-
BORISLAV PEKI
ODBRANA I POSLEDNJI DANI
Dragoslavu Mihailoviu
"Ali ve je vreme da odlazim,
ja u smrt, vi u ivot,
A ko od nas ide boljem spasenju,
to niko ne zna osim Bog."
(Platon: Odbrana Sokratova)
IZJAVA I KRATKA BIOGRAFIJA ANDRIJE A. GAVRILOVIA IZ
NOVOG SLANKAMENA, ZAKLETOG SPASIOCA DAVLJENIKA,
SADA EMIGRANTA U ZAPADNOJ NEMAKOJ. PRILOENA UZ
MOLBU ZA DOZVOLU DA SE NA TERITORIJI FNRJ SAHRANE
NJEGOVI POSMRTNI OSTACI. 1959.
MNCHEN, WEST DEUTSCHLAND.
Rukopis je odtampan bez izmena. Popravljene su samo one ortografske
greke koje misao ine nejasnom. Reenice koje su u zagradama Andrija
-
Gavrilovi je svojeruno precrtao, smatrajui ovaj postupak dovoljnim da
ih uini nevaeim. Shvatajui ih, meutim, kao neodvojive delove i ove
Izjave i duevnog stanja njenog autora, prireiva je uzeo slobodu da se,
u interesu istine, Gavrilovievoj volji ne povinuje. italac e prosuditi
koliko je bio u pravu. Odlomci prevueni debelim slojem mastila,
rekonstruisani su uz pomo jedne poznate kriminoloke metode.
Gavrilovievi navodi iz nemakog prevoda Platonove Apologije, prevedeni
su po srpskom izdanju "Kulture" iz Beograda 1970. godine, pod
naslovom PLATON DIJALOZI, u redakciji u prevodu po. g. dr Miloa
N. uria i g. dr Albina Vilhara. Moto je prireivaev. Dodajmo, najzad,
ovoj autobiografiji pomalo sentimentalan podatak da je Andrija A.
Gavrilovi 1960. godine umro, i da je kao osoba bez rodbine i naslednika,
koji bi njegovu poslednju volju sproveli, prema propisima Savezne
Republike Nemake, sahranjen na zatvorskom groblju u Mnchenu.
I
Kakav su utisak, gospodo drugovi, uinili na vas tuitelji moji, to ja ne
znam. Od njihovih beseda, ja, evo, gotovo i ne poznajem sebe: tako su
ubedljivo zvuale njihove rei. Pa ipak, rekao bih, nikakve istine nisu
kazali. A meu mnogim laima to su ih izneli, najvie sam se zaudio to
su vas upozorili da se morate uvati da vas ne prevarim, jer sam vet
govornik. Oni, dakle, ili su od istine kazali neto malo ili nita. A od mene
uete celu istinu. Ali vas, gospodo, usrdno molim i zaklinjem: ako u
mojoj odbrani ujete onakve iste rei, kakvim sam navikao da se sluim
u javnom kupatilu, kao i na drugim mestima, nemojte se zauditi. Stvar
-
je u ovome. ezdeset mi je godina i prvi put izlazim pred sud.
Sve do jutros ni pomiljao nisam da se ikome obraam, niti da dajem
izjave, mada su ih od mene jednako iskali, i gospodin porunik Kulman,
moj istrani, i dr Eugen Hamm, koga su mi po slubenoj dunosti
dodelili, jer nisam od ega imao da plaam odbranu, a bez nje se na
nemaki sud ne moe. Pa i drug Ozren, iz vaeg, odnosno naeg
konzulata, konzulata FNRJ u Mnchenu, Nemaka Zapadna, i taj je
svraao, ponude, duvan donosio i nagovarao me izjavu da napiem, i u
njoj, Erklrungu po ovdanjem, navedem kako sam svog dobroinitelja,
Tajnog savetnika g. Ericha Grubera, velefabrikanta, ubio zato to sam
odnekud doznao kakav je pokor za prolog rata pravio po vaoj, odnosno
naoj zemlji (dok se jo zvala Majka Srbija).
Mi im, od kako smo puku odloili, ne moemo nita, veli drug Ozren.
Njemaka ih jo puna ko oko. tite se, uvaju, gadovi, jedni druge. Ali ti
bi, stari, da nijesi seronja, mogao da uzbuni javno mnjenje.
Ko sam ja da uzbuujem javna mnjenja?
Ti si, stari, rtva faistikog terora.
Nisam ja otimam se niija rtva.
Jesi, stari, kako nijesi, samo si nesvijestan.
Dobro pristanem najzad ako i jesam, onda sam samo svoja, rtva
-
svoje lude glave.
A moga bi, uje, da si promuurniji, biti i faistika.
Moda bih i mogao velim samo ta e mi to?
Odjeknue.
ta ja imam od toga to e da jei?
Uzee se u obzir prilikom izricanja kazne, ne poputa on, navadio se
pa ne poputa. Mogu ti skinuti koju godinu.
Ne alim ja za godinama, drue Ozrene. Da sam alio, ne bih ubijao.
On me zagleda odovud, odonud. Tako me i zatvorski lekar merkao. Kao
da sam skrenuo.
Ti bi, kanda, da te dokusure?
Bar bih se jednom smirio kaem. A nije iskljueno da bi mi i bolje
bilo. Jer smrt je jedno od dvoga: ili je takva da onaj koji umre nije nita,
pa ni o emu i nema nikakvo oseanje, ili je nekakva promena i seoba
odavde na drugo mesto.
O emu ti to pria, stari?
-
Ako je smrt ono prvo, onda ti je ona, drue Ozrene, blagodat, jer nita
due od noi nije. Noi bez snova. A ako je smrt kao neka seoba odavde
na drugo mesto, i ako je istina ono to se govori da onde borave svi koji
su preminuli, kakva bi srea mogla biti vea nego se ponovo nai sa
svojtom, drue Ozrene?
Zavisi kakva ti je. Ja sam sa svojom etrdeset prve raskrstio jo. Mi bi se
i u raju klali.
Sad vidi kako stoje stvari.
Vidim.
ta vidi?
Da si manit! pijunu on. Zadribalda srpska!
Ali se ne predaje. Kad ne moe na jedna vrata, on partizanski na druga.
Nateemo se tako, to veli narodna, letnji dan do podne, a napolju, pa
bogami i u mojoj eliji, februar. Mraz stegao radijatore. Popravie, vele,
am folgeden Tage. U meuvremenu, ja od Ozrena pokupio svakake
Zeitunge" i Politike", turio ih pod koulju i pantalone, pa izdravam, a
on, sa krznenim okovratnikom, samo seva iz oka u oak. Dri miting,
para mu iz usta bije.
Nikako ne poputam, ali kriom mislim kako bi bilo kad bih se stvarno
uvalio u rtve faistikog terora. Poizdalje se raspitujem kako se rtva
-
postaje. Rekao bih da malo kasnim, petnaesta je godina posle rata. S
druge strane, ko ne bi pristao da se vodi kao tu greh?
To bi se ve uredilo obeava drug Ozren.
Ko bi uredio?
Drugovi veli apatom.
A ta bih ja sa svoje strane trebalo da doprinesem? (Znam da kod druga
Ozrena nita nije zabadava.)
Erklrung da sroi. Stvar je takva i takva. Ubio zlotvora iz osvete. Nita
vie.
A koga bih svetio?
I to bi se uredilo.
Nisam pristao. Da takvu izjavu potpiem, sve bi se strunilo. Ovako se sve
sloilo, ne moe biti bolje. Ako bih, pak, isposlao predstavku koju mi
drug Ozren potura, bilo bi kao da nita svojeumno nisam uinio, da se
sve opet sluilo kako su drugi smislili. A meni je uveliko ezdeseta, i ve
mi je dojadilo da u mom ivotu uvek biva kako drugi snuju, a ja da sam
kao stajaa voda, bara koja se uzmuka samo ako baci u nju kamen.
Hteo sam jednom i ja da imam re.
-
vabe me nisu upuivale ta da piem, osim izokola dr Hamm, i
otvorenije Oberleutnant dr Kulman, moj istrani. Samo da sednem i
piem, pa to ispadne.
A ova trojica kao da su se utrkivala. (ak je i na Spasitelj imao samo
jednog avola da ga smuuje, a na mene se ostrvilo tri.) Znali su ne
samo ta treba da izjavim, pa da se kurtaliem bede, ili je bar
prepolovim, nego i kako da govorim pa da mi se veruje.
Kao da je meni bilo stalo?
Posle, o Bogojavljenju, kad su mi petnaest presudili, jo malo pa punu
kapu, evo ga opet g. porunik dr Kulman, kome i ako porie, i ako
priznaje, ugoditi ne moe, takav je to nastran ovek. Stade me,
kukoder, ubeivati kako dui treba da olakam.
Dobro rekoh da olakamo.
So, endlich obradova se on, i ve iz torbe nekakve hartije vadi.
Samo ne znam ijoj, mojoj ili vaoj?
Tvojoj, natrlich.
Mojoj nita ne fali, Herr Oberleutnant, mojoj je dobro. Sehr gut.
Kako dobro, um Gottes willen, kad si ubio oveka?
-
Ba zato to sam ga ubio.
On se odmae, odskoi kao da ga je kopriva oarila. Vie e alostivno
nego strogo:
Mnogo si kae veliki zlikovac, stari. Roeni Totschlger! Takvoga u
praksi jo nisam sreo.
Ali sutradan evo njega opet. Navrnuo, toboe, da uje imam li na ta da
se alim. Danke sehr. Nemam. Dobijam li sve to mi sleduje po
propisima? Danke sehr. Dobijam. Postupa li se sa mnom po zakonu?
Postupa. Da li sam promenio miljenje u pogledu izjave? Nisam.
On navaljuje, ja se ne dam. Ni da ujem za izjavljivanje neu. Sto sam
imao, priznao sam i u zapisnik je ulo. Koliko sam sve protokola,
dometaka i umetaka potpisao, ni broja im ne pamtim. Sve se sloilo i na
roitu su svi bili zadovoljni to je sve tako zgodno, alles ist so
sichpassen, da se predmet ne povlai po viim suditima i troe dravne
pare. Na robiju sam osuen, bez olakotnih okolnosti. Naprotiv, kao
osobito oteavno mi je uzeto to sam ruku digao na oveka, koji mi se
jedini u tuini naao i to sam ga dokrajio "na naroito svirep nain". A
vi kaem pametni ljudi, jo niste sigurni jeste li osudili pravog ili
krivog! Pa kakav ste vi to soj, majku mu?
Pravniki rekao je g. porunik. Das ist ein Rechsstaat. A to vam
je kao da je kazao da je njihova Nemaka, Zapadna, prava drava. A
-
ne kao tvoja Srbija, gde su nae vojnike, i to zarobljenike, zatiene
Hakom konvencijom, umlaivali bez ikakvog suda.
Ne znam ja o tome nita, gospodine odriem. Ja sam odbegao i
nisam bio tamo gde su umlaivali zarobljenike zatiene Hakom
konvencijom. Ali, bie da su imali razloga.
Ti si, stari, crven! vie on. Ti si komunist!
Da sam crven, zar bih se potucao po Germaniji?
Jesi, stari, priznaj! I da ubije oni su te podboli, tvoji drugovi u
konzulatu!
Kakvi su oni moji drugovi? I niko me nije podbo ne dam se niko!
Pa to si ubijao?
Tako mi dolo. Pita li ko zato pada kia, to raste trava?
Ni trava ne nie iz neposejane zemlje, ako emo ve da filozofiramo!
ne da se ni g. porunik. Ne bi ti, stari, kakav si, sve to sam smislio,
nego te tvoji komunisti nauili, a sad peru ruke i putaju da za njih
ispata.
Nije tako bilo, Herr Oberleutnant.
-
Bilo je!
Nije, gospodine, ivi mi vi!
Kulman sputa glas, jedva ga ujem. Kao da se ne obraa meni, ve da
se sa mislima nosi:
A da je bilo, vidi, ne bi dobio ni pet godina. Moda bi se i sa uslovnom
izvukao.
Kako?
Uredilo bi se.
Znam kaem. Uredili bi drugovi.
On sunu na mene: Kakvi vraki drugovi, magare! Gospoda bi to uredila!
Napii Erklrung i navedi da si nagovoren. Ostalo je naa briga.
A ko me nagovorio?
Zna ti ko, ne pravi se lud!
Ne znam ako mi ne kaete.
Nemam ta ja tebi da kazujem izvlai se on kurvinski. Da ti kaem,
pa posle da pria kako smo te mi zabludeli.
-
Malo kasnije, ipak, ree da u konzulatu FNRJ ima mnogo ljudi. Moram
poznavati bar jednog, kada sam im sve oni znaju pragove obijao.
Znam jedino druga Ozrena. Iao sam kod njega zbog repatriacije.
Eto! zasja on. Taj te Ozren i nagovorio. Obeao ti bezbedan
povratak u domovinu ako ubije gospodina Tajnog savetnika.
udno, ispod jezika, i drug Ozren mi je predlagao da kaem da sam
crven. Nije, dodue, navaljivao da budem ba lan. Naprotiv. Rekao je da
nije dobro ni to sam Srbin, Jugosloven, a nekmoli jo i da sam
organizovan. Pri ovoj svetskoj situaciji, samo bi im jo to trebalo.
Ali bi veli sasvim lijepo mogao da bude radni ovjek. Ugnjeteni
radni ovjek. Najbolje: ugnjeteni radni ovjek koji se osvijestio.
A ta sam dosad bio? pitam.
Marva veli on. Kamen o vratu istorije.
Dobro odgovaram. Vie volim da ja visim o vratu istorije, nego ona
o mom.
Tako, otvoreno nita na sredu, ali je, po mome sudu, opet na crveno
izlazilo. Najpre me ubeivao da je moj dobrotvor, gospodin Tajni, ratni
zloinac, na spisku je nirnberkom, velim ti, i da bi ga oni, vai, to jest
-
nai, novovci i pojevci, pouzdano likvidirali, da kuak nije na vreme
utekao. Odgovorio sam da o tome pojma nemam, da je prema meni g.
Gruber vazda dobar bio i da prema meni nikad nije bio ratni zloinac, te
da mi, isto tako, nije znano je li ratni zloinac bio prema kome drugom.
Kad ti mi velimo, onda je bio.
Moda je i bio, koga briga, ja mu svakojako nisam skutove dro.
Dabome da je bio. Iz teftera nuno proizlazi da je bio.
Kakvog teftera?
Dravnog. Drava ti je, stari, jedno veliko preduzee. Ako hoe da se
odri, mora o svojoj robi uredno knjigovodstvo da vodi. Za svakog
graanina stavku da ima.
Gospodin Tajni, Gruber, nije graanin.
Ali nas je lijepo zaduio, pa smo ga zaveli kao poasnog. I za tebe je
imamo, Gavriloviu, ne boj se.
Lepo kaem. Sad moete da me otpiete iz evidencije.
Nikad mi nikoga iz evidencije ne briemo. I ne jedi govna, stari, bez
prijeke potrebe. Ako se dokae da ti je Gruber likvidirao koga od svojte,
sud bi to u obzir i dispozitiv uzeo. Moda bi se provukao ko pas kroz
-
rosu. Sa deset godina bi kapu mogao da nakrivi.
U ezdesetoj se kapa ne krivi, drue Ozrene.
Izao bi u sedamdesetoj. Mogao bi se bar u rodnu grudu ukopati.
I to je neto priznajem. Samo, ta mogu kad mi nikog nije ubio.
To bi se uredilo.
Kako?
Lijepo. Zato postoji Aparat.
ta moe Aparat kad nikog nisam ni imao.
Nije te, valjda, grom iz kamena iskresao?
Imao sam, istina, majku, ali je ena umrla etrdeset tree, kad su nai
uzeli Staljingrad.
Vidi, gad ti je majku ubio.
Umrla stara od creva. Zapetljala joj se creva.
I to bi se uredilo.
-
Ne vredi kaem. Ne mogu oveka da obeujem. Bio mi je kao otac.
Posao mi u najveoj krizi naao. Kod sebe me, tako reku, primio. Nije
oveanski da ga mrtvog prljam.
A po elu da ga raspali, to si mogao, to je bilo ovjeanski? I kako je to,
jebem ga, bio dobar kad si morao da ga ubije?
A, to su me i drugi pitali. Za jednu se icu zakaili: Je l' ti bio dobar?
Jeste. Pa to si ga onda ubijao? Ama, kaem vam, ljudi, neto je naroito
bilo izmeu nas. Jesu li pale rei? Nisu. Bilo je neto gore. ta je bilo? To
vam ne smem rei. Zato ne sme? Zakleo sam se. A vi sudite, na robiju
aljite, ubijte, radite sa mnom to hoete, samo nita ne pitajte. Muka je
bila lino moja, a on, ovek, nita sa tim nije imao. Uvek je prema meni
bio dobar.
Ne moe poslodavac biti dobar veli Ozren da jebe oca!
Ovaj je bio.
Bio je kapitalistika krvopija.
Nije, drue Ozrene.
Vampir ti od plate zakido, u sindikat te nije puto, ko pas te gonio, krv ti
na pamuk pio! I zato si ga ubio! Ubio si ga kao neprijatelja radnijeh
masa.
-
Nisam! kukam. Ne vredi da se za radnu masu hvatam!
A mogao sam da se za radnu masu uhvatim i iz ovoga neoteen da
isplivam. Moda verujete da je presuda i pala zato to nisam imao
onakvih rei, kojima bih vas mogao uveriti, kad bih odluio da se sluim
svim sredstvima, samo da izbegnem kazni. Nipoto. Osuen sam,
dodue, zbog nestaice, ali bolje bi bilo da govorim onakve stvari koje je
najpri-jatnije sluati: da plaem i jadikujem i druge mnoge stvari da
radim i govorim, koje su mene, kako ja mislim, nedostojne.
I tako, izjavu ne htedoh da piem, ni kad su mi robiju izrekli, ni kad je
apelacija presudu potvrdila, a ni kad su me na ekanje izvrne u sudski
zatvor preveli.
Inzwischen, namor i dran, nije dr Kulman prestao u eliju da navraa i
da me nagovara. Sve jedno pa jedno: napii, dui olakaj! Kanda je pop,
a ne policajac. A ovde su vam, u Germaniji, policajci kao nai popovi po
palankama. Sve bi, do sitnih creva, da znaju. Kroz svaku iglu da su
konac.
A to vi stalno kod mene, Herr Oberleutnant? ta jo hoete?
Istinu.
Koju istinu? ta je istina? Konac. Tanak konac. Celog ga kroz uicu nee
prodenuti.
-
ta si ti, Gavriloviu, filozof ili budala?
Oboje. Ali nikad ne bih postao filozof da najpre nisam bio budala.
A ivota ti nije ao?
Zar sam ja iveo, pa da znam?
Izjavu, dakle, nisam dao. Ni molbu za ublaaj isposlao. emu da je
aljem? Kako je ispalo, meni je pravo. Najzad sam dobio re i hteo da je
kao ovek zadrim.
Ali i tu se, opet, utrpao moj branitelj, dr Hamm, avo ga odneo. Kao da
su se dogovorili. Kad me jedan iz ruku pusti, drugi se ve tu nae da me
prihvati. Sojuzila se doktorska gospoda Kulman i Hamm sa konzularnim
drugom Ozrenom. Njima ne smeta to je on komunista, a njemu, bar za
ovu priliku, nije na ulju kapitalizam. Presipaju me iz ruke u ruku, kao da
sam trunje skupe rude, za koju je teta da se, izmeu paragrafa,
uzaman raspe, a da prethodno ne pozlati kakav visok dravni cilj.
Iako nisam iskao, ak mu i izrekom zabranjivao, dr Hamm je, po svojoj
glavi, samoinicijalno, molbu za ublaaj sroio. Te osuenik je ve
vremean ovek, godine mu i same izrekle onu najteu, besprizivnu
presudu. Te dugo je ovek izvan svoje zemlje, a opet, prekratko u
nemakoj civilizaciji. Pometen je, nesrenik, sehr geehrte Herr Richtern,
potovana gospodo sudije. Kao da sam lud, ta li, tako je napisao. I jo,
od rei do rei, da sam "nepripremljen bio izloen pritiscima jednog
-
visokoindustrijalizovanog drutva". Imam prepis kod sebe. Po tom
prepisu, ja sam tek onomad sa drveta pao. U umi sam roen, a ne u
varoi, koja je imala i kinematograf, dodue, samo preko zime. Balkan je
to, sehr geehrte Herren. Divljina. Setite se samo, veli, kako su bestijalno
posmicali Njegovo carsko i kraljevsko nadvojvodstvo Ferdinanda i
njegovu suprugu Sofiju u Sarajevu, desetsto etrnaeste. Ta oni su, kad
smo ve kod narodnih obiaja, i roene kraljeve kroz dvorske pendere
strmoglavljivali! Haku konvenciju nisu potovali. Za rata se kao kurjaci
meu sobom klali. I ovde, sehr geehrte Herr Richtern, zloupotrebljavaju
nae gostoprimstvo da svoje obraune nastave. Kao da naih zakona
nema, ili da za njih ne vae. Pa ako emo pravo, veli dr Hamm, i ne
vae. I to je ona sutastvena injenica koju je prvostepeni sud prevideo,
donevi presudu. Za njih, to jest za nas, naime, vae drugi zakoni. Bio,
kao, neki ovek, poglavar, koji se zvao Dukaini. Ja, meutim, za
takvog nikada uo nisam, pa sve mislim da ga je Hamm za kratkorone
potrebe albe izmislio, raunajui, valjda, Srbija je bogu za leima, ko e
proveravati! I taj je Dukaini napisao zakon, po imenu Lex, po kome
je njima, to jest nama, dika i ponos uvreenu ast krvlju oprati. A ako to
ne uinimo, ustuknemo li, bivamo pred graanstvom doveka osramoeni.
Zato je, potovana gospodo sudije, moj branjenik Andreas Gavrilovi
to sam ja morao da ubije poiveg Herr Geheimer Kommerzienrata
Grubera, ako nije hteo da se "u svom primitivnom svetu kao ovek i
mukarac definitivno diskvalifikuje", pa se moe i mora uzeti "u svetlosti
najnovijih istraivanja primitivnog plemenskog mentaliteta", da ga nije
ubio on, to jest ja, ve da ga je ubilo varvarsko stanje duha i obiaja u
kome njegovi sunarodnici jo ive". Eto ta je sve taj dramoser u albi
nadrobio. Kao da sam tek iz Arnautluka, tako me je crno opisao. Iako,
-
vidi se, za moje dobro, za ono to je, ne znajui istinu, mojim dobrom
smatrao.
A kad sam ga pitao zato se na presudu on alio kad sam ja, njen trpilac,
zadovoljan, rekao je da se tako mora i da je takav Gesetz u Nemakoj
Zapadnoj. A Gesetz vam je kod njih Zakon. Gesetz Zakon, a Gesetzbuch
Zakonik iz kojeg ga itaju. Iz kojeg su proitali i mojih petnaest godina. I
on mi je, kao dr Kulman, ponovio da je ovo pravna drava. Das ist ein
Rechtstaat.
Nisam se bunio. Ako im je takav Gesetz, kakva je hasna da se bunim?
Meni je bilo vano jedino da u glavnoj stvari, to se ubistva tie, ostanem
vodilac, a oni neka piu akta i podneske.
A evo me, ipak, sedim u eliji i izjavu piem. I to sam od sebe. Ve su bili
ruke digli od mene. Videli da ne vredi dangubiti sa budalom.
ak je i drug Ozren iz konzulata FNRJ u Mnchenu pljunuo i kazao:
Crkni na robiji, oca ti jebem, kad si budala!
Paklo cigara, to ih je doneo, uze pre nego to ode. Valjda mu bilo ao
da duvani smetenjaka. Ali, video sam da mu je bilo krivo. to smo
zemljaci, jamano. Ono paklo cigara ostavio je kod straara da mi ga on
da.
Dr Hammu je takoe bilo teko. Izdirao se na mene onoliko. Samo to
-
me uio nije. Svata mi je u lice kazao. Da sam nitarija i magarac.
Dummkopf. Du bist ein Balkanischer Dummkopf! A kad sam ga pitao to
se potresa i galami, kad su moje a ne njegove godine u pitanju, ja u da
robijam, nee on, ree da ne mari da se kroz njegovu kancelariju u
zatvor ide. To mu rui ugled u ariji. Mogli smo, veli, da se izvuemo sa
pet godina.
Kako?
Da si me sluao i s uma siavim se inio. A to ak ni la ne bi bila. Jer ti
i jesi lud. Dii ruku na hranioca, zaklati kokoku koja ti nosi jaja, to moe
da uradi samo jedan serbische Dummkopf.
On mi duvan nije ostavio, nije ovek puio. Otiao je za drugim brigama.
Tamo, ree, "gde u imati posla, moda i sa veim zloincima, ali
svakako ne i sa glupljim".
Jedino gospodin Oberleutnant Kulman nita nije kazao. Merio me onim
vodenastim oima i vrteo glavom. Kao, nita ne razume.
I nije razumeo. Niko ovde nita nije razumeo.
A ovo to protivno nameri piem, nije to mi je jutros, zorom saopteno
da je advokatova odbijena, ona sa Francetom Ferdinandom, Dukadinijem
i takvim izmotavanjima, i da za mene, kako rekoe, nema vie pravnog
leka. Nije to razlog. Razlog je to sam jo za vreme istrage otiao u
zatvorsku itaonicu. Soba golema lagum. Svuda unaokolo knjige u
-
rafovima. Nikad toliko knjiga na jednom mestu nisam video. Cunjam,
listam, traim neto sa slikama. Ima takvih knjiga, ali njih tek ne
razumem. To su umetnike slike, objanjava mi bibliotekar. Kakve slike,
kad na njima nema ta da se vidi? Bilo i gotinih izdanja. Goticu ne
znam. Jedva sam i sa nemakom latinicom nakraj izaao. Morao sam
zbog knjigovodstva. Odjedared vidim knjigu, po naslovu bih rekao sudski
sluaj. ODBRANA I POSLEDNJI DANI SOKRATOVI, od nekog Platona.
Uprepastim se. Nije mogue! Platon je bio moj prota iz Novog
Slankamena. Da je za pevnicom skladno pevao, i da je kod ena na glasu
bio, znam. Ali, knjige da je pisao, nisam uo. I nije, dabome. Pogledam,
narodski jezik bez ikakvih zavrzlama. Daj da se vidi ta je i moe li se
odatle kakva korist izvui. Pogotovu to je re o odbrani pred sudom. Ja
se, dodue, nisam branio, ali opet, nije naodmet znati kako to pametni
ljudi ine. Dobijem knigu da je ponesem u eliju i proitam je nekoliko
puta zaredom. Ustanovim odmah da mi je taj Sokrat sabrat u nevolji.
Optuen na pravdi boga. Sokrata tuili to ne veruje u bogove u koje
veruje drava, nego u druga bia, demonska. A mene isto tako, samo za
vreme rata, da sam se sa avolom svezao. Razlika je bila, naravski, to
se taj Sokrat estoko branio, a ja nisam. Ali mu je toliko i inilo. Obojica
smo osueni. On ak i na smrt. Morao ovek ispiti otrov od kukute.
itajui tako njegovu besedu, doe mi na um, zato i ja da ne zapiem
negde istinu o mom sluaju. Kad budem umro, da se ne izmilja. Tu je,
dakle, bio povod pisanju, a ne u traenju pravnog leka, jer ovog, kako
rekoe, nije vie bilo. Mora se na robiju, ali dan i as jo nije izabran.
Dok se dogovore. U tom pogledu nemam ta da brinem. Svi kau da se
ovde izvrna ne eka dugo. Ja i ne brinem. Odavno je prolo vreme kad
-
sam brinuo. Nita drugo ni radio nisam, nego po itav dan brinuo.
Ne bih ni sad uzeo da piem da nisam u glavu uvrteo da se u zemlju
vratim, makar i u mrtvakom sanduku, a Sokratova odbrana me nauila
kako najbolje da to postignem. O nainu ja sam se ve i ranije kod druga
Ozrena raspitivao. Doznao sam da uz molbu moram priloiti i kratku
biografiju: ta si sve i gde si sve radio, koga ima u inostranstvu i ta su
sve i gde su sve ti u inostranstvu radili. (Takve kratke biografije ja sam
za druga Ozrena ve u vie mahova pisao. Sit sam ih se napisao. Njemu
nikad dosta. Sve podatke proverava, uporeuje, reeta. Te ovde si ovo,
a onde ono napisao! Te u proloj si biografiji u Hanoveru proveo dve
godine, a u ovoj samo dvadeset tri meseca! Gde si se, mutljago
emigrantska, jedan mesec denuo, i ta si u njemu radio? Bio sam toliko
zabrljavio da vie nisam znao ni gde sam roen, ni kako se zovem.)
Ovo moje pisanje nee biti kratko, jer ni moje zlopaenje nije bilo, i jer
neu da priam samo gde se ta dogodilo, nego i zato se dogodilo, i ta
sam ja, Andrija Gavrilovi, lino o tome mislio.
Jer, kakav su utisak uinili na vas tuitelji moji, to ja ne znam. Kao ni
onaj Sokrat to nije znao. Od njihovih beseda ja, evo, gotovo i ne
poznajem sebe: tako su ubedljivo zvuale njihove rei. Pa ipak, rekao
bih, nikakve istine nisu kazali. A meu mnogim laima to su ih izneli,
najvie sam se zaudio onoj gde su vas opominjali da se morate uvati
da vas ne prevarim, jer sam vet govornik. Oni, dakle, ili su od istine
kazali neto malo ili nita. A od mene uete celu istinu.
-
im se raulo da sam se predomislio, dotrao je g. porunik dr Kulman,
nosei partanu hartiju, pero i mastilo. Doneo je jo nekoliko pera za
rezervu i crvenu kou, mekanu kao obraz, da je pod pismo podmetnem.
Sve je oko mene poskakivao: da li mi je udobno na zatvorskom banku, bi
l' moda jastue? Pije li mi se kafa? San, veli, rastrojava panju, pa e
narediti da mi lone kafe uvek bude spremno. I premda alkohol nije
doputen, on e ispitati moe li se i u tom smislu neto za mene uiniti.
Nikako da me se mane. A ja, opet, nikako posla da se latim. Otiao je tek
kad sam zapretio da u da reteriram ako me ne ostavi na miru. Sa vrata
mi je savetovao da nipoto ne urim, nije krava na nogu stala, nego da
sve lepo po redu ispripovedam, kao da su me tek sada sa Ammerseea
priveli, ali da pri tome za ivu glavu ne zaboravim pomenuti Ozrena iz
konzulata, ja ve znam u kom smislu.
Dolazio je, razume se, i dr Hamm. Preporuio mi je da priliku iskoristim, i
nau stvar moju, naime, koju je on odnekud i svojom smatrao u
dobrom pravcu uputim.
Sluaj, Andreas rekao je najbolje da stavi kako si kritinog dana
bio indisponiran.
ta vam je to? pitam.
berspannt. Izvan sebe. Lud. Moe rei da te esto boli glava.
Pa i boli me.
-
Eto. Stvar je jasna. Herr Geheimer Kommerzienrat te grdio zbog
neoienog bazena, ti si se pravdao nesnosnim bolovima u glavi, on je
tvoje objanjenje osporio, dolo je do rei, ti si ga neim izazvao i on je
uzeo da te mlati tapom.
I onda?
Onda si mu ti, inae berspannt Mensch, zbog uvrede i onih
Dukainijevih zakona, tap oteo i u hrvanju mu glavu njime rascopao. Ali
se ti toga ne sea, ne zna ta si radio, mrak ti je na oi pao i nichts ne
pamti. Osvestio si se tek u policiji.
Opet je drao besedu o Balkanu i primitivnoj mentalnosti, nemakoj
civilizaciji i ostalim glupostima, a onda je otiao, rekavi da e od sada
navraati ee.
Kao trei svratio drug Ozren iz vaeg, odnosno naeg, konzulata. (Taj mi
se vie od svih na glavu popeo. Prava pravcata uma!) Cigare doneo, da
mi se nau dok mislim. Odmah sa vrata je rekao:
Nemaj brige, stari, znam kako emo!
ta ti zna?
Znam kako je bilo, kako si ga ubio.
To znam i ja.
-
Nita ti ne zna, stari, ko vo!
Pa mi onda o n ispria kako sam j a ubio gospodina Grubera. S time ne
bih da vam dodijavam. Dobri Ozren je sve to izmislio da me spase, a i
zemlji, uzgred, da doprinese.
A opet, to da ne ispriam?
Ja uevan nisam. Nisam Sokrat. Neku crkavicu od kole imam. I glavu.
Za ovu stvar dosta. Ko je za ta, toliko vidim. Vidim, naime, da drug
Ozren nije ni za ta. Za konzulat zaelo nije. Ni svetu da se pokazuje. Za
po kui, ne kaem, moe da poslui. Ali granicu da ne prelazi. Ni do
Trsta. Nemaki govori, u redu. Samo se nikad ne slae u rodu. Stalno mu
itu da ponovi to je rekao. Dok se vabe sumou, svaku re tri puta
mora da ponovi. Tumaa uvek sa sobom vodi. On veli da je to propis u
diplomatiji. U vremenu, toboe, da se dobije. Neka mu bude. Ali ja
mislim da je to zbog toga to ne zna nemaki.
On e kad-tad zemlju u neka govna uvaliti. To je gotovo. Pa i ako se ne
brojim kao graanin FNRJ, ipak je to moja rodna gruda i stalo mi je do
nje. Dunost mi je na sredu sa istinom. A istina je da Ozren za
diplomaciju nije. Jedva ako je da uva konzulatsku kapiju.
A za cigare mu hvala, ko bratu, mada ih je u ljutini pola izgazio.
On, dakle, ree da nita, ko vo, ne znam.
-
Dobro rekoh. Ne znam.
Sa zamlatama ne koristi da se preganja. Bolje ih pusti da se istutnje.
to pre izgovori to mu je na srcu, pre e i otii. Onako bi se, jamano,
razgoropadio a umeo je da urla kao fabrika sirena pa mi i duvan
uzeo. A duvan mi je trebao vie nego hleb. Bez njega nisam mogao da
mislim pametno.
Je l' bio neki bife gdje te pas primio? pita on.
Jeste kaem, ovei. Sve boca do boce.
Gut radosno e on. Znai da te primio mrtav pjan.
Ama, drue Ozrene, taj nije pio. Porodian ovek. Do ugleda drao.
Takvi su najgori, znam ih dobro. Imam ja takve i u konzulatu. No, nee
dugo, nee. Ti piju kradom, osobito ako ih to grize.
ta jednog tajnog savetnika ima da grize?
Kako ta? Ratni zloini, razumije se. Zbog toga se i pjanio. Kad si doao
bio je pjan ko svinja.
Nije kaem ali da vidimo na ta bi to izilo.
-
Jeste, bio je, i ne blesavi se, boga ti jebem!
Ne blesavim se, nego hou da se zna kakav je to ovek bio i da moje
ubistvo nikakve veze sa njim nije imalo.
Kakav je bio? Bio je takav nikakav. Samoiv. Oktopod. Sam je pio,
tebe ni ponudio nije. Ni da sjedne te nije pozvao.
U urbi je bio. Ni on nije sedeo.
Nego je, gad, stojeki stao da te vrijea i da ti psuje mater boljeviku.
A to meni da psuje mater boljeviku? Moja stara je bila dobra i
pametna ena, nikome zla nije nanela.
Zato to si iz Fenereje i to ga podsea na one koje je pobio masovno.
Ne znam ja da je g. Gruber ijednog oveka masovno ubio.
Mrzeo te, to je logino.
A to me onda kod sebe drao?
Ba zato.
To je, onda, neto vrlo zamreno.
-
I jeste. Ja sam na kursu uio da su svi zloinci naopako svedeni. Stalno
se vraaju na mjesto zloina.
Ama, ja sam rtva. ta u ja na mestu zloina?
To i za rtvu vai.
Sad razumem.
I vrijeme ti je bilo. Stvar se razvijala brzo. Vikao je da je i tebe trebalo
umlatiti, ko i ostale komunistike svinje. Da vas je sve postrijeljati
trebalo. Onda je poeo da se hvali koliko ih je svojom rukom pobio. A
cijelo se vrijeme smijao, krvolok. Osobito kad je priao za ene i djecu.
Ima li ti, Andrija, djece?
Imam kaem. Jedno. Ali mi je kao i da ga nemam.
Gut veli Ozren. Onda e najbolje biti da se malo sladi kako je
zapovjedio da se tamo negdje, vidjee se ve gdje, neka konoba zapali.
Kua gori, na vrata ispada ena, i sama jo dijete, nosei u rukama
muko edo, a on, zvijer, nareuje da se djeak u oganj pred majkom
baci. Poslije je, razumije se, i nju likvidirao. Metkom iz parabeluma u
potiljak. E, tu je puklo. Kvrc. Tu se tebi, stari, smrklo. Dovatio si tap i
isprebijao ga namrtvo. Poslije si ga smlaenog u bazen bacio.
Takav je bio plan druga Ozrena. Moje je bilo samo da ga itko prepiem,
a ostalo e svriti javno mnjenje. Spasao bih se robije, a i zemlji od neke
-
vajde bio.
Od kakve vajde, za boje ime? pitam. Da se snaem u visokoj politici,
ne mogu.
I te od kakve! veli drug Ozren. Savija se oko mene kao mlada loza.
Sve govori ispod glasa, boji se da nema meu straarima koji
Volksdeutscher da zna na jezik, pa da mu plan pomuti. A taj njegov
strah, i sve to mi je tom prilikom natruao, sasvim me je uverilo da on
nije za konzulat FNRJ, nego za duevnu, i da e, ako se pusti, jednom
stvarno napraviti golem meunarodni rusvaj. Vode se veli teki
pregovori oko naknade tete rtvama faistikog terora. Nijemci, gadovi,
zateu. Izvlae se i mute cifru koju smo podnijeli, milion osamsto hiljada
dua, samo mrtvijeh, da se obogaljeno ne rauna. Arbitrau zahtijevaju.
Kau da smo se to mi bratski, meu se, potukli, pa sad sve to je igdje
izginulo, a i od starosti i bolesti mrcuknulo, na njihov konto tovarimo. U
reparacioni spisak da smo unijeli ak i domae izdajnike, to smo ih u
Sloveniji, kod Bleiburga, i kroza Bosnu etrdeset pete, likvidirali a
neto malo zbilja i jesmo da smo upisali sav ivalj to su ga poklali
etnici, ustae, ljotievci, dobrovoljci, SDS, balisti, ljama kakvog sve nije
bilo, i sam zna, i da oni, sve i da su htjeli, ne bi, za etiri godine,
dospijeli da potuku toliki narod. Ni za etiri, ni za etrdeset. A nama,
drue Andrija, novci trebaju. Zemlja razruena, planovi petogodinji
golemi, dostii i prestii, elektrifikacija i industrijalizacija, neemo majci
vie da budemo imperijalistika kolonija, da iz nas izvlae olovo i
balvane, a para niotkud, etva kurva opet podbacila, Rusi nas zajebali, a
Amerikanac daje na takice, tek da ne svisne; pa se sad razvijaj u
-
budunost, ako moe. Vidi li o emu se radi drue Andrija?
Vidim da je muka velim ali ne vidim kako se u tu politiku ja
udevam.
Kao svetski proletarijat. U pitanju je drava radnika i seljaka, a ti si,
drue Andrija, radnik.
Ja sam zakleti spasilac davljenika bio kaem. Ne znam u ta
spadam.
U proletarijat, razumije se. Ali ne dii nos.
Ne diem, samo ne znam kako da pomognem?
Lijepo veli Ozren. to se o ratnim zloincima vie pie, nama je
bolje. Javno mnjenje da uzbudimo, Nijemce da smekamo. Pii zato to
ti se kae, stari, i ne brini. Poslije i onu molbu za ukop moe sainiti. Ja
u se lino za tvoje tijelo zauzeti.
A ako ne napiem kako si rekao?
Onda nam ni mrtav ne dolazi.
Eto, to sam hteo da o drugu Ozrenu saznate i da prema tome shodno
postupite.
-
Sasvim sam obrekao da u postupiti kako su od mene iskali, a, u stvari,
svoje sam terao.
Najzad su me na miru ostavili. Osim redara sa hranom niko vie nije
dolazio. Jedino su buu otvarali da vide kako napredujem i treba li mi
ta. Naredio im sigurno g. Oberleutnant dr Kulman.
A bilo je dogovoreno da lino po izjavu dou. Kulman je kazao da je
nikako po kljuaru ne aljem, nego samo u njegove zvanine ruke
predam. Doi e i dr Hamm, jer sam je i njemu, kao svom branitelju,
obeao. I drug Ozren iz konzulata FNRJ u Mnchenu, zaelo. Da je
njemu, nipoto Kulmanu i Hammu, uruim, tako je bilo uglavljeno.
A ja je, vala, neu dati nikome. Ni Kulmanu, ni Hammu, ni Ozrenu.
Turiu je u plavu kovertu, koju u zapeatiti, sa opomenom da je niko do
moje smrti ne otvara, a kad izdanem da se omot avionski ispoalje u
Beograd, u Maralat.
Also, sve e se zavriti kako mi je sueno i kako je najbolje za sve.
Dokonae se ovoga puta po mojoj volji, a ne po tuoj, kako me je do
sada zapadalo. Uvek su me nekud vukli drugi, uvek se sa mnom neto
radilo, a ja sam samo stajao i gledao ta se ini. I ima ivot, i nema ga.
iv si, dodue, ima, dakle, ivot, ali na ubre moe da ga baci kad
nije tvoj, kad ti njime ne kormani. Sad mi je kormilo u ruci. Drim ga
vrsto, sa obe ruke, i dokraja ga isputati neu. Pa ta bude da bude.
Jo je pravo da kaem da, premda kriv nisam, ipak sam ja sve ovo
-
zasluio. Zasluio sam da mi se desi, pa mi se, evo, i desilo. Moj otac je
bio prost i nekolovan ovek. Bio je ribar, pravi vodenjak, a vele da voda
ini oveka vidovitim mene, bogami, nije takvim napravila, inae ne
bih sedeo u apsu u priama se vraevi uvek kraj izvora nalaze, a zna
se, to je voda vea na vee te razmiljanje nagoni. I moj otac je bio
miran i tuan ovek. Nikad ga niste videli da se srdi ili raduje. Oticao je,
da kaem, kao ravniarska reka u kojoj je ribario. E pa, on je obino
govorio da je srean samo onaj ovek koji dobije ono to zaslui. Bilo
dobro, bilo ravo. I da je srean samo zasluen ivot. I prav i naopak.
Takav e, po svoj prilici, biti i moj.
Ovo to me je sada stiglo nije pusta igra sluaja, nego je oevidno da je
za mene bolje da ve sada umrem i da se muka oslobodim. Zato me
nikakav unutranji glas i nije zadravao, i ja, to se mene tie, nisam ljut
na one koji su me osudili. Bez njihove presude ja bih imao samo jo
godinu da proivim, i samo za kratko vreme elja bi im se ispunila. Da se
ja ne srdim to mi se to dogodilo, i to su me osudili, pomau i neke
druge okolnosti.
Otuda se, da znate, nipoto ne branim radi sebe, kako bi to ko mogao da
pomisli, nego radi vas, da me i vi ne osudite i da se na taj nain ne
ogreite o dar koji vam bog dade.
II
-
Zovem se Andrija Gavrilovi, od oca, poiveg Andrije, zvanog "onaj
vodni", jer u naem kraju bee i ovek istog imena i prezimena, koga su
zvali "zemni", i matere, po. Bojane, roene Krstuki, iz Novog
Slankamena na Dunavu, Srez mitrovaki, Okrug sremski, NR Srbija,
FNRJ. Ali me ovde u tuini prekrstie u Andreasa, te se pod tim vapskim
imenom vodim u njihovim knjigama, sudskim protokolima i dokumentima
za socijalno i boravak, a ovu izjavu piem iz gradskog zatvora u
Mnchenu Nemaka, Zapadna gde ivim od jeseni 1944. godine,
to e rei, etrnaest leta, pet meseci i kusur dana, raunajui i ovaj.
Pre toga sam u Lbecku iveo, a jo ranije u Hanoveru i Hamburgu. I u
Travemndeu sam se obreo, ebenso. Kao to se zna, Travemnde je
njihovo gospodsko letovalite na Baltiku ja lino sam se tamo
skoanjio a na moru, samo drugom, Severnom, Hamburg je, mada se
to na karti ne vidi estito, u prirodi jo manje, tako je tu more usukano.
Kao da su jezero razvukli, pa ga uz dno luke zalepili. Uz reke su im i
Frankfurt i Mainz, gde sam, takoe, nakratko, boravio. O svemu tome,
gde sam obitavao i ta radio, ja sam u vie prilika drugu Ozrenu iz
konzulata u Mnchenu podneo raport, a da nita zabaurio nisam (manj
ako nisam od silnog ponavljanja to dodao). Proveriti se moe da nisam
prikrio nita od onog to me zadeavalo od kako me maler, a i moja luda
glava, poterae iz Srbije i sa njenih voda.
Na vodi sam se rodio, na vodi odrastao. Otac, Andrija, bio je, kako
rekoh, ribar, no sudei po naem pealnom ivotu, ulov ga ba i nije
-
hteo. Majka je morala da se ispomae ijui po kuama. Bie, meutim,
da ni nju nije htela igla a ta se u ono vreme i ilo tek i mi deca
moradosmo u najam. Pomagali smo ocu i drugim ribarima oko mrea.
Odravali smo i krpili mree stajaice-vojge i samarice ili arae, od
iblja pleli vre i raspetljavali erence. Drugim ribarima i kojekako, ocu
naem nikako. Moda dole takve sezone da riba ne trza, ma kako je
lovio. Posle sam i sam doekao da me srea nee, pa sam pojmio kako
je bilo ocu, a onda nisam, nego sam mislio da je nesposoban i da u se
ja, ma ega se prihvatio, od njega bolje snai.
kole nikakve nisam zavrio. Sve to od nauka imam, dobio sam
samouno. Poao sam, dodue, u osnovnu, ali izbio prvi svetski, te mene
izvadie da argatujem kod seljaka. Oca, naravno, odmah u kadar. Majka
vie nije imala kome da ije, nikome nije bilo do kinurenja. A i mi ne
znam koliko smo forinti dobijali. Posao za konja, ne za oveka. Otada
sam omrzao zemlju, oima nisam mogao da je vidim.
Na Ceru oca zarobie vai, to jest nai. Odmah pree u srpsku vojsku, ali
puke ne stie da opali, pri povlaenju dobi pegavac, jedva se iv i
prepolovljen izvue. Kad se rat zavrio (i bila proglaena naa dina
Kraljevina), on se vrati kui i produi da ribari. Oporavio se nije nikad,
uvek je izgledao usahnuo i kao da mu ni do ega nije. Jednom ga
vetrutina nasred reke zatee i udavi. Nije znao da pliva. Onda mnogi
nisu umeli da plivaju, ak ni ribari. Reka ga je izbacila tek posle tri dana.
Jedva ga prepoznasmo. Majka ga je prepoznala, ne znam po emu, nije
kazala. Samo je rekla: to je. Kako je izgledao, nikad zaboraviti neu.
Voda ga je sasvim sastrugala i isprala. Doao plaviastobeo, kao da se
-
ukvario. To je vienje, mislim, na mene mnogo uticalo da se opredelim
za ovu profesiju.
Ja se onda zamislim. Vidim, ostanem li, ceo u ivot straiti za tuina
rintajui. Napustim i kuu i Novi Slankamen i obrem se najpre u Zemunu,
pa u Beogradu. Najzad se skrasim u jednom gradu, ne da mi se ni ime
mu pomenuti, eno ga u zapisnicima druga Ozrena. Tu sam, gospodo
drugovi, svata radio. Kao i svaki proletarijat. U nadnici i za satnicu.
Ugalj sam istovarivao na renom pristanitu i meao malter po
gradilitima. Glavni se gazda, dunerin, zvao Konstantin Njegovan, ali ga
zvali Kurjak". Grdosija u telu i glasu, pola gospodin, pola narodski
ovek, koji je sa nama, Crnotravcima i pridolicama, barabar radio. Peko
sam i cigle po ciglanama, umorstven posao, i nosio prtljag po
eljeznikim stanicama, dok me nisu oterali, nisam imao broj. ak sam
jedne zarazne godine, odmah posle rata, ispomagao grobarima. Posla
preko glave, udarila nekakva panjolska groznica, smrt se zapatila, te su
Srbi naveliko umirali.
Onda naiem na optinski plakat u kome se pozivaju mladi, zdravi i
snani ljudi da, uz dobru naknadu, obavljaju plemenite dunosti spasioca
davljenika po plaama i javnim kupalitima. Zahtevalo se samo da si
odsluio vojni rok, to ja jesam, i da si vet pliva, to sam takoe bio.
Nisam se mnogo predomiljao. Javim se i sa jo nekolicinom budem
izabran.
Najpre uzee da nas ue kojeemu. Izmeu svega prvoj pomoi,
vetakom disanju, kako je u raznim prilikama najbolje prii utopljeniku,
-
kako se udarcem obeznanjuje ako se otima, ukratko o emu ni sanjao
nisam da postoji.
(Nije to samo u vodu ripnuti, pa oveka na suvo izvui. Ne pomae ako
mu uz grudi pristane hoe da te zagrli i umrtvi. Pogotovu ako si brzo
plivao, pa se zamorio. Brzo plivati, razume se, mora, o ivoj se dui
radi, ali ne i zbrzano, neredovno, nego brzo i ujednaeno. Gleda da mu,
ako moe, sa lea prie. Najmanje sa strane. I da ispod pazuha
zahvati. To se zove nelson". A i samo vetako disanje nije prosta
stvar. Nije to mai mu rukama, pa kraj. Mora ga najpre na stomak
poloiti, pod pojas mu kamen poturiti, iz usta mulj, ako ga ima, izbaciti,
maramicom mu jezik uz bradu privezati i vodu mu iz plua i eluca
iscediti. Tek onda moe pristupiti disanju.)
Najpre su me, dakle, uili, tek posle sam nastupio u slubu. Radio sam
kao zakleti spasilac davljenika sve dok u Nemaku Zapadnu, nisam
odbegao.
Also, svuda sam i u Germaniji po strandovima radio. To su vam kod njih
kupalita, plae, banje. Ali nisam svuda dobio za zvaninog spasioca,
nisam svuda als ein Retter radio, iako je to kod kue bilo moje jedino
zanimanje. Slubovao sam ja, kao obian Wchter, uvar kabina, pa za
nevolju i ista bazena bio. Posle mi nabolje krenulo, pa najzad i sasvim
dobro bilo. Sehr gut. Sehr gut, natrlich, u onim okolnostima. Avanzovao
sam. Zahvaljujui mom dobroinitelju, onome to vele da sam ga ubio,
gospodinu Geheimer Kommerzienratu Gruberu, namestie me za nonog
uvara sportskog bazena na Schwabingu, u Mnchenu. A kasnije me g.
-
G. C. R. Gruber uze sasvim kod sebe. Imao sam samo da nadgledam
njegov letnjikovac u brdima kraj Ammerseea.
Nisam, dakle, bio spasilac, bio sam samo bivi spasilac. Godine pritisle, a
i kriza. Zatim i moja obogaljena ruka. S poetka mi nije naroito smetala.
Ponekad me u laktu igne, u ramenu utrne. Posle se na zlo dala. I
nekakav artritis uhvatila. U vodu vie nisam smeo. Za mene to i nije bilo
najglavnije. Vano je bilo da sam pored vode. Voda mi nekako u krv
ula, otkako je oca udavila. Bie da sam se kroz to za nju i opredelio. Jo
da sam mogao da pazim na neku domau, nau, srpsku vodu, a ne
tuinsku, bilo bi mi potaman.
A to mi se nije dalo, sam sam kriv. Ne mislim na ovo to me sada
zadesilo. Jeste, ja stvarno imam ovde jednu situaciju, ali me za nju
mnogo briga nije. Do sadanje krivice ne drim, kao i da nisam kriv.
Znam da svi, i gospoda Kulman i Hamm, i drug Ozren, oekuju samo o
njoj da piem. Kako sam, naime, i zato ubio Herr Geheimer
Kommerzienrata Grubera. A ja, opet, mislim samo na svoju pravu,
istinsku krivicu, koja me je iz zemlje isterala i u beli, mada bi trebalo rei
crni, svet najurila. I na moje davnanje tuitelje, koji su me dovde doveli.
Uzmite, dakle, i vi da su se protiv mene podigle dve vrste tuioca, i to
jedni koji su me sada tuili, i oni preanji to sam ih malopre pomenuo,
i uzmite na um da se na prvom mestu od starih valja braniti. Tih tuilaca
ima veliki broj i oni se ve dugo tim poslom bave, i vama su se obraali
jo u onim vaim godinama kada ste im najlake mogli poverovati, jer
ste bili jo deca, a samo neki od vas i mladii, pa su me optuili u vetar.
-
Ja sam, naime, ve bio u Nemaku odbegao. A to je od svega
najudnovatije, ja im ni imena ne mogu kazati. A svi oni koji su vas iz
zavisti i strasti za klevetanjem pridobijali, kao i oni koji su sami bili
uvereni te druge uveravali, ti su najnepristupaniji. Nijednoga od njih ne
mogu pred ovaj sud da dovedem, ni da pobijem.
Moda ete rei, i ja vam ne zameram: odakle su potekle klevete protiv
tebe? Nisu, valjda, otuda to se nisi niim naroitim bavio? Ne bi se,
Andrija Gavriloviu, toliki glas o tebi proneo da ipak nisi bio drukiji nego
ostali i drukije od svih zemljaka radio!
A to je istina, i ja ne mislim da je zamuujem. Samo da je objasnim i u
srazmer sa prilikama stavim. Jer, velika je moja krivica. Reima je
obinim ne moe izmeriti, ni mislima i upola proniknuti. Nikad sve nee
biti jasno. Ni meni nije sve jasno, a nekmoli drugima. Izvesno je jedino
daje greh veliki, toliki da me stid i ime mu ispisati. Kao da bi manji ostao
ako imena ne bi imao, ili ako ga ja ne bih znao. Nema se, na alost, kud.
Dodue, do rata za njega nisam uo. Do rata ga izgleda nije ni bilo. U
ratu je pronaen i uveden. Greh nekakav udan to as postoji, as ne
postoji, to ponekad na dobro izie, a ponekad se u zlo izmetne. Pa i kad
sam doznao kako ga zovu, nisam odmah razabrao ta znai. (U Svetom
pismu ga pod tim imenom nije bilo, gledao sam. Tek posle sam razumeo
da ga i tamo ima, samo se zove SOJUZ SA AVOLOM, drugovanje i
saradnja sa demonima, za koju je krivicu i pomenuti Sokrat bio suen.)
Bilo je to strano ime za nau stvar. Toliko je greh bio veliki da mu ni
domaeg imena nismo imali, nego smo tue morali da iznajmimo i da ga
krstimo po nekakvom Kvislingu, koji ga je, vele, prvi izumeo. Taj Kvisling
-
je bio predsednik vlade, kao, pribogu, na eneral Nedi. Ja nisam bio
predsednik vlade, ali sam ipak bio Kvisling. Manji svakojako od pravog,
od izumitelja, ali ipak dovoljno vien da se brojim na kraju rata. A vikalo
se i drugo ime za moju nepodoptinu. Ni ono nije srpsko. Kao da Srbi pre
mene takve stvari nisu radili, pa im ni ime nuno nije bilo. Dakle, to se
moje zvalo: KOLABORACIJA, to vam je, kao, saradnja sa okupatorom.
Na srpskom, naravski. Na nemakom, vidim, nema u njoj nita ravo. Ja
sam, na primer, kao uvar kabina u Mnchenu morao da kolaboriram sa
upravom bazena, pa u tome niko nije video nita ravo. ak ni sindikat,
koji je uvek na neto napet. Na srpskom se, meutim, izmetnu ova re u
propast.
I tako smo, svi mi koji smo isto zgreili, postali Kvislinzi, kolaboranti i
saradnici okupatora, to jest Nemaca. Ne ovih dananjih, sa kojima je
pohvalno kolaborirati, nego njihovih roditelja. Domai izdajnici, faisti,
narodni neprijatelji, okupatorske sluge. A gadovi, ubrad, Ausfurvsi,
govna, po miljenju druga Ozrena. Govna od govana.
E to, kako sam postao kolaborant, ubre izdajniko i Ausfurf, to u ovde
da iznesem, pa iako se to moe initi kao da nije od bitnosti za moju
sadanju krivicu, uveriete se da i te koliko jeste. Da se ova bez one ne
moe razumeti. A ako emo po dui, bez one prve, ova druga se ne bi ni
desila.
Jer, i vama je jamano samo do razumevanja. Svi, naime, hoe da
razumeju. To im je, vele, glavno. Nije im toliko do pravde, do kazne
pogotovu, samo im je do poimanja. Oberleutnant Kulman mi je esto
-
govorio, nije meni, Gavriloviu, ni ovolicno stalo da od tebe neto
doznam, ve da te shvatim. to mi je za sudijski sto potrebno, davno
sam saznao, ali te shvatio nisam. Prava se presuda, ree jo, moe
doneti jedino ako se znaju pravi razlozi nekom kriminalnom postupku,
ono to je (pamtim svako slovo), iza upadljivih injenica, kao njihova
nevidljiva mainerija. Za dobar sud injenice su lutke bez due sve dok
proces ne razmrsi konce to te lutke na kriminalnoj sceni pokreu, sve
dok sud, veli, ne spozna stroj koji ih iza kulisa dogaaja organizuje u
zloinaku predstavu. Sve dotle pravda ima posla sa prividom i njen
kantar odmerava pogrenu teinu. Tako je nekako govorio Oberleutnant
Kulman, dok se upinjao da one tajne uzice turi u ake druga Ozrena, kao
da je on ta maina koja je mene organizovala u "kriminalnu predstavu".
Drug Ozren je, sa svoje strane, uzice gurao u ake, ako ne Kulmanu, a
ono njegovom ocu, naem okupatoru. Dr Hamm nije sa tom politikom
imao mnogo Veze. On se vie drao ludila. Ludilo je stajalo iza moje
injenice i povlailo konce.
A ja bih ba tu mainu iza mene da rasklopim. Kao sajdija pokvaren sat.
Da se lepo vide i na dan iziu svi tokii, zupanici, sve do zamajca moje
crne sudbine, pa ta bude i ta Zakon propisuje.
Plaa koju sam od optine na staranje dobio zvala se juna, a na
nekoliko kilometara uzvodno bila je i druga, severna, na kojoj je zakleti
spasilac bio neki Zemba, bivi teka, udo od oveka, ala. S njime nisam
bio ba u saglasju. Ako u pravo, bili smo ko vatra i voda.
-
Bez prijatelja, dabome, nisam bio. Bez srodne se due ne moe opstati.
Iako mi je sluba bila teka i odgovorna ivoti su bili u pitanju te
nije ostavljala mnogo vremena za dangubu i provodnju, zbliio sam se
bio sa nekim Andraom, Maarom, koa-rom iz preka, koji je kao i moj
po. otac bio pravi vodeni ovek. Toliko je o vodi znao da ga u tom
zanatu niko pretei nije mogao. I ja sam, istina, podosta znao, od oca a
ionako, ali se sa Andraom nisam mogao meriti. Nitak Zemba pogotovu.
Zemba samo to je bio jak kao bivo i galamdija, razbija, inae utuk
roeni. Ko je njega za spasioca postavio, nije mi jasno. Taj vam nita o
vodi nije znao. Kao da je u pustinji odrastao, kao da ni arterijski bunar
nikad u svom veku nije video. A izgledalo je i da ne mari za reku. Uvek je
cunjao za kakvim drugim poslom, gledajui da se otarasi spasavanja
davljenika, iz ega se najbolje vidi kakav je ovek bio. A i vreao je
rtve. Govorio je da od davljenika goreg skota nema. Nema ga koji te sa
sobom ne bi odvukao, samo da mu se prepusti.
uri da mu pomogne priao je duu crvljivu da mu spase, a on
samo gleda kako da te epa i pod vodu podvede. Na lea ti se pentra,
pod talae gura, prste ti u oi zabada. Vano je jedino da je njegova
glava u vazduhu. Za sve drugo ga nije briga. A posle, na suvu, nee ta
bagra ni da te pogleda. Kao da si ti kriv to se on, smro, davio. Jo te
psuje to si ga udario da se smiri, da se obojica ne podavite. Lakat! Ja
veli on, ne ekam da me zagrli. Svakoga odmah po glavi vrknem. to
da mislim? Jednoga sam u vodi i premlatio. Imao mi je govnar uvo
odgristi. Boga sam u njemu ubio. Dolo bi mu bolje da se udavio.
Eto kako je govorio Zemba.
-
Osim Andraa, drugovao sam ponajvie sa decom iz predgraa. Sa
starijim kupaima bio sam na odstojanju. Dobar dan dobar dan. Takva
je bila priroda slube. Dostojanstvo se moralo uvati. Bio sam dravni
slubenik, pod uniformom i zakletvom, nisam smeo da se uputam. I vi
ste, jamano, svi na dravnim jaslama, pa znate na ta sve moe izii
kad se slubenik sa rajom pomea. Zato samo "Dobar dan, gospodine
doktore!" ili "Dobro jutro, gospodine kapetane!", "Dovienja, gospoo
Markovi!", "Zbogom gospoo Trajkovi". Lep dan za kupanje, nije lep
dan za kupanje, hoe li, nee li biti kie. Toliko. Dam im klju od kabine,
naplatim, ligetule i suncobrane iznesem, ponekad i upozorim obale da
se dre, ve prema prilici.
Sa gospoama i gospodom nisam, dakle, imao nita, ali sa decom i
mlaarijom je bilo drugojaije. Uvek su se motali oko mene. A i na
uvanje ih ostavljali. Doe majka, pita bi li joj dete priuvao dok ona u
gradu neto posvrava. Zato da ne, gospoo. Voleo sam decu. Uio sam
ih da plivaju, rone, u vodu naglavce da skau, pa i davljenike da
spaavaju.
Ako je ko eleo da uje kako ja vrim svoju naroitu dunost, bio mlai ili
stariji, ja nikoga nisam odbio, niti sam razgovarao samo ako mi se plati,
a ako mi ne plate ne.
Zlotvor Zemba nije mirovao. Odvlaio decu sa moje plae. Nije ih mario,
pa da se kae dobro, samo je hteo mene da jedi. Da mu proe vreme.
Imao je motorni amac, a moj je bio na vesla. Raspolagao sam, dodue,
-
i ja motornjakom, ali za ozbiljan posao spasavanja, a ne za igru sa
decom. Zemba se, meutim, nije na propise obazirao i vozio je njime
decu samo da ih od mene odvoji. Zato se na mene ispizmio, nisam
pametan. Andra je mislio da je to jer sam ja sam takav ovek. Prosto
traim da me gaze. Nije bio u pravu. Ne traim, ali se, to je istina, i ne
branim. Oduvek sam bio takav, miroljubiv.
Imali smo ispred hangara za amce, u kome sam stanovao, direk na
formu veala, pa o gornjoj poprenoj preagi visila klepetua od crveno
farbanog gvoa. Da se ne hvalim moj izum. Kad bi se na reci togod
desilo, kakvo topljenje ili bilo koja nevolja, onaj koji prvi zapazi trebalo je
samo u klepetuu da udari, a ja bih se ve naao gde treba. Zemba je
ba tu klepetuu iskoriavao da me zabadava potresa. Ja sa decom u
hangaru, uim ih spasavanju davljenika, kad ujem klepetuu. Najzad!
pomislim. Ne od zloe, zacelo, nikome ne elim da se davi, ali opet bi i
sebe, ako se moe, nekako da istaknem. Dohvatim torbu za hitnu
pomo, istrim, vrat da slomijem, a kraj alarma stoji Zemba i smeje se.
Ja se raspomamim. Ko ne bi?
Ti, Zemba kaem, sav drhtim ne potuje ni ljude, ni slubu!
A ta bi hteo za moju platu? kae on.
Nita. Nita ja od tebe neu, nego svoje parcele da se dri i da se po
mojoj ne mota. Eno ti tvoja, pa se izmotavaj sa ivotima. A mene i moje
ne diraj, jesi uo!
-
Nisam ja zbog tebe ni doao. Doao sam decu motornjakom da
provozam.
Koje bi dete odolelo. Upinjem se da ih zadrim. Plaim se da ih, kakav je
smetenjak, negde ne potopi. Ne pomae. Ve tre ka amcu. Obeavam
da u im pokazati sprave koje sam naroito za spasavanje izumeo. Ni da
uju. Ve se u amac tovare. amac huke, skot ga obojio crveno,
istesao mu i katarku, pa moe da vai i kao jedrilica. Prema mome
laa, jakta.
I njega, Zembu, molim da me ne ometa kad uim decu tako vanim
stvarima kao to je spasavanje ljudskih ivota. Pokuavam da mu
dokaem kako on, dodue, misli da je pametan, ali da nije. Tako sam,
izgleda, omrzao i njemu i mnogima koji su bili prisutni.
Kako, matori, druge da ui pita on zajedljivo kad iz vode jo ni
crknutu maku nisi izvadio? Neka i nisam. Milostivom bogu hvala to
nisam. Moja je plaa sigurna, a ne kao tvoja grobnica!
Kakva je sad to moja plaa, kad je optinska?
Zaduen si za nju, pa se rauna kao da je tvoja. Kao to je ovo moja.
Od oca ti, valjda, ostala? ruga se on.
Ne znam kaem samo znam da je sigurna, a da se na tvojoj svaki
as neko davi!
-
Davi, davi vie on ali se udavio jo nije niko. Jo se nije rodio taj
majin sin koji bi se na mojoj plai udavio. A ti platu prima zabadava.
Od kada si tu, ni nos nisi pokvasio.
To me u srce pogodi te viknem:
Nisam ja kriv to se ljudi kod mene ne dave! Ja i volim to je tako! Volim
da sam ja bez posla nego da mi se kupai dave!
A to se sve deavalo pred mojom enom Julijanom. Bio sam se ve i
oenio, dete na putu, a ona sve slua. Vidim, nije joj pravo. Kao da me
se pomalo i stidi. Kriom se osvre, nema li koga da uje bruku.
Jesi videla kako sam ga oterao? pitam posle. Ona nita. Jedva me
gleda. Dobro sam mu natrljao nos.
Ona i dalje nita. Samo me gleda.
A to ti mene tako gleda?
Ko te gleda? pita ona. Ko tebe da gleda?
I odlazi u hangar. Ja za njom. Hou sve na istinu da isteram. Neu da
se onako gledam. Niko nema pravo onako da me gleda. Ve se skoro i
vidi. Ona, meutim, ni na ta ne odgovara, te dignem ruke.
-
Kakav si ti to ovek, Andrija? pita me jednog dana.
Kakav?
Takav nikakav. Svako moe da te gazi.
Ne moe mene niko da gazi. Jesi videla kako sam onomad oterao
Zembu?
Nisi ti njega oterao, nego ovek sam otiao, kad te se nagazio.
A ta bi ti, Julijana? Da se sa njim bijem?
Ne mora da se bije, ali ne sme dozvoliti da te gazi.
Vidim u emu je stvar, ali ne smem da se bijem dravnoj uniformi. Ne
ide. Ba toga meseca iz op-tine dobismo uniforme. Zelene, kao od
koprive, i za posao mnogo nepodesne nikada sa dugmadima nakraj da
izae ali bile su to, ovako ili onako, uniforme, dravni znak. Uteha mi
bila to vie nisam morao da gledam kako se svi drugi iz vlasti u
uniformama epure, samo se mi etamo polugoli, kao zveri.
Uzdrao sam se zbog uniforme kaem.
Uzdrao si se zbog straha kae ona. Usro si se.
Dolo mi da je udarim. Ja da sam se uplaio? A i u najopasniji bih vir
-
stremeki skoio da je bilo nude. Ali nije bilo. I ja tu nita nisam bio
kriv. Naravski da je nisam udario. Gde da bijem bremenitu enu. I jo u
uniformi. Ona, dodue, nije bila vojnika, pa da je iziskivala naroito
potovanje, ali je, kao uniformi, i njoj zapadalo bar neto od te asti.
Povrh toga, moja je Julijana bila pojaa enska. Ne bi, bojim se, dala na
sebe. Opet bi se stvorila jedna situacija, pukla bi bruka, optina bi
doznala, moda bih i posao izgubio.
Najtee mi, meutim, padalo to me Julijana, posle takvih svaa, ni po
nedelju dana nije sebi putala. A i bez toga je nae meanje bilo retko i
neredovno. Mrtvosan od motrenja i hodanja doe kui u prvi mrak,
zdravo zdravo, brine se, nita se ne deava, a tebi treba da se bar
malo davljenje desi, inae ostade bez slube, ta e spasilac kad nema
ta da spasava, samo optereuje budet, ima li to za jelo eno ti na
stolu, ni do ega ti, meutim, nije, guta a stalno se trza, sve ti se
priinjava da sa vode uje dozivanje, a zna da je nemogue, koja bi se
budala kupala nou, daj mi malo vina uzmi sam, nisi vladika, mada je i
takvih bilo, samo su se oni banjali na divljim plaama nad kojima nisam
imao vlasti, svue se na brzinu i strovali u krevet, laku no laku no,
jedva eka da zaspi i da vika davljenika u tvom mozgu jedared
umukne. Vidim ja da se od mene Julijana odbija. I kad joj se primaknem,
ona me odguruje. To se, veli, u trudnom stanju ne radi. Za dete ne valja.
Moe da ogluvi. Da se obogalji. Ja, dabome, ne zapinjem. Nisam vepar.
Ako lekari ne daju, neemo da akamo. Ali mi ao, udaljujemo se jedno
od drugog.
A ja sam o spasavanju davljenika znao vie od ma kog u varoi. Moete
-
se raspitati. Samo sree nisam imao, i to me je urnisalo. A kakve sam
sve sprave i naprave za slubu izumeo! DVOSTRUKU AKLJU, na primer.
U naem vam je poslu, to rekao Zemba, najopasnije utopljeniku na
rukohvat prii. Ako ste u vodi, za sobom e vas povui, ako ste u amcu,
prevrnue vas, ko bog. Taj vam nita za sebe ne zna, moete raunati
kao da ga i nema. Ali ako ga iz amca spomou moje sprave izvlaite,
nita vam ne moe. Nabacite mu omu preko grudi, kao da polaete
erenac, koturau obrete dok se ice ne zategnu, i poto stvar radi na
formu pecakog tapa, izvlaite ga iz vode kao ribu.
Posvetivi se takvom delanju, ja kao ni Sokrat, nisam imao vremena da
uradim neto to bi bilo vredno spomena ni za grad ni za svoju kuu, to
jest hangar, nego sam iveo u beskrajnoj sirotinji. Ali ta je sve to
vredelo kad, uprkos ovakve duevne i telesne spremnosti, do tada jo
nikog iz vode nisam izvadio? Ausser einem Hund, naravno, osim jednog
psa, hou rei, a i njega sam izvadio dok je jo bio tene. Neko ga kao
prekobrojnog bacio, pa ga ja spasao i odgajio.
Sam bog zna koliko sam za prilikom eznuo. Ma kakvom. Tek da se
pokaem, da nisam badava plaan. Takav sam bio, svakome da uinim,
svakome da se naem. Dobriina, ein gutmtiger Kerl. Moete se
raspitati. Prilike, prokletinje, meutim, nikako. Ljudi se, kao za pakost,
uvek na Severnoj plai utapali, nikad na mojoj, Junoj. Kao da sam uklet.
Ili kao da je moj deo vode, od Krive stene do Velikog vrbaka, vetiije
oko zaaralo, da nita krteno ne sme primiti, nego sve odmah mora
napolje ispljunuti. A da je Zembin rejon, od Velikog vrbaka do
eljeznikog mosta, proklelo da bude kao sito i proputa sve to ivo u
-
reku padne.
Molim da se nipoto ne uzme da sam ja svojim kupaima eleo zlo.
Sakloni boe! Kakav bih ja bio ovek kada bih raunao sa tuom
nesreom ... Da se ljudi tek onako ... zbog mog napredovanja u slubi ...
ili da se raujem kao spasilac ... Bilo je vanijih razloga to su mi
davljenici postali nuni. Ta stvar sa mojim nametenjem, na primer. Bilo
je to pred sam rat. Iako nisam bio bogzna kako plaen, iveti se moglo.
Kad nedostane plata, ena prala po kuama. Inae, nisam dao. Dravni
slubenik, a ena mu po kuama nadnii ne ide. A bez njene ispomoi
isto nije ilo. Skupoa, dinar ko kua. Nisam hteo da mi se prebacuje, te
odem u optinu, u personalno, da se raspitam. Takva i takva stvar,
gospodo. Uniformisan sam u kraljevsku uniformu, a ena po kuama
ispomae, moe li se to? Izbacili me, ta se to nas tie, vele, nisi maral
dvora! Kako da se ne tie? to je vlada za zemlju, optina je za varo.
Mora da vas briga ta rade vladini ljudi. Idi s milim bogom, budalo,
kazali, pa sa mnom niz stepenice!
Kad se sve sabere, nije se ivelo tako loe, ako se uzme da sam u
hangaru za amce imao besplatan stan. U zimu smo, dodue, zbog
zimovnika, bili malo stenjeni, ali preko sezone, kad su svi amci u
prometu, nismo znali ta bi sa tolikom kuerinom. A bilo nas je ve troje.
Rodio se i Andrija, sin imenjak. Peta mu bila kad ovo priam. Jo se nije
zaratilo, mada se o ratu uveliko prialo. Musolini uao u Abisiniju,
Selasije uteko u Drutvo, Franko uao u Madrid, Hitler uao u Austriju, a
Jevreji iz nje izili. Stalno je negde neko ulazio, a neko izlazio. Pravi
narodni rusvaj. Ja sam se jedino bojao da kakva srpska zadribalda opet
-
ne ubije koga Ferdinanda, pa da se moramo akati po planininama. Sve
u svemu, bilo je za snositi. Ali i gore da je bilo, sluba se uvati morala.
U onakvoj krizi drugu ne bih naao.
Ravo stanje na plai, to to nije bilo sluajeva, bacalo me u veliku
brigu. Sad ja, razume se, nisam od davljenika plaan, da sam imao neku
normu koju je za platu valjalo isterati, nisam, dakle, od prometa zavisio,
nego prema prilici, to ispadne. Zabrinjavalo me, meutim, to nije
obnarodovan nikakav propis da svaka plaa mora imati spasioca, nego je
od optine zavisilo. Koliko optinari imaju para i pameti. Znao sam za
mnoge plae po okolnim mestima koje nisu imale spasioce. A bile su
gadne i opasne. Davljenike je vadio ko je stigao. Mnoge nisu ni stigli.
Nije bilo nikakvog reda u tom pogledu. Neke su izvlaili tako neuko da su
na obalu stizali mrtvi. Ponekad bi se i sami spasioci podavili. Propisa,
dakle, nije bilo. Ovde, u Nemakoj, Zapadnoj, za sve ima Vorschrift, pa i
vie Vorschrifta za jednu stvar. Samo za kupalita ih ima tri tuceta, to
higijenskih, Sanittsvorschriften, to onih koji se tiu ureenja,
ponaanja i morala na plai. A kod nas si i nudu mogao obavljati, niko ti
nita ne bi rekao. Samo bi se izmakao da mu ne smrdi. Hou da kaem,
ako bi optini ponestalo budeta, prvo bi mene skresali. Poslali bi
komisiju. Koliko ste glava do sada izvadili, gospodine Gavriloviu? ta bih
mogao ljudima da kaem? Kue da im dovedem, eto, ovo sam spaso, to
bih jedino mogao. Odmah bi me ispujdali. A da idem, nigde nisam imao.
S druge strane familija. Familija u kui kamen o vratu.
Zbog svega se toga nisam usuivao na Zembu aliti zvanino, iako mi je
pakosti prireivao, ne to me mrzeo ili mi bio zavidan, nego to je takav
-
ovek. Pisao sam pritube, to je istina, ali nijednu nisam isposlao. albe
su mi i prijave bile vie kao dokaz pred Julijanom da mene niko ne moe
da gazi. Nisam ih slao nego u reku bacao. Kao da mi ona moe pomoi.
U neku ruku bi i mogla, kad bi bar malkice ivnula i radila ono to i sve
reke na svetu. Onda sam, mislim, nauio da piem ovakve izjave, i to mi
pomae da se izrazim u predmetu moje stvari.
Uzmem tako i napiem predsedniku optine kako, pod jedan, Zemba
mene drsko i nedrugarski ometa u zvaninom delovanju, kako, pod dva,
mene i moje kupae lanim alarmima potresa, a pria o vuku i
jaganjcima je poznata, pod tri, da reeni Zemba drutveni amac za linu
provodnju koristi, pa u njemu vozaka ne samo decu, to mu ne
zameram, nego i kojekakve devojure i kurvetine, sva se obala ori od
cike i dreke kad se vataju, pod etiri, koje se tie novca, dometak pod A,
da, uprkos paragrafima koji izrino zabranjuju kockanje na javnim
mestima, Zemba u kabini, koju je od iste optine za stan dobio, skuplja
kojekakve propalice i kocoe, te sa njima po celu bogovetnu no igra
darde, klope i ajnca, pa ujutru nije nizata, a sve to radi i na oi javnosti,
iz ega proizlazi da ni kupaima kockanje ne brani, zbog ega mu plaa
lii na vaarite o Maloj Gospoi ili kupleraj u Donjoj Mali, samo to
nema trange-frange i cigansku bandu sa pevaljkom, to me ne bi
zaudilo i da se jednom zbude, a to je utrbno naem ugledu spasioca i
vladinih ljudi, i dometak B, da taj Zemba u svom pokvarenjatvu ide tako
daleko da uzima novac od onih koje spase, kao da nije iz budeta plaen,
o emu se mogu podneti ivi dokazi, a zasad evo spiska po prezimenima
i zanimanjima, od kojih je sve pare uzeo. Tako sve lepo ispiem, pa, pre
nego to koverat zalepim, stanem i pomislim: u emu li me to Zemba
-
ometa kad ja pravog posla i nemam? A sa klepetuom potresa on samo
mene. Niko za to i ne haje. Ljudi, kupai, se smeju. Takav je narod
nesvestan i bezduan. Zato smo tako proli. to se tie kocke i kurvanja,
ta sam tu ja imao da delim pravdu, sam nisam imao pare za kocku, a za
ono drugo mi je ve i Julijane bilo mnogo. A sve su to, ruku na srce, i
moji kupai radili. Vrbaci gusti, ljudima dosadno, sunce bije u mozak,
nema se kud. A to je pare od spasenih primao, to je, na moju nesreu,
samo dokazivalo da ih je imao, ime se ja nisam mogao, ak ni zbog
uroka, pohvaliti. A ko moe zabraniti ljudima da budu zahvalni? I tako,
kad god napiem optubu, ja je u reku bacim. Kao po vodi da piem. A
to sam, izgleda, i u drugim stvarima radio. Celog ivota po vodi pisao.
Jako sam eleo da se i meni dogodi davljenik. Bilo kakav. Mogao je biti i
obian, mali davljenik, narodna masa, to reko drug Ozren. Malerozan,
kakav sam, nisam se smeo nadati direktoru banke. Hvalio bih boga i za
atu, ak i za nonog uvara. Prokurista bi, istina, bio izgledniji, ali ja
nisam bio u poloaju da biram, na takve sam plitke vode doao, nego
sam imao da budem zadovoljan sa onim to mi reka dadne. Najee
sam se nadao eni domaici. Pola amcem u pazar, sustiglo je nevreme,
znala je da pliva, recimo, al' ta vredi kad su talasi kao kua, i amac se
prevrnuo, gotovo. Ja sam, meutim, stigao na vreme. Jedino na decu
nikad nisam mislio. Iako bi takva nesrea bila najprirodnija, nisam o njoj
hteo ni da ujem. Makar od gladi crkao. Uvek mi pred oi izlazio Andrija
kako se davi. I to otkako sam, u jadu velikom, popustio i smislio dete u
vodi. Kao, zabranjivali mu da se kupa, ono se sa drugovima iskralo, u
reku skoilo i avo po svoje doao. Sreom, ja sam opet na mestu bio.
Ja sam u tim bunilima uvek na mestu bio. Zaplivam prema detetu. Kad
-
mu se primaknem, ono moj Andrija. Gleda me plavim oima kao da kae:
zato, bre, mene, tato? Otada ni za ivu glavu nisam zamiljao decu u
vodi.
Priznajem, meutim, da sam, prignjeen oskudicom sluajeva, sve ee
bacao oko na kupae. I to premda sam ih sve poznavao i znao koliko
malo, u mojem smislu, ovek od njih moe da oekuje. Pa ipak, ta u,
putam se niz vodu i sanjarim, etajui po plai. Ili se izmaknem, pa iz
daljine merkam. Ko god vampir, boe me prosti. Ponekad se toliko
zaneseni da sa sobom govorim, a oni pitaju, ta ste se vi ika Andrice
tako zabunili? Nita, onako, kaem. A ta bi drugo? Da im kaem,
gledam i ekam nee li se koji od vas daviti? Kad bi znali, mislim, da vam
se o glavi radi. I to ko? Onaj koji je plaen da vas pazi i uva kao malo
vode na dlanu. Jeste, neimatina i nevolja moe da ubije i najbolje srce.
Eto, gospodin Avakumovi, apotekar, pokrupan ovek, pa jo trom,
pihtije kao da si zemljom izasuo, tako izgleda kad se na pesku izvali.
Voda bi lako mogla da ga prevari i zanese. Samo da se hoe kupati,
smetenjak. Ali se g. Avakumovi nikad nije kupao. Ni noni palac da
umoi. Kao da je od eera, pa se boji da se ne rastopi. Jedino se
sunao, vario i huktao od ege da ga je njegov magistar vodom morao
zalivati.
Kaem mu jednom: Skoite u vodu, gos'n Avaku-moviu, da vidite ta je
boja blagodet!
Jok! veli on. Ni nakraj mi pameti ne pada.
-
A to? pitam.
Jednom sam skoio, jedva sam glavu ivu izvukao.
Gde, pobogu? uplaim se da nije na mojoj plai.
U Starom Beeju, na Tisi.
Jeste, Tisa je gadna. ovek nikad ne bi rekao kad je vidi. E moj
Andrija, gde si ti onda bio, mislim. Kako ste se izvukli?
Neki me ribar u amac uzeo.
Naravno, mislim, a taj nije ni bio spasilac. Samo se zatekao. Kurvinski je
ovo ivot, to reko moj prijatelj Andra.
I gospoda okrunog sudije g. Veljkovia bila je kao stvorena da se davi.
Visoka, tanka, prava pritka. Spetljana u sto vorova. Rukama grana i
stalno se o neto spotie. Ali se ta, kao za pakost, u pliaku brkala,
dizala se i sputala do pupka. Kao roda. Od nje nikakve vajde, manj da
se napije i ne zna ta radi.
Na kapetana Skrbineka iz II konjikog puka i ne gledam. Taj vam je bio
garnizonski prvak u nainu koji se zove kraul. I uopte, vojnici, osobito
mlai oficiri i podoficiri stariji nisu ni svraali teko da su u obzir
dolazili. Mahom su plivali u gomili. U onakvoj guvi nisi se mogao udaviti
-
sve da si klada.
Iskusne civile morao sam otpisati ve i zbog vetine, a poetnici su se
kupali sa gumenim pomagalima, tikvicama, koturima i plovcima na razne
ivotinjske forme.
Ni u familije se nisam uzdao. I ti su vam u reku dumle ulazili. A u vodi
se jo i vazdan dovikivali, prozivali i prebrajali.
Neto ozbiljnije moglo se oekivati jedino od onih koji su dolazili sami. I
to pre pune sezone. ta ih je to gonilo da se po obali bez drutva
motaju, ne bih umeo rei. Moda su i na najgore pomiljali. A moda bili
takvi ljudi. Osobenjaci, amotnjaci. U svakom sluaju, meni su bili
najmiliji. Sa oka ih nisam isputao. Da ne vide, razume se. Dok sede na
kamenu i u vodu bulje, ja nita. ekam. Crveni krst spremio. Dvostruku
aklju, takoe. Nisam je jo na terenu isprobao. U glavi se stalno
propitujem. Uoiti rtvu. Ujednaeno plivati. S lea joj prii. Za kosu je
epati. Glavu na povrinu izvui. Ako treba, i po njuci opaliti. U neko
doba ovek ustaje. Dignem se i ja. Svata se moe desiti. Moda je
doao da sa sobom svri. Ako je, meutim, hteo da se okupa bilo je
budala to su o Bogojavljenju skakale pod led da izvuku krst uvek je
bio mogu gr od hladne struje. Na alost, nita se nije dogaalo. Onaj
bi otiao, a ja bih se u hangar pokunjen vraao.
Jedan je tako stajao, go ko od majke roen, nita na njemu, sem
gumene kape za kosu. Znam takve pokvarenjake i pokazivae. Zovu ih
nudistima. Ovde ih, u Nemakoj Zapadnoj, na angro ima. Ne teraju ih
-
batinama kao kod nas. Skotkaju ih samo na jedno mesto i zagrade od
potenog graanstva. Ja sam svoje, naravski, rasterivao. Imao sam
puno-moje od andarmerije za sve, osim da ubijem. Ali, im gumenu
kapu vidim, znam na emu sam. Ko se ubija ne uva kosu. A i kako go
da se udavi? Manj' da je nepliva. A ti sa stene skau, ne ulaze u pliak.
Onda se setim, negde sam proitao za doktora koji se ubio tako to se
pre skoka pricao. U talasima se uspavao i na miru potonuo. Ni od toga
nita nije bilo. Onaj moj uao u vodu, brnuo se, pa izaao, cedei kapu.
Ja ga onda svojski poteram, manijaka!
Najvie sam se bio ponadao u jednog mladia, gospodina. Tome, videlo
se, rue nisu cvale. Nije bio bankrot, zelen je jo za steaj bio, a ti se i
ne dave, nego kroz prozor od kancelarija iskau, ili u inostranstvo bee.
Bie da je posredi bila ena, ili je bio neizleiv. Sad svejedno, tek taj se
nije svlaio. Sedeo je na obali i buljio u talase. Bi li ne bi li? A sedeo je
na steni koja se zvala Kriva, jer je nad virove i dubine nadvijena. Svakim
se danom ivici primicao dok nije doao do kraja, odakle se nije imalo kud
do u vodu. Doterao cara do duvara. Morao se, koliko sutra, odluiti.
Toliko sam siguran bio, da bih motor na amcu mogao upaliti i pre nego
to se ponovo pojavi. A kad je sutra stvarno doao, lice mu crno kao
zemlja u jesen. Znao sam da e skoiti. Bilo je u njemu toliko emera da
sam jedva odoleo da ga ne zagrlim i kui ne odvedem. Da se lepo jedan
drugome izjadamo. A posle nek skae. Udaviti se ionako nee. Ja sam
bio tu.
Ali ne znam ta mi bi. Neto me gurnu, dobrota moja, strah da mi se
ipak ne udavi takvi zanesenjaci udesnu snagu dobiju stvarno ne
-
znam ta mi je bilo da prvu priliku upropastim. Tek, ja mu priem i
kaem, nemoj mladiu.
On me pogleda kao da me ne vidi, samo uje:
Ko ste vi, i ta nemoj?
Nemoj to si naumio.
A ta sam to naumio?
Da se strmekne, to.
On se strese: Nita nisam naumio. A i da jesam, ta se to vas tie?
Gledajte svoja posla ree i poe na stenu.
Ja za njim, sustopice.
Ovo je velim moj posao.
Jednako ga odgovaram, a u sebi mu za pravo dajem. Zbilja, Andrija, ta
se petlja, tvoje je da ga ako skoi izvadi, a ne da ga u skakanju
spreava, to je boje. Jednako ga moljakam i odgovaram. Pitam se da li
da ga i za ruku uhvatim. Najzad ga zgrabim. On se okrete i gurnu me u
grudi. Svalih se na kamenje kao vrea. Od toga se posle i razboleh.
Nisam mogao da mokrim, voda mi se zavezala.
-
Idi bestraga, stari! ree on i ode. Nikad ga vie nisam video. Jedino u
tampi. Slika mu bila u novinama. Pregazio ga tramvaj. Eto.
III
Sami ete priznati da nijedan ozbiljan, oveanski posao ne moe estito
da se obavlja ako nema na emu. Ne moe se biti lekar bez pacijenata,
ni pop bez pastve. Moe li se biti ministar pravde bez nepravde? Ili sudija
ako nema krivca? S druge strane, meni je to, kako mislim, i od boga
nareeno da radim, i preko prorotva i preko snova, i na svaki nain na
koji je ikada ita nareeno oveku da radi. Tako je meni nareeno da
spasavam iz vode. Imam i diplomu sa peatima. A i spomen na oca me
obavezuje. Ali, da bih bio spasilac odistinski, a ne samo na papiru
zabadava uniforma i prinadlenosti meni je bio potreban davljenik. I
neka se zna, nisam iskao da se ba namrtvo udavi ba naprotiv, to bi
me sasvim urnisalo nego tek malice da se pridavi, dok ne stignem da
ga spasem. Ali moja je reka bila kao ukleta. inilo mi se, i kamen da
baci, ni on ne bi potonuo. Taj me maler toliko raspametio (ak sam u
napast doao da neplivaa abana, Turina poslastiara to je po
plaama urme i baklave prodavao, u reku gurnem) da mi se ve i
prisnivalo.
Na san mi svata dolazilo. I sve se oko vode vrtelo. Reka uvek bila ista,
ali ne moja, druga. Siva kao pepeo. Samo se tegli i rastee. A iz nje, evo
ih moji davljenici, struja ih izbacuje. Kao kad lutku potopi, pa ona, laka,
-
sama iz vode iskoi. Kose im upave, zamrene, muljem i evarjem
opletene, koulje bele u komadima, nokti iljati, izlomljeni u dubinama
izrasli a u telu svi modri. Izlaze, ni broja im nema. Pesnicama prete.
Kunu to sam pustio da se podave. Kukaju, ali im iz usta nita ne izlazi.
Samo bela pena kao u besnih pasa.
S poetka, prve noi, bio je samo jedan. Plav i kosmat. Na onaj mutav
nain zapomae: Pomagaj! Ja bih, ali do njega je daleko. I nije daleko
koliko se on nesrenik odmie. to bre plivam, sve je dalji. Nikako da ga
stignem. Posle opazim da se meni noge u mestu okreu, kao da bicikl
teram, i da tako nemam nikakvih izgleda da ga dokuim. Posle su izlazili
po parovima, muko i ensko, a najposle svi, dumle. Kao da neki
podvodni plavi vrbak ispliva pa se strnjika na vetru povija. Tek to
krenem na jednog, drugi me poziva, okrenem mu se, a ve trei iskae
kao da su ga negde sa dna prakom odapeli. Celu bogovetnu no plivam
tamo-ovamo. Bilo je strano. Toliko strano da sam se otad u krevet
plaio lei.
Odmah sam, prirodno, prestao da merkam kupae. Nije pomagalo.
Izgleda da su se davljenici zakaili za samo dno moje due. Ali je
pomoglo neto drugo. to sam se na njih obvikao. A to se desilo tek kad
su jedne noi i lica dobili. Do tada ih nisu imali. Umesto lica imali su
naduvenu smesu, plavo ofarbanu ilovau. Jedne noi uini mi se prvi
poznat. Podebeo, na stomaku oiljak. Bog i dua, mislim plivajui, to je
apotekar gos'n Avakumovi! Otkuda taj, kad se nikad ne kupa? Moda ga
izbacila Tisa u kojoj se davio? Moda reke uvaju slike onih to su
spaseni? Ko bi znao sve vodene tajne. Posle bila izbaena i sudijinica
-
Veljkovi, kao daska sa potonule lae, pa i sam sudija u crnom odelu.
Redom su isplivavali svi na koje sam mislio, gospoda iz banke na elu sa
direktorom, g. Hadi-Simiem, doktor, gospoa Markovi, Turin aban,
ak i onaj manijak sa gumenom kapom. Gospoda oficiri su iskoili u
grupi, a najvie me zaudilo to je meu njima bio i garnizonski prvak u
kraulu, konjiki kapetan Skrbinek.
Otada se, kako rekoh, nisam plaio. Snovi su poeli da mi se sviaju.
Jedva sam ekao da legnem. Znao sam da u se baviti svojim
zanimanjem, za koje na javi oevidno nije bilo potrebe. Istini za volju,
mora se priznati da ja ni u snu nikoga nisam spasao. Nikako da se
rtvama primaknem.
Zbog svega toga i sluba je trpela. Od silnog plivanja preko noi, izjutra
sam bivao toliko iznuren da sam u radno vreme samo kunjao. Nisam
nizata bio. Prepadnem se. Kad bi se sad neto stvarno zbilo, ta bih
radio bez snage? I dete bi moglo za sobom da me povue. Da Julijani o
snovima govorim, nisam smeo. Rekla bi da sam lud. Moda bi me i
ostavila. Ko sa ludijom da ivi! Ni kod doktora nisam smeo. Proglasie
me za duevnog, pa ode sluba.
Odluim da razgovaram sa Andraem. S vodom je bio sroen, sve o njoj
znao. I sam je, kako kae, sanjao, samo ne tako strano. Uvati na san
velika rib govorio je, nije dobro znao srpski pa je unakaraivao rei
a ne mo da je nasuvo izvue, navija kotur, rib ninch, nita, sam visi,
navija, nita, rib sve dalje.
-
A sve se deavalo kad su Nemci ve uli. Nisam kadrovac, a svojim
snovima i mukama bejah toliko zamajan da ni opazio nisam kad uoe.
Ubrzo navalie kod mene da se kupaju. Sve visoki, krni momci.
Grdosije. A tek plivai! Na sve naine. Od njih nee za mene biti nikakve
hasne. Ti se lako nee daviti. Sofort se od graana ogradie. Mene
zadrae da se i o njihovom delu kupalita staram. Tu sam i nauio neto
nemaki, to mi je ovde dobro dolo. Bilo mi je, sve u svemu, u toj naoj
okupaciji, kao i pre. Davljenike nisam dobio, pa da kaem da mi je bilo
bolje, a ni priliku da ih dobiljem izgubio nisam, pa da kaem da je gore.
To to se tie moje stvari. A to se tie vaba, i to smo zemlju izgubili,
ja sam bio ist. Nisam mario za dumanina i nita mu van propisa nisam
inio. Jer ja sam veliki rodoljub, iako se pria da sam veliki izdajnik.
Saekam Andraa sa ribarenja, predvee.
Jonopot, Andrija! to mu je kao "dobar dan".
Zdravo, Andra!
Kako danas bilo? To me uvek prvo pitao. Dobar ovek, im se
sretnemo on odmah, kako je bilo.
Kao i obino kaem.
Ninch?
Ninch. Nita.
-
Neu odmah na stvar. Nezgodno mi. Pomislie da sam enuo.
Prelistavam novine. ekam priliku da vodu na svoju stranu poteram. U
novinama, kao za pakost, nita. Dve rtve groma u planini. Deak pod
tokovima tramvaja. Uhvatio mokar elektrini kabl i na mestu poginuo.
To je bar neke veze sa vodom imalo. Bio ovek mokar. Oni iz ume digli
u vazduh lokomotivu. Izgladnela maka povredila staricu. Prvi kuii se u
vodu bacaju. Ali to nije bio naslov iz novina, nego poslovica. Da vidite
kako mi je mozak u ono vreme naopako radio. Po glavi mi se motale
poslovice. I to samo u vezi sa vodom. Kao, doe prav, ne izie zdrav,
doe kriv, ne izie iv. Ili, ako je ravo vreme putnici putuju, to sam ja
razumeo da, iako je nevreme, amci plove. Zatim ako je malo mleka,
blizu je reka. Vatra i voda dobre su sluge, ali ravi gospodari. Voda ne
pazi na kumstva ni prijateljstva. Voda nije ni u izmi dobra. Voda sve
nosi, osim sramote. Vode i zlobe nikad nestati nee. Ne moe se voda u
avanu tui. ovek se i za slamku hvata. I sve tako. Tuga.
A u novinama kao za inat nita. Devojica u plamenu. Streljanje talaca.
Eksplozija u starakom domu.
Nita kaem.
Kako nita, kad nemako grenadir ulo u Kijev?
Dabogda se podavili kaem. Nego, ja ti, Andra, imam snove.
Kakvo?
-
Takvo. Strano.
Runo, znai, sneva?
Pa nije, ba da kaem, runo. Meni nije runo, samo da me san ne tera
po celu no da se lomatam i da ujutru, na slubi, nisam nizata. Vidi
nata sam izaao?
Onda mu sve potanko ispriam. I kako sam se isprva plaio davljenika, a
sad se sa njima toliko zbliio da ih uvee jedva mogu saekati.
On mae glavom: Nije dobro veli ninch nije dobro.
Vidim.
Ti, Andrija, ne voli svoj kupa.
Zaprepastim se: Razume se da ih volim. Zar bih bio spasilac da ih ne
volim?
Zato onda eli da ti se tvoj kupa davi?
A ko kae da elim?
San. Zato sanja to eli.
-
Zamislim se. Moda ovek ima pravo. Moda stvarno elim. Ne da se
naisto podave, nego samo leke, dok ne stignem da ih povadim. Jer bi
smrt na plai bila jo crnja bruka i sramota od nestaice sluajeva.
ta da radim, Andra?
Nisam pametan.
Kako bi bilo da odem kod popa?
ta sa time ima pop?
Molitvu da mi ita, ini da otera.
Andra nije verovao da bi to moglo. I kako objasniti popu ta se ite.
Mislio je da mi prave pomoi nema, sve dok ne budem imao svog
davljenika.
Unapred da kaem, imao je pravo. Snovi prestae im sam spasao prvog.
to su posle nastale druge, jo gore muke, to je pria za kasnije.
Snovi, pusti snovi, a na javi nita. Ninch. S druge strane, zna se, tiha
voda i breg roni. Nadao sam se da e vremenom biti bolje. Naroito sam
polagao na poetak sezone. Stizali mladi, neuki plivai, svake sezone po
generacija, a ni stari se od zimskog mraza jo ne behu otkravili. Voda
prohladna, struje uzrujane, vreme promenljivo, oluje prete, gr uvek
moguan, prevrtanje i slino. Svata se moglo dogoditi. Ali se, kao i
-
obino, nita nije dogodilo. Partizani pod eljezniki most podmetnuli
minu pa Kreiskomandatura zavela policijski as. Do sedam da su svi u
kuama, ili da ima Ausweis. Ausweis se, opet, teko vadi, ko da ga za
kupanje dobije? O plaama, dakle, ni govora. Do daljeg.
Andra redovno svraao, raspitivao se:
Kako danas bilo?
Kao i obino odgovaram. Kao i obino.
Ninch?
Ninch. Nita. A i kako da bude kad zabranili kupanje. A na drugim
kupalitima udo i pokor.
Pokazujem novine. Zaokruio vane naslove. Smrtonosan skok u reku za
sto dinara. Stradao ribar kome se prevrnuo amac. Pao u dubinu, pa se
udavio. Na reci nestao sedamnaestogodinji krojaki kalfa. Voda izbacila
le nepoznatog mladia. Spasavajui se meusobno, udavila se dva
brata. Samo na jednom mestu, njih dvojica.
Ne treba sekira. Treba eka i pazi, veli on. Doe davljenik. Kao rib
to doe. Ja razapnem mrea, eka i pazi. Rib bane kad ja ne nada.
Ne vredi, Andra. Nee me. Bolje da sam odem, nego da me ispujdaju.
-
Kad ukinu policajni as moe bit bude bolje.
Bilo je isto. Ukinuli as, na reci se uveliko kupalo, ali se i dalje nita nije
dogaalo. Andra je i za to imao objanjenje:
Moe bit stvar u sezon. Moe bit sezon krivo. Kao kod rib. Ima dobar
sezon i lo sezon. Ovo lo sezon. Idue bude dobar. Bude davljenik.
Sluaj kaem ja i ne elim da se ljudi na mojoj plai dave!
Ne kaem ti eli. Kaem samo to dobro za poso. Ne lovi rib, ne moe
bit ribar. Kakvo ja ribar ako ne lovi rib?
Moda i moe. Ribar koji nema sree. Takav je bio moj otac. Ribar bez
ulova. U svakom sluaju, ja sam razmiljao.
Ne valja kad ti razmilja.
Ostareu a nita ljudski neu uradit