Download - Zitija svetih
Svetosavlje.org :: Biblioteka :: Ћирилица :: Latinica
<< prethodna [ sadržaj ] sledeća >>
Arhimandrit JUSTIN PopovićŽITIJA SVETIH
8. JULI STRADANjE SVETOG VELIKOMUČENIKAPROKOPIJA Sveti grad Jerusalim odnegova svetog velikomučenika Prokopija, kome
roditelji njegovi nadenuše ime ne Prokopije nego Neanije, a ime Prokopije on dobiod samog Gospoda Hrista na krštenju, kao što će se kasnije videti iz ove povesti.Isto tako se i Jerusalim u to vreme nazivao od neznabožnih idolopoklonika neJerusalim nego Elija. Jer po razorenju Jerusalima Titom[1], sinomVespazijanovim[2], po isteku mnogo godina, rimski car Adrijan[3], kome prirođenju bi dato ime Elije, poželevši da na mestu razorenog Jerusalima podignegrad, nazva ga po svome imenu Elije, i zapovedi da niko taj grad ne nazivaJerusalimom već Elijom. Neprijatelj Gospoda našeg Isusa Hrista, Adrijan sestaraše ne samo da istrebi sa zemlje presveto ime Njegovo, nego željaše da izljudskog sećanja izbriše i samo mesto gde Hristos postrada. Zbog toga on i nazvaJerusalim Elija.
U tom gradu življaše neki slavan čovek, senatorskog roda, po imenuHristofor. On beše hrišćanin, a njegova supruga Teodosija ‑ neznaboškinja. Odnjih se i rodi Neanije, po čijem rođenju Hristofor ubrzo otide ka Gospodu. Ostavšiudovica, Teodosija vaspitavaše dete u neznabožačkoj veri i nauči ga da služiidolima, pošto i sama beše usrdna služiteljka demona. Dečko bejaše veoma bistar,i kad ga mati dade neznabožačkim učiteljima na školovanje, on brzo izuči svesvetovne nauke.
Kada Neanije izraste u mladića i već postajaše zreo čovek, mati zažele daga da caru u vojnu službu. U to vreme bezbožni car rimski Dioklecijan[4] dođe uAntiohiju Sirijsku što je na reci Oronti. Doznavši za to, Teodosija ode sa svojimsinom u Antiohiju i dade ga u službu caru. Car, videvši da je mladić lep, kršan iveoma pametan, silno ga zavole i naredi da bude u carskim palatama blizu njega,zajedno sa drugima, njemu sličnima. Zatim ga car u skorom vremenu proizvedeza vojvodu, i posla ga sa vojskom u egipatski grad Aleksandriju[5], naredivši muda tamo goni, muči i ubija hrišćane, a da im imovinu oduzima u korist države.
Neanije reče tad caru: Slušao sam za te ljude, gospodaru, da oni počitujunekakvog sina Božjeg, zvanog Hristos, i da su tvrde naravi, nepokorni, drski, ičvrsti u svojoj veri i postojani; i da više vole umreti nego ostaviti svoga Hrista iprineti žrtve bogovima našim. Zbog toga smatram da neće biti lako privoleti ih nanaše zakone.
Dioklecijan, razjarivši se, stade huliti Hrista Spasitelja, govoreći: Bognjihov, kako sami oni tvrde, nije imao žene. Kako je onda mogao roditi Sina? AHristos u koga oni veruju, taj je rođen od žene, i on bi od jevrejskog narodaosuđen na smrt, bijen, trnovim vencem ovenčan, ismejan, na krst razapet, octom ižučju napojen, i umre u gorkim mukama. Ako je bio Bog, zašto onda ne izbavisebe iz jevrejskih ruku? I kada sebi ne pomože u nevolji, može li onda drugomepomoći?
Takve, i još gore hule izgovori sin pogibli. Jer, kao što kaže božanstveniPavle, reč krstova je ludost onima koji ginu, a nama koji se spasavamo ‑ sila Božija(1 Kor. 1, 18). Neanije, ubeđen carevim rečima, krenu sa dva odreda vojske nazapoveđeni mu put. Ali pošto od silne sunčane vreline i žege iznemogavahu ivojnici i njihovi konji, to oni putovahu noću a danju se odmarahu. I kada oniprođoše mimo sirijski grad Apameju[6], u devet sati noću bi zemljotres, i sevanjemunja, i strašna grmljavina, te svi od straha behu kao mrtvi. A vojvoda ču glas sneba koji njemu govoraše: Neanije, kuda ideš, i na koga ustaješ? ‑ U velikomstrahu Neanije odgovori: Poslan sam od cara u Aleksandriju da ubijem sve kojiveruju u Raspetoga? ‑ I opet mu reče glas s neba: O, Neanije, i ti li na mene ideš? ‑Neanije upita: Ko si ti, Gospode? Ne mogu da te poznam.
Tek što Neanije to reče, u vazduhu se pokaza presvetli krst, kao od kristala,i od krsta se ču glas: Ja sam Isus, raspeti Sin Božji! ‑ Dršćući Neanije reče: Car miispriča, da onaj Bog koga hrišćani počituju, nije imao žene, i kako si ti onda SinBožji? Ako si pak stvarno Sin Božji, kako te onda Jevreji uzmogoše ismejati, iraspeti, i umrtviti? ‑ I odgovori mu glas od krsta: Ja to radi roda ljudskogdobrovoljno pretrpeh, da izbavim grešnike od vlasti đavola, i potražim izgubljene,i oživim mrtve. I kada ja ne bih bio Sin Božji, kako bih onda posle smrti ja bio živ igovorio s tobom?
Posle ovih reči krst uziđe na nebo, i odmah se ču glas s neba: Ovim znakomkoji si video, pobeđuj neprijatelje svoje, i mir moj biće s tobom!
Tako Neanije, kao nekada Savle (D.A. 9, 1‑20), kroz javljenje njemuGospoda na putu, od gonitelja postade izabrani sasud Gospoda Isusa Hrista. I odtog čudesnog viđenja, i od slatkog razgovora Gospodnjeg s njim, srce se njegovoispuni neizrecivom radošću i veseljem duhovnim.
Posle toga viđenja Neanije sa svojim vojnicima dođe u Skitopolj[7], ipozvavši k sebi zlatara naredi mu da načini krst onakav kakav on vide noću.Zlatar odbijaše, govoreći: Ja to ne mogu da uradim, jer je krst znak galilejaca, kojise nazivaju hrišćanima. I ako car dozna za to, on će me strašnom smrću pogubiti. ‑Neanije zahtevaše da on tajno izradi krst, zaklinjući mu se da o tome neće kazatini caru, niti ikome drugome. Tada zlatar primi od vojvode dovoljno zlata i srebrana izradu krsta, i tajno izradi krst onakav i onoliki kako mu to vojvoda opisa. Čimkrst bi izraćen, na njemu se iznenada pojaviše tri lika, nevidljivom rukomnacrtana, sa jevrejskim natpisom: na gornjem delu ‑ Emanuil[8], a na dvemastranama ‑ Mihail i Gavril[9]. Ugledavši to, zlatar se začudi i beše u nedoumici koto uradi, pošto u toj sobi ne beše nikoga sem njega. I on reši da te likove otare; uzeoruđe, ali ne mogade to učiniti, jer mu se ruka ukoči kao da je uzeta. A kadvojvoda vide krst, on upita majstora: Čiji su ovi likovi, i zbog čega su izobraženi? ‑
Zlatar sa zakletvom tvrđaše: Kada završih posao, ova se tri lika pojaviše sami odsebe, i ne znam čiji su. Htedoh da ih otarem, ali ne mogoh, jer mi se ruka ukoči.
Tada Neaniji bi jasno da se u krstu nalazi neka božanska sila; pokloni sekrstu, celiva ga i, obavivši ga skerletom, nošaše ga kod sebe, čuvajući ga sastrahopoštovanjem. I on se sada oružaše ne protiv hrišćana već protiv varvara, ipobeđivaše ih silom Hristovom, pokoravajući njihove zemlje. Čak i protiv samognevidljivog neprijatelja, đavola, on iziđe u rat, i pobedi ga svojim junačkimstradanjem za Hrista.
A njegovo stradanje otpoče ovako. Kada on bejaše u svome graduJerusalimu, koji se u to vreme zvao Elija, građani ga moliše da odmazdiagarjanima[10] za zla koja im činjahu. Jer agarjani, napadajući njihov kraj itrčkarajući oko grada, odvođahu one koji su se slučajno nalazili izvan grada, anaročito hvatahu ženskinje i uzimahu ih sebi za žene. To isto oni činjahu i pookolnim selima. Hrabri vojnik Hristov, naoružan silom svetoga krsta, smelo izađesa svojom vojskom i pojuri za agarjanima, moleći se u srcu svom ovako: Pomozimi, nado moja, Hriste Bože! ‑ I dođe mu glas s neba: Nadaj se, Neanite, jer sam ja,Gospod Bog tvoj, s tobom!
Čuvši ovaj glas, vojvoda postade još smeliji i strahovito potuče agarjane, isve zarobljenike oslobodi. U toj bitci pogibe šest hiljada agarjana, a od Neanijevihvojnika niko ne bi ranjen, niti ubijen. I posla Neanije ispred sebe glasnika k svojojmajci, izveštavajući je o pobedi nad neprijateljima, čemu se ona veoma obradova. Ikada on sa trijumfom i plenom pobednički ulažaše u grad, majka ga radosnosrete. I kad on uđe u svoj dom, mati mu reče: Milo čedo moje, kada ti ode u boj, jauzeh u ruke kadionicu i tamjan, pa uđoh k bogovima i molih se njima za tebe da tioni pomognu. I eto sada ti se njihovom pomoću pokaza pobedilac! Stoga uđi knjima i odaj im blagodarnost, da bi ti oni i u buduće pomagali. ‑ Neanije jojodgovori: Dobro si uradila, majko, moleći se za mene, ali meni je pomogao mojBog. ‑ Mati mu onda reče: Čedo, ne govori o jednom bogu, da se ostali bogovi nerazgneve na tebe i ne odvrate od tebe. ‑ Neanije joj na to reče: Majko, ne obmanjujsebe idolskim mnogobožjem. Jer kako su mi mogli pomoći oni, kada su samibezdahni? A ako su mi oni pomogli, hajde da ih upitamo, neka nam to kažu, i mićemo se tada uveriti u njihovu moć.
Rekavši to, on uđe u majčinu spavaću sobu gde se nalažahu zlatni i srebrniidoli, i obraćajući se njima reče: Vama govorim, tobožnji bogovi, recite nam: komeni pomože u bitci? ‑ A idoli mučahu, jer kako bi mogli odgovoriti kad su nemi?Tada Neanije reče majci: Eto, mati, vidiš kakvi su tvoji bogovi. Kada oni nisu ustanju da jednu reč progovore, kako onda mogu pomagati nekome? ‑ Mati mu nato reče: Oni ne odgovaraju tebi zato što ih ti sa podsmehom pitaš. ‑ Onda ih tisama upitaj, odvrati Neanije; oni su dužni da odgovore tebi, pošto im vrlo usrdnoslužiš.
Tada ona, pristupivši im sa velikim strahopoštovanjem i preklonivšikolena, reče: O, svemoćni bogovi! Veliki Zevse[11] i ti, carice Hera[12], igospodaru mora Posejdone, i suncoliki Apolone[13], i ti zaštitnice gradaPalado[14], i ostali bogovi! Molim vas, recite nam, ne pomogoste li vi u bitci sluzivašem, sinu mom? ‑ No odgovora od njih ne bi.
Tada blaženi Neanije, držeći krst u ruci, ispuni se božanske revnosti, paskinuvši svoju gornju haljinu i odgurnuvši mater od idola, stade ih razbijati,udarajući ih o zemlju i gazeći ih nogama. I pošto ih polomi u parčad, on to zlato isrebro razdade siromasima. A mati njegova, videći to, strahovito se razgnevi irazjari, i zaboravivši prirodnu ljubav prema sinu, hitno otputova u Antiohiju k
caru Dioklecijanu, i sa suzama se žaljaše caru na sina što joj bogove porazbija i štonjoj samoj ne ukaza dužno poštovanje odgurnuvši je od bogova. A car je tešašenadom da će, bilo laskama bilo pretnjama, obratiti njenog sina k pređašnjoj veri ubogove. Pritom car reče: Ne bude li pak hteo da se obrati, onda će zbog zločinasvojih zlom smrću umreti, a ti izaberi sebi za sina koga hoćeš iz moje svite.
I odmah napisa car igemonu ‑ poglavaru Palestine Justu, koji beše rodom izItalije, čoveku svirepom, naređujući mu da u prisustvu uglednih ljudi iz okolnihgradova savetuje na sve moguće načine, i milom i silom, vojvodi Neaniju, sinuTeodosijinom, koji je prišao hrišćanskoj veri, da se ponovo obrati k bogovima; a nebude li to učinio, onda ga staviti na ljute muke. U tom pismu nalažahu se i hule naHrista.
Igemon Just, dobivši carevu naredbu, sazva ugledne ljude iz palestinskihgradova, pa sam ode u Eliju k vojvodi Neaniju, pozdravi se s njim i dade mucarevo pismo. A vojvoda kada pročita pismo i u njemu napisane hule protivGospoda našeg, ne otrpe nego iscepa pismo na sitne komadiće, pa ih razbaca povazduhu, govoreći igemonu: Ja sam hrišćanin, a ti čini što ti je naređeno. ‑ Igemonmu tada reče: I cara se bojim, i tebe kao prijatelja stidim se i žalim te, te ne znamšta da radim. Nego poslušaj mene i ove čestite ljude, pa u našem prisustvu prinesibogovima žrtvu. A ako to ne uradiš, onda ćeš me i protiv volje primorati daizvršim naređenje.
Na to Neanije reče igemonu: ʺTi zgodno spomenu žrtvu, evo, ja sebe samogprinosim na žrtvu Hristu, Bogu momeʺ.
Rekavši to, on otpasa sa sebe vojvodski pojas i baci ga igemonu u lice,odričući se carske službe, da bi bio vojnik Cara Nebesnoga. Pritom on izobličiidolopokloničko bezbožje.
Igemon i ljudi što behu došli s njim razgneviše se, pa dohvatiše Neanija iodvedoše u Kesariju Palestinsku[15], koja se nazivala Filipova, a i SevastijaPaneada, u kojoj nekada bi postavljena statua Hristova, izrađena po željikrvotočive žene, koja se isceli dodirnuvši haljinu Gospodnju (Mt. 9, 20‑22). Tamoigemon, sevši na otvorenom za sav narod sudištu, izvede Neanija na saslušanje.Ugledavši Neanija građani, idolopokloničkim bezbožjem pomračeni, kao pijani iliđavoimani povikaše ka igemonu, govoreći: To je neprijatelj i istrebitelj bogovanaših i ismevač naređenja carskih.
Igemon pak, inače vrlo svirep i bezdušan čovek, silno se razjari od narodnevike, i naredi odmah da Neanija obese nagog na mučilištu i da mu železnimnoktima stružu telo. I odpadaše meso sa Neanijevog tela i viđahu se gole kosti.Neki od građana videći takvo stradanje mučenikovo, žaljahu ga zbog mladostinjegove i plakahu za njim. A mučenik, videvši ih gde plaču, reče im: Ne plačite zamnom već nad pogibijom duša vaših, jer treba oplakivati onoga kome predstojibeskonačno mučenje u paklu. ‑ Zatim, uzdigavši oči k nebu, on se moljašegovoreći: Bože! ukrepi mene, slugu Tvoga, na posramljenje vragu a naproslavljenje presvetog imena Tvog!
Kada mučitelji sluge iznemogoše, mučenik bi po igemonovom naređenjuskinut sa mučilišta i vrgnut u tamnicu. A tamnički stražar Terencije, pamtećidobročinstvo Neanijevo, sažali se na njega te prostre pod njim sena i ponjavu; imučenik ležaše jedva živ u tamnici. U ponoći bi zemljotres u gradu, jer Bog saanđelima Svojim dođe da poseti slugu Svoga, i zasija velika svetlost u tamnici, ivrata se tamnička otvoriše, i svima tamošnjim sužnjima okovi spadoše, i javiše sedva anđela u obliku prekrasnih mladića i rekoše mučeniku: Pogledaj na nas, i
vidi. ‑ Mučenik, pogledavši prema njima, upita: Ko ste vi? ‑ Oni odgovoriše: Mismo anđeli, poslani k tebi od Gospoda. ‑ Mučenik im reče: Ako ste anđeliGospodnji, onda se pred mojim očima poklonite Gospodu i ogradite sebe krsnimznakom, da bih vam poverovao. ‑ Anđeli to odmah uradiše, i rekoše: Sad dakleveruj da nas Gospod posla k tebi. ‑ I mučenik reče: Znam da k trojici Mladića,bačenima u peć vavilonsku, bi poslan od Gospoda anđeo da im rashladi oganj. Ašta takvo učinih ja, ili u kakav sam to oganj bačen, da bih se udostojio anđelskeposete?
Kada mučenik sa smirenošću govoraše ovo, iznenada se javi sam GospodIsus Hristos u slavi neiskazanoj, i dodirnuvši mučenika isceli ga od rana i podižepotpuno zdrava. I krstivši ga Gospod vodom, reče mu: ʺViše se nećeš zvatiNeanije već Prokopije[16]. Budi hrabar i jačaj, jer jačajući učinićeš velika dela iprivešćeš k Ocu mome izvrsno stadoʺ. ‑ A Prokopije, obradovan i prestravljen,pade na zemlju, pokloni se Gospodu, moleći se da ga On ukrepi u stradanjima, dase ne bi uplašio ljutih muka. Gospod mu reče: ʺNe boj se, ja sam s Tobom!ʺ ‑Rekavši to, Gospod uziđe na nebesa.
Od vremena ovog javljenja Gospodnjeg srce svetog Prokopija beše prepunoneiskazane sladosti nebeske i radosti duhovne. I telom on beše toliko zdrav, da neimađaše ni traga od pretrpljenih rana: jer se pouzda u Gospoda, i On mu pomože,i procveta telo njegovo (sr. Ps. 27, 7).
Sutradan igemon posla jednog od vojnika u tamnicu da se izvesti, da li jemučenik živ, jer je držao da je on već umro od jučerašnjih ljutih mučenja.Tamnički stražar Terencije ispriča vojniku da celu noć spavao nije, jer se u ponoć utamnici događalo nešto čudesno i strašno, naime: desio se zemljotres, zasijala jeneobična svetlost, otvorila su se vrata, spali su okovi sa sužanja, a sa Neanijem surazgovarali neki presvetli ljudi. Vojnik, navirivši u tamnicu, viknu k mučeniku:Jesi li živ, Neanije? ‑ Svetitelj odgovori: Živ sam i zdrav blagodaću Boga mog. ‑Vojnik reče: Ne mogu da te vidim. ‑ Svetitelj odgovori: Svaki koji beži od svetlostiBožje i služi demonima, slep je i u tami hodi, i ne zna kuda ide.
Vojnik ode i izvesti igemona o onome što ču. Igemon tada sede na sudištu,i opet izvede Hristova mučenika na sud. I pogledavši na njega, svi videše da je licenjegovo svetlo i svo telo njegozo zdravo i belo, kao da nikada nikakve rane nijepodnelo. Mnogi od prisutnih na sudu zadivljeni povikaše: Bože Neanijev, pomozinam! ‑ A igemon, ustavši sa svog sudijskog mesta i rukom davši narodu znak daućuti, viknu gromkim glasom: Braćo! zašto se divite videći Neanija zdrava?Bogovi se smilovaše na njega i isceliše slugu svoga.
Na to svetitelj reče igemonu: Dobro kažeš da sam isceljen milosrđemBožjim. No ako smatraš da je to čudesno isceljenje izvršeno silom bogova tvojih,onda hajdemo u njihov hram da doznamo koji me bog isceli. ‑ Držeći da mučenikhoće da se pokloni bogovima, igemon se veoma obradova i naredi da se put odsudišta do idolišta ukrasi i da se po njemu prostru najlepše prostirke. A birov sanajvišeg mesta objavljivaše, vičući: Neanije, sin visokorodne žene Teodosije,pokajavši se vratio se bogovima i ide da im prinese žrtvu.
Slušajući to, neznabošci se radovahu, a potajni hrišćani silno tugovahu. Isleže se mnoštvo naroda sa ženama i decom. Igemon sa svetim Prokopijem i sasvima znatnim ljudima svečano iđaše ka idolopokloničkom hramu. Ušavšiunutra, svetitelj se tajno pomoli Hristu Bogu, načini rukom u vazduhu krsni znakprema idolima i reče: Vama govorim, nečisti idoli, uplašite se imena Boga mog isile svetoga krsta, te padnite sa svojih mesta i, razbivši se, razlijte se kao voda!
I odmah padoše svi idoli, i načinivši svojim padom strašnu huku izdrobišese u komade. A što je najčudnije, sav materijal od koga oni behu napravljenipretvori se, po Božjem naređenju, u vodu, i idolište se napuni vode, i poteče rekana vrata idolišta hučeći.
Ovo čudo veoma zadivi sve, i mnogi povikaše govoreći: Bože hrišćanski,pomozi nam! ‑ A igemon, izbezumljen ovim događajem, od zaprepašćenja neznađaše šta da radi. No zatim, jedva došavši sebi, naredi da mučenika odvedu utamnicu, a sam sav utučen otide kući svojoj.
Kasno uveče dođoše k tamnici u kojoj beše sveti mučenik dva odredavojske sa dvojicom svojih starešina ‑ tribuna, Nikostratom i Antiohom, i molišesvetoga da ih uvrsti među vojnike Nebeskoga Cara, Hrista Boga. Sveti Prokopijemoli tamničkog stražara Terencija da mu dopusti da na neko vreme iziđe iztamnice. Stražar mu dopusti, znajući tačno da neće pobeći onaj koji želi da stradaza Hrista. Izišavši, svetitelj odvede vojnike k episkopu toga grada Leontiju, koji seiz straha skrivao negde. Našavši ga, Prokopije ga zamoli da krsti vojnike, a sam seponovo vrati u tamnicu. Episkop te noći izvrši oglašenje nad vojnicima, krsti ih, ipričesti Božanskim Tajnama Tela i Krvi Hristove. Kada posle toga oni odoše ktamnici, sveti mučenik ih pouči svetoj veri i ispovedanju imena Hristova, i utvrdiih da budu neustrašivi i junački u stradanju.
Kada nastade dan i igemon po običaju svom dođe na javno sudište, prednjega stupiše ovi vojnici gromoglasno slaveći Hrista, i izjavljujući da su hrišćani, ipokazujući da su gotovi ići za Hrista na muke i smrt. Igemon, videći tolike vojnikegde smelo idu u smrt za Hrista, začudi se i zaprepasti se, i dugo im savetovaše danapuste Hrista i ponovo se vrate bogovima. Ali kada vide da su nesavitljivi, on imizreče smrtnu presudu: da budu posečeni mačem. I izvedoše ih van grada nagubilište, gde se ogroman broj dželata sleže radi izvršenja smrtne kazne nadnjima. Beše tamo izveden i sveti Prokopije, u okovima, da bi se uplašio videći smrttolikih vojnika. A on, gledajući na njihov podvig, radovaše se duhom i moljaše seza njih Hristu Bogu, da ih do kraja krepi, i da duše njihove primi u nebeskocarstvo. Dželati pak sa drugim neznabožnim vojnicima okružiše ta dva odredapoverovavših u Hrista i posekoše ih, pritom ubiše zajedno s njima i oba tribuna,Nikostrata i Antioha.
Tako novi vojnici cara Hrista, položivši duše svoje za Njega, pređoše utrijumfu sa zemlje na nebo. A čuveni dobrotvor, po imenu Evlalije, došavši noćusa mnoštvom vernih, pokupi tela mučenika i pogrebe ih; sveti pak Prokopijeležaše u okovima.
Kada mučenik Hristov boravljaše u tamnici, k njemu dođoše dvanaestvisokorodnih žena i rekoše mu kroz prozorče: ʺI mi smo sluškinje Hristove!ʺ ‑ Tobi dostavljeno igemonu, i on odmah naredi da te žene posade u tamnicu. Radosnoulazeći u tamnicu one govorahu: ʺPrimi nas, Gospode, u nebeski dvorac Tvoj!ʺ Iušavši unutra one se pokloniše svetom Prokopiju. Svetitelj ih stade učiti svetojveri, božanstvenoj ljubavi prema Hristu, i toploj molitvi k Bogu.
Posle nekog vremena igemon, sevši na sudištu pred narodom, naredi da teugledne žene dovedu iz tamnice pred njega na sud. Na ovo suđenje dođe i matiProkopijeva Teodosija, da vidi podvig ovih žena, jer beše čula za njih. Kada ihdovedoše na sud, igemon ih upita: Pristajete li da prinesete žrtve bogovima, pa dase udostojite časti od nas, ili hoćete, ostajući uporne, da same sebe ljuto pogubite?‑ Svete žene odgovoriše: Čast koju nam ti obećavaš, neka pogubi tebe sama, a mismo sluškinje raspetoga Hrista koji nas je izveo iz pogibije. On je naša čast i slava!
Razgnevi se igemon pa naredi da svaku rastegnu po zemlji i štapovimanemilosrdno biju. Zatim ih nage obesiše na mučilištu i rebra im ognjem žegoše, aone se moljahu Hristu Bogu prizivajući Ga u pomoć. Potom naredi igemon da imotseku grudi, rekavši: Da li će vam pomoći Raspeti, u koga se uzdate? ‑ A one muodgovoriše: On nam je već pomogao, kao što vidiš, mučitelju čovekomršče: jer mižene pobeđujemo tebe vlastodršca, ne mareći za muke na koje nas stavljaš. ‑Razjarivši se još više, mučitelj naredi da im potpuno usijano gvožđe stavljajuispod slabina. I pitaše ih: Osećate li kako peče oganj, ili ne? ‑ Svete ženeodgovarahu: Ti ćeš upoznati bol od ognjenog žeženja, kada budeš bačen uneugasivi oganj pakla. A s nama ovde stoji pomažući nam Gospod naš, koga ti nevidiš, kao što slepi ne vide sunce.
Dok svete žene stradahu tako, mati svetog Prokopija Teodosija stajašemeđu narodom i gorko plakaše posmatrajući junačko trpljenje ovih žena. Zatim,kad u njenom srcu zasija svetlost poznanja istine, ona se ispuni revnosti, i stupivšipred igemona klicaše govoreći: ʺI ja sam sluškinja raspetoga Hrista Boga!ʺ ‑ Ovoprosvetlenje dogodi se s njom molitvama njenog sina, svetog velikomučenikaProkopija, koji se stalno moljaše za njeno obraćenje k Bogu.
Igemon i sva njegova svita i sav narod, videći i slušajući kako visokorodnažena Teodosija, Neanijeva mati, smelo ispoveda Hrista, silno se začudiše tojiznenadnoj promeni kod nje, zbog koje ona prezre čast visokorodstva svog,bogatstvo i slavu, i neustrašivo ide na muke. I upita je igemon: GospođoTeodosija! Ko te prevari da ostaviš otačke bogove i da takve stvari govoriš? ‑ Onaodgovori: Ja niti sam prevarena, niti sam u zabludi. Ranije sam stvarno bila uzabludi, varana od demona, kada sam se, umesto istinitoga Boga koji je stvorionebo i zemlju, klanjala odvratnim idolima, delu ruku ljudskih. ‑ Igemon,ukazujući prstom na mučene žene, reče Teodosiji: Kako vidim, ove teobmanjivačice prevariše. ‑ Ona na to odgovori: One me ne prevariše, nego mesvojim stradanjem naučiše da poznam istinu. Jer kako bi one mogle biti hrabre utolikim mukama, kada Onaj koji ih krepi ne bi bio istiniti Bog? Nisu dakle oneobmanjivačice, nego si ti sam obmanjivač, zavodiš ljude u tamu i zabludu i uvlačiših u pogibao. ‑ Igemon joj onda reče: Predomisli se, Teodosijo! i izmoli sebioproštaj od bogova. A i mi ćemo se pomoliti njima za tebe, da ti oproste ovaj grehtvoj. ‑ Ona odgovori: Od raspetog Hrista Boga ja molim oproštaj za pređašnjemoje neznanje i za zla dela koja počinih.
Razgnevivši se, igemon naredi da je posade u tamnicu zajedno sa onimmučenim svetim ženama. Kada Teodosija uđe u tamnicu, ugleda je sin njen svetiProkopije i veoma se obradova, jer već Duhom beše doznao za njeno obraćenjeHristu, i reče joj veseo: Gospođo mati moja! zašto si došla ovamo, i zbog čega siostavila bogove svoje? ‑ Ona mu reče: Čedo moje slatko! ja sada poznah istinu. Jerposmatrajući stradanja svetih žena ja razmišljah u sebi: kako mogu slabe ženepodnositi tako strašne muke ako ih ne ukrepljuje taj Hristos, za koga one stradaju?A kada Hristos ne bi bio svemogući Bog, kako bi onda mogao ukrepljavati onekoji stradaju za Njega? Dok tako razmišljah u sebi, srce mi obuze umilenje, inekakva luča zasija u mome umu, i ja poznadoh ništavnost nazovi bogova ipoverovah da je jedini istiniti Bog onaj koga ti, i svete žene, i ostali mučenici,ispovedate. ‑ Tada joj reče sveti Prokopije: Blažena si gospođo mati moja, što si seudostojila takvog prosvetlenja od Boga i što si dospela u tamnicu zbog toga.
I boravljaše blažena Teodosija u tamnici služeći svetim ženama. Ona čistimplatnom otiraše rane njihove i stavljaše im lekove na rane, pošto je znala lekarskunauku. A sveti Prokopije pouči svoju mater svetoj veri. I te noći on je odvede k
episkopu Leontiju, koji je krsti u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, pa se opet vrati snjom u tamnicu radujući se i slaveći Boga za njeno prosvećenje.
Potom svete žene sa Teodosijom biše izvedene iz tamnice i privedene naneznabožno sudište. Igemon reče Teodosiji: Znaj, visokorodna ženo, da te jaštedim i neću da te izložim ruglu i mukama. Stoga se predomisli i prizovimilosrdne bogove, da bi se od njih udostojila oproštaja, a od nas velike časti. ‑Sveta odgovori: Bezumniče i glupače, zar se ne stidiš salivene kipove nazivatibogovima? Ako je velika vrlina kada se čovek po meri sila svojih trudi da sedobrim delima upodobi Bogu, onda na svaki način i vi treba da se upodobitevašim bogovima ‑ idolima, tojest da budete slepi, gluvi, nemi, nepokretnih ruku,nepomičnih nogu, kao što su i bogovi vaši.
Na ove njene reči igemon se razgnevi i naredi da je jako udaraju po ustima,pa da je pruženu po zemlji nepoštedno biju motkom, i onda da joj telo stružuželeznim noktima. A ostale svete žene, gledajući njeno stradanje; moljahu se zanju Bogu da je ukrepi, i pojahu neke stihove iz psalama kojima ih beše naučiosveti Prokopije: Hodite, zapevajmo Gospodu, pokliknimo Bogu Spasitelju našem,jer On nam je utočište i sila, pomoćnik u nevoljama koje nas snađoše (Ps. 94, 1; 45,2).
Čuvši to, igemon naredi da olovnim prućem polome vilice svetim ženama.Zatim naredi da te mučenice zajedno sa svetom Teodosijom vežu jednim železnimlancem, pa tako odvedu izvan grada i tamo poseku mačem. I iđahu žene sveseljem i radošću na smrt kao na svadbu, i položiše glave svoje za Hrista Boga, iudostojiše se nebeskog čertoga.
Posle pogubljenja svetih žena sveti Prokopije bi opet izveden na sud. Iupita igemon mučenika besno ričući kao lav: Jesi li zadovoljan, bezbožniče,pogibijom tolikih duša? ‑ Svetitelj odgovori: Ja ih nisam pogubio, već od pogibijeizbavio i od smrti u život priveo.
I naredi igemon da ga železnom rukavicom biju po ustima i da muželeznim noktima oderu lice. I lijaše se krv mučenikova i zemlju natapaše. Potomolovnim prućem tukoše svetog mučenika po vratu. No on stajaše u tim mukamakao stub nepomičan.
Posle toga igemon naredi da mučenika bace u tamnicu, a sam veomaogorčen ode kući svojoj, jer se stiđaše i besnijaše što ne mogade savladati stradalcaHristova. Od muke on toga dana nikome ne progovori ni reči; i dobi groznicu ilegavši u postelju on te noći umre, predavši dušu svoju u ruke demonima, kojimaje on tako usrdno služio.
Propoved pak o Hristu širaše se sve više i više, i svakodnevno se mnoštvoljudi i žena prisajedinjavahu Hristovoj veri, blagodareći učenju i čudesima svetogProkopija. Jer kada se sveti Prokopije nalažaše u tamnici, k njemu mnogidonošahu svoje bolesnike, i on ih blagodaću Hristovom isceljivaše, i duhovenečiste izgonjaše iz ljudi, i tako neznabošce privođaše u poznanje Hrista Boga.
Posle pagubne smrti igemona Justa u Palestinu doputova od caraDioklecijana drugi igemon, po imenu Flavijan, takođe rodom iz Italije, ali ponaravi još svirepiji od Justa. Stigavši u Kesariju palestinsku i saznavši za svetogmučenika Prokopija, on ga bez odlaganja izvede preda se na sud i stade gaispitivati odnosno imena, roda i vere. Huleći na Hrista Boga našeg, taj bednikgovoraše mučeniku: Čudim se da se vi hrišćani, tvrdeći da je Bog vaš rođen odžene i raspet od ljudi, klanjate Njemu. Nije li to bezumlje? ‑ Mučenik Hristovodgovori: Ako hoćeš, igemone, da me strpljivo saslušaš, ja ću ti pokazati da vaše
knjige svedoče o našem Bogu. Najpre velim da je jedan istiniti Bog, po prirodineizmenljiv, bestrastan, predvečan i večan, a nisu bogovi oni kojih je mnogo, kojisu podložni stradanjima i promenama, javili se u vremenu i već završili svojepostojanje. Ne znaš li za vašeg Ermija, prozvanog Trismegist[17], to jest triputveliki, takođe i za Sokrata[18], koji tvrde da postoji jedan Bog a ne mnogi bogovi?Čuj najpre šta piše Ermij lekaru Asklipijadu[19]: ʺGospodar i Sazdatelj svega, kogami nazivamo Bog, stvori ovaj vidljivi i veštastveni svet. I pošto Mu se ovaj prvi ijedini Njime stvoreni svet pokaza prekrasan i prepun svakovrsnih blaga, oduševise njime i veoma ga zavole kao Svoj porodʺ. Eto, igemone, vidiš da vaš Ermijizjavljuje da postoji samo jedan Bog a ne mnogi bogovi! I kada bi bilo mnogobogova, onda ne bi postojala jedna predvečna božanska priroda, nego bi postojalemnoge prirode koje se povremeno javljaju. Jer vi govorite za jedne bogove da supostojali ranije, a za druge da su se javili kasnije; u vas je jedan bog neba, drugi ‑bog mora; ta uopšte sve vidljive stvari imaju svoje bogove. Ne bi li zbog toga i vašSokrat osuđen od Atinjana da ispije smrtni otrov što je odbacivao mnoge bogove?A ti vaši besmrtni bogovi, i pre svega Zevs, vrhovni bog, oceubica i muž svojerođene sestre, nije li živeo na Kritu? Ne pokazuju li tamo i do danas njegov grob?A vaš Posejdon nije li bio vođ razbojnika, pljačkaš i ubica? I zar se grob njegov nenalazi u Kalabriji[20]? I kako vi svoje bogove nazivate besmrtnima, kada onipomreše kao obični ljudi, kada njihove grobove pokazuju, i kada njihova zla delagrčki i rimski pisci dobro znaju? Takvi su dakle vaši bogovi, koje ne samo hrišćaninego i njihovi vlastiti poklonici izobličavaju i hule. A što ti o Hristu Spasitelju,Bogu našem, reče da je rođen od žene i raspet, čuj kakva se tajanstvena otkrivenjao Njemu nalaze u vašim knjigama. Vaša proročica, zvana Sibila[21] (ona sama čijeje knjige rimski car Tarkvinije kupio za skupe pare), u svojoj drugoj knjizi jasno jenapisala o ovaplođenju Hristovom ovo: ʺKada Djeva bude rodila Slovo Božije i upo vedroga dana javi se sa istoka zvezda, vesnica velikoga čuda smrtnim ljudima,tada đe k njima dođi Sin velikoga Boga, obučen u telo, sličan ljudima na zemlji.Njemu đe mudraci doneti dare: zlato, smirnu i tamjan; i to đe Mu biti prijatnoʺ.Takođe i o krstu Hristovom ta ista Sibila govori: ʺO, blaženo drvo, na kome đeBog biti protegnut! Ti si dostojno ne zemlje nego nebaʺ. Pored toga govori i odrugom dolasku: ʺS neba đe dođi veliki Car, Gospodar svih vekova, i sudićesvima ljudima i celome svetu. Njega će i verni i neverni ugledati kao istinitogBoga gde sedi na visokom prestolu i daje svakome po delimaʺ. Ako pak jošuzaželiš da čuješ predskazanja pitijskoga Apolona[22], livijskog Amonija[23],Dodone[24] i Pergama[25], onda pročitaj pažljivo knjige njihove i poznađeš Hrista,Boga višnjega, o kome su oni predskazali i koji je imao doći na spasenje iobnovljenje roda ljudskog. Kada vođ Argonauta[26] Jazon upita delfiskogApolona o najstarijem u Atini idolištu: ʺReci nam, proroče, suncoliki Apolone,kome će pripadati ovaj hram u poslednja vremena?ʺ Apolon odgovori: ʺViispunjavate svoje obrede, pomoću kojih izražavate poštovanje bogovima, a jaispovedam Jedinoga Boga koji caruje na nebesima, kojega će se Večno Slovo začetiu čistoj Djevi. I kao strela, puštena iz ognjenog luka, Ono će proći po svojvaseljeni, obuhvatajući sve i privodeći ih kao dar k Ocu. Njegovoj materipripadaće ovaj hram, a ime joj je Marijaʺ. ‑ I opet, kada Vatos upita tog istogApolona o bogu, odgovori: ʺMeni će samo jedan naneti muke, i to nebeski Čovek,koji će, budući Bogom, postradati, mada Božanstvo neće stradati. Po Božanstvu ipo čovečanstvu On će imati od Oca besmrće i život i sile, a po Materi će imatismrt, krst i grob. Iz njegovih očiju teći će tople suze, i On će pet hiljada ljudinasititi sa pet hlebova. O Njemu će svaki reći: Hristos je Bog moj, raspeti, umrli, iz
groba vaskrsli, i na nebesa uzneseniʺ.Kada sveti Prokopije navođaše svedočanstva o Hristu Bogu iz jelinskih
knjiga, igemon seđaše kao gluva aspida, ne želeći ni da sluša ni da shvati istinu. Isa podsmehom on reče svetitelju: Izvrstan si pripovedač božanskih stvari, kao daimaš nebeske ključeve i pečate! Ipak, pre no što te počnem mučiti, savetujem ti,prestani sa praznim pričanjem, i, odrekavši se bezumnog hrišćanstva, izvolijelinstvovati, mnogoboštvovati s nama, kao što car naređuje. Ako pak to nećeš daučiniš, ja ću te zbog tvog upornog protivljenja staviti na ljute muke, i ti ćeš onda ine hoteći izvršiti ono što ti se naređuje.
Sveti mučenik odgovori: Ako ti ne želiš da poznaš istinitoga Boga, kogamožeš videti duhovnim očima, onda ubijaj i žrtvuj tela ljudska, reži nas i seckaj nakomade za bogove tvoje, a ja ću prineti Bogu mome žrtvu hvale. Ti nazivašbezumnima nas koji znamo jelinog istinitog Boga živog. Nisi li ti, naprotiv, sambezuman, kada mrtvima prinosiš žrtve i klanjaš se neosetljivom kamenju? Ako jekamen, kome se ti klanjaš kao Bogu, dobra stvar, zašto ga onda sečeš i razdeljuješna mnogo delova, pa izabravši jedan deo koji se isteše u obliku čoveka, ti ganazivaš bogom i prinosiš mu žrtve? Ostale pak delove tog istog kamena tiupotrebljuješ za neke niže radove, ili njima zasipaš blatnjavo mesto i nogamagaziš. To isto radiš i sa drvetom: odsečeš jedan deo od njega, istešeš idola, i klanjašmu se, a ostale delove upotrebiš na neke niže svrhe, ili ih u oganj mećeš. Ako jekamen ili drvo ‑ bog, onda svaki kamen ili drvo treba poštovati kao boga. A ako nidrvo ni kamen nije Bog, zašto onda od trulog drveta i od neosetljivog kamenaišteš zdravlje i spasenje? Ako pak gvožđe nazoveš bogom, no i gvožđe jepodložno sili ognja, jer kada je usijano ono gubi svoju prirodnu tvrdoću, postajemeko, i čekićima se udara. Treba li Boga udarati čekićima? Da li ćeš oganj nazvatibogom? Ali on je silan dotle dokle ima šta da sagoreva; ne domećeš li mu drva,onda i njegova sila iznemogava, a voda ga potpuno ugasi. I kako mogu biti bogovitakve stvari koje jedna drugu uništavaju?
Ne podnoseći reči svetog mučenika, igemon naredi jednome od prisutnih,nekome Arhelaju, da mučenika udari mačem po vratu. Svetitelj odmah preklonivrat svoj pod mač, gotov da umre za Gospoda svog. Arhelaj obema rukamavisoko podiže mač, i kada htede svom snagom da udari po vratu, ruke mu i celotelo iznenada klonuše i on, pavši na zemlju, izdahnu.
Videći to, igemon se prepade i naredi te mučenika u okovima odvedoše utamnicu. U šesti dan posle toga igemon ponovo izvede mučenika na sud i naredite mučenika nemilosrdno biše volovskim žilama, ukucavaše mu u telo usijaneklince, žegoše mu rane i trljaše ih octom sa solju. Potom bi donesen metalnižrtvenik, sa mnogo žara na njemu, onda metnuše tamjan na desni dlan svetitelju inadneše dlan nad žeravicu, misleći da će on od bola okrenuti ruku i tamjan ćepasti u oganj. U tom slučaju oni su imali nameru reći da je on prineo bogovimažrtvu bacivši kad u oganj. I tako držahu mučenikovu ruku nad žeravicom oko dvasata. A on, svim umom svojim pogružen u Bogu, ne obraćaše pažnju na ruku kojamu je gorela, te žrtvenik sa ugljem stajaše uzalud. Gledaoci se divljahu tome islavljahu Hrista, a igemon i njegov gospodar, đavo, osećahu se postićeni. Svetimučenik pak, uzdižući oči k nebu, govoraše: ʺTi me držiš za desnu ruku i po voljiSvojoj vodiš me (Ps. 72, 23). Desnica Tvoja, Gospode, proslavi se krepošću; desnaruka Tvoja, Gospode, sakruši neprijatelja; desnica Gospodnja pokaza silu; desnicaGospodnja uzvisi me!ʺ
Posle toga mučitelj naredi da mučenika vezanih ruku obese na mučilištu, ada mu o noge privežu dva teška kamena. U takvom položaju mučenik visijaše
dugo vreme; od težine kamenja njemu zglobovi izlažahu iz svojih mesta. Zatimmučitelj naredi da mučeniku odreše kamenje i spuste ga s mučilišta, pa da ga baceu užarenu peć kada je najusijanija. Sveti mučenik, ulazeći u peć, ogradi sebekrsnim znakom i satvori molitvu k Bogu; i tog časa suknu plamen iz peći i sagoresve nahodivše se blizu neznabošce, a svetitelj ostade nepovređen, jer se njemuoganj pretvori u hladovinu.
Ovo preslavno čudo zadivi i zaprepasti sve, i prestravljeni igemon pobežeu sudnicu. Tada neki od građana stadoše vikati k igemonu, govoreći: Pogubi štopre ovoga čarobnjaka, jer ako ga ubrzo ne pogubiš, on će ceo grad zavesti svojimčinima!
Igemon onda izreče konačnu smrtnu presudu: da se mučeniku mačemodseče glava. Izveden na gubilište, sveti mučenik izmoli sebi vreme za molitvu. Iokrenuvši se istoku, on podiže k nebu i oči i ruke i pomoli se Bogu za grad, zaljude, za one što su u opasnostima, za bolesnike, za siročad i udovice, da bi ih svečuvao promisao Božji. A naročito se moljaše Bogu o tome, da neznabožačkobezbožje bude što pre zamenjeno hrišćanskom pobožnošću, i da Hristova Crkvaporaste i umnoži se i sija pravoverjem do skončanija vjeka. I kada on završimolitvu, ču se s neba glas koji obećavaše ispunjenje njegovih molbi, a samogmučenika pozivaše k nasleđu carstva nebeskog. Tada sveti mučenik Prokopije sradošću prekloni pod mač česnu glavu svoju i bi posečen mačem, položivši dušusvoju za Gospoda svog u osmi dan meseca jula.[27] A neki od hrišćana dođošenoću, uzeše česno telo njegovo, pomazaše ga mirisima i obaviše čistim platnom,pa česno pogreboše na naročitom mestu, slaveći Oca i Sina i Svetoga Duha,Jednoga u Trojici Boga, kome priliči svaka čast i slava, sada i uvek i kroza svevekove. Amin.
ŽITIJE SVETOG PRAVEDNOGPROKOPIJA, Hrista radi jurodivog Blaženi Prokopije beše poreklom Varjag a zanimanjem trgovac, bogat.
Došavši sa mnogo robe u Novgorod, on vide svu krasotu Pravoslavlja, iupoznavši pravoslavnu veru veoma je zavole. Želeći da je potpuno izuči i usvoji,on stade tražiti takvog bogonadahnutog muža koji bi ga naučio i prosvetio. I čuvšiza prepodobnog oca Varlama, koji nedaleko na Hutini beše podigao manastir, daje čovek iskusan i pun duhovne mudrosti, on ode k njemu. Pošto se odprepodobnog Varlama on dovoljno nauči pravoverju hrišćanskom, on primi svetokrštenje. Zatim razdavši siromasima sve svoje imanje, od koga jedan deo poklonimanastiru prepodobnog Varlama, on dobrovoljno načini sebe siromahom radiljubavi Hristove. On prezre ne samo svet sa požudama njegovim nego i sebesama, jer se predade jurodivom životu, i pravljaše se lud i sumanut pred ljudima,a ustvari sav mu razum beše pogružen u Bogu.
Neki od njegovih poznavalaca, videći takvo življenje njegovo, stadoše gaveličati govoreći: Ovaj čovek je velik prel Bogom, jer sa velikim imanjem dođe iztuđine ovamo, iz zloverja pređe u pravoverje, i sve svoje imanje razdadenevoljnima, a sam zavolevši siromaštvo pravi se lud Hrista radi.
Čuvši mnogo puta ovakve reči, blaženi Prokopije se veoma snuždi, i nepodnoseći pohvale od ljudi, on krenu ka istočnim krajevima, svuda jurodstvujući,mahnitujući silno vređan i zlostavljan od nerazumnih, i tako stiže u grad Ustjug.
Tu i ostade da živi. Danju je hodao po gradu praveći se sulud, ismevan i bijen odmnogih, naročito od nerazumne dece; a noću je odlazio k crkvama, i sa suzama semolio Gospodu za grad i ljude, i za svoje zlostavljače, govoreći: ʺGospode, neupiši im to u greh!ʺ A kada je osećao potrebu da se odmori od truda, on seizvaljivao na đubrišta i smetlišta. U jednoj vetoj poderanoj odeći polunag, on jezimi stradao od mraza i snega, a leti je patio od vreline i sunčane žege. Hranu jeprimao vrlo malu od bogobojažljivih ljudi, i to ne svaki dan; od bogataša pak inepravednika nikada nije hteo ništa primiti, često je mnogo dana bivao bez hrane.Provodeći takav život, on postade dobrovoljni mučenik: morio je sebe glađu ižeđu, nagotovao i skitao, primao uvrede, rane i ruganja; i prolazio gradskimulicama oskudan, tužan, zlostavljan, on ‑ koga ne beše dostojan sav svet (sr. Jevr.11, 37‑38). Prtena odeća koju nošaše beše spuštena s jednog ramena, te mu leđaobnažena behu gotova na udarce, da se i na njemu ispuni Pismo: Leđa svojapodmetah na udarce, i obraze svoje na šamaranje; lica svoga ne zaklonih od ruga iod zapljuvanja (Is. 50, 8).
Radi takvog života njegovog, u njega se useli blagodat Božija, i dade mu sedar prozorljivosti da providi i predskazuje buduće događaje, kao što će se videti izdaljeg izlaganja. Zatim on stade živeti pri sabornoj crkvi Presvete Bogorodice upaperti, svagda se moleći sa suzama i sa mnogim kolenopreklonjenjima, prosećiono što je korisno po grad. I molitva njegova beše primana pred Bogom, i mogašemnogo, jer beše u stanju da pravedni gnev Božji odvrati od ljudi, o čemu evodokaza.
Jednom Bog htede za premnoge grehe ljudske satrti grad Ustjug munjama istrašnom tučom, kao što je nekada satro Amoreje koji su vojevali protivu IsusaNavina, bacivši na njih kamenje veliko s neba (Is. Nav. 10, 11). Jer i u hrišćanstvusvi grešnici koji se ne kaju i valjaju se u prljavim bezakonjima svojim kao u blatu ‑protivnici su Isusu Hristu, Sinu Božjem i podstiču Ga na gnev i na odmazdu.Tako, Pravedni Odmazditelj pripremaše kaznu i uništenje gradu Ustjugu kojirazgnevi Gospoda svojim bezakonjima. To sveti Prokopije proročki preduznade, iučini gradu Ustjugu ono što nekada učini Nineviji prorok Jona, propovednikpokajanja. Jedne nedelje u crkvi stade sveti Prokopije svetovati ljude na pokajanje,govoreći: Pokajte se, braćo, za grehe svoje i umilostivite Boga postom i molitvama.Ako li se ne pokajete, svi ćete uskoro izginuti od ognjenog grada, jer gnev Božjinailazi. ‑ A ljudi ne obratiše pažnju na njegove reči, i govorahu među sobom: Ovajje čovek sulud i nikada ništa pametno ne govori.
Po završetku božanstvene liturgije bejaše sveti Prokopije u paperti, plačućii ridajući neutešno. I tako provođaše on i dane i noći neutešno plačući i ridajući.Ljudi koji dolažahu k crkvi, videći ga kako neprestano plače, pitahu ga: Zašto,suludi, plačeš, i kakva to tuga mori tvoje srce? ‑ I odgovaraše im blaženi: Stražite imolite se, braćo, da ne padnete u napast. ‑ Oni pak ne pridavahu nikakvu važnostnjegovim rečima.
Trećega dana blaženi Prokopije izađe iz paperte i hođaše po celome gradu,sa mnogim suzama i silnim jaukom objavljujući svima ljudima da se približavakazna od Boga, i govoraše: O, ljudi! pokajte se! plačite zbog grehova svojih imolite se, da Gospod Bog odvrati pravedni gnev Svoj i da ne uništi ovaj grad zbogumnoženih bezakonja, kao nekada Sodom i Gomor. ‑ A ljudi, okamenjena srca, neslušahu njegovu propoved, nego mu se još rugahu kao sumahnutome. I bejašesveti Prokopije jedini usrdni molitvenik k Bogu za sve, pokazujući sobom primerpokajanja i umilostivljujući Boga svojim danonoćnim neprekidnim suznimmolitvama.
U drugu nedelju u podne naiđe na grad taman oblak, i usred dana smrče sekao noć. A ljudi, videći ovu neobičnu tamu usred dana, čuđahu se tome i pitahuse među sobom: Šta će ovo biti? ‑ Zatim sa sve četiri strane naiđoše ogromnioblaci: nastade užasno sevanje munja i strahovita grmljavina, tako da jedandrugoga ne mogahu čuti šta govore; od strašnog treskanja gromova zemlja seprolamaše i kolebaše. Tada ljudi osetiše da je to pogibija njihova koja je gnevomBožjim naišla na grad, i u strašnom času tom opomenuše se propovedi blaženogProkopija i njegovog proročanstva, pa potrčaše svi u svete crkve, naročito usabornu crkvu Presvete Bogorodice, i moljahu se sa suzama. Dotrča u crkvu i svetiProkopije, i pavši pred ikonu Prečiste Majke Božije moljaše je lijući silne suze dabude usrdna zastupnica pred Sinom svojim i Bogom za ljude koji sagrešiše i gnevBožji na se navukoše. A moleći se on, kao drevni prorok Mojsije, vapijaše k Bogu:Oprosti, Gospode, ljudima ovim grehe njihove; ako nećeš, izbriši me iz knjigeSvoje u koju si me upisao (2 Mojs. 32, 32).
Pošto se sveti Prokopije i sav narod dugo sa ridanjem moliše usrdno kBogu i k Prečistoj Bogorodici, pokaza se predivno čudo od ikone Presvete MajkeBožije: miro iziđe iz nje, i tecijaše kao iz izvora, i napuniše tim mirom crkvenesasude. I u to vreme promeni se vazduh i strašni oblaci sa munjama i gromovimaudaljiše se od grada za dvadeset potrkališta nad pusta mesta, i tamo odaždiševrelo kamenje te sažegoše i uništiše mnoge šume, a od ljudi i stoke nikoga neubiše, zastupništvom Presvete Bogorodice i molitvama svetog Prokopija. Od mirapak što isteče od ikone Presvete Bogorodice, ljudi se pomazivahu blagoslova radi,i bolesnici se isceljivahu i zdravlje dobijahu. I bi velika radost gradu što se izbaviod očigledne propasti i što dobi na dar celebno miro od blagodati PresveteBogorodice.
Sveti ugodnik Božji Prokopije i nadalje se po običaju svom pravljaše sulud,mudro skrivajući vrlinu svoju pred ljudima. A kakvo beše njegovo trpljenje uzlopaćenjima, i kakva milost Božija beše sa njim, jasno se vidi iz sledećeg. Jednegodine zima beše izuzetno ljuta, mraz nepodnošljiv, vetar užasan. A pade tada isneg preveliki, te mnoge kuće zatrpa, i mnogi ljudi i stoka ne samo na putevimanego i u gradu i po selima premrzoše, i ptice padahu mrtve na zemlju, i ništi behuu velikoj oskudici i muci, i mnogi od njih izmrzoše. Ta strahovita ciča zimaproduži se mnogo dana. U to vreme i sveti Prokopije onako nag silno nastrada odvelike zime. Jedne noći on iziđe iz crkvene paperte i ode prekoputa crkve k malimkućicama u kojima življahu ništi, želeći da se bar malo zagreje kod njih. Ništi,osetivši da on dolazi, jedni čvrsto zatvarahu vrata pred njim, a drugi iziđoše nanjega štapovima, i bijahu ga, i odgonjahu od sebe, vičući: ʺOdlazi odavde, ludo,odlazi!ʺ I on, otišavši od njih, uđe u neku praznu prostoriju, nađe u jednom uglupse gde leže, i leže pored njih da se malo zagreje. No psi, ustavši, pobegoše odnjega. A sluga Božji, videći da ga se gade ne samo ljudi nego i psi, govoraše u sebi:Neka je blagosloveno ime Gospodnje od sada i doveka. ‑ I vrati se opet u crkvenipritvor, i sede sagnuvši se; i tresući se celim telom on mišljaše da će izdahnuti, imoljaše se da mu Bog dušu primi. Onda iznenada oseti u sebi toplotu i otvorivšioči, ugleda pred sobom angela Božjeg, koji mu se javio onako kao nekada uCarigradu svetom Andreju Jurodivom[28] kada se ovaj zlopatio od ljute zime.Angeo imađaše u ruci rajsku granu, rascvetanu raznim cvetovima; dodirnuvšinjome lice blaženog Prokopija, oživi ga, i zagreja mu telo miomirom onih cvetova,kao nekada Andrejevo.
I tako sveti Prokopije u zlopaćenju svom, nadgledan i zakriljen milošćuBožjom, provede tu ljutu zimu nepovređen. A sve to što se dogodilo s njim, on
kasnije ispriča jednom bliskom prijatelju svom, kliriku crkvenom, po imenuSimeonu, punom bogougodnih vrlina, potonjem roditelju svetog StefanaPermskog[29]. No pošto spomenusmo oca svetoga Stefana, ne treba da prećutimoni proročanstvo svetog Prokopija o njegovoj materi, koje po dolasku svetoga ugrad Ustjug bi na sledeći način: U vreme večernjeg bogosluženja u sabornoj crkvitamo dođe sa svojim roditeljima trogodišnja devojčica Marija; ugledavši je, blaženiProkopije joj se pokloni do zemlje, zatim gromko reče da svi čuju: ʺEvo dolazimati velikog Stefana episkopa, učitelja Permskog.ʺ Čuvši to, mnogi pametničuđahu se u sebi, govoreći: Može li u Permiji biti episkopa? ‑ Jer u to vremePermski kraj još ne beše prosvećen svetom verom, i ne beše tamo nijednoghrišćanina već sve sam idolopoklonik, sve do dana svetoga Stefana, sina ovedevojčice Marije koja kad odraste bi udata za gorespomenutog Simeona. Tako seispuni proročanstvo svetog Prokopija.
Ovaj pravednik često odlažaše na obalu reke Suhone, blizu koje se nalažašegrad Ustjug, i tamo seđaše na kamenu. I posmatrajući one što plovljahu učamcima, samilosno se moljaše Bogu za njih, da im da tihu plovidbu. To mesto narečnoj obali i kamen veoma mu behu mili, i mnogo puta je molio ljude koji bi setamo zadesili, da mu posle smrti pogrebu telo na tom mestu i kamen polože nagrobu.
Poživevši mnogo godina i providevši svoju smrt, blaženi Prokopije odenoću k obitelji svetog Arhistratiga Mihaila i nedaleko od nje prestavi se kaGospodu, a da niko o tome nije znao. Prestavi se sveti Prokopije 1303 godineosmoga jula, na dan istoimenog ugodnika Božjeg svetog velikomučenikaProkopija. Te noći pade veliki sneg, oko dva peda, i pokri svu zemlju i svu letinu, ibi stud i mraz i oluja, ali ništa ne naškodi plodovima zemnim, jer sunčana toplotaubrzo istopi sneg i vazduh postade vrlo blag.
Te noći na jutarnjem bogosluženju u sabornoj crkvi jereji i klirici, ne videvšiProkopija u crkvi, čuđahu se, jer blaženi nikada ne propuštaše nijednobogosluženje dnevno i noćno. Oni ga onda potražiše oko crkve, ali ga ne nađoše. Ipošto blaženoga ne beše ni na liturgiji, oni ga stadoše tražiti svuda; tražiše ga tridana i ne nađoše. Tek u četvrti dan, nedaleko od manastira svetog ArhangelaMihaila oni nađoše na kraju mosta mrtvo telo njegovo pokriveno snegom, salicem k nebu okrenutim, rukama na grudima prekrštenim i očima zatvorenim.Oni ga onda uzeše i česno na glavama svojim odneše u sabornu crkvu, pri kojoj onu paperti prožive mnoge godine. I pošto ga propisno opojaše, oni ga pogreboše nanjegovom omiljenom mestu kraj reke Suhone i kamen mu na grobu položiše, kaošto je za života izražavao želju. Potom mnoga čudesa stadoše se događati nagrobu blaženoga Prokopija, i nad česnim moštima njegovim bi podignuta crkva. Izbog mnogih isceljenja od najraznovrsnijih bolesti bi ustanovljeno da se praznujedan njegovog prestavljenja. I nešto malo od čudesnog žitija njegovog i neobičnihpodviga njegovih ovde se zapisa, u čestan spomen ugodnika Božjeg Prokopija, nakorist čitalaca i slušalaca, a u slavu Hrista Boga našeg, sa Ocem i Svetim Duhomslavljenog sada i uvek i kroza sve vekove. Amin.
ŽITIJE PREPODOBNOG OCA NAŠEGTEOFILA MIROTOČIVOG Prepodobni otac naš Teofil rodio se u mestašcu Ziki, u Makedoniji, od
pobožnih i vrlinskih roditelja, koji mu i dadoše istinsko hrišćansko vaspitanje.Kada poodraste, roditelji ga dadoše u školu, a potom se posveti višim naukama.Prirodno obdaren, on za kratko vreme završi svoje svetovno obrazovanje. Ali priuspesima u svetovnoj filosofiji on je naročito radio na obrazovanju svoga srca popravilima stroge hrišćanske naravstvenosti. Njegovo omiljeno zanimanje beše,opštiti sa starcima i vrlinskim ljudima. Usto, on veći deo vremena provođaše učitanju Božanstvenog Pisma, po zapovesti premudrog Siraha koji kaže: Nekarazmišljanje tvoje bude s razumnima i sva povest tvoja u znaku Višnjega (9, 20).Usled toga pobožni mladić, napredujući u raznim podvizima vrlina, bejaše, poreči svetog Davida: kao drvo usađeno kraj potoka, koje rod svoj donosi na vreme(Ps. 1, 3).
Čitanje Svetoga Pisma i žitija svetih i pobožnih ljudi stvaralo je u mladomTeofilu raspoloženje da ih podražava: tako, on podražavaše Avraama ugostoprimstvu, prekrasnog Josifa u celomudrenosti, Jova u trpljenju i junaštvu,Mojsija i Davida u krotosti, i ostale pravednike u raznim podvizima. Ovakvonjegovo življenje skrenu na njega opštu pažnju, te on kao obrazac vrlinskog životabi uzdignut na stepen sveštenstva. Od toga vremena on stade obilaziti raznamesta, poučavajući hrišćane rečju i primerom svoga života. Docnije pak, radiduševnog uzrastanja, i on se priljubi uz episkopa randiniskog Akakija i ostadekod njega. Ovaj episkop beše posvećen u episkopski čin od carigradskogpatrijarha Nifonta[30], sa kojim beše prisan prijatelj. U to vreme svjatjejši patrijarhNifont beše dobio neka pisma iz Egipta, u kojima su ga izveštavali o velikim ipreslavnim čudesima koja Bog javi preko tadašnjeg svetog patrijarhaaleksandrijskog Joakima na postiđenje i posramljenje bogoubilačkog rodajevrejskog, a na pohvalu i utvrđenje pravoslavne vere i svih nas hrišćana. Evo tihčudesa:
U celom Egiptu besnela je strašna kuga. Jedan od jevrejskih lekara,ozloglašeni neprijatelj hrišćana, proturi svuda vest među Turke: da su hrišćaniuzrok nesreći koja ih je snašla, jer hrišćani, objašnjavao je on, puštaju u vodu krst,što je i izazvalo ovu smrtonosnu bolest. Ova kleveta na hrišćane, šireći se svuda,dopre najzad i do egipatskog sultana. Iako musliman, sultan je veoma voleo ipoštovao svetog patrijarha, koliko zbog njegove vrline toliko i zbog njegovemudrosti i blagorazumnosti, te stoga ne pokloni nimalo pažnje dostavi neprijateljakrsta Hristova protiv hrišćana. Prokleti Jevrejin, videći da takvom klevetom nijepostigao cilj, izmisli novu zamku protiv hrišćana. Veliki vezir bejaše praviJevrejin. I baš ovog ljubimca carevog izabra Jevrejin ‑ lekar za oruđe svoje zlobeprotiv hrišćana. Vezir uspe da ubedi sultana te ovaj, bez obzira na svojeuvažavanje patrijarha, pozva patrijarha u Divan radi objašnjenja odnosno kleveteiznesene protiv hrišćana. Patrijarh dođe na sud. Sultan najpre dugo razgovarašesa njim o veri; i najzad, videći da je patrijarh silnim ubeđenjem i jasnim dokazimaopravdao hrišćansku veru i ponizio islam, sultan mu naredi da goru u bliziniKaira premesti sa njenog mesta na drugo, da bi dokazao tačnost evanđelskih rečio tome. Svjatjejši patrijarh se ne pokoleba u duhu vere. Izmolivši od sultananekoliko dana za molitvu, on sa hrišćanima postom, bdenjem i molitvamaumilostivljavaše Gospoda i molijaše da ih ne posrami pred nevernima i da se nepohuli sveto ime Njegovo. U određeno vreme, pred ogromnim mnoštvom naroda,patrijarh u ime Hristovo reče gori da se krene sa svoga mesta i pređe na drugo:gora se iz temelja uzdrma i ostavi svoje mesto; i najzad bi zaustavljena istimimenom Hristovim. Ta se gora i do danas po turski naziva durdago, što znači:stanigora. Ovo čudo porazi inoverce. Ne znajući čime da pokolebaju silu Hristove
vere, neprijatelji njeni prigotoviše smrtonosni otrov i ubediše cara da naredipatrijarhu da ga popije, pošto Hristos kaže u Evanđelju: ako i smrtno što popiju,neće im nauditi (Mk. 16, 18). Sultan naredi da se patrijarhu da otrov. Pun vere usilu krsta Hristova, patrijarh prekrsti smrtonosnu čašu i ispi otrov. Uzaludneprijatelji očekivahu da će on odmah umreti, no patrijarh ostade potpunonepovređen. Posle toga patrijarh isplaknu čašu vodom i zamoli da je ispijeJevrejin. Jevrejin ne mogaše odbiti, jer sam sultan zahtevaše to od njega. I on popivodu, i tog časa pade mrtav. Zaprepašćen ovakvim čudesima, sultan naredi da seveziru odseče glava, a na ostale Jevreje naloži globu: da o svom trošku napravevodovod od Nila do u Kairo. Patrijarhu pak ukaza velike počasti.[31]
Kada o ovim čudesnim događajima doznade preko pisama patrijarh Nifontu Carigradu, on odmah posla u Aleksandriju episkopa randiniskog Akakija saprepodobnim Teofilom i drugima, da se oni lično podrobno i tačno obaveste otome. Pri tome sveti Nifont pisa aleksandrijskom patrijarhu Joakimu, blagodarećiGospodu što je uslišio molitvu njegovu i učinio preko njega takva čudesa na slavui veličinu roda hrišćanskoga, i moleći patrijarha da blagonaklono primi poslanikekoje mu šalje. Izaslanstvo otputova u Aleksandriju, i bi sa velikom radošću iblagonaklonošću primljeno od svjatjejšeg patrijarha, koji ih dugo vreme zadržakod sebe. Svojom vrlinom i obrazovanjem prepodobni Teofil skrenu na sebenaročitu pažnju patrijarhovu. Sa episkopom Akakijem i ostalima on otputova uSinajsku Goru, a otuda preko pustinje u sveti grad Jerusalim. Tamo se poklonišeživonosnom grobu Gospoda našeg Isusa Hrista i ostalim svetim mestima. Posetišeoni goru Tavor i Damask. U Damasku oni sretoše patrijarha antiohijskog, koji imdade pisma za patrijarha carigradskog. Iz Damaska se oni vratiše u Jerusalim, gdese episkop Akakije razbole i preminu. Posle smrti Akakija oni se sa putnimblagoslovom patrijarha jerusalimskog i sa pismima za patrijarha carigradskogvratiše u Carigrad i predstadoše tadašnjem svjatjejšem parijarhu Pahomiju, poštosveti patrijarh Nifont, koji ih posla u Aleksandriju, beše ostavio presto za vremenjihovog putovanja. Patrijarh Pahomije primi ih česno i blagoslovi njihove putnetrudove. Upoznavši pak u svetom Teofilu muža vrlinska i učena, patrijarh gazadrža kod sebe i postavi za pismovoditelja patrijaršije i egzarha Velike Crkve.Teofil je dosta dugo vršio ove dužnosti i bio poštovan od sviju za svoje vrline. Alivideći i osećajući da pri svemu tome oskudeva u glavnoj hrani za dušu, on ostaviovu dužnost i povuče se u Svetu Goru, u manastir Vatoped.
Da ne bi bez staračkog rukovodstva u monaškom životu, umovanjemsvoga srca, pao u zabludu i prelest, prepodobni Teofil poveri sebe umirovljenomepiskopu koji je u to vreme živeo u Vatopedskoj obitelji, i potpuno potčini njemusvoju volju, izvršujući svakovrsna poslušanja i svakodnevno prinoseći beskrvnužrtvu Gospodu Bogu. A kada starac ‑ episkop otide ka Gospodu, prepodobniTeofil se udalji u Iverski manastir, sa ciljem da i tamo nađe obrasce zapodražavanje. Tako se on učio od jednoga savršenom poslušanju, od drugogasmirenju, od trećega ljubavi prema Bogu i bližnjemu, krotosti i dugotrpljenju.Usled toga Teofil postade izabrani sasud Svetoga Duha i obrazac monaških vrlina.A kao krasnopisac, on dobi nalog od obitelji da njegovo kelijsko zanimanje bude:prepisivati knjige koje su od starosti dotrajale. Od tih prepisanih njime knjigamnoge se i do danas čuvaju u biblioteci Iverskog manastira.
No kao što se, po reči Gospodnjoj, grad ne može sakriti kad na gori stoji(Mt. 5, 14), tako i prepodobni Teofil postade svojim vrlinskim životom slavan nesamo u Svetoj Gori nego i u okolnim mestima. U to vreme Solun izgubi svogaarhipastira i uporno se staraše da ubedi svetog Teofila da se primi arhijerejskog
čina. Ali smirenoumni Teofil nije hteo ni da čuje za to. Međutim u to vremedoputova u Solun carigradski patrijarh Teolipt: Solunjani se obratiše njemu da imda atonskog otšelnika za arhipastira. Svjatjejši patrijarh, uviđajući opravdanostnjihove molbe, svojeručno napisa pismo prepodobnom Teofilu, sa kojim jeodavno bio prijatelj, moleći ga da dođe u Solun radi viđenja, ne pominjući ni reči omolbi Solunjana.
Prepodobni oseti radi čega ga sveti patrijarh zove u Solun, pa da bi izbegaotako visoko zvanje, i počasti vezane sa njim, on odmah primi veliku shimu; asvetom patrijarhu odgovori da ga je teška bolest primorala da primi veliku shimui da se odrekne od svešteničkog služenja, i da zbog bolesti nikako ne može doći uSolun. Izvinjavajući se svetom patrijarhu što se ne može videti s njim ovde, onmoljaše od njega oproštaj i molitve, i dodade da će se, po blagodati Gospodnjoj,videti s njim u carstvu nebeskom. ‑ Ovakav odgovor, s jedne strane ožalosti svstogpatrijarha, a s druge obradova, što Teofil tako uspeva u istinskom smirenju imonaškim podvizima.
Blizu obitelji Iverske tada se usamljeno podvizavaše iguman po imenuDionisije. Voleći molitveno tihovanje, i prepodobni Teofil, sa dozvolom igumana ibratije, podiže malu kolibu u blizini igumana Dionisija i deljaše sa njim trudovestrogog usamljeništva, nazidavajući se primerom uzvišenog života njegovog imudrim besedama njegovim. Njihova međusobna ljubav beše tako velika da jeizgledalo da u njima živi jedna duša. U to vreme beše se pročuo svojimpodvižničkim životom neki Kirilo koji življaše na Kareji. Da bi i od njega dobioduševnu korist i podražavao njegov život, sveti Teofil ostavi svoje molitvenotihovanje i pređe na Kareju kod Kirila. Dok se prepodobni nahođaše kod njega, knjemu često dolažaše radi služenja prot Svete Gore, starac Serafim, duhovnikKirila. Prot obrati pažnju na Teofila, zavole ga zbog svetog života, i od tada pa svedo smrti Teofil i prot ostadoše iskreni prijatelji među sobom.
No božanstveni Teofil ostade nedugo na Kareji. Silna želja za molitvenimtihovanjem odvuče ga u predeo Pantokratora, u keliju svetog Vasilija koja je imalasve uslove za duboku usamljenost i nenarušivu tišinu molitvenog tihovanja. Nokelija je zahtevala popravke, a sveti Teofil nije imao ni pare, te niti je mogaopoložiti manastiru potrebnu zakupninu niti opraviti keliju. U toj nuždi njemupomože prot, starap Serafim. Na taj način sveti Teofil povuče se u pustinju namolitveno tihovanje, imajući za sapodvižnika nekog brata Isaka. Ovo udaljenjesvetog Teofila od sviju silno podejstvova na prota. Ustrojivši okolo protatskesaborne crkve galeriju, podignuvši zvonaru i ikonopisavši unutrašnjost sabornecrkve, prot izmoli sebi od staraca Svete Gore oslobođenje od dužnosti prota, pa sepovuče u pustinjski pokoj, gde se sa svetim Teofilom stalno upražnjavaše u čitanjuSvetog Pisma i svetih otaca, izvlačeći otuda bitnu i besmrtnu hranu za besmrtniduh.
Isključivim podvigom prepodobnoga Teofila bejaše, od svetih otacatakozvano umno delanje ili čuvanje uma neprestanom srdačnom molitvomIsusovom koja glasi: ʺGospode Isuse Hriste, Sine Božji, pomiluj me.ʺ Po rečisvetoga Kalista, postoje dve vrste monaškog delanja: jedno ‑ za ukroćenje strasti, isastoji se u postu, bdenju, kolenopreklonjenjima i ostalim podvizima spoljašnjim;a drugo ‑ za očišćenje uma i srca od nečistih misli, što se obavlja strogom pažnjom,sa neprestanom srdačnom molitvom Gospodu Isusu koja se vrši tajno, i sa bolnimčuvstvom i paćeničkim vapajem duše, kako uče božanstveni oci. Ovim umnimdelanjem i sveštenom molitvom, plačem i suzama koji se rađaju od ove molitve,prepodobni Teofil očisti srce svoje od strasti i nečistih pomisli i, satrvši najzad
demone, postade čisto izabrano žilište Svetoga Duha. I pošto, po rečima svetogDionisija Areopagita, božanska ljubav ne vidi i ne zna ništa sem svog predmeta,prepodobni Teofil, plamteći ljubavlju prema Bogu, ni o čem drugom ne mišljašeosim o Gospodu Isusu: Gospod Isus beše disanje njegovo; Gospod Isus beše životnjegov; Gospod Isus beše svagda u srcu njegovom. Teofil, slično svetom apostoluPavlu, ne življaše više, nego Hristos življaše u njemu. Stoga se i on, kao svetiPavle, udostoji božanskih darova Svetoga Duha: predviđao je budućnost, znao jetajne srca i pomisli ljudske, dostigavši u čoveka savršena, u meru rasta visineHristove (Ef. 4, 13).
Naposletku, ostarevši, sveti Teofil preduznade svoju smrt i stade sepripremati za odlazak u večnost. Između ostaloga on napisa ispovedanje vere iduhovno zaveštanje, a pred smrt zažele da se nad njim izvrši sveta tajnajeleosvećenja. To bi u petak. Oprostivši se sa svima, on se u subotu pričesti uhramu Prečistim Tajnama Hristovim, blagodareći Bogu za sve. Najzad dozvaučenika svog Isaka, da mu kaže svoju poslednju želju. Smiren u toku celog životasvog, sveti Teofil nije hteo da mu se ukazuju ljudske počasti ni posle smrti; onzapovedi Isaku: da ne objavljuje njegovu smrt kada bude predao Bogu duh svoj;da ne zove jereje da ga pogrebu, nego da mu on sam veže konopac za noge, pa muodvuče telo i baci gde bilo.
Pošto na taj način saopšti svoju poslednju želju svome učeniku, prepodobniTeofil se ispruži na odru, i rekavši: ʺGospode Isuse Hriste, primi duh moj!ʺ onotpočinu snom prepodobničke smrti u nedelju u zoru, osmoga jula 1548 godine.
Poslušni učenik njegov Isak tačno ispuni svetiteljevu zapovest: vezavši mukonopac za noge, on odvuče telo njegovo u šumu. Po celoj Svetoj Gori raznese seglas o smrti prepodobnoga; sleže se vrlo mnogo monaha, naročitoprepodobnikovih poznanika i prijatelja; svi su želeli da vide i poklone se grobunjegovom, i da na njemu prime blagoslov pokojnikov. Da dolazioce ne bi lišiotoga, učenik im pokaza jedno raskopano mesto gde je, tobož, prepodobnipogreben. No monasi Iverskog manastira i Pantokratora, po nekom tajnompredosećanju, posumnjaše da je to mesto pogrebenja svetiteljeva, pa tražeći pošumi pronađoše svete mošti prepodobnog Teofila, uzeše ih i čuvahu ih kod sebe upotpunoj tajnosti od drugih.
Po isteku četrdeset dana učenik Isak ode u dubodolinu da vidi mošti, i nasvoje zaprepašćenje ne nađe ih. Posle dugog traganja on najzad doznade da semošti nalaze u manastiru Pantokratora. Ode tamo i stade moliti starce da mudadu smrtne ostatke oca njegova, ali pantokratorci ne htedoše za to ni da čuju. Itako prođe dosta vremena. No na Isakovu sreću tada poseti Svetu Goru episkopJerisosa Makarije. Isak se obrati njemu sa žalbom na obitelj Pantokratora i moljašeda se on zainteresuje tom stvari. Episkop Makarije odmah uze žalbu u postupak:sazvavši atonske igumane dođe u Pantokrator, odvoji za ovu obitelj ruku odmoštiju svetog Teofila, a sve ostale delove dade učeniku. Tada svečano prenesošesvete mošti iz Pantokratora u kelejnu crkvu svetog Vasilija, gde je prepodobnimolitveno tihovao. I od toga vremena svete mošti prepodobnoga stadoše točiti izsebe čudotvorno miro za svedočanstvo o bogugodnom životu njegovom.
Takav beše život prepodobnoga oca našeg Teofila Mirotočivog; tako se onpodvizavao, i tako bio proslavljen od Boga na zemlji i na nebu, za života i posmrti. Da podražavamo i mi prepodobnoga u siromaštvu, krotosti, smirenosti,čistoti, molitvenom tihovanju i ljubavi prema Bogu i bližnjemu, da bismo i minasledili sa njim carstvo nebesko u Hristu Isusu Gospodu našem, kome slava imoć sa Ocem i Svetim Duhom vavek. Amin.
SPOMEN SVETE MUČENICETEODOSIJE Majka svetog Prokopija; postradala mačem posečena.[32] SPOMEN SVETIH MUČENICADVANAEST ŽENA Iz velikaških porodica (zato se zovu sinklitike); postradale za Gospoda
mačem posečene.[33] PRAZNIK ČUDOTVORNE IKONEPRESVETE BOŽIJE MATERE ʺKAZANSKEʺ U godini 1579, za carovanja Jovana Vasiljeviča Groznog, koji pomoću
Božjom pokori grad Kazan, prestonicu carstva Tatarskog, u tom gradu devojčiciMatroni javi se u snu Presveta Bogorodica i kaza joj da se na mestu gde je njihovakuća nalazi sakrivena u zemlji Njena ikona, i naredi joj da o tome obavestiduhovne i građanske vlasti u gradu. Ovo se viđenje ponovilo nekoliko puta.Matrona ispriča o tome svojoj majci, ali ona ne obrati pažnju na reči svojemaloletne kćeri. Najzad devojčica vide ikonu u ognjenim zracima, i pri tome čustrašan glas: ʺAko ti ne saopštiš reči moje, ja ću se javiti na drugom mestu; ali ćešti poginuti!ʺ Ovoga puta majka usliši molbu svoje kćeri, uplašene poslednjimviđenjem, i zajedno s njom uputi se k arhiepiskopu i vojvodama. Ali im ovi nehteše verovati. Tada, vrativši se kući, majka stade sama kopati zemlju naukazanom mestu. Njoj se pridružiše i drugi, ali ništa ne mogoše naći. Najzad,kada stade kopati sama devojčica Matrona, ikona Prečiste Bogorodice bi nađena iizvađena iz zemlje. Ikona bi veoma svečano i sa velikom češću odnesena u crkvu, iproslavi se čudotvorenjem, i bi od tada svuda poznata kao ʺKazanskaʺ čudotvornaikona Presvete Bogorodice.
SPOMEN SVETIH MUČENIKAAVDE i SAVE Postradali za Gospoda mačem posečeni.[34] SPOMEN SVETIH MUČENIKANIKOSTRATA i ANTIOHA,tribuna
Za svoju veru u Gospoda mačem posečeni.[35] SPOMEN SVETOG PREPODOBNOMUČENIKAANASTASIJA Rodom iz sela Svetog Vlasija kod Janjine (u Epiru); jeromonah pri jednoj
crkvi u okolini Carigrada. Videći i čuvši za stradanje sv. Konstantina Rusa,sveštenika, svaki dan se molio Bogu da ga udostoji mučeništva. I jednoga dana onstade javno govoriti Turcima o istinitosti hrišćanske vere, o ovaploćenju GospodaHrista, i o ostalim istinama domostroja spasenja, i izobličavati zablude islama.Zbog toga ga Turci staviše na muke, pa mu najzad glavu odsekoše predJenidžamijom u Carigradu, 1743 godine 8 jula. A naredne noći nebeska svetlostsijaše nad svetim telom ubijenog prepodobnomučenika.
SPOMEN PREPODOBNOG BLAŽENOGPROKOPIJA USTJANSKOG,Hrista radi suludog Podvizavao se u sedamnaestom veku u Vologodskoj guberniji, i tako
ugodio Gospodu da svete mošti njegove počivaju netljene i toče divan miomir uVjerjužskoj Vavedenjskoj crkvi, Veljskoga okruga.
SPOMEN SVETOG MUČENIKAPROKOPIJA Postrada za Gospoda Hrista u Kesariji Palestinskoj.[36]
NAPOMENE:
1. Imperator Tit carovao od 79 do 81 godine.2. Vespazijan vladao od 70 do 79 godine.3. Adrijan carovao od 117 do 138 godine.4. Dioklecijan vladao od 284 do 305 godine.5. Aleksandrija ‑ znameniti u starini grad, osnovan carem Aleksandrom Makedonskim (336 do 323godine pre Hrista) u Egiptu, na obali Sredozemnog Mora; slavio se u dohrišćansko doba kaocentar nauke i trgovine; od početka četvrtoga veka postao jedan od najvažnijih Centarahrišćanskog života i sedište patrijarha.
6. Grad Apameja nalazio se u jugozapadnom kraju Sirije, na reci Oronti.7. Grad Skitopolj nalazio se u Maloj Aziji.8. Emanuil, jevrejska reč, znači: s nama Bog. Sveti prorok Isaija naziva Emanuilom Gospoda IsusaHrista (Is. 7, 14 = Mt. 1, 22‑23).
9. Mihail i Gavril ‑ arhangeli.10. Agarjani ‑ muslimani, Arabljani, koji se tako nazivaju po imenu Agare, inoče Avraamove, majke
Izmailove, od koga i vodi poreklo pleme Arabljana.11. Zevs ‑ vrhovni bog stare grčke vere, smatran rodonačelnikom ostalih bogova i ljudi.
12. Hera ‑ najstarija kći Kronosa i Reje, jedna od glavnih ličnosti u staroj grčkoj mitologiji; smatranaza suprugu Zevsa i caricu bogova.
13. Apolon, grčka reč znači: pogubitelj. Apolon kod starih Grka i Rimljana bio bog sunca, svetlosti iprosvete; izobražava se obično sa lukom, tobolcem i strelama kao neprijatelj i pobeditelj tamnihsila.
14. Palada ili Atina ‑ smatrana boginjom pokroviteljkom braka i porodične sreće.15. Ova Kesarija nalazila se kod izvora Jordana; nju treba razlikovati od druge Kesarije, takođe
palestinske, no koja je ležala na obali Sredozemnog Mora.16. Prokopije ‑ grčko ime, znači: onaj koji napreduje, uspeva.17. Ermij Trismegist ‑ polumitska ličnost starogrčke istorije.18. Sokrat ‑ znameniti grčki filosof; živeo u petom veku pre Hrista.19. Asklipijad ‑ čuveni starogrčki lekar.20. Kalabrija ‑ divlji brdoviti kraj u jugozapadnom delu Italije.21. U staroj Grčkoj Sibilama su se nazivale putujuće predskazivačice, koje su svakome koji je hteo
gatale o budućnosti i predskazivale sudbinu. Delatnost Sibila naročito je cvetala u VIII i VII vekupre Hrista. Grčki istoričari spominju razne Sibile: erifrsku, frigijsku, helespontsku, i druge.Najviše izveštaja ima o kumskoj Sibili, savremenici Tarkvinija Gordog, koji je živeo na šest vekovapre Hrista. U Žitiju je reč o ovoj Sibili. Po starogrčkom predanju, tri od devet Sibilinih knjigakupio je car Tarkvinije, i smestio ih kao sveštene knjige u Kapitolskom hramu.
22. Reč je ovde o Apolonovom proricalištu u Delfima, gradu u podnožju Parnasa. Prema grčkojmitologiji, Apolon je sam izabrao Delfe za svetilište, prethodno ubivši tamošnjeg zmaja Pitona.Proricanja su ovde vršile takozvane pitije.
23. Livija ‑ drevni naziv Afrike; sastojala se iz dva glavna dela: Marmarike i Kirenaike; u Marmariki,u oazi Sivah, nalazilo se proricalište u čast tivskog božanstva Amona.
24. Dodona ‑ najstarije svetilište Zevsa, sa proricalištem i sveštenim dubom; nalazilo se u Tesaliji,okolo grada Skotuza.
25. Grad Pergam ‑ u maloazijskoj oblasti Miziji; tamo se nalazio kolosalan žrtvenik, podignut caremEvmenom II (196 do 157 god. pre Hrista) i posvećen Zevsu u spomen pobede careve nad Galima.
26. Po kazivanju grčke mitologije, Argonauti su bili moreplovci, koji su na lađi Argo krenuli na prvomorsko putovanje po tuđim zemljama.
27. Sveti velikomučenik Prokopije postradao 303 godine.28. Spomen svetog Andreja Jurodivog praznuje se 2 oktobra.29. Spomen njegov praznuje se 26 aprila.30. Patrijarh Carigradski Nifont II patrijarhovao od 1486‑98.31. O ovom događaju govori i ruski putnik Trifon Korobjejnjikov, koji je bio na Istoku u 1583 godini.
Vidi njegovu knjigu: Putešestvije, str. 44‑48, Spb. 1841 god.32. Videti o njoj pod današnjim danom: Stradanje svetog velikomučenika Prokopija.33. I o njima videti tamo.34. Izgleda da su i ovi sveti mučenici postradali sa Sv. vmč. Prokopijem.35. O njima videti pod današnjim datumom: Stradanje sv. velikomučenika Prokopija.36. Verovatno je ovaj sv. mučenik isti sa istoimenim mučenikom koji se slavi 22. novembra.
<< prethodna [ sadržaj ] sledeća >>
Svetosavlje.org :: Biblioteka :: Ћирилица :: Latinica