači riječ‘jebati’?”

Mora da mi se iznenađenje vidjelo na licu, jer je iznervirano rekao: “Ako me već moraš nazivatipogrdnim imenima, neka bude! Ali ne volim kad me se naziva imenima na koje ne mogu odgovoriti.Po načinu kako si je rekla, znam da je to vrlo prosta riječ, ali što znači?”

Iznenađena, pomalo sam se uzdrmano nasmijala. “To... to znači... ono što si mi namjeravaoučiniti.”

Podigao je jednu obrvu, kao da je uvrijeđeno zabavljen. “Oh, prcati? Dakle, imao sam pravo, toje doista vrlo prosta riječ. A što znači riječ ‘sadist’? To si mi rekla neki dan.”

Suspregnula sam smijeh. “To je, ovaj, to je osoba koja postiže seksualno zadovoljenje kadnekoga ozlijedi.” Zarumenjela sam se, ali nisam mogla spriječiti da mi kutovi usta malo zatitraju.

Jamie je kratko frknuo. “Pa, to baš i nije neki kompliment”, rekao je, “ali ne mogu ti zamjeriti nazapažanjima.” Duboko je uzdahnuo i naslonio se, opustivši šake. Zatim je polako raširio prste,položio dlanove na noge i pogledao me ravno u oči.

“Pa što je onda? Zašto ovo radiš? Zbog djevojke? O njoj sam ti rekao čistu istinu. Ali nije tu riječo dokazivanju. Riječ je o tome vjeruješ li ti meni ili ne. Vjeruješ li mi?”

“Da, vjerujem ti”, nevoljko sam priznala. “Ali ne radi se o tome. Ili barem ne samo o tome”,dodala sam, trudeći se da budem iskrena. “To je... pretpostavljam da me pogodilo otkriće da si seoženio sa mnom kako bi se dočepao novca.” Spustila sam pogled i stala povlačiti prstom po rubuuzorka na pokrivaču. “Znam da se nemam pravo žaliti - i ja sam se udala za tebe iz sebičnih razloga,ali” - ugrizla sam se za usnu da smirim glas - “ali i ja imam svoj ponos, znaš.”

Pogledala sam ga postrance i shvatila da bulji u mene s izrazom potpune zbunjenosti na licu.“Kako bih se dočepao novca?” zbunjeno je upitao.“Da, kako bi se dočepao novca!” planula sam, bijesna što glumi da ne shvaća. “Kad smo se

vratili, jedva si dočekao da obavijestiš Columa da si se oženio i da želiš svoj dio MacKenziejeve

rente!”Još je trenutak buljio u mene, postupno otvarajući usta kao da će nešto reći. Umjesto toga, počeo

je polako tresti glavom naprijed-natrag, a onda se nasmijao. Da budem točnija, zabacio je glavu iprasnuo u smijeh, a zatim je zagnjurio glavu u ruke i nastavio se histerično smijati. Ja sam seogorčeno bacila natrag na jastuk. Jako smiješno!

Još uvijek tresući glavom i na mahove sopćući, ustao je i uhvatio se za kopču pojasa. Nehoticesam se trgnula, a on je to primijetio.

Još uvijek crven u licu od mješavine bijesa i smijeha, dobacio mi je razdražen pogled. “Ne, nenamjeravam te tući”, suho mi je rekao. “Dao sam ti riječ da to više neću učiniti - premda nisamočekivao da ću to tako brzo požaliti.” Odložio je pojas i uhvatio kožnatu vrećicu pričvršćenu za nj.

“Moj dio MacKenziejeve rente iznosi oko dvadeset funti svaka tri mjeseca, Saskinjo”, rekao jeprekapajući po stvarčicama u torbici od jazavčeve kože. “Škotskih funti, a ne engleskih. Što jeotprilike cijena pola krave.”

“To je... to je sve?” glupavo sam upitala. “Ali...”“To je sve”, potvrdio je. “I to je sve što ću ikad dobiti od MacKenzieja. Vjerojatno si već

shvatila da je Dougal škrtac, a Colum je još dvaput škrtiji. Ali rekao bih da čak i kraljevska svota oddvadeset funti svaka tri mjeseca jedva vrijedi sklapanja braka”, sarkastično je dodao, odmjeravajućime.

“A ja tu svotu ionako ne bih odmah tražio”, dodao je vadeći mali paket umotan u papir, “ali želiosam nešto kupiti. To je poslić koji sam otišao obaviti, a Laoghaire sam susreo slučajno.”

“A što si to toliko želio kupiti?” sumnjičavo sam ga upitala.Uzdahnuo je i načas se kolebao, a onda mi je bacio paketić u krilo.“Vjenčani prsten, Saskinjo”, odgovorio je. “Dobio sam ga od oružara Ewena. On takve stvarčice

izrađuje u slobodno vrijeme.”“Oh”, odvratila sam slabim glasom.“Hajde”, rekao mi je trenutak poslije. “Otvori ga. Tvoj je.”Obrisi malog paketa zamutili su mi se pred očima. Trepnula sam i šmrknula, ali nisam se

pomaknula da ga otvorim. “Žao mi je”, rekla sam.“I treba ti biti žao, Saskinjo”, odvratio je, ali u glasu mu više nije bilo ljutnje. Uzeo mi je paketić

iz krila i poderao omot, otkrivši široki srebrni kolut, ukrašen prepletenom gravurom u stilu škotskoggorja, s delikatnim, malim jakobitskim čičkovim cvijetom u sredini svake petlje.

To je sve što sam uspjela vidjeti prije no što mi se opet zamaglilo pred očima.Shvatila sam da mi gura rupčić u ruku i dala sve od sebe da njime zaustavim suze. “Pre...

prekrasan je”, rekla sam nakašljavši se i obrisavši oči.“Hoćeš li ga nositi, Claire?” Sada je govorio blagim glasom, a spominjanje mog imena, uglavnom

rezervirano za formalne prigode i iskazivanje nježnosti, gotovo me opet natjeralo u plač.“Ne moraš to učiniti”, rekao je i ozbiljno me pogledao preko udubljenog dlana. “Uvjeti našeg

bračnog ugovora zadovoljeni su - naš je brak legalan. Više ti ne prijeti nikakva opasnost, može teugroziti samo uhidbeni nalog, a čak ni on dok si u Leochu. Ako želiš, možemo živjeti odvojeno - akosi mi to htjela reći svim onim glupostima o Laoghaire. Ako to doista želiš, ne moraš imati ništa sa

mnom.” Ostao je nepomično sjediti, držeći sićušni kolut u blizini srca i čekajući.Dakle, sada je on meni dao izbor koji sam ja na početku dala njemu. Morala sam se udati za njega

silom prilika, ali ako ga odlučim odbiti, više se nije želio nametati. A naravno, imala sam ialternativu: da prihvatim prsten i sve što uz njega ide.

Sunce je zalazilo. Posljednje zrake svjetlosti sjale su kroz plavo staklo vrča za vino koji je stajaona stolu i bacale briljantne tamnoplave pruge na zid. Osjećala sam se isto tako krhko i sjajno kao istaklo, kao da ću se raspasti na dodir i rasuti se na pod u blistavim krhotinama. Ako sam željelapoštedjeti Jamiejeve ili svoje osjećaje, činilo se da sam dobrano zakasnila.

Nisam mogla govoriti, pa sam podigla desnu ruku prema njemu, a prsti su mi drhtali. Hladan isjajan prsten kliznuo mi je niz prst i zaustavio se na njegovu kraju - dobro mi je pristajao. Jamie mejoš trenutak držao za ruku i gledao je, a onda ju je iznenada čvrsto prinio ustima. Podignuo je glavu,pa sam mu načas ugledala lice, divlje i puno žudnje, a onda me grubom kretnjom posjeo u krilo.

Čvrsto me zagrlio, bez riječi. Osjetila sam mu kucanje bila u grlu, snažno kao i moje. Uhvatio meza gola ramena i malo me odmaknuo od sebe, pa sam mu odozdo pogledala lice. Ruke su mu bilekrupne i vrlo tople, pa sam osjetila malu vrtoglavicu.

“Želim te, Claire”, rekao je, govoreći kao da se guši, a onda je zastao, kao da nije siguran štosljedeće da kaže. “Želim te tako jako da jedva mogu disati. Hoćeš li...” Gutnuo je i nakašljao se.“Želiš li i ti mene?”

Glas mi se u međuvremenu vratio, škripav i drhtav, ali upotrebljiv.“Da”, odgovorila sam. “Želim te.”“Mislim...” počeo je, a onda zastao. Nespretno je otkopčao kopču kilta, ali onda me pogledao i

stegnuo šake na bokovima. Govorio je s naporom, obuzdavajući neki tako snažan poriv da su mu seod njega tresle ruke. “Neću... ne mogu... Claire, ne mogu biti nježan.”

Ostavio mi je tek toliko vremena da jedanput kimnem glavom u znak shvaćanja ili pristanka, aonda me spustio na krevet i pritisnuo svom svojom težinom.

Nije zastao da se svuče do kraja, pa sam osjetila miris prašine s ceste na njegovoj košulji i okussunca i znoja od putovanja na koži. Raširio mi je ruke i uhvatio me za zapešća. Rukom sam ogreblazid i osjetila zvuk sitnog komadića vjenčanog prstena na kamenu. Jedan prsten na svakoj ruci, jedansrebrni a jedan zlatni. I sitni metal, iznenada težak poput bračnih veza, kao da su ti prstenovi maliokovi kojima sam prikovana za krevet, zauvijek raspeta između dvaju polova, zatočena na osamljenojstijeni kao Prometej, dok mi podijeljena ljubav kida srce poput ptice grabljivice.

Koljenom mi je raširio stegna i ušao u mene kretnjom od koje sam dahnula. Ispustio je glas poputstenjanja i stisnuo me jače.

“Moja si, mo duinne”, tiho mi je rekao, prodirući duboko u mene. “Samo moja, sada i zauvijek.Moja si, sviđalo se to tebi ili ne.” Kad je prodro još dublje, pomaknula sam se pod njegovim stiskomi udahnula, slabašno jeknuvši.

“Da, namjeravam te grubo uzeti, Saskinjo moja”, šapnuo je. “Želim da budeš moja i dušom itijelom.” Malo sam se opirala kad me pritisnuo i stao prodirati u mene čvrstim i neumoljivimkretnjama koje su mi ispunjavale utrobu. “Namjeravam te natjerati da me zoveš ‘gospodaru’,Saskinjo.” Tihim mi je glasom obećavao osvetu za sve muke koje je proživio u posljednjih nekolikominuta. “Namjeravam te učiniti svojom.”

Zadrhtala sam i zastenjala, a tijelo mi se skvrčilo od grčeva pod njegovim tijelom koje je nasrtaloi prodiralo u mene. Kretnje su se bezobzirno nastavile, minutama i minutama, silovite kretnje koje sume dovodile na granicu užitka i boli. Osjećala sam da se rastvaram, kao da postojim samo u točkiprodora, silom odvedena na rub potpune predaje.

“Nemoj!” dahnula sam. “Prestani, molim te, zadaješ mi bol!” Graške znoja kotrljale su mu selicem i padale na jastuk i moje dojke. Tijela su nam se sada sudarala, pljeskajući od udaraca koji subrzo prelazili granicu boli. Stegna su me zaboljela od stalnih sudara i činilo mi se da će mi zapešćapopucati, ali njegov je stisak bio neumoljiv.

“Da, moli me za milost, Saskinjo. Ali nećeš je dobiti, još ne.” Dah mu je postao vruć i brz, alinije pokazivao znakove umora. Osjetila sam da mi se čitavo tijelo grči. Pokušala sam suzbiti tajosjećaj, pa sam podigla noge da ga zagrlim.

Osjećala sam svaku silovitu kretnju duboko u utrobi i zgrčila se, premda su mi se bokoviizdajnički dizali da mu požele dobrodošlicu. Osjetivši moju reakciju, udvostručio je silinu napada ipritisnuo mi ramena da me zadrži pod sobom.

Moja reakcija nije imala ni početka ni kraja, bio je to samo jedan kontinuirani drhtaj koji se sasvakom njegovom kretnjom primicao vrhuncu. Prodirao je u mene kao da mi stalno postavlja pitanjekoje zahtijeva odgovor. Ponovo mi je izravnao noge i odveo me preko granice boli i predaje, u oblastčistih osjeta.

“Da!” viknula sam. “Oh, Bože, Jamie, da.” Zgrabio me za kosu i grubo mi zabacio glavu da gapogledam u oči, blistave od neobuzdana trijumfa.

“Da, Saskinjo”, rekao je, odgovarajući više na moje kretnje nego na moje riječi. “Ukrotit ću jatebe!” Stao mi je gnječiti i milovati dojke, a onda su mu ruke skliznule niz moje bokove. Sada jesvom svojom težinom ležao na meni, privijao se uza me i podizao me kako bi prodro još dublje.Vrisnula sam, a on mi je prekrio usta svojima. Nije to bio poljubac nego još jedan nasrtaj. Prisilio meda otvorim usta, povrijedio mi usnice i ostrugao mi lice oštrim čekinjama brade. Zatim je staoprodirati još silovitije i brže, kao da mi želi pokoriti dušu, kao što mi je pokorio tijelo. Ili u tijelu iliu duši, negdje je uspio zapaliti iskru i izmamiti iz pepela predaje žestoku reakciju strasti i želje.Propinjala sam se da dočekam svaku njegovu kretnju. Ugrizla sam mu usnu i osjetila krv.

Osjetila sam njegove zube na svom vratu i zarila mu nokte u leđa. Ogrebla sam ga od šije dostražnjice, natjeravši ga da se i sam propne i vrisne. Obuzeti očajničkom potrebom, ranjavali smo se,grizli i grebli, nastojeći izmamiti krv, svatko od nas pokušavajući uvući ono drugo u sebe, razdirućitijela u žarkoj želji da postanemo jedno. Zatim se moj krik pomiješao s njegovim, pa smo se u tomposljednjem trenutku rastvaranja i sjedinjenja napokon izgubili jedno u drugome.

Polako sam dolazila k sebi, napola ležeći na Jamiejevim prsima, dok su nam bedra oznojenih tijelajoš uvijek bila slijepljena. On je teško disao, zatvorenih očiju. Pod uhom sam čula kako mu kuca srce;onim neprirodno sporim i snažnim ritmom koji slijedi nakon orgazma.

Osjetio je da sam budna i privukao me bliže, kao da još trenutak želi sačuvati ono jedinstvo štosmo ga bili dosegli u posljednjim trenucima svog opasnog sjedinjenja. Stisnula sam se uz njega izagrlila ga.

Tada je otvorio oči i uzdahnuo, a kad su nam se pogledi sreli, velika su mu se usta iskrivila umali osmijeh. Upitno sam podigla obrvu.

“O, da, Saskinjo”, skrušeno je odgovorio. “Ja sam tvoj gospodar... a ti si moj. Izgleda da ne moguposjedovati tvoju dušu a da ne izgubim svoju.” Okrenuo me na bok i sklupčao se oko mene. Soba sehladila na večernjem povjetarcu s prozora, pa nas je pokrio poplunom. Vrlo si bistar, momče, snenosam pomislila. Frank to nikad nije uspio shvatiti. Zaspala sam dok su me njegove ruke čvrsto grlile, anjegov mi topli dah grijao uho.

Kad sam se sutradan ujutro probudila, osjećala sam slabost i bol u svakom mišiću. Odvukla sam sedo zahoda, a onda do lavora. Utroba me boljela i osjećala sam kao da je poput tučenog maslaca. Kaoda me netko premlatio tupim predmetom, pomislila sam, a onda mi je sinulo da to zapravo i nijedaleko od istine. Spomenuti tupi predmet bio je izložen kad sam se vratila u krevet i sada je izgledaorazmjerno bezopasno. Njegov se vlasnik probudio kad sam sjela do njega i dobacio mi pogled koji jeopasno nalikovao na mušku samodopadnost.

“Izgledaš kao da si naporno jahala, Saskinjo”, rekao je i nježno mi opipao modricu na unutrašnjojstrani bedra. “Malo te boli od sedla, je li?”

Zaškiljila sam i prstom opipala duboki ožiljak od ugriza na njegovu ramenu.“Ni ti baš ne izgledaš najbolje, momče.”“Ah, pa”, rekao je s jakim škotskim naglaskom, “ako čovjek legne u krevet s goropadnicom, mora

računati s tim da če ga ona ugristi.” Uhvatio me za vrat i povukao sebi. “Hodi ovamo, goropadnice.Ugrizi me opet!”

“Oh, ne, ne dolazi u obzir”, odvratila sam i odmakla se. “Ne mogu, sve me boli.”Ali James Fraser nije čovjek koji prihvaća ne kao odgovor.“Bit ću vrlo nježan”, stao me mamiti i neumoljivo me povlačio pod pokrivač. Doista je bio

nježan, kao što samo krupni muškarci mogu biti. Grlio me nježno kao da grli prepeličino jaje,udvarao mi se sa skromnom strpljivošću u kojoj sam prepoznala ispriku - i s nježnom ustrajnošću zakoju sam znala da je nastavak lekcije koju je sinoć tako brutalno započeo. Bit će nježan, ali neće bitiodbijen.

Zadrhtao mi je u rukama kad je svršio, tresući se od napora da se ne pomakne, da me ne ozlijedisvojim kretnjama, dopuštajući da ga trenutak skrši, kao što se i dogodilo.

Poslije, dok smo ležali još uvijek sjedinjeni, opipao je izblijedjele modrice koje su mi njegoviprsti ostavili na ramenima prije dva dana pokraj ceste.

“Žao mi je zbog ovih modrica, mo duinne”, rekao je i nježno poljubio svaku od njih. “Bio sam uneuobičajenom raspoloženju kad sam ti ih zadao, ali to nije isprika. Sramota je ozlijediti ženu, bezobzira na to je li čovjek bijesan ili nije. Neću to više nikada učiniti.”

Ironično sam se nasmijala. “Ispričavaš mi se zbog ovih modrica? A što je s ostalima? Puna sammodrica od glave do pete!”

“Da?” Odmaknuo se od mene da me pregleda i prosudi. “Pa, za ove sam ti se već ispričao”,dodirnuo mi je modrice na ramenima, “a ove”, lagano me lupnuo po stražnjici, “ove si zaslužila.Neću reći da mi je žao zbog njih jer to ne bi bila istina.”

“A što se ovih tiče”, rekao je milujući mi bedra, “ni zbog njih ti se neću ispričati. Njih si mi većnaplatila u cijelosti.” Protrljao je rame i namrštio se. “Raskrvarila si me na barem dva mjesta,Saskinjo, a leđa me bole kao sam vrag.”

“Pa, kad ideš u krevet s goropadnicom...” rekla sam sa smiješkom. “Za to ti se neću ispričati.”Nasmijao se i povukao me na sebe.

“Nisam ni rekao da tražim ispriku, zar ne? Ako se ne varam, rekao sam: ‘Ugrizi me opet!’”

Četvrti dio

Dašak sumpora

U

24.

Palac mene svrbi sad7

zbuđenje što smo ga izazvali svojim dolaskom i objavom vjenčanja gotovo smjesta zasjenio jedogađaj veće važnosti.

Sutradan smo sjedili za večerom u velikoj dvorani, prihvaćajući zdravice i dobre želje.“Buidheachas, mo caraid.” Jamie se elegantno naklonio posljednjem čestitaru i sjeo, ispraćen sveslabijim pljeskom. Drvena klupa zatresla se pod njegovom težinom, a on je načas zatvorio oči.

“Je li ti polako dosta?” šapnula sam mu. On je podnio glavni teret zdravica, ispijajući čašu nasvaku zdravicu u našu čast, a ja sam se zasad uspjela izvući odgovarajući na nerazumljive gelskezdravice samo simboličnim srkanjem i vedrim osmjesima.

Otvorio je oči i pogledao me, a onda se i sam nasmiješio.“Želiš znati jesam li pijan? Nisam, mogao bih ovo piti cijelu večer.”“Gotovo da jesi”, odvratila sam pogledavši gomilu praznih vinskih boca i kamenih vrčeva za

pivo na stolu ispred njega. “Već je prilično kasno.” Svijeće na Columovu stolu dogorijevale su usvijećnjacima, a otopljeni vosak stvarao je zlatan sjaj i bacao nepravilne šare sjena i jarkog svjetlana braću MacKenzie, dok su se naginjali jedan prema drugome i tiho razgovarali. Izgledali su kao dabi se mogli pridružiti izrezbarenim glavama patuljaka na rubu golemog ognjišta, pa sam se zapitalakoliko je tih karikiranih figura doista izrađeno po uzoru na pokroviteljske crte prijašnjih poglavaraklana MacKenzie - možda ih je izradio neki rezbar sa smislom za humor... ili sa snažnom vezom sobitelji.

Jamie se malčice protegnuo i namrštio od blage nelagode.“S druge strane”, rekao je, “svakog časa prsnut će mi mjehur. Vraćam se odmah.” Oslonio se

dlanovima o klupu, ustao, žustro je prekoračio i izašao iz dvorane kroz niži nadsvođeni prolaz.Okrenula sam se prema Geillis Duncan, koja mi je sjedila s druge strane i skromno srkala pivo iz

srebrnog pehara. Kao što i priliči oblasnom sucu, njezin muž Arthur sjedio je s Columom zasusjednim stolom, ali Geilie je zahtijevala da sjedi do mene, rekavši da ne želi cijelu večer slušatizamorne muške razgovore.

Arthurove duboko usađene oči bile su napola zatvorene, s plavim kesicama i klonule od vina iumora. Jako se naslanjao na podlaktice, obješena lica, ne obazirući se na razgovor MacKenziejevihpokraj sebe. Dok je svjetlost bacala reljefne, oštro crte na vlastelina i njegova brata, ArthuraDuncana samo je činila debelim i bolesnim.

“Muž vam ne izgleda dobro”, primijetila sam. “Jesu li mu se pogoršali želučani problemi?” Imaoje prilično zbunjujuće simptome; smatrala sam da nema ni čir ni rak - ne s toliko mesa na kostima -možda samo kronični gastritis, kao što je uporno tvrdila Geilie.

Bacila je vrlo kratak pogled na svog supruga, a onda se ponovo okrenula meni i slegnularamenima.

“Oh, nije mu tako loše”, odgovorila je. “Ili mu barem nije gore. Ali što je s vašim mužem?”“Kako to mislite?” oprezno sam odvratila.Prisno me lupnula u rebra prilično šiljastim laktom, a ja sam shvatila da i pred njom leži

popriličan broj praznih boca.“Pa, što kažete? Izgleda li jednako lijepo bez košulje kao što izgleda u njoj?”“Ovaj...” Kolebala sam se što da joj odgovorim kad je ona iskrivila vrat prema ulazu.“A vi ste tvrdili da vam do njega uopće nije stalo! Lukavo. Polovica djevojaka u dvorcu najradije

bi vam iščupala kosu - da sam na vašem mjestu, pazila bih što jedem.”“Što jedem?” Zbunjeno sam spustila pogled na drveni pladanj pred sobom, na kojem više nije

bilo ničega osim nekoliko mrlja masti i ostatka kuhanog luka.“Otrov”, dramatično mi je prosiktala na uho, zapahnuvši me alkoholnim parama.“Gluposti”, odvratila sam prilično hladno i odmaknula se od nje. “Nitko me ne bi htio otrovati

samo zato što... pa, zato što...” Malo sam se zaplitala u govoru, pa mi je palo na pamet da sam i japopila malo više no što sam svjesna.

“Doista, Geilie. Ovaj brak... nisam ga planirala, znate da ga nisam željela!” Nisam lagala. “To jebila samo... neka vrsta... neophodnog poslovnog dogovora”, rekla sam, nadajući se da svjetlostsvijeća skriva rumenilo na mom licu.

“Ha”, cinično je odvratila. “Ja dobro znam kako izgleda cura koja je sretna u krevetu.” Bacila jepogled prema nadsvođenom prolazu kroz koji je Jamie izašao. “I neka sam prokleta ako vjerujem dasu one ugrize na momkovu vratu napravile mušice.” Podigla je jednu srebrnu obrvu prema meni.“Ako je to bio poslovni dogovor, rekla bih da ste sklopili dobar posao.”

Ponovo se nagnula prema meni.“Je li istina?” šapnula je. “Ono o palčevima?”“O palčevima? Za Boga miloga, Geilie, o čemu trabunjate?”Pogledala me preko svog malog, ravnog nosa, namrštivši se od koncentracije. Pogled njezinih

lijepih sivih očiju bio je malo neusredotočen, pa sam se ponadala da neće pasti pod stol.“Nemojte mi reći da ne znate! To svatko zna! Po muškarčevim palčevima može se odrediti dužina

njegove kite. I po nožnim palčevima, naravno”, polako je dodala, “ali njih je teže vidjeti, zbog cipelai svega ostaloga. A vaš bi mali lisac”, kimnula je prema nadsvođenom prolazu na kojem se upravopojavio Jamie, “mogao obujmiti prilično veliku bućicu tim svojim šakama. A i prilično velikustražnjicu, hm?” dodala je i opet me gurnula laktom.

“Geillis Duncan, hoćete li... začepiti!” prosiktala sam zažarena lica. “Netko bi vas mogao čuti!”“Oh, nitko tko...” počela je, ali je onda zastala i zabuljila se. Jamie je prošao pokraj našeg stola

kao da nas ne vidi. Lice mu je bilo blijedo, a usne stisnute, kao da mora obaviti neku neugodnudužnost.

“Koji mu je vrag?” upitala je Geilie. “Izgleda kao Arthur nakon što pojede sirovo zelje.”“Ne znam.” Odgurnula sam klupu unatrag, nesigurna što da učinim. Jamie je krenuo prema

Columovu stolu. Bih li ga trebala slijediti? Očito, nešto se dogodilo.Geilie je ponovo pogledala donji kraj dvorane, a onda me iznenada povukla za rukav i pokazala

mi prstom u smjeru iz kojeg je Jamie upravo došao.

Jedan je čovjek stajao malo ispred nadsvođenog prolaza, nesiguran gotovo kao i ja. Odjeća mu jebila blatnjava i prašnjava; očito je neki putnik. Glasnik. A kakvu god da je poruku donio, prenio ju jeJamieju, koji se upravo naginjao da je došapne Columu na uho.

Ne, ne Columu nego Dougalu. Riđokosa glava duboko se sagnula između dviju tamnih glava, aširoke crte triju zgodnih lica postale su sablasno slične na umirućoj svjetlosti svijeća. Dok sam ihgledala, shvatila sam da nisu toliko slični zbog zajedničkog nasljeđa kostiju i tetiva, nego zbog izrazašokirane žalosti koji im je sada bio zajednički.

Geilie me stisnula za podlakticu.“Loše vijesti”, nepotrebno je rekla.

“Dvadeset četiri godine”, rekla sam. “Čini se mnogo vremena da čovjek bude u braku.”“Istina”, složio se Jamie. Topli vjetar mreškao je krošnje iznad nas i nanosio mi kosu s ramena na

lice. “Dulje no što ja živim.”Pogledala sam ga dok se naslanjao na ogradu obora, elegantno mršav i pun čvrstih kostiju. Bio je

tako sposoban i samouvjeren da sam bila sklona zaboraviti koliko je mlad.“Ipak”, rekao je, odbacivši slamčicu na izgaženo blato u oboru, “ne vjerujem da je Dougal

proveo više od tri godine s njom. Uglavnom je boravio ovdje, znaš, u dvorcu - ili je obavljaoColumov posao negdje na području klana.”

Dougalova žena, Maura, umrla je na njihovu posjedu Beannachdu. Iznenadna groznica. Dougal jenapustio dvorac u zoru, u društvu Neda Gowana i glasnika koji mu je sinoć donio vijest, daorganizira pogreb i pobrine se za ženino vlasništvo.

“Znači, to nije bio prisan brak?” znatiželjno sam upitala.Jamie je slegnuo ramenima.“Prisan kao i većina brakova, pretpostavljam. Ona je bila zaokupljena djecom i vođenjem

domaćinstva, pa sumnjam da joj je Dougal jako nedostajao, premda se činilo da joj je drago kad bi seon vratio kući.”

“Da, ti si neko vrijeme živio s njima, zar ne?” Zamišljeno sam za-šutjela i zapitala se zamišlja liJamie tako bračni život, da supružnici žive odvojeno i samo se povremeno sastanu kako bi napravilidjecu. A ipak, po onome što mi je rekao o svojim roditeljima, njihov je brak bio prisan i pun ljubavi.

“S mojim je roditeljima bilo drugačije, znaš”, rekao je s onom svojom sablasnom sposobnošću dami čita misli. “Dougalov brak bio je dogovoren, kao i Columov, više pitanje zemlje i poslova negouzajamne sklonosti supružnika. Ali moji roditelji - no, oni su se uzeli iz ljubavi, protiv volje svojihobitelji, tako da smo bili... ne baš odsječeni, ali više prepušteni samima sebi na Lallybrochu. Mojiroditelji nisu ga često napuštali da bi posjetili rođake ili obavili neki posao, pa mislim da su se višeokrenuli jedno drugom no što muž i žena obično čine.”

Položio je ruku na donji dio mojih leđa i privukao me bliže. Sagnuo se i dodirnuo usnama vrhmog uha.

“I naš je brak dogovoren”, tiho je rekao. “Ipak, nadam se da... možda, jednog dana...” Zbunjeno jezašutio, s iskrivljenim osmijehom i gestom odbacivanja.

Nisam htjela ohrabrivati takva razmišljanja, pa sam mu se osmjehnula što sam neutralnije mogla iokrenula se prema oboru. Mogla sam ga osjetiti pokraj sebe; nisam ga baš dodirivala, a on je krupnim

šakama držao gornju prečku ograde. I ja sam uhvatila ogradu, kako ga ne bih primila za ruku. Više odsvega željela sam mu se okrenuti i ponuditi mu utjehu, uvjeriti ga tijelom i riječima da je ono štopostoji među nama više od poslovnog dogovora. Zaustavila me je istinitost te misli.

Ono što je među nama, bio mi je rekao. Kad legnem s tobom, kad me dodirneš. Ne, to nijenimalo uobičajeno. A nije ni obična zaluđenost, kao što sam isprva vjerovala. Ništa ne bi moglo bitimanje obično.

Ali ostaje činjenica da me zavjeti, odanost i zakoni vežu za drugog čovjeka. A i ljubav.Ne mogu, jednostavno mu ne mogu reći što osjećam za njega. Kad bih mu to rekla i onda otišla,

kao što moram, to bi bio vrhunac okrutnosti. A ne mogu mu ni lagati.“Claire.” Mogla sam osjetiti da se okrenuo prema meni i da me gleda. Nisam mu odgovorila, ali

sam podigla glavu kad se sagnuo da me poljubi. Ni na taj mu način ne mogu lagati, a i nisam. Na krajukrajeva, nejasno sam pomislila, obećala sam mu iskrenost.

Prekinulo nas je glasno nakašljavanje s druge strane ograde. Jamie se iznenađeno okrenuo premaizvoru zvuka i instinktivno me gurnuo iza sebe. Zatim se zaustavio i nasmiješio, ugledavši StarogAleca McMahona kako stoji u prljavim hlačama od tartana i podrugljivo nas gleda jarkoplavimokom.

Starac je držao u rukama škare za škopljenje grozna izgleda, pa ih je podigao s ironičnimpozdravom.

“Namjeravao sam ih upotrijebiti na Mahometu”, primijetio je. “Ali možda bi ovdje bile korisnije,ha?” Škljocnuo je debelim oštricama, kao da poziva. “Da sam na tvom mjestu, usredotočio bih se naposao, a ne na svoju kitu, momče.”

“Nemoj se s time ni šaliti, čovječe”, odvratio je Jamie i nacerio se. “Jesi li me što trebao?”Alecova obrva, nalik na dlakavu gusjenicu, zatitrala je.“Nisam, odakle ti takva ideja? Namjeravao sam uškopiti punokrvnog dvogodišnjaka sam-samcat,

samo radi zabave.” Kratko se nasmijao vlastitoj šali, a onda je škarama pokazao dvorac.“Krenite sada, curo! Dobit ćete ga natrag na večeri - ma koliko tada bude vrijedio.”Kad da nema povjerenja u značenje ove posljednje primjedbe, Jamie je ispružio dugu ruku i

spretno mu uzeo škare.“Osjećat ću se sigurnije ako ih ja držim”, rekao je Alecu i podigao obrvu. “Idi sada, Saskinjo.

Potražit ću te kad završim sve Alecove poslove.”Poljubio me u obraz i šapnuo mi na uho: “Dođi u staju. Kad sunce bude u zenitu.”

Staje dvorca Leoch bile su bolje građene od mnogih seoskih kuća koje sam vidjela na putovanju sDougalom. Podovi i zidovi bili su od kamena, a jedini otvori bili su uski prozori na jednom kraju,vrata na drugom i uski prorezi na debelom slamnatom krovu, predviđeni da propuštaju sove koje susprečavale množenje miševa u sijenu. Ali propuštali su mnogo zraka i dovoljno svjetlosti da staje nebudu u mraku nego u ugodnom polumraku.

U sjeniku ispod krova bilo je još svjetlije. Zrake svjetlosti pravile su žute pruge na nagomilanomsijenu i osvjetljavale čestice prašine koje su se kovitlale poput kiše zlatnog praha. Kroz pukotine suulazili zapuši toplog zraka, donoseći miris ljubičine, turskog karanfila i češnjaka iz vanjskih vrtova, aodozdo se dizao ugodan vonj konja.

Jamie se promeškoljio pod mojom rukom i uspravio, pa mu je glava izronila iz sjene na jarkusvjetlost poput upaljene svijeće.

“Što je?” sneno sam ga upitala i okrenula glavu u smjeru njegova pogleda.“Mali Hamish”, tiho je odgovorio, gledajući s ruba sjenika staju ispod nas. “Pretpostavljam da je

došao po svog ponija.”Nezgrapno sam se okrenula na trbuh pokraj njega i povukla nabore košulje preko sebe zbog

skromnosti, što je bila šašava ideja, budući da mi nitko odozdo nije mogao vidjeti ništa osim vrhaglave.

Columov sin Hamish polako je hodao prolazom između pregradaka. Zastajao je pokraj pojedinihpregradaka, ali nije se obazirao na znatiželjne kestenaste i riđe glave koje su izvirivale da gapogledaju. Očito, nešto je tražio, ali to nije bio njegov debeli smeđi poni, koji je mirno žvakao sijenou pregratku pokraj ulaznih vrata.

“Bože dragi, pa on traži Donasa!” Jamie je zgrabio kilt i žurno ga omotao oko sebe, a onda seprebacio preko ruba sjenika. Ne trudeći se oko ljestava, objesio se rukama i skočio na tlo. Lagano seprizemljio na slamom prekriveni kameni pod, ali dovoljno glasno da se Hamish okrene i iznenađenodahne.

Kad je shvatio tko stoji pred njim, njegovo se malo pjegavo lice donekle opustilo, ali plave očiostale su oprezne.

“Trebaš pomoć, rođače?” ljubaznim ga je glasom upitao Jamie. Prišao je bliže pregradcima zakonje i naslonio se na jedan stup, tako da je sada stajao između Hamisha i pregratka kojem je dječakbio prilazio.

Hamish je oklijevao, ali onda se uspravio i isturio sitnu bradu.“Jahat ću Donasa”, rekao je trudeći se da zvuči odlučno, što mu baš nije uspjelo.Donas - što znači “demon”, a to ni u kom slučaju nije zamišljeno kao kompliment - bio je sam u

pregratku na drugoj strani staje, za svaki slučaj odvojen praznim pregratkom od najbližih susjednihkonja. Bio je to golem i divlji riđi pastuh kojeg nitko nije mogao jahati, a samo su mu se Stari Alec iJamie usudili prići. Iz njegova se mračnog pregratka začulo razdraženo njištanje. Iznenada je izvirilagolema bakrenasta glava, a veliki žuti zubi škljocnuli su kad je konj neuspješno pokušao ugristi golorame koje mu se tako izazovno nudilo.

Znajući da ga pastuh ne može doseći, Jamie se nije pomaknuo. Hamish je odskočio i ciknuo, očitotako uplašen iznenadnom pojavom čudovišne svjetlucave glave s kolutavim, krvlju podlivenim očimai raširenim nozdrvama da je ostao bez riječi.

“Mislim da nećeš”, odvratio je Jamie blagim glasom. Spustio je ruku na rame svog sitnog rođakai udaljio ga od konja, koji je prosvjedno udario ogradu svog pregratka. Kad su ubojita kopita udarilao drvo, Hamish se zatresao kao i daske pregratka.

Jamie je okrenuo dječaka sebi i pogledao ga odozgo, s rukama na kiltom prekrivenim bokovima.“E sad”, obratio mu se strogim glasom. “O čemu je ovdje riječ? Zašto želiš jahati Donasa?”Hamish je čvrsto stisnuo zube, ali Jamiejevo je lice bilo i ohrabrujuće i strogo. Nježno je lupnuo

dječaka po ramenu i izmamio mu sićušan osmijeh na lice.“Hajde, duinne”, tiho je rekao Jamie. “Znaš da nikome neću reći. Jesi li učinio kakvu glupost?”Dječakovu bijelu put oblilo je blago rumenilo.

“Nisam. Barem... Nisam. No dobro, možda malu glupost.”Nakon još malo ohrabrivanja, počeo je pričati, prvo nevoljko, a onda sve brže i brže.Dok je jučer jahao svog ponija s nekolicinom dječaka, nekoliko starijih momaka počelo se

natjecati tko će sa svojim konjem preskočiti višu prepreku. Zavidan i zadivljen, Hamish je zaboraviona oprez i pokleknuo pred željom da se pravi važan, pa je pokušao natjerati svog malog debelogponija da preskoči kameni zid. Ali poniju je nedostajala i vještina i motivacija, pa se ukopao ispredograde i odbacio mladog Hamisha preko glave. Hamish je odletio preko ograde i sramotno sletio nakoprive s druge strane. Opečen i koprivama i podrugljivim smijehom svojih drugova, čvrsto jeodlučio da će danas jahati “pravog konja”, kako je rekao.

“Kad bih se pojavio na Donasu, ne bi mi se smijali”, rekao je, zamišljajući prizor s mračnimužitkom.

“Ne, ne bi”, složio se Jamie. “Bili bi previše zaposleni skupljanjem tvojih ostataka.”Zagledao se u svog rođaka i polako zavrtio glavom. “Nešto ću ti reći, momče. Ako želiš biti

dobar jahač, moraš imati i hrabrosti i pameti. Ti imaš hrabrosti, ali još uvijek ti nedostaje malčicepameti.” Utješno je stavio ruku oko Hamisheva ramena i odveo ga do kraja staje.

“Hodi sa mnom, momče. Pomozi mi da nabacam sijeno, pa ću te onda upoznati s Cobharom. Imašpravo, ako si doista spreman, treba ti bolji konj, ali ne moraš se ubiti kako bi to dokazao.”

Usput je bacio pogled prema sjeniku, podigao obrve i bespomoćno slegnuo ramenima. Ja sam senasmiješila i dala mu znak rukom da nastavi, da je sve u redu. Jamie je izvukao jabuku iz košarepokraj vrata, a onda je uzeo vile iz kuta i odveo Hamisha natrag do jednog od središnjih pregradaka.

“Evo ga, rođače”, rekao je i tiho zazviždao kroza zube, a jedan uškopljeni konj široka čela gurnuoje glavu iz pregratka i zapuhao kroz nozdrve. Krupne oči bile su tamne i blage, a uši malo nagnutenaprijed, što mu je davalo izgled prijateljskog opreza.

“E sad, Cobhar, ciamar a tha thu?” Jamie ga je čvrsto potapšao po glatkom vratu i počešao munakrivljene uši.

“Dođi ovamo”, rekao je pozivajući svog malog rođaka rukom. “Tako je, stani do mene. Dovoljnoblizu da te može onjušiti. Konji te vole onjušiti.”

“Znam.” Hamishov visoki glas bio je pun prezira. Jedva je dosezao konju do njuške, ali jepodigao ruku i potapšao ga. Nije se pomaknuo kad se velika glava spustila i zainteresirano gaonjušila oko uha, mrseći mu kosu.

“Daj mi jabuku”, rekao je Hamish Jamieju, a Jamie ga je poslušao. Mekane baršunaste usneelegantno su ubrale plod s Hamisheva dlana i ubacile ga među goleme kutnjake, pa je nestala uzsočno hrskanje. Jamie je gledao s odobravanjem.

“Da, vas dvojica dobro ćete se slagati. Hajde, sprijateljite se, dok ja nahranim ostale, a onda gamožeš izvesti na jahanje.”

“Sam?” s nadom je upitao Hamish. Cobhar, što znači “pjena”, bio je dobroćudan riđan, ali ipakzdrav i živahan, 140 centimetara visok, daleko od smeđeg ponija.

“Dvaput oko obora dok te ja gledam, a ako ne padneš i ako mu ne ozlijediš usta, možeš odjahatisam. Ali nemoj ga zajahati dok ti ja ne kažem.” Dugi se hrbat svinuo i zasjao u toplom polumrakustaje, a Jamie je vilama zagrabio sijeno s hrpe u kutu i odnio ga do jednog pregratka.

Zatim se uspravio i nasmiješio svom rođaku. “Budi dobar i dodaj mi jednu jabuku.” Naslonio jevile na pregradak i zagrizao ponuđenu voćku. Njih dvojica druželjubivo su stajali jedan do drugoga ijeli, naslanjajući se na zid staje. Kad je pojeo jabuku, Jamie je dao ogrizak riđanu koji je gurnuonjušku i opet dohvatio vile. Polako žvačući, Hamish ga je slijedio prolazom.

“Čuo sam da je moj otac nekoć bio dobar jahač”, nesigurno je rekao Hamish. “Dok je... dok je jošmogao jahati.”

Jamie je kratko pogledao svog rođaka, ali dovršio je bacanje sijena u riđanov pregradak prije nošto je odgovorio. A kad je to učinio, odgovorio je na misao, a ne na riječi.

“Ja ga nikad nisam vidio kako jaše, ali nešto ću ti reći, momče. Nadam se da mi nikad nećezatrebati toliko hrabrosti koliko je Colum ima.”

Vidjela sam da je Hamish pogledao ožiljke na Jamiejevim leđima, ali nije ništa rekao. Nakon štoje pojeo drugu jabuku, činilo se da su mu misli prešle na drugu temu.

“Rupert kaže da si se morao oženiti”, rekao je punim ustima.“Želio sam se oženiti”, ispravio ga je Jamie i ponovo naslonio vile na zid.“Oh. Pa... dobro”, odvratio je Hamish nesigurnim glasom, kao da ga je ta nova ideja zbunila.

“Samo sam se pitao... imaš li što protiv toga?”“Protiv čega?” Shvativši da bi razgovor mogao potrajati, Jamie je sjeo na balu sijena.Hamishova stopala nisu dosezala do poda, inače bi ih možda povukao po tlu. Umjesto toga,

lagano je lupnuo petama o čvrsto nagomilano sijeno.“Protiv toga što si oženjen”, rekao je, buljeći u svog rođaka. “Hoću reći, smeta li ti što svake

večeri moraš leći u krevet sa ženom?”“Ne”, odgovorio je Jamie. “Ne, to je zapravo vrlo ugodno.”Činilo se da Hamish nije baš uvjeren u to.“Ne vjerujem da bi se to meni jako svidjelo. Ali, s druge strane, sve djevojke koje znam mršave

su kao štapovi i mirišu na uvarak od ječma. Gospa Claire - hoću reći, tvoja gospa”, žurno je dodao,kao da želi izbjeći zabunu, “čini mi se da bi s njom bilo ugodnije spavati. Hoću reći, mekano.”

Jamie je kimnuo glavom. “Da, to je istina. A i dobro miriše”, dodao je. Čak i na slabom svjetlu,spazila sam da mu se trza mali mišić u kutu usta i znala sam da se ne usuđuje podići pogled premasjeniku.

Zavladala je duga tišina.“Po čemu to čovjek zna?” upitao je Hamish.“Što?”“Koja je prava žena da se njome oženi”, nestrpljivo je objasnio dječak.“Aha.” Jamie se naslonio na kameni zid i podigao ruke na tjeme.“I ja sam to jednom upitao svog tatu”, rekao je. “Odgovorio mi je da čovjek to naprosto zna. A

ako nije siguran, to znači da nije sreo pravu curu.”“Mmmphm.” Sudeći po izrazu na sitnom, pjegavom licu, Hamish nije bio posve zadovoljan tim

objašnjenjem. Naslonio se na zid, svjesno oponašajući Jamieja. Noge u dokoljenkama virile su mupreko ruba bale. Premda je bio sitan, njegova čvrsta građa nagovještavala je da će se jednog dana

moći mjeriti sa svojim rođakom. Imali su gotovo identično držanje ravnih ramena i nakošeni položajsolidne, elegantne glave.

“Gdje su ti cipele?” prijekorno ga je upitao Jamie. “Nisi ih valjda opet ostavio na livadi? Ako siih opet izgubio, dobit ćeš batine od majke.”

Hamish je slegnuo ramenima, kao da je to prazna prijetnja. Očito, imao je važnije stvari napameti.

“John...” počeo je, namrštivši crvenkaste obrve od razmišljanja. “John kaže...”“Koji John?” prekinuo ga je Jamie. “John iz staje, John iz kuhinje ili John Cameron?”“John iz staje.” Hamish je odmahnuo rukom, ne dajući se zbuniti. “On je rekao, ovaj, o ženidbi...”“Da?” ohrabrio ga je Jamie i taktično okrenuo glavu u stranu. Podigao je pogled i susreo se s

mojim, dok sam virila preko ruba. Nasmiješila sam mu se, a on se ugrizao za usnu kako se ne bi i samnasmiješio.

Hamish je duboko udahnuo i brzo izdahnuo, a onda je stao izbacivati riječi poput pucnjeva izzračnice. “Rekao je da muškarac mora opsluživati gospu kao pastuh kobilu, ali ja mu to nisampovjerovao. Je li to točno?”

Snažno sam se ugrizla za prst kako se ne bih naglas nasmijala. Jamie je bio u nezgodnijempoložaju, pa je zario prste u mesnati dio noge i zarumenio se jednako jako kao i Hamish. Dok su rameuz rame sjedili na bali sijena, podsjećali su me na dvije rajčice na seoskoj izložbi povrća.

“Ovaj, da... pa, na neki način...” odgovorio je kao da se guši, ali ipak se uspio svladati.“Da”, rekao je. “Da, mora.”Hamish je užasnuto pogledao tridesetak centimetara dug spolni organ uškopljenog riđana koji se

odmarao u obližnjem pregratku, a onda je sumnjičavo spustio pogled na svoje krilo. Gurnula samtkaninu u usta što sam dublje mogla.

“Ali postoje neke razlike, znaš”, nastavio je Jamie. Rumenilo mu se počelo povlačiti s lica,premda su mu se usta još uvijek prijeteći trzala. “Kao prvo... nježnije je.”

“Znači, ne moraš ih gristi za vrat?” upitao je Hamish s ozbiljnim i napetim izrazom na licu, kao dapravi bilješke. “Kako bi ostale mirne?”

“Ovaj... ne. Barem ne obično.” Upotrebljavajući nemalu snagu volje, Jamie se hrabro suočio sodgovornostima prosvjećivanja.

“Postoji još jedna razlika”, dodao je, pazeći da mu pogled ne odluta prema sjeniku. “Ljudi tomogu raditi licem u lice, a ne samo odostraga. Kako je gospi draže.”

“Gospi?” Činilo se da Hamish sumnja u to. “Mislim da bih ja to ipak radije radio odostraga. Nebih volio da me itko gleda dok to radim. Je li teško”, zanimalo ga je, “je li teško suspregnuti smijeh?”

Kad sam navečer legla u krevet, još uvijek sam razmišljala o Jamieju i Hamishu. Pokrila sam sedebelim poplunom, sa smiješkom na licu. Kroz prozor je ulazio hladan zrak, pa sam jedva čekala dase zavučem pod poplun i privinem uz Jamiejevo toplo tijelo. On je bio otporan na hladnoću kao daima u sebi malu peć. Koža mu je uvijek bila topla, katkad gotovo vruća, kao da se rasplamsa u dodirus mojim hladnim rukama.

Ja sam u dvorcu još uvijek bila strankinja i tuđinka, ali više ne i gost. Sada kad sam postala jedna

od njih, udane su se žene ophodile prijateljskije sa mnom, ali mlađe djevojke kao da su mi snažnozamjerale što sam odstranila mladog samca iz optjecaja. Zapravo, primjećujući velik broj hladnihpogleda i komentara iza leđa, počela sam se pitati koliko je točno djevojaka Jamie MacTavish zavrijeme svog kratkog boravka u dvorcu odveo u onu pokrajnju sobicu.

Dakako, Jamie je u međuvremenu odbacio prezime MacTavish. Većina stanovnika dvorca ionakoje oduvijek znala njegovo pravo prezime, pa bila ja engleski špijun ili ne, sada sam to silom prilikaznala i ja. I tako je javno postao Fraser, a i ja. Pozdravljali su me kao gospođu Fraser u sobi iznadkuhinjskih prostorija u kojoj su udane žene šivale i zibale svoju djecu, razmjenjivale detaljemajčinskih priča i s iskrenim zanimanjem prosuđivale debljinu mog struka.

Zbog prijašnjih neuspjeha da zatrudnim, kad sam se pristala udati za Jamieja, nije mi palo napamet da bih mogla ostati u drugom stanju, pa sam sada s izvjesnim strahom dočekala mjesečnicu.Sada sam osjećala olakšanje, bez one žalosti koja je prije pratila početak mjesečnice. Život mi je uovom trenutku bio dovoljno zamršen i bez toga. A premda je i Jamie tvrdio da osjeća olakšanje,učinilo mi se da on možda osjeća i malo žaljenja. Očinstvo je luksuz koji si čovjek u njegovupoložaju jedva može dopustiti.

Uto je Jamie otvorio vrata i ušao u sobu, još uvijek trljajući glavu platnenim ručnikom; kapljicevode iz mokre kose padale su mu na košulju.

“Gdje si bio?” začuđeno sam ga upitala. Premda je dvorac Leoch u usporedbi s kućama u selu ina malim imanjima bio luksuzno mjesto, nije se mogao pohvaliti nikakvim pogodnostima za kupanjeosim bakrenog lavora u kojem je Colum namakao bolna stopala i malo veće kade koju suupotrebljavale dame koje su smatrale da privatnost vrijedi truda da ih napune vodom. Sve se drugopranje obavljalo ili djelomično, s vrčem i lavorom, ili izvan dvorca, ili u jezeru, ili u malojprostoriji s kamenim podom iza vrtova, gdje su mlade žene stajale gole i puštale da ih prijateljicepolijevaju kantama vode.

“U jezeru”, odgovorio je i uredno prebacio vlažni ručnik preko prozorske daske. “Netko jeostavio odškrinuta vrata Cobharova pregratka”, objasnio je tmurnim glasom, “a i vrata staje, pa jeCobhar otišao na malo kupanje u sumrak.”

“Oh, znači zato nisi došao na večeru”, odvratila sam. “Ali konji ne vole plivati, zar ne?”Jamie je odmahnuo glavom i provukao prste kroz kosu da je osuši.“Ne, ne vole. Ali oni su kao i ljudi, znaš, svaki je različit. A Cobhar voli mladu vodenu travu.

Dok ju je grickao na obali pojavio se čopor pasa iz sela i natjerao ga da skoči u jezero. Morao sam ihotjerati i skočiti u vodu za njim. Čekaj da dohvatim malog Hamisha”, rekao je s mračnom odlučnošću,“naučit ću ga kako se vrata ostavljaju odškrinuta.”

“Hoćeš li ga tužiti Columu?” upitala sam, osjetivši nalet suosjećanja prema počinitelju.Jamie je odmahnuo glavom i gurnuo ruku u kožnatu torbicu. Izvukao je žemlju i komad sira, koje

je očito usput ukrao iz kuhinje.“Neću”, odgovorio je. “Colum je prilično strog prema Hamishu. Kad bi doznao da je dječak bio

tako nemaran, zabranio bi mu da jaše sljedećih mjesec dana - što Hamish ionako ne bi mogao nakonbatina koje bi dobio. Bože, umirem od gladi.” Halapljivo je zagrizao pecivo, razbacujući usputmrvice.

“Nemoj s tim ulaziti u krevet”, rekla sam kliznuvši pod pokrivač. “Što onda namjeravaš učiniti sHamishom?”

Progutao je ostatak žemljice i nasmiješio se. “Ne brini. Sutra ću ga prije večere odvući do jezerai baciti u vodu. Kad se izvuče na obalu i osuši, večera će već biti gotova.” Pojeo je sir u tri zalogaja ibez nelagode polizao prste. “Neka on ode u krevet mokar i gladan, pa da vidimo kako mu se tosviđa”, mračno je zaključio.

S nadom je zavirio u ladicu u koju bih katkad stavila jabuke ili druge komadiće hrane. Alivečeras u njoj nije bilo ničega, pa ju je s uzdahom zatvorio.

“Valjda ću preživjeti do doručka”, rezignirano je zaključio, a onda se brzo svukao i uvukao ukrevet do mene, drhteći od hladnoće. Premda su mu udovi bili hladni od plivanja u ledenom jezeru,tijelo mu je još uvijek bilo blaženo toplo.

“Mm, baš je dobro maziti se s tobom”, promrmljao je, izvodeći ono što sam pretpostavila da jemaženje. “Danas drukčije mirišeš. Jesi li iskapala biljke?”

“Nisam”, iznenađeno sam odgovorila. “Mislila sam da si to ti - miris, hoću reći.” Bio je to oštarbiljni miris, ne neugodan, ali nepoznat.

“Ja mirišem na ribu”, odgovorio je onjušivši svoju nadlanicu. “I na mokrog konja. Ne”, nagnuomi se bliže i pomirisao. “Ne, to nisi ni ti, ali je negdje u blizini.”

Izvukao se iz kreveta i provjerio pod pokrivačem. Našli smo izvor mirisa pod mojim jastukom.“Za ime Božje, što...” Uzela sam svežanj i smjesta ga ispustila. “Joj! Ima trnje!”Bio je to mali svežanj biljaka ubranih s korijenjem i svezanih komadićem crnog konca. Premda su

biljke već uvenule, iz klonula lišća još uvijek se širio oštar miris. U buketu je bio samo jedan cvijet,zgnječeni jaglac, na čiju sam trnovitu stabljiku ubola palac.

Dok sam sisala ozlijeđeni prst, drugom sam rukom opreznije okrenula svežanj. Jamie je načasostao nepomično stajati i buljiti u njega, a onda ga je naglo podigao, otišao do otvorenog prozora ibacio ga u noć. Zatim se vratio do kreveta, energično skupio na dlan mrvice zemlje koje su otpale skorijenja biljaka i bacio ih kroz prozor za svežnjem. S treskom je zatvorio prozor i vratio se dokreveta otirući dlanove.

“Bacio sam ga”, nepotrebno mi je rekao i opet legao u krevet. “Vrati se u krevet, Saskinjo.”“Što je to bilo?” upitala sam liježući do njega.“Šala, pretpostavljam”, odgovorio je. “Doduše neslana, ali ipak samo šala.” Oslonio se na lakat,

puhnuo u svijeću i ugasio je. “Hodi k meni, mo duinne. Hladno mi je.”

Unatoč neugodnom uroku, dobro sam spavala, osjećajući se sigurnom zbog dvostruke zaštitezakračunatih vrata i Jamiejevih ruku. Pred zoru sam usnula travnate livade pune leptira. Žuti, smeđi,bijeli i narančasti leptiri kružili su oko mene poput jesenskog lišća, slijetali mi na glavu i ramena,klizili niz moje tijelo poput kišnih kapi, škakljajući me sićušnim nožicama po koži, a njihovabaršunasta krilca lupkala su poput slabih odjeka mog srca.

Kad sam polako izronila na javu, shvatila sam da su nožice leptira na mom trbuhu zapravo vlasiJamiejeve meke riđe kose, a da je leptir zarobljen među mojim stegnima zapravo Jamiejev jezik.

“Mmm”, rekla sam nešto poslije. “Meni je bilo lijepo, ali što je s tobom?”“Ako nastaviš u ovom stilu, treba mi još oko tri četvrt minute”, odgovorio je sa smiješkom i

odgurnuo mi ruku. “Ali radije se ne bih žurio - ja sam po naravi spor i oprezan čovjek, znaš. Mogu livas zamoliti da mi se večeras pridružite, gospođo?”

“Možeš”, odgovorila sam. Stavila sam ruke pod glavu i izazovno se zagledala u njegapoluzatvorenim očima. “Ako mi želiš reći da si toliko iscrpljen da to ne možeš obaviti više negojedanput na dan.”

Pažljivo me pogledao sjedeći na rubu kreveta. Ugledala sam iznenadni bljesak bjeline kad jeskočio na mene i pritisnuo me duboko u perinu.

“E pa”, rekao mi je zagnjurivši lice u moju raskuštranu kosu, “ne možeš reći da te nisamupozorio.”

Nakon dvije i pol minute, zastenjao je i otvorio oči. Žestoko je objema rukama protrljao lice iglavu, pa su mu kraći pramenovi ostali stršiti poput pera, a onda je prigušeno opsovao na gelskom,mrzovoljno ustao iz kreveta i počeo se odijevati, drhteći od hladnoće na svježem jutarnjem zraku.

“Zar ne bi mogao reći Alecu da si bolestan i vratiti se u krevet?" upitala sam ga s nadom.Nasmijao se i sagnuo da me poljubi, a onda je stao tražiti čarape pod krevetom. “Rekao bih mu

kad bih mogao, Saskinjo. Ali sumnjam da bi on išta prihvatio kao ispriku, osim velikih boginja, kugeili teških tjelesnih povreda. Osim u slučaju da krvarim, Stari Alec došao bi ovamo u tren oka iodvukao me sa samrtne postelje da mu pomognem očistiti konje od crva.”

Gledala sam njegove elegantne duge listove kad je uredno povukao čarapu i svinuo joj vrh.“Teške tjelesne povrede’, ha? Možda bih ti mogla pomoći u tome”, mračno sam mu rekla.

Zastenjao je i posegnuo za drugom čarapom. “Pazi kamo odapinješ svoje vilinske strelice,Saskinjo.” Pokušao mi je lascivno namignuti. ali je uspio samo zaškiljiti. “Ako me previše izmučiš,neću ti biti ni od kakve koristi.”

Podigla sam obrvu i vratila se pod tople pokrivače. “Ne brini. Obećavam ti da neću gađati iznadkoljena.”

Potapšao me po jednom od oblijih ispupčenja i krenuo prema stajama, pjevajući usput priličnoglasno pjesmu “Duboko u vrijesku”. Refren je sa stubišta doplovio natrag do mene:

“Na vrhu brijega Bendekee, duboko u vrijeskuU krilu mi je sjedila djevojka voljenaDok Ijubih je strasno, ubode me bumbarU nezgodno mjesto, visoko iznad koljena.”

Zaključila sam da ima pravo kad kaže da nema sluha.Ponovo sam utonula u polusan, ali ubrzo sam se razbudila i sišla na doručak. Većina stanovnika

dvorca već je doručkovala i otišla za svojim poslom, a oni koji su još uvijek bili u dvoranipozdravili su me prilično ljubazno. Ni na jednom licu nisam primijetila pogled sa strane ni izrazprikrivenog neprijateljstva, kao da se pita kako je djelovala njegova mala neslana šala. Ali ipak samgledala lica.

Prijepodne sam provela sama u vrtu i okolnim poljima s košarom i štapom za kopanje. Počele sumi nestajati neke od najtraženijih ljekovitih biljaka. Ljudi iz sela obično su se obraćali za pomoćGeillis Duncan, ali u posljednje vrijeme nekoliko pacijenata iz sela počelo se pojavljivati u momdispanzeru, pa se promet nadrilijekovima povećao. Možda Geillis zbog muževe bolesti nije imalavremena za svoje redovne mušterije.

Drugi dio popodneva provela sam u dispanzeru. Nisam imala mnogo pacijenata; samo jedan

slučaj upornog ekcema, jedan slučaj iščašenog palca i jednog dječaka iz kuhinje koji si je proliolonac vruće juhe na nogu. Nakon što sam nanijela mast srebrnog lista i plave perunike, namjestila ipovezala palac, posvetila sam se usitnjavanju jedne biljke s vrlo prikladnim imenom “konjmatičnjak”, u jednom od manjih mužara pokojnog Beatona.

Bio je to dosadan posao, ali prikladan za ovakvo lijeno poslijepodne. Vrijeme je bilo lijepo, akad bih se popela na stol da provirim kroz prozor, vidjela bih kako se plave sjene izdužuju podbrijestovima na zapadu.

Unutra su blistale brižljivo poredane staklene boce te uredne hrpe zavoja i obloga u zidnimormarićima pokraj njih. Ormarić s lijekovima bio je temeljito očišćen i dezinficiran i sada jesadržavao obilje mrtvog lišća, korijenja i gljiva, uredno zapakiranih u pamučne gaze. Duboko samudahnula, uvlačeći oštre i pikantne mirise svog utočišta i zadovoljno izdahnula.

Uto sam prestala mrviti biljku i odložila batić. Sa šokom sam shvatila da sam sretna. Unatočbezbrojnim opasnostima ovdašnjeg života, unatoč neugodnom uroku i neprekidnoj sitnoj boli zbogtoga što mi je nedostajao Frank, shvatila sam da zapravo nisam nesretna. Upravo suprotno.

Istog časa obuzeo me osjećaj stida i nelojalnosti. Kako mogu biti sretna kad je Frank zacijeloizvan sebe od brige? Pod pretpostavkom da vrijeme teče bez mene - a nisam vidjela zašto ne bi -zacijelo me nema već gotovo četiri mjeseca. Zamislila sam Franka kako pretražuje škotsko gorje,naziva policiju i čeka neki znak, neku poruku od mene. Mora da je već izgubio svaku nadu pa sada jošsamo čeka vijest da su pronašli moje mrtvo tijelo.

Odložila sam mužar i ushodala se uskom prostorijom, otirući ruke o pregaču u grču krivnje ižaljenja. Trebala sam prije pobjeći. Trebala sam se više potruditi da se vratim u svoje vrijeme. Alito sam i učinila, podsjetila sam sebe. Pokušala sam pobjeći u nekoliko navrata. I pogledajte što sedogodilo.

Da, pogledajte. Udala sam se za škotskog bjegunca od zakona, oboje nas progoni sadistički satnikdraguna, a živim okružena mnoštvom barbara koji bi ubili Jamieja ni okom ne trepnuvši, kad bizaključili da on predstavlja prijetnju njihovom dragocjenom nasljeđivanju klana. A najgore je odsvega to što sam sretna.

Sjela sam i bespomoćno se zabuljila u mnoštvo posuda i boca. Otkako sam se vratila u Leoch,živjela sam od danas do sutra, hotimice potiskujući sva sjećanja na svoj prijašnji život. Duboko usebi, znala sam da moram donijeti nekakvu odluku, ali sam odugovlačila i odgađala ono što je nužnoiz dana u dan, iz sata u sat, zakapajući nesigurnost u Jamiejevu ugodnom društvu - i u njegovuzagrljaju.

Iznenada sam u hodniku začula štropot i psovanje, pa sam žurno ustala i krenula prema vratima,taman na vrijeme da vidim Jamieja kako teturajući ulazi, podržavan zgrbljenom prilikom StarogAleca McMahona sjedne strane i iskrenim ali slabašnim naporima jednog od stajskih momaka sdruge. Skljokao se na stolac s ispruženom lijevom nogom i pogledao je bolno se namrštivši. Učinilomi se da se više mršti od razdraženosti nego od bola, pa sam relativno nezabrinuto kleknula dapogledam ozlijeđeno stopalo.

“Blago istegnuće”, rekla sam nakon površnog pregleda. “Što se dogodilo?”“Pao sam”, kratko je odgovorio.“S ograde?” podrugljivo sam ga upitala.“Ne, s Donasa.”

“Jahao si Donasa?” s nevjericom sam upitala. “U tom slučaju, imaš sreće što si prošao samo sistegnutim gležnjem.” Uzela sam komad zavoja i počela mu omatati zglob.

“Nije baš bilo tako strašno”, razborito je rekao Stari Alec. “Zapravo, momče, neko si se vrijemedržao prilično dobro.”

“Znam “, obrecnuo se Jamie i zaškrgutao zubima kad sam stegnula zavoj. “Ubola ga je pčela.”Alecove su se čupave obrve podigle. “Oh, to se dogodilo? Životinja se ponašala kao da je

pogođena vilinskim sulicama”, povjerio se meni. “Skočila je u zrak sa sve četiri noge, a kad je palana tlo, posve je pomahnitala - jurila je čitavim oborom kao bumbar posudom. A ovaj je momčićuspio ostati u sedlu”, rekao je pokazujući glavom Jamieja, koji je zauzvrat izmislio novu psovku,“sve dok taj veliki žuti vrag nije preskočio ogradu.”

“Preskočio je ogradu? A gdje je sad?” upitala sam ustajući i brišući ruke.“Na pola puta do pakla, pretpostavljam”, odgovorio je Jamie spuštajući stopalo na tlo i oprezno

se oslanjajući na njega čitavom težinom tijela. “I neka mu je sa srećom.” Zatreptao je i ponovo sjeo.“Sumnjam da će vrag imati velike koristi od napola ukroćenog pastuha”, primijetio je Alec.

“Vrag se i sam može pretvoriti u konja kad mu to zatreba.”“Možda Donas zapravo i jest vrag”, veselo sam predložila.“Siguran sam u to”, odvratio je Jamie, još uvijek mrzovoljnim glasom, ali već mu se počelo

vraćati uobičajeno dobro raspoloženje. “Ali vrag se obično pretvara u crnog pastuha, zar ne?”“O, da”, složio se Alec. “U velikog crnog pastuha koji juri brže no što momak stigne odvesti

djevojku u krevet.”Pogledao je Jamieja s veselim cerekom i ustao da krene.“A kad već spominjem krevet”, rekao mu je i namignuo meni. “Sutra ne moraš doći u staju. Ostani

u krevetu, momče i... ovaj... odmori se.”“Zašto svi pretpostavljaju”, upitala sam gledajući za okorjelim starim konjušarom, “da nas dvoje

ni o čemu drugom ne razmišljamo nego o tome kako da odemo u krevet?”Jamie se pridržao za stol i ponovo se pokušao osloniti na stopalo.“Kao prvo, zato što smo u braku manje od mjesec dana”, primijetio je. “A kao drugo...” Podigao

je pogled i nasmiješio se, vrteći glavom. “Već sam ti rekao, Saskinjo. Sve o čemu razmišljaš vidi tise na licu.”

“Kvragu”, odvratila sam.

Osim kratkog posjeta dispanzeru, sutrašnje dopodne provela sam udovoljavajući prilično zahtjevnimpotrebama svog jedinog pacijenta.

“Trebao bi se odmarati”, prijekorno sam mu rekla u jednom trenutku. “Pa, to i činim. No, moj segležanj odmara. Vidiš?”

Ispružio je u zrak dugu goljenicu bez čarape i zatresao naprijed-natrag koščatim, mršavimstopalom. Naglo ju je prestao njihati i prigušeno jauknuo. Spustio ju je i stao nježno masirati jošuvijek natečeni gležanj.

“Tako ti i treba”, rekla sam i spustila nogu s kreveta. “Hajde sada. Već si se usmrdio u krevetu.Treba ti svježi zrak.”

Uspravio se, a kosa mu je pala na lice.“Nisi li rekla da bih se trebao odmarati?”“Možeš se odmarati na svježem zraku. Ustani. Pospremit ću krevet.” Žaleći se na moju

bezosjećajnost i nedostatak obzira za ozbiljno ozlijeđena čovjeka, odjenuo se i ostao sjediti dovoljnodugo da mu povežem ozlijeđeni gležanj, a no onda je prevladala urođena živahnost.

“Vani je malo vlažno”, rekao je, bacivši pogled kroz prozor. Slaba se kišica odlučila uozbiljiti iprerasla u jak pljusak. “Hajdemo na krov.“

“Na krov? Oh, pa jasno. Ne mogu zamisliti bolji lijek za istegnuti gležanj nego penjanje uz šestnizova stuba.”

“Pet. Osim toga, imam štap.” S pobjedonosnom žustrinom izvukao je iza vrata dotični štap,ostarjeli glogov kolac.

“Gdje si ga nabavio?” upitala sam i pregledala ga. Izbliza je izgledao još oštećenije, devedesetcentimetara izbrazdanog tvrdog drva, otvrdnulog od starosti poput dijamanta.

“Posudio mi ga je Alec. On ga upotrebljava na mazgama, lupka ih njime između očiju kako bi imprivukao pažnju.”

“Zvuči vrlo učinkovito”, odvratila sam gledajući izgrebeno drvo. “Moram ga jednom isprobati.Na tebi.”

Napokon smo stigli na malo, zaklonjeno mjesto, baš ispod nadstrešnice krova s crepovima. Niskiparapet ograđivao je ovu malu osmatračnicu.

“Oh, prekrasno je!” Unatoč pljusku, s krova se pružao veličanstven pogled; mogli smo vidjetiširoku srebrnu površinu jezera i visoke grebene iza njega, kako se tiskaju u jednoličnom sivilu neba,poput nazubljenih crnih šaka.

Jamie se naslonio na parapet, premještajući težinu s ozlijeđenog gležnja.“Istina. Kad sam prije živio u dvorcu, običavao sam katkad doći ovamo.”Pokazao je preko jezera, koje se mreškalo na kiši.“Vidiš onaj klanac tamo, između ona dva grebena?”“U planinama? Da.”“To je put u Lallybroch. Kad bi me obuzela nostalgija, katkad bih došao ovamo i gledao u tom

smjeru. Zamišljao bih da prelijećem taj prijevoj poput vrane, i izgled brežuljaka i polja, u nizini sdruge strane planine, i vlastelinsku kuću na kraju doline.”

Nježno sam mu dodirnula ruku.“Želiš li se vratiti, Jamie?”Okrenuo je glavu i nasmiješio mi se.“Pa, razmišljam o tome. Zapravo nisam siguran da to želim, ali mislim da bismo morali otići. Ne

znam što ćemo ondje zateći, Saskinjo. Ali... da. Sada sam oženjen. Ti si gospodarica Broch Tuaracha.Bez obzira na to što sam odmetnik od zakona, moram se vratiti, barem toliko dugo da sredim stvari.”

Na pomisao da napustim Leoch i njegove spletke, obuzela me mješavina olakšanja i straha.“Kad krećemo?”Namrštio se i zabubnjao prstima po parapetu. Kamen je bio taman i sklizak od kiše.

“Pa, mislim da moramo pričekati vojvodin dolazak. Možda on pristane učiniti Columu uslugu ipreuzeti moj slučaj. Ako me ne može osloboditi optužbi, možda mi može ishoditi oprost. Tada bi bilomnogo manje opasno otići u Lallybroch, vidiš.”

“Pa da, ali...” Oštro me pogledao kad sam nesigurno zastala.“Što je, Saskinjo?Duboko sam uzdahnula. “Jamie... ako ti nešto kažem, hoćeš li mi obećati da me nećeš pitati kako

to znam?”Uhvatio me za obje ruke i pogledao me u lice. Kosa mu je bila mokra od kiše, a kapi su mu se

spuštale niz obraze. Nasmiješio mi se.“Rekao sam ti da te neću pitati ništa što mi ne želiš reći. Da, obećavam.”“Sjednimo! Ne bi smio dugo stajati na tom stopalu.”Otišli smo do zida gdje su viseći crepovi krova od škriljevca zaklanjali mali suhi komad

popločene terase i udobno se smjestili, naslonivši se na zid.“U redu, Saskinjo”, rekao je Jamie. “Što je?”“Vojvoda od Sandringhama”, rekla sam i ugrizla se za usnicu. “Jamie, nemoj mu vjerovati. Ja ne

znam sve o njemu, ali znam - da nešto s njim nije u redu.”“Ti to znaš?” Izgledao je iznenađeno.Sada je došao red na mene da se zabuljim.“Misliš reći da ti već znaš sve o njemu? Jesi li ga upoznao?” Osjetila sam olakšanje. Možda su

tajanstvene veze Sandringhama i jakobitske stvari mnogo poznatije no što su Frank i vikarpretpostavljali.

“O, da. On je došao ovamo u posjet, kad sam imao šesnaest godina. Prije no što sam... otišao.”“A zašto si otišao?” Obuzela me znatiželja, a iznenada sam se prisjetila onoga što mi je Geillis

Duncan rekla kad smo se prvi put srele u šumi. O čudnoj glasini da je Jamie pravi otac Columovasina Hamisha. Znala sam da to nije točno, da ne može biti točno - ali lako je moguće da sam ja jedinaosoba u dvorcu koja to zna. Takva je sumnja mogla lako dovesti do Dougalova pokušaja da oduzmeJamieju život - ako je to doista bio smisao napada u Carryaricku.

“To nije bilo zbog... gospe Letitije, zar ne?” upitala sam pomalo nesigurno.“Letitije?” Bio je tako očito iznenađen i zapanjen da se u meni nešto iznenada opustilo, nešto što

nisam ni znala da je bilo zgrčeno. Zapravo nisam povjerovala Geilinim nagađanjima, ali ipak...“Što te, za ime Boga, navodi da spomeneš Letitiju?” znatiželjno je upitao Jamie. “Proveo sam u

dvorcu godinu dana i razgovarao s njom možda jedanput, ako se dobro sjećam. Pozvala me u svojeodaje da mi održi bukvicu zato što sam poveo igru shintyja kroz njen vrt ruža.”

Kad sam mu ispričala što mi je Geilie rekla, nasmijao se, a dah mu je bio zamagljen na hladnomkišnom zraku.

“Bože”, rekao je, “kao da bih se usudio!”“Ne misliš da je Colum sumnjao u takvo što, zar ne?” upitala sam ga.Odlučno je zatresao glavom.“Ne, ne mislim, Saskinjo. Da je on gajio takve sumnje, ja ne bih doživio ni sedamnaesti rođendan,

a kamoli duboku starost od dvadeset i tri godine.”To se manje-više slagalo s mojim dojmom o Columu, ali ipak sam odahnula. Jamiejev izraz lica

postao je zamišljen, a plave oči iznenada su postale udaljene.“Ali kad bolje razmislim, ja zapravo ne znam je li Colum znao zašto sam tada tako naglo napustio

dvorac. A ako Geillis Duncan širi takve glasine - ta žena je smutljivka, Saskinjo, brbljivica isvadljivica, ako već ne i vještica, kako ljudi misle - pa, onda se moram pobrinuti da on to dozna.”

Podigao je pogled na plahtu vode koja se slijevala s nadstrešnice.“Možda je najbolje da se vratimo u sobu, Saskinjo. Vani postaje pomalo vlažno.”Sišli smo drugim putem, prešavši krov do vanjskog stubišta koje se spuštalo do kuhinjskih vrtova,

gdje sam htjela ubrati malo boražine, ako mi pljusak dopusti. Sklonili smo se pod zid dvorca, a jednood izbočenih prozorskih okana skretalo je kišu iznad nas.

“Zašto ti treba boražina, Saskinjo?” sa zanimanjem me upitao Jamie, gledajući raštrkane trsove ibiljke koje je kiša povila do zemlje.

“Kad je zelena, ni za što. Prvo se treba osušiti, a onda...”Uto me prekinuo jak lavež i vika s druge strane vrtnog zida. Potrčala sam po pljusku do zida, a

Jamie me hramajući slijedio.Stazom je trčao seoski svećenik, otac Bain, prskajući nogama vodu u lokvama, a slijedio ga je

čopor lajavih pasa. Sputan obimnom sutanom, svećenik se spotaknuo i pao, a voda i blato prskali suposvuda oko njega. Psi su ga začas sustigli, režeći i škljocajući zubima.

Nejasno sam ugledala kako ogrtač od pleda pokraj mene preskače zid, a onda se Jamie našaomeđu njima, mašući štapom oko sebe i vičući na gelskom, dodajući svoj glas općoj galami. Povici ipsovke nisu mnogo pomogli, ali štap je bio djelotvorniji. Začuli su se oštri jauci kad je štap pogodiodlakavu kožu, pa se čopor postupno povukao i naposljetku odjurio u smjeru sela.

Jamie je maknuo kosu s očiju, teško dišući.“Gadni su poput vukova”, rekao je. “Već sam upozorio Columa na taj čopor. Oni su prije dva

dana otjerali Cobhara u jezero. Najbolje bi bilo da ih dade ustrijeliti prije no što nekoga ubiju.”Pogledao me dok sam klečala pokraj svećenika i pregledavala ga. Kišne kapi padale su mi s vrhovakose i mogla sam osjetiti kako mi se šal natapa.

“Još nisu nikoga ubili”, rekla sam. “Osim nekoliko tragova zubi, s njim je sve u redu.”Sutana oca Baina bila je s jedne strane poderana, pokazujući veliku površinu bijelih stegana bez

dlaka, s gadnom posjekotinom i nekoliko biljega od ugriza iz kojih je počela curiti krv. Blijed kaokreda od šoka, svećenik je s mukom pokušavao stati na noge; očito nije bio previše ozlijeđen.

“Ako pođete sa mnom u ambulantu, očistit ću vam te posjekotine”, ponudila sam mu, susprežućiosmijeh zbog prizora koji je debeli mali svećenik predstavljao, dok mu je sutana lamatala okoprugastih čarapa.

I u najboljim trenucima, lice oca Baina sličilo je stegnutoj šaci. Ta je sličnost o ovom trenutkubila još izraženija zbog crvene mrlje koja mu je isprugala čeljusti i naglašavala okomite bore izmeđuobraza i usta. Bijesno me pogledao kao da sam mu predložila da učini neku javnu nepristojnost.

A izgleda da jesam, jer su njegove sljedeće riječi bile: “Što, da Božji čovjek pokaže intimnedijelove tijela ženi? Pa, reći ću vam, madam, nemam pojma kakve se nemoralne stvari rade ukrugovima u kojima se vi krećete, ali moram vam reći da se takvo što ovdje neće tolerirati - sve dok

se ja brinem za duše u ovoj župi!” Rekavši to, okrenuo se i odmarširao, prilično jako šepajući ineuspješno pokušavajući držati poderanu stranu svoje halje.

“Kako hoćete”, doviknula sam za njim. “Ako mi ne dopustite da vam očistim ranu, zagnojit ćese!”

Svećenik nije odgovorio, nego je zgrbio okrugla ramena i odskakutao vrtnim stubištem stubu postubu, poput pingvina koji skakuće po ledu.

“Taj čovjek baš ne voli žene, zar ne?” rekla sam Jamieju.“S obzirom na njegovo zanimanje, pretpostavljam da je tako i bolje”, odgovorio je. “Hajdemo

jesti.”

Poslije ručka, poslala sam svog pacijenta u krevet da se odmori - ovog puta samog, unatoč njegovimprosvjedima - i sišla u ambulantu. Čini se da mi je jaka kiša olakšala posao; ljudi su radije ostajalina sigurnom kod kuće nego da prelaze preko stopala plugovima ili padaju s krovova.

Vrijeme mi je ugodno prolazilo, ažurirala sam bilješke u knjizi Davieja Beatona. Ali baš kad samdovršila, jedan mi je posjetitelj zamračio vrata.

Doslovce ih je zamračio je njegovo tijelo ispunilo okvir vrata od jedne do druge strane.Žmirkajući u polutami, razabrala sam figuru Aleca McMahona, umotanog u izvanredan kostim kaputa,šalova i komadića konjskih pokrivala.

Hodao je sporo, što me podsjetilo na moj prvi posjet ambulanti s Columom, i dalo mi naslutiti štoga muči.

“Reumatizam, zar ne?” suosjećajno sam upitala, a on je ukočeno sjeo na moj jedini stolac iprigušeno zastenjao.

“Da. Vlaga mi se nastani u kostima”, rekao je. “Možete li mi ikako pomoći?” Položio je krupne,koščate ruke na stol i opustio prste. Šake su se otvorile polako poput noćnog cvijeća i otkriležuljevite dlanove. Uzela sam jednu od kvrgavih šaka u ruke i stala je nježno okretati amo-tamo,izravnavajući prste i masirajući žuljevite dlanove. Naborano staro lice njihova vlasnika načas sezgrčilo, a onda se opustilo kad je prvo bockanje prošlo.

“Kao drvo”, rekla sam. “Dobar gutljaj viskija i duboka masaža najbolje je što vam mogupreporučiti. Čaj od vratića samo će vam djelomice pomoći.”

Nasmijao se, a šal mu je skliznuo s ramena.“Viski, ha? Dvojio sam, curo, ali vidim da imate svojstva dobrog liječnika.” Iz stražnjeg dijela

svog medicinskog ormarića izvukla sam smeđu bocu bez etikete koja je sadržavala moju zalihutekućine iz Leochove destilerije. Gurnula sam je pred njega na stol, zajedno s rožnatom čašom.

“Popijte”, rekla sam, “a onda se svucite koliko smatrate da je pristojno i ležite na stol, a ja ćuzapaliti vatru da vam bude toplo.”

Njegove plave oči pogledale su bocu s poštovanjem, a kvrgava ruka polako ju je uhvatila zagrlić.

“Bolje i sami gucnite, curo”, posavjetovao mi je. “Čeka vas težak posao.”Kad sam čvrsto uhvatila njegovo lijevo rame da ga opustim, zastenjao je s mješavinom boli i

zadovoljstva, a zatim sam gurnula ruku ispod njega i zarotirala čitavu stranu torza.

“Nekoć mi je žena masirala leđa”, primijetio je, “zbog lumbaga. Ali ovo je još bolje. Imatesnažne ruke, curo. Bili biste dobar konjušar.”

“Shvatit ću to kao kompliment”, suho sam odvratila i nasula još malo zagrijane smjese ulja ibiljne masti na dlan, a onda je utrljala u njegova široka bijela leđa. Na mjestu gdje su zasukani rukavikošulje prestajali, oštra linija dijelila je ogrubjelu i potamnjelu smeđu kožu na rukama odmliječnobijele boje na ramenima i leđima.

“Izgleda da ste i vi nekoć bili svjetloput momak”, primijetila sam. “Koža na leđima bijela vam jepoput moje.”

Tijelo pod mojim rukama zatreslo se od dubokog hihota.“Tko bi to sad rekao, zar ne? Da, jedanput kad sam pomagao kobili da se oždrijebi, Ellen

MacKenzie vidjela me bez košulje i rekla mi da izgledam kao da mi je dobri Bog nasadio krivu glavuna tijelo - trebao mi je staviti vrećicu mliječnog pudinga na ramena, a ne lice kao sa slike na oltaru.”

Pretpostavila sam da govori o slikama u kamenoj pregradi u kapelici, koje su prikazivaleizvjestan broj vrlo neprivlačnih demona, zaokupljenih mučenjem grešnika.

“Čini se da je Ellen MacKenzie bila prilično slobodoumna”, primijetila sam. Bila sam priličnoznatiželjna u vezi s Jamiejevom majkom. Iz sitnih stvari koje bi tu i tamo spomenuo, dobila sam nekupredodžbu o njegovu ocu Brianu, ali majku nikad nije spominjao, pa o njoj nisam znala ništa, osim daje umrla mlada, pri porodu.

“Oh, Ellen je imala pogan jezik, a bila je svojeglava.” Odvezala sam mu podvezice hlača,zasukala hlačnice da mi ne smetaju i počela masirati mišićave listove nogu. “Ali bila je dovoljnodraga da joj nitko to previše ne zamjeri, osim braće. A ona se baš nije mnogo osvrtala na Columovo iDougalovo mišljenje.”

“Mm. Tako sam čula. Pobjegla je, zar ne?” Pritisnula sam palčeve u tetive iznad koljena, a on jeispustio glas koji bi se kod svakoga manje dostojanstvenog morao označiti kao cviljenje.

“O, da. Ellen je bila najstarija od šestero djece MacKenziejevih - bila je godinu-dvije starija odColuma i miljenica starog Jacoba. Zato se tako dugo nije udala; ne zbog Johna Camerona, MalcolmaGranta ili bilo koga drugog s kim je mogla otići, nego zato što je otac je nije htio prisiljavati protivnjezine volje.”

Ali nakon smrti starog Jacoba, Colum nije imao toliko razumijevanja za sestrine hirove. Morao seočajnički boriti da konsolidira nesigurnu vlast u klanu, pa je pokušavao sklopiti savez s Munroom nasjeveru ili s Grantom na jugu. Oba su klana imala mlade poglavare koji bi bili korisni šogori. MladaJocasta, koja je imala samo petnaest godina, poslušno je pristala da se uda za Johna Camerona iotišla na sjever. Ali Ellen, umalo da bude usidjelica u dobi od dvadeset i dvije godine, bila je mnogomanje kooperativna.

“Pretpostavljam da je oštro odbila prošnju Malcolma Granta, sudeći po njegovu ponašanju prijedva tjedna”, primijetila sam.

Stari se Alec nasmijao, a smijeh mu se pretvorio u zadovoljno stenjanje kad sam pojačala stisak.“Da. Ne znam što mu je točno rekla, ali pretpostavljam da mu se to nije svidjelo. Upoznali su se

na velikom skupu, znate. Navečer su otišli u vrt ruža, a svi su čekali da vide hoće li pristati da se udaza njega. Već se počeo spuštati mrak, a svi su još uvijek čekali. Još se više smračilo, sve su svjetiljkeupaljene i počelo je pjevanje, a od Ellen ili Malcolma Granta još uvijek ni traga.”

“Bože! To mora da je bio dug razgovor.” Nanijela sam mu još jedan sloj masti između lopatica, aon je zastenjao uživajući u toplini.

“Tako je izgledalo. Ali vrijeme je prolazilo, a oni se nisu vraćali, pa se Colum počeo bojati da jeGrant pobjegao s njom, da ju je odveo na silu, znate. I činilo se da tako mora biti, jer su ubrzoustanovili da je vrt ruža prazan. A kad je poslao po mene u staju, to je postalo sigurno - rekao sam muda su Grantovi ljudi uzeli svoje konje i bijesno odjahali bez riječi oproštaja.”

Osamnaestogodišnji Dougal bio je tako bijesan da je smjesta sjeo na konja i krenuo u potjeru zaMalcolmom Grantom, a da nije pričekao ni posavjetovao se s Columom.

“Kad je Colum čuo da je Dougal otišao za Grantom, poslao je mene i još nekoliko ljudi navrat-nanos za njim, jer on je dobro poznavao Dougalovu ćud, a nije želio da njegov novi šogor budezaklan na cesti prije no što službeno objavi zaruke u crkvi. Jer on je pretpostavljao da je MalcolmGrant, kad mu nije uspjelo da je nagovori na udaju, zacijelo odveo Ellen sa sobom, s namjerom da jojse nametne i tako je prisili na udaju.”

Alec je zamišljeno zastao. “Dakako, sve što je Dougal mogao vidjeti bila je uvreda. Ali, dabudem iskren, ja nisam vjerovao da je Colum tako uznemiren zbog toga, bez obzira na uvredu. On bitime riješio svoj problem - a Grant bi se vjerojatno morao oženiti s Ellen bez miraza, a usto i platitiodštetu Columu.”

Alec je cinično frknuo. “Colum nije čovjek koji propušta prilike. On je brz i bezobziran.”Alecovo ledenoplavo oko pogledalo me preko pogrbljena ramena. “Ne bi bilo loše da to zapamtite,curo.”

“Nije baš vjerojatno da ću to zaboraviti”, uvjerila sam ga, pomalo mračnim glasom. Prisjetilasam se Jamiejeve priče o tome kako ga je Colum dao kazniti i zapitala se koliko je u tome bilo osveteza pobunu njegove majke.

Ipak, Colum nije stigao iskoristiti priliku da uda sestru za poglavara klana Grant. Nešto prijezore, Dougal je pronašao Malcolma Granta, koji se sa svojim sljedbenicima ulogorio pokraj glavneceste. Spavao je ispod klekova grma, umotan u ogrtač od pleda.

A kad su nešto poslije Alec i ostali dojurili cestom, zaustavio ih je prizor Dougala MacKenzieja iMalcolma Granta. Obojica su bili goli do struka i obilježeni ožiljcima bitke, mahali su i posrtalicestom gore-dolje, i još uvijek izmjenjivali nasumične udarce kad god bi se našli jedan drugomenadohvat ruke. Grantovi pratioci sjedili su na ogradi uz cestu poput reda sova i okretali glave sjednena drugu stranu, kako se sve slabija bitka odvijala gore-dolje na vlažnoj zori.

“Obojica su soptali poput iscrpljenih konja, a para im se na hladnoći dizala s tijela. Grantu jenatekao nos; bio je dvaput veći od normalne veličine, Dougal je jedva mogao vidjeti na oba oka, aobojici je krv kapala na prsa i ondje se sušila.”

Kad su se pojavili Columovi ljudi, svi Grantovi vazali skočili su na noge i posegli za mačevima.Taj bi susret vjerojatno završio gadnim krvoprolićem da neki oštrooki momak među MacKenziejimanije primijetio da Ellen MacKenzie nije među Grantovima.

“Pa, nakon što su zalili Malcolma Granta vodom i smirili ga, uspio im je ispričati ono što Dougalnije stigao čuti - da je Ellen s njim provela jedva četvrt sata u vrtu ruža. Nije htio reći što su jednodrugom rekli, ali što god to bilo, on se tako uvrijedio da je odlučio odmah otići, a da ne pokaže lice udvorani. Ostavio ju je u vrtu i više je nije vidio. Rekao je da nikad više ne želi čuti da netko spomeneime Ellen MacKenzie u njegovoj prisutnosti, a onda je sjeo na svog konja - još uvijek pomalo

nesiguran - i odjahao. I nikad više nije bio prijatelj nikome u klanu MacKenzie.”Sa zanimanjem sam ga slušala. “A gdje je cijelo to vrijeme bila Ellen?”Stari se Alec nasmijao, što je zazvučalo poput škripe šarka na stajskim vratima.“Preko brežuljaka, daleko. Ali to nisu otkrili još neko vrijeme. Okrenuli smo se i odjurili kući,

gdje smo doznali da se Ellen još uvijek nije vratila, a Colum je stajao blijeda lica u vrtu i oslanjao sena Angusa Mhora.”

Uslijedilo je još zabune, jer su sobe u dvorcu, zbog gostiju, bile pune. A i sve sobe u potkrovlju isvi sobičci, sve kuhinje i svi zahodi. Činilo se nemogućim ustanoviti tko još od ljudi u dvorcu moždanedostaje, ali Colum je pozvao sve sluge i temeljito ih ispitao o svim imenima na popisu pozvanih,pitajući koga su prethodne večeri vidjeli, gdje i kada. I napokon se jedna sluškinja iz kuhinje sjetilada je vidjela čovjeka u stražnjem hodniku, neposredno prije no što je poslužena večera.

Primijetila ga je samo zato što je bio zgodan, visok i snažan, rekla je, s kosom poput crne foke iočima poput mačke. Zadivljeno ga je gledala u hodniku i vidjela da se nalazi s nekim kod vanjskihvrata - sa ženom odjevenom u crno od glave do pete, i umotanom u ogrtač s kapuljačom.

“Što je to foka?” upitala sam.Alecovo oko postrance me pogledalo i naboralo se u kutovima.“Vi u Engleskoj zovete ih tuljanima. Još prilično dugo nakon toga, čak i kad su već znali istinu,

ljudi u selu pripovijedali su jedni drugima priču o tome da je Ellen MacKenzie odvedena na more, daživi među tuljanima. Znate li da foke skidaju svoju kožu kad dođu na obalu i hodaju kao ljudi? A akopronađete tuljanovu kožu i sakrijete je, on - ili ona”, dodao je pravedno, “ne može se vratiti u more,nego mora ostati s vama na kopnu. Smatra se korisnim tako uzeti tuljanovu ženu, jer one vrlo dobrokuhaju, i vrlo su predane majke.”

“Ipak”, razborito je dodao, “Colum nije bio sklon povjerovati da mu je sestra pobjegla stuljanom, a to je i rekao. Pa je pozvao goste dolje, jednog po jednog, i sve ih pitao znaju li čovjekakoji odgovara tom opisu. Napokon su doznali da se zove Brian, ali nitko nije znao iz kojeg je klana ikako se preziva. Sudjelovao je u igrama, ali tamo su ga zvali samo Brian Dhu.”

I tako je ta stvar neko vrijeme stajala na mjestu, jer istražitelji nisu imali pojma u kojem smjeruda tragaju. Ipak, čak i najbolji bjegunci moraju se s vremena na vrijeme zaustaviti u nekoj seoskojkućici i zamoliti šaku soli i vrč mlijeka. I naposljetku je vijest o paru došla u Leoch, jer EllenMacKenzie nije bila djevojka obična izgleda.

“Imala je kosu poput vatre”, rekao je Alec snenim glasom, uživajući u toplini ulja na leđima. “Ioči poput Columa - sive i obrubljene crnim trepavicama - vrlo lijepe, ali prostrijelile bi vas poputmunje. Visoka žena, čak viša od vas. I tako lijepa da bi vas oči zaboljele kad biste je vidjeli.”

“Poslije sam čuo da su se upoznali na skupu. Jedanput su se pogledali i na licu mjesta zaključilida za njih ne može postojati nitko drugi. I tako su skovali plan i pobjegli, pred nosom ColumuMacKenzieju i tristo gostiju.”

Iznenada se nasmijao, prisjećajući se. “Dougal ih je napokon našao, živjeli su u kućici jednogpoljodjelca na rubu područja Frasera. Zaključili su da je jedini način da uspiju ostati zajedno da seskriju dok Ellen ne zatrudni i postane dovoljno krupna da ne bude nikakve dvojbe tko je djetetovotac. Tada bi Colum morao blagosloviti njihov brak, sviđalo mu se to ili ne - a nije mu se sviđalo.”

Alec se nacerio. “Dok ste putovali s njim, jeste li imali priliku vidjeti ožiljak na Dougalovim

prsima?”Vidjela sam ga; tanka bijela linija koja se protezala od ramena do rebara i prelazila preko srca.“Je li mu to Brian učinio?” upitala sam.“Nije on nego Ellen”, odgovorio je i zacerekao se vidjevši moj izraz lica. “Kako bi ga spriječila

da prereže Brianu grkljan, što je namjeravao učiniti. Da sam na vašem mjestu, ne bih to spominjaoDougalu.”

“Ne, mislim da neću.”Srećom, njihov je plan uspio. Kad ih je Dougal pronašao, Ellen je već bila u šestom mjesecu

trudnoće.“Oko svega toga nastala je velika strka i razmijenjeno je mnogo ružnih pisama između Leocha i

Beaulyja, ali naposljetku su se pomirili, pa su Ellen i Brian preuzeli kuću u Lallybrochu, tjedan danaprije rođenja djeteta. Vjenčali su se pred kućnim pragom”, dodao je kao naknadnu misao, “kako bi jeon mogao prenijeti preko praga kao ženu. Poslije je tvrdio da je gotovo dobio bruh kad ju je podigaou naručje.

“Govorite kao da ih dobro poznajete”, rekla sam. Dovršila sam masažu i obrisala ručnikom masts ruku.

“Oh, pomalo”, rekao je Alec, pospan od topline. Kapak njegova jedinog oka spustio se, a crtenjegova starog lica opustile su se od izraza blage nelagode koji mu je inače davao tako srdit izgled.

“Dakako, Ellen sam dobro poznavao. Briana sam upoznao godinama poslije, kad je doveo svogmomka da ostane - dobro smo se složili. Bio je spretan s konjima.” Glas mu je odlutao, a kapak sezatvorio.

Prebacila sam pokrivač preko starčeva iscrpljenog tijela i odšuljala se na prstima, ostavljajući gada sniva pokraj vatre.

Ostavivši Aleca, otišla sam u našu sobu i otkrila da i Jamie spava. Postoji ograničen broj aktivnostipogodnih za zabavu pod krovom za tmurnog i kišnog dana i, pod pretpostavkom da ne želim probuditiJamieja ili mu se pridružiti u spavanju, čini se da mi preostaje samo čitanje ili pletenje. Uzevši uobzir svoje ispodprosječne sposobnosti u ovoj drugoj djelatnosti, odlučila sam posuditi knjigu izColumove knjižnice.

U skladu s neobičnim arhitektonskim načelima kojima su se rukovodili graditelji Leocha - a kojase temelje na općoj nesnošljivosti prema ravnim crtama - stubište do Columovih odaja dvaput jeskretalo udesno, a na svakom skretanju postojalo je malo odmorište. Na drugom odmorištu obično jestajao sluga, spreman da obavi poslove ili pomogne poglavaru, ali danas ga nije bilo. Začula samglasove odozgo i pomislila da je sluga možda s Columom. Zastala sam pred vratima kolebajući se.

“Uvijek sam znao da si budala, Dougal, ali nisam mislio da si baš tako glup.” Od mladostinaviknut na društvo tutora i nenaviknut na odlaženje među borce i obične ljude, Columov glas unormalnim okolnostima nije imao onaj jaki škotski naglasak koji je obilježavao Dougalov govor. Alisada je njegov kultivirani naglasak malo popustio, pa se dva glasa gotovo nisu mogla razlikovati, obaispunjena bijesom. “Takvo bi se ponašanje moglo očekivati od tebe kad si bio u dvadesetima, ali, zaBoga miloga, čovječe, sada imaš četrdeset i pet godina!”

“Pa, ti o tim stvarima ne znaš baš bogzna što, zar ne?” podrugljivo je odvratio Dougal.

“Ne”, zarežao je Colum. “I premda nisam baš često imao razloga zahvaljivati Gospodu, možda jeipak bio bolji prema meni no što sam mislio. Dovoljno sam često čuo uzrečicu da muškarčev mozakprestaje raditi kad mu se kita digne, a sad bih mogao povjerovati da je to istina.” Začula se glasnaškripa kad su noge stolca gurnute natrag po kamenom podu. “Ako braća MacKenzie imaju jednu kitu ijedan mozak, onda sam sretan onim što sam ja dobio.”

Zaključila sam da bi treći sudionik u ovom razgovoru nedvojbeno bio nepoželjan, pa sam se tihoudaljila od vrata i okrenula da pođem stubama.

Šum suknje na prvom odmorištu natjerao me da stanem. Nisam željela da me zateknu kakoprisluškujem pred poglavarevom radnom sobom, pa sam se opet okrenula vratima. Odmorište jeovdje bilo široko, a jedan zid bio je prekriven tapiserijom gotovo od poda do stropa. Doduše, vidjelabi mi se stopala, ali tu se ništa ne može učiniti.

Pritajivši se iza zidnog saga poput štakora, čula sam kako se koraci odozdo usporavaju prilazećivratima i zaustavljaju na daljoj strani odmorišta, kad je neviđeni posjetitelj shvatio, kao i ja prijenjega, privatnu prirodu razgovora između braće.

“Ne”, rekao je Colum, sada mirnijim glasom. “Ne, naravno da ne. Ta je žena vještica, ili blizutome.”

“Da, ali...” Dougalov odgovor prekinuo je nestrpljivi glas njegova brata.“Rekao sam ti da ću se pobrinuti za to, čovječe. Ništa se ti ne brini, mali moj brate. Pobrinut ću

se da dobije ono što zaslužuje.” U Columov glas ušuljala se primjesa nehotične naklonosti.“Kažem ti, čovječe, napisao sam vojvodi da ima moje dopuštenje da lovi u oblasti iznad Erlicka -

on žarko želi otići tamo u lov na jelene. Namjeravam poslati Jamieja s njim; vojvoda možda jošuvijek gaji izvjesne osjećaje prema momku...”

Dougal ga je prekinuo rekavši nešto na gelskom, očito neku prostačku primjedbu, jer se Columnasmijao i odvratio: “Ne, mislim da je Jamie dovoljno star da se sam brine o sebi. A ako se vojvodaodluči založiti za njega kod Njegova kraljevskog veličanstva, to je momku najbolja prilika za oprost.Ako hoćeš, reći ću njegovoj milosti da i ti želiš poći s njima. Pomozi Jamieju koliko možeš, a nećešsmetati dok ja budem sređivao stvari ovdje.”

Uto se na drugoj strani odmorišta začuo prigušeni tresak, pa sam odlučila riskirati i provirila.Bila je to djevojka Laoghaire, jednako blijeda kao i ožbukani zid iza nje. U ruci je držala poslužavniks bocom; kositrena čaša pala je s poslužavnika na sag i proizvela zvuk koji sam čula.

“Što je to?” progovorio je Colum u radnoj sobi, iznenada oštrim glasom. Laoghaire je odložilaposlužavnik na stol pokraj vrata, gotovo prevrnuvši bocu u žurbi, a onda se okrenula i hitro pobjegla.

Začula sam Dougalove korake kako se približavaju vratima i shvatila da neću uspjeti pobjeći nizastube prije no što me otkrije. Ostalo mi je tek toliko vremena da se iskobeljam iz svog skrovišta ipokupim čašu prije no što su se vrata otvorila.

“Oh, to ste vi”, rekao je Dougal malo iznenađenim glasom. “Je li to poslala gospođa Fitz zaColumovo upaljeno grlo?”

“Da”, spremno sam odgovorila. “Ona kaže da se nada kako će mu odmah biti bolje.”“I bit će.” Sporijim korakom, Colum se pojavio na otvorenim vratima i nasmiješio mi se.

“Zahvalite gospođi Fitz što mi je to poslala. I hvala vama što ste mi donijeli. Hoćete li načas sjestidok popijem?”

Razgovor koji sam načula imao je za posljedicu da sam zaboravila zašto sam zapravo došla, alisada sam se sjetila da sam namjeravala posuditi knjigu. Dougal se ispričao, a ja sam polako pošla zaColumom u njegovu knjižnicu, gdje mi je ponudio da pogledam knjige na policama.

Colum je još uvijek bio crven u licu; svađa s bratom još mu je bila svježa u mislima, aliodgovorio je na moja pitanja o knjigama dobro odglumivši svoju uobičajenu smirenost. Samo sjaj uočima i izvjesna napetost u držanju otkrivali su o čemu zapravo misli.

Prelistavajući jedan roman, pronašla sam nekoliko biljnih listova zanimljiva izgleda i odložila ih.Colum je otišao do kaveza s pticama, nedvojbeno s namjerom da se, kao i obično, smiri gledajući

prekrasna mala stvorenja kako skakuću po granama zaokupljena svojim poslovima, svako od njihsvijet za sebe.

Uto su mi pažnju privukli krici u dvorištu. S ove visine, vidjela su se polja iza dvorca sve dojezera. Mala grupa konjanika jurila je oko jedne strane jezera, oduševljeno vičući na pljusku.

Kad su prišli bliže, shvatila sam da to nisu odrasli ljudi nego dječaci, uglavnom tinejdžeri, ali tu itamo s pokojim mlađim momkom na poniju, koji je s naporom nastojao slijediti tempo svojih starijihdrugova. Zapitala sam seje li među njima Hamish, a onda sam ugledala poznatu jarku kosu kakodivlje sjaji s Cobharova hrpta u sredini grupe.

Skupina je jurila prema dvorcu i jednom od bezbrojnih kamenih zidova koji su razdvajali jedanvrt od drugoga. Jedan, dva, tri, četiri, stariji dječaci preskočili su zid na svojim konjima s nehajnomlakoćom koju im je dalo iskustvo.

Bez sumnje, samo sam si umislila da je riđan načas zastao, jer Cobhar je slijedio ostale konje sočitom žudnjom. Prišao je ogradi, spremio se na skok i odrazio.

Činilo se da je to učinio baš kao i ostali, a ipak se nešto dogodilo. Možda se jahač načaspokolebao i prejako povukao uzde, ili možda nije posve čvrsto sjedio u sedlu. Cobharova prednjakopita udarila su o zid nekoliko centimetara ispod vrha, a konj se zajedno s jahačem prevrnuo prekozida u najspektakularnijem pogibeljnom luku koji sam ikad vidjela.

“Oh!”Privučen mojim uzvikom, Colum je okrenuo glavu prema prozoru, na vrijeme da vidi kako

Cobhar gadno slijeće na bok i pritišće Hamishovu sitnu priliku pod sobom. Premda sakat, Colum sebrzo našao pokraj mene i nagnuo kroz prozor, prije no što je konj počeo s mukom ustajati.

Vjetar i kiša ulazili su kroz prozor i namakali Columov baršunasti kaput. Zabrinuto gledajućipreko njegova ramena, vidjela sam mnoštvo momaka kako se naguravaju, tiskaju i pokušavajupomoći. Činilo se da je prošlo mnogo vremena prije no što se mnoštvo razdvojilo, a onda smougledali sitnu, čvrstu priliku kako posrćući izlazi iz stiska i drži se za trbuh. Odmahivao je glavomodbijajući mnogobrojne ponude za pomoć i odlučno oteturao do zida, a onda se nagnuo preko njega ižestoko povratio. Zatim je skliznuo niza zid, sjeo na mokru travu raširenih nogu i podigao glavuprema kiši. Kad sam spazila da plazi jezik kako bi uhvatio kapi kiše, spustila sam ruku na Columovorame.

“Nije mu ništa”, rekla sam. “Samo je ostao bez daha.”Colum je zatvorio oči i uzdahnuo, a tijelo mu se iznenada opustilo. Suosjećajno sam ga gledala.“Volite ga kao da vam je rođeni sin, zar ne?” upitala sam ga.Sive oči iznenada su me prodorno pogledale s izvanrednim izrazom uznemirenosti. Načas se u

radnoj sobi nije čuo nikakav zvuk osim otkucavanja staklenog sata na polici. A onda se jedna sjajnakapljica otkotrljala niz Columov nos i ostala visjeti na vrhu. Nehotice sam ispružila ruku da jeobrišem svojim rupčićem, a napetost na njegovu licu nestala je.

“Da”, jednostavno je odgovorio.

Naposljetku sam Jamieju ispričala samo onaj dio o Columovu planu da ga pošalje u lov s vojvodom.Sada sam već bila uvjerena da Jamie prema Laoghaire ne osjeća ništa više od kavalirskogprijateljstva, ali nisam znala što bi učinio kad bi doznao da ju je njegov ujak zaveo i ostavio udrugom stanju. Budući da mi se činilo da Colum u toj hitnoj stvari ne namjerava zatražiti ushfgeGeilie Duncan, zapitala sam se hoće li se djevojka udati za Dougala ili će joj Colum naćidrugog.muža, prije no što trudnoća postane očita. U svakom slučaju, ako Jamie i Dougal budu danimazatvoreni zajedno u lovačkom domu, smatrala sam da je bolje da djevojčina sjena ne bude s njima.

“Hm”, zamišljeno je rekao. “Vrijedi pokušati. Ljudi se prilično zbliže dok zajedno love i poslijepiju viski uz logorsku vatru.” Dovršio je vezanje moje haljine na leđima i sagnuo se da me kratkopoljubi u rame.

“Ne bih te volio ostaviti, Saskinjo, ali možda je tako najbolje.”“Ne brini se ti za mene”, odvratila sam. Do tog trenutka nisam shvaćala da bi me njegov odlazak

ostavio samu u dvorcu i ta me misao prilično uznemirila. Ipak, ako mu to može pomoći, čvrsto samodlučila da se potrudim.

“Jesi li spreman za večeru?” upitala sam. Zadržao je ruka na mom struku, pa sam mu se okrenula.“Hm”, rekao je nakon kratke tišine. “Ne bih imao ništa protiv toga da ostanem gladan.”“E pa, ja bih”, odvratila sam. “Morat ćeš se strpjeti.”

Za večerom sam pogledala ljude oko stola i u dvorani. Većinu lica sada sam već poznavala, a nekaod njih intimno. Baš šaroliko društvo, zaključila sam. Frank bi bio zadivljen - toliko različitihfizionomija.

Pomisao na Franka bila je kao diranje upaljenog zuba; bila sam sklona odgurnuti je u stranu. Alidoći će vrijeme kad to više neću moći odlagati, pa sam se prisilila vratiti na njega, pažljivo gauvlačeći u misli, ocrtavajući mislima duge ravne lukove njegovih obrva, kao što sam ih nekoćocrtavala prstima. Nije važno što sam iznenada osjetila bockanje u prstima, prisjećajući se grubljih igušćih obrva i tamnoplavih očiju ispod njih.

Žurno sam se okrenula prema najbližem licu, kako bih otjerala iz glave te uznemirujuće misli.Slučaj je htio da to bude Murtaghovo lice. No, on barem ne sliči ni jednom od muškaraca koji misalijeću misli.

Nizak i sitno građen, ali žilav poput gibona, s dugim rukama koje su podcrtavale sličnost smajmunima, imao je nisko čelo i usku čeljust koja me iz nekog razloga podsjetila na pećinske ljude islike ranih ljudi iz nekih Frankovih knjiga. Ali ne na neandertalce. Na Pikte. Da, tako je. U tommalom gorštaku bilo je nečega vrlo izdržljivog što me podsjećalo na odlomljene i uobličene kameneblokove, već i sada stare, koji neumoljivo stražare na križanjima i grobljima.

Ta me ideja zabavila, pa sam pogledala ostale ljude za večerom, s namjerom da identificirametničke tipove. Onaj čovjek blizu ognjišta, primjerice, koji se zove John Cameron, on je Norman, ako

sam ikad vidjela Normana - a nisam. Imao je visoke jagodične kosti i visoko, usko čelo, dugu gornjuusnu i tamnu put svojstvenu Galima.

Tu i tamo pokoji plavokosi Saksonac... ah, Laoghaire je savršen primjer. Svjetloputa, plavooka isamo malčice debeljuškasta... potisnula sam to bezobzirno zapažanje. Živahno je čavrljala sprijateljicama za jednim od daljih stolova, pazeći da ne pogleda ni mene ni Jamieja.

Okrenula sam se prema najbližem stolu s druge strane, za kojim je sjedio Dougal MacKenzie,jedanput za promjenu daleko od Columa. Taj je čovjek vražji Viking! Sa svojom impresivnomvisinom i onim širokim i ravnim jagodičnim kostima. Lako sam mogla zamisliti kako zapovijedabrodom sa zmajskom glavom i kako mu duboko usađene oči blistaju od pohlepe i požude, dok krozmaglu promatra neko selo na stjenovitoj obali.

Jedna krupna šaka sa zapešćem blago pokrivenim bakrenastim dlakama posegnula je pokraj meneda uzme malu štrucu zobenog kruha s pladnja. Još jedan Nordijac, Jamie. Podsjetio me na priče što ihje gospođa Baird pripovijedala o rasi divova koja je nekoć hodala Škotskom i ostavila svoje dugekosti u sjevernoj zemlji.

Kao i obično, vodio se općenit razgovor, male grupe mrmljale su između zalogaja. Ali iznenadasam začula kako netko za obližnjim stolom izgovara poznato ime. Sandringham. Učinilo mi se da jeglas Murtaghov, pa sam se okrenula da provjerim. Sjedio je do Neda Gowana i marljivo žvakao.

“Sandringham?” zamišljeno je rekao Ned. “Ah, dobri stari Willlie, lovac na guzice.”“Što?!” rekao je jedan od mlađih vojnika, zagrcnuvši se pivom.“Naš vrli vojvoda voli dječake”, objasnio mu je Ned. “Ili sam barem tako čuo.”“Mmm”, složio se Rupert punih usta, a onda je progutao zalogaj i dodao: “Ako me sjećanje ne

vara, kad je posljednji put posjetio ove krajeve, svidio mu se naš mladi Jamie. Kad je to bilo,Dougal? Trideset osme? Trideset devete?”

“Trideset sedme”, odgovorio je Dougal iz susjednog stola. Pogledao je nećaka i zaškiljio.“Jamie, ti si bio prilično zgodan momak kao šesnaestogodišnjak.”

“Jesam”, kimnuo je Jamie žvačući. “A i brz.”Kad je smijeh zamro, Dougal je stao zadirkivati Jamieja.“Nisam znao da si mu se svidio, Jamie, momče. Znam nekoliko njih koji su žrtvovali stražnjicu u

zamjenu za zemlju i položaj.”“Primijetit ćeš da ja nemam ni jedno ni drugo”, sa smiješkom je odgovorio Jamie i izazvao nove

salve smijeha.“Što? Nisi bio ni blizu?” upitao ga je Rupert glasno mljackajući.“Iskreno rečeno, bio sam malo bliže no što bih volio.”“Ah, a koliko bi blizu volio biti, ha, momče?” doviknuo je jedan, meni nepoznat visoki muškarac

smeđe brade koji je sjedio nešto dalje za stolom. Njegovo je pitanje izazvalo novi val smijeha iprostačkih primjedaba. Neuznemiren zadirkivanjem, Jamie se mirno nasmiješio i uzeo još jednuštrucu kruha.

“Jesi li zato tako naglo otišao iz dvorca i vratio se ocu?” upitao ga je Rupert.“Da.”“Trebao si mi reći kakve probleme imaš, Jamie, momče”, dodao je Dougal hineći brigu. Jamie je

tiho zamumljao iz dubine grla.“A da sam ti rekao, lupežu stari, ti bi mi jedne večeri natočio malo makova soka u pivo i ostavio

me u krevetu Njegove milosti kao mali dar.”Stol je zagrmio od smijeha, a Jamie se izmaknuo glavici luka koju je Dougal bacio na njega.Rupert je pogledao Jamieja i zaškiljio. “Ako se ne varam, momče, malo prije no što si otišao,

vidio sam te kako ideš u vojvodinu sobu odmah poslije sumraka. Jesi li siguran da si nam sverekao?” Jamie je zgrabio drugu glavicu luka i bacio je na njega. Promašila je cilj i otkotrljala se ukošarice od pruća.

“Jesam”, odgovorio je Jamie kroza smijeh. “Još uvijek sam djevac, barem u tom smislu. Ali akone možeš zaspati a da ne doznaš sve o tome, Rupert, reći ću ti, i to rado.”

Usred uzvika “Pričaj! Pričaj!” polako si je natočio pivo u vrč i zavalio se na stolcu, zauzevšiklasičnu pozu pripovjedača. Mogla sam vidjeti kako se Colum za glavnim stolom naginje naprijedkako bi bolje čuo, a isto su učinili i konjušari i borci za našim stolom.

“Pa”, počeo je Jamie, “Ned je točno rekao; doista sam se svidio Njegovoj milosti, premda,nevinašce kakvo sam sa šesnaest godina bio...” Prekinulo ga je nekoliko ciničnih primjedaba, pa jenastavio povišenim glasom. “Kao što sam rekao, budući da sam u takvim stvarima bio nevinašce,nisam imao pojma što on smjera, premda mi se činio pomalo čudnim, način na koji me uvijek radotapšao kao kakvog psića i uvijek ga je jako zanimalo što to imam u torbici.” (“Ili ispod nje”, dobacioje jedan pijani glas.)

“A još mi je čudnije izgledalo”, nastavio je Jamie, “kad me zatekao kako se perem u rijeci iponudio se da mi opere leđa. Kad mi je oprao leđa i nastavio dalje, postao sam malčice nervozan, akad mi je gurnuo ruku pod kilt, počeo sam shvaćati. Možda sam bio nevinašce, ali nisam baš biopotpuna budala, znate.”

“Iz te sam se situacije izvukao skočivši u vodu s kiltom na sebi i otplivavši na drugu stranu;Njegova milost nije htjela riskirati da upropasti svoju skupocjenu odjeću u blatu i vodi. U svakomslučaju, nakon toga jako sam pazio da ne ostanem nasamo s njim. Jedanput ili dvaput uhvatio me udvorišnim vrtovima, ali uvijek sam mu uspio pobjeći bez težih posljedica od poljupca u uho. Jedinidrugi loš trenutak bio je kad je nasrnuo na mene u staji.”

“ U mojoj staji?” Stari Alec izgledao je užasnuto. Napola je ustao i povikao preko prostorijeprema glavnom stolu. “Colum, pobrini se da taj čovjek ne prilazi staji! Bio on vojvoda ili ne, neželim da mi plaši konje! A ni da mi maltretira dječake!” dodao je, kao da se toga naknadno sjetio.

Neuznemiren prekidom, Jamie je nastavio priču. Dougalove dvije maloljetne kćeri napeto su gaslušale, malo otvorenih usta.

“Bio sam u pregratku za konja, znate, pa nisam baš imao mnogo prostora za manevriranje. Biosam se naprćio” - to je izazvalo još nekoliko prostačkih primjedaba - “preko jasla, kažem, i pobiraoljuske s poda, kad sam začuo šum iza sebe. Nisam se ni stigao uspraviti, a netko mi je već prebaciokilt preko struka i nešto me tvrdo pritisnuto o stražnjicu.”

Mahnuo je rukom da utiša graju prije no što je nastavio. “Nije mi se baš svidjela ideja da meneko siluje u pregratku za konje, ali nisam znao kako da se izvučem. Već sam stisnuo zube i ponadaose da me neće previše boljeti, kad je konj - onaj veliki crni uškopljeni konj, Ned, kojeg si ti nabaviou Brockleburyju - znaš, onaj kojeg je Colum prodao Breadalbinu - no, taj se konj uznemirio zbogbuke koju je Njegova milost stvarala. E sad, većina konja voli kad im se govori, a ni taj nije bio

drukčiji, ali on je gajio osobitu averziju prema vrlo visokim glasovima; nisam ga mogao odvesti udvorište kad bi ondje bila mala djeca, jer bi ga njihovo cičanje uznemirilo, pa bi počeo njištati ilupati nogama o tlo.”

“Kao što se možda sjećate, Njegova milost ima prilično visok glas, a u toj mu je prilici bio jošmalo viši nego obično, jer se malčice uzbudio. A kao što sam rekao, konju se to nije svidjelo - a nijeni meni, moram priznati - pa je počeo lupati nogama o tlo i njištati, a onda se okrenuo i prignječioNjegovu milost uza zid pregratka. Čim me vojvoda ispustio, skočio sam u jasle i provukao se s drugestrane konja, ostavljajući Njegovu milost da se izvlači kako zna i umije.”

Jamie je zastao da udahne i srkne pivo. Sada ga je već slušala čitava prostorija; sva su se licaokrenula prema njemu i sjala na svjetlosti baklji. Tu i tamo moglo se vidjeti pokoje namršteno licezbog otkrića o jednom od najmoćnijih plemića engleske krune, ali prevladavala je reakcijaneobuzdanog užitka u skandalu. Zaključila sam da vojvoda nije osobito popularan u dvorcu Leoch.

“Budući da sam mu izmakao za dlaku, moglo bi se reći, Njegova milost odlučila je da će meimati, kud puklo da puklo. I tako je sutradan obavijestio poglavara klana MacKenzie da se njegovosobni sluga razbolio i zamolio ga da mu posudi mene da ga perem i odijevam.” Na opće veselje,Colum je nato prekrio lice glumeći očajanje, a Jamie je kimnuo Rupertu.

“Zato si me vidio kako odlazim navečer u sobu Njegove milosti. Moglo bi se reći da sam slijediozapovijedi.”

“Trebao si mi reći, Jamie”, doviknuo mu je Colum i prijekorno ga pogledao. “Da sam znao, nebih te tjerao da ideš.”

Jamie je slegnuo ramenima i nasmiješio se. “Spriječila me urođena skromnost, ujače. Osim toga,znao sam da pokušavaš sklopiti posao s tim čovjekom, pa sam smatrao da bi ti otežalo pregovore kadbi morao reći Njegovoj milosti da drži ruke podalje od guzice tvog nećaka.“

“Baš lijepo od tebe, Jamie”, suho je odvratio Colum. “I tako si se žrtvovao za moje interese, jeli?”

Jamie je podigao vrč u hinjenoj zdravici. “Tvoji su mi interesi uvijek na prvom mjestu, ujače”,odgovorio je. Unatoč šaljivu tonu, učinilo mi se da je u njegovim riječima velika doza istine, koju je iColum primijetio.

Jamie je iskapio vrč i odložio ga. “Ali, ne”, rekao je brišući usta, “u tom slučaju nisam smatraoda obiteljska dužnost zahtijeva baš toliku žrtvu od mene. Otišao sam u vojvodinu sobu zato što si mi titako rekao, ali to je sve.”

“Hoćeš reći da si izašao iz nje netaknuta šupka?” Rupert baš nije izgledao uvjereno.Jamie se nasmiješio. “Točno tako. Vidiš, čim sam čuo što moram učiniti, otišao sam gospođi Fitz

i rekao joj da mi hitno treba doza smokvina sirupa. Kad mi ga je dala, vidio sam kamo je odložilabočicu, pa sam se malo poslije potiho vratio i popio sve.”

Svi u prostoriji prasnuli su u smijeh, uključujući i gospođu Fitz, koja se toliko zarumenjela dasam pomislila da će je udariti kap. Svečano se digla sa svojeg mjesta, odgegala se oko stola idobroćudno ćušnula Jamieja po ušima.

“Znači, to se dogodilo s mojim purgativom, mladi lopove!” Podbočila je ruke na bokove izavrtjela glavom, a zelene su joj se naušnice zanjihale poput vilinih konjica. “A to je bio najboljisirup koji sam ikad spravila!“

“Oh, bio je vrlo učinkovit”, rekao je Jamie golemoj dami smijući se. “To ti vjerujem! Kad samopomislim što ti je tolika količina purgativa učinila crijevima, momče, nadam se da je vrijedilo.Vjerojatno danima nisi mogao doći k sebi.”

Jamie je zatresao glavom, još uvijek se smijući.“Nisam, ali s druge strane, nisam bio osobito dobar ni za ono što je Njegova milost namjeravala.

Nimalo mi nije zamjerio kad sam ga zamolio da odem. Ali znao sam da se ne mogu tako dvaputizvući. Čim su grčevi popustili, uzeo sam konja iz staje i pobjegao. Trebalo mi je mnogo vremena dastignem kući, jer sam morao stati svakih desetak minuta, ali uspio sam stići do sutrašnje večere.”

Nato je Dougal dao znak da mu dodaju novi vrč piva, a onda ga je proslijedio stolom do Jamieja.“Da, tvoj mi je otac poručio kako vjeruje da si zasad naučio dovoljno o životu u dvorcu”, rekao

je, skrušeno se smješkajući. “U ono vrijeme nisam posve shvatio ton njegova pisma.”“Pa, nadam se da ste opet pripremili smokvin sirup, gospođo Fitz”, prekinuo ih je Rupert i

prijateljski lupnuo gospođu Fitz u rebra. “Njegova milost vjerojatno će stići za dan-dva. Ili ti moždaračunaš na to da će te ovoga puta zaštititi tvoja nova žena, Jamie?” Pohotno mi se nacerio. “Po svemusudeći, ti ćeš morati štititi nju. Čujem da vojvodin sluga ne dijeli njegove sklonosti, premda jejednako poduzetan.”

Jamie je odgurnuo klupu, ustao i povukao me na noge. Zagrlio me oko vrata i nasmiješio seRupertu.

“Pa, u tom slučaju, pretpostavljam da ćemo se nas dvoje morati boriti leđa uz leđa.”Rupert je užasnuto razrogačio oči.“Leđa uz leđa!?” uzviknuo je. “Znao sam da smo ti nešto zaboravili reći prije ženidbe, momče!

Nije ni čudo što joj još nisi uspio napraviti bebu!”Jamie me čvršće stisnuo oko ramena i okrenuo me prema nadsvođenom prolazu, a onda smo se

dali u bijeg, ispraćeni salvama smijeha i prostačkim savjetima.Kad smo izašli iz dvorane i našli se u mračnom hodniku, Jamie se naslonio na kameni zid i sagnuo

se do struka. Nesposobna da stojim, ja sam se skljokala na tlo pred njegovim stopalima i stala sebespomoćno hihotati.

“Nisi mu rekla, zar ne?” napokon je uspio dahnuti Jamie.Zatresla sam glavom. “Ne, naravno da nisam.” Još uvijek hripajući, uhvatila sam ga za ruku, a on

me povukao na noge. Pala sam mu na prsa.“Daj da vidim jesam li dobro shvatio.” Uhvatio mi je glavu rukama i spustio čelo na moje. Lice

mu je bilo tako blizu da su mu se oči zamutile u jedan veliki plavi krug, a njegov vrući dah bio je namojoj bradi.

“Licem u lice. Je li tako?” Napadaj smijeha jenjavao je, a zamijenilo ga je nešto jednako moćno.Jezikom sam mu dodirnula usne, dok su mi ruke bile zaposlene niže.

“Lica nisu osobito važna. Ali počinješ shvaćati.”

Sutradan, bila sam u ambulanti i strpljivo slušala postariju gospođu iz sela, koja je bila u izvjesnomsrodstvu s kuharicom za juhe. Dok je ona prilično rječito opisivala sve pojedinosti borbe svoje snahes morbidnom upalom grla, koja je teoretski imala neke veze s njezinom sadašnjom grloboljom,

premda ja tu vezu trenutačno nisam mogla vidjeti, na vrata je pala sjena i prekinula staričin katalogsimptoma.

Iznenađeno sam podigla pogled i ugledala Jamieja kako ulijeće u ambulantu, a slijedi ga StariAlec; obojica su izgledali zabrinuto i uzbuđeno. Jamie mi je bez velike ceremonije uzeoimproviziranu špatulu iz ruke, povukao me na noge i uhvatio za obje ruke.

“Što..počela sam, ali prekinuo me Alec, koji je buljio preko Jamiejeva ramena u moje šake, kojemu je Jamie pokazivao.

“Da, to je u redu, ali ruke, čovječe? Ima li ona dovoljno duge ruke?”“Pogledaj.” Jamie je uhvatio jednu od mojih šaka i istegnuo mi ruku, mjereći je uz svoju.“Pa”, rekao je Alec, sumnjičavo je gledajući, “mogla bi poslužiti. Da, mogla bi.”“Biste li bili tako ljubazni da mi kažete što to radite?” stala sam se raspitivati, ali prije no što

sam stigla dovršiti, dvojica muškaraca odvukla su me niza stube, ostavljajući moju ostarjelupacijenticu da zbunjeno zijeva za nama.

Nekoliko trenutaka poslije, sumnjičavo sam gledala u sjajne, smeđe stražnje noge kobile, koje suležale nekih petnaestak centimetara od mog lica. Problem su mi objasnili na putu do staje. Jamie jeobjašnjavao, a Stari Alec ubacivao je primjedbe, psovke i uzvike.

Losgann, u normalnim okolnostima dobra kobila za okot i cijenjeni član Columove staje, imala jeprobleme. To sam i sama vidjela; kobila je ležala na boku i povremeno podizala sjajne slabine, agolemo joj se tijelo grčilo. Spustivši se na ruke i noge s njezine stražnje strane, vidjela sam da joj sesa svakim grčem trudova usne vagine malo otvaraju, ali ništa više od toga. Na otvoru nije bilonikakvih znakova sićušnih kopita ni osjetljivog vlažnog nosa. Ždrijebe, koje je kasnilo, očito je ležalopostrance ili naopačke. Alec je mislio da leži postrance, a Jamie da leži naopačke, pa su načas zastalida se prepiru oko toga, sve dok ih ja nisam nestrpljivo prekinula i zapitala što očekuju od mene, bezobzira na to kako stvar stoji.

Jamie me pogledao kao da sam maloumna. “Da okreneš ždrijebe, naravno”, strpljivo mi jeodgovorio. “Da mu okreneš prednje noge kako bi moglo izaći.”

“Oh, i to je sve?” Pogledala sam kobilu. Losgann, čije elegantno ime zapravo znači “žaba”, imalaje delikatne kosti za konja, ali sve u svemu, prokleto velike.

“Misliš reći, da gurnem ruke unutra?” Kradomice sam pogledala svoju ruku. Vjerojatno bi stala -otvor je bio dovoljno velik - ali što zatim?

Oba muškarca očito su imala prevelike ruke za taj posao. A Roderick, stajski momak, koji jeobično bio prisiljen pomagati u takvim delikatnim situacijama, bio je, dakako, onemogućen zato štosam mu na desnu ruku stavila udlagu i zavoj - bio je slomio ruku prije dva dana. Willie, drugi stajskimomak, ipak je otišao po njega, da pomogne savjetom i ohrabrenjem. Sada je stigao, a na sebi nijeimao ništa osim para iznošenih hlača, pa su mu se tanka prsa bjelasala u polumračnoj staji.

“To je težak posao”, sumnjičavo je rekao kad su ga upoznali sa situacijom i idejom da japreuzmem njegovo mjesto. “Varljiv, znate. Za to vam treba vještina, ali i malo snage.”

“Ne brini”, odvratio je Jamie sigurnim glasom. “Claire je mnogo snažnija od tebe, jadni mršavko!Samo joj reci što da učini i kako da opipava, pa će okrenuti ždrijebe za tren oka.”

Cijenila sam Jamiejevo povjerenje u mene, ali sama nisam bila ni približno tako hladnokrvna.Govoreći sebi da to nije ništa gore od operacije abdomena, vratila sam se u pregradak da se

presvučem iz haljine u hlače i u grubu košulju od jute, i da namažem ruku do ramena masnim sapunomod loja.

“Pa, na posao”, promrmljala sam sebi u bradu i gurnula ruku u kobilu.Unutra je bilo vrlo malo prostora za manevriranje i isprva nisam znala što to osjećam pod

prstima. Ali sklopila sam oči da se bolje koncentriram i stala pažljivo opipavati. Osjetila sam glatkepovršine i grbave djeliće. Glatki su dijelovi tijelo, a grbavi djelići noge ili glava. Tražila sam noge -prednje noge, da budem točnija. Postupno sam stekla osjećaj i shvatila da moram biti potpunonepomična kad dođe grč; zapanjujuće snažni mišići maternice stisnuli bi mi šaku i ruku poput škripca,bolno mi meljući kosti sve dok grč ne bi popustio i dopustio mi da nastavim opipavati.

Napokon sam nevještim prstima napipala nešto što sam sigurno prepoznala.“Imam mu prste u nosu!” pobjedonosno sam uzviknula. “Našla sam mu glavu!”“Dobro, curo, dobro! Nemojte je ispustiti!” Alec je zabrinuto čučao pokraj mene i umirujuče

tapšao kobilu kad bi došao novi grč. Stisnula sam zube i oslonila se čelom o sjajnu trticu dok mi jezapešće bilo snažno stisnuto. Ali grč je popustio, a ja sam zadržala stisak. Oprezno opipavajućinagore, pronašla sam luk očne duplje, obrve i mali hrbat svinutog uha. Pričekala sam da prođe jošjedan grč, a onda sam slijedila krivinu vrata do ramena.

“Glava mu je okrenuta unatrag na ramenu”, izvijestila sam. “Barem je ona okrenuta u pravomsmjeru.”

“Dobro.” Klečeći kod kobiline glave, Jamie joj je blago pomilovao znojni kestenastosmeđi vrat.“Noge su mu vjerojatno svinute ispod prsa. Možeš li mu dohvatiti koljeno?”

I tako sam nastavila opipavati, petljajući s rukom do ramena u toploj tami kobile, podnosećistrašnu silinu trudova i zahvalno dočekujući njihovo popuštanje, boreći se da naslijepo pronađemcilj. Bio je to prokleto težak posao, gotovo kao da se sama porađam.

Napokon sam uspjela uhvatiti kopito; osjetila sam zaobljenu površinu i oštar rub jošneupotrijebljene krivulje. Slijedeći često proturječne savjete svojih zabrinutih savjetnika, naizmjencepovlačeći i gurajući, polako sam okretala nezgrapno tijelo ždrebeta, povlačeći jedno stopalo agurajući drugo, znojeći se i stenjući zajedno s kobilom.

A onda je odjednom sve profunkcioniralo. Grč je popustio i sve je u istom času glatko sjelo nasvoje mjesto. Nepomično sam pričekala sljedeći grč. Kad je došao, mali vlažni nos iznenada jeprovirio, gurajući mi ruku iz utrobe. Sićušne nozdrve načas su se raširile, kao da ih zanima ovaj noviosjećaj, a onda je nos opet nestao.

“Izaći će sa sljedećim grčem!” Alec je gotovo plesao od oduševljenja, poskakujući artritičnimtijelom gore-dolje u sijenu. “Hajde, Losgann! Hajde, slatka moja mala žabice!”

Kao da mu odgovara, kobila se zgrčila i zastenjala. Stražnje noge oštro su joj se svinule, a ondaje ždrijebe koščatih nogu i velikih ušiju skliznulo na čisto sijeno.

Sjela sam na sijeno i budalasto se zacerekala. Bila sam prekrivena sapunom, sluzi i krvlju, iposve iscrpljena. Čitavo me tijelo boljelo i snažno zaudaralo na manje ugodne dijelove kobile.Uhvatila me euforija.

Sjedila sam gledajući kako Willie i jednoruki Roderick nježno brišu novorođeno stvorenjevlatima slame. I radosno sam uzviknula s ostalima kad se Losgann okrenula i polizala ga, nježno gagurkajući nosom da stane na velike, klimave noge.

“Vraški dobar posao, curo! Vraški dobar posao!” Izvan sebe od sreće, Alec mi je čestitao izatresao ruku, obrisanu od sluzi, a onda je iznenada shvatio da se ljuljam na nogama i da izgledamgrozno, pa se okrenuo i zalajao na jednog od momaka da mi donese malo vode. Zatim mi je stao izaleđa i spustio žuljevite stare ruke na moja ramena. Sa zapanjujuće vještim i nježnim dodirom, stao mije pritiskati i trljati ramena, smanjujući mi napetost u ramenima i opuštajući čvorove u vratu.

“Evo, curo”, napokon je rekao. “Težak posao, ne?” Nasmiješio mi se, a onda pogledao ždrijebeblistajući od obožavanja.

“Lijepi moj momčiću”, tepao mu je. “Tko je moj lijepi momak?”Jamie mi je pomogao da se očistim i presvučem. Prsti su mi se tako ukočili da nisam mogla

zakopčati dugmad na gornjem dijelu haljine. Znala sam da će mi čitava ruka ujutro poplavjeti odmodrica, ali osjećala sam potpunu smirenost i zadovoljstvo.

Činilo mi se da kiša neće nikad prestati, pa kad je napokon osvanuo vedar i lijep dan, zaškiljila samna dnevnoj svjetlosti poput krtice koja je upravo izašla iz zemlje.

“Imaš tako tanku kožu da ti se može vidjeti kolanje krvi u žilama”, rekao je Jamie povlačećiprstom po tragu sunčeve zrake na mom trbuhu. “Mogao bih ti slijediti vene od ruke do srca.” Nježnoje povukao prstom od zapešća do lakta, pa onda unutarnjom stranom nadlaktice i preko obronkaključne kosti.

“To je vena subclavia”, primijetila sam gledajući niz nos putanju njegova prsta.“Doista? Oh, da, zato što leži ispod ključne kosti. Reci mi još štogod.” Polako je spuštao prst.

“Volim slušati latinska imena stvari; nisam ni sanjao da će biti tako ugodno voditi ljubav sliječnicom.”

“To je areola”, rekla sam mu ukočenim glasom, “i ti to znaš, jer sam ti rekla prošlog tjedna.”“Istina, jesi”, promrmljao je. “A tu je još jedna, zamisli to.” Riđokosa glava sagnula se da

zamijeni prst jezikom, a onda je otputovala niže.“Umbilicus”, rekla sam i lagano dahnula.“Mhm”, odvratio je, a prislonjene usne raširile su se u osmijeh na mojoj prozirnoj koži. “A što je

ovo?”“Reci ti meni”, odgovorila sam i stisnula mu glavu. Ali on nije mogao govoriti.Poslije sam ljenčarila na stolcu u ambulanti, sneno se kupajući u sjećanjima na buđenje u krevetu

punom sunčevih zraka, s plahtama koje su se nabrale poput zasljepljujući bijelih sprudova pijeska naplaži. Jednu sam ruku držala na dojki i dokono se igrala s bradavicom, uživajući u osjećaju da mi seukrutila pod dlanom ispod tanke pamučne tkanine haljine.

“Uživaš?”Kad sam začula sarkastičan glas s vrata, tako sam se brzo uspravila da sam glavom udarila u

policu.“Oh, Geilie, to si ti”, rekla sam prilično zlovoljno. “Tko drugi? Što ti radiš ovdje?”Ušuljala se u ambulantu kao da se kreće na kotačićima. Znala sam da ima stopala jer sam ih

vidjela, ali nisam mogla dokučiti kamo ih stavi kad hoda.“Donijela sam gospođi Fitz još malo španjolskog šafrana; željela ih je prije no što vojvoda

stigne.”“Još mješavina?” upitala sam, a dobro mi se raspoloženje počelo vraćati. “Ako taj čovjek pojede

i polovicu jela koja mu ona priprema, morat će ga otkotrljati kući.”“To bi mogli učiniti i bez toga. Čula sam da je on niski debeljko.” Zatim je napustila temu

vojvode i njegova tjelesnog izgleda i zapitala me bih li joj se htjela pridružiti na ekspediciji doobližnjih brežuljaka.

“Treba mi malo mahovine”, objasnila je. Elegantno je mahnula dugim gipkim rukama naprijed-natrag. “Od nje se može napraviti prekrasan losion za ruke, ako je skuhaš u mlijeku i dodaš maloovčje vune.”

Podigla sam pogled prema uskom prozoru, gdje su se čestice prašine kovitlale na zlatnom svjetlu.Povjetarac je unosio slabašan miris dozrela voća i svježe pokošene slame.

“Zašto ne?”Čekajući da skupim svoje košare i boce, Geilie se šetala ambulantom, nasumce podižući i

spuštajući stvari. Zastala je kod malog stola, podigla predmet koji je na njemu ležao i namrštila se.“Što je ovo?”Prekinula sam pripreme i prišla joj. U ruci je držala mali svežanj suhog bilja, svezan trima

zapletenim koncima; crnim, bijelim i crvenim.“Jamie kaže da je to urok.”“Ima pravo. Gdje si ga našla?”Ispričala sam joj kako sam u svom krevetu našla mali svežanj.“Sutradan sam ga našla pod prozorom, kamo ga je Jamie bacio. Namjeravala sam ti ga donijeti i

pitati te znaš li išta o tome, ali onda sam zaboravila na njega.”Zamišljeno je kucnula noktom po prednjim zubima i zavrtjela glavom.“Ne, ne mogu reći da znam. Ali možda postoji način da doznamo tko ti ga je ostavio.”“Doista?”“Da. Dođi k meni sutra ujutro, pa ću ti reći.”Više od toga nije mi željela reći. Okrenula se zanjihavši zeleni ogrtač i ostavila me da je slijedim

ako hoću.Odvela me dobrano uz obronke, tjerajući konja u galop kad je cesta to dopuštala, a hodajući kad

nije. Sat jahanja od sela, zaustavila se u blizini malog potoka, okruženog vrbama.Pregazile smo potok i zaputile se na brežuljke, skupljajući biljke kasnog ljeta koje su se još

uvijek držale, dozrele bobice rane jeseni i plosnate žute gljive koje su rasle na deblu drveća namalim sjenovitim proplancima.

Geilie je nestala u grmlju iznad mene, a ja sam zastala da ogulim malo jasenove kore za svojukošaru. Okrugle kapljice osušenog biljnog soka na tankoj kori drveća izgledale su poput smrznutihkaplji krvi, a tamna grimizna boja sjala je od zarobljenog svjetla.

Jedan me zvuk prenuo iz sanjarenja, pa sam pogledala uzbrdo, u smjeru iz kojeg je došao.Začula sam ga još jedanput, visok, kmečeći krik. Činilo se da dolazi odozgo, iz stjenovitog

udubljenja blizu vrha brijega. Odložila sam košaru na tlo i počela se uspinjati.

“Geilie!” viknula sam. “Dođi ovamo! Netko je ostavio bebu!”Došla je uzbrdo stružući i mrmljajući psovke, dok se probijala kroz zapetljano grmlje na obronku.

Bijelo lice bilo joj je rumeno i zlovoljno, a kosa puna grančica.“Što, zaboga...” počela je, a onda mi je hitro prišla. “Isuse Kriste! Spusti je.” Hitro mi je uzela

bebu iz ruku i vratila je na mjesto s kojeg sam je podigla, u malu udubinu u stijeni. Glatka, poputzdjele oblikovana šupljina bila je manje od metar široka. Na jednoj strani ležala je plitka drvenazdjela, napola ispunjena svježim mlijekom, a ispod bebinih nogu bio je mali buket poljskog cvijeća,povezan crvenom uzicom.

“Ali beba je bolesna!” usprotivila sam se i opet koraknula prema djetetu. “Tko bi ostavio bolesnodijete ovdje samo?”

Beba je očito bila jako bolesna; napaćeno malo lice bilo je zelenkasto, s tamnim kolutima ispodočiju, a male šake slabašno su mahale pod dekom. Dijete mi je mlitavo ležalo u rukama kad sam gabila podigla; zapitala sam se ima li snage da plače.

“Njegovi roditelji”, kratko je odgovorila Geilie i uhvatila me za ruku. “Ostavi je. Hajdemoodavde.”

“Njegovi roditelji?” ogorčeno sam rekla. “Ali...”“To je podmetnuto dijete”, nestrpljivo je rekla. “Ostavi ga i dođi. Smjesta!”Povukla me za sobom i skrenula natrag u nisko grmlje. Prosvjedujući, slijedila sam je niz obronak

sve dok, bez daha i rumene u licu, nismo stigle u podnožje, gdje sam je prisilila da stane.“Što to radiš?” htjela sam znati. “Ne možemo samo tako ostaviti bolesno dijete pod vedrim

nebom. I kako to misliš, to je podmetnuto dijete?”“Podmetnuto dijete”, nestrpljivo je rekla. “Valjda znaš što je podmetnuto dijete? Kad vile ukradu

ljudsko dijete, ostave na njegovu mjestu jedno svoje. Znaš da je podmetnuto po tome što cijelovrijeme plače i meškolji se, a ne raste niti napreduje.”

“Naravno da znam što je podmetnuto dijete”, odvratila sam. “Ali ti valjda ne vjeruješ u tegluposti, zar ne?”

Iznenada mi je dobacila čudan pogled, pun oprezne sumnjičavosti. A onda su se crte njezina licaopustile u uobičajeni izraz vedrog cinizma.

“Ne, ne vjerujem”, priznala je. “Ali vjeruju ovdašnji ljudi.” Nervozno je pogledala uzbrdo, aliviše se ništa nije čulo iz stjenovitog udubljenja. “Njezini su roditelji vjerojatno negdje u blizini.Hajdemo!”

Nevoljko sam joj dopustila da me odvuče u smjeru sela.“Zašto su je ostavili tamo gore?” upitala sam, sjedajući na stijenu da skinem čarape prije no što

prijeđem mali potok. “Zar se nadaju da će doći vilenjaci i izliječiti je?” Dijete mi još uvijek nijedalo mira; činilo se da je jako bolesno. Nisam znala što mu je, ali možda bih mu mogla pomoći.

Možda bih mogla ostaviti Geilie u selu i vratiti se po dijete. Ali to bi moralo biti uskoro; bacilasam pogled prema istočnom nebu, gdje su se mekani sivi kišni oblaci brzo mračili u purpurni sumrak.Na zapadu se još uvijek vidio ružičasti sjaj, ali nije ostalo više od pola sata svjetla.

Geilie je prebacila ručku košare od vrbova pruća preko vrata, podigla skute haljine i zakoračila upotok, zadrhtavši od hladne vode.

“Ne”, odgovorila je. “Ili točnije, da. To je jedan od vilinskih bregova i tamo je opasno spavati.Ako tamo ostaviš podmetnuto dijete preko noći, doći će vilenjaci i uzeti ga natrag, a ostavit ćeljudsko dijete koje su ukrali umjesto njega.”

“Ali neće, jer to nije podmetnuto dijete”, rekla sam, uvlačeći zrak kad sam dodirnula vodu odotopljenog snijega. “To je samo bolesno dijete. Vjerojatno neće preživjeti noć na otvorenom!”

“Neće”, kratko je odgovorila. “Umrijet će prije jutra. I od sveg se srca nadam da nas nitko nijevidio u njegovoj blizini.”

Naglo sam zastala usred navlačenja cipela.“Umrijet će! Geilie, vraćam se po njega. Ne mogu ga tamo ostaviti.” Okrenula sam se i krenula

natrag preko potoka.Geilie me uhvatila s leđa i oborila me ravno na lice u plitku vodu. Posrćući i dašćući, uspjela

sam se podići na koljena, prskajući vodu na sve strane. Geilie je stajala do listova u potoku,namočenih skuta, i bijesno me gledala odozgo.

“Prokleta tvrdoglava engleska glupačo!” viknula je. “Ne možeš ništa učiniti! Čuješ li me! Ništa!To dijete kao da je već mrtvo! Neću mirno stajati i dopustiti da riskiraš svoj i moj život zbog nekeidiotske ideje!” Frkčući i gunđajući bez daha, sagnula se i uhvatila me objema šakama pod ruke ipovukla me na noge.

“Claire”, rekla mi je ozbiljnim glasom i zatresla mi ruke. “Slušaj me! Ako se približimo djetetu aono umre - a vjeruj mi, umrijet će, već sam ih vidjela u tom stanju - njezini će roditelji okriviti tebe.Zar ne vidiš opasnost? Zar ne znaš što se o tebi govori u selu?”

Stajala sam drhteći na hladnom povjetarcu sumraka, rastrgana između njezine očigledne panikezbog mene i pomisli na bespomoćno dijete koje polako umire u mraku, s poljskim cvijećem podnogama.

“Ne”, odvratila sam i odmakla mokru kosu s lica. “Geilie, ne, ne mogu. Obećavam ti, bit ćuoprezna, ali moram se vratiti.” Oslobodila sam se iz njezina stiska i krenula prema drugoj obali,spotičući se i pljuskajući vodu, nesigurno gazeći po mračnom potoku.

Iza sebe sam začula prigušeni uzvik ogorčenja, a onda grozničavo pljuskanje u suprotnom smjeru.Pa, barem me više neće usporavati!

Mrak se brzo spuštao, a ja sam se probijala kroz grmlje i raslinje što sam brže mogla. Nisam bilasigurna hoću li moći pronaći pravi brijeg ako mrak padne prije no što do njega dođem; u okolini jebilo nekoliko bregova, a svi su bili podjednako visoki. A, bez obzira na vile, misao da ovuda lutamsama po mraku, nije mi baš bila ugodna. Kako se vratiti u dvorac s bolesnim djetetom, bilo je pitanjekojim ću se pozabaviti kad za to dođe vrijeme.

Napokon sam pronašla pravi brežuljak, spazivši šumarak mladih tisa u podnožju, koji samzapamtila. Sada je već bio mrkli mrak. Nije bilo mjesečine, pa sam se često spoticala i posrtala.Šumarak je bio gust, tise su tiho razgovarale na večernjem povjetarcu, s cvokotanjem i škripom išuštavim uzdasima.

Ovo je vražje mjesto doista ukleto, pomislila sam probijajući se između tankih stabala i slušajućirazgovor lišća iznad glave. Ne bih se iznenadila kad bih iza sljedećeg drveta ugledala duha.

Ali, ipak sam se iznenadila. Zapravo, nasmrt sam se preplašila kad je sjenovita figura izronila iztame i zgrabila me. Ispustila sam prodoran vrisak i pokušala je udariti.

“Isuse Kriste”, rekla sam. “Što ti radiš ovdje?” Kratko sam ga zagrlila, osjećajući olakšanje štoga vidim, unatoč tome što me uplašio.

Uhvatio me za ruku i okrenuo se da me odvede iz šume.“Došao sam po tebe”, rekao mi je tihim glasom. “Pošao sam da te tražim jer je počeo padati

mrak, pa sam u blizini potoka Svetog Ivana sreo Geillis Duncan. Ona mi je rekla gdje se nalaziš.”“Ali beba...” počela sam i okrenula se natrag prema brijegu.“Dijete je mrtvo”, kratko je odgovorio i povukao me natrag. “Prvo sam otišao gore da vidim.”Nakon toga slijedila sam ga bez opiranja. Osjećala sam uznemirenost zbog smrti djeteta, ali i

olakšanje zato što se naposljetku ipak neću morati sama suočiti s penjanjem do vilinskog vrha ni sdugim putem natrag. Uznemirena šaputanjem mračnog drveća, nisam progovorila sve dok opet nismoprešli preko potoka. Još uvijek sam bila mokra od prethodnog uranjanja, pa sam zakoračila u potokne skinuvši čarape. Jamie, koji se nije bio namočio, ostao je suh skočivši poput skakača u dalj sobale na kamen koji je virio iz sredine potoka, a onda na drugu obalu.

“Imaš li ti ikakvu ideju koliko je opasno biti sam vani u ovakvoj noći, Saskinjo?” upitao me.Činilo se da nije ljutit, samo znatiželjan.

“Ne... hoću reći, da. Oprosti ako sam te zabrinula. Ali nisam mogla ostaviti dijete, jednostavnonisam.”

“Da, znam.” Kratko me zagrlio. “Imaš dobro srce, Saskinjo. Ali nemaš pojma s čime ovdje imašposla.”

“S vilama, hm?” Bila sam umorna i uznemirena zbog cijelog događaja, ali prikrila sam toneozbiljnošću. “Ne bojim se praznovjerja.” Odjedanput mi je nešto palo na pamet. “Vjeruješ li ti uvile, u podmetnutu djecu i u sve te stvari?”

Kratko je oklijevao prije no što mi je odgovorio.“Ne. Ne, ja ne vjerujem u takve stvari, ali ipak, neka sam proklet ako bih volio provesti noć na

vilinskom brijegu. Ali ja sam obrazovan čovjek, Saskinjo. Imao sam njemačkog skrbnika uDougalovoj kući, dobrog skrbnika, koji me podučavao latinski i grčki i slične predmete, a poslije,kad sam navršio osamnaest godina i otišao u Francusku - pa, učio sam povijest i filozofiju, i shvatioda na svijetu postoji mnogo više od proplanaka, pustopoljina i vodenkonja u jezerima. Ali oviljudi...” Mahnuo je rukom, obuhvaćajući tamu iza nas.

“Oni se nikad nisu udaljili ni dan hoda od svog rodnog mjesta, osim kad bi odlazili na značajnedogađaje kao što je okupljanje klana, a to se dogodi možda dvaput u životu. Oni žive međuproplancima i jezerima, a o svijetu ne znaju ništa više od onoga što im kaže otac Bain nedjeljom ucrkvi. I iz starih priča.”

Odmaknuo je granu johe, a ja sam zakoračila pod nju. Sada smo izbili na jelenju stazu kojom smoGeilie i ja došle, pa me ohrabrio taj svježi dokaz da Jamie zna pronaći put, čak i u mraku. Pošto smose udaljili od vilinskog brijega, govorio je normalnim glasom, samo povremeno zastajući kako biodmaknuo u stranu neko zapleteno raslinje na putu.

“U Gwyllynovim rukama, te priče nisu ništa više od zabave, kada sjediš u dvorani i piješ rajnskovino.” Hodao je cestom ispred mene, a njegov glas dopirao je natrag do mene, blag i izražajan nasvježem noćnom zraku.

“Ali ovdje, pa čak i u selu - ne, to je nešto drugo. Ljudi žive u skladu s tim pričama.

Pretpostavljam da u nekima od njih ima i zrnce istine.”Pomislila sam na jantarne oči vodenkonja i zapitala se koje su još priče istinite.“A druge... no”, nastavio je tišim glasom, pa sam se morala napregnuti kako bih ga čula.

“Roditeljima onog djeteta možda će biti malo lakše ako vjeruju da je umrlo podmetnuto dijete i danjihovo dijete, zdravo i dobro, zauvijek živi s vilama.”

Uto smo stigli do konja i u roku od pola sata svjetla dvorca Leoch zasjala su kroz mrak da naspozdrave. Nisam nikad pomislila da ću tu tmurnu građevinu smatrati predziđem civilizacije, ali uovom trenutku ta su mi svjetla izgledala kao svjetionici prosvijetljenosti.

Tek kad smo prišli bliže, shvatila sam da je dojam osvijetljenosti stvarao niz lanterni na parapetu.“Nešto se dogodilo”, rekla sam okrećući se Jamieju. Vidjevši ga prvi put na svjetlosti, shvatila

sam da ne nosi svoju uobičajenu iznošenu košulju i prljavi kilt. Na svjetlosti lanterni sjalo sesnježnobijelo platno, a njegov najbolji - njegov jedini - kaput od baršuna ležao mu je preko sedla.

“Da”, kimnuo je glavom. “Zato sam i došao po tebe. Napokon je stigao vojvoda.”

Vojvoda me prilično iznenadio. Nisam baš bila sigurna što da očekujem, ali posve sigurno nisamočekivala otvorenog, srdačnog džentlmena rumena lica kojeg sam upoznala u dvorani Leocha. Imao jeugodno, iskreno, preplanulo lice i svijetloplave oči koje su stalno malo škiljile, kao da gledajuodlijetanje jarebice prema suncu.

Načas sam se zapitala nije li možda onaj prijašnji komad teatralnosti u vezi s vojvodom bio malopretjeran. Ali gledajući po dvorani, primijetila sam da svaki dječak mlađi od osamnaest godina imapomalo oprezan izraz na licu, i da drži oči usredotočene na vojvodu, dok se ovaj smijao i živahnorazgovarao s Columom i Dougalom. Znači, nije to bilo samo pretjerivanje, dobili su upozorenje.

Kad su me predstavili vojvodi, morala sam se napregnuti da zadržim ozbiljan izraz lica. Bio jekrupan čovjek, pristao i solidan, spadao je u onu vrstu ljudi koje često vidite kako strasno iznosesvoje stavove u pabovima, i pobjeđuju protivnike snagom svog glasa i upornošću. Dakako, Jamiejevame priča upozorila, ali fizički dojam bio je tako neodoljiv da sam se morala ugristi za unutrašnjustranu obraza kako se ne bih javno obrukala kad se vojvoda nagnuo nisko nad moju ruku i rekao miglasom premorena miša: “Baš je dražesno sresti zemljakinju u ovom udaljenom kraju, gospođo.”

Umorni od putovanja, vojvoda i njegovi pratioci rano su otišli na spavanje. Ali sutradan navečer,poslije večere, bilo je glazbe i razgovora, a Jamie i ja pridružili smo se Columu, Dougalu i vojvodi.Columovo rajnsko vino razvezalo je Sandringhamov jezik pa je mnogo govorio, podjednakoraspredajući o strahotama putovanja škotskim gorjem i ljepotama krajolika. Uljudno smo ga slušali, aja sam pokušavala izbjeći Jamiejev pogled dok nam je vojvoda visokim glasom pripovijedao osvojim neprilikama.

“Izvan Stirlinga slomila nam se osovina kotača, pa smo morali čekati tri dana - i to na pljusku, daznate - prije no što je moj pješak doveo kovača da popravi vražju stvar. A ni pola dana poslije, upalismo u najveću rupčagu koju sam ikad vidio i opet slomili vražju stvar! A onda je jednom konju otpalapotkova, pa smo morali isprazniti kočiju i nastaviti pješice - po blatu - vodeći šepavo kljuse. Aonda...” Dok se priča nastavljala, od jedne nezgode do druge, obuzimala me sve veća potreba da sehihoćem i pokušala sam je utopiti u vinu - što je vjerojatno bila pogreška.

“Ali kakva divljač, MacKenzie, kakva divljač!” uzviknuo je vojvoda u jednom trenutku i ushićenozakolutao očima. “Da čovjek ne povjeruje svojim očima. Nije ni čudo što priređujete ovakve

večere.” Nježno se potapšao po velikom, solidnom trbuhu. “Kunem vam se, žrtvovao bih očnjak zapriliku da ustrijelim jelena kakvog smo vidjeli prije dva dana. Veličanstvena životinja, naprostoveličanstvena! Skočila je iz grmlja ravno pred kočiju, draga moja”, povjerio mi se. “Konji su se takopreplašili da smo umalo sletjeli s ceste - opet!”

Colum je uzeo zvonoliku bocu i upitno podigao tamnu obrvu. Kad je natočio vino u ispruženečaše, rekao je: “Pa, možda bismo mogli organizirati lov za vas, Vaša milosti. Moj je nećak vrstanlovac.” Oštro je ispod obrva pogledao Jamieja, a ovaj mu je odgovorio jedva primjetnim kimanjem.

Colum je odložio bocu, zavalio se na stolac i nehajno rekao: “Da, tako ćemo učiniti. Moždapočetkom sljedećeg tjedna. Za prepelice je još prerano, ali lov na jelena bit će dobar.” Nagnuo se nastranu na podstavljenom stolcu i okrenuo se Dougalu. “Ako želite poći na sjever, moj brat mogao bivam se pridružiti i pokazati vam krajeve o kojima smo razgovarali.”

“Odlično, odlično!” oduševljeno je odvratio vojvoda i potapšao Jamieja po nozi. Spazila sam dase Jamieju napinju mišići, ali nije se pomaknuo. Mirno se nasmiješio, a vojvoda je zadržao rukučasak predugo. A onda je primijetio da ga gledam, pa mi se veselo nasmiješio, kao da želi reći:“Vrijedi pokušati, zar ne?” I protiv svoje volje, uzvratila sam mu osmijeh. Na moje velikoiznenađenje, poprilično mi se svidio.

Zbog uzbuđenja koje je zavladalo oko vojvodina dolaska, posve sam smetnula s uma Geilinu ponududa mi pomogne pronaći osobu koja mi je podmetnula urok. A nakon neugodne epizode s podmetnutimdjetetom na vilinskom brijegu, nisam baš bila sigurna želim li poslušati išta što mi ona predloži.

Ali naposljetku je znatiželja nadvladala sumnjičavost. Kad je dva dana poslije Colum zamolioJamieja da ode u selo i dovede Duncanove na banket u čast vojvodi, pošla sam s njim.

I tako smo se Jamie i ja u četvrtak zatekli u dnevnoj sobi Duncanovih, gdje nas je sudaczabavljao, prijateljski ali pomalo nezgrapno, čekajući da njegova žena dovrši odijevanje na katu.Premda se uglavnom oporavio od napadaja gastritisa, još uvijek je izgledao prilično loše. Kao imnogim debelim ljudima koji prebrzo smršave, sva mu se debljina povukla s lica, umjesto s trbuha.Trbuh mu je još uvijek virio ispod kratkog kaputića od zelene svile, dok mu se koža na licu objesila.

Predložila sam da skoknem na kat i pomognem Geilie s frizurom ili nečim drugim. Donijela samjoj novu vrpcu. Pretpostavivši da bi mi mogla zatrebati isprika da nasamo porazgovaram s Geilie, sasobom sam ponijela mali paket. Pokazavši ga kao ispriku, izašla sam iz sobe i krenula uza stube prijeno što je Arthur stigao prosvjedovati.

Geilie me spremno dočekala.“Hodi sa mnom”, rekla mi je. “Ovo ćemo obaviti u mojoj privatnoj sobi. Neće predugo trajati, ali

moramo požuriti.”Slijedila sam je uskim, vijugavim stubama. Stube su bile nejednake visine, a neke od njih bile su

tako visoke da sam morala podići skute haljine kako se ne bih spotaknula. Zaključila sam da su tesarisedamnaestog stoljeća imali ili pogrešne metode mjerenja ili dobar smisao za humor.

Geilieno privatno svetište nalazilo se u potkrovlju, u jednoj od udaljenih prostorija iznad odajaza služinčad. Vrata soba bila su zaključana, a otvarala su se golemim ključem koji je Geilie izvukla izdžepa pregače; mora da je bio najmanje petnaest centimetara dug, sa širokom izrezbarenom glavomukrašenom uzorkom vinove loze i cvijeća. Zacijelo je težio gotovo pola kile; kad bi se uhvatio zacijev, mogao bi poslužiti kao oružje. I brava i šarke bili su dobro nauljeni, pa su se debela vrata

bešumno otvorila.Soba je bila malena, skučena zbog tavanskih prozora sa zabatima koji su se protezali pročeljem

kuće. Svaki centimetar zida bio je ispunjen policama s vrčevima, bocama, ploškama, bočicama ipeharima. Sa stropnih greda uredno su visjele hrpe lišća koje se sušilo, pažljivo povezanoraznobojnim koncima, i strugale mi se o glavu mirisnom prašinom dok smo prolazili ispod njih.

Ali to nije bilo ni slično čistom, poslovnom redu sobe za bilje na katu ispod. Soba je bila krcatastvarima, gotovo pretrpana, i mračna unatoč tavanskim prozorima.

Na jednoj su polici ležale knjige, uglavnom stare i izlizane, bez natpisa na hrptovima. Znatiželjnosam povukla prstom preko reda kožnatih svezaka. Korice su većinom bile izrađene od teleće kože, alidva-tri sveska bila su uvezana u nešto drugo, nešto mekano ali neugodno uljasto na dodir, a po svemusudeći, jedan je svezak bio uvezan u riblju kožu. Izvukla sam ga i oprezno otvorila. Tekst je bionapisan rukom, na mješavini arhaičnog francuskog i još arhaičnijeg latinskog, ali uspjela sampročitati naslov: L’Grimoire d’le Comte St. Germain.

Zatvorila sam knjigu i vratila je na policu s osjećajem blagog šoka. Grimoire. Priručnik magije.Osjetila sam Geilien oštar pogled na svom tjemenu, a kad sam se okrenula, otkrila sam da me gleda smješavinom nestašnosti i opreznog nagađanja. Što ću učiniti sada kad znam?

“Znači da to nisu samo prazne priče?” upitala sam je sa smiješkom. “Ti si doista vještica.”Zapitala sam se koliko daleko to ide i vjeruje li ona doista u to, ili su to samo vanjski znakovirazrađene opsjene kojom se služi da ublaži dosadu svog braka s Arthurom. Također sam se zapitalakakvu točno magiju prakticira - ili vjeruje da prakticira.

“Oh, bijelu”, odgovorila je s osmijehom. “Definitivno bijelu magiju.”Pokunjeno sam pomislila da Jamie zacijelo ima pravo u vezi s mojim licem - čini se da svatko na

njemu može pročitati što mislim.“Baš dobro”, rekla sam. “Jer ja doista nisam osoba za ponoćne plesove oko lomače i za jahanje

na metli, ljubljenje vragove stražnjice da ne spominjem.”Geilie je zabacila kosu i veselo se nasmijala.“Ti nikome ne ljubiš guzicu, to i sama vidim”, odvratila je. “A ni ja. Premda, kad bih u svom

krevetu imala slatkog vatrenog vraga poput tvojeg, ne mogu tvrditi da naposljetku ne bih došla i dotoga.”

“To me podsjeća...” počela sam, ali ona se već okrenula i započela s pripremama, mrmljajućinešto sebi u bradu.

Provjerivši prvo jesu li vrata zaključana, otišla je do prozora sa zabatom i stala prekapati poškrinji ugrađenoj u prozorsku dasku. Izvukla je veliku plitku tavu i visoku bijelu svijeću utaknutu ukeramički svijećnjak. Zatim je izvukla iznošeni ogrtač i rasprostrla ga na pod kao zaštitu od prašine iiverja.

“Što zapravo namjeravaš učiniti, Geilie?” upitala sam je, sumnjičavo promatrajući pripreme. Naprvi pogled, nisam vidjela neku veliku prijetnju u tavi, svijeći i ogrtaču, ali, s druge strane, ja sam,blago rečeno, novajlija u magiji.

“Zazivanje”, odgovorila je i okrenula kutove ogrtača tako da leže usporedo s podnim daskama.“A koga namjeravaš zazvati?” upitala sam. Ili što, pomislila sam. Ustala je i zabacila kosu na

tjeme, a fina skliska kosa olabavila se iz kopči. Mrmljajući, izvukla je ukosnice i oslobodila kosu da

padne u ravnu, sjajnu zavjesu boje vrhnja.“Oh, duhove, sablasti, prikaze. Bilo koga tko ti može pomoći”, odgovorila je. “Obred u svim

slučajevima započinje na isti način. Ali za svaku stvar koriste se različite biljke i riječi. Sada želimoprizvati prikazu - da vidimo tko ti je podmetnuo urok. A onda možemo okrenuti urok protiv njega.”

“No, ovaj...” Premda nisam osjećala veliku želju za osvetom, ipak sam bila znatiželjna - da vidimkako izgleda zazivanje, a i da doznam tko mi je podmetnuo urok.

Geilie je spustila tavu na sredinu ogrtača i napunila je vodom iz vrča, usput mi objašnjavajući:“Može se upotrijebiti bilo kakva posuda, pod uvjetom da je dovoljno velika da proizvede dobarodraz, premda grimoire kaže da je najbolje upotrijebiti srebrni lavor. Za neke vrste zazivanja moguposlužiti čak i jezerce ili lokva vode vani, ali moraju biti negdje na osami. Za to su potrebni prostor itišina.”

Hitro je obišla prozore i navukla na njih teške tamne zavjese, pa je soba ostala u gotovopotpunom mraku. Jedva sam mogla vidjeti njezinu mršavu figuru kako se kreće amo-tamo u mraku,sve dok nije upalila svijeću. Lelujavi plamen osvijetlio joj je lice dok ga je nosila natrag na ogrtač,bacajući joj šiljaste sjene pod veliki nos i oštru bradu.

Zatim je odložila svijeću pokraj tave s vodom na meni suprotnoj strani i vrlo pažljivo napunilatavu do vrha, tako da se voda malo nadula iznad ruba, ali se zahvaljujući površinskoj napetosti nijeizlila. Kad sam se nagnula nad tavu, shvatila sam da površina vode proizvodi odličan odraz, mnogobolji od svih ogledala u dvorcu. Kao da mi opet čita misli, Geilie mi je objasnila da je voda u tavi,osim što je korisna za zazivanje duhova, odlična i za uređivanje frizure.

“Nemoj udariti u nju jer ćeš se namočiti”, savjetovala mi je i upalila svijeću mršteći se odkoncentracije. Nešto u vezi s praktičnim tonom te primjedbe, toliko prozaične usred svih tihnadnaravnih priprema, podsjetilo me na nekoga, pa sam podigla pogled na mršavu blijedu figuru kojase elegantno naginjala nad spremnicu za kresivo, ne mogavši se u prvi mah sjetiti na koga. Pa jasno!Premda se nitko ne bi mogao više razlikovati od one zapuštene figure s druge strane čajnika u radnojsobi velečasnog Wakefielda, Geilie je govorila posve istim tonom kao gospođa Graham.

Možda je to bilo zbog sličnosti u stavu, zbog pragmatizma koji okultno smatra samo zbirkomfenomena, poput vremenskih prilika, nečim čemu treba pristupiti s poštovanjem i oprezom, dakako -kao što bi čovjek pazio kad upotrebljava oštar kuhinjski nož - ali svakako ničim od čega treba zaziratiili čega se treba bojati.

A možda je to bilo zbog mirisa lavandine vodice. Geiliena široka, valovita odjeća uvijek jemirisala na esencije koje je destilirala: na neven, kamilicu, lovorov list, nar, metvicu ili mažuran. Alidanas se iz nabora njezine bijele haljine širio miris lavande, isti onaj miris koji je prožimaopraktičnu plavu pamučnu odjeću gospođe Graham i širio se iz nabora na njezinu koščatom grudnomkošu.

Premda su i Geiliene dojke podržavale iste takve kosti, to se uopće nije moglo vidjeti, unatočdubokom izrezu na njezinoj haljini. Sada sam prvi put vidjela Geilie Duncan en déshabillé8; običnoje nosila jednostavne haljine od debele tkanine, zakopčane do grla, kakve su prikladne za sučevuženu. Iznenadila me raskošna bujnost koju sam sada ugledala, kremasto obilje gotovo iste boje kao ihaljina koju je nosila, pa sam mogla malo bolje shvatiti zašto je čovjek poput Arthura Duncana uzeoza ženu djevojku bez novca i obitelji. Pogled mi je nehotice odlutao do uredno etiketiranih vrčeva uzazid, tražeći salitru.9

Geilie je uzela tri vrča s police i iz svakog od njih izlila malu količinu u zdjelu sitnog metalnogžeravnika, a onda je plamenom svijeće upalila sloj ugljena ispod žeravnika i puhnula da potakneplamičak koji se pojavio. Kad se iskra rasplamsala, zrakom se počeo širiti mirisni dim.

Zrak u potkrovlju bio je tako miran da se sivkasti dim dizao ravno uvis ne raspršujući se,oblikujući stup koji me podsjetio na visoku bijelu svijeću. Geilie je sjela između dva stupa poputkakve svećenice u hramu i elegantno podvinula noge.

“Mislim da će ovo dobro poslužiti.” Energično je otrla mrvice ružmarina s prstiju i zadovoljno seosvrnula oko sebe. Crne zavjese s mističnim simbolima sprečavale su ulazak nametljivih zrakasunčeve svjetlosti i ostavile svijeću kao jedini izravan izvor svjetlosti. Plamen se odražavao iodbijao na mirnoj površini vode u tavi, koja je blistala kao da je i ona izvor a ne odraz svjetlosti.

“Što sad?” upitala sam.Geiliene krupne sive oči blistale su kao i voda, ispunjene očekivanjem. Mahnula je rukama nad

površinom vode, a onda ih sklopila među nogama.“Samo sjedi načas tiho”, rekla mi je. “Osluškuj otkucaje svog srca. Čuješ li ih? Diši polako,

sporo i duboko.” Unatoč živahnom izrazu lica, govorila je mirnim i polaganim glasom koji se jasnorazlikovao od njezina uobičajenog živahnog govora.

Poslušala sam je, osjećajući kako mi se otkucaji srca usporavaju kad mi se disanje umirilo ujednolik ritam. Prepoznala sam miris ružmarina u dimu, ali u preostale dvije biljke nisam bilasigurna; možda naprstak ili petoprsta? Prije sam vjerovala da purpurni cvjetovi pripadaju ponoćnici,ali to sigurno nije točno. Što god da jesu, činilo se da se sporost mog disanja ne može pripisati samoGeilienoj moći sugestije. Osjećala sam se kao da mi neka težina pritiska grudni koš i usporavadisanje a da se ne moram svjesno truditi.

Sama Geilie sjedila je savršeno mirno i gledala me ne trepćući. Zatim je kimnula glavom, a jasam poslušno spustila pogled na mirnu površinu vode.

Počela je govoriti jednoličnim razgovornim tonom koji me podsjetio na glas kojim je gospođaGraham u krugu kamenova zazivala sunce.

Riječi koje je izgovarala nisu bile engleske, a ipak nisu bile ni posve neengleske. Bio je to nekičudan jezik, ali imala sam dojam da bih ga morala prepoznati, kao da su riječi izgovarane ispodrazine mog sluha.

Uto sam osjetila da mi ruke počinju obamirati i htjela sam ih pomaknuti iz sklopljena položaja ukrilu, ali nisam mogla. Geilie je nastavila govoriti mekim i uvjerljivim, jednoličnim glasom. Sadasam znala da razumijem što govori, ali još uvijek nisam mogla prizvati riječi na površinu svijesti.

Nejasno sam shvatila da sam hipnotizirana ili pod utjecajem neke droge, a moj je duh zauzeoposljednje uporište na rubu svjesnih misli, opirući se privlačnoj sili miomirisnog dima. Mogla samvidjeti svoj odraz u vodi; zjenice su mi se skupile u točke, a oči razrogačile kao u sove koju jezaslijepila sunčeva svjetlost. Mojim sve slabijim mislima prostrujala je riječ “opijum”.

“Tko si ti?” Nisam bila sigurna tko je od nas dvije postavio to pitanje, ali osjetila sam da mi segrlo miče kad sam odgovorila: “Claire.”

“Tko te poslao ovamo?”“Sama sam došla.”“Zašto?”

“To ne mogu reći.”“A zašto ne?”“Zato što mi nitko neće povjerovati.”Glas u mojoj glavi postao je još mirniji, prijateljski, varljiv.“Ja ću ti povjerovati. Vjeruj mi. Tko si ti?”“Claire.”Uto je iznenadni štropot razbio čaroliju. Geilie se lecnula i udarila koljenom u lavor, raspršivši

odraz na površini vode.“Geilie? Draga?” progovorio je glas s druge strane vrata, kolebljivim a ipak zapovjedničkim

tonom. “Moramo krenuti, draga. Konji su spremni, a ti još nisi odjevena.”Promrmljavši nešto nepristojno sebi u bradu, Geilie je ustala i otvorila prozor. Svježi zrak

zapahnuo mi je lice i natjerao me da trepnem, djelomice mi rastjeravši maglu u glavi.Geilie se nadvila nada me i upitno me pogledala, a onda se prignula i pomogla mi da ustanem.“Hajde, onda”, rekla mi je. “Malo ti se vrti u glavi, zar ne? Katkad to tako djeluje na ljude. Bit će

najbolje da legneš na krevet dok se ja odijevam.”Ispružila sam se na pokrivač u njezinoj spavaćoj sobi na katu ispod, sklopila oči i stala

osluškivati sitne šumove koje je Geilie proizvodila u svojoj privatnoj sobi, pitajući se što je, kogvraga, pokušala učiniti. Očito, to nije imalo nikakve veze s urokom i njegovim pošiljateljem, nego smojim identitetom. Dok mi se oštrina postupno vraćala u misli, palo mi je na pamet da je Geiliemožda Columov špijun. S obzirom na svoj položaj, ona zna sve poslove i tajne u pokrajini. A tko biosim Columa želio doznati odakle sam došla?

Što bi se dogodilo, zapitala sam se, da Arthur nije prekinuo seansu? Bih li začula, negdje umirisnoj magli, uobičajenu zapovijed hipnotizera: “Kad se probudiš, više se ničega nećeš sjećati.”Ali ja sam se svega sjećala i postavljala sebi pitanja.

Nisam dobila priliku da ta pitanja postavim Geilie. Vrata su se naglo otvorila i u spavaću je sobuušao Arthur Duncan. Otišao je do vrata privatne sobe, još jedanput pokucao i ušao.

Iz sobe se začuo mali zapanjeni krik, a onda je nastala mrtvačka tišina.Arthur Duncan ponovo se pojavio na vratima, razrogačenih očiju i ukočena pogleda, tako blijeda

lica da sam pomislila da je možda pretrpio neku vrstu udara. Skočila sam na noge i hitro krenulaprema njemu dok se oslanjao na okvir vrata.

Ali prije no što sam stigla do njega, odgurnuo se od vrata i malo glavinjajući izašao iz sobe, kaoda me ne primjećuje.

Pokucala sam na vrata Geiliene sobe.“Geilie! Je li sve u redu?”“Da, naravno”, odgovorila je savršeno prisebnim glasom nakon trenutka tišine. “Začas ću izaći.”Kad smo napokon sišli u prizemlje, zatekli smo Arthura, koji se u međuvremenu izgleda malčice

oporavio od šoka, kako pijucka brendi s Jamiejem. Izgledao je pomalo rastreseno, kao da razmišlja onečemu, ali dočekao je ženu udijelivši joj mali kompliment za izgled a onda poslao slugu po konje.

Kad smo stigli u dvorac, banket je upravo počinjao. Pokrajinski sudac i njegova žena odvedeni su

do počasnih mjesta za glavnim stolom. Nešto niži u hijerarhiji, Jamie i ja sjeli smo za stol s Rupertomi Nedom Gowanom.

Gospođa Fitz nadmašila je samu sebe. Blistala je od zadovoljstva dok su prštali komplimenti ohrani, piću i ostalim stvarima koje je pripremila.

Hrana je doista bila odlična. Nikad prije nisam kušala pečenu prepelicu punjenu medenimkestenima, pa sam uzimala treći komad kad me Ned Gowan, gledajući moj apetit s izvjesnom dozomzabavljenosti, zapitao jesam li već kušala odojka.

Komešanje na drugoj strani dvorane prekinulo je moj odgovor. Colum se digao od stola i krenuoprema meni, a slijedio ga je stari Alec McMahon.

“Vidim da vašim talentima nema kraja, gospođo Fraser”, rekao mi je Colum i malčice senaklonio, sa širokim osmijehom na privlačnom licu.

“Od previjanja rana i liječenja bolesnih do asistencije kod ždrijebljenja. Kako izgleda, uskoroćemo vas moliti da oživljavate mrtvace.” Na to je nastao opći hihot, premda sam primijetila da jedanili dva gosta nervozno gledaju prema ocu Bainu, koji je u kutu dvorane neprekidno trpao pečenuovčetinu u želudac.

“U svakom slučaju”, nastavio je Colum, gurnuvši ruku u džep kaputa, “morate mi dopustiti da vamdarujem mali znak svog poštovanja.” Dodao mi je malenu drvenu kutiju s izrezbarenim grbomMacKenzieja na poklopcu. Očito nisam shvatila koliko je Losgann vrijedna kobila, pa sam u sebizahvalila dobrim duhovima koji nadgledaju takve događaje, što ništa nije pošlo po zlu.

“Besmislica”, rekla sam i pokušala mu vratiti kutiju. “Nisam učinila ništa naročito. Cista je srećašto imam male ruke.”

“Ipak”, odlučno je odvratio Colum. “Ako vam je tako draže, smatrajte to malim svadbenimdarom, ali želim da ga uzmete.”

Kad mi je Jamie kimnuo glavom, s oklijevanjem sam prihvatila kutiju i otvorila je. U njoj jeležala prekrasna krunica od ahata. Svaka perla na sebi je imala zamršenu rezbariju, a raspelo je biloukrašeno srebrom.

“Prekrasna je”, iskreno sam rekla. I doista je bila, premda nisam imala pojma što da s njompočnem. Iako sam nominalno bila katolik, odgojio me posvemašnji agnostik, ujak Lamb, pa sam imalaposve nejasnu predodžbu o značenju krunice. Ipak, toplo sam zahvalila Columu i dala krunicu Jamiejuda mi je čuva u svojoj kožnatoj torbici.

Naklonila sam se Columu, sa zadovoljstvom shvativši da sam to u stanju učiniti a da ne padnemna glavu. Colum je taman zaustio da nešto kaže i pristojno ode od stola, kad ga je prekinuo iznenadnitresak iza mojih leđa. Osvrnula sam se, ali nisam mogla vidjeti ništa osim leđa i glava ljudi koji suskakali s klupa i okupljali se oko onoga što je uzrokovalo komešanje. Colum se s mukom probio okostola, tjerajući gomilu u stranu nestrpljivim mahanjem ruke. Kad su mu se ljudi s poštovanjemmaknuli s puta, na podu sam ugledala oblu figuru Arthura Duncana. Grčevito je mlatarao udovima iodguravao ruke onih koje su mu htjeli pomoći. Njegova se žena probila kroz gomilu koja je žamorila,spustila se na pod pokraj njega, i neuspješno mu pokušala staviti glavu u svoje krilo. Bolesnik je upropete o pod i svinuo se, krkljajući i gušeći se.

Podigavši pogled, Geilie je tjeskobno pogledala po gomili kao da nekoga traži. Pretpostavivši datraži mene, krenula sam putem najmanjeg otpora, sagnula se pod stol i otpuzala do nje na rukama inogama.

Kad sam stigla, zgrabila sam glavu njezina supruga i pokušala mu otvoriti usta. Na temeljuzvukova koje je ispuštao, pomislila sam da se zagrcnuo komadom hrane, koji mu je možda još uvijekzaglavljen u dišnom otvoru.

Ali čeljusti su mu bile stisnute i krute, a usne plave i zamrljane zapjenjenom pljuvačkom koja nijenagovještavala da se guši. Ali nije bilo dvojbe da se guši; njegova debeljuškasta prsa uzalud su senadimala boreći se za dah.

“Brzo, okrenite ga na bok”, rekla sam. Nekoliko ruku smjesta se ispružilo da pomogne i teškotijelo hitro je okrenuto, tako da su široka leđa prekrivena crnim seržom bila okrenuta prema meni.Snažno sam mu zabila donji dio dlana među lopatice i stala ga udarati s tupom, muklom bukom.Golema leđa malo bi zadrhtala nakon svakog udarca, ali nije bilo odgovarajućeg trzaja kao da jeprepreka iznenada otpuštena.

Zgrabila sam ga za debela ramena i opet ga okrenula na leđa. Geilie se nagnula blizu licu sizbuljenim očima i dozivala ga po imenu, masirajući mu isprugano grlo. Zjenice su mu se sada posveizvrnule, a pete počele usporavati ritam bubnjanja. Ruke, zgrčene od napora, iznenada su se raširile, iudarile u lice jednog zabrinutog promatrača koji je čučao.

Prskavi glasovi iznenada su prestali, a krupno se tijelo opustilo i ostalo ležati na kamenimpločama, nepomično poput vreće ječma. Grozničavo sam opipala puls najednom opuštenom zapešću,primijetivši krajičkom oka da i Geilie traži puls, povlačeći gore zaobljenu, obrijanu čeljust i čvrstopritišćući vrške prstiju na kožu pod prijevojem brade u potrazi za žilom kucavicom.

Obje potrage bile su uzaludne. Srce Arthura Duncana, već opterećeno nužnošću da toliko godinapumpa krv kroz to masivno tijelo, odustalo je od borbe.

Pokušala sam sve tehnike oživljavanja koje sam znala, premda mi je već bilo jasno da je sveuzalud: dizanje ruku, masažu prsa, pa čak i disanje usta na usta, koliko god bilo neugodno, ali sve jeto dalo očekivane rezultate. Arthur Duncan više se nije mogao spasiti.

Umorno sam se uspravila i odmaknula korak unatrag, kad je otac Bain, bijesno me pogledavši,hitro kleknuo do suca i žurno mu počeo davati posljednju pomast. Osjećala sam bol u leđima irukama, i neobičnu obamrlost na licu. Graja oko mene učinila mi se neobično udaljenom, kao da meod gomile u dvorani odvaja zavjesa. Sklopila sam oči i protrljala rukom usne koje su me peckale,pokušavajući s njih obrisati okus smrti.

Unatoč sučevoj smrti i formalnostima sprovoda i pokopa, vojvodin lov na jelena nije bio odgođenviše od tjedan dana.

Spoznaja da će Jamie uskoro otići duboko me deprimirala; iznenada sam shvatila koliko mesvakog dana raduje pomisao da ću ga poslije posla vidjeti na večeri, kako mi srce poskoči od radostisvaki put kad ga neočekivano sretnem tijekom dana, i koliko ovisim o njegovu društvu i njegovojsolidnoj, smirujućoj nazočnosti među složenostima života u dvorcu. A da budem posve iskrena, ikoliko volim osjetiti toplinu njegova snažnog glatkog tijela u krevetu svake večeri i njegove poljupcedok me raščupan i nasmijan budi ujutro. Pomisao na njegovu odsutnost bila je mučna.

Čvrsto me zagrlio, a ja sam mu spustila glavu pod bradu.“Nedostajat ćeš mi, Jamie”, nježno sam mu rekla.Čvršće me zagrlio i pokajnički se nasmijao.“I ti meni, Saskinjo. Da budem iskren, nisam to očekivao - ali boljet će me da te ostavim.” Nježno

me pomilovao po leđima, slijedeći prstima ispupčenja kralježnice.“Jamie... čuvat ćeš se?”Osjetila sam duboki zvuk zabavljenosti u njegovim prsima kad mi je odgovorio.“Vojvode ili Donasa?” Jako me zabrinjavalo što je odlučio odjahati na Donasu u lov na jelene.

Zamišljala sam tu golemu riđu zvijer kako iz čiste obijesti skače sa stijene ili baca Jamieja pod svojasmrtonosna kopita.

“I jednog i drugog”, suho sam odgovorila. “Ako te Donas zbaci sa sebe i slomiš nogu, bit ćeš namilost i nemilost vojvodi.”

“Istina. Ali i Dougal će biti s nama.”Frknula sam. “On će ti slomiti drugu nogu.”Nasmijao se i spustio glavu da me poljubi.“Čuvat ću se, mo duinne. Hoćeš li i ti meni obećati isto?”“Hoću”, iskreno sam odgovorila. “Misliš na onoga tko je ostavio urok?”Njegovo je kratkotrajno veselje sada nestalo.“Možda. Kad bih mislio da si u opasnosti, ne bih te ostavljao. Ali ipak... Ah, da. I drži se podalje

od Geillis Duncan.”“Što? Zašto?” Malo sam se odmaknula da ga pogledam. Večer je bila mračna pa mu nisam mogla

vidjeti lice, ali glas mu je bio posve ozbiljan.“Ta je žena na glasu kao vještica, a priče o njoj... pa, prilično su se pogoršale otkako joj je umro

muž. Ne želim da budeš u njezinoj blizini, Saskinjo.”“Vjeruješ li ti ozbiljno da je ona vještica?” upitala sam ga. Čvrsto me uhvatio za stražnjicu i

privukao me bliže. Zagrlila sam ga oko struka, uživajući u osjećaju njegova glatkog, čvrstog tijela.“Ne”, napokon je odgovorio. “Ali ne prijeti tebi opasnost od onoga što ja mislim. Hoćeš li mi

obećati?”“U redu.” Iskreno rečeno, nisam osjećala veliki otpor da mu to obećam; nakon incidenata s

podmetnutim djetetom i zazivanja duhova, nisam osjećala veliku želju da posjetim Geilie. Uhvatilasam ustima Jamiejevu bradavicu i nježno je kvrcnula jezikom. Ispustio je sitan glas iz dubine grla iprivukao me bliže.

“Raširi noge”, šapnuo mi je. “Želim biti siguran da me nećeš zaboraviti dok me ne bude.”Nešto poslije, probudila sam se osjećajući studen. Sneno sam pipala oko sebe tražeći ogrtač, ali

ga nisam mogla naći. Odjednom se našao na meni sam od sebe. Iznenađeno sam se pridigla na lakatda pogledam.

“Oprosti”, rekao je Jamie. “Nisam te htio probuditi, curo.”“Što radiš? Zašto si budan?” Pogledala sam ga preko ramena. Još uvijek je bilo mračno, ali oči

su mi se tako priviknule na mrak da sam spazila malo zbunjen izraz na njegovu licu. Sjedio je nastolcu pokraj kreveta potpuno budan, zaogrnut ogrtačem od pleda da se ugrije.

“Samo... pa, sanjao sam da si se izgubila i da te ne mogu naći. To me probudilo i... pa, htio sam tepogledati, to je sve. Da te zadržim u mislima, da te se sjećam dok me ne bude. Gurnuo sam ogrtač ustranu; žao mi je što ti je bilo hladno.”

“Nije važno.” Noć je bila hladna i vrlo tiha, kao da smo nas dvoje jedine dvije duše na svijetu.“Dođi u krevet! Mora da je i tebi hladno.”

Legao je u krevet i privio mi se uz leđa. Stao me milovati od vrata do ramena, od struka do boka,prateći linije mojih leđa i obline mog tijela.

“ Mo duinne”, nježno mi je rekao. “Doduše, sada bih ti morao reći mo airgeadach, mojasrebrnokosa. Kosa ti je prošarana srebrom, a koža baršunasto bijela. Calman geal. Bijela golubica.”

Pritisnula sam bokove uz njega pozivajući ga i s uzdahom se smjestila uza nj kad me ispunilanjegova solidna čvrstoća. Držao me na svojim prsima i kretao se sa mnom, polako, duboko. Kad sammalo dahnula, olabavio je stisak.

“Oprosti”, promrmljao je. “Nisam te htio ozlijediti. Ali želim biti u tebi, ostati u tebi, duboko.Želim ostaviti osjećaj na mene duboko u tebi svojim sjemenom. Želim te grliti do zore i otići dokbudeš spavala, osjećajući toplinu tvojih oblina na rukama.”

Čvrsto sam se privila uz njega.“Nećeš me ozlijediti.”

Nakon Jamiejeva odlaska, bezvoljno sam se vukla po dvorcu. Primala sam pacijente u ambulanti,radila u vrtu što sam više mogla i pokušavala prekratiti vrijeme listajući knjige u Columovojknjižnici, ali vrijeme me ipak teško pritiskalo.

Bila sam sama gotovo dva tjedna kad sam u hodniku pred kuhinjom srela djevojku Laoghaire. Odonog dana kad sam je vidjela na odmorištu pred Columovom radnom sobom, tu i tamo sam jekradomice promatrala. Izgledala je prilično svježe, ali u njoj se osjećala napetost koju nije bilo teškoshvatiti. Doimala se rasijano i ćudljivo - nije ni čudo, jadna djevojka, suosjećajno sam pomislila.

Danas je međutim izgledala pomalo uzbuđeno.“Gospođo Fraser!” rekla mi je. “Imam poruku za vas.” Zatim me obavijestila kako je udovica

Duncan javila da je bolesna i zamolila me da je dođem pregledati.Kolebala sam se, sjećajući se Jamiejeve zabrane, ali dvije sile, suosjećanje i dosada, bile su

dovoljno jake da u roku od sat vremena svežem remenom kutiju s lijekovima za stražnju stranu sedla izaputim se prema selu.

Kad sam stigla, kuća Duncanovih učinila mi se zapuštenom, a dojam nereda protezao se i uunutrašnjost. Kad sam zakucala na vrata, nitko mi nije odgovorio, a kad sam ih otvorila, otkrila samda su predsoblje i dnevna soba puni razbacanih knjiga i prljavih čaša, da su prostirači nakrivljeni, anamještaj prekriven debelim slojem prašine. Dozvala sam, ali sluškinje se nisu pojavile, a kuhinja sepokazala jednako praznom i neurednom kao i ostatak kuće.

Sve uznemirenija, popela sam se na kat. Spavaća soba u prednjem dijelu također je bila prazna,ali onda sam začula slab zvuk koraka iz velike smočnice na drugoj strani odmorišta.

Otvorila sam vrata i zatekla Geilie kako sjedi na udobnom stolcu, s nogama ispruženim na stoliću.Pila je; na stoliću je ležala čaša i boca za vino, a soba je zaudarala na brendi.

Lecnula se kad me ugledala, ali je s mukom ustala i nasmiješila mi se. Pogled joj je maloneusredotočen, pomislila sam, ali inače izgleda dobro.

“Što je?” upitala sam. “Zar nisi bolesna?”

Začuđeno se zabuljila u mene. “Bolesna? Ja? Nisam. Sve su sluškinje otišle i u kući nema hrane,ali zato ima mnogo brendija. Hoćeš li čašicu?” Opet se okrenula prema boci. Zgrabila sam je zarukav.

“Zar me nisi pozvala?”“Ne.” Zabuljila se u mene razrogačenih očiju.“Pa zašto onda...” Moje pitanje prekinula je buka izvana. Buka koja je dolazila iz daleka, štropot

i žamor. Takvu sam buku već čula, iz ove sobe, i dlanovi su mi se oznojili od pomisli da se suočim sruljom koja je proizvodi.

Obrisala sam ruke skutima haljine. Buka se primicala, nije bilo ni potrebe ni vremena za pitanja.

O

25.

Ne dopusti vještici da živi!10

drpano odjevena ramena ispred mene pomakla su se u tami i grubo me gurnula preko neke vrstepraga. Laktom sam udarila o drvo, s treskom od kojeg su mi utrnule kosti, i naglavce pala u crni

smrad, koji je bio živ i micao se nevidljivim oblicima. Vrisnula sam i stala mahati rukama i nogama,pokušavajući se obraniti od spleta bezbrojnih sićušnih nogu koje su me greble i od napada nečegakrupnijeg, što je jauknulo i zadalo mi jak udarac u stegno.

Uspjela sam se otkotrljati u stranu, premda samo nekoliko desetaka centimetara, a onda samudarila o zemljani zid, od čega me mlaz prašine zasuo po glavi. Stisnula sam se uza zid što sam višemogla i pokušala suspregnuti glasno disanje kako bih čula stvorenje koje je bilo zarobljeno u tojsmrdljivoj rupi sa mnom. Što god to bilo, bilo je krupno i teško je disalo, ali nije stenjalo. Moždasvinja?

“Tko je to?” začula sam glas iz mrklog mraka, uplašen ali prkosno glasan. “Jesi li to ti, Claire?”“Geilie?” Dahnula sam i ispružila ruke u mraku, a onda sam dotaknula njezine također ispružene

ruke. Čvrsto smo se zagrlile i polako se zanjihale naprijed-natrag u mraku.“Ima li ovdje još koga osim nas?” oprezno sam upitala osvrćući se oko sebe. Premda su mi se oči

već privikle na mrak, nisam spazila bogzna što. Vidjela sam slabe zrake svjetlosti koje su dolazileodnekud odozgo, ali mračne sjene ovdje dolje bile su visoke do ramena; jedva sam mogla razabratiGeilieno lice, u ravnini s mojim i samo nekoliko centimetara udaljeno.

Geilie se malo nesigurno nasmijala. “Nekoliko miševa i drugih glodavaca, rekla bih. I smrad kojibi ošamutio i tvora.”

“Primijetila sam smrad. Gdje smo, za Boga miloga?”“U rupi za lopove. Makni se u stranu!”Začula sam struganje iznad glave i iznenada ugledala trak svjetlosti. Stisnula sam se uza zid,

jedva na vrijeme da izbjegnem mlaz blata i prašine koji se u kaskadama sručio kroz mali otvor nakrovu naše tamnice. Za tom poplavom uslijedio je jedan sitni tresak, a Geilie se prignula i podiglanešto s poda. Otvor iznad nas nije se zatvorio, pa sam uspjela razabrati da u ruci drži mali komadkruha, pljesniv i uprljan raznoraznim smećem. Oprezno ga je očistila naborom suknje.

“Večera”, rekla je. “Jesi li gladna?”

Otvor na stropu ostao je otvoren i prazan, osim povremenog projektila koji bi bacio prolaznik.Ulazila je kišica, a i oštar vjetar. Bilo je hladno, vlažno i potpuno jadno. Ova je rupa posve prikladnaza zlotvore kojima je namijenjena, pomislila sam. Za lopove, skitnice, bogohulnike, preljubnike... i zažene koje su osumnjičene da su vještice.

Geilie i ja stisnule smo se uz jedan zid da se zagrijemo. Nismo mnogo govorile. Malo se togaimalo reći, i vrlo malo što je ijedna od nas mogla učiniti za sebe, osim da smiri dušu u tišini.

Kad je počela padati noć, otvor na stropu postupno je postajao mračniji, sve dok nije bio posvecrn.

“Što misliš, kako nas dugo namjeravaju držati ovdje?”Geilie se pomaknula i ispružila noge tako da joj je mali pravokutnik na stropu osvijetlio prugasto

platno suknje. Izvorno svježe ružičasta i bijela, sada je bila dobrano potrošena.“Ne predugo”, odgovorila je. “Pričekat će crkvene istražitelje. Arthur je prošlog mjeseca poslao

pismo da dogovori njihov dolazak. Dogovorio je drugi tjedan u listopadu. Trebali bi stići svakogčasa.”

Protrljala je ruke da ih ugrije, a onda ih je spustila na mali četverokut svjetlosti koji joj jeosvjetljavao koljena.

“Pričaj mi o istražiteljima”, rekla sam. “Što će se točno dogoditi?”“To ti ne mogu točno reći. Nikad nisam vidjela suđenje vješticama, premda sam čula za njih,

dakako.” Načas je zastala da razmisli. “Oni su pozvani zbog nekih zemljišnih sporova pa ne očekujuda će suditi vješticama. Što znači da barem neće donijeti šilo za vještice.”

“Što?”“Vještice ne osjećaju bol”, objasnila je Geilie. “Niti krvare kad ih se ubode.” Šilo za vještice

opremljeno je raznim klinovima, šiljcima i drugim šiljastim dodacima i namijenjeno testiranju togstanja. Nejasno sam se prisjetila da sam neke od tih stvari pročitala u Frankovim knjigama, alimislila sam da je takva praksa bila uvriježena u sedamnaestom stoljeću, a ne u ovom. S druge strane,gorko sam pomislila, ne može se baš reći da je Cranesmuir vrelo civilizacije.

“U tom slučaju, nije dobro što ga neće donijeti”, odvratila sam, premda me malo zgrozilapomisao da me opetovano ubadaju. “Taj bismo test prošle bez problema. Ili barem ja”, zajedljivosam dodala. “Kad bi ga iskušali na tebi, pretpostavljam da bi umjesto krvi potekla ledena voda.”

“Ne bih bila tako sigurna”, zamišljeno je odvratila Geilie, ne osvrćući se na uvredu. “Čula samda postoje šila s posebnim šiljcima - koja su tako napravljena da se povuku kad ih se pritisne nameso, pa izgleda kao da ne mogu probosti kožu.”

“Ali zašto? Zašto bi htjeli lažno dokazati da je netko vještica?”Sunce je sada već bilo nisko, ali popodnevna svjetlost bila je dovoljno jaka da preplavi našu

jamu slabim sjajem. Geilieno elegantno ovalno lice pokazivalo je samo žaljenje zbog moje naivnosti.“Još uvijek ne shvaćaš, zar ne?” upitala je. “Oni su nas odlučili ubiti. I nije im previše važno

kako glasi optužba ni što govore dokazi. Gorjet ćemo u svakom slučaju.”Sinoćnji napad rulje i bijedno okruženje u kojem smo se našle previše su me šokirali da bih

učinila išta više od toga da se stisnem uz Geilie i čekam jutro. Ali s dolaskom svjetlosti, ostaci mogduha počeli su se buditi.

“Zašto, Geilie?” upitala sam, osjećajući da mi ponestaje daha. “Znaš li?” Zrak u rupi smrdio jeod truleži, prljavštine i vlažne zemlje i činilo mi se kao da će se nepropusni zemljani zidovi urušiti namene poput zidova loše iskopane grobnice.

Osjetila sam, više nego vidjela, da je slegnula ramenima; u međuvremenu se trak svjetlostiodozgo pomaknuo sa suncem pa je sada osvjetljavao zid naše tamnice, ostavljajući nas u hladnoći imraku.

“Ako te to imalo tješi”, odvratila je suhim glasom, “ne vjerujem da su mještani namjeravaliodvesti i tebe. To je stvar između mene i Columa - ti si imala peh da budeš sa mnom kad su oni došli.Da si bila s Columom, vjerojatno bi bila sigurna, bez obzira na to što si Saskinja.”

Izraz “Saskinja”, izrečen na uobičajen prezriv način, iznenada je u meni probudio očajničkučežnju za čovjekom koji me tako zvao od milja. Stavila sam ruke oko tijela da suzbijem osjećajpanične osamljenosti koji je prijetio da će me progutati.

“Zašto si došla u moju kuću?” znatiželjno me upitala Geilie.“Mislila sam da si me pozvala. Jedna od djevojaka iz dvorca prenijela mi je poruku - rekla je da

je od tebe.”“Aha”, zamišljeno je odvratila. “To je bila Laoghaire, zar ne?”Sjela sam na tlo i naslonila se na zemljani zid, unatoč tome što mi se gadila blatna i smrdljiva

površina. Osjetivši moju kretnju, Geilie mi se primakla. Bile mi prijateljice ili neprijateljice, bilesmo jedini izvor topline u ovoj rupi, pa smo se silom prilika privijale jedna uz drugu.

“Kako znaš da je to bila Laoghaire?” upitala sam drhteći.“Zato što ti je ona stavila urok u krevet”, odgovorila je Geilie. “Odmah sam ti rekla da ti neke

djevojke zamjeraju što si im otela onog riđokosog momka. Valjda je vjerovala da bi opet imala šansus njim ako te ukloni s puta.”

To me tako zapanjilo da mi je trebao časak da opet nađem glas.“Ali to je nemoguće!”Premda promukao od hladnoće i žeđi, Geilien glas zadržao je metalni prizvuk.“To bi bilo jasno svakome tko je vidio kako te taj momak gleda. Ali pretpostavljam da je ona

previše neiskusna da to shvati. Naučit će nakon što nekoliko puta ode u krevet s muškarcem, ali sadato još ne zna.”

“Nisam to mislila!” prasnula sam. “Ne želi ona Jamieja. Ona nosi dijete Dougala MacKenzieja.”“Što?” Geilie je zarila prste u meso moje ruke, načas iskreno šokirana. “Odakle ti ta ideja?”Ispričala sam joj o tome kako sam vidjela Laoghaire na stubama ispred Columove radne sobe i o

zaključcima koje sam iz toga izvela.Geilie je frknula.“Pah! Pobjegla je zato što je čula da Colum i Dougal razgovaraju o meni - vjerojatno je pomislila

da je Colum čuo kako me posjetila radi uroka. On bi je zbog toga dao izbičevati do krvi; on nedopušta nikakvo poigravanje s takvim vještinama.”

“Ti si joj dala urok?” zaprepašteno sam upitala.Geilie se oštro odmaknula od mene.“Nisam joj ga dala nego prodala.”Zabuljila sam se u nju, pokušavajući joj uhvatiti pogled u sve gušćoj tami.“Postoji razlika?”“Naravno da postoji”, nestrpljivo je odgovorila. “To je poslovna stvar, to je sve. A ja ne odajem

tajne svojih klijenata. Osim toga, nije mi rekla kome je namijenjen. I nemoj zaboraviti da sam tepokušala upozoriti.”

“Baš ti hvala”, rekla sam s izvjesnom dozom sarkazma. “Ali...” Mozak mi je ključao trudeći se dapresloži moje ideje u svjetlu novih informacija. “Ali, ako mi je ona podmetnula urok u krevet, toznači da je željela Jamieja. To bi objasnilo zašto me poslala u tvoju kuću. Ali što je s Dougalom?”

Geilie je načas oklijevala, a onda kao da je došla do nekog zaključka.“Ta djevojka nosi Dougalovo dijete isto toliko koliko i ti.”“Kako možeš biti tako sigurna?”Potražila mi je ruke u tami, a kad ih je našla, povukla ih je i položila na ispupčenje ispod svoje

haljine.“Zato što ga nosim ja”, jednostavno je rekla.

“Dakle, ne Laoghaire”, odvratila sam. “Nego ti.”“Ja.” Rekla je to posve jednostavno, bez svojih uobičajenih prenemaganja. “Kako je ono Colum

rekao - ‘Pobrinut ću se da dobije što zaslužuje’? Pa, pretpostavljam da on ovako zamišlja prikladnorješenje problema.”

Dugo sam šutjela razmišljajući o svemu.“Geilie”, rekla sam. “Oni želučani problemi tvog muža...”Uzdahnula je. “Bijeli arsen”, odgovorila je. “Mislila sam da će ga ubiti prije no što mi trudnoća

postane vidljiva, ali on se držao dulje no što sam vjerovala da je moguće.”Prisjetila sam se mješavine užasnutosti i shvaćanja na licu Arthura Duncana kad je izjurio iz

ženine sobe posljednjeg dana svog života.“Shvaćam”, rekla sam. “Nije shvatio da si trudna sve dok te na dan vojvodina banketa nije vidio

napola razodjevenu. A kad je otkrio... Pretpostavljam da je znao da dijete ne može biti njegovo?”Iz drugog kuta rupe začuo se slabašan smijeh.“Skupo sam platila salitru, ali vrijedila je svakog novčića.”Malo sam zadrhtala, skutrena uza zid.“Ali morala si riskirati da ga ubiješ u javnosti, na banketu. Inače bi te pred svima optužio kao

preljubnicu - i trovačicu. Ili misliš da nije shvatio da ga truješ arsenom?”“Oh, Arthur je to znao - ali nikad ne bi priznao - čak ni samome sebi. Ali znao je. Sjedili bismo

za večerom, a ja bih ga zapitala: ‘Hoćeš li još malo juhe od bakalara, dragi?’ Ili: ‘Hoćeš li popitimalo piva iz moje čaše?’ A on bi me pogledao onim svojim očima nalik na kuhana jaja i odgovorioda neće, da baš nema apetit. A onda bi odgurnuo tanjur. Poslije bih ga čula kako kradomice u kuhinjibrzo jede stojeći uz škrinju, misleći da mu ne prijeti nikakva opasnost jer nije uzeo hranu iz mojeruke.”

Govorila je laganim i veselim glasom, kao da prepričava neku sočnu glasinu. Ponovno samzadrhtala i odmakla se od tog stvorenja s kojim sam dijelila tamu.

“Nije pogodio da se otrov nalazi u toniku koji je uzimao. Nije htio uzimati lijekove koje bih mu japripremila, nego je naručivao poseban tonik iz Londona - vraški skup.” Glas joj je bio pun ogorčenjazbog takve rasipnosti. “Taj je tonik ionako sadržavao arsen, pa nije osjetio nikakvu razliku u okusukad sam ga dodala malo više.”

Ljudi tvrde da je taština neiskorjenjiva slabost ubojica; pomislila sam da je to istina, jer mi je

Geilie ponosno nastavila pričati o svojim postignućima, ne obazirući se na našu situaciju.“Bilo je pomalo riskantno ubiti ga pred svim tim ljudima, ali morala sam na brzinu nešto

poduzeti.” A arsen ga nije mogao ubiti na brzinu. Sjetila sam se sučevih tvrdih plavih usana iutrnulosti vlastitih kad sam ga dodirnula. Brz i smrtonosan otrov.

A ja sam mislila da Dougal priznaje aferu s Laoghaire. Ali u tom slučaju ništa ga ne bi sprečavaloda tu djevojku uzme za ženu, premda Colum to možda ne bi odobravao. Bio je udovac, i slobodan.

Ali izvanbračna afera sa sučevom ženom? To je za sve uključene bila posve druga stvar.Prisjetila sam se da su kazne za preljub u ovo vrijeme ozbiljne. Colum bi teško mogao izgladiti aferutakve veličine, ali nisam mogla zamisliti da bi osudio brata na javno bičevanje ili progonstvo. AGeilie je mogla lako zaključiti da je umorstvo razumna alternativa tome da bude žigosana po licuvrelim željezom i bačena u tamnicu na nekoliko godina, da dvanaest sati dnevno usitnjava konoplju.

I tako je ona poduzela svoje mjere opreza, a Colum svoje. A ja sam se našla u sredini.“Ali dijete?” upitala sam. “Sigurno...”Začula sam turoban hihot u tami. “Nezgode se događaju, draga moja. I najboljima od nas. A kad

se to već dogodilo...” Osjetila sam, više nego vidjela, da je slegnula ramenima. “Namjeravala sam seriješiti djeteta, ali onda sam pomislila da postoji način da prisilim Dougala da me uzme za ženu, kadArthur bude mrtav.”

Obuzela me grozna slutnja.“Ali Dougalova je žena tada još uvijek bila živa. Geillis, jesi li...?”Haljina joj je zašuštala kad je odmahnula glavom. Načas sam ugledala slabašan odsjaj u njezinoj

kosi.“Namjeravala sam”, odgovorila je. “Ali Bog mi je uštedio trud. Pomalo sam vjerovala da je to

znak, znaš. I sve bi možda dobro prošlo da nije bilo Columa MacKenzieja.”Uhvatila sam se za laktove da se zaštitim od hladnoće. Sada sam govorila samo zato da

zaboravim hladnoću.“Je li ti bilo stalo do Dougala ili si samo željela njegov položaj i novac?”“Oh, imala sam ja dovoljno novca”, odvratila je s primjesom zadovoljstva u glasu. “Znala sam

gdje Arthur drži ključ za sve svoje dokumente i račune, znaš. A on je imao lijep rukopis, to mu morampriznati - prilično sam mu lako krivotvorila potpis. U posljednje dvije godine uspjela sampreusmjeriti gotovo deset tisuća funti.”

“Ali za što?” upitala sam, posve zbunjena.“Za Škotsku.”“Što?” Načas sam pomislila da je nisam dobro čula, a onda sam zaključila da je jedna od nas

možda malčice neuravnotežena. A sudeći po dokazima, to nisam bila ja.“Kako to misliš, za Škotsku?” oprezno sam upitala i malo se odmaknula od nje. Nisam bila

sigurna koliko je točno nestabilna; možda joj je trudnoća pomračila um.“Ne moraš me se bojati, nisam luda.” Cinična zabavljenost u njezinu glasu natjerala me da se

zacrvenim, zahvalna što sjedimo u mraku.“Oh, nisi?” uvrijeđeno sam odvratila. “Po vlastitu priznanju, počinila si prevaru, krađu i

ubojstvo. Možda je milostivo smatrati te ludom, jer ako nisi...”

“Nisam ni luda ni pokvarena”, odlučno je rekla. “Ja sam domoljub.”Napokon sam shvatila. Ispustila sam dah koji sam zadržavala, u očekivanju manijakalnog napada.“Jakobit”, rekla sam. “Bože dragi, ti si vražji jakobit!”Imala sam pravo. A to je štošta objašnjavalo. Zašto je Dougal, koji je obično bio ogledalo

bratovih stavova, pokazivao takvu inicijativu u prikupljanju novca za Kuću Stuart. I zašto je GeillisDuncan, tako dobro opremljena da odvede bilo kojeg muškarca pred oltar, izabrala dva tako različitačovjeka kao što su Arthur Duncan i Dougal MacKenzie. Jednoga je izabrala zbog novca i položaja, adrugoga zbog moći da utječe na javno mnijenje.

“Colum bi bio bolji”, nastavila je. “Žalosno! Njegova je nesreća ujedno i moja. Njega samtrebala imati, on je jedini muškarac koji mi je dorastao. Zajedno smo mogli... pa, tu nema pomoći. Onje jedini čovjek kojeg sam željela i jedini kojeg nisam mogla dotaknuti svojim oružjem.”

“Pa si umjesto toga odabrala Dougala.”“O, da”, zamišljeno je odvratila. “Dougal je snažan i prilično utjecajan čovjek. Prilično imućan.

Čovjek koji osluškuje glas naroda. Ali on zapravo nije više od nogu Columa MacKenzieja” - kratkose nasmijala - “i njegove kite. Colum je taj koji ima snagu. Gotovo isto tako veliku kao i ja.”

Njezin hvalisavi ton počeo mi je ići na živce.“Koliko ja mogu vidjeti, Colum ima nekoliko sitnica koje ti nemaš. Kao što je na primjer

suosjećajnost.”“Ah, da. ‘Milosrdno i blago srce’, je li?” ironično je rekla. “Mnogo mu je dobra to donijelo. Smrt

mu sjedi na ramenima, to se vidi na prvi pogled. Možda će živjeti još dvije godine poslijeHogmanaya, ali ne mnogo dulje od toga.”

“A koliko ćeš ti još živjeti?” upitala sam.Ironiju je usmjerila na sebe, ali jasni glas ostao joj je čvrst.“Vjerojatno nešto kraće. Ali to nije važno. Uspjela sam mnogo postići u vremenu koje mi je

stajalo na raspolaganju; deset tisuća funti otišlo je u Francusku, a čitava oblast priklonila se princuCharlesu. Kad izbije ustanak, znat ću da sam mu i ja pridonijela. Ako ga doživim.”

Sada je stajala ispod otvora na stropu. Oči su mi se u međuvremenu dovoljno privikle na mrak daje vidim kao blijedu sjenu u tami, kao kakvog prijevremenog i nemirnog duha. Naglo se okrenulaprema meni.

“Kako god prošlo suđenje, ja nimalo ne žalim, Claire.”“Žalim samo što imam jedan život da ga dam domovini?” ironično sam upitala.“Lijepo rečeno”, odvratila je.“Zar ne?”Zašutjele smo kad se još više smračilo. Mrak u rupi činio se opipljivom silom, pritišćući me

hladno i snažno u prsa i puneći mi pluća mirisom smrti. Naposljetku sam se sklupčala što sam višemogla, obavila ruke oko koljena, odustala od prepirke i pala u nemiran drijemež između hladnoće ipanike.

“Znači, ti tog čovjeka voliš?” iznenada me upitala Geilie.Zapanjeno sam podigla glavu s koljena. Nisam imala pojma koliko je sati; jedna zvijezda

slabašno je sjala na nebu, ali nije osvjetljavala rupu.

“Koga, Jamieja?”“A koga drugog?” odvratila je suhim glasom. “Njegovo ime zazivaš u snu.”“Nisam toga bila svjesna.”“Onda, voliš li ga?” Hladnoća je izazivala u meni neku vrstu smrtonosne pospanosti, ali Geilien

oštar glas malo me izvukao iz omamljenosti.Zagrlila sam se oko koljena i počela se malo njihati naprijed-natrag. Svjetlost iz otvora na stropu

oslabjela je i pretvorila se u blagu tamu rane večeri. Istražitelji će stići otprilike za jedan dan. Sadaje prekasno za okolišanje, sa sobom ili s bilo kim drugim. Premda mi je još uvijek bilo teško priznatisamoj sebi da sam u ozbiljnoj opasnosti da umrem, počela sam shvaćati poriv koji tjera osuđenike dase ispovijedaju uoči izvršenja kazne.

“Hoću reći, voliš li ga doista”, ustrajala je Geilie. “Ne samo želiš li otići u krevet s njim; znamda to želiš, a i on. Svi oni to žele. Ali, voliš li ga?”

Volim li ga? Ne samo tjelesno? U rupi je vladala anonimnost mračne ispovjedaonice, a duša napragu smrti nema vremena za laži.

“Da”, odgovorila sam i spustila glavu na koljena.U rupi je zavladala tišina. Još sam jedanput potonula na rub sna, a onda sam opet začula Geilien

glas, kao da govori samoj sebi.“Dakle, to je moguće”, zamišljeno je rekla.

Istražitelji su stigli sutradan. Iz vlažne rupe za lopove, mogle smo čuti komešanje zbog njihovadolaska; uzvike mještana i bat konjskih kopita po kamenu Ulice High. Buka je oslabjela kad jeprocesija odmakla ulicom prema udaljenom trgu.

“Stigli su”, rekla je Geilie slušajući uzbuđenje iznad naših glava.Refleksno smo se uhvatile za ruke, zaboravivši u strahu na međusobno neprijateljstvo.“Pa”, rekla sam, trudeći se da mi glas zvuči hrabro, “bolje da izgorimo na lomači nego da se

smrznemo.”Kako se pokazalo, nastavile smo se smrzavati. Vrata naše tamnice naglo su se otvorila tek

sutradan u podne, kad su nas izvukli iz rupe i odveli na suđenje.Suđenje se održavalo na trgu, ispred Duncanove kuće, nedvojbeno zato da se udovolji velikom

broju promatrača. Vidjela sam kako je Geilie kratko pogledala gore, u prozore svoje sobe s oknima uobliku romba, a onda je bezizražajna lica spustila pogled.

Dvojica crkvenih istražitelja sjedila su na podstavljenim stolcima za stolom na trgu. Jedan od njihbio je neuobičajeno visok i mršav, a drugi nizak i debeo, što me neodoljivo podsjetilo na likove izameričkog stripa koji sam jedanput vidjela. Budući da nisam znala kako se zovu, visokog sam u sebikrstila Mutt, a niskog Jeff.

Većina mještana bila je tu. Gledajući naokolo, spazila sam velik broj svojih pacijenata. Alistanovnici dvorca očito nisu bili ovdje.

John MacRae, ključar sela Cranesmuir, pročitao je optužnicu protiv Geillis Duncan i ClaireFraser, obje optužene pred crkvenim sudom da su vještice.

“Optužene su da su prouzročile smrt Arthura Duncana pomoću crne magije”, pročitao je MacRae

čvrstim i odlučnim glasom. “I da su prouzročile smrt nerođenog djeteta Janet Robinson, potonućečamca Thomasa MacKenzieja, te da su na mjesto Cranesmuir poslale tešku crijevnu bolest...”

I tako se to nastavilo još neko vrijeme. Očito, Colum nije ništa prepustio slučaju.Nakon čitanja optužnice, pozvani su svjedoci. Većinom su to bili seljani koje nisam poznavala, a

među njima nije bilo nijednog od mojih pacijenata, na čemu sam bila zahvalna.Premda su iskazi većine svjedoka bili naprosto smiješni, a ostali svjedoci očito bili plaćeni za

svoje usluge, neki su zvučali kao da govore istinu, kao na primjer Janet Robinson, koju je pred sucedoveo otac, blijedu i drhtavu, s ljubičastom masnicom na obrazu, kako bi priznala da je zanijela soženjenim muškarcem i da se uz pomoć Geillis Duncan htjela riješiti djeteta.

“Dala mi je napitak da ga popijem i rekla mi čarobnu formulu da je triput izgovorim kad semjesec bude penjao”, promrmljala je djevojka, bacajući uplašene poglede prema Geilie i svom ocu,nesigurna s koje joj strane prijeti veća opasnost. “Rekla mi je da će mi se nakon toga mjesečnicevratiti.”

“I jesu li se vratile?” sa zanimanjem je upitao Jeff.“Ne odmah, časni suče”, odgovorila je djevojka i nervozno odmahnula glavom. “Ali ponovo sam

uzela napitak kad je mjesec bio u opadanju, i onda su opet počele.”“Počele?! Cura je gotovo umrla od krvarenja!” umiješala se jedna postarija gospođa, očito

djevojčina majka. “Priznala mi je istinu samo zato što je mislila da umire.” Gospođa Robinson bilaje više nego spremna da se upusti u sve neugodne pojedinosti, pa su je s izvjesnim teškoćama ušutkalikako bi prešli na sljedeće svjedoke.

Činilo se da nitko nema ništa osobito reći o meni, osim neodređene optužbe da očito moram imatineke veze sa smrću Arthura Duncana, budući da sam bila nazočna i da sam ga dodirivala prije no štoje umro. Počela sam vjerovati da je Geilie imala pravo kad je rekla da ja nisam Columova meta. Aako je tako, pomislila sam da ću se možda ipak izvući. Ili sam barem tako mislila dok se nije pojavilažena s brijega.

Kad je ta mršava i pogrbljena žena sa žutim šalom izašla pred suce, shvatila sam da smo uozbiljnoj nevolji. Ona nije živjela u selu, nikad je prije nisam vidjela. Bila je bosonoga, a stopala sujoj bila prljava od prašnjave ceste kojom je došla ovamo.

“Imate li kakvu optužbu protiv koje od ovih žena?” upitao ju je visoki mršavi sudac.Premda je bila uplašena i nije se usudila podići pogled da pogleda suce u oči, žena je kratko

kimnula glavom, a gomila se utišala kako bi je čula.Progovorila je tihim glasom, pa ju je Mutt morao zamoliti da ponovi ono što je rekla.Ona i njezin muž imali su boležljivo dijete, rođeno zdravo, ali onda je postalo slabašno i

kržljavo. Napokon su došli do zaključka da su im dijete podmetnule vile, pa su ga ostavili navilinskom vrhu brijega Croich Gorm. Držeći stražu kako bi uzeli svoje pravo dijete čim ga vile vrate,ugledali su dvije ovdje prisutne gospođe kako dolaze na vilinski vrh, podižu dijete sa zemlje i govoremu čudne čarobne riječi.

Žena je stala kršiti ruke i sakrila ih pod pregaču.“Stražarili smo cijelu noć, gosponi. A čim je pao mrak, pojavio se veliki demon, golema crna

figura koja se nečujno kretala kroz mrak i sagnula se nad mjestom gdje smo ostavili dijete.”Gomilom se prolomio zadivljeni žamor, a ja sam osjetila da mi se vlasi na tjemenu malo

uspravljaju, premda sam znala da je “veliki demon” o kojem žena govori zapravo Jamie, koji jedošao provjeriti je li dijete još uvijek živo. Pripremila sam se, znajući što slijedi.

“A kad je svanulo, moj muž i ja otišli smo pogledati. I pronašli smo podmetnuto dijete, mrtvo nabrežuljku, a našem djetencetu ni traga.” Nato je briznula u plač i prekrila pregačom lice da sakrijesuze.

Kao da je majka podmetnutog djeteta bila neki znak, gomila se razdvojila i pred suce je istupiogonič Peter. Kad sam ga ugledala, zastenjala sam u sebi. Dok je žena govorila, shvatila sam da seraspoloženje gomile okreće protiv mene; sada još samo treba da ovaj čovjek ispriča sucima priču ovodenkonju.

Uživajući u trenutku slave, gonič se uspravio i melodramatično pokazao na mene.“S pravom ovu ženu smatrate vješticom, gospodo! Rođenim sam očima vidio kako poziva

vodenkonja iz zlog jezera da mu prenese svoje zapovijedi! Bilo je to veliko i strašno stvorenje,gospodo, visoko poput borova stabla, s vratom poput velike plave zmije, s očima velikim poputjabuka i pogledom od kojeg se čovjeku sledi duša.”

Izgleda da je njegovo svjedočenje impresioniralo suce, pa su se nekoliko minuta došaptavali, aPeter me prkosno gledao, kao da mi govori: “To si i zaslužila!”

Napokon je debeli sudac prekinuo raspravu i zapovjedničkom gestom pozvao Johna MacRaea,koji je stajao sa strane, spreman da uskoči ako se pojave neprilike.

“Ključaru!” rekao je sudac. Okrenuo se i pokazao goniča.“Odvedite ovog čovjeka i zavežite ga za stup srama zbog pijanstva u javnosti. Ovo je ozbiljno

suđenje, ne možemo dopustiti da pijanac kojem se priviđaju vodenkonji, kad popije previše viskija,svojim bezvrijednim optužbama oduzima vrijeme istražiteljima!”

Gonič Peter bio je tako zapanjen da se nije opirao kad mu je ključar prišao čvrstim korakom iuhvatio ga za ruku. Razjapio je usta i bijesno pogledao u mom smjeru dok ga je ključar odvodio.Nisam mogla odoljeti a da ga ne pozdravim sitnim mahanjem prstiju.

Ali nakon tog kratkog popuštanja napetosti, stvari su se počele brzo pogoršavati. Uslijedila jeprocesija djevojaka i žena koje su se zaklinjale da im je Geillis Duncan prodala uroke i čarobnenapitke u svrhu izazivanja bolesti, rješavanja neželjenog djeteta i bacanja ljubavnih čari na muškarce.Sve su se bez iznimke zaklele da su ti uroci postigli željeni učinak - što je zavidan uspjeh za liječnikaopće prakse, cinično sam pomislila. Premda nitko nije tvrdio da i ja postižem takve rezultate,nekoliko ih je reklo - istinito - da su me često viđale kako miješam lijekove i usitnjavam lišće u sobis biljem gospođe Duncan.

Ali sve to možda još uvijek ne bi bilo kobno, jer se pojavio jednak broj ljudi koji su tvrdili dasam ih izliječila a da pritom nisam upotrijebila ništa osim običnih lijekova, bez ikakvih čarolija,uroka ili drugih sljeparija. Ako se uzme u obzir moć javnog mnijenja, tim je ljudima trebalo hrabrostida dođu svjedočiti meni u prilog, na čemu sam im bila zahvalna.

Noge su me boljele od dugog stajanja; dok su suci sjedili u relativnoj udobnosti, za zatočenikenisu bili predviđeni stolci. Ali kad se pojavio sljedeći svjedok, posve sam zaboravila na umor.

S osjećajem za dramu koji je bio ravan Columovu, otac Bain otvorio je vrata crkve i izašao natrg, jako šepajući i podupirući se hrastovim štapom. Polako je došao do sredine trga i naklonio sesucima, a onda se okrenuo prema gomili i pogledao je, sve dok je svojim čeličnim pogledom nijeutišao do neznatnog, uznemirenog mrmljanja. Kad je progovorio, njegov ih je glas ošinuo poput

udarca biča.“Ovo je presuda vama, mještani Cranesmuira! ‘Kuga pred njim ide, groznica ga ustopice prati.’11

Da, dopustili ste da vas odmame s puta pravednosti! Posijali ste vjetar, pa sada žanjete oluju!”Trgnula sam se, malo uplašena tim neočekivanim darom za retoriku. Ili je možda otac Bain

sposoban za takve govorničke uzlete samo u krizi. Snažan glas nastavio je grmjeti.“Kuga će doći među vas; ako se ne očistite od grijeha, umrijet ćete! U svoju ste sredinu prihvatili

babilonsku bludnicu” - po bijesnom pogledu koji mi je dobacio zaključila sam da govori o meni -“prodali ste dušu neprijatelju, u svoja ste njedra prihvatili englesku guju, pa sada trpite osvetusvemogućeg Boga. ‘Da te izbavi od preljubnice i od tuđinke koja laska riječima. Jer kuća joj tone usmrt i njezini putovi vode mrtvima.’12 Pokajte se, ljudi, prije no što bude prekasno! Padnite nakoljena, kažem vam, i molite Boga da vam oprosti! Istjerajte englesku drolju i odreknite se pogodbesa Sotoninim slugama!” Zgrabio je krunicu s pojasa i zamahnuo krupnim drvenim raspelom u momsmjeru.

Koliko god da je sve ovo bilo zabavno, primijetila sam da Mutt postaje prilično nemiran. Moždazbog profesionalne zavisti?

“Ovaj, presvijetli”, rekao je i malo se naklonio ocu Bainu, “možete li svoje optužbe potkrijepitikakvim dokazima?”

“Itekako.” Nakon početne eksplozije govorničkog umijeća, mali je svećenik sada progovoriomirnijim glasom. Prijeteći je uperio kažiprst u mene, pa sam se morala potruditi da ne ustuknem.

“U utorak oko podneva, prije dva tjedna, sreo sam ovu ženu u vrtovima dvorca Leoch. Služeći senadnaravnim moćima, poslala je čopor pasa na mene, takvih da sam pao bježeći od njih, u smrtnojopasnosti. Budući da sam bio teško ranjen u nogu, htio sam otići od nje. Ova me žena svojomgrešnošću pokušala namamiti u svoje privatne prostorije, a kad sam se uspio othrvati njezinimlukavstvima, bacila je na mene prokletstvo.”

“Kakve grozne gluposti!” ogorčeno sam odvratila. “To je najsmješnije pretjerivanje koje samikad čula!”

Otac Bain skrenuo je pogled, mračan i sjajan kao da je u groznici, s istražitelja i zabuljio se umene.

“Ženo, poričeš li da si mi rekla ove riječi: ‘Dođite sa mnom, svećenice, inače će vam se ranazatrovati i zagnojiti’?”

“Možda sam doista i rekla nešto u tom smislu, ali malo tišim glasom”, priznala sam.Svećenik je pobjedonosno stisnuo zube i razgrnuo skute sutane. Stegno mu je okruživao zavoj

zamrljan sasušenom krvlju i vlažan od žućkastog gnoja. Blijeda koža noge nadula mu se iznad i ispodzavoja, a iz skrivene rane širile su se zlokobne crvene pruge.

“Isuse Kriste, čovječe!” rekla sam, šokirana prizorom. “Dobili ste trovanje krvi. Morate seliječiti, i to odmah, inače ćete umrijeti!”

Iz gomile se začuo tihi žamor šoka. Čak su i Mutt i Jeff izgledali pomalo zapanjeno.Otac Bain polako je zavrtio glavom.“Čujete li ovo?” upitao je. “Drskost ove žene ne poznaje granice. Pred sudištem same crkve, ona

proklinje mene, božjeg čovjeka, na smrt!”

Uzbuđeni žamor gomile postao je glasniji. Otac Bain ponovo je progovorio, podigavši malo glaskako bi ga nadjačao.

“Ostavljam vas, gospodo, sa sudom vlastitih osjetila i sa zapovijedi Gospoda - ‘Ne dopustivještici da živi!’”

Dramatičan iskaz oca Baina prekinuo je daljnja svjedočenja. Pretpostavljam da nitko nije biospreman pokušati nadmašiti njegovu izvedbu. Suci su proglasili kratku stanku, a iz gostionice su imdonesena pića. Takve blagodati nisu predviđene za optužene.

Skupila sam snagu i probala povući svoje okove. Kožnato remenje malo je škripnulo, ali nijepopustilo ni centimetra. Pokušavajući obuzdati paniku, cinično sam pomislila da je ovo zacijelotrenutak kad bi pristali mladi junak morao dojahati kroz gomilu, rastjerati mještane udarcima i podićiobeshrabrenu junakinju u sedlo.

Ali moj pristali mladi junak sada se nalazi negdje u šumi, loče pivo s ostarjelim homoseksualcemplemenita roda i ubija nedužne jelene. Nije baš vjerojatno, pomislila sam škrgućući zubima, da će seJamie vratiti na vrijeme, barem da pokupi moj pepeo za svečani pokop, prije no što ga razbacaju nasve strane.

Zaokupljena sve većim strahovima, isprva nisam čula bat kopita. Tek kad su mi blagi žamorgomile i okretanje glava privukli pažnju, začula sam ritmički bat, koji je odzvanjao kamenompopločenom Ulicom High.

Iznenađeni se žamor pojačao, a redovi gomile počeli razmicati kako bi propustili jahača kojeg jošuvijek nisam mogla vidjeti. Unatoč prijašnjem očajavanju, osjetila sam slabašnu iskru nelogičnenade. Je li se možda Jamie ranije vratio? Možda mu se vojvoda previše grubo nametao ili nije bilodovoljno jelena. Kako god bilo, propela sam se na vrške prstiju da vidim lice jahača koji sepribližavao.

Redovi gomile nevoljko su se razdvojili kad je konj, snažan riđan, gurao njušku između njihovihramena. Pred zapanjenim pogledima svih prisutnih - uključujući i mene - s konja je žustro sjahalamršava figura Neda Gowana.

Jeff je s izvjesnom dozom zapanjenosti odmjerio mršavu, uredno odjevenu figuru koja se našlapred njim.

“A tko ste vi, gospodine?” nevoljko je upitao pristojnim tonom, što je nedvojbeno bila posljedicacipela sa srebrnim kopčama i kaputa od baršuna - raditi za poglavara klana MacKenzie ima svojihprednosti.

“Zovem se Edward Gowan, vaše gospodstvo”, odgovorio je pridošlica razgovijetnim glasom.“Po zanimanju sam odvjetnik.”

Mutt se pogrbio i malo promeškoljio; dali su mu stolac bez naslona, pa je njegov dugi torzonedvojbeno osjećao umor. Zapiljila sam se u njega i poželjela mu da dobije diskus herniju. Ako sume već odlučili spaliti na lomači zato što imam nadnaravne moći, pomislila sam, barem da od togabude neke koristi.

“Odvjetnik?” zagrmio je. “Pa, što vas dovodi ovamo?”Sijeda vlasulja Neda Gowana nagnula se u vrlo precizan formalni naklon.“Došao sam ponuditi svoje skromne usluge gospođi Fraser, vaše gospodstvo, vrlo milostivoj

dami, koju iz osobnog iskustva znam kao vrsnog znalca i dobru i blagotvornu u obavljanjuiscjeliteljskih vještina.”

Lijepo rečeno, s odobravanjem sam pomislila. Neka i naša strana odmah zada udarac. Pogledavšipreko trga, mogla sam vidjeti da se Geiliena usta svijaju u smiješak, napola s poštovanjem a napola sprezirom. Iako Ned Gowan ne bi bio svačiji izbor princa na bijelom konju, u ovom trenutku nisambaš bila sklona izbirljivosti. Prihvatit ću svakoga tko me je spreman braniti.

Naklonivši se sucima, a onda ne manje formalno i meni, gospodin Gowan uspravio se jače noobično, zataknuo oba palca u pojas hlača i pripremio se svom romantičnošću svoga ostarjelog,galantnog srca za borbu, koristeći se omiljenim oružjem pravnika, nepodnošljivom dosadom.

A dosadan je nedvojbeno bio. Sa smrtonosnom preciznošću automa-tiziranog stroja za mljevenjemesa, aranžirao je svaku točku optužnice na dasku svog pomnog ispitivanja i bezobzirno je sasjeckaona komadiće oštricom zakonskih odredbi i klinom presedana.

Bila je to plemenita predstava. Govorio je. I govorio. A onda je još malo govorio, povremenozastajkujući s poštovanjem kao da dobiva instrukcije s klupe, ali zapravo samo zato da dođe do dahaprije novog napadaja govorljivosti.

Budući da mi je život visio o koncu a budućnost potpuno ovisila o rječitosti tog mršavog malogčovjeka, očekivalo bi se da pažljivo slušam svaku njegovu riječ. Umjesto toga, shvatila sam dagrozno zijevam, nesposobna da pokrijem otvorena usta, i da se bolno premještam s noge na nogu,žarko želeći da me smjesta spale i tako završe ovo mučenje.

Činilo se da gomila osjeća uglavnom isto. Dok je jutrošnje veliko uzbuđenje polako blijedjelo udosadu, uredan mali glas gospodina Gowana nastavljao je dalje i dalje. Ljudi su počeli odlaziti,iznenada se prisjećajući da moraju pomusti životinje i pomesti podove, uvjereni da se ništazanimljivo ne može dogoditi dok taj ubitačni glas jednolično nastavlja govoriti.

Kad je Ned Gowan napokon dovršio svoju inicijalnu obranu, sve se smirilo, a zdepasti sudackojem sam nadjenula ime Jeff objavio je da će sud nastaviti zasjedanje sutra ujutro.

Nakon što su Ned Gowan, Jeff i ključar John MacRae održali kratko savjetovanje tihimglasovima, dvojica kršnih mještana odveli su me u gostionicu. Bacajući pogled preko ramena, vidjelasam da Geilie odvode u suprotnom smjeru. Hodala je uspravljenih leđa, odbijajući da požuri i da, štose toga tiče, prizna svoje okruženje na bilo koji način.

U mračnoj stražnjoj sobi gostionice, napokon su mi skinuli okove i donijeli svijeću. Zatim jestigao Ned Gowan, donoseći bocu piva i tanjur mesa i kruha.

“Imamo samo nekoliko minuta vremena, draga moja, za to sam se teško izborio, pa me pažljivoslušajte.” Mali čovjek urotnički mi se nagnuo bliže na treperavoj svjetlosti svijeće. Oči su mu bilesjajne i, osim male neurednosti njegove vlasulje, nije ostavljao dojam iscrpljenosti ili umora.

“Gospodine Gowan, jako mi je drago što vas vidim”, iskreno sam mu rekla.“Da, da, draga moja, ali sada nemamo vremena za to”, odvratio je. Potapšao me po ruci

prijateljski ali mehanički.“Uspio sam ih natjerati da vaš slučaj razmatraju odvojeno od slučaja gospođe Duncan, a to bi

vam moglo pomoći. Kako se čini, vas nisu ni namjeravali uhititi, ali ipak su vas odveli zbog veze stom vje... ovaj, s gospođom Duncan.”

“Ipak”, brzo je nastavio, “u izvjesnoj ste opasnosti i ne namjeravam to skrivati od vas. U selu

trenutačno vlada mišljenje koje vam nije baš sklono. Što vas je nagnalo”, htio je znati snekarakterističnom žestinom, “da dirate ono dijete?”

Zaustila sam da odgovorim, ali on je nestrpljivo odmahnuo rukom.“No, to sada nije važno. Moramo igrati na činjenicu da ste Engleskinja - što znači da ne poznajete

običaje, a ne da ste stranac - i što više odugovlačiti stvari. Vidite, vrijeme je na našoj strani, jernajgora od tih suđenja zbivaju se u klimi histerije, kad se čvrstoća dokaza zanemaruje u ciljuzadovoljavanja krvožednosti.”

Krvožednost. Ta je riječ potpuno opisivala osjećaj koji sam dobivala gledajući lica u gomili. Tui tamo vidjela sam neke izraze sumnje i suosjećanja, ali malo bi se tko suprotstavio gomili, a uCranesmuiru je prilično nedostajalo takvih ličnosti. Ili ne, ispravila sam se, ipak postoji jedan - ovajsuhi, mali edinburški odvjetnik, čvrst poput stare čizme kojoj tako snažno sliči.

“Što više budemo odugovlačili”, nastavio je gospodin Gowan praktičnim glasom, “to će manjeitko biti sklon žurnoj akciji. I zato će sutra vaša zadaća biti samo to da šutite”, rekao je s rukama nakoljenima. “Ja ću govoriti, i molim se Bogu da će to imati neki učinak.”

“To mi zvuči kao prilično dobar plan”, odvratila sam i umorno se pokušala nasmiješiti. Bacilasam pogled prema prednjim vratima gostionice, odakle su se začuli glasovi. Vidjevši moj pogled,gospodin Gowan kimnuo je glavom.

“Da, ubrzo vas moram napustiti. Nagovorio sam ih da ovdje provedete noć.” Sumnjičavo seosvrnuo oko sebe. U maloj prostoriji uz gostionicu, koja je uglavnom služila za odlaganje otpadaka irezervnih dijelova, bilo je hladno i mračno, ali neusporedivo bolje nego u rupi za lopove.

Otvorila su se vrata i pojavila silueta gostioničara, koji se zagledao u mrak pokraj blijedogtreperavog plamena svijeće. Gospodin Gowan ustao je da krene, ali ja sam ga uhvatila za rukav.Morala sam znati jednu stvar.

“Gospodine Gowan - je li vas Colum poslao da mi pomognete?” Oklijevao je s odgovorom, alizanemarimo li ograničenja njegove profesije, bio je besprijekorno pošten čovjek.

“Nije”, iskreno mi je odgovorio. Na njegovim usahlim obrazima gotovo se pojavio izraznelagode kad je dodao: “Došao sam... po vlastitoj volji.” Nabio je šešir na glavu i okrenuo se premavratim, kratko mi poželjevši laku noć, a onda je izašao u svjetlost i žamor gostionice.

Bilo je malo priprema za moj smještaj. Na jednoj od velikih bačvi ležali su samo mali vrč vina ištruca kruha - ovog puta čista - a na tlu pokraj bačve i jedan složeni pokrivač.

Ogrnula sam se pokrivačem i sjela na jednu od manjih bačvi da večeram, razmišljajući dok samžvakala skromni obrok.

Dakle, gospodina Gowana nije poslao Colum. Je li on uopće znao da odvjetnik namjerava doći?A možda je Colum svima zabranio odlazak u selo, bojeći se da bude upleten u progon vještica. Selomsu se proširili opipljivi valovi straha i histerije i osjećala sam kako zapljuskuju zidove mog krhkogskloništa.

Iz misli me prenula provala galame iz obližnje točionice. Možda je to bila samo moja straža injihovo društvo. Ali kad se čovjek nađe na rubu smrti, čak je ijedan dodatni sat života razlog zazahvalnost. Umotala sam se u pokrivač, povukla ga preko glave da ne čujem galamu iz gostionice ipotrudila se iz petnih žila da ne osjećam ništa osim zahvalnosti.

Nakon jako nemirne noći, probudili su me ubrzo nakon svitanja i odveli natrag na trg, premda sucinisu stigli još sat vremena.

Dobro raspoloženi, debeli i punih želudaca, prionuli su na posao. Jeff se okrenuo JohnuMacRaeu, koji se vratio na svoje mjesto iza optuženih.

“Samo na temelju podastrtih dokaza nismo u stanju utvrditi krivicu.” Iz ponovo okupljene gomile,koja je donijela vlastite zaključke, začula se provala bijesa, ali nju je smirio Mutt, koji je okrenuopar očiju poput svrdla prema mladim radnicima u prednjem redu i utišao njihov lavež, kao da jepolio pse hladnom vodom. Kad je ponovo uveden red, opet je okrenuo svoje uglasto lice premaključaru.

“Molim vas, odvedite zatvorenice do jezera.” Nato se začuo zadovoljni zvuk očekivanja koji jeoživio sve moje najgore sumnje. John MacRae uhvatio me za ruku, a drugom je uhvatio Geilie, da naspovede, ali imao je mnogo pomoćnika. Ruke su me žestoko grabile za suknju, štipale me i gurale doksu me vukli. Neki idiot imao je bubanj i nesuvislo je bubnjao. Gomila je pjevušila u grubom ritmu naudaranje bubnja, nešto što nisam mogla razabrati među povremenim krikovima i uzvicima. Nisam bašbila uvjerena da bih voljela znati što govore.

Procesija se slijevala livadom do obale jezera, gdje se mali drveni mol protezao na vodi.Odvukli su nas do njegova kraja, gdje su dvojica sudaca zauzeli svoj položaj, svaki s jedne stranemola. Jeff se okrenuo gomili koja je čekala na obali.

“Donesite užad!” Nastalo je opći žamor i osvrtanje, dok netko nije žurno dotrčao s komadomužeta. MacRae ga je uzeo i prišao mi s priličnim oklijevanjem. Ali kradomice je pogledaoistražitelje, što mu je izgleda očvrsnulo odlučnost.

“Molim vas, budite tako dobri i skinite cipele, gospođo”, naredio je.“Kvrag... zašto?” htjela sam znati i prekrižila ruke.Trepnuo je, očito nespreman na otpor, ali jedan od sudaca preduhitrio je njegov odgovor.“To je pravilna procedura za kušnju vodom. Osumnjičenoj vještici svezat će se desni palac

konopcem za lijevi nožni palac. Isto tako, lijevi palac na ruci vezat će se za desni palac na nozi. Aonda...” Bacio je rječit pogled na vodu jezera. Ribari su stajali bosonogi u blatu uz obalu, s hlačamazasukanim iznad koljena i svezanim uzicama. Znakovito mi se nacerivši, jedan od njih podigao jekamenčić s tla i bacio ga preko čeličnosive površine. Jedanput se odbio i potonuo.

“Kad uđe u vodu”, ubacio je mali sudac, “vještica će plutati, jer čistoća vode odbija njezinupokvarenu osobu. Nedužna će žena potonuti.”

“Znači, mogu birati između toga da budem osuđena kao vještica, ili da me proglasite nedužnomali da se utopim, zar ne?” obrecnula sam se. “Ne, hvala!” Čvršće sam obujmila laktove, pokušavajućiumiriti drhtavicu koja kao da je postala trajna osobina mog tijela.

Niski sudac naduo se poput ugrožene žabe.“Nećete govoriti pred ovim sudom bez dopuštenja, ženo! Usuđujete se odbiti zakonitu istragu?”“Usuđujem li se odbiti da me utopite? Jasno da se usuđujem!” Prekasno sam krajičkom oka

spazila Geilie, koja je grozničavo tresla glavom, tako da joj se svijetla kosa vrtjela oko nje.Sudac se okrenuo MacRaeu.“Svucite je i udarite je u stražnjicu!” glatko je rekao.Kroz izmaglicu nevjerice, začula sam kolektivni uzdah šokirane strave - zapravo, užitak

očekivanja. I shvatila sam što mržnja zapravo znači. Ne njihova. Moja.Nisu se potrudili da me odvedu natrag na seoski trg. Što se mene sada ticalo, malo sam toga

mogla izgubiti, pa im nisam olakšavala.Grube ruke gurkale su me naprijed, povlačeći me za krajeve bluze i gornjeg dijela haljine.“Pusti me na miru, prokleta budalo!” povikala sam i udarila nogom jednog nasilnika u mjesto koje

će ga najviše boljeti. Zgurio se i zastenjao, ali njegovo savijeno tijelo brzo se izgubilo u uzavrelojerupciji vikanja, pljuvanja i bijesnih lica. Još me je šaka hvatalo za ruke i tjeralo teturajući dalje,napola me dižući preko tijela koja su pala na tlo u sudaru gurajući me zajednički kroz pukotine,premalene da bih kroz njih prošla hodajući.

Netko me udario u trbuh, pa sam izgubila dah. U ovom trenutku gornji dio haljine bio mi je gotovou prnjama, pa mi ostatak nisu svukli s većim teškoćama. Nikad nisam patila od sramežljivosti, alistojeći napola gola pred tom gomilom nacerenih zlobnika, s otiscima znojnih dlanova na golimdojkama, osjetila sam mržnju i poniženje kakve nisam mogla ni zamisliti.

John MacRae svezao mi je ruke s prednje strane, namatajući mi pleteno uže oko zapešća iostavljajući dužinu od nekoliko stopa. Imao je dovoljno pristojnosti da izgleda posramljeno dok je točinio, ali nije htio podići pogled i pogledati me u oči, pa je bilo jasno da ne mogu očekivati ni pomoćni popustljivost iz tog smjera; bio je na milosti i nemilosti gomile, jednako kao i ja.

Geilie je bila u blizini, nedvojbeno slično tretirana; krajičkom oka spazila sam njezinu platinastukosu, koja se zavijorila na iznenadnom povjetarcu. Ruke su mi se istegle visoko iznad glave kad jekonopac bačen preko grane krupnog hrasta i čvrsto stegnut. Stisnula sam zube i čvrsto se držala svogbijesa; to mi je bilo jedino sredstvo kojim sam se mogla boriti protiv straha. Gomila promatrača bilaje ispunjena ozračjem očekivanja i bez daha, prekidanim povremenim uzbuđenim žamorom iliuzvicima.

“Daj joj, John!” viknuo je jedan. “Prijeđi na stvar!”John MacRae, osjetljiv na teatarske odgovornosti svoje profesije, zastao je, držeći bič u ravnini

sa strukom, i prešao pogledom preko gomile. Zakoračio je naprijed i nježno popravio moj položaj,tako da sam stajala licem okrenuta deblu drveta, gotovo dodirujući grubu koru. Zatim se povukao dvakoraka, podigao bič i pustio ga da padne.

Šok je bio gori od boli. Zapravo, tek nakon nekoliko udaraca shvatila sam da ključar čini sve štomože da me poštedi. Ipak, jedan ili dva udarca bili su dovoljno jaki da probiju kožu; osjećala samoštro bockanje nakon svakog udarca.

Oči su mi bile čvrsto sklopljene, obraz čvrsto pritisnut na drvo, nastojeći iz petnih žila da budemnegdje drugdje. Ali iznenada sam začula nešto što me smjesta vratilo u sadašnjost.

“Claire!”Osjetila sam da mi se konopac na zapešćima malo olabavio, dovoljno da se trznem i posve

okrenem licem prema gomili. Moj iznenadni bijeg zbunio je ključara, koji je zamahnuo bičem upraznoi zateturao naprijed izgubivši ravnotežu pa udario glavom u granu. To je imalo vrlo dobar učinak narulju, koja ga je počela vrijeđati i rugati mu se.

Kosa mi je prekrivala oči, slijepljena za lice znojem, suzama i prljavštinom zatočenja. Zatreslasam glavom da bih je oslobodila, i uspjela iskosa baciti pogled koji je potvrdio ono što su mi ušičule.

Bezobzirno se koristeći svojom veličinom i mišićavošću, lica poput groma, Jamie se probijaokroz gomilu koja se povlačila.

Osjećala sam se vrlo slično generalu MacAuliffeu kod Bastognea, kad je na pučini spazioPattonovu treću armiju. Unatoč groznoj opasnosti u kojoj smo se nalazile ja i Geilie, a sada i Jamie,nikad nisam bila sretnija što nekoga vidim.

“Vještičin muškarac!“ “To joj je muž!“ “Smrdljivi Fraser!” i slični epiteti čuli su se međuopćenitijim pogrdama upućenim meni i Geilie. “Uhvatite i njega! Spalite ih! Spalite ih sve!” Histerijagomile, koja je zbog ključarove nezgode načas popustila, opet se stala dizati prema grozničavomvrhuncu.

Usporen tijelima ključarovih pomoćnika koji su se objesili o njega, Jamie je posve stao. Sa svakeruke visio mu je jedan čovjek; borio se da na silu rukom dohvati pojas. Misleći da poseže za nožem,jedan ga je muškarac snažno udario u želudac.

Jamie se malo prignuo, a onda se opet uspravio i lupio laktom u nos čovjeka koji ga je udario.Kad je uspio privremeno osloboditi jednu ruku, nije se obazirao na mahnite udarce čovjeka s drugestrane. Gurnuo je ruku u kožnatu torbicu, a onda izvukao i bacio nekakav predmet. Njegov uzvikstigao je do mene kad mu je predmet izletio iz ruke.

“Claire! Ne miči se!”Nemam baš kamo krenuti, omamljeno sam pomislila. Ugledala sam tamnu mrlju koja mi je letjela

ravno u lice i već sam se htjela trznuti unatrag, ali sam se na vrijeme zaustavila. Mrlja me pogodila ulice s bolnim štropotom, a crne perle spustile su mi se na ramena kad mi je krunica od crnog jantara,bačena u stilu južnoameričke bole, uredno pala oko vrata. Ili ne baš posve uredno, jer jedna mi jeniska zapela za desno uho. Zatresla sam glavom, dok su mi oči suzile od udarca, i jantar je pao namjesto, a raspelo mi se elegantno zanjihalo između golih dojki.

Lica u prvom redu buljila su u njega s izrazom zgrožene opčinjenosti. Njihova iznenadna tišinautjecala je na one iza njih, pa se uzbuđena galama stišala. Jamiejev glas, obično blag čak i kad je biobijesan, odjeknuo je u tišini. Sada u njemu nije bilo blagosti.

“Oslobodite joj ruke!”Ljudi koji su mu se objesili o ruke otpali su, a valovi gomile razdvojili su se pred njim dok je

koračao naprijed. Ključar ga je gledao kako prilazi, stojeći ukipljen i razjapljenih usta.“Rekao sam da joj oslobodite ruke! Smjesta!” Kao da ga je apokaliptična vizija riđokose smrti

kako mu prilazi prenula iz transa, ključar se zatresao i žurno potražio bodež. Presječeni konopacolabavio se sa snažnim trzajem i ruke su mi pale poput vreća, zaboljevši me od otpuštanja napetosti.Zateturala sam i bila bih pala da me snažna i poznata ruka nije uhvatila za lakat i pridržala. Zatim mise lice našlo na Jamiejevim grudima i ništa mi više nije bilo važno.

Možda sam na nekoliko minuta izgubila svijest ili sam osjetila takvo olakšanje da mi se to samoučinilo. Jamie me čvrsto uhvatio oko struka da me pridrži i prebacio svoj ogrtač od pleda prekomene, skrivajući me barem od buljenja seljana. Svuda naokolo začula se zbrka glasova, ali to višenije bila sluđena i zlurada krvožednost rulje.

Kroz zbrku se prolomio Muttov - ili možda Jeffov - glas.“Tko ste vi? Kako se usuđujete upletati u istragu ovog suda?”Mogla sam osjetiti, više nego vidjeti, kako se gomila tiska naprijed. Jamie je bio krupan i

naoružan, ali bio je sam. Stisnula sam se uz njega ispod nabora ogrtača od pleda. Njegova se desnaruka stegnula oko mene, ali je lijeva posegnula za koricama na boku. Srebrnastoplava oštricaprijeteći je siknula kad je napola izašla iz korica, a ljudi u prednjem redu gomile naglo su stali.

Suci se nisu dali tako lako pokolebati. Vireći iz svog skrovišta, spazila sam da Jeff bijesno gledaJamieja. Činilo se da je Mutta ova iznenadna upadica više zabavila nego iznervirala.

“Zar se usuđujete izvlačiti oružje na božju pravdu?” obrecnuo se debeljuškasti mali sudac.S bljeskom čelika, Jamie je posve izvukao mač i zario mu vršak u zemlju, ostavljajući držak da se

trese od siline udarca.“Izvlačim ga u obranu ove žene i istine”, rekao je. “Ako je itko ovdje protiv tih dviju stvari,

odgovarat će meni, a onda Bogu, tim redom.”Kao da ne može vjerovati u ono što vidi, sudac je jedanput ili dvaput trepnuo, a onda još jedanput

krenuo u napad.“Nemate pravo miješati se u rad ovog suda, gospodine! Zahtijevam da odmah predate

zatvorenicu. Vašim ćemo se ponašanjem smjesta pozabaviti!”Jamie je mirno pogledao suce. Osjećala sam kako mu srce lupa pod mojim obrazom dok sam se

privijala uz njega, ali ruke su mu bile savršeno mirne; jedna je počivala na dršku mača, druga nabodežu za pojasom.

“Što se toga tiče, zavjetovao sam se pred božjim oltarom da ću štititi ovu ženu. Ako mi želite rećida je vaš autoritet veći od autoriteta svemogućeg Boga, moram vas obavijestiti da ne dijelim vašemišljenje.”

Uslijedila je tišina koja je tu i tamo bila prekinuta posramljenim hihotanjem i nervoznimsmijehom. Premda simpatija gomile nije prešla na našu stranu, zamah koji nas je nosio premakatastrofi ipak je bio slomljen.

Jamie me uhvatio za rame i okrenuo. Nisam mogla podnijeti da se suočim s gomilom, ali samsmatrala da nemam izbora. Podigla sam glavu koliko sam mogla i usredotočila pogled na mali čamacna sredini jezera iza gomile. Buljila sam u njega sve dok mi oči nisu počele suziti.

Jamie je odmaknuo ogrtač, pridržavajući ga oko mene, ali puštajući da padne dovoljno da mi sevide vrat i ramena. Dodirnuo je jantarnu krunicu i pustio je da se blago zanjiše naprijed-natrag.

“Crni jantar opržit će kožu vještice, zar ne?” odlučno je upitao suce. “A vjerujem da će to jošjače učiniti križ našeg Gospodina. Ali pogledajte!” Gurnuo je jedan prst pod perle i podigao raspelo.Koža ispod raspela bila mi je snježno bijela, prljava od zatočeništva ali neozlijeđena, pa se u gomilizačuo dahtaj i žamor.

Čista hrabrost, ledena prisebnost duha i osjećaj za teatralnost. Colum MacKenzie imao je pravošto se pribojavao Jamiejevih ambicija. A ako uzmem u obzir njegov strah da ću odati tajnu o tome tkoje Hamishov pravi otac ili ono što sam vjerovala da o tome znam, mogla sam shvatiti i ono što jemeni učinio. Shvatiti, ali ne i oprostiti.

Raspoloženje nesigurne gomile sada se mijenjalo amo-tamo. Prijašnja krvožednost je jenjavala,ali još uvijek nas je mogla zapljusnuti poput velikog vala i razbiti nas. Mutt i Jeff neodlučno su sepogledali; uzdrmani razvojem događaja, načas su bili izgubili nadzor nad situacijom.

Geillis Duncan iskoristila je tu stanku i istupila. Ne znam je li za nju u tom trenutku postojala nadaili ne. Kako god bilo, ona je sada prkosno zabacila svijetlu kosu preko jednog ramena i odbacila svoj

život.“Ova žena nije vještica”, jednostavno je rekla. “Ali ja jesam.”Koliko god da je Jamiejeva predstava bila dobra, s ovim se nije mogla mjeriti. Nastala je galama

koja je posve zaglušila pitanja i uzvike sudaca.Kao i uvijek, nisam imala pojma što ona misli i osjeća; visoko bijelo čelo bilo joj je jasno, a

krupne zelene oči sjale su kao da se zabavlja. Stajala je uspravno u odrpanoj odjeći, prekrivenaprljavštinom, i pogledala svoje tužitelje. Progovorila je kad se galama malo smirila, ali nije seudostojala podići glas, pa ih je prisilila da se stišaju kako bi je mogli čuti.

“Ja, Geillis Duncan, priznajem da sam vještica i ljubavnica Sotone.” Ovo je izazvalo još jedanuzvik gomile, pa je još jedanput, savršeno strpljivo, pričekala da se stišaju.

“Po nalogu svog gospodara, priznajem da sam ubila svog muža, Arthura Duncana, koristeći sevještičjim umijećem.” Nato je pogledala u stranu i uhvatila moj pogled, a na usnama joj se pojavionagovještaj osmijeha. Pogled joj se zaustavio na ženi u žutom šalu, ali nije se smekšao. “Iz čistezlobe, bacila sam čari na podmetnuto dijete da umre, kako bi ljudsko dijete koje je zamijenjenoostalo s vilama.” Zatim se okrenula i uprla prst u mene.

“Iskoristila sam neznanje Claire Fraser za svoje svrhe. Ali ona nije sudjelovala u mojimradnjama, niti je o njima išta znala, niti služi mom Gospodaru.”

Gomila je opet zažamorila, ljudi su se naguravali i gurali sve bliže da bolje vide. Geilie jeispružila obje ruke prema njima i okrenula im dlanove.

“Ne približavajte se!” Jasan glas prasnuo je poput biča, s jednakim učinkom. Dignula je glavuprema nebu i ukipila se kao da nešto osluškuje.

“Slušajte!” rekla je. “Poslušajte vjetar njegova dolaska! Čuvajte se, mještani Cranesmuira! Jermoj Gospodar stiže na krilima vjetra!” Spustila je glavu i ispustila visok i jezovit pobjednički krik.Krupne zelene oči bile su usredotočene i izbuljene kao u transu.

Doista je počeo puhati vjetar; mogla sam vidjeti olujne oblake kako se kotrljaju nebom na drugojstrani jezera. Ljudi su se počeli uznemireno osvrtati, a nekoliko se duša povuklo sa stražnjeg krajagomile.

Geilie se počela vrtjeti oko sebe dok joj je kosa vijorila na vjetru, s rukama elegantno uzdignutimiznad glave, poput plesačice na svibanjskom plesu. Gledala sam je sa šokom i nevjericom.

Dok se vrtjela, kosa joj je skrivala lice. Ali u jednom okretaju, trznula je glavom i zabacilasvijetlu kosu na stranu, pa sam spazila da gleda u mene. Maska transa načas joj je nestala s lica, austima je oblikovala jednu riječ. Zatim ju je okretanje opet odvelo prema gomili, pa je ponovnopočela jezovito vrištati.

Riječ je glasila: “Bježi!”Iznenada se prestala vrtjeti, zgrabila ostatke svog korzeta s izrazom poludjela oduševljenja na

licu i strgnula ga sa sebe. Dovoljno ga je olabavila da otkrije gomili tajnu koju sam ja doznala doksam se stiskala uz nju na hladnoći prljave rupe za lopove. Tajnu koju je Arthur Duncan otkrio satvremena prije smrti. Tajnu zbog koje je umro. Prnje njezine olabavljene haljine otpale su i otkrileispupčeni trbuh u šestom mjesecu trudnoće.

Ja sam još uvijek nepomično buljila u nju, ali Jamie se nije dao smesti. Držeći mač u jednoj ruci,uhvatio me drugom i bacio se u gomilu, gurajući ljude s puta laktovima, koljenima i drškom mača,

probijajući se prema obali jezera. Ispustio je prodoran zvižduk kroza zube.Gomila je bila toliko obuzeta spektaklom pod hrastom da je isprva malo ljudi shvatilo što se

događa. A onda, kad su pojedinci počeli vikati i hvatati nas, na tvrdoj zemlji iznad obale začuo sezvuk kopita u galopu.

Donas još uvijek nije mnogo mario za ljude, a bio je potpuno spreman da im to i pokaže. Ugrizaoje prvu ruku koja je posegnula za njegovim uzdama, a čovjek je pao na tlo urlajući od boli i krvareći.Donas se propeo, zanjištao i zamahnuo nogama kroz zrak, pa je nekolicina hrabrijih duša koje su gajoš uvijek htjele zaustaviti, iznenada izgubila interes.

Jamie me jednom neprekinutom kretnjom prebacio preko sedla kao vreću brašna i skočio izamene. Oslobađajući put pred sobom žestokim zamasima mača, usmjerio je Donasa kroz natiskanugomilu koja se povlačila. Ljudi su padali pred navalom zubi, kopita i oštrice mača, a mi smo ubrzali,ostavljajući za sobom jezero, selo i Leoch. Ostavši bez daha od udarca, s mukom sam pokušavalaprogovoriti, vrisnuti Jamieju.

Naime nisam se bila ukipila zbog otkrića Geiliene trudnoće. Nešto drugo sledilo me do kostiju.Dok se Geilie vrtjela sa široko ispruženim rukama, ugledala sam ono isto što je ona vidjela na meni,kad su mi skinuli odjeću. Znak na ruci kakav sam i ja imala. Ovdje, u ovom vremenu, to je bio znakčarolija, znak magusa. Maleni, neugledan ožiljak od cijepljenja protiv velikih boginja.

Kiša je pljuštala po vodi, ublažavajući mi bol na natečenom licu i na ozljedama od užeta nazapešćima. Zagrabila sam vodu iz potoka i polako je srknula, sa zahvalnošću osjećajući kako mihladna tekućina teče niz grlo.

Jamie je na nekoliko minuta nestao. Vratio se s punim rukama oblog tamnozelenog lišća, žvačućinešto. Ispljunuo je grudicu prožvakanog zelenila na dlan, stavio drugi svežanj lišća u usta i okrenuome od sebe. Nježno mi je utrljao prožvakano lišće na leđa i peckanje se znatno ublažilo.

“Što je to?” upitala sam, ulažući napor da se kontroliram. Još uvijek sam bila potresena ihunjkava, ali bespomoćne suze počele su jenjavati.

“Potočarka”, odgovorio je malo prigušenim glasom zbog lišća u ustima. Ispljunuo ga je i nanio miga na leđa. “Nisi ti jedina koja nešto zna o ljekovitim travama, Saskinjo”, dodao je malorazgovjetnijim glasom.

“Kakav... kakav okus ima?” upitala sam, gutajući jecaje.“Prilično gadan”, lakonski je odgovorio. Dovršio je nanošenje i nježno mi opet prekrio ramena

ogrtačem.“Neće ti...” započeo je a onda zastao. “Hoću reći, posjekotine ti nisu duboke. Mislim da... da ti

neće ostati ožiljci.” Premda je to rekao grubim glasom, dodir mu je bio nježan, što me ponovonagnalo na plač.

“Žao mi je”, promrmljala sam, brišući nos u kut ogrtača. “Ne znam... ne znam što mi je. Ne znamzašto ne mogu prestati plakati.”

Slegnuo je ramenima. “Ne vjerujem da te itko prije pokušao namjerno ozlijediti, Saskinjo”, rekaoje. “Vjerojatno ne plačeš samo od boli nego i od šoka.” Zastao je i uhvatio rub ogrtača.

“I ja sam tako reagirao, curo”, rekao je praktičnim glasom. “Povratio sam poslije bičevanja, iplakao dok su mi čistili rane. Zatim sam se tresao.” Pažljivo mi je obrisao lice ogrtačem, a zatim mi

stavio ruku pod bradu i podigao mi glavu da ga pogledam u lice.“A kad sam se prestao tresti, Saskinjo”, tiho je rekao, “zahvaljivao sam Bogu što osjećam bol, jer

to znači da sam još uvijek živ.” Pustio me i kimnuo glavom. “Reci mi kad dođeš do te točke, curo, jerhtio bih ti reći dvije-tri stvari.”

Ustao je i otišao do potoka, da u hladnoj vodi opere krvlju natopljenu maramicu.“Kako to da si se vratio?” upitala sam ga kad mi je ponovo prišao. Uspjela sam prestati plakati,

ali još uvijek sam se tresla, pa sam se jače ogrnula ogrtačem.“Zahvaljujući Alecu MacMahonu”, odvratio je s osmijehom. “Zamolio sam ga da pripazi na tebe

dok me ne bude. Kad su seljani ugrabili tebe i gospođu Duncan, jahao je cijelu noć i cijeli sljedećidan da me nađe. A onda sam ja jahao kao sam vrag u povratku. Bože, Donas je dobar konj.” Sodobravanjem je podigao pogled prema Donasu, koji je stajao svezan za drvo na vrhu obale, a mokramu je dlaka sjala poput bakra.

“Moram ga premjestiti”, zamišljeno je rekao. “Ne vjerujem da će nas itko slijediti, ali nismo bašdaleko od Cranesmuira. Jesi li sada u stanju hodati?”

S izvjesnim sam ga naporom slijedila uz strmu kosinu. Kamenčići su mi se kotrljali podstopalima, a paprat i trnje hvatali za košulju. Blizu vrha kosine bio je šumarak mladih joha, tako gustonačičkanih da su se niže grane međusobno isprepletale i oblikovale zeleni krov iznad paprati. Jamieje gurnuo grane dovoljno daleko da puzeći uđem u uski prostor, a onda je ispred ulaza pažljivoponovno složio slomljenu paprat. Odmaknuo se korak natrag i kritički pogledao skrovište, a zatim sazadovoljstvom kimnuo glavom.

“Da, ovo je dobro. Ovdje te nitko neće pronaći.” Pošao je, a onda se opet okrenuo meni. “Akomožeš, pokušaj odspavati i nemoj se brinuti ako se odmah ne vratim. Na povratku ću malo loviti;nemamo hrane, a nisam želio privlačiti pažnju zaustavljajući se na nekom imanju. Navuci tartan prekoglave. Neka ti prekrije košulju, jer bjelina se daleko vidi.”

Hrana mi se činila nevažnom; činilo mi se da više nikad neću jesti. Ali spavanje je bilo neštodrugo. Još uvijek su me boljela leđa i ruke, a rane od užeta na zapešćima još uvijek su bile svježe.Osjećala sam rane i masnice po čitavom tijelu; ali iscrpljena od straha, bolova i umora, zaspala samgotovo odmah, dok se jedak miris paprati dizao oko mene poput tamjana.

Kad sam se probudila, nešto me zgrabilo za stopalo. Uplašeno sam se uspravila i udarila glavomu elastično granje iznad sebe. Zasuo me val lišća i pruća, pa sam stala divlje mahati rukama kako bihrasplela kosu iz raspucanih grančica. Izgrebena, raskuštrana i iznervirana, ispuzala sam iz skrovišta iugledala Jamieja kako čuči u blizini i veselo promatra moj izlazak. Sunce na zalasku spustilo se ispodruba potoka, ostavljajući stjenoviti kanjon u sjeni. Miris pečenog mesa širio se s male vatre izmeđukamenja blizu potoka, gdje su se dva zeca pekla na improviziranom ražnju od zašiljenih zelenihštapova.

Jamie mi je pružio ruku da mi pomogne sići kosinom. Ja sam je ponosno odbila i dostojanstvenose spustila sama, spotaknuvši se samo jedanput o rub ogrtača koji se vukao po tlu. Više nisamosjećala mučninu, pa sam se halapljivo bacila na meso.

“Poslije večere otići ćemo u šumu, Saskinjo”, rekao je Jamie i otkinuo komad zeca. “Ne želimspavati pokraj potoka; zbog buke vode ne mogu čuti dolazi li tko.”

Nismo mnogo razgovarali dok smo jeli, oboje potišteni zbog jutrošnjih užasnih događaja isjećanja na ono što smo ostavili za sobom. Mene je prožela duboka tuga, jer nisam izgubila samo

priliku da doznam nešto više o razlozima svoje nazočnosti ovdje, nego i prijateljicu. Jedinuprijateljicu. Često sam dvojila oko Geilienih motiva, ali nisam nimalo dvojila da mi je jutros spasilaživot. Znajući da je u bezizglednom položaju, učinila je sve što je bilo u njenoj moći ne bi li mipružila priliku da pobjegnem. Gotovo nevidljiva na dnevnoj svjetlosti, vatra je postala sjajnija dok jemrak padao na potok. Pogledala sam u plamen i ugledala hrskavu kožu i potamnjele kosti zečeva naražnju. Jedna kapljica krvi pala je u vatru sa slomljene kosti, zašištala i nestala. Iznenada mi jekomad mesa zapeo u grlu. Žurno sam odložila meso, okrenula se u stranu i povratila.

Još uvijek ne razgovarajući mnogo, otišli smo od potoka i pronašli udobno mjesto pokraj jednogproplanka u šumi. Okruživali su nas valoviti brežuljci, ali Jamie je odabrao visoko mjesto, s dobrimpogledom na cestu koja vodi iz sela. Sumrak je načas pojačao sve boje krajolika, osvjetljavajućizemlju draguljima; sjajni smaragd u grmlju vrijeska, dražesni sjenoviti ametist među korijenjemvrijeska i plamteći rubini crvenih bobica na načičkanim oskorušama na bregovima. Bobice oskorušeštite od vještičjih čarolija. U daljini, obris dvorca Leoch još uvijek se vidio u podnožju Ben Adena.Brzo je izblijedio kad je svjetlost nestala.

Jamie je zapalio vatru na zaklonjenom mjestu i sjeo uz nju. Kiša se pretvorila u blagu kišicu kojaje zamaglila zrak i ukrasila mi trepavice duginim bojama kad sam pogledala u plamen.

Jamie je dugo sjedio buljeći u vatru. Napokon me pogledao, s rukama oko koljena.“Rekao sam ti da te nikad neću ispitivati o stvarima koje mi ne želiš reći. Ni sada te ne bih pitao,

ali moram, i radi tvoje i radi moje sigurnosti.” Nesigurno je zastao.“Claire, ako prije nisi bila iskrena prema meni, budi sada, jer ja moram znati istinu. Claire, jesi li

ti vještica?”Zabuljila sam se u njega. “Vještica? Nije... nije moguće da me to ozbiljno pitaš?” Pomislila sam

da se zacijelo šali, ali mislio je ozbiljno.Uhvatio me za ramena, čvrsto stisnuo i zabuljio mi se u oči kao da će me tako natjerati da mu

odgovorim.“Moram te to pitati, Claire! A ti mi moraš odgovoriti!”“Što ako jesam?” upitala sam kroz suhe usne. “Da si vjerovao da sam vještica, bi li se borio za

mene?”“Otišao bih s tobom na lomaču”, odgovorio je divljim glasom. “A ako moram, i u pakao. Ali,

neka se Isus Krist smiluje mojoj i tvojoj duši, reci mi istinu!”Napetost cijele situacije napokon me dostigla. Otrgla sam se iz njegova stiska i potrčala

proplankom. Ne daleko, samo do ruba drveća; nisam mogla podnijeti da ostanem na otvorenomprostoru. Uhvatila sam se zajedno stablo, zagrlila ga i čvrsto zarila prste u koru. Pritisnula sam licena deblo i počela se histerično smijati.

Jamiejevo blijedo i šokirano lice provirilo je s druge strane drveta. Nejasno svjesna da mojsmijeh zacijelo zvuči kao kokodakanje, uložila sam veliki napor i prestala. Teško dišući, načas samse zagledala u njega.

“Da”, rekla sam povlačeći se, još uvijek zadihana od neobuzdana smijeha. “Da, ja sam vještica!Ti to ne možeš drukčije shvatiti. Premda nikad nisam preboljela velike boginje, mogu proći kroz sobupunu umirućih ljudi a da se ne zarazim. Mogu njegovati bolesne, udisati njihov dah i dodirivati imtijela a da ne obolim. Ne mogu dobiti ni koleru ni tetanus ni difteriju. A ti moraš misliti da je točarolija zato što nikad nisi čuo za cijepljenje, a ne postoji drugi način da to sebi objasniš.“

“Stvari koje znam...” Prestala sam se povlačiti i stala na mjestu, teško dišući, pokušavajući sekontrolirati. “Znam za Jonathana Randalla zato što sam čula priče o njemu. Znam kad se rodio i znamkad će umrijeti, znam što je učinio i što će učiniti, znam za Sandringhama zato... zato što mi je Frankpričao o njemu. A on je znao za Randalla zato što... zato što... o, Bože!” Obuzela me mučnina, pa samsklopila oči kako ne bih morala gledati kako mi se zvijezde vrte iznad glave.

“A Colum... on vjeruje da sam vještica zato što sam shvatila da mu Hamish nije sin. Ja znam daon... ne može imati djece. Ali on je mislio da... da ja znam tko je Hamishov pravi otac... ja sampomislila da si to možda ti, ali onda sam shvatila da to nije moguće i...” Govorila sam sve brže ibrže, pokušavajući zvukom vlastita glasa odagnati vrtoglavicu.

“Sve što sam ti ikad rekla o sebi istina je”, rekla sam, mahnito kimajući glavom kao dapokušavam i samu sebe uvjeriti u to. “Sve. Nemam ni rođaka ni prošlosti, zato što se još nisamrodila.”

“Znaš li kad sam se rodila?” upitala sam podigavši pogled, svjesna da mi je kosa raskuštrana aoči razrogačene, ali ne mareći za to. “Dvadeseti listopada, godine gospodnje tisuću devetstoosamnaeste. Čuješ li me?” Sada sam već vikala, a on je polako kimnuo glavom.

“Čujem te”, tiho je odgovorio.“Da, čuješ me!” viknula sam. “I misliš da sam potpuno luda. Zar ne? Priznaj! To ti misliš. Moraš

tako misliti, nema drugog načina da sebi objasniš mene. Ne možeš mi vjerovati, ne možeš se usuditida mi vjeruješ. Oh, Jamie...” Osjetila sam da mi se lice počinje grčiti. Cijelo ovo vrijeme provelasam skrivajući istinu, znajući da je nikome ne mogu reći, a sada sam shvatila da je mogu reći Jamieju,svom voljenom suprugu, čovjeku kojem vjerujem više nego ikome, a da mi ni on neće - da mi ne možepovjerovati.

“To su bili kamenovi - vilinski brijeg. Uspravni kamenovi. Merlinovi kamenovi. Odatle samdošla.” Teško dišući, napola jecajući, svake sam sekunde postajala sve smušenija. “Jednom, alizapravo je to dvjesto godina. Priče uvijek govore o dvjesto godina... Ali u pričama, ljudi se uvijekuspiju vratiti. A ja to nisam mogla.” Okrenula sam se u stranu, glavinjajući, tražeći podršku.Strovalila sam se na stijenu, pogrbila ramena i zagnjurila lice u ruke. U šumarku je nastala dugatišina. Potrajala je dovoljno dugo da male ptice povrate hrabrost i opet počnu pjevati, dozivajući setankim i visokim cvrkutanjem dok su lovile posljednje insekte ljeta.

Napokon sam podigla pogled, pomislivši da je Jamie možda naprosto ustao i otišao, shrvanmojim otkrićima. Ali on je još uvijek bio pokraj mene, još uvijek je sjedio s rukama oko koljena,pognute glave kao da razmišlja.

Dlake na njegovim rukama sjale su, krute kao bakrene žice na svjetlosti vatre. Shvatila sam dastoje uspravno, poput oštrih dlaka psa. On me se boji.

“Jamie”, rekla sam mu, osjećajući da će mi srce pući od potpune osamljenosti. “Oh, Jamie.”Sjela sam i sklupčala se u loptu, pokušavajući se omotati oko srži svoje boli. Ništa više nije bilo

važno, pa sam jecala iz srca.Stavio je ruke na moja ramena i uspravio me, dovoljno da bih mu vidjela lice. Kroz koprenu suza,

na licu sam mu ugledala izraz kakav je imao u borbi, izraz borbe koja je prešla točku napetosti ipretvorila se u hladnu sigurnost.

“Vjerujem ti”, rekao mi je čvrstim glasom. “Ništa ne razumijem - još ne - ali vjerujem ti. Claire,ja ti vjerujem! Slušaj me! Postoji istina između nas, između tebe i mene, i što god da mi kažeš, ja ću ti

povjerovati.” Blago me prodrmao.“Nije važno o čemu govoriš. Važno je da si mi to rekla, a to je za sada dovoljno. Opusti se, mo

duinne. Spusti glavu i odmori se. Ostatak priče ispričat ćeš mi poslije. A ja ću ti vjerovati.”Još uvijek sam jecala, nesposobna da shvatim što mi govori. Opirala sam se i pokušavala se

otrgnuti od njega, ali on me podigao u naručje, čvrsto me privio uza se i gurnuo mi glavu u naboresvog ogrtača, stalno ponavljajući: “Vjerujem ti.”

Iz čiste iznemoglosti, napokon sam se dovoljno smirila da podignem pogled i da mu kažem: “Aline možeš mi vjerovati.”

Nasmiješio se. Usta su mu malo zadrhtala, ali ipak se nasmiješio.“Nemoj mi govoriti što ne mogu učiniti, Saskinjo.” Načas je zastao, a onda me znatiželjno upitao:

“Koliko imaš godina? Nikad mi nije palo na pamet da te to zapitam.”Pitanje mi se učinilo tako besmislenim da sam načas morala razmisliti.“Dvadeset sedam... ili možda dvadeset osam”, dodala sam. To ga je malo zbunilo. S dvadeset

osam godina, žene u ovom vremenu obično su na pragu srednjih godina.“Oh”, rekao je i duboko uzdahnuo. “Mislio sam da si mojih godina - ili mlađa.”Nije se micao, a onda je spustio pogled i blijedo se nasmiješio. “Sretan ti rođendan, Saskinjo”,

rekao je.To me posve iznenadilo. Kratko sam se zabuljila u njega. “Što?” napokon sam uspjela upitati.“Poželio sam ti sretan rođendan. Danas je dvadeseti listopada.”“Doista?” glupavo sam upitala. “Izgubila sam osjećaj za vrijeme.” Opet sam se počela tresti, od

hladnoće i šoka, a i od siline svojih riječi. Privukao me sebi i zagrlio. Spustio mi je glavu na svojaprsa i krupnim me šakama lagano milovao po kosi. Opet sam počela plakati, ovoga puta od olakšanja.U mom stanju uznemirenosti činilo mi se logičnim da će, ako zna moju pravu dob i još uvijek me želi,sve biti u redu.

Zatim me Jamie podigao u naručje i pažljivo odnio do vatre, gdje je bio odložio sedlo. Sjeo je,naslonio se na sedlo, i držao me u zagrljaju, lagano i blizu.

Nakon duge šutnje, napokon je progovorio.“U redu. Ispričaj mi sada.”I tako sam mu ispričala. Ispričala sam mu sve, isprekidano ali suvislo. Bila sam omamljena od

iscrpljenosti, ali zadovoljna poput zeca koji je uspio pobjeći lisici i pronašao privremeno skloništepod otpalom granom. Nije to spas, ali barem je odgoda. I ispričala sam mu o Franku.

“Frank”, tiho je rekao. “Znači da on ipak nije mrtav.”“Još se nije ni rodio.” Osjetila sam još jedan mali val histerije u utrobi, ali uspjela sam ga

suzbiti. “A nisam ni ja.”Pomilovao me je po leđima i tapšao me dok nisam zašutjela, ispuštajući one svoje sitne gelske

zvukove mrmljanja.“Kad sam te izbavio iz Randallovih šapa u Fort Williamu”, iznenada je rekao, “pokušavala si se

vratiti. Vratiti do kamenova. I... vratiti se Franku. Zato si napustila šumarak.”“Da.”

“A ja sam te zbog toga istukao.” Glas mu je bio tih od žaljenja.“Ti to nisi mogao znati. A ja ti nisam mogla reći.” Počela me obuzimati jaka pospanost.“Ne, pretpostavljam da nisi.” Povukao je ogrtač jače oko mene i nježno mi ga skupio oko ramena.

“Spavaj sada, mo duinne. Ja sam uz tebe, nitko te neće ozlijediti.”Zagnjurila sam glavu u toplu udubinu njegova ramena i dopustila svom umornom duhu da potone

kroz slojeve ništavila. Prisilila sam se da izronim na površinu tek toliko da ga upitam: “Vjeruješ li midoista, Jamie?”

Uzdahnuo je i žalosno se nasmiješio.“Da, vjerujem ti, Saskinjo. Ali bilo bi mi mnogo lakše da si obična vještica.”

Spavala sam kao zaklana i probudila se neko vrijeme poslije svitanja s groznom glavoboljom iukočenošću u svakom mišiću. Jamie je imao nekoliko šaka zobi u maloj kesi u svojoj kožnatoj torbici,pa me natjerao da pojedem drammach - zob pomiješanu s hladnom vodom. Hrana mi je zastajala ugrlu, ali prisilila sam se da je gutam.

Jamie je bio strpljiv i nježan sa mnom, ali je malo govorio. Poslije doručka, brzo je raspremiomali logor i osedlao Donasa.

Otupjela od šoka zbog nedavnih događaja, nisam ga čak ni pitala kamo idemo. Jašući iza njega,zadovoljila sam se time da odmaram glavu na širokoj kosini njegovih leđa, osjećajući kako mekretanje konja uljuljkuje u trans bez misli.

Spustili smo se s brežuljaka u blizini Loch Madocha, idući kroz svježu jutarnju maglu do rubamirne sive površine. Divlje patke počele su se dizati iz trstike u nepravilnim jatima, kružeći okomočvara, gačući i budeći kasne spavače ispod sebe. Za razliku od njih, jedno disciplinirano jatogusaka proletjelo je iznad nas, s uzvicima čemera i tuge.

Siva magla digla se drugog dana oko podneva, a slabo sunce osvijetlilo je livade pune žute klekei žutilovke. Nekoliko milja iza jezera, izbili smo na usku cestu i krenuli na sjeverozapad. Taj nas jeput odveo opet uzbrdo, na blage brežuljke koji su postupno ustupili mjesto granitnim hridinama iliticama. Usput nismo sreli mnogo putnika, a kad god bismo začuli topot kopita ispred sebe, opreznobismo skrenuli u grmlje pokraj staze.

Vegetacija se pretvorila u borovu šumu. Duboko sam disala, uživajući u oštrom, smolastom zraku,premda je prema sumraku postajalo svježe. Zaustavili smo se da prenoćimo na maloj čistini udaljenojod staze. Skupili smo hrpu borovih iglica i pokrivača, nalik na gnijezdo, stisnuli se jedno uz drugo danam bude toplo i pokrili se Jamiejevim ogrtačem od pleda i pokrivačem.

Jamie me probudio u neko doba noći, pa smo vodili ljubav, polako i nježno, bez riječi. Gledalasam svjetlucanje zvijezda kroz rešetku crnih grana iznad naših glava, i opet zaspala dok je Jamiejevougodno toplo tijelo još uvijek ležalo na meni.

Jamie je ujutro izgledao vedrije, ili barem mirnije, kao da je donio neku tešku odluku. Obećao mije vrući čaj za večeru, što je bila mala utjeha na hladnom zraku. Pospano sam pošla za njim natrag nastazu, otresajući borove iglice i sićušne paukove sa suknje. Uska staza pretvorila se tijekomdopodneva u jedva vidljivi trag koji je vodio kroz suhu travu i krivudao oko većih stijena.

Pospano sam uživala u sve toplijem suncu, pa nisam obraćala veliku pažnju na okolinu, a ondasam iznenada ugledala poznatu formaciju stijena i prenula se iz obamrlosti. Znala sam gdje se

nalazimo. I zašto.“Jamie!”Okrenuo se na moj uzvik.“Nisi znala?” znatiželjno me upitao.“Da idemo ovamo? Ne, naravno da nisam.” Obuzela me lagana mučnina. Brežuljak Craig na Dun

nije bio udaljen više od jedne milje; kroz posljednje ostatke jutarnje magle mogla sam vidjeti njegovgrbavi obris.

S mukom sam gutnula. Gotovo šest mjeseci trudila sam se doći do ovog mjesta. A sada, kad samnapokon bila ovdje, poželjela sam da sam bilo gdje drugdje. Uspravni kamenovi na vrhu brijega nisuse mogli vidjeti iz podnožja, ali učinilo mi se da zrače nekim suptilnim užasom koji me pokušavadoseći.

Dobrano ispod vrha, tlo je postalo previše nesigurno za Donasa. Sjahali smo, svezali ga za niskibor i nastavili pješice.

Dahtala sam i znojila se kad smo došli do granitne izbočine; Jamie nije pokazivao znakoveumora, osim blagog crvenila koje mu se dizalo iza košulje na šiji. Bilo je tiho ovdje iznad borova, alikroz pukotine stijena blago je zavijao uporan vjetar. Lastavice su projurile pokraj izbočine i naglo seuzdigle na zračnim strujama u lovu na insekte, spuštajući se poput bombardera za obrušavanje, sraširenim tankim krilima.

Jamie me uhvatio za ruku da me povuče posljednji korak na široku ravnu izbočinu podnoraskoljene stijene. Nije ju ispustio, nego me povukao sebi i pažljivo pogledao, kao da se trudizapamtiti moje crte lica. “Zašto...?” zadihano sam počela.

“To je tvoje mjesto”, rekao mi je grubim glasom. “Zar ne?”“Da.” Buljila sam u kameni krug kao da sam hipnotizirana. “Izgleda isto.”Jamie me slijedio u krug. Uhvativši me za ruku, čvrsto je odmarširao do raskoljenog kamena.“Je li to ta stijena?” htio je znati.“Da.” Pokušala sam se odmaknuti. “Pazi! Nemoj joj prići preblizu.” Pogledao je prvo mene pa

onda stijenu, očito skeptičan. A možda je na to imao i pravo. Iznenada me obuzela sumnja u istinitostvlastite priče.

“Ja... ja ne znam ništa o njoj... Možda se... što god to bilo, zatvorilo za mnom. Možda djelujesamo u određeno doba godine. Kad sam posljednji put prošla kroz njega, bilo je blizu Beltana.”

Jamie je pogledao preko ramena u sunce, plosnati disk koji je visio iza tanke zavjese oblaka nasredini neba.

“Sada je gotovo Samhain”, rekao je. “Večer Svih svetih. Čini se prikladno, zar ne?” Unatoč šali,nehotice je zadrhtao. “Što si učinila kad si... prošla skroz?”

Pokušala sam se sjetiti. Obuzela me ledena hladnoća, pa sam gurnula ruke pod pazuha.“Hodala sam oko kruga i gledala razne stvari. Doduše, nasumce, bez ikakva obrasca. A onda sam

prišla raskoljenom kamenu i začula zujanje, kao da su pčele...”Uto sam ponovo začula isti zvuk. Ustuknula sam kao da sam začula čegrtanje zmije.“Još uvijek je ovdje!” Panično sam se povukla i zagrlila Jamieja, ali on me blijeda lica odlučno

odgurnuo i opet okrenuo prema stijeni.

“A što se onda dogodilo?” Jak vjetar bio mi je oštar u uhu, ali njegov glas bio je još oštriji.“Spustila sam ruku na kamen.”“Učini to, onda.” Gurnuo me bliže kamenu, a kad nisam odgovorila, zgrabio me za zapešće i

čvrsto mi spustio ruku na šarenu površinu.Kaos je posegnuo i povukao me u sebe.Sunce mi se napokon prestalo vrtjeti u očima, a vrisak mi je izblijedio u ušima. Čula sam još

jedan uporan zvuk, Jamieja kako me doziva.Bilo mi je previše mučno da se uspravim ili otvorim oči, ali slabašno sam mahnula rukom da mu

dam do znanja da sam još uvijek živa.“Dobro mi je”, rekla sam.“Je li ti doista dobro? O, Bože, Claire!” Zatim me privio na grudi i čvrsto stegnuo. “Isuse, Claire!

Već sam pomislio da si sigurno mrtva. Po... počela si od... odlaziti, nekako. Imala si grozan izraz nalicu, kao da si nasmrt uplašena. Ja... ja sam te povukao od kamena. Ja sam te zaustavio. Nisam tosmio učiniti - oprosti mi, curo.”

Sada sam već dovoljno otvorila oči da mogu vidjeti iznad sebe njegovo šokirano i uplašeno lice.“Sve je u redu.” Još uvijek sam govorila s mukom, osjećajući se tromo i dezorijentirano, ali

stvari su postajale jasnije. Pokušala sam se nasmiješiti, ali nisam osjetila ništa više od trzaja.“Sada barem... znamo... da još uvijek djeluje.”“Oh, Bože! Da, djeluje.” Pogledao je kamen sa strahom i mržnjom.Otišao je od mene da namoči rupčić u lokvu kišnice u jednom udubljenju u stijeni. Ovlažio mi je

lice, još uvijek mrmljajući isprike i tješeći me. Napokon sam skupila dovoljno snage da sepridignem.

“Ipak mi nisi vjerovao, zar ne?” Koliko god bila omamljena, osjećala sam se pobjedonosno. “Aliistina je.”

“Da, istina je.” Sjeo je do mene i nekoliko minuta buljio u kamen. Ja sam protrljala lice mokromkrpom, još uvijek osjećajući slabost i vrtoglavicu. Jamie je iznenada skočio na noge, otišao dokamena i pritisnuo dlan na nj.

Ništa se nije dogodilo. Nakon nekoliko minuta slegnuo je ramenima i vratio se do mene.“Možda djeluje samo na žene”, nerazgovijetno sam rekla. “U legendama se uvijek govori o

ženama. Ili možda djeluje samo na mene.”“Pa, na mene ne djeluje”, odvratio je. “Ali bolje budimo sigurni.”“Jamie! Pazi se!” povikala sam, ali bezuspješno. Odmarširao je do kamena i opet ga pljusnuo,

bacio se na njega, prošao kroz procjep i opet natrag, ali on je ostao samo kameni monolit. Što semene tiče, zadrhtala sam pri pomisli da se još jedanput približim tim vratima ludila.

A ipak. A ipak, kad sam ovoga puta počela ulaziti u oblast kaosa, pomislila sam na Franka. Iosjetila ga, u to sam bila sigurna. Negdje u praznini ugledala sam sićušni trag svjetlosti, a on je bio unjemu. Bila sam sigurna u to. A bila sam sigurna i u to da sam vidjela još jednu točku svjetlosti, kojaje sada još uvijek sjedila do mene i buljila u kamen, obraza sjajnih od znoja unatoč svježini dana.

Naposljetku se okrenuo prema meni i uhvatio me za obje ruke. Prinio ih je usnama i svakupoljubio.

“Moja damo”, rekao mi je nježnim glasom. “Moja... Claire. Nema smisla čekati, sada te moramnapustiti.”

Usne su mi bile previše obamrle da bih govorila, ali kao i obično, izraz na mom licu mora da jebilo lako pročitati.

“Claire”, rekao je ozbiljno, “na drugoj strani te... te stvari... leži tvoje vlastito doba. Tamo imašdom, svoje mjesto. Stvari na koje si navikla. I... i Franka.”

“Da”, rekla sam. “I Franka.”Jamie me uhvatio za ramena, povukao na noge i nježno me prodrmao u smjernoj molbi.“Na ovoj strani nema ničega za tebe, curo! Ničega osim nasilja i opasnosti. Idi!” Okrenuo me

prema kamenom krugu i lagano gurnuo. Ja sam se okrenula prema njemu i uhvatila ga za ruke.“Zar ovdje doista nema ničega za mene, Jamie?” Gledala sam ga ravno u oči, ne dopuštajući mu

da se okrene od mene.Nježno se izvukao iz mog stiska ne odgovorivši i povukao se, pretvorivši se iznenada u lik iz

drugog vremena, prikazan na reljefu kako stoji pred bregovima u magli, a život na njegovu licupretvorio se u igru sjena na kamenu, kao da je spljošten pod slojevima boje, umjetnikovo prisjećanjena zaboravljena mjesta i strasti pretvorene u prašinu.

Pogledala sam ga u oči, pune boli i čežnje; opet se pretvorio u čovjeka od krvi i mesa, stvarnog ineposrednog, u ljubavnika, u muža, u muškarca.

Tjeskoba koju sam osjećala mora da mi se odražavala na licu, jer on je oklijevao, a onda seokrenuo prema istoku i pokazao niz obronak. “Vidiš li iza onog malog hrastovog šumarka dolje?Otprilike na pola puta.”

Ugledala sam šumarak, i vidjela sam što mi pokazuje, napola uništenu poljodjelčevu kolibu,napuštenu na ukletom brijegu.

“Otići ću u tu kuću i ostat ću tamo do večeri. Da budem siguran - da budem siguran da nisi uopasnosti.” Pogledao me, ali nije se pomaknuo da me dodirne. Sklopio je oči, kao da više ne možepodnijeti da me gleda.

“Zbogom”, rekao je i okrenuo se da pođe.Gledala sam ga, omamljena, a onda sam se sjetila. Postoji nešto što mu moram reći. Dozvala sam

ga.“Jamie!”Zaustavio se i načas ostao nepomično stajati, boreći se da zadobije kontrolu nad izrazom lica.

Kad se okrenuo prema meni, lice mu je bilo blijedo i napeto, a usne bez krvi.“Da?”“Ima nešto... hoću reći, moram ti nešto reći prije... prije nego što odem.”Nakratko je zatvorio oči, učinilo mi se da se zaljuljao, ali možda mu je to samo vjetar zanjihao

kilt.“To nije potrebno”, rekao je. “Ne. Idi samo, curo. Ne smiješ se zadržavati. Idi.” Krenuo je da

ode, ali ja sam ga zgrabila za rukave.“Jamie, slušaj me! Moraš!” Bespomoćno je zatresao glavom i podigao ruku kao da će me

odgurnuti.

“Claire... ne. Ne mogu.” Vjetar mu je ovlažio oči.“Moram ti reći nešto o ustanku”, žurno sam rekla i zatresla mu ruku. “Jamie, slušaj. Princ Charlie

- njegova vojska. Colum je u pravu! Čuješ me? Colum je u pravu, a ne Dougal.”“Ha? Kako to misliš, curo?” Sada me pozorno slušao. Otro je rukavima lice i pogledao me

budnim i jasnim očima. Vjetar mi je zavijao u ušima.“Princ Charlie. Doći će do ustanka, Dougal ima pravo u vezi s tim, ali neće uspjeti. Vojska princa

Charlieja neko će vrijeme imati uspjeha, ali završit će pokoljem. Kod Cullodena, tamo će svezavršiti. Kla... klanovi...” U glavi sam vidjela kamenove klanova, sive kamenove koji će ležatirazbacani po polju, svaki kamen s imenom klana kojem su pripadali zaklani muškarci koji leže ispodnjega. Udahnula sam i uhvatila ga za ruku kako bih se smirila. Ruka mu je bila hladna kao da pripadalešu. Zadrhtala sam i sklopila oči da se usredotočim na ono što sam mu govorila.

“Gorštaci - svi klanovi koji stanu na stranu princa Charlieja - bit će uništeni. Stotine i stotinepripadnika klanova umrijet će kod Cullodena, a oni koji prežive bit će lovljeni i ubijeni. Klanovi ćebiti uništeni... i više se nikad neće oporaviti. Ne u tvoje vrijeme - čak ni u moje.”

Otvorila sam oči i shvatila da bulji u mene, bezizražajna lica.“Jamie, nemoj se upletati u to!” stala sam ga preklinjati. “Ne daj svojim ljudima da se umiješaju u

to, ali za ime Boga... Jamie, ako...” Prekinula sam. Htjela sam reći: “Jamie, ako me voliš.” Ali nisammogla. Izgubit ću ga zauvijek, pa ako mu do sada nisam mogla govoriti o ljubavi, ne mogu to ni sada.

“Nemoj otići u Francusku”, rekla sam mu tiho. “Otiđi u Ameriku, u Španjolsku ili u Italiju. Ali,radi onih koji te vole, Jamie, nemoj kročiti nogom na polje kod Cullodena.”

I dalje je buljio u mene, pa sam se zapitala je li me uopće čuo.“Jamie? Jesi li me čuo? Jesi li shvatio?”Trenutak poslije, omamljeno je kimnuo glavom.“Da”, tiho je odgovorio, tako tiho da sam ga jedva čula kroz zavijanje vjetra. “Da, čuo sam te.”

Ispustio mi je ruku.“Neka te Bog čuva... mo duinne.”Spustio se s izbočine i zaputio niz strmi obronak, oslanjajući se stopalima na busenje trave,

hvatajući se za grane kako bi održao ravnotežu, ne osvrćući se. Gledala sam za njim sve dok nijenestao u hrastovu šumarku, hodajući polako, poput ranjena čovjeka, koji zna da ne smije stati, aliosjeća da mu životna snaga polako otječe kroz prste kojima stišće ranu.

Koljena su mi klecala. Polako sam sjela na granitnu izbočinu i prekrižila noge, gledajućilastavice. U podnožju, jedva sam mogla vidjeti krov kolibe u kojoj se sada nalazila moja prošlost. Izamene dizao se raskoljeni kamen. I moja budućnost.

Ostala sam nepomično sjediti cijelo popodne. Pokušala sam istjerati sve osjećaje iz glave iupotrijebiti razum. Jamie je nedvojbeno imao razum na svojoj strani kad je rekao da se moram vratiti:kući, sigurnosti i Franku, pa čak i svim onim sitnim blagodatima svakodnevnog života koje su mi svremena na vrijeme jako nedostajale, poput vrućih kupki i vodovoda, da ne spominjem veće razlogekao što je odgovarajuća medicinska skrb i udobnost putovanja.

A ipak, premda bih spremno priznala neugodnosti i prave opasnosti ovog mjesta, također bihmorala priznati da sam uživala u mnogim njegovim vidovima. Putovanja su ovdje doista neudobna,ali zato nema onih golemih betonskih površina koje prekrivaju krajolik, a nema ni bučnih, smrdljivih

automobila - što su izumi koji donose razne opasnosti, podsjetila sam se. Život je ovdje mnogojednostavniji, a takvi su i ljudi. Ne manje inteligentni, ali zato mnogo neposredniji - uz nekolikočasnih iznimaka kao što je Colum ban Campbell MacKenzie, tmurno sam pomislila.

Zahvaljujući poslu strica Lamba, živjela sam u mnogim mjestima, a mnoga su bila surovija imnogo oskudnija od ovog mjesta. Lako sam se navikavala na loše uvjete i “civilizacija” mi zapravonije nedostajala kad sam bila daleko od nje, premda sam se isto tako lako navikavala na takveudobnosti kao što su električni štednjaci i bojleri. Zadrhtala sam na hladnom vjetru i stisnula ruke okotijela dok sam buljila u kamen.

Činilo se da mi razum ne pomaže mnogo. Okrenula sam se osjećajima i, zgrbivši se pred tomzadaćom, počela rekonstruirati pojedinosti svojih brakova: prvo s Frankom, a onda s Jamiejem.Jedini ishod toga bio je da sam ostala uzrujana i uplakana, a suze su mi ostavljale ledene tragove nalicu.

Pa, ako mi ni razum ni osjećaji ne mogu pomoći, može li mi pomoći dužnost? Dala sam Frankubračne zavjete, svim svojim srcem. A iste sam zavjete dala i Jamieju, s namjerom da ih prekršim čimmi se za to pruži prilika. A koje od njih ću sad prekršiti? Ostala sam sjediti dok se sunce spuštalonebom, a lastavice nestale u svojim gnijezdima.

Kad je kroz crne borove grane zasjala večernja zvijezda, zaključila sam da mi razum u ovojsituaciji ne može pomoći. Morat ću se osloniti o nešto drugo, premda nisam sigurna o što. Okrenulasam se prema raskoljenom kamenu i učinila jedan korak, pa onda još jedan, i još jedan. Zatim samstala, okrenula se i pokušala poći u drugom smjeru. Jedan korak, pa još jedan, pa onda još jedan, iprije no što sam shvatila da sam donijela odluku, prevalila sam pola puta niz obronak, čvrsto sedržeći za busenje trave, skližući se i padajući preko granitnog kamenja.

Kad sam stigla do kolibe, jedva dišući od straha da je Jamie već otišao, smirila sam se kad samugledala svezanog Donasa kako pase travu u blizini. Podigao je glavu i smrknuto me pogledao.Polako sam prišla vratima i otvorila ih.

Jamie je spavao na uskoj klupi od hrastovine u prednjoj sobi. Kao i obično, spavao je ležeći naleđima, s rukama prekriženim na trbuhu i s malo otvorenim ustima. Posljednje zrake dnevne svjetlostis prozora iza mene pretvorile su mu lice u metalnu masku; srebrni tragovi osušenih suza blistali su nazlatnoj koži, a bakrenaste čekinje brade tupo su sjale.

Načas sam ostala stajati i gledati ga, ispunjena neizrecivom nježnošću. Prišla sam mu što sammogla tiše, legla do njega na klupu i privila se uz njegovo tijelo, a on se okrenuo prema meni u snu,kao što je često činio, privukao mi leđa uz svoja prsa i gurnuo obraz u moju kosu. U polusnu, podigaoje ruku da makne moju kosu sa svog nosa; osjetila sam iznenadni trzaj kad je shvatio da ležim pokrajnjega, a onda smo izgubili ravnotežu i pali na pod, Jamie na meni.

Nisam ni najmanje sumnjala da je on čovjek od krvi i mesa. Gurnula sam koljeno u njegov trbuh izastenjala.

“Silazi! Ne mogu disati!”Umjesto toga, on je pogoršao moje stanje bez daha, temeljito me ljubeći. Privremeno sam

zanemarila nedostatak kisika u plućima, kako bih se usredotočila na važnije stvari.Dugo smo ostali ležati u zagrljaju ne progovorivši. Napokon je Jamie promrmljao, s ustima

zagnjurenim u moju kosu: “Zašto?”Poljubila sam ga u vlažne i slankaste obraze. Na rebrima sam osjećala lupanje njegova srca i

nisam željela ništa drugo nego da ostanemo tako zauvijek ležati, ne pomičući se, ne vodeći ljubav,samo udišući isti zrak.

“Drukčije nisam mogla”, odgovorila sam i pomalo uzdrmano se nasmijala. “Ne znaš kako je malonedostajalo. Vruće kupke gotovo su odnijele pobjedu.” Zatim sam zaplakala i počela se lagano tresti,zato što je izbor bio tako svjež, i zato što se moj užitak u čovjeku kojeg sam držala u rukama miješaos groznom žalošću za čovjekom kojeg nikad više neću vidjeti.

Jamie me čvrsto zagrlio i pritisnuo svom svojom težinom kao da me želi zaštititi, spasiti od togada me povuče vrisak i privlačna snaga kamenog kruga. Napokon sam ostala bez suza, pa sam ležalaiscrpljena, glave spuštene na prsa koja su me tješila. U međuvremenu se prilično smračilo, ali Jamieme još uvijek grlio, mrmljajući mi nježne riječi, kao da se obraća djetetu koje se boji mraka. Stisnulismo se jedno uz drugo, ne želeći se pomaknuti čak ni toliko da upalimo vatru ili svijeću.

Napokon je Jamie ustao i pomogao meni da ustanem, pa me odnio do klupe i sjeo na nju držećime u krilu. Vrata kolibe još uvijek su bila otvorena, i mogli smo vidjeti kako zvijezde počinju sjatinad dolinom ispod nas.

“Znaš li da svjetlosti tih zvijezda treba tisuće i tisuće godina da dođe do nas?” sneno sam gaupitala. “Zapravo, neke od zvijezda koje vidimo možda više i ne postoje, ali mi to ne znamo jer jošuvijek vidimo njihovu svjetlost.”

“Doista?” odvratio je milujući mi leđa. “Nisam to znao.”Mora da sam zaspala s glavom na njegovu ramenu, ali nakratko sam se probudila kad me nježno

spustio na improvizirani krevet od pokrivača sa sedla na podu. Legao je do mene i opet me privio uzase.

“Spusti glavu, curo”, šapnuo mi je. “Ujutro te vodim kući.”

Ustali smo neposredno prije svitanja i već se spuštali niz brijeg kad je sunce izašlo, nestrpljivi da štoprije napustimo Craigh na Dun.

“Kamo idemo, Jamie?” upitala sam ga, radosna što mogu razmišljati o budućnosti koja uključuje injega, iako sam iza sebe ostavljala posljednju priliku da se vratim čovjeku koji me jednom volio. Ilibih možda trebala reći, koji će me jednom voljeti?

Jamie je zaustavio konja i bacio pogled preko ramena. Odavde se nije mogao vidjeti zlokobnikameni krug, ali iza nas se dizao stjenoviti obronak kao da je nepristupačan, načičkan ispupčenimkamenjem i grmljem kleke. Obris trošne kolibe odavde je izgledao kao još jedan greben, kao koščatizglob koji strši iz granitne šake brijega.

“Volio bih da sam se mogao boriti s njim za tebe”, naglo je rekao i opet me pogledao. Plave očibile su tamne i iskrene.

Nasmiješila sam mu se, dirnuta njegovim riječima.“To nije tvoja borba nego moja. A ti si ionako pobijedio.” Ispružila sam ruku, a on ju je stisnuo.“Da, ali nisam to htio reći. Da sam ga pobijedio u borbi, ti ne bi morala osjećati žaljenje.” Zastao

je oklijevajući. “Ako ikad...”“To je sada prošlost”, odvratila sam čvrstim glasom. “Jučer sam razmotrila sve mogućnosti i još

uvijek sam ovdje.”“Hvala Bogu”, rekao je i nasmiješio se. “I neka ti Bog pomogne.” A onda je dodao: “Premda

nikad neću shvatiti zašto.”Stavila sam mu ruke oko struka i čvrsto se uhvatila dok se konj klizajući spuštao posljednjim

strmim obronkom.“Kvragu, zato što ne mogu živjeti bez tebe, Jamie Fraser, i to je to”, odgovorila sam. “A sad,

kamo me to vodiš?”Jamie se okrenuo u sedlu i pogledao uz obronak.“Kad smo se jučer uspinjali uza brijeg, cijeli sam se dan molio”, tiho je rekao. “Nisam se molio

da ostaneš jer nisam vjerovao da bi to bilo ispravno. Molio sam se da smognem dovoljno snage da tepustim da odeš.” Zavrtio je glavom, još uvijek odsutno gledajući uzbrdo.

“Rekao sam: ‘Bože, ako nikad u životu nisam imao hrabrosti, daj mi je sada. Daj mi dovoljnohrabrosti da ne padnem na koljena i počnem je preklinjati da ostane.’” Skrenuo je pogled s kolibe inačas me pogledao.

“To je najteža stvar koju sam ikad učinio, Saskinjo.” Okrenuo se naprijed i skrenuo konja premaistoku. Jutro je bilo neuobičajeno vedro, a rano sunce pozlatilo je sve oko nas, stvorivši tanku crtuvatre uz rub uzda, na zavijutku konjskog vrata i širokoj plohi Jamiejeva lica i ramena.

“Pretpostavljam da bih sada mogao učiniti i drugu najtežu stvar.” Blago je podbo konja i coknuojezikom. “Idemo kući, Saskinjo. U Lally-broch.”

Peti dio

Lallybroch

I

26.

Vlastelinov povratak

sprva smo bili tako sretni što smo zajedno i daleko od Leocha, da nismo mnogo razgovarali. Donasnas je bez napora mogao nositi preko ravne pustopoljine, a ja sam jahala s rukama oko Jamiejeva

struka, uživajući u micanju njegovih suncem ugrijanih mišića pod obrazom. Kakvi god da nasproblemi čekaju - a znala sam da ih je mnogo - zajedno smo. Zauvijek. I to je dovoljno.

Kad se prvi šok od sreće smekšao u sjaju druženja, ponovno smo počeli razgovarati. Isprva okrajoliku kojim smo prolazili. A onda, oprezno, o meni i o tome odakle sam došla. Moji opisimodernog života fascinirali su Jamieja, premda sam vidjela da mu većina priča zvuči poput bajki.Naročito su mu se svidjeli opisi automobila, tenkova i aviona, pa me tjerao da ih uvijek iznovaopisujem, sa što je moguće više pojedinosti. Prešutnim sporazumom, izbjegavali smo spomenutiFranka.

Kad smo odmaknuli dalje, razgovor se vratio na sadašnje vrijeme; na Columa i dvorac, a onda nalov na jelene i vojvodu.

“On je prilično simpatičan tip”, primijetio je Jamie. Kad smo došli na grublji teren, sjahao je inastavio hodajući uz konja, što nam je olakšalo razgovor.

“I ja sam stekla takav dojam”, odgovorila sam. “Ali...”“Znam, znam, čovjek se ne može previše pouzdati u vanjski dojam”, složio se. “Ipak, dobro smo

se slagali. Navečer smo zajedno sjedili uz vatru u lovačkom logoru i razgovarali. On je mnogopametniji no što izgleda i svjestan je kakav dojam stvara svojim glasom; rekao bih da se time koristikako bi pomalo izigravao budalu, dok mu mozak cijelo vrijeme radi.”

“Mmm. Toga se i bojim. Jesi li mu... rekao?”Slegnuo je ramenima. “Nešto malo. Naravno, on mi otprije zna ime, iz vremena u dvorcu.”Nasmijala sam se prisjetivši se njegovih priča o tom vremenu. “Jeste li se, ovaj, prisjećali starih

vremena?”Nasmiješio se, a jesenski povjetarac mrsio mu je kosu oko lica. “Oh, samo kratko. U jednom

trenutku zapitao me patim li još uvijek od želučanih tegoba. Zadržao sam ozbiljan izraz na licu iodgovorio mu da u pravilu ne patim, ali da upravo sada možda osjećam malo grčenje. Nasmijao se iodvratio kako se nada da to ne smeta mojoj prekrasnoj ženi.”

I ja sam se nasmijala. U ovom trenutku nije mi se činilo presudnim pitanjem što bi vojvoda mogaoučiniti ili ne učiniti. Pa ipak, jednoga bi dana mogao biti koristan.

“Ispričao sam mu nešto malo o svojoj situaciji”, nastavio je Jamie. “Da sam bjegunac od zakona ida nisam kriv za ono za što me optužuju, ali da sam imao vrlo malo prilike da to dokažem. Činilo mise da suosjeća sa mnom, ali nisam baš bio sklon da mu ispričam sve pojedinosti - a kamoli činjenicuda je za mnom raspisana tjeralica. Nisam još bio odlučio da mu se povjerim u vezi s ostalim, kad...pa, kad je stari Alec dojurio u logor kao da ga progoni sam vrag, pa smo Murtagh i ja otišli na istinačin.”

To me podsjetilo. “A gdje je Murtagh?” upitala sam ga. “Je li se vratio s tobom u Leoch?”Nadala sam se da mali gorštak nije imao problema ni s Columom ni sa stanovnicima Cranesmuira.

“Krenuo je sa mnom, ali njegov se konj nije mogao mjeriti s Donasom. Da, dobar si ti momak,Donas, mo buidheag.” Potapšao je Donasov svjetlucavi vrat, a riđan je zanjištao i nakostriješiogrivu. Jamie me pogledao i nasmiješio se.

“Ne brini ti za Murtagha. Ta se živahna ptičica zna brinuti za sebe.““Živahna ptičica? Murtagh?” Taj mi se izraz činio prilično neprimjerenim. “Mislim da ga nikad

nisam vidjela da se smiješi. Jesi li ga ti vidio?”“O, da. Barem dvaput.”“Kako ga dugo poznaješ?”“Dvadeset tri godine. On mi je krsni kum.”“Oh. E pa, to objašnjava neke stvari. Ne vjerujem da bi se on toliko trudio radi mene.”Jamie me potapšao po nozi. “Naravno da bi. Ti mu se sviđaš.”“To ću ti vjerovati na riječ.”Time smo se približili temi nedavnih događaja, pa sam duboko uzdahnula i upitala ga nešto što

sam već dugo htjela znati.“Jamie?”“Da?”“Geillis Duncan. Hoće li je... hoće li je doista spaliti na lomači?” Podigao je pogled, malo se

namrštio i kimnuo glavom. “Vjerojatno. Ali tek nakon što rodi. To te muči?”“To je jedna stvar. Jamie, pogledaj ovo!” Pokušala sam zasukati veliki rukav, ali nisam uspjela,

pa sam povukla ovratnik košulje preko ramena i pokazala mu ožiljak od cijepljenja.“Bože na nebesima”, polako je rekao kad sam mu objasnila. Oštro me pogledao. “Znači, zato... Je

li ona iz tvog vremena?”Slegnula sam ramenima. “Ne znam. Mogu reći samo to da je vjerojatno rođena poslije 1920.

godine, jer te je godine započela opća vakcinacija.” Bacila sam pogled preko ramena, ali niski oblaciskrivali su grebene koji su nas sada razdvajali od Leocha. “Pretpostavljam da nikad neću doznati...sada.”

Jamie je uhvatio Donasove uzde i skrenuo u borov šumarak uz obalu malog potoka. Uhvatio meoko struka i spustio na tlo.

“Ne tuguj za njom”, rekao mi je čvrstim glasom i zagrlio me. “Ona je pokvarena žena. Možda nijevještica, ali zato je ubojica. Ubila je muža, zar ne?”

“Da”, odgovorila sam i zadrhtala prisjetivši se zacakljenih očiju Arthura Duncana.“Premda ja još uvijek ne shvaćam zašto ga je morala ubiti”, rekao je i zbunjeno zavrtio glavom.

“Imao je novac, dobar položaj. A ne vjerujem da ju je tukao.”Pogledala sam ga s ogorčenjem i čuđenjem.“Je li to tvoja definicija dobrog muža?”“Pa... da”, odgovorio je mršteći se. “Što bi još mogla željeti?”“Što još?” Bila sam toliko zgranuta njegovim riječima da sam se načas zabuljila u njega, a onda

sam sjela u travu i prasnula u smijeh.“Što ti je smiješno? Mislio sam da govorimo o umorstvu.” Doduše, nasmiješio se i on i zagrlio

me jednom rukom.“Samo sam pomislila”, odvratila sam još uvijek malo dašćući, “ako je dobar muž po tvojoj

definiciji muškarac s novcem i položajem, koji ne tuče svoju ženu... što si onda ti?”“Aha”, rekao je i nasmiješio se. “Pa, Saskinjo, ja nikad nisam tvrdio da sam dobar muž. A nisi ni

ti. Mislim da si me nazvala ‘sadistom’, i udijelila mi još nekoliko komplimenata koje neću ponovitizbog pristojnosti. Ali ne i dobrim mužem.”

“Dobro. Znači da te neću morati otrovati cijanidom.”“Cijanidom?” Znatiželjno me pogledao. “Što je to?”“To je otrov koji je ubio Arthura Duncana. Prokleto brz i jak. Prilično je rasprostranjen u mom

vremenu, ali ne i u ovom.” Zamišljeno sam liznula usne.“Okusila sam ga na njegovim usnama, i samo taj sitni djelić bio je dovoljan da mi od njega utrne

čitavo lice. Kao što si vidio, djeluje gotovo odmah. Trebalo mi je već tada biti jasno - to o Geilie,hoću reći. Pretpostavljam da ga je napravila od razmrvljenih koštica breskve ili trešnje, premda je tozacijelo bio vraški težak posao.”

“Je li ti rekla zašto ga je ubila?”Uzdahnula sam i protrljala stopala. U borbi kod jezera izgubila sam cipele, a stopala mi nisu bila

tako tvrda kao Jamiejeva, pa sam bila sklona skupljati trnje i čičke.“To i još mnogo više. Ako u bisagama imaš išta za jelo, kako bi bilo da to izvadiš, pa ću ti

ispripovijedati sve o tome.”

Sutradan smo ušli u dolinu Broch Tuaracha. Dok smo se spuštali s brežuljaka, u daljini sam spazilaosamljenog jahača, koji se kretao otprilike u našem smjeru. Bila je to prva osoba koju sam vidjelaotkako smo napustili Cranesmuir.

Čovjek koji nam se približavao bio je debeo i dobro odjeven, sa snježnobijelim krutimovratnikom koji mu je bio na vratu iznad debelog kaputa od sivog serža, čiji su mu dugi skutiprekrivali sve osim nekoliko centimetara hlača.

Na putovanju smo proveli veći dio tjedna, spavajući na otvorenom, perući se u hladnoj, svježojvodi potoka i prilično se dobro hraneći zečevima i ribama koje je Jamie uspijevao uloviti i jestivimbiljkama i bobicama koje sam ja uspijevala pronaći. Zajedničkim naporima, hranili smo se boljenego u dvorcu, svježije i svakako raznolikije, premda pomalo nepredvidivo.

Ali ako je život na otvorenom pogodovao našoj prehrani, izgled je bio druga priča. Napravilasam žurnu inventuru našeg izgleda dok je džentlmen na konju oklijevao. Zatim se namrštio, promijeniosmjer i polako dokasao prema nama da istraži.

Jamie, koji je inzistirao da većinu puta pješaci kako bi štedio konja, izgledao je prilično jadno.Duge čarape bile su mu do koljena zamrljane crvenkastom zemljom, rezervna košulja podrapanatrnjem, a obrazi i čeljusti prekriveni tjedan dana starom, oštrom bradom.

U posljednjih mjesec dana kosa mu je narasla gotovo do ramena. Obično skupljena u rep ilisvezana uzicom oko glave, sada je slobodno padala, gusta i raskuštrana, a neuredni bakrenasti uvojcibili su puni sitnih komadića lišća i grančica. S licem koje je poprimilo tamnocrveno brončanu boju,

čizmama napuklim od hodanja, bodežom i mačem zataknutim za pojas, izgledao je kao pravi divljigorštak.

A ni ja nisam izgledala mnogo bolje. Skromno prekrivena valovima Jamiejeve najbolje košulje iostacima svoje, bosonoga i zaogrnuta Jamiejevim ogrtačem od pleda, izgledala sam kao pravaodrpanka. Zahvaljujući vlažnoj magli, bez ikakvih spona u obliku češlja ili četke, kosa mi je stršalana sve strane. I meni je kosa narasla tijekom boravka u dvorcu, pa mi je sada plovila u oblacima ikovrčama oko ramena i padala na oči kad god bi nam vjetar puhao s leđa, kao što je sada bio slučaj.

Maknula sam odlutale pramenove s očiju i promatrala oprezni dolazak džentlmena u sivom. Kadga je spazio, Jamie je zaustavio konja i pričekao da nam priđe dovoljno blizu prije no što jeprogovorio.

“To je Jock Graham”, rekao mi je, “s obližnjeg imanja Murch Nardagh.”Čovjek je zaustavio konja nekoliko metara od nas i oprezno nas promotrio. Njegove oči, s

debelim kesicama, nabrale su se i sumnjičavo počivale na Jamieju, a onda su se iznenada razrogačile.“Lallybroch?” s nevjericom je upitao.Jamie je dobroćudno kimnuo glavom, a onda je s posve neutemeljenim posjedničkim ponosom

spustio ruku na moje stegno i dodao: “I njegova gospođa.”Jock Graham otvorio je usta nekoliko centimetara, a onda ih je s izrazom zbunjena poštovanja

žurno zatvorio.“Ah... moja... gospo”, rekao je, sa zakašnjenjem podigao šešir i naklonio mi se. “Znači, idete

kući?” upitao je, trudeći se da mi ne bulji u noge, koje su ispod proreza na košulji bile gole dokoljena i zaprljane sokom od bazge.

“Da.” Jamie je bacio pogled preko ramena, prema prolazu u brežuljku, za koji mi je rekao davodi u Broch Tuarach. “Jeste li možda u posljednje vrijeme bili tamo, Jock?”

Graham je odlijepio pogled od mene i pogledao Jamieja. “Molim? O, da. Da, bio sam. Svi sudobro. Pretpostavljam da će im biti drago kad vas vide. Sretan put, Fraser.” Zatim je žurno podbokonja u rebra, okrenuo se i zaputio prema izlazu iz doline.

Dok smo ga gledali kako odlazi, stotinjak metara dalje iznenada je zastao. Okrenuo se u sedlu,uspravio se na stremenima i stavio dlanove oko usta kako bi nam nešto doviknuo. Nošen vjetrom, donas je došao slab ali razgovijetan zvuk.

“Dobro došli kući!”Zatim je nestao preko prijevoja.

Broch Tuarach znači “toranj okrenut na sjever”. S obronka obližnjeg brda, toranj po kojem je maliposjed dobio ime, nije bio ništa više no još jedan kameni humak, vrlo sličan onima koji leže upodnožju brežuljaka kojima smo putovali.

Spustili smo se uskim, stjenovitim prolazom između dviju litica, zaobilazeći izbočene stijene.Zatim je staza postala lakša, blaže se spuštala kroz polja s raštrkanim kolibama, a onda smo napokondospjeli do male vijugave staze koja je vodila do kuće.

Kuća je bila veća no što sam očekivala; zgodna gospodska dvokatnica od bijelog okrečenogkamena. Prozori su bili uokvireni prirodno sivim kamenom, a na visokom krovu s crepovima ležaloje nekoliko dimnjaka. Nekoliko manjih okrečenih kuća načičkalo se oko glavne kuće, poput pilića oko

kokoši. Stari kameni broch, smješten na maloj uzvisini prema kraju kuće, bio je otprilike petnaestmetara visok, a na vrhu je imao čunjasti krov, poput vještičina šešira, okružen s tri reda uskih prorezaza strijelce.

Prišavši bliže, iznenada smo začuli grozan štropot iz jedne od vanjskih kuća, pa se Donas uplašioi propeo. Budući da nisam baš bila vična jahanju, smjesta sam pala i nespretno sletjela na prašnjavustazu. S osjećajem za relativnu važnost stvari, Jamie je skočio da uhvati ispuštene uzde konja, a meneje ostavio da se pobrinem sama za sebe.

Kad sam napokon ustala, psi su već gotovo stigli do mene, lajući i režeći. Mom uspaničenompogledu činilo se da ih ima barem dvanaest i da svi imaju oštre iskežene zube. Začula sam Jamiejevuzvik.

“Bran! Luke! Sheas!”Psi su se klizeći zaustavili nekoliko koraka od mene, zbunjeni, a zatim stali hodati u krug i

nesigurno režati, sve dok Jamie nije opet progovorio.“Sheas, mo maise! Stanite, mali divljaci!” Poslušali su ga, a krupniji pas upitno je mahnuo

repom, prvo jedanput, pa onda još dvaput.“Claire! Dođi ovamo i preuzmi konja. On im neće dopustiti da mu se približe, a oni žele mene.

Hodaj polako, neće ti ništa.” Govorio je nehajnim tonom, da dodatno ne uznemiri ni pse ni konja. Janisam bila tako mirna, ali oprezno sam mu prišla. Kad sam preuzela uzde, Donas je trznuo glavom izakolutao očima, ali nisam bila raspoložena podnositi njegovu zlovolju, pa sam čvrsto povukla uzdenadolje i zgrabila oglav.

Donasove debele baršunaste usne povukle su se sa zuba, ali ja sam grublje trznula uzde, primaklalice velikom zlatnom oku koje me bijesno gledalo i uzvratila mu bijesnim pogledom.

“Da se nisi usudio!” upozorila sam ga. “Inače ćeš završiti kao hrana za pse, a ja neću ni prstommrdnuti da te spasim.”

Jamie je u međuvremenu počeo polako prilaziti psima s ispruženom rukom i stisnutom šakom.Ono što mi se u prvi mah učinilo velikim čoporom, zapravo se sastojalo od samo četiri psa: od malogsmećkastog terijera štakoraša, dva pjegava ovčara s ogrlicom i jednog golemog crno-smeđegčudovišta koje bi bez suvišnih pitanja moglo proći kao baskervilski pas.

To je slinavo stvorenje ispružilo vrat, deblji od mog struka, i nježno onjušilo ispružene zgloboveJamiejeve šake. Rep, debeo poput brodskog konopca, sa sve je većim oduševljenjem stao udaratinaprijed-natrag. Zatim je pas zabacio golemu glavu i radosno zalajao, a onda skočio na svoggospodara i srušio ga ravno na stazu.

“Prizor u kojem se Odisej vraća iz Trojanskog rata, a njegov ga vjerni pas prepoznaje”, rekla samDonasu, koji je kratkim frktanjem dao svoje mišljenje i o Homeru i o nedostojanstvenom izljevuemocija koji se odvijao na stazi.

Jamie se smijao, mrsio psima dlaku i povlačio ih za uši, a oni su mu svi u isti mah pokušavaliliznuti lice. Napokon ih je uspio dovoljno odgurnuti od sebe da ustane, mučeći se da ostane nanogama pred njihovim izljevima oduševljenja.

“Pa, barem je nekome drago što me vidi”, rekao je i sa smiješkom potapšao glavu jedne životinje.“Ovo je Luke...” pokazao je terijera, “a ovo su Elphin i Mars. Oni su braća i lijepi ovčari. O ovo”,nježno je spustio ruku na golemu crnu glavu koja je odmah počela zahvalno sliniti, “ovo je Bran.”

“Vjerovat ću ti na riječ”, odvratila sam i oprezno im pružila šaku da me onjuše. “Koje je onpasmine?”

“Jelenski pas.” Povukao je psa za uzdignute uši i izrecitirao:

“Tako je Fingal odabrao svoje pse:S okom poput gloginje, uhom poput lista,Prsima poput konjskih, stražnjim šapama poput srpa,I s repom daleko od glave.”

“Ako su to potrebne kvalifikacije, onda imaš pravo”, odvratila sam odmjeravajući Brana. “Da mu jerep samo malo udaljeniji od glave, mogao bi ga zajahati.”

“I jesam, kad sam bio mali - ali ne Brana nego njegova djeda Nairna.” Još je jedanput potapšaopsa, a onda se uspravio i pogledao prema kući. Uhvatio je uzde tvrdoglavog Donasa i okrenuo ganizbrdo.

“Prizor u kojem se Odisej vraća kući prerušen u prosjaka...” izrecitirao je na grčkome, očitočuvši moju prijašnju primjedbu. “A sada”, rekao je i pomalo turobno popravio ovratnik,“pretpostavljam da je došlo vrijeme da se suočim s Penelopom i njezinim proscima.”

Kad smo stigli do dvostrukih ulaznih vrata, dok su mu psi dahtali za petama, Jamie se pokolebao.“Da zakucamo?” nervozno sam ga upitala, a on me zapanjeno pogledao.“To je moj dom”, odgovorio je i otvorio vrata.Poveo me kroz kuću, ne obazirući se na nekoliko zapanjenih slugu koje smo usput sreli, kroz

predsoblje i malu blagovaonicu, u dnevnu sobu. U njoj se isticalo široko ognjište s ulaštenimokvirom. Na sunčevoj svjetlosti kasnog popodneva ovdje-ondje svjetlucali su komadi srebra i stakla.U prvi sam mah pomislila da u sobi nema nikoga, a onda sam u kutu pokraj ognjišta opazila nejasnukretnju.

Bila je niža no što sam pretpostavljala. S bratom poput Jamieja, očekivala sam da će biti baremmoje visine, možda čak i viša, ali žena pokraj vatre jedva da je imala 150 centimetara. Okrenutaleđima, posegnula je za nečim na polici porculanskog ormarića, a krajevi vrpce na haljini spuznuli sujoj gotovo do poda.

Jamie se ukipio kad ju je vidio.“Jenny”, rekao je.Žena se okrenula, pa sam na njezinu bijelom licu uspjela vidjeti obrve crne poput pera za tintu i

široke plave oči, prije no što se bacila bratu oko vrata.“Jamie!” Premda je bila sitno građena, zanjihao se kad se bacila na njega. Ruke su mu refleksno

krenule oko njezinih ramena i načas zastale u zraku, kad mu je zagnjurila lice u košulju, a onda jejednu ruku nježno spustio na stražnju stranu njezina vrata. Na licu sam mu ugledala takvu mješavinunesigurnosti i čeznutljive radosti da sam se osjetila gotovo kao uljez.

Zatim se čvršće privila uz njega i promrmljala mu nešto na gelskom. Jamiejevo se lice zgrčilo odšoka. Zgrabio ju je za ruke, odmaknuo od sebe i pogledao odozgo.

Imali su vrlo slična lica, iste čudno iskošene tamnoplave oči, iste široke jagodične kosti i istitanki, trunčicu predug, ravni nos. Ali Jamie je imao svijetlu kosu, a ona crnu, valovitu i kovrčavu,svezanu na tjemenu zelenom vrpcom.

Bila je prekrasna, s pravilnim crtama lica i glatkom bijelom kožom. Također je očigledno bila upoodmakloj trudnoći.

Jamiejeve usne postale su bijele. “Jenny”, šapnuo je vrteći glavom. “Oh, Jenny. Mo cridh.”Uto je njezinu pažnju odvukla pojava malog djeteta na vratima, pa se odmakla od brata ne

primjećujući njegovu neurednu vanjštinu. Uhvatila je malog dječaka za ruku i uvela ga u sobu,mrmljajući mu riječi ohrabrenja. On se malo povukao, gurnuo palac u usta kako bi se sigurnijeosjećao i pogledao strance preko skuta majčine haljine.

Jer ona mu je očito bila majka. Imao je istu bujnu, kovrčavu crnu kosu i ista široka ramena,premda mu lice nije bilo nalik na njezino.

“Ovo je mali Jamie”, rekla je i ponosno pogledala momčića. “A ovo je tvoj ujak Jamie, mocridh. Po njemu si dobio ime.”

“Po meni? Dala si mu ime po meni?” Jamie je izgledao kao boksač koji je upravo primio snažanudarac u trbuh. Stao se povlačiti pred majkom i djetetom sve dok se nije sudario sa stolcem istropoštao na njega kao da mu je sva snaga napustila noge. Zagnjurio je lice u ruke.

U tom trenutku njegova je sestra shvatila da nešto nije u redu. Nesigurno mu je dodirnula rame.“Jamie? Što ti je, dragi? Jesi li bolestan?”Kad ju je pogledao, primijetila sam da su mu oči pune suza.“Jesi li to baš morala učiniti, Jenny? Zar ne misliš da sam dovoljno patio zbog onoga što se

dogodilo - zbog onoga što sam dopustio da se dogodi - pa si Randallovu kopiletu dala moje ime, dame podsjeća na sramotu do kraja života?”

Jennyno lice, inače blijedo, izgubilo je sve tragove boje.“Randallovu kopiletu?” zbunjeno je ponovila. “Misliš na Johna Randalla? Britanskog satnika?”“Da, mislim na britanskog satnika. Na koga bih drugoga mislio, za ime Božje! Pretpostavljam da

ga se još uvijek sjećaš?” Jamie se u međuvremenu dovoljno pribrao da postane sarkastičan.Jenny se pažljivo zagledala u brata i sumnjičavo podigla jednu obrvu.“Jesi li posve pošandrcao, čovječe?” upitala ga je. “Ili si možda usput previše popio?”“Nisam se smio vratiti”, promrmljao je. Ustao je i pokušao proći pokraj nje a da je ne dodirne,

ali Jenny se nije dala smesti. Zgrabila ga je za ruku.“Ispravi me ako griješim, brate”, polako mu je rekla, “ali imam snažan dojam da mi želiš reći

kako sam bila drolja satnika Randalla, pa se pitam jesu li ti vrane popile mozak?”“Vrane, je li?” Jamie joj se okrenuo s ustima iskrivljenim od gorčine. “Volio bih da je tako;

radije bih ležao u grobu nego da vidim sestru u takvom stanju.” Zgrabio ju je za ramena, maloprotresao i uzviknuo: “Zašto, Jenny, zašto? Da se daš upropastiti za mene bila je dovoljna sramota dame ubije. Ali ovo...” Spustio je ruke i s gestom očajanja pokazao njezin ispupčeni trbuh, koji seoptužujuće nadimao ispod lagane izvezene haljine.

Naglo se okrenuo prema vratima. Jedna starija žena, koja je znatiželjno slušala razgovor dok jojse dječak privijao za skute, uznemireno se povukla.

“Nisam trebao dolaziti. Idem ja sad.”“Nikamo ti ne ideš, Jamie Fraser”, oštrim je glasom odvratila njegova sestra. “Ne prije no što me

poslušaš. Sjedni, pa ću ti ispričati nekoliko stvari o satniku Randallu, kad već želiš znati.”

“Ne želim znati! Ne želim to slušati!” Vidjevši da mu prilazi, naglo je otišao do prozora kojigleda u dvorište. Jenny je pošla za njim, govoreći: “Jamie...” ali on ju je grubo odgurnuo.

“Ne! Ništa mi nemoj govoriti! Kažem ti da to ne mogu podnijeti!”“Ma nemoj reći?” Jenny se zagledala u brata, koji je stajao pokraj prozora s raširenim nogama i s

rukama na prozorskoj dasci, tvrdoglavo joj okrećući leđa. Ugrizla se za usnu, a onda joj se na licupojavio proračunat izraz. Munjevito se sagnula i gurnula ruku pod njegov kilt, hitro poput zmije kojanapada.

Jamie je šokirano kriknuo i naglo se uspravio. Pokušao se okrenuti, a onda se ukipio, jer ga je onaizgleda jače stisnula.

“Postoje razumni muškarci i poslušne zvijeri”, obratila se meni s vragolastim osmijehom. “Sdrugima ništa ne možete postići ako ih ne uhvatite za jaja. E sad, ili ćeš me saslušati na civilizirannačin”, rekla je bratu, “ili ću još malo pojačati stisak. Ha?”

Sav crven u licu, Jamie je nepomično stajao i teško disao kroz stisnute zube. “Slušat ću”, rekaoje, “a onda ću ti slomiti taj tvoj mali vrat, Janet! Pusti me!”

Čim ga je poslušala, okrenuo se prema njoj.“Kog vraga misliš da radiš?” oštro ju je upitao. “Pokušavaš me poniziti pred mojom ženom?” Ali

Jenny se nije dala smesti njegovim ogorčenjem. Zanjihala se na petama i podrugljivo pogledala svogbrata i mene.

“Pa, ako ti je ovo žena, vjerojatno bolje poznaje tvoja jaja nego ja. Ja ih nisam vidjela otkako sidovoljno odrastao da se sam pereš. U međuvremenu su malo porasla, ne?”

Jamiejevo lice prošlo je kroz nekoliko uznemirujućih preobrazbi, dok su se diktati civiliziranogponašanja borili s primitivnim porivima mlađeg brata da opali sestru po glavi. Naposljetku jepobijedila civiliziranost, pa je, sa svim preostalim dostojanstvom, procijedio kroza zube: “Pusti timoja jaja na miru! A onda mi ispričaj o Randallu, jer se očito nećeš smiriti dok mi to ne kažeš. Recimi zašto nisi poslušala moje naredbe i umjesto toga odlučila osramotiti svoju porodicu i sebe.”

Jenny je stavila ruke na bokove i uspravila se koliko je mogla, spremna za borbu. Premda je težeod njega gubila živce, nedvojbeno ih je ipak gubila.

“Oh, nisam poslušala tvoje naredbe, je li? To te muči, Jamie, zar ne? Ti uvijek sve najbolje znaš,a svima nama najpametnije je da te slušamo, inače ćemo sigurno nagrabusiti.” Bijesno se stresla. “Dasam te onoga dana poslušala, Englezi bi te ubili u dvorištu, oca bi objesili ili zatvorili zbog ubojstvaRandalla, a imanje bi pripalo britanskoj kruni. Da i ne spominjemo što bi se dogodilo meni. Ja bihostala bez doma i obitelji, pa bih morala prositi po sporednim cestama da preživim.”

Jamie sada više uopće nije bio blijed nego crven od bijesa.“Da, i zato si se radije prodala nego da moraš prositi! Prije bih se ugušio u lokvi vlastite krvi i

dopustio da otac i zemlja odu k vragu, i ti to dobro znaš!”“Da, znam!” s očajanjem je odvratila njegova sestra. “Ti si prava budala, Jamie. Uvijek si to i

bio!”“Slušaj tko mi govori! Nije ti dovoljno što si uništila moj i svoj ugled, nego moraš nastaviti sa

skandalom i mahati svojom sramotom pred cijelim susjedstvom!”“Nećeš tako sa mnom razgovarati, James Fraser, makar si mi brat! Kako to misliš, ‘svojom

sramotom’? Budalo velika, ti...”

“Kako to mislim? Kad hodaš naokolo napuhana poput lude žabe?” Prezirnom je kretnjomoponašao njezin trbuh.

Jenny se povukla korak natrag, zamahnula i ošamarila ga iz sve snage. Šamar mu je odbacio glavuunatrag i ostavio bijeli trag od prstiju na obrazima. Polako se uhvatio za obraz i zabuljio u sestru. Očisu joj opasno sjale, a prsa se nadimala. Kroz stisnute zube provalila joj je bujica riječi.

“Ja sam žaba, je li? Kukavice smrdljiva - nemaš hrabrosti nego da me ostaviš ovdje, u uvjerenjuda si mrtav ili u zatvoru, bez ikakvih poruka dan za danom, a onda se jednog lijepog dana ušećeš umoju dnevnu sobu - i to ni manje ni više nego sa ženom - govoreći mi da sam žaba, drolja i...”

“Nisam ti rekao da si drolja, ali trebao sam! Kako možeš...”Unatoč razlici u visini, brat i sestra gotovo da su se dodirivali nosovima, sikčuči jedno na drugo u

pokušaju da im se glasovi ne čuju u čitavoj staroj gospodskoj kući. Sudeći po pogledima raznihzainteresiranih ljudi koji su diskretno provirivali iz kuhinje, hodnika i kroz prozor, taj im je trud biouzaludan. Jedno je bilo sigurno, gospodar Broch Tuaracha vratio se kući na zanimljiv način.

Zaključila sam da je najbolje ostaviti ih da se svađaju nasamo, pa sam tiho izašla u hodnik,nezgrapno kimnula glavom postarijoj ženi i otišla u dvorište. Sjela sam na klupu u maloj sjenici i sazanimanjem pogledala oko sebe.

Pokraj sjenice nalazio se mali, zidom ograđeni vrt, u kojem su cvjetale posljednje ljetne ruže. Izanjega bio je “golubarnik”, kako ga je Jamie nazvao, ili sam barem tako pretpostavila, gledajućirazličite golubove koji su ulazili i izlazili kroz mnogobrojne otvore na vrhu te građevine, lepećućikrilima.

Znala sam da negdje postoje štagalj i spremište za silažu, zacijelo na drugoj strani kuće, pokrajhambara, kokošinjca, povrtnjaka i neupotrebljavane kapelice, što je još uvijek ostavljaloneobjašnjenom malu kamenu kućicu s ove strane kuće. S te je strane puhao lagani jesenski povjetarac,pa sam duboko udahnula i bila nagrađena bogatim mirisom hmelja i kvasca. Znači, to je pivovara, ukojoj se izrađuje pivo za imanje.

Cesta iza dvorišnih vrata vodila je na mali brežuljak i preko njega. Kad sam pogledala premabrežuljku, na vrhu se pojavila grupica ljudi, samo siluete na večernjem svjetlu. Učinilo mi se da sunačas zastali kao da će se razići. Tako je i bilo; samo se jedan čovjek zaputio nizbrdo prema kući, aostali su krenuli poljima prema skupini koliba u daljini.

Kad je čovjek sišao s brežuljka, shvatila sam da jako šepa, a kad je ušao kroz dvorišna vrata,razlog za to postao je očit. Nije imao desnu nogu ispod koljena, a umjesto nje nosio je drvenu nogu.

Unatoč šepanju, kretao se mladenački. Kad je prišao sjenici, shvatila sam da je još uvijek udvadesetima. Bio je visok gotovo kao Jamie, ali mnogo užih ramena, gotovo previše mršav.

Zastao je na ulazu u sjenicu, snažno se oslonio na drvenu ogradu i sa zanimanjem me pogledao.Na visoko čelo padala mu je gusta smeđa kosa, a duboko usađene smeđe oči imale su strpljiv idobroćudan izraz.

Dok sam čekala u dvorištu, glasovi Jamieja i njegove sestre postali su jači. Prozori kuće bili suotvoreni zbog toplog vremena, pa sam iz sjenice dobro čula njihovu prepirku, premda nisam moglarazabrati sve riječi.

“Nametljiva, znatiželjna droljo!” začula sam Jamiejev zvonki glas na blagom večernjem zraku.“Zar nemaš pristojnosti...” Odgovor njegove sestre izgubio se u iznenadnom povjetarcu.

Pridošlica je lagano pokazao glavom prema kući.“Ah, Jamie se vratio kući?”Kimnula sam glavom, nesigurna trebam li se predstaviti. Ali pokazalo se da to nije važno, jer

mladi se čovjek nasmiješio i naklonio mi se.“Ja sam Ian Murray, Jennyn muž. A pretpostavljam da ste vi... ah...”“Saskinja koju je Jamie uzeo za ženu”, dovršila sam umjesto njega. “Zovem se Claire. Jeste li to

znali?” upitala sam ga kad se nasmijao. Misli su mi jurile glavom: Jennyn muž?“O, da. Rekao nam je Joe Orr, koji je to čuo od jednog kotlokrpe iz Ardraigha. U škotskom gorju

ništa ne može dugo ostati tajnom. To ste sigurno već shvatili, iako ste u braku tek mjesec dana. Jennyse već tjednima pita kakvi ste.”

“Droljo!” viknuo je Jamie u kući. I ne trepnuvši, Jennyn me muž nastavio promatrati sprijateljskom znatiželjom.

“Zgodna ste cura”, rekao je, otvoreno me odmjeravajući. “Volite li Jamieja?”“Pa... da. Da, volim ga”, odgovorila sam pomalo osupnuto. Premda sam se počela privikavati na

izravnost većine škotskih gorštaka, ipak bi me s vremena na vrijeme zatekla.Napućio je usne i kimnuo glavom kao da je zadovoljan mojim odgovorom, a onda sjeo na klupu

pokraj mene.“Bit će bolje da ih još nekoliko minuta ostavimo same”, rekao je pokazavši prema kući, gdje je

prepirka u međuvremenu prešla na gelski, naizgled posve nezabrinut u vezi s njezinim uzrokom. “Kadih uhvati bijes, Fraseri ništa ne čuju. Kad se umore od vikanja, katkad im možete reći nešto razumno,ali ne prije toga.”

“Da, primijetila sam”, suho sam odvratila, a on se nasmijao.“Dakle, dovoljno ste dugo u braku da biste to otkrili, ha? Čuli smo kako je Dougal natjerao

Jamieja da vas uzme za ženu”, rekao je, ignorirajući prepirku i koncentrirajući se na mene. “Ali Jennykaže da treba više od Dougala MacKenzieja da natjera Jamieja da učini nešto što ne želi. Dakako, sadkad vas vidim, jasno mi je zašto je to učinio.” Podigao je obrve kao da me poziva da ponudim joškoje objašnjenje, ali je bio dovoljno pristojan da ga ne iznuđuje.

“Pretpostavljam da Jamie ima svoje razloge”, rekla sam. Pažnja mi je bila podijeljena izmeđumog sugovornika i prepirke u kući. “Ne želim... hoću reći, nadam se...” Ian je ispravno protumačiomoje oklijevanje i moj pogled prema prozorima dnevne sobe.

“Oh, pretpostavljam da vi imate neke veze s tim. Ali Jenny bi se iskalila na njemu čak i da vasnema. Ona jako voli Jamieja, znate, i jako se brinula kad ga nije bilo, naročito nakon što im je otactako naglo umro. To vam je poznato?” Smeđe oči pogledale su me oštro i pažljivo, kao da pokušavajuprocijeniti dubinu povjerenja između mene i Jamieja.

“Da, Jamie mi je rekao.”“Aha.” Kimnuo je glavom prema kući. “Osim toga, dakako, ona je u drugom stanju.”“Da, i to sam primijetila”, odvratila sam.“To baš nije lako previdjeti, zar ne?” sa smiješkom je odvratio Ian, a onda smo se oboje

nasmijali. “Trudnoća je čini nervoznom”, objasnio je, “a ne mogu je kriviti zbog toga. Ali trebao bihrabriji čovjek od mene da se suprotstavi ženi u devetom mjesecu trudnoće.” Nagnuo se natrag i

ispružio drvenu nogu.“Izgubio sam nogu u Daumieru s Fergusom nic Leodhasom”, objasnio je. “Topovska sačma. Boli

me malo potkraj dana.” Protrljao je kožu iznad kožnate spone koja je spajala batrljak s drvenimprodužetkom.

“Jeste li je pokušali mazati s gileadskim balzamom?” upitala sam. “A možda bi vam pomogli ivodeni papar i kuhana rutvica.”

“Nisam pokušao s vodenim paprom”, zainteresirano je odvratio. “Pitat ću Jenny zna li gapripraviti.”

“Oh, ja ću vam ga rado pripraviti”, ponudila sam jer mi se svidio. Ponovo sam pogledala premakući. “Ako ostanemo dovoljno dugo”, nesigurno sam dodala. Još smo malo čavrljali, oboje jednimuhom slušajući sukob s druge strane prozora, sve dok se Ian nije nagnuo naprijed, pažljivo namjestioumjetnu nogu i ustao.

“Mislim da bismo sada trebali ući. Ako ijedno od njih prestane vikati dovoljno dugo da čuje štodrugo govori, povrijedit će jedno drugom osjećaje.”

“Nadam se da neće povrijediti ništa drugo.” Ian se zahihotao. “Oh, ne vjerujem da bi je Jamieudario. On je naviknut na to da strpljivo podnosi provokacije. A što se tiče Jenny, ona bi ga moglaošamariti, ali ništa više od toga.”

“To je već učinila.”“Pa, pištolji su pod ključem, a noževi u kuhinji, svi osim noža koji Jamie nosi sa sobom. A ne

vjerujem da će joj on dopustiti da mu se dovoljno približi da mu uzme bodež. Ne, oni su sigurni.”Zastao je na vratima. “Doduše, što se vas i mene tiče...” Ozbiljno mi je namignuo. “To je već drugopitanje.”

Kad smo ušli u kuću, sluškinje su se trgnule i nervozno razbježale ugledavši Iana. Ali domaćica se jošuvijek vrzmala pred vratima dnevne sobe, držeći Jamiejeva imenjaka na širokim grudima ifascinirano upijajući scenu koja se unutra odvijala. Bila je tako koncentrirana da je, kad joj se Ianobratio, poskočila kao da ju je netko ubo iglom, pa položila ruku na ustreptalo srce.

Ian joj je pristojno kimnuo, uzeo dječačića iz naručja i odveo me u dnevnu sobu. Ušli smo izastali da promotrimo prizor. Još uvijek nakostriješeni i bijesni poput dviju gnjevnih mačaka, brat isestra zastali su da uhvate dah.

Kad je spazio majku, mali Jamie počeo se koprcati i ritati kako bi ga Ian spustio, a kad se našaona podu, otrčao je do majke poput dresirana goluba. “Mama!” povikao je. “Gore! Jamie gore!” Onase okrenula i podigla ga, položivši ga na rame kao oružje.

“Možeš li svom ujaku reći koliko ti je godina, dušo?” upitala ga je, spustivši glas do gukanja -pod kojim je zvuk sudarenog čelika ostao vrlo primjetan. Dječak ga je čuo; okrenuo se i zagnjuriolice u majčino rame. Ona ga je mehanički potapšala po leđima, još uvijek bijesno gledajući brata.

“Budući da ti on ne želi reći, reći ću ti ja. Prošlog kolovoza navršio je dvije godine. A ako sidovoljno bistar da možeš računati - u što nisam posve sigurna - shvatit ćeš da je začet šest mjesecinakon što sam posljednji put vidjela onog tvog Randalla, što je bilo u našem stražnjem dvorištu, kadje mlatio sabljom na mrtvo ime mog brata.”

“Ma nemoj mi reći?” Jamie je mrko pogledao sestru. “Ja sam čuo malo drugačiju priču. Svi znaju

da si ga primila u krevet; i to ne jedanput, nego kao ljubavnika. Ovo je dijete njegovo”, prezirno jekimnuo glavom prema svom imenjaku, koji se pod majčinom bradom okrenuo da pogleda tog krupnogi bučnog stranca. “Vjerujem ti kad kažeš da to novo kopile koje nosiš nije njegovo, jer Randall je doovog ožujka bio u Francuskoj. Što znači da nisi samo drolja, nego si još k tome i neizbirljiva drolja.Tko ti je zasadio to posljednje vražje sjeme?”

Visoki mladi čovjek do mene pokajnički se nakašljao, razbijajući napetost u sobi.“Ja”, blago je odgovorio. “A i ono.” Napredujući kruto na drvenoj nozi, uzeo je dječačića iz

naručja svoje bijesne žene i smjestio ga na pregib svoje ruke. “Neki kažu da mi je sličan.”Zapravo, viđena jedno uz drugo, lica muškarca i dječaka bila su gotovo identična, ako

zanemarimo okrugle obraze jednog i slomljeni nos drugog. Imali su isto visoko čelo i iste tanke usne.Iste rijetke obrve svijale su se nad istim duboko usađenim bistrim smeđim očima. Jamie se zabuljio unjih dvojicu kao da ga je netko udario u križa vrećom pijeska, a onda je zatvorio usta i jedanputgutnuo, očito pojma nemajući što da sada učini.

“Ian”, rekao je slabim glasom. “Dakle, vi ste u braku?”“O, da”, vedro mu je odgovorio šogor. “Inače to ne bi bilo u redu, zar ne?”“Shvaćam”, promrmljao je Jamie. Nakašljao se i kimnuo svom novootkrivenom šogoru. “Lijepo

od tebe, Ian. Što si uzeo Jenny za ženu, hoću reći. Vrlo lijepo.”Osjetivši da Jamieju u ovom trenutku možda treba moralna potpora, prišla sam mu i dodirnula mu

ruku. Njegova sestra znatiželjno me pogledala, ali nije ništa rekla. Jamie me pogledao kao da jezapanjen što me vidi pokraj sebe, kao da je zaboravio da postojim. A nije ni čudo ako jest, pomislilasam. Ali činilo se da mu je taj predah pružio barem malo olakšanje, pa je ispružio ruku da me povučenaprijed.

“Moja žena”, rekao je prilično naglo. Kimnuo je prema Jenny i Ianu. “Moja sestra i, ovaj...”Zašutio je dok smo Ian i ja razmjenjivali pristojne osmijehe.

Jenny se nije dala smesti društvenim konvencijama.“Kako to misliš, lijepo od njega što me uzeo za ženu?” htjela je znati, ne obazirući se na

upoznavanje. “Kao da ne znam!” Ian ju je upitno pogledao, a ona je s prezirom mahnula rukom premaJamieju. “On misli reći da je lijepo od tebe što si me uzeo za ženu kad sam već bila u drugom stanju!”Šmrknula je tako jako da bi se dvaput veća žena time mogla ponositi. “Pametnjaković!”

“U drugom stanju?” Ian je izgledao zbunjeno, a Jamie se nagnuo naprijed i grubo zgrabio sestru zanadlakticu.

“Zar mu nisi rekla za Randalla?” upitao je istinski šokiranim glasom. “Jenny, kako si mogla?”Samo činjenica da ju je Ian držao za drugu ruku spriječila je Jenny da skoči na brata. Ian ju je

čvrstom kretnjom povukao iza sebe, a onda se okrenuo i stavio joj malog Jamieja u ruke, prisilivši jeda uhvati dijete kako ne bi palo. Zatim joj je položio ruku na rame i taktično je odveo na sigurnuudaljenost.

“To baš nije tema za razgovor u dnevnoj sobi”, prijekorno je rekao Jamieju tihim glasom, “alimožda će te zanimati da ti je sestra bila djevica prve bračne noći. Na kraju krajeva, ja sam bio upoložaju da to ustanovim.”

Jennyn bijes sada se gotovo podjednako usmjerio na brata i muža.“Kako se usuđuješ reći takvu stvar dok sam ja prisutna, Ian Murray?” planula je. “A i dok nisam!

Naša se prva bračna noć ne tiče nikoga osim nas - a sigurno se ne tiče njega! Samo još nedostaje damu pokažeš plahte s našeg bračnog kreveta!”

“Pa kad bih mu ih pokazao, to bi ga ušutkalo, zar ne?” smirujućim je glasom odvratio Ian. “Hajdesad, mo dhu, ne smiješ se živcirati, to nije dobro za bebu. A vika uznemirava i malog Jamieja.”Posegnuo je rukom prema svom sinu koji je cmizdrio, još uvijek nesiguran zahtijeva li situacija suze.Ian mi je kimnuo glavom i pokazao očima prema Jamieju.

Na taj znak, uhvatila sam Jamieja za ruku i odvukla ga do fotelje u neutralnom kutu, a Ian je na istinačin smjestio Jenny na sofu i čvrsto je uhvatio za rame, kako bi je zadržao na mjestu.

“E sad.” Unatoč skromnom nastupu, Ian Murray posjedovao je neporeciv autoritet. Držeći ruku naJamiejevu ramenu, osjetila sam da napetost u njemu počinje popuštati.

Soba me pomalo podsjećala na boksački ring, s borcima koji se pod smirujućim rukama treneranemirno vrpolje u kutovima, očekujući znak da krenu u akciju.

Ian je kimnuo svom šogoru i nasmiješio se. “Jamie. Drago mi je što te vidim, čovječe. Drago namje što si se vratio kući i doveo sa sobom ženu. Nije li tako, mi dhu?” upitao je svoju ženu, primjetnojoj stegnuvši rame prstima.

Ali Jenny nije bila tip osobe koju se na išta može prisiliti. Napućila je usne u napetu tanku crtukao da oblikuje pečat, a onda ih opustila i izgovorila jednu riječ.

“Ovisi”, rekla je i opet čvrsto stisnula usne.Jamie je protrljao lice rukom i podigao glavu, spreman za sljedeću rundu.“Vidio sam kako si otišla u kuću s Randallom”, tvrdoglavo je rekao. “A po onome što mi je

poslije rekao... odakle bi on znao da imaš madež na dojki?”Jenny je oštro frknula. “Pamtiš li još uvijek sve što se tog dana dogodilo ili ti je satnik sabljom

izbio sjećanja iz glave?”“Naravno da pamtim! Nije baš vjerojatno da ću ikad zaboraviti!”“Onda se možda sjećaš i toga da sam ga u jednom trenutku prilično jako udarila koljenom među

noge?”Jamie je umorno spustio ramena. “Da, sjećam se.”Jenny se pobjedonosno nasmiješila.“No onda. Kad bi tvoja žena - barem bi mi mogao reći kako se zove, Jamie, ti nemaš nikakve

manire - u svakom slučaju, kad bi ona tako udarila tebe - što dobrano zaslužuješ, mogla bih dodati -misliš li da bi poslije samo nekoliko minuta bio u stanju obaviti svoje bračne dužnosti?”

Jamie, koji je već zaustio da nešto kaže, naglo je zatvorio usta i na jedan se dugi trenutak zabuljiou sestru, a onda mu je jedan kut usta malčice zatitrao.

“Ovisi”, odgovorio je, a usta su mu opet zatitrala. Dosad je sjedio pogrbljen na stolcu, ali sada sezavalio u njemu i pogledao sestru nepovjerljivim pogledom mlađeg brata koji sluša sestrine bajkeosjećajući da je prestar da bi ga zabavile, premda i protiv svoje volje još uvijek napola vjeruje unjih.

“Doista?” rekao je.Jenny se okrenula Ianu. “Donesi plahte, Ian!” naredila mu je.Jamie je podigao obje ruke kao da se predaje. “Ne. Nije potrebno, vjerujem ti. Samo, po tome

kako se Randall poslije ponašao..Milostiva u pobjedi, Jenny se naslonila na pregib Ianove ruke i opustila, a njezin se sin privio uz

nju, koliko mu je to njezin ispupčeni trbuh dopuštao.“Pa, nakon svega što je rekao u dvorištu, jedva da je pred svojim ljudima mogao priznati da je

nesposoban, zar ne? Morao se pretvarati da je obavio stvar, ne? A moram reći da je bio vrlo grub”,priznala je. “Doista me udario i razderao mi haljinu. Zapravo, gotovo me onesvijestio pokušavajući,a kad sam se pribrala i opet pokrila golotinju, Englezi su već otišli i odveli te sa sobom.”

Jamie je duboko uzdahnuo i načas zatvorio oči. Široke su mu šake počivale na koljenima, pa samuhvatila jednu od njih i nježno je stisnula. Prihvatio je moju ruku, otvorio oči i zahvalno mi senasmiješio, a onda se opet okrenuo sestri.

“U redu”, rekao je. “Ali želim znati jednu stvar, Jenny. Kad si pošla s njim, jesi li znala da teneće ozlijediti?”

Jenny je načas šutjela, ali pogled joj je mirno počivao na bratovu licu. Napokon se maloosmjehnula i zatresla glavom.

Podigla je ruku da zaustavi Jamiejev prosvjed i upitno podigla duge obrve u elegantan luk. “Akoje tvoj život prikladna cijena za moju čast, reci mi onda zašto moja čast ne bi bila prikladna cijena zatvoj život?” Namrštila je obrve, identične onima koje su resile lice njezina brata. “Želiš li mi reći date ja ne volim isto tako jako kao i ti mene? Jer ako mi to želiš reći, Jamie Fraser, odmah ti kažem, tonije istina.”

Jamie, koji je već bio otvorio usta da nešto kaže, ostao je zatečen njezinim zaključkom i naglo ihzatvorio. Njegova sestra iskoristila je prednost.

“Jer ja te doista volim, premda si tvrdoglava, tupa, maloumna budala. I ne želim vidjeti da ležišmrtav na cesti pred mojim nogama samo zato što si previše tvrdoglav da jedanput u životu začepišgubicu!”

Dva para plavih očiju bijesno su se pogledala, a iskre su frcale na sve strane. Jamie jedostojanstveno progutao uvredu i napregnuo se da pronađe racionalan odgovor, kao da pokušavadonijeti nekakvu odluku. Naposljetku je slegnuo ramenima i prihvatio poraz.

“No dobro, žao mi je”, rekao je. “Pogriješio sam. Molim te, oprosti mi.”Brat i sestra ostali su sjediti i gledati se. Kakav god da je oproštaj Jamie očekivao od nje, nije ga

dobio. Pažljivo ga je promotrila i ugrizla se za usnu, ali nije ništa rekla. Napokon je izgubiostrpljenje.

“Pa rekao sam da mi je žao! Što još hoćeš?” htio je znati. “Želiš li da padnem na koljena predtobom? Učinit ću to ako moram, ali reci mi!”

Još uvijek grizući usnu, Jenny je polako odmahnula glavom.“Ne”, napokon je progovorila, “ne želim da klečiš u vlastitoj kući. Ali ustani!”Ustao je, a Jenny je spustila dijete na sofu i prišla mu preko sobe.“Skini košulju!” naredila mu je.“Neću!”Naglo mu je izvukla rub košulje iz kilta i posegnula za dugmadi. Ako joj se nije želio suprotstaviti

silom, očito ju je morao poslušati ili dopustiti da mu ona skine košulju. Sa svim preostalim

dostojanstvom, odmaknuo se od nje, stisnuo usne i skinuo dotični komad odjeće.Jenny ga je obišla i pogledala mu leđa, zadržavajući na licu pažljivo bezizražajan izraz, kakav

sam vidjela na Jamieju kad bi skrivao neku snažnu emociju, a onda je kimnula glavom kao da seuvjerila u nešto što je već dugo slutila.

“Pa, čini se da si svoju glupost skupo platio”, rekla je, nježno mu opipavajući najgore ožiljke.“Čini se da je boljelo.”“I jest.”“Jesi li plakao?”Nehotice je stisnuo šake na bokovima. “Jesam!”Jenny ga je opet obišla i stala pred njega. Podigla je šiljastu bradu i pogledala ga širokim i

sjajnim kosim očima. “I ja sam”, tiho mu je rekla. “Svakog dana otkako su te odveli.”Dva lica širokih jagodica još jedanput su postala jedno drugom ogledalo, ali sada sam na njima

ugledala takav izraz da sam ustala i tiho izašla kroz kuhinjska vrata, kako bih ih ostavila nasamo. Kadsu se vrata za mnom zanjihala, ugledala sam Jamieja kako hvata sestru za ruke i promuklim joj glasomnešto govori na gelskom. Ona mu je zakoračila u zagrljaj, a divlja, jarka kosa spustila se na tamnu.

Z

27.

Posljednji razlog

a večerom smo jeli kao vukovi, a onda se povukli u veliku, prozračnu spavaću sobu i zaspali kaoklade. Kad smo ujutro ustali, sunce je već bilo visoko, ali nebo su prekrivali oblaci. Znala sam

da je već kasno po zvukovima u kući, kao da ljudi vedro hodaju obavljajući svoje poslove, i poprimamljivim mirisima koji su dopirali na kat.

Poslije doručka, muškarci su se pripremili za izlazak, da obiđu seljake zakupnike, provjereograde, poprave kola i općenito, da uživaju. Kad su zastali u hodniku da odjenu kapute, Ian je na stoluispod ogledala spazio Jennynu veliku košaru.

“Da donesem nešto jabuka iz voćnjaka, Jenny? Da ti ne moraš daleko hodati.”“Dobra ideja”, odvratio je Jamie i procjenjivački pogledao sestrin veliki trbuh. “Samo bi još

trebalo da se porodi na cesti.”“Samo ti pazi da ne dobiješ po gubici, Jamie Fraser”, obrecnula se Jenny, mirno pomažući Ianu

da navuče kaput. “Budi jedanput za promjenu koristan i povedi ovog malog gnjavatora sa sobom.Gospođa Crook je u praonici, pa ga možeš ostaviti kod nje.” Pomaknula je nogu da otjera malogJamieja, koji ju je povlačio za skute i monotono pjevušio: “Digni me, digni me.”

Njegov ujak poslušno je zgrabio malog gnjavatora oko struka i odnio ga kroz vrata, okrenutognaopačke. Dječak je vrištao od užitka. “Ah”, zadovoljno je uzdahnula Jenny, sagnuvši se do ogledalas pozlaćenim okvirom, da provjeri kako izgleda. Liznula je prst i popravila obrve, a onda dokrajazakopčala dugmad na vratu. “Lijepo je kad se možeš odjenuti a da te netko ne drži za skute ili grli okokoljena. Katkad jedva mogu otići sama na zahod ili izgovoriti jednu rečenicu a da ne budemprekinuta.”

Obrazi su joj se malo zajapurili, a tamna joj je kosa sjala zbog plave svilene haljine. Ian joj senasmiješio, a njegove tople smeđe oči zasjale su zbog njezina rascvjetanog izgleda.

“Pa, možda ćeš naći vremena da popričaš s Claire”, predložio je. Podigao je obrvu u momsmjeru. “Pretpostavljam da je ona dovoljno pristojna da te sluša, ali, pobogu, samo joj nemojrecitirati neku od svojih pjesama, jer će biti na kočiji za London prije no što se Jamie i ja vratimo.”

Neuznemirena podbadanjem, Jenny mu je pucnula prstima pod nosom.“To me baš ne brine, čovječe. Sljedeća kočija stiže tek u travnju, a pretpostavljam da će se

Claire do tada već naviknuti na nas. Kreni sad, Jamie te čeka.”Kad su muškarci otišli svojim poslom, Jenny i ja provele smo dan u dnevnoj sobi, ona krpajući, a

ja namatajući odmotane komadiće pređe i razvrstavajući komade obojene svile.Izvana prijateljski nastrojene, oprezno smo obigravale jedna oko druge u razgovoru, međusobno

se promatrajući krajičkom oka. Jamiejeva sestra i Jamiejeva žena; on je bio neizrečena središnjatočka oko koje su kružile naše misli.

Zajedničko djetinjstvo zauvijek ih je povezivalo, poput osnove i potke jedne tkanine, ali uzorcitkanja u međuvremenu su olabavili, zbog odsutnosti i sumnjičenja, a onda i zbog braka. Ianova je nit

bila prisutna od početka, a moja je bila nova. Kako će se sve te napetosti uklopiti u novi uzorak,jedna nit nasuprot drugoj?

Nehajno smo razgovarale, ali neizgovorene riječi jasno su se razabirale pod površinom.“Ti sama vodiš kućanstvo otkako vam je majka umrla?”“O, da. Od svoje desete godine.”Ja sam se brinula za njega i voljela ga otkako je bio dječak. Što ćeš ti učiniti s čovjekom kojeg

sam ja pomogla odgojiti?“Jamie kaže da si ti vrlo darovita liječnica.”“Pobrinula sam mu se za rame kad smo se upoznali.”Da, ja sam sposobna i dobra. Brinut ću se za njega.“Čula sam da ste se vjenčali na brzinu.”Jesi li se udala za mog brata radi zemlje i novca?“Istina, vjenčali smo se na brzinu. Tek sam poslije doznala Jamiejevo pravo prezime.”Tada još nisam znala da je on vlasnik ovog imanja, pa sam se mogla udati za njega samo zbog

njega samog.I tako se to nastavilo cijelo prijepodne, kroz lagani objed i popodnevne sate, dok smo čavrljale,

razmjenjivale sitne informacije, stavove, male i nesigurne šale i procjenjivale jedna drugu. Nije lakoprocijeniti ženu koja vodi veliko kućanstvo od svoje desete godine i upravlja imanjem od očeve smrtii bratova nestanka. Pitala sam se što ona misli o meni, ali činilo se da je ona jednako sposobnaskrivati misli kad to želi, kao i njezin brat.

Kad je sat na kaminu počeo otkucavati pet, Jenny je zijevnula i protegnula se, a komad odjeće štoga je bila krpala kliznuo joj je niz zaobljeni trbuh i pao na pod.

Nespretno je posegnula za njim, ali ja sam se spustila na koljena pokraj nje.“Ne, ja ću.”“Hvala ti... Claire.” Prvi put me oslovila po imenu i to je popratila sramežljivim smiješkom, a ja

sam joj ga uzvratila.Prije no što smo stigle nastaviti razgovor, prekinuo nas je dolazak domaćice, gospođe Crook,

koja je svojim dugim nosom provirila u dnevnu sobu i zabrinuto nas upitala jesmo li vidjele maloggospodina Jamieja.

Jenny je s uzdahom odložila tkaninu koju je krpala.“Opet je nestao, je li? Ne brini, Lizzie. Vjerojatno je otišao sa svojim tatom ili s ujakom

Jamiejem. Idemo provjeriti, hoćemo li, Claire? Ne bi mi škodilo malo svježeg zraka prije večere.”S naporom je ustala i pritisnula rukama križa. Zastenjala je i suho mi se osmjehnula.“Još otprilike tri tjedna. Jedva čekam.”Dok smo se polako šetale dvorištem, Jenny mi je pokazala pivovaru i kapelicu, objasnila mi

povijest imanja i otkrila kada su razni dijelovi sagrađeni.Približivši se uglu golubinjaka, začule smo glasove iz sjenice.“Tamo je, mali nevaljalac!” rekla mi je Jenny. “Čekaj samo da ga dohvatim!”

“Pričekaj malo.” Prepoznavši dublji glas koji je razgovarao s dječačićem, uhvatila sam je zaruku.

“Ne brini, čovječe”, govorio je Jamiejev glas. “Naučit ćeš. Nije baš lako, zar ne, kad ti kita neviri van više od pupka?”

Provirila sam iza ugla i ugledala ga kako sjedi na mesarskom panju i razgovara sa svojimimenjakom, koji se muški mučio s naborima svoje košulje.

“Što to radiš s dječakom?” oprezno sam ga upitala.“Podučavam mladog Jamesa finom umijeću da ne piša na svoja stopala”, objasnio je. “Čini se da

je to najmanje što njegov ujak može učiniti za njega.”Podigla sam jednu obrvu. “Lako je govoriti. Čini se da je najmanje što njegov ujak može učiniti

za njega da mu to i pokaže.”Nacerio se. “Pa, već smo imali nekoliko praktičnih demonstracija. Ali posljednji put doživjeli

smo malu nezgodu.” Razmijenio je optužujući pogled sa svojim nećakom. “Nemoj mene gledati”,rekao je dječaku. “Sam si kriv. Rekao sam ti da se ne pomičeš.”

Nato se Jenny suho nakašljala i pogledala brata i sina na isti način. Manji Jamie uzvratio jepovukavši prednji dio košulje preko glave, ali veći Jamie, bestidan, vedro se nasmiješio i ustao,otresajući prašinu s hlača. Spustio je ruku na pokrivenu glavu svog nećaka i okrenuo dječačića premakući.

“‘Sve ima svoje doba’”, izrecitirao je, ‘“i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.’13 Prvo radimo,mali James, a onda se peremo. A onda je - hvala Bogu - vrijeme za večeru.”

Nakon što je obavio najnužnije poslove, Jamie je sutradan popodne uzeo vremena da mi pokaže kuću.Izgrađena 1702. godine, kuća je bila doista moderna za svoje doba; imala je takve novotarije kao štosu kaljeve peći za grijanje i velika pećnica od opeke ugrađena u zid kuhinje, pa se kruh više nijemorao peći na pepelu ognjišta. Zidovi hodnika u prizemlju, na stubištu i u dnevnoj sobi bili suukrašeni slikama. Neke od njih prikazivale su pastoralni krajolik ili studiju životinje, ali većina jeprikazivala članove obitelji i njihove rođake.

Zastala sam pred slikom Jenny kao mlade djevojke. Sjedila je na zidu vrta, a iza nje je bila loza scrvenim listovima. Ispred nje na zidu bile su poredane ptice; lastavice, drozdovi, ševe, pa čak i jedanfazan, sve su se naguravale i postrance pomicale kako bi zauzele što bolji položaj pred svojomnasmijanom gospodaricom. Ta se slika posve razlikovala od ostalih, na kojima je ovaj ili onajpredak u formalnoj pozi bijesno gledao iz okvira, kao da ga guši ovratnik.

“Tu je sliku naslikala moja majka”, rekao mi je Jamie, primjećujući da me slika zanima. “Ona jenaslikala nekoliko slika koje vise na stubištu, ali ovdje su samo dvije njezine. Njoj se uvijek najvišesviđala upravo ova slika.” Krupan, tup prst nježno je dodirnuo površinu platna, prateći crtu loze scrvenim lišćem. “To su bile Jennyne pripitomljene ptice. Kad god bi tko našao pticu sa šepavomnogom ili slomljenim krilom, donio bi je sa sobom, a ona bi je u roku od nekoliko dana izliječila, pabi joj jela iz ruke. Ova me uvijek podsjećala na Iana.” Prstom je pokucao po fazanu koji je raširiokrila da zadrži ravnotežu i buljio u svoju gospodaricu tamnim očima, punim obožavanja.

“Baš si grozan, Jamie”, rekla sam smijući se. “Postoji li koja slika tebe?”“O, da.” Odveo me do slike pokraj prozora na suprotnom zidu.

Dva riđokosa dječaka odjevena u tartan sjedila su pokraj jednog golemog lovačkog psa i ozbiljnobuljila iz okvira. To su zacijelo Branov djed Nairn, Jamie i njegov stariji brat Willie, koji je u dobiod jedanaest godina umro od velikih boginja. Jamie nije mogao biti stariji od dvije godine kad jeslika nastala, pomislila sam; stajao je među koljenima svog starijeg brata, a jedna mu je rukapočivala na glavi psa.

Jamie mi je bio pričao o Willieju tijekom putovanja iz Leocha, jedne večeri uz vatru na dnuzabačene udoline. Sjećala sam se male zmije, izrezbarene iz palisandrovine, koju je izvukao izkožnate torbice da mi je pokaže.

“Tu mi je zmiju Willie darovao za peti rođendan”, bio mi je rekao, nježno milujući prstomvijugave oblike. Bila je to komična mala zmija, tijelo joj se umjetnički svijalo, a glava joj je bilaokrenuta unatrag, da viri preko onoga što bi joj bilo rame, kad bi zmije imale ramena.

Jamie mi je dodao mali drveni predmet, a ja sam ga znatiželjno okrenula.“Što je to urezano na dnu? S-a-w-n-y. Sawny?”“To sam ja”, odgovorio je Jamie spuštajući glavu kao da mu je malo neugodno. “To je nadimak

od milja, skraćeno od mog drugog imena, Alexander. Tako me Willie zvao.”Lica na slici bila su vrlo slična; sva djeca u obitelji Fraser imala su onaj otvoreni izgled, kao da

vas izazivaju da ih smatrate manje vrijednim no što oni sami sebe smatraju. Ali Jamie je na ovomportretu imao oble obraze i prćasti nos dječaka, dok su snažne kosti njegova brata već počelenagovještavati muškarca, što nikad nije postao.

“Jesi li ga jako volio?” nježno sam ga upitala i uhvatila za ruku. Kimnuo je glavom i skrenuopogled na plamen ognjišta.

“O, da”, odgovorio je sa slabašnim smiješkom. “On je bio pet godina stariji od mene. Mislio samda je Bog, ili barem Krist. Slijedio sam ga posvuda, kad god bi mi to dopustio.”

Okrenuo se i otišao do polica s knjigama. Željela sam ga na trenutak ostaviti samog, pa sam ostalastajati, gledajući kroz prozor.

S ove strane kuće, u daljini sam nejasno kroz kišu mogla vidjeti obris stjenovitog brežuljka stravnatim vrhom. Podsjetio me na onaj vilinski brijeg na kojem sam zakoračila kroz procijep ukamenu i izašla na drugom kraju zečje rupe. Prije samo šest mjeseci, premda mi se činilo da je otadaprošlo mnogo vremena.

Jamie mi je prišao i stao pokraj prozora. Rastreseno buljeći u jaku kišu, rekao je: “Postojao jejoš jedan razlog. Glavni.”

“Razlog?” glupavo sam upitala.“Zašto sam se oženio tobom.”“A to je?” Ne znam kakav sam odgovor očekivala, možda neko novo otkriće o zamršenim aferama

njegove obitelji. Ono što je rekao predstavljalo je veći šok, na neki način.“Zato što sam te želio.” Okrenuo se od prozora i pogledao me u oči. “Više no što sam ikada u

životu išta želio”, dodao je tihim glasom.Osupnuto sam se zabuljila u njega. Što god da sam očekivala, ovo nisam. Vidjevši moj izraz lica

s otvorenim ustima, polako je nastavio. “Kad sam zapitao tatu po čemu čovjek zna koja je prava žena,odgovorio mi je da, kad dođe vrijeme, neću imati nikakve dvojbe. I nisam ih imao. Kad sam seprobudio u mraku ispod onog drveta na cesti za Leoch, a ti si mi sjedila na prsima i proklinjala me

što krvarim na smrt, rekao sam sebi: ‘Jamie Fraser, premda ne možeš vidjeti kako izgleda, i premdaje teška kao dobar tovarni konj, ovo je ta žena.’”

Jurnula sam prema njemu, a on je ustuknuo i brzo nastavio: “Rekao sam sebi: ‘Previla te dvaput udva sata, momče, a s obzirom na to kakav je život među MacKenziejima, možeš se baš i oženiti nekimtko zna zašiti ranu i namjestiti slomljene kosti.’ I rekao sam sebi: ‘Jamie, momče, ako tako uživaš kadti ona dodiruje ključnu kost, zamisli kako bi tek uživao kad bi te dodirivala malo niže...’”

Obišao je stolac. “Dakako, to je možda bila samo posljedica činjenice da sam proveo četirimjeseca u samostanu, bez ženskog društva, ali ono zajedničko jahanje kroz mrak” - zastao je iteatralno uzdahnuo, spretno izbjegavši moj pokušaj da ga zgrabim za rukav - “s tom prekrasnomširokom stražnjicom ukliještenom među mojim stegnima” - izbjegao je udarac u lijevo uho, koraknuou stranu i stavio niski stolić među nas - “i s tom tvrdom glavom koja me udara u prsa” - mali metalniukras odbio mu se od glave i sa zveketom pao na pod - “rekao sam sebi...”

Sada se već tako jako smijao da je između fraza dahtao. “Jamie... rekao sam sebi... premda je onaSaskinja... s jezikom poput zmije... s takvom stražnjicom... je li uopće važno ako ima lice poputovce?”

Spretno sam ga saplela i sletjela mu na trbuh s oba koljena kad je pao na pod s treskom od kojegse zatresla čitava kuća.

“Želiš mi reći da si se oženio sa mnom iz ljubavi?” htjela sam znati. Podigao je obrve i s mukompokušao udahnuti.

“Nisam li... baš to... upravo rekao?”Jednom me rukom zagrlio oko ramena, a drugu mi je zavukao pod suknju i stao me nemilosrdno

štipati po onom dijelu tijela koji je upravo hvalio.U tom je trenutku u sobu ušla Jenny, vrativši se po svoju košaru s vezom, a onda je zastala i

pogledala brata s izvjesnom dozom zabavljenosti. “Što to radiš, Jamie, momče?” upitala ga jepodigavši jednu obrvu.

“Vodim ljubav sa svojom ženom”, odgovorio je, ostavši bez daha od hihotanja i hrvanja.“Pa, mogao si naći i prikladnije mjesto za to”, odvratila je podižući i drugu obrvu. “Na ovom

podu zarinut će ti se iverje u stražnjicu.”

Ako je Lallybroch bio mirno mjesto, bio je također i zaposleno. Činilo se da sve na njemu smjestaoživi čim pijevac zakukuriče, pa se farma stane okretati i zujati kao kakav složeni satni mehanizam,sve do zalaska sunca, kad zupčanici i kotačići koji je pokreću, jedan po jedan počnu otpadati,odlazeći u mrak da potraže večeru i krevet, da bi se kao kakvom čarolijom ujutro ponovo pojavili nasvom mjestu.

Činilo mi se da su svaki pojedini muškarac, žena i dijete tako nužni za funkcioniranje farme danisam mogla shvatiti kako se ovih posljednjih nekoliko godina uspjela održati bez svog gospodara.Sada nije samo Jamie imao pune ruke posla, nego i ja. Prvi sam put shvatila krute škotske stavove oljenčarenju, stavove koje sam prije - ili poslije, kako se uzme - smatrala običnim hirom. Kao dalijenost nije samo karakterni nedostatak, nego i prkošenje prirodnom poretku stvari.

Dakako, bilo je trenutaka, onih malih djelića vremena koji uvijek prebrzo prođu, kad se čini da jesve stalo i da je postojanje postiglo savršenu ravnotežu, poput trenutka prelaska iz mraka u svjetlost,kad vas okružuje oboje i nijedno.

Upravo sam uživala u jednom takvom trenutku jedne večeri, drugog ili trećeg dana nakon što smodošli na farmu. Sjedila sam na ogradi iza kuće i promatrala kako žutosmeđa polja prema rubu liticaiza brocha i splet drveća na drugoj strani prijevoja, postaju sve tamniji na biserastom sjaju neba.Dok su se njihove duge sjene rastvarale u sumraku, i bliski i daleki objekti izgledali su jednakoudaljeni.

Zrak je bio svjež od nagovještaja nadolazećeg mraza, pa sam pomislila kako uskoro moram otićiu kuću, premda nisam još htjela napustiti mirnu ljepotu mjesta. Nisam bila svjesna da mi Jamieprilazi, sve dok nije prebacio teške nabore svog ogrtača preko mojih ramena. Nisam ni shvatilakoliko je zapravo hladno sve dok nisam osjetila toplinu debele vune.

Jamie me zagrlio ispod ogrtača, pa sam se naslonila na njega malo drhteći.“Vidio sam iz kuće da drhtiš”, rekao je i uhvatio me za ruke. “Ako ne budeš pazila, prehladit ćeš

se.”“A što je s tobom?” Okrenula sam se da ga pogledam. Unatoč sve većoj hladnoći, izgledao je

posve opušteno samo u košulji i kiltu, a tek se po neznatnom crvenilu na njegovu nosu moglozaključiti da ovo više nije blaga proljetna večer.

“Ah, ja sam naviknut na to. Škoti nisu tako slabokrvni kao vi južnjaci s plavim nosovima.” Sasmiješkom mi je podigao bradu i poljubio me u nos, a ja sam ga uhvatila za uši i usmjerila njegovepoljupce niže.

Kad me napokon pustio, tjelesne su nam se temperature izjednačile. Topla krv šumjela mi je uušima kad sam se uspravila, održavajući ravnotežu na prečki ograde. Povjetarac mi je puhao u leda,nanoseći mi pramenove kose na lice. Jamie mi je podigao kosu s ramena i prstima raširio kovrčaveuvojke, pa je zalazeće sunce zasjalo kroz njih.

“S takvim svjetlom iza leđa, izgledaš kao da imaš auru”, tiho mi je rekao. “Kao anđeo sa zlatomkrunom.”

“I ti”, tiho sam odgovorila, povlačeći prstom po liniji njegove brade; kratke su mu dlačicesvjetlucale na jantarnoj svjetlosti. “Zašto mi to nisi prije rekao?”

Znao je o čemu govorim. Podigao je jednu obrvu i nasmiješio se. Jednu polovicu lica obasjavalomu je sjajno sunce, a druga je bila u sjeni.

“Pa, znao sam da se ne želiš udati za mene. Nisam osjećao potrebu da te opterećujem ili dapravim budalu od sebe time da ti to kažem, kad je bilo očito da ćeš poći sa mnom u krevet samo zbogzavjeta koje radije ne bi dala.” Preduhitrivši moje prosvjede, nasmiješio se, a zubi su mu zablistali usjeni. “Barem prvi put. I ja imam svoj ponos, ženo.”

Ispružila sam ruku i privukla ga bliže, tako da mi je stajao među nogama dok sam sjedila naogradi. Osjetivši blagu hladnoću njegove kože, obavila sam ga nogama oko bokova i zaogrnulastranama svog ogrtača. Čvrsto me zagrlio pod zaštitom tkanine, pritišćući mi obraze na zaprljanulanenu košulju.

“Ljubavi moja”, šapnuo mi je. “Oh, ljubavi moja. Jako te želim.”“To baš nije isto, zar ne?” odvratila sam. “Voljeti i željeti, hoću reći.”Nasmijao se, malo promuklim glasom. “Prokleto je blizu, Saskinjo, barem za mene.” Osjetila sam

snagu njegove želje, tvrdu i žestoku. Iznenada se odmaknuo, sagnuo i podigao me s ograde.“Kamo idemo?” Udaljavali smo se od kuće, prema skupini koliba u sjeni brestova šumarka.

“Potražiti neki plast sijena.”

P

28.

Poljupci i muške gaće

ostupno sam pronašla svoje mjesto u vođenju imanja. Budući da Jenny više nije mogla odlaziti udugu šetnju do koliba zakupnika, ja sam taj posao preuzela na sebe, katkad u društvu nekog

momka iz staje, a katkad s Jamiejem ili Ianom. Sa sobom sam nosila hranu i lijekove, pa samnjegovala bolesne što sam bolje mogla i davala im prijedloge u vezi s poboljšanjem zdravlja ihigijene, koje su oni primali s različitim stupnjevima uljudnosti.

Na samom Lallybrochu, vrzmala sam se po kući i okolnom zemljištu, trudeći se da budem korisnagdje god sam mogla biti, najviše u vrtovima. Osim prekrasnog malog ukrasnog vrta, imanje je imalo imali biljni vrt i golemi kuhinjski vrt ili povrtnjak u kojem su rasli repa, kupus i razne vrste bućica.

Nadoknađujući izgubljeno vrijeme, Jamie je bio posvuda: u radnoj sobi s poslovnim knjigama, napoljima sa seljacima ili u konjskoj staji s Ianom. Činilo mi se da u tome ima još nečega osim dužnostiili interesa. Znao je da uskoro moramo otići, pa je želio postaviti stvari na put koji će se nastaviti kadga ne bude, sve dok se ne vratimo za stalno.

Premda sam znala da ćemo morati otići, okružena mirnom kućom i zemljištem Lallybrocha, tevedrim društvom Jenny, Iana i malog Jamieja, osjećala sam se kao da sam napokon došla kući.

Jednog jutra poslije doručka, Jamie je ustao od stola i rekao da će otići do kraja doline, kako bipogledao konja kojeg je Martin Mack odlučio prodati.

Jenny se okrenula od ormara za posuđe i namrštila obrve.“Misliš li da je to sigurno, Jamie? Engleske patrole obilaze čitavu pokrajinu u posljednjih mjesec

dana.”Jamie je slegnuo ramenima i uzeo kaput sa stolca na koji ga je bio odložio.“Bit ću oprezan.”“Oh, Jamie”, rekao je Ian ušavši s naramkom drva za ognjište. “Htio sam te pitati - bi li jutros

mogao svratiti do mlina? Jock mi je jučer došao reći da nešto nije u redu s kolom. Ja sam ga nabrzinu pogledao, ali Jock i ja nismo ga mogli pomaknuti. Izgleda da se s vanjske strane zalijepilomalo smeća, ali to leži dobrano ispod površine vode.”

Lupnuo je drvenom nogom i nasmiješio mi se.“Hvala Bogu, još uvijek mogu hodati i jahati, ali ne mogu plivati. Samo pljuskam po vodi i vrtim

se ukrug poput mravolovca.”Jamie se nasmiješio šogorovu opisu i ponovo odložio kaput na stolac.“Nema problema, Ian, ako te mogu poštedjeti od toga da provedeš dopodne u ledenoj vodi mlina.

Da, otići ću.” Zatim se okrenuo meni.“Hoćeš li prošetati sa mnom, Saskinjo? Jutro je lijepo, a možeš ponijeti sa sobom svoju

košaricu.” Bacio je ironičan pogled na golemu košaru od vrbova pruća kojom sam se služila zaskupljanje bilja. “Idem promijeniti košulju. Bit ću začas s tobom.” Otišao je do stuba i vješto otrčaona kat, preskačući po tri stube odjedanput.

Ian i ja razmijenili smo osmijehe. Ako je Ian osjećao ikakvo žaljenje zbog toga što su mu takvemajstorije sada preteške, bilo je skriveno ispod zadovoljstva Jamiejevom živahnošću.

“Drago mi je što se vratio”, rekao je.“Voljela bih da možemo ostati”, odvratila sam sa žaljenjem.Ianove blage sive oči ispunile su se uznemirenošću. “Valjda ne morate već otići?”Odmahnula sam glavom. “Ne, još ne. Ali morat ćemo otići mnogo prije prvog snijega.” Jamie je

zaključio da će nam biti najpametnije da odemo u Beauly, sjedište klana Fraser. Možda bi mu njegovdjed, lord Lovet, mogao pomoći. Ako ne može, barem nam može organizirati odlazak u Francusku.

Ian je smireno kimnuo glavom. “Dobro, ali do tada vam ostaje još nekoliko tjedana.”

Bilo je prekrasno, vedro jesensko jutro, zrak je bio poput jabukovače, a nebo toliko plavo da bi sečovjek u njemu mogao utopiti. Hodali smo polako, kako bih ja usput mogla potražiti kasnoprocvjetale cvjetove šipka i češljuge, i nehajno čavrljali.

“Sljedećeg je tjedna dan kad seljaci plaćaju zakupninu”, primijetio je Jamie. “Hoće li ti novahaljina do tada biti gotova?”

“Pretpostavljam. Zašto? Je li to svečana prigoda?”Nasmiješio se i uzeo mi košaru iz ruke da se mogu sagnuti i ubrati stabljiku vratića.“Oh, na neki način. Nije to ništa slično Columovim velikim svečanostima, dakako, ali svi seljaci

s Lallybrocha doći će da plate zakupninu - i da upoznaju novu gospodaricu.”“Pretpostavljam da su iznenađeni što si se oženio Engleskinjom.”“Vjerojatno je nekoliko očeva razočarano. Prije no što su me uhitili i odveli u Fort William,

udvarao sam se jednoj ili dvjema curama u okolici.”“Je li ti žao što se nisi oženio lokalnom curom?” koketno sam ga upitala.“Ako misliš da ću na to pitanje odgovoriti potvrdno dok ti stojiš pokraj mene s nožem za

podrezivanje u ruci”, odgovorio je, “nisi baš tako pametna kako sam mislio.”Odbacila sam nož, koji sam bila ponijela sa sobom da njime kopam, raširila ruke i stala čekajući.

Kad me napokon ispustio iz zagrljaja, sagnula sam se da podignem nož i rekla zadirkujući ga: “Nikadmi nije bilo jasno kako ti je uspjelo tako dugo ostati djevac. Zar su sve djevojke u Lallybrochuružne?”

“Nisu”, odgovorio je i žmirkajući pogledao u jutarnje sunce. “Najveću krivicu za to snosi mojotac. On i ja katkad smo se navečer šetali poljima i razgovarali o raznim stvarima. A kad sam postaodovoljno star da bi takve stvari postale moguće, rekao mi je da je muškarac odgovoran za svakosjeme koje posije i da mu je dužnost da se pobrine za ženu i da je zaštiti. A ako to nisam spremanučiniti, nemam prava opteretiti ženu posljedicama svojih djela.”

Osvrnuo se i pogledao prema kući. I prema grobovima svojih roditelja na malom obiteljskomgroblju nedaleko od podnožja brocha.

“Rekao mi je da je najveća sreća u muškarčevu životu ako može leći u krevet sa ženom kojuvoli”, tiho je rekao i nasmiješio mi se; oči su mu bile plave kao i nebo iznad naših glava. “I imao jepravo.”

Lagano sam mu dlanom dodirnula lice i pomilovala njegov široki obraz do brade.

“Ali stavio ti je prilično težak teret na pleća, ako je očekivao da ćeš tako dugo čekati da seoženiš”, rekla sam.

Jamie se nasmiješio, a kilt mu je zalelujao oko koljena na svježem jesenskom povjetarcu.“Pa, crkva nas uči da je samozadovoljavanje grijeh, ali otac mi je rekao da će pristojan čovjek,

ako već mora birati između zloupotrebe sebe ili neke žene, možda odlučiti da žrtvuje sebe.”Nasmijala sam se, a onda zavrtjela glavom i rekla: “Ne. Ne, to te neću ni pitati. Ali ostao si

djevac.”“Samo zahvaljujući božjoj milosti i svom ocu, Saskinjo. Nakon što sam napunio četrnaest godina,

ili tu negdje, ne vjerujem da sam mnogo razmišljao i o čemu drugom osim o curama. Ali onda su meposlali kod Dougala u Beannachd.”

“Zar tamo nije bilo djevojaka?” upitala sam. “Mislila sam da Dougal ima nekoliko kćeri.”“Da, ima. Četiri. Dvije mlađe kćeri nisu baš bile bogzna kakve ljepotice, ali najstarija je bila

vrlo zgodna. Bila je godinu-dvije starija od mene i zvala se Molly. Činilo se da nije baš polaskanamojom pažnjom. Obično sam buljio u nju preko stola za večerom, a ona bi me pogledala svisoka iupitala me imam li možda hunjavicu? Jer ako je imam, trebao bih otići u krevet, a ako ne, bila bi mivrlo zahvalna kad bih zatvorio usta, jer nije joj baš ugodno gledati moje mandule dok jede.”

“Počinjem shvaćati zašto si ostao djevac”, rekla sam i podigla skute haljine kako bih se popela uznogostup ograde. “Ali nisu valjda sve sestre bile takve.”

“Nisu”, zamišljeno je odgovorio i pružio mi ruku dok smo hodali po nogostupu. “Ne, nisu.Mollyna mlađa sestra, Tabitha, bila je malo ljubaznija prema meni.” Nasmiješio se prisjećajući se.

“Tibby je prva djevojka koju sam poljubio. Ili bih možda morao reći da je ona prva djevojkakoja je poljubila mene. Pomogao sam joj da odnese dvije kante mlijeka iz staje u mljekarnicu,razmišljajući cijelo vrijeme kako da je odvedem iza vrata, gdje mi ne može pobjeći, i da je tamopoljubim. Ali imao sam pune ruke, pa je ona morala otvoriti vrata kako bih ušao. Tako sam ja završioiza vrata, a Tib mi je prišla, uhvatila me za oba uha i poljubila. A ja sam prolio mlijeko”, dodao je.

“Zvuči kao nezaboravno prvo iskustvo”, rekla sam smijući se.“Ne vjerujem da je njoj to bilo prvo iskustvo”, odvratio je sa smiješkom. “Ona je o tim stvarima

znala mnogo više od mene. Ali nismo mogli mnogo vježbati; dan-dva poslije, njezina nas je majkauhvatila u smočnici. Samo me prijekorno pogledala i rekla Tibby da postavi stol za večeru, ali morada je rekla Dougalu o tome.”

Ako je Dougal Mackenzie tako burno reagirao na uvredu časti svoje sestre, mogla sam samozamisliti što je učinio da bi zaštitio čast svoje kćeri.

“Drhtim od pomisli”, rekla sam smješkajući se.“I ja”, odvratio je Jamie i zadrhtao. Stidljivo me postrance pogledao.“Ti znaš da se mladići katkad ujutro probude sa... pa, sa...” Zacrvenio se.“Da, znam”, odgovorila sam. “Pa čak i starci od dvadeset tri godine. Zar misliš da ja to ne

primjećujem? Dovoljno si mi puta na to skretao pažnju.”“Mmmphm. Pa, jutro nakon što nas je Tibbyna majka zatekla u smočnici, probudio sam se u zoru.

Sanjao sam je - Tibby, hoću reći, ne njezinu majku - pa me nije iznenadilo kad sam na kiti osjetionečiju ruku. Ali iznenadilo me što to nije bila moja ruka.”

“Nije valjda bila Tibbyna?”“Ne, nije bila Tibbyna. Bila je to ruka njezina oca.”“Dougalova? Što je, pobogu...”“E pa, ja sam razrogačio oči, a on mi se vrlo dobroćudno nasmiješio. A onda je sjeo na krevet pa

smo lijepo porazgovarali, kao ujak i nećak, kao poočim i posinak. Rekao mi je koliko mu je drago štosam došao k njemu, jer on nema sinova, i sve to. I kako sam cijeloj njegovoj obitelji jako drag, i takoto. I kako bi mrzio misliti da bih ja mogao iskoristiti lijepe i nedužne osjećaje što ih njegove kćeri gaje prema meni, ali kako je njemu, dakako, jako drago što mi može vjerovati kao rođenom sinu.”

“A cijelo vrijeme dok je govorio i dok sam ja ležao, u jednoj je ruci držao bodež a u drugoj mojanježna mlada jaja. I tako sam ja odgovarao: ‘da, ujače’ i ‘ne, ujače’, a kad je otišao, zavukao sam sepod pokrivač i sanjao o svinjama. I nisam poljubio ni jednu djevojku sve do svoje šesnaeste godine,kad sam otišao u Leoch.”

Pogledao me sa smiješkom. Kosa mu je bila povezana kožnatom vrpcom, ali kraći pramenovistršali su mu na tjemenu kao i obično, sjajeći se u riđoj i zlatnoj boji na čistom svježem zraku. Kožamu je za našeg putovanja iz Leocha i Craigh na Duna potamnjela do zlatnobrončane boje, pa jeizgledao kao jesenski list koji se veselo vrti na vjetru.

“A kako je s tobom, lijepa moja Saskinjo?” upitao me sa smiješkom. “Jesu li tebi momci dahtaliza vratom ili si bila stidljiva i čedna?”

“Malo manje od tebe”, oprezno sam odgovorila. “Imala sam osam godina.”“Sram te bilo! A tko je bio sretni momak?”“Sin našeg prevoditelja. To je bilo u Egiptu. On je tada imao devet godina.”“Oh, pa onda te se ne može kriviti. Zaveo te stariji muškarac. A još k tome i vražji poganin.”Uto smo u podnožju brežuljka ugledali mlin. Bio je lijep kao slika; tamnocrveni trsovi blistali su

pokraj žutog ožbukanog zida, a prozorski kapci, uredni unatoč dotrajaloj zelenoj boji, bili su otvorenida prihvate dnevnu svjetlost. Voda je veselo tekla kanalom pod nepomičnim kotačem mlina. U kanaluje čak bilo i patki, a nekoliko kržulja i batoglavica zastalo je da se odmori na putu za jug.

“Pogledaj!” rekla sam zastavši na vrhu brijega i spustivši mu dlan na ruku da ga zaustavim. “Nijeli prekrasan?”

“Bio bi još ljepši kad bi se vrtjelo kolo”, praktično je odvratio, a onda me pogledao i nasmiješiose.

“Da, Saskinjo, ovo je lijepo mjesto. Ovdje sam se kao dječak kupao - iza okuke potoka ležiširoko jezero.”

Kad smo još malo sišli obronkom, kroz vrbe koje su zaklanjale vidik, ugledala sam jezerce. A idječake. Bila su četvorica, zabavljali su se, prskali vodu i vikali, svi goli kao od majke rođeni.

“Brrr”, rekla sam gledajući ih. Vrijeme je bilo lijepo za jesenski dan, ali zrak je bio dovoljnohladan da budem sretna što sam ponijela šal. “Krv mi se zaledi samo kad ih pogledam.”

“Da?” rekao je Jamie. “Daj onda da te zagrijem.”Bacivši pogled na dječake u potoku, koraknuo je natrag u sjenu golema kestenovog drveta.

Zagrlio me oko struka i povukao me za sobom u sjenu.“Ti nisi prva cura koju sam poljubio, ali kunem ti se da ćeš biti posljednja”, nježno mi je rekao i

spustio glavu prema mom uzdignutom licu.

Nakon što je mlinar izašao iz svoje jazbine i na brzinu se upoznao sa mnom, ja sam se povukla naobalu jezerca, a Jamie je još nekoliko minuta ostao slušati objašnjenje problema. Kad se mlinarvratio u mlin da pokuša iznutra okrenuti kolo, Jamie se na trenutak zabuljio u mračne dubine jezerca,pune korova, a onda je rezignirano slegnuo ramenima i počeo se svlačiti.

“Nema mi druge”, rekao mi je. “Ian ima pravo, nešto se zaplelo u kolo pod vodom u kanalu.Morat ću zaroniti i...” Kad je vidio da sam zadrhtala, zastao je i okrenuo se prema mjestu na obaligdje sam sjedila s košarom.

“Što ti je?” htio je znati. “Zar nikad nisi vidjela muškarca u gaćama?”“Ne... ne u takvim!” uspjela sam reći grcajući od smijeha. Predviđajući mogućnost ronjenja,

ispod kilta je nosio nevjerojatno stare kratke gaće, izvorno izrađene od crvenog flanela, a sadapokrpane mnogobrojnim i raznobojnim zakrpama. Očigledno, gaće su izvorno pripadale nekome sdesetak centimetara širim strukom od Jamieja, pa su mu labavo visjele s bokova, a nabori su mu se naravnom trbuhu objesili u obliku slova V.

“Jesu li te gaće pripadale tvom djedu?” upitala sam, neuspješno pokušavajući obuzdati hihotanje.“Ili baki?”

“Pripadale su mom ocu”, hladno mi je odgovorio i prijekorno me pogledao. “Nisi valjdaočekivala da ću plivati gol-golcat pred svojom ženom i seljacima?”

S priličnom dozom dostojanstvenosti, jednom je rukom skupio višak materijala i zagazio ujezerce. Ushodao se kroz vodu pokraj kola kako bi se orijentirao, a onda je duboko udahnuo, skočio izaronio. Posljednje što sam od njega vidjela bio je napuhani stražnji dio crvenih flanelskih gaća. Kadgod bi mokra glava sa slijepljenom kosom izronila na površinu da udahne zrak, mlinar bi se nagnuokroz prozor, viknuo s ohrabrenjem i rekao mu smjer.

Uz obalu jezerca rasla je gusta vodena trava. Tražila sam svojim štapom za kopanje sljezovkorijen i malu gomoljastu končaru s finim listovima. Napola sam napunila košaru kad sam začulapristojno na-kašljavanje iza leđa.

Bila je to jedna doista stara žena, ili je barem tako izgledala. Oslanjala se o glogov štap, a nasebi je imala odjeću koju mora da je nosila već dvadeset godina, pa je sada bila daleko prevelika zanjezino smežurano tijelo.

“Dobro vam jutro”, rekla je kimajući glavom poput kalema za konac. Glavu joj je prekrivaouškrobljeni bijeli rubac, skrivajući većinu kose, ali nekoliko joj je sijedih čuperaka provirivalo uzobraze koji su nalikovali na osušene jabuke.

“Dobro jutro”, odvratila sam i počela se uspravljati, ali ona mi je prišla i s iznenađujućomelegancijom sjela do mene. Ponadala sam se da će moći opet ustati.

“Ja sam...” počela sam, ali starica me smjesta prekinula.“Dakako, vi ste nova gospođa. Ja sam gospođa MacNab - ali budući da su i sve moje snahe

također gospođe MacNab, mene zovu baka MacNab.” Ispružila je mršavu ruku, povukla moju košarusebi i zavirila u nju.

“Sljezov korijen - on je dobar protiv kašlja. Ali nemojte upotrijebiti ovu biljku, curo.” Dodirnulaje mali smećkasti gomolj. “Izgleda kao korijen ljiljana, ali nije.”

“A što je to?” upitala sam.“Gujin jezik. Ako ga pojedete, curo, valjat ćete se po sobi koliko ste dugi i široki.” Izvukla je

gomolj iz košare i bacila ga u jezerce s pljuskom, a onda je podigla košaru u krilo i stručno prekopalapo preostalom bilju. Gledala sam je s mješavinom zabavljenosti i razdraženosti. Kad je napokon bilazadovoljna, vratila mi je košaru.

“Pa, za jednu Saskinju, niste baš glupi”, primijetila je. “Barem znate razliku između betonike ibijele lobode.” Bacila je pogled prema površini jezerca, na kojoj se nakratko pojavila Jamiejevaglava, glatka poput tuljanove, a onda opet zaronila pod mlin. “Vidim da vas njegovo gospodstvo nijeuzelo za ženu samo zbog zgodna lica.”

“Hvala”, odgovorila sam, odlučivši da to shvatim kao kompliment. Staričine oči, oštre poputigala, zapiljile su mi se u trbuh.

“Još niste u drugom stanju?” upitala je. “Pomoći će vam listovi maline. Namočite pregršt tihlistova sa šipkom i popijte to dok je mjesec u rastu, između četvrti i punog mjeseca. A onda, kadmjesec bude u opadanju, između punog mjeseca i polumjeseca, uzmite malo žutikovine da pročistiteutrobu.”

“Oh”, rekla sam. “Pa...”“Htjela sam njegovo gospodstvo zamoliti za malu uslugu”, nastavila je stara gospođa. “Ali vidim

da je on trenutačno zauzet, pa ću reći vama.”“U redu”, složila sam se slabašnim glasom, ionako ne znajući kako da je zaustavim.“Riječ je o mom unuku”, rekla je i zabuljila se u mene sitnim očima, malenim i sjajnim poput

pikula. “Naime, o mom unuku Rabbieju; ukupno ih imam šesnaest, a trojica se zovu Robert, ali jedanje Bob, drugi Rob, a najmlađega zovemo Rabbie.”

“Čestitam”, uljudno sam odvratila.“Htjela bih da ga njegovo gospodstvo uzme za stajskog momka”, nastavila je.“Pa, ne mogu reći...”“Riječ je o njegovu ocu, znate”, rekla je i povjerljivo se nagnula naprijed. “Ne mislim tvrditi da

ima išta loše u tome da čovjek bude malo strog; često kažem da čovjek pokvari dijete ako neupotrebljava štap, a sam Bog zna da dječake treba tući, inače ih ne bi napravio tako vragolastima. Alikad stvar dođe do toga da se dječaka baca na ognjište i da na licu ima modrice velike poput moješake, a samo zato što je uzeo komad hljeba od ječma s pladnja, onda...”

“Mislite reći da otac tuče Rabbieja”, prekinula sam je.Zadovoljna mojom oštroumnošću, stara gospođa kimnula je glavom. “Nego što! Nisam li to i

rekla?” Podigla je ruku. “E sad, ja se u normalnim okolnostima ne bih miješala. To je njegov sin, paneka ga odgaja kako smatra da je najbolje... ali Rabbie je moj miljenik. I nije on kriv što mu je otacpijandura, koliko god da je sramota što to mora reći njegova vlastita majka.”

Opominjući, ispružila je prst poput štapa. “Ne mislim tvrditi da i Ronaldov otac s vremena navrijeme nije popio malo previše. Ali on nikad nije podigao ruku na mene ili djecu - barem ne nakonšto je to jedanput učinio”, zamišljeno je dodala. Iznenada mi je namignula, a sitni su joj obrazi postaliokrugli i čvrsti poput ljetnih jabuka, pa sam mogla zamisliti kakva je živahna i privlačna djevojkanekoć morala biti.

“Jedanput me udario”, povjerila mi se, “a ja sam zgrabila tavu s vatre i odalamila ga po glavi.”

Zaljuljala se naprijed-natrag smijući se. “Već sam pomislila da sam ga sigurno ubila, pa sam počelazapomagati i spustila glavu u krilo pitajući se što sada da radim, udovica koja mora prehraniti dvadjeteta? Ali došao je k sebi”, rekla je praktično, “i nikad više nije podigao ruku ni na mene ni nadjecu. Rodila sam ih trinaestero, znate”, ponosno je dodala. “I odgojila desetero.”

“Čestitam”, rekla sam, a to sam ozbiljno mislila.“Lišće maline”, rekla je i povjerljivo mi položila ruku na koljeno. “Poslušajte me, lišće maline

sigurno će vam pomoći. A ako ne pomogne, dođite me vidjeti, pa ću vam pripremiti piće od pupavicei sjemenja bu-ćice s razmućenim sirovim jajetom. To će povući sjeme vašeg muškarca ravno umaternicu, znate, pa ćete do Uskrsa biti debeli kao bundeva.” Nakašljala sam se i malo sezarumenjela u licu. “Mmmphm. A vi želite da Jamie... hoću reći, njegovo gospodstvo... da uzmevašeg unuka u svoju kuću kao stajskog momka, kako biste dječaka maknuli od oca?“

“Da, upravo tako. E sad, mali je Rabbie marljiv radnik, pa njegovo gospodstvo neće biti...”Usred živahna razgovora, lice stare gospođe odjednom se zamrznulo. Okrenula sam se i

pogledala preko ramena, a onda sam se i sama zamrznula. Crveni kaputi! Šestorica draguna nakonjima polako su se spuštali s brijega prema mlinu.

Sa zavidnom pribranošću, gospođa MacNab ustala je i sjela na Jamiejevu odbačenu odjeću,uspjevši svojom raširenom suknjom prekriti svaki komad.

Uto se na jezercu začuo pljusak i eksplozivan udisaj kad je Jamie ponovo izronio na površinu.Nisam se usudila doviknuti ni pokrenuti se, bojeći se da ću time usmjeriti pažnju draguna na jezerce,ali iznenadna mrtvačka tišina iza mojih leđa rekla mi je da ih je Jamie spazio. Tišinu je prekinulasamo jedna riječ s površine vode, izrečena tihim ali iskrenim glasom.

“Merde”14, rekao je.Stara gospođa i ja ostale smo nepomično sjediti, kamenih lica, gledajući vojnike kako silaze s

brijega. U posljednjem trenutku, kad su već skretali zadnjom okukom na stazi do mlina, starica mi sehitro okrenula i stavila ispruženi prst na usahle usne kako bi mi dala do znanja da ne smijem govoritijer će vojnici inače shvatiti da sam Engleskinja. Nisam imala vremena ni da kimnem glavom a blatnasu se kopita već zaustavila nekoliko koraka od nas.

“Dobro jutro, moje dame”, obratio nam se vođa skupine. Imao je čin kaplara, ali sam solakšanjem uočila da to nije kaplar Hawkins. Hitro sam pogledala sve vojnike i shvatila da ni jednogod njih nisam vidjela u Fort Williamu, pa sam za nijansu olabavila stisak na ručki košarice.

“Spazili smo mlin s vrha brijega”, rekao nam je dragun, “pa smo pomislili da bismo mogli kupitivreću brašna?” Neodređeno se naklonio, nesiguran kojoj od nas da se obrati.

Gospođa MacNab odgovorila mu je ledenim ali pristojnim glasom.“Dobro jutro”, rekla je i kimnula glavom. “Ako ste došli po brašno, bojim se da vas moram

razočarati. Mlinsko kolo ne radi. Možda kad idući put budete prolazili ovim putem.”“Da? A što nije u redu?” Kaplar, nizak i mlad čovjek svježeg tena, izgledao je zainteresirano.

Otišao je do ruba jezera da pogleda kolo. Mlinar, koji je provirio kroz prozor da obavijesti Jamieja otrenutačnom stanju kamenog kola, ugledao ga je i hitro uvukao glavu natrag, izvan pogleda.

Kaplar je pozvao jednog od svojih ljudi, a onda se popeo na kosinu i nešto pokazao rukomvojniku, koji se poslušno sagnuo da bi mu kaplar mogao stati na ramena. Zatim je kaplar podigao rukei uspio dohvatiti rub krova objema rukama, pa se uzverao na slamnati krov. Kad se uspravio, jedva je

mogao dosegnuti rub velikog kola. Uhvatio ga je objema rukama i zanjihao, a onda se sagnuo i krozprozor doviknuo mlinaru neka pokuša okrenuti kolo rukom.

Morala sam se naprezati da ne pogledam dno kanala. Nisam dovoljno znala o funkcioniranjumlinskih kola da bih mogla biti sigurna, ali bojala sam se da bi, ako kolo iznenada popusti, moglosamljeti sve što se nađe u blizini njegovih podvodnih dijelova. Očito, moj strah nije bio besmislen,jer se gospođa MacNab oštro obratila jednom od vojnika koji su stajali pokraj nas.

“Trebali biste pozvati svog pretpostavljenog dolje, momče. Na ovaj način neće pomoći ni mlinuni sebi. Ne biste se smjeli petljati u stvari koje ne razumijete.”

“Oh, nemate razloga za brigu, gospođo”, nehajno je odvratio vojnik. “Otac kaplara Silversavlasnik je mlina u Hampshireu. Ono što kaplar ne zna o mlinovima stalo bi u moju cipelu.”

Gospođa MacNab i ja uznemireno smo se pogledale. Nakon što se još nekoliko puta uspentraogore-dolje i probno zaljuljati kolo, kaplar je sišao s krova i prišao mjestu gdje smo mi sjedile.Vidljivo oznojen, obrisao je zarumenjeno lice velikom, prljavom maramicom prije no što nam seobratio.

“Odozgo ne mogu pokrenuti kolo, a čini se da ona budala od mlinara ne razumije ni riječiengleskog.” Bacio je kratak pogled na čvrsti štap gospođe MacNab, a onda se okrenuo meni. “Moždabi mlada dama mogla otići u mlin i prevoditi što mu govorim?”

Gospođa MacNab zaštitnički je ispružila ruku i uhvatila me za rukav.“Morat ćete oprostiti mojoj snahi, gospodine”, rekla je. “Ona je malo udarena u glavu, otkako joj

se posljednje dijete rodilo mrtvo. Jadna cura već više od godinu dana nije progovorila ni jednujedinu riječ. A ja je ne smijem ostaviti samu ni minute, jer će se od žalosti baciti u vodu.”

Dala sam sve od sebe da izgledam maloumno, što u mom sadašnjem stanju nije iziskivalo velikinapor.

Kaplar je izgledao zbunjeno. “Oh”, rekao je. “Pa...” Odšetao je do ruba jezerca i namršteno sezagledao u vodu, baš kao i Jamie prije sat vremena, a očito iz istog razloga.

“Nema tu pomoći, Collins”, rekao je starom vojniku. “Morat ću zaroniti da vidim što drži kolo.”Zatim je svukao skrletni kaput i stao otkopčavati manšete na košulji, a ja i gospođa MacNab užasnutosmo se pogledale. Ispod mlina možda postoji dovoljno zraka da čovjek preživi, ali sigurno ne idovoljno mjesta da se uspješno sakrije.

Već sam počela razmišljati, s ne baš mnogo optimizma, o mogućnosti da uvjerljivo odglumimepileptički napadaj, kad je veliko kolo iznenada zaškripalo iznad nas. S groznom bukom, veliki je luknaglo načinio polovicu okreta i načas zastao, a onda se počeo ravnomjerno okretati, veseloizlijevajući svojim lopaticama jarke potočiće vode u kanal.

Kaplar se prestao svlačiti i zadivljeno pogledao luk kola.“Pogledaj ovo, Collins! Pitam se zašto se kolo zaglavilo?”Kao odgovor na njegovo pitanje, u tom se času pojavilo nešto na vrhu kola, viseći s jedne od

lopatica, a s mokrih crvenih nabora kapala je voda. Kad je lopatica opet pogodila struju i zapjenušalavodu u kanalu, predmet se oslobodio i na površinu jezerca veličanstveno su izronile gaće Jamiejevaoca.

Postariji vojnik izvukao ih je štapom i oprezno pokazao svom zapovjedniku, koji ih je s priličnimgađenjem uzeo s vrha štapa.

“Hm”, rekao je i kritičkim okom odmjerio odjevni predmet. “Pitam se odakle je ovo došlo? Morada je zapelo za osovinu. Čudno da takva sitnica može izazvati tako velike probleme, zar ne, Collins?”

“Da, gospodine”, odgovorio je vojnik pristojnim glasom, premda je bilo očito da gafunkcioniranje škotskog mlina ne zanima previše.

Nakon što je jedanput ili dvaput okrenuo komad tkanine, kaplar je slegnuo ramenima i obrisaonjime prašinu s ruku.

“Pristojan komad flanela”, rekao je, cijedeći natopljenu tkaninu. “Dobro će nam doći za laštenjekonjske opreme. Kao kakav suvenir, ha, Collins?” Zatim se uljudno naklonio gospođi MacNab i menii krenuo prema svom konju.

Tek što su draguni prešli vrh brijega i nestali s vidika, prskanje na površini jezerca označilo jeizranjanje lokalnog vodenog duha.

Bio je blijed kao smrt, s plavičastom nijansom, poput mramora iz Cararre, a zubi su mu takocvokotali da sam jedva razumjela prve riječi koje je izgovorio, a koje su ionako bile na gelskom.

Gospođa MacNab razumjela ih je bez problema i zinula od čuda. Ali brzo je zatvorila usta iduboko se naklonila gospodaru. Kad ju je ugledao, zastao je u napredovanju na obalu, dok mu sevoda još uvijek blago mreškala oko bokova. Duboko je udahnuo, stisnuo zube da zaustavi cvokotanjei skinuo vlat vodene trave s ramena.

“Gospođo MacNab”, rekao je i naklonio se postarijoj zakupnici.“Gospodine”, odvratila je gospođa MacNab i još jedanput se naklonila. “Lijep dan, zar ne?”“Ma-malo prohladan”, odvratio je Jamie i kratko me pogledao, a ja sam bespomoćno slegnula

ramenima.“Drago nam je što ste se vratili kući, gospodine. Ja i moji momci nadamo se da ćete se uskoro

vratiti za stalno.”“I ja se nadam, gospođo MacNab”, uljudno je odvratio Jamie i dobacio mi bijesan pogled. Ja sam

se blijedo osmjehnula.Ne obazirući se na tu međuigru, stara je gospođa sklopila koščate ruke u krilu i dostojanstveno

opet sjela.“Željela bih vaše gospodstvo zamoliti za malu uslugu”, počela je, “u vezi s...”“Bako MacNab”, prekinuo ju je Jamie i prijeteći napravio pola koraka u vodi, “učinit ću sve što

želite. Pod uvjetom da mi dodate košulju prije no što mi neki dijelovi otpadnu od hladnoće.”

N

29.

Još iskrenosti

avečer, nakon što bi stol bio raspremljen poslije večere, obično bismo ostali sjediti u dnevnojsobi s Ianom i Jenny, druželjubivo razgovarajući o raznim stvarima ili slušajući Jennyne priče.

Ali večeras je došao red na mene, pa sam držala Jenny i Iana u napetosti pripovijedajući im ogospođi MacNab i crvenim kaputima.

“Sam Bog zna da dječake treba tući, inače ih ne bi napravio tako vragolastima.” Moje oponašanjebake MacNab izazvalo je urnebesan smijeh.

“Bože, to je istina”, rekla je Jenny kroza smijeh, brišući suze s očiju. “A ona to dobro zna. Kolikoona ima sinova, Ian, osam?”

Ian je kimnuo glavom. “Da, barem toliko. Ne mogu se ni sjetiti kako se svi zovu. Kad smo Jamie ija bili mlađi, uvijek nam se činilo da ih ima barem nekoliko u blizini da odemo s njima u lov, ribolovili na plivanje.”

“Vi ste zajedno odrasli?” upitala sam ih, a Jamie i Ian urotnički su se zacerekali.“O, da, mi se dobro poznajemo”, odgovorio je Jamie i nasmijao se. “Ianov otac bio je upravitelj

Lallybrocha, kao što je Ian sada. U svojoj lakomislenoj mladosti, često sam stajao rame uz rame sgospodinom Murrayjem, objašnjavajući svome ili njegovu ocu da izgled vara, ili, ako to ne bi urodiloplodom, zašto okolnosti mijenjaju stvari.”

“A, ako to ne bi urodilo plodom”, dodao je Ian, “često sam se naginjao preko ograde uzgospodina Frasera, slušajući njegove jauke i čekajući da dođe red na mene.”

“Nije istina!” ogorčeno je odvratio Jamie. “Ja nikad nisam jaukao.”“Nazovi to kako hoćeš, Jamie”, rekao je njegov prijatelj, “ali bilo je jako glasno.”“Obojicu vas se moglo čuti miljama daleko”, ubacila se Jenny, “I to ne samo jauke. Kad bi se

Jamie stao prepirati, moglo ga se čuti sve do ograde.”“Da, ti si trebao postati odvjetnik, Jamie. Ali ne znam zašto sam uvijek prepuštao tebi da

govoriš”, dodao je Ian, vrteći glavom. “Ti bi nas uvijek uvalio u još goru nevolju od one u kojoj smona početku bili.”

Jamie se opet nasmijao. “Misliš na broch?”“Da.” Ian se okrenuo meni i pokazao na zapad, gdje se prastari kameni toranj dizao na brijegu iza

kuće.“To je bila jedna od Jamiejevih boljih prepirki”, rekao je kolutajući očima. “Rekao je Brianu da

je upotreba sile u cilju nametanja vlastita gledišta neciviliziran postupak. Tjelesno kažnjavanjebarbarski je čin, rekao je, a i staromodan. Tući nekoga samo zato što je počinio djelo s čijim se im...implikacijama - da, to je riječ koju je upotrijebio - s čijim se implikacijama ne slažeš, nijekonstruktivan način kažnjavanja...”

Sad smo se već svi smijali.

“Je li Brian sve to slušao?” upitala sam.“O, da”, potvrdio je Ian. “Ja sam samo stajao pokraj Jamieja, kimajući glavom kad god bi on

zastao da uzme dah. A kad mu je napokon ponestalo riječi, njegov se otac samo malo nakašljao irekao: ‘Shvaćam’. Zatim se okrenuo i načas zagledao kroz prozor, njišući remen i kimajući glavomkao da razmišlja. A nas smo dvojica stajali rame uz rame, kako se Jamie izrazio, i znojili se.Naposljetku se Brian okrenuo i rekao nam da ga slijedimo do staja.”

“Zatim je svakom od nas dao metlu, četku i kantu, i pokazao nam prema brochu”, nastavio jeJamie. “Rekao je da sam ga uvjerio u svoje gledište, pa nas je odlučio kazniti na ‘konstruktivniji’način.”

Ian je polako zakolutao očima, podižući pogled kao da slijedi grubo kamenje brocha.“Taj je toranj dvadeset metara visok”, rekao mi je, “a ima promjer deset metara i tri kata.”

Duboko je uzdahnuo. “Pomeli smo ga od vrha do dna”, nastavio je, “i oribali od dna do vrha. Trebalonam je pet dana, a još i dan-danas mogu osjetiti okus istrunule zobene slame kad se nakašljem.”

“A trećeg si me dana pokušao ubiti”, dodao je Jamie, “zato što sam nas uvalio u to.” Oprezno jedodirnuo glavu. “Imao sam gadnu posjekotinu na uhu, na mjestu kamo si me pogodio metlom.”

“Oh, pa”, veselo je rekao Ian, “ti si mi tada po drugi put slomio nos, pa smo bili kvit.”“Možeš biti siguran da ni jedan Murray ništa ne zaboravlja”, odvratio je Jamie vrteći glavom.“Da vidimo”, rekla sam brojeći prstima. “Prema tebi, Fraseri su tvrdoglavi, Campbelli podmukli,

MacKenzieji su šarmantni ali podli, a Grahami glupi. A koje je razlikovno obilježje Murrayja?”“Možeš računati na njih u borbi”, odgovorili su Jamie i Ian kao jedan i prasnuli u smijeh.“A to je istina”, dodao je Jamie kad se prestao smijati. “Čovjek se samo može nadati da su na

njegovoj strani.” A onda su obojica opet prasnuli u smijeh.Jenny je s neodobravanjem zavrtjela glavom prema mužu i bratu.“A još nismo ni kušali vino”, prokomentirala je, a onda odložila tkaninu koju je šivala i s mukom

ustala. “Hodi sa mnom, Claire; pogledat ćemo je li gospođa Crooke ispekla kolačiće da ih jedemo uzporto.”

Kad sam se četvrt sata poslije vraćala hodnikom s pladnjem kolačića i portom, začula sam Ianovglas: “Dakle, ti nemaš ništa protiv, Jamie?”

“Protiv čega?”“Protiv toga što smo se vjenčali bez tvog dopuštenja - ja i Jenny, hoću reći.”Jenny, koja je hodala ispred mene, iznenada je zastala pred vratima dnevne sobe.Začulo se kratko frktanje s male sofe na kojoj je Jamie ležao, ispruživši noge na jastučić. “Budući

da vam nisam rekao gdje sam, a vi niste znali kad ću se vratiti - i hoću li se uopće vratiti - jedva davas mogu kriviti što niste čekali.”

Mogla sam vidjeti Iana iz profila kako se naginje nad košaru s cjepanicama.“Pa, nisam mislio da je to u redu, pogotovo zato što sam ja invalid...”Začulo se još glasnije frktanje.“Jenny nije mogla odabrati boljeg muža, pa taman da si izgubio obje noge i obje ruke”, hrapavim

je glasom odvratio Jamie, a Ianovo blijedo lice malo se zarumenjelo od nelagode. Jamie se nakašljao: podigao noge s jastučića, naginjući se da pokupi trijesku za potpalu koja je ispala iz košare.

“Kako to da si se uopće pristao oženiti, s obzirom na svoje dvojbe?' upitao je, a jedna mu jestrana usta zatitrala.

“Bože dragi, čovječe”, prosvjedovao je Ian, “misliš li da sam imao ikakvog izbora? Protivjednog Frasera?” Zavrtio je glavom i nasmiješio se prijatelju.

“Jednog mi je dana prišla u polju, dok sam popravljao kola kojima je kotač otpao s osovine.Ispuzao sam van, sav prekriven blatom, i ugledao je kako stoji pokraj kola; izgledala je kao grm punleptira. Odmjerila me od glave do pete—” zastao je i počešao se po glavi. “Pa, ne znam točno što jerekla, ali završila je s poljupcem, bez obzira na blato, i rekla mi: ‘Dobro onda, vjenčat ćemo se naMartinje.’” Raširio je ruke s komičnom rezignacijom. “Još uvijek sam joj objašnjavao zašto to nemožemo učiniti, a već sam stajao pred svećenikom i govorio: ‘Uzimam tebe, Jenny’... i davao jošmnogo drugih nevjerojatnih zavjeta.”

Jamie se zavalio na sofu i nasmijao.“Da, taj mi je osjećaj poznat”, rekao je. “Od toga se čovjeku zavrti u glavi, zar ne?”Ian se nasmiješio, zaboravivši nelagodu. “Istina. A taj me osjećaj još uvijek obuzme, znaš, kad

iznenada ugledam Jenny kako stoji na brijegu, obasjana suncem, ili kad drži malog Jamieja, nesvjesnada je gledam. Ugledam je i pomislim: ‘Bože moj, čovječe, nemoguće je da je ona tvoja, ne doista.’”Zavrtio je glavom, a smeđa mu se kosa zatresla na čelu. “A onda se ona okrene i nasmiješi mi se...”Podigao je pogled i pogledao šogora, smješkajući se.

“Ali ti to i sam znaš. Mogu vidjeti da je isto s tobom i Claire. Ona je... nešto posebno, zar ne?”Jamie je kimnuo. Osmijeh mu nije nestao s lica, ali nekako se promijenio.“Da”, tiho je odgovorio. “Da, ona je nešto posebno.”

Uz porto i kekse, Jamie i Ian još su se malo prisjećali zajedničkog dječaštva i svojih očeva. Ianovotac, William, umro je tek proljetos, ostavljajući Iana da sam vodi imanje.

“Sjećaš se kad nas je tvoj otac zatekao kod potoka i natjerao nas da odemo s njim do kovača davidimo kako se popravlja kotač na kolima?”

“Da. I nije mogao shvatiti zašto se stalno meškoljimo i vrpoljimo...”“I stalno te zapitkivao trebaš li ići na zahod...”Obojica su se tako jako smijali da nisu mogli završiti priču, pa sam pogledala Jenny.“Žapci”, kratko je objasnila. “Njih dvojica imali su svaki po pet-šest žabaca u košulji.”“Oh, Bože!” rekao je Ian. “Kad ti je jedan dopuzao do vrata i skočio ti iz košulje na peć, pomislio

sam da ću umrijeti.”“Ne mogu shvatiti zašto mi otac u nekoliko navrata nije slomio vrat”, odvratio je Jamie vrteći

glavom. “Pravo je čudo što sam uopće odrastao.”Ian je zamišljeno pogledao svog potomka, zaokupljena marljivim slaganjem drvenih kockica

pokraj ognjišta. “Ne znam baš kako će meni to poći za rukom, kad dođe vrijeme da moram istući sina.On je... pa, on je tako malen.” Bespomoćno je pokazao upornu sitnu figuru, s nježnim vratomsagnutim nad svoju zadaću.

Jamie je cinično pogledao svog imenjaka. “Daj mu malo vremena i postat će isti takav vragolankakvi smo bili ti i ja. Na kraju krajeva, pretpostavljam da sam čak i ja u jednom trenutku izgledaositno i nedužno.”

“I jesi”, neočekivano je odvratila Jenny, donoseći kositrenu čašu jabukovače svom mužu.Potapšala je brata po glavi. “Ti si bio vrlo slatka beba, Jamie. Sjećam se kako sam stajala nadtvojom kolijevkom. Tada nisi mogao imati više od dvije godine i spavao si s palcem u ustima. Svismo se složili da nikad nismo vidjeli zgodnijeg momčića. Imao si debele okrugle obraze i dražesnecrvene kovrče.”

Zgodni se momak malo zacrvenio u licu i iskapio jabukovaču jednim gutljajem, izbjegavajući mojpogled.

“Doduše, to nije dugo potrajalo”, dodala je Jenny i zlobno se osmjehnula bratu. “Koliko ti jegodina bilo kad si prvi put dobio batine, Jamie? Sedam?”

“Ne, osam”, odgovorio je Jamie bacajući još jednu veliku cjepanicu na hrpu drva koja su tinjala.“Kriste, kako je to boljelo. Dvanaest jakih udaraca po guzici, a nije nimalo popustio od početka dokraja. Nikad nije popuštao.” Spustio se na pete i protrljao nos šakom. Obrazi su mu se zažarili, a očizasjale od napora.

“Kad je završio, otac je sjeo na jedan kamen i pričekao da se malo priberem. A kad sam seprestao derati i smirio se do neke vrste vlažnog šmrcanja, pozvao me k sebi. Sad kad mislim o tome,mogu se sjetiti njegovih točnih riječi. Možda to možeš upotrijebiti na mladom Jamieju, Ian, kad dođevrijeme.” Jamie je sklopio oči prisjećajući se.

“Stavio me među koljena, natjerao da ga pogledam u oči i rekao mi: ‘Ovo je prvi put, Jamie.Prije no što odrasteš, morat ću to ponoviti, možda i stotinu puta.’ Zatim se kratko nasmijao i dodao:‘Mene je moj otac istukao barem toliko puta, a ti si isto toliko tvrdoglav i svojeglav kao što sam jabio.’

‘Povremeno ću vjerojatno uživati u tome da ti isprašim tur’, rekao je, ‘zavisno od toga što siučinio da zaslužiš batine. Ali najčešće neću. A ipak ću to učiniti. I zato, zapamti, momče, ako ti glavasmisli kakvu nepodopštinu, to će platiti stražnjica.’ Zatim me zagrlio i rekao: ‘Hrabar si ti dečko,Jamie. Idi sad u kuću da te majka utješi.’ Zaustio sam da mu odgovorim, ali on je hitro dodao: ‘Ne, jaznam da tebi ne treba utjeha, ali treba njoj. Hajde sada.’ I tako sam otišao kući, a majka mi je dalakrišku kruha s džemom.”

Uto se Jenny iznenada nasmijala. “Upravo sam se sjetila”, rekla je. “Tata je često pričao tu pričuo tebi, Jamie, o tome kako ti je isprašio tur i što ti je rekao. A kad te poslije poslao kući, rekao je dasi došao na pola puta do kuće, a onda si se odjednom zaustavio i pričekao ga.”

“Kad je došao do tebe, pogledao si ga odozdo i rekao mu: ‘Htio bih te nešto pitati, oče - jesi liovoga puta uživao?’ A kad je odgovorio da nije, kimnuo si glavom i rekao. ‘Dobro. Ni meni se bašnije svidjelo.’”

Svi smo se nasmijali, a Jenny je pogledala brata i zavrtjela glavom: “Tata je volio pripovijedatitu priču. Uvijek je tvrdio da ćeš ga ti jednog dana poslati u grob, Jamie.”

Veselje je nestalo s Jamiejeva lica. Spustio je pogled na krupne šake koje su mu počivale nakoljenima.

“Da”, tiho je odvratio. “Pa, na kraju sam to i učinio, zar ne?”Jenny i Ian uznemireno su se pogledali, a ja sam spustila pogled, ne znajući što da kažem. Načas

se nije čulo ništa osim pucketanja vatre.A onda je Jenny kratko pogledala Iana, odložila čašu i dodirnula bratovo koljeno.“Jamie”, rekla je. “To nije tvoja krivica.”Podigao je pogled i nasmiješio joj se, pomalo turobno.“Nije? A čija je onda?”Duboko je uzdahnula i odgovorila: “Moja.”“Što?” Zapanjeno se zabuljio u nju, ne shvaćajući.Jenny je nato problijedjela, malo više nego obično, ali ostala je smirena.“To je najviše moja krivica. Ono... ono što se tebi dogodilo, Jamie. I ocu.”Uhvatio joj je ruku i nježno je protrljao.“Ne govori gluposti, curo”, rekao je. “Učinila si ono što si morala jer si me pokušala spasiti.

Imaš pravo, da nisi pošla s Randallom, on bi me tada vjerojatno ubio.”Jenny je zabrinuto namrštila obrve i zagledala se u bratu u lice.“Ne, ne žalim što sam odvela Randalla u kuću - pa čak i da je... no, ne žalim. Ali nije stvar u

tome.” Ponovo je duboko udahnula da skupi hrabrost.“Kad smo ušli u kuću, odvela sam ga u svoju sobu na katu. Nisam... nisam baš znala što da

očekujem... nikad prije toga nisam... bila s muškarcem. Ali on je izgledao vrlo nervozno, sav sezajapurio kao da ni sam nije siguran što da učini, što mi se učinilo čudnim. Gurnuo me na krevet, aonda je samo stajao, trljajući se. Isprva sam pomislila da sam ga doista ozlijedila koljenom, iako samznala da ga zapravo nisam prejako udarila.” Malo se zarumenjela i postrance pogledala Iana, a ondaje žurno opet spustila pogled na krilo.

“Sada znam da se pokušavao - pripremiti. Nisam mu htjela dati do znanja da sam uplašena, pasam se uspravila na krevetu i zabuljila se u njega. Izgleda da ga je to razljutilo, pa mi je naredio da seokrenem. Ali nisam ga htjela poslušati i nastavila sam buljiti u njega.”

Lice joj je poprimilo boju jedne od ruža pred kućnim vratima. “On se... otkopčao... a ja sam muse... pa, nasmijala sam mu se.”

“Što?” s nevjericom je rekao Jamie.“Nasmijala sam se. Hoću reći...” Pogledala je brata u oči s izvjesnom dozom prkosa. “Ja dobro

znam kako su muškarci građeni. Često sam te vidjela golog, a i Willieja i Iana. Ali on...” Na usnamajoj se pojavio sitan osmijeh, unatoč očitim pokušajima da ga suzbije. “Izgledao je tako smiješno, savcrven u licu, trljajući se tako grozničavo, a ipak samo napola..

Ian je glasno dahnuo, a ona se ugrizla za usnu, ali je hrabro nastavila.“Nije mu se svidjelo kad sam se nasmijala, i to sam mogla vidjeti, pa sam se još malo nasmijala.

Tada se bacio na mene i napola mi strgnuo haljinu. Ošamarila sam ga, a on me udario u bradu,dovoljno jako da ugledam sve zvijezde. Zatim je malo zastenjao, kao da mu je to pružilozadovoljstvo, i počeo se penjati na krevet k meni. Ostalo mi je taman toliko prisebnosti da se ponovonasmijem. S mukom sam se podigla na koljena i počela ga... počela ga izazivati. Rekla sam mu kakoznam da nije pravi muškarac i da ne može sa ženom... Ja...”

Zatim je još jače spustila glavu, pa su joj tamni uvojci pali na zažarene obraze. Nastavila je vrlotihim glasom, gotovo šaptom.

“Ja... raširila sam komade haljine i... izazovno mu pokazala dojke. Rekla sam mu da znam da mese boji, zato što nije sposoban dotaknuti ženu, nego se samo igrati sa životinjama i mladimmomcima...”

“Jenny”, rekao je Jamie, bespomoćno vrteći glavom.Podigla je glavu da ga pogleda. “Pa, to sam mu rekla”, rekla je. “Samo sam se toga mogla sjetiti.

Vidjela sam da je izvan sebe, ali također mi je bilo očito da... da ne može. Zabuljila sam mu se uhlače i opet se nasmijala. A on mi je stisnuo grlo i počeo me daviti, pa sam udarila glavom o rubkreveta, a... a kad sam se probudila, njega više nije bilo, a ni tebe.”

Kad je uhvatila Jamieja za ruke, njezine ljupke plave oči bile su pune suza.“Jamie, možeš li mi oprostiti? Znam, da ga ja nisam razbjesnila, on se ne bi ponio prema tebi

onako kako se ponio, a onda otac...”“Oh, Jenny, draga, mo cridh, nemoj!” Kleknuo je pokraj nje i spustio joj glavu na svoje rame. S

njezine druge strane, Ian kao da se pretvorio u kamen.Jamie ju je nježno ljuljao dok je jecala. “Smiri se, golubice mala. Ispravno si postupila, Jenny.

Nisi ti kriva, a možda nisam ni ja.” Pomilovao ju je po leđima.“Slušaj me, mo cridh. On je došao ovamo da izazove nevolje, po naređenjima. Isto bi se

dogodilo i da je ovdje zatekao nekog drugog, ili da smo ti i ja drugačije postupili. Namjeravao jeprouzročiti neprilike, nahuškati ljude u pokrajini protiv Engleza, kako bi ostvario vlastite ciljeve - iciljeve čovjeka koji ga je unajmio.”

Jenny je prestala plakati. Uspravila se i začuđeno ga pogledala.“Nahuškati ljude protiv Engleza? Ali zašto?”Jamie je nestrpljivo odmahnuo rukom. “Da pronađe one koji bi stali na stranu princa Charlesa,

kad bi opet došlo do ustanka. Ali ja još ne znam na čijoj je strani Randallov poslodavac - želi li onsamo držati na oku one koji bi slijedili princa i možda im oteti vlasništvo, ili možda on - Randallovposlodavac - i sam namjerava poći s princem, pa želi da škotsko gorje bude nahuškano i spremno kadza to dođe vrijeme. Ne znam, ali to sada nije ni važno.” Maknuo je pramen kose sa sestrina čela.

“Važno je samo to da ti nisi ozlijeđena i da sam ja kod kuće. A uskoro ću se vratiti za stalno, mocridh, to ti obećavam.”

Primakla je njegovu ruku usnama i poljubila je, a lice joj je zasjalo. Zatim je izvukla rupčić izdžepa i obrisala nos. A onda je pogledala Iana, koji je još uvijek bio ukipljen do nje, s povrijeđenimi bijesnim izrazom u očima.

Nježno mu je dodirnula rame.“Misliš da sam ti to trebala reći?”Ian ju je nastavio gledati ne pomaknuvši se. “Da”, tiho je odgovorio. “Mislim da si mi trebala

reći.”Odložila je rupčić u krilo i uhvatila ga objema rukama.“Ian, čovječe, nisam ti to rekla zato što nisam željela i tebe izgubiti. Brat mi je otišao, a i otac.

Nisam željela izgubiti i čovjeka svog srca. Jer ti si mi draži i od doma i obitelji, ljubavi moja.”Pogledala je Jamieja s iskrivljenim smiješkom. “A to nije malo.”

Molećivo je pogledala Iana u oči. Mogla sam vidjeti kako mu se ljubav i povrijeđeni ponos bore

za prevlast na licu. Jamie je ustao i dodirnuo mi rame, pa smo tiho izašli iz sobe, ostavljajući ih samepokraj umiruće vatre.

Bila je vedra noć i kroz visoke dvokrilne prozore ulazila je jaka mjesečina. Ja nisam mogla zaspati, apomislila sam da svjetlost drži i Jamieja budnim; premda je ležao posve mirno, po disanju sam znalada ne spava. Okrenuo se na leđa i tiho se zahihotao.

“Čemu se smiješ?” tiho sam ga upitala.Okrenuo je glavu prema meni. “Oh, jesam li te probudio, Saskinjo? Oprosti! Samo sam se

prisjećao nekih stvari.”“Nisam spavala.” Pomaknula sam se prema njemu. Krevet je očito bio napravljen za dane kad je

cijela obitelj spavala na jednoj divovskoj perini, koja mora da je sadržavala perje stotina gusaka, paje premještanje preko njezinih nabora nalikovalo na prelazak Alpa bez kompasa. “Čega si seprisjećao?” upitala sam kad sam napokon uspjela prijeći na njegovu stranu.

“Oh, uglavnom svog oca. Stvari koje mi je rekao.”Gurnuo je ruke pod glavu i zamišljeno se zabuljio u debele grede na niskom stropu. “Čudno je

to”, rekao je. “Dok je bio živ, nisam se mnogo obazirao na njega. Ali nakon što je umro, stvari kojemi je rekao počele su imati mnogo veći utjecaj na mene.” Opet se kratko zahihotao. “Razmišljao samo tome kako mi je posljednji put isprašio tur.”

“I to ti je smiješno?” upitala sam. “Je li ti itko ikad rekao da imaš vrlo čudan smisao za humor,Jamie?” Pokušala sam mu naći ruku pod pokrivačem, a onda sam odustala i odgurnula pokrivač ustranu. Počeo mi je milovati leđa, a ja sam se privila uza nj i stala ispuštati tihe zadovoljne glasove.

“Zar tebe tvoj ujak nije tukao kad si to zaslužila?” znatiželjno me upitao. Na tu sam se pomisaoprigušeno nasmijala.

“Bože dragi, nije! Njega bi ta ideja užasnula. Ujak Lamb nije vjerovao da djecu treba tući -smatrao je da s njima treba raspravljati kao s odraslim ljudima.” Jamie je grlenim škotskimmumljanjem izrazio prezir na tu šašavu ideju.

“Nesumnjivo, to objašnjava mane u tvom karakteru”, rekao je i potapšao me po stražnjici.“Nedovoljna disciplina u mladosti.”

“Kakve mane u mom karakteru?” htjela sam znati. Mjesečina je bila dovoljno jaka da mu na licuspazim smiješak.

“Hoćeš da ih sve nabrojim?”“Ne.” Lupnula sam ga laktom u rebra. “Pričaj mi o svom ocu. Koliko si tada imao godina?”

upitala sam.“Oh, trinaest - možda četrnaest. Bio sam visok, mršav i pjegav. Ne mogu se sjetiti zašto sam

dobio batine; u to vrijeme češće sam dobivao batine zbog nečega što sam rekao, nego zbog nečega štosam učinio. Sjećam se samo toga da smo obojica kiptjeli od bijesa. To je bio jedan slučaj kad jeuživao u tome da me istuče.” Povukao mi je glavu na rame i zagrlio me, a ja sam ga stala milovati poravnom trbuhu i igrati se njegovim pupkom.

“Prestani s tim, škakljaš me. Želiš li čuti priču ili ne?”“Oh, želim je čuti. Što ćemo učiniti ako budemo imali djecu - hoćemo li raspravljati s njima ili

ćemo ih tući?” Srce mi je malo poskočilo na tu pomisao, premda nije bilo znakova da će to ikad biti

više od akademskog pitanja. Uhvatio mi je ruku i zadržao je na svom trbuhu.“Oh, to je jednostavno. Prvo ćeš ti raspravljati s njima, a onda ću ih ja odvesti u dvorište i

izmlatiti.”“Mislila sam da ti se djeca sviđaju.”“Sviđaju mi se. I ja sam se sviđao svom ocu, kad se nisam ponašao kao idiot. A i volio me -

dovoljno da me izmlati kao vola u kupusu kad god bih se ponio kao idiot.”Okrenula sam se na trbuh. “No dobro. Ispričaj mi.”Jamie se pridigao da namjesti jastuke, a onda je opet legao na njih i gurnuo ruke pod glavu.“Pa, kao i obično, poslao me do dvorišne ograde - uvijek bi me natjerao da odem prvi, kako bih

osjetio odgovarajuću mješavinu straha i kajanja dok ga čekam, objasnio je - ali tada je bio takobijesan da je odmah krenuo za mnom. Naprćio sam se i stao primati udarce, stišćući zube, odlučan dane ispustim ni glasa - neka sam proklet ako mu pokažem koliko me boli. Zarinuo sam prste u drvoograde što sam jače mogao - dovoljno jako da u njoj napravim iverje - i osjećao sam da mi se licecrveni od zadržavanja daha.” Kao da nadoknađuje propušteno, duboko je udahnuo i polako izdahnuo.

“Obično bih znao kad će biti gotovo, ali ovoga puta nije prestao. To je bilo sve što sam mogaoučiniti zatvorenih usta; zastenjao bih nakon svakog udarca i osjetio da mi suze naviru na oči makoliko treptao, ali hvatao sam se za slamku.” Jamie je sada bio raskriven do struka, pa mu se tijelogotovo blistalo na mjesečini, prošarano sićušnim srebrnim dlačicama. Mogla sam mu osjetiti lupanjesrca odmah ispod ključne kosti, pravilno lupanje ispod moje šake.

“Ne znam koliko je trajalo”, nastavio je. “Vjerojatno ne predugo, ali meni se činilo da traje jakodugo. Napokon je kratko zastao i izderao se na mene. Bio je sav izvan sebe od bijesa, a i ja sam biotoliko bijesan da sam isprva jedva mogao razumjeti što mi govori, ali onda sam napokon shvatio.”

“Urlao je: ‘Proklet bio, Jamie! Zar ne možeš vikati? Ti si sada već odrastao momak i nenamjeravam te više tući, ali prije no što odustanem, želim izvući još jedan dobar krik iz tebe, momče,samo da mogu vjerovati kako sam napokon ostavio neki dojam na tebe!’” Jamie se nasmijao,poremetivši ravnomjerno kucanje svog srca.

“To me toliko uzrujalo da sam se uspravio, okrenuo i povikao: ‘Pa zašto to nisi odmah rekao,budalo stara! JOJ!”

“Nisam se ni snašao a već sam ležao na tlu. U ušima mi je zvonilo, a brada me boljela na mjestu ukoje me udario. Stajao je nada mnom teško dišući, a kosa i brada su mu stršale. Ispružio je ruku ipomogao mi da ustanem.”

“Zatim me potapšao po bradi i rekao, još uvijek teško dišući: ‘To ti je zato što si svog oca nazvaobudalom. Ja sam možda doista budala, ali to je nepristojno reći. Hodi sada, da se operemo prijevečere.’ Nikad me više nije udario. I dalje je vikao na mene, a i ja na njega, ali poslije toga odnosiose prema meni kao prema muškarcu.”

Zadovoljno se nasmijao, a ja sam se nasmiješila u njegovo toplo rame.“Voljela bih da sam upoznala tvog oca”, rekla sam. “A možda je bolje da nisam”, dodala sam,

iznenađena tom mišlju. “Možda mu ne bi bilo drago što si se oženio Engleskinjom.”Jamie me čvršće zagrlio i povukao mi pokrivač preko golih ramena. “On bi zaključio da sam

napokon stekao malo razuma.” Pomilovao me po kosi. “Poštovao bi moj izbor, kakav god bio, a ti,”okrenuo je glavu i nježno me poljubio u čelo, “ti bi mu se jako svidjela, moja Saskinjo.” U tim sam

riječima prepoznala pohvalu.

K

30.

Razgovori uz ognjište

akav god razdor Jennyna ispovijed izazvala između nje i Iana, činilo se da je zaliječen. Sutranavečer, ostali smo kratko u dnevnoj sobi poslije večere. Jamie i Ian pijuckali su vino od bazge

u kutu i razgovarali o poslovima na farmi, a Jenny se napokon opustila ispruživši natečene gležnjevena jastučić za klečanje. Ja sam pokušala zapisati neke od recepata koje mi je ona diktirala prekoramena dok smo na brzinu prolazile kroz dnevne poslove, ispitujući je usput o pojedinostima.

Na jedan list papira stavila sam naslov:

ZA LIJEČENJE PRIŠTEVAUzeti tri željezna čavla i staviti ih da se tjedan dana namaču u gorkompivu. Dodati šaku ostrugane cedrovine i pustiti da se slegne. Kadstrugotine potonu na dno, mješavina je spremna. Nanositi triput dnevno,počevši s prvim danom nakon mjesečeve četvrti.

Drugi list papira nosio je naslov:

SVIJEĆE OD PČELINJEG VOSKAOsušiti med iz saća i ukloniti mrtve pčele, koliko je moguće. Rastopitisaće malom količinom vode u velikom kotlu. Odstrani pčele, krilca idrugu nečistoću s površine. Promijeniti vodu. Često miješati, a ondapustiti da se slegne. Izliti vodu i zadržati je za slađenje. Još dvaputpročistiti vodom.

Počela me boljeti ruka, a još nisam došla ni do izrade kalupa, sukanja stijenja i vješanja svijeća da sesuše.

“Jenny”, upitala sam, “koliko treba da se naprave svijeće, od početka do kraja?”Jenny je spustila u krilo malu košulju koju je krpala i zamislila se.“Pola dana za skupljanje saća, dva za sušenje meda - jedan ako je dan vruć - jedan dan za

pročišćavanje voska, osim ako ga ima mnogo ili ako je jako prljav - u tom slučaju dva dana. Poladana za sukanje stijenja, jedan ili dva za izradu kalupa, pola dana da se vosak rastopi, nalije u kalupei objesi na sušenje. Ukupno otprilike tjedan dana.”

Slaba svjetlost lampe i prskavo pero bili su previše da se s njima nosim nakon napornog radnogdana. Sjela sam do Jenny i s divljenjem promatrala sitni komad odjeće koji je krpala gotovonevidljivim šavovima.

Uto se njezin zaobljeni trbuh iznenada pomaknuo kad je njegov stanovnik promijenio položaj.

Zadivljeno sam se zagledala u njezin trbuh. Nikad nisam provela dulje vrijeme u blizini trudne žene,pa dosad nisam shvatila količinu aktivnosti u trbuhu.

“Želiš li ga opipati?” ponudila mi je Jenny, shvativši da joj buljim u trbuh.“Pa...” Uhvatila mi je ruku i čvrsto mi stisnula dlan na ispupčenje.“Točno tu. Pričekaj časak; uskoro će se opet ritnuti. Bebe ne vole kad tako ležiš, znaš. Uhvati ih

nemir pa se počnu vrpoljiti.”I doista, iznenađujuće živahna kretnja podigla mi je ruku za nekoliko centimetara.“Bože dragi! Jak je!” rekla sam.“Da.” Jenny se ponosno potapšala po trbuhu. “Bit će zgodan poput svog brata i tate.” Nasmiješila

se preko sobe Ianu, čija je pažnja načas odlutala s podataka o rasplodu konja, na njegovu ženu inerođeno dijete.

“Čak i poput svog beskorisnog riđokosog ujaka”, dodala je neznatno podigavši glas i lupnula melaktom u rebra.

“Ha?” Jamie je rastreseno podigao pogled sa svojih računa. “Jesi li mi nešto rekla?”“Pitam se je li mu pažnju privukla fraza ‘riđokos’ ili ‘beskoristan’?” rekla mi je Jenny sotto

voće15 i još jedanput me lupnula laktom.Jamieju je umiljato rekla: “Ništa važno, mo cridh! Baš smo razgovarale o mogućnosti da bi nova

beba mogla imati nesreću da sliči svom ujaku.”Spomenuti se ujak nacerio i prišao da sjedne na jastuk. Jenny je prijateljski sklonila noge s

jastuka, a onda ih spustila u Jamiejevo krilo.“Izmasiraj mi noge!” zamolila ga je. “Ti to bolje radiš od Iana.”Poslušao ju je, a Jenny se zavalila na stolac i sklopila oči od blaženstva. Spustila je sićušnu

košuljicu na ispupčeni trbuh, koji se i dalje nadimao kao da prosvjeduje. Jamie se ushićeno zabuljio ukretnje, baš kao i ja prije.

“Zar ti to ne smeta?” upitao je. “Da ti se netko tako okreće u trbuhu?”Jenny je otvorila oči i namrštila se gledajući dugo ispupčenje koje joj se pojavilo na trbuhu.“Mmm. Katkad imam osjećaj da su mi od svih tih udaraca jetra puna modrica. Ali osjećaj je

najčešće ugodan. To je kao...” Nesigurno je zastala, a onda se nasmiješila bratu. “Teško je to opisatimuškarcu, budući da vi nemate odgovarajuće dijelove. Pretpostavljam da ti ja jednako teško moguopisati kakav je to osjećaj kad nosiš dijete, kao što ti meni možeš opisati kako je to kad te netko udariu jaja.”

“Oh, to bih ti mogao opisati.” Naglo se svinuo u struku, uhvatio se među noge, zakolutao očima igrozno zastenjao grlenim glasom.

“Zar nije tako, Ian?” rekao je okrenuvši oči prema stolcu na kojem je sjedio Ian smijući se, sdrvenom nogom na okviru ognjišta.

Jamiejeva sestra nježno je stavila stopalo na njegova prsa i gurnula ga da se uspravi. “No dobro,šaljivče. U tom slučaju, drago mi je što ih nemam.”

Jamie se uspravio i maknuo pramen kose s očiju. “Ne, ozbiljno”, zainteresirano je rekao, “radi lise samo o tome da su dijelovi drugačiji? Bi li to mogla opisati Claire? Na kraju krajeva, ona je žena,premda još nije rodila.”

Jenny mi je procjenjivački pogledala trbuh, a ja sam opet osjetila onaj mali ubod.“Mmm, možda. Imaš osjećaj da ti je koža na čitavom tijelu tanka. Osjećaš sve što te dodiruje, čak

i trljanje odjeće koju nosiš, ne samo na trbuhu, nego i na nogama, bokovima i grudima.” Ruke su jojnesvjesno krenule prema dojkama, gužvajući platnenu tkaninu pod nabreklim oblinama. “Dojke su titeške i pune... s vrlo osjetljivim bradavicama.” Mali, debeli prsti polako su kružili po dojkama.Spazila sam da joj se bradavice dižu pod tkaninom.

“I, dakako, krupna si i nespretna”, Jenny se skrušeno nasmiješila, trljajući mjesto na boku kojimse prije udarila o stol. “Zauzimaš više prostora nego prije.”

“Ali ovdje” - ruke su joj se zaštitnički podigle na vrh trbuha - “tu si najosjetljivija, naravno.”Pomilovala je zaobljeno ispupčenje kao da miluje djetetovu a ne vlastitu kožu. Ianov pogled slijedioje njezine ruke dok su se neprestance kretale od vrha do dna zaobljenog brežuljka, stalnoporavnavajući tkaninu.

“Na početku trudnoće, to pomalo podsjeća na nadimanje u želucu”, rekla je i nasmijala se, a zatimje nožnim palcem lupnula brata u trbuh. “Točno tu - kao da ti se mali mjehurići vrte po čitavomželucu. Ali poslije, kad osjetiš kretnje djeteta, to je kao da ti je riba zagrizla udicu a onda otišla -hitro trzanje koje prestane tako brzo da poslije nisi sigurna jesi li ga uopće osjetila.” Kao da se neslaže s tim opisom, njezin nevidljivi drug pomaknuo se naprijed-natrag, pa joj se trbuh ispupčio najednoj a onda na drugoj strani.

“Pretpostavljam da si u tom trenutku već sigurna”, primijetio je Jamie, zadivljeno gledajućikretanje.

“O, da.” Položila je ruku na izbočinu, kao da želi smiriti bebu. “Znaš, one satima spavaju. Akodugo ne osjetiš kretnje, katkad se uplašiš da je beba umrla. Onda je pokušaš probuditi” - oštro jepritisnula prstima jednu stranu trbuha - “i sretna si kad se opet ritne. Ali ne radi se samo o bebi. Predkraj trudnoće, osjećaš se natečeno po čitavom tijelu. Ne bolno... samo da si tako zrela da bi se moglarasprsnuti. Kao da te treba dodirnuti, vrlo lagano, svuda naokolo.” Jenny sada više nije gledala mene.Gledala je muža u oči, pa sam shvatila da više nije svjesna ni mene ni brata. Između nje i Iana nastaloje ozračje intimnosti, kao da ona tu priču često priča, ali im još nije dosadila.

Nastavila je tišim glasom, podigavši opet ruke na dojke, teške i neodoljive pod laganom tkaninomhaljine.

“A otprilike u posljednjem mjesecu, počinje dolaziti mlijeko. Osjećaš da se puniš, malo-pomalo,svaki put kad se dijete pokrene. A onda, odjedanput, sve postane kruto i zaobljeno.” Ponovo jepoložila ruke na trbuh. “Tada nema boli, samo osjećaj kao da si bez daha, a onda te dojke počnubockati kao da će prsnuti ako ih nitko ne posiše.” Zatvorila je oči i nagnula se unatrag, ritmičkimilujući golemi trbuh, kao da zaziva čaroliju. Dok sam je gledala shvatila sam da je Janet Fraserprava pravcata vještica.

Zadimljeni zrak sobe kao da je ispunio trans; onaj osjećaj koji leži u korijenu svake tjelesne želje,grozna neodgodiva potreba za sjedinjenjem i stvaranjem. Mogla sam prebrojati svaku dlačicu naJamiejevom tijelu a da ga nisam morala ni pogledati; znala sam da se svaka uspravila.

Jenny je otvorila oči, tamne u sjeni, i nasmiješila se mužu, polaganim, bogatim smiješkombeskrajnog obećanja.

“A u kasnoj fazi trudnoće, kad se dijete već dosta kreće, katkad imaš osjećaj kao da je tvojmuškarac u tebi, kao da je ušao duboko u tebe i izlio svoje sjeme. A onda, kao da ti utroba počne

podrhtavati dok je on još u tebi. S djetetom je slično, samo mnogo snažnije, pa ti zatrese maternicu iispuni te čitavu. Dijete je tada mirno, pa ti se čini kao da si zapravo uzela svog muškarca u sebe.”

Iznenada se okrenula meni i čarolije je nestalo. “Oni to katkad i žele, znaš”, tiho mi je rekla,gledajući me u oči sa smiješkom. “Žele se vratiti.”

Nešto poslije, Jenny je ustala i krenula prema vratima, bacivši preko ramena pogled koji je povukaoIana za njom, kao željezo prema sjeveru. Zastala je na vratima da ga pričeka i pogledala brata, koji jemirno sjedio pokraj ognjišta.

“Pobrinut ćeš se za vatru, Jamie?” Protegnula se i svinula leđa u luk, pa joj je zakrivljenakralježnica načas nalikovala na neobično krivudavu oblinu trbuha. Ian joj je zglobovima šake čvrstopritisnuo leđa i spustio šaku do dna kralježnice, a ona je zastenjala. A onda su otišli.

I ja sam se protegnula podigavši ruke u zrak, osjećajući ugodno trzanje umornih mišića. Jamiejeveruke spustile su se niz strane mog tijela i zaustavile na vrhu bokova. Naslonila sam se na njega ipovukla mu ruke na svoj trbuh, zamišljajući da leže na blagoj oblini nerođenog djeteta.

Kad sam okrenula glavu da ga poljubim, vidjela sam sitno tijelo zgureno u kutu klupe.“Gle, zaboravili su malog Jamieja.” Dječačić je obično spavao u krevetiću s kotačićima u sobi

svojih roditelja. Večeras je zaspao pokraj vatre dok smo mi sjedili i razgovarali pijući vino, ali nitkose nije sjetio da ga odnese gore u krevet. Moj Jamie okrenuo me sebi, mičući moju kosu sa svog nosa.

“Jenny nikad ništa ne zaboravlja”, rekao je. “Pretpostavljam da ona i Ian trenutačno ne želedruštvo.” Ruke su mu otišle prema uzicama na leđima moje haljine. “Zasad će mu biti dobro i ovdje.”

“A što ako se probudi?”Jamiejeve zaigrane ruke došle su do sada već olabavljenog ruba gornjeg dijela haljine. Jamie je

podigao obrvu i kimnuo glavom prema nećaku koji je ležao na klupi.“Ništa. Jednom će morati naučiti kako se to radi, zar ne? Ne želiš valjda da bude isti onakav

neznalica kakav je bio njegov ujak.” Bacio je nekoliko jastuka na pod pred ognjište i sagnuo se držećime u naručju.

Svjetlost vatre obasjala mu je srebrne ožiljke na leđima, pa se činilo kao da mu metalna srž virikroz pukotine na krhkoj koži. Doista je izgledao kao čovjek od željeza, za što sam ga jednom ioptužila. Slijedila sam prstom brazgotine od biča, jednu po jednu, a on je drhtao pod mojim dodirom.

“Misliš li da Jenny ima pravo?” upitala sam ga poslije. “Žele li se muškarci doista vratiti umaternicu? Je li to razlog zašto vodite ljubav s nama?” Nasmijao se pomaknuvši mi dahom kosupokraj uha.

“To obično nije prva stvar na koju pomislim kad pođem s tobom u krevet, Saskinjo. Daleko odtoga. Ali s druge strane...” Nježno mi je uhvatio dojke i stisnuo usne oko jedne bradavice. “Ne bihrekao ni da je Jenny posve u krivu. Katkad... da, katkad bi bilo dobro vratiti se unutra, na sigurno, i...biti jedno s majkom. A spoznaja da to nije moguće, pretpostavljam, to je ono što nas nagoni dapravimo djecu. Ako se već sami ne možemo vratiti unutra, najbolje što možemo učiniti je da tajdragocjeni dar damo svojim sinovima, barem nakratko...” Iznenada se stresao, poput psa koji otresavodu s krzna.

“Ne obraćaj pažnju na mene, Saskinjo”, promrmljao je. “Postanem vrlo sentimentalan kadpopijem malo vina od bazge.”

Z

31.

Dan plaćanja zakupnine

ačulo se lagano kucanje na vratima, a onda je u sobu ušla Jenny, s plavim komadom odjećeprebačenim preko ruke i šeširom u ruci. Odmjerila je brata i kimnula glavom.

“Da, košulja će ti pristajati. A donijela sam i tvoj najbolji kaput; malo si se raširio u ramenimaotkako sam te posljednji put vidjela.” Zamišljeno je nagnula glavu u stranu. “Danas si se lijepodotjerao - barem od vrata nadolje. Sjedni tamo da ti uredim kosu.” Pokazala je stolac pokraj prozora.

“Kosu? Što ne valja s mojom kosom?” htio je znati Jamie, dižući ruku da provjeri. Narasla mu jegotovo do ramena, a po običaju ju je svezao kožnatom vrpcom da mu ne pada na lice.

Ne gubeći vrijeme na ćaskanje, sestra ga je gurnula na stolac, strgnula mu vrpcu s glave i počelažustro češljati kosu četkom od kornjačina oklopa.

“Što ne valja s tvojom kosom?” retorički je ponovila. “E pa, kao prvo, puna je dikica.” Pažljivoje izvukla mali smeđi predmet iz kose i odložila ga na toaletni stolić. “I komadića hrastova lišća.Gdje si jučer bio - jesi li rovao po tlu pod drvećem, poput svinje? Kosa ti je zapetljanija od opranogužeta...”

“Joj!”“Miruj, roy!” Mršteći se od koncentracije, dohvatila je češalj i stala mu izravnavati kovrče,

ostavljajući glatku i sjajnu masu kestenjaste, bakrenaste, cimetne i zlatne boje da se sjaji na jutarnjemsuncu s prozora. Zatim ju je raširila i zavrtjela glavom.

“Ne mogu shvatiti zašto dobri Bog trati takvu kosu na muškarca”, prokomentirala je. “Na nekimmjestima izgleda poput jelenje dlake.”

“Prekrasna je, zar ne?” složila sam se. “Pogledaj kako je na vrhu izblijedjela od sunca, ima teljupke plave pramenove.” Predmet našeg divljenja mrko nas je pogledao.

“Ako ne prestanete, obrijat ću glavu.” Prijeteći je posegnuo za svojom britvom, koja je ležala natoaletnom stoliću. Njegova sestra, hitra unatoč golemu trbuhu, ispružila je ruku i lupnula ga četkom pozapešću. Jamie je jauknuo, a onda još jedanput kad mu je Jenny povukla kosu unatrag.

“Miruj!” naredila mu je i počela razdvajati kosu u tri debela pramena. “Isplest ću ti pletenicu”,zadovoljno je najavila. “Neću dopustiti da odeš do svojih seljaka zakupnika izgledajući kao divljak.”

Jamie je promrmljao nešto buntovno sebi u bradu, ali se pokorio sestri. Vješto povlačećislobodne pramenove amo-tamo, ona je splela kosu u debelu urednu pletenicu, gurajući vrhove jednogpramena pod druge i čvrsto ih vežući koncem. Zatim je iz džepa izvukla plavu svilenu vrpcu itrijumfalno je svezala u mašnu.

“Evo!” rekla je. “Lijepo, zar ne?” Upitno me pogledala, a ja sam morala priznati da je tako.Čvrsto stegnuta kosa isticala mu je oblik glave i izražajne crte lica. Čist i uredan, u snježnobijelojplatnenoj košulji i sivim hlačama, izgledao je prekrasno.

“Naročito mašna”, rekla sam, susprežući smijeh. “Iste je boje kao i njegove oči.”Jamie je bijesno pogledao sestru.

“Ne”, kratko je rekao. “Ne želim mašnu. Nismo ni u Francuskoj ni na dvoru kralja Geordieja! Bašme briga ako ima boju Djevičina plašta - ne želim mašnu, Janet!”

“No dobro, roy. Evo.” Razvezala je mašnu i odmaknula se da ga pogleda.“Da, ovo ne izgleda loše”, zadovoljno je rekla, a zatim se pronicavim plavim očima zagledala u

mene.“Hm”, rekla je i stala zamišljeno lupkati stopalom.Budući da sam došla manje-više u dronjcima, bilo mi je neophodno čim prije sašiti dvije nove

haljine, jednu od grubog domaćeg platna za svakodnevnu upotrebu i jednu svilenu za svečane prigodepoput ove, a kako sam ja bila vještija u šivanju rana nego u šivanju tkanine, pomogla sam oko rezanjai pribadanja, ali krojenje i šivanje morala sam prepustiti Jenny i gospođi Crook.

Njih dvije odlično su obavile posao, pa mi je poput jaglaca žuta svila prianjala uz tijelo poputrukavice. Duboki nabori spuštali su se s ramena i padali iza u okomitim udubljenjima koja su se širilau raskošno nabranu suknju. Pomirivši se preko volje s mojim upornim odbijanjem da nosim korzete,umjesto toga dosjetljivo su pojačale gornji dio haljine držačima od kitove kosti, koje su bezobzirnootrgnule s jednog starog korzeta.

Jenny me polako odmjerila od stopala do glave i zadržala pogled na kosi, a onda je s uzdahomdohvatila četku.

“I ti”, rekla je.Izbjegavajući Jamiejev pogled, sjela sam zažarena lica, a Jenny mi je oprezno odstranila sitne

grančice i komadiće hrastova lišća iz uvojaka, odlažući ih na toaletni stolić pokraj komadića koje jeizvukla iz bratove kose. Naposljetku me počešljala i utaknula mi ukosnice, a onda je iz džepa izvuklamalu čipkastu kapu.

“Evo ga”, rekla je kad mi ju je pričvrstila na hrpu uvojaka. “Izgledaš vrlo ugledno, Claire.”To sam shvatila kao kompliment i promrmljala nešto zauzvrat.“A imaš li kakav nakit?” upitala me Jenny.Odmahnula sam glavom. “Ne, bojim se da nemam. Imala sam samo bisernu ogrlicu koju mi je

Jamie darovao na vjenčanju, a ona...” U okolnostima našeg odlaska iz Leocha, ta mi je ogrlica bilaposljednja stvar na pameti.

“Ah, da!” rekao je Jamie, kao da se iznenada nečega sjetio. Gurnuo je ruku u kožnatu torbicu kojaje ležala na toaletnom stoliću i pobjedonosno izvukao bisernu ogrlicu.

“Gdje si je našao, zaboga?” začuđeno sam ga upitala.“Murtagh mi ju je donio rano jutros”, odgovorio je. “On se za vrijeme suđenja vratio u Leoch i

uzeo sve što je mogao ponijeti sa sobom - misleći da će nam zatrebati ako odemo. Prvo nas je tražiona cesti ovamo, ali naravno, mi smo skrenuli s ceste... prvo na brijeg.”

“Je li on još uvijek ovdje?”Jamie je stao iza mene da mi stavi ogrlicu oko vrata.“O, da. Dolje je, jede sve u kuhinji i gnjavi gospođu Crook.”Ako ne računam pjesme koje je otpjevao, žilavi mali čovjek izgovorio je za cjelokupnog trajanja

našeg poznanstva manje od desetak riječi, pa mi je bilo nezamislivo da nekoga “gnjavi”. Mora da seu Lallybrochu osjeća kao kod kuće, pomislila sam.

“Tko je Murtagh zapravo?” upitala sam. “Hoću reći, je li vam on rod?”I Jamie i Jenny izgledali su iznenađeno.“O, da”, odgovorila je Jenny i okrenula se bratu. “On je - što, Jamie? - stric očeva bratića u

drugom koljenu?”“Nećak”, ispravio ju je Jamie. “Zar si zaboravila? Stari Leo imao je dva sina, a...”Napadno sam prekrila uši dlanovima. Čini se da je ta gesta podsjetila Jenny na nešto, jer je

pljesnula dlanovima.“Naušnice!” rekla je. “Mislim da imam jedan par s biserima koji će pristajati uz ogrlicu! Odmah

ću ih donijeti.” Otišla je svojim uobičajenim lakim korakom.“Zašto te sestra zove Roy?” znatiželjno sam upitala Jamieja, gledajući ga kako pred ogledalom

veže maramu oko vrata. Na licu je imao izraz čovjeka koji se bori sa smrtnim neprijateljem,uobičajen kod svih muškaraca koji vežu kravate, ali uspio mi se nasmiješiti.

“Oh, to. To nije englesko ime Roy. To je gelski izraz od milja, po boji moje kose. ‘ Ruadh’ značicrven.” Morao mi je izgovoriti riječ slovo po slovo i ponoviti je nekoliko puta, prije no što samuspjela zamijetiti neku razliku.

“Meni zvuči jednako, roy”, rekla sam vrteći glavom.Jamie je uzeo kožnatu torbicu vraćajući u nju raznorazne stvarčice koje su mu bile ispale kad je

izvlačio bisernu ogrlicu. Našavši zapetljanu uzicu za pecanje, okrenuo je torbicu i bacio sve stvari nahrpu i počeo ih razvrstavati, strpljivo razmatajući komadiće niti i užeta, otpale udice za pecanje, ičvrsto ih ponovo zarivati u komad čepa u koji su obično bile zataknute. Prišla sam krevetu ipregledala hrpu.

“Nikad u životu nisam vidjela toliko smeća”, primijetila sam. “Ti si prava pravcata lijenčina,Jamie.”

“Nije to smeće”, uvrijeđeno je odvratio. “Sve te stvari služe svrsi.”“Pa, što se tiče uzice za pecanje i udica, u redu. A i omče za lov. A ako nategnemo stvar, čak i

sukije i kugle za pištolj - s vremena na vrijeme doista nosiš pištolj. Priznajem i ovu malu zmiju kojusi dobio od Willieja. Ali kamenje? I puževa kućica? I komad stakla? I...” Nagnula sam se bliže dapogledam tamnu, krznenu masu.

“Što je ovo? Nije valjda... Kvragu, Jamie, zašto u kožnatoj torbici nosiš osušenu nogu krtice?”“Protiv reumatizma, naravno.” Uzeo mi je predmet pred nosom i gurnuo ga natrag u torbicu od

jazavčeve kože.“Oh, pa jasno”, odvratila sam i sa zanimanjem ga pogledala. Lice mu se malo zarumenjelo od

nelagode. “Mora da djeluje, kosti ti nigdje ne škripe.” Zatim sam iz preostalog krša uzela maluBibliju i prelistala je, dok je on vraćao u torbicu ostatak svoje dragocjene opreme.

“Alexander William Roderick MacGregor”, naglas sam pročitala ime na prvoj stranici. “Rekao sida mu nešto duguješ, Jamie. Što si time mislio?”

“Oh, to.” Sjeo je na krevet do mene, uzeo mi malu knjigu iz ruke i nježno je prelistao.“Rekao sam ti da je pripadala zatvoreniku koji je umro u Fort Williamu, zar ne?”“Da.”“Ja ga nisam upoznao; umro je mjesec dana prije mog dolaska. Ali liječnik koji mi ju je dao

pričao je o njemu dok mi je liječio leđa. Mislim da je osjećao potrebu da nekome ispriča tu priču, anije ju mogao ispričati nikome u garnizonu.” Spustio je knjigu na koljeno i zatvorio je, a onda sezabuljio kroz prozor u vedru listopadsku sunčevu svjetlost.

Alex MacGregor, momak od otprilike osamnaest godina, bio je uhićen zbog uobičajenogprijestupa krađe stoke. Bio je pristojan i šutljiv momak, pa se činilo vjerojatnim da će odslužiti svojukaznu i biti pušten bez problema. Ali tjedan dana prije puštanja našli su ga obješenog u konjskoj staji.

“Liječnik mi je rekao kako nema sumnje da se sam objesio.” Jamie je pomilovao kožnate koricemale knjige i povukao krupnim palcem preko hrpta. “Ni on sam nije baš rekao što misli. Ali rekao jeda je satnik Randall nasamo porazgovarao s momkom tjedan dana prije njegove smrti.”

Gutnula sam slinu, iznenada osjetivši hladnoću unatoč sunčevoj svjetlosti.“A ti misliš...”“Ne”, odgovorio je blagim i sigurnim glasom. “Ne mislim nego znam, a zna i liječnik. A

pretpostavljam da je znao i narednik. Zato je i umro.” Spustio je ruke na koljena i zagledao se u svojeduge prste. Ruke su mu bile krupne, snažne i sposobne, ruke farmera, ruke ratnika. Uzeo je maluBibliju i pospremio je u kožnatu torbicu.

“Reći ću ti ovo, mo duinne. Ove će ruke jednoga dana ubiti Jacka Randalla. A kad bude mrtav,poslat ću ovu knjigu majci Alexa Mac-Gregora, s porukom da je njezin sin osvećen.”

Napetost u zraku razbila je iznenadna ponovna Jennyna pojava, sada u blistavoj plavoj svili ivlastitoj čipkastoj kapici, držeći u ruci veliku kutiju iznošene crvene marokanske kože.

“Jamie, stigli su Curranovi, Willie Murray i Jeffriejevi. Najbolje da siđeš i doručkuješ s njima -izvadila sam svježe ječmene pogače i usoljenog smuđa, a gospođa Crook pravi svježe kolače sdžemom.”

“U redu. Claire, ti siđi kad budeš spremna.” Naglo je ustao i zadržao se dovoljno dugo da mepodigne za kratak ali temeljit poljubac, a onda je izašao. Koraci su mu štropotali dok je silazio prvimnizom stuba, a kad se približio prizemlju, na drugom su usporili do smirenijeg tempa, prikladnog zagospodarev dolazak.

Jenny se osmjehnula za njim a onda usmjerila pažnju na mene. Odložila je kutiju na krevet iotvorila poklopac, otkrivajući neurednu hrpu nakita i drugih sitnica. Iznenadilo me kad sam ugledalataj nered; činilo mi se nevjerojatnim da uredna i metodična Jenny Murray, čija željezna rukabesprijekorno vodi kućanstvo od jutra do mraka, ostavlja stvari u takvom neredu.

Promiješala je prstom hrpu sjajnih stvarčica, a onda podigla pogled i nasmiješila mi se kao da mičita misli.

“Stalno sam mislila da jednog dana moram razvrstati ove stvari. Ali kad sam bila mala, majka bimi katkad dopustila da prekapam po toj kutiji, a to je bilo kao da nalazim čarobno blago - nikadnisam znala što će mi se sljedeće naći u ruci. Valjda sam mislila da će čarolija nekako nestati ako sveuredno složim. Glupo, zar ne?”

“Ne”, odvratila sam uzvraćajući joj osmijeh. “Ne, nije.”Polako smo prekapale po kutiji i podizale dragocjene sitnice četiriju pokoljenja žena.“Ovo je pripadalo mojoj baki Fraser”, rekla je Jenny podigavši srebrni broš u obliku

izrezbarenog polumjeseca, s jednim jedinim malim dijamantom koji je sjao iznad vrška poputzvijezde.

“A ovo...” Izvukla je uski zlatni prsten s briljantima, okruženim rubinom. “Ovo je moj vjenčaniprsten. Ian je potrošio na njega polovicu godišnje plaće, premda sam mu rekla da je to ludost.”Raznježeni izraz na njezinu licu nagovještavao je da Ian uopće nije učinio ludost. Obrisala je dragikamen o njedra haljine i još ga jedanput s ljubavlju pogledala, a onda ga vratila u kutiju.

“Bit ću sretna kad se beba rodi”, rekla je i s grimasom se potapšala po trbuhu. “Prsti su mi ujutrotako natečeni da jedva mogu svezati vrpce na haljini, a kamoli nositi prstenje.”

Tada sam u dubini kutije ugledala čudni nemetalni sjaj i pokazala ga prstom. “A što je ovo?”“Oh, to”, rekla je i opet gurnula ruku u kutiju. “Nikad ih nisam nosila, ne odgovaraju mi. Ali ti bi

ih mogla nositi - ti imaš visoku i dostojanstvenu figuru, kao moja majka. Pripadale su njoj, znaš.”Bio je to par narukvica, izrađenih od veprovih kljova, gotovo kružnih, ulaštenih da se sjaje poput

bjelokosti, a krajevi su im bili pokriveni srebrnim kapicama, ukrašenim izrezbarenim cvjetnimuzorcima.

“Bože, prekrasne su! Nikad nisam vidjela nešto tako... tako prekrasno barbarsko.”To je razveselilo Jenny. “Da, doista su barbarske. Netko ih je darovao mojoj majci na svadbi, ali

nikad mi nije htjela reći tko. Moj otac katkad bi je zadirkivao o njezinu obožavatelju, ali ni njemunije htjela reći, samo bi se nasmiješila poput mačke koja je uz večeru dobila mlijeko. Evo, probajih.”

Bjelokost mi je bila hladna i teška na ruci. Nisam mogla odoljeti a da ne pomilujem žutupovršinu, hrapavu od starosti.

“Da, dobro ti stoje”, zaključila je Jenny. “A dobro će ti pristajati uz žutu haljinu. Evo ti naušnice -stavi ih, pa ćemo sići.”

Murtagh je sjedio za stolom u kuhinji i halapljivo jeo komad svinjskog buta s vrha svog bodeža.Prolazeći iza njega s pladnjem, gospođa Crook okretno se sagnula i spustila tri svježe, vruće ječmenepogače na njegov tanjur.

Jenny se vrzmala amo-tamo, pripremajući i nadgledajući. Zastavši u hodu, pogledala je prekoMurtaghova ramena u njegov tanjur koji se brzo praznio.

“Samo se nemoj suzdržavati, čovječe”, primijetila je. “Na kraju krajeva, u pećnici je još jednasvinja.”

“Zamjerate rođaku što jede, je li?” upitao je Murtagh ne prekidajući žvakanje.“Ja?” Jenny je stavila ruke na bokove. “Sačuvaj Bože! Na kraju krajeva, smazao si samo četiri

tanjura. Gospođo Crook”, okrenula se kućedomaćici koja je odlazila, “kad završite s pogačama,skuhajte ovom izgladnjelom čovjeku zdjelu zobene kaše da napuni želudac. Ne bi bilo dobro da namse onesvijesti na pragu, znate.”

Kad me Murtagh ugledao kako stojim na vratima, zagrcnuo se komadom šunke.“Mmmphm”, pozdravio me nakon što ga je Jenny uslužno potapšala po leđima.“I menije drago što vas vidim”, odvratila sam i sjela za stol sučelice njemu. “I uzgred, hvala

vam.”“Mmphm?” Pitanje je prigušila polovica pogače namazane medom.“Što ste mi donijeli stvari iz dvorca.”

“Mmp.” Odbio je bilo kakvu potrebu zahvaljivanja kretnjom ruke koja je završila hvatanjemtanjurića s maslacem.

“Donio sam vam i komadiće bilja i slične stvarčice”, rekao je kimnuvši glavom prema prozoru.“Vani su u dvorištu, u mojim bisagama.”

“Donijeli ste mi kutiju s lijekovima? Odlično!” Bila sam oduševljena. Neke od ljekovitih biljakabile su rijetke, i trebalo mi je mnogo vremena da ih nađem i propisno pripremim.

“Ali kako vam je to uspjelo?” upitala sam ga. Nakon što sam se oporavila od užasa suđenja, čestosam se pitala kako su stanovnici dvorca primili moje iznenadno uhićenje i bijeg. “Nadam se da nisteimali nikakvih problema.”

“Oh, ne.” Stavio je u usta još jedan golemi zalogaj i pričekao da mu se polako spusti niz grloprije no što je odgovorio.

“Gospođa Fitz već ih je bila zapakirala u kutiju i spremila na stranu. Znate, nisam bio sigurankako će me dočekati u dvorcu, pa sam prvo otišao njoj.”

“Pametno. Ne mogu zamisliti da bi vas se gospođa Fitz uplašila”, složila sam se. Pogače su seblago pušile na hladnom zraku i bogovski su mirisale. Uzela sam jednu, a teške narukvice odveprovih kljova zvecnule su mi na zapešćima. Spazila sam da ih Murtagh gleda i namjestila ih tako damože vidjeti izrezbarene srebrne kapice na vrhovima.

“Nisu li prekrasne?” upitala sam ga. “Jenny kaže da su pripadale njezinoj majci.”Murtagh je spustio pogled na zdjelu zobene kaše koju mu je gospođa Crook bez okolišanja

gurnula pod nos.“Dobro vam stoje”, promrmljao je, a onda se naglo vratio na prijašnju temu i rekao: “Ne, nije me

se uplašila. Ja i Glenna FitzGibbons odavno se znamo.”“Oh, da ona nije vaša davno izgubljena draga?” stala sam ga zadirkivati, uživajući u

neprimjerenoj pomisli na njega i gospođu Fitz u ljubavnom zagrljaju.Murtagh je podigao pogled sa zobene kaše i hladno me odmjerio.“Ništa slično. Bio bih vam zahvalan da budete pristojni kad govorite o njoj. Njezin muž bio je

brat mog oca. I samo da znate, ona se jako ražalostila kad je čula što vam se dogodilo.”Posramljeno sam oborila pogled i uzela med da prikrijem nelagodu. Kameni ćup bio je stavljen u

lonac kipuće vode da se otopi sadržaj, i bio je ugodno topao na dodir.“Oprostite”, rekla sam mažući slatku zlatnu tekućinu na pogaču, pazeći da je ne prolijem. “Znate,

pitala sam se što je ona pomislila kad... kad su me...”“Isprva nisu shvatili da vas nema”, praktično je odgovorio mali čovjek, ne obazirući se na moju

ispriku. “Kad se niste pojavili na večeri, pomislili su da ste se možda zadržali na polju i otišli ukrevet bez večere; vrata su vam bila zaključana. A sutradan, kad je nastala halabuka zbog uhićenjagospođe Duncan, nitko se nije sjetio da provjeri jeste li ondje. Kad su stigle vijesti, nitko nijespominjao vas, već samo nju, pa se, usred tog uzbuđenja, nitko nije sjetio da vas potraži.”

Zamišljeno sam kimnula glavom. Nakon Jamiejeva odlaska, većinu sam vremena provodila uColumovoj knjižnici, pa nitko ne bi primijetio da me nema, osim onih koji bi došli na liječničkipregled.

“A što je s Columom?” upitala sam. Bila sam prilično znatiželjna je li on doista sve to isplanirao,kao što je Geilie vjerovala.

Murtagh je slegnuo ramenima i pogledao na stol tražeći još hrane, ali izgleda da nije vidio ništašto bi mu se svidjelo, pa se zavalio na stolcu i udobno prekrižio ruke preko mršavog trbuha.

“Čim je čuo što se događa u selu, naredio je da se zatvore vrata dvorca i zabranio svima odlazaku selo, iz straha da i oni nastradaju u strci.” Zavalio se na naslon i znatiželjno me pogledao.

“Gospođa Fitz sjetila se da vas potraži drugog dana. Rekla mi je da je ispitala sve sluškinje jesuli vas vidjele. Nijedna nije, ali jedna od djevojaka rekla je kako misli da ste možda otišli u selo - daste se možda tamo sklonili u kuću.” Jedna od djevojaka, cinično sam pomislila. Ona koja je prokletodobro znala gdje se nalazim.

Murtagh se malo podrignuo, ne trudeći se da priguši zvuk.“Čuo sam da je gospođa Fitz nakon toga pregledala čitav dvorac, a kad se uvjerila da vas nema,

natjerala je Columa da pošalje čovjeka u selo. A kad su doznali što se dogodilo...” Murtaghovomračno lice ozario je blagi izraz zabavljenosti.

“Nije mi ispričala sve pojedinosti, ali pretpostavljam da ga je gnjavila više nego obično, tražećida pošalje vojnike u selo da vas oslobode silom - i nije mu pomoglo dokazivanje da je za to većodavno prekasno, da je sada sve u rukama istražitelja, i tako dalje, i tako dalje. Mora da je to biosjajan prizor”, zamišljeno je dodao, “dvije takve volje u sukobu.“

“A izgleda da naposljetku ni jedna od njih nije ni nadvladala ni popustila. S odvjetničkim daromza kompromise, Ned Gowan pronašao je srednji put i ponudio da sam ode na suđenje, ne kaovlastelinov predstavnik, nego kao nezavisni odvjetnik.”

“Je li gospođi Fitz palo na pamet da sam ja možda doista vještica?” znatiželjno sam upitala.Murtagh je kratko šmrknuo.

“Još nisam upoznao ni jednu staru ženu koja vjeruje u vještice. A ni mladu. Samo muškarcivjeruju da se žene služe urocima i čarolijama, a riječ je zapravo samo o ženskoj prirodi.”

“Sad mi je malo jasnije zašto se nikad niste oženili”, odvratila sam. “Doista?” Naglo je odgurnuostolac, ustao i prebacio pled preko ramena.

“Idem ja sad. Pozdravite vlastelina u moje ime”, rekao je Jenny, koja se vratila iz predsoblja,gdje je bila pozdravljala seljake. “On sad sigurno ima posla.”

Jenny mu je dodala veliku platnenu vreću, svezanu na vrhu u čvor, koja je, činilo se, sadržavaladovoljno hrane za tjedan dana.

“Da imaš što prezalogajiti na putu kući”, rekla mu je sa smiješkom. “Barem će ti potrajati doprvog brežuljka.”

Zataknuo je čvor vreće na sigurno mjesto za pojasom, kratko kimnuo glavom i okrenuo se premavratima.

“Da”, odgovorio je. “A ako ne potraje, vidjet ćete kako se vrane skupljaju na prvom obronku dami oglođu kosti.”

“To im neće mnogo pomoći”, cinično je odvratila Jenny, odmjeravajući Murtaghovu mršavufiguru. “Vidjela sam i neke metle s više mesa na sebi.”

Murtaghovo lice ostalo je ozbiljno, ali u očima mu se ipak pojavila sitna iskra.“Ma nemoj?” rekao je. “Pa, nešto ću ti reći, curo...” Razmjenjujući prijateljske uvrede i

uvjeravanja, glasovi su se udaljili hodnikom pomiješavši se s bukom u predsoblju.

Još sam časak ostala sjediti za stolom, rastreseno milujući toplu bjelokost narukvica EllenMacKenzie. Začuvši tresak vrata u daljini, prenula sam se i ustala da preuzmem ulogu gospodariceLallybrocha.

I u normalnim okolnostima zaposleno mjesto, vlastelinova je kuća na dan plaćanja zakupnine vrvjelaod aktivnosti. Seljaci su dolazili i odlazili cio dan. Mnogi su ostali tek toliko da plate zakupninu, aneki su se zadržali do večeri, lutali po imanju, posjećivali prijatelje i ispijali pića u dnevnoj sobi.Jenny, zračeći u plavoj svili, i gospođa Crook, ukočena u bijelom platnu, trčkarale su između kuhinjei dnevne sobe, nadgledajući dvije sluškinje, koje su teturale amo-tamo noseći goleme pladnjevezobenih i voćnih kolača, “drobljenaca” i drugih slastica.

Nakon što me svečano predstavio seljacima okupljenim u blagovaonici i dnevnoj sobi, Jamie se sIanom povukao u svoju radnu sobu da prima seljake pojedinačno, da se s njima posavjetuje okopotreba proljetne sjetve, oko prodaje vune i žita, da zabilježi aktivnosti na imanju i da dogovoriposlove u sljedeća tri mjeseca.

Ja sam se vedro vrzmala naokolo, prilazila seljacima, pomagala oko pića kad bi se pojavilapotreba i povremeno se povlačila u pozadinu, da promatram dolaske i odlaske.

Sjetivši se Jamiejeva obećanja starici kod mlina, znatiželjno sam očekivala dolazak RonaldaMacNaba.

Stigao je ubrzo nakon podneva, jašući visoku mazgu s krivim nogama, s malim dječakom, iza sebekoji se pridržavao za njegov pojas. Kradomice sam ih promatrala s vrata dnevne sobe, pitajući sekoliko je točna procjena njegove majke.

Premda je izraz “teška pijanica” možda malo pretjeran, zaključila sam da je opis bake MacNabuglavnom ispravan. Duga i masna kosa Ronalda MacNaba bila je nemarno povezana uzicom, aovratnik i manšete sivi od prljavštine. Premda je sigurno bio godinu-dvije mlađi od Jamieja, izgledaoje najmanje petnaest godina starije. Kosti lica nisu mu se vidjele pod nadutim obrazima, a sitne siveoči bile su mu tupe i zakrvavljene.

Što se tiče dječaka, i on je izgledao zapušteno i prljavo. Još gore od toga, ako se mene pita.Vukao se za ocem pogleda usmjerena u tlo, a kad god bi se Ronald okrenuo i oštro mu se obratio,dječak bi se zgrčio. Jamie, koji je izašao na vrata svoje radne sobe, također je to primijetio. Spazilasam da se oštro pogledao s Jenny, a ona je odmah otišla po novu bocu.

Neprimjetno je kimnula glavom i dala mu bocu, a onda je čvrsto uhvatila dječaka za ruku iodvukla ga u kuhinju govoreći: “Hodi sa mnom, momčiću! Mislim da još imamo nekoliko komadićadrobljenca. Ili bi možda radije pojeo komad voćne torte?”

Jamie je pristojno kimnuo Ronaldu MacNabu i maknuo se u stranu da ga propusti u radnu sobu.Kad je ispružio ruku da zatvori vrata, uhvatio je moj pogled i kimnuo glavom prema kuhinji. Ja sammu uzvratila i otišla za Jenny i mladim Rabbiejem.

Zatekla sam ih u ugodnom razgovoru s gospođom Crook, koja je grabila punč iz velikog kotla istavljala ga u kristalnu zdjelu. Malo punča natočila je u drvenu čašu i ponudila ga momku, koji seprvo povukao i sumnjičavo je pogledao, a onda je ipak prihvatio čašu. Jenny je punila pladnjeve inehajno čavrljala s momkom, koji joj je odgovarao s jedva malo više od stenjanja, ali činilo se da sepoludivlje sitno stvorenje ipak pomalo opušta.

“Košulja ti je malo zaprljana, momče”, primijetila je Jenny sagnuvši se da mu okrene ovratnik.

“Skini je, pa ću ti je malo oprati prije no što kreneš.““Zaprljana” je bila daleko preblaga riječ, ali dječak se oprezno povukao. Ali ja sam stajala iza

njega, pa sam ga na Jennyn znak zgrabila za ruke prije no što je stigao pobjeći.Počeo se ritati i tuliti, ali Jenny i gospođa Crook su ga okružile, pa smo mu zajedničkim snagama

uspjele skinuti prljavu košulju.“Ah”, oštro je dahnula Jenny. Jednom je rukom čvrsto držala dječakovu glavu, pa su njegova

mršava leđa bila posve ogoljena. S obje strane kvrgave kralježnice leđa su mu bila puna krasta imasnica; neke su bile tek zaliječene, a neke tako stare da su mu prekrivale ispupčena rebra poputblijedih sjena. Jenny je čvrsto uhvatila dječaka za vrat i obratila mu se umirujućim riječima kad mu jepustila glavu. Zatim je pogledala mene i pokazala mi glavom prema hodniku.

“Bit će najbolje da mu ti kažeš.”Nesigurno sam zakucala na vrata radne sobe, držeći pladanj zobenih kolača s medom kao izliku.

Kad sam začula Jamiejev prigušeni poziv da uđem, otvorila sam vrata i ušla.Mora da je Jamieju bio dovoljan izraz mog lica dok sam posluživala MacNaba, jer ga nisam

morala zamoliti da porazgovaramo nasamo. Načas se zamišljeno zagledao u mene, a onda se opetokrenuo svom zakupniku.

“Pa, Ronnie, mislim da smo o diobi žita sve rekli. Htio sam s tobom porazgovarati o još jednojstvari. Ako sam dobro shvatio, ti imaš sposobnog sina po imenu Rabbie, a meni je potreban dječaknjegova uzrasta za ispomoć u staji. Bi li pristao na to?” Jamiejevi dugi prsti igrali su se s guščjimperom na pisaćem stolu. Ian, koji je sjedio za manjim stolom sa strane, podbočio je bradu dlanovimai s iskrenim se zanimanjem zabuljio u MacNaba.

MacNab je ratoborno i mrko pogledao Jamieja. Učinilo mi se da pokazuje razdraženuozlojeđenost čovjeka koji nije pijan a volio bi da jest.

“Ne, momak mi je potreban”, odbrusio je.“Mm.” Jamie se zavalio na stolcu i prekrižio ruke na prsima. “Dakako, ja bih ti za njegove usluge

platio.”MacNab je zastenjao i promeškoljio se na stolcu.“Moja je majka razgovarala s vama, ha? Rekao sam vam da ga ne mogu pustiti, a to i mislim. On

je moj sin i postupat ću s njim kako smatram da je najbolje. A ja smatram da je najbolje da on ostanekod kuće.”

Jamie se zamišljeno zagledao u MacNaba, a onda je bez daljnje prepirke skrenuo pogled natragna poslovne knjige.

Kasno popodne, kad su se seljaci stali okupljati u toplijim dijelovima smočnice i dnevne sobe,kako bi se osvježili prije odlaska, s prozora sam spazila Jamieja kako polagano odlazi premasvinjcu, s rukom prijateljski prebačenom preko ramena zapuštenog MacNaba. Par je skrenuo iza uglakolibe, valjda da provjere nešto od poljoprivrednog interesa, a minutu-dvije poslije ponovo sepojavio i krenuo natrag prema kući.

Jamie je još uvijek držao ruku na ramenu nižeg čovjeka, ali sada se činilo da ga pridržava.MacNabovo lice bilo je obliveno znojem i imalo nezdravo sivu boju. Hodao je vrlo polako, kao dase ne može posve uspraviti.

“Dakle, dogovorili smo se”, začula sam vedar Jamiejev glas. “Pretpostavljam da će tvojoj ženi

biti drago što ima dodatan prihod, ha, Ronalde? Ah, evo i tvoje mazge - dobro izgleda, zar ne?”Moljcima izjedena mazga koja je donijela MacNabove na farmu, odgegala se iz dvorišta u kojem jeuživala u gostoprimstvu imanja, a stručak sijena još uvijek joj je virio iz kuta usta i nepravilno setrzao dok ga je žvakala.

Jamie je rukom podupro MacNabovu nogu i pomogao mu da zajaše, što je bila prijeko potrebnapomoć, kako se činilo. MacNab nije ništa rekao niti je odmahnuo kad mu je Jamie poželio sretan put;samo je ošamućeno kimnuo glavom i polako izjahao iz dvorišta, kao da mu je pažnju privukla nekatajna nevolja.

Jamie je ostao stajati naslonjen na ogradu, pristojno se opraštajući s ostalim zakupnicima koji suodlazili kući, sve dok MacNabova neuredna pojava nije došla do vrha brijega i nestala s vidika.Zatim se uspravio, gledajući niz cestu, a onda se okrenuo i zazviždao. Mala prilika u poderanoj aličistoj košulji i zaprljanom kiltu izvukla se ispod kola sa sijenom.

“Pa, mladi Rabbie”, rekao je Jamie toplim glasom. “Izgleda da je tvoj otac naposljetku ipakpristao da te ostavi ovdje kao stajskog momka. Siguran sam da ćeš dobro raditi i da ćeš mu osvjetlatiobraz, ha?” Dječakove okrugle, zakrvavljene oči nijemo su zurile s prljavog lica. Nije se pomaknuosve dok ga Jamie nije nježno uhvatio za rame i okrenuo prema koritima za konje.

“U kuhinji te čeka večera, momčiću. Ali prvo se malo operi; gospođa Crook sitničava je žena.Oh, Rabbie” - sagnuo se da nešto došapne momku - “operi uši, inače će ti ih ona istrljati. Meni ih jeistrljala jutros.” Stavio je prste iza ušiju i zanjihao ušima prema dječaku s ozbiljnim izrazom na licu,a on se sramežljivo nasmiješio i potrčao prema koritima za konje.

“Drago mi je što ti je uspjelo”, rekla sam, hvatajući ga za ruku da odemo u kuću na večeru. “Smalim Rabbiejem MacNabom, hoću reći. Ali, kako si ga uspio nagovoriti?”

Jamie je slegnuo ramenima. “Odveo sam Ronalda iza pivovare, a onda sam mu zadao nekolikoudaraca šakom u mekane dijelove tijela i upitao ga želi li se radije odreći sina ili jetre.” Pogledao mei namrštio se.

“Znam da to nije u redu, ali nisam znao što drugo da učinim. A nisam to učinio samo zato što samtako obećao dječakovoj baki. Jenny mi je rekla kako izgledaju momkova leđa.” Zastao je kao da sekoleba. “Nešto ću ti reći, Saskinjo. Mene bi moj otac izbičevao kad god bi zaključio da tozaslužujem, mnogo češće no što sam ja smatrao potrebnim. Ali ja se nisam grčio od straha svaki putkad bi mi on nešto rekao. A ne vjerujem da će se mladi Rabbie jednog dana, kad bude ležao u krevetusa svojom ženom, tome moći smijati.”

Zatim se čudno pogrbio, kao da je napola slegnuo ramenima, što je gesta koju nisam vidjelamjesecima.

“MacNab ima pravo, momak je njegov sin, pa može činiti s njim što god mu je volja. A ja nisamgospodin Bog nego samo vlastelin, što je malo niži položaj u hijerarhiji. Pa ipak...” Pogledao me siskrivljenim smiješkom.

“Crta koja razdvaja pravdu od okrutnosti vraški je tanka, Saskinjo. Mogu se samo nadati da samostao na pravoj strani.”

Zagrlila sam ga oko struka.“Ispravno si postupio, Jamie.”“Misliš?”

“Da.”Zagrljeni smo odšetali natrag do kuće. Na svjetlosti zalazećeg sunca okrečene kuće na farmi

zadobile su jantarni sjaj. Ali umjesto da uđemo unutra, Jamie me odveo na blagu uzvisinu iza kuće.Ondje smo sjeli na gornju ogradu polja, odakle se moglo vidjeti čitavo imanje.

Spustila sam glavu na Jamiejevo rame i uzdahnula, a on mi je uzvratio nježnim stiskom.“Ti si rođen za ovaj posao, Jamie, zar ne?”“Možda, Saskinjo.” Pogledao je preko polja i kuća, oranica i cesta, a onda je spustio pogled. Na

širokim ustima iznenada mu se pojavio smiješak.“A ti, moja Saskinjo? Za što si ti rođena? Jesi li rođena da budeš gospodarica imanja ili da

spavaš pod vedrim nebom poput Cigana? Da budeš liječnica i žena profesora ili da budešodmetnikova dragana?“

“Ja sam rođena za tebe”, jednostavno sam odgovorila i zagrlila ga. “Znaš”, rekao je kad menapokon ispustio iz zagrljaja, “to mi nikad prije nisi rekla.”

“Nisi ni ti meni.”“Jesam. Dan nakon što smo stigli u Lallybroch. Rekao sam ti da te želim više od ičega na svijetu.”“A ja sam ti odgovorila da voljeti i željeti nije nužno ista stvar”, usprotivila sam se.Nasmijao se. “Možda imaš pravo, Saskinjo.” Maknuo mi je pramen kose s lica i poljubio me u

čelo. “Želio sam te od trenutka kad sam te prvi put vidio - ali zavolio sam te kad si mi se rasplakala uzagrljaju i dopustila mi da te utješim, prvi put u Leochu.”

Sunce je zašlo za crne borove, a na nebu su se pojavile prve večernje zvijezde. Bila je sredinamjeseca studenog pa je večernji zrak bio hladan, premda su dani još uvijek bili lijepi. Stojeći nadrugoj strani ograde, Jamie je spustio glavu na moje čelo.

“Prvo ti.”“Ne, prvo ti.”“Zašto?”“Zato što se bojim.”“Čega, moja Saskinjo?” Mrak se spuštao na polja, prekrivao zemlju i dizao se ususret noći.

Svjetlost novog mladog mjeseca obasjala mu je lice i istaknula greben obrva i nosa.“Bojim se da, ako ti to jedanput kažem, nikad više neću moći prestati.”Pogledao je mjesečev srp koji se pojavio iznad obzora. “Gotovo je zima. Noći su duge, mo

duinne.” Nagnuo se preko ograde i raširio ruke. Zakoračila sam u njegov zagrljaj, osjećajući toplinunjegova tijela i kucanje njegova srca.

“Volim te.”

N

32.

Težak porod

ekoliko dana poslije, dok sam na brežuljku iza kuće iskapala gomolj male skupine šupaljki kojusam ondje bila pronašla, začula sam korake kako mi se približavaju kroz travu, pa sam se

okrenula očekujući da ću vidjeti Jenny ili gospođu Crook kako me dolaze pozvati na večeru. Aliumjesto toga, ugledala sam Jamieja, kose zašiljene od vlage nakon umivanja prije večere, još uvijek ukošulji, svezanoj među nogama u čvor za rad u polju. Prišao mi je s leđa, zagrlio me i spustio mibradu na rame, pa smo zajedno promatrali kako sunce zalazi za borove, zaogrnute prekrasnim zlatnimi purpurnim bojama. Krajolik oko nas tiho je uranjao u mrak, ali mi smo ostali stajati, prožetizadovoljstvom. Napokon, kad se već prilično smračilo, začula sam Jenny kako nas zove iz kućepodno brijega.

“Bolje da se vratimo”, rekla sam i nevoljko se pomakla.“Mmm.” Jamie se nije pomaknuo, nego je samo pojačao stisak, još uvijek gledajući u sve gušći

mrak, kao da pokušava zapamtiti svaki kamen i svaku vlat trave.Okrenula sam mu se i zagrlila ga oko vrata.“Što je?” tiho sam ga upitala. “Moramo li uskoro otići?” Srce mi je sišlo u pete od pomisli da

napustim Lallybroch, ali sam znala da bi bilo opasno predugo ostati; crveni kaputi mogli bi se svakogčasa opet pojaviti, s mnogo pogubnijim ishodom.

“Da, sutra ili najkasnije prekosutra. U Knockchoilumu ima Engleza; to je dvadeset milja odavde,ali to je samo dva dana jahanja po lijepom vremenu.” Počela sam silaziti s ograde, ali me Jamieuhvatio ispod koljena i podigao u naručje.

Na koži sam mu još uvijek mogla osjetiti vrelinu sunca i nanjušiti topli prašnjavi miris slatke izobene trave. Bio je pomagao s posljednjim dijelom žetve; njegov me miris podsjetio na večeru prijetjedan dana, kad sam shvatila da me Jenny, uvijek prijateljski raspoložena i uljudna prema meni,napokon posve prihvatila kao člana obitelji.

Žetva je naporan posao, pa bi Jamie i Ian često zadrijemali na kraju večere. U jednoj prilici,otišla sam od stola po puding za desert, a kad sam se vratila, otkrila sam da obojica duboko spavaju,a Jenny se tiho smije među ostacima večere. Ian se pogrbio na stolcu, s bradom na prsima, teškodišući, a Jamie je spustio glavu na prekrižene ruke na stolu i mirno hrkao, okružen tanjurima imlincem za papar.

Jenny mi je uzela puding iz ruke i poslužila nas dvije, vrteći glavom zbog zaspalih muškaraca.“Toliko su zijevali da sam se zapitala što bi se dogodilo ako prestanem govoriti, znaš”, rekla mi

je. “Pa sam zašutjela i, jasna stvar, poslije dvije minute nisu znali za sebe, obojica.” Nježno jemaknula Ianu pramen kose s čela.

“To je razlog zašto se ovdje u srpnju rađa tako malo beba”, rekla je i vragolasto podigla obrvu.“U mjesecu studenom muškarci ne mogu ostati dovoljno dugo budni da ih začnu.” To je bilo točno, pasam se nasmijala. Jamie se promeškoljio i zahrkao do mene, a ja sam mu spustila ruku na tjeme da gaumirim. Usne su mu se odmah refleksno svinule u nježan osmijeh, a zatim opet opustile u snu.

“Ovo je doista smiješno”, rekla je Jenny gledajući ga. “Nisam vidjela da to radi još otkako je biovrlo malen.”

“Da radi što?”Pokazala je glavom. “Da se smješka u snu. Nekoć je to uvijek činio, kad bi netko prišao kolijevci

i potapšao ga. A čak i poslije, u dječjem krevetiću. Katkad bismo ga mama i ja naizmjence milovalepo glavi da vidimo možemo li ga natjerati na osmijeh i uvijek bismo uspjele.”

“To je doista čudno.” Napravila sam pokus i nježno ga pomilovala po tjemenu i vratu. I doista, zanagradu sam odmah dobila neobično sladak smiješak, koji se načas zadržao na licu, a onda su mu secrte lica opustile u prilično ozbiljan izraz kakav je imao kad je spavao.

“Pitam se zašto to radi”, rekla sam zadivljeno ga gledajući, a Jenny je slegnula ramenima inasmiješila se.

“Valjda zato što je sretan.”

Ali sutradan nismo otišli. Usred noći, probudio me tihi razgovor u sobi. Kad sam se okrenula,ugledala sam Iana kako se sa svijećom u ruci naginje nad krevet.

“Beba je na putu”, rekao mi je Jamie vidjevši da sam budna i pridigao se na krevetu. “Malo jeuranila, Ian?”

“To se nikad ne zna. Mali Jamie je kasnio. Bolje ranije nego kasnije, pretpostavljam.” Ian sekratko i nervozno nasmiješio.

“Saskinjo, znaš li ti pomoći oko poroda?” upitao je Jamie okrenuvši se meni. “Ili da odem poprimalju?” Nisam oklijevala s odgovorom.

Odmahnula sam glavom. “Idi po primalju.” Tijekom obuke vidjela sam samo tri poroda, a sva trisu bila izvedena u sterilnoj operacijskoj dvorani, s pacijenticama pod anestezijom i iza zastora, panisam vidjela ništa osim groteskno natečene međice i glave koja se iznenada pojavila.

Kad je Jamie otišao po primalju, gospođu Martins, pošla sam za Ianom uza stube.Jenny je sjedila na stolcu uz prozor i zavalila se na naslon. Na sebi je imala staru spavaćicu. Bila

je maknula posteljinu s kreveta i rasprostrla postariji ogrtač preko perine, i sada je samo sjedila. Ičekala.

Ian se nervozno vrzmao oko nje. Jenny se uspjela nasmiješiti, ali rastresenim, zamišljenimosmijehom, kao da osluškuje neki zvuk u daljini, koji samo ona može čuti. Potpuno odjeven, Ian senemirno vrzmao po sobi, podižući i odlažući stvari, sve dok mu Jenny nije naložila da ode.

“Siđi u prizemlje i probudi gospođu Crook, Ian”, rekla je i nasmiješila mu se da ublažizapovjedni ton. “Reci joj neka pripremi stvari za gospođu Martins. Ona će znati što treba činiti.”Zatim je oštro udahnula i položila obje ruke na nabrekli trbuh. Ja sam se zabuljila u nju i spazila kakojoj trbuh iznenada postaje napet i zaobljen. Jenny se ugrizla za usnu i nekoliko puta duboko udahnula,a onda se opustila. Trbuh joj je opet dobio normalan oblik, poput suze koja malo visi, zaobljen naoba kraja.

Ian joj je s oklijevanjem spustio ruke na ramena, a ona ih je prekrila svojima i nasmiješila mu se.“A onda joj reci neka ti pripremi nešto za jelo, čovječe. Ti i Jamie trebat ćete nešto pojesti. Kažu

da drugo dijete stigne brže od prvoga. Kad vi završite s doručkom, možda ću i ja već biti spremna danešto prezalogajim.”

Čvrsto joj je stisnuo ramena, poljubio je i promrmljao joj nešto na uho, a onda se okrenuo da ode.Na vratima je s oklijevanjem zastao i opet je pogledao, ali ona mu je odlučno dala znak da ode.

Činilo mi se da je prošlo mnogo vremena prije no što je Jamie stigao s primaljom. Što su trudovipostajali jači, hvatala me sve veća nervoza. Doista se tvrdi da drugo dijete obično stigne brže. Štoako ovo odluči izaći prije dolaska gospođe Martins?

Jenny je isprva nevezano čavrljala sa mnom, zastajući samo da se malčice nagne naprijed i uhvatiza trbuh kad bi se trudovi pojačali. Ali brzo je izgubila želju za razgovorom i zavalila se na naslon,šutke se odmarajući između sve bolnijih trudova. Nakon kontrakcije koja ju je natjerala da se nagnegotovo do koljena, napokon je ustala i zateturala.

“Pomozi mi da malo hodam, Claire”, rekla mi je. Nisam bila sigurna što činiti, pa sam jeposlušala i čvrsto uhvatila za nadlakticu, kako bih joj pomogla da ostane na nogama. Nekoliko smoputa obišle sobu, zastajući kad bi se javila kontrakcija i nastavljajući kad bi popustila. Malo prijedolaska primalje, Jenny je prišla krevetu i legla.

Gospođa Martins ostavljala je dojam da zna što radi. Bila je to prilično visoka i mršava žena,širokih ramena i mišićavih nadlaktica, s onim dobroćudnim, prirodnim izrazom na licu koji ulijevapovjerenje. Dvije okomite bore između sijedih obrva, uvijek vidljive, produbile bi se kad bi seusredotočila.

Ali kad je obavila pregled, bore su ostale plitke. Znači da je zasad sve u redu. Gospođa Crookdonijela je hrpu čistih, ispeglanih plahti, a gospođa Martins uzela je jednu od njih, još uvijekpresavijenu, i gurnula je pod Jenny. Kad se Jenny malčice pridigla, uznemireno sam ugledala tamnumrlju krvi među njezinim bedrima.

Spazivši izraz na mom licu, gospođa Martins kimnula je glavom da me umiri.“Da. Porod je krvav prizor. To je u redu. Treba se zabrinuti samo ako je krv jarko crvena i ako je

iscuri mnogo odjedanput. Sve je u redu.”Sjele smo i stale čekati. Gospođa Martins obraćala se Jenny tihim i utješnim glasom, masirajući

joj križa i čvrsto ih pritišćući tijekom kontrakcije. Kad su trudovi postali učestaliji, Jenny je počelastiskati usne i snažno šmrkati kroz nos. Često bi duboko i tiho zastenjala kad bi kontrakcija došlapunom silinom.

Kosa joj je sada već bila mokra od znoja, a lice jarkocrveno od napora. Dok sam je gledala,postalo mi je jasno zašto se trudovi tako zovu. Porađanje je vraški težak posao.

U sljedeća dva sata, nije se činilo da je ostvarila neki napredak, osim što su trudovi postalividljivo jači. Isprva sposobna govoriti na pitanja, Jenny je ubrzo prestala odgovarati i ležala teškodišući poslije svake kontrakcije, a lice bi joj u roku od nekoliko sekundi izgubilo crvenilo.

Kod sljedeće kontrakcije stisnula je usne, a kad je popustila, pozvala me da joj priđem.“Ako dijete preživi...” zadihano je rekla, “i ako bude curica... neka se zove Margaret. Reci Ianu...

da je nazove Margaret Ellen.”“Da, naravno”, smirivala sam je. “Ali moći ćeš mu to i sama reći. Ovo neće još dugo trajati.”Jenny je samo odlučno odmahnula glavom i stisnula zube kad je došla sljedeća kontrakcija.

Gospođa Martins uhvatila me za ruku i odvukla u stranu.“Ne obazirite se na to, curo”, rekla mi je praktičnim tonom. “Rodilje u ovoj fazi uvijek misle da

neće preživjeti.”

“Oh”, odvratila sam s malim olakšanjem.“Doduše”, dodala je tišim glasom, “katkad doista ne prežive.”Čak i gospođa Martins počela je izgledati pomalo zabrinuto kad su se trudovi nastavili bez

vidljiva napretka. Jenny je bila posve iscrpljena; tijelo bi joj nakon svake kontrakcije omlitavjelo,čak bi i zadrijemala, kao da u tim kratkim intervalima sna traži bijeg. A onda, kad bi je nemilosrdanstisak ponovo uhvatio, probudila bi se naprežući se i stenjući od napora, i okrenula se u stranu dazaštiti krutu izbočinu nerođenog djeteta.

“Je li dijete možda... krivo okrenuto?” upitala sam tihim glasom, osjećajući nelagodu štopredlažem takvu stvar iskusnoj primalji, ali činilo se da moj prijedlog uopće nije uvrijedio gospođuMartins; njezine su se bore samo produbile kad je pogledala izmučenu ženu.

Kad je sljedeća kontrakcija popustila, gospođa Martins podigla je plahtu i Jennynu spavaćicu ihitro se dala na posao, pritišćući tu i tamo brzim i vještim prstima golemi trbuh. Trebalo joj jenekoliko pokušaja, budući da je pritiskanje naizgled izazivalo trudove, a tijekom snažnih kontrakcijapregled je bio nemoguć.

Napokon se zamišljeno povukla i stala rastreseno lupkati nogom gledajući Jenny kako se grčitijekom još dviju kontrakcija, pogubnih za kralježnicu. Dok se trzala na plahti, jedan od napetihkomada platna iznenada se raspuknuo na dva dijela.

Kao da je to signal, gospođa Martins odlučno se nagnula naprijed i pozvala me da joj priđem.“Malo je polegnite, curo”, naredila mi je, ne obazirući se na Jennyne krikove. Pretpostavljam da

je već čula mnogo takvih krikova.Nakon sljedeće kontrakcije, gospođa Martins dala se na posao. Uhvatila je bebu kroz opuštene

stjenke maternice i povukla je, pokušavajući je okrenuti; Jenny je kriknula i zgrabila me za ruke kadje počela još jedna kontrakcija.

Gospođa Martins pokušala je još jedanput. Pa još jedanput. I još jedanput. I dalje se trudeći da nepritišće, Jenny se umarala daleko iznad točke potpune iscrpljenosti, a tijelo joj se naprezalo prekogranice obične snage u pokušajima da natjera dijete u svijet.

A onda je sve došlo na svoje mjesto. Nastupilo je iznenadno neobično istjecanje tekućine, abebino bezoblično tijelo okrenulo se pod rukama gospođe Martins. Oblik Jennyna trbuha u hipu sepromijenio i smjesta se stvorio dojam da sve počinje funkcionirati.

“Sada stisni!” Jenny je poslušala, a gospođa Martins pala je na koljena pokraj kreveta. Izgleda daje spazila neki znak napretka, jer je ustala i hitro uzela malu bočicu koju je odložila na stol kad jedošla. Izlila je malu količinu tekućine koja je bila nalik na ulje na vrhove prstiju i počela nježnotrljati između Jennynih nogu.

Kad je došla sljedeća kontrakcija, Jenny je promuklo zaječala, pa je gospođa Martins povuklaruku. Jenny se opustila i ostala nepomično ležati, a primalja ju je nastavila nježno masirati,mrmljajući joj da je sve u redu, neka se odmori, a onda... neka pritisne!

Tijekom sljedećeg truda, gospođa Martins položila je dlan na vrh Jennyna trbuha i snažnopritisnula. Jenny je vrisnula, ali primalja je nastavila pritiskati sve dok kontrakcija nije oslabjela.

“Sljedeći put pritisnite sa mnom”, rekla mi je primalja. “Dijete samo što nije stiglo.”Stavila sam ruke na Jennyn trbuh iznad ruku gospođe Martins. Na njezin znak, sve tri smo

pritisnule zajedno. Jenny je duboko, pobjednički zastenjala, a među nogama joj se iznenada pojavila

sluzava loptica. Ispružila je noge na perini i još jednom se napregnula, a onda je Margaret EllenMurray izletjela na svijet poput podmazanog čepa.

Malo poslije, nakon što sam vlažnom krpom obrisala Jennyno nasmiješeno lice, uspravila sam sei pogledala kroz prozor. Bio je gotovo sumrak.

“Dobro sam”, rekla je Jenny. “Posve dobro.” Široki osmijeh radosti kojim je dočekala rođenjesvoje kćeri, pretvorio se u mali i trajni smiješak dubokog zadovoljstva. Nesigurno je podigla ruku idodirnula mi rukav.

“Idi reci Ianu”, rekla mi je. “On je sigurno zabrinut.”Mojim ciničnim očima nije se činilo tako. Prizor u radnoj sobi, kamo su se Ian i Jamie bili

povukli, snažno me podsjećao na preuranjeno svečarsko bančenje. Jedna prazna boca stajala je naormaru za posuđe, u društvu još nekoliko boca, a snažna alkoholna isparavanja obavijala su sobupoput oblaka.

Činilo se da ponosni otac nije pri svijesti. Glava mu je počivala na vlastelinovu pisaćem stolu.Sam vlastelin još uvijek je bio pri svijesti, ali je treptao poput sove krmeljavim očima, naslonjen nazidne daske.

Šokirana tim prizorom, odmarširala sam do stola, zgrabila Iana za rame i grubo ga protresla, neobazirući se na Jamieja, koji se naglo uspravio i rekao mi: “Saskinjo, čekaj...”

Ian nije bio posve u nesvijesti. Nevoljko je podigao glavu i pogledao me nepomičnim, ukočenimlicem. Oči su mu bile bezbojne i molećive rupe, pa sam iznenada shvatila da misli kako sam ga došlaobavijestiti da je Jenny umrla.

Olabavila sam stisak i nježno ga potapšala.“Jenny je dobro”, tiho sam mu rekla. “Dobio si kćer.”Opet je spustio glavu na ruke, a ja sam ga ostavila, dok su mu se mršava ramena tresla, a Jamie ga

tapšao po leđima.Nakon što su svi preživjeli ponovo oživljeni i očišćeni, obitelji Murray i Fraser okupile su se na

svečanoj večeri u Jennynoj sobi. Očišćena za pregled i umotana u malu plahtu, mala Margaretpredana je u ruke svog oca, a on je svog novog potomka prihvatio s izrazom blaženog divljenja.

“Zdravo, mala Maggie”, šapnuo je dodirujući joj vrškom prsta sićušni nosić.Kao da je upoznavanje nije impresioniralo, njegova kći zažmirila je od koncentracije, ukočila se i

pomokrila na očevu košulju.Za kratkotrajne provale smijeha i popravaka štete koju je prouzročio taj nedostatak dobrih

manira, mali Jamie uspio se osloboditi stiska gospođe Crook i skočio na Jennyn krevet. Ona je malozastenjala od nelagode, ali je ispružila ruku da ga prihvati, dajući znak gospođi Crook da je sve uredu.

“Moja mama!” izjavio je dječak zagnjurivši glavu u Jennyn bok.“Pa, čija bih bila?” razumno ga je upitala Jenny. “Sve je u redu, momčiću!” Zagrlila ga je i

poljubila u tjeme, a on se smireno opustio i privio uz njezino tijelo. Jenny mu je nježno spustila glavui pomilovala ga po kosi.

“Spusti glavu, momče”, rekla mu je. “Ti bi već morao biti u krevetu. Spusti glavu.” Umirennjezinom prisutnošću, dječak je gurnuo palac u usta i zaspao.

Kad je došao Jamiejev red da uzme bebu u ruke, pokazao se neočekivano vještim. Dlanom jedneruke prihvatio je malu maljavu lubanju kao tenisku lopticu. Činilo se da protiv volje predaje dijetenatrag Jenny, koja ga je privila na grudi i stala mu nježno pjevušiti.

Kad smo Jamie i ja napokon otišli u svoju sobu, učinila nam se tihom i praznom, u usporedbi stoplom obiteljskom scenom koju smo upravo ostavili za sobom: Ian je klečao pokraj kreveta svoježene s rukom na malom Jamieju, a Jenny je dojila novu bebu. Tek sam tada shvatila koliko samzapravo umorna; od trenutka kad nas je Ian probudio, prošla su gotovo dvadeset i četiri sata.

Jamie je tiho zatvorio vrata sobe, bez riječi mi prišao iza leđa i razvezao mi uzice na haljini, aonda me zagrlio, pa sam se zahvalno opustila na njegovim grudima. Spustio je glavu i poljubio me, aja sam se okrenula i zagrlila ga oko vrata. Ne samo da sam bila jako umorna, nego i jako raznježena iprilično rastužena.

“Možda je tako najbolje”, polako je rekao Jamie, kao da razgovara sam sa sobom.“O čemu govoriš?”“O tome da si jalova.” Premda mi nije mogao vidjeti lice koje sam mu zagnjurila u grudi, mora da

je osjetio kako sam se ukočila.“Da, ja to već dugo znam. Rekla mi je Geillis Duncan, ubrzo nakon što smo se vjenčali.” Nježno

me pomilovao po leđima. “Isprva mi je bilo pomalo žao, ali onda sam došao do zaključka da je takonajbolje. S obzirom na to kakav život moramo voditi, bilo bi vrlo nezgodno da ostaneš u drugomstanju. A sada” - malo je zadrhtao - “sad mi je drago zbog toga. Ne bih volio da se i ti moraš takomučiti.”

“Ja ne bih imala ništa protiv”, odvratila sam nakon duge stanke, misleći na okruglu, maljavuglavicu i sićušne prstiće.

“Ja bih.” Poljubio me u tjeme. “Vidio sam kako je Ian izgledao. Svaki put kad bi Jenny kriknula,na licu bi mu se pojavio izraz kao da mu netko dere kožu.” Grlila sam ga i milovala mu brazgotine naleđima. “Ja mogu podnijeti bol”, rekao mi je nježnim glasom, “ali ne bih mogao podnijeti tvoju. Za tobi mi trebalo više snage no što je imam.”

J

33.

Straža

enny se brzo oporavila nakon Margaretina rođenja. Dan nakon poroda inzistirala je da siđe uprizemlje. Na zajedničko navaljivanje Iana i Jamieja, nevoljko je odustala od namjere da sama

obavlja kućne poslove, pa ih je samo nadgledala odmarajući sa na sofi u dnevnoj sobi, dok je malaMargaret spavala u kolijevci pokraj nje.

Ali nije se mogla pomiriti s besposlenim izležavanjem, pa je u roku od dan-dva otišla u kuhinju, aonda i u stražnji vrt. Sjedila je na zidu, s bebom dobro umotanom u povoj, i pravila mi društvo doksam čupala suhe trsove i usput pazila na golemi kotao u kojem se prokuhavalo rublje kućanstva.Gospođa Crook i sluškinje već su izvadile čisto rublje da ga objese na sušenje, pa sam sada čekalada se voda dovoljno ohladi da je izlijem. Mali Jamie mi je “pomagao”, razvlačeći bilje i odbacujućikomadiće drva na sve strane. Upozorila sam ga da se makne kad se previše približio kotlu, ali nijeme poslušao, pa sam potrčala za njim. Srećom, kotao se već bio dovoljno ohladio pa je voda bilamlačna. Rekla sam mu da stane podalje od kotla, uz majku, a onda sam uhvatila kotao i nagnula ga saželjeznog postolja koje ga je držalo da se ne prevrne.

Kad su se valovi prljave voda počeli izlijevati iz kotla i pušiti na hladnom zraku, odskočila sam ustranu. Čučeći pokraj mene na petama, mladi Jamie radosno je zapljeskao dlanovima po toplomraskvašenom tlu i poprskao me tamnim komadićima blata po čitavoj haljini.

Njegova je majka sišla sa zida, uhvatila ga za ovratnik, uspravila i oštro udarila po stražnjici.“Zar nemaš pameti, gille? Pogledaj se! Sad ćemo ti opet morati oprati košulju! A pogledaj što si

učinio haljini svoje tete, divljače mali!”“Nije važno”, stala sam prosvjedovati spazivši podrhtavanje zlotvorove donje usne.“E pa, meni jest”, odvratila je Jenny oštro pogledavši svog potomka. “Ispričaj se teti, momčiću, a

onda idi u kuću da te gospođa Crook malo opere.” Potapšala ga je po stražnjici, ovoga puta nježno, igurnula prema kući.

Kad smo se okretale natrag gomili mokre odjeće, začule smo topot kopita s ceste.“To se valjda Jamie vraća”, rekla sam. “Ali uranio je.”Jenny je odmahnula glavom i napeto se zagledala prema cesti. “Nije to njegov konj.”Sudeći po tome kako se namrštila, Jenny nije prepoznala konja koji se pojavio na vrhu brijega.

Ali čovjek koji ga je jahao nije bio stranac. Ukočila se pokraj mene, a onda potrčala premadvorišnim vratima, čvrsto držeći bebu objema rukama.

“To je Ian!” doviknula mi je.Kad je sjahao s konja, spazila sam da je odrpan, prašnjav i s masnicama na licu. Jedna mu je

masnica na čelu natekla, a preko obrve protezala se gadna posjekotina. Jenny ga je uhvatila pod rukukad je sjahao, i tek sam tada shvatila da nema svoju drvenu nogu.

“Jamie”, dahnuo je. “Nabasali smo na Stražu u blizini mlina. Čekali su nas. Znali su dadolazimo.”

Osjetila sam grč u želucu. “Je li živ?”Kimnuo je glavom, boreći se da dođe do daha. “Živ je. A nije ni ozlijeđen. Odveli su ga na

zapad, prema Killinu.”Jenny mu je prstima opipala lice.“Jesi li teško ozlijeđen, čovječe?”Odmahnuo je glavom. “Nisam. Uzeli su mi konja i drvenu nogu; nisu me morali ubiti kako bi me

spriječili da ih slijedim.”Jenny je bacila pogled prema obzoru, gdje je sunce ležalo malo iznad drveća. Procijenila sam da

je otprilike četiri popodne. Slijedeći Jennyn pogled, Ian je pogodio njezino sljedeće pitanje.“Sreli smo ih oko podneva. Trebalo mi je više od dva sata da dođem do najbližeg mjesta s

konjem.”Jenny je načas mirno stajala računajući u glavi, a onda je donijela odluku i okrenula se prema

meni.“Claire. Pomozi Ianu da ode u kuću, molim te. Ako mu treba liječnička pomoć, obavi to što brže

možeš. Ja ću dati bebu gospođi Crook i dovesti konje.”Otišla je prije no što je ijedno od nas stiglo pobuniti.“Znači li to...” viknula sam. “Ali ona to ne može učiniti! Ne može ostaviti bebu!”Dok smo polako hodali stazom do kuće, Ian mi se jako oslanjao o rame. Zavrtio je glavom.“Možda ne može. Ali ne vjerujem da namjerava dopustiti Englezima da joj objese brata.”

Kad smo stigli do mjesta gdje je Straža dočekala Iana i Jamieja u zasjedi, već je padao mrak. Jennyje sjahala s konja i stala pretraživati grmlje poput malog terijera, mičući grane s puta i mrmljajućisebi u bradu stvari koje su mi zvučale sumnjivo nalik na neke od sočnijih psovki njezina brata.

“Istok”, napokon je rekla izašavši iz šumarka, izgrebena i prljava. Otrla je lišće s haljine ipreuzela uzde svog konja iz mojih nevještih ruku. “Ne možemo ih slijediti po mraku, ali barem znamou kojem ćemo smjeru krenuti kad svane zora.”

Podigle smo jednostavan logor, svezale konje i zapalile malu vatru. Divila sam se vještini kojomje Jenny sve to obavila, a ona se nasmiješila.

“Kad su Jamie i Ian bili mladi, tjerala sam ih da mi pokazuju stvari. Kako zapaliti vatru i penjatise po drveću - pa čak i kako oderati kožu sa životinja. I kako slijediti nečije tragove.” Ponovo jebacila pogled u smjeru kojim je otišla Straža.

“Ne brini, Claire.” Nasmiješila mi se i sjela pokraj vatre. “Dvadeset konja ne mogu dalekoodmaknuti kroz grmlje, ali dva mogu. Kako izgleda, Straža će krenuti cestom za Eskadale. Možemopresjeći put preko bregova i stići ih u blizini Midmainsa.”

Vještim prstima povukla je gornji dio haljine. Zabuljila sam se u čudu kad je raširila naboretkanine, svukla gornji dio i obnažila grudi. Dojke su joj bile vrlo krupne i izgledale krute i nabrekleod mlijeka. Kao pravoj neznalici, nije mi palo na pamet da se zapitam što majka čini kad ne možedojiti.

“Ne mogu dugo ostaviti bebu”, odgovorila je kao da mi čita misli i namrštila se uhvativši jednudojku odozdo. “Prsnut ću.” Reagirajući na dodir, iz nabrekle bradavice pošla je tanka crta rijetkog

plavkastog mlijeka. Jenny je izvukla veliku maramicu iz džepa i tutnula je ispod dojke. Na tlu pokrajnje ležala je mala kositrena čaša koju je bila izvukla iz bisaga. Pritisnula je rub čaše odmah ispodbradavice i stala pažljivo trljati dojku između dva prsta, nježno je stišćući prema bradavici. Mlijekoje počelo brže kapati, a onda su se aureole bradavice iznenada suzile i mlijeko je stalo štrcati uiznenađujuće snažnom tankom mlazu. “Nisam znala da se to može!” lanula sam, zadivljeno buljeći.

Jenny je namjestila čašu da uhvati mlaz mlijeka i kimnula glavom. “O, da. Mlijeko poteče kadbeba počne sisati, ali kad jednom krene, beba mora samo gutati. Oh, sad mi je lakše.” Načas je solakšanjem sklopila oči.

Izlila je sadržaj čaše na tlo i primijetila: “Šteta je baciti ga, ali što drugo uraditi s njim?” Zatim jeuhvatila čašu drugom rukom, ponovo je namjestila i ponovila postupak s drugom dojkom.

“To je gnjavaža”, rekla je podigavši pogled prema meni. Ja sam još uvijek buljila. “Gotovo sve uvezi s djecom je gnjavaža. Ipak, nikad ne bi odabrala da ih nemaš.”

“Ne”, tiho sam odgovorila. “To ne bih odabrala.”Pogledala me preko vatre, blaga i zabrinuta lica.“Još nije došlo tvoje vrijeme”, rekla mi je. “Ali i ti ćeš jednoga dana imati djecu.”Malo sam se drhtavo nasmijala. “Prvo moramo pronaći oca.” Ispraznila je drugu čašu i počela

zakopčavati haljinu.“Oh, naći ćemo ga. Sutra. Moramo, jer dulje od toga ne mogu ostati daleko od male Margaret.”“A kad ga nađemo?” upitala sam. “Što onda?”Slegnula je ramenima i posegnula za zamotanim pokrivačima.“To ovisi o Jamieju. I o tome koliko im je dopustio da ga ozlijede.”

Jenny je imala pravo; sutradan smo doista našle Stražu. Otišle smo iz logora prije svitanja i zastajaletek toliko da ona istisne još malo mlijeka iz dojki. Činilo se da je Jenny u stanju pronaći tragove iondje gdje ih nema, pa sam je bez pitanja slijedila kroz vrlo šumovito područje. Brzo putovanje biloje nemoguće kroz grmlje, ali ona me uvjeravala da smo krenule mnogo izravnijim putem od onogakojim moraju ići članovi Straže, koji su zbog svoje brojnosti vezani uz ceste.

Stigle smo ih oko podneva. Kad sam začula zveckanje orme i nehajne glasove koje sam većjedanput čula, podigla sam ruku da zaustavim Jenny, koja je u tom trenutku bila iza mene.

“U potoku dolje je gaz”, šapnula mi je. “Izgleda da su se tamo zaustavili da napoje konje.”Sjahala je, uzela oba para uzdi u ruke i svezala konje, a onda mi dala znak da je slijedim i otpuzala ugrmlje poput zmije.

Odvela me do male izbočine s povoljnim pogledom na gaz. Odavde smo mogle vidjeti gotovo svečlanove Straže. Uglavnom su sjahali i međusobno čavrljali; neki su sjedili na tlu i jeli, a neki suodvodili konje u grupama po dva ili tri do vode. Ali nismo mogle vidjeti Jamieja.

“Misliš li da su ga ubili?” panično sam šapnula. Dvaput sam prebrojila sve muškarce kako bihbila sigurna da nikog nisam izostavila. Nabrojila sam dvadeset muškaraca i dvadeset šest konja, akoliko sam mogla zaključiti, svi su bili na vidiku. Ali nije bilo ni traga zatvoreniku, ni izdajničkogodsjaja sunčeve svjetlosti na riđoj kosi.

“Sumnjam”, odgovorila je Jenny. “Ali postoji samo jedan način da budemo sigurne.” Počela je

puzati natraške s izbočine.“Koji?”“Da ih pitamo.”Cesta se suzila nakon gaza, postajući na drugoj strani tek malo više od prašnjave staze kroz gusti

šumarak borova i joha. Staza nije bila dovoljno široka da dva člana Straže jašu jedan do drugoga.Morat će jahati u koloni.

Kad se i posljednji muškarac u koloni približio okuci, Jenny Murray iznenada je iskoračila nastazu pred njega. Konj se propeo, a čovjek je opsovao i s mukom ga zauzdao. Kad je zaustio da jeogorčeno zapita u čemu je smisao njezina ponašanja, ja sam izašla iz grmlja iza njegovih leđa isnažno ga odalamila iza uha jednom otpalom granom.

Konj se opet propeo, a čovjek je potpuno iznenađen izgubio ravnotežu i pao na stazu. Udarac ganije onesvijestio, samo ga je srušio na tlo. Jenny je pomoću ovećeg kamena popravila taj nedostatak.

Zgrabila je uzde konja i dala mi znak oštrim pokretom ruke.“Hodi!” šapnula je. “Makni ga s ceste prije no što primijete da ga nema.”I tako je Robert MacDonald iz Straže Glen Elrivea, kad je došao k svijesti, otkrio da je čvrsto

svezan za stablo i da gleda u cijev pištolja koji drži sestra njegova bivšeg zarobljenika, čeličnihočiju.

“Što ste učinili s Jamiejem Fraserom?” upitala ga je.MacDonald je ošamućeno zatresao glavom, očito misleći da mu se ona samo privida. Pokušaj da

se pomakne raspršio je to uvjerenje, pa se, nakon što je izrekao neizbježnu količinu psovki i prijetnji,napokon pomirio s idejom kako je jedini način da se oslobodi, da nam kaže ono što želimo znati.

“Mrtav je”, mrzovoljno je odgovorio. A onda, kad je Jennyn prst zlokobno stegnuo otponac, uiznenadnoj je panici dodao: “Nisam ga ja ubio! Sam si je kriv!”

Rekao nam je da je Jamie ležao prebačen preko konja, ruku svezanih kožnatim remenom, izajednog člana Straže koji je jahao između dvojice drugih muškaraca. Činilo se da je poslušan, pa nisupoduzeli osobite mjere opreza kad su prelazili rijeku šest milja od mlina.

“Prokleta budala bacila se s konja u duboku vodu”, rekao je MacDonald i slegnuo ramenima,koliko su mu dopuštale obje ruke svezane iza leđa. “Zapucali smo na njega i sigurno ga pogodili, jerviše nije izronio. Ali odmah poslije gaza struja je jaka a voda duboka. Malo smo pretražili potok, alinismo našli tijelo. Mora da ga je struja odnijela nizvodno. A sad, za ime Boga, gospođe, odvežiteme!”

Nakon što Jenny ponovljenim prijetnjama nije izvukla daljnje pojedinosti ni promjene u priči,zaključile smo da čovjek govori istinu. Odbivši da ga posve oslobodi, Jenny mu je samo olabavilaremen, tako da se s vremenom može sam posve osloboditi. Zatim smo pobjegle.

“Misliš da je mrtav?” zadihano sam upitala kad smo stigle do svezanog konja.“Ne. Jamie pliva kao riba, a može zadržati dah i po tri minute. Hodi. Pretražit ćemo obalu rijeke.”Pretraživale smo obalu gore-dolje, spotičući se o stijenje, gacajući po plićaku, grebući lica i ruke

o vrbe, čije su grane ležale nisko nad jezercima.Napokon je Jenny trijumfalno viknula, a ja sam dogacala do nje, nesigurno balansirajući na

mahovinom obraslim stijenama koje su prekrivale dno potoka, na tom mjestu plitkog.

Jenny je držala kožnati remen u ruci, još uvijek nerazvezan. Na jednoj strani bio je zamrljankrvlju.

“Ovdje je uspio osloboditi ruke”, rekla je svijajući mali kolut između prstiju, a zatim se osvrnulau smjeru odakle smo došle, uz spust nazubljenih spletenih stijena, dubokih jezeraca i zapjenjenihbrzaca i zatresla glavom.

“Kako ti je to samo uspjelo, Jamie?” rekla je, napola za sebe.Nedaleko od staze, našle smo zgaženu travu, na mjestu gdje je očito legao da se odmori. Na kori

obližnje johe pronašla sam malu smećkastu mrlju.“Ozlijeđen je”, rekla sam.“Da, ali kreće se”, odgovorila je Jenny, hodajući uokolo i gledajući tlo.“Jesi li vješta u slijeđenju tragova?” upitala sam je s nadom.“Nisam baš bogzna kakav lovac”, odgovorila je i krenula, a ja sam krenula za njom. “Ali ako

nisam u stanju slijediti tragove nečeg tako velikog kao što je Jamie Fraser kroz suhu paprat, ondanisam samo slijepa nego i gluha.”

I doista, široki trag slomljene smeđe paprati vodio je uz obronak i nestajao u gustom vrijesku.Kruženje oko te točke nije otkrilo daljnje tragove, niti je dozivanje dobilo odgovor.

“Otišao je”, rekla je Jenny, sjevši na kladu i mašući rukom da se ohladi. Učinilo mi se da jeblijeda, pa sam shvatila da otimanje naoružanih muškaraca i iznuđivanje informacija nisu poslovi zaženu koja je prije manje od tjedan dana rodila.

“Jenny”, rekla sam joj, “moraš se vratiti. Osim toga, Jamie se možda vratio u Lallybroch.”Odmahnula je glavom. “Ne, ne bi on to učinio. Što god MacDonald tvrdio, oni neće tako lako

odustati, ne kad ih čeka nagrada. Ako ga još nisu uhvatili, to je samo zato što nisu mogli. Ali poslat ćenekoga da drži farmu na oku za svaki slučaj. Ne, ne bi on tamo otišao.” Povukla je ovratnik haljine.Premda je dan bio hladan, ona se lagano znojila, a na poprsju sam joj vidjela sve veće tamne mrljeod mlijeka.

Kad je primijetila da je gledam, kimnula je glavom. “Da, uskoro ću se morati vratiti. GospođaCrook hrani bebu kozjim mlijekom i zašećerenom vodom, ali beba ne može još dugo bez mene, a ni jabez nje. Ali nije mi drago što te moram ostaviti samu.”

Ni ja nisam bila baš oduševljena što moram tražiti po škotskom gorju čovjeka koji bi mogao bitibilo gdje, ali hrabro sam odgovorila.

“Snaći ću se”, rekla sam. “Moglo bi biti gore. Barem je živ.““Istina.” Bacila je pogled prema suncu koje je bilo nisko nad obzorom. “Ostat ću s tobom barem

do jutra.”Navečer smo se zgurile oko vatre i nismo mnogo razgovarale. Jenny je razmišljala o svojoj

ostavljenoj bebi, a ja o tome kako da nastavim bez njezine pomoći, bez pravog poznavanjazemljopisa i gelskog jezika.

Iznenada je Jenny naglo podigla glavu i osluhnula, pa sam se i ja uspravila i počela osluškivati,ali nisam ništa čula. Uprla sam pogled u tamnu šumu koju je Jenny gledala, ali, hvala Bogu, u njojnisam ugledala svjetlucanje nečijih očiju.

Kad sam se opet okrenula prema vatri, ugledala sam Murtagha kako sjedi na drugoj strani i mirno

grije ruke na plamenu. Na moj uzvik, Jenny se naglo okrenula i ispustila kratak smijeh iznenađenja.“Mogao sam vam prerezati grkljan prije no što pogledate u pravom smjeru”, primijetio je mali

čovjek.“Oh, ma nemoj mi reći?” Jenny je sjedila sa svinutim koljenima, ruku spojenih oko gležnjeva.

Munjevitom kretnjom, zavukla je ruku pod haljinu i oštrica sgian dhua zabljesnula je na svjetlosti.“Nije loše”, složio se Murtagh i znalački kimnuo glavom. “Je li i naša mala Saskinja tako

vješta?”“Nije”, odgovorila je Jenny vraćajući nož u čarapu. “Tako da je dobro što ćeš biti s njom.

Pretpostavljam da te Ian poslao?”Mali čovjek kimnuo je glavom. “Da. Jeste li već našle Stražu?” Ispripovijedale smo mu što smo

dosad učinile. Kad je čuo da je Jamie pobjegao, mogla bih se zakleti da sam mu opazila trzaj mišićau kutu usana, ali bilo bi pretjerano reći da se nasmiješio.

Napokon je Jenny ustala i zamotala svoj pokrivač.“Kamo si krenula?” iznenađeno sam je upitala.“Kući.” Kimnula je glavom prema Murtaghu. “Sada imaš njega, pa više ne trebaš mene, a ima

drugih koji me trebaju.”Murtagh je podigao pogled prema nebu. Mjesec u opadanju jedva se vidio iza sloja oblaka, a

blago škrapanje kiše šumjelo je u granama borova iznad nas.“Kreni ujutro. Diže se vjetar. Nitko noćas neće daleko dospjeti.”Jenny je zatresla glavom i stala gurati kosu pod maramu. “Znam put. A ako se noćas nitko neće

kretati, nitko me neće presresti na cesti, zar ne?”Murtagh je rezignirano uzdahnuo. “Oprosti na izrazu, ali tvrdoglava si kao i onaj vol od tvog

brata. Koliko ja mogu vidjeti, nemaš mnogo razloga da se žuriš kući - sumnjam da će tvoj muž dovestineku drolju u krevet dok te nema.”

“Ti ne vidiš dalje od vrha svog nosa, duinne, a to baš nije daleko”, oštro mu je odgovorila Jenny.“A ako si tako dugo živio a da nisi naučio da ne možeš stajati između majke i gladnog djeteta, nemašdovoljno pameti ni da loviš svinje, a kamoli da nađeš čovjeka u vrijesku.”

Murtagh je podigao ruke kao da se predaje. “Ma jasno, ti ćeš učiniti po svome. Nisam znao dapokušavam urazumiti divlju krmaču. Pretpostavljam da ću za svoj trud dobiti nogom u dupe.”

Jenny se iznenada nasmijala, a na obrazima su joj se pojavile jamice. “Imaš pravo, nitkove stari.”Sagnula se i podigla teško sedlo na koljena. “Pazi na moju dragu sestru i javi mi kad nađeš Jamieja.”

Kad se okrenula da osedla konja, Murtagh je dodao: “Uzgred, kod kuće ćeš zateći novusluškinju.” »

Zastala je i pogledala ga, a onda polako spustila sedlo na tlo. “Koga, ako smijem znati?” upitalaje.

“Udovicu MacNab”, odgovorio je naglašavajući riječi.Jenny je načas ostala nepomično stajati, pa se ništa nije micalo osim marame i ogrtača koji je

lepršao na sve jačem vjetru.“Kako?” napokon je upitala.

Murtagh se sagnuo da uzme sedlo. Podigao ga je i učvrstio kolan jednim pokretom, bez vidljivogtruda.

“Požar”, odvratio je, povukavši posljednji put kožu stremena. “Kad budeš prelazila visoko polje,pazi kuda ideš, jer pepeo će još uvijek biti topao.”

Spojio je dlanove da joj pomogne zajahati, ali ona je odmahnula glavom, uhvatila uzde i dala miznak da je slijedim.

“Claire, otprati me do vrha brijega, molim te.”Kad smo se udaljile od vatre, zrak je postao hladan i težak. Haljina mi se bila navlažila od

sjedenja na zemlji pa mi se u hodu lijepila za noge. Jenny je pognula glavu hodajući ususret vjetru, alimogla sam joj vidjeti profil. Usne su joj bile blijede i ukočene od hladnoće.

“Je li MacNab odao Jamieja Straži?” napokon sam je upitala, a ona je polako kimnula glavom.“Da. A Ian je to vjerojatno doznao. Ili netko drugi, to sad nije važno.”Bio je kasni studeni i premda je dan Guya Fawkesa odavno prošao, u glavi sam iznenada ugledala

sliku lomače; plameni jezici dizali su se uz drvene zidove kolibe i zahvaćali slamnati krov poputjezika Duha Svetog, a vatra u unutrašnjosti izvikivala je molitve za proklete. A u kolibi sam ugledalapriliku čovjeka koji čuči u pepelu, na vlastitu ognjištu, spreman da se sruši u crnu prašinu kad hladnivjetar ponovo zapuše i pomete kostur njegove kuće. Pravda i okrutnost katkad su razdvojenetankom crtom.

Shvativši da me Jenny gleda s upitnim izrazom na licu, kimnula sam glavom. Barem u ovomslučaju, obje smo stajale na istoj strani te turobne i proizvoljne crte.

Zastale smo na vrhu brijega. Murtagh je bio samo tamna mrlja pokraj vatre u podnožju. Jenny jemalo prekopala po džepu na boku haljine, a onda mi gurnula u ruku mekanu kožnatu torbicu.

“Novac od prikupljenih zakupnina”, objasnila je. “Možda će ti zatrebati.”Pokušala sam joj vratiti novac, tvrdeći da Jamie ne bi htio primiti novac koji je potreban za

održavanje imanja, ali Jenny nije htjela ni čuti za to. Premda upola niža od brata, Janet Fraser bila muje posve ravna po tvrdoglavosti.

Shvativši da sam poražena, odustala sam od prepirke i stavila novac na sigurno mjesto, duboko uhaljini. Na Jennyno inzistiranje, uzela sam i mali sgian dhu koji mi je tutnula u ruku.

“To je Ianov nož, ali on ima još jedan”, rekla mi je. “Gurni ga u vrh čarape i pričvrstipodvezicom. I nemoj ga vaditi, čak ni kad spavaš.”

Načas je zastala kao da mi želi još nešto reći. I doista je željela.“Jamie mi je rekao da ti katkad možeš... predvidjeti stvari”, oprezno je rekla. “A ako mi nešto

kažeš, rekao mi je da te poslušam. Želiš li mi... sada štogod reći?”Jamie i ja razgovarali smo o nužnosti da se Lallybroch i njegovi stanovnici pripreme za strahote

koje će uslijediti nakon ustanka. Ali mislili smo da za to još ima vremena. A ja sada nisam imalavremena, ili najviše nekoliko minuta, da svojoj dragoj novoj sestri dadem dovoljno informacija, kakobi mogla zaštititi Lallybroch od nadolazeće oluje.

Biti prorok vrlo je nezgodno zanimanje, pomislila sam, i ne prvi put osjetila veliku simpatijuprema Jeremiji i njegovim jadikovkama. A shvatila sam i zašto je Kasandra tako nepopularna. Ipak,nije bilo pomoći. Stojeći na vrhu škotskog brijega, dok mi je noćni vjetar jesenske oluje mrsio kosu injihao skute haljine kao plahtu kakvog duha, okrenula sam lice prema mračnom nebu i pripremila se

za proročanstvo.“Zasadi krumpire”, rekla sam.Jenny je malo zinula od čuda, a onda je zatvorila usta i žustro kimnula glavom. “Krumpire.

Dobro. Nema ih bliže od Edinburgha, ali poslat ću po njih. Koliko?”“Što više možeš. Krumpiri se trenutačno ne sade u škotskom gorju, ali sadit će se. Krumpir je

gomoljika pa se dugo drži, a i bolje rodi nego žito. Zasadi što više zemlje usjevima koji se mogupohraniti. Za dvije godine nastupit će velika glad. Ako imaš zemlju ili posjede koji nisu iskorišteni,prodaj ih za zlato. Bit će rata. I klanja. Muškarce će loviti, i ovdje i diljem škotskog gorja.” Načassam razmislila. “Imate li na posjedu jamu za svećenika?”

“Nemamo, izgrađen je mnogo poslije no što je Oliver Cromwell došao na vlast.”“Onda je iskopaj, ili sagradi neko sigurno mjesto gdje se čovjek može sakriti. Nadam se da

Jamieju neće zatrebati”, s mukom sam gutnula slinu na tu pomisao, “ali nekome bi mogla.”“U redu. Je li to sve?” Lice joj je bilo ozbiljno i napeto u polumraku. Blagoslovila sam Jamieja

zato što je imao dovoljno pameti da joj to kaže, a nju zato što vjeruje bratu. Nije me pitala ni zašto nikako, samo je pažljivo pamtila sve što sam joj govorila. Znala sam da će slijediti moje hitre upute.

“To je sve. Barem sve čega se mogu trenutačno sjetiti.” Pokušala sam se nasmiješiti, ali taj sepokušaj čak i meni učinio neuvjerljivim.

Njezin je bio bolji. Na oproštaju mi je kratko dodirnula obraz.“Neka te Bog čuva, Claire. Vidjet ćemo se opet - kad dovedeš mog brata kući.”

Šesti dio

Potraga

K

34.

Dougalova priča

akvi god da su nedostaci civilizacije, tmurno sam razmišljala, blagodati su joj neporecive.Uzmite, primjerice, telefon. Ili novine, što se toga tiče, koje su u ono doba bile popularne u

gradskim središtima poput Edinburgha ili čak Pertha, ali posve nepoznate u divljini škotskog gorja.Bez takvih metoda masovne komunikacije, vijesti su se širile od osobe do osobe, brzinom

čovjekova koraka. Ljudi bi naposljetku uglavnom doznali ono što su morali znati, ali s odgodom odnekoliko tjedana. Što je imalo za posljedicu da sam se, suočena s problemom da doznam gdje seJamie točno nalazi, na malo toga mogla osloniti, osim na mogućnost da ga netko sretne i pošaljeporuku u Lallybroch, što je proces koji bi mogao trajati tjednima. A zima je pred vratima, pa ćeputovanje u Beauly uskoro postati nemoguće. Sjedila sam bacajući granje na vatru i razmišljajući omogućnostima.

Na koju je stranu Jamie mogao krenuti s mjesta svog bijega? Posve sigurno nije krenuo natrag uLallybroch i gotovo sigurno ne na sjever, na područje klana MacKenzie. Je li krenuo na jug, upogranično područje, da se ondje opet nađe s Hughom Munroom ili s nekima od svojih negdašnjihdivljih drugova? Ne, najvjerojatnije je krenuo na sjeveroistok, prema Beaulyju. Ali ako ja to moguzaključiti, mogu i ljudi iz Straže.

Murtagh se vratio iz sakupljanja drva za ogrjev i bacio pregršt granja na tlo. Sjeo je na naboresvog ogrtača i prekrižio noge, umatajući se u preostali dio da se zaštiti od hladnoće. Bacio je pogledprema nebu, gdje je mjesec sjao iza oblaka koji su hitro promicali.

“Neće još pasti snijeg”, rekao je mršteći se. “Možda još tjedan dana, a možda i dva. Možda dotada već stignemo u Beauly.” Baš je lijepo kad čovjek dobije potvrdu svojih zaključaka, pomislilasam.

“Mislite da će biti tamo?”Mali gorštak slegnuo je ramenima i podigao ogrtač preko ramena.“Tko zna? Neće mu biti lako putovati. Danju će se morati skrivati i držati se podalje od cesta. A

nema konja.” Protrljao je neobrijanu bradu. “Ne možemo ga naći. Bit će najbolje da mu dopustimo daon nađe nas.”

“Kako? Da ispalimo signalne rakete?” sarkastično sam upitala. Murtaghu se jedno mora priznati:kakvu god da sam neumjesnu stvar rekla, mogla sam biti sigurna da će se on ponašati kao da nisamrekla ništa.

“Donio sam vam paketić s lijekovima”, rekao je i pokazao glavom prema bisagama na tlu. “Aimate dovoljno velik ugled u blizini Lallybrocha; bit ćete na glasu kao vidarica u većem dijeluobližnjeg kraja.” Kimnuo je glavom za sebe. “Da, to će poslužiti.” I bez daljnjih objašnjenja, legao jena tlo umotan u ogrtač i mrtav-hladan krenuo na spavanje, ne obazirući se ni na vjetar u krošnjamadrveća ni na laganu kišicu, niti na mene.

Uskoro sam doznala što je mislio. Putujući bez skrivanja - i polako -glavnim cestama, zaustavljalismo se kod svakog malog seoskog posjeda, sela i zaselka na koje smo naišli. Ondje bi Murtagh brzo

obišao lokalno stanovništvo, pokupio svakoga tko pati od neke bolesti ili ozljede i doveo ga meni napregled, a budući da su liječnici u ovim krajevima bili rijetkost, uvijek bi pronašao nekoga kome jetrebala pomoć.

Dok sam ja bila zaokupljena tonicima i mastima, on je nehajno čavrljao s rođacima i prijateljimamog pacijenta, brinući se da opiše rutu našeg putovanja u Beauly. Ako kojim slučajem u nekommjestu nije bilo pacijenata koji bi trebali pregled, ipak bismo se zaustavili da prenoćimo u nekoj useoskoj kućici ili taverni. Na tim mjestima, Murtagh bi pjevao da zabavi naše domaćine i da namplati večeru, tvrdoglavo odbijajući da platimo novcem koji sam nosila sa sobom, za slučaj da nam tajnovac zatreba kad nađemo Jamieja.

Po naravi nesklon razgovoru, naučio me neke od svojih pjesama, da prekratimo vrijeme dok smose vukli od mjesta do mjesta.

“Imate prilično dobar glas”, primijetio je jednog dana, nakon umjereno uspješnog pokušaja daotpjevam “Tužne udoline uz rijeku Yarrow”. “Nije uvježban, ali je snažan i dovoljno uvjerljiv.Pokušajte još jedanput, pa večeras možete pjevati sa mnom. U Limraighu postoji mala taverna.”

“Doista mislite da će to upaliti?” upitala sam ga. “To što radimo, mislim reći.”Promeškoljio se u sedlu prije no što je odgovorio. Nije bio prirodan jahač, uvijek je izgledao kao

majmun uvježban da jaše konja, ali ipak bi na kraju dana sjahao s konja svjež kao rosa, a ja bih jedvauspijevala svezati svog konja prije no što bih oteturala na spavanje.

“Oh, da”, napokon je odvratio. “Prije ili poslije. Imate sve više pacijenata, zar ne?”Priznala sam da je to točno.“Znači da se glas o vašim vještinama širi”, rekao je da potkrijepi svoju tvrdnju. “A to je upravo

ono što želimo. Ali možda bismo mogli poboljšati stvar. Zato ćete večeras pjevati. A možda biste...”Zastao je, kao da nije siguran treba li mi nešto predložiti.

“Što je?”“Znate li što o gatanju?” oprezno me upitao. Shvatila sam zašto se kolebao da me to zapita; vidio

je grozničavost lova na vještice u Cranesmuiru.Nasmiješila sam se. “Ponešto. Želite da pokušam?”“Da. Što više toga možemo ponuditi, više će nas ljudi doći vidjeti - a poslije će pričati drugima.

A vijesti o nama proširit će se, sve dok ne dođu do Jamieja. I onda ćemo ga naći. Hoćete lipokušati?”

Slegnula sam ramenima. “Ako nam to može pomoći, zašto ne?”I tako sam te večeri u Limraighu s priličnim uspjehom debitirala kao pjevačica i gatara. Otkrila

sam da je gospođa Graham imala pravo - sve što o ljudima morate znati, pročitat ćete im s lica a ne sdlanova.

Naša se slava malo-pomalo proširila, sve dok sljedećeg tjedna ljudi nisu istrčavali iz kuća da naspozdrave kad smo ujahali u selo i obasipali nas penijima i malim darovima kad smo odlazili.

“Znate, od ovoga bismo doista mogli nešto učiniti”, primijetila sam jedne večeri spremajućidnevnu zaradu. “Šteta što nigdje u blizini nema kazališta - mogli bismo izvesti pravu točku izvarijetea: Mađioničar Murtagh i njegova glamurozna pomoćnica Gladys.”

Murtagh je moju primjedbu dočekao s uobičajenom ravnodušnom šutnjom, ali to je bila istina;doista nam je prilično dobro išlo zajedno. Možda zato što nas je, unatoč velikim razlikama u

karakteru, ujedinila zajednička misija.Vrijeme je postajalo sve lošije a naš tempo sve sporiji, ali zasad nismo čuli ništa o Jamieju.

Jedne večeri, izvan Belladruma, na jakom pljusku, sreli smo skupinu pravih Cigana.S nevjericom sam zatreptala kad sam na čistini pokraj puta ugledala skupinu šarenih kola.

Izgledala je isto kao i logor ciganskih skupina koje svake godine dolaze u Hampstead Down.A i ljudi su izgledali isto; crnomanjasti, veseli, bučni i druželjubivi. Čuvši zveckanje naše orme,

jedna je žena provirila kroz prozor kola i kratko nas pogledala, a onda viknula, pa je tlo podkrošnjama drveća iznenada oživjelo nasmiješenim smeđim licima.

“Dajte da ja čuvam kesicu s novcem”, rekao mi je Murtagh ozbiljna lica, gledajući jednogmladića kako nam prilazi vedro se šepireći, ne osvrćući se na kišu koja mu je namakala šarenukošulju. “I ne okrečite nikome leđa.”

Bila sam oprezna, ali dočekali su nas srdačnim kretnjama i pozvali da večeramo s njima. Večeraje primamljivo mirisala - bila je to neka vrsta variva - pa sam spremno prihvatila poziv, ne obazirućise na Murtaghova zloguka nagađanja o pravoj prirodi ljudi koji nam nude varivo s mesom.

Slabo su govorili engleski, a još slabije gelski, pa smo se uglavnom sporazumijevali rukama imješavinom jezika koja je bila najbliža francuskom. U kolima je bilo toplo i vladala je razgaljenaatmosfera; muškarci, žene i djeca sjedili su gdje god su mogli naći mjesta i jeli ravno iz zdjela,namačući komadiće kruha u obilno varivo. Bio je to najbolji obrok koji sam pojela u posljednjihnekoliko tjedana, pa sam se natrpala do grla. Poslije sam jedva smogla snage da zapjevam, ali trudilasam se koliko sam mogla, pjevušeći na težim mjestima i prepuštajući Murtaghu da obavi glavni dioposla.

Cigani su naš nastup dočekali s oduševljenim pljeskom a onda su nam uzvratili. Jedan je mladićotpjevao nekakvu tužnu žalopojku uz pratnju prastare violine. Njegovu izvedbu pratili su udarci defa,koji je s izvjesnom ozbiljnošću svirala djevojčica od svojih osam godina.

Murtagh, inače oprezan kad se raspitivao u selima i na seoskim imanjima koje smo posjetili, sCiganima je bio posve iskren. Na moje iznenađenje, otvoreno im je objasnio da tražimo krupnogčovjeka s kosom poput vatre i očima poput ljetnog neba. Cigani su se pogledavali uzduž i poprijekoprolaza u kolima, ali svi su sa žaljenjem zavrtjeli glavama. Ne, nisu ga vidjeli. Ali... I ovdje nam jenjihov vođa, onaj mladić u ljubičastoj košulji koji nam je poželio dobrodošlicu, pantomimomobjasnio da će nam poslati glasnika ako naiđu na čovjeka kojeg tražimo.

Naklonila sam se sa smiješkom, a Murtagh im je gestikulirajući odgovorio da je za tu informacijuspreman platiti. Ovaj dio posla dočekan je s osmijesima, ali i s pogledima nagađanja. Osjetila samolakšanje kad im je Murtagh rekao da ne možemo prenoćiti jer moramo krenuti i zahvalio im. Istresaoje nekoliko kovanica iz kožnate kese, pobrinuvši se da svi vide kako u njoj nema mnogo bakrenihnovčića. Nakon što smo ih podijelili kako bismo zahvalili na večeri, izašli smo, ispraćeni bučnimpozdravima, zahvalama i dobrim željama - barem sam pretpostavila da to znače.

Možda su nam zapravo obećavali da će poći za nama i prerezati nam grkljan. Murtagh se ponašaokao da su nam upravo to i rekli, pa je poveo konje u galopu do dvije milje udaljenog križanja, a ondaskrenuo u šumu na veliki obilazak prije no što se vratio na cestu.

Pogledao je gore-dolje po cesti, praznoj na sve slabijoj kiši sumraka.“Doista mislite da su nas slijedili?” znatiželjno sam ga upitala.“Ne znam, ali budući da je njih dvanaestero, a nas samo dvoje, smatrao sam da je najbolje

pretpostaviti da jesu.” Činilo se da je to dobro rezoniranje, pa sam ga bez pitanja slijedila kroz jošnekoliko manevara obilaženja, sve dok nismo stigli u Rossmoor, gdje smo našli sklonište u jednojstaji.

Sutradan je pao snijeg. Nije dugo padao, tek toliko da prekrije tlo bijelom bojom poput brašna napodu mlina, ali me ipak zabrinuo. Nije mi se sviđala pomisao da je Jamie sam i nezaštićen u vrijeskui da podnosi zimske vijavice samo u košulji i ogrtaču koje je imao na sebi kad ga je Straža uhvatila.

Dva dana poslije, stigao je glasnik.

Sunce je još uvijek bilo iznad obzora, ali u udolinama među stijenama već je bila večer. Sjene ispodgolih krošnji drveća bile su tako duboke da je jedva vidljiva staza postala gotovo nevidljiva. Bojalasam se da ću u sve gušćem mraku izgubiti glasnika, pa sam hodala tako blizu iza njega da sam mujedanput ili dvaput nagazila na rub ogrtača koji se vukao po tlu. Naposljetku je nestrpljivo zastenjao,okrenuo se i gurnuo me ispred sebe, vodeći me kroz mrak čvrsto me držeći za ramena.

Činilo mi se da dugo hodamo. Odavno sam izgubila osjećaj koliko smo puta skrenuli izmeđuvisokih stijena i gustog suhog grmlja. Mogla sam se samo nadati da je Murtagh negdje iza nas i da nasbarem može čuti, ako već ne i vidjeti. Čovjek koji je došao u tavernu po mene, sredovječni Ciganinkoji nije govorio engleski, smjesta je odbio sa sobom povesti ikoga osim mene, uporno pokazujućiprvo Murtagha a onda tlo, kako bi mu dao do znanja da on mora ostati.

Večernja studen dolazila je brzo u ovo doba godine, pa mi je debeli ogrtač jedva bio dovoljnazaštita od iznenadnih naleta ledenog vjetra koji je puhao na nezaštićenim proplancima. Bila samraspeta između očajanja zbog pomisli da Jamie leži nezaštićen u hladnim, vlažnim jesenskim noćima iuzbuđenja pri pomisli da ću ga opet vidjeti. Kralježnicom su mi prošli srsi koji nisu imali nikakveveze s hladnoćom.

Napokon me moj vodič zaustavio i s upozoravajućim stiskom ramena, skrenuo sa staze i nestao.Čekala sam što sam strpljivije mogla, gurnuvši dlanove pod pazuha da se ugrijem. Bila sam sigurnada će se moj vodič - ili netko drugi - vratiti; ako ni zbog čega drugog, onda zato što mu nisam platila.Ipak, vjetar je šuštao kroz granje suhih kupina kao da prolazi duh nekog jelena koji još uvijek paničnobježi od svog lovca. Vlaga mi je kroz šavove ulazila u čizme; vodootporno vidrino ulje se istrošilo, anisam imala priliku opet ih namazati.

Moj se vodič ponovo pojavio jednako naglo kao što je i nestao, pa sam se ugrizla za jezik kakobih prigušila krik iznenađenja. Trzajem glave pozvao me da ga slijedim i maknuo u stranu granjemrtve johe, kako bih mogla proći.

Ulaz u pećinu bio je uzak. Na izbočini stijene gorio je fenjer, pretvarajući u sjenu visoku prilikukoja se okrenula da me pozdravi.

Jurnula sam prema njemu, ali shvatila sam da to nije Jamie i prije no što sam ga dotakla.Razočaranje me pogodilo poput udarca u želudac, pa sam morala koraknuti unatrag i nekoliko putagutnuti slinu kako bih otjerala žuč koja mi se digla u grlu.

Stisnula sam šake na bokovima i pritisnula ih o bedra, sve dok se nisam dovoljno smirila da mogugovoriti.

“Prilično ste daleko od svog područja, zar ne?” rekla sam iznenađujuće mirnim glasom.Dougal MacKenzie gledao je moje pokušaje da s mukom povratim samokontrolu, ne bez simpatije

na mračnom licu, a onda me uhvatio pod lakat i odveo dublje u pećinu. Na drugoj strani pećine ležalo

je nekoliko hrpa zavežljaja, mnogo više no što jedan konj može nositi. Znači da nije sam. A što godda su on i njegovi ljudi nosili, bilo je to nešto što nije htio pokazati pred znatiželjnim pogledimagostioničara i konjušara.

“Krijumčarenje, pretpostavljam?” upitala sam kimnuvši glavom prema zavežljajima. A onda samshvatila i odgovorila na vlastito pitanje. “Ne, zapravo ne krijumčarite - to je roba za princa Charlesa,hm?”

Ne potrudivši se da mi odgovori, sjeo je na izbočenu stijenu preko puta mene i spustio ruke nakoljena.

“Imam neke vijesti za vas”, naglo mi je rekao.Duboko sam uzdahnula, pripremajući se za najgore. Sudeći po izrazu njegova lica, vijesti nisu

bile dobre. Još jedanput sam uzdahnula, s mukom gutnula i kimnula glavom.“Recite mi.”“Živ je”, rekao je, našto se otopio najveći komad leda u mom želucu. Dougal je nagnuo glavu u

stranu i napeto me promatrao. Da vidi hoću li se onesvijestiti? nejasno sam se zapitala. Nije važno;nisam se onesvijestila.

“Uhićen je prije dva tjedna u blizini Kiltorlityja”, rekao je Dougal, još uvijek me promatrajući.“Nije on kriv; jednostavno nije imao sreće. Iza jednog zavoja na cesti našao se licem u lice sašestoricom draguna, a jedan ga je od njih prepoznao.”

“Je li ozlijeđen?” Još uvijek sam govorila mirnim glasom, ali ruke su mi se počele tresti. Stisnulasam ih uz noge da zaustavim drhtanje.

Dougal je odmahnuo glavom. “Po onome što sam ja čuo, nije.” Načas je zastao. “Nalazi se uzatvoru Wentworth”, nevoljko je dodao.

“U Wentworthu”, mehanički sam ponovila. Zatvor Wentworth. Isprva jedna od moćnihpograničnih utvrda, izgrađena negdje krajem šesnaestog stoljeća i dograđivana u intervalima usljedećih sto pedeset godina. Veliko kameno zdanje sada se protezalo na dva jutra zemlje, ograđenometar debelim zidinama od granita. Ali čak i granitne zidine imaju vrata, pomislila sam. Podigla sampogled da postavim pitanje, i vidjela da je na Dougalovu licu još uvijek izraz oklijevanja.

“Što još?” htjela sam znati. Oči boje lješnjaka nepopustljivo su se susrele s mojim pogledom.“Suđeno mu je prije tri dana”, rekao je. “Osuđen je na smrt vješanjem.”Onaj komad leda vratio mi se u želudac s društvom. Sklopila sam oči.“Kako dugo?” upitala sam. Vlastiti mi se glas učinio prilično udaljen, pa sam ponovo otvorila oči

i zatreptala da na treperavoj svjetlosti svjetiljke opet zadobijem fokus. Dougal je zavrtio glavom.“Ne znam. Ali ne dugo.”Počela sam malo lakše disati i uspjela raširiti šake.“Onda moramo požuriti”, rekla sam, još uvijek mirnim glasom. “Koliko je ljudi s vama?”Umjesto da odgovori, Dougal je ustao i prišao mi. Sagnuo se, uhvatio me za ruke i podigao na

noge. Izraz suosjećanja vratio mu se na lice, a duboka žalost u njegovim očima uplašila me više odsvega što je dosad rekao. Polako je zatresao glavom.

“Ne, curo”, rekao je. “Ništa ne možemo učiniti.”Uspaničeno sam istrgnula ruke iz njegova stiska.

“Možemo!” rekla sam. “Sigurno postoji nešto što možemo učiniti! Rekli ste da je još uvijek živ!”“A rekao sam i ‘ne dugo’”, oštro je odvratio. “Momak je u zatvoru Wentworth, a ne u rupi za

lopove u Cranesmuiru! Možda ga objese danas, možda sutra, a možda tek sljedećeg tjedna, koliko jao tome znam, ali nema nikakve šanse da desetorica muškaraca na silu uđu u zatvor Wentworth!”

“Oh, nema?” Opet sam počela drhtati, ovoga puta od bijesa. “Vi to ne možete znati - ne možeteznati što se može učiniti! Samo ne želite riskirati svoju kožu, ni svoju bijednu... zaradu!” Optužujućiga, mahnula sam rukom prema svežnjevima.

Dougal me uhvatio za ruke kojima sam mahala i stao se hrvati sa mnom. U groznici žalosti ibijesa, počela sam ga udarati po prsima. Ne obazirući se na udarce, čvrsto me privinuo uza se izagrlio, držeći me tako sve dok se nisam prestala otimati.

“Claire.” To je bilo prvi put otkako ga znam da me oslovio po imenu, što me još više uplašilo.“Claire”, ponovio je i olabavio stisak kako bih ga mogla pogledati, “zar mislite da ja ne bih

učinio sve što mogu da ga oslobodim, kad bih vjerovao da postoji i najmanja šansa za to? Kvragu, onmi je posinak! Ali nema šanse - nikakve!” Blago me prodrmao da naglasi svoje riječi.

“Jamie ne bi želio da se upustim u uzaludan pothvat i ugrozim živote dobrih ljudi. Vi to znate istotako dobro kao i ja.”

Više nisam mogla suzbiti plač. Vruće suze potekle su mi ledenim obrazima kad sam se odmaknulaod njega i pokušala se osloboditi njegova stiska. Ali on me čvršće uhvatio i silom mi pokušao spustitiglavu na svoje rame.

“Claire, draga moja”, rekao je blažim glasom. “Srce me boli za momka - a i za vas. Pođite samnom. Odvest ću vas na sigurno.” Kad je osjetio da sam se ukočila, žurno je dodao: “U svoju kuću,ne u Leoch.”

“U svoju kuću?” polako sam ponovila, a u glavi mi se počela rađati grozna sumnja.“Da”, odgovorio je. “Niste valjda mislili da ću vas odvesti u Cranesmuir?” Kratko se osmjehnuo,

a onda su se oštre crte njegova lica opet uozbiljile. “Ne. Odvest ću vas u Beannachd. Tamo ćete bitisigurni.”

“Sigurna?” upitala sam. “Ili bespomoćna?” Začuvši ton mog glasa, spustio je ruke.“Kako to mislite?” Ljubazni glas iznenada je postao hladan.I mene je prožela prilična hladnoća, pa sam čvršće stisnula ogrtač kad sam se odmaknula od

njega.“Spriječili ste Jamieja da se vrati kući, rekavši mu da je njegova sestra rodila Randallovo

dijete”, rekla sam, “kako biste vi i vaš dragocjeni brat dobili priliku da ga namamite na svoju stranu.Ali sada kad su ga uhvatili Englezi, izgubili ste sve šanse da kontrolirate tu zemlju preko Jamieja.”Povukla sam se još jedan korak i progutala slinu.

“Vi ste sudjelovali u sastavljanju bračnog ugovora svoje sestre, Jamiejeve majke. Vi steinzistirali - vi i Colum - da Broch Tuarach može voditi žena. A sada vjerujete da će, ako Jamie umre,Broch Tuarach pripasti meni - ili vama, ako me uspijete zavesti ili natjerati da se udam za vas.”

“Što?!” Glas mu je bio pun nevjerice. “Vi mislite... vi mislite da je sve ovo nekakva zavjera?Sveta Agnezo! Mislite da vam lažem?”

Odmahnula sam glavom, držeći se podalje od njega. Nimalo mu nisam vjerovala.

“Ne, vjerujem vam. Da Jamie nije u zatvoru, nikad mi se ne biste usudili reći da jest. To jepreviše lako provjeriti. A ne mislim ni da ste ga izdali Englezima - čak ni vi to ne biste mogli učinitivlastitoj krvi. Osim toga, kad bi vaši ljudi doznali da ste to učinili, oni bi se za tren oka okrenuliprotiv vas. Tolerirali bi vam mnogo toga, ali ne i izdaju vlastitog rođaka.” Dok sam govorila, nečegsam se sjetila.

“Jeste li vi lani napali Jamieja pokraj granice?”Guste obrve iznenađeno su se podigle.“Ja? Ne! Našao sam ga gotovo mrtvog i spasio mu život! Zvuči li to kao da sam mu htio nauditi?”Spustila sam ruku niz bedro pod ogrtačem, tražeći utješni držak bodeža.“Ako to niste bili vi, tko je onda to učinio?”“Ne znam.” Njegovo zgodno lice oprezno me gledalo, ali ništa nije skrivalo. “Bio je to jedan od

trojice muškaraca - propalica, odmetnika - koji su tada lovili s Jamiejem. Svi su oni optuživali jedandrugoga i nije bilo načina da se ustanovi tko govori istinu, ne tada.” Slegnuo je ramenima, a putniogrtač spuznuo mu je s jednog širokog ramena.

“Sada to više nije naročito važno, dvojica od njih su mrtva, a treći je u zatvoru. Zatvoren je zbogneke druge stvari, ali to nije velika razlika, ne mislite li?”

“Ne, vjerojatno nije.” Na neki način, bilo je olakšanje znati da on nije ubojica, ma što drugo bio.Nije imao razloga da mi sada laže; koliko je on znao, bila sam potpuno bespomoćna. Dok smo sami,može me prisiliti da učinim što god hoće. Ili tako barem vjerojatno misli. Stisnula sam držak bodeža.

Pećina je bila slabo osvijetljena, ali ja sam mu oprezno promatrala lice i spazila kratki titrajneodlučnosti dok je razmišljao o svom sljedećem potezu. Zakoračio je prema meni i ispružio ruku, akad je vidio da se povlačim, zaustavio se.

“Claire. Draga moja Claire”, progovorio je blagim glasom i nježno me pomilovao po ruci. Znači,odlučio je da me pokuša zavesti a ne prisiliti.

“Znam zašto mi se obraćate tako hladno i zašto imate tako loše mišljenje o meni. Znate da izgaramod želje za vama, Claire. I to je istina - želim vas od one večeri na skupu, kad sam poljubio vašeslatke usne.” Njegova dva prsta lagano su mi doticala rame i polako se primicala mom vratu. “Dasam bio slobodan čovjek kad vam je Randall zaprijetio, oženio bih se vama na licu mjesta i poslaoostale k vragu.” Postupno mi se primicao, pritišćući me uz kameni zid pećine. Vršci prstiju pomaklisu se prema mom grlu, uz rub spona mog ogrtača.

Zacijelo je u tom trenutku ugledao izraz mog lica jer se zaustavio, premda je ostavio ruku dalagano počiva na mom vratu, iznad ubrzanog b'ila u grlu.

“Ali bez obzira na to”, rekao je, “čak i s tim osjećajima - jer ja ih više neću skrivati od vas - nemožete vjerovati da bih napustio Jamieja kad bi postojala i najmanja šansa da ga spasim! Meni jeJamie Fraser poput sina!”

“Baš i nije”, odvratila sam. “Vi imate sina. Ili sada već možda dvojicu?” Prsti na mom vratunačas su pojačali pritisak, a onda su se odmaknuli.

“Kako to mislite?” Sada je posve odbacio pretvaranje i igru. Smeđe oči napeto su me pogledale,a pune usne pretvorile su se u mrku crtu u crvenosmeđoj bradi. Bio je vrlo krupan i stajao mi je vrloblizu. Ali otišla sam predaleko da bih se sada povukla.

“Mislim reći da znam tko je pravi Hamishov otac”, odgovorila sam. To je napola i očekivao, pa

je dobro kontrolirao lice, ali ja se nisam uzalud posljednjih mjesec dana bavila gatanjem. Oči su muse raširile od sitnog trzaja šoka, a kutove usana ukrutila mu je iznenadna i hitro zatomljena panika.

Pun pogodak. Unatoč opasnosti, načas me obuzelo veliko zadovoljstvo. Znači, imala sam pravo, ato je možda upravo oružje kakvo mi treba.

“Doista?” rekao je tihim glasom.“Da”, odgovorila sam, “a mislim da to zna i Colum.”To ga je načas zaustavilo. Smeđe su se oči suzile, pa sam se načas zapitala ima li oružje.“Mislim da je on neko vrijeme vjerovao da je to Jamie”, rekla sam gledajući ga ravno u oči.

“Zbog glasina. Koje ste zacijelo vi započeli, pričajući o tome Geillis Duncan. Zašto? Zato što jeColum postao sumnjičav prema Jamieju i počeo ispitivati Letitiju? Ona mu se ne bi mogla dugoopirati. Ili je Geilie mislila da ste vi Letitijin ljubavnik, pa ste htjeli raspršiti njezine sumnje i reklijoj da je to Jamie? Ona je ljubomorna žena, ali sada više ne može imati nikakvih razloga da vas štiti.”

Dougal se okrutno nasmiješio. Led mu nije napuštao oči.“Ne, ne može”, složio se, još uvijek tihim glasom. “Vještica je mrtva.”“Mrtva!” Mora da mi se šok isto tako jasno vidio na licu kao što mi se čuo u glasu. Smiješak mu

se raširio.“O, da”, odvratio je. “Spaljena. Ugurana s nogama naprijed u bačvu katrana i posuta suhim

tresetom. Svezana za kolac i zapaljena poput baklje. Poslana je k vragu u plamenu, pod granjemoskoruše.”

Isprva sam pomislila da me tim nemilosrdnim recitalom pokušava zadiviti, ali sam se prevarila.Pomaknula sam se u stranu i spazila crte žalosti urezane oko očiju kad mu je svjetlost pala na lice.Dakle, nije to bio katalog užasa, nego bičevanje samog sebe. U danim okolnostima, nisam osjećalasažaljenje prema njemu.

“Dakle, bila vam je draga”, rekla sam hladnim glasom. “Mnogo joj je dobra to donijelo. A idjetetu. Što ste s njim učinili?”

Slegnuo je ramenima. “Smjestio sam ga u dobar dom. Zdravo muško dijete, premda mu je majkabila vještica i preljubnica.”

“A otac preljubnik i izdajnik”, obrecnula sam se. “Žena, ljubavnica, nećak, brat - postoji li netkokoga niste prevarili? Vi... vi...” Gušila sam se, smučilo mi se od prezira. “Ne znam zašto me toiznenađuje”, rekla sam, trudeći se da govorim mirnim glasom. “Ako niste odani svom kralju,pretpostavljam da nema razloga očekivati da budete odani nećaku ili bratu.”

Naglo je okrenuo glavu i bijesno me pogledao. Podigao je guste, tamne obrve, istog oblika kao iColumove, kao i Jamiejeve, kao i Hamishove. Duboko usađene oči, široke jagodične kosti, lijepooblikovana lubanja. Nasljeđe starog Jacoba MacKenzieja bilo je snažno.

Krupna šaka čvrsto mi je stisnula rame.“Moj brat? Mislite da bih izdao brata?” To ga je iz nekog razloga pogodilo; lice mu je

potamnjelo od bijesa.“Upravo ste priznali da ste ga izdali!” A onda sam shvatila istinu.“Obojica”, polako sam rekla. “To ste zajedno učinili, vi i Colum. Zajedno, kao što ste uvijek sve

činili.” Uhvatila sam ruku koja mi je ležala na ramenu i odgurnula je u stranu.

“Colum ne bi mogao biti poglavar klana da vi niste bili spremni ići u rat umjesto njega. On ne bimogao održati jedinstvo klana, da vi ne putujete za njega, da ne skupljate rentu i rješavate sporove.On nije mogao jahati, nije mogao putovati. A ni napraviti sina na kojeg bi mogao prenijeti titulu. A vis Maurom niste imali sina. Zakleli ste se da ćete mu biti ruke i noge” - sada me već obuzela laganahisterija - “pa zašto onda ne biste bili i njegova kita?”

Dougal više nije bio bijesan; načas je stajao i zamišljeno me gledao. Zaključivši da neću nikamootići, sjeo je na jedan od zavežljaja i čekao da završim.

“Dakle, Colum je to znao. Je li Letitia to spremno prihvatila?” Sada sam već bila svjesna njihovenemilosrdnosti, pa ne bih smatrala da bi bilo ispod časti braće MacKenzie da je prisile.

Dougal je kimnuo glavom. Njegov bijes posve je ispario.“O, da. Nije se protivila. Ja joj se nisam osobito sviđao, ali željela je dijete - dovoljno jako da

me primi u svoj krevet na tri mjeseca, koliko nam je trebalo da začnemo Hamisha. Prilično dosadanposao”, zamišljeno je dodao i ostrugao komad blata s pete na čizmi. “Radije bih povalio toplu zdjelumliječnog pudinga.”

“A jeste li to rekli Columu?” upitala sam ga. Začuvši jetkost u mom glasu, podigao je pogled.Načas me mirno promatrao, a onda mu je lice ozario mali smiješak.

“Ne”, tiho je rekao. “Ne, to mu nisam rekao.” Spustio je pogled na svoje ruke i stao ih okretatikao da u crtama na dlanovima traži neku tajnu.

“Rekao sam mu”, tiho je rekao ne gledajući me, “da je nježna i slatka kao zrela breskva i da jesve što bi muškarac mogao poželjeti od žene.”

Naglo je stisnuo šake i pogledao me, a ona kratkotrajna sličnost s Columom opet je nestala podpodrugljivim pogledom Dougala MacKenzieja.

“Nježna i slatka nisu baš riječi kojima bih opisao vas”, primijetio je. “Ali da ste sve što bimuškarac mogao poželjeti...” Pogled duboko usađenih smeđih očiju polako se spuštao mojim tijelom,zadržavajući se na oblinama dojki i bokova koje su se vidjele kroz raskopčani ogrtač. Dok megledao, jednu je ruku nesvjesno pomicao naprijed-natrag, lagano milujući mišiće na bedrima.

“Tko zna?” rekao je, kao da govori sebi. “Možda bih mogao dobiti još jednog sina, ovoga putazakonitog. Istina” - pogledao je moj trbuh i procjenjivački nagnuo glavu - “s Jamiejem još nistezanijeli. Možda ste jalovi. Ali spreman sam riskirati. U svakom slučaju, imanje je vrijedno toga.”

Iznenada je ustao i zakoračio prema meni.“Tko zna?” ponovno je rekao, vrlo blagim glasom. “Kad bih zaorao tu zgodnu smeđokosu brazdu

i svaki dan posadio sjeme duboko u nju.. Napravio je još jedan korak prema meni, a onda su se sjenena zidu pećine iznenada pomaknule.

“Pa, prokleto vam je dugo trebalo”, uvrijeđeno sam odvratila.Pogledao me sa šokom i nevjericom, a onda shvatio da gledam prema otvoru pećine iza njegovih

leđa.“Smatrao sam da je nepristojno prekidati”, rekao je Murtagh i ušao u pećinu držeći dva napunjena

kremena pištolja u rukama. Jedan je uperio u Dougala, a drugim je gestikulirao.“Ako ne namjeravate prihvatiti ovu posljednju ponudu sada i ovdje, predlažem da odete. A ako je

namjeravate prihvatiti, onda ću ja otići.”“Nitko još neće otići”, kratko sam odvratila. “Sjednite”, rekla sam Dougalu, koji je još uvijek

stajao buljeći u Murtagha kao da gleda utvaru.“Gdje je Rupert?” htio je znati kad mu se glas vratio.“Oh, Rupert.” Murtagh se zamišljeno počešao po bradi s cijevi jednog pištolja. “U ovom trenutku

već je vjerojatno stigao u Belladrum. Trebao bi se vratiti prije zore”, uslužno je dodao, “s bačvomruma po koju misli da ste ga poslali. Ostatak vaših ljudi još uvijek spava u Ouinbroughu.”

Dougal je imao pristojnosti da se nasmije, premda pomalo mrzovoljno. Ponovo je sjeo s rukamana koljenima i pogledao mene pa Murtagha, a onda opet mene. Nastao je kratki tajac.

“Onda?” zapitao je Dougal. “Što ćemo sad?”Shvatila sam da je to prilično dobro pitanje. Iznenađena što sam našla Dougala umjesto Jamieja,

šokirana otkrićima i razbješnjena njegovim kasnijim prijedlozima, nisam imala vremena razmisliti otome što bi trebalo učiniti. Srećom, Murtagh je bio prisebniji od mene. Na kraju krajeva, on nije biozaokupljen odbijanjem razvratnih ponuda.

“Trebat će nam novac”, rekao je bez oklijevanja. “I ljudi.” Procjenjivački je pogledao svežnjeveposlagane uza zid pećine. “Ne”, zamišljeno je rekao. “To je za kralja Jamesa. Ali uzet ćemo ono štoimate kod sebe.” Male crne oči vratile su se na Dougala, a cijev jednog pištolja blago je pokazala ublizinu kožnate kese.

Jedno se može priznati za život u škotskom gorju; izgleda da čovjeku da je izvjestan fatalističkipristup. Dougal je s uzdahom zavukao ruku u kesu i bacio mi pred noge mali novčanik.

“Dvadeset zlatnika i trideset i nešto šilinga”, rekao je, podižući jednu obrvu u mom smjeru.“Uzmite ih i neka vam je sa srećom.”

Vidjevši da ga sumnjičavo gledam, zatresao je glavom.“Ne, ozbiljno mislim. O meni možete misliti što god hoćete, ali Jamie je ipak sin moje sestre.

Ako ga možete osloboditi, neka vas Bog prati. Ali ne možete”, uvjereno je dodao.Zatim je pogledao Murtagha, koji je još uvijek mirno držao pištolj.“A što se tiče ljudi, ne. Ako ti i ova cura namjeravate počiniti samoubojstvo, ja vas u tome ne

mogu spriječiti. Čak ću se ponuditi da vas pokopam s Jamiejem sa svake njegove strane. Ali bezobzira na to što imate pištolje, nećete povesti moje ljude u pakao sa sobom.” Prekrižio je ruke nagrudima i naslonio se na zid pećine, mirno nas gledajući.

Murtaghove ruke nisu skrenule s cilja. Ali oči su mu zaiskrile prema meni. Želim li da puca?“Ponudit ću vam nešto”, rekla sam Dougalu.Dougal je podigao obrvu.“Vi ste trenutačno u malo boljem položaju od mene da se cjenkate”, odvratio je. “Što nudite?”“Dopustite mi da porazgovaram s vašim ljudima”, odgovorila sam. “Ako pristanu poći sa mnom

po svojoj slobodnoj volji, pustite ih. Ako ne, otići ćemo kao što smo i došli - i vratit ćemo vamnovčanik.”

Jedna strana Dougalovih usta podigla se u iskrivljeni osmijeh. Pažljivo me odmjerio, kao daprocjenjuje moju sposobnost uvjeravanja i govorničko umijeće. Zatim je sjeo i spustio ruke nakoljena. Jedanput je kimnuo glavom.

“Dogovoreno”, rekao je.

Naposljetku smo napustili udolinu pećine s Dougalovim novčanikom i petoricom ljudi, uz Murtagha imene: s Rupertom, Johnom Whitlowom, Willyjem MacMurtryjem i dvojicom blizanaca, Rufusom iGeordiejem Coulterom. Rupertova odluka pridobila je druge; još uvijek sam - s mračnimzadovoljstvom - mogla vidjeti u glavi izraz Dougalova lica kad me njegov bucmasti, crnobradizamjenik zamišljeno odmjerio, potapšao kubure za pojasom i rekao: “U redu, curo, zašto ne?”

Zatvor Wentworth bio je udaljen trideset i pet milja. Pola sata vožnje brzim automobilom podobrim cestama. Dva dana naporna jahanja po napola smrznutom blatu. Ne dugo. Dougalove riječiodjekivale su mi u ušima i držale me u sedlu još dugo nakon točke kad sam već mogla pasti s konjaod umora.

Naprezala sam tijelo do krajnjih granica da ostanem u sedlu za dugih, napornih milja, ali duh mije bio slobodan da se brine. Da skrenem misli od Jamieja, provodila sam vrijeme prisjećajući serazgovora s Dougalom u pećini.

I posljednje stvari koju mi je rekao. Stojeći izvan male pećine, čekajući da Rupert i njegovidrugovi dovedu konje koje su skrili na obronku pred udolinom, Dougal se naglo okrenuo meni.

“Imam poruku za vas”, rekao mi je, “Od vještice.”“Od Geilie?” Malo bi bilo reći da sam bila zapanjena.U mraku mu nisam mogla razabrati izraz lica, ali vidjela sam da je potvrdno kimnuo glavom.“Vidio sam je jedanput”, tiho je rekao, “kad sam došao po dijete.” U drugačijim okolnostima

možda bih malo i suosjećala s njim, zamišljajući kako se posljednji put oprašta od svoje ljubavnice,koja je osuđena na lomaču, držeći njihovo dijete, sina kojeg nikad neće moći priznati. Ali u ovimokolnostima, glas mi je bio leden.

“Što je rekla?”Zastao je. Nisam bila sigurna je li to samo zbog nesklonosti da otkrije informaciju ili zato što želi

biti siguran da će dobro prenijeti poruku. Učinilo mi se da je posrijedi ovo drugo, jer je opreznoprogovorio.

“Rekla je da vam, ako vas ikad opet vidim, moram reći dvije stvari, točno onako kako ih je onarekla meni. Prva glasi: ‘Mislim da je moguće, ali nisam sigurna.’ A druga - druga se sastoji samo odbrojeva. Natjerala me da ih ponovim kako bi bila sigurna da sam ih točno zapamtio, jer moram vamih reći u točno određenom slijedu. Brojevi su: jedan, devet, šest i sedam.” Visoka prilika upitno seokrenula prema meni.

“Znači li vam to išta?”“Ne”, odgovorila sam i okrenula se prema svom konju. Ali dakako, nešto mi je ipak značilo.“Mislim da je moguće.” To može značiti samo jednu stvar. Mislila je, premda nije bila sigurna,

da je moguće vratiti se, kroz krug kamenova, u svoje vrijeme. Ona to sama očito nije pokušala;umjesto toga odlučila je - na svoju štetu - ostati. Vjerojatno je imala svoje razloge za to. Možda zbogDougala?

Što se tiče brojeva, vjerovala sam da znam što znače. Rekla mu je znamenke jednu po jednu, zbogtajnovitosti koja joj je u međuvremenu zacijelo već ušla u kosti, ali te su znamenke zapravo biledijelovi jednog broja. Jedan, devet, šest, sedam. Tisuću devetsto šezdeset i sedma. Godina njezinaodlaska u prošlost.

Osjetila sam malo, znatiželjno uzbuđenje i duboku žalost. Baš šteta što nisam primijetila ožiljak

od vakcinacije na njezinoj ruci, sve dok nije bilo prekasno! A ipak, da sam ga vidjela prije, bih liotišla u krug kamenova, možda uz njezinu pomoć, i ostavila Jamieja?

Jamie. Pomisao na njega bila mi je olovni uteg u mislima, klatno koje se polako njiše na krajuužeta. Pred nama se protezala beskrajna i turobna cesta, katkad posve nestajući u smrznutimmočvarama ili otvorenim potezima vode koji su nekoć bili livade i močvare. Na ledenoj rosulji kojaće se ubrzo pretvoriti u snijeg, stigli smo na svoje odredište nešto prije sumraka drugog dana.

Pod oblačnim nebom dizala se crna građevina. Imala je oblik divovske kocke, sa stranama od stodvadeset metara i kulom na svakom uglu. Mogla je primiti tristo zatvorenika, a k tome i četrdesetvojnika garnizona sa zapovjednicima, civilnog guvernera s njegovim osobljem i pedesetak kuhara,kurira, konjušara i drugih slugu, neophodnih za funkcioniranje takve ustanove. Zatvor Wentworth.

Pogledala sam zlokobne zidine od zelenkastog granita iz Argylla, šezdeset centimetara debele pridnu. Tu i tamo, zidove su prekidali mali prozori. Iz nekoliko njih počela je treperiti svjetlost. Drugi,oni na ćelijama zatvorenika, pretpostavila sam, ostali su u mraku. Gutnula sam slinu. Vidjevši golemugrađevinu i njezine neprobojne zidove, monumentalna vrata i čuvare u crvenim odorama, počele sume mučiti sumnje.

“A što ako” - usta su mi bila suha, pa sam morala zastati da obliznem usne - “što ako to nemožemo učiniti?”

Murtagh je imao na licu isti izraz kao i uvijek: smrknut i ozbiljan, dok mu je uska brada nestajalau prljavom ovratniku košulje. Nije ga promijenio kad se okrenuo prema meni.

“Onda će nas Dougal pokopati zajedno s njim, svakog sjedne njegove strane”, odgovorio je.“Hodite, čeka nas posao.”

Sedmi dio

Utočište

S

35.

Zatvor Wentworth

ir Fletcher Gordon bio je nizak i debeo čovjek; prugasti svileni prsluk prianjao mu je uz tijelopoput druge kože. Sjedeći na upraviteljevu stolcu s ovalnim naslonjačem, obješenih ramena i

odebljala trbuha, podsjećao je na krupan but.Ćelava glava i ružičasti ten nisu baš pomagali da rasprše taj dojam, premda malo koji but ima

tako jarkoplave oči. Kažiprstom je polako i oprezno prelistao hrpu papira na pisaćem stolu.“Da, ovdje je”, rekao je nakon beskrajno duge stanke da pročita dokument. “Fraser, James.

Optužen za umorstvo. Osuđen na smrt vješanjem. E sad, gdje je nalog za smaknuće?” Ponovo jezastao i kratkovidno prelistao papire. Zarila sam prste duboko u torbicu od satena, trudeći se mi liceostane bezizražajno.

“Ah, evo ga. Datum smaknuća: 23. prosinca. Da, još uvijek je kod nas.”Gutnula sam pljuvačku i olabavila stisak na torbici, s mješavinom oduševljenja i panike. Dakle,

Jamie je još uvijek živ. Još dva dana. I nalazi se negdje u blizini, u istoj ovoj zgradi. Od te mi jespoznaje adrenalin jurnuo kroz žile, a ruke su mi zadrhtale.

Nagnula sam se naprijed na stolcu za posjetitelje, trudeći se da izgledam što privlačnije.“Mogu li ga vidjeti, sir Fletcher? Samo nakratko, u slučaju da... da želi poslati poruku svojoj

obitelji?”Predstavivši se kao engleska prijateljica obitelji Fraser, relativno sam lako ishodila dopuštenje

da uđem u Wentworth i u ured sir Fletchera, civilnog upravitelja zatvora. Zatražiti da vidim Jamiejabilo je riskantno; ako me on ugleda bez prethodnog upozorenja, ne znajući moju izmišljenu priču,mogao bi me lako odati. A možda bih se i sama odala; uopće nisam bila sigurna da bih uspjelazadržati krhku samokontrolu kad bih ga ugledala. Ali sljedeći je korak očito bio da ustanovim gdje senalazi; izgledi da ga bez pomoći pronađem u ovom golemom kamenom labirintu bili su gotovo ravninuli.

Sir Fletcher se zamišljeno namrštio. On je ovaj zahtjev obiteljske prijateljice očito smatraognjavažom, ali nije bio bezosjećajan čovjek. Naposljetku je nevoljko zatresao glavom.

“Ne, draga moja. Ne, bojim se da vam to ne mogu dopustiti. Trenutačno smo prilično popunjeni, anemam potrebne uvjete da vam omogućim privatan razgovor. A on se u ovom trenutku nalazi u...” -ponovo je pogledao hrpu papira - “… u jednoj od velikih ćelija u zapadnom krilu, s još nekolikoosuđenika. Bilo bi krajnje opasno za vas da ga tamo posjetite - a i bilo gdje drugdje. On je opasanzatvorenik, shvaćate; ovdje vidim da ga držimo u okovima otkako je stigao.”

Ponovo sam stisnula torbicu, ovog puta da ga ne udarim.Sir Fletcher je još jedanput zatresao glavom, a debela su mu se prsa dizala i spuštala od teškog

disanja. “Ne, da ste mu rod, možda...” Podigao je pogled i zatreptao. Čvrsto sam stisnula zube,odlučna da ne odam osjećaje. U ovim okolnostima, mala je razdraženost svakako shvatljiva.

“Ali možda, draga moja...” Iznenada kao da je dobio nadahnuće. Nezgrapno je ustao i otišao do

uniformiranog stražara koji je stajao pred unutarnjim vratima ureda. Nešto mu je promrmljao, astražar je kimnuo glavom i nestao.

Sir Fletcher se vratio do stola, zastavši usput da s vrha ormarića uzme bocu vina i čaše.Prihvatila sam ponuđeni claret; sada mi je doista trebao.

Oboje smo već bili napola popili drugu čašu kad se vojnik vratio. Umarširao je u ured bezkucanja, spustio drvenu kutiju na stol pokraj lakta sir Fletchera i okrenuo se da izađe. Spazila sam dame čeznutljivo pogledao i skromno oborila pogled. Na sebi sam imala haljinu koju je Rupert posudiood jedne poznanice u obližnjem mjestu, a miris koji je prožimao tu haljinu i prikladnu torbicu, davaoje prilično dobru predodžbu o zanimanju dotične dame. Ponadala sam se da vojnik nije prepoznaohaljinu.

Sir Fletcher je ispio čašu do dna, odložio je na stol i primaknuo kutiju. Bila je to običnačetvrtasta kutija od trešnjina drva s kliznim poklopcem, na kojem je kredom bila ispisana jedna riječ.Uspjela sam je pročitati, čak i naopačke. Pisalo je: FRAYSER.

Sir Fletcher je otvorio kutiju i zavirio u nju, a onda ju je opet zatvorio i gurnuo prema meni.“Ovo su zatvorenikove osobne stvari”, objasnio je. “Obično ih nakon smaknuća pošaljemo onome

koga zatvorenik navede kao svog najbližeg rođaka. Ali ovaj zatvorenik nije želio ništa reći o svojojobitelji.” Zavrtio je glavom. “Očito, nisu u najboljim odnosima. Dakako, to nije neuobičajeno, ali uovim je okolnostima vrijedno žaljenja. Nije mi drago što vas to moram zamoliti, gospođoBeauchamp, ali budući da vi poznajete njegovu obitelj, mislio sam da biste možda pristali odnijetinjegove stvari odgovarajućoj osobi?”

Nisam imala povjerenja u svoj glas, pa sam samo kimnula glavom i gurnula nos u čašu clareta.Sir Fletcher kao da je osjetio olakšanje, možda zato što se uspio riješiti kutije, a možda zato što je

pomislio da ću uskoro otići. Pomalo sopćući, zavalio se na stolac i srdačno mi se nasmiješio.“Vrlo ljubazno od vas, gospođo Beauchamp. Znam da je to za jednu osjećajnu mladu ženu

zacijelo bolna obveza, i uvjeravam vas, vrlo sam vam zahvalan na tome.”“Ne-nema na čemu”, promucala sam. Uspjela sam ustati i uzeti kutiju. Bila je dvadeset

centimetara duga, petnaest široka i deset-dvanaest centimetara visoka. Malena, lagana kutija sostacima čovjekova života.

Znala sam što se nalazi u njoj. Tri uredno zamotane uzice za pecanje, jedan čep s udicama, komadkremena i čelika, komadić slomljena stakla s rubovima otupjelim od nošenja, raznorazni kamenčićikoji zanimljivo izgledaju ili stvaraju ugodan osjećaj pod prstima, osušena šapa krtice, talisman protivreumatizma. Jedan primjerak Biblije - ili su mu možda dopustili da ga zadrži? Ponadala sam se da jetako. I jedna mala drvena zmija, izrezbarena iz drva trešnje, s imenom SAWNY, urezanim na trbuhu.

Zastala sam na vratima i uhvatila se prstima za okvir da se smirim.Sir Fletcher, koji me uljudno pratio do vrata, smjesta se našao pokraj mene.“Gospođo Beauchamp! Hvata li vas nesvjestica, draga moja? Straža, stolac!”Osjetila sam bockanje hladnog znoja na obrazima, ali uspjela sam se nasmiješiti i odbila

ponuđeni stolac. Više od svega željela sam izaći - trebao mi je svjež zrak, i to u velikim količinama. Iosama da mogu zaplakati.

“Ne, dobro mi je”, rekla sam, trudeći se da mi glas zvuči uvjerljivo. “Samo što je ovdje... malozagušljivo, možda. Ne, bit će mi posve dobro. Uostalom, vani me čeka sluga.”

Prisilila sam se da se uspravim i nasmiješim, a onda mi je nešto palo na pamet. Možda nećepomoći, ali ne može ni škoditi.

“Oh, sir Fletcher...”Još uvijek zabrinut zbog mog izgleda, sir Flatcher se pretvorio u oličenje galantnosti i pažnje.“Da, draga moja?”“Palo mi je na pamet... Bilo bi žalosno kad se mladi čovjek u ovakvoj situaciji ne bi javio svojoj

obitelji. Mislila sam... ako bi im želio napisati pismo - možda da se pomiri s njima? - ja bih ga radoodnijela njegovoj... njegovoj majci.”

“Vi ste utjelovljenje brižnosti, draga moja.” Sada kad se činilo da se ipak neću srušiti na njegovsag, sir Fletcheru se vratilo dobro raspoloženje. “Dakako. Raspitat ću se. Gdje ste odsjeli, dragamoja? Ako zatvorenik odluči napisati pismo, ja ću vam ga poslati.”

“Pa”, osmijeh mi je sada već bolje polazio za rukom, premda se činilo kao da mi je zalijepljen zalice. “To je u ovom trenutku još prilično neizvjesno. U mjestu imam nekoliko rođaka i bliskihprijatelja, pa osjećam obvezu da nakratko odsjednem kod svakoga od njih, kako nikoga ne bihuvrijedila, znate.” Uspjela sam se kratko nasmijati.

“Ako to nije prevelik problem, možda bih mogla poslati slugu da se raspita za pismo?”“Naravno, naravno. To bi bilo sjajno, draga moja. Sjajno!”Bacivši kratak pogled na bocu vina, uhvatio me pod ruku i otpratio do vrata.

“Je li vam sada bolje, curo?” Rupert je razgrnuo kosu koja mi je zastrla lice kako bi me pogledao.“Izgledate kao loše osušena svinjska polovica. Evo, popijte malo!”

Odbila sam ponuđenu čuturu s viskijem, uspravila se i obrisala lice vlažnom krpom koju mi jedonio.

“Ne, sad mi je dobro.” Kad me Murtagh, koji je glumio mog slugu, bio otpratio iz zatvora, jedvasmo se uspjeli udaljiti prije no što sam sjahala s konja i povratila na snijeg. Ostala sam sjediti na tlu,plačući i stišćući Jamiejevu kutiju na grudima, sve dok me Murtagh nije podigao, natjerao da zajašemi odveo do male gostionice u kojoj nam je Rupert našao smještaj. Nalazili smo se u sobi na katu, izkoje se mogla vidjeti glavnina zatvora, koji se sada jedva nazirao u sve gušćoj tami.

“Dakle, je li mrtav?” Rupertovo široko lice, napola skriveno bradom, sada je bilo mrko iljubazno, bez uobičajenog lakrdijaškog izraza.

Odmahnula sam glavom i duboko uzdahnula. “Još nije.”Kad sam ispričala što se dogodilo, Rupert se polako ushodao po sobi, zamišljeno gurajući usne

unutra i van. Murtagh je mirno sjedio, kao i obično, bez vidljivih znakova uznemirenosti na licu.Zaključila sam da bi on bio odličan igrač pokera.

Rupert se vratio do kreveta i sjeo do mene s uzdahom.“Pa, još uvijek je živ, a to je najvažnije. Ali vrag me odnio ako znam što bismo sada trebali

učiniti. Nema načina da uđemo u to mjesto.”“Da, ima”, iznenada je odvratio Murtagh. “Zahvaljujući curinoj ideji s pismom.”“Mmmphm. Ali samo jedan čovjek može ući. I to samo do upraviteljeva ureda. Ali da, to je

početak.” Rupert je izvukao bodež i stao se vrškom oštrice dokono grepsti po bradi. “To je vraški

veliko mjesto za potragu.”“Ja znam gdje je”, rekla sam, osjetivši se bolje zbog planiranja i zbog spoznaje da se moji

drugovi ne predaju, ma koliko se naš pothvat činio beznadnim. “Ili barem u kojem je krilu.”“Doista? Hmm.” Vratio je bodež u korice i ponovo se ushodao po sobi, a onda se zaustavio i

upitao me: “Koliko novca imate, curo?”Prekopala sam po džepu haljine. Imala sam Dougalovu kesu s novcem, novac koji me Jenny

prisilila uzeti i svoju bisernu ogrlicu. Rupert je odbio ogrlicu, ali je uzeo kesu i istresao kovanice naširoki dlan.

“To će biti dovoljno”, rekao je i zazveckao novčićima. Podigao je pogled prema blizancimaCoulter. “Vas dvojica, momci, i Willy - pođite sa mnom, a John i Murtagh neka ostanu ovdje scurom.”

“Kamo idete?” upitala sam.Ubacio je novčiće u svoju kožnatu torbicu, ostavljajući jedan, koji je zamišljeno bacio u zrak.“Oh”, neodređeno je odgovorio. “Na drugom kraju ovog mjesta slučajno postoji još jedna

gostionica. Zatvorski stražari zalaze u nju kad nisu na dužnosti, jer ta je gostionica bliže zatvoru, apiće je peni jeftinije.” Palcem je bacio novčić u zrak, okrenuo šaku i uhvatio ga između dva prsta.

Gledajući ga, shvatila sam što smjera.“Doista?” upitala sam. “Mislite li da oni tamo kartaju?”“Ne bih znao, curo, ne bih znao”, odgovorio je. Još jedanput je bacio novčić u zrak i uhvatio ga

među dlanove, a onda ih je razdvojio i pokazao da nema ničega. Nasmiješio se, pa su mu se nasredcrne brade pojavili bijeli zubi.

“Ali možemo otići i provjeriti, zar ne?” Pucnuo je prstima i novčić se opet pojavio između njih.

Sutradan, malo poslije jedan popodne, ponovo sam prošla ispod šiljastih podiznih rešetaka koje sučuvale ulazna vrata zatvora Wentworth još otkako je krajem šesnaestog stoljeća izgrađen. Zatvor je usljedećih dvjesto godina izgubio vrlo malo od svog zlokobnog karaktera, pa sam opipala bodež udžepu kako bih se ohrabrila.

Prema informacijama koje su Rupert i njegovi pomoćnici izvukli iz zatvorskih čuvara zasinoćnjeg pohoda, sir Fletcher bi sada morao biti posve zaokupljen svojim podnevnim obrokom.Doteturali su u sobu nešto prije zore, crvenih očiju i zaudarajući po pivu. Sve što je Rupertodgovorio na moje pitanje bilo je: “Oh, curo, da čovjek pobijedi na kartama, za to je potrebna samosreća. Ali da izgubi, za to je potrebna vještina.” A onda se sklupčao u kutu i zaspao, ostavljajući meda frustrirano hodam po sobi, kao što sam činila cijele noći.

Ali probudio se sat poslije, bistra pogleda i čiste glave, i izložio nam osnovne crte plana koji samse upravo spremala provesti u djelo.

“Sir Fletcher ne dopušta da mu išta pokvari objed”, rekao je. “Svatko tko ga u to vrijeme želividjeti, mora pričekati dok on ne završi s jelom i pićem. A običaj mu je da se nakon podnevnogobroka povuče u svoje odaje i malo odrijema.”

Glumeći mog slugu, Murtagh je stigao četvrt sata prije i bio primljen bez problema.Pretpostavljala sam da će ga stražari odvesti u ured sir Fletchera i reći mu neka pričeka. Dok budečekao, trebao je pretražiti ured i potražiti tlocrt zapadnog krila, a onda, za svaki slučaj, i ključeve

ćelije.Zastala sam i podigla pogled prema nebu da procijenim koliko je sati. Ako stignem prije no što

sir Fletcher sjedne za stol, on bi me mogao pozvati da mu se pridružim na ručku, što mi uopće ne biodgovaralo. Ali zatvorski čuvari koje je Rupert upoznao na kartanju uvjeravali su ga da upraviteljnikad ne mijenja navike; zvono za ručak uvijek se oglasi točno u jedan, a juha se posluži pet minutaposlije toga.

Na ulaznim vratima stajao je isti čuvar kao i jučer. Činilo se da je iznenađen što me opet vidi, alipristojno me pozdravio.

“To je tako neugodno”, rekla sam mu. “Namjeravala sam sir Fletcheru poslati mali dar po svomsluzi, kako bih mu zahvalila na jučerašnjoj dobroti. Ali ustanovila sam da je taj šašavac odjahao beznjega, pa sam krenula za njim, nadajući se da ću ga dostići. Je li već stigao?” Pokazala sam mu malipaket i nasmiješila se, misleći da bi mi jamice na obrazima pomogle. Budući da ih nisam imala,zadovoljila sam se sjajnim zubima.

Izgleda da je to bilo dovoljno. Uveli su me u zatvor i odveli hodnicima do upraviteljeva ureda.Premda je ovaj dio zatvora bio pristojno namješten, nije ostavljao previše sumnje da je išta drugonego zatvor. Osjećao se zadah; zamislila sam da je to miris jada i straha, premda sam pretpostavljalada zapravo nije ništa više od smrada teške prljavštine i nedostatka odvodnih cijevi.

Čuvar mi je dopustio da hodam ispred njega i diskretno me slijedio, pazeći da ne nagazi na rubmog ogrtača. To je bila sretna okolnost, jer kad sam skrenula za ugao prema uredu sir Fletchera,nekoliko koraka ispred njega, kroz otvorena vrata ureda ugledala sam Murtagha kako odvlači tijeloonesviještenog stražara za golemi stol.

Povukla sam se korak natrag i ispustila paket na kameni pod. Začuo se zvuk lomljave stakla, azagušljivi miris brendija od breskve ispunio je zrak.

“Oh, Bože”, rekla sam. “Što sam to učinila?”Čuvar je poslao po zatvorenika da očisti nered, a ja sam taktično promrmljala nešto o tome kako

ću pričekati sir Fletchera u njegovu privatnom uredu, ušla unutra i žurno zatvorila vrata.“Dovraga, što to radite?” obrecnula sam se. Neuznemiren mojim tonom, Murtagh je podigao

pogled s tijela koje je vukao.“Sir Fletcher ne drži ključeve u svom uredu”, objasnio mi je tihim glasom, “ali ovaj ih momčić

ima.” Zatim je s čovjekova kaputa oslobodio veliki kolut s ključevima, pazeći da ne zazveckaju.Kleknula sam pokraj njega. “Oh, dobro izvedeno!” rekla sam i bacila pogled na ispruženog

vojnika, koji je barem još uvijek disao. “A što je s tlocrtom zatvora?”Murtagh je odmahnuo glavom. “Ni njega nema, ali ovaj mi je momak nešto rekao dok smo čekali.

Ćelije osuđenika nalaze se na istom katu kao i ovaj ured, usred zapadnog krila. Ali postoje tri ćelije,a više od toga nisam ga mogao pitati - ionako je već postao malo sumnjičav.”

“To će biti dovoljno - nadam se. U redu, dajte mi ključeve i izlazite.”“Ja? Curo, vi trebate otići, i to brzo.” Bacio je pogled prema vratima, ali s druge strane nije se

čuo nikakav zvuk.“Ne, to moram biti ja”, rekla sam i opet ispružila ruku. “Slušajte”, nestrpljivo sam mu rekla, “ako

vas zateknu kako lutate zatvorom s hrpom ključeva, a onda pronađu ovog čuvara kako leži kao klada,oboje smo nagrabusili, jer kako ću im objasniti zašto nisam pozvala pomoć?” Zgrabila sam ključeve i

s izvjesnim teškoćama gurnula ih u džep.Murtagh još uvijek nije bio uvjeren, ali je ustao.“A što ako vas uhvate?” htio je znati.“Past ću u nesvijest”, kratko sam odgovorila. “A kad dođem k sebi - prije ili poslije - reći ću im

da sam panično pobjegla kad sam vas vidjela kako ubijate čuvara i da pojma nisam imala kamo idem.I da sam zalutala tražeći pomoć.”

Polako je kimnuo glavom. “Da, dobro.” Krenuo je prema vratima, a onda zastao.“Ali zašto sam... oh.” Hitro je prišao stolu i počeo otvarati ladice, prekapajući jednom rukom po

sadržaju, a drugom bacajući stvari na pod.“Da izgleda kao krađa”, objasnio je, a onda je ponovo prišao vratima, odškrinuo ih i provirio u

hodnik.“Ako želite da izgleda kao krađa, ne biste li trebali nešto uzeti?” predložila sam, ogledavajući se

po sobi kako bih našla neki mali predmet koji bi se mogao ponijeti. Podigla sam emajliranuburmuticu. “Možda ovo?”

Još uvijek vireći kroz odškrinuta vrata, nestrpljivo mi je dao znak da vratim burmuticu na mjesto.“Ne, curo! Ako me uhvate s nečim što pripada sir Fletcheru, objesit će me. Pokušaj krađe

kažnjava se samo bičevanjem ili unakazivanjem.”“Oh.” Žurno sam vratila burmuticu na mjesto, prišla Murtaghu i provirila preko njegovih ramena.

Činilo se da u hodniku nema nikoga.“Ja idem prvi”, rekao je. “Ako koga sretnem, odvući ću ga sa sobom. Izbrojite do trideset, a onda

krenite. Naći ćemo se u šumarku sjeverno od zatvora.” Otvorio je vrata, a onda zastao i okrenuo se.“Ako vas uhvate, bacite ključeve.” Prije no što sam mu stigla odgovoriti, šmugnuo je kroz vrata

kao jegulja i udaljio se hodnikom, nečujno poput sjene.

Činilo mi se kao da je prošla cijela vječnost prije no što sam uspjela pronaći zapadno krilo, šuljajućise hodnicima starog dvorca, provirujući iza uglova i skrivajući se iza stupova. Ali usput sam srelasamo jednog čuvara i uspjela ga izbjeći hitro se povukavši iza ugla, stisnuvši se uza zid dok mi jesrce grozničavo lupalo i pričekavši da prođe.

Kad sam napokon stigla u zapadno krilo, nije bilo nikakve sumnje da sam došla na pravo mjesto.U hodniku su bila troja velika vrata, svaka sa sitnim rešetkastim prozorčićem kroz koji se nije moglovidjeti bogzna što.

“Eci, peci, pec”, promrmljala sam sebi u bradu i prišla vratima srednje ćelije. Ključevi na kolutubili su neoznačeni, ali različitih veličina. Očito, samo jedan od tri velika ključa pristajat će u bravukoja stoji preda mnom. I dakako, bio je to treći ključ. Kad je brava škljocnula, duboko samuzdahnula, otrla oznojene ruke o haljinu i naglo otvorila vrata.

Grozničavo sam prelazila pogledom preko smrdljive mase muškaraca u ćeliji, koračajući prekoraširenih stopala i nogu, gurajući u stranu tijela koja su mi se nepodnošljivo sporo micala s puta.Meškoljenje koje je izazvao moj iznenadni ulazak proširilo se; oni koji su spavali na prašnjavompodu počeli su se pridizati, potaknuti širenjem zapanjenog žamora. Neki su bili okovani za zid, pa sulanci zastrugali i zazveckali u polutami kad su se pomaknuli. Zgrabila sam jednog od muškaraca kojisu stajali, smeđebradog gorštaka u odrpanom žuto-zelenom tartanu, s jezivo mršavim rukama. Englezi

nisu tratili mnogo hrane na zatvorenike.“James Fraser! Krupni riđokosi čovjek! Je li u ovoj ćeliji? Gdje je?”Smeđebradi gorštak, koji je već krenuo prema vratima s ostalim neokovanim zatvorenicima,

načas je zastao i pogledao me. Zatvorenici su u međuvremenu prihvatili ideju da su vrata ćelijeotvorena, pa su se u gomili slijevali kroz njih, naguravajući se, žmirkajući i mrmljajući.

“Tko? Fraser? Oh, odveli su ga jutros.” Slegnuo je ramenima i odgurnuo mi ruke pokušavajući mese osloboditi.

Čvrsto sam ga uhvatila za pojas i zaustavila ga usred pokreta. “Kamo? I tko ga je odveo?”“Ne znam kamo, ali odveo ga je neki satnik Randall - pravi napudrani gad.” Zatim se nestrpljivim

trzajem oslobodio iz mog stiska i odlučno krenuo prema vratima, kao da je to stvar o kojoj već dugomašta.

Randall. Ostala sam zapanjeno stajati ne obazirući se na viku okovanih zatvorenika, dok su meljudi u bijegu gurkali, a onda sam se prenula i pokušala razmisliti. Geordie je promatrao dvorac odzore. Nitko ga u međuvremenu nije napustio, osim grupice ljudi iz kuhinje koja je otišla popotrepštine, što znači da su Jamie i Randall još uvijek negdje u zatvoru.

Randall je satnik, pa nitko u zatvorskom garnizonu, osim samog sir Fletchera vjerojatno nema višičin od njega. Mogao je zapovjediti osoblju dvorca da mu nađe neko prikladno mjesto na kojem će domile volje moći mučiti zatvorenika.

A bila sam sigurna da ga on želi mučiti. Čak ako je Jamie naposljetku trebao biti obješen, čovjekkojeg sam vidjela u Fort Williamu po svojoj je naravi mačka. Teško može odoljeti prilici da sepoigra s ovim mišem, kao što ne može promijeniti svoju visinu ili boju očiju.

Duboko sam uzdahnula i odlučno istjerala iz glave sve misli o tome što se u međuvremenu moglodogoditi, a onda sam i ja izjurila kroz vrata i svom snagom udarila u engleskog vojnika koji je trčaounutra. Vojnik je posrnuo i zateturao sitnim koracima da održi ravnotežu. I ja sam izgubila ravnotežu isnažno udarila glavom u okvir vrata, od čega mi je utrnula lijeva strana tijela. Uhvatila sam se zaokvir vrata da ne padnem i kroz zvonjavu u ušima začula Rupertov glas: Iznenađenje je na vašojstrani, curo! Iskoristite ga!

Otvoreno je pitanje tko je doživio veće iznenađenje, omamljeno sam pomislila i stala grozničavoopipavati haljinu tražeći džep s bodežom, proklinjući svoju glupost što ga nisam izvukla kad sam ušlau ćeliju.

Engleski vojnik uspio je povratiti ravnotežu i zabuljio se u mene zinuvši od čuda, ali osjetila samda moj dragocjeni trenutak iznenađenja već prolazi, pa sam odustala od traženja džepa i sagnula se daizvučem bodež iz čarape. Bez oklijevanja sam svom snagom zamahnula nagore.

Vrh oštrice zarinuo se vojniku koji je krenuo prema meni odmah ispod brade, kad je posegnuoprema svom pojasu. Napola je podigao ruke do grla i iznenađeno me pogledao, a onda je oteturaounatrag do zida i sporo kliznuo na pod dok ga je život napuštao. I on je zaboravio izvući oružje prijeno što je došao provjeriti što se događa i taj je sitni propust platio životom. Meni je samo Božjamilost pomogla da preživim svoju pogrešku i nisam si mogla priuštiti još jednu. Prekoračila samvojnikovo tijelo s osjećajem jake hladnoće, pazeći da ga ne pogledam.

Jurnula sam putem kojim sam i došla i zaustavila se na okretištu stuba. Ondje sam ugledala jednomjesto pokraj zida na kojem ću biti skrivena od pogleda iz oba smjera. Oslonila sam se o zid i načasse prepustila drhtavici i mučnini.

Otrla sam oznojene ruke o haljinu i izvukla bodež iz skrivenog džepa. Sada mi je to bilo jedinooružje, jer nisam imala ni vremena ni hrabrosti da izvučem nož koji sam zarila u vojnika. Možda jetako i bolje, pomislila sam, trljajući prste o prsluk haljine; iz vojnika je isteklo začudno malo krvi.Zgrčila sam se od pomisli na mlaz koji bi štrcnuo da sam izvukla nož.

Nož u ruci dao mi je sigurnost, pa sam oprezno provirila u hodnik. Zatvorenici koje sam nehoticeoslobodila, otišli su na lijevu stranu. Nisam imala pojma što namjeravaju učiniti, ali to će vjerojatnoprivući pažnju Engleza. Budući da nisam imala nikakva razloga da za potragu odaberem jedan smjer ane drugi, zaključila sam da je najpametnije krenuti u suprotnom smjeru od strke koju će oni izazvati.

Svjetlost s visokih uskih prozora padala je koso iza mene. Znači da je ovo zapadna strana dvorca.Ne smijem si dopustiti da izgubim orijentaciju, jer Rupert je rekao da će me čekati pokraj južnihvrata.

Stube. Prisilila sam svoj omamljeni duh da misli i pokušala zaključiti gdje se nalazi mjesto kojetražim. Ako namjeravate nekoga mučiti, vjerojatno ćete odabrati neko skrovito mjesto koje nepropušta zvukove. Oba razloga navode na zaključak da će to najvjerojatnije biti neka izoliranatamnica. A u dvorcu poput ovog, tamnice su obično smještene u podrumu, gdje tone zemlje ublažavajusve krikove, a mrak skriva sve okrutnosti od očiju odgovornih osoba.

Na kraju hodnika, zid je počeo zavijati; došla sam do jedne od četiriju ugaonih kula - a sve kuleimaju stube.

Kad sam zašla za još jedan zavoj, ugledala sam spiralno stubište. Stube u obliku klina spuštale suse u vrtoglavim nizovima koji su zavaravali oči i svijali gležnjeve. Nagli prelazak iz razmjerno dobroosvijetljenog hodnika u mračno stubište još mi je više otežao procjenu visine pojedinih stuba, pa samse nekoliko puta okliznula, ogulivši zglobove na šaci i oderavši kožu na dlanovima, dok sam sehvatala za kamene zidove.

Stubište je imalo jednu prednost. Kroz uski prozor, zahvaljujući kojem stubište nije bilo upotpunom mraku, moglo se vidjeti glavno dvorište. Sada se barem mogu orijentirati. Grupica vojnikau crvenim odorama stajala je postrojena za smotru u urednim vrstama, ali, kako se činilo, ne zato dagleda izvršenje smrtne kazne nad škotskim pobunjenikom. U dvorištu su se nalazila mračna vješalazlokobna izgleda, ali na njima nije bilo nikoga. Kad sam ih ugledala, osjetila sam grč u želucu. Sutraujutro! Ne obazirući se na oderane laktove i natučene nožne prste, pohitala sam niza stube lupkajućicipelama.

Haljina mi je zašuštala kad sam stigla na dno, pa sam zastala da oslušnem. Ovdje je vladalapotpuna tišina, ali ovaj dio dvorca barem se koristio; na zidnim su postoljima stajale zapaljenebaklje, koje su bacale treperavu crvenkastu svjetlost na granitne blokove. Svaka je baklja stvaralakrug svjetlosti koji je postupno slabio, sve dok nije zasvijetlio sljedeći. Pod svodovima hodnikakovitlao se sivi dim.

Put je odavde vodio samo u jednom smjeru. Krenula sam, još uvijek spremno držeći bodež u ruci.Bio je jezovit osjećaj tiho hitati hodnikom. Slične sam tamnice već vidjela kad sam s Frankomposjećivala povijesne dvorce na cjelodnevnim turističkim obilascima. Ali tada su masivni granitniblokovi bili osvijetljeni fluorescentnim svjetiljkama koje su visjele s lukova šupljikavih stropova, panisu izgledali tako zlokobno. Sjećam se da su me male, vlažne prostorije užasnule, čak i tada kad subile izvan upotrebe već cijelo stoljeće. Kad sam vidjela debela vrata i zahrđale okove na zidu,ostatke starih groznih običaja, vjerovala sam da mogu zamisliti muke ljudi koji su bili zatočeni u timgroznim ćelijama. Sada sam se mogla samo nasmijati svojoj naivnosti. Kao što je rekao Dougal,

nekim stvarima mašta nije dorasla.Na prstima sam prolazila pokraj zakračunatih vrata, debelih sedam centimetara, što je dovoljno

da priguši svaki zvuk iznutra. Kod svakih sam se vrata sagnula do poda da provjerim vidi li se ispodnjih traka svjetlosti. Zatvorenici mogu trunuti u mraku, ali Randall mora vidjeti što radi. Pod je ovdjebio prekriven debelim slojem prašine, ljepljiv od prastare prljavštine, pa sam zaključila da se ovajdio zatvora trenutačno ne upotrebljava. Ali baklje navode na zaključak da je netko ipak ovdje.

Ispod četvrtih vrata u hodniku ugledala sam svjetlost koju sam tražila. Klečeći, prislonila sam uhona pukotinu ispod vrata i oslušnula, ali nisam mogla čuti ništa osim pucketanja vatre.

Vrata nisu bila zaključana. Odškrinula sam ih i oprezno provirila unutra. Ugledala sam Jamiejakako skutren sjedi na podu pokraj jednog zida, s glavom među koljenima. Bio je sam.

Prostorija je bila malena ali dobro osvijetljena; u prilično jednostavnom žeravniku veselo jegorjela vatra. Za jednu tamnicu, bila je to neobično udobna prostorija. Kamene ploče bile su priličnočiste, a uz jedan zid stajao je mali poljski krevet. U prostoriji su se nalazila još dva stolca i stol,prekriven brojnim predmetima, uključujući i veliku kositrenu čuturu i dvije čaše od roga. Budući dasam zamišljala tamnicu s vodom koja curi po zidovima i štakorima koji trčkaraju naokolo, taj meprizor zapanjio, a onda mi je palo na pamet da su garnizonski časnici možda namjestili ovognjezdašce kao utočište da ovamo dovode žensko društvo, koje su mogli nagovoriti da ih posjeti uzatvoru. Očito je imalo prednost privatnosti pred barakama.

“Jamie!” tiho sam pozvala. Nije podigao glavu ni odgovorio, pa sam zadrhtala od straha. Zastalasam tek toliko da zatvorim vrata, a onda sam mu brzo prišla i dotaknula mu rame.

“Jamie!”Tada je podigao pogled. Lice mu je bilo mrtvački blijedo i neobrijano, sjajno od hladnog znoja

koji mu je već natopio kosu i košulju. Čitava je prostorija zaudarala na strah i bljuvotine.“Claire!” rekao je promuklim glasom, kroz usnice raspucane od suhoće. “Kako si...? Moraš

odmah otići. On će se ubrzo vratiti.”“Ne budi smiješan!” Pokušala sam na brzinu procijeniti situaciju, nadajući se da će mi

koncentracija na posao odagnati osjećaj gušenja i otopiti veliku santu leda u trbušnoj šupljini.Gležanj mu je bio okovan lancem za zid, ali inače nije bio sputan. Ali kolut užeta u hrpi predmeta

na stolu očito je bio upotrijebljen; Jamie je imao svježe modrice na zapešćima i laktovima.Njegovo me stanje zbunilo. Očito je bio omamljen, a svaki djelić njegova tijela govorio je da trpi

bol, ali nisam mogla primijetiti nikakve vidljive ozljede. Nije bilo ni krvi ni primjetnih rana. Spustilasam se na koljena i pokušala redom iskušati sve ključeve sa svog koluta, ne bih li otključala okov okonjegova gležnja.

“Što ti je učinio?” upitala sam ga tihim glasom, bojeći se da bi se Randall mogao vratiti.Ne otvorivši oči, Jamie se zanjihao, pa su mu stotine sitnih kapljica znoja zasvjetlucale na koži.

Očito je bio na rubu nesvjestice, ali kad je začuo moj glas, načas je otvorio oči. Mičući se s krajnjimnaporom, lijevom je rukom podigao predmet koji mu je ležao u krilu. Bila je to njegova desna šaka,iznakažena gotovo do neprepoznatljivosti. Groteskno natečena, sada je nalikovala na nabreklu vreću,pokrivena crvenim i ljubičastim mrljama. Prsti su mu stajali pod nemogućim kutovima. Krozposjekotinu na srednjem prstu virila je bijela krhotina kosti, a sitne kapljice krvi mrljale su zglobovena šaci, nabrekle u bezoblične jamice.

Ljudska šaka delikatno je čudo prirode, zamršeni sustav zglobova i kostiju koje poslužuje inadzire mreža milijuna sićušnih živaca, vrlo osjetljivih na dodir. Jedan jedini slomljeni prst dovoljanje da sruši snažnog čovjeka na koljena od nepodnošljive boli.

“Naplatio mi je za svoj nos”, odgovorio je Jamie. “S kamatama.” Načas sam ostala buljiti unjegovu šaku, a onda sam odvratila, glasom koji nisam prepoznala kao svoj: “Zbog toga ću ga ubiti.”

Jamiejeva usta malčice su se trznula, a kroz masku boli i omamljenosti, na silu se probio tračakhumora. “Na tome bih ti bio zahvalan, Saskinjo”, šapnuo je. Ponovo je zatvorio oči i spuznuo nizazid, previše iscrpljen da opet prosvjeduje zbog moje prisutnosti.

Ponovo sam se posvetila okovu i sa zadovoljstvom shvatila da mi se ruke više ne tresu. Strah jenestao, zamijenio ga je veličanstveni gnjev.

Dvaput sam isprobala svaki ključ na kolutu, ali još uvijek nisam uspjela pronaći pravi. Kad sampočela još jedanput isprobavati najvjerojatnije ključeve, ruke su mi se počele znojiti, pa su miključevi klizili kroz prste poput riba. Moje promrmljane psovke prenule su Jamieja iz obamrlosti, paje polako spustio glavu da pogleda što radim.

“Ne moraš naći ključ koji će otvoriti bravu”, rekao mi je, naslanjajući se na zid kako bi ostao uuspravnom položaju. “Ako jedan od njih pristaje uz dužinu valjka, možeš otvoriti bravu snažnimudarcem u glavu ključa.”

“Već si vidio ovakvu bravu?” Željela sam da ostane budan i da govori, jer ako uspijemo pobjećiodavde, morat će hodati.

“Ćelija u koju su me smjestili imala je istu takvu bravu na vratima. Kad su me doveli ovamo,stavili su me u okove u velikoj ćeliji s mnoštvom drugih zatvorenika. Pokraj mene bio je okovanjedan Irac iz Leinstera, čovjek po imenu Reilly - on mi je rekao da je ležao u većini zatvora u Irskoj,pa je odlučio promijeniti okruženje i pokušati u Škotskoj.” Jamie se trudio govoriti, jednako svjestankao i ja da se mora razbuditi. Uspio se slabašno nasmiješiti. “Ispričao mi je mnogo toga o bravama isličnim stvarima i pokazao mi kako bismo se mogli osloboditi okova koje nosimo, kad bismo imalikomad metala koji nismo imali.”

“Onda mi reci.” Počeo se jako znojiti od napora govorenja, ali učinilo mi se da je neštopribraniji. Koncentracija na problem brave kao da mu je pomagala.

Slijedeći njegove upute, našla sam prikladan ključ i gurnula ga u bravu koliko sam mogla. Ako jevjerovati Reillyju, snažan udarac u vrh ključa nabit će drugi kraj na pridržak i osloboditi bravu.Osvrnula sam se oko sebe tražeći nešto čime bih mogla udariti ključ.

“Upotrijebi onaj malj na stolu, Saskinjo”, rekao mi je Jamie. Potaknuta mračnim prizvukom unjegovu glasu, skrenula sam pogled s njegova lica na stol, na kojem je ležao drveni malj srednjeveličine. Ručka mu je bila omotana katranom namazanom špagom.

“Je li ti time...” zaprepašteno sam počela.“Jest. Nasloni okov na zid, curo, prije no što ga udariš.”Oprezno sam uhvatila ručku i podigla malj. Nije bilo lako postaviti željezni okov u pravilan

položaj kako bi jednom stranom bio oslonjen na zid, jer to je zahtijevalo da Jamie stavi okovanu nogupod drugu i pritisne koljeno na zid.

Prva dva udarca bila su previše slaba i bojažljiva. Zaogrnuvši se odlučnošću kao ogrtačem, svomsam snagom udarila u zaobljeni vrh ključa. Malj je skliznuo s ključa i udario Jamieja u gležanj,

postrance, ali snažno. Jamie se trgnuo, izgubio nesigurnu ravnotežu i pao, instinktivno ispruživšidesnu ruku kako bi ublažio pad. Ispustio je neljudski jauk kad mu se desna ruka svinula pod tijelom, arame udarilo o pod.

“Oh, kvragu”, umorno sam rekla. Jamie se onesvijestio, što mu nisam mogla zamjeriti. Koristećise njegovom trenutačnom nepomičnošću, okrenula sam mu gležanj kako bih dobro oslonila okov inemilosrdno udarila u vrh utaknutog ključa, ali bez vidljiva učinka. Obuzele su me mračne misli oirskim bravarima, kad su se vrata pokraj mene iznenada otvorila.

Kao i Frankovo, Randallovo lice malokad je pokazivalo što misli, nudeći umjesto toga ugodnu ineproničnu fasadu. Ali u ovom ga je trenutku napustila uobičajena smirenost. Zastao je na vratima izinuo od čuda, pa se nije mnogo razlikovao od svog pratioca, vrlo krupnog čovjeka u prljavoj iodrpanoj uniformi, s niskim čelom, ravnim nosom i obješenim ispupčenim usnama, što jekarakteristično za neke oblike mentalne retardiranosti. Randallov pratilac nije promijenio izraz licakad je pogledao preko njegova ramena, ne pokazujući osobito zanimanje ni za mene ni zaonesviještenog čovjeka na podu.

Kad se oporavio od šoka, Randall je ušao u prostoriju i sagnuo se da isproba okov na Jamiejevugležnju. “Vidim da ste oštetili kraljevo vlasništvo, draga moja. Znate, to je prijestup kažnjiv pozakonu. Da i ne spominjemo pokušaj da se opasnom zatvoreniku pomogne u bijegu.” U njegovimblijedim sivim očima pojavila se iskra zabavljenosti. “Morat ćemo smisliti nešto prikladno za vas. Umeđuvremenu...” Naglo me povukao na noge, svinuo mi ruke iza leđa i svezao mi maramom zapešća.

Premda je otpor bio besmislen, svom sam mu snagom nagazila na nožne prste, da baremdjelomice dam oduška frustraciji.

“Joj!” Okrenuo me i grubo odgurnuo od sebe, pa sam nogama udarila u krevet i pala, napolalegavši na grube pokrivače. Trljajući natučeni nožni prst čizme platnenom maramicom, Randall meodmjerio s mračnim zadovoljstvom, a ja sam ga zauzvrat tako bijesno pogledala da se kratkonasmijao.

“Niste kukavica, to vam se mora priznati. Zapravo, kao da ste stvoreni za njega”, kimnuo jeglavom prema Jamieju, koji se počeo meškoljiti, “a bolji vam kompliment ne mogu dati.” Oprezno jeprstima protrljao vrat, na kojem se kroz otkopčani ovratnik košulje nazirala tamna modrica. “Kad samga odvezao, pokušao me ubiti jednom rukom. A vraški mu je malo nedostajalo da i uspije. Šteta štonisam shvatio da je ljevoruk.”

“Kako nerazumno od njega”, rekla sam.“Točno”, odvratio je Randall kimnuvši glavom. “Pretpostavljam da vi ne biste bili tako

nepristojni, zar ne? Ipak, za svaki slučaj...” Okrenuo se svom krupnom pomoćniku, koji je obješenihramena stajao na vratima i čekao zapovijedi.

“Marley”, rekao mu je, “dođi ovamo i provjeri ima li ova žena oružje.” S izvjesnim jezadovoljstvom promatrao kako me njegov pomoćnik nespretno opipava, a onda nalazi i izvlači bodež.

“Ne sviđa vam se Marley?” upitao me, gledajući kako pokušavam izbjeći debele prste koji su mepreviše intimno opipavali. “Baš šteta, siguran sam da se vi njemu jako sviđate.”

“Jadni Marley nema baš sreće sa ženama”, nastavio je satnik s pakosnim sjajem u očima. “Nije litako, Marley? Čak ni kurve ne žele otići s njim u krevet.” Lukavo se zagledao u mene i proždrljivonasmiješio. “Kažu da je prevelik.” Podigao je obrvu kako bi smisao njegovih riječi bio posve jasan.

Marley, koji se tijekom pretrage prilično zadihao, zaustavio se i obrisao nit sline s kuta usta, a ja

sam se s gađenjem odmaknula od njega što sam više mogla.Gledajući me, Randall je rekao: “Pretpostavljam da bi vas Marley rado odveo u svoje odaje kad

završimo razgovor. Dakako, poslije bi mogao odlučiti hoće li svoju sreću podijeliti s prijateljima, alito ovisi o njemu.”

“Oh, vi to ne želite gledati?” sarkastično sam ga upitala.Randall se nasmijao, kao da se iskreno zabavlja.“Ja možda osobno imam ‘protuprirodne sklonosti’, kako se to obično kaže, ali pretpostavljam da

ste to već shvatili. Ali ipak morate priznati da imam neke estetske principe.” Bacivši pogled premasvom golemom, pogrbljenom pomoćniku u prljavoj odjeći, s trbuhom ispupčenim iznad pojasa, kojije svojim poput borovnice plavim obješenim usnama neprestance nešto žvakao i mumljao kao da tražikomadić hrane i nervozno petljao kratkim debelim prstima oko međunožja zaprljanih hlača, Randallje lagano zadrhtao.

“Ne”, rekao je. “Zanemarimo li vaš pogani jezik, vi ste vrlo zgodna žena. Vidjeti vas sMarleyjem - ne, mislim da to ne bih volio gledati. Izgled na stranu, ali Marleyjeve navike nisu bašnajbolje.”

“Nisu ni vaše”, odvratila sam.“Može biti. U svakom slučaju, to više nije vaša briga.” Zastao je i pogledao me. “Znate, ja bih još

uvijek volio doznati tko ste vi. Očito ste jakobit, ali za koga radite? Za Marischala? Ili možda zaSeafortha? Budući da ste s Fraserima, najvjerojatnije za Lovata.” Nježno je lupnuo Jamieja vrhomočišćene čizme, ali Jamie se nije pomaknuo. Vidjela sam da mu se prsa pravilno dižu i spuštaju, pasam pomislila da je možda jednostavno iz nesvjestice utonuo u san. Pod očima je imao tamnekolobare koji su govorili da u posljednje vrijeme nije mnogo spavao.

“Neki su mi ljudi čak tvrdili da ste vještica”, nastavio je satnik vedrim glasom, ali cijelo mevrijeme pažljivo gledajući, kao da bih se iznenada mogla pretvoriti u sovu i odletjeti. “UCranesmuiru je došlo do nekih neprilika, zar ne? Netko je umro? Ali sve je to bez sumnje besmislenopraznovjerje.”

Zamišljeno me pogledao. “Mogli biste me nagovoriti da sklopimo dogovor”, naglo je rekao inagnuo se natrag, napola sjedeći na stolu, kao da me poziva.

Gorko sam se nasmijala. “Ne bi se baš moglo reći da sam trenutačno u položaju ili raspoloženjuda se cjenkam. Što mi možete ponuditi?” Randall je pogledao Marleyja. Idiot je buljio u mene imrmljao nešto sebi u bradu.

“Ako ništa drugo, izbor. Recite mi - i budite uvjerljivi - tko ste i tko vas je poslao u Škotsku.Recite mi čime se bavite, kakve ste informacije poslali i kome. Ako mi to kažete, odvest ću vas sirFletcheru, umjesto da vas ostavim Marleyju.”

Pažljivo sam izbjegavala pogledati Marleyja. Već sam primijetila da ima trule škrbe, usađene uprištave desni. Pomisao da me ljubi, a kamoli da me... Otjerala sam tu misao iz glave. Randall imapravo, ja nisam kukavica. Ali nisam ni budala.

“Ne možete me odvesti sir Fletcheru”, rekla sam mu. “Ja to znam isto tako dobro kao i vi. Da meodvedete njemu i riskirate da mu ispričam o ovome?” Kimnula sam glavom, obuhvativši tom kretnjomudobnu malu prostoriju, ugodnu vatricu, krevet na kojem sam sjedila i Jamieja koji je ležao na tlupred mojim nogama. “Bez obzira na svoje eventualne slabosti, ne vjerujem da bi sir Fletcherdopustio, službeno, da njegovi časnici muče zatvorenike. Čak i engleska vojska mora imati neke

standarde.”Randall je podigao obje obrve. “Mučenje? Oh, mislite na ovo.” Nehajno je mahnuo prema

Jamiejevoj šaci. “To je posljedica nesretnog slučaja. Pao je u ćeliji, pa su ga nagazili drugizatvorenici. Te su ćelije prenatrpane, znate.” Podrugljivo se nasmiješio.

Zašutjela sam. Možda bi sir Fletcher povjerovao da je povreda Jamiejeve ruke posljedicanesretnog slučaja, a možda i ne bi, ali nije baš vjerojatno da bi povjerovao ičemu što bih mu ja rekla,nakon što se ustanovi da sam engleski špijun.

Randall me pažljivo promatrao kako mu ne bi promaknuo ni najmanji znak da sam popustila.“Onda? Izbor je na vama.”

Uzdahnula sam i zatvorila oči, umorna od pogleda na njega. Izbor nije bio na meni, ali jedva dasam mu mogla reći zašto.

“To nije važno”, umorno sam odvratila. “Ionako vam ne mogu ništa reći.”“Razmislite malo.” Ustao je, pažljivo prekoračio Jamiejevo onesviješteno tijelo i izvukao ključ iz

džepa. “Možda će mi nakratko zatrebati Marleyjeva pomoć, ali onda ću ga poslati natrag u njegoveodaje - a i vas s njim, ako ne namjeravate surađivati.” Sagnuo se, otključao okov i podigaonepomično tijelo sa zadivljujućom snagom za tako mršavog čovjeka. Mišići na nadlakticama nabreklisu mu pod bijelom košuljom dok je nosio Jamieja, čija se glava objesila, na stolac u kutu. Pokazao jeglavom prema obližnjoj kanti.

“Probudi ga”, uljudno je zapovjedio šutljivom debeljku. Hladna voda zapljusnula je zidove u kutuprostorije i skupila se u prljavu lokvu na podu. “Još jedanput”, naredio je Randall kad je pregledaoJamieja, koji je malo zastenjao i pomaknuo glavu na kamenom zidu. Pod drugim jakim mlazom trgnuose i zakašljao.

Randall mu je prišao, uhvatio ga za kosu, trznuo mu glavu unatrag i zatresao je kao mokruživotinju, tako da su kapljice smrdljive vode poškropile zidove. Jamiejeve oči bile su samo tupepukotine. Randall je s gađenjem ispustio Jamiejevu glavu, okrenuo se i obrisao ruku o bokove hlača.Mora da je spazio Jamiejevu kretnju jer se počeo okretati natrag, ali ne na vrijeme da izbjegneiznenadni skok krupnog Škota.

Jamiejeve ruke našle su se oko Randallova vrata. Budući da mu je desna šaka bila neupotrebljiva,zgrabio je Randalla za desno zapešće zdravom lijevom šakom i povukao ga, stišćući mu podlakticomdušnik. Kad je Randall poprimio ljubičastu boju i počeo se opuštati, Jamie je ispustio njegovu lijevuruku i udario ga u bubreg. Čak i ovako slab, udario ga je dovoljno snažno da mu popuste koljena.

Nakon što je ispustio satnikovo mlitavo tijelo, Jamie se okrenuo da se suoči s njegovim krupnimpomoćnikom, koji je do tog trenutka promatrao zbivanja bez vidljivih znakova zanimanja na obješenulicu. Premda mu se izraz lica nije mnogo promijenio, on se ipak pomaknuo i zgrabio malj sa stola dokmu je Jamie prilazio, držeći u zdravoj lijevoj ruci jednu nogu stolca. Na licu Randallova pomoćnikapojavio se izvjestan tupi oprez kad su dva čovjeka polako počela kružiti jedan oko drugoga tražećipriliku za napad.

Budući da je bio bolje naoružan, Marley je pokušao prvi. Zamahnuo je maljem prema Jamiejevimrebrima. Jamie se hitro izmaknuo i prijeteći zamahnuo stolcem, prisilivši Randallova pomoćnika dase povuče prema vratima. Marleyjev sljedeći pokušaj, ubojiti udarac odozgo, raskolio bi Jamiejevulubanju da je pogodio cilj. Ali umjesto Jamiejeve lubanje, raskolio se stolac, a jedna noga i sjedaloraspukli su se pod pritiskom.

Jamie je zatim nestrpljivom kretnjom razbio stolac o zid, tako da mu je u ruci ostala samo omanjapalica kojom je mogao lakše rukovati; šezdesetak centimetara drva s nazubljenim vrhom.

U ćeliji, zagušljivoj od dima baklji, nije se čulo ništa osim dahtanja dvojice muškaraca ipovremenog muklog udarca drva u meso. Ja se nisam usudila progovoriti da ne poremetim Jamiejevukrhku koncentraciju, pa sam podigla noge na krevet i stisnula se uza zid, pokušavajući mu se maknutis puta.

Bilo mi je jasno da Jamie brzo gubi snagu - a sudeći po malom smiješku, to je bilo jasno iRandallovu pomoćniku. Bilo je dovoljno nevjerojatno da Jamie uopće stoji, a kamoli da se bori. Biloje očito da borba ne može dugo potrajati; ako Jamie želi imati ikakvu priliku, mora što prije napasti.Izvodeći kratke i žestoke zamahe šiljastom nogom stolca, oprezno je krenuo prema Marleyju,satjeravši krupnijeg čovjeka u kut, kako bi mu ograničio mogućnost zamaha. Instinktivno shvativšiJamiejevu namjeru, Randallov pomoćnik uzvratio je snažnim vodoravnim zamahom, misleći da ćetako natjerati Jamieja na povlačenje.

Ali umjesto da se povuče, Jamie je zakoračio naprijed, prihvativši silinu udarca lijevom stranomtijela, i svom snagom udario palicom Marleyja u sljepoočicu. Ja sam napeto promatrala borbu, panisam obraćala pažnju na Randallovo tijelo, koje je ležalo na podu pokraj vrata. Ali kad je pomoćnikzateturao, zamagljenih očiju, začula sam grebanje čizama po kamenu i osjetila teško hrapavo disanjena uhu.

“Dobra borba, Fraser.” Randallov glas bio je promukao od gušenja, ali smiren kao i uvijek. “Alistajala te nekoliko slomljenih rebara, zar ne?”

Jamie se sopćući naslonio na zid, još uvijek držeći palicu u ruci i čvrsto stišćući lakat uz tijelo.Oborio je pogled na pod, mjereći razdaljinu do Randalla.

“Nemoj ni pomišljati na to, Fraser!” Promukli glas bio je uljudan. “Ubit ću je prije no štonapraviš dva koraka.” Tanka, hladna oštrica noža kliznula mi je pokraj uha i osjetila sam kako mivršak nježno bocka kut čeljusti.

Još uvijek oslonjen o zid, Jamie je načas bezizražajno gledao prizor, a onda se iznenada bolnouspravio i zanjihao. Palica je pala na pod i šuplje zazvečala. Vršak noža zarinuo mi se neznatno jačeu kožu, ali Randall je ostao nepomičan dok je Jamie polako prelazio nekoliko koraka do stola, usputse oprezno sagnuvši da dohvati u špagu umotani malj. Uhvatio ga je između dva prsta i zanjihao predsobom, očito ne namjeravajući napasti.

Malj je pao na stol ispred mene, a ručka se zavrtjela dovoljno snažno da odnese tešku glavugotovo do ruba i ostala ležati na hrastovini, tamna i teška, solidno domaće oruđe. U zbrci predmeta nadrugom kraju stola ležala je i jedna košara od rogozine puna malih čavala; možda su je ostavili tesarikoji su uredili sobu. Jamie se zdravom rukom čvrsto uhvatio za rub stola, pa mu je svjetlost obrubilaneozlijeđene ravne prste zlatnom bojom. Mogla sam samo nagađati kakav je napor morao uložiti dapolako sjedne na stolac i spusti obje ruke na izgrebenu drvenu površinu ispred sebe, nedaleko odmalja.

Dok je s mukom prelazio sobu gledao je Randalla ravno u oči, a ni sada nije skrenuo pogled.Kratko je kimnuo glavom u mom smjeru i rekao ne pogledavši me: “Pustite je da ode.”

Učinilo mi se da je držak noža zericu popustio: “Zašto?” znatiželjno je upitao Randall, kao da sezabavlja.

Činilo se da je Jamie sada posve pribran, unatoč blijedom licu i znoju koji mu je tekao niz obraze

poput suza, a da toga nije bio ni svjestan.“Ne možete držati nož na dvije osobe istodobno. Ako je ubijete ili ispustite, ja ću ubiti vas”,

rekao je blagim glasom, ali ispod škotskog akcenta osjećala se nesmiljena prijetnja.“A što me sprečava da vas ne ubijem oboje, jedno po jedno?”Izraz na Jamiejevu licu nazvala bih osmijehom, samo zato što sam mu ugledala zube. “I da tako

oduzmete krvniku posao? Ujutro vam to neće biti baš lako objasniti, zar ne?” Pokazao je glavomprema onesviještenom debeljku na podu. “Nemojte zaboraviti da me vaš mali pomoćnik moraosvezati užetom prije no što ste mi unakazili šaku.“

“I što onda?” Nož na mom uhu nije se pomaknuo.“Vaš vam pomoćnik još neko vrijeme neće moći pomagati.” To je bila neporeciva istina;

Randallov čudovišni pomoćnik ležao je u kutu, s licem prema podu, nepravilno i hroptavo hrčući.Vjerojatno je zadobio težak potres mozga, automatski sam pomislila, a možda i izljev krvi u mozak,ali bilo mi je svejedno hoće li mi umrijeti pred očima.

“Ne možete me svladati sami, bez obzira na to što se mogu koristiti samo jednom rukom.”Procijenivši Randallovu veličinu i snagu, Jamie je polako zatresao glavom. “Ne, ja sam krupniji i uravnopravnoj sam borbi daleko bolji borac od vas. Da ne držite ovu ženu, uzeo bih vam taj nožić izruke i zario vam ga u grlo. Vi to i sami znate i to je razlog zašto je još niste ozlijedili.”

“Ali ja je imam. Naravno, vi biste mogli otići. Nedaleko odavde postoji izlaz. Dakako, time bistesvoju ženu - rekli ste da vam je ona žena, zar ne? - osudili na smrt.”

Jamie je slegnuo ramenima. “A i sebe. Ne bih daleko dospio s cijelim garnizonom za petama. Jabih možda više volio da me ustrijele na otvorenom nego da me objese u zatvoru, ali to sada nijevažno.” Napravio je bolnu grimasu i prestao disati. Kad je ponovno udahnuo, uvlačio je zrak plitko iteško. Kakav god ga šok štitio od najgore boli, izgleda da je popuštao.

“Onda se čini da smo se našli u pat poziciji.” Randallov kultivirani glas zvučao je nehajno. “Ilimožda imate kakav prijedlog?”

“Imam. Vi zapravo ne želite nju nego mene.” Hladan škotski glas govorio je bez okolišanja. “Akoje pustite da ode, možete me imati.” Vršak noža malčice se pomaknuo i zarezao mi uho. Osjetila samubod i curenje tople krvi.

“Možete učiniti sa mnom što god želite. Neću se opirati, ali ako smatrate da je to potrebno,dopustit ću vam da me svežete. A sutra ujutro neću o tome nikome ništa reći. Ali prvo se moratepobrinuti da ona sigurno napusti zatvor.” Pogledala sam Jamiejevu unakaženu ruku. Spazila sam dalokvica krvi ispod srednjeg prsta postaje sve veća, a onda sam sa šokom shvatila da Jamie namjernopritišće prst o stol, zadajući si bol da ostane pri svijesti. Cjenkao se za moj život koristeći se jedinomstvari koja mu je još preostala - samim sobom. A ako se sada onesvijesti, ta će jedina šansa propasti.

Randall se u međuvremenu potpuno opustio. Rastreseno je spustio oštricu noža na moje desnorame i zamislio se. Znao je da me ima u svojoj vlasti i da Jamie sutra ujutro treba biti obješen. Prijeili poslije, otkrili bi da ga nema i pretražili zatvor. Premda se među časnicima i džentlmenima možetolerirati izvjesna doza okrutnosti - bila sam uvjerena da bi se ta tolerancija protegnula i naunakaženu šaku ili oderana leđa - nije baš vjerojatno da bi se Randallovim drugim sklonostimaprogledalo kroz prste. Bez obzira na to što ima status osuđenika, ako bi Jamie sutra ujutro podvješalama ustvrdio da ga je Randall zloupotrijebio, njegove bi se tvrdnje provjerile. A ako biliječnički pregled pokazao da govori istinu, to bi za Randalla značilo kraj karijere, a možda i života.

Ali ako Jamie prisegne da će šutjeti...“Dajete mi riječ?”Na licu bijelom poput pergamenta, Jamiejeve su oči zasjale poput plavkastih plamičaka šibice.

Nakon trenutka tišine, polako je kimnuo glavom. “Ako mi vi date svoju.”Privlačnost žrtve koja mu se istodobno posve opire i posve pokorava, bila je neodoljiva.“Dogovoreno.” Osjetila sam da mi oštrica noža napušta rame, a onda sam začula šum vraćanja

metala u korice. Randall me polako obišao, a onda je obišao stol i usput uzeo malj. Podigao ga je uzrak i ironično upitao: “Hoćete li mi dopustiti da provjerim vašu iskrenost?”

“Hoću.” Jamiejev glas bio je jednako miran kao i njegove ruke, ispružene i nepomične na stolu.Pokušala sam nešto reći, pobuniti se, ali grlo mi se osušilo i zalijepilo.

Randall se bez žurbe nagnuo pokraj Jamieja i polako izvadio mali čavao iz košare od rogožine.Zatim je pažljivo namjestio vršak čavla na Jamiejevu desnu ruku, zamahnuo maljem i s četiri snažnaudarca zabio čavao u stol. Slomljeni prsti trznuli su se i ispružili poput nožica pauka pribodenog naploču zbirke kukaca.

Jamie je zastenjao i razrogačio oči, bezizražajne od šoka. Randall je pažljivo odložio malj,uhvatio Jamieja za bradu i podigao mu glavu: “A sad me poljubi”, tiho je rekao i spustio glavu naJamiejeva usta, koja se nisu opirala.

Kad se uspravio, Randall je imao snen izraz na licu. Pogled mu je bio nježan i dalek, a duga ustaiskrivljena u osmijeh. Ja sam jednom davno voljela takav osmijeh, a sličan sneni pogled bacao me ustanje uzbuđenog iščekivanja. Sada mi se gadio. Osjetila sam da mi se suze skupljaju u kutovima usta,premda uopće nisam bila svjesna da sam zaplakala. Randall je načas ostao stajati u transu i gledatiJamieja, a onda se prisjetio svog obećanja i opet izvukao nož iz korica.

Oštricom noža nemarno je presjekao povez oko mojih zapešća, pa mi je usput zasjekao kožu.Jedva sam imala vremena da protrljam ruke kako bih oživjela cirkulaciju, prije no što me uhvatio podlakat, natjerao da ustanem i gurnuo prema vratima.

“Čekajte!” rekao je Jamie iza nas. Randall se nestrpljivo okrenuo.“Dopustit ćete mi da se oprostim?” Bila je to više tvrdnja nego pitanje. Randall se načas kolebao,

a onda je kimnuo glavom i gurnuo me natrag prema nepomičnoj figuri za stolom.Jamie me neozlijeđenom rukom čvrsto zagrlio oko ramena, a ja sam zagnjurila vlažno lice u

njegovo rame.“Ne možeš”, šapnula sam mu. “Ne možeš. Neću ti to dopustiti.”Osjetila sam njegov topli dah na uhu. “Claire, mene će ujutro objesiti. Nikome nije važno što će

mi se u međuvremenu dogoditi.” Odmaknula sam se od njega i pogledala ga.“Meni je važno!” Jamiejeve napete usne iskrivile su se gotovo u osmijeh. Podigao je drugu ruku i

dodirnuo mi vlažni obraz.“Znam, mo duinne. I zato ćeš sada otići. Kako bih znao da postoji netko kome je još uvijek stalo

do mene.” Ponovno me zagrlio, nježno poljubio i šapnuo mi na gelskom: “On će te pustiti da odešzato što misli da si bespomoćna. Ali ja znam da nisi.” Zatim me pustio i dodao na engleskom: “Volimte. Idi sad.”

Randall me otpratio kroz vrata, zatim je zastao. “Vraćam se odmah”, rekao je Jamieju glasomčovjeka koji protiv volje napušta ljubavnika, od čega mi se smučilo.

Jamie je bio samo crvenkasta silueta na svjetlosti baklje koja mu je gorjela iza leđa. Gracioznomkretnjom glave pokazao je pribijenu ruku. “Bit ću ovdje.”

Crni Jack. Uobičajeno ime za nitkove i hulje u osamnaestom stoljeću, nezaobilazan sastojakromantične književnosti, ime koje priziva slike šarmantnih drumskih razbojnika, pristalih mačevalacas perjanicom na šeširu. Stvarnost je sada hodala pokraj mene.

Nikad ne zastanemo da razmislimo o tome što leži u podlozi romanse. Tragedija i strava,preobražene vremenom. Dodajte malo pripovjedačkog umijeća i - voila! - dobit ćete uzbudljivuromansu, od koje čitateljima krv brže teče žilama, a djevojke uzdišu. Nedvojbeno, meni je krv bržetekla žilama, a nijedna djevojka nije uzdisala kao Jamie, dok je pridržavao svoju unakaženu ruku.

“Ovuda!” Bile su to prve riječi koje je Randall izgovorio otkako smo napustili ćeliju. Pokazao mije usku udubinu u zidu, neosvijetljenu bakljama. Izlaz koji je spomenuo Jamieju.

U međuvremenu sam se dovoljno pribrala da mogu govoriti, pa sam to i učinila. Povukla sam sekorak natrag, na svjetlost baklje, jer sam željela da mi Randall zapamti lice.

“Pitali ste me jesam li vještica, satnice”, rekla sam mu tihim i čvrstim glasom. “Sad ću vamodgovoriti. Da, ja sam vještica. Vještica sam i proklinjem vas. Oženit ćete se, satnice, a žena će vamroditi dijete, ali nećete doživjeti da vidite svog prvog potomka. Proklinjem vas znanjem, JackRandall - otkrit ću vam datum vaše smrti.”

Lice mu je bilo u sjeni, ali po sjaju u očima znala sam da mi je povjerovao. A zašto ne bi? Jerrekla sam mu istinu i to sam znala. Mogla sam vidjeti linije na Frankovoj genealoškoj karti kao da suucrtane u žbuku između kamenova zida, i imena navedena na njima. “Jonathan Wolverton Randall”,tiho sam rekla, čitajući s kamena. “Rođen 3. rujna 1705. Umro...” Grčevito je krenuo prema meni, aline dovoljno brzo da me ušutka.

Uska vrata u dnu niše naglo su se otvorila uz škripu šarka. Očekivala sam da ću iza njih ugledatitamu, pa me zaslijepio odbljesak svjetlosti na snijegu. Randall me gurnuo u leđa i izbacio naglavcena snijeg, a potom su se vrata iza mene s treskom zatvorila.

Ležala sam u nekoj vrsti jarka sa stražnje strane zatvora, a snježni pokrivač oko mene pokrivao jenekakve hrpe - najvjerojatnije hrpe zatvorskog otpada. Ispod nanosa snijega na koji sam pala ležaloje nešto tvrdo; možda drvo. Podigla sam pogled uz okomiti zid iznad sebe i ugledala pruge i žljebovekoji su se spuštali niz kameni zid, označavajući put smeća gurnutog kroz klizna vrata, dvanaest metaraiznad zemlje. To mora da su kuhinjske prostorije.

Zakotrljala sam se, tražeći oslonac da ustanem, i našla se licem u lice s parom širokih plavihočiju. Lice ispred mene bilo je gotovo jednako plavo kao i oči, a i jednako tvrdo kao otpala grana zakoju sam ga zamijenila. Nespretno sam ustala, gušeći se, i oteturala do zida zatvora.

Spusti glavu i duboko diši, strogo sam rekla samoj sebi. Nećeš se onesvijestiti, ti si već vidjelamrtvace, mnogo puta, nećeš se onesvijestiti... Bože, oči su mu plave poput... kvragu, nećeš seonesvijestiti!

Napokon sam počela laganije disati, a i puls mi se smirio. Kad je panika splasnula, grčevito samotrla ruke o suknju i prisilila se da ponovo pogledam patetičnu figuru. Ne znam je li me na tonatjerala samilost, znatiželja ili jednostavno šok. Kad sam ga pogledala bez prvobitnog šoka, namrtvom čovjeku nije bilo ničega strašnog; nikad i nema. Ma koliko način na koji čovjek umre bioružan, užasna je samo prisutnost ljudske duše koja pati; kad nje više nema, ostane samo predmet.

Ovaj plavooki neznanac bio je obješen. A on nije bio jedini stanovnik jarka. Nisam se potrudilaprekopati nanos, ali sada kad sam znala što u njemu leži, pod snijegom sam jasno razabirala obrisesmrznutih udova i blago zaobljenih glava. Ovdje je ležalo barem deset ljudskih tijela, čekajući da sesnijeg otopi i olakša im pokop ili da ih zvijeri iz obližnje šume uklone na okrutniji način.

Ta me misao prenula iz zamišljenosti. Ne smijem gubiti vrijeme meditirajući uz groblje, jer ćeinače još jedan par plavih očiju slijepo zuriti u snijeg koji pada s neba.

Moram pronaći Murtagha i Ruperta. Ova skrivena stražnja vrata možda bi se mogla iskoristiti.Očito nisu ni utvrđena ni čuvana kao glavna vrata i drugi ulazi u zatvor. Ali treba mi pomoć, i to brzo.

Pogledala sam vrh jarka. Sunce je ležalo posve nisko, prekriveno slojem oblaka malo iznadvrhova drveća. Zrak je bio težak od vlage. Istočno nebo prekrivali su gusti oblaci; snijeg ćevjerojatno opet padati prije mraka. Preostalo je možda još sat svjetlosti.

Nisam se željela popeti strmim stjenovitim stranama ako baš ne moram, pa sam krenula jarkom.Jarak se prilično brzo počeo udaljavati od zatvora, i činilo se da vodi do rijeke; pretpostavila sam daotjecanje otopljenog snijega odnosi zatvorski otpad. Došla sam gotovo do ugla strmog zida kad samzačula slabi šum iza leđa. Naglo sam se okrenula. Šum je izazvalo padanje kamenčića s ruba jarka,koji je gurnula noga krupnog sivog vuka.

S gledišta vuka, kao alternativa tijelima pod snijegom, imala sam neke poželjnije osobine. Sjedne strane, mogla sam se kretati pa bi me bilo teže uhvatiti, a mogla bih pružiti i otpor. S drugestrane, bila sam spora, nespretna i, najvažnije od svega, nisam bila smrznuta, pa nije postojalaopasnost da će na meni slomiti zub. A također sam mirisala na svježu krv i bila primamljivo topla uovom smrznutom otpadu. Da sam na njegovu mjestu, pomislila sam, ne bih oklijevala. Životinja jedonijela odluku u istom trenutku kad sam ja došla do zaključka u vezi s našim budućim odnosima.

Dok sam radila u bolnici Pembroke, upoznala sam jednog Amera koji se zvao Charlie Marshall.Bio je to ugodan momak, prijateljski nastrojen kao i svi Ameri, i vrlo zabavan kad je govorio osvojoj omiljenoj temi. A njegova su omiljena tema bili psi; Charlie je bio narednik u jedinici K-9.Kao i dvojicu njegovih pasa, raznijela ga je protupješačka mina u okolici jednoga malog sela ublizini Arlesa. Charlie je tugovao za svojim psima i često mi pričao o njima, kad bih sjedila s njim zavrijeme rijetkih slobodnih trenutaka u svojoj smjeni.

Da prijeđem na stvar, jedanput mi je objasnio što treba ili ne treba učiniti ako čovjeka napadnepas. Pomislila sam da je malo nategnuto nazvati ovo jezovito stvorenje koje oprezno bira put nizstijene psom, ali nadala sam se da ipak dijeli nekoliko osnovnih karakternih osobina sa svojimkrotkijim potomcima.

“Zločesti pas”, rekla sam mu strogim glasom, buljeći u jednu njegovu žutu očnu jabučicu.“Zapravo”, rekla sam, povlačeći se vrlo polako prema zidu zatvora, “ti si zbilja grozan pas.”(Govorite čvrstim i jakim glasom, začula sam u glavi Charliejev glas.) “Vjerojatno najgori kojeg samikad vidjela”, rekla sam čvrstim i jakim glasom. Nastavila sam se povlačiti, tražeći rukom iza sebekameni zid. Kad sam ga napokon osjetila pod prstima, počela sam se postrance povlačiti premadesetak metara udaljenom uglu.

Odvezala sam vrpce na vratu i počela petljati s brošem koji mi je pridržavao ogrtač, još uvijekgovoreći vuku čvrstim i jakim glasom što mislim o njemu, njegovim precima i članovima njegovenajuže obitelji. Činilo se da vuk sa zanimanjem sluša moje kritike; jezik mu se njihao u psećemcereku. Hodao je polako. Dok mi se približavao, spazila da malo šepa i da je mršav i šugav. Moždaima problema s lovom, pa ga je slabost nagnala da se hrani leševima na zatvorskom smetlištu. Nadala

sam se da je tako; što je slabiji, to bolje.Izvukla sam kožnate rukavice iz džepa ogrtača i navukla ih na ruke. Zatim sam omotala debeli

ogrtač nekoliko puta oko desne podlaktice, blagoslivljajući debljinu baršuna. “Krenut će na grlo”,objasnio mi je Charlie, “osim ako im trener ne kaže drukčije. Stalno ga gledajte u oči; vidjet ćetekada odluči skočiti. To je vaš trenutak.”

U zlim žutim očima mogla sam pročitati nekoliko stvari, uključujući glad, znatiželju i nagađanje,ali još uvijek ne i odluku da skoči.

“Odvratno stvorenje”, rekla sam mu, “da mi se nisi usudio skočiti na grlo!” Imala sam drugeplanove. Omotala sam ogrtač u nekoliko labavih nabora oko desne ruke, ostavljajući da većina visi,ali s dovoljno debelom podstavom, nadajući se da ću spriječiti da zubi zvijeri probiju kroz njega.

Vuk je bio mršav, ali ne i malaksao. Procijenila sam da teži otprilike četrdeset pet do pedesetkilograma manje od mene, ali ne toliko manje da bi mi dalo bogzna kakvu prednost. Snaga je bezsumnje na strani životinje; na skliskoj kori snijega, četiri noge omogućuju bolju ravnotežu nego dvije.Nadala sam se da će mi pomoći činjenica što se leđima naslanjam na zid.

Izvjestan osjećaj praznine iza leđa rekao mi je da sam stigla do ugla. Vuk je bio udaljen nekih šestmetara. Utabala sam dovoljno snijega pod nogama da dobijem dobar oslonac i čekala.

Nisam ni spazila kad je vuk skočio. Mogla bih se zakleti da sam ga gledala ravno u oči, ali akomu se odluka da skoči mogla pročitati u očima, za njom je uslijedila prebrza akcija da bih jeprimijetila. Instinkt, a ne misao, podigao mi je ruku kad je bjelkastosiva mrlja nasrnula na mene.

Zubi su se zarinuli u podstavu silinom koja mi je zgnječila ruku. Bio je teži no što sampretpostavljala; nisam bila pripremljena na njegovu težinu, pa mi se ruka otromboljila. Namjeravalasam odbaciti zvijer u zid i tako je možda omamiti. Umjesto toga, sama sam se pomakla k zidu istisnula vuka bokom uz kameni zid. S mukom sam ga pokušala omotati slobodnim dijelom ogrtača.Njegove su pandže poderale ogrtač i ogreble me po stegnu. Žestoko sam ga udarila koljenom u prsa iizmamila prigušeni jauk. Tek u tom trenutku sam shvatila da povremene zvukove stenjanja proizvodimja a ne vuk.

Začudo, više uopće nisam osjećala strah, iako sam prije bila užasnuta gledajući kako vuk vrebana mene. U glavi mi je bilo mjesta samo za jednu misao: ako ja ne ubijem njega, on će ubiti mene.Dakle, moram ga ubiti.

U svakoj žestokoj fizičkoj borbi dođe trenutak kad se borac prepusti bezobzirnoj upotrebi snage itjelesnih zaliha, ne razmišljajući o posljedicama dok borba ne završi. Žene dođu do te točke kadrađaju, a muškarci u borbi.

Kad dosegnete tu točku, izgubite svaki strah od boli ili ozljede. Život vam u tom trenutku postanevrlo jednostavan; ili ćete učiniti ono što pokušavate, ili ćete umrijeti pokušavajući, i nije previševažno što će se od toga dogoditi.

Vidjela sam takvu borbu za vrijeme školovanja u bolničkim odjelima, ali sama je nikad prijenisam doživjela. Sada sam svu pažnju usmjerila na čeljust koja mi se zarila u podlakticu i na demonakoji se koprcao pokušavajući me raskomadati.

Uspjela sam udariti glavom zvijeri o zid, ali ne dovoljno snažno da napravim mnogo štete. Brzosam gubila snagu; da je vuk bio u dobroj kondiciji, ne bih imala nikakvih izgleda. Ni ovako ih nisamimala, ali sam uzela ono što mi se nudilo. Pala sam na životinju, prikliještila je tijelom i izbacila jojiz pluća odvratno smrdljiv dah. Vuk se gotovo odmah oporavio i počeo koprcati ispod mene, ali

sekunda opuštanja omogućila mi je da oslobodim ruku i stegnem šaku ispod njegove vlažne njuške.Silom ga opet uhvativši prstima za kutove usta, uspjela sam ih zadržati podalje od režućih

očnjaka. Vukova slina cijedila mi se niz ruku. Ležala sam na njemu čitavom težinom. Ugao zatvorskogzida bio je pedesetak centimetara ispred mene. Moram nekako doći do njega a da ne ispustim tu furijukoja se koprca i bacaka poda mnom.

Stružući stopalima o tlo i pritišćući vuka svom snagom, napredovala sam centimetar pocentimetar, naprežući se da zadržim njegove očnjake podalje od svog grla. Nije mi trebalo više odnekoliko minuta da prevalim tih pedesetak centimetara, ali mi se činilo da ležim ovdje dobar diosvog života, zapletena u borbu sa zvijeri čije mi stražnje pandže grebu noge i pokušavaju zasjecitrbuh.

Napokon sam mogla vidjeti oko ugla. Oštar rub kamena bio mi je ravno pred licem. Sada jedošao nezgodan dio. Moram izokrenuti vučje tijelo kako bih mu mogla gurnuti obje ruke pod njušku;nikad neću smoći neophodnu snagu jednom rukom.

Naglo sam se okrenula na bok, a vuk je odmah kliznuo na mali slobodni prostor između mog tijelai zida. Prije no što je stigao stati na noge, iz sve sam snage zamahnula koljenom. Vuk je zastenjao kadsam ga udarila koljenom u bok i stisnula, ma koliko nakratko, uza zid.

Sada sam ga objema rukama držala ispod čeljusti. Zapravo, prsti jedne ruke našli su mi se unjegovim ustima. Osjetila sam praskavi ujed na zglobovima prstiju u rukavicama, ali sam gazanemarila neprestance gurajući kosmatu glavu unatrag, koristeći se uglom zida kao uporištem protivtijela zvijeri. Činilo mi se da ću slomiti ruke, ali to mi je bila jedina šansa.

Nije se začuo nikakav zvuk, ali sam osjetila odjek kroz čitavo tijelo kad je vrat puknuo. Napetostu udovima - i mjehuru - smjesta je popustila. Nepodnošljivi pritisak u mojim rukama sada je nestao,pa sam pala, mlitava poput umirućeg vuka. Pod obrazom sam mogla osjetiti kako se srce zvijeri steže;to je bio jedini dio njezina tijela koji je još uvijek bio sposoban za borbu na život i smrt. Ljepljivokrzno zaudaralo je na amonijak i vlagu. Poželjela sam se odmaknuti, ali nisam mogla.

Koliko god čudno zvučalo, mislim da sam načas zaspala, s obrazom na tijelu mrtve životinje.Otvorila sam oči i ugledala zelenkasti zid zatvora nekoliko centimetara ispred lica. No pomisao naono što se odvija s druge strane tog zida, natjerala me da ustanem.

Oteturala sam niz jarak, s ogrtačem prebačenim preko jednog ramena, spotičući se o kamenjeskriveno pod snijegom i bolno udarajući potkoljenicama o napola zakopane grane drveća. Zacijelosam podsvjesno znala da se vukovi obično kreću u čoporima, jer se ne sjećam da me iznenadilo kadsam začula zavijanje u šumi, iznad i iza sebe. Ako sam išta osjetila, bio je to snažan bijes zbog onogašto mi je nalikovalo na urotu da me se osujeti i da mi se oduzme vrijeme.

Oprezno sam se okrenula da vidim odakle je došao zvuk. Sada sam već došla do čistine dalekood zatvora; ovdje nije bilo zida da se na njega naslonim, a ni oružja pri ruci. U borbi s prvim vukomviše od svega pomogla mi je sreća; nema nikakve šanse da ubijem još jednu životinju golim rukama -a koliko ih još ima? U onom čoporu što sam ga ljetos vidjela kako se hrani na mjesečini, bilo jebarem deset vukova. U sjećanju sam mogla čuti zvukove škljocanja njihovih zuba i pucketanjaslomljenih kostiju. Sada se postavljalo samo jedino pitanje: hoću li se uopće upustiti u borbu ili ćusamo leći na snijeg i predati se. Sve u svemu, ova me druga mogućnost jako privlačila.

Ali Jamie je žrtvovao svoj život, i još mnogo više od toga, da me izvuče iz zatvora. Dugovalasam mu barem pokušaj.

Još jedanput sam polako skupila snagu i krenula dalje niz jarak. Svjetlost je u međuvremenuoslabjela; jarak će uskoro utonuti u mrak. Sumnjala sam da će mi to pomoći. Vukovi nedvojbeno videu mraku bolje od mene.

Prvi lovac pojavio se na vrhu jarka na isti način kao i prijašnji; kudrava figura stajala jenepomično i pažljivo. S izvjesnim sam šokom shvatila da su dva vuka već u jarku iza mene, polakotrčkarajući, gotovo usklađenim koracima. U polumraku su imali gotovo istu boju kao i snijeg -prljavosivu - pa su bili gotovo nevidljivi, premda se nisu trudili da ostanu neopaženi.

Zastala sam. Bijeg bi očito bio beskoristan. Sagnula sam se i izvukla otpalu borovu granu izsnijega. Kora joj je bila crna od vlage i skliska čak i pod prstima u rukavicama. Stala sam vitlatigranom oko glave i vikati. Životinje su zastale, ali nisu se povukle. Najbliži vuk spustio je uši, kao dami zamjera na galami.

“Ne sviđa ti se?” vrisnula sam. “Baš mi je žao! Odlazi, jebeni gade!” Podigla sam napolazakopani kamen s tla i bacila ga na njega. Promašila sam, ali zvijer se povukla u stranu. To meohrabrilo, pa sam počela grozničavo bacati projektile na vukove: kamenje, grane, grude snijega, svešto sam mogla uhvatiti jednom rukom. Vikala sam zavijajući poput samih vukova, sve dok me odhladnog zraka nije zaboljelo grlo.

U prvi mah, pomislila sam da je jedan od mojih projektila pogodio metu. Najbliži vuk jauknuo jei zgrčio se. Druga strijela proletjela je dvadesetak centimetara pokraj mene. Nejasno sam spazilasitni trzaj kad se zarila u prsa drugog vuka. Životinja je ostala na mjestu mrtva. Pogođen manjeprecizno, prvi vuk koprcao se i bacakao na snijegu; u sve gušćem mraku vidjela sam samo mrlju štose miče.

Neko sam vrijeme ostala stajati i glupavo zuriti u njega, a onda sam instinktivno pogledala premavrhu jarka. Treći se vuk mudro povukao i pobjegao natrag u šumu, iz koje se začulo isprekidanozavijanje.

Još uvijek sam gledala u tamno drveće kad me jedna ruka uhvatila za lakat. Dahnula sam,okrenula se i našla licem u lice sa strancem. Imao je slabu i usku čeljust, loše skrivenu šugavombradom; doista je bio stranac, ali ogrtač od pleda i bodež govorili su da je Škot.

“Pomozite”, rekla sam i pala mu u naručje.

K

36.

MacRannoch

oliba je bila u mraku, a u kutu prostorije stajao je medvjed. Ne želeći imati više ništa s divljimživotinjama, panično sam ustuknula i leđima udarila u svog pratitelja. On me gurnuo ravno

naprijed, u unutrašnjost kolibe. Dok sam teturala prema vatri, golema prilika okrenula se prema meni,pa sam sa zakašnjenjem shvatila da je to samo krupan čovjek u medvjeđem krznu.

U ogrtaču od medvjeđeg krzna, da budem točnija, koji je na vratu pridržavao posrebreni broš,velik poput dlana moje ruke, u obliku dva jelena u skoku, čija su svijena leđa i spojene glaveoblikovali krug. Kopča je bila kratka, zašiljena lepeza, s vrhom u obliku repa jelena u trku.

Sve sam te pojedinosti primijetila zato što mi je broš bio ravno pred nosom. Podigla sam pogled inačas pomislila da sam se možda ipak prevarila; možda je ovo doista medvjed.

Ali pretpostavljam da medvjedi ne nose broševe i nemaju oči poput borovnica, male, okrugle,sjajne i tamnoplave. Bile su usađene u debele obraze čije je donje dijelove prekrivala crna bradaprošarana sjedinama. Kosa slične boje valovito je padala na snažna ramena i miješala se s dlakomogrtača koji je, unatoč svojoj sadašnjoj upotrebi, još uvijek snažno zaudarao na bivšeg vlasnika.

Pronicave male oči zasjale su nada mnom, procjenjujući zaprljanost moje odjeće i njezinuizvorno dobru kvalitetu, uključujući i dva prstena, jedan zlatni i jedan srebrni. Medvjedov pozdravbio je prikladno formuliran.

“Izgleda da ste zapali u neke neprilike, gospođo”, rekao mi je službenim tonom i naklonio mi segolemom glavom, još uvijek prošaranom snijegom koji se otapao. “Bismo li vam možda moglipomoći?”

Kolebala sam se kako da mu odgovorim. Očajnički mi je trebala pomoć ovog čovjeka, ali čimprogovorim, shvatit će da sam Engleskinja i postati sumnjičav. Preduhitrio me strijelac koji medoveo.

“Našao sam je nedaleko od Wentwortha”, lakonski je objasnio. “Kako se bori s vukovima.Engleskinja”, značajno je dodao, našto su se poput borovnice plave oči mog domaćina usredotočilena mene, a u njihovim se dubinama moglo naslutiti prilično neugodno nagađanje. Uspravila sam se štosam više mogla, nastojeći da što bolje odglumim stav bolničke nadzornice.

“Engleskinja po rođenju, Škotkinja po udaji”, rekla sam čvrstim glasom. “Zovem se ClaireFraser. Muž mi je zatočen u Wentworthu.”

“Shvaćam”, polako je odvratio medvjed. “E pa, ja se zovem MacRannoch, a vi se trenutačnonalazite na mojoj zemlji. Po haljini koju nosite vidim da ste žena iz ugledne obitelji. Kako to da ste seu ovoj zimskoj noći zatekli sami u šumi Eldridge?”

Uhvatila sam se za ovu mogućnost. Ovo je prilika da mu dokažem da nisam neprijatelj, a i danađem Ruperta i Murtagha.

“Došla sam u Wentworth s nekoliko muškaraca iz muževa klana. Budući da sam ja Engleskinja,vjerovali smo da će mi Englezi dopustiti da uđem u zatvor, i da ću uspjeti naći neki način da... ovaj...

da izbavim muža. Ali ja sam... napustila zatvor drugim putem. Dok sam tražila prijatelje, napali su mevukovi... a ovaj me džentlmen ljubazno spasio.” Pokušala sam se zahvalno nasmiješiti koščatomstrijelcu, koji je moj osmijeh dočekao nemilosrdnom šutnjom.

“Očito ste sreli nekoga sa zubima”, složio se MacRannoch gledajući velike raspore na mojojhaljini. Njegova se sumnjičavost privremeno povukla pred zahtjevima gostoljubivosti.

“Jeste li ozlijeđeni? Ili ste samo malo izgrebeni? U svakom slučaju, pretpostavljam da vam jehladno i da ste malčice potreseni. Sjednite pokraj vatre. Hector će vam donijeti nešto za jelo, pa mionda možete ispričati još štogod o svojim prijateljima.” Nogom je privukao grubi tronožac, spustiosvoju golemu ruku na moje rame i odlučno me posjeo na nj.

Vatre u jamama ne daju mnogo svjetlosti, ali pružaju ugodnu toplinu. Kad mi je smrznutim rukamaponovo počela kolati krv, nehotice sam zadrhtala. A kad sam ispila nekoliko gutljaja iz kožnate čuturekoju mi je mrzovoljno dodao Hector, krv mi je počela kolati i žilama u tijelu.

Objasnila sam svoju situaciju što sam bolje mogla, što nije bilo bogzna kako dobro. MacRannochje s osobitim sumnjičavošču dočekao moj kratki opis izlaska iz Wentwortha i borbe s vukom golimrukama.

“S obzirom na to da ste uspjeli ući u Wentworth, ne izgleda mi baš vjerojatno da bi vam sirFletcher dopustio da lutate po dvorcu. A da vas je taj satnik Randall zatekao u podrumskoj tamnici,ne bi vas samo tako izbacio na stražnja vrata.”

“On... imao je razloga da me pusti.”“A koji su to razlozi?” Plave oči neumoljivo su me gledale.Bila sam previše umorna za delikatnosti i okolišanja, pa sam odustala od vrdanja i hrabro iznijela

stvar.Činilo se da je MacRannoch samo napola uvjeren, ali još uvijek nespreman da nešto poduzme.“Da, shvaćam vašu zabrinutost”, zamišljeno je rekao. “Ali situacija možda i nije tako loša.”“Nije tako loša?” Ta me sramotna izjava natjerala da skočim na noge.MacRannoch je mahnuo rukom kao da tjera mušice s medvjeđeg krzna. “Hoću reći”, objasnio je,

“ako se taj tip želi dočepati momkove stražnjice, onda ga vjerojatno neće previše ozlijediti. A,oprostite mi na izrazu, gospođo” - podigao je čupavu obrvu - “razvaljeno dupe malokad nekogaubije.” Pomirljivo je podigao dlanove, velike poput tanjura za juhu.

“E sad, ne mislim tvrditi da će on u tome uživati, ali kažem da nije vrijedno upuštati se u velikusvađu sa sir Fletcherom Gordonom samo da bi momkova guzica ostala netaknuta. Moj je položajovdje nesiguran, znate, vrlo nesiguran.” Naduo je obraze i namrštio se.

Ne prvi put, požalila sam što vještice ne postoje. Da sam vještica, pretvorila bih ga u žabu na licumjesta. U veliku, debelu krastaču.

Zatomila sam bijes i pokušala ga još jedanput uvjeriti razumnim argumentima.“Mislim da se njegova guzica više ne može spasiti. Trenutačno me više brine njegov vrat. Englezi

ga sutra ujutro namjeravaju objesiti.”MacRannoch je promrmljao nešto sebi u bradu i zanjihao se naprijed-natrag poput medvjeda u

premalom kavezu, a onda mi je naglo prišao i unio mi se u lice. Da nisam bila tako umorna, bila bihustuknula. Umjesto toga, samo sam zatreptala.

“A ako vam pomognem, kakvo bi dobro iz toga nastalo?” zaurlao je. Zatim je nastavio hodati posobi - dva koraka do jednog zida, pa okret uz njihanje krznenog ogrtača, pa onda dva koraka dodrugog - i govoriti u ritmu koraka, zastajkujući u govoru kod svakog okreta da udahne.

“Ako posjetim sir Fletchera, što da mu kažem? Da među svojim ljudima ima satnika koji se uslobodno vrijeme bavi mučenjem zatvorenika? A što da mu odgovorim kad me zapita odakle to znam?Da mi je jedna Saskinja koju su moji ljudi našli kako luta u mraku, rekla da taj čovjek nudinepristojne prijedloge njezinu mužu, odmetniku od zakona za kojim je raspisana nagrada, i još k tomeosuđenom ubojici?

Zastao je i udario šapom po krhkom stolu. “A što se tiče prijedloga da svoje ljude odvedem na tomjesto! Ako - pazite, kažem ako - ako bismo uopće uspjeli ući...”

“Mogli biste ući...” prekinula sam ga. “Ja bih vam mogla pokazati kako.”“Mmmphm. Možda. A čak i kad bismo uspjeli ući, što bi sir Fletcher učinio kad bi otkrio da moji

ljudi lutaju tvrđavom? Poslao bi sutra ujutro satnika Randalla ovamo da sravni Eldrige Hali sazemljom, eto što bi učinio!” Ponovno je zatresao glavom, pa su mu se crni uvojci zanjihali.

“Ne, curo, ne vidim...”Uto ga je prekinulo naglo otvaranje vrata. U kolibu je ušao još jedan strijelac, gurajući nožem

ispred sebe Murtagha. MacRannoch je zastao i zabuljio se u čudu.“Što je sad?” htio je znati. “Čovjek bi pomislio da je danas prvi svibanj, pa su svi momci i

djevojke otišli brati cvijeće u šumu, a ne da je ciča zima i da će uskoro pasti snijeg!”“Ovo je čovjek iz klana mog muža”, objasnila sam mu. “Kao što sam vam već rekla...”Neuznemiren ne baš srdačnim dočekom, Murtagh se pažljivo zagledao u spodobu u medvjeđoj

koži, kao da mu u mislima skida dlake i godine.“Vi ste Marcus MacRannoch, zar ne?” upitao je, gotovo kao da ga optužuje. “Ako se ne varam, vi

ste prije izvjesnog vremena bili na skupu u dvorcu Leoch?MacRannoch je izgledao zaprepašteno. “Prije izvjesnog vremena? To mora da je bilo prije

trideset godina. Odakle to znate, čovječe?”Murtagh je zadovoljno kimnuo glavom. “Da, tako sam i mislio. I ja sam bio na tom skupu. A

dobro ga se sjećam, vjerojatno iz istog razloga kao i vi.”MacRannoch se zabuljio u mršavog čovječuljka, pokušavajući mu oduzeti trideset godina s lica.“Da, sjećam vas se! Ne znam kako se zovete, ali sjećam vas se. Na tynchalu ste sami samcati

ubili ranjenog vepra bodežom. Bila je to velika zvijer. Tako je! A MacKenzie vam je darovao kljove- bio je to lijep par, s gotovo potpunim dvostrukim zavojem. Prekrasan posao, čovječe!” NaMurtaghovim usahlim obrazima nakratko se pojavio izraz opasno nalik na samozadovoljstvo.

Ja sam se trgnula, prisjetivši se prekrasnih barbarskih narukvica što sam ih vidjela u Lallybrochu.Pripadale su mojoj majci, bila mi je rekla Jenny, dobila ih je na dar od jednog obožavatelja. Snevjericom sam se zabuljila u Murtagha. Čak i ako se uzme u obzir da je otada prošlo trideset godina,Murtagh mi nije izgledao vjerojatnim kandidatom za nježnu strast.

A čim sam pomislila na Ellen MacKenzie, sjetila sam se da u šavu džepa još uvijek nosim njezinubisernu ogrlicu, pa sam je zgrabila za slobodan kraj i izvukla na svjetlost vatre.

“Platit ću vam”, rekla sam MacRannochu. “Ne očekujem da vaši ljudi stave život na kocku ni zašto.”

Krećući se mnogo brže no što sam smatrala mogućim, MacRannoch mi je uzeo ogrlicu iz ruke i snevjericom se zabuljio u nju.

“Odakle vam ova ogrlica, ženo?” htio je znati. “Jeste li rekli da se prezivate Fraser?”“Da.” Iako sam bila umorna, uspravila sam se. “A ta je ogrlica moja. Darovao mi ju je moj muž

na dan našeg vjenčanja.”“Ma nemojte?” MacRannochov promukli glas iznenada se stišao. Još uvijek držeći ogrlicu u ruci,

okrenuo se Murtaghu.“Ellenin sin? Je li muž ove cure Ellenin sin?”“Jest”, odgovorio je Murtagh, bezizražajna lica kao i uvijek. “A on je pljunuta majka, što biste

shvatili čim biste ga vidjeli.”MacRannoch se napokon sjetio da drži ogrlicu u šaci, pa je raširio prste i nježno pomilovao

sjajne bisere.“Ja sam je darovao Ellen MacKenzie”, rekao je. “Kao vjenčani dar. Htio sam joj to darovati ako

se uda za mene, ali budući da je odabrala drugog - pa, toliko sam zamišljao kako bi ta ogrlicaizgledala oko njezina lijepog vrata i rekao sam joj da je ne mogu zamisliti nigdje drugdje. Pa sam jezamolio da je zadrži i da misli na mene samo kad je nosi. Hm!” Uto se nečega prisjetio, pa je kratkofrknuo i oprezno mi vratio ogrlicu.

“Dakle, sada je vaša. Pa, nosite je sa srećom, curo.”“Imala bih mnogo veće izglede da je nosim sa srećom”, odvratila sam, trudeći da ne izgubim

strpljenje zbog tih sentimentalnih izljeva, “kad biste mi pomogli da spasim muža.”Male ružičaste usne, koje su se smješkale mislima svog vlasnika, iznenada su se stisnule.“Ah”, rekao je sir Marcus i počešao se po bradi. “Shvaćam. Ali kao što sam vam već rekao, curo,

ne vidim kako bi se to moglo izvesti. Ja kod kuće imam ženu i troje male djece. Da, spreman sampomoći Elleninu sinu. Ali to što tražite nije malo.”

Svladana iznenadnim naletom malaksalosti, s treskom sam se skljokala na stolac i pustila da mi seramena objese a glava klone. Očajanje me povuklo poput sidra. Zatvorila sam oči i povukla se u nekomračno mjesto u svojoj nutrini, na kojem nije bilo ničega osim bolne sive praznine i gdje Murtaghovglas, koji se još uvijek prepirao, nije bio jači od jedva čujnog režanja.

Iz obamrlosti me prenuo zvuk mukanja stoke. Podigla sam pogled i ugledala MacRannocha kakožurno izlazi iz kolibe. Kad je otvorio vrata, u prostoriju je uletio zimski zrak, ispunjen glasanjemstoke i vikanjem ljudi. Vrata su se s treskom zatvorila iza goleme dlakave figure, a ja sam se okrenulaMurtaghu da ga zapitam što bismo sada trebali učiniti.

Izraz njegova lica zaustavio me i ostavio bez riječi. Malokad sam na njegovu licu vidjela ištadrugo osim neke vrste strpljiva durenja, ali sada je doslovce sjao od suspregnuta uzbuđenja.

Uhvatila sam ga za ruku. “Što je? Recite mi brzo!”“Krave! One pripadaju MacRannochu!” To je bilo sve što je stigao reći prije no što je

MacRannoch uletio natrag u kolibu, gurajući pred sobom jednog mršavog mladića.Gurnuvši ga posljednji put, doveo ga je ravno do ožbukanog zida kolibe. MacRannoch je očito

smatrao da je sučeljavanje učinkovit postupak, pa se sada poslužio istom onom tehnikom unošenja ulice koju je prije upotrijebio na meni. Manje pribran ili manje umoran od mene, mladić se stisnuo uza

zid koliko je mogao.MacRannoch je progovorio blagim i razumnim glasom. “Absalom, čovječe, prije tri sata poslao

sam te po četrdeset grla stoke. Rekao sam ti koliko je važno da ih nađeš, jer sprema se prokleto gadnasnježna mećava.” Zatim se ugodan glas počeo dizati. “A kad sam začuo mukanje krava, rekao samsebi: Ah, Absalom je baš dobar momak, pronašao je sva goveda, sada svi možemo krenuti kući i lećiuz vatru, a goveda će biti na sigurnom u staji.’”

Zatim je krupna šaka zgrabila Absaloma za kaput, a tkanina kaputa nabrala se oko debelih prstiju.“A onda sam izašao da ti čestitam na dobro obavljenu poslu i da prebrojim životinje. I koliko sam

grla izbrojio, Absalom, lijepi moj momčiću?” Sada je već vikao iz sve snage. Premda mu glas nijebio osobito dubok, Marcus MacRannoch imao je pluća kao tri čovjeka prosječne veličine.

“Petnaest!” povikao je i podigao nesretnog Absaloma na vrške nožnih prstiju. “Od četrdesetživotinja, našao si petnaest! A gdje su ostale? Ha? Ostavio si ih vani da crknu od hladnoće!”

Murtagh se u međuvremenu nečujno povukao u jedan mračni kut. Ali ja sam ga gledala u lice, pasam spazila iznenadnu iskru u njegovim očima kad je začuo posljednje riječi. Iznenada mi je postalojasno što mi je počeo govoriti i shvatila sam gdje se Rupert sada nalazi. Ili možda ne baš gdje senalazi, ali barem čime se bavi. I u meni se probudila mala nada.

Bio je mrkli mrak. Svjetla zatvora u podnožju brijega svjetlucala su kroz snježne pahulje, slabašnopoput svjetiljaka potonulog broda. Čekajući s dvojicom pratilaca pod krošnjama drveća, u glavi sampo tisućiti put prelazila po popisu stvari koje bi mogle poći po zlu.

Hoće li se MacRannoch držati svog dijela dogovora? Ako želi vratiti svoju dragocjenu čistokrvnugorštačku stoku, morat će. Hoće li mu sir Fletcher povjerovati i smjesta narediti pretraživanjepodrumske tamnice? Vjerojatno - baronet nije čovjek kojeg treba neozbiljno shvatiti.

Vidjela sam kako stoka nestaje pod stručnim vodstvom Ruperta i njegovih ljudi. Jedna po jednaživotinja odlazila je niz jarak koji vodi do skrivenih vrata na stražnjoj strani zatvora. Ali hoće liuspjeti natjerati stoku kroz vrata, u koloni ili ne? I ako uspiju ući, što će učiniti kad se napola divljastoka iznenada nađe zarobljena u kamenom hodniku osvijetljenom sjajnim bakljama? Pa, moždauspiju. Hodnik se ne razlikuje mnogo od staja s kamenim podovima, uključujući tu i baklje i vonjljudi. Ako stignu dotle, plan bi mogao uspjeti. Kad se nađe suočen s invazijom, nije vjerojatno da ćeRandall pozvati pomoć, iz straha da njegove igrice ne budu otkrivene.

A kad usmjere životinje na taj kaotični put, goniči bi trebali čim prije pobjeći iz zatvora i brzoodjahati u oblast klana MacKenzie. Randall nije važan; što bi on uopće u tim okolnostima mogaopoduzeti? Ali što ako buka prerano privuče garnizonske trupe? Ako je Dougal oklijevao da se upustiu izvlačenje svog nećaka iz Wentwortha, mogla sam zamisliti kako će biti bijesan ako dozna da jenekoliko pripadnika MacKenziejeva klana uhićeno zato što je provalilo u zatvor. Ni za to nisamželjela biti odgovorna, premda je Rupert bio više nego spreman preuzeti taj rizik. Ugrizla sam se zapalac i pokušala se utješiti misleći na tone čvrstog granita što razdvajaju podrumske tamnice odzatvorskih prostorija iznad njih i prigušuju sve zvukove.

Dakako, najviše me brinula mogućnost da sve ide po planu, a da ipak bude prekasno. Bez obzirana krvnike, Randall bi mogao otići predaleko. Iz priča koje sam čula od ratnih zarobljenika poslijepovratka iz zatočeništva, predobro sam znala da ništa nije lakše nego tvrditi da je zatvorenik umro“nesretnim slučajem” i ukloniti tijelo prije no što itko stigne postaviti službena pitanja. A ako bi se

pitanja i postavila a Randall bio otkriven, meni bi to bila slaba utjeha - a i Jamieju.Odlučno sam odbijala razmišljati o mogućoj upotrebi svih onih ružnih predmeta koje sam vidjela

na stolu tamnice. Ali nisam mogla izbjeći da neprestance ne vidim vrške kosti smrskanog prsta koji jeJamie pritiskao o stol. Snažno sam protrljala zglobove prstiju o kožnato sedlo i pokušala istjerati izglave tu sliku. Osjetila sam neznatno peckanje u šaci i skinula rukavicu da pogledam površinsku ranukoju su mi ostavili vučji zubi. Nije izgledala loše; samo nekoliko ogrebotina i jedan mali ubod namjestu gdje je šiljati zub probio kožnatu rukavicu. Rastreseno sam liznula ranu. Nema velike koristiod toga da se uvjeravam kako sam učinila sve što sam mogla. Učinila sam jedino što sam mogla, alita mi spoznaja nije olakšala čekanje.

Napokon smo začuli nejasnu, zbrkanu viku iz smjera zatvora. Jedan od MacRannochovih ljudispustio je ruku na uzde mog konja i dao mi znak da se sklonim pod krošnje drveća. Snijeg je ispodisprepletenog granja šumarka slabije padao i na tlu ga je bilo mnogo manje, pa su tanke crte snijegana stjenovitoj i lišćem pokrivenoj zemlji oštro i naglo počinjale. Premda snijeg u šumarku nije padaotako gusto, vidljivost je još uvijek bila tako slaba da su nekoliko desetaka centimetara udaljena stablaiznenadno iskrsavala preda mnom, crna na ružičastoj svjetlosti, dok sam nemirno vodila konja malomčistinom.

Zahvaljujući debelom sloju snijega na tlu, začuli smo topot kopita tek kad su konji već gotovostigli do nas. Dvojica MacRannochovih ljudi izvukla su pištolje i zauzdala konje blizu drveća,čekajući, ali ja sam razabrala zlovoljno mukanje stoke i podbola svog konja iz šumarka.

Prepoznatljiv po svom šarcu i ogrtaču od medvjeđe kože, sir Marcus MacRannoch uspinjao seobronkom na čelu skupine, a snijeg je pod kopitima njegova konja prštao u malim eksplozijama.Slijedilo ga je nekoliko ljudi, a sudeći po zvuku svi su bili dobro raspoloženi. Nekoliko njegovihljudi jahalo je malo dalje iza njega, goneći pred sobom kaotično krdo stoke, vodeći kolonu uplašenihživotinja oko podnožja brijega, na zasluženi odmor u MacRannochove staje.

MacRannoch je zaustavio konja pokraj mene, smijući se od srca. “Moram vam zahvaliti nazabavnoj večeri, gospođo Fraser”, doviknuo mi je kroza snijeg. Njegove su se prijašnje sumnje sadaočito raspršile, jer me pozdravio posve srdačno. I obrve i brkovi bili su mu prekriveni snijegom, paje izgledao kao Djed Mraz poslije pijanke. Uhvatio je uzde mog konja i odveo ga natrag u malomirniji zrak šumarka. Dao je znak dvojici mojih pratilaca da se vrate u podnožje brijega i pomognugoničima sa stokom, a onda je sišao s konja i pomogao mi da sjašem, ne prestajući se smijati.

“Trebali ste to vidjeti!” rekao mi je kroza smijeh, sav ozaren od oduševljenja. “Sir Fletcher sezarumenio poput crvendaća kad sam ga prekinuo usred večere i počeo vikati da u svom dvorcu skrivamoje ukradeno vlasništvo. A kad smo sišli u podrum i začuli grozno mukanje životinja, pomislio samda će se upišati u gaće. On...” Nestrpljivo sam mu zatresla ruku.

“Pustite sad gaće sir Fletchera! Jeste li pronašli mog muža?”MacRannoch se malo uozbiljio i rukavom otro oči. “O, da. Pronašli smo ga.”“Je li dobro?” upitala sam mirnim glasom, premda sam željela vikati.MacRannoch je kimnuo glavom prema drveću iza mene. Okrenula sam se i ugledala konjanika

koji se oprezno probijao kroz granje, noseći preko sedla ispred sebe krupnu figuru pod pokrivačem.Potrčala sam prema njemu, a MacRannoch je pošao za mnom i usput mi stao uslužno objašnjavati.

“Nije mrtav. Barem nije bio kad smo ga našli. Ali jadnik je mnogo pretrpio.”Podigla sam pokrivač s Jamiejeve glave i sa strahom ga pregledala što sam bolje mogla dok se

konj vrpoljio, uzbuđen od trka po hladnoći i dodatnog tereta. Spazila sam tamne modrice i podprstima osjetila komadiće zgrušane krvi u raščupanoj kosi, ali više od toga nisam mogla ustanoviti naslaboj svjetlosti. Činilo mi se da mu u ledenom vratu osjećam puls, ali nisam bila sigurna u to.

MacRannoch me uhvatio za lakat i povukao u stranu. “Najbolje će biti da ga što brže odvedemo ukuću, curo. Hodite sa mnom. Hector će ga unijeti u kuću.”

U glavnoj primaćoj sobi dvora Eldridge, doma obitelji MacRannoch, Hector je spustio teret nasag ispred vatre. Uhvatio je jedan kraj pokrivača i pažljivo ga odmotao, a mlitava, gola figura ispalaje na sag s uzorkom ružičastih i žutih cvjetova, ponos i diku lady Annabelle MacRannoch.

Lady Annabelle može služiti na čast što nije pokazala da primjećuje kako krv curi na njezin skupisag iz Aubussona. Pticolika figura u ranim četrdesetima, ukrašena poput češljugara u sjajne žutesvilene haljine, oštro je zapljeskala rukama i žurno odaslala sluge u svim smjerovima. Jedva da samstigla skinuti ogrtač, a pokraj mog lakta već su se pojavili pokrivači, platnene plahte, vruća voda iviski.

“Bit će najbolje da ga okrenete na trbuh”, predložio mi je sir Marcus dok je natakao viski u dvijevelike čaše. “Leđa su mu izranjavana od bičevanja, pa mu je zacijelo jako bolno ležati na njima.Premda baš ne izgleda kao da nešto osjeća”, dodao je promotrivši izbliza Jamiejevo pepeljasto lice izatvorene, plavičaste očne kapke. “Jeste li sigurni da je još uvijek živ?”

“Jesam”, kratko sam odgovorila, nadajući se da sam u pravu. S mukom sam pokušala okrenutiJamieja. Nesvjestica kao da mu je utrostručila težinu. MacRannoch mi je pomogao, pa smo ganamjestili na pokrivač, leđima okrenutog vatri.

Nakon što sam žurnim pregledom ustanovila da je doista živ, da mu ne nedostaje ni jedan diotijela i da nije u neposrednoj opasnosti da umre od krvarenja, mogla sam si dopustiti manje žurnuinventuru nastale štete.

“Mogla bih poslati po liječnika”, predložila je lady Annabelle, sumnjičavo gledajući nepomičnotijelo pokraj ognjišta, “ali sumnjam da on može stići za manje od sat vremena. Vani pada gust snijeg.”Pomislila sam da je oklijevanje u njezinu glasu samo djelomice prouzročeno snijegom. Liječnik bibio još jedan riskantan svjedok prisutnosti odbjeglog osuđenika u njezinu domu.

“Ne morate se truditi”, rastreseno sam odvratila. “Ja sam liječnica.” Zanemarujući izrazenevjerice na licima supružnika MacRannoch, kleknula sam pokraj onoga što je ostalo od mog muža,pokrila ga i počela mu oblagati ruke i noge krpama, natopljenim toplom vodom. Glavna mi je brigabila da ga ugrijem; krv mu je polako istjecala iz rana na leđima, a time sam se mogla pozabavitiposlije.

Lady Annabelle tiho se povukla u pozadinu i stala pozivati sluge, požurivati ih i organizirativisokim glasom nalik na češljugarov. Njezin suprug spustio se pokraj mene na bok i debelim prstimakrupnih šaka počeo marljivo masirati Jamiejeva smrznuta stopala, povremeno zastajkujući da srkneviski.

Stala sam podizati komadiće pokrivača i pregledavati ozljede. Jamie je od potiljka do koljenabio pun sitnih pruga, izazvanih nečim nalik na kočijaški bič, a masnice su se križale uredno poputmrežice za šunku. Obuzeli su me mučnina i bijes kad sam ugledala uredan raspored rana koji jegovorio o namjeri u svakom bolnom udarcu.

Na ramenima je imao ozljede izazvane, s manje suzdržavanja, nekim težim oružjem, moždaštapom. Meso je na nekim mjestima bilo tako duboko zasječeno da mu se na jednoj lopatici vidio

komadić gole kosti. Nježno sam pritiskala najgore rane debelim jastučićem lanenog platna i nastavilapregled.

Na lijevoj strani tijela, na mjestu gdje je bio izudaran maljem, nalazila se gadna zgnječena tamnaoteklina, veća od šake sir Marcusa. Ovdje je bez sumnje bilo slomljenih rebara, ali i ona su moglapričekati. Pažnju su mi privukle sivkastoplave mrlje na vratu i prsima, gdje mu je koža bilasmežurana, crvena i posuta plikovima. Rubovi jedne takve mrlje bili su sprženi i okruženi bijelimpepelom.

“Kvragu, čime je ovo izazvano?” Sir Marcus je u međuvremenu dovršio masažu stopala, pa jesada s velikim zanimanjem gledao preko mog ramena.

“Vrućim žaračem”, odgovorio je slab i jedva čujan glas. Prošao je trenutak prije no što samshvatila da je to rekao Jamie. S mukom je podigao glavu, pa sam shvatila zašto tako teško govori;donja mu je usna bila žestoko ugrizena na jednoj strani i nadula se kao od uboda pčele.

Sir Marcus je vrlo prisebno gurnuo ruku pod Jamiejev vrat i prinio mu na usne čašu viskija. Kadga je alkohol zapekao po izranjavanim ustima, Jamie se trgnuo, ali ispio je čašu dokraja prije no štoje ponovo spustio glavu. Pogledao me kosim očima, neznatno zamagljenim od boli i viskija, ali ipakiskričavim od zabavljenosti. “Krave?” upitao je. “Jesam li ja to doista čuo krave ili sam samosanjao?”

“U tako kratkom roku nisam stigla ništa bolje organizirati”, odvratila sam, ozarena od olakšanjašto je živ i pri svijesti. Okrenula sam mu glavu da pogledam veliku modricu na jagodičnoj kosti.“Grozno izgledaš. Kako se osjećaš?” upitala sam, natjerana dugogodišnjom navikom.

“Još sam živ.” S mukom se pridigao na lakat i kimnuo glavom da prihvati drugu čašu viskija izruke sir Marcusa.

“Misliš da smiješ toliko popiti odjedanput?” upitala sam ga i pokušala mu pogledati zjenice davidim ima li znakova potresa mozga, ali on me osujetio sklopivši oči i nagnuvši glavu natrag.

“Da”, odgovorio je i vratio praznu čašu sir Marcusu, koji je krenuo prema boci.“To će za sada biti dovoljno, Marcus”, zapovjednim je cvrkutom zaustavila svog supruga lady

Annabelle, koja se ponovo pojavila poput sunca na istoku. “Momku je sada potreban dobar, jak čaj, ane viski.” Čaj ju je uredno slijedio u srebrnoj posudi koju je nosila sluškinja, čiji izgled urođenenadmoći nije umanjila ni činjenica da je na sebi još uvijek imala spavaćicu.

“Jako vruć čaj s mnogo šećera”, rekla sam.“I možda s trunkom viskija”, dodao je sir Marcus, a onda uzeo čajnik, skinuo poklopac i dodao u

čaj velikodušnu količinu viskija iz boce. Jamie je zahvalno prihvatio šalicu koja se pušila, šutkenazdravio sir Marcusu i oprezno prinio vruću tekućinu ustima. Ruka mu se jako tresla, pa sam jeuhvatila i pomogla mu da prinese šalicu usnama.

Uto je u prostoriju ušlo još nekoliko slugu s poljskim krevetom, madracem, pokrivačima,zavojima, vrućom vodom i velikom drvenom kutijom s kućnim lijekovima.

“Smatrala sam da je najbolje da radimo ispred vatre”, šarmantnim ptičjim glasom objasnila jelady Annabelle. “Ovdje ima više svjetlosti i to je daleko najtoplije mjesto u kući.”

Na njezin znak, dvojica krupnih slugu uhvatila su po jedan kraj pokrivača ispod Jamieja i glatkoga podigla, s Jamiejem u njemu, na poljski krevet koji je sada stajao ispred vatre. Treći slugamarljivo je razgrnuo ugljen zapretan za noć i nahranio sve veći plamen, a sluškinja koja je donijela

čaj vještim je kretnjama zapalila voštane svijeće u razgranatom svijećnjaku koji je stajao na ormaruza posuđe. Unatoč ptičjoj pojavi, lady Annabelle očito je imala dušu narednika.

“Da, sada kad je budan, što prije počnemo, to bolje”, složila sam se. “Imate li možda kakvu ravnudasku od šezdesetak centimetara, čvrst remen i, možda, male, ravne, plosnate štapiće, otprilike oveduljine?” upitala sam i raširila dlanove pokazujući dužinu od desetak centimetara, a jedan od slugunestao je u sjenama, poput duha, da udovolji mom zahtjevu.

Čitava mi se kuća činila čarobnom, možda zbog kontrasta između strašne studeni vani i raskošnetopline unutra, a možda samo zbog olakšanja što nakon tolikih sati straha i brige napokon vidimJamieja na sigurnom.

Teški, tamni namještaj blistao je od ulaštenosti na svjetlosti svijeća, srebrnina je sjala na ormaruza posuđe, a zbirka finog staklenog i porculanskog posuđa ukrašavala je policu iznad kamina, ubizarnom kontrastu s krvavom, zaprljanom figurom koja je ležala pred njim.

Nitko nije postavljao nikakva pitanja. Bili smo gosti sir Marcusa, a lady Annabelle ponašala sekao da joj ljudi svakodnevno svraćaju u ponoć i krvare na sagu, pa mi je iznenada sinulo da se takavposjet možda već dogodio.

“Vrlo gadne rane”, rekao je sir Marcus, pregledavajući unakaženu ruku stručnošću koju je stekaona bojnom polju. “A i nepodnošljivo bolne, rekao bih. Ipak, neće vas ubiti, zar ne?” Zatim seuspravio i povjerljivim se glasom obratio meni.

“S obzirom na ono što ste mi rekli, očekivao sam da će rane biti teže. Osim šake i rebara, nijednakost nije slomljena, a ostalo će se zaliječiti. Rekao bih da ste možda imali sreće, momče.”

“Valjda se i tako može reći. Ujutro su me trebali objesiti.” Nemirno je pomaknuo glavu na jastukukako bi pogledao sir Marcusa. “Jeste li to znali... gospodine?” dodao je, ugledavši izvezeni kaputićsir Marcusa, sa srebrnim grbom ušivenim između uzoraka golubova i ruža.

MacRannoch je odmahnuo rukom, kao da je to beznačajan detalj.“Pa, ako vas je namjeravao sačuvati u kakvom-takvom stanju za krvnike, malo je pretjerao s

vašim leđima”, primijetio je, zamjenjujući komadić natopljenog platna svježim jastučićem.“Da. Malo je izgubio glavu kad je... kad je...” Jamie je s mukom tražio riječi, a onda je odustao,

okrenuo glavu prema vatri i zatvorio oči. “Bože, kako sam umoran”, rekao je.Ostavili smo ga da se odmara sve dok se nije pojavio sluga s daščicama koje sam zatražila. Zatim

sam mu oprezno podigla unakaženu desnu ruku i primakla je svjetlosti svijeće da je pregledam.Morat ću je namjestiti, čim prije. Ozlijeđeni mišići već su počeli kvrčiti prste prema dlanu.

Shvativši puni domašaj ozljeda, obuzelo me beznađe. Ali ako želim da se ikad više služi tom rukom,morat ću to pokušati.

Dok sam pregledavala Jamiejevu ruku, lady Annabelle stajala mi je iza leđa i sa zanimanjempromatrala pregled. Kad sam spustila ruku, koraknula je naprijed i otvorila malu kutiju s lijekovima.

“Pretpostavljam da će vam trebati resnik i možda kora višnje. Ne znam...” Nesigurno je pogledalaJamieja. “Možda pijavice?” Njezina njegovana ruka lebdjela je iznad male posude s poklopcem, kojaje bila ispunjena mutnom tekućinom.

Zadrhtala sam i zatresla glavom. “Ne, mislim da mi pijavice zasad neće trebati. Zapravo bi mitrebao... imate li kojim slučajem kakav opijat?” Kleknula sam pokraj nje da pogledam sadržaj kutije.

“O, da!” Sigurnom je rukom izvukla malu zelenu bočicu. “Laudanum cvijet”, pročitala je s etikete.

“Hoće li to poslužiti?”“Savršeno.” Zahvalno sam uzela bočicu.“Dobro, dakle”, žustro sam rekla Jamieju i natočila malu količinu tekućine u čašu, “morat ćeš se

malo uspraviti da ovo popiješ. Zatim ćeš zaspati i nećeš se brzo probuditi.” Zapravo, nisam bilaposve sigurna smijem li mu dati laudanum nakon što je popio toliko viskija, ali alternativa - da muoperiram ruku dok je pri svijesti - bila je nezamisliva. Nagnula sam bocu da natočim još malotinkture opijuma u čašu.

Jamie me uhvatio zdravom rukom.“Ne želim nikakve lijekove”, rekao mi je čvrstim glasom. “Možda još samo malo viskija” -

nesigurno je zastao, dodirujući jezikom ugrizenu usnu - “i možda nešto da zagrizem.”Čuvši te riječi, sir Marcus je otišao do prekrasnog, sjajnog Sheratonova pisaćeg stola i počeo

nešto tražiti. Ubrzo se vratio s komadićem dotrajale kožnate trake. Kad sam je pažljivije pogledala,na debeloj sam koži spazila desetke polukružnih ureza i sa šokom shvatila da su to tragovi zuba.

“Evo”, uslužno je rekao sir Marcus. “I meni je poslužila u St. Simoneu; pomogla mi je dapodnesem bol dok su mi vadili kuglu od muškete iz noge.”

Otvorenih usta, gledala sam kako Jamie uzima kožnatu traku i zahvalno kima glavom povlačećipalcem preko ureza. “Ne očekuješ valjda da ti namjestim devet slomljenih kostiju dok si prisvijesti?” polako sam rekla, zapanjena.

“Očekujem”, kratko je odgovorio, a onda stavio traku među zube i probao je zagristi. Zatim ju jepomaknuo naprijed-natrag, tražeći najbolji položaj.

Teatralnost tog prizora posve me dotukla, pa me krhka kontrola koju sam teško skupljala iznenadanapustila.

“Prestani izigravati vražjeg junaka!” povikala sam. “Svi znamo što si pretrpio, ne moraš namdokazivati koliko možeš podnijeti! Ili misliš da ćemo se svi raspasti ako ti ne budeš zapovijedao ineprestance svima govorio što da rade? Dovraga, što ti misliš, tko si? Jebeni John Wayne?”

Nastao je neugodan tajac. Jamie se zabuljio u mene otvorenih usta, a onda je napokon progovorio.“Claire”, blago mi je rekao, “od zatvora Wentworth dijeli nas možda dvije milje. Ja bih sutra

ujutro trebao biti obješen. Što god da se dogodilo sa satnikom Randallom, Englezi će uskoroprimijetiti da me nema.”

Ugrizla sam se za usnicu. Znala sam da ima pravo. Moje nehotično oslobađanje drugihzatvorenika možda će na neko vrijeme zamagliti tu činjenicu, ali prije ili poslije, Englezi ćeprovjeriti brojno stanje zatvorenika i krenuti u potragu. A upadljiva metoda koju sam odabralaneminovno će ih vrlo brzo usmjeriti k dvoru Eldridge.

“Ako budemo imali sreće”, nastavio je Jamie tihim glasom, “snijeg će ih spriječiti da krenu upotragu dok mi ne odemo odavde. Ako ne...” Slegnuo je ramenima i skrenuo pogled prema ognjištu.“Claire, ne namjeravam dopustiti da me odvedu natrag. A da budem u nesvijesti i bespomoćno ležimovdje kad dođu, pa da se onda možda opet probudim u ćeliji... Claire, ja to ne bih mogao podnijeti.”

Osjetila sam da mi se na donjim trepavicama skupljaju suze. Nisam htjela trepnuti i dopustiti dami suze poteku niz obraze, pa sam buljila u Jamieja razrogačenih očiju.

Toplina s ognjišta natjerala ga je da zatvori oči. Sjaj vatre davao je njegovim blijedim obrazimalažan izgled zdravog rumenila. Mogla sam vidjeti kako mu se dugi mišići u grlu pomiču dok guta.

“Nemoj plakati, Saskinjo”, rekao mi je tako tihim glasom da sam ga jedva čula. Ispružio je zdravuruku i potapšao me po nozi, pokušavajući me smiriti. “Mislim da smo ovdje prilično sigurni, curo.Kad bih vjerovao da će nas uhvatiti, ne bih protratio posljednje sate dopuštajući ti da mi pokušavašsrediti ruku koja mi više neće trebati. Dovedi mi Murtagha. A onda mi daj da popijem piće, pa da toobavimo.”

Zaokupljena liječničkim pripremama za stolom, nisam čula što je Jamie rekao Murtaghu, ali samvidjela kako se njihove dvije glave načas primiču jedna drugoj, a onda je Murtaghova žilava rukanježno dodirnula uho mlađeg čovjeka - jedno od nekoliko preostalih neozlijeđenih mjesta.

Murtagh je na oproštaju kratko kimnuo glavom i krenuo postrance prema vratima. Poput štakorakoji hita uz drvenu oplatu da ne bude primijećen, pomislila sam. Sustigla sam ga u hodniku i zgrabilaza ogrtač baš kad je htio izaći na prednja vrata.

“Što vam je rekao?” oštro sam ga zapitala. “Kamo ste krenuli?”Žilavi tamnokosi čovječuljak načas je oklijevao, ali onda mi je mirnim glasom odgovorio:

“Rekao mi je da odem s mladim Absalomom do Wentwortha i da tamo držim stražu. Ako vidim dacrveni kaputi kreću ovamo, moram se vratiti prije njih i sakriti vas i njega, a onda odjahati s tri konjada odvučem pratnju od Dvora. Ovdje postoji podrum u kojem vas neće pronaći ako potraga ne budetemeljita.”

“A ako ne bude vremena da se sakrijemo?” Netremice sam ga gledala zahtijevajući odgovor.“Rekao mi je da ga u tom slučaju ubijem i povedem vas sa sobom”, spremno je odgovorio.

“Milom ili silom”, dodao je sa zlobnim cerekom i okrenuo se da krene.“Samo čas!” zaustavila sam ga oštrim glasom. “Imate li bodež viška?”Njegove su se čupave obrve podigle, ali ruka mu je bez oklijevanja krenula prema pojasu.“Treba vam bodež? Ovdje?” Pogledao je mirno i raskošno uređeno predsoblje, ukrašeno slikom

Adama na stropu i izrezbarenim daskama na zidovima.Džep u kojem sam prije držala bodež sada je bio beznadno poderan, pa sam uzela ponuđeni bodež

i gurnula ga između prsluka i suknje na leđima, kao što sam vidjela da rade Ciganke.“Nikad se ne zna, zar ne?” mirno sam odvratila.

Kad sam dovršila pripreme, stala sam mu pregledavati rane što sam nježnije mogla, procjenjujućištetu i odlučujući što moram učiniti. Jamie je oštro udahnuo kad sam mu dodirnula jedno osobitobolno mjesto, ali nije otvarao oči dok sam mu polako opipavala svaku pojedinačnu kost i svakičlanak prsta, pamteći položaj svakog prijeloma i iščašenja. “Oprosti”, promrmljala sam.

Uhvatila sam mu i zdravu ruku, pa sam oprezno opipala svaki prst i zdrave i ozlijeđene šake,praveći usporedbe. Bez pomoći rendgena i iskustva, morat ću se osloniti na vlastitu osjetljivost dapronađem i izravnam smrskane kosti.

Prvi zglob bio je u redu, ali činilo mi se da je članak drugoga napukao. Pritisnula sam jače,pokušavajući utvrditi dužinu i smjer prijeloma. Ozlijeđena šaka ostala mi je nepomična pod prstima,ali zdrava je napravila sitan, nehotičan stisak.

“Oprosti”, opet sam promrmljala.Jamie je odjednom izvukao zdravu ruka iz mog stiska i podigao se na lakat. Ispljunuo je kožnatu

traku i pogledao me s mješavinom zabavljenosti i očajanja.

“Saskinjo”, rekao mi je, “ako se budeš ispričavala svaki put kad mi zadaš bol, ovo će biti vrloduga noć - a već je i sada dovoljno duga.”

Mora da mi se na licu pojavio povrijeđen izraz, jer je ispružio ruku s namjerom da me dodirne, aonda je usred kretnje zastao i zatreptao od boli. Ali zatomio je bol i rekao mi čvrstim glasom: “Znamda me ne želiš ozlijediti. Ali nemaš mnogo izbora i nema razloga da zbog toga oboje patimo. Učiniono što moraš, a ja ću vikati ako budem morao.”

Zatim je opet stavio kožnatu traku u usta, a onda je divlje iskesio zube i polako zakolutao očima,pa je bio tako sličan nekakvom slaboumnom tigru, da nisam uspjela obuzdati napola histeričansmijeh.

Kad sam ugledala zapanjene izraze na licima lady Annabelle i slugu, koji su stajali iza Jamieja pamu nisu mogli vidjeti lice, prekrila sam rukom usta i zacrvenjela se. Sir Marcus, koji ga je načasvidio sa svog mjesta pokraj kreveta, nacerio se pod svojom šiljastom bradom.

“Osim toga”, rekao je Jamie još jedanput ispljunuvši kožnatu traku, “ako se nakon ovoga ipakpojave Englezi, vjerojatno ću ih preklinjati da me odvedu natrag u zatvor.”

Dohvatila sam kožnatu traku, gurnula mu je među zube i spustila mu glavu na jastuk.“Baš si pravi klaun”, rekla sam mu. “Pametnjaković. Vražji junak.” Ali njegova mi je reakcija

olakšala muke, pa sam nastavila raditi s većim mirom. Premda sam i dalje primjećivala svaki njegovtrzaj i grimasu, barem ih nisam tako bolno proživljavala.

Udubila sam se u posao i usmjerila svu pažnju na vrške svojih prstiju, procjenjujući svakuoštećenu točku i odlučujući kako da najbolje premjestim slomljene kosti u ispravan položaj. Srećom,palac je pretrpio najmanju štetu, imao je samo malu frakturu na prvom članku. To će zacijeliti bezproblema. Drugi zglob četvrtog prsta posve je nestao; kad sam ga nježno okrenula palcem ikažiprstom, osjetila sam samo gnjecavo trljanje komadića kosti, a Jamie je zastenjao. Tu se ništa nemože učiniti, osim imobilizirati zglob i nadati se najboljem.

Najteže mi je bilo odlučiti što da učinim sa složenom frakturom srednjeg prsta. Morat ću povućiprst da ga izravnam, kako bi se ispupčena kost povukla natrag kroz posječenu kožu. Već sam vidjelakako se to radi - pod općom anestezijom i uz pomoć rendgena.

Odlučivanje o tome kako da rekonstruiram smrskanu i unakaženu šaku dosad je bilo višemedicinski nego zbiljski problem. Sada sam se morala grubo suočiti s razlozima zbog kojih liječnicimalokad operiraju članove svoje obitelji. Da bi se mogli uspješno obaviti, neki medicinski zahvatizahtijevaju izvjesnu dozu bešćutnosti; bezosjećajnost je neophodna da bi se pacijentu zadala bol uprocesu stvaranja uvjeta za ozdravljenje.

Sir Marcus je u međuvremenu tiho primaknuo stolac krevetu. Kad sam dovršila povezivanje,udobno se smjestio i uhvatio Jamieja za zdravu ruku.

“Stišći koliko god hoćeš, momče”, rekao mu je.Bez ogrtača od medvjeđe kože i s uredno svezanim prosjedim kovrčama, MacRannoch više nije

izgledao kao strašni divljak iz šume, nego kao pristojno odjeveni sredovječni čovjek s urednopodšišanom šiljastom bradom i vojničkim držanjem. Obuzeta nervozom zbog onoga što sam sespremala pokušati, shvatila sam da me njegova nazočnost smiruje i tješi.

Duboko sam uzdahnula i zamolila Boga da mi podari bezosjećajnost.

Bio je to dugotrajan i mučan posao koji kida živce, premda ne posve nezanimljiv. Neki dijelovi, kaošto je namještanje udlaga na dva prsta s jednostavnim frakturama, išli su prilično lako. Drugi nisu.Jamie jest kriknuo - glasno - kad sam mu izravnala srednji prst, upotrebljavajući priličnu snagu dauvučem vrhove razmrskane kosti pod kožu. Načas sam se pokolebala i izgubila hrabrost, ali sirMarcus me požurio tihim glasom: “Samo naprijed, curo!”

Iznenada sam se sjetila nečega što mi je Jamie rekao one noći kad se rodila Jennyna beba: Sammogu podnijeti bol, ali ne bih mogao podnijeti tvoju. Imao je pravo, to zahtijeva snagu; ponadalasam se da je oboje imamo dovoljno.

Jamie je okrenuo lice u stranu, ali vidjela sam kako mu se mišići na čeljusti stežu kad je jačezagrizao kožnatu traku. I sama sam stisnula zube i nastavila. Oštri vršak kosti polako se povukao podkožu i prst se izravnao s mučnom nevoljkošću, a oboje smo ostali drhtati.

Dok sam radila, počela sam zaboravljati na sve osim posla. Jamie bi povremeno zastenjao, advaput smo morali napraviti kratak predah kako bi povratio. Budući da je u zatvoru malo jeo,povraćao je uglavnom viski. Ali najvećim dijelom, neprestance je tiho mrmljao nešto na gelskom ičvrsto pritiskao čelom koljena sir Marcusa. Zbog kožnate trake u ustima, nisam mogla razabrati psujeli ili se moli.

Napokon je svih pet prstiju stajalo ravno, poput novih čavala, kruto poput štapova u udlagama.Bojala sam se infekcije, osobito na slomljenom srednjem prstu, ali inače sam bila prilično sigurna daće rane dobro zacijeliti. Srećom, samo je jedan zglob bio teško oštećen. Četvrti prst vjerojatno će muostati nepomičan, ali ostali će možda ponovo zadobiti normalne funkcije - s vremenom. Ništa nisammogla učiniti s napuklim kostima šake ni s ranom od čavla, osim da nanesem antiseptičku tekućinu imeki oblog i molim Boga da ne dođe do infekcije tetanusom. Kad sam se odmaknula, svaki mi se udtresao od napora, a prsluk haljine bio mi je natopljen znojem od vreline vatre s ognjišta iza mojihleđa.

Lady Annabelle odmah se našla do mene. Odvela me do stolca i gurnula mi u drhtave ruke šalicučaja s dodatkom viskija. Sir Marcus, asistent kakvog bi svaki kirurg mogao samo poželjeti, odvezaoje Jamie -jevu ruku i protrljao je na mjestima gdje se remen duboko zasjekao u natečeno meso.Primijetila sam da je ruka starijeg čovjeka pocrvenjela na mjestu gdje ju je Jamie stezao.

Nisam bila svjesna da sam zadrijemala, ali iznenada sam se trgnula i podigla glavu. LadyAnnabelle nježno me uhvatila ispod lakta i pomogla mi da ustanem. “Hodite, draga. Posve steiscrpljeni, moramo se pobrinuti i za vaše ozljede, a onda morate odspavati.”

Odbila sam njezin prijedlog što sam pristojnije mogla. “Ne, ne mogu. Moram dovršiti...”Zbunjeno sam zašutjela kad mi je sir Marcus vješto uzeo bocu s octom i krpu iz ruke.

“Ja ću se pobrinuti za ostalo”, rekao je. “Imam izvjesnog iskustva s previjanjem rana na bojnompolju, znate.” Zatim je odmaknuo pokrivače i zadivljujuće žustrim i nježnim kretnjama počeo brisatikrv s rana od biča. Uhvativši moj pogled, nasmiješio se, a brada mu se veselo nakrivila. “U svojesam vrijeme očistio mnogo rana od biča”, rekao je. “A nekoliko sam ih i prouzročio. Ove su ranesitnica, curo, zacijeljet će za nekoliko dana.” Znala sam da ima pravo, pa sam prišla uzglavljupoljskog kreveta. Jamie je bio budan i malo se mrštio zbog peckanja antiseptičke otopine na novimposjekotinama, ali kapci su mu otežali a plave oči potamnjele od boli i umora.

“Idi na spavanje, Saskinjo. I ja ću sada odspavati.”Nisam bila sigurna može li on zaspati, ali bilo mi je jasno da ja ne mogu ostati budna, barem ne

dugo. Njihala sam se od iscrpljenosti, a ogrebotine na nogama počele su me peckati i boljeti.Absalom mi ih je bio očistio u kolibi, ali trebalo ih je premazati mašću.

Osjetivši nježan i uporan pritisak lady Annabelle na svom laktu, umorno sam kimnula glavom iokrenula se.

Kad smo došle do polovice stuba, sinulo mi je da sam zaboravila reći sir Marcusu kako daprevije posjekotine. Duboke rane na ramenima morat će se svezati i obložiti, kako bi preko njihmogao navući košulju kad nastavimo bijeg. Ali laganije ozljede od biča trebat će ostaviti otvorene,kako bi se na njima mogle napraviti kraste. Bacila sam kratak pogled u gostinjsku sobu koju mi jelady Annabelle pokazala, a onda sam se kratko ispričala i oteturala stubama natrag u primaću sobu.

Zastala sam na vratima u sjeni, a lady Annabelle zaustavila se iza mene. Jamiejeve oči bile suzatvorene, očito je zadrijemao pod utjecajem viskija i umora. Pokrivači su ležali pokraj njega,nepotrebni zbog vrućine vatre. Sir Marcus je neoprezno položio ruku na Jamiejeva gola križa dok jeposezao preko kreveta da dohvati krpu. Učinak je bio šokantan. Jamiejeva leđa naglo su se svinula,mišići na stražnjici snažno su se stegnuli, a on je ispustio nehotičan prosvjedni jauk, hitnuo se unatrag,unatoč slomljenim rebrima, i zabuljio u sir Marcusa zapanjenim zamagljenim očima. Sir Marcus senačas ukipio, i sam zapanjen, a onda se prignuo, uhvatio Jamieja za ruku i nježno ga opet spustio nakrevet s licem nadolje. Oprezno je povukao jednim prstom po Jamiejevoj koži, a zatim je protrljaoprste, ostavljajući vidljiv sjaj od ulja na svjetlosti vatre.

“Oh”, rekao je stari vojnik praktičnim tonom i povukao pokrivač do Jamiejeva struka. Spazilasam da se Jamiejeva napeta ramena malo opuštaju pod zavojima.

Sir Marcus je druželjubivo sjeo do Jamiejeve glave i natočio još dvije čaše viskija. “Barem jebio dovoljno uviđavan da vas najprije malo namaže”, primijetio je i pružio jednu čašu Jamieju. Jamiese s mukom pridigao na lakat da je prihvati.

“No, da. Ne vjerujem da je on to učinio radi moje udobnosti”, suho je odvratio.Sir Marcus je otpio gutljaj iz čaše i zamišljeno mljacnuo usnama. Načas se čulo samo pucketanje

vatre, ali ni lady Annabelle ni ja nismo se pomakle da uđemo u sobu.“Ako vas to može utješiti”, iznenada je rekao sir Marcus, gledajući u bocu s vinom, “on je

mrtav.”“Jeste li sigurni?” Iz Jamiejeva glasa nije se moglo razaznati što osjeća.“Ne vidim kako bi itko mogao preživjeti da ga pregazi trideset životinja od po pola tone. Provirio

je u hodnik da pogleda što uzrokuje buku, a kad je ugledao životinje, pokušao se povući natrag uprostoriju, ali mu je rog jedne životinje zahvatio rukav i izvukao ga u hodnik. Vidio sam kako padapokraj zida. Sir Fletcher i ja ostali smo stajati na stubama, gdje nas životinje nisu mogle dohvatiti.Dakako, sir Fletcher se vrlo uzrujao i poslao nekoliko ljudi po njega, ali uza sve bockanje rogova iguranje životinja, nisu mu se mogli približiti. Tlo je tako podrhtavalo da su baklje popadale sazidova. Kriste, čovječe, to ste trebali vidjeti!” Sir Marcus je zazviždao prisjetivši se tog prizora iuhvatio bocu za grlić.

“Jedno je sigurno, momče, vi imate sjajnu ženu!” Frknuo je, natočio si još jednu čašu i otpiogutljaj, malo se zagrcnuvši jer se smijeh pomiješao s viskijem.

“U svakom slučaju”, nastavio je tapšući se po grudima, “kad smo napokon izvukli stoku izhodnika, od njega je ostala samo krvava krpena lutka. Odnijeli su ga ljudi sir Fletchera, ali ako je utom trenutku još uvijek bio živ, nije još dugo ostao. Hoćete li još malo viskija, momče?”

“Hoću, hvala.”Nastupila je kratka tišina, a onda je progovorio Jamie. “Ne, ne mogu reći da me to bogzna kako

tješi, ali hvala vam što ste mi rekli.” Sir Marcus ga je prodorno pogledao.“Mmphm. Nećete to moći zaboraviti”, naglo je rekao, “pa se nemojte ni truditi. Ako možete,

pustite da vam ta rana zacijeli poput ostalih. Nemojte je previše dirati, pa će zacijeliti bezposljedica.” Zatim je stari ratnik podigao kvrgavu podlakticu, koja je bila gola jer je zasukao rukavdok mi je asistirao, i pokazao Jamieju zupčasti ožiljak od posjekotine koji se protezao od lakta dozapešća. “Ožiljci vas ne moraju mučiti.”

“No da, možda neki ožiljci.” Uto se Jamie očito nečega sjetio pa se s mukom pokušao okrenuti nabok, a sir Marcus je uzviknuo i odložio čašu.

“Polako, momče! Još ćete si rebrom probiti pluća!” Pomogao mu je da se osloni na desni lakat igurnuo mu pokrivač pod leđa.

“Treba mi mali nož”, zadihano je rekao Jamie. “Oštar, ako vam je pri ruci.” Ne postavljajućipitanja, sir Marcus je oteturao do blistavog ormara za posuđe od francuske orahovine i stao bučnoprekapati po ladicama. Napokon je našao jedan nož za voće s bisernim drškom. Dao ga je Jamieju uzdravu lijevu ruku, a onda je zastenjavši sjeo i ponovo dohvatio čašu.

“Smatrate da nemate dovoljno ožiljaka?” zapitao je. “Namjeravate dodati još koji?”“Samo jedan.” Oprezno balansirajući na jednom laktu, Jamie je spustio bradu na prsa i nezgrapno

naciljao poput britve oštrim nožem pod svoju lijevu bradavicu. Sir Marcus je hitro ispružio ruku,koja je malo drhtala, i zgrabio Jamieja za zapešće.

“Dajte da vam pomognem, momče. Još ćete pasti na oštricu.” Nakon kratkog kolebanja, Jamie muje nevoljko predao nož, legao na podstavljeni pokrivač i pokazao mjesto na prsima, oko petcentimetara ispod bradavice.

“Ovdje.” Sir Marcus je otišao do ormara za posuđe da uzme svjetiljku i stavio je na stolac nakojem je dotad sjedio. S vrata nisam mogla vidjeti što mu Jamie pokazuje; izgledalo je poput malecrvene opekotine, otprilike kružnog oblika. Sir Marcus je otpio još jedan odmjeren gutljaj viskija, aonda je odložio čašu pokraj svjetiljke i pritisnuo vršak noža na Jamiejeva prsa. Mora da sam senehotice pomaknula, jer me lady Annabelle uhvatila za rukav i tiho upozorila da mirujem. Vršak nožaušao je u prsa i naglo se okrenuo; brzom kretnjom kakvom čovjek izreže gnjilo mjesto na dozrelojbreskvi. Jamie je zastenjao, a tanak mlaz krvi potekao mu je niz trbuh i zaprljao pokrivač. Zatim seokrenuo na trbuh i pritisnuo ranjeno mjesto o madrac.

Sir Marcus je odložio nož za voće. “Čim budete u stanju, čovječe”, savjetovao mu je, “odvediteženu u krevet da vas utješi. Žene to vole činiti”, rekao je i nasmiješio se, pogledavši prema vratima usjeni. “Bog će znati zašto.”

“Dođite sad, draga”, tiho mi je rekla lady Annabelle. “Bolje da ga malo ostavite samog.”Zaključivši da je sir Marcus u stanju sam previti ranu, oteturala sam za njom uskim stubama u svojusobu.

Prenula sam se iz sna o beskrajnim spiralnim stubama koje su na dnu skrivale nešto užasno. Leđa sumi se ukočila od umora i boljele su me noge, ali podigla sam se na krevetu u posuđenoj spavaćici iopipala oko sebe, tražeći svijeću i kutiju šibica. Uznemiravalo me što sam tako daleko od Jamieja.Što ako me zatreba? Ili još gore, što ako se doista pojave Englezi dok je on dolje sam i nenaoružan?

Pritisnula sam lice uz hladno prozorsko krilo smirio me postojani šum snijega koji je padao na okna.Vjerojatno smo sigurni dok traje mećava. Zagrnula sam se noćnim ogrtačem, uzela svijeću i bodež ikrenula prema stubama.

U kući se nije čulo ništa osim pucketanja vatre. Jamie je spavao ili je barem držao zatvorene oči,licem okrenut prema vatri. Trudeći se da ga ne probudim, sjela sam na sag pokraj ognjišta. Ovo jeprvi put da smo sami nakon onih nekoliko očajničkih trenutaka u tamnici Wentwortha, a činilo mi seda je otada prošlo mnogo godina. Pažljivo sam pogledala Jamieja, kao da gledam stranca.

Sve u svemu, nije tako loše izgledao, ali sam ipak bila zabrinuta. Količina viskija koju je popiotijekom operacije bila bi dovoljna da uspava i teretnog konja, a unatoč povraćanju, dobar dio viskijaočito mu je još uvijek bio u želucu.

Jamie nije bio moj prvi junak u životu. U pravilu, muškarci su prebrzo prolazili kroz poljskubolnicu da bi ih medicinske sestre stigle bolje upoznati, ali s vremena na vrijeme vidjeli bistečovjeka koji premalo govori ili se previše šali, ili se drži previše ukočeno da bi se njegovoponašanje moglo objasniti boli i osamljenošću.

A ja sam otprilike znala što mogu učiniti za njih. Ako je bilo dovoljno vremena i ako su spadali uonu vrstu ljudi koji mnogo govore da zadrže mračne misli dalje od sebe, sjeli biste do njih i slušaliih. Ako su šutjeli, često biste ih dodirnuli u prolazu i čekali trenutak nepažnje, kad ih možete natjeratida progovore i držati ih za ruke dok istjeruju svoje demone. Ako je za to bilo vremena. Ako nije,nakljukali biste ih morfijem i nadali se da će pronaći nekog drugog da ih sasluša i prešli na pacijentes opipljivijim ranama.

Prije ili poslije, Jamie će s nekim razgovarati. Za to ima dovoljno vremena. Ali nadala sam se dato neću biti ja.

Bio je raskriven do struka, pa sam se prignula da mu pogledam leđa. Bio je to izvanredan prizor.Slaba debljina dlana razdvajala je modre posjekotine, zadane preciznošću od koje zastaje dah. Morada je stajao mirno poput stražara dok ih je primao. Kratko sam mu pogledala zapešća, ali nisamopazila nikakve tragove. Znači da je održao riječ i da se nije opirao. Nepomično je stajao za cijelogtrajanja mučenja, plaćajući dogovorenu otkupninu za moj život.

Otrla sam suze rukavom, pomislivši da mi Jamie ne bi bio zahvalan što cmizdrim nad njegovimispruženim tijelom. Suknja mi je malo zašuštala kad sam se premjestila. Jamie je začuo šum i otvoriooči, ali činilo se da nije osobito uznemiren. Nasmiješio mi se, slabo i umorno, ali iskreno. Zaustilasam da mu nešto kažem i iznenada shvatila da ne znam što. Zahvala je bila nemoguća. Činilo mi sebesmislenim da ga zapitam kako se osjeća jer je bilo očito da se osjeća grozno. Još uvijek samrazmišljala što da mu kažem kad je on progovorio.

“Claire? Jesi li dobro, ljubavi?”“Jesam li ja dobro? Bože dragi, Jamie!” Osjetila sam peckanje suza na očnim kapcima, pa sam

snažno zatreptala i šmrknula. Jamie je podigao zdravu ruku, polako kao da je sputana lancima, ipomilovao me po kosi. Povukao me sebi, ali ja sam se odmaknula, prvi put svjesna da zacijeloizgledam grozno. Lice mi je bilo izgrebeno i pokriveno komadićima bjelike, a kosa ukrućena od mrljaraznoraznih nepoznatih tvari.

“Hodi ovamo”, rekao mi je. “Želim te kratko zagrliti.”“Ali sva sam oblijepljena krvlju i bljuvotinama”, usprotivila sam se i bezuspješno pokušala

popraviti frizuru.

Ispustio je slab hripav dah, najbliže smijehu što su mu slomljena rebra dopuštala. “Majko Božja,Saskinjo, prekrivena si mojom krvlju i mojim bljuvotinama. Hodi ovamo!”

Osjetila sam utjehu kad me zagrlio oko ramena. Spustila sam glavu na jastuk do njega, pa smošutke sjedili pokraj vatre, crpeći jedno iz drugoga mir i snagu. Prstima mi je nježno dodirnuo sitnuranu pod bradom.

“Mislio sam da te više nikad neću vidjeti, Saskinjo.” Glas mu je bio dubok i pomalo promukaood viskija i vikanja. “Drago mi je što si ovdje.”

Uspravila sam se. “Da me nikad nećeš vidjeti? Zašto? Zar si mislio da te neću izvući?”Nasmiješio mi se kutom usana. “Iskreno rečeno, ne, nisam očekivao da ćeš me izvući. Ali bojao

sam se da ćeš postati tvrdoglava i da nećeš htjeti otići ako ti to kažem.”“Da ću ja postati tvrdoglava?” ogorčeno sam odvratila. “Čuj tko mi govori!”Nastala je malo neugodna stanka. Morala sam mu postaviti nekoliko pitanja, neophodnih s

medicinskog stanovišta, ali pomalo osjetljivih s osobnog. Napokon sam se odlučila za pitanje: “Kakose osjećaš?”

Oči su mu bile sklopljene, zasjenjene i upale na svjetlosti svijeća, ali crte širokih leđa bile sunapete pod zavojima. Ozlijeđena široka usta zatitrala su u izraz između smiješka i bolne grimase.

“Ne znam, Saskinjo, još se nikad nisam tako osjećao. Kao da želim učiniti razne stvari, sveodjednom, ali misli su mi u sukobu, a tijelo mi se pretvorilo u izdajicu. Htio bih smjesta pobjećiodavde, što dalje i što brže mogu. Htio bih nekoga udariti. Bože, kako bih htio nekoga udariti! Htiobih spaliti zatvor Wentworth do temelja. Htio bih spavati.”

“Kamen ne gori”, odvratila sam praktičnim tonom. “Možda je najpametnije da pokušašodspavati.”

Zdravom je rukom potražio moju i našao je, pa su mu se usta malo opustila, premda su mu očiostale zatvorene.

“Htio bih te čvrsto zagrliti i poljubiti, i nikad te više ne ispustiti. Htio bih te odvesti u krevet iuzeti te kao kurvu, sve dok ne zaboravim da postojim. Htio bih ti spustiti glavu u krilo i zaplakatipoput djeteta.” Jedan mu se kut usta podigao, a plave oči malčice su se otvorile.

“Nažalost”, dodao je, “ne mogu učiniti ništa osim ove posljednje stvari a da se ne onesvijestim iliopet povratim.”

“U tom slučaju, pretpostavljam da ćeš se morati zadovoljiti time, a ostalo ostaviti za poslije”,odvratila sam i kratko se nasmijala.

Zahtijevalo je malo premještanja, i gotovo da je opet povratio, ali napokon sam sjedila nanjegovu poljskom krevetu, s leđima uza zid, a njegova mi je ruka počivala na stegnu.

“Što ti je ono sir Marcus izrezao iz prsa?” upitala sam. Kad nije odgovorio, tiho sam dodala,“Neki žig?” Riđokosa glava malo se pomaknula u znak potvrde.

“Pečat s njegovim inicijalima”, kratko se nasmijao. “Dovoljno je što ću nositi tragove njegovihdjela do kraja života i ne mislim mu dopustiti da se potpiše na mene kao da sam neka vražja slika.”

Ruka mu je opušteno ležala na mom stegnu, a disanje napokon postalo lakše, kao da jezadrijemao. Bijeli zavoji na ruci izgledali su sablasno na tamnom pokrivaču. Nježno sam povuklaprstom po opeklini na ramenu koja je blago svjetlucala od aromatičnog ulja.

“Jamie?”“Mmm?”“Jesi li teško ozlijeđen?” Budan, bacio je pogled sa svoje ruke u zavojima i pogledao me u lice, a

onda je zatvorio oči i počeo se tresti. Uznemireno sam pomislila da sam prizvala neko nepodnošljivosjećanje, a onda sam shvatila da se smije, tako jako da su mu iz kutova očiju potekle suze.

“Saskinjo”, napokon je rekao dašćući, “ostalo mi je možda desetak četvornih centimetara kožekoja nije natučena, opečena ili posječena. A ti me pitaš jesam li ozlijeđen?” Opet se počeo tresti, paje pusteni madrac zašuštao i zaškripio.

“Htjela sam reći...” počela sam pomalo uvrijeđeno, ali on me zaustavio, uhvativši me zdravomrukom za šaku i prinijevši je usnama.

“Znam što si htjela reći, Saskinjo”, rekao je i okrenuo glavu da me pogleda. “Ne brini, tih desetcentimetara nalaze se među mojim nogama.”

Cijenila sam napor koji je trebao uložiti da se našali, koliko god da mu je šala bila jadna. Laganosam ga pljusnula preko usta. “Pijan si, James Fraser”, rekla sam i nakon kratke stanke dodala: “Desetcentimetara, ha?”

“No dobro, možda dvanaest. O, Bože, Saskinjo, nemoj me tjerati da se opet smijem, rebra mi toneće podnijeti.” Obrisala sam mu oči naborom suknje i dala da srkne vodu, pridržavajući mukoljenom glavu.

“Uostalom, nisam na to mislila”, rekla sam.Uto se uozbiljio, opet me uhvatio za ruku i stegnuo je.“Znam”, odvratio je. “Ne moraš okolišati.” Oprezno je uzdahnuo i trepnuo od boli. “Imao sam

pravo, nije boljelo tako jako kao bičevanje.” Zatvorio je oči. “Ali mnogo sam manje uživao.” Jedankut usana zatitrao mu je u kratkom bljesku humora. “Barem neko vrijeme neću patiti od začepljenja.”Trepnula sam, a on je zaškrgutao zubima i stao disati kratkim, piskavim uzdasima.

“Oprosti, Saskinjo. Ja... nisam očekivao da će mi to toliko smetati. A ono što si me pitala... to...to je u redu. Nisam ozlijeđen.”

Uložila sam napor da zadržim čvrst i praktičan ton. “Ako ne želiš, ne moraš mi pričati o tome. Aliako ti to može olakšati muke..Zastala sam i nelagodno zašutjela.

“Ne želim.” Glas mu je iznenada postao gorak i naglašen. “Ne želim nikad više misliti o tome, aliako si ne mislim prerezati grkljan, bojim se da nemam izbora. Ne, curo, ne želim ti o tome pričatiimalo više no što ti želiš slušati... ali mislim da ću morati sve to izbaciti iz sebe prije no što meuguši.” Riječi su sada izlazile u bujici gorčine.

“Želio je da puzim i da ga preklinjem i, tako mi Boga, ja sam to i učinio. Kao što sam ti jedanputrekao, Saskinjo, svakoga možeš slomiti ako si spreman da ga dovoljno jako ozlijediš. E pa, on je biospreman. Natjerao me da puzim i preklinjem, a i na gore stvari od toga, a prije no što je završio,natjerao me da žarko poželim umrijeti.”

Dugo je šutke gledao u vatru, a onda je duboko uzdahnuo i namrštio se od boli.“Volio bih da mi možeš olakšati muke, Saskinjo, doista bih volio, jer trenutačno ne osjećam

nikakvo olakšanje. Ali to nije otrovni trn, pa da ga možeš čisto izvući ako nađeš odgovarajući stisak.”Njegova mi je zdrava šaka počivala na koljenu. Ispružio je prste, rumene na svjetlosti vatre, i raširioih. “Nije to ni kao kad ti je nešto slomljeno. Kad bi to mogla izliječiti komadić po komadić, kao što si

mi namjestila kosti na šaci, rado bih podnio bol.” Skupio je prste i spustio šaku na moju nogu mrštećise.

“To je... teško objasniti. To je... kao... mislim da je to kao da svatko ima neko malo mjesto u sebi,možda, neko privatno mjesto o kojem nikome ne govori. To je kao neka mala utvrda, u kojoj stanujenajintimniji dio čovjekova života - možda je to duša, a možda samo onaj dio zbog kojeg si ono štojesi, a ne netko drugi.” Dok je govorio, jezikom je nesvjesno dodirivao usnu.

“Taj dio sebe obično nikome ne pokazuješ, osim katkad osobi koju jako voliš.” Ruka se opustila istegnula mi koljeno. Opet je zatvorio oči da ih zaštiti od svjetlosti.

“E pa, ja se osjećam kao... kao da je moja utvrda raznesena barutom - i ništa od nje nije ostaloosim pepela i zadimljene zabatne grede, a ono malo golo stvorenje koje je u njoj živjelo, sada jeostalo nezaštićeno, pa cmizdri od straha i pokušava se sakriti pod vlat trave ili komad lista... ali... alito mu baš ne polazi za rukom.” Glas mu se slomio. Okrenuo je glavu i zagnjurio lice u moju suknju.Bespomoćna, nisam mogla ništa drugo nego da ga milujem po kosi.

Iznenada je podigao glavu, a lice mu se napelo kao da će puknuti po šavovima. “Ja sam senekoliko puta u životu našao blizu smrti, Claire, ali nikad nisam želio umrijeti. A ovog puta jesam.Ja...” Glas mu se slomio; zašutio je i čvrsto mi stegnuo koljeno. Kad je opet progovorio, glas mu jebio visok i neobično zadihan, kao da je dugo trčao.

“Claire, hoćeš li... ja samo... Claire, zagrli me. Ako se opet počnem tresti, neću više moćiprestati. Claire, zagrli me!” Doista se počeo žestoko tresti, a kad je drhtanje zahvatilo napukla rebra,zastenjao je. Bojala sam se da ga ne ozlijedim, ali još sam se više bojala da ga ostavim tako.

Opkoračila sam ga i zagrlila oko ramena. Stisnula sam ga što sam čvršće mogla i zanjihala ganaprijed-natrag, kao da će taj utješni ritam prekinuti mučne grčeve. Jednom sam ga rukom uhvatila zavrat i zarila prste duboko u ispupčene mišiće, pokušavajući zaustaviti grčenje masiranjem dubokogžlijeba pri dnu lubanje. Drhtavica je napokon popustila, pa je iscrpljeno spustio glavu na mojestegno.

“Oprosti”, rekao je nakon minute šutnje normalnim glasom. “Nisam htio tako izgubiti kontrolu.Istina je da sam jako ozlijeđen i jako pijan. Ne mogu se baš bogzna kako kontrolirati.” Kad vam jedanŠkot prizna da je pijan, makar i u četiri oka, pomislila sam, znači da je doista teško ozlijeđen.

“Treba ti san”, tiho sam rekla, još uvijek mu masirajući vrat. “Hitno.” Masirala sam ga prstimašto sam bolje mogla, opuštajući ih i pritišćući kako mi je Stari Alec pokazao, pa sam ga naposljetkuuspjela dovoljno opustiti da utone u polusan.

“Hladno mi je”, promrmljao je. Premda je gorjela dobra vatra, a na krevetu bilo nekolikopokrivača, prsti su mu na dodir bili hladni.

“U šoku si”, rekla sam mu praktičnim tonom. “Izgubio si jako mnogo krvi.” Osvrnula sam se okosebe, ali bračni par MacRannoch i svi sluge otišli su u krevet. Pretpostavljala sam da Murtagh jošuvijek stražari na snijegu, pazeći na eventualnu potjeru iz Wentwortha. Odbacujući brige o tome je lito prikladno ili nije, ustala sam, skinula spavaćicu i zavukla se pod pokrivače.

Privinula sam se uz njega što sam nježnije mogla, da ga zagrijem toplinom svog tijela, a on mi jezagnjurio lice u rame poput malog dječaka. Stala sam mu milovati kosu da ga smirim i masirati muizranjavane mišiće na leđima izbjegavajući ozlijeđena mjesta. “Spusti glavu, momče”, rekla sam mu,prisjetivši se kako je Jenny govorila svom sinčiću.

Jamie je malo progunđao, kao da se zabavlja.

“Tako mi je majka govorila”, rekao je. “Kad sam bio dječak.”“Saskinjo?” rekao je trenutak poslije, lica zagnjurena u moje rame.“Hm?”“Tko je John Wayne, za Boga miloga?”“Ti”, odgovorila sam. “Spavaj sada.”

U

37.

Bijeg

jutro je imao zdraviju boju, premda su mu modrice tijekom noći potamnjele i prošarale dobardio lica. Duboko je udahnuo, a onda zastenjao, ukrutio se i mnogo opreznije izdahnuo.

“Kako se osjećaš?” Spustila sam mu dlan na čelo. Bilo je hladno i vlažno. Ali hvala Bogu, nije imaogroznicu.

Namrštio se, još uvijek sklopljenih očiju. “Saskinjo, boli me svaka koščica.” Ispružio je zdravuruku. “Pomozi mi da ustanem; ukočio sam se kao puding.”

Snijeg je prestao padati sredinom prijepodneva. Premda je nebo još uvijek bilo sivo poput vune iprijetilo novim olujama, više nas je brinula prijetnja od potjere iz Wentwortha, pa smo napustili dvorEldridge neposredno prije podneva, debelo odjeveni za loše vrijeme. Murtagh i Jamie načičkali su seoružjem ispod ogrtača. Ja nisam ponijela ništa osim bodeža, a i njega sam dobro sakrila. Dođe li donajgorega, protiv svoje volje trebala sam glumiti otetu Engleskinju.

“Ali vidjeli su me u zatvoru”, bila sam se usprotivila. “Sir Fletcher već zna tko sam.”“Točno.” Murtagh, koji je pažljivo punio pištolje, uredno rasprostrijevši čitav niz kugla, baruta,

čepića, šipki, krpa i kesica na ulašteni stol lady Annabelle, podigao je pogled i mračno se zapiljio umene. “Upravo u tome i jest stvar, curo. Ni u kom slučaju ne smijemo dopustiti da završite uWentworthu. Nikom neće koristiti ako zaglavite u njemu zajedno s nama.”

Gurnuo je kratku šipku u cijev kubure s izrezbarenim kundakom i grubim i ekonomičnim kretnjamastao nabijati čepić. “Sir Fletcher neće osobno krenuti u potjeru, ne po ovakvom vremenu. A valjdavas ne poznaje baš svaki crveni kaput kojeg bismo usput mogli sresti. Ako nas prepoznaju, recite imda smo vas silom poveli sa sobom i uvjerite ih da nemate nikakve veze s dvojicom škotskih ništarijakao što smo ja i onaj odrpanac.” Kimnuo je glavom prema Jamieju, koji je oprezno balansirao nastolcu sa zdjelom mlijeka i toplog kruha u ruci.

Sir Marcus i ja previli smo Jamieju bokove i bedra platnenim zavojima što smo deblje mogli podiznošenim hlačama i dugim čarapama, upotrijebivši tamne zavoje da prikriju eventualne izdajničkemrlje krvi. Lady Annabelle rasporila je jednu od muževih košulja na leđima kako bi odgovarala širiniJamiejevih ramena i debljini zavoja na njima. Ali čak i tako, košulja se nije mogla zakopčati, avrhovi ljepljivih zavoja virili su mu na prsima. Jamie se odbio počešljati rekavši da ga čak i skalpboli, pa je izgledao divlje i neuredno, a šiljasti crveni pramenovi stršali su mu iznad natečenogljubičastog lica s jednim natečenim i zatvorenim okom.

“Ako vas uhvate”, predložio je sir Marcus, “recite im da ste moja gošća i da su vas oteli dok stejahali okolicom imanja. Zahtijevajte da vas dovedu u Eldridge kako bih vas ja identificirao. To bi ihtrebalo uvjeriti. Reći ćemo im da ste Annabellina prijateljica iz Londona.”

“A onda ćemo vas skloniti na sigurno, prije no što vas sir Fletcher dođe pozdraviti”, praktično jedodala Annabelle.

Sir Marcus nam je ponudio pratnju Hectora i Absaloma, ali Murtagh je istakao da bi to, akonaiđemo na engleske vojnike, jasno umiješalo Eldridge. I tako smo krenuli samo nas troje, umotani

protiv hladnoće, cestom za Dingwall. Ja sam nosila debelu kesu s novcem i poruku gospodaraEldridgea. Jedno od toga, ili oboje, trebalo nam je osigurati prelazak La Manchea.

Putovanje po snijegu nije bilo lako. Tridesetak centimetara dubok, varljivi snježni pokrivačskrivao je kamenje, rupe i druge prepreke, čineći kretanje konja skliskim i opasnim. Komadi snijega iblata skakali su u zrak pod svakim njihovim korakom i prskali ih po trbuhu i gležnjevima, a oblacipare od njihova disanja nestajali su na ledenom zraku.

Murtagh je jahao na čelu, slijedeći jedva vidljivu udubinu koja je označavala cestu, a ja samjahala pokraj Jamieja kako bih mu mogla pomoći ako padne u nesvijest, premda je on, na vlastitizahtjev, bio svezan za konja. Samo mu je lijeva ruka bila slobodna, počivajući na pištolju svezanomza jabučicu sedla, skrivena ispod ogrtača.

Prošli smo pokraj nekoliko razbacanih koliba. Dim se dizao iz dimnjaka na slamnatim krovovima,ali činilo se da su se stanari i njihove životinje sklonili unutra od studeni. Tu i tamo vidjeli bismopokojeg čovjeka kako ide od kolibe do šupe, noseći kante ili sijeno, ali cesta je uglavnom bilaprazna.

Dvije milje od Eldridgea, prošli smo kroz sjenu dvorca Wentworth, velike mračne masesmještene na obronku brežuljka. Cesta je ovdje bila utabana; promet u dvorac i iz njega nije seprekidao čak ni po nevremenu.

Tempirali smo prolazak u vrijeme ručka, nadajući se da će stražari biti zaokupljeni slanimkolačima i pivom. Polako se krećući, prošli smo pokraj kratkog odvojka koji je vodio do glavnihvrata zatvora, samo grupica putnika koji imaju dovoljnu nesreću da putuju po lošem vremenu.

Kad smo se udaljili od zatvora, kratko smo se zaustavili u malom borovom šumarku da odmorimokonje. Murtagh se sagnuo da zaviri pod šešir sa spuštenim obodom koji je skrivao Jamiejevuizdajničku kosu.

“Jesi li dobro, momče? Ništa ne govoriš.”Jamie je podigao glavu. Bio je blijed, a kapi znoja curile su mu niz vrat unatoč ledenom vjetru,

ali uspio mu je podariti polovicu smiješka.“Držim se.”“Kako se osjećaš?” zabrinuto sam ga upitala. Sjedio je pogrbljen u sedlu, nimalo nalik na svoje

uobičajeno uspravno držanje. Podario mi je drugu polovicu smiješka.“Razmišljam o tome što me više boli - rebra, glava ili stražnjica. To mi drži misli podalje od

leđa.” Dobro je potegnuo iz čuture kojom ga je ljubazno opskrbio sir Marcus, stresao se i dodao jemeni. Ovaj viski bio je mnogo bolji od onoga sirovog alkohola što sam ga pila na putu za Leoch, alijednako jak. Kad smo krenuli dalje, u želucu mi je plamtjela mala vesela vatra.

Dok su se konji s mukom uspinjali blagim obronkom, odbacujući kopitima snijeg, spazila samkako Murtagh naglo podiže glavu. Slijedeći smjer njegova pogleda, na vrhu obronka ugledala samčetvoricu crvenih kaputa na konjima.

Više ih nismo mogli izbjeći. Već su nas vidjeli i niz obronak je odjeknuo izazovni povik. Nismoimali kamo pobjeći. Morat ćemo ih pokušati prevariti. Ne pogledavši nas, Murtagh je podbo konja ikrenuo im u susret.

Skupinu je predvodio sredovječni kaplar u zimskom kaputu, profesionalni vojnik uspravnadržanja. Pristojno mi se naklonio, a onda je usmjerio pozornost na Jamieja.

“Gospodine, gospođo, oprostite. Dobili smo zapovijed da zaustavimo sve prolaznike i da ihpodrobno ispitamo o zatvorenicima koji su nedavno pobjegli iz zatvora Wentworth.”

O zatvorenicima! Znači da jučer nisam oslobodila samo Jamieja, što mi je bilo drago čuti, iz višerazloga. Kao prvo, to će donekle otežati potragu. Četvorica vojnika protiv nas troje, to je bio neštobolji omjer no što smo mogli očekivati.

Jamie nije odgovorio; još se jače pogrbio i pustio da mu se glava zanjiše. Mogla sam mu vidjetisjaj u očima pod obodom šešira, što znači da nije bio u nesvijesti. Mora da ga ovi ljudi poznaju,prepoznali bi mu glas. Murtagh je potjerao konja i zaustavio se između mene i vojnika.

“Da, kao što možete vidjeti, naš je gospodar malo bolestan, gospodine”, rekao je i uslužnomaknuo Jamieju pramen kose s čela. “Biste li mi možda mogli pokazati put za Ballagh? Nisam bašsiguran da smo krenuli u pravom smjeru.”

Nije mi bilo jasno što smjera sve dok mu nisam uhvatila pogled. Bacio je hitar pogled unatrag inadolje, a onda ga opet vratio na vojnika, tako brzo da je vojnik vjerojatno mislio da ga cijelovrijeme pažljivo sluša. Je li Jamie u opasnosti da padne s konja? Pretvarajući se da namještam šešir,nehajno sam pogledala preko ramena u smjeru koji je Murtagh pokazao i gotovo se ukipila od šoka.

Jamie je sjedio uspravno, pognuvši glavu da sakrije lice. Ali sa stremena pod njegovim stopalompolako je kapala krv, stvarajući na snijegu crvene rupice koje su se blago pušile.

Pretvarajući se da je strašno glup, Murtagh je uspio odvući vojnike na vrh brijega, kako bi mupokazali da je cesta za Dingwall, koja se spuštala drugom stranom brijega, jedina cesta na vidiku. Aona vodi kroz Ballagh pa onda ravno do obale, tri milje dalje.

Žurno sam sjahala i grozničavim trzajem olabavila kolan svog konja. Posrćući kroz snijeg,nabacala sam dovoljno snijega na mjesto pod trbuhom Jamiejeva konja da prekrijem izdajničkemrlje. Kratak pogled pokazao mi je da su vojnici još uvijek zaokupljeni raspravom s Murtaghom,premda je jedan od njih bacio pogled niz brijeg prema nama, kao da se želi uvjeriti da se nismoudaljili. Veselo sam mu mahnula rukom, a čim je vojnik skrenuo pogled, sagnula sam se i rasparalajednu od tri podsuknje koje sam imala na sebi. Odmaknula sam Jamiejev ogrtač u stranu i gurnula muizgužvani komad podsuknje pod bedro, ne obazirući se na njegov bolni uzvik. Ogrtač je pao na mjestoupravo na vrijeme da se hitro vratim do svog konja i da me Murtagh i Englezi zateknu kako petljam skolanom kad su prišli.

“Izgleda da se olabavio”, prostodušno sam objasnila najbližem vojniku i zatreptala.“Oh? A zašto vi ne pomognete gospođi?” upitao je vojnik Jamieja.“Mom mužu nije dobro”, odvratila sam. “Mogu i sama, hvala.”Kaplar je izgledao zainteresirano. “Bolesni ste, ha? A što vam je?” Podbo je konja naprijed i

pažljivo pogledao Jamiejevo blijedo lice pod spuštenim obodom šešira. “Moram reći, ne izgledatedobro. Skinite šešir, momče. Što vam je s licem?”

Jamie je zapucao kroz ogrtač. Vojnik nije bio više od dva metra udaljen od njega, pa se postranceprevrnuo sa sedla prije no što mu je krvava mrlja na prsima narasla do veličine moje šake.

Prije no što je kaplar pao na tlo, u Murtaghove obje ruke pojavili su se pištolji. Jedan metakodlutao je u stranu jer je njegov konj odskočio zbog iznenadne buke i kretanja. Drugi je pogodio cilj,prostrijelivši nadlakticu drugog vojnika i ostavivši komadiće razderane tkanine da lepršaju s rukavakoji se brzo crvenio. Ali vojnik je uspio ostati u sedlu i drugom je rukom pokušao isukati sablju, kadje Murtagh posegnuo pod ogrtač da izvuče novo oružje.

Jedan od dvojice preostalih vojnika okrenuo je konja, koji se poskliznuo na snijegu, i podbo ganatrag prema zatvoru, valjda s namjerom da pozove pomoć.

“Claire!” začula sam krik odozgo. Zapanjeno sam podigla pogled i ugledala Jamieja kako mašeprema odbjegloj figuri. “Zaustavi ga!” Imao je tek toliko vremena da mi dobaci drugi pištolj, a ondase okrenuo i izvukao mač da dočeka napad četvrtog vojnika.

Moj konj bio je uvježban za borbu; začuvši buku, spustio je uši na glavu, lupnuo kopitom o tlo izaorao po snijegu, ali nije potrčao kad je začuo pucnjeve; ostao je na mjestu dok sam gurala nogu ustremen.

Sretan što može ostaviti borbu za sobom, spremio se za trk čim sam ga zajahala pa smo brzokrenuli za odbjeglom figurom.

Snijeg mi je otežavao kretanje gotovo isto toliko kao i vojniku ispred mene, ali ja sam imalaboljeg konja, a i prednost grube staze koju je vojnikov bijeg utabao na svježem snijegu. Polako samga sustizala, ali sam shvatila da to neće biti dovoljno. Ispred njega se nalazio uspon; ako skrenemudesno, možda ću se moći brže kretati po ravnom tlu i dostići ga kad se bude spuštao s druge stranebrežuljka. Trznula sam uzde i jako se nagnula da ostanem u sedlu kad se moj konj nespretno otklizao uzavoju, ali onda je povratio ravnotežu i jurnuo naprijed.

Nisam uspjela dostići vojnika, ali sam smanjila razdaljinu na desetak metara. Da sam imaladovoljno vremena, vjerojatno bih ga dostigla, ali taj luksuz nisam imala, zatvorski zid dizao se manjeod milje ispred nas. Još malo i vidjet će nas sa zidina.

Zaustavila sam konja i sjahala. Bio on izvježban za bitku ili ne, nisam znala kako bi moj konjreagirao kad bih ispalila metak s njegovih leđa. Čak i kad bi ostao potpuno nepomičan, nisamvjerovala da bih bila u stanju dobro nanišaniti. Kleknula sam na snijeg, spustila lakat na koljeno ipoložila pištolj preko podlaktice, kako mi je Jamie pokazao. “Podupri se tu, nanišani tamo i potegniotponac ovdje.” Tako sam i učinila.

Na svoje veliko iznenađenje, uspjela sam pogoditi konja u bijegu. Počeo je kliziti, pao na jednokoljeno i zakotrljao se u pometnji snijega i nogu. Ruka mi je utrnula od trzaja, pa sam ustala iprotrljala je gledajući palog vojnika.

Bio je ozlijeđen. S mukom je pokušao ustati, a onda je pao natrag na snijeg. Njegov konj, krvarećina ramenu, oteturao je u stranu, a uzde su se njihale.

Tek sam poslije shvatila što mi je u tom trenutku prolazilo kroz glavu, ali dok sam mu prilazila,zaključila sam da mu ne mogu dopustiti da živi. Zatvor je u blizini, a i druge patrole u okolici tražeodbjegle zatvorenike, pa bi ga jedna od njih sigurno uskoro pronašla. A ako bi tada još uvijek bioživ, ne samo da bi nas mogao opisati - pa bi naša priča o taocu pala u vodu! - nego bi im mogao reći iu kom smo smjeru krenuli. Od obale nas još uvijek dijele tri milje, što je dva sata putovanja po ovakogustom snijegu. A kad stignemo, morat ćemo potražiti brod. Jednostavno nisam mogla riskirati daikome ispriča o nama.

Kad sam mu prišla, s naporom se pridigao na laktove. Kad me vidio, razrogačio je oči odiznenađenja, a onda se opustio. Shvatio je da sam žena. Ne mora me se bojati.

Iskusniji bi čovjek možda bio oprezniji, bez obzira na moj spol, ali ovaj je vojnik još uvijek biodječak. Nema više od šesnaest godina, pomislila sam s osjećajem mučnine i šoka. Pjegavi obrazi jošuvijek su mu bili dječački zaobljeni, premda su mu se iznad gornje usne već nazirale slabašne malje.

Otvorio je usta, ali je samo bolno zastenjao. Uhvatio se rukom za jednu stranu tijela; spazila sam

da mu se kroz košulju i kaput probija krv. Znači da je zadobio unutrašnje povrede; mora da je konjpao na njega.

Možda će ionako umrijeti, pomislila sam. Ali na to nisam mogla računati.Bodež u mojoj desnoj ruci bio je skriven pod ogrtačem. Lijevu sam ruku spustila na njegovu

glavu. Upravo sam tako dodirnula glave stotina muškaraca, tješeći ih, pregledavajući i smirujući, zaono što ih čeka. A svi bi me oni pogledali otprilike isto kao i ovaj dječak, s nadom i povjerenjem.

Nisam mu mogla prerezati grkljan. Spustila sam se do njega na koljena i nježno mu okrenula glavuu stranu. Sve tehnike brzog ubijanja koje mi je Rupert pokazao, pretpostavljale su da će žrtva pružatiotpor. Ali on mi nije pružio otpor kad sam mu gurnula glavu naprijed što sam više mogla i zarila mubodež u vrat ispod lubanje.

Ostavila sam ga ležati lica zagnjurena u snijeg i otišla se pridružiti ostalima.

Ostavivši svoj nepokretni pokriveni teret na klupi u potpalublju, Murtagh i ja otišli smo na palubuCristabele da pogledamo olujno nebo.

“Čini se da je vjetar povoljan i postojan”, rekla sam s nadom, podigavši vlažan prst u zrak.Murtagh je sumorno pogledao niske oblake s crnim trbusima nad lukom, čiji se snježni tovar

rasipnički rastapao na hladnim morskim valovima. “No da. Nadajmo se da će prelazak proći bezproblema. Ako ne, vjerojatno ćemo na drugu obalu stići s lešom.”

Nakon pola sata, kad smo zaplovili uzburkanim vodama La Manchea, otkrila sam što je htio rećitom primjedbom.

“Morska bolest?” s nevjericom sam ga upitala. “Ali Škoti ne pate od morske bolesti!”“Onda zamislite da je riđokosi Hotentot”, razdraženo mi je odgovorio. “Znam samo to da je

pozelenio kao pokvarena riba i da će ispovraćati dušu. Hoćete li sići i pomoći mi da ga spriječim dasi rebrima probije pluća?”

“Kvragu”, rekla sam Murtaghu dok smo se za kratka predaha od neugodnog posla u potpalublju,naginjali preko ograde da udahnemo svjež zrak, “ako je znao da pati od morske bolesti, zašto je, zaBoga miloga, inzistirao da otputujemo brodom?”

Ubojiti pogled nije trepnuo. “Zato što vraški dobro zna da na kopnu ne bismo imali nikakvihizgleda dok je on u ovakvom stanju, a nije htio ostati u Eldridgeu jer se bojao da će natovaritiMacRannochu Engleze na vrat.”

“Znači, odlučio je da se radije potiho ubije na moru”, ogorčeno sam odvratila.“Da, zato što vjeruje da tako neće povući nikoga drugog za sobom. To je nesebično, vidite. Ali

nije nimalo tiho”, dodao je okrenuvši se prema slažu, reagirajući na nepogrešive zvukove izpotpalublja.

“Svaka ti čast”, rekla sam Jamieju sat ili dva poslije, mičući mu vlažne pramenove s obraza ičela. “Mislim da ćeš ući u povijest medicine kao prvi čovjek koji je umro od morske bolesti.”

“Oh, baš dobro”, promumljao je s licem u neredu jastuka i pokrivača. “Ne bih volio da sve ovemuke budu uzaludne.” Naglo se okrenuo na bok. “Bože, evo ga opet!” Murtagh i ja hitro smo zauzelisvoje položaje. Pridržavati krupnog čovjeka dok povraća uz snažne grčeve, nije posao za slabiće.

Poslije napadaja još jedanput sam mu izmjerila puls i opipala znojno čelo. Murtagh mi je

pročitao izraz na licu i bez riječi pošao za mnom brodskim mostićem na gornju palubu. “Nije mu bašjako dobro, zar ne?” tiho me upitao.

“Ne znam”, bespomoćno sam odgovorila i zatresla oznojenom kosom na oštrom vjetru. “Iskrenorečeno, nikad nisam čula da je netko umro od morske bolesti, ali on sada već povraća krv.” Rukemalog čovjeka stegnule su se na ogradi, a zglobovi su mu se izbočili na suncem opaljenoj koži. “Neznam je li si oštrim vrhovima rebara ozlijedio utrobu ili je od silnog povraćanja samo dobio upaluželuca. Ali u oba slučaja, to nije dobar znak. A puls mu je slab i nepravilan. To je napor za srce,znate.”

“On ima srce poput lava”, odvratio je Murtagh tako tihim glasom da isprva nisam bila sigurnajesam li ga dobro čula. Možda mu je samo slani vjetar natjerao suze na oči. Naglo se okrenuo premameni. “I glavu poput vola. Je li vam ostalo štogod od onog laudanuma lady Annabelle?”

“Da, imam cijelu bočicu. Jamie ga odbija uzeti; kaže da želi ostati budan. ““No, da. Za većinu ljudi, želje i stvarnost dvije su različite stvari, a ne znam zašto bi on bio

izuzetak. Hodite!”Zabrinuto sam ga slijedila u potpalublje. “Vjerojatno će povratiti.““Prepustite to meni. Uzmite bočicu i pomozite mi da ga uspravim.”Jamie je ionako već bio napola u nesvijesti, samo nepomičan teret koji je prosvjedovao što ga

silom uspravljamo i naslanjamo na brodsku pregradu. “Umrijet ću”, rekao je slabim ali razgovijetnimglasom, “a što prije, to bolje. Odlazite i pustite me da umrem na miru.”

Čvrsto ga uhvativši za jarku kosu, Murtagh mu je silom podigao glavu i prinio čuturu na usta.“Popij ovo, lijepi moj mišiću, inače ću ti slomiti vrat. I nemoj slučajno povratiti! Začepit ću ti nos iusta, pa onda povrati na uši ako možeš.”

Zajedničkim naporima, polako ali sigurno, premjestili smo tekućinu iz čuture u želudac mladoggospodara Lallybrocha. Grcajući i kašljući, Jamie je hrabro popio koliko je mogao, prije no što jeklonuo, zadihan i zelen u licu, na brodsku pregradu. Žestoko štipajući Jamiejev nos, Murtagh jespriječio da mučnina dovede do povraćanja, što je trik koji ne uspijeva uvijek, ali to je omogućilo dase opijat postupno nagomila u pacijentovu krvotoku. Kad smo napokon spustili mlitavo tijelo nakrevet, odsjaji jarke kose, obrva i trepavica bili su jedine boje na jastuku.

Malo poslije, Murtagh mi se pridružio na palubi. “Pogledajte”, rekla sam mu i pokazala prstom.Slabe zrake zalazećeg sunca probijale su se kroz oblake i osvjetljavale stijene francuske obale isprednas. “Kapetan kaže da ćemo stići za tri do četiri sata.”

“I ni trenutka prerano”, odvratio je moj suputnik i maknuo s očiju pramen smeđe kose. Kad seokrenuo prema meni, na ozbiljnom mu se licu pojavilo nešto najbliže osmijehu što sam na njemu ikadvidjela.

I tako smo napokon, hodajući za tijelom svog štićenika, koje je ležalo na nosilima što su ih nosiladvojica krupnih redovnika, ušli kroz visoka dvorišna vrata opatije Svete Anne de Beaupré.

O

38.

Opatija

patija je bila golema građevina podignuta u dvanaestom stoljeću, opasana zidinama da se zaštitiod zapljuskivanja olujnih valova s mora i od nasrtaja osvajača s kopna. Sada, u mirnijim

vremenima, dvorišna vrata bila su otvorena da omoguće lakši promet s obližnjim selom, a malekamene ćelije u krilu za goste ublažene su dodatkom tapiserija i udobnog namještaja.

Ustala sam s podstavljenog stolca u svojoj odaji, pitajući se kako da pozdravim opata. Moram likleknuti i poljubiti mu prsten ili se tako pozdravlja samo papu? Naposljetku sam se odlučila zanaklon pun poštovanja.

Shvatila sam da je Jamie svoje kose mačje oči doista naslijedio od strane Fraserove obitelji! A ičvrstu čeljust, premda je čeljust koju sam sada gledala djelomice prekrivala crna brada.

Opat Alexander imao je i široka usta poput svog nećaka, premda se on, čini se, nešto manjesmiješio. Kose plave oči ostale su hladne i znatiželjne dok me pozdravljao ugodnim, toplimosmijehom. Bio je mnogo niži od Jamieja, otprilike moje visine, i debeljuškast. Premda je nosiosvećeničku halju, hodao je poput ratnika. Pomislila sam da je svojedobno vjerojatno bio oboje.

“Dobro došli, ma ničce”, rekao mi je i naklonio se. Njegov me pozdrav malo zbunio, ali uzvratilasam mu naklon.

“Zahvalna sam vam na gostoprimstvu”, iskreno sam odvratila. “Jeste li... jeste li vidjeliJamieja?” Redovnici su ga bili odveli na kupanje, a ja sam smatrala da je bolje da im ne pomažem utome.

Opat je kimnuo. “O, da.” Kroz njegov kultivirani engleski probijao se slabi škotski naglasak.“Vidio sam ga. Zadužio sam brata Ambrosea da mu se pobrine za rane.” Mora da sam to primila sasumnjičavim izrazom lica, jer je pomalo suhim glasom dodao: “Brat Ambrose vrlo je sposoban.”Odmjerio me neskrivenim procjenjivačkim pogledom koji me neugodno podsjetio na pogled njegovanećaka.

“Murtagh mi kaže da ste vi i sami vješta liječnica.”“Jesam”, otvoreno sam odgovorila.To mu je izmamilo iskreni osmijeh na lice. “Vidim da ne patite od grijeha lažne skromnosti”,

primijetio je.“Imam drugih grijeha”, odgovorila sam uzvrativši mu smiješak.“Kao i svi mi”, rekao je. “Siguran sam da brat Ambrose jedva čeka da popriča s vama.”“Je li vam Murtagh rekao... što se dogodilo?” nesigurno sam upitala.Široka su se usta skupila. “Jest. Sve što on o tome zna.” Pričekao je, kao da očekuje od mene

dodatna objašnjenja, ali ja sam šutjela.Premda je bilo očito da bi mi rado postavio pitanja, bio je dovoljno pristojan da ne navaljuje.

Umjesto toga, podigao je ruke u znak blagoslova i otpuštanja.

“Dobro došli”, ponovio je. “Reći ću jednom bratu poslužitelju da vam donese nešto za jelo.”Zatim me još jedanput odmjerio. “I nešto da se možete oprati.” Napravio je znak križa preko mene, dame pozdravi, ili možda da otjera moju prljavštinu, i otišao uz pokrete smeđe halje.

Iznenada shvativši koliko sam umorna, skljokala sam se na krevet, pitajući se hoću li moći ostatibudna dovoljno dugo da nešto pojedem i da se operem. Još uvijek sam se pitala kad mi je glava palana jastuk.

Usnula sam groznu noćnu moru. Sanjala sam da se Jamie nalazi s druge strane čvrstog kamenog zidabez vrata. Čula sam ga kako neprestance viče, ali nisam mogla doći do njega. Očajnički sam lupalapo zidu, ali šake su mi uranjale u zid kao da je napravljen od vode.

“Joj!” Uspravila sam se na uskom poljskom krevetu i stegnula šaku kojom sam očito udarala otvrdi zid pokraj kreveta. Gurnula sam bolnu ruku među stegna i zanjihala se naprijed-natrag, a ondasam shvatila da vika nije prestala.

Kad sam istrčala u hodnik, vika je iznenada prestala. Vrata Jamiejeve sobe bila su otvorena, atreperava svjetlost svjetiljke izlazila je u hodnik.

Jedan redovnik kojeg još nisam vidjela bio je uz Jamieja i čvrsto ga držao. Zavoji na Jamiejevimleđima bili su zaprljani svježom krvi, a ruke su mu se tresle kao od studeni.

“Noćna mora”, objasnio je redovnik kad me ugledao na pragu. Prepustio je Jamieja u mojenaručje i otišao do stola po krpu i posudu s vodom.

Jamie je još uvijek drhtao, a lice mu je blistalo od znoja. Imao je zatvorene oči i teško disao,hrapavo i grčevito. Redovnik je sjeo do mene i počeo mu nježno brisati lice, mičući mu tešku vlažnukosu sa sljepoočica.

“Vi ste zacijelo njegova žena”, rekao je. “Mislim da će mu začas biti bolje.”Za minutu ili dvije drhtavica je doista počela popuštati. Jamie je s uzdahom otvorio oči.“Dobro mi je”, rekao je. “Claire, sad mi je dobro. Ali, za Boga miloga, riješi se tog smrada!”Tek sam tada postala svjesna mirisa u sobi - laganog, aromatičnog, cvjetnog miomirisa, tako

običnog da se dosad nisam ni osvrnula na njega. Lavanda. Miris sapuna i toaletnih vodica. Posljednjisam ga put osjetila u tamnicama zatvora Wentworth, izvirao je iz odjeće ili osobe satnika JonathanaRandalla.

Miris je dolazio iz male metalne posude napunjene aromatičnim uljem, koja je bila na teškom,željeznom postolju s reljefom ruže i visjela iznad plamena svijeće.

Namjera mu je bila da umiri duh, ali učinci mu očito nisu bili u skladu s namjerama. Jamie jesada lakše disao; sam se uspravio na krevetu i prihvatio čašu vode koju mu je redovnik dodao. Alilice mu je još uvijek bilo blijedo, a kut usana nervozno se trzao.

Dala sam znak glavom franjevcu da učini kako je Jamie rekao i redovnik je hitro uhvatio vrućučašu ulja preklopljenim ručnikom i odnio je hodnikom.

Jamie je duboko uzdahnuo od olakšanja, a onda se namrštio od bola u rebrima.“Malo su ti se otvorile rane na leđima”, rekla sam mu i polako ga okrenula da dođem do zavoja.

“Ali ne previše.”“Znam. Mora da sam se u snu okrenuo na leđa.” Debeli sloj smotanih pokrivača koji ga je trebao

zadržati na boku, skliznuo je na pod. Podigla sam ih i položila na krevet pokraj njega.“Vjerojatno sam zbog toga sanjao. Sanjao sam da me bičuju.” Zadrhtao je i srknuo gutljaj vode, a

onda mi dodao čašu. “Treba mi nešto jače, ako je pri ruci.”Kao na znak, naš uslužni posjetitelj ušao je s vrčem vina u jednoj ruci i ploškom makova sirupa u

drugoj.“Alkohol ili opijum?” s osmijehom je upitao Jamieja podižući dvije boce. “Možete birati na koji

ćete se način obeznaniti.”“Ako može, popit ću vino. Dovoljno mi je snova za jednu noć”, odgovorio je Jamie s iskrivljenim

osmijehom. Polako je pio vino dok mi je franjevac pomagao da mu promijenim prljave zavoje i damu namažem rane svježom masti od nevena. Pošao je tek kad sam ponovo namjestila Jamieja zaspavanje, čvrsto mu poduprijevši leđa i podignuvši pokrivač.

Prolazeći pokraj kreveta, sagnuo se nad Jamieja i napravio mu znak križa nad glavom. “Dobro seodmorite”, rekao mu je.

“Hvala vam, oče”, odgovorio je Jamie snenim glasom, očito već napola spavajući. Shvativši dame vjerojatno neće trebati do jutra, na rastanku sam mu dodirnula rame i izašla za posjetiteljem uhodnik. “Hvala vam”, rekla sam mu. “Vrlo sam vam zahvalna na pomoći.” Odbio je moje, zahvaleuljudno odmahnuvši rukom.

“Drago mi je što sam vam mogao pomoći”, odvratio je, a ja sam primijetila da odlično govoriengleski, doduše s blagim francuskim naglaskom. “Začuo sam krikove dok sam prolazio krilom zagoste idući prema kapelici Svetog Gilesa.”

Sjetivši se tih groznih promuklih uzvika, namrštila sam se i ponadala da ih više neću čuti.Pogledala sam kroz prozor na kraju hodnika, ali kroz prozorske kapke nisam mogla vidjeti znakovesvitanja.

“Prema kapelici?” iznenađeno sam upitala. “Mislila sam da se zornice pjevaju u glavnoj crkvi. Aza zornicu je zacijelo ionako malo prerano.” Franjevac se nasmiješio. Bio je prilično mlad, možda uranim tridesetima, ali svilenkasta smeđa kosa bila mu je prošarana sjedinama. Bila je kratka i urednoobrijana na tjemenu, a imao je i smeđu bradu, uredno podrezanu, tako da je samo doticala dubokospušteni ovratnik halje.

“Za zornicu je doista vrlo rano”, složio se. “Krenuo sam u kapelicu jer je u ovo doba na meni redda preuzmem neprekidnu adoraciju presvetog sakramenta.” Bacio je pogled u Jamiejevu sobu, gdje jesvijeća s oznakama za sate pokazivala pola tri.

“Jako kasnim”, rekao je. “Brat Bartolome sigurno želi u krevet.” Podigao je ruku i kratko meblagoslovio, a onda se okrenuo na petama sandala i izašao kroz vrata na kraju hodnika prije no štosam se stigla sjetiti da ga zapitam kako se zove.

Vratila sam se u sobu i sagnula da pogledam Jamieja. Opet je spavao, lagano dišući, a čelo mu senabralo u malu grimasu. Pažljivo sam ga pomilovala po kosi. Mrštenje je malo popustilo, a onda sevratilo. Uzdahnula sam i popravila mu pokrivač.

Ujutro sam se osjećala mnogo bolje, ali Jamie je imao upale oči i bio razdražljiv nakon isprekidanasna. Odlučno je odbio moj prijedlog da doručkuje zobenu kašu ili juhu i razdraženo se obrecnuo namene kad sam mu htjela pogledati zavoj na ruci.

“Za Boga miloga, Claire, ostavi me na miru! Ne želim da me opet diraš.”Istrgnuo je ruku iz mog stiska i namrgodio se. Bez riječi sam mu okrenula leđa i otišla srediti

posudice i paketiće s lijekovima na stolu uza zid. Poslagala sam ih u male skupine, razvrstavši ih pofunkciji: nevenovu mast za zacjeljivanje rana i jablanov balzam za ublažavanje boli, koru vrbe,trešnje i kamilicu za čaj, a travu svetog Ivana, češnjak i stolisnik za dezinfekciju.

“Claire.” Okrenula sam se i shvatila da sjedi na krevetu i gleda me s posramljenim smiješkom.“Oprosti mi, Saskinjo. Šarafi me u crijevima, a jutros sam jako loše raspoložen. Ali nisam se

smio obrecnuti na tebe. Hoćeš li mi oprostiti?”Brzo sam mu prišla i lagano ga zagrlila.“Znaš da ti nemam što oprostiti. Ali kako to misliš da te šarafi u crijevima?” Ne prvi put,

zaključila sam da intimnost i romantika ne idu ruku pod ruku.Namrštio se, malo zgrčio i uhvatio za trbuh. “Hoću reći da bih volio da me malo ostaviš samog”,

objasnio je. “Ako nemaš ništa protiv?” Žurno sam ga poslušala i otišla na doručak.Vraćajući se malo poslije iz blagovaonice, spazila sam mršavu priliku u crnoj franjevačkoj halji

kako hoda dvorištem prema klaustru, pa sam požurila da je sustignem.“Oče!” dozvala sam, a on se okrenuo i nasmiješio kad me ugledao.“Dobro jutro”, pozdravio me. “Madam Fraser; je li tako? Kako vam je muž jutros?”“Bolje”, odgovorila sam, nadajući se da je to točno. “Htjela sam vam još jedanput zahvaliti što

ste mi sinoć pomogli. Otišli ste prije no što sam vas stigla zapitati kako se zovete.”Bistre svijetlosmeđe oči zaiskrile su kad je stavio ruku na srce i naklonio mi se. “François

Anselm Mericoeur dArmagnac, madam”, rekao je. “Ili sam barem tako kršten. Sada sam poznat samokao otac Anselm.”

“Anselm radosna srca?” upitala sam sa smiješkom, a on je slegnuo ramenima, onom tipičnomgalskom gestom koja se nije promijenila već stoljećima.

“Trudim se”, rekao je i ironično trznuo ustima.“Ne želim vas zadržavati”, rekla sam pogledavši prema klaustru. “Samo sam vam htjela zahvaliti

na pomoći.”“Uopće me ne zadržavate, madam. Zapravo sam odugovlačio s odlaskom na posao, grešno se

prepuštajući dokolici.”“A čime se bavite?” zainteresirano sam upitala. On je u ovom samostanu očito bio gost; njegova

crna franjevačka odora se vrlo upadljivo isticala među smeđim odorama benediktinaca. U opatiji jeboravilo nekoliko gostiju, ili mi je tako barem rekao brat Polydore, jedan od braće poslužitelja.Većinom su to bili učenjaci koji su došli proučavati djela skupljena u glasovitoj opatijskoj knjižnici,a izgleda da je Anselm bio jedan od njih. Već nekoliko mjeseci radio je na prijevodu nekolikoHerodotovih djela.

“Jeste li vidjeli knjižnicu?” upitao me. “Hodite onda”, pozvao me kad sam odmahnula glavom.“Doista je impresivna, siguran sam da vaš ujak opat ne bi imao ništa protiv.”

Bez oklijevanja sam pošla za njim, jer sam željela vidjeti knjižnicu, a nisam se odmah htjelavratiti u izolaciju krila za goste.

Knjižnica je bila prekrasna, s visokim krovom i dugim gotičkim stupovima koji su se spajali u

šiljaste lukove na neravnom stropu. Prostor između stupova ispunjavali su prozori koji su se protezaliod poda do stropa i propuštali u knjižnicu obilje svjetlosti. Većina prozora imala je obično staklo, alineki su bili oslikani naizgled jednostavnim vitrajima.

Prolazeći na prstima pokraj pognutih figura redovnika koji su čitali, zastala sam da se divimvitraju koji je prikazivao bijeg u Egipat.

Neke od polica za knjige izgledale su kao i one na koje sam bila naviknuta, knjige su stajale jednado druge. Na drugim policama knjige su bile polegnute da se zaštite prastare korice. Bila je tu čak ijedna ostakljena polica s nekoliko svitaka. Sve u svemu, u knjižnici je vladala atmosfera zatomljeneradosti, kao da svi ti dragocjeni svesci nečujno pjevaju između korica. Otišla sam iz knjižnice sosjećajem spokoja i polako se odšetala glavnim dvorištem s ocem Anselmom.

Ponovo sam mu pokušala zahvaliti na sinoćnjoj pomoći, ali on je odbio zahvale slegnuvširamenima.

“Nije to ništa, dijete moje. Nadam se da vam se muž danas bolje osjeća?”“I ja se nadam”, odvratila sam. Ne želeći se zadržavati na toj temi, upitala sam ga: “Što je

zapravo neprekidna adoracija? Sinoć ste mi rekli da ste tamo krenuli.”“Vi niste katolkinja?” iznenađeno me upitao. “Ah, da, zaboravio sam, vi ste Engleskinja. Dakako,

to znači da ste protestantkinja.”“Što se tiče vjere, nisam baš sigurna da sam i jedno od toga. Ali tehnički gledano, pretpostavljam

da sam katolkinja.”“Tehnički gledano?” Glatke obrve zapanjeno su se podigle. Poučena iskustvom s ocem Bainom,

nesigurno sam zastala, premda nisam stekla dojam da ovaj čovjek spada u onu vrstu svećenika koji bimi pred nosom počeli mahati raspelom.

“Pa”, odgovorila sam, sagnuvši se da uberem travku koja je rasla između kamenih ploča, “krštenasam kao katolkinja. Ali roditelji su mi poginuli kad sam imala pet godina, pa sam otišla živjeti sujakom. A ujak Lambert bio je...” Zastala sam, prisjećajući se ujakove neutažive žeđi za znanjem ionog njegova vedro objektivnog cinizma koji je sve religije smatrao samo još jednim obilježjem pokojem se mogu razvrstati kulture. “Pa, kad je riječ o religiji, pretpostavljam da je on bio sve i ništa”,zaključila sam. “Poznavao ih je sve, ali ni u jednu nije vjerovao, pa je posve zanemario moju vjerskunaobrazbu. A moj... moj prvi muž bio je katolik, premda ne pretjerano revan, bojim se. Tako dapretpostavljam da sam zapravo poganka.”

Bojažljivo sam ga pogledala, ali umjesto da ga moje priznanje šokira, on se nasmijao od srca.“Sve i ništa”, rekao je, oduševljen tom frazom. “To mi se baš sviđa! Ali što se vas tiče, bojim se

da niste u pravu. Kad čovjek jedanput postane član svete majke crkve, zauvijek je označen kaonjezino dijete. Koliko god slabo poznavali svoju vjeru, u istoj ste mjeri katolik kao i sveti otacpapa.” Bacio je pogled prema nebu. Bilo je oblačno, ali lišće na grmovima johe pokraj crkve mirnoje visjelo.

“Vjetar je oslabio. Baš sam krenuo u kratku šetnju da razbistrim misli na svježem zraku. Kako bibilo da mi se pridružite? Meni treba zrak i vježba, a možda bih tu prigodu mogao učiniti i duhovnoblagotvornom i usput vas prosvijetliti u vezi s obredom neprekidne adoracije.”

“Tri muhe jednim udarcem, ha?” suho sam odvratila. Ali nisam mogla odoljeti prilici da budemna svježem zraku, ako već ne i na svjetlosti, pa sam bez velikog oklijevanja otišla po ogrtač,

Anselm je bacio kratak pogled u kapelicu, gdje je jedan redovnik pognuo glavu u molitvi, a ondame poveo pokraj tihog i mračnog ulaza u kapelicu pa zatim kroz klaustar, do vanjskog ruba vrta.

Kad više nije bilo mogućnosti da ometamo redovnike u kapelici, rekao je: “To je vrlojednostavna ideja. Sjećate se biblijske priče o Getsemanskom vrtu, u kojem je naš Gospodin proveosvoje posljednje sate prije suđenja i raspeća, a njegovi prijatelji, koji su mu trebali praviti društvo,svi su čvrsto pozaspali.”

“Ah, da”, odvratila sam, odjednom shvativši. “A on je rekao: ‘Zar ne možete bdjeti jedan sat?’Znači, to vi radite - bdijete uz njega taj jedan sat - da nadoknadite propust.” Svidjela mi se ta ideja;mrak u kapelici odjednom mi se učinio nastanjenim i utješnim.

“Oui, madame”, složio se. “Vrlo jednostavno, izmjenjujemo se u bdijenju kako presvetisakrament na oltaru kapelice nikad ne bi ostao sam.”

“Nije li vam naporno bdjeti?” znatiželjno sam ga upitala. “Uvijek dežurate noću?”Kimnuo je glavom, a lagani povjetarac razbarušio mu je svilenkastu smeđu kosu. Spazila sam da

njegovoj tonzuri treba brijanje; kratke čekinjaste dlake pokrivale su je poput mahovine.“Svaki klanjatelj odabire vrijeme koje mu najbolje odgovara. A meni najbolje odgovara dva sata

ujutro.” Nesigurno me pogledao, kao da se pita kako ću primiti ono što mi želi reći.“Za mene u tom trenutku...” Zastao je. “Vrijeme kao da stane. Svi tjelesni sokovi, sva krv, žuč i

pare od kojih je čovjek sazdan, u tom trenutku kao da dođu u savršen sklad.” Nasmiješio se otkrivšineznatno nepravilne zube, jedini nedostatak u svojoj inače savršenoj vanjštini.

“Ili kao da posve stanu. Često se pitam je li taj trenutak jednak kao i trenutak rođenja ili smrti.Znam da je drugačiji za svakog muškarca... a i za svaku ženu, pretpostavljam”, dodao je i uljudno mise naklonio.

“Ali u tom trenutku, u tom djeliću vremena, čini mi se da je sve moguće. Čovjek spoznaograničenja svog života i shvati da su ona zapravo ništavna. U tom trenutku kad vrijeme stoji, znateda biste mogli poduzeti svaki pothvat, obaviti ga i vratiti se sebi, te otkriti da je sve ostalo isto i da jesvijet jednak kao i trenutak prije kad ste ga napustili. A to je kao da...” Zastao je kako bi pažljivoodabrao riječi.

“Kao da, znajući da je sve moguće, iznenada shvatite da ništa nije neophodno.”“Ali... što zapravo radite?” upitala sam. “Hoću reći, molite li se?”“Ja? Pa”, polako je rekao, “samo sjedim i gledam ga.” Lijepo oblikovane usne rastegnule su se u

širok osmijeh. “A on gleda mene.”

Kad sam se vratila u sobu, Jamie je sjedio na krevetu, a onda se zaputio u kratku šetnju gore-doljehodnikom, oslanjajući se na moje rame. Ali taj ga je napor ostavio blijedog i oznojenog, pa je bezprosvjeda legao u krevet kad sam mu podigla pokrivač.

Ponudila sam mu malo juhe i mlijeka, ali on je umorno odmahnuo glavom. “Nisam gladan,Saskinjo. Mislim da će mi opet pozliti ako išta pojedem.”

Ne navaljujući, bez riječi sam odnijela juhu.Za večerom sam bila upornija i uspjela ga nagovoriti da pokuša pojesti nekoliko žlica juhe.

Prilično je pojeo, ali nije to uspio zadržati u želucu.

“Žao mi je, Saskinjo”, rekao mi je poslije. “Baš sam odvratan.”“Nije važno, Jamie. I nisi odvratan.” Odložila sam zdjelu pred vrata i sjela do njega, sklonivši

mu pramen raskuštrane kose s čela.“Ne brini. Možda sam te prebrzo prisilila na jelo. Želudac ti se još uvijek nije oporavio od

morske bolesti. Neka se odmara i oporavlja.”Sklopio je oči i uzdahnuo kad sam ga pomilovala.“Bit će mi dobro”, rekao je ravnodušnim glasom. “Što si danas radila, Saskinjo?”Očito se osjećao nemirno i neudobno, ali malo se opustio kad sam mu počela pripovijedati o

svojim današnjim istraživanjima; o knjižnici i kapelici, o vinskoj preši i o biljnom vrtu u kojem samnapokon upoznala glasovitog brata Ambrosea.

“On je sjajan tip”, oduševljeno sam rekla. “Ah, da, zaboravila sam da si ga ti već upoznao.” BratAmbrose bio je visok - viši čak i od Jamieja - i vrlo mršav, s kiselim, klonulim licem poput psajazavčara. I s deset dugih, tankih prstiju, a svaki od njih bio je jarko zelen.

“Čini se da je on u stanju natjerati sve da raste”, rekla sam. “On tamo ima sve uobičajene biljke itako mali staklenik da se u njemu ne može ni uspraviti, s biljkama koje ne bi smjele rasti u ovo dobagodine ili u ovom dijelu svijeta, ili naprosto ne bi smjele rasti. Da i ne spominjem uvezene začine ilijekove.”

Spominjanje lijekova podsjetilo me na prethodnu večer, pa sam pogledala kroz prozor. Zimskisumrak rano se spustio pa je vani već bio mrkli mrak, a svjetiljke redovnika koji su se brinuli za stajei poslove u dvorištu, njihale su se dok su prolazili.

“Spušta se mrak. Hoćeš li moći zaspati? Brat Ambrose ima nekoliko stvarčica koje bi ti moglepomoći.”

Premda su mu oči bile crvene od umora, odmahnuo je glavom.“Ne, Saskinjo, ne želim ništa. Ako zaspim... ne, mislim da ću malo čitati.” Anselm mu je donio

nekoliko filozofskih i povijesnih knjiga iz knjižnice, pa je ispružio ruku da uzme primjerak Tacita sastola.

“Treba ti san, Jamie”, nježno sam mu rekla gledajući ga. Otvorio je knjigu i naslonio se na jastuk,ali je nastavio buljiti preko ruba knjige u zid.

“Nisam ti ispričao što sam sanjao”, iznenada je rekao.“Rekao si mi da si sanjao da te bičuju.” Nije mi se svidio izraz njegova lica, koje je pod

modricama ionako već bilo blijedo, a sada se lagano sjajilo od znoja.“Točno. Mogao sam podići pogled i vidjeti kako mi se konopci usijecaju u zapešća. Ruke su mi

postale gotovo crne, a konopac me zastrugao po kosti svaki put kad bih se pomaknuo. Pritisnuo samlice na stup. A onda sam osjetio kako mi olovne kuglice na vrhovima biča kidaju kožu s ramena.

Udarci bičem nastavili su se još dugo nakon što su trebali prestati, pa sam shvatio da nećeprestati. Vrhovi uzica kidali su mi male komadiće mesa. Krv... krv mi je tekla niz leđa i namakalakilt. Bilo mi je vrlo hladno.

Kad sam opet podigao pogled, vidio sam da mi meso otpada s ruku i da mi kosti prstiju stružu podrvu i ostavljaju duge, sirove brazde u njemu. Kosti ruke bile su mi ogoljene i samo su ih konopcidržali da se ne raspadnu. Mislim da sam tada počeo vikati.

Svaki put kad bi me udario, začuo bih čudno zveckanje. Nakon nekog vremena shvatio sam što jeto. Oderao mi je sve meso s kostiju, pa su kuglice biča zveckale udarajući me po golim rebrima. Znaosam da sam mrtav, ali to mi nije bilo važno. Znao sam da će me on bičevati sve dok se ne počnemraspadati u komadiće, da nikad neće prestati, i...”

Krenula sam da ga zagrlim i prisilim da prestane, ali on je ipak prestao. Zdravom je rukomstisnuo rub knjige i snažno se ugrizao za raspucanu kožu donje usne.

“Jamie, noćas ću ostati s tobom”, rekla sam mu. “Stavit ću slamaricu na pod.”“Ne.” Bez obzira na malaksalost, ostao je nepokolebljivo tvrdoglav. “Bit će bolje da budem sam.

A sad mi se ne spava. Idi na večeru, Saskinjo. Ja ću... malo čitati.” Spustio je glavu nad stranicuknjige. Bespomoćno sam ga gledala oko minutu, a onda sam ga poslušala i otišla.

Jamiejevo stanje sve me više zabrinjavalo. Mučnina nije prolazila, gotovo ništa nije jeo, a i ono malošto bi pojeo, malokad bi zadržao u želucu. Postajao je sve bljeđi i bezvoljniji i nije pokazivao velikozanimanje ni za što. Danju je mnogo spavao, zato što je tako loše spavao noću. Pa ipak, ma koliko sebojao snova, nije mi dopuštao da spavam u njegovoj sobi, kako svojim bdijenjem ne bi naškodiomom odmoru.

Budući da se nisam željela vrzmati oko njega, čak ni kad bi mi to dopustio, većinu sam vremenaprovodila u stakleniku i u štaglju s bratom Ambroseom, ili dokono lutajući zemljištem opatije urazgovoru s ocem Anselmom. On je iskoristio tu priliku da me oprezno uputi u katekizam i pokuša meupoznati s temeljima katoličanstva, premda sam ga ja stalno uvjeravala da sam zapravo agnostik.

“Ma chčre”, napokon mi je rekao, “sjećate li se što sam vam jučer rekao o tome koje je uvjeteneophodno zadovoljiti da bi se počinio grijeh?”

Kakve god sam moralne nedostatke imala, pamćenje mi je bilo posve u redu.“Prvo, počinjeno djelo mora biti doista zlo, i drugo, mora biti počinjeno slobodnom voljom”,

izrecitirala sam kao papiga.“Mora biti počinjeno slobodnom voljom”, ponovio je. “A to je, ma chčre, ujedno i uvjet za

milost.” Stajali smo naslonjeni na ogradu samostanskog svinjca i gledali kako se nekoliko velikihsvinja na slabom zimskom suncu stišće u hrpu. Anselm je okrenuo glavu i oslonio se na podlakticekoje je prekrižio na ogradi.

“Ne vidim kako bih mogla svojevoljno dozvoliti da se dogodi milost”, usprotivila sam se.“Milost je nedvojbeno nešto što čovjek ima ili nema. Hoću reći” - zastala sam, ne želeći biti gruba -“za vas je onaj komad kruha na oltaru kapelice Bog. Za mene je to običan komad kruha, ma kolikoposuda u kojoj leži bila lijepa.”

Nestrpljivo je uzdahnuo, a onda se uspravio i protegnuo.“Dok sam prolazio hodnikom idući na noćno bdijenje, primijetio sam da vam muž ne spava

dobro”, rekao je. “A to ima za posljedicu da ni vi ne spavate dobro. Budući da ionako ne možetespavati, kako bi bilo da noćas pođete sa mnom? Pridružite mi se u kapelici na sat vremena.”

Sumnjičavo sam ga pogledala. “Zašto?”Slegnuo je ramenima. “A zašto ne?”

Bez problema sam se probudila za sastanak s Anselmom, uglavnom zato što nisam ni spavala. A nije

ni Jamie. Kad god bih provirila u hodnik, iza napola otvorenih vrata njegove sobe ugledala bihtreperenje svijeće, i čula šum okretanja stranica te povremeno stenjanje od nelagode kad bipromijenio položaj.

Nesposobna da se odmorim, nisam se ni potrudila svući, pa sam bila spremna kad je kucanje navratima najavilo dolazak oca Anselma.

U samostanu je vladala tišina kakva noću zavlada svim velikim ustanovama, kad brzi puisdnevnih aktivnosti opadne, a srce nastavi kucati, lakše i blaže, ali neprekinuto. Netko je uvijek budani tiho prolazi hodnicima, drži stražu, brine se da stvari ostanu žive. A sada je na mene došao red dase pridružim tom bdijenju.

U kapelici je bio mrak, osim što je gorjela crvena oltarska svjetiljka i nekoliko jasnih bijelihzavjetnih svijeća, čiji su se plamenovi dizali ravno u mirni zrak pred sjenovitim svetištima svetaca.

Slijedila sam Anselma niz kratak središnji prolaz i naklonila se poslije njega. U prednjem dijelukapelice klečala je krhka figura brata Bartolomea pognute glave. Nije se okrenuo na tihi zvuk našegulaska. Ostao je nepomično, pognut u adoraciji.

Sam sakrament gotovo je zasjenjivala veličanstvena posuda u kojoj je ležao. Golema monstrancasa zlatnim sunčevim zrakama koje su se širile gotovo trideset centimetara, spokojno je ležala naoltaru, čuvajući u svom središtu skroman komad kruha.

Osjećajući se pomalo nezgrapno, sjela sam na mjesto koje mi je otac Anselm pokazao, u bliziniprednjeg dijela kapelice. Ukrašena bogatim rezbarijama anđela, cvjetova i demona, sjedala su sesklapala uz drvene naslonjače kako bi omogućila lakši ulazak i izlazak. Začula sam tiho škripanjesjedala iza sebe kad je Anselm sjeo na svoje mjesto.

“Ali što da radim?” bila sam ga upitala kad smo se približili kapelici, glasom prigušenim zbogpoštovanja noći i tišine.

“Ništa, ma chčre”, jednostavno mi je odgovorio. “Samo budite.”I tako sam sjedila osluškujući svoje disanje i sićušne šumove tog tihog mjesta; jedva čujne

zvukove koji su obično skriveni u drugim zvukovima. Škripanje kamena i drva. Šištanje nezasitnihplamičaka. Jedva čujno trčkaranje nekog sitnog stvorenja koje je zalutalo u dom veličanstva.

Spremno bih priznala ocu Anselmu da je to mirno mjesto. Unatoč umoru i zabrinutosti za Jamieja,osjetila sam da se postupno opuštam, da napetost mog duha nježno popušta, poput odvijanja oprugasata. Začudo, unatoč kasnom satu i naporima što sam ih preživjela posljednjih dana i tjedana, uopćemi se nije spavalo.

Na kraju krajeva, pomislila sam, što su dani i tjedni u nazočnosti vječnosti? A ovo je upravo to,za Anselma i Bartolomea, za Ambrosea, za sve redovnike, uključujući i krupnog opata Alexandera.

Na neki način, bila je to utješna misao; ako imate sve vrijeme svijeta, događaji svakog pojedinogtrenutka postanu vam manje važni. Mogla sam shvatiti, možda, kako se čovjek može povući da potražimalo olakšanja u kontemplaciji beskonačnog Bića, bez obzira na to kako zamišlja njegovu narav.

Crvena svjetlost oltarske svjetiljke mirno je gorjela, odražavajući se u glatkom zlatu. Plamenovibijelih svijeća ispred kipova Svetog Gilesa i Blažene Majke povremeno bi trepnuli i poskočili, kadbi upaljeni stijenj proizveo neku nesavršenost, trenutačno prštanje voska ili vlage. Ali crvenasvjetiljka mirno je gorjela, bez nedoličnog lelujanja svjetlosti.

Ako postoji vječnost, ili makar samo njezina ideja, možda Anselm ima pravo, možda su doista

sve stvari moguće. A sva ljubav? upitala sam se. Voljela sam Franka i još uvijek ga volim. A volim iJamieja, više od vlastita života. Ali sputana ograničenjima vremena i mesa, ne mogu ih zadržatiobojicu. Možda u onostranosti? Postoji li mjesto gdje vrijeme više ne postoji ili gdje prestajepostojati? Anselm vjeruje u to. Vjeruje u mjesto gdje su sve stvari moguće, a nijedna nije neophodna.

A postoji li ondje ljubav? Onkraj ograničenja vremena i mesa, je li moguća sva ljubav? Je lineophodna?

Moje misli kao da su pripadale ujaku Lambu. On je predstavljao moju obitelj i sve što sam kaodijete znala o ljubavi. Čovjek koji mi nikad nije rekao da me voli, koji mi to nikad nije ni trebao reći,jer sam znala da me voli, jednako sigurno kao što sam znala da živim. Jer ondje gdje je sva ljubav,riječi nisu potrebne. Ona je sve. Ona ne umire. I ona je dovoljna.

Posve nesvjesna protjecanja vremena, uplašila sam se kad sam iznenada ugledala Anselma kakoulazi na mala vrata pokraj oltara. Zar ne sjedi iza mene? Okrenula sam se i vidjela jednog od mladihredovnika čije ime nisam znala, kako se klanja pokraj stražnjeg ulaza. Anselm se duboko nakloniopred oltarom, a onda mi je kimanjem glave pokazao prema vratima.

“Otišli ste?” upitala sam ga kad smo izašli iz kapelice. “Ali mislila sam da ne smijete ostaviti...ovaj... sakrament?”

Anselm se spokojno nasmiješio. “Nisam ga ostavio, ma chčre. Vi ste bili s njim.”Suzbila sam poriv da mu kažem kako se ja ne računam. Na kraju krajeva, zaključila sam, ne

postoji takva stvar kao što je “kvalificirani štovatelj”. Potrebno je samo da budete ljudsko biće, avjerovala sam da još uvijek jesam, premda sam to povremeno jedva osjećala.

Jamiejeva svijeća još uvijek je gorjela kad sam prošla pokraj njegovih vrata, i začula sam šumokretanja stranica. Bila bih se zaustavila, ali Anselm je produžio prema vratima moje sobe. Zastalasam da mu poželim laku noć i zahvalim što me odveo u kapelicu.

“Bilo je... smirujuće”, rekla sam, s mukom tražeći pravu riječ. Pogledao me i kimnuo glavom.“Oui, madame. Imate pravo.” A kad sam se okrenula da odem, dodao je: “Rekao sam vam dapresveti sakrament nije ostao sam jer ste vi bili uz njega. Ali što je s vama, ma chčre? Jeste li vi bilisami?”

Zastala sam i pogledala ga, prije no što sam mu odgovorila.“Ne”, rekla sam. “Nisam.”

K

39.

Otkupnina za čovjekov život

ao i obično, ujutro sam otišla pogledati kako je Jamieju, nadajući se da je uspio pojesti nešto zadoručak. Kad sam stigla pred vrata njegove sobe, iz niše u zidu iskočio je Murtagh i prepriječio

mi put.“Što je?” hitro sam ga upitala. “Što nije u redu?” Srce mi je jače zakucalo, a dlanovi su mi se naglooznojili.

Mora da je moja panika bila očita, jer je Murtagh zatresao glavom da me smiri. “Ne, dobro muje.” Slegnuo je ramenima. “Ili mu barem nije gore nego prije.” Uhvatio me pod ruku i počeo odvlačitinatrag hodnikom. S iznenadnim sam šokom shvatila da je ovo prvi put da me Murtagh namjernododirnuo; ruka na mom laktu bila je lagana i snažna poput pelikanova krila.

“Što mu je?” htjela sam znati. Kao i obično, izborano lice malog čovjeka ostalo je bezizražajno,ali kutovi nabranih očnih kapaka trznuli su se.

“Ne želi vas još vidjeti”, odgovorio je.Zastala sam i istrgnula ruku iz njegova stiska.“Zašto ne?” upitala sam.Murtagh je oklijevao, kao da pažljivo bira riječi. “Pa, radi se samo o tome... došao je do

zaključka da je za vas najbolje da ga ostavite ovdje i odete u Škotsku. On...”Nisam čula ostatak onoga što mi je rekao jer sam se grubo probila pokraj njega.Teška vrata zatvorila su se iza mene s blagim treskom. Jamie je drijemao s licem zagnjurenim u

jastuk. Bio je raskriven, odjeven samo u kratku halju novaka; zrak u sobi bio je ugodno topao odugljena u žeravniku, premda zadimljen.

Žestoko se trgnuo kad sam ga dodirnula. Jako upale oči bile su mu zacakljene od spavanja, a liceizmučeno od snova. Objema sam mu rukama uhvatila šaku, ali on ju je istrgnuo. Sklopio je oči sizrazom na granici očajanja i zagnjurio lice u jastuk.

Trudeći se da ne pokažem nikakav znak uznemirenosti, tiho sam privukla stolac krevetu i sjelapokraj Jamiejeve glave. “Neću te dodirivati”, rekla sam mu, “ali moraš razgovarati sa mnom.”Čekala sam nekoliko minuta dok je on nepomično ležao, zaštitničkih pogrbljenih ramena. Napokon jeuzdahnuo i pridigao se polaganim i bolnim kretnjama, prebacivši noge preko ruba poljskog kreveta.

“Da”, rekao je, ne gledajući me. “Da, pretpostavljam da moram. Već sam to morao učiniti... alibio sam prevelika kukavica pa sam se nadao da neću morati.” Govorio je gorkim glasom i držaopognutu glavu, a ruke je labavo sklopio oko koljena. “Prije nisam mislio da sam kukavica, ali jesam.Trebao sam natjerati Randalla da me ubije, ali nisam. Nisam imao razloga da živim, ali nisam imaoni dovoljno hrabrosti da umrem.” Spustio je glas i nastavio govoriti tako tiho da sam ga jedva moglačuti. “I znao sam da te moram vidjeti još jedanput, posljednji put... da ti kažem... ali... Claire, ljubavimoja... oh, ljubavi moja.”

Uhvatio je jastuk s kreveta i zagrlio ga kao da traži zaštitu, zamjenu za utjehu koju je mogao

potražiti kod mene. Načas je spustio čelo na njega, skupljajući snagu.“Kad si me ostavila u Wentworthu, Claire”, tiho je rekao, još uvijek pognute glave, “dok sam

slušao kako se tvoji koraci udaljavaju kamenim pločama u hodniku, rekao sam sebi: sada ću mislitina nju. Sjećat ću je se; sjećat ću se dodira njezine kože, mirisa njezine kose i osjećaja njezinih usanana mojima. Mislit ću na nju dok se vrata opet ne otvore. A mislit ću na nju i sutra, kad budem stajaopod vješalama, da mi dade snage na kraju. A između trenutka kad se otvore vrata i trenutka kadnapustim ovo mjesto da umrem” - krupne su mu se šake načas stisnule a onda opet opustile - “uopćeneću misliti”, tiho je dovršio.

U maloj tamnici, zatvorio je oči i sjeo čekajući. Sve dok je mirno sjedio, bol nije bila jaka, aliznao je da će se ubrzo pogoršati. Bojao se bola, premda se s tim osjećajem nosio već mnogo puta.Poznavao ga je, a i svoju reakciju na njega dovoljno dobro da se pomiri s trpljenjem, nadajući sesamo da neće prebrzo premašiti njegovu snagu. I očekivanje tjelesnog oskvrnuća bilo je sada samopitanje blagog gađenja. Na svoj način, očajanje mu je poslužilo kao anestezija.

Prostorija nije imala prozora, pa nije mogao procijeniti koliko je sati. Doveden je u tamnicukasno popodne, ali nije se mogao pouzdati u svoj osjećaj za vrijeme. Koliko je još sati ostalo dozore? Šest, osam, deset? Do svršetka svega. S mračnim je humorom pomislio da mu je Randall baremnapravio uslugu i učinio smrt dobrodošlom.

Kad su se vrata otvorila, podigao je pogled očekujući - što? Čovjek koji se naslanjao na drveniokvir vrata i gledao ga, bio je samo čovjek, vitko građen, zgodan i pomalo raskuštran, s razderanomplatnenom košuljom i neurednom kosom.

Trenutak poslije, Randall je bez riječi prešao sobu i stao pokraj njega. Lagano mu je stavio rukuna vrat, a onda se sagnuo i oslobodio pribijenu ruku trzajem čavla, od kojeg se Jamie gotovoonesvijestio. Čaša brendija pojavila se pred njim, a čvrsta ruka podigla mu je glavu i pomogla mu daje popije.

“A onda mi je podigao glavu i polizao kapi brendija s mojih usana. Poželio sam se odmaknuti, alidao sam mu riječ, pa sam ostao nepomično sjediti.”

Randall je kratko držao Jamieja za glavu i prodorno ga gledao u oči, a onda ga je pustio i sjeo nastol pokraj njega.

“Prilično je dugo šutke sjedio njišući jednu nogu naprijed-natrag. Nisam imao pojma što hoće, anisam bio raspoložen da pogađam. Bio sam umoran i osjećao malu mučninu od bola u ruci, pa samnakon nekog vremena samo spustio glavu na ruke i okrenuo lice u stranu.” Duboko je uzdahnuo.

“Trenutak poslije, osjetio sam njegovu ruku na glavi, ali nisam se pomaknuo. Počeo me milovatipo kosi, vrlo nježno, bez kraja. Nisam čuo ništa osim teškog disanja velikog momka i pucketanjavatre u žeravniku. Mislim da sam... da sam načas zaspao.”

Kad se probudio, Randall je stajao pred njim.“Osjećate li se malo bolje?” upitao ga je udaljenim, uljudnim tonom.Jamie je bez riječi kimnuo glavom i ustao. Randall ga je svukao, pazeći na ozlijeđenu šaku, i

odveo do kreveta.“Dao sam mu riječ da se neću opirati, ali nisam mu namjeravao ni pomoći, pa sam samo stajao

kao da sam napravljen od drveta. Odlučio sam da ću mu dopustiti da radi što mu je volja, ali da samneću sudjelovati u tome - da ću zadržati distancu prema njemu, barem u glavi.” Uto se Randallnasmiješio i zgrabio ga za desnu ruku, dovoljno grubo da se Jamie skljoka na krevet, shrvan

mučninom i vrtoglavicom od iznenadnog naleta bola. A onda je Randall kleknuo pred njega i unekoliko mučnih trenutaka pokazao mu da je distanca samo iluzija.

“Kad je ustao, uzeo je nož i povukao mi ga po prsima, s jedne strane na drugu. Nije dubokozarezao, ali rana je malo prokrvarila. Načas mi se zagledao u lice, a onda je ispružio prst i umočio gau krv.” Jamie je govorio nesigurnim glasom, s vremena na vrijeme zastao bi i zamucao. “Polizao jemoju krv sa svog prsta, sitnim trzajima jezika, kao m-mačka koja se pere. Zatim se malo nasmiješio -vrlo ljubazno - i spustio mi glavu na prsa. Nisam bio vezan, ali nisam se mogao pomaknuti. Samosam... sjedio, dok je on jezikom... Zapravo me nije boljelo, ali bio je to vrlo čudan osjećaj. Nakonnekog vremena, ustao je i pažljivo se obrisao ručnikom.”

Gledala sam Jamiejevu ruku. Budući da je lice okrenuo u stranu, bio je to najbolji pokazateljnjegovih osjećaja. Grčevito je stezao rub kreveta dok je pričao.

“Re... rekao mi je da... da sam jako ukusan. Posjekotina je u međuvremenu gotovo prestalakrvariti, ali on je uzeo ručnik i grubo mi ga povukao po prsima kako bi opet otvorio ranu.” Zglobovišake kojom je stezao rub kreveta sada su bili samo kvrge beskrvnih kostiju. “Zatim je raskopčaohlače i razmazao svježu krv po sebi, a onda je rekao da je sada na meni red.”

Randall mu je poslije pridržao glavu i pomogao da povrati, a onda mu je nježno obrisao licevlažnom krpom i dao brendi da ispere prljavštinu iz usta. I tako je, naizmjence žestok i nježan,koristeći se boli kao oružjem, malo-pomalo slomio sve psihičke i fizičke barijere.

Htjela sam zaustaviti Jamieja, reći mu da ne mora nastavljati, da ne smije nastavljati, ali grubosam se ugrizla za usnicu kako ne bih progovorila i čvršće stisnula ruke kako ga ne bih dodirnula.

Zatim mi je ispričao ostatak priče; o polaganim i proračunatim udarcima bičem, pomiješanim spoljupcima. O šokantnoj boli opeklina, zadanih kako bi ga odvukle od ruba očajnički željenenesvjestice, da se suoči s daljnjim poniženjima. Povremeno zastajkujući, katkad sa suzama u očima,ispričao mi je sve, mnogo više no što sam mogla podnijeti, ali sam ga saslušala do kraja, tiha poputispovjednika. Kratko me pogledao i skrenuo pogled u stranu.

“Mogao bih podnijeti ozljede, ma koliko bile teške. Očekivao sam da će me... zlostavljati ivjerovao da i to mogu podnijeti. Ali nisam mogao... ja... on...” Zarila sam nokte duboko u dlanoveboreći se da ne progovorim. Neko se vrijeme nečujno tresao, a onda sam mu opet začula glas, hrapavali očajnički miran.

“Nije me samo ozlijedio i zloupotrijebio. Vodio je ljubav sa mnom, Claire. Ozlijedio me - jako -dok je to radio, ali za njega je to bio čin ljubavi. I uspio je iz mene izmamiti reakciju - neka mu jeprokleta duša! Natjerao me da se uzbudim!” Stegnuo je šaku i udario u okvir kreveta s bespomoćnimbijesom, pa se čitav krevet zatresao.

“Prvi... prvi put bio je vrlo pažljiv sa mnom. Upotrijebio je ulje i nije se žurio... namazao mi ječitavo tijelo... nježno me dodirujući po svim dijelovima... Nisam se mogao oduprijeti njegovu dodiru,kao što nisam mogao zaustaviti krvarenje kad bi me posjekao.” Jamiejev glas bio je umoran i prožetočajanjem. Zatim je zastao je i pogledao me ravno u oči, prvi put otkako sam ušla u sobu.

“Claire, nisam želio misliti na tebe. Nisam mogao podnijeti pomisao da sam tamo gol i... u tomstanju... i sjetiti se da te volim. To bi bilo svetogrđe. Želio sam te izbrisati iz glave i samo...postojati, onoliko koliko moram. Ali on mi to nije htio dopustiti.” Obrazi su mu blistali, ali nijeplakao.

“Govorio je. Cijelo mi je vrijeme govorio. Djelomice su to bile prijetnje, a djelomice ljubavne

izjave, ali često je govorio o tebi.”“O meni?” Moj glas, tako dugo neupotrijebljen, izašao je iz stegnutog grla gotovo poput kreštanja.

Jamie je kimnuo glavom i opet spustio pogled na jastuk.“Da. On je grozno ljubomoran na tebe, znaš.”“Ne. Ne, nisam to znala.”Opet je kimnuo glavom. “O, da. Pitao me - dok me dirao - pitao me: ‘Čini li ti ona ovo? Može li

te tvoja žena tako uz-uzbuditi?”’ Glas mu je zadrhtao. “Nisam mu htio odgovoriti - nisam mogao. Aonda me pitao kako bi se ti osjećala da me možeš vidjeti... da me možeš vidjeti...” Grubo se ugrizao uusnu, načas nesposoban da nastavi.

“Malo bi me ozlijedio, a onda bi prestao i milovao me dok se ne bih uzbudio... a onda bi mežestoko ozlijedio i uzeo me usred zadavanja bola. A cijelo bi vrijeme govorio o tebi i nije midopuštao da te zaboravim. Borio sam se, u mislima... pokušavao sam mu se oduprijeti, zadržati duhodvojen od tijela, ali bol bi se probio, svaki put, kroz sve barijere koje bih podigao. Trudio sam se,Claire - Bože, trudio sam se tako jako, ali...”

Zagnjurio je glavu u ruke i grubo zario prste u sljepoočice, a onda je naglo progovorio. “Sadaznam zašto se mladi Alec MacGregor objesio. I ja bih jednako postupio, kad ne bih znao da je tosmrtni grijeh. Ako me Randall prokleo u životu, neće me prokleti i na nebu.” Načas je zašutio, borećise da zadobije samokontrolu. Automatski sam primijetila da je jastuk na njegovim koljenima punvlažnih mrlja, pa sam poželjela ustati i promijeniti ga. Polako je zavrtio glavom, još uvijek gledajućiu stopala.

“To... to je sada za mene povezano. Ne mogu pomisliti na tebe, Claire, čak ni na to da te poljubimi da ti dodirnem ruku, a da mi se ne vrati onaj osjećaj straha, bola i mučnine. Ležim ovdje osjećajućida ću bez tvog dodira umrijeti, ali kad me dodirneš, čini mi se kao da ću povratiti od stida i gnušanjanad samim sobom. Sada te čak ne mogu ni pogledati a da ne...” Čelo mu je počivalo na kvrgavimšakama, zglobove je čvrsto zario u očne šupljine. Žile na vratu oštro su mu se izbočile od napora, aglas mu je bio napola prigušen.

“Claire, želim da me napustiš. Vrati se u Škotsku, na Craigh na Dun. Vrati se u svoje vrijeme,svom... mužu. Rekao sam Murtaghu, on će te odvesti onamo bez opasnosti.” Načas je šutio, a ja senisam pomaknula.

Opet je podigao pogled s očajničkom hrabrošću i progovorio vrlo jednostavnim riječima.“Ja ću te voljeti do kraja života, ali više ti ne mogu biti muž. A ne želim ti biti ništa manje od

toga.” Lice mu se počelo grčiti. “Claire, želim te tako jako da me bole sve kosti u tijelu, ali, neka miBog pomogne, ne usuđujem se dodirnuti te!”

Krenula sam prema njemu, ali me zaustavio iznenadnom kretnjom ruke. Napola se sagnuo, licaizobličena od unutrašnje borbe, a glas mu je bio zatomljen i zadihan.

“Claire... molim te. Molim te, idi. Povratit ću, a ne želim da ti to gledaš. Molim te.”Začula sam preklinjanje u njegovu glasu i znala da ga moram poštedjeti barem tog poniženja.

Ustala sam i prvi put u svom profesionalnom životu, ostavila bolesnika bespomoćnog i samog.

Izašla sam iz njegove sobe i ošamućeno se naslonila na bijeli zid u hodniku, hladeći užarene obrazena tvrdim kamenim blokovima, ne obazirući se na poglede Murtagha i brata Williama. Neka mi Bog

pomogne, bio je rekao. Neka mi Bog pomogne, ne usuđujem se dodirnuti te.Uspravila sam se i osjetila da stojim sama. Pa, zašto ne? Sigurno, uz mene ne stoji nitko drugi.

U satu kad vrijeme počinje sporije teći, kleknula sam u središnjem prolazu kapelice Svetog Gilesa.Anselm je bio ondje sam, s uspravljenim elegantnim ramenima pod habitom. Nije se ni pomaknuo niosvrnuo, ali me zagrlila živa tišina kapelice.

Načas sam ostala klečati, otvarajući se u tihoj tami, umirujući svoj uznemireni duh. Tek kad samosjetila da mi se srce usporava do ritmova noći, sjela sam na stražnju klupu.

Ukočeno sam sjedila, ne znajući ni formu ni obred, sve one liturgijske protokole koji redovnicimaolakšavaju uranjanje u dubine svetog razgovora. Nisam znala kako da počnem. Napokon sam rekla,nečujno, otvoreno: “Treba mi pomoć. Molim te!”

A onda sam pustila da se tišina spusti oko mene u valovima, da me zaogrne poput nabora ogrtačai zaštiti od hladnoće. Nastavila sam čekati, kako mi je Anselm rekao, a minute su prolazile a da ihnisam bila svjesna.

U stražnjem dijelu kapelice stajao je maleni stol, pokriven platnenim stolnjakom, a na njemuškropionica sa svetom vodom, Biblija i dvije-tri druge knjige za nadahnuće. Da ih upotrijebeštovatelji kad im tišina postane preteška, pretpostavila sam.

Kad mi je tišina postala preteška, ustala sam, uzela Bibliju sa stola i spustila je na naslon iznadklecala. Sigurno nisam prva osoba koja je u vremenima nevolje i zbunjenosti potražila utočište unasumičnom odgonetavanju knjiga. Svijeće su bacale dovoljno svjetlosti da mogu čitati. Oprezno samokretala tanke stranice i žmirkala nad recima finih crnih slova.

"... i natjera ih u silan strah: udari ih šuljevima.”16 Pa jasno da ih je natjerao u silan strah,pomislila sam. Što su, kog vraga, šuljevi? Pokušaj umjesto toga sa Psalmima.

“A ja, crv sam, a ne čovjek... Kao voda razlih se, sve mi se kosti rasuše; srce mi posta poputvoska, topi se u grudima mojim.” No dobro, nestrpljivo sam pomislila, to je kompetentna dijagnoza,ali postoji li kakav lijek?

“Ali ti, o Jahve, daleko mi ne budi; snago moja, pohiti mi u pomoć! Dušu moju istrgni maču; izšapa pasa život moj.” Hm!

Otvorila sam Knjigu o Jobu, Jamiejevu najdražu knjigu. Ako mi itko može dati savjet koji će mipomoći...

“On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života.” Mmm, da, pomislila sam iokrenula stranicu.

“Bolešću on ga kara na krevetu, kad mu se kosti tresu bez prestanka. .. Kada mu tijelo ginenaočigled i vide mu se kosti ogoljele.” Točno tako, pomislila sam. Što je sljedeće?

“Kad mu se duša približava jami a život njegov boravištu mrtvih.” Ovo ne zvuči tako dobro, alisljedeći me dio malo više ohrabrio. “Ako se uza nj nađe tad anđeo, posrednik jedan između tisuću, dačovjeka na dužnost opomene, pa se sažali nad njim i pomoli: ‘Izbavi ga da u jamu ne ide, za životnjegov nađoh otkupninu.’ Neka mu tijelo procvate mladošću, nek’ se vrati u dane mladenačke.” A štoje onda otkupnina za čovjekov život, i što će izbaviti moga dragog iz psećih šapa?

Sklopila sam knjigu i oči. Riječi su mi se pobrkale u glavi, miješajući se s mojom hitnompotrebom. Kad sam izgovorila Jamiejevo ime, obuzeo me snažan jad. A ipak sam osjetila i maleni

komadić nečega, popuštanje napetosti, dok sam ponavljala: “O Bože, u tvoje ruke povjeravam dušutvoga sluge Jamesa.”

Pomislila sam da bi Jamieju možda bilo bolje da je mrtav. I sam je rekao da želi umrijeti. Bilasam gotovo sigurna da će, ako ga ostavim, kao što je zatražio od mene, uskoro umrijeti, ili odposljedica mučenja i bolesti, ili na vješalima ili u nekoj bitki. A nimalo nisam sumnjala da on to isam zna. Trebam li ga poslušati? Neka sam prokleta ako to učinim, rekla sam sebi. Neka samprokleta ako to učinim, žestoko sam rekla zrakama sunca na oltaru i opet otvorila knjigu.

Prošlo je izvjesno vrijeme prije no što sam shvatila da moje molitve više nisu monolog. Zapravo,to mi je postalo jasno tek kad sam shvatila da sam upravo odgovorila na jedno pitanje, premda seuopće nisam sjećala da sam ga postavila. U transu besanog jada, postavilo mi se jedno pitanje, nisamjoš bila sigurna kakvo, a ja sam bez razmišljanja odgovorila: “Da, tako ću učiniti.”

Naglo sam istjerala sve misli iz glave i stala osluškivati tišinu koja je odzvanjala. A onda samopreznije nečujno ponovila: “Da. Da, tako ću učiniti.” Glavom su mi prostrujale riječi: Dva su uvjetaza grijeh: prvo, morate ga posve prigrliti... A to su i uvjeti za milost, začula sam odjek Anselmovatihog glasa.

Pojavio se osjećaj, ne iznenadan ali potpun, kao da mi je dan mali nevidljivi predmet da ga držimu ruci. Dragocjen poput opala, gladak poput žada, težak poput riječnog kamena, krhkiji od ptičjegjajeta. Beskrajno miran, živ poput korijena stvaranja. Nije to bio dar nego zavjet. Da na njega budnopazim, da ga nježno čuvam. Riječi su bile izgovorene i nestale su u sjenama lukova na krovu.

Kleknula sam pred Prisutnosti i izašla iz kapelice, nimalo ne sumnjajući, u vječnosti trenutka kadvrijeme stoji, da sam dobila odgovor, premda nisam imala pojma kako taj odgovor glasi. Znala samsamo to da u rukama držim ljudsku dušu, premda nisam znala je li to moja duša ili duša nekog drugogčovjeka.

Kad sam se ujutro probudila da nastavim život u običnom vremenu i ugledala brata laika kako stojinada mnom i govori mi da Jamie gori u groznici, nije mi se činilo da je to odgovor na moje molitve.

“Kako je dugo u tom stanju?” upitala sam, dodirujući mu iskusnom rukom čelo i leđa, pazuho iprepone. Nije bilo ni traga znoju koji bi donio olakšanje, samo suha rastegnuta koža upornog prženja,plamena od vrućine. Bio je budan, ali otežalih kapaka i omamljen. Izvor groznice bio je očit.Smrskana desna šaka mu je natekla, a gnoj neugodna zadaha natapao je zavoje. Od zapešća su seprotezale zloslutne crvene pruge. Prokleta infekcija, pomislila sam. Prljavo i gnojno trovanje krvi,opasno po život.

“Našao sam ga u takvom stanju kad sam ga došao pogledati poslije zornice”, odgovorio mi je bratposlužitelj koji je došao po mene. “Dao sam mu vode, ali počeo je povraćati odmah poslijesvitanja.”

“Trebali ste smjesta doći po mene”, rekla sam mu. “Ali to sad nije važno. Donesite mi vrelu vodui listove maline, i dovedite brata Polydorea što brže možete.” Otišao je uvjerivši me da će sepobrinuti da mi također donesu i doručak, ali ja sam odmahnula rukom na taj znak pažnje i posegnulaza kositrenim vrčem vode.

Kad je brat Polydore stigao, već sam bila pokušala dati Jamieju da popije vodu, ali on ju jesmjesta žestoko povratio, pa sam mu je umjesto toga nanosila izvana, natapajući plahte i labavo mu ihomatajući oko vrele kože.

Istodobno sam mu stavila inficiranu šaku da se namače u tek uzavreloj vodi, vreloj koliko jemoguće podnijeti a da ne opeče kožu. U nedostatku lijekova na bazi sumpora i modernih antibiotika,jedina je obrana od bakterijske infekcije vrućina. Pacijentovo je tijelo davalo sve od sebe da jepostigne visokom temperaturom, ali i sama ta temperatura predstavljala je ozbiljnu prijetnju jer jerazarala mišiće i oštećivala moždane stanice. Trik se sastoji u tome da se postigne dovoljna lokalnavrućina kako bi se uništila infekcija, a da se ostatak tijela zadrži dovoljno hladnim da spriječioštećenja i dovoljno vlažnim da nastavi normalno funkcionirati. A to je vražje žongliranje s triloptice, mračno sam pomislila.

Sada više nije bilo važno ni Jamiejevo stanje duha ni njegova tjelesna udobnost. Ovo jebespoštedna borba da ostane na životu dok infekcija i groznica ne jenjaju, a sve je drugo sporedno.

Sutradan popodne, počeo je halucinirati. Svezali smo ga za krevet mekim krpama kako bismo gaspriječili da ne padne na pod. Naposljetku, u očajničkom pokušaju da mu snizim temperaturu, poslalasam jednoga brata laika da donese iz dvorišta veliku košaru snijega, koji smo naslagali oko Jamieja.To je prouzročilo žestok napadaj drhtavice, koji ga je oslabio i iscrpio, ali mu je nakratko ipak uspiosniziti temperaturu.

Na nesreću, postupak se trebao ponavljati svakih sat vremena, pa je soba u sumrak nalikovala namočvaru, s mlakama otopljenog snijega na podu, hrpama raskvašenih plahta koje su stršale međunjima i parom koja se dizala iz žeravnika u kutu, poput močvarnog plina. Brat Polydore i ja i samismo bili mokri do kože, vlažni od znoja, ozebli od vode snijega i na izmaku snaga, unatoč pomoćiAnselma i braće laika. Bezuspješno smo iskušali sredstva protiv groznice kao što su pupavica, žutika,mačja metvica i izop. Čaj od vrbine kore mogao je pomoći zato što sadrži salicilnu kiselinu, alipacijent ga nije mogao popiti u dovoljnoj količini da mu pomogne.

U jednom od sve rjeđih lucidnih intervala, Jamie me zamolio da ga pustim umrijeti. Kao iprethodne noći, kratko sam mu odgovorila: “Neka sam prokleta ako to učinim”, i nastavila svojposao.

Kad se sunce spustilo, začula sam komešanje ljudi koji se približavaju hodnikom, a onda su seotvorila vrata i u sobu je ušao opat, Jamiejev ujak Alex, u pratnji brata Anselma i još trojiceredovnika. Jedan od njih nosio je malu kutiju od cedrovine u ruci. Opat mi je prišao i kratko meblagoslovio, a onda me uhvatio za ruku.

“Pomazat ćemo momka”, rekao mi je. “Nemojte se uplašiti.”Zatim se okrenuo krevetu, a ja sam uznemireno pogledala Anselma, tražeći objašnjenje.“Sakrament posljednje pomasti”, tiho mi je objasnio, prišavši mi kako svojim glasom ne bi

uznemirio redovnike okupljene oko kreveta.“Posljednja pomast! To je za ljude koji umiru!”“Šš.” Odveo me dalje od kreveta. “To bi se točnije moglo nazvati bolesničkim pomazanjem,

premda je najčešće doista rezervirano za one kojima prijeti smrt.” Redovnici su nježno okrenuliJamieja na leđa i brižno ga namjestili kako bi mogao ležati a da ga leđa što manje bole.

“Ovaj sakrament ima dvije svrhe”, promrmljao mi je Anselm na uho dok su ostali nastavljalipripreme. “Prvo, zamišljen je kao sakrament ozdravljenja; molimo se za oporavak bolesnika, ako jetakva Božja volja. Krizma, posvećeno ulje, simbol je života i ozdravljenja.”

“A koja je druga svrha?” upitala sam, premda sam već znala odgovor.Anselm je kimnuo glavom. “Ako nije Božja volja da se bolesnik oporavi, tada mu dajemo oprost

grijeha i preporučamo ga Bogu kako bi njegova duša otišla u miru.” Vidjevši da se grčim odprotivljenja, s upozorenjem mi je spustio dlan na ruku.

“To je posljednja pomast Crkve. On ima pravo na nju, a i na spokoj koji mu ona može donijeti.”Pripreme su bile dovršene. Jamie je ležao na leđima, s plahtom skromno prebačenom preko

prepona, s upaljenim svijećama uz uzglavlje i u dnu kreveta, koje su me neugodno podsjećale nasvijeće na grobu. Opat Alexander sjeo je na rub kreveta, praćen redovnikom koji je držaoposlužavnik s pokrivenim ciborijem, dvije srebrne bočice koje su sadržavale svetu vodu i ulje, ibijelu krpu prebačenu preko obje podlaktice. Izgleda kao vražji kelner koji poslužuje vino, ljutitosam pomislila. Cijela me procedura iznervirala.

Obred je izveden na latinskom, blagim naizmjeničnim mrmljanjem, smirujućim za uši, premdanisam razumjela smisao. Anselm mi je šaptom objasnio smisao nekih dijelova službe; drugi su bilijasni sami po sebi. Opat je u jednom trenutku rukom pozvao Polydorea, koji je koraknuo naprijed istavio malu bočicu Jamieju pod nos. Mora da je sadržavala amonijak ili neki drugi stimulans, jerJamie se trgnuo i oštro okrenuo glavu u stranu, još uvijek zatvorenih očiju.

“Zašto ga pokušavaju probuditi?” šapnula sam.“Ako je moguće, osoba treba biti pri svijesti kako bi se složila s tvrdnjom da žali zbog grijeha

koje je počinila za života. A i da joj opat dade presveti sakrament, ako ga bude u stanju primiti.”Opat je nježno pljesnuo Jamieja po obrazu, okrenuo mu glavu prema bočici i obratio mu se tihim

glasom. Govorio je blago, prešavši s latinskog na grubi škotski jezik njihove obitelji.“Jamie! Jamie, momče! To sam ja, Alex, momče. Ovdje sam s tobom. Sada se moraš malo

probuditi, samo kratko. Dat ću ti odrješenje, a onda presveti sakrament našeg Gospodina. Srkni sadasamo malo vode kako bi mi mogao odgovoriti kad budeš morao.” Redovnik po imenu Polydore prinioje pehar na Jamiejeva usta i pažljivo mu nalijevao vodu, kap po kap, sve dok suhi jezik i grlo višenisu mogli primati tekućinu. Oči su mu bile otvorene, još uvijek otežale od groznice, ali sada budne.

Zatim je opat nastavio. Postavljao je pitanja na engleskom, ali tako tihim glasom da sam ih jedvamogla čuti. “Odričeš li se Sotone i svih djela njegovih?“

“Vjeruješ li u uskrsnuće našeg Gospodina Isusa Krista?” I tako dalje. Jamie je hrapavim šaptompotvrdno odgovorio na svako pitanje.

Kad je primio sakrament, s uzdahom se spustio natrag na krevet i opet zatvorio oči. Mogla sammu vidjeti rebra dok se usahli grudni koš kretao s disanjem. Što od bolesti a što od groznice, groznoje oslabio. Naizmjence uzimajući bočice svete vode i ulja, opat mu je napravio znak križa na tijelu,pomazavši mu čelo, usne, nos, uši i očne kapke. A onda je redom napravio znak križa svetim uljem ušupljini grdnog koša iznad srca, na dlanu obiju ruka i na ristu oba stopala. S beskrajnom je nježnošćupodigao Jamiejevu ozlijeđenu šaku i lagano nanio ulje na ranu, a onda ju je spustio natrag naJamiejeva prsa, pa je ostala ležati iznad plavičaste posjekotine od noža.

Pomazanje je bilo brzo i neizmjerno nježno, poput pera lak dodir opatova hitrog palca.Racionalni dio mozga govorio mi je da je sve to praznovjerna magija, ali ljubav koju sam vidjela nalicima redovnika dok su molili, duboko me potresla. Jamiejeve oči opet su bile otvorene, ali sadavrlo mirne. Prvi put otkako je napustio Lallybroch, lice mu je bilo spokojno.

Obred je završio kratkom molitvom na latinskom. Opat je položio ruku na Jamiejevo čelo i rekaona engleskom: “Bože, u Tvoje ruke predajemo dušu Tvog sluge Jamesa. Izliječi ga, molimo Te, ako jevolja Tvoja, i okrijepi mu dušu, da se može ispuniti milošću, i da uživa Tvoj mir kroz cijelu

vječnost.”“Amen”, odgovorili su ostali redovnici. A i ja.

Kad je pao mrak, pacijent je opet zapao u polusvijest. Kako mu je snaga napuštala tijelo, sve što smomogli učiniti za njega bilo je to da ga probudimo, kako bi nekoliko puta srknuo vodu koja ga jeodržavala na životu. Usnice su mu bile raspucane i oguljene i više nije mogao govoriti, premda bi jošuvijek otvorio ukočene oči kad bismo ga jako prodrmali. Više nas nije mogao prepoznati; ukočeno jezurio preda se, a onda bi postupno zatvorio oči okrenuvši glavu u stranu i zastenjavši.

Stajala sam uz krevet i gledala ga, toliko iscrpljena od naporna dana da sam osjećala samo nekuvrstu tupog očajanja. Brat Polydore nježno me dodirnuo i prenuo me iz omamljenosti.

“Ne možete više ništa učiniti za njega”, rekao je i odlučno me odveo od kreveta. “Morate seodmoriti.”

“Ali...” počela sam a onda zastala, shvativši da ima pravo. Učinili smo sve što smo mogli. Ili ćegroznica uskoro popustiti sama od sebe ili će Jamie umrijeti. Čak ni najsnažnije tijelo ne možepodnositi razorno pustošenje visoke temperature više od dan ili dva, a Jamieju je preostalo malosnage da prebrodi takvu opsadu.

“Ja ću ostati s njim”, rekao je Polydore. “Idite u krevet. Poslat ću po vas ako...” Nježno megurnuo u smjeru moje sobe, ne dovršivši rečenicu.

Ležala sam budna na svom poljskom krevetu, buljeći u stropne grede. Oči su mi bile suhe i vruće,a u grlu sam osjećala bol kao da i mene počinje hvatati groznica. Je li to odgovor na moju molitvu?Hoćemo li umrijeti zajedno?

Napokon sam ustala i uzela vrč i lavor sa stola pokraj vrata. Spustila sam tešku glinenu posudunasred poda i pažljivo je napunila, puštajući da voda nabuja preko zadebljanog ruba u drhtavimjehur.

Vraćajući se u svoju sobu, usput sam bila svratila do smočnice brata Ambrosea. Sada samrazvezala mali paketić bilja i usula njegov sadržaj u žeravnik. Listovi smirne počeli su ispuštatimirisni dim, a mrvice kamfora zaplamsale su sićušnim plavim jezičcima među crvenim sjajemkomadića ugljena.

Stavila sam svijećnjak iza reflektirajuće površine vode, zauzela mjesto pred njom i spremila seda zazovem duha.

Kameni hodnik bio je hladan i mračan, u intervalima osvijetljen slabim treperavim svjetlom uljanicakoje su visjele sa stropa. Moja se sjena protezala ispred mene, pod mojim stopalima, dok samprolazila ispod svake od njih i produžavala se, sve dok se nije činilo da skače na glavu i nestaje umraku preda mnom.

Unatoč hladnoći, bila sam bosonoga, a na sebi sam imala samo bijeli noćni ogrtač od grubogplatna. Mali sloj topline obavijao me pod ogrtačem, ali hladnoća iz kamena širila mi se kroz stopala inoge.

Jedanput sam blago zakucala i otvorila teška vrata ne čekajući odgovor.Brat Roger sjedio je uz Jamiejev krevet pognute glave i molio se. Drvena mu je krunica

zazveckala kad je podigao pogled, ali usne su mu se još nekoliko sekundi nastavile nečujno micati da

završe Zdravomariju, prije no što me pozdravio.Prišao mi je kod vrata i obratio mi se tihim glasom, premda je bilo jasno da ni vikanjem ne bi

mogao uznemiriti nepomičnu figuru na krevetu.“Nema promjene. Upravo sam promijenio vodu u kupki za šaku.” Nekoliko kapljica vode blistalo

je na stranama svježe napunjenog kositrenog kotlića na žeravniku.Kimnula sam glavom i zahvalno mu stisnula ruku. Nakon priviđenja posljednjeg sata, njegova mi

se ruka učinila neobično čvrstom, toplom i nekako utješnom.“Ako nemate ništa protiv, željela bih ostati nasamo s njim.”“Naravno. Ja idem u kapelicu... ili da možda ipak ostanem u blizini, u slučaju da...” Nesigurno je

zastao.“Ne.” Pokušala sam se nasmiješiti da ga umirim. “Pođite u kapelicu. Ili još bolje, pođite u krevet.

Ja ne mogu spavati; ostat ću ovdje do jutra. Ako zatrebam pomoć, poslat ću po vas.”Još uvijek nesiguran, bacio je pogled prema krevetu iza sebe. Ali bilo je vrlo kasno, a on je bio

umoran; pod njegovim su se blagim smeđim očima vidjele sjene.Teška vrata škripnula su na šarkama, a onda sam ostala sama s Jamiejem. Sama, uplašena i vrlo,

vrlo nesigurna u vezi s onim što sam naumila učiniti.Zastala sam kod podnožja kreveta i načas ga pogledala. Soba je bila slabo osvijetljena sjajem iz

žeravnika i dvjema golemim, gotovo metar visokim svijećama na stolu do zida. Jamie je bio gol, aslaba svjetlost kao da je naglašavala usahlost koju je razorna groznica ostavila za sobom. Šarenamasnica na rebrima nalikovala je na gljivu koja se širi.

Čovjek na samrti zadobije blago zelenkastu boju. Isprva samo nijansa na rubu čeljusti, ta seblijeda boja postupno širi licem i prsima, dok životna snaga počinje napuštati tijelo. Vidjela sam tomnogo puta. Nekoliko sam puta vidjela kako se to smrtonosno napredovanje zaustavi i počnepovlačiti, pa koža opet poprimi zdravu boju, a bolesnik preživi. Ali češće... snažno sam se stresla iskrenula pogled u stranu.

Izvukla sam ruku iz nabora ogrtača i spustila na stol predmete koje sam bila sakupila tijekompotajnog posjeta zamračenoj radionici brata Ambrosea. Bočicu amonijakova alkohola. Paketićosušene lavande. Još jedan paketić valerijane. Malu metalnu kadionicu u obliku rastvorena cvijeta.Dvije grudice opijuma, slatkasta mirisa i ljepljive od smole. I nož.

Zrak u sobi bio je zagušljiv od dima iz žeravnika. Jedini prozor bio je zastrt teškom tapiserijomsa slikom smaknuća svetog Sebastijana. Pogledala sam svečevo uvis okrenuto lice i strijelamaizbodeni torzo i opet se začudila načinu razmišljanja čovjeka koji je izabrao tu sliku za bolesničkusobu.

Prilično loše izrađena tapiserija od teške svile i vune odbijala je sve osim najjačih naleta vjetra.Uhvatila sam je za donji rub i podigla, tjerajući dim od ugljena kroz kameni luk prozora. U sobu jeušao osvježavajuće hladan i vlažan zrak i malo mi je usporio kuckanje u sljepoočicama koje jezapočelo dok sam se prisjećala, buljeći u odraz u vodi.

Začula sam slabo stenjanje iza sebe, a onda se Jamie pomaknuo na propuhu. Dobro. Znači da nijeu dubokoj nesvjestici.

Pustila sam tapiseriju da opet prekrije prozor, a onda sam uzela kadionicu. Zataknula sam jednugrudicu opijuma na šiljak i zapalila je jednom od tankih voštanih svijeća za svijećnjake. Stavila sam

kadionicu na stolić pokraj Jamiejeve glave, pazeći da ne udahnem kužno isparavanje.Nisam imala mnogo vremena. Moram brzo dovršiti pripreme, prije no što ga dim opijuma previše

omami da bi ga se moglo probuditi.Razvezala sam prednju stranu svog ogrtača i brzo namazala tijelo punom šakom lavande i

valerijane. Bio je to ugodan, aromatičan miris, specifičan i vrlo poticajan. Miris koji mi je prizivao usjećanje sjene čovjeka koji je upotrebljavao takav parfem, a i sjene čovjeka iza njega, sjene koje suevocirale nejasne slike sadašnjih užasa i izgubljene ljubavi. Miris koji je Jamieju zacijelo prizivaosjećanje na sate bola i gnjeva provedene u njegovim valovima. Energično sam protrljala ostatakmješavine dlanovima i bacila mirisne mrvice na pod.

Duboko sam udahnula skupljajući hrabrost, a onda sam uzela bočicu amonijaka. Načas samzastala pokraj kreveta s bočicom u ruci i zagledala se u Jamiejevo ispijeno i neobrijano lice. Unajboljem slučaju ostao mu je još dan života, a u najgorem samo nekoliko sati.

“U redu, prokleti škotski gade”, rekla sam mu tihim glasom. “Da vidimo koliko si doistatvrdoglav.” Podigla sam mu ozlijeđenu šaku s koje je kapala voda i maknula posudu za namakanje ustranu.

Otvorila sam bočicu i zanjihala mu je pod nosom. Šmrknuo je i pokušao okrenuti glavu u stranu,ali nije otvorio oči. Uhvatila sam ga za kosu na tjemenu kako bih ga spriječila da okrene glavu i opetprimakla bočicu njegovom licu. Polako je zavrtio glavom, okrećući je s jedne strane na drugu, poputvola probuđena iz drijemeža, i malčice otvorio oči.

“Još nismo gotovi, Fraser”, šapnula sam mu na uho, trudeći se da što bolje oponašam ritamRandallovih progutanih suglasnika.

Jamie je zastenjao i zgrbio se. Uhvatila sam ga za oba ramena i grubo ga protresla. Koža mu jebila tako vruća da sam ga umalo ispustila.

“Probudi se, škotski gade! Još nismo gotovi!” Počeo se s naporom pridizati na laktove, užalosnom pokušaju da bude poslušan, koji mi je gotovo slomio srce. Glavom je još uvijek tresaoamo-tamo, a ispucanim usnama neprekidno je mrmljao nešto što je zvučalo kao: “Molim vas, neviše.”

Zatim ga je izdala snaga, pa se prevrnuo na bok i opet zagnjurio lice u jastuk. Dim od opijumapočeo je ispunjavati sobu, pa sam osjetila blagu vrtoglavicu.

Stisnuvši zube, gurnula sam mu prste među guzove i obujmila jednu zaobljenu polutku. Ispustio jevisok drhtav vrisak i bolno se okrenuo u stranu, sklupčavši se u loptu i sklopivši ruke među nogama.

Bila sam provela sat vremena u svojoj sobi, nagnuta nad površinu vode, prizivajući sjećanja. NaCrnog Jacka Randalla i na njegova šest naraštaja udaljenog potomka Franka. Tako različiti, a ipaktako zapanjujuće tjelesno slični.

Razdiralo me sjećanje na Franka, na njegovo lice i glas, na njegove manire, na način kako jevodio ljubav. Nakon što sam u krugu kamenova odlučila ostati, pokušala sam ga izbrisati iz glave, alion je uvijek bio ondje, sjenovita figura u zakutcima mojih misli.

Obuzela me mučnina zato što sam ga izdala, ali naposljetku sam se pokušala natjerati daispraznim glavu, kao što mi je Geilie pokazala, koncentrirajući se na plamen svijeće, udišući oštarbiljni miris i smirujući se, sve dok ga nisam uspjela prizvati iz sjena, ugledati crte njegova lica i opetosjetiti dodir njegove ruke a da ne zaplačem.

U sjenama sam ugledala još jednog čovjeka, istih ruku i istog lica. Očiju ispunjenih plamenomsvijeća, dozvala sam i njega. Slušala sam ga, gledala, zapažala sličnosti i razlike i gradila - što?Utvaru, masku, priviđenje, opsjenu. Lice u sjeni, glas nalik na šapat i brižan dodir koji bih moglaupotrijebiti da prevarim duh u bunilu. A onda sam napokon izašla iz svoje sobe, moleći se za dušuvještice Geillis Duncan.

Jamie je sada ležao na leđima i malo se grčio od bolnih rana. Ukočeno je buljio preda se, bezznaka prepoznavanja.

Pomilovala sam ga na način koji sam dobro poznavala, po liniji rebara, od prsnog koša do leđa,nježno kako bi Frank to učinio, grubo pritišćući ozlijeđena mjesta, onako kako sam znala da bi učinioonaj drugi čovjek. Zatim sam se nagnula i liznula mu jezikom uho, kušajući i istražujući, i šapnula:“Odupri mi se! Uzvrati mi, prljavi bijednice!”

Napregnuo je mišiće i stisnuo zube, ali je nastavio buljiti u zrak. Dakle, nemam izbora. Ipak ćumorati upotrijebiti nož. Znala sam kakav rizik time preuzimam, ali bolje da ga ubijem sama, pomislilasam, nego da sjedim skrštenih ruku i pustim ga da umre.

Uzela sam nož sa stola i čvrsto ga povukla preko njegovih prsa, uzduž tek zacijeljenog ožiljka.Dahnuo je od šoka i savio leđa. Zgrabila sam ručnik i žustro mu njime protrljala ranu. Prije no štosam se stigla predomisliti, prisilila sam se da mu prstima prijeđem po prsima, da skupim krv s rane ida mu njome žestoko protrljam usta. Pala mi je na pamet rečenica koju nisam morala izmisliti, jersam je i sama čula. Nagnula sam se nad njega i šapnula: “A sad me poljubi.”

Uopće nisam bila spremna na ono što je uslijedilo. Skočio je s kreveta i odbacio me preko polasobe. Zateturala sam i pala na stol, zaljuljavši goleme svijećnjake. Sjene su jurnule i zanjihale se, kadsu se svijeće naglo rasplamsale a onda ugasile.

Snažno sam udarila leđima o rub stola, ali sam se na vrijeme pri-brala da se izmaknem kad jenasrnuo na mene. Krenuo je za mnom nerazgovijetno režeći i ispružio ruke.

Bio je i brži i snažniji no što sam očekivala, premda je glavinjao i sudarao se sa stvarima. Načasme stjerao u kut između žeravnika i stola. Začula sam kako hropće dok me pokušavao uhvatiti.Zamahnuo je lijevom rukom prema mom licu; da su mu snaga i refleksi bili i približno normalni, taj bime udarac ubio. Umjesto toga, trznula sam se u stranu, a njegova me šaka okrznula po čelu, srušila natlo i malo ošamutila.

Otpuzala sam pod stol. Jurnuo je za mnom, izgubio ravnotežu i pao na žeravnik, a užarenougljevlje rasulo se po kamenom podu prostorije. Zajaukao je kad je koljenom zdrobio jedan komadvrućeg ugljena, a ja sam zgrabila jastuk s kreveta i udarcima ugasila zadimljeno gnijezdo iskri napokrivaču koji sam bila povukla za sobom. Zaokupljena time, nisam primijetila da mi prilazi, sve doknisam osjetila jak udarac u glavu i pala na pod koliko sam duga i široka.

Kad sam se uhvatila za okvir poljskog kreveta i pokušala se uspraviti, krevet se prevrnuo. Načassam ležala zaštićena iza njega, pokušavajući se pribrati. Čula sam kako me Jamie pokušava pronaći upolumraku, hropćući između nesuvislih gelskih psovki. Iznenada me ugledao i bacio se preko kreveta,s ludim sjajem u očima na slabom svjetlu.

Teško je podrobno opisati ono što se zatim dogodilo, ako ni zbog čega drugog a ono zato što sesve ponovilo nekoliko puta, pa mi se pomiješalo u sjećanju. Čini mi se kao da su mi Jamiejeveužarene šake stisnule grlo samo jedanput, ali kao da je taj stisak beskonačno trajao. Zapravo se todogodilo desetak puta. Svaki sam se put uspjela osloboditi stiska i zbaciti ga sa sebe, kako bih se još

jedanput povukla, izbjegavajući i sagibajući se oko prevrnutog namještaja. A on bi me svaki putslijedio, čovjek kojeg je bijes odvukao s ruba smrti, psujući i dašćući, teturajući i divlje se njišući.

Lišeni zaštite žeravnika, komadići ugljena brzo su se ugasili, ostavljajući sobu u mrklom mraku,nastanjenu demonima. Na posljednjim treptajima svjetlosti, vidjela sam Jamieja kako čuči uza zid,ogrnut vatrom i pokriven krvlju, ukrućena spolovila na slijepljenim dlakama trbuha, ubojito plavihočiju na licu bijelom poput lubanje. Pomahnitali Viking. Poput nordijskih vragova koji bi pojurili sasvojih zmajevih brodova u maglu drevne škotske obale, da ubijaju, pljačkaju i pale. Ljudi koji biubili posljednjim atomom snage. Koji bi upotrijebili posljednju snagu da siluju i zasade svoje nasilnosjeme u utrobe pokorenih žena. Sitna kadionica nije davala svjetla, ali nezdrav miris opijuma ispuniomi je pluća. Premda se ugljen ugasio, vidjela sam svjetlost u tami; obojena svjetlost zaplesala mi jena rubovima vidnog polja.

Sve sam se teže kretala; kao da se probijam kroz vodu do bedara, progonjena čudovišnom ribom.Visoko sam dizala koljena, trčeći usporeno, dok mi je voda zapljuskivala lice.

Otresla sam taj san i shvatila da su mi lice i ruke doista vlažni. Ne od suza nego od krvi, i odznoja zbog stvorenja iz noćne more s kojim sam se hrvala u mraku.

Znoj. Nečega sam se trebala sjetiti o znoju, ali sada to nisam bila u stanju. Šaka se stegnula namojoj nadlaktici i povukla se ostavivši mi tanak sloj znoja na koži.

Bez kraja i konca, majmun je gonio lasicu oko dudova stabla. Ali nešto nije u redu, lasica gonimene, lasica s oštrim bijelim zubima koji mi se zarivaju u podlakticu. Udarila sam je i zubi su meispustili, ali pandže... bez kraja i konca, oko dudova grma...

Demon me stjerao uza zid; osjetila sam kamen iza glave i pod prstima dok sam opipavala okosebe, i tijelo tvrdo poput kamena kako me čvrsto pritišće, koščato koljeno među mojima, kamen ikost, među mojim... nogama, još kamene tvrdoće... ah. Mekoća između tvrdoće života, ugodnasvježina u vrućini, ugoda usred prekra...

Pali smo isprepleteni na pod i zakotrljali se, zapetljani u nabore otpale tapiserije, pod naletimahladnog zraka s prozora. Magle ludila počele su se povlačiti.

Udarili smo o neki komad namještaja i ostali nepomično ležati. Ja-miejeve šake ostale su namojim dojkama, prsti su mu se bolno zabadali u meso. Osjetila sam kapanje vlage na licu, nisamznala jesu li to kapi znoja ili suza, pa sam otvorila oči da pogledam. Jamie me gledao odozgo,bezizražajna lica na svjetlosti mjesečine, raširenih očiju, neusredotočena pogleda. Ruke su mu seopustile. Jednim je prstom nježno milovao obris moje dojke, od dna do vrha, bez prestanka.Pomaknuo je ruku da mi uhvati dojku, raširivši prste poput morske zvijezde, nježno poput djeteta kojesiše.

“M-majko?” rekao je. Osjetila sam da mi se kostriješe sve dlačice na vratu. Govorio je visokim ičistim glasom dječaka. “Majko?”

Obavio nas je hladan zrak, odnoseći nezdravi dim iz sobe, u zapuhu snježnih pahuljica. Podiglasam ruku i stavila dlan na njegov hladni obraz.

“Jamie, dragi”, rekla sam mu, šapćući kroz ozlijeđeno grlo. “Hajde, hajde, spusti glavu, dijete.”Nato je maska zadrhtala i slomila se. Čvrsto sam privinula njegovo krupno tijelo uza se, pa smo seoboje tresli od siline njegovih jecaja.

Imali smo priličnu sreću što nas je ujutro zatekao flegmatični brat William. Omamljeno sam se

probudila na zvuk otvaranja vrata, i trgnula se do pune svijesti kad sam ga začula kako se naglašenonakašljava, prije no što je svojim blagim jorkširskim otezanjem rekao: “Želim vam dobro jutro.”

Težak teret koji mi je ležao na prsima bio je Jamie. Kosa mu se osušila, a brončani pramenovisvijali su se na mojim dojkama poput latica kineske krizanteme. Obraz pritisnut na moj grudni koš bioje topao i malo ljepljiv od znoja, ali leđa i ruke, koje sam mogla dodirnuti, bili su hladni poput mojihstegana, ohlađeni zimskim zrakom koji je puhao po nama.

Dnevna svjetlost koja je ulazila kroz nezastrti prozor otkrivala je sav opseg nereda u sobi, štosam sinoć samo nejasno shvatila. Razbijeni namještaj i glineno posuđe ležali su razbacani po sobi, apar golemih svijeća izgledao je poput otpalih klada usred spleta rasparanih draperija i razbacanihpokrivača. Po strukturi ispupčenja koja su mi se bolno zarivala u leđa, zaključila sam da zacijeloležim na onoj nemarno izrađenoj tapiseriji svetog Sebastijana, ljudskog jastučića za igle; ako je tobilo točno, to nije predstavljalo velik gubitak za samostan.

Brat William nepomično je stajao na pragu s vrčem i lavorom u rukama. S velikom sepreciznošću usredotočio na Jamiejevu lijevu obrvu i zapitao: “I kako se jutros osjećate?”

Nastala je prilično duga stanka, tijekom koje je Jamie uviđavno ostao na svom mjestu, skrivajućivelik dio mog tijela od pogleda. Promuklim tonom čovjeka koji je upravo doživio otkrivenje,napokon je odgovorio: “Gladan sam.”

“Oh, baš dobro”, rekao je brat William, još uvijek netremice gledajući Jamiejevu obrvu. “Reći ćubratu Josephu.” Vrata su se nečujno zatvorila za njim.

“Lijepo od tebe što se nisi pomaknuo”, primijetila sam. “Ne bih voljela biti odgovorna za nečistemisli brata Williama.”

Plave su se oči napregnuto zabuljile u mene. “No da”, razborito je odvratio, “pogled na mojustražnjicu neće pokvariti ničije svete zavjete; ne u njezinu sadašnjem stanju. Ali tvoja...” Zastao je dase nakašlje.

“Što je s mojom?” htjela sam znati.Sjajna glava malo se pognula da mi utisne poljubac u rame. “Tvoja bi zavela i biskupa”,

odgovorio je“Mmmphm.” Smatrala sam da sam se i sama prilično izviještila u škotskom mumljanju. “Kako

god stvari stajale s tim, možda bi se sada mogao pomaknuti. Ne vjerujem da je čak i taktičnost brataWilliama beskrajna.”

Jamie je s izvjesnim oprezom spustio glavu pokraj moje, položivši je na nabor tapiserije, a ondame postrance pogledao. “Ne znam koliko sam sinoćnjih događaja sanjao, a koliki su bili stvarni.”Ruka mu je nesvjesno odlutala do ogrebotine na prsima. “Ali ako se polovica onoga što mislim da sedogodilo uistinu dogodilo, sada bih morao biti mrtav.“

“Nisi mrtav. Provjerila sam.” Zatim sam ga s izvjesnim oklijevanjem upitala: “Bi li želio biti?”Polako se nasmiješio poluzatvorenih očiju. “Ne, Saskinjo, ne bih.” Lice mu je bilo ispijeno i

blijedo od bolesti i umora, ali spokojno; bore oko usta nestale su, a plave su oči bile bistre. “Aliželio ja to ili ne, prokleto sam blizu smrti. Mislim da sada ne umirem samo zato što sam gladan. Dasam na pragu smrti, ne bih bio gladan, ne misliš li? To bi bilo besmisleno.” Jedno mu se oko posvezatvorilo, ali drugo je ostalo napola otvoreno, usredotočeno na moje lice sa zagonetnim izrazom. “Nemožeš ustati?”

Pažljivo je razmislio. “Možda bih opet uspio podići glavu kad bi mi o tome ovisio život. Aliustati? Ne.”

Uzdahnula sam, iskobeljala se ispod njega i popravila posteljinu na krevetu, a onda sam gapokušala uspraviti. Uspio je ostati na nogama samo nekoliko sekundi, a onda je zakolutao očima isrušio se na krevet. Grozničavo sam mu stala opipavati vrat tražeći puls i našla ga odmah ispodtrokutastog ožiljka na dnu vrata. Bio je spor i jak. Obična iscrpljenost. Nakon mjesec danazatočeništva i tjedan dana intenzivnih duševnih i tjelesnih šokova, gladi, ozljeda, bolesti i visoketemperature, čak i njegovo snažno tijelo napokon je iscrpio zalihe.

“Srce poput lava i glava poput vola”, rekla sam vrteći glavom. “Šteta što nemaš i kožu poputnosoroga.” Dodirnula sam mu svježe zakrvavljenu masnicu na ramenu.

Otvorio je jedno oko. “Što je to nosorog?”“Mislila sam da si u nesvijesti.”“Bio sam. Jesam. Grozno mi se vrti u glavi.”Pokrila sam ga dekom. “Sada ti treba jelo i odmor.”“A tebi odjeća”, odvratio je, a potom zatvorio oko i smjesta zaspao.

N

40.

Oprost

isam se sjećala da sam otišla u krevet, ali zacijelo jesam, jer u njemu sam se probudila. Anselmje sjedio pokraj prozora i čitao.

Naglo sam se uspravila.“Jamie?” graknula sam.“Spava”, odgovorio je i odložio knjigu. Bacio je pogled na svijeću s oznakama za sate na stolu.

“Kao i vi. Posljednjih trideset i šest sati proveli ste s anđelima, ma belle.” Napunio je čašu izglinenog vrča i prinio mi je usnama. Nekoć bih pijenje vina u krevetu prije pranja zuba smatralakrajnjom dekadencijom, ali izveden u samostanu, u društvu jednog franjevca u svećeničkoj halji, tajmi čin nekako nije izgledao tako izopačeno. A vino mi je uspjelo isprati ljepljivost iz usta.

Gurnula sam noge iz kreveta, sjela na rub i zanjihala se, pa me Anselm uhvatio za ruku i spustionatrag na jastuk. Iznenada mi se učinilo da ima četiri oka i više nosova i usta no što mu je potrebno.

“Malo mi se vrti u glavi”, rekla sam i sklopila oči. Zatim sam otvorila jedno oko. Malo bolje!Sada barem vidim samo jednog Anselma, premda malčice nejasno.

Anselm se zabrinuto nagnuo nada me.“Želite li da pozovem brata Ambrosea ili brata Polydorea, madam? Nažalost, ja nisam baš vješt u

medicini.”“Ne, ništa mi ne treba. Samo sam se prenaglo uspravila.” Pokušala sam ponovo, malo laganije.

Ovog puta, soba i sve u njoj ostali su razmjerno mirni. Shvatila sam da sam prekrivena brojnimmodricama i masnicama, koje prije nisam spazila zbog vrtoglavice. Pokušala sam se nakašljati ishvatila da me boli grlo. Namrštila sam se.

“Doista, ma chčre, mislim da bi možda...” Anselm je stajao na vratima, spreman da pođe popomoć. Izgledao je prilično uznemireno. Posegnula sam za ogledalom na stolu, a onda sam sepredomislila. Zapravo nisam bila spremna vidjeti kako izgledam, pa sam umjesto ogledala dohvatilavrč s vinom.

Anselm se polako vratio u sobu i stao gledajući me. Kad se napokon uvjerio da neću pasti unesvijest, ponovo je sjeo. Polako sam srkala vino dok mi se u glavi bistrilo, pokušavajući se otrestiposljedica opijumom izazvanih snova. Znači, ipak smo živi. Oboje.

Sanjala sam kaotične snove, pune nasilja i krvi. Stalno sam sanjala da je Jamie mrtav ili daumire. A negdje u magli vidjela sam sliku dječaka u snijegu; njegovo iznenađeno okruglo liceprekrilo je Jamiejevo lice puno modrica i ogrebotina. Katkad mi se činilo da se na Frankovu licupojavljuju slabašni, rijetki brčići. Jasno se sjećam da sam ubila svu trojicu. Osjećala sam se kao dasam provela noć ubadajući i koljući. Svaki me mišić bolio od tupe onemoćalosti.

Anselm je još uvijek bio uz mene, strpljivo me gledajući, s rukama na koljenima.“Nešto biste mogli učiniti za mene, oče”, rekla sam mu.Željan da mi pomogne, smjesta je ustao i posegnuo za vrčem.

“Naravno. Želite li još vina?”Slabašno sam se nasmiješila.“Da, ali poslije. Sada bih htjela da me ispovjedite.”Moj ga je zahtjev zapanjio, ali hitro se zaogrnuo profesionalnom pribranošću kao svećeničkom

haljom.“Naravno, chčre madame, ako to želite. Ali zar ne bi bilo bolje da pozovemo oca Gerarda? On je

na glasu kao ispovjednik, a ja sam...” Slegnuo je ramenima u galskom stilu. “Dopušteno mi jeispovijedati, ali zapravo to malokad činim, jer ja sam samo običan učenjak.”

“Hoću da me vi ispovjedite”, odvratila sam čvrstim glasom. “I to odmah.”Rezignirano je uzdahnuo i otišao po stolu. Kad ju je namjestio oko vrata tako da purpurna svila

pada ravno dolje i svjetluca na crnoj prednjoj strani svećeničke halje, sjeo je na stolac i kratko meblagoslovio, a onda se umirio i pričekao.

I tako sam mu rekla. Sve. I tko sam i kako sam došla ovamo. O Franku. O Jamieju. I o mladomengleskom dragunu blijeda, pjegava lica, koji je umro na snijegu.

Nije promijenio izraz lica dok sam govorila, samo je razrogačio ionako velike smeđe oči. Kadsam završila, jedanput ili dvaput je trepnuo i otvorio usta kao da će nešto reći, a onda ih je opetzatvorio i zatresao glavom kao da želi razbistriti misli.

“Ne”, strpljivo sam mu rekla i ponovo se nakašljala, kreštavo poput žabe. “Ne halucinirate. Nitivam se pričinja. Shvaćate li sada zašto sam vam sve to htjela reći na ispovijedi?”

Kimnuo je glavom, pomalo rastreseno.“Da. Da, svakako. Ako... ali, da. Dakako, ne želite da to ikome kažem. A budući da ste mi sve to

rekli na ispovijedi, očekujete da ću vam povjerovati. Ali...” Počešao se po glavi i pogledao me, a nalicu mu se polako pojavio širok osmijeh.

“Ali kako je to veličanstveno!” tiho je uskliknuo. “Kako neobično i kako prekrasno!”“Ne bih baš rekla da je prekrasno”, suho sam odvratila, “ali slažem se da je neobično.”

Zakašljala sam i uzela još vina.“Ali to je... čudo”, rekao je, kao da razgovara sam sa sobom.“Ako inzistirate”, odvratila sam s uzdahom. “Ali ja bih htjela znati što sada da učinim! Jesam li

odgovorna za umorstvo? Ili za preljub? U oba slučaja, oko toga se ne može bogzna što učiniti, ali ipakbih voljela znati. A budući da sam ovdje, što bih trebala učiniti? Mogu li - hoću reći, smijem li -upotrijebiti ono što znam da... promijenim stvari? Premda zapravo ne znam je li to uopće moguće. Aliako jest, imam li to pravo učiniti?”

Zamišljeno se zanjihao na stolcu. Polako je spojio vrške kažiprsta i zabuljio se u njih. Napokon jezavrtio glavom i nasmiješio se.

“Ne znam, ma bonne amie. Morate shvatiti, ovo baš nije priča kakvu čovjek očekuje čuti uispovjedaonici. Moram razmisliti i pomoliti se. Da, svakako se moram pomoliti. Razmislit ću o vašojsituaciji za noćašnjeg bdijenja pred presvetim sakramentom, pa ću vam sutra možda moći dati nekisavjet.”

Blagom kretnjom dao mi je znak da kleknem.“Ali za sada, dijete moje, dat ću vam oprost. Ma kakve grijehe nosite na duši, morate vjerovati da

će vam ih Bog oprostiti.”Jednu mi je ruku položio na čelo, a drugu podigao u znak blagoslova. “Te absolvo, in nomine

Patris, et Filii...”Zatim je ustao i povukao me na noge.“Hvala vam, oče”, odvratila sam. Kao nevjernica, iskoristila sam ispovijed kako bih ga natjerala

da me ozbiljno shvati, pa me malo iznenadilo kad sam shvatila da osjećam olakšanje tereta kojinosim u duši. Ali možda se tako osjećam samo zato što sam nekome rekla istinu.

Odbacujući moje zahvale odmahnuo je rukom. “Vidimo se sutra, ma chčre madame. A umeđuvremenu, ako možete, pokušajte se još malo odmoriti.”

Uredno je zamotao stolu u četverokut i krenuo prema vratima. Na pragu je zastao i okrenuo mi sesa smiješkom. Djetinjasto uzbuđenje ozarilo mu je oči.

“A možda biste mi sutra...” rekao je. “Možda... možda biste mi mogli ispričati kako je to?”Uzvratila sam mu smiješak.“Hoću, oče. Ispričat ću vam.”Kad je otišao, oteturala sam hodnikom da provjerim kako je Jamie. Vidjela sam mnogo leševa u

boljem stanju, ali prsa su mu se ritmički dizala i spuštala, a ona zloslutna zelenkasta boja na kožipovukla se.

“Budio sam ga svakih nekoliko sati, tek toliko da proguta nekoliko žlica juhe”, rekao mi je bratRoger tihim glasom i uhvatio me pod ruku. Kad je skrenuo pogled s pacijenta na mene i vidio kakoizgledam, primjetno se trgnuo. Vjerojatno sam se trebala počešljati. “Ovaj, biste li možda... i viželjeli malo juhe?”

“Ne, hvala. Mislim... mislim da ću možda ipak još malo odspavati.” Više nisam osjećala teretkrivnje i depresije; udove mi je prožimala snena i ugodna težina. Bila to posljedica ispovijedi ilivina; s iznenađenjem sam shvatila da me pomisao na krevet i san raduje.

Sagnula sam se da dodirnem Jamieja. Bio je topao, ali nije bilo tragova groznice. Nježno sam gapomilovala po glavi i poravnala mu raskuštranu riđu kosu. Kut usana načas mu je zatitrao a onda seopet smirio. Ali zatitrao je, u to sam bila sigurna.

Hladno i vlažno nebo ispunjavalo je obzor praznim sivilom koje se stapalo sa sivom maglom nabregovima i blatnjavim pokrivačem prošlotjednog snijega, pa je opatija izgledala kao da je umotanau lopticu prljavog pamuka. Zimska tišina pritiskala je stanovnike čak i u klaustru.

Pjevušenje tijekom sati klanjanja u kapelici bilo je prigušeno, kao da debeli kameni zidoviupijaju sve zvukove i umataju vrevu dnevnih aktivnosti.

Jamie je spavao gotovo dva dana, budeći se samo da uzme malo juhe ili vina. Kad se napokonprobudio, počeo se oporavljati na način uobičajen za normalnog zdravog mladića, iznenada lišenogsnage i neovisnosti koje inače uzima zdravo za gotovo. Drugim riječima, gotovo dvadeset i četiri satauživao je u tetošenju, a onda je naizmjence postajao neposlušan, nemiran, osjetljiv, razdražljiv,mušičav, svadljiv i krajnje mrzovoljan.

Boljele su ga rane na leđima. Svrbjeli su ga ožiljci na nogama. Dozlogrdilo mu je ležanje natrbuhu. U sobi mu je bilo prevruće. Boljela ga je šaka. Oči su ga tako pekle od dima iz žeravnika danije mogao čitati. Dojadili su mu juha, mlijeko i vino. Želio je meso.

Sa zadovoljstvom sam prepoznala simptome ozdravljenja, ali bila sam ih spremna podnositi samodo određene točke. Provjetrila sam sobu, promijenila mu posteljinu, namazala mu leđa mašću nevenai istrljala noge sokom od aloje, a onda sam pozvala brata poslužitelja i naručila još juhe.

“Ne želim više jesti te splačine! Hoću pravu hranu!” Razdraženo je odgurnuo poslužavnik i proliojuhu na ubrus pod zdjelom.

Prekrižila sam ruke na prsima i zabuljila se u njega. Bahate plave oči uzvratile su mi pogled. Bioje mršav poput pjetlića, a čeljust i jagodične kosti oštro su mu se ocrtavali pod kožom. Dobro seoporavljao, ali osjetljivim živcima u njegovu želucu trebat će malo dulje da se oporave. Još uvijeknije mogao zadržati juhu i mlijeko.

“Jest ćeš pravu hranu kad ti ja to dopustim”, obavijestila sam ga, “i ni trenutka prije.”“Hoću je sad! Misliš da mi možeš naređivati što da jedem?”“Da, kvragu, mislim da mogu! Ako si zaboravio, ja sam ovdje liječnik.”Gurnuo je noge iz kreveta, očito s namjerom da nešto poduzme. Stavila sam mu ruku na prsa i

gurnula ga natrag na krevet.“Tvoj je posao da ostaneš u krevetu i da jedanput u životu učiniš što ti se kaže”, obrecnula sam

se. “Još nisi spreman za ustajanje, a ni za čvrstu hranu. Brat Roger kaže da si jutros opet povraćao.”“Neka brat Roger gleda svoja posla, a i ti”, procijedio je kroza zube i opet se s mukom uspravio.

Ispružio je ruku i uhvatio se za rub stola. Uspio je ustati s priličnim naporom, a onda se zanjihao nanogama.

“Vrati se u krevet! Srušit ćeš se!” Bio je grozno blijed, a čak i od malog napora stajanja oblio gaje hladan znoj.

“Neću pasti”, odvratio je. “A ako i padnem, to je moja stvar.”Sad sam već bila prilično bijesna.“Ma nemoj reći! A što misliš, tko ti je spasio taj tvoj bijedni život? Jesi li to sam učinio?”

Zgrabila sam ga za ruku da ga odvučem natrag u krevet, ali on ju je istrgnuo iz mog stiska.“Nisam te molio da mi spašavaš život, zar ne? Rekao sam ti da me ostaviš, je li tako? Ne

shvaćam zašto si se uopće trudila da mi spasiš život, ako me sada namjeravaš izgladnjivati do smrti -osim ako u tome uživaš!”

Ovo je već bilo malo previše.“Vražji nezahvalniče!”“Goropadnice!”Uspravila sam se što sam više mogla i prijeteći mu pokazala krevet. Upotrebljavajući sav

autoritet koji sam stekla kroz godine posla medicinske sestre, rekla sam mu: “Smjesta se vraćaj ukrevet, tvrdoglavi, svojeglavi, glupi...”

“Škote”, sažeto je dovršio moju misao. Zakoračio je prema vratima i bio bi pao da se nije uhvatioza stolac. S treskom se skljokao na stolac i zanjihao, pogleda malo neusredotočena od vrtoglavice.Stegnula sam šake i bijesno ga pogledala.

“U redu”, rekla sam. “Kvragu, u redu! Naručit ću ti kruh i meso, a kad povratiš po podu, možeš sespustiti na ruke i koljena i sam očistiti bljuvotine! Ja nemam namjeru čistiti za tobom, a ako to pokušabrat Roger, oderat ću mu kožu!”

Odjurila sam u hodnik i zalupila za sobom vrata, trenutak prije no što je porculanski lavor udariou njih s druge strane. Okrenula sam se da potražim zainteresiranu publiku u hodniku, koju jenesumnjivo privukla buka. Brat Roger i Murtagh stajali su jedan do drugoga i buljili u moje zažarenolice i zadihana prsa. Roger je izgledao uznemireno, ali na Murtaghovu izboranom licu polako sepojavio osmijeh dok je slušao gelske psovke koje su dopirale s druge strane vrata.

“Znači, bolje mu je”, zadovoljno je zaključio. Naslonila sam se na zid hodnika i osjetila da se imeni na licu polako pojavljuje smiješak.

“Da, bolje mu je”, odgovorila sam.

Vraćajući se u glavnu zgradu nakon prijepodneva provedenog u stakleniku, ugledala sam Anselmakako dolazi iz klaustra pokraj knjižnice. Lice mu se ozarilo kad me spazio, pa je požurio da mi sepridruži u dvorištu. Krenuli smo zajedno zemljištem opatije i upustili se u razgovor.

“Vaš je problem nedvojbeno zanimljiv”, rekao mi je odlomivši grančicu s grma pokraj zida.Kritički je pregledao kržljave zimske pupoljke na grančici, a onda je odbacio i pogledao u nebo.Kroz tanki sloj oblaka probijalo se slabo sunce.

“Toplije je, ali proljeće je još daleko”, primijetio je. “Ipak, šarani bi danas trebali biti živahni -pođimo do ribnjaka.”

Nimalo slični delikatno ukrašenim strukturama kakve sam zamišljala, ribnjaci su bili jedva maloviše od običnih, kamenom ograđenih korita, prikladno smještenih pokraj kuhinjskih prostorija. Punišarana, davali su neophodnu hranu petkom i u dane posta, kad je vrijeme bilo previše loše da dopustilov na uobičajenije bakalare, sleđeve i morske listove na oceanu.

Kao što je Anselm predvidio, ribe su bile živahne. Debela, vretenasta tijela klizila su jednapokraj drugih, a na bijelim krljuštima zrcalili su se oblaci iznad naših glava. Žustre kretnje ribapovremeno bi stvarale male valove koji su se razbijali o rubove njihova kamenog zatvora. Kad sunaše sjene pale na vodu, šarani su se okrenuli prema nama kao igle kompasa prema sjeveru.

“Kad vide ljude, očekuju hranu”, objasnio je Anselm. “Bio bi grijeh da ih razočaramo. Samo čas,chčre madame.”

Odjurio je u kuhinju i ubrzo se vratio s dvije štruce starog kruha. Stojeći na rubu jezera, stali smodrobiti kruh i bacati mrvice nezasitnim ustima pod našim nogama.

“Znate, vaša neobična situacija ima dva aspekta”, rekao mi je Anselm, zaokupljen mrvljenjemkruha. Postrance me pogledao, a na licu mu se iznenada pojavio osmijeh. Začuđeno je zavrtioglavom. “Znate, ja to još uvijek jedva mogu vjerovati. Kakvo čudo! Bog je doista velikodušan premameni što mi pokazuje takve stvari.”

“Pa, baš lijepo”, odvratila sam pomalo suhim glasom. “Nisam baš sigurna da je jednakovelikodušan prema meni.”

“Doista? Ja mislim da jest.” Čučnuo je i nastavio mrviti kruh. “Istina”, dodao je, “ova vas jesituacija dovela u nemalu osobnu nepriliku...”

“Može se i tako reći”, promrmljala sam.“Ali to isto tako možete shvatiti kao znak Božje milosti”, nastavio je ne obazirući se na moju

upadicu, a sjajne smeđe oči zamišljeno su me pogledale.“Klečeći pred presvetim sakramentom, zamolio sam Boga da me prosvijetli”, nastavio je, “i dok

sam sjedio u tišini kapelice, učinilo mi se da vas vidim kao putnicu koja je doživjela brodolom.Vjerujem da je to dobra usporedba s vašom sadašnjom situacijom, zar ne? Zamislite takvu dušu,madam, iznenada izbačenu u stranu zemlju, lišenu prijatelja i poznatih situacija, bez sredstava osimonih koje joj ta nova zemlja može pružiti. Takav je događaj istinska katastrofa, a ipak može donijetivelike mogućnosti i blagoslove. Što ako se pokaže da je ta nova zemlja bogata? Čovjek može stećinove prijatelje, započeti novi život.”

“Da, ali...” počela sam.“Dakle”, nastavio je autoritativnim glasom, podigavši prst da me ušutka, “ako vas je Bog lišio

prijašnjeg života, možda je to samo zato što vas je odlučio blagosloviti novim, bogatijim i potpunijimživotom.”

“Oh, nema sumnje, život mi je ispunjen”, složila sam se. “Ali...”“E sad, što se tiče vaših brakova”, rekao je mršteći se, “sa stanovišta kanonskog prava, tu nema

problema. Oba su braka pravovaljana, oba posvećena crkvom. A strogo govoreći, vaš brak s našimmladim kavalirom prethodi vašem braku s gospodinom Randallom.”

“Da, ‘strogo govoreći’”, složila sam se i napokon uspjela dovršiti misao. “Ali ne u momvremenu. Ne vjerujem da je kanonsko pravo predviđeno za takve slučajeve.”

Anselm se nasmijao, a šiljasti vrh brade zatreperio mu je na laganom povjetarcu.“Posve točno, ma chčre, posve točno. Samo sam htio reći da se ono što ste učinili s ta dva

čovjeka, gledajući sa strogo legalnog stanovišta, ne može smatrati ni grijehom ni zločinom. To su dvaaspekta vaše situacije koja sam maloprije spomenuo: ono što ste učinili i ono što ćete učiniti.”Uhvatio me za ruku i povukao da sjednem do njega, pa su nam se oči našle u istoj razini.

“To su pitanja koja ste mi postavili nakon što sam vas ispovjedio, zar ne? Što ste učinili? I što daučinite?”

“Da, točno. I vi tvrdite da nisam učinila ništa loše? Ali ja sam...”Što se tiče navike da drugima upada u riječ, zaključila sam da Anselm nije nimalo bolji od

Dougala MacKenzieja.“Ne, niste”, prekinuo me čvrstim glasom. “Znate, moguće je da čovjek postupi posve u skladu s

Božjim zakonom i sa savješću, a da se ipak susretne s teškoćama i tragedijom. Bolna je istina da jošuvijek ne znamo zašto le bon Dieu dopušta postojanje zla, ali moramo mu vjerovati na riječ kad uBibliji kaže: ‘Stvorio sam dobro i zlo.’ Što ima za posljedicu da katkad čak i dobri ljudi, osobitodobri ljudi, mislim”, zamišljeno je dodao, “mogu zapasti u veliku zbunjenost i teškoće u životu.Uzmite na primjer onog mladića kojeg ste morali ubiti. Ne”, rekao je, podižuću ruku da spriječi mojuupadicu, “nemojte se zavaravati. U danim okolnostima, vi ste ga morali ubiti. Čak i Sveta majkacrkva, koja naučava svetost života, priznaje potrebu da čovjek brani sebe i svoju obitelj. Ja samvidio kako vam je muž izgledao” - pogledao je preko ramena prema krilu za goste - “pa nimalo nesumnjam da ste morali odabrati put nasilja. A budući da je tako, nemate sebi što zamjeriti. Naravno,osjećate žaljenje i kajanje zbog tog djela, jer vi ste, madam, vrlo suosjećajna i emotivna osoba.”Nježno me potapšao po ruci koja mi je počivala na podignutim koljenima.

“Katkad naša najbolja djela imaju vrlo žalosne posljedice. A vi niste mogli drugačije postupiti.Mi ne znamo kakav je plan Bog imao za tog mladića - možda je On htio da mu se mladić u tomtrenutku pridruži na nebu. Ali vi niste Bog i postoje granice u onome što možete očekivati od sebe.”

Uto je oko ugla zapuhao hladan vjetar, pa sam malo zadrhtala i jače se ogrnula šalom. Anselm je

to primijetio i pokazao mi rukom prema jezeru.“Voda je topla, madam. Biste li možda željeli namočiti noge?”“Topla?” S nevjericom sam se zabuljila u vodu. Prije to nisam primijetila, ali u kutovima

ribnjaka nije bilo komada razlomljenog leda, kao što ih je bilo na svetoj vodici u krstionici predcrkvom; male zelene biljke rasle su iz pukotina između kamenja koje je obrubljivalo jezero i plutalena vodi.

Da mi pokaže, Anselm je izuo kožne sandale. Koliko god su mu lice i glas bili kultivirani, imao ješiroke, čvrste šake i stopala poput normandijskog seljaka. Podigao je skute svećeničke halje dokoljena i umočio stopala u jezero. Šarani su hitro pobjegli, a onda su se gotovo smjesta vratili daznatiželjno prouče uljeze.

“Nadam se da ne grizu?” rekla sam, sumnjičavo gledajući mnoštvo proždrljivih usta.“Ne, ne meso”, uvjerio me. “Zubi im nisu vrijedni spomena.”Izula sam sandale i oprezno gurnula stopala u vodu. Na moje iznenađenje, voda je bila ugodno

topla. Ne vruća, ali u ugodnom kontrastu s vlažnim, prohladnim zrakom.“Oh, baš je dobro!” S užitkom sam promeškoljila nožnim prstima, izazvavši priličnu

konsternaciju među šaranima.“U blizini opatije postoji nekoliko izvora mineralne vode”, objasnio mi je Anselm. “Iz zemlje

izvire vruća pjenušava voda koja je vrlo ljekovita.” Pokazao mi je drugi kraj ribnjaka, gdje samspazila mali otvor u kamenju, napola skriven plutajućim vodenim biljem.

“Mala količina vruće mineralne vode pumpa se ovamo s izvora. To omogućuje kuharu da u svakodoba godine ima živo meso na stolu. U normalnim uvjetima, zima bi za njih bila preoštra.”

Neko smo vrijeme njihali stopalima u prisnoj tišini, a teška riblja tijela jurcala su pokraj njih ipovremeno se sudarala s njima s iznenađujućom snagom. Sunce je ponovo izašlo, kupajući nasslabom ali osjetnom toplinom. Anselm je zatvorio oči i pustio da mu svjetlost grije lice. Ne otvorivšiih, ponovo je progovorio.

“Vaš prvi muž - je li mu ime Frank? - i njega, mislim, morate prepustiti Bogu kao jednu od stvarioko kojih, nažalost, ništa ne možete učiniti.”

“Ali nešto sam ipak mogla učiniti”, usprotivila sam se. “Mogla sam se vratiti u svoje vrijeme -možda.”

Otvorio je jedno oko i skeptično me pogledao.“Da, ‘možda’”, složio se. “A možda i niste. Ne morate si predbacivati što ste oklijevali riskirati

život.”“Nisam odustala zbog rizika”, odvratila sam i lupnula nožnim prstima jednog krupnog crno-

bijelog šarana. “Ili barem ne posve. Odustala sam... pa, djelomice zbog straha, ali uglavnom zato...zato što nisam mogla ostaviti Jamieja.” Bespomoćno sam slegnula ramenima. “Naprosto... naprostonisam mogla.”

Anselm se nasmiješio i otvorio oba oka.“Dobar brak jedan je od najdragocjenijih Božjih darova”, primijetio je. “Ne možete sebe kriviti

što ste imali dovoljno razuma da prepoznate taj dar. A uzmite u obzir...” Nagnuo je glavu u stranupoput smeđeg vrapca.

“Vi ste već gotovo godinu dana odsutni iz svog svijeta. Koliko god da vas je prvi muž volio, onse vjerojatno već počeo miriti s time da vas je izgubio. Gubitak je sudbina svih ljudi, pa nam je zanaše dobro dana sposobnost da ga prebrodimo. On je možda već počeo graditi novi život. Bi li bilodobro da ostavite čovjeka kojem ste jako potrebni i kojeg volite, čovjeka s kojim ste sjedinjenisvetim brakom, da biste se vratili i prekinuli novi život svog bivšeg muža? A pogotovo ako biste sevratili iz dužnosti, osjećajući da vam je srce drugdje. Ne.” Odlučno je zatresao glavom.

“Nijedan muškarac ne može služiti dvama gospodarima, pa to ne može ni žena. E sad, da vam jeono jedini pravi brak, a ovo” - ponovo je pokazao glavom prema krilu za goste - “samo prolaznasklonost, vaša bi dužnost možda ležala drugdje. Ali vas ste dvoje povezani Bogom, pa mislim dabiste trebali poštovati svoju dužnost prema mladom gospodinu.”

“E sad, što se tiče drugog aspekta - što biste trebali učiniti. To možda zahtijeva izvjesnuraspravu.” Izvukao je stopala iz vode i obrisao ih skutima halje.

“Hajde da ovaj razgovor nastavimo u opatijskoj kuhinji. Možda ondje uspijemo uvjeriti brataEulogiusa da nam posluži neko toplo piće.”

Bacila sam šaranima zalutali komadić kruha s tla i sagnula se da obujem sandale.“Ne mogu vam reći kakvo je olakšanje razgovarati s nekim o tim stvarima”, rekla sam. “A još

uvijek ne mogu povjerovati da mi doista vjerujete.”Slegnuo je ramenima i galantno ispružio ruku da mi pomogne ustati, kad sam prebacila grube

remene sandala preko ristova.“Ma chčre, ja služim čovjeku koji je umnažao hljebove i ribe” - sa smiješkom je kimnuo glavom

prema površini jezera, još uvijek namreškanoj od hranjenja šarana - “čovjeku koji je liječio bolesne ioživljavao mrtve. Zar da me zapanji to što je gospodar vječnosti doveo mladu ženu kroz zemaljskekamenove da ostvari svoju volju?”

No, pomislila sam, to je ipak malo bolje od optužbi da sam babilonska bludnica.Kuhinjske prostorije bile su tople i slične pećinama, a stropni svod pocrnio je od stoljeća masnog

dima. Rukama do lakata uronjenim u korito s tijestom, brat Eulogius kimnuo je glavom Anselmu i nafrancuskom pozvao jednog od braće laika da nas posluži. Našli smo mjesto u gužvi i sjeli s dva vrčapiva i pladnjem s nekakvim vrućim kolačem. Previše zadubljena u misli da bi me zanimala hrana,gurnula sam pladanj pred Anselma.

“Formulirat ću to ovako”, rekla sam mu, pažljivo birajući riječi. “Kad bih znala da će grupu ljudisnaći neka nevolja, bih li imala obvezu da ih pokušam izvući?”

Anselmu je od vrućine u kuhinji počeo curiti nos, pa ga je zamišljeno obrisao o rukav.“U načelu, da”, složio se. “Ali to ovisi o još nekoliko stvari - kakav rizik time preuzimate i kakve

su vam druge obveze? A i kakvi su vam izgledi na uspjeh?”“Nemam pojma. Ni o jednoj od tih stvari. Osim o obvezi, dakako - hoću reći, tu je Jamie. Ali on

je jedan od ljudi koji bi mogli nastradati.” Odlomio je komad pite koja se pušila i dao mi. Nisam seobazirala na nju, zagledana u vrč piva pred sobom. “Ona dvojica koju sam ubila”, rekla sam, “da ihnisam ubila, svaki od njih možda bi imao djecu. Oni su možda mogli učiniti” - napravila sambespomoćnu gestu s vrčem u ruci - “tko zna što? Možda sam utjecala na budućnost... ne, sigurno samutjecala na budućnost. A ne znam kako, što me jako plaši.“

“Mhm.” Anselm je zamišljeno progunđao i mahnuo rukom bratu laiku koji je prolazio, a ovaj je

žurno prišao sa svježom pitom i još piva. Ponovo je napunio oba vrča prije no što je progovorio.“Ako ste oduzeli živote, također ste ih i spasili. Koliko bi bolesnih ljudi umrlo da ih vi niste

izliječili? I oni će utjecati na budućnost. A što ako jedan od njih počini kakav strašan zločin? Jeste livi za to odgovorni? Jeste li trebali dopustiti da taj čovjek umre? Naravno da niste.” Lupnuo jekositrenim vrčem o stol kako bi naglasio svoje riječi.

“Kažete da se ne usudite išta učiniti jer se bojite da ćete time utjecati na budućnost. To nijelogično, madam. Svačija djela utječu na budućnost. Da ste ostali u svom vremenu, i tada bi vaša djelautjecala na budućnost, ništa manje nego sada. Još uvijek imate iste odgovornosti kakve biste i tadaimali - koje svaki čovjek ima u svakom vremenu. Jedina je razlika u tome što vi možete točnijevidjeti posljedice svojih djela -a s druge strane, možda i ne možete.” Zavrtio je glavom i zagledao seu mene.

“Nama su putovi Gospodnji skriveni, nesumnjivo s dobrim razlogom. Imate pravo, ma chčre,crkveni zakoni nisu predviđeni za vašu situaciju i zato vam malo toga, osim vlastite savjesti i Božjeruke, može pokazati put. Ja vam ne mogu reći što biste trebali učiniti.”

“Imate slobodu izbora, kao i svi drugi ljudi na svijetu. A ja vjerujem da je povijest rezultat svihtih izbora. Bog odabire neke pojedince da utječu na sudbine mnogih. Možda ste vi jedan od tihpojedinaca. Možda niste. Vi to ne možete znati. To vjerojatno ni jedna od nas nikad ne dozna.”Komično je zakolutao očima. “Ja katkad nisam siguran ni zašto sam ja na ovom svijetu!” Nasmijalasam se, a i on se nasmiješio. Nagnuo se prema meni preko grubih dasaka stola i napeto me pogledao.

“Vaše je poznavanje budućnosti sredstvo koje vam je dano, kao što je brodolomcu možda dan nožili uzica za pecanje. Nije se nemoralno poslužiti tim sredstvom, sve dok to činite u skladu s Božjimzakonom, kako najbolje znate i umijete.”

Zastao je, duboko udahnuo i snažno izdahnuo, pa su mu se svilenkasti brkovi zatresli. Nasmiješiose.

“A to je sve što vam ja mogu reći, ma chčre madame - ništa više no što mogu reći bilo kojojdrugoj uznemirenoj duši koja zatraži moj savjet: uzdajte su u Boga i molite Ga da vam pokaže put.”

Gurnuo je svježu pitu preda me.“Ali što god odlučili učiniti, za to će vam trebati snaga. Zato poslušajte još jedan mali savjet.

Kad god niste sigurni što da učinite, pojedite štogod.”

Kad sam navečer ušla u Jamiejevu sobu, zatekla sam ga kako spava s glavom na podlakticama.Prazna zdjela mesne juhe stajala je na poslužavniku, a nedirnuti tanjur kruha i mesa pokraj nje.Skrenula sam pogled s tanjura na nedužno usnulo lice, a onda opet pogledala tanjur. Dodirnula samkruh. Prsti su mi ostavili udubinu na vlažnoj površini. Još je svjež.

Ostavila sam Jamieja da spava i otišla potražiti brata Rogera. Našla sam ga u smočnici.“Je li jeo kruh i meso?” upitala sam ga bez okolišanja.U čupavoj bradi brata Rogera pojavio se osmijeh. “Jest.”“Je li ih uspio zadržati u želucu?”“Nije.”Sumnjičavo sam ga pogledala. “Nadam se da niste počistili za njim?”

To ga je razveselilo; okrugli obrazi zarumenjeli su mu se iznad brade. “Mislite da bih se usudio?Ne, on je za svaki slučaj držao lavor pri ruci.”

“Prokleti prepredeni Škot”, rekla sam, a onda sam se i protiv volje nasmijala. Vratila sam se uJamiejevu sobu i lagano ga poljubila u čelo. Promeškoljio se, ali nije se probudio. Poslušavši savjetoca Anselma, odnijela sam tanjur svježeg kruha i mesa u svoju sobu kako bih večerala.

Odlučila sam Jamieju dati vremena da se oporavi i od ljutnje i od loše probave, pa sam sutrašnji danuglavnom provela u svojoj sobi, čitajući knjigu o biljkama koju mi je nabavio brat Ambrose. Poslijeručka otišla sam provjeriti svog neposlušnog pacijenta. Ali umjesto Jamieja u njegovoj sam sobizatekla Murtagha, koji je sjedio na stolcu nagnutom na zid sa zbunjenim izrazom na licu.

“Gdje je Jamie?” upitala sam ga i zbunjeno se osvrnula po sobi.Murtagh je pokazao prstom prema prozoru. Dan je bio hladan i mračan, a svjetiljke upaljene.

Prozor nije bio zastrt, pa je mali plamen u zdjelici podrhtavao na prohladnom propuhu.“Izašao je?” s nevjericom sam upitala. “Kamo? Zašto? I za Boga miloga, što ima na sebi?” Jamie

je posljednjih nekoliko dana uglavnom proveo gol, jer soba je bila topla, a pritisak rana koje suzacjeljivale bolan. Kad bi izašao iz sobe na nužne kratke izlete, uz pomoć brata Rogera, odjenuo biredovničku halju, ali ona je sada ležala uredno složena na dnu kreveta.

Murtagh je spustio stolac i odmjerio me poput sove.“Koliko je to pitanja? Četiri?” Podigao je ruku i ispružio kažiprst.“Prvo: da, izašao je.” Onda je ispružio srednji prst. “Drugo: kamo? Vrag me odnio ako znam.”

Zatim se četvrti prst pridružio svojim drugovima. “Treće: zašto? Rekao je da je već umoran od togada bude zatočen unutra.” Potom se nakratko zanjihao mali prst. “Četvrto. Vrag me odnio ako znam.Kad sam ga posljednji put vidio, nije imao ništa na sebi.”

Zatim je spustio sva četiri prsta i ispružio palac.“Premda me to niste pitali, otišao je prije otprilike sat vremena.”Kiptjela sam od bijesa, ne znajući što da radim. A budući da čovjek koji me razbjesnio nije bio

prisutan, okomila sam se na Murtagha.“Zar ne znate da je vani jako hladno i da dolazi snijeg? Zašto ga niste zaustavili? I kako to

mislite, nije imao ništa na sebi?”Mali gorštak ostao je miran. “Da, znam. A pretpostavljam da i on to zna, budući da nije slijep. A

što se tiče zaustavljanja, pokušao sam.” Kimnuo je glavom prema halji na krevetu.“Kad mi je rekao da namjerava izaći, odgovorio sam mu da za to nije sposoban i da ćete mi

odrubiti glavu ako mu dopustim da ode. Zgrabio sam mu ogrtač i naslonio se leđima na vrata.”Zastao je, a onda dodao nešto posve nepovezano: “Ellen MacKenzie imala je najslađi osmijeh

koji sam ikad vidio; zagrijao bi čovjeka do srži samo kad bi ga vidio.”“Pa ste dopustili njezinu tvrdoglavom sinu da izađe i smrzne se do smrti”, nestrpljivo sam

odvratila. “Kakve veze ima osmijeh njegove majke s tim?”Murtagh se zamišljeno počešao po nosu. “Pa, kad sam mu rekao da mu neću dopustiti da izađe,

mladi Jamie samo me kratko pogledao, a onda mi se nasmiješio baš kao i njegova mama i izašao krozprozor gol-golcat. Kad sam stigao do prozora, već je otišao.”

Zakolutala sam očima prema nebu.“Pretpostavljam da bih vam trebao reći kamo je otišao”, nastavio je Murtagh, “tako da se ne

brigate za njega.”“Tako da se ne brigam za njega!” promrmljala sam grabeći krupnim koracima prema staji. Bolje

da se on ‘briga’ kad ga uhvatim!Prema unutrašnjosti je vodila samo jedna glavna cesta. Jahala sam njome brzim tempom,

gledajući usput okolna polja. Ovaj dio Francuske bogato je farmersko područje, pa je većina šumasrećom posječena, tako da vukovi i medvjedi ovdje ne predstavljaju takvu opasnost kao dublje uunutrašnjosti.

Pronašla sam ga jedva jednu milju iza dvorišnih vrata samostana. Sjedio je najednom od drevnihrimskih miljokaza koji ukrašavaju ceste.

Noge su mu bile bose, ali na sebi je imao kratak kožnati kaputić i tanke hlače, koje su, sudeći pomrljama, pripadale jednom od momaka iz staje.

Zaustavila sam konja i načas se zabuljila u njega naslanjajući se na jabučicu sedla. “Nos ti jepoplavio”, nehajno sam primijetila i spustila pogled. “A i stopala.”

Nacerio se i obrisao nos nadlanicom.“A i jaja. Hoćeš mi ih ugrijati?” Bez obzira na hladnoću, očito je bio dobro raspoložen. Sjahala

sam i stala pred njega vrteći glavom.“Od toga nema nikakve koristi, zar ne?” upitala sam.“Od čega?” Protrljao je ruke o odrpane hlače.“Da se ljutim na tebe. Tebi je svejedno hoćeš li dobiti upalu pluća, hoće li te pojesti medvjedi i

hoćeš li me nasmrt preplašiti, zar ne?”“Pa, medvjedi me baš ne brinu. Oni zimi spavaju, znaš.”Uto sam izgubila živce i zamahnula rukom s namjerom da mu razbijem glavu, ali on me je bez

teškoća uhvatio za zapešće i zaustavio, smijući mi se. Nakon trenutka uzaludnog hrvanja, odustalasam i nasmijala se.

“Hoćeš li se sada vratiti?” upitala sam. “Ili želiš još štogod dokazati?”Kimnuo je bradom i pokazao mi mjesto uz cestu. “Odvedi konja do onog velikog hrasta i pričekaj

me. Ja ću doći pješice. Sam.”Ugrizla sam se za usnu da suzbijem nekoliko primjedbi koje su mi navrle na usta i popela se na

konja. Sjahala sam kod hrasta i pogledala niz cestu. Ali trenutak poslije shvatila sam da ne mogupodnijeti da gledam njegov mukotrpan hod. Kad je prvi put pao, čvrsto sam stegnula uzde rukama urukavicama, a onda sam mu odlučno okrenula leđa i odlučila čekati.

Jedva smo se vratili u krilo za goste, ali ipak smo uspjeli, teturajući hodnikom, dok mi je rukuprebacio preko ramena da se osloni. Spazila sam brata Rogera kako zabrinuto viri u hodnik i poslalaga da trkom donese zagrijanu tavu, a onda sam odvela svoj nezgrapni teret u sobu i bacila ga nakrevet. Zastenjao je od pada, ali ostao je mirno ležati, zatvorenih očiju, pa sam počela skidati prljavekrpe s njega.

“U redu, a sada ulazi pod pokrivač!”Poslušno se zavukao pod pokrivač koji sam podigla. Žurno sam gurnula ugrijanu tavu pod

pokrivač na dnu kreveta i stala je pomicati amo-tamo. Kad sam je maknula, Jamie je ispružio dugenoge i opustio se s blaženim uzdahom kad su dosegnule zagrijano mjesto.

Tiho sam obišla sobu, podižući odbačenu odjeću, popravljajući mali nered na stolu, stavljajućinovi ugljen u žeravnik i dodajući zericu korijena omana da poboljšam miris. Mislila sam da jezaspao, pa sam se trgnula kad je progovorio iza mojih leđa.

“Claire.”“Da?”“Volim te.”“Oh.” Bila sam malo iznenađena, ali nedvojbeno udobrovoljena. “I ja volim tebe.”Uzdahnuo je i napola otvorio oči.“Randall”, rekao je. “To je želio pred kraj.” To me još više iznenadilo, pa sam opreznim glasom

odvratila:“Da?”“Da”, odgovorio je gledajući kroz otvoreni prozor. Snježni oblaci ispunili su nebo dubokim,

ravnomjernim sivilom.“Ja sam ležao na podu, a on je ležao do mene. U tom trenutku i on je već bio gol, a obojica smo

bili prekriveni krvlju - i drugim stvarima. Sjećam se da sam pokušao podići glavu; činilo se kao dami se od osušene krvi obraz zalijepio za kameni pod.” Prisjetivši se toga, namrštio se, a u očima muse pojavio rastresen pogled.

“Tada sam se već prilično loše osjećao, toliko loše da me čak nije ni previše boljelo - samo sambio strašno umoran i sve mi je izgledalo udaljeno i ne previše stvarno.”

“Ipak”, odvratila sam promuklim glasom, a on se kratko nasmiješio.“Da, ipak. Malo sam se gubio, pretpostavljam da sam bio napola u nesvijesti, pa ne znam koliko

smo dugo obojica tako ležali, ali kad sam se probudio, shvatio sam da me grli i da se privija uza me.”Zastao je, kao da mu je teško nastaviti.

“Do tog trenutka nisam mu se opirao. Ali bio sam tako umoran i mislio sam da to ne bih mogaoopet podnijeti... uglavnom, počeo sam se odmicati od njega. Zapravo se nisam opirao, samo sam seodmicao. Držao je ruku oko mog vrata, pa mi se primaknuo i zagnjurio lice u moje rame. Shvatio samda plače. Načas nisam mogao razabrati što mi govori, a onda sam čuo. ‘Volim te, volim te’,neprestance je ponavljao dok su mu suze i pljuvačka tekli niz moja prsa.” Kratko je zadrhtao, odhladnoće ili od sjećanja. Duboko je uzdahnuo, zakovitlavši oblak mirisnog dima pod stropom.

“Ne znam zašto sam to učinio. Ali stavio sam ruke oko njega pa smo načas mirno ležali. Kad jenapokon prestao plakati, poljubio me i pomilovao. A onda mi je šapnuo: ‘Reci mi da me voliš.’”Zastao je i slabašno se osmjehnuo.

“Nisam to htio učiniti. Ne znam zašto. U tom trenutku bio bih mu polizao čizme i nazvao gakraljem Škotske da je to zatražio od mene. Ali to mu nisam htio reći. Ne sjećam se čak ni da sam tosvjesno odlučio, jednostavno - nisam mu to htio reći.” Uzdahnuo je, a zdrava mu se ruka trznula istisnula pokrivač.

“Zatim me opet uzeo... žestoko. I stalno je ponavljao: ‘Reci da me voliš, Alex. Reci da mevoliš.’”

“Oslovio te s Alex?” upala sam mu u riječ, ne mogavši se suzdržati.“Da. Sjećam se da sam se zapitao odakle on zna moje drugo ime. Ali nije mi palo na pamet da se

zapitam zašto ga je upotrijebio.” Slegnuo je ramenima.“U svakom slučaju, nisam se ni pokrenuo ni progovorio, a kad je svršio, skočio je na noge kao da

je poludio i počeo me udarati nečime - nisam vidio čime - psujući i vičući na mene, govoreći: ‘Znašda me voliš! Reci mi to! Ja znam da je to istina!’ Prekrio sam glavu rukama da se zaštitim od udaraca,a mora da sam se ubrzo onesvijestio, jer bol u ramenima je posljednje čega se sjećam, osim nekakvasna o kravama koje muču. Kad sam se opet probudio, na nekoliko trenutaka, drmao sam se prebačenpreko hrpta konja, a onda se opet ničega ne sjećam, sve dok se nisam osvijestio pokraj ognjišta uEldridgeu i vidio da me ti gledaš odozgo.” Ponovo je zatvorio oči. Govorio je sanjivim, gotovonezabrinutim glasom.

“Ja mislim... da sam mu to rekao... da bi me ubio.”Neki ljudi imaju noćne more o čudovištima. Ja sam sanjala tanke crne grane na genealoškim

kartama, s grozdovima datuma na svakoj od njih. Linije poput zmija, sa smrću između zagradanjihovih ralja. Opet sam začula Frankov glas: Postao je vojnik, što je dobar izbor zanimanja zadrugog sina. Postojao je i treći brat koji je postao kapelan, ali o njemu ne znam mnogo... Ni janisam o njemu mnogo znala. Samo njegovo ime. Na karti su bila navedena tri sina; sinovi Josepha iMary Randall. Vidjela sam ih mnogo puta; najstariji, William, drugi, Jonathan, i treći, Alexander.

Jamie je ponovo progovorio i prenuo me iz misli.“Saskinjo?”“Da?”“Sjećaš li se one utvrde o kojoj sam ti pričao, one koju nosim u sebi?”“Sjećam se.”Ne otvorivši oči, nasmiješio se i ispružio ruku prema meni.“Pa, već sam sagradio šupu, barem to. I krov, da se zaštitim od kiše.”

Otišla sam u krevet umorna ali spokojna, i počela si postavljati neka pitanja. Jamie će se oporaviti. Utrenucima kad to nije bilo sigurno, nisam razmišljala dalje od sljedećeg sata, sljedećeg obroka,sljedećeg davanja lijekova. Ali sada sam morala razmisliti i o tome.

Opatija nam je pružala utočište, ali samo privremeno. Ma koliko redovnici bili gostoljubivi,ovdje ne možemo ostati zauvijek. Škotska i Engleska daleko su preopasne; osim ako nam ne pomognelord Lovat - što u danim okolnostima nije baš vjerojatno. Naša budućnost mora ležati s ove strane LaManchea. S obzirom na sve što sam znala o Jamiejevoj morskoj bolesti, shvaćala sam zašto se opireideji da odemo u Ameriku - svatko bi se uplašio tri mjeseca morske bolesti. I što nam ondapreostaje?

Najvjerojatnije Francuska. Oboje tečno govorimo francuski. Jamie jednako dobro govorišpanjolski, njemački i talijanski, ali ja nisam tako blagoslovljena lingvističkim sposobnostima. Osimtoga, obitelj Fraser ima ovdje mnoštvo rođaka i poznanika: možda bismo mogli otići na imanjenekoga od njih i mirno živjeti na selu. Ta me ideja prilično privlačila.

Ali, kao i uvijek, tu je još bilo pitanje vremena. Sada je početak 1744. godine - Nova godinaprošla je prije samo dva tjedna. A godine 1745., Zgodni princ Charlie doplovit će iz Francuske u

Škotsku, kao mladi pretendent koji zahtijeva prijestolje svog oca. A to će izazvati katastrofu, rat,krvoproliće i uništenje gorštačkih klanova, a time i svega što Jamie voli - a i ja.

Od toga nas dijeli samo još godina dana. Jedna godina da se nešto učini. Kakvi se koraci mogupoduzeti da se izbjegne katastrofa? Kako i kojim sredstvima? Nisam imala pojma, ali nisam nimalosumnjala što će se dogoditi ako ne poduzmem ništa.

Mogu li se događaji promijeniti? Možda. Prsti su mi odlutali do lijeve ruke i stali dokonomilovati zlatni prsten na četvrtom prstu. Sjetila sam se onoga što sam rekla Jonathanu Randallu,plamteći od bijesa i užasa u podrumskoj tamnici zatvora Wentworth.

“Proklinjem vas satom vaše smrti”, bila sam mu rekla. A onda sam mu rekla kada će umrijeti.Rekla sam mu datum što ga je Frank lijepim crnim krasopisom zapisao na svoju genealošku kartu -16. travnja 1745. Jonathan Randall trebao je poginuti u bitki kod Cullodena, u pokolju koji su izazvaliEnglezi. Ali on nije tada umro. Umjesto toga, umro je nekoliko sati nakon što sam mu to rekla, zgaženpod kopitima moje osvete.

A umro je kao samac bez djece. Ili sam barem tako vjerovala. Na karti - na onoj prokletoj karti! -stajao je i datum njegova vjenčanja, negdje 1744. godine. A ubrzo nakon toga rodio mu se sin,Frankov pet naraštaja udaljeni predak. Ako je Jonathan Randall umro bez djece, kako je onda mogućeda se Frank uopće rodio? A ja na ruci ipak još uvijek nosim njegov prsten. Frank je postojao,postojat će. Ta me misao tješila dok sam u mraku milovala prsten, kao da se u njemu skriva duh kojiće mi dati kakav savjet.

Nešto poslije, s prigušenim sam se vriskom prenula iz duboka sna.“Ššš. To sam samo ja.” Krupna šaka podigla se s mojih usta. Jedina svijeća u sobi u

međuvremenu je dogorjela, pa je soba bila u mrklom mraku. Opipala sam oko sebe i udarila u neštotvrdo.

“Nisi smio ustati!” uzviknula sam, još uvijek omamljena od sna. Prsti su mi skliznuli po njegovojglatkoj i hladnoj koži. “Smrzavaš se!”

“Pa naravno da se smrzavam”, odvratio je pomalo uvrijeđeno. “Potpuno sam gol, a u hodniku jestrašno hladno. Hoćeš li me pustiti u krevet?”

Odmaknula sam se koliko sam mogla na uskom krevetu, a on je legao gol i stisnuo se uz mene nebi li se ugrijao. Teško je disao; zaključila sam da se trese podjednako zbog slabosti kao i zboghladnoće.

“Bože, kako si topla.” Jače se privio uz mene i uzdahnuo. “Baš te je dobro zagrliti, Saskinjo.”Nisam ga se potrudila zapitati što radi jer je to ubrzo postalo očito. A nisam ga ni upitala je li

siguran da je to u stanju. Ja baš nisam bila uvjerena u to, ali nisam to htjela reći naglas, bojeći se dase moje proročanstvo ne ostvari. Okrenula sam mu se, pazeći da mu ne dodirnem ozlijeđenu šaku.

Uslijedio je onaj iznenadni, zapanjujući trenutak sjedinjenja, ona čudnovato brza i klizava kretnjakoju sam smjesta prepoznala. Jamie je duboko uzdahnuo od zadovoljstva, a možda i od olakšanja.Načas smo ostali nepomično ležati, kao da se bojimo da ćemo prekinuti svoju krhku vezu ako sepomaknemo. Jamie me polako milovao zdravom rukom u mraku, prstiju raširenih poput mačjihbrkova, osjetljivih na vibracije. Ušao je u mene, jedanput, kao da mi postavlja pitanje, a ja sam muodgovorila istim jezikom.

Počeli smo delikatnu igru polaganih kretnji, pokušavajući pronaći ravnotežu između njegove željei njegove slabosti, između boli i sve većeg tjelesnog užitka. U jednom sam trenutku u mraku pomislila

kako moram reći Anselmu da postoji još jedan način da se zaustavi vrijeme, ali onda sam zaključilada je možda ipak bolje da mu to ne kažem, jer svećeniku je taj način nedostupan.

Pridržavala sam Jamieja lakim dodirom ruke na leđima punim ožiljaka. On je određivao ritam, alimenije prepustio da odredim silinu kretnji. Oboje do kraja nismo ispustili nikakav glas osim disanja.Kad sam osjetila da gubi snagu, čvrsto sam ga uhvatila, povukla na sebe i zanjihala bokovima da gaprimim dublje u sebe i da ga natjeram da svrši. “Sada”, blago sam mu rekla. “Dođi mi. Sada.” Čvrstoje stisnuo čelo uz moje i predao mi se s drhtavim uzdahom.

Ljudi viktorijanske epohe nazivali su orgazam “malom smrću”, a za to su imali dobre razloge.Jamie je ležao tako onemoćao i težak da bih pomislila kako je mrtav da na rebrima nisam osjećalasporo kucanje njegova srca. Činilo mi se da je prošlo mnogo vremena prije no što se pomaknuo ipromrmljao mi nešto u rame.

“Što si rekao?”Okrenuo je glavu pa su mu se usta sada našla odmah ispod mog uha. Osjetila sam njegov topli dah

na vratu. “Rekao sam da me u ovom trenutku šaka uopće ne boli”, tiho je odgovorio.Zdravom mi je rukom nježno milovao lice i otirao znoj s obraza. “Jesi li se bojala da neću

moći?” upitao me.“Jesam”, odgovorila sam. “Smatrala sam da je za to još prerano.”Tiho se nasmijao u mraku. “Imala si pravo; gotovo sam se ubio. Da, i ja sam se bojao. Ali bio

sam se probudio s boli u ruci i više nisam mogao zaspati. Prevrtao sam se u krevetu, osjećajući seosamljenim bez tebe. Što sam više mislio na tebe, to sam te više želio, i već sam došao do polovicehodnika prije no što sam se počeo brinuti o tome što ću učiniti kad dođem ovamo. A jedanput sampomislio...” Zastao je i pomilovao mi obraze. “Pa, ja baš nisam najbolji čovjek, Saskinjo, ali moždaipak nisam kukavica.”

Okrenula sam glavu da dočekam njegov poljubac. U želucu mu je glasno zakrčalo.“Nemoj se smijati”, progunđao je. “To je tvoja krivica, jer me izgladnjuješ. Pravo je čudo što

sam uopće mogao, bez ičega osim govedske juhe i piva u želucu.”“No dobro”, odvratila sam, još uvijek se smijući. “Neka ti bude. Sutra možeš pojesti jaje za

doručak.”“Ha”, rekao je tonom dubokog zadovoljstva. “Znao sam da ćeš me nahraniti ako ti ponudim

prikladan poticaj.”Zaspali smo zagrljeni, priljubljenih obraza.

T

41.

Iz utrobe zemlje

ijekom sljedeća dva tjedna Jamie se nastavio oporavljati, a ja sam si nastavila postavljatipitanja. Nekih mi se dana činilo da bismo morali otići u Rim, gdje se nalazi pretendentov dvor, i

učiniti... što? U drugim prigodama, svim sam srcem željela samo da nađemo neko sigurno i izoliranomjesto gdje bismo mogli živjeti u miru.

Bio je vedar i topao dan, a s ledenih siga koje su visjele s njuški životinjskih kipova na olucimastalno je kapala voda, praveći duboke, nazupčane rupice u snijegu ispod nadstrešnica. VrataJamiejeve sobe bila su odškrinuta, a prozor nezastrt, kako bi se prostorija provjetrila od ostatakadima i zadaha bolesti.

Ne želeći ga probuditi, oprezno sam provirila ispod dovratnika, ali njegov uski krevet bio jeprazan. Sjedio je pokraj otvorenog prozora, napola okrenut od vrata, tako da mu nisam mogla vidjeticijelo lice.

Još uvijek je bio grozno mršav, ali ramena su mu bila široka i ravna pod grubom tkaninom haljenovaka, a elegancija i snaga vraćale su mu se u tijelo. Sjedio je mirno i nije drhtao; leđa su mu bilauspravljena, noge podvučene pod stolac, a obris tijela čvrst i skladan. Zdravom lijevom rukomuhvatio je desno zapešće i polako okretao šaku desne ruke na sunčevoj svjetlosti.

Na stolu je ležala hrpica traka od tkanine. Skinuo je zavoje s ozlijeđene ruke i pomno jepregledavao. Ostala sam nepomično stajati na vratima. Odavde sam mogla jasno vidjeti šaku koju jeokretao naprijed-natrag i oprezno opipavao.

Sa zadovoljstvom sam primijetila da se ožiljak od čavla na dlanu posve smanjio i dobro zarastao;od njega je sada ostao samo mali ružičasti čvorić oguljenog tkiva koji će postupno izblijedjeti. Alinadlanica nije izgledala tako dobro. Zahvaćena infekcijom, rana je ondje bila velika poput novčićaod šest penija, još uvijek pokrivena krastom i osjetljiva kao da je svježa.

I na srednjem prstu vidio se nazubljeni rub ozlijeđenog ružičastog tkiva. Počinjalo je na prvomčlanku prsta i protezalo se gotovo do gornjeg zgloba. Oslobođeni udlage, palac i kažiprst stajali suravno, ali mali prst bio je jako iskrivljen; prisjetila sam se da mu je taj prst bio slomljen na trirazličita mjesta, a ja ih očito nisam uspjela namjestiti kako treba. Četvrti prst stajao je pod čudnimkutom; malo je stršio kad bi Jamie položio dlan na stol kao što je sada učinio.

Okrenuo je dlan nagore i oprezno pokušao svinuti prste. Ni jedan od njih nije se mogao savitiviše od tri ili četiri centimetra, a četvrti prst nimalo. Kao što sam se pribojavala, drugi će mu članakna tom prstu vjerojatno ostati trajno ukočen.

Okretao je šaku amo-tamo, a onda ju je podigao pred oči i zagledao se u krute, iskrivljene prste iružne ožiljke, nemilosrdno jasne na sunčevoj svjetlosti. Zatim je iznenada pognuo glavu, spustioozlijeđenu šaku na prsa i zaštitnički je pokrio zdravom rukom. Nije zajecao, ali su mu široka ramenalagano zadrhtala.

“Jamie.” Hitro sam mu prišla, kleknula i nježno spustila dlan na njegovo koljeno.“Jamie, žao mi je”, rekla sam mu. “Učinila sam sve što sam mogla.”

Zapanjeno me pogledao, a guste bakrenaste trepavice zasvjetlucale su od suza na sunčevojsvjetlosti, pa ih je žurno obrisao nadlanicom.

“Što?” rekao je i gutnuo slinu, očito zatečen mojom iznenadnom pojavom. “Žao ti je? Zbog čega,Saskinjo?”

“Zbog tvoje ruke.” Uhvatila sam ga za ruku, nježno povukla prstom po iskrivljenim crtama prstijui dodirnula udubljeni ožiljak na nadlanici.

“Popravit će se”, stala sam ga uvjeravati zabrinutim glasom. “Doista. Znam da ti se šaka sada činikruta i neupotrebljiva, ali to je samo zato što si tako dugo nosio udlagu, a kosti još uvijek nisu posvesrasle. Mogu ti pokazati kako da ih vježbaš i masiraš. Vratit će ti se velik dio osjeta, doista...”

Zdravom me rukom uhvatio za obraz i zaustavio.“Hoćeš reći...?” započeo je, a onda je zastao i s nevjericom zavrtio glavom. “Ti misliš...?”

Ponovo je zastao a onda opet progovorio.“Saskinjo, ne misliš valjda da sam žalostan zbog jednog ukočenog prsta i nekoliko ožiljaka?”

Pomalo se iskrivljeno nasmiješio. “Ja sam možda tašt čovjek, ali nadam se da nisam baš toliko tašt.”“Ali ti...” počela sam. Uhvatio mi je obje ruke, ustao i povukao me na noge. Ja sam podigla ruku i

obrisala jednu suzu koja mu se zakotrljala niz obraz. Mala mokra mrlja bila mi je topla na palcu.“Plakao sam od sreće, Saskinjo moja”, tiho mi je rekao i polako me objema rukama uhvatio za

lice. “Zahvaljivao sam Bogu što još uvijek imam obje ruke. Da te mogu grliti. Da ti mogu služiti ivoljeti te. Zahvaljivao sam Bogu što sam još uvijek čitav, zahvaljujući tebi.” Izvukla sam ruke iznjegova stiska i stavila ih na njegove.

“Ali zašto ih ne bi imao?” upitala sam. A onda sam se sjetila svih onih mesarskih pila i noževašto sam ih vidjela među priborom Davieja Beatona u Leochu i shvatila. Shvatila sam ono što samposve smetnula s uma, kad sam se suočila s potrebom hitne intervencije. Da je u vremenima prijepojave antibiotika, uobičajeni lijek - jedini lijek za ozlijeđeni i inficirani ekstremitet - bilaamputacija.

“Oh, Jamie”, rekla sam. Od te me pomisli obuzela slabost, pa sam se skljokala na stolac.“Toga se uopće nisam sjetila”, rekla sam, još uvijek zapanjena. “Doista mi to nikad nije palo na

pamet.” Podigla sam pogled prema njemu. “Jamie, da mi je to palo na pamet, vjerojatno bih to iučinila. Da ti spasim život.”

“Znači da... da se to tako ne radi... u tvom vremenu?”Odmahnula sam glavom. “Ne. Postoje lijekovi za zaustavljanje infekcije. Tako da se toga nisam

ni sjetila”, odgovorila sam čudeći se. “Jesi li ti?”Kimnuo je. “To sam očekivao. Zato sam te i molio da me pustiš umrijeti. Mislio sam na to između

napadaja nesvjestice i - samo u tom jednom trenutku - pomislio da ne bih mogao podnijeti takavživot. Tako je Ian izgubio nogu, znaš.”

“Nisam to znala. Doista?” To me zaprepastilo. “On mi je rekao daju je izgubio od granate, alinisam se sjetila da ga pitam o pojedinostima.“

“Da, inficirala mu se rana od granate, pa su mu kirurzi odrezali nogu da mu ne zatruje krv.” Načasje zašutio.

“Sve u svemu, on se prilično dobro drži.” Zastao je i povukao ukočeni četvrti prst. “Ali ja sesjećam kakav je bio prije. On se tako dobro drži samo zbog Jenny. Ona ga... drži čitavog.” Plaho mi

se nasmiješio. “Kao i ti mene. Nije mi jasno zašto se žene uopće trude oko nas.”“Žene to vole činiti”, nježno sam mu odgovorila.Tiho se nasmijao i privukao me bliže. “Da. Bog će znati zašto.”Načas smo nepomično stajali u zagrljaju. Čelo mi je počivalo na njegovim prsima, a ruke na

njegovim leđima. Mogla sam osjetiti polagano i snažno kucanje njegova srca. Napokon se pomaknuoi pustio me.

“Htio bih ti nešto pokazati”, rekao je. Okrenuo se, otvorio malu ladicu u stolu, izvadiopresavijeno pismo i dodao mi ga.

Bilo je to pismo preporuke opata Alexandera, koje je preporučivalo njegova nećaka, JamesaFrasera, pažnji Chevaliera St. Georgea - također poznatog pod imenom “Njegovo veličanstvo kraljJames od Škotske” - kao vrsnog lingvista i prevoditelja.

“Mogli bismo otići tamo”, rekao je Jamie gledajući kako spremam pismo. “Uskoro ćemo moratinekamo otići. A ono što si mi rekla na Craigh na Dunu - to je istina, zar ne?”

Duboko sam uzdahnula i kimnula glavom. “Da, to je istina.”Uzeo mi je pismo iz ruke i zamišljeno se njime lupnuo po koljenu.“Znači da ovo” - mahnuo je pismom - “nije posve bezopasno.”“Nije.”Bacio je pergament u ladicu i načas ostao sjediti buljeći u nju. Zatim je podigao glavu, pogledao

me tamnoplavim očima i stavio mi dlan na obraz.“Ono što sam ti rekao mislio sam ozbiljno, Claire”, tiho mi je rekao. “Moj život pripada tebi. Na

tebi je da odlučiš što učiniti i kamo ćemo otići. U Francusku, u Italiju ili možda čak natrag u Škotsku.Moje srce pripada tebi od trenutka kad sam te prvi put vidio, a ti si držala moju dušu i moje tijeloovim dvjema rukama, i čuvala ih. Poći ćemo kamo ti kažeš.”

Uto smo začuli lagano kucanje na vratima, pa smo se hitro razdvojili, poput ljubavnika kojiskrivaju vezu. Žurno sam popravila frizuru, pomislivši da samostan nije baš najbolje utočište zaromansu, premda je odlično mjesto za oporavak.

Jedan brat laik ušao je kad ga je Jamie pozvao i spustio velike kožnate bisage na stol. “Ovo vamšalje MacRannoch iz dvora Eldridge”, rekao je sa smiješkom. “Za milostivu gospodaricu BrochTuaracha.” Zatim se naklonio i izašao, ostavljajući za sobom slab dah morske vode i hladnog zraka.

Otkopčala sam kožnate remene, znatiželjna da vidim što mi je to MacRenoch poslao. Unutra samnašla tri stvari: poruku bez adrese i potpisa, paketić adresiran na Jamieja i uštavljenu vučju kožu kojaje snažno vonjala na kožarsko umijeće.

U poruci je pisalo: “Jer sposobna je žena dragocjen biser, vredniji od rubina.”Jamie je otvorio paketić. Držao je nešto maleno i svjetlucavo u ruci i zbunjeno ogledavao vučju

kožu.“Ovo je pomalo čudno. Sir Marcus ti je poslao vučje krzno, Saskinjo, a meni narukvicu s

biserima. Je li možda pomiješao adrese?”Narukvica je bila prekrasna, jedan red krupnih nepravilnih bisera, smještenih između svijenih

zlatnih karika.“Nije”, odgovorila sam zadivljeno gledajući narukvicu. “Dobro je adresirao stvari. Ova

narukvica ide uz ogrlicu koju si mi dao na vjenčanju. On ju je darovao tvojoj majci, jesi li to znao?”“Ne, nisam”, tiho je odgovorio dodirujući bisere. “Otac mi ju je dao za moju buduću ženu, tko

god ona bude” - na usnama mu je zatitrao osmijeh - “ali nije mi rekao kako ju je dobio.”Prisjetila sam se kako nam je sir Marcus pomogao one noći kad smo mu tako nepristojno uletjeli

u kuću i kakav je izraz lica imao kad smo je sutradan napustili, a na Jamiejevu sam licu vidjela da sei on prisjeća baroneta koji mu je lako mogao biti otac. Uhvatio me za ruku i zakopčao mi narukvicu nazapešće.

“Ali ta narukvica nije za mene!” prosvjedovala sam.“Jest, za tebe je”, odgovorio je čvrstim glasom. “Sir Marcus ju je poslao meni zato što je

nepristojno da muškarac šalje nakit uglednoj, udanoj ženi. Ali očito ju je namijenio tebi.” Pogledaome i nasmiješio se. “Ja je ionako ne bih mogao staviti na zapešće, ma koliko smršavio.”

Okrenuo se smotanoj vučjoj koži i protresao je.“Ali zašto ti je MacRannoch poslao ovo?” Prebacio je čupavu vučju kožu preko ramena, a ja sam

ustuknula i ispustila oštar krik, ugledavši oprezno oderanu i uštavljenu vučju glavu, ukrašenu paromžutih staklenih očiju koje su me bijesno gledale s Jamiejeva lijevog ramena.

“Uh!” rekla sam. “Točno je tako izgledao kad je bio živ.”Slijedeći smjer mog pogleda, Jamie je okrenuo glavu i iznenada se našao licem u lice s

iskeženom glavom. Iznenađeno je uzviknuo, skinuo kožu sa sebe i odbacio je na drugu stranu sobe.“Isuse Bože”, rekao je i prekrižio se. Koža je ležala na podu, zlokobno sjajeći na svjetlosti

svijeća.“Kako to misliš, ‘kad je bio živ’, Saskinjo?” upitao je Jamie i pažljivo me pogledao. “To ti je

osobni prijatelj?”I tako sam mu ispripovijedala stvari koje mu prije nisam stigla reći; o ovom i drugim vukovima, o

Hectoru i snijegu, o kolibi s medvjedom, o prepirki sa sir Marcusom, o dolasku Murtagha, stoci idugom čekanju na brežuljku u ružičastoj magli snježne noći, kad sam čekala da doznam je li mrtav iliživ.

Bez obzira na mršavost, prsa su mu bila široka, a ruke tople i snažne. Pritisnuo je moje lice nasvoje rame i njihao me dok sam jecala. Prvo sam se pokušala kontrolirati, ali kad me jače zagrlio istao mi govoriti nježne riječi u kosu, odustala sam i zaplakala poput djeteta, sve dok nisam posvemalaksala od iscrpljenosti i grcanja.

“Kad bolje razmislim, i ja imam jednu sitnicu za tebe, Saskinjo”, rekao je i zagladio mi kosu.Šmrknula sam i obrisala nos o suknju, budući da nisam imala ništa drugo pri ruci.

“Žao mi je što ti nemam što darovati”, rekla sam, gledajući kako ustaje i počinje prekapati pozapletenoj posteljini. Vjerojatno traži rupčić, pomislila sam i opet šmrknula.

“Ništa osim takvih sitnica kao što su moj život, moja muškost i moja desna ruka?” suho me upitao.“I oni će mi biti dovoljni, mo duinne.” Uspravio se držeći halju novaka u jednoj ruci. “Svuci se!”

Zinula sam od čuda. “Što?”“Svuci se, Saskinjo, i odjeni ovo.” Sa smiješkom mi je dodao halju. “Ili možda želiš da ti prvo

okrenem leđa?”Jače sam se ogrnula vunenom haljom i krenula za Jamiejem niz još jedan red mračnih stuba. Ovo

je bio treći i dosad najuži hodnik; fenjer koji je Jamie držao u ruci osvjetljavao je kamene blokovezidova, međusobno odvojene jedva pola metra. Dok smo se spuštali sve dublje i dublje uskim, crnimpodzemnim hodnikom, imala sam osjećaj kao da me guta zemlja.

“Jesi li siguran da znaš kamo ideš?” upitala sam ga. Glas mi je odjeknuo stubištem, ali neobičnoprigušeno, kao da govorim pod vodom.

“Nema baš mnogo prilika da skrenem u krivom smjeru, zar ne?”Stigli smo do još jednog okretišta, ali Jamie je imao pravo, put pred nama vodio je samo u

jednom smjeru - dolje.Ali na dnu ovog niza stuba došli smo do vrata. Pred njima je bilo malo odmorište koje je, kako se

činilo, bilo izdubljeno u tvrdoj strani planine, i široka, niska vrata od hrastovih dasaka s mjedenimšarkama. Daske su bile sive od starosti, ali još uvijek čvrste, a odmorište očišćeno. Očito, ovaj sedio samostana još uvijek upotrebljavao. Je li to možda vinski podrum?

Na postolju pokraj vrata stajala je baklja, napola dogorjela od prethodne upotrebe. Jamie jezastao da je upali komadićem papira s obližnje hrpe, a onda otvorio nezaključana vrata i ušao,prignuvši se pod gornjom gredom, puštajući da ga slijedim.

Isprva unutra nisam mogla razabrati ništa osim sjaja Jamiejeve svjetiljke. Sve je bilo crno.Svjetiljka se nastavila njihati i udaljavati od mene. Ostala sam na mjestu i slijedila pogledom tračaksvjetlosti. Jamie bi svakih metar-dva zastao pa onda opet nastavio, a iza njega bi se pojavio maliplamen i zasjao sitnim crvenim sjajem. Kad su mi se oči polako privikle na mrak, shvatila sam da suplamenovi zapravo red svjetiljki na kamenim stupovima koje sjaje u mraku poput svjetionika.

Nalazili smo se u pećini. Zbog neobičnog tamnog odsjaja iza svjetiljki, isprva sam pomislila daje riječ o kristalnoj pećini. Ali kad sam zakoračila do prvog stupa i pogledala iza njega, ugledala samga.

Bistro crno jezero. Prozirna voda svjetlucala je poput stakla iznad finog crnog vulkanskog pijeskai proizvodila crvenkasti odsjaj na svjetlosti fenjera. Zrak je bio topao i vlažan od pare koja sekondenzirala na hladnim zidovima pećine, protežući se niz rebraste stupove stijena.

Vrelo. Slabi zadah sumpora ujedao mi je nozdrve. Znači, mineralno vrelo. Sjetila sam se da jeAnselm spomenuo da u blizini opatije postoje izvori termalne vode, glasovite po svojim ljekovitimmoćima.

Jamie je stajao pokraj mene, gledajući preko široke površine crnog jantara i rubina.“Vruća kupka”, ponosno je rekao. “Sviđa ti se?”“Isuse Roosevelte Kriste”, odgovorila sam.“Znači, sviđa ti se”, rekao je, smješkajući se zbog uspjeha svog iznenađenja. “Pa onda, uđi u

vodu.”Odbacio je svoju halju i stajao sjajeći se u tami, prošaran crvenilom svjetlucavih odsjaja vode.

Svod pećine kao da je gutao svjetlost svjetiljaka, tako da je njihov sjaj osvjetljavao samo nekolikostopa prije no što bi ga progutao mrak.

Malo se kolebajući, pustila sam da mi halja spuzne niz ruke.“Je li jako vruća?” upitala sam.“Prilično”, odgovorio je. “Ne brini, neće te opeći. Ali kad bi ostala u vodi sat vremena, skuhala

bi ti meso s kostiju poput mesa u juhi.”

“Grozne li ideje”, rekla sam i odbacila ogrtač.Slijedeći Jamiejevu uspravnu, mršavu figuru, oprezno sam zakoračila u vodu. Do nje su se

spuštale stube uklesane u kamenu, a uže s uzlovima pričvršćeno uza zid, služilo je kao rukohvat.Voda mi se podigla preko bokova. Osjetila sam strujanje vrućine u tijelu, a koža na trbuhu

zadrhtala mi je od užitka. Na dnu stuba, stala sam na čisti crni pijesak, a površina vode dosezala mije gotovo do ramena, pa su mi dojke plutale na površini poput staklenih ribarskih plovki. Koža mi sezažarila od vrućine, a ispod teške kose na vratu počele su me bockati sitne kapljice znoja. Bio je točisti užitak.

Površina jezera bila je glatka i bez valova, ali voda nije bila mirna; osjećala sam sitno komešanjestruja koje se šire tijelom jezera poput živčanih impulsa. Pretpostavljam da je to, uz nevjerojatnoumirujuću vrućinu, ono što mi je načas stvorilo iluziju da je jezero živo biće - toplo i gostoljubivobiće koje poseže da me zagrli i umiri. Anselm mi je rekao da su izvori ljekoviti i nisam bila sklonaposumnjati u to.

Jamie mi je prišao s leđa; sićušni valići signalizirali su njegov prolazak kroz vodu. Zagrlio me iuhvatio mi dojke, nježno nanoseći vruću vodu na njihove gornje dijelove.

“Sviđa li ti se, mo duinne?” Spustio je glavu i utisnuo mi poljubac u rame.Naslonila sam se na njega i pustila da mi stopala otplutaju s dna.“Prekrasno je! Ovo je prvi put da mi je čitavo tijelo toplo još od kolovoza.” Hodajući polako

unatrag kroz vodu, povukao me, pa su mi noge plutale na uzbibanoj vodi iza nas, a čudesna toplinastrujala mi je kroz udove poput ruku koje me miluju.

Jamie se zaustavio, okrenuo me i nježno spustio na tvrdo drvo. Spazila sam daske u udubljenjustijene, jedva vidljive na mutnom podvodnom svjetlu. Jamie je sjeo na klupu do mene i ispružio rukena izbočenu stijenu iza nas.

“Brat Ambrose doveo me ovamo neki dan da se malo namačem”, rekao je. “Da mi malo omekšaožiljke. Ugodan osjećaj, zar ne?”

“Više nego ugodan.” Voda je bila tako gusta da mi se činilo da bih otplutala kad se ne bihpridržavala za klupu. Podigla sam pogled prema crnim sjenama na stropu pećine.

“Ima li u ovoj pećini živih bića? Šišmiša? Ili riba?”Odmahnuo je glavom. “Nema ovdje nikoga osim duha izvora, Saskinjo. Termalna voda izvire iz

zemlje kroz onu usku pukotinu ondje” - pokazao je prema dubokom crnilu u stražnjem dijelu pećine -“i istječe kroz desetke sitnih otvora u stijeni. Ali nema pravog otvora koji vodi van, osim vrata usamostan.”

“Ništa osim duha izvora?” veselo sam odvratila. “Čini se prilično poganskim, a skriva se ispodsamostana.”

S užitkom se ispružio, pa su mu duge noge zalelujale pod prozirnom površinom, poput vlativodene biljke.

“Pa, kako god ga nazvala, to se nalazi ovdje mnogo dulje od samostana.”“Da, to mi je jasno.”Zidovi pećine bili su sazdani od glatke tamne vulkanske stijene, gotovo poput crnog stakla,

klizave od vlage izvora. Čitava prostorija nalikovala je na divovski mjehur, napola ispunjen čudesno

živom ali jalovom vodom. Učinilo mi se kao da ležimo zaštićeni u središtu zemlje nalik na maternicui da ću, ako pritisnem uho uz stijenu, začuti beskrajno, polagano kucanje velikog srca.

Dugo smo šutjeli, napola plutajući, napola sanjareći, povremeno se dodirujući, nošeninevidljivim strujama u pećini.

Kad sam napokon progovorila, glas mi je zvučao tiho i omamljeno.“Donijela sam odluku.”“Da? Hoćemo li u Rim?” Jamiejev glas kao da je dolazio iz velike daljine.“Da. A kad jednom stignemo tamo, ne znam...”“Nije važno. Učinit ćemo što možemo.” Ispružio je ruku prema meni, tako polako da sam

pomislila da me nikad neće dotaknuti.Povukao me sebi, sve dok se osjetljivi vršci mojih dojki nisu očešali o njegova prsa. Voda nije

bila samo topla nego i teška, gotovo uljasta na dodir. Njegove su mi ruke skliznule niz leđa, obujmilemi stražnjicu i podigle me.

Zaprepastilo me kad je ušao u mene. Tijela su nam bila vruća i skliska, plutali smo jedno uzdrugo gotovo bez osjećaja dodirivanja ili pritiska, ali njegova prisutnost u meni bila je čvrsta iintimna, čvrsta točka u tom vodenom svijetu, kao pupčana vrpca u nasumičnom plutanju tekućine umaternici. Ispustila sam kratak uzvik iznenađenja kad je lagano nadiranje vruće vode popratilo njegovulazak, a onda sam se s malim uzdahom zadovoljstva čvrsto smjestila na svoj čvrsti oslonac.

“Oh, to mi se sviđa”, zadivljeno je rekao.“Što?” upitala sam.“Taj uzdah koji si ispustila. Taj mali cijuk.”Nisam se mogla zacrvenjeti jer mi je koža već bila posve crvena. Pustila sam da mi kosa prekrije

lice a kovrče se opuste, vukući se po površini vode.“Oprosti. Nisam htjela biti glasna.”Nasmijao se; njegov duboki smijeh zvonko je odjeknuo po neravnom stropu pećine.“Rekao sam ti da mi se to sviđa. I to je istina. To je jedna od stvari koje najviše volim kad te

odvedem u krevet, Saskinjo, ti sitni glasovi koje ispuštaš.”Privukao me bliže, tako da mi je čelo počivalo na njegovu vratu. Vlaga se odmah uvukla među

nas, skliska poput sumporom zasićene vode. Malo je pomaknuo bokove, a ja sam udahnula s napolaprigušenim dahtajem.

“Da, takvi glasovi”, tiho je rekao. “Ili... ovakvi?”“Urk!” odvratila sam, a on se opet nasmijao, ali nije se prestao pomicati.“O tome sam najviše razmišljao”, rekao je, polako me milujući po leđima, zastajkujući, vijugajući

i prelazeći preko ispupčenih bokova. “Dok sam noću ležao okovan u zatvoru, u prostoriji s desecimadrugih ljudi, i slušao ih kako hrču, prde i stenju. Razmišljao sam o tim sitnim, nježnim glasovima kojeispuštaš dok vodimo ljubav i osjećao sam te pokraj sebe u mraku, kako dišeš polako, pa onda svebrže. Mogao sam čuti onaj mali uzvik koji ispustiš kad uđem u tebe, kao da se daješ na posao.”

Disanje mi se nedvojbeno ubrzavalo. Plutajući na gustoj, mineralima zasićenoj vodi, osjećalasam se laganom poput nauljena pera i jedino što me sprečavalo da ne otplutam bilo je držanje zazaobljene mišiće na Jamiejevim ramenima i ugodan, čvrst stisak kojim sam se malo niže pridržavala

za njega.“A još je bolje”, glas mu je bio vruće mrmljanje na mojim ušima, “kad uđem u tebe strastveno i

željno, a ti zaječiš poda mnom i napregneš se kao da mi želiš pobjeći, premda znam da mi se trudišpribližiti, kao i ja tebi.”

Njegove su me ruke nježno istraživale, polagano, kao da škakljaju pastrvu, klizeći duboko upukotinu između mojih guzova, pa onda niže, opipavajući i milujući žuđeno ispupčenje u kojem smose sjedinjavali. Zadrhtala sam i nehotice uzdahnula.

“Ili kad uđem u tebe pun potrebe, a ti me dočekaš s uzdahom i tihim mrmljanjem, poput košnicepčela na suncu i povedeš me sa sobom s malim jecajem.”

“Jamie”, rekla sam mu promuklim glasom koji je odjeknuo na vodi. “Jamie, molim te.”“Još ne, mo duinne.” Čvrsto me zagrlio oko struka, namjestio me, usporio me i pritisnuo dok

doista nisam zajecala.“Ne još. Imamo vremena. A želim još čuti da ovako stenješ. Da stenješ i jecaš protiv svoje volje,

zato što si ne možeš pomoći. Želim te natjerati da uzdišeš kao da će ti srce pući, da vičeš od želje ida mi napokon zaplačeš u zagrljaju, pa ću znati da sam ti dobro služio.”

Osjetila sam navalu trnaca među stegnima. Odletjeli su poput strijele u dubine trbuha i olabavilimi zglobove, a ruke su mi onemoćale i bespomoćno skliznule s njegovih ramena. Svinula sam se uleđima i pritisnula čvrste obline klizavih dojki o njegova prsa. Zadrhtala sam u vrućoj tami; jedinome stisak Jamiejevih čvrstih ruku zadržavao od utapanja.

Odmarala sam se oslonjena o njega, mlitava poput meduze. Nisam znala - a ni marila - kakveglasove ispuštam, ali sam osjećala da ne mogu suvislo govoriti. A onda se Jamie opet pokrenuo utamnoj vodi, snažno poput morskog psa.

“Ne”, rekla sam mu. “Jamie, ne. Ne mogu to opet podnijeti.” Krv mi je još uvijek pulsirala uvršcima prstiju i osjećala sam njegove kretnje u sebi, poput prekrasnog mučenja.

“Možeš, jer te volim”, odgovorio je prigušenim glasom u moju mokru kosu. “I hoćeš, jer te želim.Ali ovoga puta, želim svršiti s tobom.”

Čvrsto držeći moje bokove uza se, odveo me onkraj mene snagom podvodne struje. Bezobličnosam se razbijala o njega, poput valova o stijenu, a on me dočekivao brutalnom snagom granita, mojesidro u tom uzburkanom kaosu.

Nepostojana i nestalna poput vode oko nas, pridržavana samo snagom njegovih ruku, ispustilasam mekan, pjenušav, napola zatomljeni krik, poput mornara koji tone pod valove. A onda sam začulaJamiejev krik, također bespomoćan, i znala sam da sam mu dobro služila.

Dok su nam se vlažna tijela isparavala, a udovi klecali od vina i vrućine, s mukom smo se uspinjali izutrobe svijeta. Na prvom odmorištu pala sam na koljena. Pokušavajući mi pomoći, Jamie je pao domene u spletu halja i golih nogu. Bespomoćno se hihoćući, opijeni više ljubavlju nego vinom,nastavili smo se uspinjati drugim nizom stuba, rame uz rame, na rukama i koljenima, više si odmažućinego pomažući, nježno se sudarajući i odbijajući se jedno od drugoga u uskom hodniku, sve dok nadrugom okretištu nismo pali jedno drugomu naručje.

Ondje je drevni, izbočeni neostakljeni prozor gledao prema nebu, a puni mjesec kupao nas jesrebrnom svjetlošću. Ležali smo isprepleteni, puštajući da nam se vlažna tijela hlade na zimskom

zraku, čekajući da nam ustreptala srca uspore ritam i da nam se dah vrati u zadihana tijela.Mjesec iznad nas bio je božični mjesec, tako krupan da je gotovo ispunio okvir prozora. Nije mi

se činilo nimalo čudnim što su plime mora i žene podvrgnute privlačnoj sili tog veličanstvenognebeskog tijela, tako bliskog i tako impozantnog.

Ali moje se plime više nisu kretale u skladu s njegovim čednim i jalovim zapovijedima. Spoznajao slobodi jurnula mi je kroz žile poput upozorenja na opasnost.

“I ja imam dar za tebe”, iznenada sam rekla. Jamie se okrenuo prema meni i pomilovao mekrupnom i sigurnom rukom po još uvijek ravnom trbuhu.

“Doista?” rekao je.A posvuda oko nas, svijet se ispunio novim mogućnostima.

Zahvale

Željela bih zahvaliti sljedećim osobama:Jackie Cantor, urednici par exellence, čiji je stalni entuzijazam uvelike pridonio da ova knjiga

bude ukoričena; Perryju Nortonu, agentu besprijekorne prosudbe, koji je rekao: “Ispripovijedaj tupriču onako kako smatraš da je potrebno, a za skraćivanja ćemo se pobrinuti poslije”; mom mužu,Dougu Watkinsu, koji je, unatoč tome što mi je povremeno stajao iza stolca i govorio: “Ako je pričasmještena u Škotsku, zašto onda nitko ne kaže: ‘Hoot, mon’”17, dobar dio vremena proveo tjerajućidjecu riječima: “Mama piše! Ne smetajte joj!”; mojoj kćeri Lauri, zato što je ponosno obavijestilaprijateljicu: “Moja mama piše knjige”; mom sinu Samuelu koji je, kad su ga pitali kako mu mamazarađuje za život, oprezno odgovorio: “Pa, ona mnogo vremena provodi buljeći u računalo”; mojojkćeri Jennifer, koja mi često kaže: “Makni se, mama. Sad je moj red za tipkanje!”; Jerryju O’Neillu,mom prvom čitatelju i glavnom pokloniku, i ostatku moje osobne četveročlane bande - JanetMcConnaughy, Margaret J. Campbell, i Johnu L. Meyeru - koji čitaju sve što napišem i tako metjeraju da nastavim pisati; doktoru Gerryju Hoffu, zato što je provjerio sve medicinske pojedinosti iljubazno mi objasnio kako se namješta iščašeno rame; T. Laurenceu Tuohyju, za pojedinosti o vojnojpovijesti i uniformama; Robertu Riffleu, zato što mi je objasnio razliku između betonike i kukovine,sastavio popis svih poznatih vrsta potočnica na kugli zemaljskoj i potvrdio da topole doista rastu uŠkotskoj; Virginiji Kidd, zato što je pročitala rane dijelove rukopisa i poticala me da nastavim pisati;Alexu Krislovu, zato što je s ostalim operatorima sustava bio domaćin najčudesnijem elektronskomknjiževnom domjenku i inkubatoru pisaca na svijetu, CompuServe Library Forumu, i brojnimčlanovima LitForuma - Johnu Stitchu, Johnu Simpsonu, Johnu L. Myersu, Judsonu Jeromeu, AngelijiDormán, Zilgiji Quafay i ostalima - zato što su mi pomogli oko škotskih narodnih pjesama i latinskeljubavne poezije i zato što su se smijali (i plakali) na pravim mjestima.

Napomene

[1] Shakespeare: “Mletački trgovac”, IV. čin, prvi prizor (preveo Mate Maras).

[2] Shakespeare: Hamlet, treći čin, četvrti prizor; preveo Predrag Mavar.

[3] Matej, 6: 34.

[4] Knjiga postanka, 27,11.

[5] Prijevod: Ivana Zuppa-Bakša.

[6] 1 Kor. 7,9.

[7] Shakespeare: Macbeth, četvrti čin, prvi prizor: “Palac mene svrbi sad, / Primiče se neki jad.”Preveo: Josip Tabak.

[8] Razodjeven (franc.).

[9] Saltpeper - narodno sredstvo za smanjivanje spolne želje kod muškaraca.

[10] Izlazak, 22, 17.

[11] Habakuk, 3, 5.

[12] Mudre izreke, 2,16 i 2,18.

[13] Knjiga propovjednikova, 3,1.

[14] Sranje (franc.).

[15] Tihim glasom (tal.).

[16] 1 Samuel 5,6.

[17] “Gubi se, čovječe!” (škotski i sjevernoengleski izraz).