-
PLANINARSKO-SMUČARSKI SAVEZ VOJVODINE ПЛАНИНАРСКО-СМУЧАРСКИ САВЕЗ ВОЈВОДИНЕ
PUTNIK broj 66 AVGUST 2009. ПУТНИК број 52 ФЕБРУАР 2006. страна 115
Pag
e41
-
PLANINARSKO-SMUČARSKI SAVEZ VOJVODINE ПЛАНИНАРСКО-СМУЧАРСКИ САВЕЗ ВОЈВОДИНЕ
PUTNIK broj 66 AVGUST 2009. ПУТНИК број 52 ФЕБРУАР 2006. страна 115
Pag
e42
ГОДИНА: XII; Број 66
ИНФОРМАТИВНИ БИЛТЕН
ПЛАНИНАРСКО-СМУЧАРСКОГ
САВЕЗА ВОЈВОДИНЕ
Масарикова 25
тел/фах: 021/6572-063
21000 Нови Сад
ГЛАВНИ И ОДГОВОРНИ
УРЕДНИК
Миливој Ердељан
ТЕХНИЧКИ УРЕДНИК
Милорад Обрадовић
УРЕДНИШТВО:
Боривоје Вељковић, , Љубомир
Попов, Владимир Банић, Исо
Планић, Гачуф Валтер
Текстове можете достављати на
e-mail: [email protected]
САДРЖАЈ 42 Годишњица смрти Дрен
Мандића
Исо Планић; 43 ИН МЕМОРИАМ: Анђелија
Настасић Сека 43 Озрен и Девица
Синиша Милојковић; 44 Вујан, Таково
Милан Глумац; 46 Мироч и Вратна
Цветин Ристановић; 50 Тиски марш
Драгољуб Рацић; 51 Две руже
Негомир Гајинов; 52 Риметеа
Зоран Вукманов; 54 Елбрус 2008
Славица Ћосић; 56 Немачка смер на северној
стени Триглава
Исо Планић; 57 Мој прави подвиг, али у
погрешно време
Славко Трошељ;
GODIŠNJICA SMRTI
DRENA MANDIĆA
У суботу 1.08.2009. године
навршило се годину дана од смрти
алпинисте Дрена Мандића на
падинама К2 у Пакистану. Тим
поводом уприличена је изложбу
његових најуспелијих планинарских
фотографија у вестибилу Градске
куће у Суботици. Пре тога је
одржана миса и положено цвеће у
Дудовој шуми.
Исо Планић
-
PLANINARSKO-SMUČARSKI SAVEZ VOJVODINE ПЛАНИНАРСКО-СМУЧАРСКИ САВЕЗ ВОЈВОДИНЕ
PUTNIK broj 66 AVGUST 2009. ПУТНИК број 52 ФЕБРУАР 2006. страна 115
Pag
e43
IN MEMORIAM:
ANĐELIJA NASTASIĆ-SEKA
Iz naše sredine zauvek je otišla
Andelija Nastasić - Seka, legenda
planinarske ideje, prakse - Grada
Sombora.
Kao omladinka aktivno se
uključuje i postaje nezamenljivi član
novoosnovanog planinarskog društva
"Dr Radivoj Simonović" u Somboru.
Svoju ogromnu ljubav prema
planinarstvu krunisala je velikim
uspesima. Uspela se na skoro sve
planinske vrhove širom bivše
Jugoslavije. Najveći deo svog ţivola
posvetila je planinarstvu.
Samopregornim i poţrtvovallim
radom, upornošću i osvojenim velikim
rezultatima izrasla je u legendu
planinarskog pokreta u našoj sredini.
Idejni je tvorac i realizator planinarske
manifestacije "Simonovićevi dani".
Organizovala je slet planinarsko
ţeljezničkih društava Srbije u
Somboru. Izborila se da planinari "Dr
Radivoj Simonović" imaju svoj dom u
Kupusini.
Učinila je i mnoga druga korisna
i humana dela i zbog toga je
nagradjivana mnogim društvenim
priznanjima. Najveće priznanje za
njen cciokupan rad je njena velika
popularnost medu planinarima Srbije i
šire.
OZREN I DEVICA
Tamo gde se iz Aleksinačke
kotline naglo izdiţe masiv Ozrena, iz
samih stena, probija se bistra i hladna
planinska reka. Na njenoj desnoj obali
je poznati i dobro ureĎeni
srednjevekovni manastir, a na levoj
obali zgrada dečjeg odmarališta
Lipovac. Tu smo bili smešteni, i zbog
čistoće, kvalitetne kuhinje i ljubaznog
osoblja, ovo odmaralište moţemo
svakom preporučiti.
Uspon na Leskovik je išao po
planu, bez ikakvih problema i zastoja,
a i vreme nam je bilo saveznik. Nije
bilo sunca da „prokuvamo“ na juţnim
padinama Ozrena i zato su svi koji su
pošli, izašli na vrh. Ukupno 38
planinara. U povratku je bilo
kratkotrajne i vrlo slabe kišice, koju da
skoro nismo ni primetili. Kako smo se
peli sve više, tako smo bili svedoci
kako proleće kasni sa svakim metrom
nadmorske visine. Dole iznad
Manastira, jorgovani su u punom
cvetu, a gore pri vrhu jedva se i
pupoljci primećuju. Ono što floru ovog
dela Ozrena čini atraktivnom, jeste
nekoliko gorostasnih stabala divoleske
tj. mečje leske, od kojih je bar jedna
stara i više od dve stotine godina.
Četvoro planinara je još otišlo i do
Crkvice u steni, čiji deo puta se
-
PLANINARSKO-SMUČARSKI SAVEZ VOJVODINE ПЛАНИНАРСКО-СМУЧАРСКИ САВЕЗ ВОЈВОДИНЕ
PUTNIK broj 66 AVGUST 2009. ПУТНИК број 52 ФЕБРУАР 2006. страна 115
Pag
e44
delimično preklapa sa putem povratka
sa Leskovika.
Sutradan, nakon ranog doručka,
otišli smo preko Sokobanje na prevoj
Oštra čuka, koji spaja (ili razdvaja)
Ozren i Devicu. Tu su izašli iz
autobusa oni koji će krenuti put
Device (19 planinara), a ostale je
autobus vratio u Sokobanju.
Po Devici, na putu, ka njenom
vrhu, vodio nas je Jovan Đokić iz
beogradskog PSD „Kopaonik“, a tu je
bio i njen odličan poznavalac Berislav
Trajković iz Aleksinca.
Ovu malo poznatu planinu vredi
videti, jer je to prostrana visoravan,
visine Zlatibora.. Blago je nagnuta ka
jugu, dok je sa severne strane, prema
Sokobanji dosta strma i šumovita.
Planina je još uvek bez markacija, jer
je ljubitelji prirode tek otkrivaju. Put
do vrha nije preterano naporan, čak se
moţe reći i vrlo prijatan i pregledan.
To je nekada bila velika travnata
površina i tek poslednjih decenija
počinju de se formiraju šume.
Od nekadašnjih šuma, gore, pri
vrhu smo zatekli nekoliko
viševekovnih bukvi. A na samom
vrhu, tj. tik ispod njega je ulaz u jednu
još uvek neispitanu pećinu.
U povratku smo prošli kraj
snaţnog kraškog vrela, na 900 m/nm
visine, oko kojeg se svilo malo
pastirsko naselje, sada uglavnom
napušteno. A nešto niţe, otkrili smo
zanimljivo jezerce po kome i susedno
selo nosi ime - Jezero.
Oni koji dolaze na Devicu prvi
put, treba da znaju da meštani najviši
vrh Device ne zovu Čapljinac, kao što
piše na topografskim kartama, već
Manjin Kamen, kao i što za Oštru
čuku kaţu Ostra čuka.
Nakon silaska sa Device, proveli
smo popodne u predivnom ambijentu
Sokobanje. Put nas je dalje vodio kroz
Aleksinac, do Ruske crkve podignute
na mestu pogibije ruskog Romea -
grofa Rajevskog (Vronskog). Ovaj
lokalitet bi, uz malo dobre volje
uloţene u redefinisanje ambijenta i
dobre reklame, mogao da u nekim
budućim vremenima postane pandan
Veroni, jer je roman Ana Karenjina
obavezna lektira u skoro svim
ozbiljnijim školama Evrope.
Siniša Milojković
VUJAN, TAKOVO
Izveden je uspon na Vujan...
Prvog dana proleća 2009. godine,
izveli smo uspon na planinu Vujan
izmeĎu Gornjeg Milanovca i Čačka.
Kao što je vremenska prognoza
najavila, od proleća nije bilo ni p.
Kišica je počela da rominja i nije
prestajala. Dan siv i hladan. Nas 18
uputilo se ka Gornjem Milanovcu,
svako prebirajući po mislima da li je
trebalo da ide na ovu akciju, zašto ovo
uopšte radi i kada će konačno lepo
vreme. Ipak, i ovo je bolje nego gledati
TV i biti izloţen neprestanom
bombardovanju katastrofičnim
informacijama od strane velikih
magova i velikih poznavalaca ljudskih
strahova.
Krenuli smo na pešačenje u 10
-
PLANINARSKO-SMUČARSKI SAVEZ VOJVODINE ПЛАНИНАРСКО-СМУЧАРСКИ САВЕЗ ВОЈВОДИНЕ
PUTNIK broj 66 AVGUST 2009. ПУТНИК број 52 ФЕБРУАР 2006. страна 115
Pag
e45
sati, iz sela Lunjevica odakle je rodom
Draga Mašin. Ko je gledao seriju o
ubistvu kralja Aleksandra Obrenovića,
setiće se dva njena brata Lunjevice
koji su kako je prikazano u seriji
koristili njenu moć i zaštitu kralja da
bi šenlučili, napredovali u vojnoj
sluţbi, a na kraju su završili pred
streljačkim strojem.
Kiša koja je sve vreme padala,
pretvorila se u sneg. Posle nas on nije
napuštao sve vreme. Što smo se više
penjali, sneg je bio sve jači, pretvarao
se u vejavicu, a vreme hladnije i vetar
jači. Na nekim mestima, kako smo
izlazili na grebene, prolazili sme kroz
smetove. Okolna sela, mala i sa
raštrkanim kućicama čije je krovove
prekrio sneg, utonula su u zimski san.
U potpunoj odvojenosti od civilizacije,
u čistoj prirodi, kretali smo se kroz
šumske predele i sneţnu belinu,
polako ulazeći u oblak.
Na vrhu Veliki Vujan, na 856
mnv izgraĎena je visoka piramida,
slična onoj u Deliblatskoj peščari, na
koti zvanoj Pluc.
Uz jake udare severnog vetra koji
nam je pri strmom spuštanju sa vrha,
preko kamenite padine duvao u lice
zasipajući oči, kretali smo se bliţe
jedni drugima, da se neko ne bi
izgubio u uslovima slabe vidljivosti i
potpune izolovanosti. Kilometar niţe,
ušuškan u zavetrini, nalazi se manastir
Vujan iz 13. veka. Poznat je i po tome
što se u ovom manastiru lečio i izlečio
Patrijarh Pavle, od bolesti zbog koje su
ga već smatrali otpisanim. Sada se u
manastiru nalazi krst koji je lično
izrezbario. Manastir je muški, ali u
njemu ţivi samo jedan monah, sa
svojom roĎenom sestrom koja nas je
lepo primila i pozvala da se malo
odmorimo i ugrejemo. U manastiru
smo kupili izvanredan med, a dodatno
smo se ugrejali manastirskom rakijom,
odličnog kvaliteta. Društvo bi u
prijatnoj atmosferi još sedelo, ali
morali smo dalje, u 13.20 sati,
dvadesetak minuta kasnije od plana.
Ponovo sneg, vejavica, uspon. Zatim
spust, malo blata i stiţemo do mostića
preko reke Despotovice, a zatim do
ibarske magistrale gde se troje
učesnika zbog umora odvaja i vraća za
G. Milanovac. Ostali nastavljaju dalje,
preko brda Ruda glava do čijeg vrha
nas je čekao ţestok uspon. Sneg je
sada vlaţniji i obuća polako popušta.
Sa visinom ponovo ulazimo u sneg i
šumu, kroz uske staze koje spajaju
savijene grane prekrivene snegom.
Prizori prave zimske idile, ali polako
se oseća umor jer se pešači već
nekoliko sati, gotovo bez odmora.
Nakon prelaska Rude glave,
staza jedno vreme talasa kroz prelepe
šumske predele, a onda se sve brţe
spuštamo i konačno se pred nama
pojavljuje Takovo. Čeka nas još jedan
uspon do crkve brvnare iz drugog
srpskog ustanka, a onda po nas dolazi
kombi i onako mokri od celodnevnog
snega koji nas je zasipao, odlazimo u
gradsku kafanu u G. Milanovcu gde
smo se odmorili i ručali u prijatnoj
atmosferi.
Analizirajući podatke iz GPS-a,
računar je pokazao da smo prepešačili
23.4 km i imali 1100 metara uspona i
isto toliko spusta, za ukupno 6,5 sati,
-
PLANINARSKO-SMUČARSKI SAVEZ VOJVODINE ПЛАНИНАРСКО-СМУЧАРСКИ САВЕЗ ВОЈВОДИНЕ
PUTNIK broj 66 AVGUST 2009. ПУТНИК број 52 ФЕБРУАР 2006. страна 115
Pag
e46
efektivno za nešto manje od 6 sati.
Dodatna oteţavajuća okolnost bili su
loši vremenski uslovi. Zato treba
naglasiti da je grupa bila za svaku
pohvalu.
Milan Glumac
MIROČ i VRATNA
Petak, 1. maj. Polazimo
autobusom u tačno predviĎeno vreme.
Odmičemo brzo ka Zrenjaninu, pored
nas promiču polja tek izniklog
kukuruza, a ţito tu i tamo tek je počelo
klasati. Bostani su još pod najlonskim
pokrivačem. Put je još prazan, pa tek,
tek susretnemo poneki automobil.
Ubrzo stiţemo u Zrenjanin, gde smo
na dva – tri mesta pokupili saputnike
iz Zrenjanina i već hitamo ka
Pančevu. Pravimo malu, iznuĎenu
pauzu i već smo na kovinskom mostu.
Vidimo Dunav, širok,
namreškan, razbaškario se, potopio
ševar i vrbake, pa izgleda kao more.
Tek kod Velikog Gradišta
primećujemo početak Đerdapskog
jezera. Zavisno od vodostaja, ono je
dugačko 135 do 265 km, uzvodno od
brane hidroelektrane Đerdap jedan.
IznuĎenu pauzu smo imali i kod
Golubačke tvrĎave. Zbog vetra i
kratkoće raspoloţivog vremena, obišli
smo samo donje delove tvrĎave.
Golubačka tvrĎava je izgraĎena
početkom XIV veka. Ima devet
kamenih kula, do 25m visine. Drţali
su je Ugari, Austrijanci, Turci, Srbi,
pa opet Turci, pa Srbi, u vreme Kočine
Krajine i Prvog srpskog ustanka.
Konačno je napuštena 1867. godine.
Danas je jedna od najslikovitijih i
najbolje očuvanih srednjevekovnih
utvrĎenja.
Sledeća duţa pauza predviĎena je
kod arheološkog nalazišta Lepenski
vir, naravno, sa posetom muzeju. Prvo
što smo po izlasku iz autobusa
primetili, bio je natpis „Zbog popravke
krova, muzej ne radi“. Sad nam je bilo
jasno zbog čega nismo mogli
uspostaviti vezu telefonom. Pokušali
smo nekoliko puta, više dana i u
različito vreme, ali sve je bilo uzalud.
Stupamo u kontakt sa radnikom
obezbeĎenja i on nam kaţe da krov na
muzeju prokišnjava, deo eksponata
odnešen je u Beograd radi restauracije,
a unutar su postavljene skele i sve je
zakrčeno i prekriveno. Na ulaznim
vratima muzeja su poveći lanac i
katanac.
Tu smo napravili duţu pauzu,
ručali i nastavili put autobusom.
Ubrzo je počela padati kiša, pa ispada
da nas je kiša iz Lepenskog vira
oterala. Prolazimo kroz Donji
Milanovac bez zadrţavanja i u prvi
sumrak stiţemo u Tekiju. Raspored za
noćenje po privatnim kućama već je
ranije napravljen. Nama nije pruţena
mogućnost da biramo gazdaricu, a
gazdaricama je preostalo da svaka
svoje goste odvede na spavanje.
Varošica Tekija je potpuno novo
naselje, podignuto 1969-1971. godine.
Terasastog je oblika i stisnuta izmeĎu
obale Dunava i planine Miroč. Skoro
sve kuće imaju terase, verande,
balkone ili nadstrešnice. Prepuno je
-
PLANINARSKO-SMUČARSKI SAVEZ VOJVODINE ПЛАНИНАРСКО-СМУЧАРСКИ САВЕЗ ВОЈВОДИНЕ
PUTNIK broj 66 AVGUST 2009. ПУТНИК број 52 ФЕБРУАР 2006. страна 115
Pag
e47
ruţa i hortenzija, koje ovde nazivaju
tekijankama. Glavna atrakcija je
Zlatna bućka Đerdapa, ribolovno-
sportska i privredno-turistička
manifestacija, koja ove godine počinje
13. avgusta. Dunav je ovde širok preko
4 km.
Stara Tekija je potopljena, a bila
je jedan km nizvodno, na samoj obali
Dunava. Ostale su samo priče i
izbledele uspomene o staroj slavi, o
neustrašivim Ďerdapskim laĎarima, o
plovidbi, o dočecima i ispraćajima
belih laĎa, o ljubavi i o nostalgičnim
rastancima. Do pre II svetskog rata,
Tekija je bila ekonomski veoma jaka.
U njoj je bila smeštena Đerdapska
rečna uprava; locovi ili rečni piloti bili
su dobro plaćeni (kao ministri) i bili
su stacionirani u Tekiji. Preko Tekije
se u obrenovićko vreme odvijao
celokupan uvoz i izvoz za Srbiju.
Miroč, subota, 2. maj. Jutro je
vlaţno i veoma sveţe; spoljna
temperatura je oko 12 stepena
Celzijusa. Ustajanje i okupljanje
odvija se po utvrĎenom redu. Ubrzo
stiţu i naši domaćini, planinari iz PD
Vrh iz Kladova, njih petorica, na čelu
sa predsednikom društva, Dimitrijem
Mitom Singurilovićem. Autobusom
uskoro stiţemo na Golo brdo.
Primećujemo putokaz na kojem piše
Trajanova tabla 0,5 km. Od našeg
domaćina Mite saznajemo da je do
ove, sada izdignute Trajanove table
vodila staza sa Golog brda i da do iste
treba sat hoda i isto toliko za povratak,
ali je tako moglo nekada, jer su visoke
vode jezera sada potpuno onemogućile
raniji, uobičajeni dolazak do table.
Sada je pristup moguć samo
alpinistima i slobodnim penjačima, za
sve druge predstavlja velik rizik.
Da podsetimo, Trajanova tabla je
postavljena 103. godine, po završetku
puta kroz najuţi deo Đerdapske
klisure, Kazan. Natpis na tabli,
izmeĎu ostalog, kaţe „da imperator
Trajan savladavši planinsko i
dunavsko stenje gradi ovaj put“.
Trajanova tabla je prvi put zaštićena
1891. godine. 1969. je sa komadom
stene, dakle deo Trajanovog puta i
stena na kojoj je tabla, teţine od oko
260 tona, podignuta za 25 m visine i
tako spašena od potapanja u
Đerdapsko jezero. Da napomemo, i
drugi rimski imperatori su gradili ovaj
put, Dioklecijan i Tiberije, ali je
Trajan izgradio deonicu kroz Kazan.
Trajan je ţiveo od 53. do 117. godine
nove ere, a imperator je postao 98.
godine.
Mi sada sa Golog brda
nastavljamo put peške; u početku se
krećemo desnim obodom Tisa padine,
najveće i najduţe vrtače na Miroču.
Elipsastog je oblika i duga je oko 1
km. Idemo lagano, sa kratkim
zastojima na nekoliko mesta, za oko
dva i po sata izaĎosmo na greben kod
lovačke čeke na istočnom delu Malog
Štrpca (626 m). Štrbac znači krezavac,
čovek bez zuba. Ma koliko truda
uloţili i znoja prolili da bismo stigli
dovde, pogled sa ovog vidikovca nije
skupo plaćen. Samo što smo izašli na
greben, vidimo: kroz Kazan prolazi
putnički brod pun izletnika. Zastadoše
petnaestak minuta naspram Trajanove
table i otploviše nazad, uz Dunav.
-
PLANINARSKO-SMUČARSKI SAVEZ VOJVODINE ПЛАНИНАРСКО-СМУЧАРСКИ САВЕЗ ВОЈВОДИНЕ
PUTNIK broj 66 AVGUST 2009. ПУТНИК број 52 ФЕБРУАР 2006. страна 115
Pag
e48
Svuda oko nas rascvetali su se
jorgovani. Sa našeg vidikovca, iako se
mi trudimo da pronaĎemo bolje mesto
za posmatranje, dole duboko ispod
nas, vidi se izlaz iz Kazana, cela
rumunska obala i velika površina
Đerdapskog jezera. Površina vode je
zelena. Danas je u Kazanu mirno,
poneki gliser na kratko zapara mirnu
površinu jezera, kao vilin konjic
baricu, i sve se ponovo smiri. Nekad je
u Kazanu bilo vrtloga, vrilo je kao u
kotlu, voda je penila i zbog toga naziv
Kazan. Vidimo, kao na dlanu, preko,
u Rumuniju, na obodu estuara reke
Mrakonije, u prirodnoj steni isklesan
lik Decibala Dačkog, vladara
protivnika rimskog imperatora
Trajana. Visina lika je oko 100 m, a
širina 40 m. Priroda je umetniku-
klesaru podarila šubaru od vegetacije
za glavu Decibala, ali je stena
nedovoljno čvrsta, pa se moralo
intervenisati betonom. U blizini ušća
Mrakonije, umesto starog, potopljenog
manastira, podignut je novi manastir.
Dan je sunčan, pa je vidikova
linija daleko na horizontu zamagljena
i konture su nejasne i ne moţemo svi
da vidimo na jugoistoku deo površine
Dunava, kod Milutinovca. Posle 40-
minutne pauze i okrepljenja, polako se
pomeramo, uz povremena
zastajkivanja, grebenom ka zapadu.
Dalje, silazimo sa grebena u visoku
šumu i spuštamo se pored i izmeĎu
brojnih vrtača, iz kojih u zimskom
periodu struji topao vazduh. Još pola
sata hoda i dolazimo na zaravan
Ploča, uravnjenim prostorom nad
Kazanom, na kome je izgraĎen
reprezentativni objekat za uzgoj
divokoza. Idemo dalje, na
neobezbeĎeni vidikovac na Ploči.
Silazimo na svoj rizik, nekoliko
metara niz liticu Kazana, odakle
vidimo samo parče Dunava i čini nam
se da stene na rumunskoj obali
moţemo rukom dohvatiti. Ovde se
priroda ponudila u svoj svojoj surovoj
i jezivoj lepoti. Vraćamo se nazad i
premeštamo 300 m dalje, obezbeĎeni
ogradom vidikovac dva. Odavde je
pogled veoma dobar i vide se dobro
ulaz i izlaz iz Kazana, kao i ono mesto
na kome smo maločas bili.
Vredno je napomenuti da se na
kartama-sekcijama 1:25000 Veliki
Kazan nalazi ispod Malog Štrpca, a
Mali Kazan ispod Velikog Štrpca.
Zamena teza, kao na Povlenu, primeti
jedan od sagovornika. Sa vidikovca, za
oko 30 minuta, spustismo se na obalu
Dunava u Kazanu, gde nas je čekao
autobus. Ukrcavamo se i odlazimo za
Kladovo, u stvari Kostol, gde se nalazi
ostatak dobro očuvanog i zaštićenog
jednog stuba Trajanovog mosta. Stubu
prilazimo hodom oko 500 m poljskim
putem. Stub stvarno impozantno
deluje, obezbeĎen je zidom i vodenim
kanalom, naročito od turista i
znatiţeljnika, koji bi hteli za
uspomenu da čupnu bar jedan
kamičak.
Trajanov most je bio i ostao čudo
jednog davno prohujalog vremena.
IzgraĎen je 103-105. godine preko
Dunava, kod mesta Kostol. Most je bio
dugačak 1127 m, imao je 20 stubova
visine po 45 m, sa rasponom izmeĎu
stubova 50 m. Most je podignut radi
-
PLANINARSKO-SMUČARSKI SAVEZ VOJVODINE ПЛАНИНАРСКО-СМУЧАРСКИ САВЕЗ ВОЈВОДИНЕ
PUTNIK broj 66 AVGUST 2009. ПУТНИК број 52 ФЕБРУАР 2006. страна 115
Pag
e49
osvajanja Dakije (sadašnja Rumunija)
od strane Rimljana i njeno
povezivanje sa već oformljenom
provincijom Mezijom na desnoj strani
Dunava. Most nije bio dugog veka.
Došli su Huni i Avari i ubrzo se
shvatilo da im most samo pomaţe da
preĎu reku, pa je uklonjena
konstrukcija sa stubova. Ostao je samo
po jedan stub na srpskoj i rumunskoj
strani Dunava, da podseća kako je
nekada i moćni Dunav bio ukroćen.
PredviĎeno je da se u skoroj
budućnosti u rad pusti hologramska
slika Trajanovog mosta, koju će u tri
dimenzije osvetljavati devet lasera. To
bi bila jedna od najvećih atrakcija, jer
bi most noću svetleo, dok bi laĎe koje
plove prema njemu „udarale“ u
bedeme graĎevine, nakon čega bi
iluzija nestala. U tu svrhu Evropska
unija je odobrila Opštini Kladovo
180.000,00 eura za izgradnju puta i
parkinga na lokalitetu Pontes. Ovo bi
sve bilo u okviru projekta „Trajanov
most od prošlosti ka budućnosti“.
Posle razgledanja ostatka mosta,
vraćamo se ponovo u Kladovo.
Odmor, osveţenje, riblja čorba, šetnja
i razgledanje grada po ţelji i povratak
u Tekiju, gde smo stigli oko 20:00
sati.
Nedelja, 3. maj. Pomerili smo
vreme polaska, umesto u 11:00 sati,
mi polazimo u 9:00, da bismo se više
mogli zadrţati u kanjonu reke Vratne.
U Kladovu ponovo kupimo naše
prijatelje planinare i preko predela
Ključ hitamo ka Brzoj Palanci. U
području Milutinovca primećujemo na
Dunavu, sada opet jezeru, šepuri se, ili
bolje reći, pleše jedno omanje jato
labudova; meĎu njima ima i mladih,
razaznaju se po svetlosivom perju na
krilima. Posle Brze Palanke, u blizini
ušća Slatinske reke, u daljini vidimo
deo brane HE Đerdap II. Mi se uskoro
moramo oprostiti od Dunava. Dunav
nastavlja svoj put da teče i otiče,
promiče i odmiče, prolazi, udaljava se
i odlazi na put bez povratka. Tamo
daleko, potonuće u sinje, čitaj: Crno
more, gde će ga popiti ogromne ribe
morune i od njega neće ostati nikakav
trag. Setih se, na trenutak, bajke iz
ranog detinjstva.
Uz Slatinsku reku reĎaju se
seoska naselja Slatina, Urovica i nešto
malo dalje Vratna. Na sve strane i tik
uz ulicu, vide se nove, moderne,
raskošne i velelepne kuće. Spolja tako
deluju; nadam se da su i unutra takve.
Kuće su tako zbijene, ponegde
izgledaju kao da su naslonjene jedna
na drugu. Odudaraju neki detalji, kao
terasa celom stranom kuće, ili pak na
spratu opasala celu kuću kao prsten.
Zastakljeni ulazi i tremovi, zidane
velike kapije, natkrivene i sa
imitacijom antičkih stubova, više
deluju kao kičeraj, nego što imaju
praktičnu primenu. Saznajemo da su
ih izgradili naši gastarbajteri, mahom
zaposleni u Francuskoj i Švajcarskoj.
Kuće su, uglavnom, prazne, naĎe se tu
i tamo poneki starac ili starica. Čini
mi se, grade kuće, kao da se nadmeću
u moći i imovini, ili jedan drugom
teraju neki komšijski inat, što je bliţe
istini. U svemu ovome prednjači selo
Urovica.
Stiţemu u vratnjansku dolinu i
-
PLANINARSKO-SMUČARSKI SAVEZ VOJVODINE ПЛАНИНАРСКО-СМУЧАРСКИ САВЕЗ ВОЈВОДИНЕ
PUTNIK broj 66 AVGUST 2009. ПУТНИК број 52 ФЕБРУАР 2006. страна 115
Pag
e50
zaustavljamo se pred kapijom lovišta
Vratna i zgradom odmarališta EPS-a.
Naravno, prethodno smo prošli kroz
selo Vratnu, zbijeno, stisnuto i
ušuškano oko istoimene reke. Kroz
kapiju lovišta ulazimo u duţu poljanu,
preko koje će nas poljski put dovesti
do manastira. Prizor u ovom
sunčanom danu deluje zaista
veličanstveno. Manastir je pri kraju
doline, ispod same kamene litice. Dole
je sve zeleno, pa se onda smenjuju i
mešaju zelena, bela i plava boja i na
kraju, gore, nebo, vizantijsko plavo.
Posetili smo manastir i da kaţemo
nekoliko reči o njemu.
Manastir Vratna se nalazi 4 km
zapadno od istoimenog sela, na
izlasku iz klisure, izmeĎu velikih
stena, koje čine veoma visoka, kamena
vrata. Ne zna se tačno kada je
podignut. Veruje se da je podignut u
prvoj polovini XV veka. U njemu je
oktoih iz 1764. godine, štampan u
Veneciji i Knjiga jevanĎelja na
rumunskom jeziku. Mi se penjemo
šumskom stazicom, koja polazi
desnom stranom od manastira i vodi
nas do prvog vidikovca. Odavde se
jedna grupa spušta odmah na reku
izmeĎu prve i druge prerasti (kamene
kapije), a ostali produţuju još oko 100
m visine do drugog planinskog
vidikovca, sa koga se vidi vrh Suve
prerasti, ili treće kamene kapije. Na
oko 2 km je od nas u kamenu i kršu,
štrči jedno manje uzvišenje, za koje
nam naš domaćin reče da je je to krov
od kamene prerasti. Posle kraćeg
zadrţavanja i mi se spustismo do
manastirskih prerasti, duboko u
kanjonu. Nalazimo se na drvenom
mostiću izmeĎu prve i druge kamene
kapije. Šta reći? Gore se kroz granje
vidi nebo. Sunce do nas ne dopire.
Gledam svod ispod prve kapije. Luk je
tako pravilan, da u sebi pomišljam,
moţda su i ovde umešali prste oni
ranije pominjani, rimski velemajstori.
Krov kapije pokrila je zelena
vegetacija, pa mi liči na okićenu
kapiju na devojačkim svadbama. Dole
tiho ţubori, klokoće i preskače preko
zaobljenog kamenja razdragana i
vesela Vratna. Ne znam gde da se
okrenem, gde da pogledam. Sve je isto
lepo, skladno i prijatno, jednom rečju
– prirodno. Odem do druge kapije,
opet ista slika, otvor je, doduše, nešto
duţi, ali je lepota ista.
Vraćam se polako, posmatram i
razmišljam. Kako je priroda oprezna,
sve ono što je prirodno, vredno i lepo,
daleko je sklonila od puteva, prilaza i
pogleda i tako zaštitila i za neka
buduća pokolenja. Hvala joj!
Ristanović Cvetin
TISKI MARŠ
Cilj nam je bio da najkraćim
prohodnim putem stignemo do Tise, a
zatim dolmom do izletišta kod
ţabaljskog mosta (~ 25 km), gde smo
u vikendici pripremili sve za roštilj.
Prohladan (-9 ºC) i maglovit dan, nije
obećavao je mnogo, ali su neki bili
zadovoljni, jer je predhodnog dana
zabeleţeno - 18 ºC. Trasa puta je
napravljena da proĎemo nasipom
-
PLANINARSKO-SMUČARSKI SAVEZ VOJVODINE ПЛАНИНАРСКО-СМУЧАРСКИ САВЕЗ ВОЈВОДИНЕ
PUTNIK broj 66 AVGUST 2009. ПУТНИК број 52 ФЕБРУАР 2006. страна 115
Pag
e51
protiv poplava, par ritskih bunara,
nekoliko lovačkih čeka, odvodno-
dovodnih kanala, dolmom, starim
tokom Tise, kroz šumski pojas i
vikend naseljem pored marine. Slaba
vidljivost nam je kvarilo ugoĎaj, ali
nam je hladnoća pomogla da da
preĎemo preko svih trskom obraslih i
zaleĎenih kanala. Poslednji kilometar
smo prošli kroz gustiš i delom
neprohodom šumom (šalili smo se da
tuda ni divlje svinje nisu prošle).
Pored nas su protrčavale divlje
ţivotinje (zečevi, lisice, srne), i ceo rit
je bio po snegu išaran tragovima, a
preletale su nas ptice grabljivice.
Opasnost je postojala, jer smo prolazili
pored lovaca i divljih svinja. U
vikendicu smo došli oko 13:45, ţenski
deo ekipe se odmah bacio na kuvanje:
kafe, vina, čajeva i supe , a Baja i
Raca su spremali roštilj. Još jedan
dobro proveden dan.
Racić Dragoljub - Raca
ДВЕ РУЖЕ
На старту ове недељне шетње
појавило се 10 планинара и 1
планинарка. Време хладно, земља
залеђена, магла, не обећава да ће
бити пријатна шетња. Међутим када
смо се Француском улицом попели
на Подвезирац стање је другачије,
сунце се пробија, магла одступа. Са
Подвезирца се јасно види Фрушка
Гора са TV торњем, а испод у слоју
магле назиру се куће у Буковцу.
Гребеном Подвезирца крећемо се ка
Петроварадину и након 5 км
скрећемо ка асфалтном путу и
проналазимо кућу на адреси
Буковачки пут 93.
Ту нас дочекује господин Јован
Михајло, наш домаћин, који је своју
породичну кућу претворио у
својеврстан етно музеј, коме је дао
име Две Руже у спомен на своје
супругу и мајку које су се обе звале
Ружа. Ова етно збирка садржи више
од 3.500 експоната сакупљених
највише у Босни, одакле и потиче
наш домаћин. Ту се налази велики
број употребних предмета из даље и
ближе прошлости, народних ношњи,
књига и докумената, старих новчића
и још много тога.
Након што нас је домаћин
почастио куваном ракијом, пројом и
питом сирницом кренули смо даље
пут Везирца. На Везирцу смо
евоцирали успомене на чувену битку
која се водила на овом месту.
Даље нас је пут довео до
Парлога где се налази безимено
језеро, за које ни многи који станују
у близини, не знају. Они који су
раније долазили на ово место су
били изненађени малом количином
воде, која је сва била залеђена, што
нам је омогућило да се "шетамо
језером". Они којима је ово први
долазак на ово језеро (међу њима
сам и ја) били су изненађени да ово
језеро постоји тако близу нас, а да је
релативно непознато.
Кренули смо даље са циљем да
се попнемо на Черат. Пут нас је
-
PLANINARSKO-SMUČARSKI SAVEZ VOJVODINE ПЛАНИНАРСКО-СМУЧАРСКИ САВЕЗ ВОЈВОДИНЕ
PUTNIK broj 66 AVGUST 2009. ПУТНИК број 52 ФЕБРУАР 2006. страна 115
Pag
e52
водио изнад Дударе. Гребеном
Черата смо дошли до планинарског
дома Стражилово где смо се
окрепили куваним вином и појели
оно што смо понели у ранцу. Након
одмора у дому кренули смо ка
Буковцу гребеном Авале, поред
Гаретове викендице и Раше. Након
непуних 6 и по сати од поласка
вратили смо се у Буковац. Да се
Миле није упутио од Гаретове
викендице преко Белог камена у
Буковац, била би ово једна од
ретких недељних шетњи да на
поласку и повратку имамо исти број
учесника.
Акција је била по мојој оцени
успешна, "разбили" смо монотонију,
јер најчешће идемо већим делом
шумом, а и научили смо нешто из
посете етно збирци Две Руже.
Укупно смо прешли 20 км и
попели висинску разлику од 540
метара.
Негомир Гајинов
RIMETEA
Rimetea (madjarski Torocko),
nekadašnje rudarsko selo u
Transilvaniji, u okrugu Alba,
smešteno ispod planine Piatra
Secuiului (madjarski Szekelyko),
posluţilo je planinarima našeg kluba
kao mesto odakle smo četiri dana
planinarili i upoznavali planinske
predele Rumunije. Put do Rimetee je
započeo u ponedeljak u ranim
jutarnjim satima kada je autobus Bus
optimal tursa sa 38 planinara krenuo
ka Rumuniji. Granicu prelazimo kod
Srpske Crnje bez duţih zadrţavanja i
komplikacija. Prva pauza u
Temišvaru, kraći odmor, razgledanje
grada, nabavljanje neophodnih stvari,
menjanje novca u menjačnici i
nastavak putovanja. U mestu Deva se
zaustavljamo da bi pogledali ostatke
tvrdjave sagradjene polovinom 13.
veka. Na našu ţalost u toku je
restauracija pa je poseta ograničena.
Mogli smo da pogledamo samo
spoljne zidine tvrdjave, ulaz u
unutrašnji deo je trenutno zatvoren za
posetioce. Dvadesetak kilometara
dalje, u mestu Hunedoara (madjarski
Hunyad) u planu nam je obilazak
tvrdjave iz srednjeg veka. Na našu
ţalost sezona još nije počela i radno
vreme je već isteklo kada smo mi
stigli. Zadovoljili smo se obilaskom
tvrdjave sa spoljne strane. Sedamo u
autobus i nastavljamo naš put do
Rimetee. U večernjim satima konačno
stiţemo na naše odredište. Smeštaj je
u Omladinskom domu. Dve
višekrevetne i nekoliko dvo- i
četvorokrevetnih soba, čista posteljina,
zagrejane sobe su zadovoljile naše
potrebe u narednih nekoliko dana.
Ako još dodamo da je hrana ukusna i
obilna, onda zaista nismo imali
razloga za nezadovoljstvo. Već prvo
veče, onako umorni od dugog puta sa
velikim zadovoljstvom smo se
prihvatili sarmi koje su nas čekale za
večeru. Sutrašnji dan je planiran za
uspon na Sekelj kamen (Szekelyko),
vrh koji se nalazi iznad sela. Do vrha
vodi markirana staza duţine oko 2,7
km uz savladjivanje uspona od oko
-
PLANINARSKO-SMUČARSKI SAVEZ VOJVODINE ПЛАНИНАРСКО-СМУЧАРСКИ САВЕЗ ВОЈВОДИНЕ
PUTNIK broj 66 AVGUST 2009. ПУТНИК број 52 ФЕБРУАР 2006. страна 115
Pag
e53
600 metara. Osim dve planinarke svi
smo se popeli na vrh. Mnogima je ovo
prvi ozbiljniji uspon. Zajednička
fotografija sa vrha će im biti najlepša
uspomena sa ovog uspona. Silazak
ništa manje naporan, veoma strma
staza, kamenje koje se kotrlja i izmiče
ispod nogu zahteva maksimalnu
opreznost od svih učesnika.
Potpomognuti iskusnijim planinarima
svi smo u selu Colteşti (madjarski
Torockószentgyörgy) koje je 3 km
udaljeno od Rimetee. Deo grupe
nastavlja najkraćim putem ka našem
smeštaju, drugi deo se odlučuje da
poseti ostatke tvrdjave u Coltestiu dok
sedmoro najupornijih posle
razgledanja tvrdjave prateći markacije
upoznaje još nekoliko staza u okolini.
Moram nešto reći i o markacijama.
Ima ih mnogo, različitih oblika:
trougao, krst, tačka i u tri boje: ţutoj,
crvenoj i plavoj. Ako imate kartu
terena onda moţete bezbezdno da
krenete bilo kojom stazom, sve su
staze izuzetno dobro obeleţene i ne
postoji bojazan da ćete se izgubiti ili
zalutati. Stiţemo na večeru, puni smo
utisaka i prezadovoljni onim što smo
videli i doţiveli tog dana u Rimetei.
Za sutrašnji dan je predvidjena kraća
voţnja autobusom do mesta Sălciua
(madjarski Szolcsva) gde je u planu
razgledanje i obilazak jednog
manastira i pećine. Do nje se stiţe
preko visećeg mosta koji je u lošem
stanju. Prelazimo potok jedan po jedan
i dolazimo do ulaza u pećinu.
Stepenice koje vode u unutrašnjost su
u lošem stanju, vodostaj je visok te
smo se morali zadovoljiti pogledom sa
ulaza. Deo grupe se autobusom vraća
do grada Turde gde obilazi nekadašnje
rudnike soli i pešači kroz kanjon
Turde. Devetoro najhrabrijih nastavlja
stazom koju je naš vodič Marinko
projektovao kombinujući nekoliko
obeleţenih staza. Najpre se penjemo
na jedan prevoj odakle se staza do
vodopada strmo spušta. Nakon
obilaska vodopada vraćamo se na
stazu i nastavljamo najpre blago uz
brdo pa zatim strmo nadole gde
pronalazimo drugu markaciju i njome
se vrlo strmom stazom spuštamo na
stazu odakle se vidi manastir odakle
smo pošli pre nekoliko sati. Prolazimo
pored još jednog vodopada,
nastavljamo nešto lakšom stazom koja
se uglavnom drţi dostignute visine.
Nagli zaokret u desno nam jasno
govori da nas čeka najteţi deo, uspon
od nekih 400 metara po delimično
klizavoj stazi. Korak po korak, već
pomalo umorni grabimo ka vrhu
svesni da nas nakon prelaska tog dela
očekuje lagani silazak ka našem
odredištu. Izlazak na vrh, predivan
pogled na asfaltni put kojim smo
jutros stigli do mesta Sălciua.
Nailazimo na još jednu pećinu, samo
provirujemo u nju i nastavljamo dalje.
Sve je više izvesno da nećemo stići u
planirano vreme u Rimeteu. Srećom,
zaista nas je u daljem napredovanju
očekivala mnogo lakša staza.
Nailazimo na deo gde smo prethodni
dan prolazili i tada već znamo da imao
oko sat vremena do sela Colteşti i od
njega još oko 40-tak minuta do
Rimetee. Uspevamo da ostvarimo i
kontakt sa ostalim članovima,
-
PLANINARSKO-SMUČARSKI SAVEZ VOJVODINE ПЛАНИНАРСКО-СМУЧАРСКИ САВЕЗ ВОЈВОДИНЕ
PUTNIK broj 66 AVGUST 2009. ПУТНИК број 52 ФЕБРУАР 2006. страна 115
Pag
e54
javljamo im da smo na sigurnom i da
ne brinu. U Coltestiu se snabdevamo u
lokalnoj prodavnici i asfaltnim putem
po mraku stiţemo na večeru posle
predjenih 31 km uz savladanih 1558
metara uspona. Iako prilično umorni,
pronalazimo dovoljno snage da se
izborimo sa ukusnom večerom.
Ohrabreni našim poduhvatom, svesni
da teţe ne mogu da očekuju, za
sutrašnju stazu se prijavljuje 21
učesnik. Cilj je uspon na Vidaj kamen,
vrh visok 1272 metra. Polazimo
lagano, blagim usponom pored izvora
Rimetea, izlazimo na dobar šumski
put. Ubrzo napuštamo put i
raskvašenom stazom kroz potok,
dobijajući lagano na visini stiţemo na
prevoj pod vrhom. Do vrha po
putokazu koji se nalazi na obliţnjem
drvetu ima još 1,5 km, za šta je
potrebno oko 45 minuta. Korak po
korak i svi smo na vrhu. Lep, sunčan
dan i prilika za opuštanje na vrhu.
Silazak istom stazom do prevoja gde
pronalazimo stazu koja nas
postepenim spuštanjem vraća u naše
polazno mesto nakon predjenih 17
km. Nakon večere grupa od 7
planinara polazi ponovo na Sekelj
kamen da sa njega doţivi zalazak
sunca u Rimetei. Pošto je do zalaska
sunca ostalo oko 80 minuta, nismo
imali veliki izbor, morali smo
poţuriti. Po rečima lokalnih
poznavalaca prilika, za uspon je
potrebno najmanje 50 minuta, nama je
trebalo 5 minuta više. Stiţemo na vrh,
kratak predah i uţivamo u zalasku
sunca koje se ubrzo spušta iza
horizonta. Ne čekamo mnogo,
polazimo dole, drugom stazom koje je
nešto duţa nego ona kojom smo se
penjali. Očekivali smo blaţi spust ali
smo se prevarili. Ipak pre potpunog
mraka prolazimo najteţi deo staze,
ubrzo se već vide svetla Rimetee.
Ponovo smo u Omladinskom domu
gde nas čeka ostatak ekipe uz
opuštenu i veselu atmosferu. Sutra
ujutro polazimo ka Subotici. Na putu
ka kući se zaustavljamo u mestu
Scarisioara i pešačimo nekih 8 km da
bismo pogledali ledenu pećinu. Pećina
je uredjena za posetioce. Iako je dosta
uništena vredi je obići. Temperatura je
0 stepeni pa je potrebno obući topliju
odeću. Konačno polazimo kući, loši
putevi ne dozvoljavaju brţu voţnju te
nam do granice uz jednu pauzu treba
mnogo vremena. U tri sata posle
ponoći smo konačno kući. Obilazak
ovog dela Rumunije nije do sada bio u
ponudi planinarskih društava iz
Srbije. Iako vrhovi nisu impozantne
visine, ovaj predeo po raznolikosti
terena svakako zasluţuje paţnju
planinarske javnosti. Dobar smeštaj,
još bolja hrana po vrlo prihvatljivim
cenama, obeleţene staze su svakako
dobra preporuka da se krene put
Rimetee. Za sve dodatne informacije
se moţete obratiti i planinarima,
članovima Planinarskog kluba Spartak
Subotica.
Zoran Vukmanov
ELBRUS 2008.
-
PLANINARSKO-SMUČARSKI SAVEZ VOJVODINE ПЛАНИНАРСКО-СМУЧАРСКИ САВЕЗ ВОЈВОДИНЕ
PUTNIK broj 66 AVGUST 2009. ПУТНИК број 52 ФЕБРУАР 2006. страна 115
Pag
e55
Elbrus se nalazi u Kabardinsko-
Balkarskoj oblasti Rusije, istočno od
Crnog mora a u blizini granice sa
Gruzijom. Putovali smo zajedno sa
ekspedicijom planinarskog društva
Pobeda iz Beograda (u njihovoj
organizaciji je išlo skoro 50
planinara), ali osim zajedničkog
putovanja, u svemu ostalom smo bili
autonomni od njihove ekspedicije tj.
sami smo na terenu odlučivali gde
ćemo ići, spavati, kako se
aklimatizovati, kada krenuti na
završni uspon...
Putovanje je započelo letom iz
Beograda do Moskve. Od Moskve smo
išli autobusom koji je imao odredjeni
broj leţajeva; te smo na smenu mogli
spavati tih 2.000 km do Kavkaza ili 33
sata voţnje. Po dolasku na Kavkaz
smestili smo se u hotel u mestu
Terskol podno planine (2150 mnv).
Tu smo proveli dve noći, nabavili
dozvole za uspon i ono što nam je
nedostajalo od opreme.
Prvi dan uspona na planinu je
započeo od mesta Azaua 2300 m (par
kilometara od Terskola). Iz njega smo
krenuli gondolama sve do stanice Mir
na 3500 m a odatle ţičarom
jednosedeţnicom do lokacije Garabaši
3740 m. Tu smo postavili šatore i
proveli prvu noć u snegu. Nakon
postavljanja šatora išli smo na
aklimatizacioni uspon do 4200 m i
nazad.
Drugog dana smo došli do lokacije
''Priut 11'' odakle se vrši završni uspon
na vrh, na visini od 4050 m (po svim
GPS-ovima), mada se zvanično vodi
da se radi o visini od 4200 m (?!).
Velike rančeve nam je izneo ratrak
(neka vrsta traktora-gusenicara koji je
specijalizovan za voţnju po snegu).
Mi smo tih 300 visinskih metara
prošli laganim hodom za 2 sata. Nas
troje smo uzeli mesto u domu – što se
pokazalo kao veoma pametno
uzimajući u obzir predstojeće
vremenske neprilike. I, tog dana se
pogoršalo vreme - non stop orkanski
vetar, vejavica, magla ... U tom trenu-
tku broj ljudi koji su spavali u šato-
rima se naglo smanjio, a broj u domu
naglo povećao. Tog, drugog dana, smo
po takvom vremenu išli do 4560 m
(dalje se nije video prst pred okom).
Trećeg dana do 4820 m, po isto
takvom vremenu. Osećali smo se
dobro, ni jednog trenutka nismo se
osećali umorno, niti imali glavobolju,
niti imali uobičajenih stomačnih
problema. Četvrtog dana je duvao
uţasno jak vetar, tako da, osim šetnji
oko doma, nismo nigde išli.
I ostao je taj poslednji, rezervni
dan, koji smo morali iskoristiti za
završni uspon! I Bog nas je pogledao i
dao nam te noći i tog dana idealno
vreme – toplo, sunčano i bez vetra.
Ekipa Pobede je krenula na uspon u 1
h po ponoći, a nas troje pola sata
kasnije. Išli smo za njima, jer nam je
tako bilo lakše i zbog orijentacije u
mraku i zbog probijanja tj. pravljenja
staze kroz novi sneg, sve negde do
4600 m, kada smo ih obišli (kod mesta
koje se zove Skala Pastuhova). Odatle
pa sve do negde oko 5000 m i do
svanuća duvao je orkanski vetar i bilo
je jako hladno. Od 5000 m počinje
traverza koja ide ispod Istočnog
-
PLANINARSKO-SMUČARSKI SAVEZ VOJVODINE ПЛАНИНАРСКО-СМУЧАРСКИ САВЕЗ ВОЈВОДИНЕ
PUTNIK broj 66 AVGUST 2009. ПУТНИК број 52 ФЕБРУАР 2006. страна 115
Pag
e56
Elbrusa, pa sve do sedla izmedju dva
vrha na 5350 m. Blaga je ali nikad joj
kraja. Inače, karakteristika zavšnog
uspona na najviši vrh Evrope je ta što
ima dosta da se pešači (oko 6,5 km
vazdušnom linijom) i što se savladava
visinska razlika od 1600 m (od 4050
m do 5642 m), a toliko pešačenje na
takvoj nadmorskoj visini je, najblaţe
rečeno, veoma iscrpljujuće. Od 5200
pa do sedla visina je počela da utiče,
sporije smo išli i pravili duţe pauze.
Od tog mesta kreće malo strmiji deo i
tu se treba penjati dosta opreznije jer
je penjač već prilično iscrpljen pa je
veća i mogućnost za pad. Na tim
delovima smo uveliko koristili sistem
30, 40 koraka pa odmor. Posle tih
strmijih delova od oko 250 m dolazi
vršni plato koji je lagan, jedino što je
velika visina pa se polako ide.
Dolazak na vršni plato i saznanje da je
vrh jako blizu tj. da je praktično
ispenjan.
Na vrhu sunčano, skoro bez vetra,
pogled seţe daleko, ka nebu, ka
moćnim vrhovima u daljini, ka
zelenim brdima u podnoţju planine -
fenomenalan osećaj;
Treba reći da je Elbrus (Zapadni –
viši i Istočni – nekoliko desetina
metara niţi), zapravo vulkanska kupa
i nekarakterističan je za venac
Kavkaza; što će reći i nije ''pravi''
Kavkaz. Pravi Kavkaz je himalajskog
izgleda, sa zaledjenim, testerastim
vrhovima skoro neosvojivog izgleda.
I eto, najviši vrh Evrope je
ispenjan, sportski cilj je ostvaren,
videli sam neke nove planine i
upoznali neke nove ljude...
Slavica Ćosić
NEMAČKA SMER NA
SEVERNOJ STENI TRIGLAVA
IzmeĎu dva najviša vrha Slovenije
(prvog i trećeg vrha Julijskih Alpa)
Triglava (2864 m) i Škrlatice (2740 )
stisnula se, uvukla i ugnjezdila
monumentalna lednička dolina po
imenu Vrata. Tu, na oko 1015 metara
iznad mora, nalaze se dva poznata
planinarska doma: Aljaţev i
Šlajmarjev. Polovinom jula 2009. u
njih su se smestili uglavnom subotički
alpinisti i planinari sa namerom da
ispenju severnu stenu Triglava i da se
popnu na najviši vrh Julijskih Alpa.
Severna stena Triglava se kao
ogroman zid izdiţe oko 1000 metara
visoko nad dolinom Triglavske
bistrice, nad dolinom Vrata. Široka je
oko 3 km i spada meĎu tri najveće
stene istočnih Alpa. Sastoji se od
slojeva gornjetrijaskih dolomita koji se
nalaze u osnovi i slojeva
gornjetrijaskih dahštajnskih krečnjaka
iznad njih. Stenu dele grebeni:
Slovenski, Nemški, Srednji (Čopov) i
Jugov. Pored toga se lako uočavaju
Mala stena, Velika crna stena i
monolit zvani Sfinga. Predstavlja
simbol Slovenačkog alpinizma. Od
kraja 19. veka Stena je bila poprište
takmičenja izmeĎu ’’domaćih’’ i
’’gostiju’’ oko primata u penjanju
prvenstvenih smeri. Ostaje zabeleţeno
da je 1890. lovac iz doline Trente Ivan
Berginc prvi i to sam popeo severnu
-
PLANINARSKO-SMUČARSKI SAVEZ VOJVODINE ПЛАНИНАРСКО-СМУЧАРСКИ САВЕЗ ВОЈВОДИНЕ
PUTNIK broj 66 AVGUST 2009. ПУТНИК број 52 ФЕБРУАР 2006. страна 115
Pag
e57
stenu kroz smer koji nam je danas
poznat kao Slovenska smer. Danas
kroz stenu vodi oko 100 penjačkih
smeri i varijanti, a preko Praga i
Luknje vode osigurane i markirane
planinarske staze. Sajlama, velikim
metalnim rukohvatima i gazištima
obezbeĎene staze nazivaju se via
ferrata što bi u prevodu sa italijanskog
značilo gvozdeni put.
MeĎu ispenjanim i opisanim
smerima izabrali smo Kratku Nemšku.
Duga je ’’samo’’ 800 metara, a teţina
najteţeg mesta je ocenjena sa IV. Nije
najlakša, ali ni previše teška i za nas
koji smo prvi put došli na ovo
penjačko područje predstavljala je
dostiţan cilj. Penjački deo ekipe činile
su tri dvojne naveze: Viktor Steinfeld i
Nikola Kujundţić, Milan Tomić i Ivan
Strahinjić i Enes Sulejmanović i Iso
Planić. Ovim redom, osim obrtanja u
samim navezama (penjanje cug-cug)
navedene naveze su prošle kroz smer.
Smer čine stepenasto poreĎani skokovi
različitih visina, sasvim pogodni za
postavljanje štandova. Najveći
problem je, očekivano, bila
orijentacija. Više puta smo se tokom
penjanja gubili u smeri i lutali. Pa čak
i vraćali. Zbog toga , a i zbog tri
naveze koje su išle jedna za drugom,
penjanje se oduţilo pa nam je za 800
metara smeri trebalo više od 10 sati.
Pri tom se ne moţe reći da smo
odugovlačili, u smeri smo ukucali
svega tri klina, uglavnom smo koristili
(ako smo koristili) postojeće klinove.
Drugi, takoĎe očekivani problem,
mada ne u meri u kojoj se pojavio, bilo
je padajuće kamenje. Kao da smo
kubike kamenja oborili sa Triglava u
dolinu. Krušljiva i opasna Stena nije
jednom naudila alpinistima, ali smo
mi, moţe se slobodno reći, imali sreće.
Negde na polovini smeri, na jednoj
polici nalazi se kutija sa knjigom
uspona gde smo se upisali. Nakon
izlaska iz smeri preko sneţanika smo
se dokopali Triglavskog doma na
Kredarici (2515 m) i tu prenoćili
zajedno sa ekipom planinara koji su
tog dana preko Praga došli do pod vrh.
Od polaska iz Aljaţevog doma do
Kredarice nam je ukupno trebalo 15
sati. Narednog dana smo se zajedno
popeli na najviši vrh Slovenije.
Planinari su zatim produţili prema
Koči pri sedmerih triglavskih jezerih
(1683 m), a alpinisti su se vratili u
Aljaţev dom.
Poslednji dan boravka u Sloveniji
smo proveli na obali Bohinjskog
jezera i u gostima kod naših drugara
iz Ljubljanskog društva Matica. Prili-
kom gostovanja u najvećem plani-
narskom udruţenju Slovenije prika-
zali smo film o ekspediciji na K2.
Iso Planić
MOJ PRAVI PODVIG, ALI U
POGREŠNO VREME
Dragan Jaćimović je prvi Srbin
koji se popeo na Mont Everest, najviši
planinski vrh planete Zemlje. Ovaj
greben dostiţe visinu od 8.848 metara,
i nalazi se na planinskom vencu
Himalaja, na Tibetu. Bilo je to 26.
maja 2000. godine i to, sticajem
okolnosti, bez boce sa kiseonikom!
-
PLANINARSKO-SMUČARSKI SAVEZ VOJVODINE ПЛАНИНАРСКО-СМУЧАРСКИ САВЕЗ ВОЈВОДИНЕ
PUTNIK broj 66 AVGUST 2009. ПУТНИК број 52 ФЕБРУАР 2006. страна 115
Pag
e58
Pre i posle tog dogaĎaja on se
popeo tamo gde je krenuo, ali ne i
prošli put, pre dva meseca, kad je to
najviše ţeleo. Nije uspeo da, sa
zastavom Univerzijade, uoči otvaranja
ovog takmičenja u Beogradu, stane na
„krov sveta”, na „svoj” Mont Everest.
Priroda mu je ovoga puta
„kazala”: Stani. Vrati se... I poslušao
je taj „savet”, kao što je učinio i pre
devet godina, kad mu je pukla boca sa
kiseonikom. I tada je „čuo” poruku
prirode: Nastavi. Ti to moţeš...
RoĎen je 20. avgusta 1969.
godine u Poţegi, a ţivi u Beogradu.
Završio je posebnu vojnu školu.
Bio je instruktor u „Kobrama”, vojnoj
formaciji koja je imala specijalna
zaduţenja.
Oţenjen je. Jadranka je filolog.
Imaju dvojicu sinova: Ivana (17) i
Igora (13).
Koji je sport bio Vaš?
Svi smo mi u „Kobrama” imali
svoje sportske aktivnosti, a ja sam
ţeleo da se oprobam u svemu. Bio sam
prvak drţave u orijentaciji, ali i
maratonac, padobranac, ronilac...
Spuštao sam se nekoliko sati
paraglajderom od vrha do podnoţja
Mon Blana. Išao sam na jednu
ekspediciju i sa maunting-bajkom,
specijalnim biciklom, a to je
zabranjeno. Zato sam rašrafio taj
bicikl i sve delove spakovao u ruksak i
tako ga uneo na zabranjenu zemlju.
Bilo je to u Nacionalnom parku
Sagarmata, na Himalajima...
Ko su „Kobre”?
Osnovna zamisao je bila da to
bude antiteroristička jedinica. I tako je
bilo sve do 2006. godine. Posle toga
„Kobre” više nemaju ovu namenu.
Sada isključivo štite ţivote odreĎenih
ljudi. I ja sam pre tri godine napustio
ovu jedinicu. Nisam mogao samo da
budem nečija pratnja. PonuĎena mi je
penzija i to sam prihvatio.
Koga čuvaju članovi ove
jedinice?
„Kobre” sad prate tri „funkcije”:
predsednika drţave. Boris Tadić je to
lično traţio. Zatim ministra odbrane i
načelnika Generalštaba. U to su
uključene i njihove uţe porodice. Ovi
vojnici sad sve poslove, van kasarne,
obavljaju u civilnom odelu. U vreme
dok sam bio u „Kobrama” dobro sam
znao prvog vojnika drţave, generala
Zdravka Ponoša. On je izvanredan
mladi čovek. Izuzetno je inteligentan.
Nije tipičan vojnik...
Kad ste planirali put na
Everest?
Godinu dana ranije. Na ovaj put,
uz Himalaje, ka Mont Everestu, pošao
sam 23. marta 2000. godine sa desetak
saputnika. Bio je tu i moj prijatelj
Goran Ferlan. Ali, imali smo tešku
sezonu, jako loše vreme, pa su mnogi
odustali. Moglo je to i meni da se
dogodi. Čak sam i preţiveo samo zato
što sam kondiciono maksimalno bio
spreman.
Šta Vam se dogodilo?
Negde na 8.700 metara pukao mi
je ventil na boci za kiseonik! Tri sata
penjanja pre cilja ostao sam bez
dodatnog kiseonika. Plašio sam se
agonije. Ali, vreme je bilo relativno
dobro i sve mi je nešto govorilo da
nastavim penjanje. Bio sam potpuno
-
PLANINARSKO-SMUČARSKI SAVEZ VOJVODINE ПЛАНИНАРСКО-СМУЧАРСКИ САВЕЗ ВОЈВОДИНЕ
PUTNIK broj 66 AVGUST 2009. ПУТНИК број 52 ФЕБРУАР 2006. страна 115
Pag
e59
sam. Goran je odustao negde na 8.600
metara, a ispred mene je, u pratnji
Šerpasa, domoroca, nosača, bio jedan
moj prijatelj, Amerikanac. On je
stigao do vrha i krenuo je u spuštanje.
A gde je bio Vaš pratilac?
Na dvojicu alpinista dolazi po
jedan Šerpas, a onaj koji je bio
zaduţen za mene i Gorana vratio se
nazad, jer Goranu nije bilo dobro. A
kad sam posle 8.750 metara susreo
Amerikanca, i kad je on video da
nemam bocu, kucnuo se po glavi što je
bilo pitanje: „Da li si lud. Ideš bez
kiseonika”... A bili smo gotovo
zaleĎeni, sa maskama na licu, pa tu
nije bilo priče. To je neki drugi svet...
I nastavili ste put?
Postoji tu uţad koja su ranije
postavljena. I na njima sam visio i
polako se vukao ka vrhu. Bilo je to, na
toj visini, uz minimum kiseonika, na
minus trideset stepeni Celzijusa, uz
stalni vetar i sneg, uţasno teško. A
snaga mišića mi je bila sve manja.
Imao sam ţelju, volju i koske oko
kojih landaraju polumrtvi mišići. Za
svaki pokret moram da imam dva
uzdaha i dva izdaha da bi mišić imao
kakvu-takvu funkciju. A uz put sam
pričao sebi šta radim da bih imao
osećaj da nisam sam, da ne doĎe do
psihičke poremećenosti.
Kako je na „krovu sveta”?
Mont Everest je jedna sneţna
streha čija površina nije veća od četiri,
pet kvadratnih metara. Popeo sam se
tu sa ruksakom i zastavom drţave.
Dogodilo se to 26. maja 2000. godine.
Tačno 64 dana od početka penjanja.
Pravilo je da se na Mont Everestu
postavim uz zastavu tako da mogu
sebe da slikam aparatom koji sam
„okida”. Aparat sam stavio na ruksak.
MeĎutim, kad sam sve to učinio dunuo
je vetar i oborio mi aparat. Krenuo
sam u novu pripremu za slikanje. I
tada se vetar smirio...
I šta se vidi sa Mont Everesta?
Vidik je veličanstven. Pogled
prodire do beskraja. U izmaglici se
vidi i iskrivljenost loptaste zemlje, a u
dubini, ispod sedla Mont Everesta,
imao sam jasnu sliku niza vrhova
Himalaja koji svetlucaju na suncu i
koji me „pozdravljaju” kao pobednika
na olimpijskom postolju. Tu sam bio
tridesetak minuta što je mnogo. I zbog
toga sam, zbog malo kiseonika, pri
spuštanju doţivljavao halucinacije.
„Video sam” ljude, tibetanske
monahe, u crvenim odorama, koji se
mole... Ali, teren sam video u pravom
obliku i bezbedno sam se spustio.
I kako ste se osećali posle toga?
Privatno veličanstveno, ali kao
alpinista i Srbin bio sam u suprotnom
raspoloţenju. Kad sam se vratio sa
Himalaja dočekan sam kao da sam
sišao sa Zlatibora. Osećao sam se tada
kao čovek koji je načinio pravi podvig,
ali u pogrešno vreme. Jeste tada
politička situacija u Srbiji bila
neizvesna, ali i generalno naša drţava
se mnogo ne oduţuje sportistima. U
trenutku uspeha pravi se velika buka,
što nije moj slučaj, a posle toga se sve
brzo zaboravi.
A gde je u svemu tome novac?
Nema zarade od penjanja. Ali,
kao iskusni alpinista mogu da zaradim
novac motivacionim govorima
-
PLANINARSKO-SMUČARSKI SAVEZ VOJVODINE ПЛАНИНАРСКО-СМУЧАРСКИ САВЕЗ ВОЈВОДИНЕ
PUTNIK broj 66 AVGUST 2009. ПУТНИК број 52 ФЕБРУАР 2006. страна 115
Pag
e60
menadţerima svih zanimanja. Jer, u
ozbiljnim firmama vrlo je značajna
priča o kretanju linijom uspeha.
Okupio sam grupu alpinista, lekara i
psihologa sa kojima organizujem
„Tim Bilding”. I sve veţbe i testove sa
menadţerima, fizičke i psihičke,
obavljamo na terenu, u najteţim
situacijama. Tada padaju sve maske...
A kako pričate o neuspehu?
Iskreno, pošteno i smireno kao i
o svemu u ţivotu. Taj neuspeh u
penjanju dogodio mi se prvi put i to,
na moju ţalost, baš sad pred
Univerzijadu. A bila je to moja ideja.
Trebalo je da zastavu Univerzijade, sa
ekipom od petnaest članova, odnesem
na Mont Everest i da tako, simbolično,
sa najviše tačke na planeti, obavestimo
svet o dogaĎaju u Beogradu. Ali, nije
mi se dalo...
Šta se dogodilo?
Kad smo bili na sedam i po
hiljada metara potkačio nas je ciklon
sa istoka, iz Tajlanda. Ni sateliti ga
nisu videli. I sreća je da sam ljude
vratio nazad. A da nisam to učinio
bilo bi pet, šest mrtvih. Zato sam,
uprkos svemu, zadovoljan. Ne mogu
da se ljutim na prirodu. Ona me
opomenula i ja sam se vratio... A taj
ciklon je naneo sneg na uţad i dugo
niko nije mogao da krene u penjanje,
čak ni domoroci, Šerpasi.
Ko su Šerpasi?
Oni su poreklom s Tibeta.
Mongolskog su porekla. Pre 450
godina su došli u Nepal. Ţive na tri do
četiri hiljade metara nadmorske
visine. Preuzeo sam od Šerpasa njihov
način doţivljaja ţivota, poštovanja
energija prirode i kosmosa. Kod njih
nema ljutnje, nema zla. Oni u svom
rečniku nemaju reč za tuču. Uvek su
nasmejani i pozitivni, kao i lame.
A ko su lame?
Dalaj-lama, duhovni i politički
voĎa Tibeta, ţivi u Dar el Salamu u
Indiji. A lame su, u prevodu, igumani,
starešine manastira. Oni ţive u
Nepalu, Burmi, Indiji, Butanu... Svi su
veoma obrazovani. Budizam je takva
religija u kojoj su monasi elita svog
naroda. Njihove priče o meteorologiji,
astronomiji, istoriji sveta i naroda su
zapanjujuće.
Da li je sve ovo, ipak,
avantura?
Nije. Jer, avantura je put u
nepoznato. Ekspedicija na Himalaje se
planira godinu dana. Sve je
definisano. Himalaji su za mene
savršeni oblik postojanja. To je jedno
od retkih mesta na planeti gde ljudi
ţive u skladu sa prirodom.
Koliko Vas je promenila
planina?
Postao sam bolji čovek kad su
drugi u pitanju. Bio sam srećniji kad
se moj učenik Miloš Ivačković popeo
na Mont Everest nego kad sam to ja
učinio. Naučio sam da me ne
ispunjava samo ostvarenje cilja već i
put do cilja. Suština penjanja je, kao i
odnos sa ţenom: ne ţuriti ka cilju, na
kome se ostaje samo petnaestak
minuta, već uţivati i u putovanju ka
vrhunskoj sreći.
Slavko Trošelj