dijabetes melitus
DESCRIPTION
Dijabetes melitusTRANSCRIPT
DIDIJJABETESABETES
Regulacija Regulacija glikemijeglikemije
Krvni Krvni sudsud
Visok nivo Visok nivo glukozeglukoze
GlukozGlukozaaSintezaSinteza
↑↑preuzimanjepreuzimanje
↑↑odlaganjeodlaganje
InsuliInsulinn
GlukagoGlukagonn JetraJetra
MišićMišić
Masno tkivoMasno tkivo
Regulacija Regulacija glikemijeglikemije
Krvni Krvni sudsud
PankreaPankreass
JetraJetra
Periferna Periferna tkivatkiva
GlukagoGlukagonn
GlukozaGlukoza
Nizak nivo Nizak nivo glukozaglukoza
SintezaSinteza
glukozeglukoze
Glavni faktori koji kontrolišu sekreciju glukagonaGlavni faktori koji kontrolišu sekreciju glukagona
Glavni faktori koji kontrolišu sekreciju insulinaGlavni faktori koji kontrolišu sekreciju insulina
Šta je student trebalo da zna?
• Mehanizme kojim organizam održava glikemiju u uskim granicama fizioloških vrednosti
• Hormone sa hiper-, odnosno hipoglikemijskim delovanjem (JEDINI INSULIN)
Dijabetes melitus je grupa metaboličkih bolesti koje karakteriše
Hiperglikemija, koja nastaje zbog nedostatka i/ili poremećaja u
delovanju isulina.
Dolazi do hroničnog poremećaj metabolizma ugljenih ugljenih hidrata, masti i proteinahidrata, masti i proteina sa razvojem hroničnih komplikacija koje ugrožavaju funkciju krvnih sudova,
bubrega,bubrega, oka i neravaoka i nerava.
Shematski prikaz porasta incidence DM
GlobalGlobalnono
DiDijjagnozaagnoza
Dijagnoza Dijagnoza
• HiperglikemijaHiperglikemija (centrano mesto centrano mesto u postavljanju dijagnozeu postavljanju dijagnoze)
Glikemijaemija se određuje:• Natašte• Nakon opterećenja organizma
glukozom
ORALNI ORALNI TEST TOLERANCE TEST TOLERANCE GLUKOZEGLUKOZE (OGTT) (OGTT)
odrasla osoba nakon 10-16 sati gladovanja popije 75 g odrasla osoba nakon 10-16 sati gladovanja popije 75 g
glukoze u 250 mL vode glukoze u 250 mL vode {{za decu 1,75 g glukoze∕kza decu 1,75 g glukoze∕kgg telesne telesne
težine (maksimalno 75 g)težine (maksimalno 75 g)}}. .
KKoncentracija glukoze u krvi određuje iz uzoraka neposredno oncentracija glukoze u krvi određuje iz uzoraka neposredno
prpree i 120 minuta posle opterećenja. i 120 minuta posle opterećenja.
Većina kliničkih laboratorija za određivanje glukoze koristi Većina kliničkih laboratorija za određivanje glukoze koristi
venskvenskaa ili kapilarn ili kapilarnaa krvkrv. . ((U osoba s normalnim hematokritom U osoba s normalnim hematokritom
koncentracija koncentracija glukoze natašte u punoj krvi je 12 do 15% niža glukoze natašte u punoj krvi je 12 do 15% niža
nego u nego u plazmiplazmi).).
Vrednosti glukoze u krvi na Vrednosti glukoze u krvi na osnovuosnovu kojih kojih se postavlja dijagnoza šećerne bolesti i se postavlja dijagnoza šećerne bolesti i ostalih kategorija hiperglikemije ostalih kategorija hiperglikemije ((prema prema ADA, 1997ADA, 1997)).
• Koncentracija glukoze, mMol/LKoncentracija glukoze, mMol/L• puna krv plazma• venska kapilarna venska
kapilarna• Šećerna bolestŠećerna bolest
• natašte >/=6,1>/=6,1 >/=6,1 >/=7,0 >/= 7,0• 120 min. OGTT >/=10,0>/=10,0 >/= 11,1 >/=11,1 >/=12,2
• PoremećenaPoremećena tolerancija glukoze tolerancija glukoze (IGT) (IGT)
• natašte manje od 6,1 manje od 6,1 manje od 7,0 manje od 7,0• 120 min. OGTT 6,7-10,06,7-10,0 7,8-11,1 7,8-11,1 8,9-12,2
• PoPoremećenaremećena glikemija natašte glikemija natašte (IGF, (IGF, eng. "impaired fasting glycaemia")• natašte 5,6-6,15,6-6,1 5,6-6,1 6,1-7,0 6,1-7,0•
DijagnozaDijagnoza
U prisustvu simptomaprisustvu simptoma(poliuripoliurijja, polidipsia, polidipsijja,a, gubitak tegubitak težinežine)
– CC gluglukozkozee u u plaplazmizmi koja nije uzeta nataštekoja nije uzeta natašte, već nasumce 11.1 mmol/l
ILIILI
– CC gluglukozkozee u u plaplazmizmi nataštenatašte 7.0 mmol/l
ILIILI– 120 min OGTT120 min OGTT glu glukozakoza u u plaplazzmmii 11.1 mmol/l
DiDijjagnoagnozaza U odsustvu simptoma
• Dijagnozu ne bi trebalo postavljati na osnovu jednog uzorka
• Dva uzorka u dva zasebna dana:– Natašte– Nasumice – 120 min posle opterećenja glukozom
Dijagnoza IGT i IFG
• IGTIGT (Impaired Glucose ToleranceImpaired Glucose Tolerance, , Poremećena Poremećena tolerancija glukozetolerancija glukoze)– 120 min OGTT vrednost 7.8 -11.1
• IFG IFG (Impaired Fasting GlycaemiaImpaired Fasting Glycaemia, , PoPoremećenaremećena glikemija natašte glikemija natašte )– natašte plazma glukoza 6.1 - 7.0 mmol/l
*IGT i IFG NISU ZASEBNI KLINIČKI ENTITETI već rizične grupe za razvoj kardiovaskularnih za razvoj kardiovaskularnih oboljenjaoboljenja ii//iliili di dijjabetesabetesaa
Metabolički sindrom (sindrom X, “smrtonosni
kvartet”)• SZO daje 2004. god. radnu definiciju sindroma koju će biti potrebno pratiti i revidirati.
• Radna definicija metaboličkog sindromaRadna definicija metaboličkog sindroma:: glikemija glikemija natašte veća od 5,6 mmol/Lnatašte veća od 5,6 mmol/L ili šećerna bolest ili šećerna bolest tip II tip II uz dvuz dvaa ili više ili više od od sslledećih edećih poremećajaporemećaja::
– HipertenzijaHipertenzija: >/=160/ 90 mmHg : >/=160/ 90 mmHg
– DislipidemijaDislipidemija: >/=1,7 mMol/L i/ ili nizak HDL-: >/=1,7 mMol/L i/ ili nizak HDL-hholesterol olesterol ( manje od 0,9 mMol/L za muškarce; manje od 0,7 mMol/L ( manje od 0,9 mMol/L za muškarce; manje od 0,7 mMol/L za žene ) za žene )
– Pretilost centralnog tipaPretilost centralnog tipa (o (odnosdnos struk/ bokovi >0,9 struk/ bokovi >0,944 za za muškarce; >0,8muškarce; >0,800 za žene ) i/ ili indeks telesne mase (ITM) za žene ) i/ ili indeks telesne mase (ITM) >30 >30
Dijagnoza• Postavljanje dijagnoze DM ima značajne
legalne i medicinske implikacije• Dijagnozu NE treba postavljati samo
na osnovu:– Glukozurije
– Određivanja C glukoze iz uzorka krvi uzetog iz prsta
– HbA1c
ŠTA STUDENT TREBA DA ZNA?
• Kriterijume za postavljanje dijagnoze DM
• Kriterijume za IFG• Kriterijume za IGT• Šta je metabolički sindrom
Klasifikacija
Klasifikacija
U osnovi klasifikacije šećerne bolesti je
• praćenje ststepenaepena poremećaja poremećaja regulacije glikemije i deficita regulacije glikemije i deficita ininssulinaulina ("staging")
• uz uvažavanje saznanja o o etiologiji šećerne bolestietiologiji šećerne bolesti .
Klasifikacija
• Stepen poremećaja• Klasifikacija, klinički, omogućava da se
prati regulacija glikemije od normalnenormalne, preko poremećene u dva stupnjaporemećene u dva stupnja: povećanapovećana glikemija nataštenatašte i poremećenaporemećena tolerancij tolerancijaa glukoze glukoze, do do šećerne bolestišećerne bolesti koja ima stepen: – u kojem insulin nije nužan za lečenje, – kojem je on potreban za lečenje i – kojem je insulin nužan za preživljavanje.
Etiološka klasifikacija Etiološka klasifikacija poremećaja glikemije poremećaja glikemije SZO,SZO, 1998 1998
• Tip 1Tip 1(( razaranje beta- razaranje beta- ćelijaćelija obično dovodi do potpunog nedostatka insulina ) – autoimuski – idiopatski
• Tip 2Tip 2 ( poremećaji od prevladavajuće prevladavajuće neosetljivostineosetljivosti (rezistencije) na insulin s srazmernim nedostatkom lučenja do prevladavajućeg nedostatnog lučenjaprevladavajućeg nedostatnog lučenja sa ili bez rezistencije rezistencije na inna inssulinulin )
*Termini insulin-zavisna (IDDM) i insulin-nezavisna (NIDDM) šećerna bolest proizlaze iz načina lečenjaproizlaze iz načina lečenja, a ne patogeneze bolesti. Stoga nova klasifikacija preporučuje nazive: Tip 1 i Tip 2 šećerne bolesti.
*Etiološki, tipovi ukazuju na različitost poznatih patogenetskih različitost poznatih patogenetskih poremećajaporemećaja u razvoju hiperglikemije, uz mogućnost njihovog ranog prepoznavanja i u stadijumu normoglikemijenormoglikemije (važno za sprečavanje nastanka ili napredovanja bolesti).
Etiološka klasifikacija Etiološka klasifikacija poremećaja poremećaja glikemije glikemije SZO,SZO, 1998 1998
• Ostali specifični tipoviOstali specifični tipovi – genski uslovljeni poremećaji funkcije beta- ćelija– genski uslovljeni poremećaji u procesovanju ili
delovanju insulina – bolesti egzokrinog pankreasa (hronični pankreatitis,
pankreatomija)– endokrinopatije – lekovi i hemikalije – infekcije (cytomegalovirus i Coxsackie virus b)– genetski sindromi povezani sa dijabetesom
• Genetski sindromi u kojima se javlja dijabetes – Downov sindrom – Klinefelter-ov sindrom – Turner-ov sindrom – Wolframov sindrom – Friedreich-ova ataksija – Huntington-ova horea – Lawrence-Moon Beidelov sindrom – Miotonična distrofia – Porfiria – Prader-Williev sindrom
• Dijabetes zbog drugih endokrinih oboljenja:– Cushing-ov sindrom– Akromegalija– Tireotoksikoza– Feohromocitom– Hiperaldosteronizam– Glukagonom
Klasifikacija• Dijabetes izazvan lekovima i
hemikalijama:– GluGlukkookkortiortikkoidoidii– DiureticDiureticii
– BetaBeta22-agonist-agonistii
– FeniFenitointoin– CCikiklosporinlosporin– NiNikkotinotinskaska kiselinakiselina
Klasifikacija
• ttrudničkrudničkii (gestacijski) DM(gestacijski) DM ) (uključuje prema ranijoj klasifikaciji poremećenu toleranciju glukoze u trudnoći i trudničku šećernu bolest)
PatogenezaDijabetesa Tip-1
Tip-1 Dijabetes
• Javlja se se uglavnom kod deceuglavnom kod dece ( u uzrastu 11-13 god) i mlađih odraslih osobamlađih odraslih osoba
• Može da se javi u SVIMSVIM uzrastimauzrastima • Viđa se na svim kontinentimana svim kontinentima• Pokazuje značajne geografske varijacije
– Finska i Sardinija najveća incidenca, 30-35 slučajeva na 100,000 dece uzrasta do 14 god.
– Orijentalna populacija najniža incidenca, <1 na 100,000
Geografske varijacije• Varijabilnost nije objašnjena:
– genetski faktori– sredinski faktori
• “eksplozije”’ sugerišu ulogu infektivnih agensa, kao i sezonske varijacije (incidenca raste u jesen i zimu kada su češće virusne infekcije)
Dijabetes Tip-1
• DM tipDM tip 1A 1A nastaje usled autoimunske destrukcije autoimunske destrukcije ß-ß-
ćelijaćelija Langerhans Langerhans-ovih ostrvaca-ovih ostrvaca u genetski genetski
predisponiranih osobapredisponiranih osoba koju, najverovatnije, pokreće delovanje jednog ili više sredinskih faktora, i koja obično progredira tokom više meseci ili godina (period u kojem je osoba obično euglikemičnaeuglikemična i bez simptoma). Ovaj dug latentni period odražava činjenicu da veliki broj funkcionalnih ß-ćelija mora biti destruiran pre nego što se razvije hiperglikemija.
• DM tip II BDM tip II B karakteriše neimunska destrukcija neimunska destrukcija ß-ß-ćelijaćelija..
Dijabetes TDijabetes Tiip-1p-1 • Sinergističkim delovanjemSinergističkim delovanjem genetskih, sredinskih i imunskih faktoragenetskih, sredinskih i imunskih faktora
dolazi do destrukcije -ćelija pankreasnih ostrvaca.
• Genetski predisponirane osobe imaju normalnu masu -ćelija na rođenju, koja sa razvojem autoimunskog procesa počinje da se smanjuje.
• U većine obolelih imunski markeri (antitela) se pojavljuju nakon imunski markeri (antitela) se pojavljuju nakon započinjanja procesazapočinjanja procesa, pre nego što bolest postane klinički manifestnapre nego što bolest postane klinički manifestna..
• Sa smanjenjem mase -ćelija sekrecija insulina se progresivno smanjuje,
mada se održava normalna toleranca glukoze.
• Brzina gubitka -ćelija razlukuje se od osobe do osobe, tako da se klinički manifestna bolest razvija u nekih brže, a u nekih osoba sporije.
• Bolest postaje klinički manifestna kada se uništi oko klinički manifestna kada se uništi oko 80%80% -ćelija-ćelija.. • Bolest obično postaje klinički manifestna kada se poveća potreba za obično postaje klinički manifestna kada se poveća potreba za
insulinom, što se može dogoditi u infekciji, pubertetuinsulinom, što se može dogoditi u infekciji, pubertetu. .
‘Honeymoon period’
• Nakon započinjanja davanja insulina, nekim pacijentima je dovoljna i vrlo mala količina da održe euglikemiju (Taj period traje 2-12 meseci)
• Poboljšanje funkcije -ćelija nastaje pošto se ukloni “toksično delovanje glukozetoksično delovanje glukoze”
• Prave remisije retke
• Ova faza se završava kada dođe do autoimunske destrukcije preostalih -ćelija.
Dijabetes Tip-1• Etiologija i patogeneze DM tip 1A još
uvek nije potpuno razjašnjena.
• Podaci o imunopatogenezi ovog oboljenja u čoveka potiču uglavnom iz saznanja dobijenih na animalnim modelima (NOD miševi i BB pacovi) uz predpostavku da nam animalni modeli omogućavaju izvačenje paralela.
Dijabetes TDijabetes Tiip-1p-1Šta se danas znaŠta se danas zna
T limfociti: • Na osnovu eksperimentalnih podataka dobijenih u NOD
miševima i transgenim modelima smatra se da je DM tip je DM tip 1A T-ćelijama posredovano autoimunsko oboljenje1A T-ćelijama posredovano autoimunsko oboljenje..
• Kod eksperimentalnih životinja bolest se može preneti T ćelijama (za razliku od auto-At), kao i klonovima specifičnm za Ag ostrvaca. (Komparabilne studije nisu moguće kod ljudi, pa zato i nema takvih podataka, ali postoje indirektni podaci dobijeni ispitivanjem efekata sistemske imunosupresivne terapije At na CD4, CD3, davanjem ciklosporina A, koji ukazuju na tranzitorno povlačenje bolesti )
••
•
••
••
••
•••
••
•
•
•• •
• •
•
•
••
••
•
•
• •
•
O2NO
Co-stimu- latory signals
DC
••
•
CD8+
Perforin?Citotoksični citokini?
Th1
IFN
MØ
IL-1TNF
OSTRVCEPankreasniLimfni čvor
Th1
T- i B-ćelije ekspanzija
DC
Sredinskifaktori
•
•
•
FasFasL
Dijabetesa Tip-1Šta se danas zna
““Target” molekuli autoimunskog procesa u pankreasuTarget” molekuli autoimunskog procesa u pankreasu su:
ininssulin, ulin, dekarboksilaza glutaminske kiselinedekarboksilaza glutaminske kiseline (GADGAD, enzim koji učestvuje u biosintezi neurotransmitera GABA), ICAICA (islet cell (islet cell
antigen)antigen)-512/IA-512/IA (insulin antigen) (insulin antigen)-2-2, fogrinfogrin (protein u inzulin sekretujućim granulama).
Sa izuzetkom insulina NI JEDAN Ag nije specifičan za -ćelije, što nameće pitanje zašto su -ćelije selektivno destrirane.
-ćelije osobe sa DM tip-1 ne razlikuju se od ovih ćelija u normalnih osoba budući da i transplantirane ćelije bivaju uništene rekurentnim autoimunskim procesom .
Dijabetes TDijabetes Tiip-1p-1
Šta se danas znaŠta se danas zna Autoantitela:
• Auto At specifična za Ag ostrvacaAuto At specifična za Ag ostrvaca (insulin, dekarboksilaza dekarboksilaza
glutaminske kiselineglutaminske kiseline -GAD, dr) mogu se detektovati u serumu mogu se detektovati u serumu pre-pre-
ddijijabetiabetičnih osobačnih osoba i njihovo prisustvo ukazuje na rizik za razvoj oboljenja i za razvoj oboljenja i
veliku verovatnoći za razvoj klinički manifestnog oblika šećerne veliku verovatnoći za razvoj klinički manifestnog oblika šećerne
bolestibolesti.
• Još uvek nije potpuno jasno da li ona imaju ulogu u patognezi oboljenjanije potpuno jasno da li ona imaju ulogu u patognezi oboljenja.
• Plazmafereza u obolelih samo privremeno uklanja At iz cirkulacije i nema
efekta na razvoj oboljenja.
Dijabetes TDijabetes Tiip-1p-1Šta se danas znaŠta se danas zna
• genetski i
• sredinski faktori
Genetski Faktori
• Značajni za podložnost razvoju Značajni za podložnost razvoju ttiip-1 p-1 DMDM
(36% slučajeva kada je oboleo 1 monozigotni blizanac oboleva i drugi)
• Preko 20 regiona u humanom genomu pokazuje neku vezu sa tip-1 DM
• Najjača povezanost je saNajjača povezanost je sa HLA HLA gengenimaima nana hrom hromozomuozomu 6 6
Genetski Faktori
• Genetski pGenetski pololimorfizam imorfizam HLA HLA kkompleompleksa smatra se ksa smatra se
odgovornim zaodgovornim za 40 40-- 50% 50% genetskog rizika za razvoj genetskog rizika za razvoj DM DM tip- tip-
11. .
• Ovaj region sadrži gene koji kodiraju MHC molekule klase II, koji prezentuju Ag pomoćničkim T ćelijama.
• Sposobnost MHC molekula klase II da prezentuju Ag zavisi od amino kiselinskog sastava njihovih Ag-vezujućih mesta.
• Supstitucija amino kiselina može uticati na specifićnost imunskog odgovora menjanjem afiniteta različitih Ag za molekule klase II.
Genetski Faktori
• HLA haplotHLA haplotipoviipovi DR3 DR3 ii DR4 DR4 povezuju se sa povezuju se sa predispopredispozicijom zicijom zaza t tiip-1 DMp-1 DM
GenetGenetskiski Fa Fakktortorii
• Pored MHC molekula klase II, smatra se da još najmanje 17 17 različitih genskih lokusa različitih genskih lokusa doprinosi podložnosti za razvojdoprinosi podložnosti za razvoj DMDM tip-1 tip-1.. ), npr. polimorfizam u polimorfizam u promotornom regionu gena za promotornom regionu gena za insinsuulinlin smatra se odgovornim za 10% predispozicije za DM tip-1.
Faktori sredine
• Virusi• Sastojci hrane• Stres• Lekovi i toksini
Virusi
• Virusi mogu diredirektnoktno da ošteteda oštete -ćelije ili indirektno da pokrenu oštećujući autoimunski odgovor– Virus parotitisaVirus parotitisa
• Infekcija ovim virusom ponekad predhodi Tip-1DM
Virusi• KKooksksaki Baki B
– IgM anti-koksaki B At nađena u sveže dijagnostikovanim slučajevima tip-1 DM
– Ag identifikovan u ostrvcima post-mortem– Direktno citotoksično delovanje na -ćelije
• RetrovirusRetrovirusii• RubelaRubela• CMVCMV• Epstein-BarrEpstein-Barr
Sastojci hraneSastojci hrane• ? Nitro? Nitrozzamini amini uu dijet dijetii• Ishrana kravljim mlekomIshrana kravljim mlekom
– povezuje se sa povećanim rizikom za razvoj DM Tip-1 u odraslih
– At na proteine kravljeg mleka nađena u visokom titru u dece sa sveže dijagnostikovanim DM Tip-1
Patogeneza DM tip-1ASredinskiSredinski ? ?
Virusna infVirusna inf..??..??GenetskiGenetski
HLA-DR3/DR4HLA-DR3/DR4
Teška deficijencija insulinaTeška deficijencija insulina
Destrukcija Destrukcija ßß ćelija ćelija
TTipip I DM I DM
AutoimAutoimunskiunski Insulitis Insulitis
Šta student treba da zna?
• Da je DM tip I oboljenje u kojem postepeno postepeno dolazi do kompletne destrukcije dolazi do kompletne destrukcije ćelija sa ćelija sa sledstvenim nedostatkom INSULINAsledstvenim nedostatkom INSULINA
• Da je destrukcija posredovana T ćelijamadestrukcija posredovana T ćelijama, a da At koja se detektuju kod ovih pacijenata koja se detektuju kod ovih pacijenata najverovatnije nisu direktan uzrok najverovatnije nisu direktan uzrok destrukcije, ali da imaju značajnu ulogu u destrukcije, ali da imaju značajnu ulogu u dijagnostici i predikciji nastanka oboljenjadijagnostici i predikciji nastanka oboljenja (prisutna pre nego što se bolest klinički ispolji)
• Važnu ulogu u patognezi imaju genetski faktori (ekspresija određenih tipova HLA-DR molekula), ali i faktori sredine (virusi, dijeta, lekovi, toksini)
Diabetes TDiabetes Tipip-2 -2
DM TDM Tiip-2 p-2
• 85% 85% svih obolelih od svih obolelih od didijjabetesaabetesa
• Obično im u terapiji nije Obično im u terapiji nije potreban insulinpotreban insulin, mada 20% ovih pacijenata za održavanje optimalne koncentracije glukoze u krvi zahteva insulin.
Dia
jbet
es p
reva
lenc
a (h
ilja
de)
0
500
1000
1500
2000
2500
3000
1995 2000 2010
Type 1Type 2
Amos AF et al. Diabet Med 1997;14(Suppl 5);S1–S85
3 miliona u UK do 2010
Prevalenca Tip 2 dijabetesa rapidno raste
Geografske variacije
• Velike varijacije• Najveća prevalenca u nekih
američkih urođeničkih plemena (Pima Indians) u Arizoni (50%)
• Niska Niska prevalencprevalencaa u u najnerazvijenijimnajnerazvijenijim rural ruralnimnim društvimadruštvima
• Prevalenca je tesno povezana sa tesno povezana sa indeksom telesne maseindeksom telesne mase
Genetski faktor u DM tip-2• Učestalost u jednojajčanih
blizanaca 60-100% (GENETSKI GENETSKI FAKTORI ZNAČAJNIJI NEGO U FAKTORI ZNAČAJNIJI NEGO U TIPU 1!!!TIPU 1!!!)
• Porodična anamneza pozitivna• Poligenski se nasleđuje
PATOGENEZAPATOGENEZA
Četiri tipa patofizioloških abnormalnosti:
– gojaznost – periferna insulinska rezistencija,– oštećena sekrecija insulina, – ekscesna produkcija glukoze u jetri
DM Tip-2DM Tip-2
DM Tip-2DM Tip-2
↓↓ delovanje delovanje insulinainsulina
Disfunkcija/smrt Disfunkcija/smrt ćelijaćelija
ćelijaćelija
↓↓ sekrecija insulinasekrecija insulina
↓↓ utilizacija utilizacija glikozeglikoze
↑↑produkcija produkcija glukozeglukoze
InsulinInsulinskaska Re Rezzististeencncijaija
Nesposobnost insulina da obavi svoj uobičajeni biološki efekat pri onoj koncentraciji u cirkulaciji koja je efektivna u zdravih osoba.
INSULINSKA REZISTENCIJAINSULINSKA REZISTENCIJA
sposobnost sposobnost ininssulinulinaa da deluje efikasno na periferna da deluje efikasno na periferna “target” tkiva “target” tkiva ((posebno mišiće i jetruposebno mišiće i jetru)) je prominentna karakteristika DM tip-2 i nastaje kombinacijom genetske genetske podložnosti i gojaznostipodložnosti i gojaznosti.
• Insulinska rezistenca je relativnarelativna, jer jako visok nivo cirkulišućeg insulina normalizuje nivo glukoze u plazmi.
• Insulinska rezistencija ometa utilizacijuometa utilizaciju glu glukkoozze e uu ininszavisnimszavisnim t tkivimakivima i i oslobađanje glikoze iz jetre oslobađanje glikoze iz jetre; i oba efekta doprinose hiperglikemji.
• oslobađanje glikoze iz jetreoslobađanje glikoze iz jetre odgovorno je pretežno za za nivoa nivoa glukoze glukoze nataštnataštee, a utilizacija glukoze u utilizacija glukoze u perifernim tkivima zaperifernim tkivima za postprandipostprandijjalalnunu hhiiperglperglikemijuikemiju.
Stečeni uzroci insulinske rezistencije
1) Gojaznost– gojaznost (visceralna mast) se
povezuje sa insulinskom rezistencijom– BMI >3535 uzrokuje 40 x veći rizik za
razvoj DM u poređenju sa BMI < 23
• AdipocAdipocitiiti sekretuju brojne biološke brojne biološke produkteprodukte (leptin, TNF-, slobodne masne kiseline, rezistin *, adiponektin *) koji koji modulišu sekreciju insulina i mogu modulišu sekreciju insulina i mogu doprineti razvoju insulinske doprineti razvoju insulinske rezistencijerezistencije. .
*RezistiniRezistini poništavaju insulinsko delovanje što znači da pridonose razvoju rezistencije na hormon, a adiponektiniadiponektini, stimulišu insulinske efekte, ali njihova produkcija se smanjuje kod pretilih ljudi
• Smatra se da bi i nivo slobodnih nivo slobodnih masnih kiselinamasnih kiselina, što se često viđa u gojaznosti, mogao imati ulogu u patogenezi DM tip-2. (Slobodne masne kiseline mogu da oštete iskorišćavanje glukoze u skeletnim mm, da dovedu do produkcije glukoze u jetri, i da oštete funkciju -ćelija.)
2) ReduRedukovana fizička aktivnostkovana fizička aktivnost
– Vežbanje povećava :•Osetljivost na insulin mm. vl.•Aktivnost lipidnih oksidativnih enzima•Tkivnu (masno tkivo) osetljivost na
delovanje kateholamina i povećava lipolizu
– Prema tome, vežbanje povećava ostetljivost na delovanje insulina & utilizaciju masti kao goriva (izvora E)
3) MalnutriMalnutricijacija uu fetal fetalnomnom//ranomranom dečijemdečijem uzrastuuzrastu– Mala težina na rođenju se povezuje sa
metaboličkim sindromom X u kasnijem životnom dobu (gojaznost, insulinska rezistencija & DM, hipertenzija, dislipidemija, ateroskleroza)
INSULINSKA REZISTENCIJAINSULINSKA REZISTENCIJAMolekulski mehanizmiMolekulski mehanizmi ininssulinulinskeske
rerezzististencijeencije nisu razjašnjeninisu razjašnjeni..
• Ekspresija receptora za insulin i Ekspresija receptora za insulin i aktivnost tirozinaktivnost tirozin kina kinazze e u skeletnim u skeletnim mm su mm su ,, ali se ovo, najverovatnije, nije primarni defekt, već nastaje sekundarno zbog hiperinsulinemije
• Veruje se da postreceptorski defekti postreceptorski defekti igraju glavnu ulogu u razvoju igraju glavnu ulogu u razvoju insulinske rezistencijeinsulinske rezistencije..
POREMEĆAJ SEKRECIJE INSULINAPOREMEĆAJ SEKRECIJE INSULINA
• Sekrecija Sekrecija iinnssulinulinaa i osetljivost na i osetljivost na njegovo delovanje su povezaninjegovo delovanje su povezani.
• Ininicijalno defekt u sekreciji insulina cijalno defekt u sekreciji insulina je slabo izraženje slabo izražen i selektivno zahvata selektivno zahvata glukozom stimulisanu sekreciju glukozom stimulisanu sekreciju insulinainsulina. Odgovor na druge neglukozne sekretagoge, kao što je arginin, je očuvan.
• Konačno, defekt u sekreciji insulina defekt u sekreciji insulina progradira u stanje jako izražene progradira u stanje jako izražene neadekvatne sekrecije insulinaneadekvatne sekrecije insulina.
POREMEĆENA SEKRECIJA INSULINAPOREMEĆENA SEKRECIJA INSULINA
• Uzrok Uzrok sekrecije sekrecije ininssulinulinaa nije nije jasanjasan..– Pretpostavljalo se da genetgenetskiski
defedefekkt—t—koji se superponira na koji se superponira na ininssulinulinskusku re rezistencu dovodi do zistencu dovodi do insuficijencije insuficijencije -ćelija-ćelija, ali genetska ispitivanja to nisu potvrdila.
POREMEĆENA SEKRECIJA INSULINAPOREMEĆENA SEKRECIJA INSULINA
– Metaboličko okruženje u DMMetaboličko okruženje u DM takođe takođe negativno utiče na funkciju ostrvacanegativno utiče na funkciju ostrvaca
• hroničnahronična h hiiperglperglikikemiemijja paradoa paradoksalno ksalno oštećuje oštećuje funfunkciju ostrvacakciju ostrvaca ("glucose ("glucose toxicity") toxicity") i uzrokuje pogoršanje i uzrokuje pogoršanje hhiiperglperglikikemiemije, aje, a poboljšanje kontrole glikemije obično uzrokuje i poboljšanje funkcije ostrvaca).
nivoa slobodnih masnih kiselina nivoa slobodnih masnih kiselina ("lipotoxicity")("lipotoxicity") i dijetetske masti takođe mogu da pogoršaju funkciju ostrvaca.
POVEĆANA HEPATIČNA PRODUKCIJA POVEĆANA HEPATIČNA PRODUKCIJA GLUKOZEGLUKOZE
• IInnssulinulinskaska rezistencija rezistencija uzrokuje nesposobnost hiperinsulinemije da suprimira glukoneogenezu, što dovodi do hiperglikemije hiperglikemije nataštenatašte i postprandijalnog postprandijalnog deponovanja glukoze u formi deponovanja glukoze u formi glikogenaglikogena.
PATOGENEZAPATOGENEZA• U ranim stadijumimaranim stadijumima poremećaja, tolerancija tolerancija
glukoze je normalnaglukoze je normalna, uprkos insulinskoj uprkos insulinskoj rezistencijirezistenciji,, jer -ćelije pankreasa mogu to da kompenzuju oslobađanja insulina
• Kako insulinska rezistencija i kompenzatorna hiperinsulinemija progrediraju, ćelije gube gube sposobnost da održe hiperinsulinemijusposobnost da održe hiperinsulinemiju, pa se razvija IGTIGT, koju karakteriše postprandijalno postprandijalno povećanje nivoa glukozepovećanje nivoa glukoze.
• S daljim sekrecije insulina i sekrecije insulina i hepatične hepatične produkcije glukozeprodukcije glukoze razvija se manifestni DM sa manifestni DM sa hiperglikemijom nataštehiperglikemijom natašte.
DMDM ti tip-2p-2
• Karakteriše se različitomrazličitom kkombinaombinacijomcijom insulin insulinskeske rerezzististencije iencije i insulin insulinskeske deficideficijjenencijecije
• InsulinInsulinskaska defici deficijjencencija je manje ija je manje izraženaizražena nego unego u t tiip-1 dip-1 dijjabetesabetesu;u; nivo nivo insulininsulinaa ostaje dovoljno ostaje dovoljno veliki da sprečiveliki da spreči e ekscesnukscesnu lipol lipolizuizu ii ketoacidoketoacidozuzu
Genetic and/orEnvironmental
Factors
Genetic and/orEnvironmental
Factors
Insulinresistance
CompensationHyperinsulinaemia
maintainsNormoglycaemia
-celldysfunction
Inadequate insulinresponse
HyperglycaemiaIGT
Diabetes
Genetski Genetski i/ili i/ili faktori faktori sredinesredine
Insulinska Insulinska rezistencijrezistencijaa
Genetski i/ili Genetski i/ili faktori faktori sredinesredine
Disfunkcija Disfunkcija -ćelija-ćelija
KOMPENZACIJAKOMPENZACIJA
HiperinsulinemHiperinsulinemija održava ija održava normoglikemijnormoglikemijuu
Neadekvatan Neadekvatan odgovor na odgovor na insulininsulin
Hiperglikemija Hiperglikemija IGTIGT
DIJABETESDIJABETES
Progresivna patogeneza DM tip-2Progresivna patogeneza DM tip-2
Genetski faktoriGenetski faktori Faktori sredineFaktori sredine
DM DM tip 2tip 2
Gojaznost
Dijeta
Aktivnost
Godine
Geni za:Rezistenciju na insulinSekreciju insulinaSekretorni kapacitet -ćelGojaznost
↓↓ sekrecija sekrecija insulinainsulina
↓↓ osetljivost osetljivost -ćelija na -ćelija na glukozuglukozu
↑↑ sekrecija sekrecija insulinainsulina
↓↓ osetljivost na insulinosetljivost na insulin
Šta student treba da zna?
Glavne patofiziološke abnormalnosti:
– gojaznost – oštećena sekrecija insulina,– periferna insulinska rezistencija, – ekscesna hepatička produkcija glukoze
• moguće mehanizme njihovog nastanka
• ulogu genetskih i sredinskih faktora u patogenezi DM tip-2
KLINIČKO ISPOLJAVANJE
PolidipsijaPolidipsijaPoliurijaPoliurijaNikturijaPolifagijaPolifagijaGubitak telesne maseInfekcije
TRI TRI KARAKTERISTIČNKARAKTERISTIČNAA“POLI “ “POLI “ SIMPTOMASIMPTOMA
Glukozurija
Polidipsija
Poliurija
KKompliomplikkaacijecije
KOMPLIKACIJEKOMPLIKACIJE
• AKUTNEAKUTNE• HRONIČNEHRONIČNE
AKUTNE KOMPLIKACIJEAKUTNE KOMPLIKACIJE
• Ketoacidozna koma
• Hiperosmolarna koma
Formiranje ketonskih tela
U DM oksaloacetatse troši u
glukoneogenezi
VišakVišak acet acetiil CoA l CoA dovodi dodovodi do form formiranjairanja
ketonketonskih telaskih tela
HRONIČNE KOMPLIKACIJENastaju usled:• promena na velikim i srednjim muskularnim arterijskim velikim i srednjim muskularnim arterijskim
krvnim sudovimakrvnim sudovima – ubrzana ateroskleroza koja povećava rizik za nastanak – infarkta miokarda i mozga, – aneurizme aorte, } MAKROVASKULARNE BOLESTIMAKROVASKULARNE BOLESTI– kao i periferne vaskularne bolesti donjih ekstremiteta i
gangrene
• Kapilarnih promena – difuzno zadebljanje bazalne membrane i kapilarne disfunkcije › remeti se građa i funkciju – retine (retinipatija), – bubrega (nefropatija) } MIKROVASKULARNA BOLESTIMIKROVASKULARNA BOLESTI– perifernih nerava (neuropatija)
HRONIČNE KOMPLIKACIJEHRONIČNE KOMPLIKACIJE
NASTAJU:
1.1. NNee-enz-enzimskomimskom gl glikikoozilacijom (glikacijom)zilacijom (glikacijom): : Glukoza se vezuje za amino-grupe proteina
(tako nastaje glikozilirani Hemoglobin A -HbA1c,
KOJI IMA VAŽNU ULOGU U PROCENI DUGOTRAJNE –KOTROLE GLIKEMIJE),
a ponavljane glikozilacije uzrokuju cross-linking (unakrsno vezivanje) proteina koje vodi njihovoj disfunkciji (Ovi produkti ponavljane glikozilacije – AGE, engl. advanced glycozilation elements, se nagomilavaju u zidu krvnih sudova. (Glikoziliraju se i lipidi i nukleinske kiseline)
2.2. Usled iUsled intracelularntracelularnene h hiiperglperglikemijeikemije: Neke ćelije (nervnervnene, , bubrežne ibubrežne i ćelije ćelije
vaskularnog endotelavaskularnog endotela) ne zahtevaju ne zahtevaju insulininsulin za ulazak glukoze; one poseduju mehanizme za pasivni transport glukoze u hiperglikemiji.
Akumulacija glukoze u velikoj količini u ovim
ćelijama dovodi do stvaranja velike količine metabolita glukoze (fruktoze & sorbitola) koji osmotski povlače vodu u ćeliju i dovode do osmotskog oštećenja ćelijeosmotskog oštećenja ćelije.
SORBITOLSKI PUTSORBITOLSKI PUT• Hiperglikemija Hiperglikemija metaboli metabolizamzam gluglukkoozze e sorbitolskim putemsorbitolskim putem.
• Intracelularno, glukoza se predominantno metaboliše fosforilacijom i subsekvetnom glikolizom
• Kada se koncentracija glukoze povećaKada se koncentracija glukoze poveća, glukoza se jednim glukoza se jednim delom konvertuje u sorbitoldelom konvertuje u sorbitol posredstvom enzima reduktaze aldoze. koncentracijekoncentracije sorbitol sorbitolaa menja redoks potencijal, ćelijsku
osmolalnost, dovodi do produkcije ROS, i najverovatnije dovodi do drugih ćelijskih disfunkcijaćelijskih disfunkcija.
*Testiranja ove teorije kod čoveka, korišćenjem inhibitora reduktaze aldoze, nije pokazalo značajan efekat na razvoj klinički manifestnih komplikacija - retinopatije, neuropatije, nefopatije.
3.3. AAktivacijAktivacijA protein kina protein kinazeze C C ((PKCPKC)) : : Intracelularna hiperglikemija dovodi do
stvaranje stvaranje diac diaciilgllgliicerolcerola (DAG) i a (DAG) i aktivacije PKCaktivacije PKC koja onda uslovljava:
• sintezu VEGF koji uzrokuje vaskularnu vaskularnu proliferacijuproliferaciju
• Povećanu sintezu komponentiPovećanu sintezu komponenti ECM & ECM & bazalne membranebazalne membrane
• sintezu pro-pro-koagulantnih molekulakoagulantnih molekula (inhibitor aktivatora plasminogena) što smanjujesmanjuje fibrinolfibrinolizu i podstiče trombozuizu i podstiče trombozu..
• IakoIako h hiiperglperglikemijaikemija pretstavljapretstavlja iniinicijalni okidač komplikacija u cijalni okidač komplikacija u DMDM, , još uvek se ne zna da li isti još uvek se ne zna da li isti patofiziološki procesi patofiziološki procesi učestvuju u nastanku svih učestvuju u nastanku svih komplikacija ili su neki komplikacija ili su neki predominantni u određenim predominantni u određenim organimaorganima..
Dijabetesna nefropatijaDijabetesna nefropatija• Bubrezi najviše pogođeni u DMBubrezi najviše pogođeni u DM; renalna insuficijencija
glavni uzrok smrti u DM. – Oštećenja glomerula dovode do progresivne proteinurije i razvoja
hronične renalne insuficijencijehronične renalne insuficijencije. – Sistemska arterioskleroza takođe remeti renalnu funkciju. – Imunosupresija u DM pogoduje razvoju teških rekurentnih
infekcija urinarnog trakta.
DiDijjabetabetesne okularne komplikacijeesne okularne komplikacije• Ne-prolifertivna retinopatijaNe-prolifertivna retinopatija sa hemoragijom, formiranjem
eksudata i edema. • ProliferativProliferativnana retinopat retinopatijaija koju karakteriše
neovaskularizacija i fibroza retine, što vodi nastanku slepila.
DiDijjabetabetesnaesna Neuropat Neuropatijaija• Zbog degeneracije mijelina dolazi do oštečenja motornih i
senzornih nerava, obično simetrično. • AutonomAutonomnana neuropat neuropatijaija moće da uzrokuje visceralnu
disfunkciju i dovodi do atipične prezentacije ishemije miokarda.
Šta student treba da zna?
• Kako se klinički ispoljava DM (tri poli simptoma),
• Zašto se javljaju ovi simptomi i znaci
• Koje su najvažnije akutne komplikacije i zašto nastaju
• Koje su najvažnije hronične komplikacije i zašto nastaju