Dobri, blentavi Bosanci

Janković Zoran

Indeks

Broj poglavlja Strana

Predgovor 13 Svi smo mi blentavi Bosanci

1. 19 Otpisani rodni kraj

2. 25 S druge strane isto

3. 33 Nova Rada

4. 43 Prividno primirje

5. 51 Milena bluz

6. 59 Ljubavne veze

7. 65 Ambulanta ljubavi

8. 71 Golubići

9. 77 Hrabri imaju vječni trag

10. 83 Na granici podijeljenog grada

11, 87 Autobus iz Hamburga

Pogovor 91 Za istim stolom

Bilješka o piscu 97

Predgovor

Svi smo mi blentavi Bosanci

Muškarac je parkirao kola ispred skomne kuće u uskoj ulici.

Žena i on izađoše iz auta. Oboje su gledali prema gradu čija svjetla

su sijala u vedroj, jesenjoj noći. Čovjek reče:

„Kako malo treba da ljudi žive normalno. Treba, samo, svjetlo,

voda i prijatelji. To su uslovi za normalan život a za sve ostalo

će se život pobrininuti.“

Žena ga uhvati ispod ruke i nasloni glavu na njegovo rame.

Osjetiše miris svježe, obojene ograde. Čovjek pozvoni. Neko upali

svjetlo u dvorištu.

Bašta je mirisla na pokošenu travu, Grane, stare, tek, orezane

ruže su se, lagano, njihale na vjetru. Svjetlost dvorišnog reflektora

se prelamala po granama ruže kao da želi da istakne njenu, jesenju

ćud. Ruža nije više bila ljetnja ljepotica koja daje divne cvijetove.

Izgledala je kao kočoperna starica koja bodljama opominje da nije

dala svoje cvijetove uzalud.

Žena pomisli da ima, mnogo, simbolike u pokošenoj travi i, tek,

orezanoj ruži u sred bašte. Pomisli da je život kao bašta. Činilo joj se da

su ljudi kao pokošena trava a da su, slavni vojskovođe i političari, ova

ponosna ruža u sred bašte.

U susret im izađe domaćin.

„Eto nas kod vas, moj rođače.“

Bujrum, moj rođače. Dobro nam došli.“

___

Ko ne vjeruje, da se gosti zovu Slavko i Azra Petrović, ko ne

vjeruje da se domaćini zovu Suad Kurtalić i Rada Mitrović Kurtalić,

ne mora da čita ovu priču. Ko ne vjeruje da su njih dvojica, prije pet

godina, ratovali, jedan protiv drugog, a nisu se mrzili ima, još veći,

razlog da ne čita ovu priču.

Naročito, ovu priču ne treba da čita onaj ko ne vjeruje da je, na

čelu stola, u kući Kurtalića sjedio domaćin, Radin deda, Milutin.

___

Uđoše u trpezariju okrečenu u bijelo. Svaka kuća je ogledalo

svojih domaćina. Soba je odisala skromnošću i jednostavnošću bez

nepotrebnih detalja ali u njoj se osjećala toplota. Jedini ukras na zidu je

bio kalendar na kome je pisalo UNHCR. Ispod plavnog grba je velikim

slovima pisalo 1997 a malo niže Oktobar - Listopad. Na providnoj

plastičnoj traci je bio zakačen crveni kvadrat u kome je bio broj 17. On

je označavao dan.

Starac ustade i nazdravi gostima i domaćinima.

„Prijateljstvo je čvor koji se ne može odvezati može se, samo,

odsjeći. To se, uvijek, desi kad je rat. Ali kad jad prođe iskrena

ljubav može, još više, da poveže prijateljstvo. Eto to ste vi, djeco

moja. Živi mi bili i dobro se našli.“

Dva čovjeka i dvije žene se pogledaše a deda nastavi:

„Unazadiše dušmani državu i porodice za sto godina ali pravu

ljubav ne mogoše. Ona je vječna kao ona vatra koji vam džaba

gori, usred grada.

Da mi je neko pričao da, negdje, vatra gori u proljeće i ljeti, kad,

je toplo, ne bih mu vjerovao. Čudni su ovi vaši gradski običaji.

Znam ja šta ćete reći. Seljak je to. Vazda štedi jer ne zna hoće li

sutra imati.“

Nasmijaše se načinu na koji starac opisuje grad. Rada reče:

„Nemoj deda molim te. Nema smisla da pred gostima moram

uzeti laptop i da pišem. Tako, pametno, pričaš da mi žao što ovo,

možda, neću upamtiti.“

Suad i Slavko se pogledaše. Nisu morali da pričaju da bi se

dogovoril kako da nastave igru riječi.

„Šta ti imaš ti, Milutine, protiv Vječne vatre? Ona je simbol

stradalih u svim ratovima koji su se, ovdje, vodili. Lako ti je da

pametno pričaš kad ti slova piše moja, najdraža ruka.“

Nasmija se Suad. Ustade i teatralno poljubi Radinu ruku.

„Ja pričam jer ne vidim dobro. Stigle me proklete godine. Tvoja,

zlatna ruka piše sve brže kao da se boji da će mi pamet skoro

otići.“

Odgovori starac i pokaza prstom na svoje čelo.

„Nema tebi smrti bez sjekire. Nacijepaćeš se ti još drva, deda.“

Zagrli ga Rada i svi se nasmijaše.

„Može li se pročitati nešto od toga što ti pričaš a Rada piše.“

Suad pogleda u svoju ženu a ona okrenu glavu prema dedi.

Deda, ponosno, klimnu glavom.

„Neka ljudi, nešto, pojedu i popiju. Lako ćemo za moje priče.“

Dok su prale suđe Azra i Rada bi, povremeno, povirivale da

vide šta rade tri muškarca za stolom. Suad i Slavko su prepričavali neke

viceve na računa Bosanaca a deda je ćutao. Azra reče:

„Blago tebi šro imaš onu dvojicu. Neki dan Slavko i ja sjedimo i

gledamo televiziju. Kaže Slavko da vas pitamo da nam iznajmite dedu

na jedno, mjesec dana. Vi nikad ne trošite vrijeme na gluposti. Vama je

deda kao kablovska. Imate uživo Histori kanal i sve kanale sa novim

komedijama 24/7 .“

Rada je pogleda i nasmija se:

„Dobra vam je ideja ali skupo bi vas koštalo. Sudo ga ne bi

dao ni za kakve pare a bogami ni ja.

Sve žene bi živjele kao u raju da imaju ovakve muškarce.

Pogledaj kako, kad se ona dvojica vesele, deda ćuti jer uživa i

pamti. On je rođeni pisac. Kad priča kao da govori narodne

poslovice:

„Kome posle muke ostane osmijeh on ne može biti nesrećan.“

Čim ovako progovori ja uzmem laptop a on sjedne, preko puta,

i kao zamisli se. Počne da priča a ja pišem. Iz njega izlaze sve

sami biseri. Kao da priča narodnu, istorijsku čitaanku ali ne

kao ovi vajni istoričari što su se školovali da lažu. Oni hvale,

samo, pobjednike i, nikad, ne pišu šta je bilo sa onima koji su

izgubili rat a nisu ratovali svojim voljom. Deda kaže da narod

ne ratuje zato što voli nego zato što ga političari prvo naprave

siromašnim pa ga, onda, nauče da mrzi a, posle, je lako.

Kad nemaš šta da jedeš a komšiju ti je, takođe, gladan i kad ti

objasne da ste vjekovni neprijatelji lako je napraviti rat.

Deda ne priča kao stari ljudi jedno te isto, On poštuje tuđu riječ.

Kad se Slavko i Sudo ispričaju Sudo će tražiti od mene da

čitam šta pišem kad deda i ja ostanemo sami.“

Žene se vratiše za sto a muškarci, naglo, ućutaše: Azra

upita:

„Jel’ to vas trojica, opet, pričate od seksu?“

„Ma, pusti, kćeri, ovu dvojicu. Ja sam se umorio dok sam slušao

njihove, ljabavne avanture.“

Odgovori deda a Slavko i Suad se, ponosno, pogledaše:

„U pravu si. Nije red da mučimo jadnog starca. Može li sad

moja, zlatna ruka da čita ono što ti pišeš?“

Rada je sjela za sto i otvorila je računar.

Veselo društvo se uozbilji kao učenici na času strogog, ali

pravičnog profesora koga će pamtiti čitavog života. Rada je čitala

glasno, naglašavajući svaku riječ za koju je smatrala da je važna:

___

„Ne može se. rođaci, u kafansku tuču protiv komšija kad vam

čuva leđa nejaki Stric. Džaba vas on hrabri čuvajući svoju blentaru iza

šanka. Nemate vi fajde, od toga, što vas, na sva usta, hvali i što, nekom

od komšija, flašom razbije glavu pa se sakrije iz šanka ko uplašena

konobarica koja čuva svoj novčanik.

Familija se, rođaci, čuva srcem koga grije ljubav a politika je,

vazda, bila kurva koja hvali svoju porodicu ali čuva dobre mušterije.

„Prvo komšija pa, onda, košulja.“

Vi, kanda, niste, ništa, naučili od svog dede. Kao da su vam

istorijske čitanke popile svu pamet. One, nikad, narodu nisu donosile

ništa dobro.

Ja znam srpsku istoriju a, čini mi se, da je vaša bila još gora:

Prvo nas učiše: „Bez kralja ne valja.“

Kad kralj shvati da bez njega ne valja on zamisli da je Bog pa

ukide narodu sva prava. Kad to narodu zasmeta onda političari nađoše

drugog kralja da ubije prvog kralja.

Kad, za kralja, ubiše kralja rekoše:

„Hoćemo kralja bez malja.“

Kralj bez malja se popišmani pa gurnu prst u oko onom kome

ne treba. Nije mogao da sačeka da K und K carstvo, samo, sebe pojede

nego je požurio da pomogne, velikoj, truloj državi, da crkne.

Napali kralj neke klince i oni, u Sarajevu, ubiše nekog,

blentavog princa za koga niko, nikad, ne bi znao da ga ne ubiše preko

reda a, od bruke da pukneš, i njegovu ženu. Ubiše ga džaba jer, nikad,

ga ne bi izabrali za cara. Ko da izabere za cara perverznu budalu koja je

ubila hiljade jelena. Posle sve jelenske rogove okačio na zid da se vidi

kolika je hrabrost ubiti jelena, njegovu ženu i nekoliko Bambija. .

Kad ubiše lovca zvanog princ crknuto carstvo se naljuti pa izbi

Veliki rat. Izginu milion Srba a kralj ostane živ.

Tada kralj zamisli da će dočekati starost kao Metuzalem.

Malo mu je bilo pa sebe nazva Aleksandar Oslobodioc. Jeste, vala, to i

bio. Oslobodio je toliki narod da se ne pati od sirotinje i života.

„Bolje je bit’ mrtav nego siromah.“

Političari mu namjestiše priču da su mu komunisti bliski.

Prepadoše se, od poludjelog kralja, svjetski igrači sudbina ali nisu oni

kao ovi naši seljaci pa da ubijaju kraljeve maljevima. Roknuše našeg

kralja, usred, velike, prijateljske Francuske.

„Đe smo mi, rođaci, a đe je Evropa. Mi smo, vazda, bili divljaci

što ubijaju kraljeve maljevima. Evropljani su kulturni. Oni ubiše kralja,

kao zeca, iz pištolja.“

Onda, jedno vrijeme, živjesmo u miru bez kralja al’ smo imali

Namjesnika Pavla. Ova titula Namjesnika mu je, valjda, došla odatle što

mu je bio posao da nešto namješta. Gurnu i on prst u oko nekom carstvu

pa, na brzinu, namjestiše nekog, Mladog kralja. Kao svaki pametan

mladić, koji se školovao u inostranstvu, Mladi kralj uteče, u Englesku

čim je postalo gusto. Nije je on blentav, kao ova, seljačka mladost, da

izgine zarad krune. Onda se pobiše među sobom oni što vole krunu i

neki što im je bila ljepša crvena petokraka.

Opet izginu milion duša i postade, stvarno, ljepša, od krune,

crvena petokraka.

Onda narodu svu pamet popiše partizanske čitanke:

Ukradoše komunisti od Francuza poslovicu:

„Eternite, liberte et fraternite o la mort“

(Jednakost, sloboda i bratstvo ili SMRT.)

Narodu se primi na glupavu, francusku priču:

Onomad Francuzi pobiše svoje kraljeve na giljotini. Izbaciše

iz ustava SMRT. Vele da, posle kraljevine, više neće ratovati i umirati.

Ostade u ustavu Francuske do danas:

Jedankost, Sloboda i Bratstvo.

„Đe to valja da je, svako svakom, brat i da svi imaju isti džep?“

Ne valja, dabome, ali napraviše komunisti ljepšu parolu:

„Bratstvo i jedinstvo.“

Mislili su da se, na laži, može napraviti dobra država. Ono, kad

malo bolje razmisiš narod je mogao, u miru, praviti djecu. Baš briga

narod, koji pravi djecu u tišini i polako, što su, u njegovoj državi, sve

parole lažne i što je, čak i himna ukradena od drugog naroda.

Napraviše komunisti baš lijepu, novu himnu. Preveli tekst na naš

jezik a muzika ostala ista.

Znate li vi. rođaci moji, kako se zvala slovačka himna prije

najvećeg, poslednjeg, svjetskog rata.

Imate Youtube. Niste glupi kao mi što bijasmo bez interneta.

„Hej Sloveni“ se, ustvari, zove „Hej Slovaci“. To vam je bila

slovačka himna kad su, kod nas, komunisti bili po zatvorima. Bolje bi

bilo da su tamo i ostali.

Titova Jugoslavija ti je bila puna kuća i baš narod briga što je

Juga krala od drugih sve što joj se sviđalo.

U dobrim svatovima niko ne čuva novčanik i ne kuka na

domaćina dok ne prođe veselje. Potrajaše veseli, jugoslovenski

svatovi, jedno, 50 godina. Blago nama Balkancima. Nikad nije duže

mir trajao. Na kraju uvedoše demokratiju u kojoj se jedan za sve pitao.

Sve je, u Jugi, bilo džaba i, uglavnom, nije znalo ko je stari

svat a ko mladoženja. Znalo se, samo, ko određuje gdje će kome biti

mjesto za trpezom. Istine radi, znao je domaćin da se zabuni pa da, na

mjestu mladoženje, sjedi neki Kum al’ mu se praštalo jer se dobro jelo,

pilo i sve je džaba bilo. Bilo je, rođaci, i meni lijepo u toj državi ali mi

se nije sviđalo što, u tim svatovima. Kum, stalno, oblijeće oko mlade.

Odjednom, nestane vesele graje i ostade narod. U čudu se pita:

„ Ima li „Posle Tita Tita.“

Tek tad se otrijezniše sretni svatovi počeše da broje šta kome

fali i da traže, u komišijama, onoga ko ih je prevario.

A onda, moji rođaci, ostadoste, samo, vi naivni narodi:

„Ti si bio s tvoje strane fronta a on s moje strane. Tebe ne

pogodi njegov metak i njega tvoj ne dokači. Sad, opet, zajedno, pravite

iste svatove, Sad su na vlasti neki, novi Kumovi ali ne mogu da se

dogovore, kao ljudi, da li je ljepša evropska Mlada ili ruska Nevjesta.

Nije čudo što ne mogu pričati kao ljudi. U Bosni a i šire, političari, nisu

nikad bili ljudi čim im je, ružna naša, seljačka, bosanska kuma.“

Mi Bosnaci, nikad, nećemo biti svoji na svom. Sve nas je manje

jer, odavde, ode ko hoće da radi. Nama, što ostadosmo je svejedno.

Pametujemo u siromaštvu i čekamo novi rat.Takvi smo, vazda,

bili i bićemo:

„Dobri, blentavi Bosanci,“

1.

Otpisani rodni kraj

Ležali su u loše, pokrivenoj tranšeji gledajući u nebo kao da se

mole Bogu da ne počne kiša.

„Znaš li ti, rođače, da sam znao da će biti rat.“

Božidar je bio visok čovjek srednjih godina. Nosio je maskirnu

umiformu koja mu je smetala jer je bio navikao na civilni život, na

lagano odijelo gdje je jedina stega bila kravata. Smetalo mu je što ne

može svaki dan da se obrije i što nije podšišan kao što je želio. Pogleda

u elegantni, muški sat. Na bijeloj podlozi zlatnim slovima je pisalo:

Longines. U lijevom uglu analognog sata je bio broj 29. Bilo je 23 sati

i 15 minuta. Kazaljka koja pokazuje sekunde se ritmično pomjerala.

„Prokleta 1992. U zadnjih šest mjeseci se sve mijenja; ljudi su se

promijenili jer ratuju. samo ovaj sat je ostao isti.“

Taj sat mu je bio jedina uspomena na vrijeme kad se živjelo u

miru. Znao je da je to, samo, nostalgija za bivšim životom jer sad je

bio rat. Ginulo se bez smisla. Pogleda u čovjeka pored sebe i pomisli:

„Ti znaš zašto ratuješ. Ovdje ti je bolje nego tamo odakle si

došao.“

Pored njega je sjedio mršav čovjek čiji su podočnjaci pokazivali

da ta osoba ne brine o ishrani i da je sklona, svakojakim, porocima.

Zvao se Ivan. Nervozno je držao nezapaljenu cigaretu u ustima.

Maskirna uniforma mu je bila veća za dva broja. Njegove oči su bile

najuočljiviji dio njegove figure. Zjenice su mu sijale sjajem mržnje.

Zato su izgledale veće nego što su, stvarno, bile. Zlobno reče:

„Idi bre, pa kad sve znaš reci mi hoće li, uskoro, pasti kiša?

Rugao se „rođaku“ pokušavajući da upali cigaretu upaljačem

koji nije davao plamen. Spazi siluetu koja pognuta pretrča preko

brisanog prostora i brzo podiže snajper.

Boško,“rođakov rođak“, stavi ruku na zadnji dio optike

Ivanove, snajperske puške:

„Đe ćeš, rođače? Što da ubiješ čovjeka zato što hoće da kupi

cigare? Balije su najbolje Milanove mušterije. Vidiš da, sa

Gole stijene, niko ne puca. Ne pucaju jer oni prodaju cigare.

Ti bi pokvario posao Milanu a onda bi mi bili u problemu. Nisu

svi obični „rođaci“ kao ti i ja On je pukovnikov rođak.“

Ivan odloži, nezadovoljno, pušku i nastavi da gleda u durbin.

Posle nekoliko minuta pretrča, opet, ista silueta u suprotnom pravcu i

nestade u rovu. Zaigra mu, nešto, u stomaku kao da mu kuglica na

ruletu nije stala na pravo mjesto. Osjećao je potrebu da puca kao, nekad,

kad mu je kockanje bilo jedina stvar koja mu je pričinjavala

zadovoljstvo. Pomisli:

„Strast je strast. Ko mi dade ovu, blentovinu svepametnu. Ja

sam, bre, u Hamburgu rokao balije usred grada a sad mi neki, bosanski

pametnjaković soli pamet zato što zna šta se događa na liniji.“

Nasmija se:

„Nisi mi, rođače, odgovorio na pitanje. Hoćeš li biti kiše?“

Brkati čovjek ga pogleda. Uzdahu i pomisli:

„Šta li nas dvojica radimo ovdje? On je došao, u Bosnu, da mu

ne slome noge jer je dužan pare. Ovdje ima sve džaba a jedina

mu je briga hoće li početi kiša i sekira se što nije ubio nekog

čovjeka koga ne poznaje. A šta ja radim ovdje? Tu sam rođen

i branim svoj, rodni kraj od drugih kojima je ovo, takođe, rodni

kraj. Ni oni, a ni ja nismo nikom ništa bili dužni a izgubili smo

sve: Posao i prijatelje koji su nam, danas, neprijatelji. To ti je

isto kao da mi ne živimo a on živi jer ima istu strast samo je

promjenio mjesto boravka i alat. Nekad su mu alat bile karte a

sad mu je to puška.“

Nije gledao u čovjeka ali upita ga najtišim glasom:

„Jesi li ti, rođače, čitao Knjigu o Milutinu?“

Čovjek se nasmija:

„Daj mi upaljač da zapalim. Nemam pojma ko je taj Milutin.

Ima Milutina, kod nas, u Srbiji, na hiljade. Taj tvoj je neki pisac

čim ima svoju knjigu. Ja sam imao posla, samo, sa normalnim

ljudima pa ga, sigurno, ne znam.“

Čulo se nekoliko tupih udaraca koje su pravile kapi kiše koje su

udarale o lim kojim je bio pokriven jedan dio tranšeje. Ivanu se učini

kao da ga neko udara po glavi. Boško se nasmija:

„Hoće, rođače. Budi siguran da će biti kiše, i to, ubrzo, ćeš

dočekati pravu kišu ako nas ne pobiju, prije toga, oni tamo kad

popuše kutiju cigara. Poslaće u juriš one nadrogirane. Kad oni

popadaju tući će nas bacačima. Sve ti ovo piše u onoj knjizi o

Milutinu. Kad se završi rat pročitaj tu knjigu. Biće ti lakše da

budeš Srbin, rođače.“

Sitna kiša poče da sipi. On se okrenu se i pogleda prema čovjeku

koji je bio iza njega:

„Slavko, jesi li budan. Ovi će da navale ako počne jako padati.“

Podiže dvogled i pogleda prema neprijateljskim rovovima.

Kiša poče da pada još jače:

„Vidiš, rođače, da sam pogodio. Pada, bolan, kiša kad ja hoću.“

Sa desne strane se čuo potmuo pucanj. Signalna raketa odleti u

visinu. Kad je počela da pada ona, kao da zastane za trenutak, i raspade

se obasjavajući, jasno, brisani prostor.

Vidjele su se gole, žedne njive. Kasna jesen je, u ovom kraju,

uvijek, bila vrijeme sjetve. Na lijevoj strani njive su se vidjeli zidovi

kuće bez krova koja je izgledala kao utvara iz koje, svakog trenutka,

može izletjeti neki duh. Spaljena kuća i gola zemlja su ličile kao ulaz u

pakao. Sjeti se vrijednih domaćina koji su, nekad, živjeli u toj kući;

Bili su to obični, smjerni ljudi koji su obrađivali svoju njivu. Pomisli:

„Što ste posijali, posijali ste. Sad sijemo, samo, smrt.“

Učinilo mu se da vidi pokrete među pocrnjelim zidovima.

Poveća oštrinu na dvogledu i usmjeri ga prema rupi na kući.

„Slavko, gledaj u najveću rupu na kući. Čini mi se da se

spremaju za napad.“

Slavko se nasmija i baci cigaretu. Ona u niskom letu pade na

mokru zemlja. Čuo je zvuk žara koji se ugasio.

„Prokleta tišina. Čuje se, čak, zvuk smrti cigare koja se gasi.

Sve crna smrt oko nas.“

Bio je mlad čovjek koji je, prije šest mjeseci, bio spremao da se

ženi. To mu je, danas, izgledalo kao san koji je, davno, sanjao.

Sad je bio čovjek sa neurednom bradom obučen u uniformu

JNA. Izgledao je kao neki junak iz sovjetskih, propagandnih filmova.

Nosio je oficirske pantalone sa crvenim paspulom sa strane. Smetao mu

je miris naftalina iz obične, vojničke košulje i gornjeg dijela uniforme

ali je bio zadovoljan što je juče obukao nešto čisto. Sjeti se žene s

kojom je trebao da pravi svatove:

„Da je Azra tu ne bih imao smrdljivu uniformu. Bio bih čist.“

Osjetio je tup bol u grudima. Sjetio njenih suza kad je odlazila u

Njemačku. Preklinjala ga je ide s njom. Sjeti njenog, uplakanog pogleda

kad joj je rekao:

„Jok. Treba branit’ svoje.“

Nazvala ga je kad je čim je stigla. U šali mu je rekla da bi

voljela da je sad s njom i da je brani od pogleda napaljenih Švaba i da

se svuda može braniti „svoje“.

„Da si ostala branio bi dvoje - svoje: Moju zemlju i tebe.“

Azra je plakala. Poslednje riječi koje je čuo su bile:

„Troje - Tvoje, budalo blesava.“

Prekinula je vezu i nikad više nisu razgovarali. Poželio je da ode

za njom i da je traži. Nije znao ni gdje je, ni s kim je. Znao je da je

Njemačka velika zemlja. Bio je, u duši, spreman da pobjegne i bio je

siguran da bi je našao ali valjalo je braniti svoje. Te poslednje riječi

koje je rekao Azri su mu odzvanjale u glavi. Azrine riječi su mu zujale

u ušima: Troje - Tvoje. Misli mu, još više, udlutaše u prošlost. Sjeti se

jedne, ratne večeri. Stisnuo je zube dok su mu suze kapale niz lice:

Čuo kako otac ulazi u kuću.

„Pomaže Bog, braćo Srbi.“

Majka je bila skupljena oko peći koja je slabo zagrijavala

prostoriju bez stakala na prozorima. Ramovi prozora su bili obloženi

tankim lesonitom jer bio je rat a staklo je bilo naskuplji artikl na koga

niko nije pomišljao. Kroz rupe, koje su nastale od gelera u lesonitu,

jesenji mjesec je proturao svoje, slabo svjetlo.

Žena ustade i prihvati muževljev šinjel:

„Bog ti pomogao.“

Rekla je tiho. Slavku se učini da je čuo zveckanje tanjira. Vidio

je majku koja postavlja tanjire za večeru. Obrisao je suze i duboko je

uzdahnuo oslobađajući se od suludih misli da bi mogao napustiti svoju

porodicu i državu koja je nastajala pred njegovima očima.

___

Naježi se od događaja o kojima nije, odavno, razmišljao.

Crne sijenke, koje je, jasno, vidio da se kreću oko rupe u

napuštenoj kući, ga vratiše u stvarnost. Namjesti se, udobnije, na stolici.

Provjeri redenike na PAT-u i usmjeri pogled u pravcu kuće.

Začu se duboki glas koga nepovezano prihvati nekoliko ljudi:

„Allah hu Agbar.“

Uhvatio je, s obe ruke, teški mitraljez. Stisnuo je zube, zatvorio

je oči i pritisnuo je okidač. Treslo mu se tijelo a on se vrtio u stolici.

Otvorio je oči a misli mu, opet, odoše u prošlost:

Kad je došao kući, posle dežurstva, prvog mjeseca od početka

rata, majka je sjedila za stolom. Vatra nije bila naložena. Ona je

izvadila, iz kristalne vazne sa voće, jedan geler i gledala je u njega.

Znao je za njen ritual. Bez riječi je skinuo čizme. Otkad je otac poginuo

ona bi. svaki geler, dugo posmatrala a onda bi ga rukom prinijela

izbušenom zidu, Tražila je rupu u koju je, baš taj, geler, udario. Kad bi

odabrala mjesto ona bi geler odložila u malu pepeljaru i sjela bi na

stolicu. Od jednog, takvog parčeta metala ona je ostala bez muža i

bez za volje za životom. Slavko bi izvadio konzervu sa goveđim mesom

i stavio bi je na sto. Uzlalud je molio majku da jedu zajedno.

„Sve moje sam, s njim, pojela. Idi sine odavde. Negdje te čeka

neko ko te voli. Bez ljubavi čovjek je prazan i nesretan.“

Slavno osjeti da ga neko vuče za rukav. Božidar viknu na njega:

„Dobro je, manijače. Sklanjajmo se odavde. Sad će početi da

nas gađaju bacačima.“

Vižljasti, omaleni čovjek u lijepoj, maskirnoj uniformi pokrenu

vozilo. Pored njega je sjedio Ivan i perorezom je pokušavao da napravi

nove crte na kundaku puške. Htio je da zapiše koliko je neprijatelja,

noćas, pobio. Svaka crta je bio jedan neprijatljski vojnik manje.

Udustade jer se kamion tresao od brzine i od grbavog, poljskog puta:

„Moraš li da voziš tako ludački?“

Boško ga pogleda i pomisli:

„Moram zbog ovog, jadnog momka koji je, još uvijek, zaljubljen

u onu hanumu što je tucaju švabski gilipteri. Kažu da je otišla

kod tetke u Njemačku. Dobro tu, njenu tetku svako zna u selu.

Ovdje je bila kurva a kaže da je u Njemačkoj domaćica. Moram

bježati jer ko će ostati da brani ovu državu ako ne bude

Slavkove generacije. Ubili su mu oca. Presvisla mu je majka a

hanuma mu se, po Njemačkoj, kurva.

Ti nećeš, sigurno, braniti naše, rođače. Čim heroin bude jeftiniji,

negdje drugo, ti ćeš, tamo, biti ratnik.“

Pogleda u Ivana koji je čistio pušku. Činio je to nježno i pažljivo

kao da miluje voljenu ženu. Nasmija se:

„Ne žuri ti se da živiš, Ti misliš, samo, na pušku.“

Praga, vozilo na kome je stajao mitraljez, zamače iza nekog

šumarka kad su se čuli prvi plotuni minobacača 60 mm. Granate su

padale sporadično i bile su daleko od njih.

Boško zaustavi vozilo i pogleda u Slavka. Mladić je sjedio na

stolici pored mitraljeza i ćutao je bez izraza na licu. Boško ga zagrli:

„Hajde, sine, idemo kući. I ovo će se zvati juče. Sve će se,

jednom, zvati juče.“

___

Sjedili su u Centru. Boško je predavao izvještaj:

„Eliminisano 12 neprijatelja PAT-om i snajperom. Mi nismo

imali ranjenika a ni gubitaka.“

Oficir Nacionalne bezbjednosti ga upita:

„Imaš li nešto usmeno da mi saopštiš?“

Boško ga pogleda:

„Skini malog sa smjene. Teško sve ovo podnosi. Poludiće ako

ostane ovdje. Pošalji ga u Golubiće. Odatle mu je majka. Ima

tamo neku rodbinu. I tamo se ratuje, ali mu neće, pred očima,

biti slika mrtvih oca i majke i slika one balinkuše što ga ostavi.

Ovo je njegov, otpisani rodni kraj. Mi smo generacija otpisanog,

rodnog kraja. Kad se rat završi i mi ćemo, odavde, seliti. Neka

idu drugim putem. Mladost je to. Ona lakše podnosi promjene.“

Zaigra mu jagodica ali nastavi da govori:

„Ivan ostaje samnom. Dobar je, samo, moraš ga držati na

kratkom lancu kao divljeg kera.“

Obrisa znoj sa lica mada je bilo hladno vrijeme. Kad god je htio

da pita za svoju ženu, uvijek, bi osjetio neku, nesnosnu vrućinu.

„Ima li nekih vijesti o Mileni.“

Pitao je, kao svaki put, posle smjene mada je znao da bi to bila

prva riječ koju bi oficir rekao da je znao bilo šta novo.

„Nema. Radimo na tome ali teško vijesti dolaze. Tamo su ti

kumovi. Paziće oni na nju pa ćemo je razmjeniti za neke

njihove. Znaš da ih imam na lageru komada 16. Samo da. ovi

političari, proglase neko primirje. Vidjećeš da će biti tako.“

Oficir se, krajem usne, nasmija svojoj duhovitosti. Bilo bi mu

je neprijatno što je rekao lager. Božina žena je bila, kao i ovi, njegovi

zarobljenici, nečiji lager za razmjenu. Pomisli:

„Nadam se i ja kao i ti, kume. Samo nada nam je ostala.“

2.

S druge strane isto

Čovjek ga, grubo, gurnu laktom. Suad nije osjetio bol jer je,

ispod maskirne uniforme, imao debeli džemper i zimsku košulju. Onaj

što ga je gurnuo dade mu kutiju cigareta.

„Opet „Vek“. Pa prave li se, u Srbiji, neke, druge cigare

osim ovog smetlja.“

Suad se osmjehnu kad je čuo šta govori omaleni čovjek guste,

crnu kosu. Čovjek je, oko čela, imao, pedantno, omotan svileni, ženski

šal zelene boje. Izgledao kao neka baba koju boli glava pa su mu dali

nadimak Babo. Čaršijski mahalaši su ga ubjeđivali da svaki, pravi

snajperista mora imati tajno ime. Prihvatio ga je ne razmišljaljući o

babi po kojoj su mu dali ime. Bio je bio ponosan jer mu rekoše da je

Babo, otac cijele jedinice, Većina nije znala da se on zove Halid.

Suad otvori kutiju i izvadi cigaretu. Činio je to polako kao da

nije strastven pušač. Pomirisao je cigaru pa je stavio za uho. Izvadi

drugu cigaretu i, odmah, je zapali. Osjetio je da mu se vrti u glavi. Nije

pušio tri dana. Nije je mu duvanski dim nedostajao jer je bio rat.

Pomisli:

„Kad si na liniji i kad se puca nisi ni gladan, ni žedan. Kad

prestane da puca onda ti sve fali. Možda bi bilo bolje da se

stalno puca pa da ne tražimo ništa i da se ne žalimo što neki

sjede po kućama u gradu a drugi ratuju za njihovu državu.

A kakvu državu pravimo:

Mi od naše nacije a oni od njihove. Nema, nigdje, država od

jedne nacije. Kad se rat završi, uvijek, će, s neke strane, ostati

neko druge nacionalnosti. Gdje ima jedna zemlja a dva, tri

gospodara tu je rat.“

Poče u sebi da nabraja koliko, trenutno, ima, u Bih, oružanih,

zvaničkih formacija sa različitim nazivima. Nabroja ih pet.

„Jedna zemlja a pet gospodara.“

Reče glasno. Čovjek koji je sjedio u rovu pored njega se

nasmija i upita ga:

„Jel’ to ti neku bajku pričaš, Pišče ili, samo, sanjariš“

„Sanjarim neka me. Ubija me ova, jeziva tišina.“

Isključi se iz stvarnosti i poče da se sjeća mladosti:

Bio naočit čovjek koji je volio da bude običan. Rijetko mu je to

uspijevalo. Svirao je gitaru a još bolje bavio pisanjem. Po zanimanju je

bio kamerman. Žene su bile, za njega, vječita tajna.

Bio je dječak, kad je jedne večeri, vidio oca kako izlazi iz kuće

sa dva kofera. Izašao je, na terasu, da mahne ocu. Vidio je kako vrata od

auta otvara lijepa žena. Ona ga je pogledala a on je skrenuo pogled.

Posle toga je oca rijetko viđao. Kad je postao muškarac, sklanjao se od

od pogleda lijepih žena.

Tri godine prije nego što će početi rat, za Novu godinu, je bio u

velikom društvu. Svima je nazdravljao a nekim ženama je i pjevušio

na uho. Uzalud je pokušavao da izbjegne pogled jedne, crnokose cure.

Kad bi ga pogledala on bi okrenuo glavu jer bi mu se vratila slika žene

s kojom je njegov otac otišao. Vremenom bi i on pogledao u nju ali bi,

po običaju, odmah, sklanjao pogled. Djevojka ustade i, podrugljivo,

reče:

„Narode, može li Svirac da odsvira pjesmu za mene?“

Veselo društvo potvrdi njene riječi. Ona je gledala u njega a on

je gledao u gitaru i pravio se da naštimava žice. Žena poče da pjeva

veselu, cigansku pjesmu. Društvo se utiša. Čovjek je osjetio da mu je.

nešto, u srcu zaigralo. Poče da svira i pogleda u nju. Nije skidao pogled

a njene oči postadoše staklene kao da će zaplakati.

„Nane čoka, nane gad

ma kindel man ge jo dad...

(Nemam suknju nemam dragog

kupi mi ih, dragi oče...)

Kao po dogovoru on uhvati D-mol a žena, ponovo, poče da

pjeva prva dva stiha pjeme. Začuo se aplauz veselog društva a njih

dvoje su se, i dalje, gledali. Ona je pjevala strasno. u grču a on je, na

iznenađenje, pristunih, ustao i kao veseli ciganin je svirao pored nje.

Žena uze čašu i šapnu mu na uho kao prava, ruska ciganka.

„Nu poživajet. Živjeli. To je pjesma iz filma Cigani lete u nebo.

To znaš. A kako se zove žena koja pjeva ovu pjesmu, znaš li to?“

„Znam. A znaš li ti da sam te našao, ženo?“

___

Halid ga gurnu i on otvori oči:

„Hej čovječe, nema veze što spavaš i sanjaš ali počeo si da vičeš

u snu.“

Suad protrlja oči i upita kao da se izvinjava:

„Šta sam vikao? Ne sjećam se šta sam sanjao.“

Čovjek mu se smješkao:

„Moj Suade, delijo. Rada, viknuo si Rada. Biće ona dobro“

Suad ga začuđeno pogleda i odmahnu glavom. Gledao je u

durbin i ćutao je. Njegov kodni naziv je bio Pisac. Ustvari, tako su se

izrugivali s njim jer je, često, govorio neke rečenice iz knjiga. Što je

bilo, još gore, po njega, on je govorio i imena pisaca koji su te rečenice

rekli. Kad bi rekao ime „pogrešnog“ pisaca brzo bi tu rečenicu neko

dodao piscu za koga je smatrao da je „dobar“. Dobri pisci su bili oni

čije je ime pripadalo njihovoj naciji.

Sjeti se da je jednom rekao da je Ivo Andrić napisao:

...Bosna je zemlja koja se povija ali se ne mijenja...

Napomenuo je da je to iz Andrićevog romana Omer paša Latas.

Sutradan je čuo čovjeka koji je govorio jakim, sandžačkim naglaskom,

istu tu rečenicu, objašnjavajući da je to, davno, prije 300 godina, rekao

Veliki vezir, Omer paša Latas.

Kasnije je to, na radiju, zloupotrebio i jedan političar da bi dao,

što veći, doprinos borbi pa pravdnu stvar a to je slobodna Bosna.

Nije volio špekulacije jer je navikao da, pošteno, živi od svog

rada. Koliko god zaradiš, ako pravilno rasporediš, imaćeš.

Takva je bila Jugoslavija. Iskreno je žalio za tom zemljom i

nadao se da će neka, nova Bih biti takva. Nadao se, a vidio je, na

svakom koraku, bahatluk, pljačku i bezvlađe koje je pravdano time što

je rat.

Pomisli na Radu. Znao je da ga i sad voli ali je, i znao, koliko je

ona bila privržena svojim roditeljima.

Bili su to do, prije godinu dana, obični ljudi koji su ga pozivali

na slavu, ljudi u čijoj kući je bio rado viđen gost. Te 1992 godine je bio

poslednji put na slavi. Sveti Trifun je bio njihov praznik a, istog dana, je

bio i Dan zaljubljenih.

Nije mu smetalo što je prvi put u životu čuo pjesmu:

..Rukavica bijela, Turkinja se klela

da je u životu samo Srbina volela...

Nije mu smetalo što se to pjevalo ekavski i što to nije imalo

nikakve veze sa slavom koja veliki praznik vinogradara a u Bosni nema,

ni jednog, vinograda.

Bio je tu zbog Rade i njihove ljubavi a bilo mu je jasno da se

narod povijao, već godinu dana, svako prema svojoj naciji.

Kad se pozdravio sa svima Rada je izašla da ga isprati:

„To je njihovo i neka im ga. Nama je danas bio Dan

zaljubljenih. Rekla sam ocu da idem noćas kod tebe. Mrko me je

pogledao ali baš me briga. Ne pita se on. Znaš da je u našoj kući

mama glavna.“

Ujutro dok su pili kafu Rada ga upita:

„Šta znaš ti, o tome, što se priča da će biti rat? Slavkova Azra mi

je rekla da će da ide za Njemačku kod nekih rođaka. Kaže da

mogu i ja s njom. Znaš Azru, uvijek je govorila da dvoje nikad

ne mogu biti gladni kad imaju jedan, pun tanjir ako imaju dvije

kašike. Nama je dosta i jedna kašika.“

„Hoće li biti mali ili veliki rat ne znam ali da će biti rat to je

sigurno i to uskoro. Ja ne idem nikud jer treba branit’ „svoje“.

Idi sa Azrom i misli na mene. Ako preteknemo, Slavko i ja,

ćemo, kad rat počne, biti neprijatelji onda ćemo, jedni drugima,

biti kumovi kako smo i planirali ako preživimo i ako se, ikad, rat

završi. Ako poginem udaj se za nekog ali prvo budi sigurna da

ga voliš i da je dobar čovjek.“

Rekao joj je nesigurnim glasom ali ona je bila zabrinuta jer nije

spadao u ljude koji se šale sa ozbiljnim stvarimama. Posle toga joj je

pričao kako je neki komunista iz Jugoslavije nosio cvrčka u džepu kad

je bio u građanskom ratu u Španiji i zamišljao je da je crvrčak njegova

djevojka. Rada se smijala i ljubila ga je govoreći da ona ne može biti

cvrčak jer ne umije lijepo da svira.

Čim je došla kući otac joj je rekao da su se majka i on dogovorili

da ona ide, neko vrijeme, u Golubiće kod rodbine jer se, ovdje, sprema

rat. Htjela je da kaže da neće da ode i da hoće da ostane s njima i da se,

se, i dalje, viđa sa čovjekom koga voli. Nije imala hrabrosti da pomene

Azrinu ponudu. Kad je stigla u selo, odakle joj je bila majka, nazvala je

Suada.

„Znači uskoro će da počne. Čuvaj se, ljubavi i misli na mene.“

Nikad više nisu razgovarali jer, posle nekoliko dana, Suad nije

živio u kući u kojoj je rođen i odrastao. Preseljavani su ljudi, s kraja na

kraj grada, prema tome kojim su nacionalnim teritorijama pripadali. Te

nacionalne teritorije, na početku rata, su crtali pijani oficiri koju su

izdali Jugoslaviju, zemlju kojoj su položili zakletvu. Kasnije su te

granice popravljali izluđeni političari prema direktivama svojih mentora

sa istoka i zapada

___

Misli mu prekinu Halidov glas:

„Pisac, ti kao da si, opet, zadrijemao. Ispušilo se, za danas.

Reci mi da li da pripremimo bacače. Oni ludaci u kući, što

hoće, u ime Alaha da izginu, se skupljaju u Radovanovoj kući.“

Suad ga pogleda tako da je čovjek okrenuo glavu. Znao je da je

Suad osjetljiv na podrugljive riječi. Mogao je da ga razumije jer je

odrastao sa ljudima koji su mu, danas, neprijatelji ali je, normalno, da se

i takvi u ratu ubijaju. Pri pomenu Radovanove kuće Suad bi se izderao

na nekoga da ne treba tako je zovu jer te porodice više nema. Nekom

prilikom je nabusitom oficiru rekao da bi je i sada zvali tako da

Radovana i njegovu porodicu ne pobiše oni što ih je on doveo da

ubijaju koga god stignu. Čovjek ga je gledao nezainteresovano:

„Nisam im ja kriv što su bili blesavi pa nisu otišli kod svojih.

Oni su ostali u svojoj kući i na svom a kuća im je, kao što znaš,

na ničijoj zemlji. Ko može ostati živ na brisanom prostoru.“

Ovog puta Suad se ne izdera na čovjeka i ovaj se začudi. Reče

mu da obiđe bateriju i da budu spremni. Uze dvogled i pokuša da vidi

šta se događa iza brisanog prostora. Nije vidio ništa jer je bio mrak i

padala je jaka kiša. Vrati dvogled prema kući i u velikoj, crnoj rupi,

koja je, nekad, bila ulazna vrata vidio je, jasno, komešanje vojnika.

Prvi vojnik izleti i kriknu:

„Allah hu Agbar.“

Napravio je dva koraka i pade a zatim se čulo, nekoliko,

potmulih pucnjeva. Gomila viknu isto što i prvi koji je izletio. Trčali su

su, u cik-cak, u naivnoj želji da izbjegnu metke. Začu se zvuk PAT-a

koji mu se činio kao da neko para nebo usred mirne, kišovite noći.

Sagnu se i otrča prema bateriji:

„Po neprijatelju: Pali.“

Slušao je zvižduke granata koje su padale, na nasumično,

izbarane ciljeve. Znao da je da to nema efekta jer se Praga povukla čim

je pokosila jurišnike. Dade znak Halidu da prestane paljba.

Pogleda u digitalni sat koji je imao crnu podlogu na kojoj je

sitnim, srebrnim slovima pisalo: Seico. Veliki, bijeli brojevi su

pokazivali 02.21. Datum je bio 30-ti. Ispod njega, mali brojevi, su

ritmično brojali sekunde: 21, 22, 23...

„Prokleta 1992. Gdje li je sad moja Rada? Ovo mi je, jedina,

uspomena na nju. Jedino ovo čudo mi je ostalo od normalnog života.

Ljudi se mijenjaju jer ratuju a jedino sat radi, isto, kao ranije.“

Kad je provjerio stanje borbene gotovosti odredi stražare i uputi

se prema štabu Odbrane grada da preda raport:

„Poginulo 7 boraca iz Nemile. Podaci o neprijateljskim

gubicima su nepoznati. Dejstvovali smo minobacačima po

njihovim položajima i oni su se povukli.“

Oficir za vezu je bio bivši oficir JNA koji se smatrao da može da

postavlja pitanja koja god on želi kao da je ovo vojna vježba:

„Što onda nisi komandovao napad da zauzmemo položaj?“

Suad ga pogleda a hrabri, bivši jugooficir skrenu pogled. Znao je

da je postavio pogrešno pitanje čovjeku koji će znati da mu odgovori

bez obzira na posledice:

„Što ti nisi izdao takvo naređenje? Sve ovo si gledao sa pristojne

razdaljine. Ja sam imao, samo, naredbu da branim položaj. Ti

kad poželiš da se igraš partizana i četnika siđi, lijepo, u rov.

Ustani, kao oni mudžahedini, i komanduj napad. Ja ne dam da

ginu moji ljudi bez smisla.“

Okrene su i zalupi vrata. Priđe čovjeku koji je, radio stanicom,

održavao vezu.

„Znaš li nešto šta je sa Radom?“

„Šta će biti, bolan. Ona je na sigurnom kod njihovih. Tamo je

linija razdvajanja daleko. Ne znam da li je istina ali reče mi,

kolega Četo, da je postala bolničarka. Kaže da je vidio i da liči

na Kosovku djevojku.

Jebi ga, nisam ti ovo trebao reći ali postao je duhovit, onaj

tunjavi Luka. Sjećaš ga se sa kurseva sigurno. Još se hvali da

je našao ženu koja mu se sviđa i da će da je ženi. Pa taj zna za

žensko tijelo samo kad se sjeti majčinih golih koljena kad ga je

kupala kao bebu a sad ima više od trideset godina. Ohrabrio se

otkad sjedi za stanicom pa priča šta god hoće jer ga ne može

dohvatiti onaj koga zajebava glupim pričama.

Zamisli budalu. Pita li ima kod nas cigara. Kaže da kod njih

ima ali slabo jer se, mnogo, šverca. Laže, garant. Ako kod njih

nema cigara gdje ima? Odakle kod nas cigare?“

Suad ga zagrli i primače mu se. Stavi mu kutiju „Veka“ u donji

džep jakne i namignu mu:

„Laže garant. Odakle, ovdje, cigare.“

Kad je izašao radiotelegrafista opipa rukom kutiju koja mu je

bila u džepu. Nasmija se kao da je dobio poklon za rođendan. Počeša se

po kosi. Radio je to, uvijek, kad je bio u problemu. Lako se snalazio kad

bi morao nekom javiti da mu je neko od familije poginuo. Radio je to,

pažljivo, biranim riječima. Sad je imao veći problem. Gdje ispušiti

cigaru da ga ovi iz Štaba ne vide? Nije mu bilo žao što bi nekom dao

cigaru nego što bi, odmah, neko otišao kod glavnih i ubrzo bi došao

drugi neko ko se k’o fol brine o moralu vojnika pa bi ga pitao odakle

mu cigare. Pomisli da bi ga mogli poslati na liniju čim bi neki,

sandžački zemljak naučio da radi na stanici. Odluči da ne puši dok mu

se ne završi smjena.

Suad je sjedio iza visoke, drvene ograde koja se služila kao

zaštita od snajpera. Pušio je, polako, uživajući u dimu iste, vrste

cigareta od koje mu se, prije tri sata, vrtilo u glavi. Ramišljao je o

riječima koje mu je govorio čovjek koji je radio na stanici. Znao je da

je to, uvijek, bio veseo čovjek ali da se, nikad, nije šalio sa ozbiljnim

stvarima. Zato je bio siguran da mu je onu vijest Radi iskreno rekao.

Naravno, pod uslovom da tunjavi glupan, koji je bio s druge strane

veze, nije lagao. Pomisli da se ta budala zaljubila u njegovu Radu pa

fantazira. Kroz glavu mu prođe scena:

„Kako bi reagovala Rada kad bi se ta budala njoj udvarala.

Rekla bi mu da ide kod svoje mame pa nek’ mu ona da sise.“

Bio je zadovoljan ovim događajem iz svoje mašte kao da se to,

stvarno, dogodilo.

Pokuša da zamisli Radu kao ženu obučenu u čistu, bijelu

uniformu sa bijelom kapicom na glavi. Na kapi bi joj bio znak crvenog

krsta. Haljina bolničarke bi joj bila lijepo skrojena jer ona je, uvijek,

obraćala pažnju na oblačenje. Onda zamisli tijelo koje je bilo ispod te

haljine. Uzdahnu kad je čuo glas iza sebe. Prepade se ali nije napravio

ni jedan pokret. Godinama se bavio streljaštvom pa je imao izvježban

osjećaj da ne reaguje na spoljašnji svijet kad se koncentriše na pucanj.

„Imaš li, jarane, cigaru?“

Okrenu se i, mrko, pogleda vojnika koji je stajao na priličnoj

udaljenosti od njega. Bio je ljut što mu je, nepoznati čovjek, pokvario

iluziju o Radi.

„Evo ti puši. Nemam, odakle mi. Dobio sam i ovu, jedva, od

onih iz Štaba. Kod njih, vazda, ima ali daju po jednu.“

Čovjek mu pritrča. Zahvali se i ode da i on, u mraku. mašta.

Suad je gledao za njim i bio je, na trenutak, sretan kao je nekom

učinio neku uslugu. Volio da vidi oko sebe sretne ljude. Pogleda u

brdo i put kojim se nekad izlazilo iz grada. Samo petnastak kilometara

daleko od njega je bila žena koju voli. Poželio da potrči i da je vidi.

Znao je da, u nekoj vukojebini, u kojoj su, od Doma kulture,

napravili ambulantu, medicinske sestre ne nose bijele uniforme kako je

on, maloprije, maštao. Zamisli Radu koja u maskirnoj uniformi spretno

otvara vrata staklenog ormana sa lijekovima.

„Lijepa si ti meni u bilo šta da si obučena.“

Ustade i ode prema kući u kojoj su spavali vojnici. Uđe u

spavanonicu u kojoj je bilo desetak ljudi. Osjeti miris neokupanih tijela

i slabu toplotu koju je davala, davno, ugašena peć. Htjede da izađe i da

zapali još, jednu cigaru ali se sruši na krevet i zaspa sretan što mu je,

odjednom, toplo i u tijelu kao što mu je, maloprije, bilo toplo u duši

dok je razmišljao o Radi.

3.

Nova Rada

Neka, na brzinu, obučena vojska je marširala kroz selo. Glasno

su pjevali, nepažljivo naučen tekst pjesme. Samo prve stihove pjesme

su razgovjetno i skladno pjevali:

„Spremt’e se, spremt’e se četnici...“

Na klupi, ispod stepenica, je sjedio čovjek. Odmahivao je

glavom. Smatrao je da mu, sijeda kosa i bijeli brkovi, daju pravo da ima

svoje mišljenje. Uvijek je u njega, mišljenje mase unosilo nemir jer je

znao da, posle vježbanja kolektivne svijesti, dolazi siromaštvo i nesreća.

„Šta misliš, deda, da li je ovo normalno? Ovo je kao da gledamo

partizanski film u suprotnoj varijanti.“

Upita Rada dedu dok je prostirala veš. Neki od vojnika su je,

iz stroja, pozdravljali bezobraznim povicima.

„Šta mislim, kćeri. Pa mislim sve najgore. Ja sam star da budem.

„normalan“, po njihovom mišljenju. Nikad, ni jedna vojska, nije

donijela narodu sreću i mir. Uvijek je dolazak neke, „naše

vojske“ obećavao glad i smrt. Ovo što gledaš je zlo lošije od

goreg. Ovi su hrabri kad dobacuju ženama i kad pljačkaju. Od

njih su veće zlo samo oni koji su disciplinovani, uredni i fini.

Izgledaju hrabrije a gori su zato što, isto, pljačkaju kao, prvi, ali

ubijaju, bez časti.“

Govorio se starac ne birajući riječi mada je znao da je, kad je rat,

pametno govoriti razumom a najpametnije je ćutati. Starac nastavi da

priča kao da drži predavanje na nekoj, antiratnoj tribini:

„Kakvu nam je korist što imamo naše, nove vojske i naše, nove

države kad niko ne ide na posao, kad niko njivu ne ore i kad ti

nemaš više pravo da si pored čovjeka koga voliš samo zato što

je druge vjere a vaša jedina vjera je vaša ljubav?

Eto to te pitam

Ako mi, bilo ko. bude znao reći šta je korist od ovog rata odoh i

ja od mojih 80 godina da ratujem protiv neprijatelja koji se zove

moj, dojučerašnji komšija.“

Bila je hladna jesen. Rada je pogleda svog dedu. Uze debeli,

vojnički šinjel, koji je bio obješen na naslon stolice, i ogrnu brkatog

čovjeka. Deda je zahvalno pogleda:

„Nije meni, kćeri, hladno po tijelu. Meni je hladno u duši. Gine

mladost na sve strane a kad sve prođe biće isto samo što će

narod biti siromašan i, sve od početka, ko da smo juče počeli da

živimo samo ćemo češće ići na groblje jer će biti mnogo

pobijenih naših i njihovih. Najgore je što će svako ići na svoje

groblje i pričaću o, samo, svojim grobovima.

Biće neki, novi gospodari i neka, nova siromašna raja koja će

biti ispreturana po raznim, nepoznatim teritorijama a njihova

djeca će da se uče starim navikama, nove sredine i jednog dana

dana će se tvoji unuci nerado sjećati ovih vukojebina kao

krajeva gdje su živjeli njihovi djedovi.

Naslušao sam se ja, davno, beogradskih riječi kad bih

progovorio naški. Obraduje ti se, neka cura iz „Kruga Dvojke“,

kao mrazu usred ljeta.

„Moji su iz Bosne“ zacrvkuće kao da, odakle, su njeni, nije i

njen korjen nik’o. Zableneš se u njene polugole sise i, samo,

ćutiš. Jebi ga, čudne su Beograđanke ali lijepo mirišu,“

Zastade starac da se odmori od mnogo, na brzini, izgovorenih

riječi. Govorio je kao da mora brzo reći sve što želi svojoj unuci jer mu

nije ostalo mnogo vremena.

„Vala, Milutine, kako pričaš ne bih se čudio da te rokne neko

od naših. Tebe bi balije objesile da visiš pored Alije kao slika.

Ali visio bi, znači, opet, bi bio mrtav.“

Doviknu mu mršavi starac iz komšijskog drvorišta:

„Ti od svog komunističkog sljepila ne vidiš svjetlo u tunelu.

Rađa se nova sloboda a tebi treba, i dalje, jaram komunizma.“

Milutin pogleda svog komšiju i nasmija se. Nije imao potrebu

da mu odgovori je čovjek znao da on nikad nije bio komunista i da su

njega, i to u doba, hapsili zbog nekih, kako se to onda zvalo,

„reakcionarnih“ misli.

Čovjek nastavi da priča jer je znao šta hoće da mu poruči

komšijin pogled:

„Dobro nisi ti, nikad, bio komunista ali, brate, pričaš, previše,

naglas. Nije to danas pametno.“

Milutin ga je, i dalje, gledao:

„Lijepo zboriš kad si pošten. Nisam bio komunista ali zato ti

jesi. Nekom, vazda, pripadne vlast a nekom, uvijek, ono ružno.

Takvi smo mi svi, na Balkanu, samo su nam vjere i imena

drugačija. Jedni su, uvijek, za one one koji su na vlasti a drugi

su, uvijek, čaršijska opozicija. Te dvije vjere nikad ne mogu biti

jedno. Obraz i Interes, nikad, niko nije spojio. Ove druge vjere,

što ih propagiraju popovi i hodže, su, samo, moda koja dođe i

prođe.“

Rada je gledala dva, stara čovjeka, dva, dobra prijatelja koji

pričaju o stvarima koje nije voljela da sluša. Znala je da su obojica u

pravu. Njen deda je bio pošten čovjek koji je smatrao da treba imati

svoje mišljenje a njen, dobri komšija Miladin je bio čovjek koji je,

uvijek. išao, trenutnom, političkom linijom, po svoje mišljenje. Obojica

su to radili iz dobrih namjera. Jedina razlika je bila što je njen deda to

radio zbog časti i poštenja a komšija nije bio nepošten čovjek, nego

kukavica koja se brinula za svoju glavu i svoju porodicu pa mu je svaka

nova vlast bila dobra.

„Halo vas dvojica. Da vi nastavite vašu „pametnu priču“ u kući

uz kafu?“

Starci se složiše jer poče da puše sjeverni vjetar i postade im

hladno.

Uz kafu, u toploj sobi, su pričali pomirljivije i dođoše do

zaključka da je, uvijek, bilo džaba biti pametan i iskusan jer se, odkad

je svijeta i vijeka, najveći neprijatelj običnog naroda zvao politika.

„Najbolje prijatelju moj biti star.

Ako umreš, odmah, neće ti biti žao jer si nešto lijepo proživio a

nisi se zlopatio kao ova mladost danas. Ustvari, i ti si se mučio

ali si imao nadu.

Ako ne umreš nikad, možeš, dovijeka, da mlatiš praznu slamu i

niko te neće shvatiti ozbiljno jer si star. Koliko god si mudar i

dobronamjeran, uvijek, će neko reći, šta god da kažeš, da si

„izlapio“ pa pričaš gluposti.“

Reče Milutin dok je ispraćao komišiju.

___

Rada je pakovala svoje stvari jer se spremala za noćno dežurstvo

u ambulanti. Brinula se za oca i majku. Znala da je otac često na liniji a

tu je bio rat. Znala je da se majka brine za sve, pa i za nju, koja je na

bezbjednoj teritoriji. Rada pomisli na Suada. Znala je da ne voli

hladnoću i pomisli kako li on izdržava ove, jesenje vjetrove. Zamisli

neki vjetar u kosi i Suada koji je smrznut nju štiti od vjetra a pravi se

da mu je toplo. Plakala je tiho da je ne čuje deda.

Starac koji je stajao na vratima pogleda u nju i zakašlja se. Rada

ga pogleda, obrisa suze i zagrli ga:

Ne volim što te, samog, ostavljam u kući. Doći će Petra da te

te obiđe kasnije. Ona voli da te kontroliše ali nemoj da je

sekiraš.“

Bivalo je sve hladnije i deda je volio noću da naloži vatru.

Bojala se da mu žar ne padne na pod i da se kuća ne zapali. Zato je, da

deda ne zna, molila svoju komšinicu, Petriju da ga obiđe prije spavanja.

Petrija je, rado, dolazila kod svog komšiju iz više razloga. Prvi

razlog je bio što bi je, njen muž, pogledao ljubomorno kad bi rekla da

ide da vidi Milutina. Ona bi ga pomilovala po kosi i rekla bi:

„E moj blento. Tebi je 80 godina a meni 74. Da mi je do

ljubavisanja uradila bi to prije mnogo godina. Da mu je sad 25,

kao nekad, opet bi tebe, tako starog, odabrala.“

Miladin bi bio sretan, Znao je da iz njega ne govori ljubomora

nego staračka zavist što će ona, nekoliko minuta, posvetiti nekom

drugom.

Čim bi Petrija ušla u Milutinovu kuću on bi je dočekao riječima:

„E Petrija, šumadijska čarolija što je zajeba onaj, bosanski

delija. Da sam bio pametniiji, kad sam bio mlad, ja bih bio na

njegovom mjestu.“

Petrija se smijala dok je gasila vatru.

„Sad ti je kasno da budeš pametan, moj Milutine. Pošteno

rečeno, ni onda ne bi imao šanse jer su mu ljepše oči bile.“

Milutin skoči iz kreveta i reče joj:

„Jel’ sigurno da su mu, samo, bile ljepše i veće nego moje.“

Petrija se okrenu i pogleda ga smijući se:

„Ne znam. Ja sam gledala, samo, šta on ima ispod gaća. Ti mu

reci da skine gaće pa se dogovorite čije su oči bile ljepše.“

Milutin je uživao da priča s ovom ženom jer mu je ličila na

jednu u Beograđanku koju je volio na radnoj akciji Brčko - Banovići.

Bila je oštroumna, pametna vesela i odana svojoj porodici.

„Šta još čovjek može tražiti od jedne žene? Imao sam i ja takvu

dok je, moja Milka, bila živa.“

Starac je zaspao u želji da sanja ono što je nekad bilo; ono što

nikad više neće imati. Najljepše ime na svijetu: Ljubav.

___

Čim je preuzela dežurstvo Rada isključi radio iz koga je dolazio

zvuk odvratne, novokonponovane, rodoljubive pjesme. Radije je

slušala bilo kakav zvuk nego tišinu jer nju je tišina tjerala da misli a

misli su je vodile u vijeme kad je bila sretna a to vrijeme joj je tjeralo

suze na oči. Odluči da, ponovo, uključi radio. Čulo se, uglavnom,

krčanje i opet se čula neka, lažna, rodoljubiva pjesma pa onda neki,

lažni govor glagoljivih političara čiji sinovi nisu ratovali. Odluči, dok je

spremala redovne terapije za bolesnike, da je bolje da se čuje bilo kakav

zvuk nego tišina:

„Tišina je kao jeza koju osjećaš kad ti, odjednom, postane

hladno. Taj bol ne prestaje kad se pokriješ sjećanjima kao debelim

ćebetom.“

Zapisa ovu rečenicu u malu, crvenu svesku i sakri je u donju

ladicu stola.

Vodila je, svake večeri, pažljivo, dnevnik koji je željela da čita

čita, jednog dana, čovjek koga je voljela; da zna da nije prestala da ga

voli. Poslije teksta, a prije datuma, na kraju, velikim slovima, je pisalo:

„OD RADE ZA SUADA.“

14.9.1992.

___

Soba za medicinske sestre je imala visoki, ustakljeni orman za

lijekove, sto, stolicu i krevet. U njoj se nalazila i apoteka pa je bilo

malo prostora da bi se dvije osobe mogle mimioići. Rada je slagala

lijekove kad u sobu uđe dežurni ljekar:

„Zdravo. Imamo novog. Neki mladić puk’o na frontu pa došao

da tetki donese lijek.“

Nasmija se čovjek svojoj duhovitosti i bezobrazno se očeša

o Radu i sjede na njenu stolicu.

„Eno ga u „dvojci“. Spava ko beba. Nakljukali ga terenci

lijekovima. Kažu da je mnogo galamio i vikao. Šta ima kod

tebe?“

Rada ga pogleda mrko:

„De bogati, ustani sa moje stolice i idi svojim poslom i pazi

kako prolaziš pored mene mogla bi da te struja udariti drugi

put.“

Mladi ljekar ustade i, kao bajagi, se izvinjavao:

„Dobro, idem, Što se ljutiš? Ti znaš da bih ja volio od te struje

umrem.“

Rada se izmaknu da se, opet, ne očeše o nju i reče mu:

„Ako ti se umire onda se fataj linije i napravi tamo neki juriš a ja

ću te ožaliti kao dobrog čovjeka.“

Ljekar izađe gunjđajući:

„Šta sve rat može donijeti? Neka, priučena, mediniska sestra

ovako razgovara sa ljekarem? Da se ovo desilo, dok sam radio u

Beogradu, ta bi, odmah, dobila otkaz po mojoj prijavi. Da idem

u juriš i da poginem? Pa ja sam doktor da liječim a ne da

ginem. Možda ona i nije ovakva. Kažu da, i sad, voli nekog

baliju koji je bio dobar muzičar.“

Rada je gledala sa gađenjem čovjeka koji je bio dobar

dijagnostičar kad trebalo nekoj babi ustanoviti zašto slabo vidi i čuje, a

kad bi donijeli nekog ranjenika on bi, odmah, zvao hirurga, čovjeka koji

je došao iz Srbije da liječi borce a kod kuće je ostavio porodicu. Bio je

častan i vrijedan čovjek ali previše zadojen nacionalnom ideologijom.

To je častan čovjek a ne kao ovaj što, od sve pameti, ima, samo, jezik

i što gleda u ženske noge a od časti ima, samo, diplomu medicinskog

fakulteta.

Pažljivo je zaključala orman sa lijekovima i izašla je

provjerivši da li je i njena soba dobro zabravljena. Uputila se prema

„dvojci“ da vidi mladića o kome je govorio doktor. Kad je ušla u sobu

zapanji se. Mlad čovjek je ležao na leđima, blijedog lica i spavao

je mirno duboko dušući. Ruke su mu bile raširene jer je bio vezan za

krevet. Pokušala je da odveže čovjeka ali nije mogla jer je bio čvrsto

vezan nekim, debelim kanapom. Izgledao joj je kao Isus bez brade.

Izađe brzo iz sobe i pozva dežurnog vojnika.

„Što ste vezali onog čovjeka. Idi ga odveži. Nije ovo zatvor.“

Stražar je pogleda i reče:

„Ne smijem rekao mi je doktor da to uradim.“

Rada poludi pri pomisli na budalu:

„Onda idi po njega pa ga obojica odvezujte, Inače, ja zovem

Štab da kažem kako se ponaša prema vojnicima naše vojske.“

Čovjek je bio zbunjen.

„Pa ne smijem ni to jer mi je doktor rekao da ga budim, samo,

ako neko umre.“

„Dobro, onda idem da zovem Štab a vas dvojica se posle

pravdajte kome hoćete.“

Rada se okrenu i htjede da otključa vrata svoje sobe.

„Čekaj, bona. Što si ti neka teška žena? Odvezaću ga ja ali da

znaš ako bude frke ti ćeš da odgovaraš.“

Rada se, opet, okrenu ovog puta na petama kao oficir.

„Za šta neko da odgovara? Jeste li vi normalni? Znaš li ti da se

15 kilometara odavne gine na svakom ćošku a vi vezali čovjeka

što je došao sa fronta.“

Pokaza mu put prema sobi u kojoj je ležao mladić. Stražar ga

spretno odveza i reče:

„Izvini, ne bih ja, nikad, našeg vojnika vezao jer je i meni brat

na liniji ali ne možeš ti, od onog doktora, da ostaneš s mirom.

Neki dan sam pušio na terasi a on je, kad me je vidio, rekao da

će me prijaviti.“

Mladić koga je odvezao otvori oči i pokuša da ustane. Rada ga

nježno vrati nazad:

„Lezi momak. U ambulanti si i na sigurnom. Jesi li žedan?“

Mladić je pogleda i zatvori oči. Učinilo mu se da vidi anđela.

Odmah, ponovo. otvori oči kao da se bojao da mu ženin lik, nekud, ne

pobjegne.

„Mogu vode. Hvala anđele.“

Stražar koji je, sve ovo posmatrao, pomisli:

„Možda ovaj bunca ali ona izgleda kao anđeo. Ponekad izbaci

rogove ali to je lijepo. To su prave žene. Kad treba nježna je

a kad treba drčna je i odlučna.“

„Ja sam Rada. Poznaješ li me, momčino?“

„Slavko mi je ime. Ja sam iz Rastovića. Ovdje sam kod rođaka

na slobodnim danima. Šta mi je bilo kad sam zaglavio ovdje?“

„Ružno si nešto sanjao. Rat je pa je to normalno. Ispravi se da ti

namjestim jastuk da ne ležiš. Nisi ti bolesnik.“

Slavko se podiže i Rada mu namjesti jastuk ispod leđa. Mladić

se osjeti prijatno kad se naslonio i uze čašu sa vodom. Dok je pio vodu

gledao je u ženu koja ga nekom, čudnom magijom tjera da radi šta god

ona želi. Bila je lijepa kao njegova Azra samo je ova bila glasnija i

malo starija. Vidjelo se da je žena koja šta god radi zna šta hoće i šta

želi. Odjednom, kao da mu se upališe lapmice u glavi:

“Pa to si ti, Rado, rode moj.“

„Kad budeš htio da ustaneš ti me zovi. Ja ću sjediti ovdje u

hodniku.“

Nasmija mu se Rada.

„Ja bih htio, odmah, po radi sebe ako može.“

Reče Slavko i bi mu neprijatno što pita.

„Može sad ću te ja odvesti.“

Ohrabri se stražar a Rada ga zahvalno pogleda. Kad su vraćali

Slavko je išao, skoro, normalnim korakom. Pričao je nešto sa stražarom

a ovaj mu je klimao glavom.

„Rado, nas dvojica smo htjeli da te nešto pitamo. Ovo ti je rođak

od moje žene. Znao sam za njega. Priča se u njihovom selu da je

junak, bona. Dobar je čovjek. Mi smo mislili ako može da

zapalimo po jednu cigaru.“

Rada se smijala.

„Može, samo, nemojte daleko. Ne rade kafane. Slavko reci mu

šta ćeš mi biti kad se završi rat.“

Stražar i Slavko su stajali i gledali su u nju.

„Šta sad nije u redu? Što ne idete?“

„Pa nemamo cigara a ja znam gdje ima. Pa ako bi ti mogla da

odeš u „trojku“ i da ti da onaj prvi s lijeva neku cigaru. Juče mu

je bila familija pa znam da ima cigara.“

Posle pet minuta Rada se vratila sa tri cigare. Njih dvojica su

veselo pričali.

„Evo vam. A jeste li vas dvojica gladni? Imam nekih sendviča.“

Njih dvojica rekoše, kao svi pušači koji hoće da zapale, da nisu

gladni. Izađoše na terasu.

„Sjajna žena je ova Rada. Ona ti je, bolan, čovjek a ne kao onaj

doktor. Samo ona, moj jaranu, ima jednu veliku manu.“

Govorio je stražar svom rođaku. Slavku nije prijala cigareta.

Osjećao je mučninu kao u praznom stomaku, Nije znao da mu je to od

lijekova koje su mu dali. Upita:

„Koju to manu ima, ovako, lijepa, dobra žena koja će mi biti

kuma?“

„Pa dugo je živjela u gradu a tamo su se, vazda, miješali naši i

njihovi pa se zaljubila u nekog baliju. Kažu da ga i sad voli.“

Slavko ga pogleda i nasmija se:

„Pa rođače, otkad ljubav može biti mana. Nije to bilo; samo,

u gradu. Ja sam živio na selu a i sad volim jednu Azru kao

da je pored mene a ona je u Njemačkoj. Ti ne čuješ mene,

izgleda mi. Ona će biti moja kuma.“

Stražar pomisli:

„Vala si se usrećio. Imaš curu a pet dana se putuje do nje.“

Rada otvori vrata od terase i pruži im sendviče:

„Vidim da lijepo pričate. Nešto pojedite da vam ne dođe

muka od priče o curama.“

Njih dvojica se pogledaše. Slavko uze sendviče i zahvali se

Stražar pomisli da je ona čula da o njoj pričaju. Rada je sjedila na stolici

u hodniku jer nije bila sigurna da je Slavko dobro. Mislila je da je bolje

da sačeka da se vrate.

Neko pokuca na vrata i ona otvori stražaru koji je došao na

smjenu.

„Pada kiša kao luda. Gdje mi je kolega? Što si ti na hodniku,

Rado?“

„Eno ti smjena puši na terasi a ja stražarim.“

Čovjek je nasmija.

„E ženo. Malo je takvih ko ti. Gdje si bila prije tri godine da se

udaš za mene pa da pozlatimo pola Bosne.“

„Bila sam sa čovjekom koji je pozlatio moj život. Svako ima

svoje zlato i zato treba paziti na šta ga trošiš.“

Govorila mu je Rada a stražar i Slavko uđoše u hodnik. Slavkov

rođak, kad je odlazio kući, reče da će javiti njegovima da je u dobrim

rukama i da sutra dođu da mole doktora da ga pusti da ide kući. Rada

upita:

„Jeste li pojeli sednviče?“

Slavko joj pokaza upakovane sendviče. .

„Ti ćeš Slavko da spavaš noćas u sobi za sestre da si mi na oku.

Pojedi te sendviče i dođi kod mene.“

Oba stražara ga zavidno pogledaše i nasmijaše se. Pozdraviše

se a Rada pokaza Slavku krevet u njenoj sobi i ode da obiđe ostale

bolesnike. Kad se vratila zatekla je Slavka kako spava. Oba sendviča su

bila pojedena. Pokri mladića i sjede za sto da napiše, još nešto, u svom

dnevniku:

„Mirna je noć, samo, moje misli lutaju putem kojim ne mogu da

idem. Sudbina je najveći prijatelj i neprijatelj ljubavi. Donijela mi te je

je u novogodišnjoj noći kad sam se najmanje nadala da ću ljubav naći

a odnijela te je jednog proljeća kad nisam ni pomišljala da te mogu

izgubiti. Sad je red, sudbino, da mi, opet, budeš prijatelj i da mi ga

vratiš.“

OD RADE ZA SUADA

15.9.1992.

4.

Prividno primirje

Osjetio je ruku na svom ramenu. Jedva je otvorio oči. Učinilo

mu se da je maloprije zaspao:

„Suade, moraš da ustaneš. Zove te komandant.“

Podiže se i osjeti hladnoću mada je soba bila topla. Bilo mu je

hladno jer je spavao obučen. Umi se hladnom vodom u

improvizovanom kupatilu, Popravio je frizuru i bi mu čudno kako se

niko nije sjetio da stavi ogledalo u kupatilo. Duboko dišući poče da

skakuće u mjestu da se zagrije. Sjeti se vremena kad je bio vojnik u

elitnoj jedinici JNA u Nišu. Prije rata se, rado, sjećao tog perioda svog

života. Volio je uredan život i čeličnu disciplinu. Mnogo dobrih navika

je tamo stekao koje su mu, kasnije, koristile u životu ali, nikad, nije

pomislio da će mu ratne vještine koristiti da ratuje protiv komšija.

Ponovo popravi frizuru, namjesti uniformu i uputi se prema kancelariji

komandanta.

„Sabah ajrulah, Suade. Bujrum sjedi. Može li čaj? Nema ništa

drugo.“

Dočeka ga komandant srdačno. Suad je znao da nešto nije u redu

i da ga, njegov drug iz vojske, ne bi budio da piju čaj u rano jutro.

„Dobro ti jutro, Feride. Hvala ti ali ne mogu čaj prije jela.“

Odgovori tiho a komandant ga pogleda:

„Ti se ne mijenjaš. Kod tebe još uvijek dobro jutro. Nema veze.

Sad je demokratija i u vojsci. Svako svakog pozdravi kako mu

se sviđa. Sjedi, bolan, što stojiš.“

Suad ga je gledao pravo u oči:

„Ako nećeš dugo ja bih da stojim. Imam, danas, slobodan dan pa

bih htio da sredim uniforme i oružje.“

„Sjedi čovječe. Potrajaće naš razgovor malo duže jer imam novi

zadatak za tebe. Ne vraćaš se na liniju pa ćeš imati, dovoljno,

vremena da lijepo izgledaš. Uvijek ti je bio važan izgled. To

cijenim kod ljudi.“

Komandant je procjenjivao kakvu će reakciju izazvati njegove

riječi. Znao je da Suad odan i hrabar čovjek ali i da zna imati gadan

jezik kad vidi da neko nešto, neispravno, radi.

„Što me skidaš sa linije. Dobro se slažemo. Izmučeni i hrabri

ljudi su to. Ne traže ništa čak su prestali i da pričaju o onim

manekenima što se foliraju po gradu sa uzijima a nema ih

na ratištu.“

Sad je Suad, namjerno, provocirao svog pretpostavljenog. Bio je

siguran da zna zašto ga skida s linije.

„Sudo. jarane moj. Rat je i nema reda kao u stajaćoj vojci.

Svakavog svijeta ima u uniformama to svako zna ali ti, jedini,

naglas pričaš. Nikad nije dobro, naglas, pričati dok meci lete.

Žalio mi se oficir za vezu na tebe. Znam da nije u pravu. Ne

skidam te, samo, zbog njega nego i iz drugog razloga. Dolazi

Crveni Krst da vidi ratne zarobljenike i treba mi neko ko zna

engleski. Hoćeš li sada čaj?“

Smijao se Ferid jer je znao da će Suad sad oplesti po oficiru za

vezu.

„Šta ba. Ta debela mješina se žalila na mene. Zamisli prigovara

meni što nismo išli u napad. Znaš, sam, da je tamo 40 kuća. Da

smo osvojili prvih pet kuća iza kojih su njive oni bi nam bili sa

tri strane i šta onda. Istjerali bi nas posle sat vremena i opet bi se

vratili na naš položaj. A koliko bi ljudi izginulo nizašta? On je

glupi štablija koji bi da se igra rata sa tuđim glavama. Što nije

izdao naređenje pa da on odgovara? Čuva svoju guzicu koja nije

vidjela fronta. Misli da može pametovati onima koji znaju šta je

rat zato što je 29 novembar zamijenio Bajramom. On je bio

oficir za navođenje aviona a sad je postao stučnjak za taktiku. Ni

to mi ne smeta jer, uglavnom, se ne miješa u svoj posao jer ga ne

zna, koliko mi smeta što ne prestaje da žali za ćevapima koji su

bili dobri u Novom Pazaru a narod, ovdje, gine gladan. Ne bi on,

nikad, ovamo došao da ga nije natjerala ona njegova, histerična

žena. Pričaj gdje treba da se javim?“

Ferid je znao da treba Suada pustiti da izbaci sve iz sebe. Bio je

čovjek od povjerenja a takvih je bilo malo. Iskoristio je priliku kad je

Suad sjeo u fotelju,

„Jesi li sve rekao? Može li sad čaj?“

Suad se nasmija:

„Jeb’o te čaj? Može čaj. Vala si ti, Feride, rođen za diplomatu.

Ja onoga ne bih trpio, ni pet minuta, da moram s njim dijeliti

kancelariju.“

___

Suad je izašao u novoj uniformi iz magacina koji je mirisao na

naftalin. Napokon je imao uniformu koja mu je bila po mjeri. Osjećao

se, nekako, slobodnije. Bio je odmoran i dok je išao gradom prema

zatvoru. Da nije bilo ožiljaka od granata na zgradama, moglo bi se

pomisliti da nije rat. Bilo potpisano primirje i bilo je dosta ljudi na

ulicima. Ipak oni nisu, kao ranije, šetali nego je svako, ubrzano, hodao

da obavi svoj posao i da se, što brže, skloni s ulice.

Zgrada zatvora je bila, nekad, banka u kojoj je pred sam rat Suad

podigao kredit. Pade mu na pamet da od tog kredita nema, niko, koristi.

Njemu je cigla ostala ispred kuće a banka više ne postoji.

Zatvorom je upravljao omali, snishodljivi čovjek za koga je

znao da je bio, nekad, major u JNA koji se, u Zadru, spremao za

penziju, i čak je, pravio kuću. Onda je počeo rat. Tamo su mu ostali

žena i djeca. Jedino sa sinom je održavao vezu jer su ga žena i kćerka

smatrale za izdajnika. Povukao se čovjek sa njegovom vojskom u

Bosnu i tu je ostao jer nije imao kuda dalje. Izdala ga je njegova vojska

kad je ona otišla tamo gdje je smatrao da ne pripada. Bio je ničiji čovjek

jer novoj državi, gdje mu je bila porodica, nije htio da pripada a u Bosni

je ostao jer ga je njegova, bivša vojska nije htjela.

Suad mu je pomogao da se snađe kad je došao iz Hrvatske. Prije

nego što je počeo rat u Bih živio je od čekova svoje, bivše vojske i

povremenog posla u nekoj prodavnici.

Jednom prilikom kad su pričali telefonom rekao je sinu da ne

može više da im šalje novac jer ne dobija vojničku platu. Rekao mu je

da proda neke mašine koje su imali. Sin mu je rekao da ih neće prodati

i da će se njegov tata, opet, vratiti, jednog dana, da žive zajedno.

Suad je zaglio čovjeka kome su suze bile u očima. Znao da čovjek voli,

ponekad, da popije čašicu rakiju. Odveo ga je u kuhinju i dao mu je

bocu:

„Popij Murate. To što smo Muslimani ne znači da ne smijemo

popiti neku rakiju. Ti i ja nismo vjernici. Nije ovo islamska

vojska. Istina da ne vole da popijemo čak i kad smo slobodni.“

Murat je bio sretan što je jedan, normalan čovjek došao pred

kontrolu Crvenog krsta i trudio se da Seadu pokaže da je dobar

domaćin.

„Evo ti spisak, Suade. Ima 14 muškaraca i jedna žena. Svi su

zdravi i nemaju nikakve masnice na licu i slično. Svi znaju šta

treba da pričaju kad dođe kontrola.“

Suad se iznenadi:

„Odakle, ovdje, žena?“

„Uhvaćena je na tavanu zgrade u kojoj je stanovala. Kaže da je

prostirala veš. Uhapsili je jer je prijavljena da je snajperista.

Radila je u banci i kad se podijelio grad ona je ostala da uradi

završni račun preko vikenda a muž joj je, sa djecom, bio kod

njegovih na selu i tako je ostala ovdje sama.

Čim su je priveli došao je ovdje Žuti. Znaš ga. S njim nema šale.

Rekao je da ona njegova kuma i da to što je Srpkinja je njena

privatna stvar. Ona nije snajperista nego se, nekad, kad je bila

cura, bavila streljaštvom pa su komšije koje su to znale prijavile

da često prostire veš na tavanu. Žuti je rekao da ostane ovdje

dok ne bude razmjena. Dobro je paze svi. Ne smije niko da je

pipne jer se boje od Žutog. Ona čeka razmjenu.“

Izdeklamova Murat znojeći se u licu jer se bojao da Suad ne

primjeti da nije, baš sve, ovako kako on priča. Ustvari. najviše se bojao

da neko od zatvorenika ne skine košulju i ne pokaže masnice koje ima

po tijelu.

„Dovedi tu ženu da pričam s njom. Ove ostale ne treba. Nemoj

da im se prijeti jer ako budu isprepadani mogu ovi iz Crvenog

Krsta tražiti da se skidaju a onda će se znati da ste ih tukli. Znam

da ti nije lako.“

Uvedoše, u kancelariju, visoku ženu crne, gumicom za tagle,

uredno, vezane kose. Djelovala je smireno. Nije bila pogurena kao

osobe koje su dugo u pritvoru. Ćutala je i čekala pitanja.

„Ja sam Suad Kurtalić. Ovdje sam zbog toga što, kao što znate,

dolazi inspekcija Crvenog Krsta. Sad je primirje i vi ćete biti,

uskoro, razmjenjeni. Želim da mi kažete da li je, ovdje, odnos

prema vama bio korektan.“

„Ovdje jeste, ali ne zato što je, ovdje, sve u redu nego zato što se

boje moga kuma. To vi, dobro, znate. Prema drugima nije bio

korektan odnos, kako vi to lijepo kažete, jer nije korektno da

čovjek, za koga se ne zna da li je nešto kriv, spava na gajbi od

piva na mokrom, betonskom podu. Naslušala sam se vike i plača

kad su ih tukli. Naravno, niko od njih neće ni jednu riječ, o

tome, reći ovima iz Crvenog Krsta. U to budite sigurni jer je,

svakom, cilj da, što prije, izađe odavde.“

Govorila je glasno i otresito kao osoba koja nema strah i koja

zna šta govori. Suad pomisli da bi dobro bilo kad takvih osoba ima

više na svakoj strani.

„Rekoste da je odnos prema vama bio korektan ovdje. Da li to

znači da kad su vas privodili nije bilo sve po propisu?“

„Ne želim o tome da govorim. Ima medicinski izvještaj u kome

piše da sam imala lakše povrede. Dobijam redovno lijekove za

smirenje.“

Ženi zaigra donja usna i ona pokri je rukom. I dalje je gledala

Suada i on skrenu pogled jer je osjećao stid od onoga što je neki vojnik

njegove vojske uradio ovoj ženi. Pogleda je u oči:

„Znam da vam ne može biti utjeha ali budite sigurno da će svaki

zlikovac, kad ovaj rat završi, platiti za svoje nedjelo.“

Žena je zadržala njegov pogled i on pozva stražare. Kad su

odveli ženu Suad upita Murata:

„Zna li se ko su bili ti koji su je priveli? Ima li pisani trag?“

„Nema pisani trag a zna se ko su. Eno ih u bolnici. Teško da će,

ponovo, prohodati. Znaš, Žutog kad čuje za tako nešto a

pogotovo kad to neko uradi njegovoj kumi. Obojica su slomljena

i po jedan metak su dobili u koljeno. Zezaju ih u bolnici da su

baksuzi kad obojica imaju po metak u lijevom koljenu. Čuva ih

Vojna policija. Obećao im je Žuti da će kad ozdrave dobiti još

po jedan metak ali u desno koljeno. Trebao je pobiti stoku.“

Kontrola iz Crvenog krsta su bili neki, isprepadani evropejci koji

su glumili smirene i staložene ljude. Kad su vidjeli porušene zgrade i

očajan narod oni su osjećali veći strah od stanovnika grada koji su bili

navikli na granate.

Renate, vižljasta, sredovječna žena se trudila da pokaže da je

ona lider te grupe i postavaljala je more glupavih pitanja prije nego što

je pogledala zatvorenike. Po borama na njenom licu se vidjelo da je, po

prirodi, bila avanturista. Ona nije osjećala strah ali se ponašala nadmeno

kao da je došla u neko, afričko pleme.

Kad je ugledala Suada pomislila je:

„Oh kakav komad. Imala bih, ovdje, dosta posla da sredim ovog

naočitog divljaka. Šteta što ćemo biti, samo, tri dana. Ipak.

možda, se može, i za kratko vrijeme, uraditi nešto.“

Suad je gledao u nju kao da gleda kroz staklo. Žena je to osjetila

pa je njegov pogled, još više, pojačao njen ego:

„Oh, vi govorite engleski jezik kao da ste studirali u Engleskoj?“

„Ne gospođo. Ja sam učio engleski u školi i na fakultetu.

Putovao sam, kao student, po Evropi. Bio sam i u vašoj zemlji

nekoliko puta. Lijepa vam je zemlja ali imate loše pivo.“

Renati se svidio način na koji joj on oponira:

„Oh, oprostite. Ja sam mislila da se kod vas učio ruski jezik.“

Suad je, podrugljivo, pogleda:

„Ne morate da se izvinjavate. Vi ste iz dijela svijeta koji misli da

je, samo, ta strana ispravna. Mi smo, drugačije, vaspitani. Znate

kad sam trebao da putujem sa Interrail kartom po Evropi moj

otac nije imao ništa protiv. Jedini uslov je bio da naučim nešto

o svakoj zemlji u koju ću otići. Zato i sad znam da Holadnija

ima 41,848 kvadratnih kilometara. Zar ne?“

Žena se osjeti postiđeno i dopade joj se, još više. ovaj čovjek.

Sad ga nije više gledala kao divljaka. Nije, često, osjećala čudnu igru

u stomaku dok gledala muškarce. Uzdahnu. Njene kolege, koje su

svo vrijeme ćutale, pogledaše je začuđeno jer, nikad, nisu vidjele da ona

nema odgovor na neko pitanje ili da, njena riječ, nije poslednja.

Kontrola zarobljenika je završena onako kako su svi predvidjeli,

Renate je bila iznenađena kad je vidjela ženu koja je bila zatvorenik.

Pokušala da priča s njom a žena je na svako pitanje čuteći klimala

glavom. Renate pročita medicinski izvještaj i htjede da ispadne mudra:

„Oh, frailty Your name is women. (Oh, slabosti ime ti je žena.)

Suadu se smuči glupača i šapnu joj na uho:

„Ne kaže se „Your“ nego „Day“. U doba Šekspira Englezi su

imali riječ za TI. Danas svima govore VI ali se ne smije

mijenjati originalni tekst iz neke drame. Razumiješ, slatka.“

Renate mu se nasmiješila. Brzo su potpisali sve papire i

razmjena je dogovorena za sutra u podne.

Kad su svi neželjeni gosti otišli iz zatvora, Murat uđe u svoju

konacelariju i zaključa vrata. Otvori orman sa spisima i iz nekog

fascikla izvadi bocu rakije. Popio je mali gutljaj i uzdahnuo je a

zatim je malo više potegao iz boce:

„Dobro je da imam ključ i da su mi bravu napravili pa mogu

popit’ da drugi ne gledaju. Da ne dođe Suad, ni to, ne radilo

kako treba. Kakav je ono čovjek. Da ga nema trebalo bi ga

nacrtati. Šta li on priča sa onom lujkom iz Crvenog Krsta kad

ona blene u njega kao da je Tito. Svi to vide iz aviona a on

mrtav ladan kao da je nema. Isti Tito. Mogao bi on to, i biti, kad

bi htio, samo, ga politika ne zanima. Gura pravdu a ko se time

bavi, nikad, nije, daleko, dogurao.“

Murat nije znao da Suad nije nezaintereson, samo, za politiku

nego da nisu zanimale ni druge žene. To nije znala Renate. Kad su

izlazili, iz zatvora, pustila je, namjerno, da njene kolege odu ispred nje i

Suada. Napravila je najnježniju pozu koju je mogla:

„Da li ste zadovoljni kako je prošla kontrola? Sutra je će

razmjena biti, sigurno, korektna jer, i tamo, je jedan, makrantan

čovjek kao vi. Zove se Boško. On muž ove gospođe koja je bila

u zatvoru. Kad je sve, tako glatko, prošlo mogli bi ste, bar vi, da,

večeras, budete gost na našoj, skromnoj zakusci povodom dobro

obavljenog posla, Ona druga strana ne želi da dođe. Čudni su

tamo ljudi. Trvdi kao vi ali, čini mi se, da su manje obrazovani

nego vi ovdje.“

Sead je gledao čudnu ženu sa gađenjem. Njoj se slavi što je neko

nekog pustio iz zatvora. Znao je da Renate zna da je žena silovana ali to

nije bilo na papiru pa kao da se nije ni desilo. Posledice koje će ta žena i

njena porodica imati nju nisu zanimale. Avantustikinju je zanimao neki,

novi safari i ona se nadala da će on biti jedan od učesnika.

„Hvala vam, gospođo Renate, ali ja ne mogu doći na vašu

proslavu jer, kao što znate, mi ratujemo. Takvi smo mi Balkanci.

Mi, kad ratujemo protiv komšija, ne slavimo. Tugujemo ali se,

i dalje, ubijamo. To je Balkan. Privlačan ali okrutan. Želim vam

sve najbolje i čuvajte se ako odete u Afriku u mirovnu misiju.

Tamo ima ljudoždera. Mogu vas usrećiti pa, posle, pojesti.“

Govorio je dok su koračali. Posle Suadovih riječi žena zastade:

„Vi ste, gospodine, nevjerovatan čovjek. Mora da ste veliki

magnet za žene. Šteta što se nismo upozali pod drugačijim

okolnostima. Zaista šteta.“

Pruži mu ruku a on je uhvati sa obe šake. Žena osjeti toplotu i

oči joj zasijaše. Suad joj reče:

„Možda se sretnemo u nekom, boljem životu. Zasad ja ljubav

imam na onoj strani koja ratuje protiv mene. Da li mi vjerujete?“

Žena je ćutala i gledala u njega.

„Znam da mi vjerujete. Sad znate kakvi smo mi Bosanci. Kad

se rat završi ako ne poginem ona će biti moja žena. Znam zato

što je volim i zato što ona mene voli.“

Renate, rukovodilac kontrolora Crvenog krsta, je izvukla svoju

ruku iz njegovih dlanova i otišla je. Ušla je u auto. Na iznenađenje

svojih kolega, i sjela je na zadnje sjedište. Ćutala čitavim putem do

hotela. Oni nisu znali da ona razmišlja o čudnom čovjeku kome nije

bilo važno ni ime i porjeklo. Odavno nije bila postiđena od nekog

ali, ujedno, je bila zadivljena tim čovjekom. Shvatila je da je to zbog

jednosavnosti kojom je ovaj čovjek zračio. Nju je najviše impresionirao

njegov moral. Ta riječ se, rijetko, upotrebljavala u sredini iz koje je

potekla. Ličio joj je na viteza iz nekih, prošlih vremena koji je, igrom

sudbine, stigao u doba kad je ljubav, odavno. bila sporedno osjećanje.

___

Razmjena zatvorenika je izvršena po dogovoru jer obe strane su

se držale dogovora. Jedino je bilo neobično što je Renate stajala sa

strane a razmjenom je rukovodio jedan od njenih kolega. Renate je

nosila sunčane naočare mada je bilo oblačno i tmurno vrijeme. Samo

nekoliko ljudi je to primjetilo. Znali su da je žena provela besanu noć uz

alkohol žaleći za svojom sudbinom što je još, jedan muškarac otišao iz

njenog života a bio je kao stvoren da bude njen životni saputnik. Suad

je brižljivo raspoređivao razmjenjene ljude. Renate pomisli:

„Da nije rekao da ima ženu bila bih spremna da ostanem ovdje.

Da li je moguće da mu je žena među neprijateljima a on je tako

siguran da ga ona voli i dalje? Zvuči kao meksička sapunica:“

Pogledala je na drugu stranu. Vidjela je ženu koja je bila

zatvorenik i njenog muža kako se drže zagrljeni. Činilo joj se da je

njihov zagrljaj dug kao vječnost. Nije bila navikla da gleda osobe koje

se drže zagrljene duže od nekoliko sekundi. Pomisli:

„Valjda je to prava ljubav. Bože moj, kako li će njihova ljubav

izgledati kad njen muž sazna da je ona bila silovana.“

5.

Milena bluz

Božidar i Milena su gledali u prazno. Bili su zagrljeni i uživali u

dodiru koga nisu, dugo, osjetili. Nije im bilo važno što to gleda mnogo

ljudi a, još manje, im je bilo važno šta ko misli. Radovali su se što su,

opet, zajedno, ali su oboje strepili od događaja o kome će morati da

pričaju.

Iz auta izleti plavokosi dječak i koji je za ruku čvrsto držao

djevojčicu od pet godina.

„Požuri bona. Eno mame.“

Djeca pritrčaše roditeljima koji su, i dalje, bili zagrljeni kao

da svijet, za njih, ne postoji; kao da žive u nekom prostoru u kome ima

mjesta, samo, za dvoje koji se vole. Oboje spustiše, po jednu ruku, i

zagrliše djecu ali se nisu odvajali. Nisu se gledali u lice. Djeca ih, jedva,

razdvojiše. Milena kleknu na zemlju i poče da ljubi djecu. Boško je

vidio njene suze u očima. Njegove oči dobiše isti sjaj.

Ljubav je, za trenutak, bila jača od strepnje. Strepnja se zvala

kako da kaže Mileni da on zna šta joj se desilo a da ona, ponovo, ne

doživljava iste traume.

„Može li se takva muka ikad zaboraviti. Zašto nema neka

mašina koja može izbrisati iz pamćenja ono čega ne želiš da

se sjećaš?“

Čitav dan kroz kuću su prolazili rođaci i prijatelji koji su htjeli

da pozdrave Milenu. Bilo i onih koji su bili, samo, znatiželjni da vide

kako ona izgleda. Mahalski mentaliteti su u dobru a i u zlu isti. Mahala

mora da ima svoju verziju svega a naročito nesreće.

Pala noć i Božo i Milena ostadoše sami sa djecom. Umorna od

uzbuđenja. koje su, toga dana, doživjela, djeca su, brzo, zaspala.

Božidar je postavljao tanjire za prvu, zajedničku večeru posle

šest mjeseci. Milena izađe iz spavaće sobe:

„Zaspaše naši anđeli.“

Reče Milena smješeći se a osjećala je strepnju i bol u stomaku.

Jelo je bilo poslednja stvar koja je nju zanimala. Jela male zalogaje.

Pažljivo ih žvakala a povremeno bi pogledala plašljivo u jednu pa onda

u drugu stranu. Zadrhta joj donja usna. Ona je pokri rukom i nakašlja

se. Htjela je da njen muž ne primjeti njen tik na usni. Božidar pozna u

pokretima svoje žene strah zatvorenika koji večera. Znao da je to navika

koja se duboko usadi u čovjeka. Znao je da će ona, vremenom, nestati.

Osobe koje su dugo boravile u pritvoru su jele polako jer su osluškavale

svaki šum. To je podsvjesna reakcija onih koji su navikli da posle

nekog, grubog otvaranja vrata ili nečijeg uzvika slijede jauci onih koje

neko saslušava. Iskusni zatvorenici jedu polako jer ne osjećaju glad.

Pogled mu odluta. Sjeti se da su isto tako izgledali uhapšeni koje

je on saslušavao. Bili su isprepadani i na svaki zvuk, koji bi za običnog

čovjeka bio normalan, oni su reagovali trzajem nekog dijela tijela.

Milena ga pogleda i uze komadić mesa iz svog tanjira i stavi ga

u njegov tanjir. Pogledi im se sretoše i on se nasmija.

„Moramo ozbiljno da pričamo, Božo.“

Rekla je, jedva, prepoznavajući svoj glas.

Čovjek je, i dalje, imao isti osmijeh kao da mu je stavila još

jedan komadić mesa u tanjir. Strepnja, koju je, odavno, osjećao, mu

nestade kao da je neki teret skinuo s leđa.

„Ne moramo. Sve znam. Sve mi je Žuti, preko motorole, rekao.

On je veliki čovjek koji je brutalno iskren. Zato smo ga izbrali

za kuma. Ti ćeš meni biti, uvijek, ista kao prvi dan kad smo se

upoznali. Važno je da smo, opet, skupa a vrijeme je lijek za

svaku ranu.“

Zaspali su u istom krevetu, između djece, držeći se za ruke.

___

Milena i djeca su se vozili u kamionu koji se teško probijao

šumskim, na brzinu, napravljenim, putem prema Golubićima. Na

uzvišici kamion je, polako, stenjao kao mu se ne ide u tu zabit. Na vrh

brda ugledaše kontrolni punt i nekoliko ljudi koji su bilu okupljeni oko

nekog čovjeka. Kad su prišli blizu betonskog bloka, koji je bio na

njihovoj polovini ceste, Milena primjeti da vojnici nekog tuku.

„Stani. Ove budale tuku nekog civila.“

Dok je vozač zaustavljao kamion ona reče djeci da ne izlaze iz

vozila. Uze kalašnjikov u lijevu ruku a desnom otvori vrata i izađe.

„Halo. Šta se, ovdje. događa?“

Jedan od vojnika se okrenu i prepozna je. Ostade da gleda u nju.

Drugi koji je nije prepoznao reče:

„Hajde ženo ne glumi vojnika. Šta tebe boli šta mi radimo?“

Htjede da se okrene i da nastavi tući svoju žrtvu. Onaj prvi ga

uhvati za lakat i reče:

„To je Milena. Pusti sad tuču.“

„A ti si ta opasna Milena. Mi tvoju pravdu istjerujemo a ti nas

puškom. Dobro svijet priča da ti nisi normalna.“

Okrenu se prema njoj ne obraćajući pažnju što ostala trojica, i

dalje, tuku čovjeka koji je ležao na zemlji.

Milena podiže kalašnjikov prema njima i čuo se zvuk puške koja

je repetirana. Oba vojnika razdvojiše trojicu od čovjeka koga su tukli.

Pet ljudi je gledalo kako žena drži pušku uperenu u njih.

„Kakva ste vi vojska? Vidi gdje vam je oružje? Pet metara je od

vas a vas petorica, hrabro, tučete civila.“

Jedan od vojnika shvati da su pogriješili i pođe da dohvati pušku

bez namjere da se obračuna sa Milenom. Začu se kratak rafal i svi

popadaše na zemlju. Milena spusti pušku kad je vozač izašao iz vozila

držeći oružje upereo u vojnike.

„Da, ovuda, naiđe jedan, neprijateljski vojnik mogao bi sve

da vas pobije kao zečeve.“

Milena je odložila pušku i prišla je čovjeku koji je stenjao.

Pomogla mu je da ustane i upitala ga je kako se zove.

„Ja sam Hasan u Deverića.“

„Kad si pošao Hasane po ovom nevremenu?“

Upita ga Milena a vojnici se nasmijaše jer bilo je toplo, jesenje

popodne. Ustali su skupljajući hrabrost koju su, do maloprije, imali

kad su tukli čovjeka,

„Pa pošao sam sa mojim kumom Petrom da koljemo neka

goveda. Njega pustilo a mene ostavili ovdje. Rekao je da će

javiti da puste i mene ali eto šta bi.“

Na uzvišici se pojavi vojno vozilo. Iz njega izletje čovjek po

čijim se činovima vidjelo da je komandir sela.

„Ja, moje vojske. Razuružani svi do jednog. Ovaj što je bio u

kućici, samo, zvonio da ih spasimo.“

Vozač i Milena se rukovaše s čovjekom:

„Dobra ti vojska, Vojo. Hrabri su kad treba tući jednog koji ne

smije da se brani.“

Vojo se uozbilji:

„Eto ti ga pa ga ti ispitaj ko je i koja su mu bagra familija pa ćeš

znati što su ga tukli. Dobro je proš’o, zasad.“

Dok su se vozili prema Golubićima Hasan je pričao da, kad je

rat izbio, nije htio da ide iz svoje kuće. Štitio ga je kum a svako je znao

da njega politika ne znanima. Reče da. i sad, misli da je ona Titova

država bila najbolja. Kad je pomenuo svoje prezime Mileni se učini da

joj je ono, odnekud, poznato.

„Imaš li ti koga na onoj strani od rođaka ili druge familije?“

„Imam ali o njima neću da pričam jer to je bagra i fukara.

Da hoću da to krijem ne bih rekao ni da ih poznajem. Bruka

za našu familiju.“

Reče Hasan i okrenu glavu kao da ga zanima priroda koja se

gasila pred početak zime.

„Svašta se u ratu događa. Svaka bagra kad ima pušku je junačina

kao ovi što su te danas tukli.“

Govorila je Milena više da prekrati vrijeme.

„Ovi su drugo. Njih mogu i da razumijem. Oni su se samnom

zabavljali a, ujedno, mi se svetili za ono što su moji rođaci

uradili. Da su htjeli da me ubiju, odmah, su to mogli uraditi.“

Milena okrete glavu prema njemu:

„Gledaj ovamo Hasane, šta ti čovječe pričaš? Pravdaš ove što te,

maloprije, umalo ne prebiše zato što se oni svete tebi za ono što

je uradio neko treći. Nisi, ni ti, bolji od njih. Seljačka pameti.

Samo bi se svetili jedan drugom.“

Hasan se okrenu prema Mileni i reče joj najtišim glasom:

„Ne deri se, bona, eto ti djece u kamionu. Znam šta priča moja,

seljačka glava. Ovi su obrukali čitav rod. Čovjek ubije čovjeka u

ratu i, samo, na televiziji, je važno da li je to civil ili vojnik.

Ubija se u ratu onaj ko te prepadne a ne onaj ko ti je neprijatelj.

Ova dvojica su silovala jednu ženu. To je bruka za familiju.

Takva bruka ostaje, zauvijek, na porodici kako god da njih

dvojicu kazniš.“

Vozač pogleda na retrovizer djecu koja se se, među sobom,

zadirkivala. Ne pomjerajući glavu je pogledao u Milenu. Nije bilo ni

traga od pokreta na njenom licu. Gledala je pravo a oči su joj sijale.

Čuteći su stigli u Golubiće. Kad je parkirao kamion vozač pogleda

prema Mileni i Hasanu koga su djeca nešto zapitkivala. Pomisli:

„Ovo nije normalno. Čovjek i žena idu zajedno. Njena djeca se

igraju sa čovjekom čiji su rođaci tu ženu silovali.“

Razmišljao je jačini karaktera čovjeka koji je iskreno osuđivao

zločin i primao ga na sebe jer se stidio rođaka.

Još jači karakter je bila žena koja je čovjeka branila a nije znala

ko je. Kad je saznala ko je isto se ponašala prema njemu.

___

Na kontrolnom punktu komandir je postrojenim stražarima

držao govor:

„I jeste li sad vidjeli, na djelu, šta je pravi vojnik. Žena vojnik,

mamlazi. Ala od žene sa srcem lava. Čuli ste za njene podvige.

Prije rata bila obična šefica u banci koja je preturala neke papire.

Dođe rat a ona proživi najgore što se može zamisliti. Kad je

došla kod svojih ona uze pušku u ruku i pravac na vodotoranj.

Na tom mjestu su je gađali svim i svačim i ništa joj nisu mogli.

S druge strane fronta je bio njen kum. Čuli ste za njihovog

komandanta Žutog. On je nju spasio ali kad je postala

snajperista on je htio da je, na svaki način, skine. Legenda

se priča, o tome, da je gađala, samo, u lijevo koljeno. Više su se

bojali da idu ulicom nego granata na liniji. Kod njih, uglavnom.

takvi leže po bolnicima. Svakom se potpisala na lijevo koljeno.

Dokačio je Milenu neki metak rame i eto je u našem selu. Sad će

da čuva onog Hasana kao malo vode na dlanu. Nemoj da neko u

njega dirne jer ću vas posle skupljati po potoku. Nije ona malo

luda nego je, stvarno, otkačila kad čuva rođaka od onih što joj

nanesoše jad.“

___

Komandir Vojo je sjedio u svojoj kancelariji i nevoljno je

okretao zupčanik na telefonskom aparatu.

„Ovdje Vojo jesi li to ti Božo?“

„Jesam. Nisi me morao nazvati. Dereš se toliko da bi te čuo da,

si. samo malo dublje. ušao u Petrove šume. Stigoše li moji?“

Smijao se Božo jer je znao da Vojo, kad god je uzbuđen, glasno

govori. Znao je da su Milena i djeca došli ali je htio da provjeri koju će

mu verziju ispričati njegov, podčinjeni oficir.

„Ne vičem, bolan. Meni takav glas. Jesu. stigli su fino. Imali su

mali problem na ulazu u selo. Ovi moji đilkoši glume ratnike ali

sve se dobro završilo. Dođe mi da ih malo pošaljem dole kod

tebe da vide šta je rat.“

„Nemoj ih slati ovamo da ne ginu džaba. Oni ne bi ni zeca na

livadi pogodili. Samo ti njima nemoj, više, prodavati onu rakiju

„Ludaru“ što si meni slao. Možda postanu normalni.“

Božo je znao da će se komandir, pet minuta, pravdati da on

nema veze sa nikakvom rakijom i da to lažu oni što su mu zavidni zato

što je komandir. Spustio je slušalicu na sto i čitao je dnevni izvještaj. Iz

slušalice se čuo nerazgovjetan glas. Kad nasta tišina Božo prisloni

slušalicu do uha i reče:

„Hajde zdravo Vojo. Imam nekog posla. Javi se ako šta zatreba i

pazi mi ženu i djecu.“

Vojo spusti slušalicu i reče, naglas, u praznoj kancelariji:

„Ovaj je luđi nego njegova žena. Napali me pričom o rakiji pa

me ostavi kao čoban kurvu na livadi kad mu se razbježi stoka.

Kako on zna za rakiju? Dobro je da cigare nije pomenuo.

Moram malo da smanjim zalihe. Hoće da mu čuvam ženu a ja

moram moju vojsku da čuvam od njegove žene.“

Koliko god da je bio je zabrinut oko problema koji su mu

napravile Božine riječi on se, iskreno, divio hrabrosti ovog, neobičnog

para. Nije znao da se Božo šali kad je rekao da on prodaje rakiju. Da je

Božo to, stvarno, znao, odavno, Vojo ne bio komandir. Odmahnu

glavom:

„Kako god bilo i šta god se pričalo da je više ovakvih, poštenih i

odanih ljudi mi bi rat sa balijama, davno, završili.“

___

Milena i Rada su sjedile na terasi ambulante. Pričale su o svemu

samo ne o ratu. Prije rata se nisu poznavale ali sad su. iz priča od

drugih, znale sve jedna o drugoj. Milena pogleda u pepeljaru koja je

stajala u uglu terase. Bila je puna opušaka.

„Ne treba ovo da im dozvoljavaš, Rado. Ovdje na svakom

koraku je neki nemar i nepažnja. Nije front, tako, daleko

odavde kao što u selu misle. Treba se paziti i treba više reda i

discipline. Znam ja da ti ovo držiš pod kontrolom. Po hodu onog

ljekara što glumi Beograđanina pa priča ekavski mogu poznati

da je lijen i nesposoban. Dobar ti je onaj hirurg. Vole ga žene u

selu a on se pravi da je skroman i povučen kao stari pjetao a kad

padne mrak on pokuca na vrata udovice Anke.“

Rada je začuđeno pogleda:

„Ma ko ti je to rekao? Pa taj čovjek, samo, priča o svojoj ženi i

djeci.“

Milena ustade i stavi pepeljaru pored nogu:

„Hajde da mi zapalimo po jednu. To ti je istina i neka ostane to

njegova stvar dok god je on dobar ljekar. Ne fali ništa ni Anki da

nađe, bar za kratko, svoj komadić sreće. Dugo je sama. Znam ja

ovo selo kako diše. Iz straha pričaju sve što im je na umu. Niko

ne laže kad se ne boji. Ljudi lažu kad osjećaju strah. O tebi

pričaju sve najbolje. Niko ni mrlju da ti nađe. Samo, poneko, te

žali što ne nađeš sebi nekog Srbina nego, i dalje, misliš, samo,

na Suada. Tako je to kad se voli, samo, jedan čovjek, zar ne?“

Radi zadrhta tijelo kad je pomenula Suadovo ime. Začuđeno je

gledala u ženu koja je došla prije tri dana a zna sve o svakome. Pogleda

oštro u Milenu:

„Da, zove se Suad. Jedan čovjek za sav život. Ima nas takvih.“

Milena je pogleda:

„Polako, snajka. Nema to veze koje ti je vjere čovjek koga voliš.

Ljubav koju spriječava vjera kao da nije ni postojala. Ima nas

još takvih. I meni je moj čovjek za sav život. To smo iste vjere

ništa ne znači. Moj muž se zove Božo. Pitala sam ga juče kad

smo pričali telefonom zna na onoj strani za nekog Suada koga

zovu Pisac. Božo mi se smijao. Reče pa to je onaj oficir što me

je doveo na razmjenu.“

Radi zaigra srce kad je žena rekla da je vidjela njenog čovjeka.

Bila je sretna što znala da je bio živ prije dva mjeseca.

„Tvoj Suad me je pozvao u kancelariju dan prije razmjene.

Ponašao je kao džentlmen. Pristojan i odmjeren čovjek.

Upamtila sam da je imao razbarušenu kosu i prodorne zelene

oči. Nije me gledao kao neprijatelja nego kao živo biće koje

pogrešnog dana bilo na pogrešnom mjestu.“

Milena pogleda u Radu kojoj suze počeše da kaplju niz obraze.

Zagrliše se a Milena nastavi da priča:

„Prokleti rat. Božo mi je pričao da je tvoj Suad smajperista.

Kao što znaš i ja sam to bila. Mogao je me ubije pa ti ne bi nikad

čula kako je ostao isti kakvog ga pamtiš. Mogla sam ja njega da

ubijem pa ga ti ne više nikad vidjela. Kome je sve ovo trebalo?

Prokleti političari.“

Milena poče tiho da jeca. Rada se ispravi i obrisa suze:

„Neka tvoj muž kaže Suadu da je, zauvijek, moj.“

6.

Ljubavne veze

Suad je sjedio u kancelariji i bezvoljno je pregledao neke nacrte

za heliodrom koji je trebao da se pravi, na nekoj ravnici, usred brda. To

je bio njegov, novi zadatak. Nije se radovao što treba da obavi posao za

koji je smatrao da nema smisla. Predaleko je bila tačka na kojoj je neko

planirao objekat koga nije lako bilo napraviti jer nije bio tačno trasiran

prilazni put. Nadao se da će sutra kad bude obilazio teren saznati nešto

više.

Neko pokuca na vrata. Odmah uđe vojnik i pozdravi ga:

„Hitno vas zovu u sobu veze.“

Suad se začudi ali brzo ustade jer je vidio da je vojnik, prilično,

uzbuđen. Dok išao dugačkim hodnikom koji nije imao, ni jedno, staklo

i u kome je, zbog toga, uvijek, bila promaja razmišljao je zašto bi mogli

da ga zovu. Nije imao logičan odgovor.

Telegrafista Ekrem, čim je ušao, reče:

Imam Čete na vezi. Pita onaj smotani ima li kod nas neki Suad.

Kaže da za njega, ima neki Boško poruku. Ne smjedoh mu ništa reći

jer može biti neka provokacija. Znaš kako to ide.“

Suad je znao ko je Boško jer, više puta, su vršili razmjenu. Reče

radisti da pita da li je Boško s one strane veze. Veseli radista reče da je

tu. U pozadini su se čule četničke pjesme. Suad reče radisti da kaže da

se javi Boško. S druge strane prestade da svira muzika.

„Ovdje Boško. Čuješ li me, rođače, ako si tu?“

Suad poznade Boškov glas i uze od radiste mikrofon. Pritisnu

dugne za govor i reče:

„Čujem te, rođače, mada nisam znao da smo rođaci. Što se

tučemo, dvije godine, kad smo familija?“

„Pa vi tvrdite da su nam čukundjedovi bili bogumili a onda nam

pradjedovi odoše u druge vjere pa sad mi, rođaci, ratujemo zbog njihove

budalaštine umjesto da pijemo meku rakiju.“

Suad se smijao jer znao je da se čovjek šali i da hoće da kaže da

je istorija najveći problem na Balkanu. Istorija je istina koja se piše

onako kako neka budala, koja je na vlasti, zamisli da se desila.

„Dobra ti ta ideja o rakiju. Mi, i dalje, pijemo onu našu,

bosansku meku. Ja sam mislio da vi, više ništa, nemate s Bosnom. Zar

vi niste prešli na onu, šumadijsku ljutu?

Božo se nasmija. Osjetio je po načinu govora i glasu da je ovo,

jedan od rijetkih, neprijatelja s kojim možeš, kao nekad, fino

razgovarati i šaliti se na njegov račun a da ne psuje i ne vrijeđa.

„Zar se kod vas pije rakija? Zar nije, Veliki Đelašanum, taj

otrov, odavno, zabranio?“

Suad pogleda u radistu.

„Jeste zabranio onima koji su vjernici ali ima nas koji smo,

samo, patriote i volimo Bosnu i bez Boga. Čuo sam da takvih

ima i kod vas. Kažu da vam glavni komandant skida kokarde sa

kapa ko da bere trešnje.“

„Šteta što ne vidiš, rođače, moju kapu. Na njoj nikad nije bila

kokarda. Samo oznaka vojske koja svoje ne da, a tuđe neće.“

Radista se smijao jer je znao da Suad neće ostati dužan, svom

kolegi, neprijatelju s druge strane.

„A dokle je vaše da znamo da se povučemo prije nego što

napravimo juriš da vratimo ono naše što ste nam oduzeli?

Rođače, reci ti meni koja tebe muka natjera da mene tražiš? “

Boško se uozbilji:

„Nije muka nego radosna vijest. Poručila ti je žena da te, i dalje,

voli.“

Suad je ćutao. Kroz tijelo mu prođoše žmarci. Znao je da je ovaj

Boško ozbiljan čovjek koji drži do riječi. Više puta su kontaktirali kod

razmjene zarobljenih za ovih, dvije godine ratovanja.

„Rođače, nadam se da si me čuo šta sam rekao. Imaš li neku

poruku za nju?“

Suad se, munjevito, prenu iz misli koje su mu grijale tijelo kao

da je, na suncu, u zimskom kaputu.

„Poruči joj ono što svojoj ženi najviše želiš. Sjećam se vašeg

zagrljaja kad je bila razmjenjena. To joj poruči.“

Zadrhta mu glas a oči mu dobiše staklenu boju.

„Razumio sam. Prenijeću poruku. Gotovo.“

Čulo se krčanje sa zvučnika na stanici. Suad potapša radistu po

ramenu i izađe, .Nije vjerovao da može pustiti suzu posle dvije godine

ratovanja i nesreća sa svih strana koje je vidio. Spusti glavu dok je

išao hodnikom da neko ne vidi njegove uplakane oči i brzo uđe u

kancelariju.

Pogleda u novine koje su stajale na stolu. Ispod naslova

„Oslobođenje“ koji je bio napisan crnim slovima, u lijevom uglu, je

stajao datum: 15. 5. 1994. Pogleda na sat. Lijeno se vukla zlatna

kazaljka koja pokazuje sekunde. Na analognom satu on je vidio da je 12

sati i 17 minuta. Htjede da zapiše datum i vrijeme ali odustade jer je bio

je siguran da je to dan koji, nikad, neće zaboraviti.

___

Poslije nekoliko dana Ekrem, radista pokuca na vrata Suadove

kancelarije. Pozdravi starješinu kako propisi nalažu:

De, bolan sjedi. Pozdravljaš kao da smo na smotri.

Kojim dobrom?“

Ekrem je držao beretku u ruci vrtio je nervozno. Suadu se zaledi

srce, od pomisli, da čovjek ima neku, lošu vijest.

„Komandante, kako mi tebi prenesosmo onu vijest postade

stanica kao radio. Sve sami pozdravi, čestitke i želje. Čovjek bi

pomislio da neko drugi ratuje kad ovoliki njihovi traže naše i

obratno. Imam jednu molbu za tebe od onoga Bože. Neki njegov

vojnik imao neku, curu Azru. Kako su oni saznali da se družila s

tvojom Radom nemam pojma. Kažu da ti znaš gdje žive Azrini i

da je ona otišla u Njemačku i da je bila trudna. To je bilo prije

dvije i po godine. Misli veseli Božo da bi ti mogao, nekako, da

saznaš šta je rodila i kako se snalazi.“

Suad ga ponudi cigaretom i obeća mu da će probati da pronađe

te osobe mada mu se to činilo kao nemoguća misija. Znao je da je kuća

Azrine porodice na nezgodnom mjestu i da je to dio grada koji je teško

granatiran.

Poslije nekoliko dana bilo je primirje koje je izmučene

stanovnike grada istjeralo na ulice. Bio je maj i vrijeme bilo lijepo.

Bližilo se treće ljeto bosanskog rata. Dok je vozio strmom ulicom u

vozilu vojnih registracija, djeca, koja su se igrala na ulici, su se

sklanjala i veselo su ga vojnički pozdravljala. Na prozorima podruma

kuće su bili bijeli Uncefovi džakovi sa pijeskom. Fasada je izgledala

šarena od bezbrojnih gelera i jedva se poznavala zelena boja kojom je,

nekad, bila obojena. Pokuca na vrata koja su izgledala kao da je neko

provaljivao danima u kuću. Otvori mu sijeda i mršava žena. Namjesti

maramu da joj se ne vidi kosa jer je vidjela da se radi o nepoznatom

muškarcu. Odmah joj reče šta želi i kojim je poslom došao. Žena je

zagledala u njegovu uniformu:

„Alaha ti jesi li ti, stvarno, naš? Ako jesi ti nisi normalan. Taj

njen, što ima s njim kopile, nas gađa granatama dvije godine a ti zapeo

da mu javiš muštuluk.“

Suad je gledao ženu i nije znao šta da joj odgovori. Mogao je da

shvati što ona ovako govori jer se, po izgledu kuće, vidjelo kakav je jad

doživljavala. Pomisli koliko dugo je bila bez struje, vode i hrane. Na

vratima se pojavi djevojka.

„Nano. Sjećaš se da je Azra govorila da ako neko pita za nju

da damo broj telefona. Mi, gospodine, ponekad, preko

radioamatera pričamo s njom. Zove kod komšija na telefon

jer naš, odavno, ne radi.“

Pružila je Suadu cedulju sa brojem telefona. On izvadi iz torbe

kesu sa namirnicama.

„Evo, imate, ovdje, neke konzerve a za tebe, nano, prava kafa.“

Stara žena se odobrovolji i reče:

„Alah dragi ti vječni dženet podario i na zemlji i nebu. Znala

sam ja da si ti naš nego mi muka od ovog jada što nas od njih

zadesi. Nalet ih bilo. Bujrum u kuću.“

Suad se izvini riječima da žuri drugim poslom i ode pozdravljen

od djece koja su bila sretna što je topao, majski dan; što je mir i što ne

moraju sjediti u podrumu.

Čim se vratio u komandu uđe u sobe veze. Ekrem je držao

slušalice na ušima.

„Zdravo. Ideš li ti ikad kući, Ekreme? Vazda si tu?“

Ekrem se okrenu:

„Nemam ja kuće, komandante. Srušilo je na početku rata a

mojih nema. Ja sad spajam druge ljude a ne znam ništa šta je sa

mojima. Sudbina, navikao sam se. Bolje da se nadam nego da im

gledam mezar.“

Suadu je bilo neprijatno što je pitao čovjeka prije nego što je

provjerio šta je sa njegovima. Često se to događalo za vrijeme rata ali

on je, od uzbuđenja, koje je ovih dana doživljavao, jednostavno,

zaboravio da postavlja oprezna, takozvana, ratna pitanja o porodicama

osoba s kojima razgovoraš a ne poznaješ ih dobro.

„Da nisi nešto saznao za onu Azru?“

Upita ga Ekrem kao da nije, maloprije, pričao o svojim

roditeljima za koje nije znao da li su živi.

„Imam njen broj. Gdje da nađem satelitski telefon da je zovem?“

„To ti je lako. Idi u Naliće. Tamo ima onaj što drži prodavnicu

na veliko. On šverca unproforovo brašno. Napomeni ga za to

brašno i kad ti vidi čin i uniformu biće ti džaba telefon.“

Suad je odlučio da, odmah, ide u Naliće jer svako primirje je

bilo nesigurno a htio je da, odmah, stupi u vezu sa ženom koju je slabo

poznavao iako je ona bila prijateljica njegove Rade. Nisu se družili jer

Azra je bila neobična djevojka koja je imala poseban način ishrane i

ponašanja. Govorila je budizmu koji je za nju bio jedina, prava vjera.

Nije poznavao Slavka ali mu je Rada govorila da strpljiv i pošten

momak koji se nada će te djevojačke ludorije proći ženu koju voli. Rada

je mislila da je to, samo, Azrin hit kojim se inati sa roditeljima koji su

bili protiv njene veze sa Slavkom. Govorili su da se prava muslimamka

mora udati za muslimana.

Gazdi radnje u Nalićima nije morao pominjati brašno. Odmah

mu je dade telefon i još ga je oslovio sa dva čina više da ostavi bolji

utisak. Očito je bilo da je bio navikao da vojna lica ovako telefoniraju.

Suad ga upita koliko košta minut a čovjek se začudi:

„Ništa ne košta, gospodine. Kakvi pare. To nama Unprofor

plaća.“

Suad se nasmija i okrenu broj. Čuo se ženski glas:

„Schulz, bitte. (Šulc, izvolite.)“

„Suad Kurtalić. Ich rufe aus Bosnien...(Zovem iz Bosne...)“

Žena ga prekinu:

„Izvolite, govorite naški. Azra pri telefonu.“

Suad se zbuni. Obično se pripremao za ovakve razgovore. Ovo

mu se učini teži zadatak nego mnoge razmjene koje je vodio.

Žena je osjetila da se on snebiva i odlučno reče:

„Recite, gospodine, šta imate. Ako je ružna vijest budite sigurni

da ću je primiti mirno. Kako će mi, poslije, biti ne znam.“

„Oprostite, gospođo. Nije tužna vijest. Vesela je. Vjerujte vesela

je. Ne pitajte kako ali vaš čovjek želi da zna kako ste. Ja sam

čuo od vaše familije da imate dijete. Mislim da bi i on volio to

sazna.“

Žena duboko uzdahnu.

„Ovako stvari stoje. Imam sina koji je star dvije godine i zove se

Vojin. To je ime njegovog dede. Preziva se Šulc. Udala sam se,

ovdje, za dobrog, starog čovjeka jer drugačije ne bih mogla

ostati u Njemačkoj. Sad živim sama jer je moj muž umro. Tako

prenesite.“

Zaćutala je i Sead je, jasno, čuo kako žena plače.

„Hoću gospođo. On je dobro i pozdravlja vas. Da li sve ovo da

mu prenesem?“

Ženi se, ponovo, povrati glas:

„Sve mu prenesite. I recite da me nikad ni jedan muškarac osim

njega nije dirnuo.“

Žena poče, ponovo, da plače i kroz suze reče:

„Ne mogu više da pričam. Oprostite.“

Suad vrati glomazni telefon gazdi koji je zabrinuto gledao u

njega.

„Neke loše vijesti gospodine. Šta ćete, rat je.“

Suad ga pogleda i reče kao da govori vjetru:

„Nisu loše vijesti nego se ludom narodu mogu desiti, samo, lude

stvari. Takvi smo mi dobri, blentavi Bosanci. Čuj Vojin Šulc.“

Sjede u auto ne gledajući u trgovca tuđim brašnom.

Trgovac je gledao za njim:

„Ovi oficiri što rat duže traje sve su luđi. Ovaj naručuje iz

Njemačke neki Šulc. Ne znam šta je to. Neki miris garant.“

Seadu je trebalo više mjesec dana da pronađe Boška. Sad

se druga strana krila iza nepovjerenja i zbog učestalih vojnih

dejstava koja su se pojačavala kako su olistale šume i kako je

počelo ljeto. Nije im bilo do šale kad je Suad ispričao Azrinu i

Slavkovu sudbinu jer su svi znali da će to biti veća komedija

nego sva, njihova zafrkavanja oko vjere i politike.

7.

Ambulanta ljubavi

„Znači ti si ta čuvena Rada. Pričaju da lijepo pjevaš. Nije

vrijeme od pjesme ali valja, nekad, zapjevat’. Ima ovih naših što

se sjećaju da si, prije rata, voljela ruske, ciganske pjesme. Bila

je tamo neka Rada ako se ja dobro sjećam filma Cigani lete u

nebo.“

Reče Boško dok je ulazio u ambulantu praćen komandirom

Vojom. Dvije žene se, istovremeno, okrenuše na njegove riječi.

Jedna ga pogleda sa ljubavlju ali u njenim očima Božo je

vidio i sjetu. Druga žena, Rada ga je gledala kao proroka koji se,

nekim čudom, pojavio. Nikad nije vidjela ovog čovjeka a sve je znala

o njemu. Sad se čudila kako on zna sve o njoj. Milena mu priđe i

popravi mu čuperak kose koji mu je bio pao na čelo. Uhvati ga za ruku

i reče:

„Komandante, drži govore u četi. Ovo je ambulanta. Imaš li ti

neku poruku za ovu curu?“

Boško se nasmija i zagli svoju ženu.

„Dobro me napomenu. Dva mjeseca sam ganjao nekog Suada

mu prenesem poruku. On je neki, čudan vojnik. Nikad ga nema

na liniji a u komandi je još rijeđe. Nađoh ga prekjuče. Siti se

ispričasmo. Fin neki čovjek. Pije meku rakiju kao i ja...“

Milena pogleda u Radu kojoj su oči bile pune suza. Žena je

strpljivo slušala šta Božo priča a Milena je znala da u Radi sve gori.

Uhvati Radu nježno za ruku i glasno se nakašlja. Boško je pogleda i

zastade ali odmah nastavi:

„Prenio sam mu poruku kako mi je žena naredila. Pitah ga šta da

poručim Radi a on reče ono isto što želim mojoj ženi.“

Zagrli i drugom rukom Milenu i poljubi je u usta. To je bilo prvi

put da je poljubio svoju ženu u usta od kada je došla iz zatvora. Hiljadu

puta je to poželio ali se nadao da će ona učiniti prvi korak. Nije znao da

je i ona, hiljadu puta, htjela da poljubi svog čovjeka ali se bojala

njegove reakcije. Tu čudnu igru straha, da sujeta ne ubije emocije, je

prekinuo Božo, sasvim, spontano. Nešto ga je vuklo da ispuni želju

čovjeku koji bi na isti način poljubio svoju ženu.

Njihov poljubac nije trajao dugo ali oboje su znali da, od

tog dana, oni počinju novi život i da će sve biti kao što je nekad bilo.

Izađoše na terasu gdje su se djeca igrala i oni zagrliše oca koji

izvadi iz džepa bombone.

„Našao tajo „Kiki“. Valjaju li?“

„Đe nađe hrvatske bombone. Ne valja to srpskoj djeci.“

Reče komandir Vojo. Svi su se smijali a djeca su žvakala i

vikala su:

„Valjaju, ba. Nemaš ti pojma.“

„U ovoj ambulanti sve samo bratstvo i jedinstvo. Neko voli

nekoga ko protiv nas ratuje a djeca vole neprijateljske bombone.

E Tito da si živ šta bi ti rekao? Ima još jedna nacija ovdje ali ja

njega ne vidim. Gdje je Šulc?“

Svi su ga začuđeni gledali. Milena se smijala:

„Ko ti je Šulc? Da ti nisi poludio od ovolike ljubavi?“

Božo se smijao a, ustvari, u sebi je smišljao kako da ispriča

priču od koje bi Slavka mogla proći volja za šalom.

„To je Slavko. Od juče ga svi zovu Šulc. Valjda će podnijeti.

Gdje je on?“

„Naš Slavkan se preporodio od kad je ovdje došla tvoja Milena.

Pomaže joj da zavede red. Otišao da obiđe straže. Boje ga se

više nego Milene. Treba, uskoro, da dođe.“

Božo izvadi flašu rakije iz oficirske torbe. Pogleda u Voju i reče:

„Vojo, donesi, još neku, flašu rakije večeras će da bude slavlje

kao da je potpisan mir. Samo nemoj da kažeš da nema jer ću te

onda uhapsiti zato što lažeš.“

Vojin slegnu ramenima i ode. Milena je nasula svima po čašicu

rakije:

„Ovdje je, komandate, bilo reda dok ti nisi došao. Vidi sad. U

ambulanti rakija i cigare.“

Božo odmjeri svoju ženu od glave do pete i namignu joj:

„Ima razlog. Čekaj da Slavko dođe pa će ti sve biti jasno.“

Posle nekoliko rakija Božo pokaza svojoj ženi da mu sjedne u

krilo. Ona ga začuđeno pogleda. To iskoristiše djeca i sjedoše mu u

krilo. On prebaci djecu na desnu nogu i pokaza ženi da ima mjesta i za

nju na lijevoj nozi. Čitavo društvo poče da odobrava njegovu želju.

Milena se smijala. Htjela je da sjedne u krilo čovjeku koga je voljela

ali joj je bilo neprijatno. Rada joj šapnu:

„Hajde. Ja bih bila najsrećnija žena na svijetu kad bi to moglo da

mi se desi.“

Milena sjede na Božinu nogu nježno kao da će je povrijediti. On

je zagrli.

„Šta ovo? U ambulanti niko ne smije, ni na stepenicama, da puši

a, naročito. unutra. Kad dođe komandant onda može sve redom.

Cigare, rakija a, čini mi se, da će biti i orgije.“

Reče Slavko kad je vidio veselo društvo. Božo se izvini svojoj

familiji i ustade. Poljubi se sa mladićem. Uze flašu i reče:

„De nategni dobro. Trebaće ti alkohola kad ti budem pričao

novosti.“

„Nemaš toliko rakije, komandante, da ublažiš moju muku ali

zato tugu liječim poslom što mi ga je tvoja žena dala.“

Slavko ga pogleda u oči. Boško je u njima vidio odlučnost i

bistinu. Shvati da Slavko više nije mladić koji je bio na ivici nervnog

sloma. Bio je jak i otresit čovjek.

„Pričaj sve. Kako se zove? Kako je Azra? Pričaj. Rakija može da

čeka ali moje srce ne može.“

Božo poče da priča polako i razgovjetno da svi čuju, od riječi do

riječi, upamćen razgovor između Seada i Azre. Propustio je namjerno

da kaže da je Azra plakala.

Slavko uze bocu iz Božine ruke. Lice mu nije mijenjalo izraz

dok je slušao šta Božo priča. Prekinu tišinu:

„Pa šta ste se ućutali. Imam sina. Ljudi, ja sam tata.“

Društvo mu je čestitalo a on je primao čestike kao da je, upravo,

izašao iz porodilišta. Na terasi se pojavi Vojo sa još dvije boce rakije.

Božo izvadi iz torbe kutiju keksa i reče djeci:

„Idite djeco u sobe i podijelite keks ljudima koji ne smiju da

piju. Valja se, danas, častiti.“

Milena ode da obiđe stražu a Rada je izašla da podijeli

bolesnicima terapiju. Božo i Slavko ostadoše sami jer je Vojo iskoristio

priliku da ode govoreći da ga zovu ako nešto zatreba.

Božo pogleda u Slavka koji je zamišljeno gledao u daljinu;

„Tri puta mi je Suad rekao da joj moraš vjerovati da je drugi

muškarac nije dirnuo osim tebe. Izgleda da on Radu voli isto

kao ja Milenu. Vjeruj joj jer da je htjela da laže ne bi mu to

rekla. I moj slučaj ti je poznat. Danas sam, prvi put, posle, dugo

vremena, poljubio ženu u usta a rodila mi je dvoje djece.

Bojao sam se da me ne odbije. Znaš šta je preživjela. Eto i tu

muku izgurasmo. Šta sve rat može da donese ali da se dijete

zove po dedi Vojin a preziva se Šulc. To ima, samo, u nekim,

glupim serijama. Ostade ti, moj Slavko, Šulc. Od toga se nećeš

odbraniti da uperiš pušku u onoga ko ti to kaže.“

Slavko se nasmija:

„Jebe mi se kako me ko zove. Ja sam, čovječe, otac. Dao bih

život da ih zagrlim. O tome razmišljam dok gledam u planinu.“

Počeše da pričaju o ratu, o prijateljima i neprijateljima koji su

poginuli. Sipali su rakiju u čašice. Za mrtve su prosipali, jedan dio

tečnosti, za pokoj duši a za žive su nazdravljali. Božo reče:

„Ustani da nazdravimo za jednog, živog neprijatelja. Za Suada.

Živio nam on.“

Rada je stajala na vratima i gledala ih je, ponosno, bez suze u

oku. Znala je da njen život ima smisao, da vrijedi čekati kraj rata u nadi

da se čovjek u koga je imala svo povjerenje ovog svijeta nije promjenio

i da će i on nju čekati.

Na terasi se pojavi Milena:

„Ima li u tim bocama jedna rakija za nas dvije.“

Božo im nasu rakiju i žene nazdraviše:

„Svim ljubavima.“

Reče Rada:

„Pitao si me da li pjevam, Božo? Nisam zapjevala otkad je rat

počeo ali sad hoću. Ima jedna pjesma koja kao da je napravljena

za današnji dan. Tekst pjesme je napisao Njemac koji se nije

zvao Šulc nego Hajne.“

Svi se nasmijaše a, naročito, Slavko koji se obradova:

„Jedan Šulc manje.“

Rada ih pusti da se smiju:

„Znači Njemac napisao pjesmu koja se zove Azra.“

Društvo presta da se smije. Božo se snađe:

„Ali se nije zvao Šulc.“

„Naravno da nije. Slušaj dalje. Pjesmu preveo Srbin ali nije se

zvao Slavko nego Aleksa a pjesma je prava, naša sevdalinka.“

Božo i Milena se pogledaše. On joj namignu i reče Radi:

„A da ti nisi, malo više, popila kad su ti se izmješali Švabo i

Srbin u sevdalinki?“

Milena ga gurnu i šapnu mu:

„Ćuti sad ćeš da vidiš šta je pjesma.“

Rada je pjevala suznim očima nježnu pjesmu i zamišljala je

Suada kako, na gitari, prati njen glas. Činilo joj se da će se, svakog

trenutka, odnekud, pojaviti sa gitarom u ruci. Milena je gledala u svog

pripitog muža koji nije skidao pogled s nje.

„Šta si blenuo u mene. Nisi me tako gledao ni kad sam bila gola

a rodila sam ti dvoje djece. Još malo pa ću da vodim djecu da

spavaju a posle pola sata, ti se izvini, i dođi kući. I nemoj više

piti. Trebaš mi, svu noć, dobro trijezan. Poželjela sam te. Slušaj

refren pjesme i pamti.“

Rada zapjeva:

„Što za ljubav život gube il’ umiru kad ne ljube...“

Milena ustade, oprosti se od prijatelja i značajno pogleda Božu u

oči. On klimnu glavom i ona odvede djecu na spavanje. Božo pogleda

na digitalni sat. Na crnoj podlozi, bijelim slovima, je pisalo: 20:12.

Bio je 24 juni, još jedno. prokleto ljeto, godina 1994.

Rada je gledala, negdje, u daljinu i zamišljala je da je ona udata

žena i da, kao Milena, vodi svoju djecu na spavanje a da njen muž gleda

na sat i broji minute kad će djeca zaspati pa da dođe u njen krevet.

Slavko je bio u mislima, negdje, daleko u Njemačkoj i zamišljao

je svog sina Vojina koji mu trči u susret. Znao da bi Azra plakala kad bi

gledala tu scenu. Uze flašu i htjede da naspe rakiju Boži. Ovaj reče da

ne može više i pogleda na sat. Bilo 20.32. Pomisli:

„Što ovo vrijeme sporo prolazi kad ti se žuri.“

Ustade i pozdravi se sa Radom kao da se neće sutra vidjeti. Sa

Slavkom se izljubi kao da ovaj putuje u Njemačku. Usput mu reče da

obuče debeli džemper jer Hamburg grad na sjeveru pa je hladno.

Smijali su se njegovim ludorijama ali nisu znali da on to radi ne

zato što je pijan nego što je kao iskusan vojnik svoje porodice pogledao

na sat kad je ustao i znao je da ima još pet minuta do dogovorenog

vremena.

Slavko i Rada ga ispratiše dok je, polako, išao kući pazeći da ne

dođe ranije. Znao je da se niko neće ljutiti ako zakasni. Ako dođe

ranije bojao se da se djeca ne razbude pa da čitavu noć, on i Milena,

moraju ljubav voditi očima dok se budu igrali sa djecom „Ne ljuti se

čovječe“.

Rada uđe u sobu za medicinske sestre. Gledala se u ogledalu i

učini joj se da ima novu boru na licu.

„Baš me briga. On će me voljeti i kad budem starica.“

Smijala se dok je namještala krevet.

Slavko je pjevušio neku, novu pjesmu:

„Ih bin Šulc... Ih bin Šulc. (Ja sam Šulc.)

8.

Golubići

Azra je svake večeri slušala vijesti. Nadala se da rat će, uskoro,

prestati. Osjećalo se to i u Njemačkoj. Sve manje je bilo demonstracija

protiv Srba jer je Armija Bih osvajala neka, nepoznata mjesta.

„...auch ein Dorf mit namens Golubici in der Nahe der Stadt...

(Takođe i jedno selo koje se zove Golubići u blizini grada)“

Pretrnu kad je čula ime sela u kome je znala da je bio njen

Slavko. Svu noć nije zaspala i rano ujutro ode kod radioamatera da ga

zamoli da proba nazvati njene komšije u gradu. Plati koliko je novaca

tražio. Nazvala je da neće doći na posao i ode kući da čeka telefonski

poziv. Telefon zazvoni, negdje oko podne, i ona zamoli komšije da

pozovu Mejru. Za pola sata, ponovo, uspostaviše vezu i ona, kratko,

reče Mejri šta treba da radi.

Mejra, na brzinu, obuče najljepše što je imala. Kad je izašla iz

kuće skinu maramu koju joj je nana dala da nosi po gradu jer nije bilo,

po njenom mišljenju, dobro da djevojka ide bez marame.

Uđe u komandu i zatraži da priča sa Suadom Kurtalićem.

Rekoše joj da nije tu a ona reče da će da čeka.

Priđe joj lijep i plav mladić:

„Što tebi treba Suad, curo. Premlada si za njega.“

Mejra ga pogleda:

„Ne budali, momak. Samo jednom sam ga vidjela. Šta tebe briga

što ja njega čekam i koliko godina imam?“

Ekrem radista se nasmija:

„Šalim se, bona, polako. On je moj šef i dobar prijatelj. Imaš ti

koga u ovom gradu osim njega?“

Mejra se naljuti na bezobraznog čovjeka:

„De ba skloni se. Imam ja ovdje, kuću i gdje spavat’ i bez tebe.

Imaš li ti koga svoga?“

Ekrem prestade da se smije:

„Nemam. Juče mi javili da su u Jalićima, prije tri mjeseca, pobili

sve moje.“

Mejra ustade i poče da mu se izvinjava:

„Izvini ne mislim šta pitam. I ja sam izgubila rodicu. Ti si,

čovječe, navalio kao da me hoćeš kući vodit’ a tek smo se

upoznali.“

Ekrem je gledao djevojku pravo u oči. Pomisli:

„Vodio bih te, odmah, takvu otresitu, kad bih imao kuću. Vidi se

da nisi ko ove gradske šmizdle.“

Spusti pogled i reče:

„Nemam ni kuću pa ti vidi. Odoh ja gore da vidim kako

funcioniše veza. Doćiće brzo komandant. On je, ovdje, svake

večeri oko 6 sati.“

Okrenu se pođe prema stepenicama. Djevojka viknu za njim:

„Neka te, ovdje, da mi praviš društvo ako nemaš velikog posla.“

Začudi se kako je prvi put u životu rekla nekom muškarcu

da joj se sviđa. Zacrveni su u licu. Ekrem se okrenu i ona vidje, opet.

osmijeh na njegovom licu. Nasmija mu se i počeše da vode razgovore

kao da su stari poznanici. Mejra poče stidljivo i pomirljivo da priča:

„Mora da je ružno spavati kasarni svako veče. Bolje u svojoj

kući biti čak i u podrumu.“

Ekrem je gledao u nju. Nije skidao pogled sa njenog lica a gorio

je od želje da malo bolje razgleda njego tijelo. Nije se usudio da ova

kočoperna cura ne razveže jezik. Sjede pored nje:

„Jest’ vala, kad imaš podrum ne moraš ni kuću imati. Kad imaš

nekoga ko ti je drag u podrumu lahko vam posle sazidati kuću.“

Oboje su gledali u zidove ogromnog hodnika koji je bio do

polovine obojen masnom, zelenom bojom. Kad bi neko od njih rekao

nešto oni bi se pogledali u oči a zatim bi, opet, gledali u sastave između

masnog zida i, u bijelo, okrečene dijelove prostorije.

Masivna, ustakljena vrata se otvoriše i u hodnik uđe čovjek sa

kišnom kabanicom. Skide kapuljaču otresajući kišu sa sebe.

„Pada kao da će sutra sudnji dan.“

Pogleda na sat. Švajcarac je pokazivao 18 sati i 10 minuta.

„Ode i ovo ljeto. Septemar je vrijeme kiša. Godina jadna 1995.“

Suad zamišljemo pomisli da bilo bolje da nema sat i da ne zna

da postoji vrijeme. Lakše bi podnosio ovo vrijeme kad je najvažnije

sačuvati ljudske živote jer se osjećalo, na svakom koraku, da se bliži

kraj rata. Po šenlučenju u gradu je znao da su, na radiju, javili da je

osvojena neka, nova teritorija. Nije volio bespotrebno trošenje municije

a još manje se radovao što neko bilo gdje gine da bi se napravile neke

teritorije za koje je svako znao da moraju pripasti njegovoj strani. Bilo

je jasno, svakoj budali, da će obruč, oko grada, morati da se raspadne.

Čekalo se, samo, da se političari dogovore.

Pred njega iskoči Ekrem. Stade u stavu mirno. Suad ga pogleda i

vidje, iza njega, djevojku kako se smije Ekremovoj nespretnosti.

Pozdravi Ekrema otresito vojnički i mladiću bi drago što ga komandant

pozdravlja.

„Otkud ti djevojko u ovo doba? Koja te muka natjera da, ovdje,

sjediš a počeo je policijski čas?“

Djevojka ustade i ispriča mu šta joj je Azra rekla. Suadu se sledi

krv u žilama. I Rada je bila u Golubićima. Suad se obrati čuvaru u

portirnici:

„Odvedi djevojku u kuhinju da nešto pojede i popije čaj.

Ekreme idemo u tvoju sobu da pitamo šta je bilo.“

Dok su se penjali uz stepenice Ekrem se divio komandantovoj

smirenosti. Nije znao da Suadovo srce lupa i da on u sebi čuva bol za

koji nije bio siguran da će izdržati.“

Uzbrzo je razgovaao sa Nasimom komandantom diverzanske

jedinice.

„Šta da ti kažem, Suade. Nismo lako ušli u Golubiće. Pade dosta

naših a i njihovih. Mi nemamo mrtvih a kod njih dvoje. Najgore

je bilo u Petrovim šumama. Tu su im branili odstupnicu jedan

čovjek i jedna žena. Hrabri oboje. Ona se, izgleda, ubila kad je

čovjek, pored, nje poginuo. Kažu moji da je znaju. Zvala se

Milena. Ovaj što poginuo prije nje kažu da je bio neki

komandant. Zalud izginuše jer su se mogli povući.“

Suad se sjeti čovjeka i žene koji su dugo bili zagrljeni na

razmjeni. Sjeti svojih razgovora sa Boškom. Bio je siguran da je taj

muškarac koji je poginuo pored nje upravo Boško.

Skide beretku a Ekrem koji je gledao u njega učini isto.

Pogledaše se. Začu se krčanje iz radio stanice a zatim neki glas reče:

„Izgleda da je veza prekinuta čim se ne javljaju. Valjda me je

Suad čuo.“

Ekrem sjede na stolicu. Pritisnu dugme na mikrofonu i reče:

„Sve razumio. Gotovo.“

Isključi stanicu a Suad pogleda u njega.

„Hajde da ti napišem dozvolu za tebe i onu curu. Odvezi je kući

a ja idem u Goliće da vidim radi li onaj, satelitski telefon.“

Ekrem je radosno išao za njim. Suad se nasmija i

pomisli:

„Čudno danas popodne se ugasila jedna ljubav a evo

večeras se rodila druga. Čudna je ova zemlja Bosna.

Ubijamo se pa opraštamo. Mrzimo se pa se onda volimo

i tako vijekovima.“

___

Ekrem je vozio što je brže mogao jer u daljini su se čule

granate koje su sporadično padale. Pogleda u djevojku koja je sjedila

pored njega:

„Primakni se ti meni bliže ako te je strah.“

Djevojka ga pogleda i nasmija se:

„Mene je više strah od toga kako ti budalasto voziš. Pokazao si

da znaš. Dedera uspori malo.“

Ekrem uspori auto i nasmija se:

„A da li bi se ti bojala da budeš sama samnom u podrumu?“

„Bi se, vala, bojala ali od granata. Odmah kad se te vidjela znala

sam ja da ti nisi opasan. Tebi se u očima vidi dobrota samo

hoćeš da ispadneš mangup.“

Ekrem natjera auto da se bez muke popne uz strmu i pustu ulicu.

Izađoše iz auta i pozdraviše se kad se začu pištanje minobacačke

granate. Ekrem uze ženu ispod ruke i uleti s njom u kuću. Granata

prebaci preko kuće i potmulo se ču kako je eksplodirala negdje u gradu.

Mladić i djevojka su se držali za ruke i začuđeno su se gledali.

Mejra ga povede u podrum u kome je sjedila nana. Plela je

priglavke. Ekrem progovori i pusti djevojci ruku:

„Akšam hajrulah.“

Starica ga pogleda:

„Koji si sad ti? Jest’ ti fina noć kad lete granate.“

Mejra joj objasni kako i gdje ga je upoznala. Preskočila onaj dio

priče kad su se smješkali jedno drugom dok su čekali Suada. Takođe

nije rekla kako ga je držala za ruku kad su uletili u kuću.

„E pusta Azra. S njom, vazda, neki problemi. Malo joj je što voli

onoga što nas tuče granatama nego mi i ovo dijete umalo ne

strada zbog njene ljubavi.“

Slaba svijeća je osvjetljavala podrum. Ona pogleda mladića:

„Slabo je ovo svijetlo a moje oči još slabije. Jesi li ti, momak,

naš vojnik.“

Ekrem se isprsi i pokaza oznaku na desnom ramenu:

„Jesam nano. Vidi.“

Nana se smiješkala:

„Dobro si mi pazio ovo dijete kad nije isprepadano kao obično

kad padaju granate. A kako se ti ono zoveš?“

„Ekrem. Zovem se Ekrem Efendić, nano.“

Žena, ponovo, pogleda u njega i pomisli:

„Znači naš. Skroz naš. Šućur Alahu.“

I dalje je ispitivala mladog čovjeka kao da procijenjuje nekog

radnika koga će zaposliti:

„A odakle si? Gdje žive tvoji?“

Ekrem je ćutao. Zasuziće mu oči. Mejra ga jednom rukom

uhvati za ruku. Osjetila je da su mu oznojeni dlanovi. Drugom rukom

zagrli nanu. Ćutali su jer je starica shvatila da ne treba više ništa da pita.

Gledala ih je i pomisli:

„Eto našoj Bosni novosti. Biće pored slobode i novih ljubavi.

Mrtve ćemo jedno vrijeme pamtiti onda sve zaboraviti kao da

rata nikad nije bilo. Da Bog da ga niko nikad više ne dočekao.“

___

Suad je vozio po blatnjavom putu a u daljinu su se čule granate

koje su padale na grad. Pomisli na Ekrema i djevojku. Znao je da je

Ekrem snalažljiv i pametan mladić. Nadao se da njegovu sreću neće

spriječiti neki geler.

Pokucao je na vrata prodavnice koja nije odavno radila. Ovori

mu gazda kad je čuo ko je s druge strane vrata. Suad se izvinjavao

čovjeku što dolazi u nevrijeme jer je morao ići zaobilaznim putem pošto

su bile, u toku, neke akcije u okolnim selima.

Pozvao je Azrin broj. Telefon je zvonio ali niko se nije javljao.

Azra se prenu iz košmarnog sna kad je čula da telefon zvoni.

Kad je podigla slušalicu veza je već bila prekinuta. Sjede na stolicu u

malom hodniku i odluči da čeka. Ponovo zazvoni telefon i ona, po

inerciji, se ne javi na njemačkom jer je znala da je ovako kasno može

zvati, samo, neko iz zemlje u kojoj se nikad ne spava. Tamo gdje se

ratuje svakom je svejedno kad je dan a kad je noć. Tamo je važno da si

živ.

Podiže slušalicu i reče:

„Molim.“

„Suad Kurtalić. Samo da znaš da je tvoj čovjek dobro i da je

izbjegao. Moram da idem jer i ovdje će, uskoro, početi da se

puca. Pozdrav.“

Azra spusti slušalicu i ostade da sjedi na stolici u hodniku. Tijelo

joj je drhtalo od pretpljenog straha ali od sreće što je Slavko

dobro. Poslije nekoliko minuta uđe u kupatilo i pogleda u

ogledalo:

„Toliko bih voljela da je tu pored nas ali bolje da sad nije. Bolje

da ne vidi ovo, podbulo lice.“

Izađe iz kupatila. Uđe u spavaću sobu i leže pored djeteta. Zagrli

ga, pažljivo, da se ne probudi. Uzdahu duboko a dijete se pomjeri kao

da osjeća majčinu bol. Azra pomisli:

„Jesam ja budala kad mislim na moje lice. Dala sve da je

večeras pored nas. On bi me volio kakvo god mi je lice jer mi

vjeruje da mi je obraz čist.“

9.

Hrabri imaju vječni trag

Slavkovo lice je imalo sivu boju. Nogavica uniforme mu je bila

poderana u visini butine. Od blata na bluzi mu se nije prepoznavala

oznaka vojske kojoj pripada. Kad je izašao iz auta, neki čovjek, koji je

prolazio ulicom, stade, kad je vidio zavoj na njegovoj nozi. Kroz bijelu,

prljavu tkaninu su se probili tragovi krvi. Pogleda i, samo, odmahnu

glavom kao da u sebi proklinju život i, bez riječi, nastavi da ide svojim

putem. Bio je rat. Takve su scene bile česte. Narod je bio navikao

na nesreću.

Nervoznim korakom Slavko je ušao u prostorije Nacionalne

bezbjednosti. Izgledao je dezorjetnisano. U holu je stajalo nekoliko

vojnika koji mu klimnuše glavom u znak pozdrava. Jedan od njih mu

stavi ruku na rame dajući mu do znanja da razumije njegov bol.

Slavko uđe u sobu dežurnog oficira. Krupan čovjek, crne kose i

i obrva koje su isticale njegovo, dinarsko porjeklo, ustade.

Pozdraviše se vojnički ali bez strasti.

„Zamjeniče, predaj raport.“

Oficir je pokušao da sve izgleda prema pravilima mada je

osjećao mučninu u stomaku zbog onoga što će mu Slavko reći; onoga

što je prije tri sata saznao. Slavko poče da priča tiho ali mu glas dobi na

dinamici kad je počeo da opisuje događaje:

„Mogli su se spasiti. Ne razumijem zašto me nisu poslušali.“

Oficir bezbjednosti se ukruti:

„Mirno, zamjeniče. Predaj raport.“

Slavko proguta knedlu i osjeti da mu grlo suho:

„Njihova diverzantska izvršila napad na položaj u Golubićima.

Napad nije odbijen jer je prijetila opastnost da budu opkoljeni

vojnici na položaju. Vojska se povukla u selo. Naređena je

evakuacija stanovnika. Odstupnicu, kod Petrove šume, branio je

mitraljez sa dva vojnika. Evakuacija je uspješno izvršena.

Na našoj strani troje ranjenih i dvoje nestalih. Broj

neprijateljskih gubutaka je nepoznat.“

Držao je beretku u ruci i vrtio je u ruci. Odjednom, uze kapu

i baci je na oficirov sto:

„Evo moja šapka. Mogli su se povući. Vratio sam se i vidio sam

ih jasno, Vikao sam da se povuku jer su svi izašli. Milena je

vikala da bježim i da spašavam narod. Povikao sam, ponovo, da

se povuku i da nema opasnosti za narod jer je selo je

ekakuisano.

Zapucalo je u mene i ja sam skočio u jarak. Tada me je okrznulo

po nozi. Dvojica naših zapucala su na njih i odvukli su me na

sigurno. Što se nisu povukli?“

Oficir je ćuteći gledao u njega.

„Ne znam, Slavko priberi se. Rekao si dvoje nestalih znači da se

ne zna jesu li mrtvi. Provjerimo pa ćemo, onda, znati, pobliže,

šta se desilo.“

Smireno mu je rekao oficir i Slavku se učini kao da postoji

tračak nade da su se, Milena i Boško snašli i da su, kroz šumu, pobjegli

kad su vidjeli da je narod bezbjedan.

Oficir je, istim izrazom na licu, gledao u Slavka. Lagao je

vojnika svjesno jer poznavao je to osjećanje kad adrenalin nadvlada

razum. Sjeti kako je on, u jednoj akciji, kad je pomislio da je opkoljen,

izvadio pištolj iz futrole i bio je spreman da se ubije. Nije ni trepnuo

kad je čuo šum iza svojih leđa. Pomislio je da je neprijatelj. U rov

uletiše trojica vojnika i počeše da pucaju po neprijatelju. Tada je osjetio

da mu se tijelo opušta kao da je popio čudotvorni lijek protiv beznađa.

Uzdahnuo je duboko, vratio je pištolj u futrolu. Nastavio je da puca.

Gledao je Slavkovu nogu koja je bila nespretno zavijena

zavojem na kome su se primjećivali tragovi blata i krvi.

„Voljno, zamjeniče. Idi u ambulantu i da te previju. Odmah idi

da ne dobiješ sepsu.“

Slavko ga vojnički pozdravi a oficir mu priđe:

„Uzmi. Znam da nećeš htjeti tablete za smirenje. Počeće noga

da te boli kad te prođe napetost.“

Gurnu zbunjenom Slavku bocu rakije koja je, do pola popijena,

do maloprije, stajala na stolu.

___

Četiri vojnika su, puzeći, bojažljivo, prilazila grudobranu na

uzvišici Petrove šume. Bila je jeziva tišina. Osluškivali su svaki šum. U

daljini su se čuli kratki rafali vojnika koji su proslavljali oslobađanje

sela Golubići. Jedan od vojnika proviri i ugleda dva tijela kako

nepomično leže u rovu. Sačekao je nekoliko minuta. Netremice je

gledao u njih. Lutao je pogledom gledajući u tijela. Tražio je bilo

kakav pokret. Rukom napipa bombu u džepu. Shvati da se nalazi

preblizu i odustade od namjere da baci bombu. Ustade držeći pušku

uperenu prema nepomičnim vojnicima koji su ležali u blatu. Ostala

trojica vojnika su pognuto prilazila rovu.

Muškarac je ležao na leđima otvorenih očiju. Vidjelo se da je

mrtav. Jedan od vojnika priđe drugoj osobi koja je ležala sa strane. Nije

mogao da joj vidi lice jer mu je bila okrenuta leđima. Prođe s druge

strane i nogom gurnu tijelo koje se tupo okrenu. Vojnik se ukoči:

„Ljudi pa ovo žena. Mrtva žena. Zovite Nazifa.“

Komandir diverzantske grupe, Nazif je gledao je kako vojnici

skidaju teški puškomitraljez sa postolja. Pogleda tijela i slegnu

ramenima i okrećući glavu lijevo-desno kao da ne vjeruje prizoru koji

gleda.

Jedan od vojnika je vidio pokrete koje on pravi. Reče:

„Ja ovo, dina mi, je shvatam. Mogli su se povući da im dlaka s

glave ne fali. Šta li je u ovim ćetnicima pa ginu zaludo? Mogli

su se i predati. Znali su da smo mi diverzanti da mi ne

ubijamo zarobljenike.“

Nazir ga pogleda:

„Znaš li ti što oni pogiboše? Branili su svoje. I mi branimo naše

koje se, isto zove,kao i njihovo: „Svoje“ Tako sa svih strana

ginu časni ljudi. Ovo su komandant Boško i njegova žena

Milena. Zamisli tuge, Žuti im je kum. Naš heroj kum ovim

herojima a oni su nam bili neprijatelji.“

Vojnik je htio da kaže da se on sjeća Milene koju su neki ludaci

silovali pa je ona posle snajperom gađala svakog vojnika u koljeno kad

bi joj bio na nišanu. Kad je Nazif rekao Žuti on zatvori usta jer nije bilo

pametno pričati o nesreći koju je doživo neko kome je Žuti kum.

Pomisli:

„Neprijatelj je mrtav a ne smiješ ni progovoriti protiv njega.“

Nazif, pažljivo, pogleda tijela. Boško je bio pogođen sa više

metaka u lijevu stranu tijela. Vjerovatno je, odmah, bio mrtav. Žena je

imala uniformu prljavu od blata ali se nije primjećivala nikakva rana

na tijelu. Primjetio je otvorenu futrolu za pištolj. Nije morao da je

pogleda u lice jer je znao da se ubila kad je vidjela da joj je muž

poginuo.

„Prokleti rat. Da je ovakvih heroja više bilo na svim stranama

i danas bi postojala Jugoslavija a ne ove lopovske olupine koje

napraviše političari. Oni ne ginu.“

Skide beretku i reče:

„Neka jave u Štab da ima dvoje za razmjenu. Dvoje mrtvih neka

kaže. Neka ne govori da je jedno. od njih, žena.“

Sjeti se svoje djece koju nije vidio tri mjeseca i pomisli:

„Bolje da se ne zna da je žena mrtva što duže. Ako je imala

djecu bolje da, što kasnije, saznaju da više nemaju majku.“

Nazif povuče rukav lijeve ruke prema gore. Pogleda u sat

i doviknu:

„Neka vezista napiše u izvještaju da su pronađeni mrtvi 29-tog

septembra 1995 godine u 15 sati i 25 minuta.“

Kucnu rukom u sat jer mu se činilo da ne radi. Staklo sata je bilo

napuklo kad su, prošle jeseni, branili zbjeg.

„Radiš znači. Dobar si ti meni. Vjernijeg pratioca nisam imao.“

„Šta si rekao, Nazife? Nisam te dobro čuo.“

Povika vojnik koji je bio pet metara daleko od svog

komandanta.

„Pa ponovio sam ti vrijeme smrti da ne zaboraviš.

Nisi ti, samo, zaboravam nego si i gluh“

Povika Nazif i pogleda u čovjeka.

„A to. Čuo sam te. Upamtio sam, jašta. Letim da javim vezisti.“

Nasmija se vojnik koji je, odavno, znao da njegov komandant,

kad mu je teško, razgovara sa svojim satom. Svaka budala u njihovoj

desetini je to znala. Vojnik je bio sretan što ima komandanta koji to

vješto krije kao što vješto donosi odluke koje su mnogima spasile život.

„Lukav je i mudar. Razborit i pošten. Ko poštuje hrabrog

neprijatelja, od njega se njegovi, ne trebaju bojati. Ne zovu ga

džaba Sultan.“

___

Sahrane, su, uvijek, skromne i kratko traju u vrijeme kad je rat

jer se. i dalje, gine. Sad kad je rat bio završen sahrane su se, svima,

činile kao čudne nesreće koje su se mogle izbjeći.

Komandant štaba pogleda na sat. Bilo 14 sati i 5 minuta.

„Oktobar je i mir a mi sahranjujemo heroje. Pokleti rat.

Prokleta 1995.“

Stao je iza dva kovčega koji su bili prekriveni zastavama. Održa

kratak govor koji je, na brzinu, spremio. Poslednju rečenicu je izgovorio

ponosno i glasno:

„Nek’ im je slava. Za hrabrima koji su se voljeli ostaje vječni

trag.“

Začu se zlokobno gratkanje vrana koje su, već pet godina,

bježale od nepoznatih zvukova, od šištanja granata i zviždanja

metaka. Ljudi se mogu priviknuti na te zvuke jer su ih proizvode.

Životinje ne mogu. Samo ljudska bića prave alate koji izazivaju smrt

pa se vremenom na njih naviknu.

Tišinu prekinu gromki glas komadnira počasnog voda. Začu se

počasni plotun.

Komandant Štaba u sebi reče, još jednom, poslednju rečenicu:

„Kad bi nekom rekao da je ovu rečenicu molio da izgovorim

neki. neprijatljski vojnik niko mi ne bi vjerovao. Mogla bi me,

neka budala, smjeniti kad bi saznala da mi je to preko radio

stanice rekao neki. njihov snajperista koga zovu Pisac. Možda

im je, i on bio kum, kao onaj Žuti. Pogubiše glave zbog časti.

Neprijatelj ih poštuje a ovi što ih ispraćaju a, jedva, čekaju da

odu kući. Valjda je to zato što se, iz daljine, bolje vidi kakav ko

ima karakter. Ovdje se pričaju, o njima, legende a oni, što su

protiv njih ratovali, bolje znaju, da se legenda o njima piše

velikim slovom. Tako reče onaj Pisac ali sam to izbacio iz

govora da ne pričaju posle da sam pretjerao.„

Rada je držala Slavka ispod ruke i tiho plakala. Činilo joj se da

je izgubila nekog, najrođenijeg. Slavko je ćuteći gledao u zastavu koju

su vojnici savijali. Pomisli da bi bilo bolje da je on poginuo nego oni.

Nije znao da li će, ikad više, vidjeti ženu i svoje dijete koje, nikad,

nije vidio a oni su imali sve pred očima: Svoju ljubav i djecu.

„Šta je ljudima još potrebno da bude sretni osim da su živi,

da imaju porodicu i da se vole?“

Govorio je Slavko dok se njihovo vozilo probijalo kroz kolonu

ljudi koji su odlazili u suprotnom pravcu.

Ljudi u kolonama su bili svjesni da su politačari završili rat i da

ono što se, do juče, zvalo „naša oslobođena teritorija“; ono što se, do

juče, zvalo vijekovno ognjište naroda koji je živio u sarajevskom polju,

danas se, odlukom političara, zove bivši, rodni kraj.

Da je takvu odluku donio neko, prije godinu dana, to bi se zvalo Izdaja

sa velikim slovom „I“ Danas su svi bili sretni što je rat završio. Sretni

su bili oni kojima niko nije stradao. O kućama i materijalnim stvarima

pošteni ljudi, uglavnom, nisu razmišljali jer kad prestane rat, uvijek, se

rađa nada u bolje sutra.

Bilo je kolona i iz drugih krajeva. I oni su znali da će, od sada,

na njihovim, vijekovnim ognjištima, živjeti neki, drugi ljudi. Te odluke

su donijeli neki, drugi političari. Bilo im je lako da, na salvetama nekih,

bjelosvjetskih hotela, nacrtaju neku teritoriju koju će se sutra zvati

njihova. Narod niko nije pitao kad je potpisan mir da li slaže. Nije se

pitao ništa, baš, kao, ni onog dana, kad je počeo rat.

Njihovo vozilo skrenu prema Štabu. Vidjeli su vojnike koji su

iznosili iz zgrade sve što bi moglo koristiti. Bezvoljno su ubacivali, u

kamione, razne fascikle, stolice pa čak i ormane,

Slavko pogleda u Radu:

„Ja znam gdje ću? Meni će biti dovoljan krevet, tanjir i kašika.

Ako budem mogao da zaspim kad se probudim ješću ako budem

imao šta. Ja u ovoj vojci nemam više šta da tražim. Biću jedan

od hiljada civila koji će čekati. Sad imam vremena da čekam

moje nadraže. A ti? Znam da ćeš i ti čekati.

Jedino Boškova i Milenina djeca neće imati koga da čekaju.

Zvaće ih djecom heroja. Dobiće njihovi roditelji neku, sporednu

ulicu u selu koje će neko nazvati opštinom i vremenom će ih svi

zaboraviti. Moramo nešto učiniti za tu djecu.“

Rada je gledala kroz prozor kako sitan snijeg obećava zemlji

bjelinu kojoj se radovalo, samo, tek poklijalo žito u sarajevskom polju.

Ono je znalo da mu mraz ne može nauditi kad padne snijeg. Žito nije

znalo da će ga neće žnjeti onaj ko ga je posijao. Nikome to nije bilo

važno. Žito je svuda isto i nije važno ko ga je posijao nego ko ga

požnjeo. Takva je i sudbina ovog naroda vijekovima. Uvijek neko sije

da bi neko drugi pokupio plodove njegovog rada.

Rada okrenu glavu prema Slavku:

„Ostajemo zajedno djeca, deda i ja. Znaš koga čekamo.“

10.

Na granici podijeljenog grada

Suad je gledao nadrealnu scenu kao da se radi o razmjeni

zarobljenika. S jedne strane su stajala vozila na kojima je pisalo Taxi na

pristojnom udaljenosti koja je ličila brisani prostor, liniju razdvajanja

dvije neprijateljske vojske. Nekoliko stotina metara, dalje, se pružala

ravna cesta koju su, za vijeme rata, zvali: Put smrti. Sada su se, u

daljini, vidjela civilna vozila. Ugleda kako se vozilima približava

autobus.

Niz kaljavu nizbrdicu se, nestigurno, probijao autobus sa

polupanim zadnjim staklom. Umjesto stakla bila je, vješto, ugrađena

metalna ploča. Niko od putnika nije razmišljao, o tome, da sjedi u

smrdljivom i prljavom autobusu koji je sinoć krenuo iz Beograda.

Vozač zaustavi autobus ispred drvene barake i sjeti se riječi

neke žene na beogradskoj, autobuskoj stanici koja je pokazivala djeci

tablu na prednjem staklu autobusa.

„Pogledajte, deco! Upamtite šta piše: Srpsko Sarajevo.“

Posmislio je da ona zamišlja da je neka učiteljica nove istorije.

O toj ženi je razmišljao, samo, kao o glupači koja zna šta je rat sa

televizijskog ekrana i iz tople sobe. Na televiziji je Srbija, zaista,

izgledala mnogo veća.

Vozač je poželio da ta žena vidi šta je Srpsko Sarajevo:

Drvena kućica i dva, tri sela oko nje i jedna zgrada.

Rada je pokušavala da pronađe lik koga nije godinama vidjela u

gomili koja je bila 200 metara udaljena od njih.

Taksisti sa srpskim tablicama su, po dogovoru, sa vlastima,

prevozili narod na drugu stranu gdje su ih čekali taksisti sa tablicama

na kojima su se vidjeli zlatni ljiljani. Oni su prevozili narod u grad.

Jedan, mlad čovjek vidje Radu, dedu i djecu koji su čekali. Priđe

im i reče:

„Pet maraka, može li? Imaš popust, snajka, zbog dede i tvoje

djece. Tarifa je, inače, dvije marke po osobi. Može?“

Rada se nasmija jer je djecu nazvao njenom. Osjetila je da joj se

toplota u tijelu pojačava. Taksista je shvati da se slaže i uze njihove

stvari. Rada je smjestila je djecu i dedu u auto. Oni su ćutali. Svako od

njih je imao svoj razlog za zabrinutost. Kad je sjela u „Audi“ koga je

vozač, jedva, upalio, Rada pomisli:

„Može, bilo ko, bilo kada, od ovoga napraviti grad i dati mu,

bilo kakvo ime, ali Sarajevo će uvijek biti jedno. Mogu nas razdvojiti

čime hoće ali, uvijek, će biti, i tamo, i ovdje, onih koje, poprijeko,

gledaju jer su druge vjere. Mi tamo imamo nekog ko će nas čuvati od

mrkih pogleda.“

Začudo, nesigurni „Audi“ brzo projuri cestom i stade. Vozač

izleti iz auta i brzo izvadi njihove stvari. Pozdravi nekog taksistu i

pokaza mu rukom na putnike koji su izlazili iz auta. Nije volio da se

duže, od nekoliko minuta, zadržava na ovoj teritoriji jer su mu, još

uvijek, bila svježa sjećanja na rat. Onaj, drugi taksista mu je, do prije tri

mjeseca, bio neprijatelj a sad je znao da se zove Asim i jedan drugom su

prevozili mušterije.

Taksista Asim, brzo, priđe putnicima koji su uzimali svoje torbe.

Imao je na sebi crvenu trenerku otkopčanu do pola. Jasno se mogao

vidjeli lančić na koga je čovjek, očito, bio ponosan. Imao je privjesak sa

polumjesecom i zvijezdom u sredini. Bio je janauarsko, hladno jutro pa

je on ličio na nekog junaka iz Kusturičinih, ranih filmova. Priđe i reče:

„Izvol’te stvari u moj Mercedes.“

Nije mu padalo na pamet da starcu, ženi i djeci pomogne da

stave stvari u auto. Iza leđa mu priđe čovjek i reče:

„Ne treba im tvoja usluga. Ima ko da ih poveze.“

Taksista Asim se naljuti što mu je neki nepoznati čovjek htio da

preuzme mušteriju ali nije reagovao jer je znao da je ovo neka, važna

ličnost čim mu, ovako, bezobrazno, uzima posao. Njegov kolega koji

je gledao, ovu scenu, mu reče:

„Mudro si postupio. Nije ovo čovjek s kojim se treba šaliti. Ovo

ti je Pisac. Čuo si za njega?“

Taksista Asim se počeša po kosi. Zakopča trenerku kao da više

nije želio da mu se vidi lančić na koga je bio ponosan.

„Danas neki veliki baksuz. Izgleda da ja neću ništa zaraditi.“

Suad prođe pored obojice taksista i stade ispred žene koja spusti

stvari kad ga je ugledala. Učinilo joj je da gleda scenu koju je godinama

zamišljala. Maštala je da će mu skočiti u zagrljaj. Mislila je da će se

dugo ljubiti. Sad su se, samo, nekoliko trenutaka, gledali i ona je počela

da plače:

Djeca su gledala nepoznatog čovjeka i ćutala su iznenađena

Radinim suzama. Deda pogleda u čovjeka koga nikad nije vidio ali mu

je znao ime:

„Suade, zagrli svoju ženu. Vidiš da se izgubila od ljubavi.“

Suad priđe i zagrli Radu. Ona mu stavi ruke oko vrata i prestade

da plače. Gledali su se i ćutali. Deda nježno pokaza djeci da im priđu.

Mitar, tršavi momčić od 15 godina priđe Radi i prisloni se uz nju. Rada

stusti jednu ruku i zagrli momka. Djevojčica plave kose uredno vezane

u rep priđe čovjeku koji je milovao Radino lice. On skrenu pogled sa

Radinih očiju i jednom rukom zagrli djevojčicu. Dijete se uhvati za

njegove pantalone. Deda je ćutao i gledao ih je bez izraza na licu.

U životu je preturio mnogo veće muke od ove koja je imala sretan

završetak. Osjeti da mu je hladno jer bio je januar a ovi zaljubljeni bi

mogli, ko zna koliko, stajati na zimi i vjetru. Nakašlja se i malo se

poguri.

Sve četvoro se okrenuše prema njemu. Rada mu priđe:

„Jesi li dobro, deda?“

„Dobro sam. Nego razmišljam da li ćemo mi, ikad, odavde,

krenuti u neko toplije mjesto?“

Rada ga zagrli i pogleda u Suada i djecu. On je, dok je ona

razgovarala sa veselim dedom, iz džepa izvadio kesicu bombona i dao

je djevojčici:

„Jupi. „Kiki.“ Ove nam je tata donosio.“

Povikala je djevojčica i istog trenutka je zaćutala. Kad bi je

nešto podsjetilo na njene roditelje ona bi prestala da priča i plakala bi.

Sada je samo ćutala. Pogledala je Suada u oči i rekla je:

„Hvala.“

Suad izvadi iz drugo džepa trzalicu za gitaru i dade je Mitru.

Mladić ga začuđeno pogleda.

„Ovo je moja trzalica kojom sam naučio na sviram gitaru.

Bonbonu uzmi od sestre.“

Mladić se čudio odakle ovaj čovjek zna da oni vole „Kiki“

bombone i da on želi da nauči da svira gitaru.

Nije znao da je Suad čitao dnevnik koga je Rada svaki dan

vodila. Nije znao da je taj dnevnik vojnik Slavko predao

neprijateljskom vojniku Ekremu u doba kad je nepovjerenje bilo

najveće jer se završavao rat. Nije znao da su se dva mlada čovjeka

pogledala i klimnula glavom jedan drugom u znak poštovanja prema

onome što su učinili.

Suad se sjeti dana kad mu je Ekrem je predao žutu kovertu.

„Sigurno te zanima šta je u ovoj koverti. Mogli ste ti i Slavko

glave blentave pogubiti zbog nje.“

Ekrem se smiješio:

„Komandante, znam garant da je to knjiga. Šta bi drugo mogao

dobiti Pisac nego knjigu.“

Pomisli u sebi:

„Nemaš ti komandante, pojma da obični lakše prepoznaju

ljubav. Vi što pišete ljubav komplikujete. Nije ni vama lako.

Valja napuniti, ovako, debelu svesku. Slavko reče da je to:

Knjiga o ljubavi.“

Suad mu se zahvali i reče mu da to, više nikad, ne radi jer ova se

knjiga mogla čitati kasnije:

„Ekreme upamti da nema te stvari u životu koja je važnija od

ljudskog života.“

11.

Autobus iz Hamburga

„Izvinite, da nije stigao autobus iz Hamburga?“

Upita čovjek koji je stajao pored šaltera za informacije. Žena, s

druge strane stakla, ga pogleda kao da vidi ludog čovjeka:

„Šta ti je, bolan? Ovo ti je treći put, za pola sata, da isto pitaš

a ima još pola sata, dok po redu vožnje, ne dođe autobus.“

„Iš’o sam po radi sebe a ne pogledah na sat. Izvini.“

Pogleda na sat koji je bio ženi iza leđa. Pored nje je bio kalendar

on pročita da 30 decembar 1997. Žena pomisli:

„Pa Nova godina se bliži. Što sam i ja na kraj srca.“

Bilo joj žao što je bila gruba prema čovjeku. Navikla je, odkad se rat

završio, na, svakakve, a, najviše, drske i bezobrazne ljude koji više nisu

nosili puške ali su se ponašali kao da se svako mora da, i dalje, bojati

sile koju su nekad imali. Pomirljivo reče čovjeku koji je gledao u sat:

„Trebi mora da dolazi neko puno drag kad si tako plah pa šetaš,

po peronu, k’o posran golub.“

Slavko je pogleda:

„Čekam ženu i dijete.“

Žena se nasmija:

„Pa kad bi svako, ko čeka ženu i dijete, tako šetao ovuda ovo bi

se zvala ludnica a ne autobuska stanica.“

„Pusti me, bona, zajebancija. Čekam ženu koju nisam vidio pet

godina i moje dijete koje nisam nikad vidio.“

Žena je, kao svaki iskusan psiholog zaposlen na šalteru

informacija, znala je da je bolje da se zeza sa ovih blagim čovjekom jer

će i on prihvatiti šalu, u jednom trenutku, i biće mu lakše da čeka:

„Pa kakav si ti otac kad nisi nikad svoje dijete vidio? Đe si bio?

Garant ti je kafana kuća kao mom mužu.“

„Kakva kafana. Ratovao sam pet godina a posle rata, za nas što

smo ratovali, nema posla pa nisam mogao da zaradim da odem

da ih vidim. Sad se vraćaju ali, zauvijek, u ovu našu muku

bosansku.“

Žena je bila uporna da izvuče svaku riječ koju čovjek ima na

umu:

„A na kojoj si ti strani ratovao? Nekima je svejedno ali meni bi

ti bio draži da si bio „naš“.“

Slavko je, prvi put, pogleda. Bila je zgodna žena sa frizurom

koju je napravio neki, priučeni frizer:

„Normalo da sam bio „naš“. Ne možeš se ratovati na „našoj

strani“ a da budeš „njihov“.

Žena shvati da neće lako izaći na kraj sa ovim filozofom pa

baci poslenji adut.

„Vidi ovako. Da se bi ne brinuo da ti ne promakne autobus reci

ti meni kako se zoveš a kad autobus stigne ja ću reći tvoje ime nekoliko

puta da znaš da ti stigao autobus.“

„Super, zovem se Slavko,“

Reče čovjek smijući se. Žena je bila sretna što se on prvi put

nasmijao ali ostade zbunjena.

„Ja, bilo je raznih nacija u našoj vojsci.“

Slavko je pogleda pravo u oči. Ona skrenu pogled kao da, ako

okrene glavu, neće čuti šta će joj odgovoriti.

„U „našoj“ vojci nije bilo mnogo drugih nacija. Mora da mi ne

mislimo na istu vojsku.“

Sad se žena smijala pa se sjeti da ima još zagonetnih pitanja koja

mu može postaviti:

„Nisam te baš dobro shvatila. Najbolje da mi kažeš kako ti se

zove žena i kako ti je ime djetetu.“

Slavko je znao da će sad ova dosadna, lijepa kraljica autobuske

stanice biti matirana:

„Žena mi je ime Azra a djetetu je ime Vojin. Da se ne bi mučila

i izmišljala pitanja sad ću ti sve reći. Ti, bogami, pitaš kao da si pop a

ne šalteruša.

Azra i ja se ne stigosno vjenčati jer izbi rat. Ona srećom ode iz

ovog jada. Ostala je trudna i tamo se Vojin rodio.“

Slavko preskoči, u svojoj ispovjesti na šalteru autobuske stanice,

da se Vojin preziva Šulc i da njega, tim imenom i sad, zezaju drugovi

iz rata.

„Sutra ćemo se vjenčati a kumovi će nam biti Sead i njegova

žena Rada“

Žena ga je gledala blijedo ali nije prestajala da se smješka:

„Kod vas je zapetljano kao u španskoj seriji. Da imate nekog

Švabu, u familiji, mogao bi se, o vama, snimiti film.“

Slavko je nervozno gledao u čudnu ženu razmišljajući kako je

ona pogodila da ima u njegovoj familiji neko ko ima veze sa Njemcima.

Nasmija od dragosti što je pomislio riječ familija. Žena se nasmiješi.

Ugledala je žuti, prljavi autobus, na čijem se gornjem dijelu

blatobrana primjećivala rđa koja je nagrizala karoseriju. Zelenim

velikim slovima je pisalo: Jukic Reisen.

„Gledaj ovo. Truo autobus butum ali važno je da ima farbe za

imenu vlasnika.“

Pogledala je u čovjeka koji se smiješio:

„Slavko, Jesi li dobro?“

On je pogleda:

„Jesam što ne bi bio?“

„Eno ti žena i dijete dolaze na prvi peron. Pohiti.“

Slavko pređe pet metara u dva koraka i stade ukopano tražeći

poznat lik. Stakla autobusa u bila prljava i ništa nije mogao da vidi. Kad

se otvoriše vrata autobusa službenica na šalteru za informacije

primaknu rukom mikrofon koji je stajao ispred nje. Pritisnu zeleno

dugme i reče:

„Autobus iz Hamburga pristigao je na prvi peron. Autobus iz

Hamburga pristigao je na prvi peron.“

Gledala je čudnog čovjeka kome se dječak, star pet godina, drži

za nogu. Lijevom rukom Slavko je milovao dijete a desnom rukom je

grlio ženu koja je bila, s obe ruke, obješena o njegov vrat. Ljubili su se.

Šalterskoj radnici pođeše suze:

„Jeb’o te život. Za ovo valja živjeti jedan dan pa posle, ako te

nema, nije ti ni žao. Onaj, moj mamlaz ne primjeti ni novu frizuru koju

imam. U glavi mu je sam priča o ratu, kafani i fudbalu.“

Ponovo pritsnu dugme i reče u mikrofon:

„Slavku i Azri sretan susret posle šest godina želi osoblje

preduzeća Bosnatras.“

Neki putnik, koji je pažljivo posmatrao sve što se događa oko

njega, obradova se čudnoj informaciji i reče nepoznatoj ženi koja je

sjedila do njega na klupi:

„Ovo je lijepo. Pozdravljaju ljude koji su se sreli posle toliko

godina. Ima šanse da će, i Bosna, biti jednog dana dio Evrope.“

Žena u crnini pogleda čudnog čovjeka i pomisli da je ovaj rat

mnogo zla nanio ljudima. Pomisli:

„Nekom je odnio nekog na bolje mjesto od ovog. Negdje je

bolje biti mrtav, kao je moj Jovan što ga ubiše dušmani, nego živ

kao ova budala što se raduje glupostima.“

Žena nije znala da je ovaj čovjek potpuno zdrav ali živi sam jer

niko njegov više nije živ. On često sjedi na mjestima gdje prolazi

mnogo ljudi u nadi da će pronaći svoju, srodnu dušu. Da je žena znala

za razlog što čovjek razgovara s njom na klupi ona bi, isto, rekla:

„Hoće sigurno će Bosna biti dio Evrope ali ti i ja to nećemo

dočekati jer će to biti za sto godina.“

Kad je čuo njene riječi čovjek je, uljudno, pozdravi i ode

razočaran što je, ponovo, sreo simpatičnu osobu koja, nažalost, nije bila

njegova, srodna duša. Žena je gledala za njim kako polako staračkim

hodom izlazi iz autobuske stanice.

„Ovaj izgleda da nije nikog čekao kao ni ja. Otjera mi pogani

jezik čovjeka a tako je lijepo pričao.“

Pogovor

Za istim stolom

Kažu da se sve priče završavaju na mjestu gdje su i počele.

Neki od događaja koje ste čitali su se, stvarno, desili a neki su nastali iz

piščeve nostalgije za normalnim životom u Bosni, zemlji u kojoj je

rođen:

Kad su saslušali dedinu priču koju je Rada čitala i dok su čekali

ostale domaćine kuće Kurtalića, Jelenu i Petra Jovanović, gosti su

uživali u Radinom glasu i Suadovoj gitari. U jednom trenutku Slavko

upita:

„Ima ovdje još gostiju koji nedostaju?“

Suad reče:

Večeras neće biti ovdje osobe koje su vas povezivale kad je bio

rat. Ekrem i Mejra se izvinjavaju jer ne mogu doći. Imaju

velikih obaveza. Danju prave novu kuću a noću prave djecu.“

Slavko se nasmija:

„I kako im ide.“

„Dobro kao i vama.“

Pogleda u Azru čiji je stomak virio iznad stola. Pogleda u Radu

koja je imala suze u očima.

Ustade i zagrli je:

“De bona. Ne moramo, nikad, imati djece. Imamo ih dvoje.

Boškova i Milenina djece vole tebe kao ste rod najrođeniji.“

Rada se priljubi uz njega:

„Nisi im ni ti mrzak. Jelena kad uđe u kuću prvo pita gdje si ti

pa ona šta ima da se jede. Razmazio si je previše. Hvali se da

otkad je voziš u školu svi u nju gledaju drugačije.“

„Ja razmazio. A šta ti radiš? Onaj gilipeter se vraća kući u dva

ujutro a ti meni kad se probudim pričaš da je došao u devet.“

„Ti si Sudo dobro ostario. Šta ti smeta što momak dođe rano. I

treba da dolaze rano a ne da kasni.“

Reče Slavko da se ne zaboravi sa je i on tu. Svi se nasmijaše.

Čulo se kako neko otvara kapiju. Suad pomisli kako su današnja djeca

čudna pa ne zvone. Onda se zamisli:

„Šta ima da zvone na kapiji kad imaju ključ. Dobro Slavko kaže

da starim.“

Kad htio da otvori začu se zvono. Bio je sretan što je pogriješio.

Vaspitana djeca, uvijek, zvone i na svoja vrata. Jelena se zalijepi za

njega:

„Petica ko kuća iz matematike. Ima li neka nagrada?“

„Idi u svoju sobu pa vidi. Nije nagrada za ocjene nego poklon.

Učiš za sebe a ne za mene.“

Govorio je Suad a djevojčica uđe u trpezariju i na brzinu se

izljubi sa gostima pa ode u svoju sobu. Iz sobe se čuo radostan uzvik.

Rada pogleda Suad namrgođeno:

„Znači kupio si joj onu šminku što ti je tražila. Ti si lud. Ona

ima 11 godina.“

Suad se smijao:

Ja jesam lud ali za tobom. Nije to prava šminka. To ti se zove

dječija šminka. Ostarila si.“

Mladić koji je stajao pored njih reče:

„A meni niko nije ništa kupio. Ja moram sam sebi da donosim

poklone. Ustvari, ovo je tebi, čika Slavko, za sretan dolazak.“

Stavio je na sto šarenu, kartonsku kesu za piće. Suad mu reče:

„Samo je falilo još da počneš s nama rakiju da piješ.“

Rada se smijala:

„Ja sam mu rekla da ovo kupi i nije rakija nego viski. Današnje

generacije ne piju smrdljiva pića.“

Mladić izvadi iz kese viski. Začuo je uzvik:

„O pije se Čivas.“

Mladić spretno otvori bocu:

„Sad ću da donesem čaše da vidite šta je pravo piće.“

Suad je gledao Mitra. Sjeti se Boška koji je imao isti takav

dugačak i okretan korak kad su bili na razmjeni zatvorenika. Sjeti se

da mu je Rada pričala da mladić, ponekad, popije. Rekla je Mitar pije,

polako, sa uživanjem kao, nekad, njegov otac. Dok je mladić stavljao

čaše na sto Suad reče:

„Donesi, još jednu, čašu da imamo, još jednog, muškarca

u kući.“

Rada ga zadovoljno pogleda i on joj šapnu:

„Ustvari ne znam da li se ja brojim u muškarce. Ti znaš.“

Rada ga poljubi u obraz nespretno kao da su se prvi put vidjeli.

Mladić je nazdravio svima a naročito Radi i Suadu. Odavno je

znao da je život ove dvije osobe je savršeno strastven u svakom pogledu

osim što, nikad, pravim poljupcima ne iskazuju ljubav kao da se toga

treba stidjelti. Pomisli da bi bilo dobro da im, umjesto nekog. ljubavnog

filma, namjesti, na videu, neki pornić i da se brže izgubi iz kuće.

Suad ga je gledao u oči dok su nazdravljali i primijetio je da se

Mitru jedan dio usne krivi. Znao da mladić ima neki, novi plan.

Upita ga:

„Opet nešto smišljaš. Prošli put smo imali vjetrnjaču koja nam,

umalo, nije srušila krov kad je vjetar, koga si željno očekivao,

počeo da puše. Šta li si sad naumio?“

Mladić ga pogleda i reče:

„Ništa u vezi kuće. Cilj mi je, samo, da pojačam harmoniju naše

porodice. Kad mogu da pijem s tobom mogu i da budem iskren,“

Šapnu mu svoj plan. Strepio je kako će Suad reagovati.

„Odlična ideja. Ja ću, kad sjednemo da gledamo film, reći ću

Radi da ona pusti kasetu. Posle ću je napasti da je ona kriva. Ko

zna? Možda nam i svidi film kad budemo smijali.“

Rada im priđe i upita:

„Šta se, vas dvojica, krišom, dogovarate. Mislite, ako pijete

zajedno, da ja ne moram znati šta se, ovdje, događa.“

Suad je zagrli:

„Pusti ga fantazira. Pita može li sam ići na neko splaravarenje.“

Rada se nasmija i namignu Mitru. Sve troje se nasmijaše kad iz

svoje sobe izleti Jelena i uleti u nečije krilo:

„Tatara tam.“

Bila je našminkana kao perverzna Crvenkapica iz nemoguće

bajke. Rada pogleda u Suada a on se skupi kao da je prosuo vino na čist

stolnjak. Mitar se namršti:

„Hajde marš u kupatilo i operi se. Izgledaš kao mala drolja.“

Svi ućutaše. Jelena je znala da je sigurna u Slavkom krilu a tu je

bio, i Suad, za svaki slučaj. Isplazi mu jezik sa velikim zadovoljstvom.

Svi se nasmijaše pa čak i Mitar koga Suad gurnu laktom:

„Ne moraš, baš odmah, đonom ali nemoj da dugo gledamo

ovu bruku.“

Mitar se ispravi trudeći se da izgleda ozbiljan mada mu se na

licu primjećivao osmijeh. Rada i Suad su se gledali u oči i mislili su

isto, Rada mu šapnu i ugrize ga za uho:

„Stvarno ima još, jedan muškarac u kući. Neka se on, odsada,

brine o sestri. Vrijeme je da se moj muž i ja posvetimo jedno

drugom.“

___

Bližila se ponoć. Suad je osjetio da je domaćinima i gostima

ponestaje tema za šalu.

Sjetio se one godine kad su proslavljali Azrin dolazak i kad su se

sprmali za svatove. Sjeti se te jadne 1997 godine kad je lijep život

izgledao daleko od države u kojoj su živjeli.

Pomisli da je ova 2019 godina gora nego godine koje su prošle.

Tada je bilo sve isto kao danas, samo je postajala nada da će biti bolje.

Sad se, prividno, bolje živi ali nada je sve blijeđa. Gledao je u Radu

koja je ima prosjedu kosu koju nije fabrala jer je smatrla da je normalno

da se ostari. Slavko i Azra su bili isto veseli kao nekad ali su im bore na

lice pokazivale da život ostavlja tragove na onima koji se vječito bore

da ima djeca odrastu kao dobri i pošteni ljudi. Nedostajao im je, samo,

deda Milutin. Odluči da on preuzme mjesto starca koja su voljeli:

Pogleda u telefon i vidje da je bliži ponoć. Reče:

„Nova godina je. Mora da bude pjesma.“

Pogleda u Mitra i reče mu:

„Kako ti reče da se zove tvoja, nova gitara. Čini mi se da si

rekao da se zove Minka. Da li je to ime proizvođača ili ime one

crnke što obleće oko naše kuće kad ti radiš sklekove u bašti:“

Mitar se začudi i pogleda u Suada. Jelena sa uživanjem poče da

pjeva:

„Zlato moje moje Minka, moga srca sevdalinka.... To on svira

po čitav dan. To ti je Crvena jabuka.“

Suad je poljubi:

„Sunce moje. Mogu jednu jabuku. Volim one crvene, naročito.

Ovi, svu noć, piju a ja mučim gusti sok.“

Jelena se kočoperno okrenu prema njemu. Rada vidje

preslikanu Milenu u djevojčicinim pokretima:

„Ma ne, Suade. To je muzička grupa. Ne jede se to. To se sluša i

uživa.“

Svi su se smijali a Suad se čudio svom ne znanju.

„A jesam zaostao. A jel’ to ono kad na Youtube ukucam: Minka

pa slušam pjesmu. Hajde, Mitre, donesi gitaru da čuju kako ti i

ja pjevamo.“

Mladić je pogledao u Suada a ovaj je uzvratio pogled tako da je

Mitar shvatio da pitanja ne treba postavljati jer on smatra da mladić,

od sada, može sam odlučivati o većini stvari u svom životu.

Mitar se vratio iz sobe i odlučno je uhvatio G mol. Poče da svira

a Jelena je, i dalje, otvorenih usta gledala u Suada. Nije vjerovala da

se njen. dobri Sudo, šegačio s njom.

Rada šapnu Suadu:

„Gledaj u nju. Noćas je naučila prvu, životnu lekciju. Koga

zezne najdraži taj više nikad nije naivan.“

Mitar poče da svira gledajući u Suada ponosno. Htio je da svi

znaju ko ga je naučio da svira:

„Usne su joj dvije žeravice željne ljubavi.

Dukat krije na dnu maramice miris jedini.

Tiha snena časna i poštena ali ljudima

smeta što još nije isprošena.

To je sudbina.,,“

Klimnu glavom prema Suadu i oni zajedno počeše da pjevaju

refren:

„Zlato moje, moja Minka, moga srca sevdalinka,

niz Kovače kad zanese čaršija se sva zatrese.“

Mitar, ponovo. klimnu glavom i oni zapjevaše. još

glasnije.

„...Niz Kovače kad zanese čaršija se sva zatrese...“

Čitavo društvo prihvati isti stih:

„...Niz Kovače kad zanese čaršija se sva zatrese...“

Suad pogleda u sat koji mu čitavog rata bio vjerni pratioc.

Zlatna kazaljka, koja otkuca sekunde, je, polako, klizila iznad bijele

pozadine sata.

Bilo je tačno dva minuta do ponoći. Znao je da će, na Katedrali,

uskoro zvoniti zvono. Znao je da će se sa Begove džamija čuti, sutra

ujutro, mujezin koji pjeva sabah. Pravoslavna crkva je bila daleko da bi

se mogla čuti njena zvona.

Iz njihove kuće se i dalje čula pjesma:

„... Niz Kovače kad zanese čaršija se sva zatrese.“

Oni nisu znali da još, jedna osoba sluša njihovu pjesmu. Žena

koja je, svake večeri, osim ove noći sjedila na autobuskoj stanici i

čekala je da se na peronu sreće pojavi njena, srodna duša.

Čekala je čovjeka, koga je grubim riječima, davne, 1997 godine,

otjerala sa klupe a koristio divni, jeftini miris koji se više ne pravi. Taj

miris je koristo njen, pokojni muž Jovan. Čekala je čovjeka koji je tako

lijepo govorio glasom nade i ljubavi prema svojoj zemlji.

Žena nije znala da je čovjek, koga, uzalud, čeka godinama,

umro, sam, u svom stanu, te iste večeri, kad su se prvi i poslednji put

vidjeli, razmišljajući da nije trebao da ode, odmah, posle grubih riječi

koje je rekla nepoznata žena, jer mu se činilo da ona ima sjetan pogled

za kojim je odavno čeznuo.

Žena uzdahnu i zapjeva:

...Tiha snena časna i poštena

ali ljudima smeta što neće

biti isprošena, To je sudbina...

___

Suad prestade da pjeva i reče:

„Sretna nam svima Nova 2019 godina. Posle svega što je bilo

mi ostajemo isti:

Dobri, blentavi Bosanci.“

Bilješka o piscu

Kritikovao me je jedan poznanik što u mojim knjigama ništa ne

pišem o sebi. Usput mi reče da je čudno što se, u ovom romanu. svi

vole. Vole se oni što su poginuli jedno pored drugog. Vole se oni što su

se davno rastali. Njima je daljina, samo, pojačala ljubav. Naročito se

vole oni što su, uvijek, jedni pored drugih.

Reče da mi vjeruje u one prve, dvije ljubavi. ali ovu treću da,

nikako, ne može da zamisli. Kaže da pretjerujem. Kako mogu dvoje da

se vole kad su, svaki dan. zajedno?

Gledao sam u poznanika i odgovorio sam mu:

„Prijatelju, ja sam, prilično, star da se mijenjam. Meni je ljubav

dolazila, uvijek, jedna po jedna ali onu prošlu nisam

zaboravljao. To nije kao ova ljubav o kojoj ti pričaš. Ti pričaš o

ljubavi koja je kao stari kaput pa kad ti dodije ti tražiš novi. To

znači da nije bilo ljubavi nego da si ti, samo, volio da te vide sa

„dobrim kaputom.“

Meni su pun orman starih ljubavi pa, svaki čas, skinem sa

ofingera neku koja mi, opet, zapadne za oko i pišem o njoj.

Vratim je, pažljivo, na njeno mjesto pa, opet, izvadim neku

drugu. Nikad ne izvadim dvije odjednom. Samo budale nose dva

„kuputa života“ jedan preko drugog.

Ja sam u horoskopu blizanac. U meni, uvijek, ima dva Ja i oni

se, nikad, ne slažu.

Prvi Ja, što gleda svaku ženu koja prođe pored njega. Navikao je

da ga moj mozak povuče za uho i da mu kaže da to nije njegovo.

On lukavo, i dalje, gleda u nju ali popusti kad ga zaboli i

prihvata, iz straha, ono što mu je naređeno.

Onaj drugi Ja je, potpuno, drugačiji. Gleda, samo, u onu ženu

koja je samnom i podržava našu ljubav. Ne pišem o mržnji jer

mi ovaj drugi Ja, stalno, govori da postoji, samo, ljubav.

Eto, tako ja pišem, druže moj, ali nisam slijep. Vidim ja i mržnju

i bijes ali se sklanjam od njih kao siromah kad pored njega

prođu kočije koje voze izvještačene ljubavnike. Oni bi dali svo

blago ovog svijeta za iskren osmijeh i dvije kašike kojima iz

jednog tanjira jedu dvoje koji se vole. Znaju i oni šta je ljubav

ali nemaju vremena za nju. Za sreću i ljubav ti ne treba

bogatstvo i moć. Trebaju ti samo osjećanja i vrijeme.

Nadam se da me da razumiješ.“

Gleda me moj poznanik i kaže da ovo nije biografija, da je,

samo, prosipanje pameti.

„A šta bi ti htio? Da napišem na svom profilu na FB-u da sam

pisac i da su mi djela objavljivana na mnogim stranica na FB-a

i na raznim sajtovovima na internetu.

Ne umijem da lažem sebe, druže moj.

Pisac je onaj za kojim ostane trag. Pisac si kad ako ti, neko ko te

ne poznaje, kaže da dobro pišeš.

Neki slavu dočekaju za života a neki uživaju u raju dok čitaju

kako se, na FB-u, pišu, o njima, hvalospjevi.

Pravi pisci ne stavljaju datum kad se njihova priča desila. Oni

pišu tako da mi znamo da se njihova priča mogla dogoditi i

danas kad oni nisu živi.

Postoje i pisci trentuka kojima je istorija najvažniji dio riječi

jer oni vole da se veličina njihovih djela računa po broju izdatih

knjiga.

Ja to nisam. Samo osjećam obavezu da napišem tačno dan kad

se nešto dogodilo jer se nadam da će se unuci junaka sjetiti da su

u mojim pričama likovi njihovih djedova. Zato pišem o ljubavi i

smrti a istorija je, samo, njihov pratioc.

Rekoh ti, prijatelju, da, nikad, ne lažem. Ja samo, ponekad,

malo ispeglam istinu jer bih volio da svijet bude onakav kakvog

ga ja zamišljam: Jednak za sve.“