Dinko imunovi - Odabrane pripovijetke Mrkodol Prvo poglavlje nedovr ene pripovijesti Nad zagorskim selom Mrkodolom puhao je as slabiji a as jai vjetar sad s jedne sad s druge strane. Rijetki oblaii neodreenih okrajaka inilo se da se giblju sad tamo sad ovamo, a mo da se nikud nijesu ni gibali. Sve je bilo neizv jesno, neodreeno, to je napunjalo du u takoer neizvjesnom sjetom i peali . Najizvjesnije bija e da si od tih hladnih zranih struja osjeao trnce kroz tijelo i d u u. Svaka se dlaka nakostrije ila, ko a kao da se guli, oi se pune suzama, a u nosu i grlu tiplje. Zavije vjetar ili vjetri, ne zna ba s koje strane, s amo ti se oi jo vi e zasuze te kroz njih jedva razbira neodreeni kraj. Ne mo e rei: to je planinsko selo, jer okolo-naokolo nigdje planine, a vidika, do nekakvih golih i tu nih brda. Selo je rasuto po visokoj valovitoj ravnici, i na prvi bi pogled rekao: polja su, poljsko je selo. e li s oiju suze koje ti suh i hladan vjetri vabi, vidi da to nije ni polje, ve nekake takoer neodreene ograde sa silnim zidovima to vi mile . Ima i gromila, ba pravih gromila, veih i manjih, a meu njima zidova i guih debljina i visina: od onih za koje bi lako mogao pomisliti da su djeca koje geolo ke periode, do jednostrukih zidova to su postali aganjem kamena na kamen da se udi kako taj vjetar ili vjetri to pu e tko zna s koje strane ne obori tu fantastinu graevinu. ipak nikakva No otar e nalikuju na gro zidia, svih mo opreznim sl

Meu tim raznolikim zidovima i gromilama imade i zemlje, Bog bi znao obraene ili ne obraene. Kad otare suze, ugleda meu tom zemljom svu silu litica i irokih i uskih, grebenastih i plosnatih, i velikih i malih. Ima kamenja za koje ne zna da li iz dubine zemlje nie ili je onako na nju polo eno. Rekao bi da se to sve jedno drugoga dotie, ali meu njima ima i prhke zemlje o kojoj ne m o e rei kakve je vrste, kao ni o tim ograenim prostoriima jesu li vrt ili ograda ili njiva, te napokon pomisli u sebi: Vrag bi ga znao kakvo je to mjesto! Kad pogleda sve okolo - naokolo, ne uoi nikakva odreena oblika, pa te sve to ba ni na to ne sjea osim na crknuta, suha i smrznuta je a kojemu neke bodljike jo str e a neke se na gnjilu mesu ili prignule ili prevalile sasvim. Ba na takve su bodljike nalikovala rijetka stabla napola suhih i nakrivljenih grabova i hrastova sela Mrkodola koji, makar bili i tisugodi nji, nijesu se ponosno uzdizali nad povr je zemlje niti su irili svoje sjenate kro nje nad sivim kamenjem, osim ako se koja grana, gotovo jedina na svem deblu dugo, dugo i spru ila kao da ti prijeti, pla i te ili proklinje taj udni neodreeni kraj. A tek to sivo kamenje nad kojim se ispru ile crne i dugake grane onih rijetkih grab ova i hrastova - na tom sivom kamenju nije bilo ni mahovine. Ne velju: tamnozelene i meke mahovine, nego uope nikake, osim nekakva utkastog li aja s oicama olovne boje, to te sjeao na svrab, na gubu, na bolesti koje organizme izjedaju ili drvene, zara uju dahom groba koji se nee otvoriti ni na glas trublje Su dnjega dana. Ko sve to gleda, nastoji da se oslobodi hladnih trnaca to mu pod ko om mile, i utei d

a mu se iz dna du e ire po tijelu, tra i da zavlada tim svojim uvstvima i da stvori bud koju misao o tom kraju. No misli bje e, slika toga kraja n e mo e da se uoblii ni u ma ti. Takvu sliku mo emo vidjeti samo u tjeskobnu stra nom snu u kom ne mo e ni udima ni mi lju da makne od neega neizvjesnoga al i stra noga ba sa svoje tajnovitosti. Vjetar je meutim, sve suh i hladan zamahivao nad sivim kamenjem gdjegdje pokriveni m utim li ajem s oicama olovne boje i gdjekad miui dugim, crnim i pru enim rukama hrastova i grabova sela Mrkodola. Oblaii ni bjelkasti ni uti, ni prozirni ni tamni stajali sve na istom mjestu. Rekao bi da ih vjetar po surom nebu razmazao, samo da i sunevoj svjetlosti dade izraz li aja s olovnim oicama. Bit e bilo podne, a mo da i nije. Sunce je stalo negdje na neodreenu mjestu, no Mrko doani se nijesu starali za podne. I podne i veer i pono, i zima i proljee i ljeto i jesen, sve se u njih rasplinjavalo u neku tu nu jednolinost. Sve je to bilo zamazano neim jednakim a da i ne zna to je to to sve slijeva u neku beskrajnu plohu bez oblika, bez boje. Pae rekao bi da je tu i priroda odstupila od svojih pravila. Zima u Mrkodolu nije bila zima, ni ljeto - ljeto. Zimi nije padao snijeg te ne b i svojim velianstvenim pokrovom i zavijanjem kroz kuice i dubrave stvarao sliku domae zimske poezije, ve je naprotiv sjalo sunce bez topline kao uta mrtva pl oa, a studen se zrak ukoio te se samo rijetko pomicao tamo - amo. Iza gromila i sivih zidova bivalo bi toplo, esto i vrue ba kao ljeti, a kad si izi ao iza njih, ne to bi te iz zraka ne zaledenilo ve kao opeklo. Nijesi znao da li je to zima, proljee, jesen, to li. A u proljee bi padala nekaka sitna ki a ili prevla na magla. Zapuhao bi iza toga neki studen i suh vjetar kojemu se nije uvijek znalo s koje ba strane pu e. U hladu bi opaljivao hladnoom isto kao ono zimi, te ne bi znao pravo rei je li to jo ona ista zima ili je mo da nastalo proljee. Ljeti je najvi e puhala studena bura sa golih brda, redovito iza ki e, pa bi postalo tako studeno da bi Mrkodoani bez sumnje obukli topliju odjeu samo kad bi je imali. Tako je u srpnju samo izmeu zidova i gromila bilo toplo kao i zi mi, te gotovo nijesi mogao znati u kojem si od onih dvanaest mjeseci na koje su drugi ljudi dijelili godinu. No Mrkodoani nijesu ni o tom raunali niti su se obazirali ne samo na mjesece ve ni na godi nje doba. Oni su imali svoje posebno vrijeme: "onda kad se vade krumpiri", njihova najglavnija i gotovo jedina hrana, "kad se jagnje janjci ", ne mo da za prodaju a jo manje za jelo, ve naprosto zato da sljedee zime pokrepaju zbog oskudice hrane. U tom oni nijesu vidjeli ni ta drugo ve kaznu z a svoje "velike" grijehe. Bit e bez sumnje tako mislili, jer ni jedan Mrkodoanin to je iv, a jo manje oni to su umrli, nije nikad pomislio da ima na svijet u mjesta u kojem je i ta drukije nego u njihovu Mrkodolu. Imali su oni jo dijelova na koje su godinu dijelili osim vaenja krumpira i jagnjenja ova ca, ali su i ti bili tako neodreeni kao i sve ostalo. Iza tako udnovata ljeta dolazila bi doista jesen, ali ne jesen kakova je po ostal om svijetu. Nije tu bilo onoga prekrasnog prelijevanja meu utilom, rumenilom i tamnim crvenilom li a razlinih stabala, voaka i vinograda, jer svega toga nije ni b ilo, ve se je tvrdo hrastovo li e zelenjelo isto onako kao ljeti, a grabovo je bilo kao i prije sitno i crnkasto. Dakle ono rijetko stabalje s crnim i dugim ispru enim rukama bilo je isto kao i lj eti. Sivo kamenje sa utkastim li ajem i olovnim oicama isto kao i cijele godine. Studena ki ica za koju ne zna je li magla ili prava ki a, a za njom bura, ist

o kao u proljee; u hladu mrazni trnci, a meu gromilama, u labirintu udno naslaganih zidova, toplo kao i zimi. Po tom eto u tom selu nije bilo ni godi njih doba, niti je isto od onoga kao "vjena mijena" stvara, moglo da unese ivota meu stanovnike sela Mrkodola. to priroda

Njima su se uope svi dani inili jednaki. Bili su isto to i ta njihova priroda. Pae n i njezini stra ni micaji, ni sve njezino bjesnilo kad bi ga htjela pokazati i u selu Mrkodolu regbi da ih ne bi moglo prekinuti: tako su kapi njiho va ivota redovito kapale bez urbe i zatezanja iz neizvjesnosti u neizvjesnost. Ni potres ih nije mogao da probudi jer ih je jedno i on htio proku ati, ta li. Nekol iko im kuica sru io, monumentalnih zidova - najvi e onih jednostrukih - prevalio. Pae i s njihova ljubljenog zvonika (koji nije bio na pre ljicu ve pravi "kampanel ") dakle i s kampanela, jedinoga im ponosa, pao iljak. Uza sve to niko nije ni spomenuo potresa. Vrlo bi se zaudili da je kogod i upitao za to. iljak se zvonika sru io, jer je upnik fra Ante rekao jo lani da bi se mogao sru iti, budui da sve visi o rijei Bo joj, pa i njihov "kampanel". A kui ce i zidovi nekih ograda sru ili se... - ali o tom i ne treba misliti za to, jer ono to se nazidalo mora da se kadgod i sru i. Potresa uostalom nije niko ni uo, samo to neki reko e da je ne to "reka bi kao zatutnj ilo, no Bog zna je li i zatutnjilo ili se samo priinilo da tutnji". Mrkodoani dakle ostado e i iza potresa Mrkodoani: prava roena djeca onoga sivoga kame nja sa utkastim li ajem i u astog stabalja sa daleko pru enim crnim rukama. Ipak je taj dogaaj prodrmao du ama Mrkodoana, ali istom kada bija e ve zaboravljen: u p oetku niko ne bi rnogao ni pomisliti koliko e nemira ta zvonikova samovolja ili upnikovo proroanstvo donijeti nepotrebna urbanja u to selo sa sivim k amenjem prekrivenim gdjegdje utim li ajem. Ve je tri godine to suh i hladan vjetri sa sviju strana piri nad ru evinama zvonika kropi ga sitna ki ica, i hladi bura ljeti a zimi slabo grije uta sunana ploa, kao to je u selu Mrkodolu obiaj. A sada njihovo krije tavo zvonce ne visi u zvoniku ve meu neka dva grabova stupa usaena nadesno od crkvenih vrata, no ipak dobro slu i, ba kao i prije, pak bi moglo tako i dovijeka s tati. Ta je dva stupa uz pripomo sviju odraslih stanovnika podigao upnik, jer u cijelom grobi tu oko crkve nijesu mogli nai ni jedne od onih dugakih, crnih hrastovih ruku tako niske da bi na nju mogli objesiti svoje zvono. A onda, u cij elom selu nije bilo toliko duga konopa koji bi mogao dosei s tih visokih hrastovih ruku a da nadovezuju, Mrkodoani ne htjedo e nikako. Toga radi podigo e ona dva trijumfalna grabova stupa koji nijesu nimalo ustupali prvenstva zvoniku, jer je s njih bila kora lijepo oguljena da se samo gdjegdje poznavala, a zvonik bija e (valja rei pravo) i prije nesree sav raspucan. Kad je upnik sakupio seljane da podignu ova dva grabova stupa, moglo se mirovati barem dotle dok ti oguljeni grabovi stupovi ne izagnjiju. Ali nekake vlasti poslale nekake ljude, " krivane ", i pet i est puta, da gledaju komade kamenja i klaka od sru ena zvonika kao da je u tome kakovo udo. A upnik je jo lani bio rekao da bi se

zvonik "mogao soriti"! Uzalud je stravalo vi e puta cijelo selo kroz onu zimu i ostavljalo svoja prasunali ta meu gromilama i ogradama, da vide " krivane" i ono to e uiniti. No to su bili bezbo ni ljudi, ti " krivani". Ne samo da nijesu zvonika podigli, kako su oekivali Mrkodoani, ve reko e da e seljani morati oklesati novo kamenje, pripraviti vapno i vodu, i jo su udarali u pragove crkvene govorei da cij ela crkva ni ta ne vrijedi. A ko je to vidio nogama udarati u crkvene pragove koje Mrkodoljke, i stare i mlade, i kad uu i kad iziu, poljube! A istom kad je glavar njihov, glavar cijeloga Mrkodola uo to e sve morati da ine nje govi seljani da se napravi nepotrebni zvonik, poeo je drmati grabovim stupovima da njima, " krivanima", doka e kako je sve to tvrdo i kako zvonce, iako je puknuto, nikako ne mo e pasti. Nato mu se ti " krivani" poeli smijati, a neki i vikati kao da je to njihovo zvono i njihova crkva, a ne Mrkodoana kojih su djedovi sve nabavili i sagradili. Iza toga se u Mrkodolu, od Boga mirom blagoslovenom sve ne to kao preobratilo. Iak o je uta sunana ploa one zime vrlo dobro grijala zakutke meu gromilama i zidinama ograda gdje su se Mrkodoani povazdan mirno sunali, ipak su ti zakuci bi li vi e puta prazni jer se moralo na seoske zborove da ne bi po emu " krivani" uinili da cijelo selo zajedno sa ogradama i hrastovima dugih ispru enih ru ku, propane zbog zvonika koji oni nijesu prevalili nego je sam pao, kao to e svjedoiti i njihov upnik i glavar i sve selo! Uza sva ta tvrda svjedoanstva ipak su se bojali, jer oni nee tako lako zaboraviti kako su " krivani" nogama udarali u pragove crkvene i govorili da njihova crkva ni ta ne valja. Radi toga je trebalo biti na oprezu jer su to ljudi bezbo ni p ak bi njima, bezbo nicima, moglo jo pasti na pamet da se cijela crkva iznova gradi! A dobro se spominju kako su im oni iz Glava a zavidjeli za njihovu c rkvu pa govorili - ni sami ne znadu to su im govorili, ali svakako su se divili njihovoj crkvi i mislili da bi samo udo moglo darovati i njima onaku je r oni, Glava ani, nijesu imali nikake. A Mrkodoani ljubljahu svoju crkvu najvi e radi zvona koje bi govorilo Bogu mjesto n jih, pa nije trebalo da ga ba i oni uju. Naroito nijesu se obazirali na glas njegov kad bi se javljao u podne, a tomu bija e vi e razloga. Jedno je to zvo nar Marko, nazvan "Cvrak", nije uvijek ni zvonio podneva, osim ako bi se sluajno na ao na grobi tu, i tako se u podne nije ni oekivalo zvona. Drugo, kad bi i zazvonio, malo bi ih ulo taj ionako slabi, krije tavi glas, isprekidan vjenim suhim i studenim vjetriem - a oni do kojih bi dopro, pomislili b i radije da e ko biti umro, jer je taj dogaaj za zvonara Marka, kao i za sve ostale Mrkodoane, bio mnogo znamenitiji nego podne. Na podne nijesu ni ustajali ni lijegali ni jeli, niti se i ta drugo znatnije dogaal o, pa je zato i podne za Mrkodoane bilo manje va no nego jutro i veer, pae nije imalo nikakva smisla. Ali jednoga dana mjeseca - Mrkodoani ne bi znali kojega - no bilo je to mjeseca o u jka, ipak je nekako pred podne zazveilo njihovo krije tavo zvonce. Zazveilo je tako jasno da su ga svi uli, jer se ba toga dana i asa bio potajao onaj vjeni i suhi vjetri. Svi ga u e, i kao da im navije ta ne ono za njih nimalo va no doba, ve dolazak neiji ili to drugo na to nijesu mogli ni da slut e.

Mrkodoani i Mrkodoljke kad je na njihovim grabovim stupovima zazvonilo podne jasn ije negoli ikad prije, nijesu bili u svojim kuama, kao uope nikada kad god je uta sunana ploa i malo grijala. Oni su bili obino vi e svojih kuica graenih u st

lu ograda i sjedili su na onoj strani prema kojoj se nagnulo sunce. Nijesu se obazirali na to s koje strane pu e suh i hladan vjetri, jer se to nije moglo odrediti nikad. Taj je vjetri puhao sa sviju strana, i od njega se nije bilo mogue zakloniti nikako. Meu tim zidovima, gromilama i kuama, vrlo slinim jednih drugima, nijesu se sunali sa mo veliki Mrkodoani i Mrkodoljke, nego i mali Mrkodoii, pa ak i oni u kolijevkama lijepo napunjenim razliitim krpama neizvjesne boje, oblika i debljine. Na tome istome suncu i u to doba sunao se i sam Nikola Vali i, kao to je to ve i drugu godinu na tom istom mjestu inio. Bio je on crkveni "prokuratur " ili "vabricijer ", koje su mu naslove davali njegovi seljani, i to kako im je koji pao na pamet. ezdeset

Nije samo njemu pripadala ta ast: bilo je u svemu petorica tih "vabricijera" ili "prokuratora", no taj Nikola bija e najglavniji meu njima. U njegovoj vlasti bija e i crkveni vosak, tamjan, ulje, odijela i sve to je u crkvi bilo, pa i sama "lemozina ". Pae, on je svojim - inovnici bi rekli -"svezama" zasjenio sve ostale tako, da kad bi se reklo "prokuratur" ili "vabricijer", niko iv u selu Mrkodolu ne bi pomislio ni na koga drugoga ve na toga Nikolu Vali ia. Kad bi pak htjeli spome nuti sve petoricu, dakle izraziti pojam te vlasti u potpunom njezinu znaenju i opsegu, rekli bi: "vabricjerija". Nikoline se "sveze" ograniavale jedino na onu sa upnikom fra Antom (koji je prorok ovao rasulo zvonika) - no fra Ante je imao (a ko bi ako ne on) drugih sveza, te se tako u pronicavim mrkodokim oima ta jedina Nikolina sveza granala na bezbroj drugih iako tanjih sveza, ba kao i glavna ila njihovih hrastova na druge ile i ilice. Uza sve to iza Nikoline kue, odmah ispod crkve, nije bilo ni ta drukije nego iza kua ostalih Mrkodoana niti se u njegovu ivotu zbivalo promjena koje nijesu do ivljavali i drugi. Sunao se, ba kao i svi ostali, u to doba i toga dana meu porodicom svojom.

Bilo ih je svega esnaestero: pola Mrkodoana i Mrkodoljka, pola Mrkodoia i Mrkodoljica . Sjedili su ili le ali u najrazliitijim polo ajima, kadikad prote ui udove po pra ini posutoj suhim hrastovim li em, slamkama, koninama, krpama i dru gim stvarima koje ne bi valjalo ni spominjati. Kako je crkva bila na visoku, dvokraku bre uljku kojemu se u kutu nalazila Nikolin a kua, sunca je s toga prasunali ta nestajalo vrlo rano, te se na svih esnaestero lica oitovalo zadovoljstvo u svim moguim nijansama. To se zadovoljstvo n ije prelijevalo preko lica njihovih to e sunce rano zai ve to imadu dodu e jo malo vremena za u ivanje ali su zato odluili da ga dobro upotrijebe pa k tijelo ogriju ba sa svih strana, postavljajui se u sve mogue polo aje. Kako nije bila potreba paziti na eleganciju polo aja i kretnja, pae ni na p ristojnost, a jo manje im je u tom smetala bojazan da e pokvariti svoja odijela, taj je u itak bio savr en. S istoga je razloga vladao potpuni muk u t om prasunali tu, da se niim ta nirvana ne ustalasa, te su bili malo manje sretni od istonih sultana i sultania kad im se iz opijeva dima razvijaju viz ije sve krasnija od krasnije. Potom su i mali Mrkodoii i Mrkodoljice muali iako im nije to obiaj, pak bi tu vladala

ba - kako bi rekli knji evnici - "grobna ti ina" kad je ne bi prekidale dvije stare Mrkodoljke. Ni one nijesu ni ta govorile, ali su ka ljale: jed na otegnuto i u visokim notama, a druga kratko, odsjeeno, za cijelu oktavu ni e kao da u dalekoj umi udara sjekira po upljem dubu. Ali je to ka ljanje za ostale bilo tako jednolino i obino, da uza svu svoju harmoniju u oktavi nije bilo podobno elje njihove uputiti drugim pravcem. Sam Nikola koga su Mrkodoani zvali "vabricijer", protegnuo se posljednji put i sp remio se da spava. Prije toga je samo jedno podigao glavu da vidi je li sve u redu i obino, jer sve to nije navadno uznemirivalo je Nikolu i ne bi mu d alo ba mirnog sna ili barem "snatrenja". Nije to nipo to mogue od dvadeset i etiri sata dvadeset sati ba pravo spavati, kao to je htio taj mrkodoljsk i "vabricijer". On dakle podigne askom glavu, svede oima po ostaloj petnaestorici i, videi da su ud ovi u sviju ugodno protegnuti, da je uta sunana ploa na mjestu, da stara Mandu a i Katu a svejednako i u istim razmacima ka lju, da se sve okolo - nao kolo ni ta ne uje, shvati da je bez sumnje sve onako kao obino, tj. kao to je vidjevao i pamtio kroz po vijeka u tom prasunali tu. On zamota svoju sprijeda do polovine obrijanu glavu novom kabanicom i odlui da ba pravo zaspi. Za tu glavu govorio je fra Ante da je "klasina", i to nimalo aljivo ve posve ozbiljno, htijui se valjda tom rijei naplatiti za sve muke ko je su mu klasici zadavali u sjemeni tu. Mo da je ta glava i bila klasina, ne u mrkodokom ve obinom smislu, no svakako bila je lijepa uza sve to to je sprijeda bila do polovine obrijana a straga imala dobro namazan i tvrdo spleten kratak perin i to ju je derao taj "vabr icijer" ve ezdeset i drugu godinu. Ta se klasina glava zamotala i htjela sasvim da zaboravi onih 25 talira pozajmlje nih vazda pjanome Jozi upanu, ali taliri pred oima kao da sve prolijeu nekud u dubinu iz koje se nikad vi e nee povratiti. No sunce je meu gromilama i zido vima kroza svu novu kabanicu tako grijalo, da se taliri poe e raspadati kao da su od najfinijega voska na oltaru, a iz tih se vo tanih slapova poe e stvarati nove slike u do polovice obrijanoj glavi Nikole Vali ia. Najprije se pojavi e nekaki oblici koji se ne dadu opisati jer su bili od - toplin e, a takih oblika od topline zacijelo oko ovjeje nikad nije vidjelo. Zatim se iz tih toplih oblika razvijale u poetku sve same prijatne slike. On kao djeak od deset godina sjedi u fratarskoj kuhinji kod hrastove vatre, skupl jen meu klupom i nekim ambariem koji e zacijelo biti pun slanine i pogaa. A bio je stalan da se mo e, ako hoe, i do konca ivota grijati na golemoj frata rskoj vatri koja se ne mo e utrnuti pa sve da gori do Sudnjega dana. Pa iz toga ambaria koji je pun puncat slanine i pogaa, kao da mu je u lea sip ala ugodna vruina koja ga je eto arila odasvud, a njega, Nikolicu, kao zvonarova sina to uz oca brani cijeli Mrkodol od nemile krupe, nee se niko usu diti da tjera iz toga toploga kuta. Fra Ante bio je gore u svojoj sobi, a oko velike vatre bilo je dosta ljudi, sve samih Mrkodoana. Meu njima je i njegov otac Pa kalj, pa mu je i stoga bilo sve toplije i ugodnije. Nad vatrom su bila dva bakraa mesa, dvije - tri vrste, no niko nije ni poku ao da z avidi fra Anti: tako su, otkad je Mrkodola, fratri varili dvije - tri vrste mesa i jeli do u asne sitosti, a Mrkodoani nijesu pomi ljali nikad kako to ne m o e biti njima.

To mu se (no samo to bi trenuo okom) uini ipak udnovato, ali najednom se posve jasn o sjeti kako je uo od samoga fra Ante da su oni, tj. fratri, "zjenice Isukrstove", pak mu bude lak e pri du i. Jer ako su oni zbilja "zjenice Isukrstove", onda je sve to malo, pak bi im trebalo i jo davati mnogo vi e od onoga to daju Mrkodoani. I onda mu zavlada du om silno pokajanje, osobito kad mu se prikaza as u kojem je fra Ante oitovao tu veliku istinu. Slike od samih toplih oblika promijeni e se tako brzo da nije imao kada ni da se z audi. Na oltaru bija e ikona sv. Mihovila sa silnim krilima i golemim kopljem kojim je pritisnuo stra na i gadna avlinu koji bi sve njih Mrkodoane za po u re pro dro da ga samo pusti njihov sv. Mihovil. Oko te stra ne ikone gorjelo je mno tvo svijea u dr cima od suha zlata i srebra, a meu n jima se arenilo raznovrsno cvijee tako ukoeno i pravilno da slino nije moglo nikako rasti u Mrkodolu. Sve se to jedva vidjelo kroz gusti i mi risni dim tamjana to ga je njegov otac Pa kalj sipao iz kadionice. No ipak kroz dim u svoj toj ljepoti i strahoti jasno se vidio fra Ante sav u zlatu izvezen i sa svijetlom glavom bez kosa, lica okrugla, sa sjajnim podvoljcima, gdje uzdignutih ruku i naprijed pognuta tijela stra no vie: "Ja sam zjenica Isusova !" Nikoli od toga gromovitoga glasa proo e trnci kroz tijelo, i malo to se nije probudi o, ali uto mu se priini sve okolo - naokolo neizmjerno mno tvo, milijuni veih i manjih sjajnih zjenica, a u te zjenice bez prestanka sve ulijeu pr uti, pogae, jaja, sir, maslo, slanina - sve ono to je malome Nikolici bilo najdra e. A zjenice koji put zatrepeu od zadovoljstva, i sve ih biva vi e i vi e, svake boje i veliine, tako da Nikolici postaje upravo stra no. Uto se zauje neka osobita, sveana kripa, koju je pratilo slavljenje zvona, a Nikoli ci se uini da se svi ti milijuni raznovrsnih zjenica zakoleba e, rasplinu e, pa opet splinu e samo u jedan kolobar, a sred toga razabra fra Antu gdje se spu ta niz stepenice u kuhinju. Silna radost obuze Nikolicu to je nestalo te mno ine stra nih zjenica to su samo treptale i gutale, a to se mjesto nj ih pokazao njemu dobro poznati fra Ante koji ga je mogao za tititi od svake pogibli. Ta dobro je poznavao mo njegovu. Odmah se sjetio da je neka tutnjava ucvilila malone cijeli Mrkodol ne tedei ni zvo nika, a sa fra Antine kue nije se odronio ni piljak; kako je strieva krava odmah petnaesti dan poela davati mlijeka iza kako je fra Ante nad njezinom uzicom izmolio molitvu; kako Antica Ercegoveva nije nikako htjela stanovati sa svojim mu em Lovrom nego je pobjegla ve deseti dan iza vjenanja, a odmah se smiri la kad ju je fra Ante dva puta pozvao k sebi i dao neke zapise pak jo mnogo drugih udesa o kojima su govorili u selu Mrkodolu po cijele zimnje vee ri. Pa da i nije svega toga, imao je uvijek kod sebe "moi" od kojih moraju pobjei i svi avli, pa je Nikolica zakljuio da su radi tih moi i ezli i svi oni m ilijuni zjenica.

Ipak, kad je fra Ante meu njih stupio, Nikolica outi da se toplina pretvorila u pr avu vruinu: vatra se od veselja pred gospodarom jae u arila, a iz ambaria poela sipati stra na vruina ba kao da je htio kazniti Nikolicu to je po elio one u njemu pogae i komade slanine. To ga prestra i, pa mu se uini da su i on i svi ostali Mrkodoani oko vatre postali p rozirni kao staklo ili voda, pa fra Ante vidi sve to je u njima, tako da ba ni ta ne mogu sakriti od njega. Zato ih sve obuze u as i silna vruina od ko je ih je poeo probijati vreli znoj. A fra Ante se samo smije i svemu onome to vidi kroz njihovo prozirno tijelo, mui i ne govori ni ta. Onda svi poe e misliti na svoje ispovijedi: da li su uvijek fra Anti kazivali sve su mislili i inili, radi esa se ni jedan i ne mae ve su kao prozirni to

stakleni kipovi ekali osudu. No fra Ante se jednako smijuljio, a oni su bili u st ra noj neizvjesnosti ne znajui to on to namjerava. Napokon otvori usta i su neki vrui valovi, To im je bilo stra no udovi obamrli, nijesu poe da ne to pripovijeda, a kako bi god otvorio usta, kao da neki oblici od topline, zalijevali ih po tijelu. neugodno, i htjeli su se dignuti, no, kao da su im prozirni se mogli ni maknuti, ve su morali slu ati to govorenje.

Iz poetka nijesu razumijevali ni ta to im je govorio ali, kasnije, gledajui od jednog a do drugoga prozirnog tijela poe govoriti i stvari koje su mogli razumjeti. Mo da bi i potpuno razumjeli sve to govori, da je fra Ante bio proziran kao oni, ali je na njemu bila debela crna mantija kroz koju se nije moglo razabrati ba ni ta. Njih je, Mrkodoane, bio strah i sram, ali su razumijevali sve bolje i bolje. Nikolica je sakupio svoje staklene noge i naulio svoje staklene u i da bolje razumi je, jer mu se inilo da slu a u snu: tako je fra Ante govorio isprekidano i brzo, ali ipak razabra da nabraja grijehe i mane to ih vidi kroz njihovo prozir no tijelo. Nikolica jasno zauje kako fra Ante sve jednoga po jednoga prisutnog optu uje, gledajui grijehe i mane u prozirnu mu tijelu, ali nije znao kom u ba to govori, jer od pusta straha nije mogao ni glave podii ekajui i svoju osudu.

- Ti si naelniku skinuo kapu sve do zemlje a meni si pridigao samo malo, a nijesi znao, nesretnie da je moja vlast od Boga a njegova od ljudi! On ti je prijetio da e ti koze uni titi radi ume, a nijesi mislio da ti ja mogu poslati du u u pakao to si se svijetu vi e klanjao nego Bogu! Ti si mene zatajio ni ta manje nego sveti Petar Isusa na ega od straha pred udijama ! No ja bih ti to mogao i oprostiti, iako gospodin Bog nikada nee; ali eto vidim u tebi jo ne to! Poznaje li Muju Red epia? Znao si da nije opran ni krvi ni vodom te da ne mo e vidjeti kraljevstva nebeskoga, a ti si mu prijatelj i na konak je k tebi dolazio i licom je tvojom jeo! On ne ljubi tvoga Spasitelja, a ti si se s njime ljubio! O, tu ni sine, kako se mo e opravdati? Glas se fra Antin prekine, a stakleni udovi osuenika stra no zazveketa e i obrati e se u prah i pepeo. Nikolica poe drhtati, no uto zapoe druga tu ba. - Ti si mi rekao da nema nego petnaest janjaca, a bilo ih je dvadeset i dvoje! Tv oje je blago primilo svetogrdan blagoslov od moje ruke, a za tvoju prijevaru uni tit e crkavica tvoje blago vi e nego skakavci zemlju faraunovu! Nijesi li zar uo d a onaj koji oltaru slu i od oltara i ivi? A ti si htio porei pastiru svom dobrom janjce stada svojega! Misli zar da e zauvijek u ivati svoje blago , a nijesi se spomenuo rijei Svetoga pisma da si prah i da e se u prah preobratiti! I drugi se stakleni kip preobrati u prah i pepeo a da nije ni zazveketao, te Nik olicu zadahnu jo vi e paklena vruina. - Ti si govorio da od gusjenica postaju leptiri i da si ti to gledao! Jadna i oh ola du o! Kao da Bog nije svaku ivotinju napose stvorio i u svojoj dobroti dopustio Adamu da im imena dade! Gusjenice gadne plaze i jedu tvoj kupus, a lept iri lagani po cvijeu lijeu ili trepte oko svijea na oltaru Gospodnjem. Ti si mislio da si mudriji nego Bog, jer si pomislio u svojoj oholosti da ti mo e e to znati a da ne uje od njegova namjesnika sa rtvenika svetog!

n

A zna li ti kako je gospodin Bog kaznio ohole anele? On ih je stropo tao u dubine pa klene! - - - I zbilja, trei se stakleni kip stropo ta i utone... - Ti nijesi povjerovao kad sam pripovijedao udo kako je bla enoj Eleni iz Ugarske n a Isus darovao svoje rane pak da joj je iz desne ruke pronikao ljiljan koji je uvijek brala a on klicao iznova, ve si Petru Lu iu rekao da toga ljiljana mo e biti, i nema, ili da je to na njoj probila "imela" kao na hrastu! A nijesi se spomenuo, Toma nevjerni, da ugodnik Bo ji sa svetog mjesta ne mo e lagat i! Spomeni se kako je sveta mati Crkva Savonarolu (njemu se uinilo da je rekao Salo-vunaru) ognjem sa egla to se protivio poglavicama crkvenim, pa e tako isto vjeni oganj sa ei tvoje prokleto tijelo! im je fra Ante dorekao ove stra ne rijei, liznu iz vatre plamen poput zmije iz tapa M ojsijeva, a stakleni se Mrkodoanin poe taliti i pretvarati u arke pare od kojih je Nikolici postajalo sve tjeskobnije i vrue, pa se ve poeo obazirati gdje bi se sakrio od stra ne sudbine sviju Mrkodoana. Znao je da e biti gre nici, no da su takovi zloinci koji fra Antu varaju, ne vjeruju mu niti ga aste, nije mogao ni pomisliti. Zato ga uhvati u asan strah: te kom mukom podignu svoju staklenu glavu i s trepetom opazi da ima samo jo jedan mali stakleni kip do njegova oca Pa kalja... - Ti Makica, voli Luci nego meni, svomu ocu duhovnom! Kad su bile ospice na Luci, za elio si da s nje siu pa makar na mene pre le, njezina ispovjednika koji joj je du u htio izbaviti iz avoljih pand a! O zlobno srce, o Sodomo i Gomoro! T e e ospice, sad na, raspucati tvoje gre no tijelo!... A gre no stakleno tijelo poe zaista pucati na sve strane tako da su vrui komadii pada li sve po zatioku Nikoliinu. Nikolica jo dublje sagne glavu, pa i zato to je sad na red dolazio njegov otac Pa kalj. Nikolica je oekivao da e fra Ante poeti spominjati onih 12 novia to je njegov otac, ku pei "lemozinu", nekako zaboravio u svom d epu, pa kasnije kupio soli i njemu kola u Cicvaria; - ili, kako je svoje hromo janje promijenio "nehotic e" sa Gajtanovim zdravim, no fra Ante zagrmi: - O ispraznosti ljudska! Ti si, Pa kvalju, govorio seljanima da pitate nekaku kolu kao da vam nije dosta crkva, kua Bo ja! Ti si htio da se va a djeca ue oholiti i ne po tivati starije svoje. Ti si htio usaditi drvo spoznanja u selo v a e pa da sotona meu vama ra iri svoje kraljevstvo! A zna li to je gospodin Bog uinio s Luciferom kad je htio da bude kao i On, a ta s Evom i Adam om kad su, po naputku vraga paklenoga, za eljeli da znadu to i njihov stvoritelj?... to misli , nedostojna slugo, da u uiniti s tobom i sinom tvojim? Isto o i gospodin Bog s Adamom i Evom: Odlazite, neharnici, od ognja mojega u tmine izvanjske! U tili as on i otac nao e se negdje u pusto i gdje ipak nije bila tmina ali zato nije bilo vi e onako vrue kao kod fra Antine vatre nego su mu po oznojenu tijelu poeli prolaziti hladni trnci kao da mu je nekakav neugodan i studen vjetar puhao ispod znojne ko ulje. Zauje udan glas koji ga je zvao, ali ne zna pravo je li: Adame! Adame! - ili: Nikola! Nikola! - no on ipak napregnu svoj e stakleno tijelo da vidi ko ga zove... Kad se probudio, opazi nad sobom fra Antina slugu Matu koji ga je raskrio pa, dr ei u jednoj ruci njegovu novu kabanicu zvao ga da se digne. Bio se u svom zaklonitom prasunali tu jako oznojio te, kupei po rebrima akom znoj, zbunjen i ustra en sio i gledao u Matu ne govorei ni rijei. Kad se napokon sabrao,

t

pogleda Matu u oi, opipa perin i zlovoljno ga upita: ta je? jer da je do ao zakupnik to e napravljati kampanel

- Rekao ti je fra Ante da odmah doe .

Nikola se zabrinut polagano di e, ogrnu se novom kabanicom i uputi se muke za fra A ntinim momkom Matom ispod crkvenoga brijega upnikovoj kui. Sunce je onaj as za lo za Kozjak, a Nikola, skupljajui jae novu kabanicu oko oznojena tijela, zakorai br e fra Antinoj kui na drugoj strani brda.

uta sunana ploa utonu jo dublje, a suh i hladan vjetri zalizne ne to jae nad sivim kame jem gdjegdje prekrivenim utim li ajem s oicama olovne boje i mahnu dugim i crnim rukama hrastova i grabova sela Mrkodola. Lovor, 1905. Muljika

U cijeloj se krajini znalo za namastirane, a nitko ih drukije i ne zove ve samo - n amastirani. To su ime oni sami sebi nadjeli i spajali, a i sada s njime spajaju vi e i boljih svojstava nego mi s imenima: Rimljani, partanci. Bilo ih je mnogo, a i nije ih bilo mnogo, tih namastirana. Kako se uzme. Svi su oni, kojim mu drago nainom, nekako pripadali manastiru Drazi, no nijesu ga zvali manastir, ve namastir a sebe namastirani. Manastir Draga bio je u drazi; bit e zato da su ga i nazvali Draga. Ali ta draga nije bila, kao to su ostale drage: bila je na zavojicu kao spu , a na samom kraju te zavojite i vrlo duboke drage dizala se hrpa zgrada, spojenih jedn a s drugom na najraznovrsnije naine. Kad bi izdaljega mogli gledati tu hrpu, mnogo bi nalikovala na crkvu Vasilija Bl a enoga u Moskvi. No to nije bilo mogue, tj. izdaljega gledati drugo izdanje crkve Vasilija Bla enoga, jer idui tom zavojitom i dubokom dragom nijesi ni ta vidio dok ti se ta skupina odjedanput ne stvori ba pred nosom. Kad bi se pak popeo na najvi e mjesto u drazi, vi e manastira, vidio bi samo skupinu krovov a raznovrsne visine i veliine: tako je ta draga bila strma. I to bija e prava Draga tj. manastir Draga, premda su svi namastirani govorili da su iz Drage . Da je Draga bila nalik na crkvu Vasilija Bla enoga u Moskvi, namastirani su znali p o slici Drage to je visila u trpezi ba pored slike pomenute crkve. Slinost bija e velika i po tome to je obje slike narisao u staro doba jedan stari ka luer, koji je imao osobiti dar da crta zgrade onakih razmjera. U toj drazi na spu bile su dvije mlinice, krma i sedam kua, osim dvije omanje kue uz manastir za momke koji u njemu nijesu stanovali. U svoj drazi, osim kaluera, bilo je ravnih pedeset stanovnika, jednog i drugog sp ola, a svi su oni govorili o sebi: "Mi, namastirani"! Jo je tu bila i crkva, pae dvije velike crkve: stara i nova. Stara malena, crna, b ez zvonika; nova velika, bijela i sa zvonikom. Na ulazu u Dragu izlazi potok Sitnica kome su izvori blizu samih temelja manasti ra Drage. Dalje je u drazi i omanje jezero o kome namastirani vele da nema

dna, a na golemu kuku vi e jezera razvalina, koju zovu "turska gradina", a koja mo d a i nije turska, jer namastirani vele da je i stari most preko Sitnice turski, pa bi bez sumnje i rimskom amfiteatru rekli da su ga sagradili Turci. Uz potok Sitnicu, a to je isto to i uz dragu, put je, a zdesna i slijeva strmi, b lizi obronci sa umom i gdjekojim kukom. Gotovo dojedan kuk bija e podoban ili eljadetu ili zvjerci to ne postoje barem na dana njem svijetu, te kod svakoga i nehote zamisli se, ne bi li dokuio na to je nalik. Kad opazi da se u njemu krije neka duboka ideja to nadilazi tvoje umne sile, poe dalje i eto ti opet jednog kuka, jo dubljeg smisla, i sve tako do manastira Drage. Na kraju Drage obzorje je tako usko da samo u ljetnim mjesecima sunani traci ogri ju taj kotao. U proljee i o jeseni tu je carstvo vjene sjene a da o zimi i ne govorimo. I Sitnica i jezero i manastir i stari most - kukovi, uma i stara gradina, ponajvi e su u debeloj sjeni. Pa kako je sve, osim nove crkve, mrko i staro, draga se mo e zamisliti kao golema raskrivena peina u koju je pala velika gruda sni jega. Osim uma svjetlucave Sitnice svuda arobna ti ina i polutmina, pa je zgodno neki posj etnik u manastirskoj spomen-knjizi napisao da je sve to zajedno jedna velika balada, jer nikako ovo isto ne mo e izrei zgodnije i krae. I, doista, svi su namastirani bili pjesnici balada u prozi. Svaki kuk u drazi to j e ikoliko bio nalik na kip dubokoga smisla, bio im je okamenjena djevojka, vje tica ili kraljica. Svako vrela ce postalo je od krvi diva ili junaka, suza majke ili djevojke, a s turskog mosta utopilo se nebrojeno zaljubljenih u plitku ali studenu Sitnicu. No najglavniji vijenac balada u prozi savio se oko tamnog jezera, koje i nije bi lo uvijek tamno. Ono se provalilo sa stotinu moralnih uzroka, a u nj su Turci pobacali toliko manastirskih zvona da bi se davno napunilo do vrha kad bi samo imalo dna, i nije bilo namastiranina koji ih, barem jednom, nije uo da u zoru muklo zvone. A istom jeka! U drazi se skotrlja kamen, a mukla tisuostruka lomljava zatutnji cijelom dragom k ao da se novo jezero prolama; ukne li uk ili zakrikne kukvi a u tihoj noi, uju se takvi glasovi da ti se kosa je i. Pa jo kad se mjesec u dragu nad viri, vidjeti je tako stra nih sjena da se skameni na mjestu, a one samo ma u i dozivlju. Kada pak zazvone jasna manastirska zvona, i strah te je i plakao bi od milinja! Ne zvone to samo dva zvona, ve trista njih, po svim kutiima drage, a zvonar, zaaran tajanstvenim glasovima popostane malo da uje odgovor tih drugih zvona, pa pote e iznova, dok mu koji od namastirana, bez sumnje zavidan, ne otme ko nopca iz ruku. Da bi se kome namastiraninu mi ice umorile, nije se jo znati i namastiraninu od deset godina! ulo. Ta to bi bila sramota pri

Tako e , u sveane dneve, tu arobnu zvonjavu slu ati po cijeli bogovetni dan, pa ti nee d odijati.

Ipak, najstra nije bija e slu ati tu silnu jeku na Bo i obno. Tu je no u Dragu, k crkvi, d

lazilo sedam sela, a svakome iza pripa njae virila barem jedna jabuka od pu ke. Namastirane ne treba ni spominjati: im je kome o d njih bila osma godina, imao je barem d eparicu. Jeknula je najprije jedna pu ka, a mukla tutnjava ispunila bi svu dragu; za njom d ruga, deset, pedeset, stotinu njih, - a jeka, lomljava, urnebes taki, da se namastiranima odmah prikazala slika stra na boja, pa sva vrela Sitnice, Sitni ca sama i isto jezero inilo se prolivenom krvi konjskom i junakom. Mi ice se stezale, a zubi kripali, - bojni zanos sve obuze. Ruke hrlo nabijaju i pa le, krv tee, kljua i pjeni se preko kamenja, a draga jei, trese se i ori! Mnogi u bojnom zanosu pale drau i grmlje po drazi, da grozna slika bitke bude str a nija. Sitnica i jezero poinju se crvenjeti kao prava krv, a plamen li e amo tamo po umi.

To se jedino mo e uti i vidjeti u Drazi i nigdje vi e, pa se nee zauditi nainu kojim vel : "Mi, namastirani!" Kasnije su, dakako, kaluerima morali odgovarati za popaljenu umu, ali je Bo i samo je danput u godini! Sjena i vlaga! Vrbe se naginju nad vodu kao da piju, a jablanje i trepetljike sa svojom glatkom bijelom korom odrazuju se od tamnog sonog zelenila ume po obronc ima. Na svako malo koraka novi um. To su vrela ca, to se meu ljeskovinom nevidljivo obaraj u preko kamenja zarasla u tamnu mahovinu. Pa i manastir i sve ostale kue, od temelja pa do polovine, umotani su u mahovinu, a donja je mlinica njome s ve oblo ena i po krovu. Sjena i vlaga. No zdravlje je u toj drazi zaudo cvjetalo; sve sama okrugla, puna i crvena lica. Prsa iroka, mi ice debele, a noge krive, ali vrste. Kao da su namastirani bili izuzetak i u velikim prirodnim zakonima, jer su u draz i djeca raala djecu, a ipak su ta djeca bila "sve same trupine", kako su govorili namastirani. Njihove se djevojke udavale kad bi im bilo etrnaest, najvi e petnaest godina, a nij esu bili rijetki sluajevi da bi se i mlae udomile. Kad bi djevojci bilo osamnaest godina, ve bi bila izbrisana iz srdaca namastiranske momadi. Svaka b i takva djevojka dobila neizbrisivo ime usidjelice, ili kako bi se u Drazi reklo: "Posjela cura, brate, pa to ' da ti drugo ka em." A onda nije bilo sr amotnijega i tu nijega polo aja na svijetu nego to je te posjele cure. Stoga su se roditelji starali da svoje keri udome im bi bile na izmaku djetinje do bi, pa i zato to se godine u Drazi ne mogu nikako sakriti. O tom se rauna tako savjesno, da bi esto od jedne godine inili dvije. No nevjeste od trideset godina obino su puke starice, ali kome to smeta mogu li s amo raditi. A sa zdravljem se namastirani zaista mogu pohvaliti, jer lijenika nije tu nikad bilo. Uza sve te prilike namastiranin je Musa sa svojim osobitim lijeenjem dobro ivio.

Lijeio je same rane, a tih je u Drazi bilo uvijek mnogo: ili bi se ko oborio s ku ka, ili posjekao u umi nogu, ili bi se kome napeo poganac

. Ipak, da je bilo samo tih sluajeva, ne bi u Musinoj kui bilo uvijek oblano od suhe krmetine; u njegovim se gredama oblailo od rana to bi ih namastirani dobili u mlinu ili u krmi od drugih nenamastirana to su tu dolazili. Ali bi i ovi, valaj, oti li isprebijani! Kako bilo, ali rana od bovanica , koca ili no a, nije nikad u Drazi nedostajalo, pa zato i bija e u Musinoj kui ne samo zimi ve i ljeti oblano. Osim tih rana nije se meu namastiranima nikad znalo za koju drugu bolest ve inarova ki Boja bila od neeg drugog bolesna, a u to se Musa nije razumio. to je ml

Boji je oko etrnaest godina, ne le i nikad, hoda hitro, gleda blago ali bistro, pa mo da i nije bolesna. No nije ni crvena i jedra kao druge. Vitka je i bijela, tamnih, krupnih oiju no namastirani vele da je suha i gih se oi i ne vide od mesa, crvene se kao kukurijek, potuku se s lugarom za u e ili sjekiru a ona nije taka. Bit e, dakle, da je bolesna. uta. U dru

Zato su je i zvali Muljika, jer je bila kao muljika. Uzalud. U gradu bi rekli da je kao parski mramor , a namastirani: "muljika pa muljika!" I kosa je u nje nekako udnovata; valovita, smea, ne la ti se. A u drugih lijepo nama zana, vrsto zategnuta i svijetlocrna. Druge di u cijelu vreu bra na kao pero na konja i za u ima im veliki crljeni uli , a Muljika ozlijedi prste dok prihvati petlje od vree. Prava sramota za sve namastirane! Govorilo se da joj je i mati bila taka, ali mati nije bila namastiranka ve dolje n egdje od mora. Bio u Drazi kaluer, isto od mora pa uoi umro, mati mu ne htjela iz Drage da nije u kojem i ona na la brzo mjesta. A sestra , kalueri je dadu za mlinarova sina koga Eto njezina je ki bila ta Muljika. Muljika nije imala ni brata ni sestre, pa je zato i pred ocem bila kriva, ta on ju je prvi i nazvao Muljika. Iz poetka ju je ljubio a vi e puta i tukao, sve od same dragosti. No to je trajalo samo do njezine sedme, osme godine, dok j e Jovi a uvidio da e mu biti jedina pa da je uzalud, krvoloei od jutra do mraka, postao najbogatiji namastiranin. Otada je nije vi e tukao samo od dragost i ve kad bi mu god palo na um da e to biti tua kost pa je mora baciti drugome sa svim onim to je stekao. - Valaj nee - rekao bi u sebi buduem zetu - valjati se po mojoj muci. Sad u i ja mal o ivjeti, ta dosta sam se namuio. I tada bi oti ao u krmu, odmah ni e mlina, kod turskog mosta, da tro i - muku. A sva nj egova muka bila mlinica prekupljena od kaluera, vrti, komad vinograda i doi vi e Drage. njegove smrti do la mu mati i sestra. Kad je daleko od njegova groba mu ostala u mlinara, pa kako bila sirota su ljubili kao da m je roeni.

Gornja mlinica nije bila Jovi ina ve kaluerska. Zato je njegova mlinica sva zarasla u mahovinu i po krovu, a ljebovi su propu tali vodu na sve strane. Vitle je popravio krmar o svom tro ku, jer Jovi a nije htio i jer su i bez toga oni i mali drugih rauna. Nije ni krma bila nova, ve stara i mrka kao i mlinica, ali je krmar imao u planini veliku staju i pokraj ceste, u polju, drugu novu kuu a obadvije je sagradio otkad je umrla mlinarova ena, sestra onog kaluera od mora. Mlinar se odmah iza njezine smrti nije htio eniti, a kasnije nije mogao jer je krm ar u planini sagradio veliku staju i pokraj ceste u polju drugu, novu kuu. Ali je u krmara bilo i djece. Tri je keri udomio, dva sina o enio, a jedan mu se ist om vratio iz vojske. Bio dolje "oficirsdiner " i nauio tri jezika u tri godine. - Kak pridem domu - veli - tak budem marot pa se cijeli dan na postelji ili pod vrbom valja i pita nekakve udnovate stvari d a bi jeo i pio, a ni sami duhovnici nijesu nikad za takovo to uli. - Kad nima ni, svarite mi jedna koko ka - pita opet, a mati mu onda nosi pod vrbu v arenu koko sa ploskom vina i bri no ga ispituje o njegovoj bolesti. A on samo odmahuje rukom, pojede koko , ispije vino, pa spava do popasnih doba . Zato je krmar i dobro uinio to je popravio Jovi ine vitle, jednom rijeju, pomije ao svoje i njegovo. to je nekako

Kad se naspava, umije se u Sitnici, izvadi ogledalce i e alj pa nekaku mast od koje mu brii stoje ravno kao da su od ice, a i od kose na glavi napravi tako tvrdo usukanih zavojnica, da mu ih ne bi razvalila ni najvea oluja. Prvih dana nije se ni s kim dru io, osim to je u kaluera bio na u ini, a i tada je pri stolu izvadio nekakvu knjigu i itao dok su oni razgovarali. Kasnije mu ipak dodijalo, pa stao dragom hodati i prijazno odvraati glavom na pozdrave. Na jednoj od tih samotnih etnja nae jednog majskog predveerja Boju u ogradi kod ne to janjaca. Nekako u sredini drage bila druga mala dra ica, s tri strane zarasla javorom i lje skovinom. Kao da se komad livade zavukao u tu umu i htio svoje arene cvjetie sakriti od namastirana koji su u ivali povrh svakoga od njih zavrtjeti se na svojoj bosoj peti pa gledati kako su se latice uduble u mokru, ilovastu zemlju. Pa ni Boja nije ljubila tih livadnih, veinom utih cvjetia, ali ih nije ni gnjeila. Z ato je u ivala berui drugo umsko cvijee, a osobito bijelu, mirisnu i krivoglavu zelenkadu, koje je, u stanovito doba, bilo osobito mnogo u toj dra ic i. Tu su dra icu namastirani zvali i ograda, a ba , prvi put iza svoga povratka "odozdo". u toj ogradi i na ao je krmarov sin Boju

Krsno mu je ime bilo Ilija, namastirani ga zvali Ilijica a on sebi u ovo zadnje d oba veli: Elias Kurtovi. Elias je jo nosio svoje vojniko odijelo: tijesne, bijele gae i modru bluzu s crveni

m kitama. Samo je na glavi imao crvenu, narodnu kapu, ali onu malenu, plitku, s dugakim crnim resama, kako se nikad ne via u namastirana. No ta se kapa m alo i vidjela jer je bila okru ena kao vijencem od zavojica kose to bi ih Elias napravio poslije spavanja pod vrbom. Lice u njega bilo obino, tj. o kruglo i crveno, kao to je to u namastirana bivalo oduvijek. Ilija je taman objema rukama razgrnuo ljeskovo granje, stupio u ogradu i neodluno stao jer je ugledao Boju. Ona je sjedila kod vrela ca sa poniknutom svojom mladom glavicom i zami ljeno gledal a kako srebrna voda zanosi nagnuto prue rakite i moi njezino dugo, sono li e. Zraci sunca na zalazu verali se kroz lisnato grmlje to je obasipalo treptavim ara beskama nje ni struk Bojin, u bijeloj ko ulji, irokih otvorenih rukava, i u bijelom sadaiu gdjegdje nakienom ustri cima crvene oje. Sjetno, duguljasto li ce bilo je mokro od vode s vrela ca, no i smea, valovita kosa b ila mjestimice vla na vi e ela ovisoka i bijela kao latice zelenkade. Dugake i spu tene trepavice sakrivale tamne ovelike oi, to su pratile bistru vodu na njezinu polasku u Sitnicu i duboko jezero. Sva ograda bija e obasjana blagim, ukasto-zelenim svjetlom sunca na zalazu, u to maj sko predveerje kad je krmarov sin vidio Boju na svojoj samotnoj etnji po drazi. Kad je Elias pre ao ogradicu i stao blizu Boje, podigne ona svoje mlado i mokro li c e k njemu, pogleda ga askom, pa se di e na noge i stade mirna i ljupka kao simbol proljea. Mala i crvena se usta smije ila, a tamne i vla ne oi, ispod dugih trepavica, gledale svejednako u potoi to se lagano igrao s nadvitim, utozelenim pruem rakite. - Zakaj se sramuje , Muljika - ree joj Elias - il' sam kak vok ? i uto se lijevom rukom prihvatio za ogranak javora a desnu nogu premetnuo preko lijeve i strogo ekao odgovor. - Ma, jesi li ti to, Ilijica, brate? Nijesam te odmah ni poznala. A mi sve pitam o tvoje, kad e Ilijica kui, a tebe evo! - No! Sve ljudi ne musi biti kak vi, da rihta ove be tije! To janjci, ne? Boja pogleda po svojim janjcima pa ustavi blag ali u taj par zaueni pogled na Ilij i, a zatim se odvrati i stade da kida glatko vrbovo li e. - Kak vi ivite, sve jedno te isto! Draj jare

da sem bil s gospodo oficiri kod infanteri bataljon , a vi sve jedno! Kak po drugih mestih! Jo, jo, jo... Zara , Ragusi , Spalato ,

Split! - i sve zapuava i otpuava bluzu, ispod koje viri crveno isprutana ko ulja. Also ! ne morem te ubito ni poznat, Muljika!... Kak si bila mala - ajn klajne kind! A sad... ajn fajne fr ajla ! - Boja! - I sve pogleda i pogleda, kao molei da mu to odgovori, i napokon uzdahne.

A Boja sve jednako oborena pogleda kida glatko vrbovo li e. - Ti ne kak druge namastiranke - Boja! - Du bist di rose kenigin ... Bog bi znao iz kojih je dubina njegove pameti iskoila ova fraza to ju je valjda ka dgod uo od koga oficira, ali je u isti as i prekide pa se zacrveni i u uti. uti, uti Elias pa zastra eno pogleda Boju koja je prestala kidati vrbovo li e i kao da se sprema na odlazak. Sunce se spustilo jo nani e, dra ica ljep e sinula u zlatno-zelenom ljupkom svjetlu, a Boja, sva bijela i mirna inila se vi a i vitkija prema tamnom i mladom li u grmlja na brijegu. Ilijica je, Bog bi znao za to, najednom outio neku udnu tugu, od koje ga stalo davit i u grlu, pak tipanje u nosu, kao da e sad na zaplakati. Sve razliite kiene reenice to ih je kao vojnik znao sipati u slinim prigodama, i ezo e, pa on samo i pet duboko uzdahne. No Boja ga ne pogleda ni ovaj put, a bila je tako lijepa i vitka prema tamnom gr mlju na obronku i obasjana tako ljupkim svjetlom sunca na zalazu, kakva Ilijica nije jo nikad vidio. - Kud e , Bojo, mila moja! - ree najednom drhtavim glasom. - Bogom te molim, stani j o malo... - Ti si mi uvijek... Bojo! Mila sestro moja! - ja - ja - samo onako... Nauio se.. . mislio sam... oprosti!... Ah! - i pru i ruku, da je zaustavi, ali odmah i spusti pa stade, objema niza se, blijed, a usnice mu drhtale. - Kasno je, zbogom! - ree izdaljega glasno Boja, pa ma ui bijelim tankim rukama u kim, otvorenim rukavima, potjera svoje veselo stado prema izlazu. iro

Sunce je ve bilo za lo, a blejanje janjia zamuknu u daljini. Ilijica se spusti kraj v rela ca na mokru travu pa stade gledati k izlazu ograde kao da e se Boja povratiti k njemu, u tu malu zelenu dra icu s livadicom na kojoj je bilo t oliko bijelih i utih cvjetia. A sada je ta livadica bila pusta i tu na, bez sunca i bez arabeska. Dan se svr io. - Sjena i vlaga! Komadi mjeseca i nekoliko zvjezdica zatrepta na uskom nebu, a po cijeloj drazi st ado e se javljati tu i tamo sjene to sve ma u i dozivlju. Poe e se javljati i tajanstveni noni glasovi postostrueni jekom meu kukovima, ali se inilo da svi dopi ru iz tamnog i dubokog jezera. Bijeli i uti cvjetii po livadici nijesu se vi e vidjeli, a li e ljeskovine i javora nij

e aralo dra icu treptavim sjenama, ve samo gdjegdje, slabo osvijetljeno mjeseinom, crnjelo se i kadikad za umilo milujui lagano jedno drugo. Sjetna je ta majska no u drazi punoj sjena to ma u i dozivlju; u tamnoj drazi sa sta rom turskom gradinom i dubokim jezerom, sa studenom Sitnicom to uvijek jednako umi ispod nakrivljenog dvookog mosta, i sa svojim kuicama zaraslim u vla nu, zelenu mahovinu. Pa kad je u tamnom grmlju, vi e potoia, iznenada i zvonko zapjevao slavuj ljubavnu p jesmu, - zaplaka Ilijica, a suze doo e iz neke dubine za koju nije ni sam znao, ba kao onda, pred tri godine, kad je polazio u vojnike i mislio da s e dijeli iz svoje Drage - zauvijek.

Od toga dana Elias Kurtovi postade opet onaj Ilijica Petrasov, pravi namastiranin, kao to su i svi ostali u Drazi. Obukao domae odijelo, zae ljao kose jednostavno s ela prema zatiljku, po namastiransku i - zaboravio sva tri jezika to ih je "nauio" dolje kod infanteri-bataljona. Nastojao je da ga i Boja vidi takova, ali joj se ne smjede pribli iti cijelog ljeta, i sve do same jes eni nije progovorio s njome. Ilijica nije imao dugo i uto bolesno lice, ve puno, okruglo i crveno; ni prsi upal e i ka ljucave ve visoke i zdrave, ali je ipak bio svoje ruke psiholog, barem kad mu je to slu ilo. Pa stoga se Boji stao i pribli avati istom u jesen. Namastiranske djevojke ne uzdi u kao varo kinje u proljee, ni za toplih ljetnih veeri: u proljee se u Drazi ne veera, a i objeduje samo malo, dok ljeti umorne ruke i noge tra e odmah mjestance da poinu, ba u ono doba kad gradske djevojk e najvi e, prema mjesecu, oajno uz glasovir zavijaju. Namastiranke se vesele jeseni, pa imaju i razlog: jesen puni kuu, a zima okuplja o ko ognji ta i one to se ne ljube. Za to je znao Ilijica pa radio u polju cijelog ljeta kadikad tu no mislei na ono ma jsko predveerje. I minu to dugo, eseni! arko ljeto, puno sunca i znoja, pa eto i nje, te vesele, obilne j

Sad je draga bila arena, poput leptira u proljee. Negdje je li e utjelo, a negdje se rumenjelo; negdje bilo tamnocrveno, a negdje jo zeleno, samo zagasitije nego ljetos. Ptice zamuknule, ali zato namastirani propjevali. - Ooo, ooo, ooo, oj! Volovi uz dragu kripali kolima punim sad kukuruza, a sad badnjeva masta : neka su za manastir, a neka pravo za njih - namastirane. - Mi-le mo-ja, mi-le mo-ja! - ooo, ooo, oj! Hrpe su kupusa i krumpira ve u kuama, a gojne i rumene obanice vraaju stoku s planin i

e, pa tu i tamo uje jasni glas bronce i uplji glas limene klepke, niz putie sakrivene u ukasto i rumeno li e. - to go-vo-ri maj-ka tvo-ja..., - i prvi jugovi zanose zvonke glasove, gore meu ku kovima, mrkim i ozbiljnim, kao i stara turska gradina u br ljanu. - Mi-le mo-ja, mi-le mo-ja... - vraa se pjesma i tu na i vesela, kako se kome bude ili gase nade u srcu. Jata arenog li a siplju se s obronaka drage i pokrivaju kamenite putie, a livadicama nadoknauju cvjetie to su davno poko eni. Novi um i nova jata!

- to go-vo-ri maj-ka tvo-ja... - Ho-e li te me-ni da-ti... ooo, ooo, oj! To su drvarice s velikim bremenima, to silaze niz dragu po zavojitim i strmim sta zama, a vjetar iz sinjih i niskih oblaka, to se susti u, baca im u lice prve kapljice jesenske ki e koja e trajati tako dugo... - I-li da-ti il' ne-da-ti, - Ja u joj se zetom zva-ti... ooo, ooo, ooo, oj! Sunce u Drazi zalazi vrlo rano i pribli ava se vjetrovita i ki na listopadska no kad u Drazi tako stra no umi i kad sva Draga bude tako tamna da samo vidi gdjekoje svijetlo okance na crnim namastiranskim kuicama. - Mi-le mo-ja, mi-le mo-ja... - uje se opet daleko, negdje u dubini drage, pa ne zna , svr ava li se ili poinje iznova ta momaka ljubavna pjesma, no koju i djevojke isto tako esto pjevaju. Dovr en je i te ki ljetni posao, pa sad se i namastirani poinju odmarati u razgovoru o pirovima u Drazi to e te jeseni njihove stare kue napuniti ljubavi, vinom i pjesmom. - Ooo, ooo, ooo, oj! Prie o jezeru i kukovima, o turskoj gradini i hajducima ostavljaju za zimnje noi, tamo po Bo iu, kad njihova mrka Draga bude sva bijela; za onda kad se i od bure slu aju sve same stra ne i junake pjesme. A sada, njihovi se momci eto ene, pa kako e i govoriti o em drugom. Osobito te jesen i kad se Ilijica Petrasov hoe da eni, a tako je udnovata ta njegova enidba. enidbe u Drazi nijesu bile nikad udnovate ni zapletene: roditelji se jedne i druge stranke dogovore, i mladi se vjenaju ili se i bez vjenanja sastanu. Kako se roditelji dogovore - i to je glavno. Tako su mislili da e biti i kod ove uhe i ute Muljike. enidbe, samo to Ilijica nee dragovoljno htjeti s

No to se spetljalo sasvim drukije: samo Ilijica i Jovi a hoe, a stari Petras nee, ni Marta, a ka u da nee ni Muljika! Valja samo uti to se o tom poslu govori, a to se u Drazi znade sve na dlaku jer ni Petras ni Marta ne kriju ni ta.

- Nee Muljika za na eg Ilijicu - vele - dok smo mi ivi! Ka u da ona ne bi za na eg sina, no ko bi onu utu lasicu i doveo u kuu. Pa to je, da smo govorili, ono je bilo davno! Ta sad je ionako sve Jovi ino na e, sad mu ne treba uzimati ono ut ulje . Jo da bi se mogli i naplatiti za sve to su nam du ni... Imamo mi za nj drugu curu, a onaj zelemba - ona muljika... - i napunili vikom cijelu Dragu. A Marta pripovijeda i na vodi i kod crkve - potajno - veli, samo da ne ljuti svog Ilijice, kako bi Muljika htjela na silu za njezina sina. - Sve za njim po danu i noi pristaje, ene moje, pomamila se za njim sasvim. A on b i, bena, nju i uzeo, samo da ne ostane usidjelica, jer ko e utulju bez i ta pod nebom svoga! Sve je Jovi ino odavna na e, sve je u nas izio i popio. Nema svoga ni luga na ognji tu, ene moje! I ti se govori ponavljaju na svakom sastanku i na stotinu naina, no uvijek se sas lu aju dragovoljno. Namastiranke pripovijedale i Muljici to bi ule, pa je zaklinjale da im ka e i svoje r azloge, a one e joj ve pomoi to mogu. No Muljika samo obara suzama i sve sjedi u jednom kraju mlina, a bra na, vele, napadalo po njoj za prst.

A aa je sve tje i i tje i: - ta plae , gade - veli joj - on e tebe isto uzeti, ne boj se ad, kad su mi sve uzeli moraju i tebe da uzmu. Ako ne htjednu drukije, ja u ih sam moliti ili u ih tu iti sudu: nijesam ja - ka e - sve u njega potro i o; on je sam inio raune kako je htio! I sve vie: - Na sud! Na sud u ja njega! Neka donese raune na sud! A Muljika, kao i prije, muke obara suzama. Samo jednom, kad se stari Petras ili p opla io suda ili ga namolio Ilijica pa do ao u mlin da se dogovore za pro nju i pir, - ciknula ona kao guja u procijepu i privila se uz au pa ga sve ljubi i ne da se otisnuti od njega: - Ne daj ti mene, aa mili! No kasnije se smirila, jer su joj svi stali govoriti da je suha i uta pa ne mo e ni da se mee sa drugim namastirankama kojima se od mesa oi i ne vide, a donose sobom makar togod svoga. A njezino je sve i onako odavna Petrasovo, - i namastiranke ne bi se na lo ni jedne koja ne bi za krmarova sina. Tako su joj govorile sve jedna po jedna, pak po i prestala, samo joj lice postalo jo bljee i i suhe. A bile su tako blage, tamne i vla ne da grehota to su u nje, suhe i ute, onako lijepe vi e njih skupa, a Boja plakala pa ne to dulje, a oi svijetle su i namastiranke govorile kako je oi.

Osokolio se ne to i Ilijica te do ao i on: ta znao je da je ve ugovoreno i vjenanje, p a sve pripovijeda kako e joj biti bolje kod njih u krmi nego u mlinu; no Boje ne mo e da razveseli. Svaki bi dan dolazio Ilijica u mlin, no Boja sve u poslu: u starom mlinu i kuici i za njega bilo sve svijetlo i isto jer je Boja htjela da ocu nadoknadi ono vrijeme to je samo utjela i plakala. Ta sada je sve uzalud. Na enske se suze u Drazi nitko ne obazire, pa Boja nije ht jela vi e ni plakati, a otada joj nijesu ni govorili ni ta. Jesenski dani, svi jednako tmurni, izmicali jedan za drugim i donosili samo sve novu vodu u dragu, pa nije vi e bilo ni jednog mjestanca suha u tim namastiranskim kuicama, punim dima i mirisa mokre slame. Po takim danima, kad bi Boja uvidjela d a nema vi e ta u roenoj kui da uredi, sjela bi iti ono ne to platna

to joj otac za "ruho" kupio, pa ga a ga sa ije to kasnije.

ila tako polagano kao da eka neki spas od toga d

U tom bi je poslu na ao i Ilijica koji put, ali ne bi sio kod nje, ve stao gledati nje no djetinje lice i tanke prstie to podrhtavaju provlaei iglicu kroz ukasto i debelo platno. Stao bi joj pripovijedati o kojeem to je uo u Drazi, ali ne o njima dvoma ve o stvar ima to su namastiranima svaki dan potrebne. A Boja bi samo potvrivala glavom i oekivala hoe li je on to drugo zapitati, jer je mislila da bi mu mogla i z nala rei ne to - ne to to se ne mo e rei, jer je to bilo samo ono polagano, polagano ivanje u emu je oekivala svoj spas. Ilijica je utio da bi mu ona mogla ne to rei ta jer se bojao onoga to bi mu ona rekla. to se tie njih dvoje, ali nije smio da pi

Boja bi gdjekad i podigla duge trepavice prema njemu, zatim ih odmah i spustila na svoje ruho od ukasta i debela platna. Uto bi do ao i Jovi a, a Ilijica bi ispod kabanice izvadio burau s vinom, pa bi odmah tu, na kom rvnju, sjeli piti dok bi teklo, a kasnije bi zaje dno po li k starom Petrasu u krmu, jer su sad on i Jovi a bili opet dobri prijatelji. Ki a sve jednako curi, a mutna Sitnica umila i drmala starim mlinom, pa bi Boja ope t ostala tiho roniti suze i napokon bi zaspala sa svojom bijelom, djetinjom glavicom na tamnom perdu i s pritvorenim usnicama. I toliko je bilo tih jednakih veeri one jeseni! Napokon se stala mije ati jesen sa zimom i prve pahuljice snijega motale se meu kap ljicama ki e studene i sitne. Zareali pirovi, a kroz okanca namastiranskih kuica grmjele kubure, i jeka tutnjila dragom kroz zrak pun vlage i mirisa gnjilog li a. Slavili se pirovi, pa se i razi li. Namastiranski jedri momci ljubili svoje djetinjaste enice, iz poetka burno, mahnito i divlje, a petnaestgodi nje nevjestice drhtale u njihovu sna nom zagrljaju. A ti bi pla ljivi drhtaji u egli jo vrui plamen u ilama tih kr nih gorskih mom aka, pa bi vr e privijali ta mlada tjelesa na svoje prsi kao da hoe iz njih ispiti sav svje i i mirisni ivot do zadnje kapi. Od obilja i mirisa kasne jeseni opili bi se ti ili ljubavnici, pa to bi jae hujila jugovina udarajui krupnim i studenim kapljama vode u njihove niske krovove, sve bi vatrenije mlado enje u Drazi ljubili te rumenkaste i nedozrele dje vojice. Pa kad bi napokon u tim mladim, ali zdravim i punokrvnim tjelesima pod arkim cjel ovima pjanih mu eva stala takoer plamtjeti ljubavna vatra, - ljubili su jedri namastiranski momci sve burnije, u tim mutnim jesenskim noima. Istom kad bi petnaestgodi nje nevjestice stale nemono obarati svoje glavice pa slo en im rukama na krilu i krotkim pogledom umorne djece ti ale svoje gospodare, poela bi ljubav tih zdravih i mi iavih momaka postajati sve bla a. Pilo se vino i prolijevalo, pjevalo se pa i promuklo; tutnjila draga i tutnjila, pa se i sti ala, samo Sitnica nabujala pa umila jae, a i meave uestale zavijati kroz dragu. Sad je ta draga ukoena i bijela, bez utozelenog svjetla sunca

na zalazu, bez li a i treptavih sjena i bez bijele, mirisne zelenkade. Mete, mete snijeg, a Draga od tutnjave, zvona i pjesama opet o ivjela: Bo i! Pilo se vino i prolijevalo, pjevalo se pa i promuklo; tutnjila draga i tutnjila, pa se sti ala. Ptice se zavukle u uplje panjeve po obroncima drage, a samo gdjekoji gavran borio se s burom i katkad povirio u krape s mutnom, smrznutom vodom. U kuicama namastiranskim gorjele vesele vatrice, i zareale prie o okamenjenim kralji cama i topcima u tamnom jezeru, te pjesme o razboji tima punim krvi i rana i o svatovima s ugrabljenim djevojkama. U Petrasovoj krmi samo po danu vike i igre, a uvee ti ina bez prie i pjesme. Izmjenju ju se na Ilijici mrki pogledi, a on bez rijei i kao krivac pognute glave koraa po tamnim kutima stare krme. Ta Muljika ve mjesec dana samo le i i le i, ne tu i se da je mo e i samo gucne koji put vode s vrela ca. to boli, ali s postelje ne

Zvali su i Musu, ali Musa znade lijeiti samo rane od bovanica, koca ili no a, pa ne zna to je Muljici. Svima je ve dodijala, samo Ilijica zaplae kradomice kadikad, a stari mu Petras vel i: - Nee ti tvoja lasica umrijeti, ne boj se; samo e ti tako le ati dok ne ostari , a raditi nee ni ta! No nije pogodio. Pro la su jo samo dva mutna zimska dana, a trei osvanuo tih i vedar, pa su kosi trac i sunca bez topline obasjali po vrhu bijelu i smrznutu dragu. Ti su isti traci osvijetlili, u tamnoj sobi iza krme, i niski krevet Bojin na kom je ona, s tankim skr tenim rukama, osvanula bijela i hladna kao latice zelenkade. Sjutradan su pronijeli Boju pokraj dra ice u koju je livadica htjela od namastirana sakriti svoje arene cvjetie, u grob, iza stare crkve, to su joj ga namastirani u smrznutoj zemlji iskopali. A iskopali su ga ba uz onaj u kom je p oivala njezina mati, sestra onoga kaluera od mora. Istom to je grob mlade Boje bio zasut, stado e ga tiho posipati i pahuljice snijega s neba jednaka i siva. I padao je, padao tiho snijeg jo i onda kad je svuda nastala no. Ve su se i sve vatrice po kuama zapretale, a snijeg sve zasiplje stari mlin, u kom je Boja odrasla, kao i njezin novi grob pod bukvom iza crkve. A oko mlina sve hoda stari Jovi a jer mu se u pustu mlinu ne da sjediti, i sve doz ivlje Boju. Lepr aju pahuljice u tihoj noi i hvataju se mlinarove kose i brkova, a on sve hoda oko staroga, pustog mlina, po mekom snijegu. - Bojo! mila moja, oprosti! - uje se kroz um Sitnice i drhtanje vitla pod vodom. um

- Bojo, janje moje malo! - zove tiho Jovi a kroz sve gu e pahuljice snijega, a voda

i i klopoe ispod staroga, pustog mlina mahovinu i po krovu. Savremenik, 1906. Duga

to je zarastao u tamnozelenu

Odozdo rijeka Glibu a a odozgo klisure zarobile malu varo

ardake na strmu obronku.

Gore na klisurama poivala stara zapu tena tvrava sredinom se penjali zbijeni i ukoeni ardaci u nepominu usijanu zraku posljednjih ljetnih dana, a dolje modra i tiha Glibu a pokraj livada i trstike: sve pritisnuto vidljivim sivkastim u zduhom i snom. Ali malo dalje, u bre uljastu polju, veselo tekli bistri Glibu ini pritoci, pa u vla n u i toplu zraku umio bujan ivot krepka ra a, ivotinja i zaposlenih seljaka. To je polje Lug zvano, sa utim i tamnozelenim plohama kasnog kukuruza i trstike, sivkastim strni tima i srebrnkastim sjajem ovdje - ondje razlite Glibu ine vode. Toga je ljeta sunce neobino dugo i arko sipalo sjaj i toplinu na ardake i Lug, na G libu u i njezine pritoke. No to je silno sunce vi e razvijalo obilja i sree u Lugu, to su ardaci pod njegovim bo anskim zrakama postajali sve ukoeniji i t i i: varo ani su se posakrili u svoje kamene kue usjeene u hrid da prospavaju to arko ljeto. A sparan i te ak uzduh cijedio im mrtve kapi znoja koj e nije pilo arko sunce ve bi natapale klonula tjelesa i uspavljivale zadnje sile u njima. Tako su ardaani svakoga ljeta probavljali masne objede te ekali veeru i ve mislei da s njima sva priroda pod suncem spu ta klonula uda. Samo njihovi djeaci, mali ardaani, smjeli su se pr iti na suncu i hladiti u mlakoj Gl ibu inoj vodi ne ekajui veer kao njihove sestre. One su morale ekati zalaz nemilog sunca da s majkama pro eu po jedinoj ardakoj ulici i tako poka u nove i svijetle opravice. A dotada su morale le ati da im li ca ostanu nje na i bijela kakva moraju da budu u gospodskih djevojica. Ali j e dugo, dugo to ljetno popodne u ardacima, a ti ina i mrtvilo ini asove jo duljima - i onima to se valjaju u te ku i nemirnu snu, kao i djevojicama to na gdjekojem otvorenom prozoru, goloruke, prislu kuju dalekom umu u Lugu. Tako je i Serdarova kerka Srna svakog popodneva, oslonjena glavicom na ruke, staj ala na prozoru najvee kue u ardacima. Sa prozora na kom bija e Srna, vidio se velik komad polja u tankoj maglici kroz ko ju je ona gledala svijetlim i ra irenim zjenicama. U istoj su sobi spavali Serdar Janko i gospoa mu Emilija, dok je njihova jedinica Srna gledala sa prozora arko ljeto udi ui stotine mirisa i slu ajui tisue glasova to su dopirali kroz nepomini uzduh. Nije ba da joj je bilo ime Srna, ve Brunhilda, no tako su je odmila prozvali ardaani ne nalazei u njezinu krsnom imenu onoliko ara koliko majka Emilija. I lijepa bija e Srna, vitka i visoka, a kose do ramena kao uga eno zlato, pa vla ne i meke ba kao svila na kukuruzima u Lugu. Pa koliko je bila vitka, tako je hitro i skakala, da bi svak, im je vidi, pomisli

o na srnu makar i ne znajui kako je zovu. arke joj oi tako su se sjale te bi mislio da su za sve prije nego za san. A bilo je samo deset godina toj Srn i. Kad su joj roditelji zaspali, digla se tiho i oprezno kao maka pa se naslonila na prozor da gleda, miri e i prislu kuje rasko no ljeto. Znala je da kasnije mora dugo s majkom moliti, pak obui jednu od svojih laganih a li tijesnih opravica i poi na etnju meu majkom i ocem kroz dugu i pra nu ulicu na dnu ardaka. A iz te se ulice nije vidio ni Lug ni Glibu a sa svojim pritoc ima. Zato je Srna i voljela to arko popodne nego veer, pa je sa e njom slu ala veseli eaka dolje u Lugu meu rakitom. Neka joj silna radost podi e prsa, a usta joj se kao cvijet na suncu otvori e da zap jeva, ali se obazre u sobu i uzdahne. Znala je da mora mirovati, ekati molitvu i veernju etnju pra nom ulicom, pak opet mol itvu, pred slikama, svijeama i umjetnim cvijeem. Ipak je Srna bila e e vesela nego tu na, pa je mnogo put nad mirnim ardacima zatreptjel a njezina zvonka pjesma. A pjesma je njezina bila tako mila i slatka da bi sva ostala djeca za utjela kad bi ona pjevala. Nije da bi ona pjevala to drugo nego i ostali u ardacima. Ali je njezin glas bio t aki da bi se uzduh napunio zdravljem, mlado u i ljepotom od njezine pjesme. Pa bi se i Srna obveselila svom glasu i zapjevala jo slae, a radost i srea rasla sv e vi e u njoj i oko nje. Tada bi potrala k roditeljima da pogleda je li i do njih doprla ta srea. No radost bi i pjesma u Srninim prsima zamukla im bi ih vidjela. Serdar i Serdarovica mislili su da se ne pristoji njihovoj keri kad mu drago pjev ati i koju god pjesmu, zato to je bila ensko i zato to jo nijesu kupili glasovira. A radi toga to je bila gatiji od drugih. ensko, kratili su joj mno tvo stvari, pa i stoga to su bili bo amor dj

Majka i u polusnu opazi na prozoru djevojicu. - Brunhilda! - Brunhilda! - ponovi za njom kao jeka otac. - Past e sa prozora, Brunhilda!

- Pa jo si goloruka! Je li te ko vidio, Brunhilda? Kakva si to ti djevojica! - A je li na tebi sunce? Bo e sveti, brzo unutra, Brunhilda. I tako je Srna slu ala svaki dan bezbrojne opomene za svoju lakoumnost, osobito ka d bi htjela da uini ne to to se dopu ta samo djeacima. Srna ne samo joj. Ipak je i ljekarije, pijem. Valja to je lijepa ve je i zdrava kao zdrav dan. Sve je iskrilo i vrelo u n ona morala svako jutro i svaku veer gutati kojekakve trave a gospoa Emilija govora e: "I moja je baba i mati pila, a ja ih i sad da uva zdravlje jer ti nijesi nikakav djeak. Njima

ne mo e ni ta biti. Ti valja da se uva ... i Bogu da se moli ", zavr ila bi uzdi ui. Pa uza sve te trave i ljekarije Srna nije oboljela, samo bi joj se grstilo kadgod. Ali i jesti nijesu joj nikada do sita davali: "Djeaci mogu derati koliko hoe. Oni t reba da budu veliki i jaki, a ti mora biti tanka i vitka." - "I ne smije trati jer se to djevojici ne pristoji." - "A mogla bi pasti i nagrditi lice", govorili su naizmjence Serdar i Serdarovica. Srna skoi s prozora i stane onako goloruka i slabo odjevena nasred sobe. Opojena mirisom i glasovima daleke prirode, utjela je u svojim tankim mi icama kako struji radost i snaga, ali odmah spusti svoje gole ruice da uje ki u opomena i prijekora. I u kui je silno mirisalo, no to bija e miris ljekarija, tamjana, znoja i uljenih svjetiljaka to su gorjele pred ikonama. I taj je miris b io opojan i jak, no sjeao je na bolest, starost i smrt, a miris iz Luga gdje su pjevali djeaci, budio je radost i ivot. Srna je sve to u svojoj djejoj du i utjela, ali mislila nije ni ta. Tako je njoj bilo u roditeljskoj kui svaki dan i ne samo ljeti. I ovaj put navrije e Srni na oi krupne suze, a cijelo joj vitko tijelo drhtalo. Pa nije ona ni bila kao druge djevojice nijesu joj proricali dobra. to su, pae ni kao djeaci. Svaki je to znao i

Bila je Srna kao vatra iva i govorila katkad udne rijei koje se od druge djece ardake nikad ne uju, niti su ostale djevojice imale njezinih elja. Ona je htjela da se na jablan penje, da prepliva Glibu u, da tri na konju, da se po tue s djeacima - i stotinu drugih udnovatih i stra nih stvari. Jedan put se pae doepala i oeve stare pu ke, pa ko zna to bi se dogodilo da joj ne oduze e. I zato su roditelji strogo pazili na nju pa joj ne pu tali ni onoga to su druge djevojice smjele. " to e svijet rei" i "mlada se ibica savija", govor ila su mrko-tu na lica Serdara Janka i gospoe Emilije. Serdar Janko bija e najbogatiji ardaanin, a Srna jedinica i najbogatija ba tinica u ard acima. Ali, kakva bila da bila ta Srna, ljubila je svoje roditelje i bija e joj drago da se o njoj dobro misli. Zato sada i staja e nepomino nasred sobe, jer da je progovorila ili se makla, bojal a se da bi time roditelje rasrdila jo vi e. Iza obinih prijekora i opomena obuko e joj kune haljine, i svi se spreme na popodnev nu molitvu gdje je Srna dugo ponavljala sve iste rijei. Molei, mislila je na djeake koji su jo i sada skakali dolje po livadama meu vrbama i rakitom. Zatim je gledala bez svijesti na oltari to ga je sama nakitila, svraajui oi sad na plamenove malih svjeica a sad na mrtvo cvijee meu njima. Ritmino moljenje ugodno joj uspavalo sav onaj nemir i ustalasao u du i. elje to joj ih arki ljetni dan

A iza svjeica i umjetnog cvijea napokon se uka u Srninim oima malene ravne livadice, a na njima povaljani djeaci sa dugim i lisnatim jablanovim pruem u rukama. Oko njih su umili Glibu ini pritoci kao molitva iz stotinu djejih grla, pa je sva ta slika postajala sve udnija i ljep a. A Srna je i dalje ustima izgovarala svete rijei glasom zvonkim jer drugog nije ni imala. Napokon su je, dok se kolebala na utrnulim no icama utegli u ukastu odjeicu, namirisa

li i poveli meu sobom u

etnju kroz pra nu ardaku ulicu.

Tuda su polako prolazila varo ka gospoda i gospoe klimajui jedno drugome glavom na p ozdrav. U toj je ulici jednako zagu jivo i sparno kao i u onim sobicama gore pod bedemima, samo to se tuda mjesto mirisa uljenih lampica irio obilan vonj mosta. "Klanjam se!" - "Moj naklon!" "Sluga pokoran!" - "Dobar veer!" I tako su jedno mimo drugo prolazili tiho i polako izmjenjujui gdjekoju rije i vuk ui za ruke svoje djevojice. Gospoda su katkad skidala e ire, a gospoe naklanjale glavu dr ei rubac na ustima i nosu da ne udi u pra inu. A u neko doba vragoljasti djeaci, vraajui se s livada k veeri, stali su dizati silnu pra inu jablanovim i vrbovim granjem. Zaas je sve o ivjelo od usklika i pitanja, a zatim se nastavi etnja jednomjerna i ozbiljna. Kad je mjesec zavirio u duboku ulicu, znailo je da je ve pro ao deseti sat, pa se st ado e pomalo i lagano razilaziti kao to su i do li.

A mjesec je ve odavna punom svojom svjetlosti obasjao cio Lug nad kojim je sa brd a pirio hladan vjetri bla ei opojni miris zrelih kukuruza i livadnih trava. Djevojke i nevjestice u bijelim ko uljama, zavrnutih rukava, istom su dolazile da po hladovini anju dozrele kukuruze, i zapoinjale s pjesmom na ustima blijeskati srebrnim, na mjeseini, srpovima. Jedri su momci trpali na kola po njeven e trstike s te kim klipovima, a drugi hvatali volove po livadama da ih ujarme. Tu i tamo pucketale vesele vatrice na kojima su hrpe bjeloglave djece pekle sone klipove. Pjesma, dozivanje pa zvek jasnih bronca i um vode slijevali se u jednu pjesmu jed nolinu ali arobnu kao i mjeseina sama. I to su sjene bre uljaka po njivama i livadama postajale krae, razvijala je ljetna n o u Lugu sve vi e svoj ar budei u prostim du ama mlade eljadi nejasne elje. II. Dani postajali sve krai, a obilni i kratki pljusci ki e rashladili zemlju. Nastajal a arena jesen kad Lug opusti, a bre uljci njegovi o ive veseljem i vikom. Tada se Glibu a razlije po njivama i livadama, dok se humci zakite utim i ru menkastim li em loze meu kojim proviruju puni grozdovi. Ljudi ne pamte tako obilne i rodne jeseni. Pa i u svemu drugom bila ta jesen udna . Golema zvijezda repaa svake noi krasila ju ni dio neba, pa mjesto da donese rat, gla d i kugu, donijela svako obilje u bijela sela ca oko Luga. A jo se ne to te jeseni dogodilo udno: jedne ljetne veeri nebo se rastvorilo vi e stare tvrave! To bija e tako rumenilo i taki sjaj, da se ni kazati ne mo e. Ukazali se rajski dvori, ali samo dok bi nekoliko puta trenuo okom.

A kad se nebo rastvori, dosta je onaj as zapitati u Boga to mu drago, a ve ima . Samo treba rei brzo i da ti pane na pamet upitati zgodnu stvar. Tako su pripovijedali da je ki kovaa Mie kad se nebo rastvorilo, htjela zapitati ve liku sreu, no u brzini viknula: "Daj mi, Bo e, veliku vreu!" - a vrea - bub! - s neba preda nju. Ka u da vee vree nigdje nema. A poljar Sinovko sa Buline glavice za elio veliko blago pa zapitao veliku glavu i glava mu buknula ka var'ak. Ni ta ga ne boli, ali glava postala vea nego iija u selu. Vi e ih pitalo ovako i onako, no nikomu da je po lo za rukom upitati pravu stvar. Isto kao u lu kim selima, tako se i u ardacima govorilo o tim udesima mnogo, a nije bilo uda u koje se ne bi vjerovalo. Ta starci i starice pripovijedahu i udnijih stvari, i samo ono to su svojim oima vidjeli, pa to bija e nekad, moglo bi i sada. Ki ice uestale, a sunce iza njih veselo sjalo i o ivljavalo jo i u vinograda i vonjaka. ljep e one tisue boja na l

Trganje ve je dovr ivalo, a selima se irio opojan miris zgnjeena gro a. Sve nekako od ob ilja nabujalo, pa se i ljudima inilo da im je u mi ice prispjela neka nova snaga i mo. Jednoga takog jasnog sunanog dana odlui e Serdar i Serdarovica da e sa Srnom u vinogr ade na Marinkovoj glavici gdje se najkasnije trgalo samo bijelo gro e. Ta je Marinkova glavica uru od ardaka, po dnu obrasla starim vinogradima a po vrhu mladom umom. A ta je umica bila puna siroma nih kuica najsiroma nijih u svemu Lugu. Gdje jedna, gdje vi e njih pu ile se kroz evarate krovove punei svu umicu o trim ali ugodnim mirisom vla na dima. Vidjelo se odmah da gospodari tih kuica nijesu bili gospodari i tih starih vinograda s bijelim gro em. Marinkovi su bili siroma ni ljudi koji su se hranili sa nekoliko siroma nih njivica z a glavicom, a vinogradi su bili ardakih trgovaca ako i ne od davnine. Ti su Marinkovi bili na glasu radi kljaste Save koja nije ni jedne imala ruke, a bila taka vezilja, da je nema gdje se god uje na ega svijeta. U ardakoj su krajini ene i djevojke na glasu sa sitna i lijepa veza, ali ni jedna, ni izdaleka, ne veze tako krasno kao ta bezruka Sava. Nije ba bila bez ruku do ramena, nego bez prstiju i dlana sve do za aktica, a to je za vezenje kao da ih i nema. Dok je bila mlada, lijepa je cura bila ta Sava. Mo e biti da nije ljep e bilo ni u s vem Lugu, i mnogi je momak po alio njezinu sudbinu. I pametnica je bila, da te u udo natjera kad govori, ali eto ruku nije imala, a siroma na da ne mo e sirom a nija. Ona i ne zna kad je izgubila ruke: odgrizla joj ih svinja dok je jo u kolijevci b ila i dok je njezina majka trgala bijelo gro e ardakim trgovcima. A Sava je ostala iva i ivi eto otada ve dvadeset i petu godinu.

Kad je do la na razum, zamukla je Sava, a prije bija e tako vesela i brbljava. Samo je gledala kako joj drugarice iju i vezu, te plakala i onda kad joj se ne bi rugale. No bila je u nje neka strina, dobra du a, pa je tje ila i pomagala joj u sitnim poslima. Ne zna se kako, te Sava kad joj bilo esnaest godina, stala iti pak i vesti. Prve s u njezine radnje bile kao u djeteta od tri godine, ali u dvadesetoj godini stala vesti tako da su i gospoe iz ardaka dolazile gledati to udo. Tako je Bog nadario! Pune etiri godine muila se Sava svojim batacima i zubima s poslom pa ga suzama zal ijevala. I po noi ustane pa kod uljenice veze i veze. Sva se zgrila vezui, a mlado joj li ce do lo ozbiljno i mrko. No kad je stala slu ati oko sebe pohvale i uenje, razvedrila se, i tamne joj oi stale opet sijevati milinom i dobrotom. Neke je zime nestalo i za cijelu je godinu nije bilo. A tada se povratila s djetetom u naruju, te sada ne veze nego sve njeguje i ljubi svoje dijete. Ne plae, ali je tu nija i mrkija nego prije, a na licu joj se vidi da suza u nje vi e i nema. Govorilo se i govorilo i to i ono, ali prave istine nije niko znao. A Sava mui, p a mue i njezini stari - bit e da su i oni emu krivi. Sad Sava bje i od svijeta, zakloni se sa svojim djetetom gdje god u grmlje pa mu p jeva i razgovara se s njim. A njezino je dijete tako lijepo da bi ga svako grlio i ljubio, no ona ga ne da iz svojih kljastih ruku. I tako je Marinkova glavica izi la na glas i dalje od ardake krajine. Ba na tu se glavicu uputi e Serdar i Serdarovica sa svojom Srnom da kupe bijeloga g ro a od koga je Serdar mislio da uini bijelo vino jer je u drugih ardaana bilo samo crvenoga i crnoga. Bilo je vrijeme prvih jesenskih ki a kad se mutni i tu ni dani izmjenjuju s vedrim i veselim i kad nas sve okolo sjea proljea to zlatnim i jasnomodrim bojama ara obzorje, a nje nim zelenilom brda i polja. I ba je taki zlatan dan bio kad su oni po li.

I li su i i li poljskim putima meu brijestima i jablanjem a s njima i debela udovica Klara, gospodarica onih vinograda gdje se trgalo samo bijelo gro e. Ta je Klara bila dobra i mila ena, nimalo slina gospoama ardakim, pa iz ardaka nije ni bila. Mu joj je davno umro, te s ono vinograda gojila dva sina negdje u kolama. Ljubila svakoga bez razlike, a naduvati se nije znala. Tako je dobra bila, pa sretne li prosjaka ili vidi bolesnika, malo i nju su svi ljubili: pogleda je, pa ti je ve srcu prirasla. to ne zaplae. A

Idu oni i idu, a Srni se sve iskri od radosti pred oima. Udovica namolila Serdaro vicu i Serdara da taj dan puste naskakati se Srni: ionako je niko nee vidjeti. Molila i molila ona, a Srna trala i trala sad pred njima a sad iza njih i zaviriva la u svaki grm i pod svaki kamen, pa joj se inilo da i nije na ovom svijetu.

Prije je mislila da je ona jedno a ardaci drugo, a sad je utjela da je i ona i sve ostalo oko nje jedno te isto. Htjela je da zagrli i jablan i potok i kamen na kojem je poinula, i da se zarije u vla nu zemlju. Ali nije imala kad ve je neprestano trala da sve vidi, i stajala svaki as da prislu kuje. No kad se jedno zadihana povratila k roditeljima, ula je udovicu da im govori: "Gr ehota to vam nije sin!" Srna u taj par nije razumjela tih rijei, ve je iznova poskoila pred njima u taktu: - Gre- ho - ta - to - vam - nije - sin! - Gre - ho - ta - to - vam - nije - sin! Ali se ujedanput zamislila i stala mirno hoditi dr ei udovicu za ruku. Jo su malo hodili i popeli se kroz vinograde na Marinkovu glavicu. Tu se Srna i gr o a nazobala. Krasno je bilo gledati pod tom mladom umicom vi e vinograda u kojima se ovdje - ond je viali trgai: djevojke i djeca. Serdar i Serdarovica odo e u vinograde trgaima da izabiraju gro e, a udovica sa Srnom stade tra iti kljastu Savu ne bi li joj pokazala svoj vez i svoje dijete. Dugo su je tra ili dok je nao e na maloj ledinici okru enoj grmljem jorgovana i zovine. Krasno je tu moralo biti u proljee. Kod nje je, blizu, bilo jo nekakve dvoje djece i njezino malo dijete u naruju, zdr avo i nasmijano. Kad se udovica javila, di e se Sava i stade nijemo gledati zemlju. Imala je zagasito, duguljasto lice, jo svje e i u taj as mirno i spokojno, pa bi ga mogao dugo i dugo gledati i bivalo bi ti sve milije. Sava podigne svoje duge i mrke trepavice te mirno i bistro pogleda u gospou Klaru koja je oima punim suza gledala sad njezino dijete a sad njezine kljaste ruke. Kad im se pogledi sreto e, obadvije se kroz suze nasmija e jedna drugoj i sjed o e muke na vla nu ledinu. A Srna sva uzbuena i blijeda nije svraala oiju sa Savina lica. Ono se Srni priinjalo tako plemenito i aneosko kakvo jo nikad n ije vidjela. Bilo je ne to malo iza podneva, i sunce je u obilju sipalo sjaja i topline na lu ke bre uljke obrasle vinogradima i mladom umom. Veliki, no rijetki oblaci stajali mirno, obrubljeni modrinom, zlatom i jarkim ru menilom, pa cijelo nebo bilo ba onako kao to ga slikaju oko glava svetakih. Otale se vidio i velik dio polja skupa s rijekama Glibu om i njezinim mnogobrojnim pritocima to se gdjegdje pretvarali u evarate bare, ljeti pune aba i visoke trstike a zimi srebrnih, ledenih ploa ili beskrajne vode. Sva ta ledinica na kojoj su sjedile, bila pokrivena laganim modrim dimom zao iz hrpe vla na granja i li a i to ga ono dvoje djece nabacalo na ne to erave u kutu te sakrivene ledinice. to se di

Pa i na vi e mjesta bilo malih, okruglih crno- utih prostora, sve nedavna ognji ta Mari nkove djece to su se tu grijala i pekla kukuruze te lijepe, pozlaene jeseni. I nije pro lo mnogo vremena, a Savi se srce pred udovicom rasplakalo, pa sve kazuj e i kazuje kako nikome dosad onako nije kazivala. III. U mog je ae bilo, a i sada je, osmero djece, a ja sam najstarija osim Marte dala davno. Imamo u svemu dva dana oranja i ne to ovica, pa siroma tvo veliko - i da aa togod na nadnicu ne izbije, od gladi bismo umrli. to se u

A meni, gospojo moja, evo vidi ... odgrizla prasica ruke pa nijesam mogla ni ta. Svi se mue i trude, a ja samo jedem i sjedim, i srce mi pucalo. Dokle u ja to samo ovako sjediti? Znala sam da se nikad udati neu... ta ta e kome elj ade bez ijedne ruke! Moj aa bio ovjek zdrav i jak, i radio bez odu ka i tedio nikad dosta.

to se moglo vi e, ali kruha u k rvanja mljelo

Na e bi ga njivice ne to dale, a njegove nadnice i trostruko, ali osam od svanua do noi to bi on skupio. A ne bi li mogla i ja barem togod poku ati - mislila sam.

I moja pokojna strina, Bog joj dao du i, stala me pomagati i tje iti, pa pomalo, kro z nekoliko godina, stala i ja iti, vesti, isto kao i moje druge to su ruke imale. Iz poetka se pomagala svakako, a kasnije mi lako i lo da ne znam ni sama kako sam t o nauila. Evo, i ovu sam ko ulju ja vezla... Reko e mi da se ovakoga veza nee nai u svoj crkvi. Pogledajte slobodno... Ali sada ne vezem vi e, a da je koja srea, da nijesam nikada ni izuila veza - od njega sva moja nesrea! Udovica i Srna samo sjede i slu aju, a malo dalje, u valovima plavoga dima, le ala p otrbu ke ona dva djeaka, oba debela i bjeloglava. Stariji je kadikad okruglim obrazima duvao u nevidljivu ta luga to im opet padale po kosama ku travim i utim. Bila su to braa Savina. "Sad ete uti, gospojo, kakvu mi je nesreu donio moj vez! Iz poetka bilo dobro, i ja sam zaraivala, pa bilo u kui svima bolje. Cure i nevjest e donosile rada i iz drugih sela, a s radom i ita i bra na i vune - kako je koja imala. Pa ostanu neke i po vas dan da gledaju kako to ja bez ruku radim: samim ovim dva ma batacima i zubima!" I Sava se nasmije, a udovica i Srna samo su zadivljeno gledale njezino milo lice i slu ale tihi, meki glas kao da potoi tee kroz rakitu. "Sve je dobro bilo dok jednog dana ne doe na pop, pa nikad da se naudi mom vezenju. eravu di ui pahuljice sivkas

Gleda i gleda kako ja vezem i nikad se nagledati. - Da ti poe e banicu u grad, erce - veli - do lo bi svijeta gledati ka mravi... pa da svak dad

ko vidi, bilo bi novaca kao pijeska. Dobro je on govorio, ali se meni ne da. Ja okrenula u pla, a on sve jednu te istu . Stao govoriti i mojim starima sve o nekim pustim novcima, a oni kao ludi, navali li na me: - U grad, pa u grad! - kako im je nevolja i potreba bila dodijala. Ja se otimala dok sam mogla, no najposlije odem. aa me namjestio u neke gospoje - Lukra se zvala - a imala dvije sobice pri zemlji i veliku avliju . To je bilo dolje u gradu a blizu mora. Svaki mi dan uzimala deset banovaca, a meni priticalo dvaput toliko, tako je mno go svijeta dolazilo gledati kako ja vezem. A svak je banovac davao drage volje, samo da vidi. I ono to bih navezla, prodavala sam skupo, sve se otimali da ko ta kupi iz moje ru ke. A vezla sam sva ta to je god gospojama slu ilo. U nas se i ne veze onakih stvari. Skupila ja novaca dosta, a moj aa govori: - Kupi, kupi jo , neka stoje u tebe. Kuu emo nainiti pa kupiti zemlje i blaga." Ali je drukije htjela moja nesrea. Stao dolaziti u gospoje Lukre neki momak, roak n jezin, a meni se inio dobar i... a ja nijesam slutila ni ta za to je on vazdan kod mene. On i Lukra sve se ne to dogovaraju, no meni ni ta ne govore, ve sa mnom kako ne bi ni sa keri ni sa sestrom. Kasnije sam saznala. Sjedi on tako kod mene svaki dan i svaku veer, a sve me oima pro dire. Stao mi pripovijedati da duan nekakav ima i da bi se enio kad bi imao dobru i drag u curu... Slu am ja, a pred oima mi se magli. Ne znam to u, ni koga bih pitala, a svi to k meni dolaze, nagovaraju me da poem za n j. Ja na ruke svoje nijesam vi e ni mislila. I on odra a meni, neu vam kriti, lijep je i kr an momak bio, i ja poruim ai da doe. - Tako i tako - velim ja njemu. - Poi - govori mi i on - mi emo se proi kako mu drago, neka je samo tebi dobro. Bit e gospoja... Bog uzeo ruke, a dao sreu - veli. I mi se vjenamo, a ja mu dadem, Marku mome, sve ta sam skupila. Drukije nije htio, a bilo je mnogo novaca tada u mene. Samo to sam kriomice ai dala

aku banica kad je odlazio..." Ne to kriknu, i svi se obazre e naokolo, ali nigdje nikoga, samo e, proleti kraj ledinice pa i eznu u ve otrganom vinogradu. to jato ptiica, nji ui s

"A sada... okrenu naopako za me. Moj Marko se nastani kod te svoje rodice Lukre, moje gospodarice. Duana u njega nije ni bilo, pa i ni ta drugo. Sama ne znam ime se onako lijepo oblaio , bio je uvijek ka slika. Dok je novaca u nas teklo, hajde, hajde, no kasnije ni spavati nijesam smjela ve sve vezi i vezi, dan i no. Sve mu se inilo malo koliko dobijem, pa sad veli: - Ne radi ! - a sad da ai novce alje m. A sam radio nije ni ta ve se koji put i nasmije gledajui kako ja ovim jadnim rukama vezem i prihvaam iglu. - Zato te je i uzeo da mu radi - veli Lukra, rodica njegova - ta ti si kljasta vl ahinja! A kljastom vlahinjom svi su me zvali u gradu. Ja sam ga samo grlila i ljubila plaui, i nudila mu sve to je bilo, no on se otimlje i gadi na moje kljaste ruke. Pa nijesam mu ni davala, sam je uzimao kako je htio, meni nijesu ni slu ili ti novci. U jesen se rodi ova mala, a kasnije ga nijesam ni viala ve bi mu Lukra dodavala to bi mu slu ilo. Tada sam dobivala malo jer bi se zabavila oko male, kad eto ti ga jednu veer stra n o vesela. - Zbogom - veli mi - ja sam na ao slu bu u dobra gospodara. Radi kako zna , a mene ne tra i! Ja ciknem i poka em mu dijete, a on meni: - Lijepa li djeteta! enskomu se ni Bog ne veseli. Eto je samo tebi... - i ta ja znam to je govorio. Nije se sigurno bojao Boga". Plakala sam i plakala nekoliko dana zasebice, a kad sam oboljela... nekaka boles t do la na me.... skupim svoje stvarice i evo me opet ovdje na Marinkovoj glavici. Sad ne vezem, pravo mi se gadi na taj vez!" U polju se zau um, mukao i dalek.

To je zamah jesenskog vjetra za u tio kroz jablanje i vrbe u polju. Udovica je sjedila kao kamen, a Srna se digla sva uzbuena, blijeda i za arenih oiju gledajui u Savu i njezino dijete. - A ljubila sam ga - ree opet Sava - da i sad kad mi na pamet doe, zaplaem. Sve mi se ini da e doi otkuda k meni. Klara joj prihvati malu i stade je grliti kao da e je braniti od koga:

- Tako je Bog dosudio nama

enskima - ree joj valja da trpimo zlo koje nam po alje.

- A da nijesam bila ensko, pa sve to nemam ruku, ne bih bila ovoliko isplakala, ni ti bi mi ivjeti ovako omrznulo. Vidjela sam kako se nebo rastvorilo, pa isto nijesam ni ta upitala. Sve kad bih znala da bi mi Bog dao, ne bi ni ruku v i e za eljela. to e mi sad i ruke? Moja je srea svr ila davno! - Nijesi je nikad ni imala, kerce, dok si se ensko rodila. I ja sam se dosta napat ila i kao ena i kao djevojka, a o sada i ne govorim! Mukao grom zatutnji po nebu, ali zato sunce zasja jo veselije i ivlje po Lugu i se la cima oko njega. Samo se nad njima poeli spu tati plavi pramovi ki e, iz oblaka ve tamnijih i ni ih, ali jednako obasjanih suncem sa zapada. Sava se zagleda u polje i uzdahne. - Pogledajte lijepe duge, kolika je! - ree. - U nas svi govore, da kad koja curic a protri ispod duge, pretvori se u mu ko. Tako sam jo od djetinjstva slu ala. Samo ne znam mo e li se i protrati ispod nje. - Ja mislim da mo e - ree udovica. - Za to se ne bi moglo protrati? Ali ne znam bi li se u mu ko pretvorila sve kad bi i protrala. Bit e da se tako govori. - Samo se male curice mog