Transcript
Page 1: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 1 -

Page 2: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 2 -

Rand Miller; David Wingrove - MYST KNJIGA D'NIJA

Odanoj ekipi u Cyanu

PROLOG*

KLIKTAJ MORSKE PTICE. ON KOJI NE ZNA STOJI POKKRAJ TRAČNICA. MIR. KRUG JE ZATVOREN. POSLJEDNJA RIJEČ NAPISANA.

— IZ KOROKH TIMAH:W. 13245-46

Spilja bijaše tiha. Blaga je izmaglica lebdjela iznad površine vode, osvijetljena odozdo prigušenim narančastim sjajem što je naoko izvirao iz dubine jezera. Sa svake su se strane uzdizali golemi granitni zidovi, dok je iznad čvrsta stjenovita ploča zatvarala pogled na zvijezde i mjesec što niti su se mogli vidjeti niti osjetiti.Po jezeru su se posuli otoci, iskrivljeni šiljci tame što izbijaju iz ravne površine vode, a tamo, na dalekome kraju špilje, stajala je jedna golema stijena, raspukla, ali još uspravna, poput rascijepljena debla, a vrh joj se skrivao u tami.Iza nje ležao je grad, obavijen tišinom, a njegova su se pradavna zdanja slijepila uza zidove špilje.D'ni je spavao, ne sanjajući, u ruševinama. A ipak, zrak je bio svjež. Kretao se, kružio medu špiljama, a udaljena buka ogromnih elisa bijaše tek malo više od nagovještaja zvuka, jedva čujan, vrtložan puls ispod tišine.Izmaglica se nakratko razdvojila kad je čamac skliznuo preko vode, njegov prolaz označen tek najblažim mreškanjem, a potom ni njega više nije bilo, nestao je u tami.U D'niju bijaše noć. Noć koja je sad već trajala gotovo sedamdeset godina.Na ulicama grada izmaglica se zmijoliko uvijala, kao nešto živo, na hladnom kamenu prastarih pločnika. A ipak, tu više ništa nije živjelo, samo mahovina i gljive što rasle su iz svake pukotine.Prazan bijaše, kao da je tako ležao tisuću godina. Razina za razinom ležala je izložena pogledu, napuštena i zapuštena. Tisuću praznih uličica, deset tisuća praznih soba, pust krajolik smrvljenih zidova i otpale kamene grade kamo god čovjek pogleda.U velikome zaljevu između dva mramorna boka grada ležala je luka; iz njezinih svjetlucavih dubina izranjale su sjene potonulih lađa; tamo preko otvorenih usta luke velika arkada od kamena, Kerathova arkada, tako su je zvali, a površina joj sad bijaše izmrežana pukotinama.Tišina. Neprirodna tišina.A potom zvuk. Isprva jedva čujan i udaljen, a ipak jasan. Tap, tap, tap metala o kamen.Visoko gore, u uskim uličicama gornjega grada pred djelomično srušenim vratima zastane sjena i okrene se, ogledavajući se oko sebe. Zvuk je došao iz dalekog kraja špilje, s jednoga od otoka razasutih po jezeru.Izmaglica se zakovitlala, a zatim se ponovno slegla tišina.A potom novi zvukovi: zujava, visoka mehanička škripa popraćena dubokim brujanjem bušilice. Zatim opet kuckanje, što je odjekivalo preko vode.K'veer. Zvukovi su dolazili s K'veera.Tri kilometra preko jezera, eno ga, otok što se izdiže iz svjetlucave vode kao golem, crn pluteni čep, njegovi nekoć oštri obrisi omekšani nedavnim odronom.Prišavši bliže, čovjek bi čuo kako zvuk postaje glasniji: stalno bušenje, mukli udarci čekića po kamenu. Otok podrhtava pod silinom napada, izrezbarene stijene vibriraju poput kakvog zvona.Ali ta strašna buka nikoga ne budi. Prastare sobe mračne su i prazne. Sve osim jedne, one u samome dnu otoka,dolje ispod površine jezera. Tamo, duboko u stijeni, leži najstarija od svih soba, komora s mramornim stupovima i hladnim kamenom, koju je zapečatio gnjevni otac ne bi li sina naučio lekciju.Sada, četrdeset godina kasnije, ta ista prostorija puna je užurbanih ljudi u tamnim zaštitnim odijelima. Čela su im orošena znojem dok se napinju pod svjetlima, desetak njih stoje podno dva velika hidraulična potpornja, radeći

Page 3: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 3 -

na zidu s maljem i bušilicom, dok ostali žure naprijed-natrag, odnoseći odronjeno kamenje, slažući ga na gomilu u drugome kraju prostorije.Pokraj lijevoga potpornja stoji jedan lik, promatrajući: Atrus, sin Gehnov, jednom davno zatočenik u toj prostoriji. Nakon nekog vremena pogledava u bilježnicu, otvorenu u ruci, pa opet diže pogled i dovikuje nešto najbližim radnicima.Jedno se lice podiže, glava kima, okreće se natrag. Poruka biva prenesena.Trenutak stanke. Dobrodošla tišina.Prišavši, Atrus se spušta u čučanj između dvojice muškaraca i naginje se naprijed, pregledava zid, gurajući prste duboko u pukotinu, potom se okreće, vrti glavom.Uzmiče unatrag, pušta ih neka nastave, gledajući kako se laćaju posla gotovo osvetnički, uz zaglušujuću buku, kao da znaju da su nadomak proboja.Komora se polako ispunjava prašinom. Potom se jedan od njih dvojice odmiče, uspravlja, isključuje svoju bušilicu. Okreće se, podiže zaštitni vizir i široko se smiješi.Ostali se oko njega odmiču, gledaju naprijed.Atrus se vraća zidu, saginje se, gura ruku duboko u otvor, pipajući amo-tamo, gore-dolje. Zadovoljan, odmiče se, vadi pisalo iz džepa, uspravlja se i crta po kamenu. Obris vrata.Na njegov znak jedan od bušaća zakoračuje naprijed i počinje rezati uzduž crte.Brzo je to obavljeno.Tucet udaraca čekićem i kamen pada.Krhotine bivaju brzo raščišćene i dok ostali promatraju, Atrus još jednom zakoračuje naprijed. U rukama drži rezač debljine nadlaktice, s trbušastim spremnikom. Položivši kružna usta oruđa na kružnicu brave — krug koji prelazi preko debelog okvira vrata — Atrus se upinje, polako pritišće otponac, puštajući da zupci zagrizu u površinu. Tek kad je rezač čvrsto zahvatio metal Atrus počinje gurati, upirući se cijelom svojom težinom.Režuće zavijanje, oštar zadah paljevine, različit od ranijih mirisa kamena i prašine i sredstva za podmazivanje.A potom, naglo, sve je gotovo. Zveket brave kad je pala u hodnik s druge strane, sve niže zavijanje bušilice dok se zamuckujući stišavala.Spustivši bušilicu, on podiže vizir, skida zaštitnu kacigu i pušta je neka padne.Atrus se ispravi, uputi jedan značajan pogled svojim ljudima, a onda se opet okrene prema vratima. Četrdeset je godina čekao ovaj trenutak. Četrdeset dugih godina.Položivši stopalo obuveno u čizmu na površinu, on snažno gurne, osjećajući kako se metal isprva odupire pa zatim popušta. Polako, nečujno, vrata se otvoriše.Dobra d'nijska vrata, pomisli on, s dobrim kamenim šarkama koje nikad ne hrđaju. Vrata napravljena da traju.Kad su se vrata otvorila, opet je nakon toliko dugo vremena ugledao hodnik i na njegovu kraju stube što vode gore u kuću, tamo gore gdje ga je, nekoć davno, njegov otac Gehn naučio pisati. Tamo gdje je prvi put saznao istinu o D'niju. A i ostale stvari, da.Priđe mu Irras i stane pokraj njega. "Hoćete li proći kroz njih, Meštre Atruse?"Atrus se okrene, gledajući mladića u oči. "Ne treba požurivati ovakve trenutke, Irrase. Čekao sam četrdeset godina. Mogu pričekati još četrdeset sekunda."Irras spusti pogled, postiđen."Osim toga," nastavi Atrus, "još uvijek ne znamo je li D'ni nastanjen ili nije.""Mislite da bi mogao biti?" Izraz Irrasova lica bijaše gotovo komičan."Ako jest," reče Atrus, "onda već znaju da smo ovdje. Podigli smo toliku buku da bi to probudilo i mrtve." "Možda bismo se trebali naoružati.""Protiv drugih D'nijaca?" nasmiješi se Atrus. "Ne, Irrase. Ako ovdje ima ikoga, bit će nam prijatelji, ne protivnici. Jer ako su ovdje, onda su se, kao i mi, vratili s razlogom."Atrus se okrene, gledajući prema stubama, a zatim otrese prašinu s čizama i kožnatih rukavica te zakorači kroz vrata u prigušeno osvijetljen hodnik.

Page 4: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 4 -

PRVI DIO*

VATRENE RIJEKE. ČAK I STIJENE GORE.IZ MORA SE IZDIŽE OTOK.TAMNA ČAROLIJA U POGREŠNOM IZRAZU.LJUDI SE KLANJAJU GOSPODARU POGREŠAKA.

- IZ EIEMAH'TERAK, KNJIGA SEDMA, W. 328-31

Morske su se ptice raskliktale kružeći iznad zaljeva, prhutava bjelina nad plavetnilom. Bijaše vruće i Marrim, gledajući prema selu, povuče kosu s lica pa skupi pletenice na potiljku. Da nije bilo oca već bi je odavno odrezala kratko, muški. Na kraju krajeva, radila je muške poslove pa zašto ne bi imala i mušku frizuru? Ali nije željela uzrujati oca. Bilo mu je već dovoljno teško razumjeti promjene koje su se zbile na Averoneu, a kamoli shvatiti nagon za istraživanjem i spoznajom koji se probudio u njegovoj najmlađoj kćeri.S mjesta na kojem je stajala, na uzvisini, pružao joj se pogled na cijeli njezin svijet. Tijekom djetinjstva to joj je bilo dovoljno. Šest velikih kružnih koliba, rijeka, široke njive gdje su sadili usjeve, a iza njih šuma u kojoj su lovili i igrali se. Dovoljno svijeta, sve dok se nisu pojavili Atrus i Catherine.Sad si je jedva mogla zamisliti kako je bilo prije njihova dolaska. Kako li je uspijevala preživjeti bez tog nagona u sebi, te potrebe za znanjem.A sad, gotovo jednako naglo kao što je i počelo, trebalo je završiti. Tog su jutra rastavili i posljednu radionicu i raščistili mjesto gdje je bila stajala. Tako je Atrus bio obećao seoskim starješinama kad su došli, a ipak Marrim nije shvaćala zašto to mora biti tako. Tako su brzo postigli tako mnogo. Zašto to mora završiti? Ona se više ne može vratiti na ono što je bila. Ne. Promijenila se. A ovaj svijet, premda je još uvijek bila emotivno vezana za njega, više nije bio dovoljno velik za nju. Željela je više. Atrusove Knjige otvorile su joj um prema beskrajnim mogućnostima koje postoje i željela je vidjeti, ako ne sve, onda barem neke od tih mogućnosti.A sutra će sve to otići. Atrus, Catherine i sve što oni predstavljaju.Mora postojati način da to spriječi. Ili, ako ga nema, mora postojati način da pode s njima. Samo kad bi je Atrus pitao želi li poći. Ali čak i tad se starješine — i otac medu njima — ne bi složili. Ma koliko im se sviđao Atrus, nisu im se sviđale promjene koje je donio na Averone. Vidjeli su uzbuđenost u očima svoje djece i gledali su to kao prijetnju. Atrus je to shvaćao. Zato je i bio pristao na odlasku uništiti sve što je ovdje izgradio za svoje potrebe. Ali nije mogao uništiti ono što je bilo u njezinoj glavi. Ni sjeme koje je posijao u glavama ostalih, poput Irrasa i Carrada. Marrim je znala da i oni osjećaju istu frustraciju. I oni su se sad osjećali zatočenima u premalenom svijetu.Pustila je da joj se misli stišaju, zagledana dolje u selo. Svaka od velikih koliba imala je četvera golema vrata: na sjeveru, jugu, istoku i zapadu, s okvirima od poliranih grana jarrasa, najvećih stabala u šumi. Dok je promatrala, kroz južna vrata njezine kolibe izišlo je troje ljudi; bijahu sićušni u usporedbi s golemim prastarim drve-ćem, a ipak ih je odmah prepoznala.S lijeve je strane stajao Atrus, lako prepoznatljiv po svojim naočalama navučenim na lice i dugačkom plastu što je opušteno padao u zraku bez daška vjetra. Pokraj njega, u svojoj dugačkoj, lelujavoj zelenoj haljini stajala je Catherine, a kosa joj bijaše skupljena na potiljku. Pred njima, govoreći im nešto, stajao je njezin otac.Ona zastenje. Nedvojbeno je tražio od Atrusa neka se ne miješa. A Atrus, kakav jest, poštovat će očeve želje.Snuždeno se zaputila dolje, prema rijeci, dalje od svoje kolibe i tri lika koja su pod njom raspravljala o njezinoj budućnosti. Hodajući, sjetila se jutra kad je prvi put vidjela Atrusa i Catherine, kad su naoko iskoračili iz zraka u njezin svijet i njihove živote. Iz koliba su izišli seljani raširenih očiju zureći u dvoje stranaca, dok su se starješine požurili pripremiti odbor za doček.Sjećala se kako je težak bio taj prvi susret, jer niti jedna strana nije znala jezik one druge. Ali čak je i tad Atrus našao načina kako komunicirati s njima. Njegove su ruke crtale slike u zraku i seljani su nekako razumjeli. Trebao je njihovu pomoć. Jasno se sjećala geste: ispružio je ruke prema starješinama, s dlanovima gore, a potom ih je polako privukao sebi, kao da prigrljuje nešto na prsa.

Page 5: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 5 -

U danima koji su uslijedili jedva da ih je ispuštala iz vida, stalno se držeći negdje na rubu kruga znatiželjne mladeži koja je u stopu slijedila dvoje stranaca kamo god da su pošli. I polako je počinjala razumijevati riječ ili dvije sve dok se, ohrabrena njihovom prisnošću, nije usudila obratiti ženi. Jasno se sjećala kako se Cathe-rine okrenula prema njoj, dok joj se iznenađenje u očima pretapalo u osmijeh na usnama. Ponovila je riječi koje je Marrim bila izgovorila, a onda je blago pozvala neka priđe.I tako je počelo, prije četiri godine.Marrim se nasmiješi, prisjećajući se dugih sati koje je provela učeći d'nijski i noći koje je kasnije, u knjižnici na Chroma'Agani, provodila učeći pisanu riječ.Još uvijek je nije naučila potpuno. Ali to nije bilo važno. Jer večeras, nakon gozbe, oni će otići, Vezna Knjiga bit će spaljena, a cijeli taj svijet iskustava zauvijek nedostupan ako bude kako starješine žele.Sama pomisao na to ispuni je stravom. Bilo bi to kao da je zaključaju u sobu i zauvijek bace ključ.Ne, pomisli, gore od toga. Mnogo gore.Irras ju je našao kako čuči na obali rijeke. "Marrim?" Podigla je pogled prema njemu, a potom ga opet spustila na površinu vode."Marrim? Što je?"Odgovorila mu je ne gledajući ga. "Znaš što je.""Čuj, znam da si razočarana, Marrim, svi smo razočarani, ali tu nema pomoći. Starješine su nam dopustili pomoći Atrusus samo pod uvjetom da to prestane čim on napravi proboj."Marrim je šutjela. Podigla je šaku šljunka i počela bacati kamenčić po kamenčić u sporu struju.Irras ju je promatrao trenutak ili dva, provlačeći prstima kroz tanku, tamnu kosu.Potom, uzdahnuvši: "Dođi, Marrim. Ne kvari sve. Znala si da će ovaj dan doći."mym : knjiga unija"Znam," reče ona. "Ali teško je. Nije to kao odlazak u lov ili ribolov. Na povratku s nečeg takvog ostaješ isti. Ali putovanje na kojem smo mi bili..."Irras je dugo šutio, razmišljajući o tome što je rekla, a zatim slegne ramenima. "Bit ćeš dobro. Opet ćeš se smiriti.""Možda..."Irras je zurio u nju, zatečen nesigurnošću u njezinu glasu.A ipak, prije no što je stigao progovoriti i razuvjeriti je, pritrči im Carrad, a široka su mu se prsa dizala i spuštala od napora, dok mu čelo bi mokro od znoja."Irras! Marrim! Traže vas! Atrus je sazvao sastanak!"Marrim spusti pogled. Nedvojbeno se želi oprostiti od njih i zahvaliti im prije gozbe, jer nakon toga više neće biti vremena za neslužbene pozdrave. Ali u ovom trenutku nije bila nimalo raspoložena za zbogom."Vidjela sam ga," reče ona, "kako razgovara s mojim ocem."Carrad kimne. "I s mojim je razgovarao."Ona podigne glavu. Pa barem je on razumio kako se osjećala, vidjela je isto u njegovu pogledu. "Da barem..." počne on."Što?" uzdahne ona, izvučena iz dubine sebe njegovom patnjom. "Da barem nismo ni počeli s ovim."Da. Ali sad bijaše prekasno. Bilo bi najbolje za sve njih da nikad nisu saznali za D'ni i Knjige i sve ostalo, ali sad...Irrasov je glas prene iz razmišljanja. "Pa? Idete li ili ćete pustiti Atrusa neka čeka?"Marrim pogleda Carrada, pa opet Irrasa. Na prvi su pogled dvojica mladića bili kao stijena i drvo: jedan tako širok i čvrst, drugi tako vitak i vižljast, ali iznutra bijahu vrlo slični."Ne," reče ona, zapravo znajući da ovo što osjeća, ma što da to bilo, nije Atrusova krivnja. Na kraju krajeva, on im je svima bio poput oca. "Imaš pravo, Irrase. Dođite. Ne puštajmo Meštra Atrusa da nas čeka."Koliba bijaše posljednji novoizgrađeni objekt koji je još stajao, a za sat ili dva ni nje više neće biti, rahla će crnica biti zaravnjena i pograbljana kao da na njoj nikad ničega nije bilo. Gledajući je, Atrus uzdahne. Proveli su tu mnoge ugodne trenutke, radeći, smijući se, učeći mlade ljude kako da koriste svoje brze i sposobne umove. Nedostajat će mu to. Zaista, tek sad, na kraju, shvatio je koliko će mu sve to nedostajati.Atrus se okrene, pogleda Catherine. Čučala je pakirajući posljednje njihove knjige u naprtnjaču. Jedan ju je trenutak gledao, taj njezin poznati oblik, svaki pokret već zauvijek usađen u njemu. Na vratu su joj se sad već vidjele bore, kao i mreža sitnih borića oko usta i očiju, ali sad mu je samo bila još draža. D'nijska krv u njemu činila je da stari sporije od nje i uvijek je negdje u njemu čučala svjesnost da će jednoga dana biti sam, bez nje uza se, ali to ga je samo tjeralo da svaki trenutak s njom drži još dragocjenijim.Ona podigne pogled, osjetivši da je gleda, pa mu se nasmiješi. Vidjevši zabrinutost u njegovim očima, ustane i priđe mu. "Što je?"

Page 6: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 6 -

Oklijevao je, potom: "Da barem postoji drugi način.""Zato želiš razgovarati s njima?"On kimne."I što ćeš im reći?""Ne znam. Ali osjećam da bih nešto trebao reći. Ovako bi ispalo kao da ih jednostavno napuštam." Podigne ruku. "Znam da smo se već odavno dogovorili kako će biti, ali tad nisam znao kako ću se na kraju svega osjećati.""Znam..." U izrazu njezina lica bilo je iste tuge koja se vidjela na njegovu. "Ali barem su vidjeli D ni."Marrim, Irrase, Carrade... uđite." U Atrusovu je držanju bilo određene nelagode koja bijaše nepoznata, gotovo kao da su godine između njegova dolaska i skorog odlaska izbrisane, ostavljajući ih opet strancima. Troje mladih Ava-ronežana također su se kretali s nelagodom dok su ulazili u sjenovi-tost kolibe, ne mogavši pogledati svog prijatelja u oči, time odbijajući priznati što se događa. Ovo im je bilo vrlo teško. Teže no išta što su ikada morali učiniti.Činilo se da to najteže prima Marrim. Obično je bila tako vesela, tako puna života. Gledajući tu mladu ženu kako stoji iza njezina muža, Catherine osjeti kako joj se srce stišće. Bit će joj teško ostati ovdje. U njoj je sad bilo takve gladi za novim stvarima, a čega novog ima u Averoneu?"Prijatelji..." počne Atrus kad su posjedali na dugačku klupu pred njim. "Ja..." Ispustio je tih zvuk očaja, a onda se nagne prema njima i ispruži ruke pa reče: "Želio bih da se ovo ne događa. Želio bih..."Sad su ga gledali.Kad je opet progovorio, Atrusov glas bijaše prigušen, kao da je shvatio da ni te njegove riječi neće pomoći. "Volio bih da možete poći s nama. Volio bih to više od svega."Catherine primijeti drhtaj koji je prošao kroz sve njih. Riječi su ih ganule. To je bilo ono što su i sami željeli. Više od ičega. A nekako im je bilo lakše znajući da isto želi i Atrus.Marrim pogleda u jednog svog prijatelja pa u drugog, a zatim reče: "Razumijemo.""Da."Ta je jedna jedina riječ zvučala tako sumorno. Sve se svelo na ovo. Atrus je dao riječ i nije je mogao povući. Kad bi to učinio, više ne bi bio čovjek koji jest. Biti istinit i onakav kakav kažeš da jesi, to je za Atrusa bila svetinja. I tu je vrijednost usadio i u ove mlade ljude. Ono što kažeš, ono što napišeš — te stvari imaju težinu i značaj. Kao život i smrt."Želio sam svakome od vas nešto dati," reče Atrus blago. "Da vam ostane kao sjećanje na nas."Atrus ustane i krene preko sobe pa podigne tri paketića sa stola uza zid. Catherine ih je već ranije bila primijetila i pretpostavila što su. Knjige. D'nijske Knjige.Vratio se, nagnuo se preko stola i položio paket pred svakoga od njih, a zatim je opet sjeo čekajući da ih otvore. Ali niti jedno od njih nije ni dalo naslutiti da to namjerava učiniti."Pa?" reče Atrus nakon trenutka, očigledno pokušavajući shvatiti što se događa. "Jesam li učinio nešto krivo?"Odgovorila mu je Marrim."Hvala vam na darovima, Meštre Atrus, ali ne možemo ih primiti. S tim smo završili i sad se moramo smiriti ovdje u Averoneu."Ali Catherine primijeti čežnju u djevojčinu pogledu, koja bi brzo zatomljena, i gotovo joj se zavrti u glavi pri pomisli što rade tim mladim ljudima. Atrus i ona dosad nisu imali ni približnu predodžbu o učinku koji će to imati na ove mlade ljude.Skrenula je pogled, ne mogavši to više podnijeti. Uto se začuje kucanje na vratima.Atrus podigne pogled, a mladi se Averonežani okrenuše na klupi. Vrata se polako otvoriše."Gavah!" reče Atrus, ustajući i naklonivši se.Starac se ogleda oko sebe, upijajući situaciju jednim pogledom, a potom kimne Atrusu i Catherine te ude unutra, zatvarajući vrata za sobom."Oprostite mi što ovako upadam," počne on, ali dolazim ravno sa sastanka sa starješinama."Catherine vidje kako je troje mladih splasnulo na te riječi. Ako su imali i tračak nade, sad se ugasio."Zamolili su me neka odmah pođem ovamo," nastavi Gevah, "prije no što bude učinjena velika pogreška."Atrus trepne, zatim: "Možete reći starješinama da ću održati svoju riječ. Ovi su darovi samo znak pažnje. Ja—""Krivo ste me shvatili, Meštre Atruse," reče Gevah, prekinuvši ga. "Pogreška o kojoj govorim naša je, a ne vaša.Vi ste održali riječ. Ne, mi smo dugo raspravljali o svemu i jednoglasno smo se složili da veza mora ostati otvorena."Atrus je jednostavno zurio u starca. I mladi su zurili, ali njihovi pogledi bijahu ozareni, a licima im se počeše prikradati osmijesi nevjerice.

Page 7: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 7 -

"Averone mora ostati Averone," reče Gevah, "pa radionice moraju biti srušene. Ali bilo je i drugih promjena, promjena koje ne mogu biti srušene i zagrabljane." Gevah pogleda troje mladih ljudi koji su sjedili i nasmiješi se. "Oh, mi jesmo stari, ali ne i glupi. Imamo oči, da, i maštu. Vidimo koliko ste se promijenili i ponosimo se vama, jednako kao što se vama ponosi i Meštar Atrus."Catherine se više nije mogla suzdržati. "Znači li to da mogu poći s nama? Na Chroma'Aganu? I u D'ni?"Gevah se okrene prema njoj. "Pod jednim uvjetom. Da se vraćaju ovamo i ovdje provedu svaki drugi mjesec, učeći drugu mladež, prenoseći svoje znanje dalje."A sad skočiše kao jedan, veselo klikćući i grleći jedno drugo, sa suzama radosnicama u očima. Čak su i staroga Gevaha zagrlili.Kad se radost malo stišala, Atrus upita: "Što vas je navelo da promijenite mišljenje, Gevaše?"Starac se nasmiješi. "Činjenica da ste učinili kako ste obećali, bez pobune i protivljenja. Natjeralo nas je to na razmišljanje. Shvatili smo koliko bismo izgubili vašim odlaskom."Atrus ustane, obiđe stol i zagrli starca. "Neka bude kako kažete. Dobro ćemo se brinuti o ovim mladim ljudima. A oni će se vratiti i prenositi znanje dalje. Bit ćete dvostruko ponosni na njih, Gevaše.""Znam," reče starac, zakoračivši unatrag, a pogled mu se dugo zadržao na troje mladih. "Zapravo, siguran sam."Bilo je već jako kasno kad su se Atrus i Cahterine vratili u svoj odjeljak u velikoj kolibi. Sad kad je odlučeno da veza ostaje otvorena, gozba je bila vesela, a svi su njihovi mladi pomagači bili u tako dobru raspoloženju da je bilo teško povjerovati da su se netom dragovoljno javili za još mnogo godina napornog i dugotrajnog rada.Smjestivši se pokraj Catherine, Atrus zijevne i zahihoće se."Što je sad?" šapne Catherine, stisnuvši se uz njega.On pogleda gore u drveni krov goleme kolibe i široko se nasmiješi. "Izraz na Marriminu licu kad je napokon otvorila dar," šapne on. "Kao da sam joj skinuo i zamotao sunce s neba!"Catherine zamišljeno kimne pa reče: "Gladna je. Izgladnjela za znanjem i neobičnim egzotičnim mjestima. Oh, ta mi je glad poznata, Atruse.""Da," reče on tiho, svjestan stotina zaspalih Averonežana oko njih. "A sad će imati priliku. Možemo je učiti, Catherine. Naučiti je pisati.""Da..."Atrus je dugo nakon toga šutio. Ležao je na leđima, grleći Catherine, ne mogavši spavati, zagledan u tamu, razmišljajući o svemu što ih čeka.Proboj u D'ni bijaše samo prvi korak. Pravi ih je posao tek čekao — prikupljanje d'nijskih Knjiga, pretraživanje Razdoblja... bit će to spor i zahtjevan zadatak.Catherine je zacijelo uzdahnula, premda toga nije bila svjesna. Atrus se podigne na jedan lakat i pogleda je u lice."Što je?" šapne.Pogledala ga je u oči. "Što ako nitko nije preživio? Što ako smo sami?"Nećemo znati — ako ne pokušamo. Ali ne mogu vjerovati na nigdje više nema D'nijaca. Možeš li ti?"Ona se nasmiješi, umirena njegovom sigurnošću. "Ne." "Dobro," reče on. "O tome ćemo brinuti ujutro."Marrim! Marrim! Pogledaj ovo! Jesi li ikad vidjela išta slično?" Marrim se progura pokraj Irrasa i stane kao ukopana, zaprepaštena prizorom pred svojim očima. "Knjige!"Dugačka uska prostorija bijaše krcata knjigama: na zidnim policama, u hrpama na podu, na oba radna stola, čak i na stolcu visokog naslona koji je stajao iza većeg stola. Više knjiga no što se ikad usudila zamišljati. Pa mogla bi godine provesti samo u toj jednoj sobi i ne pročitati ni pola knjiga!Okrenula se, uzbuđena, ugledavši Atrusa kako stoji iza nje."Meštre Atruse..."Zakoračio je mimo nje, ogledavajući se."Ovo je bila soba moga oca," reče on. "Njegova radna soba."Atrus je prijeđe i podigne nešto između knjiga na stolu — lulu zamršena izgleda. Podigne je i pomiriši pa je opet spusti natrag, a licem mu se razlije neobičan izraz."Zacijelo je bio pametan čovjek," ponudi Irras.Atrus se okrene. "Pametan... da." Ali ništa nije dodao."Ovdje ima Knjiga," reče nakon trenutka, a svijetle mu oči bijahu sužene. "D'nijskih Knjiga. U nekima od njih možda postoji Razdoblje koje je još funkcionalno. Marrim, pregledaj police i hrpe na podu. Skupi knjige. Ali ne padaj u napast. Neki od tih svjetova su opasni. Zato i koristimo zaštitno odijelo, sjećaš se? Tvoja je zadaća pronaći ih i donijeti meni. Kasnije, kad ih sve prikupimo, možemo odlučiti na koje ćemo poći."Dvoje mladih kimnuše."Usput," reče Atrus, "gdje je Carrad?""S Catherine," odgovori Irras. "Pronašli su čamac. Pokušavaju ga popraviti."

Page 8: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 8 -

"Ah..." kimne Atrus, ali Marrim primijeti koliko je u mislima daleko.Jedan je trenutak šutio, potom: "Moj je otac bio tajnovit čovjek. Možda je negdje u sobi skriveno još stvari. Pretražite sve. Zidove, podove, sve." Zastane. "Znate što tražite?""Znamo," reče Marrim."Dobro." Atrus kimne pa se brzo udalji.Marrim se okrene puni krug, opet uzbuđena sad kad je Atrus otišao."Sve te knjige," reče ona gledajući Irrasa. "Zamisli samo..."Catherine pogleda prema Atrusu koji je sišao niz kamene stube u osvijetljenu špilju."Marrim je rekla da ste našli čamac," reče on, a glas mu je pomalo odzvanjao u praznom prostoru."Da," reče ona, bacivši pogled u stranu, gdje je Carrad užurbano popravljao oplatu prastarog plovila, a glatko obrijana mu je glava skakutala gore-dolje dok je radio. "Trebat će malo rada i pažnje, ali Carrad zna sve o čamcima.""Dobro." Atrus zakorači dolje na mol. Svjetiljka na zidu iza njega bacila je njegovu sjenu preko blistave površine vode. Stajao je šutke, ali nešto u njegovu držanju odalo joj je da bi rado razgovarao s njom.Ona posegne rukom i dotakne Carrada po nadlaktici. "Neću dugo." Potom se uspravi i priđe Atrusu. "Dođi," reče. "Pođimo van."Glavna špilja bijaše mračna i tiha. 'Grobno' bijaše riječ koja joj bljesne u umu; poput golema zdanja koje su davno napustili njegovi divovski vlasnici. Sjedeći na kamenom izboju, zagledana preko mirne, glatke povšine vode prema prastarome gradu, Catherine je prvi put shvaćala zašto se Atrus toliko želio vratiti."Zacijelo ti teško pada povratak ovamo.""Bio sam dijete," odgovori on, gledajući prema velikoj iskrivljenoj stijeni na drugom kraju špilje. "Nisam shvaćao koliko je zapravo izvrnuo stvari u svome umu. Morao sam se odučiti toliko toga što me naučio. Mislio sam da sam ga maknuo, ali njegova je sjena posvuda. Nisam je toliko bio svjestan kad smo napravili proboj, ali danas... stojeći u njegovoj sobi, gotovo da sam ga mogao vidjeti...""Možda je to razlog zašto si ovdje. Da se riješiš i njegove sjene."Neko je vrijeme šutio, zatim: "Ono čega se stvarno bojim jest da je on već uništio sve Knjige.""Zašto bi to učinio?""Sjećam se da je rekao nešto u tom stilu. Običavao me upozoravati neka ne koristim Knjige. Rekao je da su nestabilne i da bi odlazak u ta Razdoblja bio opasan. Ali to je bila laž. Sve su te Knjige bile prave Knjige koje je odobrio Ceh i koje su Održavatelji redovito provjeravali. Bile su pažljivo napisane — zamišljene da budu stabilne. A on je to morao znati. Zašto bi me onda upozoravao neka ne idem u ta Razdoblja, osim ako se nije bojao da ću tamo pronaći druge D'nijce?""Da, ali to ne znači da ih je uništio.""Možda nije. Ali znam kako je razmišljao. Nije osjećao nikakvo poštovanje prema njima. A tijekom naših potraga za Knjigama uvijek je zapisivao položaj svih Knjiga, premda je kući donosio samo prazne.""Ne znaš to zasigurno.""Bojim se da ćemo tražiti, ali ništa nećemo pronaći, jer ničega više nema. Znaš dubinu njegove zlobe, Catherine. Ti, od svih ljudi, jako dobro znaš da je bio posve sposoban za takvo što. Čak i..."Atrus se okrene, ne dovršivši rečenicu. Catherine podigne pogled i vidje da na ulazu stoji Marrim."Sto je?" upita Atrus prilazeći joj."Ovo," reče Marrim, pruživši Atrusu bilježnicu. "Našla sam je gurnutu u kut jedne ladice."Zurio je u nju, iznenađen. "Ali to je...""...pripadalo tvom ocu, reče Catherine, prišavši mu. Otvorila je bilježnicu, brzo listajući stranice, potom mu je opet vrati. "Možda je unutra," reče.Desetljeća razumijevanja među njima omogućiše mu da odmah shvati što je htjela reći. "Njegov dnevnik?""Jedan od," reče ona. "Kažeš da je zapisivao mjesta na kojima je našao Knjige. Pa možda je zapisao i tu. Ako jest, znat ćemo gdje tražiti. Moglo bi nam to uštedjeti tjedne potrage.""Da." Ali kad je Atrus opet pogledao knjižicu, lice mu se smračilo. "Sjene...""Da," odgovori mu Caherine. "Ali te bi sjene mogle baciti i malo svjetla na cijelu stvar."Osjetivši da bi Atrus neko vrijeme želio biti sam, Catherine povede mladu Averonežanku natrag u Chroma'Aganu, a zatim se sama vrati natrag.Našla ga je u očevoj radnoj sobi, kako sjedi za Gehnovim stolom, a pred njim je ležala otvorena bilježnica.Kad je ušla, Atrus podigne pogled i uzdahne. "Sve je tu," reče. "Dnevnik, opažanja, zabilješke o Razdobljima koja je pisao. I druge stvari.""A karte?"On zavrti glavom. "Catherine? Jesi li ikad čitala o Velikom Kralju?"

Page 9: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 9 -

"Ne... Osim ako ne misliš na Keratha.""Ne bih rekao. Očeve su bilješke nejasne, ali čini se da je taj kralj postojao dugo prije pokojnih kraljeva.""Što je to?" upita ona posežući za bilježnicom."Oćeve zabilješke o mitovima i legendama D'nija. Neke su prepune pojedinosti, a drugi su dijelovi — poput onoga gdje se spominje Veliki Kralj — vrlo općeniti. Po napomenama na kraju čini se da je Gehn vadio podatke iz raznih izvora. Prava je to mješavina činjenica i glasina, ali veliki dio zvuči kao bapske priče. Znaš... priče kakve se pričaju uz vatru i u koje se djeca tako užive da im oči umalo ne poiskaču iz glave."Catherine je listala stranice, čitajući ulomak ovdje, redak tamo. "Otkud to zanimanje za Velikoga Kralja?""Zato što nikad prije nisam čuo da ga itko spominje i zato što je navodno izrekao neka proročanstva.""Proročanstva?""I to je vrlo maglovito. Ali spominje se na par mjesta u bilježnici. Evo..." On uzme knjigu od nje i brzo je prelista, pretražujući prve stranice, a potom joj je trenutak kasnije vrati. "Evo, taj redak napisan zelenom tintom."Catherine ga pročita pa podigne pogled prema Atrusu."Svakako je neobično." Zaklopila je bilježnicu i spustila je. "Ne mislim da itko može jasno vidjeti što leži pred nama.""Ni ja."Usidrili su čamac u podnožju granitnoga stubišta i ponijeli opremu uza stube. Iza velikih mramornih terasa koje su obru-bljivale luku ležao je otvoreni prostor koji je nekoć bio velik trg. Tamo su se ulogorili, rašćistivši krhotine, a zatim razmjestiše svjetiljke — prastare vatrene špekule što su jasno sjale u tom vječnom sumraku —u krug oko logora.Stojeći u podnožju goleme zakrivljene strmine od zdanja koja su se uzdizala razinu za razinom, penjući se uz masivne zidove špilje, Marrim je osjećala mješavinu divljenja i tuge: divljenja pri pogledu na omjere u kojima su D'nijci gradili, tugu zato što nije vidjela taj grad kad je bio u punome sjaju.Bilo je neobično, naravno, jer navikla je da sjene padaju dolje — prirodne sjene svijeta osvijetljenog suncem —dok je ovdje sve bilo osvijetljeno odozdo, a blagi je sjaj iz vode cijelome mjestu davao pomalo sablastan osjećaj.Kamo god je pogledala, vidjele su se samo ruševine. Ruševine što nadilaze čak i najgora zamišljanja. Napukle zidove i otpalu gradu. A tu i tamo i goleme jame, dovoljno velike da progutaju cijelemyst : kniu;a d'niiapalače. U pukotinama su počele rasti čudne mahovine, a mjestimice je boju kamena promijenio neki li.šaj.Cijeli je prizor imao neku neobičnu, opustošenu ljepotu, a kad je došao Atrus i stao pokraj nje, ona ga upita što se zbilo i što je uzrokovalo tu pustoš.Nikad im to Atrus nije rekao; slušajući priču — onu istu koju je Atrusu bila ispričala njegova baka, dugo nakon samog događaja — Marrimina se mašta budila i gotovo da je mogla vidjeti tamni oblak koji polako ispunjava špilju, a kasnije i Veovisa i njegova saveznika A'Gaerisa kako koračaju kroz opustošene ulice D'nija, gurajući svoja kola smrti pred sobom.Kad je Atrus završio, Marrim se okrene prema njemu. "Meštre Atruse... zašto se nisu vratili?""Možda jesu."Da, pomisli ona. / vidjeli su ovo. I brzo požurili natrag u Razdoblja u kojima su pronašli utočište i sigurnost, znajući da je D'nijtt kraj.Catherine, koja je dotad bila organizirala prostiranje vreća za spavanje, sad im je prišla. "Hoćemo li ići pogledati?" upita ona, pokazujući prema obližnjim ulicama."Marrim?" upita Atrus, okrenuvši se prema njoj. "Bi li željela poći s nama?"Marrim kimne, iznenađena njegovim pozivom. "Započinjemo li s pretraživanjem?""Ne danas. Možda sutra, kad stvari budu bolje organizirane. Mislio sam da bi možda voljela malo razgledati prije no što počnemo s ozbiljnim radom." On se sagne, podigne jednu svjetiljku i pruži joj je. "Evo, Marrim. Osvjetljavaj nam put."Marrim prihvati svjetiljku i povede ih, držeći svjetlo visoko u ruci, preko trga posutog krhotinama prema razmrvljenoj kamenoj arkadi koja je označavala ulaz u najniži od mnogih d'nijskih okruga."Ovo je Kerathen, nazvan po posljednjem kralju," reče on, pokazujući izrezbarene simbole na djelomično otpalom pročelju. "Tu su nekoć živjeli d'nijski moro ri, trgovci i gostioničari.""I A'F.geris," reče Marrim, zureći raširenih očiju kroz arkadu, kao da gleda sam raj."Da. I A'F.geris."Hodali su sat vremena, potom zastadoše, odmarajući se na balkonu dvokatnice čiji prozori bijahu u ravnini s vrhom velike arkade koja je oblikovala golemi ulaz u luku.Gledajući dolje, Atrus se prisjećao trenutka kad je prvi put stajao na tom balkonu, sa svojim ocem, i učini mu se kao da je to bilo prije nekoliko života.

Page 10: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 10 -

Gak je i Marrim sad bila tiha. Što nije bilo nimalo iznenađujuće. Opseg razaranja bio je takav da je oduzimao dah. Bijaše to dovoljno da pomrači i najsjajniji ushit."Previše je," reče Catherine tihim glasom. "Ne možemo to popraviti."Ali Atrus odmahne glavom. "Samo se čini da je previše. Imamo cijeli život. Ne samo to nego ćemo pronaći i druge koj će nam pomoći u poslu."Marrim, koje je dotad bila gledala preko jezera, sad se okrene i pogleda ga. "Koliko je ljudi nekoć bilo ovdje u D'niju, Meštre At-ruse?""Milijun. Možda i više."Bilo je jasno da ju je i sama pomisao zaprepastila. "I svi su oni znali pisati?""Ovisi na što misliš. D'nijci su bili pismen narod, ali samo je nekolicina mogla pisati Razdoblja. To se učilo u Cehovima. Da bi Pisao, čovjek je morao biti Cehovnik.""A žene?"Atrus pogleda Catherine i nasmiješi se. "Znam za samo dvije žene koje su naučile pisati."Sljedećih nekoliko tjedana bijahu vrlo zaposleni. Nemajući očeve karte, Atrus je crtao detaljne planove okruga uz luku, a zatim je svoje mlade pomagače podijelio u skupine od šestero. Dvije ekipe, koje su vodili Irras i Marrim, poslao je u ulice i uličice nižega D'nija u potragu za Knjigama; treća je skupina, predvođena Carradom, počela vaditi potonule lađe s dna i popravljati ih; četvrta, na čelu s Catherine, išla je amo-tamo od luke do K'veera, donoseći hranu i opremu s Chroma'Agane i Averonea. Peta ekipa, koju je nadgledao sam Atrus, počela je raščišćavati skladište i tragati za ostacima Knjiga, dok je on osobno svaki slobodni trenutak provodio crtajući karte D'nija.Isprva su napredovali sporo. Na nižim razinama bilo je malo velikih kuća pa stoga i malo privatnih Knjižnih soba, a brzo su otkrili da su javne Knjižnice već opljačkane i da je Gehn uništio većinu Knjiga, baš kao što se Atrus bio pribojavao. Svejedno, krajem drugoga tjedna imali su trideset i četiri Knjige. Završivši s kartama, Atrus je počeo čitati i katalogizirati Knjige.Vrativši se s dugačke i neuspješne potrage po okrugu Ne'Weril, Marrim je pošla do Atrusa i našla ga kako sjedi za svojim priručnim stolom u skladištu."Oprostite mi, Meštre Atruse," počne ona, "ali zašto zapravo čekamo?""Čekamo?""Zašto ne počnemo pretraživati Razdoblja?"On se nasmiješi. "Shvaćam tvoj entuzijazam, Marrim, ali to je nešto što ne treba požurivati. Moramo prvo saznati u što se upuštamo. U međuvremenu, ovdje ima mnogo posla. Moramo prikupiti zalihu praznih Veznih Knjiga, tinte i pisaćeg materijala. Osim ako ne znaš neki način povratka iz Razdoblja bez Vezne Knjige?"Marrimini obrazi blago porumenješe, a ona pogne glavu."Prikupimo prvo sve Knjige koje možemo pronaći," nastavi Atrus. "Tek tad možemo odlučiti u koje ćemo Razdoblje poći. Znaš, neke su Knjige oštećene, Marrim. Nedostaju im stranice, ili su poderane, ili su nagorjele. Ostale su vrlo stare i najvjerojatnije nisu bile često korištene, premda nose oznaku redovitih provjera Ceha Održavatelja. Trebaju nam novija, zdravija Razdoblja, jer to su ona u kojima ćemo vjerojatnije pronaći preživjele.""A jesmo li pronašli koje takvo Razdoblje?""Dva. Ali vrlo je lako moguće da se pokaže da su sve te Knjige pronađene u donjim okruzima Veovis i A'Gaeris posjetili i zarazili. Moguće je da su samo one u višim i teže dostupnim okruzima ostale netaknute. Zato se tako trudim nacrtati detaljne karte s ucrtanim nalazištima svake pojedine Knjige i zapisati okolnosti u kojima smo ih pronašli. Takve bi nam pojedinosti mogle biti od životne važnosti kad dođemo do organizacije sljedećeg koraka naše potrage.""Ne bismo li onda trebali prvo pretražiti te više okruge?"Atrus se nasmije. "Je li to ono što želiš, mlada Marrim?"Ona kimne."Onda ćeš to i činiti."On se okrene i potraži medu papirima na stolu, sve dok nije našao jednu od karata koju je tek jučer bio završio."Evo," reče pružajući joj je, "tu su nekoć živjeli moj djed i njegova obitelj. Jaren bijaše cehovski okrug. Ako igdje ima Knjiga, bit će to tamo. Ali ponesi sa sobom dovoljno namirnica za nekoliko dana, Marrim, ukoliko se ne želiš svake večeri vraćati ovamo dolje u luku.""A vi, Meštre Atruse? Zar vi nećete poći s nama barem ovaj put?"Zurio je u nju, iznenađen njezinom zamolbom, a zatim kimne. "Možda ću poći s vama. Ovaj put."Premda je bio na mnogim potragama za Knjigama sa svojim ocem. Atrus nikada nije stajao unutar tih zidova, nikada nije hodao kroz te neobično poznate sobe, i sad se zapita zašto ga Gehn zapravo nije doveo ovamo.

Page 11: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 11 -

Anna. Zato. Ovo je Gehna previše podsjećalo na Annu. Nastavio je dalje, prvi put u životu svjestan koliko je jaka veza između njega i ovog prastarog mjesta. Krvna veza. I premda je bio samo četvrtinu D'nijac, to nije nimalo razrijedilo ono što je osjećao. Nije čudo da je Gehn postao opsjednut. "Atruse?"On se okrene i vidje da ga Marrim gleda."Ovo je bila soba moga djeda," reče on tiho, pokazujući na radni stol, zidove prekrivene policama za knjige. "I njegovog oca prije njega."Ona kimne, zatim: "Pronašli smo Knjižnu sobu." "Ah..." Pripremio se na loše vijesti. "I?""Tamo je Knjiga." "Samo jedna?" Marrim kimne.Atrus je trenutak šutio. Njegov djed, Aitrus, bio je vlasnikom dvaju Razdoblja. Jedno, Ko'ah, bilo je davano u nasljeđe tijekom osam naraštaja, a bilo je obiteljsko mjesto za odmor. Drugo, Geme-det, nazvano po zamršenoj trodimenzijskog igri koju su D'nijci rado igrali, napisao je sam Aitrus, zajedno sa svojom ahrotahntee, površinkom, koja je kasnije postala Atrusova baka, Anna.Knjižna soba nalazila se u prizemlju. Vrata sobe bijahu razva-ljena, police davno opljačkane. Blago žućkasto-smeđi talog, koji bijaše prisutan svugdje u D'niju i za koji je bio mislio da je prirođen tome mjestu, u debelim je naslagama prekrivao sve.Na postolju u sredini sobe stajala je otvorena Knjiga, a na zata-mnjenom opisnom prozoru vidio se sablasni otisak dlana. On priđe bliže i stane, zgrabivši rubove podija, zureći dolje u stranicu.Ko'ah. To je bila Knjiga Ko'aha.Naravno. Sad se sjećao. Njegov djed, Aitrus, uzeo je drugu Knjigu sa sobom kad se vratio ovamo nakon pada D'nija, kako Veovis ne bi mogao do Anne i djeteta.Atrus podigne pogled, ošamućen. Dugi se niz godina prelije preko njega i kao da je u tome trenutku bio svoj djed."Jeste li dobro?" upita iMarrim, zabrinuta za njega."Da."Ali to nije bilo potpuno točno. Na trenutak je vidio svoju baku Annu, u posljednjoj bolesti, i Catherine uz njezino uzglavlje, staričine blijede dlanove obuhvaćene Catherineim mlađim, snažnijim prstima, i prisjetio se što mu je ispričala o tim konačnim danima D'nija. Sjetivši se toga trenutka, on osjeti divlju, gotovo silovitu potrebu vidjeti Ko'ah, povezati se u to Razdoblje i svojim očima vidjeti gdje se rodio njegov otac Gehn, gdje ga je Anna njegovala kroz tu prvu, gotovo smrtonosnu bolest.Podigao je ruku preko stranice, zasjenivši sablasni otisak dlana."Meštre Atrusc?"Atrus podigne pogled, zatečen, prenut iz razmišljanja. Da je samo malo pomaknuo dlan prešao bi preko površine stranice. Sad zaklopi Knjigu, okrene se, pogleda Marrim. "Bolje da se ti pobrineš za ovu."Atrus zakorači unatrag dok se Marrim približavala, a potom ona izvadi kliješta za rezanje žice iz svoga pojasa s alatom i prereze lanac kojim je Knjiga bila pričvršćena za postolje. Gledao je kako pažljivo podiže Knjigu i stavlja je u svoju naprtnjaču, s istim poštovanjem s kojim je postupala sa svim Knjigama.Marrim se opet okrene prema njemu, smiješeći se, i dalje puna poleta, a ovalno joj blijedo lice, uokvireno crnom spletenom kosom, bijaše ozareno. "Kamo sad?""Izidimo odavde," reče on, još se jednom ogledavši oko sebe. "Pronađimo ostale."Inas zastane u sjenovitom hodniku, mršteći se. Nešto bijaše drukčije. A onda shvati. Boje. Ovdje su boje bile jasnije i žarkije. I on zatečeno shvati što to znači.Posegnuvši rukom, on dotakne zid pa povuče prste i pomiriši ih. Čist. Zid bijaše čist.Irras se okrene, ispruži ruku sa svjetiljkom. "Gavas! Meer! Dođite brzo! Mislim da sam nešto našao!"Požurili su do njega, ogledavajući se oko sebe, zbunjeni."Što?" upita Meer. "Što si našao?""Pogledajte oko sebe," odgovori Irras, sad se već zabavljajući. "Što primjećujete? Što je ovdje drukčije?"Gavas je prvi shvatio. "Zidovi... pod... čisti su!"Irras kimne. "A ako su čisti, što to znači?""Da ih je netko... počistio?" ponudi Meer. A onda mu se usta objesiše."Točno!" reče Irras. "Netko je ovdje bio prije nas. Netko je morao doći ovamo i počistio zidove i podove." On se napola okrene, visoko podignuvši svjetiljku. Sve oko njih bijaše čisto."Idite," reče on. "Pronađite Meštra Atrusa i smjesta ga dovedite ovamo. Htjet će ovo vidjeti svojim očima."Te je večeri Atrus sazvao poseban sastanak. Kad su se svi skupili, stao je u sredinu, s Knjigom pod rukom —Knjigom koju su bili pronašli u velikoj kući u Jarenu, a zvala se Knjiga Bilarisa. Ogledao se oko sebe, smiješeći se.

Page 12: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 12 -

"Pa?" upita Catherine. "Idemo li u to Razdoblje?" Atrus se nasmiješi. "Da. Ali ne još. Prvo moram pažljivo pregledati cijelu Knjigu.""Ali što je sa znakovima?" upita Catherine. "Čistoća kuće, popratna knjiga s napomenama koju smo pronašli... u tom Razdoblju ima D'nijaca.""Možda je tako," složi se Atrus, "ali radije bih pričekao tri, četiri dana dok se ne uvjerim da je zaista sve u redu. Sjeti se, oprez je majka sigurnosti. D'ni je propao zbog nedostatka opreza. Ne smijemo počiniti istu pogrešku. Po svemu sudeći, ljudi u tome Razdoblju — na Bilarisu — preživjeli su pad grada. Ako je suditi po čistoći kuće, čini se da imamo zajedničke težnje i da stremimo istome cilju — i oni bi željeli vidjeti D'ni kakav je nekoć bio. Ali... baš kao što je pao D'ni, tako su pasti mogla i neka od ovih Razdoblja. Ne znamo. Sedamdeset godina dugo je vrijeme, čak i za D'ni. Mnogo se toga može promijeniti za to vrijeme."On zastane, opet se ogledavajući oko sebe. "Neka bude tako. Pripremit ću Veznu Knjigu. Za četiri dana povezat ćemo se na to Razdoblje. Ja, Marrim, Irras i Meer. Catherine će ostati ovdje s Ca-rradom, za slučaj da nešto pode krivo.""A u međuvremenu, Meštre Atruse?" upita Carrad."Posao se nastavlja," odgovori mu Atrus. "Ima još Knjiga koje treba pronaći, brodova koje valja popraviti, prostorija koje moramo izgraditi.""I hrane koju bismo trebali pojesti," reče Carrad, podsjećajući Atrusa da još nisu večerali.Atrus se nasmije, opušten prvi put toga dana. "Tko bi se drugi, ako ne mladi Carrad, u ovakvome trenutku sjetio svoga želuca!"Carrad je hinio povrijeđenost, ali kao i svi drugi nazočni znao je da su napravili velik korak naprijed, a Atrus je na svim licima vidio zrclni odraz istog osjećaja.Preživjeli!Ma koliko oprezan bio, i Atrus je vjerovao da će ih pronaći na Bilarisu. Još malo strpljenja i pronaći će ih!Te su se noći Atrus i Catherinc odlučili vratiti na Chroma'Aganu. Catherine se već nekoliko puta bila vraćala i opet odlazila, ali za Atrusa je to bio prvi povratak nakon šest tjedana boravka u D'niju.Veslajući po taninom i tihom jezeru, gledao je kako se grad polako gubi u daljini, a pojedinosti postaju nejasne sve dok se nisu stopile s velikim stijenama, i osjećao je kako se opušta.K'veer bijaše tih, prazan. Upalivši svjetiljku, uspinjali su se golemim zavijenim, prastarim stubištem u radnu sobu njegova oca, gdje ih je čekala Vezna Knjiga.Tamo Atrus zastane, oklijevajući. "Što?" upita Catherine. Poznavala je taj pogled. Umjesto odgovora on priđe policama pokraj stola i uzme očevu bilježnicu, ubaci je u svoju naprtnjaču, u kojoj već bijahu Knjiga Bi-larisa, popratna knjižica s napomenama, dvije prazne Vezne Knjige, bočica posebne d nijske tinte te pero."Treba ti odmor..." počne Catherine."I odmorit ću se," reče on, zatežući uzicu pa opet prebaci naprtnjaču preko ramena. "Ali moram i raditi. Blizu smo, Catherine.""Znam. Ali moraš malo popustiti. Razboljet ćeš se."Atrus se nasmije šupljim smijehom. "Na trenutak si zvučala točno kao Anna..."On zašuti, shvativši koliko je to istinito. Kad bi zažmirio jasno bi ih vidio u sjećanju — njih dvije kako stoje pod stablima na otoku Mystu, više poput majke i kćeri nego dvije strankinje s dva različita svijeta.Davno to bijaše sjećanje, jer Anna je već trideset godina bila mrtva.Sjene, pomisli on, iznenađen koliko je još prisutan osjećaj gubitka. Kako je neobično da prošlost može baciti tako duboke sjene na budućnost.Otresavši to raspoloženje, on zakorači i osmjehne se Catherine te položi dlan na otvorenu stranicu.Atrus je zapalio vatru, a onda se uspravi. Kroz otvorena vrata kolibe vidjela se tratina na mjesečini, okružena visokim ore-adoranskim hrastovima, a kroz stabla i more koje bijaše poput lista svjetlucavog, tučenog metala što se proteže u beskraj.Bijaše to divna noć. Od one vrste koja ga je natjerala da se opet osjeća mladim, kao u vrijeme kad je upoznao Catherine. Tako se osjećao svaki put kad bi se vratio ovamo nakon duga izbivanja.Catherine je bila u knjižnici na udaljenom kraju otoka. Otišla je tamo gotovo istog trena kad su stigli, s Knjigom Bilarisa pod rukom, dok je Atrus — davši joj časnu riječ da će se odmarati — sjeo na obalu, bosonog, zagledan u daljinu, u sunce što je zalazilo dok se plima polako povlačila.Zakoračio je van u svježinu noći, a onda se okrenuo pogledati uzduž stjenovite kralježnice otoka, putujući pogledom uz puteljak prema niskom, dugačkom obliku knjižnice te radionicama i laboratorijima iza nje, kao i priključenim im zgradama što su se penjale uz blagu padinu brežuljka poput stuba, izgrađene od prošaranog kamena koji je na mjesečini poprimio srebrno sivu boju.

Page 13: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 13 -

Bio je u iskušenju zazvati Catherine i reći joj neka se prošeće s njim, ali znao je da ona ne voli da je se smeta dok radi. U tome mu je bila slična. Svejedno, krenuo je u tom smjeru, nadajući se da će možda podići glavu i vidjeti ga, odložiti posao, izići i pridružiti mu se pod otvorenim nebom.Ogledavajući se oko sebe shvatio je koliko voli ovo mjesto i njegov mir što je dosizao u dubine duše. Zvuči ovoga mjesta bijahu zvuči njegova tijela. Ovdje se osjećao potpunim.Da, neobično je to da je morao otići odavde da bi to shvatio. Isto je bilo i s Catherine. Svi ti mjeseci odvojenosti, znao je sad, bili su neophodni. Da bi on shvatio koliko mu je dragocjena.Atrus pogleda u noćno nebo, pitajući se — ne prvi put — ne gdje je nego kad je. Prema proučavanjima zvjezdovida u zvjezdarnici izračunao je da se nalazi u dijelu galaktike vrlo različitom od onoga u kojem je planet što ga poznaje kao Zemlju — ili njezin ekvivalent — ako takav u ovome Razdoblju uopće i postoji. Ali bilo je još teže odrediti koliko je daleko u vremenu, jer pri povezivanju nema granica. Nespoznatljiva golemost Vremena i Prostora tu nema nikakva značaja. Sukladnost — poklapanje riječi i mjesta — jedino je što je važno.Ili, kako je to njegov djed Aitrus bio objasnio baki Anni: "Ta Razdoblja su svjetovi koji postoje, ili su postojali, ili će tek postojati. Pod uvjetom da opis odgovara, nema vremensko-prostornih ograničenja. Povezivanje se ostvaruje bez obzira na sve."Atrus zastane, osmijeh mu rasvijetli lice dok se prisjećao kako se Marrimino ispunilo začudnošću kad joj je to prvi put ispričao. I još uvijek je i sam, kad bi na to pomislio, kad bi zaista ušao u dubinu, osjećao kako ga ispunjava jednaka začudnost. Bijaše to nevjerojatna sposobnost. Nije čudo da se njegov otac, oslobođen stega d'nijskoga društva i ne posjedujući istinsku poniznost svojih sunarodnjaka, smatrao nekom vrstom boga. Sad mu je bilo jasno zašto je baka Anna njega učila stvarima kojima ga je učila — ne želeći napraviti istu pogrešku koju je bila počinila s Gehnom.Pazeći da je ne ponovi ni on, prva lekcija njegovim učenicima — Marrim, Irrasu, Carradu i njihovim kolegama — bijaše ovo: Mi ne stvaramo Razdoblja na koja se povezujemo. Njih je stvorila sila daleko moćnija od D'nija, a ipak je lako upasti u iluziju da smo ih stvorili mi, jer svemir je tako golem, tako sveobuhvatan, tako beskrajno prepun svjetova da gotovo sve što bismo mogli napisati ima svoj zrcalni odraz negdje u prirodi.Nestabilni svjetovi. Svjetovi koji su živi pakao. Ili prekrasni 'nemogući' svjetovi koje je nekoć napisala Catherine.Prošavši pokraj Zdenca Oka, Atrus se brzo uspne travnatom uzvisinom te zastane ni tri metra od vrata knjižnice. Bijahu otvorena, a s mjesta gdje je stajao u tami jasno je vidio Catherine kako sjedi za velikim hrastovim radnim stolom, s Knjigom otvorenom pred sobom, i prstom prati nizove d'nijskih simbola dok je čitala.Atrus se nasmiješi i nastavi puteljkom što je vodio uz desnu stranu knjižnice prema litici. Ispred njega je golema Sidrena stijena bila samo sjena na pozadini još tamnijeg neba. Iza se prostiralo tisuću kilometara praznine.Zakoračio je na blijedi kamen, petnaest metara ispod njega bilo je more, slijeva i iza velik oblik Sidrene stijene. Stojeći tako razmišljao je o ocu i bilježnici koju su pronašli u njegovoj radnoj sobi na K'veeru. Malo je toga u njoj našao što već nije znao ili pretpostavljao, a ipak su Gehnove riječi i um — sad, kad je sve to promatrao s udaljenosti — ostavili dubok dojam, i on se zapita što je Gehn mogao postati da D'ni nije pao. A ta je misao izrodila druge. Je li zapravobila Gehnova krivnja što je postao to što je postao? Gledati kako ti sve nade tonu u toj dobi kad sve ostavlja duboke tragove... očito je to bila velika trauma za dječaka, a ipak, smije li se sva odgovornost svaliti na to? A što je s okrutnošću u njemu, što je s tom izopačenom stranom Gehna? Je li i to proizvod događaja ili je to bilo nešto što je već bilo u dječaku i što su događaji samo ohrabrili, a ne i upravljali time?Bilo je nemoguće reći. Znao je samo da je on sam imao sreće što je u tim najvažnijim godinama odrastanja, kad se oblikuje osobnost, imao Annu, imao tako dobru i mudru učiteljicu.A sad ima vlastite sinove...Odgurnuo je tu misao u stranu i okrenuo se, začuvši lake korake tik iza sebe. "Catherine?""Pođimo," reče ona. "Večeras.""Večeras?" On se nasmije pa se malo okrene, gledajući je. "Ali još nisam napisao Veznu Knjigu."Njezino lice, srebrno na mjesečini, smiješilo se na neobičan način. "Nisi. Ali ja jesam." I pruži mu tanku knjižicu, uživajući u njegovu iznenađenju.Povezali su se na veliki otok, čije tri četvrtine površine bijahu obrasle šumom. Pokraj špilje bila je čistina s koje je vodio pute-ljak dolje prema drveću, ali inače nije bilo nikakvih odmah zamjetnih znakova nastanjenosti.Sudeći prema položaju sunca na nebu, bijaše sredina jutra i bilo je toplo, s naznakama da bi kasnije moglo biti vruće.Brzo su pretražili špilju, tražeći Veznu Knjigu, ali ništa nisu našli. Sad pođoše dolje, slijedeći ugažen puteljak. Granje im je davalo sjenu, ali ipak su do trenutka kad su stigli na vrh litice bili orošeni znojem. Deset metara ispod njih ležala je plaža od bijeloga pijeska.

Page 14: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 14 -

"Prekrasno je," reče Catherine, gledajući rasute otočiće što su kao smaragdi blistali na plavetnilu zaljeva. "Ali gdje su?"Nije bilo zgrada. Nije bilo čamaca ili molova. Ništa osim pu-teljka nije ukazivalo na to da je ovdje ikad itko bio.Zapjeva ptica visoko u krošnji. Atrus se okrene i pogleda gore, zakrilivši dlanom naočale da bi spriječio odbljesak sunca s njihovih leća. "Pokušajmo s druge strane."Vratili su se natrag, idući sporije, opuštajući se na suncu. Još jednom prošavši pokraj čistine, nastaviše dalje, sišavši s puteljka i probijajući se između drveća sve dok nisu stajali na goloj stijeni iznad oceana."Ovo ne može biti točno.""Zašto ne?" upita ona, ogledavši se preko ramena prema drveću. "Slaže se s Knjigom.""Nisam na to mislio. Mislio sam reći — pa gdje su? Moraju biti tu negdje? Nema smisla ako nisu ovdje.""Pretražimo otok."Ali duga i temeljita potraga nije urodila plodom. Otok bijaše nenastanjen. Sad kad su bolje pogledali, vidješe da je i puteljak zapravo napola zarasao u korov."Možda to nije bila prava Knjiga," ponudi Catherine, umorno se spustivši na stijenu s koje se vidio zaljev posut otočićima. Sad je već bilo vruće i ona se hladila rukom dok je gledala u Atrusa."Moguće," odgovori on, zakoračivši na izboj iznad nje, "ali što je onda s popratnom knjižicom napomena?""Lažan trag? Da nas se navede da pomislimo da su ovdje?""Ali zašto?""Zato što su se bojali. I zato što su htjeli mjesto na kojem se zaista nalaze učiniti sigurnim?""Pretpostavljam da je to moguće." Ali Atrus je zurio u savršene oblike otočića, kao da pokušava riješiti neku tajnu. Otare nadlani-com čelo pa se opet okrene prema njoj."Pođimo natrag," reče. "Nema ovdje ničega za nas."Kažu da su Velikoga Kralja progonili snovi i da su ti snovi bili ispunjeni neobičnim, neobjašnjivim vizijama koje je Veliki Kralj potom zapisao u golemu bilježnicu uvezenu u blistavu zlatnu kožu. Ili je bar tako napisao Gehn, Atrusov otac.Ali Marrim je znala da ne treba baš uvijek vjerovati što Gehn kaže. Kad joj je Catherine posudila bilježnice, Marrim se prisjetila Atrusova upozorenja: "Moj je otac naginjao tome da iskrivi činjenice onako kako najbolje odgovaraju njegovoj viziji svijeta." Svejedno, mogla si je jasno predočiti sliku: starac se budi čela orošena znojem, ruke mu podrhtavaju dok posiže zapisati što je vidio u tami svojih snova.Cak i ako nije bilo istinito. Čak i ako je, kao mnogo toga u Ge-hnovim bilježnicama, bilo prenapuhano prepričavanjem, još uvijek se tu negdje moralo skrivati zrnce istine — neka priča, neki događaj koji je ponukao sve te kasnije priče o Velikom Kralju; poput zrnca prašine u bisernici oko kojega naraste biser.Marrim zaklopi knjižicu i podigne pogled. Posvuda su već plani tjele svjetiljke. Točno nasuprot njoj, Irras i Carrad su sjedili okrenuti jedan prema drugome, a Irrasova tamna glava bijaše gotovo pritisnuta o Carradovu ulaštenu lubanju, toliko su bili udubljeni u razgovor, dok je nekolicina pomagača pozorno slušala. Znala je o čemu govore, jer u tom je trenutku zaista postojala samo jedna tema razgovora.Posjet.Skori odlazak na Bilaris.Nasmiješila se. Kao i svi oni, i ona je bila ushićena mogućnošću odlaska na drugo Razdoblje. D'ni bijaše nevjerojatan grad, svakako, ali dijelom i zato što je predstavljao vrata u druge svjetove, toliko drugih i drukčijih načina života. Ona pogleda prema velikoj hrpi naslaganih Knjiga u Atrusovoj priručnoj Knjižnici i zavrti joj se u glavi pri pomisli što predstavljaju.Bila je slijepa na stvarnost univerzuma koji je okružuje. Svoj je sićušni svijet — svijet od koliba i ribarica, brežuljka i rječice i otoka — smatrala svime što postoji. Ali sad je znala. Što god je moguće zamisliti, negdje postoji.Barem u teoriji.Marrim ustane, krene prema skupini, prisjećajući se svojih razgovora s Catherine, prisjećajući se što je Catherine rekla o Knjigama koje je napisala. Zacijelo su bile prizor i pol.Kad je prišla krugu, Irras podigne pogled i nasmiješi joj se, pokazujući joj neka sjedne pokraj njega, ali nije joj se sjedilo. Osjećala je nemir. Zelju da nastavi.Nakratko je spustila ruku na njegovo rame, a zatim krene dalje, ostavljajući mladiće njihovu razgovoru. Na rubu luke zastane, zagledana u tamu jezera.Isprva nije bila sigurna. A onda se, s golemim ushićenim osmijehom, okrene ostalima."Dolaze!"

Page 15: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 15 -

Irras požuri i stane pokraj nje, škiljeći u tamu, sve dok i on nije mogao razabrati tamni oblik čamca. Trenutak zatrenutkom taj se oblik povećavao, postajao vidljiviji, jasniji. Catherine se okrene, sjedeći na pramcu, ugleda ih i dovikne im preko vode.Marrim joj odgovori, glasom što je odjekivao vraćajući joj se odbijen s kamenih razina špilje iza nje.Gotovo odmah je znala da nešto nije u redu. Vidjelo se to na Atrusovu licu. Catherine je bila vedra kao i uvijek, ali Atrus bijaše povučen.Kad se uspeo na dok, Atrus pozove Irrasa, a potom se, ne čekajući ga, okrene i zaputi prema priručnoj Knjižnici te nestane unutra.Irras je bio s njim jedva dvije minute. Kad je izišao mrštio se kao da mu je bilo rečeno nešto što nije želio čuti. Prošao je pokraj Marrim kao da je nema. Ona se okrene, namjeravajući poći za njim, ali tad začuje Atrusa kako je zove."Marrim! Dođi, samo riječ-dvije..."Ušla je."Evo," reče, podigavši pogled i pružajući joj presavijen list papira. "Trebat će ti namirnica za tjedan dana."Marrim raširi papir, a onda pogleda Atrusa. Bijaše to zemljovid jednoga od gornjih okruga."Još uvijek ima mnogo toga za učiniti," reče Atrus, "pa bi bilo bolje da se primimo posla. Želim da prikupite sve Knjige."Shvatila je. Ne idu. Put na Bilaris je otkazan."Moram dovršiti potragu," reče Atrus, otvarajući bilježnicu i posižući za perom. "Tek tad ćemo znati stvarni opseg našeg zadatka.""Poći ćemo večeras," reče ona.On pogleda u nju. "U redu je, Marrim. Sutra nije prekasno." Marrim kimne i zakorači unatrag, ali udarilo ju je tek kad je već stajala vani, držeći papir u ruci.Ne idemo. Nakon svega, ne idemo!Osjeti trenutak razočarenja, a zatim opet pogleda zemljovid i osjeti kako se u njoj rada odlučnost. Pronaći će sve Knjige koje se mogu pronaći. A medu njima će biti Knjiga koje rade — koje se povezuju na funkcionalna Razdoblja. A u tim Razdobljima, sigurno, bit će preživjelih.Ali prvo moraju pronaći Knjige.Marrim sklizne zemljovid u džep. Sutra? Zaboravi 'sutra'. Okupit će svoju ekipu i krenuti još večeras.

DRUGI DIO*

CRV ROVAČ TREPĆE NA SUNČEVU SVJETLU I NAVLAČI OČI PREKO OČIJU. IZ USTA ZEMLJE IZLAZI PARA. DUBOK GLAS HUČI.VRIJEME POVLAČI NAZUBLJENU CRTU PREKO PIJESKA. U KOJOJ ŽENA ČEKA.

- IZ KOROKH IIMAH, W. 21660-64

Široki kožni hrpti bli su stari, ali dobro održavani; plava i crvena, crna i žuta i zelena boja prastarih Knjiga s utisnutim d'nijskim simbolima koji bijahu izblijedjeli, ali još uvijek čitljivi. Red za redom njih naguranih na police skladišta, čak i u susjednoj sobi: ukupno 787 Knjiga — sve što je ostalo od desetaka tisuća koje su nekoć bile pohranjene u velikim kućama i javnim knjižnicama D'nija.U jednome uglu kasnije sagrađene sobe nalazila su se dva radna stola, gurnuta jedan uz drugi, na kojima bijahu naslagane Korte-e'nea — prazne Knjige — koje su pronašli, na svoje veliko iznenađenje, ispod urušenog poda jedne od javnih knjižnica.Sjedeći za jednim od dva stola, spuštene glave, Atrus nije čuo Catherine kako dolazi, sve dok nije osjetio njezine ruke na ramenima."Zar još nisi završio, ljubavi moja?""Još dva retka," reče on, pokazujući na Veznu Knjigu na kojoj je radio, "pa sam gotov."S jedne mu je strane, iza tintarnice i narančaste svjetiljke, stajala hrpica Veznih Knjiga — pet njih — koje je već bio završio.

Page 16: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 16 -

Prošla su veće četiri mjeseca od njihova neuspjela pohoda na Bilaris, tijekom kojih su svi naporno radili. Prikupili su sve Knjige — da, i katalogizirali ih i pročitali ih. Atrus i Catherine odabrali su šest najizglednijih, nakon duge i ponekad žučne rasprave, i sad bijahu gotovo — gotovo — spremni poći.Mjesec dana ranije, sa zakašnjenjem ispunjavajući obećanje starješinama Averonea, Atrus je poslao svoje mlade pomagače kući, da nauče nove naraštaje, a za njihova je izbivanja obavljao konačne pripreme.Sutra se vraćaju i započet će nova faza rekonstrukcije — spora i zahtjevna potraga po Razdobljima."Imaš uzorak pisma?" upita Catherine, provukavši se pokraj njega da bi sjela na rub stola.Atrus prekopa po papirima, izvuče jedan list. Pruži joj ga, gledajući je kako ga brzo čita.Pogledala ga je. "To bi trebalo biti dobro.""Ne misliš da je previše službeno?""Ne. Ton je kakav treba biti. Dostojanstven, ali ne i bahat."On se nasmije na to. To je pismo bila neka vrsta upoznavanja, kao i pismo namjere. A kad njegove ekipe podu na Razdoblja, svaka će sa sobom ponijeti primjerke pisma, da ga mogu predati eventualnim preživjelima, ako ih nadu."Napravit ću preslike," reče on, uzimajući ga od nje, "i zapečatiti ih djedovim prstenom."Catherine se načas zagleda u njega, a zatim reče, mijenjajući temu: "Nedostaje ti, zar ne?"Atrus je oklijevao, a zatim kimne. Razgovarali su, kao i uvijek, o Marrim. "Čudno je to. Marrim je uvijek bila tako živa, tako ushićena, ali nešto se promijenilo otkad smo došli ovamo. Odrasla je.""Gladna djeca rastu kad ih nahraniš," reče Catherine, pokrivši njegovu ruku svojim dlanom. "Trebao bi je početi učiti. Onaj primjerak Rehevkora koji smo pronašli... Trebao bi joj ga dati, Atruse."Rehevkor bijaše drevni d'nijski leksikon, osnovno obrazovno pomagalo d'nijske djece. I sam Atrus je iz njega naučio d'nijski jezik."Misliš da bih trebao? Misliš li da je spremna?"Catherine se nasmiješi od uha do uha. "Spremna je već mjesecima. Ali prvo najvažnije stvari. Završi Veznu Knjigu, a onda dođi malo odspavati. Sutra će biti dug dan."Zakoračivši kroz otvorena vrata, Marrim se zagleda u sjene učionice. Kroz prozore na drugoj strani vidio se zaljev i sunce u zalazu. Za sat vremena otići će. Na Chroma'Aganu, a zatim u D'ni. A potom?Pomisao na odlazak u Razdoblja ispunjavala ju je ushićenjem, a ipak je istodobno osjećala duboko žaljenje što mora otići odavde. Prije je bilo lako, jer ovdje nije za nju ničega bilo — osim, naravno, obitelji — ali ovaj zadnji put, sad, stvari su se promijenile. Sad je imala razlog vratiti se.Marrim priđe stolu na početku prostorije. Sve je to bilo sirove izrade, sklepano na brzinu, po zapovijedi starješina, a ipak je dobro poslužilo svrsi. U ovu se prostoriju na kraju naguralo stotinjak djece željnih slušati je i učiti od nje. A ona je, sa svoje strane, bila jednako željna učiti njih.Bila su to predivna četiri tjedna, sve u svemu, a ipak je sad na kraju shvatila da su joj nedostajali Atrus i Catherine, više no što si je željela priznati. S njima dvoma ona je bila učenica.Nasmiješi se široko, sjećajući se tih ozarenih, željnih lica naguranih u ovu prostoriju, tog mora ruku punih zanosa, te začudnosti u širom raširenim očima dok im je pričala o D'niju.Možda je to bilo krivo, jer starješine su joj naredili neka ih uči korisnim vještinama — čitati i pisati i računati —ali bila bi im to mršava večera da je nije začinila pričama.Prešla je dlanovima preko površine stola, svjesna da je ovamo bila došla s razlogom, a zatim ćučne i počne vaditi svoje stvari iz ladica i spremati ih u naprtnjaču.Na kraju je iz najdonje ladice izvadila svoj dnevnik, zastavši na trenutak da pročita posljednjih nekoliko zapisa. Bila je primijetila kako Atrus sve zapisuje, bilježeći glavne događaje svakoga dana, ali njoj je tek prije dva mjeseca palo na pamet da bi i ona mogla činiti isto, i to tek kad je tijekom pretraživanja jedne od kuća na srednjoj razini naišla na praznu bilježnicu. Otad se trudila da svake večeri prikupi misli o proteklom danu i o tome što je učinila. A sad je i shvaćala svrhu tog zapisivanja. Ako je ona čamac koji plovi vodama života, onda je dnevnik njezin kompas. Omogućavao joj da se drži zacrtanog pravca. Jer kako bi mogla znati kamo ide ako ne zna gdje je bila? Zato joj je bilo još teže razumjeti zašto to Gehn, Atrusov otac, nije shvaćao. Čitajući njegove dnevnike, začudila se kako je malo Gehn razmišljao o svijetu oko sebe. Gehn nije imao urođenu intelektualnu znatiželju, zanimalo ga je samo jedno: kako prisiliti svijet u kalup njegova pogleda na nj: pogleda iskrivljenog mladalačkim iskustvima i nezauzdanom silom umjetnosti pisanja.Marrim zaklopi bilježnicu i ubaci je u naprtnjaču pa se opet ogleda oko sebe. Čak i u posljednjih nekoliko minuta sjene su se u prostoriji produbile. Za trenutak sunce će potonuti ispod obzora i bit će noć. A ona će opet otići odavde.Već se oprostila sa svima, s majkom koja ju je suznih očiju grlila, od oca koji joj je čvrsto stisnuo ruke — a u tome je bilo jednako toliko osjećaja koliko u svim majčinim zagrljajima. Sad su je na čistini u šumi čekali Irras i

Page 17: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 17 -

Carrad. Ali i dalje je ostala stajati, nevoljna otići dok još postoji i tračak svjetla. U takvim trenucima nema logike u događajima, čovjek se mora ravnati prema osjećajima.Sunčevo je posljednje svjetlo bacilo crvenu prugu preko praga. U to svjetlo je zakoračilo dijete. Mala djevojčica.Marrim trepne, kao da si je to samo zamislila, ali dijete je još uvijek bilo tamo, gledajući je, a umiruće se svjetlo odražavalo u vlažnim lokvama njenih očiju. "Allem?"Allem polako priđe. Ovako izbliza Marrimi je bilo jasno da je plakala. "Vratit ćeš se, zar ne, Marrim?"Marrim klekne i zagrli je. "Naravno da ću se vratiti.""Obećaješ?""Obećajem. Idi sad. Otac će ti se ljutiti ako sazna da si ovdje."Djevojčica kinine, ali nije se odmaknula. "Morala sam doći. Toliko si nam značila."Marrim šmrcne. "A vi... Uživala sam učeći vas. Bili ste dobri učenici. Učinili ste moj zadatak lakim."Djevojčica podigne pogled. "Mogu li s tobom?""Sa mnom?" Marrim počne odmahivati glavom, ali Allem opet progovori: "Nisam mislila sad. Mislim kasnije. Kad narastem."Marrim opet krene kao da će odmahnuti glavom, ali onda se zaustavi i kimne. "Da, Allem. Kad odrasteš."Atrus i Catherine bili su u knjižnici na Chroma'Agani, čekajući ih. Prvo su stigli Irras pa Carrad i na kraju Marrim."Pa.." reče on, zakoračivši unatrag. "Sve je gotovo. Možemo početi čim se i ostali vrate."Ostali su se trebali vratiti te večeri. Atrus je želio da se vode ekipa vrate ranije kako bi ih mogao obavijestiti o svemu."Koja ste Razdoblja na kraju izabrali, Meštre Atruse?" upita Irras. On je bio pomogao Atrusu katalogizirati Razdoblja."Odabrali smo šest njih," odgovori Atrus. "Počet ćemo sa starim Razdobljima. Obiteljskim Razdobljima koja su stabilna.""Hoćemo li koristiti odijela ceha Održavatelja?" upita Carrad."Ovoga puta ne," reće Atrus, a ipak dobaci pogled Catherine, jer njih su dvoje o tome bili raspravljali.Povezali su se na Kveer. Tamo ih je čekao Gavas s čamcem. Marrim ga pozdravi pa sjedne na krmu, zagledavši se preko stjenovitog izboja u špilju iza.Dok su veslali pod izbojem pa na jezero, Marrim pogleda Atrusa i nasmiješi se vidjevši da i on gleda nju. Bilo je dobro opet ga vidjeti. Tako je bilo dobro vratiti se. Bila je uživala u svom kratkom izletu u učiteljstvo, ali ovo bijaše njezin istinski poziv. Ovamo je pripadala.Tog su jutra dogovori bili iscrpni i puni pojedinosti. Atrus ništa nije prepuštao slučaju. Bio je pripremio podatke za svakoga od voda ekipa, dajući im pojedinosti o terenu, imenima obitelji koje su bile u posjedu tih Razdoblja, a — za svaki slučaj — i osnove d'nijskih pravila ponašanja. Na kraju im je podijelio prijepise pisma koje je napisao. Marrim je na trenutak zurila u svoj primjerak pisma, proučavajući tamnozeleni pečat s utisnutim d'nijskim slovom u sredini, a onda ga spremi u džep svoje jakne.Poslijepodne su proveli u pripremama, pakirajući naprtnjače za svakoga člana ekipe, s odjećom za sve uvjete i dovoljno hrane. Bili su odlučili da će se ulogoriti u Razdobljima ako bude potrebno, s tim da će jedan član ekipe ostati na točki povezivanja, u svakom trenutku spreman odnijeti poruku u D'ni."Ne očekujem nevolje," reče Atrus, objašnjavajući odluku, "ali bolje da se ipak pripremimo i na to."Svejedno, nije im dopustio da ni na jedno Razdoblje ponesu oružje. Njihove namjere bijahu mirne naravi, čak i da dođe do najgorega i da budu zarobljeni, nije htio da njihovi zarobitelji kod njih nađu išta što bi ih moglo navesti na pomisao da nisu došli u miru.Te su noći spavali u D'niju. Ujutro su ustali rano, dok je jezero još bilo mračno, i okupili se ispred priručne knjižnice.Mjesec dana ranije Atrus ih je poslao neka donesu šest velikih kamenih postolja iz jedne od javnih knjižnica. Iznad svakoga su postavili svjetiljku, osvijetlivši ukošene plohe na kojima su ležale Knjige, čiji su opisni prozorčići meko sjajili.Na Atrusovu riječ šest se četveročlanih ekipa postavilo pred dodijeljena im postolja.Atrus pogleda red tih napetih, nervoznih lica. Zatim, bez ijedne daljnje riječi položi dlan na prozorćić i poveže se.Bilo je gotovo za manje od minute. Jedan po jedan prilazili su postoljima i nestajali, kao prikaze u zraku, ostavljajući za sobom praznu luku, baš kad je jezero počelo sjati blijedim jutarnjim svjetlom.Marrim je stajala u središtu napuštenoga sela i ogledavala se oko sebe, smrknuta lica. Sad je već prošlo šest sati, a oni nisu pronašli nikakav trag života. Činilo se da ih je bolest sve pokosila.

Page 18: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 18 -

Prve su znakove toga vidjeli u špilji. Tamo su, u gomilici na podu pokraj Vezne Knjige, pronašli dva kostura isprepletenih kostiju, a njihovi su se plaštevi, istrunuli od vlage, trgali pod dodirom kao paukove mreže.Veovis, pomislila je, a u mislima je vidjela Veovisa i A'Gaerisa, maskirane, s rukavicama da se sami ne bi zarazili, kako polažu dlanove mrtvih ljudi na prozorćić Knjige.Bilo je to užasavajuće, ali nije bilo ništa u usporedbi s prizorima koje je vidjela u selu. Ušla je u jednu kolibu i našla cijelu obitelj"Sama Razdoblja su bezopasna. Održavatelji su se pobrinuli za to. A preživjeli, ako ih ima, nedvojbeno će biti D'nijci. Možda vas isprva neće dočekati raširenih ruku, ali sigurno vam neće učiniti ništa nažao." — majku, oca i njihovo dvoje malene djece — mrtvu, izbrisanu, a kosti im raširene na trulim madracima, a prsti bez mesa isprepleteni i u smrti.Taj sitan, nježan znak ljubavi usred sveg tog užasa na trenutak ju je silovito potresao. Sve dotad je uspijevala držati dignute štitove, podsjećati se da je to točno ono što im je Atrus bio rekao da će ih čekati. Ali to...Oblije je razočarenje. Dosad nije shvaćala koliko je sebe bila uložila u nadu u povoljan ishod ovoga putovanja. "Lerral! Allef!" zazove, pribravši se.Gledala je dvojicu mladića dok su izlazili iz velike dvorane za sastanke na drugome kraju središnjeg prostora, i odmah je primijetila mrak u njihovim očima."Dođite," reče, prilazeći im. "Pođimo. Ovdje nema ničega za nas."Atrus je želio poći još jednom — spakirati svježe namirnice i vratiti se u temeljitiju potragu ona dva Razdoblja gdje nisu našli ništa, čak niti kosti — ali Catherine ga je odgovorila od toga."Nema veze," završi Atrus, kad je već sve drugo bilo rečeno. "Pokušat ćemo opet. Sigurno ćemo sljedeći put imati više uspjeha. Provjerit ćemo samo jedno Razdoblje.""Da, treba nam nešto što će im podići moral, Atruse. Vrlo su obeshrabreni.""Ovo Razdoblje, mislim." Atrus joj pokaže korice. Bijaše to Knjiga Auracka."Ima iste izglede kao i bilo koje drugo. Večeras ću nam napisati Veznu Knjigu. Catherine, molim te reci Marrim i Carradu da mogu poći s nama. Oh, i Meeru i Gavasu. Ide nas šestero. Tako ćemo brže pretraživati."Catherine se nagne i poljubi ga u bradat obraz. "Dobro. Ta će ih vijest obradovati."Šest svjetova i niti jedan preživjeli.Jesu li svi spremni?" Atrus pogleda od lica do lica, a njegove su oči ispitivale njihove. Potom, zadovoljan onime što je vidio, on se nasmiješi i položi dlan na svijetleći prozorčić.Na Auracku je bilo vruće. Zakoračivši iz špilje, Marrim nagonski podigne ruku na čelo, štiteći oči pred jarkim suncem. Atrus je bio daleko ispred nje, stojeći na vrhu izboja; posebne mu d'nijske naočale bijahu spuštene na oči, a njihova stakla posve neprozirna. "Prazno," reče kad je Catherine stala pokraj njega. "Samo izgleda prazno," odgovori mu ona. "Pa, tu bi se moglo skriti stotinu sela."On joj dobaci pogled, svjestan da ih ostali slušaju. "Misliš da su se sakrili?". "Moguće je. Nakon svega što se dogodilo D'niju, čini mi se da ima smisla poduzeti sve mjere opreza.""Možda," prizna on, "ali kako ćemo ih pronaći?"Kad je prišla rubu, Marrim je smjesta shvatila što Atrus misli. Ono što je ležalo pod njima, prekrivajući krajolik od obzora do obzora, nije bio gaj na kakav je bila navikla na Averone, nego prava šuma — tisuće kvadratnih kilometara gusto zbijenih stabala; ocean zelenila u kojem bi se mogao sakriti da te nikada nitko ne pronađe."Zašto ne zapalimo vatru?" upita ona.Atrus je pogleda. "Ako ništa drugo ne uspije, to ćemo i učiniti. Ali ako su ovdje, sumnjam da bi otišli daleko od vezne špilje. Željeli bi znati hoće li se još netko povezati na njihovo Razdoblje.""Misliš fizički pretražiti ovo dolje?" upita Catherine, pokazujući na tepih od šume."Samo jedan dio. Kad završimo potragu za Veznom Knjigom, razbit ćemo se u skupine i svaka će pretražiti jedan mali dio šume.""A što ako se netko izgubi?"Ali Atrus je i na to bio mislio. U svaku je naprtnjaču bio spakirao posebne označivaše u boji, kojima će označavati stabla pokraj koji će prolaziti."Da izbjegnemo zbrku svakome sam od vas dao drukčiju boju." On se okrene i pogleda trojicu momaka. "Carrade, Meer, vi idete u prvu potragu. Gavase, ti ćeš nam biti 'baza' ovdje na izboju. Ako išta pođe po zlu, ispali signalnu raketu."Gavas kimne, dobro skrivajući svoje razočarenje."Dobro. Onda ćemo se prvo usredotočiti na ovu stranu. Tamo dolje je rijeka — vidite je kako vijuga između stabala — to bi moglo biti dobro mjesto za logor. Spustit ćemo se dolje, a onda se razdvojiti na riječnoj obali."Atrus se ogleda oko sebe. "Ali prvo pretražimo ovo područje. Ako postoji Vezna Knjiga, trebala bi biti tu negdje."

Page 19: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 19 -

Rijeka bijaše široka zelena pruga što se nazirala između ravnih tamnih stabala s lijeve strane. Tamo, na riječnoj obali, bilo je strašno vruće, a jata egzotičnih kukaca hranila su se svim i svakim tko bi tamo zalutao, ali ovdje —ispod krošnji — bijaše svježije, a kukci manje napasni.Marrim zastane poškropiti deblo bojom, a zatim se okrene, ogledavajući se oko sebe. Šuma je vrvjela zvukovima, zujanjem kukaca, beskonačnim pjevom ptica, šuškanjem neviđenih stvorenja koja su uzmicala pred njenim prolaskom.Premda je bilo osjetno svježije, svejedno bijaše vlažno i vruće pa je Marrim svako malo zastajala brisati znoj s čela, a odjeća joj se neudobno zalijepila za tijelo. Na Averone nikad nije bilo ovako vruće, čak ni za sušnih razdoblja, pa je ta sparina utjecala na nju koliko i svi ti tuđinski oblici života. Prošao je cijeli sat otkad su se razišli na obali rijeke, a još uvijek nije naišla ni na što što bi nagovještalo ikakav oblik inteligentna života na ovome Razdoblju. Ali svaki put kad je to pomislila podsjetila bi samu sebe koliko je velika ta šuma — koliko je ogromno čak i područje koje pretražuju — a to bi joj opet dalo vjetra pod krila.Već se navikla na to kako se tlo ugiba pod svakim korakom — tisućljeća opadanja lišća oblikovala su debeo, suh tepih od plijesni pod njenim stopalima. Navikla se čak i na neobično svjetlo ispod krošanja, na njegovo mutno zelenilo koje ju je isprva navelo da se osjeća kao na dnu oceana.Marrim se počeše po ruci. Ubodi bijahu dosta otečeni i oblikovali su mali planinski lanac crvenih uzdignuća od lakta do zapešća. Sad se smiješila, ali kad su je grizli mislila je da će je živu pojesti!Znali su da je Aurack velik i primitivan svijet, ali čudno da Atrus nije bio spomenuo kukce. S druge strane, nije spomenuo niti vrućinu, pa možda su došli u posebnom trenutku — na vrhuncu vruće sezone ili usred toplinskog vala. Ali nekako nije bila uvjerena u to. Ništa ovdje nije izgledalo kao da ne spada u ovakvu vrućinu. Bio je to očigledno tropski okoliš.Nastavila je dalje, označavajući put kojim je prošla, a onda stane i okrene se za 180 stupnjeva. Začuo se povik: visoko, neartikulirano kričanje.Požurivši, počela se vraćati putem kojim je bila došla, slijedeći oznake na stablima.Na mjestu sastanka pokraj rijeke čekali su Catherine i Carrad. Napola je potrčala prema njima. Atrus je stigao trenutak kasnije."Tko je to bio?" upita on, gledajući od jednoga do drugoga u potrazi za objašnjenjem."Mislila sam da si ti," reče Catherine, sad zbunjena.Atrus se okrene, gledajući natrag prema drveću. "Gdje je Meer?"Začuje se lom medu drvećem. Osjetivši olakšanje, Carrad se nasmije. "Evo ga, dolazi!"Ali lom grančica je prestao jednako iznenada kao što je i bio počeo, a u tišini koja je uslijedila nisu se čuli nikakvi zvukovi koji bi ukazivali na to da netko ide prema njima."Pođimo," reče Catherine, dotaknuvši Atrusa po ruci. "Njegova je plava boja. Lako ćemo slijediti trag."Opet su ušli medu stabla, sad opreznije, Atrus na čelu, Carrad na začelju, a njegova se obrijana glava okretala amo-tamo, pažljivo pregledavajući prašumu oko njih. Trag je vodio unutra, slijedio nagib tla prema kotlini, a tamo je naglo prestao nasred čistine.Kukci su zujali i zujali u zagušljivoj vrućini.Atrus je išao od stabla do stabla, a onda zastane i ogleda se oko sebe, zbunjen.Marrim se sagne i podigne nešto s tla. Bijaše to komad razdera-ne tkanine. Isprva nije razumjela, a onda joj sine. Prinese ga vlastitom plastu — bijaše to ista tkanina."Atruse..." Pružila mu je tkaninu i gledala kako njegove oči upijaju značaj tog komadića."Možda je zapeo za nešto," reče Atrus, pogledavši je u oči. Ali nije to bilo ono što je zaista mislio."Ovamo!" zaozve Carrad s druge strane čistine. "Izgleda kao da je ovdje netko nešto vukao kroz granje."Prišli su bliži i stali, zagledani u slomljene grančice. Nešto je bilo vučeno kroz granje.Okrenuvši se preko ramena, Marrim je počela primjećivati stvari koje su joj bile promakle prvi put. Način kako je tlo s jedne strane bilo razrovano. Krenula je do tog mjesta, sagnula se i zarovala prstima. Dočekala ju je vlažna ljepljivost. Podigla je ruku i naglo uvukla zrak. Krv! Prsti joj bijahu mokri od krvi koja se bila iscijedila kroz lišće.Catherine, koja je stajala pokraj nje, klekne i primi je za ruku, okrećući joj dlan i proučavajući ga."Meer?" pozove Atrus, sklopivši dlanove u tuljac i vičući u gu-stiš oko čistine. "Meer? Gdje si?"Ali nije bilo odgovora. Ničega osim klepeta krila i visokog, tužnog kliktanja skrivene ptice.Atrus i Carrad su se ponovno povezali na Aurack, naoružani; vratili su se do čistine i pretražili grmlje, slijedeći trag slomljenih grančica sve dok nisu izišli pokraj malog vodopada. Tamo su se u blatu pokraj potoka vidjeli tragovi. Tragovi nečeg velikog.Oprezno su ih slijedili dolje do uske doline sve dok nisu naišli na ono čega su se najviše pribojavali: dijelove Meerove razderane i krvave odjeće. Meera nije bilo, ali tragovi su se nastavljali, a bilo je jasnih pokazatelja da se zvijer ovdje bila zaustavila pojesti obrok prije no što je nastavila dalje, vukući svoju lovinu za sobom.

Page 20: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 20 -

Vidjevši to, Carrad se presavije i zastenje, potpuno shrvan. Ali Atrus je samo stajao i zurio, a njegove su svijetle oči nosile sav teret njegove tuge. "Dođi," reče napokon. "Idemo natrag."Kad su se vratili u D'ni, Atrus je izvukao Knjigu Auracka i još jednom je pročitao. Napokon je zatvori, podigne pogled i zavrti glavom."Ne razumijem," reče. "Ima pečat Ceha Održavanja. Na Aura-cku ne bi trebalo biti takvih stvorenja.""Onda ga je netko zarobio negdje drugdje," reče Catherine."Ali čemu sav trud? Zašto jednostavno ne otići na svijet odakle to stvorenje potječe?""Možda zato što je preopasno," odvrati Catherine. "Razmišljala sam, Atruse. To su bili D'nijci, točno? Učeni ljudi i cehovnioci, graditelji i klesari, tintotvorci i arhivisti, ne lovci. Što znači da bi Aura-ck bio savršeno mjesto za one pitomije. Jedina prijetnja bila bi zvijer koju su oslobodili sebi za zabavu. Ili zvijeri, ako imam pravo, jer to stvorenje nije moglo preživjeti sedamdeset godina bez drugih primjeraka svoje vrste s kojima bi se razmnožavalo. Pretpostavljam da su ih puštali u šumu, a onda bi ih poubijali u roku nekoliko dana. A kad bi Održavatelji došli provjeriti Razdoblje, ne bi našli niti jedno stvorenje.""Možda," dopusti Atrus. "Ali ma koja bila prava istina, jedno je sigurno: ubuduće moramo biti oprezniji. Nitko više neće lutati sam po Razdoblju. I moramo imati veće ekipe. Možda samo dvije skupine od po dvanaest članova. Da, a moramo ih i naoružati."Atrus je predvodio sljedeću ekspediciju. Plan je bio da se na to Razdoblje poveže njih dvanaestero, a prva dvojica bit će naoružani. Ako bude istraživanja, obavljat će ih u skupinama po troje, a svaki će voda skupine nositi signalni pištolj koji će uporabiti na prvi znak nevolje.Prošao je dug tjedan od Meerove prerane smrti — tjedan u kojemu su se Atrus i Catherine vratili na Averone javiti tužnu vijest Meerovim roditeljima — a sad, dok su stajali pred postoljem, pri pomisli na posao pred njima vladalo je vrlo drukčije raspoloženje — ozbiljnost, tamo gdje je nekoć bilo uzbuđenje. "Dobro," reče Atrus. "Vrijeme je."Prvi su se povezali Carrad i Gavas. Trenutak kasnije za njima je krenuo Atrus.Povezna špilja bijaše duguljasta i niska, ali sunčevo svjetlo što je dopiralo kroz otvor visoko gore s jedne strane činilo je da izgleda manje prijeteći no što bi inače bila. Zrak je bio svjež, a osjećala se i blaga vlažnost u njemu.."Otoci," reče Marrim, zakoračivši iza Atrusa. "Mirišem otoke."Atrus kimne. Zaista je bilo otoka, ako je Knjiga točna, ali nije Marrim na to mislila. Osjetila je miris mora. I drugih stvari. Ovo je mjesto bilo kao Averone. Ista mješavina mirisa.Uspeli su se na greben. Ispod njih se tlo spuštalo. Dugačka padina obrasla travom visine metar završavala je srebrnkasto-plavom crtom obale obasjane suncem. A tamo — jasno vidljivo s mjesta gdje su stajali — selo, ugniježdeno oko male, prirodne luke.Ugledavši to, Atrus osjeti kako mu s leda pada teret koji je bio nosio mjesecima. Nasmiješio se prvi put u nekoliko tjedan."Dođite," reče, pogledavajući ozarena lica. "Pođimo dolje pozdraviti svoje rođake."Njihova je radost bila kratka vijeka. Selo bijaše napušteno. Ipak, bilo je znakova da je tako tek odnedavno. Sve je bilo lijepo uređeno, ograde popravljene, puteljci pometeni.Kreveti u kolibama bijahu složeni, odjeća izglačana i poslagana u drvene ormare. Na policama je bilo svih potrepština, a posude za kuhanje sve su bile čiste i ulaštene. U luci su stajala usidrena tri ribarska čamca, uredno složenih mreža. Kamo god su pogledali, vidjeli su proizvode malog, ali radišnog društva. Ali ni traga ljudima."Zacijelo su nas vidjeli kako izlazimo iz špilje," ponudi Gavas. "Vidjeli nas i pobjegli.""Ne," reče Marrim. "Ne bi bilo vremena za to. Povrh toga, kamo su mogli otići?"Istina. Selo se nalazilo na kraju uskog poluotoka. Jedini način kako su mogli otiući, a da ih Atrus i njegovi pratitelji ne vide, bilo bi morem. Atrus priđe do ruba luke, zasjeni dlanom vrh svojih d'ni-jskih naočala pa pogleda na pučinu."Čekat ćemo," reče, a u glasu mu se čula neobična odlučnost. "Ulogorit ćemo se i čekati."Brodić se približavao polagano. Dugačke šipke vukle su nimalo elegantno plovilo kroz vodu, sve dok nije bilo tik ispred ulaza u luku. Brodić je sjedio nisko u vodi; bijaše to široko, prostrano plovilo s više od desetak različitih struktura na svojoj ravnoj, dugačkoj palubi, tako da je više sličio plovećem selu nego brodu. Njegovi putnici bijahu očigledno oprezni prema novopridošlicama i na palubi se vodila žučna rasprava prije negoli je jedan od njih — starac ozbiljna izgleda, s d'nijskim naočalama na svijetlim očima —zakoračio na pramac i zazvao ih."Hej, vi tamo! Tko ste i što želite?"Atrus podigne ruku i pozdravi sjedobradog. "Zovem se Atrus, sin Gchnov, unuk Aitrusa i Ti'ane, odnedavno iz D'nija, a ovo su moji pratitelji."S broda se prolomio zaprepašten žamor. Ali činilo se da sve to na starca nije ostavilo nikakav dojam.

Page 21: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 21 -

"Kažete da ste odnedavno iz D'nija. A D'ni je pao. A što se tiče vašeg oca, nikad za njega nisam čuo. Svejedno, imena vašeg djeda i bake vrlo su mi dobro poznata, ako je istina to što kažete.""Istina je. I nemamo zle namjere. Želimo samo razgovarati.""Tako kažete," reče starac i okrene se.Dugo nije bilo odgovora od njega, dok je nadugo i naširoko raspravljao sa svojim suputnicima — desetak ili više njih zbilo se u skupinu na sredini palube — zatim se on napokon okrene, vrati se do ruba i zazove Atrusa."Odlučeno je. Razgovarat ću s vama, Atruse, sine Gehnov."Rekavši to, zakorači unatrag, omogućujući dvojici momaka da spust ćamac na vesla u vodu pokraj broda. Sišao je u nj i, odmahnu-vši onima na brodu, zaveslao prema obali. Čim se odmaknuo momci su nalegli na svoje motke i počeli udaljavati brod od obale.Kad je čamac pramcem gurnuo u zid luke, Carrad požuri pomoći starcu svezati ga, ali ovaj ga otjera pokretom ruke i sumnjičavimmyst : knjiga d'niiapogledom. Carrad ustukne, pustivši starca neka prođe pokraj njega uza stube.Atrus je sekundu oklijevao, a onda zakorači naprijed i sa štovanjem se nakloni strancu, koji se zaustavio ni pet koraka od njega. Izbliza nije izgledao tako star koliko se isprva bio doimao i Atrus šokirano shvati da na sebi ima plašt d'nijskog cehovnika. Star, često krpan plašt."Dakle," reče starac, "vi ste Atrus, ha? Ja sam Tamon i ovdje sam Namjesnik. U D'niju sam bio Cehovnik. Kamenoklesac. Ali to je bilo davno. Recite mi, Atruse, zašto ste ovdje?""Došao sam vas pozvati da se vratite natrag," reče Atrus, gledajući ga u oči, gledajući kako starac u njegovu pogledu traži nešto."Natrag?" upita Tamon."U D'ni."Tamonov smijeh bijaše mračan i pun tuge. "U D'ni, ha? Ali D'ni je u ruševinama.""Jest," složi se Atrus, "ali ne treba biti. Ako pronađemo dovoljno preživjelih, mogli bismo ga ponovo izgraditi.""A to je vaša zadaća, Atruse? Naći dovoljno da ponovno izgradite D'ni?"Atrus kimne."Onda govorite. Jer čini se da imamo o mnogoćemu razgovarati." Tamon se napola okrene, pogledavši natrag prema svom brodu, koji se sad već odmakao daleko u zaljev, a zatim se opet okrene prema Atrusu i pogleda ga, a oči mu iza d'nijskih leća bijahu obojene opreznim strahom.Većinu su tog poslijepodneva proveli razgovarajući. Tamon ga je podrobno ispitivao. Kasnije, Atrus je stajao na molu, gledajući staroga Tamona kako vesla prema otvorenom, kako njegov sićušan čamac nestaje u tami kasne večeri. Očekivao je da će još te iste večeri dobiti odgovor, ali prošla su puna dva dana prije no što se Cehovnik vratio. Tijekom te dvije dugačke noći, dok su Atrus i njegovi pratitelji hladili pete, na dalekom otoku na sredini jezera mogli su vidjeti udaljena svjetla — logorske vatre.Bilo je već kasno jutro trećega dana kad se Tamon umorno uspeo stubama."Pa?" upita Atrus, skrivajući nestrpljenje koje je osjećao. "Odlučili smo da ćemo razgovarati s vama," odvrati Tamon. "Ostali dolaze u podne. Saslušat će što imate za reći." "Još uvijek dvojite?""Ne ja," reče Tamon, "ali morate shvatiti, Atruse. Dugo smo već ovdje sami, a mladi ljudi nikad nisu vidjeli stranca. Ali dođite... pođimo nešto pojesti i malo porazgovarati, a kasnije ćemo možda odlučiti što ćemo dalje."Tamon nije bio poznavao Atrusova djeda, a ipak mnogo mu je toga mogao ispričati o uvjetima koji su doveli do pada D'nija, stvarima koje mu ćak ni Anna nije rekla."Mnogi su za sve okrivljavali baš nju. U tim su konačnim satima proklinjali njezino ime, kao da Veovis i taj ogavni filozof s tim nisu imali nikakve veze," završi Tamon, ponudivši svoju lulu preko stola Atrusu.Atrus prihvati tupasta, izrezbarenu lulu i iz čiste uljudnosti povuče jedan gorak dim. Gledajući ga, Tamon se nasmiješi, pokazavši niz biserno bijelih zuba savršenih oblika."Jako," reče Atrus, suzdržavajući se od kašlja. Oči mu zasuziše.Catherine, koja je sjedila pokraj njega, prihvati lulu iz njegove ruke. Tamon ju je promatrao kroz napola spuštene kapke. Bilo je očigledno da nije navikao na žene tako naprednih nazora i ponašanja. Kad mu je vratila lulu, namrštio se nesvjesno, a onda brzo skrenuo pogled, da mu se na licu ne bi vidjelo što misli o Catherine.A ipak je Catherine sve to vidjela. Ti su ljudi u proteklih sedamdeset godina živjeli tako otvoreno da su izgubili sve društvene maske koje su nekoć bili posjedovali. Na licima im je jasno pisalo što su: jasno su se čitale njihove nade, strahovi, da, a posebice sumnje, kao iz knjige. Ali ništa nije rekla."A vi, Meštre Tamone?" upita ona. "Jeste li vi okrivljavali Ti'-anu?"Nisam," reče starac, a Catherine vidje da je iskren. "Oh, držao sam je neobičnom i čudnom, ne poričem to. Ali bila je poštena. Svatko tko nije slijep mogao je to jasno vidjeti."

Page 22: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 22 -

"Onda se vratite natrag s nama, Meštre Tamone," reče Atrus, naginjući se naprijed. "Pomozite nam ponovno sagraditi D'ni. Trebat će nam vremena, znam. Dugo, dugo, možda. Ali vremena mi D'nijci imamo napretek."Tamon mu je uzvratio pogled, a potom slegne ramenima. "Moram to raspraviti sa svojim ljudima. Još malo porazgovarati o svemu. Tek onda...""Shvaćam," reće Atrus. "ali ipak se u vašoj odlučnosti sjetite ovoga: bit će i drugih preživjelih. Nadam se mnogo njih. I olakšat će nam zadatak. Svaki dodatni par ruku značit će veliku razliku.""Znam to," reče Tamon. Zatim se, promijenivši temu, okrene i pljesne dlanovima. Na taj znak dvojica dječaka — vrlo mladih, tek su zašli u dječaštvo — priđoše i pokloniše se Atrusu i Catherine."Moji unuci," reče Tamon, ponosno se smiješeći. "Arrene, Hee-jafe... poželite dobrodošlicu ovim dobrim ljudima."Dva se dječaka nakloniše, a zatim na savršenom d'nijskom po-želješe gostima dobrodošlicu i dobro zdravlje.Atrus se široko nasmiješi i glasno pljesne rukama, ali Catherine je, gledajući starca i vidjevši kako je ponosan u tome trenutku bio, znala kakav će biti odgovor, čak i prije no što raspravi sa svojim suseljanima.J. Devet dana nakon pada D'nija njegov se sin, Huldref, dragovoljno javio za povezivanje u D'ni, s namjerom da se provjeri je li moguć siguran povratak u grad. Obećao je vratiti se s vijestima još istoga dana, ali nikad se više nije vratio. Nedvojbeno je pao žrtvom bolesti koja je odnijela i tolike mnoge druge živote. A Tamon i njegova žena ostali su u boli.Ali te je večeri raspoloženje Tamonovih ljudi bilo mnogo radosnije. Vijest o planiranoj ponovnoj izgradnji D'nija pobudila je zanimanje u preživjelih i volju da se vrate i pomognu. Spakiravši štoTek su kasnije saznali za starčevu tragediju.im treba, pripremili su se za povezivanje natrag u rodno Razdoblje — koje mnogi od njih, daleko mladi od Tamona, nikad nisu vidjeli."Vratit ćemo se u D'ni," reče Atrus, primivši Tamona za ruke, "i pripremiti teren za dolazak vaših ljudi. Imamo privremena skloništa i krevete. Dovoljno za sve vas.""Onda ćemo se sutra opet sresti, Atruse, sine Gehnov," reče Tamon, a njegove su stare ruke čvrsto stezale Atrusove. "Do sutra u D'niju."Ali Atrusa je čekalo još jedno iznenađenje.Kad je prošla dezorijentiranost izazvana povezivanjem i kad je zatresao glavom želeći si razbistriti pogled. Na dalekoj strani trga niklo je cijelo selo šatora. I ljudi! Kamo god je pogledao, svugdje je bilo ljudi: sjedili su na naprtnjačama ispred šatora ili stajali u skupinama, razgovarajući. Ugledavši ih, zašutjeli su i zagledali se u Atrusa, kao u očekivanju."Gavase?" zazove Atrus, obraćajući se svom mladom pomoćniku, dok su se Catherine i Marrim povezivale nakon njega. "Što se ovdje zbiva?""Atrus?" upita glas iza njega. "Vi ste Atrus, pretpostavljam?"Atrus se okrene i nađe se pred dvojicom muškaraca tridesetih godina; jedan je bio sitan, prilično razbarušene kose, a drugi bijaše visok, tamnokos, s golemim tamnim obrvama i namrštenim licem. Po njihovim je svijetlim očima odmah shvatio tko su.Prvi — vjerojatno onaj koji ga je bio oslovio po imenu — pruži mu ruke."Ja sam Oma," reče, "s Bilarisa. A ovo je moj brat, Esel."Pa," reče Atrus kad su sjeli za stolove u privremenom skladištu, "kad ste stigli ovamo?""Prije šest sati," odgovori Esel. "Tik prije no što ste se vi povezali odavde."Atrus suzi oči. "Vidjeli ste to?""Vidjeli smo sve," reče Oma, ubacivši se prije no što je njegov brat stigao opet zinuti, a jednom je rukom nervozno prolazio kroz tanku, mlitavu i raščupanu kosu. "Od samog početka. Vidjeli smo vas..."Vidjeli smo vas na K'veeru," reče Esel. Za razliku od svoga brata on je sjedio vrlo mirno, poput kipa, a lice mu bijaše oblikovano u naoko stalno mrštenje. Zaista, gledajući ih s mjesta gdje je sjedila, pokraj Atrusa, Catherine si nije mogla zamisliti dva muškarca koji bi manje izgledali kao braća."Cijelo ste nas vrijeme promatrali?" upita Atrus."Većinu vremena," prizna Oma. "Nismo bili sigurni.""Što vas je navelo da promijenite mišljenje i da nam se pridružite?" upita Atrus."Intuicija," reče Esel.Atrus je čekao, a Oma nakon nekog vremena nastavi:"Imali smo dobar osjećaj. Gledali smo što radite i činilo se da u tome nema ništa loše.""Dugo smo razgovarali," reče Esel, "na Bilarisu i...""Kad smo kod toga," prekine ga Atrus, "bili smo na vašem Razdoblju.Ničega tamo nije bilo."

Page 23: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 23 -

"Naizgled," reče Oma, a na usnama mu zatreperi tračak osmijeha. Opet prograblja prstima kosu. "Nakon pada D'nija, naš je otac smatrao da bismo trebali poduzeti sve mjere opreza. Zaključio je da se moramo maknuti s glavnoga otoka. Sagradili smo si obitavališta na manjim otocima...""Na udaljenoj strani," doda Esel, "koja se ne vidi s glavnoga otoka.""Znači to je to!" reče Atrus i zavali se unatrag, preplećući prste. Tajna je bila riješena. "A vaš otac...?""Umro je prije dvanaest godina," reče Oma i spusti pogled. "Žao mi je," reče Atrus."Bio je Cehovnik," reče Esel, nakon trenutka. "Meštar u Cehu Arhivista. Naučio nas je.""Povratak ovamo bila je vaša zamisao?" upita Catherine, pro-govorivši prvi put.Braća se opet zgledaše."Naš otac nije želio da se ikad vratimo," reče Oma. "Oh, on se vraćao nekoliko puta, ali i sam pogled na ruševine smračio bi mu raspoloženje. Na kraju je prestao dolaziti.""Ali vi ste se vratili," ponuka ih Catherine, "nakon njegove smrti.""Da," odgovori Esel. "Naši su nam se ljudi obratili za vodstvo, znate. Na Bilarisu... pa, na Bilarisu nema budućnosti." "A mislite da je ovde ima?" upita Atrus."Da," odgovoriše uglas, a onda se široko nasmiješiše — isti osmijeh s dva vrlo različita lica. I iznenada je Catherine jasno vidjela da su braća."Želimo vam pomoći," reče Esel."Medu nama ima mnogo zanatlija," doda Oma, "kamenoklesa-ra i tehničara.""To je dobro," reče Atrus. "Ali koliko vas je?""Brojnost nije problem," reče Esel, malo se nagnuvši naprijed. "Možemo živjeti u šatorima dok ne budu dostupne trajnije odaje. A s Bilarisa možemo donijeti hranu. Voće i ribu. I svježu vodu.""Izvrsno," reče Atrus. Bio je zaustio reći još nešti, ali uto Catherine opet progovori."Oprostite mi, Oma i Esele, ali što vi zapravo radite?"Oma pogleda brata. "Mi smo... povjesničari.""Neke vrste," reče Esel brzo, a u očima mu bljesne neobičan pogled nalik cenzuri."Neke vrste?" upita Catherine pozorno ga promatrajući."Samouke vrste," reče Esel, gledajući je ravno u oči.I opet je u njemu vidjela istu onu otvorenost koju je ranije bila zapazila na Tamonu. Gubitak maski. Kao da su prisiljeni na život daleko od D'nija i njegovih snažnih društvenih pritisaka svi odbacili nekoliko slojeva kože."Onda ste medu sebi ravnima," reče Atrus, "jer otkad je D'ni pao svi smo bili prisiljeni osloniti se na vlastite izvore. Nije sramota biti samouk, sramota je samo ne tražiti znanje.""Dobro rečeno," kimne Oma i opet se nasmiješi. Ali, pokraj njega, Esel je samo zurio u Catherine, nesvjestan da to čini.Kad su sljedećega jutra napokon stigli Tamon i njegovi ljudi, počela je organizacija i podjela uloga u nadolazećoj ponovnoj izgradnji, Uglavnom su se složili da će općenito planiranje ostati u Atrusovoj nadležnosti, ali da će Tamon, kao nekadašnji Cehovnik Kamenoklesar, voditi sve radove s kamenom.Naravno, morali su napraviti odgovarajuća skloništa za sve pristigle iz Razdoblja — jer već im je trg u luci postao premalen — ali osjećali su da je potrebna neka vrsta geste, nešto što bi simboliziralo preporod D'nija. Tamonu su dali zadatak da smisli odgovarajuću stvar, nešto što bi im podiglo mojal, a što ne bi odvuklo previše snage i vremena od praktičnijih mjera.Vratio se predvečer, blistava pogleda. "Stara Kuća Ceha Tinto-tvoraca," reče u odgovor na Atrusovo neizgovoreno pitanje. "Dolazim otamo — i čini mi se relativno neoštećenom. Ili barem nema strukturalnih oštećenja. Ima nekoliko pukotina, naravno, a par je unutrašnjih zidova popustilo, ali inače se doima čvrstom.""Onda ćemo tamo početi," reče Atrus, ogledavajući se oko sebe, prelazeći pogledom preko lica svojih pomagača, kojih je sad već bilo više od stotinu. "Ali potraga se mora nastaviti. Sve dok svi D'nijci ne budu kod kuće."Sa svih strana zažamori zvuk odobravanja. Smiješeći se, Atrus se opet okrene prema Tamonu. Ali Tamon je ponovno gledao gore u golemu masu razrušena kamena, koja se penjala i penjala u tamu svoda špilje, a Atrus vidje kako se u starčev pogled uvlači nesigurnost i shvati da će u danima što dolaze morati biti stup snage.Da ih tjera naprijed. Da bi bio siguran da neće odustati."Morate mi reći koja vam oruđa trebaju, Meštre Tamone," reče Atrus, kao da ništa nije vidio. "I ljudi. Koliko će vam trebati? Deset?"Tamon se okrene, vrativši pozornost na praktične stvari. "Oh, ne toliko. Osmorica će biti dovoljno. Na kraju krajeva, ne smijemo zanemariti druge dužnosti.""Ne," reče Atrus, na trenutak mu ne puštajući pogled, želeći da starac iz njegova upije sigurnost. "Korak po korak, ha?" reče, zakorači bliže i nakratko stisne starčevo rame. "Korak po korak."

Page 24: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 24 -

TREĆI DIO*

UNUTRAŠNJE I IZVANJSKO SREĆU SENA STRANICI.DUBOKE BORE I PRASTARE OČI. ODRAZ. VRATA SU OTVORENA. ULAZI STRANAC. CRNO LETI OBLAK IZA PRIDOŠLICE.

- IZVADAK IZ GEHNOVE BILTEŽNICE, PRIPISAN GERAD'JENAHU (BEZ DATUMA)

Marrim podigne vizir svoje zaštitne kacige i pogleda prema Atrusu koji je također promatrao, jednako zaštićena lica."Pa?" upita ona. "Je li u redu?"Atrus zakorači naprijed i čučne, pregledavajući komad kamena.Prostorija u kojoj su se nalazili bijaše mala i zatvorena — njezin debeli kameni krov razlikovao ju je od svakog drugog zdanja u luci — i unutra bijaše vruće, jako vruće. Žarko narančasti sjaj iz kovačnice u kutu bojao je sve u prostoriji, naoko krvareći boju u zrak i rastaljujući rubove predmeta. Ispod odjeće od debele kože Marrim se osjećala izuzetno nelagodno. Vrat i leđa bijahu joj obliveni znojem, ali nije se tužila. Na kraju krajeva, dragovoljno se javila za taj posao."Izgleda dobro," odgovori joj Atrus, ispravivši se. "Lijepo i ravno odrezano. Ostalo možemo isklesati."Nasmiješila se. Ako Atrus kaže da je dobro, onda je dobro. U takvim stvarima nikad se nije ustručavao reći kako stvari stoje. Ili nešto uradi kako valja, ili nemoj ni započinjati — to je bila njegova filozofija.Marrim zatvori vrata peći, a onda posegne gore i skine jedan čekić srednje veličine s kuke na zidu. Odlučila ga je sama isklesati prije povratka Meštra Tamona."Čekaj," reče Atrus. "Ne srljaj.""Ali...""Nema žurbe," nastavi Atrus. "Neće se ništa dogoditi ako priče-kaš da se Meštar Tamon vrati. Osim toga, on će htjeti osobno provjeriti je li dobro."Istina. Stari Tamon je sve provjeravao. A ponekad — samo ponekad — to je znalo biti naporno. Ali Marrim se nije usprotivila. Vratila je čekić na kuku, a onda priđe vratima, otvori ih i zakorači van na svježiji zrak.Skinula je kacigu, okrenula se. Atrus ju je promatrao s praga."Što je rekao tvoj otac?""Moj otac?""Za kosu."Pet tjedana ranije, prije povratka na Averone, bila se ošišala nakratko. Nesvjesna da to čini, Marrim posegne rukom i prijeđe prstima preko vrhova kose uz vrat. "On... nije ništa rekao.""Nije?" U Atrusovu glasu čulo se iznenađenje, ali nije ustrajao na toj temi.Marrim ga pogleda pa spusti oči. "Vježbala sam, znate. Klesanje. Kad sam išla, uzela sam sa sobom čekić i dlijeto... i masku." "I rukavice, nadam se."Nasmiješila se. "I rukavice. Sjedila bih na kamenu na udaljenome kraju otoka i klesala. Urezivala oblike u kamen."Atrus ju je sad već vrlo pozorno promatrao. "Toliko si to željela?"Marrim ga pogleda u oči. "Biti kamenoklesar? Da. Čini mi se da je to bit onog što vi D'nijci jeste. Živite u kamenu. Poznajete ga bolje no išta drugo.""Čak i bolje nego pisanje?"

Page 25: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 25 -

Kimnula je. "Čak i to. Hoću reći, pisanje je prekrasna stvar — zadivljujuća čak — ali čini mi se da je nekako sekundarna onome što D'nijci uistinu jesu. Ili su bili. Kad gledam Meštra Tamona kako radi, kao da mi se nakratko pruža pogled na to kako je sve to nekoć bilo.""Da," reče on, vidljivo zadovoljan razinom njezina shvaćanja. "Dugo mi je trebalo da to spoznam. A ipak, ta dva postupka imaju mnogo toga zajedničkoga, Marrim. Oba zahtijevaju dugotrajno i pozorno planiranje. Prije no što napraviš prvi rez ili napišeš prvu riječ, moraš znati zašto. Moraš u umu imati jasnu spoznaju ne samo te jedne stvari nego ukupnosti svega što time kaniš postići.""Ono što bi vaša baka nazvala većom slikom?"Atrus se nasmije. "Tko ti je to rekao? Catherine?"Marrim kimne, smiješeći se."A kako napreduje pisanje?""Polako," odgovori Marrim, a lice joj se malo naoblačilo. "Bojim se da nisam previše strpljiva.""Svejedno, nastavi. Kao i sve drugo, i strpljenje će doći s vremenom."Vidjevši očaj na njezinu licu, Atrus se nasmiješi. "Strpljenje smatraš suvišnom odlikom, Marrim. Pa, nekima možda ne treba. Ali većina nas mora ga naučiti. To je jedna od životnih vještina koju čovjek mora steći ako želi uspjeti.""Mislite?""Ne, znam. Ogledaj se oko sebe. Što vidiš?"Marrim se okrene i pogleda. Trg blizu luke, koji se kad su tek došli doimao kao golem i prostran, sad je bio ispunjen šatorima, tvoreći neku vrstu sela ispod stepenastih razina grada, dok je s druge strane — oko knjižnice gdje je Atrus radio — bila skupina radionica i skladišta.Prošlo je već šest mjeseci otkad su naišli na prve preživjele i mnogo se toga promijenilo na bolje. Sad ih je bilo više od tisuću i dvjesto, ali Marrim nije očekivala da će se taj broj previše povećati. Za tjedan dana, ili manje, bit će završeno pretraživanje i posljednjih preostalih Razdoblja i napokon će znati točan broj preživjelih.Nije nas dovoljno, pomisli Marrim, zdvojna unatoč svim znakovima užurbanosti oko sebe. Nije znala koliko je preživjelih Atrus bio očekivao, ali bila je sigurna da je očekivani broj bio veći.Pogledavši gore, iza užurbane luke, jasno je vidjela veličinu njihova problema. U usporedbi s ruševinama koje su ih okruživale, njihova mala košnica aktivnosti bijaše ništa. Toliko praznih ulica, toliko srušenih i napuštenih kuća.Strpljenje... Nije čudo da joj je Atrus savjetovao strpljenje.A ipak, možda je imao pravo. Možda se strpljenje može naučiti. Možda zadatak pred njima nije neizvediv."Pa?" ponuka Atrus, kad je prošla već cijela minuta, a ona mu još uvijek nije odgovorila. "Što vidiš?""Kamen," reče ona, pogledavši ga u oči. "Kamen i stijene i prašinu."Te su večeri održali sastanak u Knjižnici. Nazočni su bili Atrus i Catherine, Meštar Tamon. Orna, Esel, Carrad i Irras. Marrim je stigla posljednja.Prešavši ravno na stvar, Atrus izvuče debelu Knjigu uvezanu u kožu i otvori je. Opisni je prozorčić sjao."Ostalo je još dvanaest Knjiga," počne Atrus. "Ova, Knjiga Se-done, vjerojatno je najneopasnija od njih. Svejedno, kad krenemo u istraživanje morat ćemo uporabiti zaštitna odijela." Atrus zastane, potom:"Sedona je jako staro Razdoblje. Staro tisuće godina. Možda i više. Jezik kojim je pisano stariji je i službeniji nego što smo navikli. Oma i Esel veliki su dio svog slobodnog vremena žrtvovali da bi mi pomogli... prevesti Knjigu. Mislimo da znamo što veći dio znači i kakvo ćemo Razdoblje najvjerojatnije naći, ali ne možemo biti sigurni, pa ćemo za svaki slučaj ići u zaštitnim odijelima.""A ostalih jedanaest Knjiga?" upita Tamon."Pečati Ceha Održavanja na njima su ili slomljeni ili ih nema pa je teško reći jesu li ta Razdoblja bila u uporabi u vrijeme pada D'nija. Jedini način da budemo sigurni jest rigorozna provjera.""Uz uporabu odijela," zaključi Tamon."Točno," reče Atrus. "Ali prvo Sedona. Odijela su spremna. Povezat ćemo se ujutro. Znate rutinu. Dovoljno smo je uvježbavali tijekom proteklih nekoliko mjeseci. Sutra više neće biti proba nego stvarnost. Marrim, Carrad, Irras. Javite ćete se ovamo na zvuk šestog zvona, zajedno s Omom i Eselom. Ja ću vas dočekati.""I vi idete?" upita Marrim, iznenađena."Ako je sigurno," reče Atrus. "Bio sam nazočan na početku pa mislim da bi bilo dobro da budem tamo i na kraju."Ćelija bijaše velika četverokutna prostorija, široka i dugačka dvanaestak koraka, a ugljeno crni zidovi bili su premazani im-pregnacijskim materijalom — dijelom kamen, dijelom kemikalije koji ju je hermetički zatvarao. Uska vrata usađena duboko u stražnji zid, bijahu jedini izlaz iz ćelije, a vodila su ravno u zračnu komoru iza koje se nalazila druga hermetički zatvorena prostorija gotovo posve jednaka prvoj — bijaše to dvostruka mjera sigurnosti uvedena nakon jedne posebno teške nesreće.

Page 26: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 26 -

Prostorije su se razlikovale u samo dvije stvari. Prva ćelija — poznata kao Povezna ćelija — bila je dodatno podijeljena zidom od rešetaka što su se protezale od stropa do poda i oblikovale sićušnu ćeliju u ćeliji; debele šipke od posebnog dnijskog kamena, poznatog kao nara, bile su postavljene u razmaku manjem od širine dlana, a dva zida bijahu udaljena manje od metra. U sredini tog dvostrukog zida bijaše postavljen malen kavez koji se mogao okretati, a koji bijaše jedini ulaz u tu manju ćeliju.Pod unutrašnje ćelije imao je površinu od samo dva kvadratna koraka i bio je obložen narom. Tri metra iznad bijaše obješen velik stroj polukružna oblika, napravljen od kamena i mesinga, zatvarajući ćeliju kao krov, a iz njegove mračne unutrašnjosti izlazile su žice i neobične naprave. To je bila kapsula za dekontaminaciju.Druga razlika između dvije prostorije bijahu niše — ukupno osam, četiri s lijeve i četiri s desne strane —usječene u zidove sa svake strane vrata. Bile su duboke i zasjenjene, a sadržavale su osam zaštitnih odijela, koja su stajala poput golemih mehaničkih straža-ra, sa svojim blistavim površinama nenagrizenim zubom vremena.Tako je bilo. Tako je to Ceh Održavanja napravio prije četiri tisuće godina, temeljeći svoje nacrte na stoljećima iskustva i mnogim misijama s kobnim završetkom.Teoretski, ništa nije moglo poći krivo. Nije važno što donesu natrag iz nekog Razdoblja — ne bi moglo pobjeći iz ćelija. Šipke su sprječavale da išta opasno, očajni domoroci ili agresivne zvijeri, prodre u D'ni, dok su zračna komora i komora za dekontaminaciju vodile brigu o uvijek prisutnoj prijetnji zaraze.Sedamdeset je godina ćelija ležala u posvemašnjem mraku, ali sad se kupala u svjetlu velikih stropnih svjetiljaka: bijaše to čisto, gotovo sterilno svjetlo. Pod njegovim su blještavilom Atrus i ostali odjenuli lagana zaštitna odijela od duboko zelene tkanine, a svako je na prsima imalo jasno uočljiv jarko crven znak Ceha Održavanja, sa svojimsimbolom — okom koje ne trepće iznad otvorene knjige. Ta odijela bijahu vrlo različita od onih u nišama. Sad su jedno od njih, nevjerojatno teško, izvlačili iz niše, vukući ga na tračnicama usječenim u pod.A potom se odmakoše, diveći mu se.Zaštitno je odijelo bilo brutalna, gotovo mehaničkog izgleda. Stajalo je na sredini prostorije, prazno, poput oklopa kakvog golemog kukca, s neobičnim priključcima na prsima i rukama. Ugljen-crne pločice od kojih je bilo napravljeno imale su blistavo-metalan izgled, a ipak, u njima nije bilo ni trunčice metala. Odijelo je bilo od kamena — posebnog laganog kamena zvanog deretheni, ne tako tvrdog kao legendarna nara, ali dovoljno čvrstog za namjenu koju je imao.Posebna hidraulika — vitke šipke od istog molekulno promijenjenog kamena — davala je odijelu određenu savitljivost, ali ne dovoljno da bi se u njemu čovjek mogao naglo okrenuti ili potrčati. Ne da je to bilo važno. Osoba u odijelu ni ne treba trčati ili okretati se — treba samo pogledati kroz polarizirani vizir, u trenutku kad se poveže, i vidjeti kakvo je Razdoblje u kojemu se nalazi.Gavas je navlačio unutrašnje odijelo, a Oma mu je pomagao pričvrstiti razno remenje; tiho su razgovarali, već deseti put toga jutra ponavljajući dogovoren postupak.Odijelo bijaše prastaro — ako je suditi prema zapisima, bilo je staro više od tisuću godina — a ipak, izgledalo je kao da je novo. Kao i sve drugo, i odijela su bila napravljena da traju.Sve bijaše spremno. Ili gotovo spremno. Samo je još Atrus trebao pričvrstiti posljednje instrumente za uzimanje uzoraka, staviti Veznu Knjigu unutar rukavice i namjestiti kronometar.Kad je to bilo učinjeno, Gavas se mogao uspeti u odijelo, koje će potom biti hermetički zatvoreno.Atrus na trenutak pogledom potraži Catherine, a onda se okrene i pogleda Gavasa."jesi li spreman?"Gavas se nasmiješi. "Nikad neću biti spremniji." "Dobro."Atrus se sagne i podigne dvije posebne knjige — sićušne i 'uvezane' u kamen, jedva šestinu veličine uobičajene Vezne Knjige — pa ih sklizne u za to predviđene otvore na rukavicama.Prva će Knjiga povezati Gavasa na Sedonu, a druga natrag u D'ni. Obje su radile na istom principu. Oba opisna prozorčića bijahu prekrivena tankom opnom pa se Gavas nije mogao povezati sve dok ne pritisne tipku na gornjem dijelu desne rukavice, čim će otpustitimyst : knjiga ivnijaodređenu količinu bezopasnog plina, koji će rastopiti opnu i dovesti njegov dlan u kontakt sa stranicom. U tom će se trenutku povezati. A u istom će se trenutku aktivirati i tajmer.Tijekom prve dvije sekunde na drugoj strani slična će opna prekrivati prozorčić Vezne Knjige u lijevoj rukavici, sprječavajući ga da se poveže natrag, Ali tad će tajmer obaviti svoje, bit će otpuštena količina bezopasnog plina i Gavasova lijeva ruka naći će se pritisnuta o stranicu.Nakon dvije sekunde Gavas će se povezati natrag, bio pri svijesti ili ne. Živ ili mrtav.Dvije sekunde. To je bilo sve što su mogli riskirati prvi put. A ipak, bilo je to dovoljno vremena da saznaju se što žele znati o svijetu s druge strane stranice. Instrumenti za uzimanje uzoraka, pričvršćeni za odijelo reći će im kakva je atmosfera, koliko je vruće, ima li znakova života. Ako nije tako blještavo svjetlo da se vizir automatski

Page 27: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 27 -

potpuno zacrni — kako je bilo namješteno, da bi se spriječilo oštećenje Gavasovih očiju — trebao bi imati dobar pogled na Razdoblje.Derethenske pločice od kojih je odijelo bilo napravljeno bile su izolacija protiv najveće vreline, a hermetički spojevi sprječavali su ulazak ikakvih otrovnih supstancija.Carrad i Oma pomogli su Gavasu da se uspne u vanjsko odijelo, a onda ga počeše zatvarati, a svaki je zatvarač na spojevima zvučno škljocnuo. Kad su posegnuli za masivnom kacigom, Gavas se još jednom ogleda oko sebe, nervozno se smiješeći. Toliko su to puta bili vježbali, ali sad su to prvi put izvodili zaista.Činilo se da jedino Atrus ne osjeća napetost trenutka, a kad je prišao Gavasu dati posljednje upute, njegova ih je mirnoća sve smirila. "Zapamti, Gavase. Tvoj je zadatak gledati. Ne razmišljaj, samo gledaj. Ja ću razmišljati kad se ti vratiš."Nije to rekao prvi put, ali Gavas kimne kao da jest.Atrus se odmakne, puštajući da Carrad i Oma podignu kacigu sa zaštitnim vizirom preko Gavasove glave te da je zakopčaju na spoju oko vrata. Kad su završili, krenuše provjeravati sve spojeve, od glave do pete. Zadovoljni, odmaknuše se.Posljednje su na red došle rukavice. Sad su ga još samo trebali odgurati do kaveza. Mogao je i sam odhodati, ali bilo je lakše i brže odgurati ga po tračnicama i zatvoriti rešetkasta vrata za njim.Čulo se šištanje hidraulike, a onda se sićušan kavez okrenuo za punih 180 stupnjeva. Zazvečao je kad je sjeo u predviđen položaj, a iz poda iziđoše sigurnosne šipke. Tek su se tad rešetkasta vrata opet otvorila, omogućujući Gavasu da nespretno zakorači u unutrašnju ćeliju.U odijelu je Gavas imao malo prostora za manevriranje. Polako, vrlo polako, okrenuo se sve dok nije opet bio licem prema Atru-su. Sve je bilo spremno. Nije bilo razloga za daljnje odlaganje. Atrus pogleda Gavasa i poklopi lijevim dlanom desnu nadlanicu, dajući mu znak neka krene. Gavas kinine, a zatim ponovi Atrusovu kretnju — a pokret mu bijaše prenaglašen zbog odijela.Činilo se da odijelo nakratko treperi u zraku, a zatim ga više nije bilo.U ćeliji doše do brze izmjene nervoznih pogleda. Samo je Atrus i dalje zurio u sad prazan kavez.Jedan otkucaj, dva otkucaja i povratak.U prostoriju kao da je nastala eksplozija vreline, kao da je netko otvorio vrata visoke peći. Uz žestoko pucketanje cijelo se odijelo naoko grčilo dok je temperatura padala, a zrak se oko njega isparavao dok je automatski sustav za gašenje ispunio prostoriju preglasnim šištanjem.Odasvuda zdvojni povici. Carrad i Irras požuriše u komoru, želeći pomoći dok je na površini odijela još vrilo, stvarajući mjehuriće. Zakoračili su bliže, ali Atrus ih pozove natrag."Ne!"Stali su, užasnuti, promatrajući, znajući da ne mogu učiniti ništa nego čekati dok se kamen polagano stvrdnjava hladeći se pod mokrom pjenom što je prekrila pocrnjelu površinu. Ali sad je odijelo bilo izobličeno i iskrivljeno. Udovi su se rastegli kao da su od voska, tijelo odijela djelomično se urušilo u sebe, a kaciga bijaše iskrivljena oblika.Kad je tišina postala nepodnošljiva, Catherine zausti nešto reći, ali zastane kad je iz odijela doprlo jedva čujno stenjanje.Carrad je brzo otvorio podne odvode koji su isušili komoru. Irras širom otvori vrata komore i nesebično se baci na oslobađanje Gavasa iz odijela. Prolazile su minute, a ostali su tjeskobno čekali — njihove uvježbane dužnosti i spremnost taj put su se pokazali dovoljnim da mu spase život.Odnijeli su Gavasa, pažljivo mu obradivši rane prije no što su ga poslali na oporavak u Averone."Nova," reče Atrus tiho. "Morala je to biti nova. Ništa drugo ne bi moglo isijavati dovoljnu temperaturu i tlak da se rastali d'nijsko odijelo.Gavas je zakoračio ravno u srce sunca u eksploziji.Sljedeće bijaše Aridanu. Novije Radoblje. Knjigu su pronašli djelomično oštećenu, u jednoj od kuća u gornjem kvartu. Činilo se da je sve u redu, ali Atrusa je brinuo nedostatak pečata.Baš kad su Carrrad i Irras pomagali Eselu da se uspne u odijelo, vrata se otvoriše i žurnim korakom ude Marrim."Žao mi je što kasnim, Meštre Atruse," reče ona, s očiglednim olakšanjem primijetivši da se Esel još nije povezao.Atrus podigne pogled s mjesta gdje je radio i kimne. Marrim požuri bliže, zakorači izmađu Carrada i Ome pa sklizne nešto Eselu oko vrata."Što je to?" upita Esel tiho. Već je bio uvukao ruke u masivne rukave odijela i nije mogao dosegnuti krhki privjesak. "To je talisman," reče Marrim. "Za sreću." Esel dobaci pogled Atrusu, ali Atrus je bio zaposlen provjerom instrumenata za uzimanje uzoraka.

Page 28: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 28 -

"Hvala," reče Esel tiho, očigledno dirnut njezinim činom. Marim se odmakne, promatrajući Carrada i Irrasa kako obavljaju svoju dužnost. Kad su bili zadovoljni, odmaknuše se i propu-stiše Atrusa."Jesi li dobro tamo unutra, Esele?"Čuo se prigušen odgovor, gotovo šapat. Desna rukavica stisne se i raširi — dogovoreni znak da je sve u redu."Dobro," reče Atrus. Okrene se, pogleda ostale, a oni odmah počeše gurati nezgrapno odijelo prema kavezu.Kad je Esel zakoračio van i okrenuo se prema njima, utihnuše svi glasovi. U prostoriji se osjećala napetost koje ranije nije bilo.Sve bijaše spremno.Sat kasnije povezali su se tamo. Nakon što je analiza uzoraka potvrdila ono što je Esel vidio.Aridanu bijaše prekrasno razdoblje bogato raslinjem; svijet golemih stabala i mirnih jezera. Povezali su se na čistinu iznad jednoga od tih jezera, s koje je pucao pogled na prastaru šumu i kameno selo ugniježdeno u obronak brijega. Iz desetak dimnjaka izvijao se dim. Dok su Atrus i njegova pratnja silazili, iz kuća počeše izlaziti ljudi, raširenih ruku i smiješeći se. Kad ih se skupilo nekoliko desetaka, kao i nekoliko djece što su im se motala oko nogu, počeše s upoznavanjem. Glasnogovornik, muškarac po imenu Gadren, čvrsto stegne obje Atrusove ruke, široko se smiješeći."Znali smo da ćete se vratiti. Kad smo vidjeli odijelo..." On se nasmije. "Djeca su premrla od straha!""Žao mi je," počne Atrus, ali Gadren odmahne rukom."Ma ne, ne... Odmah smo znali što je. Imali ste pravo što ste poduzeli sve mjere opreza. Star je ovo svijet."Atrus opet pogleda Esela i poklopi desnu nadlanicu lijevim dlanom, dajući mu znak. Esel kimne pa nervozno ponovi pokret. Odijelo zatreperi u zraku, nestane. Jedan otkucaj, dva otkucaja, povratak. Bez plamena, bez dima...Hvala Stvoritelju, pomisli Marrim, kroz vizir vidjevši kako se Eselova glava unutra miče.Odmah su se sjatili oko njega, s rukama u rukavicama otkidajući s odijela dijelove opreme za uzimanje uzoraka, dok je veliki stroj šištao dekontaminirajući odijelo.Samo je Atrus progovorio, pitajući Esela što je vidio."Kako je tamo?""Prekrasno!" Riječ bijaše jasna, unatoč prigušujućem učinku kacige. Ali sljedeće je riječi već bilo teže razumjeti."Što?" upita Atrus, napinjući se da bi bolje čuo."Ljudi," odgovori Esel, a ta se riječ jasno čula. Oči su mu blistale, lice mu bijaše rascijepljeno osmijehom od uha do uha. "Tamo ima ljudi!""I prekrasan," reče Atrus."Da..." Gadren se zamišljeno ogleda oko sebe, zatim: "Pretpostavljam da dolazite iz D'nija?" "Da.""A kako su stvari tamo?" "Ponovno ga gradimo." "A ima li još preživjelih?" "Više od tisuću."Gadrenovo se lice ozari. "Tisuću." A potom ozbiljnije doda: "I želite da se vratimo, da? Da vam pomognemo u izgradnji?" "Dobrodošli ste. Ali izbor je vaš." "Je li itko odbio?"Atrus je oklijevao. Nitko zapravo nije rekao ne. Ali u tri slučaja dobili su obećanje da će im pomoći 'malo kasnije', a to 'malo kasnije' još se nije ostvarilo."Postupite kako je za vas najbolje," odgovori on napokon. "Ako ste sretni ovdje...""Oh, jesmo sretni, Atruse. Nikad nismo bili sretniji. Ali nije sve u sreći, zar ne? Postoji i dužnost, odgovornost. Volim ovo mjesto, zaista, ali nekoć sam bio Cehovnik i dao sam prisegu odanosti D'ni-ju do samoga kraja. Kad je D'ni pao osjećao sam da je moja prisega prestala vrijediti, ali ako se grad ponovno gradi...""Treba li vam vremena da raspravite medu sobom?" upita Atrus, pogledavajući seljane, primjećujući kako ih je malo koji su stariji od njega.Gadren se nasmiješi. "Nema potrebe. Odluku smo donijeli odavno. Ako nas D'ni pozove, odazvat ćemo se." Opet stisne Atrusove ruke. "Pomoći ćemo vam koliko možemo."Kasnije, kad su svi sjedili u Gadrenovoj kući i razgovarali, netko spomene starca koji živi sam na otoku na jezeru. "Starac?" upita Atrus sa zanimanjem."Zove se Tergahn," reče Gadrenova supruga, Ferras, prije no što je on stigao odgovoriti, "i životna mu je suputnica gorčina."ivirai .mnjHjA UNIJA"Je li D'nijac?""Oh, da," reče Gadren. "Zacijelo je bio fin stari gospodin. Meštar, nagađam, premda ne znam kojega Ceha." "Znači niste ga poznavali?""Ne. Vidite, prolazio je pokraj naše kuće kad se sve ono dogodilo. Velika špilja se ispunjavala onim opakim plinom i nije se imao vremena vratiti u vlastiti kvart. Moj pokojni otac, pokoj mu duši, vidio ga je i pozvao unutra. Povezao se ovamo s nama."

Page 29: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 29 -

"A kasnije? Nije li se pokušao vratiti?"Gadren spusti pogled. "Nismo mu dopustili. Želio je, ali moj otac nije nikome dao Veznu Knjigu. Punih godinu dana. Potom je osobno otišao u D'ni, Nakon toga više nitko nije išao.""A Vezna Knjiga?""Otac ju je uništio."Atrus razmisli trenutak pa ustane. "Volio bih upoznati toga Ter-gahna i razgovarati s njim. Pokušati ga nagovoriti da pode s nama.""Možete pokušati," reče Ferras, ne obazirući se na neodobravanje svoga supruga, "ali dvojim da ćete iz njega izvući makar samo jednu jedinu riječ. Šmugnut će u šumu kao vjeverica i skrivat će se sve dok ne odete.""Toliko je nedruštven?""O, da," reče Gadren, smijući se. "Ali ako vam je toliko važno da ga upoznate, sam ću vas tamo odvesti, Atruse, a putem mi možete ispričati što se događa u D'niju."Njihovo odredište nalazilo se na dalekom kraju jezera, gotovo dva kilometra od sela. Na tom je mjestu jezero oštro zavijalo, završavajući masivnim zidom od tamnoga granita. Otok je ležao ispod te prijeteće barijere, a njegovi su se pošumljeni obronci odražavali u tamnome zrcalu jezera. Dok su veslali prema otoku, to je zrcalo svjetlucalo i mreškalo se, izoblićavajući odraz.U jezero je stršao uzak kameni mol. Od tamo je vodio puteljak, vijugajući između stabala. Tergahnova koliba bila je gotovo na vrhu otoka, zamračena sjenom šume. Vladala je potpuna tišina.Tišina i tama.Stojeći tik ispod kolibe, gledajući gore u zasjenjen trijem, Ga-dren skupi dlanove i zazove starca."Tergahne? Tergahne! Imaš posjetitelja." "Znam."Riječi ih zatekoše. Okrenuše se i ugledaše starca kako stoji ni deset koraka iza njih. Tergahn nije bio samo star, izgledao je prastaro. Lice mu bijaše duboko izborano, oči utonule u duplje. Na glavi nije imao ni dlaku, a skalp mu bijaše posut staračkim pjegama, a ipak se držao uspravno, a u njegovu je držanju, kao i u svjetlu-canju njegovih očiju iza d'nijskih naočala, bilo nečega što je jasno davalo na znanje da je daleko od senilnosti.Atrus udahne i pruži ruke. "Meštre Tergahn, čast mi je upoznati vas. Zovem se Atrus."Starac ga je neko vrijeme šutke proučavao pa zatrese glavo. "Ne, ne... daleko ste premladi.""Atrus," ponovi on, "iz Ceha Pisaca, unuk Meštra Aitrusa."Starac trepne na spomen tog imena. "I Ti'ane?""Ti'ana mi je bila baka."Tergahn utone u tišinu. Dugo je gledao pred sebe, u tlo, naoko izgubljen u mislima, a onda podigne pogled. "Ahh," reče. "Ahh.""Jeste li dobro, Meštre Tergahn?" upita Gadren, zabrinut, ali Tergahn samo nestrpljivo odmahne rukom."Ostavite me," reče, s nagovještajem zlovolj u glasu. "Moram razgovarati s dječakom."Atrus se ogleda oko sebe, a onda shvati da je Tergahn mislio na njega."Pa?" reče Tergahn, značajno zureći u Gadrena. "Nemate li čamac za koji biste se trebali pobrinuti?" Okrene se, čvršće se zaogrne plastom i otutnji mimo Atrusa prema kolibi. "Dođi," reče, zako-račivši u sjenu trijema. "Dođi, Atruse, sine Gehnov. Moramo razgovarati."nutrašnjost kolibe bijaše mala i mračna, a uz vrata je stajala debela naprtnjača zavezane uzice.Na sredini prostorije bijaše stol i samo jedna stolica. Tergahn pokaže na nju, mahnuvši Atrusu neka sjedne, a on sam stane na drugi kraj stola.Na policama bijahu knjige i slike. Stvari koje u vjerojatno bile tu i prije no što je Tergahn došao.Odbivši ponuđenu stolicu, Atrus ostane stajati, gledajući Terga-hna preko stola. "Oprostite mi, Meštre Tergahne, ali kad sam spomenuo djedovo ime, učinilo mi se kao da ga poznajete.""Znao sam za njega. Bio je dobar čovjek i izuzetan Cehovnik." Tergahn je nekoliko trenutaka napadno zurio u Atrusa. "Zaista, vrlo si mu sličan, sad kad sam te bolje pogledao."Atrus duboko udahne. "Došli smo ovamo...""Zatražiti od nas da se vratimo?" kimne Tergahn. "Da, da, shvaćam sve to. I spreman sam.""Spremni?" Atrus nije mogao skriti iznenađenje u glasu. "Ali sigurno trebate nešto vremena da se spakirate.""Već sam se spakirao," odgovori Tergahn, pokazujući naprtnjaču pokraj vrata. "Čim sam čuo čamac i vidio te na njemu, znao sam.""Znali ste?""O, da. Dugo već čekam. Sedamdeset godina u ovom prokletom svijetu. Ali znao sam da ćeš doći. Ti ili netko poput tebe.""A sve ovo?" pokaže Atrus na razne stvari u sobi.

Page 30: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 30 -

"Zaboravi to," odvrati Tergahn i odmahne rukom. "Nikad ni nije bilo moje. Pođimo, Atruse. Ne želim ovdje provesti više niti jedan jedini sat."osljednje potrage trajale su mnogo duže nego one ranije. KaoJ_ što je Atrus i bio predvidio, većina se svjetova pokazala opasnima ili nestabilnima, a odijela su bila u stalnoj uporabi. Ali bilo je i uspjeha. Jedna stara, prilično otrcana Knjiga koja izgledom nije davala previše nade, donijela je koloniju od tristo ljudi. Oni i još jedna mala skupina — iz Knjige koja je bila djelomično oštećena za Pada —povećali su broj žitelja novoga D'nija na više od tisuću i osamsto. Uvečer te posljednje potrage, osam tjedana nakon povezivanja na Sedonu, Atrus je priredio gozbu i slavlje.Ta je večer bila jedna od svijetlih točaka njihove pustolovine i sve je žuborilo od razgovora — i mnogih zdravica — o preporodu D'nija. Ali u ozbiljnijem ozračju sljedećega jutra svi nazočni shvatili su golemost zadatka pred sobom.Kad padne veliko carstvo, nije lako pokušati podići beživotno tijelo natrag na noge. Bilo bi to teško čak i da je bilo mnogo više preživjelih — nije ih bilo dovoljno ni da napune jedan kvart, a kamoli cijeli grad. Pri prvom brojenju bilo je 618 odraslih muškaraca, a samo su sedamnaestorica od njih nekoć bili Cehovnici.Obavljajući posljednje pripreme prije početka slijedeće faze obnove, Atrus je znao da postoji jedno i samo jedno što će ih dovesti do uspjeha: marljiv rad.Svake se večeri doslovno rušio u postelju od umora. Tako se osjećao dan za danom, poput stroja koji ne staje sve dok ga se ne isključi. Svake je noći spavao snom mrtvaca i svakoga se jutra budio opet preuzeti na leda svoj teret. I malo pomalo stvari su bivale urađene.Ali nikad dovoljno.Nikad ni desetinu onoga što je želio postići.Jednoga se jutra otputio vidjeti kako napreduje Meštar Tamon. Tamon je bio raščistio veći dio ruševina s gradilišta, i sad je unutrašnjost prastare Cehovske Kuće bila izložena pogledima. Započinjala je najdelikatnija faza operacije: podizanje unutrašnjega zida koji se bio srušio u blagovaonicu. Pali je zid na nekoliko mjesta probio kroz mozaik-pod, otkrivajući sustav grijanja ispod. Meštar Tamon je imao problem — morao je raščistiti krhotine paloga zida, a da pritom ne izazove urušavanje poda ispod svoje ekipe.Nakon duga razmatranja zaključio je da je to rudarski problem pa je pozvao 'mladoga Jennirana', živahnog devedeseterogodišnjaka koji je u vrijeme pada D'nija bio kadet u Cehu Rudara. Kad je stigao Atrus, njih dvojica su stajali priljubljenih glava na jednome kraju gradilišta, nagnuti nad nacrtima i zadubljeni u raspravu."Ah, Atruse!" usklikne Tamon. "Možda biste nam vi mogli pomoći da nešto razriješimo.""Jeste li naišli na još neki problem?""Nije toliko problem," reče Jenniran, "koliko razmimoilaženje u mišljenjima.""Nastavite," reče Atrus strpljivo."Pa... Meštar Tamon želi podići zid i spasiti pod. Shvaćam zašto. To je izuzetno lijepo mozaik. Ali da to uspijemo morali bismo zaci u šupljinu ispod poda i poduprijeti ga, a za to bi nam trebali dani, možda i tjedni naporna rada, da ni ne spominjem značajan rizik za radnike."Atrus kimne. "A druga mogućnost?"Jenniran dobaci pogled Tamonu pa nastavi: "Ja kažem odu-stanimo od poda. Maknimo cijelu stvar, razbijmo ga utezima, a zatim raščistimo krhotine. Ne samo da ćemo uštedjeti dragocjeno vrijeme nego k tome još i potpuno uklanjamo rizik da itko bude ozlijeđen.""Ali, oh, Atruse! Pogledajte ga samo!"Atrus pogleda. Vidjeli su se samo rubovi, a i oni bijahu prekriveni slojem prašine, ali Atrus je bio vidio dijagrame Cehovske Kuće i vrlo se jasno sjećao uzorka na podu. Bila bi velika šteta uništiti to. S druge strane, Jenniran je imao pravo glede rizika, a pod je ionako već jako oštećen.Toliko je još toga trebalo napraviti. Toliko toga raščistiti. Toliko toga popraviti. Razmišljajući na taj način Atrus je donio odluku."Mogu li porazgovarati s vama, Meštre Tamone?" reče, obgrlivši starca oko ramena i vodeći ga u stranu.Pod je popustio uz strašnu škripu. Začuo se zaglušujuć tresak koji je odzvonio kroz cijelu špilju. Prašina se podigla u golemom zagušljivom oblaku. Promatrajući sve to kroz vizir, Atrus osjeti trenutak žaljenja. Ali kad se prašina počela slijegati, kroz gomilu pomagača razlijegao se žamor iznenađenja. Nešto nije bilo kako treba. Rupa je bila mnogo dublja nego što su bili zamišljali... i duža. Atrus trepne, podigne vizir, zureći u nešto što je izgledalo kao neka vrsta dvorane ispod stare Cehovske Kuće, dvorane obrubljene redovima masivnih stupova.On se okrene Tamonu."Meštre Tamone... vidi li se što takvo na nacrtima?"Tamon je izgledao zbunjeno. "Ne. Ili barem ništa takvo." "Sustav grijanja..."

Page 31: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 31 -

Ali jasno se vidjelo da se sustav grijaćih cijevi koje su se protezale ispod drevne Cehovske Kuće urušio, a da je ovo — štogod to bilo — ležalo ispod."Pa," reče nakon trenutka razmišljanja. "Čini mi se da bi bilo najbolje uzeti svjetiljke i krenuti u istraživanje.""Ići dolje?" upita Meštar Tamon."Svakako..." Atrus se ogleda oko sebe, pozivajući ovoga neka donese ovo, onoga neka ode po nešto drugo —organizirajući ih, bivajući središte oko kojega su se svi okretali. Ali čak i dok je to činio, umom je već bio dolje, pipajući medu sjenama, pokušavajući razriješiti tajnu.Marrim! Marrim! Dodi brzo! Našli su nešto ispod Cehovske dvorane!"Marrim se okrenula već na prvi zvuk svoga imena. Spustila je knjigu koju je čitala i ustala. "Ispod?""Da," reče Irras, prišavši joj, bez daha od trčanja. "Probili... smo se., kroz pod stare blagovaonice — a ispod je nekakva dvorana.""Pa?" reče on nakon trenutka tijekom kojega Marrim nije ništa rekla. "Zar nećeš doći pogledati?""Imam posla," reće ona, a bijaše to istina. Učila je mladu djecu osnove d'nijskog jezika i morala se pripremiti za sutrašnji sat... ali ovo jest bilo važno."Dobro," reče ona. "Idem samo pogledati. A onda se moram vratiti ovamo.""Dodi već jednom!" Rekavši to, Irras je zgrabi za ruku, vukući je preko trga i ispod arkade prema Cehovskoj Kući.Kad su stigli, već je u dvoranu ispod bilo spušteno nekoliko dugačkih ljestava, a s jedne strane već su bile obješene svjetiljke. Destetak metara dalje stajali su Atrus, Tamon i Jenniran. Jenniran je visoko držao svjetljku dok su zurili u dvoranu, gdje su Tamonovi pomoćnici provjeravali nema li napuklina u potpornim stupovima oko dvorane.Ugledavši što je iza njih, Marrim osjeti val uzbuđenja. Bilo je veličanstveno, poput predvorja u veliku palaču. Činilo se da su zidovi i stupovi od prekrasno obojena mramora, a dalje unutra izgledalo je kao da je pod od ulaštenog zrcala.Još uvijek je očarano gledala kad su dotrčali Oma i Esel. Nakon trenutka zatečene tišine tijekom kojeg su njihove oči upijale prizor, Oma napokon progovori. "Mora biti.""Zašto?" upita Esel."Zato što nema što drugo biti.""Ali to su samo priče. I sam si to rekao.""Možda. Ali čak se i mitovi na nečemu temelje. A možda je ovo to nešto.""Što to?" poviče Atrus odozdo."U jednoj od djedovih knjiga s d'nijskim legendama," reče Oma, prišavši rubu i govoreći sad Atrusu, "na nekoliko se mjesta spominje Veliki Kralj i njegov hram, kao i dvorana od mramora prekrasnih boja.""I mislite da bi ovo moglo biti to?""To su bile samo priče," reče Esel tonom punim isprike. Ali Oma zavrti glavom."Točno je ovako opisano. Dva reda masivnih stupova. A na kraju stoje golema vrata okružena krugom od zvijezda.""Navodno," doda Esel brzo.Atrus zamišljeno kimne. "Dobro. Siđite, svi vi. Pođimo pogledati ima li Oma pravo ili nema."Atrus krene prvi, ispod ruba stijene i u unutrašnjost velike dvorane, držeći svjetiljku visoko, a vatrena špekula blistala je bijelim svjetlom koje kao da je još više isticalo čistoću boja u kamenu. Redovi stupova sa svake strane dvorane išli su naoko u nedo-gled, a svaki je stup bio tako ogroman da se Marrim, dok je hodala između njih, osjećala kao da kroči dvoranom drevnih divova. Komora je vodila duboko, duboko u stijene. A onda je iznenada završila, a na kraju, daleko dolje, točno gdje je Oma i bio rekao, bijahu golema vrata usađena u ogroman krug od kamena, a prema njima je vodilo nekoliko širokih stuba. Prišli su, zastavši u podnožju stuba, gledajući gore u ta masivna vrata. "Zvijezde..." reće Atrus."Onda je to to," reče Tamon, stojeći pokraj njega i slažući se s njim. "Hram Velikoga Kralja.""Možda je unutra," reče Oma uzbuđeno. "Možda mu je to grobnica. Ako jest..."Atrus ga pogleda. "Je li u toj knjizi pisalo još nešto što bismo trebali znati, Oma?"Oma je oklijevao, a zatim zavrti glavom. "Ništa čega bih se sad mogao sjetiti. Samo spomen proročanstava.""Da," reče Marrim. "ali ona su bila spomenuta u Gehnovoj bilježnici. S ozirom na sve drugo što je napisao, ne možemo biti sigurni da je išta od toga istinito.""Slažem se," reče Atrus. Okrenuvši se Irrasu, doda: "Idi gore i provjeri vrata."Irras se uspne stubama. Neko je vrijeme šutio, pažljivo pregledavajući rubove golemih vrata, a zatim pogleda Atrusa.

Page 32: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 32 -

"Izgleda kao da su ovdje zaista nekoć bila velika vrata, ali su zapečaćena. I to vrlo učinkovito, ako je suditi po izgledu."Atrus pogleda Tamona. "Možemo ih sondirati zvukom. Ako postoji komora iza njih, pokazat će se na očitanjima."Tamon kimne, iznenada pun žara. "U Cehovskoj Kući Rudara bilo je strojeva. Ako su još tamo, možemo ih uporabiti."Atrus se nasmije. "Izvrsno. Pobrinite se da bude tako, Meštre Tamone. U međuvremenu, mi ćemo postaviti svjetiljke. A Oma...""Da, Atruse?""Donesite mi knjigu koju ste spominjali. Knjigu vašeg djeda. Želio bih i sam pročitati te stranice."Atrus podigne pogled sa stranice i namršti se. Ništa nije bilo jasno. Sve bijaše samo rekla-kazala i glasine. Ni traga imenima ili datumima. Svejedno, dva retka koja su opisivala komoru imala su silan učinak. Kao da su davala vjerodostojnost ostatku, jer ako su ta dva retka istinita....Osjetio je dodir tako poznate ruke na svome ramenu i začuo glas: "Atruse?""Da, ljubavi moja?""Dolaziš li?""Za trenutak..." Oklijevao je, a zatim se napola okrene i pogleda gore u nju. "Oni odlomci u bilježnici moga oca... nije li se tamo spominjala velika knjižnica?""Jest. Ali nevezano za Velikoga Kralja."Bila su potrebna osmorica da dovuku veliku kapsulu za mjerenje dubine i da je postave na postolje pokraj vrata. Sad je Meštar Tamon sjedio za upravljačkom pločom velikog kristalnog stroja, dok mu je Jenniran čitao iz Cehovskog priručnika."Oprostite, Meštre Tamone," reče netko, proguravši se kroz gomilu promatrača okupljenih u podnožju stuba, "ali bih li mogao porazgovarati s vama."Tamon se okrene, zausti izreći neku zlovoljnu primjedbu, a onda vidje tko mu se obraća."O, Meštre Tergahne, ja..." Potom: "Naravno, dođite gore. Ako znate išta što bi moglo pomoći..."Starac se polako uspeo uza stube sve dok nije stajao iza kapsule. Ogledao se oko sebe, kimnuo. Tamon ustane, pokazujući Tergahnu neka zauzme njegovo mjesto. Starac sjedne, još se jednom ogleda oko sebe, upoznajući se s instrumentima. Blago je isprobao svaki prekidač, svaku tipku, prisjećajući se njihove namjene. Posegnuvši pred sebe, podigne slušalice i stavi ih na glavu."Znate kako time upravljati, Meštre Tergahne?" upita Atrus, zakoračivši gore."Vidjet ćemo," odgovori starac ne okrenuvši se; blago, sa štovanjem položi jedan dlan na dugačku metalnu ručicu naprave.Tergahn sklopi oči, a onda polako otpusti ručicu dolje i ulijevo, istovremeno pritisnuvši bisernu dršku. I istoga se trena u zraku stvori jedna čista nota. Ali čim je poprimila savršen oblik, jasan i čist ton, Tergahn tržne šipku i nota zamre.Da bi se vratila, odražena od stijene, promijenjena.Tergahnove se oči polako otvoriše. On pogleda Tamona, a zatim pomakne ručicu desno, opet sklopi oči i blago je pritisne dolje.Počela je rasti druga nota, malo viša od prve. I opet, čim se savršeno oblikovala, Tergahn je prekine.I opet se čuo odjek od stijene. Ovaj put drukčiji. Mnogo dublji nego prvi zvuk.Atrus je promatrao, zatvarajući oči svaki put kad bi se oglasila nota, pokušavajući razlučiti nekakvu čujnu razliku u odraženom zvuku. I zaista, činilo se da u onome što je čuo postoji nekakav uzorak. Tergahn je slao signal u stijenu dvadeset, trideset puta. Zatim se napokon zavali unatrag, kimajući."Morat ću poslati još mnogo zvukova, ali..." Okrene se na sjedalu. "Iza ovoga je zida definitivno praznina. Šupljina neke vrste. Ali teško je reći kolika je. Moje uho nije uvježbano za te stvari."Atrus kimne. "Ionako bismo trebali raspraviti i saslušati sve strane prije nego donesemo odluku. Ako je zapečaćeno, možda postoji valjan razlog za to.""Mudre riječi," reče Tergahn. "Ako su D'nijci odlučili zapečatiti ta vrata i izbrisati svaki spomen na njih iz svoje povijesti, možda su zaista imali razlog za to.""Slažem se," reče Atrus. "Trebali bismo pokušati saznati zna li se još nešto o Velikome Kralju i o događajima koji su doveli do pečaćenja njegova hrama. Možda je netko iz ostalih skupina čuo kakvu priču još u djetinjstvu, a u ovoj bi nam situaciji sve dobro došlo. Dotad nećemo poduzimati ništa nepromišljeno.""Sazvat ću sastanak," nastavi Atrus. "Večeras. U međuvremenu, Meštre Tergahne, ako biste bili voljni nastaviti s mjerenjem dubi-ne...?

Page 33: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 33 -

Tergahn kimne, a na duboko izboranom licu nije se vidio ni tračak osjećaja. "Pa, i moji najbolji napori samo su nagađanje.""Onda nagađajte nabolje što znate. Ako vam još štogod treba, obratite se mladome Irrasu. On će vam donijeti."Tergahn oštro kimne pa se okrene svome zadatku.Atrus ga je još trenutak promatrao, a zatim se okrene. "Dođi," reče on Catherine, silazeći. "Idemo organizirati sastanak."I tako," počne Atrus, obraćajući se maloj skupini što se okupila u njegovoj sobi nakon sastanka, "sve se svodi na glasine." "I na zapise u bilježnici tvoga oca," doda Catherine. "Da," reče Atrus. "A to nije baš previše." Zastane, pa: "Svejedno, mislim da bismo mogli pogledati što je s druge strane. Ali oprez nam mora biti prva stvar na pameti. Čim Meštar Tergahn završi s provjerama, obavit ćemo bušenja u svrhu uzimanja uzoraka, a zatim ćemo napraviti otvor dovoljno velik da kroz njega gurnemo dalekozor i vidimo što se može vidjeti." "A zatim?" upita Carrad.Atrus se nasmiješi. "A zatim, ako je sve u redu, probit ćemo pečat i ući."Pokraj vrata, Meštar Tergahn završio je svoja mjerenja. Kad se Atrus vratio, starac je sjedio na najdonjoj stubi, a oko njega bijahu razasuti listovi papira, dok je on pogrbljen pisao nešto u tabelu.Atrus zastane nekoliko koraka od njega. "Meštre Tergahn?"Starac podigne pogled pa mahne Atrusu neka mu se pridruži. "Vidiš," reče, pokazujući dijagram na kojemu je bio radio. "Čini se da se prostire prilično u dubinu, ali nije jako široka. Čini se da šupljina nije nimalo šira od kamenoga kruga vani."Atrus je nekoliko trenutaka proučavao dijagram, a zatim podigne pogled prema krugu oko vrata."Mislite li da je u pitanju tunel?""Moglo bi biti."Atrus se okrene. "Irrase... pomozi Meštru Tamonu donijeti bušilicu iz Cehovske Kuće. Jednu od malih, sa zapečaćenim spremnikom na kraju. Da možemo uzeti uzorke. I donesi dalekozor. Vrijeme je da pogledamo što je iza."Trebao im je gotovo cijeli sat da postave bušilicu i težak okvir u kojem je ležala. Zatim su, pod nadzorom Meštra Tamona i Atrusovim budnim pogledom, počeli bušiti kamenu površinu, isprva samo blago grebuči po stijeni, a zatim ulazeći sve dublje, dok je visoko zavijanje svrdla ispunjavalo veliku komoru ispod Cehovske dvorane.Polako, polako, svrdlo je glodalo tvrdu stijenu. Napokon, uz promjenu zvuka — silazno zavijanje — probilo se na drugu stranu.Tamon je dao znak neka se bušilica isključi, a potom je prišao bliže pregledati obavljeno. Nakratko se zgrbio nad rupom, a zatim se okrene Atrusu i kimne.Polako i vrlo pažljivo izvukli su komad stijene iz hermetički zatvorenog spremnika u koji je bio uvučen kroz šupljinu svrdla, a vratašca su se istog trena opet hermetički zatvorila. Catherine, u rukvicama, uzme komad stijene i požuri niza stube do privremenog laboratorija. Smjesta su Carrad i još trojica podigli težak okvir bušilice, odnoseći ga dolje.Čekali su dvadeset minuta dok je Catherine analizirala uzorak zraka iz malog mjehura u uzorku stijene. Zadovoljna rezultatima, ona kimne Atrusu."Samo zrak. Ustajao zrak.""Dobro," reče Atrus, okrenuvši se Irrasu koji je stajao nedaleko držeći dalekozor — dugačku, 'dlakavu' cijev s lećama na oba kraja i s malom izbočinom u obliku metka na vrhu — pritisnut na prsa.Irras priđe bliže i vrlo pažljivo ugura tanku šipku dalekozora u cijev koja je išla kroz stijenu, a dlačice koje bijahu po cijeloj površini osiguravale su čvrsto prianjanje i hermetičko zatvaranje cijevi.Kad je dalekozor škljocnuo na mjesto — desetak centimetara cijevi virilo je iz navlake — Irras se okrene Atrusu. "Atruse? Hoćete li vi prvi pogledati?"Atrus kimne i priđe pa čučne, prisloni oko na okular. Sa strane cijevi bijaše malen zasun. Atrus ga pritisne palcem i povuče.Začuje se prigušeno 'pop!' i površina leće, koja je do toga trenutka bila mračna, sad se osvijetli, a to se svjetlo odrazilo u zjenicu Atrusova oka.Mišići oko Atrusova oka se nabraše. On se malo odmakne. Pa kimne. "Nije tunel, nego još jedno predvorje. Manje. Uže, sa stupovima usađenima u zidove.""Vidiš li drugi kraj?" upita Catherine, zakoračivši do njega."Jedva," reče. "Gotovo da je u sjeni. Mogle bi to biti stube — teško je reći...""A vrata? Jesu li tamo još jedna vrata?"Atrus slegne ramenima pa se odmakne i opet se uspravi. "Ne znam. Kao što rekoh, ne vidi se baš dobro. Evo, Marrim... tvoje su oći mlade od mojih, pogledaj ti."

Page 34: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 34 -

Marrim žurno priđe i čučne te pritisne oko o leću. Neko je vrijeme šutjela, a onda se odmakne."Mislim da tamo jest nešto." reče.Potom: "Mora biti, zar ne? Inače... zašto bi sve ovo sagradili kad s druge strane ničega ne bi bilo?"Oma se spremio nešto napomenuti, ali Atrus ga prekine."Ne trošimo više dah na nagađanja. Meštre Tamone, dopremite opremu za rezanje kamena. Probit ćemo pečat oko ruba vrata. Želim vidjeti što je na drugome kraju te komore."Nakon dugog dana napornoga rada napokon su pred vrata postttvili rezač, a četiri su ga goleme zakovice čvrsto držale uza zidove.Zatim su, najpažljivije što su mogli, prorezali kroz pečat — šestorica D'nijaca koristili su ručne rezače, opet oslobađajući drevna vrata iz stijene u koju su bila postavljena. Tek tad su ih maknuli. Kamen je stenjao, popuštajući, a iz komore iza njih izletio je nalet ustajalog zraka.Golemi kameni četverokut bio je podignut na četiri velika čelična užeta i spušten na pod dvorane. Tek kad su vrata bila sigurno položena, Atrus se okrenuo pogledati prostoriju koja je bila iza njih.Vatrena špekula koju su bili ispalili u komoru još je svijetlila, ali i dalje im je rub vidnoga polja bio u sjeni. Drugi kraj komore bio je u mraku, a vrata — ako su tamo uopće bila vrata — skrivena od pogleda.Uz oba zida uske prostorije prostirali su se stupovi, usađeni u zidove, a njihova je mramorna površina bila prekrivena neobičnim znakovljem. Zakoračivši između njih, Atrus podigne svjetiljku pa priđe jednome od stupova. Nekoliko ga je trenutaka promatrao, a zatim se okrene."Oma... dođite ovamo."Oma priđe."Što kažete na ovo?"Oma je neko vrijeme stajao i proučavao rezbarije. Izgledali su kao znakovi i simboli nekog drevnog jezika. "Ja...ne znam." "Esele?"Esel zavrti glavom. "Nikad nisam vidio ništa slično." "Ne," složi se Catherine, "a ipak se doimaju tako poznatim." "Poznatim?" Atrus se okrene prema njoj. "Misliš da si ih negdje već vidjela?""Da... ali ne mogu se sjetiti gdje."Atrus se okrene, priđe bliže, podigne ruku i gurne prste u udubinu jednoga od zamršenijih znakova. Utori bijahu duboki i glatki, svaki rub i svaka površina savršeno ravni. A sam je simbol imao konačan, završen oblik slova abecede, a ipak je istodobno na neki način gotovo sugerirao sliku.Atrus se odmakne, podigne svjetiljku, pokušavajući vidjeti ima li drugih znakova gore na stupu, ali svjetlo mu nije obasjalo još znakova nego Knjige, tisuće i tisuće Knjiga na policama između stupova i duboko u zidovima.Nije čudo da ih nisu odmah primijetili.Oma ispusti usklik čiste radosti, dok se Esel okrenuo, pogledom potražio Carrada, a duguljasto mu se namršteno lice ispunilo izrazom najveće hitnosti. "Carrade.... Irrase... donesite mi ljestve. Brzo!"Nije prošla ni minuta, a već su se vratili. Irras se uspeo uz ljestve i opet požurio dolje, stišćući na prsa jednu od prastarih Knjiga uvezanih u kožu.Svi su se okupili oko Ome, koji pažljivo otvori stranice."Pogledajte!" reče Esel. "Isti znakovi kao i na stupovima.""Izgledaju vrlo slično," složi se Oma. "A prozorčić...""Ne dirajte ga," reče Atrus tiho. "Nema pečata Ceha održavanja. Tko zna koliko su stara ta Razdoblja, jesu li stabilna ili nisu."Atrus je zurio u stranicu, ne mogavši pročitati to drevno pismo, a ipak je nešto u njemu bilo tako poznato. Pogledavši gore, on opet podigne svjetiljku, zadivljen prizorom. Ako su sve Knjige takve...Zakoračio je dalje, polako, držeći svjetlo pred sobom, tjerajući tamu. Zid za zidom, Knjige su mu uzvraćale pogled, sve dok mu sve to nije postalo previše. Spustio je pogled, okrenuo se... i stao kao ukopan.Tik ispred njega, kroz nisku arkadu između stupova ulazilo se u predvorje. On zakorači unutra, u malu komoru s četiri niše koje su vodile dalje. Pod bijaše od mramora, niski strop konkavni krug od mozaika. Njegova je svjetiljka blještala u tom malenom prostoru; ogledavajući se oko sebe Atrus je shvatio da je u svakoj niši ponovljen simbol koji se pojavljuje na prvome stupu.A na sredini vrata nalazio se simbol koji se pojavljuje na prvome stupu.Atrus je trenutak-dva zurio, a onda se okrene prema ostalima, koji su još uvijek bili okupljeni oko stare Knjige."Irrase! Dovedi Meštra Tergahna! Smjesta! Reci mu da opet trebamo njegove usluge!"Atrus se odmakne od leće dalekozora pa se uspravi. Kimne sam sebi, kao da je neko njegovo nagađanje potvrđeno, zatim se okrene i pozove Catherine neka uzme kapsulu s uzorcima iz bušilice.Dok je Catherine testirala uzorak zraka iz druge komore, Ma-rrim je proučavala površinu najbližega stupa. I njegova je površina, kao i površine svih ostalih stupova, bila prekrivena neobičnim, drevnim simbolima. Esel i

Page 35: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 35 -

Oma su već započeli s preslikavanjem simbola i premda su obradili tek prva dva stupa to ih nije spriječilo da nagađaju o mogućim značenjima.Oma je bio mišljenja da je to rano d'nijsko pismo, pa makar to njegovo mišljenje bilo utemeljeno samo na starosti i lokaciji, ali Esel nije bio tako siguran da njegov brat ima pravo.Gledajući te simbole, Marrim bi zatečena spoznajom koliko su prekrasni.Prišla je Catherine, pokazujući Atrusu rezultate analize. "Sigurno je.""Dobro." Atrus se okrene i pogleda preko sobe. "Irrase, donesi mi rezač."Knjiga bijaše golema. Mnogo veća od normalne d'nijske knjige, a kožnati uvez debeo i tvrd poput kamena, ali naneobičnije od svega bijaše pismo, jer — kao i na stupovima — bilo je na jeziku koji nitko nije prepoznavao, premda su neka njegova obilježja bila poznata.Tisućama je godina ta knjiga tamo ležala, zapečaćena u nišu na dalekome kraju prastare skrivene dvorane. Opisni prozorčić na desnoj stranici blago je sjao u polusvjetlu. Gledajući Knjigu, Marrim osjeti neku mješavinu divljenja i čistog praznovjernog straha.Atrus, oprezan kao i uvijek, zabranio je da je itko dira. Bio je odlučan u namjeri da prvo saznaju sve što se o njoj dalo saznati pa da je tek onda uporabe.Ako će je uopće i uporabiti."Spalite je," reče stari Tergahn, gledajući neobično, tuđinsko pismo. "Tako kažem. Ako su naši preci zakopali te komore i zapečatili vrata, onda nam ta knjiga ne nosi ništa dobro. Spali je, Atruse! Spali je i opet zapečati vrata!""Slažem se," reče Atrus. "Knjiga je preopasna."Ali Esel i Oma bijahu drukčijeg mišljenja."Trebali bismo je prepisati," reče Oma. "Vidjeti što se da saznati. Najvjerojatnije je povezana sa znakovima na stupovima. Ako uspijem ponači ključ i pročitati je..."Atrus je oklijevao. "Dobro," reče nakon trenutka. "Ali poduzet ćete sve mjere opreza kad je budete prepisivali.""Još uvijek kažem spalite je," reče Meštar Tergahn, vrteći glavom, a na njegovu duboko izboranu licu bijaše kiseo izraz."Možda i hoćemo," reče Atrus, dobacivši mu pogled, "ali neće škoditi da je prvo pročitamo. Naravno, ako Oma i Esel uspiju dešifrirati pismo.""Spalite je," reče Tergan odlučnije no ikad. "Spalite je sad prije nego bude prekasno."Ali gledajući Atrusovo lice Marrim vidje da se Atrus ne namjerava prikloniti starčevu praznovjerju glede Knjige."Čujem vas, Meštre Tergahne, i zapamtio sam što ste rekli. Ali neću spaliti niti jednu Knjigu bez valjana razloga.""Onda si budala, mladi Atruse," reče Tergahn i odtutnji, bez ijedne daljnje riječi, a zvuk njegovih koraka odzvanjao je i kad je on već nestao u mraku na drugome kraju dvorane. Atrus je neko vrijeme gledao za njim, a onda se opet okrene Omi i Eselu."Počnite odmah," reče. "Što prije saznamo što ovo znači, to će mi prije srce biti na mjestu."Oma je sjedio za svojim priručnim radnim stolom u unutrašnjoj ćeliji, odjeven u jedno od tamnozelenih odijela za dekontaminaciju, zajedno s rukavicama i vizirom. Prastara mu je Knjiga ležala s lijeve strane, otvorena, a gornje dvije stranice bijahu zaštićene tankim prozirnim listom.Sa svoga mjesta s druge strane rešetaka, Esel je promatrao. I on je na sebi imao zaštitno odijelo."Pa? Je li isto?" upita, čekajući da Oma provjeri u svojim bilješkama.Oma je listao stranice, a onda stane, očigledno pronašavši što je tražio, pa pročita raniji odlomak. Napola se okrenuvši, on slegne ramenima. "Ne znam. Gotovo je isto...""Gotovo?" Eselove se guste obrve izviše gore.Proteklih sat vremena braća su raspravljala o odlomku iz teksta za koji se činilo da nema nikakve veze s uobičajenom, normalnom strukturom takvih Opisnih Knjiga. Činilo se da se u tome dijelu ponavljaju mnogi raniji već prevedeni odlomci, ali s manjim promjenama u načinu izražavanja i naglascima."Razlike su tako neznatne... Gotovo kao da je pisac želio dati veću težinu ranijim frazama.""Hmmmm..." Esel se duboko namršti. "Pojačanje, da. Ali u koju svrhu?""Možda da bi bilo stabilnije?" reče Atrus, prilazeći im s mjesta gdje je bio provjeravao jedno od velikih zaštitnih odijela."Ali zašto onda nema doslovnog ponavljanja?""Jer bi to bilo redundantno. S tim suptilnijim promjenama u ponovljenim frazama, pisac je možda pokušao Razdoblje koje je pisao napraviti određenijim."Oma se okrene prema Atrusu. "Ali zašto onda ne bi te suptilne razlike ubacio odmah, u prvobitne opise?""Kao što rekoh — da bi bilo stabilnije. Iz iskustva znam ovo: što suptilniji pokušavaš biti, što određeniji u prvobitnim opisima, Knjiga bijaše golema. Mnogo veća od normalne d'nijske knjige, a kožnati uvez debeo i tvrd

Page 36: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 36 -

poput kamena, ali naneobičnije od svega bijaše pismo, jer — kao i na stupovima — bilo je na jeziku koji nitko nije prepoznavao, premda su neka njegova obilježja bila poznata.Tisućama je godina ta knjiga tamo ležala, zapečaćena u nišu na dalekome kraju prastare skrivene dvorane. Opisni prozorčić na desnoj stranici blago je sjao u polusvjetlu. Gledajući Knjigu, Marrim osjeti neku mješavinu divljenja i čistog praznovjernog straha.Atrus, oprezan kao i uvijek, zabranio je da je itko dira. Bio je odlučan u namjeri da prvo saznaju sve što se o njoj dalo saznati pa da je tek onda uporabe.Ako će je uopće i uporabiti."Spalite je," reče stari Tergahn, gledajući neobično, tuđinsko pismo. "Tako kažem. Ako su naši preci zakopali te komore i zapečatili vrata, onda nam ta knjiga ne nosi ništa dobro. Spali je, Atruse! Spali je i opet zapečati vrata!""Slažem se," reče Atrus. "Knjiga je preopasna."Ali Esel i Oma bijahu drukčijeg mišljenja."Trebali bismo je prepisati," reče Oma. "Vidjeti što se da saznati. Najvjerojatnije je povezana sa znakovima na stupovima. Ako uspijem ponači ključ i pročitati je..."Atrus je oklijevao. "Dobro," reče nakon trenutka. "Ali poduzet ćete sve mjere opreza kad je budete prepisivali.""Još uvijek kažem spalite je," reče Meštar Tergahn, vrteći glavom, a na njegovu duboko izboranu licu bijaše kiseo izraz."Možda i hoćemo," reče Atrus, dobacivši mu pogled, "ali neće škoditi da je prvo pročitamo. Naravno, ako Oma i Esel uspiju dešifrirati pismo.""Spalite je," reče Tergan odlučnije no ikad. "Spalite je sad prije nego bude prekasno."Ali gledajući Atrusovo lice Marrim vidje da se Atrus ne namjerava prikloniti starčevu praznovjerju glede Knjige."Čujem vas, Meštre Tergahne, i zapamtio sam što ste rekli. Ali neću spaliti niti jednu Knjigu bez valjana razloga.""Onda si budala, mladi Atruse," reče Tergahn i odtutnji, bez ijedne daljnje riječi, a zvuk njegovih koraka odzvanjao je i kad je on već nestao u mraku na drugome kraju dvorane. Atrus je neko vrijeme gledao za njim, a onda se opet okrene Omi i Eselu.myst : knjiga d'niia"Počnite odmah," reče. "Što prije saznamo što ovo znači, to će mi prije srce biti na mjestu."Oma je sjedio za svojim priručnim radnim stolom u unutrašnjoj ćeliji, odjeven u jedno od tamnozelenih odijela za dekontaminaciju, zajedno s rukavicama i vizirom. Prastara mu je Knjiga ležala s lijeve strane, otvorena, a gornje dvije stranice bijahu zaštićene tankim prozirnim listom.Sa svoga mjesta s druge strane rešetaka, Esel je promatrao. I on je na sebi imao zaštitno odijelo."Pa? Je li isto?" upita, čekajući da Oma provjeri u svojim bilješkama.Oma je listao stranice, a onda stane, očigledno pronašavši što je tražio, pa pročita raniji odlomak. Napola se okrenuvši, on slegne ramenima. "Ne znam. Gotovo je isto...""Gotovo?" Eselove se guste obrve izviše gore.Proteklih sat vremena braća su raspravljala o odlomku iz teksta za koji se činilo da nema nikakve veze s uobičajenom, normalnom strukturom takvih Opisnih Knjiga. Činilo se da se u tome dijelu ponavljaju mnogi raniji već prevedeni odlomci, ali s manjim promjenama u načinu izražavanja i naglascima."Razlike su tako neznatne... Gotovo kao da je pisac želio dati veću težinu ranijim frazama.""Hmmmm..." Esel se duboko namršti. "Pojačanje, da. Ali u koju svrhu?""Možda da bi bilo stabilnije?" reče Atrus, prilazeći im s mjesta gdje je bio provjeravao jedno od velikih zaštitnih odijela."Ali zašto onda nema doslovnog ponavljanja?""Jer bi to bilo redundantno. S tim suptilnijim promjenama u ponovljenim frazama, pisac je možda pokušao Razdoblje koje je pisao napraviti određenijim."Oma se okrene prema Atrusu. "Ali zašto onda ne bi te suptilne razlike ubacio odmah, u prvobitne opise?""Kao što rekoh — da bi bilo stabilnije. Iz iskustva znam ovo: što suptilniji pokušavaš biti, što određeniji u prvobitnim opisima, to je veća vjerojatnost da će tvoja Razdoblja biti nestabilna. To je bila jedna od velikih mana svjetova koje je napisao moj otac.""Zašto su onda kasnije prestali s tim ponavljanjem fraza uz sitne razlike?""Tko zna? Stvari se mijenjaju. Možda su držali da je to zaista redundantno pa su pustili da taj običaj odumre.""Možda," reče Oma. "A ipak, prilično mi se to sviđa. To jest ako to je ono što kažete da je, Meštre Atruse.""I meni se sviđa," reče Atrus smiješeći se. Potom promijeni temu. "Imate li još uvijek problema s frazeologijom?"Oma se naceri i pogleda brata.

Page 37: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 37 -

"Imali smo, ali mislimo da smo ih riješili. Većina neobičnosti su jednostavne strukturalne inverzije u pojedinačnim rečenicama. Vjerojatno su u suglasju sa standardnim govornim uzorkom iz toga doba."Atrus kimne. Sad su s potpunom sigurnošću znali da je prastaro pismo zaista d'nijsko, jer primitivni su oblici gotovo u potpunosti odgovarali suvremenima."Pa. što mislite koliko će vam dugo trebati da završite?"Oma pogleda brata. "Dva dana? Najviše tri.""Onda nastavite. I, Oma...""Da, Meštre Atruse?""Mogli biste zamoliti Marrim i Irrasa da pogledaju slova koja još niste uspjeli prevesti. Imaju dobro oko za jezike i tko zna, možda oni uoče nešto što uvježbane oči ne bi.""Pripremit ću jednu stranicu za njih.""Dobro. Onda vas ostavljam vašem poslu."Došlo je vrijeme, zaključio Atrus, da se donese odluka. Najveći je dio dana prosjedio za svojim stolom, čitajućiprevedenu kopiju Knjige."Pa?" upita Catherine napokon i sjedne mu nasuprot.Atrus je još trenutak razmišljao, zatim odgovori. "Tako je čudno napisana. Nije nalik niti jednoj d'nijskoj Knjizi na kakve smo navikli. Postoji nekakva... dvojnost u njoj. A ipak, na prvi se pogled doima kao siguran i stabilan svijet. Kao da ga takvim čini ono ponavljanje fraza. Ali što ako smo nešto previdjeli? Neku malenu, ali značajnu pojedinost." On zavrti glavom. "Ne mogu riskirati da jedan od naših ljudi ostane zarobljen tamo.""Onda postupi kako ti Meštar Tergahn kaže. Spali Knjigu. Tako ćeš zauvijek otkloniti iskušenje."Atrus se nasmije. "Znači misliš da je Knjiga iskušenje?""Naravno da jest! Mladi ljudi ni o čemu drugome ne razmišljaju... ni o čemu drugome ne govore. Toliko ih zanima što leži na drugome kraju te stranice da bi se svatko od njih bez razmišljanja povezao tamo, samo kad bi im to ti dopustio."Atrus je zurio u nju."Nisam shvaćao da je tako.""S druge strane pak...""Što?"Catherine spusti pogled, a usnama joj zatitra neobičan osmijeh. "Mogli bismo ići ti ili ja." "I riskirati?" "Ili uništiti Knjigu."Jedan su trenutak zurili jedno u drugo, a zatim Atrus slegne ramenima i posegne za jednom od nekoliko preostalih praznih Veznih Knjiga. "Dobro," reče pogledavši gore u nju. "Napisat ću Veznu Knjigu. Ali ja idem, jasno? Nitko drugi.""Da, ljubavi," odgovori ona, gledajući ga kako otvara tanku Knjigu i posiže za perom. "Samo ti."Kad je završio, Atrus je okupio malu ekipu koja je bila radila na projektu te im je rekao dobre vijesti. Posvuda osmijesi i veseli usklici, a potom — čudno — nastane tišina, kad im je napokon 'sjelo puno značenje Atrusovih riječi."Ali ne možete!" reče Irras. "Rizik je prevelik!" "Ništa veći nego za ikoga od vas," odgovori Atrus, odlučan u namjeri da se ne da pokolebati ničime što bi mogli reći. "Donio sam odluku i neću je promijeniti. Povezat ću se sutra ujutro, čim sve bude spremno. Carrade, Irrase, vi ćete biti odgovorni za odijelo, dobro? Catherine će voditi laboratorij. Marrim... ti ćeš joj pomagati. Meštre Tamone...""Atruse... Irras ima pravo. Ne možete vi ići. Previše ste važni. Ako išta pode po zlu...""Točno. Da išta pode po zlu, ja bih to nosio na savjesti, a to ne bih mogao podnijeti."Tamon slegne ramenima, pogne glavu."Dobro," reče Atrus. "Onda ću vama, Meštre Tamone, dati poseban zadatak. Ako bude... komplikacija, uzet ćete Knjigu i spaliti je. Shvaćate li me?""Atruse...""Bez pogovora," reće Atrus s konačnošću koja utiša starog Me-štra. Ali ogledavši se po krugu svojih prijatelja, bilo mu je kristalno jasno da nitko od njih nije zadovoljan razvojem situacije. "Do jutra, onda."eć je odavno bila prošla ponoć kad su se vratili. Irras je vodio,V noseći pred sobom zasjenjenu svjetiljku, dok su išli hodnikom prema Cehovskoj ćeliji.Iza Irrasa išli su Marrim i Carrad."Ovo mi se stvarno ne sviđa," šapne Marrim po — vjerojatno — deseti put."Želiš da Atrus riskira vlastiti život?" sikne Irras u odgovor, pokušavajući istodobno biti srdit i tih. "Ne postoji drugi način i dobro to znaš. Moramo provjeriti Razdoblje prije nego se Atrus poveže.""Ali Irrase...."

Page 38: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 38 -

"Irras ima pravo," zasikće Carrad, okrenuvši se prema njoj. "Atru-su sve dugujemo. Da ga izgubimo i sami bismo bili izgubljeni."Marrim spusti pogled, ukorena. Ali još nije završila. "Nije ispravno ono što mu činimo iza leđa.""Možda nije," prizna Irras, "ali znaš da nam to inače ne bi dopustio. Čula si što je rekao. Nije se dao pokolebati."Marrim uzdahne. "Dobro. Onda idem ja." "Ne možeš!" rekoše Irras i Carrad uglas. "Zašto ne? Manji sam gubitak nego ijedan od vas dvojice." "Glupost," reče Irras. "Meni bi strašno nedostajala." "I meni," reče Carrad. "Ali to sad nema veze — Irras ide." Irras se okrene, širom raširenih očiju. "Što?" "Čuo si," reče Carrad. "Ili si možda naučio kako upravljati odijelom otkad smo ga zadnji put upotrijebili?" "Ne, ja...""Onda je odlučeno. Osim ako ne želiš ići." "Ne bojim se, ako si na to mislio.""Onda je odlučeno," reče Carrad, okrene se i brzo nastavi niz hodnik, puštajući da ga ostalo dvoje sustignu.Jesu li sve kapsule za uzimanje uzoraka postavljene, Catherine?" "Jesu. A u spremniku na leđima ti je dodatni kisik. Za svaki slučaj."Atrusov je pogled slijedio Catherine dok je žurno obavljala pripreme na radnoj plohi laboratorije.Osjetivši da je promatra, podigla je pogled. "Što je?" "Ništa," odvrati on. "Jesi li spremna?"Ona kimne, a na licu joj se nisu vidjeli nikakvi osjećaji, kao da se radilo o sasvim rutinskom zadatku.Carrad pogleda Catherine kao da će nešto reći, ali Irras se na-mršti na njega. "Dođi, Carrade. Pomozi mi oko kacige."I onda je već sve bilo spremno. Polako, poput kakve velike mehaničke stvari, Atrus zakorači u kavez, leđima okrenut unutrašnjoj ćeliji. Vrata se zatvoriše iza njega, zasuni zakloparaše. Kavez se polako okrene."Sretno!" dovikne Catherine.Zasuni opet muklo zazvečaše i Atrus iskorači u unutrašnju ćeliju. Polako se okretao sve dok im opet nije gledao u lica, a zatim podigne desnu rukavicu pa njome pritisne nadlanicu lijeve.Odijelo zatreperi i nestane.Marrim pogleda Catherine, vidjevši njezinu napetost, trenutačan strah u očima, pa spusti pogled.Dvije sekunde kasnije odijelo je opet bilo tamo.Sjatiše se oko njega, posižuči za kapsulama s uzorcima, dok se jedinica za dekontaminaciju spuštala preko odijela, škropeći Atrusa sitnom izmaglicom od kemikalija."Pa?" upita Meštar Tamon. "Sto ste vidjeli?"Atrus se nasmije. "Stijene... Bio sam okružen stijenama."Marrim pogleda Irrasa i jedva se zamjetno osmjehne."Stijenama?" zapita Meštar Tamon, iznenađen što se Atrus tako uzbudio oko tih stijena."Da — i još jedna vrata," nastavi Atrus uzbuđeno, "poput ovih, ali zapečaćena. A tamo je i jedna Knjiga... gotovo jednaka ovoj koju smo mi našli! Napisana istim drevnim pismom!""Knjiga!" Meštar Tamon se obazre oko sebe, gledajući iznenadno uzbuđenje u svim pogledima."Da," reče Atrus. "A ako imam pravo, ona vodi ovamo. Ali dođite, nastavimo dalje. Irrase, postavi satni mehanizam na pet minuta. Ovaj put želim bolje pogledati."niši jedva da je bilo dovoljno mjesta za okrenuti se, a kamolipostaviti prijenosnu bušilicu, ali nekako su to uspjeli. Irras je, pokretima nespretnim zbog odijela, napravio pokusnu bušotinu, sam u tom udaljenom Razdoblju; senzorima na njegovu posebnom odijelu bijahu spremni svakog trenutka aktivirati povezivanje i vratiti ga natrag u D'ni u slučaju iznenadne promjene temperature ili tlaka. Svrdlo jer polako grizlo stijenu, a onda se probilo — vrh više nije nailazio na otpor.Irras se odmakne, hermetički zatvori otvor i uključi napravu za uzimanje uzoraka. Dok se sićušni stakleni mjehur kretao kroz središnji kanal u bušilici, Irras osjeti silnu želju da dohvati dalekozor i da proviri na drugu stranu. Ali dobio je zapovijedi. Prvo moraju testirati uzorak. Tek tad će pogledati.Prikvačivši kapsulu s uzorkom u udubinu na prsima, Irras pritisne dlanom jedne ruke nadlanicu druge i poveže se natrag.Odmah mu je prišla Catherine i otkvačila kapsulu, okrenula se i sišla niza stube do radne plohe.Irras se ogleda oko sebe. Nitko nije ništa pitao.To bijaše najgori dio — čekati u odijelu dok se ne završe testovi. Ne da je bilo tako neudobno — u najgorem slučaju moglo bi se to nazvati kao podstavljena sputanost — ali u takvim bi se trenucima Irras uhvatio kako se pita je li Atrusov mic-po-mic pristup najbolji, priželjkujući povremeno i malo rizika.Atrus mu priđe i nasmiješi se. "Je li bušilica daleko ušla u stijenu, Irrase?""Pedalj," odgovori on."Dobro." Atrus se okrene, gledajući dolje prema Catherine koja je stajala za centrifugom. "Pa... uskoro ćemo znati." "Atruse?"

Page 39: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 39 -

"Jeste li možda još malo razmišljali o tome zašto je zapečaćeno?" Atrus je oklijevao, zatim zavrti glavom. "A što kaže Meštar Tergahn?"Svi su sad slušali. Prethodne je večeri Meštar Tegahn ponovno jasno izrazio svoje mišljenje da bi trebali ostaviti stvari kako jesu, spaliti Veznu Knjigu i opet zapečatiti komore.Atrus slegne ramenima."Žao mi je samo što ne znamo više o Velikom Kralju. Kao da se nejasno sjećam da mi je baka Anna jednom spomenula nešto o tome, ali ne mogu se sjetiti što."Jedan je trenutak gledao u sjene na drugome kraju komore, kao da se zamislio, a onda se vrati i smiješeći krene niza stube pa opet stane pokraj Catherine."Pa?" upita je.Pogledala ga je, nastavila s poslom. "Trebam obaviti još nekoliko testova.""Ustajao zrak?""Baš naprotiv," odgovori ona. "Ako su moji rezultati točni, zrak unutra je svjež. A u njemu ima živih organizama. I peludi." "Peludi?"Catherine kimne. "Da. Pusti me sad da nastavim, Atruse. Čim budem znala više..."Odijelo zatreperi i nestane.Marrim pogleda Catherine, vidjevši njezinu napetost, trenutačan strah u očima, pa spusti pogled.Dvije sekunde kasnije odijelo je opet bilo tamo.Sjatiše se oko njega, posižući za kapsulama s uzorcima, dok se jedinica za dekontaminaciju spuštala preko odijela, škropeči Atrusa sitnom izmaglicom od kemikalija."Pa?" upita Meštar Tamon. "Što ste vidjeli?"Atrus se nasmije. "Stijene... Bio sam okružen stijenama."Marrim pogleda Irrasa i jedva se zamjetno osmjehne."Stijenama?" zapita Meštar Tamon, iznenađen što se Atrus tako uzbudio oko tih stijena."Da — i još jedna vrata," nastavi Atrus uzbuđeno, "poput ovih, ali zapečaćena. A tamo je i jedna Knjiga... gotovo jednaka ovoj koju smo mi našli! Napisana istim drevnim pismom!""Knjiga!" Meštar Tamon se obazre oko sebe, gledajući iznenadno uzbuđenje u svim pogledima."Da," reče Atrus. "A ako imam pravo, ona vodi ovamo. Ali dođite, nastavimo dalje. Irrase, postavi satni mehanizam na pet minuta. Ovaj put želim bolje pogledati."Uniši jedva da je bilo dovoljno mjesta za okrenuti se, a kamoli postaviti prijenosnu bušilicu, ali nekako su to uspjeli. Irras je, pokretima nespretnim zbog odijela, napravio pokusnu bušotinu, sam u tom udaljenom Razdoblju; senzorima na njegovu posebnom odijelu bijahu spremni svakog trenutka aktivirati povezivanje i vratiti ga natrag u D'ni u slučaju iznenadne promjene temperature ili tlaka. Svrdlo jer polako grizlo stijenu, a onda se probilo — vrh više nije nailazio na otpor.Irras se odmakne, hermetički zatvori otvor i uključi napravu za uzimanje uzoraka. Dok se sićušni stakleni mjehur kretao kroz središnji kanal u bušilici, Irras osjeti silnu želju da dohvati dalekozor i da proviri na drugu stranu. Ali dobio je zapovijedi. Prvo moraju testirati uzorak. Tek tad će pogledati.Prikvačivši kapsulu s uzorkom u udubinu na prsima, Irras pritisne dlanom jedne ruke nadlanicu druge i poveže se natrag.Odmah mu je prišla Catherine i otkvačila kapsulu, okrenula se i sišla niza stube do radne plohe.Irras se ogleda oko sebe. Nitko nije ništa pitao.To bijaše najgori dio — čekati u odijelu dok se ne završe testovi. Ne da je bilo tako neudobno — u najgorem slučaju moglo bi se to nazvati kao podstavljena sputanost — ali u takvim bi se trenucima Irras uhvatio kako se pita je li Atrusov mic-po-mic pristup najbolji, priželjkujući povremeno i malo rizika.Atrus mu priđe i nasmiješi se. "Je li bušilica daleko ušla u stijenu, Irrase?""Pedalj," odgovori on."Dobro." Atrus se okrene, gledajući dolje prema Catherine koja je stajala za centrifugom. "Pa... uskoro ćemo znati." "Atruse?""Jeste li možda još malo razmišljali o tome zašto je zapečaćeno?" Atrus je oklijevao, zatim zavrti glavom. "A što kaže Meštar Tergahn?"Svi su sad slušali. Prethodne je večeri Meštar Tegahn ponovno jasno izrazio svoje mišljenje da bi trebali ostaviti stvari kako jesu, spaliti Veznu Knjigu i opet zapečatiti komore.Atrus slegne ramenima."Zao mi je samo što ne znamo više o Velikom Kralju. Kao da se nejasno sjećam da mi je baka Anna jednom spomenula nešto o tome, ali ne mogu se sjetiti što."

Page 40: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 40 -

Jedan je trenutak gledao u sjene na drugome kraju komore, kao da se zamislio, a onda se vrati i smiješeći krene niza stube pa opet stane pokraj Catherine."Pa?" upita je.Pogledala ga je, nastavila s poslom. "Trebam obaviti još nekoliko testova.""Ustajao zrak?""Baš naprotiv," odgovori ona. "Ako su moji rezultati točni, zrak unutra je svjež. A u njemu ima živih organizama. I peludi." "Peludi?"Catherine kimne. "Da. Pusti me sad da nastavim, Atruse. Čim budem znala više...""...reći ćeš mi. Ali definitivno ima zraka? Svježeg zraka?" "Da!" reče ona. "Pusti me sad."Atrus se okrene, požuri uza stube, mašući Irrasu dok se uspinjao. "Dobro. Vratimo te unutra. Da vidimo što je iza zida."Trebalo im je više dana da probuše dovoljno velik otvor u zidu, a zadatak su im dodatno otežavale činjenice da unutar niše nisu mogli koristiti prijenosne strojeve i da su dvojica ljudi, stojeći jedan pokraj drugoga, imala vrlo malo mjesta za kretanje. Veći dio sata proveli su radeći pod svjetlom samo jedne svjetiljke, pazeći da ne trknu jedan drugoga; koristeći čekić i dlijeto odlamali su komadiće i oblikovali kanale u stijeni. Ali sad je posao bio završen. U djelomično izrezan dio zida bile su usađene tri metalne kuke, a kroz njih se provlačio lanac. Irras je sad držao kraj toga lanca, a snažna hidraulika njegovih posebnih rukavica osiguravala je čvrstoću stiska dok je Atrus zamahivao velikim maljem.Dio zid popusti uz glasno krckanje; odlomljeni se dio pod vlastitom težinom nagnuo na jednu stranu, ali lanac ga je držao, ne dajući mu da padne."Jesi li dobro?" upita Atrus."Dobro sam," reče Irras, naprežući se, trudeći se da mu stvar ne sklizne iz ruku."Dobro. Onda ga polako spusti. Posvijetlit ću kroz otvor."Atrus posegne gore i otkvači svjetiljku te je gurne kroz otvor.Vladala je sablasna tišina. Jedini zvuk bijaše njihovo disanje. To i drobljenje staroga kamena, klik-klik-klik karika lanca o rub zida kad je Irras spustio odrezani dio na pod."Dobro," reče Atrus, kad je velik komad stijene legao na tlo. "Proći ću unutra i osigurati prolaz s druge strane."Da se njega pitalo, Irras bi jednostavno ritnuo zid unutra, ali Atrusu je bilo jako važno da učine što je moguće manje štete. Mi smo istraživači, rekao je, a ne vandali. Svejedno...Začuo je Atrusa kako uvlači zrak, više ga je osjetio nego vidio da se okreće i visoko podiže svjetiljku."Atruse?"Svjetiljka se pomakne unatrag. U iznenadnom svjetlu jasno je vidio golemu komoru, ne toliko različitu od one u D'niju, s redom za redom širokih kamenih polica iznad stupova.Još jedna knjižnica.Samo što su ovdje sve police bile prazne.Irras zakorači u komoru i stane pokraj Atrusa, upijajući prizor. Nekako je zbog tih praznih polica sve izgledalo još pustije. Posvuda je bilo prašine — golemih nanosa prašine što su prekrili mramorni pod, svugdje osim na par mjesta.Osjećala se velika starost. Stoljeća nemara.Atrus pokaže prema drugome kraju komore. "Pođimo vidjeti što je tamo."Prešli su pod, a koraci im bijahu prigušeni prašinom koja se dizala u oblačićima i potom se zadržavala u zraku poput dima.Atrus stane. Pred njima su se nalazila golema vrata. Kao i ona u D'niju, oko sebe su imala ogromnu kružnicu od kamena ukrašenu prstenom od zvijezda, ali za razliku od onih u D'niju ova su, činilo se, bila odškrinuta.Atrus krene prema njima, uspne se uza stube.Bila su odškrinuta.Spustio je svjetiljku, zakoračio bliže, zavirio kroz rascjep, ne želeći posvijetliti dok ne bude siguran što je s druge strane.Bilo je mračno, ali ipak ne tako mračno kao u komori, a nakon nekog vremena oči su mu se privikle na polusvjetlo.Još jedna komora, veća, veličanstvenija od knjižnice, ali u ruševinama — nekoliko je stupova ležalo srušeno, svod napukao na nekoliko mjesta, otkrivajući polu-oblačno noćno nebo posuto blistavim zvijezdama.Sad je već i Irras stajao pokraj njega, škiljeći u tamu."Ruševine," reče tiho, ne uspjevši sakriti razočarenje u glasu.Ali Atrus nije ništa rekao na to, samo:"Dođi, idemo po ostale. Vrijeme je da krenemo istražiti ovo Razdoblje."

Page 41: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 41 -

CETVRTI DIO*

ISTRGNUTE STRANICE UVIJAJU SE I CRNE.PLAMENOVI LIŽU. U TREPERAVU SVJETLU KRIK. TKO ĆE PODIĆI KAMENJE PALO? TKO ĆE POVEZATI PUKNUTI LANAC? — IZ KOROKH TIMAH, W. 113863-86

Atrus se okrene dok su se ostali iz njegove ekipe, jedan po jedan, povezivali u nišu i zakoračivali u komoru. Sa sobom su ponijeli svjetiljke i svu opremu.Kad je posljednji od njih, Oma, zakoračio unutra, činilo se da to drevno mjesto blista svjetlošću vatrenih špekula. Zabrinut da bi ih to moglo odati neprijateljskim očima, Atrus je zatražio neka se ugase sve svjetiljke osim jedne. Tad i tek tad ih je poveo prema vratima na drugom kraju komore.Premda su vrata bila odškrinuta, dugi period neuporabe zaglavio ih je u mjestu, tako da ih čak ni upirući se svom snagom nisu mogli pomaknuti ni centimetar. Na kraju se Marrim provukla kroz otvor i počela raščišćavati nešto od smeća kojim su vrata bila zaglavljena. Potom su pokušali ponovno i uspjeli ih pomaknuti za pet centimetara, omogućujući i ostalima da se provuku.Druga komora, koju je Atrus odlučio nazvati Hramom, bijaše u jadnu stanju. Nije još dugo ostalo do svitanja, a u tom posljednjem satu noći činilo se nemogućim da će pronaći išta što bi opravdalo vrijeme provedeno istražujući tu tajnu.Bio je to mrtav svijet. Ili svijet tako davno napušten da neke razlike nije ni bilo.Stojeći u središtu te ruševne komore, Marrim se okrene oko sebe, upijajući pogledom razorenost, a onda pogleda gore kroz jednu od velikih pukotina u stropu u nebo pred svitanje.Imala je osjećaj kao da je ovo mjesto bila zatekla nekakva drevna tragedija. Neka priča tako stara da čak ni D'nijci, najdrevnija od svih rasa, nisu imali zapisa o tome. Ona se okrene, pogleda At-rusa, koji je stajao okružen ostalima i tiho s njima razgovarao, pa ga upita:"Atruse? Što se ovdje dogodilo?"Nije očekivala da će joj odgovoriti, ali to ju je pitanje proganjalo. Zašto nije bilo zapisa o ovome mjestu. I zašto su Knjige tisućama godina bile zapečaćene u komori?"Ne znam," odgovori Atrus, prilazeći. "Možda ćemo saznati." Okrene se malo, obraćajući se svima odjednom. "Razdvojit ćemo se u skupine i istraživati ovo mjesto. Jedan sat. A ako itko nade išta, neka se smjesta vrati ovamo."Svi su znali što trebaju učiniti. Toliko su to već puta ranije bili uradili da im je već postalo druga priroda. Svejedno, ovoga je puta osjećaj ipak bio drukčiji, a kad su iskoračili kroz veliku arkadu na drugome kraju Hrama, oteše im se usklici iznenađenja.Hram je stajao u sredini, okružen drugim zdanjima, na golemom kamenom postolju, uzdignut, dok je oko rubova tog prastaroga grada rasla golema šuma, čija su se masivna stabla nadvijala nad taj ruševan prizor.Niti jedno zdanje nije bilo neoštećeno. U sve jačem svjetlu zore vidjelo se da su prošla mnoga duga stoljeća otkad je itko ovdje bio. Preko srušene kamene grade već je rasla trava.Kao da je tragedija koja je uništila D'ni bila i na ovome mjestu. 1 ovdje je nekoć cvjetala velika civilizacija, sad smrvljena u prašinu."Pa," reče Atrus, kad se sljedećih nekoliko minuta nitko nije pomaknuo. "Hoćemo li ići pogledati što je ostalo za pogledati?"

Page 42: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 42 -

Meštre Atruse!" reče Marrim bez daha. "Nešto smo našli!" Atrus se okrene prema njoj. "Što je, Marrim?" Ona se nasmiješi od uha do uha. "Morate to vidjeti." Uz rub razrušenoga grada nalazio se put koji je vijugao između masivnih stabala, slijedeći pravac prastare kamene odvodne cijevi, koja je tijekom godina bila ogoljena i sad je stršala iz tla, kao zaobljena leđa goleme zmije.Hodali su po tom prastarom putu, sve dok nisu došli do golema kamena boje okera, koji se uzdizao ispred njih."Ovdje?" upita Atrus, jer činilo se da ne postoji put naprijed, ali Marrim je nastavila, uspinjući se na stijenu poput planinskog jarca, pronalazeći uporišta za stopala tamo gdje ih naoko nije bilo.Sliježući ramenima, Atrus krene za njom i otkrije da je lakše no što je izgledalo. Stijena bijaše porozna i lako se bilo držati za nju; ali ipak je bio bez daha kad se uspeo na vrh.Kad je Catherine bila tek korak od vrha, on se sagne i povuče je gore. Tek tad se okrenuo i pogledao. I tek tad je shvatio koliko su visoko.Čak i dok je uočavao tu činjenicu, um mu se preokrenuo, a usta otvorila u čudu pred onim što je gledao.Stajali su na rubu goleme visoravni, koja se pred njima strmo, gotovo okomito spuštala možda osamsto metara, dok se iza, od obzora do obzora, protezao najljepši krajolik koji je Atrus ikada vidio; bogata, plodna zemlja, obrasla raslinjem, velike njive razdvojene potocima koji su svjetljucali na ranojutarnjem suncu. Tu i tamo su se vidjela raštrkana zdanja — golema, prekrasna zdanja od bijeloga kamena, svako na travnatoj uzvisini, a niti jedno nalik ičemu što je Atrus ikad prije vidio. Imala su grandioznost i eleganciju koja oduzima dah. Bogolika bijahu, u toj mjeri da se, gledajući ih, Atrus zapita kakvi tu ljudi žive.Sve je to upio prvim pogledom, a pogledavši u daljinu zadržao je dah, vidjevši tamo daleko, zavijenu izmaglicom, još jednu golemu visoravan, mnogo veću od ove na kojoj su stajali, uz čije se strmine uspinjao golem grad od nekog sjajnog kamena, a na vrhu svega stajalo je masivno zdanje s velikim tornjevima i pozlaćenim kupolama.Čak i iz te udaljenosti, Atrus je odmah shvatio. Ovdje bijaše nešto daleko veće od D'nija, civilizacija tako ogromna i uređena da su mu se sad planovi za obnovu D'nija činili uzaludnim. Nije čudo da su ove ruševine iza leđa ostavili neobnovljene. Od kakve bi im koristi bile kad svakodnevne živote žive u takvoj raskoši i veličanstve-nosti?Gledajući taj čudesan krajolik, Atrus osjeti čežnju kakvu nikad nije mislio da će osjetiti. Čežnju za pripadanjem zemlji koju je prvi put vidio tek prije nekoliko trenutaka. Pogledavši Catherine koja je stajala pokraj njega, isti je osjećaj vidio i u njezinu pogledu."Prekrasno je," šapne ona."Da," odgovori on i primi je za ruku.Neko su vrijeme šutke stajali, izgubljeni u zadivljenu sanjarenju. Potom se začuje povik odozdo, iz podnožja stijene. "Atruse? Atruse! Što se gore događa?"Ali Atrus se ponovno okrene i zagleda se, opet širom otvorenih očiju, pogleda ispunjena zadivljenošću dok su mu oči lutale s jedne čudesne ljepote krajolika do druge.Atrus je visio vezan konopcima, lijevom se rukom oslanjajući na grubu površinu litice, dok se naginjao prijeko i označavao deblo. Ispod bijaše tristo metara stabala i stijena i gotovo okomit spust, a tu i tamo zjapeća pukotina duboko u zasjenjenoj unutrašnjosti visoravni.Dvadesetak metara iznad njega, ali još uvijek daleko od vrha, visjeli su Carrad i Irras. Irras je pričvršćivao dva široka remena oko debla označenog stabla, dok je Carrad počinjao piliti podnožje.Iznad njih se vidjela crta uredno odrezanih panjeva, koja je vodila do mjesta gdje je Meštar Tamon užurbano organizirao gradnju platforme, koristeći debla koja su ranije već bili ispilili. Sad su već radili puna dva sata i već je preko ruba stršao kostur platforme, osiguran konopcima dok ne bude trajnije učvršćen.Vitlom je upravljao mladi fenniran, dok su Catherine i Marrim bile zadužene za pripremu hrane i opreme za potrebe ekspedicije i već je dvanaest uredno složenih naprtnjača čekalo na rubu čistine.Atrus se okrene, stručno se zavrtjevši na konopcu, zaustavivši se vrhom čizme na litici. Podigavši pogled, proučavao je 'kanal' koji su si bili usjekli između stabala, a onda kimne. Tu je rutu bio odabrao zbog blagog izboja, pretvarajući prirodnu prepreku u prednost.Spustiti se s visoravni bilo bi gotovo nemoguće, a svakako posve nerazumno pokušavati se uspeti natrag u slučaju opasnosti, ali kad dizalo proradi moći će gore i dolje za nekoliko minuta, a bit će omogućen i prijevoz potrebne opreme.Ali morat će uskoro zamijeniti Irrasa i Carrada. Čak i na ravnome tlu bio bi to naporan posao; premda su i dalje radili sa žarom, vidjelo se da pomalo posustaju — krhki Irras vidljivije nego njegov krupniji rođak.Zazvao je gore prema njima, dovoljno glasno da ga čuju gore, ali i dovoljno tiho da ga se ne čuje ispod. "Još dva, a onda pošaljite zamjenu."Nisu se bunili, samo kimnuše, ali osjećao je njihovo razočarenje. Ništa nisu voljeli toliko kao izazov, a ovo —ova divovska litica — bijaše baš to. Opet pogledavši dolje, Atrus osjeti kako mu se vraća zaprepaštenje, kao i

Page 43: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 43 -

svaki put kad bi nakon nekog vremena ponovno pogledao. Ispod njega su golema stabla stajala poput stupova u nekoj suludoj šumskoj dvorani, noćnomorno nagnutoj da bi bila okomita. U podnožju visoravni kroz gusto se raslinje nazirala golema stijena, tamne boje zemlje, gole površine.Atrus stisne oči, škiljeći kroz naočale prema stijeni, a onda zavrti glavom. Nije tu bilo pomoći. Morat će zaustaviti dizalo malo iznad toga, prije nego što nestane zaklon od stabala i ustupi mjesto goloj stijeni; dalje će se spuštati ljestvama od konopaca, jer ako itko promatra...On cimne konopac, jednom, dvaput, triput. Polako se počeo spuštati, odgurujući se stopalima od stijene. Ovo stablo...da, i ono tamo.Ali što ako nas gledaju? pomisli. Što ako nas promatraju otkad smo došli — ako čekaju da se spustimo? Što ako i u ovome trenutku postavljaju zasjedu?Nije taj svoj strah želio ni s kim podijeliti, ali morao se s njim suočiti. Tko god su, stanovnici ovoga Razdoblja možda neće došljake prihvatiti raširenih ruku, čak ni one koje dolaze u miru.Atrus pogleda svoj kronometar. Po njegovim su procjenama imali još šest ili sedam sati danjega svjetla —dovoljno da završe dizalo i spuste se. Ali nije mu se sviđala pomisao na spust u sumrak.Ne. Završit će dizalo i isprobati ga. Zatim će ga prikvačiti za vrh platforme i provesti noć gore na visoravni.A ipak je bio nestrpljiv. Ovaj je svijet želio istraživali više nego ijedan prije i znao je da ostali osjećaju isto. Vidio je kako im se pogled stalno vraća na taj čudesan krajolik, toliko bijahu zadivljeni — gotovo bi se moglo reći zatečeni — njegovom ljepotom.Spustit će se sutra, u zoru, nenaoružani, ali pripravni — ukaže li se potreba — da si izbore put uz liticu i natrag u D'ni. A Vezna Knjiga?U slučaju opasnosti zadužio bi Meštra Tamona neka smisli način kako je se riješiti. Na kraju krajeva nije to tako teško.Odozgo se začuje zvuk piljenja, potom povik. Atrus pogleda gore i vidje kako se prema platformi uzdiže još jedan trupac.Sutra onda, pomisli on i okrene se opet preko ramena, gledajući bujno zelenilo tla na sve strane. Sutra.e su se večeri ulogorili na čistini. Dan je bio dugačak i težak,JL ali nitko se nije želio povući na počinak pa su se nakon večere skupili na platformi, sjedeći dugo u noć, u tišini zagledani u tamu istočkanu tisućama sićušnih bisera, poput zvijezda na tamnome oceanu neba."Što misliš?" upita Irras napokon."Mogla bih zauvijek ovdje sjediti," reče Marrim, a na to se raz-liježe smijeh."Možda," reče Atrus, ustane i protegne se, "ali sad bismo se trebali malo odmoriti.""Još pet minuta," zamoli Marrim, pa doda, pokazujući: "Pogledajte, izlazi mjesec."I zaista, malen bijeli mjesec uzdizao se iznad obzora — bijaše to najmanji od tri mjeseca koje je ovo Razdoblje imalo.Atrus se okrene, gledajući preko goleme biserne tame u taj nokat blistava svjetla, a potom kimne, opčinjen prizorom. "Dobro, još pet minuta."Uzoru su već stajali u podnožju visoravni, na toj velikoj oker stijeni. Ispod njih se prostirala ugodna šuma, na čijoj se drugoj strani vidjela voda. Ali Atrus još nije namjeravao poći u tom smjeru.Prvo je nakanio poslati izvidnicu i vidjeti koliko se da saznati o ovoj zemlji i njezinim stanovnicima. Za taj je zadatak odabrao Irrasa i Jennirana. Uskladili su kronometre i on im reče neka se vrate najkasnije za pola sata.Vratili su se dvije minute prije isteka roka, obilno se znojeći. Činilo se da je zemlja bogata i vidjeli su se znakovi nedavnih aktivnosti, ali nisu naišli ni na jednu osobu.Povukavši Catherine u stranu, Atrus je porazgovarao s njom, a zatim se opet obrati svima."Ako su moje procjene ispravne, najbliže naselje koje smo vidjeli s visoravni trebalo bi ležati otprilike dva sata hoda odavde. Tamo ćemo krenuti, putem šaljući izvidnice ispred nas. Imamo dovoljno vode i hrane pa će nam jedini problem biti kretanje u potaji. Ako baš morate razgovarati, šapćite, inače budite tiho. 1 držite se sjene stabala. Ali ne zbijajte se u skupine. Hodajte u redu iza mene."Zastao je pa doda: "Jennirane, za tebe imam poseban zadatak. Ti ćeš nam biti sidro, ovdje u podnožju visoravni. S vremena na vrijeme poslat ću ti glasnika da te izvijesti o tome što smo pronašli. Trebam te da preneseš te poruke Masteru Tamonu u D'niju."Atrus se okrene. "Pođimo sad. Ali zapamtite, premda se ova zemlja doima mirnom, ne poznajemo običaje tih ljudi. Stoga budite cijelo vrijeme na oprezu."S tim se okrene i povede ih sa stijene u dolinu ispod.Sat hoda doveo ih je do sredine voćnjaka s niskim stablima tamno crvenih debala, na čijim su bogatim granama rasli neobični ljubičasti plodvi. Tamo su se odmorili, sjedeći na gustoj zelenoj travi koja se protezala kao tepih između glatkih kora stabala.

Page 44: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 44 -

Dan je bio vruć, ali pod krošnjama bijaše dovoljno svježe. Ako je Atrus imao pravo, velika kuća što su je vidjeli s visoravni, trebala bi ležati ravno ispred, ali još joj nije bilo ni traga. Atrus je sjedio, s mjernim instrumentima na travi pokraj sebe, dok je pisao u svoju bilježnicu.Marrim je sklopila oči i zavalila se unatrag, oslonjena na lakto-ve, nogu ispruženih ispred sebe. Neko je vrijeme samo tako ležala, ne misleći ni na što, uma ispunjenog tihim zujanjem kukaca. Ranije je bila uhvatila i proučila jednoga od kukaca, velikoga i sličnog pčeli, i otkrila da nema žalac. Ali tako je to bilo ovdje. Ljepota u kombinaciji s toplinom dana oblije je kao val oceana za ljetnoga dana.Oma, koji se bio nakratko udaljio, sad se vratio na čistinu, rastreseno se ogledavajući, noseći u ruci komad onog egzotičnog savršeno okruglog voća. Ugledavši Atrusa, nasmiješi mu se."Oma!" vikne Atrus. "Što radite, za ime Stvoritelja?"Oma trepne pa se zagleda u napola pojedeno voće u ruci pa ga užasnut ispusti kao da je užareni ugljen."Žao mi je, ja..." Proguta slinu. "Zaboravio sam, Meštre Atruse.""Zaboravio!" Atrus se nagne prema njemu. "Ako se razbolite, sami ćete se o sebi brinuti, jasno?" "Ali Meštre Atruse..."Atrus mu okrene leda. "Dobro," reče, "bolje da nastavimo dalje. Irrase... idi u izvidnicu."Dok je Irras žurno odlazio, ostali su u tišini ustajali, zabacivali naprtnjače na leda i polako kretali za Atrusom, raštrkane sjene ispod stabala.Nisu daleko odmakli kad se Irras vratio."Postoji puteljak." reče Irras. "Ide ravno.""Prema kući?" upita Atrus.Irras odmahne glavom. "Presijeca naš put.""Dobro. Pođimo vidjeti."Bijaše to širok i utaban put od bijeloga kamena, a rubovi mu bijahu malo odignuti od tla. Išao je ravno, lijevo i desno. A ipak, prema Atrusovim procjenama, kuća je trebala biti ispred njih."Možda negdje vijuga," ponudi Essel."Ne izgleda mi tako," odvrati Irras."Ne," složi se Atrus s njim. "Ali možda bismo ga neko vrijeme mogli slijediti. Možda se negdje ispred spaja s drugim putem."Carrad se uspne na put, ali Atrus ga pozove natrag. "Ne, Ca-rrade. Držat ćemo se sjene stabala."Ukoren, Carrad učini kako mu je bilo rečeno.Skrenuvši desno, počeše hodati. Isprva bijahu tihi, ali nakon nekog vremena je, razuvjeren mirnoćom dana i ljepotom krajolika, Atrus započeo razgovor."Natjera te da se zapitaš," reče, zastane i ogleda se oko sebe.Catherine mu priđe. "Da se zapitaš što?""Kakvi su ljudi koji žive u ovoj zemlji.""Velikodušni ljudi," reče ona bez oklijevanja.Atrus je pogleda. Ostatak njegove skupine zastao je i sad su i oni promatrali krajolik, hladeći se lepezama na poslijepodnevnoj vrelini. "Misliš?""Da. Pogledaj samo kako je bogata ova zemlja. Vlada takvo obilje svega. Mogu si priuštiti biti velikodušni."Atrus se nasmiješi, ali Catherine nastavi. "Kad je zemlja siromašna i kad se nema mnogo, svaki se čovjek mora boriti za svoj udio. Ali kad ima toliko mnogo...""Nije baš uvijek tako," reče Atrus, "Kad sam živio s bakom imali smo malo ili gotovo ništa, a ipak ne bih rekao da nismo bili velikodušni i darežljivi."Catherine se nasmije. A što da su u raspuklini živjele dvije ili tri obitelji i da je svaka morala živjeti samo od toga što ste imali? Sto bi onda bilo?""Možda," reče on, bez stvarne uvjerenosti. "Osjećam da imaš pravo."Nastaviše dalje, izgubljeni u ljepoti dana, zamišljeni i začuđeni, gledajući krajolik što se protezao s obje strane. Osamsto metara dalje put se počeo blago uspinjati, prešavši preko malena, profinjeno zaobljenog mosta. Ispod je tekao širok kanal, blago vijugajući kroz polja s desne, da bi se napokon izgubio među stablima daleko s lijeve strane.Zaista, bijahu tako poneseni ljepotom okružja da je trebalo neko vrijeme da netko od njih primijeti brodić usidren s druge strane mosta."Atruse!" sikne Oma. "Pogledajte!"Brodić bijaše širok i dugačak, pramac graciozno zakrivljen, a ispod žute svilene nadstrešnice na palubi je bilo nekoliko elegantnih kauča. A ispod te nadstrešnice, jedne ruke oslonjene na potporni stup, stajao je mlad muškarac u lepršavoj halji boje lavande, s crnim obrubom. Kosa mu bijaše ponoćno crna, ošišana ya pomalo

Page 45: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 45 -

neobičan, ali elegantan način, dok su mu oči blistale duboko zeleno. Ali najčudnije od svega bijaše dojam da ih uopće ne vidi premda je gledao ravno u njih."Vidim li vas?"Atrus je stao kao ukopan. Riječi, izgovorene na jasnom d'nij-skom, premda s teškim naglaskom, izišle su iz čovjekovih usta, ali još uvijek se činilo da ih ne gleda.Je li slijep? zapita se Marrim, gledajući nepomičnost toga pogleda. /// su to možda nekakve zelene leće?Atrus zakorači prema njemu. "Gdje smo?"Činilo se da ga mladić nije čuo. "Vidim li vas?" ponovio je.Atrus se okrene, pogledavajući ostale, zbunjen mladićevim ponašanjem, a zatim se opet okrene prema njemu, zakorači bliže, za-stavši ne više od pet koraka od mjesta na kojem je stajao muškarac."Mi smo iz D'nija," reče Atrus, govoreći polako i jasno. "Došli smo iz D'nija."Mladićeve se oči pokrenuše — nije to bio toliko pokret koliko preusmjeravanje žarišta — i u pogledu očiju, koje su se do malo prije bile doimale slijepima, razlije se shvaćanje."Iz Ro'D'nija?"Atrus je oklijevao, a potom kimne."Dođite onda," reče, a d'nijske riječi zazvućaše jasno, unatoč naglasku. "Zacijelo ste gladni nakon duga putovanja."Mladić se ogleda oko sebe, pogledavajući jednoga po jednoga od njih, a pogled mu se tek trenutak duže zadržao na Marrim — oči su mu se suzile kad je primijetio njezinu dječačku frizuru.A onda ispruži obje ruke prema Atrusu i predstavi se."Oprostite mi. Zovem se Hadre Ro'Jethhe, sin sam Jethea Ro-'Jethhea. Dobrodošli... dobrodošli u Terahnee."Brodić se kretao polako, nečujno, niz vodu. Toliko je glatko klizio, nepogonjen ni motorom niti veslima, da su se D'nijci, sjedeći na palubi, u čudu zgledavali.Kamogod su pogledali, njihove je oči dočekivala ljepota, kao da je cijela zemlja bila iskiparena, a svaka biljka i grm posloženi točno tako da budu oku ugodni. Oblik tla, boje i teksture, sve se savršeno uklapalo, a povremeno bi se pojavio kakav kontrast — cvijet žarkih boja ili stijena posebnog oblika — koji bi im izmamio osmijeh zadovoljstva.Ali njihov domaćin, premda dobrodušan i uljudan, nije bio previše otvoren. Kadgod bi mu Atrus postavio izravno pitanje, Hadre bi odgovorio neodređeno ili bi promijenio temu ili bi se čak pretvarao da ga nije čuo, a to je — uz ono ponašanje na početku — zbunjivalo Atrusa. A ipak, činilo se da ne postoji nekakav mračan razlog za takvo ponašanje. Iz Hadreovih se riječi dalo zaključiti da će Atrus i njegova pratnja te večeri odsjesti u velikoj kući. Štoviše, mladić je naglasio da su dobrodošli i ako im išta zatreba — išta — neka samo zatraže i dobit će.Zavalili su se naslonjeni na široke izrezbarene strane broda, opčinjeni okolišem. Kad je brodić skrenuo iza zavoja i prošao ispod ukrasne arkade, skliznuo je u suncem obasjanu dolinu između okolnih brežuljaka i Atrus iznenađeno primijeti da je tamo za njih postavljen piknik.Sišli su s brodića, začuđeni. U sredini čistine stajalo je desetak niskih kauča, a između njih velik stol krcat hranom — raznim voćem i ostalim slasticama — koja bijaše božanstvena okusa.Oma, čije ranije 'kušanje' voća nije imalo nikakve posljedice, sad se okrene domaćinu i ozareno reče: "Ovo je izvrsno."Hadre se nasmiješi. "Drago mi je da vam se sviđa, Meštre Oma," reče on, ostavivši dojam na sve, jer Omino se ime dotad bilo spomenulo samo jednom, a i to letimično.Ali to nije bila jedina stvar koja je odskakala — Hadreu je bilo dovoljno reći samo jednom i odmah je pamtio, ma o čemu se radilo.Kad su se najeli dosita, Hadre ih ponuka natrag na brodić pa nastaviše putovanje.Opet se krajolik rasuo oko njih dok su glatko klizili kroz jedan čudesan prizor za drugim. Iza jednog zavoja naišli su na vodopad plavih cvjetova, a prošavši ispod njega našli su se u špiljolikom prostoru čiji je svod tvorilo korijenje golemoga stabla. Nastaviše dalje, uz obale zasađene cvijećem neodoljiva mirisa, sve dok ispred njih nije iznikla velika kuća, poput ledenjaka što izvire iz brijega na kojemu je sjedila."Za ime Stvoritelja!" reče Atrus sebi u bradu, ne samo zato što je zdanje bilo veće no što je bio pretpostavio, nego stoga što je sad shvatio ono što su i ostali istog trena shvatili: ono što su bili držali jednostavnom bjelinom zapravo nije bilo bijelo nego cijeli raspon duginih boja, kao da je cijela zgrada jedna velika prizma. A ipak, kamen nije bio proziran; različite boje u kamenu naoko su se mijenjale i micale svakim pokretom, kao da su žive.Bliže su prilazili i još bliže, a zatim je kanal naglo skrenuo, od-vodeći ih ispod dugačke niske arkade pa ispod zidina u golemo, zasjenjeno dvorište blistavo plavoga mramora, na koje su gledali nizovi i nizovi terasasto postavljenih balkona, s kojih su padali slapovi prekrasnoga mirišljavog cvijeća — žarko zlatnog i divlje

Page 46: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 46 -

grimiznog, crnog i smaragdno zelenog. Iz dvorišta je vodilo šest masivnih kamenih prilaza, a svaki je od njih ulazio u kuću kroz profinjeno izrezbaren drveni dovratak, iza kojega su ležala usađena vrata ukrašena biserjem."Dom," reče Hadre jednostavno. Potom se, zakoračivši iz brodića, okrene i graciozno se nakloni. "Dobrodošli, Atruse i Catherine. Dobrodošli svi vi. Dobrodošli u kuću Ro'Jethhe."trus zakorači kroz veliku ulaznu arkadu pa u predvorje od.hladnog mramora, u čijoj se sredini nalazio okrugao bazen. Okruživao ga je krug od vitkih stupova, a svaki bijaše drukčije boje i izrezbaren na takav način da podsjeća na stabljike cvijeta, tako da se pri vrhu svaki stup rascvjetavao, čineći da strop izgleda kao velika cvjetna gredica, čija je međuigra boja očaravala oko.Nekoliko je trenutaka gledao gore, a onda pogleda svog mladog domaćina. "Je li cijelo ovo prekrasno zdanje vaše, Hadre Ro'Jet - Hadre se okrene, ugodno se smiješeći. "To je kuća moga oca. A njegova je i zemlja koja je okružuje."Nastavili su dalje sve dok nisu zastali pokraj bazena, gledajući dolje u njegovu kristalnu dubinu. Stupovi sa svake strane uzdizali su se u visinu dvadeset, možda dvadeset i pet metara, navodeći ih da se osjećaju poput patuljaka. Odavde se kamen, koji se s ulaza bio činio krhkim, sad doimao vrlo čvrstim i nepokretnim.Dotada je Hadre bio jedina osoba koju su vidjeli u Terahnee, ali sad su kroz uska vrata s lijeve strane ušla dvojica muškaraca — niži i krupniji, vidljivo različiti od Hadrea — žurno im prišavši i duboko se naklonivši pred Hadreom. Na sebi su imali plašteve od mekane trkanine boje crvenog vina, ali ono što se na njima najviše isticalo bijaše srebrna kosa — ne sijeda nego srebrna poput tanke žice — koja im bijaše skupljena na potiljku."Gospodaru?" reče stariji. Kad se okrenuo, Atrus vidje da ima dvije okomite purpurne crte ispod desnoga uha."Kaaru... Jaade.." reče Hadre, "ovo su moji gosti. Pobrinut ćete se za njih i sve njihove potrebe.""Gospodaru!" rekoše dvojica uglas, zakoraćiše unatrag, naoko gotovo išćeznuvši u sjenama iza stupa.Hadre se okrene natrag svojim gostima i nasmiješi se. "A sad ćete me ispričati, Atruse, ali moram ocu javiti novosti. Željet će vas osobno pozdraviti."Nakon Hadreova odlaska dvojica slugu povedoše Atrusa i njegovu pratnju kroz drugu, manju dvoranu gdje ih je već čekao drugi obrok. Kao i na čistini, u sredini sobe bijaše postavljeno nekoliko kauča, a slastice na stolu bijahu na dohvat ruke.Uvjerivši se da su dobro i da im je ugodno, Kaaru i Jaad zakoraćiše unatrag, opet se naoko stopivši sa sjenama.Ova druga prostorija bijaše istodobno nešto skromnija, po veličini, i nešto raskošnija u pojedinostima od one prve. Ogledavajući se oko sebe Marrim nije mogla ne diviti se temeljitosti tih ljudi. Svaka zdjelica, svaka žlica, svaka mala vilica bijaše umjetničko djelo, a da ni ne spominjemo naslone i rukohvate kauča ili izrezbarene ploče što su ispunjavale svaki zid između mramornih stupova.Gledajući prema njemu, Marrim vidje kako Atrus zuri u miri-jadu stvari oko sebe s istim zadivljenim pogledom pa shvati da i on vidi istu ljepotu. Ali kad se okrenuo na lic/i mu je titrao čudan, gotovo zamišljen smiješak.Primijetivši to, Catherine — koja ga je također bila promatrala— upita: "Što je, Atruse?"Atrus podigne jednu profinjenu žlicu, potom palcem prijeđe preko uzorka na svojoj zdjelici, a onda se nasmije: neobičnim, kratkim, progonjenim smijehom."Sve to," reče napokon. "Tako me podsjeća.""Na Annu?"Atrus kimne. "Nije bilo površine koju bi ona ostavila neukraše-nom. Kao da je cijeli svemir bio prazna stranica na kojoj je ona jednostavno morala pisati."Zastane, potom:"Osjećam da je isto i s ovim ljudima. Gledam oko sebe i vidim istu mješavinu jednostavnosti i raskoši.""Zacijelo su veliki sanjari," reće Catherine."Da, a i dobri u svome zanatu," doda Esel, podigavši pogled s prekrasno izrezbarene zdjele koju je držao u ruci."Taj Hadre i njegov otac," reče Irras. "Zacijelo su jako bogati kad sve ovo imaju. Sigurno nemaju svi ovakve stvari.""Naprotiv..." zagrmi glas iza njih, "naše je imanje prilično malo."Smjesta su ustali, okrenuli se pridošlici — privlačnom starijem muškarcu, uredne tamne kose i stroga, plemenita držanja. Ali baš kad je Atrus primijetio tu strogoću, čovjek se nasmiješi, raširi ruke, priđe i toplo zagrli Atrusa."Atruse! Prijatelji njegovi i pratitelji! Ja sam Jethhe Ro'Jethhe i dobrodošli ste u mojoj kući. Ostanite koliko vam volja. Moj je dom vaš dom."Završivši taj svoj mali govor, pozdravljao je jednoga po jednoga, grleći ih, a posljednja je ostala Marrim."Mlada damo," reče blago se naklonivši, kao da razgovara s nekim tko je po položaju iznad njega. "Zaista me veseli što sam vas upoznao.

Page 47: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 47 -

Istovremeno očarana i zatečena iznenadnom pozornošću, Marrim pogne glavu, osjećajući kako joj vrat oblijeva rumenilo.A potom je došao red na Atrusa da se zahvali Hadreovu ocu na gostoljublju."Nema na čemu," reče Ro'Jethhe odmahnuvši rukom. "Siguran sam da biste vi isto učinili za nas kad bismo vam došli u goste." Atrus se nasmiješi. "Zaista bismo."Starčev ih je osmijeh sve obuhvatio. "I'a, onda, neka bude tako." Okrenuvši se Irrasu, reče: "Ali oprostite mi moje nepristojno ponašanje, Meštre Irrase. Postavili ste pitanje a ja sam vam dao samo djelomičan odgovor. Dođite, sjednimo pa ću odgovoriti na sva vaša pitanja."Bilo je već kasno poslijepodne kad je Jethhe Ro'Jethhe napokon ustao i pljesnuo dlanovima. "Kaaru! Pokaži mojim gostima njihove sobe." Istog mu se trena sluga stvorio iza leđa, čekajući da ga posluša. Okrenuvši se Atrusu, Ro'Jethhe se nasmiješi. "Daleko ste putovali, prijatelji. Siguran sam da se želite okupati i presvući prije večerašnje zabave.""Zabave?" Atrus se nagne naprijed. Sad je to prvi put bilo spomenuto."Oh, ništa veliko. Jednostavna stvar. Pozvao sam nekoliko prijatelja — mjesnih zemljoposjednika. Bit će tu i moji sinovi, naravno. To će vam biti prilika da sve upoznate."Atrus se nasmiješi. "Zahvaljujemo vam, Jethhe Ro'Jethhe, na vašoj ljubaznosti.""Ništa, ništa," reče starac, ogledavajući se i smiješeći se. "Drago mi je da ste ovdje, Atruse. Vi i vaša pratnja. I zapamtite, štogod želite, trebate samo zatražiti."Dvojica muškaraca nakloniše se jedan drugome, a onda se Ro'Jethhe okrene i iziđe iz sobe, dok je njegov sin žurio za njim.Soba je, kao i sve ostalo, bila golema. U sredini je stajao ogroman krevet — na kojemu bi moglo spavati manje selo, ili se bar tako činilo. Vrata bijahu golema i podijeljena na ploče, usađena u zidove tako debele da su Atrusa podsjetili na tvrđavu koju je nekoć davno bio posjetio u jednome od prastarih d'nijskih Razdoblja. Ali najdoj-mljiviji bijaše širok balkon s kojega se pružao savršen pogled na okolni krajolik.Svileni zastor boje blijedoga limuna blistao je na poslijepodnevnom povjetarcu dok je Catherine zakoračila kroz njega na kamene ploče balkona. "Atruse..."Izišao je i pridružio joj se; nekoliko su trenutaka stajali u tišini i gledali terasaste livade i nasade stabala iza njih —nije bilo dva ista, a kombinacija boja i tekstura bijaše čarobna. Zaklikta neobična ptica, visoko i slatko.Provukavši ruku ispod njegove, Catherine ga pogleda i nasmiješi mu se. "Jesi li ikad sanjao o ovakvome mjestu, Atruse?""Ne," reče on. "Vrti mi se u glavi od ovoga, Catherine. I kad pomislim da je cijela ta zemlja ovakva..."Jer Jethhe Ro'Jethhe im je rekao da nije nimalo imućan čovjek, nego prosječan građanin te da postoje mnogi —namjesnik okruga, recimo — koji žive daleko raskošnije, premda si Atrus nije mogao ni zamisliti kako, jer i ovo je bilo luksuznije od ičega što je ikad vidio. Štoviše, Jethhe Ro'Jethhe se pokazao kao inteligentan i duhovit čovjek, neobično kultiviran, brza uma i uvijek darežljiv u napomenama. Atrusu se odmah svidio.Svejedno je bilo teško povjerovati što Ro'Jethhe kaže i da već s visoravni Atrus nije bio vidio jedan dio, možda bi sve te riječi otpisao kao hvalisanje. Je li to mjesto zaista bilo tako golemo kao što je Ro'Jethhe rekao? Dvjesto milijuna stanovnika! Bilo je teško zamisliti, premda se zemlja prostirala od obzora do obzora. Ako svi žive ovako, bogatstvo ove zemlje mora biti nezamislivo. Čak i na svom vrhuncu, D'ni je bio ništa u usporedbi s ovim.Dok su se kupali i presvlačili, Catherine i Atrus još su razgovarali o tome što su saznali od Ro'Jethhea.Nad Terahnee je vladao kralj, uz potporu vijeća savjetnika, pod kojim bijahu okružni namjesnici. Ali na njihovo zaprepaštenje, unatoč veličini kraljevine, nije bilo Ceha Održavatelja. Na Terahnee nije bilo policije, jer nije bila potrebna. To se, više no išta drugo, dojmilo Atrusa, jer odavalo je moralne standarde koje je postigla ta kultura.Bijaše to zemlja bez ratova, lupeštva ili prijevara."Imaju sluge..." počne Catherine."Da, ali očito je da se prema njima ponašaju dobro, siguran sam da si to primijetila. Kaaru i Jaad možda pognu glavu pred go-spodarem, ali nema trunke servilnosti u njihovu držanju. Zapravo, osjeća se velik ponos.""Nije li to neobično, Atruse?""U ovakvoj zemlji? Ne. Neki moraju raditi dok drugi organiziraju poslove. Tako je u svim društvima. A tako je, do određenoga stupnja, bilo i u D'niju.""Do određenog stupnja." Ali Catherine nije nastavila.Povrh toga, nije se moglo reći da se ne slaže s Atrusom. Da bi se ovakvu zemlju održalo ovako lijepom, potrebna je dobra organizacija. I Atrus je imao pravo. Nikad prije nije vidjela takve sluge.Promijenivši temu, postavila je pitanje koje joj je već neko vrijeme bilo na umu."Atruse? Misliš li da su ti rođaci?""Misliš — jesu li D'nijci?"

Page 48: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 48 -

"Da. Na kraju krajeva, govorite zajedničkim jezikom.""To je možda stečeno ili zajedničko iz daleke prošlosti. Moguće je da je ovo bilo Razdoblje koje je nakon gubitka veze s D'nijem otišlo svojim putem.""Miliš li da je tako?""Rekao bih da je to vrlo vjerojatno. Kao prvo, nemaju osjetljive oći poput D'nijaca. Zatim način gradnje... razlikuje se od d'nijskoga koliko je to moguće — primijeti njihovu uporabu drvene građe.""Istina," reće Catherine, "ali to je lako objašnjivo. U D'niju nije bilo stabala — ovdje su ih milijuni, tisuće milijuna. Povrh toga, tijekom tisućljeća društva se razvijaju različitim putevima. I trebali bismo očekivati razlike.""Možda," reče Atrus, navlačeći svilenu jaknu koja mu je bila ostavljena na krevetu, "ali dok ne budem siguran da postoji veza neću je ni pretpostavljati. To što govore inačicom d'nijskoga nije nikakav dokaz sam po sebi."Catherine se spremala odgovoriti kad se začulo kucanje na vratima. "Uđite!" reće Atrus, okrenuvši se prema vratima.Ali bijahu to samo Marrim, Carrad i Irras. Slili su se u sobu, ozareni i uzbuđeni."Meštre Atruse!" reće Irras. "Imaju Knjižnicu!""Golema je!" doda Carrad, dok su žurili jz sobe niz širok hod-nik, čiji je strop bio tako visoko da se doima/o kao dno preokrenutog zdenca."A knjige!" doda Marrim uzbuđeno. "Nikad niste vidjeli ništa slično!"Knjižnica nije bila samo jedna prostorija, kao što je bio očekivao. Nije to zapravo ni bila soba nego golema dvorana, iza koje se nalazila druga pa treća, a zidovi bijahu ispunjeni, od poda do stropa, s knjigama u kožnatim uvezima. Dovoljno da se ispuni cijeli D'ni, činilo se."A oni su jednostavni zemljoposjednici?" reče Catherine, izrekavši vlastite misli. "Atruse?"Atrus se okrene, iznenađeno primijeti Hadrea kako stoji na vratima. "Oprostite nam, Hadre. Nismo namjeravali njuškati.""Nemam vam što oprostiti, zaista," reče, pokazujući im neka udu u knjižnicu. "Štogod želite vidjeti, Atruse. Kao što vam je moj otac rekao, naš dom je vaš dom, dokle god ste ovdje.""Zaista ste velikodušni, obojica.""Nimalo," reče Hadre. "Moj narod voli dijeliti umne stvari. Veliki smo ljubitelji knjiga. A osjećam da ste i vi."On pljesne rukama i na vratima s desna se pojavi sluga. Nije to bio Kaaru ili Jaadu nego mnogo stariji čovjek. Ali i on je bio odjeven u boju crvenog vina i imao je istu srebrnu kosu, iste pruge ispod desnog uha."Gospodaru?""Nećeš biti potreban, Duura. Sam ću se pobrinuti za goste." "Kako želite, Gospodaru." Duura se nakloni i nestane. "Pa?" reče Hadre, gledajući Atrusa i opet se smiješeći. "Gdje biste željeli početi?"Knjižnica nije bila jedino čudo u kući. Catherini je omiljeni dio bila dvorana staklenih pregrada ispunjena najnevjerojatnijim biljkama — bijaše to, zapravo, golem staklenik, čije razine i odvojene komore bijahu osvijetljene u različita doba dana, svjetlom iz golemog prozora na stropu prostorije. Moglo se hodati kroz taj labirint komora, čiji zidovi i podovi bijahu od stakla, omogućujući ti da vjeruješ da hodaš po bujnoj egzotičnoj šumi; zrak bijaše oma-mljujuće slatkast, a osvjetljenje kao u prašumi na djevićanskome svijetu.Iza toga, a u potpunom kontrastu, nalazila se dugačka galerija, gdje se svjetlost činila kao nešto što se filtriralo kroz duga stoljeća. Tamo su, na zidovima sa svake strane, visjele tisuće portreta u prirodnoj veličini."Ovo su," reče Hadre ponosno, "bili Ro'Jethhe."Zureći u te beskrajne varijacije istoga lica, Atrus napokon shvati koliko je zapravo staro to mjesto, jer svi su ti ljudi bili gospodari ove kuće. Taj dug, neprekinut niz očeva i sinova bio je najjasnija potvrda trajnosti toga društva."Kažete da su svi oni bili Ro'Jethhe," reće Atrus. "Je li to ime ili titula?"Hadre se okrene prema njemu i nasmiješi se. "Kad su bili mladi imali su druga imena — ona koja su im bile dale njihove majke, baš kao što moj brat Eedrah i ja imamo imena. Ali kad je došlo vrijeme, svaki je od njih izgubio svoje ime. Shvaćate li?"Catherine kinine. "Tako ćete i vi biti...""Ro'Jethhe." Nasmiješio se. "Ali još će mnoge godine proći do toga. Moj je otac u najboljim godinama.""Znači da vaši ljudi dugo žive?" upita Atrus. "Dovoljno dugo," odgovori Hadre."Stotinu godina?" upita Catherine, znajući, jer veća ga je ranije bila pitala, da trajanje njihove godine odgovara otprilike onoj u D'niju.Hadre se nasmije. "Ne, moj otac ima gotovo dvjesto godina.""Ahh..." Catherinein se pogled sretne s Atrusovim, a licem joj preleti nagovještaj osmijeha, kao da je dokazala neku svoju teoriju.

Page 49: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 49 -

Zazvoni zvono, dubokim i niskim zvukom, a činilo se da dopire iz utrobe kuće. Čuvši ga, Hadre se okrene prema njima i nakloni se, ispričavajući se. "Oprostite mi," reče, "ali sad vas moram napustiti. Do večeras..."Hadre krene, zastane, osvrne se. "Oh... bit će vam drago ćuti da večeras imamo posebnoga gosta. Nazočan će biti i okružni namjesnik. Pokazao je veliku želju da vas upozna."S tim se okrene i požuri iz prostorije."Pa..." reče Catherine i zašuti, primijetivši slugu kako stoji pokraj njih. A bila je sigurna da ga tren ranije nije bilo."Ako biste pošli za mnom," reče čovjek, nakrivivši glavu, "odvest ću vas u vaše sobe."Atrus pogleda Catherine, a njegovo je iznenađenje bilo odraz njezina."Dobro," reče on, još jednom pogledavši dugi niz Ro'Jethhe-ovih predaka na zidovima sa svake strane. "Vodite nas."Brod se kretao brzo, nečujno, ispod biserne mjesečine koja je tajnovito zavila krajolik u srebrno svjetlo. Atrus se okrene i pogleda prema bjelini kuće koja je ostajala za njima.Bio je pretpostavio da će se večerašnja zabava održati u kući Ro'Jethhea, ali kad su sišli iz svojih soba dočekao ih je Hadre s vijestima da idu u amfiteatar sjeverno od kuće.Na pramcu brodića sjedila je Marrim među mladićima — Ca-rradom i Irrasom, Omom i Eselom — a na svim je njihovim licima bio isti izraz. Imali su običaj razgovarati na putovanjima — raspravljati do u beskraj — ali ljepota večeri ostavila ih je bez riječi.Atrus spusti pogled, smiješeći se, znajući da i on osjeća isto. Ovdje je bio manje od dana, a već se napola zaljubio u tu neobičnu i prekrasnu zemlju. Niti jedno od Razdoblja na kojima je bio nije se moglo mjeriti s ovim i on se, ne prvi put, zapita tko ga je napisao, tko je oblikovao fizičke značajke koje su omogućile razvoj ovakvoga svijeta — jer ako je o pisanju išta znao, bijaše to činjenica da na kraju, zapravo, zemljopisna obilježja određuju društvenu strukturu nekoga Razdoblja. Znao da će morati još proučiti Knjigu Terahnee — očigledno ju je napisao meštar nad meštrima.Što se ovdje dogodilo da su se razvile tako idilične okolnosti? Je li stvar bila samo u umjerenosti klime, bogatstvu tla, nepromjenjivoj istosti krajolika koja je omogućila razvoj takvoga društva? Ili su to bile odluke ljudi — ljudi poput njega — koje su odgovorne za ovaj savršeni red, taj začuđujuć procvat civilizacije?Nije znao, a niti je — iskreno govoreći — htio znati. I to je samo po sebi bilo čudno, jer nikad prije nije njegova znatiželja bila zatomljena na ovakav način. Znao je da je i Catherine zadovoljna time da stvari prihvati kakve jesu, da se prepusti struji koja ih je nosila.Kao sad, pomisli on, svjestan nečujnog kretanja brodića. Kad su skrenuli na zavoju rijeke, pogled mu padne na terasastu padinu brijega pred njima: terasaste razine bijahu mjestimično izdubljene i ispunjene vodom, tako da je cijela padina bila uzorak od dubokih sjena i blistave, srebrne svjetlosti, oblikujući obris lica prekrasne mlade žene.Zažamori divljenje s pramca, a potom i usklik iznenađenja, jer kako se brodić kretao, malo promijenivši smjer, tako se mijenjao i odnos svjetlosti i sjene. Sad se nakratko pojavilo lice mladoga muškarca, koji kao da je promatrao mladu ženu ćije se lice bilo pojavilo prije njegova."Nevjerojatno," reče Atrus. "Zaista domišljato.""To ie stari dizajn," reče Hadre, umanjujući Atrusovo divljenje, "ali popularan.""Ima li mnogo takvih uzoraka?" upita Oma.Hadre se okrene i nasmiješi se mladiću. "Mnogo. Zapravo, već ste danas prošli pokraj mnogih, ali pri danjem ih je svjetlu teško uočiti.""A voda... kako je dovućete gore?" upita Esel, namrštivši se.Ali Hadre se već okrenuo prema Atrusu. "Sad više nije daleko, Ro'Atruse," reče, "Amfiteatar označava granicu između našeg posjeda i imanja našeg susjeda, Ro'Hedratha. Upoznat ćete ga, kao i njegova sina Juulvrija. juutvri, Eedrah i ja imali smo istog učitelja u djetinjstvu."Catherine koja je dotad bila šutjela, sad upita: "Već ste ranije spominjali svoga brata. Hoće li večeras biti na zabavi?"Hadre se malo okrene, pogleda je u oči. "Bio je odsutan, ali večeras se vraća." Pa zastane. "Nije bio dobro..." Potom, smiješeći se: "Ali dođite, gotovo smo stigli."Kad su glazbenici završili, Marrim podigne glavu i uzdahne. Nikad prije nije ćula ništa slično. Isprva nije razumjela neobično disonantne zvukove s kojima jc skladba počela, niti su joj se svidjeli, baš kao ni izrazito matematičke uzorke po kojima je bila složena, ali kako se razvijala i kad su te prekrasne harmonije počele prekrivati temeljni uzorak, našla se ne samo dirnutom nego i ushićenom strastvenom složenošću glazbe.Pametno, pomisli, a onda se ispravi. Ne, ne pametno, nevjerojatno.Toliko nevjerojatno da je posve zaboravila gdje se nalazi dok je glazba svirala. A to bijaše čudesno.Kad je brodić ušao u amfiteatar, klizeći ispod niza niskih arkada, bila se nasmiješila, jer je uzdignuta pozornica na sredini izgledala kao velika latica ruže. Ali kad je brodić usporio, slijedeći spiralni kanal oko središta, činilo se da

Page 50: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 50 -

zidovi svjetlucaju i rastapaju se u nekakvu izmaglicu. Marrim je zurila, ne shvaćajući, a onda pljesne rukama, ushićena, jer u tom su se trenutku zidovi promijenili u stalan vodopad koji je posve okružio amfiteatar, a kristalna se voda slijevala u dubok jarak što je obrubljivao zdanje nalik školjci.Ranije, kad je razgovarala s Omom, Eselom, Carradom i Irrasom, zaključili su da su sva ta čuda koja su vidjeli morala biti razvijana tijekom mnogih dugih godina. Zamislili su si postupak — neka kreativna, pametna vrsta dala je izvornu zamisao, koju su ostali kopirali, pročistivši je kroz duga stoljeća sve dok nije postigla sadašnje stanje. Ali svejedno je cijela stvar i dalje bila nevjerojatna. Ne samo da su ti ljudi toliko ulagali u sve što rade, nego je zadivljujuć bila i golemost njihovih postignuća. Činilo se da ništa nije preteško za te ljude.Sad, dok je sjedila medu nekoliko desetaka gostiju — susjeda i njihovih obitelji — nije joj se činila neobičnom pomisao da iza svega toga stoji nekakva čarolija."Meštre Atruse?"Atrus se okrene na svom kauču, pogleda je: "Da, Marrim?" " jesu li u D'niju imali glazbu?""Da, ali nikad je zapravo nisam čuo. Povrh toga, ne vjerujem da bi se i mogla usporediti s ovim što smo čuli." "Svidjela vam se naša glazba, Atruse?"Mladić koji mu se obratio bijaše Ro'Jethheov drugi sin, Eedrah. On bijaše sitnije grade i bijede puti od Hedraha, ali sličnost je bila velika.Atrus se okrene i obrati se mladiću, nagnuvši glavu. "Da budem iskren, nikad prije nisam čuo ništa slično.""Ah, da," reče Eedrah, "ali je li vam se svidjela?"Na Marrimino iznenađenje, Atrus je oklijevao, a zatim zavrti glavom. "Bila je zaprepašćujuća. Tako zamršena, a tako elegantna, ali — iskreno — izazvala mi je... osjećaj nelagode."Čuvši to, Marrim si nije mogla pomoći. "Ali bila je prekrasna, Meštre Atruse! Te harmonije! Ti uzorci u podlozi! Bila je... prekrasna!"Ogledala se oko sebe, shvativši da je iznenada svi gledaju, s istim usredotočenim namrštenim izrazom na svakome licu. Činilo se da je posebno pozorno promatra Eedrah. Vidjevši to, ona pocrveni."Slažem se," ubaci Catherine. Na trenutak sam posve zaboravila gdje sam."Eedrah se nasmiješi. "Pa, u Terahnee ste."I nastane smijeh. Mladić se nakloni i nasmiješi se Marrim, koja pocrvenje još dublje. Ali trenutak je prošao i razgovor se nastavio.Bilo je očito da ljudi ovoga Razdoblja vole razgovarati — ne samo razgovarati nego svaku temu raspraviti do u pojedinosti; urođena duhovitost činila je razgovor ugodnim i živahnim, ma kako ozbiljna bila tema.Gledajući Atrusa, Marrim primijeti kako je procvao u tom novom okružju. Premda mu se divila, držala ga je pomalo sumornim i ozbiljnim, ali iznenada se preobrazio, u razgovor ulažući jednak žar kao i njegovi domaćini.A onda je iznenada temom razgovora postao D'ni."Oprostite mi, Atruse," reče Ro'Jethhe, "ali moj je sin spomenuo nešto o vašem domu. O mjestu koje se zove Ro'D'ni. Moram priznati da osobno nikad nisam čuo za takvo mjesto."Atrus se ogleda oko sebe. "Zaista dolazimo iz D'nija, Ili barem mjesta koje je poznato pod tim imenom.""Shvaćam," reče susjed Ro'Hedrath, "ali kako ste došli ovamo? Brodom?"Opet se prolomi smijeh, ali sad su već svi napeto čekali Atrusov odgovor."Ruševine..." počne Atrus."Ruševine?" Ro'Hedrath se ogleda oko sebe. "Ne znam ni za kakve ruševine u Terahnee!""Ali sigurno znate," reče Atrus. "Nalaze se manje od pola dana hoda odavde."Na te riječi Ro'Jethhe pogleda svog mlađeg sina. "Eedrah, jesi li čitao o takvim ruševinama?"Mladić je dotad gledao dolje, a sad iznenađeno podigne pogled. "Ne, oče.""Postoje ruševine," nastavi Atrus. "Gore na visoravni. Zakrilje-ne su stablima — golemim, prastarim stablima —ali jesu tamo. Visoko gore. Kroz njih smo došli.""Kroz njih?" Ro'Jethhe je izgledao zbunjeno.Eedrah naglo ustane. "Ispričaj me, oče, ali nije mi dobro.""Naravnom" reče Ro'Jethhe, mahnuvši rukom. A onda dozove jednoga slugu neka pomogne mladiću.Okrenuvši se natrag njima, nasmiješi se. "Morate mu oprostiti, Atruse, ali uvijek je bio pomalo boležljiv."Atrus zausti objasniti kako su došli, ali uto se pojavio još jedan brodić na drugoj strani amfiteatra, prekidajući pad vodopada, škro-peći vodu u izmagličastom luku, a onda je ušao u spiralni kanal i zaustavio se na rubu središnjeg prostora.U njemu su sjedila četiri muškarca. Jedan od njih, krupan i sjedokos i umotan u crno krzno sad ustane, zakorači iz brodića, dovikne pozdrav Ro'Jethheu, koji je — kao i svi ostali — ustao istoga trena kad se pojavio brodić."Namjesnice!" reče Jethhe Ro'Jethhe, ponosno se smiješeći dok je prilazio pozdraviti svoga gosta. "Dobrodošli na našu skromnu zabavu."

Page 51: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 51 -

Namjesnik bijaše doista dojmljiva figura. Bio je za glavu viši od Ro'Jethhea, koji nije bio nizak čovjek. Primivši dobrohotno Ro'Jet-hheov osmijeh priznanja, on zakorači pokraj njega i priđe Atrusovu kauču."Znači vi ste Atrus iz Ro'D'nija."Uslijedio je neobičan trenutak -— činilo se da bi se sad moglo dogoditi bilo što — a onda namjesnik ispruži ruke i čvrsto stisne Atrusove. "Dobrodošli u Terahnee, Atruse iz D'nija."Pustivši mu ruke, Namjesnik zakorači unatrag. "Rijetkost je, zaista, da u ovoj našoj zemlji imamo posjetitelje pa ste iskreno dobrodošli. Ja sam Horen Ro'Jadre, namjesnik Ni'Edirena i nosim vam poruku od kralja."Izrekavši to, namjesnik izvuče zapečaćen smotak ispod plašta i ponudi ga Atrusu. Bijaše to dugačak i dojmljiv cilindar, pozlaćen i sa službenim pečatom — ovalnim komadom blistavo plavog voska. Atrus ga primi i nakloni se."Zahvalan sam na vašoj ljubaznosti, Horene Ro'Jadre.""Nema na čemu," reče namjesnik pa se okrene ostalima i objavi: "Kralj je pozvao Atrusa i njegovu pratnju u posjet glavnome gradu. Kreću sutra!" Ogleda se oko sebe. "Gdje je Eedrah?"Ro'Jethhe se uljudno nasmiješi. "Bojim se da mu nije dobro.""Opet? Hmmm... A želio sam da on otprati naše goste do glavnoga grada.""I hoće," reče Ro'Jethhe brzo. "Njegovo je stanje privremeno. Bit će mu čast otpratiti ih."Horen Ro'Jadre se nasmiješi. "Dobro." Nakratko se ogleda oko sebe, a onda priđe praznome kauču u samome središtu amfiteatra. Tek tad su se i svi ostali vratili na svoja mjesta.U zraku odjekne kristalan zvuk. Kad je izblijedio, uključiše se svjetla iza vodopada, a jedan dio poda skline i iznutra se počne uzdizati platforma.Na platformi je stajalo šest mladića, golih do pojasa; savršeno građeni momci se nakloniše i počeše izvoditi gimnastičku točku koja je zatekla Marrim svojom složenošću.Sve je išlo dobro dok odjednom jedan od mladića nije zakvačio gležanj drugoga i poletio preko glave, teško tresnuvši. Nije ispustio ni zvuk — zapravo, cijela je izvedba bila posve nečujna, prekidana samo udarcima stopala ili dlanova o platformu ili šištanjem daha — a čak i sad, dok je ležao, lica iskrivljena u boli, nije ispustio ni zvuk.S kauča desno od Marrim, Ro'Jethhe pljesne rukama. Istog je trena izvedba prestala, a platforma se uvukla natrag u pod.Razgovor je započeo gotovo odmah, predvodio ga je Ro'Jethhe, vrativši se temi koju su ranije bili započeli. Nitko nije spominjao ni izvođačevu pogrešku niti D'ni.Jeli su, pili, a kasnije se, tijekom kratke stanke u razgovoru, namjesnik obratio izravno Atrusu."Moj mi prijatelj Ro'Jethhe kaže da neki od vas danju nose posebne naočale. Smijem li upitati zašto je tomu tako?""Naravno," reče Atrus. "To je nasljedna osobina naše rase. Oči su nam osjetljive. Smeta im danje svjetlo. Stoga nosimo ove leće." S tim Atrus izvadi svoje naočale iz džepa i priđe namjesnikovu kauču te mu ih pruži. /Namjesnik ih je neko vrijeme proučavao, prčkajući po srebrnom zatvaraču sa strane, potom pogledavši kroz njih, naoko zadivljen njihovom izradom i dizajnom. Uljudno se nasmiješivši, vratio ih je Atrusu. "Nadam se da ćete neko vrijeme biti i mojim gostom, Atruse. Na putu u glavni grad. Usput vam je, a volio bih još malo razgovarati s vama.""To je...""...jako ljubazno od mene, znam," nasmije se Ro'Jadre. "Oh, ljubaznost nema ništa s tim, prijatelju. Znatiželjan sam i volio bih saznati više o vama i vašim pratiteljima.""Onda ćemo rado ostati. Oh, i namjesnice?""Da, Atruse?""Bih li mogao poslati glasnika svojim ljudima, da ih izvijestim što se dogodilo?""Vašim ljudima..." Namjesnik trepne. "Naravno... da, svakako. Morate to smjesta učiniti. Javite im da ste dobro."Atrus se nakloni. "To je...""... jako ljubazno od mene."Na to se obojica nasmijaše, a pridružiše im se i svi ostali."Pa," reče Ro'Jadre, ogledavši se oko sebe, lica ozarenog zadovoljstvom, "nastavimo s ostatkom zabave. Jethhe Ro'Jethhe, hoćete li početi?"Domaćin se blago nakloni, a zatim nakon trenutka razmišljanja progovori u tišinu punu iščekivanja:"Stari, ali novopronađeni. Skriveni, ali pred očima. Novoizleglo jaje sa starom napuklom ljuskom..."A Marrim se opet nade sva u čudu, ogledavajući se oko sebe. Zagonetke, pomisli, igraju se zagonetkama.Putovanje natrag bijaše veselo. Popili su previše — čak i trezvenjak Atrus — i zabavili se bolje no što je itko od njih bio očekivao.

Page 52: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 52 -

"To je bilo tako lukavo," reče Oma, naslanjajući se na brata Ese-la. "Ona o ptici i bravi sa srebrnim ključem. Kako li ih samo smisle!"Naceri se i obazre se oko sebe, a potom prekrije usta rukom spazivši Hadrea na pramcu, ali činilo se da mladiću nije smetala njegova primjedba."Zagonetamo od najranijih dana," reče Hadre. "Kao što rekoh ranije, volimo umne igre. Umne igre i testove pamćenja — takve nam stvari predstavljaju radost i izazov. A održavaju nas oštroumnima.""Onda vam treba čestitati," reče Oma, nazdravivši zrakom. "Jer ja bih, da živim kao vi, umro od lagodna života.""Siguran sam da ne biste," reče Hadre, zvučeći trjeznije nego itko od njih. "Vidio sam vas u knjižnici, Oma. Vidio sam kako ste žedno upijali pogledom te knjige. Ako želite, možete ponijeti jednu ili dvije na putovanje u glavni grad."Oma ustane, preplavljen osjećajima nakon Hadreove ponude, pa se nakloni preduboko, izazvavši smijeh, ali Hadre se jednostavno vrati na pramac."Nema...""...na čemu!" odgovoriše petero mladih uglas i prasnuše u smijeh; smijeh kojemu se nakon nekoliko trenutaka pridružio i Hadre. Smijeh koji je ispunjavao topli noćni zrak dok je brodić nečujno klizio ispod mjeseca u posljednjoj četvrti, ploveći prema udaljenoj blistavoj bjelini Ro'Jethhea.Opet su se vidjeli ujutro, u golemoj Ro'Jethheovoj radnoj sobi čiji zidovi bijahu obloženi knjigama. Namjesnik je odlazio za sat vremena pa je izrazio želju da vidi Atrusa prije odlaska."Oprostite mi što vas tako rano uznemiravam," reče Horen Ro-'Jadre, prilazeći i uzimajući Atrusove ruke u svoje, "ali želio sam razgovarati s vama neslužbeno prije današnje večeri." Atrus se nasmiješi. "Onda govorite, slušam." Ro'Jadre kimne, pusti mu ruke te reče:"Uživao sam sinoć u vašem društvu, Atruse, i znam da ćete ostaviti silan dojam na dvoru, ali osjećam da bih vas trebao upozoriti na jednu stvar." : i:"Upozoriti me? Na što?""Na to da previše ne govorite o tome tko ste i odakle ste. O D'niju i slično."Atrus suzi oči. "Zašto?""Zato jer nije u redu da vas to pitamo. Shvaćate li?" "Bojim se da ne shvaćam. Vi ste ovdje namjesnik, zar ne?" "Namjesnik, da, ali ne kralj." "A samo kralj smije postavljati takva pitanja?" Horen Ro'Jadre se sav ozari. "Eto. Rekao sam Ro'Jethheu da ćete shvatiti.""Ali..." Atrus utihne, potom reće: "To je vaš običaj, pretpostavljam?""Točno. Čim je kralj pristao primiti vas, bilo je odlučeno. Sad bi bilo pogrešno da itko od nas zna o vama više nego on." "Shvaćam.""Vidjet ćemo se opet večeras. Do tada..."Zakorači naprijed i nakratko zagrli Atrusa, a u sljedećem ga trenutku više nije bilo.Atrus je još neko vrijeme gledao za njim, a onda se okrene i pogleda Ro'Jethhea, kao da traži objašnjenje, ali stariji je muškarac rekao samo: "Kralj je pristao primiti vas, Atruse. Golema je to čast.""Da," reče Atrus. Potom se nasmiješi, shvativši da mu Ro'Jethhe želi samo dobro. "Neću zaboraviti vašu ljubaznost i dobrotu, Jethhe Ro'Jethhe."Starac zablista. "Pazite na moga sina, Atruse, i vratite se čim uz-mognete. I zapamtite, moja su vam vrata uvijek otvorena, sve dok ste na Terahnee."Zanimljivo," reče čatherine kasnije kad joj je rekao za sastanak s namjesnikom."Svaki narod ima svoje običaje," reče Atrus, zakopčavajući na-prtnjaču. "Gdje je nestao mladi Irras?""Tu sam, Meštre Atruse," reče Irras, ulazeći u sobu. "Znaš što trebaš reći Meštru Tamonu?" Irras kimne. "Napamet. Od riječi do riječi.""Kreni onda odmah. I vrati se čim isporučiš poruku. Jethhe Ro'Jethhe neće imati ništa protiv da ostaneš ovdje dok se mi ne vratimo iz glavnoga grada."Irras pogne glavu, reče: "Pazite na sebe," okrene se na peti i ode. Atrus pogleda Catherine, s pitanjem u očima."Mislim da je razočaran što ne ide s nama u glavni grad," rečeona."Ali odluka nije u mojim rukama.""To mu nimalo ne olakšava položaj, Atruse. Bio je uzbuđen na samu pomisao da će vidjeti glavni grad, a sad se mora zadovoljti položajem glasnika između nas i visoravni. Zacijelo je to bio težak udarac.""A nije rekao ni riječ."Catherine se nasmiješi. "Tako si ih naučio, Atruse." Atrus se namršti. "Da, ali morali bismo mu to nekako nadoknaditi. Mogao bih pitati kralja smije li Irras doći za nama." "Pitao bi kralja?""Naravno," reče Atrus, nesvjestan osmijeha na Catherininim usnama. Ali nije nastavila.

Page 53: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 53 -

"Jesi li spremna?" upita Atrus, ogledavajući se oko sebe, posljednji put provjeravajući jesu li uzeli sve što je želio ponijeti sa sobom."Spremna," reče ona."Dobro. Siđimo onda i potražimo Eedraha. Vrijeme je da krenemo."ladi su se već ranije bili spakirali i dok su Atrus i CatherineJ-V_L razgovarali s namjesnikom i Ro'Jethheom, oni su pošli u istraživanje okoline.Elegantan je mostić vodio preko kanala kojim su bili došli do kuće, a otvarao se na puteljak od obojena kamena koji je vijugao kroz uredno pometen travnjak i gubio se među stijenama.Slijedili su puteljak kroz stijene i gore. Izišavši na dalekome kraju izboja koji je gledao na niz dugačkih zdanja nalik barakama, s krovovima od crvenih crijepova.Dolje je bilo nekoliko slugu u crvenim plaštevima, razgovarajući medu sobom, ali utihnuše kad su primijetili mlade ljude na iz-boju, a jedan se od njih uputi prema njima.Zastao je u podnožju stuba koje su vodile dolje. "Mogu li vam pomoći, gospodari?""Hvala vam, ali ne," reče Carrad. "Uskoro odlazimo pa smo željeli malo razgledati."Čovjek se nakoloni. "Dopustite mi da vam budem vodič. Ja sam Tyluu.""A šti vi radite, Tyluu?" upita Esel, silazeći niza stube. Čovjekova glava i dalje je bila pognuta dok je odgovarao: "Nadgledam žetvu."Zastane. "Biste li željeli vidjeti žitnice?"Sišli su i predvođeni Tvluuom razgledali žitnice, impresionirani viđenim, pogotovo dvojica mladih Avaronežana, koji su — budući iz ratarskih obitelji — znali koliko je truda uloženo u to.Bijaše teško procijeniti veličinu samih žitnica, jer išle su i pod zemlju. Vidjeli su golema stubišta koja su vijugala u dubinu, a Tyluu im je objasnio da je mnogo toga pohranjeno dolje na nižim razinama.Nastavili su dalje, u velike torove gdje su neobično mirne životinje tiho preživale, vlažnim pogledom slijedeći mlade posjetitelje.Sve je bilo čisto i uredno. Nigdje niti jedna slomljena ograda, niti jedno oruđe izvan svoga mjesta. Oma napomene nešto u tome stilu, a Tyluu se nakloni, kao da je dobio veliku pohvalu, te odgovori: "To je naš običaj."Tu i tamo je Marrim primijetila otvore nalik zdencima. Duboke, četvrtaste rupe u tlu, obrubljene kamenom. Pogledala je niz jednu dok su prolazili i učini joj se da je vidjela kako je duboko dolje šmugnula neka životinja.A onda je već bilo vrijeme da se vrate. Oma je zahvalio Tyluu, ali Tyluu se samo naklonio i nestao medu sjenama.Carrad se namršti."To je njihov običaj," reče Marrim, smiješeći mu se široko. "Dođite, krenimo natrag."Kako su išli sjeverno od Ro'jethhea, tlo se počelo uzdizati, a J_X. kanal je vijugao između brežuljaka. I opet je krajolik bio prekrasan, a s obje strane pružao se pogled na čudesne prizore. Nakon sat vremena naišli su na prvi niz ustava — golemih, zamršeno ukrašenih mramornih dvorana u koje bi brod uklizio, a potom bi se za njim zatvorila vrata.Svjetiljke na stropu bacale su blještavo svjetlo, a voda ispod broda iznenada bi počela rasti, podižući ih na sljedeću razinu 'brijega' uz koji su plovili i opet bi se našli na danjem svjetlu.Potom van u preobražen krajolik — brda sa svih strana, obrasla raznim cvijećem, a ravno ispred ležala je smaragdno zelena struktura koja kao da je eksplodirala iz tla.Isprva su mislili da je to kuća u koju idu, ali Eedrah ih je brzo ispravio. "To je antilogija.""Antilogija?" upita Atrus. "Proturječje?" "Točno," reče Eedrah.Trenutak za trenutkom brodić je bivao sve bliže neobičnom zdanju, a put ih je vodio oko strukture, svakim časom otkrivajući sve više obilježja.Eedrah se nasmije. "Što je dinamičnije od trenutka kad kišna kap udari o površinu jezera i što bi moglo biti uzbudljivije nego uhvatiti taj trenutak zauvijek; pretvoriti nešto kratko i prolazno u vječnu objavu?""To je to?" upita Esel. "Kišna kap udara u površinu jezera?""Zar ne vidite?" upita Eedrah.I zaista, sad kad su znali što gledaju, bilo je lako vidjeti. Okru-gao oblik, udubinu u sredini, način na koji su rubovi kapi eksplo-dirali van, gotovo kao plamenovi, pokoravajući se zakonima fizike.Eedrahov se osmijeh proširi. "Svaki okrug ima dvije ili tri takve kapi. A kažu da kralj ima veliki park u kojemu se nalaze najljepše kapi u cijeloj kraljevini."Esel, koji je bio raširenih očiju zurio u građevinu, sad pogleda Eedraha. "Možda ćemo imati sreće i vidjeti ih.""Možda... ali pogledajte ovamo između brežuljaka... tamo idemo. Ono je Ro'Jadre."

Page 54: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 54 -

Ispred njih se uzdizao veliki brijeg od mramora, terasa za terasom uspinjala se uz brdo, kao stube kakvoga diva. A usađen u naj-donju od tih stuba bijaše golem prsten od krvavo crvena kamena, koji je izgledao kao da treperi, kao da unutar kućišta gore plamenovi.Taj je prsten okruživao tunel. Sad su išli ravno prema njemu, preko dugačkog, visokog vijadukta koji se elegantno nadvijao nad ponor. Kad su ušli u tunel, zatvoriše se vrata za njima i opet se voda stala hućeći uzdizati, podižući ih gore i gore i gore, kroz niz ustava, sve dok nisu izišli na vrhu toga velikog mramornog brijega, u golem četverokutni bazen, okružen golemim stepenastim zidovima sa svih strana, a jedna je blistala pod sunčevim zrakama.A tamo, stojeći na velikom balkonu pod sunčevim svjetlom, stajao je Horen Ro'Jadre osobno, odjeven u halju boje vrhnja. Isticao se, ponosna, visoka figura, kose strogo začešljane s čela. Podigavši ruku nasmiješio se dolje prema njima."Atruse! Catherine! Dobrodošli u Ro'Jadre!"Ro'Jethheova kuća bila je dojmljiva, ali Ro'Jadreova kuća bijaše jednostavno zaprepašćujuća. Samo predvorje, s velikim stubištima i veličanstvenim prozorima, bilo je dovoljno da čovjeku zastane dah. Dok je Ro'Jadre silazio pozdraviti ih, skupina iz D'nija stajala je potpuno zadivljena onime što ih je okruživalo.Marrim je gledala kako Ro'Jadre grli Atrusa, svjesna promjene u njemu od sinoć. Tad je namjesnik bio ozbiljan i suzdržan, čak i kad se smijao ili smiješio, ali danas se doimao opuštenijim, jer bijaše u vlastitu domu.Ako se ova palača može nazvati domom."Tako mi je drago da vas opet vidim," reče Ro'Jadre, ogledavajući se oko sebe, obuhvativši ih sve svojim osmijehom dobrodošlice. Nedaleko su stajala dva poslužitelja spuštenih glava, a njihov im izgled — crveni plaštevi, srebrna kosa — sad već bijaše poznat."Zacijelo ste gladni," nastavi Ro'Jadre. "U nižoj galeriji čeka vas lagano osvježenje. Ako biste pošli sa mnom..."Slijedili su ga kroz dugačku i nisku prostoriju, gdje je svjetlo bilo posve drukčije od onoga vani: blago i ružičasto, kao da je netko zauvijek uhvatio onaj prvi trenutak svitanja, trenutak pun nade.Marrim se obazre oko sebe, pokušavajući proniknuti kako je to učinjeno — svjetiljkama ili filterima ili staklima na prozorima — ali nije mogla otkriti izvor svjetla.Čuda, pomisli, smjestivši se na kauč. Terahnee zaista bijaše zemlja čuda.Putovanje nije bilo dugo, ali kao da je ovdašnji zrak otvarao tek, u toj mjeri da je Marrim brzo jela, iznenađena koliko je gladna. Ro'Jadreovo lagano osvježenje na bilo kojem drugom svijetu bilo bi smatrano gozbom, ali Marrim se sad već, baš kao i ostali, počela navikavati na tu razinu ležerne raskoši.Horen Ro'Jadre ih je gledao u tišini, uzevši tek komadić tu, komadić tamo, puštajući da se njegovi gosti u miru najedu i napiju. Tek kad se uvjerio da su utažili glad i žeđ, on pogleda Atrusa i reče, smiješeći se:"Čujem da ste ljubitelj knjiga, Atruse.""Jako. One su životna tekućina kulture.""Zaista," kinine Ro'Jadre ozbiljno. "Čujem i da biste željeli naučiti više o našoj zemlji."Atrus pogleda Eedraha, koji je gledao u pod. "Tako je. Nadao sam se da ću naučiti nešto o povijesti i razvoju.""Povijesti..." Ro'Jadreovim licem preleti čudan izraz. "Mislite reći da biste željeli znati imena kraljeva?""Ja..." Atrus zastane, potom: "Pa sigurno nisu stvari oduvijek bile ovakve?"Ro'Jadre se dobrodušno nasmiješi. "Siguran sam da jesu." "Onda možda postoje knjige koje govore o tome kako je bilo nekoć.""Možda," reče Ro'Jadre, neuobičajeno neodređen. Okrene se i pucne prstima. Istog se trena okrene jedan od slugu i nestane kroz vrata.Osjetivši određenu dozu nelagode na spomen te teme, Atrus skrene razgovor u druge vode. "Recite mi, Namjesnice," reče, "koliko će nam trebati do glavnoga grada?""Tri dana," odgovori Ro'Jadre, posegnuvši za malenim crnim, ovalnim plodom iz košare s voćem. "Ali večeras ćete ostati ovdje, kao moji gosti. Dopustite mi da vam prije toga pokažem svoju kuću."Ustao je. "Pitali ste me o povijesti, Atruse. Pa, ova kuća ovdje stoji, u gotovo neizmjenjenu stanju, već gotovo četiri tisuće godina. A prije nje je tu bila druga kuća, a prije toga..." Ro'Jadre slegne ramenima.Četiri tisuće godina... Catherine se ogleda oko sebe, upijajući eleganciju postignutu bez imalo napora. Za razliku od D'nija, koji je odavao drevnost, svojim izlizanim kamenom, ovo je mjesto izgledalo netom izgrađeno. Nigdje ni trunke prašine, nijednog znaka starenja.Smrznuto u vremenu, pomisli ona dok se okretala i spuštala stopala na pod. Ali ovi su ljudi izgledali kao da ni ne primjećuju svoju okolinu. Ništa na njima nije odavalo da vode nepromjenjive živote, a kao što je Atrus napomenuo — bijahu oštroumni kao naj-učeniji Cehovnici."Dođite," reče Ro'Jadre, vodeći ih između vitkih tamno plavih stupova u predvorje visokoga stropa, "da vam pokažem gdje radim."

Page 55: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 55 -

Esel i Oma stajali su zajedno u središtu velike radne sobe i polako vrtjeli glavama u čudu. Nikad nisu vidjeli ništa slično — nikad nisu ni zamišljali da bi takva soba mogla postojati, a postojala je. Ro'Jadre ju je nazvao laboratorijem, a sa svojim je raznim balkonima i razinama, pokrajnjim prostorijama i uzdignutim dijelovima do kojih se dolazilo uskim stubama, više sličila cijeloj Cehovskoj Kući. Jedan su cijeli zid ispunjavale police s raznim kemikalijama, dok je drugi bio obložen ormarićima punim instrumenata. A bijahu tu i redovi knjiga, kamo god čovjek pogleda, da ni ne spominjemo radne stolove, znanstveni pribor većinom nepoznat dvojici mladih D'nijaca.A sve je blistalo, kao da je netom ulašteno. Čak se i zrak doimao čistim."Zadivljujuće," reče Esel tiho, dok je Oma samo šutke zurio."Slobodno koristite što vam je volja," reče im Ro'Jadre, s istom onom otvorenom gostoljubivošću koju su sad već počeli smatrati karakterističnom za Terahnee. "Što je moje, i vaše je."Atrus se nakloni. Tad znatiželjno upita: "Što vas najviše zanima, Namjesnice Ro'Jadre?""Mene?""Sa znanstvenog stajališta...""Ah..." Ro'Jadre se nagne nad jednu od radnih ploha, skine masivnu knjigu i otvori je, okrenuvši je tako da Atrus može vidjeti."Bojim se da..." počne Atrus, a Ro'Jadre odmah shvati.'Tišmo... naravno. Razlikuje se od vašega. Shvaćam. Pa, ovo su zabilješke s mojih pokusa." Okrene nekoliko listova i pokaže par dijagrama, pokraj kojih su se nizale brojke i prekrasno iscrtani grafovi. "Izvodio sam pokuse s tintama. Slijedeći zamisao koju sam imao."Atrus je zurio u stranice, vidno opčinjen, premda je imao poteškoća čitajući terahneejsko pismo. Ali kad se čovjek usredotoči i nije toliko različito."Ali dosta o tome," reče Ro'Jadre, ostavljajući knjigu otvorenu na stolu. "Dođite da vam pokažem dugačku galeriju. Tamo su stvari iz Razdoblja — groteskne i prekrasne — koje prije niste vidjeli."Oma i Esel još su neko vrijeme stajali, nevoljki otići, a u pogledu im se vidjela gotovo čežnja. Ogledavši se oko sebe, napokon krenuše za Ro'Jadreom kroz mramorna vrata.Prošao je još jedan sat prije no što im je poslužitelj pokazao njihove sobe, visoko gore u istočnom dijelu velike kuće. Kad je Atrus zakoračio u prostrane odaje, pogled mu odmah privukoše četiri prekrasne stare knjige u duboko žutome uvezu obrubljene crnim, položene na masivan radni stol koji je ispunjavao cijeli kut glavne sobe.Atrus priđe i otvori prvu knjigu. Još nije mogao čitati neobično promjenjivo pismo, ali znao je, ne morajući pitati, da su to knjige o terhneejskoj povijesti koje mu je Ro'Jadre bio obećao.Večer je bila prekrasna. Glazba i ples i igre — asocijacije i rima — i razne druge stvari kakve si nikad prije nisu mogli ni zamisliti. Zavrtjelo bi mu se u glavi pri samoj pomisli na sve što su vidjeli. Zvukovi, okusi, prizori..."Još uvijek misliš da ti ljudi nisu D'nijci?" upita ga Catherine, prilazeći mu. "Nakon svega što si vidio? Govore narječjem tako sličnim d'nijskom. Pišu Razdoblja, baš kao i D'nijci."Atrus se nasmiješi. "Priznajem da je velika vjerojatnost. Ali siguran sam da je istina tu između ovih stranica. Odmah ću zadužiti Omu i Esela neka počnu s proučavanjem."Catherine je šutjela, a onda upita: "Ne zapitaš li se, Atruse?""Što?""Ma, ništa, samo mi pada na um ono što je Meštar Tergahn rekao. O razlozima zašto je ovo Razdoblje bilo povezano s D'nijem. Pomisao da je sve ovo postojalo, a da D'nijci nisu znali za to... čini mi se...""Nevjerojatnom?""Da. A ipak, ostavili su knjige koje povezuju ta dva Razdoblja. Zašto?""Različiti putevi," razmišljao je Atrus naglas. "Da, ali zašto?"Atrus se nasmiješi i lagano potapše otvorene stranice. "Odgovor je unutra, jamčim ti." Potom zatvori knjigu, priđe vratima i za-zove: "Oma! Esele! Imam zadatak za vas!"Eedrah je svratio prije večernje zabave. "Ostale možemo skupiti putem," počne on i stane u pola rečenice, zakoračivši u sobu i vidjevši Omu i Esela za velikim stolom u kutu, kako živo razgovaraju s Marrim i Irrasom."Povijesne knjige," objasni Atrus. "Učimo nešto o vašem svijetu.""Nešto i ništa," reče Eedrah, a onda nastavi smiješeći se: "Kao što proročanstva kažu. 'Kroz tako sićušne pukotine povijest sipi u sadašnjost'."Catherine se zagleda u njega, iznenađena. "Čuli ste za proročanstva i ovdje u Terahnee?""Glasine i bapske priče, većinom. Ali u gradu ima ljudi koji su cijele živote posvetili proučavanju takvih stvari. Veliki umovi čiji životi prolaze u pretraživanju prastarih knjiga u potrazi za jednom riječju tu, drugom tamo."

Page 56: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 56 -

Catherine pogleda Atrusa, ali činilo se da njega to ne zanima. Opet je odlutao do stola, gdje je Oma polako, ali uporno objašnjavao prevedeni redak iz knjige. Na trenutak je oklijevala, a onda upita: "Bi li bilo moguće sastati se s nekim od tih... učenih ljudi?"Eedrah slegne ramenima. "Valjda bi. Raspitat ću se. A kažu da ti ljudi vole pričati nadugo i naširoko o svemu što su saznali."Catherine se nasmiješi. "Čini se da ste rasa učenih ljudi, Eedrah.""Jesmo. Ali dođite, namjesnik nas čeka. Čujem da je organizirao vrlo posebnu zabavu vama u čast."Atrus se okrene na te riječi. "Onda ćemo zasad ostaviti knjige. Dođite, Oma, Esele Bit će vremena tijekom putovanja. Naš nas domaćin čeka."Namjesnik je stajao ispred vrata, s poluosmijehom na licu, koji je odavao da ga sve to zabavlja. Vrata bijahu malena, jedva dovoljno velika da kroz njih prođe dijete."Tko će prvi?" upira Ro'Jadre, gledajući od jednoga gosta do drugoga. "Vi, Atruse? Ili vi, mlada Marrim?"Marrim pogleda Atrusa pa kimne. "Kažete da jednom kad budem unutra moram izabrati u roku trideset sekundi ili će se sva vrata zatvoriti?""Točno," reče Ro'Jadre. "Ponekad su samo dva moguća izbora, ponekad tri. Ponekad ćete se morati penjati, ponekad spuštati, ponekad provlačiti, ali uvijek... uvijek ćete za to imati samo trideset sekundi.""A na kraju?" upita Catherine."Vidjet ćete. Pa, Marrim, jeste li spremni?""Jesam.""Onda krenite. Vidimo se... prije ili kasnije."Marrim se nije sviđalo kako su te riječi zvučale, ali sad je već bila preuzela obvezu. Gurnula je vrata i zakoračila unutra, u sobu ne veću od ćelije. Kako su se vrata zatvorila za njom, ona primijeti još dvoja — je ina s lijeve, jedna s desne strane, ali već je bila odlučila da će ići ravno dokle bude išlo. Do sljedećih vrata trebala su joj samo dva koraka. Gurnula ih je i prošla.Ta je soba bila duža i uža, strop viši. Jedna su vrata bila na stropu, ali niti jedna s desne strane. Ali već pri prvom koraku prema vratima nasuprot pod se pod njom počeo micati — okretati, premda nije shvaćala kako. U zidovima se ćulo šuškanje. Osjećajući blagu vrtoglavicu, nastavila je do vrata nasuprot. Ili su sad to već bila vrata s lijeve strane. Dok je provjeravala u sjećanju, prošlo je već petnaestak sekundi.Ravno naprijed, reče sama sebi i gurne vrata. Ali što ako se soba okrenula? Ide li još uvijek ravno?Ova soba — treća soba — bijaše kružna. Iz nje je vodilo petero vrata. A na sredini poda bijaše otvor. Tunel? Prišla je i pogledala. Usudi li se ići dolje?Zabava, reče si, podsjećajući se što je Ro'Jadre rekao. To je samo zabava.Marrim sklizne niz rub dolje u tamu, a onda osjeti kako se prolaz okreće i izravnava.Koliko je daleko padala? Pet metara? Više? Ustala je i krenula naprijed, pipajući pred sobom.Ruka joj udari o tvrdu, glatku površinu vrata. Ona gurne.I iziđe van na sunce.Ne, pomisli, nemoguće. Jer činilo se da je na vrhu zgrade i da sunce dopire kroz proziran krov.Dvoja vrata i trideset sekundi za izbor. Lijevo ili desno? Jer u ovoj sobi nije bilo vrata ispred. Uostalom, taj je plan ionako napustila. Što sad?Koja će je strategija sad izvesti iz tog labirinta?Nagađanje...Krenula je lijevo u nekakav hodnik sa samo jednim vratima na kraju i s jednim izlazom, zapravo samo s četverokutnim otvorom bez poklopca na stropu. Ali još dok je išla prema vratima soba se okrenula.Ovoga je puta znala da si to nije umislila. Sobe se cijelo vrijeme kreću. Ili možda ne cijelo vrijeme, ali barem povremeno — možda kad napravi određen izbor.Ali više nije imala vremena za razmišljanje. Posegnuvši objema rukama, Marrim se povuče gore u tamu.Ili gotovo tamu, jer vidjelo se svjetlo — velik četverokut svjetla — ispred nje i još jedan iza nje.Opet izbor.Okrenula se za 180 tupnjeva i počela se u sjećanju vraćati natrag, jer u tom je strenutku shvatila. Nije stvar u tome što izabereš, nego čega se sjetiš. Prvi joj je nagon bio ispravan — sad je bila sigurna u to. Najbrži put bijaše ići ravno.Neko vrijeme nije bilo ničega osim soba — pedeset, možda osamdeset na tko zna koliko razina — a onda je, zakoračivši kroz jedna vrata, Marrim izišla u golemu kupolu obasjanu suncem, ispod prozirnoga krova vodenog vrta, s potocima i otočićima i mo-stićima, a u samome središtu stajala je velika građevina slična pago-di, napravljena od nečega što je izgledalo kao biseri, ispod kosoga krova koji zapravo bijaše krug sjedala na kojima su sjedili gosti.

Page 57: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 57 -

Vidjevši je, Ro'Jadre ustane, priđe ogradi, pogleda je. "Bravo, mlada Marrim," dovikne. "To bijaše zaista brzo. Bilo je gostiju koji su unutra bili danima."Marrim trepne, pitajući se zadirkuje li je, a onda upita: "I što se dogodilo s njima?""Oh, na kraju bismo poslali nekoga da ih izvede van. Na kraju. Ali ne bojte se, mlada Marrim, ne bismo vas ostavili unutra predugo. Nikoga od vas."Nasmiješio se, pozivajući je preko mosta. "Ali recite mi, kako ste uspjeli shvatiti u čemu je stvar?"Atrus, koji je posljednji išao u labirint, imao je drugi najbolji rezultat, samo pet minuta sporiji od Marrim. Zakoračivši u prvu sobu nije očekivao ništa. Labirint je, na kraju krajeva, ipak samo labirint. Ali kad su se sobe počele okretati i kad je zašao dublje unutra, počeo je uživati, sve dok na kraju nije bio gotovo ushićen kad je shvatio princip.Bilo je to kao hodanje tunelima kroz stijene, a nakon nekog vremena oblije ga rijeka sjećanja i po prvi je put nakon toliko godina jasno vidio očevo lice.Labirint od pokretnih soba. Genijalno...Izgovorio je to naglas, nesvjestan da je to učinio."Drago mi je da tako mislite," reče Ro'Jadre, prilazeći mu preko mosta. "Baš sam govorio Marrim. Nikad nije dvaput isto. Za svakoga je labirint posve drukčiji.Atrus se namršti. "Kako je to izvodivo?""Oh, pravila su postavljena prije nekoliko stoljeća. Mi smo samo usavršili prastaro umijeće. Ali, nažalost, dani velikih graditelja labirinta davno su prošli. Već godinama nitko nije sagradio novi labirint. Ili barem ja nisam za to čuo.""A ta pravila... ona određuju koje se sobe kreću, a koje ne?""Točno. Premda se ne mogu kretati sve. Kao i svaka druga građevina, i labirint mora imati strukturalni inegritet. Ali unutar tih krutih okvira ipak je mnogo fleksibilnosti. Više no što si možete zamisliti. Da nije, labirint bi brzo izgubio moć da opčini igrača.""Idete li ikad sami unutra, Ro'Jadre?"Ro'Jadre se nasmiješi. "Ovih dana vrlo rijetklo. Više nisam mlad i okretan kao nekoć. Ali mladi to jako vole, pogotovu kad se skrati vrijeme izbora.""Skrati?""Ponekad na deset ili čak pet sekundi."Atrus kimne, zamišljajući si to. Trčati i sklizati se i penjati se i padati kao progonjena životinja, bojeći se da ne ostaneš zarobljen — zahtijevalo bi to veliku vještinu, pogotovu kad se uzme u obzir da u glavi cijelo vrijeme moraš imati kartu tog labirinta koji se stalno mijenja.Catherine je izišla deset minuta kasnije. Još petnaest minuta i pojavio se Esel, zajapuren, namršten i skupljenih obrva. Posljednji je izišao Oma, gotovo dva sata nakon Marrim, a izgledao je malo ošamućen i prilično zatečen."Sve je bilo dobro dok se sobe nisu počele okretati," reče sjedajući na posljednju praznu stolicu. "Nakon toga..." Zavrtio je glavom."A ipak, nitko od vas nije ostao zarobljen i nikome nije trebalo više od dva i pol sata," reče Ro'Jadre. "To je izuzetan rezultat, pogotovu kad se uzme u obzir da nitko od vas nije prije igrao tu igru."Marrim se nagne i šapne nešto Atrusu. Atrus razmisli trenutak pa kimne. "Ro'Jadre," reče on, "Marrim bi voljela još jednom proći labirint.""Još jednom?""Da, ali sa skraćenim vremenom izbora na samo deset sekundi."Ro'Jadre se nasmije. "Svakako. Ali zašto ne bismo dodali još malo zabave? Zašto ne bismo imali utrku između mlade Marrim i jednoga od naših mladića?"Namjesnik se okrene, ogledavajući se oko sebe, a onda mu pogled padne na Eedraha."Eedrah Ro'jethhe... prihvaćaš li izazov?"Eedrah, koji je dotad bezvoljno prčkao po zdjeli s voće, zatečeno podigne pogled. Obazre se oko sebe, kao da pokušava naći neki način da se izvuče, a onda nevoljko kimne."Dobro," reče Ro'Jadre, a usnama mu se raširi zadovoljan osmijeh. "Ako biste se sad pripremili..."Eedrah i Marrim ustadoše. On je pogleda — neobičnim pogledom. "Namjesnice Ro'Jadre," reče, "ne bismo li mogli produžiti vrijeme na petnaest sekundi? Bojim se da bi to našoj gošći moglo biti prenaporno."Ro'Jadre pogleda Marrim i podigne obrvu, ali Marrim nije ništa rekla. "Dvanaest sekundi," reče Ro'Jadre odlučno. Pljesne rukama i istog se trena kraj njega stvoriše dva poslužitelja. "Tuure," reče on, obrativši se jednome od njih. "Povedi mlade ljude u la-Okrenuvši se natrag Atrusu, on se nasmiješi. "A kasnije ću vam pričati o kralju i o tome što možete očekivati kad stignete u glavni grad."

Page 58: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 58 -

Dvaput je zakoračila u sobu i već pronašla Eedraha unutra. I birint."Dvaput ju je zatečeno pogledao i nastavio.Marrim je neumorno išla iz sobe u sobu, dok su se podovi okretali i veliki se labirint mijenjao u novi položaj. I cijelo je vrijeme brojila. Sekunde. Koliko naprijed, natrag, gore ili dolje. Jer sad je znala da je tajna matematičke prirode — plusevi i minusi. Nije se smjelo razmišljati o smjeru kretanja. Moraš razmišljati u čistim brojkama ili si izgubljen.Ali nije očekivala da je ograničenje na dvanaest sekundi toliko fizički napornije. Jedva da imaš dovoljno vremena ogledati se po sobi, a kamoli se popeti — ako se želiš penjati. Ali odjednom je već bila vani, ranije no što je očekivala, stojeći u kupoli okružena vodenim vrtovima.Okrenula se i ugledala Eedraha iza sebe. "Oh," reče, "Nisam te vidjela.""Zato što nisam bi tu. Do sada." "Znači da sam pobijedila?"Eedrah kimne, ali na njegovu se licu vidjela neobična tuga koju nije shvaćala."Bravo!" zagrmi Ro'Jadre sa svoga mjesta. Atrus je stajao pokraj njega. "Zaista ste nadareni za to, mlada Marrim!"Marrim se nakloni, prihvaćajući pohvalu, ali više ju je brinuo Eedrah."Eedrah?" reče tiho. Ali Eedrah je već žurio preko mosta.vo, Atruse," reče Ro'Jadre, pružajući mu portret. "Ovo je Ro'EhI ;Ro'Dan, kralj Terahnee."Atrus je proučavao portret, svjestan da mu Catherine gleda preko ramena, a onda kimne.Ro'Eh Ro'Dan bijaše mlad, nevjerojatno zgodan muškarac profinjenih crta lica i ugodnih, inteligentnih očiju. Gledajući to lice i zureći u te jasne oči što zrače povjerenjem, Atrus osjeti uvjerenost da bi zaista trebao povezati sudbinu svoga naroda i ovih ljudi. Podigao je pogled, upijajući raskoš oko sebe. U usporedbi s ovim, D'ni je ništa.Bravo...Sad su se svi planovi za ponovnu izgradnju D'nija činili tako uzaludnima.Ali dok je vraćao portret, Atrus je svoje misli ipak zadržao za sebe. "Doima se kao dobar čovjek," reče."I mlad," doda Ro'Eh Ro'Dan, zureći u sliku. "Nije mu još ni stotinu godina, ali kažu da je dobar i siguran pisac.""Pisac?" A ipak, to ga zapravo nije iznenadilo. Atrus pogleda Catherine i vidje da i ona gleda njega, dok joj se u pogledu vidjelo razumijevanje. "Onda ćemo imati o čemu razgovarati."Ro'Eh Ro'Dan se nasmiješi, spusti portret. "Oh, nimalo ne dvojim. Nimalo."

PETI DIO*

VRIJEME U NESKLADU. NAJMANJI NEPRIJATELJ BRIŠE IH SVE. SKRIVEN UNUTAR SKRIVENOG. DAH A POTOM SMRT.

— IZ KORROKH IIMAH. W. 4302 -

Smjesta gdje je sjedio na pramcu namjesnikova broda. Atrus je gledao na zemlju neiscrpne raskoši: livade i potoke što vijugaju, čarobne igre i prekrasne slapove cvjetnih boja. I zelenilo. Kamo god pogledaš, posvuda bujno zelenilo rastućega bilja. Svilenkasta nadstrešnica iznad njega blago je šuškala na povjetarcu i zamalo je zadrijemao na toplom, kasnopopodnevnom zraku. Preko livade zakliče ptica, prodornim zovom, dok je brodić klizio kao kroz san.Bijaše to kraj trećega dana u Terahnee i obrisi grada sad su se nadvijali ispred njih, a sunce je polako zalazilo za njegove visoke zidove. Za sat ili dva stat će i prenoćiti u kući nekog drugog zemljoposjednika — Ro'Jethheova prijatelja po imenu Tanaren, Ro'Ta-naren.Ovoga puta neće biti gozbe i zabave i Atrusu bi drago da je tako. Ranije su se bili zaustavili u gaju, gdje su jeli i pili — ugodno vino koje je čak i Atrus kušao. Što bijaše razlogom zašto je sad bio tako opušten.I sretan.Ta ga pomisao lecne i probudi. Ogleda se oko sebe po maloj skupini u brodiću i shvati da svi oni na licu imaju isti takav blažen izraz, opušteni nakon što su toliko dugo bili napeti.

Page 59: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 59 -

A s tom je mišlju došla druga. Da su tako naporno radili da zaslužuju ovaj mali odmor od rada; da zaslužuju ovo klizeće putovanje bez imalo napora, ove neprestane užitke. Stvari u D'niju nisu bile lake, zaista. Ali ovo...Nije se bio usudio ni sanjati da bi ovakvo nešto moglo postojati.Catherine je osjetila njegovu iznenadnu budnost pa se okrene prema njemu i tiho reče: "Atruse?"Ali joj ništa nije želio reći. Ne sad. Prošle je noći spavao snom djeteta — onim dubokim, mirnim snom kakav rijetko dolazi kad si stariji. A toga se jutra probudio osvježena duha i siguran u namjeri da učini ono što je noć prije bio odlučio: da zamoli kralja Terahnee da mu dopusti dovesti ovamo svoj narod i smjestiti se u ovoj prekrasnoj zemlji.Mjestu vječnoga ljeta.Catherine posegne i primi ga za ruku, blago je stisnuvši dok je gledala ljepotu krajolika koji ih je okruživao.Ne, nije je čak ni morao pitati. Vidio joj je odgovor na licu. Na svim njihovim licima. Zašto graditi D'ni kad mogu imati ovo? A ovdje u ovom beskrajnom zelenilu zacijelo ima mjesta i za njih, zar ne? On uzdahne, zadovoljno pustivši misao neka odlebdi od njega, kao list nošen vodom.Jednostavno biti ovdje bijaše dovoljno. Zijevnuvši, Atrus se protegne, tijela opuštena prvi put nakon toliko dugo vremena da se više nije mogao sjetiti kad se zadnji put tako osjećao.Tanaren Ro'Tanaren pokazao se kao ugodan, dobrodušan čovjek. Kad su sišli s broda, pozdravio ih je toplo, zagrlivši svakoga od njih prije no što ih je poveo unutra.Premda velika i impozantna, Ro'Tanarenova je kuća imala posve drukčiji ugođaj nego one u kojima su ranije bili. Bila je nekako svjetlija, zračnija, a čak i kad se spustila večer činilo se da se dan još malo duže zadržao unutra.Kao i svi, Ro'Tanaren bijaše uzoran domaćin, a nakon kratke razmjene riječi o samome putovanju, ponukao ih je neka se povuku u sobe na odmor."Kasnije ćemo razgovarati," reče Ro'Tanaren, smiješeći se. "Sad se odmorite. Daleko ste danas putovali."Kad su se već razišli po sobama, Atrus se zapita nije li ipak možda trebao s Catherine razgovarati o svojoj želji da dovede ovamo preživjele iz D'nija, ali ona bijaše ta koja je prva progovorila. Stajala je pokraj otvorena prozora i gledala preko terasastih vrtova."Jesi li primijetio," reče ona, "kako cijelo vrijeme našeg boravka ovdje nigdje nismo vidjeli kuhinju? Niti jedan jedini tanjur koji bi netko donio ili odnio. Kao da poslužitelji nadgledaju zrak."Atrus se tiho nasmije."Da budem posve iskren, Catherine, nisam baš razmišljao o tome. Ali ne, nisam ni ja vidio. Čini se da je to njihov način." "Misliš pravilo ponašanja?" On kimne pa joj priđe. "Želio sam te nešto pitati." Okrenula se, pogledala ga u oči, nasmiješila se. "Želio bi ovamo dovesti D'nijce, zar ne?" "I one s Averonea."To ju je iznenadilo. Na trenutak je razmislila, a onda kimne. "Shvaćam. Želiš zatvoriti poveznicu." locno.Catherine uvuče zrak, polako, dugo. "Slažem se.""Ne smijemo dopustiti da se ono što se dogodilo D'Niju dogodi ovdje," nastavi on. "Vidjela si ovo mjesto. Zamisli da doživi istu sudbinu. Ne. Moramo naše ljude dovesti ovamo. Zamolit ću Ro'Eh Ro'Dana kad ga upoznamo.""A što ako Averonežani neće htjeti poći s nama?""Neka onda ostanu. Ali Knjiga mora biti uništena, Hram zapečaćen."astavili su u srce Terahnee i svakoga dana grad kao da je bivao sve veći i sama je veličina te divovske tvorevine napokon prodrla u Atrusov um, natjeravši ga da shvati da ono što je bio vidio s visoravni nije bio glavni grad nego samo jedan od vanjskih, rubnih okruga, jer iza tog velikog zida od građevina nalazio se još jedan zid koji se uspinjao naoko do neba, zid takve veličine da bi cijeli D'ni stao u sićušnu rupicu na njegovoj površini. Bijaše poput planine, samo što je ta planina bila sagrađena, kamenom na kamen, tako je Eedrah bio rekao. A povijesti, koje su davale natuknice o malo čemu drugome, to su potvrdile. Tisuću godina gradnje proizvelo je ovu veličanstvenu gromadu.Što su mu bliže prilazili, to su grandiozniji bivali prizori. Ustave koje su ih dizale ili spuštale bijahu veće, kanali daleko širi. Njive i polja postale su parkovi. Sa svakih su strana ležale velike kuće, neke toliko veličanstvene da su se doimale kao palače kraljeva, a ipak, pripadale su običnim građanima. Uzduž kanala sad je bilo usidrenih brodića i ponekad bi im s njih mahnuli ljudi koji su se zabavljali.Napokon, u sredini tih čudesnih zdanja, naišli su na spojnicu nekoliko kanala i ušli u masivan zakrivljen kanal —Kraljev Put, tako su im rekli da se zove — koji je klesao svoju duboku plavu brazdu kroz široke avenije s prekrasnim palačama i drvoredom od najneobičnijih stabala koje su dosad vidjeli u Terahnee — lišće crno kao noć lelujalo je padajući dolje na njih dok su prolazili, dok se ispred njih grad penjao prema nebu.Atrus je zurio širom otvorenih očiju, zabačene glave, ali još uvijek nije uspijevao vidjeti vrh. Okrene se, pogleda Eedraha i upita ga: "Kako ćemo se uspeti tamo gore? Ili već idemo?"

Page 60: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 60 -

"Zaista već idemo tamo," reče Eedrah, "a brod će nas tamo odvesti." Nasmiješio se od uha do uha. "Imajte strpljenja, Atruse, i shvatit ćete."Zidine i kanal polako su se uspinjali sve više, na obje strane, a tu i tamo nalazila su se masivne drvene dveri usađene duboko u glatki kamen zida.Iza slijedećeg zavoja Atrus primijeti blago mreškanje ispred njih, oštru liniju turbulencije iscrtanu ravno preko mirne vode, nešto poput vira. Kad su prešli preko toga, Atrus se okrene pogledati baš u trenutku kad se iz vode iznad njih izdigao zid i zatvorio kanal. Odmah ih je podigla plima, a brod je ubrzao uz huk vode što se ulijevala unutra, a onda je usporio kad su se opet sa svake strane stali uzdizati zidovi.I to se stalno ponavljalo. Opet i opet bivali su uzdizani i brod bi brzao naprijed. A tad, iznenada, zidovi su se spustili i oni se nađoše na otvorenom, visoko gore na golemoj brani, a avenije glavnoga grada prostrte pod njima kao na karti, dok je ravno ispred njih, preko golema umjetnog ponora širokog najmanje osamsto metara, ležala kraljeva palača, a njezini su tornjevi parali plavo nebo.Gledajući je, Atrus se osjeti malenim pred silom koja je sagradila to mjesto; malen i zadivljen pred ljudima koji su isplanirali i proveli u djelo nešto ovako veličanstveno.Nije mu veličina samoga zdanja oduzimala dah, nego profinjenost obrađenosti kamena, pažljiva ravnoteža između starosti i elegancije. Izgledalo je tako prirodno, kao da teče, a ipak ništa u prirodi nije moglo sagraditi tako prekrasnu strukturu.Atrus pogleda u Eedraha i vidje da je i on zadivljen i bez daha— vidio je to po njegovim djelomice otvorenim ustima, zaprepaštenu pogledu — i shvati da taj terahneejski sin nikad do toga trenutka nije znao koliko je veličanstveno središte Tehranee.Polako su plutali prema tom golemom kamenom zdanju, ušli u njegovu sjenu, a divovska je ulazna arkada naoko progutala njihov mali brod.Ušli su unutra u špiljoliku dvoranu, čiji pod bijaše bazen safirno plave boje, a svod je odjekivao visoko iznad njih, ali niti jedan stup nije podupirao tu golemu kamenu masu.Ali Atrus jedva da je imao vremena razmisliti o tome, jer kad su došli u središte dvorane brodić iznenada bi podignut, na stupu od vode, prema stropu.Trenutak šoka i straha dok su brzali prema svodu, a onda se kamen razdvojio gotovo nečujnim zvukom i već su prošli kroz otvor u velik okomiti tunel čiji zidovi bijahu istočkani svjetiljkama, a golemi se vodeni stup slio natrag u tamnu dubinu ispod njih.Išli su gore i gore, a onda — kad je šok pomalo počeo blijediti — izbili su u komoru još veću od one iz koje su došli, a sa svake strane su se uzdizali red za redom klupa ispunjenih tisućama raskošno odjevenih muškaraca i žena.A ispred njih, na masivnom prijestolju od brušenog smaragda do kojega je vodilo zlatno stubište od pedeset stuba, sjedio je mladi kralj Ro'Eh RoT~)an.Ustao je i zakoračio na gornju stubu, široko se smiješeći, a njegov je dubok, baršunast glas ispunio komoru:"Dobrodošli, Atruse iz D'nija. Nadam se da vam je putovanje bilo ugodno."Catherine je iz podnožja stuba promatrala kako se Atrus uspinje upoznati kralja, kako pozdravlja Ro'Eh Ro'Dana, koji se spustio točno na pola puta niza te zlatne stube, i kako se dvojica muškaraca rukuju.Portret nije lagao. Ro'Eh Ro'Dan bijaše privlačan muškarac s blistavim plavim očima, a oko njega se osjećala aura neizmjernog autoriteta. Ali doimao se kao da mu je izuzetno drago upoznati Atrusa i pozdravio ga je onako kako bi čovjek pozdravio brata za čije postojanje dugo nije znao ili možda sina omiljenog strica. U tome pozdravu nije bilo hladnoće, nimalo suzdržanosti, i to je umiri više nego išta drugo."Pa, Atruse," reče kralj, odmaknuvši se malo, govoreći dovoljno glasno da ga svi u dvorani mogu čuti, "sviđa li vam se ova naša zemlja Terahnee?""Čudesna je," odgovori Atrus, smiješeći se. "A vaši su ljudi toliko dobri. Ne bismo mogli očekivati bolje."Ro'Eh Ro'Dan se široko nasmiješi. "To je dobro. Ali moramo vam pokazati puno bogatstvo tehraneejskog gostoljublja. Večeras ćete biti naši posebni gosti na velikoj gozbi, a tada ćete mi ispričati o D'niju.""Čuli ste za D'ni, kralju Ro'Eh Ro'Dane?""Tek prije četiri dana. Ali sad osjećam kao da ga dobro poznajem. Ili barem jednako dobro kao bilo koji drugi učen čovjek u mojoj zemlji.""Znači da vam nije poznat iz vaših Knjiga?"Ro'Eh Ro'Dan se nasmije."Vaša se zemlja rijetko spominje, Atruse. Čini se da su naše dvije zemlje posljednji put bile u vezi jako, jako davno. Ali zadužio sam naše učenjake neka pretraže velike knjižnice glavnoga grada i otkrili su nekoliko spomena D'nija.""Znači da postoji veza?"

Page 61: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 61 -

"Pitate li jesmo li rođaci?" Ro'Eh Ro'Dan se opet široko nasmiješi. "Svakako se čini da je tako. Jezik, činjenica da i jedni i drugi pišemo Knjige. Obje činjenice rječito govore o davnom raskolu između naša dva naroda, Atruse. Zašto je do toga došlo, tko zna — ne možemo to saznati iz starih knjiga — ali taj je raskol sad zaliječen. Ono što je bilo razdvojeno, opet se sastaje. I drago mi je da je tako. Zaista mi je drago."Kad su se napokon povukli bilo je već kasno. Od svih gozba na kojima su bili od dolaska u Terahnee, ova je bila najraskošnija— svako jelo mala gozba sama za sebe, do te mjere da nakon nekog vremena više nisu jeli nego samo kušali razna jela i hvalili ih domaćinu. Ne da je Ro'Eh Ro'Danu tosmetalo. Više ga je zanimalo što mu Atrus ima reći o d'nijskim Cehovima i Javnim Knjižnicama i svim drugim stvarima koje su, činilo se, bile posve strane Terahne-ejcima. Posebno je bio opčinjen spomenom Ceha Održavatelja i puni je sat i pol ispitivao Atrusa o njihovu radu."Zadivljujuće!" reče napokon."Zašto?" upita Atrus. "Baš je nedostatak takvoga tijela jedna od stvari koje smatram tako nevjerojatnom kad se radi o vašoj zemlji, Ro'Eh Ro'Dane.""Mislite li? Zaista bi mi bilo neobično kad bi u zemlji gdje svatko ima sve što poželi itko mogao željeti nešto što ima netko drugi, željeti to u toj mjeri da bi mu to uzeo. A što se tiče razmirica, događaju se, ali ako je društvo dovoljno civilizirano, a ljudi dovoljno daleko da jedni drugima ne smetaju, sjeme nasilja nikad ne izrasta u biljku. Ipak, pretpostavljam da sve ovisi o tome na što je tko navikao.""Tako je, da" reče Atrus. "A ipak je zaprepašćujuće da u voćnjaku velikom poput Terahnee nema niti jedne jedine trule jabuke."Na to Ro'Eh Ro'Dan nakrivi glavu. "Sve je to pitanje dobre hortikulture, Atruse. Čistokrvnost daje najbolje rezultate, ne biste li se složili?"Ali tu je razgovor prestao, jer se oglasio veliki gong i zabavljač— učenjak, vičan drevnim proročanstvima — uspeo se na podij i započeo svoju recitaciju.Sad, tri sata kasnije, Atrus je sjedio na rubu velikoga kreveta i počeo skidati čizme. "Znaš, mislim da će mu moja zamisao biti prihvatljiva, Catherine."Stajala je ispred zrcala. Pogledala ga je u odrazu."Doima se kao dobar i kulturan čovjek.""Zaista. Čovjek naših shvaćanja. Ali jedna me stvar ipak brine, sad nakon razgovora s njim.""Što?""Ono što je rekao o svome narodu. O njihovoj čistokrvnosti. Navelo me to da pomislim na naše ljude." "Dobri su to ljudi, Atruse.""Oh, znam da jesu. Ali možemo li jamčiti za svakoga od njih pojedinačno? D'nijce i Averonežane i sve ostale? Što ako jedna trula jabuka medu njima raširi zarazu? Ova je zemlja bez bolesti. Ne bih želio ni pomisliti na mogućnost da im je ja dovedem."Catherine se nasmiješi i okrene se licem prema njemu."Mislim da previše brineš, Atruse. Poznaješ naše ljude. Najbolji su. Lako će se ovamo uklopiti. Pa mu iznesi svoj prijedlog, a potom spali Knjige i zapečati Hram.""A Chroma'Agana?""Oh, nedostajat će mi, ali mala je to cijena." "Jesi li sretna ovdje, Catherine?"Prišla mu je i primila ga za ruke, smiješeći se dolje na njega. "Jako. Sad odbaci dvojbe. Ovo je ono što si želio. Pa posegni za tim. Zaliječi ranu i dovedi D'nijce kući u Terahnee." On se nasmiješi i stisne joj ruke. "I bit će tako."U prvome svjetlu zore vrh kraljeve kule, vitkoga tornja što bijaše odvojen od ostatka, stršao je iz velike zdjele mraka ispod, a njegova je bjelina imala zlatan odsjaj; s ostatkom ga je povezivao uzak mostić: vijugava linija bijelog profinjeno usječena u crnu pozadinu.Gledajući kraljev toranj iz uvučenih vrata na kojima je stajao, Atrus je oklijevao, misleći na sastanak koji ga je ćckao, a onda zakorači na mostić, dok su koraci njegovih čizama odzvanjali kroz tišinu, a plašt je lebdio za njim na hladnom jutarnjem zraku.Bio se probudio dok je još bio mrak i tiho se odjenuo da ne probudi Catherine te izišao van. Nije očekivao da će se tako rano sastati s kraljem — zaista, bio je iznenađen i zatečen kad mu je poslužitelj rekao da je Ro'Eh Ro'Dan već budan u svojim odajama — nego je jednostavno imao potrebu prošetati i dobro razmisliti o tome što će ujutro reći kralju.A ipak, evo ga kako stoji ovdje, još prije svitanja, i prelazi tamu da bi se susreo s njim. Na pola mosta stao je, zgrabio rukohvate i nagnuo se preko njih te pogledao dolje u zasjenjene dubine. Tamo dolje, kilometar i pol ili više ispod uskoga mostića na kojemu je stajao — spavao je grad, nesvjestan njegove nazočnosti. Upio je pogledom uzorak parkova i zdanja, bezbrojne mostove i kanale, zadivljen onime što vidi, a onda podigne pogled i zagleda se u daljinu, u brda i čudesna zdanja što su se protezala od obzora do obzora.

Page 62: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 62 -

Uistinu to bijaše zemlja kojoj nema ravne.On duboko udahne, izpusti zrak, jednom kratko kimne, kao da je u tome trenutku potvrdio neku činjenicu u koju dotad nije bio potpuno siguran."Atruse?"Okrenuo se.Ro'Eh Ro'Dan je stajao na drugome kraju mostića, gologlav, čvrsto omotan svojim tamnoplavim plaštem. "Dođite... zajutrak čeka, ako želite."Sama neslužbenost tih riječi i ležeran pokret koji ih je pratio, razoružao je Atrusa. Prijateljska prisnost prethodne večeri još uvijek se osjećala medu njima i kad je Atrus prišao Ro'Eh Ro'Danu, on ga primi za nadlakticu i povede ga unutra, smiješeći se.Unutra bijaše velika okrugla prostorija, u čijem je središtu stajao golem radni stol, a oko njega petorica elegantno odjevenih staraca, a neke je od njih Atrus bio upoznao prethodne večeri. Kad su ušli kralj i Atrus, petorica spustiše glave sa štovanjem.Bijaše to ugodna soba, iznenađujuće skromna. Kameni zidovi sa svake strane vrata bijahu goli, dok je na drugome kraju vijugavo usječeno stubište vodilo prema uvučenim drvenim vratima.Nakon veličanstvenosti prijemne dvorane, ovo bijaše neočekivano skromno, ali ogledavajući se oko sebe Atrus otkri da ga se to doimlje mnogo više nego raskoš koju je nalazio na drugim mjestima, jer ovo je pokazivalo ljudskiju stranu Terahnee."Gospodo... možemo nastaviti kasnije."Smiješeći se Atrusu, starci odoše, ostavivši ga samoga s Ro'Eh Ro'Danom.Kralj se okrene prema njemu."Jeste li dobro spavali, Atruse?" "Izvrsno.""Dobro." Nasmiješio se. "Znate, drago mi je da imam priliku razgovarati s vama nasamo. Ali dođite. Možemo razgovarati i dok jedemo."Atrus krene za kraljem uz vijugave stube i van na danje svjetlo. Pet niskih stuba vodilo je na platformu. Zakoračivši na nju, Atrus je zurio, iskreno ushićen, jer bijaše to sićušan vrt, a u sredini je stajao nizak stolić i dvije dugačke stolice.Zajutrak je već bio postavljen na stolu, ali nije to privuklo At-rusovu pozornost, ne, bijaše to ljepota profinjena cvijeća što je raslo sa svih strana, a njihovi su sićušni cvjetovi kao slapovi padali preko ruba platforme.Atrus priđe rubu i zagleda se. Nije bilo zidova. Kad bi zakoračio, pao bi gotovo dvije tisuće metara, i baš je to —taj nedostatak bilo kakve barijere između ovoga i onoga ispod — ovome mjestu davalo nezemaljsku ljepotu. Svud oko njega bijaše svijet, a ovdje taj sićušan i savršen vrt."Prekrasno je," reče, okrenuvši se."Drago mi je da to mislite," reče Ro'Eh Ro'Dan i pokaže na stolac. "Nećete mi se pridružiti, Atruse?"Atrus sjedne, svjestan da se ispod njega nalazi dva kilometra praznoga zraka. Puhao je svjež povjetarac, mrseći mu kosu. Pustio je da mu pogled luta savršenstvom vrta, a onda pogleda Ro'Eh Ro'-Dana.Ro'Eh Ro'Dan ga je pozorno promatrao, a njegove su duboko plave oči pokušavale proniknuti u nešto. Zatim se opustio. I opet se nasmiješio."Doimate se iznenađenim," reče vedro."Sve me ovdje iznenađuje.""Zar D'ni nema svoja čuda?""U usporedbi s ovim?" Atrus odmahne glavom. "Ne, čak ni dok je bio na vrhuncu.""Shvaćam." Ro'Eh Ro'Dan spusti pogled, mršteći se. "Govorite gotovo kao da vaša zemlja propada.""Propada? Ne, to nije prava riječ. Istina je da je D'ni pao. Više ga nema. Osim ako ne računate njegove ruševine."Ro'Eh Ro'Dan se nasloni unatrag, šokiran. "Ali mislio sam...""Postoje preživjeli," nastavi Atrus, "i pokušavam ponovno izgraditi grad. Ali ipak..." Pogledao je mladoga kralja u oči. "Želio bih vas nešto zamoliti."Kralj se doimao zatečenim, ali ipak kimne. "Recite.""Želio bih ovamo dovesti svoje ljude iz D'nija, da se trajno nastane u Terahnee.""Naravno. Ima mjesta za sve."Ali činilo se da je kraljeva pozornost negdje drugdje. Opet zavrti glavom i reče: "Morate mi reći što se dogodilo, Atruse. Sve... od početka."Kad se vratio, Catherine je već bila budna. "Gotovo je!" reče on veselo. "Ro'Eh Ro'Dan je pristao primiti nas ovamo. Naći će mjesta za naše ljude." Catherine ustane. "To je prekrasno!"

Page 63: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 63 -

"Proveli smo mnogo vremena razgovarajući, raspravljajući o D'niju, našim ljudima i tragediji koja nas je snašla. I bilo je čudno, Catherine, jer premda je bio šokiran i tužan, osjećao sam da je jedan dio njega reagirao drukčije. Ne znam što je to bilo, jer niti jednom rječju, niti jednom gestom nije bio neuljudan, a ipak..." On zašuti, odjednom svjestan da na vratima stoji Eedrah."Oprostite mi na upadu," počne Eedrah, "ali mislim da mogu objasniti. Ne znaju to mnogi, ali kralj zna.""Zna?" upita Atrus. "Što?""Za prastaro proročanstvo. Da će Terahnee pasti. Da će se spustiti veliki oblak tame i sve uništiti svojim otrovnim dahom."Sad su i Atrus i Catherine zurili u Eedraha."Pa shvaćate," nastavi Eedrah, "vaša bi se tragedija mogla pokazati kao naša sreća. Ili je to barem jedno moguće tumačenje. Od najranijih vremena užasava nas pomisao na tu naviještenu tragediju, a sad nam vi kažete da se već zbila i da smo mi ovdje u Terahnee prošli bez posljedica. Možete biti sigurni da se u ovome trenutku Ro'Eh Ro'Dan sastaje sa svojim bliskim suradnicima i da im kazuje te novosti."Eedrah se nasmiješi."Neće to nauditi vašim ljudima, Atruse. Nimalo." "Možda ne, ali da sam to prije znao, vjerojatno bih mu to rekao drukčije.""Moj suprug ne vjeruje u proročanstva," objasni Catherine. "Drži ih neznanstvenima.""Kao što i jesu. Ali Eedrah ima pravo. A što je učinjeno, učinjeno je. Naš je zadatak sad ujediniti naše ljude i dovesti ih ovamo u novi dom na Terahnee. Ništa nas više ne smije omesti u tome. Kralj je dao dopuštenje. Naći će se mjesto za njih.""Zna li koliko vas dolazi?""Rekao sam mu pet tisuća."Eedrah je izgledao iznenađen. "To je sve što je ostalo od vas?""U D'niju i na Averone, da. A možda i bolje da je tako, jer kako bi čak i ovako prekrasna zemlja podnijela veći broj?""S lakoćom," reče Eedrah, a u glasu mu se osjetilo nešto neobično. Na trenutak skrene pogled, a onda opet pogleda Atrusa. "Je li kralj rekao da se opet danas želi sastati s vama?""Jest. Ali ne danas. Dao nam je dopuštenje da se smjesta vratimo u Ro'Jethhe, gdje ćemo organizirati da se svi iz D'nija povezu ovamo.""U tom slučaju, idem se primiti posla," reče Eedrah, okrene se i požuri iz sobe.Atrus pogleda Catherine. "Sve će biti dobro.""Da." Ali doimala se rastresenom. "Oprosti, Atruse, ali željela bih na trenutak porazgovarati s Eedrahom. Nešto što je rekao...""Naravno. Ja ću početi pakirati stvari, a onda se idem naći s ostalima. Nemamo ni trenutka za gubljenje.""Ne." Ona se nasmiješi. "Neću dugo." A onda se okrene i požuri za Eedrahom, gotovo trčeći da bi ga sustigla.Eedrah je šutio na povratku. Bio je povučen. Kad ga je Catherine pitala što je, nije joj htio reći, radije skrenuvši pogled nego da joj odgovori. Nasuprot njemu, Atrus je bio pun planova i većinu je putovanja natrag proveo razgovarajući s Catherine i ostalima o tome koji bi bio najbolji način da se njihove ljude dovede ovamo.Kad je prvi put čula za Atrusov plan, Marrim je utihnula i gotovo je pola dana samo šutjela. Tek kad je shvatila da namjerava povesti i Averonežane opet se razvedrila. Ali čak je i tad imala dvojbe. Ali zadržala ih je za sebe sve dok ne bude imala priliku razgovarati s Atrusom nasamo.Ta joj se prilika ukazala prve noći putovanja."Atruse?" reče ona, tiho zatvarajući vrata za sobom.Atrus podigne pogled sa svoga dnevnika, pa joj mahne neka priđe. Bila je tiho dok nije završio s pisanjem."No?" upita on, kad je zatvorio bilježnicu."Što ako ne budu htjeli poći?""Misliš na svoj narod?"Ona kimne. "To im je dom." Oklijevala je, potom: "Ne biste li mogli napisati Knjigu koja vodio odavde tamo?" "Ne, Marrim." Ona spusti pogled."Bit će dobro," reče Atrus. "Bit će sretni ovdje. Na ovome svijetu sigurno postoje i mora. Zamolit ćemo Ro'Eh Ro'Dana neka im pronađe mjesto pokraj mora. Zato se ne uzrujavaj više. Čeka nas mnogo posla oko pripreme prelaska. Neka ti to ispunjava misli tijekom sljedećih dana."Ona podigne pogled i nasmiješi se.Atrus joj uzvrati osmijehom."Eedrah mi kaže da krećemo rano i da sutra idemo ravno u Ro'Jethhe. Bit će to dugačko putovanje pa se odmori koliko možeš."

Page 64: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 64 -

Marrim se nasmije. "Govorite gotovo kao da ćemo pješačiti, a ne jedriti brodom!"Umjesto odgovora, Atrus joj pruži svoju bilježnicu."Uzmi ovo. Želim da pročitaš zadnjih deset stranica. A onda želim da sutra pokušaš pronaći najbolji način kako da nuvjerimo tvoje ljude da je preseljenje ovamo za njihovo dobro."Marrim pogne glavu i kimne."Dobro. Idi sad. Sutra će biti dug dan."Jethhe Ro'Jethhe zagrlio je Atrusa, a onda se odmaknuo, ogledavajući se oko sebe i pogledavajući ostale. Sad je već bila kasna večer i svjetiljke što su visjele s cvjetnih balkona bacale su biserno svjetlo na bazen i svilene nadstrešnice brodića."Čujem da je sve prošlo dobro," reče Ro'Jethhe. "Uistinu, čujem da će nam se vaši ljudi pridružiti ovdje na Terahnee."Atrus se široko nasmiješi. "Tako je, Ro'Jethhe. Dobar je ovo dana za oba naša naroda.""Izvrstan dan. I moramo proslaviti." Ro'Jethhe pljesne rukama. Istog se trenutka otvoriše vrata na zidu iza njih i spusti se platforma. Atrus se okrene i vidje da su se iz stranica bazena izvukle dvije kamene ploče, koje su pokrile sve osim brodića, koji je sad bio posve zarobljen u središtu."Dođite," reče Ro'Jethhe, vodeći ih prijeko. "Pozvao sam nekolicinu prijatelja."Okrenuo se prema Atrusu, smiješeći se dok su hodali. "Oh, prilično ste poznati sad, Atruse. Mnogi vas žele vidjeti. Toliki da čak i u namjesnikovoj dvorani ne bi bilo mjesta za sve. Ali pozvao sam samo par njih koji bi vas mogli zanimati." Brzo podigne dlan. "Oh, i znam da ste daleko putovali, ali nećemo vas zadržavati cijelu večer, zaista. Povrh toga, ne želim da prođe pravi trenutak da nazdravimo zajedničkoj budućnosti naših dvaju naroda." Atrus se nasmiješi. "Ni ja."I s tim pusti da Ro'Jethhe povede njegovu skupinu uza stube pa u veliku dvoranu gdje ih je čekao priličan broj Ro'Jethheovih prijatelja.Večer je dobro prošla. Ali sad je već bilo kasno. Irrasa su poslali na visoravan neka opet upozori Meštra Tamona na njihov skori povratak, a Atrus bi bio pošao s njim da nije bio uvjeren da bi time uvrijedio njihova domaćina.I tako je sjedio, čineći ono što tako rijetko čini — družio se s ljudima do kasno u noć. Razgovarajući s mjesnim zemljoposjednicima, postalo mu je jasno da se nitko od njih ne osjeća ugroženim mogućim doseljavanjem iz D'nija. Baš kao što je kralj bio rekao — kad svi imaju tako mnogo, zašto bi zavidjeli ikome ili odbijali podijeliti dobru sreću s drugima? — a to ga je, napokon, uvjerilo da će sve na kraju zaista ispasti dobro.Catherine, koja je sjedila nasuprot Atrusa, nasmiješi se sretno, jer rijetko ga je imala prilike vidjeti tako dobrog raspoloženja. Sad kad je kralj bio obaviješten, mogao je slobodno pričati o D'niju i d'nijskim običajima i uživao je u tome.Razgovor se dotaknuo teme pisanja i vrsta Razdoblja koja su D'nijci pisali. Ro'Jethheovi prijatelji obasipali su Atrusa pitanjima, opčinjeni samom zamisli o Cehovima, a posebice Cehom Održa-vatelja, premda im je bilo teško shvatiti razlog postojanja takvoga Ceha."Ali zašto?" upita jedan od njih ustrajno, po deseti put. "Zašto vam treba tako usko specijaliziran Ceh?""Da bi se ograničili i pod nadzorom držali oni slabijih umova," odgovori Atrus strpljivo, "da bismo se zaštitili od Razdoblja s pogreškama i da bismo onemogućili zloporabu Razdoblja."Drugi se netko nasmije. Pijanim smijehom. "Ali civilizirani se ljudi znaju kontrolirati, kako bi mogli biti viđeni."Atrus se nelagodno nasmije, ne shvaćajući izjavu.Mještanin nastavi. "Mi pišemo, mi živimo, mi se nadziremo, mi smo viđeni." Udarajući se u prsa pri svakome 'mi'."Molim?" reče Atrus, još se smiješeći, tragajući za nekakvom natuknicom."Samoograničenje i sposobnost pisanja. To nas razlikuje od životinja, ne biste li rekli Atruse? To nas čini onim što jesmo. Ljudi, a ne neviđene živine.""Naravno da nismo životinje," odgovori Atrus nespretno. "Ali što je viđeno? Koje su živine neviđene?""Imate mnogo za naučiti." Mještanin se nasmije. "Možda vam vaše leće omogućavaju vidjeti živine koje mi ne vidimo."Razliježe se smijeh medu gostima.Atrus je uvijek volio zagonetke, ali sad je on bio predmetom zabave, nemajući pojma o čemu se razgovara. To ga uznemiri. Ali pri-brao se i počeo razmatrati informacije koje je dobio. Viđeno, neviđeno, nadzor, pisanje, zvijeri... čudno da je izabrao baš tu d'nijsku riječ: bahro. Bijaše to izvedenica od riječi bah, korjenske riječi zazvijer, ali imala je nastavak ro. Morao je tu biti ključ zagonetke. Terahneejci često dodaju predstavak ro kako bi predstavili skupinu ljudi, domaćinstvo ili obitelj. Sad se zapitao što bi kombinacija tih riječi mogla značiti i implicirati. Obitelji zvijeri ili domaćinstva zvijeri, neviđeno, što je neviđeno? Možda se odnosilo na farme gdje se neviđene životinje uzgajaju za jelo. Ne, čuo ih je kako koriste riječ za zvijeri bez nastavka ro, kad su govorili o

Page 65: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 65 -

životinjama za hranu. Divlje životinje — obitelji ili čopori neviđenih divljih životinja, izvan kontrole, u dalekim krajevima ovoga Razdoblja, možda opasne životinje. Moralo se to odnositi na to."Jesmo li u opasnosti kad putujemo izvan civiliziranih predjela? Ima li zvijeri koje bi mogle biti neprijateljske?"Atrus dobaci pitanje tražeći potvrdu svoga zaključka.Opet se prolomi smijeh.Atrus se opet morao nasmiješiti. Nije bio na pravome tragu. "Zvijeri nisu ni civilizirane, ni daleke, ni neprijateljske, ni viđene."Mještanin je zaista uživao u ovom nenadanom nadmetanju umova. Zapravo, svi su se smiješili i čekali rasplet. Osim Eedraha.Atrus primijeti da on sluša svaku riječ, ali napeto — duboko zagledan u Atrusa, bez trunke nagovještaja osmijeha na licu. Bijaše to dovoljan kontrast ostalima da je uspjelo zbuniti Atrusa u toj mjeri da je izgubio tok misli. Sad je i on zurio u Eedraha.Zagonetač nastavi. "Civilizirani nadziru civilizirane i necivilizirane. Civilizirani vide civilizirane, ali necivilizirani vide sve."Bodrenje sa svih strana.Atrus opet pogleda govornika — ova posljednja natuknica samo je pojačala zbunjenost. On se nasmiješi i podigne ruke, signalizirajući predaju.Gosti zapljeskaše, a zagonetač se nakloni.Ubaci se Ro'Jethhe. "Atruse, nije tako teško. Odgovor će vas iznenaditi." Široko se smiješio. "Pisci i nepisci, jednostavna je to igra riječima. Bahro ili ljudi-zvijeri i ahrotahntee, nepisci, drugo-svjetovnici. Pametno, ne?"Atrus pusti da mu te riječi sjednu — još uvijek ne shvaćajući gdje je povezanost. "Ljudi-zvijeri?""Pa da," odvrati Ro'Jethhe, posižući za čašom vina. "Na kraju krajeva, pisati znamo samo mi Terahneejci i vi D'nijci. Ahrotahntee nemaju taj dar. Zato su stvari takve kakve jesu. Sigurno je tako i u D'niju, Atruse?"Ahrotahntee. Catherine se sledi, shvativši zagonetku. Taj izraz nije čula otkad ga je zadnji put uporabio Atrusov otac, Gehn.Značio je Oni-Koji-Ne-Pripadaju. Knjigo-svjetovnici. Oni koji nisu d'nijske krvi. Ili terahneejske...Atrus sjedne posve ravnih leda. "Uz dužno štovanje, imate krivo, Ro'Jethhe. Ahrotahntee mogu pisati. Samo ih trebate naučiti."Nastala je šokirana tišina. Sad su sve oči bile uprte u Atrusa, kao da je rekao nešto opsceno.Ro'Jethhe pogleda u stranu, očigledno postiđen. "Šalite se s nama, Atruse, sigurno?"Atrus se obazre oko sebe, prelazeći pogledom s jednoga lica na drugo, ne shvaćajući što se događa."Ali Catherine piše, a ona je ahrotahntee!"Začuje se naglo uvlačenje daha, sa svih strana. Jethhe Ro'Je-thheovim licem se razlije izraz posvemašnjeg šoka, dok su sad već svi ostali sijevali pogledima na Atrusa i njegovu skupinu, ne skrivajući neprijateljstvo i odbojnost, a njihove su supruge i kćeri pocrvenile i spustile glave. Čak se i nekoliko poslužitelja, koji su bili poznati po ne-reakcijama, počelo međusobno pogledavati, kao da se pitaju što sad."Pazite što govorite," reće Ro'Jethhe, brišući usta."Ali istina jc," reče Atrus, ne obazirući se na Catherininu ruku na svojoj nadlaktici. "Zaista, moja baka i moja majka obje su bile ahrotahntee!"Iznenada se prolomi grmeći žamor. Ro'Jethhe ustane, pogleda poslužitelje, koji odmah priđoše vratima i počeše ih zaključavati. Ro'Jethhe ih je gledao, a zatim se njegovo tvrdo, gnjevno lice okrene prema Atrusu."Čak i kad bi takve stvari bile istinite," reče, "ne bi smjele biti izgovorene. Neviđeni...""Neviđeni?" reče Atrus, ustavši i zakoračivši prema svome domaćinu. "Kakva je to zagonetka?"Atrus zastane, iznenada osluškujući. U zidovima oko njih čuli su se zvukovi. Kuckanje, a potom udarac u daljini, psovka. A onda se iznenada otvoriše vrata u zidu, tamo gdje ih trenutak prije nije bilo. Znao je da ih nije bio, jer do tog je trenutka bio zurio baš u taj dio zida. A kroz ta vrata, poput sablasti, izišlo je šest blijedih, tihih figura —obrijane im glave bijahu boje slonovače, crna pripijena odjeća činila ih je sličnijim brojkama nego ljudima. Jer bijahu to ljudi, unatoč pognutim, poslušnim glavama, skrenutim pogledima, i opipljivim strahom pred poslužiteljem koji ih je bijesno otjerao preko poda, između Tehraneejaca i kroz druga vrta koja se otvoriše jednakom čarolijom.Atrus se ogleda oko sebe, u tom se kratkom trenutku zapitavši zašto nisu svi tako šokirani kao on.Ali vidio je samo kipove — lica koja zure ali ne vide; oči koje na trenutak postaju prazne kao kamen. I kad ih je vidio, u njemu se probudi shvaćanje, tonući dut>lje i dublje, kao glatki, tamni kamen što polako pada na dno oceana.Robovi.Relyimah — neviđeni — bijahu robovi. A cijelo ovo mjesto...

Page 66: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 66 -

Atrusu se zavrti u glavi. Ogledavajući se, više nije vidio svijet čuda i divota, nego svijet sagrađen po mračnom uzorku svoga oca; svijet gdje je slijepa zamisao o čistokrvnosti tako zaslijepila stanovnike da svoje sunarodnjake doživljavaju kao zvijeri — kad ih uopće odluče vidjeti.Zateturao je pod udarcem same pomisli na nešto takvo.Atrus se okrene, gledajući Jethhea Ro'Jethhea i odjednom ga vidjevši drukčije, preobraženoga. Ali njegov domaćin, taj naoko dobrodušan čovjek koga je držao tako uljudnim, sad ga je šibao bijesnim pogledom."Rekao sam istinu," reče Atrus.Ro'Jethheov odgovor bijahu hladne, otrovne riječi: "Rekli ste dovoljno. Nećete ponoviti što ste rekli. Jeste li me razumjeli, Atruse iz D'nija?""Oh, sad shvaćam," odgovori Atrus, a njegove je riječi oblikovao led. "Vidim i razumijem.""Budite sigurni da je tako." Ro'Jethhe se okrene, pozove glavnog poslužitelja. "Kaaru!"Istog se strena stvorio pokraj njega."Ispratite Meštra Atrusa i njegovu pratnju u njihove sobe. I pobrinite se da tamo i osanu.""Što je ovo, Ro'Jethhe?" pobuni se Atrus."Čini se da ne možemo vjerovati vašem lažljivom jeziku. S obzirom na to, bit ćete u kućnom pritvoru sve dok ne dobijem riječ od kralja." I s tim se okrene i žurno iziđe iz prostorije. Za manje od minute otišli su i ostali Terahneejci.Atrus se okrene, pogleda svoju malu pratnju, zatim poslužitelja. Taj mu se čovjek nikad nije činio privlačnim, ali sad, kad mu je proučavao lice, Atrus pomisli kako zaista vidi nešto sirovo, nešto gotovo zvjerinje.Poslužitelj se samo nakloni. "Ako biste pošli sa mnom..."Kad su opet bili u svojoj sobi, održali su hitan sastanak. Cathe-rine, Marrim, Carrad, Oma, Esel sjedili su na stolicama, dok je Atrus hodao gore-dolje kao životinja u kavezu. "Ne možemo ostati," reče Catherine. "Slažem se," reče Esel. "Trebali bismo odmah odavde." Oma kimne. "Da. I valja nam uništiti Knjige i opet zapečatiti Hram Velikoga Kralja." "Kralj mi je dao riječ.""Da," reče Catherine, "Ali tad je mislio da smo D'nijci. Sad smo ahrotahntee." Gorko se nasmijala. "Čudo jedno da nas uopće još uvijek vide!"Atrus se okrene prema njoj. "Ne sviđa mi se to ništa više nego tebi, Catherine. Ali Ro'Eh Ro'Dan je pošten čovjek. Vjerujem da će održati riječ.""Želiš ostati?""Možda bismo trebali. Možda bismo mogli pozitivno utjecati na njih i promijeniti stvari.""Promijeniti stvari?" Catherine skrene pogled. "Dobro," reče. "Učini što moraš. Ali pošalji Carrada neka Meštru Tamonu kaže što znamo.""A što znamo?""Da je ovo robovlasničko društvo. Što još trebamo znati?" "Možda saznati kako se ponašaju prema svojim robovima?" reče Atrus."Ali što mi možemo učiniti?" upita Oma. "Čuli ste Eedraha. Ima ih dvjesto milijuna.""Čekat ćemo. Ali prvo ćemo poslati Carrada natrag na visoravan." Atrus zastane, zatrese glavom, očigledno uzrujan. "Došlo je do nesporazuma, s obje strane, ali Terahneejci nam nikad nisu lagali.""Samo zato što nikad nismo postavili prava pitanja!" Atrus pogleda Catherine."Istina. Pustili smo da nas zavede ono što smo vidjeli, ono što je na površini zamijenili smo za ono što je u nutrini. Ali to je bila naša pogreška, ne njihova! Kažem ti, nikad nam nisu lagali.""Ali cijeli je ovaj svijet laž!""Možda jest, ali ne možemo za to okriviti Ro'Jethhea i njemu slične. Ne znaju drukčije.""Toga se najviše i bojim," reče Catherine. "Želiš im dati oči, Atruse, ali što ako oni ne žele vidjeti? Što ako in ne možemo natjerati da vide? Uvjetovanje je snažna stvar. Dovoljno je teško razbiti uvjetovano ponašanje pojedinca, a kad je uvjetovano cijelo društvo...""Zaboravila si jedno, Catherine. Kralj nas sluša.""Sluša, ali ne vidi." Uzvraćala mu je pogled, a onda tiše nastavi. "Mislim da imaš krivo, Atruse. Ne vjerujem da ih se može promijeniti."Atrus se probudio usred noći, nakon nemirna sna —progonjen snovima o vratima koja se otvaraju i zatvaraju ispred i iza, u sobama koje se okreću i izvijaju u nepregledne labirinte — očekujući da će vidjeti Catherine pokraj sebe. Ali nije je bilo.Uspravio se na krevetu i ugledao je kako sjedi za stolom na drugome kraju sobe i piše u svoj dnevnik. "Catherine?"Napola se okrenula prema njemu. "Nisam mogla spavati. Pa sam ponovno pročitala sve što sam zapisala otkad smo stigli ovamo.

Page 67: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 67 -

"I?" On ustane, priđe stolu i privuče jedan stolac."Kuhinje, Nije bilo kuninja. To mi je trebalo biti dovoljno da me uzbuni. Hrana koja nas je čekala kamo god da smo došli, a nigdje znaka da ju je itko igdje pripremao. Ali bilo je to kao i sve ostalo. Činilo se magičnim. I prihvatili smo kao takvo.""Nismo imali razloga misliti drukčije.""Ne. A onda ono što nam je Hadre rekao pri prvom susretu. Sjećaš li se? Rekao je: 'Mogu li vas vidjeti?' A njegove oči — sad se sjećam — činilo se da gledaju ravno kroz nas. Sve dok nisi spomenuo D'ni. A onda kao da smo ostvarili vezu. Vidio nas je.""I Eedrah..." Atrus odmahne glavom. "Počeo mi se sviđati. Ali kako da mu sad vjerujem? Mogao nam je reći. Zapravo, trebao je.""Možda je mislio da znamo."Začuje se kucanje na vratima. Atrus pogleda Catherine, ustane i priđe vratima."Tko je?" upita tiho."Ja sam. Eedrah. Moram razgovarati s vama."Atrus odškrine vrata. Eedrah je stajao u polumraku, sam."Dobro," reče Atrus i otvori vrata šire.Eedrah je oklijevao, a onda zakorači unutra. Kad su se vrata zatvorila, on se nervozno ogleda oko sebe. "Moram vam nešto pokazati."Tiho su ga slijedili, dolje do kraja tog dugačkog zasjenjenog hodnika pa lijevo u usku nišu. Tamo, dva ili tri koraka u dubinu, Eedrah stane, nagne se na zid i gurne. Otvoriše se vrata tamo gdje vrata nije bilo. Slijedili su ga niz tri uske stube i u mračan prolaz koji se protezao kroz unutrašnjost zidova. Atrus dotakne glatku, izlizanu površinu kamena. Nije čudo da su mu se svi zidovi činili tako debelima.Nakon dva koraka vrata su se zatvorila jednako nečujno, oduzimajući im svjetlo. Prošlo je nekoliko sekundi, a onda se iz tame počeo nazirati blijed sjaj, isprva osvjetljavajući samo ruku koja je držala svjetiljku, potom lice, prsa, zidove oko njih.Eedrah stavi prst na usta, okrene se i nastavi dalje.I dalje, kroz razgranate hodnike i niz dugačko stubište čiji kamen bijaše izlizan nakon četiri tisuće godina uporabe. I dok su išli, Atrus ih je vidio u mislima. Bezbrojne tihe figure što su ovuda prošle, služeći i trčeći i noseći, nikad ni jednim zvukom ne odajući svoju nazočnost gospodarima s druge strane zida.Relyimah — neviđeni.Povremeno su prolazili pokraj niša usječenih u zidove, u kojima bijahu spremljena sredstva za čišćenje i popravke. Drugdje su pak naišli na uklesane ormare, a posvuda su se račvali tuneli i otvarala vrata. Ovdje, na ovoj nižoj razini, nalazile su se dobro opskrbljene kuhinje s dugačkim stolovima i mramornim površinama, goleme kamene police, ogromne ostave, a sve besprijekorno čisto.Sve se to vidjelo u blijedom svjetlu svjetiljke, pojavivši se na trenutak, pa ostajući za njima u mraku.Cijeli jedan svijet ispod svijeta.Iza kuhinja tunel se širio i po podu su se sad protezale četiri široke blistavo srebrne tračnice, što su paralelno tekle u tamu ispred njih. Hodali su između tih tračnica, ispod visokog zakrivljenog svoda. Stotinu su koraka prošli kad se tunel otvorio u široku komoru, a s obje su strane na odvojcima od glavne linije stajali prazni vagoni. Golemi vagoni od nekog mat kamenolikog materijala, a s velikih kuka nalik očima, kojima im bijahu istočkane strane, labavo su visjeli debeli konopci.Nastaviše dalje, u manji tunel koji je skretao pa se kratko penjao. Iznad glava, jednolikost svoda bijaše na mjestima prekinuta velikim okruglim otvorima za provjetravanje. Pogledavši gore, Atrus nakratko ugleda zvijezde — uzak krug blistavih zvijezda na dnu dubokog, dubokog zdenca.I dalje, kroz neobičnu prostoriju koja se gubila u tami s obje strane. S desne strane se desetak debelih konopaca protezalo dijagonalno dolje, iz velike pukotine visoko gore u zidu, a bijahu privezani za izbočenja nalik zakovicama, što su se poput gljiva nadimala iz površine poda.Kao napete strune nekog glazbala, pomisli Atrus, ne shvaćajući što gleda.A onda su se iznenada našli ispred golemih okovanih vrata s rešetkama. Eedrah se okrene prema njima i zakuca na vrata.Nikakve buke. Nikava zvuka koraka.Samo ista mrtva tišina. Tako tiha da isprva Atrus nije shvatio da se rešetkasti prozorčić otvorio. Jedan je trenutak s druge strane u njih zurilo jedno lice, a onda se rešetka zatvori.Polako, vrata se odmaknuše.Eedrah ih opet pogleda, a njegove su ih oći molile za razumijevanje, a onda se okrene i povede ih unutra i prigušeno osvijetljenu komoru.

Page 68: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 68 -

Strop je bio visok, a zidovi grubo obrađeni. Dugačka, vijugava stubišta vodila su uz te zidove prema vratima uklesanim duboko u kamen. Dvadeset, možda trideset vrata, koja su davala pristup na šest različitih razina što su vodile iz ove komore.Atrus se okrene, vidje kako čovjek koji ih je pustio unutra još uvijek stoji tamo, pognute glave, skrenuta pogleda, a svaki mu pokret i samo držanje bijahu pokorni i služinski. Po obrijanoj lubajji i pripijenoj crnoj odjeći Atrus shvati da je relyimah."Dođite," reče Eedrah tiho, progovorivši prvi put otkad su ušli unutra. "Morate nekoga upoznati."Kad su Eedrah i Atrus zakoračili u prostoriju, starac podigne pogled s knjige, brzo ustane, spusti glavu, skrene pogled. Soba bijaše melena i skučena. Starčev je stol zauzimao gotovo polovinu prostorije, ali površina stola bijaše prepuna naslaganih Knjiga. To je, samo po sebi, bilo neočekivano."Dobrodošao, Atruse," reče starac, i dalje spuštene glave. "Ja sam Hersha."Atrus upitno pogleda Eedraha pa se nakloni. "Drago mi je upoznati vas, Hersha.""On je vođa," reče Eedrah. "Vođa?""Vođa relyimaha. Hersha je njihova velika tajna. Ni poslužitelji ne znaju da je ovdje.""Zatečen sam," reče Atrus.Eedrah ga pogleda, a pogled mu poprimi iznenadnu ozbiljnost. "Mislio sam da znate. D'ni...""...nije ovakav. Mi nemamo robove. Nema relyimaha. Niti smo ikad na našim svjetovima dopuštali ropstvo.""Da... sad to shvaćam." Eedrah spusti pogled. "Bilo je nesporazuma. Mislio sam da ste nešto drugo nego što jeste. A vi, Atruse... nedvojbeno ste mene smatrali nekim tko nisam.""Vi ste im prijatelj?"Hersha odgovori umjesto njega."Eedrah čini što može da bi nam pomogao. Ali on je rijetkost. Takvih kao on ima manje od jedan na svakih deset tisuća."Atrus pogleda Eedraha, gledajući ga u novom svjetlu. "Vi ih vidite, dok ih vaš otac ne vidi, točno?""Da.""A vi, Hersha, što vi vidite?""Gubitak," odgovori Hersha, usudivši se opet pogledati Atrusa u oči. "Takav gubitak."Dok su trojica muškaraca razgovarali, Catherine je obilazila tihi labirint soba u srcu robovskih nastamba, užasnuta onim što je vidjela. Nakon ležerna luksuza svijeta gore, primitivni uvjeti ovdje dolje bijahu strašni. Mladići su spavali po četrdesetorica u maloj sobi, po petorica u svakoj sićušnoj niši usječenoj u stijene — više nalik katakombama nego ležajevima; studen kamena bijaše prekrivena samo tankom jutom. Kupaonice su mogle zadovoljiti samo najosnovnije potrebe, bile su više nalik prostorijama za pranje stoke nego ljudi, a kuhinje bijahu neodgovarajuće potrebama i sićušne.Dok je hodala medu njima, onih nekoliko budnih okretali su glave od nje, skrivajući se pred njezinim upitnim pogledom kao pred živom vatrom. Ali nije mogla ne vidjeti kako su maltretirani. Blijedi su im udovi bili prekriveni ružnim modricama, dok su neki imali ožiljke, svježe i davno zarasle, koji su jasno ukazivali na daleko veću okrutnost."Tko je to učinio?" upita ona kad joj se Atrus pridružio."P'aarliji," odgovori Atrus. "Poslužitelji. Čini se da oni redovito tuku relyimahe, da bi osigurali stalnu poslušnost... i tišinu."Catherine zausti nešto reći, a onda ugleda starca koji je stajao iza Atrusa, pokraj Eedraha."Ovo je Hersha," reče Eedrah. "On je voda robova.""Imaju vodu?""Da, i vjeru." Atrus izvuče tanku knjižicu iz džepa i pruži joj je. Nekoliko ju je trenutaka proučavala, a onda podigne pogled raširenih očiju."Ovo su prastara proročanstva," namršti se ona. "Ali zašto je to njihova knjiga?"Eedrah joj odgovori:"Zbog četiri stiha u najstarijem proročanstvu — četiri retka koja govore o oslobađanju robova." "Shvaćam.""Uz dužno štovanje, nisam siguran da shvaćate," reče Hersha, gotovo se uvukavši u sebe dok je govorio. "Kako to mislite?" upita Eedrah."Mislim da ti stihovi nisu usamljeni. A s obzirom da su stvari kakve jesu..."Sve je to bio previše zagonetno za Atrusa. Prekine ih: "Što mislite time da su stvari kakve jesu?" Eedrah spusti pogled. "Događaju se stvari, Atruse. Bolest..." "Bolest?" Catherine zakorači bliže.Eedrah kimne. "To je nedavna stvar. Tijekom proteklih nekoliko dana određeni je broj relyimaha pao u postelje shrvan želučanim tegobama. Isprva su mislili da su nešto pojeli, ali stanje im se pogoršalo i mnogi od njih sad imaju groznicu."

Page 69: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 69 -

"Mogu li ih pogledati?"Hersha ih povede niz hodnik i kroz jedna od skrivenih vrata u dugačku, nisku prostoriju na čijem je kraju, na sklepanim paletama, ležalo desetak relyimaha.Prišavši im, Catherine klekne i počne pregledavati jednoga od bolesnih. Na trenutak je šutjela pipajući žlijezde na vratu, zagledavši mu se u svijetle, nesvjesne oči, tražeći mu puls na zapešću.Podigla je pogled prema Atrusu, zabrinuta. "Moramo im pomoći — treba nam oprema i medicinske potrepštine.""Štogod vam je potrebno," reče Eedrah, "smjesta će vam biti doneseno."Opet u svojoj sobi u velikoj kući, Atrus i Catherine sjedili su nasuprot Eedrahu dok im je pričao. "Ušao sam u petnaestu kad sam prvi put vidio jedno od Robovskih Razdoblja. Naravno, djecu se mora učiti neka ne vide robove. Mora ih se uvjetovati i izvježbati da ne razgovaraju s njim, da ih ni ne primjećuju. Ne da bismo ih često i mogli vidjeti budući da ih poslužitelji drže izvan vidokruga kad god je moguće. Ali do petnaeste godine oči već nauče ne vidjeti, mozak nauči ne povezivati. Nije to teško. Ali pretpostavljam da me moja bolest učinila drukčijim.""Vaša bolest?" upita Atrus."Obična groznica. Ali gotovo sam umro. Jedan me rob žetelac pronašao u voćnjaku i donio me u kuću.""I bio nagrađen, nadam se," reče Catherine.Eedrah proguta slinu i pogleda u pod. "Bio je ubijen. Ubio ga je poslužitelj, zato što se usudio dotaknuti gospodara."Atrus i Catherine oboje su bez riječi zurili u njega, šokirani."Tako je ovdje. Sjećate li se zabavljača? Gimnastičara koji je pao?""Ahm da," reče Catherine. "Pitala sam se kako je." "Bio je teško kažnjen za svoju pogrešku." Catherine zavrti glavom. "Ne...""To je naš način. Pogreške nisu dopuštene. Vidjeli ste kako nije ni pisnuo premda ga je boljelo. Da je to učinio, poslužitelji bi ga ubili bez oklijevanja."Atrus uzdahne. "Nisam znao.""Ni ja," reče Eedrah. "Ne do tog prvog posjeta. A onda sam vidio kako novače mlade dječake. Ne siročad, kako sam bio nagađao, nego običnu djecu poput mene, dječake stare četiri ili pet godina — uzimaju ih roditeljima i premještaju u Vježbena Razdoblja gdje ih u uvjetima najekstremnije okrutnosti pripremaju za službu na Tera-hnee. Ta Vježbena Razdoblja najsurovija su mjesta koja sam vidio, djecu se na najokrutniji mogući način uči samo jedno: poslušnost ili smrt.""Zna li Ro'Eh Ro'Dan za to?"Na trenutak je Eedrah u nevjerici zurio u Atrusa."Zar još ne shvaćate, Atruse? Ro'Eh Ro'Dan to odobrava. On je vladar u tom strašnom ustroju. On i njegovi ministri kroje pravila i određuju kvote. Oni kažu koliko se dječaka mora oduzeti obiteljima i poslati na pouku."Atrus je zurio i zurio."Znam," reče Eedrah tiho. "Teško je vjerovati." "Ali bio je tako blag prema nama. Svi ste bili tako dobri, tako gostoljubivi.""To je dobrota koja je ograničena samo na vlastitu vrstu. Dok su vjerovali da ste točno poput nas, dali su vam ista prava i iste prednosti. Ali sad..."Catherine je bila gledala u svoje ruke na krilu, a sad podigne pogled."Zašto nam ranije niste ništa rekli o tome?" "Jer nisam znao mogu li vam vjerovati." "A kad ste saznali?""Sinoć. Kad vas je zbunila zagonetka. I vidio sam vam lica kad su odvodili one robove.""Jesu li ih tukli?" upita Atrus, a glas mu je šuplje odjekivao."Ne, Atruse. Pogubili su ih. Vidite, nije se moglo dopustiti da ponove ono što ste izrekli u toj prostoriji.""Onda moramo nešto učiniti."Eedrah iskrivi lice."Ništa ne možete učiniti, zar ne shvaćate? Čuli ste Hershu. Rijetkost je ako i jedan na deset tisuća mojih ljudi misli kao ja. A vidjeli ste kako se moj otac ponašao prema vama čim je shvatio da niste čistokrvni D'nijac. A isto će postupiti i kralj, čim čuje za to. Bilo bi najbolje da pobjegnete dok još možete."Atrus zatrese glavom."Ne, neću bježati. Povrh toga, kralj će održati riječ. Tehraneejac možda jest, ali je i čovjek."Eedrah ustane, sad već očajan."Zar zaista ne shvaćate, Atruse? Ubit će vas. Baš kao što su ubili one robove. Već biste bili mrtvi da niste pod kraljevom zaštitom."

Page 70: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 70 -

Vidjevši da se Atrus ne da pokolebati, Eedrah reče: "Dobro. Učinit ču što mogu da vam pomognem, ali sad se moram vratiti i pomoći Hershi s bolesnima, prije no što se P'aarliji vrate na dužnost.""Ne bojite li se za sebe, Eedrah?" upita Catherine. Eedrah se okrene."Za sebe ne. Ali ponekad se bojim za svoj narod. Nešto im nedostaje. Dubina. Ne znam kako bih to nazvao. Nekakva je praznina u njima. A ispunjavaju je raskoši i raznim odvlačenjima pozornosti. Baš kao i prostorije.""Nisam znao," ponovi Atrus, a lice mu bijaše zgrčeno u boli."Niste vi krivi," reče Eedrah."Da, ali..."Pogledao je Eedraha, iznenada se namrštivši. "Mislili ste da znamo. Mislili ste da to odobravamo." Eedrah kimne. "Da. Ali sad vas vidim."

ŠESTI DIO*

ŠKRIPA KOTAČA KOLICA U TIŠINI TMINE.MRTVI PADAJU IZMEĐU SVJETOVA. VRIJEME JE VELIKE TUGE.— IZ URAKH'NIDAR, W. 87-89.

Atrus se probudio, iznenađujuće osvježen. Suncem obasjan mir sobe činio je da se događaji prethodne večeri doimlju neobično snovitim. Pokraj njega, Catherine je još spavala. Polako mu se sve vraćalo, a sa sjećanjem kao da je sunčev sjaj blijedio, sve dok u podlozi svega nije bila tama. Čak se i ptičji pjev preobrazio.Pazeći da je ne probudi, Atrus ustane i navuče ogrtač. Nije znao koliko je sati, ali po sjenama u sobi zaključi da je sunce visoko i da je dan već odavno svanuo. I to bijaše čudno.Prešao je sobu, zastao. Na stolu, tamo gdje je Catherine bila pisala, stajala je njezina torba s opremom. Nije tamo bila kad su otišli na počinak, ali sad je tamo ležala. A pokraj nje poruka.Atrus priđe. Poruka bijaše naslovljena na njega. Otvorio ju je i raširio list papira.Atruse,Eedrah mi je sve rekao. Teško je to povjerovati, ali ne mislim da mi laže. Upozorio nas je neka se pripremimo za odlazak u žurbi pa sam tako i učinio. Samo riječ od vas i Knjige će biti uništene, veza između Razdoblja zauvijek prekinuta, ali neću to učiniti sve dok ne budem morao. Šaljem vam Carrada i Irrasa s ovom porukom, kao i medicinske potrepštine. U mislima ste nam.Meštar TamonZnači Eedrah je osobno otišao na visoravan. Presavinuvši poruku, Atrus je sklizne u džep i zakorači van, sad svjestan tajne koju kriju debeli zidovi.Hodnik bijaše prazan, tih. Nije bilo poslužitelja koji bi čekao da mu kaže što treba ili koji bi mu unaprijed pogodio želje i ispunio ih. Neobično.Išao je od sobe do sobe, ali kao da je cijela ta velika kuća bila napuštena. Ni traga ni glasa nikome. A onda začuje povik, izvana iz vrta. Prišavši prozoru, nagne se i pogleda van. Dolje je bila Marrim. Činila se uznemirenom. Ugledavši ga, počne divlje mahati i pozove ga neka side."Čekaj dolje!" dovikne on.Čekala ga je na vratima."Što je?" upita je on pokušavajući je umiriti."Jedan od njih. Jedan od robova koje smo vidjeli. Samo leži. Neće se pomaknuti. A oči...""Gdje, Marrim?"Povela ga je preko izrezbarenog mosta u vrt. Tamo, na drugoj strani maloga zida, ni deset koraka od nečega što je izgledalo kao zdenac, ležao je rob.Atrus klekne pokraj njega, opipa mu puls na vratu."Živ je," reče, pogledavši gore u Marrim. "Idi i upozori Catherine. Donijet ću ga u našu sobu."Marrim kimne i otrči.Atrus se opet okrene prema robu. Bio je to tek dječak — od najviše sedam ili osam godina — ali kao i ostali, bijaše pun ožiljaka i modrica, a njegovu je anonimnost naglašavala pripijena crna odjeća i glatko izbrijana glava.Potisnuvši iznenadan bijes koji je osjetio, Atrus gurne ruke pod dječakovo tijelo i podigne ga. Nije bilo teško, jedva da je imao ikakvu težinu.

Page 71: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 71 -

Držeći ga uza se, Atrus krene natrag prema kući, odlučan da se neće dati zaustaviti niti jednom poslužitelju. Ali nitko ga nije zaustavljao. Hodnici i stubišta kuće bijahu prazni, a kad je došao do sobe, dočekale su ga samo Marrim i Catherine."Ali pa on je još dječak," reče Catherine, zaprepaštena njegovom dobi."Čula si što Eedrah kaže," odgovori Atrus, pažljivo ga spuštajući na pokrivače. "Uzimaju ih u dobi od četiri ili pet godina,"Catherine uzdahne. Sjela je na krevet pokraj djeteta i otvorila svoju torbu."Marrim," reče. "Koliko shvaćam, Carrad i Irras su se vratili. Idi po njih. Mogu sa mnom natrag u D'ni."Odabravši dio opreme iz torbe, ona pogleda gore u Atrusa. "Moramo saznati što je to. Možda uspijemo pronaći lijek."Ispisavši oznaku, ona je pričvrsti na epruvetu te uzme uzorak dječakove krvi."Misliš li da umire?"Nije odgovorila, ali njezin je pogled bio dovoljan."Moramo nešto učiniti," reče on. "Moramo dovesti sve koji imaju medicinsko znanje. Oma će znati tko su ti. Ili ćemo tražiti dragovoljce."Catherine kimne. Atrus ju je jedan trenutak gledao, tek tad shvativši da nešto nije u redu. "Jesi li dobro, Catherine?"Ona ubaci epruvetu u utor kutije te zaklopi poklopac. Pogledavši gore u Atrusa slegne ramenima. "Nije ništa fizički. Samo...""Znam," reče on, ne želeći da ona to izgovori. "Ali učinimo što možemo. Idimo korak po korak."Catherine pogleda zaspalo dijete pa se okrene i ogleda se poAtrus je otišao vidjeti Eedraha i relyimahe, ostavivši je da obavi testove, ali testovi joj bijahu zadnja stvar na pameti. Na trenutak je ranije bila osjetila kako se pod njom otvara ponor — vrtoglava pukotina u stvarnosti koja je prijetila da će je progutati.Riječi, reče sama sebi, bile su to samo riječi. Ali u tom kratkom, smiješno nestvarnom trenutku činile su se prepunima značenja, najstvarnijom stvari u sobi, a ipak, bile su samo odjeci u njezinoj glavi: sjećanje na dva stiha koja je bila pročitala u Gehnovoj bilježnici, prije nekoliko mjeseci, dva retka koja su od riječi do riječi bila ponovljena u Korokh Jimah, Velikoj Knjizi Proročanstava koju su koristili relvimasi.Išta fizički...U sobi. Čudno da to prije nisam vidjela...Vrijeme u neskladu. Najmanji neprijatelj briše ih sve. Skriven unutar skrivenog. Dah, a potom smrt.Na trenutak se osjeti kako se znala osjećati kad bi pisala — u stanju koje nije bilo povezano s razumnim dijelom njezina bića. Atrus ju je bio naučio kako usredotočiti taj dio kroz svjesni um, ali na trenutak je tad, šokirana svime što se dogodilo, osjetila kako joj popušta nadzor... i veza je bila ostvarena.Osjetila je kako se povezuje s nečim dubljim od fizičkoga svijeta. S nečim što leži ispod površinskog izgleda.Catherine se okrene, pogleda dijete. Ali sad joj se činilo da vidi dalje od mesa i kostiju, dalje od bolesti koja ga je razdirala.Negdje u svemu tome leži smisao, pomisli ona, znajući da je misao njezina, čak i ako je nečim potaknuta.-Z\Eedrah je izgledao iscijeđeno. Pokraj njega, na golom podu robovske bolnice broj sklepanih kreveta dosegao je i prešao stotinu, a na najmanje šest plahte bijahu navučene preko lica."Da," reče Eedrah, odgovarajući na naizgovoreno pitanje. "Što god da je, ubija ih jednoga po jednoga." "Znači da smo i mi u opasnosti?"Eedrah se suho osmjehne. "Čuo sam da se proširilo na ostala imanja. A poslužitelji... i njih napada.""Pitao sam se kamo su nestali.""Neki su pobjegli, kažu mi. U strahu. A Catherine?""Vraća se u D'ni. Sa sobom će ponijeti uzorak na analizu.""Dobro." Eedrah zijevne. "Moram se malo odmoriri inače neću biti ni od kakve koristi.""Slažem se. Ali prije nego odete, recite mi, Eedrah — je li se ikad prije dogodilo nešto slično? Sigurno ste već imali epidemije?""Davno, davno, možda, ali većina toga je riješena. Relyimahe se cijepi na Vježbenim Razdobljima. Bolesni robovi nisu od koristi,h, Atruse. Pitao sam se kad ćete doći.zar ne? Pa samo nebo zna što je ovo. Znamo samo da se čini da nemaju nikakav prirodni imunutet, nikakvu obranu protiv toga.""Nadajmo se onda da će Catherine pronaći odgovor."Eedrah sumorno kimne.

Page 72: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 72 -

"Nadajmo se, Atruse, prije no što se svi budemo smijali cerekom Gospodara Mrtvih."Jethhe Ro'Jethhe nije dobro spavao nakon događaja protekle večeri; cijelu se noć nemirno prevrtao, pitajući se je li imao pravo čekati kraljevu riječ ili je trebao slijediti nagon i poklati sve knjigo-svjetovnike — uključujući i ženu — nakon one strašne hereze. Na kraju krajeva, bile su to posebne okolnosti i kralj sigurno nema namjeru produžiti zaštitu nekome tko je ahrotahntee. Ali bojao se da bi ga mogli optužiti da je prešao svoje ovlasti običnoga građanina. Takvo bi se djelovanje moglo protumačiti kao izazov samome kralju, a to bi bilo nezamislivo.A ipak, što ako pobjegnu? Što ako, kad napokon stigne poruka od kralja, on ne bude mogao izvršiti što mu je naređeno?I tako se nastavljalo u njegovoj glavi, sat za satom do kasno u noć, sve dok napokon nije iscrpljen zapao u najdublji san i prespavao jutro, pa je sad — u podne — ljutit izjurio iz sobe, nimalo zabavljen činjenicom da ga Duura nije ranije probudio. "Duura! Duu-ra!"Nije bio odgovarajuće odjeven, kosa mu bijaše u jadnom stanju, nepočešljana i raščupana od sna. Inače bi već bio uređen, a ne bi morao stajati u praznome hodniku i vikati.Ro'Jethhe se okrene i vrati se natrag u svoje odaje, idući u veliku kupaonicu s golemim ugrađenim bazenom. Na drugome kraju praznoga bazena, iza stolca za kupanje — čiji se veliki rukohvat protezao kroz utor u zidu —bijaše njegova garderoba. Tamo se zaputio i stao, zureći u prazan zrak, ne znajući što bi. Ogledao se po praznoj sobi, ne videći mladu robinju koja se srušila u jednome uglu, ne čuvši njezino isprekidano disanje."Ma gdje li je taj čovjek?" prosikće on. A onda požuri iz prostorije natrag u hodnik i opet zaurla: "Duura! Du-u-uura!"Vrijeme u neskladu. Najmanji neprijatelj briše ih sve. Skriven unutar skrivenog. Dah, a potom smrt.Na trenutak se osjeti kako se znala osjećati kad bi pisala — u stanju koje nije bilo povezano s razumnim dijelom njezina bića. Atrus ju je bio naučio kako usredotočiti taj dio kroz svjesni um, ali na trenutak je tad, šokirana svime što se dogodilo, osjetila kako joj popušta nadzor... i veza je bila ostvarena.Osjetila je kako se povezuje s nečim dubljim od fizičkoga svijeta. S nečim što leži ispod površinskog izgleda.Catherine se okrene, pogleda dijete. Ali sad joj se činilo da vidi dalje od mesa i kostiju, dalje od bolesti koja ga je razdirala.Negdje u svemu tome leži smisao, pomisli ona, znajući da je misao njezina, čak i ako je nečim potaknuta. Eedrah je izgledao iscijeđeno. Pokraj njega, na golom podu robovske bolnice broj sklepanih kreveta dosegao je i prešao stotinu, a na najmanje šest plahte bijahu navučene preko lica."Da," reče Eedrah, odgovarajući na naizgovoreno pitanje. "Što god da je, ubija ih jednoga po jednoga." "Znači da smo i mi u opasnosti?"Eedrah se suho osmjehne. "Čuo sam da se proširilo na ostala imanja. A poslužitelji... i njih napada.""Pitao sam se kamo su nestali.""Neki su pobjegli, kažu mi. U strahu. A Catherine?""Vraća se u D'ni. Sa sobom će ponijeti uzorak na analizu.""Dobro." Eedrah zijevne. "Moram se malo odmoriri inače neću biti ni od kakve koristi.""Slažem se. Ali prije nego odete, recite mi, Eedrah — je li se ikad prije dogodilo nešto slično? Sigurno ste već imali epidemije?""Davno, davno, možda, ali većina toga je riješena. Relyimahe se cijepi na Vježbenim Razdobljima. Bolesni robovi nisu od koristi,Ah, Atruse. Pitao sam se kad ćete doći.Zar ne? Pa samo nebo zna što je ovo. Znamo samo da se čini da nemaju nikakav prirodni imunutet, nikakvu obranu protiv toga.""Nadajmo se onda da će Catherine pronaći odgovor."Eedrah sumorno kimne."Nadajmo se, Atruse, prije no što se svi budemo smijali cerekom Gospodara Mrtvih."Jethhe Ro'Jethhe nije dobro spavao nakon događaja protekle večeri; cijelu se noć nemirno prevrtao, pitajući se je li imao pravo čekati kraljevu riječ ili je trebao slijediti nagon i poklati sve knjigo-svjetovnike — uključujući i ženu — nakon one strašne hereze. Na kraju krajeva, bile su to posebne okolnosti i kralj sigurno nema namjeru produžiti zaštitu nekome tko je ahrotahntee. Ali bojao se da bi ga mogli optužiti da je prešao svoje ovlasti običnoga građanina. Takvo bi se djelovanje moglo protumačiti kao izazov samome kralju, a to bi bilo nezamislivo.A ipak, što ako pobjegnu? Što ako, kad napokon stigne poruka od kralja, on ne bude mogao izvršiti što mu je naređeno?

Page 73: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 73 -

I tako se nastavljalo u njegovoj glavi, sat za satom do kasno u noć, sve dok napokon nije iscrpljen zapao u najdublji san i prespavao jutro, pa je sad — u podne — ljutit izjurio iz sobe, nimalo zabavljen činjenicom da ga Duura nije ranije probudio. "Duura! Duu-ra!"Nije bio odgovarajuće odjeven, kosa mu bijaše u jadnom stanju, nepočešljana i raščupana od sna. Inače bi već bio uređen, a ne bi morao stajati u praznome hodniku i vikati.Ro'Jethhe se okrene i vrati se natrag u svoje odaje, idući u veliku kupaonicu s golemim ugrađenim bazenom. Na drugome kraju praznoga bazena, iza stolca za kupanje — čiji se veliki rukohvat protezao kroz utor u zidu —bijaše njegova garderoba. Tamo se zaputio i stao, zureći u prazan zrak, ne znajući što bi. Ogledao se po praznoj sobi, ne videći mladu robinju koja se srušila u jednome uglu, ne čuvši njezino isprekidano disanje."Ma gdje li je taj čovjek?" prosikće on. A onda požuri iz prostorije natrag u hodnik i opet zaurla: "Duura! Du-u-uura!"Glavna špilja u D'niju bijaše mračna i tiha kad je čamac skliznuo u veliku luku i bio privezan ispod prastarog stubišta. U prigušenom sjaju svjetiljaka što su obrubljivale luku, Catherine iskorači iz čamca i brzo se uspne uza stube, a Carrad za njom.Kad je prešla preko zadnje stube prema njoj krene pogurena i prastara figura. Nije ga primijetila sve dok je nije pozvao. "Catherine... iznenađen sam što vas ovdje vidim." Okrenula se i naklonila. "Meštre Tergahne... nije li kasno da budete budni?"Tergahn priđe bliže, a njegovo izborano lice uđe pod svjetlo. "Nimalo. Što si stariji, to ti manje sna treba. Sve dok..."Tergahn trepne poput sove, a onda pokaže na kovčeg koji je nosila."Je li to to?""Uzorak? Jest. Pretpostavljam da znate što se događa." "Znam."Čekala je, ali Tergahn ništa više nije dodao."Oprostite mi, Meštre Tergahne. Moram dalje. Trebaju nam odgovori i to brzo.""Ne dajte mi onda da vas više zadržavam."Kasnije, dok je sjedila sama za kamenim stolom u izoliranoj i sterilnoj prostoriji, promatrajući prastaru centrifugu kako se vrti, odvajajući elemente u epruveti kako bi ih mogli pregledati cehovski iscjelitelji koje je bila pozvala, Catherine se zapita zašto joj se starac obratio. Bio ih je upozoravao neka ne pođu na taj put, a sad kad se pokazalo da je imao pravo, bilo bi logičnije da je likovao u stilu 'Nisam li vam rekao?'Ali nije vidjela ni trunku toga u njegovim starim očima. Ako je u njegovu pogledu ičega i bilo, bila je to briga.Na polici s lijeve strane stajalo je devet sličnih epruveta, u dvije skupine od četiri i pet — testirane i netestirane. Liječniku s desne strane stajao je velik mikroskop od mesinga i kamena. Rezultati su zasad bili nedosljedni.Uzorak se činio relativno bezopasnim, gotovo bi se moglo reći normalnim. Kako je centrifuga usporavala, liječnik uzme epruvetu i — izlivši malo na prozirno staklo ¦— stavi uzorak pod leću te pogleda kroz okular.Neko je vrijeme samo proučavao. Gledajući neobičan mikroskopski ples živih stanica, opčinjen njime. Ali ovaj se uzorak činio normalnim. Pokraj njega je na plohi ležala otvorena bilježnica. Odmaknuvši se od mikroskopa počeo je pisati. Rezultati nisu imali previše smisla, ali još uvijek je trebalo obaviti dosta testova.Nastavio je raditi, tih i temeljit, strpljivo tragajući za odgovorom za koji je znao da ga mora naći. Samo treba iscrpiti sve mogućnosti.Centrifuga se zaustavila. Izvukao je još jednu epruvetu iz njezina stiska i izlio malo dragocjene tekućine na staklo.Ovoga je puta njegova reakcija bila drukčija dok je promatrao povećani uzorak. Nakratko se obratio Catherine i ona brzo priđe ustavi. Carrad je izvana otvorio zasune i ona uđe u izolacijsku komoru.Osjetila je kako zrak struji preko nje kad su se uključili filteri. Trenutak kasnije šištavo su se otvorila vanjska vrata. Zakoračila je van.Tamo je stajao Carrad, iščekujući. "Jeste li...?" Prošla je pokraj njega, bezizražajnoga lica. "Dođi," reče jednostavno. "Moramo natrag."Ro'Jethhe je stajao na vrhu velikoga stubišta, desnom se rukom držeći za rukohvat. Činilo mu se da ispod njega cijelo stubište pulsira, raste pa se smanjuje, a zidovi su treperili zrnasto sa svake strane.Zatrese glavom, ali nije pomoglo. S čela mu je kapao znoj i klizio niz nos.Nešto nije bilo u redu. "Guu-reh..." mrmljao je. "Guh..."Zateturao je, okrenuo se, leđima udario o zid. Na trenutak je tako ostao, kao prikovan, sklopljenih očiju, a posvuda je oko njega pulsiralo crnilo. Tad je napad prošao i njemu se oči opet otvoriše.Knjižnica. Duura će biti u knjižnici. Naravno.Odgurnuo se od zida, nesiguran na nogama, koračajući poput pijanca, osjećajući se kao da noge nisu njegove. Prešavši golemo predvorje, uletio je u sobu, zateturao, zgrabio se za masivan dovratak, istežući vrat gore i unatrag u pokušaju da se usredotoči.

Page 74: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 74 -

"Moje oči," reče s tihom zbunjenošću. "Nešto mi nije u redu s očima..."Duura je bio za stolom na drugome kraju prostorije.Na trenutak se Ro'Jethhe zapita što nije u redu, zašto mu čovjek nije smjesta prišao čim ga je ugledao na vratima.Činilo mu se da mu dovratak drži ruku poput ljepljive mreže. Ro'Jethhe okrene glavu, zureći preko vlastitog ramena u svoju ruku, a onda je prisili — zapovijedi joj— neka ga odgurne od vrata.Polako je zateturao preko sobe, a uslijed pulsiranja u sljepoočnicama i iza očiju činilo mu se da se soba steže i širi. Sad je već bio obliven znojem, a svaki mu je udisaj predstavljao silan napor, ali stol više nije bio daleko. Gotovo je bio na cilju."Duura," reče, uspravivši se, no, bar mu je glas zvučao jasno. "Duura!"Ali poslužitelj se nije obazirao na njega.Ro'Jethhe trepne. Ispred poslužitelja ležala je otvorena knjiga i činilo se da je napeto čita. Nagnuvši se preko stola, Ro'Jethhe ga zgrabi za nadlaktice i strese ga."Duura!"I pusti. Polako, tijelo se prevalilo unatrag, skliznulo sa stolca i tresnulo na pod u ružan položaj.Ro'Jethhe ustukne unatrag, užasnut. Mrtav.Čak je i on mogao vidjeti da je Duura mrtav. "Eedrah..." reče on tiho. A onda se okrene i zaviče: "Eedrah! Eedrah, gdje si?"Eedrah se odmakne od umirućega roba i obriše čelo podlakticom. Nije se dobro osjećao. Bio se pokušao uvjeriti da mu je sve to od umora, ali sad je znao da se i on zarazio bolešću.Na drugome kraju sad već krcate prostorije Atrus se brinuo za jednoga od nedavno oboljelih. Eedrah se nakratko zapita bi li ga trebao pozvati i reći mu što sumnja, ali tad odustane od te zamisli. Atrus je ionako imao dovoljno posla.Osjeti ruku na ramenu i podigne pogled, ugledavši Marrim kako se nadvija nad njim."Eedrah? Jesi li dobro?"Briga u njezinu pogledu preplavi ga osjećajem topline. "Nisam siguran. Mislim... pa, mislim da me hvata bolest." Marrim kimne. "Promatrala sam te." "Promatrala si me?""Da. Činilo mi se da ne izgledaš dobro. Mislim da bi trebao leći."Pokušao je ustati. "Nemam vremena za odmor."Ali Marrimina ga ruka pritisne natrag dolje. Zagledao se opet gore u nju, zatečen."Možda bi se trebao vratiti u kuću," reče ona."Leći?" Eedrah odmahne glavom. "Ne, ovdje će biti dobro. Ako moram dijeliti njihovu sudbinu, podijelit ću i uvjete u kojima se nalaze."Ona se blago nasmiješi. "Jesi li čuo da su pronašli nekoliko poslužitelja... P'aarlija, kako ih vi zovete." "Mrtve?" Marrim kimne."Kao što rekoh," nastavi Eedrah, "reh/imasi su svi bili cijepljeni. Ne znam vrijedi li isto za P'aarlije. Možda ne." "A Terahneejci?" Eedrah sklopi oči."Stalno to vidim pred očima, Marrim. Dvjesto milijuna mrtvih. Da relyimahe ni ne spominjemo. Što je to? Što je, za ime Stvoritelja, ova prokleta stvar?"Na drugome kraju bolnice otvoriše se vrata i unutra uđoše dvije figure."Catherine!" Eedrah sjedne , a Marrim se uspravi i krene prema njima, probijajući se između paleta koje su sad prekrivale svako slobodno mjesto na podu.I Atrus se uspravio, okrenuo, ugledao Catherine i počeo se probijati prema njoj. Stali su pokraj vrata.Zurila je u njega s čudnim izrazom u očima. "Mislim da bi bilo bolje da porazgovaramo." "Reci." "Ne ovdje."Atrus trepne, iznenađen, pa kimne. "Dobro. Razgovarat ćemo u Hershinoj sobi."Ovo nije bolest," reče ona, "ili barem nije u svom prirodnom obliku." "Catherine?""Bezopasna bakterija," reče ona. "To je uzrok svemu ovome. Bakterija koja nam živi u želucu.""Ne slijedim te... Bezopasna? Zašto onda...?"Atrusov glas utihne. Licem mu se razlije tračak razumijevanja. Kad je opet progovorio, riječi mu bijahu gotovo šapat."D'nijska bakterija, misliš reći. Bezopasna nama, jer smo tijekom godina postali imuni na nju.""Ali nije bezopasna za relyimahe.""Ni P'aarlije, čini se.""I oni su oboljeli?"Atrus kimne, ali bilo je očito da je u šoku. Vrtio je glavom."Mi smo to donijeli ovamo. Mi smo ih zarazili. Neka nam Stvoritelj pomogne!""Donijeli što?" upita Eedrah. Ušao je tiho.

Page 75: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 75 -

Catherine se okrene, s izrazom krivnje na licu, ali Atrus otvoreno reče: "Bolest. Došla je iz D'nija."Eedrah je zurio u njih, šokiran."Želučana bakterija," objasni Catherine. "Bezopasna za nas, opasna za relyimahe.""I Terahneejce," reče Eedrah."Terahneejce?" Atrus se nagne naprijed. "Je li vaš otac bolestan?""I moj brat..." Eedrah zastane i spusti pogled, prvi put blizu suza. Opet se pribravši, on pogleda Catherine. Ali na njezinu licu nije bilo ni tračka nade."Ne možemo to izliječiti, Eedrah." "Znači da moramo trpjeti.""Učinit ćemo što možemo," reče Atrus. "Dovest ćemo pomoć iz D'nija, brinuti se za bolesne. Neki će umrijeti.""Da," reče Eedrah, a licem mu preleti tračak gorčine. Pa nestane. "Da," reče sad jasnije.Catherine iznenad primijeti kako je blijed i izmučen, pa ga nježno primi za nadlakticu. "Odvedimo vas u krevet. Marrim će se brinuti za vas."Eedrah se zahvalno osmjehne, ali u pogledu mu se vidjela su-mornost spoznaje — shvaćanja težine situacije.Atrus uzdahne. Kao da je u trenutku ostario stotinu godina. "Tako mi je žao, Eedrah. Da sam znao..."Ali Catherine zatrese glavom. "Nisi mogao znati, Atruse. Odluku si donio nakon pozorna razmatranja.""Ne bih rekao. Donio sam krivu odluku. A sad će je milijuni platiti.""Ali Atruse...""Ne," reče on, ustavši i obišavši stol, lica tvrdog poput kamena. "Atruse!" zazove Catherine za njim. "Atruse!" Ali više ga nije bilo, nestao je u mraku tunela.Veliki je brod polako klizio oko zavoja rijeke, pa skliznuo ispod mosta; Ro'Jethheova kuća bijaše ravno ispred.U tunelima koji su išli usporedno s kanalom, ispod njega i sa svake strane, dvije su ekipe robova vukle velike konopce, po četiri na svakome, vukući brod, a povremeno bi ih iz djelomice zatvorenog procjepa iznad njihovih glava zalio mlaz vode.Tiho su se upinjali, održavajući jednoličan ritam hoda koji je pokretao brod, dok je iza svake ekipe u nosiljci bivao nošen poslužitelj koji ih je tjerao naprijed.Gore iznad, brod je klizio pod velike arkade Ro'Jethheove kuće pa sve do središnjeg prostora. Kad se našao tamo, robovi su naglo promijenili smjer, krećući se s uvježbanom lakoćom. Na trenutak su veliki konopci bili opušteni, a onda se opet napeše, glatko zaustavljajući brod u mjestu.Mnogi su robovi iscrpljeni nečujno klonuli na pod, dok su drugi vezali konopce. Gore iznad, četiri su muškarca u službenim pla-števima i sa službenim lentama s medaljonima, zakoračili na pometen mramor, iznenađeni što ih nitko nije dočekao."Ro'Jethhe?" zazove jedan od njih, pogledavajući svoje pratitelje i mršteći se. "Ro'Jethhe?"Otvoriše se vrata na dalekome kraju kuće i istetura jedna figura: strašilo od čovjeka, u prljavoj i odrpanoj odjeći, neuredne kose. Polako je išao prema njima, šepajući i poskakujući naizmjence.Izbliza vidješe da se zaista radi o čovjeku."Ro'Jethhe?" upitno će prvi glasnik, zaprepašten prizorom pred očima. Ali raščupani mu lik nije odgovorio. Umjesto toga, okrenuo se i zaškiljio oko sebe, kao da ne shvaća ni tko je ni što tu radi. Lice mu bijaše musavo od suza, a kosa je stršala u slijepljenim pramenovima. "Ro'Jethhe? Sto se ovdje dogodilo? Jeste li bili napadnuti?"Strašilo se nasmije i poskoči, a pogled mu je lutao lijevo desno na sulud, grozničav način."Ro'Jethhe," reče kao papagaj. "Ja jesam Ro'Jethhe."Opet glavni glasnik pogleda svoje pratitelje, a zatim izvuče dugačku srebrnu cijev ispod plašta i ponudi je strašilu."Ako jeste Ro'Jethhe, onda vam po zapovijedi Ro'Eh Ro'Dana donosim ovaj ukaz i predajem vam ga u ruke."Ro'Jethhe uzme cijev i zagleda se u nju, trepćući i škiljeći, s potpunim nerazumijevanjem."Ro," reče tiho. Potom, uživajući u igri: "Ro! Ro! Ro-rol""Gospodo!"Četvorica se okrenuše kao jedan, prema drugom, mlađem muškarcu; blijedom i očigledno bolesnom, ali uredno odjevenom i počešljanom i posve normalna ponašanja."Oprostite mome ocu," reče mladić prilazeći im, "ali nije pri sebi. Ovdje je bolest..."Četvorica se zabrinuto zgledaše."Epidemija, čini se," nastavi Eedrah, uživajući u nelagodi kraljevih ljudi. "Nema joj lijeka. Već su mnogi umrli."Na to su sva četvorica problijedili. Brzo se zbiše i tihim, užurbanim šapatom počeše raspravljati među sobom.Kimanje glavama, a potom se glasnogovornik opet okrene prema Eedrahu."Naš je zadatak ovdje obavljen, sine Ro'Jethheov. Kraljeva poruka predana je u prave ruke, stoga nema potrebe da se dalje ovdje zadržavamo. Sigurni smo da će Vaš otac u potpunosti slijediti Kraljeve upute."Eedrah pogleda iza njih prema svome ocu, koji je stajao kao kip i zurio u srebrnu cijev u svojoj ruci, kao da mu je pogled prikovan za nju.

Page 76: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 76 -

"Pronaći će vas," reče Eedrah ozbiljno, brišući znoj s čela, "kamogod da pobjegnete.""To je proročanstvo!" reče jedan od njih hrapavim šaptom, ali ostali ga ušutkaše, dok je prvi od njih već uskakao u brod. Ostala trojica žurno su slijedila njegov primjer.Glavni je glasnik zurio u Eedraha, a zatim podigne ruke i pljesne.Trenutak oklijevanja — nelagodan trenutak — a onda se brod pokrene.Eedrah ih je gledao kako odlaze, a zatim obiđe središnji bazen, priđe ocu i uzme mu cijev s porukom iz ruke.Na trenutak je samo stajao, osjećajući sunčeve zrake na licu i rukama, pitajući se hoće li to ikad više iskusiti, a onda otvori cijev i izvuče zapečaćenu poruku iz nje.Bilo je kao što se i bio bojao. Kralj je zapovijedio neka se svi D'nijci, uključujući i ahrotahntee, okuju i dovedu natrag u glavni grad, gdje će im se u tajnosti suditi za herezu.Opet zamotavši papir, Eedrah ga vrati u cijev, zatvori je, a potom je baci u vodu, sumorno se smiješeći.Toliko za kraljeve i ukaze. Toliko za hereze.Sad su svi bili jednaki. Gospodari i sluge, Terahneejci i relyimasi. Smrt će doći po sve njih, ma kakvim plastom bili ogrnuti, štogod njihove oći mogle ili ne mogle vidjeti.On pogleda svoga oca, rastužen. Njegov brat Hadre već je bio mrtav, pokožen u vlastitime krevetu, a sad je otišao i Jethhe Ro'Je-thhe, ostavljajući na svome mjestu ovu ludu u prljavoj odjeći — ovog blebetavog luđaka staklena pogleda i ljepljive kože.On primi oca za ruku i polako ga povede natrag preko trga i kroz vrata, unutra, gdje ga je čekala samrtna postelja.Prošao je dugačak dan. Kad je sunce počelo zalaziti, Atrus se uspne stubama iz tame robovskih prostorija, s navučenim d'ni-jskim naočalama kako bi si zaštitio oči. Prešao je preko još uvijek suncem obasjana travnjaka pa gore u utihnulu kuću.Nakon sastanka s Catherine i Eedrahom neko je vrijeme hodao, izjedan osjećajem krivnje i mislima da je cijela ta tragedija izazvana njegovom nestrpljivošću i nepromišljenošću. Stalno je pred očima vidio lice staroga Tergahna koji mu govori neka spali Knjige i zapečati komoru.Ali ne, on nije htio poslušati.Hodao je i hodao, a potom, nakon nekog vremena, osjećajući se smirenije i znajući da više nema što učiniti, vratio se u bolnicu i nastavio se brinuti za bolesne. Tamo mu je prišla Catherine i nakratko ga zagrlila, rekavši mu da je Ro'Jethhe umro. Eedrah je spavao, s blažim oblikom groznice.Sad, dok se maloprije uspinjao stubama do sobe koju je dijelio s Catherine, Atrus se zapita što je još ostalo za učiniti. Iscrpljen kakav je bio, sve je vidio vrlo jasno. Ovaj je svijet umirao, a oni ne mogu učiniti ništa osim olakšati težinu zadnjih sati nekima od tih jadnika.Toliko za njegov plan o ujedinjenju D'nija i Terahnee.Baš kao što je Eedrah rekao: što bude bit će, i što su čovjekovi nevažni planovi u usporedbi s ovim?Prvi put u životu gotovo je vjerovao u sudbinu. A ipak, jedan se mali dio njega bunio protiv toga. Život ne bi imao smisla kad čovjek ne bi bio slobodan izabrati svoju sudbinu, ukalupiti je i oblikovati prema vlastitoj prirodi."Preumoran sam," reče naglas kad je zakoračio u svoju sobu. "Preumoran i prezbunjen."Zgulio je košulju sa sebe i t>acio je, a onda se okrene začuvši šum u sobi iza sebe."Marrim?"Njegova mlada pomagačica pala je preko kreveta. Prizor ga sledi. A onda se sjetio. Na njih ne djeluje. Da, ali ona nije D'nijka....Požurio je do nje, zabrinut. Što ako je ipak oboljela? Ali njezino tiho hrkanje uvjeri ga da nije bolesna, samo zaspala.Atrus se nasmiješi i okrene se, pa zastane, naježivši se. Dijete-rob koje je Marrim bila njegovala probudilo se, a tamne su oči gledale ravno u Atrusa. Trepnule su, skrenule pogled."Dijete?"Istog je trena dječak brzo posve skliznuo pod pokrivače, sakri-vši se."Dobro je," reče Atrus, obišavši krevet i prišavši uzglavlju. "Neću ti nauditi, dijete. Obećtrjem ti."Ali dijete se više nije pojavljivalo. Drhturilo je pod pokrivačem kao mlada životinja uhvaćena u zamku.Hersha, odluči Atrus.Dovest ću Hershu. On će znati što da učinimo. Tad se okrene i požuri iz sobe, a prvi put toga mračnog dana osjeti kako se u njejnu rada tračak nade.ok je Hersha tiho govorio djetetu, skrećući mu pozornost,J—* Catherine mu je uzela uzorak krvi iz ruke.Nije se dijete pokušavalo izmaknuti igli, nego se toliko treslo da je Catherine jedva držala iglu ravno, a Marrim je morala čvrsto držati djetetovu mršavu ruku da se ne raspadne od drhtanja.

Page 77: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 77 -

Kad je završila, Catherine spremi uzorak u svoj kovčežić i zatvori ga. Marrim privuče maloga roba k sebi i čvrsto ga zagrli.Polako, drhturenje je prestajalo. Polako se dijete opet smirivalo. Marrim se nasmiješi i pogleda Hershu, koji je zaprepašteno zurio u nju. "Kako mu je ime?" upita ona. "Njemu?""Da. Ima ga valjda. Ili ih Terahneejci jednostavno zovu brojkama?""Ne... Ime mu je Uta.""Uta..." Marrim se malo odmakne, pokušavajući pogledati dječakovo lice, ali kako god se okrenula on je postavio lice tako da ga ne može izravno pogledati."Čak i u tako mladima uvjetovanje je duboko ukorijenjeno," reče Catherine, osjetivši što se zbiva. "Trebat će vremena da se to promijeni.""Ali sad se barem može promijeniti," reče Atrus. "Sad barem relvimasi imaju nekakvu nadu." "A ostali?""Uskoro ćemo znati," reče Catherine. "Uzela sam uzorak Ro'Jethheove krvi, a i Eedrahove. Ako otkrijemo zašto neki prežive, a neki podlegnu, možda uspijem pronaći nešto što bi moglo pomoći.""Onda idi odmah," reče Atrus.Kad je Catherine požurila iz sobe, Marrim se okrene prema djetetu. "Pa, mladi Uta. Svima si nam dao nadu."Ali dijete nije ništa reklo. Kao i cijeloga života dotada, Uta je skrenuo pogled, uvukavši se u sebe da ne bi bio viđen.Horen Ro'Jadre ležao je u svojoj velikoj kadi, na leđima, tamo gdje ga je zatekla smrt, ustiju otvorenih u 'oh' iznenađenja. Njegovi su P'aarliji pobjegli toga popodneva, čim su stigle prve vijesti o bolesti koja je poharala jug. Ali bježali su uzalud, jer davno su već bili zaraženi neobičnom bakterijom koja se sad neviđena množila u svima njima.A ipak je Smrt, zasad, išla sporim korakom — ili točnije, brzinom kojom klizi brod. Inkubacija je trajala osam dana. Osam dana prije nego što blagi poremećaj postane slijed opakih grčeva, a zatim — s iznenadnošću koja je često ubijala — i nešto još mnogo gore.Padali su gospodari i sluge. A P'aarli, koji su prvi pobjegli, umirali su u poljima, u vrtovima s egzotičnim biljem u cvatu, i samo su ih jauci razlikovali od tišine onih koji su već podlegli.Bolest se širila preko cijele zemlje. Vijest o njoj stigla je i do glavnoga grada, gdje se Ro'Eh Ro'Dan, ne znajući još koliko je stvar ozbiljna, savjetovao sa svojim starcima koji tijekom svojih dugih i bezvrijednih života nikad nisu upoznali niti jednu bolest."Ako robovi umiru," savjetovali su ga starci, "dovedite druge iz Razdoblja. Nadomjestite ih."Činilo se to kao učinkovita i jednostavna politika. Ali novi robovi još nisu bili izućeni. Bi li se moglo računati na njihovu poslušnost?"Nema veze," rekoše starci. "Robovi su robovi. Slušat će."Ali neki nisu. A kad se vijest o bolesti pronijela medu relyimasima, jedan ili dvojica odlučiše izvesti brzu osvetu nad onima koji su im na vrat natovarili godine jada.Jedan se takav rob zvao Ymur. Kad je njegov nadglednik podigao bič da ga udari, Ymur je zgrabio P'aarlijevo zapešće i slomio ga. Bolan uzvik bijaše ušutkan već u sljedećem trenutku. A dok su ostali zurili u leš svoga mučitelja, Ymur se ogledavao oko sebe, dopuštajući svojim očima da se usredotoče na ono što nikad prije nisu smjele gledati."Dođite," rekao je, pozivajući ih. A robovi, poslušni kakvi bijahu, krenuše za njim.rošli su mnogi dani i polako je uzorak postajao jasniji. MnogiJ. od relyimaha su umirali, ali samo oni koji su bili preslabi da izdrže prvi nalet bolesti. Većina je preživjela i za nekolko tjedana bili su ponovno na nogama. Ali među Terahneejcima i P'aarlima smrtnost je bila veća. Neki su, kao Eedrah, preživjeli, ali veliki je broj podlegao.Tako je i Eedrah pokopao oca, majku, tri sestre. Sjedio je sam u velikoj knjižnici, pišući, kad mu priđe Hersha. Isprva je Hershi bilo neugodno — čak i strašno — ući u veliku kuću, Bio je star i načitan, ali ipak relyimah koga su od najranijeg djetinjstva učili biti nevidljiv. Sad je imao novu sudbinu. "Eedrah..."Eedrah podigne pogled, pomalo zamagljen. Na Atrusov prijedlog počeo je zapisivati osjećaje, nadajući se da će ih na taj način izbaciti iz sebe ili barem shvatiti kroz što prolazi."Da, Hersha?""Oprostite mi što vas smetam, ali stigle su važne novosti. Bit će održan sastanak." "Sastanak?""Relyimaha. Ili barem njihovih voda. Zatražili su da budem nazočan. Održat će se na velikom brdu u okrugu Gehallah."Eedrah je gledao u starca, a onda spusti pero. U Hershinu je ponašanju bilo nečeg neobičnog."Hersha? Što mi ne govorite?"Starac spusti pogled. "Prozreli ste me, Renvalothe."

Page 78: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 78 -

Uporaba njegova nadimka — Boležljivi — među relvimasima reče mu da ima pravo. Štogod bilo, Hershi to nije bilo lako izreći. Eedrah je znao da će to morati izvući iz njega."Kakva je svrha tog sastanka?"Hershina se stara glava uvuče još dublje u prsa kad su stari refleksi preuzeli nadzor."Namjeravaju svrgnuti Gospodare.""Ah..." Nije mu to trebao biti šok. Na kraju krajeva, što je i ostalo za svrgnuti kad mnogi ionako bijahu nrtvi ili na umoru? Ali bilo je nečuveno da relvimasi i pomisle na tako nešto pa se Eedrah zateče kako ne samo da je iznenađen nego zaprepašten tom viješću."Je li to upozorenjem Hersha? Govorite li mi da bih trebao napustiti Terahnee? Možda otići s Atrusom?"Hershin pogled nakratko se podigne, a onda on opet svrne oči. Eedrah vidje kako se opet pribrao spremajući se progovoriti, a kad je to učinio iz njegovih je usta izišao još jedan šok."Želim da pođete sa mnom," reče Hersha tiho. "Da im govorite. Da ih uvjerite neka ne prenagljuju.""Da im govorim?"Eedrah je sjedio zaprepašten. / što da im kažem? pomisli. Grozno smo se ponašali prema vama, ali nemojte nas kazniti za to?On uzdahne. "Pustite me da razmislim o tome, Hersha. I da razgovaram s Atrusom. A onda ću vam reći hoću li poći s vama ili ne."Hersha se lagano nakloni. "Kako želite, Renvaloth."I bez ijedne dodatne riječi starac se okrene i ode, uvučen u sebe, a pogled mu je sijevao lijevo-desno kao da je očekivao da ga svakoga trena odnekud osine poslužiteljeva ruka.Ima li što?" upita Atrus, gledajući Catherine preko ramena na stranicu koju je pisala. "Još nemam sreće," reče ona, završivši rečenicu pa podigavši pogled. "A nije ni bitno. Ako je ono što je Hersha čuo istina, ne postoji ni kutak ove zemlje koji nije bio zahvaćen bolešću." Atrus sumorno kimne. "Čini se gotovo kao presuda."Catherine je oklijevala, kao da namjerava nešto reći, a onda kimne. "Eedrah tako misli."Pogledala je mimo Atrusa prema mjestu gdje je Uta sjedio na stolcu u kutu, pokušavajući ne biti primjećen."Pitam se kako će relvimasi opstati. Zasad ima hrane, ali kad se icrpe zalihe... što onda?""Oni su uzgojili tu hranu," reče Atrus."Da, ali tad su imali nekoga tko ih je organizirao. Vidio si ih, Atruse. Ako im nema tko reći što da rade, izgubljeni su. Nisu bezumni, znam, ali ponekad se tako ponašaju. Naš je problem kako zaobići uvjetovano ponašanje prije nego što umru od gladi. Moramo ih navesti da sami odlučuju za sebe."Atrus kimne, ali oboje su znali da je to lakše reći nego učiniti. Kako promijeniti navike duge ne samo jedan život nego nekoliko tisućljeća uvjetovanosti?A ipak, moralo je biti nekoliko relyimaha koje bi mogli upora-biti — oblikovati — u stvoritelje novoga društva koje mora izni-knuti iz ove katastrofe.Ali gdje da ih pronađu?Činilo se da Eedrah ima odgovor."Atruse," reče on, ulazeći u sobu. "Imam problem. Vode robova će uskoro održati sastanak, čini se. Večeras, u zalazak sunca, na velikoj uzvisini u Gehallahu.""Je li to daleko odavde?""Najviše dva sata hoda.""A o čemu će se raspravljati na tome sastanku?""O svrgavanju Gospodara." Eedrah se blijedo osmjehne. "Pri čemu se nedvojbeno misli na pokolj svih preživjelih.""Mislite li da bi to učinili?" upita Atrus, iznenađen.Eedrah kimne. "Neki su to već učinili — ubili su i P'aarlije i Gospodare. Čini se da nisu ni čekali bolest.""Ide li Hersha na taj sastanak?""Da i zamolio me neka pođem s njim i neka im se obratim." "I hoćete li?""Ako pođete sa mnom, Atruse. Ja ih poznajem, istina, ali nisam govornik poput vas.""A mislite da bih ih ja mogao navesti da se ponašaju drukčije?" "Ako itko može, onda ste to vi."Atrus razmisli na trenutak. "Dobro. Poći ću s vama. Ali prvo se moram vratiti u D'ni. Tamo je nešto što mi treba." "Hoćete li dugo, Atruse?"Atrus se nasmiješi. "Ne, ne dugo. Tri sata, najviše četiri." Okrene se, pogleda dječaka. "Uta, dođi, mala moja sjeno." Dječak se lecne, uvuče glavu u ramena, ustane. "Do tada," reče Eedrah. "Do tada."Ro'Eh Ro'Dan stajao je na rubu velike platforme i gledao dolje. Ispod njega se Terahnee protezala u daljinu, obavijena kasno-popodnevnom izmaglicom. Odavde se doimala vječnom i nepromijenjenom, ali znao je da nije tako. Nije bilo niti jednog domaćinstva koje nije bilo pogođeno ovim.

Page 79: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 79 -

"Samo će cigle toga dana stajati 11 slijepi će dobiti oči." Izrekao je to tiho, gotovo šapatom.Ro'Addaren, njegov glavni savjetnik toga mu ih je jutra bio pročitao iz prastare knjige, a sad je već bio mrtav."Znači ipak su bile istinite," reče on i gotovo se nasmije, sjetivši se kako su uzbuđeni bili kad su čuli za tragediju koja se dogodila D'niju i ka kosu mislili da se proročanstvo odnosilo na to.Pa, sad znaju bolje. Ali znanje im nimalo nije pomagalo.Odozdo je dopiralo čekićanje. On se okrene, zureći dolje u dubinu i ugleda pokraj Dveri gomilu robova pristiglih iz raznih Razdoblja. "Neka bude tako," reče on, više ne brinući za vlastitu sudbinu. Zar j e važno hoće li umrijeti? Ionako više nije imao nad čim kraljevati.Ali drugi mu nisu dali da se prepusti sudbini. Dok je tako stajao pridoše mu dvojica savjetnika, vidno uplašeni pada s visoke neogradene platforme. Stalno su pogledavali kralja koji je stajao na rubu, dok su se oni držali blizine stuba."Morate poći, gospodaru," reče jedan od njih, pozivajući ga kao dijete."Čeka vas brod," doda drugi. "Ako sad odemo..."On uzdahne pa im priđe. Nije imalo smisla raspravljati se s njima. Povrh toga, možda je on imao krivo. Možda će moći ponovno sagraditi kraljevinu kad sve ovo prođe. Prema onome što je čuo mnogi su robovi preživjeli i sigurno će im trebati netko tko će ih organizirati."Dobro," reče on, pustivši da ga povedu niza stube i kroz sobe na uzak most. Bio je napola prešao most kad mu je neki nagon rekao neka se okrene i u sjećanju je vidio sebe kako pozdravlja stranca. Svidio mi se, shvati on. Zaista mi je bio drag."Gospodaru!" rekoše starci, požurujući ga. "Gospodaru, moramo odavde!"On zatrese glavom, pokušavajući se otresti sjećanja, ali još uvijek je vidio kako stoje zajedno na ranojutarnjoj svježini i sad se nasmiješi. Nije imalo smisla da još uvijek osjeća naklonost prema tom čovjeku, nakon svega, ali osjećao je.Vidim vas, Atruse.A onda, svjestan staraca koji ga vuku, on požuri prema brodu što ga je čekao.Atrus zakorači iz ruševina s teškom naprtnjačom na leđima, podesi leće i okrene se baš kad su Oma i Esel zakoračili iza njega. I oni su nosili velike naprtnjače. Iza njih je išlo dijete-rob Uta, a na kraju Meštar Tergahn.Kad se Atrus okrenuo, Tamon mu žurno priđe. "Atruse! nešto se dogodilo! Vide se stupovi dima u daljini!"Požuriše prema dizalu. S gornje platforme pucao je dobar pogled na Terahnee. Atrus je pogledom pretraživao daljinu, a onda se okrene. Tergahn ga je gledao."Ide li Hersha na taj sastanak?""Da i zamolio me neka pođem s njim i neka im se obratim." "I hoćete li?""Ako pođete sa mnom, Atruse. Ja ih poznajem, istina, ali nisam govornik poput vas.""A mislite da bih ih ja mogao navesti da se ponašaju drukčije?" "Ako itko može, onda ste to vi."Atrus razmisli na trenutak. "Dobro. Poći ću s vama. Ali prvo se moram vratiti u D'ni. Tamo je nešto što mi treba." "Hoćete li dugo, Atruse?"Atrus se nasmiješi. "Ne, ne dugo. Tri sata, najviše četiri." Okrene se, pogleda dječaka. "Uta, dođi, mala moja sjeno." Dječak se lecne, uvuče glavu u ramena, ustane. "Do tada," reče Eedrah. "Do tada."Ro'Eh Ro'Dan stajao je na rubu velike platforme i gledao dolje. Ispod njega se Terahnee protezala u daljinu, obavijena kasno-popodnevnom izmaglicom. Odavde se doimala vječnom i nepromijenjenom, ali znao je da nije tako. Nije bilo niti jednog domaćinstva koje nije bilo pogođeno ovim."Samo će cigle toga dana stajati 11 slijepi će dobiti oči." Izrekao je to tiho, gotovo šapatom.Ro'Addaren, njegov glavni savjetnik toga mu ih je jutra bio pročitao iz prastare knjige, a sad je već bio mrtav."Znači ipak su bile istinite," reče on i gotovo se nasmije, sjetivši se kako su uzbuđeni bili kad su čuli za tragediju koja se dogodila D'niju i kako su mislili da se proročanstvo odnosilo na to.Pa, sad znaju bolje. Ali znanje im nimalo nije pomagalo.Odozdo je dopiralo čekićanje. On se okrene, zureći dolje u dubinu i ugleda pokraj Dveri gomilu robova pristiglih iz raznih Razdoblja. "Neka bude tako," reče on, više ne brinući za vlastitu sudbinu. Zar je važno hoće li umrijeti? Ionako više nije imao nad čim kraljevati.Ali drugi mu nisu dali da se prepusti sudbini. Dok je tako stajao pridoše mu dvojica savjetnika, vidno uplašeni pada s visoke neogradene platforme. Stalno su pogledavali kralja koji je stajao na rubu, dok su se oni držali blizine stuba."Morate poći, gospodaru," reče jedan od njih, pozivajući ga kao dijete."Čeka vas brod," doda drugi. "Ako sad odemo..."

Page 80: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 80 -

On uzdahne pa im priđe. Nije imalo smisla raspravljati se s njima. Povrh toga, možda je on imao krivo. Možda će moći ponovno sagraditi kraljevinu kad sve ovo prođe. Prema onome što je čuo mnogi su robovi preživjeli i sigurno će im trebati netko tko će ih organizirati."Dobro," reče on, pustivši da ga povedu niza stube i kroz sobe na uzak most. Bio je napola prešao most kad mu je neki nagon rekao neka se okrene i u sjećanju je vidio sebe kako pozdravlja stranca. Svidio mi se, shvati on. Zaista mi je bio drag."Gospodaru!" rekoše starci, požurujući ga. "Gospodaru, moramo odavde!"On zatrese glavom, pokušavajući se otresti sjećanja, ali još uvijek je vidio kako stoje zajedno na ranojutarnjoj svježini i sad se nasmiješi. Nije imalo smisla da još uvijek osjeća naklonost prema tom čovjeku, nakon svega, ali osjećao je.Vidim vas, Atruse.A onda, svjestan staraca koji ga vuku, on požuri prema brodu što ga je čekao.trus zakorači iz ruševina s teškom naprtnjačom na leđima,JT\.podesi leće i okrene se baš kad su Oma i Esel zakoračili iza njega. I oni su nosili velike naprtnjače. Iza njih je išlo dijete-rob Uta, a na kraju Meštar Tergahn.Kad se Atrus okrenuo, Tamon mu žurno priđe. "Atruse! nešto se dogodilo! Vide se stupovi dima u daljini!"Požuriše prema dizalu. S gornje platforme pucao je dobar pogled na Terahnee. Atrus je pogledom pretraživao daljinu, a onda se okrene. Tergahn ga je gledao."Moraš me poslušati, Atruse," reče starac. "Prije nisi i pogledaj što se dogodilo. Moramo izvući naše ljude i spaliti Knjige. Da, i zapečatiti Hram, jer ako relvimasi pronađu Hram, povezat će se i sve će nas uništiti."Atrus kimne. "Čujem vas, Meštre Tergahn. Ali moram iskoristiti ovu priliku da se iskupim."Pogledao je Tamona. "Meštre Tamone, ako vam se ne javimo za dva dana, učinite kako Meštar Tergahn kaže. Rastavit ćete dizalo i vratiti se u D'ni, uništiti Vezne Knjige. A potom ćete zapečetiti Veliki Hram.""Ali Atruse...""Nema rasprave, Meštre Tamone. Tergahn ima pravo. Ne znamo kako će reagirati relvimasi, a ne možemo riskirati naše ljude. Dva dana su dovoljno za ovo što sam naumio. Ako ne uspijem, dotad će se to već znati i D'ni će biti u opasnosti. Zapravo, možda ne bi bilo zgorega da postavite izvidnice."Tamon se namršti, vidno ojađen razvojem situacije. Ali ipak poslušno pogne glavu."Učinit ću kako kažete.""Dobro." Atrus stisne ruke svoga prijatelja. "Nadam se da neće doći do toga.""I ja," reče Tamon. "Sretno Atruse. I požurite natrag,"Atrus se nasmiješi. "Dat ću sve od sebe, Meštre Tamone."Potom, signalizirajući Omi i Eselu te mladome Uti neka mu se pridruže na dizalu, on se uspne na stolac, a pogled mu odluta prema tamnim stupovima dima na obzoru.

SEDMI DIO*

SPUŠTAJUĆI SE NIZ VELIKE LJESTVE VREMENA. VIDIMO ČETIRI LICA. LICA ČETIRI ŽENE.OSTARJELE I MRTVE PRVE SU DVIJE. TREĆA JE SANJAR, POSLJEDNJA UČITELJICA.

— IZ VIZITA TO'IRIMAHA, STROFA 157

Sunce je baš zalazilo kad su se Hersha i njegova pratnja uspinjali uz dugačku rampu na veliku uzvisinu Gehallah. Tamo su bili okupljeni relvimasi, dvadesetak tisuća snažnih, a jednoličnost njihova izgleda — odjeća i obrijane glave — bijaše još više naglašena potpunom tišinom.U središtu golemog amfiteatra bila je smještena zlatna svilena nadstrešnica, a na posljednjim su zrakama sunčeva svjetla blistale četiri zastave. Ispod nadstrešnice okupila se manja skupina. Hersha se uputio prema njima.Eedrah i Atrus išli su za njim, a ostali — Oma, Esel, Uta i još dva relyimaha — nekoliko koraka iza njih."Hersha," reče jedan od okupljenih kad je starac zakoračio na platformu, a ostali se brzo pridružiše pozdravu.

Page 81: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 81 -

"Prijatelji," reče Hersha. "Došao sam na vaš poziv.""1 doveo druge sa sobom, vidim," reče jedan od njih, iskoračivši iz pozadine gdje je bio stajao.Hersha se ogleda oko sebe, očigledno tražeći razjašnjenje, jer nije prepoznao čovjeka koji mu se obratio."Ja sam Ymur," reče čovjek, oklijevajući, ali istodobno i odlučno. "Ja sam voda rehlymaha iz Ro'Tanaka."Hersha se namršti. "Mislio sam da im je Rfis voda.""Bio je," reče Ymur. "Sad sam ja."Atrus, stojeći ispod platforme, vidje kako svi osim Hershe imaju problem pogledati jedni drugima u oči.Baš kao što je Catherine bila rekla — tim je ljudima bilo teško, čak i najhrabrijima od njih, odbaciti uvjetovano ponašanje. Nisu se mogli promijeniti preko noći. A mogli bi se posve slomiti pod naporima novih zahtjeva s kojima su bili suočeni, a ako se to dogodi, gotovo će sigurno doći do krvoprolića. "Tko su stranci?" upita Ymur.Hersha se okrene jednome od ostalih, starome robu, i upita: "Moram li odgovarati novopridošlici, Baddu?"Baddu je izgledao kao da mu je neugodno."Možda bi bilo najbolje, Hersha. Eedraha poznajemo, naravno i pozdravljamo kao prijatelja, ali ostali...""Su također prijatelji," reče Hersha. "Oni su ahrotahntee."Na to bljesnuše iznenađeni pogledi, jer Atrusa i njegovu pratnju bili su držali Gospodarima.Ali Ymur nije bio uvjeren. "Nisu li to oni koji su išli kralju?""Jesu," reče Hersha."Onda im nije mjesto na ovome skupu."Ymur se prijeteći ogleda oko sebe i podigne glas. Na taj zvuk se mnogi oko njega skutriše."Čujte me, braćo relvimasi. Niti jedan prijatelj Terahneejaca ne može biti naš prijatelj.""Nije tako..." počne Hersha, ali Ymur ga nadglasa."Rečeno je da su sklopili pakt.""Nije istina," reče Hersha.Ymur zakorači naprijed, suočivši se s Hershom."Nazivaš li me lažljivcem?"Hersha spusti pogled. "Krivo si čuo, to je sve. Nikakav pakt nije bio sklopljen. Ovo su nam prijatelji.""Tako žele da vjeruješ!" reče Ymur prezrivo. Okrene leđa Her-shi. "Ne želim čuti za njih.""Onako kako drugi tebe ne žele vidjeti, Ymure?"Vlasnik glasa iskorači iz tame, a njegov je tanki plašt šuškao."Gat!" Prošaptano ime prožamori kroz gomilu okupljenu u mraku. "Gat!"Starac stane medu okupljene u središtu. Bio je stariji čak i od Hershe, a kosa mu bijaše duga i bijela.Hersha je nekoliko puta bio spomenuo njegovo ime, s najdubljim štovanjem, ali Atrus je mislio da je taj čovjek samo legenda i već odavno pokopan.A ipak, stajao je tu pred njima, živ i životan, snažan i žilav."Pa, Ymure?"A kad se Gat okrenuo prema mlađem muškarcu, Atrus šokirano shvati da je starac slijep.Ymur se sav uvukao u sebe, pognuvši glavu kao ukoren pas. "Ali nisu reh/imah," zagunđa."Možda," reče starac, "ali ne bismo li ipak poslušali što nam imaju reći?"Po Ymurovu se izrazu lica jasno vidjelo da mu se to ne sviđa, ali i da se ne namjerava prepirati s Gatom. Nevoljko je kimnuo."Dobro, onda zapalite svjetiljke i počnimo. Noćas imamo mnogo toga reći."U svjetlu treperavih svjetiljaka — pravih, sa stijenom koji gori — Gat zakorači na rub platforme i počne govoriti. "Sjećam se svog oca i svoje majke i vrlo si jasno mogu u sjećanje prizvati dan kad su me od njih uzeli. I ovakav slijep još vidim bol u njihovim očima. Terahneejci su to učinili. Terahneejci i njihove sluge. I toga sam se dana zakleo da im nikada to neću oprostiti. Da ću se boriti protiv njih do samoga kraja — ovdje unutar sebe."Gat potapše prsa, zastane, a njegove su slijepe oči tragale za nečim."Kao i vi, i ja sam se pretvarao da sam ništa. Da mi je svrha krvariti i patiti i šutjeti. Postojati za rad, a ipak uopće ne postojati. Živjeti bez ljubavi i prepoznavanja. Sve sam to činio ne svojim izborom, nego baš zato što izbora nisam imao, i otkrio sam da je životna sila u meni snažnija od želje za smrću. To je ono što čini roba. Taj izbor da nastavi, kad su mu svi drugi izbori uskraćeni."Gat se nagne prema njima, malo spustivši glas, kao da se obraća svakome od njih pojedinačno."Ali sad Gospodara više nema, čini se. Izbrisani su. A mi smo slobodni."Slijepo se nasmiješio."Ogledajte se oko sebe. Usudite se pogledati oko sebe. Vidite one koji su patili s vama. Sretnite im pogled i vidite bol koju ste svi podnosili."

Page 82: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 82 -

Atrus vidje kako su se neki od relyimaha usudili dobaciti brz pogled svojim susjedima, ali većina ih je pogledala u tlo, posramljena, još uvijek zatočeni u zatvoru navika.Činilo se da je Gat, premda slijep, to shvatio i glas mu postane još tiši. "O, teško je, braćo. Možda najteža stvar koju smo ikad morali učiniti — otresti okove i biti svoji, a ne nečija stvar. Ali moramo ponovno naučiti koristiti oči. Vidjeti jedni druge i time prestati biti relyimah. Trebat će vremena, Možda mnogo. Ali moramo poći na putovanje na čijem ćemo kraju vidjeti. Biti viđeni. A dotad moramo biti strpljivi. Strpljivi, jer ne bi bilo mudro postupiti nepromišljeno i osvetoljubivo. Taj nam put može donijeti samo još više tuge, još više nepravde. Prošlost je prošlost. Moramo otpustiti mržnju i gorčinu koju osjećamo. Pa vas savjetujem, braćo, gledajte i vidite i budite smireni."S tim se Gat okrene i zakorači natrag u tamu.Sljedeći govornik bijaše Ymur. Prišao je rubu platforme, nimalo samosvjestan sad kad se morao obratiti tolikom broju."Braćo," počne. "Gat mudro zbori. Kao mi, i on je propatio. Kao mi, i on zna kako je to biti ništa. Kažem vam, nitko tko to nije prošao ne može o tome govoriti."Izrekavši to, Ymur se naglašeno okrene prema Atrusu, Eedrahu i njihovoj pratnji."I zato slušamo Gata. Kao što sad slušate Ymura, koji je patio i bio ništa. Koji je, baš kao i vi, relyimah. I kažem vam da se i ja sjećam dana kad su me uzeli mojim roditeljima. Sjećam se kako se moj otac okomio na P'aarla i bio ubijen. I ja sam se toga dana zakleo."Ymur zastane. Dok je govorio glas mu je postajao sve glasniji i samouvjereniji. Sad se činilo da se sa svakom rječju nadimlje, a iza svake se riječi čuo plamteći gnjev — gnjev koji je, shvati Atrus, pogodio u žicu mnoge u publici."Gat kaže prošlost je prošlost. Ali je li uistinu tako? Jesu li svi Gospodari mrtvi? Ne. Neki žive. A dok žive, neće li biti u iskušenju da stvari vrate na staro? Neće li dovesti ljude iz drugih Razdoblja da nas opet pokore? Tko bi se ovdje usudio reći ne?"Zastao je, sad već režeći."Istina je ovo: znamo kakvi su Terahneejci. Govore nam to ožiljci na našim tijelima. I lanci u našim glavama. Gat nam govori neka naučimo opet koristiti oči. Ima pravo. Ali prva stvar koju moramo vidjeti jest koliku nam prijetnju predstavljaju Terahneejci. Gat kaže da smo slobodni, ali nismo. Sve dok živi i posljednje terahneejsko dijete."Na to se gomilom prolomi žamor — šokirano iznenađenje i silovito odobravanje. A Atrus je smjesta shvatio, ogledavši se oko sebe, čuvši ih. Štogod Gat rekao o tome kako moraju naučiti biti što jesu, ovo bijaše sjeme razdora koje je podijelilo relyimahe. Ymur nastavi, a u riječima mu se sad ćula ledena silina, a raniji bijes sad se preobrazio u sigurnost koja je ledila krv."Ako itko od vas još ima dvojbe, pogledajte unatrag, u prošlost. Sjetite se što vam je bilo učinjeno. Ne jednom ili dvaput, nego svakoga dana, cijeloga života. Bili smo neviđeni. Nevidljivi. Pa, ja ću im prvi iščupati oči iz lubanja!"A s tim se okrene i otutnji u tamu, ostavivši iza sebe gomilu koja je sad vrila i zamorila, kao golema juha koja samo što nije za-kipjela."Smijem li govoriti?"Baddu je već zakoračio naprijed, u namjeri da se sad on obrati gomili, ali ustukne i zatečeno pogleda čovjeka koji je to upitao. Bijaše to Eedrah."Eedrah?" reče Baddu, iznenađeno i kao da mu je bilo neugodno nakon maloprije izrečenih riječi."Pustite ga neka govori," reče Gat iz tame. "Osim ako Ymur ne namjerava iščupati oči iz glave i onome koji nam je prijatelj."Prolomi se glasan žamor. Baddu spusti pogled i kimne."Hvala vam," reče Eedrah, zakoraćivši do ruba platforme. Ogledao se oko sebe, vidno nervozan, a zatim počne, pogledom moleći relyimahe neka ga saslušaju."Ymur ima pravo. Moj narod ne zaslužuje živjeti. Bili su okrutni i opsjednuti sobom. Nema riječi koje bi sprale stid koji osjećam." Okrenuo se prema Gatu. "Uistinu, dao bih vlastite oći kad bi to pomoglo."Opet se okrene prema gomili. "Ymur ima pravo i u drugoj stvari. Ako preživi dovoljno Terahneejaca sigurno će pokušati vratiti stvari na staro. Jer ne znaju drukčije, a čak ih ni ova presuda, ova tragedija neće navesti da vide. Što će reći da vas razumijem, Ymure. Ne mogu osjećati isto što vi osjećate, jer nisam patio kao što ste vi patili, ali mogu zamisliti što osjećate. A samim time mogu i shvatiti želju za osvetom koja plamti u vama."Eedrah zastane. "Shvaćam je, ali dio mene buni se protiv tog puta. Bilo je i previše nasilja. I previše ubijenih i ubijanja. Naš put mora ići u drugom smjeru. Povrh toga, postoje i važnije stvari o kojima valja raspraviti i razmisliti — recimo, kako prehraniti relyi-mahe? I kako ih organizirati sad kad je Terahnee pao?"

Page 83: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 83 -

To je bilo previše za Ymura. Iskoračio je na središte platforme i počeo izazivati Eedraha."Kakve to veze ima s tobom, Terahneejče? Nahranit ćemo se sami, da, a sami ćemo si i izabrati vode. Pokušavaš nas zaslijepiti svojim pametnim riječima, nedvojbeno, ali od mene nisi napravio budalu.""Od budale nikad ne možeš napraviti budalu," reče Gat i stane pokraj Eedraha. "Ili barem budala tako tvrdi. Ali ti, Ymure, vrijeđaš onoga koji je često dokazao svoju vrijednost. Eedrah ima pravo. Moramo misliti na druge stvari, a ne na ubijanje. Moramo razmotriti kako bismo trebali iskoristiti svoju slobodu, ne samo sad nego i u budućnosti."Ymur se ubaci: "Opet vam kažem. Uništimo Terahneejče. Onda možemo kući.""Kući?"Gat tužno zavrti glavom. "Zar ne razumiješ, Ymure? Ovo jest naš dom. Pitanje je što ćemo od njega napraviti?" "Imate plan?" zareži Ymur."Ne ja," odgovori mu Gat, "ali koliko shvaćam ovdje stoji čovjek koji nam može ponuditi put koji ćemo slijediti." Gat se okrene prema Atrusu."Atruse iz D'nija. Biste li sad govorili relvimasima?"Atrus zakorači gore, svjestan da ga gomila vidi, ali ne gleda. Bili su tihi, kao velika vojska mrtvih."Ovo što se ovdje dogodilo velika je tragedija," počne on. "Mnogi su umrli, mnogi će još umrijeti prije no što epidemija prođe. Tako je bilo i na mom svijetu, u D'niju. A ipak, nikad dvije stvari nisu posve iste, pa ni D'ni nije bio Terahnee. Ovaj svijet, koji me tako očarao na prvi pogled, sad vidim kao izopačen i pokvaren. Do srži su ga pokvarili baš oni kojima je dana odgovornost za njega. Kao što je Eedrah rekao, takvi zaslužuju što ih je snašlo. Ali u D'niju nije bilo tako. Moj svijet — ili bolje rečeno svijet moga djeda — bio je svijet reda i pravde, različit od ovoga koliko kamen od zraka. Bio je to svijet čvrstih zakona, gdje se prema svima ophodilo s dužnim ijednakim poštovanjem. Nismo imali robove, nismo imali poslužitelje. Nije bilo batinanja, nije bilo smrti — osim prirodne ili one u nesretnom slučaju. Svatko je bio ono što jest, a njegova je nadarenost bila cijenjena i prepoznata.""Tako kažete," prekine ga Ymur. "Ali ja kažem da ste sklopili pakt s Terahneejcima. Kažem da namjeravate dovesti svoje ljude ovamo i naseliti se na Terahnee.Atrus slegne ramenima. "Istina, ali...""Eto!" reče Ymur. "Što sam rekao?" Okrenuvši se, on priđe rubu platforme. "Pa, braćo? Hoćemo li jedne gospodare zamijeniti drugima?""Ovo nije gospodarenje!" usklikne Atrus. "Osim ako ne govorim o bivanju vlastitim gospodarem. Nemam želje vladati vama, Ymure, samo vam dati vodstvo.""Tako nam kažete. Ali ja kažem da će si relvimasi sami pronaći vodstvo. Predugo smo slušali druge i predugo smo činili što su nam zapovijedali. Sad je došlo naše vrijeme i više se nećemo pokoriti gospodarima.""Imate krivo!"Ymur se okrene, prijekorna lica. "Zašto bismo vas trebali slušati, Atruse iz D'nija?""Zato što vam želim dobro!" "Nama ili sebi?"Atrus je zurio u Ymura, iznenada shvativši da ovoga nikad neće uvjeriti, ma što da kaže. Ymur je bio protiv njega, protiv samoga razuma. A nažalost nije bio jedini, jer njegove su usplamtjele riječi opet zapalile tamnu masu okupljenu ispred njih.Namjeravao se okrenuti i otići, uzeti zakonike koje je bio donio iz D'nija i vratiti se odakle je došao, kad se jedna figura postavi između njega i Ymura.Ymur se napola okrene, osjetivši nazočnost još nekoga i namr-šti se. "Dječače?"Atrus zakorači prema djetetu pa stane.Uta je drhturio, ali nešto je u njegovu držanju upozorilo Atrusa neka se ne miješa. Dijete se pokušavalo pribrati. Uvukao se u sebe, pritisnuo glavu na prsa, ali glas mu je jasno odjekivao u iznenadnoj tišini."Im-ima te... kr-rivp.""Krivo?" Ymur se lecne kao da ga je netko pljusnuo. A onda se, neočekivano, nasmije. "Idi, dijete. Pusti starije da govore.""Imate krivo," ponovi Uta, ovaj put bez mucanja. "Atrus jest prijatelj. Našao me kad sam bio bolestan i brinuo se za mene. Nosio me na rukama ne bojeći se za sebe."Ali Ymur samo prezirno zareži: "Kad je znao da se ne može zaraziti.""Tad još nije znao," reče Hersha. "Uta ima pravo. Atrus se ponio kao brat, ne bojeći se za sebe. A njegovi su se ljudi brinuli za naše bolesne."Uta pogleda gore u muškarčevo lice, a zatim čudnim glasom počne recitirati:"Što je tom djetetu boležljivom? Koji stranac dolazi? Koje riječi će ga slijediti? Izgovorene zaspalim jezicima?"Zavladala je posvemašnja tišina.

Page 84: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 84 -

Atrus se okrene, osjećajući da se u gomili nešto događa i shvati, zatečen, da sad mnogi gledaju u platformu, da zadivljeno zure u dijete — da, i u njega."Sto je?" upita Atrus Eedraha. "Što se događa?" Ali činilo se da ni Eedrah ne zna.Jedan po jedan relvimasi su padali na koljena, a počne se širiti začudan šapat put strahopoštovanja. Gore na platformi Gat zakorači mimo Atrusa i podigne ruke. Zavlada tišina."Dosta smo čuli," reče, a glas mu je drhtao neobičnim, neobjašnjivim osjećajem. "Odlučeno je. Naučit ćemo novi zakon i prigrliti nove običaje. Ymure, nije li tako?"Atrus pogleda Ymura, očekujući pobunu, ali Ymurova je glava klonula u porazu. "Tako je."Kako su se relvimasi raspršili u svoje logore, tako su njihovi vođe prošli kroz veliku arkadu na stražnjoj strani amfiteatra pa u Mjesečevu Komoru.Nekoć je sa svih strana velike dvorane grmjela voda u golemim osvijetljenim zastorima, ali sad tih umjetnih vodopada više nije bilo, a zakrivljene površine od mramora bijahu suhe i tamne.Gore je mjesec, golemi štit od blistavog kristala, ležao gdje ga je posljednje putovanje preko iluzornog neba dovelo, a plavo bijelo svjetlo snažne svjetiljke sjalo je kroza nj na pod trideset metara ispod.Ali Atrus jedva da je primijetio išta od toga. Kad su se velika vrata zatvorila za njima, on se okrene i pogleda dijete."Uta... što su bile te riječi koje si maloprije izrekao?"Zatečen Atrusovim pitanjem, Uta dobaci pogled Gatu pa spusti glavu na prsa."Gate?" upita Atrus, okrećući se starcu."To su bili stihovi iz Korokh Jimah.""Knjige Proročanstava?""Tako je ponekad zovu.""Vaši su ljudi, čini se pripisali veliko značenje tim riječima.""Riječi izgovorene zaspalim jezicima," nasmiješi se Gat. "D'ni-jski zakonici prilično dobro odgovaraju tom opisu, ne biste li rekli, Atruse? Da ni ne spominjemo boležljivo dijete.""Malo toga se ne bi dalo uklopiti u te riječi," zatrese Atrus glavom. "Prijeđimo na važnije stvari."Zastao je, ogledao se po maloj skupini što se okupila tamo. "Gdje je Ymur?""Otišao je," reče Hersha. "Vidio sam ga kako odlazi." ,/"Ymur je usijana glava," reče Atrus. "Možda bi bilo najbolje nadgledati ga.""Držite da je opasan?" upita Hersha."Njegov je glas usamljen," odvrati Gat. "Možda jest gnjevan, ali neće se usprotiviti odluci vijeća relyimaha.""Možda neće, ali morate mu pronaći neki zadatak. Nešto što bi obuzdalo sav taj bijes.""Možda imate pravo, Atruse. Razmotrit ćemo to. Ali recite mi... Ti vaši zakoni... mogu li se prilagoditi relvimasima?"Atrus se nasmiješi."Nimalo ne dvojim. Zapravo, smjesta ću početi. Ali trebat će mi pomoć u prepisivanju nastalih odlomaka. Ima li među relvimasima itko tko bi nam mogao pomoći?"Gat se nasmije. "Tisuće. Mislite da su se te ništarije Tehraneejci spuštali tako nisko da bi sami obavljali tako naporan i težak posao kao što je pisanje?""Onda ću sa svojim pomagačima, Omom i Eselom, napraviti primjeren prijevod naših zakona, pa ćete ih dalje prepisivati i dijeliti.""A najbolje medu nama postavit ćemo za učitelje tih zakona." Gat zastane. "Ali imamo još jedan, hitniji problem." "Hranu," reče Hersha. "Hranu? Ali hrane ima dovoljno.""Sad. Ali ako polja ne budu obrađena, voće pobrano, a stoka zbrinuta, ubrzo ćemo imati velik problem. Otkad je počela epidemija ništa se nije radilo.""Shvaćam," reče Atrus i razmisli na trenutak. "A problem je kako ih opet natjerati da rade?""Ne," reče Baddu. "Relvimasi imaju volju raditi. Ali mnogi su umrli, a bez poslužitelja...""Osjećaju se izgubljenima," reče Gat. "Bez cilja i smjera. Oh, mrzili su i prezirali gospodare i njihove sluge, ali sad otkrivaju da im djelomice i trebaju.""Razumijem," reče Atrus, pogledavajući Eedraha, koji bijaše neobično tih. "Ali ta će potreba proći. Sad moraju biti sami svoji gazde. A mi ćemo im u tome pomoći." Zastane. "Svaki relyimah zna svoj posao, zar ne?""Da.""Pa će točno to i raditi."Gat se namršti. "Ali tko će se pobrinuti za to?"

Page 85: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 85 -

"Relvimasi. Na kraju. Ali prvo se moraju vratiti rutinama." Atrus se nasmiješi. "Znam što govorite, Gate. Trebaju nekoga tko bi im rekao što da rade. Ali to nije istina. Ne posve. Moraju se samo pretvarati kao da su poslužitelji još uvijek tamo — ali neviđeni."Iznenađenje, pa smijeh na te riječi."Mislite — neka se pretvaraju?" upita Gat."Dok ne osmisle bolji sustav. Dok ne budu moguće stvarne promjene. Ali imate pravo... ti osnovni poslovi moraju se nastaviti, jer bez njih ništa neće raditi.""Onda će biti kako ste rekli," reče Gat, a širok mu osmijeh ozari slijepo lice. "Ali što je sa ženama?""Ženama?" Atrusvim lice preleti izraz zabrinutosti. "Postoje i žene relyimasi?""Naravno. Pa što mislite tko je obavljao većinu poslova u velikim kućama?""Mislio sam... muškarci."On pogleda Hershu, koji slegne ramenima. "Mislio sam da znate, Atruse. "Žene imaju vlastite prostorije, daleko od muškaraca." "Odvojene su?" Hersha ga je blijedo gledao.Atrus se osvrne oko sebe, vidjevši stvari u novome svjetlu. "Nikad se nisu sreli?""Nikad," odgovori Gat. "A sad?"Gat skrene pogled u nelagodi. "Pa... teško je. Teže nego vidjeti i biti viđen. Pogledati ženu bilo je zločin tako težak da su za njega bivali ubijani."Atrus iskrivi lice. "Nisam—""Vidio?" reče Eedrah, prekinuvši dugu tišinu. "Oh, to je bilo najgore od svega, Atruse. Osim toga, sve ostale okrutnosti bile su podnošljive. Ali prekinuti tu povezanost!" On se strese. "Samo to je dovoljna razlog da se složim s Ymurom. Da sam relyimah, lovio bih moj narod sve dok ne bih istrijebio i posljednjega od njih.""Uključujući i sebe?"Gat je slijepo zurio u Eedraha, zaprepašten dubinom gorčine koju je pokazao."Tek sam mrvicu bolji od njih. Ništa nisam učinio da bih im pokazao da imaju krivo.""Pomogli ste nam, Eedrah," reče Hersha, posegnuvši rukom i dotaknuvši mladoga Terahneejca.Edrah je jedan trenutak gledao mjesto gdje ja Hershina ruka počivala na njegovoj nadlaktici, a onda se ogleda oko sebe. Niti jedno ga lice nije osuđivalo. On sklopi oči, a bol koji je u tom trenutku osjećao preplavi ga kao golemi val. "Živjeti takvu laž... ponekad je bilo neizdrživo.""Shvaćam," reče Gat. "Ali sad je gotovo i vi nam, brate naš, morate pomoći da pronađemo bolji način."Eedrah je gledao slijepca, a onda pogne glavu, "Kako želite... brate moj."Natrag u velikoj kući RoTethhea, Atrus je sjedio s Catherine, brzo joj povjeravajući sve što se zbilo na skupu." "Postoje ženske relyimah?" upita ona zaprepašteno. "Tako mi kažu. Ali Hersha mi kaže da su ih držali odvojene. Razdvojene. Nisu se smjeli ćak niti gledati. To je bilo kažnjivo smrću. A žene su sterilizirane, muškarci kastrirani za slučaj da ipak nekako pobjegnu i sakriju se."Zurila je u njega užasnuta. "To mijenja sve." "Kako?""Jednostavno je. Od ovoga svijeta želiš napraviti pravi svijet sa zakonima i poštenim odnosom prema svima —ali kako možeš stvoriti ikakvo društvo kad nema djece i nema mogućnosti da ih bude?""Dovest ćemo ih, iz ostalih Razdoblja. Ne onako kako su ih dovodili Terahneejci, nego kao cijele obitelji.""Misliš li da će to upaliti?""Ne znam. Ali moramo pokušati." Atrus se nagne unatrag, trljajući jednom rukom vrat, umoran nakon dugoga dana. "Jedno znam — ovo je zadatak toliko veći od ponovne izgradnje D'nija, ali ako postoji volja, uspjet ćemo. A možda bismo se i mi mogli nastaniti ovdje. Biti dijelom toga."Nasmiješila se. "Možda. Ali prvo moraš poslati glasnika Meštru Tamonu i reći mu da je sve dobro.""Hoću. Smjesta."Ustao je, okrenuo se da će ići, ali Catherine ga pozove natrag. "Atruse? Još samo jedna stvar. Jesi li primijetio...?" "Primijetio?""Marrim i Eedrah. Jesi li primijetio kako su sve više zajedno?"Marrim proviri kroz vrata. "A tu si. Svuda sam te tražila." Eedrah je sjedio za stolom na drugome kraju knjižnice, s otvorenim dnevnikom pred sobom. Na zvuk njezina glasa, on spusti pero. Dok mu je prilazila, upio je tintu s papira i zaklopio knjižicu u koju je bio pisao."Nešto što ne želiš da vidim?" zadirkivala ga je, prilazeći stolu.Pogledao ju je smrknuto, a potom gurne dnevnik preko stola prema njoj. "Pogledaj ako želiš.""Ne," reče ona, shvativši da ga je povrijedila. "Jesi li dobro?"Gledao je pokraj nje pa zavrti glavom. "Ne, ne baš. Osjećam..." Pogleda je ravno u oči. "Osjećam se kao da nisam trebao ni živjeti."

Page 86: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 86 -

"Pola D'nija pati od toga," reče ona veselo. "Tako bar Catherine kaže." Zatim nastavi ozbiljnije. "Ne osjećaš se zaista tako, zar ne? Želio si pomoći relvimasima.""I želim." Eedrah se namršti i ustane, prešavši pola prostorije prije nego li se okrenuo i pogledao je. "Večeras su na sastanku bile rečene neke stvari. Bio je nazočan i jedan relyimah po imenu Ymur. Nesimpatičan tip, ali njegove su me riječi uzdrmale. Pokazale mi koliko je zlo sve to bilo. I osjećao sam se kao da sam to ja na neki način dopustio."Nisi imao izbora.""Nisam li? Vidiš, baš u tome jest problem, Marrim. I ja sam nekoć tako razmišljao, ali sad sve vidim jasnije. Moja tišina i tišina ljudi poput mene omogućila je da se to događa. Da se nastavlja. Mi koji smo vidjeli, mi smo trebali nešto učiniti. Ali nismo. Tisućama godina nismo, nego smo prihvaćali.""Ali nisi ti stvorio Terahnee, Eedrah.""Ne. Istina. Samo sam je koristio, kao i svi ostali.""Mislim da si malo preoštar prema sebi."Gorko se nasmijao. "Preoštar? Umirem iznutra."Eedrah spusti pogled. "Sjećaš li se labirinta, Marrim? U Horren Ro'Jadreovoj kući?""Sjećam se da sam te pobijedila.""Je li ti Atrus rekao kako to radi?""Ne. Pretpostavljam da su nekakvi strojevi.""Pretpostavljaš!" Zvučno izdahne zrak. "To su robovi radili, Marrim! Relvimasi! Stotine njih upregnute uzdama vukle su i napi-njale se okretati te goleme sobe. A ako je neki od njih pao ili se poskliznuo, bio je pregažen jer ostali nisu imali vremena stati. Da se sobe ne prestanu okretati. Imali su samo dvanaest sekundi, sjećaš li se? Dvanaest sekundi!"Marrim je zurila u njega, vidno šokirana."Kako se sad osjećaš, Marrim, znajući da je tvoja igra vjerojatno ubila nekoliko mladih robova?" Zurila je užasnuta."Da, a sad si zamisli da se tako moraš osjećati svakoga dana — cijeloga života! Ili još gore, zamisli da toliko otupiš na sve to da to više ne osjećaš!"danima koji su slijedili počeli su shvaćati opseg problema koji ih je čekao. Prije bolesti Terahnee je bila zemlja s dvjesto milijuna duša, ne brojeći P'aarlije i relyimahe. Sad se broj stanovnika strmoglavio na manje od stotinu tisuća — ironijom sudbine, preživjeli su oni koji su, poput Eedraha, bili i inače boležljivi.Ali sad su robovi, golema neviđena masa, izišli na sunce, a čak i nakon velikih gubitaka bilo ih je više od dvije milijarde.Bijaše to velik logistički problem, koji čak ni Gat nije u potpunosti razumio. Starac je obilazio skup za skupom, govorio mjesnim relvimasima, bodreći ih nadom za 'put naprijed' ali pojedinosti je ostavio Atrusu i Eedrahu.Prvo su morali organizirati ekipu pisara — relyimaha koji su znali pisati i obavljati druge birokratske poslove. Riječ se proširila po okolnim imanjima i ubrzo su počeli stizati u parovima ili skupinama od tri člana, tek vrlo rijetko sami.Meštar Tamon dobio je zadatak da dovede preživjele D'nijce i da ih naseli u Terahnee, gdje će pomoći Atrusu i ostalima sagraditi novi društveni ustroj.U međuvremenu je Catherine okupljala robove, muške i ženske, i posvetila se premošćivanju nametnute odvojenosti. Nije se u tome moglo žuriti, jer bilo bi to katastrofalno — relvimasi se na toliko polja nisu zapravo znali ponašati, jer nisu imali priliku naučiti; cijeloga su ih života uvjeravali da nisu ljudska bića s ljudskim emocijama i ljudskim potrebama. Ali sad su morali učiti, a prijelaz ne može biti lak. I tako su još neko vrijeme morali održavati umjetnu i neprirodnu odvojenost. Postojao je još jedan problem — tera-hneejska Razdoblja. Bijaše to kao u D'niju, samo tisuću puta šire.Koliko Knjiga postoji? I tko je u njima?Atrusov prvi nagon bio je da prikupe sve Knjige, ali je li to pravo rješenje? Nije imao dovoljno ljudi za istraživanja, a nije bio siguran jesu li se neki od reh/imaha već dovoljno oporavili da im može povjeriti takav zadatak. Nije zapravo bio siguran znaju li razliku između obične knjige i Knjige koja povezuje s drugim Razdobljem. Osim toga, vlastitim je očima vidio opseg terahneejske knjižnice. Zamolio je svoje mlade pomagače, Carrada i Irrasa, neka smisle nešto.Ali među svim tim rastućim problemima bilo je i uspjeha — Atrusov plan kako poslati reh/imahe natrag na posao upalio je. Većina je bila sretna što opet ima nešto za raditi, pa se potreba za pretvaranjem da još postoje nadglednici pokazala manjom no što je bio očekivao. Ali svi su znali da ne može tako ići zauvijek. Moraju biti napravljene stalne i trajne promjene.

Page 87: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 87 -

Ali u prvim danima prioritet su mu bili zakoni. Uz Ominu i Eselovu pomoć radio je kasno u noć, čitajući i prepisujući iz debelih knjiga donesenih iz D'nija, preskačući dijelove koji bijahu specifični baš za D'ni, oblikujući ostalo u zakonik koji će pomoći relvimasima u budućim vremenima.Bio je sretan što se ne mora baviti posljedicama bolesti — spaljivanjem mrtvih. Relvimasi su preuzeli taj dio na sebe. Danima je nebo bilo ispresjecano stupovima crnoga dima. U takvom ozračju ne bi bilo teško biti depresivan, ali bilo je tu i nade, nade da je ta sloboda trajna. Ali čekalo ih je još dosta posla da osiguraju da i bude tako.Četvrtoga dana nakon skupa u Gehallahu, Atrus pozove Hershu i pruži mu Zakonik — popis četrdeset temeljnih prava i dužnosti koja će svima biti razumljiva i koja se smjesta mogu početi primjenjivati. Kasnije će slijediti detaljniji zakonici, rekao mu je Atrus, ali ovdje se nalazila bit.Tako će odsad relvimasi vladati sami nad sobom.Istoga jutra Oma i Esel počeše organizirati ekipe relvimaških pisara, postavivši radne stolove i klupe u velikoj Ro'Jethheovoj knjižnici. Do večeri je već bila završena prva gomila od tisuću zakonika spremnih za raspodjelu među ljudima. Bijaše to veliko postignuće i vladala je blaga euforija.Stigla je vijest da su našli kraljevo tijelo. Sat kasnije, kad je već pao mrak, došao je Gat predvođen ljudima sa zubljama u ruci.Zagrliše se. Kad se Gat odmaknuo, njegove su prazne oči iskrile svjetlom zublji, kao da su žive, kao da vide."Želim da pođete sa mnom, Atruse, u glavni grad. Pokopati posljednjega kralja Terahnee.""Poći ću.""Krenimo smjesta."Atrus se okrene, zagrli Catherine i krene za Gatom niz rampu do broda koji je čekao.Atrus se probudio kad je prvo jutarnje svjetlo zamaglilo obzor. Pokraj njega je u brodiću sjedio Gat, tih i budan. Iza njih su veslači -— dvanaestorica mladih relyimaha, dragovoljaca koji su bili počašćeni što moglu služiti legendarnome Gatu — održavali stalan ritam, pa je brodić sigurno klizio kroz vodu. Zvuk bijaše nekako utješan."Trebalo vam je to," reče Gat, osjetivši da se Atrus probudio. "Hersha kaže da se tjerate do krajnjih granica." "Hersha pretjeruje. Volim raditi.""Da, i zahvalni smo vam za to." Gat se okrene prema njemu i nasmiješi se. "Ali sad se morate odmarati. Povrh toga, Atruse, moramo razgovarati, a nema bolje prilike od ove."Atrus sjedne."Osjećate li nelagodu zbog nečega, Gate?""Malo. Oh, napredujemo, ali najveći nas problemi tek čekaju, bojim se. Vaši će zakoni biti od pomoći, a ipak čini mi se da nam je najveći neprijatelj navika.""Navika?""Navikli smo na poslušnost i tišinu. Na ne-bivanje." Gat okrene nepomičan pogled na Atrusa. "Moji su ljudi kao novorođenčad. Ne znaju kako se ponašati. Ali bebe su malene i bespomoćne i imaju roditelje. Tako je bilo s Terahneejcima. Ali moja novorođenčad su veliki i mišićavi i, barem sad, zbunjeni onim što osjećaju. Zbunjeni osjećajima koje su dosad potiskivali, iz straha da ne budu kažnjeni ili još gore. Jednostavno rečeno, Atruse, moraju naučiti živjeti, a pri tom će im trebati svo vodstvo i pomoć koju im možemo dati.""Slažem se. A D'nijci i njihovi prijatelji će im u tome pomoći."Gat se opet nasmiješi. "Znam. Vaše nam je prijateljstvo dragocjeno, Atruse. Ali razmislite. Razmislite koliko nas je. Dvije tisuće milijuna. Dvije milijarde. Kako učiti toliko broj ljudi? Kako ih nadgledati?""To vas brine, Gate?""Sigurno. Vrijeme nam ne ide na ruku, Atruse. Sad su poslušni, jer to je naučena poslušnost. Ali što ih više budemo vraćali sebi samima, to će više željeti i to će gori — možda — biti.""Mislite?""Nisu li Terahneejci bili takvi? Oh, možda su se ponašali kao bezosjećajna čudovišta, ali i oni su u nekim drugim uvjetim i okolnostima mogli biti drukčiji, poput Eedraha. Bolji. A moja novoro-denčad, moji relvimasi... kad nauče biti viđeni, tek tad stvarno počinju njihovi problemi, jer nekima će se svidjeti što vide, nekima neće. Neki će, poput Ymura, biti bijesni što su protraćili život, dok će drugi pak razmišljajući o prošlosti zapasti u očaj tako dubok da nikad neće iz njega isplivati."Atrus uzdahne. "Nisam mislio..."Starac ispruži ruku i dotakne ga po ramenu. "Imali ste posla, Atruse. Nitko ne stigne na sve misliti." "Što da uradimo?""Možda da smanjimo broj ljudi. Hershi ste spominjali Knjige — Razdoblja koja su napisali Terahneejci. Možda bismo mogli upo-rabiti neka od njih i na njih preseliti jedan dio naših ljudi.""Moguće je."

Page 88: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 88 -

"Onda bismo trebali razmisliti o tome. Mislio sam, možda bismo tamo mogli poslati žene."Atrus se okrene prema njemu, iznenađen."Oh, dugo sam o tome razmišljao, Atruse. Pitao se postoji li miran način da se to riješi. Da se spoji ono što je bilo razdvojeno.""1?"Gat duboko izdahne, polako. "Ne vjerujem da bi išlo. Znam da Catherine pokušava riješiti taj problem i pričekat ću da čujem što je postigla prije negoli išta poduzmemo, ali osjećam da nema rješenja za taj najednostavniji problem. Ne u ovom naraštaju. Da ih sad spojimo, razderali bismo samo tkanje novoga društva, prije no što je stiglo očvrsnuti.""Ali društvo sastavljeno samo od muškaraca...""I obitelji, i djece."Atrus se namršti i spusti pogled."Ne sviđa mi se to, Gate. Bilo bi preslično dosadašnjem stanju stvari. Bilo bi to... pa, kao da relvimasima oduzimamo priliku za bilo kakvu normalnost.""Mislite li da mogu biti normalni, Atruse, nakon svega što su prošli?""Mislim da im se treba dati prilika da pokušaju, pa makar i završilo neuspjehom. Bez tog rizika život im nije vrijedan življenja."Gat na trenutak skrene pogled, a zatim kimne. "Ponekad osjećam da ste daleko mudriji no što se čini, Atruse."Atrus se nasmije. "A kakav vam se činim, prijatelju?""Kao glas slijepe uvjerenosti osobno."Kad se sunce već uzdiglo i otkrilo krajolik oko njih, vidješe koliko su štete relvimasi nanijeli. Kipovi bijahu razbijeni, a mnoge druge umjetnine posve uništene. To je iznenadilo Atrusa, koji dotad nije bio čuo ništa o tome. Ali primijetio je da većina živih stvari — stabla i cvijeće — netaknuta, a to mu, više nego išta drugo, pruži nadu.Ali sad kad je znao što gleda, isti krajolik koji mu se ranije bio činio tako prekrasnim, sad je bio samo iluzija —umjetna tvorevina smrskana u trenutku.Poput Radzoblja koja je pisao moj otac..."Sve bismo to trebali maknuti," reče, okrenuvši se Gatu i pro-govorivši po prvi put u nekoliko sati. "Mislite na njihove igračke?" "Da, i njihove kuće. Sve što su bili." Gat se nasmiješi. "Trajalo bi cijelu vječnost." "Ali mogli bismo početi." "Možda."Starac se nagne naprijed, pokaže prema gradu koji je sad ležao ravno pred njima. U proteklih je nekoliko sati postajao sve veći, ispunivši im cijeli obzor, više nalik planini nego nečemu što su napravile ljudske ruke."Ali što je s ovim? Kako da to maknemo?"Atrus se nasmiješi. Ponekad je imao osjećaj gotovo kao da starac vidi ono što gleda. "Malo po malo."Gatov smijeh bijaše blag. "Na um mi padaju bolje stvari koje bismo mogli raditi nego rušiti, vama ne?""Ne možete živjeti u ruševinama prošlosti.""A ipak, vi ste pokušali, Atruse.""Možda sam imao krivo." I po prvi put je jasno shvatio da i jest imao krivo kad je htio novi D'ni izgraditi na ruševinama staroga."A možda nemamo izbora nego pokušati," reće Gat, obrambenim tonom, a zatim mekše: "Ali vaša zamisao ima dobre strane, Atruse. Trebali bismo uništiti barem njihove igračke. Sve njihove strašne skretače pozornosti. Ali kuće... njih bismo možda mogli koristiti. Pregraditi sobe na manje. Koristiti ih kao bolnice ili sjedišta mjesnih vlada."Atrus rastreseno kinine, ali bio je zgrožen tom zamišlju — ako ni zbog čega drugoga onda zbog onih tunela u zidovima. Svaka te-rahneejska kuća koja ostane stajati bila bi spomenik Velikoj Laži koju su nekoć svi živjeli, podsjetnik na glavnu uvjetovanost relyi-maha — ne biti viđen.Ali ne može se sve odjednom. Neke će stvari morati pričekati, a možda ovo bijaše jedna od njih. On opet pogleda Gata i vidje kako je uznemiren. Bijaše to neočekivan uvid."Sve će biti dobro," reče uvjerljivo. Ali još dok je izgovarao te riječi sjetio se što mu je Gat rekao o slijepoj uvjerenosti. I zaista, starčevo se lice promijeni, a na te se stare ali snažne crte lica spusti osmijeh."Da, Atruse. Siguran sam da hoće."Toga je poslijepodneva kišilo: prva kiša otkad je Atrus došao na Terahnee. Gat je želio navući nadstrešnicu, ne zbog sebe nego da zaštiti Atrusa, ali Atrus je odbio i ustao, uživajući u osjećaju kapi koje su padale po njemu. Bilo je to vrlo osvježavajuće nakon vreline proteklih dana, i nekako proćišćujuće.Kratka je oluja prošla i on opet sjedne, a ritam veslanja polako ga je uljuljkivao u san, dok se mokra odjeća na njemu sušila na suncu.Probudio se kad ga je Gat potapšao po nadlaktici. "Dođite, At-ruse, sad moramo malo hodati."

Page 89: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 89 -

Atrus se ogleda oko sebe, protegne se i ustane, uspevši se van iz brodića. Ispred njih je kanal prestajao pred velikim mramornim zidom. Atrus shvati da je to početak onog velikog niza ustava koje su završavale u Ro'Jadreovoj kući.Sad niti jedna od njih više nije radila, jer Gat je zabranio da se itko od njegovih ljudi stavi u 'uzde' i da mora podizati goleme utege koji su selili vodu s jedne razine na drugu. Pa su nastavili pješice, gore na velik greben iznad Ro'Jadre.Iza kuće je čekao drugi brodić sa svježim veslačima. A iza njega grad.Atrusa iznenada obuzme dvojak osjećaj. Kuća i njezina okolica bijahu istinski prekrasne i nije to moglo promijenit čak ni saznanje kakvo je zlo ležalo ispod. A opet, kako je takva ljepota, tako siguran osjećaj za lijepo i skladno mogao suživjeti s takvom neljudskošću?Slijedio je Gata, iznenađen, kao i uvijek, s kojom se sigurnošću starac kretao. I dok je ulazio u brodić, osjeti kako ranije dvojbe nestaju.Bit će dobro. Uspjet će.I dok se Ro'jadre gubio iza brežuljaka, Atrus se uhvati kako opet promatra sve oko sebe, obuhvaćajući pogledom cijeli taj veliki svijet u koji se našao uvučen, a um mu je već počeo kovati planove za relyimahe i za nove stvari koje bi mogli raditi.Glavni grad bijaše tih, sablasno prazan. Dok su se probijali kroz glavni kanal, zamasima mladih veslača koji su se ogledavali oko sebe, Atrus shvati koliko je potpuno i posve Terahnee postala prošlost.Ništa ovdje nije preživjelo. Na prvu pojavu bolesti relvimasi su pobjegli, prepuštajući gospodare njihovoj sudbini. Između kamenih ploča počeo je rasti korov, ohrabren nedavnom kišom.I sad je već sve izgledalo zapušteno, napušteno, a tragovi požara — slučajnih ili podmetnutih, bijaše teško reći — zacrnili su nekadašnju djevičansku bjelinu.Baddu i nekolicina drugih reh/imaških voda dočekali su ih u podnožju velike gomile kamenja koja je nekoć bila kraljevom palačom, pozdravivši ih toplo u tom mjestu bez topline."Svi su mrtvi?" upita Atrus, jer izgledalo je kao golemi mauzolej."Oni koji nisu ludi ili već odavno pobjegli," odgovori mu Baddu, uz tračak suhog humora. "Jednoga smo maloprije našli kako tumara ulicama i mrmlja si u bradu.""I vidio vas je?""Lud ili ne, ostao je Terahneejac."Atrus kimne, ali zaboli ga misao da čak ni nakon što su sami propatili, Terahneejci još uvijek nisu mogli vidjeti."I," reče napokon, "Gdje je Ro'Eh Ro'Dan?""Dođite," reče Baddu, okrenuvši se prema arkadi na drugome kraju mramornoga mola. "Valja nam se dosta penjati, ali isplati se."Baddu se nije bio šalio. Uspeli su se tisuću ili više stuba, a stubište je i dalje išlo kroz stijenu. Gore i gore, sve dok napokon nisu stigli u prigušeno osvijetljenu komoru, čiju je veličinu bilo teško prosuditi, a doimala se kao špilja.Na trenutak se Atrusu učini kao da je u D'niju, toliko je poznat bio taj osjećaj. Ali tad shvati gdje se nalazi. To je bila kraljeva dvorana za primanja, gdje su tisuće i tisuće odličnika dočekale njegov dolazak. A tamo negdje u tami na drugome kraju bijaše kraljevo sma-ragdno prijestolje."Je li ovdje?" upita on, a glas mu je odjekivao u tišini. U odgovor, Baddu pljesne rukama, savršeno oponašajući kako su terahneejski gospodari nekoć dozivali sluge. Istog se trenutka upališe svjetiljke na svim stranama komore, a tamo, u samome središtu, u čamcu od profinjena kamena, ležao je veliki kralj osobno, Ro'Eh Ro'Dan.Atrus side niza stube sve dok nije stajao samo nekoliko metara od čamca. Ro'Eh Ro'Dan je ležao na leđima na krevetu sa zlatnim plahtama, s uskom zlatnom vrpcom oko ledeno blijedog čela. Mrtav je bio, ali još je isijavao snagom, u toj mjeri da je čak i Baddu, dotad preziran, prilazio sa strahopoštovanjem."Knjiga..." počne Atrus, pokazujući na sićušnu knjigu u kožnatom uvezu koja je ležala na mrtvim prsima. "Što je ta knjiga?"Relvimasi se pogledaše. Nitko se nije usudio dotaknuti kralja. Mnogima od njih bilo ga je teško i pogledati.Videći da će sam morati pronaći odgovor, Atrus priđe, čvrsto primi rub čamca i uspne se unutra. Blago se zanjihao, ljuljajući mrtvo tijelo što je ležalo na sredini palube.Otuda je već mogao namirisati slatkast zadah tekućine za bal-zamiranje i vidjeti kako su dobar posao balzameri napravili na tom beskrvnom mesu.Okrenuo se, pogledao Baddua. "Tko je balzamirao tijelo?""Relvimasi. Njegovi sluge. Tu su ga našli."Pažljivo je zakoračio, nagnuo se preko tijela i izvukao knjigu iz ukočena stiska.Bijaše to povijest. Povijest najranijih dana Terahnee. Otvorio ju je i pročitao posvetu, sledivši se.Bila je za njega! Ro'Eh Ro'Dan posvetio je knjigu njemu!

Page 90: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 90 -

"Što je to Atruse?" upita Gat, prišavši krmi."Povijest," odvrati on, a njegovo iznenađenje prešlo je u čuđenje pri samoj posmisli da je u zadnjim trenucima svoga života Ro'Eh Ro'Dan mislio na njega. "Povijest postanka Terahnee."Catherine će ovo biti dragocjeno, pomisli on. Da, baš kao i Omi i Eselu.Atrus spusti pogled, gledajući kraljeve blijede, ali privlačne crte lica. Do koje je mjere Ro'Eh Ro'Dan bio zatočenik Terahnee i njezinih običaja? Ili je bio dragovoljno utjelovljenje svih njezinih izopa-čenosti i mana? Teško je bilo reći. Premda je bio kralj ove zle zemlje, Atrus se nije mogao otresti osobna dojma o tom čovjeku.Svidio si mi se, Ro'Eh Ro'Dan, a u nekim drugim okolnostima mogli smo možda čak biti i prijatelji.Umjesto toga, Atrus je došao i ubio ga, jednako učinkovito kao da mu je zario nož u srce.A tako je D'ni izbrisao Terahnee. Kao da izbrišeš fusnotu iz knjige. Okreneš stranu i više je nema.Atrus se okrene. Bilo je vrijeme da pokopaju Ro'Eh Ro'Dana. Vrijeme je da kažu zbogom prošlosti i krenu u budućnost.Nosili su Ro'Eh Ro'Dana na nosiljci od kamforovine i bronce, dolje kroz razine njegove silne palače, gdje su prije njega vladale stotine kraljeva, a zatim dolje do velikoga trga u srcu glavnoga grada. Tamo su ga, ispred kipa Bezimenoga Kralja, osnivača Terahnee, relvimasi spustili, naklonivši se pred njim u smrti onako kako im to nije bilo dopušteno za njegova života.Tik iza kipa stajala je naslagana lomača. Odavši štovanje kralju, odnijeli su njegovo tijelo na postolje na vrh lomače. Nakon trenutka tišine Gat zakorači naprijed i počne govoriti glasom nabijenim osjećajima:"Okovi nam spadoše i slavimo njihov pad, jednako kako što odajemo počast posljednjem tehraneejskom kralju." Zastane pa reče: "Neka nam nitko više nikad ne bude gospodarem."Rekavši to, on spusti ruku, a nekolicina reh/imaha priniješe zapaljene zublje lomači. Na trenutak je nastala panika kad je sunuo visok plamen, a onda je vatre zagrmjela i bljesnula. Oči Neviđenih poletješe prema tom prizoru, privučene, gledajući kako plamenovi plešu oko kraljeva tijela, poput slugu koji mu ugađaju, koji mu svlače odjeću prije spavanja."Jidar N'ram!"Povik zateče Atrusa. Okrenuvši se, on ugleda malu skupinu re-lvimaha koja je prilazila. Bez daha su pritrčali Gatu, a zatim uspo-riše vidjevši da je starčeva pozornost usredotočena na vatru."Jidar N'ram!" reče jedan od njih i klekne pred starca, "imamo vijesti!Atrus stisne oči. Nije prepoznao izraz, ali bilo je očito da se obraćaju Gatu."Što je?" upita Gat, otrgnuvši pozornost s lomače."Dolaze!" reče glasnik drhtavim glasom, a pogled mu je tjesko-bno vrludao amo-tamo, jer očito se bojao zadržati ga na starčevu licu."Tko?" reče Gat, s nestrpljivošću netipičnom za njega. "Tko dolazi?""P'aarliji! Doveli su veliku vojsku sa svog rodnoga svijeta i žele nas pokoriti!"Okupljeni relvimasi zastenjaše. Oči im se raširiše od straha. A onda se jedan po jedan počeše uvlačiti u sebe, kao da pokušavaju postati nevidljivi."P'aarliji..." reče Gat, a riječi bijahu gotovo izdisaj. Sva mu je boja iščezla s lica. Činilo se da je čak i on ispuhan nakon tih vijesti."Morate se boriti," reče Atrus. "Više vas je...""Možda. Ali ne znamo se boriti.""Onda pozovite Ymura. Rekli ste da mu morate dati neki zadatak. Pa, zauzdajte ga ovim. Dajte mu neka okupi vojsku koja će zaustaviti P'aarlije. Ako je samo napola onakav kakvim ga držim..."Gat se sav strese. Na trenutak se doimao potpuno izgubljenim. A onda, kao da se ponovno vraća sebi, on kimne."Dobro. Pozvat ćemo Ymura i učiniti ga vodom naše vojske. Ali što ako ne uspije?""Barem ćemo dobiti na vremenu," nasmiješi se Atrus i spusti ruku starcu na rame te ga čvrsto stisne. "Dođite, Gate. Sazovite sastanak starješina. Postoji više od jednog načina da se porazi neprijatelja."ovjek je stajao na vrhu brežuljka. Gledajući dolje na bogatoV^/zelenilo doline prema masivnoj kući koja je imala pogled na nju. Tamo, lijevo od kuće, u središtu doline, kretala se velika skupina relyimaha odjevenih u crno, režući stabljike golemih biljaka i dodajući ih drugima, koji su ih slagali na golema kola. Čak i iz daljine vidjelo se da biljke nisu dozrele i da to nije bila žetva, da sijeku samo zato da bi si napravili brži prolaz kroz zemlju. Osim toga, iza tog zida od pognutih ljudskih tijela vidio se red P'aarlija, lako prepoznatljivih po crvenim plaštevima koliko i sijedoj kosi, a na kraju kolone četrdeset je robova nosilo brodoliku nosiljku. Vidjela se izvezena zlatna nadstrešnica, a ispod nje nevjerojatno velik naslonjač. Ali tkogod je u njemu sjedio bijaše skriven od pogleda. Samo se vido par bijelih ruku koje su bile položene na naslon golemog zelenog prijestolja.

Page 91: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 91 -

Čovjek je i sam bio rob, prije bolesti, a sad je gledajući vojsku P'aarlija kako se spušta u dolinu, osjetio užasan strah. Vratili su se, Kratki je san o boljim vremenima završio. Čuo je neprestano zveckanje okova čak i odavde i znao je da će uskoro i njegovi udovi opet osjetiti ledenu vatru željeza.Dok je gledao, jedan se P'aarli odvojio od glavnine i prišao nosiljci, govoreći nešto osobi unutra. Stanka, potom P'aarli kimne i žurno se udalji prema ostalima, tu i tamo zastajkujući te razmjenjujući riječi s drugim P'aarlijima.Gledajući to, čovjek se umiri, zadrhti. A onda dahne kad se od glavne mase P'aarlija odvojiše četiri skupine od po osmorice.Već je to jednom ranije bio vidio, na svome rodnom Razdoblju, kad je bio dječak od samo četiri godine. Kad su došli P'aarliji. Toga je dana bio svjedokom iste stvari: skupine su se odvojile, noseći mreže i bodeže, i krenule tražiti svoju lovinu. Sad se najbliža skupina već približavala padini koja je vodila prema njemu. Jedan ga od njih ugleda i vikne.Zadrhtao je još jače i na trenutak se nije mogao ni pomaknuti. Tad, s hitnošću koju dvadeset godina ranije nije bio osjetio, on se okrene i potrči, a srce mu je nabijalo u prsima, dah škripao u plućima, dok on nije znao hoće li uspjeti pobjeći u sigurnost ili neće.P'aar'Ro, veliki poslužitelj, voda P'aarlija, sjedio je zavaljen u svome naslonjaču, u hladovini nadstrešnice, ljuljan pokretima. Kampanja je dobro počela.Već su pokorili više od osamsto tisuća relyimaha i svakim su ih satom hvatali sve više. Oni koji su se odupirali bivali su ubijeni, ali taj broj nije bio velik, i dobro da je tako jer bijaše mu mrsko gubiti tako dobre robove. Navika poslušnosti koja im bijaše duboko usađena, ostala je netaknuta nedavnim događajima i to mu je ulijevalo osjećaj sigurnosti. Na kraju krajeva, bijahu kao stoka. Neorganizirani. Posve bez ijedne razumne misli. Dovoljno im je bilo reći neka se pokore i oni bi poslušali. Ali svejedno je to bio zahtjevan zadatak, zbog same brojnosti, pa je bio pripremio svoje ljude za slučaj mogućih neprilika.Ogledavao se oko sebe s velikim uživanjem. Dugo je prošlo otkad je zadnji put bio tu i već je zaboravio kako je Terahnee lijepa zemlja. Zadnje je godine provodio većinom na svom rodnome Razdoblju, nadgledajući odgovoran posao pouke novih poslužitelja, ali bolest je sve to promijenila.Sad su se promijenili i prioriteti.Pogledao je dolje gdje su robovi polako hodali, spuštenih pogleda, s dugačkim štapovima na ramenima, umjesto konopca koji bi ih vezao jedne za druge. Bi li se mogao naučiti da ih ne vidi?Ta ga pomisao zabavi. Kao i stolac na kome je sjedio: bijaše to savršena preslika kraljeva prijestolja, samo od zada, a ne smaragda. Ali zašto bi se više zadovoljavao preslikama?Da, stvari su se promijenile, a oni se moraju mijenjati zajedno s tim. Prvo će trebati poslužitelje.Pa... možda među relvimasima ima nekih koje bi se dalo izučiti za to. Možda pisare.P'aar'Ro se naceri, zavali se unatrag i lijeno sklopi oči. Došlo je vrijeme za lagodan život. Vrijeme da netko drugi obavlja prljave poslove.mur ih je čekao u voćnjaku. Kad su P'aarliji prošli izmeđuX stabala, njegovi su ljudi skočili na njih, dok su drugi — donedavno skriveni iza debala — iskočili s mrežama i bodežima, koristeći neprijateljeve metode protiv neprijatelja samog.Većinu su ubili u prvom naletu, ali dvojica su preživjela, prikovana pod težinom Ymurovih ljudi. Ymur je gledao kako pokušavaju ustati, a onda priđe bližemu i svom ga snagom pljusne.Čovjek utihne. Na usni mu se pojavi krv, a oči mu se raširiše od šoka."Koliko vas ima?" upita Ymur, nadvivši se nad njega, gledajući ga ravno u oči i jasno mu pokazujući da ga se nimalo ne boji. P'aarli se samo nasmije.Ymur ga opet pljusne, još jače, natjeravši ga na jauk.Smijeh medu okupljenim relvimasima: okrutan, zadovoljan smijeh. Ymur se ogleda oko sebe, cereći se, a onda se uspravi."Kao da ima veze koliko ih je," reče, okrenuvši leda dvojici P'aarlija. "Sve ćemo ih pobiti." A onda izvuče dugačak nož — mesarski nož za rezanje buta — i pokaže ga dvojici P'aarlija, uživajući u iznenadnoj bljedoći njihovih lica.murovi su ljudi položili tijela na slamnate palete, a onda su ihJL odnijeli i izložili na okolnim imanjima, smijući se i pričajući kako je lako bilo. A kad bi priča završila, uslijedio bi poziv neka im se pridruže u borbi za oslobođenje Terahnee.Mnogi su na to problijedili i pobjegli, ali mnogi drugi su odgovorili na poziv, pa je skupina s kojom je Ymur počeo uskoro postala jedinica, a na kraju i vojska.Znao je da neće biti lako. Ono u voćnjaku zapravo je bila neka vrsta prijevare. Znao je da će uspjeti... uz malo sreće. Ali pravi boj s dobro discipliniranom vojskom bijaše nešto posve drugo. Vidio je P'aarlije na djelu u Razdobljima i nije mogao zaboraviti kako su opasno izgledali. Nisu njega zaplašili, ali znao je da ostali nisu poput

Page 92: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 92 -

njega. Mnogi bi njegovi ljudi radije skočili živi u vatru nego se suočili s tom vojskom. A ipak, morao je postojati način.Ako je vjerovati izvješćima, imao je četiri dana. Najviše pet. On stane pa se nasmije, shvativši da mu je odgovor već došao, maskiran u maloprijašnju misao.Vatra. To je to! Uporabit će vatru."Uta!" pozove on dječaka koji je bio jedan od prvih dragovoljaca. "Dođi, dijete. Imam poruku koju moraš odnijeti. Atrusu, u glavni grad. Počinje ovako..."Atrus je stajao za svojim stolom, proučavajući kartu glavnoga grada koja je ležala raširena pred njim, kad je u sobu ušao mali Uta."Uta!" vikne on, sretan što vidi dječaka. "Imaš novosti za mene?"Uta priđe, stane ispred Atrusa i pogne glavu nisko, ne gledajući ga dok mu je govorio:"Ymur mi kaže neka vas nazovem njegovim prijateljem i neka vas pitam može li dobiti tekuću vatru? Ako može, treba mu tisuću bačvi najkasnije do sutra navečer."Atrus je zurio u dječaka, zatečen. "Tekuću vatru?" reče tiho, više sebi nego u odgovor. "Da... dobit će."Odlučno kimne. "Reci našem dobrom prijatelju Ymuru da će dobiti što je zatražio."Uta se okrene izići iz sobe, ali Atrus ga pozove."Čekaj malo, Uta. Pričekaj sat vremena. Catherine bi te sigurno voljela vidjeti."akon što je dječak otišao, Atrus je još dugo ostao stajati, pitajući se zašto Ymuru treba tekuća vatra. Štogod bilo, morat će mu dati upute — poslati Irrasa, možda, ili Carrada da mu pokažu kako se time koristiti. Potom opet slegne ramenima i vrati se svojoj karti.Već je bio označio avenije i kanale koji će biti zatvoreni, a Her-sha i Eedrah već su se brinuli da to bude provedeno u djelo. Sad je još samo morao odlučiti koji bi od preostalih prolaza najviše odgovarao njegovu planu.Ako je dobro nagađao, P'aarliji će željeti zauzeti glavni grad. Ako je tako, namamit će ih u neku vrstu labirinta, smrtonosnog labirinta gdje će stalno na njih nešto padati ili se odnekud na njih pucati.Neće biti bitaka, ček ni onih golih ruku, jer relvimasi će ostati neviđeni.Plan se posebno sviđao Gatu. Ali Baddu nije bio tako uvjeren. "Zašto bi P'aarli ušli u našu zamku? Što ako budu čekali vani?""Neka čekaju," reče Atrus. "Ali pobrinut ćemo se da nemaju od čega živjeti dok čekaju. Oduzet ćemo im hranu i vodu.""Kako?" upitao je Baddu."Spalit ćemo sva polja istočno od grada i blokirati svaki dotok vode.""A ako ni to ne uspije?""Onda ćemo pronaći neki drugi način da se borimo protiv njih. Brojniji smo.""Brojniji smo," ponovi Gat, kojemu se to očito svidjelo, jer ushićeno je kimao slijepim licem. "A P'aarliji..." Široko se nasmiješio. "P'aarliji su puni sebe. Upast će u našu zamku!"Odmaknuli su nadstrešnicu, otkrivajući P'aar'Roa na njegovu počasnom sjedalu. Relvimasi su se odmakli u pozadinu pa se činilo da nosiljka gotovo lebdi između stupova.Trojica Terahneejaca zastadoše, ogledavajući se oko sebe, nesigurni kako nastaviti. A zatim, kad im je samopouzdanje ojačalo, ušli su u veliku dvoranu, smiješeći se čim su ugledali srebrnu kosu i plašt boje crvenog vina.To im je bio poznat prizor."P'aar'Ro!" zazove jedan od njih, zovući Velikog Poslužitelja. "Dobrodošao u Ro'Derraj! Mi smo posljednji Terahneejci u ovome okrugu. Namjesnik..."On ušuti pa pričeka malo, očekujući da P'aar'Ro ustane i siđe ih pozdraviti, ali vođa slugu i dalje je sjedio, kao da nitko nije ništa rekao. Sad kad su bolje pogledali, Terahneejci primijete da jede!Okrenuše se, pogledavajući unatrag na niz P'aarlija koji su blokirali izlaz, a zatim se opet okrenuše naprijed. Čudno..."Kad smo čuli da ste se vratili, bili smo izvan sebe od sreće!" reče drugi pa stane, jer P'aar'Ro se nagnuo naprijed, kao da će progovoriti. Umjesto toga, pokretom je pozvao P'aarlije iz pozadine, pokazao na tri Terahneejca i povukao prstom preko grla." P'aar'Ro?" upita jedan od njih. "Zar je razgovor gotov?"Ali jedva da je stigao završiti rečenicu kad su ga zgrabili s leda.P'aar'Ro pogleda napola pojedeno voće u ruci, a onda ga odbaci, praveći se da ne vidi roba koji ga je brzo i nenametljivo podigao i odnio.Vježba, reče on sebi. Samo moram vježbati.mur priđe nizu kola, provjeravajući svaku bačvu vrlo pozorno,X a onda se okrene Carradu. "Izvrsno!" reče. "Ali nadajmo se da ih nećemo morati upotrijebiti.

Page 93: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 93 -

Carrad se počeše po ćelavom dijelu. "Mislite to držati u pričuvi? Ymure? Ali sigurno..."Ymur ga primi za nadlakticu i povede ga do svog šatora. Unutra se okrene prema krupnom muškarcu."Reći ću ovo jednom i neću više ponavljati. Niti ćete to ikome spomenuti, Meštre Carrade. Vatra nije za P'aarlije, nego za naše vlastite ljude u slučaju da ne budu u stanju boriti se.""Nema ali. Možemo pobijediti P'aarlije. Čistom brojnošći. Ali ne ako trčimo u krivom smjeru!"Carrad kimne, ali odjednom se više nije osjećao lagodno. Zapravo, nimalo mu se nije svidio ovaj čovjek kad mu je Atrus pričao o njemu, a uživo mu se sviđao još manje. A ipak, činilo se da ga Uta — koga je smatrao dobrim prosuđivačem karaktera — obožavao."Recite mi kome da prenesem upute," reče Carrad."Dobro," reče Ymur. "Kasnije ćete govoriti nijemima...""Nijemima?"Ymur se nasmiješi. "Zar mislite da bih takvo nešto povjerio ljudima s jezicima? Čak i relvimasui razgovaraju medu sobnom."Nakratko je izdržao Ymurov pogled, videći u njemu okrutnost, uz bijes koji je bio i očekivao, a onda spusti glavu. "Kako želite, Ymure.""Ali..."Kad ih je već bilo toliko da je postalo problematično nahraniti ih iOnapojiti, odjenuti ih i pronaći im oružje. Ali neće to još dugo biti problem. Ako su njegovi izviđači imali pravo, vojska P'aarlija bila je samo sat hoda odavde — ulogorena u velikoj kotlini na rubu imanja mjesnog namjesnika.Bilo je sat prije zalaska sunca i ako odmah krene tamo, mogao bi napasti P'aarlije prije mraka. Ne da je to bilo važno. Ymur je bio pripravan boriti se s njima i po mjesečini, ako treba. Zapravo, razmišljao je bi li u tome bilo kakvih prednosti. Ali zalazak sunca činio mu se boljim izborom. U to su vrijeme ljudi opušteni. Ili barem oni ulogoreni. Dok će njegovi biti napeti od brza i naporna marša.Sad je pod njegovom zastavom već išlo pola milijuna ljudi, što bijaše najmanje stotinu puta više nego što je bilo P'aarlija. Ali to nije jamčilo uspjeh. Ako prva linija posustane i okrene se, mogao bi se vrlo lako naći na čelu mase koja se povlači. Zgazili bi jedni druge na smrt.Protegnuo je ruke hodajući, a zatim se ogleda po svojim vođama jedinica, koji su hodali uz njega — ljudima koje je izabrao zbog njihova karaktera i stavova. Bijahu većinom slični njemu. A na kraju male skupine išao je Uta, koji se pokazao kao pravo iznenađenje. Isprva je bio mislio da je Uta 'krtica', Atrusovo uho u njegovu logoru, ali dijete nije moglo sakriti svoje ushićenje i svoju gorljivost. Želio se riješiti Gospodara i očistiti Terahnee jednako koliko je to želio i sam Ymur.Ymur se nasmiješi od uha do uha na samu pomisao, a onda skrene pozornost na trkača koji je došao preko vrha brežuljka i išao ravno prema njemu."Što je?" upita, ne usporivši ni na sekundu. "Jesu li P'aarliji u pokretu?""Ne, Ymure," reče čovjek bez daha. "Osim ako odlazak na spavanje ne zoveš strateškim potezom." Prolomi se smijeh."Nadajmo se onda da ćemo neke od njih i zateći na spavanju," reče Ymur i ubrza, a potom izvuče dugačak nož iza pojasa i podigne ga, kao da su P'aarliji već na dohvat ruke.P'aarliji su sjedili oko svojih vatri, razgovarajući i smijući se, komentirajuću današnji 'ulov'. Sunce je već bilo nisko, sjene dugačke, a mjesec se već uspinjao nebom prema zapadu.Bijaše to ugodna zemlja — ljepša od mnogih gdje su ranije bili — a relvimasi su bili poslušni, mirni i uvjetovani. Ali ipak su bili postavili stražare, kao u opasnijim Razdobljima, premda više iz navike nego stoga što su očekivalinapad.I zato nisu primijetili kako se nebo iznad vrha grebena naglo smračilo, A ako su išta i čuli, nedvojbeno su to pripisali udaljenoj grmljavini.Gledajući s grebena dolje u logor, Ymur primijeti uredan raspored šatora, pravilan raspored vatri, način na koji bijahu poredana kola s hranom i ostale stvari, svjestan da iz toga može samo naučiti. A zatim, nakon što je dovoljno vidio, on podigne ruku i uz bojni se poklič sjuri niza padinu, urlajući punim plućima dok je trčao, slušajući povike svoje vojske dok su kretali za njim.Bio je razmotrio zamisao o tišini i iznenađenju — o tome kako bi se mogli noću prikrasti u logor i prerezati im grkljane — ali ovo bijaše bolje. Izgubit će više ljudi, ali pa što? Nitko se ne divi opreznome, nego hrabrome.Kad su udarili u prve redove, Ymur osjeti kako ga preplavljuje ushit i neko je vrijeme bio bezuman, a njegov se nož podizao i padao, jednakim žarom koljući prijatelja i neprijatelja bez razlike.A tad, premda je bilo izvjesno da će izgubiti, P'aarliji se počeše okupljati. Mala se skupina njih oblikovala u središtu i počela se probijati prema velikoj kući na drugome kraju doline. Suočeni s tom odlučnom skupinom, relvimasi su ustuknuli i uzmaknuli, bacajući oružje u strahu, ali Ymur — koji je opet došao k sebi — povede

Page 94: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 94 -

nekolicinu izabranih ljudi i presječe P'aarlijima put, pokazujući vlastitim primjerom da se to može, pa makar i po cijenu života. I uskoro su P'aarliji bili potučeni.I bilo je gotovo, a na logor se spustila neobična tišina.Ymur odšeta u središte logora, gledajući pod svjetlom vatre gomile leševa. "Spalite to!" reče on. "Spalite sve! A onda na He'Da-rru. Završimo s tim P'aarlijima!"Kamo tako žurite?" P'aar'Ro stane pa se polako okrene. Relyimah koji je stajao pred njim sezao mu je tek do prsa, a pod treperavim se svjetlom činilo da ima neobično, škiljavo lice."Zar vas nitko ne nosi, Veliki Poslužitelju?" "Ja..." P'aar'Ro proguta slinu. Robovi su ga napustili čim su relvimasi napali logor. Srećom, on je bio u kući pa je imao priliku pobjeći. Ili je bar tako bio mislio."Biste li željeli da vas mi nosimo, P'aar'Ro?" Čovjek se ogleda oko sebe. Možda se to samo sjene poigravaju s njim, ali imao je osjećaj da ovdje nema prijateljskih lica. Jesu li ti ljudi dio robovske vojske ili su slučajno tu? Ako su bjegunci, možda bi ih još mogao zaplašiti."Imate nosiljku?" upita, trudeći se zvučati samouvjerenije nego što se osjećao."Imamo," reče glasnogovornik, a na njegov pokret pridoše četvorica relyimaha s jednostavnom slamnatom paletom, pa se sag-nuše kao da čekaju da on sjedne na to."To?" upita P'aar.'Ro, zaprepašten."To koristimo," reče sitan tip."Koristite?""Za prijenos mrtvih tijela..." P'aar'Rou se osušiše usta. "Ja...""Držite ga," reče Ymur, smiješeći se gotovo blago kad je zakoračio prema Velikom Poslužitelju. "Čvrsto ga držite dok mu ne iskopam oči."Atrus je čuo radosne povike i prije no što je stigao glasnik. Izišavši na balkon ugleda Hershu kako žuri preko dvorišta usu-sret glasniku. Nakon kratka razgovora, starac se uspravi i ispusti radostan usklik. Ymur je znači uspio. Uništio je p'aarlijsku vojsku. Atrus duboko udahne, na neki način sretan što nisu trebali njega i njegov plan."Atruse!" pozove Herasha, prilazeći. "Uništili smo ih, uhvatili P'aar'Roa! A sad Ymur ide na He'Darru završiti započeto.""He'Darru?""To je mjesto na koje dovode robove. Užasno, strašno mjesto, Ymur ga namjerava uništiti i zatvoriti poveznicu s rodnim svijetom P'aarlija."Atrus kinine, ali zapita se zna li Ymur što je potrebno da bi se zatvorila poveznica. "Trebali bismo prestati s izgradnjom," reče, vrativši misli praktičnim stvarima."Pobrinut ću se za to," reče Hersha. "Ali istodobno ću dati dopuštenje da se provali u terahneejske podrume. Predugo smo bili trijezni, Atruse! Vrijeme je za slavlje. A kad se Ymur vrati, priredit ćemo mu gozbu u čast."" Gat... zna li Gat?""Znam," reče Gat, prišavši im tiho. "Ne čujete li, Atruse?... Slušajte. Ta buka... to je zvuk slobode."Ulaz u He'Darru bijaše dugačak, taman prorez u tlu. Široke, crne stube spuštale su se u tamu, a kako si dublje išao, tako ti se sve više činilo da će te zemlja progutati. Dolje su išle i dolje, kao u samo središte svijeta.Zaudaralo je. Iz mraka se dizao stravičan smrad, poput nevidljivog oblaka.Ymur nabere nos. Imao je samo šest godina kad su ga doveli ovamo. U He'Darru je proveo samo osam tjedana, a ipak je tih pedesetak dana ostavilo tako dubok i mračan ožiljak na njemu da se i sad sav stresao na pomisao na to što leži iza mjesta gdje je stajao.Ogolio je zube i počeo se spuštati, dajući ljudima znak neka ga slijede.Ovdje, najbliže površini, sa svake strane glavnog stubišta, nalazile su se prostorije gdje su stražari — P'aarliji, naravno — spavali i jeli, s prostranim kuhinjama i dobrim posteljama i golemim svjetiljkama na stropovima. Tu su bile i ostave i arsenali. Ymur zastane u jednoj prostoriji i izabere jedan bič posebno opaka izgleda. Ali tu bijahu i druge stvari: okovi i lanci, noževi i kirurški skalpeli. Stvari o kojima Gospodari — terahneejsko smeće —ništa nisu znali. Jerovo je bilo carstvo P'aarlija. Ovdje su poslužitelji bili gospodari, s ovlastima i dopuštenjima koja su im dali Terahneejci, a u svrhu da nevoljke zatočenike pretvore u poslušne robove. Ovdje su dugi mjeseci slamanja u Vježbenim Razdobljima dobivali završni premaz, konačni oblik.Zakoračivši opet na veliko stubište, on mahne svojim ljudima. "Donesite svjetiljke!"Požurili su, vrativši se trenutak kasnije okupani svjetlom pa krenuše s Ymurom dolje.Ispred su ležale velike dveri. Iza njih bijahu obori.Bijaše to golem krug od kamena, usađen u okolno tlo. U središtu, s razmakom od šest metara, nalazila su se dvoja vrata od debelih kamenih rešetaka, poput vrata ogromne ćelije.

Page 95: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 95 -

A to su i bila. Jer tamo dolje su držali po milijun reh/imaha odjednom. Dječake, od kojih niti jedan niji bio stariji od sedam ili osam godina, a mnogi i daleko mlađi.Ymur pogleda ulijevo. "Sjećaš se ovoga mjesta, Uta?"Uta je oklijevao, a onda kimne, dok mu se oči ispuniše strahom."Dobro," reče Ymur i nastavi dalje.Vrata bijahu nezaključana. Ymur pričeka da njegovi ljudi gurnu masivne kamene blokove, potom zakorači unutra.Tu je zadah postajao smrad. Gore, pokraj p'aarlijskih prostorija postojali su otvori za provjetravanje i ventilatori, ali ovdje je strujanje zraka bilo svedeno na minimum pa se zadah milijuna izmučenih tijela zadržao.Taj ga je smrad, više nego išta drugo, podsjećao na sve. Ovdje je bio vidio takvu okrutnost, takvu namjernu i smišljenu surovost da je u usporedbi s tim Vježbeno Razdoblje mogao smatrati gotovo humanim.Ovdje se nije podnosila ni najmanja pogreška. Batinanja i biče-vanja bijahu normalna svakodnevna stvar. A i gore stvari. Ponekad bi nastradali i oni poslušni. Uzimali bi ih čisto za zabavu ili jednostavno iz zlobe. A najgora od svega bila je bespomoćnost. I tad je osjećao ovo što sad osjeća. Isti plamteći bijes, isti užasan osjećaj nepravde. Ali sad je mogao nešto učiniti, Sad je mogao povesti vojsku i uništiti p'aarlijevski svijet i izbrisati svako sjećanje na njihovo postojanje.Sišao je dolje, a zublje što su plamtjele u tami otkrivale su kaveze — torove, tako su ih zvali, kao da su relvimasi životinje — koji su držali po deset tisuća dječaka odjednom. Beskrajni nizovi okova ležali su na tlu, duboki odvodni kanali presjecali su kameni pod. Ako bi neki dječak umro, bivao bi ostavljen neka istrune, kao 'lekcija' ostalima —- jedna od mnogih 'lekcija' koje su ih P'aarliji naučili.Pokraj kaveza nalazili su se dugački tuneli, koji su se protezali kilometrima u svim smjerovima, a gdje su ih učili kako se kretati posve nečujno; tuneli u kojima su se oni koji bi zaboravili pravi izlaz izgubili zauvijek.Niže bijahu komore gdje su držali vježbene utege, goleme željezne ploče, još uvijek na koloturima, još uvijek s konopcima koji su sad mlitavo visjeli pokraj 'uzda' koje su ležale na podu.Opet ogoli zube na to sjećanje, a zatim se okrene. Nastavio je dalje, pokraj još kaveza gdje su ih učili njihovim zadacima, pa napokon do najdonje razine, gdje su se iza posljednjih vrata, nalazile Knjižnice.mur je sjedio, tih, zamišljen, duboko u noć, na P'aar'RoovomJ_ prijestolju, a njegova je vojska bila ulogorena u dolini ispod, njihove su vatre istočkale mrak.Tu ga je pronašao glasnik. Kleknuvši, čovjek mu pruži namotani papir. Ymur ga uzme te ga pruži pisaru koji mu je uvijek bio pri ruci.Pisar odmota papir i brzo pročita, a zatim podigne glas i pročita naglas:"Dobri brate, pozdravljamo te! Tvoja je pobjeda pobjeda za sve reivimahe! U proslavu tog sretnog trenutka u glavnome će gradu u tvoju čast biti priređena gozba. Starješine ti zahvaljuju i izražavaju najdublje štovanje."Ymur pričeka pa pogleda čovjeka. "To je sve?"Pisar ga nije gledao u oči. "To je sve... Gospodaru."Ymur zgrabi papir od njega i podere ga. Znači to je to, ha? Gozba! A potom što? Pa je li im on sluga koji će izvršavati ovo ili ono? Ne, neće to biti dovoljno. Ni napola, Kad se vrati, starci će svejedno imati nadzor nad svime. A što će on? Vrtjeti palcima i gledati kako ga vode u propast?Ne. Ne, neće to tako ići.Ustao je, ljutit. Zaboravi P'aarlije. Prvo će se pobrinuti za ovo."Zahvaljujemo vam.... i izražavamo... najdublje štovanje," reče rugajući se. Potom se okrene i pljesne. "Pisaru!" zalaje. "Donesi papir i pero! Imam odgovor za starce!"Glasnik je pao na koljena pred Gatom, kao da se srami. "Pa, čovječe?" upita Gat. "Što je?" Ne gledajući ga, čovjek mu pruži papir. Eedrah ga uzme i počne čitati naglas, zbog Gata. Na pola poruke počeo je usporavati."...i zato, za sigurnost svega, ja, Ymur, preuzimam na sebe teret vladanja nad Terahnee...""Želi opet od nas napraviti robove," reče Gat. "Onda se moramo boriti protiv njega," reče Hersha. "Ne," reče Atrus. "Ja ću se naći s njim. Uvjerit ću ga da to nije dobar put."Atrus vidje kako se glasnik lecnuo na te riječi. "Mislite da neće htjeti razgovarati?"Glasnik još dublje pogne glavu. Glas mu bijaše jedva čujan šapat. "Možda će se i naći s vama, brate, ali razgovarati neće." "Zašto bi se onda našao sa mnom?""Da vas ubije, brate. Već vas je osudio na smrt. Vas i sve ostale D'nijce.""Shvaćam."Nastala je kratka tišina, a onda opet progovori Gat. "Čini se da imamo samo dva izbora, Atruse. Boriti se ili se pokoriti. Koje će od toga biti?"Atrus ga pogleda s tugom u pogledu. Nadao se da neće do toga doći. "Nemam iskustva u bitkama. Niti mislim da bismo nasiljem išta riješili. Ako počnemo na takav naćin, kako ćemo završiti?"

Page 96: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 96 -

Ali još dok je govorio, Atrus je shvaćao da je ono što Gat kaže istina. Nije to bilo kao boriti se protiv P'aarlija. Niti je postojalo kompromisno rješenje. Ymurova su djela potpuno promijenila okolnosti."Ako želite otići, shvatit ćemo," reče Gat. "Na kraju krajeva, ovo nije vaša borba.""Mislite li da bih vas sad napustio, brate?""Onda se moramo naoružati najbolje što možemo." Gat pogleda Hershu i Baddua, a činilo se da su se njegove slijepe oči prvo zaustavile na jednome pa na drugome. "Pa, braćo, tko će biti taj?"Spiralni se toranj izvijao u nebo, a smrskani rubovi njegove biserne unutrašnjosti sad bijahu crni od vatre, profinjena staklena okna — nekoć užitak terahneejske djece — sad tamna poput slijepih očiju.Unutar nazubljene sjene tornja, u središtu bogatog travnjaka, bijaše podignut Ymurov šator, a njegova krvavo crvena boja izgledala je kao mrlja. Oko njega su se još dimili ostaci velike kuće, mrljajući dimom nebo bez ijednog oblaka.Ispod uzvisine protezala se dolina. Nekoć pošumljena sad je bila raščišćena i sadržala je šatore velike vojske, pola milijuna vojnika, okupljenih oko prastarog kanala koji je vijugao između brežuljaka.Bijaše topla večer bez vjetra i nazubljena je zlatna zastava mlitavo visjela. Tratinom su se motali robovi, obavljajući svoje poslove, dok je pod nadstrešnicom ispred šatora sjedio Ymur sa svojim pobočnicima i slugama.Šutio je, neraspoložen, zureći preko doline prema udaljenom gradu. Bio je udaljen tek pet dana hoda i Ymur nije mogao odvojiti pogled od njega.Glasno se podrigne pa pogleda dvogled u ruci. Nije se usudio sam pogledati, a ipak, rekli su mu da s tim D'nijci vide u daljinu, da čak i kroz tamu. Bijahu to čarobne leće, a on je tu čaroliju ukrao.Gledao je Atrusa na skupu — premda su drugi možda nasjeli, on nije, jer vidio je izraz na lažljivčevu licu. D'nijci bijahu gospodari, poput Terahneejaca, i zagospodarit će čim im se pruži prilika.Govorili su istim jezikom, žilama im je tekla ista krv. Kako ne bi bili gospodari?Nije sve u gospodarima bilo krivo. Relyimasyma je bilo potrebno vodstvo, ali te gluposti o apsolutnim zakonima ne mogu proći. Da bi zakon bio čvrst, treba ga provoditi čvrsta ruka.Ymur se ogleda oko sebe. Dobro. Nitko se nije usudio gledati ga. Tako im je zapovijedio. Ne smiju ga ni pogledati, čak ni prijeći pogledom preko njegove osobe. Bio je reh/imah i to će i ostati, neviđen čak i kad su svi drugi viđeni.Na drugome kraju uzvisine jedan je puteljak vodio dolje u dolinu. Niz njega se kretala povorka kola s hranom koja će nahraniti Ymurovu vojsku, a na vozačevu sjedalu svakih kola sjedio je odabran čovjek koji je bičem tjerao robove što su vukli kola.Stare se navike znaju pokazati vrlo korisnima i neće ih obeshrabrivati. Neki su rođeni da budu robovi — takav im je bio mentalni sklop — ali ostale se dalo iskoristiti i za druge stvari. Tako će on napraviti poredak u svome društvu, tako će sagraditi svoju kraljevinu na ruševinama stare.Pogled mu opet odluta na puteljak, primijetivši nešto. Trkača. Čovjeka što je trčao pokraj kola, idući prema njemu. Ymur ustane i dohvati golemu mesarsku sjekiru, koja mu je postala omiljeno oružje.Kad je čovjek prišao, Ymur se opusti. Bijaše to jedan od njegovih glasnika. Svejedno, i dalje je držao sjekiru.Deset koraka od Ymura, čovjek se baci na kolkjena i presavije se napola."Govori," reče Ymur."Stigao je glas," reče glasnik, "da je osnovana protivnička vojska. Predvodi je stari Baddu."Ymur se nasmije."A koliko je velika ta... vojska?""Pedeset tisuća ljudi. Neki kažu i osamdeset."Ymur se naceri i pogleda oko sebe. Sad su se i drugi smiješili, premda se nitko nije usudio pogledati ga. Čak i da je ova veća brojka bila istinita, njegova je vojska bila najmanje šest puta brojnija. I nedvojbeno bolje naoružana."Koliko u daleko odavde?""Dva dana hoda."Ymur se nasmije."Dobro." Podigne ruke i pljesne. Istog se trena stvoriše dva roba i baciše se ničice pred njim."Donesite mi hrane!" zapovijedi on, udarivši jednoga svom snagom iza uha, baš kao što su nekoć njega tukli, u vrijeme dok je on bio rob. "I vina! Iz najboljeg podruma!"Ymur se arogantno ogleda oko sebe. "Dođite, braćo, proslavimo našu pobjedu!"mur je spalio svu zemlju kilometrima naokolo, a onda je čekaoJL u središtu te velike kružnice mraka, s tristo tisuća ljudi iza sebe, dok se Badduova 'vojska' mirno približavala.Jadni Baddu, pomisli Ymur, položivši stopalo na starčev leš. Nije imao izgleda. Nije imao više od stotinjak svojih ljudi kad je napokon stigao do Ymura. Ostali su već pobjegli. Ne daleko, naravno, jer Ymurovi su ih ljudi bili čekali, s bičevima i okovima.

Page 97: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 97 -

"Uta..." zazove Ymur, pozivajući dječaka. "Imam zadatak za tebe. Želim da odeš do starješina i da im kažeš ovo. Ako žele izbjeći moj gnjev u boju, neka mi pošalju D'nijca Atrusa. Ako odbiju, sve ću ih poubijati."Uta kimne, ne gledajući ga."Požuri onda, dječače. Nestrpljivo čekam njihov odgovor."Puhao je blag vjetar dok je Uta išao između stabala u dnu doline, prošavši pokraj stražara. Nastavio je tim utabanim puteljkom na uzvisinu, odakle je mogao vidjeti veliku kuću ugniježđenu u brežuljke na drugome kraju doline.Kuća sad bijaše u ruševinama, a kad je bolje pogledao jasno je vidio krvavu mrlju Ymurova šatora. Između je ležao niz privremenih nadstrešnica, od svile i platna i jute i u onoliko boja koliko si čojek može zamisliti. eDva dana ga nije bilo. Samo dva dana i sve se već promijenilo. Atrus ga je molio neka ostane, rekao mu da će poslati drugoga glasnika, ali Uta je odbio. Izabrao je. On je sad bio Ymurov glasnik i s tim je sad morao živjeti.Uta se počeše po izrastu kose na glavi, a onda požuri niz pute-ljak. Desetak koraka i već je bio medu šatorima, odjednom svjestan koja je to čudna mješavina neishranjenih i nediscipliniranih duša.Neki su ležali u šatorima pijani, drugi su sjedili vani i nervozno se češali po prljavim udovima. Ali većina ih je samo šutjela i pokoravala se, vraćajući se ustaljenim navikama. Kao stoka s podočnjacima, tako su izgledali, premda su neki bili gotovo opipljivo prestrašeni.Činilo mu se da im sad prvi put vidi lica, ali nitko mu nije uzvraćao pogled. S kuka na sklepanim skloništima visjelo je jednako tako sklepano oružje — većinom od kuhinjskih pomagala, ali bijaše tu i pokoja prilagođena terahneejska igračka.Najviše ga se dojmila tišina tako velikog logora. Nešto što mu se ranije bilo činilo kao najprirodnija stvar na svijetu, sad mu je bilo posve neprirodno. Promijenilo ga je vrijeme provedeno s D'nijcima — njihov stalan razgovor, smijeh. Catherine ga je stalno ohrabrivala neka govori, a i Marrim, pa mu sad ova tišina nije zvučala samo tužno nego i opsceno — najopipljiviji znak gospodarenja. A toga je bilo dosta.Ili je bar tako mislio.Uta podigne pogled, gledajući između šatora i opet ugleda kuću i krvavo crveni šator pred njom, sa zlatnom zastavom koja je mlitavo visjela na toplome zraku. I nastavi hodati, znajući da je napokon počeo vidjeti.prvome svjetlu zore Atrus je stajao s jedne strane velikearkade, gledajući kako dolaze reh/imasi, stupajući u jedinicama, kako ih je naučio, a neki su se od njih odvažilipogledati ih dok su prolazili. Bili su dobra raspoloženja, ako se uzme u obzir da će za dva sata većina njih gotovo sigurno biti mrtvi. Ali to nije bilo ništa novo, a ovoga će puta njihove smrt barem imati značenje — održavanje slobode koju im je sudbina dala.Stojeći pokraj njega, Eedrah ga gurne laktom. "Pogledajte ih," šapne. "Lica im se ozare pri pogledu na vas, Atruse."Bijaše to istina. Bili su kao svijeće, sretni što imaju taj jedan kratak trenutak života, taj jedini bljesak svjetla. Ali Atrus je osjećao tugu pomiješanu s ponosom. Ovo se nije trebalo dogoditi i proklinjao je Ymura što nije bolji no što jest i zato što ih je odvukao dolje na svoju razinu."Koliko je daleko?" upita, gledajući pokraj Eedraha prema mjestu gdje su stajali Gat i Hersha."Nije daleko," odgovori mu Hersha. "Naši izviđači kažu da je glavnina samo sat vremena odavde.""I tamo su?"Hersha kimne. "Pola milijuna njih." Sto je značilo da im izgledi nisu blistavi.Ali Atrus se nije dao pokolebati. Organizirao je malu vojsku najbolje što je znao i mogao, s obzirom na kratko vrijeme koje su imali, naglašavajući im stalno da je strategija važnija od brojnosti i da će time dobiti ovu bitku.Ili se tako nadao, jer ni D'nijci ni Terahneejci nisu imali mnogo iskustva u ratovanju. Ne na svojim rodnim svjetovima, niti u bilo kojem svom Razdoblju koje su napisali. Sve im je to bilo novo i mogao se samo nadati —i moliti se — da inteligencija i disciplina mogu pobijediti veličinu i sirovu silu.Još danas će znati.Kad su ostali krenuli, pridružio im se smrknut, tih, pitajući se na kraju hoće li ikad više vidjeti Catherine.U tom su pogledu bar relvimasi imali sreće, jer za njima nije ostajao nitko tko će tugovati. Lakše je ići u smrt kad te ništa ne veže za život.Nastaviše dalje, očekujući da će svakoga časa naići na neprijatelja ispred sebe, da će se uspeti na vrh brežuljka i pod sobom ugledati Ymurovu vojsku kako ih čeka. Minute su prolazile, a na njihove se redove spustila teška tišina.Dan je rastao. Sunce se uzdizalo, sjene su se skraćivale i iznenada se pred njima nalazio neprijatelj.Atrus zaustavi svoje ljude i stane pred njih, jednom rukom zaklanjajući oči od sunca dok je škiljio kroz naočale prema udaljenom logoru."Pa?" upita Eedrah, ali Atrus digne ruku, moleći za tišinu.

Page 98: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 98 -

Prošao je još jedan dugački trenutak, a zatim im Atrus mahne neka nastave. Eedrah je požurio uskladiti korak s njegovim. "Pa?" upita. "Jesu li nas već vidjeli?"Atrus je hodao u tišini, grabeći golemim koracima, tako da je Eedrah morao gotovo trčati da bi ga sustigao."Otišli su.""Otišli?" Eedrah položi dlan na Atrusovu nadlakticu i okrene ga prema sebi. "Kako to mislite otišli? Kako može nestati vojska od pola milijuna ljudi?"Atrus stane. Iza njega stadoše i svi ostali."Ne znam. Ali logor je napušten. Šatori su još tamo, kao i stotine kola natovarenih hranom, ali nema traga Ymurovoj vojsci."Eedrah se okrene, tjeskobno se ogledavajući oko sebe. "Možda je klopka.""Ne bih rekao.""Ali kako možete biti sigurni?""Jer je to Ymur, a Ymur ne bi pripustio priliku da nas zatre na bojnom polju. Njemu bi sama pomisao na zasjedu bila sramotna." "Pa što se onda dogodilo?"Zakoraćivši do njih, Gat reče: "Rekao bih da je naš prijatelj mrtav. Ništa ga drugo ne bi spriječilo da iziđe na bojno polje.""I ja tako mislim," reče Atrus, "ali ne usudim se nadati da je tako.""Ni ja," reče Gat, "ali pođimo pogledati."ašli su Ymura na tratini ispred šatora. Ležao je na leđima,J_ N praznim pogledom zureći u nebo bez ijednog oblačka, a nož koji mu je oduzeo dah još uvijek je stršao zabijen između rebara. Nedaleko je, očito ubijen vlastitom rukom, ležao Uta.Ugledavši dječaka, Atrus osjeti bol koja ga je tako presjekla da nije mogao disati. Zaječao je i omotao ruke oko tijela, a Gat — ne znajući što je — upita Hershu neka mu objasni.Što je?"Rob-dječak," reče Hersha, lica bolno zgrčenog. "Dječak kojega je spasio. Onaj koji ga je branio na skupu."Starac zastenje, uspravi se. "Odajmo mu onda počast, jer svojom je smrću spasio mnoge."Eedrah je neko vrijeme promatrao Atrusa, videći kako je podigao dječaka i pristisnuo ga uza se, kao da je njegov.Atrus se okrene prema njima, a licem su mu klizile suze."Pošaljite glasnike neka pronesu vijest i neka se starješine okupe u glavnome gradu."Opet pogleda dijete u naručju i zatrese glavom."Ovdje je kraj. Ovdje to mora stati. Ovo se više ne smije ponoviti."

OSMI DIO*

ONAJ KOJI BROJI ALI NE IMENUJEON NAVIJEŠTA NADOLAZEĆU TRAGEDIJU.NJEGOVI SU OTISCI STOPALA OKO BLATNJAVAZDENCA.— IZ ETEMAH'TERAK, KNJIGA ČETVRTA, W. 3111-14

Usredini rešetkasta stropa, obješen s šest potporanja, visio je golem preokrenut lijevak, spretno izrađen od drveta. Ispod njega je bio iskopan krug u zemlji i napunjen sljubljenim kamenjem, a jama okružena kamenim zidićem na koji bijaše naslagana gomila drva.Vani su velike ravnice ovog novog Razdoblja tekle tamne do samoga obzora, a daleka je planina sjala dotaknuta blijedim svjetlom maloga mjeseca. Bilo je kasno, a koliba — netom završena — bijaše osvijetljena s tek nekoliko treperavih svjetiljaka postavljenih visoko na zidove — prastarih uljanica u metalnim držačima. Nekoliko stotina ljudi bijaše okupljeno na prostoru oko jame, kad je Ee-drah zapalio kremen i prinio dugačak štap, držeći svjetiljku.Nastala je tišina kad je plamen liznuo, a onda bljesne svjetlo i iskrice poletješe uvis.

Page 99: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 99 -

Prolomi se radostan usklik. Sad su se deseci osvijetljenih lica okrenuli prema Eedrahu, smiješeći se."Reci nešto!" zazove Marrim. Bila je u poodmakloj trudnoći, a svjetlo vatre plesalo joj je na licu.Eedrah se ogleda oko sebe, a onda odbaci štap u vatru i podigne obje ruke, tražeći tišinu."Prijatelji," počne, "ovo je bio dan za sjećanje, dan novih početaka i sretan sam da sam u takvome društvu. Ali da ne bismo zaboravili, želio bih prvo i nadasve zahvaliti jednoj osobi koja je najzaslužnija za našu sreću..."Okrenuo se, gledajući prema mjestu gdje je Atrus sjedio s Ca-therine, a onda ispruži ruku i pozove Atrusa neka mu se pridruži.Atrus je nevoljko ustao i prišao. Prolomi se još jedan radostah usklik, koji se nastavio sve dok Eedrah opet nije podigao ruke moleći tišinu."Moje su riječi kratke i jednostavne," reče Eedrah, okrene se Atrusu i duboko se nakloni. "Zahvaljujem Vam, Atruse, uime svih nazočnih."Još usklika, a najglasniji od Irrasa i Carrada.Atrus se obazre oko sebe, na trenutak ozbiljna lica — lica koje su tako dobro poznavali — a onda se nasmiješi."Prijatelji," okrene se Gatu, "braćo... sretan sam što sam ovdje s vama. Sretan sam što sam vas sve upoznao. Ali sad morate nastaviti ovo putovanje bez mene."Povici "Ne!" i "Ostanite!", ali Atrus ih utiša."Ovo je vaš svijet, vaš eksperiment oživotvoren, ne moj. Ali ponudio bih vam par riječi savjeta prije no što pođem."Pala je posvemašnja tišina. Samo ju je pucketanje vatre prekidalo dok se Atrus ogledavao oko sebe."Kad sam napisao ovo Razdoblje, pokušao sam u njega unijeti svo svoje iskustvo. Učiniti ga najboljim što sam mogao. Ali još dok sam to radio, bio sam svjestan da mogu napraviti samo polovičan posao.""Ali ovo je prekrasno Razdoblje!" reče Eedrah. Atrus se nasmiješi."Hvala vam, Eedrah, na lijepim riječima, ali nisam na to mislio. Govorio sam o novom društvu koje morate sagraditi. Vidite, baš kao što mi vrlo pažljivo pišemo Razdoblja, s jednakim bismo oprezom i odgovornošću trebali stvarati — napisati, ako želite tako reći — društvene norme i strukture koje želimo prihvatiti unutra tih Razdoblja, one elemente koji stvaraju pošteno i zdravo društvo. To vidim kao velik zadatak koji je pred vama."Ovo mora biti vaš svijet, vi ga morate oblikovati. Reći ću vam samo jedno — učite na prošlim pogreškama i iz sustava koje poznajete uzmite samo ono najbolje, nikako ono najgore. Dobili ste novi početak, novu priliku za život, novu zemlju za obrađivati i novi zrak za udisati. Iskoristite tu priliku, ali za ime Stvoritelja, iskoristite je mudro."Prolomi se dubok žamor slaganja. Atrus pričeka dok nije zamro, pa nastavi:"Sutra ostavljamo prošlost za sobom. Sutra završavamo jedno poglavlje i započinjemo drugo. Ali ne smijemo zaboraviti odakle smo došli. To je pogreška koju su počinili Terahneejci."Nasmiješi se."Mi nismo veliki gospodari, kao što su to za sebe mislili Terahneejci, nego jednostavni ljudi i tako se moramo i ponašati: graditi za budućnost, ciglu za ciglom, kamen za kamenom. Ali dok to radimo, na nama je da podsjetimo svoju djecu i djecu naše djece na ono što je bilo, da im ispričamo priču o zemljama kojih više nema. Takvi su naši običaji i takvi moraju i ostati, sve dok ne bude napisana posljednja riječ u posljednjoj knjizi."Atrus duboko udahne kao da će još nešto reći, a onda podigne ruku, okrene se i iziđe iz kruga.Nakon trenutka tišine prolomi se pljesak koji se nastavljao i nastavljao, dok je plamen vatre lizao visoko u tamu.Toga su se jutra po posljednji put vratili u Terahnee. Dok su se Atrus i ostali pakirali, Catherine je otišla u svoju sobu u Ro'Jethheovoj kući. Tamo ju je sat kasnije pronašao Atrus kako pakira svoje stvari."Jesmo li spremni?" upita ona."Gotovo," reče on i poljubi je u rame pa se obazre po sobi. Na stolu su bile otvorene knjige — terahneejske, ako je suditi po i-zgledu... kao i njezina bilježnica."Još radiš?"Catherine jedva da ga je pogledala. "Mhra." "Na čemu radiš?" "Ni na čemu." "Smijem li vidjeti?"Ona se nasmije. "Ne. Ne dok ne završim." "Tajna, ha?""Tajna. A sad me pusti da završim pa ću vam se pridružiti. "Dobro, ali nemoj kasniti, Catherine ili ćemo odavde otići bez tebe."Kad je Atrus otišao, Catherine prijeđe sobu i sklizne kožnate označivače stranica na mjesto, podigne knjige i pažljivo ih smjesti u svoju putnu škrinju.Napokon je počinjalo dobivati smisao. Dugo nije imala ništa osim natuknica i blijedih naznaka, koje su je izjedale, ali i izmicale, ali sad je — zahvaljujući prastarim Terahneejskim tekstovima — počela slagati djeliće u sliku.

Page 100: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 100 -

Reh/imaški tekst bijaše iskrivljen, sad je to znala, više od dvije trećine 'proročanstava' bijahu dodane gluposti koje su uokvirivale izvornik. Nije imala nijedan izvornik proročanstava, ali bilo je jasno da je u ta davna vremena bilo nekoliko takozvanih proroka — u izvornoj domovini, Garternavu, iz koje su potekli i Terahnee i D'ni; ono što se nazivalo Knjigom Proročanstava zapravo je datiralo iz mnogo kasnijih vremena i samo je na jednom mjestu okupilo mnoga — ali ne sva — preostala proročanstva.To je bilo prije pet možda šest tisuća godina. Potom je uslijedilo razdvajanje i period zaborava tako traumatičan i tako nasilan da je čudo da je išta preživjelo.Znala je da bi Atrus bio ljut na nju kad bi znao što radi. Nije vjerovao u sudbinu i proročanstva je smatrao gomilom gluposti. Kao i ona sama, u početku.Ali okolnosti su joj promijenile mišljenje.Prije godinu dana, u vrijeme kad je Atrus počinjao pisati novo Razdoblje, započela je podrobnija i dublja istraživanja, prikupljajući sve što je mogla pronaći, pokušavajući utvrditi što je izvorno, a što je dodano kasnije.Ali sad joj je vrijeme isteklo.Došao je trenutak odlaska s Terahnee, baš kad joj je počinjalo bivati jasno što se ovdje zbilo.Ali sad je znala da je i to baš tako kako mora biti, jer vrijeme je krug, a krug se upravo zatvara.Zaklopila je škrinju i učvrstila kožnato remenje, a zatim sišla u predvorje po Irrasa i Carrada da joj pomognu nositi.Vrijeme.Zaista je bilo vrijeme.Sunce je počinjalo zalaziti kad su se okupili na ruševinama na velikoj visoravni. Većina ih je već otišla na novo Razdoblje, ali šačica ih je još ostala, medu njima Hersha i Gat, koji su im — zajedno sa skupinom relyimaha —ostali pomoći u tim zadnjim trenucima. Na staroj sobi s knjigama sagrađen je novi trezor. U gornju površinu usječena su dva otvora: jedan uzak osmerokutni zdenac, a drugi neka vrst ulaza u obliku golemog vrha strijele. Pokraj trezora stajale su dvije dizalice s kojih su zveckali debeli lanci od nare, čiji su krajevi bili usađeni u mramorno ravnu površinu golemog komada stijene.Dvije ekipe od po pedeset relyimaha čekale su spremne, gledajući kako se Atrus pozdravlja s Hershom i Gatom. "Vrijeme je," reče Atrus ozbiljno."Jest," reče Gat, a njegovo se izduženo lice nadimalo. "Mislili smo da biste trebali znati, Atruse. Promijenili smo ime ovome Razdoblju. Danas je to još Terahnee. Ali sutra kad se probudimo, bit će poznato kao Devokan.""Nada..." reče Atrus, prevodeći drevnu d'nijsku riječ. "Dobro ime za svijet."Gat kimne. "Radimo na tome da stvorimo bolji, jednostavniji svijet.""I neka nikad više ne bude sličnih Ymuru!""Ne, hvala Starim svjetovima!" Stari Gat se slijepo nasmiješi Atrusu, a onda mu se lice uozbilji. "Otrježnjavajuća je to lekcija, Atruse — ta spoznaja da je dobiti slobodu samo prvi korak na putu da je se postigne. Niti sam mislio da ćemo se morati ovako jako truditi da zadržimo to što smo stekli. U tome nam je Ymur pomogao premda nehotice. Poslao nam je upozorenje. Osnovali smo veliko vijeće, znate.""Čuo sam," reče Atrus. "Oma mi je rekao.""Oma je bio od velike pomoći. I Esel. Nedostajat će nam.""Bit ćemo s vama duhom, Jidar N'ram.""To je utješno, Atruse, ali sad moramo naučiti sami vladati nad sobom — biti sami sebi gospodari.""Učinimo onda što mora biti učinjeno."On primi Gatove ruke."Tužan sam, prijatelju stari, ali u srcu znam da je tako najbolje. Dijete mora dalje samo, ne?" "Da, Atruse. Da."Uposljednjem svjetlu posljednjeg terahneejskoga dana, devet je tamnih likova stajalo na vrhu trezora, ogrnuto plaštevim i golih glava. Zakoračivši iz skupine, Eedrah položi prastaru Knjigu u uklesanu nišu, a u svakome mu se pokretu osjećalo štovanje.Zakoračio je unatrag i na Atrusov, Carradov i Irrasov znak počeo je otpuštati lance, spuštajući Knjigu u dubok 'zdenac'. Kad je dotakla dno, pustili su lance, gledajući kako kližu dolje u osmero-stranu tamu.Trenutak tišine, a potom se velike kamene ploče, što su stajale poput golemih latica oko otvora, počnu sklapati, sve dok deveta, posljednja, nije svojim osmerokutnim oblikom prekrila osam donjih, a spoj bijaše tako savršen da se više nije vidio.Atrus klekne, pregledavajući njihov rad; zadovoljan ustane i okrene se društvu."Zapečatiti Knjige u kamen nije tako sigurno kao što je povjeriti Knjigu prijatelju na čuvanje. Ipak, danas činimo više od pukog očuvanja Razdoblja. Simbolički se vraćamo u onaj prvi dan, prije deset tisuća godina, kad su velike Vezne Knjige između Terahnee i D'nija prvi put zapečaćene. Tako je bilo i tako opet mora biti. Pa napuštamo ovu zemlju nade u potrazi za odvojenim sudbinama."

Page 101: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 101 -

Atrus se okrene, pogleda umiruće sunce.Zaklikta ptica, visokim i slatkim pjevom u tišini.Stajali su i gledali ga — Catherine, Eedrah i njegova mlada žena Marrim, Carrad i Irras, Meštri Tamon i Tergahn, i na kraju mlada Allem iz Averonea, koja je bila ostavila svoje roditelje na rodnome svijetu da bi mogla postati Marriminom učenicom.D'ni je opet bio odvojen od Terahnee, i dva su Razdoblja jedno drugome bila nedostupna ko zemlje u zrcalu.San ispod kamena.Još su jedan trenutak stajali obavijeni tišinom, svaki od njih začuđen i zadivljen značajem toga trenutka. Posvuda oko njih ležale su prastare ruševine, a ispod njih je veličanstven svijet Terahnee tonuo u tamu.Kad se sumrak pretočio u noć. Atrus se okrene i side u trezor, ostali za njim. Samo je Eedrah nakratko zastao i pogledao preko ramena prije negoli je i on sišao u mrak osvijetljen svjetiljkama.Mjesec je sjao.Na Hershin znak, relvimasi se počeše napinjati, vukući prastare lance, a pet tisuća godina iskustva činilo je njihove pokrete glatkima dok su podizali taj golemi vrh stijene.Polako se podigao, njišući se iznad otvora, a Hersha je usmjeravao dragovoljce tihim, strpljivim riječima. A potom su ga polako, polako spustili u otvor, kamo je skliznuo uz uzdah ispoliranog kamena o ispolirani kamen.Bijaše gotovo.Nečujni kao sjene udaljiše se, ostavivši dva starca same na visoravni. Na trenutak su stajali nepomično, zdrave i slijepe oči uperene u kameni trezor medu ruševinama, a potom se i oni okrenuše.Sjene na srebru.I tišina.Krug se zatvorio.

EPILOG

CVIJEĆE U PUSTINJI, DJETINJE OČI ŠIROM OTVORENE. TISUĆE MILIJUNA ZVIJEZDA U PLESU.U TAMNOME ZRCALU BAZENA.— IZ PRASTAROG NENASLOVLJENOG TERAHNEEJSKOG TEKSTA"...I TAKO JE ZAVRŠILO KAO ŠTO JE POČELO."

"Stojeći tamo, u tom malenom i poniznom društvu, osjetih da završava, kao da je sam univerzum zastao na tenutak prije no što bude okrenuta posljednja stranica, napisana posljednja riječ."Takav je bio osjećaj, dok je padala noć, tamo na visoravni gdje je naše putovanje započelo. Gdje se prije nekoliko tisuća godina dogodilo to prvo razdvajanje Razdoblja."Vrijeme je stalo i u tom je trenutku spoznaja potekla u mene, ispunjavajući me blagoslovljenim svjetlom shvaćanja."Proročanstva..."Pet i više tisuća godina čekala su ga, skrivena i zapečaćena, kao najbolji trik velikog obmanjivača, smišljen ne da bi očarao publiku nego njega samoga."A ipak, spominjati 'čaroliju' nekako bi umanjilo postignuće onih koji su prvi sastavili ta proročanstva, jer sad mi je jasno da njihova zamršena frazeologija izniče iz samoga korijena — možda i iz istih odvažnih poklusa — koji su proizveli samu Veliku Umjetnost, i baš kao što su te riječi povezivale Razdoblje s Razdobljem, tako su te posve drukčije riječi povezale Vrijeme s Vremenom."Vidjeli su. Više ne dvojim. Ali ta činjenica ne mijenja ništa. Da je Atrus znao — da je bio svjestan veličanstvenosti značaja svoga postupka... njegovi bi potezi poprimili auru uzaludnosti, cijeli bi mu život postao kao ples marionete, ali ovako su njegovi postupci posve drukčije prirode. Toliko je puta riskirao vlastiti život. Toliko je puta išao uzvodno."A s kojom svrhom? Da bi ispunio proročanstvo? Ne. Jer ni u jednome trenutku nije znao ishod svojih djela. Cijeli mu je život bio iskovan u peći ne-znanja i na kraju je to ne-znanje, ta odlučnost da učini ono što smatra ispravnim, a ne što se od njega očekuje, bila to što je njegove postupke izdiglo iznad sudbine, učinilo ih nečim većim od 'viđenoga'. Ma koliko bio napisan, Atrus je sam pisao svoj put, kao Veznu Knjigu natrag u sebe."A ja moram pisati o Atrusu i o D'niju. Jer onoga dana kad sam jasno vidjela sliku proročanstava, shvatila sam ono što su znali samo Stvoritelj i Veliki Kralj. Vidjela sam nit događanja utkanu u svaki vid Atrusova života, nit

Page 102: The Myst Reader: Book 3

[email protected]

- 102 -

koja ga je dovela točno na tu visoravan točno u tome trenutku. Od prve riječi koju sam napisala, do ovih posljednjih, svrha se svakog događaja može pratiti. Od najobičnijih trenutaka — smrti Ti'anina oca, koja ju je odvela dolje u D'ni — do najveće katastrofe — pada samoga D'nija, koja je omogućila otkrivanje zapečaćene komore — sve je moralo biti: da bi se ispunilo veće dobro i pokorilo veće zlo."I tako, čak i dok proročanstva govore o ponovnoj izgradnji, gradimo D'ni, ne u velikoj špilji nego na novome Razdoblju — Razdoblju koje je zasigurno medu najboljim Knjigama ikad napisanima u povijesti D'nija. A preživjeli D'nijci bit će ti koji će izgraditi to novo Razdoblje. Razdoblje ljepote i savršenstva i čuda, koje bi trebalo opisivati u više knjiga no što sam ih napisala."Ali vi koji ste pronašli moje povijesti morate znati još nešto, jer napisala sam sve to samo zato da bude poznato budućim tražiteljima — d'nijskog ili ljudskog podrijetla — da Atrus i ja živimo na Tomahni, s novom kćeri, Yeeshom, rođakinjom Marrimine male Anne. I smijem se i plačem od radosti kad sanjam o životu prošlom i blagoslovima budućim."A Atrus? Piše, ali ne vodi. Savjetuje, ali ne zapovijeda. Pita se i traga za odgovorima. Voli život i tiho se kreće putem koji mu je Stvoritelj zacrtao."


Top Related