doc. dr. sc. jelena lončar faktori lokacije industrije i ... · osnove i teorija policentričnog...
TRANSCRIPT
1
Doc. dr. sc. Jelena Lončar
Faktori lokacije industrije i poslovanja
Foto: Canary Wharf, poslovni dio Londona Autor: Jelena Lončar, 23.6.2011.
2
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU Prirodoslovno-matematički fakultet Geografski odsjek, Marulićev trg 19/II, Zagreb
Nastavni materijal za kolegij Faktori lokacije industrije i poslovanja
Diplomski sveučilišni studij Geografija; smjer: Istraživački, Prostorno planiranje i
regionalni razvoj i
Diplomski sveučilišni studij Geografija; smjer: Istraživački, Geografski informacijski
sustavi
3
Jelena Lončar
Faktori lokacije industrije i poslovanja
Akademska godina 2018/2019.
© Sva prava pridržana, 2019.
Skripta je namijenjena studentima isključivo za osobnu uporabu
Recenzenti:
Prof. dr. sc. Zoran Stiperski
Sveučilište u Zagrebu
Prirodoslovno-matematički fakultet
Geografski odsjek
Doc. dr. sc. Zdenko Braičić
Sveučilište u Zagrebu
Učiteljski fakultet
Odsjek u Petrinji
4
SADRŽAJ
1.
1.1.
1.1.1.
1.2.
1.2.1.
1.3.
1.3.1.
1.4.
1.5.
2.
2.1.
2.2.
2.3.
2.4.
2.5.
3.
3.1.
3.2.
3.3.
3.4.
3.5.
4.
4.1.
4.2.
4.3.
4.4.
4.5.
4.6.
5.
5.1.
5.2.
Povijesni razvitak doktrina i teorija lokacije Johan von Thunen: Model koncentričnih krugova
Porijeklo gospodarenja prostorom
Alfred Weber
Povijesni i teorijski okviri nastanka Weberove teorije
August Loesch
Osnovna problematika teorije A. Loescha
Walter Christaller
Metodologija lokacijske strategije
Poslijeratni razvoj teorija i doktrine lokacije industrije
Ratni i neposredno ratni period
Razvoj teorija i doktrina lokacije od 1957-1970.
Teorijsko-metodološki sustav lokacije i smještajno odlučivanje
Značenje i mjesto lokacije industrije u regionalnom planiranju
Planiranje zona gospodarske namjene u Hrvatskoj
Prostorna ekonomija
Sadržaj prostorne ekonomije
Lokacijski modeli
Lokacijski faktori
Industrijski kompkeksi i industrijske zone
Lokacijsko značenje optimalnih kapaciteta
Prostorni modeli
Osnovna obilježja prostornih modela
Načela razmještaja u prostoru
Osnove i teorija policentričnog razvoja
Neke specifičnosti prostornih modela - Polovi razvoja
Osovine razvoja
Prostorno obilježje teorije praga
Mjesto i značenje prostorne ekonomije u ekonomskoj i razvojnoj politici
Politika razvoja i smještaja industrije tekstila u svijetu
Politika razvoja i smještaja industrije čelika
5
5.3.
5.4.
6.
6.1.
6.2.
6.3.
6.4.
6.5.
6.6.
6.7.
6.8.
7.
7.1.
7.2.
7.3.
7.4.
8.
8.1.
8.2.
Politika razvoja i smještaja automobilske industrije
Istraživačke metode lokacijskih i prostornih modela
Industrijski klasteri, drugi oblici industrijskog organiziranja te ekonomski razvoj
Lokacija i klasteri
Pokretanje klastera
Poduzetničke zone
Industrijski distrikti (okruzi)
Virtualne organizacije
Infrastruktura
Industrijska organizacija
Lokacija organizacije
Korporativna struktura i strategija
Kompeticija i strategija
Monopoli
Multinacionalne kompanije
Inovacije
Regionalna ekonomija i lokacijske komponente razvoja
Definicija regionalne ekonomije
Regionalna tržišta radne snage i migracije
6
7
PREDGOVOR
Značaj lokacije, i njen optimalan odabir za određene aspekte ljudskog djelovanja, jedan je od ključnih
problema kojim se bavi geografija. U okviru kolegija Faktori lokacije industrije i poslovanja, nastojati
će se dati pregled najvažnijih čimbenika, ali i utjecaja koje pojedinci i lokalne zajednice te šire
društvene skupine moraju uzeti u obzir, žele li donijeti dobre i informirane odluke koje se reflektiraju
u prostoru.
Društvo se u cjelini, još od početka razvoja civilizacije, najprije počelo baviti problematikom gdje
odabrati mjesta svog prebivanja (uz rijeke, obale mora, u plodnim ravnicama i sl.) kako bi olakšali
pristup izvorima i resursima potrebnim za svoj opstanak. Razvojem gospodarskih djelatnosti, najprije
poljoprivrede, a zatim i drugih (industrije, a potom i turizma, prometa trgovine i sl.) proširuje se
područje interesa za odabir odgovarajućih lokacija. Tome su poseban doprinos dali pojedinci, kojima
je posvećeno odgovarajuće mjesto s obzirom na njihovo značenje u razvoju teorije lokacije, a koja je
osnova i današnjim (modernim) promišljanjima o lokacijskim problemima.
U pisanju skripte koorištena je starija i novija literatura. Poseban je naglasak stavljen na začetnike
teorijskog razvoja lokacije (von Thunen, Loesch, Weber), ali i na promišljanja A. Marshalla koji je prvi
dao definiciju industrijskih distrikata. Na osnovama ovih autora razvijene su kasnije teorije i discipline
poput ekonomske geografije ili nove ekonomske geografije koja je tijekom 1990-ih Paula Krugmana
dovela do Nobelove nagrade. Od hrvatskih autora treba spomenuti I. Krešića koji je svojim
promišljanjima dao veliki doprinos razumijevanju faktora lokacije na našim prostorima. Njegov rad u
velikoj mjeri aktualan je još i danas, iako neke njegove spoznaje treba u određenoj mjeri prilagoditi
suvremenim procesima i uvjetima određivanja lokacije i poslovanja, posebno onih na globalnoj razini.
Stoga su i njihovi radovi korišteni u ovoj skripti, a na njih se svojim radovima nadovezuju brojni strani
(ugl. autori engleskog i njemačkog govornog područja) i domaći autori.
Ova skripta trebala bi pomoći dati odgovore na određena pitanja vezana uz, prvenstvano odabir
lokacija industrije, ali i poslovanja u širem smislu. Stoga se pojedinačno obrađuju izdvojeni modeli i
oblici u kojima se danas, ali i u bližoj prošlosti, industrija širila i razvijala u prostoru. Pažnja se pridaje i
interdisciplinarnim disciplinama kao što je prostorna ekonomija, a koja daje objašnjenja određenih
problema interesantnih geografima. Skripta bi ujedno trebala potaknuti studente na promišljanje i
traženje vlastitih odgovora na probleme i izazove koji će se jednog dana naći pred njima.
8
I. POVIJESNI RAZVITAK DOKTRINA I TEORIJA LOKACIJE INDUSTRIJE
1. Johann Heinrich von Thünen
1.1. Porijeklo gospodarenja prostorom
Početak 19.st. je period nastanka industrijskog kapitalizma na načelima privrednog liberalizma u
području proizvodnje i razmjene dobara. Sve do 19.st. ekonomske slobode ograničavane su
feudalnin gospodarenjem, a prvotno su se pojavile samo u Engleskoj te se onda proširile i na
druge europske zemlje. Tada se ukidaju sve zabrane u vanjskoj trgovini i reduciraju carine (ali
ostaju na snazi). Sredinom 19. st. potpuno se ukidaju carine na agrarne proizvode u Engleskoj.
U ovom periodu dolazi do prve formulacije ekonomije prostora i to razumljivo prvobitno
orijentirane na ekonomiju lokacije poljoprivrede.Polazna točka ekonomije lokacijskih faktora je
eliminiranje carina tako da je u apstraktnoj konstrukciji ostalo razmatranje udaljenosti pojedinih
poljoprivrednih kultura na zemljištima razne plodnosti od jednog zamišljenog tržišta. Porijeklo
problema svodi se uglavnom na teoriju rente koja dominira cijelom engleskom političkom
ekonomijom do prve polovice 19. st.
Značenje industrijske revolucije, naročito njenih efekata na poljoprivredu u sj. Njemačkoj, u
uvjetima pojave tržišnog gospodarstva, kao i razvoja gradova, postavilo je nove probleme čije je
razmatranje počeo J. H. Thünen (“Izolirana država u odnosu prema poljoprivredi i narodnoj
ekonomiji”, Rostock, 1850.). Thünen je posebnu pažnju posvetio proučavanju prijelaza od
zatvorene, izolirane i naturalne poljoprivrede sa osnovnim motivom dobivanja bruto-prinosa “po
čovjeku” na robnu privredu kojoj je maksimizacija čistog (neto) prihoda po “jedinici obradive
površine” jedini cilj. Značaj proučavanja blizine tržišta Thünen je uočio iz vlastitih zapažanja i
iskustava dok je 40 godina živio na svom izoliranom imanju u području Mecklenburga. Na osnovi
toga razvio je originalnu teoriju o utjecaju udaljenosti tržišta na kulturu zemljišta i cijenu
proizvoda, argumentirajući sve matematički. U konstrukciji svog sistema podrobno je ispitivao
probleme svojstvene tržišnoj privredi u uvjetima udaljenosti, kao što su utjecaj gradskog tržišta
na cijene poljoprivrednih proizvoda i rentu, zakoni obradive površine, odnosi grada i sela, utjecaj
parcelizacije zemljišta i udaljenosti od tržišta na veličinu dohotka, … U ekonomskoj teoriji cijeni se
njegova primjena marginalne analize i isticanje proizvodnosti kapitala, iako se smatra da mu je
doktrina o najamnini najveći doprinos (Živanović, M. T., 1971.).
Thünenova sklonost ka praktičnim istraživanjima dovela je do shvaćanje jednog ekonomskog
sistema potpuno različitog od klasične engleske škole. Thünen je postao poznat već po
objavljivanju prvog dijela svoje knjige koji je obuhvaćao njegovo učenje o topografskom
razmještaju kultura. Nastojao je utvrditi kako na poljoprivredu i rentu djeluju cijene
poljoprivrednih proizvoda te položaj zemljišta prema tržištu i porezima. Stoga je Thünen zamislio
izoliranu državu koja ima sljedeće karakteristike: jedan veliki grad u središtu plodne ravnice u
kojoj nema ni kanala ni plovnih rijeka. Ravnica se na velikoj udaljenosti završava neobrađenom
divljinom i ima transportne mogućnosti podjednake u svim pravcima. Na ovoj površini, u čijem se
središtu nalazi jedan grad kao tržište, poljoprivredne djelatnosti dobivaju mogućnost za
optimalnu lokaciju u funkciji zemljišne rente, koja se određuje udaljenošću od tržišta i troškovima
prijevoza proizvoda do grada. Thunen je, naime, nastojao utvrditi kako će u njegovom uopćenom
sistemu, gdje grad dobiva poljoprivredne proizvode iz ravnice, a nju opskrbljuje svojim
9
industrijskim proizvodima, biti izvršen razmještaj pojedinih poljoprivrednih kultura. Ovo pitanje je
obradio tako temeljito da ga s pravom smatraju prethodnikom modernih teorija o lokaciji ind.
(Isard ga naziva ocem teorije lokacije).
Svojom teorijom Thünen je utvrdio da će se neki proizvodi koje je npr. teško prevoziti ili se mogu
prodavati samo svježi (jagode, salata, mlijeko) proizvoditi najbliže gradu. Iza ovog prvog kruga
slijede drugi oblici privređivanja koji će se rasporediti u koncentričnim krugovima oko grada,
prema cijeni njihovih proizvoda i prijevoznih troškova. Predviđajući principe suvremene teorije
troškova, Thünen je isticao da cijena pojedinačnih proizvoda mora biti takva da se zemlja na kojoj
se oni proizvode ne može unosnije upotrijebiti za neki drugi proizvod te da mora biti dovoljno
visoka da nadoknadi bar troškove proizvodnje i transporta do grada. No, taj se trošak povećava
udaljenošću od grada, tako da prijevozni troškovi poslije određene granice gutaju čitavu cijenu –
Thünen je na taj način pokazao vezu između troškova i cijene. Sasvim je razumljivo da iz ovog
zemljišnog sistema koncentričnih krugova potiče Thunenova teorija rente. To znači da
najnepovoljnije smješteni proizvođači moraju ostvariti izvjestan iznos rente, pored troškova
proizvodnje i transporta na tržište. Suprotno, proizvođači bliži tržištu tj. povoljnije smješteni
imaju niže troškove te ostvaruju sve veću rentu ukoliko su bliži tržištu. Značaj ove metode vodi
do rente kao pojma čistog “proizvodnog viška”.
Sl.1.Von Thünenov model koncentričnih krugova
Izvor: https://popeaphumangeog.wordpress.com/2015/02/04/von-thunen-assignment/
10
Krajem 19. i početkom 20. st. dolazi do ekonomske i tehničke revolucija kapitalizma tj. do novih
pokušaja u istraživanjima na polju teorije lokacije prostora. Razrada Thünenove teorije i njegove
škole bila je uvjetovana razvojem proizvodnih snaga. Do novih istraživanja dolazi naročito u
Njemačkoj, gl. središtu ekonomske misli na području lokacije. U ovom periodu razvoja
ekonomske misli na polju lokacije javljaju se dva pravca (škole) u teoriji lokacije:
a) Induktivno-deskriptivna metoda anglosaksonske škole – bavi se uglavnom deskripcijama
fenomena lokacije, karaktera više ili manje anumerativnog.
b) Njemačka deduktivna škola – pristupa analizama pojedinih lokacijskih problema na
deduktivan način, ugl. pročavanjem pojedinih slučajeva lokacije.
Njemčka škola od Thünena do današnjih dana zadržala je monopol u apstraktnoj teoriji o pitanju
lokacije, ali nakon Drugog svj.rata ove dvije škole pokazuju tendenciju spajanja (Živanović, M. T.,
1971.).
1.2. Alfred Weber
1.2.1. Povijesni i teorijski okviri nastanka Weberove teorije
Za razliku od Thünena njegova su razmatranja usmjerena na lokaciju industrije. Weber je uočio da u
uvjetima sve veće koncentracije kapitala, koja je krajem 19.st. dobivala monopolski karakter u vidu
trustova, kao i sve većeg miješanja države u gospodarske odnose, Thünenov model nije bio
adekvatan u novonastaloj situaciji kapitalizma s jedne i razvoju ekonomske misli s druge strane.
Međutim, i Weberova teorija predstavlja projekciju jedne apstrahirane privrede u domenu
nacionalnog prostora, obrađujući apstraktne zakone, nezavisne od svakog privrednog sustava, a
zatim ponovo tražeći posebne forme ovih zakona u praktičnom razvoju industrije.
Na metodološkom planu Weber pokušava spojiti deduktivnu analizu s induktivnom tj. sa posebno
istraženim uzrocima (faktorima) koji utječu na lokaciju pojedinih grana industrije. U svojim Osnovama
(Grundiss) on se oslanja na prikupljene podatke njemačke ekonomije iz 1860. Weberov doprinos na
nivou apstraktne teorije predstavljalo je presudnu etapu za kasnije autore.
Weberova metoda apstrakcije zasniva se na izdvajanju i grupiranju faktora lokacije. Lokacijske snage
on definira kao prednost u troškovima a lokacijsku jedinicu kao proizvodni i potrošački centar jednog
istog proizvoda. Lokacijske faktore on dijeli na:
1. opće: transport, rentu, radnu snagu (karakteristični su za cijelu ind.)
2. specijalne (posebne) faktore: pokvarljivost, vlažnost, ...
Usporedno s ovom klasifikacijom Weber faktore dijeli još i na: prirodne i tehničke, socijalne i
kulturne. Weber razlikuje i 4 stadija u proizvodnom ili distribucijskom postupku: osigurati mjesto
lokacije i opremu, opskrbiti se sirovinama i energijom, organizirati proizvodni proces i isporuku
proizvoda. Svoju problematiku metodologije troškova on zasniva na sumiranju troškova navedena 4
stadija, kao i općih troškova. U njegovoj strukturi troškova pojavljuje se 7 elemenata: profit, interes
za kapital, stopa amortizacije fiksnog kapitala, troškovi prijevoza primarnih sirovina i energije,
nadnice, prijevozni troškovi i opći troškovi.
Weber je na osnovi iznijetog postavio 3 osnovna faktora (elementa) ili “orijentacije” koji imaju najveći
utjecaj na izbor lokacije ind. i koji međusobno djeluju, ali se i isključuju. To su:
11
1. Faktor minimalnih transportnih troškova, koji je osnovni faktor; prema transportnoj
“orijentaciji” industrijska poduzeća se podižu tamo gdje će proizvođači imati najmanje
transportne troškove.
2. Faktor troškova radne snage, koji prema Weberu narušava osnovni faktor; on privlači one
djelatnosti za koje je radna snaga značajnija od transporta odnosno “orijentacija” prema
radnoj snazi znači da se poduzeća podižu tamo gdje je radna snaga najjeftinija.
3. Faktor aglomeracije, odn. koncentracije, čijim se uvođenjem drugi put narušava osnovni
faktor. On je važan za one privredne djelatnosti gdje su prednosti aglomeracije odn.
koncentracije veće od minimizacije transportnih troškova. To znači da aglomeracija
predstavlja težnju da se ind. poduzeća podižu tamo gdje je već koncentrirana industrija jer se
time smanjuju troškovi opskrbe energijom, troškovi za pristaništa, cestarine i ostali promet
(Živanović, M. T., 1971.)
Orijentacija jedne industrijske grane tj .lokacija različito smještenih pogona unutar jednog
industrijskog poduzeća
Proizvodni proces može se sukcesivno vršiti na više mjesta. Weber u svojoj teoriji “orijentacije jedne
industrijske grane” objašnjava kako se lokacija svakog od tih pogona upravlja prema zakonima tri
osnovna faktora koji utječu na orijentaciju.Weberova razmatranja zasnivaju se na pretpostavci da su
različito smješteni pogoni jednog istog proizvodnog procesa međusobno tehnološki povezani, ali i da
su pored te međusobne povezanosti za svaki od njih odlučujuća već navedena 3 osnovna
lokacijskafaktora. Weberu se još pripisuje zasluga što je svoju teoriju lokacije integrirao sa tzv.
teorijom sustava privredne djelatnosti. Naime, pored već utvrđenih faktora koji utječu na lokaciju na
mikroplanu, on proširuje svoj razmatranja na viši nivo tj. prelazi na analizu ind. grane i najzad na
cijelu industriju promatranu u okviru jednog područja i u okviru cjelokupne privrede, kao i na njen
odnos prema poljoprivredi promatranoj u cjelini i po područjima.
U okviru 4 postulata na kojima je zasnovana njegova teorija lokacije ind., on određuje njihov smještaj
prema potrošačkim centrima, izvorima sirovina, radne snage s tim što neograničenu ponudu radne
snage u navedenim centrima smatra promjenjivom veličinom, koja zavisi od postojećih uvjeta u
prostoru.
Zaključak: Weberova lokacijska teorija razmatra zatvoreni ekonomski sustav, u njoj se napada
međunarodna podjela rada i predlaže da se u domenu međunarodne trgovine primjene analize snaga
(faktora) koje bi mogle objasniti smještaj industrije. Ova teorija, provlačeći se do današnjih dana
postala je suvremena u modernoj teoriji lokacije (Živanović, M. T., 1971.).
1.3. August Lösch
1.3.1. Osnovna problematika teorije A.Löscha
Löschevo istraživanje usmjereno je ka istom osnovnom cilju, tj. izgradnji opće ravnotežne teorije
lokacije ind. jednog ekonomskog sistema. Lösch je počeo proučavanjem odnosa između demografije i
privrednog razvoja i ono je značajno utjecalo na njegovu sistemsku i duboku inovaciju u lokaciji ind. U
12
analizi demografskog priraštaja stanovništva i privrede on je sagledao jedan od osnovnih pristupa
dimenzioniranju razvoja privrede u vremenu, a u prostornoj analizi dimenzioniranju odnosa prostora i
privrede tj. njenog razmještaja u prostoru. Drugim riječima, dinamični pristup treba se zasnivati na
razvoju privrede i obilježjima prostora u kojem je smještena.
A. Lösch je pristupio teoriji lokacije kad je bio zaokupljen istraživanjem na području međunarodne
trgovine. Kao i Palander, Lösch sistematski izlaže probleme lokacije, a zatim svoje opće zaključke
prilagođava osnovnim vrstama lokacije (lokac. poljoprivrede i industrije, koncentracije u gradovima i
privredni pojasevi). Njegova teorija pojavljuje se, prije svega, kao logički i nužan završetak prethodnih
doprinosa, izloženih na najvišem nivou apstrakcije i generalizacije. Lösch radi razliku između realne i
racionalne (svsishodne) lokacije – dok analiza realne lokacije polazi od konstatacija i tumačenja
kojima se rukovode poduzetnici u svom izboru lokacije, teorija racionalne lokacije nastoji apstraktno
odrediti idealnu lokaciju. Ali načela idealne lokacije su različita, s obzirom promatra li se sa stajališta
poduzetnika ili općeg gledišta.
Lokacija jednog proizvodnog poduzeća ima najprije utjecaj na konkurente, zatim ona utječe na
srodna poduzeća i to na formu i predmet njihovih djelatnosti. Forma potrošnje mijenja se s
udaljenošću. Promjene u predmetu proizvodnje kao funkcija udaljenosti od mjesta potrošnje dovele
su Löscha do Thünenove sheme o koncentričnim krugovima. Međutim, svaka individualna lokacija
ima utjecaja na ostale individualne lokacije što dovodi do stvaranja međuodnosa koji se podređuju
općoj prostornoj međuzavisnosti. Tako je Lösch došao na ideju da teoriju privrednih područja stavi
između teorije parcijalne lokacije i teorije opće lokacije, uzimajući u obzir njihovu veliku
međuzavisnost u mikro i makrolokacijskoj domeni.
Izbor idealnog mjesta lokacije vezan je za karakteristične kombinacije u izboru mjesta proizvodnje i
potrošnje, a svaka od ovih grupa predstavlja odgovarajuće parcijalno tržište, kao pododjeljak općeg
tržišta. I dok se u dotadašnjem razvoju teorije lokacije zasnivala na pretpostavci da između mjesta
proizvodnje i potrošnje postoji međusobna veza, Löscheva teorija prelazi na razmatranje
mnogostrukih centara za isporuku i snabdijevanje.
Dvije osnovne forme prostornih odnosa predstavljaju jezgru za donošenje odluke o lokaciji - dok
regionalna tržišta igraju najznačajniju ulogu u teoriji lokacije industrije, tržišta koja služe kao izvozna
odlučuju u lokaciji poljoprivrede. O prirodi regije ne odlučuje broj proizvodnih jedinica već vrsta
lokacije – ovi lokacijski smještaji mogu biti raštrkani ili koncentrirani. Losch razlikuje 2 osnovna oblika
koncentracije – koncentraciju u centrima i koncentraciju na pojedinim površinama. Koncentracija
heterogenih lokacija na površinama dovodi do industrijskih regija koji djelomično liče na pojaseve a
dijelom na područja.
Lösch se najprije osvrće na probleme lokacije ind. – ekonomska računica opredjeljuje poduzetnika na
izbor onog mjesta lokacije gdje može ostvariti maksimalan profit. Zasnovana na nominalnom profitu,
tj. razlici između troškova i profita, Löschova teorija nadilazi prethodne analize koje su locirale
poduzeća na mjestima minimalnih transportnih troškova. S gledišta troškova poduzeća, smještajna
orijentacija zavisi od transportnih troškova, troškova proizvodnje i njihovog međusobnog odnosa.
Međutim, lokac. atraktivnost pokazuje i tržište najboljeg plasmana proizvoda odn. ono na kojem je
moguće ostvariti najviše prihode. No, iako sva ova gledišta ukazuju na možda racionalan izbor
lokacije, ona obično ne označavaju posebno idealna mjesta lokacija, koja zavise od čistog prihoda –
mjesta maksimalnog profita često se ne podudaraju s mjestima minimalnih transportnih troškova.
13
Lösch ističe jaku međuzavisnost cijena, potražnje i izbora mjesta lokacije. Na kraju zaključuje da ni
jedan poseban faktor nije dovoljan da označi optimalnu lokaciju, uz postojanje jednog izuzetka, taj se
tiče hipoteze lokacije određene jednim tehničkim faktorom.
Zaključak: Löschov rad predstavlja prvu samostalnu i sistemsku cjelinu u kojoj su spojene različite
prethodne teorije u okviru jednog jedinstvenog analitičko-sintetičkog učenja. On na metodološkom
planu u prostor. analizi postiže napredak koji se po značenju može usporediti sa rezultatima Waltera
Isarda i Leontijeva u poslijeratnom periodu (Živanović, M. T., 1971.).
1.4. Walter Christaller
Ovdje ga treba spomenuti jer je razvio model pomoću kojeg pokazuje kako su gradovi međusobno
povezani u hijerarhijske mreže. Prema njemu, temeljna je uloga grada odn. središnjeg naselja da
okolno područje opskrbi robom i uslugama. Naselja se međusobno razlikuju po broju i vrsti funkcija
te na taj način stvaraju hijerarhijsku ljestvicu središnjih naselja. Pri tome naselje s višim stupnjem
centraliteta preuzima funkcije naselja nižeg stupnja. Godine 1933. napisao je kapitalno djeloDie
zentralen Orte in Süddeutschland (Središnja naselja u južnoj Njemačkoj).
Sl.2. Christallerov model centralnih naselja
Izvor: https://cgu4u-models-in-human-geography2010
14
Shema 1. Usporedba glavnih lokacijskih paradigmi
Izvor: Gatfiled, Yang, 2006.
Neoklasična lokacijska teorija
Pristup proizvodno-funkcionalne minimizacije
Teorija najnižih troškova
Teorija lokacijske neovisnosti
Pristup tržišno-funkcionalne
maksimizacij eprofita
Organizacijska bihevioralna teorija
Organizacijske strukture
- vlasništvo
- vrsta industrije
- korporativna struktura
- cilj organizacije
- poslovna strategija
-b zahtjevi okoline
Proces donošenja odluka
- faza donošenja odluka
- tip lokacijskih odluka
- vladine politike i poticaji
- vrijeme potrebno za donošenje odluka
Nova industrijska prostorna teorija
Teorija ciklusa proizvod-profit i lokacijski faktori
Fleksibilni proizvodni sustav,
društvena podjela radne snage i međusobne veze među tvrtkama
Lokalizacija i urbanizacija industrijske lokacije
15
1.5. METODOLOGIJA LOKACIJSKE STRATEGIJE
Odabir lokacije tvrtke je dugoročna odluka. Izbor prave metode zbog toga je vrlo važan. Odluka nije
laka zbog velikog broja kriterija. Uvodi se relativno rano u projektnoj fazi, ali primjena raznih metoda
ne jamči uvijek pravi rezultat jer sve metode imaju svoje prednosti, ali i ograničenja.
Razvoj teorijskih pristupa započinje nakon Drugog svj.rata kako u SAD tako i u Europi. Izdvojena su
četiri tipa lokacijskih teorija:
1. teorija izbora lokacije: analizira razloge za izbor lokacije.
2. teorija posljedica/učinka lokacije: analizira posljedice izbora određene lokacije.
3. teorija razvoja lokacije: analizira povijesni razvoj lokacijskih struktura.
4. teorija dizajna lokacije: analiza opcija za dizajniranje prostorne distribucije.
Promjena paradigme o lokaciji najčešće ide od nacionalnih prema internacionalnim (globalnim)
lokacijama. Od 1990-ih npr. nije bilo značajnih širenja velikih korporacijau inozemstvo. Novije
publikacije naliziraju odluke ugl. kod velikih tvrtki > analiza odluka velikih kompanija kao studija
slučaja. Specifična internacionalna teorija lokacije stoga još nije vidljiva (Glatte, T., 2015).
Empirijske metode razlikuju 2 pristupa:
1. kvantitativne metode > koriste mjerljive (matematičke, brojčane) indikatore. To su npr.
a) Nemonetarne metode (cost-benefit metoda; metoda učinkovitosti; analiza učinkovitosti)
b) Monetarne metode (izračun učinkovitosti).
2. kvalitativne metode > koriste razne teme za interpretaciju problema kako bi se
interpretirali problemi, radije nego brojke. Mogu se kvantificirati uspoređivanjem s drugim
rezultatima i interpretacijama.
a) Postavljenje standarda; sastavljanje check-lista; usporedbe
b) klasifikacije, SWOT analiza.
Obje se primjenjuju na sklupljanje podataka, kao i u metodološkim pristupima analizi podataka te
interpretaciji njihovih rezultata (Glatte, 2015).
ISHODI UČENJA ZA OVO POGLAVLJE:
- Upoznati se s razvojem glavnih teorija lokacije
- Znati objasniti doprinos glavnih teoretičara lokacije u prošlosti, a koji su dali
značajan doprinos razvoju modernim teorijama lokacije
- Razumjeti osnovnu paradigmu izbora lokacije
16
2. POSLIJERATNI RAZVOJ TEORIJA I DOKTRINA LOKACIJE INDUSTRIJE
2.1. Ratni i neposredno ratni period
Prostorne teorije koje su nastale poslije Löscheve toliko su mnogobrojne i toliko se isprepliću da je
gotovo nemoguće dati njihov potpun pregled i ukazati na najosnovnije pravce. Osnovne pretpostavke
učenja tadašnje analize gospodarenja prostorom moguće je sagledati proučavanjem sadržaja
najkarakterističnijih djela i povezivanjem ideja glavnih autora.
Od 1940-1950. gotovo cjelokupan napor apstraktne analize usmjeren je u pravcu istraživanja
parcijalne (pojedinačne) ravnoteže. Od 1950-55. g. ocrtavaju se 2 pravca – istraživanje opće
prostorne ravnoteže te proučavanje prostorne strukture zemalja. Poslijeratni razvoj teorija i doktrina
lokacije ind. ne bi bio potpun ako ne bismo spomenuli doprinose francuskih autora ovom problemu.
Osim dva autora iz predratnog perioda, Rene Mauniera i Lucien Brocarda, koji polazeći od istih
premisa o velikoj međuzavisnosti socioloških fenomena i nužnosti njihova obuhvaćanja u prostor.
okviru, dolaze, prvi: do geografskog diferenciranja kao osnove svakog istraživanja socioloških
činjenica, a drugi: do izdvajanja triju osnovnih kategorija – regija, nacionalne i međunarodne
privrede, važniji doprinosi francuskih autora potječu uglavnom iz poslijeratnog perioda.
Poslije ovih prvih pionirskih radova u Francuskoj trebalo je sačekati poslijeratni period da bi se
nastavilo proučavanje problema lokacije. U tom periodu, problem teritorijalnog razmještaja, toliko
značajan za Francusku, bio je predmet prvih radova Dessusa. Istraživanje kriterija nacionalne lokacije
bilo je posljedica stalne preokupacije franc. ekonomista problemima prostora. Na teorijskom planu
prof. Perroux dao je ovim problemima izraziti značaj – on je inzistirao na delokaciji privrednih
aktivnosti.
Od 1950. g. obavljaju se značajni istraživački radovi iz područja gospodarenja prostorom. Tako se
Nacionalni institut za statistiku i ekonomska istraživanja posvetio procjenjivanju ukupnih statističkih
podataka po departmanima, a utvrđivanje ovih kvantitativnih podataka omogućilo je razmatranje
svake regionalne jedinice s različitih aspekata njene privredne aktivnosti u odnosu na dr. regije i
prema nacionalnoj cjelini. Sinteza svih ovih podataka pokazala je zatim ekonomski značaj svake
regionalne jedinice.
Budući je dao inicijativu za prve regionalne radove u ovom institutu, Piatier je nastavio istraživati ono
što on naziva lokalnim reljefom francuske ekonomije u okviru Centra za ekonomska istraživanja.
Problem teritorijalnog razmještaja je slijedećih godina bio predmet sve većeg broja istraživanja.
Literatura posvećena ovom problemu bila je sve obimnija kako je rastao broj centara za lokalna
istraživanja (Živanović, M. T., 1971.).
2.2. Razvoj teorija i doktrina lokacije industrije od 1957-1970.g.
Period poslije 1957. g. pun je oštrih i proturječnih diskusija i veće primjene matematike u analizama
lokacije tj. ekonometrije kao njenog posebnog ogranka koja se bavi određivanjem kvantitativnih
lokacijskih zakonitosti.
17
U teoriji programiranja kao najvažnijem području, došlo je do proučavanja mnogih lokacijskih
problema, zasnovanih na koordinaciji međusobno zavisnih veličina i postizanju optimalnih rješenja
lokacije u funkciji optimalne rentabilnosti. Maksimalizacija profita kao univerzalno načelo i osnovna
pobuda kapitalističkih proizvođača u izboru mjesta lokacije, kako na nivou cijelih ind. grana tako i
pojedinih ind. objekata, bila je razmatrana u funkciji minimizacije troškova proizvodnje i transporta,
dopunjena empirijskim analizama tržišta i prostorne konkurencije.
Drugi problem koji se postavljao u analizi raznih tržišnih struktura sastojao se u razmatranju
neravnomjernog razvoja pojedinih regija (područja) u okviru pojedinih nacionalnih struktura ili čak i
integriranih nacionalnih privreda. Za pojedine industrije je mjesto proizvodnje geografski određeno
kao što je slučaj s obojenom metalurgijom, a isti je slučaj i s prerađivačkom ind. i uslužnim
djelatnostima za koje blizina tržišta predstavlja osnovni faktor ekonomičnog poslovanja. Suprotno
ovima, ostale ind. imaju veće mogućnosti izbora s obzirom na veće pogodnosti u pogledu načina
isporuke svojih proizvoda i na razvoj potrošačkih centara na mnogim mjestima. No, sve prirodne
mogućnosti pojedinačnih lokacija nisu podjednako rentabilne (Živanović, M. T,. 1971.).
2.3. Teorijsko-metodološki sustav lokacije industrije i smještajno odlučivanje
Potrebe suvremenog tehnološko-ind. razvoja u kvantitativno izmijenjenim odnosima međunarodne
privrede, za modernizacijom i rekonstrukcijom postojećih ind.kapaciteta i izgradnjom novih ind.
objekata uvjetovale su provjeravanje iznijetih teorijsko-metodoloških koncepcija o najracionalnijem
izboru između različitih alternativa sa kojima se suočavaju lokacijsko-ekonomski subjekti prilikom
rješavanja problema svog optimalnog smještaja, bez obzira je li u pitanju individualni industrijski
objekt ili neka privredna grana ili je riječ o više takvih subjekata i njihovom općem teritorijalnom
razmještaju u jednom regionalnom, nacionalnom i međunarodnom prostoru radi ostvarivanja
maksimalnih individualnih i društvenih efekata.
Uloga i značaj prirodnih faktora (sredine) pri izboru lokacije
Okolina uvijek utječe na izbor mjesta za smještaj industrijskog objekta, iako je njen značaj podložan
promjenama, kako u vremenu tako i u prostoru.Može se raspravljati o tome da li tehnološki
napredak, usporedno s otkrićem novih sirovinskih nalazišta ili pojavom novih proizvoda smanjuje
značaj sredine, a povećava utjecaj na broj lokacijskih odluka (opcija). U najvećem broju slučajeva
tendencija ka proširenju značaja ovih faktora ide u suprotnom smjeru - mnogo je teže naći
odgovarajući teren za veće poduzeće nego ono manjih dimenzija.
Prema A. Probstu opći zaključci u pogledu tehničkog napretka i njegova utjecaja na lokac. faktore
svode se na sljedeće:
1. tehnički napredak može znatno utjecati na promjenu značaja prirodnih faktora u lokaciji ind.
2. razvoj tehničkog napretka očituje se u više različitih tendencija koje ne djeluju uvijek u istom
pravcu.
18
Weber je uzimao u obzir samo jedan od elemenata prirodne sredine i to mineralna nalazišta,
problemi klime i vode tada su smatrani sporednima. Ipak, s vremenom, u pogledu vodnih snaga došlo
je do promjena u stavu s obzirom da je voda prestala biti nešto čime se slobodno raspolaže i postala
rijedak proizvod. Sa gledišta lokacije industrije to znači da voda nije tako rasprostranjen faktor kojim
se svuda može raspolagati, već lokaliziran proizvod upotrebljiv u ograničenom broju mjesta.
Što se tiče klimatskih uvjeta oni su u lokaciji objekata od manjeg značaja nego voda i ne smatraju se
kao poseban faktor koji utječe na izbor mjesta lociranja sredstava za proizvodnju.
Svakako, ipak treba posvetiti punu pažnju dugoročnom korištenju prirodne sredine i to ne samo zbog
povećanih zahtjeva proizvodnje već i stoga što od prirodne sredine zavisi privlačenje rad. snage,
naročito one visokokvalificirane, u regiju ili grad gdje se objekt nalazi ili gdje treba biti instaliran.
Kriteriji koji utječu na lokaciju ind. različito se primjenjuju u pojedinim robnim ili granskim
industrijskim sektorima, u zavisnosti od postojeće i perspektivne industrijske strukture. Odluka o
lociranju jednog danog sektora ili grane ind. ovisi od toga kako se gleda na usvojena tehnička i
poslovna rješenja promatrane industrije. Pri izboru rješenja, s obzirom na razlike koje postoje među
robnim ili granskim sektorima, treba se osloniti na stope njihovog industrijskog rasta kao i na
promjene koje nastaju u njihovoj strukturi (Živanović, M. T., 1971.).
Izbor novih mjesta za lociranje pojedinačnog industrijskog poduzeća
Klasična metodologija pristupala je rješavanju ovog problema s pitanjem gdje locirati nova ind.
poduzeća da bi ona proizvodila uz najmanje proizvodne troškove. Često je problem izbora mjesta za
lociranje dolazilo posljednje pri odlučivanju o investicijama.Izbor metoda u lokacijskim istraživanjima
zavisi od zadatka, cilja i objekta istraživanja. Prema W. Isardu najviše se koristi metoda komparativnih
troškova i ona će po njemu i dalje biti u velikoj upotrebi. Metoda komparativnih troškova sastoji se u
proučavanju razlika u troškovima koje pokazuju smještajna rješenja za odabranu vrstu industrijskih
objekta. No, suvremeni razvoj traži kompliciranije metode nego što je komparativna analiza.
Smatra se da su troškovi po jedinici proizvodnje relativno visoki pri manjem obujmu proizvodnje, a da
se znatno smanjuju povećanjem veličine poduzeća, ali samo do izvjesne granice, nakon koje se
troškovi više ne smanjuju. Na taj način, optimalnu veličinu poduzeća imamo onda kada su ovi
troškovi najniži. Porast veličine poduzeća često dolazi uslijed porasta dimenzija objekata, ali u
velikom broju on je posljedica institucionalnih promjena.
Usvojeno je gledište da su proširenje kapaciteta i povećanje koristi od proizvodnje velikih serija
povezani u najvećem broju slučajeva sa mogućnosti proširenja geografskog područja kako i u pogledu
nabavke proizvod. faktora (sirovina) tako i u pogledu plasmana proizvoda.No kada se uzme sve u
obzir, velika poduzeća su u boljem položaju od manjih što se tiče mogućnosti plasmana robe na
udaljenijim nacionalnim ili međunarodnim tržištima. To znači da se značaj udaljenosti smanjuje ako
se povećava poduzeće, utoliko više što je veliko poduzeće u stanju se koristiti velikoserijskim
transportom (Živanović, M. T., 1971.).
Utjecaj tehnološke integracije i specijalizacije u industriji na lokaciju
Tehnička integracija – obuhvaća razvoj (grupe) poduzeća smještenih na istom mjestu, čije su
djelatnosti međusobno povezane na tehnološkoj, komercijalnoj i dr. osnovama.Oblici tehničke
19
integracije ovise i o nivou industrijskih grana i od industrijske razvijenosti cjelokupne privrede.
Tehnička integracija potiče također, na uvođenje novijih tehničkih metoda u lokacijsku analizu.
Tehnička specijalizacija – sastoji se u tome što se niz operacija koje su se do određenog perioda vršile
samo u jednom poduzeću sada dijeli na više novih poduzeća, čime se ograničava proizvodnja prvoga,
ali istovremeno omogućava velikoserijska proizvodnja čak i u malim i srednjim poduzećima.
Kod specijaliziranih industrijskih poduzeća vrlo značajan faktor koji utječe na lokaciju predstavljaju
“eksterne uštede, a naročito kooperacija sa ostalim poduzećima”. U cjelini gledano, ona često
predstavljaju splet međusobno zavisnih poduzeća, od kojih mnoga proizvode za dr. poduzeća (u
svojstvu kooperanata). Broj tih specijaliziranih poduzeća može nekada biti vrlo velik. Lokacijski značaj
ovog povezivanja proizvodnog procesa ogleda se u davanju smještajne prednosti specijalnim
poduzećima u metropolitanskim zonama, koje pružaju bolje mogućnosti za eksterne ekonomije i
pronalaženje odgovarajuće radne snage (Živanović, M. T., 1971.).
Utjecaj tehnološkog napretka na izbor lokacije
U procjeni tehničkog napretka u ind. potrebno je napraviti razliku između inovacije u tehničkim
procesima ili inovacije u novijim proizvodima. Pri izboru varijanata tehničkih procesa potrebno je
ispitati prednosti pojedinih metoda i izabrati najekonomičnije među njima.
Zajednički cilj ovih metoda leži u izboru optimalne varijante tehnike proizvodnje koja omogućuje
racionalno korištenje postojećih materijalnih i ljudskih resursa radi postizanja veće produktivnosti.
Smatra se da je pri izboru tehničkih procesa bolja ona varijanta koja omogućava uvođenje suvremene
tehnologije i elektronike i kompleksnu mehanizaciju i automatizaciju proizvodnje s obzirom na sve
veću organizacijsko-tehnološku integraciju koja se provodi radi sniženja cijena proizvodnje (Živanović,
M. T., 1971.).
2.4. Značenje i mjesto lokacije ind. u regionalnom planiranju
Lokacija ind. kao problem korištenja terena (zemljišta)
Klasične metode teritorijalnog razmještaja proizvodnih snaga i ostalih ljudskih aktivnosti isticali su,
uglavnom, negativne efekte lokacije pojedinih ind. objekata. Planeri su skretali pažnju javnih vlasti na
negativne posljedice industrijske lokacije po razvoj gradova i regija. Ovi koraci doveli su do
svakojakih zakona i pravila o zonama ili dr. propisa da bi se izbjegle ili umanjile ove negativne
posljedice.
Tako su planeri su u mnogi slučajeva utjecali na promjenu mentaliteta industrijalaca koji su se suviše
nemarno odnosili prema interesima zajednice, ukazujući na to da lokacija ind. nije privatna stvar već
nešto za što su zainteresirani svi u blizini takvog objekta (Živanović, M. T., 1971.).
Mjesto i značaj lokacije industrije u regionalnom ekonomskom planiranju
Regionalni planer različito pristupa lokaciji ind., tj. prema tome radi li se o jakoj tj. razvijenoj ili slabijoj
regiji.U drugom slučaju on, prije svega, nastoji zainteresirati za lokaciju nova industrijska poduzeća te
da omogući porast zaposlenosti otvaranjem novih radnih mjesta. Regionalni planer u potpuno je
drugačijoj situaciji kad je u pitanju razvijena regija u kome zbog ekspanzije industrijske proizvodnje
vlada oskudica radne snage i rastu troškovi infrastrukturnih investicija.
20
Postoje tri glavna oblika regionalne politike:
1. Politika ubrzavanja rasta nedovoljno razvijenih regija
2. Politika ubrzavanja rasta depresivnih regija
3. Politika kontrole rasta aglomeracijskih područja.
Lokacija ind. i problem nedovoljno razvijenih regija
O ovom problemu može se reći jako puno, no u okviru ekonomskog odn. industrijskog razvoja bitno
je naglasiti slijedeće:
a) Problem nedovoljno razvijenih regija može se riješiti jedino u okviru dugoročne ekonomske
politike.
b) Industrijalizacija je često najznačajnija točka u programu društvenog i ekonom. preobražaja
cjelokupne nacionalne ekonomije.
c) Industrijske investicije trebale bi biti koncentrirane na nekoliko odabranih polova razvoja, a
ne raštrkane.
d) U programu industrijalizacije nedovoljno razvijene regije posebna uloga pripada velikim
poduzećima ili onima koja posjeduju više industrijskih objekata (Živanović, M. T., 1971.).
Lokacija ind. i problem depresivnih regija
Depresivne regije najčešće se pojavljuju u zemljama koje su već dosegle visok nivo razvoja koji datira
još od prve industrijske revolucije. U ovim zemljama promjene u strukturi ind. razvoja stvaraju teške
probleme u regijama u kojima prevladavaju ind. koje su imale visoku stopu rasta u 19. st., a nisku
stopu rasta, ili čak nazadovanje u 20. st. Velika Britanija je bila prva zemlja u kojoj je problem
depresivnih regija shvaćen kao problem nacionalne ekonomske politike. Taj problem treba se
razmatrati kao stalni problem svakog ekonomskog razvoja (Živanović, M. T., 1971.).
21
Sl. 3. Deindustrijalizacija (po fazama) na području Europe, od 1965. – 1995.
Izvor: https://www.slideshare.net
Sl. 4. Primjer propalih industrijskih područja unutar grada (brownfiled)
22
Izvor: http://www.waterboards.ca.gov/sanfranciscobay
Lokacija ind. i problem aglomeracijskih područja
Složeni problem zona pretjerane koncentracije može se rješavati samo primjenom dugoročnih
ekonomskih i društvenih mjera, na nacionalnom nivou. Tako su to riješile i V. Britanija i Francuska.
No, prostornu koncentraciju treba gledati i sa psiholoških i socioloških aspekata, ne samo
ekonomskih.
Gradska regija je podložna promjenama koje nastaju uslijed razmještaja stanovništva s mnogo širih
područja > zemljovid geografskih kretanja stanovništva vrlo je promjenjiv i ovisi o društveno-
ekonomskim i tehnološkim promjenama.
Osnovni zadatak planiranja je da se usklade ekonomski i demografski razvoj, razvoj u korištenju
terena, da se potiče aktivnost na podizanju relativnih stopa rasta u urbanim zonama i njihovim
periferijama te da se na taj način održi ravnoteža (Živanović, M. T., 1971.).
Lokacija ind. promatrana s gledišta međunarodne trgovine
Prednosti specijalizacije i velikoserijske proizvodnje su glavni faktori koji utječu na međuregionalnu i
međunarodnu podjelu rada, kao i na međunarodnu razmjenu. Upravo zbog ovih pojava nastao je
problem lokacije industrije.
Prema W. Isardu “lokacija je neodvojiva od razmjene (trgovine), a razmjena se ne može objasniti bez
istovremenog utvrđivanja lokacije”. Ako se sa ovog gledišta istražuje međunarodni aspekt lokacije
ind., prvo što treba uzeti u obzir jest veličina zemlje. Poznato je da je međunarodna trgovina od većeg
značaja za manje zemlje nego za velike. To vrijedi i za lokaciju ind. kada se promatra s međunarodnog
stajališta.Ova razmatranja proizlaze iz analize sljedećih faktora:
- Utjecaj međunarodne razmjene na veličinu industrijskog kapaciteta jedne zemlje > kada
razvoj međunarodne trgovine dovede do povećanja poduzeća, dolazi do neposrednog
mijenjanja kriterija za lokaciju ind. u danoj zemlji.
- Utjecaj državnih granica na razmještaj industrijskog poduzeća u jednoj nacionalnoj privredi.
Kod odlučivanje o lokaciji treba, dakle, uzeti u obzir 3 faktora:
1. ekonomski i politički život neke zemlje,
2. Veličinu zemlje i razlike koje postoje između njenih regija,
3. Veličinu poduzeća koje predstavlja subjekt odlučivanja i veličina tržišta koje ono treba opskrbljivati
(Živanović, M. T., 1971.).
23
2.5. Planiranje zona gopodarske namjene u Hrvatskoj
U R. Hrvatskoj može se izdvojiti nekoliko vrsta prostornih planova s obzirom na prostor koji „pokrivaju“ i sadržaj koji prikazuju. Njihovo donošenje određeno je Zakonom o prostornom uređenju, a više o vrstama prostornih planova te zakonskim osnovama planiranja objašnjeno je u nastavku.
Prostorni planovi državne razine:
a) Državni plan prostornog razvoja – odluka o donošenju ovog plana donesena je 2018.g. Nositelj izrade je Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja, a stručni izrađivač Hrvatski zavod za prostorni razvoj. Državni plan se izrađuje i donosi za područje Republike Hrvatske.
(1) Prostorni planovi nacionalnih parkova i parkova prirode
(2) Urbanistički planovi uređenja državne razine
Prostorni planovi donose se na državnoj, područnoj (regionalnoj) i lokalnoj razini -cijelo područje RH pokriveno važećim prostornim planovima:
1. županijskim prostornim planovima i
2. prostornim planovima uređenja općina i gradova
b) Prostorni plan uređenja velikog grada, grada ili općine određuje usmjerenja za razvoj djelatnosti i namjenu površina te uvjete za održivi i uravnoteženi razvitak na području velikog grada, grada ili općine.
c) Prostorni razvoj naselja ili dijela naselja detaljnije se uređuje urbanističkim planom, odnosno detaljnim planom uređenja koje u skladu s prostornim planom također donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave.
Zakon o prostornom uređenju - Ovim se Zakonom uređuje sustav prostornog uređenja:
o ciljevi, načela i subjekti prostornog uređenja,
o praćenje stanja u prostoru i području prostornog uređenja,
o uvjeti planiranja prostora,
o donošenje Strategije prostornog razvoja Republike Hrvatske,
o prostorni planovi uključujući njihovu izradu i postupak donošenja,
o provedba prostornih planova,
o uređenje građevinskog zemljišta, imovinski instituti uređenja građevinskog zemljišta i nadzor.
Prostorni planovi: Državni plan prostornog razvoja, prostorni planovi područja posebnih obilježja,
urbanistički plan uređenja državnog značaja, prostorni plan županije, Prostorni plan Grada Zagreba,
urbanistički plan uređenja županijskog značaja, prostorni plan uređenja grada, odnosno općine,
generalni urbanistički plan i urbanistički plan uređenja te detaljni plan uređenja.
24
Zakon o unapređenju poduzetničke infrastrukture
Ovim Zakonom uređuju se:
1. pitanja određenja poduzetničke infrastrukture, vrste i kategorizacija poduzetničkih zona (PZ) i poduzetničkih potpornih institucija (PPI).
2. ustrojavanje registra odn. izgradnja sistematizirane baze podataka PZ I PPI u Ministarstvu poduzetništva i obrta, kao nadležnom tijelu državne uprave za poduzetničke zone i poduzetničke potporne institucije.
3. Sustavi potpora, odnosno preduvjeti i kriteriji odobravanja potpora za unapređenje poslovnih aktivnosti poduzetničkih zona i poduzetničkih potpornih institucija.
Poduzetnička infrastruktura u širem smislu ovoga Zakona predstavlja ukupnost svih prostorno specifičnih oblika odvijanja različitih poduzetničkih aktivnosti nastalih kao rezultat promišljenog i organiziranog prostorno razvojnog koncepta jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno Republike Hrvatske.
Poduzetnička infrastruktura u užem smislu ovoga Zakona predstavlja sustav: a) poduzetničkih zona, odn. b) poduzetničkih potpornih institucija unutar Republike Hrvatske (poduzetničkih centara, razvojnih agencija, poduzetničkih inkubatora i tehnoloških parkova).
Sustav potpora za PZ čine 3 vrste potpora:
1. Infrastrukturne potpore – potpore za izgradnju energetske, komunalne, prometne i komunikacijske infrastrukture u poduzetničkoj zoni.
2. Potpore za jačanje konkurentnosti – potpore za izlazak na nova, međunarodna tržišta i ciljano privlačenje potencijalnih investitora – korisnika poduzetničke zone.
3. Potpore za jačanje poduzetničkih kompetencija – potpore za edukaciju i unapređenje poduzetničkih vještina.
Sustav potpora za poduzetničke potporne institucije:
1. Potpore za pripremu projekata – potpore za pripremu infrastrukturnih projekata, uključujući potpore i za izradu idejnih, glavnih i izvedbenih arhitektonskih projekata, studija izvodljivosti s analizom troškova i koristi i izradu prijavne dokumentacije za natječaje EU fondova
2. Potpore za jačanje kapaciteta – potpore za izgradnju, adaptaciju, rekonstrukciju i opremanje infrastrukture iz članka 5. ovog Zakona, uključujući troškove kupnje i amortizacije materijalne i nematerijalne imovine
3. Potpore za podizanje kvalitete usluga - potpore za pružanje savjetodavnih i mentorskih usluga, razvojno-istraživačkih i tehničko-tehnoloških usluga, ciljano privlačenje investicija, pružanje stručne pomoći za razvoj poslovanja, umrežavanje i širenje tržišta
4. Potpore za jačanje poduzetničkih kompetencija – potpore za podizanje konkurentske sposobnosti malih i srednjih poduzetnika edukacijom i unapređenjem poduzetničkih vještina.
Cilj/svrha unapređenja poduzetničke infrastrukture i poslovnog okruženja:
a) poticanje gospodarskog rasta planiranjem i pravodobno izgradnjom poduzetničke infrastrukture koja je u funkciji ravnomjernog regionalnog razvoja Republike Hrvatske,
b) bržeg rasta poduzetništva i
25
c) povećanja investicija i zaposlenosti unutar područja na kojem se poduzetnička infrastruktura planira, odnosno gradi.
Planiranje zona gopodarske namjene u RH:
Analiza gospodarskih zona polazi od teze da su proizvodne i poslovne zone jedan od ključnih preduvjeta razvoja RH. Bez pripremljenih i uređenih gospodarskih zona nemoguće je osigurati dobre uvjete poslovanja perspektivnih gospodarskih djelatnosti te je nemoguće stvoriti preduvjete za korištenje bespovratnih sredstava EU za provedbu razvojnih programa.
Zone gospodarske namjene
Certificiranje gospodarskih zona
U svakoj županiji certificirane 3 gospodarske zone. Kroz ICPR program razvijena su četiri standarda: Informacijski, Imovinski, Marketinški i Standard investicijskog okruženja, te tri programa – Outreach, Benchmarking i Promocija ICPR-a.
Tu je izuzetno bitan imovinski standard koji je jedinstveni standard pružanja usluga stranim i domaćim ulagačima kojim se definira ponuda lokacija i objekata koji zadovoljavaju međunarodne standarde kvalitete, odnosno mogućnosti za ulaganja u pogledu
o raspoloživog zemljišta, o vlasničke strukture, o prostornih planova o infrastrukture u gospodarskim zonama.
Sl. 5. Primjer poslovne zone Koprivnički Ivanec
26
Izvor: Matica, M.
U Republici Hrvatskoj 2012. godine ukupna površina industrijskih zona izvan naselja 26.744,68 ha (25,6% izgrađeno). Za gospodarske zone od presudnog je značaja odnos između lokacije i ključnih faktora koji direktno pogoduju ili ograničavaju njihov razvoj:
a) pristupačnost prirodnih resursa: nafte, plina, minerala, sirovinskog materijala, poljoprivrednog zemljišta;
b) infrastruktura: željeznica, vodoopskrba, odvodnja, energetska infrastruktura, telekomunikacije.
Tu se podrazumijeva i komplementarnost s okolnim sadržajima kao što su: poljoprivredno zemljište, gospodarske djelatnosti u okruženju, stanovanje od izuzetne je važnosti, a tu je i tehnološka infrastruktura i administrativna efikasnost. Ograničenja koja se nameću, s druge strane, su: zaštita prirodnih vrijednosti, zone sanitarne zaštite voda, zaštita mora, zaštita zraka. Jedan od glavnih pravnih problema su vlasnički odnosi (Matica, M., predavanje 2014.).
Zakonska osnova
Građevinsko područje je područje određeno prostornim planom na kojemu je izgrađeno naselje i
područje planirano za uređenje, razvoj i proširenje naselja, a sastoji se od građevinskog područja
naselja, izdvojenog dijela građevinskog područja naselja i izdvojenog građevinskog područja izvan
naselja.
Pravilnik o sadržaju, mjerilima kartografskih prikaza, obveznim prostornim pokazateljima i standardu
elaborata prostornih planova (NN 106/98, 39/04, 45/04, 163/04, 9/11)
Prostori proizvodno-poslovne namjene (G):
Na površinama proizvodno-poslovne namjene smještaju se građevine na kojima se obavljaju sjedeće
djelatnosti:
1. Poljoprivreda, šumarstvo, ribarstvo
2. Prerađivačka industrija
3. Opskrba električnom energijom, plinom, parom, klimatizacija
4. Opskrba vodom, uklanjanje otpadnih voda, gospodarenje otpadom te djelatnosti sanacije
okoliša.
5. Građevinarstvo
6. Trgovina na veliko i malo, popravak motornih vozila i motocikala
7. prijevoz i skladištenje
8. informacije i komunikacije, djelatnosti elektroničkih komunikacijkih mreža i usluga
9. financijske djelatnosti i djelatnosti osiguranja
10. poslovanje nekretninama
11. stručne financijske i tehničke djelatnsoti
27
12. administrativne i pomićne uslužne djelatnosti
13. ostale uslužne djelatnosti.
Na njima se još mogu graditi/uređivati prometnice, parkirališta, garaže, trgovi, biciklističke i pješačke
staze, infrastrukturna mreža i građevine i uređaji.
Zaključak
Uspješna mjera planiranja je stvaranje industrijskih zona. Ujedno treba voditi računa o atraktivnosti
prostora, ali i ograničiti preveliki broj gospodarskih zona. Česta je i neutemeljenost poduzetničkih i
javnih zahtjeva za prenamjenom zemljišta u gospodarske zone. Za svrsishodno provođenje
prostornih planova potrebno je izvršiti certificiranje te uvesti nove inovacije.
Preporuke za daljnje čitanje:
Braičić, Z. (2014): Suvremeni pogledi na lokacijske čimbenike malih i srednjih industrijskih poduzeća Siska i Petrinje, Hrvatski geografski glasnik, 76/2, p. 39-59. Thumawongchai, V., Huang, L. (2011): Models and factors used for production location decisions: a
review and categorizing framework, KPP231 Master Thesis Work, Innovative Production, Master
Thesis Programme; Product and Process development – Production and Logistics, Sweeden, p. 1-86.,
https://www.diva-portal.org/smash/get/diva2:438863/FULLTEXT01.pdf
3.PROSTORNA EKONOMIJA
3.1. Sadržaj prostorne ekonomije
Prostorna ekonomija je ekonomska disciplina, ali u svojem istraživanju dolazi u kontakt sa svim
znanstvenim područjima koji za svoj predmet istraživanja imaju prostor (ima interdisciplinarno
značenje). U sklopu opće znanstvene ekspanzije razvoj prostorne ekonomije ubrzan je sve većim
suvremenim značenjem prostornih elemenata u teoriji i praksi. Prostorna ekonomija proteže svoj
interes i istraživanja na sva područja i objekte gdje prostor predstavlja faktor ekonomičnosti. Ciljevi
istraživanja su povećanje ekonomičnosti i postizanje povećanih prostorno relevantnih efekata
privređivanja i privrednog razvitka (Krešić, I., 1981).
Podjela prostorne ekonomije
Prostorna ekonomija ima dvije izražene domene istraživanja, a time i dva područja svog sadržaja.Prvo
se područje odnosi na utvrđivanje optimalnih lokacija, smještaja u većem ili manjem prostornom
ISHODI UČENJA ZA OVO POGLAVLJE:
- Objasniti razvoj lokacijskih teorija u razdoblju nakon 2. svj. rata
- Shvatiti uzročno posljedične odnose između regionalnog planiranja i teorije lokacije
- Razumjeti i znati osnovne podjele dokumenata prostornog uređenja u Hrvatskoj s
naglaskom na poduzetničku infrastrukturu
28
obuhvatu. Drugo se područje tiče utvrđivanja optimalnog razmještaja te međuodnosa i organizacije u
prostoru. U oba se slučaja traže optimalna prostorno relevantna rješenja radi maksimizacije
ekonomskih, pa indirektno i drugih pozitivnih efekata. U prvom slučaju težište se stavlja na
individualne, a u drugom slučaju na zajedničke ekonomske i društveno-ekonomske efekte. Modelska
rješenja za svako od ovih područja su različita.
Izražene su razlike u metodama istraživanja i u izradi lokacijskih i prostornih modela, kao i traženja
relevantnih efekata, koji se utvrđuju u okvirima i pomoću ove dvije vrste modela. Otuda proizlazi
osnovna podjela sadržaja prostorne ekonomije na dva područja, stanovitih specifičnih prostor.
zakonitosti i različitog metodološkog instrumentarija. To su područja:
1. Lokacijski modeli – ovaj se dio prostor. ekonomije bavi istraživanjem teorije i metode za
utvrđivanje optimalnih:
- Individualnih smještaja (lokacija privrednih i neprivrednih objekata, pogona i djelatnosti).
- Skupnih smještaja dvaju ili više objekata, jedinica ili djelatnosti, koje imaju iste prostorno
relevantne ciljeve i lokacijske zahtjeve (ind.zone, ind.kompleksi, uslužni i rekreacijski centri i
sl.).
U oba slučaja radi se o izboru individualnih smještaja za jednu ili više lokacijskih jedinica istih ili sličnih
ciljeva, te istih lokacijskih zahtjeva.Istraživanja se provode specifičnim lokacijskim metodama >
osnovu istraživanja čini teorija lokacije.
2. Prostorni modeli - ovo mlađe područje prostorne ekonomije odnosi se na istraživanje:
- Optimalnih razmještaja u prostoru određenih jedinica ili aktivnosti, uključujući razmještaj
proizvodnih snaga.
- Organizacije ukupnih sadržaja u jednom definiranom prostornom obuhvatu ili regiji.
Ovaj dio prostor. ekonomije vrši svoja istraživanja razmještaja, organizacije i prostornih međuodnosa
u makro-prostornim obuhvatima. Za tu svrhu služi se određenim kvantitativnim i kvantitativno-
analitičkom metodama radi maksimiziranja prostorno relevantnih efekata (Krešić, I., 1981).
3.2 Lokacijski modeli
Lokacijski modeli su predmet dijela prostorne ekonomije koja istražuje putove i načine povećanja
ekonomičnosti izborom optimalnih smještaja. Takvi efekti se postižu odgovarajućim smještajem
pojedinih objekata, postrojenja, tvornica ili dr. individualnih aktivnosti. To se također odnosi na dvije
ili više takvih individualnih lokacijskih objekata ili aktivnosti ako su prostorno koncentrirane te imaju
iste ili slične lokacijske zahtjeve i smještajno relevantne ciljeve. Radi toga se pri konstrukciji
lokacijskih modela u oba slučaja primjenjuju iste ili slične lokacijske metode.
Postoje ipak stanovite razlike teoretskog i praktičnog značenja između ove dvije grupe lokacijskih
modela, a one se prvenstveno odnose na vrste i obilježja lokacijskih objekata te načine ostvarenja
smještajnih ciljeva.
29
Kod individualnih smještaja se optimalnost lokacije odnosi na jednu individualnu jedinicu ili aktivnost.
Izrade lokacijskih modela imaju za cilj pronalaženje optimalnog smještaja ili komparativne smještajne
prednosti u odnosu na sve dr. moguće ili konkurentske lokacije.
Skupne lokacije sadrže više pojedinačnih objekata, postrojenja ili djelatnosti u zajedničkom smještaju.
Sve jedinice imaju iste ili slične smještajne zahtjeve a optimalnost se postiže i manifestira na isti
način.
Individualni lokacijski modeli - zadatak je konstrukcije lokacijskih modela da se da takav model
smještaja za određenu individualnu aktivnost ili pojedini proizvodni objekt, koji sa stanovišta
prostornih doprinosa, osigurava ostvarenje maksimalnih doprinosa. Predmet lokacijskih modela su
individualne aktivnosti ili skup aktivnosti s istim lokacijskim zahtjevima i istim ciljevima. Utvrđivanju
optimalnog smještaja se pristupa sa zadatkom da se uz osiguranje maksimalnih individualnih efekata,
optimalno zadovolje društvene potrebe (Krešić, I., 1981).
Ciljevi konstrukcije modela
Kod konstrukcije lokacijskih modela, utvrđivanju optimalnosti lokacije se pristupa sa stanovišta
optimalizacije smještaja radi maksimiziranja pozitivnih efekata neke proizvodne jedinice, tvornice,
poduzeća i sl. Tehnika konstrukcije lokacijskih modela ide za tim da se nađe najprikladniji smještaj u
odnosu na sve relevantne lokacijske faktore.
Optimalni model mora biti izraz, funkcija usklađenog, ponderiranog utjecaja svih faktora. Iz toga
proizlazi da se pod ciljem traženja optimalne lokacije sa stanovišta individualne optimalnosti
podrazumijeva pronalaženje onog smještaja koji uz tražene zahtjeve osigurava maksimalne pozitivne
(npr. dobit, ukupni prihod, maksimalno zadovoljenje potreba i sl.) ili minimalne negativne
(transportne ili ukupne troškove, utrošeno vrijeme i energiju) efekte. Definiranje ciljeva je važna
pretpostavka za pristup izradi svakog lokacijskog modela, koji na optimalnom smještaju osigurava
maksimalne lokacijsko relevantne efekte. Različiti lokacijski objekti su vezani na različite ciljeve o
čemu nužno ovisi i vrsta i kvaliteta traženih efekata (Krešić, I., 1981).
Domena primjene lokacijskih modela
Iako se teorija lokacije u svom začetku kretala samo u domeni ind.djelatnosti, ona je s vremenom u
svoj obuhvat uključila gotovo sva područja ljudske aktivnosti.
Težnja za dobrom lokacijom bila je poznata puno prije njenog teoretskog tretmana, no teorija
lokacije nastala je u bespoštednoj borbi za tržište u doba ind.revolucije. Racionalan izbor smještaja
bio je jedan od putova osiguranja što većeg prosperiteta, rentabilnosti ili profita. Praktične potrebe
su također izazvale istraživački rad te teoretske i metodološke napore da se utvrde zakonitosti tih
kretanja i mogući praktični doprinosi.
Industrijske djelatnosti i razvoj za to su pružali najveće i najprikladnije područje istraživanja > rezultati
istraživanja optimalnih smještaja u ind. davali su najveće doprinose i najvidnije rezultate osiguranja
maksimalnog rentabiliteta, ekonomičnosti i lokacijski relevantnih efekata.
Dinamičnost lokacijskih optimuma
30
“Opće” teorije lokacije, čvrste sheme i modeli ne mogu biti jednako važeći za sve slučajeve, domene i
uvjete primjene. Teoretski i metodološki doprinosi i istraživački rezultati stvaraju osnovu
prilagođavanja različitim zadacima i uvjetima utvrđivanja lokacijske optimalnosti. Iz toga proizlazi
relativnost i specifično značenje pojma smještajnog optimuma.
Stupanj razvitka određene sredine odn. regije i tehnički napredak najvažnija su uporišta u definiranju
optimuma veličine (ne)gospodarskih objekata. Oba ova uporišta su vrlo dinamična i u prostornom i u
vremenskom pogledu > jednom utvrđeni optimum može se brzo narušiti. Isto tako može biti
neprihvatljiv u izmijenjenim sistemskim i razvojnim uvjetima. Zbog toga lokacijski modeli imaju svoju
vremensku dimenziju.
Zahtjev za lokacijom i uvjete lokacije treba razlikovati. Zahtijev za lokacijom su prije svega kriteriji
ulagača. Uvjeti lokacije: stvarna/zatečena situacija na lokaciji. Stupanj do kojega se uvjeti i zahtjevi
lokacije poklapaju nazivamo relativnom kvalitetom lokacije (Glatte, T., 2015).
3.3. Lokacijski faktori
Da bismo došli do smještajnih razlika potrebno je analitičkim putem utvrditi faktore koji uzrokuju
smještajne razlike u pojedinoj lokaciji i u pojedinom slučaju. U tom se smislu služimo izborom i
definiranjem odgovarajućih lokacijskih faktora. Oni imaju različit utjecaj na optimum i kvalitetu
pojedinog lokacijskog modela.
Weber je prvi dao definiciju smještajnog faktora: “jedan njegov vid točno ograničene prednosti, koja
za neku privrednu aktivnost nastupa tada, ako se ona odvija na jednom određenom mjestu ili
općenito na mjestima utvrđenog obilježja”. Može se prema tome reći, da su lokacijski ili smještajni
faktori nosioci smještajne snage, koja diktira izbor lokacije istraživane aktivnosti ili objekta.
Postoji velik br. lokacijskih faktora, od kojih u pojedinom slučaju djeluje samo jedan određeni broj.
Lokacija je prema tome funkcija djelovanja svih u konkretnom slučaju relevantnih lokacijskih faktora.
Osnovni metodološki zadatak sastoji se u svođenju njihovog djelovanja na zajednički nazivnik i u
takav harmoničan odnos koji vodi globalnom optimalnom smještajnom rješenju. To znači, traženje
takvog lokacijskih modela u kojem tražena lokacija ima optimalno obilježje u odnosu na sve
relevantne lokacijske faktore (Krešić, I., 1981).
Zbog velikog br. lokacijskih faktora, oni se obično svrstavaju u određeni sustav. Grupiraju se prema
vrsti lokacijskih istraživanja i prema sličnosti njihovog djelovanja.
Pregled najvažnijih lokacijskih faktora:
1. Prirodni faktori: reljef, konfiguracija zemljišta i dr. prirodni uvjeti; prirodna bogatstva
(sirovine, gorivo, vodni i dr. resursi); demografski faktori
2. Povijesni faktori: Postojeći fiksni fondovi; Tradicija i radna vještina; Eksterne ekonomije
3. Tehničko-ekonomski faktori: Osiguranje sirovina; Tržište i prostorna struktura plasmana
roba i usluga; Potrebni teren; Opskrba vodom; Osiguranje energijom; Ostali tehničko-
ekonom. faktori
31
4. Ekonomsko-politički i socijalni faktori: Načelo ravnomjernog razvoja; Uklanjanje
suprotnosti grad-selo, poljoprivredna-industr. područja, razlike u razvijenosti i dr.
5. Ostali smještajni faktori: Ekološki zahtjevi i ograničenja; Izvanekonomski faktori (Krešić, I.,
1981).
Uz navedene izuzetno važni su još i sljedeći lokacijski faktori:
1. inercija > jedan od najjačih lokacijskih faktora. Bitan jer kad tvrtka jednom odabere mjesto
lokacije, razne sile djeluju da je zadrže na toj istoj lokaciji. Npr. kod širenja pogona, tvrtka
nove pogone neće graditi na drugoj, već na istoj lokaciji (ako za to postoje uvjeti)
2. troškovi radne snage > variraju lokalno. Tvrtke koje imaju znatne troškove radne snage u
odnosu na vrijednost proizvoda nazivaju se radno orijentirane
3. Kvaliteta života > što su uvjeti života u mjestu rada bolji to će ekonomski razvoj biti brži
4. Porezi > lokalni i državni. Ovisno o visini imaju različite utjecaje
5. Vladine inicijative i infrastruktura > dobra javna infrastruktura lokalne će tvrtke učiniti
produktivnijima
6. Troškovi energije > važni jer su direktni input u proizvodni proces. Utječu na
aktivnosti/proizvodnju koja je ovisna o transportu
7. Troškovi lokacije – uključuju cijenu zemljišta i zgrada (variraju unutar regija).
8. Nacionalna politička klima i stabilnost
9. Buduće mogućnosti > “be where the action is” (Blair, J.P., Caroll, M.C, 2009).
Lokacijski faktori povezani s makro- i mikro-okolinom
Makro-okolina: šire područje u kojem su ciljane aktivnosti locirane. Makro faktori: mogu biti
definirani prema tipu ili cilju projekta te vrlo različiti. Veličina im može varirati od gradova,
nacionalnih ekonomija do kontinenata. Tipični faktori vezani uz makro-okolinu su:
1. centralitet lokacije; 2. trenutačna snaga regije i njen budući potencijal; 3. struktura ponude i potražnje; 4. klima; 5. utjecaj prirodnih fenomena (rizik od potresa, poplava, oluja i sl.); 6. politički okvir lokalne i nacionalne razine; 7. kompeticijki projekti; 8. zakoni, pravila, standardi; potpore.
Tipični faktori vezani uz mikro-okolinu: 1. situacija s nekretninama; 2. postojeći zakoni o gradnji; restrikcije; 3. dostupnost; 4. pristupne ceste, transportne veze; 5. veličina i oblik lokacije; 6. topografija; 7. infrastruktura.
Svi će se oni rangirati prema kriterijima važnosti (Glatte, T., 2015).
32
Sl. 6. Shematski prikaz podjela osnovnih lokacijskih faktora
Izvor: The geography transport systems
Za provođenje postupka komparacije i primjenu odgovarajuće lokacijske metode posebno je važno za
aplikativni rad utvrditi i definirati sve smještajne faktore koji su lokacijski relevantni u istraživanom
slučaju, a posebno one koji pokazuju znatnije razlike u pojedinoj lokaciji i konstrukciji pojedinog
lokacijskog modela. Ujedno je potrebno izvršiti podjelu faktora na kvantitativne i kvalitativne > vrlo je
važno za sam postupak komparacije optimalnosti pojedinih smještaja.
U kvantitativne smještajne faktore ubrajamo one faktore koji se daju kvantificirati i stavljati u
međusobno usporediv mjerljiv odnos. Oni se mogu svesti na zajednički kvantitativni izraz, što
omogućuje da se dobije jedinstven lokacijski rezultat.
Kvalitativni faktori su oni smještajni faktori koji se ne daju mjeriti, kvantificirati ni svoditi na
zajedničke mjerljive vrijednosne ili naturalne veličine (izraze). Njihovo uvođenje u lokacijska
istraživanja znači u isto vrijeme stvaranje mogućnosti da lokacijski rezultati i komparacije
optimalnosti zavise i o subjektivnim ocjenama (Krešić, I., 1981).
Proces izbora lokacije po fazama
On obuhvaća sljedeće krake odn. procese:
1. Uspostava projektne organizacije
2. Definiranje projekta
3. Definiranje regionalne domene
4. Regionalno “snimanje i skeniranje”
5. Long-listing: katalogiziranje lokacija
33
6. Short-listing: definiranje zahtjeva lokacije
7. Posjet lokacijama
8. Selekcija preferiranih lokacijskih opcija
9. Definiranje lokacije
10. Odluka (Glatte, T., 2014).
3.4. Industrijski kompleski i industrijske zone
Traženje optimalnih smještaja u razvijenim privrednim uvjetima ne odnosi se samo na individualne
aktivnosti, nego i na manji ili veći skup istih.
Dvije ili više aktivnosti nalaze zajednički interes da se prostorno nađu na istim prostornim uvjetima,
na zajedničkoj lokaciji. To omogućuje veću ekonomičnost u ostvarenju sličnih ili zajedničkih ciljeva.
Takve prostorne inovacije javile su se prvo u sferi industrijskog razvitka i djelatnosti. Njih možemo
svrstati u 2 osnovna tipa: industrijski kompleksi i industrijske zone.
Industrijski kompleksi su specifičan model skupnih lokacija čije je prostorno okupljanje uvjetovano
potrebom i racionalizacijom tehnološke integracije. Može se reći da je to i tehno-ekonomski vezan
velik broj ind. jedinica koje su prostorno karakterizirane oblikom skupnih lokacija, a tehnološka i
ekonomska međuovisnost im doprinosi ostvarenju povećanih efekata. Također je to skup aktivnosti
koje se obavljaju na jednom mjestu, pripadaju jedinstvenoj skupini djelatnosti, a ovisne su o jednoj
osnovnoj proizvodnji, tržištu i dr. recipročnim odnosima.
Inicijalnu osnovu ind. kompleksima u pravilu predstavlja neka bazna industrija. Svi značajniji ind.
kompleksi imaju oslonac u odgovarajućim smještajnim uvjetima. Među osnovne pretpostavke
smještaja ubrajaju se postojanje prometnica, promet. čvorišta te blizina urbanih centara. Dva su
osnovna motiva odnosno dvije vrste integracije: tehnološka i ekonomska međuovisnost (Krešić, I.,
1981).
34
Sl. 7. Primjer (lučkog) industrijskog kompleksa
Izvor:www.fineartamerica.com
Pod zoniranjem treba razumijevati podjelu neke veće prostorne cjeline na manje sastavne dijelove
različite namjene. Time se svakom ili bar određenom dijelu nekog većeg prostornog obuhvata želi
dati određeno obilježje i namjena. Prva definicija zoniranja polazila je od praktičnog značenja i
omogućavala upravnim organima kvalitativno i kvantitativno definiranje namjene i načina
iskorištavanja zemljišta.
Ekonomsko objašnjenje zoniranja daje mu drugačije značenje: zoniranje ima veliku važnost za
dugoročniji proces prostornog i gospodarskog razvitka i za pripremanje pojedinih područja odn. zona,
za njihovu specifičnu dugoročnu namjenu. Važna je zadaća zoniranja da se tim putem nađe
harmonična prostorna ravnoteža u namjeni i racionalnom iskorištavanju zemljišta. Pogrešna ili
neadekvatna namjena zemljišta u nastaloj ili budućoj oskudici prostora može izazvati negativne
posljedice za razvitak (ne)privrednih djelatnosti te nekih drugih društvenih funkcija (Krešić, I., 1981).
Industrija je znatno najveći korisnik zonskih površina, a te površine mogu imati različiti sastav. Izbor
lokacije za smještaj neke industrije nikad nije lagan. Brojni se faktori moraju uzeti u obzir kada se
donosi odluka o lokaciji, kao što su: što će se proizvoditi, koje su sadašnje i planirane tehnologije
proizvodnje, na koje se tržište cilja, koje bi akcije trebala poduzeti tvrtka kako bi zadovoljila ciljano
tržište, koje konkurentne tvrtke mogu ponuditi isto i gdje su one, koja je veličina (obujam)
proizvodnje, koji su materijali, radna snaga, usluge i kapital potrebni za proizvodnju, gdje se oni mogu
naći i sl. Prema Marinović-Uzelcu klasifikacija industrija prema smještaju je sljedeća: čista i nečista
industrija, laka i teška industrija, bazna i nebazna industrija, osnovna i servisna industrija te primarna,
35
sekundarna, tercijarna industrija. Osim toga onnavodi i industrije koje se mogu smjestiti gotovo bilo
gdje, međutim, to je samo u teoriji tako. Da bi takve industrije funkcionirale, trebaju sirovine,
energente, radnu snagu, potrebu za transportom kao i kontakt s potrošačima i tržištem u cijelosti.
Međutim, od svega toga ne trebaju puno. Jedan od najvažnijih faktora koji utječu na smještaj
industrije, svakako je razvijenost područja, odnosno prostora u koji se određena industrija želi
locirati. Dobro razvijena područja sa svojom dobro izgrađenom infrastrukturom, obiljem radne snage
i čestim pogodnostima za investitore pritome su u velikoj prednosti pred slabije razvijenim krajevima.
S druge strane, siromašnim područjima smještaj velikog proizvođača na njihovu području označio bi
prekretnicu i mogućnost ubrzanog razvoja radi privlačenja i drugih vrsta industrije, a time i daljnjega
gospodarskog razvoja (Lončar, J., 2008).
Dakle, razlikujemo: a) Zone teške i zone lake ind.
b) Velike, srednje i male ind.zone
c) Gradske, prigradske i lučke ind. zone itd. (Krešić, I., 1981).
Povijest razvitka industrijskog zoniranja
Teško je govoriti o nastanku prve ind. zone. Objektivno su se one mogle pojaviti na određenom
stupnju ind. razvoja. One su jedan od pokazatelja industrijske razvijenosti odn. težnje za podizanjem
ekonomičnosti ind. proizvodnje i općenito ind. poslovanja.
S današnjeg poimanja ind.zona, može se uzeti da su se prve zone javile u SAD (ind. zona kraj New
Castlea, 1934. g.), a zatim u V.Britaniji. Težište se pojma ind. zone stavlja na zajedničko prostorno
okupljanje više ind. jedinica, koje su privučene smanjenjem investicijskih ulaganja, te zajedničkim
korištenjem infrastrukturne baze radi povećanja proizvodnog i radnog učinka (Krešić, I., 1981).
36
Sl. 8. i 9. Primjer ind. zona u gradu i izvan grada
Izvor: www.dreamstime.com
37
Dimenzioniranje zonskih parametara
Pri organiziranju ind. zona javljaju se 2 osnovna pitanja. Prvo se odnosi na ekonomičnost osnivanja i
izgradnje ind. zona, te na ekonomičnost njihove eksploatacije u toku rada i proizvodnje tako lociranih
ind. pogona. Drugo se pitanje odnosi na tehničke probleme organizacije i definiranje osnovnih
zonskih parametarakoji proizlaze iz definiranog zadatka i ekonomskih pretpostavki organizacije
pojedine zone. Ovdje se u prvom redu mora poći od jasno utvrđene veličine, strukture i namjene
odgovarajuće ind. zone. Prvo pitanje, prema tome, tiče se opravdanosti, ekonomičnosti i ciljeva
organiziranja jedne ind. zone i njenog doprinosa razvojnim zadacima. Drugo pitanje, naprotiv, odnosi
se na definiranje nužnih tehno-ekonomskih rješenja koja osiguravaju mogućnost i nesmetan rad u
zoni lociranih industrija (Krešić, I., 1981).
Potreba zonskih terena
Za bilo koju privrednu, a naročito proizvodnu djelatnost potreban je prostor. U industrijskoj
djelatnosti se to obično naziva tvornički, a u zoniranju zonski prostor ili teren. Značenje tog faktora
zoniranja ind. je veliko, jer tu dolaze do izražaja dva problema: veličina terena te kvaliteta i položaj
istoga u prostoru.
Ekonomija zonske industrijalizacije osigurava također i štednju potrebnih ind. terena. Stoga se
postavlja pitanje kolike su površine potrebne za pojedinu industriju lociranu u ind. zonama. Ti su
zahtjevi više-manje uvijek specifični, raznovrsni i individualni. Posebno je pitanje i podjele zonskog
prostora. Osim osnovne podjele na industrijske čestice važna je i nmjena odn. upotreba terena svake
čestice posebno (obično se 40% čestice stavlja pod građevinske objekte, a 60% namjenjen je ostalim
potrebama proizvodnje i poslovanja) (Krešić, I., 1981).
3.5. Lokacijsko značenje optimalnih kapaciteta
Pod optimalnom veličinom kapaciteta podrazumijevamo veličinu jedinice koja u danim uvjetima
osigurava dobivanje maksimalnih efekata. Postizanje maksimalnih efekata ovisno je i važno kako sa
stanovišta ekonomije razvoja tako i sa gledišta ekonomičnosti rada, poslovanja i proizvodnje.
Sa gledišta individualnih interesa pojedine proizvodne jedinice optimalni kapacitet je identičan
najvećem ekonom. dopustivom kapacitetu, koji daje najveće proizvodne i razvojne efekte (Krešić, I.,
1981).
Obilježja zatečenih prostornih stanja – lokacijska ustrajnost
Pejzaži su karakterizirani vrlo heterogenim sadržajima. To se tiče ne samo geografskog izgleda već i
razmještaja prirodnih i stvorenih resursa. Već stvorena prostorna obilježja i izvršeni razmještaj dugo
čine okosnicu u razmještaju svih sadržaja nekog određenog prostora. Postojeći razmještaj ima
utjecaja i na nove izbore smještaja.
38
Teorija lokacije od svog začetka temelji se na vrlo rigoroznom pristupu u izboru optimalnih rješenja.
Prostorni razmještaj i ravnoteža temelje se na mnoštvu individualnih smještaja. Otuda se te lokacijske
značajke prenose i na cijele prostorne strukture.
Istraživanja pokretljivosti bilo koje vrste zatečenih prostornih sadržaja dovode do jedne gotovo
općenite konstatacije: gotovo svaki objekt, privredna jedinica ili bilo koja aktivnost redovito nastoje
zadržati svoj prvotni smještaj. Takva se ustrajnost osjeća čak i u slučajevima kada je prvobitna
utvrđena lokacijska optimalnost s vremenom neosporno izgubljena.
Nastojanjima za zadržavanjem postojeće lokacije u sferama raznih djelatnosti mogu se pripisati
oznake zakonitosti. Nepostojanje ili gubitak efekata smještajne optimalnosti često se želi nadoknaditi
na istoj lokaciji drugim oblicima poslovnih i proizvodnih efekata. No razne vrste ind. pokazuju različita
obilježja težine i mogućnosti korigiranja lokacijskih promašaja. To ovisi o vrsti ind. te od veličine
fiksnih fondova i njihove strukture. Suvremeni tempo tehnološkog napretka, relevantan za lokacijsku
optimalnost, vrlo je izražen u domeni ind. djelatnosti. Taj razvojni proces sve je teže uskladiti sa
spomenutom lokacijskom ustrajnosti.
Brojni su faktori na kojima se temelji lokacijska ustrajnost. Od vrste, snage i načina djelovanja, te
područja i pojavnog oblika tog prostornog fenomena zavise relevantni efekti prostorne ustrajnosti.
Zbog svega toga mogu se ti faktori klasificirati na dvije osnovne skupine:
- Kvantitativni faktori: faktori što proizlaze iz fizičke vezanosti osnovnih sredstava s prvotnim
smještajem > svaka relokacija izaziva utrošak energije i razne troškove za promjenu lokacije.
- Kvalitativni faktori: oni faktori lokacije odn. prostorne ustrajnosti koji se ne mogu
kvantificirati. Oni se temelje na psiho-socijalnoj i neekonomskoj podlozi. Njihova snaga
djelovanja može biti internog ili eksternog značenja.
Vrlo su česti eksterni utjecaji koji djeluju na lokacijsku mobilnost i promjene prostornih struktura.
Kao primjer se mogu navesti urbanističke potrebe u dislociranju ind.i dr. djelatnostima radi
društvenih, sanitarnih, razvojnih i dr. potreba. U ovu grupu mogu se ubrojiti i primjene načela
ravnomjernog razvitka i prostor. uređenja.I ekološki faktori vrlo su značajni naročito kad se tiče izvora
zagađivanja u životnim sredinama (Krešić, I., 1981).
Preporuke za daljnje čitanje:
Badri, M. A. (2007): Dimensions of industrial location factors: Review and exploration, Journal of
Business and Public Affairs, vol. 1, no. 2., p. 1-27., https://www.researchgate.net
/publication/262562595_Dimensions_of_industrial_location_factors_Review_and_exploration
Cifranič, M. (2014): Localization factors in decision making of location of selected enterprises,
http://www.slpk.sk/eldo/2016/dl/9788055215037/files/04/cifranic.pdf
Witkowski, J., Cheba, K., Kiba-Janiak, M. (2017): The macro- and microenvironmental factors of
decisions of production facility location by Japanese companies in Poland, Forum Scientiae
Oeconomia, Volume 5, No. 1., p. 1-14.,
http://www.wsb.edu.pl/container/Wydawnictwo/Forum%20vol%205%20no%201/4.pdf
39
4. PROSTORNI MODELI
4.1. Osnovna obilježja prostornih modela
Lokacijski modeli su karakterizirani mikroprostornim obilježjem, a njihovi ciljevi težnjom za
ostvarenjem optimalnih mikroprostorno relevantnih individualnih efekata. Prostorni modeli,
naprotiv, uvijek imaju makroprostorne obuhvate.
Lokacijska teorija ostaje samo jedno područje globalne prostorne ekonomije. Njoj pripada povijesni
primat u izgradnje prostorne ekonomije. Prostorni modeli kao instrument metodologije planiranja
predstavljaju u biti sastavni dio planske dokumentacije.
Proces razvoja sistema planiranja doveo je i do izrade posebnih regionalnih planova - najkompleksniji
oblik prostornih modela u biti također predstavlja stanovitu vrstu regionalnog plana. Zbog toga
prostorni modeli znače daljnje obogaćivanje tehnike planiranja i to naročito u sferi izrade planova
razmještaja proizvodnih snaga i dr. oblika prostornog obogaćenja planskih dokumenata.
Postoji više raznih pristupa i vrsta modela preko kojih se ostvaruju takvi planski doprinosi. Može se
govoriti o raznim vrstama prostornih modela koje možemo svesti na nekoliko osnovnih grupa i to:
1. Prema stvarnom sadržaju prostorni modeli se dijele na: kompleksne, heterogene i homogene
Kompleksnim prostornim modelima se označavaju oni koji obuhvaćaju u svojoj razradi čitav sadržaj
pa čak i čitavu strukturu određene prostorne cjeline.
Heterogeni modeli obuhvaćaju sadržaje dvaju ili više homogenih prostornih modela, odn. različitih
ind. (ne)gospodarskih jedinica. S izradom heterogenih prostornih modela u neposrednoj vezi stoje i
problemi ekonomičnog prostornog razmještaja centara koji predstavljaju težište svih ili specifičnih
aktivnosti određenih prostornih cjelina.
Homogeni prostorni modeli odnose se na prostorni razmještaj istovrsnih pojava, djelatnosti,
proizvodnih i dr. jedinica ili objekata. Oni također mogu imati (ne)gospodarski karakter. Njihova
izrada je relativno jednostavna, a stupanj praktičnosti velik. Modeli razmještaja proizvodnih snaga
ind. i dr. privrednih jedinica isto su tako vrlo prikladni homogeni modeli naročito ako se radi o
prostornim modelima ind. grupacija uskog asortimana i izjednačenih smještajnih uvjeta.
ISHODI UČENJA ZA OVO POGLAVLJE:
- objasniti problematiku i zakonitosti drugih znanstvenih disciplina u području teorije
lokacije, s naglaskom na prostornu ekonomiju
- razumjeti ulogu i važnost lokacijskih modela kao osnove kod donošenja lokacijskih
odluka
- shvatiti i znati navesti značenje prirodnih i drugih faktora pri izboru lokacije
individualnih i skupnih industrijskih tvrtki
- razlikovati faktore poznavanja suvremenih zahtjeva i potreba pri lokaciji industrije
- razlikovati i znati definirati što su industrijski kompleksi i zone
40
Utvrđivanje br. centara, njihovo stupnjevanje, njihova namjena, uloga i međuodnos unutar
obuhvaćene regije i sl. pitanja spadaju u bitne modelske probleme. Prema karakteru dinamičnosti
prostorni modeli se dijele na statičke i dinamičke.
A) Statički prostorni modeli predstavljaju sliku stanja neke određene prostorne cjeline u danom
trenutku. Ako njihov sadržaj obuhvaća privredu nekog područja, onda se tu može govoriti o
privrednom pejzažu neke određene prostorne cjeline. Ova vrsta prostornih modela ima
ograničenu vrijednost i manju ulogu u praktičnoj primjeni i metodologiji planiranja i u
sistemu investiranja.
B) Dinamički prostorni modeli pokazuju razvojna kretanja, tendencije ili određene planske
zadatke. U sadržaju tako konstruiranih prostornih modela utkani su kraći ili dulji vremenski
nizovi programiranja i kretanja promatranih pojava.
2. Prema teritorijalnom obuhvatu prostorni modeli mogu biti:
A) nacionalni, ako se odnose na prostor. razmještaj unutar takvih okvira i obuhvata. Oni se odnose na
cijele države ili na stanovita manja ili veća područja jedne zemlje.
B) internacionalni, ako se odnose na ukupna ili ograničena područja više država ili svjetskih regija.
Takvim modelima mogu se označiti npr. modeli razmještaja rudnika ili nalazišta sirovinskih materijala,
atomskih reaktora ili osnovnih elektroenergetskih izvora nekog dijela svijeta i sl. Istu oznaku mogu
imati i neke neekonomske aktivnosti (Krešić, I., 1981).
Ciljevi i zadaci prostornih modela
Osnovni i krajnji cilj svake odluke o izboru lokacija i razmještaja proizvodnih snaga može se uglavnom
svesti na traženje maksimalnog i najracionalnijeg zadovoljenja društvenih potreba bez obzira na koju
vrstu prostornih (regionalnih) cjelina se to odnosi.
Prostorni modeli mogu pridonijeti harmonizaciji individualnih težnji koje idu za učešćem u ostvarenju
postavljenih zadataka. S dr. strane odgovarajuće modelsko rješenje može ukazati na najekonomičniji
put razvoja u skladu s općedruštvenim potrebama. Uspjeh u tom pogledu ovisi od uloge i značenja
koje će se pridati odnosno moći pridati prostornim modelima kao i njihovoj kvaliteti. U svakom
slučaju, oni mogu pružati osnovu sporazumijevanja i kvalitetnijeg odlučivanja. Na kraju se osnovni
zadatak prostornih modela teoretskog i praktičnog značenja sastoji se u traženju racionalne i
ekonomične prostorne ravnoteže. To su trajni ciljevi većine prostornih istraživanja pri čemu se
prostorna ekonomija dodiruje s teorijom razvoja te ekonomskom politikom općenito (Krešić, I.,
1981).
4.2. Načela razmještaja u prostoru
Da bi prostorni modeli mogli dati maksimalni doprinos oni moraju naći i najbolja prostorna
rješenja.To znači pronalaženje takvih prostornih rješenja ili takve organizacije proizvodnje i usluga u
prostoru koji do maksimuma eliminiraju gubitke. Iako je za svaki slučaj traženja optimalnih prostornih
rješenja potrebno prići zasebnim istraživanjima i proučavanjima, moguće je utvrditi i stanovite
zakonitosti za sve slučajeve organizacije u prostoru.
41
Prostorna organizacija počiva na nizu osnovnih zakonitosti. To se odnosi na prostorni poredak
privrednih pa i neprivrednih jedinica i objekata. Za proizvodni razmještaj prostornih jedinica najčešće
je odlučan razmještaj proizvodnih faktora npr. sirovina i potrošnje. Na temelju toga mogu se uočiti
izvjesne zakonitosti prostorneorijentacije smještaja i razmještaja. U tome je odlučno prostorno
obilježje i značenje tržišta koje zavisi o potrošnji koja može biti prostorno homogena (ravnomjerno
distribuirana na čitavom prostoru) ili koncentrirana bez obzira da li se radi o potrošnji proizvodnih
artikala ili usluga.
Često se pretpostavlja da je potrošnja kruha, sapuna, cementa i sl. artikala homogeno
prostor.distribuirana. Na temelju toga se rade podloge za razmještaj proizvodnih snaga za
proizvodnju takvih proizvoda. Naprotiv, stanovite potrošnje gotovih proizvoda mogu iz više razloga
biti prostorno koncentrirane. Aglomeracija stanovništva u urbanim centrima odn. gradskim naseljima
istovremeno koncentrira potrošnju raznih roba i usluga.
Veliki ind. potrošači sirovina, poluproizvoda, goriva i dr. materijala također izazivaju prostornu
koncentraciju potrošnje ovih materijala i odgovarajućih uslužnih djelatnosti. Kako se ovdje postupno
aglomerira rad.snaga i stanovništvo onda automatski dolazi do sve raznovrsnijih koncentracija
potrošnje. Tako dolazi do prostorne koncentracije raznih (ne)proizvodnih aktivnosti na temelju
koncentracije potrošnje i tržišta općenito (Krešić, I., 1981).
4.3. Osnove policentričnog razvoja
Teoretska osnova policentričnog sustava
Policentrični sustav razvoja nastao je kao odgovor na monocentrični razvoj kojeg karakterizira velika
razlika u razvoju između glavnog grada te ostalih gradova na određenom prostoru. Policentrični
sustav teži znantno uravnoteženijem razvoju te raspodjeli djelatnosti i aktivnosti iz jednog središta na
druga, kako bi se postigao ravnomjerniji prostorni razvoj. Suprotstavljanje monocentričnog i
disperznog oblika prostornog razvoja predstavlja vrlo pojednostavljen primjer mogućih prostornih
odnosa i koncepcija.
Poslijeratni proces promjena u razmještaju, izuzetnom napretku nekih postojećih i stvaranju novih
centara pa i čitavih gradova, daje dokaze o mogućnosti promjene izgleda i sadržaja cijelih područja i
regija. Mnogi stari centri gube tradicionalne uvjete razvoja te time ulogu i stečene prednosti, a novi
su na putu da ih preuzmu ili je takva promjena u toku.To se tiče također i razmještaja individualnih
prostornih sadržaja kao i proizvodnih jedinica. Ovaj proces kretanja omogućava prilagođavanje
postojećih struktura i nepovoljnih smještaja poboljšanoj, optimalnoj prostornoj organizaciji te
revitalizaciji povijesnih modela. Suvremeni život i ekonomija imaju u cjelini vrlo složene i isprepletene
impulse i odnose. Gledano prostorno oni su najbrojniji u urbanim i dr. razvijenim centrima. U tim
centrima su u pravilu najbrojnije izražene pozitivne i negativne prikladnosti u lokacijskim uvjetima. U
njima se stječu brojni infrastrukturni elementi, mogućnosti korištenja ekonomije razmjera,
administrativni, (ne)ekonomski servisi i dr. komparativne prednosti u odnosu na ostalo gravitirajuće
područje. To stvara također, povoljne lokacijske prikladnosti za nove aktivnosti.
Gospodarski i dr. centri s takvim sadržajima imaju u pravilu veće ili manje djelovanje u određenom
gravitacijskom obuhvatu. Otuda njihovo znatno prostorno značenje lokalnog i regionalnog dometa
42
(ono se može manifestirati u pozitivnom ali i negativnom smislu). Za policentrični sustav je važno da
se nađe odgovarajuća organizacija i prostorni raspored takvih nosioca razvoja, koji osiguravaju
povećane razvojne efekte promatrane prostorne jedinice odn. regije.
Traženje optimalnog broja, razmještaja i međuodnosa takvih nosioca razvoja i rada, predstavlja
teoretsku osnovu policentričnog sustava, kao i preduvjet primjene i korištenja prednosti
policentričnog sustava i razvitka. Prostorni razmještaj, raspodjela funkcija, namjena i mogućnosti
razvoja privrednih i urbanih centara predstavlja posebno i važno područje za primjenu policentrične
metode prostornog usmjeravanja razvoja.
Kako se u urbanim centrima stječe najveći br. funkcija i sadržaja širih prostornih obuhvata o čemu
mogu ovisiti mnogi (ne)ekonomski efekti, razmještaj takvih kompleksnih centara i njihovo rangiranje
u racionalnoj raspodjeli uloga predstavlja vrlo važan privredni i razvojni problem (Krešić, I., 1981).
Primjenjeno značenje policentričnog sustava
Svaka nova industrija, ind. pogon ili tvornica na individualnoj lokaciji u pravilu treba određeno
razdoblje uhodavanja. To je razdoblje različito za različite vrste inddustrije i za različite uvjete razvoja.
Prva industrija podnosi teret stvaranja primarne i većine sekundarne infrastrukturne osnove. Prvi
ind.smještaji snose brojne žrtve za sebe i većinu slijednika koji koriste prednosti za čije su nastajanje
obično dali malo doprinosa. Sa stanovišta jedne regionalne cjeline disperzni razvitak ind.izaziva
brojne teškoće ove vrste. Antipodni slučaj takvom prostornom razvitku jesu aglomerativni oblici
ind.razvitka. Oni nastaju postupnim razvojem ind.u posebnim razvojnim i smještajnim uvjetima > tu
ubrajamo slučajeve spontanog nagomilavanja ind., a zatim i dr. aktivnosti u području urbanih
centara.
Intenzivni privredni razvitak i ubrzana industrijalizacija dovodi u neplanskim uvjetima razvoja do
razvojnih suprotnosti, problema koji mogu biti ekološke, društvene i ekonomske prirode. U daljnjem
procesu takvog razvoja ind. dolazi do nastanka urbanih koncentracija s brojnim nepovoljnim učincima
za gravitirajući okoliš.
Zbog toga se naročito u početnim fazama razvoja i to naročito regionalnog, trebaju razvojni procesi
privremeno usmjeravati na aktiviranje određenog br. onih prostornih nosioca razvoja koji će davati
najbrže i najveće efekte u čitavom relevantnom prostornom obuhvatu. Oni postepeno jačaju i zatim
prerastaju u nosioce generatore šireg prostornog, regionalnog razvoja.
Teorija policentričnog sistema razvoja nudi takav metodološki put prostornog razvitka koji osigurava
maksimalne razvojne efekte ovisno o prostor. elementima. Treba stvoriti optimalni br. razvojnih
žarišta, nosioca razvoja koji smanjuju, do maksimalno moguće mjere loše strane i disperznog i
monocentričnog oblika razvoja. O stupnju razvoja i veličini promatrane, jedinstveno definirane regije
ovisi br. razvojnih centara. Izbor prioritetnog sustava nosioca određenog policentričnog modela znači
zapravo definiranje onih centara koji će najbrže postati sposobni nosioci razvoja jednog područja ili
regije. Cilj je prioritetna akumulacija znanja, pokretačkih snaga, stručnosti i sredstava na manji broj
polova razvoja (Krešić, I., 1981).
43
4.4. Neke specifičnosti prostornih modela
Gotovo svaki prostor odlikuje se određenim specifičnostima, određenim prostornim
karakteristikama. Neke od tih se mogu ocijeniti izrazitim prednostima a druge su diskriminacija za
veću radnu i razvojnu uspješnost. Ako se takva obilježja protežu na cijela područja ili regije, onda one
postaju specifičan objekt istraživanja. U mnogim slučajevima se javljaju već utvrđene karakteristike
čija snaga djelovanja dobiva obilježja prostorne zakonitosti.
Polovi rasta (razvoja)
Tvorac ovog termina je prof. Perroux koji ga je upotrijebio kao pol rasta (razvoja). Pol razvoja
pretpostavlja postojanje stanovitog prostora u okviru kojeg se odvijaju utjecaji, impulsi njegove
aktivnosti. Bez postojanja prostornih obuhvata djelovanja područja utjecaja ne može se govoriti o
polu razvoja (Edwards, E.M., 2007).
Veličina obuhvata, dometa pojedinog pola razvoja ovisi o nizu faktora, prvenstveno njegovoj snazi
djelovanja. Na istom prostoru djeluje jedan ili više polova razvoja. Njihovo djelovanje se ne samo
dotiče nego i preklapa. Postoje i znatni međuutjecaji, impulsi negativnog i pozitivnog značenja. Ova
međudjelovanja polova na zajedničkom području djelovanja mogu dati u velikoj mjeri objašnjenje
cijelih prostornih modela (Krešić, I., 1981).
Sl. 10. Polovi rasta – primarni i sekundarni
Izvor: https://transportgeography.org/?page_id=1473
44
Vrste i uloga polova
Postavlja se pitanje koje aktivnosti mogu imati pokretačku snagu ne samo za vlastiti rast nego,
posebno za razvoj na određenom prostornom obuhvatu. Ukoliko se imaju u vidu velike i značajne ind.
kao polovi privrednog razvoja onda se ta uloga pola razvoja može odvijati direktno ili posredstvom
deriviranih ind.aktivnosti. Primjeri za to su velike rafinerije ili željezare. Ne samo da direktno djeluju
kao polovi razvoja nego se postupno razvija niz industrijskei dr. aktivnosti od kojih mnoge pridonose,
sa svoje strane, daljnjem intenziviranju i ubrzanju razvoja u opsegu svog dometa djelovanja.
Postupno se stvara jedna organski vezana ind.ili čak privredna aglomeracija. Time polovi razvoja
ponekad dobivaju obilježja ind. i gospodarskog kompleksa.
S druge strane, razvijeni privredni i administrativni centri djeluju kao sjecište privrednog i
neprivrednog života cijele gravitirajuće zone ili cijele pripadajuće regije. O razvitku i aktivnosti u
takvim centrima ovisi u znatnoj mjeri razvoj cijele regije. Ukoliko takve centre zamislimo kao organski
vezan skup brojnih aktivnosti, onda se takvi centri također javljaju kao svojevrstan pol razvitka. Oni
djeluju na tokove, dimenzije i intenzitet razvoja cijele gravitirajuće regije. Djelovanje takvih polova
razvoja očituje se u horizontalnom i vertikalnom pravcu privrednog razvitka.
Za slabije razvijene regionalne cjeline, vrlo je važno nastajanje barem i manjih aktivnosti koje mogu
djelovati kao polovi razvoja. Ako takve aktivnosti same trebaju dugotrajnu pomoć za svoju
egzistenciju, onda ne mogu imati motornu ulogu za razvoj okolnog prostora (Krešić, I., 1981).
45
Sl. 11. Polovi rasta i razvoja u Engleskoj 2014. – izraženo u broju novih poduzetnika odn. startup-ova
Izvor: https://technation.io/news/startup-britain-report-2014/
4.5. Osovine razvoja
Razvoj se prilagođava, među ostalim, i prostornim pogodnostima. Osovine razvoja su jedan od
specifičnih oblika prostornog razmještaja privrednih i neprivrednih aktivnosti. One se javljaju na
višem stupnju privredne razvijenosti kao jedinstvena prostorna cjelina. Razvojne osovine
predstavljaju vezani sistem nosioca razvoja za određeno gravitacijsko područje. U pravilu takve
osovine svojim utjecajem uobličuju specifičnu regionalnu cjelinu.U takvom širem prostornom
obuhvatu postupno se formira jedan niz privrednih težišta koji s vremenom postaje jedinstveni niz
(ne)gospodarskih elemenata izuzetne razvijenosti i velikog gravitacijskog utjecaja.
Sadržaj pojedine osovine razvoja može činiti sistem refrakcijskih točaka, individualnih aktivnosti,
polova razvitka kao i cijelih razvojnih i urbanih centara, ili razne kombinacije istih. Sadržaj razvojnih
osovina se promatra u procesu razvitka što, u pravilu, znači sa stalno jača njihov sastav i snaga
djelovanja na sadržaje razmještene u njenom gravitacijskom području. Oblik razvojnih osovina je
najčešće prilagođen konfiguraciji zemljišta, koja u pravilu, omogućuje razvoj pogodne infrastrukturne
46
osnove, u prvom redu prometnica. Infrastrukturna vezanost jedan je od preduvjeta nastanka rasta i
značenja razvojnih osovina. Proces njihova rasta upravo je razmjeran rastu, kvaliteti i raznovrsnosti
pripadajuće infrastrukturne osnove.
Osovine razvoja mogu imati dvostruko razvojno djelovanje:
1. Lokacijske prikladnosti i razvojne prednosti u području osovine razvitka u odnosu na ostalo
regionalno područje mogu imati za posljedicu relativno osiromašenje ostalog gravitirajućeg
područja > slabije razvijeno šire područje osnovne razvojne okosnice najčešći je slučaj u
područjima razvojnih osovina.
2. S druge strane, osovine razvoja mogu biti važni pokretači jačeg razvitka gospodarstva u svom
širem području (Krešić, I., 1981).
Sl. 12. Osovina razvoja u Europi – primjer „Plave“ i “Zlatne“ banane
Izvor: https://rutgerdepotter.wordpress.com
Obalne regije i procesi litoralizacije
Neki od prostora pružaju izuzetne uvjete privređivanja i ostvarenja ekonomskih efekata. Među ove
primjere ubrajaju se i obalne regije. Litoralizacija (prema riječi litoral), izraz je kojim se označava
proces koncentracije gospodarstva (osobito industrije) i stanovništva na morskim obalama. Premda
su obale svjetske mora od davnina područje velike koncentracije stanovništva, litoralizacija je osobit
zamah dobila nakon II. svjetskog rata. Primjer za to su Japan i europske države (Nizozemska, Belgija,
Francuska, Italija, Njemačka i dr.) s izlazom na more1. Dakle, njihovo vrednovanje došlo je do izražaja
naročito posljednjih desetljeća.
Među zemljama koje su imale izričitu obalnu orijentaciju privrednog razvoja je i Kina. Već 1952.g.
73% kineske ind. bilo je razmješteno ugl. u gradovima na obali (10% kineske ukupne površine).
Industrija iz kineske unutrašnjosti imala je samo ulogu da sirovinama opskrbljuje industriju na obali.
1 www.enciklopedija.hr
47
Zbog toga se politika regionalnog razvoja Kine zadnjih desetljeća bavi ravnomjenijim razmještajem
industrije ali i gospodarsta općenito. Dakle, litoralizacija je utjecala na stvaranje obalne ekonomije, a
time i na gospodarsku uspješnost pojedinih zemalja. Velik dio internacionalnog, a pogotovo
interkontinentalnog robnog prometa se odvija najjeftinijim prometnim sredstvima. U tom prednost
ima pomorski promet. Luke imaju važnu ulogu u otpremi, primanju i manipulaciji raznim robama i
sirovinama te dr. dobrima (Krešić, I., 1981).
Sl. 13. Obalna Kina - najsnažnija ekonomska aktivnost je u obalnoj zoni
Izvor: https://saylordotorg.github.io
4.6. Prostorno obilježje teorije praga
Procesi svakog razvoja pokazuju u pravilu razne neravnomjernosti kretanja. Zbog toga se u
jedinstvenim razvojnim procesima mogu u očiti različite razvojne faze. Fazama jačeg uspona u pravilu
48
prethodi određena razvojna barijera koju je potrebno određenim naporom preskočiti. U osnovi se
svakom razvoju i rastu prije ili poslije ispriječi jedna ili više prepreka ili ograničenja koji usporavaju ili
ograničavaju razvojni proces.
Pojednostavljeno rečeno, razvoj se zbiva u fazama, nelinearno te u određenim fazama nastaju
određene zapreke ili pragovi, koje je potrebno preskočiti. To je period stagnacije kada je potrebno uz
povećane investicije omogućiti nastavak razvoja i rasta, npr. nova tehnologija, nova infrastruktura,
novi energetski izvori i sl. Tako dolazi do preskakanja praga razvoja i nastavka razvojnog procesa. Ova
teorija našla je primjenu u prostornoj ekonomici, ali i u drugim znanstvenim disciplinama. Teoriji
praga slična je teorija zapreka (obstacle theory), koja govori da se u razvoju dolazi do zapreka koje je
potrebno zaobilaziti i da treba napraviti određeni zahvat da se uklone nagomilane zapreke.
Oni su vrlo različiti za razna područja djelatnosti a različiti su i pojavni oblici kao i vremenski intervali
u kojima se javljaju. Prelaženje takvih barijera iziskuje odgovarajuće napore koji kod izraženih
pragova mogu biti vrlo značajni.
Razvoj neke ind. proizvodne jedinice često s vremenom nailazi na raznovrsne teškoće u pogledu
normalne ili očekivane ekspanzije. Stanovito vrijeme se svladavaju sve prepreke uobičajenim
naporima da bi se suglasno zakonu prostorne ustrajnosti zadržala postojeća proizvodna funkcija i
lokacija.
Tako se radi održanja postojećih smještaja čine proširenja neke djelatnosti na račun neizgrađenih
površina, dodaju se vertikalne prigradnje, vrše se racionalizacije proizvod. i pomoćnih djelatnosti a
time i povećanje iskorištenja raspoloživih površina. Međutim svi ti napori su u pravilu privremenog
značenja u procesu razvoja i dolazi do praga kada više nije moguće osiguravati daljnji normalni
razvoj.Rješenje takvih problema odnosno prekoračivanje praga razvoja moguće je značajnim
proširenjem tvornica na račun susjednih terena ili čak okolišnih aktivnosti. Najčešće se izlaz iz tih
ograničenja traži relociranjem cijele proizvod. jedinice na prikladnije prostorne i dr. uvjete koji
omogućuju određene razvojne skokove i daljnji rast. Takvi i sl. primjeri se mogu uzeti kao osnovno
objašnjenje lokac. značenja teorije praga.
Razvojni pragovi se mogu koristiti među ostalim, za poboljšanje izmijenjenih ili čak pogrešnih
smještaja. Ova šansa se često može iskoristiti da se ostvare povoljniji razvojni uvjeti optimalnijim
smještajem nekih ind. jedinica ili čak optimalnijim razmještajem u prostoru općenito.
Normalnu ekspanziju više razvijenih industrijaliziranih gradova onemogućavao je često stvoreni
ind.prsten na periferijama grada. Ove industrije i dr. aktivnosti bile su ovamo dovedene zakonom
zemljišne rente i potragom za jeftinijom radnom snagom. S vremenom su ove ovako locirane ind. i dr.
aktivnosti stvorile pravi prag prostor.razvoja takvim gradovima.Takav je bio i slučaj u poslijeratnom
razvoju Zagreba koji je bio ograđen prirodnim barijerama te industrijskim i dr. privrednim
zonama.Međutim, upravo je razbijanje ove barijere (praga razvitka) omogućilo da se usmjeri daljnji
razvoj Zagreba u adekvatnijem prostornom razmještaju. Uklonjena je jedna fizička barijera razvoja
grada i otvorila nove mogućnosti restukturiranja u prostor. organizaciji gradskih sadržaja i
razmještaju ind. i dr. aktivnosti.
Druga vrsta strukturnih prepreka u ekspanziji gradova može se svladati postupnim
prestrukturiranjem ključnih gradskih dijelova i urbanih sadržaja. To počiva na reviziji projektnih
49
koncepcija te na znatnim ulaganjima u zahvate strukturnih značenja u procesu razvitka grada. Teorija
praga može pomoći i u analizi regionalnog razvoja i svakako ima svoje praktično značenje. (Krešić, I.,
1981).
Preporuke za daljnje čitanje:
Allen , J., Browne, M., Cherrett, T. (2012): Investigating relationships between road freight transport,
facility location, logistics management and urban form, Journal of Transport Geography, 24, p. 45-
57., www.elsevier.com
Sefiani, Y., Davies, B., Bown, R. (2016): The perceptual effects of location on the performance of small
businesses, https://mpra.ub.uni-muenchen.de/74768/, MPRA Paper No. 74768, posted 29 October
2016 07:12 UTC
5. MJESTO I ZNAČENJE PROSTORNE TEORIJE U EKONOMSKOJ I RAZVOJNOJ POLITICI
Ako se uzme u obzir općenito nepoznavanje ili zanemarivanje značenja prostornih zakonitosti, te
različito opredjeljenje u alokaciji investicijskih sredstava i odluka, onda je lako uočiti izvore
promašenih lokacija i razvojnih usmjerenja. Nema individualnih smještaja koji su potpuno lokacijski
neutralni. Važnost i osjetljivost na te propuste ne ovisi samo o veličini gubitaka nego i stupnju razvoja
pojedine privrede, sredine i osjetljivosti narušavanja produktivnosti. Uzročnici gubitaka mogu biti vrlo
raznovrsni, od jednostavnih do vrlo složenih u kombinaciji s dr. smještajnim, proizvodnim i poslovnim
faktorima.
Povijest razvoja naše ind. pruža mnogo primjera narušavanja zakonitosti prostorne teorije.
Najilustrativniji su primjeri narušavanja optimalnih lokacijskih rješenja. To u pravilu vodi rađanju
mnogih nepopravljivih teškoća u radu i razvoju, ali ponekad i potpunom neuspjehu i likvidaciji tako
lociranih aktivnosti.
Jedan od osnovnih uvjeta uspješnog smještaja je programiranje lokacijskih modela za vijek trajanja
lokacijskog objekta. Za npr. tvornicu cementa to bi značilo osiguranje ekonomičnog korištenja svih
proizvodnih i lokacijskih faktora kroz vijek trajanja od otprilike 25 godina.
Svaka lokacija daje svoje uvjete za određenu veličinu proizvodne ili (ne)ekonomske jedinice, za
određeni optimalni kapacitet. Svako prelaženje u veličini jedinice iznad odgovarajućih prostornih
uvjeta predstavljat će dio neiskorištenog kapaciteta. Neiskorišteni prostorni uvjeti za moguću veličinu
kapaciteta uzrokuju neostvarene moguće ekonomske efekte. Negativni lokacijski efekti se
ISHODI UČENJA ZA OVO POGLAVLJE:
- Naučiti što su prostorni modeli, po čemu se razlikuju od lokacijskih modela i zašto su
važni u lokacijskim odlukama
- Razumjeti sustav policentričnog razvoja i navesti primjere njegove praktične primjene
- Znati objasniti što su i koje su vrste te uloga polova i osovina razvoja
- Shvatiti teoriju praga i znati je objasniti na primjerima
50
neutraliziraju prelijevanjem iz dr. pozitivnih učinaka ili se pokrivaju raznim oblicima društvene
intervencije (Krešić, I., 1981).
Sl. 14. Nekadašnja tvornica Herbos – zeleno: samo mali dio površine se koristi i danas.
Izvor: poslovni dnevnik, www.poslovni.hr
Suprotstavljanje globalnog i regionalnog optimuma
Jedan od velikih problema unapređenja privrede sastoji se u harmonizaciji ukupnog globalnog i
regionalnog optimuma razvoja. Teškoće proizlaze u prvom redu iz načela i potrebe ravnomjernijeg
prostornog razvoja te utvrđenih prioriteta u razvoju određenih regionalnih cjelina s jedne strane, te
traženja nacionalnog optimuma ili pojedinih privrednih oblasti, grane ili sektora privrede, s druge
strane. Time često dolazi do suprotstavljanja globalnog i regionalnog optimuma koji može proizaći ne
samo iz razvojnih uvjeta, nego i iz razlika ekonomskih i društvenih ciljeva definiranih od raznih
subjekata i nosioca razvojnih odluka.
Programiranje prostornog razvoja jedna je od važnih prostornih metoda mogućeg pomirenja
konfliktnih regionalnih dispariteta. Oni se u većini slučajeva javljaju kao povijesno naslijeđe, a rjeđe
kao razvojni uvjeti. Budući da se svaki razvoj, pa prema tome i ravnomjerni regionalni razvoj odvija ne
samo u prostoru nego i u vremenu, potrebno je sinkronizirati ova dva vida razvitka.
Prostorna podjela rada i izbor vremenskih prioriteta može biti važna pomoć razvojne i ekonomske
politike, s ciljem da se u dugoročnijem razvojnom procesu uklanjaju regionalne neravnomjernosti
razvitka (Krešić, I., 1981).
51
5.1. Politika razvoja i razmještaja industrije tekstila u svijetu
Tekstilna industrija (TI) bila je vodeća ind. rane ind.revolucije. Tekstil je bio prva roba koja se
masovna proizvodila i kupovala.Bila je pogon industrijalizacije najprije u V. Britaniji, zatim
kontinentalnoj Europi, a onda i u SAD, Japanu i drugdje. To u velikoj mjeri ima veze s karakteristikama
tekstilne ind.
Kao prvo ona je u odnosu na dr. ind. radno intenzivna ind. To znači da se po proizvedenom proizvodu
ulaže velika količina rada te da 50-70% njenih ukupnih troškova otpada na plaće radnika. Po tome je
radna snaga najvažnija lokalna determinanta u povijesnom razvoju TI. Povijesno TI selila se s lokacije
na lokaciju u potrazi za radnom snagom.
TI zahtjeva mala ulaganja kod svog pokretanja (ima niski stupanj tehnološke sofisticiranosti), a s
obzirom da traži slabije obrazovanu radnu snagu, utjecaj tj. uplitanje vlada u njeno poslovanje je
manje (za razliku od npr. brodogradilišta ili automobilske ind. i dr. kapitalno intenzivnih ind.).
Zahvaljujući upravo TI gradovi poput Leedsa, Birminghama, Manchestera, Yorka i dr. postali su u
18.st. središta svjetske ind.moći. U 19.st. V.Britanija je sama proizvodila polovicu svjetskog tekstila.
Također, TI imala je velik utjecaj na poljoprivredu jer je bila velik potrošač pamuka i vune što postaje
značajno kada u poljoprivredi dolazi do uporabe strojeva koji omogućuju znatno veću proizvodnju. S
daljnjim razvojem započinje i proizvodnja pamuka u prekooceanskim zemljama.
TI bila je fundamentalna za britansku kolonijalnu politiku.U kolonije se izvozio velik dio proizvedenog
tekstila (V.Britanija je namjerno uništila indijsku domaću proizvodnju tekstila te je Indija ubrzo
postala najveći uvoznik britanskog tekstila). U američkom građanskom ratu V.Britanija je podržavala
Jug jer je iz njega dobivala velike količine pamuka. U 19.st. TI proširila se i u Francusku (Lille i Lyon
postali su značajni centri proizvodnje svile i odjeće), Italiju (Milano, Firenza), Rusiju (St.Petesburg)
itd.U SAD TI razvila se već u prvim koloniziranim područjima (New England) i zapošljavala je velik broj
imigranata pristiglih iz Europe, naročito Iraca (tijekom 19.st.). Sredinom 19.st. tj. 1860-ih TI
revolucionarizirana je uvođenjem parnog stroja koji je zamijenio dotadašnju ručnu proizvodnju.
Globalno gledajući veliku ulogu nakon Meiji restauracije 1868.g. u proizvodnji tekstila zauzima Japan.
Danas je japanska TI izuzetno kapitalno intenzivna i koristi najveći udio robota u svijetu (Healy, M.,
Ilbery, B., 1990).
52
Sl. 15. i 16. Primjer suvremene tekstilne proizvodnje
Izvor: http://www.sriyadithatextile.com
Izvor: http://www.nilkamal.com
U SAD-u između 1930-50. TI seli se iz sjevera na područje Sj. i J. Karoline, jer je tu radna snaga bila
jeftinija.
Nakon 2.svj.rata na TI znatno utječe izum sintetičkih vlakana. S obzirom da se proizvode od nafte u
velikoj mjeri ovise o njenoj cijeni (danas je odnos proizvodnje prirodnih i umjetnih vlakana 50:50).
Broj zaposlenih u Europi je opao, kao i u SAD i Japanu. Velik dio proizvodnje preselio se u zemlje kao
što su J.Koreja, Taivan, H.Kong i Singapur. U tim zemljama TI se dodatno modernizira i uvode se nove
tehnologije poput laserskog rezača tkanina. Danas je najveći proizvođač tkanina Kina (zbog niske
53
cijene rada). Velik zamah danas imaju i Malezija, Tajland, Pakistan te neke druge zemlje u razvoju
(Healy, M., Ilbery, B., 1990).
Sl. 17. Vodeći EU izvoznici tekstila, 2016. god. – vrijednost prodaje (u mil. eura)
Izvor: Eurostat, 2018.
5.2. Politika razvoja i razmještaja industrije čelika (IČ)
Industrija čelika u velikoj je mjeri industrija na koju se vežu gotovo sve proizvodnje i svi ekonomski
sektori.Ova ind.je kapitalno intenzivna jer se čelik proizvodi u ogromnim pogonima od kojih neki rade
24 sata na dan. Tradicionalno je zapošljavala velik broj radnika i ima izrazitu poslovnu hijerarhiju.
Za razliku od TI, IČ zahtjeva velika početna ulaganja pa je često u rukama oligarha. IČ je, također,
dosta nepokretna u prostoru što znači da je karakterizira znatna inercija i spora promjena. S obzirom
da je samo željezo teško i nezgrapna roba, transportni troškovi odigrali su veliku ulogu u lokaciji
ind.čelika.
Ova ind.često se oslanjala na vladine intervencije bilo u izgradnji infrastrukture, bilo u sporovima s
radnicima. Povijesno razvoj IČ započeo je u malim poduzećima u britanskom Midlandsu, dok su u SAD
prve tvrtke bile raširene po SI SAD-a.
One su prvotno opskrbljivale lokalna tržišta i nisu imale ništa zajedničko s čeličnim konglomeratima
kakve poznajemo danas. Velike promjene počinju se dešavati krajem 19. i početkom 20. st. odnosno s
razvojem željeznica (velik potrošač čelika). Tada nastaju velike tvrtke koje čelikom opskrbljuju
nacionalna tržišta. U SAD u tom periodu IČ prerasta britansku proizvodnju i postaje nosiocem cijele
američke nacionalne ekonomije. Jedna od najjačih tvrtki bila je U.S.Steel Company osnovana 1901. g.
Ova je tvrtka uskoro nakon osnivanja počela je proizvoditi 2/3 ukupne američke proizvodnje čelika.
54
IČ bila je instrument formiranja američkog Manufacturing Belta tj.pojasa duž JI obale Velikih jezera
(zbog bogatstva vode u tom predjelu što je smanjivalo troškove transporta). Gradovi koji su tada
doživjeli veliki razvoj bili su Buffalo, N.York, Pittsburgh, Chikago i dr. i često im je nedostajalo radne
snage.
I ova ind. privukla je velik broj imigranata na tada dobro plaćene poslove jer je tehnologija rada u IČ
napredovala je brzo. Do 1920-ih najveće tržište za IČ postaje automobilska ind. (ne više željeznice).
Međutim, do početka 2. svj. rata dolazi do opadanja IČ. Razlog: nije se previše ulagalo u istraživanje i
razvoj. Velik dio američke proizvodnje počeo se nadomještati uvozom iz dr. dijelova svijeta. Glavna
žrtva bio je U.S. Steel Company čija je hegemonija doživjela propadanje. I britanska industrija se
početkom rata preselila preko oceana.
Sl. 18. Udio proizvodnje sirovog čelika prema državama, 2017. godine
Izvor: www.worldsteel.org (2.11.2018.)
Veliku konkurenciju američke i britanske kompanije imale su u kompanijama iz Japana, Njemačke,
Španjolske, J.Koreje i Brazila. U njima su tvrtke bile tehnološki inovativnije i imale manje troškove
radne snage.
Mnoge američke tvrtke diverzificirale su svoju proizvodnju i počele ulagati i u druge sektore npr. U.S.
Steel danas veću dobit ima od prodaje benzina nego od prodaje čelika.
49%
4%
3%
10%
2%
5%
6%
6%
4%11%
%
Kina
Rusija
Turska
EU-28
Brazil
SAD
Japan
Indija
J.Koreja
ostatak svijeta
55
Sl.19. Male čeličane – često teško opstaju
Izvor. http://www.telegraph.co.uk
5.3. Politika razvoja i razmještaja automobilske industrije (AI)
Treća industrija koja je odigrala važnu ulogu u formiranju ekonomskog krajobraza industrijskog
Zapada je automobilska ind. (AI).
AI je propulzivna ind. koja se sastoji od sastavljanja približno 15.000 individualnih dijelova. Povezana
je s ind.kao što su ind.čelika, plastike, olova, kroma, stakla, gume, tekstila, elektroindustrijom itd. U
velikoj mjeri nalikuje IČ jer je kapitalno intenzivna, oligopolistička te zapošljava dosta radne snage
(prije više nego danas).
Povijest ove ind. započinje u Europi krajem 19.st. kada je 1890-ih u Njemačkoj izumljen motor s
unutrašnjim izgaranjem. To je utjecalo na pojavu tvrtke Mercedes 1901. g. Ova rana europska
proizvodnja fokusirala se prije svega na ljude s visokim primanjima, no njihovi američki konkurenti
ciljali su na srednji društveni sloj.
Do Prvog svj.rata razvila se značajna europska AI, uključujući i tvrtke poput Peugeota, Fiata, Triumpha
i Volkswagena.
U SAD, AI se koncentrirala uglavnom oko Detroita, a glavni razlog je što je ovaj grad ponudio seriju
značajnih prednosti u proizvodnji automobila. Jedan od vodećih razloga bio je i taj što je u Detroitu
već postojala proizvodnja željezničkih vagona, a brojne tvrtke koje su mogle proizvoditi automobilske
dijelove već su bile ondje locirane.Također, Detroit je mogao ponuditi jeftini transport sirovina preko
Velikih jezera i željezničkih pruga koje su tu već postojale (bile bitne za dovoz inputa tj. željeza i
ugljena).
Henry Ford postao je jedan od najpoznatijih proizvođača automobila te je uveo brojne inovativne
tehnike u proizvodnju što je imalo utjecaja i na ind. općenito. Ford Motor Company inicirala je cijeli
režim proizvodnje koji je poslije prozvan fordističkom proizvodnjom. Temelji se na masovnom tržištu,
56
homogenosti proizvoda i sl. Tvrtka je također posjedovala i vlastiti transportni sustav i vlastite
rudnike iz kojih je dobavljala ugljen i željezo za proizvodnju. Ova automobilska proizvodnja potakla je
ujedno i dr. proizvodnje na području Velikih jezera. Glavni ključ uspjeha Fordove tvrtke bio je taj što
je on omogućio da automobil postane dostupan srednjoj klasi (tadašnji radnik zarađivao je 5$
dnevno, a automobil je koštao 300$). Do 1920 .g. broj ljudi koji su posjedovali automobil stalno je
rastao. Godine 1920. svaki trinesti Amerikanac je posjedovao automobil, 1930. svaki peti, a 1980.g.
svaki treći Amerikanac. Iste tj. godine 1920. Ford je po proizvodnji pretekao GM (General Motors).
Automobil je u velikoj mjeri utjecao na ind. društvo. Zahvaljujući njemu transformirala su se gradska
tržišta radne snage što je omogućilo da ljudi odlaze na mnogo veće udaljenosti u potrazi za poslom.
Također, smanjila se urbana gustoća naseljenosti jer su se više počela naseljavati područja izvan
središta grada.
Treći veliki utjecaj automobila bilo je povećanje vladinih troškova > njegovom pojavom počelo se
ulagati u izgradnju auto-cesta. Već 1950. g. američka vlada uložila je 5 mlrd. dolara u izgradnju
sistema auto-cesta u SAD. Širenjem potrebe za automobilima naglo je rasla i potrošnja nafte
tj.benzina. I danas se 40% potrošnje energije u SAD odnosi isključivo na automobile.
Sl. 20. Proizvodnja automobila od 1950-2016.g. prema odabranim državama
Izvor: https://transportgeography.org
1960-ih zbog slabijih ulaganja u dugoročne investicije američki proizvođači počinju dobivati značajnu
konkurenciju – došlo je do pada prodaje amer. automobila na svjetskom tržištu (1960-ih amer. udio
iznosio je 72% svjetske, a 80-ih tek 30% dotadašnje proizvodnje). Do 1970. g. najveći udio
proizvodnje automobila (95%) u SAD imali su Ford, GM i Crysler Corporation. U tom periodu najveći
proizvođač automobila u svijetu postao je Japan > razvili su se Toyota, Nissan, Honda, Mazda, Subaru,
57
Isuzu, Mitsubishi. U isto vrijeme postali su popularni u Europi i Volkswagen, Mercedes, BMW, Porche
i Audi. Taj preokret bio je posljedica velikog naftnog šoka 1973. g. kada američki proizvođači nisu
odgovorili na zahtjeve tržišta koje je tražilo manje automobile sa manjom potrošnjom kao što su to
učinili japanski i njem. proizvođači. Tada Ford i Chrysler traže zaštitu američke vlade kako bi zaštitili
svoje tržište od uvoza izvana.
Drugi proizvođači prebacili su proizvodnju u dr.zemlje, naročito Meksiko i Brazil, a neki su se udružili s
onima izvana npr. Chrysler i Mitsubishi, GM i Toyota osnovali su novu tvornicu Nummi plant u
Kaliforniji, a i Ford je kupio 20% Mazdinih dionica.
Treba svakako spomenuti i negativni utjecaji automobila: narušavanje kvalitete okoliša, prije svega
zraka, te velik broj promenih nesreća (svake god.u prometnim nesrećama npr. smrtno strada oko 40
000 Amerikanaca) (Healy, M., Ilbery, B., 1990).
Sl. 21. Izazovi pred kojima se nalazi automobilska industrija SAD-a (% odgovora od ukupnog broja
anketiranih proizvođača)
Izvor: https://www.strategy-business.com
52
2821 21 17 17 14 14
7 3 3 3 0 0
76
52 5245
34 3138 34
28 2821 21 21
10
1 od 2 najvažnija izazova (%) 1 od 5 najvažnijih izazova (%)
58
Sl. 22. Položaj tj. lokacija General Motorsa
Izvor: http://www.hybridcars.com/
Zaključak o politici razvoja i razmještaja raznih industrija
Tvrtke za neko mjesto tj. lokaciju veže nekoliko zahtjeva: kreditni rejting pojedine tvrtke, dostupnost
kapitala i alternativnih izvora prihoda, kontakti s klijentima i sl. Stabilne male tvrtke generalno se
oslanjaju na lokalna tržišta i tržišta informacije. Odluke tih malih tvrtki o proširenju i prodaji uključuju
i lokaciju.
Za razliku od njih, velike tvrtke donose odluke o lokaciji sa svakom novom investicijom, gotovo na
dnevnoj razini jer one moraju osigurati kupcu proizvode (robu) ili usluge po cijeni povoljnijom od
konkurenata. Da bi se znalo gdje su klijenti, koje su im alternative te koliki su troškovi uključeni u
proizvodnju dobara i usluga, treba postaviti sljedeća pitanja:
1. Što će se proizvoditi?
2. Koje su sadašnje i planirane tehnologije proizvodnje?
3. Na koje se tržište cilja?
4. Koje akcije bi trebala poduzeti tvrtka da bi zadovoljila ciljano tržište? (dizajn, istraživanje
tržišta, marketing)
5. Koje konkurentne tvrtke mogu ponuditi isto i gdje su one?
6. Koja je veličina (obujam) proizvodnje?
59
7. Koji su materijali, rad.snaga, usluge i kapital potrebni za proizvodnju i gdje se oni mogu naći?
8. Koja je alternativa ciljanom tržištu?
9. Može li se uloženi kapital vratiti uvećan prodajom proizvoda/usluga?
5.4. Istraživačke metode lokacijskih i prostornih modela
Metode utvrđivanja individualnih lokacija - ove se metode primjenjuju radi traženja optimalnih
smještaja individualnih objekata i aktivnosti. Vrlo različiti slučajevi određivanja individualnih
smještaja mogu se uglavnom svrstati u dvije osnovne grupe:
1. Određivanje optimalne lokacije kao funkcije dvaju ili više lokacijskih faktora.
2. Određivanje najpovoljnije lokacije između dva ili više zadanih lokacijskih rješenja, odn.
između dvije ili više konkurentnih lokacija.
Takva podjela izbora individualnih smještaja predodređuje i primjenu odgovarajuće tehnike u
rješavanju pojedinih lokacijskih problema. U prvom slučaju mogu se primijeniti odgovarajuće
matematičke metode, a u drugom najveće mogućnosti za dobivanje realnih rezultata pružaju
razni oblici komparativne metode. Tehnike koje se još mogu primjenti u rješavanju tih vrsta
lokacijskih problema su:
1. Metode izbora optimalnih smještaja: metoda izodapana, polivektorska metoda, Kuhn-
Kuennov algoritam, linearno programiranje.
2. Komparativne lokacijske metode: kompleksna komparativna metoda, skraćena komparativna
metoda (Krešić, I., 1981).
Metode programiranja skupnih lokacija - i ovdje je zadatak utvrđivanje optimalnih lokac. modela.
Oba oblika skupnih lokacija – ind. kompleksi i ind. zone – predstavljaju u neku ruku prijelaz ili sponu
između lokacijskih i prostornih modela. To su specifični oblici smještaja velike koncentracije
proizvodnih snaga. Zajednički efekti skupnih lokacija bez obzira u kojim se pokazateljima iskazuju
relativno su vrlo veliki i općedruštvenog značenja. Njihov ekonomski potencijal i doprinos mjeri se
direktnim i indirektnim efektima te ih se može smatrati privrednim generatorima. U tim okvirima je
potrebno ocjenjivati i efekte koji se mogu ostvariti racionalnim izborom njihovog smještaja.
Takve osnovne karakteristike skupnih lokacija u pogledu njihovog proizvodnog i društvenog značenja,
te specifični zahtjevi u pogledu smještaja opredjeljuju i specifičnost metodologije i ciljeva istraživanja.
Teoretske podloge i raspoloživi metodološki instrumentarij za ova područja su vrlo
skromni.Istraživanja se provode u dvije faze njihovog ostvarivanja:
- U fazi programiranja se istražuje njihovo ekonomsko značenje i moguća uloga u okvirima
privrednog razvoja. Kod svakog slučaja ind. kompleksa i ind. zone pristupa se individualnom
istraživanju mogućnosti i ekonomičnosti smještaja i razvoja. Metodološku osnovu pružaju
razni oblici kvantitativno-analitičkih metoda.
60
- Među raznovrsnim indikatorskim pomagalima se nalaze zonski indikatori te individualni
ind.indikatori - to je u pravilu zaokruženi broj osnovnih prosječnih parametarskih vrijednosti koji
označavaju osnovne lokacijske zahtjeve ili orijentacijske efekte.
- U fazi projektiranja se izrađuje detaljna ekonomsko-tehnička dokumentacija > to je faza
direktne pripreme za realizaciju skupnih smještaja (Krešić, I., 1981).
Metode prostornih modela
Istraživanju efekata prostornih modela, za razliku od lokacijskih modela, prilazi se uvijek s društvenih
pozicija. To iziskuju ili pretpostavlja drugačije vrednovanje i istraživanje ciljeva, zadataka i straživačkih
rezultata. Poželjan je instrumentarij koji pomaže u vrednovanju i maksimiziranju efekata. Ostajući
dosljedni osnovnoj podjeli prostornih modela moguće je okvirno opredijeliti njima pripadajuće
istraživačke ciljeve.
Konstrukcija homogenih prostornih modela ide za utvrđivanjem optimalnih prostorno relevantnih
ekonomskih efekata. Optimalnost im je moguće mjeriti u u kvantitativnim mjerilima.
Heterogeni prostorni modeli imaju za cilj utvrđivanje skladnog prostornog međuodnosa raznih
sadržaja, čiji se ciljevi u najvećoj mjeri ostvaruju optimalnim slijedom procesa razvoja i tehnološke
usklađenosti model. razmještaja. Istraživački su rezultati ugl. kvalitativnog obilježja.
Optimalnost kompleksnih modela se očituje u doprinosu globalnom razvoju kao što je to slučaj
regionalnih modela. Istraživački oslonac imaju u metodama regionalne i urbane ekonomije (Krešić, I.,
1981).
Preporuke za daljnje čitanje:
Jiraškova, E. (2015): A comparison of location factors evaluation in the secondary and tertiary
sectors, Ekonomika a management, XVIII (1), P. 1-11.,
https://dspace.tul.cz/bitstream/handle/15240/7164/EM_1_2015_4.pdf?sequence=1
Lampon, J., Lago-Penas, S. (2013): Factors behind international relocation and changes in production geography in the European automobile components industry, p. 1-23., https://mpra.ub.uni-muenchen.de/45659/8/MPRA_paper_45659.pdf Subhani, M.I., Osman, A. (2010): Factors affecting the decision making of out-sourcing in textile in Pakistan, p. 1-23., https://mpra.ub.uni-muenchen.de/27006/1/MPRA_paper_27006.pdf Textile industry 2018, https://www.reportlinker.comextile/509048/Textile
ISHODI UČENJA ZA OVO POGLAVLJE:
- Razumjeti i znati uzročno-posljedične veze između pojave i kasnijeg razvoja industrije tekstila u
svijetu te promjena njihove lokacije na globalnoj razini
- Razumjeti i znati uzročno-posljedične veze između razvoja automobilske industrije u svijetu i
promjena njihove lokacije na globalnoj razini kao i izazova pred kojima se ova industrija nalazi
- Razumjeti i znati uzročno-posljedične veze između industrije čelika i promjena faktora koji su
utjecali na njihove lokacije globalno.
61
6. INDUSTRIJSKI KLASTERI,DRUGI OBLICI INDUSTRIJSKOG ORGANIZIRANJAI EKONOMSKI RAZVOJ
6.1. Lokacija i klasteri
Globalizacija omogućuje kompanijama da lociraju kapital, dobra i tehnologije na bilo kojoj lokaciji, te
lociraju proizvodnju gdje god im je to najpovoljnije. Upravljanje prostorom i vremenom je strateški
problem svake kompanije. U pojedinim državama, regijama i gradovima nalazi se veći broj
kompetitivnih tvrtki, nego na nekoj obližnjoj lokaciji. Jedan od oblika udruživanja tvrtki na nekoj
lokaciji su i klasteri (eng. clusters) (Clark, G. et al., 2000)
Klasteri su mreže međupovezanih tvrtki koje dijele dobavljače i tržišta te se podržavaju zajedničkom
specijaliziranom infrastrukturom. Oni se u literaturi često dijele na pojmove kao što su: industrijski
klasteri, regionalni klasteri, vertikalni i horizontalni klasteri, čisto aglomeracijski klasteri, industrijski
kompleksi, društvene mreže, itd.
Industrijski klasteri predstavljaju mreže sastavljene od poduzeća, znanstvenih institucija i
drugih organizacija, čije članstvo u klasteru predstavlja bitan element njihove poslovne
konkurentnosti. Industrijske klastere čine ona poduzeća među kojima postoji sustavna
povezanost temeljena na komplementarnosti i sličnosti. Najvažnija karakteristika
industrijskih klastera odnosi se na veze na kojima se temelje odnosi među članicama. Te veze
mogu se odnositi na poveznice između industrije i drugih subjekata, na povezanost
distribucijskih kanala i kupaca, te na poveznice s ostalim institucijama kao što su sveučilišta,
instituti, istraživački centri i drugo.
Regionalni klasteri imaju sve karakteristike industrijskih klastera pri čemu se osnovna razlika
očituje u tome da oni predstavljaju geografski povezana poduzeća unutar određene regije.
Okomiti klasteri odnose se na industrije u kojim postoji povezanost između kupca i
prodavača.
Vodoravni klasteri uključuju poduzeća koja dijele zajedničko tržište, koriste zajedničku
tehnologiju i ljudske resurse, te potražuju iste resurse.
Kod čisto aglomeracijskih klastera ne postoji odanost ili neki specifičan odnos između
poduzeća, tj. odnosi između kupaca i dobavljača kontinuirano se mijenjaju ovisno o
trenutnim uvjetima na tržištu (preuzeto iz: Morić Milovanović, B., 2013).
62
Tab. 1. Postanak (formiranje) nekih od odabranih klastera
Mjesto nastanka
Klaster Godina Pokretač Privlačni faktor
Rast
Aalborg, Danska Mobilne telekomunikacije
1948. SP Radio Pomorska industrija
Spinoffs, tehnologija, veze sa sveučilištem
Dalton, SAD Sagovi 1918. Obrt Sretni slučaj Automatizacija, spinoff natjcanje
Castel Goffredo, Italija
Pletena roba 1923. Noemi pogon Tržišta Zatvaranje pogona, zaposlenici otkupljuju opremu
Ibi, Španjolska Igračke 1915. Paya Hermanos S.C.V.L.
Kućanstva Spin-offs različitih proizvoda
Los Angeles „Toytown“ (Grad igračaka)
1968. Veleprodaja Distribucijsko čvorište, niski troškovi
Privlačenje imigrantskih poduzetnika, fakultet za dizajn
Sjeverni dio središnjeg Massachusettsa
Plastika 1760-e Noyes, proizvodnja češljeva
Sretni slučaj Poduzetnički naučnici, novi proizvodi
San Diego Biotehnologija/ Farmeceutika
1950. Scripps, Scripps Instituti, UCSD, Hybritech
Pomorska baza Novi proizvodi, venture kapital
Sassoulo, Italija Keramičke pločice
1600-e Rubbiani Glina Inovacije, lanci dodane vrijednosti, natjecanje
Škotska Elektronika 1940-e Britanska vojna elektronika
Izolacija od napada
Vlastito investiranje, vladina ulaganja u istraživanje i razvoj
Lahti, Finska Namještaj 1918. Asko namjštaj oy (1918.) i Isku oy (1928.)
Vještina, obrtničko obrazovanje, prijevoz
Specijalizacija, modernizacija
Tupelo, SAD Namještaj 1948. Futorian pogon Radna snaga, drvna masa
Poduzetničko zapošljavanje, zapošljavanje dobavljača
Springfield, SAD Metali 1816. Springfield skladište oružja
Vodne snage, logistika
Nov proizvodne metode
Izvor: Rosenfeld, S.A., 2002.
Industrijske klastere prvenstveno sačinjavaju male tvrtke koje mogu povećati svoju fleksibilnost kroz
specijalizaciju i međusobnu kooperaciju. Udružujući se u klaster (koncentrirajući se tj. grupirajući),
male tvrtke mogu biti konkurentnije nego svaka pojedinačno. Ind. klasteri odigrali su važnu ulogu u
razvoju gradova i trgovine tijekom proteklih stoljeća. Naravno, ti klasteri iz prošlosti razlikuju se od
klastera koji potiču regionalnu ekonomiju danas. Današnji klasteri kombiniraju usluge sa
tehnologijom i/ili proizvodnjim procesima visoke dodane vrijednosti.
63
Klasteri su karakteristični za sva ekonomski naprednija područja i gdje državne poticajne mjere tome
pogoduju. Klasteri poduzeća mogu djelovati u istom gospodarskom sektoru ili u više komparativnih
sektora pri čemu svojim postupcima pridonose gospodarskom razvoju, boljoj organizaciji i razvoju
opsega poslovanja u jednoj ili više usko povezanih regija (Morić Milovanović, 2013).
Prisutnost klastera sugerira da veliki dio kompetitivnosti leži izvan same tvrtke pa i industrije, te da
leži u lokacijama poslovnih jedinica. Lokacije i klasteri integralni su dio uspjeha kompanije. Većina
klastera uključuje uslužne kompanije, dobavljače, proizvođače komponenti, specijaliziranih inputa,
financijske institucije te tvrtke u povezanim industrijama. Klasteri mogu obuhvaćati i druge institucije
poput vladinih koje osiguravaju specijalizirane treninge, edukaciju, istraživačku i tehničku potporu.
Mnogi od njih obuhvaćaju i trgovačka udruženja (Stimson, R.J., et.al, 2006).
Sl. 23. Primjer klasteriranja sjedišta automobilskih proizvođača u Kini
Izvor: www.slideshare.net
Granice klastera mijenjaju se kako se pojavljuju i uključuju nove tvrtke i industrije odnosno kako se
smanjuju ili opadaju. Klasteri potiču kompetitivnosti utječući na/i stimulirajući inovacije. Sama
lokacija, utječe na komparativne prednosti i proizvodnost tvrtki kao i njihov rast. Lokacija unutar
klastera osigurava kompanijama pristup specijaliziranim inputima, komponentama, mehanizaciji,
osoblju, poslovnim uslugama itd.
Pojedine kompanije mogu utjecati na razvoj klastera i takve vodeće firme mogu pri tome ostvariti
veliku korist. Aktualni geografski uzorak proizvodnje je koncentracija (tvrtki, pogona, proizvodnih
64
jedinica…), ali je koncentracija, s obzirom na razgranatu mrežu proizvodnih pogona, ipak manja od
koncentracije vlasništva. Aglomeracijski efekti objašnjavaju zašto neke regije razvijaju velike
koncentracije klastera određenog tipa ekonomske aktivnosti. Aglomeracijski faktori stoga mogu
generirati mnogo novih dinamičnih procesa i diverzificirati prostornu strukturu regije.
6.2. Pokretanje industrijskih klastera
Pokretanje klastera je proces učenja koji uključuje identifikaciju, razvoj i stjecanje specifičnih vještina,
znanja, osoblja, tehnologije, resursa, tržišta i managementa koji će potpomoći rast određenog
klastera. Zajedno ovi faktori utječu na stvaranje strateške “arhitekture” koje će potpomoći razvoj
klastera (Stimson, R.J, et.al., 2006).
Sl. 24. Klasterska piramida
Izvor: https://www.semanticscholar.org/paper/I
Identificiranje ind.klastera
Ind. klasteri su najvažniji dio lokalne ekonomije, ali osim lokalni, mogu biti i regionalni i globalni
fenomen (npr. klasterska proizvodnja aviona u Seattleu ili London kao financijski i osiguravajući
klaster).
Industrije u jezgri klastera u većini proizvode za tržišta izvan lokalnog područja (regije) koncentracije i
stoga se nazivaju izvozno orijentiranim industrijama. Ind. klasteri u SAD-u formirali su baze
industrijskih organizacija za mnoga regionalno-ekonomska planiranja i razvoj krajem 20. st. te vlada
65
široko mišljenje da će biti glavna briga tijekom razvoja strategije koja se tiče daljnjeg regionalno-
ekonomskog razvoja naročito kod promocije industrija visokih i novih tehnologija.
Tri su osnovne karakteristike vezane za sadašnje ind.klastere:
1. dijeljenje tržišta > uključuje kompanije koje proizvode slična dobra za nekoliko tržišta te
imaju slične odnose sa kupcima, drugim industrijama, trgovačkim sektorom i sl.
2. snažne veze kupac-opsrbljivač > klasteri u pravilu imaju snažne veze s opskrbljivačima.
3. dijeljenje tehnologije i know-how > klasteri međusobno dijele tehnologije, vještine u
informacije važne za svoj rad (Stimson, R.J, et.al., 2006).
Da je djelovanje u klasterima itekako profitabilno pokazuje i nekoliko primjera iz SAD-a gdje određeni
klasteri imaju veliku korist od djelovanja na gotovo homogeniziranom, velikom nacionalnom tržištu.
Ti klasteri su: financije na Wall Streetu, osiguranje u Hartfieldu (Država Connectiut), farmaceutika u
središnjem New Jerseyju, medicinska oprema u Minneapolisu, elektronika u Silicijskoj dolini,
oglašavanje u Madison Avenue (N.York), zabavna industrija u Kaliforniji, vina u Dolini Nape, kockanje
u Las Vegasu i Atlantic Cityju i sl. (Jovanović, M., 2006).
U Europi mogu se kao dobri primjeri izdvojiti klasteri u: Italiji (motocikli u Bologni, elektronika u
Vareseu, tekstil oko jezera Como, cipele u Lucci, Anconi, Pisi, Padovi; keramičke pločice u Sadduolou
kraj Bologne, mramor iz Carrare, najmeštaj iz Milana, stolci i stolovi iz Udina i sl.) te Njemačkoj (čelik
u Dortmundu, Essenu i Duesseldorfu; kemikalije u Leverkusenu i Frankfurtu, automobili iz Stuttgarta,
Muenchena, Ingolstadta, Regensburga; strojni alati u Stuttgartu, olovke i kemijske u Nuernbergu itd.)
(Jovanović, M., 2006).
Analiza industrijskih klastera
Ova analiza uključuje identifikaciju međusobno povezanih industrijskih sektora koji potiču ekonomiju
ili imaju potencijal za poticanjem novih ekonomskih aktivnosti koje bi mogle stvoriti raznovrsniju
ekonomiju u budućnosti. Analiza također uključuje: identifikaciju jezgre industrijskih klastera u regiji,
identifikaciju strateške infrastrukture važne za postojeće ili buduće ind. klastere, definiranje
mehanizama za unapređenje vodstva, razvoj mreža, saveza i partnerstava unutar ind.klastera. U
pravilu ne postoji standardna metodologija za ovu analizu (Stimson, R.J, et.al., 2006).
Regionalni planer može koristiti koncept analize klastera na nekoliko načina u razvojnim strategijama:
1. specijaliziranim infrastrukturnim strategijama, 2. “mising link” strategijama, 3. strategijama
ljudskih resursa, 4. marketinškim strategijama (Blakely, E., Leigh, N.G, 2009).
6.3. Poduzetničke zone
Poduzetničke zone predstavljaju regije u kojima se poslovna struktura sastoji od malih poduzeća koja
su u lokalnom vlasništvu i koja isključivo donose poslovne odluke (odluke investicijskih i proizvodnih
procesa) od lokalnog značaja. Unutar takvog lokalnog područja gotovo je nemoguće postizanje
66
ekonomija razmjera čime je gotovo onemogućeno nastajanje velikih poduzeća zbog čega se značajan
dio transakcija odvija na osnovi dugotrajnih ugovornih odnosa. Marshall2 (1922) na poduzetničke
zone gleda kao na relativno stabilne zajednice koje omogućuju stvaranje lokalnog kulturnog
identiteta i razmjenu industrijskih vještina (Morić Milovanović, B., 2013 prema: Marshall, 1922).
Beacttini (1990) poduzetničke zone određuje kao društveno-teritorijalni entitet karakteriziran
aktivnom prisutnošću društvene zajednice i populacije poduzeća unutar prirodno i povijesno
definiranog područja. Becattini (1989) smatra nužnim da se poduzeća koja posluju unutar
poduzetničke zone ''stope'' s lokalnim stanovništvom kako bi se poduzetničke zone bile u stanju
kvalitetno razvijati.Pod pojmom poduzetničke zone skrivaju se mnogi različiti oblici organizacije rada i
mnogi društveno-kulturološki odnosi (Morić Milovanović, B., 2013.).
U Hrvatksoj poduzetničke zonama želi se poticati razvoj malog i srednjeg poduzetništva prije svega
osiguravanjem povoljnosti poduzetnicima pri gradnji poslovnog prostora. Razvojem poduzetničkih
zona na razini jedinica lokalne samouprave želi se potaknuti ravnomjeran razvoj kao i povećati
zaposlenost. Cilj je poticati domaću proizvodnju i povećati broj poduzetničkih zona na prosječno 20
po županiji. Kod toga je vrlo bitno voditi računa o prometnoj povezanosti unutar zone i izvan nje, o
mogućnostima širenja u budućnosti te ekološkim čimbenicima i proizvodnim potrebama.
Poduzetničke zone su infrastrukturno opremljena područja definirana prostornim planovima,
namijenjena obavljanju određenih vrsta poduzetničkih, odnosno gospodarskih aktivnosti. Osnovna
karakteristika poduzetničkih zona je zajedničko korištenje infrastrukturno opremljenog i
organiziranog prostora od strane poduzetnika kojima se poslovanjem unutar poduzetničke zone
omogućuje racionalizacija poslovanja i korištenje raspoloživih resursa poduzetničke zone s ostalim
korisnicima poduzetničke zone3.
Osnivači i upravitelji poduzetničke infrastrukture sukladno Zakonu o unapređenju poduzetničke
infastrukture (donesen 2013. god.) su pojedinačne pravne osobe ili konzorcij sastavljen od sljedećih
pravnih subjekata: Republika Hrvatska samostalno ili u suradnji s jedinicama i tijelima lokalne i
područne (regionalne) samouprave ili drugim pravnim osobama; jedinice i tijela lokalne i područne
(regionalne) samouprave; visoka učilišta, znanstveni instituti i znanstvene organizacije te strukovne i
druge udruge i druge pravne osobe kao osnivači, odnosno upravitelji poduzetničke infrastrukture u
Republici Hrvatskoj koje su registrirane za djelatnosti koje unapređuju razvoj poduzetničke
infrastrukture i/ili koje se bave i/ili promoviraju istraživanje, inovacije i tehnološki razvoj u poslovnom
sektoru (gov.hr).Poduzetničke potporne institucije su:
Razvojne agencije (lokalne, županijske, za određene djelatnosti) koje su zadužene za operativno
provođenje mjera za razvoj gospodarstva i poduzetništva, poticanje i privlačenje investicija te
iniciranje i realizaciju projekata poticanja gospodarskog razvitka i poduzetništva, objedinjavajući rad
gospodarskih subjekata, lokalnih i regionalnih poduzetničkih institucija, te visokoobrazovnih
institucija i centara znanja.
2 Alfred Marshall (1842-1924.), osnivač Škole ekonomije na Cambridgeu, predavač političke ekonomije i jedan od najutjecajnijih (neoklasničnih) ekonomista svog vremena. 3 gov.hr/moja-uprava
67
Poduzetnički centri su zaduženi za operativno provođenje mjera za razvoj i poticanje poduzetništva
na lokalnom i/ili širem području (županija, regija) i predstavljaju središta stručne i edukativne pomoći
poduzetnicima radi razvoja poduzetništva u svojim sredinama.
Poslovni inkubatori (poduzetnički, za nove tehnologije) zaduženi su za pomoć i podršku
poduzetnicima u ranoj fazi razvoja poduzetničkih projekata te pružaju stručnu, tehničku i edukativnu
pomoć za pokretanje poduzetničkih projekata i poduzeća te njihov brz i održiv razvoj.
Poduzetnički akceleratori su zaduženi za pružanje podrške poduzetnicima u post-inkubacijskoj fazi,
odnosno u fazi razvoja i širenja poslovanja na domaćem i stranom tržištu.
Poslovni parkovi raspolažu fizičkim prostorima, zemljištem i resursima za smještaj malih, srednjih i
velikih poduzetnika na komercijalnoj osnovi, s posebnim fokusom na privlačenje domaćih i inozemnih
investicija.
Znanstveno-tehnološki parkovi se osnivaju radi komercijalizacije znanstvenih rezultata i poticanja
suradnje znanstvenika i gospodarstvenika.
Centri kompetencije provode istraživačke projekte razvojnog ili proizvodnog karaktera i razvijaju
kompetencije u pojedinim područjima te s kojim drugi poslovni subjekti mogu ugovoriti usluge
istraživanja i razvoja u svrhu jačanja pojedinih industrijskih grana4.
Prema Becattiniu (1990) osnovna obilježja koja određuju poduzetničke zone su:
• Lokalna zajednica ljudi. Najznačajnije obilježje lokalne zajednice očituje se kroz zajednički sustav
vrijednosti što predstavlja osnovni preduvjet razvoja poduzetničke zone.
• Populacija poduzeća. Svako novoosnovano poduzeće unutar zone usko se specijalizira isključivo
za jednu fazu ili za nekoliko faza pojedinoga proizvodnog procesa. Većina poduzeća unutar
zone posluju unutar iste gospodarske grane, što ne isključuje postojanje poduzeća koja
posluju u raznovrsnim komplementarnim industrijama.
• Ljudski resursi. Etika rada i odnos prema radu u poduzetničkoj zoni nalažu da svaki zaposlenik
mora neprekidno tražiti onu vrstu posla koja najbolje odgovara njegovim ambicijama i
njegovim sposobnostima. Najkvalitetniji zaposlenici ostaju unutar poduzetničke zone zato što
se njihove vještine, sposobnosti i znanja cijene više nego izvan nje.
• Tržište. Koncentracijom u poduzetničkim zonama, poduzeća su u mogućnosti ostvariti snažniju
pregovaračku moć glede nabave sirovina i materijala, te ujedno i lakšu mogućnost plasmana
svojih proizvoda, čime su u stanju unaprijediti svoje poslovne rezultate.
• Kompetitivnost nasuprot kooperacije. Unutar poduzetničke zone dešavaju se značajni razmjeri
horizontalne kompetitivnosti, dok s druge strane ujedno postoje i značajni razmjeri vertikalne
kooperacije. Poduzeća koja ne obavljaju istu djelatnost spremna su međusobno surađivati,
dok ona poduzeća koja obavljaju istu djelatnost međusobno su izrazito kompetitivno
agresivna.
4 gov.hr/moja-uprava
68
• Tehnološka promjena. Tehnološki napredak unutar poduzetničke zone predstavlja društveni
proces koji postepeno evoluira razvojem samosvijesti o svim segmentima poslovanja poduzeća
unutar zone, pri čemu se na tehnološku promjenu gleda kao na priliku koja će članicama zone
omogućiti zadržavanje njihovih postojećih tržišnih pozicija (Morić Milovanović, 2013, prema:
Becattini 1990).
Ovdje svakako treba detaljnjije obarzložiti i pojam poduzetničkih inkubatora koji su postali od
izuzetno velikog značaja za pokretanje novih malih tvrki (start up-ova). Oni okupljaju male
poduzetnike koji tek počinju poslovati ili su u fazi rasta i razvoja i nemaju svoj poslovni prostor.
Inkubatori omogućuju korištenje prostora takvim tvrtkama po vrlo povoljnim uvjetima (bez ili sa
smanjenom najamninom) na ograničen broj godina. Poduzetnicima je na raspolaganju i poslovna
infrastruktura te intelekturalne i dr. poslovne usluge. Nakon određenog vremena tvrtka bi se trebala
osamostaliti i prepustiti mjesto u inkubatoru nekoj drugoj tvrtki. Karakteristika inkubatora je da mogu
biti financijski podržavani temeljem posebnih programa nadležnih ministarstava u onim sredinama u
kojima se utvrdi ispunjenje potrebnih preduvjeta, kao što su: postojanje poslovnog prostora,
zainteresiranost i potreba poduzetnika, interes lokalne uprave i drugih institucija za taj oblik
organiziranosti (Čizmadija, I., Stanković, D., 2011).
Europska unija potiče razvoj i umrežavanje poslovnih inkubatora, a koji su se počeli razvijati unazad
30-ak godina i to u tada najrazvijenijim zemljama EU. Njihov osnovni cilj je bio stvaranje novih radnih
mjesta i proizvoda veće dodane vrijednosti. Uglavnom su se formirali u regijama sa strukturnim
problemima gospodarstva kako bi dovele do promjena u gospodarstvu. Tu novinu slijedila je i
promjena politika prema malom i srednjem poduzetništvu. Većina poslovnih inkubatora je uslužnog
karaktera, ovisno o industrijskom i poduzetničkom okruženju. Razvijene zemlje uglavnom inkubiraju
tvrtke s proizvodima visoke dodane vrijednosti kao što su npr. IT sektor, biotehnologije, medicinska
istraživanja, robotika, zelene tehnologije itd. (Bošnjak, S., 2011)
Sl. 25. Poduzetnička zona Galižana
69
Izvor: http://www.glasistre.hr/multimedija/pulaistra
Sl. 26. Poduzetnički inkubator u Donjem Miholjcu, realizirano 2013.
Izvor: http://www.rechner.hr/blog/portfolio/
6.4. Industrijski distrikti (industrijski okruzi)
Alfred Marshall (19.st.) prvi je počeo razmatrati problematiku ind. distrikata. Današnji se ind.distrikti
znatno razlikuju od Marshallovih, jer tadašnji distrikti ne bi mogli „preživjeti“ u odnosu na druge
oblike poslovne organizacije koji postoje danas. Marshall je prvi osporio standardno gledište po
kojem je tvornički sistem u kojem se svi proizvodni procesi događaju pod jednim krovom i u velikoj su
mjeri vertikalno integrirani, bolji od proizvodnih sistema koji su tehnički manje integrirani, ali
koncentrirani geografski. Prema Marshallu postoje, dakle, dva efikasna proizvodna sistema:
u velikim vertikalno integriranim proizvodnim jedinicama te
koncentracija malih tvornica specijaliziranih u određenim fazama proizvodnog procesa.
Marshallov ind.distrikt definiran je kao socio-teritorijalni entitet koji karakterizira aktivna
koegzistencija otvorene zajednice ljudi te određenog broja tvrtki. U takvom ind. distriktu svakodnevni
život i proizvodne aktivnosti se preklapaju. Proizvodni proces podijeljen je među tvrtkama od kojih
je svaka specijalizirana za određeni segment (Becattini, G., 2004).
70
Tab. 2. Karakteristike glavnih tipova industrijskih distrikta
MARSHALLOV INDUSTRIJSKI DISTRIKT
- U poslovnoj strukturi dominiraju male, lokalne privatne tvrtke
- Ekonomija razmjera relativno mala
- Značajna trgovina između kupaca i dobavljača unutar distrikta
- Ključne investicijske odluke donose se lokalno
- Dugoročni ugovori i obvezivanje između lokalnih kupaca i dobavljača
- Nizak stupanj suradnje s vanjskim tvrtkama
- Tržište rada fleksibilno i vezano lokalno (uz distrikt)
- Radnici su odaniji lokalnoj sredini nego tvrtki
- Razvoj jedinstvenog lokalnog kulturnog identiteta, veze
- Specijalizirani izvori financiranja, tehničke vještine, poslovne usluge dostupne u
distriktu i izvan tvrtke
- Previranje, ali dobra dugoročna perspektiva za rast i zapošljavanje
TALIJANSKA VARIJANTA IND. DISTRIKTA (uz gore nevedeno)
- Česta razmjena zaposlenika između kupaca i dobavljača
- Visok stupanj suradnje imeđu konkurentnih tvrtki radi podjele rizika, stabiliziranja
tržišta i podjele inovacija
- Nesrazmjeran udio radnika uključenih u dizajn, inovacije
- Jake trgovinske veze koje omogućuju dijeljenje infrastrukture, obučavanje menadžera,
marketing, tehnička ili financijska pomoć
- Jaka uloga lokalne vlasti u regulaciji i promoviranju ključnih industrija
Izvor: Alberti, F., http://www.insme.org/files/922
U početku se ind.distrikt nije razlikovao od ind. aglomeracije. Danas, industrijski distrikt je socio-
teritorijalna jedinica koju karakterizira postojanje međuovisnosti zajednice (populacije određenog
grada/regije) i tvrtki koje postoje u jednom prirodno i historijski određenom prostoru. Također, može
se reći da je glavna karakteristika ind.distrikta podjela rada između specijaliziranih operatora koji su
međusobno povezani zajedničkom kulturom kao i snažnim osjećajem pripadnosti. Većinom je riječ o
malim i srednje velikim kompanijama koje su teritorijalno povezane. S obzirom da je industrija glavna
djelatnost u industrijskom distriktu, to ga razlikuje od „ekonomske regije“. No, za razvoj ind. distrikta
nisu pogodne industrije koje zahtijevaju duži proizvodni proces (npr. industrija čelika). Drugim
riječima, industrije koje proizvode robu koja nije standardizirana i stalno dostupna i za čijim se
proizvodima potražnja stalno mijenja – tehnološki i tehnički su prikladne za ind. distrikt. Dakle,
specijalni tehnički uvjeti potrebni su kako bi se formirale lokalne mreže specijaliziranih transakcija.
Kao i kod klastera, za opstanak ind. distrikta potrebno je riješiti problem konačne ponude odn.
odnose i veze između ind.distrikta te njihovih dobavljača i klijenata. U ind. distriktu dominira
određeni sustav vrijednosti koji je iznimno bitan za njegov razvoj, kao i daljnje širenje. Usporedno s
71
sustavom vrijednosti, u distriktima se razvija i sustav institucija i pravila radi potpore i širenja kroz
cjelokupni industrijski distrikt. To znači da se na minimum svode sukobi interesa unutar distrikta.
Osim navedenog i povijesni razvoj ima utjecaja na povezivanje unutar distrikta. Među tvrtkama
unutar distrikta mogu se sklapati određene koalicije i sporazumi. U distriktu se svaka od tvrtki nastoji
specijalizirati za samo jednu proizvodnu fazu ili nekoliko faza proizvodnje tipičnih za taj distrikt. Na taj
način dolazi do učinkovitije podjele rada. Unutar svakog distrikta postoje općeniti procesi proizvodnje
koji se po svojim karakteristikama razlikuju od onih u drugim distriktima. Tvrtke unutar jednog ind.
distrikta obično pripadaju jednoj industrijskoj grani (npr. industriji obuće, ind. odjeće, kućnih
potrepština i sl.). Pri tome se reprezentativni proizvod mora razlikovati od drugih sličnih proizvoda po
određenim karakteristikama.
Unutar ind. distrikta nastoji se pružiti prilika za mogućnostima zapošljavanja te zaposliti raznovrsna
radna snaga iz svih slojeva stanovništva (mladi, stari, žene, muškarci). Također za pojedine distrikte
karakteristične su jače ili slabije migracije (kako unutrašnje tako i vanjske). Mogućnost migracija te
preseljenje ljudskih resursa iz jednog distrikta u drugi, uvjet je za produktivnost i konkurentnost
određenog distrikta. Uspjeh ind. distrikta (naročito u Italiji) rezultat je procesa dinamičke interakcije
radne snage, širenja tržišta za određene proizvode (jer su s povećanjem kupovne moći ljudi
zahtijevali sve kvalitetnije i originalnije proizvode, ne standardizirane kao do tada) te stvaranja veza
između distrikata i drugih vanjskih tržišta (Becattini, G., 2004).
Sl. 27. Industrijski distrikti u Italiji
72
Izvor: infonotizia.it
Uvođenje novih tehnoloških procesa u ind. distrikte je socijalni proces koji se postupno realizira, ne
zbog vanjskih pritisaka, već radi mogućnosti da se „obrani“ već stečena pozicija na tržištu. To je
ujedno i pitanje prestiža, jer nitko ne želi zaostajati za drugima (u drugačijim oblicima procesa
proizvodnje).
Za svaki ind. distrikt očekuje se, ukoliko želi biti uspješan, da bude i kreativan (ind. distrikt je spontani
creative milieu). Tvrtke u ind.distriktu imaju veću produktivnost od tvrtki izvan ind.distrikta. Također
imaju i veću međunarodnu kompetitivnost od drugih proizvodnih područja, naročito u područjima
proizvodnje proizvoda za osobnu uporabu ili kućanstvo.
Ind. distrikt je dio lokalnog sistema (mjesto gdje ljudi rade i žive – gradići, gradovi, mreže gradova).
Svi lokalni sistemi imaju specifičnu i nezamjenjivu ulogu. Lokalni milje daje nezamjenjive inpute
proizvodnoj organizaciji (rad, poduzetništvo, materijalnu i nematerijalnu infrastrukturu, socijalnu
kulturu kao i institucionalnu organizaciju). Potpuni proizvodni proces bi također trebao, zajedno s
dobrima, uključivati i znanje, vrijednosti, institucionalnu i prirodnu okolinu.
Lokalni sistem je mjesto akumulacije proizvodnog i životnog iskustva, kao i proizvodnog znanja, što je
temeljni i kritični resurs za daljnji razvoj suvremenog industrijskog kapitalizma. Svaki lokalni sistem
prima i vanjske poticaje (klimatske promjene, prirodne nepogode, kulturne i kompetitivne utjecaje i
sl.) i impulse koji utječu na njegovu unutrašnju strukturu (Becattini, G., 2004).
S ekonomskog stajališta svaki je lokalni sistem dio ili segment globalnog proizvodnog sistema, ali koji
mora zadržati svoju autonomiju i prepoznatljivost. Stoga bi lokalni sistemi trebali biti i jedan od
fundamentalnih nacionalnih resursa.
Bitno je uočiti da industrijski distrikti nisu samo skupina poduzeća iste djelatnosti koja posluje na
omeđenom geografskom području. Ta se pojava bolje opisuje industrijskim zonama, dok industrijski
distrikti predstavljaju cjelinu koju karakterizira međusobnapovezanost na specifičnim načelima.
Upravo u grupiranju i kooperativnoj konkurenciji koja osigurava efikasnost i fleksibilnost, koje
zasebno poslovanje može rijetko postići, leži snagaindustrijskih distrikta. Iz te međunarodne debate
proizašle su slijedeće osnovne značajke industrijskih distrikta:
a) geografska blizina - sam naziv distrikt (okrug) ukazujena geografski ograničeno područje koje
značajno obilježava određen prevladavajući tip proizvodnje;
b) sektorska specijalizacija - koja međutim omogućuje da se unutar okruga proizvodi čitav spektar
srodnih proizvoda;
c) prevladavajući udio malih i srednjih poduzeća – među kojima ne postoji čvrsta podjela na poduzeća
koja neposredno sudjeluju na finalnom tržištu i ona koja sudjeluju kao podugovarači, nego je ta uloga
promjenjiva prema situaciji;
d) konkurencija među poduzećima zasnovana u prvom redu na inovacijama, a ne na smanjivanju
plaća - u tržišnom nastupu poduzeća pokušavaju pronaći svoje mjesto natržištu novim proizvodima
bez da time ostvaruju rušilačke učinke na poduzeća unutar okruga;
73
e) sociokulturni identitet koji olakšava odnose povjerenja između poduzeća, te između poslodavaca i
kvalificiranih radnika - jer okrug istovremeno predstavlja proizvodnu cjelinu i cjelinu obiteljskog,
političkog i društvenog života;
f) aktivne organizacije samopomoći;
g) aktivne regionalne i općinske vlasti koje potiču inovativne sposobnosti lokalne industije.
U idealnom industrijskom distriktu svako se malo poduzeće specijalizira za jednu ili nekoliko faza
cjelokupnog proizvodnog procesa (pri čemu može vrlo brzo promijeniti specijalizaciju uskladu s
kretanjima na tržištu). Takve male i fleksibilne firme će vrlo često surađivati razmjenjujući i zajednički
upotrebljavajući alate i strojeve, informacije i znanja, čak i stručno osoblje, omogućujući tako
ostvarivanje ugovornih obveza koje pojedinačno ne bi mogle ostvariti. U industrijskom distriktu
ekonomija razmjera na razini poduzeća postaje manje važna, jer ju zamjenjuje postizanje tog efekta
na razini okruga kao cjeline. U idealnom modelu industrijskog distrikta pojedinačno poduzeće ne vidi
vlastito preživljavanje i uspjeh u „borbi“ s konkurentima, već prije stavlja naglasak na kolektivni rast u
kojem svaki pojedinac uživa koristi od zajedničkog uspjeha. Lokalna zajednica značajno podržava
suradnju u ind. distriktima (Mrnjvac, Pašalić, ur. Derado et. al, 2000).
Vrlo je bitno spomenuti i upravljanje ind. distriktima. Što se tiče upravljanja, neki autori ističu
određene ativnosti upravljačkih tijela u ind. distriktu (Alberti, F., prema Invernizzi, 1993; Visconti,
1996; Sinatra, 1994; Brunetti&Visconti, 1999): stvaranje i održavanje kontinuirane potpore u
održavanju povoljnog socio-ekonomskog konteksta kroz postojanje efektivne i efikasne
infrastrukture, razvoj kolektivnih marketinških strategija; identifikacija raznih zahtjeva od strane
lokanih aktera, stvaranje strategija za lokalni razvoj; promocija poduzetničkih inicijativa; stvaranje
konsenzusa oko aktivnosti upravljačkog tijela itd.5
Sl. 28. Shematski model upravljanja industrijskim distriktom
Izvor: Alberti, F. (2001), http://www.biblio.liuc.it/liucpap/pdf/82.pdf 5 Alberti, F., 2001, http://www.biblio.liuc.it/liucpap/pdf/82.pdf
74
Tab. 3. Obilježja tri generacije industijskih distrikata
Lokalna ind. organizacija
Socio-kulturna ukorijenjenost
Zajednička akcija
Multi-teritorijalna mreža
IND. DISTRIKT 1
Razne kombinacije obrtničkih modela proizvodnje sa pojavom tvrničkih sustava.
Nužna lokalna socio-kulturalna ukorijenjenost malih i srednje velikih tvrtki i tržišta, ali nije jedinstveno obilježje
Lokalna pomoć u kombinacjii sa prednacionalnim (državnim) oblicima vladanja
Nacionalna tržišta. Orijentacija na izvoz za proizvode ind. distrikta. Migracije i privlačenje školovane radne snage.
IND. DISTRIKT 2
Fleksibilna specijalizacija. Raznovrsna integracija. Decentralizirana kreativnost unutar lokalnih malih i srednje velikih sustava tvrtki. Inovacije.
Lokalna ukorijenjenost relativno visoka u odnosu na velike urbane sustave i polove (dominacija velikih tvrtki).
Lokalna zajednica trguje unutar ind. distrikta. Usluge na lokalnoj i regionalnoj razini.
Kao i gore, plus: regionalni odnosi između ind.distrikta i velikih gradova.
IND. DISTRIKT 3
Povećana sektorska raznovrsnost. Povećana uloga vanjskog znanja. Dominacjia uloge srednje velikih kompanija ili mreža.
Lokalne vještine, nasljeđe i autentičnost.
Pristup regionalnim i nacionalnim platformama za mreže inovatora. Uključenost u internacionalne trans-lokalne pružatelje usluga povezanih kroz ind. distrikte.
Globalna izvozna tržišta (logistika, marketing, trgovanje, promocija). Koordinacija globalnih lanaca vrijednosti. Povezivanje znanja lokalne zajednice sa zajednicom globalnih potrošača.
Izvor: Bellandi, M., De Propris, 2015.
Veliki je doprinos pojedinih disciplina u studijama o industrijskim distriktima. To su prije svega:
1. industrijska organizacija (proučava fleksibilnost kompanija, struktru i izvedbu tvrtki u
distriktu, konkurentnost distrikta kao cjeline i sl.),
2. sociologija (industrijska atmosfera, ekonomska vitalnost, obitelj u lokalnoj ekonomiji ii sl.),
3. politička ekonomija (razvojna i regionalna ekonomija, raspodjela dohotka, makro-
indikatori),
4. ekonomska geografija (proučava se prostorna dimenzija fenomena npr. Treća Italija kao
geografska aglomeracija industrije) i
5. ekonomska povijest (povijesni okvir lokalne specializacije)6 .
6.5. Virtualne organizacije
Virtualne organizacije predstavljaju kooperativni oblik pravno neovisnih poduzeća, institucija ili
pojedinaca koji svoje poslovanje temelji na poslovnom razumijevanju, pridonoseći većinu svojih
6 Alberti, F., http://www.insme.org/files/922
75
temeljnih kompetencija horizontalnoj i/ili vertikalnoj kooperaciji, pri čemu se prema okolini
pojavljuju kao jedinstvena poslovna jedinica. Virtualne organizacije su dinamični, privremeni i
vremenski ograničeni organizacijski savezi jasno identificirani prema klijentima kao potpuna i
jedinstvena organizacija (Jagers, et.al., 1998). Na virtualne organizacije gleda se kao na geografski
disperzirane organizacije koje se povezuju korištenjem suvremenih komunikacijskih tehnologija, te
zajednički rade na zadovoljenju želja i potreba potrošača.
Virtualne organizacije predstavljaju skup poslovnih jedinica u kojima dolazi do interakcije između
zaposlenika i radnih procesa kako bi se obavljali poslovi koji su korisni svima (Porter, 1990). Virtualne
organizacije omogućuju povezivanje organizacijskih i individualnih ključnih kompetencija kada je to
potrebno, te jednako tako i njihovo razilaženje kada za takvo zajedničko djelovanje više nema
potrebe. Oblikovanjem virtualne organizacije njene članice u mogućnosti su ostvariti bržu kreaciju
novih proizvoda, smanjiti rizičnost traženja novih prilika, povećati vidljivu veličinu poduzeća, te
skratiti proizvodne cikluse oslanjajući se na sinergije ključnih kompetencija svih njenih članica.
Campbell (1999.) virtualne organizacije dijeli na: interne mreže, stabilne mreže, dinamične mreže i
web poduzeća (Morić Milovanović, 2013).
Članice virtualne organizacije prvenstveno su motivirane ostvarenjem povećanih ekonomskih
učinaka, te ujedinjuju svoje ključne sposobnosti gotovo bez ikakvog institucionalnog ili kontrolnog
mehanizma. Članice smatraju da kroz virtualnu organizaciju mogu postići konkurentske prednosti
ujedinjavanjem pojedinačnih resursa i različitih kompatibilnih ključnih sposobnosti na učinkovitiji
način nego što bi to bila u stanju ostvariti kroz klasične organizacijske oblike (Morić Milovanović, B.,
2013, prema Kolaković 2010.)
Sl. 29. Shema virtualne organizacije
Izvor: www.skyrme.com
76
Multi-sektorska analiza
Svaka regionalna ekonomija pokretana je multi-sektoralnim faktorima i tokovima, od kojih su neki
visoko specijalizirani i mogu igrati ključnu ulogu u definiranju buduće strukture ekonomskog razvoja.
Ovu analizu razvili su 1998. g. Roberts i Simson kao kvalitativni alat za pomoć mjerenju
konkurentnosti faktora koji doprinose razvoju regija. Ona uključuje razumijevanje sektorskih snaga i
slabosti regionalne ekonomije u okvirima kompetencija, strateške infrastrukture te marketinga i
rizika. Ova analiza koristi se kako bi se otkrili faktori koji stvaraju kompetitivne prednosti te kako bi se
identificirali elementi koji se trebaju unaprijediti kao dio ekonomske strategije. Faze u provođenju
multi-sektorske analize su:
1. identificiranje faktora i razvojnih pitanja
2. razvoj okvira za istraživanja ili panele
3. provođenje istraživanja ili evaluacija panela
4. analiza podataka
5. evaluacija sirovih podataka.
Rezultati dobiveni navedenom analizom omogućuju regijama da koncentriraju resurse u prioritetnim
područjima koja će dovesti do porasta ekonomske aktivnosti (Stimson, R.J., et.al., 2006).
6.6. Infrastruktura
Teorija pola rasta kao i ekonomska baza, temelje se na pretpostavci da regija ili neko manje područje
mogu promijeniti svoju tržišnu poziciju nudeći pogodnosti i mjere za privlačenje novih biznisa. Nužne
za održiv i konkurentan regionalni sistem su upravo investicije u infrastrukturu i njeno održavanje.
U novije vrijeme na nju se gleda ne samo u smislu klasične infrastrukture, već da ona mora osigurati i
softversku podršku (obrazovanje, zdravstvo, vlast, znanje). Tzv. „pametna” infrastruktura je termin
koji se koristi u kontekstu globalizacije. Odnosi se na “tešku” i “laku” infrastrukturu i usluge potrebne
za podršku industriji dodatne vrijednosti te naprednim proizvodnim uslugama (tehnologiju,
informacije, telekomunikacije, institucionalnu infrastrukturu npr, poslovne mreže, sveučlišta,
institute isl.).
U ovu kategoriju ulazi i prenamjena starih industrijskih pogona odn. nekretnina za druge namjene i
uporabu > mnogi gradovi su u tom pogledu razvili razvojne politike sa svrhom da u ta područja
privuku nove ulagače. Novija ulaganja u infrastrukturu uvijek su skuplja od ulaganja u staru tj. već
postojeću infrastrukturu (Stimson, R.J, et. al., 2006).
77
Sl. 30. Pametna infrastruktura - shema
Izvor: Stimson, R.J, et. al., 2006.
6.7. Industrijska organizacija i njeni oblici
Prva industrijska udruženja nastala su krajem 19. st. i početkom 20. st. te su omogućila širenje i
diverzifikaciju proizvodnje, ali i racionalizaciju proizvodnje. Takve tvrtke često su „trome“ u svojim
odlukama i poslovanju, dok su male prilagodljivije i fleksibilnije prema zahtjevima tržišta. Franc.
geograf P. George (1979) razlikovao je tri temeljna oblika: trustove, monopole i kartele (Vrišer, I.,
2000).
Povezanost u industriji dijelimo na horizontalnu i vertikalnu. Pri horizontalnom povezivanju matična
tvornica dobiva od dobavljača sve dijelove od kojih sastavlja konačni proizvod (backward linkages)
kao što je slučaj u automobilskoj i elektroničkoj proizvodnji. Pri vertikalnom povezivanju izrađuju se
samo poluproizvodi kao što je to u tekstilnoj i kemijskoj industriji, crnoj i obojenoj metalurgiji i sl.
Naravno, za takvo tijesno surađivanje i povezivanje mira biti uređena pravna i tehnička podloga.
Podlogu tvore industrijski standardi tj. sistem preporučenih temeljnih mjera o obliku, veličini i
kvaliteti industrijskih sastavnica i proizvoda. Standardi omogućuju gospodarsku proizvodnju, bolju
izradu strojeva, pojednostavljen prijenos informacija te precizniju izradu u konstruiranju i održavanju
(Vrišer, I., 2000).
Model organizacije sastoji se od 3 seta varijabli: okolina, tehnologija i organizacijska struktura, a još
1967.g. Petit je osmislio model interakcije između tvrtke i okoline. On tretira organizaciju kao sustav
unutar sustava (podsustav, podsistem), a od kojih ni jedan ne može opstati bez drugog. To su:
1. Tehnička jezgra > proizvodi dobra i usluge koji karakteriziraju određenu organizaciju.
78
2. Managerski podsustav > koordinira operacijama, zadacima i formulira politiku
tvrtke/organizacije.
3. Institucijalni podsustav > bavi se elementima okoline koji obuhvaćaju granične funkcije
(McDermott, P., Taylor, M., 1982).
Okolina se u najširem smislu može definirati u okviru otvorenog sustava tj. svega izvan fokalne
organizacije. U svojoj terminologiji Kast i Rosenzweig ističu 2 tipa okoline: generalnu i društvenu.
Unutar društvene okoline oni identificiraju 9 grupa. To su:
1. kulturne – ideologije, vrijednosti i norme
2. tehnološke – tehnološko i znanstveno znanje u društvu
3. obrazovne – opća stopa pismenosti populacije zajedno s aspektima specijalizacije i
profesionalizacije
4. političke – politička klima i strukture moći
5. zakonske – utjecaj određenih zakona
6. prirodne – (ne)obnovljivi resursi
7. demografske – ljudksi resursi
8. sociološke – klasna struktura i socijalne institiucije
9. ekonomske – opći ekonomski okvir i mogućnost ulaganja.
> sve ove komponente variraju tijekom vremena (McDermott, P., Taylor, M., 1982).
Stichcomne (1965.) ističe da su za rast društveno posebno važni sljedeći uvjeti: 1. pismenost i
specijalizirano napredno obrazovanje; 2. urbanizacija; 3. novčana ekonomija; 4. političke promjene
(McDermott, P., Taylor, M., 1982).
Emery i Trist razvili su možda najcitiraniju tipologiju organizacijske okoline u čijoj su osnovi mnoge
karakteristike, uključujući: natjecanje/konkurencija, rizik i nesigurnost, strategija, okolišne mreže
(McDermott, P., Taylor, M., 1982).
Okolina poduzeća neosporno determinira način funkcioniranja organizacije, što se može zaključiti i
bez dubljeg teorijskog promišljanja. Međutim, za znanstveni tretman ove problematike, ključnom se
pokazuje potreba formalne identifikacije čimbenika koji određuju stupanj utjecaja okoline na
poduzeća. U poslovnoj se strategiji na središnje mjesto stavlja “industrijska okolina”, odnosno
“industrija”, koja se definira na raznovrsne načine. Pritom se najčešće polazi od najutjecajnijeg
modela konkurentskog ponašanja u pojedinoj industriji (“Porterov model pet konkurentskih sila”).
Međutim, postoje autori koji tvrde kako globalizacija i tehnološki napredak kao temeljne
determinante razvoja opće okoline stvaraju potpuno “novi konkurentski pejzaž” (Zdrilić, I. et. al.,
2010, prema: Hit, Keats & De Marie, 1998).
79
Sl. 31. Elementi okoline poduzeća
Izvor. Zdrilić I. et.al, 2010., prema Buble, 2000.
Prema pravnom ustroju industrijskih organizacija razlikuju se: kapitalno-radne, organizacije s
ograničenom odgovornosti, dionička društva, holdinzi, monopoli, transnacionalne kompanije (Vrišer,
I., 2000).
6.8. Lokacija organizacije
Mnoge studije provedene tijekom 1950-ih i 1960-ih godina 20. st. imale su za cilj identifikaciju
lokacijskih faktora koji određivali smještaj industrija u određenim gradovima i regijama. Kasnije
studije naglasak stavljaju na prirodu industrije i okolinu organizacije industrije unutar kojih su se
tvrtke razvile.
Townroe (1969.) navodi listu veza važnih prilikom odlučivanja o lokaciji, a riječ je o 4 široke
kategorije:
1. proces – kretanje dobara između različitih tvrtki kao faza proizvodnog procesa
2. usluga – opskrba opremom i strojevima kao i održavanje
3. marketing – veze s drugim organizacijama koje pomažu proizvodnji i distribuciji dobara
4. financije i trgovina – veze sa savjetodavnim organizacijama tj. bankama, zavodima za
osiguranje, brokerskim kućama i sl. (McDermott, P., Taylor, M., 1982).
80
Nova industrijska organizacija: ključni dio ove organizacije je korištenje teorije igara kako bi se
modeliralo ponašanje tvrtki unutar oligopola. Nova empirijska industrijska organizacija oslanja se na
detaljne empirijske studije ponašanja individualnih tvrtki unutar industrije kako bi se shvatilo tržište i
ekonomska izvedba. Osim nove ind. organizacije postoji i umrežena industrijska organizacija. Njezine
glavne karakteristike su:
1. Komplementarnost, kompatibilnost i standardi
2. Potrošačka eksternalnost
3. Zamjena troškova
4. Značenje ekonomije veličine.
Također, posebna karakteristika joj je da djeluje protiv razvoja konkurentnog tržišta. Ovo je naročito
važno ako tvrtka koristi efekte mreže kako bi povećala svoju monopolističku moć i na taj način
proširila svoju proizvodnju na druge proizvode. Primjeri takve industrije su proizvodnja kompjuterskih
operativnih sistema, DVD playera, te u slučaju uslužnih industrija bankarstvo.
Uz dva navedena tipa industrijske organizacije ističe se i nova empirijska industrijska organizacija koja
koristi sistematične statističke dokaze u studiji pojedinačnih industrija u pokušaju da shvati
„ponašanje“ unutar industrije.
Preporuke za daljnje čitanje:
Barnard, S., Kritzinger, B., Krüger, J. (2011): Location decision strategies for improving SMME
business performance, Acta Comercii, p. 111-128.,
https://actacommercii.co.za/index.php/acta/article/viewFile/156/156
Ghita, C., Scarlat, C., Freitas J. Santos, Correia de Barros, A. (2013): Business micro-location: Factors,
preferences and indicators to assess the influence factors, Management and Production Engineering
Review, Volume 4, Number 2, pp. 25–36., https://core.ac.uk/download/pdf/47139734.pdf
Kimbelrg, S., M., Williams, E. (2013): Evaluating the Importance of Business Location Factors: The
Influence of Facility Type, Growth and change, A journal of urban and regional Policy, p. 92-117.,
https://onlinelibrary.wiley.com/doi/pdf/10.1111/grow.12003
Rajkumar, P. (2013): A study of the factors influencing the location selection decisions of information
technology firms, Asian Academy of Management Journal, Vol. 18, No. 1, p. 35–54.,
http://web.usm.my/aamj/18012013/AAMJ180203.pdf
ISHODI UČENJA ZA OVO POGLAVLJE:
- Znati navesti te objasniti značajke i vrste glavnih oblika industrijske organizacije kao što su
industrijski klasteri, poduzetničke zone i industrijski distrikti
- Biti u mogućnosti usporediti i navesti glavne sličnosti i razlike između gore navedenih
industrijskih organizacija
- Razumjeti funkcioniranje virtualnih organizacija
- Shvatiti važnost infrastrukture za funkcioniranje industrijske organizacije
81
7. KORPORATIVNA STRUKTURA I STRATEGIJA
7.1. Kompeticija i strategija
Danas globalizacija omogućava kompanijama da nabavljaju kapital, dobra i tehnologije iz bilo kojeg
dijela svijeta, te da se lociraju gdje god im to odgovara (naravno, ovisno o efektivnosti). Većina tvrtki
danas ima više pogona i proizvodi više od jednog proizvoda (multiproduct firms). Glavni koncept za
takve tvrtke jest ušteda koja rezultira proizvodnjom više različitih proizvoda.
Kompeticija (natjecanje) među tvrtkama nije podjednako raširena u pojedinim dijelovima svijeta.
Osim tvrtki obuhvaća i interakcije između kupaca, proizvođača i vlada pri čemu je naglasak na
savršenoj kompeticiji i monopolima. Pojedine države, regije unutar država i gradovi mogu imati više
kompetitivnih tvrtki od drugih, čak i ako su smještene na relativno malim udaljenostima. U drugima
se mogu pojavljivati samo monopoli tj. monopolističke tvrtke (proizvode proizvode za koje ne postoji
adekvatna zamjena).
Ako se kompeticija promatra samo unutar industrije, tada je razlika još primjetnija. U stvarnom
svijetu tržišta nisu niti potpuno konkurentna niti potpuno monopolistička već oligopolistička
(relativno mali broj tvrtki kontrolora tržište). Primjeri oligopola su industrija automobila,
bezalkoholnih pića, piva, pametnih telefona, farmaceutska industrija i sl. (Laulajainen, R., Stafford,
H., 1995).
Unutar globalne ekonomije mijenja se i uloga klastera. Oni postaju dio svake ekonomije te dobivaju
novi karakter. Unutar globalnog natjecanja važno je promijeniti i način mišljenja prema korporativnoj
strategiji jer ona doživljava lokaciju i klastere kao integralni dio tvrtkina uspjeha.
Kompeticija je dinamična i počiva na inovacijama te traži strateške razlike. Lokacija utječe na
kompeticiju kroz produktivnost i posebno njen rast. Savršena kompeticija karakteristična je za tržišta
za proizvode poput poljoprivrednih, trgovine i uslužne industrije. S druge strane kompeticija je rijetka
u proizvodnim djelatnostima i vađenju sirovina. Karakteristike savršene kompeticije:
1. Slučaj modela savršene kompeticije pretpostavlja mnoštvo kupaca i prodavača
2. Homogenost proizvoda
3. Savršena informacija
4. Nema transakcijskih troškova
5. Slobodan ulaz i izlaz tvrtki na/iz tržišta (bitno zbog osiguranja slobodnog protoka kapitala
među industrijama) (Waldman, D.E, Jensen, E.J, 2014).
Četiri su glavne kategorije strukturnih barijera koje sprječavaju ulaz tvrtki na tržišta: ekonomija
veličine, neograničeni troškovi, kapitalni troškovi, razlike u proizvodnji. Klasteri utječu na kompeticiju
na tri široka načina: povećavajući produktivnost određene tvrtke ili industrije; povećavajući kapacitet
za inovacije, a time i rast produktivnosti; stimulirajući nove poslovne formacije koje potiču inoviranje
te šire klastere
Klasteri ujedno pomažu da se riješe problemi na nekim udaljenijim lokacijama te u vertikalno
integriranim tvrtkama.
82
7.2. Monopoli
Monopoli su rijetki u svijetu. U slučaju monopola samo jedan prodavač ima kontrolu nad cijenom.
Najčešći primjeri monopola su tvrtke koje na lokalnoj ili regionalnoj razini opskrbljuju strujom ili
plinom. Ponekad jedna tvrtka može opslužiti tržište po nižim cijenama nego što bi to mogle tvrtke u
većem broju i tada se ta pojava naziva se prirodnim monopolom. Monopolisti povećavaju svoj profit
proizvodeći često nedovoljnu količinu proizvoda za koje postoji potražnja, čak i u slučaju kada su
kupci voljni platiti višu cijenu nego što takav proizvod objektivno vrijedi. To je fundamentalni problem
koji se povezuje s moći monopola (Waldman, D.E., Jensen, E.J., 2014).
Monopoli mogu nastati i spajanjem/pripajanjem više tvrtki u jednu veliku tvrtku, a glavni motivi za
spajanje su: stjecanje tržišne moći, efikasnost, financijska korist za dioničare, smanjenje rizika,
izgradnja poslovnog carstva ali i starenje vlasnika tvrtke (ne zna se što će biti s tvrtkom nakon njihove
smrti).Spajanja mogu biti vertikalna (uključivanje tvrtki koje proizvode u različitim stadijima
proizvodnje u jednu istu/jedinstvenu industriju), horizontalna (uključuje tvrtke koje su direktni
konkurenti) i konglomeracijska (uključuje tvrtke koje prodaju isti proizvod na istom tržištu ali na
drugom geografskom prostoru).
Osim monopola ponekad se javlja i monopolistička kompeticija koju karakterizira velik broj kupaca i
prodavača te raznovrsni proizvodi. Primjeri tržišta monopolističke kompeticije uključuju proizvođače
namještaja, tekstila, ručno rađenog nakita i sl.I kompeticija i monopoli imaju korijene u tradicionalnoj
teoriji poduzeća koju je razvio Adam Smith u 18. st i Alfred Marshall u 19. st.
Teorija monopolističkog natjecanja pomogla je pri popunjavanju praznina između teorija i empirijskih
opservacija kako tržišta djeluju. Također, ovaj model ima i nedostataka i podložan je kritikama.
Nacionalne vlade nastoje ograničiti negativne utjecaje tržišnih snaga. U SAD-u to čine putem direktne
regulacije i zakona o antitrust-ovima (Waldman, D.E., Jensen, E.J., 2014).
Sl. 32. Tipovi monopola
Izvor: www.slideshare.net
83
7.3. Multinacionalne kompanije
Još jedan od oblika korporativne strategije te ekonomsko-geografskog razvoja 20. st. jest rast i
širenje stranih/međunarodnih direktnih ulaganja (Foreign direct investment – FDI) te drugih oblika
međunarodne uključenosti > kroz multinacionalne kompanije (MNK).
Korporacija je zaseban pravni subjekt koji se pokreće osnivačkom poveljom i kojemu su dane
određene privilegije, ali i obveze. Iako je intenzitet i opseg kompeticije znatno porastao u mnogim
ekonomskim sektorima i unatoč tehnološkom razvoju, razvoju prometa i same proizvodnje te
otvaranju nacionalnih granica > prave globalne korporacije su jako rijetke. Iako je globalizacija postala
sinonimom za koncentraciju kapitala upravo u multinacionalnim poduzećima.
Glavna prednost korporacija jest ta da njezini vlasnici imaju samo ograničenu odgovornost za
poslovanje i odluke koje se donose, jer su vlasnici kompanija uglavnom dioničari. Managerima je
dodijeljeno pravo upravljanja korporacijom u njihovo ime pa su vlasništvo i kontrola nad njima
odvojeni. Također, korporacije imaju „neograničeno“ trajanje tj. „vijek života“ u odnosu na male i
srednje tvrtke. Također, korporacije imaju znatno lakši pristup velikim količinama novca što je postalo
vrlo bitno od 1800-ih godina kada prosječna veličina tvrtke počinje rasti (Waldman, D.E., Jensen, E.J.,
2014).
Prema podacima UNCTAD-a u svijetu ima oko 63.000 korporacija. One imaju 700.000 podružnica u
drugim zemljama.Te korporacije kao i podružnice multinacionalnih korporacija ostvaruju 25%
svjetske proizvodnje i zapošljavaju oko 86 milijuna radnika. Korporacije također čine 2/3 svjetskog
izvoza proizvoda i usluga. Njihovo značenje naročito je poraslo u periodu od 1980.-2000.g. U tom
periodu strana ulaganja povećana su sa svega nekoliko milijardi USD 1980. na 1000 milijardi USD
2000. g.
Dva su elementa koja podržavaju razvoj korporacija i njihovih aktivnosti: tehnološko napredovanje te
promjene nacionalnih politika prema MNK. Tehnološke promjene omogućuju lakšu organizaciju i niže
troškove proizvodnje na svjetskoj razini. Elementi koji omogućuju smještaj MNK na nekim
prostorima: tržišni rast, blizina zona potrošnje, kompeticija, pad troškova. Generalno, međunarodne
MNK smještaju svoje podružnice u mjestima s najnižim troškovima. To uključuje i zakone o zaštiti
okoliša.
84
Tab. 4. Dobra mjesta za poslovanje – gradovi najprivlačniji za kompanije
Broj velikih kompanija
Ukupan prihod, mlrd. $
Tokyo 613 5,231
New York 217 1,964
London 193 1,924
Osaka 174 1,028
Pariz 168 2,785
Peking 116 2,503
Moskva 115 709
Seoul 114 1,150
Rajna-Ruhr 107 1,220
Chicago 105 695
Hong Kong 96 468
Taipei 90 172
Los Angeles 82 422
Zürich 79 770
Sydney 75 466
Stockholm 74 360
Houston 74 661
Nagoya 70 481
Amsterdam 67 1,516
Izvor: McKinsey Global Institute Company Scope database of companies with revenues > 1 bil $ a
year, https://www.mckinsey.com (23. 12. 2017.)
Ekonomski krajolik je skup ishoda malih, nepovezanih lokacijskih odluka koje donose individualne
tvrtke. Danas je uloga uprava tvrtki optimizirati lokaciju različitih korporativnih aktivnosti. Upravljanje
prostorom i vremenom postaje strateški problem tvrtke> mnogi ishodi ovise o tim socijalnim,
prostornim i vremenskim odnosima. Rezultati tih odnosa manifestiraju se u pojavi društvenih slojeva
tj. raslojavanju.
I prostorna podjela radne snage pojavljuje se kao nešto što korporacije moraju (re)konstruirati kao
normalni dio poslovanja. U tom kontekstu postaju naročito važna dva modela:
1. teorija životnog ciklusa proizvoda > primarno je bila vezana uz proizvode i proizvodne
tehnike.
2. nova međunarodna podjela radne snage > usmjerena na procese rada i radne odnose.
Korporativna forma i prostor
Prostorni odnosi i veze uvijek su socijalno osporavani > ev. prostorni ishodi stvoreni su kroz socijalne
procese. Vrijeme masovne proizvodnje te prevlasti minimizacije troškova standardiziranih proizvoda
rezultiralo je u geografskoj koncentraciji vlasništva (najveća koncentracija na Zapadu) uz visok stupanj
koncentracije među vlasnicima (u rukama određenih). Ipak, danas je proizvodnja (proizvodnja TNC –
pogoni diljem svijeta)manje koncentrirana od vlasništva.
85
Prema teoriji Michaela Portera (1990.) tvrtke danas više nisu osuđene da pasivno prihvaćaju svoju
sudbinu koju određuje zemlja u kojoj proizvode, već aktivno sudjeluju u izradi strategija i
investicijama kako bi potakle vlastitu dinamičnost kojoj će posljedica biti međunarodna
kompetitivnost. Ipak, lokalne vlasti, iako nemaju snage kontrolirati sve razine ekonomske aktivnosti,
igraju još uvijek veliku ulogu u alokaciji dobara te formiranju stabilizacijske politike. David Teece i
Gary Pisano (1994.) ističu da korporacije poput IBM-a, Philipsa, Texas Instrumentsa, slijede strategiju
zasnovanu na resursima koja cilja na akumulaciju vrijedne tehnologije.
Nasuprot velikim zemljama i korporacijama, male zemlje su razvile svoje specifične institucije kako bi
zadržale kompetitivnost u ključnim industrijama te mehanizme koji djeluju kada je potrebno djelovati
na domaće “gubitnike”. Male zemlje/ekonomije, uz nekoliko iznimaka, uglavnom proizvode
proizvode niske tehnološke razine te ih uglavnom karakterizira niski ekonomski rast u okvirima rasta
tržišta i tehnoloških mogućnosti (Clark, G. et.al, 2000).
Geografska koncentracija ekonomske aktivnosti
Temeljno pitanje na kojeg se ovdje nastoji odgovoriti jest koji faktori utječu/objašnjavaju zašto se
ekonomska aktivnost geografski koncentrira? Nedavni teorijski radovi objašnjavaju ovo pitanje na
način da je geografska koncentracija ekonom. aktivnosti rezultat veličine proizvodnje tj. ako prosječni
troškovi proizvodnje opadaju s povećanom proizvodnjom tvrtke, industrije ili regije, tada postoje
prednosti koncentracije proizvodnje na određenoj lokaciji.
U ranijoj literaturi ova se pojava objašnjavala na način da aglomeracijske ekonomije rastu s
pozitivnim prelijevanjem između tvrtki koje dijele istu lokaciju. Prema Krugmanu (1991.) aglomeracija
je posljedica veza među tvrtkama koje su stvorene interakcijom fiksnih proizvodnih i transportnih
troškova. Fiksni proizvodni troškovi impliciraju da tvrtke preferiraju davanje usluga potrošačima iz
jedne lokacije, dok transport.troškovi impliciraju da se firme nastoje locirati blizu velikih tržišta.
Ove dvije pojave kreiraju potražnju unutar regije koja doprinosi prostornoj aglomeraciji. Regija ili
aglomeracija može potaći potražnju odn. produktivnost tvrtki ako proširi lokalnu ponudu za njihovim
proizvodima. Također, što se više tvrtki koncentrira u određenoj regiji to će ona postati privlačnija.
Ova činjenica objašnjava i zašto su takva područja privlačnija za radnu snagu (veće plaće) (Clark, G.
et.al, 2000).
86
Sl. 33. Čimbenici koji utječu na investicijske odluke
Izvor: https://www.economicshelp.org/blog/136672/economics/factors-affecting-investment/
7.4. Inovacije
Nacionalni poslovni sistemi
Osnovna zadaća pristupa poslovnih sistema jest objasniti međunarodne razlike u raznolikosti koja se
odnosi na aktivnost tvrtki. Fokus je na koordinaciji ekonomskih aktivnosti te pitanjima upravljanja.
Nacionalne razlike u organizaciji tvrtki i tržišta tumače se kulturnim te formalnim institucionalnim
razlikama. Naglasak analize je na tome da ne postoji jedinstvena, dobra ili najbolja praksa u
organizaciji tvrtki. Pristup nacionalnom poslovnom sistemu je interdisciplinaran te kombinira
ekonomsko mišljenje sa socijalnim perspektivama.
Vrstu sinteze nacionalnih poslovnih sistema te nacionalnih proizvodnih sistema čini nacionalni sistem
inovacija (NSI). NSI utječe na napore da se lociraju regionalni, tehnološki i sektoralni sistemi
inovacija. Prvi put je koncept “inovacijskog sistema” uveden u knjige sredinom 1980-ih kako bi
objasnio veze i interakcije između istraživanja i razvoja (R&D) te tehnoloških institucija s jedne strane
te proizvodnog sistema s druge strane (Clark, G. et.al, 2000).
87
Sl. 34. Proizvodni inovacijski sustav - shema
Izvor: prilagodila autorica prema: www.researchgate.net/figure/254682728_fig1_Figure-1-General-
Model-Describing-a-National-Innovation-System-OECD-1997
Povjesničari Leslie i Kargon (1996.) ističu da je nemoguće da se jedinstveni faktori koji su utjecali na
stvaranje Silikonske doline ikada dupliciraju i ponove svoj uspjeh. Prema ekonomistima ovaj pogled
nije zadovoljavajući > njihov je cilj pronaći sistematične uzorke između lokacije i inovacije. Inovacija
(u proizvodnji, organizaciji ili proizvodu) je vrlo vrijedno znanje (Clark, G. et.al, 2000).
Inovacijske mreže, regije i globalizacija
Kako bi se zadovoljile potrebe vrlo dinamičnog poslovnog okružnja i postigao uspjeh, tvrtke
kontinuirano moraju razvijati nove proizvode i usluge7. Da bi dopunile svoja znanja i “know-how”,
tvrtke se oslanjaju na interakciju sa raznim akterima. Suradnja među tvrtkama (inter-firm
colaboration) je najvažniji kanal kojim se prenosi znanje. Uspostavljanje mreža je postalo efektivna
inovacijska tehnika. Inovacija je, dakle, interaktivni proces učenja koji zahtjeva razmjenu znanja,
interakciju i suradnju u proizvodnoj mreži. Da bi inovacija unutar mreže funkcionirala potrebni su
sljedeći faktori:
1. bolji pristup tvrtki informacijama, znanju, vještinama i iskustvu
7 O'Regan, N., Sims, M., 2008: prema Danneels, 2002., Sorensen i Stuart, 2000
Edukacija
Društveni resursi
Znanost
Tehnologija,
inovacije
Industrija
Financijski sustav
PROIZVODNI INOVACIJSKI SUSTAV
Ekonomska
izvedba
Društveni sustav
inovacija
88
2. više intenzivnijih veza i kooperacije
3. veći kapaciteti “odgovora” na inovacije
4. smanjenje rizika te informacijskih i transakcijskih troškova
5. bolja osnova za “povjerenje” (trust base) i socijalna kohezija (Clark, G. et.al, 2000).
Empirički dokazi pokazuju da tvrtke i inovacije imaju lokalizirani karakter te se prostorno grupiraju, u
određenim geografskim regijama. Regije se redovno specijaliziraju u određenim tehnologijama ili
industrijskim područjima. Regionalna inovacijska mreža ima određene karakteristike i način
funkcioniranja. Osnovne razlike među njima pojavljuju se u lokalnim institucijama i kulturi kao i u ind.
strukturi i korporativnoj organizaciji. Lokalizirani faktori su izvor različitosti među regijama8.
Faktori koji dugoročno utječu na regiju: regionalno tržište radne snage; obrazovni sustav; . institucije
koje se bave istraživanjem i razvojem (R&D institutions); profesionalne tradicije i iskustva;
informacijski tokovi i “prelijevanje” znanja; 6. institucije (Clark, G. et.al, 2000).
Lokalne i regionalne mreže i dalje, dakle, usprkos globalizaciji, postoje, razvijaju se, obnavljaju i
natječu jedne s drugima. Lokalni, regionalni i globalni sistemi inovacija mogu se stoga interpretirati
kao novi svjetski poredak. Globalizacija potpomaže homogenost regionalnih ekonomija i tehnoloških
sistema, jer globalizacija podrazumijeva imitaciju i širenje znanja i iskustava “gdje organizacijske
forme, tehnologija i znanstvene spozanje sele iz inovativnih zemalja u druge” (ostale zemlje).
Globalizacije također potiče mobilnost svih produktivnih faktora (radne snage, kapitalnih
organizacija, tehnologije, …) te dovodi do specijalizacije. Globalne tvrtke mogu izabrati ili kombinirati
4 strategijske opcije: internacionalnu strategiju; multi-lokalnu strategiju; globalnu strategiju i
transnacionalnu strategiju. Rezultat je diferencirana globalna inovacijska mreža (Clark, G. et.al, 2000).
8 Clark, G. et.al, 2000, prema: Krugman, Feldman
89
Sl. 35. Istraživanje i razvoj u nekim zemljama svijeta 2010. – temelj za inovacije
Izvor: R&D Magzine, OECD, IMF, CA
Daljnje preporuke za čitanje:
Nur Fadiah, M. Z., Wahab, S. A., Al Mamun, A., Abu Sofian, Y. (2016): Defining the Concept of
Innovation and Firm Innovativeness: A Critical Analysis from Resorce-Based View Perspective,
Internation Journal of Business Management, 11/6, p. 87-94.,
https://www.researchgate.net/publication/303521736
Plaziak, M., Szymanska, A. I. (2014): Role of modern factors in the process of choosing a location of
an enterprise, Procedia - Social and Behavioral Sciences, 120, p. 72-83., https://ac.els-
cdn.com/S1877042814016139/1-s2.0-S1877042814016139-main.pdf
ISHODI UČENJA ZA OVO POGLAVLJE:
- naučiti koji su to glavni kompetitivni oblici poslovanja
- važnost multinacionalnih kompanija za nacionalne ekonomije, ali i globalno
- shvatiti funkcioniranje i poslovanje transnacionalnih kompanija te lokacijske faktore koji
ih privlače
90
8. REGIONALNA EKONOMIJA I LOKACIJSKE KOMPONENTE RAZVOJA
8.1. Definicija regionalne ekonomije
Ona određuje gdje će različiti tipovi ekonomske aktivnosti najviše prosperirati. Regionalna ekonomija
analizira lokacijske uzorke i dr. komponente regionalnog razvoja. U skladu s tim važno je poznavati
migracijske uzorke (oni daju odgovor zašto neke tvrtke biraju lokaciju u velikom urbanom centru, a
druge na periferiji ili čak u ruralnim područjima) (Edwards, E.M., 2007).
Tržišta i analiza lokacije tvrtke
Tvrtke se grupiraju zajedno u tržišta. Struktura tržišta ovisi o broju tvrtki i njihovoj distribuciji ovisno o
veličini tvrtke. Tradicionalno, najučestalija mjera koja se koristi za određivanje veličine nekog tržišta
je obujam prodaje na tom tržištu. Stoga, “location can make or break a business”. Odluka neke tvrtke
o lokaciji utječe na kvalitetu života u regiji jer tvrtke utječu na zapošljavanje, povećanje nadnica,
primanja, lokalne poreze i vrijednost nekretnina.
Vlasnik tvrtke će locirati svoj biznis tamo gdje će maksimizirati povrat svojih investicija. Za neke je
poduzetnike dobra lokacija ona gdje će maksimizirati svoj profit ili minimizirati troškove. Za druge će
blizina tržišta ili blizina specifičnih inputa biti glavni kriterij za izbor lokacije. Za ostale će najvažniji
faktori lokacije biti ljubaznost tj. stupanj ugodnosti koju pojedina lokacija nudi. U svemu tome
transportni troškovi igraju fundamentalnu ulogu.
Tvrtke čija otprema proizvoda ima veću cijenu transporta nazivaju se tržišno orijentirane (market
oriented) npr. tvrtke koje se bave proizvodnjom povrća, voća, izdavači novina i sl. Za razliku od njih
tvrtke koje više plaćaju dopremu sirovina (inputa) nazivamo input-oriented. Tvrtke koje imaju manje
troškove proizvodnje beneficiraju u tome jer se nalaze u klasterima, pa ih nazivamo aglomeracijskim
ekonomijama.
Tržišni modeli pretpostavljaju da su troškovi radne snage i dr. inputi svugdje isti. Po njima jedini
faktor koji se mijenja s lokacijom su potrošači koje tvrtka može privući kao i broj konkurentskih tvrtki.
Udaljenost koju su kupci spremni prijeći da bi kupili određeni proizvod naziva se tržišno područje.
Konačna cijena koju kupci plaćaju za proizvod je tvornička cijena zajedno s transportnim troškovima.
Krajnja cijena je maksimalna cijena koju su kupci spremni platiti za neki proizvod. Stoga će tržišno
područje varirati kada trgovine promijene cijene ili kada se promjene troškovi transporta. Također,
tržišno područje će se promijeniti kada se potražnja za pojedinim proizvodom poveća ili smanji tj. ako
se poveća potražnja povećat će se i tržište (i obrnuto). Kupci koji žive dalje od prodajnog mjesta bit će
osjetljiviji na promjene cijena (Edwrads, E.M., 2007).
Analiza tržišnog područja može se pratiti do modela Harolda Hotellinga (1929.) prema kojoj lokacija
ovisi o elastičnosti potražnje. Hotellingovu metodu su proširili Lerner i Singer 1937. te Eaton i Lipsey
1975. kako bi objasnili kako se dvije tvrtke natječu za isto tržište. Po njima, ako dvije tvrtke prodaju
isti proizvod na linearnom tržištu konkurencija ih prisiljava da se rasprše.
Minimalno tržište potrebno da bi tvrtka ostvarila profit je threshold size tj. prag koji to tržište
veličinom mora prijeći da bi bilo profitabilno. Trgovine duž glavnih prometnica prakticiraju tzv. price
shading tj. imaju cijene tek nešto niže od svoje konkurencije. Prodavatelji koji prodaju isti proizvod
nastoje se raspršiti, ali time stvaraju “preklapajuća” tržišta.
91
Vrijednost vremena kupca je najveća komponenta transportnih troškova. Stoga razlikujemo dva tipa
kupnje: višenamjensku ili multi purpose te multi-shop kupovinu. Kada kupac staje na nekoliko mjesta
na istom putu, to kupovanje se naziva multi-stop shopping trip (kupovina). Multi purpose shopping
pojavljuje se kada, da bi kupac uštedio na transportnim troškovima, grupira svoju kupnju na jednom
mjestu (npr.u shopping centrima) (Edwards, E.M., 2007).
Sl. 36, 37, 38. Multi-stop kupnja: kupnja na više različith mjesta
92
Izvor: http://ashemag.com/virtual-mode-of-shoe-shopping/; ttps://pixabay.com/en
Sl. 39. Multi-purpose shopping – shopping centar nudi sve na jednom mjestu
http://www.visitleeds.co.uk/things-to-do/Shopping.aspx
Proizvodne lokacije
Za razliku od trgovačkih tvrtki, proizvodne imaju drugačije zahtjeve za lokacijom jer su troškovi
njihovih inputa drugačiji na svakoj lokaciji. Također, važni su im i troškovi otpreme proizvoda.
Troškovi tvrtke ovise o njezinoj veličini. Proizvodni troškovi variraju ovisno o cijeni inputa na
lokalnom tržištu.
Na prvi pogled kad se odlučuje o lokaciji tvrtke odluka se čini jednostavna. Prvo je potrebno vidjeti s
kojom se količinom kapitala, radne snage, sirovih materijala i zemljišta raspolaže, tada se te količine
multipliciraju prema cijenama inputa na lokalnom tržištu te izabere lokacija tamo gdje je dobivena
suma najmanja. Međutim, ovaj pojednostavljeni model ne uzima u obzir činjenicu da većina tvrtki
varira u veličini inputa koje koriste. Npr. tvrtke koje se lociraju u rijetko naseljenim područjima imat
će manju cijenu sirovih materijala, ali će trošak radne snage biti veći nego u gušće naseljenim
područjima. Stoga se tvrtke se mogu podijeliti na 3 tipa:
1. orjentirane tj. ovisne o resursima,
2 orjentirane na tržište – najniži transportni troškovi,
3. “footloose”9 – nisu vezane ni za jednu lokaciju ali koriste prednosti aglomeracijskih
ekonomija (grupiraju se blizu tržišta) (Edwards, E.M., 2007).
9 Kod njih je nemoguće odrediti koji su lokacijski čimbenici bili presudni za njihov smještaj. Ova industrija nije vezana niti za sirovine, energiju, promet niti radnu snagu, a nema ni posebnih zahtjeva. Ove industrije odn.tvrtke su lokacijski nevezane (Vrišer, I., 2000).
93
Konačna odluka o lokaciji kod najjednostavnijeg modela transportnih troškova (pri čemu neka tvrtka
mora prevesti bilo jedan input bilo output) biti će na polovici puta između izvora inputa i tržišta.
Aglomeracijske (klaster) ekonomije
Tvrtke se grupiraju da bi smanjile transportne troškove ili kako bi bile uspješnije na većim tržištima.
Također kad se lociraju zajedno, imaju manje troškove od tvrtki izvan klastera. Na taj način tvrtke u
klasteru beneficiraju od aglomeracijske ekonomije. Ako je tvrtki u klasteru previše može doći do
povećanja troškova proizvodnje.
Međutim, ne biraju sve tvrtke lokaciju da bi povećale profit, jer neke to čine da bi maksimizirale
iskorištenost sredstava. Aglomeracijske ekonomije promiču zajednička grupiranja i na taj način
stvaraju centripetalne sile. Kada klasteri postanu preveliki aktiviraju se centrifugalne sile.
Lokacija tvrtki utječe na stvaranje 2 tipa aglomeracijskih ekonomija:
1. lokalne ekonomije > smanjuju troškove proizvodnje za svaku tvrtku u specifičnoj industriji
koja se locira unutar određenog područja. Tvrtke imaju koristi od lokacije u blizini drugih
tvrtki zbog toga što npr. dijele isti tip radne snage ili inputa te radi boljeg pristupa
informacijama o dobavljačima, konkurentima, novim tehnologijama itd.
2. urbana ekonomija – najrašireniji je oblik aglomeracijske ekonomije. Smanjuje trošak
proizvodnje za svaku tvrtku koja se locira u određenom gradu, neovisno o vrsti industrije.
Reducira troškove i tvrtkama i kućanstvima kada se poveća broj aktivnosti na urbanom
području. Dakle, što je veći grad to je i veća ušteda za tvrtke.
Obje ove ekonomije utječu na dostupnost radne snage, specijalizirane resurse i tehnološka
“preljevanja” (spillovers) (Edwards, E.M., 2007; Blair, J., Caroll, M., 2009; Blakey, E., Leigh, N.G.,
2009).
Životni ciklus (life cycle) proizvoda i lokacija tvrtke
Životni ciklus proizvoda je kriterij koji utječe na lokaciju tvrtke u urbanim ili ruralnim područjima. Ovaj
model proučava utjecaj tehnološke promjene na investicijske odluke. Životni ciklus proizvoda ima 4
faze:
1. početna/uvodna faza > proizvod se uvodi na tržište
2. faza rasta > proizvod postaje prepoznatljiv na tržištu, dobiva svoje kupce
3. faza sazrijevanja > prodaja je postojana, nema konkurencije na tržištu
4. faza opadanja > pojava novih proizvoda, novih trendova, pad prodaje.
94
Sl. 40. Životni ciklus proizvoda
Izvor: https://slideplayer.com/slide/14157975/
Generalno, ova teorija, dobro objašnjava koji se tipovi tvrtki lociraju na periferiji urbanih područja.
Teorija životnog ciklusa proizvoda tvrdi da mali gradovi i ruralna područja ne mogu biti kreativni i
inovativni te metropolitanska područja imaju monopol na ove kvalitete.
Tu je i pojam tehnološki determinizam koji smatra da ideje mogu teći jedino u urbanoj sredini tj.
hijerarhiji, od najvećeg do najmanjeg grada. U stvarnosti ne stvaraju svi veliki gradovi inovacije,
studije pokazuju da su male i srednje male tvrtke na periferiji uvele isto toliko inovacija kao i njihovi
gradski konkurenti. Ipak, neka istraživanja pokazuju da su kod npr. prijave patenata ekonomski
stimulativnije urbanizacijske nego lokalizacijske ekonomije.
Tehnološko “prelijevanje” je u biti odgovorno za većinu inovacija u velikim gradovima. Područja bez
dobro razvijene telekomunikacijske infrastrukture imaju smanjen potencijal za inovaciju u tvrtkama.
Za high-tech industrije dobre škole, kulturne mogućnosti kao i osposobljena inteligentna radna snaga
važniji su za tvrtke nego blizina tržišta. Bez inovacija ruralna područja su osuđena na stagnaciju
(Edwards, E.M., 2007).
8.2. Regionalna tržišta radne snage i migracije
Školovana radna snaga je ključ bogatstva i raznolikosti regionalnog ekonomskog razvoja jer povećava
produktivnost. Od 1930-1970-ih promatrala se samo kao “faktor troškova” koji je varirao od lokacije
do lokacije. U kasnim 1970-ima fokus se premjestio na prostorni raspored radne snage tj. ideju da je
distribucija zaposlenosti prostorni odraz tehničke i socijalne organizacije procesa rada. Tijekom 1980-
ih fokus se još jednom promijenio, ovaj put težište je bilo na geografiji tržišta rada > dovelo do
stvaranja lokalnih tržišta radne snage, a oni do stvaranja geografije radne snage/ rada (u
95
anglosaksnskoj literaturi poznato kao labour market geography ili labour geography) (Clark, G. et.al,
2000).
Ljudski kapital
Theodor Schultz prvi je uveo koncept ljudskog kapitala 1963.g. Tehnički termin “ljudskog kapitala”
uključuje: zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, troškove traženja posla, vrijeme potrage za poslom, te
“on the job training” itd.On the job training (školovanje na radnom mjestu) utječe na ekonomski rast
jer obogaćuje ljudski kapital te “skladišti” društveno znanje. Learning by doing utječe pak na
akumulaciju ljudskog kapitala što je determinanta ekonomskog rasta. Društveni kapital uključuje i
sociološki kapital. Društveni kapital sastoji se od mreže neformalnih ljudskih odnosa, obiteljskih i
komunikacijskih veza, osnovnih vrijednosti te poštovanja normi koje pak postaju “neformalna sigurna
mreža”. Uključuje također lokalne običaje i institucije. U negativnim situacijama (npr. dugotrajne
nezaposlenosti) potiče i stvaranje novih tvrtki, a ljudi koji dugo ne mogu naći zaposlenje s vremenom
će otvoriti svoje tvrtke (uneployment desperation) (Edwards, E.M., 2007).
Lokalna tržišta radne snage su glavni faktor u određivanju ekonomskog razvoja nekog područja.
Radna snaga naziva se deriviranom potražnjom jer se derivira iz potražnje za proizvodima koje
proizvodi. Pad za proizvodima zauzvrat reducira potražnju za radnicima specijaliziranim za njihovu
proizvodnju. Regionalna potencijalna radna snaga tj. njena ponuda može utjecati na rast regije. Npr.
tvrtke se oklijevaju locirati u područjima gdje nedostaje radnika. Pri tome su urbana područja i
njihove periferije često konkurentna tržišta, naročito za neškolovanu radnu snagu. Tu se postavlja i
pitanje sindikalne organiziranosti jer u ruralnim područjima manje je sindikata tj. radnici su lošije
organizirani, pa su i plaće u tim područjima niže nego u gradovima. Lokalna struktura radne snage
samo je jedan element u shvaćanju regionalnih razlika u plaćama.
Granice lokalnih tržišta radne snage oblikovane su psihološkim troškovima svakodnevnog putovanja
na posao te sličnima ali većim troškovima migracije između dva područja. Geografska mobilnost
radnika daleko je veća u SAD-u nego u europskim državama. U današnjem vremenu za one koji
zapošljavaju, ali i za vlast (vlade) generalno, fleksibilnost je glavna premisa. I OECD ističe da će
fleksibilnost tržišta rada biti osnova za stvaranje/osiguravanje pune zaposlenosti u 21.st. Fleksibilnost
ima različite forme pa tako npr. znači veću slobodu za zapošljavanje odn. otpuštanje radnika, znači
korištenje nestandardnih formi zapošljavanja (rad na ugovor, rad na pola radnog vremena,
povremeno zapošljavanje i sl.), pad prava zaposlenih, itd. (Clark, G. et.al, 2000).
Migracije su češće kod bolje obrazovane radne snage: produktivniji i vještiji radnici sele se u urbana i
razvijenija područja radi većih plaća. S druge strane izvorno područje postaje manje produktivno i
specijalizirano. Posljedica toga je porast rizika te stagnacija ili pad plaća odn. prihoda.
Lokalni rad postaje sve više ranjiv zbog ekonomskih promjena te razvoja na udaljenim lokacijama. To
ukazuje da je radna snaga sve manje pod utjecajem lokalnih i nacionalnih, a sve više pod utjecajem
globalnih sistema tj. uvjeta rada. Također, u isto vrijeme globalizacija relokalizira (premješta) lokalna
tržišta rada. Budućnost rada i radne snage u trenutačnoj poslovnoj/ekonomskoj klimi, u svakom je
slučaju teška i neizvjesna. Nominalne plaće variraju ovisno od veličine grada, vrste industrija te drugih
prednosti područja prije svega kvaliteta života, jer kreativni ljudi žele živjeti u područjima sa
raznovrsnim visoko-kvalitetnim pogodnostima kao što je povoljna klima, blizina mora, planina i sl.
96
Prema tome dobre pogodnosti trebale bi pridonijeti ekonomskom razvoju. Nominalne plaće su
pozitivno korelirane sa veličinom grada jer veći grad ima veće troškove života. Također, kada je veća
potražnja za radnom snagom veće su i plaće (i obrnuto).
Dodatna radna snaga javlja se imigracijom ili cirkuliranjem. Dugotrajna cirkulacija može dovesti do
konačne imigracije tj. preseljenja u mjesto rada (naročito ako je ohrabrena dobrom stambenom
politikom). Najveći broj migranata su mladi, visokoobrazovani ljudi koji traže posao po prvi put.
Među njima ima i tzv. repeated immigrants koji su se selili nekoliko puta (Edwards, E.M., 2007).
U SAD razlikuju se države koje su za poslovanje bez ograničenja (pro-business) te one u kojima je
sindikalno udruživanje jako i na koje proizvođači/kompanije gledaju kao na mjesta manje povoljna za
poslovanje (anti-buiness). To je usko povezano s pravima ranika na udruživanje tj. osnivanje
sindikata. Neke države će biti puno atraktivnije kompanijama (za izbor lokacije poslovanja) ukoliko se
„reklamiraju“ kao države s pravom na rad tj. right-to work-state (Teksas npr.) što ugl. znači da imaju
anti-sindikalne zakone. Iz donje karte je očit geografski uzorak da su gotovo sve južne države te one
koje su tradicionalno bile usmjerene na poljoprivredu (srednji Zapad) right-to-work states, dok su
države (SI SAD-a) koje su pripadale proizvodnom pojasu (manufacturing belt), nisu države koje
pripadaju righ-to-work skupini (Holmes, T.J., 2000).
Sl. 41. Prostorna raspodjela država sa i bez Zakona o prava na rad (SAD)
Izvor: https://www.freedomworks.org/content/future-right-work
97
Dodatna literatura za čitanje:
Fahui Wang, Chen Chen, Chunliang Xiu, Pingyu Zhang (2014): Location analysis of retail stores in Changchun, China: A street centrality perspective, Cities, 41, p. 54-63., www.elsevier.com Frenkel, A., Bendi, E., Kaplan, S. (2013): Residential location choice of knowledge-workers: The role of amenities, workplace and lifestyle, Cities, 35, p. 33-41., www.elsevier.com
Rubalcaba, L., Gallego, J., Gallo, M. T., Garrido R. (2013): Business services location and market
factors in major European cities, Cities, 31, p. 258-266.
ISHODI UČENJA ZA OVO POGLAVLJE:
- Shvatiti funkcioniranje tržišta u okviru izbora optimalne lokacije
- Razumjeti proizvodne lokacije tvrtki i životni ciklus proizvoda
- Znati objasniti ulogu ljudskog kapitala, odn. radne snage kao i važnost migracija u izboru
lokacije (mogućnosti) za rad u suvremenom svijetu
98
9. LITERATURA I IZVORI:
Bellandi, M., De Propris, L., 2015: Three generations of industrial districts, Investigationes Regionales
– Regional Research, vol. 32, 75-87.
Blair, J.P., Carroll, M.C., 2009: Local Economic Development; Analysis, Practices and Globalization,
Sage. L. Angeles, London, N. Delhi, Singapore
Becattini, G., 2004: Industrial Districts: A new approach to Industrial change, Edward Elgar Publishing,
Cheltenham UK, Northampton MA, USA
Blakey, E., Leigh, N.G., 2009: Planning local economic development, Theory and Practice, Sage
Bošnjak, S., 2011: Poslovni inkubatori kao generatori razvoja poduzetništva, Praktični menadžment,
vol II, br. 3., 51-56.
Chapman, K., Walker, D., 1988: Industrial Location, Basil Blackwell
Clark, G., Feldman, M., Gertler, M., 2000: The Oxford Book of Economic Geography, Oxford University
Press
Čizmadija, I., Stanković, D., 2011: Poduzetnički inkubatori u edukaciji za poduzetništvo, Učenje za
poduzetništvo, vol. 1, br. 1, Zagreb
Derado, D., Grubišić, D., Mrnjavac, Ž., Pašalić, Ž., Vidučić, Lj., 2000: Lokalni sustavi malih poduzeća mogući pristup restrukturiranju gospodarstva u regionalnom razvitku, Ekonomski fakultet, Split Dunn, T.P., Polenske, K., Xioding, W., 2004: Describing industry location: Theory and empircal
evidence, 1.284/11.481,
http://citeseerx.ist.psu.edu/viewdoc/download?doi=10.1.1.552.569&rep=rep1&type=pdf
Edwards, E.M., 2007: Regional and urban Economics and Development; Theory and Methods,
Auerbach Publications
Gaftield, T., Yang, C., 2006: New industrial space theory – A case study and empirical analysis of
factors effecting newly emerging key industries in Queensland, Australasian Journal of Regional Studies, Vol. 12, no. 1, p. 47-61. Glatte, T., 2014: International Manufacturing Site Selection: A Comprehensive Site Analysis Model,
Journal od corporate Real Estate, 3 (4), 293-305.
Glatte, T., 2015: Location Strategies: Methods and their Methodological limitations, Journal of
Engenreeng Design and Technology, vol. 13, no 3, 435-462.
Healey, J.M, Ilbery, B.W., 1990: Location nad Change, Oxford University Press
99
Holmes, T.J., 2000: The Location of Industry: Do states' Policies Mater, Regulation, vol. 23, no. 1, 1-4.
Jovanović, M., 2006: Spatial location of firms and industries. Is local superior to global?, New science
publishers, N.York
Kajikawa, Y., Mori, J., Sakata, I., 2012: Identifying and bridging networks in regional clusters,
Technological Forecasting and Social Change
Krešić, I., 1977: Prostorna ekonomija: osnove teorije lokacije, razmještanja i organizacije u prostoru,
Informator, p. 174., Zagreb
Laulajainen, R., Stafford, H.S., 1995: Corporate geography, Business location Principles and Cases,
Klawer Academic Publishers, Dortrecht, Boston, London
Lončar, J., 2008: Industrijske, slobodne i poslovne zone – pojam, značenje i faktori lokacije, Geoadria,
vol.13, br. 2, 197-206, Zadar
Marinović-Uzelac, A., 2001: Prostorno planiranje, Dom svijet, Zagreb
McDermott, P., Taylor, M., 2009: Industrial organisation and location, Cambridge University Press
Morić Milovanović, B., 2013: Strateški pristup umrežavanju malih i srednjih poduzeća, Ekonomska
misao i praksa, god. XXII, br. 1.
O'Regan, N., Sims, M. A., 2008: Identifying high technology small firms: A sectoral anaylis,
Technovation, Elsevier
Pike, A., Rodriguez-Pose, A., Tomaney, J., 2006: Local and Regional Development, Routledge, London,
N.York
Rosenfeld, S.A., 2002: Creating Smart Systems: A guide to cluster strategies in less favoured regions,
European Union Regional-innovation Strategies, North Carolina,
http://ec.europa.eu/regional_policy/archive/innovation/pdf/guide_rosenfeld_final.pdf
Stimson, R. J, Stough, R. R., Roberts, B. H., 2006: Regional economic development: Analysis and
Planinng Strategy, Springer
Vrišer, I., 2000: Industrijska geografija, Oddelek za geografijo, Filozofska fakulteta Univerze v
Ljubljani, Ljubljana
Waldman, D.E., Jensen, E.J., 2014: Industrial location: Theory and practice, Pearson, USA
Zdrilić, I., Puvača, M., Roso, D., 2010: Utjecaj globalizacije na promjene u načinu poslovanja i
organizacijskoj strukturi, Ekonomski vjesnik, vol. 23, no.2, 503-513.
100
Živanović, M. T., 1971: Lokacija suvremene industrije, Izdavačko poduzeće Rad
Izvori:
Alberti, F., The concept of industrial distrit: main contributions, http://www.insme.org/files/922
Alberti, F., 2001: The governance of industrial districts: A theoretical footing proposal,
http://www.biblio.liuc.it/liucpap/pdf/82.pdf
Hrvatska enciiklopedija, www.enciklopedija.hr
Središnji državni portal, Poduzetnička infrastruktura, https://gov.hr/moja-
uprava/poslovanje/pokretanje-poslovanja/poduzetnicka-infrastruktura/1842
United Nations Conference on Trade and Development,
http://unctad.org/en/Pages/DIAE/Transnational-Corporations-Statistics.aspx
101
POPIS SLIKA
Shema 1. Usporedba glavnih lokacijskih paradigmi
Sl. 1. von Thünenov model koncentričnih krugova
Sl.2. Christallerov model centralnih naselja
Sl. 3. Deindustrijalizacija (po fazama) na području Europe
Sl. 4. Primjer propalih industrijskih područja unutar grada (brownfiled)
Sl. 5. Primjer poslovne zone Koprivnički Ivanec
Sl. 6. Shematski prikaz podjela osnovnih lokacijskih faktora
Sl. 7. Primjer (lučkog) industrijskog kompleksa
Sl. 8. i 9. Primjer ind. zona u gradu i izvan grada
Sl. 10. Polovi rasta – primarni i sekundarni
Sl. 11. Polovi rasta i razvoja u Engleskoj 2014. – izraženo u broju novih poduzetnika odn. startup-ova
Sl. 12. Osovina razvoja u Europi – primjer „Plave“ i “Zlatne“ banane
Sl. 13. Obalna Kina - najsnažnija ekonomska aktivnost je u obalnoj zoni
Sl. 14. Nekadašnja tvornica Herbos – zeleno: samo mali dio površine se koristi i danas.
Sl. 15. i 16. Primjer suvremene tekstilne proizvodnje
Sl. 17. Vodeći EU izvoznici tekstila, 2016. – vrijednost prodaje (u mil. eura)
Sl. 18. Udio proizvodnje sirovog čelika prema državama, 2017. godine
Sl.19. Male čeličane – često teško opstaju
Sl. 20. Proizvodnja automobila od 1950-2016.g. prema odabranim državama
Sl. 21. Izazovi pred kojima se nalazi automobilska industrija SAD-a
Sl. 22. Položaj tj. lokacija General Motorsa
Sl. 23. Primjer klasteriranja sjedišta automobilskih proizvođača u Kini
Sl. 24. Klasterska piramida
Sl. 25. Poduzetnička zona Galižana
Sl. 26. Poduzetnički inkubator u Donjem Miholjcu, realizirano 2013.
Sl. 27. Industrijski okruzi u Italiji
102
Sl. 28. Shematski model upravljanja industrijskim distriktom
Sl. 29. Shema virtualne organizacije
Sl. 30. Pametna infrastruktura – shema
Sl. 31. Elementi okoline poduzeća
Sl. 32. Tipovi monopola
Sl. 33. Čimbenici koji uječu na investicijske odluke
Sl. 34. Proizvodni inovacijski sustav - shema
Sl. 35. Istraživanje i razvoj u nekim zemljama svijeta 2010. – temelj za inovacije
Sl. 36, 37, 38. Multi-stop kupnja: kupnja na više različith mjesta
Sl. 39. Multi-purpose shopping – shopping centar nudi sve na jednom mjestu
Sl. 40. Životni ciklus proizvoda
Sl. 41. Prostorna raspodjela država sa i bez Zakona o prava na rad (SAD)
POPIS TABLICA
Tab. 1. Postanak (formiranje) nekih od odabranih klastera
Tab. 2. Karakteristike glavnih tipova industrijskih distrikata
Tab. 3. Obilježja tri generacije industijskih distrikata
Tab. 4. Dobra mjesta za poslovanje – graadovi najprivlačniji za kompanije