Domagoj Margetić : ČIJI JE IGRAČ STIPE MESIĆ?

MESIĆ JE DIO TAJNOGA PLANA « BALKAN 3 «

Prema svjedocima iz Mesićeva ureda, kao i prema mojim sugovornicima bliskim Haaškom tužilaštvu i samom sudu, nekoliko puta u zadnjih desetak godina u kuloarskim razgovorima oko tužilaštva i političkim krugovima i lobijima koji opslužuju Haaški sud, često se spominje misteriozni, tajni plan »Balkan 3». O kakvom se planu, zapravo, radi?

Tajni plan osmišljen potkraj 1993. godine.

Plan »Balkan 3» osmišljen je potkraj 1993. godine, kada su u vodećim evrospkim obavještajnim službama, na čelu sa britanskim protuobavještajnim sustavom, odlučili "neutralizirati nacionalističke prijetnje u novonastalim državama na Balkanu«. Plan je vrlo detaljno podrazumijevao rušenje s vlasti u Hrvatskoj HDZ-a i prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Postojalo je i nekoliko načina da se to učini. Obzirom na gotovo plebiscitarnu podršku hrvatskih građana na izborima HDZ se nije moglo rušiti bilo kakvim neustavnim metodama, iako se i o tome razmišljalo. U obzir su dolazile opcije razbijanja HDZ-a iznutra, te s parlamentarnih pozicija oduzimanja predsjedničkih ovlasti predsjedniku Tuđmanu, znači, trebalo je izvesti parlamentarni, državni udar. Kao pogodan igrač za te namjere i planove međunarodne zajednice još se 1993. pojavio Stipe Mesić, tadašnji predsjednik sabora i jedan od čelnih ljudi HDZ-a. I ne samo to. Pod Mesićevim utjecajem bila je većina tadašnjih ministara uključujući i premijera Nikicu Valentića koji se spremno uključio u ponuđenu opciju preuzimanja vlasti od tzv. »ekstremnog krila« HDZ-a. Osim toga i u svojim haaškim svjedočenjima Mesić se često poziva na Nikicu Valentića koji bi mogao potvrditi njegove tvrdnje. Naravno, jer su bili dio jednog zavjereničkog tima i zavjere za provedbu državnog

1

udara usred ratne situacije i obrambenog Domovinskog rata. Na sastanku, koji je održan u decembru 1993. u njemačkom gradiću Wiesbadenu, u operativnom centru njemačke kontraobavještajne službe za vanjske operacije, Mesić je pristao na ponuđenu ulogu prevratnika. Tada su s njim na a sastanku bili prisutni i Josip Manolić, Martin Špegelj i novinar S.J.(Srecko Jurdana iz Nacionala, op.eka1), te dva visoka njemačka vojna zapovjednika koji su tada radili kao analitičari u njemačkoj obavještajnoj zajednici. Razrađen je plan akcije »Balkan 3«, s operativnim solucijama toga plana, ukoliko izvorni ne uspije.

Uklanjanje ljudi iz « Šuškove frakcije »

Plan je podrazumijevao osnivanje nove političke stranke od pripadnika HDZ-a u Saboru i Vladi, koji bi se priklonili Mesićevoj struji (kasnije se taj projekt ostvario kroz osnivanje Hrvatskih nezavisnih demokrata). U Saboru je trebalo izglasati nepovjerenje Vladi u kojoj su sjedili Tuđmanovi ljudi i izabrati novu Vladu, opet na čelu s Valentićem, ali iz koje bi bili isključeni ljudi koje je Mesić nazivao pripadnicima »Šuškove frakcije«. Potrebno je naglasiti kako je Mesić za taj plan dobio pristanak većine saborskih zastupnika HDZ-a, kao i samog Nikice Valentića. Kako bi dobili pokriće međunarodne zajednice za ovaj državni udar stvorena je konstrukcija sprečavanja zločina u Bosni i Hercegovini i sprečavanja daljnjih sukoba Muslimana i Hrvata u BiH, odnosno izmišljena je konstrukcija o dogovoru Tuđman-Milošević o podjeli Bosne na hrvatski i srpski dio. Kao jedan od najvjernijih Mesićev suradnika u to se vrijeme javlja Josip Manolić, čija je jedna od zapamćenijih rečenica značajna u smislu njegove političko-špijunske karijere: «Ja sam čovjek koji je sudjelovao u rušenju triju država i u dva rata, i u oba sam rata bio na strani pobjednika«. Kasnije Manolićevo pismo Tuđmanu dokazuje kako je

2

upravo navodni plan o podjeli Bosne poslužio dvojcu Mesić-Manolić za izvođenje državnog udara.

Manolićevo pismo Tuđmanu prilikom razlaza 1994.

Manolić u svojem pismu izravno optužuje hrvatski vrh za agresiju na BiH i podjelu Bosne, a iz Mesićeva smo svjedočenja vidjeli kako su upravo te teze koristile kao glavni argumenti haaškom tužilaštvu Carle del Ponte za proizvodnju optužnica. «... zašto preskačete dvogodišnje razdoblje koje koincidira s početkom rata tzv. države Herceg-Bosne i Muslimana u BiH?... Kako se moglo dogoditi da pogubna strateška opcija u Bosni i Hercegovini, a riječ je o ratnoj opciji, izazove opasno deformiranje čitavoga unutarnjeg političkog, ekonomskog i pravnog sustava i u samoj Republici Hrvatskoj? iskrivljavanjem i naknadnom interpretacijom povijesnih događaja zamjenom teza, posljedica i uzroka neće se dokazati »kontinuitet« službene hrvatske politike. Tog »kontinuiteta« zapravo i nema, odnosno, ako ga i ima ima ga ne u politici prema BiH, nego prema Miloševiću! Dokaz tome je i saborska rezolucija o vanjskoj politici od 2. februara 1994., u kojoj je na prvom mjestu istaknut sporazum sa Miloševićem, dok su odnosi s Muslimanima svedeni na puko obustavljanje neprijateljstava ... Koji su, dakle, uzroci našeg razlaza s Vama i HDZ-om? Vrlo kratko rečeno: rat u Bosni i Hercegovini, problemi s pravnom državom, s autonomnošću demokratskih institucija i razvitkom hrvatske demokracije... Opsjednuti ste mitom teritorijalnog širenja Hrvatske, ne želeći uvažiti sadašnju bosansko-hercegovačku stvarnost bošnjačku naciju, od početka ste išli na podjelu Bosne i Hercegovine sa Srbijom. Nalijepili ste se na Miloševićev lijepak u Karađorđevu... Nebrojene su izjave koje

3

dokazuju da se nikad nije ni pomišljalo na suživot Hrvata i Bošnjaka, a to se, istini za volju, ni danas ne želi, što pokazuju i nastojanja da se za hrvatsko-bošnjački rat okrivi g. Izetbegović. Ne zaboravite, budući da sam bio prisutan tom razgovoru, znam šta Vam je Izetbegović predlagao u vezi s Matom Bobanom, nastojeći Vas uvjeriti da ga treba postaviti za ministra obrane BiH. No, Vi ste to odbili, s druge strane, hvalio se njegov doprinos u »planu Cutilliero«, iako je pokušaj sprovođenja tog plana, upravo u režiji »posilnog« Mate Bobana bilo etničko čišćenje Muslimana od Livna i Mostara do Travnika, Jablanice i Konjica, što je i izazvalo hrvatsko-bošnjački rat.» Manolić je u tom pismu naveo i pitanja koja postavlja otvorenima pred predsjednika Tuđmana. Kada bolje pogledamo upravo se tim pitanjima samo nekoliko godina kasnije bavilo tužilaštvo Haaškoga suda, stvarajući na Mesić-Manolićevskim krivotvorinama konstrukcije o hrvatskoj agresiji na BIH. Osim toga, ovo pismo izravno dokazuje umiješanost određene političke strukture u tadašnjem HDZ-u u plan «Balkan 3», čije su se konstrukcije i temeljile na kriminalizaciji i smjeni političkih i vojnih vrhova novonastalih država nakon raspada SFRJ. «Ta su pitanja sljedeća: a) zašto se vodio rat protiv Muslimana i koji su bili ciljevi toga rata; b) tko je donio političku odluku da se ide u rat protiv Muslimana-Bošnjaka; c) tko je u tom ratu počinio ratne zločine koji su Hrvate stavili na istu razinu s četničkim zlikovcima; d) tko je izdao naredbu za etničko čišćenje Bošnjaka i organizirao koncetracijske logore; e) tko je odgovoran za egzodus Hrvata iz BIH; f) tko je financirao rat protiv Muslimana u BIH, tko ima evidenciju o tome i kome će se ti računi položiti; g) tko je odgovoran za hiljade mrtvih i ranjenih, za razorena sela i gradove, za kulturocid u Mostaru i drugdje; h) tko je organizirao mafijaško-švercerske klanove u Herceg-Bosni i tko ih podržava u hrvatskim institucijama«. Sasvim je sigurno da je na ovakvim Mesić-Manolićevskim konstrukcijama nastala i velika haaška operacija optužbe protiv Hrvatske za agresiju na BIH, te

4

izjednačavanja genocidnosti, krivnje, odgovornosti za rat između Hrvata i Srba. Sam je Manolić u razgovoru za Globus 22.4.1994. izjavio kako je «ključ razlaza: politika prema Bosni i Hercegovini«.

Pad plana o smjeni vlasti i prvi planovi atentata na Tuđmana

Nakon osnivanja Hrvatskih nezavisnih demokrata vidjelo se kako je Mesićeva opcija državnog udara, jednostavno propala.

Naravno, prema nekim izvorima tada su na njegovoj strani bili i neki «sokolovi» HDZ-a poput Vladimira Šeksa, koji su jednostavno smatrali kako je Tuđmana potrebno smijeniti u stranci i preuzeti Vladu i Sabor, kako bi mu se ograničile ovlasti i manevarski prostor za ispunjenje državotvorne ideje. Međutim, spletom okolnosti mnogi su zavjerenici odustali od prvobitnog nauma, koji su se na vjernost Mesiću zakleli na jednom tajnom sastanku u Virovitici (tada ih je pokrivao i Jure Radić, ondašnji šef Ureda Predsjednika koji nikada Tuđmanu nije dostavio informaciju o sastanku državnog vrha i vrha HDZ-a s Mesićem u Virovitici). Tako se Mesić našao gotovo usamljen u svojem izvana plaćenom udaru na Tuđmanovu vlast. U jednom trenutku, udruženi s opozicijom Mesić-Manolićevi pučisti, ipak su uživali većinsku saborsku podršku. Tada su trebali održati sjednicu Sabora na kojoj bi preoteli HDZ-u parlamentarnu većinu, za taj im je plan trebalo trinaest glasova, a u jednom su trenutku imali na svojoj strani čak dvadeset i tri HDZ-ova zastupnika u Saboru. Među njima su bili i ministar Ivica Gaži, premijer Nikica Valentić i Žarko Domljan, potpredsjednik Sabora. Mesićev tadašnji plan je bio dovođenje pred TV kamere svih tih ljudi iz HDZ-a koji su bili „protiv Tuđman-Šuškove politike” i organizirati javno potpisivanje izjava u kojima ti ljudi osuđuju ono što se događa u HDZ-u, te pristupaju frakciji koja će u Saboru glasati zajedno s opozicijom. Odustajanjem većine od toga plana Mesiću je propao udar kojim je planirao usred Domovinskog rata srušiti

5

Tuđmana. Nakon toga zavjerenička se skupina ponovno sastala sa svojim šefovima u Wiesbadenu, te je tamo nastao prvi ozbiljan međunarodni plan za atentat na Tuđmana, Špegelj se tada sastao sa njemačkim brigadnim generalom Paulom Albertom Schererom, bivšim visokim zapovjednikom u hijerarhiji NATO saveza.

Transkript sastanka Špegelj-Scherer odavna poznat Vladi i obavještajnoj zajednici

Stipe Mesić je transkript toga razgovora koji je bio po djelatnicima obavještajne zajednice dostavljen predsjedniku Tuđmanu, sakrio još početkom 2000. godine, kada su ti dokumenti jednostavno nestali, čemu je pripomogao i tadašnji ravnatelj UNS-a Tomislav Karamarko. Dio transkripta razgovora generala špegelja o planu atentata na predsjednika Tuđmana donosimo i ovdje.

«MARTIN ŠPEGELJ: On sada već jako šteti zemlji. Ne može ga se urazumiti, a potrebno je hitno poduzeti neke korake...

PAUL A. SCHERER: Znate, mi kao vojnici poznajemo samo jedno rješenje u takvim slučajevima...

MARTIN ŠPEGELJ: Ne razumijem najbolje na što mislite. Ne možemo ga valjda zatvoriti...

PAUL A. SCHERER: Nisam tako mislio. Hrvatska treba razum, a on ga je izgubio. Ne želi preuzeti odgovornost i prepustiti vlast sposobnijima, zar ne vidite, generale, koji izlaz ostaje?

MARTIN ŠPEGELJ: Nisam siguran. Ne mislite valjda da bi ga trebalo smaknuti?

6

PAUL A. SCHERER: Da ja odlučujem, smaknuli bi ga bez razmišljanja. To je jedino rješenje.

MARTIN ŠPEGELJ: Možda i je. Ali, kako mislite da bi mi u Hrvatskoj to mogli izvesti? Jeste li nam spremni pomoći barem nekim logističkim stvarima prije i nakon toga, hipotetski govorim ...».

Veza Scherera i Mesića je upravo politika prema Bosni, u čemu su njihova stajališta identična. Osim toga Scherer je cijelo vrijeme svoga rada na aktivnostima u Hrvatskoj, kao glavne obavještajne logističare koristio upravo Bošnjake Farisa Nanića i Šemsu Tankovića, stoga i ne čudi odbojnost prema Tuđmanu i uplitanje u prljave planove atentata na prvog hrvatskog predsjednika. Potrebno je napomenuti da su mi početkom 2000. godine kada sam radio na ovoj temi cijelu priču potvrdili i Slavko Degoricija i Josip Manolić, potvrdivši upletenost Špegelja u prljave obavještajne igre protiv Tuđmana. Osim toga u oktobru i novembru 1997. Mesić i njegovi doušnici u obavještajnoj zajednici poslali su tajni izvještaj o podjeli Bosne u Haag. Bio je to izvještaj hrvatskog obavještajnog poslanstva sa puta u Bosni i Hercegovini, koje je sastavilo u najmanju ruku čudan izvještaj, kojim se hrvatski vrh optuživalo za planove iseljavanja Hrvata iz srednje Bosne, Viteza i njegove okolice, upravo preko Scherera sastavljena je i prva optužba protiv Hrvatske zbog navodne agresije na BIH, koju je izradio i predao Haagu profesor međunarodnog prava Bovle, na temelju konstrukcija i dokumenata koje su mu dostavili još 1994. Manolić, Mesić i Špegelj.

7

Mesić glavni logističar Carle del Ponte

Vrijeme nakon odlaska iz HDZ-a pa sve do povratka u politički život Mesić je iskoristio za tajne, privatne i dobrovoljne susrete sa haaškim istražiocima.

Prema povjerljivom izvoru takvih je susreta bilo najmanje sedam, iako su hrvatskoj javnosti poznata samo dva Mesićeva svjedočenja. Mesića je prvi put u Haag odveo Ivan Zvonimir Čičak, i on je bio «kurir za vezu» između haaških istražioca i Stjepana Mesića. Njih su dvojica tokom pet godina intenzivnog druženja vrbovali i druge poznanike i bivše službenike da se uključe u istrage haaških istražioca, te je tako stvorena mreža od dvadesetak imena ljudi koji su tajno svjedočili ili davali informacije haaškim istražiocima.

POPIS TAJNIH HAAŠKIH SVJEDOKA, SURADNIKA I INFORMATORA HAAŠKOG TUIŽILAŠTVA: 1. STIPE MESIĆ, 2. Mate Granić, 3. Pavle Miljavac, 4. Petar Stipetić, 5. Nikica Valentić, 6.Josip Manolić, 7. Martin Špegelj, 8. Ante karić, 9. Ranko Ostojić, 10. Mladen Bajić, 11. Slavko Degoricija, 12. Franjo >Gregurić, 13. Josip Boljkovac, 14. Josip Lucić, 15. Antun Tus, 16. Ivica Račan, 17. Hrvoje Šarinić, 18. Ivan Zvonimir čičak, 19. Žarko Puhovski, 20. Vesna Teršelić

Glavni organizator haaške cinkaroške mreže u Hrvatskoj nedvojbeno je Mesić osobno. Osim toga ne treba zaboraviti riječi koje mu je na kraju svjedočenja u procesu protiv generala Blaškića uputio sudac Claude Jorda:«... želio bih Vam zahvaliti g. Mesiću. Bilo je to važno i historijsko svjedočenje. Bili ste na vrlo važnom položaju i Sud mora imati što je više moguće potpuno viđenje o onome što se zbivalo ... Sud vam je zahvalan na suradnji i nada se kako se to ne će okrenuti

8

protiv Vas...». i bilo je to historijsko svjedočenje, jer je kotač histrije polomljen na Mesićevim lažima i stvorena je platforma na kojoj se moglo graditi nove razloge protiv hrvatske državnosti. Mesić je imao samo jedan zadatak: kompromitirati hrvatski državotvorni proces i dokazati agresorski zločinački karakter mlade hrvatske države i njezina političkog i vojnog vrha. Zato ništa što se u Hrvatskoj dogodilo vezano uz Mesića nije slučajno, opasne su, međutim, zadnje naznake njegova mogućeg saveza sa HDZ-om, jer bi moglo značiti da će i Sanader poći istim putem.

Mesić se nije «dogodio» slučajno

Cilj je ove kronologije izdaje dokazati kako se Mesić na Pantovčaku nije dogodio slučajno. Njegov dolazak na vlast, usporedno s dolaskom Račanove koalicije, dio je vješto i višegodišnje režiranog plana evropskih obavještajnih centara moći koji su osmislili plan "Balkan 3». Mesić je nedvojbeno dio tog monstruoznog plana, kojega očito dosljedno provodi za svoje nalogodavce. Posljedice njegova ponovljenog mandata teško je predvidjeti, pogotovo kada se i navodno vlast desnoga centra pod vodstvom HDZ-a pokazala potpuno bezuspješnom u odnosu na Mesića. Ili su vrlo uspješni u ostvarivanju strateškog saveza sa Mesićem. Niti tu opciju ne treba isključiti. Svakako, rasplet nedavne afere POA i dolazak na čelno mjesto POA-e Mesićeva čovjeka ostavlja mučan dojam nagodbenjačkog mentaliteta HDZ-a i premijera Sanadera. Ako tako nastave od dva zla ne će biti manjeg, naprosto zlo je zlo i treba ga eliminirati svim sredstvima.

9