Fotografije: Velija Hasanbegović

Dramatizacija novele “Michael Kohlhaas” Heinricha von Kleista

Režija: Nermin HamzagićDramatizacija i dramaturgija: Asja Krsmanović Koreografija: Thomas SteyaertKostimografija: OshYosh – Vanja Ciraj i Irma SajeScenografija: Adisa VatrešMuzička saradnica: Tijana VignjevićGrafički dizajn: Goran LizdekDizajner svjetla: Ognjen MartinovićDizajn projekcija: Adisa VatrešInspicijent i asistent režije: Nihad KapićRealizacija promotivnog videa: Redžinald ŠimekProdukcija: Internacionalni teatarski festival MESS - MESS Teatar i Narodno Pozorište Sarajevouz podršku East West CentraIzvršna producentica: Lejla HasanbegovićAsistent izvršne producentice: Semir M. Dedeić

Uloge: Dženana Džanić, Maja Izetbegović, Enes Salković, Aleksandar Seksan, Vedrana Seksan, Amar Selimović

Muzika u predstavi: “Aorte.nous sommes du même sang”, AmenRa, album “MASS IIII”, Hypertension records, 2008.

U promotivnom videu su korištene fotografije: Zijaha Gafića, Velije Hasanbegovića i Amera Kapetanovića, grafički dizajn Gorana Lizdeka i muzika benda AmenRa.

Zahvaljujemo se fotografima: Zijahu Gafiću, Edinu Hadžihasiću, Veliji Hasanbegoviću i Ameru Kapetanoviću, te svim ostalim građanima i građankama koji su nam ustupili fotografije sa sarajevskih protesta.

Posebno se zahvaljujemo: bendu AmenRa, Jovanu Eranoviću, KJKP Rad, Helvetica, Redžinaldu Šimeku, Harisu Pašoviću, Aidi Begić Zubčević, Faruku Lončareviću, Ismaru Hadžiabdiću, Adnanu Kamenjašu, Willu Richardu i Nihadu Kreševljakoviću.

Premijerom “Pobunjenik M.K.” pokrećemo MESS Teatar kao kontinuitet višegodišnjih produkcija i koprodukcija, stranih i domaćih predstava Festivala MESS, od kojih su neke ušle u antologiju savremene bh. teatarske historije. Upravo su mnogi mladi autori poput Nermina Hamzagića kreirali predstave u produkciji Festivala MESS, koje ćemo dugo pamtiti, jer su podizali standard našeg pozorišnog života, ostavili traga svojim hrabrim i radikalnim autorskim stavom. Poznavajući rad kolege Hamzagića, njegovu rediteljsku poetiku i tim koji je okupio, ova predstava će biti najbolji početak jedne nove pozorišne scene, otvorene za scensko istraživanje i angažirano pozorište. Mi krećemo od toga da je predstava društveni čin sa publikom spremnom za nove izazove, za teatar kao prostor otpora i rizika, sa mnogim pitanjima i dilemama koje dotiču bit naše stvarnosti. To je živi teatar 21. stoljeća, onih koji ga promišljaju kao zajedništvo u različitosti. MESS Teatar najavljuje potrebu za početkom procesa redefiniranja pozorišnih institucija u ovim ne baš obećavajućim recesijskim vremenima.

Dino Mustafić,direktor Festivala MESS

MESS Teatar je zamišljen kao prostor pozorišne slobode. Zamišljen je kao mjesto gdje umjetnic/e mogu da istražuju nove forme, da propituju i dekonstruišu književnu klasiku, stvaraju nove tekstove, rade autorske projekte. Možda prije svega toga, zamišljen je kao prostor gdje mogu da rizikuju, jer duboko vjerujemo da se umjetnost ne može razvijati ako pred sebe ne stavljamo izazove i ne ulazimo u nepoznate i neistražene sfere. To znači da će rezultati biti nepredvidljivi i različiti, ali nikada nezanimljivi ili površni.

Cilj MESS Teatra je kreiranje uslova u kojima su umjetnički timovi koji stvaraju predstave sastavljeni prema zajedničkom senzibilitetu, MESS Teatar nema stalni glumački ansambl. MESS Teatar nema stalni autorski tim. Na početku svake godine objavljivat ćemo konkurs na koji će se prijavljivati ideje za nove predstave, od kojih će biti odabrane one koje su najpotrebnije bh. teatru i bh. društvu.

Za početak ćete MESS Teatar gledati u brojnim prostorima, jer su nam naše kolege/ice iz bh. teatarskih kuća otvorile vrata. Nakon toga, u budućnosti, u našem pozorišnom prostoru. U neka četiri zida, sa mjestima na koja možete sjesti i sa glumcima i glumicama koji samo za vas i samo tu noć igraju baš tako.

MESS Teatar je utopijski projekat 2014. u Sarajevu. Utopijski projekat koji se ovom premijerom već ostvaruje. Jer odbijamo da pristanemo na eutanaziju bh. kulture. Za pozorište ne treba mnogo (što ne znači da prihvatamo ponižavajuće finansijsko stanje u koje nas se dovodi). Ne treba mnogo, i zbog toga je pozorište iritantno vladajućim strukturama koje kritizira od začetaka. Jer je neuništivo. Uporno i istrajno. Zato nije pitanje možemo li praviti MESS Teatar. Moramo.

Selma SpahićUmjetnička rukovoditeljicaInternacionalni teatarski festival MESS

HEINRICH VON KLEIST, dramski pisac, pjesnik i publicista, rođen je 1777. u Frankfurtu na Odri. Vojsci u Postdamu pristupa 1792. godine, a 1796. učestvuje u napadu na Francusku. Kleist 1799. samovoljno napušta vojsku, te do 1800. studira filozofiju, fiziku, matematiku i političke nauke na Univerzitetu Viadrina u Frankfurtu na Odri. Početkom 1800. odlazi u Berlin gdje piše dramu Die Familie Ghonorez. Sklon iracionalnom, nemirnog duha i često proganjan idejama o smrti, Kleist mnogo putuje po Njemačkoj, Francuskoj i Švicarskoj. Nakon nekoliko nervnih i fizičkih slomova, 1804. ponovo pristupa pruskoj vojsci, te živi i radi u Berlinu i Kenisbergu. Tu piše djela Amfitrion i Pentezileja. Po otpustu iz vojske 1807. Kleist biva uhapšen pod sumnjom da se bavio špijunažom. Nakon toga odlazi u Drezden gdje sa Adamom Millerom uređuje likovni časopis Feb, te završava komediju Razbijeni ćup i dramu Das Käthchen von Heilbronn. Kleist je također bio vrstan pripovjedač, a njegova novela Michael Kohlhaas, objavljena u Sabranim pripovijetkama, u kojoj je ovjekovječen čuveni brandenburški trgovac konjima iz vremena Martina Luthera, je sigurno jedna od najboljih njemačkih pripovijetki tog vremena. Svakako još treba izdvojiti priče Zemljotres u Čileu, Sv. Cecilija, ili moć muzike i Markiz O. Njegov stil pisanja imao je utjecaja i na Kafku. Romantičar po svom kontekstu, sklonostima i temperamentu, Kleist razbija dotadašnje obrasce romantičarskih čežnji i njihovu zanesenost prirodom, nevinošću i ironijom, te vlastitom emocijom i kontekstualnin paradoksom na tragičan ili komičan način prikazuje pojedince u trenucima krize i nevjerice, dok njegove drame i pripovijetke često završavaju bez raspleta. Po povratku u Berlin, nekadašnji sljedbenik Rousseauovih ideja postaje žestok kritičar Napoleona. Godine 1811. završava dramu Princ Fridrih iz Homburga. Ponovo zapada u finansijske i emotivne probleme, te 1811. zajedno sa svojom ljubavnicom, smrtno bolesnom Henriettom Vogel, u Berlinu izvršava samoubistvo.

NERMIN HAMZAGIĆ rođen je 1986. godine. Diplomirao je režiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Svoju prvu profesionalnu predstavu Kopenhagen (2008.) autora Michaela Frayna, režirao je u produkciji East West Centra iz Sarajeva. Njegov dokumentarni film Dreamers (2009.) uvršten je u zvaničnu selekciju Dokumentarnog programa 15. Sarajevo Film Festivala, Festivala dokumentarnog filma Jihlava, South Europe Film Festivala L.A. (2010.) i Chicago Film Festivala (2010.). Dreamers / Sanjari su nominirani za Silver Eye Award na East Silver Marketu u Pragu. Režirao je kratki film Vehabije u tramvaju. Film je postavljen na YouTube i za kratko vrijeme je stekao ogromnu popularnost. Godine 2009. njegov kratki film Lift nagrađen je na Festivalu Europe is here (Plovdiv). Iste godine radio je kao producent predstave H.C. Andersena Ružno pače u režiji Elme Islamović, u produkciji East West Centra iz Sarajeva. Bio je asistent režije dokumentarnog filma Djeca Aide Begić, u produkciji Mediacentra iz Sarajeva (2010.). Režirao predstavu Ulica divljih kestenova Danila Kiša, u koprodukciji sa Međunarodnim teatarskim festivalom MESS (2011). Godine 2010. pridružio se timu produkcijske kuće Film House na produkciji igranog filma Djeca Aide Begić. Godine 2012. režirao je predstavu 99% (Strah i bijeda Trećeg rajha) u produkciji Sarajevskog ratnog teatra, koja je uvrštena u program Future MESS 52. Međunarodnog teatarskog festivala MESS, kao i Festivala Dani Sarajeva u Beogradu. U Narodnom pozorištu Sarajevo režirao je 2013. godine predstavu Tartif J. B. Poquelin Molierea. U saradnji sa produkcijskom kućom Pro.ba u 2013. režirao je dokumentarni film Posao iz snova, kao i dokumentarni film Poništeni koji je premijerno emitovan na Al Jazeera Balkans.

Pretpostavljam da su ljudi došli do točke u kojoj su zapreke, koje su škodile njihovu održavanju i prirodnom stanju, postale za njih nepremostive svojim odolijevanjem nad snagama kojima se svaki pojedinac mogao koristiti da bi se održao u tom stanju. Tako se to prvotno stanje više nije moglo održati, i ljudski rod bi propao da nije promijenio svoj način života.

Ali, kako ljudi nisu mogli smoći nove snage, već samo ujediniti i usmjeriti postojeće, oni nisu imali drugog izlaza da se održe, nego da okupljanjem stvore skup snaga koje bi mogle prevladati opiranje i da ih pokrenu samo jednim porivom, složno ih čineći djelotvornim.

Taj skup snaga mogao se stvoriti samo sudjelovanjem mnogih, ali s obzirom na to da su snaga i sloboda svakog čovjeka bili prva oruđa njegova održanja, kako će ih on založiti a da ne naškodi sebi i ne zanemari skrb koju sebi duguje? Ta teškoća u koju je upalo moje izlaganje, može se iskazati ovim riječima:

“Pronaći takav oblik udruživanja što brani i zaštićuje svim zajedničkim snagama osobu i imanje svakog udruženog, i u kojem se svako, ujedinjavajući se sa svima, pokorava ipak samo sebi i ostaje isto tako slobodan kao i prije.” To je osnovni problem koji rješava društveni ugovor.

Odredbe tog ugovora toliko su određene prirodom čina da ih i najmanja promjena čini bezvrijednim i ništavnim, tako da su one, premda možda nikada nisu formalno iskazane, posvuda iste, posvuda prešutno odobrene i priznate, sve dok se, ako je društveni sporazum narušen, svako ne vrati svojim prvotnim pravima i ponovo zadobije prirodnu slobodu, gubeći sporazumnu slobodu zbog koje se ove odrekao.

Te odredbe se, naravno, sve svode na jednu, to jest na potpuno otuđenje svakog člana društva sa svim svojim pravima u cjelokupnu zajednicu. Jer, prije svega, ako svatko daje sebe čitavog, tek onda su uvjeti jednaki za sve, a budući da su uvjeti jednaki za sve, nitko nema interesa da ih drugima učini tegobnijim.

Štoviše, budući da se otuđuje bez ostatka, savez je savršen kako to samo može biti i nitko tko je udružen nema više što prigovarati. Jer, ako pojedincima ostane nekoliko prava, a nema nikakva zajedničkog starješine koji bi mogao presuditi njima i javnosti, svatko bi, budući da je na stanovit način sam sebi sudac, uskoro zahtijevao da to bude i drugima. Prirodno stanje bi preživjelo i udruženje bi uskoro postalo tiransko ili bezvrijedno.

Konačno, svatko ko se daje svima, ne daje se nikome. I kako nema udruženog na kojeg ne stječemo isto pravo koje mu na sebi ustupamo, dobivamo protuvrijednost za sve što smo izgubili i više snage da očuvamo ono što imamo.

Ako, dakle, iz društvenog sporazuma odstranimo sve ono što nije njegova bit, otkrit ćemo da se on svodi na ovo: “Svatko od nas ujedinjuje svoju osobnost i svu svoju moć pod vrhovnom upravom opće volje i primamo u društvo svakog člana kao neodvojivi dio cjeline.”

U tom trenutku, umjesto zasebne osobnosti svakog ugovarača, taj čin udruživanja stvara moralno i kolektivno tijelo, sastavljeno od toliko članova koliko skupština ima glasova, koje istim činom stječe svoje jedinstvo, svoje zajedničko ja, svoj život i volju. Ta javna osoba, koja je tako stvorena iz saveza svih ostalih, nekada se zvala grad, a sada se zove republika ili političko tijelo, koje njezini članovi zovu država kada je pasivna, suveren kada je aktivna, vlast uspoređujući je sa sličnima.

Što se tiče udruženih, oni se zajednički zovu narod, pojedinačno, kao sudionici vrhovne vlasti građani, a podanici kada su podređeni državnim zakonima. Ali ti se izrazi često brkaju i zamjenjuju jedan drugim; dovoljno je da ih znamo razlikovati kad se upotrebljavaju u svom najtočnijem smislu.

Jean Jacques Rousseau,Rasprava o porijeklu i osnovama nejednakosti, Društveni ugovor; Školska knjiga, Zagreb, 1978.

Ja ne mogu umrijeti zadovoljan i radostan, kakav jesam, a da se ne pomirim sa cijelim svijetom, a tako i pred svima, moja najdraža Ulrike, s tobom. Dopusti mi da povučem strogu izjavu, koja se nalazi u pismima; ti si zaista uradila sve za mene kako bi me spasila, i to ne samo ono što se nalazi u moći jedne sestre, nego i u moći jednog čovjeka: ali istina je da mi nije bilo pomoći na ovom svijetu. I sada zbogom; neka ti nebo podari smrt, kao pola moje radosti i neopisive vedrine: to je najsrdačnija i najintimnija želja koju ti ja mogu poželjeti.

Stimmings kod Potsdama Na jutro moje smrti Tvoj Heinrich

NARODNO POZORIŠTE SARAJEVODRAMA

Ejla Bavčić TarakčijaHasija BorićAmina BegovićMiraj GrbićAmra KapidžićRiad LjutovićEmina MuftićMediha MusliovićNisveta OmerbašićAldin OmerovićSanela PepeljakAleksandar SeksanVedrana SeksanSlaven VidakVedran ĐekićMerima Lepić

umjetnički direktor Drame:Ermin Sijamija

inspicijenti:Nihad Kapić, Mustafa Zrnić

suflerka:Esmeralda Abdijević

TEHNIČKA SLUŽBA NARODNOG POZORIŠTA SARAJEVO

rukovoditeljica Tehničke službe: Marijela Hašimbegović

sekretarica Tehničke službe:Igbala Dolićanin

majstor pozornice:Ahmed Hožbo

dekorateri:Emin Bahtanović Admir MilićAdmir RondićFahrudin Rondić Elmir BatušaMinja Duvnjak

Adnan UzunovićAlen Hurić

cug majstori:Asim OsivčićElmedin Zuko

oružar - pirotehničar:Nenad Cvjetković

rekviziter krupne rekvizite:Fehim Imamović

rekviziteri sitne rekvizite:Vezir BabajićNermina Hajrić

organizator rasvjete i tona:Ognjen Martinović

operateri rasvjete:Moamer ŠakovićDobrica Pejičić

rasvjetljivači:Haris Hujić Elmedin Hadžimuratović Muhamed Rizvo Antonio Vaclavek

majstor tona:Zdenko Bevanda

tonski tehničar:Damir Brodić

majstor stolar:Miralem Mešić

stolari:Junuz Jašarević Osman Grebo

majstor bravar:Uzudin Rondić

šef radioničkih službi:(majstor slikar - patiner - vajar) Zlatko Brodić

organizator transporta - vozač: Dragoljub Smiljanjić

transportni radnici:Zoran Pajtak Mirko Pajtak

šef krojačnica:Salko Imamović

majstori krojači:Mujo Redžepović Suad GugićAmira Hamamdžić Safa Šabanović Zlatka Kamber

voditelj garderoba:Ćamil Bičić

garderoberi I:Nedžib Koštović Ramiza Baraković Edina Štrbo

garderoberi obuće:Azra Koštović Almir Jeleč

vešarka - peglarka:Senija Mušeta

šef šminkersko - frizerske radionice: Ekrem Omerović

frizeri šminkeri I:Džemo Đipa Branka Jankoski

frizerka - šminkerka II:Amra Bilić

saradnici Tehničke službe:Lejla Ramić - modisticaMiralem Avdić – tapetar