1
2
3
Bognar, B. (2008). Elektroničko učenje. Zrno, 19(78-79), 22-24.
S pojavom novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija javljale su se ideje o tome
kako će one zamijeniti učitelje i zauvijek promijeniti tradicionalne načine učenja. Tako je 1922
Thomas Edison predviđao da će film zamijeniti udžbenike, a vjerojatno i učitelje (prema
Rosenberg, 2000, 20). Međutim, unatoč tome učitelji i škola su se zadržali i dalje odolijevaju novim
sve sofisticiranijim tehnološkim pronalascima. U posljednje vrijeme kao sve veća „prijetnja“
tradicionalnoj školi javlja se elektroničko učenje koje se zasniva na korištenju elektroničkih medija.
Prije svega se to odnosi na svaki oblik učenja koji koristi mrežu za isporuku informacija, interakciju
između sudionika i upravljanje procesom učenja. Mreža može biti Internet, školski ili fakultetski
LAN1 ili čak potpuno WAN2. Učenje može biti ostvareno individualno (uz vođenje ili instruiranje
kompjutora) ili kao dio nastave. Mrežne nastava može biti sinkrona (u isto vrijeme) ili asinkrona (u
različito vrijeme), ili neka od kombinacija te dvije mogućnosti.
Unatoč ogromnim potencijalima koje pruža suvremena tehnologija i njenoj sve većoj
dostupnosti, učitelji ipak mogu ostati spokojni. Tehnologija im neće moći preuzeti posao, premda će
ga vjerojatno promijeniti. Ono što je nekad bilo teško zamisliti, danas je dostupno većini prosječnih
korisnika Interneta: brzo pretraživanja i jednostavan pristup različitim bazama podataka, prijenos
informacija u obliku teksta, slike i zvuka, vizualna i zvučna komunikacija između više prostorno
udaljenih osoba i sl. Sve su to mogućnosti koje Internet pruža običnim ljudima ne zahtijevajući pri
tome posebne dodatne troškove. Međutim, sve su to tek mogućnosti koje se u našim školama vrlo
rijetko koriste. To nikoga posebno ne čudi jer je poznato da se naši učitelji vrlo malo služe
računalima, a još manje Internetom (Baranović, 2004, str. 25). Rješenju tog problem teško može
doprinijeti prisutna praksa da se škole opremaju suvremenom opremom bez jasne strategije njihove
implementacije u svakodnevne školske aktivnosti: učenje djece i odraslih, pripremanje za nastavu,
informiranje, suradnju, komunikaciju, administrativne poslove i sl.
Bitne mogućnosti koje suvremena tehnologija pruža (npr. brzo pronalaženje informacija i
napredni oblici komunikacije na daljinu) potkopavaju temelje tradicionalne škole koja je zasnovana
na transferu znanja, umjesto na razvoju viših kognitivnih funkcija, socijalnih odnosa i vještina, a
prije svega razvoju produktivnih, samoaktualiziranih i emancipiranih ličnosti. Međutim, pogrešno je
očekivati kako do promjena u školama može dovesti tehnologija. To mogu učiniti samo stručni,
kreativni i emancipirani učitelji. Tehnologija sama po sebi ne rješava probleme ali kao sastavni dio
šire strategije unapređivanja nastave i učenja njenoj kvaliteti osposobljavajući učenike za analitičko
mišljenje, sintetiziranje stečenih znanja, rješavanje problema i odlučivanje (Bates, 2004).
Premda sama tehnologija ne ukazuje na to kako ostvariti učenje, njene razvojne
mogućnosti mogu olakšati ili otežati njeno korištenje u okviru pojedinog teorijskog pristupa učenju.
Tako je prva računala, koja su se pojavila nakon drugo svjetskog rata, bilo teško koristiti za bilo što
drugo osim nekog oblika programirane nastave, s time da su poneki analogni multimedijski strojevi
imali veće mogućnosti od samih računala. Tek pojavom multimedijskih osobnih računala krajem
sedamdesetih i početkom osamdesetih godina dolazi do pomaka u paradigmi učenja uz pomoć
kompjutora - od bihevioralnog prema kognitivnom učenju. U to vrijeme se sve više govori o
umjetnoj inteligenciji i ekspertnim sustavima koji pomažu čovjeku u rješavanju različitih problema
omogućujući mu da u interakciji sa strojem nauči neke osnovne vještine te lakše dođe do potrebnih
1 LAN (local area network) lokalna mreža.
2 WAN (wide area network) je kompjutorska mreža koja pokriva šire geografsko područje. Odnosno, to je svaka
mreža čije komunikacijske poveznice prelaze gradske, regionalne ili državne granice za razliku od PAN
(personal area network) osobne mreže, LAN (local area network) lokalne mreže, CAN (campus area network)
mreža na razini sveučilišnog kampusa ili MAN (metropolitan area network) velegradska mreža koje su obično
ograničene na jednu prostoriju, zgradu, kampus ili područje velegrada. Najveći i najpoznatiji primjer WAN-a
je Internet (http://en.wikipedia.org/wiki/Wide_area_network).
4
informacija. Devedesetih godina prošlog stoljeća ubrzano se razvija Internet koji postaje dostupan
velikom broju korisnika u cijelom svijetu. Korištenjem hiperteksta i slanjem e-pošte najavljuju se
njegove nove komunikacijske mogućnosti. Međutim, u to vrijeme se virtualna komunikacija koristi
samo kao dodatak svakodnevnoj komunikaciji licem-u-lice. Početkom 21. stoljeća sve više se
razvijaju i koriste web sustavi koji omogućuju suradnju i komunikaciju ljudi na daljinu. Za razliku
od pionirskog doba korištenja Interneta, njegove trenutne performanse omogućuju da on postane
novi komunikacijski medij koji u nekim slučajevima može u potpunosti zamijeniti tradicionalne
oblike neposredne komunikacije ljudi. U tom slučaju Internet postaje prostorom u kojemu se odvija
komunikacija između sudionika različitih virtualnih zajednica čiji članovi mogu živjeti u geografski
udaljenim dijelovima svijeta i koji se nikada ne moraju fizički sresti. Zajednica time gubi svoju
fizičku dimenziju i temelji se samo na idejama, interesima i komunikaciji.
U nedavno provedenom akcijskom istraživanju u kojemu je sudjelovalo petnaest učitelja iz
pet škola pokazali smo kako je moguće koristiti suvremene sustave za elektroničko učenje učitelja i
učenika. Pri tome smo doveli u pitanje tri predrasude koja postoje o elektroničkom učenju:
1. Elektroničko učenje je skupo. Pokazali smo da elektroničko učenje nije skupo i
svaka škola ga može uvesti u svoju praksu uz korištenje postojeće informatičke
opreme ili uz minimalna ulaganja.
2. Elektroničko učenje zahtijeva veliko informatičko predznanje sudionika.
Učitelji i učenici koji su sudjelovali u projektu su imali tek osnovno informatičko
predznanje, što znači da za elektroničko učenje nije potrebno biti ekspert, već običan
korisnik računala i Interneta.
3. Za održavanje sustava koji omogućuju elektroničko učenje potrebno je
angažirati vrhunske informatičke stručnjake. U našem slučaju besplatni sustav za
elektroničko učenje – moodle (www.e-lar.net/moodle) održavao sam sâm premda
nisam informatički ekspert, već osoba koja nešto malo bolje poznaje računalnu i
Internet tehnologiju. Smatram da to u našim školama mogu ostvariti voditelji
informatičkih učionica ili čak učenici koji se bave informatikom kao hobijem.
Rezultati akcijskih istraživanja učitelja su pokazali da se elektroničko učenje ne treba
svesti samo na prijenos informacija, već je daleko važnije koristiti suvremenu tehnologiju za
poticanje učeničkog stvaralaštva. Kao primjer nam mogu poslužiti časopisi na Internetu koje
uređuju sami učenici. Ideju o učeničkom časopisu preuzeli smo od poznatog francuskog pedagoga
Celestina Freineta koji je još početkom dvadesetog stoljeća u svom razredu koristio tiskaru za
izdavanje razrednih novina. U našem slučaju učenici, umjesto na papiru, svoje radove objavljuju na
Internetu čime još više dolaze do izražaja prednosti školskih novina koje su integrirane u život
razreda: povećanje vrijednosti dječje kreativnosti, mogućnost socijalizacije, sredstvo razmjene
s drugim grupama, veza s okolinom, otkrivanje tajne objavljivanja tekstova (prema Beugrand,
Barre u Matijević, 1996, 23). U svojim časopisima učenici pišu o različitim temama iz života škole
koju pohađaju i lokalne zajednice u kojoj žive obogaćujući pri tome kulturu svog zavičaja.. Posebno
je značajno što osim tekstova učenici mogu objavljivati likovne radove, fotografije pa čak i video
zapise iz svoje svakodnevice (http://www.sbonline.net/blog/Klik-Klak/23). Njihovi čitatelji
(najčešće roditelji, prijatelji, mještani, ali i ljudi iz cijelog svijeta) mogu napisati svoje komentare
čime učenici dobivaju povratnu informaciju o interesu koje njihovi tekstovi pobuđuju u javnosti.
5
Prilog 1. Primjer teksta iz učeničkog časopisa na Internetu
(http://www.sbonline.net/blog/Klik-Klak/26)
Razgovarao sam s tatom...
Kako je tata osvojio mamu Tata i mama upoznali su se na Korzu.
Tata je bio student, ali se stalno muvao po gradu.
Mama je išla u školu, a s društvom je na Korzu čekala bus.
Tata kaže da mu se mama svidjela
pa ju je odveo na čaj,
a mama kaže da je s tatom otišla na čaj
samo zato jer je vani bilo jako hladno.
Tata je volio nasmijavati mamu,
a mama se rado smijala njegovim glupim štosovima.
Tata kaže da se zaljubio u mamine oči, a
mama kaže da ni dan danas ne zna u što
se zaljubila.
Pripremio: Ivan Stanić s tatom
(#) 18.01.06 12.11 Klik-Klak komentari (4) dodaj komentar
• Ovo je jedna od najljepših ljubavnih priča koju sam ikad pročitao. (19.01.06 21:47 Branko
Bognar)
• Uputa za uporabu: pričvrstiti magnetićem na hladnjak u kuhinji, a mami i tati dati zadatak -
Obavezno pročitati jednom dnevno! (19.01.06 23:39 Verica Kuharić-Bučević)
• Još nisam upoznala dječaka koji tako detaljno poznaje priču o početku ljubavi među svojim
roditeljima (do sada)! Tvoja priča o tvojim roditeljima me duboko dodirnula svojom
toplinom, jednostavnošću (malo riječi, a puno sadržaja), iskrenošću i duhovitošću! Jako mi je
drago da si svoju priču objavio da i ja mogu u njoj uživati, pozdrav od pedagoginje srednje
škole u Zagrebu (22.01.06 12:32 Sanja Milović /mail)
• Potvrđujem da je sve gore navedeno istina! (29.01.06 17:08 Ivanova mama)
Unatoč kvalitetnim primjerima proisteklim iz prakse naših učitelja suvremenoj tehnologiji se
ponekad prilazi s nepovjerenjem i strahom. U školama se zabranjuje korištenje mobitela, a blog se
kao oblik kulture suvremenih generacija, promatra se s podozrenjem. Umjesto toga suvremena
tehnologija ne bi trebala biti predmet zabrana i nepromišljenih osuda, već prigoda da pokažemo
svoje pedagoško umijeće njegujući s djecom kvalitetne mogućnosti njenog korištenja u
svakodnevnom životu. Škola bi trebala otvoriti vrata suvremenom načinu života omogućujući
mladim generacijama iskazivanje svojih stvaralačkih potencijale. To je moguće učiniti samo ako
učitelji i sami postanu učenici i svojom kreativnošću doprinesu kvalitetnim promjenama u našim
školama. Međutim, promjene su često proces na koji se učitelji vrlo teško odlučuju posebno ukoliko
nemaju podršku okoline (Burnaford, Fischer, & Hobson, 1996, p. 143). Na razini škola im u tome
mogu pomoći zajednice učenja na više načina:
omogućuju im prevladati izoliranost i samodovoljnost,
pružaju im podršku u procesu prevladavanja osobnih predrasuda koje ih sputavaju u ostvarivanju promjena,
omogućuju im razmjenu iskustava,
6
pružaju im mogućnost da slobodno eksperimentiranje idejama i postupcima koje
namjeravaju uvesti kao novinu u svoju nastavnu praksu,
daju im povratnu informaciju o onome što čine u svojoj praksi,
stvaraju pretpostavke za druženje i stvaranje prijateljskih odnosa,
potiču kulturu učenja,
unapređuju međugeneracijsku suradnju.
Problem lokalnih (školskih) zajednica učenja je njihova relativna zatvorenosti i nedovoljna
komunikacija s drugim osobama izvan njihove sredine. Jedno od mogućih rješenja tog problema je
stvaranje mreže zajednica učenja koja nije samo mehanički skup njenih sastavnih dijelova. Mreža
zajednica učenja nema hijerarhijski ustroj već se sastoji od autonomnih zajednica koje se prema
potrebi povezuju na ostvarivanju zajedničkih projekata. Suradnja između pojedinih zajednica
ostvaruje se posredstvom Interneta, a moguće su i međusobne posjete, zajednički seminari,
studijska putovanja, rasprave putem Interneta i mentorska podrška. Primjere suradnje i učenja
učitelja posredstvom Interneta moguće je potražiti i u našoj sredini. Jedan od njih je projekt „Mreža
zajednica učenja“ (http://mzu.sbnet.hr) koji je nastao kao plod promišljanja i suradnje učitelja
nekoliko škola. U okviru tog projekta nastojali smo afirmirati ulogu učitelja akcijskog istraživača
(http://www.e-lar.net/moodle), ostvariti suradnju s ljudima koji se time bave u svijetu
(http://www.e-lar.net/education/moodle) te omogućiti učiteljima matematike ostvarivanje
elektroničkog tečaja korištenja GeoGebre (http://www.pedagogija.net/geogebra). Nadamo se da će
iskustva koja smo stekli u praksi pripomoći širem korištenju elektroničkog učenja u našim školama
za koje nije dovoljno nabaviti suvremenu informatičku opremu, već je potrebno povesti računa o
ljudima koji se njome služe. Briga oko kvalitetnih promjena u našim školama dovest će do
očekivanih rezultate tek kada preraste u brigu oko čovjeka kao najvažnijeg čimbenika kvalitete
života.
Literatura
1. Baranović, B. (2004) Evaluacija nastavnih programa i razvoj modela kurikuluma za obvezno
obrazovanje u Hrvatskoj: fazni izvještaj za prvu projektnu godinu. Zagreb: Institut za
društvena istraživanja u Zagrebu Centar za istraživanje i razvoj obrazovanja.
2. Bates, T. (2004) Upravljanje tehnološkim promjenama: Strategije za voditelje visokih
učilišta. Zagreb/Lokve: CARNet/Benja.
3. Burnaford, G., Fischer, J., & Hobson, D. (Eds.). (1996). Teachers Doing Research: Practical
Possibilities. Mahwah, NJ: Lawrence Erlbaum Associates.
4. Matijević, M. (ur.) (1996) Pedagogija Celestina Freineta. Priređeno za seminar „Didaktički
pluralizam u školi“.
5. Rosenberg, M. J. (2001) E-learning: strategies for delivering knowledge in the digital age.
New York: McGraw-Hill.