Download - Danica_Ilirska 1866.pdf
Subotu 6. siečnja 1866.
Za rod i dom mrieti,
. Najliepša je kob,
Sto na svietu preti,
Duh da nije rob!
МО ДА БИ БИ С К.
se, i T”“T
Kad ustane pastir iz planine Kad je ladju svu već opremio, .
I potiera ovce izpred tora, Sve, što treba, ujedno sabrao,
Svèrne okom, eda li već sine S milimi se svimi oprostio,
Danja zviezda prije, nego zora. Zastavicu sprieda razmahao,
Pa kad vidi, gdie blista u zraku, Prije gleda nebu u visine,
Rog zatrubi, predhodnika zove, Gdie se sunce svako jutro "smieva,
Te okupi čeljad svoju jaku, - Ne da traži, eda l' ovo sine,
Pa se spusti u bujne dolove, Koje kasno svietli i ogrieva;
Sve pievajuć gorske piesme glasne, No kad kaže: Pomozi mi, Bože!
Da se ore od bèrda do bèrda Ako Bog da! traži luč danice,
Kroz doline zelene i krasne, Da ga tieši od pomisli strože.
Kud se pasu bieloruna kërda. Ona mu je svega roda lice.
Dok nesiedne na miestance svoje, O Danice, posestrimo draga,
Dok jošt zora nije zabieliela, Ti stanara budiš u planini,
Gdie ovnovi vitorogi stoje, Utiešnica ti si vèrlo blaga
Motri gojna stada svoja biela. I mornaru na sinjoj pučini;
Tko probudi našega pastira, Kad bi lice svoje pomolila,
Sto sad siedi tu navérh litice, U kolo se vile sve hvataju;
Те sviralu tananu prebira? Morkinjica- i planinka vila
Probudi ga luč zviezde-danice! S tobom dodju, s tobom se razstaju:
Kad slobodu daje mornar brodu, Sini i nam, što bijemo bojak
Те за nа val hrabro natiskuje, Tankiem perom, a ne šestoperom,
Da okusi slanu morsku vodu, Da nas svaki bude hrabar vojak,
Prije nego jedra razkriljuje, Rodu svomu vieran tvèrdom vierom!
Velimir Gaj.
Domorodnoj omladimi.
I opet odletie godina danah, kano striela, rukom
Višnjom odapeta u viečnost.
Zaista, kratko vrieme! Pogledajnuo to izmaklo
vrieme, pa razsudimo der nieke žalosti, ima li kakvo
dobro i zlo, što je nas uz prošlu godinu snašlo. Neka
se raduje onaj, komu je dobro pretežnije. A utiehe
ima onomu, koi je preživio više zla, nego dobra. Tko
zna, što se izza bèrda valja! Ta i nevoljniku sja sunce
niekakve budućnosti.
Položimo ruku na sèrdce, svèrnimo okom na ra
d0sti i žalosti našega naroda, pogledajmo književni rad
i duševni napredak prošle godine, pa sudimo saviestno
i pravedno!
Živa je istina, da naši susiedi skorim i gorostas
nim korakom napreduju, a šire sve dalje vlast duha
svoga, koi nam koristi samo doniekle.
Trebalo bi dakle, da i ni uskorimo još hitrijim
korakom napredak, da stignemo jake susiede svoje, da
prepriečimo svaku štetnu naumu, da nas neokuži silna
pošast tudjinstva, koje nas odasvud i obkoljava i stieš
njava.
Radimo li mi proti tomu? Upravo smo u ne
volji, kad nam valja na to odgovoriti. Nesmijemo ka
zati, kako i što mislimo, bojeći se sami suda svoga,
već odgovaramo, okrajčeći.
Razmotrimo strogim okom duševni napredak naj
bliže prošlosti! Pogledajmo one, u koje se narod uzda
i u kojih se nada boljoj sudbini! Pogledajmo one, ko
jim je nastavljati dielo, započeto u duševnom polju!
Pogledajmo omladinu, našu nadu i naše pouzdanje.
Radi li naša mladež u našoj knjizi, koliko bi mogla
itrebala? Onaj dio, koije u svih narodah najjači poma
gač narodnosti, u nas je ponajviše omlitavio. On haje
i nehaje za trud u polju naše knjige. Čini se, kano
da nečuvstvuje većinom uzvišenoga čuvstva za ono, što
je dobro i liepo. Nema u njem dielom izrečene ljubavi
k našemu narodu niti onolike, kolika je bila, kad smo
se duhom rodili, ili preporodili.
Žalost nam osvaja serdce, kad pomišljamo sbiljnije
pomisli. Razvidjamo živu i cèrnu istinu.
Mladići nam malaksavaju i padaju prije, nego su
pošli na vojnicu za narodi blago narodnosti, za narodnji
jezik i narodnju knjigu. A dievojke bliede, venu i ginu
s neljubavi k svomu, a sa ljubavi k tudjemu. Mladež
nam se povodi za kojekakvom pogubnom sitninom, a
neljubi krasne čistote i prostote naroda svoga. Mladići
se vole datii baciti na sve, nego da bace ijedno prijatno
oko u književno polje. A dievojke paze i miluju tudju
knjigu, kano dèržeći se prekorečice: Što je naše, to je
loše. Mladež nam mari više za koješta, nego za knjigu
i narod.
Eda li je to duševni napredak? Nije zaista. Jer se
na miesto tvèrdih i stalnih starih zatočnikah naroda i
knjige njegove promalja vèrlo slabo pravih i viernih
nasliednikah njihovih. Ako takva mlitavost u naraštaju
uztraje i nadalje, propadosmo, izgibosmo iz porodice
Ostalih narodah, neumornih susiedah.
Duhom gorostasni piesnik, Simeun Milutinović,
pieva u Cèrnogorskoj piesmi III. od 1813. godine, što
valja i ovdie:
„Dobrijema negovorim,
Veće niekim silnijema,
Niti sviema zla ja žudim“...
Ustaj dakle, valjana i mila omladino, još u horu!
Zagèrli obieručke narodnu svoju knjigu! Osokoli duh
svoj dobrim i plemenitim razmišljanjem ! To ostaje i
kasnije. Jer se oblik može promieniti; ali duh, vie
ran promišljanju, ostaje sam i pod siedinami mlad i
krepak.
Veseli se, o mladiću, što vučeš lozu iz hrabroga
roda! Ugledaj seuvèrle predkove naroda svoga, pa radi
po primieru njihovu, skupljajuć, zahvalan slavnomu spo
menu, svako dobro njemu, kano neumorna pčela po
gèrmu rumenih ružicah. Raduj se, 0 dievojko, što teje
rodila majka-Hèrvatica! Imaj i na umu i na sèrdcu,
da si kćerka velikoga roda slavenskoga. Nezataj na
rodnosti svoje nigdie, ni nikad! Upravljaj na se pra
vedne rieči: „Tko me pred ljudi zataji, toga ću i ja
zatajati pred otcem svojim.“ Jer ako kad zabrazdiš
tako daleko, te zatajiš narod svoj: ono znaj, da će te
on na dan preporodjenja i slavlja svoga nesam0 zata
jati, nego i proklinjati!
Nezaboravljaj nikad, mila omladino,slavnih diedovah
i otcevah naših, koji su se i perom i mačem borili za
istinitu slavu narodnju, za pravo i slobodu! U primier
se njihov ugledaj, mladi naraštaju! Na tebi sviet ostaje.
Pomišljaj svagda, da ustaju iz grobovah hrabri
zatočnici našega naroda, pak da vide, kako sgrada nije
dogradjena, kojoj su oni udarili osnove! Nebi li se či
tav ukor njihov, sve prokletstvo njihovo oborilo na ne
harno potomstvo, koje nije htielo nastaviti ono, što
su oni započeli, već pusti, te propade i dielo nji
holyo?
Ti si, mili naraštaju, pèrvi u redu, da nastavljaš
započetu sgradu književnosti. Na tebi je ponajprije,
da osvietlaš lice narodu svomu, da ga uzvisiš i pomog
neš mu stići do biliege za ostalimi narodi.
Ta ti svèrha, nila omladino, sjala pred očima!
Neka ti bude uslovica: Sreća i duševni napredak svega
naroda. A na zastavi se neka viju zlatne rieči: Zna
njem nek se rod moj diže!
Ova se zastava, koju tipredaje o mladom lietu1866.
godine Danica ilirska, neka pred tobom vije svagda. U
nju upiri oči svoje; za njom hodi i u oganj i u vodu!
Samo ćeš tako oddužiti dug, koi duguješ narodu. Samo
ćeš tako pokazati, da si zahvalna dragoj domovini.
Slušaj dakle, mladi naraštaju, te prijateljske rieči
u početku ovoga godišta! Goju sèrdcu pravu ljubav k
svemu, što je narodno, dobro i plemenito! Neboj se ni
truda, ni muke! Pribavljaj si što dublje i što šire
znanje! Samo ćeš njim moći uzdići mili svoj rodi dom.
„Napreduj mi dielom,
Stupaj nogom smielom!“
(S. Milutinović, 1826.)
U to ti ime pomogo miloštju svojom Svevišnji.
Štitile te nebeske vile i zaštitnice. Ohrabrile te na što
veću ljubav k domovinii na što veći rad u znanstenom
polju poučnih časopisah! Bog pomozi k našoj slozi!
Klikujemo na posliedku bratji i sestram, miloj omladini
jedne majke, domovine.
F". . . ć.
POZdravy
0 navis, referant in mare te novi
Fluctus! . . . . . Fortiter occupa
Portum. Hor.
Pozdrav tebi, predhodnice sjajna,
Pozdrav tebi, narodnosti knjigo,
Milje naše, naša razbibrigo!
Dvadeseta godina već teče,
Što ti pèrva slogu nam izreče,
Te si stala rodu sjati svomu.
Hvala tebi, začetniku tvomu!
Mnoge tajne s tvoga truda nesta.
Poljem našim svietlo tvoje pade,
A guste nam tmine ponestade.
Ugledasmo, gdie nam cvietje buji,
Kud korova bujica nam struji.
Počupasmo, što je zlo gdie bilo,
Da nam nebi dobra ugušilo!
Ti si pèrva naša plav na moru.
Srećan te je vietric zaljuljao,
Vieštaka ti kormilara dao.
Dao Bog, te na burnoj pučini
Stieg narodnji letio k visini!
Sa ljubavlju k Bogu velikomu
Svedj stizala k pristaništu svomu!
U Varaždinu na izmaku stare godine 1865.
R. DIDI.
Pripoviedke.
Iz života slavonskoga naroda. Napisao Mijat Stojanović.
Na posielu.
(Ostatak.)
„Ništa“, veljaše stari Imro: „nedobivasmo za
jelo, nego tvèrde dvopeke i cèrljenca-luka. Jedući
onaj luk, počeše nas bolieti oči. Srećom je došla naša
vojska, razbila Franceze, uzela onu varoš. I tako smo
izbavljeni iz robstva.“
On bi još pripoviedao na posielu, kako je on sa
drugovi svojimizarobio do trideset francezkih vojnikah;
kako je jedanput bio na prednjoj straži pored niekakva
potočića.
„Prema našoj straži“, reko bi on: „stajaše sa
druge strane potočića za germljem prednja straža fran
cezka. Jedan obiestan, mlad vojnik francezki kroz dva,
tri dana stao činiti stražu, iliti, kako govore naši, šilbo
kati. Vikao bi na nas: buger*)!!! I što ja znam,
što je bèrbljao! Jezik bi plazio na našega šilboka. A
na posliedku bi se nakečio, te čučnuo i okrenuo k nan
stražnji dio, po njem se udario plieskati, kano da nas
gèrdi. To se nam dosadi. Pa kadje došo red na me, da
šilb očem, a onaj se obiestni Francez udari i opet
plieskati, okrenut k meni. Ja se ražljutim, pa skinem
pušku sa ramena, zategnem. Prinesem ju k oku. Puška
grune, a zérno prosvira stražnjicu obiestna bezobraz
nika. Pao je ničice na nosi nije se više podigo.
Drugi put bijasmo u bitci. Malo se puškaralo.
Nego topovi i francezki i našigruhahu, kano da se ne
besa ruše. Zemlja se tresla. Mi, Krajišnici, bijasmo
spried, puškarajući, kano plenkleri i čarkači. Kad
su počela topovska zerna riti zemlju i poljem se ko
tèrljati, a mi se pozaklonjasmo za dèrvetje, po čitava
povorka za jedno stablo. Topovsko zérno udari u
*) Valjada podvikivanje francezke straže: Ne bouges 1 Nemič" se!
Ur. D. I.
18
drugu takvu povorku vojnikah, što su stajali za jednim
dèrvetom,i presieče dvojicupo pojasu. Iz ćemerah, iz
kožnih pojasakah, prospu se škude, dvadesetaci, nieko
Iliko dukatah po zemlji. Jedan od momakah povorke, u
kojoj sam i ja bio, reče:
„Evo novacah! Tko jih smije pokupiti!““
„„Okani se““, reče drugi: „„tko zna, eda li će
jih meni i mojim trebati; da li ću iznieti odavle živu
“ „No nadje se jedan iz družtva, koi se polakomi
na novce. Izadje iz zaklona i zagrabi skupljati novce.
Ali tek što se sagnuo, doleti topovsko zérno i odnese
mu nogu. Nije više trebao novacah, kojih, ondie što su
ležali, nije nitko od nas pokupio.“
Tako je znao stari Imro puno toga pripoviedati
iz francezkih ratovah i vojnicah. Svi su ga susiedi
rado i sa čudjenjem slušali. Čudili bi mu se i s pošto
vanjem gledali sniežane, siede bèrkove, koje je pripo
viedajuć često usukivao i gladio, te dodavao po navadi
svojoj vèrlo često: „da nelažem.“
I onda, kad bi se susiedi dogovarali i savietovali
o gospodarskih poslovih, važio je saviet starca Imre
mnogo, pa bi mu mnienje ljudi mnogo uvažavali.
Medju ženami na posielu bijaše baba Orka, najiz
kusnija u ženskih poslovih, strinka Anka, što je bila i
najsladje rieči, a nena Ivka, najveća šaljivica i veliko
priklapalo. Jezik joj bi letio, kano čekérk. Znala bi
sve novine u selu. Znala i ono, što nije trebalo da
znade, i pačala se usvačije domaće i družtvene poslove.
Svakomu bi znala niešto prišiti. Svakoga bi živa znala
protakati i rešetati. S toga je često bila zapletena u
kar i svadju i kod kuće i u susiedstvu. Ali joj nije
mogo nitko progovoriti. Pa tako bude najposlije sva
Kad je godj bilo i momačko i dievojačko posielo,
ovi bi si usladili vrieme pievankom iigrankom, ili puč
kom kakvom igrom. Ako li je bilo vrieme mesopustno,
ili korizmeno, kad se nesmije ni svirati, ni pievati, ni
igrati, mladež bi se opet igrala, zagonetala, pripoviedala
svakojake pripoviedke pučke, ili pievala pobožne pies
me. I tako se o mesopustu pripravljala za božićne
piesme, o korizmi, za muku Isusovu i plač Gospin.
Dietca i veća i manja neznaju za posielo, nego
kako se sastanu, igraju se, térče, skaču, kriče. Pa se
tako zabavljaju.
Kad li će poučna i zabavna knjiga naći kakvo
takvo miestance medju našim pukom na posielu?! Onda
će udariti sve na bolje. Bože daj, što bèrže bilo!
7Zemljopisne villesti
O
Bosni i Hercegovini.
Les circonstances ne forment pas les
hommes; eles les montrent.
F. De la Mennais.
Svaki narod postupa drugčije s množiteljkami
družtva ljudskoga, sa ženami.
U naših Bošnjakah i Hercegovacah ostaje žena,
ta članica liepe i rodne loze čoviečanstva, manje više
pusta robinja. Ona nije ravnopravna, a kamo li jed
naka s mužkom glavom. Tu je sasvim ino snošenje,
nego što je u izobraženih deržavah, pa n. pr. i u nas,
gdie ide svagda i svagdie ženskinje pèrvenstvo, kad je
što godj dieliti, ili uživati dobro. A mi, za koje kaže
naš narod mužkinje, odsudjeni smo na prednjačtvo,
kad je za nevolju podnositi zlo. Pa je to i pravo, kad
pomislimo, da su žene one pčelice, koje slade nam
gerki vèrč življenja, da su one od nas niežnije islabije,
ugodnije i dragostnije. Pomislimo der, da je žena bez
muža, što loza vinova bez koca!
... „Nu jer žena slabija je,
Prevarena češće ostaje.“
(Ignj. Gjorgjić. Sgoda IX.)
No za ovo naš narod haje i nehaje, pa već u ko
lievci cieni većma mužkiće, nego ženskiće. Junak voli
junačiće. Prezire slabu polu. Slabo cieni ženu, za koju
govori: svaka žena, strašljivica. Ali nemisli pri tom,
kad govori tako, da je žena slaba samo pri razaranju,
a nipošto pri stvaranju, da bez žene nebi bilo ljudih, ni
junakah, pače, da je nezahvalnost i ludost, malo cieniti,
slabo paziti, ili prezirati deržateljke i čuvarice plemena
ljudskoga, roditeljke i gojiteljke čoviečtva. U tom je
naš narod još nezreo, ili zaostao, pa nećemo više da
razgledamo dublje takve rane, već hajdemo, te sravnjuj
mo žene pèrvih narodnostih s osobitimi svojstvi Boš
njakinjah i Hercegovakah.
Da podjemo od juga na siever, obredjujući na
rodne liepote, koje nam padaju na um, ili na sèrdce !
Potomka liepe Jelene sieva očima, kano da sipa mu
nje. Visoka je stasa i uzrasta, tankovita, kano jela.
Liepa i pravilna lika i obraza, na kojem cvate u svako
doba Serdačam osmiešak, dok je na bujnih ustnicah
razkriveno živo i čitavo sèrdašce niežulo. Hesperidka,
kad hodi, misliš, tančac da izvodi. Kad progovori, čini
ti se, da ti sèrdce gori na sladjanu plamenu ljubka
glasa, što ga prate i podtiču milogledne oči, kano dvie
zviezde iz liepa, vedra i obla obraza. Kćerka starih
Gallah, kano živa iskra, gleda plemenito. Na obrazu
joj se titra ljubav s Leljom onako prokšeno i obiestno,
kano što joj poskakuju obli, tanki, bieli, dugi pèrsti,
prebirući bielokostne tipke nova glasovira.
Најđemo još dalje na jug, da pogledamo Arapki
nju. Та је сегnomanjasta, cèrnokosa, cerngarasta vila.
Zubijoj se biele kano sniegu točilih. Smiono gleda kano.
junak okom sokolovim izpod bujne kose, krila gavra
nova. Sva je malko biesna i pomamna, a vèrlo žestoka.
Po sriedi Evrope gospodari dobra domaćica, Nie
mica. Oko joj je modro, kano vedro nebo, kosa plava,
kano zlato, ili sunce žarko. Spoljašnja joj niežnost od
govara razdraganu, meku serdcu. Magjarica je sasvim
druge naravi. 1 ona je čista, liepa i niežna. Ali zlo
kobno gleda. Zlo po serdce, što je ona dublje sukobila!
Ili će ga sažeći, ili operljiti. To je dilemma, uzak
škripac. Tako je okretna, živa, pouzdana, žarka, pla
menita, otvorena, tajna
„Ah, da je proklet čas i vrieme,
Kad te najpri'e ljubih, vilo,
Kad pogledom tvoim sladkieme
Me se srdce zamamilo!“
(Ignj. Gjorgjić. Ekl. V.)
Sa sinjih talasah golemoga Ocejana pozdravlja
južne družice ponosita kćerka bieloga Albiona. Ona
gleda ljubimo svakoga čovieka; jer miluje čoviečtvo i
čoviečanstvo. U nje je tielo u napon razvito, čila i
dostojna uzrasta.
A kakva je naša Bošnjakinja, ili Hercegovka? U
nje su trepavice, dvie lastavice, obervice, dvie pijavice.
Na Drini, na Miljackii Neretvi nepaze ljudi, eda lije žena
upravo bieloputna. Putna mast nedopituje ovoj,ili onoj
liepotice-jabučice. Ima jedna cèrtica prasiedilačtva, koju
na obrazu nosi veći dio bosanskihi hercegovačkih ženah.
Viri niekakva starina iz svakoga najmladjega lica. Ato je
starina prasiedilačtva. Onajse ponos, što ga viekovi nisu
mogli poništiti, neda ni danas zateriti. A to je ponos
duha. Nije obličje, što kiti te naše žene, koliko je
mnogo više, da je svaka certica na obličju u skladu s
kretanjem snažnih živacah. Sve da ni nisu prozirne Lade,
Venere, a one su sasvim razvite i bujue Jelene, ili
Amazonke; ali ne bez sisah, već sa sisami, kojimi se
mogu ponositi; jer doje junačka čeda. A tko li može
i kazati, da bi volio Veneru, nego Jelenu, volio Jelenu,
nego Amazonku, kojoj ukrašava obraz živ plamen pri
rodna duha. A takve su Amazonke naše Bošnjakuše i
Hercegovke.
Da sporedimo Hesperidku sa Hercegovkom, n. pr.
rodom izMostara, kojojje kosa cèrna kano ugljen, a oko
sieva kano zapretan žar odvinjage, pa kad jih pomnjivo
razgledamo, vidimo, da jedna drugoj neprilikuje nipošto,
premda svesebice razigravaju serdce. Talijanka privlači
k sebi ne, kano munjoteg što priteže munju, već malo
po malo, kano što upija use komad sladora sok od ru
mene maline. Ona očima radja sietnu trešnju u duši.
Obajava te kretanjem vita i mekana tiela.
Ali Hercegovka? Ta probada odmah i junačko
sèrdce oštrim pogledom, kano bridkom sabljom-demes
kinjom. Blago tebi, kad te gleda sbiljno; jer znaj tada,
da je plamenak uhvatio pouzdano serdce, da ju je od
sbilje ljubav osvojila. Ako li se tebi osmieva, čuvaj
se zmije Jevine; jer je to osmievanje, što i germlja
vina, dok sja sunce. Ona je po svoj unutrašnjoj naravi
i ćudi svojoj nalik na uhvatjenu golubicu, koja je umi
ljata, premda vreba svaki čas u zasiedi, kako da te
kljune kljunom, ili izbode pandžicami. Ali, sirota! ne
može dakako ništa. Zaludu se ljuti i goropadi, kad je
nejaka jednom ulovljena.
„Kuda zadje? S ke nesreće?
Ka te zanie čes neredna?
Svak se čudi. Ja najveće,
Ki sam s tobom duša jedna.“
Dasporedimosad kano dviesporednice liepu plavku
Bošnjakušu s plavokosom i plavookom kćerkom bieloga
Albiona, kano da je našla slika priliku, opet bi ove dvie
liepotice bile, te bi se prikazale kano dva cvietka na
dva briega različna, izmedju kojih teče rieka liepote i
uzoritosti. Bosanka stoji na briegu naravnosti, a Al
bionika na briegu ovljanosti. Uza koi li bi brieg želio ti,
mili čitatelju, pristati s jakim čunom svojim? Mi ti
kažemo, pa te savietujemo: pristaj uz narav Jer je
narav pouzdanija, nego umietnost, za koju kažemo, da
je prema počelu svomu, koje je bilo u raju, izmet
prema prirodi, bolest. Umieština je kakva takva bo
„Neću plavke, neželio majke!
Što ću plavci boju kupovati,
To ću cèrnjci toke sakovati“...
Na iztoku našinci nepodnose plavokosih ženah,
pa jih ocèrnjuju, kad su se š njimi cèrnom srećom već
niekako udružili. Zato jih mi na jugu i zapadu necer
nimo, već jih slavimo, premda su i cèrnjke našemu
sèrdcu omilielei mnogomu prirasle. Nam netreba kovati
toke, dok jih kujemo u zviezde.
Čudnovato, da naš narod voli ponajviše cèrnu lie
potu, dok si razmnivom cèrta uzor u vilah, koje su
biele i plavokose!
Svesu mile i dobre,i cèrnojke iplavojke,dok nesije
mo njivah i poljah, da se drugi žetvom ponose. Blago si
nam, srećnim, dok nam netreba kazati, da smo ulovili
mladu košutu, bielju odsniega; no, jaoh, tek što je poči
nula u našem skutu, ote nam ju kakav ognjeni lav! Сviet
smo uzgojili, tražeći u njem radost i razbludu svoju;
ali ga u najvećem goju ukrade huda ruka. Blago si
nam, dok nismo u vilinskom kolu, što i pčela, koja na
stoji, svagdie kupeć med, za drugoga; dok nismo, što
i jadna mati, koja nikad za se nedoji jaganjčića svoga!
Ali da ogledamo dvie zatočnice liepote, gdie se
nadmetju medju sobomi otimaju o pèrvenstvo, da srav
nimo plavu Bosanku s plavom Albionkom. Ova je kano
krotka ovčica prema onoj, koja stoji pred tobom kano
sèrna, koja je u taj mah dotèrčala preda te iz zelene
gore sa divlje lužke rieke.
Pa da izaberemo žensku glavu makar kakve na
rodnosti, na kojoj je kosa svietla, kano što je kesten
u jeseni, kad se š njega odljušti i skine bodljiv jež,
Нercegovka će se i prema toj kestenjci ukazivati kano
bujica prema mlinskomu potoku, kano bedevija pre
ma obuzdanu konju, kano bridak nož, koi odmah sieče,
pori i kolje, prema tananim nožicam, koje treba mu
kom i nategom otvorati; kano poljski mak, ili šumska
papirat prema kanelijam i gjurgjicam; na posliedku,
kano mukotérpna, u robstvu opet slobodna junakinja
prema zimomornoj učenici i robinjici izobraženstva.
Tko nije prijatelj otimanja, te neće da se potuca
po zelenih vèrtlovih, voli ubrati mak, cvietje poljsko,
voli si nasladjivati oko šumskom papraću. Мak opaja za
brinuto serdce ljudsko i zanosi u sladke sanke. A pa
prat je bilje divno.
Hercegovka, ili Bosanka nije laka i omamna, što
je Hesperidka. Nije laskava, sèrdačna i umiljata, što je
Francezkinja. Nije pouzdana, prijatna i brižljiva, što
je Inglezkinja. Nije lakoumna vijoglavka, vèrtonožka,
vižlasta namiguša, nije otvorena i razkriljena, što je
Magjarica. Nije kvočka, ili prepelica, što je Hèrvatica,
već je ona ponosita, samosviestna goranka, planinkinja,
junakinja. Poniešto prilikuje ponosom i samosviešću
Španjolci. A najsrodnija je s Arapkinjom po naravi,
po serdcu i životu.
U Hercegovke i Bosanke sviedoče oči, kano dvie
zviezdezimne noći na vedrom nebu, dajepod kéršemi le
dom spoljašnjih znakovah,da jepod onom kèršnom slikom
ladna kretanja, nepribližavanja, neticanja sakriven potajan
žar. Iz oka njezina viri kano na prozor ponositih dvo
rovah svojih razbori razlog, duboka ćud, ljubav k slavi
svojoj i mile domovine svoje. Svako trenuće presieca
sèrdce kano žalostno čeznuće za davnom starinom, od
koje je spomen tako silan, da je kano kakav pravilac
čuvstvah još i danas; ali takvih čuvstvah, koja nisu
više nipošto prema kukavnoj današnjosti. Svaka cèrta
na obličju pokazuje duh krepak i podhvatljiv, neprie
loman i silan, gniev na zlu sreću sadašnjosti, samovolj
nost velika gospodstva i postojanstvo u bezprestanu
mučenju i čekanju bolje budućnosti.
Sve ove značaje bosansko-hercegovačke ženskosti
sjedinjava u sebi, kano pučina morska velike rieke,
prirodjeno vitežtvo i junačtvo, kojim su Hercegovke i
Bosanke oddvojile na daleko od svih ženah ostalih na
rodah, pa su nam ponajmilije. Jer medju nami makar
osvanuo u velike uzorit ukus plemenite liepote, treba
ponajprije svakako da smo ga shvatili razumno.
A kako je to, da su Bošnjakuše i Hercegovke
tako sbiljne, da je svaka cèrtica na obrazu njihovu po
junačtvu udešena, da su te žene junačke kano muž
kare, iliti mužkobane, a opet dosta putah dobrei niežne
ćudi?
Život u planinah, mnogo pod vedrim nebom, ži
vot u boju na vojnici, viečan nemir tvori značaj, što
pretvara velikom silom čeljade u drugu narav, nego
što bi bila pretežna, da može pèrvo uzgojenje biti pri
jatnije pravoj ćudi i osobini dobroćudnih ženah.
Prigoda čini lupeža. Narod, što ga sudbina slabo
postiže, te može boraviti viek duže u miru i goju, od
gaja se dakako mekšim odgojem. Planinac u Švicar
skoj, u Tirolskoj, ili Predaralskoj može sasvim lasno
predtiecati umienjem i odgojenjem planinca Hercegovca
na podnožju viekom burne ikérvave Cèrne gore. Lasno
je zemljam napredovati, koje su pod okriljem blagoga
mira. Lasno se onim zemljam sa svietom nadmetati, gdie
maslinove grančice pupei cvatu u odgajenih vèrtlovih, a
nevere se broć i glogovo térnje u junačkom razbojištu!
Bosanac i Hercegovac, kako je vieka i svieta,
neuživahu nikad stalna mira, već kérv i nož, sablja i
negve presiecaju sav viek boravljenja njihova. I tako
je ratoborna i kojekakva sbilja izbrazdila najsilnijom
brazdom čitavo obličje obrazah njihovih. Svaki žitelj
i svaka žiteljka u ovih stranah pokazuje cielim spoljaš
njim vidomilikom, da su jih vremena promienila. Svaka
cèrtica odkriva tajnu silnih prekretah domaćih.
Zato nam se čini, da izreka F. De la Mennaisa, koju
smo postavili na čelo toga Diela IX., nije nipošto pre
ma živoj istini, koja nam u Bosni i Hercegovini doka
zuje jasno, da pitanja: gdie, kad i kako? promienjaju,
tražeći silan odgovor, vèrlo mnogo život, značaj, pa i
narav različnih narodah, te kažemo, da su upravo miesta
i vremena istinita tvorila ljudih i naravih ljudskih.
(Dio X. sliedi.)
Historični Aphorizmi.
lххi.
Nauka treba svim i svakomu, i vladam i strankam.
The Press has effectuated a salutary re
volution. Daniel O'Connell, Esq.
Ako te ruka tvoja, ili noga tvoja sablaž
njava, odsieci ju i baci od sebe ...
Matej. XVIII, 8.
Da se dèržave prema naravi zemaljah i narodah
pregrade nanovo, k tomu prinose najveću i najvaljaniju
gradju slobodne novine. Što su sitije krupnih vre
menah, što sbiljnije i važnije, a opravdane želje svieta
oglasuju, što sèrdčanije uklonjaju zaostalu ruševinu i
truhlinu, da otvore miesto mladim nasadom, to će one
srećnije nadjačavati težko svoje poslanstvo koje kano
grobar Macbethov, a koje kano vèrtlar svagda mladih,
zelenih perivojah hesperidskih.
Novine su roditeljke javnosti. Da nema novinah,
nebi bilo nesrećnim okrilja. Da nema novinah, nebi
bilo strašilah krivdi i zloći onih, koji su postavljeni
na kormilu dèržavah, pa miesto da voze narode u luku
pravedne sreće, tieraju povierenu sebi ladju ukèrst na
kèrst prema onim pristaništem, kamo jih korist i lični
probitak poziva na terg častih, naresah i blaga.
Novine su sudište, onaj areopag, pred koi do
Ilazi na rešeto i protak, na mierilo i sudilo svaki važni
korak i svako odlučno dielo.
Novine su jedine tako plemenite i smione, te raz
mišljaju i prosudjuju pakost velikih, pa na posliedku
tiemaju one na valjanost, koje žele popraviti.
Novine su jedine pouzdane pomoćnice potlačenih,
jedine hrabre i bezprestane masertačice silnih.
Tek što obori jedne novine gvozdena šaka nepra
vednosti, odmah pomole glavu druge. I tako ide dalje,
kano leden usov s planinah.
Novine su učionice, koje polaze slobodni čitatelji,
te neplatjaju skupe naukovine prema tomu, da imadu
umne hrane, da su učenici viečnih istinah, koje vojuju
proti laži presilja i nasilja. -
Sve znanosti, a osobito umieštine dèržavnoga
nauka goje novine. Novinstvo je težkom mukom i na
tegom preotelo mah i ugrabilo krunisanim glavam onu
tajnu, koju su mogle samo one doniekle razaznavati.
Naukovina, koju platjaju čitatelji izdateljem ispi
sateljem, dug je one glavnice, koju su novine srećno
ucienile na dvogubo, blesasto gospodstvo, što zazire od
svietla, nastojeć sahraniti narod od svih novorodnih
pomislih, koje bi mu valjada mogle uznemiriti mirnu i
dobru ćud.
Ali dolazi u to blagosov novinske slobode. Оna
uzima smionomu jeziku pukovodjinu svaku dragost ka
kve novosti, kakvih pojavljenih čudesah. Оna porav
njuje najstrastniju rieč upravo tako strastnom protu
besiedom.
Novinska sloboda davi već u porodjaju lažne
rieči-hodalice, koje je razsijao slučaj, otac pakosti ka
kve. Ona ukida u pèrvi sukob ružne glave onim gla
sovom, koji rastu tako bujno i naprasit0 u zabiti, na
lik na otrovno ono bilje, koje razpruža mladice ilištja
svoga samo po tamnih močarih lužkih i pod sienom
od ruševinah starih gradovah i cèrkavah, a na bielom
danu sahne jadno i kukavno.
Dakako, bieli je dan novinske slobode po podla
roba, što voli primati u mraku, nego na vedrini pre
višnje pljuske i udarce, upravo tako zlokoban i neugo
dan, ka" i po ohola gospodara, što nije rad vidieti,
gdie mu je domaća nesviestica razsvietljena, koju za
stire blagim mrakom, kad je stvar već mah preotela,
samo nemila i okrutna razsuda.
Istina je živa, da je razsuda ciglo sidro za raz
dèrman brod onih zlotvorah prosviete ljudske, koji su
meprijatelji i novinskoj slobodi.
Razsuda je kêrvnica duha ljudskoga.
Ali nije ni to istina mèrtva, da razsuda, kad je u
doba gospodstva podpomagala gospodstvo, obara potomu
gospodara igospodstvo njegovo, kadje udario posliednji
čas podlim perom i robskim spisateljem.
Jer, gdie je sieča išla otolić na pomisli, dolazi
do skora i na ljude, te isti rob, što je tamanio misli,
sieče kasnije istim mirom, istom siekirom gospodara
svoga u voćnjaku života.
Sto će biti sablazni za sieče, to će se izsieći. A
što će biti nenaravnih kvèrgah na stablu života za pre
8
daje, to će se izčistiti i predati ognju u naručje, ne
gledajuć ni na kakve sveze ni porodicah, ni dosto
janstvah.
Navala, kojom udara prevrat, nema ni u sebi, ni
na sebi ništa, što bi pravilno bilo, pak ona zabunjuje
često i najvaljanije pravilnike.
Вој, uredjen proti tudjincu, bije se, pun žèrtve
i časti. Ali gdie se na domu stranke hvataju u živac,
nestaje svake miere. Duša se burka, a mišica neod
govara volji. Nevalja s toga graditi ukor; jer i onako
dolazi, žalibože! slabost od takve naravne upornosti
svakoga plemenitoga sèrdca, koje nemože odolieti, već
plamti u gradjanskih borbah za slobodu. Ali kad je
zaprietila velika kakva prietnja družtvu, kako ga od
braniti, kako li ga sačuvati oda zla, ako ne putem i
glasom novinah?
Vremena su se promienila. Tisak je novinami
učinio spasonosan prevrat. Glote nezasluženih kakvih
naslovah neće sviet više podnositi. Sudci nemogu više
onako suditi prema mitu, a ne prema pravu. Vladaoci
nemogu više — Neka! dok su slobodne novine, koje
mogu jedine živieti danas, sviedokinje svietskih dielah
i dogadjajah.
Mudroslovlje slovi mudro, kadje srećno. Slabo je
podano danom nesreće. Piesnici pievaju vladaoce, ili
stranke srećne. A tko li ostaje vieran dobrim stva
rim, koje padaju zlom srećom?
Vlast slobodnoga novinstva, koja, malim zadovolj
na, spratja na sve pratju nezadovoljstva; nepriznaje
ništa, do istinu i pravdu, učeć možebiti nesvagda upra
vo ugodnim naukom i vlade i stranke, voli poginuti na
leonidsku, ili na zrinjsku, nego prihvatiti medeni život
mazarinskih ponudah.
Narodne poslovice dubrovačke.
Sabrao Ignj. Gjorgjić.
(Nastavak.)
Nagnula je veće bačvom.
Našte ruke uzeo je.
Nije u mlinu pobielio.
Na stolieh stari mu su svi klečali.
Neumivam rukuh; er mi se obied nekuha.
Na sto konjah petset kožah.
Nad pšeničniem nije kruha.
Nad rucelom nije žita.
Urednik i izdavatelj Dr. Ljudevit Gaj.
Nad Gjuljanom") nije vina.
Nad maminiem nije sina.
Nad vlaškiem nije lonca.
Nad riečkiem nije konca.
Nit hodeći nosi, nit jašući vodi.
Nepameti ubija se i pamet.
Naučio je na svoje miedi.
Nebroji godišta, tko kuće neplatja.
Nezovi zla; ere i samo dohodi.
Ni popa za susieda, ni fratra za prijatelja.
Ni pas neće gole kosti.
(Nastavak sliedi.)
Književni viestnik.
Narodne poslovice, rieči i izrazi. Napisao Mijat
Stojanović.
Ova sbirka, koju je revni spisatelj skupljao preko30godinah,
ima u sebi preko 4000 poslovicah, iztumačenih, kako jih puk razu
mije. Dielo će iznieti do 18 arakah, tiskanih u velikoj osmini, a
ciena mu je 1 st. 60 novč. Tko pošalje deset predplatnikah, ono
mu daje nakladnik, A. Jakić, jednu knjigu na dar.
Radujemo se napredku Lužičko-serbskim časopisala
za 1866. godinu.
1) Na gornjelužičkom nariečju:
časopis towarsawa мaćicy serbskeje. Urednik:
J. Buk. Na godinu 2 svezka.
Časopis donosi razprave staro-i jezikoslovne, poviestne, pri
rodopisne, itd., pa se osvérje osobito na Sèrbske lužice i piesme
lužičko-sérbske, objavljajuć izviešća o radnji M a ći c e Serb sk e.
Katholski postor. Urednik: M. Hórnik. Na godinu 24
Lužičan. Časopis za zabavu i pouku. Urednik: J. B.
Smoler isti, koi uredjuje vèrlo dobar časopis: Slavisches Cen
tralblatt. Wochenschrift für Literatur, Kunst, Wissenschaft und
nationale Interessen des Gesammtslaventhuns. Lužičana izlazi na
godinu 12 brojevah.
Missionski posobi. Urednik: A. Rychtar. Na godinu 12
brojevah.
serbske nowiny. Političko-zabavni list sa objavami.
Urednik: J. E. Smoler. Na godinu 52 broja.
2) Na donjelužičkom nariečju:
негатаљorsku serbski časnima. Urednik: J. Sveta. Na
godinu 52 broja.
Ove časopise, koji su u Lužicah u kraljevini Saskoj, na sje
vernom okrajku Česke, kano osamljeni čamci slavenstva u moru
njemačke knjige, preporučujemo sèrdačno pomoći bratskoj čitatelj
stva. Predplatu primaju sve knjižarnice i svi uredi poštanski.
*) Miesto u Batu.
a) Ona derva, na kojih se spušta brod u more.
Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja.
UNELL-REFLECTILLNESSELS
U Subotu 13. siečnja 1866. Tečaj XX.
Sunašce se već smirilo
U postelji od zapada.
Svi usnuše, što jih bilo . . .
Ај lagano, momci, amo!
Stanko Vran.
Dusi nad jezerom bruje,
Sva se voda pieni.
I tužni se jauk čuje
Gorsko jezero.
325 IN
Sasto- Po tamnoj zeleni.
Sred visokieh, stèrnieh gorah
Jezero ie mal
У тај има за њ,а „“,““,“.“
““, ““,““ To se u mah svèrši,
Umire se sve dubine,
. . . . . . . . . Tiho je u Kérši".
Nieki vitez boravljaše " " Josip šummer.
Te odavle izlažaše,
Da putnike mori. Pripoviedke.
„„,„ I known was were wassome
Gerdno ovo dielo, XXVIII,
Gdie je vodi ždrielo.
Običaj je u našega puka, da u opasnoj bolesti
zavietuje tko ili sam sebe, da će putovati u ovo, ili
ono, kadšto udaljeno miesto, gdie je proštenje preko i
godine na odredjene dane, da će n. pr. polaziti Gospu
judsku u Judu, bistričku u Bistrici, sv. Bonu u Vuko
varu, Gospu almaškuu Almašu, Gospu u Radni, ili mati
zavietuje diete, da će ga onamo voditi; ili se tko zavietuje
Jezero sve buči, strogo postiti osim petka i subote koi dan uz medielju
danah kroz po godine, ili kroz cielu godinu, ili da ćePa nemožeš niti proći,
Da te strah nemuči. darovati u cèrkvu svieće, platna, novacah, ili što drugo.
--
Zemlja zjalo tu raztvori,
Grad u propast pade,
Pa na veljoj ovoj gori
Jezero postade.
Kad je oko gluhe noći,
10
Kod Varadina u dragostnu i divnu kraju planin
skom doline Rokove blizu bèrda Vezirca na dunav
skom briegu stoji cèrkvica Gospe, Marije sniežne, Te
kija, gdie je svake godine na dan Gospe od sniega
veliko proštenje, na koje se puk sastaje tisućami iz
Sriema, iz Bačke i Banata.
Kroz niekoliko danah ide ovamo litija za litijom.
Sad prodje jedna. Pieva se i moli u njoj naški, u dru
goj niemački, u tretjoj magjarski. Malen dio puka, što
je došo, ima miesta u cèrkvi, a veći stoji okolo cerkve
u sienci lipah i brestovah. Ondie se i stari briest vidi
uza cèrkvu s podnevne strane, o koi su Turci, obsie
dajući varadinsku tvèrdjavu sedamnaestoga vieka, obre
sili cesarskoga gjenerala, koga su ondie uhvatili, dok je
uhodio tursku vojsku. Sad je na istom briestu ogromna
stabla, ogradjenom tačkicami, slika majke Božje obie
sita. Pobožni puk na proštenju kleči pred njom, moleć
se Bogu. I žene obilaze onaj briest, kocajući na golih
kolienih.
Na proštenju ima svagda mnogo prosjakah i slie
pacah, koji guslaju i kriče bezprestano, prosjačeći mi
lostinju. Tèrgovčići i licitari namieštaju blizu cèrkve
šatre i prodavaju svieće, medene kolače i različnu inu
robu, brojanice, slike gospine i mnogo drugih ugodnikah
Božjih, molitvenike, pobožne knjige ...
Svetjenici služe sve mise u cèrkvi od rana jutra
do podne. Drugi siede okolo cèrkve u izpoviedaonicah,
te izpoviedaju zavietovane. Na proštenju budu tri pro
poviedi na tri različna jezika, na našem, na niemačkom
i magjarskom. Besiede jih svetjenici napolju pred cèr
kvom u sienci mirisnih lipah; jer u cèrkvi nebi miesta
bilo za onolik pobožni sviet.
Zavietovanise izpoviede, pričeste. Svèrše svu ostalu
pobožnost što prije. Potom prikažu dar na žertveniku,
što ga izljube i sve na njem, što se nalazi. Pak se
onda povrate utiešeni i zadovoljni doma.
Mnoga sviest bude smirena i mnoga duša utie
šena, počem i mnogi bolestnik ozdravi; jer ga pouz
danje u Boga okriepi i razgali. Život mu to osladi.
Sèrdce mu ojači. Tužnu dušu razvedri, pa podpomogne
i tielesno ozdravljenje. Tu i duša i tielo počine od
svagdašnje brige i radnje. Čoviek osieti i nehotice u
sebi, da je stvoren na niešto više, nego samo za plug
i motiku, za kosu i siekiru, za preslicu i stative, za
svagdašnje poslove, kojimi zaslužuje, što će pojesti i
popiti, čim će se odiesti, u čem li će stanovati.
Takvom se prigodom sastaju ka" i nehotice stari
srodnici, prijatelji i poznanici, koji se već mnogo godi
nah nisu vidieli, niti bi se skorom bez takve pri
gode. Ili se spoznadu i sprijatelje ljudi, koji su si
donle bili strani. Izmire se zavadjeni susiedi. Vidi
čovjek svieta nepoznata. Nauči se koješta. Postane iz
kusniji. Razširi mu se krug znanja i poznanja. I tako
se zavietinom svako okoristi.
Poznavao sam staroga Iliju iz sela B..., koi je
bio po niekoliko putah na proštenju u Vukovaru i u
Judu, vidio pučku pobožnost, pak je zaveo u kući svo
јој, da su mu svi ukućani svagda klecali, kad bi zvo
nilo zvono na pozdravljenje Gospino, i Bogu se molili.
A osim te pobožnosti zavede on u kući svojoj bolji red,
u mnogoj struci gospodarstvenoj, u vèrtlu i voćnjaku,
u dvorištu i staji, pa i na smetlištu i gnjojištu.
Dobro je, kad prosti ljudi dodju malko medju
ine ljude, te vide ovo i ono. Tko je pametan, svagda
se koristi svakom takvom prigodom, pa se što godj i
nauči. Pravo veli pučka naša poslovica: Tko nije
prostak, koi žive svagda u kakvu zabitnom selu, te ni
kad neobći s Dikim drugim, osim sa jezičavom svojom
ženom, koju samo zlostavljanjem dèrži na uzdi, te ga
sluša, ili obilazi sa ukućaninom, s kojim nikad nepro
govori liepe rieči, ili sa Susiedom, koga bi volio utopiti
u kapi vode, nego išta, što mu ovaj možebiti želi, ili
čini zlo, ili što muje možebiti zavidan kroz bolju njivu,
kroz liepšu marhu, ili sa glupim i zloglavim kakvim
drugom, kano što je i sam neviešt i neokretan.
Takva proštenja, godovi, ili hramovi cèrkveni, saj
movi, iliti vašari daju sgodu prostaku i prostakinji
doći medju sviet i čuti i vidieti i izkusiti mnogo koje
šta, što se nemože čuti, vidieti, niti izkusiti u zabitnu
selu, u samoći.
Tko nije bio nikad medju svietom, nemože ništa
ni izkusiti, ni naučiti se, nego ostaje neuk, glup, ne
spretan i neizgladjen, kano što su mnogi naši prostaci,
koji nisu nikad bili medju svietom.
ХХIХ.
Tko je godj živio medju našim narodom i š njim
ikoliko obćio, čuo bi za uroke, kako po mnienju pro
stote ima ljudih, koji su oštra i ljuta pogleda, zlih oči
juh, pa kako pogledaju koga željno, požudno, raznesu
ga odmah na očijuh, ureku. Pak urečeni zine zievati,
protezati se, i tèrgne ga bolieti glava. To su uroci, od
kojih térpe ponajviše dietca, mladići i dievojke. A tako
11
i liepi konji i druga marha, kad se tko iznenadi i
učudi liepoti njihovoj, pak jih tako raznese na očijuh.
Svaka baka zna o tom pripoviedati, te zna go
tovo svaka i vidati od urokah.
Baba je Janja čike Matka najvieštija tomu u či
tavu selu. Kako je tko u susiedstvu urečen, ide se
po babu Janju, neka vida uroke. Bolestnik zieva bez
prestano, proteže se kano pred groznicu. Oči su mu
pomućene i suzne. Kérmelji udare na oči. Baba dodje
k bolestniku, prekêrsti sebe i bolestnika, pak, moleć
pozdravljenje Gospino i još druge molitvice, oslini slin
kom svojom obadva svoja palca, pak unakérst raztire
oči bolestnomu, ličnice, oběrve, vratne žile i žile nad
granami od rukuh.
Zieva i baba, dok to čini. Protire svako t0 miesto
po tri puta, te po tri puta moli iste molitve. Potom
si donese u maloj sdielici naravne vode iz studenca.
Ide na domaće ognjište, na kojem gori oganj. Pita žene
u kući, o kojem misle, da je zlih očijuh. Vatraljem
izvadi živ ugljen. Uzme ga pèrsti i baci u vodu, dok
namieni na ovoga, ili onoga.
Ako ugljen cvèrkne i potone, ureko je onaj bo
lestnika, ili bolestnicu, na koga je ugljen namienjen.
Ako li ovaj nepotone, već pliva po vodi, baca drugi,
namienjujućga na koga drugoga. Itako sedam ugljenah,
od kojih svagda gdiekoji tonu, a drugi ostaju gore,
plivajući po vodi. Sad baba zamače pèrste u donesenu
vodu i opet protire bolna, ka" i odprije do tri puta.
Unije onom vodom cielo lice urečenomu. A njemu se
treba napiti one vode. Domala zaspi bolestnik. A kad
se probudi, prošli uroci, kano da jih je baba rukom
skinula š njega. Protiranje, mislim, pomaže.
Eda li tko ima tako zle oči, tako ljut i oštar po
gled, te može koga ureći, za to neznam, a neznadu
valjada ni liečnici. Samo je to izviestno, da se u oka
nalazi velika i još neizkušana sila. Inače nebi moglo
oko ljudsko ukrotiti ljute zvieri, kano što je lav, koga
čoviek može upitomiti po sviedočanstvu prirodoslovacah
соdvažnim svojim i oštrim pogledom, da nebiesni. Može
biti dakle, da ima zlih očijuh, od kojih se uroci do
bivaju. A to će biti možebiti onako niekakva sila, kano
što je sila sympathije i antipathije, prirodna ljubav i pri
rodna mèrzost. No o tom dakako nema ni razgovora,
da se napiše valjana kakva razprava. To je tajna. Sa
mo su pojavi poznati, te su tudie, ka'i uroci, i zna se,
kako jih vidaju babe, za koje je to sasvim prosto po
javljenje, kano makar koje drugo u svagdašnjem životu
ljudskom i u velikoj prirodi.
Tko je lasno urokljiv, onomu se načini na licu,
na čelu, ili na obrazu kakav cèrni znak, kano madež,
da, kad ga tko pogleda, vidi onaj znak. I tako se mu
nja oka ukloni, kano munjotega. Zato vežu naše prosta
kinje cèrvene vèrvce kravam na rep i telićem okolo
vrata, da predusretnu uroke.
Slavonske babe znaduipodpasivati, kadtko, kako
se kaže, skruni utrobu, te se u těrbuhu crieva težkim
poslovanjem i natezanjem sklupče, s miesta svoga po
maknu, te čoviek ponemoći. A tako protiru i pleća,
ledja i kérste, kad koga bole ove strane tiela. Kad to
čine, uzmu čista masla, ili čiste masti. Namažu si tim
ruke, pak onda maži, tari. Ako je podpasivanje, diži,
mamieštaj crieva i utrobu.
To su proste vračbine i ranarničke pomoći pučke,
što jih babe pružaju bolestnim ljudem. Ali ina itakvih
babah, koje znaju travom i melemonu, ilitizavojem liečiti
svakojake rane. A ima jih, koje su i viešte primalje.
Baba Janja čike Marka znaše i jedno i drugo. Davno
je pokojna. -
INa pokopu i daći.
Veče je. Sunce zašlo za planine. Mrak pao po
zemlji. Zviezda-večernjica blista na zapadnom obzorju.
Zvono odzvonilo, tri puta prestajuć, na Gospino pozdrav
ljenje, te je malim zvonom dat znak, da se svaki viernii
pobožni kérštjanin sieti pokojnih iza nje pomoli. Potom
zazvoni opet veliko zvono u znak, umro je nietko u
Tko bi to bio? Pitaju se po seljačkih kućah.
Ujednoj kući upravo o tom u rieči, a susied iz
pete kuće na prag s pozdravom :
„Hvaljen Isus! Pozdravlja čiča Antun, da mu je
otac, dida Vinko, umro danas, i molisusieda, da dodje
na pokop i karmine."
„Bog da prosti duši dida Vinka!" odgovori se:
„Doći će jedan od muževah, da bude ukopac.“
Skupilo se u kući pokojnoga dida Vinka deset
ukopacah. Jedni od njih traže po daščari suhe du
gačke laptove, iliti daske za mèrtvačku skrinju, pak
tešu i grade lies. Drugi rade kêrst dèrveni i odio na
grobnicu. Sve liepo šaraju, kano kakvi kipari. Drugi
kolju jalovicu-kravu za karmine. Otvora se smočnica i
pivnica. Valja dobro nahraniti i napojiti ukopce. Umro
je domaćin, izza koga ostaje puna kuća svašta. Ukopci
rade oko ukopa. Zene nastoje oko jela, muževi do
maći oko dobre posluge. Susiedi, mali i veliki, mužki
i ženski dolaze k mèrtvacu. Svako mu se moli Boga
gs
selu.
za dušu. Svako ga škropi svetom vodom. Mèrtvac leži
u izbi na laptu, pokriven mèrtvačkim pokrovom. Voš
tana svieća gori čelo glave.
(Ostatak sliedi.)
Zemljopisne viesti
O
Bosni i Hercegovini.
Diо Х.
Nescio, quid mole atque facetum.
Horatius.
Lasno je tkati, kad je tkanje otko. Tako se i
nam čini, kad valja da pišemo što godj više i dublje o
značaju bosansko-hercegovačkoga naroda, o naravih i
običajih njegovih. Pak opet hoćemo da pustimo evo
nemirno pero po bieloj hartiji, da šara, što umije i
kako može, ako mu dopustiš ti, mili čitatelju.
Jezgru opisane sbiljnosti žiteljah Bosne i Herce
govine obiliežuje najjače već sam način prikazivanja i
govorenja njihova. U tom vidimo silno obiliežje starine.
Da Bošnjak i Hercegovac, kad govore, kaže je
dan o sebi: mi, kano da jih ima više, da se služi
svaki napose u govoru množinom veličanstva, a naprotiv,
kad progovara drugomu, bilo nejako diete, ili svietlo
kakvo lice časti i dostojanstva, svakomu reče jednako:
ti, služeć se pravim brojem, kako mu ga zapovieda
zdrava glava: to odkriva premnoge potajnice-istine, to
pokazuje tim osobitim i jedinstvenim znakom, da taj
narod vuče lozu i onih vremenah, kad su živieli Hel
lencii Rimljani. Premda su se ti potonji pretvoriliu tvo
rilu drugih narodnostih, tomu je našemu plemenu po
viečnosti bilo usudjeno, da čuva to blago jezične mu
drote, koje bi liepo kitilo slovnice današnjih narodah
izobraženoga svieta, koji su običajnim razgovorom žèrt
vovali krivoj laskavosti družtvenoj taj prejasni stup
starodavnosti, diveći se danas samo u gèrčko-rimskih
izverstnikah valjanomu upotrebljavanju ličnih zaimenah
u razgovoru medju pervim i drugim licem.
Danas treba uzeti stvar, kakva je. Nesnije se
prišivati nares trojanskih, ili staroslavenskih vitezovah
na odielo novoga vieka, na krivu novu šegu.
Ali mi, koji imamo u životu i običaju prostoga
puka riedke urese starodrevne izvèrstnosti, možemo se
tim ponositi, pa jih i namicati na upotrebljavanje iz
obraženih družtvah. Jer je zaista smiešno po zdravu
umu, da se jednomu čeljadetu kaže: vi, kano da ima
više čeljadi u skupu.
No kako mu drago, nije nam o tom pisati ovdie,
da se negradimo, kano da branimo načelo obćega bra
tinstva, koje povodi za sobom načelo obće jednakosti!
Ovo malo o toj važnoj stvari sporednoga jezikoslovlja,
a osobito, da siromah Hercegovac, ili Bošnjak govori
o sebi množinom veličanstva, što neizkazano uveličava
ponos propaloga toga naroda junačkoga, dovodimo amo
zato, da prikažemo na svaki način čitateljstvu, ka
kav je to narod, da je naravi nesamo sbiljne, već ipo
nosite, da se i nehotice čini, kano da je ohol. Та
tobožnja oholost nije lie cèrta kukavne današnjosti, već
najdavnijih vremenah.
Dietca primaju tu cèrtu od strogih svojih rodi
teljah, koje je svakojako izlupao čas zle kobi. A ro
ditelji gledaju porodicu svoju, kano ogledalo naravih
svojih.
Opasnost, koja se vratja odgoda do goda, te traje
usebice, u kojoj lica, porodice i čitava plemena borave
viekove, utiskuje u cielu narav njihovu najdublju sbilju,
gradi oko nje obiliežje cieloga naroda.
Toj strogoj cèrti na obrazu Bošnjakah i Herce
govacah odgovara i vladanje i kretanje. Ali nije ni
čudo, da je sve uplašeno u ćudi pored svega junačtva,
da je svaka porodica kano zaledjena ledom nesgodah,
da je svaka dievojka kano leden mosur, kéršna u kre
tanju, kad je pod turskom vladom u običaju još i sad
otmica, a vladaše strahovitom silom nedavno.
Dok se u kojem narodu govori o otimanju dievo
jakah, o odkupljivanju: „Hoćeš li me pustit“ na od
kuре?“ — dotle se nemože prirodan duh razkriljivati,
kako bi se htio i uunio.
Pučko pjesničtvo ima piesamah, koje pokazuju
različan način otimanja. Pa jer je to znamenito i za
nimivo i izobraženomu čitateljstvu velikoga svieta, zato
hoćemo ovdie da nanižemo niekoliko različnih pričah o
različnom otimanju, ili spremanju na otmicu dievojakah.
Te će pripoviedke, kako mislimo, macertati živu sliku i
priliku, kako žive i što terpi liepi rod pod turskona
vladom, naročito u naših zemljah, kakvim je navalam
mlada narav dievojačka pokorena.
Jedna pripovieda o Turčinu Bećir-begu i o Giz
darevićih, te počima takvim piesničkim početkom, pro
govarajuć dèrvetu, stablu u planini: O javoru, zeleni
javoru! Liepo li ti se s tebe vidjaše, kad je Bećir-beg
13
vodio dievojku! Kad su mu drugovi bili nasred čarne
gore, probesiedi jim Bećir-beg:
„Daj mi, Bože, onakve vihrove, da poljuljaju grane
i haljine preko širine, neka se svileni prievies na die
vojci digne, da opazim i razgledam, što vodim evo u
dvorove!“
Pučka piesma kaže na to: Bog mu navrati po
volji vihrove, te zaljuljaše grane i haljine preko širine,
podigavši prievies na dievojci. Na to sine lice, kano
žarko sunce, a groce, kano miesečina.
Sto se to dogodilo, od svatovah neopazi nitko, do
dva mlada dievera, po imenu Gizdarevići.
Kad se uhvatio mrak, te bude u veče, kad su ve
čeru pojeli i mladence sveli u ložnicu, koju zovu na
tursku džerdekom, dodjoše dva dievera, Gizdarevići.
Izlomiše dva noža, kako kaže pučki piesnik, od srebra,
izgorieše dvie voštanice-svieće, dok su razbili vrata na
ložnici. Onda Bećir-bega ubiše i liepu dievojku ob
ljubiše. —
To je zaista strašan dogadjaj! Ali se nam čini,
da još bolje cèrta, što je i kako je u Bosni i Herce
govini, priča o Feti-begoviću i nesudjenici njegovoj:
Sunce zadje. Sumračje se hvata. A na domu nema
kapi vode.
U našega je puka običaj, da jetërve, iliti žene
dvojice bratje jedna prema drugoj, nose vodu na dom,
što treba kod kuće. Zato domaćica saziva jetërve preda
se u dvor, te jih pita svagda tako:
„Čija je reda za goru na vodu?“
Оno veče dopao red Jagodi, zaovi. Ali ta die
vojka nesmije ići; jer joj prieti zlom Turčin, Feti
begović. Тај је јUnak prosio u majke Jagodu, „još ma
lenu od sedam godinah“, kako priča puk, „sedam pu
tah u sedam godinah.“
Majka se tomu dosieti i pomisli, da ju valja nie
kako preodiesti u odielo, da nebude jada. Zato š nje
skida ruho dievojačko, pa meće na nju neviestinsko.
Kiti joj ruke zlatnim pèrstenjem.
Kad ju je majka tako načinila, dievojka ode za
goru na vodu. Ali kad onamo, ima što vidieti! Siedi
na vodi Feti-begović, te zamućuje bistri izvor dugač
kim kopljem. Učini se Jagoda, dievojka, kano da se
neboji ništa, te veli njemu:
„Do Boga ti, neznani junače, nemuti vode! Bar po
čekaj, dok je zahvatim! Vojno *) mi je došo sa vojske,
*) Muz.
pa nije našo u kući vode, treba da mu je donesem. A
nesmije biti mutna.“
Feti, begović, ni nepomisli, da je to Jagoda, die
vojka, pa progovori: . "
„Oj Boga ti, tanana neviesto! Cija si ti ljuba?
Čija li si sestra?“ A ona mu liepo odkiti:
„Ja sam ljuba Jova Popovića, a seja kraljevića,
Marka.“
Tako se izmakla zasiedi. Utekla iz mrežah, raza
petih po Turčinu na izvoru, na miestu nedužnu. Tako
ga obsieni i občini, da se divlja zvier, Turčin Feti
begović, sasvim ukrotio i uljudio, pa miesto da ju oti
ma, kako je naumio omilielu svoju žèrtvu, progovara
јој tako:
„Ja smo i Jovo dva po Bogu pobratima.
mi dakle po Bogu snašica.“
Sasvim uljudan, Turčin naspe vode u sudove i
vèrčeve, pa joj dozove i pridruži viešte provodiče, da
ju prate kroz gorske lugove. Još doda:
„Gdie si sama, pa nemaš druga, da te nije kroz
goricu tuga!“
Pak onda otide na biele dvorove doma, čudeć se
on čudom, što nije došla na vodu Jagoda, dievojka,
koju je očekivao. Kako je došo na dvor, odmah pri
stupi k majci svojoj staroj, te joj stane kazivati:
„Kazi der meni, majko, kad se oženio Jovo? Čuda
golenoga! Danas sam mu vidio neviestu. Liepa ti je
Jadi ju ubili!“
Njemu prihvati za rieč stara majka:
„Ta gdie si bio, krivo razumio? Jošt se nije ože
nio Jovo. Koju si ti vidio, to bijaše Jagoda, liepota.
Pa kako li te obmahnula luda!“
Udari se na to Feti-begović rukom po kolienu i
progovori ovako:
„Јаој, jadan, ružne li sramote! Gerdne štete moje
i sramote! Mene varahu i turci i kauri, pa me nitko
prevariti nemogaše. A danas evo prevari mene jedna
dievojka!“ —
Iz ove priče razabiremo, da naš puk upotrebljava
svakojaki način, da šara ivara, laže, samo da se brani od
navale divljih gospodarah. Sila Boga nemoli. A kako
li se tako izopačuje i kvari sva ćud i narav inače do
broćudna puka!
Toj priči, koju smo netom izpričali, prilikuje i taj
dogadjaj o Jeleni i banu, koi je valjada osnovan na
istini, kano što su sve priče u narodu, samo što je taj
puno blaži i prijatniji: Pavo ide na razgovor veseo, a
vratja se natrag neveseo. Izadje pred njega Jelena,
Ti si
14
sestra rodjena, da prihvati bratu konja, na kojem je
kući dojahao. Tek što je k njemu pristupila, već joj
tako progovara:
„Tamo, pa tamo, Julena, mila sestro rodjena!“ А
Jelena će bratu svomu :
„Do Boga ti, mlad Pavle, dragi brate rodjeni! О
čem govore gospoda?“
„Ta što pitaš?“ reći će joj brat: „Da o čem li
govore gospoda, već o tebi, mila sestro rodjena? Jedan
sbori o mudroti, drugi opet 0 liepoti tvojoj. A ban se
obkladi sam u sedam gradovah i tri sta dukatah, da
nesmiješ ići, Jelena, kroz zelenu goru na vodu; jer će
tebe uvrebati.“
Bezazlena se dievojka nasmija skérbi brata svoga,
te rekne njemu tako hrabre rieči:
„Neboj se, bratco, meni bana, što on tako be
siedi! Daj ti meni konjičko odielo, daj ti meni pomamna
cèrljenka, da uzjašem, katana. Dva mi druga bradata
u družtvo udruži, da se obučem, pak da i ja podjem
na razgovor, da i ja čujem malo, kakav to razgovor
provode gospoda, o čem li sbore i govore!"
Naša se Amazonka u tren oka obuče u cielo ruho
i odielo katansko. Natače kalpak na glavu, a u kalpak
dugačku perjanicu. Obiesi o dievojačka bedra bridku
sablju. I ode tako vesela sokolica kroz zelenu goru.
Ona stiže na gorsko slieme, a ban joj dolazi na
susret, koi se za nju obkladio u sedam gradovah i tri
sta dukatah. Iz daleka joj se uklonjaše, dok joj se
nije približio. A tada joj se pokloni. Stane ju cielivati
u ruku i desno kolieno. Na to mu mlada naziva pomoć
Božju:
„Božja ti pomoć, mlad bane!“
A ban joj liepše prihvata:
„Dao Bog dobro, careviću!“
A ona njemu lukavo izvija, gradeć se, kano da je
i zaista carski sin:
„Е Boga ti, mlad bane! Ako znadeš, kazuj meni,
ima li gdie godj dievojka, koja je meni prilična?“
--
Ban se duboko poklonja i besiedi:
„Kad me pitaš, pravo da ti kažem. Tako mi
Boga, careviću! Imade jedna dievojka, sestra liepoga
Pavla, po imenu Jelena. Оna je na te prikladna."
Оna će na to:
„Tako ti Boga, mlad bane! Odvedi mene do
dvora, gdie siedi sestrica liepoga Pavla.“
Sluša ban, što mu carević zapovieda. I odvede
ga do dvora sestre Pavlove. Otvori joj biele dvore, pa
ju upusti u dvore njezine. Ali mu veli Jelena, sestrica
liepoga Pavla:
„Мala ti hvala, mlad bane! Nije ovo mladi care
vić, već je ovo Jelena, sestrica liepoga Pavla, za koju
si se ti ono obkladio u sedam bielih gradovah i tri sta
žutih dukatah.“
Pliesnu se rukom mladi ban:
„А јаој mene, do Boga! Mene nije nitko preva
rio, do danas jedna dievojka, sestrica liepoga Pavla.
Nebi mi žao bilo blaga, već mi je žao sramote!“ —
Dakako, da je ta priča kano mlad lavić; ali je
opet lav, da je liepa krinka ružnih licah, da prikazuje
najblažu vèrstu otmice; ali opet zločinstvo naumljene
otmice. Takvih bezazlenih pripoviedakah još o straš
nijih i groznijih dogadjajih ima sila Božja, ili vražja,
kojoj treba tomu plemenu, što ga opisujemo, kroz vie
kove pèrkositi i odolievati.
Cudo je golemo, što ima u tom plemenu još kérvi,
a to zdrave kêrvi, u tom plemenu, koje je predano na
milost i nemilost samosilju divljih gospodarah, koje
čami u mraku neukosti, svakojake neumieštine, puno
slutnjah, zloslutah i zlogukah, nikad dobrih mislih, bez
sladkih nadah i uzdanjah, što je hrana i okriepa izo
braženih. Sve zlo sluti od vieka do vieka, kano od
sudjenik na bielu kruhu, videć u tamnici i težkih ve
rigah noć i dan viešala, ili velik nož pred očima.
Gleda zlo i govori od vieka do vieka:
„Ој Воga vam, . . . . . . . . . !
Niešto meni desni obraz gori.
Čini mi se, dobra biti neće.“
I zlo dolazi i zlo ga bije od vieka do vieka.
Da to pleme nije sasvim oddvojilo od ostaloga
svieta, nebi ga danas više ni bilo. Ali je sve n njega
drugčije, nego u nas, i hrana i narav. Ako Bošnjak,
ili Hercegovac ima kakva jela, sva su mu drugčije ugo
tovljena. Svagda su mu jače osoljena, obiberena i opa
prena, nego u inih narodah. Tom jačom hranom ima
ovo pleme jaču kérv. Nezna, što je meko, što li raz
maženo. A to mu je spasenje.
Pa opet ti prostaci maze i tetoše, koliko mogu,
dietcu svoju, svoj od sèrdca porod, a osobito kćerke,
koje već u kolievci i povojih čuvaju strogo, paze kano.
zienicu u oka.
Pored svega robstva ni najsiromašniji nedaju ni
kad dietci svojoj, da služe dragovoljno tudja gospodara.
Dievojku, koja ide, te služi, dèrže, da je pribieg i na
metnica.
15
Tako pri tom strogu odgoju postaje stidnoća die
vojačka značajna, kano poslovica. Kako li to liepo do
likuje obrazu dievojačkomu, kad je sbiljan i stidan,
liep i obasut žarkim svietlom plamenita oka!
Oko Hercegovke, ili Bosanke, kako smo već rekli,
nerazmekšava serdca, već ga pali i žarom žari. Zato
se dogadja, da čoviek ime narodnosti, kad ugleda takav
samotvor prirode, kano triesak, kano grom, da za njim
gramzi, za pèrvim vidjenjem; jer mu udieljuje čudo
tvorno ono, što mu uveličava malo sérdce. Ili da od
krenemo, pak da bielu odkitimo knjigu! Kad plavojka,
tudjinka, razgleda Hercegovca, ili Bosanca junaka, do
gadja se, da prihvata ona iz junačkih očijuh oganj, koi
јој ladno sèrdce razžiže i podtiče žarom.
Kad se Bošnjakinja desi u tudjinstvu, medju ino
stranci, osietja, da je junakinja. A tako i Hercegovka.
Obie po prirodnoj naravi svojoj znadu sviestne, da su
pretežnije nad ostalimi ženami, kano što je nad plani
nami pretežniji Durmitor, a od Durmitora, viša Cèrna
gОга.
(Овtatak sliedi.)
Historični Aphorizmi.
lххпi.
INašemu je vremenu glavan zadatak približavanje i sdru
živanje srodnih plemenah.
Duh diše, gdie hoće. Glas njegov
čuješ, a neznaš, odakle dolazi i
kamo ide.
Iran. III., 8.
Gniev naroda, i sama je Boga.
Simeun Milutinović.
Ako ima svaki viek osobit svoj značaj, svoj lik i
oblik, čim je oddvojio od ostalih, ako ima osobita lica,
što pokazuju vidom svojim čitav pravac vremena, ili
bar nieke strane vremena kano od kakva tiela, nieke
osobite ljude, koji valjaju potomstvu na svoj pravdi kano
ogledalo i živi otisak vieka svoga: a ono ima svako sto
lietje i osobita svoja radila, kojimi se pokazuje, te kojimi
osobita lica mogu raditi osobita, velika diela.
Da duhom oživljela vremena obiluju većma oso
bitimi ličnostni i osobitimi radili, nego druga nezna
čajna, koja teku prosto bez zapreke, to se razumije
samo po sebi. A takva su vremena, što radjaju velika
lica i radila prema njim, blagajnice i izvori značajah
za poviestne spomenike, koji vire iznad oblakah i mag
luštinah običuih vremenah kano snežni vèrhovi od naj
viših planinah, viekom bielji i jasniji, viečnim suncem
obasjani. Mišljenje i dielo bivaju u njih tako blizi su
siedi, kano što su na vèrhovih planinskih led i sunce.
Sto su više mislili, to su više dielom dielovali. A što
sunce većma žeže, to postaju sniežnici i jači i sjajniji.
Оsobita su radila našega vremena slobodni gla
sovi novinah, listovah, časopisah, jest slobodni; jer
robski nesluže stvari čoviečanstva, nego se udvoravaju
onim silnikom, koje će cèrvi izjesti, kano cèrkle, ve
like pse, koji su udarili u golem lavež, kad jih baci
miran život za plot, život uljudnosti, komu bivaju ruke
od dana do dana sve bielije.
Оni, koji nisu ni kraljevi, ni vladaoci, ljube ra
diti. A jer radnja danas nemože biti rodna, ako nije
slobodna, zato rade slobodno, jest često više, nego što
jim treba. A što li će biti od vladaoca, ili oblastnika,
što neradi rodno, već se upire samo u lasku prijateljah
svojih, u sluge, u lične svakojake sustave za deržavne
poslove i spolja i iznutra?
Prijatelji čistih načelah i svetjenici umne slobode
nemogu, nesvèrtju nikad pogledah na kértolske, ili vo
začke dèržave, gdie hérdjav sustav kakav kano plug
dere i preara izranjena serdca podložnička.
Lasno ti je proricati, kakve će se piesme pievati
i zviždati, kad vidiš ptice, gdie se legu, koje će kas
nije zapievati nove piesme. Kad čujem pijuk, znana,
da su pilići; kad čujem gaku, znam, da su vranići, ili
guščići; kad čujem prevertanje, znam, da su lastavice;
kad čujem,... No jaja su najvažnija. Zato jih valja
dobro izokola razgledati, pak onda i gniezdo valja pri
kladno saviti, da leže leglo na meko. Mislimo ovdie
leglo mnienja.
Leglo javnoga mnienja legu danas novine, kano
neumorne nosilice-kokoši, pa mu grade igniezdo u serd
cih i dušah obćinstva svoga.
Мnienja, koja dolaze od duše, 0d0lievaju svemu.
A to je zasluga njihova. Dobrotvorstva jih nalaze voljna
na zahvalnosti. Ali nemienjaju zato glavnih poletah
oduševljenja, neodupiru se sili požertvovanja.
Minienje živo i slikovito utiskuje obiliežje u kosti,
u narav i snagu. Sve ga mimolazi, a ništa ga uedira.
Od sèrdacah, dobroj stvari posvetjenih, odbija se
sve, ka" od ocieli. Jedina je sveza, što jih veže, spona
ljubavi, bratinstva i jednakosti. —
U carstvu umovah ima naročito dvojak glas, glas
besiedničtva i glas novinstva, što su i dvie znamenite
poluge prevratnoga duha. Kad se sloboda podiže i ogla
sujeu utverdjenih stupcih slobodnoga tiska, to se ogla
šenje čini kano navieštenje pravedna rata niekim vla
dam i niekim strankam. Dérhtju i strepe od straha i
trepeta.
Dvojako je gospodstvo današnjega svieta, veličan
stvo vladalacah i veličanstvo narodah. Kako da se oba
veličanstva pokore dragovoljno jednomu veličanstvu pro
sviete i slobode, da je veličanstvo narodah svetije, o
tom i za to rade listovi, koji su dokučili ključ, što
otvora svietu kovčeg sahranjenih poslanicah viečnoga
poslanstva, koje treba da vèrše zatočnici potlačenih.
U jezgri treba glasila stranakah svagda da ostaju
ista, mienjajući se samo tobože spolja, kano što je
dèržavnik često prinudjen, da snosi tri sta potrebah,
što izlaze iz staleža njegova prema poslovom. To se
vèrze oko njega odozgor i odozdo; ali ga nehvata. Ne
kaše se njega.
Novine su dakle kano dèržavničke biliežke narod
nje. Pa što je vèrhovničtvo narodnje veće i znatnije,
to su i novine kano biliežke vèrhovničtva toga naroda
veće i znatnije. A to je onaj vid, što se nam otvora
pred očima kano gotovo najvažniji po slobodna glasila
i stranakah, ili ustavnih vladah.
Vlada čuva i narod čuva. No ono, što narod čuva,
uporno je vladi, kano što je ono, što vlada čuva, za
preka narodu. Tako se često ustavnim novinam kole
bati medju čuvanjem naroda i čuvanjem vlade. Ovo iz
iskuje zakon. A da novine podpomažu - narod, to iz
iskuje poštenje i saviestno pravo.
U tom poslu nagadjanja i razvadjanja nije mo
guće, da nebi novine dirale u lica, kad su upravo ta
ono, što oživljava stvar, bez kojih nebi bilo umnih, to
jest, tako nazvanih dogadjajah poviestnih.
No diranje, iliti doticanje licah, bilo huljenje, ili
Ihvaljenje, ili osrednje prosudjivanje, treba da bude
oniereno o mierilo istine i pravednosti. Jer kako bi
novine makar kakve to smetnule sa vida, odmah bi
pogazile čast svoju, postale bi prevèrtljive zapletavice.
Nebi bile više uzorite glasnice Irene iThemide. Nesmiju
biti sitničarke.
Coviek nezna dosta vlasti književne radnje, u koju
brojimo inovinstvo novoga doba, one čudotvorne vlasti,
koja se nevidi, a opet prodire silno u duh svega druž
tva. Prevrat neoživljava, nenapreduje, dok nije proš0 u
sve koliko množtvo kamo pučko pravilo i načelo obćega
gnieva, kao glas božanstva, a to putem slobodnoga
tiska.
Da se istoplemeni jezik širi, dobro plodi, da se
zlu ukorni i priekorni glas raznosi, da se svoje spaja
svojim, uveličava, da se vèrši glavan zadatak našega
vremena, k tomu prinose najveću pomoć slobodni listovi,
pa se nam valja u istinu čudom čuditi, kako su ljudi
mogli živieti bez novinah.
Ljudi zovu jedne novine dèržavnoslovne, a
druge liep oslovne, iliti zabavne. A zaista se čini,
nema tu jezgrene razlike. Obadvoje su jedne jedine na
svietu, da šire luč izobraženosti, da razbistruju najviše
pomisli, da potresaju svietom, učeći ga istini, koja je
prije, nego su se novine rodile, zaviesom bila obavita
u nepristupištu kobnih i zlokobnih pravah, što nisu
dala srodnu serdcu poznavati srodno.
Književni viestnik.
Bibirka igrokazala za mladeži. Izdaje nakladnik,
ovdiešnji knjižar L. Hartman.
Оd ove sbirke, koja će iznieti 10 svežčićah, svaki po dva
do tri igrokaza, izadje na sviet onomadne dio I., što donosi tri
kratka, još netiskana komada : Mlado pastirče, Zlata n lan
se sva otajna (valjada: sve nje tajne) znaju. Napisao jih А. V.
Truhelka. Predplata ciele sbirke stoji 2. st. 50 novč. Svaki se
svežčić prodaje napose po 30 novč.
Nakladnik je naumio izdavati ovo dielo na jedan, ili dva
mieseca prema tomu, kako će mu domorodno obćinstvo u pomoć
priteći. Kad pomislimo, da naša omladina treba prije svega da se
nauči provoditi uljudan i ugodan razgovor, nemožemo na ino, već
želimo, da si mlado naše čitateljstvo nabavi ove knjižice, koje po
smislu svojem nisu samo za dietcu, već i za odraslu omladinu do
bre i ugodne.
Wilsa. List za zabavu, književnost i nauku.
uredjuje Stojan Novaković. U Biogradu.
Časopis Vila dolikuje sasvim umnom napredku sèrbske
omladine. Dao Bog, da se se što većma ohrabri i razširi, kliktijuć
ovako, kano što sad, vilinskim glasom čudotvorni duh prosviete!
Varšavske novine - Ima jih zajedno sa časopisi ove go
dine 35, od kojih izlazi osam listovah dnevice, svi na poljskom
jeziku osim ruskoga: Dnjevnik. Najznamenitiji su po sadéržaju
Еkono mista.
Оstala je zemlja jalova, što se tiče novinske radinosti; jer
tèrpi još od dragunske razsude. Varšava je u obće ognjište polj
ske književnosti.
Naukovij sbornik. Izdaje Galičko-russkaja Matica.
Humoristické listy. Urednik: Vilimek.
Věrlo se radujemo, što su se ti šaljivi listovi češke bratje
izmakli izpod siekire kérvnika svoga. Gospodin jih Siméring udavi,
kad su najbujnijim cvietom cvali, imajući do 6000 predplatnikah.
No zlotvor jim propade, a oni se opet oporavljaju još važniji, nego
odprije. Želimo, da jih čita i naše čitateljstvo s nasladom; jer je
to šaljivi časopis slavenski sa izvèrstnimi slikami, sa smiešnimi prili
kami i surkani, što se može sporediti s pervini listovi od 6ve vèrste
u inih izobraženih narodah.
Izdaje ga i
Urednik i izdavatelj Dr. Ljudevit Gaj. Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja.
32353 *STETE“TER-S-23
|
TU
NGS:
U Subotu 20. siečnja 1866. - Tečaj. XX.
Da bi ljubav s prave osvete
Stárla viečnoj u boliezni
Te uhode tamne i klete
Ignj. Gjorgjić. P. ХХХ.
Pastir u gori.
šume was a me –
3.Već je stao zimni snieg kopnieti,—
“U dolini opazim javorje.
Mrak se hvata. Cerna noć već prieti.
Staza mi je tamna, opet sjajna;
Lišćem viri miesečina tajna.
Sad mi dodje mekan zvuk kroz granje,
Nije rog, a niti gusle nisu,
Već su gajde, što čujem, gadljanje.
Na planini, na planinskom visu
Svira pastir piesnu-pastiricu,
Dok miluje ovcu-razbludnicu.
Lutao sam; vode me svirale,
Ja za njimi po divljoj naravi;
Оvdie su ni milije zujale,
Nego glasbom na sjajnoj zabavi,
Još milije, nego usred kola,
Gdie se kretje družina ohola !
U jedanput, dok tumaram tako,
Otvori se šuma pred očima,
I ugledam jedno momče lako,
Gdie to svira i gadlje nadima.
Sve obasja sjajna miesečina
I uzvisi čudesnost milina".
Idem bliže, sve milije svira.
Оn je pastir; ali gdie mu stado?
Bezprestano svirale prebira
I miluje jagnje jedno mlado.
Gdie mu stado? On je sam u gori?
Žarko njemu sunašce negori?
Gdie ti stado? Tako progovorim:
Što tu siediš sam u pustoj gori?
Ti si malen medju veljim" borim!—
A on meni tako odgovori:
„Zarko sunce oddavna zapade,
Pa i meni žarko sunce pade.
Ja sam pastir, zovu me čobanom;
Jer sam prije dugobradke pasо,
U planinu išo zorom ranom,
Ovdie srećan kano borak raso,
Nisam znao, što je jad i tuga,
Boga slaveć nasred toga luga.
Tu sam spleo sebi kolibicu,
Коze paso, muzo, mlieka pio,
Tanku sebi gradeć sviralicu.
Da sam tada pravo srećan bio,
18
To sad znadem, kad mi sèrdce znade,
Da na svietu nesreća imade.
Ali eto radost mene minu,
Kad je stado jedno zalutalo,
Te se amo k meni odmah vinu,
Ovčje stado, sasviem jedno malo.
А za stadom bèrzo dohèrlila,
Jedna vila, kano gorska vila!
o čas kleti, kad "no te ugledam!
Još mi pamet onu sliku vraća,
Još u sèrdcu kano plašljiv predam,
Jošt se čuvstvo za čuvstvom prevraća,
Kano voda pored vodenice,
Još ju vidim, još joj gledam lice!
Strah i nemir dodjoše u grudi,
Dva zlotvora sèrdca nedužnoga, —
Niešto mi se u sèrdcu probudi,
Što mi nikad do trenutka toga
Nije bilo niti malo znano:
To je sèrdce žarom usijano!
Na lievoj me strani stade žeći,
Niti ugljen, kad sam ga primio,
Nemože se ništa ravna reći,
- Kako ti je, kad se razpirio
Oganj serdca tu na lievom kraju,
Gdie žilice najjače kacaju.
Dade mi se kano nehotice
Ta rieč „ljubav“, nikad nečuvena,
Razpupi mi postidne ustnice,
Kano cvietak pčela okriljena,
Sad ga blazni, a sad opet bode,
Otima mu naslade slobode.
To ja znadem, kad sam ju izreko,
Da se narav silovno dèrminula,
Kad je ovaj glas na sviet poteko,
Da se ciela duša prevèrnula,
I ja sam se cieli promienio,
Mnogoj boli vrata otvorio.
Dok sam časak pèrvi proklinja0
I plakao nemir sèrdca svoga,
U to sam još željnije čekao,
Noć se i dan molio u Boga,
Da mi dadne drugi jedan danak,
Da mi dodje 0 na na sastanak.
Jedno jutro, nakon gorke noći, —
Ah, kud ode mojski mili sanak! –
Kad mi stado htiede na tor poći,
Kad se pèrvi razvodio danak,
Kérd svoj stieram neobičniem putkom,
Iduć pravo za Vilinskim vrutkom.
Tu na vrelu, što sam našo ovdie? —
Isto lice, isto ono lice,
Koje tada za ovcami prodje,
Isti onaj kobni lik dievice,
Što je meni sreću ugrabio,
Za kojim sam sa sviem tim gramzio!
Kleto vrelo, kleto moje stado,
Zašto mi se dalo navratjati,
Kud mi nije ići bilo rado?
Pa se amo upravo navrati",
Kad je dieva kosu razpletala,
Pojeć ovce, sebe umivala!
Ja ju molim, ona nezna, što ću;
Ni ja neznah u pèrvom trenutku.
To znah samo, da ja niešto hoću;
No da hoću pri tom šumskom vrutku
Da savijem vienčić od ljubavi, —
Ta mi miso nebijaš' u glavi.
Ištem zavoj ljutoj svojoj rani,
K njoj me vuče niešto nevidjeno;
Jer da ona dragu tajnu hrani,
Ono velje čudo nečuveno,
Što će meni rane izliečiti,
Pa mi sèrdce tužno osladiti.
Rieči meni stanu bèrže teći,
Nego živa voda-izvornica,
Oči krenu, milosti moleći,
Žarkiem ognjem osipati lica.
Sav se predoh, sva se ćud pretvori:
Мој niem jezik tada progovori!
Sad sam stao čuvstva odievati
U prilične laskavice-rieči,
Kozje piesme u ljubav pievati.
Još mi evo u tišijuh ječi
19
Jedna piesma tanka, glasovita,
Pèrviem čuvstvom ljubavi savita!
To slušajuć, moja Wilenica
Dolažaše sve bliže i bliže.
Sad se čudi, a sad pade nica,
Sad se ledi, sad opet užiže:
Vidio sam, gdie od žara gori.
Ljeljo hoće da joj sram obori!
Sad i meni puče pred očima!
Gledao sam isti sviet, što prije,
Stado svoje, kako hranu prima;
No čini se, ka' da isto nije:
Stvar mi svaka sve jasnija biva,
Svaka kaplja kérvi bude živa.
Kad sam potom stado razgledao,
Gdie se mlado mladim razsladjuje,
Gdie je ovan došo, te nedao,
Da ovčica žalostna tuguje,
Sve sam potom jasno razumio,
Vilenici svojoj tumačio.
Sad sam svagda išo k istoj vodi.
Kako su se stada sastajala
U slobodi i bujnoj prirodi
П vesela zajedno igrala,
Tako se nas dvoje zadružilo,
Јedno vrelo dvie žilice slilo.
Tu bijaše špilja sred litice.
U toj špilji, kloneći se stada,
Provodjasmo radosti i trice,
Puni žara, puni sladkieh nada".
Osietismo pèrvu slast i muku,
Gdie med pruža jedu viernu ruku!
Pod javorjem, gdie je to dèrveće,
Tu bijaše naše igralište,
Tu bijaše stanak naše sreće,
Skakalište, zelen-pievalište.
Kad smo htieli šalom nadvladati
Svoj prokšeni mudri puk bradati:
Оbiestno smo stado nadkrilili.
Sad se naše gospodarstvo sdruži.
О vremena, o časovi mili,
Kako za vas plačno sérdce tuži!
Kadje ljubav, nek je ljubav sita,
Neka nije žedna, ugasita!
Osladivši vaje gorke želje,
Mi zajedno jutro osvitasmo,
Sve nam stado postajaše bielje,
Mi bieliji, srećniji bijasmo,
Nego ikad neuki odprije,
Dok nam ljubav serdca neodkrije.
Materinje milo, brižno oko
Netetoši tako svoga čeda,
Na plien mio nehèrli ni soko
Tako bèrzo, kad s visine gleda:
Kako se nas dvoje sastavilo,
Каd ugleda jedno drugo milo.
Ali onda, kad se čuvstvo pravo
Medju nama liepo razlievalo,
Kad sam sèrdce osietio zdravo,
Kad je ovo ugodno plivalo:
Iz dolinah divlji skup navali,
S kolibom nam i sreću razvali.
Razagnaše biela naša stada,
Savezaše meni obie ruke.
Zapitaše: Gdie je dieva mlada?
Udariše nju na težke muke.
Sve oteše, nju mi odvedoše,
Nju mi bolnu strašni umakoše.
I tako sam ovdie sam ostao.
Kad sam ruke svoje razdriešio,
Jošt sam stare gadlje razabrao,
U podoru kolibe odkrio
Ovu niežnu sakritu ovčicu,
Tu njezinu milu razbludnicu,
Која ni je ljubljena zaklada,
Dok zaludu zovem, tako sviram,
Još jedina preostala nada.
Sav dan evo gadlje te prebiram,
Pa me noćca sama tu zateče,
Gdie ni jeka rieči mi nereće!
Ah, jadan sami!“ Na to suze roni.
„Аoh, jadan! gdie je blago moje,
Gdie se stado bielo moje goni,
Gdie nožice mile moje stoje,
20
Gdie su one ljubljene ručice,
Gdie su one sèrdačne očice!“
Ja ga tiešim, kad on dobesiedi,
Ja mu velim, da ću mu tražiti,
Da ću naći, gdie mu mila siedi,
Da ću cielu goru prevaliti,
Kad sutradan sunašce Ograne,
Te razsvietli Ove tamne strane.
On će na to: „Dan sad kasno svane,
A gora je gusta i prostrana,
Prije će me obhèrvati rane,
No što nadješ, gdie je ona strana,
Gdie domuju gorani-gusari,
Od ljubavi moje otmičari!“
On sad ode. Ja ga sliedom sliedim,
Kud me vodi kroz visoko stienje,
Nazorice za njim vierno gledim,
Slušam, kako uzdiše i stenje,
Uzdisanje u gadlje ulieva,
Svira tužan: Gdie je moja dieva!
I upravi korake put špilje,
Gdie je danke srećne boravio,
Te mi reče: Bilo bi milje,
Kad bi sa mnom ovdie prenoćio. –
Taj mi poziv bieše vèrlo mio;
Jer sam s puta zalutao bio.
Već ponoćni miesec tada sjaše.
Njemu obraz mladjani razsine.
Vedar, miran, ljubazan bijaše
I pouzdan nasred miesečine.
Mio drugar u zelenoj gori,
Gdie su strašni ti visoki bori.
Njemu sam se vierom povierio,
Osietjajuć u njem čuvstva srodna,
Do njega sam odmah osietio
Silom riečih sèrdašca prirodna,
Kolika je ljubav dobivena,
Kolika li opet izgubljena.
Velimir Gaj.
Pripoviedke.
Iz života slavonskoga naroda. Napisao Mijat Stojanović.
ХХХ.
Na pokopu i daći.
(Ostatak str. 12)
Prosjaci dobivaju jesti i piti sve za blagu dušu
pokojnikovu. Žene, rodjakinje, kćeri i snahe plačući
narieču. I tako mu opisuju život, što i kako jim je
bio. To traje dva dana.
Мértvačka je skrinja gotova. I kërst je gotov i na
mazan cèrno. Raka se izkopa na groblju. Izkopaju
isti ukopci, koji su načinili i skrinju i kérst. Dodje
vrieme od pokopa. Zvonom sa cèrkvenoga zvonika
oglasi zvonar, da će odpočeti sprovod. Svi susiedi,
rodjaci i prijatelji pohite k domu upokojenoga. Dodje
i svetjenik. Već je mèrtvac spremljen u skrinju, u
viečnu svoju kuću, gdie će počivati do Sudnjega danka.
Mertvaca iznesu u liesu iz kuće. Sve rodjakinje
zaplaču i počnu nariecati. Svetjenik poškropi mèrtvaca.
I opielo se odpočne. Skrinja se postavi na kola. Ko
njem se na uzde povežu ubrusi i velik otarak na cèrni
kèrst cèrkveni, što se nosi pred mèrtvaceni.
Na groblje došavši, spuste skrinju s mèrtvacem
ша užetu u grob. Ukopci poslije dovèršena opiela i
moljenja zatérpaju grob zemljom i nad glavom spoko
jenoga usade znak spasenja, častni kérst. Dovršivši
poso, ukopci se pomole dragomu Bogu za dušu pokoj
nikovu, spreme orudje svoje na kola. Nad grobom se
napiju rakije iz tikve, ili iz čuture sve za dušu upo
kojenoga. I odvezu se doma.
Došavši domu pokojnoga dida Vinka, operu si
ruke i siednu za sto, te blaguju. Za stolom osim uko
pacah ima i puno drugih susiedah, rodjakah i prijate
ljah. Tko dodje godj u kuću, dobije jesti i piti. Kar
mine su. Ima dosta jesti i piti. -
Za obiedom ide tikva od ruke do ruke. Pripo
vieda, što tko zna iz života pokojnoga duda, Vinka,
kako je bio dobar, valjan, pošten i uman domaćin,
umieštan i vriedan poslenik, složan susied, wieran pri
jatelj, vèrl čoviek, ljubazan prema svakomu, gostolju
biv prema stranim. Pričaju, kako je liepo podigo kuću
svoju sa družinom; kako je izženio sinove, razudao
kćeri, sazidao novu kuću, zasadio voćnjake i šljivike,
odgojio volove, krave, konje i drugu stoku damaću, der
žao pčele, steko vodenicu i ostavio za sobom punu
kuću svega. Bijaše poštena duša. Laka mu cèrna
zemlja! Bog da mu duši prosti!
21
Svi su siromasi iz sela došli na karmine i daću. I
svi su se najeli i napili sve za dušu pokojnoga dida,
Vinka.
Druga rice.
Tko li nepoznaje poljsko cvietje, smiernu ljubičicu,
što pod šušnjem i mahom raste i neopažena i nevi
djena od mnogih očijuh širi svoj miris po zabitnom
šikarju, na prasunju,po gajevih i medjah; gjurgjic miо
mirisni i ubavi sa širokim zelenim lištjem i bielim zvon
častim cvietom, s prolietnim darom; smilje žuto i ko
vilje bielo, to prosto cvietje vèrtlovsko, što raste po
vèrtlovih naših prostakah, kano što je: čubar, Božje
dèrvce, kaloper, miloduh, neven, dragoljub? Svi su po
menuti cvietići prosti, sukromni, neznatni. Ali mnogi
od njih vonja ugodno. Liep je, mio i drag, ako i nije
gizdav, blistav i čarobne ljepote. Tako su i naše proste
dieve smierne i postidne. I premda je mnoga vilinskoga
stasa i liepa obraza, nisu gizdave lutke, po šezi obu
čene, nego dietca proste naravi, odievene obično u One
haljine, koje si same kroje i šiju.
One predu, tku, šiju, vezu sebi sve same. A što
si koja nezna sama načiniti, onim se neodieva. Tako
bijaše bar za moga dietinjstva i moje mladosti, što je
mnogo bolje u čudnom pogledu, nego odonda, kako
se gradjanska gizda i šega počela širiti medju seljan
skim pukom, a tim nadriprosvietai načela krive izobra
ženosti i tobožnje oslobodbe ženah. No o tom mi nije
ovdie pisati, nego ću se povratiti k drugaricam iz sta
roga doba, kad seljanke nisu znale za čizmice, za ta
nanu obuću, za košuljke, što su uzke i skupe, za omaš
tene oplećke vunene, za glavne nakite i druge izume
niemačkih i francezkih kitiljah *).
Franjica V... i Anica K... bijahu od dietinj
stva vierne drugarice. Obadvie dievojke, glavite, uz
rastne, zdrave, jake. Kano što znadu raditi preslicom,
grebeni, češaljom i tepaljom opravljajući i predući lan,
čekerkom, snovačami i razbojem, ili stativami tkući
platno, ili tkanje: tako se neboji niti jedna od njih
*) Nepada mi ni na kraj pameti, da korim napredak oběrtnostii
novijih izumah, pače želim svesérdno, da se i naš narod ugleda
u druge, te se počne što prije sbiljno podhvatati za oběrt
nost svoju domaću. Ali se svakako odupirem poplavi tudje
obertnosti i tèrgovine, čim nas u smiernoj nasoj domovini
poplavljuju i tudja kriva načela, tudji običaji, tudja nošnja.
Tudj se, kužan duh širi medju našim prostim, bezazlenim
pukom, te mu kvari i duh i sèrdce, ruši stare običaje i na
vade, a gradi tudje hramove, u kojih se poje slava tudjim
kumirom i žèrtvuje mnoga svetinja našega roda.
ni naćavah, ni spoljašnje peći, pomažući miesiti i peći
kruh majkam, strinkam i snaham svojim. Neboje se ni
motike pri kopanju, ni vilah pri bagljanju i plaštjenju,
pri spremanju i uvožanju siena, ni uzdah, ni kolah, ni
konjah, kad je pomoći u polju pri uvožanju žita. Ne
boje se ni sèrpa pri žetvi, ni kakva posla domaće
ga, ni poljskoga, ni metle, ni obramenice, kadje mesti
kuću i okolo kuće, kad je nositi ručak poslenikom u
polje, ili vodu sa studenca, ili česme, kad je posla oko
marhe i živadi. - I bičem i siekiricom znadu upravo
onako raditi, kano iglicom, vezući vezak po tkanju, ši
jući, razpletjući, lozičajući, sastavljajući šavne sa
Stave . . .
Drugarice su, kad je godj samo moguće, svagda
zajedno. Praznikom se zajedno umivaju u jednoj vodi,
jednim se češljem češljaju, jednako pletu plavu kosu u
pletenice. Jednako tku tkanje, šiju si i vezu jednake
rubine i pregače, jednake ubruse, jednake čarape. Jed
nako se odievaju i kite. Kupuju jednake ušnjake sre
brene.
Zajedno se dèržećiza ruke, idu u cèrkvu i iz cèr
kve polaze. Imadu jednake ponjavce, na kojih kleče u cèr
kvi jedna do druge. Zajedno idu medju sviet, na igranku,
u kolo, na igre, na posielo. Svagda su zajedno i paze
se kano rodjene sestre. Pa jedna druge nezove ime
Jedna pred drugom nema nikakve tajne. Jedna zna,
što je u sèrdcu druge. Zajedno pievaju i plaču, vesele
se i žaloste, hvale se i tuže. Razgovaraju se i dogo
varaju svojski i pouzdano. Jedna obučava drugu, u čem
je koja vieštija i umještnja. Sto godj koja od ženskoga
posla nauči od majke, od strinke, ili druge ukućanke,
ili makar u srodstvu i Susiedstvu, toga metaji od druge,
nego željno i veselo obučava sestricu, da obadvie znadu
sve jednako. Kad koja ima liep cviet, neće sama njim
da se nakiti, ako se drugarica nemože. Ako je voćka,
ili samo zalogaj čega, to medju se podiele drugarice.
(Ostatak sliedi.)
Zemljopisne viesti
O
Bosni i Hercegovini.
Diо Х.
(0statak str. 15.)
Hercegovci i Bošnjaci neprose tudjih dievojakah.
Kamo što je naš puk u obće tugaljiv, tako je i u tom
22
Samo se za nevolju žene tudjinkami, kad u prijatelj
stvu, u poznanstvu, u posestrimstvu, u pobratimstvu,
ili u svem plemenu nema prikladnih dievojakah.
Naš puk zazire od tudjinstva, zato neuzima u
kuću tudjinke. Pače Cèrnogorac voli sirotu iz sela
svoga, samo ako je na njega prikladna, nego imućnu
inostranku iz inokrajnoga sela. A tako umuju i rade
i Hercegovci na suhoj medji, u čem jih sliede Bošnjaci
životom svojim.
Naš puk zazire od svega, što nije domaće. Tako
se boji navadam, običajem i naravim svojim, misleć,
tudje selo, tudji običaji, da se neutope potomci u tu
djinstvu, pak da se potom narodnost neokèrnji. Isto
nalazimo i kod ženskoga roda u istom plemenu.
Samo je verlo žalostno, što naš puk, ljubeću sit
nicah preko načina svoje, haje i nehaje za cielokup
nost domovine, tiera seosko domorodstvo, te možemo
reći, da ima u našem narodu toliko zavičajah, koliko
selah, toliko domovinah, koliko domajah.
Dakako, da je pohvale vriedno i dostojno uvierenje,
kako ubija tudjinstvo sve, što je domaće, cielo doma
ćinstvo, što izriče naš puk u različnih odlučnih izre
kah, kano što su: tudja žena, a svoja siekira, pa ju
lasno tući; tudja majka, zla svekêrva; tudja ruka ne
spori; tudji nokti svraba nečešu, a osobito veleć dosta
putah: tudj nikad neka nebude, koi svoj biti može. Ta
je izreka osobito važna, te se može svim našincem pre
poručiti. Samo šteta, što naš puk neumije u istinu
razlikovati, što je tudj, što li je tudjinstvo, te se ciepa
sam, u sebi sijuć sieme mražnje kroz tudjinstvo. Tako
strada n. pr. Cerna gora; jer Сérnogorac, oro Cèrne
gore, dèrži Hercegovku za tudjinku, pa se njom neženi.
Негrcegovac neuzima Bosanke, a Bošnjak neće Herce
govke; jer da je tudja.
Bosanku, ili Hercegovku, dok stoje pod okriljem
roditeljah svojih na domu, pazi svako brižljivim okom,
da se čim godj neoskvèrnji svetinja, koju noseusèrdcu
kano najdražu baštinu, poštenje i stidnoća. Kad tko
dodje ovamo u kuću našega prostaka, ako je inostra
nac, ako hoće dobro da prodje, neka ima svagda na
unu, da se vlada pristojno po najstrožih pravilih, da
nedira u domaću dievojku, kano ni u zienicu; jer bi
najmanjom povriedom stida i poštenja njezina ojadio
čitav dom, pače cielo kolieno. Tko je naučan na naš
razgovor družtveni, te je rad govoriti dvogubo, kad
sbija šalu, ili izvija ljubavne dosietke, neka se prodje
toga načina prije, nego stupi na prag hercegovačkoga,
ili bosanskoga doma, u kojem cvatu dievojke; jer je
ovdie svako zapredanje i zavèrzivanje. oko dievojakah
omrazito, jest, niti se neda pomisliti; jer nesmije biti.
Kćeri su ovdie osobito vèrle. Mirne, marljive,
krepostne, postidne, što je velje čudo u napastih tur
stva, postojane u radu. Tku, vezu, predu,šiju, kroje sve
same. Što neumiju same sebi načiniti, toga niti ne
nose. Vezenje je i ovdie najsavèršenije dielo od svih
poslovah ženskih, kano što u obće u našem narodu.
Kakvo ćurče, izvezeno iglicom dievojke Bosanke, za
služuje, da se metne kano uzor od takve vèrste u
pèrvu izložbu umietninah. Sve ona sama! Ona izmišlja
i lik uresa, i namiešta ga, i vodi konac, pa bio cèr
ven, zelen, modar, bio zlatan, ili srebren. To je prava
majstorija naših ženah, koja bi zaslužila, da se po svem
svietu razglasi kano samotvorno dielo našega naroda,
premda vele gdiekoji zavidnici i otimači narodnosti,
da je to odielo došlo amo od iztoka, da su se naši od
Turakah naučili tako veziti.
Što vezu naše vezilje, nisu arapske a rabeske,
niti je ures njihov srodan s kakvim iztočnim načinom
vezenja. Tanke su vezenine na odielu našega puka od
pamtivieka. One su rodjene kćerke našega duha isèrdca,
izum našega naroda. Pa kano što on sam izvija iz
glave svoje divne piesme, tako izmišlja i sam urese
svoje, veze vezak na odielu i nosivu svojem, bila haljina,
ili kapa.
Gdie su kćeri u imućnijoj kakvoj kući, tu ima i
tvornica predenja,tkanja, a naročito predivnoga vezenja.
Sasvim se tim te dievojke neponose ništa radom rukuh
svojih; jer neznadu bezazlene, što radei tvore kano pri
rodno dielo. One paze i poštuju roditelje, koji su jih
tomu naučili. A roditelji čuvaju roditeljsko svoje do
stojanstvo.
U ostalih narodah vidimo roditelje, gdie se kretju
u radostnu kolu i družtvu sa kćerkami, kano da su jed
naki omladini, jest, gdie, poskakuju, te jih raduju, časte
iproslavljaju. Au našega prostoga puka biva malokad, da
otac, ili mati progovore milu koju rieč odraslijoj svojoj
dietci, a naročito kćerim. Neda jim roditeljsko dosto
janstvo. Samo u sliedbenikah iztočne cèrkve imade na
ročito jedna svetkovina, praznik, što pada svagda na
drugu nedielju pred Božić, a u pèrvu pred otce.
To je svetkovina matericah i otacah, gdie je do
pušteno i dietci, šalom se približiti roditeljem. Jer je
ta svetkovina upravo tim izuzetkom važna i u običaju
osobita, zato hoćemo da ju pripoviedimo.
Iznajprije o matericah. Naš puk slavi materice,
kano da je kerstno ime, a to žensko, za koje valjaju
3
osobita pravila, kano što svetkuju otce opet, kano da
je kerstno ime mužko. Zato je starodavan običaj, sla
viti materice. U oči toga dana, ili u jutru na mate
rice dodju mladi, te uzmu vezati majke, i dietca
roditeljke, a kasnije i sve žene, koje su se pro
zvale majke. Guliekoje vežu nemilo za noge, a gdieko
jim obavijaju odozdo nogu samo za znak; n. pr. vèrv
com, ili koncem. Sve znadu, što to znači, da jim se valja
odkupljivati, pa bilo i od pileži kakve narančom,jabukom,
orahom, ili čim drugim, grošići, a sutradan i obiedom.
Otci su drugi praznik, gdie se dietca smiju pri
bližavati roditeljem, naročito otcevom na šaljiv način.
Тај praznik pada u medielju medju matericami i boži
ćem. Ovu svetkovinu zovuu Bociipraznik otčićah. Werlo
je znamenit. Na taj dan i u oči toga blagdana smiju
dietca vezati sve ljude, što su bili otcevi, kano što su
o matericah vezali sve žene, što su se prozvale majke.
Tada se skupe mome i momci, te hajde u kuće, te
veži, te udarajusmieh. Ali je samo jedan put, ili, bolje
reći, dva puta uz godinu, gdie se smije mlado šaliti
starim. Mome su tada radostne preko običaja. Ali opet,
kako smo rekli, i onda prilikuju divljim ružicam, koje
mirišu; ali i bodu. Imajući manje ilištja i zelena na
resa bez silna mirisa, što ga ima ruža odgajena, živu
sa svim tim zdravijim i krepčim životom. Jer jim mraz
nehudi lasno, niti jih vietar može po volji lomiti.
Kadse Bosanka, ili Hercegovka desi medju tudjimi
dievojkami, onda je izreka pučkoga našega piesnika sa
svim istini prilična i na miestu, da jih nadkučuje i nad
maša kano vita jela niže dèrvetje u gori. I kad našinka,
žena iz ovih stranah, stane medju žene inih narodno
stih, onda ti se čini kano serdčika-jabuka medju izhi
trenim voštanim voćem, ili, recimo, medju običnimi ja
bukami, što sérdčike nisu. Sèrdčika ostaje sérdčika.
Rumena je, ima zdravo serdce, liepa je, sladka je. Kano
što sérdčika miriše, pa je opet smjerna prema ostalomu
voću, tako je i studnoća i vjernost tih naših ženah, ko
jom prianjaju za naravnost i narodnost svoju, mila i
omamna. O jabuko Jevina!
Kako su stidne i misaone, možeš razabrati iz toga,
kako se vladaju prema muževom. Mladenci negovore
medju sobom gotovo nikad u kući pred rodom svojim.
Ima porodicah, gdie živu čitave godine mladoga braka
o nedužnosti. O vèrlo su stidne i misaone!
Kad koja kaže što za muža svoga, nebi nikad
rekla: „muž je to i to kazao, ili učinio“, već svagda:
„on“, „njega“ i tako drugčije, ili pak piesnički: „moj
vojno." Mladenci su medju sobom vèrlo sèrdačni. Ali
kad dodju predini sviet, paze se samo kradom. Pak ona
ljubavna imena, kako se nazivaju medju sobom, govore
pred ostalimi samo šaptom iz potaje; n.pr. zlato, sèrdce
moje, itd. A ta se stidljiva misaonost čuva i nalazi
u nekih porodicah, gdie je mladencem kosa već i osie
diela.
(Ostatak sliedi.)
Miekoliko basamah.
Prevodi iz Aezopa I. V.
ХVIII.
Magare, solju obteretjeno.
Magare, obteretjeno solju, prelažaše potok. A ko
lebajuć se, upade u vodu. Kad je ustalo, osieti, da mu
je teret mnogo lakši; jer se u vodi so raztopila.
Radujuć se tomu, pristupi drugi put, natovareno
spužvom, k potoku s pouzdanjem, ako padne opet, da
će mu se teret olakšati. Navalice padne.
Pošto se spužva namočila, nemogaše ustati, već
slipše pod tovarom i ugine u vodi.
ХVIII.
Dva prijatelja.
Riečju su ti mnogi prijatelji:
Samo onaj ovo ime vriedi,
Sto se s tobom veselju veseli.
A u biedi i nevolju dieli.
Dva prijatelja idu putem. Sretne jih medjed.
Kako ga je ugledao jedan, smiesta se popne na dervo,
te se ukloni opasnosti. A drugi, što se opomenuo, da
to zviere nedira u mertvace, baci se ozemlju, kano da
je mertav.
Dodje medjed. Opipa onoga, što leži, i onjust
mu gubicom usta i uši. Coviek prestane disati. A
medjed ga ostavi, misleć, da je mertvac.
Potom ga zapita drug, što mu je šaptao medjed
na uho. A on će mu:
КаZao mi je, neka nederžim onoga za prijatelja.
komu nisam viere nesrećom još okušao.
(Nastavak sliedi.)
24
Матоđne poslovice dubrovačke.
Sabrao Ignj. Gjorgjić.
(Nastavak str. 8)
Netiči u zvono, da nezvoni.
Novi vezi na otar, a stari pod otar.
Niti se uzdaj u zimnu vedrinu, ni u lietnu oblačinu.
Neda ni Bogu tamjana.
Neće pas kosti glodati, ni drugomu podati.
Neda na grah. “
Netiči u gnjoj, da nesmårdi.
Ni tudjega uzmi, ni svojega pusti.
Nemože hodit, a hoće nosit.
Ni smardi, ni vonja.
Nosite skrinju; ali je u opata ključ! Reče Mnetčanin.
Netuži se, Biero! Liepa ti je vierenica.
Nie dobro, što je godj saviše.
Nie zime prie, neg se Orlanda zacarljeni.
Ni zlu ostavi, ni dobru teci !
Neviesta je svemu kriva; er je kučka još živa.
Navarh bokare laž, a na dnu joj istina.
Nosi pamet za kosami.
Nosi mu još baba vience.
Nije mu sviet do koliena.
Nije ni ova pomi . .
Nebi je ni pas s maslom oblizо.
Nije zlato sve, što sja.
(Nastavak sliedi.)
- - - -
Književni viestnik.
Hellas, iliti Helada i Rim. Tako se zovu dva po
sebna, znanstveno-zabavna diela, što su, kakoje i razsudau Niemacah
priznala, ures po izbor knjige niemačke, te je vriedno, da se o njih
niešto rekne.
Uvod je u dielo pod nadpisom: „Rin“, iliti početak, posta
nje, razvitak i propast svietske dèržave rimske, po dru. Vilimu
Waegneru, prekrasan, bujan i pregledan. U njem spisatelj vieštač
kim perom cèrta što kralje svu koliku znamenitost poviesti rimske
dèržave.
Neće biti s gorega napomenuti, da je to dielo izašlo u Lip
skom 1862. g. kod Otona Spamera, koi je mnogo nastojao, da ga
ukrasi što većma slikami, urezanimi u slog, te ga izkiti ovako do
stojno poučnoga sadéržaja i ugodno oku mladoga čitateljstva, komu
je osobito namienjeno.
Istije spisatelj izdao na sviet za prijatelje starodrevnosti, a oso
bito za mladež prije tri godine, poštojepomenuto dielo „Rim“ izašlo,
poviestno dielo pod nadpisom: „Hellas“, iliti„Hellada“, kojeje upravo
tolikom mukom i nategom obradio, a koje se jednakom bujnostju cie
zadušbinu rodu učinio, koi bi ta oba diela prenio pomnjivo na je
zik hèrvatski. Za dokaz valjanosti diela: „Hellas“ budi rečeno, da
је оđmah, kako je ugledalo sviet, prevedeno na hollan dežki,
a kasnije na ruski jezik.
Oba su diela pisana osobito pomnjivo, umno, okretno, točno
i živoliko, a spisatelj nam se ukazuje u njih kano kakav dah, koji
je umio obući pouku u laku odoricu ugodne zabave, pa ga u tom
pogledu ide zaslužena slava; jer mladež nije rada čitati diela znan
stvena, ako nisu udešena prema mladjanomu razumu i veseloj ćudi
nemisaone mladosti.
Кorist bi odatle potekla velika. Tim bi se naknadilo, što u
nas mnogo koješta od starinah slavnoga naroda rimskoga i helen
skoga nema. Ta bi se oskudica dobrim , prevodom tih dielah bar
poniešto namirila. Valja nam se otimati, deržeći se riečih jednoga
Rimljanina : Zivieti je, vojevati vojsku.
Imajte dobrotu, te primite ovo niekoliko redakah u poučni
svoj list „Danicu“, nebi li se koi vieštak privolio, pak da dobijemo
ukratko valjan pregled puno važnoga deržavnoga i domaćega bivanja
i živovanja, reda i nereda tih starih uzor-narodah. Ipan Vidović.
Matica- List za književnost i zabavu. Izdaje ga Matica
serbska, a uredjuje A. Hadžić. Svakoga mieseca po 3 broja na
arku i po. Stoji 4 st.
Тај časopis, što je lani ugledao sviet, izlazi u Novom sadu,
u siedištu Matice serbske. Sudeći iz dosadašnjih brojevah, možemo
kazati, da je pogodio prosvietnu potrebu našega naroda;jer zaba
vom usladjuje nauk, dotierujuć ukus, „da se narod nauči sbiljnjemu
čitanju“, te nemožemo na ino, već ga živo preporučujemo domo
гodnonu čitateljstvu. Predplatnina se šalje blagajničtvu Matice
sèrbske. -
Sveto pismo. Postanje, ili pèrva knjiga Mojsijina. Pre
veo Gjuro Daničić. Izdanje A. Rajharda i druga mu u Pešti. Na 16.,
str. 110. Stoji 15 novč. Ime „Daničić“ netreba velje preporuke!
Ruska književnost. Od 1861.–63. god. bijahu 94
časopisa pod obćom razsudom, 75 bez razsude; ali pod nadgledom
popečiteljstva, a 26 pod duhovnom razsudom, zajedno 195. Od ovih
izlažaše na sviet 17 dnevnikah, 86 nedieljnikah, 47 miesečnikah i
45 u različne rokove. God. 1863. bude izdanje od 36 novih časo
pisah dopušteno, od 15 po uredničtvih obustavljeno, a 2, Vrieme i
Rieč sadašnjosti, zabranjena po vladi. Knjigah i knjižicah budu 1884
po broju razsudom odobrene.
Kad sravnimo 1862. godinu, razabiremo, da se broj časopi
sah umnožao kroz 33, a broj knjigah i knjižicah smanjio kroz 201.
нагlovački siestnik. Uredjuje ga Ljudevit Tomšić, a
izdaje Dragutin Kostinčer u Karlovcu. Svake subote po 1 broj na
cielom arku. Stoji za domaće 5 st., a za spoljašnje poštom 6 st.
Predplatu prima tiskarnica Lukšićeva u Karlovcu
Izašla su od ovoga zabavnoga časopisa tri broja. Mi jih po
zdravljamo sèrdačnim pozdravom, pèrvo; jer vidimo, da je kano
miestni list u onakvu odielu izašo na sviet, kako će moći pored ne
sgodah sadašnje naše knjige zadugo izlaziti, očekujuć, dok ograne
sunašce boljih vremenah, pa valjano ibar postojano zamienjivati po
kojnoga Glasonošu; a drugo; jer želimo od svega sérdca očekati dan,
da svako poveće miesto u Hèrvatskoj, pa i u cieloj ostaloj, široj
domovini podigne novine. Onaj bi dan moglo klikovati svako domo
rodno sèrdce od radosti s pobiede, odèržane nad tudjinstvom i mrač
njačtvom. Osvanuo što prije u našem narodu taj veseo danak pro
svietne zore! Dao Bog, što izbavlja od propasti narode, još u boru
šireći luč prosviete!
Urednik i izdavatelj Dr. Ljudevit Gaj. Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja.
E"E
Broj 4. U Subotu 27. siečnja 1866.
. Majo draga, majo stara, Majo draga, majo stara,
Sto si sietna, raztužena? Ti si tužna, ponižena!
Zar uzdišeš od nemara, Eto tebi sloge žara,
Kojim tvoja miru plemena ? Sreća ti je razkriljena!
Majci-domovini. „Nеplači se i neplaši,
„ — Mila majko, ovoliko
Sasto- Puno dietce,— istina je,–
čima, na na 55-587
5. Sto si sietna, zamišljena?
Sto uzdišeš, suze roniš,
Da ni noću sanka nemaš?
Kaži, kaži, majko mila,
Što ti serdce tako travi?
Gladi, žedje ti netérpiš,
Ni golote, ni bosote.
Sinci, kćerke tebe štuju,
Ljube, gerle i miluju.“
Gorke suze oboriše
Tužnu majku, kad to začu.
Grozno ciknu, u plač vrisnu,
Таko biedna progovori:
„О moj Bože iz nebesah,
Krasnu dietcu ti mi dade!
Mliekom svojim odojila,
Krušcem svojim odhranila
Ja ju jesam brižno sama.
Pak u krilu tudje majke
Da ja vidim čeda svoja?!
Nedaj, Stvorče, to podnieti,
Radje daj mi i umrieti,
No da vidim dietcu svoju,
Gdie se mene, stare, stide,
Gdie me gérde i izdaju,
Gaze, nište i ražaju!“
Veći dio tebe znade,
Za to Bog i sav sviet čuje.
Neplač", majko, tari suze;
Evo dana od spasenja!
„Dan se nade blagi rodi,
Da nam kaže put življenja.
Na kolienih s nami hajde,
Da slavimo velju slavu
I dignemo srećnu glavu,
Gdie slobodi danak sviće;
Dan slobode, pravednosti,
Što je ladno, nek ugrije!
Најde, majko, hajde draga,
Hajde bèrže i nečasi !
Zvona zvone sa svieh stranah,
Oglasuju rujnu zoru.
Zora puca, evo dana!
Zadavak ti mi dajemo,
Koledicu, jabučicu,
Sto je nam u grudih nikla,
Da te nikad ostaviti,
Niti tebe zatajati,
Vierna dietca, mi nećemo!
A ti moli u Višnjega,
Da svakoga, tko zaluta,
Do pravoga krene puta!“
Luka Radija.
26
Iz života slavonskoga naroda. Napisao Mijat Stojanović.
XXXI.
D r u g a r i c e.
(Ostatak str. 21.)
Franjica bijaše dieva liepošastija u licu; ali Anica
opet glavitija i liepšega stasa i uzrasta. U Franjice,
vrana kosa, kano perje gavramovo, cèrne oči i obërve,
lice cèrnomanjasto, rumeno, kano ruža ugasito-cérvena.
Aničina kosa, plava, modre oči, bielo lice, kano ruža
rumenčasta.
Andrija se B..., momak valjan i ugledan, a iz
dobre kuće, zagledao u Franjicu, a roditelji mu namie
nili Anicu, koja se opet omiliela Matku I... No Anica
milije gleda Andriju; jer ga i majka njezina naznačuje
za momka, koga žele roditelji oprijateljiti s kućom
svojom. Drugarice su bèrzo poznale, što je i kako u
stvari.
Mogo bi tko godj pomisliti, sad će se drugarice
zavaditi i omraziti. Nipošto! Nego su se dogovarale
liepo u ljubavi svojoj staroj i osnovu snovale, kako
će Andriji omilieti Anica, a Franjici, Matko. Drugarice
nebi mirovale, dok nisu postigle svèrhe svoje: Srećom
su jim išli s obie strane roditelji na ruku, možebiti ni
nesluteći, kako rade u prilog ljubavi sestricah i dru
garicah.
Andrija i Matko bijahu susiedi i drugovi, kuće
jim u spreži i ketuštvu, oni prijatelji i drugovi. Pa
kad je došlo do odlučna riešenja, liepo bi se spo
razumieli. Andrija izprosi Anicu, a Matko, Franjicu.
Tako su stupili u najuže poznanstvo i prijateljstvo. I
to je prešlo i na dietcu njihovu. Franjica i Anica dru
govahu vierno i kano žene i majke. Dietca se nji
hova zajedno igrahu. Mnogo bi putah Franjica slad
kom hranom grudih svojih nahranila čedo Aničino, a
ova opet njezino, kad bi koja od njih u porodu one
moćala.
Aničin se najstariji sin oženio kćerkom Franjiči
nom. I tu su radost srećno doživile obadvie drugarice,
pa bi se i u starosti svojoj zvale sestricom, zlatom,
lanetom, premda su jim se dietca njihova kadšto i na
smijala, kad bi čula, kako se stare bake još onako
poznavaju i zovu, kano niekad za mladosti.
Kose su jim obadvima osiediele. Nije se moglo
više razaznati, koja je imala vranu, koja li plavu kosu.
Lica jim se pogriešpala, obadvie izgubile zube. Ali
serdca njihova, puna iskrene i uzajamne ljubavi, osta
doše do groba jednaka. Nepromieniše se ni vremenom,
ni promienami u nijednih mukah životnih.
Svagda bi se bake jednako odievale, jednake po
celice i obruse na glavi nosile, svagda zajedno u cèr
kvu i iz cèrkve hodale. Franjica je pèrvoj svojoj kćerci
dala ime „Anica“, a Anica svojoj, „Franjica.“
Dao Bog, te se sve drugarice tako poznavale i
ljubile, kano što Franjica i Anica!
Pravo je prijateljstvo u velikoj cieni u našega
naroda, osnovano na pučkih pomislih i običajih. A do
lazi na vèrh svoj u pobratimstvu i posestrimstvu.
Dva se mladića, što kano susiedi prožive zajedno
u poznanstvu, u ljubavi i prijateljstvu dietinjstvo svoje,
te budu zajedno guščari, čobani, ratari i konjari, tako
oprijatelje, da se najposlije pobrate; rukujući se, gér
leći i cielujući, medju sobom zaviere, da će do vieka
jedan drugoga paziti i poznavati za brata u dobru i
zlu, u sgodi i nesgodi, u radosti i žalosti, u veselju i
tuzi, riečju i dielom, voljom i radom. I velika je sra
mota, iznevieriti se pobratimu svomu.
Pučka poslovica veli: Ako imaš brata, ču
vaj i pobratima. I narod se dèrži toga jako. Po
bratim je iposestrima kano rodjeni brati rodjena sestra.
Janko su i Tomo dva izvèrstna mladića u selu
К..., momci pouzdani kako na zabavi, na igranci, u
kolu, pri igri, pri svirci i pievanci, tako i pri poslu,
kod pluga, na kopanju, na kositbi, na žetvi, na paši,
kad valja noću nahraniti tegleće vole i konje. Svagdie
su njih dvojica vierni i pouzdani. Svagda su zajedno
kano mili drugovi. Jedan zove drugoga „pobro“, što
je toliko, koliko pobratim. Obadva umiju svirati u du
duke i dvojnice, pa tamburati u sitne tambure, uza
koje zna Janko pripievati svakojake piesmice, kano
prednjak, a Tomo mu pripomaže.
Kad bi njih dvojica tihom noću udesili tamburice
svoje i zapievali seoskom ulicom pod prozori gizdave
Marice i liepe Pave, nebi ostalo u svoj ulici zatvorena
prozora; na svakom bi se pomolile glave premnogih
slušalacah i slušaljah. A svako bi znalo, da tamburaju
i pievaju Janko i Tomo. Za tu slogu i ljubav pobra
timsku znaše cielo selo.
97
A kad su pobratimi dorasli za ženitbu, te Janko
izprosi u selu Stažu К..., a Tomi izprose roditelji
preko tetke njegove u obližnjem selu dievojku, Lukru
D... I ono selo, osobito momčad onoga sela poznavaše
domala pobratjene drugove i sitne tamburice njihove.
Kad se zaruči koja dievojka u drugo selo, to je
momčadi onoga sela zubna bolest. Čini jim se priekor
i sramota, što se udaje dievojka iz sela njihova u drugo
pored njih tolikih momakah, kano da jih prezire. Zato
momčad onoga sela, znajuć, kako je u običaju, da mo
mak i iz drugoga sela često polazi večerom zaručnicu
svoju, pa š njom pred kojom rodjakinjom njezinom
posiediiporazgovori se. Momčad se, rekoh, onoga sela,
iz koga se Tomo nakanio oženiti, dogovori, kako će
stranoga momka, zaručnika, u zasiedi dočekati i pro
liemati.
Znali su Janko i Tomo, kako se često dogadja,
da stran momak bude izlieman po momčadi u tudjem
selu. Pa Janko ugovorispobrom svojim, sTomom, da će
ga svagda pratiti do zaručnice njegove. To je odobrila i
zaručnica Jankova i svagda bi pozdravila zaručnicu
Tominu. Kad bi godj pošli pobratimi u Susiedno selo,
poslala bi joj ili kitu cvietja, ili kolačić kakav, ili liepu
voćku, ili drugo svašta. A ova bi joj svagda liepo od
pozdravila i odvratila dar darom; darovala ju uzdarjem.
Jedno veče po vedroj miesečini odu pobratimi u
susiedno selo. Svaki je nosio pouzdanu palicu u ruci,
a nož za pojasom. Ponieli su i tamburice svoje. I do
šavši k dvoru dievojačkomu, tamburali su i pjevali po
običaju svojem. Berzo se raznio glas po selu, tko tam
bura i pieva pod prozori Lukre D... Мomčad se do
govori i skupi u zasiedu, da dočeka i izlupa strane
momke, kad podju natrag.
Bijaše u zasiedi desetak momakah. Kad su stigli
naš Janko i Tomo blizu zasiede, izlete dva najdérzo
vitija zasiedača na drum i poviču: Stojte! Pa potegnu
štapove na izmak. Znali su Janko i Tomo, da jih može
samo odvažnost i hitrina pomoći. Zato mahom navale
na napadače i hitrinom munje ošinu protivnike pali
cami, kud se moglo domašiti. Palice su zazviždale i
dva i tri puta u zraku. Čuli su se udarci i jauk na
strani zasiedačah. Drugovi jim priskoče izza ograde u
pomoć. Već se razmahaliJanko i Tomo, pak udri, ne
daj blizu k sebi nikomu pristupiti, a dèržali su se
skupa rame uz rame, da jih nemogu napadači obkoliti
i zaći jim za ledja. Fuk, fuk, fuk! udarahu palicami
k sebi i od sebe i uz dlaku i niz dlaku. Bivaše sve
manje napadačah. Kako je koi dobro sgodjen, šmuć
nuo bi u mrak. I nestalo ga.
Bijaše tu puno čvorovah po glavah, puno mast
nicah i modricah po svem tielu i u jednih i u drugih.
A kad najposlije poteže Janko potajno oružje izza po
jasa i povika:
„Tko mi neide s puta, evo noža ljuta. Biti će
koryj 1“
Protivnici vidieše go nož u ruci odvažna momka,
od koga je mnogi polizao štap. Uzmaknu natrag. I
samo se još niekoliko putah bace za Jankom i Tomom
kamenicami.
Drugi put naši junaci povedoše sa sobom još nie
koliko drugovah svojih. Ali to bijaše suviše. Nije jim
nitko više zasiedao. A poslije su pročuli, kako je bilo
medju zasiedači i malko razbijenih glavah i puno čvo
rovah i modricah.
Naši su junaci dobro prošli i odèržali pobiedu.
Tomo je odveo Lukru doma, ka' i Janko Stažu svoju.
Svagda bi njih dvojica živiela u prijateljstvu i liepoj
ljubavi pobratimskoj. A žene jim boravljahu viek u po
sestrimskoj pažnji, kano rodjene sestre. I sad se još
dietca njihova liepo poznavaju. I obadvie su kuće u
zajmu i spreži, t. j. uzajimaju si jedna drugoj, kad
treba orudja, smoka, soli, hlieba, siena... A zajedno i
oru ivoze, kad je voziti vozove žita, siena, slame, gra
dje, ili šta drugoga.
Liep je običaj našega naroda pobratimstvo i po
sestrimstvo. Kadšto se dogadja, da tko godj koga i u
snu pobrati, ili posestri, nalazeć se na snu u kakvoj
priekoj nuždi i opasnosti, da ga n. pr. upekne zmija,
ljuta kakva zvier, ili se utopi u vodi, ili se nadje u
ognju, pak mu se pokaže ovaj, ili onajutakvoj nevolji.
I on ga, ili nju pobrati, ili posestri, da ga odbrani i
izbavi od nesgode. To mu poslije kaže. I odonda živu
kano pobratimi, ili posestrime. Izrukuju se, izgèrle i
izljube. Medju sobom se daruju kakvim darom kamo
znakom, da su se zavierili i pobratili. Ako u snu tko
godj koga pobrati, a on mu uzkrati traženu pomoć,
nebude medju njimi pobratimstva, nego si ostaju tudji.
I često onaj, koi je sanjao, i zazire od onoga, koi mu
je uzkratio pomoć u nevolji, makar i na snu. No to su
riedki slučaji.
49
28
Zemljopisne viesti
O
Bosni i Hercegovini.
DjО Х.
(0statak str. 23.)
Čitava se porodica srodnih naših plemenah nam
čini, kano da je kakvo veliko ogledalo, razkèrhano u
premnoge komade, gdie se opet u svakoj kéršini na
pose sja jedna točka jedinosti, ako ne jedinstva, srod
nosti, ako ne jednakosti, jedna točka kano jedna sjajna
suza u oku nesrećnika, suza predjašuje slavne pleme
nitosti, što se nije još utopila u potoku inih groznih i
gorkih suzah.
Tko li je razkèrhao niekad i cielo ogledalo našega
srodstva i jedinstva, naše jednakosti i jedinosti? Tu su
imale premnoge ruke silna posla.
najjače na čistu ploču naše uzajamnosti cèrna ruka
tudjinstva, kojoj je u bèrzo priskočila u pomoć, te pru
žila desnicu bratinska zavist, a posliednjim udarcem
udario šakom razdor. I od toga se udarca sjajno naše
ogledalo razleti u nebrojene komade i komadiće.
Kad ovo pišemo, evo leži pred nami na stolu je
dan odlomak našega razkèrčanoga ogledala. To je od
lomak bosansko-hercegovačkoga plemena, u kojem pro
matramo iznutra Bošnjaka sa Bošnjakinjom i Herce
govca sa Hercegovkom.
Brat je mio, koje viere bio, kad bratinski čini i
postupa. To je pravilo pučkoga mudroslovlja, mislimo,
poznata poslovica, koju sliedi i Bošnjak i Hercegovac
i jedne i druge vieroizpoviesti. Vlah, sliedbenik gerčko
iztočne cèrkve, nemièrzi na šokca, na sliedbenika la
tinsko-zapadne cèrkve, dok mu ovaj čini pravo, te š
njim tako i postupa. A tako nemierzi ni šokac na vlaha,
dok ga taj zlom nezlostavi. To je pravilo, koje sliede
često; ali, jaoj, koliko li izuzetakah ima od toga pra
vednoga pravila!
Čudnovato, i tu je glavna razlika medju katholici
i vieroizpoviednici gérčko-iztočne cèrkve već u samu
govoru. Katholici su ikavci; govore: pivati pisme. A
pravoslavni kažu svagdie ije, gdie ga pišemo, kano što
su ponajviše i narodne piesme spievane. Gdie su ka
tholički samostani, ondie osobito u pèrnjavorih govore
ikavačko nariečje, koje je sladje i ugladjenije kroz
uredno propoviedanje i cèrkveno besiedjenje katholič
kih redovnikah. Ali tek što si otiš0 za puškomet iz
samostanskoga okoliša, te došo u drugo Selo, odmah
Ali u počelu udari.
možeš doznati već po pèrvom razgovoru sa žitelji i
Seljaci, jesu li katholici, ili gérčko-iztočnjaci, idu li u
stado iztočne, ili zapadne cerkve. No kadšto iu jednom
istom miestu ima razlika, možemo kazati, katholičkoga,
ili gerčko-iztočnoga nariečja; n.pr. u različnih ulicah, ili
u različitih porodicah. Čudnovato, da se i jezik uz
razkol sredoviečnih umišljotinah razkolio, pa da je i
on stao tući po ogledalu naše jedinosti.
Ah, što ćemo! A da pitamo, kako se taj jeziko
slovni razkol prikojasio, tako pravilno i vierno pretvo
rio prema tvorilu obadvijuh cèrkavah, mučno je odgo
voriti. Samo toliko znamo, da katholik kaže: vira je
vira— proti izgovoru n. pr. susjeda svoga, što nije ka
tholik, već je pravoslavan. Koi je izgovor stariji, ni to
nije lasno dokazati, premda bi se moglo u jednom
miestu tomu u trag ući, kad bi se izvidielo, koji žitelji
duže borave, dakle i duže govore u istom miestu, to
jest, koji su tako nazvani prasiedioci. Svakako je čudo,
komu se nemože lasno naći uzrok, a niti način, kako se
stvorilo. Sva su čudesa na nas navalila, da nas razkole.
I tako smo dva okresana, osušena debla, miesto da smo
jedno zeleno; i tako smo sagnuti i uzebli, te svatko
može na nas, miesto da se jedni jedini širimo i dižemo
nebu pod oblake kano jedno jedino silno stablo ži
votnoga derva naše narodnosti.
No prodjimo se sbilje i tužna promatranja, što bi
bilo i kako bi bilo, da se to, ili ono dogodilo nije, da
nismo toga, ili onoga uradili; jer što je uradjeno, me
može biti neuradjeno, pa makar bilo i mèrtvo. Bolje
će i ugodnije biti, da uzmemo još jednom na oko ju
načke kćeri zemaljah, koje cèrtamo u ovih kratkih cèr
tah. Opet niešto valjamo, kad se toliko taremo, pa
jošt živemo. Ima u nas niešto, što nije od ilovače, već
je alem, kamen dragi, koi se može samo bezprestanim,
silnim trenjem izgladjivati i svietlati, a to samo ale
mom, kamenom dragim.
Kano što je debela Šija bosanska na glasu, te je
postala poslovica: Šija mu je, kano u Bošnjaka, što
znači nesamo debljinu zatiljka, već i tverdokornost i
valjatnost ciele naravi njegove: tako kažu opet za Bo
sanke i Hercegovke, da su tvèrde i kerške. Ali je i
alem, kamen dragi, tvèrd i keršak, pa mi znamo za
nje samo, da su stidne i misaone, a uza to preko na
čina i mišljenja bezazlene.
Nemožemo odolieti ljubavi i želji, da zabavimo
čitatelje, zato hoćemo da pripoviedimo jednu isti
nitu pučku certu, što se odnosi na bezazlenost naših
ženah, dakako bosansko-hercegovačkih.
29
Proljetno je doba. Stoji biljisanje neveselih siet
nih slavuljakah. Podzemni potoci šume i tutnje žubor
kom kroz zelene perivoje.
po zelenih vèrtlovih i rumenih ružicih, koje zovu na
iztočnu džuli-sta ni. Dok joj se bujno i različno
cvietje za skut zadievalo, probesiedi mlada Radosavka
cvietju karavilju, koga je najviše bilo:
„Karavilje, drago moje cvietje! Nemoj mi se silno
za skut zadievati. Jer ti cvateš, a potom donosiš i
sieme. A meni evo ima devet godinicah, odkako sam
jadna ja udata, pa niti cvatem, niti imadem sieme, niti
ja znadem, što je mužka glava.“
Dok tako prostosèrdačno govori cvietu, ona umuje,
nitko je nečuje. A slušaše ju svekêrvica, mala sakri
vena maja muža njezina. Ona bijaše mila mladoj Ra
dosavci, te podje odmah sinu Radosavu, te mu rekne,
ponavljajuć iste rieči, koje je neviesta besiedila cvietju,
karavilju (dianthus caryophyllus Linn.), verlo zabrinuta:
„Radosave, jedini moj sine! Snaha se mlada šetje
po vèrtlovih, te jadikuje, da je upravo devet godinah
danah, odkako je za te udata, te ju zovu mladom Ra
dosavkom, a ona niti cvate, niti donosi sieme, niti
znade, što je mužka glava. Zar ti nisi, sine, junak,
mužka glava? Zar ti nemaš na sèrdašcu bilja?“
Iz ovih pitanjah proviruje sumnja, kojom dvoumi
roditeljka o jedincu svojem, da bi znao, zašto mu je
vjerenica-ljuba žalostiva. A to dvoumljenje krije u sebi
najblaži ukor starice majke, što ga izriče upravo na
divan način, nage misli odievajuć u odielo krasnoga,
najpriličnijega govora pučkoga. Ali joj bèrzo odgovori
sin, Radosav:
„Oj starice, mila majko moja!
to besiediti.
„Kad si mene oženila, majko, pa ste sveli nas
dvoje mladenacah, ja sam joj htio obljubiti lice. Ali je
ona mene pobratila, da živemo, kano brat i sestra.“
Stara se majka malko ražljuti; jer vidi, da joj
sin nije doraso do ženitbe, pa progovori:
„Radosave, moj jedini sine! Da te nisam niti sad
oženila, a kamo li prije devet godinah danah! Kad je
tvoj otac mene doveo na dom, te mene udomio, ja sam
njega dva puta pobratila. On je to dva puta za dobro
primio. Ali kad sam ja htiela po tretji put, navali on
na me i poviče:
. „Nisam ja tebe doveo, da mi budeš sestra, već
sam te ovdie udonio, da te ljubim, da mi budeš
ljuba.“
Zazor mi je za
Ali kad me pitaš, hoću pravo tebi da
Šetala se mlada Radosavka
No čini se, Radosav je primio nauk i saviet sta
rice majke, te je ubrao sa sérdca svoga čudotvorno
bilje, za koje ga pita roditeljka. Jer neprodje još ni
godina danah, od sèrdca porod rodi mlada Radosavka,
vojni svomu sina Radosava.
Ova priča
našega puka.
bezazlenost.
odkriva pred očima domaći život
Sasvim se može razumieti pomenuta
Kolika je svetinja u pobratimstvu i po
sestrimstvu, i to razumijemo, kad čujemo Radosava, da
nije smio uživati blagodati ženitbe, pošto se sa viere
nicom svojom pobratio, te mu je ona postala kano se
stra, posestrima. No, hvala Bogu! Ljeljo, neotesano
mlado momče, dodje, te skide zavies posestrimstva.
Radosav se sa čudotvornim biljem približi Radosavci.
Valjada ju darivao tim biljem. Ona se zadèrma, iznu
tra promieni. I Radosav steče sreću, sina malenoga za
godinu danah. Došli su k sebi; dozvali su se pameti!
To je bezazleno.
I čini, incantatae res, postaju znamenite, kad se
motre dublje osobito uTurakah našega roda.Tako se pri
povieda svagdie po Bosnii Hercegovini o činih na Alil
aginici, da se šetala po bosilju, po ranom cvietju. Ali
joj se jedan bosiljak zadiede za kaftan, za dugačku
haljinu. Povika ona:
„Prodji me se, moje rano cvietje! Nije meni, do
čega je tebi, već je meni do moje nevolje. Sav dan
pije aga u novoj kerčmi, u mehani. Sav dan pije, a
svu noć mene bije, te viče jadan:
„„Rodi, rodi, horjatsko kolieno!
rod judi.““
„A kako li ću roditi žalostiva, kad nosim evo
ruho, ka" i neviesta, hodim, kano da sam dievojka?“
Dok to govori Alil-aginica, tužna žena Alil-age,
mnije jadna, nečuje je nitko. A slušaše ju zaova nje
zina, Džaver-begovica, misaona žena Džaver-bega. Kako
je Alil-aginica dojadovala, odmah podje ova u zelen
vert, te joj reče:
„Božja ti pomoć, draga snaho moja! Koja ti je
golema nevolja, te si tako blieda u obrazu, a vèrlo ža
lostiva na sèrdcu? Kako si se tako uzloćudila i raz
tužila, ili kroz brata, kroz moga Alil-agu, ili kroz moju
ostarelu majku?“
Ona će joj na to:
„Nije kroz majku, već je kroz brata tvoga! Alil
aga pije u mehani. Sav dan pije, a svu noć mene bije,
te govori: „„Rodi, rodi, horjatsko kolieno! Ili rodi, ili
idi u rod!““ A kako li ću roditi žalostiva, kad evo
Ili rodi, ili u
nosim ruho, ka" i neviesta, i hodim, kano da sam još
dievojka?“
Ali joj kaže begovica, žena Džaverova:
„Hitro sad, draga snaho moja! Ti otidi bielomu
dvoru svomu, te uniesi vèrlo bielu pogaču, pa donesi
vezenu košulju. Prosio je brat Alil-aga kćer dizdarevu.
Ona vam je učinila čini. Hajdemo, da ju sestrinimo,
nebi li vam odčinila čini!“
Aginica ode odmah kući, te umiesi pogaču, kako
joj je kazala begovica, uze liepu, tananu košulju, pak
odoše zajedno pomenutoj kćeri dizdarevoj:
„Božja ti pomoć, kćeri dizdareva!“
A ona će liepše da prihvati:
„Bog vam pomogo, snaho i zaovo! Koja vam je
golema nevolja, kad vas vidim oborene, tužine, ža
lostiуе?“
Veli joj begovica:
„Mi smo došle, da te sestrimimo. Dajemo ti za
kladu u znak posestrimstva. Evo tebi vezena košulja,
što ti donosimo. Odčini nam, što si učinila!“
Ona se odupire; neće odmah da se privoli:
„Neodčinih, što sam učinila! Cinila sam devet
putah devetore čini. Svih sam devet bacila u oganj,
da proguta žarki plamen odprije, nego mahne vietar
devet putah.“
A one će i opet:
„Bogom sestro, kćeri dizdareva!
biela pogača, što ti donosimo. Odčini
učinila!“
Jošt se odgovara i neće:
Evo tebi pre
nam, što si
„Neodčinih, što sam učinila! Cinila sam devet
putah devetore čini. Svih sam devet bacila u vodu, da
jih odnese ladan talas odprije, nego poteče devet va
lovah.“
Sad pristupi k njoj Alil-aginica i dosietljiva kaže:
„Bogom meni sestro, mila kćeri dizdareva! Od
čini nam, što si učinila! Neću da te molim, već ti evo
kažem: sutra će mi doći moja majka, pa će mi dovesti
jedinoga brata, a ja ću te uzeti za brata svoga.“
Naslinija se toj dosietci rodjena kći dizdareva,
otvori šarene skrinje, izvadi iz njih zlatnu kutiju.
Otvori i tu. Pa sad Alil-aginici nad glavom otvora čini,
ovako govoreć:
„Idi, idi, aginice, do godine i mužko čedo rodila!“
Kako je kći dizdareva odčinila čini, odmah otidoše
drugarice. Kad su došle pred biele dvorove, dolazi iz
mahane Alil-aga, te kuca na dvorištnih vrath:
„Otvori mi, dušo moja, vrata! Kad bih dosad
išo iz mehane, na svakom dvoru sjaše žarko sunce, a
po mojem pala siva magla. Ali kad iden sad iz me
hane, na našem dvoru sja žarko sunce, a na sve druge
dvorove pala siva magla.“ -
Pravo nagoviesti aga; jer mu aginica rodi sina
do godine.
Nije li ta priča obavita maglom, a to debelom i
sinjom maglom tajnostih, koje naš razum nemože jasno
shvatiti? Zašto? Jer su tajnosti, takve zamagljene tajno
sti, kakve krije samo takvo pleme, kano što je bosansko
hercegovačko, u koje se kasnije umiešalo jošitursko iz
točnjačtvo, da se tako obastre još jačim zastorom činih
i čarolijah. Što su čini, što je činjenje u tom smislu,
Što li je odčinjavanje, t. j. opraštanje činih u istinu,
tomu nismo pored sve tražnje mogli ući u trag. No to
mislimo, da je to šaranje, ili čaranje u srodstvu sa
uroci i zapisi, premda kako, ni to se nezna. Želieli
bismo odprije gledati takvo činjenje. No bojimo se,
nebi li nas kakva Hercegovka, ili Bosanka činmi uči
nila, vragolasta kakva Turkinjica, puna čarolijah i vra
golijah.
Živa je to činjenica, da ima koješta u turskih po
krajinah našega naroda, gdje se iztok sbio za zapa
dom; ali ne s novim viekom zapada, već s tamnimi
sredoviečnimi predsudami i vèrteži preobiljem i razkoš
jem umorene zemlje, oborene Bosne ponosne.
Ali ako ta zemlja nije više ponosita, a ono su
stanovnice njezine krepke i ponosne; nisu nikakve me
koputne razmaženke, kojim bi sèrdce razmazio pèrvi
ognjevit pogled mlada kakva čovieka. Оne neosviesnu
lasno. One, kad sbijaju šale i odvratjaju pošalice, čime
to, kano da izvode junačku igru, tako muževski, da
jim nitko nemože zamieriti. Sala je njihova ona, što
je u vitežkih jačalištih nakon hèrvanja bila ljubavna
predaja kakva spomenka, ili ananeta miloj vierenici.
No rekli smo, da su stidne i misaone. Evo do
kaza, što ga uzimamo iz ustijuh naroda, gdje je jedna
dievojka smionošću i misaonošću nadjačala cielu divlju
četu. Puk priča o jednoj bieliliji.
Platno bieli mladjana dievojka na Drini, na stu
denoj vodi. Tuda javi čoban stadio svoje i probesjedi
tako dievojci:
„Kupi platno, mladjana djevojko, te bježi dvoru
svomu! Evo ide ciela vojska careva, pa će pokupiti
bielo tvoje platno.“
Na to će mu mladjana devojka:
31
„Nebudali, čobane od ovacah! Nije majka rodila
junaka, ni kobila oždriebila konja, što bi k meni pre
plivao vodu, te pokupio moje bielo platno.“
Dok su u rieči bili, eto ti vojske na Drinu. S
onu stranu Drine, vode ladne, leže turska vojska. Silna
prekri čitavo polje. Izsred vojske zove na jedanput
paša:
„Idi odatle, mladjana dievojko! Nebieli platna,
neplaši nam konjah! Nedraži mi junakah po vojsci;
jer ću u vojsci naći junaka, koi će preploviti vodu,
pak uhvatiti tebe, mladjanu dievojku!“
Ali odgovori paši mladjana dievojka:
„Da Boga mi, pašo ! Dok je meni Bošnjakah, ju
nakah, nebojim se ja tvojih turakah.“
Paša ciknu, kano ljuta zmija, i pusti glasnika po
vojsci, da pita:
„Nije li majka rodila junaka, ni kobila oždriebila
konja, koi će preploviti vodu, te uhvatiti mladjanu die
vojku, što pèrkosi s onu stranu Drine, da ju dovede
paši na divan. Paša bi mu dao komad hlieba, četër
deset selah.“
Svi junaci nikom ponikoše,— conticuere omnes,—
pogledavši u cernu zemlju. Neponiče jedno Тure, što
je bilo haznađarče kod vojne blagajnice, već progovori
paši:
„Da Boga ti, čestiti veziru! Jeli slobodno, preplo
ујti vodu?“
„Jeste slobodno, tursko momče mlado! Jeste slo
bodno, Bog te naučio!“
Kako mu je paša dopustio, skače mlado Ture u
vodu Drinu na ridju, dobru konju. Ali kad ga zapazi
mladjana dievojka, gdie je Ture naplovilo na po vode,
ona uzme kupiti bielo svoje platno, pa bieži u selo k
majci svojoj. Za njom pohiti Ture. Kad ga zagleda
mladjana dievojka, baca bielo svoje platno u zelenu
travu, nebi li Тure, kupeć platno, začamalo. Ali Ture
mi negleda na platno, već šiba ridja konja svoga, da
stigne i uhvati mladjanu dievojku.
A kad vidie mladjana dievojka, da će ju Ture
sastići, ona skida izpod vrata niz od dukatah od četer
deset i četiri struke, kano što kaže pučka priča. I to
baca u zelenu travu, da se Ture zabavi. Ali Ture ni
negleda na taj niz od dukatah, već misli, kako da
uhvati mladjanu dievojku. Zato goni napred, napred
ridjana svoga.
Sad baca ona niz od bisera i opet od četièrdeset
i četiri struke, nebi li se Ture zabavilo, kupeć sitni
biser. Niti na to neće Ture da gleda, već hiti napred.
I sastiže dievojku, uhvati ju za bielu ruku. Ali ona,
kako vidie, da je izgubljena, prizove Boga, te se ogradi
zaklonom bratimstva:
„Bogom brate, tursko momče! Nenosi me paši na
divan, već me puštaj bielomu dvoru; jer sam još mlada,
nedavno izprošena za mlada vlaha Sedmokrilovića. U
piću je težka popilica, a u svadji, ljuta svadljivica.
Hoće da vratja žao za sramotu. Zato me puštaj dvoru.
Ja ću tebe dèržati za brata.“
No Ture neće to ni da sluša, već hvata dievojku,
te ju baca za se na konja. Veže ju. Opasao ju je tri
puta pojasom, a onda još četvèrtom kajasom od sab
lje. Pa naplovi na Drinu, a na brieg izpliva.
Kad izadje Ture na obalu, sjaše sa ridjana svoga.
Tu se bilo zabavilo malo, izlievajuć vodu iz obuće. Ali
dievojka bijaše vèrlo mudra. Ona térgnu konja za uzdu,
te okrenu niz vodu. Kako se okretje, odmah skače u
Drinu. A kad se Ture obazrelo, evo dievojka plovi već
na polu vode. Sad ju stane mlad Turčin sestriti veli
kim Bogom i zaklinjati svetim Jovanom:
„Bogom sestro i svetim Jovanom, mladjana die
vojko! Vrati meni moga dobra ridjana, a ja tebi evo
dajem tvèrdu vieru, istinim ti se Bogom zaklinjem, evo
mi svetca Muhameda, neću tebi učiniti ništa! Vrati mi
moga dobra ridjana, ja ću ti dati tri sta dukatah, još
k tomu zlatan persten, što ga nosim na ruci, za za
logu svoga bratimstva, a tvoga sestrimstva.“
Ali progovori dosietljiva i misaona dievojka:
„Muči, neluduj, jedno tursko momče! Nebih ti se
ja sad vratila za sve blago tvoga cara čestitoga, a ka
mo li za tvojih tri sta dukatah.— Ја sam tebe isti
nim Bogom bratimila, da me paši nevodiš na divan. Ti
mi nisi primio za bratimstvo, neću ni ja tebi da pri
mim za sestrimstvo. Kako je tebi biti bez konja, tako
je mojoj bratji bez sestre. Tvoga doru vodim svomu
dvoru, a od dvora sudjeniku svomu, Sedmokriloviću.
Kad pije junak rujno vino, neka se medju družtvom
hvali junački, da mu je ljuba dovela ridjana, koga je
otela od Turakah.“
Ciknu i vrisnu Ture od čuda:
„Čuda golemoga, mili Bože! Od tisuće se nemože
naći jedan junak, koi bi mene prevario, a prevari me
jedna mladjana dievojka.“
Još u rieči, térže nož 0d pojasa, te udara sebe u
sèrdce, govoreć te posliednje rieči:
„Каd mi nije dore, konja moga, neka nije ni mene,
junaka!“
32
Evo znamo, što znači misaona dievojka. To je ona
dievojka, kojoj se glava lasno i mudro dovija, domišlja
i dosietja u horu svemu, kojoj nema na svietu sakri
vene tajne, to jest, puna mišljenja i dosietjanja. To je
dievojka misaona. Jer nije lukava u pakostnu smislu,
a opet lukava; jer je pozorna, te koraca na oprezu
omierenim korakom, stupa pažljivom stopom. - A takva
je zaista Drinka-dievojka, kojoj se divimo zajedno s
mladim Turčinom, te vičemo: Bože mili, čuda gole
moga! Kako li je misaona!
To je piesničtvo, da kažemo, homersko, misleći
prirodno. Ovo gleda zdravima očima narav. Vidi svaku
brazgotinu, pa ju i odkriva. Samoniklo znade, što je
u naravi i spolja i iznutra. Samosviestno izriče, što
znade, nemožemo kazati, prostim oblikom; jer ono
nezna, što je oblik. Samotvorno ono izriče, što znade.
A to je piesničtvo u jezgri sočno, živo i zdravo, kano
gorsko vrelo, iz koga izviru piesme kano srebreni tra
kovi žubor-vode miesto iz gore — iz živih persijuh
ljudskih, u jezgri plodno kano deblo, koje tiera na sve
strane mladice, nikad nevene. Tko je onaj premudar,
koi će uzeti i nataći očali, da traži pod staklom manah
u žilicah lista javorova! Tko li je tako nametan, te će
htieti i smieti popravljati riek izrekah našega puka!
„Kako je tebi biti bez konja, tako je mojoj bratji
bez sestre.“ То su rieči, pred kojimi stojimo, čudom
se čudeći, kano u kakvoj prašumi, kad ugledamo pre
čudnovat čvor divlje; ali žive, dakle istinite prirode.
Koje bi čedo današnje izobraženosti veličanstvenije od
govorilo takvom sgodom obiestnu Turetu, kano što je
to rekla ta naša Drinka-dievojka?
Mi se klanjamo s pravim poštovanjem samo jed
nomu veličanstvu, a to je veličanstvo našega naroda.
No sa svim tim, ako se divimo Drinci-dievojci,
nemožemo uzkratiti čudo ni Тuretu. Ali kano što je
čudo, kojim se čudimo našoj dievojci, stvor i serdca i
razuma, tako se divimo Turetu samo pustim riečim,
koje je mlad izustio prije, nego je udario nožem sebe u
serdce. Iz ovih riečih razabiremo konjsku narav tursku,
to jest, da je Turčin i hat njegov kano jedno tielo i
jedna duša. Kad mu konj pusti paru, te parne, ili kad
mu ga nestane, da je i njemu palo posliednje zernce u
pieščari-uri, da izpusti paru, iliti, da reknemo, neka!
dušu. „Kad mi nije dore, konja moga, neka nije ni
mene, junaka!“ I ubi se i umrie.
Urednik i izdavatelj Dr. Ljudevit Gaj.
Sve je ovo stvor glave i sèrdca našega naroda.
Zato i opet: mi se klanjamo jednomu veličanstvu, a to
je veličanstvo našega naroda.
(Ostatak sliedi.)
Narodne poslovice dubrovačke.
Sabrao Ignj. Gjorgjić.
(Nastavak str. 24)
Najgore parlji ugljen, pokriveni.
Negleda ni oka, ni boka.
Napola je učinio, tko je dobro počeo.
Nije sile nad ljuvenom.
Nije za osla selo.
Neboj se groma, kad munja nepriteče.
Nad izgledom nije zakona.
Noć je uhata, a dan okast.
Nepriteži, da nepukne.
Ništa se do suze prije neosuši.
Nitko se naučan neradja.
Neulagaj rieči, gdie ti proći nemože.
(Nastavak sliedi.)
Književni viestnik.
Nova diela češke knjige:
Památky archeologické a mistopisné - Pořáda
К. Zap a J. Zoubek. Svezak 7. .
Taj dio donosi: 1. Spomenici podobojevacah u Ceškoj, po
Zombiku. 2. Razmirica ljutomieričkih gradjanah sa Adamom Vald
steinom mladjim za tergovište Lovosić, po prof. Thrunku. 3.- Pleme
Ostronirevo od Rokyunika, po K. Ždárskom. 4. Celtski sipovi, po
prof. vocem. (sa 9 dervorezah) 5. Pradekanska cerkva sv. Jakova
u Kutnoj gori, po Fr. Benešu. 6. Chriči niegdašnje gospodstvo istoga
imena, po Fr. Smolku. 7. Andrija Chládek, primator u Strašcu
8. Kostelec na Orljavi 1835. godine, po Ј. Zoubku. 9. Bratska
jedba češka u Velikom mezeriću, po Vocelu. 10. Viesti o za
vodu Češkoga Muzeja. 11. Viesti o drevnoslovnom zavodu „Уčela“
u Časlavi. 12. Književnost.
ишчачком аng evangenici věstnik. Čisto 6-too
nosi : 1. Na kamenu Hussenovu. Piesma po Pornom. 2. Cibor po
Chamburku. (sa slikami.) 3. Nakon bitke na Bieloj gori. Срomeni)
3. Korist pobožnosti. 4. Isusovačka poslanstva. 5. Viesti. G. Maj
ževnost.
Epistory is našim divizam. Sepsal B. Yalečka. У
Práze. U E. Grégra.
češćenik. Uredjuje ga J. Hofmann u Beču. Ovaj šaljivi
časopis izlazi od mladoga lieta. Broj 1. donosi premnoge slike
Želimo, da bude, kano što su Humoristické listy.
Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja.
U Subotu 3. Veljače 1866. Tečaj. XX.
FEFon-ce
Pridruž", Klijo, Melpomeni spieve,
Da bi življe zagruhali jeci
Ne o stienje, već o grudi ljudske!
S. Milutinović.
Divo i plesnici.
Slika iz Olympa.
SAMunja sieva, a grom bije,
Pèršte vlažni oblaci.
Sgurila se strahom zemlja,
Da joj težki udarci
Gnievom Božjim nerazore
Razširena okruga!
Zalérhtao cio svod
Ogromnoga svieta svega;
Оgluhnula bezkrajnost
Od biesnila gromovah.
Sve se zviezde prestravile,
Pa lutaju nerazsudno
Po golemoj pučini.
Na Olympu zastanuše
Tankozvučne svirale.
Glas u gèrlu pievalacah
Nasliedio neba glas.
A bozi se prepadoše.
Divo hoda po Olympu
Biesomučniem korakom.
Na čelu mu namerštenom
Gniev se koti pakostan.
Zagleda mu savèrh čela
Zlobno na sav kolik sviet.
Oganj bije iz očijuh
Boga Diva, sèrdita,
Pa se plete na izlazu
U bičeve preoštre,
Те šibaju sve unakërst
Liepe Božje stvorove!
„Sviet me ovaj nepoštuje!“
Ljutit gromom zagèrmi:
„Novi ću sebi sagraditi;
A taj opak srušiti.“
Tako reče, pa doziva
Hitra, snažna Aeola:
„Puštaj buru, pa mi ruši
Cielu gordu bezkrajnost!“
Pa se sérdit dohvatio
Nebesnoga priestola,
Posadio dèrnovito
Silnu vojsku Olympa.
Bozi glede, užasnuti,
Јedan bliedji drugoga.
Nitko nesmile pristupiti
Gnievnu caru nebesah.
I Pallada zaniemiela
U tom pèrvom trenutku.
34
Sad se malo podizaše
S tvèrde svoje stolice,
Te laganom stopom stupa
K njemu prema priestolu:
„Što se sérdiš, o božanstvo,
Sa čega ti gérdan gniev?
Što si voljan sagradio,
Tareš sad u ništav mliev 1“
Divo skoči jedovito ;
Munje s oka sievnuše,
Razsvietliše plamom svojim
I dna morah bezdanieh.
Čak i tamah u utrobi
Сérne zemlje nestade.
„Vidiš one vratolome?“
Reče, pruživ moćni pèrst:
„Piesnici se nazivaju
Cèrvi ovi nemoćni.
Odškrinuh jim samo dveri
Nestižnoga Olympa,
Pa smiono započeše
О naših već tajnostih
Govoriti ljudem smèrtniem,—
Da je kakva istina! —
No sve redom naopako!
Najprije nam smèrtnieh griehah
Pripisuju, bezsmèrtniem.
A potom se hvale znanjem
Tajne svake nebesne!
„Vidiš toga sliepca, starca,
Što se zove Homero,
Sve nas znade po imenu!
Pa što pieva o nas taj?
Najpodlije meni misli
Mahnit sliepac podmetje,
Da sam mislio, kad satvorih
Nezahvalni ovaj sviet!
Pa gle toga leketuša, —
Ovidij je bèrbljavac, —
Ruži, gdie godj koga može
Od bezsmèrtnieh bogovah!
Pogle čopor onieh drugih,
Što se tamo vitlaju,
Sve miereći presmiono
Tupiem svojim pogledom
Krivudanje hitrieh munjah
I oblakah vitlanje
I bezdanost sinjih morah,
Nebrojenost zviezdicah,
Nepostižnost zrake sunca,
Bezkonačnost tamnine !
Каno da će dokučiti
Ikad tajnu stvorenja?
Obećah jim slast nektara
I radosti Olympa;
Obećah jim i bezsmèrtnost,
Da mi slavu uznose ——
Pa gle porod taj mahniti,
Gdie se tvorcu podsmieva,
Gdie se smiono k nebu penje
Ljubopitniem pogledom!“
Tako sèrdit Divo sbori;
Pa se maša za štit svoj
I gromovnu strielu svoju,
Da sviet strielom poništi.
Divu, bogu, zadèrža
I odkloni gnievni udar
Svemožnoga od svieta.
Onda tiho progovara:
„Ti si krivac, Divo, bože!
Zašto raja tiem umèrliem,
Što nektara obeća,
Te jim tako nagoviesti
Sve radosti Olympa?
Što jih svojim božanstveniem,
Silniem duhom nadahnu,
Da sad teže k bezsmèrtnomu
Svomu viečnu izvoru?
Na zemlji su tek došljaci.
Sviet jih ondie prezire;
Na nje mérzi, nje proganja,
Kano strane stvorove.
Pa zar da jih jošter i ti,
Otac njihov, proganjaš,
Što se trude, da izmiere
Neizmiernu bezkrajnost;
Da izbroje svietlieh zviezdah
Nebrojene kërdove;
Da postignu nepostižnost
Tanke zrake Sunčeve;
Da provide neprovidnost
Bezkonačne tannine?
Та to samo naše oko;
Nikad smèrtno nemože!
35
Pa jih pusti, svemogući,
Vidieti će i sami,
Da je pamet u njih kratka,
Tajnu tvoju da shvate
I moć rieči, kojom kaza:
Da se taj sviet satvori!
A tko od njih ruži tebe,
Uzkrati mu bezsmèrtnost,
Pa ga pusti, nek do vieka
Tu na vratih prečami !
Ni pogleda bezumniku
Medju tajne viečite,
Niti u raj nedopuštaj!“
Laskavo su svemožnomu
Rieči ove zvonile.
Nasmieši se silan Divo.
Mèrgodila nestade,
A gromovi ušutieše,
Plamne munje utérnuše.
I osmievak svevišnjega
Pomièrčinu razgoni,
Te ožari noviem sjajem
7Zemljopisne viesti
Bosni i Hercegovini.
Diо Х.
(Nastavak str. 32.)
Pomenuli smo Drinku-dievojku. Ona je Bošnja
kinja. Zato hajde, da ju razvidimo. Neka nam bude
zastupnica ostalih dievojakah, drugaricah svojih.
Ona je junakinja, kako smo ju vidieli na briegu
Drine, vode ladne. Ona je misaona. I što je to misa
ona, i to smo čuli i doznali. Ali je ona i diete dobro,
te joj želimo zdravičice i srećice, kako bi rekla ciganka.
Rasla kano vita jela na obalah Drine, vode ladne, oba
suta blagosovom; jer goji puno pouzdanje k majci svo
јој! Ako joj ta nedopusti, neće ni da se zavieri, a
kamo li uda za koga mu drago.
Ako joj nije usudom usudjeno, da se vienča ma
kar s koga uzroka s milinkom sèrdca svoga, on joj
ostaje do vieka uzor-zlato, pa makar bio već oddavna
mèrtav.
Ako je Drinka-djevojka prinudjena poći u sluha,
i onda jošt znade sačuvati dostojanje svoje.
Hercegovka od uglednije porodice; n. pr. od tar
govačke iz Mostara, koja se u tudjinstvu odhranila,
gubi narodni svoj značaj, pa nije onda ni Hercegovka,
ni tudjinka.
No ima opet kćerih našega naroda iz ovih stra
nah, u kojih tudj odgoj nije zakinuo prave našinke.
To su one riedke kćeri, u kojih je našinka,— značaj
našinstva,- prelomila prepone tudjinstva, da dopre u
zelen-perivoj velikoga svieta, pak da ubere tudie cvie
tak izobraženstva.
Ako je komu na svietu, a to je Slavenom, tim
jadnim plemenom, težko, graditi hram izobraženosti
na narodnih osnovah. Susiedi udaraju odasvud tudje
osnove; jer je nesreća htiela, da naši susiedi nebudu
sve Slaveni, ni prijatelji slavenske narodnosti, već tu
djinci i neprijatelji.
Mnoge dievojke, što su ubrale cvietak izobraže
nosti u tudju perivoju, izgubivši prirodnu i narodnu
svoju vriednotu, nisu više kovanice svietle u riznici
narodnoga blaga, već izlizane i oglodane prometjurnom
rukom tudjinstva. I tako biva, da puno térpe od strasti,
da se puno žeste i žare prirodjenom žestinom, kano da
jim je ušlo tri sta šiljakah u plemenito sérdce, što jim
valja šljapati po blatu nepravednoga tudjinstva, komu jim
za volju još i pušta uzde strasti žestoka narav njihova.
Sve nas gazi gvozdenom čizmom. Svaku klicu na
rodnoga napredka slavenskoga plesom plešu tudjinci,
mèrzeći na razvitak slavenskih svojstvah. Slabo svojstvah
može Slavenin, ili Slavenka čuvati, a još manje, gdie bi
Slavenin mogo kazati: Ta sam svojstva ja svojski raz
vio i usavèršio. Svi na nas napadaju umno i umietno
ubojitim oružjem ubitačnih naukah i načelah, i goro
stasi i patuljci medju narodi, i divovi i kepci znanosti
i književnosti. Svi idu, inače medju sobom mérzioci i
zlotvori, na nas slogom, pružajući si krepke ruke, slož
nimi silami, kad valja zaustaviti, ako se neda utama
niti, slobodni duševni polet u Slavenah, koi niti nije
još prav polet, već tek niekakav poletak. Bog nam
prosti! Ako se inače oduravaju, oni su jednaki prija
telji u neprijateljstvu Slavenah. Slavenstvo je ona tvèr
djava, na koju udaraju jurišem svi jednako, jedan si
lom, drugi laskavim savietom i naukom, ili prievarom.
To je tvèrdjava na udarcu svakomu oružju.
Tako jest. Bogu budi potuženo! A opet žive jošt
slavenska narodnost u Češkoj, u najizobraženijoj zemlji
Slavenstva, ka" i u Bosni, što je valjada najzapuštenija
je
36
kćerka majke Slave, upravo pepeljuša izobraženih i ja
kih narodah.
Kad pomislimo, da je izobraženost tudja, cvietak
tudjega perivoja, otrovan po život naš, volimo vidieti
Sarajevku i Mostaranku u prostoti svojoj u krilu poro
dice, nego izobraženu i odgojenu pod skutom tudjinstva,
odtudjenu. Jer je našinka čista samo na domu, gdie
je prostota, dobro došo liek, kano kinina od groznice
tudjinstva, a za uzdèržanje narodnoga života. Pak opet,
kako li su često tudjinci na točku sveobće radnje iz
obražavanja, gdie jedan prima od drugoga, samo kamo
muhe na kolu u poznatoj priči Aezopovoj!
A osviedočeni smo, da će našinka svakomu ser
dačnomu tudjincu u krilu proste svoje porodice omi
lieti; jer joj govore oči, te ona čuvа niekakvo dosto
janstvo, koje naviešta svemu svietu, da je ona nikla iz
plemenite njive, da je kćerka plemenita naroda.
Našinka sa Drine, ili s Neretve može u ženitbi
više podnositi, nego ine žene. Ona neterči lasno, da
se tuži k majci svojoj.
Kad obudovi, neudaje se ona opet lasno za dru
goga. Ako joj je pokojni muž bio dobar, ona ga plače
do vieka. Bijaše li zo, ona se boji, neće li dobiti čo
vieka od takve ruke. A i Bošnjak, ili Hercegovac,
znajuć za te bojazniisumnje, neželi, pa se nije nipošto
rad ženiti udovicom, osobito ako je mlad, pa bila ona
i mlada.
Jest, ukus je vodj našemu puku, kad izvolieva
drugarice života svoga. Ali taj ukus nije pokvaren
smiesom kakvom nadrizdravih živacah, već dolazi iz
zdrava tiela i zasieca u zdrav živac liepe i niežne pole
čoviečanstva. Čini se, da je upravo život našega puka
sviedok goleme žilavosti; da se on pored svih mukah
i nategah nedesi na umoru, već na ožujku, koi će pro
živlieti, kako prodje veljača pokladah i mesojedjah za
padne nadvlasti i nadri-izobraženosti, te osvane pro
lietje našega naroda.
Budi propade tursko carstvo, neće biti opet nika
kva skoka u gladjenju divljih življevah. Tereti su težki,
koji tište grudi našega puka. On bugari žalostne piesme,
kojih neće pèrvi tren sreće zamieniti radostnimi. No,
mili čitatelju, ili, mila čitateljko, on pieva i to:
„Dika plava na sèrdcu mi spava,
Dika smedja u serdce me vriedja,
Dika biela sèrdce mi odniela.
Dika cèrna; al' je milokèrvna !
Grahorasta; al' je djavolasta !“
Dika svakojako mila! Ali je domišljan. Jest, do
mišljan, te kako. Dovija se ugodljivoj šali usred cèr
nih dogadjajah, što ga obkoljavaju. Dok mu neposve
tjeni gospodar prieti i glave dolazi, on ostaje junak;
ali nesamo sbiljan zatočnik doma i jarma svoga, već i
soko i dušom i serdcem.
Bošnjak, a osobito Hercegovac služe bezprestano
Davoru, vojsku vojujući s najgorimi od plemena ljud
skoga. Njim je mač i puška i otac i majka, a bojna
odora, kuća. Zato nijedan narod na svietu nema ovo
liko udovicah, koliko ovaj naški.
O udovice, sinje kukavice, žene obudowliele! Vam
nije lasno, uživati naravne radosti. Vam se puk ruga,
te veli: Udovica se i na kola, ili na konja penje, a
sve kaže: neću, — da se udam! —
Pak opet valja čudom da se čudimo ovdie udovi
cam. Jer makar bile žene jake izdrave, one nisu obla
porne. One neće rado da se opet udavaju. Kako su
plemenite! Kad jim je pervi vojno pustio dušu, još mu
ljube spomen, pa ta ljubav neda viernim ženam, da se
zaviere drugomu serdcu. Već je to jasan dokaz ple
menitosti njihove. Dakle sbog ljubavi k pervomu mužu
neće da se udaju opet; ali još većua sbog dietce, da
nepostanu pastorčad.
Premda je sviet star, kano što vele ljudi, a mi
to vierujemo, nam se opet čini, nije svagdie jednako
star; da je žiteljstvo gdiešto većma ostaralo, nego dru
gdie. No sav sviet hoće da se zabavlja jednako, kano
da je još diete. Tako i naš puk u ovih pokrajinalu
ljubi zabave, što su različne i vèrlo dotierane u svako
jakom igranju i sigranju, u pievanju i sviranju. A ta
je istina znamenitija, što je prirodjeno junačtvo sbilj
nije. Ta je strana pučke ćudi milija, što je osnovanja
u domaćem goju i milovanju sve porodice. Majka nie
gdje kćerku svoju, te se vèrlo stara za sreću njezinu.
Pak da joj sagradi stvarno stanje što bolje, blagostanje,
ona napinje sve sile i traži sve načine. To biva oso
bito u boljih porodicah.
Kad Bosanka, ili Hercegovka ostari, te ju prozovu
častnom bakom, ona bude onou razgovoru, što je ognjište
na domu. Kamo što se čeljad sastaje okolo ognjišta,
da si ugrieva tielo, tako dolazi svako k staroj baci,
moleć ju za saviet, za nauk, za naputak u čem godj, i
u obće za dobru i pametnu rieč. Ona je ognjište, iz
kustvah života ljudskoga. Оna je obličeno sudište i za
stupište javnoga mnienja. Ta znaš, mili čitatelju, ko
liko je starost u našega naroda pažena, koliko li ona
sebi prisvaja!
37
Svaka glavitija žena gleda ovdje puno na liepotu,
na prikladnost i priličan ures, iliti nakit prirodnih dra
gostih svojih. Premda se dèrži za zločinstvo, kad ne
vierna koja udara u skitnju, u tom kitjenju pregone opet
mieru vèrlo često.
Da budu lica biela, a kosa, cèrna, iliti vrana, oko
toga nastoje sve žene i na plahovitoj Drini i na bojnoj
Bojani. I tu sujeta ženska preotima mah uzperkos
robstvu i nevolji. Tu nema dakako skupociene rumeni,
ni dragocienoga vranila, ni bielila. Ali nema bilja u
zelenoj planini, nema trave u ravnu polju, koje nebi
stara baka znala. Pa jer na Drinu i Bojanu nedolazi
parižka roba, ima bilja, što raste po bregovih ovih rie
kah u obilju. Amo idu Drinke i Bojanke. Traže i na
laze, što jim treba, te vèrše iste dužnosti tašte oho
losti ženske, koje izpunjuju tako vierno i naše ugledne
gospodje.
Za koga je dika lice ubielila? Za koga je dika
kosu popuštala? Za koga nosi dika u niedrih čini?
To se pita i u junačkoj, u merkle oblačine nesgodah,
zlih srećah, jadah i nevoljah povitoj Bosni i Hercego
vini, kano što po svem svietu širokom. U tom su sve
žene jednake, kad jih obuhvatimo odsiekom i po prieko.
Kano što na Sejni plavke merče kosu svoju, tako
i na Savi; kano što si na Tiveru rumene merkoputna
lica, tako i na Bojani. A na ona pitanja: Jeli za toga,
ili za ovoga? odgovaraju od pamtivieka do današnjega
dana valjada jednakim odgovorom: Nije za toga, ni za
ovoga, već za onoga Stojana, za niekakva ljubljena mi
linka i jedinka, što vodi svako kolo; kad zasvira, što
u serdce dira, a što igra, kano živi oganj.
Prodjimo sad sa ovih više ženskih certah na
mužke, da se dublje taknemo značaja i naravi naših ju
nakah! Ali odprije, nego zaglavimo Diо Х. viestih svojih,
što smo ga posvetili smotri značaja i naravi srodnih
naših mučenical-zemaljah, s tvèrdim pouzdanjem očeku
jemo, шili čitatelju, ti ćeš nam sa dragou svojom gos
podjom i dragovoljnom razsudom dopustiti, da ti pri
poviedimo jednu pripoviedku, što amo spada; jer se
tiče jednoga Hercegovca. Ova pripoviedka pripovieda
o Нercegovcu, koi se zvao Duka, i o banu Milutinu.
Može biti, da je narodu poznata, da je poputovala lako
krila od ustah do ustah; jer je rieč bodalica. A što li
narodu poznat0 nije?
Ali se čini, ta je pripoviedka prirasla k na
šemu peru, kano zimozelen uz deblo. Nam se čini,
da nas ta pripoviedka vodi kroz strahovito rigalište,
kroz sve slojeve i polojeve u ognjište domaćih strastih
našega puka. Zato hajde, neka nas vodi, a mi ćemo
joj biti zahvalni, te već putem razabirati sve većma i
sve jasnije opaljeno ždrielo goropadnih čuvstvah i stra
hovitih dielah pučkih, upoznavati se sve bliže sa či
tavom smejom različna osietjanja najvruće kérvi svagda
u ćudovitu i naravnu postupanju najladnije strogosti!
Često prelažahu zemlju knjige. Tako veli stara
legenda. Niti tko znade, kamo, ni odakle dolaze. Kas
nije se doznade. Knjige idu od grada Prizrena, od
Stiераna, silnoga cara serbskoga, pa dolaze u Požegu
na ruke banu Milutinu. Ovako govoraše car banu:
„Slugo moja, bane Milutine. Opremi se k bielu
dvoru, te mi dovedi trideset junakah od ravnoga Dra
gačeva svoga. Podji š njimi k Prizrenu, gradu; jer ho
ćemo da vojujemo verlo daleko u zemlji Bugarskoj, da
udarimo na Mihajila, bugarskoga kralja. Ondie ćemo
začamati. Zato se spremi, bane, za tri godine.“
Kad je ban proučio knjigu, udariše mu suze od
očijuh. Gleda ga ljuba, Ikonja, pa mu tiho progovara
mlada:
„Gospodaru, bane Milutine! Odakle ti knjiga, od
koga li grada? A što li ju učiš, pa prolievaš suzе?“
Veli joj ban Milutin:
„Сu li me, dušo, ljubo Ikonja!“ Pa joj kaže, što
je i kako: „Ova je knjiga od grada Prizrena, od na
šega Stiераna, od silnoga cara. Car me zove, da idem
š njim na vojnicu u daleku zemlju Bugarsku na kralja
Mihajila, da bijemo boj sa Bugari za tri godine. No ću
li me, ljubo Ikonija! To je dugo vrieme! Gledaj meni
biele dvore; nemoj jih opustiti. Pazi mi dva nejaka
sina, udomi mi sestru, Jelicu, u Djakovicu, u liepu va
roš. Kopaj mi devet vinogradala u Banjici i Atenici, u
Loznici i Pakrovaču. Cuvaj mi onih devet vodenicah,
što melju niz Bielicu i Moravicu. Gledaj slavnu našu
zadušbinu pod Banicom, cerkvu Ježevicu. Pa me če
kaj za tri godine danah, dok se nepovratim iz Bugar
ske sa vojnice!“
Kad je ban to naručio i te naloge ljubi naložio,
opremi se na vojnicu. Povede sa sobom onoliko junakah,
koliko mu je car zapoviedio. I otiš0 na indivin, kako
bi reko Hercegovac. On ode pravo uz vodu Moravu,
primi se planine, lomna vlaha Staroga, a odatle se
okrenu k ravnoj Sienici, potomupolje Kosovo, a odavle
uza Saru planinu dodje k Prizrenu, gradu.
Ali kad tamo, car podigo vojsku i poš0 niz vodu
Bistricu. Stiže ga ban Milutin na onom Golešu, pla
nini. Tu se ban sa carem sastao. Zapitao za lako
38
zdravlje i čestitao mu srećan put.
Stiераn:
„Slugo moja, Milutine bane! Ako meni dade Bog
i sreća junačka, te dobijem kralja Bugarina, hoću tebi
u dèržavu da poklonim slavnu Bosnu, da njom banuješ
do vieka svoga.“
I tako se u toj rieči vojska okrenula odatle niz
Sèrbiju k Bugarskoj. Kad su amo došli, dočeka jih
kralj Mihajilo ukraj Laba, ladne vode. Tu se kralj sa
carem udario. Bili su se tri dana do noći.
Kad je četvèrto jutro osvanulo, priskoči kralju
loša sreća. Kralj se sa carem sreo. No ga dobro Stevo
dočeka. Stiže ga u po ravna polja. Mahnu sabljom i
odsieče mu glavu, pa porobi svu koliku silovitu vojsku.
Pošto je car Stiераn umirio zemlju Bugarsku,
zasiede njom vladati, te začama ovdie, kažu, za tri go
dine, a š njim u družtvu i ban Milutin. No da vidiš
mlade banice!
Tu neprodje ni godina danah, nevierna žena ne
čekaše vojna svoga, dok dodje sa vojnice. Obori mu
biele dvorove, opusti devet pomenutih vinogradah, raz
proda devet vodenicah, poruši cèrkvu Ježevicu, zaduš
binu bana Milutina, neuda sestre Jelice, nepazi mu
dvajuh nejakih sinah, već piše list biele knjige, te ga
šalje u Hercegovinu na kolieno Duki, Hercegovcu:
„Ču li mene, Duka Hercegovće!
„Pokupi kitu i svatove, te podji š njimi u ravnu
Požegu k bielomu dvoru momu, te uzmi mene za ljubu,
da ti budem vierenica; jer sam danas ostala mlada, a
sama, mlada banica, udovica. Ban je meni uginuo,
vojujuć u Bugarskoj. Ali se nemoj, Duka, zatrajati; jer
ne prose premnogi prosci.“
Tako napisa knjigu i odpraviju naskokce na skrovce
tu suparnica Penelopina. A kad dodje Duki sitna knjiga,
tako izkitjena, te on vidie, što mu piše mlada banica,
on haje i nehaje za kitjene svatove, već poleti na bielu
kulu, pa se stane odmah opremati, Udari na se liepu
odoru od dibe i kadive, pa se skide niza stube od
biele kule, odeu donje podrume, u konjušnice, te opremi
kulatasta konja, debela kulaša. Baci se njemu na ra
mena i ode preko slavne Bosne k valovitoj Drini, vodi
Zdravo prebrodio Drinu, već se mašio lomna
vlaha Staroga, te dodje do Užicah, grada. Onda se
spusti u ravnu Požegu k bielomu dvoru banovu. Njemu
pred dvorom odsiede konja svoga, kulaša. Tek što je
ušo u dvor, srete ga gospodja banica. U koi se mah
ugledaju, šire ruke, ljube se u lica.
Veli mu silan car, Uzevši se za biele ruke, otadoše na tanke čardake.
Ugosti ga ovdie svačim i svakojako mlada banica,
usladjenom kavom i rakijom. Potom doziva vierne svoje
sluge, te jim progovara ovako:
„Čujete li mene, vierne moje sluge! Pazite mi
пmoga gospodara, Duku Hercegovca, bolje, nego staroga
Milutina.“
О сиrvae in terras animaе, соelestium inanes/
Lada Milonova, Jelena Homerova, Didona Virgili
jeva, Sappha Pradierova, Esmeralda Hugonova, Sunča
nica Gundulićeva, žene Raphaëlove i onih pet, ili šest
ženah Balzacovih, sve ste divne kano božice u visinah,
a na nizinah ste sve žene — jednake!
Što biva, pitaš sad, čitatelju ljubopitan, što biva
u onih tankih čardacih? A mi odgovaramo: Niešto
biva. Što je to niešto, kakva li je to potajna stvar,
bilo što mu drago!
Vrieme teče, ili leti, svakako neudara lažno u na
zadak, a miesta nestaje. O vrieme, o miesto!
Dok Duka Hercegovac u tankih čardacih boravi s
neviernom banicom mladom sladke časove, te se u tu
marištu Lade i Ljelja na didonsku bludi i zabavlja,
neka je nam dano, pasti na odmor, te izcértati lakim
perom nieke ponisli o pučkoj književnosti, koje nam
padaju na um uza pripoviedanje započete pripoviedke.
A Duka se Hercegovac i mlada banica neka raduju!
Dvie su se učionice, da reknemo tako, stvorile u
krilu pučke književnosti. Оne prikazuju dvojako stanje,
u koje su dèržavna naša brodolomlja bacila duhove na
šega puka. Ti se duhovi hvataju za razvaline ogrom
noga broda bolje prošlosti, pa plove na daskah još pri
kladnije i veličajnije, nego na srećnih ladjah duhovi
ostalih narodah, kojih nije sukobila ista kob.
Dvie su učionice, tako reći, u akademiji nesre
ćah, u symedriju svakojakih, dugoviečnih napastih der
žeći se utiešnicah-riečih: bez muke nema nauke, učiо
nica očaja nja i učionica podanja, obie s nad
pisom Virgilijevim:
„Una salus victis, nullam sperare salutem.“
Obadvie može blagonakloni čitatelj razabrati i
shvatiti iz pučkoga piesničtva, kako su one zamilovale,
dokučivši dakako ne razumno, već prirodno ono, što
taje mudroslovci, kesioci našega vremena, viečnost
Božju u različnih izrekah, slikah i uzklicih, neumèrlost
duše u svem postupanju i činjenju životnom, sav kolik
izvor istinah, živih, viečnih istinah.
To je pravac tih učionicah, u kojih su učitelji
ponajviše sliepci sa guslami i gudali, a stara gatališta
39
i čudovišta sa biljem i gatkani, sagnute i siede bake
branjem liekovitih travah izkrivljenih rukuh i staroštju
pogriešpana obraza, viedogonje, sduhe i vidoviti ljudi,
kojimi vri i obiluje osobito onaj dio našega naroda,
što ga je odsiekla bridka ćorda turska od matere-zemlje,
a učenici, sav kolik puk.
Izrečene su istine načelo dobra, kojim se obie
učionice bore s načelonu zla, što je danas obličeno u
Turčinu. Načelo dobra nagazuje na odpor u jarmu div
ljačtva i gospodstva turske sile i vlasti.
A koje li su te dvie učionice, dakako pučkih pie
samah; jer kad mislimo, ili govorimo o pučkoj knji
ževnosti, onda su nam one svagda pèrve na umu?
Јedna je malena, a druga je velika. Pèrva sastavlja u
krilu svojem one riedke piesne i piesničke priče, koje
su se rodile prije turske navale, te preživile i današnji
se sve one piesme i piesničke priče, koje je kopito
turskoga hata izkresalo iz mèrmer-kaldermah i marmer
avljah, i one, koje se još danas radjaju na bliedoj po
ponajviše pepeljuge Apollina boga i Pallade, majke svoje.
Jedna motri sav kolik sviet sa visokih nebesah,
a druga iz dubokih jazovah izgoriela pakla. Perva je
čista u čuvstvu ijeziku, pa teče kano bistra izvor-voda,
a druga je mutna u obojem pogledu. Pèrva čuva na
rod svoj kano čedo, tetošeno u kolievci, angjelom
čuvarom, od ožujka do umorka. A druga mu zaustavlja
svaki slobodan korak bez odmora vrazi i djavoli, a ve
tinjami i pogubami, stvorenji vražje močvari.
Mi govorimo o puku i knjizi njegovoj. Ljudi pri
čaju i pievaju. Sav puk pieva i priča. Veliki se duhovi
stvaraju i dotieruju uz druge velike duhove od vieka do
vieka, od koliena do koliena, od plemena do plemena.
Jedno prima od drugoga. Pase medju sobom taru i bruse,
sve da i neglade gladilicom naših pomislih. Ali učitelji
ostaju sliepci i bake u borbi sa vrazi i djavoli, sa
avetni i pogubami, sa svimi stvorovi vražtva, što jih
razmnivom vide viedogonje, sduhe i ljudi vidoviti. Sve,
kako biva učenje i primanje, sve je to gërka i tvèrda
ljuska. Ali je zato zérno sladje i milije.
Kad čitamo puk u dielih njegovih, mi se divimo
tomu spisatelju. Čuvstvo nas steže, kano kad ugledamo
veliku prirodu u živu miru i goju njezinu, gdie provi
ruje svesjajnim okom svagdie začetnik i tvorac. Vidimo
zelenu goru nebotičnih pomislih, posutih cvietjem čista
čuvstva. Vidimo Livan-goru, zaobraslu u viečite će
drove pomislih našega puka. Vidimo bujne vèršike,
kako se lelijaju, kano sinji talasi od vietra, a debla
jim se upiru nepomična u viečno prasiedište stare do
movine.
Niekakvim su dahom zadahnuti spisi prostoga
puka našega. A taj se dah neda iztumačiti. Taj dah
zadiše i umnomu čitatelju dušu zrakom pouzdane bu
dućnosti. Naš je puk najveći spisatelj. A taj je dah
valjada duh njegov.
Može biti, da duh pradavnih praotacah boravi još
u Ogranakah svojih, u pozne unučadi njihove. Može
biti, da je on otčinstvo, kano što je mač, što ga je
otac ostavio sinu. Naš je puk najveći spisatelj.
U toga spisatelja siedi na sèrdačnom priestolu, te
vlada duševnim porodom sbiljnost, samovlastna ponosi
tost, gorostasnost pomislih, čuvstvena veličina, što se
čini takodjer, da je otčevina i baština.
Naš puk spada, kako smo rekli, u one mučenice
porodice, koje proganja sve zlo. Zato su mu u spisih
njegovih glavne točke muka i stérpljivost, borba i po
raz, pošto su odhujala vremena vladalačtva i junačtva,
viekovi samovlasti našega naroda. Te se točke ni u
životu, ni u spisih njegovih nedaju nikad sakriti, ni
zatajati.
On nosi tèrnov vienac, uzlazi na Golgathu. Pa to
opažamo u svakom spisu našega puka, osobito danas,
u doba prosvietljeno.
Kano što su svagda govorili, tako kažu i za da
našnje vrieme u obće, da je bolešljivo, nezdravo doba
prielazno. I mi kažemo, da je prielazno; jer svako
vrieme prolazi, te prelazi, ili na gore, ili na bolje.
Kad bacimo oko na današnje doba pučke knji
ževnosti, čini nam se, da se ona desi danas na prie
lazu na gore. Pregonjenje prirodne miere, pretieriva
nje istinitih slikah i prilikah, useljavanje tudjinstva
preotima sve širi i silniji mah. Duševni porod hramlje,
ka" i tielesni, komu je kosa robstva odkosila slobodne
noge. Sav se taj nazadak zércali u nesviesti nove učio
nice, kako smo nazvali skup novih porodah pučke
knjige. Ona malaksava, kano oganj, koi će da se utérne.
A u tom borenju udara u skitnju nepravilnosti i sva
kojakih prikêrpinah tudjih. U to doba smijemo opet
na punoj pravdi očekivati danak istine, kad će se si
lan nasip provaliti, pa će bistra rieka liepe, umierene
oduševljenosti teći kroz viečita diela toga vèrlo daro
vitoga puka.
A mi, koji to cèrtamo, mi smo težaci. Kakvi te
žaci? Mi smo tažaci, koji težimo posvetjeno polje
pučke knjige, opremamo za žetvu boljega danka. No u
40
taj mah; jer to polje nije još pravomu gospodaru na
bavljeno, a kamo li obezbiedjeno, zasad radimo imo, to
jest, mi hvatamo po zraku sinje oblake suhoparnosti,
te jih prodiremo. Ili je bezposlica, ili je zabava. Ako
je to zabava, zaista čudne zabave! Mi razgonimo pauč
ljivu maglu svagdašnjosti, te kroz nju hèrlimo u ono
polje sladkih snovah, gdie miriše modro cvietje uzori
tosti, gdie priprosti ljudi pričaju i pievaju priproste
legende. Mi smo težaci. Kakvi težaci? Težaci prosviete.
Nije nam do toga stalo, da slikamo u napredak
kakve slike Rembrandtove o toj poviestnoj legendi, iz
žimajući iz nje same krupne masti, potrebne za našu
slikaću pločicu; nećemo da kažemo, u koju učionicu
ide ona; nećemo ničija mnienja da sasretnemo; nećemo
da pokvarimo radost novosti: već želimo, da se blago
nakloni čitatelj sam glavom osviedoči, pak da lasno iz
rekne jasan svoj sud. A to će moći uraditi, kad pro
čita nastavak započete pripoviedke.
(Nastavak sliedi.)
Prevodi iz Aezopa I. V.
ХIХ.
Guske i ždralovi.
Ouidquid delirant reges, plectuntur Achivi. . .
Hor.
Slabiji je svemu kriv; jer je živ.
Posl.
Na jednoj se livadi pasahu guske i ždralovi. Do
dje gospodar njive. Zdralovi odletieše, a nespretne
guske-ševeljajke budu uhvatjene i poklane.
Često plate ubogi, zatečeni sa bogatci u istom
zločinstvu. Jednise proskitju, a drugim se lasno iznaći.
ХХ.
Starac i Smèrt.
Nenagli se nikad ničim !
Posl.
Nieki starac ciepaše u šumi dèrva. A pošto si jih
napèrti na ledja, zaputi se kući. Kad je prevalio komad
puta, vérgne na stranu svežanj, umoran od puta i bre
mena. Pa razmišljajuć nevolju starosti, zinuiz svega gla
sa dozivati smèrt, da mu ona sverši jadi nevolju. Smert
Urednik i izdavatelj Dr. Ljudevit Gaj.
ču pomaganje starčevo. I doleti na bèrzo, zapitkujuć ga,
što želi. No starac u taj mah odumi, što je naumio.
I pokaja se, što je dozivao smèrt. Pa reče:
„Ništa, već da mi tko napèrti na ledja taj pèrt
dèrvah.
(Nastavak sliedi.)
Narodne poslovice dubrovačke.
Sabrao Ignj. Gjorgjić.
(Nastavak str. 32.)
Nezvan došo, nepošten poš0.
Nije ga bilo doma, kad su mu krojili.
Na strikiti i na gate hoćeš igrati.
Nehitaju se jarebice na vesku, nego pod ploču.
Na hipu se vrieme várti.
Nije ga kud, ni kamo.
Nemože svaka crievlja na svačigovu nogu.
Nije mu ni pod pazuhom ostavio suha. Várlo ga umi.
Nije ga izpod parsta točit na kutalac.
Nije gruš za svakoga.
Neodkrivaj rane temu, ki ti nemože lieka dati.
Nadhodi snažnosti i Burjenovu i Bratutovu mazku.
Negovori, što hoćeš, za nečut, što nećeš.
(Nastavak sliedi.)
Književni viestnik.
žensku vopros. (Žensko pitanje). Pod ovim nadpisom
izlaze novine u Petrogradu od mladoga lieta svakih 14 danah, te
iznose 10 do 15 arakah. Članci ovoga časopisa treba da su pisani
naročito po ženah. Ali uredničtvo prima izvor-članke i onih spi
sateljah, koji pišu, što je i kako stoji žena prema porodici i druž
tvu. Uz uredničtvo ima naputni ured za žensku zabavu, itd.
Osim toga kane podići u Petrogradu žensku čitaonicu, slo
bodnu učionicu dievojačku .. . Radujemo se napredku u pitanju
ravnopravnosti liepe pole našega družtva.
Sovremenik. (Suvremenik). Petrogradska novinska oblast
okrutna još traži žèrtve! Pomenuti miesečnik opomenu ona većpo
drugi put, a to za taj put; jer nije dosta pazio pravoslavne dèržavne
cèrkve, pa jer je kazao u niekakvoj piesmi, da su želieznice po
gubne po puk. Puste li tvèrdnje! Istumi pandžami zahvati petro
gradska razsuda i list G olos, a to bez zakonskoga razloga.
Evropski glasnik. Pod ovim nadpisom kažu od mla
doga lieta da izlazi četvèrtgodištnik, poseban glas za poviestne
i dèržavnoslovne znanosti. Mi pozdravljamo radostno taj nov porod
u Rusiji. Koji su važniji novi plodovi ruske knjige, o tom ćemo
budući put obaviestiti domorodno čitateljstvo.
Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja.
U Subotu 10. Veljače 1866.
Viek za tobom nosim
Darka dva nevina:
Jabuku cèrvenu,
Kitu ružmarina.
Dievojka, bèrža od konja.
Po pučkoj priči.
Sas
Bože mili, čuda golemoga
3.U devojke struka vinskoga
Već ju vile sniegom načinile.
Dahom su ju svojim nadahnule,
Liepotom ju svojom nadarile.
Vietrić ju je blagi oživio
I hitrinom svojom okrilio.
Nje nedoji materinje mlieko,
Već ju doji zviezda-predhodnica.
Nje nekrije ruho dievojačko,
Već ju krije ilištje zelen-gore.
Nje neresi ni srebro, ni zlato,
Već ju resi cvietje iz livade.
Кosa joj je tanja tanke svile.
Vje joj se do malenieh noguh,
Vedro čelo, kano vedro nebo,
Cerne oči, dva sunašca žarka,
Mlado lice, bielo i rumeno,
Kano ljiljan i rumena ruža,
Вiele ruke, dva prama od vune,
Meka miedra, krila labudova,
A ti se uzmičeš
Kano plaha ptica,
Kad joj smèrtonosna
Zaprieti strielica.
Stanko Vran. Džulabije I., 25.
Witi stasak, kano vita jela,
A nožice, kano munja živa.
, Sve je ovo, što ju nadvisuje
“ I kazuje liepotu božansku.
Razglasila liepa ta dievojka,
Razglasila po svem svietu bielom,
Hoće ona da se utérkuje
Sa junaci u po ravna polja.
Ako bi se kako dogodilo,
Te ju junak na konju predteče,
Biti će mu ljuba-vierenica,
Sve do groba vierna drugarica.
Kad to začu bèrza omladina,
Sastanu se po izbor mladići.
Svi se kupe u veliku četu,
Pak odjašu k dvoru dievojčinu.
Bože mili, velike li čete,
Sve po izbor glavitieh momakah!
Medju njimi careviću mladi
Na doratu, konju vilovitu.
A kad dodje u dvorove biele,
Dočeka jih radostno dievojka,
Pa jih vodi u zeleno polje.
A kad tamo, tako progovara:
„Jabuku sam ondie postavila
Od žutoga i suhoga zlata.
Tko najprije od vas do nje dodje,
6
42
Te ju uzme od biljege one,
Taj će meni vojno mili biti.
Ako bi se kako dogodilo,
Te ja pèrva do jabuke dodjem,
Pa ju metnem sebi u niedarca,
Svi ćete mi izgubiti glave.
Zato da ste na oprezu, momci!“
No nehaju mladi vitezovi,
Što besiedi mladjana dievojka.
Medju sobom ovako govore:
„Gle junačtva u slabe dievojke!
Kako nas je rada prevariti,
Nas, junake, térčanjem prestići!
No tako nam Boga jedinoga,
Neće ona do biljege doći,
Nego jedan od nas vitezovah,
Ako Bog da i sreća junačka!“
Na to pljasnu o ruku dievojka,
I svi nagnu u tërk poljem ravniem,
Svi na konjih, a ona piešice.
Ali jih je prestigla dievojka.
Ugledavši pred sobom dievojku,
Začude se prosioci čudom.
Jedan stade koriti drugoga,
Pa još bolje obodoše konje,
Te dievojku evo prestigoše.
Kad to vidie mlada junakinja,
Izčupa si jednu gladku kosu,
Pa ju spusti na zemljicu cèrnu.
Al' kad eto čuda velikoga!
Pred njimi se strašna gora diže
Od samcatieh visokieh planinah.
Od čuda se prosci pogledaše,
Neznajući, kamo jim je poći.
Sad polete za njom svi poletom;
No zaludu bèrzo jim térčanje!
Krasna vila, kano hitra striela,
Poletiela u goru visoku.
Sve ostavi za sobom junake.
A kad momci nemogu na ino,
Svi planuše kano živi oganj,
Potieraju razjarene konje,
Pa sad jašu kano vilovnjaci.
Kosom jim se ladan vietar titra,
Ljut jim oganj iz očijuh sieva;
U pèrsijuh disanja nestaje,
Sèrdce skače, kano da je biesno.
Svaki gleda, goru da prevali.
Primiču se. Vesela jim majka!
Stèrmu goru biehu prevalili.
Zaostala cèrnooka moma.
Nezna, kako da jih sad nadvlada;
No bèrzo se bila domislila.
Pusti suzu oku iz zienice,
Suza rodi veliko jezero,
Silae vode buknuše posvuda.
Preplave se gore i livade,
Ravna polja i daleka sela.
Kad jih silna voda obkolila,
Sad vidieše prosioci jadni,
Da jih vila svačim nadhitrila.
Pa nemogu dievojku ni stići,
A kamo li valjano prestići.
Svi bi lude glave izgubili,
Potopili u toj vodi silnoj.
Neplaši se hrabri careviću
Niti vode, niti smèrti cèrne,
Već on pliva za njom ma doratu,
Na doratu, konju vilovitu.
No kad vidie, gdie mu je odmakla,
Razljuti se, viknu gromovito:
„Stani, momo, ako Boga znadeš!
Zaklinjem te imenom Božijim!“
Kad zakune po treći put dievu,
Stane ona na rieči njegove.
Sadju junak bèrzo uhvatio,
Straga ju je na dorata vèrgo,
Preplivao široko jezero,
Pa ju vodi kući, k dvoru svomu.
Jašuć junak visokom planinom,
Okretje se k vierenici svojoj.
No na jednom što opazi jadan?
Vidie jadan, što se dogodilo!
Pusti vila pod pazuhom krila,
Ode moma u zelenu goru,
Ode vila na laganieh krilih.
Оtmar Bušić.
43
Pripoviedke.
Iz života slavonskoga naroda. Napisao Mijat Stojanović.
XXXIII.
Poboj pod Sokolom.
Bijaše o posliednjem ratu turskom, kad je cesar
ska naša vojska obsiela na Bosanskoj krajini tvèrdjavu
Soko. Stajahu naši Krajišnici po običaju svojem na
prednjih stražah, utaboreni na jednom podnožju planin
skom blizu tvèrdjave.
Jedan kapetan turski pozivaše naše junake, da
mu tko godj iz cesarske vojske izadje na poboj. A on
će izaći na konju u polje na vieru i poštenu rieč ju
načku. Turski je kapetan dozivao sa obkopa, da bi
najvolio, kad bi mu pukovnik, niekakav Davidović, ili
sam glavom izašo na poboj, ili tko godj od kapetanah,
ili četnikah njegovih.
Pukovnikje pročuo preko uhodah,kako suseTurci,
Sokoljani, našli u velikoj zapari, kako šерértlje, što se
veli, i tèrpaju obie noge u jednu emenju *). Pa zato
zapodievaju svakojaku musevedu, nebi li se kako,—
po što bilo,— izmakli iz stupice, iz nokatah krajiških
vojnikah. Zato je turski kapetan i pozivao našega pu
kovnika na poboj, samo da kako godj zabavi naše, pak
da dobije vremena, da se bolje spremi i pripravi u
tverdjavi. Najposlije pozove bielom knjigom i pismeno
Turčin našega pukovnika, kako je on kazao,„namejdan.«
Pukovnik mu odporuči, neka izadje na poboj ili
mahom sutradan ranim jutrom, ili neka mu pošalje ključe
od tvèrdjave. Drugčije će on odmah jurišati tvèrdjavu.
Opet turski kapetan poruči pukovniku, da neće glavom
da dodje, nego će poslati sina svoga. Tako je odlučilo
tursko vieće. Pukovnik opet odporuči, da će i on po
Slati jednoga od častnikah svojih.
Pukovnik skupi oko sebe sve svoje častnike, te
jim kaže, što je ugovorio s Turčinom, pak onda reče:
„Bratjo, junački častnici! Tko bi htio izmedju
vas poći jutra Turčinu na mejdan, kano dobrovoljac?“
Zaore mnogi junački glasovi:
„Ја ću, ja ću, gospodine pukovniče!“
Pukovniku se sèrdce širilo od radosti u junačkih
grudih, kad je vidio, kakve on vodi junake, te izabere
jednoga zastavnika, po imenu Marijana. Dao mu je
pukovnik dopuštenje, da može od konjah njegovih oda
brati, koga mu je volja. No Marijan, – čini mi se,
*) Tako se govori, a turska rieč emenja znači cipela, crievija.
rodom Kobašanin,— odluči poćik Turčinu na svojem
kulašiću! Uročeno je, sabljani se ogledati na junač
kom boju.
Ranim jutrom o sunčanom iztoku liep lietnji dan,
da ga je milina pozdraviti! Marijan usiedne čila kula
šića svoga, što je bèrz i okretan, kano lastavica, i od
jezdi s mnogo drugovah, častnikah, na ročište.
Turčin je već bio ondie. Konja je džilitao“),
miekakva velikoga hata. Pa kad vidi našega junaka na
kulašiću, udari grohotom u smieh, misleć, već je šu
Marijan nazva dobro jutro Turčinu, pa prihvati:
„Čekaj, komšija, neviči: hop, dok neskočiš
To izustiv, térgne naš junak sablju od bedre,
niekakvu zamašnu ćordu. I Turčin térgne krivu svoju
demeskinju. Sad se udare junaci pred mnogimi sviedoci
s jedne i druge straneu po ravna polja za rosne trave.
Turčin navali goropadno na našega junaka sa ve
likoga hata svoga, kano zmaj iz oblaka. Obleti ga sa
svih stranah. Maše krivom sabljom, kano ljutom gujom.
No Marijan dèrži Turčina na oku i odbija svaki udarac
majstorski. Turčin biesno mlati sabljom po zraku. Naš
junak odvratja svaki udarac. A kad se sablje sudare,
prosipaju se iskre, kano da se oganj kreše. Oči
gore, gledajući kreševo. Turčinu skače hat kano po
maman. Spade Turčinu sa glave čalma. Marijan pod
bode ostrugom kulašića svoga. Udari sabljom odlučno.
Sablja sievnu, zazvižda u zraku i sastavi Turčina po
vratu. Turska glava spade sa ramenah, kano zrela
kruška, kad ju vietar obori sa grane u travu.
U isti čas prilete hitro i uhvate hata za uzdu.
Нat poskoči, a trupina se mèrtva Turčina stropošta
na ledinu. Hata turčinova i oružje njegovo uzme Marijan
sa sobom. A Turci odnesu mèrtva kapetanovića, lelečući
i vičući: hallah /
Naša vojska navali bèrzo na Soko i otme ga Tur
kom. Marijan je, kako se pripovieda, za junačtvo svoje
liepo nagradjen. On bi više putah izlazio Turkom na
mejdan junački, da ga dieli, te odsiecao turske glave.
ХХХIV,
Tèrgovčić u selu.
StariJovo V... bijaše u selu B... čoviek ugledan
i poštovan, tërgovac pošten, vriedan, dobroćudan ipoda
šan sirotinji, a k tomu imutjan, upravo bogat. Već
*) Razigravao.
*) Šućur Bogu, iliti kućuri! govore po Bosni ponajviše Turci. Te
znači: Hvala Bogu! iliti, što mi govorimo: i onako.
(G
44
oddavna leži u ladnom grobu. A sad mu unuci siede
u znatnoj kući tèrgovačkoj, kojoj je on prije 50, ili 60
godinah udario osnove.
Sve bi selo zvalo staroga tërgovca čičom Jovom,
pa se stari ljudi još opominju, kako je čiča Jovo bio
radin, trudoljubiv, priliežan, marljiv, štedljiv i podhvat
ljiv, a uza to čoviek pouzdan, tverde rieči i viešt po
slu svomu.
Kad se naselio u selu B..., sagradio si je malu
kuću dèrvenu na ledinku usred sela i otvorio kano tér
govčić mali „dućančić.“ Evo, što je od prilike bilo do
biti u čiče Jove: soli, stipse, galice, krede, čivita, var
zila, slanca, nišadora, žive, praha, Šprije i olova, lu
lah, kamišah, ožicah, lonacah i drugoga zemljanoga su
dja; potom konacah, vèrvacah, tivtika, iliti predjice
za prost vez; pamučka, sapuna, sviećah, užarske robe,
cica i džoča, rubacah i rubčićah, čarapah; žvalah i ča
valah i druge sitne robe gvozdene, kano što su česala,
svèrdlovi i svèrdlići, verižice za šaraglje, itd.; osim
toga zércalah, burmah i pèrstenah, putcetah, proste
čohe, platna, katrana, tutkala, krutila, mastila, hartije,
olovakah, duhana, olaja, staklene robe; potom i spužve,
bademah, slanine, masti, meda, nožićah-klоcah, mrežah
za ribolov, balokotah, smokavah, ulja, riže i kaše. Još
je imao čiča Jovo u tërgovini svojoj i mnoge druge
robe, što su ju tražili seljani i seljanke: svilene tka
nine, svilenih rubacah, nakita i gvoždja za svaku po
trebu, sukna, platna i svašta i koješta pomalo. Što bi
tko potražio u njega, a on nebi imao, to bi odmah
nabavio iz Osieka.
Prodavaše robu svoju u priličnu cienu. Nikad se
nebi cienjkao sa stalnim kupcem, s mušterijom. Tko
nebi mogo mahom platiti, davao bi tomu, ako ga je
poznavao, i na poček, a primao miesto novacah i žito,
ječam, zob, laneno sieme, gorušicu, olaj, suhe šljive, pa
bi poslije, nakupiv toga podosta, prodao napose tu robu.
Opominjem se, da je čiča Jovo primao pod robu i tru
lje i pernje. Pa kad bi jih mnogo nakupio, vèrgo bi jih
na vozove, te odvezo na Savu u brod, pak jih je sla0
uza Savu u Zagreb, a odanle u Tèrzt.
Tako bi čiča Jovo radio mnogo godinah do sta
rosti svoje, odhranjivao dietcu, razudao tri kćerke, sva
koj dao po liepu pèrćiju i poslao dva sina u tërgovinu.
Poslije jih liepo izženio i primio k sebi u tërgovinu. I
tako doživio liep plod truda svoga. Sinovi su podigli
tèrgovinu na veliku; razmakli ju na mnoge strane. Uz
običnu su tërgovinu tërgovali i sa Bosnom u svašta, i
to kupujući marhu, goveda i svinje, kukuruz, suhe
šljive, gradju, dèrva i drugo svašta. Usvem su napredo
vali. A čiča je Jovo, kadje kano starac preko 70godinah
preminuo, s mirnom dušom mogo leći u grob. - Sinovi
mu bijahu u svoj okolini najugledniji i najimućniji ter
govci, koji su robu svoju za terg dobavljali upravo iz
Pešte, iz Bérna, iz Beča i Terzta. „Pa što se godj mo
glo dobiti u tërgovinu u kakvu gradu, to se dobivalo
i u sinovah pokojnoga čiče Jove, niegdašnjega tergov
čića. Tako jest: Tko radi, Bog nebrani!
Kako je čiča Jovo, těrgovac, bio valjan i darežljiv,
osviedočio sam se na oči svoje kano mladić.
Čiča Jovo bijaše već starac preko 70godinah, kad
je u selu težko obolio niekakav stari putnik. Ovoga
primi obćina pod skérb svoju, da neskapa od bolesti i
nevolje pod tudjim plotom. U selu nema bolnice. Zato
smieste bolestnika u seoskoj kući u jednu izbicu. U
toj kući blizu doma mojih roditeljah stanovaše konjušnik
obćinskih pastuhah. Kad je čuo čiča Jovo za toga bo
lestnika, koga je liečio satnijski liečnik o dobrovoljnom
trošku obćinskom, dolazio bi stari tèrgovac, Jovo, sam
glavom po dva, po tri puta k bolestniku isvaki mu dan
donosio ponudah i gospodskih jelah za okriepu. Nie
koliko miesecih bolovaše taj stranac, ležeć logom u
seoskoj kući. Neprodje dan kroz dugo to vrieme, da
mu nebi stari Jovo došo u pohode, te ga čim godj
obradovao i ohrabrio. Najposlije umre stranac. A stari
ga tergovac sahrani o trošku svojem. Neka mu Bog
plati rajskom slavom!
L. ------------
Zemljopisne viesti
O
Bosni i Hercegovini.
Diо Х.
(Nastavak str. 40)
Stara legenda pripovieda nadalje:
Tako ostade za petnaest danah, dok se mlada ba
novica spremi, te pokupi sve koliko blago banovo. Od
nese mu svietlo oružje, odvede mu dva konja, kano
dva viteza, zarobi mu dva nejaka sina, a š njima Sestru,
Jelicu. Pak onda ode neviernica sa Dukom u Herce
govinu.
Tako bilo, zadugo nebilo. Prosu se glas i otide
od ustah do ustah, dok začu na posliedku i ban Milu
tin. On skoči na noge lagane i ode pravo caru. Jutro
45
bijaše. Zato mu nazva dobro jutro. A čestiti mu car
bolje prihvatio :
„Dobro dodje, bane Milutine! A što si mi, bane,
tako uranio? Što li si neveseo, sine?“
Kad ga je car ovako milostivo zapitao, poklanja
se ban do zemlje i ljubi cara u ruku i kolieno, pa mu
stane smierno govoriti:
„Gospodaru, silan caru, Stiераne! Evo imadu
četiri godine, odkako s tobom, čestiti caru, vojujemo
po Bugarskoj, po toj zemlji prokletoj. Kad sam po
lazio na vojnicu, i ostavio sam biele dvore svoje i ba
nicu, ljubu-vierenicu, Ikoniju. A sad čujem, da je do
zvala prosioca, pak da se preudala i poharala meni
dvorove sa niekakvim Dukom, Hercegovcem. Zarobili
su mi dva mlada sina i Jelicu, milu moju seju. Sve
je odveo sa sobom u Hercegovinu. Obatalio meni biele
dvorove. Ostalo mi je od svega imanja devet vinogra
dah, a to nerezanih i nekopanih. Nemelje više meni
devet vodenicah; jer jih je neviernica svih razprodala.
Razorila je moju zadušbinu, liepu cèrkvu, Ježevicu.
Zato se molim tebi, mili gospodaru! Pusti mene, da
idem k bielomu dvoru, da obidem imanje, pak da po
vratim mnogo blago svoje i da dovedem k sebi dva
nejaka svoja sina i sestru, Jelicu dievojku, da se osve
tim Duki, otimaču, i da vratim njemu žalost za sra
motu.“
Kad je car razumio rieči, što jih je ban besiedio,
te ga saslušao, progovori onda banu ovako:
„Priustavi se, bane Milutine! Čekaj, dok ti da
dem jedan sitjan nalog, što sam tebi poklonio ponosnu
Bosnu u tvoju dèržavu.“
Kad je ban čuo cara, što govori, sagne glavu do
zelene trave, pa ga poljubi u skut i ruku. Posluša ga
i pričeka tri dana.
Car izpuni rieč svoju. Kad je četvèrto jutro osva
nulo, dade banu glas i nalog. A ban se odavle podigo
i ode kroz Bugarsku pravo Kruševcu. A od toga grada
dodje uz vodu Moravu i stigne pod Jelicu u selo Ba
njicu. Ovdie ogleda vinograde svoje. Onda se uhvati
ravna Dragačeva.
Stiže ban pitomoj Požezi pred dvorove svoje. Ali
su mu bieli dvorovi potamnieli. Polupani su stakleni
prozori, obaljeni tanki, visoki čardaci, oburvate duboke
konobe, porušena mramor-dvorišta, razbita gvozdena
Vrata . . .
U dvoru nikoga nenalazi. Nigdie mu nikoga ne
ma, do jedan bolan sluga, po imenu Milovan. Pita
njega ban Milutin:
„O Boga ti, vierni moj slugo!" I nastavi, kano
da neznade ništa, pitajuć: „Tko je poharao biele moje
dvorove? Tko li je odveo dva nejaka sina i Jelicu,
milu moju sestricu? Tko je pokupio iz riznice blago?
Tko li je odveo konje iz konjušnicah? Tko li je od
nio svietlo oružje i odveo ljubu, Ikoniju?“
Kad je ban ovako dovèršio pitanje, odgovara nje
mu sluga, Milovan:
„Gospodaru, Milutine bane! Kad me pitaš, hoću
da ti kažem po istini; tko laže, nevidi neba. Sve ti
je, bane, ljuba poharala s nevaljancem, sa Dukom Her
cegovcem. Sve su odnieli u Hercegovinu, da se pro
slavlja Duka, otimač, na sramotu tebi i tvojim.“
A kad je ban saslušao slugu, on se rukom maši
u džepovei dade mu dvanaest dukatah od suhoga zlata,
te mu rekne:
„Naj, to je tebi, slugo Milovane, te se hranii oda
zla brani! Bolan si, pa se izlieči, dok se povratim iz
Hercegovine.“
Pošto je te rieči izustio, okrenu konja svoga, po
mamma bielca, i ode pravo preko vlaha Staroga, dok
stigne u Hercegovinu pred bielu kulu Duke, Hercegovca.
Ali Duke nebijaše na domu. On je otišo kTrojici,
cèrkvi, i odveo sa sobom ljubu, Ikoniju. U dvoru mu
nebijaše nikoga. Ban traži po dvoru. Nenalazi ništa,
do dva nejaka sina svoja. Goli i bosi stoje u dvorištu
i umetju se kamena sa ramena. Dok se igraju, mladji
govori starijemu:
„Udari, brate, ako bolje možeš!“
A stariji je mladjemu odgovorio:
„А kako ću ti, brate, odbaciti, kad sam nejak?
Nisam se vinom pričestio, ni bielim kruhom nahranio,
odkako sam izgubio baba!“
Ban Milutin stoji u prikrajku i sluša, što mu se
sinovi razgovaraju. A kad je čuo starijega, udariše mu
suze od očijuh. Utiera bielca u mramor-dvorište. Opazi
ga dvoje dietce lude. Pa pobiegoše nejaki sinovi u
biele dvorove. Polete k miloj tetci svojoj, te joj kazuju:
„Teto naša, Jelice dievojko! Netko je doš0 u
mramor-dvorište, pak on jaše bielca babova!“
Zar nas neopominje ovo miestance, kano što u
obće ciela pripoviedka premnogih sgodah iz Odysseje?
No čujmo, što je Jelica uradila!
A kad je to čula Jelica dievojka, izadje pred biele
dvorove i pozna odmah miloga brata svoga. Pade mu
oko vrata i stane roniti suze niz bielo lice. Ali ja
tieši ban, Milutin:
„Nemoj, mila sestro, više tugovati! Ta dosta si
mlada plakala i tugovala u rukuh Duke, otmičara.“
46
Na te se rieči bana, brata svoga, dievojka malo
utiešila. Dovede mu odmah dva nejaka sina. A ban
ode, da miluje dietcu. No tiho govori Jelici:
„Otvori mi bielu kulu!“
Ali sestra njemu tiho odgovara:
„Kučka jedna, a ne snaha moja odnese ključe od
kule, te je otišla sa Dukom, otmičarem, k Trojici, bie
loj cèrkvi.“
Kad je ban saslušao sestru, podvika on trideset
junakah, te obiše na kuli vrata. Ban se penje na bielu
kulu.
Kad je došo u kulu, nadje ondie popete kotarice,
što jih zovu sepeti. Otvora popete sepete i nadje ban
dietčine haljine, osim toga dolame, dugačka odiela s
pojasi, od zelene kadive. Izvadi dietci tanke preobuke.
Potom obuče dva nejaka sina i Jelicu, milu seju
svoju.
Onda navali ban na konobe Dukine. Obi jih i na
poji cèrvenim vinom i dietcu i družinu svoju. Izvadi
hlieba, pa jih nahrani bielim hliebom. Posla jih u
mramor-dvorište, da se mladi igraju po dvorištu. Na to
sakri ban konje u konjušnicu, a junake na bielu kulu.
I tako udari zasiedu, strašnu i kérvavu.
Sad ode, da gleda sa biele kule, što mu rade
dietca po dvorištu, i što će jim Duka učiniti, kad do
dje sa ljubom u dvorište.
Malo bilo, zadugo nebilo. Ali eto ti Duke, Her
cegovca, gdie ide sa ljubom, Ikonijom! Kako je vidio
dva banova sina, on poterže pleten bič, te ode, da tiera
dietcu po dvorištu.
Ali kako je ban ugledao, što radi Duka od sino
novah njegovih, skoči sa čardaka i povika trideset ju
nakah iz zasiede.
Svi obkoliše Duku, otmičara. Htjahu njega uhva
titi živa. No se neda Duka. Tèrže sablju u desnicu.
Pogubio je banu dvie sluge.
A kad to vidie ban Milutin, on udari Duku, ot
mičara, pernim buzdovanom svojim. Sgodi ga usred
čela junačkoga. Duka pade u zelenu travu, a ban do
pade. Koliko mu je bio žedan kérvi, mahnu sabljom,
pa mu odsieče glavu.
Ljuba Ikonija stade biegati mlada niz dvorište,
kako ugleda, što se tudie sbiva. Nedadoše joj dva ba
nova sina, već ju uhvatiše odmah i dodadoše ju u ruke
banu. Ban povika na junake svoje:
„Најdete amo, vierne sluge moje!“
Junaci poslušaše bana, donesoše bielu korpu
platna, zališe ju lojem i katranom, tekućom paklinom, i
uviše u to platno neviernicu, Ikoniju.
Cielu ju omotaju savèrh glave do zelene trave,
pak onda siedne ban piti rujno vino. A njoj zapališe
rusu kosu.
Kad joj dogori dolie do očijuh, stane se ona moliti
banu Milutinu:
„Gospodaru, baue Milutine! Nedaj, bane, čarnih
očijuh svojih! Dosta si jih putah poljubio.“
Ali odvrati ban Milutin otëržito:
„Dok ljubio, dotle i branio. Sad jih neka brani
Duka, otmičar!“
Kad dogori do bielih dojakah, ona zove dva ne
jaka sina:
„Dietco moja, ako Boga znate, vi nedajte, da iz
gore dvie biele dojke! Dosta su vas putah mliekom
zadojile i dosad ludih odhranile.“
Оdgovara joj dvoje lude dietce:
„Jesu, majko; ali je skupo stalo, ta dvoreći Duku,
Otmičara, goli i bosi za tri godine danah !“ . . .
Svèršena je ta strašna osveta, ili kazan, koju
verše dietca i roditelj na neviernoj materi, strašna ka
zan, čitatelju ! Opravdana je naša tvèrdnja, da nas ta
pripoviedka vodi kroz strahovito rigalište, kroz opaljeno
ždrielo goropadnih čuvstvah i strašnih dielah pučkih,
premda prieti u čitavoj smeći najladnija strogost u ću
dovitu i naravnu postupanju.
Tako se izvèrši strašan sud, što bi ga Minos u
donjem svietu ovèršio na nevierstvu i preljubstvu, samo
u donjem svietu, pošto je umro, te ostavio bieli danak,
a š njim kraljevstvo i zakonjačtvo na Kreti, pa postao
S prestroge pravednosti svoje sudac preminulih dušah,
božanski sudac, sin Divov i Evropin. Takav bi bio on
odkrojio sud na tielu žene svoje, Paziphaje, kad je
bikom rodila Minotavra.
Groza nas hvata, strah nam i trepet steže sèrdce,
kad svèrnemo oko na to gérdno; ali pravedno dielo,
što ga je učinio pod Starim vlahom ban Milutin. Izgori
kučka Ikonija savèrh glave do zelene trave. Pa što
uradi on potom?
Ban, kad si je izkalio tako sèrdce na najdivlji
način, što ga može ljudska glava izviti, skoči kano
biesan od zemlje na noge, radujuć se osveti i plienu.
Pohara kulu Dukinu, odnese mu i blago i oružje, od
vede konje i sokolove i zapali mu biele dvorove.
I to je ciela pripoviedka, što zaudara neugod
nom vonjom zahèrdjalih načelah.
47
Ta pripoviedka nije nipošto izmišljena kakva ne
man razmnive, niti gérdan izrod pučke mašte. Nije
ona pregoriela na žaru nenaravnih strastih. Već ban
Milutin, banovica i otmičar Duka dolaze pred oči da
našnjega čitatelja kano stvorovi čudnovate naravi, kano
likovi maglovitih vremenah mračne prošlosti.
Ako nam se Duka, Hercegovac, ukazuje kano ru
žan značaj, a ono je banovica pokazala još gérdje
serdce. No sve se može izpričati! Jer ništa nema na
svietu tako tamno, što duh ljudski nebi bar tobože mogo
obasjati.
Vrieme bijaše gvozdeno, a i sèrdca bijahu gvoz
dena, zahérdjala od vlažne magle družtvene mražnje,
kad su junaci mislili i silom tražili, da jim žene služe,
kano što oštrice bridke sablje.
Istina, ima zlih sèrdacah u ovo vrieme, koliko jih
je bilo u drugo. No sve goni vietar ništavosti i zabo
ravi, od koga izpadaju listovi iz poviestnice pravih vre
menih slikah, kano što se od sievera obara listje s po
žutiela dèrvetja.
Ali nam se ljudi čine ujedno, kad smotrimo tiek
značajah i naravih, kano žitno zernje u rešetu.
Ima časovah, gdie je dobro žito, upravo bielica
pšenica na vèrhu, te se odozgor razvèršuje. Aima opet
drugih, gdie se na vidielo pomalja ponajviše izmlatjeno
osje i pliesnivo žito, ili plieva.
No ta pliesan neka nam nedira odviše u zienicu.
Svi ljudi idjahu od izkona i svi mi idemo jednako na
štakah i gingaljah, jedni više, a drugi manje.
To više i to manje, ta miera visi o volji našoj.
Kad sad evo ovako razmišljamo o tom, kako smo
nemoćni, pada nam i nehotice na um kano mila utieha
basna Aezopova o zecevih i žabah. Prirodni mudro
slovac, Аezop basni tako: Medju obične naše zeceve
dodje odniekle jedan zес-pustinik, anachoreta, pa jim
počne propoviedati, cèrtajuć jim zečje življenje kano
najkukavnije i najhérdjavije na svem svietu bielom. On
progovori:
„Što smo mi, kukavci zecevi? Nije dosta, što nas
love i jedu ljudi! Što nas tieraju psi! Što nas tamane
i iztriebljavaju orlovi! No neka protěrči miš, i lištje
neka zašušti, već napada na nas strah i trepet. Na
što nam takav život, kad smo odsudjeni, da prije
smèrti umiremo svaki čas i svaki tren oka od straha?
Vidite li ono jezero?“
„Vidimo!“ poviču svi.
„Најde dakle, da i mi jedan putu životu učinimo
što, da valja! Svi vi napred, a ja za vami, da skočimo
tu i da se udavimo! Može biti, da se tko godj nadje,
te nam rekne: Živio, zecevi!“
Tek što on to izreče, kad svi viknu: juriš! Pa
potërče. Zabe se oko jezera, čujući topotanje, uplaše,
pa ti bèrže bolje stanu stèrmoglav skakati u jezero.
To videć jedan stari zec sprieda, okrene se i vikne:
„Stoj! Što ta laža“, počne govoriti: „malo neučini
od nas? Kaže nam, da smo sami mi strašljivi i zato
nedostojni života. Evo, sad svi vidieste, da ima i od
nas strašljivijih stvorenjah, koja jih se sila utopi od
nas, uplašenih!“
Onda nagnu tražiti propoviednika; ali njega nema.
Odtada živu naši zecevi, kako su i predji njihovi živ
lieli, niti slušaju više kojekakve laži.
Sve je dobro na svietu u rešetu božanstva, kojim
potresa tvorac i sijač ljudih i svojstvah njihovih. U
protaku velike prirode ima koješta; ali je sve premu
dro razredjeno. Zec, dok ga tko neuhvati, žive, pase
se,skače po dieteljini, po zelenoj travi, ili po sniegu, pa
se plodi. Uhvati li ga tko, tu mu je konac. Za to je
zec i upravo je za to stvoren. A ljudi su osobito kano
razumni stvorovi podobni pravednu i mudru pravljenju
svomu. Ali gdie toga nema, ondie se izvèrne rieč:
aliis, non sibi/ i oni živu kano zvierinje. Jači muči i
dere slabijega.
Ali opet nijedan čoviek neposěrnu tako, da mu
nebi mogo naći izpriku u vremenu, osobito ako ga je
na okrutno dielo poveo gniev.
U doba, kad su se carevi ljubili nesamo u ruke,
već i u koliena; kad su se čitave zemlje darivale za
služnim, platjenim vojnikom; kad su sokolovi bili
miesto pušakah za lov u ptice; kad su dvorovi imali
psare i psareva, sokolare i sokolareva: onda bijaše i
žena više stvar, nego čeljade, pak u duhu onoga doba
treba na kule na vile tražiti izgovor ojadielomu Milu
tinu, banu.
Mi branimo sirotu banovicu, Ikoniju; jer vidimo,
gdje je od nevolje zlo počinila, gdie joj se mladoj noga
spotakla s klizka mosta mladjane zanosnosti u kaljavu
bujicu preljubstva. Mi bismo opet najvolieli Ikoniju;
jer nismo pustinici, anachoretae. Zašto je izgorio naj
savèršeniji stvor prirode, žena? Sbog ljubavi li, ili
preljubavi! Pa zar je to kakvo zločinstvo?
Do Ikonije, koju sažaljavamo od svega serdca,
pomalja iz naše legende glavujedno čeljade sasvim divno,
stvor odyssejske viernosti, kano Evmaеј, stari bolan
sluga bana Milutina, sluga sebe nedostojna gospodara.
48
No sve nam najposlije valja izvinjavati za ona
doba, kad su po zelenih gorah, kano što na Avali pla
nini, ili na Durmitoru, stolovale priznate vlade viešti
cah, vukodlakah, vilovnjakah i stuhaćah.
Jemen-hetan! to je glas vukodlakah i klik stu
haćah, kad dolaze na subotu u veče, te se hvataju u
kolo.
Priča ide po svoj Hercegovini, da se stuhaći, što
su kano poluvile i poluvragovi, kupe po velikih plani
nah i kamenjacih. Nose na noguh gužve od ljudskih
žilah, te jim se noge nespotiču, kad prolaze najstèrmi
jimi liticami. Kad se komu prekine gužva, on spo
padne čovieka, pa mu izvuče žile iz noguh, te načini
drugu.
Jemen-hetan! priča ide od ustah do ustah, da je
onu noć, kad se to osvetljivo gérdno dielo dogodilo,igralo
kolo stuhaćko na viencu Staroga vlaha. U tom kolu
puče gužva od ljudskih žilah na noguhjednomu stuhaću.
On naumi, da uhvati bana Milutina, pak da si načini
od žilah njegovih novugužvu. No nedade mu ostala dru
žina. Reče mu, neka se prodje tako gérdina čovieka,
kano što je bau Milutin, okrutnoga osvetnika žene svoje.
Jemen-hetan! O stuhaći Staroga vlaha, u vas li
je tako ćud plemenita! Ondie na onom Starom vlahu,
gdie čarate čarne misli, tako li izvolievate žertve svoje,
te dèržite, da je nedostojan vam podati za gužvu žile,
koi je okrutan! O udarite i izvucite žile svim okrut
nikom toga svieta! Dodjite, vidoviti duhovi sa Staroga
vlaha, pa derajte žile do sèrdca pakostnikom čoviećan
stva, kletim satriteljem slobode! Prodjite se u tom
dobre ćudi. Dobra je ćud na miestu prema dobrim.
Dakako, asturijski bik, koi se nemiče, kad na
sèrtje na njega picador, pobiesni, kad ugleda pse i
mahače-zastavnike, što ga gone hajkom. Može biti, ni
ban Milutin nebi tako bio pobiesnio, da mu žena, mlada
banica, nije otišla, već da je milinka svoga, Duku, pri
mala pod okrilje potajne ljubavi u cielih dvorovih sta
roga bana, koi je i onako izbivao. Bog zna!
Istina je živa, i u ljubavi treba, da bude posto
jana sreća ljubavne sladosti, sliediti prema silnijemu i
pravom jačemu dèržavnu mudrost probitačnosti.
To, što sad hoćemo da pripoviedamo, nepruža
više ruke glavnoj našoj nakani, već to činimo za volju
staroj legendi, da damo starici, što ju ide. Ona još
niešto hoće da kaže. Već je zaustila:
Urednik i izdatelj Dr. Ljudevit Gaj.
Ban Milutin, kad je opalio dvorove Dukine, otide
k novoj banovini, koju mu je car poklonio, kako je već
poznato čitatelju od opisane trogodišnje vojnice u Bu
garskoj.
Namiesti se ban Milutin u Maglaju, u bielom
gradu. Ovamo dodje k njemu sva kolika Bosna, zemlja
slavna, i trideset mladih kapetanah njezinih. Oni se
banu pokloniše.
Sad izvèrši ban ono, što mu je nevierna žena za
nemarila, te mu prebacila sve naložene naloge. Ban
udade sestru, Jelicu, u pitomu varoš Djakovicu za so
kola Pavla, Bérdjanina. Oženi dva nejaka sina izprieko
mora, odanle od Latinah, od Talijanacah.
Kad se ban i opet obogatio, steče mnoge prija
telje, s kojimi je u radosti uživao gospodske dane do
ladna groba.
Na kraju dodaje starac Milovan, sliерас-pievač, kad
poje istu pripoviedku o banu Milutinu, ovakvu želju:
„Bog mu dao sa životom zdravlje!
Nama, bratjo, na srećno veselje!
To velimo, da se veselimo,
Nebi li nas i Bog veselio!“
I tako vèrgne na stranu gusle javorove i gudalo
od jadikovine. Skérsti ruke i zažmuri, kano da spava!
Tako i mi. Gluha je noć. Ništa se nečuje, do udaranje
zvonah i urah i pojanje budnih stražarah noćnih po
obližnjih dvorištih. I mi metjemo na stranu gvozdeno
pero i gudalo nemirnih pomislih, te se bacamo u na
ručje Morpheju.
No nemožemo prestati, dok neizpričamo izrečene
želje okrutnomu banu. Pèrva vèrsta nije ništa, već iz
reka puste uštivosti u običaju, pa je nedéržimo za glas
pučkoga odobravanja. A ostalo želimo glasom sliерса
pievača od svega serdca svakomu čitatelju svomu, bio
kakav mu drago, koga pitamo, kamo ide pomenuta pri
poviedka, eda li u učionicu podanja, ili u učionicu oča
janja? Mi mnijemo, da se ona rodila na izlazu iz
perve, a na ulazu u drugu, dakle, da je nahod po sta
roj vèrstnoći piesničkoj i po očajniku-divljaku novoga
VIGLIGLIBA,
Izašli smo na kraj hartije, a želimo razvijati još
nieke misli o duhu i sèrdcu brata Bošnjaka i Her
cegovca.
(Nastavak sliedi.)
Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja.
U Subotu 17. Veljače 1866.
Kako teku iz sunca sve zrake, Tako i dom domovine mile
Te se u njem i opet sastaju; Sve ljubavi pod krioce prima;
Prodirući kroz guste oblake. Jer iz njega izlaze sve sile,
Sud zažmure, što netom zasjaju: Sto jih godi na ovom svietu ima.
V. G.
U samoći svojoj rode:
Onda ljube tebe vile,
Domovine kćeri mile.
ДЕСN
Sess- . . . Makar kako vi ljubile,
Domovino! sveto ime,
Моја Ljubav.
" Mene niste nadkrilile!
:: :: :: ::
- www.w чи ч и ли мислим,
Mnogo žešće, no sve into T.),„. .„ „E
Al' te jače gérili, slavi
**** „„“,„
Veljim okom i pozorom
*“,“.“" ". I was nama, tvoja area;
Dok ni život nije ino,
““.““ - Ja u jama, onom
A i ladne, bistre vode i
Bielieh vilah pleme krasno M. G.
50
Pripoviedke.
Iz života slavonskoga naroda. Napisao Mijat Stojanović.
ХХХV.
Mesopust i poklade.
Čitavo su vrieme od Božića do Čiste sriede, veli
naš puk: mesojedje, iliti mosopust, t. j. dopušteno je
izim petka i Subote jesti meso i nersni smok, igrati
kolo, pievati javno i svirati po ulicah, veseliti se po
pučkom običaju.
Svake se nedielje i svakoga praznika sastaje sel
jačka mladež, momci i dievojke, mlade žene i mladi
ljudi na igranku. Svaka ulica u selu ima gajdaša, ili
hegedaša svoga, komu plati svako po niešto.
se u kojoj godj kući, gdie ima dosta prostora, igraju,
da se zemlja trese od kola, osobito kad se uhvate u
mužko kolo.
U kući čike Janka i kuma Jakovčića i Susieda
Matka i sprežnika Perašine i ketuša Ilije i kolieno
vića Matana, i u najimara Martinaša, i u medjaša Si
mice, u starca Ivaneta, u pašanca Stiерice, u Mede, u
Markeje, u Pilipa, u babe Birdje, u Mecana, u sestrića
Pavla,u svastićaTomice,u Stiераnića,u Matoka,u Laza
ra,u Laze, opančara,u Mihalja ... a što da jih izbrajam?
U svakoj kući to vrieme mesojedjah i po svaki
dan jedu měrsni smok, govedjine i svinjetime, a prazni
kom i nedieljom pečena ikuhana jela, pa i mastnice, gi
banice, buktice, lomačice, kupusa sa slaninom, pečenicc,
šunke, kobasice. Kad se dobro jede, dobro se i pije.
Svaka kuća ima vina, rakije i šire. A mnoga
ima i šerbeta. Kad nastanu poklade, osobito tri po
sliednja dana, pokladnu nedielju, ponedieljnik i utorak,
onda časte svagdie. U svakoj kući peku zaoblicu,
prase, makar bilo i od po godine.
Peče se gdiešto isvinjski but kano zaoblica. Peku
se i kolači-pokladnjaci, a na masti uštipci. Zamiesi se
tiesto biela brašna pšenična s kvascenu, pak se lime
nom ožicom odkida po komad tiesta i peće na tavi u
nasti. Prekodan se na pokladni pomedieljak i utorak
radi do podne pomalo. Ali se poslije podne svako časti.
Mladež se gizdavo odieva, pak ide,igrat. Seoskom uli
com prolaze čuvide, iliti bušari. . Sviet pieva, pocikuje,
krići, buči, svira, tumara, viče, kano da gori selo.
I staro i mlado, mužko i žensko, žene i dievojke,
muževi i momci, dietčaci i dievojčice, svatko živ traži
na poklade zabavu. Gostionice su pune. Svako je sito
i napito; svako, veselo i dobre volje. U kerčmi,sve dub
Sastavši
" --
kom puno u veče. Došli su u kerčmu i odgodnjaci,
kano na Božić što dolaze u cèrkvu i oni, koji jedva
dospiju po koi put kroz cielu godinu. Svako veli:
„Tko zna, tko li će opet dočekati poklade?“
Gajdaš duše i piri gajde. Sve ga znoj probija
Mladež igra kano u obkladu. Svi se zasopili i zapla
hirifi, kano da vèrše terije. Svi se zažarili u licu i
okupali u znoju. Svako pieva, svira, igra, kriči, po
skakuje, jede, pije, pak opet igra ; tare se od znoja.
Pak, Jovo, nanovo !
A kad pred pomoći oko jedanaeste ure zazvoni na
pokladni utorak zvono na seoskom cerkvenom zvoniku
u znak, da su poklade iztekle, da nastaje od ponoći
korizmeni post: onda gajdaš prestane piriti gajde, he
gedaš prestane guslati; igrači se razalju. A došav do
ma, mladež se još jednom najede zaoblice i kolačah, pak
u ponoći svako pošteno čeljade leži već u postelji. Sa
mo jošt skitalice, bekrije i pijanice tumaraju. Udarajuu
skitnju po seoskih ulicah sve do zore, pak se sutra na
Čistu sriedu tuže, kako jih boli glava, te kako jim je
kesa iznemogla.
Uzkèrsni post.
Na Čistu sriedu da vidišstrinu, Janju, čike Marka,
kako u credju okuhljuje sve lonce, sdielje i pladnjeve
od nersna smoka! Sve riba i pere, da neostane ni pu
lice što godj nersna i mastima na nijednoj posudi.
Od Čiste se sriede do Uzkèrsa nejede ni truna
mèrsna smoka. A reduša kuha grah, pasulj, kupus,
začinjen bundevskim siemenom, stučenim i skuhanim,
taranu i kašu, više navarnu, nego začinjenu mlekom,
ili vèrhnjem, ošap, krumpir, sočivo, leću, prekuhanicu,
kiselicu, razso s valjušci, tergamce i rezance s makom,
lokšice sa bundevskim sienenom. Osim toga jedu i
luk, rotkvu, žgance, mliekom zalivene, sirenje, sir, jaja,
voće, med, gibanicu s maslom i sirom, cicvaru, poparu,
gnjecan grah, pekmez, račanke, krumpir-pečenac, nisi
rače, dublek-dinje, kokice, ili pucavice, kuhan kukuruz,
suhu ribu, suh sir, rezance, posute utrcnim na trenici
suhim sirom.
Tako je u svakoj imućnijoj kući, gdie je zadruga
radina, te glie su domaćin i domaćica valjani. Pak se
kroz lieto spremi postni smok.
Jaja, sir, maslo, mlieko, skorup, sirenje i drugi
tako nazvani bieli smok jedu samo praznikom i ne
dieljom, a imaće poste strogo i od toga. Pak opet nitko
nebude nikad gladan! Svagda dobra domaćica priskerbi
To 1
toliko postna jela, da se svako zasiti. I tako bèrzo
prodje tiedan po tiedan, čisti, pačisti, bezimeni, sredo
postni, gluhi, cvietni i veliki. Pak eto i Uzkersa sa ša
renimi jaji i sa svetjenjem, sa šunkom i zaoblicom, s
kulieuom, s pečenicom i kobasicom !
Dok sam bio diete, radovao bih se korizmenomu
postu, u kojem se kuha mnogo ošapa i suhih šljivah,
tarana i kaše, mliekom začinjene. A praznikom bude
cicvare, gibanice, sirenja, makovače, rezanacah sa utre
nim suhim sirom. To bih sve rado jeo, pa i voća suha i
tek ubrana, pa bio zdrav i čio, kano jelen. Ni glava me
nikad nije zaboliela. A bogme sam se za vrieme me
sojedjah često pobolio, te bih prolietao od slanine, od
kèrvavice i dievenice, od mastne svinjetine. Majka meje
moja svagda čuvala od tučne svinjetine. Mlada bi me
snaga ostavila, kad bih jeo tučno i mastno.
Kad se godj sietim dietinjstva svoga i postnih
jelah u korizmi, prolaze me niekakva mila čuvstva,
nieka slast života i užitka, koju nemogu opisati.
Kako li mi je onda svako prosto jelo u slast išlo!
Pokušavao sam već više putah, odkako sam gospodar
u kući, da se počastim onako prostim, postnim jelom.
Аја! nije onako tečno i sladko. Valjada zato nije; jer
ga nije skuhala majka, ili; jer sam se sad već naučio
na izabrana jela. Biti će to.
Narod veli: Vrieme se mienja. A ja bih reko:
Nemienja se samo vrieme, nego i nas godinami mienja
silno ono : Tko ostari, nemože se više pomladiti.
Starac nemože više postati diete. Tako ni stari nad
učitelj nemože više postati dietčak, koi je kroz koriz
meni post jeo u slast kukuruzmu kašu, mliekom začin
jenu, i kuhan ošap; koi je često bos skakutao po sniegu.
A sad traži papuče izpod postelje, kako ustane, da ne
stane bosom nogom na ponost, ili na pod, na daske u
toploj izbi. Мogo bi nazebsti i uhvatiti hunjavicu.
Ali je gospodski sviet razniežen i neokaljen; za
ništa nije otvèrdnuo. Ima više potrebah, nego jih pri
roda iziskuje. I tim sebi san ogorčuje i pokratjuje
život. Sreća moja, što sam u svojem dietinjstvu oka
ljen i otvèrdnuo ! To mi još i sad pomaže mnogo, te
se neplašim svakoga mraza, ni svake promahe zraka,
ni ovoga, ni onoga, od čega niežno odgojena gospodska
dietca boluju kano ljudi u zrelijoj dobi i kano starci,
od kihavice, od groznice, od protislih, od vèrtoglavice...
I što ja znam, od kakva ne zla! Bar sam od toga
prost i obezbiedjen.
Svakoga bih gospodina i svaku gospodju savieto
vao, ako žele zaista dobro dietci svojoj, neka ju u die
tinjsvu odhranjuju prosto i neka nastoje otvèrdnuti je
lom i odielomu omladinu svoju što više, dèržeći se proste
prirode.
------- --- -
7Za slobodu.
Za slobodu sunce grije,
Za slobodom sèrdce bije.
Slobodi mi duša žive,
Biežeć robske misli krive.
Za slobodu stiege viju,
Za slobodu kérvcu liju.
Svatko radi za slobodu,
Tko je pošten u narodu.
Za slobodu slovo sbori,
Svak se za nju vriedan bori:
Oko nje se sve okreće,
Oko ove pèrve sreće!
0, da svaki čoviek znade,
Kakvo dobro ta imade,
Pred njom bi se poklonio,
Tako tiho govorio:
Л
Оj slobodo, majko mila,
Gdie si tako dugo bila?
Zar mi nismo tvoji ljudi,
Il' te Bog nam nedosudi?
Ah, to nikad nije tako; "
Bog je dao sviem jednako !
Svakomu je ona dana;
Ali nije poštovana.
Tko slobodu zamiluje,
Te svom dušom i poštuje, „
Оna njemu da sladosti
U Žalosti i radosti.
je -
52
Opazka.
Ovo su novorodjenice-piesme cèrnogorske vile,
kano što mi je kazao putnik, Cernogorac, što jih je
meni nedavno u pero pjevao, premda sam želio, da mi
miešto pripovieda.
Čudnovato je, kako našinci iz prostoga puka od
siekom vole pievati, nego govoriti proste, izreke, sve
da bi vriednije i znamenitije bilo, da uzmognemo sači
niti prostonarodni slog, koi se težko razabire iz naših
desetoracah.
Tako i taj Cernogorac, nesrećan prognanik iz za
vičaja svoga! Ja ga molim, da dolazi k meni prije,
nego ostavi naš grad, Zagreb. Mi bismo se češtije sa
stajali osobito u veče. Još nije uš0 unutra, već bih
znao, da je moj Сегnogorac; jer on nije kucao na vratih,
već noktim grebo. Čudne li navade!
Jest, to tije, mili čitatelju! čoviek osobite naravi.
Siromah, otërzan iumusan, a opet opažašu njega riedko
dostojanstvo, kano kneževsku ličnost, kojom se nemože
lasno koi drugi narod ni u pèrvoj vèrsti družtva svoga
podičiti.
Jedno veče svieća gori na stolu, on dodje, pošto
je grebo na vratih, pozdravi me po običaju, a ja mu
reknem, neka siedne do mene na stolicu. Sad opazim,
kakav je to junačina. Glava mu je s kosom kano ze
lena planina, u kojoj gore dva kriesa izpod germovah,
dvie oči pod obervana. Kad se naslonio mišicom, učini
mi se, da su pala na sto dva gorska bila. Berci su mu
na ustijuh zaista kano dva cèrna jaganjca, kad jih po
nese kurjak. Čitav čoviek liepa i pravilna obraza, go
lem, silan kano triesak, širokih pèrsijuh, koštunjav,
čio i kéršan, prav i zdrav list Cerne gore.
Kad smo se malko porazgovorili, kadsam ga utiešio
za nesreću, što je ostavio mili svojzavičaj, cèrnogorske
timore, po kojih orlovi viju u slobodi guiezda, reče mi,
da ima kerst, kolajnu, ili, kako je on kazao, lišanj od
sadašnjega kneza Nikole s nadpisom: Za nezavis
Komu resi pèrsa kerst, darovan po slobodnom
vladaocu za zasluge oko nezavisnosti slobodne zemlje,
može s ponosom reći, da ima odliku; a nipošto onaj,
koi se podlinu nastojanjemu i udvoravanjem u samosil
noj dèržavi dočepao kakva blieska, te njim našarao podle
grudi, koje sa svim tim ostaju podle.
Dok smo tako u rieči, opažam, kako on savèršeno
govori i živo pripovieda o dužkom boju, reknem mu,
neka ni kazuje čitavu tu vojnicu cèrnogorsku od po
četka do kraja, a ja ću pisati. Ali da se lasnije do
sto: u Duzi, planini), ponudim ga, neka si zapali uvijač,
kako zove smotku. Dadem nu bocu vina. No sve bi
on kušao vèrlo umiereno. Rieči su mu tekle tako
krepko, tako živo, kano živ tiek izvor-vode, što se sipa
miesto na rudine na ustne jednoga junaka.
Ja plivanu u radosti. Ali kad tamo, te uhva
tim pero u ruke, evo nevolje. Nemože on pripoviedati
prostoriekom. Sve zapinje. Nezna, gdie da počne. Na
miešta rieči. Мući se; probija ga znoj. Zine izgova
rati silovito rieči, upravo rikati. Parturiunt montes,
nasсitur ridiculus mus“. Ja pišem, što sam mogo. On se
udara i busa šakom o pèrsa, te priča o dužkom boju,
kano da se kola voze preko neutrena puta, taj kernja
dak, što smo ga spremli, te ga ovamo metnuli kano
curiosum, kako je piesničavu našincu mučno, pripovie
dati prostoriekom:
„U Dugu") kad su se pobili s Turcima Cerno
gorci, pogibe Turakah "), što Cèrnogorac posieče, šest
tisućah, a Cèrnogoracah dvanaest stotinah, nertvih i
ranjenih. I na tom se razdvojismo. I odtlen Turci
noćno utekoše i na-jutro Cernogorci za njima podjoše,
te jih prizajniše, dok dognaše u Hercegovinu. Sad
odtlen se Cernogorci natrag povratiše “) i čekaju Tur
ke u Dugu, planinu. Tada se Turci natrag povra
tiše i pred njimi Derviš-paša. Pa kad dodje u Kitu,
planinu, a tader mu Cèrnogorci udariše (vojsku). Stie
raše ga niz Kitu, planinu. Tu mu dvie tisuće glavah
posiekoše. Ugnaše ga u polje Nikšićko. Sad se za
dugo svèršilo“...
I tako zapne, pa gleda. U jedanput rekne, kamo
da se izvinjava; lomi pèrste, češe se za uhom, osmieva.
se, tare si čelo, kano da niešto misli:
„Ja bih pripoviedao“ ... kano iza sina.
„A umiješ li pievati pjesmu?“
Iznenada zaori:
„Da ti piesmu kažem!“
I onda ni je kazao nekoliko pjesamah, dodava
juć svagda, da to knez Nikola umije bolje. On bi reko :
“) Na pitanje: gdie? neće Cernogorac svagda padež IV. То је
jedna osobina cernogorštine.
*) Pud. II. umožine nije u Cerulogorca nekad jusam, već je kano
odkinut, izlazeć na kratak, oštar nosovni i gerleni poluglas:
aela, što biva i kod samoglasovanja drugih riečih.
“) Dugačak naglasak na : il. kamo da pieva. Tako izgovara Cer
nogorac ponajviše predposljeduje slovke u licu III. množine
53
„Knez Nikola pieva sve piesme. Оn jih sam v adi
iz glave; a mi jih primamo od drugih.“
„Dakle jih ima malo, koji umiju izmisliti, ili iz
vaditi piesmu?“
„To su samo gdiekoji, riedki ljudi. Mi se ostali
učimo, primamo. Ali knez umije. On ima gusle, pa
kad gudi, po svemu se dvoru razlieže gudnjava, pak ide:
taka, taka, taka, taka!“
„Kazuj de meui niekoliko onih veljih piesamah!“
Pošto se nije znao dosta mahvaliti kneza svoga,
što je sasvim pravedno, da deržavljanim slobodne dèr
žave hvali, da kuje u zviezde slobodna vladaoca svoga,
započne mi kazivati u pero, koje je hierlio po hartiji,
što je kako moglo, krug niekih piesamah. koje ćeš ov
die čitati, po imenu Cernogorke, sabrane ujednoj sbirci,
a na ruci svojoj, dragi čitatelju.
I ovim su piesmam cèrni kobni gavranovi i biele
iz planine vile i duša i serdce piesničtva, kano što ve
ćini pučkih naših piesamah, to jest, cérni i bieli živalj.
Tri osvete, koje smo perve nizom manizali, premda
su naljušne, dèržimo za slike i prilike iz života Cerne
gore; jer su opet jedan prispievak k poviesti cèrno
gorske osvete.
Ostale su piesme, koje sliede, gdiekoje zaista ve
lje, te su u svakom pogledu vèrlo znamenite i po po
viestnika pučkih naravih i običajah, pa i po jeziko
slovca, koi se osvertije u radnji svojoj na živ razvoj
pučkoga jezika.
Što se same pjesmene sgrade tiče, mierilo je njihovo
slovčano našega desetorca, po teži trochaejsko, miešo
vito, i pravilno i nepraviluo, kao što je u nas u obi
čaju, sa odmorom nakon druge dvoslovčane stope:
Diše jim jedna turska bija. Jezik je zadože pros
ran turskom džebanom i pun zahire. Ima sila razvlakah,
kano što su: dijelio, bijeli . . .
A kad pitamo za piesmeni slog, taj nije ni bal
ladski, ni epski, ni lyrski. Jer čistih baladah u našem
pučkom pjesničtvu nema. Epske naravi nalazi s više,
nego lyrskih skokovah. U tih naših piesmah vlada u
obće velik mir i često od suviška razvoj kakvih sit
nicah.
Sve su piesme napisao na jedan dušak, kano da
mezuajuć, kakvo blago nosi u sebi taj prostii neznatni
Сérnogorac. A ono veče bijaše u oči odlazka njegova.
Nesavèršeni zametci bistrenja životvorne soli kérš
tjanske izobraženosti, raztopljene u vodi starodrevnoga
poganstva, počimaju obuzimati sèrdca svih kolikih na
rodah, te se vrieže, kano koralji u moru.
A junački sinovi sa Sitnice, sa obalah Morače i
s polja Cetinjskoga, iz naših piesmorodnih zemaljah,
čuvahu i čuvaju zakladu kérštjanskoga napredka, kano
kovčeg mira Božjega, mučenici i stražari oko zelen
perivojah presrećne prosviete tudjih narodah. Dobro
veli prekalupljena prostonarodna piesma:
„Dok vi za kćrst podnosite muke,
Sto vi nroste, dok su oni spali!“–
- Piesme su ovdie izdane, koliko je moguće, onako,
kano što mi jih je prostak kazivao. Ali da bude svaki
glas cèrnogorski naznačen, to se neda lasno pismeni
biliežiti, a nebi bilo ugodno ni čitati. Trebalo bi tu
posebnih znakovah, kajdah, hegedah i više posebnih
nastrojah. Tu ima graktanja, psikanja, gerkljanja i nos
kanja, tušta i tauna susjedne skripetarštine. . .
Сérnogorac izgovara I. pr. ove rieči: Osveta
popa Radostava od prilike ovako:
Ossvětlá pбppa Radóssaw-aе.
Tako pieva, pak opet silovito udara glasom; tako
odteže, pak opet izgovara oštro i otéržito. Valja ga
čuti. kakav je isti u govorenju, što i u kretanju, kako
je blag i dobroćudan, strastan i goropadan taj pričalac
Epigonskih pričah, viekoviti glumac Evmenovićah.
Što je zagovština u našem razriečju hèrvatskom,
to je cèrnogorština prema hercegovačkonu, iliti pisme
nomu nariečju.
Cernogorsko je razriečje, idioma, obilno, zanimljivo,
dakako drastično-liepo slovio junačko, kano kobnoglasje
gorskih jekah, cike pušakah, zveketa sabaljah i davor
gusalah Cerne gore.
Pošto sam pisao niekoliko debelih časovah, umori
mi se desnica- ruka, te nemogoh više. Stanem ža
liti, što sam izgubio vrieme boravljenja njegova. No
moja žalost bijaše ništa prema njegovoj. Tako sam u
malo čas omilio serdačnomu sinu naše Sparte. Valjada
smo jednako čuvstvovali i mislili, samo što je čuvstvo
vanje i mišljenje njegovo starije i stalnije; jer je mlie
kom usisano, prirodno.
Kano sto se kakav kukac, pritisnut nogom, učini,
kamo da je mèrtav, pa ako ga motriš, ma jedanput se
stano kretati: tako i narod tverde kore usne za čas snom
mèrtvila: ali se za čas i opet oporavi novim životom.
Njemu se povrati život!
Da ja mogu nabaviti slobodu domovini svojoj, ja
nebih mario, da me udare na muke, da me usmerte;
jer što je gore od robstva!
Dodje čas razstanka. Bijaše mi tužno i tieskobno
oko duse i serdca, kao da sam na oproštaju sa srodni
nikom; ali ne sa srodnikom po kérvi, već sa srodni
kom po srodnih čuvstvih o slobodi. . . . - L_
Premda je taj Cèrnogorac bio prost i neuk, miliji
mi opet bijaše po naravi i ćudi, nego svaki ugladjeni
čankoliz samosilnih dvorovah. Jer je Cerulogorac maši
54
mac, koi može o plemenu svojem s ponosom ponavljati
rieči Pavlove poslanice I. Korinthjanom:
„Jer njemu valja carevati, dok nepoloži svih ne
prijateljah svojih pod noge svoje.
„A posliednji će se neprijatelj ukinuti smèrtiju."
„S Bogom pošo! Pozdravi kod kuće pleme i rod;
pozdravi mi slavno pleme cèrnogorsko, kad te nanese
sreća i opet na dom kući tvojoj“...
I mnogo koješta. Malo, što nismo ronili suzah.
Tako me bieše steglo čuvstvo, kad sam čuo, gdie mi
je taj Achillej kazivao, ili jadikovao, kako ga boliserdce,
što nemože odmah poći doma u Cèrnu goru. Ja sam ga
tiešio, neka nežali; jer da ćese izkusniji povratiti medju
svoje.
Sutradan siede na želieznicu u Sisak, a odavle se
krenu u Sèrbiju k srodnoj kući, da tu prezimi zimu.
A kad se prolietje oživi, naumi odkasati makar kud i
kako u Cernu goru pred gospodara svoga, kano pas,
koi je 0stavio dom; jer ga je gospodar korbačem uko
rio, pak se opet vratja natrag. Svagdie je dobro; ali je
kod kuće najbolje.
„And in her service let his motto be: God, and
our native land.“ -
То Želimo, da si upiše svaki sin naše sirote
Cernogorca, brata. To su rieči, koje je kazao jedno
mu mladu besiedniku irskomu na saboru stariešina
zatočnik nesamo irske, već i sveobće slobode isanostal
mosti narodnje, slavni Irac Daniel O'Connell, Esq.
0 Mesopustu 1866.
V. G.
(K.
0sveta Kole, kapetana.
Poletieli dva gavrana cérni ')
Оd Seoca i Krajine ljute.
Eto ti jih blatom Zelenijem °),
Dokle do še *) Skadru bijelome *).
Nigdie ptice počinut" nehtieše,
No na kulu hage, Hasan-hage,
Pa jih vidie haginica mlada,
5. To bi trebalo da glasi:
ali se samosviestno upotrebljavanje dvojine gotovo sasvim
već izgubilo iz cèrnogorštine, koja u obće nije nikakvo na
riečje, već razriečje.
*) To je Skadarsko jezero kod grada Skadra na Bojani.
- “) Cérnogorac je rad pokraćivati, gdie godi može, glagolske
-" i oblike i dočetke.
*) Pad. III. jedine pr.: bielomu.
„Iša, vrani, obiliežje gérdno,
Gdie padate na našojzi kuli!
Nekobite gospodara moga,
Gospodara, hagu, Hasan-hagu ")!“
Karala jih, pa jim*) besiedila:
„О za Boga ptice, dva gavrana,
Da ve*) nije sreća nanijela
Od Seoca i sela Krinjicah !
Vidieste li gospodara moga?
Jel' Krinjice, selo, opalio?
Uhvati ili Kolu, kapetana,
Po Krinjicah roblje sve koliko?“
Jedna grakće, druga progovara:
„0 gospodjo, haginice mlada!
Mi smo jutros, ptice, uranile
Od Seoca i sela Krinjicah.
Vidiele smo gospodara tvoga.
Na troje je vojsku dijelio.
Jednu dade buljuk-baši“), Murtu.
Za njim bieše vojske tri hiljade,
Da udari na selo Krinjice.
Drugu daje Aršabanu Murtu.
Za njim bieše vojske tri hiljade,
Da udari na selo Krinjice.
Tretju vojsku sebi ostavio,
Da udari na krinjičke luke *).
I Krinjice, selo, osvojiše
I bijele kule zatvoriše,
Krinjićani te “) se predadoše,
Pa nehoće Kola, kapetane.
U bielu se zatvorio kulu,
I už njega sedam, osam drugah.
Te se Kola iz zatvora brani.
Nu mu vika haga, Hasan-haga:
„Čuješ li me, Kola, kapetane,
Ol' se predaj, Bog te neubio!
Pomoći te Cèrna gora neće.
Hoće tebe izdat' Cérnogorci.““
„Ма mu vika Kola, kapetane:
') Poslije nijekanja kažu nalokad padež II.
*) Pa jim – izgovorio je tako bèrzo moj Cèrnogorac, kano da
je jedna jedina rieč od prilike: pajn.
*) Ve. Vas.
“) Вuljuk znači gomila, këгd, četa, turba, a buljuk-baša od
prilike, što u nas četovodja.
*) Luke su rudine, Aure, prata pone fumen.
*) To je neobično; jer inače veznik: te dolazi na i črvo miesto.
55
„Čuješ li me, turska poturice!
Neće mene izdat." Cérnogorci.““
„U riječi, koje govorahu,
U to dodje Mitrovica Stevo.
Za njim biehu ") stotina junakah.
U bielu su kulu uskočili
Kod junaka Kole, kapetana,
Te na Turke oganj oboriše.“
„Malo bilo, mnogo netrajalo,
Evo listom Cermnička nahija").
I tu bieše vojske tri hiljade,
Te ni Turke bielu obkolili.
„Male bilo, zadugo nebilo,
Evo listom Riječka nahija “),
A pred njome sve te poglavice.
I oni su obkolili Turke.
Mnogo vika Petar vojevoda:
„Сujete i me, svi listom glavari!
Ja sam sada s polja Cetinjskoga,
Izkraj našeg” knjaza ") svijetloga.
Tako mene knjaže naredio
I komandu *) dao mi u ruke,
Tko li nebi mene poslušao,
Da ga mogu i na konop vèrći.““
„Glavari mu kape podigoše,
Te mu miesto liepo učinili.
Pa je Petar vojsku razredio,
Te na Turke bielu navalili.
Tu hiljadu glavah posiekoše, - - -
Pet stotinalu roblja uhvatiše
I pred njina turske poglavice
I Hasana živa savezaše,
Pa jih vode na polje Cetinje
U našega knjaza svjetloga.
b) To nevalja; jer bi trebalo da bude: bic se stotina. No Crno
gorac slaže skupno rieči po umu, vara otvor.
*) Cérmnica je voda n Cèrnoj gori. Oko te vode ima Crno
U
Pa jih knjaže dobro dočekiva ");
Dosta daje piva i jestiva
I još bolje darom darivaše.
Darova jim od sèrme") medalje,
Što je dika na svietu vojnika.“
Kome jeste basta *), zadobiti,
Nek se diči i nek se ponosi!
0sveta popa Radosava.
Vino piju riječki glavari
Na Rijeci, baš na Ivanovoj. -
U to dodje Gjoko, kapetane.
Glavarima Božju pomoć viče.
Glavari mu Božju prihvatiše,
Pa mu miesto liepo učiniše,
Te mi siede Gjoko. kapetane.
Dadoše mu dvije čaše vina,
Redovnicu *) i dobrodošlicu.
Glavari mu riječ besiediše:
„Kad su sade s polja Cetinjskoga,
Kaž' nam što godj od svietloga knjaza!"
Ma jim poče Gjoko besiediti:
„Сujete li, moja bratjo draga!
Jesu Turci vieru prevěrnuli;
Posiekli su popa Radostava,
Stotinaša od knjaževe garde").
No me čujte, moja bratjo draga!
Pokupimo niekoliko drugah,
Da ideno blatom Zelenjem,
Da idemo Skadru bijelome,
Da ni“) nebi Bog i sreća dala,
- Da osvetimo ") popa Radosava.
Al' je muka, njega osvetiti
IT bez paše, ili bez veziva.“
") Pučki piesnik kaže: dočekiva, niesto pravilnoga oblika: do
čekuje, da uzmogne složiti sa budućim strokuju: jestiva
*) Sérima je najčistije srebro. . .
gorska nahija, kano županija, koja graniči s jezerom Ska
darskim, s nahijom Barskom i s Paštrovići. Cèrmnica je župna
gotovo, ka' i primorje, pak ima dosta liepe vode za pije.
*) Riečka je nahija do Cerminičkc.
*) Вавна фоlazi često u govoru; n. pr. to tebi ne basta učiniti.
u j. to ti nemožeš učiniti; od tal. rieči izopačeno značenje: basa?
„Ne busta jim konja razigrati.“
*) Pehar-redovnik i časa-redovnica dolazi u Cernoj gori u obi
čaja, kano smo u nas: vanderček, ili na dolasku dobro
___ dotica, koju zovu turci našega naroda odčekaju.
*) Garda je sviba. . . . . .
9) Opet jedna cérnogorština! Trebalo bi da je: man.
7) Da osvetimo. Ovdje biva zamučaj. medju a – o, jer se
po mjerilu iz suva jedan od ova dva glasa. "" ""
*) Cernogorac govori:
. . jer Rusi govore ovako: pajer ima već seoski knez. Ali naravi
svega našega jezika odgovara svakako: knez.
*) Naš prosti pijevač, kad hoće da govori gospodski, ili svet
čano, upotrebljava vrlo rado tudje rieči, kano što je ko
manda, što bi trebalo da je zapoviest."
knjaz, misleć, da je to dostojanstvenije; -
Pokupiše drugah niekoliko, -
A u tri se ladje uvezoše. -
Eto ti jih blatom Zelenijem.
A Lesendro ") biehu uminuli,
Pa jih Turci biehu opazili.
Za njima se Turci upuštali,
A u dvije tanke ladje turske.
Na njima su topi ognjeviti.
Ma jih Turci biehu prestignuli,
Сérnogorci s natrag povratiše,
Pa na Turke šnažno *) udariše.
Medju sobom ladje uhvatiše.
Uteče jim jedna turska ladja,
A jednu su ladju osvojili,
Cérnogorci te su kidisali “).
Ma uskoči Gjoko, kapetane,
Te plamena noža *) povadio
I Turčinu glavu ukinuo.
Pa se zagna ") do dva perjanika.
Jedno bieše Milošević-Gjoko.
Ono drugo Markešin-Stevane.
Dvije turske posiekoše glave.
Uskočiše do dva Pejovića,
Sedamnaest glavah posiekoše
1 uzeše onu tursku ladju
I na njojzi topa ognjevita “).
Pogiboše mnogi Cèrnogorci,
Pogiboše dva brata rodjeni,
Jedno Niko, a drugo je Pero.
Pogiboše do dva bratučeda.
Ovo bljehu ") do dva Pejovića *).
') Lesendro je u jezeru Skadarskom malo ostèrvo sa zidinami
medju Vranjinom i Cèrmnicom; inače stražarnica, karaula na
krajini.
*) Kano što je u obće cèrnogorština voljna na pretvaranju či
stih glasovah u poluglasove, gutajuć čitave slovke, tako pre
često preinačuje, kad izgovara što silom, i glas: is u š, za u
ž, te se u tom sradja s primorštinom, koju je okužio tali
janski izgovor. Cèrnogorština je mutno razriečje.
*) Kidisati, znači: silom navaliti, vim in fero.
*) Puk dèržiu piesmi nož, da je živ kano kakav zmaj. Zato kaže:
plamena noža, što bi trebalo po slovnici: plamen nož.
*) Miesto: zagnaše.
*) Evo opet primier, kako to oživljavanje mèrtvih stvarih cèrta
jače i življe piesničku sliku.
*) Cernogorština ljubi , taj slavenski suvak, poslije ustnih gla
sovah, ako jih sliedi J.-glas.
*) To bijahu srodnici po kérvi pievaču, koi mi je ovu piesnu
pisivao. Pa kad ga zapitam, eda li mu jih je žao, on mi
odgovori u sliedeća dva stiha, kojima bi se i Spartanac mogo
zaista ponositi.
Unuta i statelj Dr. Ljudevit al.Г
A neka jih, vesela jim majka;
Оdtolen se oni podigoše.
Eto ti jih na rijeci Maloj!
Pa su turske dohvatili glave,
Pa jih nose preko gore Cerne,
Dok donesu u Bielopavliće"),
A na mramor“) popa Radosava.
Pa su turske poperili glave,
A turcima tako besiedili:
„Моге, Turci, da vidite čudo,
To “e osveta popa Radosava!“
(0statak sliedi.)
Književni vijestnik.
grade, Zagrebe i Vene, a philologičeskimi i isto
ričeskim priměčanjami. V. Lamanskago. Knjižarska ciena
1 tilr.
Tko znade samo ime Vladimira Lamanskoga, toga slavnoga
književnika slavenskoga, nemože ni posumnjati na vèrstnoću pomenu
toga diela, koje se tiče osobito i naših knjižnicah i rukopisnih sbi
rakah.
Nacionalnosti italijanskaja i slavjanskaja v
političeskima i literaturnira otnošenijala. Sočinenie Vla
dinira Lamanskago. Ciena 20 mgr.
Ovo je dielo po nas Slavene, što smo susiedi prekojadran
skih Romanah, prevažno, te se nemože dosta preporučiti.
stoletnaja pamjati Mihailu Vasiljeviču Lo
monosovu 4. aprèla 1865, Vladimira Lamanskago. Ciena 10 mgr.
Фhozor istoriji slavjanskih literatur. Po A. N.
Руpinu i V. D. Spasoviču. 1865. 4 tilr.
Napomenuti se spisi, što jih dèržimo za važnije po nas nove
plodove veleruske knjige, dobivaju u većenu, ili manjem broju u knji
žarnici Smoljara i Pecha u Budišinu.
Фhrazi krasnila ugledov po Kranjskem. Pod
ovim imenom izdaje znatni spisatelj Radić zanimljivu knjigu s pri
rodnimni svietlopisi po Divišovskom sa slovenskim i niemačkim slo
gom. Prvi svezak donosi 4 vidika grada Ljubljane. Izaći će na
sviet 12 svezakah Ovo će dielo biti vèrlo zabavno, kad pomislimo,
da su kranjske okoline osim bosanskih, koruških i bugarskih naj
divnije im svoj našoj Južnoj slaviji.
" ") Bielopavlići su pleme u Berdih kod Cerne gore.
*) Vranor je ovdie ploča, udarena u zemlju, a to na grobu:
Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja.
U Subotu 24. Veljače 1866. Tečaj XX.
Klikni, vilo, neumukla nikad!
Stresi gérlom sve sjajnije zviezde
I džindžuhe iz kumovske slamue,
Da vijemo vijence junakon !
lS. Milutinović. Dicotnik.
Jedan mejdan*).
Piesma
Z. F... ća, Varašdinskoga.
I.
Sas
„Sutra zori kad na lice
Pérvi blagi vietrić dahne,
Da pod sedlom šarac viti
Mene sreta pred vratima i
Kako zora sjajne dveri
Na iztoku suncu otvori,
Dieliti je meni mejdan
Sa kérvnikom, Bećir-begom."
Silni Luka sluzi veli,
Uza sjajnu kulu šeta.
Na lievo mu vrata stoje.
A na njima, kano miesec
Kad u gluho doba noći
Plije na visoku nebu,
Svietlu zraku luča noćna
Kroz gvozdenu pruža bravu.
•) Mejdan, iliti megdan zovu turci našega naroda ono, što je u
Francezah poznati duet; se battre en duel, od lat. rieči:
duelum, niemački: Zweikampf; u nas: poboj, starije:
advoj, danas: dvoboj, ogled. Mejdan znači i bojište, forum;
dieliti mejdan, pugnan intre is
„Izradji mi na mejdan junački!“
Tuda Luka hitre kroke
Upravio kano soko,
Pa junačku na slamnicu
Obalio keršno tielo.
Kratka luč na stolu staru
Kroz mračinu noći mukle
Bliede zrake baca amo tamo.
Grobni pokoj cielom kućom vlada;
Nitko zieva, ni tko kašlje.
Kadšto kano grad ledeni
Iz gvozdenieh Luci grudih
Grozne rieči kroz ložnicu šume:
„Čekaj, more, nećeš šije
Sa mejdana spasti sutra!“
Na to opet, kano prije,
Cielom kućom mir miruje.
A na Luku sanak sladki
Krili blaga svoja krila.
No u sanku i kroz noćcu burnu
Duge ure skratja rano jutro.
Pa kan' da si munju bèrzu
Sa oblačna svèrgo neba,
Danica ti zlatne zrake
Nad visoku line glavu.
Tako i sad nebo višnje
Kratkiem sudom svèrši bèrzo.
58
Već danica rajska s neba
Jasniem zlatom vedri zemlju.
A pieto se, stražar noćni,
Drugim spievom razgovara.
Još mu jeka glasa krupna
Po tihotnoj pèrši noći,
A već hitro sluga vierni
Šarca-konja sedla Luci,
Što tri puta "holu glavu
Viencem ovi na mejdanu.
Kad je sluga čila konja
Luci bojniem osedlao sedlom
I junačkom naresio uzdom,
Odvede ga kuli na kapiju *),
Gdie mu reče kremeniti goso,
Da će hèrla pričekati šarca.
Kad on nogom dvoru na kapiju,
A već Luka davno brižni
Vilovnjaka čeka svoga.
Pa kad spazi, gdie mu sluga
Ognjevita vodi Šarca,
Junak hoće groznu psovku
Na starinu, slugu svoga,
Da obori kroz ljutita usta.
No negruhnu, nego samo:
„Sbogom, starče!“ Muklo skriešti,
Pa niz rosno polje hitro
Pèrhnu, kano zmaj krilati.
III.
Zora puče. Miesec bliedi -
Za goricu tužan siede,
Pa tu rosi tamno oko,
Kano pastir noćnieh stadah,
Što izgubi jednu ovcu.
Gorko plače, sva se trava
U njegovieh stakli suzah.
Tko se prene, taj na poso krene.
Tko l' začuje zvonce skladno,
Gdie pozdravlja dievu možnu,
Taj ti rado skérštja pèrste,
Pa svetjene šapće rieči:
„Da si zdravo, majko častna,
U pomoć mi danas budi!“
*) Na vrata.
U to sunce plamen-konje
Po iztoku pusti žarku, u
Pa ponosne vèrhe goram
Rumenilom orumeni.
Каno da se opet rodi,
Slavulj skladne svira glase.
Ševa Bogu nosi hvalu,
Leteć hitro u visine,
U nebo se verteć vedro.
Tu na glogu pčela harna
Kan" da gorku tugu jeca ;
Оndie kobna kukavica
Jutrenje si kuka vaje.
Sve je kano mladjan život
Iz rumene cerplo zore.
Samo zviezde od žalosti
Gube žarko svoje lice!
(Svèršetak sliedi.)
Pripoviedke.
Iz života slavonskoga naroda. Napisao Mijat Stojanović.
ХХXVII.
R u čk o n o š a.
I baba Angja bijaše niekad ručkonoša. I ona bi
jaše dievojka liepa i glavita, a poslije snaša gizdava,
možebiti i poskakuša, namiguša, prižimuša. Ah, što
nebude čoviek, dok je mlad? Bude belaj*). I ona bi
veselo pievala:
„Dievovanje, moje carovanje!
Udat’ ću se i naplakat' ću se.“
I baba Angja bijaše dievojka puna i rumena lica.
Da bi ju tko godj bio udario po jednom obrazu, drugi
bi joj bio puko.
„Od čega li, bora ti, prijane“, udje mi u rieč moj
susied: „od čega li, misliš, naše su proste dievojke
ovako gojne, jedre i zdrave, a gospodjice sve niekako
vite, tanke, kano těrščice, i bliede u obrazu, kano da
su svagda grozničave?“
„Ej, brate, da ti odgovorim po mnienju staroga
kovača, Cire, reko bih: gojne su od kukuruzah i bun
devah, pečenih.“
*) Belaj je zlo iz našega turskovremenoga bajoslovlja:
„No da vidiš ala i belaja!“
59
„А ја mislim od toga, što živu bezazleno i jedu
prosto, a rade jednako i na domu i u polju.“
No kako bilo, da bilo! Sad ćemo o babi Angji.
Nitko nebi sad reko, gledajuć ju, da je kad bila
liepa i gizdava. Eno, sad je méršava i ćelava, kano
gladna godina; pogriešpana, sgurena, krezuba, kerme
ljiva, sugluha. Gleda sorova, kano na strašilu. Pak opet
bijaše liepa, dok je bila ručkonoša, kad se u nju zagle
dao momak, a sad starac, Vidak, a ona u njega. Pa
su se uzeli. To bijaše onomadne, prije petdeset go
dinah.
Sama baba Angja pripovieda o tom, kad je dobre
1 rada je to pripoviedati. Veselo se smije:
„Drago si, sinko! Davno je to bilo.“ Rekla bi
često putah medju svojimi.
A kad bi godj pripoviedala o mladosti svojoj, vi
dielo bi se na njoj, kakav joj je to mio spomen, kako
se rada u starosti sietjati mladosti, zimi prolietja i
prolietnoga cvietja. Pripoviedaše:
„Bijah dievojka blizu dvadeset godinah. A toliko
mogaše biti i momu Vidaku. Manje, ili više koja, ne
znam pravo! Naša kuća i kuća moga Vidaka stoje od
pamtivieka u spreži.
„Orali su jedan dan s prolietja pod kukuruz. Мој
čiko, Bariša, bijaše kod pluga od naše kuće, a Vidak
od sprežničke strane. Moja strinka, Staža, znam, kano
danas, bude taj dan reduša. Skuhala ratarom suha
mesa islanine pod kiselo zelje, načinila juhu od vèrhnja
i rezance sa utrenim, suhim sirom. Poveže mi juhu u
jedan, kiselo zelje s mesom i slaninom u drugi lonac
čistini kerpami i povezačami, a rezance saspe u čanak.
Kruh, so, papriku i tikvu sa rakijom uzmem u pèrtaču
torbu na ledja. Lonce povezane i čanak podvezan obie
sim na obramenicu, pak odem k ratarom u polje. I
ladne sam vode poniela težakom za pitje, te svakomu
po pregèršt ošapa, da se mogu sladje napiti vode. Moj
bi čiko, Bariša, rado jeo svako voće, i ošap i suhe
šljive. To sam znala. A i moj se Vidak navadio po
slije dolaziti k meni na ošap. Pa kad sam ga kasnije
pitala, što tako često dolazi i obija prag, izgovarao bi
se ošapom, kako ga onako sladka nikad nije jeo.
volje.
„Dodjem na njivu k ratarom. Na uvratinah je
ledinak. Na ledinku prostrem stonjak po travici. Iz
vadim iz torbe sdielu, kruh, so, papriku i tikvicu sa
rakijom. Dok ja u tom poslu, dodju i ratari.
„Нvaljen Isus! Pozdravim jih, a oni odzdrave:
Uviek, amen !
„Daden jim vodu. Izvadim ručnik. Oni si omiju
ruke i otru jih. Prekêrstimo se i Bogu pomolimo. Raz
vežem povezače i skinem kèrpe sa lonacah. Jošt su jela
bila topla. Njiva nije bila daleko od doma.
„Ručali smo. Ja sam se stidiela Vidaka, a on
mene. Kad je on pogledao u mene, zarumenila sam se
u obrazu. A kad ja pogledamu njega, i on se zažari. Što
ja znam, što smo govorili ! Samo znam prikoncu ručka,
kad sam izvadila iz pregače ošap i dala poslenikom po
pregèršt, pogleda me Vidak otvoreno, i ja njega bolje.
Oči nam se sukobe. Pogledi zastanu jednoga na dru
gom, pa Vidak taki kaže:
„„Dobro, sad znam, gdie mogu dobiti sladka
ošapa!““
„Od toga se doba počelo upoznavati nas dvoje, a
buduće smo se jeseni o sv. Kati uzeli i vienčali.“
Tako se ratar oženio ručkonošom. Viek su vie
kovali. Rodili i udomili dietcu, izženili sinove, razudali
kćeri, te dočekali unuke od unukah.
ХХХVIII.
U selu je opečarnica, iliti ciglana. Na njoj se
grade i žegu opeke za carevinu. Tu se u velikih ja
mah gazi blato za opeke. Nije šala, gaziti blato bosi
ma nogama po cieli bogoviti dan. I najjači momci, ga
zeći blato, iznemognu za niekoliko danah. Mučan je
to poso, a osobito kad stoji nad poslenikom kapral s
palicom.
Matko je V... poslenik snažan, jak, zdrav i po
uzdan. Na njega, što se veli, ni kod kose, ni kod sèrpa,
ni kod motike, ni kod kakva posla neutieču telci. On
je svagdie pouzdan. No na opečarnici, gazeć blato kroz
niekoliko danah kano rabotaš, bieše se momak tako za
morio i utrudio, da mu je bilo dozlogerdilo. Osietio je
na sebi, ako još bude koi dan tako težko rabotao, da
će se pretérći i razbolieti.
Nad rabotom bijaše više kapralah, nadstojnikah.
Jedni su rabotaši gazili blato, drugi kopali zemlju. Jedini
grabilivodu iz studenca, drugi udarali opeke; drugi jih
opet redjali, da se suše na suncu. Još drugi osušene
vozili na kolcih islagali na gomile, iliu opečarnice. Kad
je već bilo Matku dodijalo, bez promiene dan na dan
gazeć blato, bude odredjen za nadstojnika kod jame za
gaz kapral, po imenu Jakša. Ovomu se potuži utru
djeni Matko, kako već malaksava od truda, kako muje
dogustilo. Nemože više gaziti. Jedva još miče nogama.
gs
60
„Карrale, Jakša! Za volju Božju, izmieni me, da
se odmorim, da si mi po Bogu brat!! Molio sam već
juče -i prekjuče kaprala Josu i kaprala Gavru. Ali
nisu dali, da se izmienim, da ija koi dan cèrpem vodu,
ili što drugo da radim. Valjada nije o glavu, da upravo
ja bez promiene radim čitavu nedielju danah najteži
posо!“
Карral, Jakša, čoviek dobra sérdca i poštena duša,
mahom izmieni Matka, te ga namiesti, da služi kano
kuhar. Tako se Matko izbavi zla.
Оd onoga su se doba oprijateljiliipobratili Matko
i Jakša, te su živieli kano rodjena bratja mnogo i puno
godinah do starosti svoje. Brate, Jakove! Brate, Matko!
Tako bi nazivao jedan drugoga. Jedan je drugomu
išo u mobu, u svatove, u goste, kano rodjena bratja
što se pozivaju, kad je u kući radost, ili žalost, pir, ili
su karmine. I dietca su se njihova oprijateljila, kano da
su kolienovići, ili kumovi. Vierno bi dèržali pobratim
stvo. Matko bi još u starosti svojoj često pripoviedao,
kako se pobratio s Jakovom. Svi ukućani Matkovizvahu
Jakova čičom, a Jakovljevi opet Matka, stricem.
Prevodi iz Aezopa I. V.
ххп.
žabe i Divor"). -
Kasno je po smèrti, okajati griehe.
Posl.
Pripovieda se, da su žabe niekad zamolile niešto
u Diva, boga. Usliši jim molbu. I pusti golemu gredu
u vodu. Zabe se štropota uplaše. Pa se razbiegoše.
Ali videći, gdie pliva greda na vodi, narugaše joj
se velikim rugom. I siednu na nju. Pa sad stanu opet
krekom iskati boga.
Divo, da jih kazni, lude, pošalje jim zmaja, što
jih sila pohvata i udavi. Pokunje se i okajaše buda
lastu svoju molitvu.
Vuk i ždralo.
Ti svietu dobro, a sviet tebi zlo.
Undank isti der Welt. Lohn.
Vuku zasiela kost u gèrlu. On obeća ždralu
platu, da mu turi kljun u gèrlo, te izvadi kost. To
bijaše lasan poso ždralu; jer je u njega i vrat i kljun
dugačak. Ali kad je izvadio kost, te zaiskao platu,
zapovèrnu vuk, keseć se i škėrgućuć zubovi:
Nitkove! nisam li te liepo platio, kad si evo iz
vadio cielu glavu iz gérla moga?
Mnogi povratjaju za velika dobročinstva u zajam
ružnu zahvalu.
(Nastavak sliedi.)
*) Divo, Div, iliti Dij dolazi od gërčke: Zenici, gen. 46; lat.
Jupiter, Jovis.
Tri osvete.
Сérnogorke iz sbirke Velimira Gaja.
(Nastavak str. 56.)
0sveta Jaše, kapetana.
Biela vila jeste klikovala
S Stologlava *), izviše Sušice 9),
Pa doziva selu Zagaraču,
A na kulu Jaše, kapetana,
Već Iliju, brata Jakšinoga*):
„Znaš, Ilija, nije davno bilo,
Al' kad bieše Lazarović Ramo
Dva turačke zatvorio grada.
Podgoricu *) i bijela Spuža *)?
Nedaše se Ramo izmoliti
Nikakvome lovcu, ni tèrgovcu.
Mitjahu ga Turci kapetanom.
Šiljahu mu vina i duhana
I višekah, zahire") junačke.
Pa šiljahu bule-paškaluke,
Da mi siedi s mirom od Turakah.
Al' umrije Lazarović-Ramo.
Na vieru ga Turci prevariše;
Posiekoše Jašu, kapetana,
A Ramova najmladjega sina.
Bieše Jaša nejako dijete;
Ama bieše pile od sokola *)!
Posieče ga Hèrnjo, barjaktare *),
A od Spuža, grada bijeloga.
Izkide mu svijetlo oružje.
Valjaše mu deset ćesar-parah *).
") Stologlav je planina u nahiji Katunskoj.
*) Tako se zove jedna rieka, koja izvire izpod planine Garča,
te više Spuža utieče u Zetu. Sušnih godinah stane u virove.
*) Samostavnički se oblik, koi bi tu bio pravilan, izgubio u
tom slučaju iz cèrnogorštine.
*) Podgorica je gradić prikladan u Zeti.
*) Zeta je rieka, koja se tako zove, pošto se u Bielopavlićih
sastanu Perućica i Oboštica. Zeta potom utieče u Moraču
više Podgorice. Zemlja se oko te vode prostire medju Her
cegovinom, Arbanaskom, Cèrnom gorom i blatom Skadarskim.
Osim grada Podgorice u Zeti imaju još dva gradića: žab
ljak i Spuž. Taj je potonji na domak Cèrnoj gori, pa ga
zovu piesničkim nakitom: Bieli; jer je liep i vedar.
*) Zahira je hrana, victus, kano da su višeci hrana junačka.
") Još ima jedno poznato miesto u pučkom piesničtvu, koje je
na ovo nalik. Svakako je rieč i slika neobična :
U te sam se bogme i uzdao!“
*) Zastavnik.
*) Cesar-pare po pučkom jeziku piesničkom nisu ino, već status
žutaci avstrijski.
„No ga stani, časa nepočasi !
Е pokupi jednu četu malu.
Četom hajde u Kolovoz") tvèrdi;
E htie spužke voditi delije *)
U nesrećna na Skadar vezira,
Da mu ištu vojsku i zahiru,
Da udari na vašu krajinu.“
To je biela klikovala vila.
Kad Ilija razumio vilu *),
On dohvati bistra dževerdara *),
Pa poletie u pleme Komane
Na bijelu Novakovu kulu.
Tu mi nadje do dva pobratima,
Gdie "no mèrko *) izpijahu vino.
Пlija jim Božju pomoć viče,
A oni mu Božju prihvatili.
Dadoše mu dvije čaše vina,
Redovnicu i dobrodošlicu.
Ilija jim poče besiediti:
„Čujete li, do dva pobratima,
Pokupite drugah niekoliko,
Hajd'te š njima u Kolovoz tvèrdi!
I ja ću se u Zagarač") vratit”,
Da pokupim drugah niekoliko.“
A kad čuju do dva pobratima,
Na lake su noge poskočili,
Te skupiše drugah niekoliko.
Ilija se u Zagarač vrati.
b) Kolovoz se zove put medju Spužem, jednim gradićem u Zeti
blizu Crne gore, i Podgoricom, što je varoši u Zeti.
*) Junake.
*) Vila je po pučkom našem piesničtvu i savietnica, a nesamo
zaštitnica. Savietom svojim postaje tako važna po gdiekoja lica,
kano što je božica Athena u Оdysseji po Telemacha. Ona
biva zaista niekakva čudotvorka i učiteljka životne sudbine
onomu, komu je dobra i nilostiva. A milostnik njezin sluša
rieč njezinu kano višu zapoviest, koja je živa istina, te joj
se dobre volje pokorava. Da je vila dobra kano kakva an
gjelica, da nečini nikomu zla, vidimo i odavle, kako je mi
lostiva Iliji, junaku, koije valjada nikad uvriedio nije. Ali jaoj
i pomagaj po onoga, koi bi ju bio uvriedio! Tko ju zateče u
zabavi, ili drugčije iznenadi, onoga će različno nakaziti.
Onda pozove ona sebi u pomoć pakostnu silu Ljelja, boga,
koji će odapeti strielu u sèrdce uvrieditelju njezinu. Ili će mu
probiti ruku, nogu, ili što drugo.
*) Dževerdam, dževerdar,ili prijatno: dževerlija zovu demeskinju
pušku, tellum danascenum=
„On pripali svoju dževerlju.“
*) Carno.
*) Zagarač je čitava okolina u cèrnogorskoj déržavi.
*)
I on skupi drugah niekoliko.
Eto ti jih u Kolovoz tvèrdi!
Tu se dvije čete sastaviše.
Pa jih dimno ") razredi Ilija,
Razredi jih oko druma, puta *),
Po trojicu i po četvoricu,
Po petinu i po devetinu.
On bukovu granu ukinuo,
Pa ju pobi nasred druma, puta,
A za njome junak zapahnuo °),
Pa družini tako besiedio:
„Čujete li, moja bratjo draga!
Neopali nitko dževerdara,
Dok nečuje moga dževerdara,
Da mi nebi Bog i sreća dala,
Da ubijem Hèrnju, barjaktara!“
U riječih, koje besiedjahu;
Al' se blizu Turci primaekoše “).
Najpěrvlji je Hèrnjo, barjaktare,
Cèrnogorac kaže često: dimn o miesto divno, zamienjujući
ustne glasove.
*) Ovo podvostručavanje samostavnikah odgovara ponavljanja
*)
)
glagola: razredi Ilija, Razredi. Pa kano što pučki piesnik
hoće glagolom, kad ga ponavlja, da kaže, kakoje Ilija dobro
i bèrzo razredjao vojsku: tako, ponavljajućpo značenju isti sa
mostavnik: druma, puta, neće opet ino, već da naznači put,
kakav je, da je utren i tvèrd, te samostavnik: drum stoji ov
die miesto pridavnikah od prilike: tvèrd, liep, gladak, širok,
sve, što se razumije pod samostavnikom: drum.
Ove tri vèrste vriede duboko razmišljanje, koje nam opet
neće lasno otvoriti zlatnih dverih starodavnih tajnostih. Ove
su tri vèrste važnije, nego sve ostale. Оne nam pokazuju
jedan običaj, jednu tvèrdnju, ili kletvu, da reknemo tako,
predjezičnih, znakovskih vremenah našega naroda. To nas
zanosiu indijske šume. Vidimo Indijanca usred družine svoje,
gdie odkida granu, utiče ju u zemlju, sagiba glavu, te za
pahne za njom. A kad je taj čin učinio, utvèrdio istinu na
mišljenim riečim, pozvao na pozor drugove svoje, stane jim
govoriti glasom, kano da jih zaklinje. Nije li bukova grana
vèrsta kumira, komu su se klanjali prije bojnoga diela; nije
li to niekakva otražbina kumiroklonstva? Bog zna. Svakako
je to miestance prevažno et marimae indaginis za onoga.
koi želi pisati naše staro i novo bajoslovlje. Ono odkinutije
hukove grane, zapahnuje u nju spada ili u čini, u čarolije, ili
u prastaro pogansko bajoslovlje, iz koga naš junak vuče
običaj, te nemože, ili neće da ga zatre. Cèrna je gora sva
kako tajnostna gora sa bérdi svojimi.
Primaekoše. Primakoše.
I tu su dva samostavnika, što znače isto. Ali jih Cèrnogo
rac razliknje tako, da cielu gradu zove mostom, a sam most,
sriedu od mosta, turski ćuprijom. Dakle: m osu na
ćupriju doći, znači: doći nasred mosta.
") A za njime hodža. Odavle vidimo, u kojem redu ide turski
4}
A za njime hodža "), Husejine,
A za hodžom sve redom Spužani.
Pa besiedi hodža, Husejine:
„O Hèrnjice, spužka perjanice!
Strah je mene i bojim se ljuto
Od hajduka, ili mèrka vuka,
Al" od čete klete, cèrnogorske.“
„Ah, neboj se, hodžo, pobratime ;
Dokle ti je Hèrnjo, barjaktare,
Neboji se nikakva junaka")!“
Nakon malo Ramović-Ilije “),
Još govori Hèrnjo, barjaktare:
„Da me hoće sreća nanijeti
Na nitkova, Ramović-Iliju,
Da mu dobro posiječem glavu,
Ka" što sam mu brata izgubio,
Već onoga Jašu, kapetana!“
А Ilija i sluša i gleda,
Pa opali bistra dževerdara.
Pošteno mu vatru uhvatio;
Nepogodi Hèrnje, barjaktara,
Mimo njega hodžu, Husejina.
Pušku pali Simo, barjaktare,
Те рogodi Hernju, barjaktara,
A plamena noža izvadio,
Te je Hèrnji glavu ukinuo.
Kad vidieše obadvije strane,
Gdie se svade do dva barjaktara,
Tader mnoge puške zapucale,
A u Turke juriš učiniše.
Tu trideset glavah posiekoše,
A toliko roblja uhvatiše,
Pa hrištjane “) na aman") pustiše.
alaj na vojnicu. Pérvi koraca u versti barjaktar, stiegonoša,
aza ovim hodža, turski svetjenik, pop, a potom delije. I u Cér
nogoracah su popovi na vojnici važna lica, često i junaci od
junakah. Pop, kad je junak, biva znamenitiji od inih ; jer je
svetinju staleža svoga povisio junačkom slavom.
Neboji se. Ova je vèrsta kano jeka pèrvoj vèrsti; no mnogo
silnija u glagolskoj zapoviesti, pošto je zapoviest: neboj se
dodatkom i-a ojačana.
Ramović-Ilije. To piesničko naslanjanje prezimena na ime
prilikuje magjarskomu načinu. Ali je u piesnenom slogu sva
kako taj način sastavljanja prikladan, pa poletniji, nego način
razstavljanja imenah, osobito u sklanjanju padežah.
Hrištja ne. To su ljudi, koji izpoviedaju gèrčko-iztočni
zakon. "
Aman! Pardon! Noli me occidere. Plemeniti sokolovi cèrno
gorski daju često nakon vojnice oproštaj nekrivoj raji hriš
ljanskoj, što se kano roblje desi u turskom alaju.
Odtolen se oni podigoše.
Eto ti jih preko gore Cerne,
Dokle doše na polje Cetinje
U vladike, Petra Petrovića.
Vladika jih dobro dočekiva,
Te jim daje piva i jestiva
I još dobriem darom darivaše.
Darova jim od sèrme kolajne,
Što "uo dika na svietu vojnika.
A komu je basta zadobiti,
Nek se diči i nek se ponosi")!
(0statak sliedi.)
Zemljopisne viesti
O
Bosni i Hercegovini.
Diо Х.
(Ostatak str. 48.)
Kano što je list hartije biele, što smo ga evo
kano sag podastèrli pod pero, da po njem niešto veze
mo, čist i bio, tako je i sèrdce i duh u naše bratje
bosansko-hercegovačke u čistini svojoj bez strasti i na
vale bio i jasan.
Bio bi odpad od istine, da velimo imo. A naslu
ćivanje i sumnjanje nevalja; podpada pod mač stroga
suda, gdie je istina kano činjenica izvidjena i dokazana.
Praesumptio cedit veritati.
U Bošnjaka i Hercegovca ima osim sèrdačne do
brote, koju dokazuju premnoge priče i piesme, vedar
razum i dobar razbor.
Jest, razum i razbor, to su dva spasa čoviečan
stva, kano što i jedinca čovieka! Nije dosta, razumieti,
već treba i razabirati razumljeno. A razabirati se ne
može, kad se nerazumije. A tko razumije i razabire,
dakle ima i razum i razbor, taj si kérči put kroz druž
tvo ljudsko, kano što parovoz na želieznu putu.
Snahodi nas čudo, i to veliko, što to nalazimo u
naroda, u kojem znanost i umietnost nisu gošće, prim
ljene na domu, već naprotiv tudjinke na odmet. Ne
*) Ovo je svéršetak u običaju kod onih piesamah bez promiene,
gdie slobodni Cèrnogorci voljuju, te zadobivaju lovor-vienac u
gospodara svoga Taj način dopievanja vuče lozu od vladanja
Petra Petrovića, Niegoša, slavnoga vladike i svetitelja cèrno
gorskoga, do koga su vladaoci Cerne gore i Bèrdah bili
svejenici, i to vladike. I .
b3
smiju niti prieći zemlji preko medje. A naš prostak
nadmaša ovdie prirodnim, ocionim umom i kremen
glavom svojom svakoga čovieka ine narodnosti. On će
ga svagda nadsjati u shvatanju i predteći u zrelu su
djenju. Čini se opet, da je Bosanac sagnuo dublje bri
govitu glavu svoju pod jaram, nego Hercegovac. Ali i
on pieva piesme. Iz oka mu sieva Promethejska iskra,
sakrivena sivim pepelom robstva.
I Bosna radja piesnike. U onom blatu, u onoj
kačkavici turske razkalašenosti dolaze na sviet bieli la
budovi divnih piesničkih stvorovah uzpěrkos Hafisa,
Mirze i Firdusija. Ovi labudovi diraju u oči cèrnim
gavranovom, koji se na nje bacaju blatom. Labudovi
odlete potom do Drine, vode ladne. Urone u bistre
valove. Pomole se na zelene bregove. Pa su opet bieli
i jasni, kano stolietna ćela staroga Durmitora. Aja,
neda se duh sahraniti u blatu! Ako je danas nablaćen,
sutra će biti čistiji; ako li ne sutra, a ono prekosutra.
Pa ako su ti bosanski labudovi na Stygu, ptice
osamljene, neka su! Dosta, što jih ima. Dokazuju
u oskudnoj Bosni istinu latinske rieči: Equi, ut poétaе,
Pored svih dobrih svojstvah opažamo, da Herce
govac i Bosanac, nobile par fratrum, nemare za uredan
rad; jer nisu marljivi. Nema u njih mara, ni marlji
vosti. No tomu su različni uzroci. Zašto da radi, kad
. se nenada zasluženoj plati za trud svoj? Kroz vie
kove mu bijaše glavna i gotovo jedina zabava, biti boj,
kano što ni danas nema nikad mira, ni pokoja. Ne
može nikad prionuti za plugi branu, da si obradi njivu.
Nikad nemože slobodan primiti u šake siekiru, da si
izteše sgradu za mirno uživanje plodovah izobraženosti
i blagostanja. Sa svim je tim Mujo silniji od Jankića
i Hanžeka.
Diviti se valja Muji, što mu je pleme jošt živo;
što mu pleme ima još rodiljahi dojiljah. Ta pleme nje
govo bijaše, koje je podnielo pèrvi biesan udarac razžeš
tenih, presilnih hordijah turskih. Njemu biehu turski sil
nici razotimali liepe žene iglavite kćeri, cviet kérvi nje
gove; porazdielili jih medju se. Njemu opališe oni sela
i gradove. Njemu odvedoše nebrojene pradiedove, u
roblju uhvatjene i svezane iz Evrope preko Hellesponta
u Aziju, ili jih na miestu spališe. Njemu okupiše oni
nejaku dietcu u jednu gomilu u ravnu polju, te ju po
jahaše složenom konjicom za slast i zabavu.
_ A to je sve malena slika! Pootimane najliepše
žene, porobljeni junaci, pogaženi potomci, to je ništa,
kako je Mujo stradao od pèrve navale azijske strasti i
obiesti, kojoj nije mogo pèrkosom odperkositi.
Lasno je reći: Ako se tko na nas osiekne, hajde
da mu odperkosimo pèrkos; ali kad se nemože! Sve
bi dobro bilo, samo da nema toga Ali-paše.
Stradaše, a još je danasjači od nas razmaženacah.
Kad bi Bošnjaka, ili Hercegovca naniela sreća za
granicu zemlje njegove, te bi se oteo od pandžah nesite
ale turske, latio rukotvorstva, ili primio viših naukah, po
kazao bijasno pomenuti razum irazbor; odkrio bi blago
darovah svojih. Ali i tu ima malo mara, a mnogo ne
mara. Jer kad je ostavio prag učilišta, nedaje se više
na učenje. Ostavlja i peristy lij znanostih.
„Sottise des deuх parts “ — Vlade su krive: ali
nije ni sav narod bez vine, da reknemo tu staru rieč.
U bosanskoj i hercegovačkoj kući ostaje žalost i
gèrdna utieha: Bacio mačku, kako ti je drago, ona će
svagda pasti na noge.
Bila bi zavist i lienost, kad niešto mislimo, da
nedamo narodu. Mi nismo zavidni, ni lieni. Zato od
krivamo tajnosti mišljenja i čuvstvovanja.
Ako ima stvar kakva žalostna i gérdna, a to jest,
vidieti jato cèrnih gavranovali, koji se kidaju i bore za
mèrtvo tielo. A to je borba déržavnih vlastih za tur
sko carstvo. Kérštjanski narod u to plače groznim
plačem.
Što! zar treba reći, da nas kano jegulje u basni
gule, da smo mi na to naučni, da niti neosietjamo, da
svaki ima veću obranu, nego mi, narod biedan?
Tako jadikuje triezno pleme hercegovačko-bosan
sko. Jest, oni su triezni i vèrlo umiereni. Oni nepre
gone miere ni u jelu, ni u pilu, osim kad je veliko
goštenje. Urednih pilacah medju njimi ni nema. Pja
nice su razglašene. Znamo, da jih pievaju piesme, kano
što Marka, kraljevića. Ali su to riedki junaci nesamo
u boju, već i u vinu na glasu. Nadkriliše vitezove Но
merove, premda se ubojito oružje guerillskoga boja
nemieša dobro sa vinom. Nemože biti dobar bojnik,
koi je oivoplazom: u družini svojoj. Taj ukor Achillejev
Atrejeviću nezadesi nikad našega junaka.
Jer srednji stalež nije još niti zametnut, nebiva
u Bosni, ni u Hercegovini, da bi otac vodio ženu i
dietcu na zabavu u javna miesta, u mehane, u stranje,
u kérčme, ili gostionice, kojih niti nema ondie na naš
način. A ima dosta otacah, koji nikad neidu u gos
tionice.
Ali su zato u svakoj kući prijatelju i strancu
vrata otvorena. Svaka kuća dočekuje i prima putnika
64
vèrlo prijatno i gostoljubno. Ako može, još ga i da
ruje, dakako ne darom onakvim, što ga pominje stari
Homer u Оd. XXIV, 275. добра Servjua :
govorov pušv oi Gor' svoybog činira ránavra,
додака д' domovića; glava, róodovg čiš rangira,
izdarova & фdosa zala, zborov; д' етi zonu gurava,
goods & are vatrag, dugova čova izvlače,
roodoc, sičaju, da iostav arog škola.
Prošla su mastna vremena gostoljubnosti. Naš si
romah Bošnjak, ili Hercegovac nedaje gostu suhoga
zlata. Nedaruje mu srebrenih vèrčevah, ni sagovah, ni
liepih haljinah, ni kabanicah, ni vieštih robinjicah; jer
negradi današnji sviet gostovskih poklonah, kano što
je to radio Homerski pomoću robinjah. Sviet je u
toj podašnosti iznemogo, pošto je prestalo zakonom do
pušteno robstvo. Hvala Bogu! Ali naš domaćin dade
gostu miesto dragocienih stvarih, kad dodjeknjemu na
putovanju, sve, što treba, stan i hranu. Snaša mu
opere noge. On ga ugosti. A što je najviše, on mu
dade zaklad istinite ljubavi, poštena i vierna sèrdca.
Pa ako ga daruje na oproštaju kakvom jabukom, taj
mu darak može biti miliji, nego homerski tovari blaga;
jer dolazi od sèrdca, namienjen sèrdcu za viečan spo
men gostoljubnoga prijateljstva.
Homer, taj Isus piesničtva, prednjači ne– piesni
kom, već dušam njihovim, ne peru, već duhu njihovu,
ako ga očito i hotice ni nesliede; jer je on izvor svega
piesničtva. On je praviBog piesamah i piesnikah; ali nije
svagda lik pitome i smierne sèrdačnosti, što je jedan
glavan značaj našega piesničkoga, nepokvarenoga puka.
Nedaj Bog, da je naš narod odpao od ljudih, kano
što ga cèrtaju u narodopisnih obrazih turkoljubni uče
njaci prevarene, izgrebene Evrope; da je postao zo i
nevaljao mimo sve ostale!
Nedaj Bog, da je čas prispio, da ga odpievamo,
piesmom ožalimo, kano što je Orphej Evrуdiku svoju!
A volieli bismo to makar na kitajskom jeziku, nego da
ga hvalimo, ako se izopači.
Dao Bog, te se nemogu narodne kreposti onako
odpirnuti, kano što se takve vèrline nemogu ni dovitlati,
kano zvieri iz zelen-planine.
Dao nam Bog toliko, pak da odpljusnemo u nemar
polovinu čaše duševnoga blaga svoga, još nam ostaje
polovina, koja bi prepunila kablove premnogih, stvarju
bogatih narodah. Amen.
(Nastavak sliedi.)
Narodne poslovice dubrovačke.
Sabrao Ignj. Gjorgjić.
(Nastavak str. 40.)
Natovario ga je dobre česvine.
Nekreši kriesa, da nekriešti.
Nedava se peći, koliko zja, nego koliko po dnu staje.
Nije ga bilo nad kresojem; nu se iznašao.
Neka ti bratje, Drienjanah.
Napártio ga je česvinovieh darvah.
Najtvárdja je povolja, dosta imat pienezah.
Nije do kruha domaćega.
Neka ti našieh táržnicah s glumcom debeliem.
Nehaje, ko ni pas za petu nogu.
- Namierio se na tučka.
Nemaste mu rieči kupusa.
Ni luka jeo, ni lukom vonjo.
(Nastavak sliedi.)
Književni viestnik.
bezkola politska gospodarstva sporecznego (druš
tvenoga). Po Josipu Supińskom. Svezak I. (455 str.) i sv. II. (358
str.). Lavov 1862. i 1865. u knjižnici Kajetana Jabloiskoga.
Spisatelj postavi na čelo toga važnoga diela u području druž
tvenoga gospodarstva znamenite rieči Ivana Sieyesa: „Oni narodi,
koji neće u svojoj zemlji da jim napreduje radnja i štednja, propa
doše i izgiboše sa lica zemlje.“— Iz cieloga se diela razabire, kako
je spisatelj nastojao osobito oko toga, da savietuje domorodice svoje
postojanošću i ljubavlju k radu i znanosti, što je pěrva osnova na
rodne samosviesti i imućnosti, dakle i pogodba svemu daljemu žiću
i biću njihovu.
Przyjacier Domovy. Urednik: Karol Groman. U La
vovu 1866.
Br. 2. donosi: Na razvalinah. Pripoviedka po I. Szumskom.–
Stjepan Chmielecki. Piesma. (Svèršetak.) Po Avg. S.– 0 konjskih
bolestih. — Коžne bolesti. – Narodno gospodarstvo.
низациca. Urednik: V. Saskević. U Lavovu 1866.
Br. 3. donosi: Rusalci. Piesma Pjerjebjendje. – Niema. Pri
poviedka po F. Z. — Petrogradsko osnovanje. Po K. L.– Piesma
po 0. Levickom. — Iz prirodnih znanostih.-Spomeni jednoga
starca.– Knjigopis. – Svašta.
Taj časopis diše slavenskim duhom, razvija čiste pomisli izdrava
čuvstva slavenskoga života. Zato je vriedan svake preporuke.
serbska sloboda. Izlazi u Ženevi. Donosi u br. 8.
Balkansko poluostèrvo 1865. godine.— Kratak dèržavni pre
gled 1865. godine.– Čerkesi u Turskoj.– Dopisi iz Biograda i
Реšte.– Svašta. -- 0bjave.
Ovomu je listu liepa nakana, da širi slobodu. Bilo biveć vrie
me, da se utvèrdi stablo slobode u onoj našoj zemlji, gdie je mo
guća, a nije živa, gdie danas još valja Gundulićeva: „Sve u riči, a
u činu ništa paka!“
Urednik i izdatelj Dr. Ljudevit Gaj. Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja.
U Subotu 3. Ožujka 1866.
Eda i oni nisu ljudi?
Eda i u vas sardca nije?
Što vas strasi? Što vas trudi?
Tursko staro smienstvo gdi je?
I. Gundulić. I., 61.
Jedan mejdan.
Piesma
(Svèršetak str. 58)
Ž. Varašdinskoga.
šes
Velika se prostire poljana,
3.U zeleno odievena ruho.
“Nit ju zerno smertonosne diljke
U mah jedan na laganieh krilih
Bez odmora promieriti može,
Nit" je soko sa oblačna neba
U čas jedan strelovitiem okom
Bez titranja sinjih trepavicah
Probliesnuo nebi.
No šta diljka
Nesmiljenom pticom neće
I šta soko silniem okom
U mah jedan neprogleda,
To ti ciepa bliesak nieki
Sa dočetka ravna polja.
II" je munja sa vedroga neba
Na dočetak siela polju,
Ili vila na izvoru
Zlatno svoje kupa čedo?
Nije vila s Cèrne gore lomne,
Nije s vedra neba munja,
Već se svietle sablje njišu
O sunčanieh mladieh zrakah.
Maše kêrvnom demeskinjom-sabljom,
Kano sunce usred dana
Zlatoruniem svietlom s neba,
Silni Turčin, Bećir-beže.
Ali kano da mu sablja
Za dubinu tvèrdu pada,
Ili kano da mu nado
O živ kamen sebe skliže,
S kéršnoga se Luke ćorda *)
Niz bedrice grozno lomi.
No kad sebe nado tvèrdo
O krenenu stèrmu bèrči,
Ljutite se iskre svietle;
Iz kremena ladna stèrše.
Ali miesto Luke strahovita
Ljuta sablja plače iskre,
Pa se u lom prelomila,
Kan" da suha persnu grana.
Jer kad sablja ljutu sablju ljubi,
Dobar junak dobroga junaka
Nadenima rukama prihvata.
Јаој tomu, komu sudba prieka
Ljubac gorki sa oštrice britke,
Ili s težke daje ruke!
Taj će grozne od miline
Strašna ljubca sablje bojne
*) Turska sablja.
66
Odpérhnuti na tananieh krilih
U dvorove raja nebeskoga.
Smlati sablja bega silenoga,
U rosnatu smlati travu.
A još Luka ćordu krivu
Za mladeni gèrli balčak.
Kako striela s vita luka,
Kad se hitom hiti bèrziem,
Na laganieh skoknu noguh
D0 mèrkoga Bećir-bega
Pun jarosti junak, Luka.
Mahnu sabljom. Ali jaoj!
U lievu ga zhvati ruku,
Miesto da mu rusu glavu
Sa ramena skine krupna.
Klonu ruka kano zviezda,
Sa svietla se spustiv svoda,
Pa se begu bolna odvalila
Nadno noguh, omaštenieh kérvlju.
Glednu beže, kako ruka biela
U zelenoj zatitrala travi,
Pak u grozne tonu misli,
A od gnieva sav uternu.
U to Luka za pojas zaseže
I poteže druga vierna,
Samokresa dvocievoga.
Iz kremena cèrven-iskra,
A cèrnoga oko ognja
K ljutoj guji siede živa.
Ciev zagruhnu . .. grom se ori.
Stostruka se jeka valja.
Rosa s trave čista odronila,
Sunce žarko na vedrini neba
Kano slabo protěrnulo diete.
Huda ptica cievi vierne
Krozsred čela begu mèrku
Letom jedniem proletiela.
Каno da se grad sioni
S junačkoga sori bèrda
I uz tutanj gromoviti
U dubinu jaza sasu:
Silni Bećir, gerdna neman,
U postelju rosnoj travi
Viečni sanak spavati leže.
Sunce blago u sien gusti
U mah onaj, kad puška zaprasnu,
Velje oči zamèrčilo stidno,
Da negleda, kako duša sietna
Begu pèršti iz ustijuh.
Bećir pade. Luka strašni
Na laganieh djipi noguh.
Rukom oštri hvata handžar,
Pa na bega biesan pade,
Da usmèrti mèrkogledju.
Nogom jednom lavu gérdnu
Na junačka stade pèrsa, a
Te zamahnu rukom vieštom.
Kano munja iz oblaka
Ljuti handžar mirnu begu
Za ugojen vrat zapade.
Sletie glava s trupla pala
Niz rosavu zelen-travu.
A iz gerla kérvne rieke,
Kérvi nesta.
Zvonce milo
Sa susiedna vierna sela
Od jednoga samostana
Kroz doline zove smierno
Puk hrištjanski u hram Božji,—
Odtište se Luka poljem.
Lažna oporuka.
Karna pripoviedka. Iz spisah jednoga iztražnika-sudca.
Najveća je nesreća po mlada čovieka, kad si je
uvèrtio u glavu, da mu je budućnost pouzdana, pak da
mu je suviše, da žive marljiv i pošten na svietu.
Sinovi su bogataški ponajviše nevaljalci. Oni znaju,
da jih čekaju pečeni kolači, pa zato ni nedokučuju,
zašto da jim se treba znojiti, kad mogu i bez nauka
razsipati novce. Zalibože, što s tim razsipanjem šu
ruje često još i razuzdanje. Neizkusan mladić nezna cie
niti novce, koji su kérvavim znojem stečeni. I tako u
lakoumnih, ili u prostačkih danih, koji ga zanose za
putenom slašću, potrati blago, koje bi mu, kad bi ga
upotrebio, kako valja, moglo obezbiediti postojanu ko
rist i stalnu sreću.
Netreba mi kititi pripoviedku, koju ću da pripo
viedam. Ona je d0 najmanje stvarce živa istina i pruža
jasne dokaze, da su pomenute rieči istinite.
Prije jedno trideset godinah življaše blizu Bristola
na malenu; ali krasnu imanju jedan tërgovac, koi je s
tèrgovinom bio razkèrstio, te koga ću za ljubav jošt
živoj rodbini njegovoj zvati Grimsby.
Bijaše udov bez dietce. Svako mišljaše, da je
vèrlo bogat. Jedini mu blizi rodjaci bijahu jedan brat
i jedna sestra, pèrvi takodje tërgovac s velikom poro
dicom. Taj brat nebieše dotle dotierao, da si razpača
tèrgove. Ljudi bi krišom gučali o gubitcih i nesgo
dah, u kojih ga je srećniji brat ostavio na ciedilu!
Zato se i gledahu preko pèrsta obadvojica. Ali to nije
nimalo priečilo dietci, da nedolaze k „bogatomu stricu“
SVOJINU.
Kućom Grimsbyjevom upravljaše sestra njegova.
Оna je gospodarila i susiednim imanjcem, koje јој је
izručio, ili darovao. Na njem življaše kći njezina s
mužem svojim, sa razkalašenim, neradnim leventom.
Možemo lako misliti, da takav zet na imanju nije
preo svile. Kuća mu bijaše vijalište kojekakvih neva
ljalacah, njemu živih slikah iprilikah, što su, kad bi se
noću pijani vratjaliu Bristo, počinjali svako bezzakonje.
A tako su postali strahotnici ukućanah svake kuće, kraj
koje bi prolazili.
U družtvih, koje je ta stvar manje zanimala,
podtače se više putah pitanje:
„Komu li će starac ostaviti novce?“
Sad bi govorili: starac je najveći dio imovine svoje
ostavio domaćici svojoj, sestri; sad opet, da je sestri
naredio samo godišnju platu, a različitim dobrotvornim
zavodom velike novce; a ostalu svojinu da je osta
vio dietci bratovoj. Drugi bi opet tverdili, da je osta
vio glavni dio imovine rodjenomu bratu. Nezna se, ko
liko je istine u svem tom bilo. Samo je toliko stajalo,
da je oporuka napisana. To je zet domaćičin doznao
preko jednoga odvietničkoga pisara, ločidruga svoga.
Tako se možemo i domišljati, kakav je strah i trepet ta
viest u kući zadala na selu.
Na 15. Kolovoza 18.. nadjoše rano starca u po
stelji – ubijena. Kjačom, ili takvim orudjem biehu
njemu razkolili glavu.
Ja sam dobio nalog, da iztražujem stvari, koliko
je moguće, da udjem u trag zločincu. Već prije podne
dodjoh na lice miesta i započeh mahom iztraživati.
Kuća stajaše u vèrtlu, ogradjena o tri strane zidom od
opekah. Spried bijaše od prilike pet stopah visoka re
šetka, preko koje se lako moglo umaći. Počam od
kraja te izbe, pa do prozora knjižnice, koja je s
ložnicom mèrtvačevom graničila, opazih na zemlji trag
ljudskih stopah. Kroz taj prozor valja dakle ubojica
da je uvalio. Lasno ga bijaše otvoriti; jer prozor, niti
kapci nebiehu tvèrdo zabravljeni.
Počnem saslušavati sviet, koi je ubojite noći bio u
kući. Bijaše jih troje, jedan mužki i dvie ženske sluge.
Sestra starčeva bieše sinoć otišla u pohode na imanjce
svoje, obećav, da će se do desete ure vratiti natrag,
šta nije učinila. Kad ona nije došla, moglo se doku
čiti, zašto prozor od knjižnice nije bio zakračunan; jer
se ona sama svaki put prije, nego bi legla, postarala,
da je kuća obezbiedjena, zatvorena. Poslužnik kazivaše,
da je gospodar o devetoj uri pošo u ložnicu; ali tek
o desetoj uri da je lego u postelju, te da je po obi
čaju svojem zadugo čitao.
Da je Grimsby u to doba lego, znao je on po
tom, što je tada utérnuo svieću; a nije smio leći, dok
nevidi toga znaka.
Sutradan, kad je ustao, otišo je po navadi s vèr
čem ladne vode u izbu gospodara svoga, te se začudi,
što je knjižnicu našo otvorenu. On pomisli, da mu je
tu gospodar. Zaviri unutra; ali opazi otvoren prozor.
Оdmah mu sine u glavi, da je nietko uvalio u kuću
i niešto ukrao.
On poleti u ložnicu gospodarevu. I tu nadje tek
pritvorena vrata. Njemu se učini, da mu gospodar
spava još na postelji. Ali je mogo razabirati samo
glavne cèrte; jer je u izbi bilo još mračno. Da nepro
budi starca, metnu vodu na sto i ode.
Grimsby ustajaše rano. Sedma ura bijaše obično
doba. Ali već i deveta bieše odbila, a on sluzi još
nije zvoniо. Тај se još većma poboja, kad su mu na
um pali sumnjivi znakovi. Otide dakle u ložnicu gos
podarevu, da vidi, što mu je. Na kucanje mu ništa ne
odgovori. Zato, otvoriv polagano vrata, udje u ložnicu.
Gospodar mu ležaše još upravo, ka" i onda, kad mu je
donio vodu. Zapita ga:
„Jeli vam zlo, gospodaru?“
Ništa mu neodgovori. Potom podje k prozoru, da
ga otvori, pak da razsvietli ložnicu. Kad se k postelji
povrati, vidie, gdie mu gospodar leži kérvav, i gdie su
mu možgjani razbijeni. Utěrnu od užasna vidjenja.
Onesviestnu. Pade na stolicu ukraj postelje.
Pošto se malo po malo osvieštjivao, ogleda se po
izbi, nebi li opazio kakvo oružje, kojim je umorstvo
počinjeno. Ali nemogaše naći ništa. U izbi nebieše
ništa poremetjeno. Ubojica, kako se činilo, nije dakle
naumio ništa ukrasti. Samo velika limenica, što je
medju stienom i posteljom stajala, bieše otvorena. U
njoj je bilo izprebacanih sudbenih i drugih kojekakvih
98
68
spisah. Ali nemogaše nikako reći, eda li je ijednoga
nestalo.
Moje zvanje donosi sa sobom, da sumnjam na
svakoga. Zato sam stao misliti, nije li poslužnik mogo
počiniti to umorstvo. Ali se on tako naravno vladao,
te očito žalio čitav dogadjaj, da mi je do skora svaka
sumnja izčezla, da bi on kod umorstva bio ikakav dionik,
te imao ikakve miešavine.
Što se ženske služinčadi tiče, one nisu sasvim
ništa znale. Pomnjivo sam izpremetao kuću i vert. Ali
nenadjoh ništa, što bi sumnjivo bilo.
Noću padaše kiša kano iz kabla, te je slied
ljudski malo neodniela. I tako, buduć da mi nije
za rukom pošlo, da udjem u trag ubojicam, zato se o
tom radilo, da nadjem niekakav znak, koi bi me mo
žebiti uveo u potajno skrovište, koje je sakrivalo to
zločinstvo.
U kući nemah više nikakva posla. Oprostim se
i umiešam medju sviet, koi se oko svake kerčme u
susiedstvu skupio. Od ovih se ponadam doznati, ka
mo jim sumnja preteže. Čuo sam doduše prečud
nih domnievah. - Ali sve bijahu samo puste domnie
vice, iz kojih nisam mogo ništa razabrati. Ali mi se
opet utuve u glavu. Sumnja je pala ponajviše na srod
nike ubijenoga starca. A jedan se od kumovah, po
smioniji od drugih, nije ustručavao reći, da u tom
umorstvu ima i masla bratova. Sve da je i bilo težkih
razlogah sumnji, nebijaše opet nijednoga, koi bi ga mogo
bio pravdom osvaditi.
Dobiesni bura javnoga ogerčenja. A ja se posta
ram doznati, kako živu medju sobom različiti srodnici
i rodjaci. Dok sam oko toga nastojao, bijaše pogreb
ubijenoga starca. Tielo je ostalo četérnaest danah nesa
hranjeno,pa ta zakašnjela svetkovina domami silu svieta.
Od vratah jedne kerčme, u kojoj sam stanova0,
gledah pokop. Na pokopu starčevu bijahu najveći ža
lostnici brat njegov i zet sestrin.
„Та valjada nećete misliti, da je i ubojica na po
kopu?“
To neizravno pitanje poteče iz ustijuh gadnoj sta
rici jednoj, koja je, do mene stojeć, gledala vrevu raz
lična svieta.
„Što velite?“ zapitam ju: „Ja vas nerazumijem.“
„Može biti. Nietko je svakako kriv, a jedan je
prav. Tko je prav i zdrav, znadem. Ali krivca— tko
li će ga znati, do više nas sam gospod Bog?“
Ja se nasmijem gatalici-baci. A kad pratnja
prodje, otidem na polje šetat.
Dok sam koracao stazom, koja se pored visoke
redine od razlika dèrvetja i pored široke duboke jaruge
krivudala, opazim bèrču dietce, gdie glede jednoga
dietčaka, što se spustio u jarugu, da iz nje iznese
niekakav štap. Momče se popne srećno sa plienom svo
jim, te mi ga dade, kad sam ga zaiskao.
Ja mu uklopim u ruku jedan novčić, što je ra
dostno primio. Potom siedem na medjnik-kamen, te
uzmem pomnjivo razgledati kupovinu. Štap je od mlade
rastovine s jabučicom, kolik jaje, koja je u neizradje
nom izriezu pokazivala neizdieljanu glavu samsova,
mesarskoga psa. Stap je ležao u vodi, u jazu. Ali
gornji kraj sa glavom samsovljevom nije mokar. Pom
njivo pregledam jabučicu, te u jedan mah zagledam,
gdie ima kérvavih piegah, u koje je bilo i niekoliko sie
dih kosah priliepljeno i oko štapa opleteno. Ella li je
moguće, da ja u ruci deržim oružje, kojim su usmertili
starca?
(Svèršetak sliedi.)
Měrvice o veličini duha ljudskoga.
. . . Jer Bog nedaje duha na mieru.
Iran. III., 34.
Stakleni tkalac izpreda tri tisuće lakatah u jed
nom časku. Nadkrilio je duh ljudski u toj vieštini
čudotvorne tri sestre-tkalje, sele-hitroprelje na glasu
u starodavnoj Gérčkoj, po imenu parke, Klothu, La
chezu i Atropu, les trois soeurs filandieres.
Zaista, zaludu se dovijaš, kako i što on radi. Ne
vuhvuje ništa. Valja ti vierovati čudesa. Tako je sve
čudno, a opet prosto i naravno. Nema ni stana, ni
stativah. Okreće tek jedno kolo, nadima mieh i piri
oganj. Dok oganj sieva, pristavlja k njemu staklene
šibke različne masti, zelene, cèrvene, biele . . . Staklo se
topi i razvlači, pa taj stakleni tkalac tke, ili prede.
Kano da čitaš maštovite priče arapske, takvo ti
čuvstvo osvaja dušu, dok gledaš to predenje, gdie se
staklene niti za čudo berzo predu i okolo kola hvataju
kano tkanje. Prije sto godinah spadahu takve domisli
u stanove Markove. A i danas stakleno tkanje zanosi
u uzdušje nad zemljanu grudu!
Prodjem dvoranom, gdie su satkani tvorovi sta
klene umietnosti namiešteni,i pregledam niekoliko liepih
stvarih, tkaninah od stakla, ovratnikah, narukvicah, sto
njakah, zastorah, pojasah, zaviesah, naresah, naglava
kah, ogerljicah, sagovah, gajtanah, vezenicah, skriljakah
69
i tkanicah ženskih, perah, vèrvacah za dobnike i drugih
stvarih, košuljah, zarukavljah, opèrsnicah, sve različne
masti, što se može nositi, kano da je od lanene, ili
konopljane predje: zagledam niešto, što je u me dir
nulo više od sve umieštine; ako nije umietnije, a ono
je divnije. To je u četvorokutnoj cèrnoj kutijici pod
staklenim zaklopcem — paučina, u njoj pauk, kako je
pružio gadnu nožetinu na muhu, da ju udavi, sve i svako
od stakla. Materian superabat opus! Živa, tako reći,
smiešna narav! Nit, ako se može kazati, još tanja od
paukove! L
Evo, to me je podtaklo, da nacértam niešto o ve
ličini duha ljudskoga, koi se jasnije razabire iz malene
stvari, nego iz velike; komu se lasnije možemo diviti
u takvoj rukotvorini, nego u izhitrenih dogadjajih po
viestnih, koji nam presiecaju vid umni, kano što očinji
sievanje preko mèrkla neba. Dakako, da je mučno, jasno
izvidieti gospodarstvo Božje. Zato nemože kučanje na
ših pomislih biti savèršeno.
Nam je samo do toga stalo, da izjavljamo pomisli
iz glave, kano što pastir izjavlja ovce iz tora. Ovce
idu, kako pripovieda priča, odmah, te se razvale po
bujnih rudinah. A um čitateljstva unije i onako više,
nego što se može reći, pa će vierno nasliediti duh
naših pomislih.
Kano što je staklo tielo valjada najkérškije, tako
ga stakleni tkalac umije mekšati, izvlačiti i tanjiti, te
je umietno izpredeno tanje od svake niti, tanje od
vlasa, upravo bez slike i prilike. A kano što je duh
ljudski dar najniežniji i najlomniji, tako je usavèršen
tanji od svake tvari, ako se to smije reći. Ujedan tren
prolazi sve svietove, zemlju, sunce, miesec i zviezde
do izvora svoga.
Jean-Jacques, taj izpoviednik i divni blagoviestnik
gole istine, Alvonso Karr, taj šaljivi mudroslovac, i pre
mnogi drugi Francezi, Niemci, Ingleziiučenjaci inih na
rodnostih pisahu ponajviše po primeru starodrevnih
ugledah u različna doba svakojako o veličini duha ljud
skoga; no sve je neprikladno, da izmierino na dlaku
vèrh Himalaje, da ocienimo množtvo zviezdah, da iz
brojimo kapi morske, da preberemo piesak na morskoj
pèržini, da omierimo cèrtom nebeski zrenik.
Ako se čini gdiešto, kano da kopamo trice, za to
nehajemo. Jer je nam izpredati tanku žicu mišljenja od
izkona do okona, da se razumijemo.
Duh ljudski dopire do izvora svoga, kano što su
dosezale liestve Jakovljeve do Boga. To biva tako od
izkona svieta. Duhovi ljudski vise o božanstvu, kano
što Homer prikazuje verigu, što veže ljude za nebo.
Каno što rudne vode vriju, kad dolazi nepogoda,
da gruhne kroz nebo, tako iunutrašnja oluja družtvenoga
prekreta uzruja duhove, te se stanu premetati, pa gradi
od malenih velike. To su časom uveličani duhovi, po
što su prevratni valovi proždrieli i odnieli duše velike;
ali blage, nedorasle naprasitu času, da se sudbina tako
na okrutan način osveti nepravdi mirnih vremenah.
Onda naprasitost odmazdi blagosti.
Prirodni zakon, što hlapljenjem tvori bistrac, cry
stalum, nije silniji, nego što je izticanje običnih ljudih
nad velike. Zato je velikim mučno doći do priznanja
zavriedjene veličine. Oni, koji iztiču sebe silom, odpa
daju od bistra tiela kano ljuska, a u istinu valjani
ostaju cieli i čvèrsti, kano bistraci, ako ne sad, a ono
preko dielah svojih u napredak budućnosti.
Danas je potamnielo lice onim uredbam, koje su
zagušivale duhove, umno nadmetanje njihovo i sve slo
bodne polete duha ljudskoga. Danas nije plemić pred
svietom mudriji od seljaka; jer je plemić, već treba da
ga je zaista silom duha svoga nadmašio.
Istina, slavoljubstvo vlada. Ali slavoljubnost nije
samoživost. Čoviek radin, a slavoljuban, nežive sebi,
već ostalim suljudem svojim. A nije li slavoljubstvo
plemenito pero u stroju velikih dielah, zakon savèršen
stva ljudskoga?
Ima naravih, tako uzvišenih, da se čini, kano da
je priroda, kad jih je stvarala, htiela načiniti uglede
prema onomu, što može stvoriti, kad hoće.
Ali u isti mah ljudi, koji nisu uzoriti, a misle
umno, treba da su zahvalni Promisli, što je bila malko
skupa onimi izbor-ljudi, koje pokazuje nam od goda do
goda. Jer je tvar, koja je u ljudsko pleme umiešena,
niekakvo tiesto, načinjeno jednakom smiesom ludosti i
umnosti, svojstvah i nestašah.
Izadjimo iz umietne staklene tkaonice, te podjimo
do naćavah u pekarnicu I
Prikaži si, mili, čitatelju, pekara, komu bi dao, da
načini dvie sta hliebacah, nieku mieru brašna i kvasa,
niešto soli i niekoliko jajah. Ovih će niekoliko jajah,
kad se uspu u tiesto, vèrlo ugodno usladiti kruh, ako
pekar smieša jednako sve ostalo.
Ali ako mu se hoće izmiesiti dva, ili tri tuceta
kolačah, pogačah, sladkih krušacah, rožčićah, itd, on
će skerhati sva jaja u kolače s nejednakon mierom
kvasa, pa će prodati malo brašna, da si nabavi maslaca
za ostalo pecivo.
70
Kad su kolači ugotovljeni, valjati će njemu hoćeš
nećeš podpuniti i dostaviti broj ugovorenih hliebacah,
svaki kolač računajuć samo pod jedan hliebac. Kruh će
imatiu sebislabo kvasa, a ništa jajah. A ono će brašno,
što je zamienjeno maslacem, nadomiestiti, bilo mekinjami,
ili dèrvenom piljevinom, kano što rade pekari sebi u
prilog.
Tako je priroda, da načini uzvišena čovieka, pri
nudjena uzeti malo razuma iz obće riznice, te načeti
blago, kojim je naumila darivati veliko množtvo.
Dosta putah obasipa tim blagom jednu porodicu
0d prilike, kano da odbija od ostaloga broja ljudskoga.
Оna kaže: ja si odabirem jednoga, kojivalja nebrojenih.
Porodica, gdie se rodio velik duh, platja često tu
čast, dovodeć na sviet po redu dosta osrednjih ljudih,
jednoga, ili dvojicu nemoćnih, jednoga, ili dvojicu ble
sanah.
Izviše imau Promisli drugi razlog, kad radi ovako,
da nebrojimo ovamo, čega neznamo; jer je Bog sebi
pričuvao istinu, a nam dopušta, samo da mnijemo
mnienja i da magadjamo. Taj drugi razlog? Naravan
je, prost je, jasan je! Evo ga:
Uzmi cviet, rumen-cviet poljski. Čini ti se, da
taj cviet nemože biti rumeniji. Ej dobro! potraži isti
cviet, odgajen u vèrtu, pa ćeš opaziti, kako je poljski
prema vèrtnomu blied i žućkast. Sporedi opet taj cviet
sa cèrven-cvietom kakve ruže, zaista rumene, što se
žari kano sunašce žarko, pa ćeš vidieti, kako je rumeni
vèrtni cviet prema ruži ugasit i bolan.
Сviet nedira u zienicu, da je cèrven, kano što
duh nije na glasu velik, već pored niešta, što je manje
cèrveno, ili manje veliko. Da su svi duhom jednaki,
nebi imalo velikih, a dakako ni malenih. Tako u isto
vrieme potamnjuje veliku slavu veća. A u razlika doba
nalazimo, ako tražimo, svagda veličini veću, a ovoj još
veću.
. Posavac, dobar konjanik u Hèrvatah, nemože se
sporediti sa Arapinom. Gulliver, gorostas i div u Lil
liputjanah, biva patuljak, kad dodje medju gorostase.
Gundulić, velik piesnik, biva prema Homeru ono, što
je sien od dèrva u vodi prema zelenomu stablu.
Dakle, kad priroda hoće na sviet da dovede čo
vieka, oklopljena velikim duhom, da načini rodu glas,
te ga namieni slavnoj kakvoj službi, ili golemoj kakvoj
lopovštini, što je od potrebe, da se obće čišćenje, lustrum,
svèrši, ona njega okruži šakom niekakvih stvorenjah
slabih, strašljivih, ili podlih na odmet, kano što vieštac,
ili čarobnik kakav treba da bude obkoljen krugom ka
kvih nevieštakah, da uzmogne dobro i slavno tierati
stvar svoju. "
Svi oni, koji su na nazadak odsudjeni i nehotice,
da izvedu na sviet čovieka velika duha pomenutim od
bitkom veće, ili manje umnosti prema mieri, što jin
je bila namienjena, služe još veličini njegovoj nesgrap
nošću, strašljivošću i malodušjem svojim.
Ali od vremena do vremena žive i umire uzvišena
narav, neopažena po onih, koji ju okružavaju. Jer Bog
nedaje duha na mieru!
A duh drugoga, ili trećega reda kroz prigode i
one ljude, usred kojihsestvorio i našo, okretje u veliko
sudbinom kakva naroda, cieloga svieta i čoviečanstva.
Duh diše, gdie hoće.
Ako je to, što smo ovdie nacértali, čudno, to i
hoćemo da bude. I stvar je čudna, o kojoj pišeno.
Kruh treba kvasa, a velik duh, nauka.
Kruh treba miešnje, a velik duh, radnje.
Kruh treba soli, a velik duh, izobraženosti... da
bude zaista velik.
Ali se nepeče kruh bez ognja. Netopi se staklo
bez žara. Neprede se ništa. Treba, mislim, više od
dvie sta stupnjevah. A što mniješ, mili čitatelju, koliko
treba promethejskoga plamena duhu, da bude velik?
Cèrnogorke iz sbirke Velimira Gaja.
Biela vila klikovala “)
Saverh Vezca, bèrda visokoga,
A doziva Župi pitomojzi *)
U Arvaše “), u selo kérvavo,
Po imenu Lieševića Vuka:
„Čuješ li me, Lieševiću Vuka,
Ili čuješ, a ništa nebrineš“)!
Na Dodoše") udariše Turci.
") U Sarkovinu. U Sarkovini. Jedna okolina s poljem.
*) Ovo je četvorac. Tim lastnijim i uzletnijim mieriton počina
Cèrnogorac premnoge piesme.
*) Župah ima više okolinah. No Župa je pitoma kraj sunčan,
t. j. župan, terra aprica.
*) U Arvaše. Arvaši je selo, kano što mi je reko Cèrnogo
rac, gdie su ljudi spremni na boj i noću i danju, sve od oka
hajduci. Zato se zove kêrvavo.
*) Dodoši, jedno kolieno cèrnogorsko.
*)
*) Hilja d' Vlahah i hilja d' Turakah.
)
s)
9)
Pred vojskom su tri turski sèrdara ").
Јedno ti je Has0 vojevoda.
Za njim vojske ima tri hiljade.
A drugo je Lekića spahija.
П za njim su vojske tri hiljade.
A treće je spužki kapetane.
Za njim vojske ima tri hiljade,
Hiljad" Vlahah i hiljad" Turakah *).
Dodoše htie, selo, opaliti,
A po njemu roblje porobiti,
Porobiti, vatrom popaliti.
„Ako spavaš u dušljeku “) š ljubom,
Šarena te poljubila guja,
Ostala ti ljuba kukavica!
Ako piješ u mehanu *) vina,
Na rane ti silazilo ljute “)!“
A kad Vuko razumio vilu,
Te kad čuje, što besiedi vila,
On dohvati bistra džerverdara.
Džerverdar mu živi oganj daje
I pokliče djetcu Arvašane“),
Serdarstvo je veliko vojno dostojanstvo u Turakah. Sèrdar je
od prilike, što je u nas vojvoda, gjenerao. Sèrdari postaju
ponajviše spahije od staroga koliena, kano što su tako na
zvani kućići, odžakovići, plemići i kolienovići.
Tu je velik skok;
jer gdje mu je treća hiljada, osim ako se zato ovorbu evrov
razumije?— Pokraljen oblik: hiljad" dolazi malokad u pies
mah. No ovdie možemo iztumačiti tu nestašicu putem zamu
čaja. Pervo na od rieči Vlahah zamienjuje dočetno za od
hiljada; a kod druge pokrate dolazi pad. IV. jednine sa do
četkom u, te nalazi zamienu svoju u sliednici-rieči: Turakah.
Tako se taj nemar pučkoga izgovaranja može izpričati.
stragulum. No Cernogorac izgovara rieči sočno i snažno,
pa jih usladjuje i osiljava, gdie godj može, sitnimi glasovi,
ligundis.
U mehanu. U stranji, u kérčmi. Tad. IV. neodgovara nipošto
pomisli siedjenja, stajanja, mirovanja. Ali tako hoće Cerno
Posliednje četiri vèrste izriču gorostasnu kletvu, ili zakletvu,
te ju obaraju na Vuku, njemu na dušu. I junaku se kostriesila
kosa. Ta što mu može biti strašnije! Junak ima ubojito
oružje, ljubu-vierenicu, vino i konja. Tko mu u jedno od
toga četvoroga dira, taj mu radi o glavi; dira mu u zienicu.
Zlotvor mu postaje. Ali biela vila iz planine smije sve ka
zati; jer od nje naš junak prima svaku za dobru. On je
zahvalan viernoj glasnici i savietnici svojoj, ako ga zaklinje
i najsvetijimi nasladami života njegova. Šarena te polju
bila guja. To je oармакотажас niesto: ujiela, još groznije
ruglo, kad govori o ljubi: Ostala ti ljuba kukavica, t. j. udo
Arvašani su žitelji u Župi, koju smo već napomenuli u jed
noj biliežci,
1)
*)
•)
")
в)
Arvašane i druge Župljane:
„Na noge se, moji sokolovi!
Na Dodoše udariše Turci,
Da ni nebi Bog i sreća dala,
Da pošteno dočekamo Turke!“
Оdtolen su na noge skočili,
Dokle doše na vodu Karučku ").
U cèrnu se ladju uvezoše,
Pa jih Vuko broji dževerdarom.
Al' jih uprav' stoji trides’t drugah.
Pridje“) zore na Dodoše doše “),
Pa doziva Lieševiću Vuče.
On doziva Savića Mèrdjana:
„0 Merdjane, glavo od Dodošah,
Air nečuješ, al' ništa nebrineš*)?
Hote “) na nas udariti Turci.“
U riječi, koje govorahu,
U to sila turska udarila,
Pa se Vlasi“) iz zatvora brane.
Nego njima Bog i sreća dala,
Е pobiše vojsci kalavuze").
Pa su natrag uzmaeknuli Turci,
Eto ti jih u polje široko!
Tko će sili Božjoj odolieti?
Malo Vlahah, a mnogo Turakah.
Tierahu jih kroz polje široko.
Karuč je jedno oko za ribolov u jezeru Skadarskom, a to
upravo vladičansko, to jest, vladaoca Cerne gore i Berdah.
Pri dje. Cernogorština čuva taj oblik, koi je bliži izvora
svoga. Taj predlog, koi je po naravi svojoj u padežu VI. od
koriena: pred, glasi u starom jeziku: prědé, što je danas u
običaju: predje, ili: prije, pošto je glas: dЈ verlo mnogo
brusom primorštine promekšan u: J-glas.
dosi su pleme i selo uza župu.
primiera, nije više glagol povratan, rerbun reciprocum, u
Cernogoracah, te znači ono, što: mariti, iliti hajati za što.
Hote. Miesto: hoće. Tako mi je izgovorio pievač.
Vlasi. Rieč Vlah u Cérnoj gori nije nikakva sramota. Tako
se zovu samii hrišljani i kérštjani, pa se nerugaju medju so
bom. Oni sami reknu za se, kad razlikuju vieru svoju od
turske: Mi smo Vlasi; možebiti starosiedioci na razliku od
turskih došljakah!
Kalavuzi, iliti, kad se slavenštini neugodno zjalo za-u iz
puni v-om, kalavuzi idu sa svakom vojskom. Oni su pro
vodiči, duces Diae; pokazuju put.
„Tudja zemlja; kalauzah nema.“
72
Dognaše jih pod Zabljakom ") gradom.
Tu izlaze bule i kadune.
Bojak biju tri turski sèrdara.
Netiera jih mala gora Cèrna,
Već tieraju nieki Cèrnogorci.
Povikaše nieki Cèrnogorci:
„Komu ćete ostavit" Žabljaka
I zlosretnje roblje u Žabljaku?“
Žli se Turci od ukora naše”),
Pa se Turci natrag povratiše
U široko polje, Sarkovinu,
Te su Vlahe natrag povèrnuli,
Te mi bieže niz polje široko.
Ma nebieže šest ljutijeh gujah“).
No se oni biehu zatvorili
U kućište nadno Sarkovine
I už njih su dvadeset momčadi*).
Na njih sila turska navalila “),
Te se oni iz zatvora brane.
No da vidiš Miloš-barjaktara “)!
Proz argatu") pušku prometnuo,
Da ubije golema Turčina.
Al' mu Turčin pušku ugrabio.
Na dvoje mu pušku salomili.
*) Žabljak je grad u Zeti. Stoji vèrlo divno. Uzvišen je na
klisovih, te mu se vidik pruža više utoka Morače na Ska
darsko blato.
*) Na”še. Miesto: nadjoše. Od ukora se zo naći, znači: biti
uvriedjen. Tako valja tumačiti tu vèrstu.
*) Gujah. Pučki naš piesnik proziva često junaka gujom, a još
ljutom. A to je junaku na svietu dika, kano što je n. pr. na
glasu Ljutica-Bogdan. To je junak onako ljut, onako stèrp
ljiv, onako mudar, kano što je zmija-ljutica.
*) Momčadi. Premda meće skupno, neuzima opet broja, što
odgovara samostavničkoj skupnosti.
*) Na njih sila turska navali la. U toj je vèrsti onaj prilični
srok našega piesničtva upleten, koi podiže vèrlo snagu pies
ničkoga sloga. Sila — navalila! Takvo sricanje u istoj vèrsti,
gdie se glasovi sastaju od kraja druge stope s krajem vèrste,
nalazimo često u naših piesmah. To je sricanje često blago
ljuljanje, a često i gromko tutnjanje prema naravi pievanih
čuvstvah, slikah i pomislih.
*) Miloš-barjaktara. Tako sastavlja naš puk ime sa onim, što
tko radi. Ovdie dérži piesma : Miloš za prezime, a b ar
jaktara za ime, kano što je sastavljenje: Dragašević-Jovu.
") Рroz argatu. Argata, iliti argat zovu Cèrnogorci na sgra
dah okno, kano puškarnicu, foramena jaculatorium; dakle :
kroz puškarnicu.
A kad vidie Miloš, barjaktare,
Vidie Miloš, da je poginuo ").
Obèrnu se na lijevu stranu,
Puče puška jedna od Turakah
I pogodi Nikolića Jova.
Nije Jovo, no jedan u majke;
Ma nežali život za poštenje.
A proć Jova Bogdanović-Luku
Pogodio u pèrsa junačka.
Padoše svi jedan vèrh drugoga.
No se Ture jedno zagonilo,
Da uskoči Ture u kućište,
Da ugrabi cèrnogorsku glavu.
Dočeka ga Savićev dajidža *).
Оd obraza pušku opalio,
Тe pogodi dobroga Turčina.
On ti pade na vrata od“) kućišta.
Pa se drugo Тure zagonilo,
Da uskoči Ture u kućište.
Сérnogorske puške zapucaše
I Turčinu sèrdce izgorieše.
Ono vidie Turčinov dajidža,
Pa plamena noža izvadio
I Turčinu glavu ukinuo.
(Ostatak sliedi.)
Književni viestnik.
Pčela, sbornik dla narodnago čtenija. Sostavil i izdal N.
Sčerbina. U Petrogradu 1865.– Ovaj sbornik donosi sbirku od
lomakah iz ruskih lietopisah, carskih ukazah, itd. Razdieljen je u
četiri diela. Ta je knjiga pomoćnica ruskomu poviestničtvu, te je
po svih razsudnicih vèrlo preporučana.
Воčinenija dla J. Turgénjeva. Izašla su u pet knjigah u
Karlovu miru, u Niemačkoj. Pero je toga spisatelja dotierano po
kalupu pèrvih inostranih pripoviednikah; alije vierno ostalo slaven
skomu duhu.
Dragušica. Spisi Zdravka Niemčića. Sabrao jih i izdao
Gjuro Stj. Deželić. Tiskom Drag. Albrechta u Zagrebu. – Ti su
spisi pèrvenci darovita našinca, koga je nemila smèrt prerano otela
našoj knjizi. Umno jih je razredio izdatelj, vierni pobratim pokojno
mu spisatelju: piesme, pripoviedke, životopisi, cèrkva i nastava, život
i dom; na kraju dolaze izvadci iz zapisnikah siedničkih sbora duh.
omladine zagrebačke. Na čelu je knjige slika pokojnoga mladoga
spisatelja. Ciena je knjižarska 2 st., a knjiga iznosi 22. arka u 8.
Ponavljanje istoga glagola, kano što i imena, hoće da izriče
nemoć i nevolju, na kojoj se Miloš našo. Oskudica je izreke
prema nevolji i mestaši pripoviedanoga.
“) Daji dža. Turska rieč, ujak:
„No dajidža, Hèrnjetina Mujo.“
*) Na vrata od. Ovdie biva zamučaj tako, da se za topi u o;
jer je ovaj glas silniji od onoga. O proždire in-glas, kano
što u rieci veći val obuzima sobom manji. I tako teče dalje.
Urednik i izdatelj Dr. Ljudevit Gaj. Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja.
Broj 10. U Subotu 10. Фžujka 1866. Tečaj. XX.
Slaveni si grade I. Višnjega bliža:
Cerkvice smione, Uslišbi se nada
Posvetjene sgrade. Prije čeljad niža!
A pokadšto i jeleni
*9 899- Pa k njezinoj ladnoj sieni
_ - Na odmor dolete.
Sess
Navèrh briega stara stoji
3. Malena cèrkvica.
Sto godinah burnieh broji
Та Božja kućica.
Na tom miestu brat ubije
Brata u zavadi.
Grieh sa duše da samije,
Cerkvicu sagradi.
Ljudih nema svu godinu,
Bogu da se mole.
Za ravninom ljudi ginu;
Tu živjeti vole.
Samo kadšto lovac, samac,
Gorskom stazom dodje.
Kad razgleda ovaj hramac,
Dalje u lov prodje.
No ptičice liepoglase
Kad u zimi siever brije,
Zvonce tužno cvili;
A kad gorom vietrić vije,
Zvukovi su mili.
Potom opet zrak miruje,
Zvono se neglasi,
Lahor cèrkvom propiruje,
Okolinu krasi.
Tako mirna cèrkva broji
Mnogo već godinah.
Dao Bog, da tako stoji
Sva bez razvalinah!
Jos. Summer.
Lažima oporuka.
Karna pripoviedka. Iz spisah jednoga iztražnika-sudca.
(Svèršetak str. 68.)
Boga tu klanjaju, Glas mi duše prišaptjivaše, da dèržim u ruci
Piesmom svojom cèrkvu krase, ubojito oružje, pak da ću naći ubojicu, samo kako
Njega proslavljaju. iznadjem, čiji je bio štap.
10
74
Pobudjen tom mišlju, vratim se u kerčmu. Poka
žem kèrčmaru štap, te ga zapitam, eda li ga poznaje.
On odgovori:
„Ja sam vidio mnogo takvih štapovah. Ričardo
Compton nošaše takav, koi je na taj nalik, kan0 јаје
na jaje. Ali zato nebih mogo uzeti na dušu, da je to
upravo njegov.“
„Tko je taj Ričardo Compton?“
„Bitanžica, nevaljalac, polutat, poludivljak, koi se
ponajviše trudi, kako da se opačinom prehranjuje. Ne
mari ništa za poštenje, već traži samo dobar život. Pa
bieše desetak putah i zatvoren. Ali slušajte, ja nevelim,
da je štap njegov, nego samo da nalikuje njegovu. Za
to će vam moći kazati drugovi njegovi što bolje, nego ja.“
„Koje li mislite, da su drugovi njegovi?“
„Н0, to je oveliko družtvo! Jošt se onomadne u
njem zajedno s timi obiešenjaciu Oak-farmu banjaše ...
Ja jih nemogu inače kêrstiti; jer da imaju jednu je
dinu poštenu dlaku na tielu, nebi mogli nipošto šuro
vati s takvim nitkovom, kano što je Compton.“
„Vi mislite sa zetom sestre Grimsbyjeve?“
„Mislim.“
Ni tim se nemogah pomoći; ali sam opet sve za
pamtio, što mi je kazao. Potom se dogovarah sa raz
vadnim sudcem, te ga privolim, da zasad zatvori Comp
tona. Saslušav ga, pokažem štap, što sam ga dobio,
da vidim, hoće li ga itko poznati. Ali premda je više
ljudih u njega vidielo naličan štap, nehtiede opet nitko
uzeti na dušu, da je to kijača Comptonova, što je sudu
dopala rukuh.
Pokazujuć mu štap, oštro sam pazio na uznika. On
neučini ništa, što bi ga bilo moglo oddati. Ali mi se
opet neukrade vidu, da je on više izbuljivao oči, pak da
mu se obraz bio iztego, kano da ga je tko rukom ošinuo.
Ričarda Comptona odvedoše opet u tamnicu.
Tek što je puko glas, da suga kano sumnjiva zatvo
rili, progovori sveznali sviet na st0 jezikah. Jedan ga je
one užasne noći medju dvanaestom i jednom urom vi
dio blizu kuće Grimsbyjeve. Ali da nije za to nimalo ha
jao; jer je znao za Comptona, kakav je noćurak. Pa zato
itada pomisli, da on bitanži opet po navadi. Jedna žena,
koja je niegovala od mrasah bolno diete, bieše otvorila
prozor na ulicu, da joj promaše ložnicu čist zrak. Tada
čuv koracanje ljudsko, pogleda na dvor i spazi Ričarda,
koi je s jednim drugim čoviekom brižno šaptao. Taj
imaše kapu na glavi, a na sebi mornarski gurnjac.
Na miesečini mogaše ona dobro razpoznavati oba
dvojicu. Ričardo nošaše štap u ruci; ali je za malo časah
otišo, dok mu je drug ostao, sakriv se u sien od jednih
vratah. Тојој pobudi ljubopitnost. Ona osta na prozoru,
da vidi, što će to biti. Nakon po ure dodje natrag Comp
tom. Drug mu izadje iz potaje, te ga zapita, šaptjuć;
ali razgovietno:
„Jesi li skovao stvar?“
„Sve je u redu“, odgovori Ričardo i preda mu
jedan svežčić.
Tko bijaše taj drugi? -
Dok je Compton tamnovao, pisaše zetu sestra
Grimsbyjeva bezimeno pismo, pa ga preda kriomice ženi
svojoj, kad ga je bila pohodila. Ali ju pregledaše prije,
nego izadje iz tamnice. Uzeše joj pismo, te ga izru
čiše iztražniku-sudcu. Nemam više priepisa od toga
pisma. Ali je kazalo od prilike ovo važno: ako napisov
nik nepošalje odmah piscu, niekoliko novacah, da će taj
javiti, što se noću 15. Travnja dogodilo ... Taj se dan
slagaše s noću počinjenoga umorstva.
A tako zatvoriše i zeta, od koga su se ti novci
iskali. Ali mu se preslušbom nemogaše mista dokazati.
Zato smo ga opet pustili na slobodu. Ja dobijem na
log, da pazim pomnjivo na njega.
U meni se tvèrdo uvierenje ukorieni, da smo na
išli na prave zlikovce. Ali osietjah ujedno i to, da ne
možemo doći do dokazanja, ako jedan od okrivljenikah
neustane kano sviedok svietle krune. Misleć tako, oti
dem u tamnicu, da govorim sa Ričardom Comptonom.
Ali se Ričardo uztezaše vèrlo. On se dosieti, što sam
nakanio, kako sam mu stao kazivati, da je prokazniku
ubojičinu nagrada od trista funtih obrečena, a dioniku
obećana nekažnjivost, ako nije sam začeo zločinstva.
Mèrko zaklima glavom, te mučaše. Zadugo mučeć, naj
poslije rekne:
„Jesam li dobro razumio, da je i Benjamin Gard
ner u zatvoru? Kako ste kod njega izvidieli?“
„Nikako. Proti njemu nema nikakvih dokazah.“
„Jeste li i njega istim, čim ste ponudili i mene?“
„Još nisam.“
„Dobro dakle“, odgovori mi, niekako se bekeljeć:
„sad vas savietujem, da ga okušate. On treba nova
cah, a ja jih netrebam.“
„Zašto ste ga dakle molili, da vam pošalje nova
„Ja da sam za novce Benjamina Gardnera molio?
Tko li može meni prišiti takvu budalaštinu?“
„Nepomaže Vam nijekanje“, odgovorih mu ja: „Та
čitao sam vaše pismo“ ...
75
Zabunjen se odvrati od mene, pa koracaše gore
dolie po zatvoru.
„Razumijem li vas dobro ...
grade?“ zapitam ga.
„Promislite dobro... trista funtih i... slobodu.“
„Hvala vam na ponudi; ali ja neću na nju da
pristajem.“
Pošto mi se ta namiso osujetila, neznah ništa više,
što da radim zasadu toj stvari, premda sam bio tvèrdo
uvieren, da su Ričardo Compton i Benjamin Gardner
počinili umorstvo. Ovaj potonji bijaše na slobodi, pa
zato nemogoh poći k njemu, te ga pozvati, neka prizna,
da je kod umorstva imao miešavine, da ga je po svoj
prilici i začeo.
Ričardo Compton dodje opet na presluh. Ali unatoč
velikoj sumnji nebijaše dosta valjanih i dokazah, da
ostaje u tamnici i nadalje. Zato ga sud pusti slobodna.
Ali metnu pod redarski nadgled i njega i Benjamina
Gardnera.
Tek što je izašo iz tamnice, udari putem u Oak
farm, da pohodi Benjamina Gardnera. Bieše se noć
prikučila, kad je tamo prispio. Kano što sam i mislio,
izadje za malo čas s prijateljem svojim na ulicu. Ја
sam se, iduć za njim, ukraj vratah od kuće sakrio u
redini visoka dèrvetja, mislim, jasenja. Kad su čas kas
nije išli niz ulicu, mogo sam jih na drugoj strani od
redine pratiti sasvim blizu, ni neopažen. Oni se vèrlo
žestoko razgovarahu. A stanu se malo po malo i ljuto
sporiečkavati.
Ričardo govoraše glasno i grozno; a Benjamin,
ponizno i ublažujući:
„Treba mi novacah“, povika Compton.
„Ali odakle da ti jih dademi?“ odgovori mu
Gardner.
„Odkako je Grimsby umro, nemože starica ni za
se više dobiti. A kako da jih ja izciedim iz nje, kad
jih ni sama nema? Zao mi je, što starac nežive; jer
koja li mi je korist, da je sad mèrtav?“
vi nećete podate na
„A kakvu li korist imam ja? Meni je samo žao,
što mu nisi ti izpio kérvi sam! Ali i bijah bukva, kad
sam pomislio, da ću od takva čovieka, kakav si ti, do
biti pet tisućah funtih! Sad imamo borme liep kolač,
ja a ti.“
„Сu li, sa mnom neševèrdaj! Ti znaš, da se mo
žeš u me tvèrdo pouzdati. Ja tebe poznajem doduše
samo kano liju i lažitorbu. Ali ako misliš, da možeš
sa mnom sbijati šalu, a ja ću ti pomoći na viešala, pa
makar znao, da će i mene zagèrliti konopac. Jesi li ne
razumio 1“
„Jesam. Ali nebudali.. . Sve će biti dobro.“
Na to te razstadoše, želećjedan drugomu laku noć.
Sto sam čuo, nije me nimalo iznenadilo; jer je razgo
vor medju njima upravo bio onakav, kano što sam ga
i očekivao.
Bijaše jedno lice, na koje se u čitavoj stvari nije
nitko ni osvèrnuo; jer su ga dèržaliza preljutu strašlji
vicu, no da imade miešavine u tom strašnom zločinstvu.
A na to ga nije nudikala nikakva dobit. To lice bijaše
mladji brat Benjamina Gardnera, po imenu Roberto,
tèrgovačko momče jedne tvornične tërgovine. Ja po
mislim, da bih nogo upotrebiti strašljivost mladićevu, da
odkrijem pravoga krivca. Zato se i postaram, da ga za
tvore sa sumnje. Naravno, da su ga prije pregledali.
Tom prigodom nadjoše u džepu njegovu pisamah, po
Ričardu Comptonu i bratu mu, Benjaminu, napisanih.
Ričardo mu jadikovaše na brata, što mu nije nabavio
zaiskanih novacah, te mu se zaprieti, da će o dogadjaju
15. Travnja na glas svirati.
U jednom pismu pominjaše Benjamin niekakav
pos0, što ga je sa Ričardom ugovorio, da će ga noću
na dvanaesti svèršiti. Ali ga je Ričardo odgodio; jer je
sreo blizu kuće Grimsbyjeve niekakva čovieka. Još je
pisac kazao, kako se postarao, da starica, to jest pu
nica, ostane svu noć na farmu, na gospodarstvu.
Strah i trepet spopade mladoga Roberta, kad su
ga vodili u tamnicu. Čitavu noć nemogaše usnuti, use
bice po zatvoru hodajuć. Sutradan zaželi, da mu dodje
tamničarski svetjenik. Kako je taj ušo u tamnicu, reče
mu Roberto, da nosi na duši gerdno breme, pak da mu
nema mira, dok neizpoviedi svega, što zna, kako je
Grimsby ubijen. Izpoviedi se u jezgri ovako:
„Prije niekoliko vremena sačini Grimsby opo
ruku, u kojoj je najveći dio imovine svoje ostavio sestri.
„Često bi mi brat, Benjamin, govorio, da je već
vrieme, da starac umre, a potom nagovaraše mene, da
mu ga pomognem ubiti. Ja na to nisam htio pristati.
Onda mi rekne, da je nakanio ukloniti starca; jer do
sta dugo čekaše miestve mèrtvačeve. Bolje je, da stvar
uglavimo medju sobom, a to, što prije, ono bolje. Jer
пnu je punica opazila, da starac čuva dvie oporuke, i
t0 u jednoj limenici ukraj postelje svoje.
„Kad mi je brat kazao, da me je zaludu nago
varao, da i ja budem dionik umorstva, dogovori se sa
Ričardon Сomрtonom, da ga ubije on, a zato da će
odmah dobiti pet tisućah funtih sterlinga, kako punica
76
Benjaminova uzme imovinu, koja joj dopada po pèrvoj
oporuci.
„Ričardo udje u knjižnicu kroz prozor, ubi starca
i iznese oporuku. Ja i moj brat čekasmo na dvoru pred
kućom, ja na jednoj, a on na drugoj strani...“
I opet bacismo Ričarda Comptona i Benjamina
Gardnera u tamnicu. Robertu Gardneru dopustismo, da
sviedoči proti njima, te parnica bude riešena smèrtnom
odsudom, po kojoj su obadva zločinca bila povišena na
viešala. U oči pogubljenja zadavi Roberto sam sebe.
Začetnik zločinstva nedostiže žudjene svèrhe; jer
ubojica donese lažnu oporuku, to jest pèrvu, u kojoj je
Grimsby najveći dio imovine svoje bio zapisao sestri.
Kako se Benjamin Gardner dočepao oporuke, odmah ju,
ni nepročitav je, razpori; jer je tvèrdo vierovao, da
dèrži spis u ruci, koi je bio naperen na sve nade i na
misli njegove. Ali po kobnoj sudbini, po sudbini, koja
osujetjuje često najlukavije i najprevijanije pletke opa
kih ljudih, bieše Grimsby dan prije, nego su ga ubili,
uručio u ruke odvietnika svoga drugu oporuku, pošto
je pèrvu natrag uzeo i sahranio u limenicu, iz koje ju
je zločinac ukra0.
Zlu se osvetjuje sudbina, a na posliedku
Zemljopisne viesti
O
Bosni i Hercegovini.
2 ag 1 awak.
Diо Х.
(Nastavak str. 64.)
Još nam niešto stoji na umu, što ide u okvir ovih
viestih, da oplatimo cielu namišljenu sliku.
Dok pišemo o biednom narodu u Bosni i Herce
govini, ljulja nam se pero u svakojake sanjarije, kan0
što se laka plav usred lučkih valovah koleba, gotova
da razvije jedra na pèrvi pirak morskoga vietrica. I
često klikujemo: Pirni, pirni, o vietriću sreće! Ali on
neće. A k tomu žudimo svom dušom svojom cielomu
narodu, da mu padne s neba biser-kišica ljubavi i sloge,
uzajamnosti i snage, a sred sriede dobra serdca.
Svakije našimac, ako nije gospodar, ovdie niekakav
gosper, sine lumine libertatis, sve da je i uzeo na dušu
cèrvopisak, te pišti narod, sirotinja, kano cèrv u cèr
votočini.
Kad smo niegdie pomenuli gostoljubnost našega
puka bosansko-hercegovačkoga, valja nam razviti ma
lenu sliku o konaku, koi je vèrlo važan u tih, tako
reći, bezgostioničnih zemljah.
Konakje rieč turska, pa značiiznajprije stan, dvor,
aula. Tako imaju komak knez, vladika i drugi velikaši,
vezir, paša, aga, spahije, a i ostali manji.
Konak znači i ono, što noćište, te je svaki putnik
srećan, kad ga u Bosni, ili Hercegovini primi tko na
konak; jer u ovih stranah ima slabo i kérčme, a kamo
li gostionice a l' Europe. I putovanje se ovdie broji po
konacih, te se kaže: odavle donle ima jedan konak
hoda, to jest, pieške ćeš doći onamo do noći. Konako
vanje je prava blagodat po putnike turskoga carstva.
No puk prosti neće da primi svakoga, pa makar
bio drugčije i ugledan. Vérlo je prerazsudan. Cesto ti je
uzrok vid očinji, što te koi domaćin nije primio. Boje
se dietci svojoj.
Kolik je mrak presudah na grudih toga puka, vi
dimo i iz ove kratke certice:
Dietca su u Bosni gdiešto klinovita. Кlini su bo
lest osobita (herniosi). Da dietca nebudu klinovita, sa
kriju odrasli ljudi sve brusove kod kuće na badnji dan.
Takvih smiešnih pričicah o pučkoj gluposti ima i
više. No jaoj i pomagaj po putnika, kad pučka glupost
zazre od njega. Jer bi mogo ostati bez stana i mo
ćišta.
Kérčme su u Bosni i Hercegovini riedke kuće, te
jih pominju samo piesme kano sbog ponosa. Uzemlji jih
nebijaše donedavna nigdie osim u gdiekojih povećih
miestih. Hajdučke kêrčme bijahu po planinah, gdie
sela nema.
Kad koga zadesi na putovanju noć u zemlji, on
nemože na ino, već zalazi često i daleko, tražeć najbolji
put, koi vodi u selo, gdie se nada konaku. Konak je
symbol ovdiešnje gostoljubnosti.
U selu ti valja stati, gdie se i kako se udesi.
Najbolje je pred najboljom kućom. Kad ovdie zapitaš,
možeš li noćiti, domaćin će ti odgovoriti ovom stalnom
izrekom, ako mu se učiniš po ćudi:
— Možeš, brate! Drage volje i dobro doš0!
Ako nema onoga, što treba, da bude noćište pri
kladno i naredno, odvede koje od čeljadi putnika k
drugoj kući.
Kad putuje čitav karvan u družtvu, onda se valja
družtvu razdružiti, te razdieliti po selu.
Tko može, svaki Bošnjak i Hercegovac, koi je
domaćin, prima drage volje na konak svakoga prolaz
Inika, koi ga zamoli, smije li prenoćiti. Siromah je;
ali će ga počastiti kano staroga gosta svoga. Šta nema
jedna kuća, ono ima druga, Susieda. A šta nema jedno
selo, ima drugo, obližnje. A sva sela imaju svega.
Kad putnik gdie godj noći, nesmije ići sutradan
od kuće, dok nije obiedovao. I užinu daje svaka kuća,
koja iole može.
I turci su po Bosni gostoljubni.
red dvora svoga dvorac, konak, za goste. Pa makar
bila velika gostinica, domaćin nemari. On jih gosti, kad
jih može i mnogo vremena, pa došli i na konjih. On
netraži ništa ni za sieno, ni za hranu. Tako je gosto
ljuban Bošnjak, pa i Hercegovac, bratja plemenite ćudi.
Hrištjani troše, kadje svetčar, ili slava, bile svet
čanosti radostne, ili žalostne, mnogo. Inače živu napro
tiv, sve kukajući od prevelike štednje, t.j. od oskudice.
U polju nerade upravo marljivo. Zato ostaju duže
snažni, nego sviet onih narodah, koji tegle bez odmora
već od malih noguh.
Preko reda ljube cèrkvene svetkovine, naročito
slavu, kerstno ime. Za slavu i vaslavu umiju prosti
ljudi osobitu molitvu na izust, koju čate bez popa na
uranak slave.
Ta slava pominje redom gotovo sve svetitelje. Svi
hrištjani stoje tada krugom na okolo. Kad stariešina
pročati niekoliko riečih, odgovaraju ostali:
„Va slavu i čast!“
Kad ustaju u slavu, ponesu sa sobom svieću. Ta
se netièrne dahom, već se zalieva vinom.
I kérštenje je u Bosni i Hercegovini velika svet
čanost. Тu je važno lice prikumak, koi inače dodaje
na kérštenju kerstnicu, a u svatovih nosi i zastavu.
I tako ima sila Božja običajah i običajićah u tom
prasnažnom plemenu, koje shvata danas gotovo svaku
svetčanost na vierozakonsku.
Verlo su veseli ti robovi, kad dolaze svatovi sa
dievojkom. Onda se pjeva:
„Durmitore, visoka planino!
Iz tebe mi tri sunca granuše:
Jedno sunce, stari svat od svatah,
Drugo sunce, pervijenac s kumom,
Treće sunce, diever i dievojka.
Које sunce stari svat od svatah,
To je sunce svate ogrijalo.
Које sunce pèrvijenac s kumom,
To je sunce kolo ogrijalo.
Које sunce diever i dievojka,
To Jovove dvore ogrijalo!“
Mnogi ima po
Svaka kuća pod Durmitorom obiluje ovakvi pjes
nicami. Ondie zveketanje bukhagijah, negavah, a ovdie
pievanje. Tako je pod othmanskom vladom.
Kad Bošnjak, ili Hercegovac ima kakve stečevine,
voli komu pokloniti, nego pozajmiti, pa da mu se i
podjamči i obrekne.
Ako su dobre volje u družtvu s poznanici, potro
šili bi više š njimi, nego što bi njim htieli pozajmiti.
Uzroci su tomu različni. Ali je tomu glavan uzrok, što
Osviedočenje o probitačnosti i nuždi kakve uzajamnosti
družtvenoga života nije još obladalo žiteljah turske dèr
žave.
Naši Bošnjaci i Hercegovci, kad koga zamiluju,
ciene to stečeno prijateljstvo većma, nego ostali narodi.
Ali jim je zato neprijateljstvo strašnije, ljutje i stalnije.
* No i kod neprijateljstva preteže dobra ćud. I tu
sh, osobiti. Oborivši jedanput zlotvora svoga, hoće od
mah da ga pridignu i oporave. Iz svega viri beza
zleno diete, to pravo obiliežje svega našega naroda.
Ali se i to već prikojasilo, da je bačeni, a pri
dignuti zakuhao u sebi viečnu osvetu, koja vri, dok se
neprozi. U vèršenju zakuhane osvete prezire, što bi
reko Inglez: Love and life.
Zaista, srećno bi ono pero bilo, koje bi nacièrtalo
sve biesne korake žarke osvete našega naroda, dakako
na što prostiji način ! Jer je istina, da je onaj najveći
umietnik, koi govori malo, a kaže mnogo.
Zavist je posestrima hèrvatskomu jalu. Zavist je
obća certa značajna u svih plemenih ciele naše domo
vine. Bošnjak, ili Hercegovac nemože podnositi, ni vi
dieti, gdie se jedan diže nad drugoga. Dakako, da je
to i plemenito čuvstvo, razpireno i u najizobraženijih
narodah, čuvstvo jednakosti, le sentiment d' čgality.
Ali si izbijmo to iz glave. Nema u tom od ple
menitosti kakve u nas ni traga, ni slieda. U sitnicah
kakvih godj nedaj, te nedaj, da se oporavi drugi! Volim
propasti, nego da je ovaj pervi ovdie, ili ondie, u ovom
ili onom poslu. Svi treba da smo jednaki, na istoj vi
sini. Ako smo kukavci, budimo svi jednaki, pa makar
znali jamačno, da će nas onaj podpomoći, koi će se
pridići. Ali mu opet nedajmo; bila bi razlika. Neka
propadne; jer tako zapovieda zatucana zavist, to strašno
svojstvo, taj iztočni grieh našega naroda.
Taj cèrv toči i biedne Bošnjake i Hercegovce.
Zato jim obća stvar zapinje; utapa se u gadnom po
toku starodavne zavisti. Nitko nemože zadugo biti vodja,
bar ljubavi narodnje neuživa. Utopili bi ga u ožici
vode, da ga mogu. Malo ima ljudih, koji su tako srećni,
78
da stoje nad drugimi, te ostaju tako zadugo. To su
oni, koji su se silom ogradili.
Ali i tu manu zavisti možemo izpričati, kad rek
nemo, da je naš narod Bogom na drugo pozvan, nego
što su mu nemili ljudi dali. Zato on od njih iziskuje
odviše. Pregoni mieru iskanja. A to pregonjenje izlazi
iz samosviestne ličnosti našega naroda. Sve da je taj
i razkomadan, ona je opet u pojedinih komadih njego
vih silno utisnuta. Ta korienita ličnost, pa makar i
zastranjivala stranputicom, obriče našemu narodu još
dugoviečan život i velik nad u napredak pozne bu
dućnosti, koja lie neće biti tako krivilena, kano što
je današnji dan.
Nesloga je takodje obća cèrta našega naroda. Ta
je niešto ublažena u Bosni i Hercegovini; jer gdie je
nužda i nevolja začestala, ondie se dielovi prinudjepi
sastaju, a nerazstaju, pa nesloga nemože biti tako silna,
kano što je drugdie. -
Bosanac je biesne, pritajene naravi, pun žuči. A
tako i Hercegovac. Taj bies nebukne plamenom, dok mu
nedogori do nokatah. S toga će se u borbi zadugo vla
dati miran i umieren, a potom će se prozliti i razja
riti, jarostan kano biesan lav, koi nezatvara čeljustih,
dok nije spopao ožudjene žèrtve. Opasna li je to lju
tina, ljutina junačka! Oko mu baca striele. Piena ga
snahodi od biesa. A kad se već i doljutio, izkalio
serdce svoje na suparniku, manet alta mente repostum
gniev kano ognjeni potok, pun žara i sumpora, kroz
sav viek, dok se neobori s mèrtvacem u ladan grob
pod grobnicu. A često se provlači i u sèrdca mladoga
naraštaja.
Bošnjaci i Hercegovci ljube preko načina zavičaj.
Sto je domovina u narodnom smislu, za to dakako ne
znaju. Nitko neostavlja bez nevolje doma svoga. Ah,
kako li je nesrećan, kad odlazi od kuće! A kad se iz
selio, opominje se kroz viekove kolievke svoje. U ino
stranstvu osieća veću ljubav k domu. Poštuje većma
svaku stvarcu. Оpravdava svako zlo na domu. Kad ga
zapitaš za ovo, ili za ono, sve je dobro. A kaje se
premnogo putah, što je ostavio kuću, zemlju, ogradjenu
kamenjem i dobro obradjenu. Vinovu lozicu, kozje stado,
voće, liepu livadicu, sve i svako ožaljava, što je osta
vio, a sebe ukorava. Jaoj mene, kukavac sinji! Јаој,
jadan, hude li sam sreće!
Sin ovih zemaljah izpod bieloga grada Pirlitora i
siedoglave planine Durmitora neprima lasno plašta tu
djega, da prekrije njim osobinu narodnju, koju sa so
bom nosi u serdcu. On će za poštenje sve podnieti.
Nežali ni života za poštenje. Ali ako mu je lično po
štenje sveto, a ono mu je poštenje naroda njegova jošt
svetije. On bi ga hrabro branio, da ga tko napadne
izdaleka. A da treba, on nebi brinuo, da ga udare
zanj i na muke. Tako bi samo umnožio broj mučeni
kah, članovah plemena svoga.
Оn se ponosi podrietlom svojim. Taj mu ponos
trepti svagda pred očima, te ga brani oda zla odpad
ničtva. Nitko ga nemože odpaditi. Nije Hercegovac,
ni Bošnjak prijatelj odmetničtvu. On je jedan, te isti,
odkako ima Pirlitora, u Hercegovini zidinah toga sta
roga gradića.
Sbilja, Pirlitor, iliti Piritor! To je onaj gradić,
za koi se mnogo pieva i pripovieda Bosnom i Herce
govinom, da je u njem siedio vojvoda Momčilo, ujak
Marka Kraljevića, a da ga je ondie ubio kralj Vukašin.
Da nepirlitamo riečih o gradu Pirlitoru, uzdajući se
u milu stérpljivost tvoju, dragi čitatelju, već ti evo Že
nitbe kralja Vukašina, koja pominje divni tajgrad, Pirli
tor, i sve, što se u njem sbivalo:
Kralj Vukašin, što su ga zvali nadimkom „žura“;
jer je bio malen i mèršav, taj Vukašin piše knjigu u
Skadru na Bojani, pa ju pošilja u Hercegovinu k Pir
litoru, bielomu gradu, prema zelen-planini, Durmitoru.
. Piše Vidosavi, ljubi Momčilovoj. Pismo je tajno. I tajno
ga šalje. Оn joj govori ovako:
„Vidosava, ljubo Momčilova! Što ćeš u tom ledu
i sniegu? Kad pogledaš sa grada nad sobom, ništa
nemaš vidieti liepo, već Durmitor, bielo bèrdo, i lieti i
zimi okitjeno ledom i sniegom.
„A kad pogledaš pod grad, dolie ti teče stermo
mutna i valovita voda, Tara, valjajuć dervije i kamenje.
Kako li je pusta i prazna! Na njoj nema ni broda, ni
mosta, a oko nje nigdie kuće, mi sela, već zeleno borje
i tvèrdo mramorje.
„Već ti otruj Momčila, vojvodu, ili mi ga izdaj,
pa dodji k meni u ravno Primorje, u Skadar na Bo
janu, koja je živa i obilna. Za viernu ću te ljubu uzeti,
pa ćeš biti u bielih dvorovih gospodja i kraljica. Svilu
ćeš presti na zlatnom vretenu. Na svili ćeš siediti i
nositi divu i kadivu, pa i zlato, sve žeženo.
„A da vidiš, kakav li je Skadar na Bojani! Kad
pogledaš iznad grada prema bèrdu, sve je šuma. Ali
kakva šuma! Sve porasle smokve i masline, pa još i
vinova loza, što je, kad urodi, puna rumena groždja.
A što gledaš dalje po bregovih, sve su oni grozdni vi
79
„A kad baciš okom pod grad u ravni i poljane, ali
je narasla, kano da ju je voda doniela, pšenica-bielica.
Pa kad svèrneš dalje okom, niže se od pšenice prostiru
livade. Kroz te sagove zelenih livadah tumara sinja
Bojana. Pored nje raste trava na uvojke, kano dojke
u mlade dievojke. A po njoj pliva svakojaka riba. Tu
imamo ribare, koji love ribu, kad godj uztreba, da či
nimo čast. A kad ti hoćeš, možeš je jesti, skoro ulov
ljene.“
Tako mami kralj Vukašin ljubu Momčilovu.
1 kraljeve zaljuljava perom paunovim omamnisanak
ljubavi. I njim sja jedno lice, kano duga na vedru nebu.
I oni su pored sve vlasti nesrećni, dok neosvoje onoga,
što je sèrdcu milo. 1 oni su ljudi, koji svi traže ko
lievku boljih viekovah, viekovah milosti i ljubavi.
Ljuba Momčila, Hercegovca, vojvode, odgovara
Vukašinu. Iz odgovora razabiremo: kano što se previta
ociel, koja se razvija i trepti, neizpravlja smiesta, kako
je bila, tako u zadèrmanoj ljubavi izlazi duh ljudski
dosta putah i izvan razloga i prava.
Ali duh ljubavi, ka' i razmnive, izvire izsred ćudi.
A što biva po ćudi, nije svagda po pravu i razlogu.
Kad ćudivolja govore, stenje razlogspravom, cvietjem
razmnive obasut, pod svilenim jarmom. Ali je jaram
jaram, pod kojim cvili nožicama oštre ljubavi obrezani
razlog, kano kukavac sinji. A za ladno se mierilo kakva
prava, quid juris? ni nepita. Ah, tako je na svietu!
Stoje Vukašinu odgovorila ljuba Momčilova, kakva
nam se u tom prikazuju prikazanja značajnosti narodne,
to ćemo vidieti.
(Nastavak sliedi.)
Boj u Sarkovinu.
Cérnogorke iz sbirke Velimira Gaja.
(Ostatak str. 72.)
Pa se zagna Miloš, barjaktare,
Pa Turčinu glavu ukinuo.
Pa mi skoči pope Dajkoviću ").
I on tursku ugrabio glavu.
Pa se zagna Janković, kërcune *).
I on tursku ugrabio glavu.
9 Pa mi skoči pope Dajkoviću. I ova versta dokazuje,
da su cèrnogorski popovi junaci.
*) Kércun nije ime, već je nadimak, kano što je kérca. To je
ime nametnuto osim kérštenoga. Takav običaj vlada nesamo
u Crnoj gori, većiu ostalih zemljah našega naroda. Nadimci
se nadievaju čeljadetu za podsmieh. Francezi jih zovu les
sobriqueta. Nadimci se nadievaju i ludoj dietci i odraslin.
Dietci se stariji rugaju, zovući mužko čedo; n. pr. kurtek ;
Cernogorske puške zapucaše
I raniše Lekića, spahiju.
Таd" se Turci natrag povratiše.
Eto ti jih gradu Žabljačkome.
Pa doziva Savićev dajidža
Pobratima Hasa, vojevodu:
„A Boga ti, mio pobratime!
Kako ti je na uranku bilo,
Na uranku u široko polje,
U to polje, ravnu Sarkovinu?“
Odgovara Haso, vojevoda "):
„0 Boga ti, mio pobratime!
Tamo "") sam ti bratju ostavio,
U to polje, ravnu Sarkovinu.
Sto i trides't mèrtvih i ranjenih!
„No Boga ti, mio pobratime!
Što je ono onda tamo bilo,
Jeste l' tamo ljuto izginuli?“
Odgovara Savićev dajidža:
„Ubili ste nijednog junaka,
Već junaka Lieševića Vuka *)
I už njega pet, šestor” momčadi.“
kepec, ako je věrlo maleno. A odrasli se zovu medju sobom
po nadimcih za prijateljstvo. Ti su nadimci udieljeni dakako
po naravi i ćudi. Ako je tko tužan, ili škakljiv, prozovu ga
tugjincem; ako se tko mnogo naprazno sérdi, zovu ga ljuto;
ako tko bérblja, bérblo; ako je nadrigospodar, gosper;
ako tko stanuje sam izvan sela, zovu ga sam a c, itd. Pa
tako nesamo da ga zovu, već ga i pievaju. A često se ni
nezna gdielkomm u selu za pravo ime. Zovu mnogoga iprelo,
supredak, iliti prelac, mir effeminatus, ako prede tako, kano
ženskinja, kano što je Hrelja preo Amphali za ljubav, pa se
više druži sa ženami, nego s mužkarci. Nije upravo dika,
biti čoviek-prelac. On je kadšto i po govoru naličniji na
žene, nego na ljude, pa mu se zato podruguju drugovi. I
tako je nadimak svagda, ako nije ukor, a ono niekakav
priekor.
Vojevoda. Tako je rieč „vojvoda“ cesto razvučena, da se jed
nom slovkom izpuni vèrsta.
Tamo. To je očevidna pogrieška proti umu našega jezika,
što se podkrala već i u umietni slog naše književnosti. Na
pitanje: kamo? valja metnuti: tamo, kad se govori o drugom
licu; a na pitanje: gdie? nevalja tamo, veći: tu, tudie.
Кrići. Takoje izgovorio pievač, miesto: kriti. Oblik se krići
približava neodredjenomu načinu ostalih nariečjah slavenskih.
U Rusiji, kad metneš patronymik za imenom, biva u znak
poštovanja; n. pr. Luka Vladimirović, ili sbog kratkosti u
bèrzu govoru hyp.: Vladimirić. A u nas je protivno bar u
pučkih piesmah. Pučki naš piesnik dokazuje poštovanje prema
licu, kad postavlja ime za patronymikom; n. pr. Pavlović
Peru, Janković-Radi. ..
80
Odtlen ti se oni podigoše,
Pokupiše bratju Cèrnogorce.
A eto jih na polje Cetinje
U onoga Petrović-vladike.
Vladika jih dobro dočekiva;
Daje njima piva i jestiva, itd.
Golgathsko očitovanje.
Gospode! do neba je tvoja milost, i tvoja
istina do oblakah.
Psalam XXXIV, 6.
. . . religion, a question between man
and his Creator.
U početku nam valja izpoviediti, da je ta cèrta
jedan sievak kroz oblake zamèršenih dogadjajah u raz
luka doba, kroz koja se pruža milost Gospodnja, čuje
istina njegova, blista zviezda kérštjanstva, toga najsreć
nijega i najprekretnijega mudroslovlja.
Pošto je zviezda kérštjanstva služila kano bukti
nja duhu ljudskomu, bieše vremenom malo neproblie
diela. Zemaljski ju sieni i mrakovi biehu zastèrli. Ona
bieše ostala u sebi sjajna; ali svakojakim primišljalom
ljudskim tako obavita, kano prava zviezda, sakrita za
gèrdnimi oblaci, ili svieto biser u gadnu miestu.
A sveta vlast, ona vlast, kojoj su se pod krilo
savijali narodi, tražeći utočište i nalazeći ga, ta ladja,
imajuć kerst za jambor u znak mučnoga oslobodjenja i
spasenja svesione zemlje, svratjajuć se prinudjena s
neumèrloga puta svoga isvakojakoj se samosilnoj vlasti
svietskoj posvetjujuć, bieše spala, da reknemo tako, na
cincarske klupe, te zadužila ljude u mastan prilog sebi
i vladaocem.
Gdiekoji se narodi, jedva se jednom prenuvši iza
sna, biehu odbili od nje, podigavši drugi stieg sa uslo
vicom: razum i sloboda. To odtudjenje od matere
bijaše gérka čaša, koju su izpili, kad jih je led odanle
bio, odakle su se nadali toplini.
Tada sagradiše umu ljudskomuu znak oslobodjenja
spomenike, kojim se divimo; ali jih ljubiti nemožemo.
I u koi je par ta nova zviezda, utaknuta berže
bolje ponajviše po Francezih, naročito po Decartesu
uvèrh nebesah, razbacivala svietlost, u taj par idjaše
viera, izdišuć kroz sèrdca ostavljenim rabom Božjim,
prazna, kano što je uljenica nadno opustiele kakve cer
kvice. Sve, što se tada moglo obratiti na svietsku, pri
onu za vremenu vlast. Tako na jugo-zapadu.
Po inom bielom svietu bijaše svakojako. Derža
vam, kano što je kêrpež od razlikih skladanjah, biva
dakako od potrebe, da zovuupomoć nesaviestne bajače
svetoga zvanja, koji od dietinje masti bogorodove grade
sebi jak i velik pritok, tielom dobro živući, a duhom
vragoduhi sliednici izkvarenih načelah ... otrovnici druž
tva ljudskoga ... samo da se dèržavna cielina neraz
padne. Nju valja uzdèržavati za tout prix.
I onda su se pomolili različni predlozi po javnih
sastancih velikoga svieta, kano ognjeni zmajevi, koji
priete sažeći svaku svezu uljudnosti i ljubavi. Predlozi,
kano što je taj, da se, kad zazimi zima, siromašnim
ljudem, koji nemaju, čim da se griju, bace dèrveni
svetci iz cerkavah, da budu jedanput i ti „smiešnici“
koristni mukotérpnomu čoviečanstvu,—mogahu se čuti
u Francezkoj, gdie su se prevratne glave za razum bile
zapalile.
Ali cèrkva, kojoj je pri svem tom svet uzor bez
prestanka treptio pred očima, vidie, gdie je na nju pao
tisak, komu se ona bila odprije posvetila. Vladaoci,
kojimi je ona gospodovala, zagospodovaše njom po svoj
volji svojoj.
To zagospodovanje cèrkvene vlasti po vladaocu
svietskom, koi je skočio na cèrkvenost kano jastrieb
kokošar na privezanu kvočku, da ju odnese, bijaše si
dro, kojim se svietska vlast izmakla propasti.
No ljubav narodnja k cerkvi, nalazeć ju spolja
pogerdjenu i nemoćnu, gdie nemože više podlagati sebi
nepodložne, spopade viečna prava čoviečanstva, da se
njimi udovolji, kano što muž, komu se žena iznevierila,
a on žudi uživati bračni život.
Sve se borbe zametju iz nerazuma. Razum kla
njaju zato danassvi narodi; ali osiećaju ujedno veličinu
riečih svetoga psalmiste: Gospod vlada narodi...
Da se duh negnusi tielom, zato je pravo, da cér
kva neupravlja dèržavom, a dèržava da se nepača u
cèrkvu. Tako će cèrkva moći vèršiti božansko zvanje
svoje, a ne inače. Оna treba da bude slobodna.
Ali zato u zaklad te udieljene slobode treba njoj
raditi sasvim prema onomu, zašto je na svietu po
stavljena.
Ako je vladalac upravitelj dèržavnih tielesah, a
cèrkva je vladalja dušah. Cèrkvi medje dèržavne ne
smiju biti medje. Ona ima veće područje, sav sviet,
gdie dišu duhom ljudi i živu duše njihove.
Da obuzme tu veličinu, zato treba da je onakva,
kakva može najvećim životom uticati u ćudisèrdce sva
komu narodu na zemlji, to jest: svagdie treba da je
na r od n a.
Oružje narodnosti prihvatiše neprijatelji njezini.
A ona će stradati, ako ga u horu nespodbije.
Jednaki liekovi nevaljaju od svih bolestih. Uměrli
bi ljudi. Načelo doktora Sangrada biva ubitačno i u
deržavi dušah. Neide svaka čizma na svaku nogu.
А kobne tajnosti strašnoga očitovanja gore Sinaji
prestadoše odmah, kako je golgathsko očitovanje izre
čeno. Prestade strah i trepet, a viera ljubavi i javnosti
bude ljudem na način ljudski proglašena.
Razpuče se zavies u hramu jerusalimskom u znak,
da je nestalo tajnosti medju nižimi i Višnjim, da bude
nauk Isusov odkrit i razumljiv svakomu, da tako ura
zumljuje On sav kolik sviet, pak da se na svih jezicih
toga svieta služi i krili. T
V. G.,
Urednik i izdatelj Dr. Ljudevit Gaj. Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja.
Broj 11. U Subotu 17. ožujka 1866. Tečaj xx.
Gdie su miri, gdie su dvori?
Ni'e zlamenja od ničesa.
Sto ognju osta, vrieme obori
I pohara i poplesa.
U zidinah, tvojih razvalinah,
Na Medvjed-gradu. Noćno kolo noćne vile vode,
Dok se, glasbom sovah i jeinah
Umorene, krugom nerazhode.
339se
Ko zidine grada Medvied-grada,
3 Što čamite u samoći same,
* Jake nika, razorene sada
Pogledajte sa visinah na me,
Gdie se pod vas popinjem i verem
Sve uz bèrdo, pod vaše podnožje,
Pogledajte, gdie ljubice berem
I razgledam divno dielo Božje!
Ti, bèršljane, što se smierno viješ,
Gërliš ladno i tverdo kamenje,
Mahovino, što gradinu kriješ,
I ti, tužno, Ogareno stienje,
Sviedoci ste o tamnoj starini,
О pradavnih minulih viekovih,
Kad su u toj pustoj razvalini
Veseo život vili vitezovi.
Medvied-grade, gdie niekad medviedi .
Stolovahu u dubokoj jami,
Duh vitežtva još iz tebe gledi, .
Da zidovi neostanu sami !
I u kolo svoje pozivaju
Pokojnice-duše vitezovah,
Те se š njimi u kolo hvataju,
A na svirku ćukovah i sovah.
Tu dolaze stari vitezovi
U oklopih, tvèrdo oklopljeni...
Koracaju sdruženi redovi,
Od davnine probliedieli sieni.
Ah, kud ode ono gluho doba,
Kad je pèrvi vitez, dugobradi,
Seljanina dèržao za roba,
Da mu robski svaku radnju radi!
Kud odoše oni dobri dani,
Kad je vitez silan bogovao,
Na stolici siedeć u dvorani,
Sve naslade divlje uživao?
Gdie su ona blažena vremena ...
Ah, plačite, oholi plemići!...
Kad ste puku sagnuli ramena,
Da ste sebe mogli većma dići?
11
82
Kad ste blago puku otimali,
Kad ste žene puku osvajali,
Kad ste žito puku uzimali,
Kad ste vino puku izpijali...
Gdie su oni strahoviti dani?
Svi se kérvnim tokom ociediše.
Sad se dese u viečnoj sahrani,
A nad njimi duh prokletstva diše.
Duh prokletstva diše nad gradovi,
Gdie su niekad u veljoj radosti
Vino pili gojni vitezovi:
Danas cvili cèrni zmaj žalosti.
О gradovi, o strašni sviedoci,
Potajnici strahovitieh tvorah,
Budućnosti pregrozni proroci,
Što će biti od okrutnieh dvorah,
Kad se svale okrutnici svieta
Pod zamahom jake narodnosti,
Kad se sdruži družina zakleta,
Jezgra ciele slobodne mladosti?
Onda će se dvorovi rušiti,
Cèrne kule i biele gradine;
Plam će žeći, a dim se pušiti:
Sve će biti griešne razvaline.
Onda neće ohol Oro vlasti
Razvijati više mèrklieh krilah,
Sve će silno mladom silom pasti;
Uzrasti će stablo novieh silah.
Onda neće ljutit ni kliktati
Na slobodu, kano da je pseto,
Sve će strasti sa zemlje nestati;
Propasti će, što je bilo kleto—
Mladom silom sloge i ljubavi,
Silom rieči proste i slobodne,
Mir niegujuć, napredak u slavi,
I slobodom pomisli narodne.
O gradovi, cèrni prietioci !
Kad veseli lakoumno jašu
I igraju konje vladaoci,
Gledajući razvalinu vašu,
Neka znadu, da i one dvore,
Gdie se oni tako oholo bane,
Нoće dugi časovi da sore,
Kad na svietu sudnji dan osvane!
Bog će jednom molitvu veliku
Svieh narodah, zemljom razsijanih,
Uslišati i razsjati diku
Poniženih povèrh nadvladanih,
Nadvladanieh svietskih okrutnikah
Koji nisu mili vladaoci,
Već sborovi nemilih silnikah . . .
О gradovi, o strašni proroci!
Zaklinjem vas sad u gluho doba,
Dok mi ruka certa te vèrstice,
ТVćrdom vierom zaklinjem do groba,
Da čuvate starodavno lice,
U garavoj i mèrkoj surini
Da budete opomena vlasti!
Ah, ostajte u ovoj haljini,
INek se lome rozi oholasti!
Vi kažete, što će od njih biti,
U što će se svietska sila svèrči,
Kako će se ciela razvaliti,
“ Razpéršiti jednom i pretièrći.
Niti žezla, niti zlatne krune
Nisu tvèrde, niti oviečene,
A riznice, danas tako pune,
Sve će biti ognjem raztopljene,
Ako žarka volja puka hoće,
Ili jača!... što je pèrst vremena.
Taj satire svietu sve strahoće;
Оprašta ga svakoga bremena.
Gdie je niekad likovnica bila,
Tu je korov miesto liepieh slikah;
Sve pohara sudbina nemila ...
Vrieme ide, nestaje razlikah!
U vas nema niti lastavice,
Straga rastu bodljive kupine,
Lieti puzu zelen-gušterice,
Stanovnice svake razvaline.
83
A kad gurneš staru ruševinu,
Iz nje pèrhne jato netopira",
Razleti se na gradsku zelinu,
Tumarajuć, nemajući mira ...
0 gradovi, stari, razvaljeni,
Nemoćnici sred divlje prirode,
Likovi ste, danas razbijeni,
Samosilja, uzkèrsle slobode!
Zato vam je, o drevni gradovi,
Usud niekad usudio davni,
Da budete viečiti stupovi,
Što su vlasti i silnici slavni:
Da su sieni, prah i jedno ništa,
Da su dobre radnje tek viečite!
Оni da su dusi s kazališta,
To vi, gradi stari, sviedočite!
I ti Medvied,—jedan sviedok ti si,
0 silenoj divljoj okrutnosti.
A jer danas više silan nisi,
Milujemo tebe u radosti...
Spominjući strahote prošlosti,
Da si bio stan Kraljice cèrne,
U zabavi od puste smiešnosti,
Gledajući nestalnosti lice.
О vihrovi, gromovi, oluje,
Nedirajte u ove starine!
Kad vam sile najbiesnije huje,
Vérh Medvieda nek se bies razkine!
Каd svirate tužne harmonije
Kroz orgulje uzkieh pukotinah,
Zimna ljutost neka nerazbije
Ovih siedih vriednih razvalinah !
Neka stoji, gledajuć Jakova *),
Stari Medvied, slomljen, satarisan,
Da se vidi, što je slava ova:
Nije li sve pusta sienka i san?
О Меdviede, kobna mi gradino,
Ti, o gorski biedni gorostase,
О ponosna viečna razvalino,
Nasred koje pastir stado pase,
Primaj mene u naručje svoje;
Otišla je naježena zima.
Zelene su po dèrvetju hvoje,
I ljubicah u gèrmlju već ima ...
Još te nije zub vremena biesni,
Premda gladan, do kraja izjio;
Još ja vidim onaj toranj tiesni,
Gdie je oku vidik vèrlo mio!
Kad rumena s neba pukne zora,
Daj mi, srećan da ja manj uzadjem!
Kad zasine ciela zelen-gora,
Da se na njem kano oro nadjem,
Štono širi i zaklapa krila,
Uvèrh neba hoće da uzleti;
No ga steže nevidovima sila,
Kad se misli žalostive sieti,
Pa je srećan, što može gledati
Sunčan iztok sa miesta visoka
I po mlade zrake pošiljati
Žarki sievak žalostnoga oka!
Velimir Gaj.
štrašna moć.
Pripoviedka po Fr. V.
8astanem se jedno veče s prijateljem, neznajuć
kud, kamo. Odemo na stan, da provedemo ugodno du
gačko zimno veče. Tu se zametne govor osvačem. Valja
znati, da je više njih bilo u družtvu. Svaki stane što
godj o sgodah svojih kazivati. Tada će nam moj prijatelj
pripoviedati, kako je proveo jednu noć nadomak Kar
lovcu.
„Bijaše upravo jeseni“, progovori on: „lištje je sa
dervlja stalo već padati, a sčurici*) su u plodnih vinogra
dih prestali pievati piesnice svoje. Ladni bi jesenji
vietar pregibao puste žute hvoje, a debela nagla
*) Više razvaline Medvjed-grada stoji snimsku cèrkvica Sv. Ja
kova u planini. *) Vinogradskoga cvèrčka zovu u Hèrvatskoj sićuric.
84
zastirala cèrnom koprenom polja i livade, brežuljke i
ravni.
„Bijah u jednoj satniji Slunjske pukovine. Odre
diše me, da mierim ovdie zemlje. Pratjaše me moja
majka, koja me je kano jedinca od svega serdca lju
bila. A u poslu putovaše sa mnom još jedan drug i
prijatelj. On bijaše doduše u službi nada mnom; ali
me cienjaše pri tom kano prava prijatelja. Kad bi nam
se nagomilalo mnogo posla, pomagao bi jedan drugoga
i olakšavao mu težki rad.
„Svéršismo pos0 svoj u selu, te podjemo, da se
povratimo u Karlovac. No prije nam je trebalo izvaditi
novce od satnije, koja stoji na turskoj mediji.
„Bijaše licem u nedielju oko četvèrte ure poslije
podne. Moj se prijatelj stane sa mnom pogadjati, tko
da ide po novce u satniju, do koje je bilo hoda debele
tri ure od našega stana. Povuci amo, povuci tamo,
privolim se ja na posliedku na to, te otidem po novce
samo pod tu pogodbu, da nekaže ništa majci o mojem
odlazku.
„Nabavim si u selu konja. Opašem se sabljom i,
oružan samokresom, oprostim se sèrdačno s prija
teljem, obećav mu, da ću se do desete ure svakako
povratiti. Uzjašem, pak u ime Božje, odem Skokom
„Buduć da sam imao dobra vranca, dodjem do
sedme ure srećno u satniju. Najavim se ovdie satniku,
primim od njega 300 st., te jih poneseu kući prijanu
svomu, koi me je očekivao.
„Uzjašem i opet vranca, pa hajde napred. Proja
hav niekoliko stotinah korakah, obuzme me pored sve
mladjane sèrdačnosti i hrabrosti strah i težka slutnja.
A kako li nebi? Nebijah daleko od turske medje, gdie
ima sila svakojakih protuhah i skitalicah.
„Kud sam godj prolazio, bijaše narod siromašan.
U nuždi bi sve učinio; jer sila Boga nemoli. K tomu
se pobojah, da nije tko u selu doznao, da nosim sa so
bom prilične novce; jer onda propadoh.
„Tamna noć pritisnula zemlju. Nema bliede sviet
losti noćnoga pastira, ni zviezdice jasne na visokih ne
besih. A gusta se magla spustila na zemlju, da nisi
vidio ni pèrsta pred nosom. Kud godj prolazim, sve
bijaše pusto i prazno. Iz daleka bih čuo kadšto urli
kanje gladua vuka i hujanje noćnih pticah. Tik do
mene zašušta niešto u gèrmu. Pomislim, nije li kakav
zlikovac, ili kakva zlokobna zvier. Konj mi stane usu
kivati nosdèrve, propinjatise i hèrzati... Neće ni makac
dalje... Spopadnem samokres.Hoću da ga opalim...
Ali kad tamo, u taj par skoči mèrka vučina iz gèrma,
te pobiegne gorom. Izbavljen, umirim se, te podjem
dalje. Ali kud?
„Оkolina mi nebijaše upravo poznata. A magla
mi zakloni svako dalje naziranje. Nemogu nigdie opa
ziti kakvu svietlost, kamo bih se mogo uputiti, da
zapitam ljude za pravi put. Što ću, kud li ću?
„Imajuć na umu, da selo, kamo želim doći, stoji
poljanah, preko jamah i barah. Idjah tako od prilike
po ure. Ali kad evo ugreznem na jedanput u niekakvu
kaljužu ... Prepadnem se... Sadjem s konja ... Izvu
čem ga jedva. Misleć, da dolazim na suho, gazim sve
dalje i dalje u močvaru. Neznam kud, ni kamo. Vra
tim se natrag na drum ... Konj mi je već sasvim iz
nemogo . . . Jedva ide . . .
„Došav srećom na jedan brežuljak, ogleham se na
okolo; no nevidim ništa. Čini mi se, kano da titra
kroz maglu iz daleka niekakva svietlost . . . Poveselim
se, te podjem k njoj. I zaista me nad neprevari. A
što sam išo dalje, sve mi se svietlost većma pribli
žavaše. Nebijaše dakle sumnje, da je ondie niekakva
kuća.
„Obodem konja put svietla. A za malo čas do
djem do niekakve kuće. Pokucam na vratih, stupim
unutra, pa zamolim domaćina, da mi pridruži koga,
koi će mi pokazivati put u moje selo. Opaziv na meni
vojničku odoru, nehtiede mi uzkratiti molbu, već mi
ponudi jednoga dietčaka za pratioca. Istom se sad raza
berem, te vidim, kamo sam zabasao, te se za čitavu
uru odmako od pravoga puta.
„Sad bijasmo dakle dva. 10djosmo napred. Idući
tek po ure, evo nas na jednom brežuljku. Tu stane
moj pratilac, te neće dalje sa mnom, veleć, da ga je
strah od vukodlakah i što ja znam, čega ne. Ja nudim
dietčaka novcim; ali sve zaludu! Što ću? Valja mi se
predati sudbini. Pratilac mi reče, nek idem najprije
ravno, potom da se krenem na lievo, pak da ću tako
opet doći na drum.
„Oprostiv se š njim, podjem dalje. Za malo čas
evo me u šumi. Obazrem se pažljivo naokolo, te odka
sam laganim korakom napred. U jedanput mi se konj
ustavi. Nevidim, ni nečujem ništa... Sjašem š njega,
da razgledam, nije li što na zemlji. Kad tamo, imam
što vidieti! Četiri groba stoje jedan do drugoga. Ne
resi jih ni kérst častni, ni rumena ružica, već jih kiti
velik kolac, zaboden usred njih.
85
„U pèrvi se mah prestravim s toga prikazanja.
Ali mi poslije padne na um, da su tu prije desetak go
dinah četiri razbojnika usmèrtjena, što se nisu htieli
predati pravdi u ruke.
„Sad istom stane u meni mašta plamtieti. Učini
mi se, kamo da dolazi iz zasiede četa šumskih razboj
nikah. Jedan diže već toljagu, da me udari po glavi.
Drugi mi derži šaru na nemirnih grudih, a treći maše
sabljom-oštricom, da mi odrubi sa ramenah glavu. Tek
što se otresem toga prikazanja, učini mi se, kano da su
ustala sva četvorica iz grobovah svojih, pa, nemogavši
naći pokoj s onu stranu groba, hoće još da zadovolje
kèrvnoj želji svojoj, potérčavši za mnom u potieru.
„Ja, uzdèrman timi vidjenji, potieram čvèrsto ko
nja. Za malo čas evo me iz šume ... Јеđiva niekako
dahnem... Sad se okrenem na lievo i u terk na drum...
„Hvala Bogu!“ povičem. Ali još nedodje konac momu
tumaranju.
„Idem niekoliko vremena drumom, dok nedodjem
do razkèršća. Kud, kamo li sad? Neznam, jesam ili na
pravu, ili krivu putu. Puklo, kud puklo! Okrenem se
na lievo. Konj mi je malo nepao. Jedva se vuče, a ja
umoran i sanljiv. Jedva se na njem dèržim.
: Cujem iz daleka, gdje je na zvoniku dvanaesta
ura odbila. Stresem se sav ... Pomislim, kako mi plače
majka kod kuće... Ceka, a mene nema. A prijan u
skérbi siedi turovan !
„Sužden takvim mišljenjem, stupam dalje. Ali mi
se konj stane spoticati... Prenem se ... Pogledam preda
se, te opazim niekakve visoke liestve. Sadjem s ko
nja...Razgledam jih bliže, te ugledam, da sam na grob
lju... О ропоči, pa na groblju!... Sietim se kojeka
kvih pripoviedakah i zanovietanjah stare bake svoje o
vukodlacih. Zazebe me u duši. Ternci me prodju. Pred
očima mi se prividjenja prikažu. Malo, što nepadoh
na zemlju... О ро noći, pa na groblju, u gluho doba!
„Jedno vrieme stajah upanjen. Tada se prenem.
Izbacim iz serdca sve kojekakve lude sanjarije o duho
vih i vukodlacih, te se u jedanput tako ohrabrim, te
poljem, da vidim, na kojem se groblju nalazim.
„Тom gorljivom željom tieran, zapalim žižicu.
Primaknem ju obližnjemu kérstu, da vidim, što je na
njem napisano:
„Spazimime „Cvietosava.“ Osvoji mi dušu turovna
pomisо. Сvietosava bijaše ime pèrvoj mojoj ljubi, koju
sam ljubio, kano na nebesih žarko sunce. Pomislim, ne
leži li ona meni něrtva, kano što ova Cvietosava. Lju
bitiju nemogu više; jer je ruku dala drugomu. Njemu
poda serdce svoje i viernost mu zavieri do groba. O
neviernice kleta, o izrode čoviečji! Ali što mislim? Ta
mogaše li ona drugčije, kad joj nikad nisam odkrio
ljubavi svoje, kad mi sudjenica nije?
„Bilo joj po meni prošteno! Pomolim se za vierne
duše, pa podjem dalje, vodeć za sobom vranca, koi se
sasvim umorio.
„Jedva dodjem nakraj groblja. Zagledam, gdje u
kućici jednoj na groblju titra svietlo. Nesluteć ništa
zla, podjem tamo. Prihvatim za kvaku. Jer htiedoh
koga zamoliti, da mi otvori. Ali kad tamo, vrata se sa
ma malo neotvore. Udjem u izbu... Nadjem na nosilih
mèrtvo tielo. Prepadnem se i padnem na koliena ; ali
ne toliko, što sam zagledao mèrtvaca, već što sam u
njem upazio svoju Cvietosavu. Iznenada! Nevierovah
sam sebi. Pomislim, da je pusta obsiena. Ali, proma
trajuć bliže, vidim, gdje se nisam prevario.
„Suze me obliše. Serdce mi se razžalosti. A ljuta
mi tuga obuze grudi. Vrućom molitvom dignem serdce
za dušu mile pokojnice, te sad osjetim tek onu pravu
i božansku ljubav za stvorom, tako božanskim. Zavie
tujem se ovdje pred sienkom njezinom, da više nijedne
ljubiti neću, da ću nositi spomen njezin u grubih do
vieka. A kad me zadesi ista sudbina, odaberem si tik
do nje stanak viečnoga sanka. Još jedanput bacim ža
lostan pogled na bliedo; ali božansko lice njezino. Po
ljubim ju bar sad, kad mi prije nije bilo dopušteno, u
čelo mèrtvo doduše; ali meni svagda milo, te otidem
tužan sa groblja“...
Ovdje prestane malko, duboko uzdišuć, pak onda
nastavi turovnim glasom:
„Znajuć, na kojem se groblju desim, bijaše mi
sad lasno pogoditi put kući; jer sam tu okolinu dobro
poznavao. Bijaše ni do kuće još dobra ura.
„Podbodem vranca, te stignem najposlije srećan
do stana svoga. Ovdje nebila ni duša usnula. Sve se
bilo zabrinulo, što me tako dugo nema.
„Majka siedjaše za stolom razpletenih kosah i
upalih očijuh. Suze joj oblievahu obraz, snužden za je
dincem-sinom. Prijatelj mi, sav zabrinut, idjaše gore
dolie, sve misleć, da su me gdie razbojnici srelii osta
vili mèrtva. Htiede me poći tražit; jer me nije bilo,
kako sam se obreko o desetoj uri, već dodjoh tek u
dvie ure poslije ponoći.
„Kako sam došo na vrata, svi pohitieše preda me,
te se obradovaše momu dolazku. Potom se jedva opo
raviše od težke slutnje. A ja kleknem odmah pred pro
pelo. Zahvalim se Bogu, što me je izbavio te noći. Još
pomenem u molitvi - dušu pokojne ljube svoje, nerekav
nikomu ništa, što sam doživio.
„Sutradan doznadem, da je Cvietosava, iduć niza "
stube, prije četiri dana slomila nogu, pala u vrućicu i
tako umèrla. Laka joj zemljica!“...
Ovdie prestane pripoviedati o strašnoj noći, te
vrisne plakati, kano nejako diete.
A ja ga stanem razgovarati i navratjati na druge
pomisli. Osietim ujedno moć one čiste i božanske ljubavi,
te zapitam sam sebe: Što li nečini ljubav od čovieka?
Zemljopisne viesti
Bosni i Hercegovini.
2 ag1av a.k.
Diо Х.
(Nastavak str. 79.)
Književnost je bez narodnosti, što i žena bez lju
bavi, nerodkinja. Ali je i prosta narodnost bez samo
sviestne izobraženosti upravo tako nerodna i jalova. To
vidimo u praplemenitih zemljah, koje opisujemo.
Da je Bošnjak, ili Hercegovac narodan, na to ne
поže nitko sumnjati. Ali eda li je narodno prosvietljen,
to je drugo pitanje, koje pritiskuje grudi kano mora.
Dok je ovdie javna sloboda pusta sienka, a prosto
i "neotesano samosilje tursko razkalašenosti razlikih
velevlastih onilielo, dotle dakako nema dana od Bal
kana, a nad našimi plemeni trepti, što bi Shakspeare
reko, the modesty of nature.
Dokle će ta prirodna prostota, iliti ta prosta pri
rodnost tlačiti mila i divna naša plemena? Borimo se
proti nasilju. Izričemo carigradskomu carstvu smèrtne
odsude. Ali se ono neda, te neda na viešala.
L" Oppression des.consciences n' est jamais un moyen
durable de gouvernement. Ovakve izreke, kano što je
ova Cypriena Roberta, nalaze sebi najveće ruglo pod
visokom portom, udaraju o kamen smutnje; jer Turčin
gnjavi nesamo kérštjanska tielesa, već gazi i slobodu
saviesti.
Ali Turska stoji, nemareć niza što, kano stupovim
velevlastih podupert zahod griešnih vladalacah.
I zato se gnus i smrad jednako širi po naših
zemljah. A Bogu je plakati, kad putuješ Bosnom, te
Čuješ gdie godj pored svega zla, kako pieva žena, ili
djevojka milo pievanje bosansko.
Bosansko je pievanje ponajviše bugarenje tužbali
cah, žalostivo zazivanje nebilicah.
Bosansko je pievanje blagoglasno, ponosito, milo,
ugodno, pradavno i praplemenito:
„Liepa ti je u Al-age ljuba“...
Ali je šteta golema, što se slabo domorodnim
svietom moglo razširiti i š njim upoznati.
No kamo li smo opet zašli! Da se povratimo,
odakle smo pošli, a to na krilo ljubi Momčilovoj, gdie
тazgleda knjigu kralja Vukašina!
Da nastavimo pučku pripoviedku:
Dodje knjiga kralja Vukašima ljubi Momčilovoj.
Оna ju gleda, pak oprema drogu sitnu, jedno pisamce
ljubavno:
„Gospodaru i kralju, Vukašine! Nije lasno izdati
Momčila, niti ga otrovati. U Momčila ima sestra, po
imenu Jevrosima. Ona mu gotovi gospodsko jelo, pa
ga i ogleduje prije njega.
„U Momčila ima devet mile bratje i dvanaest
pèrvobratučedah. Oni njemu služe rujno vino i piju
svaku čašu prije njega.
„Momčilo ima konja, što ga zove Jabučilo. To je
konj krilat. Kud godj on hoće, može preletieti.
„U Momčila ima sablja sa očima, što se -neboji
пikoga do Boga.
„Ali me ču li, kralju Vukašine! Podigni mnogu i
silnu vojsku. Izvedi ju na ravna Jezera, pak udari za
siedu u zelenoj gori.
„U Momčila ima čudan nauk. Čudan mu je vie
rozakon. Svako jutro u svetu nedielju polazi rano u
lov na Jezera, u ono polje blizu Durmitora. Sa sobom
vodi devet mile bratje i dvanaest bratučedah, a još k
tomu četërdeset vojnikah od grada.
„А li kad bude u oči svete medielje, britku ću mu
sablju zatopiti onom slanom kèrvlju, da mu se neda
tèrgnuti iz korah. Tako ćeš ti pogubiti Momčila.“
Strašno li je prividjenje ljube Momčilove, kako
je izkitila i obiedila muža svoga, neviernica jedna!
I sablju mu je oddala, divnu sablju, što je imala
oči, te je gledala neprijatelja na sve strane, gdie biga
mogla izraniti. I konja mu je oddala, divnoga konja,
Jabučila, sve je izdala, sva se Vidosava iznevierila i
bacila u naručje kraljevskoga ljubovnika svoga.
Jabučilo, divni li konju! Što li se o tebi nepri
povieda po svoj Bosni i Hercegovini! Ti bijaše „krilat,
pa tebi naumi spaliti čudotvorna krila ženska neviera F
“Oh, zašto nisi ostao u jezeru svojem, niegdie sakrivem?
Рriča ide od ustah do ustah, da si izlazio noću iz je
87
zera. Dolazio bi na rudine, te paso kobile Momčilove.
Ali pošto bi opaso koju kobilu, ti bi ju udario nogama
u trbuh, da neoždriebi konja krilatoga.
A kad je za to začuo Momčilo, onda ponese bub
njeve, talanbase i ostale sprave, što lupaju.—Tako žive
priča u puku rieč po rieč.— Pak otide danju, te se u
Rumu sakrije blizu jezera, pošto je dotierao kobile.
Ali kad noću izadje konj iz jezera, opase opet
jednu kobilu. Već podje da sadje š nje. Onda udari
Momčilo lupati u bubnjeve i u ostale sprave. Jezerski
se konj tako poplaši, da nije imao kad izjaloviti opa
senu kobilu, već pobieže u sinje jezero. A kobila ostane
služdrebna i oždriebi krilata konja. To bude Jabučilo.
Toliko o rodjenju konja Jabučila, divnoga konja-čudo
tvorca i milinka Momčilova.
No što uradi kralj Vukašin, kad mu je sitna
knjiga ljube Momčilove stigla?
Kad je takva knjiga kralju došla, te on razumio,
što mu kaže, to bijaše njemu vèrlo milo. Pak on diže
mnogu i silnu vojsku. Оde š njom na Hercegovinu,
izvede ju na ravna Jezera i udari zasjede po zelenoj
gori, da izvèrši sve, kako ga je ljuba naputila.
A kad je bilo u oči svete nedielje, Momčilo ode
u ložnicu svoju, te leže u meke dušeke *).
U to malo prodje, što mu i ljuba dodje. Ali neće
da legne u meke dušeke, već mu roni vruće suze čelo
Momčilo skoči, te zapita ljubu:
„Vierna ljubo, Vidosava! Što, za Boga? Kakva
te je snašla nevolja, te mi prolievaš grozne suze čelo
glave.
glave?"
Odgovara mu mlada Vidosava:
„Gospodaru, Momčilo, vojvoda! Meni nije nika
kve nevolje na svietu, već sam čula jedno golemo čudo;
ali ga nisam vidiela, da ti imadeš konja Jabučila, konja
krilatoga. Ja nisam vidiela krilah, što jih ima tvoj
konj, pa nemogu vierovati, sve da sam i mlada. No
se bojim, nećeš li poginuti!“...
Premda je vojvoda Momčilo bio mndar, ali su ga
himbene suze ženske prevarile. I on ljubi svojoj tako
probesiedi, pošto se uhvatio sam u zamku, sam sebi
odkrio grob:
„Vidosava, vierna moja ljubo! Ako ti je to naj
veća nevolja, za to ću te lasno utiešiti. Ta ti možeš
lasno vidieti čilu,–tako bi on kod kuće nazivao Jabu
čila,—kakva ima krila. Kad zapievaju pèrvi pievci, otidi
*) Dušek je neka postelja.
u nove konjušnice. Tada će u zoru čile izpustiti krila,
pa jih tada možeš ugledati.“
Kako li je siromah Momčilo nagazio na zlo ibiedu,
vierujuć medenima ustima ljube svoje, upropastio Jabu
čila, komu je i nehotice izdao i predao cielu snagu u
šake ljubavnoga izdajstva!
Momčilo leže boraviti sanak. On spava. Ali mu
ljuba nespava, već sluša svejednako u dušeku, kad će
pervi pievci zapievati. Zaista, gérdna nevierstva mlade
žene jedne!
Каd su pèrvi pievci zapievali, skoči ona iz meka
dušeka. Još je mrak, jutrenji suton u osvitak danu
prije praskozorja. Zato zapali svieću, metne ju u svie
tiljku, uzme loja i pakline i ode u nove konjušnice.
Ali je istina, što je Momčilo kazao. Jabučilo je
izpustio krila iz kopitah. Tada jih je ona namazala lo
jem i paklinom, pa zapalila sviećom. I tako spali krila
Jabučilu, liepu konju jabučastu.
Sto nije mogla ognjem spaliti, to je pod prugu
pritegnula tvèrdo.
Оnda ode u riznicu, punu blaga, oružja i odiela.
Tu dohvati sablju Momčilovu sa očima, te ju zatopi
Slanom kèrvlju. A tako se povrati u meke dušeke,
kano da je nedužna i bezazlena, kano da nije ništa po
činila.
„Od ljubavi sve kolike
Zahvale su u hitrini.
Ljubav hitre nasliednike
Il' nahodi, ili čini.
Nu, jaoh, varka naše u vrime
Od hitrine nosi ime.“
Tako pieva prijatelj i ljubavni naš piesnik, Ignj.
Gjorgjić, na čelu Sgode IX. Nisu li to rieči valjale za
sva vremena, pa i za vrieme neviernice Vidosave, koja
hinbom lišava muža svoga svake snage, samo da ga
uzmogne novi ljubovnik njezin savladati?
Kad je u jutru zora zabieliela, podranio bieše si
romah vojvoda, Momčilo. Još neizadje, već govori ljubi
svojoj, što mu se na snu klapilo, misleć, dobra biti neće.
Snovi su darovi Božji. Istina, naš puk kaže: sam
je laža, a Bog je istina. Ali snove valja razdieliti u
snove tielesne, t. j. što dolaze od tiela, od želudca, od
reprobavljenih jelah, i u snove čisto duševne, u kojih
duša sastavlja u snažnoj glavi čovječjoj, snom okriep
ljenoj, iz prošlih dogadjajah proročanstvene likove o
budućem životu. A ti čisto duševni snovi nelažu, već
su prividjenja u slikovitom jeziku čiste duševnosti. Ta
prividjenja odkrivaju često bistre visine nebeske, gdie
88
je sve milo i drago, a često razklapaju jazove pakla i
Ereba cèrnoga. A to je svagda istina, ako je snovna
slika bez razpaljene mašte tako složena, da se može
nagadjati istinitost budućih dogadjajah, da bude to na
gadjanje prilično vierovanju.
Sanje jezik dušah. A da je tako, što se neda tuma
čenjem iztanjiti, to uči svakoga manje više samo izkus
tvo noćno, koje nam proriče često u snu glavne certe
doživljajah u okviru sutrašnjega, ili poznijih danah.
Ali o tom neznaše dakako ništa Momčilo, nad
kojim je u punoj mieri treptiela the modesty of nature.
On bijaše samo zloslut, ili dobroslut, kad je tu
mačio kakav san. Tako i tada, kad progovori Vidosavi,
koju je dèržao za viernu ljubu:
„Vidosava, vierna moja ljubo! Ja sam noćas usnio
čudnovat san. Povi se jedan pramen magle od proklete
zemlje Vasojeve izprieka planinah cernogorskih, pak se
savi oko bieloga Durmitora. Ja udarih kroz ovaj pra
men magle sa devetoricom mile bratje svoje, sa dva
naestoricom pèrvobratučedahičetièrdeset gradskih vojni
kah, naših leverah. U magli se tako, ljubo, razstadosmo,
pak se nesastasmo.
„Neka Bog zna, dobra biti neće!“
Kad je tako zloslut izpričao klapnju svoju, rekne
mu ljuba, gradeć se, kano da ga ljubi. A može biti, da
ga je i ljubila ; ali Vukašina voliela:
„Neboj mi se, mili gospodaru! Dobar je junak
usnio dobar sanak. San je laža, a Bog je istina.“
Još nije lija dolijala. Opremi se vojvoda, siromah
Momčilo. Podje niz bielu kulu. Dolie ga dočeka de
vetorica mile bratje i dvanaestorica pèrvobratučedah,
osim toga četërdeset gradskih vojnikah. Još mu vie
renica; ali neviernica ljuba izvede čiloga konja, Jabu
čila. Svi se vèrgoše na dobre konje, dohvativšise lovna
oružja, te odjezdiše u lov na Jezera...
Sad jezde ... Još čujem topot širokih kopitah ...
A Vidosavi strepi serdce, što će se dogoditi, hoće li,
ili neće prehiniti vojna svoga.
„Da su od zlata polja i gore,
Da sve rieke zlatom teku,
Da je pučina zlatno more,
Da vas saj sviet zlatan reku:
Svim tim nebi stoti dio
Zenske želje napunio ...“
Kaže naš Gundulić, kad pieva pèrvi plač razmet
noga sina. To su uviesti njegove o ženskom sèrdcu.
A mi izpričavamo žensko sèrdce, dèržeći se čiste žud
nje ljubavne, tom izrekom: Nije blago ni srebro, ni
zlato, već je blago, što je serdcu drago. A dok se to
blago nesteče, dotle teče putem svojim sèrdce slobodno,
makar nanj navaljivali svi zakoni toga svieta, pa ma
kar ga progonili potierom oči Argove svih bakah i svih
nemoćnih muževah toga svieta.
Samo je ta razlika, da je jedno sèrdce udovoljeno
bèrzo, a drugo žudi veće, nebrojeno blago, koje se ni
do vieka nemože steći. Zato mu valja tražiti i teći
žudjeno nilovanje kroz čitav život. U toj se tražnji i
žudnji podižu ibibaju valovi svakojaki, i varke i hinbe.
Au tih se valovih utapa ponajčešće čun preširoka sérdca,
koje bi htielo sve obuhvatiti i u sebi ugnjuriti.
Vidosava nije upravo takva. Ona želi kralja za lju
bovnika svoga, zasad samo Vukašina, pa je splela vra
goduhe pletke vojvodi svomu.
Ah, čudan: li bijaše san Momčilov, a lov još
Pravo kaza vojvoda Momčilo, zlo naslutiv, o čud
nom svojem snu Vidosavi, kano da je, junak zabri
nut, zaklimao glavom: -
„Neka Bog zna, dobra biti neće!“
(Nastavak sliedi.)
Književni viestnik.
Zemljopis za niže gimnazije i realke.
Petar Zoričić, učitelj na kr. velikoj realci u Zagrebu.
tiskarnica dra. Ljudevita Gaja.
Ta je knjiga potreban i žudjen prispievak naše književnosti.
Sastavljena je vieštački, da bude prikladno zemljopisno učilo naše
omladine. Veličina je knjige osrednja osmina, str. 199. Hartija je
liepa i tisak ukusan. Knjižarska ciena nije još udarena.
Zemljopis trojedine kraljevine. Napisao V. Z.
Mafik. Drugo popravljeno i povećano izdanje sa zemljokazom tro
jedne kraljevine. Nakladom i troškom L. Hartmana u Zagrebu. Ovo
dieoce preporuča osobito vieran zemljokaz naše Trojednice. Stoji u
neko vezano 60 nč., a u tvèrdo 70 nč.
Mladi vincar. Izdao ga Franjo Jančar, duhovni pomoć
nik u Niegovu na Štajeru. To je dielo vèrlo koristno vinograda
Stoji 20 novč.
Spisao
Narodna
Avis aux Russes. On s' abonne a l' Echo de la presse
russe a Bruxelles, 88, r. Madeleine. Pour 6 mois, en France 20 fr.
en Allemagne 19 fr.
Urednik i izdatelj Dr. Ljudevit Gaj. Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja.
Broj 12. U Subotu 24. ožujka 1866. Tečaj УКУК.
миња---
la materi Slavi
Nebude s prievarah
Od ljubljene dietice
Nikad Leandarah!
S. Vran. Džulabije 1, 64.
Tri seke. Tako muči i pečali?
Znano meni, vieruj, nije,
Slogom rastu male stvari, c. d., „... ,n. p.
Д','l','l','l','" S koje strane tebe bije
S.J. . " Pe- Led žalosti, mila majko!9.„_ " " Led zaosu, muta maj
}
Tri se seke dogovore,
Da pohode majku svoju,
Da ju vide, da joj kažu
Sreću svoju, jade svoje.
Сегnooka Zagorčica
I Sriemčica vilostasa,
Kako rekle, neporekle,
U ročeno vrieme došle.
A kad došle, aj me čuda!
Stara majka, ladan mramor.
Negovori, ruku pruži,
Kćerke ladno izcieljuje.
„Аj me, majko! što je tebi?"
Ciknu mlada Zagorčica:
„Zar se kaješ i tuguješ,
Za Hèrvata što sam pošla?
Ili sam te ja mladjana
Možebiti – uvriedila 1“
A kad majka negovori,
Liepa Sriemka tada sbori:
„Boga tebi, mila majko!
Valja da te moja udaja
Za Slavončе, шlado momče,
Ili, majko, ti tuguješ,
Sto nam seka, Kotoranka,
Amo još prispiela nije?“
Sad uzdahnu tužna majka,
Sad uzdahnu, probesiedi:
„Mila dietco, sladke kćerke,
Nekajem se ja nipošto
Za udaju srećnu vašu.
То је meni dobro znano,
Da Hèrvatska svega ima;
A Slavonsko ravno polje
Da je rajem proglašeno.
Ni me muči, ni pečali,
Sto mi kćerke Kotoranke
S vami k meni amo nema.
Daleki su njoj putevi,
Klizki, vele, i vèrhletni.
Dodje vrieme, dodje hora,
I ona će doći skora?
„Vas ja imam, kćerih svojih,
Роudanieh po svem jugu.
Vremenom će doći hora,
Pa ćete se sve do skora
90
U krilu mi sjediniti,
Velju slavu proslaviti.
Jedino je, što me muči,
Sto se vojni vam neslažu,
Što za moje uzdisanje
Tverdi haju i nehaju!“
Čule kćerke, razumiele,
Što jim majka besiedila.
Oproste se, izmiluju
I odherle k dragim svojim.
Svaka svoga zagerlila,
Te mu gerleć govorila:
„О, moj vojno, moje zlato,
Boga tebi i svetinjah,
Štiti i brani moju majku!
Kotoranci, mojoj sestri,
Nastoj pute prokèrčiti,
Staru majku da zagèrli!
Sveto pravo i slobodu
Cuvaj, brani rodu svomu!
S bratcem živi ti u slozi, —
U to ime Bog pomozi!“
Luka Radija.
Nešto o slavenskoj serdačnosti.
Slavenska je sèrdačnost, prostosèrdačnost i lju
baznost na glasu. Slavenin, bio što mu drago, bio sve
tjenik, ili hajduk, bio otac, ili šokac, dokazuje u čuv
stvenih časovih, da je sèrdačan, jest u ljubavi žestok
i strastan.
Ovdie hoćemo da razvijemo jedan likslavenske sèr
dačnosti u licu strašnoga hetmana zaporožkih Kozakah,
Ivana Mazepe. Onda ćemo nanizati niz ljubavnih sit
nih knjigah njegovih, koje je slao na ruke plemkinje
Kočubejke. Iz ovih će pisamah čuvstven čitatelj moći
cèrpsti čist izvor medaimlieka slavenske serdačnosti u
ljubavi, koja dira u oči većma, što jeinače strahota het
manova mimo sve strašnija isvakomu izobraženomu po
znata.
Ivan se Mazepa, hetman zaporožkih Kozakah, rodi
20. Travnja 1632. god. u Bieloj cèrkvi (Bélaja Cér
kov), u Ukrajini. Bijaše sin ruske jedne porodice, koja
se već u 16. vieku u Podoliji bila naselila. Najprije bi
jaše starovieran, a poslije priedje k sjedinjenoj cèrkvi.
Nauke svoje dovèrši kod isusovacah u Polockom, te
potom odputova u Holandiju, da se usavèrši u puškar
skom dielu.
Vrativ se natrag u domovinu, postade plemče na
dvoru poljskoga kralja, koga je i on pratio na vojnici
proti Moskvi, pošto je već odprije bio Pavlu Tjetjeri
predao hetmansku ćulu.
Za boravljenja svogau rodnom miestu svojem,u Ma
zepincih uVoluniji, nastojaše, da za buntovničkoga vodju,
Gjorgja Ljubomirskoga, snubi pristašah u ondiešnjega
plemstva, kano što iu poljske gospode, pa i u Kozakah.
Kozački hetman, Petar Dorošenko, pristaša polj
skoga hetmana, Sobieskoga, koi je mérzio na Mazepu
još od onoga doba, kad je on bio plemče, obaviesti
toga istoga Sobieskoga o tom, što Mazepa radi. So
bieski naloži odmah plemiću Falibovskomu, koije u naj
bližem susiedstvu prebivao, da vreba na Mazepu. Ma
zера, koi nije slutio ništa zla, htiede odpraviti pismo
po gospodji Falibovskovoj lavovskomu podkomorniku,
Petru Ožgi, u kojem ga izviesti o savezu poljske
vojne čete.
Falibovski podhvati glasnika. I otev mu pismo,
odpravi ga Sobieskomu u Zorkiew, koi se potom dogo
vorio s Makowskim, da se osveti Mazepi. Zato ga on
pozove u goste, priveže ga na biesna konja, koga iza
žene u nemilu daljinu.
Iz toga se porodi ona basna, kano da se Fali
bovski sa ljubomorstva tako osvetio Mazepi. Ali se
Mazepa, koi je na niekakav čudan način sebi učuvao
život, uteče iznajprije Tjetjeri, a potom Jatamanu Sirki.
Tudie se on dovijaše malo po malo velike važnosti iz
vèrstnimi svojstvii izobraženoštju svojom tako, da bude
povišen na čast glavnoga assavla, zapoviednika. A
jer je hetman, Samujlović, po zlosrećnoj vojnici krim
skoj bio skinut sa časti svoje, bude Mazepa imenovan
kozački hetman 1687. god.
Ali pošto mu nije nikako bila po ćudi vlada Pe
tra, Velikoga, težeć on više na gospodstvo poljskoga
plemstva, odluči glasom ugovora, već odprije skloplje
noga sa hetmanom Vyhovskijim u Hadjaku, sdružiti
čitavu Malu rusiju s Poljskom.
Da utaji caru nakane i osnove svoje, nastojaše
on, da se koje lukavštinom, a koje silom oslobodi su
parnikah svojih, te dotiera stvar dotle, da budu na
stratištu pogubljeni ni dužni, ni krivi Ivan Jiskra i
Vaso Koćubej, obojica visoki dostojanstvenici u kozač
koj vojsci.
Pokušanje Mazepino, da oddieli pomoću švedskoga
kralja, Dragutina XII., Malu rusiju od Moskve, ne
podje mu za rukom; jer s jedne strane ni sami Kozaci
nehtiedoše toga saveza, a sa druge, što ga bitka kod
91
Poltave prinudi, da udari u bieg zajedno s kraljem u
tursku zemlju. A on od pečali i tuge umrie 22. Sèrp
nja 1709. god.
Byron i Puškin opievaše njega uzorom. No ga
Malorusi dèrže za gérdna izdajicu, što i kažu različne
pučke piesme maloruske sasvim jasno i očito.
Byron izvi o Mazepi osobitu piesmu. U njoj je
važno lice švedski kralj, Dragutin. Taj kralj sluša mu
kotérpnu poviest hetmana Mazepe, pošto ga je na pri
poviedanje pozva0:
„Kaže švedski Karlo: Da, hetmane,
Pripoviedaš priču, ja te molim!“
(Lord Byron: Mazepa.)
Pisac životopisa Mazepina u dielu IV. knjižnice
Ossolinskoga zavoda (u Lavovu 1865.) dvoumi o tom, da
je hetman vodio ljubav s matronkom, s kćerju Kočube
jevom, te mnije, da su ona ljubavna pisma njoj pisana
po I. Сеčelju.
Kad čoviek promotri pobliže pismo Kočubejevo
o toj stvari Mazepi, u kojem se grozno tuži njemu sa
sramote, počinjene kući svojoj,te pročita odgovor hetma
nov na to pismo: onda će svako biti na čistom, da je
kći Koćubejeva bila njemu ljuba, da su pomenuta pis
ma bila namienjena matronci, iliti plemkinji Kočubeje
voj. Ova su pisma ugledala sviet u ruskom časopisu:
Ctenija v imp. obštestvé istoriji i drevnosteji rossijskih.
Moskva. Knj. I., str. 130. i sl.
I ljubavna se pisma nalazeu istom spisu, str. 127.
i sl. Jezik je u izvoru bielorusko nariečje. Ima jih u
svem dvanaest. No ovdie smojih izabralisamo niekoliko,
premda su sva biser-pisamca uzorite ljubavne sèrdač
nosti. Cuje se iz njih gukanje golubinje. Svaka certa
krije slast i milinje slavenskoga serdca, koje ljubi. Bie
lorusko je nariečje tako srodno s našim, da ovdie go
tovo iste rieči teku jednakim sledom, kano u izvoru.
Pérvo pismo.
Moje sèrdašce, moja ružice!
Serdačno na to žalim, što prebivaš daleko od
mene, pa ja nemogu vidieti ni očice, ni lišce Tvoje bielo.
Ovim se pisamcem preporučam i cielujem Ti ljubazno
sve ude.
Treće pismo.
Moje sèrdačno milovanje!
Molim, da, vèrlo molim, daj se sa mnom sastani
sbog ustnoga dogovora. Koliko me ljubiš, sietjaj se to
ga; a koliko mene neljubiš, neopominjaj se togal Оро
meni se riečih Svojih, da si obećala ljubiti mene, na
što si meni zadala i rieč i ručicu bielu.
I opet po sto putah molim, naznači bar na jedan
jedini časak, da se uzmognemo medju sobom vidieti
sbog obćega dobra svoga, na koje si se sama prije toga
već bila privoliela. Pak ako je Tvoja volja, da to bude,
pošalji mi niz bisera sa vrata svoga: — molim.
četvèrto pismo.
Moje sèrdašce!
Ti si mene razbolila cèrvenim svojim lišcem i
obećanji svojimi.
1Pošiljem Ti sad Miejašku, da se š njom o svem
dogovoriš. Neboj se nje ni u čem; jer je Tebi i meni
u svem vierna.
Molim i molim vèrlo, nožice Tvoje, moje sèrdašce,
obavijajuć, molim, neodlaži obrečenja svoga.
Peto pismo.
Moje sèrdce milovano!
Sama znadeš, kako ja sèrdačno, do mahnitosti lju
bim Tebe, još nikoga na svietu neuzljubiv tako.
Moja bi sreća i radost ta bila, kad bi amo došla,
da živeš u mene. Ali sam toliko ja već uvažio, kakav
konac s toga može biti, a naročito pri takvoj zlosti i
zajiedljivosti Tvojih roditeljah.
Моlin, moja ljubljenko, nemienjaj se ni u čem,
pošto si ne po jedanputzadala za to rieč svoju i ručicu.
A ja uzajamno, dok živ budem, Tebezaboraviti neću*).
Овnmo pismo.
Moja sèrdačno ljubljena!
Težko sam se razžalio, dočuv, da ta ljutica nepre
staje Tebe mučiti, kano što je i juče to učinila. Ja
sam neznam, što da činim od nje, od te zmije.
To je moja bieda, što s Tobom neuziman ulučiti
časak, da se o svem porazgovorim.
Više od žalosti nemogu pisati. Samo još toliko!
Bilo, što mu drago, ja, dok budem živ, Tebe ću ser
dačno ljubiti, pa neću prestati, Tebiželieti svega dobra,
pišem i opet, neću prestati uzpérkos svim vragovom
moje i Tvoje ljubavi.
(Svèršetak sliedi.)
*) To izriče izvor-slog mnogo kraće i snažnije, nego što je
ovdje:
. . . poki živ budu, tjebje nje nezabludu.
----
__
Zemljopisne viesti
Bosni i Hercegovini.
Zaglavak.
DjО Х.
(Nastavak str. 88.)
Mi koracam0 stazom pripoviedanja svoga, kano
da su nam na noguh kérplje. Ali ništa, ništa! Tko la
gano ide, dalje će doći.
A što su to kérplje? Pitaš, mili čitatelju. To je
niekakva obuća u Hercegovini. Kérplje su upravo kano
obruči, što se izpriečaju, iliti izkèrpe oputom. Tu obuću
obuvaju lovci i pastiri u Hercegovini, da mogu ići po
vèrh sniega. Takav je hod kérpljanikom, pèrtinom od
kèrpaljah, mučan i polagan. Ali gdie treba što përtiti,
ondie je svagda mučnije, nego lasnije. I onako pišemo
o onih plemenih, u kojih je sve uznapredovalo polagano,
ako nije udarilo u nazadak.
Još je sve zaraslo u mahovinu prašumah, kojih
nije mogo izkèrčiti ni zlotvor kérštjanske uljudnosti.
Mnogo se pripovieda smiešljivih stvarih o Boš
njaku, a naročito o Hercegovcu. U Hercegovini nije ni
poljsko orudje za težanje upravo poznat0. Pripoviedaju
od šale, da je kazao niekakav Hercegovac, kad je vidio
u polju plužni lies, pa ga je nietko zapitao, što je to:
„Niešto niešta izjelo, pa od niešta kosti ostale.“
A lies zna svako diete, što je u polju, da je či
tava oraća sprava s jarmom.
Hercegovina je pri svoj toj šali od sbilje prava
pravcata slavenska zemlja. Narod je čist Slavenim.
Dobroćud je, nemaran je, gostoljuban je. Ovdie se
krstno ime slavi preko načina i miere. Svaki i slied
nji može na čast doći. A po gdiekojih miestih siede
gosti, dok godj u domaćina ima pitja. A kad on iznese
na sto posliednje, donese š njim i prazne miešine, u
kojih se vino iz drugih miestah donosi i čuva.
Kad gosti to vide, onda, popivši ono, što je na
stolu, prihvata svaki pušku svoju i odlazi.
Mi nebismo te cértice 0 kérstnom imenu ovamo
bili metnuli, da nije u nje praznačajno obiliežje slaven
štine u Hercegovini.
Ali svaka viest, koja nam razširuje uviesti o srod
nih plemenih, može biti mila onomu, koi nije zlorad
slavenstvu. -
No da nemozgamo, pak da nerazglabamo na dugo i
široko oglodane kosti o slavenskoj uzajamnosti, dakle i
o zanimljivosti svake obaviesti o slavenstvu, povratjamo
se k Momčilu.
Оn bijaše zloslut, pošto je usnio koban san, a to
zloslut, iliti zloguk onako, da je svako slutio zlo i go
vorio tako.
I zlogučtvo je osobit vërtež i u Bosni. Tko li ne
zna za onoga spahiju bosanskoga, koi je imao u selu
svojem zloguka.
Hoćemo da pripoviedimo tu pričicu o spahiji:
On se spremaše na ćabu, na hodočašće u Mekku,
što je u Turakah turski Jerusalim. Ali prije, nego
podje, dozove preda se zloguka iz sela, pa mu kaže:
„Zloguče! Ja polazim u ime Boga na hadžiluk*),
nego da ti negovoriš za mnom ništa zla, dok nedodjem
kući, pa ću ti onda pokloniti šinik prosa.“
„Dobro,gospodaru! Ali ako ti nedodješ, tko će meni
dati prosо?“ Tako odgovori zlomišljenik, zloguk. —
Ali mi jezdimo u lov s Momčilom, vojvodom, koi
je uzdahnuo: Neka Bog zna, dobra biti neće! Uzdah
nuo je i odjahao na Jezera u družtvu zajedno sa devet
mile bratje, sa dvanaest pèrvobratučedah i četièrdeset
od grada leverah.
Kad su bili došli nadomak Jezerah, nazirući iz
daleka kroz sienite dolove i preko zelenih poljanah
zidine od grada Pirlitora i siedu ćelu staroga Durmi
tora, obkoli jih silna vojska, koju je krenuo amo i do
veo kralj Vukašin.
Kako je Momčilo ugledao vojsku, koja ga je ob
tekla, neprestravi se, već stane sokoliti i hrabriti dru
žinu svoju. Jer junaku nedolaze vile do očijuh, dok
mu je sèrdce živo, zdrava na ramenu glava, vierna ju
načka družina, bridka i ciela drugarica-sablja.
Momčilo poteže sablju od bedrice; ali se pusta
neda térgnuti, kano da je prirasla za kore.
Odmah se dosieti jadu i rekne viernoj družini:
„Čujete li, draga bratjo! Izdala me je neviernica,
Vidosava. Ali mi dajte ponajbolju sablju ! Tko juima?*
Zna junak, da u nevolji netreba plakati, nego liek
tražiti. - . -
Bratja su ga odmah poslušala, te mu dadoše naj
čvèršću i najoštriju sablju. Momčilo ju dohvati i pro
besiedi junačkoj bratji krilate rieči:
„Nema ovdie mnogo govoriti. Čujete li mene,
moja bratjo draga! Da me slušate, sve će biti dobro.
Vi udarite vojsci po bokovih, a ja ću udariti vojsci po
Sriedi.“
T"Tak je hodočašće, pregrirano rangion, a badaju je
hodočastnik.
93
I tako se zametnu ljut boj za poštenje proti ne
wierstvu i izdajstvu vierenice-ljube. Za junačtvo proti
nevieri, za poštenje proti nepoštenju, za pravdu proti
krivdi poteže Momčilo bridku sablju na četu Vukaši
novu. Sam udara na čitavu sriedu.
Mili Bože, čuda golemoga! Planu razjarenim bie
som vojvoda Momčilo. Svaka mu se žila nape na
obrazu. On se na konju izpravi, kano osvetnik boga
Ljelja. Konj skače, striže ušesima, sieva ognjem, pla
men mu liže na nosdèrve. Vojvoda prieti i napada, kano
junak, koi se nikoga neboji, komu je svaka zapreka
još veća podpala, koi će sieći glave, kano da hèrska
orahe, koi bije boj tako lako, kano da kopa trice baka
ma prelu.
Ah! da je komu bilo pogledati, kako sieče Mom
čilo, kako li kérši drum niz planinu. Kud prolazi, sve
gazi, sve upored meće i valja.
„Izpred mača kud njegova
Gdie karv riekom odsvud teče,
Preko ubi'enih vitezova"
Jedva s glavom živ uteče .. .“
Takva bijaše nedobitna vlast i sila kraljevića Vla
dislava, poljskoga. A takva slava ide u tom boju i
Momčila, Hercegovca.
Šta vojvoda nesieče, više tlači konj njegov, Jabu
čilo. Više tare kopito, nego što sieče Momčilo bridkom
sabljom. Ali ga je loša sreća srela, kad je izašo prema
Pirlitoru. I
Tek što je pojahao poljem dalje od grada, srete
ga devet vranacah. A na njih nema brata nijednoga!
A kad vidie to vojvoda, Momčilo, u junaku je
serdce malo neprepuklo. On se zadérma udno grudih
od ljute žalosti, što ga je osvojila iznenada za bratjom
rodjenom. Ašto je u tielu osietio? Ruke mu stanu ma
laksavati. Nemože više sieći. Zato udara konja, Jabu
čila, čizmom i ostrugom, da poleti na njem, kano što
je odprije niekad, pravo gradu Pirlitoru.
Ali mu konjic poletieti nemože. Kune gaiuklinje
Momčilo:
„Jabučilo, hajde, letni, ... Jabučilo, hajde, letni!
Izjeli te vuci! Odavle smo letieli od šale bez nevolje,
tek od obiesti, a danas, gdie mi je za nevolju, poletieti
Ali mu Jabučilo odgovara njiskom:
„Gospodaru, vojvoda Momčilo! Niti me kuni, niti
me nagoni. Danas tebi poletieti nemogu. Bog ubio
tvoju Vidosavu! Ona mi je opalila krila. Šta nije mo
gla ognjem sagorieti, to je podprugu pritegnula tvèrdo.
Zato, gospodaru, bieži, kud je tebi milo!“
Tako dohèrza Jabučilo i hèrzanjem odkri Momčilu
zlopako sèrdce, strašna diela ljube njegove.
Kad je on to začuo iz konjske gubice, gdie je
konj bio izdajica, vrisnu plakati i proli grozne suze, ju
nak niz oboreno lice. Odskoči od konja čilaša, te se
krenu dvoru svomu. Tri puta skoči, do grada doskoči.
Ali su gradu vrata zatvorena i zamandaljena.
A kad se Momčilo nadje tako na nevolji, on
krikne dozivati sestru, Jevrosimu: "
„Jevrosima, mila moja sejo! Pusti mijednu kérpu
platna niz prozore, nebih li se po njoj popeo, te uteko
u grad k tebi!“
Sestra odgovara bratu, plače, sve kroz plač:
„A moj brate, Momčilo! Kako ću ti pustiti kérpu
platna, kad mi je snaha Vidosava, tvoja neviernica,
svezala kose za gredel?“
Ali Jevrosima bijaše dievojka dragost i milina, te
joj bude žao brata rodjenoga. Ona bijaše serdca ža
lostiva. Crknu, kano ljuta guja. Zamahnu glavom i
odkide svom snagom. Iz glave je izčupala kose, te jih
ostavila na gredi.
Što li neuradi vierna sestra rodjenomu bratu svo
mu? Potom dohvati jednu kérpu platna, te ju pusti
gradu niz bedene.
Grad bijaše golem,
bedeni.
Momčilo hvati kérpu platna, pa se upre peti gradu
uz bedene. Gotovo bieše, u grad da uskoči.
Ali doletie ljuba, neviernica, oštru sablju noseć u
rukuh. Kako je upazila, tko se ovo penje, mahne sab
ljom, te mu presieče platno preko rukuh. A Momčilo
se sori gradu niz bedene, kano soko, komu je iznenada
ubojito zérno odnielo krila.
Kako pade, smiesta ga dočekaše sluge kraljeve
na mačeve i na bojna koplja, na nadžake i buzdovane.
K tomu dopade kralj, Vukašin, te ga udari bojnim
kopljem posred živa sèrdca. A vojvoda, Momčilo, pro
govori:
„Boga ti, Vukašine, kralju! Neuzmi moje Vido
Save, moje neviernice; jer će pogubiti i tvoju glavu.
Danas je mene tebi izdala, a sjutra će iznevjeriti tebe
u drugoga. Već ti uzmi moju seju, milu seju, po imenu
Jevrosimu. Ona je meni prirasla sèrdcu. Оna će ti
vierna biti u svakom času do ladna groba, pa će ti
roditi junaka, ka" i ja sam, pile od sokola!“
obkopan obkopi i opasan
94
Dok to govori vojvoda, Momčilo, već se bori sa
dušom. A kako izusti, izpusti i laku dušu. Tako po
gibe nesrećni vojvoda.
Što je u snu naslutio, to je i došlo. Zlo naslutio,
zlo je i došlo. Neka Bog zna, dobra biti neće!
To je jadan kazao, kad je u jutru u lov odjahao
na Jezera, sietan neveseo. Žarko sunašce ljubljaše tada
siede kose ćaćka Durmitora, pozlatjujuć onda još čitav
grad, Pirlitor. A sad se još nije visoko spustilo po ne
beskom pojasu, još nije noćni pastir izjavio smiernih
ovacah, ali kad evo izdiše jedan junak, da mu nije bilo
para po svoj Bosni i Hercegovini, Momčilo, vojvoda.
Bog zna, što bude od krilaša, Jabučila! O tom
muči mukom pučka naša priča.
Značajnost je ove priče strašna, kad svèrnemo
okom na neviernicu i na kralja, Vukašina. A sieta i
žalost nas osvaja, kad razgledamo u duhu Momčila,
vojvodu, kako je prevaren. Upravo nas obuzima čuvstvo
sažaljenja, gdie vidimo, kako se snažno stablo vèrline,
kreposti, poštenja, takvo lice epigonsko ruši u ništa, iz
grizeno cèrvom u korienu, cèrvom prievare, prievarom
nevierne ljube. Sve je u toga lica divno, sablja sa oči
ma, konj s krilima, on velik, kako dokazuje puk, on
gorostas i tielom i duhom, pa treba da propada na ta
kav prievarni način ! Сераји se grudi u onoga, koi
ljubi i cieni, pazi i miluje prave značaje narodne.
No nesmijemo zaboraviti milu seju Momčilovu. To
je dobrostivo, blago, dragano sérdce žensko. Мila Je
vrosima, ti si uzor sestrinske ljubavi! Ti si podnosila
muke za brata, izčupala najliepši ures ženski, bujne kose
dievojačke, ne da oslobodiš sebe, već da se oprostiš,
pak da pritečeš u pomoć prevarenomu bratu, junaku.
Ah, mila si, vèrla si, junačka si! Narodtebe spo
minje kroz viekove; ali bila ti viečna pamet i u ovih
sitnih vèrstah, koje si zapremila; jer si jih zavriedila!
Za Vidosavu kažemo, da je neviera, koja propada
nevierski. Jer tko pod drugim kopa jamu, sam upada
u nju.
Kako pogibe vojvoda, Momčilo, gradu se vrata
otvoriše. Izadje na dvor neviernica, Vidosava, slavo
dobitna i radostna, kano sèrda, koja se u vražjoj duši
raduje zlu, što je počinila; jer misli, da je njim sebi
koristila.
Ali uzastopice sliedi kazan i pokor zlo dielo.
Dok cèrtamo te vèrste, čini nam se, kano da ronimo
suze niz bielo lice, da nam grozne padaju na hartiju.
A za kim! Za Momčilom i konjem njegovim, Jabuči
lom, za timi pralikovi narodne značajnosti u junačkom
- nicu-ljubu.
svietu našega naroda. Ali nam utieha dolazi, te nas
blazni po čelu blagima rukama, šapćuć tiho: Neplači,
ljubavniče, za ovim; jer nisi pravedan. Ima danas ta
kvih nesrećnikah više u nesrećnom narodu, gdie je azij
ska sila još većma izopačila onu prostosèrdačnu ćud,
kojoj je bilo pèrvo i najsvetije pravilo u prastanju do
maćega živovanja: Naturam sequere!
Valjalo bi roniti suze na kablove, da teku poto
kom, kano divlja bujica poslije velika dažda. Čovjek bi
se čuvstven izsušio. Nestalo bi ga. Bolje je, da žive, da
radi za nesrećau narod. Treba da radi, koliko je moguće.
A to je svakomu moguće. U tom istinitom primieru,
u onih suznih kablovih, u preveliku zlu, koje bi trebalo
oplakivati, nalazimo, tražeći utiehe, čarobni štapak, koi
nas podbada, hrabri i podupire.
Tako bez odmora ljubimo narod, gérlimo i pritis
kujemo grudima na sèrdce cielu milu domovinu, viere
Može biti, da će nakon mukah poroditi od
sèrdca porod narodu, može biti, blizanke, dvie ožudjene
kćeri, sreću i slobodu.
Ali da tërčimo na kraj pučke naše drame!
U onoj vrevi, gdie su sluge kraljeve u grad
Мomčilov uskočile, u onom metežu, gdie se sve i svako
užurbalo, dočeka obieručke, kažu, kuja Vidosava kralja,
Vukašina. Odprati ga u biele dvorove, te ga posadi na
zlatnu stolicu. Оdmah zapoviedi, da donesu jelo i pilo,
te ga počasti vinom i rakijom, pa podvori svakom dvor
bom i gospodskom ugodbom.
Ah, tako joj jada i gérdila! Odmah ode u riznicu,
te mu iznese ruho i oružje Momčilovo.
Ali da vidiš čuda golemoga! Već jim stao sam
navirivati na trudne oči, koje su se nagledale zlosti i
pakosti, suadentique cadentia sidera somnos. A ona oblači,
mlada neviernica, kraljevskoga ljubavnika svoga. Hoće
da ga kiti odielom i oružjem Momčilovim.
Мuka nas hvata za pisaćim stolom. Iz vranila, iz
pera, iz hartije, iz stola skaču nam pred oči lica onih,
koje opisujemo. A varom vri méržnja, te se prelieva
kano lava preko stola na glavu pakostne žene, Vidosave.
No jer nije ovdie razgovor o pisanju, prihvatamo
opet niti. Prolietno je doba, pozlatjeno jasnim suncem.
Ožujak je prirode na izmaku. E možemo postaviti sta
tivu podvedrim nebom, stativu pisanja, ako nas gérdilo
vremena nepotiera iznenada pod krov! Ali sad treba
da izvedemo na pozorje posliednji lik naše drame.
Vukašin udara na se odielo Momčilovo. Što je
Momčilu bilo do koliena, Vukašinu se po zemlji vuče.
Sto je Momčilu bio kalpak upravo pristao, Vukašinu
95
doseže do ramenah. Što je Momčilu bila čizma upravo
na nogu, u tu stoje Vukašinu obie noge. Što je Mom
čilu bio zlatan pèrsten na jedan pèrst, u taj uvlači Vu
kašin tri pèrsta. Što je Momčilu bila sablja upravo
prikladna, Vukašinu se povlači zemljom čitav lakat...
Tada progovori kralj, Vukašin, pošto se u njem pošteno
čuvstvo probudilo:
„Јаој mene, za Boga miloga! Evo neviernice,
mlade Vidosave! Koja je izdala ovakva junaka, kakva
danas na svietu nema, ta li sjutra mene izdati neće!“
Tek što je te rieči izustio, Vukašin povika vierne
sluge. Uhvatiše Vidosavu, dovedoše pomamne konje, pa
ju svezaše konjem za repove, da pretérpi sudbinu Ma
zеpe, hetmana. Samo je razlika, što je taj ostao živ, a
Vidosava će propasti.
Odbiše konje izpod grada Piritora. Vidosava jaše
medju repovi. Strašna li jezda! Tako jezdi odprije
mila sylphida, liepa kano nympha, a sad– razjarena
kano furija, sèrda-pokornica.
Noć je pala od neba do talah. Konji ju živu raz
tèrgoše niegdie u onom polju, u koje je Momčilo bio u
lov pošo. Tako se sveti nevierstvo ljubavi.
Vukašin pohara dvorove Momčilove. A potom iz
puni posliednju želju Momčilovu. On uze sestru njegovu,
liepu Jevrosimu. Оdvede ju u Skadar na Bojanu, gdie
su porasle po bèrdu smokve i masline. U taj grad
ide Jevrosima, kamo je bilo Vidosavi namienjeno. Tiho
je lieto, dobar je Bog! Jevrosima će uživati grozdne
vinograde, uzraslu pšenicu-bielicu, zelene livade oko
Bojane, po kojoj pliva riba svakojaka. Ona će biti gos
podja kraljica u bielom Skadru, u ravnom primorju,
ona će presti svilu na zlatnom vretenu, na svili siediti,
a nositi divu i kadivu, ona će imati sve ono žeženo
zlato, kojim je Vukašin namamio neviernicu, Vidosavu.
Tiho je lieto, dobar je Bog!
Vukašin vienča Jevrosimu sebi za ljubu. Rodiš
Injom liep porod, Marka i Andriju. Priča dodaje: Marko
se turi na ujaka, na nesrećnoga vojvodu, Momčila. Tiho
je lieto, dobar je Bog!
I tako smo izpričali pučku priču, razvili pred oči
na blagonaklonoga čitateljstva strašna prividjenja pro
stonarodnih značajah. A sad ulazimo u drugi krug raz
mišljanja, u krug junačtva tih zlosrećnih plemenah, bo
sanskoga i hercegovačkoga u zemljah, u Bosni i Her
cegovini, koje opisujemo.
Tko je čitao poviestnika naravi ljudske, Le Sagea,
kako je divno opisao prirodno stanje, kano da treba
dati jednake liekove od svih bolestih, taj će razumieti,
da polumiesec u Bosni i Hercegovini sliedi sliedom
kleti nauk učenika Valadolidskoga, Julija Blasea. On
propisuje puštati kérv i piti toplu vodu za sve bolest
nike s jednakim napredkom. Svi su mu umèrli, gdie
nije našo, kano sliepa kokoš, zerna. I polumiesecu je
u svakom slučaju pravnom jedan propis i jedan zakon
proti kérštjanom, viečno i prosto proganjanje, kano liek
od svih zalah. To je liečničtvo bez stupnja, San-grado
turske vlada, alpha i omega od svega turskoj vladi:
Proganjaj, proganjaj!... То је svagda na opèrhlih ust
netinah age, paše, bega, ili kakva mu drago silnika.
Viekovi proganjanja, koje traje postojano, u kojih
je svaki obraz naše poviestnice vierolomstvom narodnih
ugovorah i nečuvanjem pravah izgerdjen, oboriše nas i
opoganiše tako u oči naših susiedah, u oči cieloga svieta,
da u liestvi čoviečtva nismo ino, već patuljci, sporedjeni
s timi gorostasi družtva ljudskoga, koji su se u horu
osmionili i smiono oslobodili. Već smo se naužili jad
noga života sužanjskoga, pokoreni lieutenantskoj sab
ljici turačkoj i turskomu buzdovanu.
Bilo jedno, ili drugo, svako je ubojito oružje, koje
podsieca i ukida glavu naše samosvojnosti, našega žića
narodnoga.
Zar su u našega naroda upravo Bošnjaci i Her
cegovci nesrećni potomci Nojemovi prema inim srećnja
kom? Sve pada čovieku na umu ovom vieku prosviete
i uljudnosti, a opet u tom vieku tolike mračne krivde
i nečovječnosti.
Ali kako mu drago, taj viek uzperkos nehajstvu
onih, koji nose vlast u rukuh, unatoč ljubavi k zlatu i
samo k činjenicam, k sveršenim dielom, imade osobito
nedobitno poštovanje za narodnosti, kad se ove pojave
same, da su žive. I mi se možemo nadati spasenju, s
nami svi, s nami Bošnjak, Hercegovac i Cernogorac,
komu se u cèrnih gorah, kad nedérži pobiede, razlieva
više poštenje, nego kérv, koju on prezire za kerst
častni i slobodu svetu.
U tom se vieku bije čudan boj. Žestok boj biju
uz glas samosviesti, pod zastavom narodnosti različni
jezici, kano da su se medju sobom plamenom zaplam
tieli. Slavenski sa niemačkim i sa svimi Susiednimi
vojuje vojsku. Bojnisu redovi slavenskoga jezika množ
tvom tako jaki, sve da i nisu najratoborniji, da će se
taj jezični rat, koi je vèrlo važan, bez sumnje svèršiti
slavnom svèrhom, slavljem matjuške slavenštine. Mi
nismo ratoborni, već nemarni; ali nas množtvo spasava,
96
Mi podnosimo silne gubitke; ali možemo biti malo
i razsipni a la Dimidov, naledjujući vieru i uzdanje do
bra posliedka i dospietka na množtvo slavenstva, na
rodnost slavenskih majkah. Uzdajmo se u Promiso, u
budućnost sveslavenstva, a najposlije — u sievernoga
strica !
Oddavna je doduše, što je Hellenin Thukydid ka
zao, besiedeć o Slavenih, koje je biliežio obćim imenom
Skythah:
„Ako se ta plemena sjedine pod jednom glavom i
u jednoj jedinoj pomisli, nijedna jim vlast, ni Evropa,
ni Ažija, neće moći odolieti.“ I tako jest, nijedna, ni
jedna, nijedna. Ali smo bez sloge opet ništa, sluge,
već jedna gomila blata, od koga gradi svaki niemac
lonce po svoj volji svojoj.
Viekovi su minuli, kapnuli u viečno more, odkako
je to izustio slavni Helenac, kasnije Gërk, o pokore
nom slavenstvu. A što je uzrok, da nas viekovi nisu
još ujedinili niti u jednoj jedinoj pomisli, a kamo li
pod jednom glavom, hej! razdorna bratjo slavenska?
(Nastavak sliedi.)
Liepih vilah dragu uresu
Hoću vierno svedj služiti.
Još da i one nevierne su,
Ja ću u vieke vieran biti.
Ignj. Gjorgjić.
Kad ustašca medna sbore
Naške rieči, pune slasti,
Pa ti pri tom lišca gore
Оd mladosti, ili strasti;
Kad iz vedra oka leti, "
Što ti goji duša krasna;
No iz njega kad neprieti
Stroga sbilja, striela jasna;
Kad talasi cèrne kose,
Snieg gérleći, rame ljube,
A nad njimi kapi rose,
Dragulji se sjajni gube:
О znam tada, jest istina,
Tu na zemlji ima vila”!
Meni da si ti jedina,
To mi vieruj, moja mila!
M. Č.
Urednik i izdatelj Dr. Ljudevit Gaj.
Пekoliko basamah.
Prevodi iz Aezopa I. Vidović.
XXIII.
Tèrstika i dub.
Sapiens cedit.
Posl.
Dub ukoravaše térstiku, da je vita i da se po
tresa, kad godj pirne kakav zračak.
Тérst šuti. Kad se bura zapodiela, izčupa ona od
porni dub. Ateristika, popuštajuć vietru, ostane u miestu.
Вasna opominje, da se valja pokoravati pretež
noj sili.
XXIV.
Paun i ždra0.
Rugala se ruga, pa joj bila druga.
Posl.
Paun se repom razšеpirio pred ždralom, te reko:
Kolika je moja liepota, a tvoja rugoba!
No ždrao će mu, kad je poletio:
Kolika je moja lakoća, a tvoja tromost!
Nevalja se oholiti prirodnim darom, niti prezirati
druge, kojim je priroda udielila ima dobra, što su mo
žebiti još veća od tvojih.
(Nastavak sliedi.)
Književni viestnik.
KAlasje za domaćega polja. Sbirka najboljih del
slovenskih pisateljev z dodanimi kritičnimi uvodi, življenjepisnimi
čérticami in kaminotiskanini podobami.— Pod ovim nadpisom kupe
i izdaju na sviet u jednoj sbirci dva vèrla i marljiva mlada spisa
telja slovenska, Jos. Jurčić i Jos. Stritar, diela pèrvih spisateljah
slovenskih, kano što su: Levstik, Jenko, Vodnik, Koseski, Cègnar,
Erjavec, Slomšek, Tèrstenjak, Valjavec, Vilhar, Toman i drugi. Pérvi
će svezak, što će ugledati svietlo u niekoliko danah, donieti život
slavnoga piesnika Preširna, lik njegov, uvodni spis o piesmah i je
dan dio skladanjah njegovih. Potom dolaze na red ina izabrana
diela pomenutih piesnikah i prostorečnikah. A biti će u sbirci i iza
branih pučkih piesamah slovenskih.
Sbirka će izlaziti u Ljubljani kod tiskara i knjižara Otona
Wagnera, koi prima i predplatu. Svakih će 8—14 danah ugledati
svietlo po jedan svezak od 96 stranah u 4., a stoji 25 nov.
Ovu sbirku pozdravlja radostno svaki prijatelj domaće knjige.
I mi ju pozdravljamo od svega sérdca, neka pokaže duševno blago
slovenske bratje svemu svietu na pok or slavenskih odpadnikah i
kudilacah, koji su se nedavno nemilom besiedom narugali ubožtvu
slovenske književnosti! Doći će i njim sudnji dan, kadsejednom stvori
slavenska uzajamnost. Ali dotle – neka se vèrši pravednost, koja
ide po Bogu i pravici jezik i cielu narodnost mile naše Slovenije!
Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja.
U Subotu 31. Ožujka 1866.
Govediče i kljuse na zavičaj,
Gdie je sviet i sunce ugledalo,
Rado teži ; goni ga navičaj
K tomu miestu, pa se kako zvalo:
Predalek je zavičaj.
308:25
“ Burniem nebom hitra ptica,
* Prema na na na
Mala, bèrza lastavica.
Jošt se jednom natrag vrati.
S Bogom! još mi milo poje.
Sad se krene; no ju prati
Svagdie tužno oko moje.
Željno oko, sérdce, duša,
Ah, s tobom je ići rada,
U daleke poći kraje,
Prema kojim hitiš sada!
Tu mi mlado oko steče
U dietinjstvu sladki raj;
Glas mi pèrvi majka reče:
Tu je, diete, zavičaj! -
О tamo bih išo, tamo,
Gdie se gora k nebu diže!
Da se zemlji obradujem,
Gledao bih ravni niže,
Sume, polja, rodne njive,
Sto mi mili kite kraj,
I planine moje sive,
Sto mi rube zavičaji
A da čovjek, slika tvorca, Boga,
Nije bolji od nieme živine,
Nije željan zavičaja svoga,
Da neljubi mile domovine?
Ljubio bih cèrnu zemlju,
Која najci kosti krije,
Po kojih se već oddavna
Pusta zelen-trava vije.
Svaka biljka, list sa dèrva
Blažio bi gorki vaj;
Jer me ljubi još iz pèrva
Ljubljeni moj zavičaj!
Sa umornieh, starieh granah
Merzli siever lištje trese,
A u grudih evo sèrdce
Jedva tugu što podnese:
Zaludu ga želje vode
U premili, dragi kraj,
I zaludu noge hode; —
Predalek je zavičaj!
мише Č.
Slika-freska.
Milesto predgovora.
Nedavno izkiti mlad jedan prijatelj, po imenu
Milorad, više sitnih knjižicah, koje je slao drugu svo
mu. Te sitne knjižice, koje opisuju našu Parižkinju,
Zagrebkinju, ostaše bez odgovora, pa su tako, kano
13
98
glas, koi traži jeku; ali je nenalazi. One su dobrom
srećom dopale naših rukuh, pa jih amo metjemo, da se
neizgube.
Knjižica I.
Liepa ti je u Zagrebu vila!... Ta ti ju poznaješ,
Ja sam uvieren. Dakako !
Ta često bi ju vidio mieseca Lipnja, kad cvate
lipa, Serpnja, kad su pèrve žetve, a još više Kolovoza,
kad je prestala žeći ona plamenjača, te je sunce palo
za planine, na Južnom šetalištu, ili više na zaravanku,
gdie se pauni i šepiri, uživajuć večernju ladovinu pod
onim kestenjem, kad se hvata pèrvi suton. Vidio bi ju
dosta putah, gdie se mieša u onoj uglednoj svietini, koja
se kiti, kako joj zapovieda gizdelin Pariz, te koja ide
lieti mrakom, bojeć se, nebi li je opalio žar sunčani.
brate.
Ili može biti, da si ju drugdie zapazio; jer ona
ljubi osobit način. Оna se češlja drugčije, nego druge,
odieva drugčije, nego druge, hoda drugčije, nego druge.
Nemirna je, kano vieverica. A opet se ponosi. Ide po
lagano, kad ju gleda kakav mladić. Oko joj je modro,
kano nebo oko zaranakah poslije lietne kišice. Izlazi u
čitavu jatu dievojakah; ali je ona kraljica u roju liepih
licah. Оna ti dira u zienicu, bilo uJurjevoj vesi, bilo u
vertlu Biskupovu, bilo na kolodvoru, bilo na tomboli,
bilo na igranci, bilo u kazalištu, bilo kod slastičara,
bilo na šetnji u Ilici, ili na Jelačić-tërgu, ili bilo —
gdie mu drago.
Nebo je vedro. Ta ti bi vèrljao često od Jelačić
tèrga, te gledao visoke kuće. Kad je liepo veče, skitao
bi se amo tamo, gore dolie laganim korakom, kano da
sanjaš, umoren dnevnom vrućinom. Ali stani, pa gle!
Dobro gle, što možeš! Zašto? Prolazi roj liepotah. Evo
nas usred sriede bojnih redovah sjajna spola. Sve
vidimo. Sve odkrivaju plinenice-svietiljke. Ti pušiš.
Dim ti se diže pred očima. Prolaziš mimo svietiljke,
gledaš kroz dim, te vidiš kano kroz tamjan lik otajstva,
svega otajstva svoga.
Ali se obajmo šale! Jeli, ti bi se šetao jednom
liepom ulicom našega grada, gdie su još prije niekoliko
desetakah godinah ubijali divlje patke? Duga je, ravna
je, gladka je. E dobro! Tu, ako si bacio junačko oko
sokolovo, u više spratove pogledajuć, nehajuć, što biva
po zemlji, gdie ide ženski sviet, izrešen, gdie prolaze
krasne žene, namiguše, vižlice, ljubavne majčice, ako si
okom posmotrio, preziruć ostale obraze, ostala rumen
lišca, ostale vite stasove, ostale urese, nakite, ostalo
cvietje po zemlji, nadmašajuć okom dragosti običnih
ženah, sasvim izkitjenih i sasvim liepih : ugledao si
liepšu?
— Који?... pitaš...
Jednu Zagrebkinju, jednu vilu Zagreba grada. A
pred ovim likom prave liepote, gerčke božice islavenske
vile, kojoj je obraz mekan i mio, drag i ljubazan, kano
zora, ili dobar dan u godini, kojoj na obrazu duh igra
kolo sa čedom svojim, sa bezazlenim sèrdašcem, stani,
te gledaj, te gledaj, te gledaj, dok ti se neizmakne od
svietla plinenice! Ona se smieši. Tako se čini. Smie
šenje joj je milo, kano u Aphrodite. Ona gleda zorno i
budno, da ti je jednim pogledom duša prošipljena.
Ti si stao. Ti gledaš liepotu. Ti bi sagnuo ko
lieno, da te nije stid od svieta, da te neproglasi tko lu
djakom za Dijon. Tebe osvaja ciela dragost. Ti gineš,
veneš, čezneš. Opet gledaš... Smagneš... Milinje te
popada, pa bi odmah pošo k njoj, da pievaš sietne pri
morčice. Ali ti se neda. Ona je gospodjica opora. Ti
nemožeš na ino, već i nehotice šapćeš: Liepa ti je!
sama, bi li, nebi li. . . Liepa ti je! šapćeš opet. I ona
se niešto obradovala, baciv na te nesmotreu pogled.
Zarumenila se od radosti... Мајka je došla. Та
je mudra i pozorna, pa prikrije kćerku bielim jutrenjim
plaštem. Ali što ona sakriva, to vietrić odkriva. Ti
bi ju gledao. Ali se ona ukloni. Vietrić bude prena
prasit, dopirućjoj do niedarca. To je ugodno isablazno,
zabavlja i škaklji. Neda joj ugled. Zato pobieže.
A ti uzdišeš: To je angjeo, to je djavolica, to je
ljeljinka... Sve je ujedno ta gospodjica! Koliko li joj
pod dugačkima obervicama, na tananih ustnicah igra
vražić i božić zajedno, ljubav i pakost, uljudnost i na
prasitost, Dievica i Lada! Broji petnaest prolietjah. Ali
je čitava i čvèrsta, jaka i visoka, ljubazna i dragostna.
Nije premlada. Nije više ludo dete, koje nezna, što su
sbiljnije igračke.
Nisi nikad sanjao, što bi liepše bilo. Pak... ako
hoćeš da mi budeš vieran drug, ja ću ti reći ime nje
zino ... Nemoj me izdati!... Zove se Ljubima.
Sbogom. Sèrdce mi je prepuno. Prosti, što sam
neotesan i neuljudan, te nepitam ništa za Te, za Tvoje
zdravlje i zadovoljstvo.
Knjižica II.
Нај, haj, Bože daj, u Božiću raj, mili brate!
Ona ti je napon-dievojka ... Već teži na udaju.
99).
Odieva se u modru haljinu. Naslanja se o bielu
ručicu. Sve niešto misli i premišlja. Kuha u sebi velike
odluke. Neće više da gleda često na prozoru. Neka
Bog zna, dobra biti neće!
Evo je, gdie ide, da klekne na koliena dragoj ro
diteljci svojoj, da ju moli, da privoli na veliki dan i
dobru molitvu . ..
Fvo je, sve šije, radi, sprema. Ah, siromah, hude
li sam sreće! Ja ju samo gledam. Bar kad je kod pro
zora, ti bi uzeo staklo, te motrio te dragosti, potra
živao te milosti, izpitivao te tajnosti. Opet bi nastav
ljao. Kad je noć, ona plete, i opet šije, kroji, sprema
pèrteštinu. Neka Bog zna, dobra biti neće!
Ali čekaj! Ti niti neznaš, što je Ona. Ti misliš,
liepša nije od božice liepote. Istina, takva je. Ali što
je u njoj? Kakve li su u njoj sladke rude, kojih ti ni
neshvatjaš! U njoj je neprecikli izvor sèrdačnosti, u
njoj su zlatne rude liepa, bistra duha, u njoj je Cern-bog
i Biel-bog, u njoj je pako i Svedarka svih slastih.
Istina, diviti se valja tielu i obrazu, plamenitu pogledu
i krasnu odielu njezinu. Oh, to nije sve! U Zagreb
kinji, u toj gospodjici našega Pariza ima, hej! brate,
još mnogo više dragostih i milostih.
Ljubima je Zagrebkinja, dilber-dievojče. Osobita
plemena. Otac bijaše Hèrvat, a mati Magjarica. Po
misli, brate, što je izašlo iz ove jake, ustavne sveze!
Niemac se nijedan nesmije nikad približiti. Ali Lju
bima zato govori niemački !
Оna je ugladjena, izbrušena, načinjena po tvorilu
i ukusu današnje izobraženosti, udarena na kalup veli
koga svieta. Ali je zato ostala ciela, premda je uda
rena. Ostala je ciela, kano alem, kamen dragi, koi je
od dijamanta postao brillant.
Оdgojena u jednom glasovitom zavodu, nije postala
zavodnica, niti je zavedena. Već ona bijaše u njem, da
se učuva čista i liepa, kano ljiljan-cvietak u postavi,
dok najposlije — nezaglavi. Ona bijaše zavodu slava
i dika. Kad bi zapievala, sav bi se zavod potresao.
Stari bi učitelji stali na nju namigivati lukavima očima.
Ali, što! Što mari za to prokšeno dievojče? Sve je
drugarice nadmašila pisanjem, čitanjem, liepim igranjem,
udaranjem u glasovir, francezkim bérbljanjem, vezenjem.
Sve je nadkrilila, te stekla svaki put pèrvi vienac pri
znanja i odlike. Ona bijaše kraljica izmedju drugaricah.
Ali jednim nadhitiisve Zagrebkinje! Bora ni. Tu
je pèrva; zavriedila pèrvu cienu, pèrvu kitu priznanja,
što se tiče umietnosti i vieštine u sladku govorenju. Ја
sam ju jedanput čuo. Smierno mi sèrdce neda, da
smiono k njoj pristupim i progovorim, kano Cicerun.
Ali što kažem? Ta znam umietnost Ovidijevu gotovo na
izust. O kleto, smierno sèrdce! Ona je riečita; ali sam
ja riečitiji.
Ali jedno ima, što se naučila osobito, te umije
mimo sve, govoriti obrazom i očima. Znaš, brate, tebe
nestaje, kano da si pred Bogom na sudnjem danu, kad
ugledaš nju, samo kad ju sretneš. Ona će te pogledati,
da će ti se serdce raztopiti, žarom razgrijati. Ali okreni
ledja, te se obazri, gledaj za njom! Dolazi tko drugi,
tvoj suparnik. I opet ga ona tako pozdravlja. O vra
golice, o djavolice! Naučila ti se igrati visoke igre.
Pomozi, Sanijele! Da reknemo, što znamo. Kako
mu drago, da kažemo jednu rieč. Ljubima je učena,
pravo čudo medju dievojkami. Umije sve, Bulwera,
Alice-u njegovu gotovo na izust, i Heineta. Čitala je Novu
Helouzu. Izpoviestih dakako nije. Zna sve; umije o svem
govoriti. Ali, jaoj, nezna ni za Gundulića, ni za Gjor
gjića! No, što? Ljubav nezna za narodnost.
Cviet joj se duha razpupio na povietarju omam
nih Divljih ružicah Saphirevih. Ona kazuje na izust
ciele piesmice Saphireve i Börneove. Ona je čitala sve;
no haje i nehaje za kérpež-književnost našu. Istina, ona
joj se neruga; jer se o njoj niti nerazgovara, pače niti
nezna, da je ima. To je jedina rana, koje nebih mogo
pregorieti. Оna ideu narodno kazalište; ali pita svagda,
zašto nije niemačko. No to može ona prebolieti; jer je
mnoge drame čitala u izvor-slogu, pa jih zna kazivati
po govoru glumacah.
Ali što ćeš, mili brate! Ljubima je i u kazalištu
najmilija. Ona je ponosna i smierna. Siedi u loži. Svi
mladići u nju upiru oči, stakla i sve moguće strojeve.
Ali zaludu! Ona odvratja čelo, obavito koralji i dragim
biseron. Rumeni se, kad koi glumac kaže nepristojnu
rieč. Toliko razumije hèrvatski, te veli kroz nos, mio
nosić, brate: To je prosto!...
No Ljubima, uznjihana na krilu tudjih knjigah,
odgojena rodnom manom pèrvih novih dielah, čitajuć
majstorske knjige pèrvih spisateljah, razumije svaki ša
pat Viktora Hugona, Voltairea. A Heine joj je svagdaš
nji milinak. On joj je knjiga svih knjigah. On joj leži
pod uzglavljem. On jojje učitelj,utiešnik i čuvar nedužna
serdašca. Sve sam doznao, mili brate, preko služkinje.
Znaš, kako!
Um kriepi iz knjigah, ljubav cèrpe iz knjigah.
Viešta je svakoj. Već prisluškuje uhom umne i duboke
glasove sérdca Byronova. Očima vidi stidnu ljubav. Dan
toOVU.
139
100
A k tomu, k tim svojstvom duha njezina, koi je
tako ugladjen i svieto, da bi svaki nas potamnio sa
cielim učenim znanjem i umienjem svojim, priverzi,
mili brate, k tomu jošt sve one umieštine i vieštine,
koje umije svako liepo čedo. Kosica je bujna; ali ju
zna ona načiniti, te je još bujnija. Tielo je liepovito;
ali zna ona privezati straga niešto, te je haljinica na
brana, kano rep u paunice. Ah, to su ti božanske taj
nosti! Nisi jih čitao lie ni u Homera, ni u Virgilija.
Liepota bi njezina čovieka sama omamila. Ali kad
se ona oklopi nakitom, oruža oružjem namigivanja, ah,
tada ti padaš k njoj do noguh na koliena! Veliš: Ti si,
o Ljubima, gospa serdca, ti vladaš mnom, kano robom
svojim! Sakuj me u okove! A ja ću tebe kovati u
zviezde. Ja sam tvoj. A ti, smijem li reći? ti si moja!...
Čudi se čudom, prijatelju, što mogu još misliti i
premišljati; jer bi tebi ona bila već ugrabila i pomisli.
Sve bi njoj bio založio. Ona bi tvoja vierovnica, a ti bi
dužnik njezin bio i dušom i tielom. Prosti, brate, šali!
Liepota je po prirodi srećan dar, nebrojeno blago,
u kojem se sdružilo sve, što je milo, drago i ugodno.
Kaže naš prijatelj Gundulić!
Ona ti je zraka višnje svietlosti, rajski cviet, pun
uresa. Ona ti je dobro, u kojem su ujedinjena izobila
sva dobra. U njoj je bistri izgled nebeski. Ona ti je
najizvèrstnije dielo Božje. Ona ti na svietu krije u sebi
raj. Ona ti može otvoriti rajska vrata. Ona je Jeva.
Nenarim, da me i navede. Тo i želim, žudim, gorim.
Veli naš Ovidij, Gjorgjić.
Ona je ključarica tvojih nebesah. Ona te može
rajem usrećiti; ali i paklom unesrećiti.
Ona ti je od radostih i razbludah pravi izbor,
skladna miera. Ah, sklada se liepšeu duši, nego skladka,
rima, Platenova u piesmi! Оna ti je sladka požuda svih
sèrdacah, mila zamiera svih očijuh.
Ah, mili brate! U njoj ćeš naći košnicu, punu
presladka meda. Hoćeš da ga kušaš, pak da umreš
onda. Ali ne, nipošto! Onda ćeštek boraviti život, kano
sladak sanak, gdie će ti se činiti ičemer, da je sladak.
Onda ćeš imati jedini pokoj dragih željah svojih.
Pak da ti kažem samo dragosti ili duha, ili tiela
njezina, da mi je pero tako viešto, da jih izpišem, ili
pak da izkažem milinu čuvstva njezina po tom, što ču
jem, kako je dobra i mila, kako li je pri svem tom ne
dužnaičista, ti bi se zaljubio iz daleka, ona biti omiliela,
te bi priznao, da je ona dievojka dragosti milina, sèrd
се, koje valja udomiti blizu serdca svoga, pa puklo kud
puklo. A da ju čuješ, kako se smije, kano da guče
golubica, kako gleda, kano sérnica, kako odvratja od
sebe roj obožavateljah svojih šalom, dosietljivim rug
lom, otšalicom: ti bi krenuo glavom; prividio bi u
sebi, da je ona spona i pogodba tvoje sreće i
U njoj je liepota silna, sdružena sa junačkom
kervju. Vriedna je i dostojna svake službe i dvorbe.
Оna je dievojka i gospodjica savèršena. Ona, kad
hoda, svedj leti, ili plovi u velikoj slavi. Svakoga travi
i osvaja. Ali je nedajmo, brate, nikomu! Treba da
bude naša. .
Još bih ti pisao. Ali ona prolazi ulicom. Deseta
ura bije. Ide u cèrkvu; jer je nedielja. Ja hèrlim, da
ju vidim. Liepo je vrieme. Evo, s Bogom ostaj! Pero
sam bacio na diviti od porculana. Tako je tužno zazvo
nilo. Zla nagoviest!
Knjižica III.
Eto jada iznenada!...
Sad bijaše kod mene stara služkinja, moja pouz
danica, te ni dojavi:
— Ljubima se udaje.
— Za Boga! Što, Ljubima će se udati!...
— Nemojte se prepasti! То је јеđan tobožnji
častnik, poručnik, koi hoće svakako da ju uzme za
vierenicu-ljubu.
— Ah!... nečastni li častniče!. . .
– On je ovdie u posadi.
— Eh!. .. kakve nosi 0švice.
—Žute; jaše konja, pozdravlja gospodičnu iz
pod ruke...
– Ho! aoh!... Kako se zove?
– Nemogu kazati. Mislim, Haudrein.
– Dakle, Haudrein kakav valja više od Her
vata; jer nosi laku sabljicu. Srećni li, čovieče! Blago
tebi, Haudreine! Strašno ime!
— Не! može biti ...
liji!. . .
Tako sam, dragi brate, nesrećan, da gledam sve;
ali nevidim ništa, da slušam sve; ali nečujem ništa.
Samo mi Haudrein zvoni u ušijuh. Тај poručnik pre
sieče meni sèrdce lakom sabljicom na dvie pole. O.
vražja sabljice!
Misliš li, da je taj vitez kakav junak, kakav
kraljević Marko?... To se ljuto varaš!... To ti je
pust bramarima, lomigora, od pèrve vèrste. Nemoj
misliti, molim te, da je to vitez kakav novebagre juče
rašnji, ili prekjučerašnji, da je mlad kakav čoviek, Ado
ali joj je častnik najmi
101
nisi! Nedaj Bog! To je vitez dugačak i žut, kano kakva
glista. Ali nosi sablju, pa to je dosta!...
Sve sam odmah doznao; sam sam očevidac svega!
Za Boga, da znadeš, čim može takav nečastiv častnik
pridobiti nulado sérdce? Kobnim načinom. Ono dèrhće
i strepi, samo kako čuje sabljicu. On nosi i ostruge.
To omamljuje dievojke, kano da jih obilazi pieto. Onulazi
svagda na prozor, gdie može; nikad na vrata. Maču ruci,
gotov je svaki čas, da se ogleda s mrakom, kano Don
Quixotte. Ide sam samcat bez druga i pratioca, tražeć
po niesečini medju onim, što mu je sudjeno, i onim,
što bi ga sukobilo, jedno stvorenje, sudjenu nesudje
nicu, jednu zviezdu, jednu žèrtvu!... Ako,tražeć, nena
dje sudjenice, on je zadovoljan pustim maštanjem.
Ah! dragi brate, takav tije junak i našega serdca,
taj hrabar Ljubimin!
Ali, nedaj Bog! Ljubima dèrži njega, da je uzor.
Аја! Haudrein nije leventa. On nije pjanica. On ne
udara u skitnju. On nije noćobdija. Nenosi na rame
nih lovačkoga roga, kano Hermani. Nema u džepu oštra
noža, kano Antonij Shakspearov. Već je on angjeo. Та
ako hoću sve da kažem, on nije protuha, ni skitalica.
To je liep mlad čoviek, pošten i ugladjen, čoviek sa
lonski, kako kažu. On poznavaše pokojnoga otca Ljubi
nina, pazii ljubi tri sta putah u ruke gospodju majku,
koja još nije upravo stara. Natrušen je mervicami do
bre dosietljivosti. Drugčije mu je glava prazna. Obraz
mu je okrugo i veseo. Svagda se sklibi. Sagiba se i
koči, kano terta. Naprasit je i umiljat. Brije vrat do
ušijuh. Miriše stostrukom nirodjijom. Odhranjen je,
kako može biti u vojnom zavodu. Umije govoriti o
konjih, o psih, o lovu, o igrankah, o dievojkah ... Ра
nije li to dosta? Čita sve romane. Jednom riečju, umije
bérbljati i zabavljati, da je žensko serdce do mahnitosti
blaženo. Uzdiše često ... Jadikuje... Оpet se ohrabru
je ... Suze su mu na očijuh, kad jih zatreba ... Spo
minje svaki čas vratolomne piesmice iz Divljih ru
žah: Ah, da umrem, dušo, bi li ti plakala?
U kratko, to ti je Haudrein, poručnik, jaše ko
nja, sa žutimi ošvicami, nečastivi častnik, koi te je
lišio najsladjega prividjenja, najmilijega sanka.
Ah, bio bih nesrećan, zaista nesrećan! Jedina ni
je utieha u Tebi, dragi prijatelju! Sbogom!
Tvoj Milorad.
Mešto o slavenskoj serdačnosti.
(Svèršetak str. 91.)
U devetom se pismu Mazepa na to žali, što ga
plemkinja neljubi više onako, kano što ga je odprije,
te kaže: „Вudi volja Tvoja! Čini, što hoćeš! Ali ćeš
se poslije kajati!“ Оn ju opominje onih riečih, koje je
bio reko, kad joj je dao onaj dragocieni perstem od
dragoga kamenja, to jest: „Došlo i sbilo se, što mu
drago; ali se ljubav naša neka nikako nepromieni.“
U desetom pismu Mazepa izriče želju, da Viš
nji uzme onomu život, koi bi nastojao oddieliti njega
od matronke, te opaža još i to, da bi se znao osvetiti
neprijateljem svojim, da mu nisu po njoj vezane ruke.
U ostalom moli prešno za odgovor na pismo svoje.
U jedanaestom pismu udari on u obći juriš, da
zadobije opet ljubav plemkinjinu. On ju zove u nad
pisu: „Moja sèrdačno ljubljena, najmilija, najljubaznija
nego da će se matronka u sèrdcu promieniti.
To je pismo najduže. Mazepa u njem spominje
izobila izreke, najžeštijom ljubavlju užežene, te joj go
vori živo i opominje ju obećanja njezina, samo da si
pridobije opet matronku.
Vrućeželi, š njom se sastati, da se osvem dogovori,
što mu valja činiti; „jer inače neće biti više stèrpljiv
prema neprijateljem svojim, pak da će odmahnuti osvetu
rukom, o čem će se moći i sama osviedočiti.“
Na kraju istoga pisma kaže:
„Моја su pisamca, koja dolaze na Tvoje ručice,
srećnija od mojih očijuh, koje nemogu Tebe vidieti.“
Dvanaesto je pismo sasvim kratko. U njem joj
piše, da joj šalje jednu knjigu i jednu narukvicu. Tim
se prekida niz pisamah.
Po Citjenijih, itd., iz kojih vadimo ovaj sasta
vak, povratio je carski povierenik, grof Golovkin, Ma
zерi ova pisma u izvor-slogu, koja su valjada dopala
rukuh njegovih, kad je zaustavio sva pisma Kočubejeva,
te je odpremio priepise tako nazvanoj sbornoj pismari.
Iz istoga izvora cèrpemo i tu viest, da je Mazера
kćer Kočubejevu, matronku, bio nudio iznajprijepo 5000,
a poslije po 10,000zlatnih novacah, ako hoće ona k njenu
da dodje. Ako li na to nepristane, neka mu pošalje bar
jedan uvojak od zlatne kose svoje.
U drugoj se biliežci žali opet Kočubej na ponov
ljene ponude hetmanove, te kaže, da je to kući njego
voj samo na najveću sramotu i bezčast. Valja da vèr
hovni sudac, Kočubej, nije mogo više podnositi čitavu
102
tu stvar, kano što se to lasno može razabrati iz ovoga,
hetmanu namienjenoga pisma, u kojem veli:
„Svietli, milostivi gospodine, hetmane, milostivi
moj gospodaru i zaštituiče!
„Znana mi je izreka mudračeva, da je bolja smèrt
od života, puna pečali i tuge. Tako volim i ja umrieti,
nego dalje da podnosim takvu žalost. Jer ne boli ljuto,
što me dèržite za čovieka od one ruke, koi žèrtvuje
kćerku svoju makar kakvu dobitku.
„Kuku lele meni, jadniku! Kako da sam i na
slutio u važnoj službi, na vojnici, na svetilištu časti
svoje, i pod slavnim zapoviedničtvom vaše svietlosti ta
kvo poniženje? Zar sam zaslužio takvu sramotu, koju
nosim tako težko? Ili se to komu već dogodilo, koi je
preda mnom u službi i časti bio na vojnici? Vaj me,
kukavici, po svih obrukamoj!
„Utuguižalost prodje moja nada sbogmoje kćerke.
Moju radost za budućnost, moju najveću slast zamieni
plač, a jadovanje iztisnu moje radovanje.
„Ja sam jedan od onih, kojim je smèrt sladka
miso ... Svietlo mojih očijuh potamnie. Nemogu gle
dati otvorito ljudem u oči. A pred mojimiukućani steže
mene Sramota.
„U ovoj neizkazanoj tuzi, koja meni i siromašnoj
mojoj ženi izažima svejednako groznih suzah, te mi
ruši zdravlje, nemogu doći pred vašu svietlost, te s
toga molim smierno, da me izvinite.“
Odgovor Mazepin glasi ovako:
„Gospodine Kočubeju!
„Ti nam javljaš, da Ti je težka tuga pala na
serdce. Pristojalo bi se odprije, da se žališ na oholu,
bérbljavu ženu svoju, kojoj Ti, kako vidim, gospodar
nisi. Ona je jedini uzrok Tvojoj tuzi, ako je u taj
par sbilja ima u Tvojoj kući.
„Sveta Varvara pobieže od otca svoga, Dioskura,
k prostim ljudem, k pastirom, a ne u kuću hetmana
jednoga.
„Ti se žalosti Svoje, da kažem pravo, nikad opro
stiti nemožeš. Nećeš oporaviti zdravlja Svoga, dok
neiztieraš Sebi iz serdca buntovničkoga duha, koi pre
biva u Tebi ne toliko po nagonu, već po ženskom na
govoru. Ako je dakle Tebe po promisli Božjoj snašla
zaista koja tuga, a to Ti se nevalja tužiti i plakati ni
nad čim drugim, nego nad prokletom nadutoštju i oho
lostju Svojom i žene Svoje. Već kroz punih šestnaest
godinah preziru Vam sudci Vaše težke i premnogih
smèrtnih kaznih vriedne prekëršaje. Ali sad, kako vi
dim, nebijaše od koristi ni stérpljivost, ni milost moja.
A što Ti u sramotnom pismu Svojem pominješ nieka
kve stranputice, za to ja ni neznam ništa. Samo to
liko razumijem, ako nije to, da Ti glavom tumaraš po
stranputicah, kad slušašženu Svoju; jer poslovica veli:
I tako se svèršuju pisma, koja se tiču odnošenja
Mazepina k matronci, kćeri Kočubejevoj.
Mogli bismo i ovaj sastavak, kojim smo naumili
pokazati ljubku sèrdačnost slavensku i u strašnu licu,
ovdie zavèršiti. I onako u izvor-slogu nema više pisa
mah, ni podatakah o plemkinji i življenju njezinu. Ali
u ruskih Cijenijih nalaziš obilatu gradju, ako hoćeš da
pišeš o pletkah, koje Mazepa zaveže i splete, samo da
stèrmoglavi Kočubeja, koi je u trag bio ušo svezi nje
govoj sa Dragutinom XII., švedskim kraljem, te je o
tom podnio kojekakve izviesti.
Mazepa dotiera stvar sve dotle, te Kočubej bude
proglašen izdajicomi dne 15. Sèrpnja 1708. god. na stra
tištu pogubljen. Zaplieniše mu imovinu. No već za
četérnaest danah izadje na vidielo nekrivost Kočubejeva;
jer 17. Listopada iste godine priedje Mazepa Dragu
tinu XII. Car Petar, Veliki, uskori, te nadoknadi, što
mu je iole bilo moguće, Kočubeju nanesenu nepravdu.
Zato već 30. Listopada dobi mladi Kočubej pismo jedno
od kneza Mjenšikova, gdie ga taj poziva, neka dodje
sa cielom porodicom svojom pred cara na poklon; jer
predobiše visoku milost vladaočevu *).
Što se na ovom poklonu sve sbilo, to nije nigdie
zabilieženo. Ali da je po nje vèrlo milostiv bio, vidi se
iz toga, što su porodici Kočubejevoj nesamo sva za
plienjena dobra bila povratjena,već joj car udielii mnogo
novih zemljištah i premnoge odlike.
Loza Kočubejeva, u spomen od predka svoga, koi
je ni kriv, ni dužan izgubio glavu, primi u gèrb svoj
poslovicu: Elevor, ubi consumor, to jest: „Postajem, gdie
me nestaje.“ Ona žive još danas, te je pleme na da
leko razgranato po Rusiji. Odlična je to porodica i uživa
čitav ugled i dobar glas.
A što govore o Mazepi? U pučkih piesmah ma
loruskih nezovu njega inače, već: „prokleto pseto, kleta
izdajico, pasja vriežo!“
Ali taj strašni hetman bijaše u čuvstvenih časo
vih ljubavi sèrdačan, kano bieli golubak, mio, kano Sla
venin. Za to mu bila sladka pamet u kolu slavenskih
milimakah, da su i strašni Slaveni mili ljubavnici!
Lj. B.– G.-eva.
*) Poljska poslovica, od prilike znači:
Gdie rep gudi, tu glava bludi.
**) Ponježe vjelikaja mitostj Gosudarjeva na vas obrašćajetsja.
103
Historični Aphorizmi.
LХХIII.
Pučka je skupnovlada oblik deržavnoga praviteljstva za
usavèršene stvorove.
I nitko neprišiva nove zakérpe na sta
ru haljinu ; inače će odadrieti nova za
kèrpa od staroga, i gora će biti rupa.
Marko 11, 21.
But there can be no freedom any without
perfect liberty of conscience. That is of
the essence of freedom in every place.
Daniel 0' Commel, Esq.
Čini se, da je rieč jedina zastupnica i glasnica
čoviečjih pomislih, pače, da ju je On stvorio, da nosi
pomisli, kano biljku, da radja sieme. Rieč radja pomisli,
pa jih i širi.
Muka snahodi čovieka, dok se nije tako naučio,
da može prikladno i udesno iznositi na vidielo, što
radi i vlada u njem unutra.
Rieč je čovjeku sudinja, koju treba, da se iz su
da njezina upozna sam sa sobom, a š njim ostali.
Rieč jamči čovieku, da žive duševnim životom,
bez odmora tvoreć ogledala duha svoga, svakojaka diela.
Diela su pravi uslovi viečnomu životu i ljudih i
narodah. Kad jim nestane dielah, ili se nevide više
u dielih svojih, lišeni su života u duševnom smislu.
A jer nam se čini, da su narodna diela u pučkoj
skupnovladi najbliža uzora i savèršenstva, mislimo o
pučkom skupnovladstvu nacertati niekolike cèrte, to
liko nesavèršenije, u koliko je stvar u sebi savèršenija,
te iziskuje duševne moći savèršena stvora!
O skupnovladstvu naroda kakva valja govoriti s
poštovanjem, koje pripada saveršenu deržavnomu pra
viteljstvu bar po namisli.
Skupnovladanje je u sebi najplemenitiji oblik vla
danja. Ono je uzkerslo iz velikih krepostih i verlinah.
Ono precisiedaše sudbini i slavi najvećih narodah, što
su kad na svietu započeli dostojan slave život.
Ali dakako, da je i skupna vlada narodna obte
rećena istim poslanstvom, svezana za iste dužnosti,
kano što svaka ina vlada.
Vlada se zove; jer vlada. Vlada nebi bila ko
ristno breme čoviečanstva, da nevlada. Vlada vlada,
zato je vlada uzvišena; nije jednaka sa svietom, već
vlada nad ostalini, koji su niže podloženi.
Vlada može u odlučan čas samo razlogom imena
svoga poricati zapoviesti, naredbe i ukaze. Jer treba
da zadovoljava potrebam, bilo postojanim, ili vremenim
onoga družtva, kojim je zvana upravljati, a to na svaki
način.
Postojana je potreba svakoga družtva medju osta
lim, što je i pèrva, mir u krilu sama družtva. Tu
potrebu zadovoljava skupnovlada bolje, nego koja druga;
jer je to ona vlada, koja žive po volji i milosti većine,
po volji i milosti naroda svoga.
Zatočnici čoviečnosti i uljudnosti govore mnogo o
jedinstvu i o družtvenom bratinstvu. Zaista, uzvišenih
li pomislih! Ali jih valja stvoriti; treba da budu diela,
a ne, da nudkaju sviet, da, sanjajuć o takvih uzorih,
zaboravlja dielovati diela, kano što to biva u samovlad
nih dèržavah, gdie se jedva dopušta mišljenje miesto
sborenja, a sborenje miesto dielovanja, gdie najposlije i
dielovanje ostaje bez pomoćii odziva, kano lakërdijaško
kakvo igranje.
Ništa negubi i nezatire narodah stalnije, nego kad
se ti namiruju riečmi i obsienami, izlikami i prilikami.
Dok se rieči narodnoga jedinstva i družtvenoga
bratinstva razliežu puste i prazne po Evropi medju
nami, družtveni rat buči i tutnji bez prestanka, sad
plamteć, a sad prieteć, svagda strahovit zlom, koje
se čini kano nova bolest, potrebna, da se izlieči stara.
Ali pri svem tom, nevalja se upirati u rane i po
vriede, koje bole i vonjaju neugodno, kad pišemo pra
vila o životu i zdravlju. No treba opet da se traže i
znadu, da se uzmognu izvidati i zacieliti.
Jedna je zastarela, zato opasna rana—borba raz
ličnih vèrstah našega družtva evropskoga. Te je rane
puna i naša poviest, i starija i novija.
Više, nego koja druga vlada,upravo skupnovladanje,
komu se dakako iz daleka primiče i ustavno viećanje,
treba zajedničku pomoć svih vèrstah gradjanskih. Ako
ga živo neprimi množtvo pučanstva, ono je bez korienja.
Ako li ga suzbiju, ili ga ostave visoke vèrste, ono je
bez više pomoći i osnove. Pak u jednom i drugom su
čaju, da skupna vlada uzmogne dèržavnim životom ži
vieti, valja da ide na to, da pèrkosi neprijateljenu na
polju i unutra.
Ali jer su u deržavnom redu i skupnovladne vlasti
pokolebljive i slabe, kad udari deržavni potres, one pro
laze najbolje putem zadatka svoga, kad vade ćudorednu
snagu iz mnienja družtvenoga reda. I tako će, spozna
vajući i priznavajući narodnji duh, najbolje vladati na
rodom.
Mala ptica, trochylo zvama, gradi gmiz to krokodilu
u ždrielu. Tako se i lakouman narod uzdaje često u sreću,
104
a često u lukavštinu, da će dobro proći, sve da si je i
sagradio sgradu blagostanja stvarnoga iustavnoga života
u čeljustih zlotvora svoga. To bi bila lukavština onoga
kukca, što se u balegu zapreće, da ga nepogazi konjsko
kopito, a sreća one lude mušice, što jesrećno preletiela
lavu kroz zjalo, dok je zievao.
Jedino je jamstvo narodnoga života i blagostanja
skupno vladanje, a ostalo je osnovano na kérškoj osnovi
ili sreće, ili lukavštine. A to je zaista kerška osnova,
koju samodèržac može svaki čas samovlasti svoje raz
kerhati, te smèrtnim udarcem zaraziti čuvstvo podlože
noga naroda!
Zato se obraćamo sa brodom ustavnih načelah k
obliku skupnoga vladanja, kano k svietioniku pouzdane
i mirne luke, gdie nas očekuje bolja kob, nego svagdie
i drugdie.
Osim toga znamo , da se dèržavna krepost rodila
u skupnovladnih dèržavah, pak da je njimi vladala, dok
je nije samodèržtvo iztisnulo. -
Znamo; jer čitamo u listovih viečne knjige, da
priča o izboru Hreljinu na razkéršću ostaje poviest va
ljana i skupnoj vladi. Pogledajmo samo na Athene, na
Rim i naš Dubrovnik, gdie je kroz skupno vladanje
vladala uzorita vèrlina dèržavna manje više sve dotle,
dok se usred sriede tih, tako reći, čistih dèržavah nije
samodèržtveni duh ugniezdio.
U svih važnih danih, u svih važnih dogadjajih i
časovih udara narod niekako po nagonu putem kreposti.
Тako i vlada, naročito njegova, skupn ovlada.
(0statak sliedi.)
Narodne poslovice dubrovačke.
Sabrao Ignj. Gjorgjić.
(Nastavak str. 64.)
Nit se može tepao nagovoriti, ni hrom nahoditi.
Ni gore posieci, ni bez darvah doma dodji.
Nit ima kuma, ni druga.
Nanizo se pun zastierak.
Nije dosta kupit; nu se hoće i skuhat.
Ništa krilo iz poždrojevićah; opat će ti rataje poslati!
Reče Mnetčanin Paštrojevićima.
Nosiviča Bojkova želeno libro. Evo češljavice izza rata!
Nijedna ga čaša neminu.
Na vuku seljani.
Urednik i izdatelj Dr. Ljudevit Gaj.
Na plaš baretu petriti.
Noćno kolača tarčati.
Našte sardca je proždrieti.
Negledaju se vrata, kakva su, neg čigova su.
(Nastavak sliedi.)
Književni viestnik.
biskupa. Svezak III. i posliednji. Pohèrvatio sa češkoga Franjo Sic,
svetjenik zagrebačke nadbiskupije. Tiskom i troškom Drag. Albrechta.
Ciena je udarena za svaki svezak 1 st. 50 novč., a za čitavo dielo
4 st. 50 novč. — Ta se ukusna knjiga može preporučiti nesamo
svakomu duhovniku, već i svietskomu, koi hoće da se zabavlja
ugodnim čitanjem vierozakonskim. Prievodje dotieran i gladak, te se
može reći, da je g. Fr. Šic liepim ovim dielom ukrasio cerkveno
naše knjižtvo. .
Putna pisma od Zvornika do Kruševca. Na
pisao M. C. Milićević. U Biogradu. „Vila“ jih oglasuje kano za
nimljiv spis. Isti sprema za tisak sèrbski prievod znamenitoga diela
Montesquieuova, po imenu: „Razmatranja uzroka veličine Rimljanah
i opadanja njihova.“ .
Objasnenja térgovačkoga zakonika
sviet u Biogradu Stojan Jov. Veljković.
Фrlić. Uredjuje ga Sundečić. Taj narodni koledar cérno
gorski izlazi na Cetinju u kneževskoj tiskarnici, gdie je izdao ne
davno na sviet pomenuti piesnik i novu sbirku mravnih piesamah
za mladež pod nadpisom „Niz bisera.“
HAопагас. Тај је šaljivi časopis opet ugledao dan, sad
pod uredničtvom gosp. Telečkoga.
Slovenski glasnik. Zabavni i poučni časopis. Ure
djuje ga A. Janežić. U Cielovcu. Br. 3. donosi ove zanimljive
članke: Ja sam Slovenac. Piesma J. Gomilšaka. — Samostanski
vojnik. (Nastavak.) Po J. Jurčiču. — Viečni žid. Po Schubartu na
pisao Fr. Zakrajšek.– Gjuro Bertavs. Šaljive pripovivedka po A.
Z. – Hodočastnici u arapskoj pustinji. Po Andrejčekovu Jožetu.—
Družtveni i déržavni život starih Slavenah. Po Jirečku. — Slavulj.
Po Primorskom. — Pučke priče slovenske, Sabrane po J. Benigaru,
Plahtaviču i Velčiču. – Narodne bajke, navade i predrazsude. Po
M. Valjavcu. — Slavensko čativo. — Кnjiževni pregled.— Dopis.
Fabilola, iliti cèrkva u podzemnicah, u kata
kombah. Napisao stožernik Nikola Wisemann, westminsterski nad
biskup. Preveo Josip Zorić. Tiskom Drag. Albrechta u Zagrebu.
Stoji 1 st. 70 novč. Dielo je izvèrstno, kano što je poteklo iz pera
pokojnoga izverstnoga spisatelja.
Z nedostatku peněz orba, obchod, primys, themesla
v nynějši době klesaji! Novčanstveni i narodno-gospodarstveni na
cèrti Josipa Kladečkoga. Prostonarodno obradio i popravio M. Dor.
Frant. Cyril Kampelik. U Kraljevin gradcu. 1866. Tiskom Ladi
slava Pospišila. Svojom nakladom. Str. 64. u 8. Ciena 50 novč.
U tom važnom dieocu vriedni i neumorni spisatelj odgovara
mu saboru Češke kraljevine sa znamenitim dodatkom, da sa vi
Izdaje na
Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja.
Tečaj XX.Broj 14. U Subotu 7. Travnja 1866.
Slavite gospodara nad gospodari.
p. схххiv, 3.
Piesma Isusova. On u trenu satrie silu
Uskorisnica. Ponosnoga "hola Rima;
On slobodu diže milu,
slavite Boga radi boggy . Da ju svaki čoviek ima.
“E, L. L. On zapali kries prosvjete,
Isus uzkèrs" na nebesa, i ““ TT“ ““, “““.“
Da se kroz sviet širom širi,
Radujte se, o narodi,
Sin Onoga, što od ničesa
Sve svietove na sviet rodi!
Оn uzkèrse, ded priznajte,
Stvorio je On čudesa;
Оn uzkèrse, zapievajte:
Оn, presmieran bez uresa,
Samo silom rieči svoje
Preobrati svu siljenu,
Svu zemlju, gdie ljudi stoje,
Divlju, a sad prosvietljenu!
Radujte se o gospodu
I pievajte, pravednici,
Radujte se u narodu,
Pravednici, Božjoj dici!
Radujte se uzkèrsnuću
Nazaretca Bog-proroka;
Sviet izbavi u trenuću
Мučenoga svoga oka!
Zle namisli On pomete,
Sèrdca ljudska On pomiri.
Rieč istine On izreče ;
Оn bijaše sam istina.
Kakvu platu za to steče?
Zar zavlada na visina"?
Sviet ga na kerst propne strašni,
Obruka ga, pa ga satre.
Krepost prezre sviet popašni;
Neda hvalah, što joj patre.
Ali danas alleluja!
Оn uzkèrse na nebesa;
Utaži se ljudska struja
I razbije o čudesa.
Hvalite mu veličanstvo,
Hvalite ga u svoj slavi!
Hvalite mu i božanstvo
Na toj zemlji, u naravi!
14
106
}
Pogledajte u visine
Nebrojene te zviezdice;
Sred nebeske te vedrine
Svagdie gleda Božje lice.
Poprimajte u nevolji
Ruku viernu Božju jaku,
Perkosite samovolji,
Prezirući silu svaku!
Jer On može i silnike
Kano cèrn gar razpiriti,
A podići pobožnike,
Navèrh slave uzvisiti.
Jer On reče: Kamen posta,
Što ga ljudi odbaciše,
Uglu glava, sgradi grosta,
Liepša od svega mnogo više!
Evo dana, zapievajte,
Što ga stvori rieč Gospoda,
Divni uzkèrs proslavljajte
od naroda do naroda!
Tko proslavlja Bog-Christosa,
Tomu pada dar mladosti
Izsred zore, kano rosa,
Život viečan, pun sladosti.
Jer Bog reče: Siedi meni
Tu ob desnu, mili sinu,
Vladom svojom sviet pokreni,
Pokreni ga na istinu!
Hvalite ga, svi narodi,
Slavite ga, sva plemena,
Boravila u slobodi,
Ili bila zajarmljena!
Milost mu je verlo draga;
Istina mu je do vieka
Obilata, čista, blaga,
Kano medna, mliečna rieka.
On će u dan gnieva svoga
Štitom sile sa Siona
Savladati voljom Boga
. Glave strašne, carstva siona.
Suditi će i narodom
Na svoj zemlji toj širokoj;
Grieh će prati svetom vodom,
Na stolici On visokoj.
Diela su mu pravda jasna,
Vierne su mu zapoviesti,
Diela su mu velja, krasna,
Zacértana u poviesti.
On povika samosilju
Smèrt i propast krepkiem glasom.
Čoviečanstvo On u milju
Uljudnosti krasi krasom.
Hvalite ga u svetinji
Od iztoka do zapada,
Slavite ga u pustinji;
Jer On svagdie mio vlada !
On podiže pravednike
Na knezove, koje bije;
Male diže na velike:
On sviem ljudem vienac vije.
Pravo misli, pravo sbori;
On je otac pravednosti.
Sviem jednaka diela tvori;
On je otac jednakosti.
Što je satro rim-silnike,
Što je satro silu biesa,
Nadahnuo sve jezike,
Podigo se na nebesa:
Pokliknite, svi narodi,
Čudesa su, da, čudesa;
Nova doba On porodi
Sam bez vojske i uresa!
On je strašan na ohole,
Ti su njemu ništavilo;
No jadi ga zato bole,
Što jih čuje serdce milo.
On je izvor sve kreposti
Od izkona do okona;
U njega je rieč milosti
Sladka, mila i silona.
107
On sad vedri i oblači,
On je kazan i careva':
Оn narode hrabri i jači;
Žarom svojim sèrdca ogrieva.
On pogubi Oga, cara,
I Sechona, Am'rejskoga,
On sva carstva poobara
Okoliša Chanánskoga.
I sve dade Izrailju.
Slava mu je uzvišena
U žalosti i u milju
Оd koliena do koliena.
U okove On gvozdene
Kuje ljude najsilnije:
Sve su sile poništene,
Gdie On hoće da jih nije.
Jer On vlada nad vladami,
Оn boguje i bogovi,
Оn stoluje nad zemljami:
Stvorovi su svi njegovi.
Slava Bogu na Sionu,
Slava u Jerusalinu!
Pokliknite slavu onu,
Која patri Gospodinu!
Srećni spievi alleluje
Po širokoj zemlji Njemu, i
Njemu neka slavni zuje,
Slavopievi Previšnjemu!
Sve, što diše, neka slavi
Ovaj danak, dan uzkèrsa:
Svakoj duši u naravi
Radost neka diže pèrsa!
Radujte se u slobodi,
Radujte se pravednosti,
Zapievajte, o narodi,
Slavopieve i kreposti!
Radujte se i prosvieti,
Bratinstvu, i jednakosti:
То је nauk njegov sveti,
Radujte se uljudnosti!
Тај će nauk izbaviti
Izpod jarma sve narode,
Narode će uzkrisiti
Na sto zlatni od slobode,–
Kad jim uzkèrs obći dodje,
Odpadoše svi jarmovi;
Kad na zemlji robstvo prodje,
Dani svanu Isusovi.
To će biti alleluja
Sirom svega toga svieta:
Sva će proći ljudska struja,
Strahovita, silna, kleta.
To će biti dani slave,
Dani sreće i ljubavi.
Tada će se ljudske glave
Sdružiti u Božjoj slavi —
Pod okriljem jedne glave
Boga svoga istinoga,
U nauku misli zdrave
Sina, Boga jedinoga.
Poprimajte jevangjelje,
Knjigu svete pravednosti,
Koja uči svake želje
Prave, čiste narodnosti!
Pokliknite, o piesnici,
Njemu slavu u radosti,
Da u nebesnoj onoj dici
Cuje glase zahvalnosti!
To je piesma Bog-čovieku,
Mala piesma, uzkèrsnica:
Оdzovnite viečnu jeku,
Poklonite, ljudi, lica!
Zaplieštite, o narodi,
Svi rukama po svem svietu;
Вiela zora danak vodi,
Те рroslavlja slavu svetu!
Radujte se, svi narodi;
Isus uzkèrs” na nebesa,
Sin Onoga, što od ničesa
Sve svietove na sviet rodi!
Na uzkèrsnuju u hramu sv. Stiераnа.
Velimir Gaj.
149
108
Prividjenja.
Mašta po I. Turgenjevu.
Predgovor.
Svaki pravi umotvor treba sam za se da govori,
na noguh svojih da stoji. Zato ga ni netreba tumačiti,
ni razjašnjavati. Ali uvieren, da moja Prividjenja ne
maju prava na dostojanstvo umotvora, zato se moleći
obratjam na čitatelja, koi možebiti ima pravo očeki
vati po meni što sbiljnije napisano, da u ovih redcih
netraži nikakva smieranja, niti šibanja, već da u njih
motri povorku samo slikah i prilikah, koje su jedna
sa drugom koliko toliko niekakvom svezom svezane.
I.
Zadugo nemogah usnuti, nego se bez prestanka s
jedne strane okretah na drugu. „Vrag odnio ludorije
i te stolove, što se vèrte!“ pomislimusebi: „Samo raz
slabljuju živce...“ Umor me nadjača najposlije. Na
jednom mi se učini, kano da je u ložnici zveknula žica
tužno i tihan0.
Podignem glavu. Miesec bijaše nizak na nebu,
upravo mi u oči gledajuć, Kano pruga od biele krede
ležaše svietlost njegova na daskah... Čudni zvek za
zveči i opet.
Na lakte se naslonim. Tiha ni je groza stegla
sèrdce. Prodje časak ; prodje i drugi... Niegdie daleko
kukuriekne pieto. Drugi mu se još dalje odzovne. Po
tom spustim glavu na uzglavlje. „Sto li može od čo
vieka biti!“ Pomislim opet: — „u ušijuh mi počne
zujati.“
Malo čas i san me nadjača, ili mi bijaše, ka
no da zadriemljujem. Preda mnom se u snu podi
zaše neobičan prizor. Meni se priziraše, da ležim u
ložnici, na postelji svojoj. A nemogah usnuti, ni okom
trenuti. Tad opet zazvekne . . . Ja se okrenem ... Mie
sečna se pruga na daskah stane polagano uzdizati,
ustajati i u vis se zaobljavati. — Preda mnom, kano
maglena prilika, stoji nepomična, blieda gospa.
— Tko si? jedva ju zapitam. Glas ni odgovori
nalik na šuškanje uzdèrmana ilištja:
tebe.
— Sbog mene? Ali tko si?
— Dodji noćas k staromu rastu, što je eno na
uglu šume. Tu ćeš me naći.
Ноću da pogledam u lice divnoj gospi; ali na
jednom stanem i nehotice dèrhtati. Studen me led pro
tèrne. Više neležim, nego siedim na postelji. I gle,
gdie sam prividio, da stoji blieda gospa, svietljaše
poprieko poda miesec u dugih, bielih prugah !
III.
Sutradan prodje, neznam više, kako. Opominjem
se, da sam uzeo čitati, raditi... Ali mi se nedade ni
šta od ruke. Opet se smèrkne. Serdce mi kucaše, kano
da očekuje niešto. Opet legnem čelo stiene.
— Zašto nedodje?- čujem u ložnici, gdie šapće
nieko razgovietno.
Ja uzgledam naprasno.
Preda mnom stajaše otajstveno prividjenje s ne
pomičnima očima u nepomičnu licu, moleć me tužnim
pogledom.
— Dodji! čujem opet šaptati.
— Doći ću. Reknem joj, i nehotice protérnuv.
Prividjenje se malo po malo uzvija napred i raz
plinjava, kano tanan dim. I opet prolievaše po čistu
podu miesec mirnu bliedu svietlost svoju.
Čitav dan provedem nespokojan. Poslije večere
popijem punu čašu vina. Izadjem na spoljašnje stube;
ali se vratim natrag i bacim ima postelju. Kervi mi
idjaše jedva po žilah.
Opet se čuje zvuk... Ja zastrepim; ali neuzgle
dam. Na jednom osietim, gdie me nieko obuzima stra
ga i šapće mi u uši: „Dodji, dodji, dodji!“... Strepeć
od straha, zajecam:
— Doći ću! I podignem se.
Gospa stajaše, nagnuv se preko mene, tik do
moga uzglavlja. Tiho se nasmije i izčezne. Ali opet
uzmognem niekako, te joj zavirim u lice. Meni se
učini, kano da sam ga vidio niegdie. Ali gdie, kad?
Kasno ustanem, pa bih po čitav dan po polju tu
narao. Otidem k staromu rastu na okrajku šume,
pazeć pomnjivo na okolo.
Оko sutona siedjah na otvorenu prozoru , gle
dajuć iz ložnice. Moja mi stara gospodarica donese
čašu čaja; ali ga ni neokusim ... Bijah gotovo sulu
dast, te upitam sebe, nisam li na najprečem putu, da
sadjem s uma. Sunce je zašlo; ali ono nestajaše samo
u žaru, već se i čitav uzduh zažario iznenada u nepri
rodnoj rumeni. Lištje se i bilje svietlucaše, kano da je
jasnim svietlilom poliveno. Ali se nemicaše. U tom,
tako reći, kamenom nemicanju, u toj oštroj jasnosti
109
prirodnih cèrtah, u tom druženju silne sjajnostisa glu
hom tišinom bijaše niekakva čudnovata zagonetka.
Na jednom doleti ovelika siva ptica i pèrhne na
spoljašnji okrajak od otvorena prozora. Ja ju pogledam,
a ona svèrne na me sa strane okruglo, vrano oko svoje.
„Nije li k tebi poslana, da te opomene?“ pomislim.
Odmah razširi ptica mekana krila svoja i odleti
bez huke, kako je i doletiela. Ja siedjah još dugo na
prozoru; ali se više nedah na sumnju, već bijah
kano u kakvu čudu. A niekakva neodoljiva, ako i ti
hana, sila odnese mene za sobom, kano struja od
bujice, koja daleko od slapa još nosi čamac za sobom.
Najposlije ustanem.
Grimizno rumenilo sa uzduha bieše već oddavna
izčezlo. Lahor pirne. A miesec uzlažaše sve to sjajniji
iz mèrkonodra neba. I do skora se zaigraše stabla
sa ilištjen, cèrna i srebrenasta, u studenu svietlu nje
govu.
Moja stara gospodarica dodje k meni u ložnicu sa
užeženom sviećom; aliju utérne lahor kroz otvoren pro
zor. Duže nemogah izdèržati. Poletim, uzmem kapu i
krenem se putem u šumu k staromu rastu.
IV.
Prije mnogo godinah udari grom u taj rast. Kit
čica mu bieše smervljena i uvela; ali mu u stablu bi
jaše još života za čitave viekove. Kad sam mu bio na
domaku, proleti oblačić preko mieseca. Pod širokim
granjem bijaše certna tama. Iz početka neopazim ništa;
ali pogledam na stranu. Uterne mi sèrdce u grudih:
biela slika stajaše kano ukopana ukraj visoka germa
medju šumom i rastom. Malo mi se kose ukostrieše;
ali se ojunačim i otidem k šumi.
I zaista, ona bijaše noćno moje prividjenje. Kad
joj se bliže domaknem, zasvietli iznova miesec. Ona
bijaše, kano da je od prozorne, prebiele magle stvorena.
Kroz lice joj mogah vidieti po lahoriću tiho njihanu
granu. Samo se kose i oči malo cèrnjahu. A na jed
nom se perstu sklopljene ruke svietljaše persten od
nèrka zlata. Stanem pred njom i hoću da progovo
rim; ali mi zapne glas u gerilu, premda se više nisam
upravo bojao. Oči joj se u me upirahu. U pogledu ne
bijaše tuge, ni radosti; ali niekakva mertva pomnja.
Ја čekam, neće li ona što reći; ali ona stajaše niema
i nepomična, bezprestano me pogledajuć upërtima oči
ma. Opet mi bude čudno oko serdca.
– Ja sam došo! Reknem najposlije od velike
muke i natege. Čudno mi i muklo zvećahu rieči.
— Ја te ljubim ... Čujem šaptati.
—Ti li me ljubiš? od čuda joj odgovorim.
— Budi moj! odgovori šapat.
— Ја tvoj da budem? Ali si ti sablast – bez
tiela.— Cudno se osietjam, uzbiban i životan. — Što
si ti, dim li, zrak li, para li? Ja da budem tvoj? laži
mi prije, tko si. Jesi li na zemlji živiela? Odakle si
došla?
— Вudi moj. Neću ti ništa učiniti na žao.
samo ove tri rieči: uzmi me dakle!
Ja izvalim oči. „Sto to veli?“ pomislim u sebi.
„Sto to znači? I kako će me uzeti? Ili se radi o po
kušaju?“
— Eh, dobro! kažem joj razgovietno, pa i izme
nada glasno, kano da me je nietko straga gurnuo:
– Uzmi me dakle!
Tek što to izustim; ali eto ti u jedan mah otaj
stvene slike, s podsmiehom u duši, od koga joj lice za
trepti, gdie se napred ponese, razširi ruke, te jih pruži
za mnom... Ноću da pobiegnem; ali me deržaše već
u rukuh. Ona me zagerli. Tielo mi se po lakta po
digne nad zemljom,—i obadvoje nas lako; ali ne pre
bèrzo noćni lahor odnese onamo preko vlažnoga travnika.
(Nastavak sliedi.)
IRеci
Pripoviedke.
Iz života slavonskoga naroda. Napisao Mijat Stojanović.
ХХХIХ.
0 slavonskih njivah i sienokošah.
Liepo je, vidieti zelene šume, po kojih granatu,
orijaška stabla dižu ponosite krošnje, ukrašene kitnim
hvojami, k nebu pod oblake, glie se žarke munje kriese.
A vietrovi dušu, sad jug, sad iztočnjak, sad zapadnjak,
sad siever, kano da provode igru sa grančicami, sad
leperšeći tihano, sad zujeći jače i škripeći puklon gra
nom, sad svom snagom lomeći izdanke i grane, ili ću
pajući stabla iz koriena.
Milo je, pogledati bregove i planine, okitjene sa
dovi i vinogradi, kano kitami liepa cvietja.
No njive mile moje postojbine, izkèrčene, uzorane
na slogove i zasjane razlikim žitom, sad zelene i sa
rene u cvietnom prolietju u slici cvietne mladosti svoje,
sad zlatne o žetvi, u roditeljsko doba pune blagosova
Božjega.
Po gredah i brežuljcih vidiš bujne njive slavonske,
zasijane. Ovdie raste pšenica, raž, ječam, zob, iliti ovas,
11()
ondie je kukuruz, proso, sierak, heljda, olaj, grah i
bunileve ...
Svaka je njiva toliko putah opievana. Ratar, oruć,
pieva na njoj i piesmom hrabri voke svoje. Kopači
prevaju na njoj. Tako i žeteoci, pače i zubači, zubeći,
i plievačice, plieveći, pievaju njivom.
Naš je narod upravo narod pievački. Što godj
radi na njivi svojoj, pieva, makar zalievao svaku brazdu
toplim znojem.
Slavonske su livade ponajviše po nizinah, na pla
ninskom podnožju, uz bare, struge, potoke i rieke. A
po njih vidiš svagdie gajevah, šumicah i voćnjakah.
Gotovo po svakoj livadskoj medji raste germlje, lieskovo,
žestilovo, svibovo, piskalovo, udikovo, bazgovo, drie
novo, glogovo, kukinjovo, rakitovo, vezovo. Po livadi
raste livadska dieteljina, mekuša, vlasulja, konjogriz,
okan, metvica, bokvica, šavranjica, kiseljak, grahorica,
zubra, ružmarinka, presličica, slakovina, kopitnjača, po
putnjača, kaloperka, šašovača, stoklasača, mišakinja, ne
težak, jaglac i druge vèrste travne, od kojih mnoge
cvatu liepo razlike i šarene.
Miris livadske trave, pokošene, nadilazi ugodnošću
i milinjem gotovo sve mirise vertnoga cvietja. A reko
bi čoviek, da je mati priroda u tom mirisu ujedinila
sve slasti, sav ugodnivonj cvietnih mirisah, i ruže i lju
bičice, i karanvilja i ružmarina, i gjurgjica i božjega
dèrvca, i čubra i kalopera, i metvice i rutvice, i zum
bula i ljiljana, i smilja i bosilja ...
Čudna je sila u bilju, u dèrvetju, u gèrmlju, u
travi i cvietju, i u plodovih njihovih. Sve jih zemlja i
zrak hrani jednom hranom. Sve jih grije jedno sunce
blagotvornimi zrakami svojimi. Sve jih napaja po volji
Božjoj majka priroda jednom rosom i kišom. A opet
svaka vèrsta ima osobit svoj miris, svoju osobitu slast,
kiselost, ili gérčinu, osobitu tečnost, svoj kus, svoju
mast i sliku. I u mnogoj otrovnoj gerčini, oštrini, ili
bljutkosti ima liekovita skupociena sila, koju viešt
liekar zna upotrebiti za liek u opasnoj bolesti.
Jedno se bilje upotrebljava za hranu, drugo za
odlieću. Ovo je koristno za ljude, ono za marhu. A iz
svake vèrste vidimo, kako je tvorac njegov moguć,
dobar i milostiv.
Livada je oku najliepša u cvietu svojem, najugod
nija uhu, kad su kosači na njoj, a nosu, kad se pokosi.
Oj, liepe su sienokoše mile moje postojbine!
I ovaj kratki opis slavonskih njivah i livadah zasie
ca duboko u život slavonskoga naroda, pa, mislim, neće
ni nitko zamieriti, što sam ga upleo u ove pripoviedke
iz života slavonskoga naroda. Dobro je, poznati i po
zorje, na kojem je dielovala ona čeljad, o kojoj pripo
viedam. Zato sliedi još koi ovakav opis.
Najnovije dijelo Viktora Hugona.
Nedavno ugleda sviet opet jedan plod veličanstve
noga duha najvećega piesnika, što ga je rodila fran
cezka majka, znamenit roman Viktora Hugona.
Roman se zove Morski radnici. Preveden je do
sele samo na niemački jezik nakladom A. Hartlebena
u Pešti, u Beču i Lipskom. Tomu je nakladniku pre
vod povladjen kano jedino pravno izvor-izdanje na nie
mačkom jeziku. Izlazi u 16 odpravakab. Svaki odpra
vak stoji samo 25 novčićah, da jih svako može sebi
nabaviti.
U rukuh nam je pèrvi svežčić francezkoga izdanja.
Oblik mu je mala osnima. Velik je 4 arka sloga. Liер
je i čist, razgovietan prema duhu roditelja svoga. Lice
odgovara duhu.
Francezki su svežčićivećpomolili obrazizpodtiska.
A niemački će svaki miesec sve dva a dva izlaziti u
bieli sviet; jer još nisu imali otčinskoga dopuštenja,
da priedju slobodno staroga ćaćka, Rena. Ali dobiše
nedavno putni list, pošto je Niemac Hartleben skupo
platio povlast Viktoru Hugonu, da jih smije izvesti u
niemčadiju u ruhu nestašnih buršah.
Velike žèrtve prima Viktor Hugo za porod duha
svoga, mnogo veće, nego Minotavro, gérdina neman, po
lučoviek, polubak, sin od serdca Pasiphate i jednoga
baka. Poznato je svietu, kako bi tomu Minotavru
Athenjani davali svake godine po sedam mladićah i po
sedam devojakah kano podatak, dok ga Thezej nije
usmerto.
Pitaš, čitatelju, ej, kako to dakle, da Viktor Hugo
traži većih žèrtavah? Sasvim prosto.
Viktor je Hugo svietionik duhu današnjega vre
пmena. On vidi dobro svaku pukotinu smušene Evrope,
kako gramzi za svietlom zlatnih i srebrenih novacah.
Osietja on griehotu današnjega života; ali ju zna i
upotrebljavati.
Nervum rerum gerendarum uzvisi sviet nad svaku
krepost. Voli nogom gaziti i cviet čoviečanstva, sati
гati шоladjaше Iliere; voli ubijati četimice mlade soko
love, nego trošiti žicu i živac svih stvarih. Zua on za
111
to dobro, za taj bies svake vèrste družtvene, i sviet
skih i cèrkvenih, i tielesnih i duševnih vladah.
Danas- štoje sedam momakah kakvu vladaocu, a
što li je sedam dievojakah? To je žèrtva niekakva i
nikakva; sve satire rat slavoljubnostih i strastih. Zali
bože, možemo dakle smiono uztvèrditi, da je godišnja
pitja Minotavreva danas mnogomu čovieku, da ga za
pitaš, manja žèrtva, nego da umnožiš, kano što je onaj
persijski šah, broj četérnaestzlatnimi i srebrenimi novci!
Novci su danas čoviečanstvu najveća žertva, kad
jih valja na što položiti. Viek se sav unovčio. On žedni
i gladni za novci. Novci, novci! To je uslovica svake
porodice, svakoga družtva, svake skupštine, svake vlade,
svakoga- čovieka.
Novce žèrtvovati, danas je veća žertva, nego ljude
obojega spola. Minotavro tražaše za žèrtvu ljude, a
Viktor Hugo ište u nakladnikah novce. U smislu da
našnjega vremena traži dakle Viktor Hugo veću žèrtvu,
nego što ju je u ono doba hellensko iskala gardna
neman, polučoviek, polubak, sin od serdca Pasiphate i
jednoga baka.
sèrdca i duha svoga, quod erat demonstrandum.
Pravo radi Viktor Hugo; upire se u pravo du
ševne vlastnosti, koje je svetije od svega ostaloga. On
je Francez. Da je Hèrvat, ili Sèrbin, nebi mogo tako.
Ali Hugo, kad potegne perom, zaderma sav kolik sviet,
kano da je potegnuo gudalom po guslah. Jeka ječi
njemu, gdie se godj čita, od Greenlanda do Zapana, od
Kamčatke do predbrežja Dobre nade, širom svieta iz
Pariza– ali ne iz Pariza; jer se sad najveći um fran
cezkoga carstva kinji i lomi na stienah i pećinah jed
noga ostèrvca, gdie se razgovara s talasi. Nije pravo,
o Francezi, što date najveći duh tako stradati! Nije
pravo.
Na Jerseyu, na ostèrvcu jednom inglezkoga pro
liva, čami prognan najveći piesnik francezkoga carstva
u doba Napoleona III. Njemu pred kućom strujii bruji
nore. Talasi su mu glasonoše. Donose mu svaki dan
pozdrave od zavičaja.
Ali narav Viktora Hugona neda mirovati duhu
njegovu. Značaj mu je kano najsmioniji Titan, koi teži
sve na više i više. Neplače on od bezposlice; nepro
daje on sinjim talasom tužnih zjalah, sietan i neveseo.
Оn jih gleda, pa se š njimi razgovara. Pipa jih ruka
ma; jer mu oni gérle domovinu.
Оn je upotrebio samoću na morskih bregovih za
to, da sluša pomnjivo tajnosti morskoga svieta. Jer
ribe negovore doduše; ali znadu mnogo. On je upo
Viktor Hugo traži novce za porod
trebio prognanstvo, da se uči svim ljudem, koji se uz
daju na kérških drievih i plavih, kano što kažu Du
brovčani, u naručje sinjih talasah.
On nije sam; jer: u
Tko nemirnom mišlju viek do zviezdah lieta,
Odèrveni sèrdcem od ljudih i svieta:
U pustinje podje, ili pak u gore;
Motri, kako dižu versi vite bore.
Tu ga sladka mašta nebu u vis prosi,
Те да огla letom hitro u zrak nosi:
Hugo nije samac— Оn sborom šutjenja
Sbori bujne rieči s duhom prirodjenja . . .
misli čoviek, komu potresaju grudi istovetna čuvstva!
(Ostatak sliedi.)
Historični Aphorizmi.
Pučka je skupnovlada oblik državnoga praviteljstva za
usavršene stvorove.
(Ostatak str. 104.)
Mi živemo u doba bolna porodjaja, gdie se radja
nov sviet iz staroga. Jako se kuša i izkušava krepost.
Cèrvljiva se sgrada smušene Evrope ruši, ponaj
više nezamienjena novom drugom. Odatle ta obća bo
lest. to gorčenje i kinjenje samosilja u pojmovih na
umoru, ta diela varvarstva, kojim valja tražiti jednaka
u udaljenih lietopisih mongolsko-tartarske navale. Biva
još gore; jer vidimo u službi varvarstva dvie vlasti
sdružene, koje nisu nikad zajedno pustošile svieta. To
vom, uzperkos svakomu čuvstvu prava, pravednosti i
čovječnosti.
Čitav je narod jedan pod puškom i tamnicom;
sloboda je saviesti pogažena ; narodnost i jezik smije
svaki bies vladan proganjati nesamo u javnom životu,
već i na domu, na domaćem ognjištu.
Što rade vlade stare Evrope, gledajući ta zločin
stva povriedjene čoviečnosti? One mukom muče, pa
tumače ruglo našega vremena.
Ali se neka stare vlade deru, kano stare haljine,
kad neće same da se kerpe. A nitko neprišiva nove
zakérpe na staru haljinu. Inače će odadrieti nova za
kèrpa od staroga, i gora će biti rupa.
A što valja u napredak raditi narodom, kojim
priete po nehari praviteljstva njihova ? Valja junu se
sdružavati sve više i više u svezu bratinstva, srodnim
112
sa srodrimi, da vlade ostanu samotinje usred sriede
stare Evrope, a narodi da budu velika ognjišta sve
sjajne slobode u novom svietu.
Neradi se o vojnih četah, već o stvari, koja valja
više, o načelih i pomislih.
Radi se o medjunarodnom sdruženju podviečnimi
zakoni pravednosti i promisli Božje.
Radi se o obćoj pučkojskupnovladi, u kojoj nema,
ni nisliti! vierolomnoga praviteljstva, koje bi nogama
gazilo neodgovorno i samovoljno svaki ustav, gdie bi
obiestni popečitelji sporedjivali izabrane zastupnike na
Načelo narodnosti tražimo u skupnoj vladi, na
čelo savèršene slobode saviesti; jer bez ove nema u
dèržavi mira, ni pokoja. Nemože ga imati ni pod puč
kom skupnovladom.
Kako mu drago, nemojmo očajavati u ružnih ne
Sgodah, već oslobadjajmo puk, da se usavèrši za bolja
vremena, gdie će skupno dielovati u dèržavnih poslovih!
Ded svezujmo sveze bratinstva medju narodi, pa
se pripravljajmo slavodobiti pravah njihovih, koja će
biti okrunitba bolnoga našega vremena, toga mosta i
prielaza iz pakla na rajske bregove dobre budućnosti!
Usavèršavajmo se, da budemo, koliko moguće, stvorovi,
usavèršeni za skupnost dèržavnoga praviteljstva!
Da pučka skupnovlada uzmogne dugo i častno
živieti, odolievajuć manam i prirodnim nepogodam
ugnieždenih uredabah, valja joj sliediti nieke uslove.
Skupnovladni duh treba da je istinit; narodno
požertvovanje i povierenje treba da je obće, da se od
lučna podpora svih verstah zadobije koje stečevinom i
imovinom, a koje odgojem. Sve naravi treba da teže
na usaveršavanje jedne pomisli skupne, svi radnici
javnoga života unoseći ujavne poslove svaki po uborak
prirodna ugleda, mirne samosvojnosti i jasne slobodo
umnosti, svi složni kano pčele u košnici. To su uslovi,
uz koje se skupnovlada u obće, a naročito pučka po
diže i zadugo derži; jer je samo pod ove pogodbe bla
gotvoran oblik deržavnoga praviteljstva, neuznemirujuć
družtvenoga mira.
Na to valja svagda ići, da se predjašnja vlast ne
odsudi na jad i propast naprasno i zaludu, da se druž
tveni poredak neuzneredi bezvladjem, komu je pèrvo
izrod-čedo dèržavno samodèržtvo.
Obsiene li! Znate li, kako svaka vlada, bila kakva
mu drago, dokazuje i proglasuje pobiedu svoju, kad je
istinita i odlučna? Uredjuje opet mir u deržavi.
Ali u mirna doba u mirnoj dèržavi narod hoće i
može tražiti skupno dielovanje u poslovih, da bude si
romah puk dionik vèrhovne svoje vlade.
Urednik i izdatelj Dr. Ljudevit Gaj.
može puk živieti pravim, voljnim životom. Inače žive
vodenim životom kakva potoka, koi se miče, kano da
žive; ali nema volje, ni nemože ni kud, ni kamo iz korita
svoga, dok se neprelije.
Voljan je život u pučkoj skupnovladi, koja daje
uzde narodu u ruke. Ali zar može promiso Božja udie
liti tu vlast svakomu, i divljaku iludjaku? Ne, nipošto!
Narod treba da je odraso i doraso, da je usavèršen,
koliko može; jer je pučka skupnovlada oblik dèrž. pra
viteljstva za usavèršene stvorove.
Ali već danas ima dogadjajah tako golemih, tako
jasnih, gdie rieč zastupa i oglasuje vèrhovne pomisli
čoviečje, da jih nijedna vlast, nijedno lažno oružje ne
može kriti. Oni odkrivaju očevidno nastojanje čovie
čanstva, gdie stupa malo po malo u hram savèršene
vlade, skupnovlade, po ugledu svietskih oazah, slo
bodnih gradovah, Hamburga, Ljubka, Bremena i zlo
srećnoga viteza, Frankobroda.
Potišteni su zametci velike budućnosti narodne u
Evropi – prababa svih današnjih dèržavah, jošt živa
skupnovlada San Marino, i u pyrenaejskih dolinah mala
gorska Andorra.
Književni viestnik.
RAratak izvieštaj o svojstvu velikoga i raztresenoga
naroda ilirskoga. — Nedavno izadje na sviet u Beču dielo baruna
Bartensteina, popečitelja ćesarice Marije Therezije, prevedeno na
sèrbski jezik i obilno opazkami izjašnjeno po Aleksandru Sandiću.
Cesar Josip II. željaše još kano princip, da se upozna dobro
sa stanjem ilirskoga naroda, pod kojim je imenom razumio pravo
slavne Sèrbe, Rumunje i Rusine, kad su se upravo tada oni naj
većma bunili sbog povriedjenih poveljah svojih. Da zadovolji želji
principovoj, pak da uputi u tih stvarih nasliednika na priestolju,
napisa dakle Bartenstein 1761. pomenutu knjigu, natiskanu onda
kano rukopis samo u 200 iztisakah. I tim izradi sebi, da je
predsiednikom „Dvorskoga povierenstva in allyricis“ imenovan.
Ujedno mu naložiše, da upravlja sasvim samostalno „ilirskimi po
slovi.“ A to bijaše kroz se da m godinah predsiedničtva njegova.
U ta doba, dne 13. Ožujka 1763., izadje i osobito ponovljeno odo
brenje „serbskih poveljah“, izdano po Mariji Thereziji.
0vo dielo ugleda svietlo u sadašnjem prevodu pèrvi put
za veliko obćinstvo, za svako i svakoga. Ono je dvojako na
ročito po avstrijske Sèrbe važno i znamenito. Izjašnjava doba sil
noga unija tijenja medju Sèrbi i doseljavanja njihova u gdiekojih
dielovih Trojednice-kraljevine.
To se poučno i zanimljivo dielo može nabaviti: Beč, Land
strasse, „Hotel zum goldenen Еngel.“
Ako ta knjiga nadje dosta veliko čitateljstvo, misli gospodin
A. Sandić izdavati na sviet još ostale poviestne spise o avstrijskom
sèrbstvu.
Očekujući željno ovo izdanje, možemo preporučiti pomenuto
dielo svakomu, koga zanima poviest i poviestno pravo avstrijskih
Serbah. Jezik je u njem ugladjen i dotieratu; nije ekavština, već
pravo čisto nariečje hercegovačko, nalik na Vuk-Daničića. Svaka
certa pokazuje vieštaka, okretnoga majstora. Znamenito je svakomu,
što Serbin piše o velikom narodu ilirskom.
Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja.
U Subotu 14. Travnja 1866.
Dok mi čamiš, Slavo,
U mértvilu liena,
Snaga ti je velja
Ništa, pokorena.
Uzradi, uzradi
Skladna, postojana,
Pa ćeš prednjačiti
Svietu – poštovana.
V. G.
The jedne noći.
ass
Nad oblaci miesec plovi,
A do njega zviezde sjaju.
Spokojni su svi dolovi,
Tek se piesme izvijaju,
Da su zviezde zlatojasne ...
Piesme li su miloglasne!
Оj, nebeske čudne svieće,
Svietlite slavenskoj zemlji!
Bože, daj joj veće sreće!
Rode slavski, ej, nedriemlji!
Krepko, bratjo, nepredujte,
Dan spasenja očekujte!
Sladke piesme iz dubrave,
Zazovnite ljubu moju!
Dajte sladke njoj pozdrave,
Neka žive u pokoju;
Neka lietom sve do lieta
U radosti svedj procvieta!
Zemljo moja, ljubo шоја,
Budite vesele, zdrave, "
Sreći brojte broj bez broja
U radostih, usred slave!
I piesnik se vaš raduje,
Ako vašu radost čuje.
Fr. Z.. . o iz W.
Prividjenja.
Mašta po II. Turgenjevu.
V.
(Nastavak str. 109.)
Iz početka mi se glava zavèrti... I nehotice za
klopim oči. Za jedan časak od prilike progledam opet.
Uzvijasmo se, ka" i odprije. Ali nemogah više vidieti
šumu. Pod nami se prostiraše ravnina, crnimi stèrnji
kami posijama. Groza me uhvati, kad opazim, gdie smo
se strašno visoko uzvili.
„Propadoh. U ruci sam nečastivoga!“ prošipi me
čuvstvo, kano munja.
Do toga trenutka nepade meni nikad na um, da
pomislim, da su djavolske sile jače,i da me zator nože
zatrieti. Mi se bez prestanka sve dalje i, kako se či
nilo, sve to više uzvijasmo.
— Е, kud me nosiš? zajeсam najposlije.
— Kud je tebi drago! odgovori mi druga.
Ona se savije oko mene. Obraz joj se moga malo
neticaše. Ali joj u ostalom neosietjah ticanja.
— Spusti me na zemlju; vèrti mi se mozag u
ovolikoj visini !
– Dobro. Zažmuri, pa nediši!
Poslušam ju i osietim odmah, kako padam, ka
no bačen kamen... Samo ni zrak zujaše kroz kose.
Каdsam se osviestio, opet letjasmo ponad zemljom; ali
tako, da smo se nogama ticali bilja u visokom trav
niku.
15
114
to radost, tako pèrhati? Ja nisam ptica.
– Ja sam mislila, da će ti biti ugodno; mi ne
mamo druge zabave.
—– Vi? Ali tko ste vj?
Na to mi ništa neodgovori.
– To mi se neusudjuješ kazati.
Tužan mi glas, nalik na onaj, koi me je bio pro
budio pèrve noći, zaori kroz uši. U to trepetasmo sve
dalje kroz vlažni zrak tamne noći.
— Pusti me! pokliknem.
Моја se drugarica malo nagne nauznak, pa ja sta
nem na noge. Ona stane preda me i opet sklopi ruke.
Ja se umirim i uprem ju gledati. Ka" i odprije, bijaše
joj na obrazu niema pokornost i podložnost.
— Gdie smo? zapitam ju. Okoline nepoznavah.
– Daleko od tvoje kuće; ali za čas možeš opet
kod nje biti.
— Na isti li način, kano što sam došo i amo?
Mogu li se opet u te uzdati?
— Ја ti nisam ništa na žao učinila, niti ću ti
zlo učiniti! S tobom ću do zore letieti. To je sve.
Kud tebi zaželi sèrdce, mogu te nositi u sve zemlje
ovoga svieta. Budi moj! reci opet: Dakle me uzmi!
— Neka ti.. . dakle me uzmi!
Opet me uze, opet mi se noge nad zemlju podi
goše. Pa mi letjasmo.
VI.
– Kud ćeš? zapita me ona.
– Upravo napred, sve napred!
— Ali je tudie šuma.
– Podignimo se više šume; ali polagano!
Uzvijasmo se u vis kano kljunače, kad lete na
brezovinu. I sve letjasmo napred. Miesto bilja treptjahu
nam pod nogama kitčice od dérvetja. Cudno bijaše, gle
dati odozgor mjesecom razsvietljenu šumu i kuštrave
glave od dèrvetja.
Sva bijaše slika i prilika, kano daje šuma predpo
topna kakva gerdosija, koja driema. I mijoj čujasmo du
gačko, bezprestano disanje, šuštanje, što se kano neraz
govietno mermljanje razliegalo.
Ovdie se i ondie otvorio laz, mala njiva, a de
bela sienovita pruga ležaše mèrkla po jednoj strani . . .
Pokadšto bih čuo odozdo ljutu jeku jadna kakva zeca,
a odozgor žalostivo hujanje noćne ptice. Zrak zauda
raše pečurkami, pupci i svakojakim biljem. Miesečina
se protezaše na sve strane oštra i studena. Velike
nam zviezde sjahu više glave. Na jedanput nestane izza
nas šume. Poljem se magloviti prameni povijahu. Tud
idjaše rieka.
Letjasmo pokraj jedne obale poprieko gérmovah,
koji su, težki od vlage, stajali nepomični. Talasi od
rieke sinuše sad u modru sjaju, a sad se opet odkra
doše tamni i potmuli napred, kano zlikovci. Čudnovato
se ovud i onud micaše više njih tanka siva magla,
a vérhovi odvodenih macicah blistahu bujnii krasni pre
liepim, razvitim lištjem svojim upravo smiono, kano dasu
znale, da jih nije moguće utérgnuti. I snadje me želja, da
odtérgnem jednu macicu. I već se taknem povèrh vode;
ali mi huda vlaga udari u obraz, kad sam prelomio
tvèrdu stabljiku od velike ruže. Onda poletiesmo s
jednoga briega na drugi, kano ptice, koje smo za
ista ovdie i ondie uzplahirili i potierali. Više putah
naidjosmo na jato divljih patakah, koje su se krišom
spustile u sitinac. Ni neperhnuše. Samo jedna pruži
vrat izpod krila, gledajuć i pazeć naokolo, i opet
brižljivo sakri kljun u mahljavo perje. A druga gaknu
kratko i tiho, pri čem je sva niešto zadèrhtala. Popla
šimo i jednu čaplju, koja je, tromo se mičuć i sdepasto
zamahujuć krila, jedva izletiela iz gèrma. Nigdie ne
pljuskahu ribe iz vode, sve san boraveći. Počeh se
priučavati pèrhanju, pa mi se učini, da je i ugodno.
Svatko, koi je ikad u snu letio, znam, da će me
razumieti.
Osobitom pažnjom uočih čudnovati tajstvor, koije
stvorio od mene takvo čudo.
VII.
Bijaše to gospodja s malim, neruskim obrazom.
Taj me sitnom smiesom svojom jasne sivine isienčaste
bieline opomene biele, iznutra razsvietljene posude.
— Može li se s tobom govoriti? zapitam ju.
— Može, govori!
— Vidim ti pèrsten na pèrstu: čini se, da si na
zemlji živiela. Jesi li bila udata?
Stanem ... Ništa mi neodgovori.
— Kako se zoveš,—ili, bolje, kako si se zvala?
— Zovi me Alice.
– Alice! to je ime inglezko! Jesi li Inglezkinja?
Jesi li me odprije poznavala?
- Nisam.
— Zašto si se upravo meni pojavila?
— Ја jubim tebe.
— Pa jesi li mnom zadovoljna?
1 15
— Јеsam; s tobom letim i pèršim okolo po čistu
– Elizo! reknem na jedanput: Može biti, ti si
zlotvorka, duša kakva odsudjena?
Moja drugarica ponikne nikom.
– Ja tebe nerazumijem! prišaptje mi ona.
– Zaklinjem te živim Bogom! progovorim opet...
— Što li veliš? zamèrmlja ona. Ja te nedoku
čujem.
Meni se učini, da se ruka, koja me je kano stu
den pojas opasivala, miče pomalo.
— Neboj se, reče ona, neboj se, moj dragi! —
Okrene desno lice, te ga položi na moje...
Taknutje mi njezino uzbudi na ustnah čudnovato
osietjanje, kano od tanka, mekana osja.
VIII.
Pogledam poda se i ugledam, kako smo opet vele
visoko uzletieli. Letjasmo preko neznana grada, koi se
po obronku široka brežuljka prostirao. Iz tamnih daš
čanih krovovah i voćnjakah provirivahu cèrkve. Duga
čak se most prepinjaše preko okuke niekakve rieke.
Sve mukom mučaše, kano u gluho doba. I same se
kube i kérstovi svietljahu utamnu, driemežljivu svietlu.
I bieličast drum letjaše muklo nalik na strielu k jed
nomu kraju od grada, da izleti opet muklo na drugom
kraju napolje u tmastoj daljini jednakih ravnih po
ljanah.
— Кakav je ovo grad? zapitam ju.
Моја mi drugarica reče poznato jedno imeu našoj
domovini.
– Dakle smo daleko od kuće!
– Za nas nije ništa daleko!
– Zaista li? Nosi me dakle u Južnu Ameriku!
reknem joj smiono i otéržito.
— U Ameriku te nemogu nositi. Sad je dau u
Americi.
– Znam, mi smo ptice-noćnice.
kud možeš, samo malo daleko.
Nosi me dakle,
– Zaklopi oči, pa nediši, reče mi Eliza. I mi
odletiesno, kano vihar.
Zrak mi u ušijuh zašumi strahovito.
Stadosmo; ali šumljenje nepresta.
Pače se pretvori u strašno urlikanje, u urnebesno
zavijanje ...
– Sad možeš razklopiti oči, reče Eliza...
IX.
Progledam... Bože, gdie sam?
Nad glavom mise njihahu golemi, dimnasti oblaci,
pa se sgomilavahu, kano čopori muklih čudovištah ...
A duboko poda mnom priećaše drugo čudo, razjareno,
sèrdovito more... Gërdna mu biela pienurina sievaše
ipištaše po vodenih bregovih, a, podižuć rutave slapove
svoje, udaraše plima tutnjavom i štropotom o ogromne
cèrne stiene i klisove. Urlanje, ledeno pahanje uzpljus
kana bezdna, tromo micanje morske bibavice, iz koje
se odjekuje o školjeve sad kano tužno lelekanje, sad
kano daleko gruhanje topovah, a sad opet kano zvo
njenje ... Hèrska i škripa od bure i talasah na bre
govih uzrujana pruda iŠljunka, nenadano graktanje ne
vidovna galeba na pèržini, na mračnu obzorju raz
bacani ostanci odizlomljena broda,–sve ovo navre na
me vrevom ... Mozag mi se u glavi stane vèrtieti, te
opet zaklopim oči.
— Što je ono? Gdie smo?
— Na južnom briegu ostèrva Wighta, pred Black
gаnуskom stienom, o kojoj su se toliki brodovi raz
pèrsli. Odgovori mi ovaj put Eliza vèrlo razgovietno,
a, kako mi se učini, poniešto i zlorada.
– Nosi me, nosi, odavle... kući! kući!
Sav se sgurim i obraz joj sakrijem u ruke...
Osietim u taj mah, da letim bèrže, nego odprije. Vie
tar pištaše, zviždeć, nesamo još jače, nego ni urli
kaše još i kroz kose i odieću onako ...
da mi se gerkljan steže.
— Stan" de na noge! čujem Elizu, gdje je pro
govorila. "
Siim se, da se kako obuzdami osviestim ... Pod
sobom osietjam zemlju; ali nečujem ništa... Naokolo
je sve kano izumèrlo ... Kerv mi udari u glavu. Uši
mi zuje, iznutra izdèrmane. Mozag mi se još jednako
verti.
Oporavim se i progledam.
(Nastavak sliedi.)
upravo, kano
Najnovije dijelo Viktora Hugona.
Neka nam je dopušteno, ocèrtati kratkimi cèrtami
ostèrvce, gdie je ikakvo je, na kojem stojisadašnji stan
Viktora Hugona.
Ono more, što je u Inglezkom prolivu, obiluje ve
ćini strahotami, strašnje je i opasnije po mornare,
110
nego pučina morska, kano što je mučnije, broditi medju
školjevi Jadranskoga mora, nego na Velikom Ocejanu.
Naši su Dalmatinci na taj način bolji mornari od
Talijanacah; jer su od dietinjstva medju školjevi i gre
benjem, od malih se noguh učeći potajnosti i hirube
nosti vodenoga svieta. A Talijanac se odtisne lasnije
ma veliku, gladku pučinu.
Dalmatinac je rodjen mornar, pliva kano patka
još nejakim dietetom, kano što Posavac jaše konja. No
prodjimo se te vieštine, te pogledajmo na Inglezki
protok!
Viktor Hugo stoji ondie na školju, kano svietio
nikbrižnih ladjah, raztèrkanih po ogledalu morskom, jest
svietionik duha i diela.
On gleda umnim gledom u svako doba, u dnevno i
noćno, sve strahote i utvore morske. I tako mu je u
duši naum sazreo, da rodi u samoći divljega otoka za
čete pomisli.
On se dovoljno upoznao sa ljutimi borbami, s
težkimi nategami, koje zadaje čovieku odvieka do vieka
lukavo i nevjern0 m0re.
Toliko o postanju najnovijega romana njegova,
Morskih radnikah, koje zamienjuje u slogu i riečju „mor
nari.“
Tri godine prodjoše, odkako su ugledali sviet
Jadnici njegovi; a niekoliko više, odkako шu je izaš0
na svietlo pèrvenac u romanih, Notre dame de Paris.
Ali je morski talas postao Viktoru Hugonu drug,
pobratim i prijatelj, dobrotvor, milostivijii veći od cara.
More mu je zavičaj. More ga pomladjuje, Osnažava,
tieši i ohrabruje. Milost mu je morska najmilija, kano
što mu je strahota njegova najstrašnija.
„Sinje more, primorski odore...
Sinje more, vihar-igralište ...
Sinje more, skupi nastavniče...
Kuku! lele! avaj i pomagaj!
Pa sve za što? Za to pusto blago.
„Sinje more, šaljivčino smèrtna!...
Sinje more, junački pomore!...
Sinje more, dobri Božji stvore,
Pokloni se svomu dobitniku!
Um čoviečji stihije nadkrili;
Duh je Božji u čoviečjoj sili!“
То su uzklici našega kneza, slavnoga piesnika
Mede Pučića, u predivnoj piesmi Sinje more. Sve ovo
i više opisuje Viktor Hugo peroru francezkim.
чи и
A to je umietnost njegova, koju umije. On je
majstor, on je vieštac, koi jaše čas krilatoga Pegaza,
dok ga neumori, časomvragoduha, dokga neusmèrti. On
vlada i nebom i paklom. On otvora perom svojim i raj
i Ereb.
Sve može, što je moguće, pero Hugonovo; samo
nemože hvaliti samosilje. Slavite, spisatelji, Hugona,
toga Titana, toga uajmilijega prijatelja parnasskih die
vicah!
No térpi on muke prognanstva za nas, koji ga či
tamo. Оn je naš mučenik. Plačite ga, čitatelji, i vi,
nile čitateljke!
Ali on kersne, kano phoenix, uzkèrs-ptica. Njemu
more daje svedar mladosti. Ono ga oduševljava; raz
bistruje mu glavu i dušu mladjanom bistrinom; ovija
ga svom piesničkom silom, te on radja takva diela,
kano što su mu morski radnici, koje je on, najsamo
sviestniji tvorac i majstor, izmajstorisao kano najvèrst
niji tvor duha svoga u riedkih časovih, kad mu je pi
rio lahor preko sinjih talasah od zavičaja, te ga opo
minjao, da prihvati dlieto, pak da dielja sebi dielom
svojim spomenik, koga neće zatrieti ni neumitno vrie
me, ni zelena, ni žuta, ni cèrna, nikojaka kivnost
ljudska.
I tako nam je piesnik u timoru maloga ostèrva
razvio sliku o radnicih na moru. Mi stojimo pred tom
slikom, kano pred otajstvom kakvim. Gledamo ju. Ona
nas časom derma u duši, udno grudih, a časom joj se
divimo, nevierujući riečim tvorca njezina, da je umietna,
već se snebivamo od prirodne istine i najviše omamne
sile njezine.
Viktor je Hugo u tom dielu, premda mu je, kako
kažu, od pisanja desni bok izkrivljen, odviše izbočen,
uzašo liestvami dubokih naukah i promatranjah svojih
u nebesa, u zrenik duševne radnje. Odavle gleda, kano
kakav soko sveglednim, bistrim okom.
Ništa se njemu nepodkrade kradom. On nam vodi
pred oči čovieka i život čoviečji, sve mreže i različne
konope, kojimi je svezan za sinje talase.
Оn nam pripovieda muku, nategu i radinost mor
narah, ribarah i ženah njihovih, u obće sve kolike če
ljadi morske, kojoj seživotna sreća bacaka na kocku, a
kocka koleba na nestalnom, sad blagon, a sad uzru
janom moru.
On nam cèrta morsku tišinu, plimu, osieku, mor
sku bibavicu... On nas vodi u brodska gradišta i u
dubine morske, gdie se kolju gerdosije, nemani, kroz
koralje i ljušture provlačeći strašna tielesa.
117
Sve razgaljuje, što je na moru i u moru. On
je postao pisac morskoga svieta, toga vodenoga svieta,
vodopisac, tako reći, u najviernijem smislu.
Čudne tajnosti opažamo, kako se razkrivaju iz
pred pera njegova, kano izpred rala, koje pori u zem
lji brazde, te odkriva tajno blago. Dušom i okom vi
dimo najdivnije stvari i stvorove, koje nam taj pravi
piesnik slika kitčicom žive rieči svoje u ogromnom
dielu, koje će iznieti preko po stotine arakah, u Mor
skih radnicih.
Sirena velikoga mora, duh morskih bregovah, do
lazi noću Viktoru Hugonu, pa mu šapće: —
Vierozakon, družtvo, priroda, to su tri vlasti, s
kojima se treba čovieku boriti. Ove su mu tri su
parne sile ujedno tri potrebe. Valja mu vierovati –
zato hram; valja mu raditi — zato obćina; valja mu
življeti – zato plug i ladja. Ali ove tri riešitbe ob
uzimaju tri borbe. Ove tri zajedno grade težki zadatak
života. Protivnici, s kojimi čoviek ima posla, ovo su:
sujevierje, predrazsuda i življevi. Trojaka ananka nas
tišti: silna potreba cerkvenih pravilah, inih zakonah i
stvarih. —
Nekažemo, da sirena govori glasom blage znanosti;
ali svakako trubi trubom još nečuvene sveumnosti. A sve
koliko dielovanje ljubimca svoga, velikoga piesnika, sa
stavlja čudnovat udes u liep i divan sklad i sustav.
U dielu Notre Dame de Paris odkriva Viktor
Hugo silu pervu; u Jadnicih certa drugu; u Morskih
radnicih prikazuje treću.
I tako su sva tri diela salivena kano jedno jedino
zvono, koje je salio titanski duh Hugonov. On njim
zvoni, slušajte ga, ljudi!
Čitajte ga, kako možete, bilo niemački, ili fran
cezki. Ali volimo francezki; jer izpoviedamo, da ljubi
no yećma, mnogo većua srodnike Hugonove, nego vi
teza Schmerlinga.
Nеpišemo toga u maloj Hervatskoj, da koristimo
francezkomu nakladniku, niti da hudimo A. Hartlebenu;
jer nemožemo. A osim toga taj Niemac napinje sve
sile, da ugodi predplatnikom svojim. Cielo će dielo iz
dati na sviet još prije izmaka 1866. u 16 podpunih
svežčićah. Za nagradu daje, ako uzhtije koi pred
platnik, te plati 60 nitkovah, sbilja! novčićah, prekra
san tiskovni lik. Zove se Morski bregovi, te prika
zuje strašan prizor iz opasnoga života morskih radni
kah. Naručbe prima svaka knjižarnica i oskérbljuje na
stavke. Ali svakomu valja ići glavom; jer nisu stekli
mesa vuci po porucilu i
Čitajte, mili čitatelji! Makar bio kakav jezik, što
ga znate; nam je stalo, da se širi kries duha, luč
istine. Zato pišemo o Viktoru Hugonu, koi nam se
čini, da s maloga ostèrva prostire glas svoj do Sinjega
našega mora, glas čudne istine.
Tri je sile, tri anamke, on naznačio, koje tište
spolja čovieka. Te tri sile tište i naš narod, nesrećan
i jadan. Те је tri sile i njemu usud usudio. Pridru
žujte k tomu najvišu ananku silnoga Usuda, sèrdce
ljudsko! Izobražavajte ovo slobodnimi spisi svete istine,
pa ćete usrećiti narod. Ali zasad: amant alterna ca
tenae /
Pèrvi svežčić izdanja A. Hartlebena, koije turen u
bieli sviet, broji 64 obraza u maloj osmini, koja se sama
čita. Tako je voljka i ugodna tiskom i hartijom. Pèrvi
je svežčić tako zanimljiv, da bi ga progutao kano osla
doren orah, ili popio, kano opojno pitje.
Pèrvi dio nosi ime Gospodin Clubin. Pèrva knji
ga pripovieda: Na čem se osniva hérdjav glas. Pèrva
glava kazuje znamenitu rieč već u početku, napi
sanu na bielu listu. U drugoj je sagradjena kuća sa
blastih. Treća kaže: Za tvoju ženu, kad se ovienčaš.
Cetverta centa nemilost. Peta odkriva ine dvogubnosti
strašnoga jednoga mornara. Sesta prikazuje starinsku
ladju. Sedma nije ciela u tom svežčiću, već donosi
samo nadpis: Cudnovat čoviek u čudnovatoj kući i nie
koliko nesveršenih izrekah. Ta sedma glava i te izreke
vabe nezasitjenom zanimljivošću sviet kano meka i
mama, da kupe i kupuju predplatu.
To smo napisali o najnovijem dielu Viktora Hu
gona, slušajući glas serdca; jer želimo prosvietnu i
ugodnu zabavu čitateljstvu svomu, onda opet slušajući
glas duha svoga, koi visoko cieni Viktora Hugona.
A tko li da necieni onoga, koi piše hugonski?
On je victor, pobiednik spisateljskoga carstva. Ako su
te rieči naše možebiti mladjane; ali vierujte, istinite su!
Svatko će njega ocieniti visoko, koi godj pročita
i samu posvetu njegovu u Morskih radnicih. Netreba
da bude piesnik; netreba da čuvstvuje š njim srodnije
čuvstvo.
Rieči su posvetne velike. On je velik uzperkos
svemu, svim žèrtvam, koje traži i dobiva; jer od
gaja spisi svojimi onoga Thezeja, koi će usmertiti je
danput Minotavra današnjega svieta. Rieči glase:
„Posvetjujem ovu knjigu gostoljubnomu i slobod
nomu kéršu, onomu katu stare zemlje normannske,
stanu plemenitoga narodića pomorskoga. otoku Guerme
seyu, onomu sbiljnomu, a opet blagomu ostervu, koje
118
je zasad meni zatočište, a valjada će biti jedanput moj
grob.“
O Hugone, tvojoj veličini biva velika nepravda!
Velimir Gaj.
Zemljopisne viesti
Bosni i Hercegovini.
Diо Х.
(Nastavak str. 96.)
Nu, Bože, pomozi! Sad razklapamo drugu knjigu,
starostavnu knjigu vèrline i junačtva u Bosni i Herce
govini. I tako ulazimo u epilog diela X. ovih viestih
zajedno s Mostarani, od mora junaci, i sa Hercegovci,
sokolovi, koji su na junačkom glasu, odkako je gavran
ocèrnio.
Otvaramo knjigu riečmi praotca svakoga junačtva
u našem narodu, riečmi kraljevića Marka: „Sad nepo
maže junačtvo; jer najgora herdja može ubiti najbo
ljega junaka!“
Da je Bošnjak hrabar, to je stara viest; da je
Hercegovac junak, to je stara i živa istina.
Hercegovci su i Bošnjaci već po kérvi junaci, u
bogatstvu i sirotinji. Bošnjak, ili Hercegovac voli gla
dnieti, nego prosjačiti. Njega mérzi, ići po kućah u to
ime. Nikad nebi obijao tudjega praga.
U prastara vremena dokazivahu oni kano vitezovi
junačtvo, da su vèrli. A i danas lome kosti turskomu
vragu, premda nemogu onako, kano što bi htieli i bili
možni.
Raja, fakir-fukara, to je ona pandorska kutija,
koja krije u sebi sva zla, što se mogu u jedanput pre
liti preko zemlje, da nesiedi na svakom uhu bosanskom
kano muha po jedan turski uhoda !
Da se povratimo k četi našega Hektora, Marka,
kraljevića! Kano da cértamo bojni roman, tako nan
se prikazuje opisivanje junačtva bosansko-hercegovač
kih Epigonah.
Bošnjaci, koji traže pomoć u proroka Muhameda,
neka očekuju sedmora nebesa; a one, na koje se može
svernuti ta liepa vèrsta inglezkoga piesnika, Southeya:
„And those who suffer bravely, save mankind“,
ove, koji podnose hrabro, izbavlja čoviečnost; ti Boš
njaci imaju odvietnika u Boga, a rieč Pravde u pro
misli, premda su danas očupani, kano cèrkli gavranovi.
Starodavni značaj čuva sèrdce snašega roda, da
ga tudji živalj neproždere, kano pas velik komad liepa
i zdrava mesa.
Samo postojano i pomnjivo čekajte i napredujte!
Ali postojanstva treba, da ga nijedan dogadjaj nepo
remeti.
Nedajmo se poplašiti sitnimi strašili niemačkih
lakerdijašah, ni sablastmi turskoga hata!
Ljudi se mogu uzdati u Promiso; ali narodi ne
znaju, što je zla kob u jasnom smislu, premda tu rieč
upotrebljavaju piesnici često.
Jer su narodi oni zapoviednici, koji zapoviedaju i
sebi i zloj kobi. Voljom mogu nadvladati sve. Volja
satire svaku nevolju.
Da se pokori zdrav i čitav jedan narod drugomu,
to je proti naravi. Ali kako može biti, da kërst kne
tuje i robuje od viekovah poluniesecu?
Ako nam to razdrieše dèržavnici svih velevlastih,
da je pravo, mi ćemo uvažiti odgonetljaj, pa ćemo mu
kom unući. Ali zasad vičemo na sav glas svietu:
„О, bosansko-hercegovski narode, ti si živ i jez
grovit, a robuješ i plačeš!
„Ali misli svagda, da se sbiva narodom, ka' i če
ljadi, te pate za kreposti svoje.“
Razlogom će doći sreća, a srećom dobar ukus,
dobrinu ukusom dobro vrieme.
Razlog i dobar ukus idu uporedo. Dvie su to vi
soke rieči u riečniku narodnoga razvitka.
Predrazsudni viekovi tuže lasno današnji naš viek,
koi gleda na sve oči, kano kakav ćifta, kako propa
daju naš Bošnjak i Hercegovac, pa broji dobitak gadne
stečevine, punpuncat pomislih i novih mnienjah o nepo
božnosti, o nekreposti, o ludosti, o tvèrdokornosti, o
mèrzku serdcu, o nemilosti, o samoživstvu, o sebičnosti
svake duše, koja je slavenska.
Ako se taj viek-ćifta neprovaljani i neopošteni,
ako se neizkèrpi, ako neturi u taljige hérdjavih
ukorienjenih mnienjah, za koja prianja gnjiloba bo
lestnoga čovieka, smrad bludnoga tumaranja, neka
zna taj viek, da se zaludu kinji na pećinah mudrovanja,
kano Napoleon na Sv. Jeleni; jer mu je trud sav uza
lud, kopajuć trice, a tvoreć pakosti, bilo tvorom, ili
116ILIZATOLI),
„Les opinions qui dijerent de l'esprit dominant, quel
gu" il sort, scandalisent toujours le vulgarire“. ..
Тvèrdi slavna Francezkinja, mučena spisateljka,
De Starél, koja je boravila vrieme; ali vrieme neborav
ljaše š njom u porazumku, vrieme Napoleona, zemljo
treSCa.
Sve može sablažnjavati istinu i pravdu, što je
divlje i nepravo, jednom riečju, lažno. Samo nauk i
izpit mogu sami dati tu slobodnost sudjenja, bez koje
nemože nitko zapaljivati nova svietla, ili prižizati ona,
koja stoje na visoku nebu.
Jer dok se sviet pokorava niekim prihvatjenim
pomislim, ne kano dokazanim istinam, već kano vlasti,
koja vlada samovoljno, negledajuć na život: zdrav raz
log čoviečanstva robuje u svakojakih niegvah. Narodi
robuju, Bosna i Hercegovina robuje, pa tuži kano harpa
Aeolova.
Dok mislimo svakojake misli o narodu, pišemo o
junacih, Mostaranih, i o hercegovačkih sokolovih. Pri
tom nas neobilaze nikakve strave od strašnosti njihove;
jer smo obezbiedjeni. Mi stojimo nad ovim sumornim
i zagèrmljivim vremenom, kano putnik, koi stoji naverh
ledenoga Durmitora. Dok germljavina germi u dolini,
on gleda odozgor, kako munje presiecaju merkle tane;
oblaci su natušteni niže njega, njemu leže pod nogama,ka
no golemi cèrni psi, kudrovi. Ali on gleda mirno prirodni
boj, kako se tuku i hèrvu življevi. On gleda u gorskom
uzduhu. Tako i mi, dok motrimo bojeve naših juna
kah, zadovoljno klikujemo za stolom svojim verstu pučke
piesme inglezke:
„Пome, sweet home! there is no place, like home.“
Kano što se u razkrivenih razvalinah pompejskih
našlo nekoliko sudovah, iz kojih je staro vino žèrtveno
mirisalo izpod pokrovca triezna ulja: tako se i naše
žiće i biće pod pokrovom naprasitih došljakah iz livad
nih morah azijskih učuvalo u licu bosansko-hercegovač
koga junačtva, te ostalo gotovo cielo, što bi lahor ne
mirna i bezprestana napredovanja bio već oddavna od
pahao. Junačtvo je ovdje cielo, premda se zove sad i
tursko; ali svakako lažnim imenom; jer je po prolive
noj kérvi — naše.
I zato glavobolja i mamurština budućnosti, što će
jednom zadesiti one, koji su gostbovali za stolom pre
obilne izobraženosti, neprieti našoj glavi, koja je zdrava
i čitava na ramenu. Svemu biva manjak izim vremenu.
Ovo je naše. Nije se naša košnica još obezmatičila,
ako su se i premnogi rojevi već odmetnuli.
Uzdaj se u se iu svoje kljuse! Nadaj se u Boga!
kaže Turčin niekako: I padel. Pokliknimo i mi taj
klik sa slavnimi junaci, Mostarani, Hercegovci, sokolovi!
I Bošnjaci su dietca Davoreva, slavni junaci, vi
tezovi, junačke vojvode. Neboje se ni djavola, ni me
luna *). Oni su junaci od oka. Sav jim je život u to
udešen. Hrane se umiereno. Jedu përgu prije boja,
što jim zadaje upravo dosta snage, da jim žile nebudu
prepune kêrvi.
Perga je jelo od popèržena sierka, što ga melju
u žèrvnjevih, naročito u Travniku i okolinah njegovih.
Samlivena se muka uspe u ugrijanu, upravo ključalu vo
du, te se opari. Tako je jelo ugotovljeno. Vade ga oži
cami kano kašu. Ovo je najloša; ali jaka junačka hrana
u Hercegovini, pa i u Bosni.
Sva polja sviedoče i sva razbojišta o junačtvu
Mostaranah i Sarajevacah i drugih vitezovah, Bošnja
kah i Hercegovacah. Oni ciene vitežtvo nada sve, kano
što su vitezovi svieta Homerova, premda bi Hektor i
Achillej danas mérzko biežali, da zariču u boju topovi,
ili lubarde, ili bi se upanjili mramorkom, slušajući tu
čudnu gèrmljavinu, tu gudnjavu, dok jih nebi poljubilo
puščano zerno iz potaje, izpod mukla, izpaljeno po go
lobradu momku. Onda bi pristali uz rieči našega praju
naka, da junačtva nema na svietu, odkako je zazujalo
pèrvo zérno ubojito, pa bi se kano sien ipepeo razpali
mertvi u ladan grob, da pocivaju u bezprašna doba na
stečenih lovorih.
Ali naš Bošnjak i Hercegovac odgovaraju junač
kom riečju gvozdenomu zernu, gvozdenoj smèrtonosnoj
cievi, kano što su u strielična vremena pèrkosili stre
lam, ili, kako znamo jamačno, šestoperom. Opievani su
bojevi pouzdani sviedoci.
U tom su oni majstori, pa se dèrže i sami za
perve medju svimi narodi, dajući do sebe drugo miesto
Moskvitjaninu; ali samo kano dèržavnoj sili. Jer Rusa
neznaju za brata. Potom nižu na niz slavnih diela
bojnih Franceza, Poljaka, Ugričića i ostale, a Niemca,
„švabu“, derže pri repu.
Obadva su brata jednako junačka i jednako se
ponose tim plemenitim svojstvom. Ali ovdie hoćemo
daprizovemoupomoćjedan primier na dokaz,što se sbio
uTravniku, gradu, da razaberemo iz toga, kako se Boš
njak visoko nosi, kaj tko takne u narodno ime njegova.
Bijaše u Travniku evropsko družtvo, gde se o ko
јеčem govorilo. U to družtvo dodje u jedanput nieka
kav ugledan junak, delija, Muhamedovac. Zapitaše ga.
što je on, komu li narodu pripada?— Niehtiede od
govoriti, već pusti pogadjati. Cjelo ga družtvo odterža
*) Melan kažu za vraga u Bosni i Hercegovini. Čini se, da je
to jedan suimak cern-boga iz slavenskoga bajoslovljen.
— Јеsi li Sèrbin? Na to odgovori:
— Ја sam više od Sèrbina.
— Је-Si li Hèrvat?
– Više.
– Jesi li Rus, Bugarin, Dalmatinac?...
Nitko nepogodi, premda su ga još više takvih
pitanjah pitali. Оn bi šutio, pa svaki put na pitanje
slego ponosito ramenima.
— Kaži de“, što si dakle! saleti ga cielo družtvo:
reci sam!
Onda se podiže i izpravi u vis, savije medju oči
povije i rekne oteržito kano Lakedaemonac kakav:
– Ja sam Bošnjak.
Tako su ponositi naši junaci turskoga vremena.
imenom svojim.
Praotac našega junačtva Marko, kraljević, bijaše
Hercegovac, bar po otcu, koi je imao Mèrnjavčevu gra
dinu, kojoj stoje zidine još i danas u Avstrijskoj her
cegovini, u selu Lovreću medju Sinjem i Imotskim.
Tudie pripoviedaše u selu starac jedan, rodom iz
Imotskoga, da su u pomenutoj gradini viek boravili
pradiedovi Markovi, pak da su se odavle u kasnija
vremena saselili u liepše krajeve, u rodne ravni i po
ljane. Drugi vele opet, da se Vukašin, praotac Mèr
njavčevićah, doselio izza Mostara, grada, od sela, što
se zove Opanci, koji su još i danas pored Mèrnjavčeve
gradine na desnoj strani puta iz Sinja u Imotski, a zi
dine stoje na lievoj.
Na domaku Opankom, selu, pred gradinom Mer
njavčevom vidiš ravna polja, a u tih poljih nazireš kano
kroz maglu razdaleko tri četiri poveće gomile, kano da
je kamenje naslagano. Kad zapitaš ondiešnji puk, on
će ti odgovoriti, da je sastavio te gomile Marko, kra
ljević, da mu budu biliege, odakle je dokle od obliesti
iliti skakališta, a ovdje veli, da su pored sela Opa
Mislimo, da je zanimljiva i ova viest o zemlji,koju
cèrtamo; jer nam pokazuje bar pučku tverdnju, da je
pervi junak cieloga našega naroda bio Hercegovac po
drietlom i da je boravio u toj junačkoj zemlji her
cegovoj.
A cieniti i paziti valja zemlju, gdie su vitezovi
viek vili. Jer vitezovi kérče oružjem u narodu pèrvi
put izobraženosti. Oni su nesano vojvode u boju, već
i nehotice zastavnici pèrve borbe za uljudnost.
Vitezovi osviću sa golini sabljami u osvitak pèr
vomu danu poviestnomu. Tu obaraju zlu čeljad, ondje
krote iubijaju gèrdne zvieri i nemani, družtvena zla; ovdje
tvore čudesa, u obće čiste i opraštaju sviet oda zla.
Urednik i izdatelj Dr. Ljudevit Gaj.
- Vitezovi su poslanici promisli. Božje, da neobič
nom duševnom i tielesnom snagom svojom lome rog
divljačtva, pak da osnuju viek niekakve uljudnosti. Pa
kano što su niekad bili potrebni, tako bi narod danas
jedva mogo dušom živlieti, da jim se spomen utamani
u pučkih pjesmah.
Što bi pučki naš pjesnik, da nepominje više Mar
ka, kraljevića, i ostalih slavnih vojvodah narodnjih?
(Ostatak sliedi.)
Književni viestnik.
Zmaj. List za šalu i satiru.
vanović.
„Ako budu vremena bolja, i Zmaju će narasti nova krila.
Onda će se sam najbolje preporučiti. Ostane li oblačno, zagèrm
ljivo i sumorno vrieme, Zmaj će se opet truditi, da se neumiljava uli
zicam, kukavicam, mrakovcem, sebičnjakom ipodlacem, već da raz
govara čistu Sèrbadiju, gdie je godjima.
„Uviereni smo, da čestita šala i ruga može izkorieniti mnogo
zla i da može voditi najplemenitijoj svèrsi, — pa samo zato Zmaj
izlazi.“
Ciena mu je 3 st. na godinu; a 1 st. 50 novč. na po go
dine. Predplata se šalje uredniku: „Pest, Grünbaumgasse“, Nr. 23.
Nedajte ga, da ugine na radost mnogim, koji nezaslužuju radosti!
Isti je Zmaj izdao na sviet:
Priklapalo, šaljivi kalendar za 1865. s načeokom: Ni
pitajte, tko uredjuje, ni tko izdaje, već samo kupujte, pa čitajte!
U Pešti. U tiskarnici Hornjanskoga i Humela, u 8., str. 75. sa smieš
nimi slikami. – Zašto su imena miesecih latinska, kad imamo
slavenska?
Pamiętnik Naukowy.
gorowicz. Varšava. 1866.
Taj časopis donosi u dielu I. liep maniz zanimljivih članakah:
Poviest znanostih. – Vierozakon, o vierozakonskom čuvstvu i o
vierozakonskih prikazah. – Zakonoštvo. Poviestan pogled na za
metke novoga prava gradjanskoga u Evropi. – O promienah u
znanstvenih sustavih. Prirodopis.– Dietovodstvo. -- Prinosi obćoj
književnosti. Životopis o Tomi Mooru , C. Schroederu van der
Kolkm. — Iz Horatija: Oda Fuscu. – Znanstveni odlomci. O živo
tinjskom nagonu. — О zviezdarstvu starih narodah u Americi i o
nexičkom svierunku. — Davnoslovlje. — Razsuda. — Najnoviji iz
umci. — Poljski knjigopis. Po uredničtvu. -- Opielo.
serbski skoropis. Spisao M. Milovuk. Ova potrebna,
poučna knjižica izadje izpod tiska dèržavne tiskarnice u Biogradu.
Sbirka igrokazala za mladež.
nakladom svojom ovdiešnji knjižar Lav. Hartman.
Od ove sbirke, od koje smo dio I. oglasili i preporučili u
br. 2. toga viestnika, izadje onomadne izpod tiska dio II. U tom
se dielu nalaze i opet po tri liepe kazalištne igre, svaka u jednom
dielu, po imenu: Sablja, Kažnjena taština i Pravdaš, sve tri preve
dene vèrstnim perom revnoga našega spisatelja, Ivana Filipovića.
Bibliotheca Pommerania. Br. LХХIII. daje bez
platno I. A. Stargardt u Berlinu s popisom te Pomorske knjižnice, koja
je iz novinah čitateljstvu već poznata, i sa dodatkom knjigah i ru
kopisah o slavenskoj poviesti i književnosti.
Schmaller & Pech, knjižari u Budišinu, preporučuju
oskérbu knjigah i časopisah svih nariečjah slavenskih.
Izdaje i uredjuje Jov. Jo
Izdaje i uredjuje Dr. K. Gre
Izdaje ju na sviet
Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja.
U Subotu 21.Travnja 1866.
Trudan putnik, lieti hode", Ja sam putnik, koga dosti
Rad' kladenac bistri uživa, Iztrudiše zviezde silne;
Gdi studene tiekom vode Ti kladenac tve milosti,
Gárli zelen i cieliva. Ti ni dieliš vode obilne.
Ignj. Gjorgjić. Plesan XXXI.
U more se sunce topi,
3. Ptica pieva i popieva,
U travicu lieže dieva:
Оčice joj sanak sklopi.
Iz daljine stupa noga,
Umorna je putovala,
A nije se odmarala :
Nut putnika tu uboga!
Približi se dievojčici;
Rad je kraj nje boraviti,
Kraj nje dane provoditi,
Milost spaziv njoj na lici".
Udivljenje, što ga kruži,
Poomami trudna sada,
Za čas sanak njim zavlada,
Te ga k zemlji tu opruži.
Dievojčica sladko spava,
Ništa u nju sad nedira;
U snu mednom, puna mira,
Prosta joj je brigah glava.
Ali kad joj dodje u snu
Glas o dragom cèrn i tužan,
Napadne ju snovid ružam:
Dvie se suze gorke sgusnu.
Nemirna se sa snom bori:
Svašta o njem sniva zloga,
Da ga sudba bije stroga;
Ali san ju tvèrdi mori.
Tako tlapi, glasno sbori:
Mile, zar moj nećeš biti!
Vaj, do groba l'ću tužiti
I u noći i o zori?
I odluči usred jada!
Dok ju luda klapa vara,
Те јој maštom sbilju stvara,
Pištolj térže iznenada.
San joj poda i zernašce,
Vuk je gvozden nategnula, —
Od boli se sad prenula;
Puče zérno u sèrdašce.
A što vidie? U opanci'
Gdie je Mile k njoj prispio.
Prestravi ju san nemio:
Zli su dobroj slutnji sanci.
16
122
„Zar te nije probudila,
Dragi Mile, vika moja?
U snu mi se ćud poboja;
Tvoja mi je sreća mila.“
Tako sbori iz serdašca,
Od milinja, dok ustaje:
Dievojčicu on spoznaje,
Pa poljubi na ustašca.
„Kazuj, dušo, što si snila?
Svagda ljudih san nevara,
Evo danas pametara:
Strašno cèrta čuvstva mila!“
Prividjenja.
Mašta po I. Turgenjevu.
Х.
(Nastavak str. 115.)
Bijasmo na naspu od moga ribnjaka. Upravo
preda mnom kroz duguljasto lištje od verbah zasja da
leko prostorje, pokriveno poniešto pramenitom magli
com. Ob desnu se svietlucaše pomalo ravno polje,
ražište. A s lieva se, vlažno i nepomično sjajući, podi
zahu u vèrtlovih dugački redovi od stabalah ... Već
jih obasjavaše jutrenja rumen. Po čistom, sinjem nebu
letjahu, kano pruge od dima, dva, ili tri čudnovato sa
stavljena oblaka. U nje udaraše perva, slaba svietlost
praskozorja, zlateć jih niekakvim žućkastim svietlom.
Zora nije još ogranula; ali mi oči mogoše opaziti miesto,
gdie će zarudieti. Izčezle su zviezde. Ništa se nemiče,
premda se sve u čarobnoj tišini od osvitanja probu
djivalo.
— Zora puca! Poklikne mi Eliza tiho : Ostaj
s Bogom! Sutra ćemo se vidieti.
Obazrem se... Laka, kano lahorić, uznese se ona
pokraj mene više zemlje. U jedanput podigne obadvije
ruke nad glavu. Glava, ruke i ramena sinu iznenada
u vrućoj mesnoj masti. Iz cernih očijuh sievaju žive
varnice, a potajan se i niežan osmieh titra ustnama ...
Pred sobom ugledam krasnu ženu... Ali kano da sam
onesviesnuo! Ujedanput se onauzmakne i razpline zra
Ja ostanem, kano ukopan kamen.
Kad sam se opet osviestio, razabrao i ogledao,
učini mi se, da još nije nestalo vruće one mesne masti,
kojom se obraz moga prividjenja svietlio, nego da me
okružava, razširujuć se zračnim uzduhom... To bijaše
TUICID18. ZOTA.
Na jedanput osietim, gdie sam se hudo iztrudio.
Zato otidem kući. Prolazeć kraj guščaka, čujem pèrvo
gakanje guščićah; nijedna se ptica nebudi prije guske.
Na kraju krovovah spava sila vranah. Svaka kljunom
svojim po sebi kljujuć, brižno se viva. Dobro jim se
vidjahu ocèrtice na vedru nebu. Pokadšto bi odpèrh
nule sve zajedno, a onda bi, malo peršeći, doletiele na
trag u dugačkoj povorcu; ali negraktjući... Iz obližnje
Šume zaječi dva puta hrapavim, a jasnim glasom te
trieb, koi je na rosnu travu sletio medju jagode.
Dérhtjuć malko od studeni, dodjem do postelje i
za malo časah zaspim, kano zaklan.
ХI.
Kad bude sutraveče, otidem opet k staromu rastu.
Dodje mi na susret Eliza, kano stara kakva poznanica.
Miesto da se je bojim, kano što sam se je sinoć, malo
što se joj nisam radovao; nije mi ni na um palo, da ju
pitam, što je od mene bilo. Želio sam opet letiet, sadu
znamenita mjesta.
Eliza me uzme u naručje. I opet se uzneseno.
— U Talijansku! prišaptjem joj u uho.
— Kamo godj hoćeš, sladki druže! odgovori mi
svetčano i mirno, te mirno i svetčano okrene obraz svoj
k meni. Meni se učini, da nije bila onako prozornia,
kano što je prošle noći. Ženskovitija i sbiljnija certa
mi, opominjaše me onoga božanstvenoga stvorenja, koje
mi se prije razstanka pomolilo u rumenoj zori.
– Noćas je velika noć! rekne Eliza. Ona dolazi
malokad... Kad sedam putah trinaest...
Niekoliko riečih nemogoh razabrati.
— Noćas se može vidieti, što ostaje inače sa
krito.
– Elizo! pokliknem: Tko si? Ta kaži mi već je
danput!
. Mukom mučeć, diže dugu, bielu ruku svoju.
Оndie na mračnom nebu, kud je kažipèrstom po
kazivala, izmedju malih zviezdah svietljaše cèrvenka
stim repom repata zviezda.
— Кako da te razumijem? Opet joj reknem: Ilii ti
letiš, kano zviezda ona, provijajuć se izmedju priehod
nicah i sumacah , kano osrednja kakva tvar medju i
čoviekom i— drugim kojim stvorom?
Ali mi ruka Filizina poklopi na jedanput oči. . .
Obuzme me, kano biela nagla iz vlažne ravnine.
193
— U Talijansku! U Talijansku! čujem, gdie ša
putje: Noćas je velika noć!
ХII.
Preda mnom se magla razdvaja, pa vidim niže se
be ravninu bez konca i kraja. Ali iz topla i blaga
zraka, koi mi je puhao u lica, mogah osietjati, da ni
sam u Rusiji; a ni ravnina nebijaše nalik na našu.
Bijahu neizkazano mutne prostorije, puste i bez bi
lja. Ovalie bi i ondie zasjale, kano odlomci od ogle
dala, mertve vode. Daleko se vidjahu neizviestne certe
mirna i tiha mora. S nebesah, koja su silni, liepi oblaci
ostavili, sinuše sjajne i veličanstvene zviezde. Stoglasno,
bezprestano, a potajno ćurlikanje zaječa sa svih stra
nah, pa čudnovato osietjanje probuditajjaki, a opet drie
mežljivi gromot, taj noćni glas čudne pustinje ...
—To su pontinske bare, prišaptje mi Eliza: Cu
ješ li žabe? Dišeš li sumporni zrak?
– Pontinske bare, odgovorim, a popadne me čuv
stvo neizkazane žalosti.
– Ali zašto si me doniela amo, u tu jadnu od
met-zemlju? Biti će bolje, letnimo u Rim!
– Rim je blizu, odgovori Eliza ... Spremaj se!
Uzdignemo se i poletimo nad starorimski drum.
Iz duboka blata podiže bivo rutavu glavurinu svoju
s kratkimi, četinjavimi čupani straga izmedju krivih i
vitih rogovah. Samo kadšto pokaže bielu kožu hudih,
tupoglavih očijuh svojih, težko kroz vlažne nosiderve
dahtjuć, kano da nas njuši.
— Rim je, Rim blizu ...
- Gledaj napred, napred !
Izvalim oči.
Na okrajku noćnoga neba, što se ono tamni?
Nisu li ono oči od golema mosta? Preko kakve li rieke
ide? Zašto li je ovdie ondie prekinut? Ne, nije most,
većje ono stari vodovod. Naokolo se prostire sveta zem
lja kampanjska. Tu se daleko podižu albanska berda. U
trakovih se bliedoga mieseca, dok izlazi iz oblakah, tam
no sjaju glave i suri hèrbat od staroga vodovoda...
Na jedanput uzletimo visoko kroz zrak, pa se po
vijeno amo tamo, stojeći više osamljene jedne razva
line. Nitko nebi reći mogo, što je niekad bila: stećak ili
na grobnici, palača li, ili toranj. Ali odozdo zijaše, kano
zjalo kakvo, polupropao svod. Težka grobna vonja uda
raše iz pèrsijuh malena i nagomilaua kamenja, s kojim
se već oddavna i mramorni liep sa zida smervio.
-- Ovdie, reče Eliza i podigne ruku: Ovdie! Reci
po tri puta; ali glasno—ime velikoga kakva Rimljanima!
Prišaptje mi Eliza:
– Što će onda biti?
– To ćeš vidieti.
Malo premislim. Divo Gajo Julij Caesar! poklik
пem: Divo Gajo Julij Caesar! prihvatim opet: Caesari!
ХIII.
Tek što sam izustio posliednje glasove, kad ču
Težko je dobro opisati, što samčuo. Iz početka sta
de čitave okoline kano muko, tek malo razumljiv: ali
bezprestan zvek od trubah i golem pliesak od rukuh.
Bijaše, kano da se niegdie, u mračnoj daljini, u pu
čini bezdna u jedanput s miesta pokrenula nebrojena
množina ljudih, pak da, uzlazeć, provaljujući natiskujuć
se, vèrvi vrevom svesebice i dovikuje muklo, kano u
snu, poslije težka i dugoviečna spavanja. Onda se
zrak više bezdna zavèrti i zamrači. .. Preda mnom
se daleko podizahu mirijadi sienah, milijuni certah, ov
die zaobljene, kano kacige, ondie zašiljene, kano na
pereni šiljci. Miesečni se zraci razbiše o tih kacigah
i šiljcih, kano varnice, što prolaze hitro, domičuć se
sve to većma — sva ova vojska, ta uzbibana gomila, sve
rastuć, sve bujajući... Napred ju naganjaše neizkazan
nagon, kano da je u sebi osietjala dosta snage, da po
krene stubokom čitav sviet. Ali se nijedno lice nemože
razabrati... I na jedanput mi se učini, kano da je na
okolo sve zadèrhtalo i zastrepilo, kano da su se stali
razbijeni silni talasi dieliti... „Caesar, Caesar weniti!“
Zaoriše se glasovi, шalik na šuštanje ilištja, kad njim
zašušti bura... Zaječa muko udarac, na što se blieda,
stroga glava, lovor-viencem obavita, zaklapajuć oči, glava
slavnoga Rimljanina pomaljala polagano iz ponora...
Jeziku ljudskomu nesmažu rieči, da izreče strah,
što sam ga osietjao u taj mah.
Bijaše mi, kano da sam na umoru, da ću izdab
nuti, ako uzgleda na me ta glava i otvori usta.
— Еlizo! jauknem: Neću, niti mogu dalje osta
jati; neće mi se taj Rim, taj strašni, nesiti Rim . . .
Idi, ili odatle!
— Strašljiva dušo! prišaptje mi ona ... I ode
tiesmo. Još bih izza sebe čuo gvozdeno, taj par tanko
glasovito klikovanje rimskih četah ... A na to navali
mrak i tišina. -
– Obazri se! rekne Eliza: pa se umiri!
Obazrem se,– a spominjem se, pèrvi dah bijaše
tako sladak. da sam mogo samo uzdisati. Niekakvo
169
1924
plavo, čadjavo, srebreno prividjenje, niešto, nebijaše ni
svietlost, ni magla, okružavaše mene sa svih stranah.
Iz početka nemogoh ništa razabrati; zasliepi me
sjajnost nebeske modrine. Ali malo po malo izlažahu
na vidielo cèrte prekrasnih bèrdah išumah. Poda mnom
se njihaše jezero, a na dnu mu treptahu zviezde uz
nestalno šuštanje žubor-talasah. Miris naranačah do
piraše ugodan do mene, a š njim zajedno do uha zvonak
glas mladjana groca ženskoga. Taj miris, taj glas stanu
mene privlačitisamo kzemlji,pa sepočnem spuštati, sve
spuštati k prekrasnomu mramornomu dvorcu, koi je iz
medju čempresnih gérmovah gostoljubiv prosievao. Ini
glasovi romotne kroz otvorene prozore. Zidine mu ljube
valovi korovom posijanoga jezera. A tu se preko, opa
sam tamnom zelenju naranačah i lovorikah, obiven sjaj
nim mirisom, ukrašen kipovi, divnimi stubovi i hra
movi, podiže vodi iz krila visok, okrugo školj...
— Isola bella! kaže Eliza ... Laggo Maggiore...
Ja odgovorim samo: Ah! I sve se niže spuštasmo.
Sve glasnije i jasnije zvečaše ženski glas u dvorcu. K
njoj me stane privlačiti neodoljiva sila; u lice sam
Ihtio zaviriti pievačici, koja je oživljavala takvu noć ova
kvim pievanjem. Stanemo pred prozorom. Nasred izbe,
koja je na pompejansku bila uredjena, u obće prili
kujuć više starodavnomu triemu, nego današnjoj dvo
rani, okružena gerčkimi likovi, etruskimi umietnimi su
dovi, riedkim biljem, tkaninami, razsvietljena odozgor
divnimi lučami dvijuh svietiljakah u bistrih kruglah,
siedjaše za glasovirom mlada gospodja. Malo nauznak
naginjuć glavicu i žmirajuć očima, pieva niekakav ta
lijanski piev. Pievajuć, malo se nasmije – i opet na
smije ... I majmun Praxitelov, lien, mlad kano ona,
razmažen, nasladljiv, kano da se na nju smije iz pri
krajka izza kundišnih, uljandarskih granah, kroz ta
nam dim iz miedene kade na starodavnom tronožju po
diže vito svoje tielo. Sama bijaše mlada liepotica.
Оbajan sladkimi glasovi, noćnom liepotom, sjajnošću i
miomirisom, dirnut do dna duše prividjenjem te mlade,
miroljubne, svietle sreće, zaboravim drugu svoju, zabo
ravim, na koi sam čudni način postao očevidac ovoga
sebi dalekoga, tako čudnovatoga života, i već hoću da
se približim pievačici, pak da ju pozdravim ...
Na jedanput mi se potrese čitavo tielo od žestoka
udarca. Ogledam se. Obraz Elizin, – uzpěrkos pro
zračnosti,– bude mračan i grozan. Hitro razklopi oči,
u kojih joj stane gorieti neugodna pakost...
— Пđi odavle! reče zlosèrdna. I opet osietim vi
har, tamu i zamahicu...
Sad mi u ušijuh nezvečaše klikovanje rimskih če
tah, nego samo glas pievačičin, dèržeć se glasne vi
sine ...
Stanemo. Još trajaše isti visoki glas. Mogo sam
ga jasno razabrati, da je isti bio, premda sam osietjao
oko sebe sasvim drugi zrak, sasvim drugi miris...
Duhaše bistar i krepak vietar, kano da dolazi od ve
like rieke, mirišuć pokošenim sienom, dimom i konop
ljami. Za dugim se, visokim i odtegnutim glasom zaori
drugi, onda treći; ali mi tako bijaše jasan po naglasku,
tako poznat po domaćem zaletu, da sam odmah reko:
„To je Rus, što pieva rusku piesmu.“
U taj se čas sve oko mene razsvietli.
(Nastavak sliedi.)
Zemljopisne viesti
Bosni i Hercegovini.
Zag1 a.v a.k.
Diо Х.
(Nastavak str. 120.)
Starina Novak, vojvode: Rajko, Hrelja od Pazara,
Miloš od Pocerja, mudar vojvoda Momčilo, Uglješa,
Mèrnjavčević Gojko–sviedoče ponajviše junačku slavu
Bosne ponosne i Hercegovine, kano što još premnoga
druga lica iz starih, iz srednjih i novih vremenah. Jer
gdie su paše, age, begovi, Ljubovići, harambaše i ostali
sve po izbor naši vitezovi nakon turskoga došašća?
Vojvodstvo je znatno dostojanstvo u ovih zemljah,
naših po kérvi. U Hercegovini se stariešine od kneži
nah, ili plemenah zovu i danas vojvode, što su po
narodu zavojvodjene.
Vojvodstvo je prostomu narodu i omilielo dosto
janstvo; jer vojvoda dolazi nesamo na vojnici, već i u
veseloj kiti svatovah: Vojvod-baše, bratjo naša! Kuma
kumi Debelić-Novaka, a prikumka Novaković-Gruja,
staroga svata Sibinjanin-Janka, a dievera kraljevića,
Marka, a čauša Hrelju Krilaticu, a „vojvodu“. Obilić
Miloša, – ovoga običaja ima još jednako u Bosni i
Hercegovini.
Boj na Coketini, boj na Salašu, boj na Mišaru,
boj na Loznici, boj na Deligradu, boj na Kukutnici,
boj na Čačku, boj na Grahovu, da nepominjemo sta
rijih, ljućih bojevah, svi ovi bojevi grade hramove Da
voru, bogu, i zajedničkoj narodnoj slavi junačkoj.
5
Oslavne vojvode, o slavni bojevi,visteviečni, nebo
tični stubovi junačke slave našega naroda! Vi ćete biti
slavni, dok bude vieka i svieta. Vas je junakinja, Muza,
duboko usiekla u stojne ploče nezaboravi. Vi, o junaci
našega naroda, dokazujete svaki napose, da je sliedio
kroz kérv i oganj rieči Ivanove i nehotice: Bolje, da
umre jedan čoviek, nego narod da propadne(XVIII., 14).
Vi ste vriedni i dostojni dike i slave, kano što
vam je i pralik Markov uzor. Jadan Marko, zašto li
umrie!
Priča ide od ustijuh do ustijuh, da se boj niekakav
bio,te da je toliko ljudih izginulo, da su po kérvi poplivali
i konji i ljudi, pa Marko onda da je pružio ruke k nebu,
te reko :
„Bože, pomiluj, što ću ja!“ -
Та rieč zadavi našega prajunaka. On se utopio u
kèrvi. Ali se Gospod smilova našemu Hrelji, koi je
tvorio čudesa u mladosti snagom života svoga, te ga
je prenio čudom, njega i divnoga konja njegova, Šarca,
u pećinu jednu, u kojoj živu i sad obojica.
Маrko je utako sablju svojuu tla, lego, te usnuo.
Spava svejednako. Snom je koplje i oružje Markovo
oboreno !
Sarac ima malo mahovine, koju žvakitje malo po
malo. A sablja se pomalja sve pomalo iz talah izpod
niekakva kamena. Pa kad Sarac pojede mahovinu, a
sablja izskoči izpod kamena, onda će se naš prajunak,
šukundied svih naših junakah, iza sna prenuti, te na
sviet krenuti, da izbavi zarobljen naš narod, da mu
bude Spas, Emanujilo.
Priča je drugarica pervoj, koja kaže, da se Marko
uteko u pećinu, kad je zagledao pervu pušku, da ju je
ogledao, iz nje sam sebi ljuto povriedio mišicu, te
„Sad nepomaže junačtvo: jer najgora hèrdja može
ubiti najboljega junaka!“ I tako je usnuo viečnim snom.
Još hoćemo da bacimo oko na vitežki sviet Ho
merov, da ga sravnimo s našim u glavnih certah, kamo
da prosiečemo gustu šumu, pak da kroz taj prosiek
ugledamo nadno tmaste zelen-šume na lazinu jednoj ta
bor, razapeto bielo čadorje, serdcem i davninom sličnih
vitezovah. —
1. Smajil-aga, Cengijić, okrutan junak, izmedju per
vih junakah u Turskom carstvu, bijaše Hercegovac. Ali
mu je viečna, kleta pamet u narodu! Pa nećemo ni mi
zadugo da ga pominjemo, da se neokužimo, već prelazi
mo na ono, što smo naumili, da nacertamo porednicu
certu medju vitezovi doba Homerova i našimi u obće, i
nehotice osietjajući duševno srodstvo hellenskoga ple
mena s našim.
Ima niegdie u Hercegovini niekakvo pleme. Zovu
ga Umnjaci. Jedni tumače, da je prozvano po humu.
a drugi kažu, da su ljudi u njem umni. Kako mu dra
go, mislimo, da su po hercegovih humovih ljudi u obće
umni, pa ćemo jih i ovdie sliediti drage volje, kad nam
godj zatreba u pomoć prizvati prostu mudrost pučku.
Nevalja tražiti srodstvo, što se na onom osniva:
Sniela voda šušanj, pa načinila kérš! To će nam slu
žiti mierilomiu toj kratkoj cèrti. Nećemo iskati smiešne
kakve srodnosti medju junaci Homerovi i našimi, da
nebudu tim možebiti cousins in la mode de Bretagne.
I Drobnjaci su izmedju najvèrlijih i najslavnijih her
cegovačkih plemenah. Ovdie je svatko odraso junak,
zaista vitez. Ako neće da bude, nema mu života u
plemenu. Tko nije junak, nema hlieba u Drobnjakah.
Junak je u nas, u Bosni i Hercegovini, samo onaj,
koi vèrlo hrabro vojuje vojsku tako, da je daleko od
dvojio od ostalih, a u Homera su vitezovi, noos, ne
samo kraljevi, kraljevići, vojvode, pa jaki, hrabri ljudi,
već i svaki čoviek uljudan, svaki krepostan, umiešan,
viešt, plemenit, kakva bi Niemac zvao Ehrenmanm, a
Inglez ge nt1 ema n.
Ovo je mnienje cèrpeno iz samih piesamah. U
tom se dakle naši junaci daleko razstaju od vitezovah
svieta Homerova, u kojem su po tom i naše vèrličine
„vitezovi.“
Vitezovi Homerovi bijahu polubogovi, stvorovi iz
medju ljudih i bogovah po tankoj i debeloj kervi. I
tim se silno razlikuju od naših junakah i najstarijega
vremena. U čem dakle valja tražiti srodnu svezu ne
dju vitezovi Ilijade i junaci puckih naših piesamah?
U svem i svačem, a naročito u starinskoj izversi
nosti jednakih zajedničkih svojstvah, koja može doku
čiti samo vieran čitatelj i motritelj prostonarodnih pies
ničkih spomenikah hellenskoga i našega plemena.
Osobito su dva glavna svojstva, koja valja na umu
uzimati, kad motrimo i sravnjujemo junake, iliti vi
teZOve.
Jer se pravi junak nemože boriti bez jakosti,
bez hrabrostiivèrline, iziskuje sama priroda, da upravo
ova svojstva diče junaka najvećom dikom. Ta su svoj
stva zajednička u vitezovah Homerovih i naših junakala.
Sva svojstva junačka ujedinjuje u sebi znatna
rieč dobri, hrabrost, u kojoj stoji i čast i sreća svih
onih vèrlinah. Uz ovu rieč prolieva junačko serdce
kèrvcu svoju nesamo za rod i dom, već i za plementu
1205
pomiso, već i za pobratimstvo, već i za vieru, već i za
slobodu, za kérsti častni i slobodu svetu.
Hrabrost ohrabruje. Ona daje i uzdèržaje snagu,
te junak podnosi uzbudjena duha, tako reći, drage volje
sve muke i natege, sve napore i trudove bojne, sve
sèrdčaniji i ljući na neprijatelja, na vraga, na zlo i na
svaku pakostnu protivštinu.
Ta rieč sja kano zviezda-predhodnica, iliviše, kano
majka-bogorodica, čudotvorka u kérvavih groznih bor
bah i junakom naših piesamah u kérštjanska doba,
kano što je u predkérštjanska vremena povodila u boj
vitezove, koji su ju vèršili najliepše u junačkoj smerti
za domovinu, za ženu i dietcu. Oduševljen klikuje Hek
tor subojnikom svojim:
“and paysart' črni vojnim oblike;———
(Il. XV., 494.)
Rieč, hrabrost i vèrlina, podtiče vitezove Home
rove, koje Achilleja, koje Peleja, koje Sarpedona, koje
Glavka, koje Odysseja, koje Agamemnona, koje Dio
meda, koje Ajača, koje Sthenela i ostale nebrojene, da
budu nesamo postojanii ratoborni, već da budu i pèrvi
svagda prednjačili, boj bijući.
Haju i nehaju za rieči: Biežanova majka pieva, a
Stojanova plače. Hellenskim su vitezovom biezi svagda
sramni, pa bili makar kako probitačni. A tako misle i ju
naci našega naroda, samo što u nas nije čuvstvo tako raz
vito, kano što iziskuje neobična,zaista polubožja priroda.
„ ... Jer tko bieži, gubi poštenje!“ viče Ajač Argiv
ćem. A naši nežale života za poštenje, što dokazuju
premnoge izreke pučkih piesamah.
Vitezovi su Homerovi presviestni, pa se od puste
samosviesti hvale i prehvaljuju, kano što Оdyssej: „Ја
sam Odyssej, sin Latértov, pa moja slava dopire do
neba.“ Od. IX., 19. I naši su junaci hvalisavci, upravo
lomigore, premda sve osnivajući pohvale i slave svoje
na slavnu junačtvu.
I naši junaci, kano što vitezovi Homerovi, mérze
potom na slabost, na mlohavost i strašljivost.
Svakoga junaka, koi zaboravi svetu rieč hrabrosti
samo jedanput, prati priekor i sramota do groba. Zove
se ljuta strašljivica.
Drugo je glavno svojstvo vitezovah Homerovih
riečitost i mudrost.
To svojstvo kiti i naše junake. Oni su mudri i
hitri, pa i sbore obilno i okretno, kad godj valja soko
liti na boj sokolove.
Sve da su i vèrlo cienili ličnu hrabrost, nemogaše
sa svim tim vladati pusta tielesna snaga bez mudrosti:
„Mudrošću, čitaš u II. ХХШ, 315, može dèrvar više,
nego jakošću, mudrošću upravlja kérmilar vietrovim
amo tamo bacakanu ladju, mudrošću predtieče kočijaš
kočijaša.“ A naš junak kaže: „Mudroj glavi jedno oko
dosta.“ A kad cieni mudrost: „Mudra glava; šteta, što
ju samo dvie noge nose!“
Svaki izriče isto na svoj način. „Mudre je lasno
Svietovati.“
Gdie je nudrost, ondie može bitii riečitost, kano
što vidimo uOdysseji, kad sbori siedoglavivitez Echemej,
te savietuje pèrvi kralja timi riečmi:
(Od. VII, 159.)
I naši, osobito stariji junaci besiede vèrlo riečito,
te je stara rieči: tako besiede, da bi podigli kamen be
siedom, a kamo li da nekreću četah. Sve je u nas;
ali tek nerazvito u pupoljku, u zametku od niekad,pak
ostaje tako. Mi smo Indijanci Evrope.
Naši junaci besiede kano s konja oštro i bèrzo,
a to nam se čini, da je priličnije junačkomu jeziku,
nego što pripovieda II. I, 248. o Nestoru, „da mu je
sa jezika teko glas sladji od meda.“
U svem smo zaostali; ali u junačtvu nismo. U
svem idemo majmunskim hodom, kano što ostali na
rodi. Neka nas nije stid; jer kako svi, tako i mi, premda
bi dužnost bila evropskih starosiedilacah, da prednjače
svakomu. U junačtvu smo pèrvi.
Inače ništa nas nesmeta majmunovanje, kad smo
trimo ostale, kako se Francezi dotieruju po Inglezih,
Niemci sliede Franceze, a nam je polje prosto, što ho
ćemo. Inglezi bijahu napredkomizobraženostipredFran
сеzi 300 godinah, Francezi pred Niemci 200, a Niemci
su pred Slaveni 100. Ali mi možemo sve nadkriliti,
kano što je kraljić u priči nadletio i orla, te možemo
biti pred svimi600godinah iviše; jer mi kerčimo i ore
no Evropu od pamtivieka. –
Iz gornje certice razabiremo, da je naše junačtvo
još cielokupno kano kakve moći, dobro sahranjene, da je
pomenuto srodstvo medju vitezovi Homerovi i našimi ju
naci doniekle u niekoliko osnovano, a u niekoliko nije,
da su vitezovi Ilijade i Оdysseje svakako srodniji s
našimi, nego sa ikojimi izmedju ostalih, ne tako starih
narodah.
Sad se vraćamo natrag još jedanput, da razgle
damo Bošnjake, od oka junake, i Hercegovce, nosioce
naše slave junačke, stanovnike piesničko-junačkih ze
maljah, gdie boj biju.
Da nan je prosto pripoviedati pučku priču, kako
su Bošnjaci na Moskovu bojak bili:
Poletiela su dva vrana gavrana, dva glasnika od
Оzije izpod Moskovije. Krila su jim kèrvava do rame
nah, a kljunovi kérvavi do očijuh.
Preletieše tri, četiri zemlje, Karavlašku i Kara
bogdansku, Skenderiju i Rumeliju. Poletieše na Herce
govinu i doletieše do ravna Zagorja. Vijahu se pod
oblaci i dvie i tri ure. Nepadoše ni na čije dvorove,
da gdie bi se umorni malo odmorili, već perhnuše u
jedanput na kulu Bećir-paše, Čengijića.
A kad su pali, zagrakću obadva, krila odpustivši
niz beden. Оdlieće jim kèrvavo perje. Ono pada na
staklene gospodske prozore. Vietar ga nosi mladoj ka
duni, gospodji, u ložnicu.
A kad kaduna zagleda ljute jade, ona izlazi na
polje pred bielu kulu. Preturi ju očima, te opazi dva
vrana gavrana. S njima se stane kada razgovarati:
„Bogom braćo, dvie ptice vrane! Na vassu čudna
obiliežja. Kérvava su vam krila do ramenah, i kervavi
kljunovi do očijuh. Cije ste se kêrvi napojili? Odakle
ste poletieli? Niste li od Donje krajine, od Ozije izpod
Moskovije? Jeste li vidieli mnogu vojsku tursku? Jeste
li vidieli moga Bećir-pašu, brata njegova, Hasan-bega,
noga sina, Osman-bega, isinovca Saku, Smajil-agu, na
šega Omera, pelivana, staroga Derndu,zastavnika,i ostale
turske poglavare? Jeli vojska zdrava i vesela? Igraju
li konji pod momci? Vijaju li se na alajih, na bojnih
redovih, zastave? Ljute li se Turci, kanovuci? Jeli moj
paša serašćer *) pred vojskom? Oprema li on čete u
planine? Dovode li njemu svakojaka roblja? Ima li o
verizi dosta Vlahah i tankih robinjah*)? Stoji li piska
Vlahah o verizi? Igraju li njemu Vlahinje, robinje? Jeli
mi kako paša zadobio? Vodi li mi roblja Moskovskoga.
koje će ne vierno posluživati? Jesu li Turci podielili
plieni? Jesu li paši predali stariešinstvo? Ide li mi Bećir
paša: kad će doći, da mu se nadam?“
Na ova dugoviečna, prostosèrdačna i dosta prazna
pitanja mlade kadune odgovaraju dva vrana gavrana:
„Posestrimo, gospodjo pašinice! Radi bismo ti bili
dobro kazivati; ali smo slabo dobra i vidieli, pa ćemo
ti kazati, kano što smo vidieli.
„Jesmo bili skoro kod Ozije*). Sve smo vidieli,
za koje nas pitaš. Vojska bijaše zdrava i vesela. Konji
*) Poglavica, vodja.
**) Hristjane zovu Vlasi, a Hristjanke – Vlahinje.
***) Ta su miesta nejasna, pa su više piesnička, nego zemljopisima.
igrahu pod momci. Zastave se vijahu na alajih. Turci
se razljutiše, kano vuci. I tvoj paša bijaše serašćer
pred vojskom; opremaše čete u zelene planine. Dovode
mu roblja, kakvo hoće po volji. Ima overizi dosta Vla
hah i kod sebe Vlahinjah, tankih robinjah. Pište Vlasi
0 verizi. Proigravaju Vlahinje, robinje, za nevolju, ka'
i za dobru volju. Utvoga paše ima do sedam robinjah.
U tvoga sina, Osman-bega, stoje tri tanke robinje.
A u onih su pelivanah u koga po dvie, u kogapo četiri.“
Kad su gavranovi Bećir-pašinici na velja pitanja
tako odgovorili, veli ona:
„Dva vrana, dva po Bogu brata, obadva ste mlada
za dar!“
Tako ostavi glasnike na prozoru, gdie siede, te
podje, da jim donese dar, što zovu po turski bakšiš.
Ali viču za njom dva vrana glasnika :
„Stan" de, kado, gospodjo; ali su jadi straga "
Bio ti je paša svašta zadobio; nedade mu djavo, da
učuva, već on podje dalje u Rusiju. A kad je to vidjela
kraljica*) Moskovska, gospa Jelisavka, podkopa lagum
pod Turke, te jih nanj namami. Na to dade lagunu
živ oganj, pa Turci odletieše pod nebesa. Treći bi dan
iz neba padali.“ -
Kad su tako iznenada cérni gavranovi okrenuli
glasove, te izrekli, zašto nose čudna strašna obiliežja.
smiešno nam se čini, kako su Turci treći dan iz neba
padali, kano Žganci, a Bećir-pašinica nerekne ima, već
poklikne:
„Joj, dva vrana, jada golemoga!“ A oni prihvate.
kano cèrni glasnici cèrnijih viestih:
„Моја pašinice, još tu jada nema! Sad hoćemo
tebi jade da kažemo. Sto je potom ostalo Turakah.
namače evo kraljica Moskovska šest stotinah tisućah
konjikah, sve ljutih oklopnikah. Ovi natieraše Turke
na Oziju. Tu je turska vojska izginula, pa to velikih
dvanaest vezirah, osim malih pašah, ići-tuglijah“, a
od Bosne osamdeset begovah.“
Ovdie se pominju po imenu begovi, i odakle su
došli. Čuje se čitav imenik bosanskih begovah. A mismo
zabiliežili u pameti samo dva Cengijića mlada od Za
gorja, sa Hadžijča dva bega Hadžijča, od biele Srebër
nice dva Barjamovića, od Zvornika dva Vidajića, a od
Gradašca dva Gradaščevića. I svi su ostali begovi tur
*) Miesto: carica. ..
**) Od dva tuga. Tug znači konjski rep. A konjski je rep po
častni stieg turskih pašah, insigne caudaе сјаше
128
ski, a junaci naši, bosanske poglavice. Svi pogiboše.
Razabrav taj cern glas, poviče Bećir-pašinica:
„Joj, dva vrana, jada golemoga!“
A cèrnigavranovi prihvate dalje, strašnijim glasom
grakćući:
„Моја kado, još tu jada nema! Sad hoćemo gore
tebi da kažemo. Tvoga pašu uhvatiše živa, pa i tvoga
sina, Osman-bega, te jih odvedoše u hordiju njihovu.
Ali tvoj gospodar nadje prijatelja sa Hercegovine, po
imenu Savu Cérnojevića. Nu to nebijaše paši milo, kad
mu je Savo stao besiediti:
„„Stan" de, Bećir-pašo . . . ! Pet si mojih bratah
pogubio, vèrlo si me ujio za serdce, oteo mi zemlju i
dvorove na Hercegovini. Kamo moja zemlja, kamo li
dvorovi? Kamo volovi, moji hranitelji? Kamo konji,
moji vitezovi? Kamo tisuća mojih ovacah? Kamo peto
nica moje bratje? Sve si meni ti pootimao. I'mene si
htio pogubiti. Ali sam ja pobiegou zemlju Moskovsku.“
„Htjaše mu se paša opravdati; ali mu nedade
Savo besiediti. Mahne mačem i odsieče mu glavu.
„Htjaše i tvoga Osmana, bega; ali mu nedadoše
gospoda moskovska, govoreći mu:
„„Nemoj, Savo! Još je Osman diete i mlado i lu
do, te može izučiti naše knjige. Nemoj, b ratko!...
Tako kažu naši pripoviednici, kano da Rusi, Moskovi,
govore ovako. I nastave gavranovi:
„Onda ti se Osman pokèrstio, izučio knjige Mos
, kovske, pa se dosele i pokalugjeriо.“
Kad je to razumiela Bećir-pašinica, od jada pade
cèrnoj zemlji, pa neustade.
I ta pripoviedka, koju smo netom izpričali, nije
neznatna; i ta otvara širi i dublji vidik u naravi na
šega naroda u Bosni i Hercegovini. Kobni glasnici,
cerni gavramovi, kano harpује, оđkrivaju grakom sve
većma, zašto su donieli strašna obiliežja, dok najposlije
nekažu, da su glasnici cèrnih glasovah. Ali to ide
malo po malo. Bećir-pašinica térpljaše, kano Promethej,
komu su jastrebovi kljuvali jetra sve kus po kus, sve
žilicu po žilicu. Ali se taj najposlije oslobodi, a pa
šinicu odvede nagla žalost u viečnost.
(Nastavak sliedi.)
Urednik i izdatelj Dr. Ljudevit Gaj.
Narodne poslovice dubrovačke.
Sabrao Ignj. Gjorgjić.
(Nastavak str. 104.)
Neboj se groma, kad munja nepriteče.
Ni zvono svedj jednako nezvoni.
Nеpazi se pas, nego psar.
Načela je dobro.
Našteruke je primi.
Nije ga izpod pèrsta kackat.
Nebi mu tu dali ni godišnjice.
Nije dobro, što je godj saviše.
Na taštoj glavi vienac je biserni, u rukuh dieteta na
lip otrovni.
Neviesta je svemu kriva, i šta je prošlo, i šta biva.
Nije ti ga kud, ni kamo.
Naučio je van pelica.
Na ti noge, daj mi roge gambore!
Nesrećan se ni naježi.
Nezvanu gostu miesto je za vratiem.
(Nastavak sliedi.)
Književni viestnik.
Cviet serbske. Drama u pet razdielah. Napisao Matija
Ban. Za petdesetogodišnju svetkovinu oslobodjenja Sèrbije 1865.
U Biogradu knjigopečatnjom A. Andrića. 1866. u 8., stranah 160,
od kojih svaka krije obilno blago prava piesničtva.
Piesničko , u obće spisateljsko ime Matije Bana poznaje
svako u našem obćinstvu, pa netreba ovdie naročite preporuke.
Njega prate preporukom izvèrstna diela njegova. Samo želimo, da
i ova krasna kazalištna igra dodje što prije do prikazanja u narod
nom našem kazalištu, gdie je piesnička žica njegova već nasladjivala
domorodno slušateljstvo. Taj je komad osnovan na osobitoj svetko
vini pučkoj našega naroda, te razvija igrom poviestan dogadjaj iz
domaće poviesti sèrbske, što se dogodio takvom prigodom. Sav je
komad živo, zanimljivo i zabavno pisan, a našo bi u njem čitatelj i
premnogo zlatno zérnce domaće poviesti, razvitu, živu sliku i puč
kih običajah, kojimi se učimo sve dublje i bolje poznavati sav kolik
narod.
Kupljeni spisi. Dio I. Na sviet izdao Gj. Popović. U
Novom sadu. Str. 480. Stoji 1. st.
Donosi različite, zanimljive spise Koste Ruvarca,sve dragocien
ostatak mlada duha, koije bez odmora radio u književnom našem
polju, dok ga umor neobori prerano u ladan grob !
Wekeré nauky lesniké. Ovako sezove češko dielo.
koje je napisao o šumarstvu u šest osobitih razdielah s mnogimi
uloženimi likovi prof. Drag. Schindler u Marijabrunu. To je dielo
prosto i vieštačko, te bi se mogli njim koristovati šumari i naše
domovine, gdie se šume samo taru i mlate, a slabo se uniju saditi
i gojiti.
Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja.
živi38
AGE НА
AS
Broj 17. U Subotu žes. Travnja 1866. Tečaj УКУК.
Оko ljudsko, ogledalo duše, Oko ljudsko, ogledalo ćudi,
Skakalište biesnoće i strasti! Igralište serdca i milosti,
Iz tebe se ljute striele ruše; Kroz tebe se žar sèrdašca budi:
Ta iz tebe zija jaz propasti. Oko milo, oko nedužnosti!
Prividjenja.
Сегmiо оно- мача ра I. Tvoja.
(Nastavak (str. 124.)
56. i Bijasmo na ravnoj obali. Na lievo se prostiru
Фj, oko mi, cèrno, vilovito!
Plačem, što se iz ovoga vrela
*G.
Bolno mi je u grudih sèrdašce,
Сегno oko, potmurno sunašce,
I, tvorilo piesmam žalovito!
Jer odkako to sunašce gledam,
Pošto u njem piesmi nadjem vrelo :
Svagda bi me sèrdce zabolielo,
Pa me nebi bol minula ljuta;
Sudba bi me svedj pratila kruta,
Niti bih se kad oteo biedam.
Сérno oko, zabava mi mala,
Cerno oko, tvorilo piesama",
Сérno oko, piesmica si sama !
Moja duša u tebi nazire,
Sto iz sèrdca sakrita izvire:
Sladka pamet piesmi viekovala !
bez kraja i konca pokošene sienokoše; a ob desnu
se daleko provija gladko ogledalo bujne rieke. Pored
riečkih bregovah stoje veliki, mračni, osidrani splavovi,
te se njišu tamo amo, kano kažiputom mičući vitke,
zašiljene jambore svoje.
Iz jednoga izmedju tih splavovah doprieše do mene
glasovi zvučna gerla. U onom plamtjaše malen oganj,
koi se dugim, cervenim odsievom, u vodi trepteć,
Odsievao. Ovdie i ondie, na vodi i u polju, nemogoh
pravo razabrati, eda li je blizu, ili daleko, plamtjahu
drugi maleni kresovi, sad malo neizčezavajući, a sad opet
velikim plamenom plamteći. Nebrojeni skakavci gra
jahu bezprestanom cvèrkom, ta ni žabljemu kreketanju
pontiskih barah ništa nepopuštajući. A pod vedrim,
nizkim, tamnim svodom nebeskim cverčahu ovdie on
die ptice, koje se nisu mogle vidieti.
— Јеsmo li u Rusiji? zapitam Elizu.
— То је Volga, odgovori mi ona.
Mi letjasmo rieci pokraj briega. Zašto si me od
niela odanle, iz one prekrasne zemlje? zapitam ju: Za
vidiš li mi sreću, ili si postala ljubomorna?
Ustne Elizine zadèrhtaše tihano, a u očijuh joj
planu nova ljutina. Ali joj za malo čas bude obraz opet
sbiljan i okoreo.
17
- 13 ()
– Rado bih kući, reknem joj.
– Čekaj, čekaj! reče Eliza: Današnja je noć
– velika noć. Neće se tako u bèrzo povratiti. Мožeš
biti sviedok.... Čekaj još malo !
Pa na jedanput letnemo koso preko Volge povèrh
vode, nizko i na mahove, kano lastavice pred oluju.
Pod nami težko hujahu široki valovi. Oštar i ljut vietar
od rieke udaraše na nas, studen čvèrstima krilima...
U polutami se pred nami stao visoki desni brieg od
vode podizati. Već nam se pomaljahu stèrma bèrda sa
velikimi špiljami i pukotinami. Mi jim se približa
vasmo. .
– Zovi: Sarin Nakiško! prišaptje mi Eliza.
Opomenem se groze, koja me je popala na do
lazku rimskih četah. Bijah strašno trudan i čudnovato
turoban, kano da mi je sèrdce tonulo u grudi. Nisam
htio izustiti udesnu rieč, već sam znao, da ću, kad ga
zovnem, kano u vučjoj špilji Vragostrelovoj, prividieti
niešto strahovito. Ali mi se ustne i nehotice otvore, te
zovnu opet i nehotice slabim, a to napornim glasom:
ХVI.
Iz početka je sve mukom mučalo upravo, kano
što prije prividjenja rimskih četah; ali mi na jedanput
udari u uši sasvim blizo, surovo, težačko smijanje.
A podjedno padaše tielo, stenjuć u vodi, pa stane kli
mati.... Ogledam se; nemogu ništa vidieti. Ali od
vode ječi jeka, a u isti se par podigne u jedanput
sa svih stranah tutnjava i buka.
U toj smiesi odglasovah, što lijesve ječalo ! Vika
i cika, strašno psovanje i neizkazano smijanje (sve je
to smijanje nadmašilo), udaranje vesalah i siekirah,
pucanje razbijenih vratah i razlupanih kovčegah, škripa
kolah i brodske opreme, bahat konjah, kako térče,
zvonjenje u pomoć i zveket lanacah, muko gromot,
praska i struja ognja, pievanje pijanih ljudih i zamer
šeno grožkanje,pomagaj,jauk i lelek očajalih, zapoviedni
dozivi, hripa samèrtnih,smiono zviždanje, vrištanje ištro
potanje igračah... „Ubijga! Obiesiga!Utopiga!Odsieci
muglavu! Odmah! Odmah! Tako valja! Nevalja sesmilo
vati!“—Те sam riečimogo razgovietno krozpištanje čuti.
Čuo samtakodje gurimično, žestoko disanje umorenih.Au
to, dok je godj vid očinji dopirao, nebijaše ništa vi
dieti; ništa se nije promienilo. Rieka žuboraše tik do
*) Sarin Nakisko bijaše klik starih razbojnikah volganskih, kad
bi jurišali na koi brod.
nas, potajna, gotovo grozna. I sami bregovi bijahu
pustiji i divlji, nego odprije. Тo sve bijaše.
Okrenem se Elizi; ali ona metne pèrst na ustne.
— Stiераn Timofejić*)! Stiераn Timofejić dolazi!
zaori se naokolo: Naš ćako dolazi, naš ataman, naš
hranitelj!— Iz početka sam vidio malo, ka" i pèrvo.
Onda mi se učini, da osietjam, kano da se lik prave
gérdosije k meni domiče.... „Frolka! gdie si, pseto
jedno?“ Čuje se strahovit glas: „Zapali sve strane
i okrenu pod siekiru sve bieloruke“
Mene to lazne, kano žar od bliza plamena. Gorko
dimljiv zaduh udari u nos, a u isti mah pèrsne niešto
kolo urlikaše divlji smieh.
Onesviesnuo sam. A kad sam se opet osviestio,
poletim sa Elizom preko poznatoga kraja šume svoje
pravo k staromu rastu....
— Vidiš li put? reče Eliza: gdie sja bliedi
Tako sam bio umoran i izprebijan, da sam joj,
samo mèrmljajuć, odgovorio: „Nosi me... kući!“
– Već si kod kuće, reče Eliza.
I zaista, stojim evo pred vratima odkućesvojesam
samcat. Eliza je izčezla. Došav na dvor, obnjušuje me
bielov i gleda sumnjivo; ali potom odleti, lajuć.
Jedva sam se do kreveta dovuko i mahom, nes
vučen, usnuo.
Sutradan me je glava zaboliela, a jedva su me
noge poniele. Ali nisam ja mario za tielesno svoje
stanje. Kajanje me glodaše. Malo, da me ljutina ne
zaguši.
Sam sobom bijah strašno nezadovoljan. „Malodu
šan! „sto bih putah sam sebi reko:“ da, Eliza ima
pravo. Zašto sam se bojao? Kako sam mogo proći
vidieti i sama Julija Caesara u glavu. A miesto toga
sam od straha iznemogo; strepio sam i dèrhtao od njega,
kano diete odšibe.Stenko Rasin,taj bijaše dakako što
drugo, nego plemić i vlastnik zemlje kakve! U ostalom,
zašto me nije i ondie strah popao? Malodušan! Malo
dušan 1°
„Ali sve ovo — nisam li možebiti vidio samo u
snu“, zapitam sam sebe. Zovnem ključaricu.
*) Glasoviti buntovnik, Stenko Rasin, koi je pod careva
njem cara Alekseja Mihajlovića pobunio Donske kozake, te pred
vojskom od 200,000 ljudih mačem i ognjem opustošio Rusiju.
Smaknut bude u Moskvi 1671. godine.
131
– Marfo, kad sam lego sinoć u postelju? Spo
minješ li se?
– Ah, moj hranitelju, tko biza tebe znao!...
Bilo je kasno. Oko sutona si od kuće otišo; poslije
ponoći bijaše, kad sam čula stupanje tvojih petah u
ložnici. Bilo je oko zore, jest zaista. Tako je bilo i
prošle noći. Zaista su te brige od kuće odtierale!
– Dakle, pomislim: nema sumnje, ja letim pod
nebo! Gle, kakav sam? hoću glasno.
– Kakav li si? Stani, da te razgledam bliže.
Malo si probliedio i oméršavio, hranitelju moj! Obraz
ti je, kano da ti nema ni kapi kérvi u žilah.
Ja se na te rieči prepadnem i odpustim Marfu.
„Liepo bi umro, ili— sa uma sašo“, reknem sam
sebi, siedeć zamišljen kod prozora: „To nesmije više
biti. To je opasno. I kako mi sèrdce kuca čudnovato!
Kad letim, čini mi se, da mi nieko sisa iz serdca, ili
da niešto klade iz njega upravo, kano u prolietju sok
iz breze, kad ju zasiečeš siekirom, ili zavèrtiš u nju
svèrdo. To je žalostno, pa nije ni čist poso. A sad
tek Eliza! Mnom se titra, kano mačka mišem ... Inače
je težko što zlo naumila? Ali bi i strašno bilo. Osim
toga bi mi hitro letjenje s miesta na miesto moglo po
niešto nahuditi. Ta nekažu ili ljudi, da je u Inglezkoj
zabranjeno, prevaliti više, nego 120 vèrstah na želiez
nici za jednu uru?“
Tako sam i tamoiamo mislio; ali oko desete ure
u veče bijah opet kod staroga rasta.
ХVIII.
Noć bijaše mračna, vlažna, studena. Uzduh je
zaudarao kišom. Začudim se, što kod rasta nisam našo
nikoga. Cesto ga obadjem, te otidem i do kraja šume,
po mraku pomnjivo očima vrebajuć. Sve bijaše pusto i
niemo. Pričekam malo. Potom zovnem niekoliko putah
zasobice: Elizo I sve glasnije i glasnije ... Ali nedodje
ona. Bilo mijetežko oko sèrdca. Osietim se, kano uvrie
djen; sve pèrvašnje bojazni moje biehu minule. Nikako
se nemogoh s mišlju složiti, da mi se otajstvena dru
garica neće povratiti.
— Elizo! Elizo, dodji! Bi li moglo biti, da mi
nećeš više doći? Pokliknem posliednji put.
Jedna vrana, koju sam, zovući, probudio, uzleti
na jedanput na kitčicu od obližnjega stabla, žestoko kri
lima lepetjuć; u malo, da se u granje nezaměrsi. Ali
Eliza nedodje.
Oboriv glavu k zemlji, podjem kući. Preda mnom
stajahu vèrbe na naspu od ribnjaka, a svieća iz moje
ložnice svietlucaše kroz granje jabukovo u vèrtlu. Sad
zatrepta, a sad se opet sakri, kano oko ljudsko, što
bdije nada mnom. Tada čujem iznenada izza sebe tanko
zviždanje oštra zraka, pa na jedanput Osietim, kako
sam od glave do pete obuhvatjen i obavit.... Tako i
stèršenar spopada prepelicu, kad ju saleti... Eliza bi
jaše, što se oko mene savilo. Lice joj osietjah sebi
na licu, ruku njezinu, oko sebe obavitu. A, kano
oštra,studena promaha,udaraše meni u uši šapat njezin:
„Evo i mene.“ U isti me mah popadne strah i radost.
Podizasmo se malo po malo povérh zemlje.
– Danas li nisi htiela doći? Zapitam ju.
— A jesi li zaista za mnom ginuo? Ljubišlime?
O, ti si moj!
Uznemiriše me te rieči Elizine ... Nisam niznao,
što da joj reknem.
– Mene su zaustavljali, nastavi Eliza: na me su
pazili.
— Tko li može tebe zaustavljati?
– Kud ćeš? Zapita me Eliza, kano obično, ne
odgovarajuć moga pitanja.
– Nosi me u Talijansku, znaš, na onajškolj?
Filiza se nagne malo nauznak i zaklima, niječući
glavom.
Tada sam pèrvi put opazio,gdie nije više prozorna.
Još mi se učini, kano dajoj je obraz postao tielesniji i
življi. Preko maglene se sivine prolila tanana sienka
sjajne rumeni. Zavirim joj u oči; ali se sježim. Niešto
joj se u očijuh micaše polagano, bezprestano, ružno,
nalik na gamizanje ukočene zmije, koja se na suncu
ogrijala.
– Elizo ! Povičem: tko si? Kaži mi, tko si?
Оna slegne samo ramenima.
Ja se malo razljutim. Ноću da joj se osvetim; ali
mi na jedanput sine u glavi, te joj zapoviedim, da me
nosi pravo Parizu. „Tu ćeš si nahraniti ljubomor“,
pomislim u sebi.
— Elizo! velim glasno: Nebojiš li se velikihgra
dovah? Pariza na primier?
– Nebojim.
— Nebojiš lise ni onih miestah, gdie je onako na
boulevardih svietlo?
—То nije svietlo bieloga dana, pa sega nebojim.
— Е dobro! Pa me nosi dakle na Boulevard des
Italiens /
Meni preko glave baci Eliza okrajak dugačkoga
rukava. Odmah me okruži niekakva svietlasta tama
sanljivim mirisom makovim. Sve na jedanput izčezne :
svaka svieća, svaki glas, a u malo, da i samosviest.
Ostane samo još obće čuvstvo životno. A to nebijaše
U jedanput nestane tame. Eliza mi skine rukav
sa glave, a ja pod sobom vidim silu sgradah, punih
sjaja, života i buke ... Vidim Pariz.
(Nastavak sliedi.)
Poštuj roditelje
U učionici.
Poštuj, dušo, roditelje
I cieluj jim blage ruke;
Jer sve tvoga sèrdca želje
Oni vérše, térpe muke.
Promisli de, kakvim trudi
Majka, što te porodila,
Na niežnih je svojih grudi"
Tebe mliekom odgojila !
Promisli de, koje tjako
Skèrbi treba da boravi,
Dok te, malo i nejako,
Na stojane noge stavi!
Mnogu noćcu bez počinka
Otac, majka posprovedu,
Da si kćerku, ili sinka
К željnoj svèrsi doprivedu.
Roditeljske, dobre rieči,
Nauka su svagda nova:
Putem vode svagda k sreći;
Jer su pune blagosova.
Zato cieni roditelje
I cieluj jim blage ruke;
Jer sve tvoga sèrdca želje
Oni vèrše, terpeć" muke i
Gjuro Klarić.
Zemljopisne viesti
Bosni i Hercegovini.
Diо Х.
(Nastavak str. 128.)
Takve su gavranske sgode u pučkih naših pies
menih pričah vèrlo divne. Prostosèrdačnost, zelena ne
zrelost svakojakih pitanjah pobudjuje u čitatelju piesničko
čuvstvo, kojeje osobito, premda nije takvo čisto piesnič
ko, kakvim nas razblažavaju piesme Homerove, kojevode
čovieka čarobnim putem čas pod zemljom, čas na zem
lji, čas više zemlje.
Dietinje ponavljanje ne nakitah, ni pridietakah,
već pomislih i piesničkih „gnonah“, te štake mišljenja
u sliepačkih pievačah naših, lišava čitatelja piesmenoga
blistavila, kojim obmahnjuju tako ugodno oči svakomu
motritelju piesme svih piesamah, Ilijada i Odysseja.
U nas jejedan jedini glavni vitez, po imenu Mar
ko, kraljević, sin kraljev. Što je u niemačkih Niebe
lungah vitez Sieverne niemačke, Siegfried, to je u
nas Marko. Taj kupi o sebi premnoge pučke piesme,
- koje nisu još ujedinjene, već tumaraju po svietu od ne
mila do nedraga, kano izgubljene ovce bez stada, bez
ovna i pastira. Želimo od sèrdca, da se nadje srećni
pastir, koi će jih okupiti u jedno stado, u tor jedne
jedine gospe, jedne glavne pomisli piesničke. Tako bi
smo slavili slavu pèrvenstva pred mnogovitežtvom hel
lenskoga piesničtva.
I to je moguće; jer je sva prilika, da su sgode,
sabrane u Ilijadi i Odysseji, bile pievane po različnoj
čeljadi, dok jih nije savio u jednu kitu divni vertlar,
koga zovemo „Homer“,itim načinio majstoriju sve ko
like umietnosti, aere perennius.
Hellenskesupiesme,podkojimi razumijemo ovdiepo
imenu Ilijadu i Odysseju, jezikom i mierilom uzdušne,
a u pomislih, u slikah i prilikah tvèrde i viečne. Takvi
su i junaci, njimi oviečeni.
I naše piesme zaslužuju viečnost; ali nisu žali
bože tako uzdušne, ni neobajavaju tako, kano što je
dan oranj Homerov, jedna jedina rieč njegova,koja nosi
u sebi blago cielih piesamah.
Naše je piesničtvo u to keršćansko doba baya
dersko, iliti baladersko, a hellenske su piesme pored
višebožtva božanstvenije, uzdušnije, uzoritije.
Naši su junaci krupniji, sdepastiji stopuzinom i
buzdovanom; nisu tako prozorni kroz daljinu viekovah,
kano što su vitezovi Homerovi s krilatom strielom pod
lakim oklopom bojnim.
Najposlije, hellenski je jezik najliepši na svietu.
Ali da je na svietu sve samo drago kamenje, da nema
zidaćega kamena, nebismo imali sgradah. A što bi
smo bez sgradah? Bili bismo bezkućanici. Milujmo
zato domaću kuću svoju!
Istina, drago kamenje ostaje samo od sebe drago
cieno, ako nije prievarno. A prosti kamen postaje sku
133
роcien; jer ga trebam0 za nevolju, ka" i za dobru vo
lju. Tim nerečemo izriekom, da je u Homera sve pusto
drago kamenje, a naše piesničtvo pučko da je prosto
kamenje, već mislimo, ako u nas imade dragoga kame
nja, da je nesačinjeno, neobrušeno i hrapavo.
Naši su junaci, što su jim i piesme, razvezana,
razsijana metla. A hellenstvo je usiečeno u ploču vieč
nosti. Nepomično je. A što je nepomično, to se ne
mienja. Zato je tvèrdo, pak ima stalnih motriteljah i
cieniteljah, koji bi za Homera, za to uzvišeno pomi
šljenje, htieli gubiti život, kano što je bielodano doka
zano na vojniciza oslobodjenje zasužnjene Gérčke, koja
je danas pusta dakako okostnica velikih pomislih iprili
kah, samo uharana haljina minulih velikih licah.
I uštipac zakuha osvetu čovieka, motritelja zviez
dah hellenskoga neba. Bože, daj, tesvérnimoi mi na se
složnim kakvim djelom pomoćno oko izobraženoga svieta !
Pomladimo deioduševimo, kano Medejskom silom, spo
mene stare vlasti i slave mladim životom !
Još nam stoji peru na berku jedna priča, kako
ju je izhitrila čudnovata pučka mašta, koja sastavlja
naše ljubljenice, sirotice-zemlje, Bosnu i Hercegovinu,s
natjuškom, Rusijom. Počima :
Boga mole ruska gospoda, da jim dade u nedielju
sunce na uzkèrs, da izvode roblje i pred njim sužnja,
Наsan-pašu, pak da ga pitaju, što je zapamtio o svoj
Bosni i Hercegovini, koja je varoš ponajliepša, u kojoj
su najbolji junaci, u kojoj ili najliepše dievojke.
То su se oni Bogu umolili. Bog jim je dao sunce
u medielju na uzkersenje. Oni povedu roblje na sunašce,
a pred njim sužnja, Hasan-pašu, komu govore ruska
gospoda:
„Каži nam pravo, sužnju, Hasan-pašo! Kaži nam
pravo, tako nam bio zdravo !“
Ovako se pita ponajviše, kad našinac progovori
komu, pa tako misli pripoviedalac, da su i ruska gos
poda pitala sužnja Bošnjaka, Hasan-pašu. Pa prihvate
dalje, pitajući:
„Коi je grad ponajliepši u svoj Bosni i Herce
govini? U kojem su najbolji junaci? U kojem li su
najliepše dievojke?“
Odgovara bosanski sužanj:
„А da vam kažem pravo, Boga mi, kad me pi
tate, moskovska gospodo! U svoj Bosni i Hercegovini
nema liepši grad od Sarajeva. Sarajevo je ponajliepši.
A junaci su najbolji Mostarci, a dievojke najliepše
IFočanke.“
Ali zapita sužnja moskovska kraljica, Jelisavka:
„А Boga ti, sužnju, Hasan-pašo! Izlaze li kad na
sviette Turkinjice, Fočanke, dievojke?“ Na to će sužanj:
„Kad dodje u prolieću Gjurgjev-danak, izšetaju
po zelenih perivojih i vèrhovih Fočanke, dievojke. Mlade
i vesele uhvate kolo, obukavši se, što mogu naj
liepše. Potom, kolo igrajući, pripievaju svakojake piesme.
Ah, moskovska gospodo, davam jih je tada vidieti! Ku
nem vam se turskom vierom svojom! Ja, kakve su to
dievojke? Mamile bi s neba oblake, a kamo li nebi sa
zemlje junake.“
To je zaista gorostasna slika o fočanskih liepotah,
kojim sužanj, Hasan-paša,pridaje tim silu nebeskihviešti
cah,kadkaže, da bi čarolijamiprikladnostiikrasote svoje
pomamile i oblake, koji se divlji i pusti nebom povi
jaju. Kad je bosanski sužanj ovako hvalio liepotice
zavičaja svoga, slušaše ga medju ruskom gospodom
Vladisavljević Jovo. Tomu junaku progovore moskovska
gospoda, kad su jim sèrdca od milosti zaigrala :
„Kapetane, Jovo! Vodi nas u Bosnu ponosnu, da
robimo Foču, grad, pak da zaplienimo u njem liepe
dievojke!“
Jošt su ruska gospoda bila u rieči; ali se zdravo
nasmija kapetan, Jovo, te jim odgovori ovako:
„Da luda ste mi, rusijska gospodo! Zaludu su
vam Fočanke liepe; ali nije lasno, porobiti Foču.“
A govori sužanj, Hasan-paša :
„Ta neluduj, kapetane! Foča je varoš ravna; nema
povisoka grada, pa će ju oni lasno porobiti.“
Odgovara kapetan, Jovo :
„Ta neluduj, sužnju, Hasan-pašo! U Foči su, u
varoši, do tri građa tvèrda. Jedno je Drina, drugo
Ciotina, a treći je Cerni vèrh. Ta tri grada nedaju pri
stupiti Foči“
Tako se dosietio domišljati kapetan, Jovo, te je
kazao, da su to tri grada. A to su dvie rieke i jedna
planina,što okružavaju izokola Foču. Drina je poznata re
ka medju Bosnomi Sèrbijom, a Ciotina, voda u Hercego
vini, o kojoj pieva pučki piesnik:
„U Trojicu nadomak Taslidže
Ukraj vode, ukraj Ciotine ...“
A Cerni je vèrh, to puno opievano brdo herce
govo, planina kod Foče, kano treći grad.
Ova pripoviedka o Foči i Fočankah miriše po
mamnim mirisom starobosanske narodnosti, koja je još
čarobnija, kad ju zapažamo kroz zaviese turskih ženah.
Zanimljivo je i divno, kad gledamo očima svietske
književnosti kroz rešetke sarajskih pomislili blago i
134
bogatstvo domaćega duha, domaćega piesničtva. Uvalio
se cèrn komad u našu torbu; ali je taj cérn komad u
toliko divniji, što je zlokobniji. Samo treba svagda da
našinstvo ostaje cielokupno. Kad provirimo kroz pripo
viedku, ili piesmu kakvu iz turskih vremenah u saraj
ske odaje, bilo u Sarajevu, ili u Foči, taj nas po
gled očajava; on je žestok, prodire do dna duše. Оn
bi nas domamio i iztočnom mamom pomamio.
Ali sav rod duševnoga života u Bosni i Herce
govini pokazuje sa svim tim, da su nebrojene piesme
kćerke jednoga jedinoga otca, jednoga naroda slaven
skoga, zadahnute duhom njegovim, učuvane kroz vie
kove njemu u pameti; a danas, žalibože! u drugo ruho
prerušene, u ruho aginicah i pašinicah.
Pa zato age i paše, u obće silni Turci, najglav
niji zlotvori našega tiela i duha, ljube aginice i paši
nice, pa makar bile igrančice naše lipe. Jer ni Turčin
пemože odolieti dragosti slavenske naše majke, pa se
često sbiva, da nasladjuju javor-gusle ukočene i ohole
grudi poklonca polumiesečeva.
A kano što su stariji spisatelji bosanski, Lastrić
Pilip iz Oćevije, Radnić Miho, Divković Mate i Ban
dulović Ivo, premda su pisali i kadšto latinski, sve opet
naši, slavenski: tako su i turske spahije, promienivši
samo obred u cèrkvenom smislu, ostali pravi listovi
naše gore. Malo miešajući u govoru turske rieči, kako
kažu, engledišući, mole u nevolji stare molitve, zovu u
pomoć kćersta i svetitelje njegove, dakako iz potaje i
krišom. Slušaju pučke pievače i pučke naše piesme.
Ima još i danas mnogo turskih porodicah, koje su
se zaledile uledu turskoga gospodstva, neznajući nisame,
kako su prevarene, ili pomamljene laskavim nudkanjem
na samosilje i mastnim obećanjem, da će podèržati
imanja i kućišta svoja, ako prime alkoran. Tesu porodice,
kano sela kakva pod planinami, kojeje zasuo gorski usov
iznenada. Оne čame i stenju pod težom tudjinstva, te
očekuju blag dan, kad će sunce spasenja raztopiti straš
nu gérdosiju, pa će osvanuti liepo prolieće, puno
biela i šarena cvieća, eiela sela, čista i pitoma, mila
sela nedužnosti, draga sela slavenskoga žiteljstva.
Doći će tada vrieme oslobodjenja, te će stari obi
čaji i stare naravi našega naroda u Bosni i Hercego
vini pomoliti glavu, kano ljubičica izpod prolietne su
Sniežice, pošto su zimne plastunice odpérhale za zelene
planine. Ali prije treba kéršćaninTurčinu dimije da skine
na sablazan svietu usred biela dana.
Jer će doći vremena pravedne jednakosti, gdie
će čoviek umilostivitičovieka. Tai rob ima dušu, kano
svaki, mnogo čišću, nego nadut samosilnik. To nije
kati znači, nijekati bieli dan o podne.
Po Hercegovini žive još i sad običaj, po kojem
se, kad je gostba, ili čast kakva, posadjuju u zastavu
na dno stola prema gornjemu čelu jednaki sa onimi,
koji siede u gornjem čelu, iliti u zasiedi. Dao Bog
jedanput, dasiednemo, složna braća južne Slave, u za
stavu i zasiedu za sto jedne jedine srećne dèržave, svi
jednaki, bio kéršćanin, ili mahumedovac!
Onda ćemo se svi s ponosom ogledati na rodsvoj
u izbavljenoj zemlji. A imamo se i danas čim ponositi,
hrabro pèrkoseći svim zlim srećam narodnjim. Ondie
nam siedi Cèrnogorac, kano soko na timoru, te pro
matra glavnoga neprijatelja svoga. Nevolja i najljuća
sirotinja nemogoše njega privolieti na to, da se od
rekne narodnosti svoje.
Celava, a nepomična stiena ostaje slika i prilika
duševne snage cérnogorske.
Tu nam je opet za siedoglavim miriteljem-sud
cem, pod starim Velebitom smioni,vèrli brodar Sinjega
mora u Dalmaciji, koi se neplaši morskih talasah, već
se š njimi bez odmora hvata u koštac.
A onamo pogledajmo na Visuć, planinu, na lievoj
strani Cetine blizu Omiša. U toj planini stèrše zidine
od gradića, za koi se pripovieda, da ga je gradio
Stiераn, herceg, da je u njem najposlije siedio, od
turske se sile braneć. Tu se diže nebu pod oblake iz
medju Visuća i Borka planina Dinara. A ovo je mati
drugih planinah, po kojih se vere čelik-pleme bosan
sko, naročito hercegovačko, komu ni četiristagodišnje
muke nisu mogle poništiti junačkoga duha. Evo svie
dokah današnjega dana, Luke Vukalovića i vierne dru
žine njegove, kojoj čitaš na obrazu ciela, strašna, ža
lostiva plamen-pismena staroga junačtva.
Gle Sèrbina u Staroj Sèrbiji! Bistra glava, puna
spomena od stare veličine i puna pouzdanja u bu
dućnost.
Baci oko u Šumadiju, na Sérbina u kneževini
Sèrbskoj, koi jesmionom rukom sa sebe skinuo težko bre
me, te prokèrčio put zrakam sunčanim, da obasjaju
sèrbsku šumadiju, koju je stud i led zadugo ubijao.
Pogledajmo Krajišnika, koi se hrabro borio sa
sedmoglavom haždajom iztočnoga divljačtva, odvraćajuć
ju ća odatle, da neprodire dublje u izobraženu Evropu.
Kad podješ dalje, eto ti Sriemca! Snažan, kre
pak, čio, neprevertljiv, postojan, kan0 stanac-kamen,
nadbljudava sèrbski Athos, Frušku goru, grobove i
zadušnice niegdašnjih vladalacah svojih.
135
Ondje nam proigrava srećni Banaćanin, radujuć
se rodnoj zemlji, gdie je slavni Dosithej ugledao danak,
plodan duhom i sèrdcem. A do njega evo Bačvanina, u
koga je hrabrost posestrima radosti! Takav nam je i
pobratim Slavonac.
A što da kažemo o Slovencu u zemlji Štajerskoj,
Kranjskoj i Koruškoj, po prirodi u toj Bosni siever
noga diela Južne Slave, u sievernoj Iliriji Napoleono
voj? To su korienite, okušane,jezgrovite straže prednje
prema zapadu, kano što je Bugarim čuvar jugosla
venstva prema iztoku. -
I narodnost ima vojske i junake svoje. Slovenci
su junaci narodnosti,na poprištu za slavenstvo vojujući
ljutu vojsku. Oni su si podigli žilavim postojanstvom
uzperkos Niemčadiji viečan spomenik narodnoga ju
načtva, komu slava nesmije nikad u nas potamnieti.
Oni su sebi, kroz viekove zadèržavši slavensku na
rodnost svoju, u poviesti uzdigli spomen, dugoviećniji
od kova i kamena, pa jim imena neće izbrisati nikoje
vrieme. Slovenci su medju svimi Slaveni postali klassici
narodnosti
A što ti, Bosno, što li ti, Hercegovino?— Viek
plačete i jaučete, a mi svami, što još jednako nad
vami maše težkim bičem gérdini Turčin, paleć vam nad
glavom živ oganjrobstva. Vi molite, skrušene, Boga, da
vas oslobodi te nemani; ali vam plač i jauk ostaje ža
libože zaludu, te svaki dan slušate i gledate sve groz
nija diela nad ubogom rajom, koja cvili i pišti u do
talih *) i tamnicah. Svaki dan slušate sve gorčiji jauk
njezin, gdie strepi od risovah, agah i begovah, od hi
jenske naravi poturčene. Ah, Svemožni, možeš li mir
nim okom motriti mučionicu BošnjakahiHercegovacah?
Možeš li motriti, gdie će siromasi skapati skoro u ne
volji od turske nemani? Jauču i mariču; ali jim je, ču
da golemoga! još ostao lik perve naravi, kano što smo
nastojali dokazati u verstah ovoga diela.
„A megro has a soul, an "please your honour“, said
the corporal (doubtingly).
(Sterne.)
I ovisu roboviučuvaliugrudih cielu dušu svoju. Boš
njaci i Hercegovci nisu klonuli duhom. Ličnomjakošću,
duševnom snagom i, tako reći, žilavošću mogu oni sve
raditi, te su podobni, da pregone mieru u zlu i dobru.
To su čili konjici, kojim treba svagda i svakako dobra
kočijaša i jakih uzdah.
*) Dolafi su načinjeni od derva kano kalupi upravo za nesrećno
čeljade, da se pribije , te nemože ni nicati, ni liegati, ni
spavati, ni siediti.
Zla kob, koja četiri sta godinah obilazi kano sa
blast taj narod, promieni dakako pojedince ljude u ćudi
i značaju. I tako jim je oprez i nepouzdanje, sumnja
i plahost ušla u narav, kano svojstvo izmedju pèrvih.
Kako li se slaže junačtvo i plahost? Čudo! Ali je tako.
Osim toga opažamo, da su Bošnjaci i Hercegovci.
premda zarobljeni i potišteni, bolna serdca, preko na
čina žedni slave, upravo slavohlepni, što se tako liepo
podudara s prirodjenim čuvstvom junačkim. Svatko
misli, da je odredjen na što bolje, na što ponositije.
Ali preko svega vidimo, da je duh junački, ona
sèrdčanost starodavna baština, slavna otčevina od ju
načkih otacah, koje su sinovi radi pominjati zahvalno i
pohvalno.
Junački je duh brus narodnoga značaja, eda li je
cio i čitav. 0 taj brus takosmo i mi, te opazismo,gdie
je neizlizan i tvèrd, da – podoban, da gladi sablje i
mačeve za nove ljute bojeve. Opazismo, gdie je taj duh,
jezgrovit značajzlosrećnih naših zemaljah, wieran drag
kroz život, uslov životu nesrećne naše braće.
Taj narod gradi junačka diela, dok bi drugi pla
činjao, da pati ovoliko, kano plačljivo diete.
Za dom, za narodno ime, za rod, za obraz i za
danu tvèrdu vieru hèrle Bošnjaci i Hercegovci svagda
spremni i gotovi u vodu i živ oganj, žestoki, kano
žeravica, prezirući duh života.
Vitežtvo se njihovo neosniva na kakvuudarcu vitež
kom,već na dičnih dielih. Ovim sujunakom odpamtivieka
ljuti bojevi učitelji i dielitelji vitežtva. Muke térpeći i
borbe trajući, dopadaju gèrdnih ranah, pa se opet uče
izkustvu, te zaslužuju pravo ime vitežko.
Sérdce se njihovo uza sablje i šestopere dočekalo
puščanoga praha, razvilo i oklopilo oružjem, te je da
nas kano nado plemenito.
Vitežtvo i piesničtvo ostaju osnove narodne i
domaće sreće i budućnosti njihove. Bošnjaci i Her
cegovci na zveket oružja i uz glas piesmin iz ko
lievke i povojih ulaze u život. Živu i rastu, bojak
biju, pievajući svakojake piesme. Izlaze iz života.
ostavljaju sviet bieli, pievajući piesme.
Piesme su kćeri sve kolike radosti i žalosti na
rodnje. One su žive slike i prilike svih ni dah i spo
menah narodnjih. One tvorcu svomu, narodu, razkrivaju
tajnosti duše i sèrdca, te su zato najprikladnije tuma
čice spisatelju, koi piše o čudi kakva naroda.
I zato smo upravo, pišući taj dio Х., koi govori
prema pomenutoj osnovi o značaju, o naravih i obi
čajih bosansko-hercegovačkoga naroda, u pomoć pri
136
zvali piesmene priče, kano najviernije i najjasnije šap
taje duševne unutrašnjosti kakva godj maroda.
Ako se ta istina odnosi na svaki narod, to jest,
da je piesma mila bèrbljavica sérdačnih tajnostih, a ona
valjajoš većma i mnogo pouzdanije za južan narod,kano
štoje naš, koi lije jamačno svesuze i sve radostne toke
slasti svoje u glasove piesmenstva, čas potežući tu
robno gudalo po javor-guslah, a čas dirkajući u tam
burice, sitne dangubice.
Ali kano što sepravepiesme nedaju prevoditi na ini
koi jezik, već samo, tako reći, prepievati, što je svagda
vèrlo trudno: tako je mučno,zaista stoji punotruda i na
tege—i opisivati jezikom ljudskim takve stvari, kano što
je serdce, duh, značaj, u obće svojstvo kakva naroda.
Mi smo to sa svim tim pokušali, pa bilo čudno,
ili naravno. Najposlije ima utiešnica-rieč, što kažu stare
bake: Zv čoviek sve može!
Započeli smo, opisujući značajnost nariečjau Bosni
i Hercegovini, pomislivši, da je jezik pèrvi tumač ži
vota ljudskoga. A dalje promatramo na svoj način sve,
što si čitao, mili čitatelju, ako si bio blagovoljan na
čitanju.
Ali da ovaj dio nebude dielo Penelopino, trebalo
ga jeiz početka valjano zasnovati; a kad je bio zasno
van, e onda dotierati, pa sad živo svéršiti.
Iz cieloga razabiremo i razumijemo, da je narod
u Bosni i Hercegovini, u koliko može, po značaju či
tav, cielokup i jezgrovit; po naravih i običajih dosta
čist i neodtudjen, u obće neizopaćen u narodnom svoj
stvu; neznajuć zasad, što je meko, što li ugodljivo,
biti će u potonja vremena zdrav i žilav omladak one
moćalih srodnih narodnostih.
Sav je sviet bieli jedna jedina domovina, u kojoj
ljubimo svakoga čovieka. No svaki nas voli svomu.
Tako i mi, želeći izobraženje svih plemenah, žudimo
ponajprije oslobodjenje duševnih, svojstvah naroda
Svoga.
I tom smovrućom žudnjom prispieli na kraj diela
Х. ovih viestih, što nisu nikakve uviesti ciepidlačke,
već, kano mlade ptice-poletarke, polieću sa grane na
granu; ali svagda — na jednom jedinom stablu.
(Dio XI. sliedi.)
Макrodne poslovice dubrovačke.
Sabrao Ignj. Gjorgjić.
Nemoćnik je neizvidan, ki svoju zled nepozna.
Najlakša je Božja pravda.
Urednik iizdatelj Dr. Ljudevit Gaj.
Nemoj se kriti za párste.
Nebi bilo k..., da nije ro .. ...
Nebi bilo kamate, da nije zločestva.
Najela se živa mesa.
Na zimovište se nepada, gdie nije darwa, hlieba i stada.
(Nastavak sliedi.)
Književni viestnik.
Rya dziejdów pišmiennictva polskiego. Osnova
književne poviesti poljske. Napisao Leshaw (bukaszewicz. Izdanje
III. Nakladom knjižarnice Napoleona Kamienskoga u Poznanju. 8.,
str., 860.
Ova knjiga opisuje od prilike 1800 znatnih imenah književ
ničkih , koje od visoke, a koje od nizke vèrste, te je zaista suho
zlato za znanost književne poviesti poljske. Djelo je u razrede raz
redjeno i u književna doba razdieljeno.
Mówa M. T. Cicerona. Preveo i propratio važnimi po
viestnini biliežkami Jozef Andrzejewski. Nakladom pomenute knji
žarnice u Poznanju. To je dobar poljski prevod besiede Ciceronove
za A. L. Archiju, piesnika. Ta je besieda ugledala sviet na našem
jeziku, prevedena po V. G., još 1863. u ovom časopisu. Gl. str.
225., 234., 242. i. g.
Nova nauka czytanila i pisanila. Po Maksimu Ziem
kiewiczu, učitelju pučkih učionicah. Umnoženo i popravljeno iz
danje II. Nakladom pomenute knjižarnice u Poznanju.
K tomu je nauku poljskoga čitanja i pisanja dodan kratak nauk
o pravopisu i slovnici. Knjižica je vèrlo prikladna, te može mnogo
koristiti nastavnomu napredku braće Poljakah, kojim treba , kano
što i nam, takvih umnih učevnih knjigah.
Kraj kriešćenago svieta. Dio II. izadje u Petrogradu.
Potom ista knjiga pod nadpisom: Šume u snu, ili Pripoviedka, koji
se divlji narodi dese u ruskih šumah. Tu opisuje spisatelj Kam
čatku i žitelje ove zemlje, Amur, rieku i obalare, potom Tunguze,
Jakute, Vogule, Žyrjane, Vojake, Čeremise, Čuvaše, Mordvince,
Kanjele, Čuhne i ostale, ponajviše slavenske narode.
RAnjiževnost ruskoga zemljo-, déržavo- i na
rodopisa za 1864. godinu. Napisao V. J. Miežow. U Petrogradu.
Vojna, itd. Ruska vojnica s Turskom i poljskimi saveznici
od 1769-1774. godine. Dio I. Većinom po neizdanih još ruko
pisih i podatcih dèržavnim troškom na sviet izdao satnik glavnoga
štapa, A. Pietrow. U Petrogradu.
Putopisne cértice Vladana Gjorgjevića. U Biogradu 1866.
Pérvi svežčić donosi tri cèrtice: Miramare, Put k starodavnomu sa
nostanu Studenici u Sèrbiji i Polet u Lesko-sasku Švicarsku, sve
u obliku putne pripoviedke. Druga je cèrtica najzanimljivija; jer
je Studenica dosele slabo bila poznata. Miramare poznaje i naše či
tateljstvo iz lanjske Danice. Gl. Polet na more po W. G., br. 30,31.
Bérzojav na makem jeziku. Sèrbske novine javljaju
u broju 16. ove godine, da seu zemljah onih vladah, koje su pri
stale na bèrzojavni ugovor parižki, ili hoće još da pristanu, u na
predak mogu viesti javljati bèrzojavom na našem jeziku; ali treba
latinicom da su pisane. Nebi li naš sabor mogo izraditi i za našu
Trojednicu istu književnu blagodati?
Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja.
Broj 18. U Subotu 5. svibnja 1866.
Оn ju moli, ona neće, To on jaču ljubav stieče.
Оn ju sliedi, ona uteče. Dragi su mu š nje svi trudi;
Što je ona verda odveće, Tako hudu većma žudi.
Ignj. Gjorgjić. Sgoda IX., 31.
Dvor u moru. Glavu sagne nakraj sitna čuna,
Oko stere duboko u more.
“ 33, i Tu mu zuji ona kobna struna,
Tiha noćca zalazi za goru,
3. Tminami se sinje more titra.
Tko je ono još u onom dvoru,
Gdie plam skače, kano munja hitra ?
Stara majka ondie pripovieda.
Tih se šapat kroz noć razabire,
Kćerka sluša, od pričice preda,
A mlad momak u čudu ponire.
Sve se manje svaki časak čuje;
Staro spava, mlado sanke sanja.
Samo mladić neće da miruje;
Njega priča majčina proganja.
A kad gluhi časak noćni dodje,
Оn se, budan, iz postelje prene.
„Glas istine neka u sviet podje!“
To poviče, tim se na put krene.
Вielom stazom pravo moru hèrli;
Na bregovih čamac odvezuje,
More gleda, duh ga prati vèrli,
A noć mirna njega ohrabruje.
Ali gdie ti mukli glasi ječe?
To je struna kobna iz daleka.
Ali gdie te glasne trube zveče?
Cašah stoji i sabaljah zveka.
Tu zapaža čudnovate dvore:
„Bože! bieli evo dvor prosieva,
О kojem mi majka priču veli!
Okolo se biser-zid zadieva,
Od njega se svaki talas dieli!“
Dvor je muko, kano led studeni,
А iz njega živi oganj sipa.
Sluge terče, samo okom treni,
Biesno kolo tamo amo djipa.
Sve u moru, sve u sinjem sieva.
Tu se igra dvorska moma mila
U družini modrookih dieva“,
Kano morska u tom dvoru vila.
Sad mladiću čudo glavom kreće,
On sav strepi od mukle tutnjave.
U nesreći sred tolike smeće
Njega čuvstva strahovita dave!
Pomami se, kad zapazi onu
U tom kolu, koju je ljubio.
„Мајko!“ zovnu, duhom jadan klonu;
Očajao, u more skočio ...
U to zora sa iztoka rudi,
A tih šapat ladan vietar nosi.
18
138
Po bregovih morskih ribar bludi,
Mreže nosi po jutrenjoj rosi.
Оndie mu se malen čamac njiše.
Niešto sluti, grudi mu se boje,
Baca mreže, diže mreže više,
Gleda, što je? Mértav mladić to je !
Tiha noćca zalazi za goru,
Tminami se sinje more titra.
Tko je ono još u onom dvoru,
Gdie plam skače, kamo munja hitra ?
Stara majka kraj propela moli,
U tišini dvor na briegu tone;
Zastiru ga krila ljute boli:
Staru majku tužne misli gone.
Prividjenja.
Mašta po I. Turgenjevu.
(Nastavak str. 132.)
Bijah već i odprije po niekoliko putah u Parizu.
Zato sam odmah i poznao miesto, kamo se Eliza za
letiela. Bijahu tuilerijski vèrtlovi sa starim kestenjem,
sa želieznimi rešetkami, s tvèrdjavami i sa zvierskimi
zuavi, kano stražari.
Sad letimo kraj dvorca,sad kraj cèrkve sv. Roka,
gdie je na podnožju prolio pěrvu kerv francezku Na
poleon I. Stanemo visoko više Boulevarda des Italiens,
gdie je postupao Napoleon III. po primieru pervoga,
pa još i onako srećan.
Gomile naroda, stari i mladi kicoši, koštunjavci,
gospodje, prekrasno odieveme, vérvljahu uzasebice;
pozlatjeme se blagovane i kavane krasno svietljahu
od sjaja; kola i kočije od svake ruke stropotahu po
Boulevardu. Svagdie, kud bih samo okom trenuo, sjaj,
huka, buka, metež i vreva ... Ali, čudo! Nimalo ne
zaželim, da ostavim čistu, tamnu, zračnu visinu svoju,
pak da se tomu mravinjaku ljudskomu primaknem.
Meni se činjaše, kano da odozdo uzlazi vruća, težka,
mukla promaha, niti milomirisna, niti neugodna. Zako
lebam se... Na jedanput zvérkne do mene, kano zve
ket od želieznih motakah, glas niekakve uličke raz
bludnice. Taj mi glas dolažaše na susret smionim
jezikom, dirajuć me u uši, kano žalac kakva gada. Od
mah prividim kameni, vèrlo jagodičavi, pohlepni, pro
Stački obraz parižki, lihvarske oči, bielu i cèrvenu mast,
visoko uzavite kose ikitu svietlih,umietnih ružicah pod
zašiljenim klobukom, ostrugane nokte, kano čaporke,
ogromnu krinolinku ... Zajedno prividim i našega brata
iz Stepe, kako sliedom sliedi podkupljivu tuludku. Pri
vidim ga, kako krije, zabunjen, prostačtva; u govoru
silovito čagèrtjuć, hoće da usvoji način parižkoga ne
ženje. Čujem ga, kako žvižduče, kako se sklibi i na
smieva, laska i ulaguje.... Popadne me gadno čuv
stvo ... „Ne“, pomislim u sebi: „Ovdie Eliza neće lie
biti ljubomorna ...“
U to opazim, kako se malo po malo zemlji pri
mičemo. Pariz nam se sa svom bukom svojom i sa svim
dimom svojim pomoli pred očima.
– Stani! reknem Elizi: Nemože biti, da mi nebu
de ovdie zaparno i mučno!
— Та sam si me molio, da te donesem amo.
– Valja mi reći, da sam kriv, pa zato i pori
čem, zašto sam te molio. Nosi me odavle, nosi, mo
lim te, Elizo! Eno gle kneza Kulmametova, kako na
hramljuje po Boulevardu, a prijatelj mu njegov, Sergij
Varaksin, maše rukom i viče: „Stiераnović-Ivane, al
lons souper / Jari engagić Rigolboche samo !“ Nosi me od
mah od ove Mobile-maison-doriče, od skupa jockeyah i
figurah, od tih obrijanih čelah vojničkih i obieljenih
vojačnicah, od tih gradskih šerežanah sjarčjom bradom
i sa čašami mutne žeženice. Nosi me od te gospod
igre po kavanah i od igre na bursi, od tih cèrvenih
vèrvacah, koje sjaju nesamo uzapučju od repatih odielah
i haljinah, nego i u zapučju od plaštevah, od Monsieur
de-Fona, izobretnika de la spćcialité du marriage, i od
bezplatnih savietah Dra. Alberta, odslobodoumnih čita
lištah i javnih knjižnicah , od parižkih lakérdijah i pa
rižkih kazalištah, od parižkih dosietakah i parižke ne
znalosti. .. Bieži! bileži! bieži!
— Pogledaj dolie; nisi više nad Parizom!
Poniknem nikom . . I tako bijaše! Pod nami
se prostire tamna ravnina, izprepletena bielimi stazami
Samo straga na obzorju, nalik na rumen s neizkazana
požara, sievaše odsievak od nebrojenih sviećah u toj
priestolnici svega svieta bieloga.
ХХ.
Opet mi padne na oči koprena ... Opet onesvies
nem. Najposlije nestane koprene.
139)
Što vidim pod sobom? Kakvi li su ono vèrtlovi, za
rubljeni nasadjenimi lipami, zaobljenimi omorikami,
kano suncobrani, triemnici i hramovi po ukusu pom
padourskom, kipovi od vučajah i morkinjicah po kliesu
Berninijevu sa rococo-fratoni u sredini veružastih rib
njakah,s nakitjenimi, nizkimi priručnicami odpocèrnjena
mramora? Nije li to Versailes? Ne, nije Versailles.
Liep dvorčić, rococo, proviruje izza sile kokoravih ras
tovah. Miesečina sja mutna; čadji su ju zasterli. I
zemlju je pritisla mala para. Oči nemogu razabrati, eda
li je miesečina, ili magla, što se prikazuje. Tu na
ribnjakujednomspava labud. Dugačkamu se ledja biela
saju, kano smèrzo snieg stepni; ondie se u modrikastoj
siencina podnožju odkipovah svietle kriesnice, nalik na
drago kamenje.
— Mi smo blizu Manhajma, reče Eliza: ovo je
vèrt Schwetzingenski.
– Dakle smo u Niemačkoj! pomislim i stanem
paziti. Sve bijaše tiho. Samo na jednoj strani žubo
raše samotno i nevidjeno vrelo. Upravo mi se učini,
kano da tko izgovara svejednako jednu, te istu rieč:
„Da, da, sve da !“ I na jedanput prividim, kano
da upravo nasred staze izmedju stienah od zarub
ljene zeleni niekakav plemić, koracajuć na viso
kih, cèrvenih petah, u odieći, zlatom izvezenoj, i s na
branimi narukavci, noseć čelik-vučac o bedrici, pruža
ruku niekakvoj gospodji, nagizdanoj naprašenom i na
toranj izčešljanom glavom, ukrašenoj priliepljenim obliž
kom... Cudnovati li, bliedi obrazi!... Bliže ću jih
gledati; ali su mi već umakli. Samo vrelo žubori.
–То su sanci, što se onud šetju, prišaptje mi
Eliza... Sinoć jih bijaše sila vidieti... sila. Danas
mogu oči ljudske jedva ugledati te sanke. Napred!
napred! Uzvijamo se poviše i letimo sve dalje. Tako
ravna i jednaka bijaše naša letnja, da se činilo, kano
da se ni nemičemo, nego naopako, da nam leti sve na
susret. Pomaljahu se valovito prepletena bèrda šum
ska; ona se, sve rastući, k nam pružahu. Već jih
vidimo pred sobom sa svimi uvojci, s kukovi, kosami,
sa uzkimi livadami, sa ognjenimi kolobariu sanljivih selih
i sa hitrimi potoci u prodolih ... Mi smo usred Cerne
Šume.
Berda, sve bèrda — išume krasne stare, ogromne
šume. Noćno je nebo vedro. Mogu razabrati svaku
vèrstu od dèrveća, a osobito veličanstvene jele sa bielim,
vitim deblom. Ovdie se i ondie na kraju šume pokazuju
sèrne. Krasno i gizdavo stoje one na tananih noguh, te
okreću umiljato glavice svoje,velikima, cievastima ušima
strižući. Savèrh gole stiene pružaju razvaline od sta
roga tornja žalostne polupodèrte zubinesvoje. Više sta
rih, raztrošenih zidinah sjaju u miru zlatne zviezde.
Amo od maloga, gotovo cèrnoga jezera pišti, kano od
potajne tuge, ciči zmija-gubavica. Još mi i drugi po
dugi tužni glasovi zvečahu u ušijuh,kano zvukoviharpe
Aeolove. Ovdje je čudna zemlja svakojakih pričah i
I ovdie se prostire ista tankotkana miesečna magla, koja
me je u Schwetzingenu obastirala. A što se dalje bèrda
prostiru, ona sesvetovećmasguštjuje. Ja mogu razabrati
pet, šest, deset različitih stupnjevah, vèrstah i sa
vèrstah Sienke na kukovih od bèrdah, pa nad svakom
od tih muklih promienah caruje i sanja bliedi miesec.
Uzduh diše blago i tiho. I meni je blago i tiho oko
serdca.
— Elizo ! Ti li ljubiš zaista ovu zemlju?
– Ja neljubim ništa.
— Kako to ? Ali ljubiš mene?
—Тebe ljubim! odgovori, kano da nehaje za
pitanje.
A meni se pričini, kano da me je rukom čvèrstije
zagèrlila.
— Napred! napred!
ujedno studenim glasom.
(Nastavak sliedi.)
poviče Eliza zanositim i
7Zemljopisne viesti
O
Bosni i Hercegovini.
Zaglavak.
Nier un mal, ce m'est pas le detruire.
Cypr. Robert. Les deux pansl.
Kano što je mučno gdiekomu, doćiu pohode, stu
piti preko praga, tako je težko i, započeti svaki spis.
Ali tko je dobro započeo, može dobro i svéršiti.
Mi mnijemo opet, da je mučnije svèršiti, nego
započeti; jer nam se čini, k tomu treba nesamo okret
nosti, vieštine i smionosti, već i malo nemara, da
se Soviek otrese zasnovanih pomislih, malo tvèrdokor
nosti, da čoviek zaboravi napisano, pak da počne novo.
mab tvèrda serdca, da se razstavisa omilielimi slikami
i prilikami, u obće, otresitosti. Čini nam se, zora sviće
voljnija i veselija, nego što sunce zapada. Ovo žali
razstanak od zemlje.
1s
140
Blago je svakojakih rudah u Bosnisakriveno, pače
ni taknuto, kakva nema možebiti sva kolika Evropa.
Zemlja ga krije, a neznanstvo i nevieština čuva, mo
žebiti za boljinak budućih vremenah
Zemlja ima silne šume; ali su zapuštene. Turci
dodjoše i turski jih zagospodariše, to jest, zanemariše.
Zemlja ima dosta protokah, koji bi plovni bili,
da se urede. Samo treba podhvatljiva duha, koi će
raditi. Protoci su životne žile tërgovini i prometu.
Drina, Morača, Vérbas i druge rieke uzbujavaju
svake godine ponajviše od gorskih lužkih vodah. Ima
i drugih povećih, medju kojimi je Sava dakako svietla
kruna i kraljica.
Bosanske zemlje imadu i danas dva, ili tri tèrgo
vačka izlaza u izobražen sviet, u Sèrbiju kod Bieljine,
u Avstriju kod Broda, i u Dalmaciju, Sinjim morem u
Italiju niže Cerne gore kod Omiša preko Skadra, gdie
teče rieka, nestalni Drin, koi mienja maticu svoju.
Bojana je rieka za splavove. U nju utieče Drin
kod grada Skadra, krivudajuć kano zmija ovamo onamo
kroz doline i ravnine.
Pliva je dobra rieka. Gubi sebi glas, upadajuć
u Verbas. Inače ima još sila rukavah, trakovah i rie
ćicah, koje bi sve bile valjatne pomoćnice tergovini.
Tèrgovina bi ovdie bila u svašta, kano što je i
danas. Ali kakva?
Glavna je potreba, pače pervi uslov živu tergo
vanju uredjenje dobrih drumovah.
Ali kako je tomu u Bosni? Tu nema ni dobrih
putevah, a kamo li tèrgovačkih drumovah. Tergovci
mogu ovdie prolaziti s pazara na pazar, samo ili pješ
ke, ili jašući ponajviše u karvanih.
Karvanske su pruge poznate, pa je na njih pu
tovanje u skupu pouzdanje od zlikovacah. Osobito je
na glasu karvanska pruga primorska preko planinal, a
to preko konaka Sakata,blizu Spasa, pak od Skadra put
Prizrena. Ovud putuju ponajviše tergovci od svake
ruke, kano što i učeni putnici, presiecajući divljač
od Bosne ponosne pravo Avstrijskomu рrimorju u
Dalmaciji.
Put od Skadra do Prizrena vodi čitave dane kroz
metaknuto prastanje najliepših cèrno- i bielogoricah. U
tih bi se šumah mogo nasieći dervah; ali visokih, tako
reći, nebotičnih stabalah, koliko bi jih sva pomorstva
i brodovlja evropska trebala za mnogo godinah. Putnik
se može lasno osviedočiti na pèrvi pogled, koliko je
tu blago ovako zakopano bez koristi i probitka.
Ali Drin, drug i prispievnik Bojanin, nije lak
za plovitbu sbog silovita toka. No množtvo bèrzicah
može uman riečkiureditelj tako upraviti, da bude od njih
jedna jedina matica odprilike,kano što je Drava uredjena.
A svakako, kako sad stoji prirodno gospodarstvo
uBosni, a naročitou Hercegovini, razmatrajuć cielo pod
ručje, kroz koje teče Drin, može svako oko opaziti, da bi
vriedno bilo urediti, pa bilo ivelikim troškom samu rie
ku. Jer bi ona u kratko bila vèrlo zahvalna.
Nema naprotiv sumnje, da bi već danas mogle
po Drinu ladje ploviti A kako mu drago, zakovao bi
pataricu, koi bi se toga primio. Dragocienosti su ve
like sahranjene u utrobi one zemlje, velika gradja sva
kojaka stoji na njoj, a radnici su vèrlo jevtini, ruke
gotovo badava ; protoci su prosti. Puklo je polje duhu
podhvatniku; nema ga valjada drugdie u Evropi, kakvo
je na tergovačkom izlazku iz Bosne i Hercegovine put
primorja u Dalmaciju.
Pogledajmo sad na brodsko izlazište !
Najzelenije njive i poljane, svakojako bujno bilje,
prekrasne zeleni zamienjuju suhovèrhe dubove. Polo
ženi dolovi presiecaju,kano prolozi i dubodoline, zemlju,
te dopiru do valovah hitrotoke Save. Oh! vriedna je
zemlja, da se izbavi, — vriedna! Slavljena piesmom,
imajuć krasne doline, gojeć hrabar narod,sama pleme
nita i vitežka, nije li vriedna, da se izbavi?
Zlobno sieme, tursko pleme, da nestane! Turčin
je ugrabio sreću našega roda; na medžlisu (na vieću)
u Sarajevu, na divanu vezirevu kuka ona žalostna. Gazi
ju Turčin. Ako si koi sunčan dan gledao u ribnjak,
gdie plove zlatne ribice, te se amo tamo uzmiču, oso
bito jedna: takva je i ona, kad hoće da gleda, a nie
što ju odvraća. Nje ima i nema. Ona je, kano da
biva i nebiva; sama — nebilica narodu.
I preko Stare gradiške ide tergovačko obćenje iz
Bosne. Ali kano što ova zemlja naginje više k Savi,
tako Hercegovina teživećma na Sinje more. No je Bosna
svakako bogatija od Hercegovine, bar sudeći po rodi
nah i proizvodih, koji su po svem svietu na glasu.
Sav sviet bieli zna za bosanske kêrmke, tako
nazvane bagune, kako su dugački i rutavi, pretili i
gojni. -
Bosna ima niešto, čega druge zemlje, mnoge kra
ljevine i carevine, nemaju. Оna imade na glasu konjuš
nicah, hergelah, gdie se ždriebe i tove čvèrsti i vi
loviti Bošnjaci. Ta to je sva majstorija turska, gojiti
konja.
141
Bosanski su konji na glasu, čili, krepki, Ognjani
i mukotérpni, kano Bošnjaci, tovioci njihovi.
Bosanski su pietlovi, iliti orozi glasoviti. Pievaju,
kukurieču, kano kokinkinski; ali su jači, pa i bolji za
naše zemlje, gdie je ladnije podneblje.
Pietlovi su turski pievači, alkuranu upravo po
ćudi. Oni su u Bosni miesto pievanke. Pievaju, da
jim se glas čuje u deseto selo. Tako se osobito noću
ori i razlieže pored pasjega laveža. To je turska
glasba.
Da metnemo bosanske pietlove na jedno krilo od
težlje, pad da jih težimo, bili bi teži i jači od doma
ćih naših kokotićakah. Но, Bosna obiluje pietlovi! No
i drugčije
Ali, hvaleći jednu, nesmijemo zaboraviti blizanku.
I Hercegovina ima niešto, čega nemaju mnoge ostale
zemlje Ona imade osobite glave, mudrice, bistre, pa
metne, otresene ljude, koje su vile uočile. Ona radja
keršne momke, zamašite mome i silne mišice junačke.
Kad smo ušli u bosanske šume pod tankovèrhe
rastove, gdie se kêrmad žiri, te mislimo niešto certati
otom gospodarstvu i tergovini u Bosni, nemožemo mu
kom minuti silno dèrvarstvo bosansko. Čitave ure
putuješ, pa nevidiš ništa, već šumu, te šumu, strašne
lugove bosanske, cerne, vite, kokorave, guste, zelene.
Mnogi su lugovi već izsiečeni, spaljeni u pepe
ljiku, u potašu, ili su upotrebljeni za gradjenje dugah.
Mnogi su térgovci obogatieli, mlateći i zatirući ve
like šume po Bosni. Najveća je tergovina u duge.
Bosanske duge prolaze dobro nesamo po svih trg.
gradovih Evrope, već dopiru iu Ameriku. U Evropi na
ročito idu preko Terzita na pomorsku tërgovinu do
Marsilje, gdie se živo kupuju „bosanske duge“, les dou
ves bosniaques.
UTerzu ima dosta naših tergovačkih porodicah, iz
Bosne i Hercegovine, koje su se izselile. Gdiekoji su
naši tergovci dobri, te imaju vieru nesamo na teržištu
svojem, već i po svih većih gradovih.
I pamuk raste u Bosni. Sieme mu se nabavlja
iz Misira. Pamučna ta roba ide dobro u tergovačkom
svietu.
Bosanski duhan nije najloši. Najbolji napreduje
u sandžacih, u hercegovačkom, utravničkom i banjaluč
kom. Ovdie je zemlja rahla za duhan.
amo dobiva iz Pilipolja.
Тrebinjski je duhan u Hercegovini najpoznatiji i
najmiliji. Sieme mu dolazi iz Jenidže, gdie je i riži
dobro sieme.
Sieme mu se
Kod Bieljine u zvorničkoj mahiji ide takodje
glavna jedna žica tërgovačkoga prometa izBosne preko
Drine, vode ladne, osobito, kad je vojnički prolaz tur
skih četah. U Bieljini siediponajviše serašćer, niekakav
poglavica pred vojskom, kojoj će, ako Bog da! do
skora udariti smèrtno zvono. Ista je rieč u Ingleza za
prolieće, koja i za izvor. Nije li to umno? Jer pro
lieće nije ino, već izvor godišnjih sladostih i koristih
Može biti, te će ovo prolieće biti izvor spasenja jad
nomu rodu našemu.
Nepravednici, makar bili pèrkosni, kano bubanj,
što ga bije noćna straža, neutekoše oštrim kljunovom
smèrtonosnih gavranovah.
Da, cérnigavranovi,glasnici cernihviestih! Strašno
je čuvstvo, što obilazi čovieku grudi, dok se šeće je
seni, te gleda mirnim okom kobni let njihov, gdie le
реću tamo amo po zraku. Da u jedanput slete svi
jatom na čovieka! Strašno li čuvstvo! A to nije čuv
stvo u Bosni i Hercegovini, već siede cèrni gavranovi
narodu na grudih; nedaju pridići glavu pravu junaku,
koi se može tiešiti, podvikujuć piesmu uz planinu:
„Vrieme mrakom od zabiti
Care i carska kri'e imena:
Samo "e svietla viek na sviti
Dielah uzmožnieh uspomena!“
(I. Gundulić.)
Da nam je pero šestoperac, a hartija bojno polje,
već bi svaki neviernik bio zaglavio pod našim udar
cem. Neviernici su zaklonili našemu narodu Sunce na
predka u duševnom i tvarnom pogledu.
Dok duševno mračnjačtvo vlada zemljom, dotle
udara i tvarno blagostanje svesebice u nazadak. A
kolik je mrak u ovih zemljah, možemo razabrati iz
kratke cérte.
Busovača je varošica u Bosni medju Fojnicom
i Travnikom. Miesto je pomalo, tergovačko. Ovdje če
ljade niekakvo, dostojno viere, pripoviedi zanimljivu.
a ujedno i čudnu sgodu, koja će podosta obasjati cielo
družtveno stanje bosansko.
Posred Bosne do dva mieseca danah nebi govo
rili o drugom, već o niekakvih ljudih, koji hvataju
dietcu, te se njom hrane.
Nedaleko se od Zienice igraše čobančad, stoku -
pasući čuvajuć. Ali kad evo izadju iz šume tri neo
bična čovieka, uhvate diete jedno, a ostala pobiegnu,
te jave težakom na njivi taj dogadjaj.
Težaci, nalegavši u potieru, uhvate jednoga zli
kovca Pa, diete mu otevši, svežu ga i dotieraju u
142
Zjenicu nadomak Travniku. Iz Zienice ga opreme, sve
zana, u Busovaču, gdie ga je sviet gledao dva dana
kano što niekad nadri-cara, Pugačeva, na moskovskom
tèrgu. A odatle ga odaženu potomuSarajevo. Tu stupi na
izpit pred vezira, koi je dobar sudac-iztražnik. kad
valja udarati na muke kéršćansku dietcu. Zlikovac po
kaže veziru odielo svoje, iz koga se vidielo, da to nije
čoviek, koi hvata dietcu, da se njom hrani, već da
ju odvodi u samoću, te iz nje izpipava, prieteć joj
svakojako, eda li znaju za oružje kakvo, ili puščani
prah u kojoj kući; jer je stigla viest u Stambol, da je
iz Sèrbske kneževine preneseno mnogo praha, olova i
oružja u Bosnu, pak da je po seljanskih kućah raz
ture10.
S toga ovaj čoviek, dietolovac, pred preuzviše
nošću njegovom, vezirom, nije našast ni u čem kriv,
već je sa vojnici bio poslan u iztragu rečenih prenese
nih stvarih po sumnjivih miestih.
Dok se takve gérdnje svih zakonah sbijaju pod
okriljem najvišega sudišta, pred očima izobraženih kon
sulah, da napreduje tergovina većim i probitačnijim
napredkom !
Od tergovine kakveuistinu nispomena nema ondie,
gdie lična gradjanska sloboda nije svim dèržavljanom
jednakom mierom podieljena i tako obezbiedjena.
Osim toga nije ni na pragu naprednjega tergo
vanja ona zemlja, koja nema ni najprostijih urednih
obćilah.
Urednih poštah kakvih u Bosni, žalibože! nema.
Tatarska je pošta jedna jedina prikladna za pismeno
obćenje. Tatarin avstrijskoga zakloničtva nosi u bisa
gah, u dvogubih torbah, što godj može natovariti na
sebe. Ali nenosi nikad mnogo; jer Turci nisu upravo
voljni na pitanju.
U Bosni je ponajviše jahaća pošta. Tako je n. pr.
i sarajevska, tergovačka. A u Hercegovini nema go
tovo ništa, čim bi se družtvo ljudsko uzajamnim ob
ćenjem moglo vezati.
Prodje po sedam i više danah, a bosanska se
pošta krene tek jedanput s miesta. Dakle iz Bosne i
susiedne zemlje njezine mogu viesti izlaziti samo na
osobite rokove, a često i o Kukovu-dne tako, da su
- te zemlje zabitnije od svieta, nego morski školjevi da
leko na sieveru od naše Evrope.
Zaista je velika muka po putnika, što pod 0sman
skom vladom nema urednih poštah na kolih pod nad
gledom osobitih uredah carskih, kano što su u našoj
dèržavi i u ostalih zemljah iole družtvenoga svieta.
Od prieke je potrebe po žiteljstvo, da se pošta
uvede bar medju Brodom i Sarajevom za vožnju put
nikah i robe. Ali što vrieme nosi, za to nezna nitko,
ni čestiti Osman, šerif-paša, sa vračem i pogadjačem
svojim. On bieše niekad predložio vieću svomu, da
se gradi most kod Broda preko Save. Taj bi jamačno
koristio u premnogom pogledu. Ali mu još nije Savom
priteklo vrieme, koje će ga samo sagraditi. To će
biti most evropske izobraženosti.
Ali evo bosanskoga Franklina, koi tiska turske
novine u ime Osmanskoga poglavarstva ! Zar će taj
i pokrenuti duhom i voljom paklenih duhovah? Zemunski
tiskar i knjižar, Sopron, makar bio najizobraženiji čo
viek, nije onaj Titan, koi bi kako mu drago bio do
raso samovoljnosti turskoga medžlisa i devleta, tih sa
vietah najviše vlasti u Bosni i Hercegovini, koji haju
i nehaju za glas izdanih zakonah, pred inim svietom
govoreći svagda, da jim je presveto pravilo svega ure
dovanja hattihumajum i hatišerif. Ali drugčije rade
na domu upravo onako, kano što upotrebljava nie
kakva susiedna vlada ustav za zasienu ostalih velesi
lah, koje nisu tako viešte i okretne bajalice. Ali sve
izlazi na vidielo; sve se niekako kreće, te čujemo u
taj par, da Bošnjaci grade most kod Kakija preko
Bosne, da zidaju drumove, da nastoje oko urednih
poštah.— Ali nevieruj Turčinu, dok očima nevidiš!
Nevieruj Turčinu, Soprone; jer bi mogo ti itvoja
porodica izaći izpod tiska jedno jutro miesto novinah!
A to bi zaista bila velika šteta; jer je gospodin Sopron
čoviek uljudan, koi će nastojati, da širi slavenske
knjige medju turskimi Slaveni.
Ožujak je koban miesec porodiciSopronovoj. Tada
bijaše on uSarajevu,te sklopi ugovor sa vezirom, Omer
pašom. Strašno ime! Ugovor bude sklopljen na tri
godine, pak u to vrieme turska vlada nesmije sklapati
ugovor sa drugim tiskarom. Sobron prima sve prihode,
koji će biti valjada veliki! Turska mu vlada obećaje
za tiskanje službenih novinah osmansko-sultanskih na
turskom i sèrbskom jeziku, koje se zovu Bosanski
viestnik, i za zabavnik, nazvan Bosna, u ime godišnje
pomoći 1000 zlatnih dukatah.
Ali da je to sve zaista po Stambolu Sopronu i
obezbiedjeno, ta što će novine u zemlji, gdie je jav
nost zločinstvo, pače neznana i nečuvena? Što će no
vine u zemlji, gdie se o gospodarstvu nemože ništa.
pisati; jer ga ni nema u evropskom smislu? Što li će
novine u zemlji, kamo nedolaze nikakve viesti; jer ne
mogu nikako ulaziti? Što će novine u zemlji, gdie sad
143
grade istom drum medju dva pèrva grada, medju Sa
rajevom i Mostarom, koi će jedanput biti vèrlo važan
po tergovinu i vojničtvo, u zemlji, u kojoj nema ured
nih poštah medju glavnimi miesti, tih jedinih sgodnih
širiteljicah tiskanih slovah ?
Ali Sopron tiska sa svim tim danas pomenute
novine usred sriede Sarajeva, pošto se s tiskarnicom i
porodicom svojom iz Zemuna amo preselio. Zar se
nije sviet prevèrnuo? Na sviet izdavati novine pod
razsudom zatucana Turčina, Rašid-efendije, koi će
pored oskudice viestih jošpaziti, da dolaze podtisak samo
one stvari, koje su povoljne osmanlijskoj vladi: nisu li
to gorke ludorije? Neznači li to, ići u Bosnu tobože,
da se širi današnja prosvieta, a u istinu da sloboda
svetoga tiska svetkuje svetkovinu kukavnih pannychi
dah pod Turčinom? Nije li to ruglo i gérdnja tiskovne
svetinje ? Pak opet kažemo, da se pored svih tih zabra
nah može prohtieti danas sutra turskoj obiesti, da na
tiska jadnoga Vratoloma Soprona miesto novinah. To bi
upravo bile novine u duhu i smislu mučilačke vlade
osmanlijske.
Ljubopitni bijasmo vidieti pèrvi pojav bosanskoga
tiska. Sedmi Travanj godine tisuće osam sto šestdeset
i šeste spasenja porodi na sviet pervi iztisak bosanskih
novinah. Mi biliežimo navalice ovaj rok; jer nam se
čini prevažan Osim toga u svakom slovu ronimo po
tokom suze, današnji dan promatrajući to kukavnogla
sioce bosansko-hercegovačke braće. Kukavno je i per
teno i duhom i tielom.
Već u zametku metaniše i preklanja glavu pred
presrećnom vladom turskoga veličanstva njegova, padi
še Abdul-Azisa. Liepa li imenaza tielesnoga stožer-vodju
kakva švicarstva! Pèrva je piesma posvećena Osman
šerif-paši, veziru, pokrovitelju tiskarnice perve u Bosni
i podpomagatelju narodne prosviete! Donosi ove hra
pave kitice; jer jim je u gérlu siela kost puste i lažne
podlosti, govoreć o Bosni:
„Tebi će vladom Azisa cara
Nova epocha počet' svoj tok;
Оkitjen cvietom prosvietnog dara,
Cinit ćeš velik u sreći skok.“
„Dietca će tvoja, unučad docna,
Vience da pletu u radu tom,
Pa ćeš jih onda, presrećna Bosna,
U spomeu nizati veziru svom“.
Bosna docna neće biti turska, ako Bog da i sreća
junačka!
Ako budu stupci budući bosanskih novinah tako
potištene naravi, kano što su pročitani stihovi, to nam
se čini,dajepodhvatSopronov krasnausebiiskra od pre
velika kriesa evropske prosviete, pala u tursku gnjoj
šticu, a, gérdno reći! u dolinu groznih naših suzah.
Bosanski je narod dolina groznih naših suzah,
Ali u nas ni na domu nije mnogo bolje. Dobro je, kad
se siromah narod podkuči pod grane makar kakva života,
kad kiša robstva pada naokolo, kano iz kabla. Ali nije
blagodatno, ni probitačno, da ostaje pod granami od
staroga stabla, kako se iole razvedri nebo sve obće
slobode. Jer će, čučeć pod starinom, pokisnuti od zao
stalih kapih, koje će sa granah nanj kapati. To je rieč
savietnica budućnosti.
Ima velikih boleštinah, koje iziskuju silovitih lie
kovah, pak oko kojih treba nastojati, da se izlieče na
svaki način. Još nije došo tomu čas nigdie, a kamo
li u poturčenih zemljah.
Svagdie,gdje je malko zavladala sloboda, na nju sad
napadaju bez prestanka, te ona upada věrlo često
u opasnost. Svako, iole slobodno stanje, gdie su ve
liki pokreti bili iznenadnji, nailazi svakom prigodom i
nepogodom na to, da zagine. Slabo imade ljudih, koji
bi umieli iz ovih prekretah izvući nov podporak, da
podupru i uzdèrže životnu svojinu. Čitavi oblaci ne
viernih dušah proždiru viečne istine narodnoga čuvstva,
najmilije čovieku; sve se pokolebalo, lutajući u neizka
zanom tumarištu,u kojem se razum silom, serdce razu
mom zatire. Dakako, da se oni neboje nikoga, koji su
mudri, imajući na umu rieči: Estote prudentes, sicut
serpentes, samo da budu ikako zadovoljni.
Hervatska je naša domovina ona majka, u koji
upiru plačne oči svi nesrećni srodnici. Ali što će ona?
Nemože mila majka još nikoga podpomagati; ruke su
joj jošt svezane. Ali sama priroda iziskuje, da podje
iz nje svaka blagodat u opustiele kćerke, pokornice
zemlje. Netreba tu poniznih Sopronah, kad dodje jed
nom hora.
Sto se napose tiče podhvata Sopronova, valja nam
izreći žalostno mnienje, da mu je život dnevne muhe.
pak da izza sebe neće ostaviti traga, ni slieda. A u
obće mnijemo, kad se novi zavodi zavode, da se ne
treba zadovoljavati, vidievši, da će oni u obližnjem
vremenu niešto uraditi, već treba dobro gledati i na
udaljene posliedke, koji su od potrebe. Zašto da ima
turska vlada novine svoje polovinom na turskom jeziku?
Nije lito predtiecati zlom predtečom prava pobiedonosne
narodnosti, otrovom zalievati živ i prirodan razvitak
144
duševni u nerazvitu narodu? Nije li to „čorbine čorbe
čorba“ “
U ostalom književnipodhvati, namienjenisamotvar
nomu probitku, neće postićisverhe; nećezavladati dušom
kakva naroda. A tierati književnu térgovinu,gdie nijejoš
noguća ni druga, nijezaista probitačno. Naša ćese domo
vima na cielomjugusamajednom razviti. I onda će svaka
zapreka od vlade biti pusta slama na ognju narodnoga
razvoja, koi će na jedanput buknuti. Tada ćemo pi
tati suparitike svoje dvojakim pitanjem prirodnoga
mudraca :
„Uzmi slame u bielu ruku,
Mahni slamom preko vatre žive:
Il' ćeš vatru ovim ugasiti,
Ili ćeš ju većma razpaliti?“
Vi možete, braćo; i Bog vam je dao !...
(Nastavak sliedi.)
Narodne poslovice dubrovačke.
Sabrao Ignj. Gjorgjić.
Najmanje su kamate lieti.
Nitko te neće po tárbuhu pipat.
Neraste mu kam na glavi.
Najmučnije se rep oddire.
Naranča, izažeta, na koso se metje.
Nastojanje bez uma za šta godj je ; um bez nastojanja
za ništa je.
Neistinito viek neistini se istituitiem.
Niti je dobro sve uzeti, ni sve dati.
Neprijatelja jačega nije do zlata.
Najveća je krepos— muk.
Neište se spavalište prije noći.
Na tako meso taki nož.
Na plaš diže baratu.
Nemože mu podniet obraz.
Nitko nije s neba pao.
Netegni, da nezasmardi.
Nereče je gluhu.
(Nastavak sliedi.)
Književni viestnik.
Фsveta je moja, ja ću vratiti. Pripoviedka Franje
Hoffmanna, pohèrvaćena po sboru duhovne mladeži zagrebačke. 16.,
141. str. Sprieda je privita sličica. Stoji tvèrdo uvezana 26 novč ,
a s pozlaćenim riezom 55 novč.
Ova je knjižica jedan svezak spisah, koje izdaje mladi naš
duhovni sbor za hèrvatsku mladež. Zaista, plemenita svèrha! Sa
dèržaj je upravo udešen za čitanje mlada čitateljstva, a i jezik je
vèrlo čist Poznato je u obće, da omladina u kath. siemeništu piše
liepim narodnim, po izbor jezikom.
Ta se prema sadéržaju jevtina knjižica, koju preporučujemo
naročito roditeljem i učiteljem, dobiva u nadbiskupskom siemeništu
i u svih ovdiešnjih knjižarnicah.
Pravěk země české. Napisao J. E. Vocel. Prvni od
deleni. V Praze 1866. Nákladem král. české společnosti nauk. 8.,
str. 212.
Ovaj dio I. donosi 105 dèrvoriezah. Dieli se u 9 odsiekah,
koji obuzimaju praviek Česke, doba kamenja, pervu radnost pra
narodah, obradjivanje kovovah, kako su bili važni za tadašnje izo
bražavanje ljudsko i za poviest, stupovne gradjevine, a naročito
starine kamenoga doba u Češkoj. Na to dolazi doba miedih, opis
svih zanimljivih našastih miedih češke kraljevine. Odsiek III. go
vori o keltskih Bojih. Upotrebljava učene posliedke najnovijih po
tražnikah glavoslovlja, te napreduje samostalnim napredkom po
viestnim, ulazeć u mračne krajeve domaće poviesti češke. Odsiek
VIII. govori o Markomannih. Prizivajuć u pomoć uvodni način, što
iztražuje pojedinosti, te ide od osobitosti prema glavnosti, otvora
nam spisatelj dvorove divnih posliedakah. Dielo prof. Vocela izjaš
njava ujedno sbirku češkoga muzeja i tumači davnoslovne spo
menike češke, „Památki archaeologické.“ Vieštaci tvèrde, da se
može smiono izporedjivati sa svimi dieli, što su u najnovija vre
mena versni tražitelji starinah na sviet izdali u inostranstvu. "
Sebrane spisy Prokopa Chocholomka. Nakla
dom J. L. Kobera u Pragu. 8.
Nedavno su izašli izpod tiska : D cera 0 ta kar ovi i Pia I
c ćirik.
Isti je nakladnik izdao u Pragu svezak II. dramatskih dielah
Schillerovih, i to:
Valdiktinov tabor, Tabor Wallenstinov.
mini. Oboje preveo J. J. Kolár.
Piccolо
Vipsani housitské války. Opis husitske vojnice god.
1418-1420. Svezak IV. Po K. VI. Zapu. Nakladom tiskarnice Ko
berove u Pragu. S mogo slikah.
První československi slabikar.
venska abeceda.
Pèrva češkosla
Naputak u učenju ćirilice, izdan po F. Jezberi.
Otolič je izašlo u Pragu treće izdanje iste knjižice.
sveučilišteu Sibiriji. Dopisnik ruskih novinah „Gostos“
piše, da se vladi učinilo od potrebe, pak da već i nastoji svojski,
da se u Sibiriji podigne sveučiliste. Sad polaze 144 Sibirca ruska
sveučilišta.
Avils aux Russes. On s” abonne a la „Zukunft“ (а
l'Avenir), journal pour les intéréts Slaves, a Vienne, Wieden ,
Hauptstrasse Niro. 59. Pour six mois 12 f. v. autrich.
Nikolaj Zrinski. Tako se zove dielo Körnerovo, koje
je preveo Fr.Marn na slovenštinu. Ovo će dielo ugledati svietupravo u
horu, u oči svetkovine, koju spremaju potomci slavnomu junaku
EvОПИ.
Urednik i izdatelj Dr. Ljudevit Gaj. Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja.
U Subotu 12. svibnja 1866.
Vičemo, pa bučimo, pievamo,
Svadjamo se, ratom ratujući,
Igramo se, opet razbijamo,
Svedj obiestni, sve se prepirući,
Cerkvica Uhlandova.
Bos
sa bèrda je cèrkva mala
U dolinu pogledala ;
Uz vrelašce u prodolu
Veseo pastir glas svoj proli.
Tužno zvonce gore zvoni,
Nad mèrtvacem piesmu roni;
Vesela i sama ušuti,
A tužnu će dietčak čuti.
Na bèrdo se ljudi sele,
Kad se dolie navesele.
I tebi će, mlad dietčače!
Dovesti na grob pievače.
Prividjenja.
Mašta po I. Turgenjevu.
(Nastavak str. 139.)
Na jedanput zakriešti više nas daleka cvèrka, a
za malo se časah i pred nami čuje.
Svakojake igre mi igramo:
А сегikvica na vèrhuncu blista!
U samoći, kano čedo samo,
Tieši duše, smierna, mirna, ista.
W. G.
—То su zakasnieli ždralovi, koji lete k nam na
siever, reče Eliza: hoćeš li k njim da pristaneš?
Gle, kako se metu !
— Hoću, hoću! Letimo š njimi !
Podignemo se, pa za čas bijasmo pored jata, koje
je bez odmora letielo.
Cverste, krasne ptice,—bijaše jih trinaest,—
letjahu na tronugo, samo kadšto presiecajući zrak si
lovito svedenima krilima. Ukočeno pružahu glave i
noge, svejednako dèržeći napred pèrsa. One letjahu
bez prestanka tako burno i hitro, da je naokolo zrak
od njih zujao. Čudnovato bijaše, tako visoko, tako da
leko od svega, što je živo, vidieti tako snažan, čvèrst
život, tu tvèrdu volju. Neoddahnuvši časa, već pobie
donosno presiecajući zračne prostorije, izmienjivahu
pokadšto znamenite glasove sa drugom svojim, sa
vodjom, što je spried letio. A u tih kobnih glasovih,
u toj zabavi zračnoj, bijaše niešto ponosno, zname
nito, tako reći, glas nepokolebljive samouzdanosti:
„Mi ćemo prispieti, pa bilo kako mu drago, pa ma
kar i težkom mukom!“ Tako se činjaše, dagovore ždra
lovi, jedan ohrabrujuć drugoga. A tada mi sine u
glavi, da bi se u Rusiji; ali, što velim? u čitavu svietu
našlo slabo ljudih od plemena ovih pticah.
— Sad letimo put Rusije! Prišaptje mi Eliza . . .
Nisam sad pèrviput opazio, da je znala gotovo svagda,
na što sam mislio. Hoćeš li da se povratimo? Na
stavi ona.
19
146
— Vratjajmo se natrag... ili — nemojmo! Bio
sam u Parizu: nosi me u Petrograd!
– Sad li?
— Odmah... Samo mi rukavom svojim obavij
glavu; drugčije će mi biti mučno.
Eliza podigne ruku ... Ali prije, nego se oko
mene smèrkne, osietim na ustnah, kako je u me dir
ХХПI.
Slušaj“)! Zaječi mi u ušijuh dug poklič: Slu
šaj! Odječi, kano očajnik kakav,iz daleka: Slušaj! kano
da izdiše niegdie u pustoj daljini. Zastrepim. U oči
mi dirne velik zlatan kërst; poznam tvèrdjavicu Petro
pavlovsku.
Blieda li, sieverna noći! Zar se može tako na
zvati? Nije li, bolje reći, ova noć blied, bolestan dan ?
Petrogradske noći nebijahu meni nikad mile; ali mi
ovaj put bijaše gotovo užasno pri duši. Na to izčezne
lik Elizin; razpline se, kano jutrenja magla na serpanj
skom suncu, pa ja vidim čitavo tielo svoje jasno,kako
je, sdepasto i osamljeno, visielo u ravnoj visini sa
stubom Alexandrevim. Ovo je dakle Petrograd!
I jest Petrograd. Te ulice prazne, široke, sive;
te kuće bielosive, sivožute, sivocèrvenkaste, koje kre
čem ukrašene, a koje i razmérvljene sa upalimi pro
zori, sa jarkimi izviesami, sa želieznimi zakloni više
nadvornih stubah i nečistih voćarnicah; ti zabati, nad
pisi, te tërgovane, daščare; zlatno trulo cèrkve Iza
kove, bezkoristna, šarovita bursa, tvèrdi bedeni od
kamena žulja, oštetjene, dèrvene ploče; te ladje, na
tovarene dèrviisienom; tajvonj odprašine, odugljevlja,
od rogožinah i konjušnicah; ti ušubi ovnovoj uviti, pa
njeviti vrataripred vratima; ti, kano smèrtansan usnuli
izvožčici“) na siedalu odizderanih drošakah svojih: da,
to je sieverna naša Palmyra ||
Sve se krugom naokolo vidiugluho doba noći; sve
je vedro, upravo neugodno, do zla boga vedro i jasno. I
sve spava, čudnovato se podižuć i cèrtajuć u mračnu,
prozornu zraku. Rumen od večernjega žara,-žarka
li rumeni! —još neprodje, niti će do sutra proći
na bliedom, bezzviezdnom nebu. Ona baca plamen
pruge Nevi preko lica, koje je svilasto i sjajno, pola
*) Noćni poklič stražarski po ruskih tvèrdjavah glasi upravo,
kano što naški: Slušaj!
**) Izvozčik je ruski voznik, facre.
ganim tihim žuborom mèrmljajuć, da stigne do ladnih
sinjih talasah ...
– Letimo dalje! Prišaptje mi Eliza.
Pa, nečekajuć, što ću joj odgovoriti, odnese me
preko Neve, preko dvorskoga tržišta u Litvinu. Mogo
sam čuti, kako prolaze ljudiizpod mene i govore. Preko
ulice koracaše bèrča mladićah probiedielih obrazah. Svi
govorahu o „horiigranja“. „ZastavnikStolpakov sedmi!“
Poviče najedanput zabunjen vojnik, koi je činio stražu
pred stupom zahérdjalih topovskih zérnah. A malo dalje,
na otvorenu prozoru od visoke kuće, ugledam dievojku .
u sgužvanoj, svilenoj odieći bez rukavah, sa bisernom
mrežicom na glavi i sa smotčicomuustijuh. Pobožno je
čitala knjigu. Bijaše najnoviji umotvor jednoga od
najukusnijih Juvenalah naših.
– Letimo dalje! Reknem Elizi.
Za malo čas izčeznu izpod nas trule šume jelove
i mahovite bare, što su u petrogradskoj okolini. Odemo
pravo južnim stranam. Nebo i zemlja, sve potamnji
vaše malo po malo. Bona noć, bolni dan, boni grad,
— sve je za nami ostalo.
ХXIII.
Letjasmo mirnije, nego što inače. Pa sam mogo
razmatrati velike prostorije zavičaja svoga, dio po dio,
kano da bi se bez konca i kraja nastavljana svezor
nica preda mnom razvijala. Šume, germovi, polja,
jame i jaruge, rieke, pokadšto koje selo i koja cèrkva,
i opet šume, gérmovi, polja, jame i jaruge ... Pritom
mi bijaše tužno oko sèrdca, a na to me popadne ne
marna čama. Nebijaše mi možebiti zato tužno ičamno,
što sam letio,te letio upravo preko Rusije! Ne! Sama
zemlja, bezkrajna ravnina, koja se poda mnom pro
stirala, čitava gruda zemljana s nestalnim, nevoljnim,
žalostnim i bolestnim žiteljstvom, kako je za trunku
gèrdne prašine prikvačeno, ta kerška, hrapava kora,
zavoj ovoga ognjenoga, pieščanoga zerna od zviezde
priehodnice, ovo malo pliesni, što zovemo tako po
nosno bilje i životinjstvo; te muhe ljudske, tisuću pu
tah ništavije od pravih muhah, ilovačom i japnom
saliepljeni slabi tragovi malovažne i jednolike radnje
njihove, borenjejim dietinje s neizbieglom i nepromien
ljivom silom: sve ovo—kako li mina jedanput omérzne!
Serdce mi utérne; nemogah više ni gledati te nište
slike, to suhoparno kitilo našega svieta. Da, sviet
mi se sèrdcu bieše ogadio,gadan,gnusan! K bližnjemu
Ineosiećah ni najmanjega milosèrdja. Sva su mi se čuv
stva utopila ujednom,za koje bih kazao, da je čuvstvo
147
ogadjenja. A to bise čuvstvo ponajviše obratjalo upravo
– proti meni samu.
– Stani i prišapće mi Eliza:—inače te nemogu
dalje nositi. Već si mi otežao.
– Kući me nosi! Odgovorim joj istim onim gla
som, kojim bih dozivao kočijaša svoga, da me vozi,
kad bih se u četiri ure poslije ponoći razstavio od mos
kovskih prijateljah svojih, s kojimi sam se sve od ju
čerašnjega obieda jednako razgovarao o budućnosti
svete Rusije i o značenju seoske obćine.
— Kući me nosi! Reknem još jedanput i za
žmurim.
Kad sam se opet osvieštjivao, ležah nauznak u
travi, čitavim tielom osietjajuć niekakvu muklu bol,
kano da sam težko izprebijan. Na iztoku osvitaše:
sve stvari mogah jasno razabirati. Blizu mene, pokraj
brezika, izlazi staza izmedju verbah. Kraj mi se učini,
kano poznat. Počnemse opominjati, što je od menebivalo,
te zaderhtjem, kano list na vodi, od tiemena do pete,
pomisliv o posliednjem nesgrapnom prividjenju . . .
„Ali zašto se Eliza prestravi onako grozno po
mislim u sebi: eda li je i ona podveržena toj sili? Zar
nije možebiti neumèrla? Eda li je i ona podčinjena
smaku i zatoru? Kako je to moguće!“
тik za mnom zajeca tihojecanje. Obazrem se gla
vom tamo. Dva koraka pored mene ležaše pružena mlada
gospodja u bielu odielu, s razpletenom, gustom kosi
com i golih plećih. Jednu je ruku za glavu zaturila,
a drugom si je grudi prihvatila. Žmurila je, a na stis
nutih si joj ustnah mogo vidieti laku, cervenu pienu.
Nijeli to Eliza? Ali je Eliza—sablast, utvora, prividjenje,
a ja vidim živu ženu. Dopužem do nje i preko nje
se pregnem . . .
– Elizo, jesi li ti? Zapitam ju.
Na jedanput, zastrepiv malo, razvede duge trepa
vice; za me zapnu tamne vilovite oči. U isti se mah
usišu u me i vruće, vlažne ustne, još kérvlju vonjajući.
Za vrat me zagèrle mekane ruke; žarke se pune grudi
pritisnu na moje. Ostaj s Bogom, s Bogom na vieke!
reče glasno gérlo, izdišuć. I zatili čas sve izčezne.
Jedva ustajem, lutajuć, kano pjan, i, - pipajuć
lice po sto putah, pomnjivo vrebah naokolo. Dodjem
na drum, do dvie vèrste daleko od kuće. Kad sam
kući pošo, sunce bieše već visoko odskočilo.
(Svèršetak sliedi.)
Бmiešnica.
Nacèrtalismo ovdiesmiešnu,pučkupripoviedčicu,ko
ju pripoviedaju ponajviše dietca o niekom gospodar-Jovi,
cèrkvenjaku. Znajući, da ljubko smiešenje dietinje krije
često dugenogeistine, mislimo o toj smiešnici, da je ne
dužno stablašce pučke naše dosietljivosti. Ali je i to
istina, poznata svemu svietu, da luda dietca i ludjaci
govore istinu.
E, istina je dakako svakojaka. Istina je u sebi
svagda jedna jedina; ali u različnih dogadjajih izlazi
пiеšto kano lažno, krivo, da–zlo, štojeu sebi istinit0.
Tvèrda viera spasava čovieka. To je bar istina,
koje mezanijeka lie nitko. Tako vierovaše i gospodar
Jovo, kad je uzimao ulje iz cèrkve, tvèrdom se vierom
uzdajuć u milost majke Božje, koja daje svakomu sve,
što treba. Ali ga popo nauči pameti, da tomu nije
tako; jer,što je majke Božje, da nije njezino,već njegovo.
Mi smo čuli ovu smiešnicu iz nedužnih ustašcah
vèrlo umna dieteta, teju mećemo am0; jer nam se čini,
da je značajna i vèrlo vriedna, da ju cérni tisak raz
turi bielim svietom. A tout seigneur tout honneur !
Stara je rieč: Pop zapoviedi djaku, a djak cèrk
venjaku, kad se komu veli, da što učini, a on zapo
viedi opet drugomu. Ali kako je popo upravo u bérk
zateko cèrkvenjaka, čitaj, mili čitatelju ! u ovih cèrnih
redovih.
Jedno jutro dodje cèrkvenjak, Jovo, u cèrkvu
s jednom komadinom hlieba. Stupi pred majku Božju,
gdie je bilo mnogo zejtina, kako zovu ulje. Оn ju po
gleda, te joj stane govoriti:
— Dobro jutro, majko Božja!
— Bog ti dao dobro, gospodar-Jovo! Sve onsam
to govori u sebi.
— A što treba gospodar-Jovi? Zapita ga ona.
— Мalo zejtinca.
— A ti uzmi.
Sad on umoči čitavu komadinu hlieba u zejtin,
izvadi ju, te ode napolje.
Dodje jedno jutro popo u cèrkvu na jutrenje, te
podje pred majku Božju. Ali vidi, gdie nema zejtina!
Stane misliti svakojake misli.
Drugi dan dodje opet popo, pa se sakrije za pie
vaonicu. A eto ti gospodar-Jova, cèrkvenjak! Progo
vori opet:
— Dobro jutro, majko Božja!
199
148
– Bog ti dao dobro, gospodar-Jovo!—A što
treba gospodar-Jovi?
—Malo zejtinca.
— A ti uzmi. Sve odgovara on, tvèrdo vieru
juć, da bi mu tako odgovarala majka Božja.
Pak opet umoči hliebac u zejtin, izvadi ga i otide
napolje. Sad vidi i opazi popo, upamti dobro, tko je
taj kradljivac zejtina. Ali kad eto ti pope sutradan sa
batinom ! Pa se sakrije za pievaonicu. A eto igospodar
Jove. Pogleda majku Božju, trebajuć ulja, te joj pro
govori po običaju:
— Dobro jutro, majko Božja!
– Bog ti dao dobro, gospodar-Jovo ! — A što
treba gospodar-Jovi?
– Malo batinah ! hoće popo sasvim sitnim gla
som: — A ti uzmi !
Te tim odadere cèrkvenjaka batinom tako, da
nikad više nije došo iskat zejtina.
To ti je smiešnica o gospodar-Jovi, koja je smieš
nija, kadju pripoviedaju živa ustašca dietinja po našem
narodu, koi vérvi vrevom kojekakvih šalah i do
sietakah.
Naš je narod pun šale i voljan na smiešenju. Ali
mu nije ništa milije,većkako mu dragoponižavati one,koji
su poviše njega postavljeni. Ta to je i naravno. Rob
čeka jedva, da ugodi sebi makar kakvom osvetom, da
si sèrdce izkali čim godj na poglavaru svojem. Sve
mu traži nestašice. A najgore je po glave, kad ustane
kuka i motika.
Ni Spartak, Thračanin, sin naših zemaljah, što
je vodio roblje i mačnike proti Rimu, nebi štedio
togah, ni gospodskih haljinah, već bi ciepao mačem
sve, što bi godj dohvatio. Svatko bi našo, što je tra
žio, kano što je na zlo nagazio; jer je zlo vierova0,
cèrkvenjak, gospodar-Jovo.
ру,
Pohara žabnjaka.
Cèrnogorke iz sbirke Velimira Gaja.
0 piesmi i pievaču.
U kući, u koju je došo Cèrnogorac, koi nam je
kazivao ove piesme-cérnogorke, ima dvoranica. A u
toj dvoranici stoje na stienah razapete slikarije, pri
kazujući junačko ratovanje zarobljene Gerčke za oslo
bodjenje svoje, one Gérčke, o kojoj pieva naš Gundulić,
da ju dèrži Turčin o verizi. Svi junaci, Gërci, nose
cèrven-kape, kano što naši; vojuju vojsku proti Tur
kom, tieraju jih u potieru, odieveni su u odielo, nalik
па naše. U tu dvoranicu povedem sokola Cèrne gore,
da čujem, što će reći, kad zagleda davor-likove, koji
gledaju, kano provirujući iz stiene, tako junački,
strašni i bérkati.
Тek što je uš0 moj Cèrnogorac preko praga u
dvoranu, — bijaše u veče pri svieći, – a on poviče
odmah:
—Та to su naši— Cèrnogorci! Pa sve traži
po slikah cèrnogorske čete.
- Nisu, brate, već su Gérci! A on, kano da
nečuje, što sam mu kazao, pominje po imenu sve ju
nake. Pa smo ga pustili u toj obsieni, da nas nasla
djuje čudnim načinom svojim.
— Eto, gle! gdie zeljoš doziva zeljoša !
– A što je to zeljoš?
—Та ovaj veliki top,što ga tura uz bèrdo Mar
tinović Rado. Pa gleda sliku, gdie je velik top, okru
žen gérčkom četom.
Sad pomislim, hoću da ga pitam:
— A kakvi su to junaci? Zapitam ga, pokazujuć
na naslikanu četu, koja hvata turske poglavice.
—То su Cuce, pred njima Jovo; a to su Bielo
pavlići, pred njima Milo: eh, ali pognaše zalet, Turke!
„Tieraj, tieraj!“ Оdgovori on živo i strastno, kano
da se sam glavom sprema na boj. Dok se čudi, kako
je živo slikovano, hoda ovamo onamo kéršan junak,
Mile, po gladku podu, kano da je na njem rodjen,
kneževan i plemenit, plemenit i kneževan sin slobodne
Cerne gore.
Za svako bi lice znao napose kazivati. To je
Ovaj, ono je onaj... Ali kad mu pokažem gjenerala
na konju, kako jaše bielca, to ga zabuni; jer taj vodja
bijaše Inglez u inglezkom odielu, jedan od onih, koji
su pritekli u pomoć gerčkim borcem. Cèrnogorac gleda
Ingleza. Stane misliti, tko je; prihvati si rukom čelo.
Ali zaludu! Toga nebijaše još u Cérnoj gori. Cerna
gora vojuje sama za slobodu svoju bez tudje pomoći.
Dalje po naslikanoj stieni ima više vojske-pomoć
nice, Inglezah i Francezah, naročito mi se čini, da se
medju njimi desi i lord Byron, koi je vojevao kod
Missolonghia, staroga Korintha. Za ove i ostale Cer
nogorac nebi dakako ništa znao „kaževati“.
Razgledamo još niekoliko tih junačkih likovah;
potom ga dovedem do stiene, gdie je naslikan komad
Aegejskoga mora.
149
— A što je to? Zapitam ga,kano iz obušice, po
kazujuć mu more, kako je sinjgavo sjalo pri svieći
izmedju visokih, pustih bregovah propale Gérčke. A
on će na bèrzo pitanje bèrže odgovoriti:
–To je blato Skadarsko.
– Nije to blato Skadarsko, već je more Gérčko.
– Aja, gospodaru, to je blato Skadarsko! U taj
mu se mah živimi slikami tako ugrijala u glavi mašta,
misleć, da gleda zavičajne bojeve svoje, da su mu oči
sipale veći plamen izpod cèrnih repatih vedjah, sieva
jući žešćim žarom,nego što se velika svietiljka sa stola
svietlila.
Povèrh morskih bregovah stoji niekoliko razva
ljenih sgradah iz hellenskih vremenah i niekoliko me
četah,sagradjenih poTurcih. Doliesuu okupu zasužnjeni
Turci, bradati i naduti, obkoljeni gerčkom stražom.
Na briegu jednom stoji razvaljen i poharan grad niže
visoke stiene. Zapitam ga:
– A što je to? Pokazujuć mu pèrstom poha
ranu kuću.
– Ono je blato Skadarsko, tudier utieče Morača
iz Zete u Skadarsko blato: e, to ti je pohara Zab
Verlo me nasladjivaše ta prostosèrdačna obsiena,
koja je obsienjenoga nesamo obradovala, većga iu duši
razvedrila, kako sam mu do skora ugledao na obrazu,
kako je srećan, što vidi u boju ljude svoje, u ljutom
boju Cèrnogorce, kano ribe u vodi.
-Znaš li što kaževati o pohari Žabljaka? upo
trebim sgodu.
- Znavam piesmu, velju piesmu ! prihvati on
zadovoljan i niekako zahvalan, što sam ga amo poveo,
te mu pokazao zemljake: Hoću da ti kažem piesmu !
Još jedanput okruži okom sve slikarije, tobože
sve poznanike i srodnike svoje; potom ga izvedem iz
dvoranice k pisaćemu stolu, gdie mi je odmah, tek
što je sio, odpočeo kazivati o Zabljaku upravo tako
rieč po rieč:
„Žabljački je grad u Zeti na Skadarskom blatu
nasred polja na utoku Morače, pa je visok, stari
grad... sila ! Tu je jedna glavica nasred polja, pa su
stube napravili naši, pa prigradili šestdeset skalinah,
koliko može čoviek skočiti. Pripeli se na grad, kad
je Omer-paša navojštio na Cèrnu goru, pa ga dèržali
trideset danah. No dodje zapovied: Mičite se! I ver
gosmo jim tope natrag“...
I tako bi mi koješta pripoviedao o Zabljaku, dok
nismo došli najposlije do same piesme, koja ide na
niz dužih,veljih piesamah našega naroda,paje dosta izna
menita. U njoj dolaze gdiekoja junačka imena; a medju
ostalimi ćeš naći ime popa Pejovića. Taj pada srodnik
pučkomu tomu pievaču. Zato mi je o njem kazao
napose:
– Pop Pejović, moj died, broji sto godinah, pa
šliep. Reko bi, da nema sto godinah. Vaеzda čist i
liep... oddvojio od svačije pameti, te je rieč, da si
mudar, ka' pop Andrija Pejović. Ali je šliер život te
žak život!“
– A kako je mogo sto godinah živieti bez vida
očinjega?
– Rodio se tako, pa nehaje za sunce.
– A jaduje li kad inače?
– Upravo ništa, eh, veli samo: Zašto nose je
leni u šumi rogove, tako ljudi na glavikose? Kano što
ljudi nose kose, tako sam ja i šliep, odkako sam se
rodio, pa mi je život jednako drag, kano da gledam
sunce. Ja vidim sunce—u pameti! Sliep život nije
zato kraći i ludji. Čoviek negleda očima, već umom.
Mudru čovieku jedno oko dosta, a mudriji može bez
oka biti mudar...
Tim smo razgovorom uprelipiesmu, o njojse razgo
varajući. Taj je razgovor dodatak k životopisnoj certi
onoga Milovana cèrnogorskoga, o kojem te je, domo
rodni čitatelju, opazka k ovim Cernogorkavim već oba
viestila. „Da si mudar, ka" pop Andrija!“
Sanak snila") Dizdar-haginica*)
UŽabljaku, gradu polužkome"),
Sanak sniela *), а čudo vidiela,
Gdie se gusti oblak podignuo
Od valjatne") male gore Cerne,
") Sniti, snim, somnio, glago je svéršen prema: snivati, snivam.
Piesme, koje počimaju: samak snala,spadaju medju romaneske
pučkoga piesničtva.
*) Dizdar znači vratar od grada, od tvèrdjave, janitor arcis.
*) Polužki, a, o, miestni je pridavnik od samostavnika: polužje.
to jest, okolina, puna barah i tèrstih, regio arundineto ad
*) Sanak sniela. Ovdie je pučki piesnik promienio: smila u:
sniela, da mu se složi sa glagolom: vidiela — pravom alli
teracije.
*) Valjatine. Taj nakit-pridietnik znači isto, što: hrabre i ju
načke, prema: male, što izvisuje još većma vuljatnost samo
stavnika. Valjatan je sudrug pridavniku: rajan. Za čovieka
kažu, da je valjatan ; glava je valjatna, caput probum, fr.
raillant.
150 у
Nad Žabljakom, gradom, nadvisio.
Pritisnuo grada žabljačkoga").
Iz oblaka munje sijevahu,
Već“) ognjene munje i gromovi,
Te Žabljaka, grada, popališe.
A gromovi na njem razoriše
Dizdareve dvore i saraje“).
Iz oblakah ptice izletiele,
Izletieli*) dvanajest orlovah.
Počinuše“) gradu žabljačkome *).
Staše ptice hitro doletjivat"),
Na velja se jata savijati
Po tverdome gradu žabljačkome.*)
(Nastavak sliedi.)
Historični Aphorizmi.
lххiv,
Kuka i motika neće biti strašna, kad joj pravdom omili
zakonitost.
„Wor dem Sklaven, wenn er die Kette bricht,
Vor dem freien Menschen erzitter nicht 14
JSchiller.
Pas u kolibi laje i na svoje buhe; pas u lovu
buhah ni neosieća.
Kitajska rieč.
Gog i Magog, ovimi imeni zvahu Židovi u vrieme
Kerstovo najdalje narode, koje će po mislih njihovih
") Ovdje je grad žabljački oživio, kano da osieća pritisak od
oblaka !
*) Već, što mi pišemo: i to.
Saraj je ženski stan u Turakah, sérail.
“) Isletjeli. Slovnica iziskuje, da stoji ovdje prema subjectu.
dramajest, glago: izletielo. Ali pučki piesnik slaže glagole
ponajviše po razumu.
*) Počinuše.
*) Saraje.
Ovaj glago: počinuti naznačuje sam sobom miro
vanje. A ovdie je na čudnovati način upotrebljen u kretnom
smislu, te skapča u sebi i kret i mir.
*) žabljačkome. Miesto pad. I. jednine prid. zajednom-a.
") Dolenjirat je od gl. doletieti, dolietati verbum iteratum.
") Iz predpievka ove piesme vidimo, kako se i priroda osvećuje
gradu. Žabjaku. Čudne i osvete znatno je, što mi je o
osveti reko Cèrnogorac, Mile:
„Kad si izgubio sve, kad si izgubio vieru u čovjeka, već i
u se, još ti ima jedna, koja te neostavi ni do vieka: gladna i
žedna osveta. A kad ti usud neda, da se osveti zlotvoru
svome, onda živeš, ka” mèrtvik, živ i mêrtav, ka" kamen bez
serdca“... Tako govoraše o osveti sin one zemlje, gdje je
Фsvetljivost danas još silovita, te vri i bukti u svačijih uvje
djenih grudih.
_Cлини.
sotona navratiti, da udare na carstvo Mesijino. To se
kroz tisuću osam sto šestdeset išest godinah neizpuni,
pa ni ovaj čas, kad pišemo mastilom na hartiji rieč
čas, neprieti ništa svetim blagodatim Kérstovim, kojimi
smo svi oblagodaćeni: valja zato da bude carstvo Me
sijino zaista u životu; nema tu Gog, ni Magog, već
treba da bude jedan Bog.
Mladjano je i zeleno ono mnienje, kojim je um
ljudski prinudkan misliti, da množtvo veličinom svojom
može iztierati mak na konac u borbi za oslobodjenje
čoviečanstva, sve da i nije bilo na svietu ovoga, ili
Onoga.
Iz prirode je svemu dokaz najvaljaniji; jer on osvie
dočuje, upravo reći, vid očinji, kano što prinudjava i
um ljudski, da sagne glavu pred dostojanstvom pri
rodne istine, tako žive, kano što je život, tako ladne,
kano što je smèrt.
Nije jedno oko mornarsko vidielo, kako sinji ta
lasi idu četimice, kano svèrstovane čete morskoga cara
i vilah-morkinjicah; miesto hodajući, plivaju. Biju boj,
razbijajuse o tvèrdjave odškoljevah, koji su svagda jači.
Nagomilavaju se druge nove čete, jurišaju opet školj
i grebenje. Školj stoji, grebenje stoji, more stoji svagda
jedno, te isto.
Tražiti valja prirodnu istinu, da se uzmogne naći.
Našasta je u tom, da se talasi bibaju; ali ono staro,
viekovito, nepomično more da stoji; ako se pomiče
malko po vèrhu, da se vraća natrag lieno u krevet,
kano tromo čeljade. Tek što se malo izvuklo, te pro
žestilo, obara ga opet lienost i malodušnost, pak onda
bieži „šumagele“!
Malodušnost je po mieri Minervinoj teža,ili lakša
od lienosti; svakako se nezna, koja je kojoj kći,
koja li mati.
Ta čoviek bi se igrao svagda iste igre od utrobe
do ladnejamegrobne,— kakva ga je kolievka zaljuljala,
takva bi ga motika zakopala;–ali mu nedaju pojedini
ljudi, koji su kano ognjetvorci, koji razgone ognjem i
praskom bljutavost čoviečjega duha! Oni nisu vietrovi
odmorci, već brijači, koji briju stolietnu, zasmerdielu
bradu čoviečanstva.
I ljudem treba udarenih zakonah, kano što jih
ima more, koje pliva i Osieca. I duhovi plivaju, a,
nedaj Bog! da osiecaju na vieke. Ako jih osiekne osie
ka, dolaze oštri vietrovi, pa jih uzbujavaju opet.
Danas je plima po svietu. Оna udara o školjeve
sumnjanja, koji leže na dušah, obterećenih težkimi
slutnjami... Niešto se čudom sbiva... Šumski je Pan
151
na umoru. Umire cèrni Strah-bog,koi je gnječio robske
Žarke viesti dolaze, ne dolaze, već sievaju od
juga put sievera. Na jugu će buknuti, zasuti sredinu,
te ladnim sieverom oladnieti... A svakako će ostati
krupno tielo otopljeno i—vriedno. Cije će biti?Каd
kuharica kuha, čije je jelo? Zar je njezino? Nije, već
je gospodsko ! Narodi su žalibože samo kuhari, a drugi
su gospodari.
Svietske novinegoreplamenom. Takosu svačim za
paljene, svakim paljivom, kojeje dopušteno, ili nije do
pušteno, prevoziti preko dèržavnih medjah. A grudi u
čovieka-mislioca plamte divljim plamenom, vrijući va
rom osvete na stare griehe svietskih nepravednikah i
kèrvnikah. Slavenski se Perun miče, sprema uz oberve
On će gruhati, ako mu nestane na
sgodjaj rimski Ilija. Ali Perun zna sve; on gérmi
i oblači po slavenskom nebu. Оn može zapaliti Mor
skoga cara u Veljem moru, koje je ocjano sa sievera,
od boga Ledana do boga Sunca. Ah, zapalio sve duše
žarom oduševljenja i ohrabrenja, što ga nosi u grudih
svaki plemeniti mislitelj!
Načinite vi, bogovi, jednom vragolije, da se po
tresu ukočeni lednici zemaljskih bogovah ! Načinite
prozorne svetkovine na diku ljudem potištenim, a na
sablazan povišenim !
Led je nasred sriede obćega žara, kad je svaka
duša oduševljena, upravo strašan.
Narod je dosta ožego ruke svoje, dosta jih opa
lio, te kêrvlju svojom ugasio palež. Dosta jih je okèr
vavio u bojnom metežu, u biesnoj vrevi, gdie su ljudi
bili pali o kamen nerazuma, podigavšistieg slobode prije
uzkèrsle uzajamnosti, pa nisu izvojštili vojnice.
Narod je često sam bio vidar i ranar zlotvorah
svojih. A kad je to svèršio, težak prihvati motiku, ra
tar izvede ralo, krojač uverze konac, tiskar okrene
kolo, te stane tiskati naredbe i ukaze, valjane za ciela,
a ne za polucarstva, dakle i za njega. A steče li što
za vanrednu radnju svoju, kakvu nagradu? Ništa.
Mi smo gradjani dakako duhom obadvajuh svietah!
Imamo zapoviestih svega prava čoviečanskoga, deset
zapoviestih, novo izpisanih pèrstom slobode i jedna
kosti, očitovanih uz germljavinu obćega ustanka svemu
svietu, na ploči stalne budućnosti !
Kano što je cèrkvom priznati zakon Božji svet i
čoviečanstvu potreban, tako je i ovaj: Jedna je sloboda
svih ljudih, koja se nesmije izustiti u izprazno, već
valja da ju svetkuje u sebi svaka duša. Poštuj bori
munje i gromove.
оce, roditelje slobodnih pomislih. Neubijaju sebi ni
čim slobodna čuvstva, kano što ti je zabranjeno uži
vati nejednaka prava kradom i na uštěrb drugoga,
koga ti valja ljubiti, kamo što sama sebe. Svako neka
cieni, a nežudi prisvojiti drugo blago, bilo tielesno,
ili duševno.
Kad se umom i razumom izvèrše zapoviesti, u
kratko naznačene, zapoviesti slobode i jednakosti, kano
što treba overšiti svaki zakon, uvesti ga u život, kano
brod u more, mlada tergovca u tergovački sviet: onda
će oživieti hrabrost iz groba strahu; nitko se neće tre
bati više bojati od kuke i motike; jer se slobodan
neboji slobodna, već slobodan roba,kadse ovaj oslobodi.
Nad će zamieniti pouzdanje, a pouzdanje pozna
nje boljih vremenah, kad se gorostasna stabla smionih
nadah pruže zaista nebu pod oblake, granami zagèr
livši obieručke zlatno voće omiliele zakonitostiusmislu
svetih riečih i blagodatih. Tada pazite,slavenskibogovi,u
Кiovu, da nedodju oblaci tudjinstva po zlatno voće;
jer tudjin i hoće da Slavenin srećan nije. A ti, Svie
tovide, izadjiiz maglovitih krajevah,iz potajnikah starih
vremenah i mračnih nizinah na vidielo velikoga dana,kad
će se čoviek oslobadjati predrazsudnih zakonah i bez
Gogah iMagogah, tepogazigvozdenim kopitom od konja
svoga cernu glavu podlosti, nemile zakonitosti, a na
ročito satriglavnoga neprijatelja sreći, ružan strah robski!
Razsvietlipameti, da prime zapoviesti, milesvakomu, za
poviesti, upisane u serdcu poštena čovieka plamen-slovi
od izkona !
Veršeći jednake zapoviesti slobode, punimo mieru
pravde, bilo gdie mu drago, u hramu, ili se skupljali
u vieće, dasviećamo niešto na boljinak, na sreću i na
predak domovine. Učili dietcu, ili radili što drugo,
neće trebati da se bojimo kuke, ni motike, nikakva
zla, kad uvedeno zakone, mile nesamo jedinosti, već
i skupnosti.
Ali sloboda nerazumije zapoviesti! Sloboda sliedi
samo glas svoj “ Tako vele, a mi kažemo u istinu: Ne
može biti onaj slobodan, koi je rob tielesne volje
svoje, već je onaj slobodan, koi sluša zapoviesti ra
zuma svoga.
U dobrovoljnu je sužanjstvu klica i zarodica
slobode.
Po rieči razpetoga spasa,u koga se sve oči upiru,
valja urediti kinjeni sviet, komu je duša poplesana, da
neutone u barah malodušja i mlitavosti, da netuži na
zlo svoje od nemara, neradeć ništa, već da zaboravlja
152
zlo, gradeć dobro. Tada će izkopati i zaraditi blago,
blagostanje, svake blagodati isama kuka i motika: neće
biti strašna, pošto će joj pravedna zakonitost omilieti.
Prevodi iz Aezopa I. Vidović.
Bik i komarać.
Biku na rogu siedeć, maljušan komarac rekne:
Ako sam ti pretežak, ili ako ti dodijavam, odmah
ću odletieti.
Bik će mu na to:
Bluno, niti te neosietjam !
Često mniju neznatnici, da su puno vriedni.
Svaka i golub.
Zo čoviek, gotov klevetnik.
Wie der Mensch ist, so denki er.
Posl.
Svraka i golub obiedovahu u pauna. Vratjajući
se kući odanle, reče jezičnica-svraka:
Вh, paun meni nije po ćudi! Kako li mujeglas ne
ugodan! Zašto nešuti? Zašto li nesakriva ružnih noguh?
Na to će bezazleni golub:
Mane nisam opazio u pauna; ali se divim liepoti
tiela i sjajnosti repa njegova, te se ga nemogu dosta
nahvaliti.
Dobri traže dobro, a zli
Ovi, da kude.
zlo: oni, da hvale, a
Narodne poslovice dubrovačke.
Sabrao Ignj. Gjorgjić.
Našo se pod zemljom.
Nek puha, kad nevietri.
Nenadnja ga nadje.
Nezabila tárna u porenu nogu!
Nije mu viere, koliko ni u tri cara.
Nemožeš udružit, kako i kupit.
Nek laje, samo da neujieda. -
Na kopju ti gospar.
Nije jasno, što je cárno.
Neće mačka larda.
Nehoteći dug sramote nedava.
Na marzećem sviet ostaje.
Nad silom sila je pravda. -
Neprobi vrata; er jih drugi razprostraniše.
Na dužnika sablja nepada.
Neće ni Bog, što se nemože.
Nije svedj noć, kad nije dan.
Nije glada do genara.
Ni stara barbiera, ni mlada liečnika.
Nahodi se u plitkoj vodi.
Najkorisniji gnjoj podplat je gosparev.
Nać će ga , die i roge ljeljenove.
Neprudi ješija, ka se vratja.
(Nastavak sliedi.)
Književni viestnik.
Izjasnenije sv. Liturgije večernja u jutrenja.
Napisao N. Gj. Vukićević. 16., 290. str. U Somboru 1866.
Spomoćna knjiga za razjasnjavanje cérkve
moga pojanja za učitelje i za mladež. Po N. Gj.
Vukićeviću. 16., 200 str. U Somboru 1866.– Obie knjige prepo
ručujemo pravoslavnomu svećenstvu.
Marko Vovčok. Pod ovim imenom piše slavna spisateljka
ruska Markovičova zabavna diela, koja ju namieštaju na jedno iz
medju pèrvih miestah u ruskom spisateljstvu. Nedavno je na sviet iz
dala novu sbirku pripoviedakah svojih, koje su vèrlo omiliele rusko
mu čitateljstvu.
Rusko knjižtvo napreduje od dana do dana gorostasnim
napredkom. Mučno je, stizati malenu viestniku razvitak velike knjige
ruske. Tako se razgranala u svegrane prevedenimi,pa i izvor-dieli.
Najnoviji su plod ruske knjige :
Pripoviedke o niekakvoj jeli. Napisala kneginja
A. D. Urusova. U Moskvi.
Ruski svetitelji, takvi, koji su po svoj cèrkvi, i onakvi,
koji su samo po gdekojih miesti poštovani. Po nadvlada Pula
retu. Drugo izdanje. U Černigovu.
Sve knjižarnice nabavljaju :
Poviest Lužičkih
Spisao i na sviet izdao Boguslawski.
Rys dziejów Serbo-Hužyckich.
Sèrbah. Sa 2 zemljokaza.
Stoji 1 talir, 20 ngr.
Mapa slavjanskich Zužic. Zemljokaz sèrbskih Lužicah.
Sastavio Bogustawski. Stoji 12 ngr. – Oba su diela znanstveno i
zanimljivo sastavljena, te su književan ures braće Lužičanah. Zato
jih nemožemo dosta preporučitislavenskomu svietu.A osim togaje sveta
dužnost svakomu viernomu sinu majke Slave, svom silom svojom
podpomagati osamljenu knjigu lužičko-sèrbsku.
Urednik i izdatelj Dr. Ljudevit Gaj. Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja.
U Subotu 19. svibnja 1866.
P 111 d 1.
336
Boss
izvršina mu na
Jedno jutro narodio,
Nitko liepši da neželi,
Оd pilićah narod mio.
Bèrdašce je u dvorištu,
Zeleno je pod dèrvetom,
Ondie mali hranu ištu,
Војazljivi svakim kretom.
Sve gledaju, što će biti;
Strah života osietiše,
Što će jim se prigoditi?
Takve misli pomisliše.
Stara kvočka, ponosita,
Bez prestanka kvoče, kvoče,
Mudra, brižna, šepirita...
Krila joj se šire i koče.
A sviet nejak tek pijuče:
Pijuk, pijuk! tako sbori;
Stvorio se istom juče
Na zemljanoj ovoj kori!
Žućkasti su i mahljavi,
Kratkokljuni, još jajasti,
ma
Tko je nekriv, onaj térpi
Kroz ludosti starijega ;
Jer u igri lopta kéгрi
Tèrčaoca najslabljega.--
И. G.
Tečaj ХX.
Kukmu ima svak na glavi,
Svaki pilić okruglasti.
Rakole se, kano stari,
Мladi stare oponose;
Gdie se kakva stvarca žari,
Таmo lete oko rose.
Razvališe tek kućicu,
Bielu kuću, nesmotreni,
Ugledaše vidielicu,
Вieli danak, začudjeni.
Piletu je ugodnije,
Dok je u jaje umotan0;
No na svietu druga nije,
Kad je jaje prokljuvano.
Eto munjah ! Kud će sada
Pilad luda tu pod nebom;
Nepogoda strašna vlada
Nad kućami, nad Zagrebom?
Poviju se nebom magle;
U prolieću, svako znade,
Nepogode idu nagle.
Нman zrak*) bèrzo s neba pade.
*) Grad i dažd, kad se naglo obori, zove Hèrvat: hman strak.
Pridavnik je huan, -a, o; odavle hmana, iliti mana.
20
„154
Domaćice nema doma;
Grom za gromom ljutit bije,
Zemlja tutnji sva od groma.
Skučeni su pod okriljem
Staroj majci svi pilići,
Njoj pod mekim, toplim miljem
Pile neće glave dići.
Još po svietu munja sieva,
Huji, derma suhom korom,
Perun biesni, kiša lieva;
Zemlji prieti Bog zatorom.
Pilad luda slabo haje,
Što je ovo navalilo;
Još prirode nepoznaje,
Tek majčino znajuć krilo. -
Ali dodje iznenada
Od lahora vietar jači,
Nepogodom sam ovlada,
Cerne sile sam potlači.
Razvedri se, razgali se
Plavo nebo još krasnije:
Duga svanu, razpruži se,
Po svem nebu porazvije.
Terče dietca u livade,
Traže spuže i bujice,
Te mlinove male grade
Od zemljice i daščice.
Svako gledi bujne masti,
Razpredene po nebesi".
Tek se jedan oblak tmasti
Niže rumen-duge desi!
A što rade sad pilići?
I oni su poletieli:
. Svaki smije glavu dići
Slobodnije u sviet bieli.
- Kad je čoviek pretérpio
Kakvu biedu, nepogodu,
Izbavljen se osietio,
Таd' osieća i slobodu.
Kvočka kvoče tada jače;
I ona se osmioni:
Preko plota.Smiono skače,
A kroz gradju prodju oni.
Evo jih sad na poljani!
Ovdie šuma, ondie šuma,
Daleko su i od druma.
Ali luda pilad ide,
Kud ju kvočka stara vodi,
A krasne se trave vide,
Kad je svèrha nepogodi.
Svaka travka diže glavu,
Krunisama kapljičicom,
Pilad motri svaku travu
I igra se travičicom.
Dok se igra travičicom,
Dovija se u vedrini,
Raduje se nad žèrtvicom
Сérni kobac u visini.
Izvio se iz tmastoga,
Iz oblaka niže duge,
Iz oblaka toga zloga,
Iz oblaka cèrue tuge.
Zviždi silan,grabežljivac,
Još ga pilad neopazi;
Grabežljivac i kradljivac
Vreba, zviždi, žèrtvu pazi.
Na jedanput zapijuče:
Pijuk ! jedno žuto pile;
Ali kobac već zatuče
Staru maju dietce mile.
A sad grabi i razdire,
Žut si kljun svoj okèrvavi,
Liepšu pilad izabire:
Sve pobaca i podavi.
I razbije narod mali!
Stara kvočka kriva bieše;
U nju su se pouzdali,
Iz dvorišta poletieše.
5
Domaćica dodje doma,
Oprostiv se od susiede,
Pridèržana strahom groma,
Da u družtvu čas provede.
Pi-pi ! viče i pijuče:
Sve jih ište, opet stoji.
Tužbom podje sve iskati,
Pilad milu, izgubljenu.
Tu će kobca ugledati,
Kad se stazom k polju krenu."
Sad od tuge jadna svisne;
Dosieti se hudoj sreći
I tužiti tužbu vrisne,
U preljutoj tužeć smeći:
Cerna ptico , orlušino,
Što su tebi sakrivili,
Nesmiljena hajdučino,
Ti pilići moji mili?
Velimir Gaj.
Prividjenja.
Mašta po I. Turgenjevu.
XXIV.
(Svéršetak str. 147)
Svako veče pred noć očekivah, te, pravo da
1kažem, ne bez straha, kad će mi doći kroz vrata od
ložnice. Vrata su tverdo bila zabravljena.
Ali jih bèrzo otvori. Neugodno se Eliza oko mene
savije; malo, što me nezaguši. Pogledam ju, a kérv
mi se progruša. Tko je ikad vidio na tudju obrazu,
1kako ga je golema groza uhvatila iznenada, a nemože
dokučiti, zašto: taj će me razumieti. Groza, pre
mučna groza izpeči i nakazi blied, gotovo nestao lik
Elizin. Takve promiene, odkako sam postao, nevidiehl
nikad na obrazu živa čovieka. Bezživotno, maglovito
prividjenje, Sienka... a taj panjevit strah ...
— Što ti je, Elizo? zapitam ju najposlije.
– Ona... ona ... jedva mi odgovori: Оna!
– Ona? Tko je ta ona?
– Nekaži je! Nekaži je! prišaptje mi bérže bolje
Eliza... Meni treba misliti o spasenju, misliti; inače
sve propade... I na vieke ... Pogledaj amo, pogledaj!
I pogledam tamo, kud mi je, dèrhćuć, pokazivala
ruka Elizina, te vidim niešto ... niešto,zaista grozovito.
To niešto bijaše grozovitije; jer je bilo bez lika
i oblika. Bijaše niešto tromo, mračno, cérno, žućkasto,
piegovito, kano těrbuh gušteričji, ni dim, ni oblak,
vijuć se polagano preko zemlje, kano zmija. Jednako
široko ljuljanje odozgor dolie i odozdogoreu jedan mah,
to ljuljanje, koje je čovieka opominjalo ptice-grabilice,
kad, steruć silovita krila, zavreba plien, te mune na
grabež,kano munja iz oblaka; ali se sad pretvori opet
u neizkazano gadno gamženje po zemlji, kano štogamzi
pauk, kad je uhvatio muhu...
„Tko si, što si, strahovita trupino?“ Pod tiskom
se njezinim, to vidieh, to osietjah, sve poništi, sve
oniemi... Iz nje izlažaše trula, pogubna studen, koja
zadaje muke i radja gadjenje, mrači oči i kostrieši
kose. Pokaže se snaga, ona snaga, kojoj ništa neo
dolieva, kojoj je sve pokoreno, koja bez vida, bez
obraza, bez čuvstva vidi sve, znade sve, izabiruć,
kano ptica-grabilica, žèrtvu svoju, a daviju i mraznim
jezikom liže, kano šarena guja.
— Elizo, Elizo! povičem na sav glas: to jeskon
čanje, to je smèrt sama !
Tužni glas, što sam ga već odprije čuo, provali
opet Elizi iz ustijuh, prilikujuć u taj par očitovanju
očajanja ljudskoga. Pa mi munemo dalje. Ali nam
letjenje bijaše čudnovato, strahovito, nejednako. U
zraku se Eliza prevérne na uznak, te se tamo i amo
nemilo zakoleba, kano jarebica, kad je dopala gerdnih
ranah, ili kad odvodi pseto od traga pilićah svojih. U
to se izza nas sa strane od nedokučljive grozne tru
pine valjahu niekakvi dugi vodeni udi, kano opružane
pandže... Оgroman, maglom zastèrt lik na bielu konju
skoči za čas do neba... Još očajanja zaupi Eliza:
„Vidiela je, vidiela! Sve je propalo ! Nema mi spase
nja " .. . Potom začujem, gdie je još mèrmljala: „Ah,
jadna li samižalostna! Mogla sam upotrebiti sgodu, da
se opet mamuzem života. Ali sam evo poništena ! Po
ništena!“ -
Meni je dogustilo serdcu... I onesviesnem.
- - - -
ХХV.
Hoću li ju opet prividieti? Svaku buduću noć
ovlada u gluho doba mojim sérdcem želja i strah od
prividjenja moje utvore; ali mi se više neukaže.
20*
156
Jedanput pred noć podjem put staroga rasta; ali
ni tu nenadjem ništa. U ostalom nežaljah odviše, što
mi je prestalo to čudnovato poznanstvo.
Мnogo sam i zadugo mislio o tom nedokučljivom,
gotovo ludom dogadjaju, pa sam se uvierio, da ga zna
nost nemože nikako iztumačiti, pak da se ni u pričah,
ni u gatnjah nečita ništa, što bi na to bilo iole nalik.
Tko bijaše u istinu ta Eliza? Prividjenje, duša
lutalica, hudi duh, vila, ili vukodlak? Kadšto mi se
pričini, da je Eliza ona žena, koju sam znao niekad,
pa bih matezao svu pamet svoju, nebih li se kako opo
Pokadšto mišljah, da sam joj u trag ušo. Ali mi
se tek prije po ure, prije časka učini tako ... A tada
na jedanput izčezne opet sve, kano tlapnja u zoru. I
zaista sam puno o tom mozgao, pa, kano što biva,
nisam izmozgao ništa. Pitati druge ljude, što i kako
oni o tom misle, na to se nisam mogo privolieti. Bojah
se, neće li reći, da sam poludio.
Najposlije sam prestao misliti o tom, a, pravo da
kažem, nebijaše mi težko. Koje imah posla oko oslo
bodjenja mužikah*), oko obćinskoga blaga, itd., itd., a
koje mišljah, kako ćuse oporaviti. Pèrsa su me boliela,
kašalj me je mučio. Nemogah ni spavati. Tielo mi
bieše kano osušeno, obraz žut, kano u mertvaca.
Liečnik mi reče, da imam premalo kérvi. Moju je bo
lest kérstio gerčkim imenom: anaemija, iliti bezkèrv
nica, te me šalje u Gostin. Ali mi se moj zamienik
zaklinje, da ga mužik ni u čem nesluša.
A ti, čitatelju, zdravo ostaj i razmišljaj!
Ali što znače jasni oni i silni glasovi, skladni oni
glasovi, koje čujem, kad se kod mene govori, da je
tko umro? Sve to glasniji, sve to silniji... A zašto
strepim onako strašno, samo kad pomislim, da smo
svi na svietu pusta prividjenja ?
U Baden-badnu 1863.
Pripoviedke.
Iz života slavonskoga naroda. Napisao Mijat Stojanović.
0 stoci i domaćoj živadi.
U Slavoniji vidiš čorde svakojakih govedah. Te
žački, rogati volovi stupaju tromi, pa se svakomu
*) Mužik se zove ruski kmet, seljak, nevoljnik.
volu vidi na jakom vratu, da vozi u jarmu. Мuzare
su krave liepe, gojne i site, kad su jim nabrekla vi
mena. Junad, junci i junice, sve su puni i jedri, kano
liepe jabuke. Od prokšije skaču, riču, bockaju se i
gurkaju se rogovi. Теоci se djipaju i ritaju po paš
niku, a , kad smotre matere svoje, bleje.
Bikovi u čordi idu ponosito, kano kakvi pustolovi.
Riču muklo i mumljaju, riju zemlju rogovi i kopaju no
gama, te bacaju sugreb preko sebe.
Po stanovih i šumskih čistinah ima puno konjskih
stajah. Konji se jahaći i vozaći derže u staji, ili na
paši pri ruci. Ali ostala konjska marha, ždrebne ko
bile i ždrebad, omad i ždriebci stoje u hergeli. Zdrie
bac je u hergeli, što je bik u čordi.
Goveda su mirne,spore itrome živine; alisu konji
čili, hitri i sèrdčani. Terče, skaču, utieću se i ritaju
po polju. Skaču preko šamacah i ogradah. Zdriebci
se ni kurjaka neplaše, već kad ga opaze, ili ga samo
onjuše, da je blizu, stieraju hergelu svoju u gomilu,
te stanu na branilo, pak oblietju hergelu, skaču u
vreten, hèržu i vište, udaraju kopitima, kano zamaš
nimi mahljicami, o zemlju. A vuk nemože ni doći
do hergele, već ako lukavštinom privreba koje ždriebe
Runa su stada liepa. Ovce suživine mirne, krotke,
a glupave i strašljive; ali su vèrlo koristne. Vitorogi
su ovnovi u stadu najveći, a jaganjci su tako bezazlena
i mila stvorenja, da mi svagda, kad jih godj vidim,
pada na um jaganjac Božji, koi svietu oduzima griehe.
Po Slavoniji ima kozah. Koze su vesele, smiešne
i djanderljive. Već jim je lik smiešan. Grivasta dlaka
po tielu, nemiran, nestašan i smion pogled, zakover
čeni rožčići, brada pod gubicom, zaverčen, kratak гер,
meketanje, skakanje i penjanje njihovo pokazuje vesele,
nestašne i smiešne životinje.
Jarci su smioni i prožderljivi, a kozlići nestašni,
Po Slavoniji ima puno čoporah kérmadi. Svinje
su koristne mašću, slaninom i mesom. Nerasti su u
čoporu siloviti i rado se jačaju medju sobom i košu.
Bravci su mirni. A kermače su tek onda ljute, kad jim
tko dira u prasad. Tada hropiću i napadaju na iste
ljude.
Po Slavoniji ima puno živadi. Tu su budije, tu
guske, tu patke, tu perlinke, tu kokoši, tu golubovi.
Liepo je i zabavno, vidieti živad u jatu !
Curke, iliti misirke kauču, ćurići piskaju, purani
se kostrieše i bolokaju, opustivši cèrven sopolj po
157
kljunu. Gurci siču, guske gaču, guščići žužore. Patke
paču i bèrljuču po vodi. Patci klanjaju glavom ipakću.
Perlinke kriče. Kvočke kvoču. Kokoši se rakole i ko
kodaču. Pilići pijuču, a pietlovi se, kano kakvi gos
podari, šeću; perjanice jim se viju nad ledjima. Gre
ben stoji pietlu na glavi, kano kaciga. Kreste mu izpod
kljuna vise i žare se, a ostruge serte na noguh, kano
u katane. Oni lepeću krilima i kukurieču, kano da
naviešćuju ratno vrieme. Golubovi se hrane, kano od
želje, samo da jih ima. O golubu pieva Slavonija:
- Oj, golube, bieli bane!
Ti neleti, ni prilieći,
Ni nepadaj kraju vode,
Da nemutiš vode krilom.
U nas ima golubica,
Rad" je čistu vodu piti.
Ti nepadaj na livadu,
Da negaziš nogom trave.
U nas ima ovčarica,
Koja ovcam travu čuva.
Nеpadaj na naše dvore; -
U nas ima golubica,
Svoje majke jedinica.
Ti nemami liepe Mare
Od njezina biela dvora,
Od njezina mila roda !
ILI
0 gđiekojih starih običajih u družtvenom životu.
Kad tko mužki osim dietce prolazi pored ženskih
glavah, te jih pozdravlja, one ustaju. I ako je od
lično lice, koje prolazi; n. pr. svećenik, ili častnik,
ženske se, osobito starije, poklanjaju njemu duboko,
kano što je u gospodskoga svieta upravo protivan obi
čaj, te se mužke klanjaju ženskim glavam.
Ženske se u Slavoniji čuvaju prieći put mužkim.
Ako mužki ide putem, a ženska se š njim sastane na
razkeršću, u koliko ga vidi očima, neće mu prieći put,
nego stane, te čeka, dok on neprodje. Osobito se čuva
svaka, prieći put na kolih. Pa se zato, prelazeć put,
obazire na sve strane, te, ako bi vidiela, gdie idu kola,
čeka, dok neprodju, pak onda ide dalje.
Kad tko stran, poznat, ili nepoznat, dodje u
kuću, ženske ustaju mahom sa stolicah pred muž
karcem.
Kad ima tko narezati cio hliebac, najprije načini
nožem križ, pak onda narezuje, da Bog blagosovi i
naspori!
Ako komu izpadne iz ruke komadić hlieba, —
Slavonci vele „kruha“, — na zemlju, on ga podigne i
poljubi; jer puk smatra kano griehotu, bacati kruh
pod noge, pa po njem gaziti. Zato čuva i mervice.
da se po njih negazi.
U oči medielje i praznika dèrže u običaju sla
vonske matere, kad zazvoni u veče na pozdravljenje
Gospino, upaliti svieću Marinjsku, te poškropiti svetom
vodom vodokerstnom kuću i postelje, a samo sv. vo
dom dietcu svoju, moleći pozdravljenje Gospino.
U svakoj kući visi, bar za moga dietinjstva bi
jaše tako, kod vratah o stieni svetionica sa sv. vodom.
te se pobožni ljudi, kad godj polaze iz kuće, poškrope
Sv. vodom i prekêrste častnim kèrstom.
Kad se godj tko s kim sukobi, pozdravljaju se,
kazujući: „Hvaljen Isus! I uviek amen!“
Kad se tko sastane sa stariešinom, veli: „Da Bog
prosti, i vaš pošteni obraz!“ ako je rieč malko samo
škakljiva. Ili veli: „Nemojte mi zamieriti!“ – to, ako
mu je što progovorio.
U razgovoru, pripoviedajući o kakvoj bolesti, o
rani, ili bolji, kažu: „Neprimilo se I“
Kad tko vidi što gadno, ili spomene vraga, veli:
„Dalje mu kuća!“ ili: „Odpljuni 14
Kadsežene češljaju, sklanjaju se naskrovito miesto,
da jih mužki nevide. Ako se dogodi, da dodje izne
nada mužkarac, dok se žene češljaju, mahom pokriju
glave kakvim rubcem.
Каd se prijatelji, ili poznanici gdie godj sastanu,
rukuju se i pitaju za zdravlje. A kad se tko u kakvoj
tergovini s kim pogodi, udare se desnicama dlan o
dlan i tako potvèrde učinjenu pogodbu. Potom derže
mnogo do toga; jer jim to valja, kano kapara.
A kad se tko izmiri sa onim, s kojim je živio u
omrazi, ili zavadi, pruže si medju sobom ruke i stisnu
jih u znak pomirenja.
Samci trijuh noćih.
San je ili klapa, ili sanak. Klapa je laža, pri
klapalo, baba-bérbljavica, koja tare san, da joj prodje
noć. Sanci su pravi snovi, naviestnici istine, obaviti
u oblake osobita jezika, u oblik slikah i prilikah.
Blago tomu, koi ga razumije! U takva je Bog; to
nije klapa, već istina. Sanci su dostojni viere. Ali
kako snu drago, neću da pišem o snu, već što sam
sanjao.
158
I.
0si n j a k.
Lego sam kasno u krevet, dugo čitajuć za stolom
muke Isusove iz knjige novoga zavieta, iz knjige, koju
čitaju ljudi svih viekovah. I tako biva, usnem i usnim.
Pieto zapieva, kano „budilnik na bdeniju“, a plamen
svieće izčezne u mraku malene ložnice ... preksinoć!
Sanak sam snio i čudo vidio, gdie idem u zelene
perivoje, da berem svakojako prolietno cvieće, gjur
gjice i selene. Tako plandujuć od čbuna do čbuna,
dodjem do niekakve šuplje i trule klade. Nogom gur
nem u nju, a iz nje izleti čitav roj osah,—tako zovemo
„zolje“, — te mi polete sve kolike pravou obraz,kako
sam preko klade bio pregnut.
Ja se bèrže bolje izpravim, te se rukom mahnem
od roja otimati i braniti, kako sam najbolje znao. Ali
one neće da prestanu šiktati. No me zato niekako
čudom nijedna neubode.
Kako vidim tvèrdoglavu napast njihovu, gdie se
te nevaljanke nedaju nipošto odtierati, okrenem ledja,
te podjem dalje bielom stazom kroz cvieće preko ze
lene i bujne livadice. Dan bijaše sunčan. One me
ostaviše. Kasnije sam jih vidio, gdie se zrakom roje.
No ja jih gledah s preziranjem, kano da jim velim,—
tako sam osiećao u grudih —: „Pa što ćete vi meni?“
Pèrva noć prodje. Jutro bijaše ružno i potmurno,
niekako brižno i zabrinuto. Zlo sam ga lego i zoricu
zaspao, te lievom, nespretnom nogom na pod koračio.
Pogadjačica, ciganka, kojoj sam sanak pripovie
dio, te ju za saviet zapitao, kaže: „Napastnim ćeš,
nevaljanim suparnikom doći glave, samo ako jih bu
deš prezirao, te jim ledja okretao.“
Ptić-poletarac.
Druga mi noć donese u dušu ovaj sanak, osno
vam na poluistini:
Јednom poslije podne idem po običaju kroz ze
lenu šumu, a što nadjem ovdie?
Iz gniezda poleti ptić-poletar. Rani ptići odlieću.
Ja, kako ga ugledam, vrebaj, lovi ne od pakosti, već
od sèrdačnosti ! Nemogoh ga uloviti rukom, već on,
siromah,bijaše tako nespretan, da mi je sampèrhnuo u
džep, kakosam o boku nadnjim déržao knjigu i skriljak.
Sad ga prihvatim desnom rukom sasvim blago i pone
sem sa sobom uz put kroz dubrayu. Bijaše li slavulj?
Neznam. Samo to znam, da je ljuto cverkutao, pa me
obadje zaista čudnovato čuvstvo, kad sam pomislio:
Evo, nosim u desnici cieli život jednoga stvora!
I osietih u dlanenih žilah vruću kérvicu, strahom
uznemirenu, u ptičici-sirotici. Tek što se ptičjim živo
tom ruka ugrijala, sažali mi se u sèrdcu, te ju poslije
niekoliko korakah, koji su tvèrdom stazom jako jećali
medju starimi rastovi, kano da me opominju, — pus
tim na slobodu.
Letieti nemože. Ona pèrhne u obližnji germ. Ali
taj germ bijaše daleko od gérma njezina, od zavičaja,
gdie je luda i nejaka zavikla, očekujuć otvorenim kljun
cem hranu od majčice svoje.
Kako sam ju pustio, odmah zine ona, gladna,
mala sirotica, slabo obučena u mahljavo perje, kano
čedo u povojih. Nemogu prebolieti niekakvu bol u sa
viesti. Razaberem se i opomenem: Ah, poletarac ne
može još letieti! I uzmem ptičicu opet u ruku i od
nesem dosta daleko natrag u gèrm-zavičajac.
Zar bih mogo do vieka ponieti to breme na
Saviesti, da sam nestašan lišio nedužan stvor hrane, a,
lišiv ga hrane, postao mu ubojica?
Dok još u snu dišem čudnim onim sanenim da
homi osiećam u duši strašno to pitanje, pokuca na pro
zoru lastavica, pa me iza sna prene. Liepa krila, liepša
glava, a ružno tielo ! Uhvati jednu muhu oštrim klju
nom i perhnu u gniezdašce sitne dietce svoje.
Kišica, upravo daždic rominjaše, kano biser, po
široku lišću od zelene vinove lozice na odrini pred
prozorom. Jutro bijaše sa svim tim milo, blagoslov
ljeno vlažnom mannom iz nebesah, jutro desne noge,
homersko, upravo desno i udesno. Homerska su mi
jutra najmilija.
III.
Rieči, zviezde-repatice.
Treće noći legnem ranije ukrevet, mérznovoljasti
umoran od dosadna čitanja ipisanja proti voljiipreko
želje. Ali mi glava bijaše laka, otvorena svakoj slicu
i pomisli, kano krilata lopta, što se diže nebu pod
oblake. Takva mi je malokad. Legnem u pèrve za
ranke. Bijaše dakle dosta vremena sanjanju i sni
vanju.
Sanak sam usnio i čudo vidio, a još veće razu
mio iz pomiešanih glasovah. Sanak sam usnio, gdie
se naš grad uzbunio. Žitelji tèrče i tamo i amo, svi
do noguh oružani. Nietko viče tankim i silnim glasom
kroz noć i sive magle, u kojih konjski rep opasuje
zlatan kerst:
159
„Vi neznate, tko vamje otac!“ prodre seiznenada
glas na množtvo svakojake omladine: „Svi smo sinovi
prevrata. Spodbijajmo ubojito dielo, poslušni pozivu
otca svoga ... Lovorike trepte nam pred očima: lovo
rike želimo metnuti na glavu, koju će potom resiti
ures grane maslinove. Ali sad hajdemo, pa makar
nam se život ovienčao i oženio smerću“ ... Podviku
juć, otide množtvo. Glasa nestane. Samo se čuje:
„Најđemo! Kamo?“ Iz daljine buči, kano med
vied, ričuć iza svega gerila:
„U Sibiriju, u Sibiriju! Strašno! Sibirija će imati
visoko učilište prije, nego mi, koji ga žudimo tolikom
žudnjom, ištemo tolikim pravom, kano narod, koi je
ušo u hranu svesvietske izobraženosti. U Sibiriju !“
Led mi pobije pèrsa. Glas izčezne. Sve vesela
Pievajući sèrdčane piesme Davoreve, kérvave da
vorije, usovni mladi ljudi, izlazeći četimice iz kućah,
o pločnike bacaju i razbijaju tambure, te prolievaju
kèrv, piju kérv iz čašah, kucaju punimi čašami, iz
kojih se pieni vruća kérv. Čuje se glas, kako mukom
i nategom besiedi:
„Vukovi sklopiše ugovor mira, ili načiniše uvie
ricu sa ovcami,kad su jim u taočtvo predale pse svoje.
A kad nisu više imale branitelja, vuci jih podaviše.“
„Nešurujte,“ prodre se drugi glas: „sa onimi ljudi,
koji su vam od izkona bili neprijatelji! Nevierujte, da
će vuk promieniti i ćud svoju, ako mienja dlaku! Jer
neprijatelj od izkona nebiva prijatelj do okona.“ Za
mieni ga niekakav krupan glas, kano da sbori kroz
sbornik:
„Narod“, izgovori kroz nos: „koi sa duhom hoće
da napreduje, nesmije visieti o ličnostih, o pojedincih.
Njemu treba déržati lica za karte, koje se premeću i
mienjaju, kako uztreba igraču, te kako valja. A igra
je glavno. Poštovanje je zakonitosti glavno, a ljudi
su oružje u različnih borbah, što se troši i lomi, a,
kad je pérteno, i baca.“
„Pravo, poštujmo Cèrnu goru, cèrvenu zemlju slo
bode! Poštujmo Cèrnogorce, koji od goda do goda,
kano kérvavi apostoli, stupaju na kéršno bojište za
jevangjelje svete slobode!“ -
Dok se ovo meni kapi, te čujem te žestoke, kaliburne
glasove, sieva mi pred očima ubojito oružje. Sievaju mii
one rieči, matere velikih dielah. Vidim jih, gdie skakuću
u oblakupoput zviezdah-repaticah ponadgradskih krovo
vah; plamenim repomšibajući dvorove, griju siromahe i
- " - - -
prosvietljuju osobitom prosvietom kućarice dèrvarah i
Ali prividim za malo čas drugo! Kano svietle su
lice, a ne kano plameni jezici, rieči nose blagoviestne
znakove od Tivera do Thimze, od Neve do Sejne, pa
na bregove savskih valovah dalje preko ramenah si
njemu staromu caru Morskomu; oštrinom i bèrzinom
prošipljuju sve podlačine, koje su se zavukle u nepri
stupačna svetilišta nadžemaljstvom uzvišenih griehah ...
„Rieč je mati velikoga diela, rieč je kći istine.
Dakako, istina je starija, ili ona je stara, zaista vriedna
starica.“
„Istina, istina !“ čuje se jeka iz daleka, iz jedne
ulice. Svietina se razlije, te odšumi. I opet se sbija
na sbojeve od druge. T
Prividim Bosnu. Udovica je u cèrno zavita. Kuka,
kano sinja kukavica. U serdce me dira pusti pogled
kano oštrim šiljkom na berk izbrušena noža, kano da
sam na mukah. Bosna mi se obavija čas oko noguh, i
čas oko serdca, kano pogažena guja; kad o njoj po
mislim, uzdišem,te podirem samo vruće uzdisaje. Ona mi
slini dušu noć i dan otrovom turobnosti. Ali evo svietine
u gunguli, evo besiednika tankoglasovita:
„Mač i plamen, dva kuma, dva susjeda i dva
roditelja ! Jedan će roditi slobodu, a drugi zadovolj
nost. Ali dakako radjanje boli jako; nije lako. Svi
razumijete, kud to šiba!“
„Razumijemo !“ čujem muklo mermljanje i dubok
rogobor.
„Та vi nagonom prolazite kroz prociep najtežih
pomislih, kano zmija kroz prociep, gdie bi se nas
koi sa svom mudrom -mudrotom svojom izgrebo, pa
sustao.“ Riečih nestane.
Svietina se okuplja i razlazi, razlazi i skuplja,
kano zernje u žervnju, ili oblaci, koje proganjaju ljuti
vihrovi, sve oko jednoga glasa. Sve se toči oko jedne
točke nevidovine.
I opet vidim sve, i rieči, zviezde-repatice. Živio!
čujem graju. ... Ali što se dogodi? - - - - - -
Dodje jutrom bieli dan, neprijatelj sna, pa ga
udavi.
Nedužna zora dovede bieli dan. Jutro svane liepo,
puno budućljivosti, nova rieč! jutro ožujsko im osvitak
nestašniku Travnju, koi je veći laža oda sina.
- u
160
Baka kaže: San je laža, a Bog je istina, a mi
velimo : Bog je istima, a san nije svagda laža.
И, G.
Prevodi iz Aezopa I. Vidović.
XXVII.
Kukavica i čvorak
Propria laus foetet.
Čvorka, što je izletio iz grada, zapita kukavica:
. —Što vele ljudi o našem pievanju? Što li o sla
vulju? Čvorak odgovori:
– Pievanje slavuljevo hvale što većma.
— Što vele o ševi?
— Mnogo jih, reče on, hvali i pievanje njezino.
— A što kažu za prepelicu?
– Gdiekoji se i glasom njezinim razblažuju.
– A o meni, pita kukavica, što govore?
–To ti kazati nemogu; nigdie negovore o tebi
ništa.
Razžesti se na to kukavica, te reče:
– Sama ću dakle svejednako pominjati sebe.
Ova basna šiba one, koji bez prestanka hoće da
buncaju o lažnih zaslugah svojih.
ХХVIII.
Muhe i med.
I med je kadšto gérk jed.
Posl.
Muhe upaze razliven med, dolete, pa ga okuse.
Ali se skoro naliepe, te nemogu odletieti.
Јаој, hude li nam kobi! Sladko to jelo, što nas
lukavo namami, kako nas ubija okrutno!
Basna kazuje nečistu razkoš.
Narodne poslovice dubrovačke.
Sabrao Ignj. Gjorgjić,
Ni s prijateljem proć prijatelju!
Ništa nije bez primieše, bez pritroše.
Nije ni med svaki jednak.
Nema kud ni na nebo pogledat.
Nieti ga brez narvoja.
Nije lozanje bez maganja.
Negazi mutne vode.
Ni ja tebi kum, ni ti meni stari svat.
(Nastavak sliedi.)
Književni viestnik.
veleslavim. Češki časopis za tiskarske, kamopisne, slo
volivne i dèrvopisne umietnosti izadje opet nakon tromiesečna pre
stanka. Broj 7., kojim odpočima novo izdanje toga časopisa, do
nosi na čelu uvodnik o zametku i razvitku dèrvotiska, iliti dèrvo
pisa, koi plod tvornih umietnostih dozrieva očigledno.
Kronika práce izlazi nakladom J. L. Kobera u ZI.
Pragu. Svezak je 3. od diela II. na sviet izdan.
Komensky. Slikovan časopis za mladež. Urednik: Drag.
Urlich. Broj 8. u Zl. Pragu 1866. donosi:
Da radimo. Piesma Fr. Douche.– Marljivi Jaroslav, a lieni
Vojta.— Klasje. Pjesma Jos. Kolářa.– Slon.– Guerazanski maj
mun. Sa slikom — Upas-ančar i upas-radža. Sa slikom. - Lasta
vice. Centa T. Pražne.— El tamborero.– Na grobu saučenikovu
Popievka J. Müllera. — Dvie priče. Po J. Kolářu. – Nagrada po
štenju. — Јеien. — Којеšta. .
Grody polskie. Poljski gradovi. Na sviet izdao obće
čuveni spisatelj poljski, Karol Zawadzky, kod Wilda u Lavovu.
Poljski gradovi.
Ovo novo dielo opisuje najznamenitije gradove poljske skup
novlade, pa i sve ino, što je tada bilo vriedno vidieti.
Wieczatory drezdenskie.
glasoviti spisatelj poljski, J. J. Kraszewsky, i na sviet izdao u La
Draždjanske večeri. Napisao
vovu. Prikazuje pomisli i prilike, koje su se u dušu utisle spisate
lju za posliednje dvie godine boravljenja njegova u Draždjanih.
Amioti ziemi. Zemaljski angjeo.
Rhodea. U Lipskom. 1866. -
Dužni smo reći niekoliko riečih o toj piesmi. Duboko pies
ničtvo, koje iz nje ječi divnom jekom-stoglasicom , sjajne slike i
prilike, u koje je zaodio piesnik piesmu svoju, pridružuju „Zemalj
skoga angjela“ drugim izvèrstnim piesmotvorom poljske knjige. —
Angjeo prikazuje poljski duh. Ciela piesma pieva sgode i nesgode
sirote Poljske. Glas joj sieva žarom domorodstva; ali se čuje i tu
robno kovanje gvoždjah i verigah, koje kuju slavenskim domorod
Poljska piesma Petra
cem zlikovci i zlotvori slavenstva.
Milo nam jeu ovolikoj oskudici domaćih književnih viestih
javiti, da je vèrli naš mladi spisatelj, Avgusto Šenoa, koi se iz
Beča nedavno povratio amo u rodni svoj grad, preveo i posebice
na sviet izdao rusku pripoviedku po imenu :
U njoj se
jezik sa sadèržajem otima o pèrvu obkladu vèrstno dotierama pera.
Ako ga možemo čim godj ohrabriti, mi smo gotovi sèrdcem i
Knjižica je zabavna i vriedna svake preporuke.
voljom.
Urednik i izdatelj Dr. Ljudevit Gaj. Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja.
U daždive kad oblake U čas jedan sine duga
ognjenito sunce stane I razlicieh sto prilika "
Svoje upirat jasne zrake: Oko svoga kaže kruga.
Ponosita i velika Palmotić.
Razbiju se svi nasipi,
D u g a. - Razore se i drumovi,
Iz bujice voda kipi,
Ružna piena pienu lovi.----
SASNIŠTVEN
28. Vrućina je, ah, odviše!
}
Zaparno je, omara je,
Čoviek jedva zdravo diše;
Dan bez kiše dugo traje.__
Ali što to? poviju se
Iz daljinah oblačine: -
Hèrle četom, spuštaju se, -
Tmaste usred pomerčine.
Grom,tres,grom,tres—grom,grom groma
Gérmi, pošto je omara
Već otišla izpred doma —
Lieti nakon silna žara.
Sieva, prašti, tutnji, buči,
Ilija se nebom vozi—
Plaha kiša strašno huči,
Kano ljudstvo u nalozi.
Cèrn se oblak prelomio –
Silna kiša pljuskom pljušti,
Svud se potok prikupio,
Jak u tami i u tušti.
Ali evo iznenada!
Oblaci se porazvedu,
Još propade malo grada:
Drugamo oblaci gredu.
Idu cèrni, sivi, žuti,
Ilijini ti vojnici.
Hitri su jim, stèrmi puti
Po nebeskoj toj ravnici.
Svi odlaze četimice
Izpred biča od vietrovah:
Promieni se nebu lice,
Pa nestane i gromovah.
Još dolinom kolo valja
Zemljotresac siloviti,
Već se sunce tu promalja
I nebesnik različiti.
Upre vojsku ognjevitu
Žarko sunce u oblake,
Те svu vojsku gromovitu
Porazbija silom zrake.
21
162
Razpline se svaka magla !
Svako lakšim duhom dahne ;
Jer osvanu dug a nagla,
Kad posliednji vietar mahne.
Smierna, mila, uzorita,
U mah jedan ona sine,
Duguljasta, ponosita,
Meko tielo nebom vine.
Ljiljan-duga, ures neba,
I glasnica Božja dodje:
Sva se zemlja zakoleba,
Оna dodje, munja prodje.
Jasna, kano naslikana,
Dva bèrdašca opasuje,
Каno čeda razdragana
Ručicama omiluje.
Krasna duga dvošarena,
Žuta veli: Evo žita !
Vino javlja ta cèrvena,
Rumen-pruga zagasita.
U sag Božji uvezena,
Prilikuje vezenici,
Divnom iglom izpredema
U svoj slici i prilici.
Kad se ona izpokaže,
Raduje se svako diete:
Svako o njoj niešto kaže.
Pievajući, na zrak lete: —
Tko nevidi liepe duge,
Nevidiela njega mati !
Тај će jadan, punam tuge,
Do Petrova dne plakati —
I koješta reći znade
Milo, prosto čedo naše,
Kad se oblak cèrn razpade,
Pa vedrinu duga paše.
Duga nije, već smieh mili
Nebesnoga otca gore:
Kad su jadi nas izbili,
Rieči blage progovore.
Duga nije, već tkanica,
Koja preko neba sieva;
Јer je nebo liepotica,
Što se u modro zaodieva.
Zato su nam oči rade,
U nebo se uzvisiti,
Kad jih prodju zemske nade,
Nikad to nedodijava,
Dok je živa na ramenu
I čitava ljudska glava,
Prieteć svemu, do vremenu.
Vremenom se sve pomuti,
Vedro nebo i visoko,
Dubravica sva požuti,
Pozeleni modro oko.
No kad duga lik pomoli,
Zelena je dubravica,
М0dro oko gleda doli,
Gdie se blista livadica.
U daljini munja melje,
Jošt se diele vode velje,
Jošt se oblak ondie mete:
Kad se duga ta ukaže
U oblaku na razmaku,
- K pojasu se pojas slaže,
Сérven tračić k žutu traku.
Таko sviće od postanja
Zemaljskoga toga kruga,
Razpruža se i osvanja
Svagda ista, liepa duga.
Kad je potop ono vrieme;
Jer se čoviek Bogu obruga,
Potopio ljudsko sieme,
Nasmieši se nebom duga, —
Pred korabljom Nojemovom,
Nositeljkom čoviečanstva,
Razglasujuć sviem dolovom
Glas Božjega veličanstva.
163
Duga bieše znak milosti,
Blagi pojas od ljubavi,
I otčinske znak blagosti,
Da čovieka oporavi !
Od onoga evo časa
O toj duzi sviet govori,
Svašta o njoj guči, glasa;
О liepoti sviet zlo sbori.
Rad je čoviek na gatanju;
Pun je mašte i razmnive!
Po starinskom predavanju
U narodu priča žive:
Da pod dugom ženska podje,
Nebi bila više žena:
Svaka u narav mužku prodje,
Taj čas mužkim pretvorena.
I za mužko to valjade!
Kako prodje izpod duge,
Nije mužko to čeljade,
Već je žena, pun poruge —
Nek se stvori u ženskinje i
Sviet će bolji bit" do vieka,
Sama milost i milinje.
Sto je godj zlo, nek se šeće
Izpod duge-čarobnice,
Odmah neka sve premeće
Ružno, zlobno svoje lice.
No nijedna, liepa dieva
Nek neprodje izpod duge,
Nek se nikad nepredieva,
Da nečini sèrdcu tuge i
Ali evo dugu gledam !
Razpada se izpod neba,
Pa već tužan dušom predam,
Gdie cèrn oblak sèrdce vreba.
No dva puta, ništa, ništa !
Tu sve valja izkusiti:
Cvieće nasred razbojišta,
Mirno cvieće posaditi.
Milost dodje ljubičina,
Kad otide jad i tuga:
Kad prestane germljavina,
Nebom svane liepa duga.
Ciganče.
Pučka priča u Čehah.
I.
Bura goni, vrag se ženi.
Na mahovini pod granatom bukvom leži mlada
žena, iznemogla, kano da ju je sva snaga odbiegla.
Upire o dérvo glavu, nagnutu k pèrsima. Cerne joj
kose rese oblo čelo, a obraz krije smèrtnu bol, koja
јој ciepa sèrdce. Bliedima ustnama poigrava blag pod
smieh, a na čelu joj možeš čitati slova duboke pečali. To
je podsmieh, kakav vidimo pokadšto na ustnah usnula,
koi se nakon težke borbe oslobodio smèrtnih mukah.
Na pèrvi bi pogled mislio, da vidiš lik, kako siedi
mèrtva žena. A samo joj oko, niekad puno žara,javlja,
da joj iskra života još ugasla nije.
Oko, iz koga viri blagost i bol, upire u klen,
gdie joj počiva čedo u sladku snu. Ovo joj mami pod
smieh na usta; ovo je uzrok, što joj se časom iz per
sijuh vine po koi uzdah, bolan i grozan. Niedra joj
se nadimaju. Tielom joj prolazi sievanje. Ali majka
ušutka bol, da nenaruši dietetu sanka. U oku joj blisne
suza, koja, sroniv se desnim licem, kapne na odiećicu,
- u koju je zlato materino i mliezinče bilo umotano.
Na okolo vlada tišina, koju prekida samo miran
lahor, potresajuć lišćem, i ptica, lepećuć krilima na
bèrzu poletu.
Sunce je zašlo. Šumom se sumrak razastire. A ti
hano povietarce donosi ovamo slabe zvukove od zvona.
Zvone na pozdravljenje Gospino. Žena se u sebi za
dèrma.
–Već je veče? Saptomzapitasama sebe,podigav
glavu: a nije se još povratio ! Gdie si tako dugo, moj
sinko?
Na jedanput se dèrmne. Na obrazu joj sine slab
žar; ali ga za malo nestane. Ona upre prema sebi po
gled u gustik, odakle je čula šum.
– Dobro diete! izlane se majci iz ustijuh: Već
hiti evo, da utieši majku. Bez njega nebih životu
bila dospiela do svèrhe.
164
Gustina se razastre, a iz nje se pokaže maleno,
polunago momče, gologlavo. Cérni mu uvojci oblieću
glavu. Iz cèrnih mu očijuh bije plamen. A na cèrno
manjastu obrazu igra radost. U obie ruke i na ledjih
nosi breme, pa, dotèrčav do bukve, namiesti sve ženi
pred noge. Ona se smieši, klimajuć glavom, kano da
mu se na svem zahvaljuje.
— Dobro došo ! rekne žena tihim glasom: Ljudi
su opet dobri.
— Oh, nipošto, majko! potrese momče glavom:
Zli su ljudi, vèrlo zli! Nehtieše mi ništa dati !
– Kako ! prepadne se žena: a gdie si uzeo
sve ovo?
–Molio sam,prosjačiosam čitavo prije podne! hoće
momče: Išo bih od kuće do kuće, od nemila do ne
draga. Svagdie bi me odbili. Naricao bih, da mi
majka pogiba od gladi, da mi je otac umro; više ništa
da nemamo, ništa, što trebamo. Gdie nebi preda
mnom zatvarali vratah, tierali bi me, vèrkali na me
paščad i batinami prietili, psujući me: skitalica, nit
kov, tat i — svakako.
Zena prolieva suze.
- Promakav kroz selo, podjem u polje, plačući.
Već je sunce zapadalo zagoru; a još nisam imao ništa.
Zlatna mi miso uleti u glavu. Znadem, da si zabra
nila krasti; ali zar da umremo od gladi? Ne, nipošto!
U posliednjoj kolibi, gdie sam vèrlo silno prosio, bijaše
samo starica jedna kod kuće. Ona mi na molbu odvrati
gvoždjem. E, da nisam pobiego, bio bih zlo prošo! Bie
žeć, vidim, gdie ima u konobi silu jestivah. A opazim
takodje, kako je okno od konobe na vèrt otvoreno. U
tili čas bijah u vèrtu, te, prošuljav se tiesnim otvo
rom, naberem, što sam mogo ponieti tebi. Prosti !
Mati nikne nikom i podre dubok uzdisaj.
— Nije li te nitko vidio ? za čas mu prišapće.
_ — Mislim, nije, odgovori momče, radostno, što
ga majka nije ukorila. -
– Ali će to opaziti i potražiti. A onda nam jaoj
i pomagaj!
– O, majčice! Zar nemožeš ići dalje? zapita
momče, uplašeno riečmi zabrinute roditeljke.
— Nemogu, sinko! Nemoćna sam; smèrt mi se
približava.
Momče zamukne, gledajuć, blied obraz majčin.
— I mlieka sam donio za malu Lenku, rekne
za čas. – „ . . . . . . -
li? poviče na jedanput.
- -
- su
Mladić prisluškuje tieskobna sérdca. Čuje se buka
i lavež pasji iz daleka.
— Već idu za tobom upotieru! rekne mati: Јаој.
jadni! Ti neznaju milosti.
— Мајko, pohiti! Ja ću te podupirati. Uteći ćemo
jim! zakuka momče, klečeć pred ženom.
–“Nemogu, diete; nesviest na me mavaljuje. Sad
pusti mene, a sakrij sebe! Meni će se i Lenci mo
žebiti smilovati.
— Ne! Ja tebe neću ostaviti! poviče momče: Ti
si nekriva. Mene neka muče !
Zamuknu. Buka se primiče. A za malo čas do
lete dva psa i navale na nesrećnike.
- Berzo za njimi nasèrne množtvo ljudih, ženah i
dietce, svi oružani koci i siekirami. Svi zaokupe
bukvu.
Vika se šumom razlieže. Cedance majci u krilu
vrisne plakati.
Sabrav svu snagu, prihvati žena plačno diete i -
privije k serdcu. Momče se pred nju postavi, te stane
gledati oštrim gledom tu čeljad, što je navalila.
– Gledajte skitalicu! On vampèrkosi! viču žene.
—Sve mi je ukrao! kriči starica: Ubijte taj
gad; žive na sramotu Bogu i ljudem!
Stanu rukama udarati većpolumèrtvu, duhatuženu.
– Prostite mojoj majci! rekne momče: Ја, — ја
sam krivac. Gledajte ju, na polak je mertva ! Dosta
sam vas molio; ništa mi miste htieli dati. Neznah si
pomoći. Smilujte se majci i sestrici, a mučite mene!
One su nekrive.
— Znamo to, prodre se jedan seljak: Најde s
nami! Tati ste svi. Tebe ćemo dati u poso, a kazniti
ćemo majku, što je tako odgojila diete.
Seljak se približava ženi, koja je onemogla i na
zemlju pala, te pustila diete, što se, plačuć, k no
gama nesrećnoga brata dokoterijalo.
Momče se strese. U jedan se mah baci seljaku
pod noge, koi se zadèrmao, pak o panj ranio čelo.
Škèrgutne zubi i sèrne za momčetom. Ali ono iz
čezne, te ga nitko ni neopazi.
– Zar se zemlja pod njim razjazila ! rekne se
ljak, taruć si sa čela kérv, što mu je iz rane kutljala.
Pa poviče na pse, što su okolo bukve térkali, te
jih natiera za momčetom i razgleda sam sve ua okolo.
A drugovi se oko onesvieštene žene i čeda nje
zina vèrzu ovamo onamo.
— Umire! krikne žena jedna, odskočiv od nje,
uplašena. - U
“ 165
Svi stoje upanjeni.
Zaista umire žena. Ugašen pogled upravlja na
vèrh od bukve, odakle se muko šum čuo kroz potajno
jecanje.
zivao slab lavež pasji, onih pasah, što su tragom tra
žili momče. I diete prestane plakati; jer ga je nie
kakva milosèrdna žena primila u naručje i nahranila
mliekom, što je momče bilo donielo. -
— Mertva je, kaže seljak jedan, koi je pristupio
k ženi na umoru.
Rekav to, čuje se nad njimi silna huka, kano u
zraku. Svi ušute i u skup se sgèrnu.
Grobna tišina zavlada. I lavež je pasji prestao.
I nehotice skinu seljaci klobuke sa glavah, pa svi
sklope ruke. Nitko nereče ni rieči.
Najprije se seljaci stanu dogovarati, kamo će
odpremiti mèrtvu, kamo li će odnieti diete.
Žena, što je nahranila čedo, obrekne se, da će
ga sa sobom ponieti.
Ostavimo zasad mèrtvu! Odluče seljaci: Javimo to
lovcu. On će nas svietovati, što nam treba raditi.
Kano što su odprije došli, bučeći i vičući, a tako
tiho opuste sad tužno miesto. Ni ukradenih stvarih
neponesu sa sobom.
Potom pokrije gusta tama šumu.
nemiče. Tišina se krugom širila. Na jedanput zašumi
na vèršku od bukve. A za tili čas sadje tamna pri
lika, dodje k zemlji i klekne pred mèrtvu. Tišinu za
kèršuje grozan plač. Momče roni suze nad mèrtvom
majkom.
Ni listak se
Leninka lovčeva bijaše najliepše dievojče u svoj
okolini. Liepota joj i vladanje pribavi naklonost u sva
koga, koi bi se godj š njom sastao ili na javi, ili na
domu. Uštivost i uljudnost njezina primami svakoga.
Nebijaše mladića u onom kraju , koi joj nebi že
lio podati i ruku iserdce. Ali se nije znalo, eda li ona
voli komu. Prema svakomu bijaše jednako uljudna.
Lovac. Zahruba, otac njezin , bijaše udov, te se
prije niekoliko godinah namiesti u Borinu, u rodnom
miestu svojem. Niekad bijaše on gospodar na imanju,
niekoliko miljah odavle. Posliednje dane zaželi pro
vesti u rodnom miestu; jer će mu tu sladje počivati
kosti. Neizkazano milovaše kćer svoju, samo želeć, da
poda jošt za života njegova ruku vèrlu mladiću.
Premda mu se mnogi mladić već preporučio za
liepu Leninku, medju kojimi jih je bilo, koje je ljubio,
Na jedanput sve umukne. Samo se iz daleka od
te koji su mu se činili vriedni kćeri njegove, nije opet
htio nipošto, da bi si dievojka samo otcu za ljubav
bez želje svoje koga odabrala za muža.
U to doba dodje u Borin nov namiestnikimanjah,
mlad, liep čoviek, koi se do skora poslije dolazka svoga
upoznao sa lovcem, Zahrubom.
Već se pèrvi dan, kad je pohodioZahrubu, mlada
dievojka mladiću udube u miso, a bèrzo i u sèrdce, te
ju naumi zaprositi.
Svieri se staromu Zahrubi. Ali ga ovaj, premda
mu se mladi namiestnik sérdcu vèrlo smilio, odpravi
kćeri; jer da je to njoj pustio sasvim na volju.
Nastojaše dakle mladić, pribaviti sebi ljubav kće
rinu, pa mu to podje i za rukom.
Berzo se u Borinu i po svoj okolini razglasi, da
je krasna Lenka ljuba, a za godinu danah da će biti i
vierenica.
Stari se Zahruba radovaše, kano ludo diete; jer
se dogovoriše budući vierenici, da će š njim ići na
imanje, gdie će u miru provesti posliednje časove ži
vota njegova.
Bijaše lietno doba oko desete ure noću, kad se
strašna bura nad Borinom slegla.
Preko običaja ostane Zahruba duže budan, a Le
ninka mu čitaše niešto. Cesto ju prekine u čitanju
žarko sievanje, koje ju malo neosliepi. A bližnji stra
šan triesak zatutnji izza sievanja.
– Strašna noć! rekne dievojka: Biedni li, koji
stoje pod nebom!
– Mislim, da se svako sakrio od bure; jer je
još od podne prietila, hoće otac.
– Dakako, koi imade kuću! Ali ima ljudih, koji
je nemaju.
– Hm! Svakako skitalice! prihvati otac.
— Vidiela sam danas čitavo jato ciganah, nastavi
dievojka, gdie su se u našoj dubravi smiestili. Meni
jih je žao,— na takvoj buri,— bolna dietca!
Stari se Zahruba malo prene, te je upravo htio
niešto reći; ali u isti mah zasieva tako silno, te za
gèrmi uzastopce, da je oboje zamuklo, malo neo
čajalo.
Dievojka se k otcu privije, dèrhćuć cielim tielom.
— Što ti je? zapita ju otac.
— Јеši li vidio, otče! šapće dievojka: ondie –
na prozoru — prisievanju taj lik?
– Varaš se. Ta tko bimogo biti ono? kaže otac.
Opet sieva.
Zahruba opazi na prozoru mužki lik i žarkast mu
pogled, kako rekne dievojka. Uplaši se; ali se pameti
dozove, te skoči. Hoće da poleti napolje. Dievojka
mu meda.
– Otče, ostaj! Bojim se !
U to nietko pokuca na prozoru.
– Nietko hoće k nam! rekne otac: Počekaj tu!
Ја idem napolje, te ću ga zapitati, što traži.
Otac izadje. A dievojka, prikrivajuć oči rukama,
siedne na stolicu.
Bez prestanka sievaše. Gromovi trieskahu stra
hovito. Otac se nepovrati zadugo, te se sèrdce dievojci
od straha steglo. Ustane, te podje za njim do triema.
Ali, uplašena, postane na pragu. Pri tamnu svietlu,
kojim je svietlila svieća iz izbe, opazi otca, gdie strogo
govori s neznanim čoviekom.
— Velim ti, da odlaziš! rekne mu starac.
– Valja mi s vami govoriti, kaže neznani po
korno: stvar je važna. Neda se odgadjati. Tiče se
vaše kćeri, kako ju nazivate.
– Vi, a moja kći!
– Dakako ! Ja sam joj bliži, nego vi.
– Što? Hoćeš li da te kaznim s tvoje smio
nosti? Nosi se i
— Dobro! Ja ću š njom govoriti. Sgoda će mi
se podati. Ona mi toga neće uzkratiti; jer joj se
majke tiče.
— Što li znaš ti o majci njezinoj? Krikne ljutit
Zahruba. A kako zagleda kćerku, odmah primetne: О
– Vaše žene nisam poznavao, već majku vaše
kćeri – vèrlo dobro.
— Otče, mili otče, ču li toga čovieka? procvili
dievojka. One joj rieči uklone strah; nezna jih odgo
menuti.
Zahruba bijaše u neprilici, neznajuć, što da uradi.
Ljutito je mierio oštrim pogledom došljaka.
– Dobro, dobro, vèrla gospodjice! Nećete toga
žaliti, progovori opet neznani, a u oku mu sine ra
dost: Već oddavna nosim to u sèrdcu, sliedeć svaki
vaš korak. Dok ste bili još u kolievci, motrilo bi moje
oko svako vaše smiešenje.
Ni neznajuć, kako, zaboravi dievojka, ponajprije
uplašena, svu bojazan od toga čovieka. Niešto ju je
k njemu privlačilo, te bi mu bila pružila i ruku, njemu,
kano prijatelju. Imaše on u glasu niešto vèrlo zanim
ljivo. Njoj se usèrdcu odzove dosele nepoznata osietka,
te i nehotice vierovaše riečim njegovim.
– Pa ti li se odvraćaš od otca, tevieruješ riečim
jednoga skitalice, koga nisi nikad vidiela? rekne otac
ljutit.
— Ne, mili otče! hoće dievojka, pa ga zagèrli:
Ljubim te. Ti si mene svagda milovao. Bila bi ne
zahvalna ! Ali si čuo, on hoće da govori o mojoj majci,
koje nisam poznavala. Nisi li milovao moje majke?
Zahruba se prene.
- Podji! rekne za čas tudjincu.
Udju u kuću.
(Svèršetak sliedi.)
Pohara žabnjaka.
Céгnogorke iz sbirke Velimira Gaja.
(Nastavak str. 150.)
Тek to snila, na noge skočila
Iz medera“), iz dušeka meka,
Izkraj svoga dizdar-gospodara“),
Pak upérlji“) voštanicu-svieću,
Pa mi opet u mederu side").
Stade buditi") gospodara svoga.
Оd srama ga probudit?“) nemože,
Ni od srama, ni od straha ljuta");
*) ženska strana stoji s preziranjem miesto: glava. Strana je više
stvar, nego glava, naznačujuć serum ; n. pr. Perom piše, kako
mužka strana. Ovdie se misli pusti spol bez više uviesti o
čovieku.
*) Strašljivica. Ovaj je stih pogèrdna izreka na ženski spol. Ho,
naš narod ima mnogo takvih izrekah!
") Iz meder-a. Ovdie je pievač tako nejasno izgovorio posliednju
slovku, da se nezna, eda li je a, ili e. No vidimo iz poto
njega stiha, da rieč glasi: medera, e ; znači niekakvu ložnicu.
Svakako je rieč po izgovoru i smislu izopačena od niem. rieči:
Mieder, corset, corps de ljupe.
*) Dizdar-gospodara. To je sуndet appozicije sa samostavnikom,
miesto : gospodara, dizdara, iliti: dizdarskoga gospodara.
°) Upériji. Ovaj glago stoji preko običaja miesto : upali, užeže,
uždi . . .
*) Side miesto: sadje.
") Budit je čist supinum kretanja.
*) Tu je neodredjeni način okèrnjen, da bude pomoćnik stihovnoj
cielokupnosti.
*) Ni od srama, ni od straha ljuta. Predlog od izriče uzrok.
167
E je Ture poserdito, ljuto,
Da, odsanljiv "), što nereče ružno.
Roni suze niz bijelo lice,
Kano biser niz bijelu svilu.
Jedna joj se suza odtisnula
I Jakupa“) nakvasila lice“).
Koliko je žalostiva bila,
Izpeče ga, kano iskra živa “).
Skoči aga, a sbori sèrdito:
„Avaj, kulo, ostala mi pusta*)!
Bèrzo li si, kulo, prokapala!
Lani sam te, kulo, načinio“),
Lučevom te šindrom") utvèrdio,
A pokrio novom ćeremidom *)!“...
„A nekuni, moj agane") dragi!
Nije tvoja kula prokapala,
No je tvoja ljuba proplakala.“
Tadar") aga riječ besiedjaše:
„Оd šta si se, kučko, uplašila "")?“
*) Za čovieka, koi se iza sna preda, kažu, da je odsanljiv, pa
i ponajviše usovan, mérznovoljast i osorljiv.
*) Jakup je isto ime u turakah, što je u keršćanah Jakov, Ja
cobus.
*) U ovom stihu dolaze dva četvèrta padeža: Jakupa i lice, vi
seći o glagolu: nakrasila. Pérvi je objectum, a drugi ome
- djašenje: ili je Jakupa — pad. II. imanja!
*) Tu čujemo i nehotice assonancu s posliednjom riečju predteč
noga stiha: bila, pače alliteraciju ; jer se slova 1 i v vèrlo
lasno salievaju u glas jedan. Osim toga su ova dva stiha vèrlo
Riva slika žalosne bojazni
“) Da se aga, prenuv se iza sna, kuli obraća, te proklinje kulu,
miesto ženu, koja ga je probudila, to razdražuje osobito pies
ničko čuvstvo. To je zanimljivo oživljavanje stvarih, što od
vraća oko od glavne slike drugamo, u mrak piesničkoga čara.
*) Ova tri pokliča: kulo! ječe tako kobno i potajno, kano da ču
jemo noćni glas iz grobovah. K, u i o to su mukli, šuplji gla
sovisa gerlenim, kano smèrt sa vragom Agn tako prosipa oganj
biesa na nedužnu kulu.
") Lučeva je šindra stalno pokrivalo. Luč je lat. taeda, a šindra.
scandulue.
*) Ceremida glasi gerčki zagains, lat. regula: criep.
") Иgame " Toje smanjak od „aga“, da mu se umili, kano da mu
") Kad se sastanu dva samoglasa , umeće pučki pievač glas r., da
se zievanja ukloni.
"') Od šta su se, hučko, uplašila ? Kad muž pita ženu ovako,
to je prijatno u poludivljem narodu, gdie se žene smatraju kano
kučke i
Pa mu poče sanak kaževati:
„Ah, što ću ti duljit" i kaževat'!“
Pa mu kaza, što je ona snila,
„Muči, ljubo, ujiela te guja*)!
San je laža, a Bog je istina.
Nebojim se gradu u Žabljaku");
Da mi dodje svijet od Dunava“),
S njega bi se gerdan*) povratio,
Ка" što se je pridje povratio
Vukasojev Filip, Magjarine“),
Sto vozaše tope i kumpare");
I š njim bieše nizam") u paradu,
A kamo li mala gora Cerna"),
Koja topa, ni kumpare nema.“
A ona mu riječ besiedila:
„О, againe, dragi gospodare!
Ti izidi na bojali-kulu"),
Pali Kérnju i žeži Zelenku "")!
') Klimar.
*)Takva se izreka nesmije mieniti o mierilo evropske izobraže
nosti, već o običaj puste prirodnosti, koi je upravo takav i u
Indijanacah.
*) Čudnovao je ovdje miestni predlog umjesten. Ali je tako na
svaki način veća sila glasom izjavljena u izgovoru, koipokazuje
ovako vanrednu silu žabljačke tvèrdjave. Može biti, daje gra
du ovdie pad. III. kano stvar, za koju se, ili kojoj se aga ne
boji, što je po duhu pučkoga jezika; n. pr. Nebojim se glavi
svojoj.
*) Tu razumije aga vojsku ćesarevu. -
*) Gerdam. Kad se na stanje subjekta odnosi prislov, valja uzimati
pridavnik po duhu našega jezika. U tom smo poniešto srodni
sa gérčkim.
*) Kad sam putovao u Sèrbiju, čuo sam u piesmi jednoj o tom
Magjarinu, sinu Vukasojevu; ali se nezna, tko je bio to u
istinu. Jamačno je niekakav basnoslovan junak.
*) Tope i kumpire. Augmentaticum : „Lopove“ uzimaju, samo kad
pokazuju na veličinu već poznatih topovah. Inače stoji prost
oblik. Kumpara je lubarda, globus ferreus, bomba.
*) Kernj-padež II. množine stoji pokadšto, kad se uzima, ili misli
broj, o kojem visi.
") Сегma je na kraju s preziranjem, kano jadnu i kukavna.
“) Na bojali-kulu: na slikovanu i bojnu kulu. To je turski način
sastavljanja. Kratko je, a puno znači, kad se pridavnik samo
stavniku pridruži, da budu kano jedna jedina rieč.
") Puli-šest glasi pleonastički, kano da ima, Bog zna! koliko to
povah. Kérnjo i Zelenko— dva su šaljiva imena topovska. Kér
njo se zove top; jer je kërnj, a Zelenko; jer je od zelena
tuča saliven. .
168
Umah će se ljudi okupiti
Do široka blata Zelenoga
U kiticu-varoš, Podgoricu ").
Nitko ti se obringati neće;
Jer si momčе“) u Sèrbskoj krajini *)!“
„Muči, ljubae, ujiela te guja!
Nije riječ svilena marama,
Da ju sviješ, pak u niedra skriješ;
No je riječ jedna hodalica“),
Pa će poći od ustah do ustah,
Pa će čuti momci, vitezovci“),
Pa će momci riječ ražnijeti")
Na divane i na te pazare”).
Bi se mogli mene“) obrugati;
E se bojim gradu u Žabljaku —
„No mi nedaš spati na uranku,
Ka" što sam se, haga"), naučio !“
") Kitica-varoš naznačuje liep, urešen grad. Kano što je u Tali
janskoj Fiorenca grad cvietan, tako imade i u Zeti Podgorica
epithetom ornams, kitica-varoš, urbs ornata.
*) Momče : adolescentulus. Kad se rieč smanjuje, kadšto uveličava
to samo pomišljenje.
*) U Sèrbskoj krajini: u Zeti.
*) Važnost izuštene rieči nebi mogo nipošto slikovitije opisati, nego
što je u ova tri stiha :
„Nije riječ svilena marama,
Da ju sviješ, pak u niedra skriješ;
No je riječ jedna hodalica.“ -
Kamo sreće, da imadu ove razumničke rieči našega naroda
na umu svi narodni zastupnici, kad viećaju o boljinku i sreći
povierene domovine! Ali premnogim zuji u ušijuh latinska iz
reka: Verba rollant, scripta manenti, što zatire važnost rieči,
koju toliko uvažava naš jezgrovit narod.
*) Vitezovci stoji prema „momci“. Taj glas c, što je preko pravila
umetnut, prikazuje zamašitost i okretnost obližnjih junakah.
*) Riječ ražnijeti. Ovdie se sdružuju aliteracija i assonanca,
gdie je oštar glas r odlučan, te naznačuje bèrzinu raznošenja
rieči. Strašna je glasovna sila u glagolu : ražnijeti, r, a i raz
vuk je. Ovako reći može samo sin Cèrne gore.
*) Na dirane i na te pazare. Divan je sabor, vieće, consilium,
senatus, a znači i razgovor, colloquium. A pazar je terg,
forum. Divani i pazati, to su glavna miesta obćenja po turskih
pokrajinah. -
*) Mene. Dio našega naroda, koi govori čist jezik, upotrebljava
slabo pad. III. jednine od ličnoga zaimena lica I. Kano što je
ovdje pad. IV. miesto III., tako je gotovo i svagdie u pučkih
piesmah.
U zemljah pod turskom vladom ide ubog sviet rano, još pred
zoru na dielo, a gospoda spavaju. Zato dèrže za osobiti znak
urednik i izdatelj Dr. Ljudevit Gaj.
Klonu aga glavom na dušeku.
Kaduni") se spati nedavaše,
No dohvati iglu od biljura*),
Stade sitno po džerdžefu“) vezti,
Dokle saba“) zora udarila“),
I jutrenja iztekla danica.
(Nastavak sliedi.)
Književni viestnik.
Putovanje preko svetih milestala put Svete
gore iu Palaestimu 1862. godine. Po Bertogradova. Nedavno
ugleda svietlo dio I. u Petrogradu. Dodatih ima 11 risarijah i 1
osnova staroga Jerusalima.
Podmoskovnaja. Piesme knezavjazemskoga. Petrograd.
Gore of una. Muke od uma. Napisao A. S. Gribodiejov
u obliku vesele igre. Petrograd. Dielo je čisto slavensko, štoje ried
kost u sadašnjem zamašaju ruske knjige.
Gromoboj. Maštovita pievanka po Verstovskom. Moskva.
Gromoboj je niekakav strašan lik ruskoga basnoslovlja.
Smert Valenistinova. Taj znatni kasalištni
niemačke knjige prevede skoro u Draždjanih udovica ruskoga pies
nika Pavelova na ruski. Nju je podtakla na to nieka velika knegi
nja, koja je zaželiela, da bude taj komad savèršenim perom preve
den. A u tu svèrhu nije zaista mogla naći vèrstniju prevoditeljku,
koja bi tako umiela presaditi divno bilje piesničtva Schillerova u
zelen perivoj ruske književnosti, da cviet niežne mašte niemačke
komad
neusahne u inostranoj zemlji slavenskoj.
gospodstva „spavati na uranku“. Jer Turci dakako haju i ne
haju za ono: Aurora, musis amica.
“) Каduna je ugledna gospodja, samo Turkinja, plemkinja, dame,
matrona, kano što je pašinica, aginica, begovica, itd.
*) При оa biljura. Biljur znači na arapskom jeziku bistro, vidno
staklo, citrum crystalinum. Igla od biljura znači, što zovu
Niemci die Sticknadel.
“) Džerdžef znači turski der Stickrahmen, jugum.)
“) Saba je turska rieč, koja se nepremienja, te znači „u jutru“.
A dolazi od običaja, koi vlada u turskoj cèrkvi. Kad zabieli
zora na razstanku cerne noći, popne se turskisvećenik, hodža,
na vèrh džamije, te uči saba, vičuć Turkom, da idu, da se
Bogu mole.
*) Zora udarila: zabieliela, prasnula, pukla; n. pr. „Dokle prasnu
zora od iztoka.“ Svi rečeni glagoli prikazuju bèrzinu, kojom
osviće dan. I zaista, koi je putovao u jutru medju zelenimi
planinami, mogo se osviedočiti o toj bèrzini. Ondie se još kra
dom povija bieli oblačić, drug cèrne noći, a ovde dolazi u
svem veličanstvu zora: vodi bieli dan, izpred koga uzmiče u
nebesne dvorove sestrica, Danica. Oprašta se s milom druga
ricom, Zorom. Sve se to u mah jedan sbiva, kano da prašte,
puca, udara . . .
Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja.
Broj žeže. I U Subotu ze. Lipnja 1866. Tečaj УКХ.
Svega iz sardca, kako znamo,
Tebi sreću čestitamo,
О, dáržani sviem u scieni,
Viereniče naš ljubljeni!
Ignj. Gjorgjić, Pirna sačinka VII.
Pokli pirna čes premila
Tebi sdruži cviet od vila",
Da u krilu drage svoje
Nadješ sladke sviem pokoje :
Lekenički pir.
U Veljači
3925-9
22Tankiem glasom kupi zvono
5. Malene cèrkvice
* Stanovnike lekeničke")
Оko vierenice.
Momci, dietca, žene, starci–
Svuda se okreću ;
Krasne dieve lekeničke
Ulicom se šeću ;
Jer vidieti svako željom gine
Pod vienčićem mladence nevine.
Vidiš potom , gdie izlazi
Iz jednoga dvora,
Od veselja klikujući; —
Jer već dodje hora, —
Dugiem redom množtvo ljudih
Оd radosti punieh grudih,
Da odvede sérdca dva mladjana
U cèrkvicu, k slavlju dobra dana.
Illu svati preveseli
Uličicom ravnom,
Vode liepa dva goluba;
Po zakonu davnom
Sèrdce svatu uresuje kita,
Ruzmarinom na svatovsku vita.
Stupa družtvo prema cèrkvi
Svetčaniem korakom,
A prati ga južan vietar,
Pievajuć mu zrakom.
Na čelu mu mlada neviestica,
Bieloruha, ružičasta lica.
Glava joj je viencem okružena,
Sviona kosa, cviećem narešena;
Dvie očice, dva alem-kamena,
Pune su joj ljubavna plamena.
A kad vidiš rumene ustnice,
Misliš, da su medne jagodice.
Vrat labudov,bieloruma niedra
Mame oko u mladića vedra.
Bielo ruho po zraku lepeće:
Takva hèrli u naručje sreće! —
S dieveruš0m vèrli mladoženja
Stupa za njom, pun ljubka mišljenja.
Misli su ga daleko odniele
Na laganieh krilih ća na biele,
Meke grudi božice ljubavi.
Kum s prikumkom evo red nastavi,
*) Lekenik je u Hervatskom posavlju selo, imućno, pitomo i ve- *“ “““““
selo. Danas postaje kod njega sisačka železnica. Sa sviedoci i otci njihovi,
22
A za njimi kita i svatovi. - - - - - - -
No tko ono pored puta stoji,
Te liepotom nazočne opoji?
Mala družba seljačkih dievicah
Sve prekrasnieh i rumenieh licah
Stoji redom pored ravna puta,
U svetčanoj obući obuta,
I sa viencem na vilinskih žica".
Svakoj dievi u ruci sdielica,
U sdielici rumen-jabučica,
U jabuci zelena kitica. -
To su dari mladieh zaručnikah
Od seljačkih, wiernieh podložnikalu.
Počast mladim tako izkazuju, i . . .
A starijim harnost izveršuju.
Derhćuć, stoji pred oltarom
Dvoje ljubovnika“;
Ceka željno, dok jih sveže
Ruka svećenika.
Mir, tišina cèrkvom vlada,
Ništa se nečuje,
Tek kroz zide razderane
Vietar propirkuje.
Kad se svérši služba Božja,
Otac se duhovni i
Sad okrene, da započne
Poso svoj mirovni.
Sasviem tiho sbore mladi,
Da jih jedva čuješ.
Strah jim nieki serdce hvata!
Tako ti umuješ, i .
Dok niz lica dobrieh roditelja”
Teku suze presladka veselja.
A, derhćući tankiem glasom,
Sapću: Ljubim, hoću!
Pa svećenik blagoslovi
Mladence s radošću.
Jače puše vietar sada,
Oko njega sve postrada:
Doznati se hoće cieliem svietoru,
Sto tu biva, na tom miestu svetom.
Svèršeno je dielo sveto,
A neviesta pruži ruku
Taj mah mužu"svomu.
-
Kod kuće jih pozdravljaju,
Noseći jim na poklone .
Svakojake dare. “. -
Stidak rumen ljubko titra
Lici mladenacah,
Primajući čestitanja
Čestitieh serdacah.
Ali prava sladkost sliedi
Nakon pozdravljenja;
Jer si srećni daju pèrvi
Poljubac sdruženja.
To sve motre mili roditelji,
Cestitaju u istinoj želji.
set gosti i sam mu,
K pilu, pa i jelu,
A domaćin dva izabra
Stola-ravnatelja,
Оba čvèrsta, jaka, hvala Bogu!
Neboj mi se; dosta piti mogu.
Digne čašu sad sa stola
Pervi upravljatelj
I zaori jakiem glasom,
Družtva taj redatelj:
„Bože, živi, gosti mili,
Naše vienčanike,
Pratila jih slogom sreća,
Ljubav bez razlike !“
Zvekeće čaša,
Svako se maša
Rujnoga vina.
Mužare pali,
Pa se prošali
Družba sva ina.
Eto ti viču,
Sviet se vraća k domu; -) Prangije. -
171
„Živio, živio! . . .
Srećni i složni,
K tomu još možni
Do vieka bili!“
(Svèršetak sliedi.)
Ciganče.
Pučka priča u Čehah.
II.
(Svèršetak str. 166.)
— Hoćeš li već danas da pribiva moja kći na
šemu razgovoru? zapita Zahruba tieskobna sèrdca. A
oka svoga, ponizno moleć, nesmeće tudjincu sa obraza.
Stranac se u to zamisli, kano da se odlučivao na
odgovor:
– Nipošto, prihvati: gospodjica će dopustiti, da
govorim ponajprije sa otcem.
Pogledav u strahu obojicu,udje ona, mukom mučeć,
u obližnju izbu.
Sad je svisnula od jada, ne kano da bi se bojala
otcu, koi je sam ostao s tudjincem, nego joj prišapće
potajan glas„da se tu radi o dobru njezinu.
Još bura nedobiesni. Sad ju prati silan pljusak,
što je lupao o prozor.
Dievojkajim sluša razgovor; no ga nemože razumieti.
Iznajprije progovore tiho; ali jim govor postaje sve
glasniji. Na posliedku joj dodje do ušijuh rieč staroga
Zahrube, što je progovorio ljutitim i jakim glasom:
– Ne, to neće biti! Vieruj mi: Jesam i hoću
njoj da budem otac.
Nepazeć više ni na volju otčevu, bane dievojka
u izbu.
Otac bieše razpaljen. Obraz mu se žario. Ci
tavim se tielom treso. Lomljaše ruke, kano da hoće
da pograbi tudjinca, koi je stajao, kano lik. Iz oka
nu bije modar plamen. Dievojka očaja, pa nereče
ni rieči.
– A sad se tornjaj odatle! poviče stari Zahruba:
S timi stvarmi više nedolazi! Potucaj se po svietu
sa družbom svojom ! Neću da ti rušiš meni kućni mir.
Tudjinac se pokunji.
– Što želi taj čoviek? zapita ljubko dievojka
Otca.
– Umiri se, diete! rekne joj otac: Ti ćeš biti
moja, makar se na to čitav sviet podigo.
- A tko prieči to? Tko li će mene od tebe da
odtérgne? zapita dievojka, šapćuć tihano.
Starac se nasmieši:
–Gle, taj skitalica smije lagati meni u bèrk:
– hoćeš li š njim da ideš?
Dievojka se nadje u čudu i strahu. Ali se skoro
razabere i zarumeni, opaziv oko strančevo suzno, iz
koga za tili čas izčezne svaki žar.
– Idem, gospodine! rekne tudjin tužnim glasom:
Skoro ću opet doći. Prirodni se glas neda zabušiti. To
sam obreko nad mèrtvom majkom, te ću izpuniti,
što sam obreko.
Na to ga nestane u burnoj noći. Ostavio je sta
roga Zahrubu, ljutita, a dievojku u groznoj neizviesti.
Nakon burne noći zabieli liep dan. Sva priroda
dahne novim životom; svagdie zavlada mir i radost.
U stanu Zahrubinu ostavi bura žalostan trag.
Čudna se prigoda, što se sinoć prikojasila, duboko
udubla u pamet i otcu i kćeri. Ni on, ni ona nisu oka
sveli cielu noć, premda je poslije ponoći prestala bura.
Sutradan nemogaše Zahruba gledati dievu u
oči. Pogled mu je nestalan zavihrao odmah u strahu,
kako su se čuli čiji koraci.
Ode on na livadu. A dievojka, nemoguć dokučiti
to vladanje otčevo, pohiti za njim, bojazljiva.
U to dodje ljubovnik njezin.
Tada istom olakša sebi bol, baciv mu se strastno
na grudi, pošto je prolila gorke suze.
Uplašen, zapita ju, što se sbilo. Dievojka mu od
krije noćnu prigodu. Očituje mu ujedno zloguku slut
nju,što joj je osvojila serdce; da joj je taj tudjin oteo
dosadašnju sreću, premda nemože nijekati, da ju niešto
vuče k njemu.
Milenko je tiešio ljubu svoju. Ali ga očitovanje
njezino uznemiri nepovierenjem k Zahrubi, što krije
tajnosti, kojih nesmije znati vierenik kćeri njegove.
Umirila se opet dievojka, baciv pogled ljubovniku -
na obraz. Ali se i nehotice zadérma, kad uzčita na
njem nepovierenje.
Tako stajahu, svako udubeno u pomisli, dok se
nije natrag vratio stari Zahruba.
Ovaj se već malo umirio. Pošo je u dubravu,
gdie su cigami, kako mu je kći rekla, razapeli šatorje;
ali, nenašav od njih više ni traga, ni slieda, pomisli,
da je sve zlo otišlo.
229
1727
Pozdravi budućega zeta; no se klonio pogleda
njegova. Činjaše mu se, kano da čita u njem pitanje:
namiestnik nereče ni rieči, već se prepadne, te mu
– Nisam livriedanvašega povierenja? Stane mir
nim glasom: Lenka mi je očitovala, da vas je noćas
obišo tudjin, ciganin!
– Pustite me! hoće za čas: u glavi mise svako
jake misli verte. Zato se taj čas nemogu odlučiti, da
vam to očitujem. Tu mi treba opet kazati pitanje: Mi
lujete li moju kćer vruće i svim serdcem svojim?
— Cemu to pitanje? Sumnjate li na to, pa i ti,
mila dievojko? okrene se k dievojci.
Milostiv pogled dievojčin bijaše mladiću čitav od
g0VOr. . .
– Dakle, nastavi Zahruba: sve ćete doznati.
Podjite sa mnom! Mi idemo šetat. A potom ću govoriti
s tobom, kćeri ! - , , .
Dievojka, ostavljena sama, siede, u misli zadu
bena, na stolicu. Duša joj bieše uzbunjena; u glavi
joj se mozag zavértio. Tajna joj bol dermaše dušom.
Na jedanput ju térgnu iz ponora mislih tihi ko
raci. Progleda, te opazi na pragu pred sobom momče,
što je u ruci dèržalo pismo.
— Što ćeš, momče? A serdce joj probijaše bol
i nehotice.
— Evo, zlatna gospodjice, donio sam pismo !
rekne momče.
Opazi ona, da je to momče ciganče. Ruka joj
se silno tresla, kad je posegla za pismo. Htiede nie
čim obdariti momče; ali joj ono izčezne odmah izpred
očijuh, kako joj preda pismo.
Dérhćući, baci pogled na pismo. Bijaše debelo,
napisano nevieštom rukom. Zadugo se nemože odlučiti,
da ga raztvori. A kako razkine pečat,————
Zahruba se s mladićem zadugo razgovarao, pa su
se tek oko podne povratili. Namiestnik bijaše sietan
i neveseo; a iz očijuh mu sievaše krepka odlučnost.
Dievojke je nestalo. Zahruba juzove. Na obrazu mu
možeš čitati, da je umiren. Ali ona nije došla.Tuga obuzme
otcu sèrdce. Namiestnik stane brižno oko sebe sve raz
gledati. Udju u ložnicu. Ni ovdie je nenadju. Otac pri
stupi k stolu. Na njem ležahu dva otvorena pisma.
. Imam puza0.
Blied, kano kérpa, poda Zahruba jedno pismo mladiću.
„Milenko, . . .! Dok čitaš ove redke, ja hitim
prema grobu majke svoje. Otac ti je već očitovao,
da se prevelik jaz izmedju nas razjazio. Bio bi ne
srećan, da dobro tvoje serdce neodvèrgne mene. Ve
lim ti, prevruće te ljubim, nego da bih te mogla une
srećiti. Budi srećan, te žèrtvuje spomen biednoj svojoj
„Leni, ciganci !“
Pismo na otca bijaše dugačko, gdiešto suzami ob
rošeno, tako turobno, da je starac plakao, što je bilo
po drugi put poslije smèrti ženine. "
– Budite mi otac! I zamoli ga mladić, zagèrliv
starca. Ostati ću bez žene; jer takve dievojke ne
mogu više nigdie naći.
Serdačno se zagerle.
ski »kх
Pod granatom bukvom stane gomila ciganah. Bra
dat čoviek vodi pod pazuhom bliedu dievojku.
– Ovo je grob tvoje majke, reče dievojci. Оna
klekne, sklopi ruke, pomoli se Bogu.
Za nieko se vrieme dievojka digne, baci se čo
vieku na pèrsa, te mu prišapće:
- ...— Hvala ti, brate l Ja sam istina nesrećna; ali
bih bila unesrećila dobra mladića. - Dobro se sgodilo.
Sad kazuj!
Ciganin zausti pripoviedati:
„Вila su zla vremena prije osamnaest godinah.
Kamo smo došli, svagdie bi nas dočekali zlo. Sve,
što je godj gdie počinila lupežka kakva družba, sve bi
se navalilo na cigane. Naša se gomila razasula. Ja sam
se sa otcem i majkom potucao svud po svietu. Ti
bijaše nejako čedo pri sisah. Trebaše nam se sakrivati
po šumah i špiljah. A otac bi samo noću izlazio. Је
danput ga nemogosmo dočekati. Ali kad eto ujedanput
blizu zaječa slabo stenjanje ! Otac je četvoronožke k
Bieše nemilo izprebijan. Bèrzo izdahne.
S majkom pokopam i njega pod tom bukvom. Odosmo
odavle; ali se doskora povratismo. Majka je sve venula.
Jedva smo do te bukve došli. Tebi bijaše tek niešto
preko godine danah. Tu iznemogne majka i svali se
pod tom bukvom. Molio sam za nju hrane i pomoći;
ali se nitko nehtiede smilovati. Pomognem sebi sam.
Podju za mnom u potieru. Tu napadnu na nas, gdie
je majka, izmučena, pustila dušu. U mraku jim ute
čem, te se na bukvu popnem.
„Noću, kad je sve zamuklo, Sašo sam sa bukve,
te stao naricati nad mèrtvom majkom. Obreknem se,
173
da ću ju osvetiti. Tebe su odnieli. A poslije se za te
posegne vriedni Zahruba, lovac. - Da ti načini pošto
vanje, podje na drugo miesto, gdie je kazivao, da si i
mu kći. Nikad nebih tebi bio rušio sreće, da nije u
Borin došo now namiestnik, komu si za ženu bila obe
ćana. Ja sam ga znao. Unuk je onoj starici, koja me
je onako pakostno odbila, sin onoga čovieka, koi je
tako natezao majku, da joj je uskorio smèrt. Nesmije
biti usrećem tvojom rukom. Toga nije dopustio spomen
od majke.
„Još vidim majku, kako pritište kćerkuksisama,
vidim joj samèrtan pogled, što je na vèršak od bukve
u me upirala. Dugo sam se skanjivao; nisam htio tebi
mutiti sreću. Ali se sad nije moglo gore dogoditi, te je
doznao tvoj vierenik, što si u istinu? Nebi li on bio
pogrdio ciganke, te ju ostavio? Priroda te zove. Ti
si naše kêrvi. Ostaj naša !“
Dievojka, suze roneći, zagèrli brata.
– Ostati ću s vami; vaša sam. Tu, na miestu,
gdie si pokopao otca, gdie si sahranio kosti i moći
biedne moje majke, kunem ti se, da se nikad neću
od vas oddieliti.
Gomila ciganah odlazi. S njimi tužna dievojka!
Hoće li se vratiti natrag još kad na grob roditeljah
svojih pod granatu bukvu, da se tu pomoli Bogu, te
u spomen ljubavi svoje žèrtvuje bar jednu suzu?
R-g-r.
Polet na more.
Dodatak.
хх.
Quod differtur, non aufertur.
Evo nas pod zemljom, duboko pod zemljom u
prirodnih katalombah ! Evo nas pod kranjskom zem
Kranjska je izmedju svih pokrajinah naše domo
vine značajem svojim najstarodavnija zemlja.
Priroda i žitelji pokazuju bielodano u svem nie
kakvu starinu, koja doseže rukama staroviečnosti u
basnoslovni sviet vremenah Jasonovih. Obazrimo se
tek na bližu starinu, na srednji viek.
U Kranjskoj boravljaše naročito kacižno i pan
ciersko vitežtvo, koje je težkim gvoždjem, oklopljem i
oružjem, a osobito čvèrstimi i debelimi konji oddvojilo
od svih ostalih zemaljah, koje je srednji viek posijao
vitežkimi gradovi i kasteli.
i u Postojna je takav jedan vitežki grad, koi čami,
gledajuć vremenom iztrošene kosti, kano da siedi mart
vac; leži danas razvaljen nad podloženim miestom, u
koje smo licem na ponedieljak Duhovah stigli zabavnina
Postojna bijaše svèrha zabavnomu našemu pu
tovanju, divna svèrha, krunisana čudesi pod zemljon.
a liepo urešena nadzemljom, puna otajstvah stare Kar
niole, žuboreć i vrijuć vilinskimi vreli, koja obrošu
vaju travorodnom rosom planinsku zemlju kranjsku.
Već je ime tomu miestu vanredno. Postojnaznači
na starom jeziku orla. - Sviedoci su nam različni rieč
nici *). Оdavle su Niemci načinili Adlersberg, iliti Adels
berg, prosto preveli pomenuto ime slavensko, koje bi
bilo neugodno uhu sveobće izobraženosti !
ХХI.
Da razgledamo malko spoljašnji okvir prirodnih
divotah, koje krije zemaljska dubina, pak da usnujemo
taj razgled u glavni osnutak ovih cèrtah!
Postojna je tergovište, liepo i pitomo. Čitavo je
miesto blago položeno uz bèrdo. Glavna ulica teče
ravnim pravcem, pored koga stoje do dvie, do tri i
više herdjavih gostionicah i kérčamah. Spomenuti se
može, da je ovdie glavna učionica, jedna čitaonica.
tiskarnica, iliti knjigopečatnja, da imade poveća lie
karnica. A nadpisi su i slovenski, premda mi valja
per Jhas et nefas odkriti običnu sramotu slavensku, po
najviše tudji, niemački. Javni se nadpisi nesmiju pre
zirati. Оni su vremenokazi narodnosti.
Ulicom su pošli slovenski mladići, hrabro gérimeći
iza svega gerila južnoslavensku marsiljku: „Naprej!“
*) R. P. Marcus a S. Antonio Paduano, vulgo Pochlin, Carniolus
Labacensis, inter Academicos Operosos Labacenses dictus No
vus, natus 13 Aprilis 1755.– Dictionarium Slavicum Carniо
licum, oder Deutsch, Slavonisch, Krainerisches und Lateinisches
Wörterbuch. Wien 1792 kaže: Postojka , seu postojna (tinum
culus avis), aves quae volando in aere subsistunt. Dakle pos
tojna dolazi od gl. postojati.
Idem u starijem riečniku svojem: Tu malu besedishe treh je
zikov, das isti das kleine Wörterbuch in dreien Sрrachen, quod
est: parvum Dictionarium trilingue.
1781. naznačuje sub voce : postojna , f. aguila, Adler. I tako
svi ostali, a naročito:
Oswald Gutsmann,Welpriester, u velikom riečniku: Deutsch
Windisches Wбrterbuch mit einer Sammlung der verdeutschten
windischen Stammworter und einiger vorziglichen abstantinen
den Wörter. Klagenfurt bey Ignaz Aloys, 1789 — ima sub
roce: Лdler, postojna.
U Ljubljani kod Egera
174
K tomu pridružiše i druge piesme slovenske, za koje
možemo u obće slobodno kazati, da su cviet sve ko
like slavenske,pievne glasbe. . .
Žitelji su u Postojni Kranjci. A major it de
nominatio. Krupni su, omaleni, čvèrste i jedre naravi.
Odieveni su u zagasito odielo, pokriveni cèrnimi klo
buci. A na noguh jim stoje dakako poznate dostegnice.
Žiteljakah nisam imao sreću razgledati po izbor.
Valja da nisu ružne; jer su Kranjice sve liере. Ора
zih samo jednu, koja je virila, u krasno bielo ruho
odievena, iz povisoke kuće na prozoru upravo, kad je
kita nadobudnih sokolovah slovenskih, pievajuć blago
glasne piesme, prolazila, ili letiela na krilih mladjane
zanosnosti.
Ovo bijaše lik Helenin sa smiernošću kéršćanske
ćudi, – radovaše se mladjanu pievanju, — divna milina,
vienčana savèršenom lepotom karniolskom, s koje nisi
mogo odmah smetnuti oko, koje je ovdie našlo život
riečim Miltonovim:
„Grace is in all her steps, heavin in her eye,
In every gesture dignity and love.“
Ali se nevalja upustiti u razgovor. sa serdcem;
jer ovo cienjka, te je gore od cincarina. Pak onda,
kako je to, da najtužnija ptica, sinja kukavica, na
viešćuje najveselije doba, doba ljubavi? Nije li može
biti ptičje pievanje tajno plakanje, kad one pievaju,
dok se ljube?—Ta nije li ljubav potajna žalost?
Ah, sad sietan ležim tu pred tobom,
Medju tvojom ljubavlju i grobom, —
Te rieči zagušavaju, savladavši jih hametom, mu
dru čovieku draže rieči:
Blago sèrdcu, koje u samoći
Može biti mirno i nedužno;
Osiećanje ovo u čistoći
Sve mišljenje goni, što je tužno !
Ali serdce, makar se bilo od leda usovnih do
gadjajah smèrzlo, nije ino, već led od šampanjštine.
Razgrij ga malko, paje ona opetsladja, nego drugo vino,
koje je svagda voljko.
Ljudi nisu svagda gospodari dielah svojih. То је
po čoviečje družtvo najveće zlo, koje će ljudi vidieti
jedanput pod očima,kad se boni nauci mèrzacah istine
utèrnu, pa kad nauk o čistu veselju skine cèrnu i tu
robnu koprenu sa ružičnih čbunovah ove zemlje, te
pokaže nizkim i lakim putem u dubravice, u kojih će
čedni slavulji najposlije odkrivati božanske glasove prave
radosti.
Da se povratimo na istinu, što se tiče, kako ni
sam smetnuo oka sa ove, ili sa one stvari. Putnik
često ni nezna, zašto gleda koju stvar, dok se nije
vratio natrag u radionicu svoju. Onda je tek zahvalan
Onomu čuvstvu, koje ga je nudkalo na gledanje.
Tako sam zahvalan čuvstvu, koje me je nudkalo,
te nisam mogo smetnuti oka sa Sinjega mora, dok
sam išto od njega vidio. Ali, jaoh ! u jedanput ga ne
stane, a ćud mi ubode,čudan žalac na razstanku od
vodenoga svieta. Kako, zašto ! Та mora nisam po
znavao; ali me niešto vuče onamo, ašto? Nemožešpo
goditi. Valjada ono čuvstvo potajno, koje nevidom čo
vieku izobražava dušu, vodeć ga u hramove najveće
umietnosti, u hramove velike prirode.
Ali smo mi u Postojni, u kojoj vidimo niekoliko
katholičkih cèrkavah. Tu smo čuli zaspalu, dobroćudnu
Zvombu, koja je u običaju po svih župah slovenskih,
niekakvu smiešnu, a pobožnu zvonbenu glasbu od pri
like: klin-klan, bim-bam, itd., što zovu, mislim, u
Hérvatskoj „trojačiti“; jer se čuju po tri glavnazvona,
koja se do dosade izprebacuju u mekih glasovih. Usus
Ali pèrvi put nije neugodno to zvonjenje;
jer spominje čovieka planinskoga života, švicarskih
Šalmajah.
tyrannus.
Nadletimo Postojnu, te ju ogledajmo ptičjim ogle
dom — odozgori!
Na visini jednoj stanem, te se obazrem. Pod
nogama mi idu ulice i tèrgovi, nakićeni studenci ma
lene stare Postojne; prostiru se zelene njive i dubrave,
rudine i lugovi smierne, a ponosne dežele kranjske.
Kiša je pala, a nije još ni prestala polievati vi
soku stienu, na kojoj stérši kérnjadak staroga viteza,
pod kojim se desim, pa mi se još većma cèrni, kano
da je odieven u cèrne haljine niegdašnjih sudovah vi
težkih; jer je bio vlagom nakvašen pred sudištem vre
ICI)84.
Sva okolina nosiznačaji bieline i cèrnine. A da nisu
nemile Lljade, iliti Illyjade dodijavale zabavnomu svietu,
bilo bi veliko dostojanstvo prirodeu krasnojzemlji kranj
skoj još većma zanielo hèrvatsko sèrdce. Ali kačka
vica i blato bijaše sva ugodba, koja nas je pratila od
kolodvora do u miesto, otimajuć nam čiste slasti raz
gledanja, razmišljanja, čuvstvovanja.
S jedne se strane protežu bèrda i bèrdašca. Ovdie
pod mirisnimi visovi tamne rastovine i jelovine prema
niekakvu jezeru, što se blista nedaleko od žive vode
gorske,— vidiš ulaz u znamenitu špilju Postojnsku,
17D
--
lkoja se po svem bielom, izobraženom svietu jedinstve
nom divotom svojom pravedno razglasila, te postala
omilielo miesto svakogodišnjega hodočašća prirodoljub
nih i ljubopitnih putnikah sve izobražene Evrope, pače
svega svieta, što ga sama postojnska jama zove ovamo
u Kranjsku u utrobu Julijskih planinah pod starodavnu
Postojnu, koja razkriljuje očupana krila na goloj pe
ćini, kano na ostancih opustiela timora orlova.
ххiii.
Poslije podne, gotovo veče bijaše, kad smo stigli
u Postojnu. Polja su titrala od nebrojenih kišnih kap
ljicah, a toliko putnikah bijaše malone na putu, koi
vodi iz tergovišta put divne špilje, koju zove pučan
Red od dèrveća, od živicah i bujnih livadicah kiti
ovaj put sve do pridvorja u donji sviet kranjske zem
lje, kako možemo prozvati ovu vèrlo različno šuplju
špilju, koju ćemo, kano što je Odyssej, ili Aenea mot
rio podzemna čudesastaroga svieta, tako i mi, te prola
ziti kroz taj donji sviet odčuda do čuda u ovoj špilji, sa
čitateljem svojim zajedno gledajući samo najvriednije
tvorbe samotvorne prirode. Ali sad idemo tek put
špilje.
I ovdie vidimo, kano što drugdie u pobožnoj Slo
venskoj, svagdie naokolo premnogo raztèrkanih cèrkvi
cah, koje slovenski narod posvećuje na najviših i naj
smionijih miestih milovanim svetcem isveticam svojim.
Divne su kranjske doline, u kojih prebiva tako
krepak, tako zdrav, tako hrabar, serdačan, ljubežljiv,
jezgrovit i korient narod slavenski, prava korienika
slavenska. A te su doline još divnije, kad sietna zvona
i zvonca večernja od svih ovih cerkvicah prospu zvon
bom mio glas svoj kroz duboke doli i prodoli, kroz
glumače i prologe.
Nadomak ulazu nevidiš zaravanakah, nigernovah,
ni dèrveća; pusta je priroda, no čuješ potajan žubor
podzemnice-rieke, Pivke, koja opominje ulaznika, da
se desi u kraju ožuljenoga putovanja. Nema iznad
ulaza vidika prostim zrakom; jer se ovdie desimo
mnogo stopah — pod zemljom, kao u strašnih tam
nicah chillonskih; ali vidimo za to krasne likove do
i njega svieta slovenskoga.
- Ulazimo sve dalje i dalje, te gledamo sve viša i
čudnija prividjenja. Divlji namšum kobnom tutnjavinom
potajnice Pivke naznačuje u dubini put i pravac.
- . . . . ХХIV).
Ušlismoujamu. kano da su nebrojene pčele uvale
u jednu kasnicu, u kojoj, reko bi, nema svim miesta.
i na " 2 - 3. . i . . . .
Ali je ova košnica, premda je ulište u početku dosta
tiesno, zaista velika. Širi se nevidjenom širinom.
Provlači se čas uz bèrdo, a čas nizbrdice. Du
gačka je ovamo onamo u glavnih hodnicih, kako su
nam kazali domaći ljudi, 1630 hvatih. -
Pokadšto je hodanje verlo stèrmo; ali je svagdie
promećurna ruka sagradila pomoći, te olakšala hod i
prolaz. Svagdie su postavljene priručnice i popete
bočine.
Mogo bi ovud izpod zemlje jahati svagdie na naj
većem i najdebljem konju postojnskoga viteza pored
zemljotičnih bèrdah i bregovah, što upiru u zemaljski
svod vèrhove svoje, a kadšto se gube i u nevidu.
Svagdie prokapljuje kroz kamenje voda u bistrih
kapih, te satvara kapljimice, kroz viekove dubuć i na
gomilavajuć od časa do časa, čudotvorne one likove,
koji će nam se po redu očima prikazivati.
Svi su ti likovi dietca neumorne kapi, koja jih
je postojanstvom rodila, te jih radja i danas. Možemo
kazati, da smo tek u Postojni naučili cieniti važnost
kapi, te znatnost onih riečih: -
„Gutta cavat lapidem, non saepe, sed semper cadendo.“
Svašta smo znali o špilji odprije, nego što smo u
nju ušli. Znali smo, da ćemo u njoj naći razlike ocie
dine, sjajne, prozorne i dugačke, kano leđene mosure,
i kano što je najtanja basnoslovna tkanima, koju je ču
nak Penelopin božanskom hitrinom oditkao i izšarao.
I jest, to je prava slika i prilika! Dakako Pene
lopin; jer ovo kameno tkanje postojnsko nije nikad
sveršeno, a opet tako savèršeno.
ХХV,
Još hoćemo da predtečeno glavni opis kratkim
ugledkom! . . .
Tuda se stèrmenit brežuljak odronio, te preko
vode oborio, pa ju premostio u jedanput prirodnim sa
Guliešto su putevi, ili staze uzke uzane, s kojih
bi se vèrtoglav čoviek, da nema priručnicah, sasvim
lasno stermoglavio u merkli ponor plahovito-kobno
šumne drugarice Tmavine, podzemnice Pivke. Bila bi
smèrt strašna, a divna sred ovih nevidjenih na zemlji
Jer postojnsko nevidielo ukriva u sebi liepe taj
uosti od zemaljskoga vidiela, a mi, ljudi ljubopitni, pod
ticani ostanom ljubopitnosti, hèrlimo i u nevidielo, sano
da razgalimo tajnosti. -
Od ulaza se dalje rieka ljudih u više trakovah
176
razdielila, pa se od one povorke i bèrče, koja se priči
nila na ulazu, da neće moći ni ući, razpérši svako
množtvo, razasuto u pojedinu osamljenu čeljad, što je
bilo lasno u tih ogromnih prostorijah podzemaljskih.
Zrak je čist, samo malo vlažan uz bistru vodu,
koja je svagda najvaljatnija braniteljka zrakova od kuge.
U jami se jeka razlieže daleka, u neizmiernost stoglasa
i bezglasa, mukla i šuplja .. . .
Ušli smo pod zemaljsku koru. Sad se valja da
već i posumračilo pod nebesi. Ali pod zemljom, ili
pod stienjem i grebenjem medju klisurinami, kud mi
prolazimo u taj mah, nema ni traga, ni glasa od
kakve noći.
U jami nam sinu nov sviet, novo sunce, nov dan
od deset tisućah svietiljakah.
Osu se nebo zviezdami, kano ravno polje ovcami
- pod zemljom.
Pod zemljom je ovdie hod moguć i uz nošene
baklje. Svakako je unutra čarobno i kobno. Ali bi
još bilo čarobnije i kobnije, da je jedna jedina palja
u ruci jednoga čovieka zamienica svih ovih tisućah
svietlilah, iztaknutih po svih ljutih i kukovih podze
maljskih bèrdah i bèrdašcah.
Onda bi u tom po liepoti Elyziju, a po strahoti
Orku, u tom hramu čudotvorja čoviek tek osietio du
žan strah i užas duboko pod zemljom.
„ХХVI.
Kano što je biljevnik (herbarium) kakva okoliša
živo ogledalo svega bilja i svih travah i travakah, koje
na njem niču, rastu i cvatu, tako nam se čini, da je
i slavni Valvasor u gorostasnom, poviestnom i zemljo
pisnom, tako reći, planinskom dielu svojem Die Ehre
Dess Hertzogsthums Crain skupio i načinio davnoslovni
biljevnik zemlje i naroda, sagradio viečan, žalibože
na niemačkom jeziku! prečastan hram čitave starine
kranjske.
Prebirajući čitajuć znamenito ovo dielo, taj po
viestni biljevnik kranjske zemlje, može se učen Slave
nim ugodno zanimati. Ovakvo se ogledalo ciele starine
пarodnje gotovo niu jednoj, niti u najizobraženijojknji
ževnosti inglezkoj onoga doba nenalazi.
Učen bi Slavenin radostno klikovao trudu Valva
sorevu, da mu ovdie neumiestni znakovi i glasovi nie
mački nekvare dobre volje, pa se u taj čas poviestno
zadovoljstvo premeće istinitim čudom, kako je žila
slovenštine u sebi tada bila snažna i obilna, da je
mogla odolieti svim mamam i napastim laskava tudjin
stva, te ostati svoja.
Jer dika vojvodovine kranjske, na sviet izdana u
Ljubljani, nemožemo reći, da je tudj glas sirenski,
već ona valja da je omiliela uduo serdca svakomu Slo
vencu, te da je bila poštovana i pažena, ako ne mi
lovana, a ono cienjena, po svakoj viernoj duši sloven
skoj. Ova domaća poviestna knjižurina slovenska, koja
je zaslužila, da leži na svakom stolu imućne kuće slo
venske, kazuje srednjeviečnim, boljim jezikom niemač
kim nesamo gradove, zamkove, špilje, plemenite po
rodice, sav cviet i sav ponos kranjski, svu diku islavu
slovensku, već priča i sve starodavne pričice, pučke
bajke i predajke.
Nemožemo izkazati veselje, koje nas je osvojilo,
kad smo u listinah toga diela ugledali liep miedoriez
postojnskoga, još onda cieloga grada, a k tomu opis
čitava miesta i onda odkrite jame.
Premda znamo dobro, da poviestan opis neide u
običnu certicu putopisnu, ili u kakve putositnice: си
riosum je ovolik iz vremena Valvasoreva, te će zani
mati izobraženo naše čitateljstvo, osobito ono, koliko
je od jame bilo odkrito u ona doba, što će svaki bla
gonakloni čitatelj u duhu sporedjivati sa današnjimi
likovi toga čarobnoga svieta pod kranjskom zemljom,
koi nećemo da opisujemo prirodoslovnim opisom.
Јer nije vriedno opisivati wierno ono, o čem se
može svako očima osviedočiti. Zato ćemo skokom, po
sebice imenujući, prelaziti današnje likove kranjskoga
podzemaljstva, nadajući se ujedno, da će svaki čitatelj
poslušati glas mile čitateljke, te nam vratiti milo za
drago, pa š njom zajedno na gvozdenih krilih odpërh
nuti do Postojne, da mu se ljubopitnost očima uvieri
i razsladi o divoti glasovite špilje, te zavikati :
Evo nas pod zemljom, duboko pod zemljom !
(Nastavak sliedi.)
Književni viestnik.
životu kraljeva i arhiepiskopa serpskim. Na
pisao arhiepiskop Danilo i drugi, na sviet izdao Gj. Daničić. Štam
pano u Biogradu u dèržavnoj štampariji 1866. 8., str. 386.
0vo, bosanskom ćirilicom natiskano dielo sadèržava na način
Biographijah i Paralelah Plutarchovih o glasovitih Gércih i Rim
ljanih pisane životopise sèrbskih kraljevah počam od kralja Uroša,
pa sve redom do sa carem Stefanonu. Medju timi se nalazi život
kraljice Jelene, koi će osobito zanimati učena čitatelja. – Za timi
životi sliede opisi životah serbskih nadvladikah počam od archie
piskopa Arsenija, pa sve do s patrijarchon Savom i Jevremom. To
je sadéržaj.
Predgovor je pisan izdateljem u Zagrebu mieseca Ožujka,
te je u sebi znanstven, tičuć se ponajviše stvarnoga uredje
nja i izdanja trijuh upotrebljenih rukopisah, a naročito starijega
karlovačkoga (1763.) uz mladji karlovački (1780.) i lavovski, sva
tri prepisana sa svetogorskoga prarukopisa.
Posveta je poklonjena svietloj gospodji, kneginji od Serbije,
Juliji M. Obrenovićki, гоđjenoj grofinji plemena Hunjadina, u znak
zahvalnosti.
Tisak i hartija odgovaraju najboljemu ukusu tiskanih spo
menikah književnih od ove ruke. Knjiga se na prodaju dobiva uz ne
veliku cienu u Zagrebu u Svetozara Galca i druga.
Dosta je u preporuku ovoga vele znamenitoga ploda stare
književnosti sèrbske, koja je duša sve književnosti ćirilske, što mo
žemo kazati učenomu čitateljstvu, da je to dielo prečišteno, biliež
Kami propraćeno, uredjeno i na sviet izdano obće poznatim svietlim
perom Daničićevim. V.
Urednik i izdatelj Dr. Ljudevit Gaj. Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja.
Broj zез. U Subotu 9. Lipnja 1866.
Velika je ljubav k roditeljem,
Velika je k mladoj neviestici,
Velika je k dobročiniteljem,
Velika je k miloj porodici;
No je veća k staroj domovini;
Ta je ljubav nad ljubavlju svakom.
Kano zviezda gore u vedrini
Uzvišena nad zemaljskim mrakom.
V. G.
Dvie Ljube. . Na tom svietu biedan prošo,
Za pievanje. Svakom silom zlom savladan!
P o si v e t a. _ _ _ _ _ _
Te dvie ljube zamilujte,
Sos.- Braćo mila, u poštenju,
3.Posvećujem mladoj Vesni*),— I napredkom napredujte
. 3. Da mi medom usladite K narodnomu uzkèrsenju i
* Sieme ove moje pjesmi, o „n. .
Mile dieve uzorite:
Mile dieve plemenite,
Dieve roda slavenskoga,
Da sèrdašce ohrabrite
U piesnika žalostnoga !
- 4#
2 o r a.
Ljuba mi je domovina,
Nju iz Sèrdca svega ljubim,
Najveća je to milina,
Za nju život rado gubin.
Ljuba mi je i sloboda,
Ovu, brate, pazi u traži,
Svaki toga sin naroda,
Ljubiš li ju? Odmah kaži.
Ako ljubiš, dobro došo !
Ako mèrziš, bio jadan,
*) Vesna je slavenska božica prolieća, mladosti i liepote.
Domovina plače tužna,
Ljuba plače, ponižena,
Snižava ju noga ružna,
Noga tudja, omražena.
Turski jaram ledja tišti,
Tudji jezik gérlo gnjavi,
Svak” Slavenin jadan pišti:
Јаој, јаој majci Slavi!
I sloboda suze roni
Nad sužanjstvom Slaveninu:
I tu ljubu vrag progoni,
Kako ljubu domovinu.
Nebojmo se, braćo, zato,
Sto je danas uperjano, i
Sinuti će opet zlato,
Mladiem suncem ogrijano!
23
Almansor ben Abdulman. . .
Ukraj španjolskoga grada, Granade, viri izmedju
šume na ovećem jednom bèrdu star grad, za koi bi
čoviek na svoj pravdi mogo kazati, da prilikuje raz
valinam. Razrušene zidine glede, kano kakva strašila.
Zidovi, cerni, a u njih silne duplje i jame, što
su probušili koje mavritanski šestoperi, a koje špa
njolske striele. Naokolo su neuredno izkopani nasipi i
izdubene jame.
U ona doba, kad se ova naša pripoviedka sbila,
nebieše grad tako razrušen i podèrt, kano što ga vi
dino evo sad u razvalinah. Zidovi biehu istina razpu
cali, a beršljan pustio žile svoje na sve strane, kano
kad zmija obavija stablo. U dupljah se već tada ugniez
diše sove. A gdie bi niekad cèrnokosa moma na pro
zoru siedila, te očekivala dragoga svoga, tu driema sad
ušara, koja samo noću ostavlja ove prostorije.
Kako vidimo, gradbijaše pustistrašan. Različne se
bajke pripoviedahu, o njem po svoj okolini. Ljudipričahu,
da svaku noć okolo njega obilazi vukodlak, a vile da šire
kolo svoje, te ranjaju svakoga, koi bisesmiogradu pri
bližiti.
Idimo, mili čitatelju, i u grad, da vidimo, kako
je unutra. U gornjem spratu izba do izbe. A u njih
je sve po turski priredjeno, pače, pune su različna po
kućtva, na kojih leži prah perst debeo. Inačeje svagdie
Најdemo, te podjimo i u podzemne svodove, da
vidimo, kako je tudie.
Ura je već osima poslije podne. U jednoj odmno
gih podzemnih izbah leži do petdesetorica Mavarah. Svi
imaju turske habajlije*) i turbane na glavah, a za po
jasom niekoliko samokresah i po jedan handžar, velik
nož. Svi spavaju, kano poklani, samo ne dvojica, što
hodaju amo tamo, te valja da se razgovaraju o pre
važnoj stvari; jer jim to sviedoče obrazi i čitavo kre
tanje njihovo. -
Pitati će čitatelj: tko su ovi ljudi? Da si zapitao
kakva Španjolca, odgovorio bi ti od prilike ovako:
„То su prokleti Mavri, ostatci kralja Boabdila,
koga je protierao Don Fernando, te udaraju u skitnju,
sve paleći i robeći, što godj mogu, dok jih najposlije
nije nadvladala hrabra desnica grofa Aquilara.“
Zadugo se ova dvojica razgovarahu, dok nečuju na
*) Habejlija znači niem. die Schabracke; lat. cphippium, stragulum.
jedanput, gdiekoraca nietko poviše njih u gornjem spratu.
Jedan od njih, pograbiv sablju, ode odmah. A drugi
ostaje, tražeć niešto.
Ali se kasnije i sam za njim krene.
Dok su se ona dvojica razgovarala, dojezdi na
konju u dvorište mlad konjanik.
Cerveno, španjolsko odielo njegovo bieše zapra
Šeno. A konju na nosdèrvah stajaše biela piena. Na
oči je namako klobuk s krasnom perjanicom, da mu
nisi mogo vidieti obraz. Bližnji bi motritelj u njem opa
zio čovieka od 24 godine, koga je liepota darom svojim
izobila obdarila.
Sjahav s konja, sveže ga za obližnji stup, te ode
u grad bèrzim korakom. Premda je u gradu bila ve
lika tmina, te svagdie gust mrak, on stupaše opet,
kano da mu je grad vèrlo dobar znanac. Došo je pred
velika jedna vrata. Odtvori jih i stupi u izbu. Zapaliv
niekakvu luč, metne ju na sto, te se,sav trudan iumo
ran, baci na obližnju stolicu. Potom se stane po ho
daji razgledati, kano da u njoj traži niešto.
Pošto se malo poodmorio, uzdahne iza dna duše,
te progovori:
„Evo gle! Isti je onaj stari pod, isti su sjajni sa
govi, po kojih su stupale noge moga otca. Samo su
se moljci ugniezdili, kano da su saveznici Španjolcem.
Evo, istisu i mramornistubovi od visoke i ohole kuće, na
koje sam se kano ludo momče često naslanjao ! Istesu
stiene, zaista, gle, koje su se odtvarale utrudjenu put
niku! Ali su gosti sad samo grabežljive zvieri.“
Na to stupi k prozoru, ugleda miesec, te mu
reče: .
„Sve je mirno, sve je tiho, samo si me čuo ti,
mieseče, koi mi milostivo šalješ zrake svoje, te oba
sjavaš tamnu moju stazu. Otidi k mavritanskim bre
govom i u arapske poljane! Bileži Don Fernanda, koi
se odupire svakoj svietlosti, bieži oholu Don Izabellu,
koja misli, da se sama sja u dragu kamenju, da, bieži
i čitavu Španjolsku, gdje je već zašla tvoja posestrina,
slavna Granada !“
Izustiv ove rieči, umukne, te stane hodati po
hodaji oštrim korakom. U ovih je prostorijah on pro
živio pèrve dane mladosti svoje; ovdie je zaznao za
ugodan život; ovdie je poznao, što znači rieč ljubav,
pa kako da nebude sietan !
Zadugo hodaše, mukom mučeć; ali čuje na jedan
put, gdie se nietko k vratima približava. Skoči, kano
ponaman, pograbi nači, te se stavi pred vrata, koja
se u taj mah odtvore.
179)
U hodaju udje jedan od one dvojice Mavarah, "Svak' se primi čaše
koji su se požurili, čuvši noćno to hodanje u gradu. I nazdravi naše —
(Naravak near i . Vjenčanike.
Svako dobro želi;
- Hoće da veseli –
Lekenički pir.Zaručnike.
U Vujači. Toći, toči,
→ Pa nemoči
su u may .. ““ -
ЧФпрruga čaša roditeljem Cašu mi!
A treća se za dievere Sve do kapi piti treba.
Punana nalije.
Pobratime moj,
““ Prijatelju moj,
Nosi vino to, N,R, „g,
“““ svom manja
*** p,„ “
Čašu mi !
“T “” “ . . . Ima svega, braćo, dosti.
Liepa ti je napitnica,
Do kasne večere,
Сérna noćca dok koprene
Zemljom neprostere.
Tako redom sve napija
Stola-ravnatelju,
Dok mu drug za drugim stolom
Sve odziva želju.
A na veče složno
Za stolom se svaki zabavlja i Sve, što je godj možno, i
Milo i ugodno. U kolo se hvata.
Tu se brati, tu se ljubi — 3. Svaka je krilata,
Sve, što si je srodno. Kano ptica, leti.
I goluba golubica, i Milo jih, vidieti!
Ljubi druga drugarica. - Gospodje, dievice,
A sve motre mili roditelji, Okretne ribice,
Cest želeći u istinoj želji. Krasne, kano zora
Usred cvietna dvora,
Kad napije već svakomu Hitro poskakuju,
Stola-gospodaru, Vérlo se raduju.
I po treću sad ponovi Dok tu gudba svira,
Napitnicu staru. - Zvek u noge dira.
Umije on svojski poso, Kad se skok odtvori,
Ni nesumnjaj o njem, goso 1 Svak” se igrom bori.
239
180
Најđe u kolo . . . Neka strese i . . Kerv ga mlada sad razigra,
Naokolo, i Sve urese, i . Što mu neda mira,
Svi veselo, Da razpérši, Pa ti cielu noćcu igra,
Preveselo Sasviem skérši “ Dok godj gudba svira.
Do jednoga ! . Tamburicu, i 1
čvrsta stoga znanja u Dok se onđe kao vodi,
Nek nas vodi, Gusle nove, ФУdie Vino vlada.
cate nas not Javorova, i na koje žarka Ljubav
мјka prava, Neka atelja Zice svoje sklada.
У““ “чуо у„ ,,„„E
Ч“ koja pa opera, u„
““, ““; on,N.,„ .
Vodi tamo, Poštovanieh, Od sèrdca se ljube, brate,
Da igramo, Opievanieh Kano brat sa bratom,
Sve za Boga — Pradiedovah, Vierna sinka jedne majke,
Velikoga; i Vitezovah, Slavonac s Hrvatom.
Sa ljubavi Gdie su vile - - - -
Prema slavi - Učinile A kad igra već prestane,
I narodu, Igru i zabavu Umori se kolo,
Tomu rodu. Uza hitru Savu ... Svako slede u po kruga,
Hrvatskomu , Dozivaju, A. Svi naokolo,
Viek milomu i Pozivaju Te zabave druge snuju,
Daj se trudi, Braću svoju, Gru sigrom zamienjuju.
***** * P. Чуч s„и „„ „,„.
Sч bio Pejovjere, T.,„„
“"""" """" cate man was sus,
Što uhvati, i Kraja svoga,
Pokvareno, Da se sdruže, Ljubi, ljubi, i Sve poredaj,
Odtudjeno — Pak da služe – Nedangubi; - A negledaj
Za spasenje, Majčicu jedinu: Mnogo pobro Zazorljivo
Uzkèrsenje. Milu domovinu. Nije dobro! I plašljivo!
Tamo, tamo nek nas vodi, Dalje, dalje Što te briga?
Gdie nas majka, Slava, rodi! Nek se šalje! Neka si ga
- Hitro, hitro, no, Obljubljuje
Skoče, na to pobudjeni, Vodi kolo to! - I miluje;
Žestoko mladići. Doći ćeš ti do te časti,
Svako skače kolovodju
U kolu prestići.
Tu ti igra razpaljena,
Mladež ugrijana.
Ravnatelja, siedoglavca,
Takne kerv mladjana,
Те se i on hvata kruga,
Pa se u njem i vijuga.
U perivoj ljubke slasti!
Tako rade ća do biela dana,
Složni veseljaci,
Dok jih suncu na ogranku
Nerazstave zraci.
A sve ovo motre roditelji,
Razsladjeni u predobroj želji.
Оtmar Bušić,
181
Dodatak.
ххviii.
(Nastavak str. 176.)
Sve su strahote, koje može čovieku samo san
u vrućici satvoriti i prikazati, upravo liepote postojni
ske jame.
Postojna nadkriljuje sve susiede svoje, špilje i
pećine, kojih ima više, prirodnim čudom,što nassnadje,
kad ju stanemo motriti. A širinom i dužnom nad
jačava sve ostale, odkrite špilje cieloga svieta.
Evropa je samo na jednom miestu u utrobi svojoj
duže i dublje probušena, za što i koliko znamo, u
Agteleku, iliti Baradili nadomak Rimi-Sombathu na Sie
veru Ugarske, gdie je duža špilja odkrivena; ali nije
tako divna i znamenita, kano što je Postojna.
Siever Amerike u Kentukyskoj déržavi pokazuje
samo jednu jedinu gorostasniju Špilju, po imenu
Mamuth.
Ali ni ova nije drugarica Postojni, o kojoj piše
već i Valvasor.
ХХVIII.
Johann, Weichard Freiherr Valvasor leži preda
mnom, to jest, pomenuto dielo njegovo. Gledam nad
pis, to je čitava litanija, cielo molebstvije, čitava knjiga
po mierilu današnjega knjižtva.
Čitam Valvasora u knjižnici otčevoj, te vadim iz
niemačkoga studenca i ulievam perom u slavenski sud,
što mi se o Postojni čini najzanimljivije, premda –
što li nije zanimljivo, pisano u duhu 1689. godine?
On pripovieda mnogo o susjednoj špilji, o Cernoj
jami. Ali da nepočnemo pripoviedati koješta od Ku
Ilina, bana, čujno ga odmah, što kaže za Postojnu :
Bijahu putnici 1689. godine, Inglez i Holandez,
u jami, pa rekoše, da je postojnska i najveća i najdiv
nija od svih špiljah-Kranjicah. U njoj je ladno o Iljinu
dne, kano da je led do pojasa. Оna je divlja i strašna.
Postojnska je jama preko reda i mišljenja čudna.
Kazuje nadalje, kako je sam ulazio u špilju.
Ja sam iš0, kaže, dvie debele ure, samodrug sa
slugom u oklopu i sa bakljani. Baklje cviljahu, kano
Iluda dietca.
U njoj ima hodnikah ijamah. Velikesu prostorije,
da bise čitave kućurine ičitava sela moglau njojumiestiti.
Našo sam i sternih miestah, koja su tako duboka,
kad odvališ kamen, da možeš uza dva otče-naša čuti
padanje. A pad je živca-kamena prema hitrini leta
orlova.
A što je jošt strašnije! Na gdiekojih stèrmenih,
kad ideš kamivalom, nečuješ ni kotërljanja, što te
nudka naslućivati, da je to dubina s tolikim ponorom,
iz koga se kamopad nemože više ni čuti, ili se razbija
i gubi u stranjamicah po pravilu jeke. . . . .
Naprotiv sam na gdiekojih miestih opazio grozne
visine, ili, kako kažu, višave, gdiešto načičkane stu
povim i tako utvorene, da prividjaš pred sobom koje
kakav gad, svakojake zmije izmajeve, druge kervoločne
zvieri, sablasti i različne obrazine, perklete hudićeihu
dobe, čim su svi špiljski kutovi i zakutci tako natër
pani, da te groza hvata, dok ti se taj gad podsmieva
u obraz,pa sklibi. Ta groza raste, te meće veću stravu
na prolaznika, kad vidi, kako taj gad uhodi u rakve na
sve strane,ujame i dubine, pa se penje na tamne visine.
Summa, sveršuje on, groznotamno prikazanje ne
mogu nipošto perom pravo izkazati. Pa što ulazim
dublje, vidjenje nije sve groznije. Tako nemogu nikad
stići nakraj ove jame.
To je viečna jama, u koju čoviek prodire bez
kraja i konca.
Naišo bih gdiešto na prekrasno i predivno kaza
lište, na kojem bi se mogla igra igrati. Ta bi pod
zemna kazališta mogla vèrlo lasno odvratiti sve gleda
teljstvo od kamenoga pozorja u Solnogradu, — gdieje
u sedamnaestom vieku bilo glasovito kazalište niemačko,
— te mu obratiti amo izbuljene oči, a Hölebrunnu,—
gdie je takodje bilo kazalište, — okrenuti ledja; jer
ta nisu ovomu nikakva slika, ni prilika.
Valvasor na to prosipa mravne pomisli, da bi
prirodno kazalište bilo priličnije čovieku, nego ono
umietno, gdie razkoš neliči kéršćanskima očima, i sva
šta i koješta. Potom se obraća opet k jami.
Unutra stoji i kamen most, koi se prilično na
široko i daleko razpruža. Ja sam ga gledao sam, der
žeć luč u ruci.
Tu se čovieku i nehotice nanudja, da—i nameće
mnienje, gledajuć te čudne gradjevine, da je ta pod
zemna okolina u vremena. Izkonova možebiti bila na
seljena, a da je najposlije groznim potresom zasuta -
zemljom. — Izpod mostovah protieče voda.
Onda podupire kranjski poviestnik rečeno mnienje
svoje, da su moglina ime i Rimljani graditi te mostove,
pa pominje takve gradje u Puzzuolu, u Kampaniji.
Ali je to mnienje pretežko za polet, koi leti, te
traži samu prirodu.
182
ХХIХ.
Još čujmo Valvasora, staroga němškuterija“).
Voda, što huji i šumi izpod rečenih prirodnih
kamenih mostovah, věrlo je duboka.
Na drugoj se strani omicah preko klisurine jedne.
Potom obilažah daleko; alisvesebice niz bèrdo. Najposlije
pristupih k vodi jednoj, u koju je knez Turjački pred
15, ili 16 godinah na užetih spustio čovieka, koi je
pri sebi imao vodenoga medvieda,— da lovi ribu.
Toliko iz Skupnoga miestopisa 0 Postojni po Val
vasoru. Ašto govori medju Prirodnimi riedkostmi kranj
ske zemlje, to je predugo i preširoko za naša ledja,
te mi letimo dalje, prikučujući mu sluh samojoš časak.
ХХХ.
On pripovieda u daljem slogu :
Ovu špilju treba gledati, kano divljega i pusta
Cernica afričkoga. Prilikuje tumaralištu. Puna je sa
blastih, koje su zaista strašne.
Potom odteže vèrlo dugačku pripoviedku o sa
blastih, koje on, kako se čini, vieruje tvèrdom vie
rom. Zalazi svakojakimi stranputicami, kojimi čitatelj
dolazi do toga, da je Postojna bila jama sablastih. Ali
je taj poviestnik u toliko prosvietljen, te mnije, da
rano očitovanje prividjene sablasti netreba da uzroči
bolest, ili smèrt ...
Ali da se povratimo k postojnskoj jami! reče on
sam sebi: Kad sam išo jednu uru, došo sam na drugi
most. I ovaj je po samoj prirodi sagradjen. Sasvim
je tanan, jedva po stope debeo. Sa obie strane zja
groznodubok i nago jaz (praecipitium) i ponor.
Na kraju dodaje: Od ovih sam čudnih i kletih
pozorjah i lazilah, što se u toj strašnoj i sbiljnoj špilji
nalaze, i ja sam narisao gdiekoja. Pa su i gadne obra
zine i sablastne prilike njihove u postavljenoj gore
miedi kako tako prikazane. -
Toliko Valvasor.
On još bunca i trabuni koješta o sablastih ivieš
ticah, kano da nije čitao zakona, na sviet izdanoga još
1102. godine po Vladisavu, Svetom: De sagis et strigis,
quae non sunt, nulla lis esto /
- Dosta nam je, te mećemo u knjižnjak na staru
policu ogromnu, térbušatu, okovatu knjižurinu, natrag
*) Žao mi je, što sam to pridao častnomu Valvasoru; jer je nem
Skuterij vražje ime, osobito odkako su turjački turovi podigli
pakostan rog svoj. Moglo bi se zamieniti hudićen ? Ali što
je napisano i složeno, neće da izostavlja slagar.
na staro miestance, da počiva na lovorih prečastni
Valvasor zajedno sa slikatni svojimi, kojim žudimo, dok
bude vieka i svieta, cielokupnost od zlobnih moljacah.
A sad ćemo sa čitateljem u bèrzo da preletimo
po imenu podzemne likove, koje je sastavitelj ovih
cèrtah vidio i zabiliežio.
XXXI.
Kakva su danas divna ta pozorja špiljska, zabi
liežio sam olovom na maloj hartiji bieloj, mimogred u
toj zaista strašnoj i Lamèrgodjenoj jami, kako ju zove
Valvasor.
Da seu njojvesela svietina nije vèrzla i tamo amo
kretala, vičuć, žamoreć i rogoboreć, podvikivanjem tra
žeć jeke, u obće, da nije bio čas zabavi i veselju,
bilo bi samcuusamoćičovieku kobnije i strašnije, nego
u Morskih radnicih Hugonovih Giliattu, koi je u špilji
jednoj sukobio na svietu nevidjenu zvierku, moru (le
cauchemar).
U Postojni glasba, koja je svirala, bijaše takodje
kobna, razlievajuć mukle i šuplje zvukove preko pod
zemnih liticah kroz duboke pukotine, duplje i prosie
line. Ali hvala glasbi! Ona uklonjaše strah, koi bi
čovieka, sama u špiljskoj tišini,jamačno spopao, pa bilo
u obliku more, ili sablasti kakve,uzpérkos prosvieti da
našnjega vieka. Datur metus, qui cadit etiam in virum
constantem
ХХХII.
Da kažemosamo niešto o kamenju, o gradji špilj
skih likovah. -
U jami vidiš naslagana ponajviše tajca-kamena,
kroz koi taje voda. Tako nazvani stalagmiti i stalak
titi — to su oni čarobnici i čudotvorci, koji tvore raz
lika čudesa u kamenju pored potajnice-rieke, Pivke,što
udara kroz jame, nosi poznate ribice čoviečje, Proteje,
to jedino pojavljenje u Kranjskoj, tako prozvane; jer
su spolja nalik na čoviečju kožu.
Naš opis špiljski neće biti zemljoslovan; nećemo
sliedom znanosti sliediti tvorbe i prilike; jer to neliči
zabavnoj vožnji, kojoj dodijava sve, svaka opazka, koja
bi joj premašila glavnu svèrhu, last i ugodbu laka za
bavljanja. -
XXXIII.
Ulazište u jamu neobriče nipošto, što je unutra.
Prosto je,smierno je ipuno liticah istienah. Alijei naj
183
sladja jabuka, sérdčika, spolja zelena i, tako reći,
ružna. "
Pravac je špilji
iztoka.
Perva su prividjenja, koja sretaju čoviečje oko,
pomenuti prirodni mostovi, balkon, iliti, — mi smo
Poluturci!– „doksat“ i veliki dom, što zovu i Jama
Neptunova. To je ujedno i najveća prostorija u špilji.
Prolazeći berzo, nemogasmo izmierivati visinu i
širinu pojedinih likovah , ili jih inače pretraživati; jer
nam polet nije dao nigdie zadugo začamati. Sreća, što
smo imali olovku, te biliežili imena špiljskih likovah,
kako su jih izobraženi polaznici prema živoj slici i pri
lici njihovoj okèrstili, te su stekla od pamtivieka pravo
gradjanstva nesano u domaćem, već i u svem inostra
nom svietu.
Mi priznajemo drage volje to pravo gradjanstva tih
imenah, koja ćemo pominjati kano prava pravcata, pa
to kerstom izobraženih polaznikah podieljena imena
kamenih licah podzemaljskih.
od jugo-zapada put sievero
ХХХIV.
Ali pitaš prije svega, kako mi se učinilo u jami?
Sad mi se pri duši učini, da sam u staklenih ku
ćah arapskih, koje nam sievaju u Sto i jednoj noći.
A sad mi se učini, da se desim u ledenoj palači
carice Kate, koju nan prikazuje tako živo Lažečnik.
Sad mi se učini, dasam pod žarkim suncem čudne
zemlje Misirske, pak da gledam pyramide i nebotične
obeliske, kad mi se mašta udivljenjem ugrijala i obsie
nom pognala vruću kerv kroz žile i bila, te sam ju
osiećao, kakvim tokom teče i šumi.
A sad mi se učini, da sam u Torneji, blizu sto
žena, pak da u riedkih časovih sunčana ogranka i danka
u Lapplaudiji, na sievernoj osovini, vidim ondie ledene
salute i mosure, satvorene zimom, čudotvorkom; jer mi
je studen probijala dušu, kano da ima tri sta šiljakah,
upčrkos debelim haljinam, koje sam na sebi nosio.
Tada sam usebi povikao: Sto ti, Odysseju, što ti,
Aeneo, vi ste vidieli ništa !
Оnda mi se opet učini, kad sam pogledao vla
gom sjajne jame, da sam u sdonjah i sdolkah Wielič
koga slanika.
No da ti kažemo istinu !
staleno tkanje i predenje.
U jami nam se najposlije učini, da su stalagmiti
i stalaktiti kameni tkalci i prelci, divniji od staklenih;
jer su ovo ljudi, a ono su kameni, koji miesto čunkom
Оpisali smo niegdie
tču vodom, a miesto svilom, ili staklom predu razlić
nim kamenjem.
Kad nestane svile, staklo će ju zamieniti, ili—
kamen, što je otac staklu.
Vodena je kap u tih kamenih tkalacah dakako
jedna jedina nit osnovna.
(Nastavak sliedi.)
Pohara Zabljaka.
Cèrnogorke iz sbirke Velimira Gaja.
(Nastavak str. 168.)
Kad je saba zora udarila,
I jutrenja iztekla danica,
Pa doziva ") laganu orwanu"):
„Dohvati mi vode iz sarandže“)!“
Pa skočila lagana orvana,
Pa dohvati sèrmali-ibriku *),
Da dohvati vode iz sarandže.
Оći mače na gradsku kapiju"),
Kad li ima jada vidjeti")!
Eto u grad mladi Cernogorci.
Fišnu") ona, kako zmija ljuta,
A poturi sèrmali-ibrika,
A utrča u harem“) kaduni.
Na nju mi se kada razkarala :
") Dozira: aginica. Ovaj glago ukriva u sebi čitavu zloguku
slutnju, koja je stala strahom popadati grudi mlade aginice.
*) Orvana znači u Turčina služkinju, kéršćanku; valja da dolazi
od gerčke "og cara, orphana, sirota.
Sarandu. Za tu mi je rieč kazao Mile, Cèrnogorac, da znači
isto, što čistierna, gustierna, iliti čatérnja, cisterna.
“) Ibrik je ponajviše mieden čabar, was acneum ; ali aga imade
sermati, srebren, od čista srebra čabar za vodu.
*) Na glavna vrata grada Žabljaka. Od ove verste počima kobno
i otajstveno slikovanje osvetnikah, Cernogoracah, što dèrna
čitatelju pèrsima.
*) Vidjeti. Ovaj mierilom razvučeni i povećani glago hoće da
pokazuje veličinu nesreće, koja će da zadesi žabljačkoga agu.
") Fišин: Vrisnu. Ovo svéršenovrieme,upravo taj čas odvara novo
priziranje u ovom malenom svietu žabljačkoga grada. Odavle
sve leti, baca se i pada, te jedna slika stiže drugu.
") Наге пје u Turakah ženski stan. Ano uvaljuje orvana, te
traži kadunu. A ova, premda strepi u sebi, neće da se odkrije,
već ljuto kara služkinju. Tako je prividjenje još groznije, koje
sliedi; jer contraria, praeter se posta, magis elucescu.
184
„Od šta si se, kučko, uplašila ?
A saba je zora udarila,
I jutrenja iztekla danica!“
A orvana njojzi besiedila:
„О kaduno, aginice mlada,
Imam ti se rašto ") uplašiti !
Eto u grad mladi Cérnogorci!
Jusufa*) su živa uhvatili,
Svezali mu naopako ruke,
Te ga vode po našoj avliji“).“
„Мuč“), orvano„zmija te ugrizla!
Da vidimo, je li to istina!“
Pa odtvori sèrmali-pendžere;
Al' istina, što orvana priča:
„О, za Boga, lagana orvano,
Ка°) si rodom s male gore Cèrne,
Da mi redom kažeš Cèrnogorce! —
(Nastavak sliedi.)
*) Našto. To je jezični uvarak, postao od prekipljela izgovora
“ dvijuh riečcah, od zaista zastareloga uzročnoga predloga radi,
niesto sbog, i odnosnoga zaimena što. Ali nipošto nije dobro
sastavljeno; jer radi iziskuje pad. II., te bi trebalo da stoji
radišta, ili rašta.
*) Jusuf je u kéršćanah Josip. Taj bijaše po svoj prilici vratar,
iliti kapidžija u žabljačkom gradu.
*) Po našem dvorištu! Viče orvana i tako pripovieda aginici iz
nenadnju navalu Učrnogoracah , koji su već u gradu, uhvativši
i svezavši vratara.
*) Muč“! Taj okèrnjen i utažen zapoviednik iz ustijuh ohole agi
- nice pokazuje prema orvani, nesamo da aginica naslućuje zlo,
već da ga i osieća blizu. A opet se gradi, kano da nevieruje
riečim podložene služkinje. – Muč"! izriče bolje ono,što hoće,
nego talijanski: taci, gdie bi uho mislilo, sudeć po glasovih,
da znači vikanje.
*) Ка: koja , iliti što. Sad vidi aginica strašnu istinu, mlade
Сérnogorce, osvetnike, propast svoju. Oholost joj je ponižena,
gospodstvo pokoreno. Zato se uzdaje u služkinju, koja je
Cèrnogorka, nebi li je zemljakinja osvetnikah izbavila od pro
pasti. Tako biva ponajviše! Gospoda su ljudi, kad su u nesreći.
Što sliedi sliedom, to dogadjanje u dvorištu žabljačkoga grada,
u sienkah jutrenjih zaranakah, pitanje aginičino za pojedine
osvetnike, odgovaranje orvanino, sve nas ovo opominje osvete
u sicilijskoj noći.
Urednik i izdatelj Dr. Ljudevit Gaj.
Narodne poslovice dubrovačke.
Sabrao Ignj. Gjorgjić.
Nereci mu: Carne su ti oči.
Nadje se gärk i med.
Neda zla na sardce.
Neglibaj, kad imaš priečac suh.
(Nastavak sliedi.)
Književni viestnik.
Havlíčkovy boty, nova izvor-lakërdija, izndje nedavno
izpod tiska u Zl. Pragu.
Spisateljka, gospodja Meliš-Körschnerova , dovodi nam u tom
komadu trizabavna lica: konobara Damljana, koi tiera osobit posо,
teizdaje iprodaje stare čizme pod obuću Havličkovu, potom niemač
koga poslovodju, koi je rad, da ga primi tvornica češkoga tvor
nika; ali, neznajuć češkoga jezika, što ga izopačuje na grozan na
čin, propada pri razpisu, a na posliedku seljaka,po imenu Kuděrnu,
koi je oduševljen obožavatelj pokojnoga Havlička, pa zato hoće da
imade i čizme kunira svoga.
Igra je dobro uvedena. I čvor je vèrlo dobro zapregnut.
Gdiekoja su ukazanja upravo šaljiva, pa prinudjaju i nehotice na
smieh živce obćinstva. Komad je posvećen gospodinu Petru Bilci
u Beču.
Фvrata. Prosvieta. Časopis na lužičko-serbskom jeziku
za izobraženje u učionici i kući. Urednik i izdatelj, Dr. L. Rze
pecki u Poznanju.
članakah.
U Moskvi izlazi :
Srbornik za 1866. godinu. Na sviet izdaje sbor za staro
rusku umietnost. Ovaj časopis opisuje znamenite stvari, koje za
Donosi u svakom broju niz vèrlo zanimljivih
siecaju u svaku struku umietnosti, imajuć svagda na umu, kako se
započela i razvila ruska, kano što su : Obća uviest o slikariji ruskih
svetiteljah.
cèrkve.
Po Busilajevu.- Začetci bogoslužnoga pojanja ruske
Po Razumovskom.— О mozajiku. Po Vinogradskom. –
Opis gérčkoga psaltira sa sitnoslikami iz vieka 9., što se u sbirci
gosp. Lobkova nalazi. Po Undolskom. – Značenje mieseca pod
Po Vi
nogradskom. — Samopis mitropolita Photija. Po Nievostrujevu.
Opis starih urešenjah, odiećah, oružja, napravah i hamovah car
skih.
Savajtov u Petrogradu. Dielo je zanimljivo; ima 12 risanih pločah.
kèrstom. Po Filimonovu. – Sviežke sv. Klimenta u Rimu.
carskich utvarej, itd.
Iz rukopisah Oružejnaje Palate u Moskvi. Na sviet izdao P.
Zemljopis i poviest avstrijskih
Napisao i troškom svojim na sviet izdao Vienceslav Zaboj Marik.
Tiskom Drag. Albrechta u Zagrebu. Ova se učevna knjižica, koja
je namienjena pučkim učionicam, i dobiva po svih knjižarnicah za
grebačkih uz malenu cienu od 25 novč.
U ostalomu se taj zemljopismože dostojno sporedjivatisa zemljo
pisom trojedne kraljevine po istom spisatelju, što ga je preporučio naš
Viestnik u br. 11. o. g. U zaslugu spisatelju možemo kazati, da
on, rodom Čeh, dokazuje bez odmora u hervatskoj knjizi, kako
bi se slavenske književnosti mogle pozajmljenimi silami uzajam
nih pomoćnikah podkožiti, da oživi jedanput ožudjena slavenska.
uzajamnost, pa makar bila samo književna !
Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja.
zemaljala. -
-----------E-EEEE
nog zeta. U subotu 16. Lipnja 1866. - Tečaj хx.
Pokojni se zovu od pokoja! A zar jesu svi tada spokojni?
1 junaci dolaze i ginu, Indie ti je samo taj pokojan,
Каno cvieće pod plugom bez broja: - Tko je preziro žamor strastih bojni,
Odmah ginu, tek što svietli sinu. I - Tko je ovdje u dobru postojan.
V. G.
Pokojniku. Zrinjskoga, mnijemo, da je svaka viest, koja se njega
samo tiče, mila i zanimljiva domorodnomu čitateljstvu.
S.,L. Zato smo primili izviestni ovaj dopis, što opisuje put
SERIažen ili si, pokojniče, sada!
Nenosi ti cèrna zemlja tiela,
Cerna briga, da ti njom ovlada.
Lego si ti sred grobnoga lada
Nakon cvila žalostna opiela!
Duša ti se k nebesom zaniela,
Te sa grižnje zemaljske nestrada.
Čoviek, rodjen, znade, što ga čeka,
I opet se kinji tako ljuto!
Življenje je zeleno i žuto.
A kad dodje sila smèrti prieka,
Svako šapće tiho svietu: Sbogom!
Mèrtav u grob ide ladnom nogom.
Ivan Vidović.
Putna cérta.
Milesto uvođa.
U oči svetkovine velikoga spomen-dana, kad će
junački narod hèrvatski slaviti slavu u spomen trista
godišnjice najvećega junaka svoga, po imenu Nikole
u Zrinj, kano što i razvaline toga grada.
Svaki nam je podatak, bio poviesti, ili zemlje
od naše domovine, dobro došo !
Prigodom, kad je Ivan Kukuljević, vérhovni žu
pan zagrebački, bio u Sisku na službenom putovanju,
pobudi u meni želju, da putujem uZrinj, gdie sam na
umio nabaviti sliku grada knezovah Zrinjskih.
Tomu se pozivu, komu sam se ja drage volje
odazvao; jer mi se učini nesamo počastan, već i ugo
dan,pridruži začastnikanonikižupnik sisački,Sloisnigg,
s kojim sam se dogovorio, da ćemo se 29. Svib
nja, ako bude jutro liepo, krenuti put Zrinja. Kod
toga dogovaranja bude nazočan župnik iz Komarova,
po imenu Gabaj, pa se kano treći drug pridruži nama
dvojici. A mi smo ga radostno primili u družtvo; jer
nam je on reko :
„Ја sam župnik na granici, kojom hoćete da pu
tujete, pak umijem bolje od vas govoriti sa graničari,
te ću vam na ovom putu biti od koristi. “
Ovaj predlog bude po nas dvojici jednoglasno,
pače i velikim priznanjem prihvaćen. I tako se na
uročeni dan, prizvavši još k sebi rodom Poljaka, sviet
lopisca Alkiera, da nam snima sliku grada Zrinja, na
put podigosmo, u složnoj družbi uranivši iz Siska o
24
186
5. uri u jutru. Jutro bijaše putovanju povoljno, upravo
svibanjsko. . .
Krenusmo se dakle na put, déržeći se načela, da
je onud najbolje, kud je najbliže, i to preko Koma
rova sve ravninom na Kostajnicu.
Kako smo ma, Komarovu u putnoga druga, u žup
nika Gabaja, čalabërknuli čalabërčak, doručak, odkotër
ljamo se š njim na dvojih kolih do Kostajnice. Ovamo
stigosmo poslije 11. ure prije podne, te ostasmo ovdie
na odmoru. "
Odmorivši se malko,podjemo pokraj liepe i bistre
Une do Divuše, nad kojom nam je valjalo prevaljivati
bèrda do Zrinja.
U Divuši, gdie je od niekoga doba siedište zapo
viedničtva sl. satnije zrinjske, svratimo se k miestnomu
župniku, g. Kovačiću, koi nas je po staroj navadi
hervatskoj primio sérdačno i gostoljubivo, te nas na
putio, kako možemo preko stèrmih pet bèrdah za po
drugu uru stići u Zrinj. Ali nam prišapće zabrinutim
glasom: „Samo ako po razbojničkoj četi Rogulića, mimo
koga vam treba proći, u selu Rogulju nebudete na
Brižna ova opazka našega domaćina nije nam,
putnikom, upravo ugodila. Ali se mi, širi potomci Ni
kolini, junački nadvladasmo. Nijedan neizda drugu
svomu nikakve bojazni, sve da je ta svakomu u gru
dih bila i pobudjena. Mi se bèrže bolje spremismo
na dalje putovanje, da nezakasnimo, već da dodjemo na
ostatke junačkoga grada, dok imade dana.
Prevalismo put o petoj uri poslije podne,te ugle
dasmo pred sobom Zrinj.
Grad Zrinj, koi počiva viečni pokoju tiesnojjednoj
dolini drugoga puka banovačkoga nadkatholičkim seocem
istoga imena sa 600 dušah,—stoji na ovisoku, osamljenu
bèrdu navérh pećine, razvaljen i žalostan spomenikstare
slave. Nevidi se s puta, dok se bèrdo od Divuše k njemu
neprevali. A iztoga posliednjega bèrda izpadne nam tako
divan blizu očijuh, kano da namje pod nogama položen,
i mogo bi se, tako reći, sagradskim stanovnikom, da ga
ima, sa bèrda lasno razgovarati. . и
Kroz tiesnu dolinu žubori bistar potočić mimo
razvalinah.
Da kažem niešto miestopisno.
U Zrinju je pèrvi broj kućni nažupnici, a župnik
u njoj cienjen i izobražen čoviek, po imenu Halla. I
ovaj je po hèrvatskom običaju stupio pred nas, put
nike, koji smo prispieli na dvojih kolih. On nas do
čeka prijatno, povede k sebi, nastani i namiesti. A
kako dozna za uzrok našemu dolazku, odmah očituje,
da je pripravan podpomagati nas u svem, da dodjemo
do glavne svèrhe, koja namjeputempred očima blistala,
do slike gradskih razvalinah. . . .
U tom nas odvede u grad, u koi smo pošli sa
svietlopiscem. Ovaj prouči sve razvaline gradske, a
osobito i miesto, s koga će sutradan da ga snima.
Da se grad i miesto opiše, kako valja, trebalo
bi u tom okretnije pero, nego što je moje. Ali toliko
mogu kazati, da su razvaline od ogromnoga grada,
Zrinja, što veličinom odgovara od prilike Samoboru,
manje sačuvane od samoborskih; jer sadašnje zidine
dosežu dolie jedva do pèrvih okanah. - A opaža se,
da su od zapada prostorije za stanovanje, a od iztoka.
samo tvèrdjavne zidine stajale—u dobar-gradske cie
Ali se žalibože vremenom svaka cielokupnost
okèrnjuje!
Pod kraj našega polazka zrinjskih razvalinah, reče
nam kuće-gospodar, župnik Halla, da ima u tih raz
valinah uklesan gerb na kamenu u cèrkvi sv. Gjurgja;
ali da ga je prenio predšastnik njegov, pokojni župnik,
Genžić, da ga ohrani od propasti, kojom prieti sta
rini nesmijeni zub vremena. Sad je ovaj gerb uzidan
na čelu od pomenute cèrkve. Ciui se, da je zamèršeni
napis pisan glagoljicom. -
Taj se kamen sa više razlogah učini nam tako
znamenit, ka' i sam grad. Jer gdie pisamah nema, go
vori kamenje.
I zato naložismo svietlopiscu, Poljaku, da ga ta
kodje snimi, kamo fac simile.
Sutradan bijaše 30. Svibanj, dan nepovoljan sviet
lopisnoj umietnosti. Zato se naš svietlopisac iz jutra
nije mogo primiti miežna rada svoga sbog razsviete
žarkoga sunca, u koje se do poslije podne uzdao, da
će mu biti u pomoć umietnosti, što se zato zove
svietlopisna; jer visi sasvim o svietlu.
Ali se nam poslije podne valjalo sbog svetkov
noga dana u Sisak povratiti, pa to, što Bog da! kra
ćim putem naprečac preko lomne gore, Vranove glave
Kobna li imena! .
Na to hoće naš kuće-gospodar:
„Ako ste putem, kojim ste srećni došli, mimo Ro
gulića iprošli,tim putem preko glave Vranove, ako vam
velika sreća nepriskoči, čitavih glavah proći nećete; jer
se Rogulić i četa njegova sakriva upravo u toj gori
U toj mah on pali, on žari.“
1SIZ
I doda joškoješta; htiede nas od toga putovanja
odputiti. Valja da pored istine bijaše i gostoljubivost
njegova glavni razlog, što nam je tako živo slikovao
razbojničke strahote, koje nas vrebaju na putu.
Ali mi, premda svakako znajući, da nosimo glave
u torbi preko Vranove glave, odemo naprečac, upravo
da se š njom upoznamo, te udarimo, tvèrdi u odluci,
povratnim putem o 11.uri prije podne, ohrabrivši serdca
svoja junačkom uslovicom Petra Zrinjskoga, srodnika
Nikolina:
Sors hona, et nihil alliud'
Pak hajde na kola.
(Povratak sliedi.)
Polet na more.
Dodatak.
хххv.
(Nastavak str. 183.)
Izza pèrvih prividjenjah polaznik zapaža spomenik
Franjim, gdie je na cérnoj ploči od mramora nadpis u
spomen od dolazka ćesara, Franje I. Potom viri Umietni
podtriemak, vèrlo ugodan oku.
Tako se dokanča Stara jamaVežom različnihime
nah, gdie čitaš zapisana godišta i imena svakojakih
putnikah, koji su amo došli. Najstariji je zapis od
1213. godine.
Ove su prostorije sve odkrivene do kraja 1818.god.,
kako nam je kazao provodič, koi nas je pratio. Тој
godini patri još i spomenik Ferdinamidov sa njemačkim
nadpisom, što ga lasno razumijemo, i neviešti niem
štini, kad pomislimo, što može podaničko čuvstvo reći
o vladaocu :
„In diese Grottenhalle,
Wie Zauber anzuschau'n,
Wo aus dem Tropfenfalle
Trat ein aus fernem Land'
Manch hoch Erhabilner schon,
Vor allen Ferdinand,
. Der hohe Kaiserssohn.
„Am 17. August 1819. Hueber scripsit,
„Loewengreif posuit.“
Do spomenika ćesara Ferdinanda stoji preblaga
spomena Mesnica, iz koje ideš u Stranjamu.
U jami vidimo nizke i tamne špilje, kano jame u
jami. To su stranijame, iliti stranjamice, tako nazvane
po špiljacih, koji ulaze u špilju.
Preko Stranjame vodi ravna staza u Inglezki pe
rivoj, a dalje naprečac u Alem-jamu. Onda prolaziš
preko Dupina, ili Lava, te dolaziš u Gljive. A na Glji
Vraćajuć se natrag, prikazuje ti se Lik Bogoro
dičim - sav u kamenju, izvèrh svoda nakapan, u pre
krasnoj jasnoći.
Izza toga opruža liep stup uzvišen,proststalakmit,
prilikujuć bečkomu na glasu Panju u gvoždju (Stock im
Eisen), tomu ranjeniku kovačkih remekah iz blaženih
vremenah cehovskih.
Izdalje blista Sievernaja luč, te obasjava, – sna
dje nas čudo reći! – stolicu Petrovu, koja je blizu
КаZmionice. Ta je tamna i mèrkla zaista nomine ac
omune.
Iz Kaznionice ulazimo u veliko Igralište, iliti Ja
čalište divnih prividjenjah.
U Igralištu titra svaki kamenčić. Sve trepti, kano
tri sta trepetljikah, od različne masti, od biele, od cervene,
od sive i sinje, od žute i zlatne, od cerne, od ružičaste
i zelene, po različnu kamenju.
Ovdie sam prividio takav lik, kakav vidi čoviek
samljiv, koi sklopi oči, pa jih pritisne kamo, te mu
se stanu gore dolie izdizati i okretati oni šareni koluti
u svih mogućih slikahi mastih,za koje zna svaki čitatelj.
A sve je vidno i prozorno, pače jasno. U tih ča
robnih dvorovih bijaše pučko veselište, kano što je u
špiljskom običaju na oblietnicu o duhovskom ponedieljku
—za domaće pučanstvo.
"I inostranacah imaše nebrojenih tisućah.
Novčani ljudi idu na prirodne riedkosti, kamo muhe
named.
Ljubopitnost jih podtiče, a danguba jih tiera.
Danguba je nagom bogatu putniku, poluga pu
tovanju.
Danguba je pučanka, prostakinja.
A ljubopitnost je tanana vlastelinka, ili– (po
trebna) pijavica prepune kese.
ХХХVIII.
U Igralištu je velika igrana. Pod je zemlja, tvèrda
i ugažena. Stiene su kamene, svodovi su kameni. I
stupovah ima, koji su bili puni sviećah, kano što je
rodna trešnja puna trešanjah.
I družba bijaše vesela, upravo prostosèrdačna,
kano što je kolo radostne dietce u prolieću, kad se
uhvati okolo trešnje.
249
188
U igrah se koješta sbija; ali,sve nadkriljuje kri
lima ugodan red, koi je pravi čuvar nedužne radosti.
- Tu skaču skokom, tu jocaju, tu se uterkuju, tu
igraju ... Glasba svira naše prognanike, ili biegunce
narodne naše struje, komade, kano što su Walzer,
Obersteierisch, Oesterreicher i druge.
Svako se kreće i meće. Svaka stopa hoće da prestiže
glasbenu mieru, ili seš njom podudara, da sezemlja pod
zemljom trese. Razgovora irogoboraima dosta, kano što
i cvokanja i plieskanja, na čem je voljan slovenskipuk.
Dok se jedni razsladjujuu nedužnih slastih različnih iga
rah, drugi jih gledaju; diele i prevaljuju očima naslade,
ili jim se i rugaju. Tako se prodre niekakav Franko
brodjanin, dakako na niemački način, podsmievajuć se
kretanju prasnažnih udah slovenskih. Na to se dosie
tim onoj rieči: Bielo mediče niz polje teče. Za njim se
meće junačko pleće! što bivèrlo mučnoizgovorio Niemac
ne zato, što je tvèrdo, već što je meko. U svem i sva
čem vidimo, hvala Bogu ! na dlanu, na kojoj je strani
tvèrdoća, na kojoj ili mekota, eda li na niemačkoj, ili
na slavenskoj.
Igrališta stoji vika obiestna i urnebesna. Čeljad je
široke volje. Ta to bijaše pučka svetkovina, vèrlo za
nimljiva; jer je prikazivala u podzemnu okviru bistro
ogledalo narodne ćudi slovenske, zadovoljne i vesele.
Slovenski puk radi marljivo, iliti mravljivo, kano
mrav. Što se radinosti tiče, kano što čvèrstoće, žila
vosti i postojanstva, možemo ga sporedjivati sa Ingle
zom, ili sa Rusom južne naše Slave. A u veselju pri
liknje ponajviše Talijancu s tim izuzetkom, što je ne
dužna radost pèrvo obiliežje slovenskoga veselja: Pa
bismo rekli, da ta duševna okriepa izvire iz sladka osie
ćanja izvèršene dužnosti.
Izvèršena je dužnost najveća radost, mati najve
ćega veselja. A to zna Slovenac.
U Igralištu imaše svakojake inostrane gospode i
domaće vlastele. Liepe vlastelinke kranjske i gospodjice
od ime narodnosti gledahu smiono premetanje čverstih
Kranjacah. A premnoga gospoda, takodje mnogi ugled
nici, smatrahu ljubko namigivanje ručno i očinje igrom
razigranih Kranjicah, milosmiešicah.
U igrani pijasmo limunače, uzimajući k tomu i
drugih sladkišah. Ali zadugo nemogasmo ovdie ostajati,
da parimo čudom oslabljene oči. Valja nam hitieti, te
prolaziti dalje, da vidimo ostatak postojnske špilje,
pak da dodjemo još u horu na zvižd i rok gvozdenih
kolesah, koja vèrše pustu dužnost svoju, idući bez
obzira, te negledajući ništa na svietinu, što jih plaća
i hrani,jeda li je u poslu začamala, jeda li je sustala.
troma, eda li je bolešljiva opiešala, ili ljubopitna oko
igre zaostala u Igralištu. .. - - - - -
Gvoždje je memilo. Svaki nam je dan tomu ne
sumnjiv sviedok.
ХХХVIII.
Pored Igrališta stoji Oltar saVelikim zvonom,koje
zvoni muklo i tužno. Kad ga kamenom kucneš, za
mumlja običnim glasom, kano da je liveno. I pod zem
ljom vèrši, premda prirodom satvoreno i pretvoreno,
znamenito zvanje svoje: opominje vesele, da se neuz
obieste, da nezaborave mukah Kerstovih.
Potom osviće sa dva roga Sviećnjak-rogač, te
obasjava Vodošterk, što zovu u Bosni i Hercegovini
šederani. Čini se, svaka kap blista u svietlu odSvieć
njaka. Obsiena bijaše dobra, načinjena pučinom raz
ličnih svietiljakah.
Od Vodoštérka ulazimo u Stranjamu, u kojojima
kamenje naslagano, što prilikuje vosku. Zato se zove
Voštarnica. A oko nje sja bliedi Miesec, kano da ga
gledaš na nebu sa dvie oči, s nosom i bèrkovi, živ
Mijo, noćni pastir.
Nije daleko od mieseca Žarka peć, koja ti se čini
usijana, te se je nesmiješ ni taći. Pored Peći zapažaš
Krasnu sliku, do koje kaplje voda izvèrh svoda kap i
kap, te žubori od izvora do ponora pravim žuborom
piesničkim, o kojem su toliko pievali i pisali spisatelji
toga svieta. Ovdie čuješ tisuću cievih i cievčicah. To
su Orgulje postojnske jame. Iz njih zjaju gadne Mu
mije. Sad misliš, da si u gorostasnih hramovih ho
merske Delte. Ali u jedanput zapaziš pod Mumijami
mrak, velik ponor, u kojem valjada ponire voda.
Osviestio si se u obsieni, to ugledav, te prepao od
druge obsiene.
To je Grob.
ХХХIХ.
Na domak Grobu stoji jama Franj-Josipa i Jeli
save, nad kojom se penje Kalvarija.
Ovdie ti hvata grudi pakost zle sreće. Sve je
zastèrto tananimi zaviesami, koje se očigledce pretva
raju u Kišu. A od Kiše, spava zaklonjena u jami liepa
Dievojka, kano da se ljubica prometnula u ljiljan. Ali
u - Odavle izlaziš na Liep vidik, Belvéder. - Ovdie si
se zagledao u cèrni mramorni spomenik od dolazka
Franj-Josipa I. i Jelisave, koja su veličanstva razgle
dala veličanstvo postojnske špilje dne 11.
godine. - - - - - -
Na domak je tomu Studenac-kapavac,"komu stoji
na lievo Vodojam, a ob desnu Tartar. A iz Tartara
Od Liepoga vidika put iztoka vidiš Pustinjaka,
gdie se diže Ljubko bèrdašce. A ukraj toga ugledaš
lik Sv. Stiераna. Na to dolazi Velika kalvarija, koja
zatvara jamu Franj-Josipa i Jelisave.
Golgatha je vratarica jame.
Na Kalvariji se Milanski don i Tèržčanski svie
tionik diže špilji pod zemlju. Izza toga pliva Korablja
Noahova. -
Onda vidino još Veliki žèrtvenik, kamen-uglov
njak svih pomenutih maštovitih slikah i prilikah, obasja
nih velikim polusvietlom podzemaljstva.
Razgledajuć sve ovo, utištena, kano limuna, na
punjena, kano spužva, umorila se u glavi mašta, te je
malo neiznemogla. Osietio sam u duši prenaglu pro
mienu, kano da se kupam lieti u mlakoj rieci, pak
da ne stane na jedanput lupati, i na me navaljivati
odniekle ledena santa. Osictio sam za tili čas u me
utištemu promienu, načinjenu strahovitom, čudnovatom
špiljom, koju bih i opet gledao, te čitao i učio do
vieka — kano strašnu i starostavnu knjigu prirodnih
tajnostih.
Ožujka 1857.
- Odavle se ponositim Stupnikom vraćamo natrag
prema Grobu. Ali mi se noga spoticaše mučnim i ster
menim Prolazom.
Tu se pred očima razastire još iZemljokazprema
špilji nadvojvode Ivana. Izvan Stranjamejedne prosieva
Turska sablja. Ova pokazuje na Ribno teržište, gdie
vidiš ribah, i u Jahalište s konji i jezdioci. Izza toga
se diže divna, tanka tanana Zaviesa, prema kojoj stoji
Kurnjak i Streha.
Tako te šiba po obrazu pljuska za pljuskom
razlikosti. -
Na izlazku, gdie se sa jamom opraštaš, prividjaš
Izpoviedaonicu, do koje se nalazi Kanonički stup.
Najmilije je prividjenje u svoj špilji Veliki i Mali
čempres, od kojih naziremo nesamo stabla, već i gra
nje, već i lišće. Onud se penju ogromni Stupovi, sve
vodom nakapani, što udivljava istinim čudom oko
ljudsko.
Na posliedku dolazimo opet do Groba.
To su podzemaljska priviljenja Postojnske špilje.
. Ova mi je krasnoslovnim udivljenjem probila osobito
točilo tile mašte. I na tom sam joj od svega serdca
haran, kano kazalištnici kakvoj, koja pretierarnom divo
tom igre i rieči svoje udara dušu na muke; ali ju izo
bražava.
Najposlije je muka vriedna gladilica duše. Per
ardua ad astra
Almanaor bem Abdullah.
Arapska pripoviedka.
I. .
(Nastavak str. 179.)
– Što tražiš u ovom gradu, neznani stranče?
poviče jedan Mavar na Almansora. 1.
– Ovaj je grad moj. Mislim dakle, da mi je slo
bodno unj ući, kad godj hoću. Ako hoćete da vam
dokažem pravo svoje, a vi dodjite amo! Dokazati će
vam moj mač na vaših letjih.
U taj mah tergnu i obojica mačeve svoje,te se
uhvate boriti. No neprodje dugo; ali evo i drugoga
Vidiev, što se sbilo, térgne mač i on, te se pridruži
neznanu junaku, da mu njim odrubi glavu. Pristupi
к njemu, te ga pogleda oštro. No, razabrav ga, baci
u strahu mač svoj, padne ničice pred protivnika svog
te poviče, kano da ga sudi glasom:
– Allah! Ti si Almansor ben Abdullah !
– Jesam. A ti si Hasan, vierni sluga moga otca
i moje kuće. Ustaj! Zla kobi htjede da mi otčinska kuća
bude grob, a stara kolievka, měrtvačka skrinja.
– Prosti! reče Hasan: Ja sam mislio, da si
Španjolac. Ta tko bi te poznao u toj odieći španjolskoj.
Kako si mogo na se udariti to kleto odielo?
— Okanu se toga ! reče mu Almansor: Olielo mi
ništa nesmeta. - Ja sam uz ovaj klobuk i plast, opet
pravi pravcati musloman; jer u grudih nosim turban.
Dok su ova dvojica tako u rieči, nadodju i ostali
"Mavri, koje smo ostavili, gdie borave sam u podzemlju,
te se nadju u čudu, što jim čini poglavica, Hasan.
Kad jih vidi Hasan, kako se čudom čude, obrati
se, te jim reče:
— оlazite, braćo! Slava budi Allahu! Stari valu
se Hasan pomladio, te će sam glavom činiti stražu.
Na te se rieči listom uklone Mavri.
- Almansor i Hasan ostaju sami. Pošto su oba
siela, prihvati rieč Almansor:
190
–Tko su ti ljudi, koje zoveš braću?
— Оvo su izdanci viernih onih slugah, koje je
Allah imao u ovoj zemlji. Svaki jih danima manje, dok
se broj lupežem svaki dan umnoža. -
- Duboko li si pala, slavna Granado! reći će na
to Almansor.
– Zaista, duboko je pala ! hoće Hasan.
– Jer svadja i prievara vladaju ovdie. Kleta
i noći, kad se ženska lukavost srepila s mužkom po
– Proklet bio i onaj čas, kad je propastGranade
jednim ovakvim zagèrljenjem odlučena! Kleta ona ura,
kad se Don Fernando približio ložnici Donne Izabelle ||
Ta kako i nebi, kad ubija brat brata, a sin otca?
— A što je najgore, naši velikaši stupaju pod
zastavom ljutih naših neprijateljah.
–Ah, opominjemse dobro onoga dana, kadje dobri
Alija ušo u naš dvor, te, obiesivse momu otcu oko vrata,
stane ridati i roniti gorke suze, pa mu javi, da su Don
Fernando i Donna Izabella uz veliko klikovanje narod
noga veselja ušli u grad, pak da jim je sam kralj Bo
abdil, na svilenu duvku siedeć, predao gradske klju
čeve ! A vidio sam i sam glavom, kako se od onoga
vremena kastilijska zastava i kërst Mendoće sjao na
kuli Alhambre. Pa kad je opazio mene, pritisne me
grudima i proplače gorko. Poznato ti je, da sam onaj
isti dan š njim pošo u dvor njegov; jer u kućivladaše
nakon ove, po Aliji donesene viesti žalost velika. Ta
znam, kako sam i sam prolievao grozne suze!
Sad mu Hasan zakérši rieč:
— Jest, opominjem se dobro, da te je Ali poveo
u dvor svoj, gdie ti otare suze. A u naručje te primi
ljubazna Zulejma.
— Aja, ljuto se varaš, Hasane! Nije Zulejma
meni od biela lica mogla utérti grozne suze, niti utie
šiti mene; jer sam već za niekoliko danah ostavio
dvor Alijin.
—Каd sam se kućipovratio, aliimamšto ividieti.
Svud je žalost zavladala. Mati plače, pa tieši otca. Slu
žinčad i sva kuća u cèrno zvita. Svu tu žalost uzroči
prista rieč Granada.
Ovdie sustane malo; jer ga je glas ostavio. A
suza mu kapne niz mladjana lica.
– Siećam se dobro, nastavi on poslije kratka od
mora : da si nakon moga dolazka uš0 u odaju k momu
otcu, te mu reko: „Nemogu te duže služiti, Abdullaše;
jer Allah ište slugu svoga.“ Potom si nas ostavio, pak
od onoga vremena nevidieše tebe moje oči.
– Odtišo sam, reče Hasan: k onim borcem, koji
su se po planinah skitali. Te kanošto sa onih planinah
nikad menestaje sniega, tako nenesta ni hrabrosti, ni
sèrdčanosti naše. Sletieli bismo se kadšto u dolinu, pa,
zadavši kéršćanom mnogo mukah, vratili natrag u ovaj
grad, koi nam služi za utočište, odkako je tvoj otac iz
njega odtišo u svetu Mekku. U posliednje vrieme za
da nam silnih mukah knez Aquilar, pa kéršćanske
striele ponesoše u grob mnogoga Mavra. No ded mi
kaži, što se od tebe dogodilo, pak odakle dolaziš?
— Jaoj, nemam ti se ničim pohvaliti! Alija bi
nam iz Granade svagda donosio viestih; ali vèrlo ne
povoljnih. Pèrvi udarac bijaše groza po nas sve, kad
smo čuli, gdie su naše hodže, Morabito iAlfaki, odpale
od viere svetca, Muhameda.
– Prokleti popovi! poviče Hasan, sèrdit: Gdie
je zatérti vieru, tu su oni pèrvi.
„Сuli smo i to, da je i Ximenes prešo na
kèršćansku vieru. No sve ovo nebijaše još ništa, dok
nam nedodje glas, da se i sam Alija sa Zulejmom po
kèrstio. Čuv ovu viest, moj se otac upanji, te, pri
bliživ se k meni,tergne mač iz koricah,pa poviče: „Iz
rode jedan!“ I zamahne mačem i htiedne probosti mene.
No se domisli niečemu, pa reče: „Ah, nisi ti kriv!“
Ja sam se težko upropastio, neprogovoriv nijedne rieči.
Ali sam se od onoga doba svagda prepadao od otca. A
lik mi njegov trepti još i sad pred očima. Tri dana
poslije toga nehtiede ni jesti, ni piti; no zapoviedi, da
nam se treba na put spremati. Pošto su na mazgove
i oslove naterpali sve tovare, pograbi otac svete zakone
Muhamedove, napisane na osvećenoj pergameni. I, spre
mivši jih dobro, odemo na put, da na vieke ostavimo
Španjolsku. Krenemo se uz velike nepogode i neprilike
u Marokko, kamo nas je sliedio i ostali vierni puk.
Ondie se sastanemo s jednim karvanom, te š njim
hajde do svete Mekke.
„Moj otac, slavni Abdullah, nemogaše podnosti
ljute žalosti, te umrie za kratko vrieme. A kroz nie
koliko vremena i mati!“
Ovdie sustane od govoraipodre dubok uzdisaj iza
dna serdca svoga.
(Nastavak sliedi.)
191
Pohara žabnjaka.
Cernogorke iz sbirke Velinira Gaja.
(Nastavak str. 184.)
u str. : - - - - - - - - - - -- ''
„Tko su ono dobri dva junaka
Na najvišoj, na našojzi") kuli?
- Više njih se kérstat barjak“) vije.
Pod barjaka*) noge prekrstio
A do njega jedan junak dobar
Cerna bérka, a oka kervava“)?“
---- --
A orvana njojzi besiedila:
„А Вoga mi, dizdar-aginice!
Ono su ti do dva pobratima"). -
Jedno ti je Miloš-barjaktare,
- Ono drugo Gjukanović-Petro").
Ma nezali život za poštenje"). -
A koji su dva dobri junaka,
Тe ti idu po našoj avliji?
Jedan ti je stasa visokoga,
A žutoga do ramena bérka.
Sieli su mu na ramena“) bèrci, i
Ka" sokolu na koliena krila?
A do njega tko je junak dobar
Sirokijeh") pèrsih i ramenah?
- g
*) Nastoji. Prislonjaču si dodaje crnogorac, kad naznačuje iz
viestno miesto, ili odredjen pravac. Ovdje si osobito zujistrašno.
*) Barjak glasi arapsko-turski bajrakh.
Pod barjaka. Miesto padeža mirovanja upotrebljava pievač pa
dež kretanja, samo da oživi u piesnu uvedene slike.
*) To je lik Rembrandtov; nemože biti bolji o junaku!
*) Orvana, Cèrnogorka, poznaje redom zemljake svoje, pa jih po
9)
minje po imenu turskoj gospodarici, koja je ljubopitna dozna
vati imena osvetnikah svojih.
Petro miesto običajnijega oblika: Pero. Ali su Cernogorci voljni
gdješto pozajmiti iz talijanštine, pa oblik bio makar i izkrivljen.
") Tim prestaje orvana pominjati junake, zemljake, kano da se u
--
nje zagledala i junačtvom njihovim zadivila. Zato ju ljubopitna
aginica pita i opet.
Na ramena. Ovdje nisi pjevač, da su ramena kao temena
od bérdinah, na koje su sieli miesto gavranovah cèrni berici.
Ali je potonja prilika njegova priličnija istini.
*) Sirokijeh. Taj je oblik navalice razsiren, da pokaze u povra
širinu junačkih pèrsijuh i ramenah.
- - - - - - - - - -- - - - - - - - - - - - -
*)
9)
*)
Za pasom mu dvije kumbarije"),
Odzad“) mu se palošina*) vuče,
I na njega morska tamburima“)?“
„Ono su ti do dva pobratima. -
Oni, što je stasa visokoga“),
A žutoga do ramena bérka,
Od kérvava grada riječkoga"), i
Koji znade šklance") i bogaze
Od Bojane do Skadra bijela
U ponoći, ka" i u po dnevi *).
A do njega što je junak dobar,
Ono ti je pope Vranjanine").
Turci su mu kuću polazili ").
Sam utek-ae") golijem životom i
----
Kumrije izopačen oblik od kulture, pstoji.
0drad : straga.
Palošima je augmt. od paloš, gladius militaris, mač, der
Pallasch.
“) Tamburina je, talijansko odielo. Zato nosi epithertom ormans
G
*)
)
)
“)
„morska.“
Visokoga, miesto: visoka; na pitanje: Kakav? sliedi po pravilu
neizviestan oblik pridavnički.
Riečki je grad niegdje na Bojani.
Bogaz znači isto turski, što i šklanac, iliti klanac, ždrielo, futu
ces. Nepoznaje stasah, ni bogasak.
Dnerije stari pad. II. jednine od dan sprislonjačom ci. U ostalom
vidimo ovdie, da Cèrnogorci dérže poznavanje klanacah za
osobitu znanost, kano junački kakav miestopis.
Selo se zove Vranj, u kojem je siedio taj junački pop.
") Polazili znači ovdje, reče mi moj Cèrnogorac, Milo: opalili.
Utekaе. Tako je Milo izgovorio sumnjiv glas na kraju dionika
srednjega glagola, koi u pretvoru ženskoga spola proždre či
a-glas. Ovdje nam je prigoda podana izreći pravilo.
Dionici svih onih srednjih glagolah, kojim u daljem pregi
branju izčezava a-glas, treba da izlaze na o, što zastupa ponaj
bolje nuklо 1; n. pr. utek-,– utek-o, utek-la, utek-lo, itd.
kano što nevalja: pis-o; jer nedolazi u jeziku: pis-lu, ili pis-li,
itd.
о-glas; n. pr. treba reći smis-o, a ne smis-a-o; jer se nekaže
Ovo isto pravilo valja i za samostavnike, koji izlaze na
u inih pregibih smis-a-la, smis-a-lu ..., već smisla, itd. Tako
valja pisati mis-o,pomis-o, promiso i sve ostale rieči-srodnice,
bile imene,iliglagolske,prema ovomu i ravilu. Valja pisati: mogo,
reko, a nevalja pisati: piero ;jer nije u praktorienu : piev-1, već
piev-a-li, zato piev-a-0. A pisati valja rek-o; jer je u nepre
tvorenu obliku n. pr. ja sam rek-1, dakle u prijetvoru 1-а
u o-glas: rek-о. — To je osnova pravilu , koju treba niegdje
na prestici jezične umnosti dalje izpresti.
192
I unio ") dvije kumburlije,
A palošu niegdie uzajmio
I prokletu morsku tamburinu
Od nevolje, da se plaše"Turci.
„О, za Boga, lagana orvan0 °)!
Tko su ono“) dva dobri junaka —
Kod dievera, Jusuf-age moga,
Te se s agom razgovara *) mudro?
Za pas") su mu dvije puške male
Bez nikakva noža i handžara").
Dérži ruke na puške obije?“
A orvana njojzi besiedila:
„Ono ti je Stankoviću Kenjo").
Junačtva mu na svijetu nema“),
Niti ljudske umi i razumi°).
Junak će se oslobodit", Kenjo").
A do njega, što je junak dobar"),
*) Ovom vèrstom nastavlja pievač zapitivanje aginičino. U tom se
ogleda pusta priroda, što dira i sama u oči vieštijemu. Zapi
tivanje, koje je nepravilno, kano što je priroda, a tako i sli
kovito i bujno, sliedi čudno opisivanje orivanino pojedinih ju
nakah cèrnogorskih. . -
*) Omo. To nije, kako se iza sloga razabire, pokazno zaime, vcić je
ovdie pokazni prislov lica III. miesto emo.
*) Ovdie je mlada aginica kano zaboravila, da pita za dvojicu,pa
joj je samo jedan dirnuo u zienicu. Zato stoji 1. III. jednine.
*) Za pas. Cèrnogorština miesto: za pojasom.
*) Handžar je velik nož, culter major, prema jataghanu.
") - Kenijo je šaljiv nadimak, koje smo već iztumačili, što znači.
*) Na svijetu nema. Razvuk svijetu obuzima u sebi: na srem
bielom. Tu se dakako razumije zara otvorbusva jednaka, ili
*) Ljudske uniti i razumi. Ovdie vidimo, da je u cèrnogorštini um
i razum ženskoga roda , te se sklanja po sklonbi III.
razumije - ravne, ili jednake.
I tu se
") Кенјо. Ovo dodaje ime Cèrnogorka, orvana, kano u počast ju
naku, komu je samo ime slavno. Ova nam vèrsta tumačiujedno,
na što se odnosi svojstvo ljudske umi i razumni po cèrnogor
skom shvatu , a to naročito na lukavštinu i hitrinu u oslo
badjanju. Tako je u bojnom svietu.
") Orvana, Cèrnogorka, hvali zemljake svoje, te zadaje tim veći
strah prestravljenoj aginici.
Ono tije Ivanović Prele *).-
Kažu njega hitra za junačtvo“).“
(Svèršetak sliedi.)
Narodne poslovice dubrovačke.
Sabrao Ignj. Gjorgjić.
Neviesta je mala, je velika, valjaju joj svatovi.
Najgora je nemoć– gladinja.
Ni sárna kasna, ni kuna nevuhvena.
Nije, što je, neg, što bi se htielo.
(Nastavak sliedi.)
Književni viestnik,
Sveto pismo. Pet knjigah Mojsijinih. Preveo Gjuro Da
ničić. 1866. Izdanje A. Rajharda i druga mu u Pešti. 16., str. 422.
– Knjižica je priručna i udesno opremljena za čitanje, Tiskana je
latinicom , što je jasan znak, kako uzvišena pomiso o književnoj
snošljivosti pismenoj živo napreduje u gdiekojih Sèrbah.
Elementarij dlja dzeci vejskich. Početnica za
seosku dietcu. Ova je knjižica sastavljena na poljskom jeziku , а
izašla je u Petrogradu ruskim pismom.
Almanach morskoj na 1866. god. UPetrogradu.
Ovaj je pomorski almanach věrlo potreban i koristan mornarom,
koji imaju u njem zanimljivo čitanje. Privitije pomorski zemljokaz
sa više slikah.
Pokusa. Nova mala pievanka po Dunieckom bude věrlo
I knjižicu,
koja uvodi samo troje čeljadi, sastavi Duniecki tako prosto, kano
radostno prihvaćena po poljskom obćinstvu u Krakovu.
što je glasbi prikladno.
уodi.
Osobita je naročito napitnica jedna o —
Uvod we studium trestmiho Innotného prava.
Napisao Dor. Jos. Slaviček. Od ovoga pravoslovnoga diela češke
knjige nedavno sviet ugleda svezak I. drugoga diela čast misto
Robera izadje nedavno u Zl. Pragu svezak 4., što sadéržnje pripo
viedku o dogadjajih 1420. godine , pa je mnogimi slikani urešen.
Gl. br. 18. našega Viestnika.
lieta na ruskom jeziku svake nedielje 2 puta.
U Rusiji izlazi ove godine 330 novinah i časopisah za
svaku struku javnosti, znanosti i zabave, kano što i umietnosti. Kad
bi tko predplaćivao od svih ovih časopisah samo po 1 iztisak, imao
bi plaćati za to 1,377 rubaljah.
*) Prele ie takodje nadimak. Ivanović, kano što ni Stanković, nisuје иакоaje nadmaк. Ivanovic, кano suo na Stankovac,
i prezimena, već po Ivanu i Stanku za razgovuuza.
*) Kažu njega hitra za junačtro. Ovo je vanredan stavak sbog
kratkosti glagolske skladnje. Kazati iziskuje ovdie subjectum et
praedicatum u istom padežu Iv. miesto običnije izreke: kažu
za njega, da je hitar u junačtvu.
Urednik i izdatelj Dr. Ljudevit Gaj. Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja.
5:5-6-5-4B5E-LEFT-GAMES S
U Subotu zез. Lipnja 1866. Tečaj xx.
Kad te 'e moje kêrvi žedja ,
Térgni sablju od pojasa,
U pèrsa mi podaj glasa,
A nekolji izza ledja"!
P. Preradorić.
žèrtve narodnosti. Mučenici, vi ste žèrtvom pali i
Brat uzdiše, a narod vas žali.
G., Vaša slava da je prava,
Sisviet se buni. Neće da miruje! - Čitav će sviet razumieti,
S prietnjami se strašna vika čuje. Pa Hervati pominjati
Kako bliže vika stiže, Dan dvadeset i deveti.*)
Pitam ljude, kakva 'e bieda?
и. к.
„Tudjin jedan, a nevriedan
Hoće nam da zapovieda.“
Kano jedniem duhom nadahnuti,
Wiču: „Neka pade kérvnik ljuti!“
Stane piska, sviet se tiska,
Svak” se oštre sablje hvata.
Puška puče, sve umuče:
Izgubismo evo brata!
Sad se diže urnebesna buka,
Kérv uzkipi razjarena puka ;
Ali evo ! Desno, lievo,
Iz sto cievih oganj pada.
Sve je u smeći, što će reći –
Ti vojnici iznenada.
Obori se osveta na grudi!
Stane metež poplašenieh ljudi".
Tko da odoli? Kérv se proli,
A kroz ruke klete i cèrne.
Ali neka! I nje čeka —
Ista miera, da jim verne.
G. r a di Z r i mj.
Putna cèrta.
Evo nas na kolih, te se vozimo naprečac preko
razbojničke gore natrag.
Da tud nezalutamo, najmilismosebiprovodiča ibra
niča, Zrinjanina, koi nas je doniekle provodio. Došli
smo š njim do takonazvane straže. Ovdie se od nas
oddružio, te nas ostavio na milost i nemilost dobroj,
ili zloj sreći.
Oproštaj nam sa ovim provodičem bijaše dvojako
nesgodan. Izgubili smo pouzdanu stražu, pa i domaće
družtvo. S njim u razgovoru doznasmo, da se gora,
koju smo naumili prieći, po imenu Vranova glava, dieli
u više predielah, od kojih svaki nosi ime svoje. Pre
*) Sérpnja 1845.
25
194
dieli su prozvani ponajviše po gorskih kosah, gdje zimi
viju gorski vuci. - -
Da napomenem samo jedan predio gorski.
Desna se strana gorska od Zrinja, pak do Kostaj
nice zove sve nad Unom Nikolina kosa.
Ta obaviest povede nas na pomis0, koja razkriva
zaviesu tamne prošlosti, te nam pokazuje bar niešto u
nestašici jasnih izpravah i dokazah. Pleme Zrinjsko
porodi više Nikolah. Sva je prilika, da se ta Nikolina
kosa zove po Nikoli kojem Zrinjskom, ili možebiti i
po samu slavnom junaku sigetskom, što bi nam doka
zivalo, da je on u Zrinju stolovao. "
Vraćajući se natrag na putopis preko Vranove
glave, možemo biliežiti samo gdiešto.
Put je preko gore, premda imade stèrmih bèrdah
i naglih spustovah, divan i oku vèrlo ugodan Tik do puta
stoje gorski prolozi, duboke jame i gudure. Prekrasna
je dolina od Biednika prema Kostajnici. Ova se do
lina ciela putniku opruža bujna i zelena pred očima,
kad je prevalio tri četvèrtine od Vranove glave, te
udario putem na selo Mečenčane.
Preko ove gore putovasmo gore dolie debele tri
ure. A da smo se tako smiono pouzdali u konje i ko
čijaše svoje, kako to čine Zrinjani, koji, ovud putujući
niz bèrdo, neupaoče niti jedanput kola, mogli bism0
bili i po ure prije proputovati ozloglašenu tu goru.
Ovako, živi na oprezu, te srećno putujući, stigosmo
preko Mečenčanah uUmetić. Tamosmo pali na odmorak,
smiestivši se tu u pervu kerčmu, koju smo opazili, da
počinemo, pak da se i okriepimo. To okriepljenje
nadjosmo u mèrzloj i vèrlo bistroj vodi gorskoj, a,
bogme 1 i u dobroj čaši rujnoga vina. K tomu založismo
sira i kruha, pa Bog! Tako smo se okriepili po pro
pisu izvèrstne izreke ugarsko-latinske:
Caseus et panis
Sunt optima fercula sands.
Dok smo to trošili, da se za put nanovo pod
kožimo, zabavljaše nas trojicu sadašnji naš kuće-gospo
dar, kérčmar, miestnimi novostini. Razgovarajuć i
zabavljajuć družtvo , izmami iz nas pravac našemu pu
tovanju i odgovor, kojim smo putem k njemu došli.
A kad mu reknemo: „Preko Vranove glave“, on se
čudom začudi, što smo preko nje od čete Rogulićeve
prenieli žive glave svoje.
Bilo sad, kako mu drago! Osiećali smo u Ume
tiću, da smo oni veseli putnici, koji smo bili u onaj
čas, kad smo se na put krenuli. Ali smo stali ujedno
razmišljavati opasnosti, od kojih smo bili mogli postra
dati, te kojih još ni sad nismo bili sasvim oprošteni. I
zatosmo se skérčmarem začelisprijateljivati, pripovieda
jući mu, kako nam u ovom i onom miestu nije najbolje
bilo pri duši; ali da se nijedan zato nije htio oddati,
samo da neuzloćudi drugoga. Opisivali smo njemu put
nu cèrtu, koju si čitao, mili čitatelju.
Iz Umetića nastavismo putovanje liepim i ravnim pu
tem do Biednika. A odavle se krenusmo na Komarovo.
Ovdje se u putnoga druga, vèrloga župnika Gabaja, napla
tismo za sve ono okriepljenje, koje nam je sav dan
bilo zakraćeno.
U Sisak stigosmo, kad se posumračilo, to 9. uri.
Dakle prekratismo na prečac put preko Vranove glave
za debele dvie ure. . . .
Živa je istina: prečac je dobrotvor putniku, komu
prieti herdjav put, ili opasnost kakva. Putovanje je u
Zrinj grad itežko i opasno. Sela su siromašna i lišena
valjana nauka duhovnih pastirah. A siromaštvo je leglo
Svega zla. Miseria, maxima neretirice.
Svietlopisac, Alkier, svèršiv zadatak svoj, povrati
se sutradan istim putem za nami, te prispije takodje
saživomglavom na ramenu, zdrav i čitav u noćno doba
u Sisak. Ali donese sa sobom ujedno isnimke grada Zri
nja i niegdašnjega gérba njegova, koji će se na tristago
dišnjici slavnoga Nikole, hèrvatskoga junaka, upotrebiti.
Svatko će tada na taj veliki spomen-dan moći razgle
dati te slike, koje se tiču diedinskoga grada, tako reći,
soko-gniezda dičnoga našega svetčara.
. To sam napisao o gradu Zrinju domorodnomu či
tatelju, želeć, da putuje onamo, a naročito vèrla naša
mladež.
U Sisku, 3. Lipnja 1866.
Viekoslav Stauduar.
Polet na more.
Dodatak.
хli.
(Nastavak str. 189.)
Per ardua ad astra/ Pitaš me, naški čitatelju, što
znači to? Kad si se dima nadimio, najiesti ćeš se pe
čenja, ili vierno: prozstèrmeni ideš do zviezdah. Ali smo
evo tek na izlazu, što se odprije zvao ulaz, na vratih
od postojnske špilje.
Kad smo izstupili iz jame napolje, na vidielo,
zatekli smo još niekakve zaranke. Niekakve ptice cvèr
kutahu. Čini mi se, da su bili kosovi, spremajući
195
se na spanak. A pastir u obližnjoj rudinizazivaše preko
štapa svoga ovna-predhodnika, brojeć bieloruno stado
svoje. Razabrali smo u sumračju, gdie ovce preskakuju
podèržan štap, tako mirne i smierne.
Čujasmo lavež svakojakih pasah iz tërgovišta, vi
deći kišom krunisane travke i biljke. Ah, kako mio
bijaše oku sviet sa vidielom svojim !
Sviet je ljubazan, dok ga čoviek gleda u neduž
nosti nedužnim okom. A zadovoljnost je nedužnost.
ХLII.
Izašavši na desno od izlaza, opazimo svakojake
stvari na prodaju, slastice, licitarske kolače, medice,
poljubce, uvijače, iliti smotke, posrebrenom hartijom
o kraju obavite, pa i opisne knjižice na niemačkom je
ziku, o kojih je sastavitelj sebi obdéržao pravo prevo
djenja na ine jezike. Na niemačkom jeziku !
Tako je knjižtvo okuženo tudjom kugom u naše
braće, Slovenacah.
Što se tiče jezgre same knjižice, nemožemo vèrlo
žaliti, što je našemu serdcu ostala tudja; jer nam se na
pervi pogled učini odmahsuhoparna, pa i dosadna, kano
što može biti duševni porod kakva odmetnika, koi
hoće da bude Niemac, a nije još, niti može biti ikad
Niemac. Takvanamse diela čine, kano nezakonita dietca,
kojoj se nezna za pravoga otca.
Ali nas ta knjižica sa svim tim obradova i ne
hotice.
U istoj gostionici, gdie smo mi odsieli u tërgo
vištu, bijahu mladi Hèrvati, koje je takodje zabava do
vela u Postojnu. Svi smo se sabrali u pravoj gostio
nici; ali kad evo donese niekakva sirota, Slovenka,
na prodaju u pletenoj kotarici više iztisakah od ove
knjižice, kano da je doniela kruške, jabuke, ili smokve,
te ponudi njimi mladesokolove hèrvatske. Ali kad tamo,
ovi mladići, — čast jim islava jim !— zapitaju odmah,
nagnani nagonom pravde i naravi:
„Imate li slovenski?“
„Bas?“ pa se dosieti, što to znači, te rekne:
„Вir haben niti!“
A oni na to, ozlojedjeni pravednim gnievom, po
borave, da treba podpomoći sirotu, te poviću presve
tim glasom uvriedjene narodnosti:
„Nosi !“ .
Taj glas: „Nosi!“ zuji meni još u ušijuh, te mi
napunjuje grudi punim nadom, da i naša narodnostima
vojskah svojih,koje su u pričuvku raztèrkane. Ali će doći
čas,gdie ćemo mi,Slaveni,svezatistalniji savez, nego što
je niemački, koi je svezan nevoljom bez ljubavi, te se
zato sad evo razpada, kano pèrhlo uže, izvadjeno iz
mutne mlake, na zraku, ili, bolje reći, usmèrćuje
sam život svoj, kano štipavac nasred ognja.
Naš će savez slavenski vezati zreo razbor svezom
ljubavi. Ljubav je jedna jedina čvèrsta i stalna sveza
srodnih narodah.
Pravo je kazao narodni naš vladika na saboru:
„A ja cienim, pèrvo je pravo svakoga naroda, živieti,
i da na ovo pravo nitko na svietu nesmije navaliti; jer
čoviek, ili narod, koi dopusti, da se na život njegov
navali, nebi života vriedan bio, kad on te navale svom
snagom i silom Odbio nebi.“
Premda nismo ni za kakvo divljačtvo, već na
protiv za obće izobraženstvo, možemo mirne saviesti
opravdati gniev vèrlih mladih domorodacah slavenskih;
jer volimo opet domaće divljačtvo, nego previjano, pre
obraženo tudjinstvo. Slava jim !
Sto se odtudji, to se nevrati lie natrag. A što
je surovo, to se može izbrusiti i ugladiti.
Ako nebude odlučnih, pače i nemilih opominjačah,
neće se puk nikad doviek svieta opametiti; jer se
predrazsudom naučio, da je svako čeljade, koje je odie
veno u francezko to odielo, tudje, gospodsko, niemško,
deržeć niemštinu za tajnosbor bogovah i božicah. K tim
tajnostim hoće i on bar izdaleka da prikuči uho.
Ali i o Olympu možemo danas reći: Bijaše!
Svèršujemo to snovanje o slavenstvu bezsnovaljke
starimi, a istinitimi riečmi:
„Idque apud imperitoshumanitas vocabatur, quum
pars servitutis esset.“ (Тас., Agric., 21.)
Tudja je uljudnost gotovo robstvo.
ХLIII.
Kadsmo sevratilinatrag u maleni kolodvor postojni
ski, opazismo i opet, pa to sve zajedno mnogo jasnije,
nego što odprije, koliko se množtvo svieta slonilo na
podzemaljskom čudotvorju postojnskom. -
Svietina, što se po gorostasnih prostorijah od
podzemnih dvorovah cèrnih razasula, kano na tla ba
čena živa u Idri, sad uvali sva kolika u malenu jednu
gostionicu, ili kerčmu ukraj kolodvora.
Svaki putnik bieše ogladnio i ožednio. Svako
čeljade pohiti bèrže bolje do stola i siede. Da ti je
bilo, mili čitatelju, vidieti silovit taj sastavak putnikah
od različne narodnosti; da ti je bilo čuti tu smiesu go
tovo svih jezikah evropskih, pa i mnogih i azijskih i
259
196
Ovdie se razgovaraju okretni Talijanci, vieverice.
A ondie mašu rukama Arbanasi, arslani, govoreći skipe
tarskim jezikom,što je niekakvo čudnovato nariečje, koje
je i po riečniku i po slovnici sasvim oddvojilo i od na
šega i od gerčkoga, pa i od turskoga jezika, premda
je skipetarski jezik pozajmio, ili— pokrao silno blago
u svih susiedah svojih. Činise, da je i jezik u Arba
nasah lupež i jatak.
Zaželim blizu slušati divlje ove glasove; jer živa
rieč narodna utieče u dušu čoviečju, kano što uljana
kap u svietiljku.
Divlji glasovi skipetarštine izlaze ponajviše iz Liu
boka gérla, razbijaju se o ustne, kano valovi o stiene,
pa nasilnim cičanjem i trepetanjem u ustijuh govorni
kovih dèrmaju grudi u onoga, koi sluša pusti zvek
njihov, nerazumijuć značenja riečih. Coviek misli, da
je svaka rieč, koju čuje, i otrov i sablja.
A može biti, da su okrutni glasovi u skipetar
štine prosto odielo najmilijih, najčoviečnijih čuvstvah
u onaj mah, u koi glase i grozni i strahotni. Ta tko
razumije samovoljnost tvorca jezikah?
ХLIV,
Arbanasi govore nesamo ustima, već i očima, ru
kama, pa i svakom žilicom na obrazu.
No kako mu drago, siedem za arbanaski sto, da
učim bar niekoliko časovah značajpotajne te narodnosti,
toga ljutoga plemena, koje s nami ni u čem srodno
nije. Oporavljajuć umorno tielo, parovoz duha, gledam
i slušam na sve strane, smatrajuć prerazlične likove
narodnih značajnostih i ličnih naravih.
Ali kad evo za malo navrati na se sve kolike oči
u kerčmi čudnovat majmun ljudski, sin-samovoljac
samoživca Albiona, niekakav John Bull, koi hoće da
bude oddieljen od ostaloga svieta, kano što mu je ma
glovita domovina smion osamak u golemih, dugačkih,
strahovitih talasih Velikoga mora.
Gosti su, ugrijani i znojni, sieli za stolove. Svi
su prozori za volju zdravlju pozatvarani; jer je oštriji
noćni vietar prolietni stao jače piriti. Ali dodje izne
nada taj Inglez. I mieri družtvo zeleno-modrima očima,
kano da mieri zemlju. I vidi sve, a negleda nikoga;
jer nije opazio Ingleza, po smislu svojem — čovieka.
Prodje Inglezina čitavo blagovalište, preziruć oho
lim i sanljivim okom sve koliko družtvo, koje mu je
upadalo u prezor, kano što danas dielo svih vladalacah
evropskih. Ali što će i kamo će? Sva su miesta za
Nenalazeć nigdje prazne klupe, ni stolice,premljena.
pristupi naprečac k zatvorenuprozoru. Ovdie porazgérne
tudje odielo, odtvori širom prozor, izvali se na klupu
do prozora, na koju nije nitko htio siesti, izvadi lie
vom rukom iz lievoga džepa putopisne knjige izemljo
kaze, te stane premetati i gledati strane i listove tamo
am0, nemareć ni za koga do sebe, kano da je sam
samcat u tom plaćenom javnom miestu.
Kako je on odtvorio prozor, odmah stane ladan
i neugodan vietar nesamo uznemirivati ugrijano druž
tvo, već hoće da pogasi svieće u kérčmi. Ali moj In
glez ništa! Ni on sam nemože više dobro čitati, kad
mu svieća driema, ili umire, te baca sjenku na sve
strane. Gosti stanu vikati, svaki na jeziku svojem. To
bijaše pravi toranj vavilonski. Ali se on gradi svese
bice, kano da nerazumije ništa, ni talijanski, ni nie
mački. Svako se boji zdravlju svomu. Ali on siedi,
nikoga negledi,već bulji jednako oči u niekakvu knjigu,
ukoričenu u cèrvenu koricu. Ovdje viču francezki:
„Parbleu, Monsieur , fermez la fenêtre !“
Drugi mu podvikuju inglezki, misleći, da će se to
njega kosnuti:
„God-damn, the window is open ! Do shut it!“
I drugi drugčije; ali sve zaludu. Svi se glasovi
o njem razbiše, kano talasi o pharoskom svietioniku.
Najposlije pošaljemo konobara, neka ga opomene
uljudno. No što se kaše opomena ovolika gospodina?
Ta to je Inglez.
Srećom se nadje medju nami Francez, koi nije
Inglezu odprije naviestio rata, već udari jurišem na
inglezku tvèrdjavu. Francezko oko nemogaše više gle
dati, kako u tom družtvu Inglez okèrnjuje obće pravo
zajedničke, njemu omiliele jednakosti. Za nju ustane on,
kano živ žar, poleti k prozoru, pa ga zaklopi. A naš
Inglez od ljutine opruži na to dugačko tielo, pokupi
sve stvari svoje, te ostavi u jedanput gostionicu, kano
mačak, poliven vodom, ili francezkim kropom. Ali je
Bastila uzeta. To je dosta.
I tako nas je odtvorena odlučnost francezka iz
bavila od tvèrdoglavoga i sliepoga spleena inglezkoga,
s koga bi družtvo na ladnu vietru kroz odtvoren pro
zor bilo nazeblo i obolielo. Neće li ona i opet izbaviti
veće družtvo od nazebe i koječega?
U spleenu je Inglez Orlando furioso. U spleenu je
Inglez, što je jelen u Rujnu, ili Magjar u čemeru.
(Dalji ostatak sliedi.)
197
Almansor bena Abdullah.
Arapska pripoviedka.
(Nastavak str. 190.)
Ovo mučanje Almansorevo upotrebi Hasan , te
reče :
– Pa nisi li mogo u Arapskoj noći miesto, da
oplačeš otca, nego si ovamo došo, nesrećniče?
— Ah, nekori mene! hoće mu Almansor: Nie
kakvo potajno čuvstvo nagna mene ovamo, da poljubim
još posliednji put zemlju španjolsku, pak da se š njom
za svagda oprostim.
Hasan, presiekav mu rieč, reče:
– Jest, došo si, da poljubiš tom prigodom ust
nice Zulejmi svojoj!
— Negovori dalje! poviče Almansor, sérdit: Priz
najem, da sam sbog nje ovamo došo ponajviše. Ali
što ću! Kud godj hodim, svud mi trepti pred očima
slika njezina. A moje su misli kod nje bezprestan0.
Još noćas idem u dvor Alijin ; jer nemogu duže pod
nositi taj nemir u sèrdcu svojem.
Bieži onu kuću, kano kugu ! Sèrdce će izvaditi tebi iz
mladjanih grudih. A za uzdarje ćeš dobiti otrovnu
zmiju. Ime će tipromieniti,—jaoj, samo neidi onamo ! -
Ja te zaklinjem; jer ti propade, ako doznadu, da si
Almansor.
—Neboj se,vierni Hasane! Nitko u dvoru nepoz
naje mene. Ta kako bi me tko i poznavao, kad su
na mojem obrazu obiliežja tuge i žalosti! Oči su mi
pune suzah. Hod mi nije više ponosit, kano niekad.
A moje sèrdce prelomljeno, ka' i moj glas! Kako li će
dakle tko moći reći, da sam ja Almansor,— Наsane?
Ljubim kćer Alijinu,– ah, ljubim, kako nikoga na
svietu. Želim ju vidieti samo još jedanput, obljubiti
јој lišca, pak onda odlazim u Arapsku za svagda. Siesti
ću na onaj isti brežuljak, na kojem je Medžnun niekad
siedio, te uzdisao za milom Lilom svojom. Zato se ne
brini, vierni Hasane! U španjolskom odielu neće nitko
poznati mene, te ću, zaogernut u plašt, slobodno ho
dati po gradu. A moja će zaštitnica i pomoćnica
biti – noć.
- Ah, nevieruj noći, te neidiu grad Alijin! Pred
gradom siede tri žene, koje čekaju tebe. Pod izlikom,
da te zagèrle, one će te zagušiti, a, poljubivši te, kérv
će ti izpiti. -
— Zaludu me odgovaraš; jer meni treba ići u
dvor njegov, makar se čitava Granada na me digla. Ja
ću ju vidieti još noćas, ah, ja hoću da ju zagèrlim.
Moj će mač biti meni vieran drug. Idi dakle, Hasane,
te se više za me nebrini!
Kad je izgovorio ove rieči, čvèrsto pripaše mač
sebi okolo tiela, zaogèrne se u plašt i izadje iz odaje.
Hasan ga gledaše mukom. A potom podje za njim laga
nim korakom. Vidiev ga već izdaleka u mraku, poviče:
- Nesrećna će biti tvoja ljubav: izkopati tebigrob!
Na to ulje u dvor. No izadje već za niekoliko
trenutakah, te stane sliedit stope Almansoreve.
III.
Isto veče, kad se Almansor sa Hasanom iz grada
krenuo, bieše dvor Alijin sjajno razsvietljen.
Kako je koja liepotica, ili koi vitez otvorio pro
zor, da se večernjim povietarcem razblažiugrijan obraz,
pročula bi se glasba. A po dvorani sesve koliko plem
stvo španjolsko šetaše, ugovarajuć vieritbu medju lie
pom kćerkom Don Gonsalvovom i Don Enriqueovom.
U dvoru je sve živo i veselo, te se nasladjuje i
zabavlja svojski.
Idimo, mili čitatelju, u odaju jednu odposliednjega
sprata, da vidimo, što se ovdie radi. Odaja je liepo
urešena. Ogledala zapremaju čitav zid. Krasno izra
djene stolice i veleliepni naslonjači starinski, a po
podu prostèrti svileni sagovi.
U Odaji vidiš dva lica. Liepo dievojče siedi, mlado,
što je naveršilo od prilike tek sedamnaest proliećah. U
obrazu je cernomanjasto. Očijoj cèrne, a kosa, kano krilo
gavranovo. Po svem obličju prilikuje većma cérnci,iztoč
njakinji, nego plavci, zapadnjakinji. Siedi na stolici,
uperta u desnu ruku. Tik do noguh joj siedi na nizkoj
stoličici mlad vitez, niežna, a odlučna oka.
- Ah, Domno Carol Što ste tako žalostni, dok
je u dvoru sve živo i veselo? Ja vas ljubim i oboža
vam, kano angjela. Biti ćete mi vierna družica, pa
ćete sa mnom provoditi sladke danke. Do vieka ću
vam služiti, kano rob. -
– Prodjite se toga! reče niežnim glasom Donna
Clara: No vas molim, Don Enrique, da ostavimo ovu
odaju, pak da me povedete u dvoranu.
Don se Enrique na to odmah digne, te ju pri
hvati za bielu ruku, pa podje š njom prema vratima.
U taj čas ulje Alija, te, kako opazi ovo dvoje,
gdie se makanilo otići, reče:
198
– Prostite, Don Enrique, imam govoriti niešto
s vami! Ostajte dakle !
Potom se okrene prema kćeri svojoj,
— I ti ćeš mi, Donno Claro, oprostiti, te ćeš
sama poći u dvoranu; jer ću zadèržati ovdie Don-Enri
quea. No mu se nadaj bèrzo!
Na ove rieči otide Donna Clara u dvoranu - k
je ostalim gostom. A Don Enrique i Alija ostaju sami.
Alija pristupi k vratima, te jih zatvori čvèrsto.
A Don Enrique stane gledati u čudu; e ga je strah
niekakav obuzeo. "
Pošto je Alija zatvorio vrata, ponudi Don-En
riquea, da siede. Na to rekne:
— Imadem vam kazati niešto važno, a to želim
svakako, da vam kažem još prije vienčanja sa Domnom
Clarom. Ima jedna tajna, koju nisam rad, sam u grob
sahraniti. Vi znate, da je samo o Donni Clari visielo,
hoće li vam biti žena, ili neće.
— Ne, nipošto ! Vi ste otac. Vaš glas odlučuje u
takvih stvarih, rekne Don Enrique, uplašen.
— Jest, moj glas vriedi mnogo, nastavi Alija:
A ja sam imao uzrok, da vam nedam ruke njezine.
Ali nemam prava; jer nisam otac Clarin
— Niste li otac njezin? poviče Don Enrique.
— Nisam; no sam slučajno postao, odakle mo
žete lasno razabrati, da je sve o Donni Clari visielo.
No kako bilo, da bilo ! Vi ste ju izprosili, a ja sam na
to pristao; jer cienim, da se nisam prevario, da će
Clara u vasimatii vriedna i poštena muža. Ona je težko
na to pristala; jer se svesebice titra niekakvim sanja
renjem, ah! koje se nikad obistiniti neće. Najpos
lije vas zamoljavam, da neodkrijete ove tajne ni
komu, niti samoj Donni Clari; jer nisam rad, da za to
dozna, samo da joj se duša očuva od mukah i nevoljah.
Veseo sa ovih riečih, pograbi Don Enrique ruku
Alijinu, te ju stisne prijateljski i reče:
— Nebojte se ! Ove tajne neće moja usta nikomu
izustiti.
Na ove rieči ustane, te pohiti k vratima. Alija
ga zadèrži i reče:
– Ostajte, Don Enrique; jer imam još jednu
tajnu da vam prokažem. Lakše ću ju nositi, kad ju
vam izpoviedini, osobito sad, kad smo rodjaci. Vi
mate, da se ja nisam svagda ni zvao Don Gonsalvo.
- i Okanite se toga, pa se nesiećajte prošlosti!
zvali ste se Ali. No, stupivši medju nas, keršćane,
„пола ste ime svoje. I tako ste sebi osvjedan
obraz,te vaspoštujem upravo za to,pače dvojako. Nebu
dite u brizi. Donna je Сlara angjeo, koga Bog nije za
boravio; jer ga je obasjao svietlom kèršćanske viere.
— Dopustite opet, da vam odkrijem sve, što mi
je na sèrdcu, da mi lane ljuta bol.
– Izvolite dakle! reče Don Enrique: slušati ću,
te vas saslušati; jer me strah već popada, što li će to
biti na posliedku !
- Slušajte! hoće Alija: i ovo će vam mnogo ob
jasniti stanje Donne Clare.— Каd sam već bio ože
njen, nadjem sebi prijatelja, kakva nikomu ova zem
lja više roditi neće. Življasmo u istinoj slozi i ljubavi.
Da vam to dokažem, evo, da vam pripoviedim ovu
„Моја žena porodi meni sina, te nakon porodjaja
umre za niekoliko danah. U isto vrieme porodi i žena
moga prijatelja liepo dievojče. Vidio je moj prijatelj, u
kakvoj sam se našo neprilici. Uzme moga sina, te ga
preda ženi, daga odhranjuje sa dievojčicomsvojom. Tako
se dietca odhraniše i odrastoše, te se kasnije ljubljahu,
kano blizanci. Tko li je bio srećniji odmene? Zagèrlim
prijatelja oko vrata, te mu se zahvalim sèrdačno na
ovolikoj dobroti. Kad su dietca u to odjačala, reče mi
moj prijatelj jedanput: „„Gle, dragi Ale, gdie su
nam dietca ponarasla! Hajdemo dakle, te učvèrstimo
još bolje staro prijateljstvo svoje, pak da jih sad već
zaručimo !““ .
„Blago si meni! Od veselja nisam znao, što da
počnem. Stvar se okonča ovako: Ja sam uzeo kćer T
njegovu k sebi u dvor, te sam ju odhranjivao. Zvala
bi me otca, pa sam joj tako ostao sve do današnjega
dana. Moj prijatelj uzme moga sina, te postupaše
š njim. ka' i ja sa dievojčicom njegovom.“
Ovdie postane malo; jer mu se glas iznevierio. A
suze mu potekoše niz bielo lice.
(Nastavak sliedi.)
Polinara Zabljaka.
Cèrnogorke iz sbirke Velimira Gaja.
(Svèršetak str. 192.)
„О, za Boga, lagana orvano ")!
Tko su ono šest ljutijeh gujah,
Te mi stoje kod vratah džebane“)?
") Aginica, kako se čudom čudi, počima svaku: O, za Boga . . .
*) Za džebanu mi je kazao Mile, Cèrnogorac: „To je miesto, gdie
stoji prah i olovo“ (munitio, copia bellica).
199
“)
*)
*)
)
3)
9)
*)
ч)
9)
Drže oni puške, nategnute;
Glede Vlasi") zametnuti kavgu").“
„Ono su ti dva brata rodjena,
Jedno Miloš, a drugo Mališa,
Dva Kostića, sokolići sivi“).
Drugo su ti ono Kraljevići.
A ono su još Hotoševići,
Jedno Gilo“), a drugo Nikola.
„Gdie poštenja Cernogorci grabe"),
Nitko jim ga ugrabit“ nemože.
„Treće stoje ono Gazivode,
Jedno Ivaš, a drugo Nikola;
E se oni neboje do vieka,
Do pojasa gaziti po kérvci")“
Tad" uterča kade") u haremu,
Pa dohvati svilenu maramu,*)
Te udara dizdar-gospodara")
Po turskome licu i obrazu ").
Skoči aga, ka' da se pomami,
Aginica zna u napredak, da su Vlasi osvetnici; jer su ponaj
više to upravo najveći junaci i napadnici turske gospode.
Kavga je ovdje u širem smislu boj, a nije svadja, rica.
Cérnogorka, orvana, poznaje sva plemena roda svoga, pa po
minje vierno sve junakepo imenu; ali dvojici Kostićah dodaje,
da su sivi sokolići, to jest, junaci od junakah.
Gilo je nadimak. Valjalo bi zadugo prebivati medju Cèrno
0vi su od
prilike onako podrugljivi i potajni u porodice, kano što ima
gorci, da čoviek zaznade za značenje nadimakah.
svako čeljade vlasteoske kakve porodice šaljiv nadimak, dakako
in camera carstatus.
To je locus communis. Tim misli Cèrnogorka upropastiti agi
nicu.
Ova je izreka najveća dika po junaka. Jer kano što riba žive
u vodi, ptica u zraku, tako je i junaku najveća slava, kad se
za njega može kazati, da se neboji, do vieka boraviti dane ži
vota svoga – u kérvi.
Каde stoji kano trooporazov brojna miesto: kada od „ka
duna.“
Maramu je slovna skladka sa riečju: haremu.
Te udara disdair-gospodara. Ova je vèrsta nalik na poznate
dvoskladke francezke. Ta dvoskladka nije u običaju pučkih
naših pjesamah. Ona se sklada samo srećom, kad se pievaču
rieči tako sretu i udese.
Licu i obrazu. Lice je dio, die Wange, gena, a obraz je cielo,
das Amtilita, Gescht, facies.
9)
*)
*)
*)
)
но
ч)
naj
Pa ugrabi tanku brešakinju ').
Proz prozore pušku promolio
Na junaka, Stankovića Kenju.
Оdista*) ga ubiti hoćaše.
Prepade se; čudit' mu se nije,
Da Jusufa *), brata, neubije *).
Černogorske puške zapucaše,
I Jakupa rane dopadoše *).
Ranjem Jakup") povikuje momke.
A na Vlahe biehur kidisali")
Kad rekoše; ali pogiboše“).
Tada njima velji indat") dodje,
Velji indat“), riječka") nahija,
A pred njome svake ") poglavice,
Pa na troje vojsku dijeliše ").
Jednu daše "“) Lješevićah") Vuku,
Brešakinja : breša; puška. nazvana po gradu Bresciji u Tali
janskoj, sclopu species, gdje su na glasu puškarnice.
Odista : zaista, rere.
Ovdie doznajemo, da je Jusuf brat agin, kano što smo odprije
čuli, da je diever aginičin.
Nije – neubije. Ovo je glagolska skladka, kojoj je ovdje
svèrha, da uzbudjuje ćud svetoga čuvstva, bratinske ljubavi,
koju nam treba paziti i u neprijatelja.
Dopasti je ovdie složeno sa objektom lica, što je preko obi
čaja; jer se ponajviše kaže: Junak je dopao ranah, a tu či
tamo, da su rane dopale Jakupa. To je usramovous s. nera
Ranu, koje je dopao aga, po imenu Jakup, možemo smatrati
kano rubu-naviestnicu, koja objavlja, da se osvećivanje otpočelo.
Što je top-viestnik u ratu, to je ova rana u pohari grada žab
ljaka. Ona viče Cèrnogorcem staru onu rieč njihovu: Tko se
neosveti, taj se neposveti.
Kidisati znači turski rim infero, zlostaviti.
Turski momci.
Indat je arapska rieč, ta znači auxilia, vojsku-pomoćnicu.
kažu n. pr. odtišo u indat, itd.
Ovo je dva masovaonas, s. avaimboos, što je pievač zato
načinio, da izkaže veličinu stigle pomoći.
Ovaj je razvuk trag od spomenute anadiploze.
Srake: svakojake.
Dijeliše. Taj oblik nevalja po umu našega jezika. Ovdje je
rerbun imperfectirum: dieliti in formu perfectira. To je po
grieška proti duhu, koi neda, da imperfecticum bude per
fectum, pa niti u obliku.
Daše.
bar, pošto je svéršeno dielo u pravu obliku, kakav iziskuje
To je porednik predjašnjega glagola, te je sasvim do
domoroci.
Ljeseci se zove cèrnogorski clan, kako zovu u Škotskoj
pleme, što je srodno sa član. Lješevićah je genitious part
rus prema Vuku.
Da probije kroz turske sokake"),
Da izpadne") na gradsku kapiju;
Drugu rabru“) popu, Pejoviću,
Da udari od iztočne strane“),
Da izide") na gradsku kapiju.
A treću su sebi ostavili.
A pred njome Filipe, serdare *).
A tader su oni kidisali.
Najpěrviji") dodje od svakoga
Po imenu Lješevićah Vuče,
Te izide na gradsku kapiju.
Tu se biju tri bijela*) danka,
Dok su grada turska“) osvojili
I stotinu roblja uhvatili.
A toliko glavah odkinuli,
Te uzeli tope i lubarde.
Pogiboše mnogi Cèrnogorci,
Ostaviše grada Zabljačkoga —
To bijaše pohara") Žabljaka")!
") Sokak kažu Turci za ono, što je ulica, platea.
*) Tapadne. Prosti glago pasti služi miesto doći u piesničkom je
ziku našem. Izpadne, = izadje. Korien pad odgovara ko
*) Rabiru. Tako je Milo izgovorio absque aspiratione. Nabru je}
attributum popu, junaku. Hrabar odgovara fr. courageuar; ing.
courageous, spirited: mctilesome, stout.
*) Ta dioba grada na zapadnu i iztočnu stranu prilikuje običaju
iztočnih narodah, koji se u džamijah Bogu mole.
*) Izide. Ovaj oblik nije još izgladjen brusom današnjega jezika. Ali
ga tako govore Cernogorci miesto: izadje. Mnogo se čuva u
onoj gori.
*) Kad ide na vojnicu serdar, to jevelik sbor vojni; broji bar nie
koliko četah. Kadpogledamo uuredbu rimskogavojnstva, možemo
serdaru naći priliku. Serdar je u pervom značenju po tur
skom sustavu ono, što je bio po rimskom cinder criminum
generalis
“) Najperiji je od perigradus superlativus sasvim unatoč umu
i razumu. Ali tako grade i Hellenci stup. III. od mudro: no
tada znači najraniji.
*) Evo nam i opet primier, kako se iz cernogorštine pridavnička
dvojina iztriebila!
*) Turska.
davnika na ski dolazi često u pučkih piesmah, kano što je
Taj neizviestni, nepravioni oblik od izviestnoga pri
ovdie dvojako nepraviono upotrebljen. Pérvo je u glavi pie
vačevoj grad živnuo, a drugo je turska miesto turskoga.
") Puhara dolazi od glagola „poharati“, expilare; n. pr. Kad su
Turci cerkvu poharali, te znači ono, što je poharamo, depopu
latum, depopulatio.
') Snom smo počeli, a zavèršujemo istinom:
U radnik i izdatelj Dr. Ljudevit Gaj.
Književni vijestnik.
u stanku. Historična pripoviest iz četvèrtoga stolieća.
Ivan Kérsti. Tkalčić Tiskom i troškom Drag. Albrechta u Zagrebu.
8., str. ХХII. i 248. Dobiva se sa dodatkom rimskih spomenikah
sističkih po 1 st. 20 novč. u svih ovdiešnjih knjižarnicah. Da je
Napisao ju
ovo poučno i zabavno dielo vriedno preporuke, za to nam jamči
poznato ime spisateljevo.
Фčerk russkago ugaslovnago prava. Certa o kaz
menom pravu ruskom. Napisao i na sviet izdao svezak I. O. A. Fili
pov. U Petrogradu.
Mikova tobolika. Tako se zove na češkom jeziku knji
žica, koja podaje svakojake primierke o kićenju ljubavnih poslani
cah. Tu knjižicu preporučamo ljubovnikom i onim, koji hoće da
postanu. Oblik joj je leljinski. Izašla je u Jaroslava Pospišila.
Pražska kuchatka.
Izašo je svezak 5.
Na sviet izdaje gospodja Vávra.
Oglasujemo ovu knjigu hèrvatskim kuharicam i
domaćicam, koje razumiju češki.
slavenskaja grammatika. Spremio je za tisak spi
satelj P. Pjerjevléskij izdanje V. u Petrogradu. Knjiga je namienjena
svim plemenom slavenskim. Bilo bi dobro, da ju prihvate, pak da se
nauče ruski.
Sanak snila dizdar-haginica – o oblacih, koji su se nad
gradom, Žabljakom, nadvisieli. I reče: Dobra biti neće! I evo,
Žabljak je poharan.
Ova piesma nije epos, već nam budi prosto reći: junačka
romaneska.
Što je u umietnom piesničtvu svega svieta The siege of Co
rinth, piesna L. Byrona, to je Pohara Žabljaka, grada, u puč
kom piesničtvu našem. Ona piesma opisuje borbu Kérstovu s
Polumiesecom, ka' i ova, dakako svaka na način svoj i u ob
licih svojih.
Isti duh vlada i jednom i drugom, duh osvete.
Ali nas snadje čudo u obće, kad pomislimo, da je kéršćanin
osvetom izkalio sebi sèrdce uzpërkos nauku kéršćanstva.
Obje su piesme medju sobom prilične, kano da je slika nasla
priliku. Ali jih dieli dakako stena umietnosti. Ova se svèršuje:
„To bijaše pohara Žabljaka!“
A sestra-umietnica izgovara na kraju ove rieči inglezke:
„Thus was Corinth lost and won!“
„Tako pade Korinth i ustade!“
Srodstvo je medju obie piesme, koga čoviek nevidi očima, već
osieća čuvstvom. To je ono srodstvo, koje nadje kadšto kne
ginja u seljakinje, premda je ona odievema u svilu i kadivu, a
ova obučena u priprosto ruho i odielo.
И. G.
Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja.
U Subotu 30. Lipnja 1866. Tečaj. ХХ.
Čuj sad hoće da te kroje,
Nepitaju tvoje volje,
Nеpitaju, što je tvoje,
Sto bi po te bilo bolje!
Bosno, jesi li još živa?
Znak življenja pokazuješ:
Dok u robstvu jad jadnješ!
g.Sr
S.Magle se viju, oblaci gusti
3. Zastiru nebo, dole i gore;
* Iztok nerudi, sunašce spusti
Zlaćene zrake u sinje more.
Usnuše zviezde, miesec nešeće,
Mèrtva tišina zemlju oblieće.
Usred te tame kraj Bosne ladne
Mlada Bosanka kleči i moli.
Sniežne joj grudi trepeću jadne;
Sèrdce joj puca od težke boli.
Moli, uzdiše, tugom se bori,
Moleći, ovako nevoljna sbori:
„Svemožni Tvorče, vrelo dobrote,
Daj da mi sunce jedanput sine!
Гogledaj s rajske one krasote
Na me, robinju, gdie mi duh gine!
О, gledaj, gdie mi sèrdašce bodu,
Pa život tlače, gaze slobodu !
„I kad mušicu pauk zaprede,
Smèrtju se bori, razdire mreže:
A mene - ljudi ladno da glede,
Gdie me taj kobni usud priteže,
Gdie u verigah naričem Bogu;
Jer si pomoći, sama, nemogu?
„Ej, Bosno, ladna, stani, neteci !
Gromovi tutnje, i munja sieva,
Stani, nehiti, već Savi reci,
Neka u Dunav suzah nelieva;
Došlo je vrieme, došla je hora:
Došla je momu spasenju zora!
„Ej, Bosno, stani, oprezna budi!
Јer ako dalje, kako je sada,
Na ladne mene položi grudi,
U more cèrno ponesi tada,
Biedno mi tielo ondie sahrani,
Da ga negèrde kleti dušmani N
Luka Radija.
Zemljopis
za niže gymnazije i realke. Spisao Petar Zoričić. učitelj
na kr. velikoj realci u Zagrebu. Narodna tiskarnica Dra.
Lj. Gaja. 1865.
Dio I.
Pomenuta je knjiga“), kako gosp. spisatelj veli u
predgovoru, „u nas u struci svojoj jedina. A namie
*) Naš je Književni viestnik u br. 11. o. g. pozdravio Zemljopis
Zoricićev kano žudjen prispievak naše knjige, vieštački sa
stavljeno, prikladno i potrebno učilo učevne naše omladine.
A ova rasuda, koju smo ovdie primili, nepobija nimalo riečih
našega Vestnika, nego je zrelo i znanstven sud vieštački, koi
dèržimo za podoban, da udesi bolje, te podputui pomenuto
dielo za izdanje II., koje želiuo.
26
_ 909
njena je nižim razredom srednjih naših učionicah, pa
najpače razredu III. realkah.“ То јој је dakle glavna
svèrha. Ali joj osim te svèrhe ima joši druga, to jest,
da podaje onim potrebno učilo, koji, navéršivši niže
razrede, ostavljaju učilište, te se daju na térgovinu,
na obert, ili na inu kakvu životnicu-struku. Ova knjiga
treba po tom da služi i učilištu i životu.
I zato je g. spisatelj imao nastojati, da zadovolji
i jednoj i drugoj strani. Kako je mučno, spojiti dobro
to dvoje, znadu po imenu oni, koji su o toj struci
pisali i sami. A opet osiećahu jamačno po gotovu svi,
koji su za učionicu pisali; na pr. o vierouci, o realnih
naucih, o poviesti i zemljopisu, o živih jezicih..., da
jim valja pisati nesamo za nauk, već i za javan i na
vadan život.
Tako se postupa ponajviše i u drugih narodah,
koji imajuvećbogatu knjigu. Pa tako treba i nam postu
pati, a tovećma, što mlada naša knjiga nijejoštako obi
lata, da biu njoj čoviek našo sve važnije nauke, obradjene
i neučevnimi dieli. A dok to neuzbude, biti će po nju
važna i ona diela, kojim je učionica glavna svèrha.
Tako je evo uradio i g. Z.-ć. Radujem, se što
mogu reći, da mu je za rukom pošlo, te je on udesio
dielo svoje, na kolikoje mogo, prema iskanju i učionice
i običnoga života. A to, daimade igdiekojih nestašicah,
nemože dielu obaliti cienu u obće.
G. je Zor-ć razredio sav kolik svoj nauk prema
stranam svieta u pet dielah. Počeo je odmah opi
sivati pojedine strane svieta, nerekav ništa od obćih,
uvodnih pojmovah, iliti uviestih o zemljopisu. I tako
zasad ostaje zemljopisna početnica,prevedena sa češkoga
po g. M. M., jednajedima knjiga, izkoje se hèrvatskiuče
nik obćih uviestih zemljopisnih može naučiti. Kano
što vidim, izostavio je g. Z. zato taj uvod, što je
imao pred očima osobito razr. III. realke, gdie se zem
ljopis evropskih dèržavah s poviestnimi odlomci uči.
Iz toga je istoga razloga izostavio g. spisatelj,
kanoštoje učinio jedno i drugo i Zapp u malom svojem
zemljopisu, i Avstriju, koja se iz posebne knjige u
razredu II. realke predaje. Osvèrćuć se na učevnu
osnovu, napisao je dakle g. spisatelj knjigu, koja je
nepodpuna; jer bi za život bilo naročito dobro, da
su se bar ponajglavnije, predtečne uviesti protumačile,
pak Avstrija, najvažnija po nas deržava, da se valjano
opisala. Da se to učinilo nije, to mu nije kriv gosp.
spisatelj, već je kriva osnova, po kojoj je on bio pri
„ s
Gospodin jeZor-ć izradio Evropu, kano najvažniju
stranu svieta, najobširnije. Ona zaprema preko polovine
od čitave knjige (str. 5.—125. od 192.str.). Proti tomu
nebih ništa opažao; samo bih želio, da je Avstralija
podpunija, nego štoje izradjena, a to kažem za povèršje i
rieke, o kojih je mnogo manje rečeno, nego o avstralij
skih prirodninah. O Novoj bi Zelandiji bilo svakako
valjalo više reći, nego o otočju Nove Britanije, ili
Novih Hebridah, koji nemaju, reko bih, nikakve važ
nosti prema dvootoku Nove Zelandije. Ta ovo je osim
kopna Nove Holandije otok najvažniji! Za taj je otok
jedan redak zaista premalo.
U Aziji, u Africi i Avstraliji govori g. spisatelj
napose o zraku, pa tako i o prirodninah. A u Evropi
je i Americi to dvoje spojeno, što je bez sumnje i
znanstvenije i prikladnije, pa se iugodnije čita i lakše
, pamti. Gosp. je spisatelj dobro uradio, što je evropsku
Tursku i Rusku prilično opisao. A kod Niemačke mi
se čini, da bi se niešto dalo bez štete pokratiti, na
ročito ono, što se tiče dieljenja gdiekojih zemaljah u
okružja, kano što na pr. Hanoveranske, ili Hesko-Ka
Selske. Od malene su važnosti nieki pomenuti gradovi,
kano što n. pr. Furtwangen, Villingen, Neustadt u
Badenskoj, Oberstein u Birkenfeldu.
G. je spisatelj gdiešto po koju dodao u svèrhu
sravnjivanja; a ja mislim, da je to mogo činiti i češće.
Znam ja, da nije bilo svagdie moguće, pa zato niti
nevelim, da mu je to svagdie trebalo sliedom sliediti,
već samo ondie, gdie bi mu se zato podala osobita
sgoda, te bi se stvar bila dala samo niekimi riečmi
liepo obiliežiti. Takvo je sravnjivanje onda od osobite
koristi, kad se tudje, nepoznato, sa domaćim, već po
znatim, sporediti može, kano što je g. Z. sporedio Ba
varsku sa Ceškom i Moravskom (str. 66)
G. spisatelj uzimaše pod nadpisom česti mora i
pojedine dielove morske i ertove, poluotoke i otoke.
A ja mnijem, da bi bilo bolje, da je napose pomenuo
jedno i drugo. Tako mnijem, da je i to izbrajanje
imalo napredovati stalnim redom, pak da se sasvim u
kratko imao biliežiti i položaj. A kad se već tako iz
brajalo, valjalo je podpuno obiliežiti jedan jedini put
ipravac. Tako, dapomenemsamojedan primier, moglo
se na str. 165., u redku 11. odosdo i. d. reći, da se u
Sieverno ledeno more ulazi ponajprije putem prin
cipa Waleskoga, potom putem Parryjevim, Barrovovim,
Lancaster-prelivom, Buffinskim zalivom i putem Da
vizovim, pa kad bi se bilo dodalo, da taj put dieli
otoke Parryjeve, i t. d. s jedne, a Bank- (Baring-) otok,
203
zemlju principa Alberta, i t. d. sa druge strane, bio bi
ujedno i položaj obiliežen.
Gdiešto je g. spisatelj obiliežio položaj; no je on
to uradio samo gdiegdie, kano što n. pr. na str.
166., u redku 3. odosgor u gledu Fundi-drage; ili u
redku 6. odosgor o Mexičkom moru i Floridskom i
Džukatanskom tiesnu.
Još mi je opaziti, da sieverno-stožernih zemaljah
nebi bilo trebalo pominjati na str. 175., u red. 15.
odosgor, da su podpunije navedene na str. 165 , kamo
spadaju.
Meni se čini, da način, kojim se plodine, živo
tinje i t. d. nastranah 140., 142., 157, 163., 174.i drugih
navode, nije sasvim prikladan; jer se suhoparno iz
brojene stvari niti ugodno čitaju, a niti se lako zapam
ćuju, pa će jih učenik danas naučiti, a sutra za
boraviti. Kako došle, tako prošle.
Kadšto se mogo g. spisatelj tomu ukloniti, pak
obiliežiti plodine samo u obće, kano što n. pr. na str.
159., u red. 10. odosdo, gdie veli, da ima Gornja Gvi
neja sve plodine tropske Afrike. Tako cienim takodje,
da nevalja navoditi sasvim navadnih stvarih, kano što
domaću našu stoku; n. pr. na str. 157. i 163. i dru
gih; ili, ako se napominju, neka se to čini samo gdie
kojimi riečmi obćenimi. Drugo je to ondie, gdie se
samo sobom nerazumije, da i toga imade. U Sahari je
m. pr. pravo, da se pominje ono malo prirodninah, što
se na njoj nalaze (str. 164., red. 2. odosgor.)
Sliedi dio II. o poviestnom pregledu, o tudjih
imenih i ostalih pojedinostih, pa na posliedku o jeziku.
Alman'sor been Abdullah.
Arapska pripoviedka.
(Nastavak str. 198.)
Uzdahne Alija iza dna duše, te nastavi:
„Dietcu smo mirno odhranjivali. No se strašna oluja
sgernu na vedru nebu, te nam zadèrma i uznemiri naš
miran život.Gromudariizvedra neba u kulu od Alhambre.
Zulejma,— tako se odprije zvaše Donna Clara, –
odmetne se od viere odhranitelja svoga, te postane
keršćanka. A ja prihvatim primier njezin, te postanem
kèršćanin i prozovem se Don Gonsalvo. Ah, cèrna
kobi, kako li si me sukobila! Jer kako je to čuo moj
prijatelj, nije prihvatio moga primiera, kano što sam
se bio njemu nadao, nego mi poruči, tko je neprijatelj
vieri njegovoj, da je i njegov. Kaza mi, da neželi više
vidieti diete svoje, već da će ostaviti Španjolsku na
vieke, pak da će u svetoj Mekki, žèrtvovati moje diete
gnievu Allahovu, da kérvlju i sinovljom opere kriv
nju otčevu. I bude od rieči, razbojnik! Putnici iz
Marokka javiše meni grozno to dielo. Ah, Alman
soru, moje diete! Onaj, koga si zvao otca, usmerti
tebe, dok tvoj pravi otac za tobom lije grozne suze.
О, Bože, zašto si me tako kaznio, da sam jedan jedini
otac, koi nepoznaje sina svoga? Ah, Almansoru!“
Ovdie se strese, kano od groznice, te, oklopiv
rukama obraz, vrisne plakati i jecati. Osvoji ga ot
činsko čuvstvo. On osieti pokajanje u sèrdcu.
Don Enrique slušaše njega, takodje do suzah raz
tužen, te, pošto je Alija prestao govoriti, reče:
– To je zaista strašno dielo, koje nedolikuje
niti razbojniku, a kamo li niegdašnjemu prijatelju va
šemu. Pa kako li ste mu se osvetili za to grozno
dielo? Imali ste kćer njegovu u rukuh svojih.
- Kéršćanin se nesmije svetiti. A tako sam za
boravio osvetu! odgovori Alija : Zulejma, pošto sam
јој јаvio, da je Almansor ubijen, vrisne plakati, te pla
kaše bez patiska. No sam joj ja zatajao svezu s pri
jateljem svojim, pače bih ga pred njom korio, pa joj
nebih kazao nikad, da je Almansor moj sin, a ona
kći ubojice moga sina.
-- Od sèrdca vam zahvaljujem, Don Gonsalvo,
što ste mi povierili ovu tajnu! reče Don Enrique: Sad
vidim ujedno, zašto se Donna Clara tako dugo ustru
čavala, samo da sesa mnom nevienča. Alise nežalostite,
Don Gonsalvo, već hajdemo u dvoranu medju goste,
da se malo razbistrite !
Na to udju obojica u dvoranu, te se oproste sa
gosti svojimi, koji su se na odlazak bili već spremili.
IV.
Noć bijaše vèrlo krasna. Nebo je bez ikojega
oblaka bilovedro. A miesec ivierne mu drugarice,zviezde,
svietljahu, i u najzabitniji kutić šaljući svietlo svoje.
Ovakvu noć može razkriliti samo južno nebo.
Dvanaesta je ura već prošla. A iz dvora Alijina
izlaze gosti,te jih odvoze jedna kola za drugimi. Pošto
su se tako od bielih dvorovah svi oddaljili, ostane sam
Alija s tobožnjom kćerkom na dvoru. Poljubiv ju u
vedro čelo, pogleda ju oštro, da se sva odstraha upro
pastila, te, želeć joj laku noć, ode u ložnicu svoju.
26“
Zulejma, iliti Donna Clara podje sa služkinjom u
odaju. A služkinja, pošto ju je svukla, otide. Tako je
Zulejma ostala sama. Оna klekne pred propelo, pa
se, roneć grozne suze, moljaše Bogu.
- Kad se izmolila, legne u postelju, te nastojaše,
da zaspi. Ali joj san nehtie nikako doći na oči, već
ju okretaše po krevetu, kano ono čeljade, koje ima
nemirnu saviest, tega ona i peče i proganja. Ustane iz
postelje, klekne pred propelo, te se stane skrušeno
moliti. Svèršiv molitvu, obuče se u tanko odielo od
indjijskoga platna, te bude nalik na morkinjicu-vilu.
Približiv se k prozoru, odtvori ga, te nasloni glavu na
bielu ruku. Dugo vremena gledaše kroz prozor, mu
kom mučeć, kano stiema. Samo joj po koi uzdisaj iz
biegne iz mladjanih grudih.
U jedanput reče turobnim glasom:
— Almansoru, nezaboravljeni moj ljubavniče!
Sutra će u ovo doba tvoja Zulejma ležati u tudjem
naručju. A ti me nemožeš odkupiti; jer počivaš u
Iladnu grobu. Nije moguće, da bi me htio moj otac pre
variti. Kaza mi, da te je pravi otac pogubio; ali za
uzrok neznam. Jaoj, kako je tvoj ubojica ranio moje
Ovdje postane; jer su ju suze oblile. Dosietiv se
potom niećemu, reče:
– Prosti mi, Bože! Izpoviednik mi je naložio,
da o Almansoru ni misliti nesmijem; jer nije kéršća
nin. Ah, uzeti ću Don-Enriquea; ali mu moje ljubavi
nikad žèrtvovati neću!
Naricaše jošt zadugo, gledajuć kroz prozor, koi
je bio na dvorski vèrt. Lahor piri, te selišćem poigrava.
A potočić žubori u tihoj noći. Sve je u dvorovih i
okolo njih i mirno i tiho.
U jednoj samo odaji razi zemlje gori svieća.
Vierni sluga Alijin, Pedrillo, svuče odielo, te stupi jed
nom nogomu postelju. Ali kad evo netko pokuca čversto
na dvorskih vratih ! On sezaogèrne bèrže bolje plaštem,
te, mermljajuć odvelika nezadovoljstva, izadje na hodnik
i odtvori vrata. Pred sobom vidi čovieka u Španjol
skom odielu, te ga zapita ponizno, što želi, i reče mu
odmah, da je igranka prestala, pak da su se gosti iz
dvora već udaljili.
– Ja netražim nikakve igre, niti gostih1 prihvati
inostranac: Nego vas molim za konak.*), da prenoćim
Ovu noć.
*) Arapsko noćište.
— Таko mi brade svetca Muhameda, htiedoh reći,
sv. Jelisave! reče Pedrillo: ovaj grad nije gostionica.
-- Ovdie dakle nesiedi više dobri Ale 7
- Čuvajte se, inostranče! poviče Pedrillo, sèrditi:
Samo Zulejma, to jest Donna Clara smije njega tako
zvati; drugi nitko. On se sad zove Don Gonsalvo, kano ·
što se ni ja više nezovem Hamahmah.
Ovo govoreć, zaplamti sav od sèrditosti, te, za
—Što to na vas spada? Idite do biesa, pa si
tražite noćište drugdie!
Ožalošten i osramoćen, stajaše naš inostranac, koi
nije bio nitko drugi, nego Almansor glavom,predvratima.
Promišljaše sam sa sobom, kako je niekad u ovih dvo
rovih po Aliji i Zulejmi veselo bio dočekivan. A sad
mu sluga pred nosom zatvora vrata. Suze mu potekoše
niz mladjano lice. Ode odvratah,te stane stupatiprema
gradskomu vèrtu. A, došav u vèrt, obrati se prema
onoj strani od grada, gdie je bila odaja Zulejmina,
kojoj je prozor u vërt gledao. Već iz daleka vidi, gdie
unutra gori svieća. Postane malo i sav se strese. Hoće
dalje da ide; no mu noge nedaju. Jer dèrhtaše svim
tielom, kano loza, vietrom potresana.
Podbočiv se mačem svojim, stajaše tako nieko
vrieme. A u grudih mu se razbudi strašan nemir.
Unutrašnja ga borba mučaše ljuto.
Spomen od prošlih srećnih danah titraše njemu
pred očima. On se opomene, kako bi često pod onim
prozorem stajao i u veče joj pievao piesme. Da se nije
dubokou misli upustio, bio bi zaista čuo, kako se pro
zor od odaje Zulejmine odtvorao. Ništa odtoga nesluteć,
približi se k prozoru, te se upre u obližnje staklo, od
lučiv zapievati piesmu, koju joj je često pod istim
prozorem kano mladić pievao. Zapieva:
„Gdie si, dušo moja,
Bogom posestrena, -
Iz davnieh vremena"?
„Čuj, ja sam bez tebe,
Bez tvoga oka, mila,
Kano sivi soko
Bez desnoga krila !“
(Nastavak sliedi)
Polet na mОРе.
Dodatak.
(0statak str. 196.)
U splenu bijaše Inglez, od koga nas je izbavio
Francez, spas svega družtva.
Neću togainglezkogačovieka ni do vieka zaboraviti,
kako je obradovao sve kolike putnike, kad se napolje
odnio. On mi siedi ondie još jednako pred očima moje
pameti. Kako je opružio noge, kako se ukočio, kako li
je podbočio četvorokutnu glavu svoju, pokritu našuše
renom, cèrvenkastom, kovèrčastom kosom , kako je
zievao, gledajuć zemljokaze i premećuć svakojake spise
i hartije, hajao i nehajao za sav kolik sviet, gradeć
se onako, kano da je sam dokučio veličanstvo postojn
ske špilje, te prezirao čeljad oko sebe, — sve vidim
ovo pred očima tako živo, kano da gledam usebice.
On sieva osievkom čversta i okorela gospodstva,
što se po odielu i po svem vladanju može poznati. A
opet se čini i tvèrdica i šugavac. Obraz mu je dug,
bliedji, nego cèrveniji, pravilan po hellenskom tvorilu,
a opet neplemenit. To je Helenac kano Židov, a
Židov kano Helenac, sin svetoga pisma staroga za
vieta, u kratko Inglez.
Sa strane su mu lica izkićena dvama obrizima,
što su nalik na granata dva repa lisičja. A i žilavje sav
čoviek, kano lisac. Jer, kad su svi jednim glasom na
njega vikali i grajali, niti nekrenu nosom; nepomične
mu stajahu gornje ustne,do gola obrivene. Onsiedjaše,
kano stanac-kamen, koi je izniko iz zemlje.
Ustne su mu prilično širokei otoboljene,žućkasto
cèrvenkaste. Ali pokazuju tvèrdu volju i postojanstvo,
kano da su od mramora. Nemicahu se niekako ni onda,
kad je zievao taj lord, taj na svem svietu bielom jedan
jedini gospodin i gospodar. Jest, ono bijaše takav pra
Ilik ingležtva i ingležine, mili čitatelju, kako ti ga
opisuje moje pero!
Reći nam valja na kraju toga opisa, Inglezka je
mikrokozam u makrokozmu, malen sviet u veliku svietu,
kano sitan očalim u veliku toku. Tovidimo i danas u tako
nazvanoj politici, da je Inglez, kano čovik-samoživac,
koi neprianja ni za ovo, ni za ono, kano pravi niobajac,
sebi stvorio sviet oseban, sviet, lukami zalučen od
ХLVI.
Postojnska je špilja rodila pjesmu, koju smo kerstili,
te na sviet izdali pod imenom: Cudnovata špilja. Ker
štena je ovako; jer ona mašta nije zavriedila drugoga
imena. Oko nje tumarajuprividjeniishvaćeni likovi vèr
veći zaistaučudnovatu redu ineredu, kano što je špilja,
mati njezina, različita, roneć se u vode čudotvorja.
Оna je piesma to isto, što je stvar, utaknuta u
vrelu Karlovih varah. Izašla je kano okamina, ista
“ istovetna čudnovata špilja.
Ima vieštih rukuh, koje znaju od kruha graditi i,
uvijati koješta, a od voska još više i umietnije. Znaju
uliepljivati svakojake likove, kuće, dvorane, cvietne
kitice, kotarice ... Mi se svemu divimo. Ali što je to
prema onoj kamenoj gradjevini? Što li je sav rukotvor
prema onomu bogotvoru, samotvoru nedokučljive vieč
nosti, koja se odkriva po gotovu naga oku ljudskomu
u okviru prirodnih pojavljenjah?
Zašto jih nismo viernije opisali? Već smo rekli
jedan razlog; jer nismo naumili, da u lovoljimo čitatelju
ljubopitnost, koju hoćemo samo da dèržkamo, da u njem
nemiruje, već da ga zove na lice postojnskih čarolijah.
Ljubopitnost neka zivka onamo čitatelju serdce glasom
liepe žene, ili dievojke!
Drugi je razlog, što pomenut opis nije sliedom
sliedio čudotvornoga poleta, mnogo važniji, te odgo
vara sam sebi u pitanju. Zar je kist čovieka, i slikara,
doraso, da cérta pravionu, a nepravionu palaču onoga
prastaroga zidara, onoga svietosazdatelja ?
ХLVII.
Dok mislim ovakve i svakojake misli, u to se
odlazku vrieme približava. Svi izadjemo iz gostionice.
Noć bieše zviezdami slabo ukrašena poslije kiše.
Nekoliko koračajah podjemo, te dalje od kolo
dvora dodjemo do velike daščare, od dasakahsagradjene
dvorane, koja je ono veče bila sjajno razsvietljena na
slavu zabavnim, premla slabo razkošnim putnikom, a
osobito pievačkomu družtvu mladih Slovenacah.
U dervenoj dvorani bijaše ista miestna glasba, koja
je svirala, te svirkom razigravala igralište u Postojin
skoj jani. Kano što u opisanom igralištu, tako bijaše
i ovdie sviet radostan, čineć veliko veselje.
Glasba sviraše slovenske komade, zamienjujuć se
blagoglasnom piesmom slovenskih sokolovah, Koji su
ondie u liepoj i čitavoj kiti bili udruženi.
Kad pogledamo slovenske mladiće, vidimo, da se
oni domovini obriću učiniti zaviet, kojim se valjalo sva
konu Slaveninu zavietovati na svetčan način, kad mu
je otežao jaram tudjinstva. Njim iz očijuh sieva živa
nada, da će izbaviti domovinu, očistivši ju od tudje
206
plieve, da će biti čvèrsti stupovi slovenske i svesla
venske uzajamnosti, bratinske ljubavi medju srodnimi
plemeni, valjani nosioci sloge i narodnosti, što je dvoje
postalo svetinja slovenskomu sèrdcu.
Slovenska je narodnost,— otom nitko nedvoumi,—
u vremenih premnogih burahpodniela brodolomlje; malo,
štojoj se ladjica spasenja nije razkèrhala okèršutudjih
ljagah. Ali evo nam danas slovenske mladeži, koja je
nesamo izbavljena, već i novom snagom narodnosti
osnažena !
Slovenski mladići izletieše iz obćega brodolomlja.
Kano da su tajčas okriljeni krilima orlovima, preletieše
burne talase nemilih vremenah. I evo ! već jih vidimo,
gdie u duhu narodnosti nadkriljuju tlačitelje i nezvane
učitelje svoje, grabeći suncu žar prosviete.
Slušajući slovenske piesme, od miline gledajući
pupoljaki cvietni razvojak slovenske narodnosti, očeku
jemo uz ugodne časove boravljenja — podvoz. Do
skora dozviždi.
Kako cèrnac zazviždi, odmah pohitimo, svi put
nici, u naručje njegovo. I, potraživši kola, siedemo.
Svaki nadje po udesu kolesinu svoju. Ali nas zadesi
po izboru družtvo u blizini neugodnih sinovah odabra
noga naroda.
Tako, boraveći mučnu ovu noć, pregorievamo sve
zlo,svejednako nazirući u pameti sutrašnji osvitak dana,
sve sluteći, daje blizu Zidani most, da nije daleko mila
ХLVIII.
Oblaci su se odniekle natuštili, pa su cèrnim di
mom zapušili i ono malo zviezdah. Noć je mèrkla,
burna i vlažna. Neda Sanku na oči, nego se čoviek
verti ovamo onamo od muke, kano na ražnju sanlji
vosti, a beza sna. Oblaku na razmakuvirisienka blieda
mieseca kroz prozor od želieznih kolah. Dok se ovako
borim sa snom, dokoterijamo se do one divlje i grozne
okoline, koju hoću da opišem.
Pred Zidanim mostom, medju Krasom i Zidanim
mostom sbija vragolije, ako možemo kazati, proteže se
i stèrši predivna čarobno-divlja okolina, koja se do
Tirolske i Švicarske u Evropi možebiti nigdie više
nevidi.
Bijaše naša dužnost, da ju prikažemo kako tako
na polazku, kad smo ju gledali, bielim danom razsviet
ljenu. Ali, što nije mogo uraditi polazak, neka vérši
povratak.
Na lievoj strani i ob desnu čine straže pred
kraškim ispolinom kamenim kano vihrom otesane zi
dine, gole stiene, razdvojene, prave klisurine.
Tom ladnom dubodolinom šumi i bučiSava, otima
juć se od svakojakogakamenja, borećsesa čitavimistie
nami i stienurinami, koje ju sretaju, ležeći nagomilane
Tiek nije širok; ali je gdiegdie strahotan idubok,
naročito na onih miestih, gdie kamene ruke, kosmate tra
vom, germljem i mahovinom, stiskuju u uzko naručje
silnu vodurinu. Drugdie se voda opet razlieva, te je
plitka, da se svaki kamenčić vidi. Voda je bistra, te
žubori, kano polupuna čutururina dakako od ogromne
miere. Onda vidiš opet, gdie se čitave odlomčine
od kamenja i lome i rone u vodu. To su samotvorni
kamolomi, tvornice šljunka.
Nebi čoviek vierovao, kad pogleda pokraj zagre
bačke Save šljunak, kako je ugladjen i obo, da je taj
isti, koi je sad tako maljušan i točan, u praliku svo
jem velik, šiljati nesgrapan. Šljunak, što ga voze
revni Kranjci u perivoje i na puteve, nijeu praliku ino,
većprost, šiljastkamen. Ali ga Sava prima na brus, paga
gladi, pa ga koterškaj, perigaivaljaj, dok neizadje ugla
djen u oblu obliku, kako ga vidimo na perivojskih
stazicah.
Sjunak nam je sviedok, koi dokazuje, kako se
neotesano tielomože bezprestanim gladjenjem najposlije
ugladiti. .
То vidimou Savi. Kakoteče,tako onagladišljunak.
A bèržim terkom terči tik do nje gvozdeni parni konj.
Premda je pored želieznične prugeponajviše pusto
stienjei kamenje, samogdiešto pokriveno zelenim krilja
kom cèrnogorice i jelovine, te svejednako proviruje
gotovo svagdie žalostna plieša, ili mahovina, ili snizak
gèrm papradi: putovanje kroz ovu visoku dunaču gorsku
nije opet dosadno; jer se te jednolike slike prirodne
izmienjuju, same sobom neobične, neobičnijom izmie
nom samotinjah i pustinjah.
I kućica kakva stanara, planinca, viri smiono
gdiegdie iz zaklona stara duba, ili izpod strehe, ili
izpod stiene, ili izpod bèrda, kano iz potaje. Pa oko
nje raste svašta pomalo. Ima i poljice za pasulj i
grah, za kértolu; ima i brajdica (odrina) s klupicom;
ima i čokoće kano vinograd, ivoće, pa igorska rudinica
sa stadom kozah,može biti i koja kravica, koju pase na
užetu pastirica.Tojesve,pa dosta za ljubav,za pobožnosti
zadovoljstvo. Ali takva gospodarstva dolaze češće i liepše
ondie bliže Krasa, gdiesu stanovii stanari uvećoj шieri,
207
daje od Ljubljane, mimo koje smo projurili, razabravši joj
samo krovna kruništa i sliemena, odvedre Ljubljane, koja
sjedi nasred sriede onih cérnih barah i perljotinah, kano
biela cerkva u pustinji. Utišti nam se u dušu, kano
biela ploča na cèrnini.
Dalje smo vidieli u kéršu, gdie se pase liepo i
bismo stado rumenih, debelih kravah planinskih, pa i
momka-planinca, koi je pleo sebi lietni slamnjak.
Ali sad na povratku nevidimo žalibože ništa očima,
već sve u pameti. Jer je noć. Mislimo, da idemo na
ХLIХ.
U želieznih kolih plamsa bljutava uljanica, te sipa
svietlo prema meni na žut obraz Mojsije jednoga, koi
je iza dna duše hèrkao, pružajuć duge i koštunjave
noge na moje siedalo. Ali što ćemo ni! San nezna, što
radi, a na javnih miestih valja primati i zlo i dobro.
Нérkanje, priekorno to vladanje, jednozveko zve
ketanje kolesah, ljutina, kako je moj suputnik smion,
prisluškivanje uzdisajah, što su podirali iz serdacah,
snom brigah oslobodjenih i utaženih, sgadjanje životnih
dogadjajah po certah uspavanih obrazah, što je koga u
životu zadesilo, a osobito žalost,što nisam mogoi opetgle
dati po volji bajno-divlje smèrtne skokovevodene preko
stérmih stienah i liticah, noćnih strahotah, što jih tuče
i preskakuje biesan, tiesnom bèrzicom sužen, zelen
talas plahovite Save, te vode gorske.
Talas je sužanj. Pokorava se samovoljnosti lužke
Save, koja rovi, te tišti usov za usovom silnih vodu
rinah. Mladjana Sava nije ovdie još krupna žena, nego
je svakako napon-dievojka. Ali meni bijaše milija u
gorskom, mladjanom obliku, nego što mi je pored
rodnoga grada, gdie je već zrela žena, malo požutiela,
malo odebljala, radjajuć bez odmora ribu, i gladeć
šljunke. U kratko da kažemo, u planinah je Sava ne
dužna dievojka, a ovdie je griešna, pače zlotvorna;
jer ovdie grabi žertve svake godine, otima, varajuć
plivače i plivačice, što se povieravaju zagerljavanju
njezinu.
Ali nepsujmo Save nikad i nipošto; ona je opet
našaRajna! Ona vežesvezom ljubavi hèrvatskoskranjskim
plemenom, koje služi Hèrvatom, kano što bugarsko
Sèrbom.
Svako je pleme na našem jugu namienjeno dru
goj radnji. A samo sva plemena zajedno mogu sagra
diti dom srećne budućnosti.
Naš je narod na jugu jedan jedini čoviek.
- važnija od ruke.
Hervatska mu je jedna, a Sèrbska druga ruka. A
Slovenska je jedna, a Bugarska druga noga. Skini
ruke, ili noge, skini jednu ruku, ili nogu, kud će,
kamo li će čoviek! Ruka je važnija od noge, a noga
Svaki je ud i važan i potreban. Ima
za se nesamo dužnost, već i pravo.
Serdce je razdvojeno u dvie kérvne klietke. A
to su dvie cèrkve.
Um i pamet zapada tomu čovieku poviest prošlih
viekovah. A фuša je izkustvo sadašnjih nesgodah,
Volja je zajednička želja za jedinstvom. A razum
uzpreže volju.
Razbor razabire ono, što može, što li nemože
A razlog razlaže sadašnje sile.
Ali – glava! Glie je ta? Ta, jaoh! još razvijena
nije; na vérbi je svirala.
Jer glavi treba jedne sloge i složna mišljenja. Po
glavi se čeljade prozove.
biti.
Blago si pušiocem! Stanem se kajati, što nisam
pušilac, A jednako mišljah ove misli. Bijah sav u miš
ljenju, kano diete u povojih. To mišljenje postaje spa
senje, kad čama hoće čovieka da napada. Tako se lju
ljah u kolievci ružičastih nadah našega naroda. - У
Potom stanem misliti, što ovi ljudi misle oko
mene? I to je stvar vriedna mišljenja, dosta poštena
radnja za čovieka - mislioca u neradu. Stanem misliti
od bezposlice o toj čeljadi, što spava i hèrče. Jedno
misli o srećncij i nesrećnoj ljubavi, drugo sanja o tër
govini, treće o dobivenih, ili izgubljenih novcih, svako
o drugom, a svi o svačem.
Onda mi padoše na um premnoge cèrkvice i ša
ljive dosietke, koje je u šali sbijao gospodin jedan,
prevèrli domorodac, kad smo onamo putovali, gleda
jući na svakom brežuljku, ka' i na nebotičnih vèrhovih
dèrvene hramiće. Ali su te dosietke tako istinite, da
se nesmiju još danas turiti u sviet; jer su istinite.
Mnogo je dakle istinito, što nesmije biti javno.
Ali to sve prodje sad nevidjeno. Ol cèrkvicah,
pa ni od dosietakah nema ni glasa, ni poglasja, a mi
smo u Zidanom mostu, gdie Sava još jače šumi i huji.
Stigav onamo, gdie ima zaista zidan most, po
gleda jedan putnik drugoga, čudom se čudeć jedan
drugomu. Svim bijaše spoljašnja prilika, kano da smo
se u zelenoj vodi okupali, žutom mašću namazali, iz
gladnieli i ožednieli, kano da smo izašli kitu iz ždrie
lah, niekakvi Jonaši putnih voljah i nevoljah. Osim
toga biesno narešeni postojnskim blatom, nakvašeni ku
208
šom, izmučeni, zamoreni, kano vojska u Katabazi, koju
opisuje hellenskim perom Хenophont.
u Svako čeljade bieše samano i upërljano, kano što
je i sunce bilo niekako blatno i okaljano, koje nas
je ono jutro više kranjskih planinah na povratku po
zdravljalo i pratilo.
L.
, a Ali staro sunce rudi od iztoka; viri kroz prozor
bielih oblačinah. Tvori dobro: osušuje puteve i raz
tjeruje noć. Vodi za ručicu liep danak.
Dan nazemlju! I opet se mahne repina odželieznih
kolah terzati i micati, a strah stane hvatatigladnaput
nika , koi je tek zalagao zajutrak. Viedogonja nečeka.
Zato poletimo i opet svako na miesto svoje, kano ko
1koši na siedala.
Svako zažmuri, te se uveze u more kojekakvih
snovah i osnovah. Moju dušu zabavljaše uzor prirodne
i umietne krasote, Miranare, što će mi sjati u grudih,
kanoviečnazviezdaživoga krasoslovlja. Jasnu ovuzviezdu
zamračivahu oblaci kraških i postojnskih prividjenjah.
Zelieznica leti sve bèrže i zamašnije, kano da se
žuri kući, znajuć, kako nam žude domorodna sèrdca
što bèrži povratak u milu domovinu, u grad Zagreb,
u dragi zavičaj, na domaće ognjište, u krilo i naručjepo
гodicah svojih. Aporedsve ugodbe dodija nam parni dim,
kolesni štropot, taj miomiris kamenoga ugljevlja, trešnja
i lomljavina kostih, što kinji putnika iu želieznih kolih.
Sve je krasno i divno; ali je Hèrvatska sèrdcu
omiliela. Hèrvata hvata domobolja,kano Švicarca i na
kom tri dana, što je ostavio domovinu.
Tako bujnih poljah, tako ljubkih i umiljatih bre
žuljakah, što su kano razasuti jaganjci od visokih pla
ninah, tako zelene loze vinove, tako ubavih livadah
i rudinah, tako merklih lugovah rastovih, tako liepih,
vedrih i pitomih, i novih i starih selah, tako jednako
ugojene stoke, tako čiste čeljadi seoske, koja bi mogla
služiti svakomu za uzor u idyllah, — nenalaziš,brajko,
Ilie nigdje, nego u hervatskoj domovini! To je možebiti
sud ljubovnikov o ljubi; ali u tom ima istima; jer
Ovdie gledamo liepe gradove i biele dvorove gos
polske, koji su prijatniji oku, nego oni vitežki, koje
smo vidieli na Krasu, ili u Savskoj dolini. Naši su nie
kako odtvoreni i vedri, a onisu ni kako zatvorenii mer
kli. Vidimo slavneiponosite stolice hèrvatskih velikašala
Urednik i izdatelj Dr. Ljudevit Gaj.
Lužnica i Januševac, kako slede, kano biti golubovi u
zelenih germovih i dubravicah nasred ugodnih perivo
jah svojih. Kakav li je mirogoj ugodniji, nego takav
Оnud se prostiru pukle ravne prostorije žitorod
nih poljah hèrvatskih. Sva se okolina ovako zamienjuje,
dok nedodjemo do Susied-grada,što je staristražar glav
noga grada od Hèrvatske. Sad bèrzamo ravnom, opru
žanom, prugom, kano da ju je izbačen hitac iz puške
izpravio i naznačio. Pak u istinu, samo hitac bijaše,
kojim smo hitieli u zagrebački kolodvor. Ali što smo,
hiteći ovako, vidieli? -
(Svèršetak sliedi.)
Književni viestnik.
Ljubica. Izvorna vesela igra iz zagrebačkoga života. U
tri čina. Napisao Avgusto Šenoa. U Zagrebu 1866. Tiskom Antuna
Jakića. 16., str. 93.
U tom komadu pomnjivi spisatelj dovodi dievojku-zasidie
licu, koja hoće da bude mladjana.
Glavna je svèrha spisatelju, da šiba zle navade tudjin
0kvir je čitavoj igri demi
monde.
stva, koje su se uvukle u naše družtvo. Čitava je igra, kano ve
sela slika iz života, prostimi cèrtami živo naslikama, te može na
pozorju jamačno postići kazalištnu svèrhu svoju, — smieh u ob
ćinstvu.
Phaedom ,
M. Mendelsohn, a preveo na sèrbski Jovan Hadžić. U Novom sadu.
ili o bezsmertnosti duše, Napisao
Historija Gruziji. Napisao i na sviet izdao knez S.
Baratov u Petrogradu. U svezku I. opisuje staru poviest Gruzije i
naj-tarije priče gruzijske o došašćin i naselju gruzijskoga plemena
u lavkazu, o chozarskoj navali, o gospodstvu kuće Pišdanovićah
i Kajanovićah, o maćedonskom Alexandru i zamieniku njegovu,
Azonu, do osnovanja gruzijske dèržave. Potom ima zemljopisna
cèrta o Gruziji i o najstarijoj poviesti ove zemlje od osnovanja gru
zijske dèržave do gruzijskoga pokérštenja.
Tolkovyj slovat životago wielikorusskago ja
zyka. Od ovoga tumača živoga jezika velikoruskoga, što ga je
sastavio V. J. Dal, izadje nedavno u Moskvi svezak 12.
Sočinjenija DJeržavina. Akademik Grot skuplja
cielokupno izdanje dielah Déržavinovih, te je već spremio za tisak
dio III. sa slikom Déržavinovom. U Petrogradu.
Russkije svjatyje, čtiimyje vseju cerkoviJu
ili mestimo. Sa životopisi pojedinih svetiteljah. Napisao nad
vladika Černigovski. Izdanje I. u Černigovu.
Cirkevni Listy pro veškerézáležitosti cirkve evanjelicko
luteranské, vydávané od Dr. J. M. L. Hurbana. V Skalici. Razposlan
je nedavno od njih svezak 3. knjige III. Pripovieda izviestno o na
silju, kojim su Magjari skinuli i protierali slovačkoga župnika,
Hodžu; jer je Slovak, koi nije htio reći vèrhovnomu županu svomu,
oholu Magjarn: Imate co za opleta 9. već povika po slovačku:
Ja pian, ti pam! A zato bude protieran.
Narodna tiskarnica Dra. Ljudevitа Саја.