DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ, FILMSKI I TV REDITELJ: FILMSKO PREISPITIVANJE: DŽON FORD "POŠTANSKA KOČIJA"

~ Scenario: Dodli Nikols, fotografija: Bert Glenon, Rej Binger, scenografiija:

Aleksandar Tolubov; uloge: Džon Vejn Ringo Kid, Tomas Mičel Doktor Boni), Kler

Trevor Dalsa... produkcija: Njalter Njanger za United Artists, SAD, 1939.

Najsavršeniji vestern svih vremena Zahvaljujući značajnim filmovima i tamo gdje na izgled više nije moguće učiniti, primjećujemo stalni razvoj, jednu tihu evoluciju u kojoj filmovi postaju nove i sasvim svježe pojave. Svjedoci smo formi koje ne narušavaju scenografski ambijent, ali mu zato daju sasvim novi smisao. Oduvijek je težio savršenstvu, ali vrijednosti uočene u različitim filmovima uvjeravaju da mu to ipak nije bio jedini cilj. Favorizovanje spoljne dinamike i same napetosti, otkrilo je nove slojeve na kojima su moguće psihološke nijanse u stvaranju dramske napetosti. Različita iskustva sve više se sažimaju tako da postaje jasno kako autori često tehniku vesterna koriste samo kao okvir za svoj slobodniji, neobavezniji ali i bogatiji izraz. Ograničenja koja im inače nameće realnost, ovdje su potpuno neutralizovana, pa je moguće da se o ljudskom življenju govori mnogo subjektivnije, otvorenije, neobaveznije i strasnije. Vestern je doživio tolika preobraženja da ga više niko ne smatra samo filmom prošlosti. Otud odgovornost za ovu vrstu izraza autori rado prihvataju, jer su mogućnosti izbora neograničene. Svako se u vesternu potvrñuje i vjerovatno nigdje nije tako lako prepoznati majstorstvo i originalnost, kao meñu toliko viñenim i poznatim stvarima. Postoje samo dvije mogućnosti: biti autentičan, majstorski vješt i superioran ili se podrediti konvencijama. Filmovi ove vrste raspaljuju maštu, razbijaju tehnologiju automatizma, nameću selektivnost čak i u ukusu publike vraćajući autore prirodi samog medija. Ovdje nisu moguće avangardne revolucije - to su ne samo istorija već i navika, mentalitet, potreba i neprekidna čežnja za spokojstvom. Vestern uvijek mora biti

drugačiji da bi se potvrdio u onom što zaista predstavlja. To je jedna filmska kultura unutar koje se izgrañuju specifične stvaralačke individualnosti. Zato nije lako biti velik meñu najboljima. Džon Ford cijelom svojom biografijom to potvrñuje. On se vesternu približio dvadesetih godina, tražeći u tuñim pričama i filmovima sopstvene komentare, slike i rediteljska rješenja. Svoju individualnost je gradio unutar tih standardizovanih shvatanja i rediteljskih normi. To je dug put do sopstvenog identiteta tako da je tek njegov četrdeset i deveti igrani film "Gvozdeni konj" označen kao jedan od izuzetnih, koji ukazuje na odvajanje mladog stvaraoca od onog što su činili drugi u domenu vesterna. Opstati u ovom žanru, biti kao drugi ali i svoj, nije lako i reñali su se mnogi filmovi dok je Džon Ford uspio da dobije punu stvaralačku autonomiju. Bilo mu je potrebno pune dvije decenije intenzivnog rada, devedeset najrazličitijih djela, dok nije ušao u onaj zreli period svog stvaralaštva u kome je ostvario nekoliko izuzetnih filmova meñu kojima su: "Poštanska kočija", "Plodovi gnjeva" (1940), "Dug povratak kući", "Duvanski put", "Kako je bila zelena moja dolina", "Tvrñava Apača", "Čovjek koji je ubio Liberti Valasa". U svim antologijama vesterna, njegovi filmovi imaju izuzetno mjesto i spadaju meñu ona majstorska ostvarenja kojima se odreñuju vrijednosti. Prvi u ovoj impozantnoj seriji bio je upravo film "Poštanska kočija". Uzimajući u obzir i to da je nastajao u predvečerje Drugog svjetskog rata, za mnoge filmske kritičare, jeste najsavršeniji vestern svih vremena, što još uvijek ne znači da je najbolji film u ovom bogatom, stvaralačkom opusu. Ta popularnost je, meñutim, isključivo vezana za ličnost ovog velikog filmskog majstora. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Kultura&clanak=283971&datum=2011-06-13 Kočija sa čudnim saputnicima Prva scena u filmu "Poštanska kočija" počinje velikim totalima prerije u optičkim trikovima – pretapanjima i već na početku anticipira da film koji slijedi ne pripada vesternima B produkcije, koji su se uglavnom snimali u velikim studijima i izgledali su suviše artificijelno…Ipak, dijaloška scena na kočiji u pokretu izmeñu kočijaša Baka i šerifa Karlija snimana je u studiju, iako ne izgleda loša, pomalo kvari cjeloviti doživljaj prerije, a samim tim i remeti dramsku konstrukciju, iluziju filma. No, za takvo autorsko rješenje ove scene, svakako uzimamo u obzir i olakšavajkuću okolnost da je film sniman 1939. godine bez obzira što je u pitanju američka produkcija. Za ovaj film Ford nije tražio nikakav poseban ambijent. To je jedan od onih malih, tipičnih gradića Teksasa. Tonto je tako postao idealan prostor za ekranizaciju novele Ernesta Hejkoksa "Poštanska kočija za Lordsberg", koja je objavljena trideset i sedme godine. Sama priča je kasnije često poreñena sa Mopasanovom "Dundom". Sličnosti su nalažene čak i u samim likovima, ali sve to nije imalo uticaja na sam film. Te poštanske kočije bile su veoma popularne već decenijama, koliko u filmu toliko u literaturi o Divljem zapadu. Zar takva kola nisu krstarila svim putevima Zapada, prelazila preko teritorija koje su pripadale Indijancima, nailazila na mnogobrojne zasjede i bila unekoliko i simbol avanturizma, jer se nikad nije znalo da li će se stići do poslednje stanice. U ove kočije Ford ukrcava čudne saputnike. To je mlada Dalas, djevojka sumnjive prošlosti, s kojom se tetka oprašta upućujući je daleko u Lordsberg. Sve to posmatra profesionalni kockar, sa crnim šeširom i hladnim pogledom, po imenu Hetfild. Kockar-kicoš, primjećuje dok završava svoju

partiju pokera da je vidio anñela u džungli, a da to obični kauboji ne mogu, po njemu to mogu samo džentlmeni vidjeti, taj njegov anñeo je bila gospoña Meloj u poštanskoj kočiji. On nikud ne žuri i ukrcaće se meñu poslednjima da bi u sledećoj krčmi ili kockarnici našao svoj ambijent i ljude koje će da vara. U početnoj sekvenci doktor Boni opraštajući se u lokalnoj krčmi traži još jedno piće za rastanak, i to naravno, na veresiju. Simpatični barmen ga uslužuje govoreći da ima dobrog saputnika, trgovca viskijem koji treba da putuje za Lordsberg. Doktor biva ozaren i odmah stupa sa njim u srdačan i bliski razgovor. Dr Boni je boem, i jedan od onih dobričina izgubljenih na Divljem zapadu — on ne traži ni blago, ni bogatstvo, svoje razočarenje životom utapa u alkohol i djeluje skoro neobavezno. Trgovac viskijem Pikok je veoma smiješna figura u svom sitnom realizmu i potpuni kontrast prema ostalim ličnostima. Mali je, neugledan, plašljiv i pravo je čudo kako se mota po ovim nesigurnim i sumnjivim gradićima. Njega dr Boni odmah uzima pod svoju zaštitu, posebno njegovu torbu sa viskijem. Bankar Gejtvud podiže novac iz sopstvene banke i bježi, zadnji se ukrcava u Poštanskoj kočiji sa torbom od koje se ni trenutka ne odvaja: kukavica, sebičnjak, galamdžija i kontraš. Na putu, ukrcavaju Ringa Kida, kome je konj slomio nogu. Ringo opaljuje iz puške i maše da kočija stane, iako šerif primjećuje da bi on trebao biti u zatvoru ipak mu dozvoljava da se ukrca u kočiju ali prvo da mu preda oružje. Pratnju kočije sprovodi mjesni šerif Karli Vilor. Za razliku od ranijih filmova, već prilikom ovog upoznavanja Ford skoro nenametljivo nagovještava sve ono što se krije iza njihovih fizionomija i trenutne situacije. Niko od njih ne ide na ovaj put bez razloga. Čak ni zagonetna i elegantna Meloj. Da li su predstavnici onog malog svijeta ljudi koji ne mogu da nañu svoju sreću, ili misle da se može početi ko zna po koji put? http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Kultura&clanak=284074&datum=2011-06-14 Hladni sudija Ford je smatrao da poštanska kočija nisu samo mogućnost da se postigne napetost, da doñe do obračunavanja sa Indijancima, nego je htio da sve te ljude posmatra u autentičnom ambijentu, koji će za njih biti ne samo iskušenje nego i način da dožive ispitivanje sebe i dopru do saznanja kako treba nastaviti život. Time se pokazuje da u spoljnoj akciji, ma koliko ona bila favorizovana, ima prostora za psihološka posmatranja. Njega ne interesuju raniji dogañaji, prošlost svakog pojedinca. Naizmjenični krupni planovi predstavljaju naše aktere. Ringo Kid i doktor Boni odmah ostvaruju dobar kontakt, ispostavlja se da je doktor liječio njegovog brata. Ringo sa simpatijama posmatra mladu djevojku Dalas, a isto tako sa ne simpatijama registruje bankara Gejtvuda, ravnodušnost ispoljava prema kockaru-kicošu Hetfildu, prepotentnoj i gordoj mis Meloj čiji muž Kapetan Meloj treba da je sačeka na ovom avanturističkom putu... Ubijeñen je da sve ono što su preživjeli, mora da bude sadržano u njihovim karakterima, načinu govora, ponašanju i postupcima. Pri tome mjeri reakcije svakog pojedinca, trudi se da svako bude izvrgnut novim iskušenjima, tako da nijednog trenutka ne želi da budu samo svjedoci jedne avanture ili tipovi koji daju isključivo svojim prisustvom drami izvjesnu boju. Za Forda je važno kako ko reaguje, u kojem trenutku, na koji način. Zbog toga se njegova kamera smješta u kočiju i postaje istovremeno jedan od saputnika, ali i istraživača. Reditelju, kakav je Ford, ipak je stalo da u njemu ne vidimo hladnog sudiju

koji će sa neprikosnovenom strogošću da odmjerava svačije postupke, da bi kasnije nad njima meditirao ili izvlačio odreñene teoretske zaključke. Ali ovakva analiza, ipak ne sputava aktere da kroz svoje individualne postupke doñu u poziciju da se odmjeravaju, prema situacijama. Na taj način se u njima ističe ono subjektivno i ljudsko. Onaj prvobitni okvir koji im je nametnula režija razmiče se i oni u tom iskazivanju postaju slobodniji i neposredniji. Iskušenja u filmu ima na pretek: poslije uvodne ekspozicije umnožavaju se do poslednjeg kadra. Ta napetost ima svoje gradacije, a nameće se istovremeno kao fizička realnost prema kojoj neprekidno moramo biti usmjereni. Na pola puta mladi poručnik sa svojom konjicom odazi u drugom pravcu, napuštajući pratnju kočije. Zatečena družina u jednoj krčmi preispituje svoju odluku da se vrate, ali doktor želi da se nastavi ovaj put i želi još jedno piće... Gospoña Meloj je razočarana što je njen muž kapetan nije sačekao na dogovoreno mjesto. Pada u nesvjest i dobija bolove. Ringo trijezni doktora jakom kafom, i nagoni ga na povraćanje posipajući ga hladnom vodom da bi porodio Meloj. Doktor i gospoña Dalas je porañaju, čestitajući doktoru na uspješnom poroñaju toče mu viski uz razdraganu viku. Prodavac bi da odustane, simpatičano je plašljiv, za razliku od bankara koji je isto strašljiv ali i vrlo nesimpatičan i pritom loš karakter... Strah od prepada Apača i njihovog poglavice Džeronima je prisutna u svakoj sceni i Ford ga pretvara u jedan od bitnih faktora koji uslovljavaju strukturu ovog filma. On se, na izvjestan način, objektivizuje i dobija svoj izraz u muzičkom motivu koji prati kretanje kočije. U tom pogledu, svaka scena, sekvenca, donosi nešto novo ali i ojačava ranije strepnje. Sve se to uvlači u ličnosti, tjera ih da podese svoje ponašanje, da se osjećaju dijelom cjeline. Njihova iskazivanja su mnogostruka: kroz meñusobne dijaloge, odnos prema strahu od Apača, kroz pokušaje da se sačuva glava i izbjegne smrtonosni metak. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Kultura&clanak=284232&datum=2011-06-15 Život i iluzija Jedino, čini se, ko je u ovoj grupi bezbrižan jeste doktor Boni on krijući ispija polako bocu po bocu iz torbe Pikoka i atmosferu u kočiji čini podnošljivijom. Bankar ga prekorava kaže mu, vi ste pijani gospodine, a on mu odgovara da nije, i da je samo srećan... Proći kroz koridor smrti veoma je teško. Ford olakšava ta stanja svojim ličnostima, dovodi ih u priliku da se prilagoñavaju svakom novom iznenañenju, da se ne zadrže na spoljnim, uočljivim reakcijama već i da stvaraju sasvim nova osjećanja i promjene. Zar se odnos dr Bonija i Pikoka ne izgrañuje baš na tom strahu od Apača i naravno viskiju? Taj preplašeni trgovac nosi periku, a ljekar ga neprekidno upozorava na mogućnost da ih Apači skalpiraju. Simpatični prodavac viskija Pikok se dvoumi kada dobiju upozorenje od poručnika da mogu biti presreteni na putu od Apača. Želi da odustane i izañe iz kočije, meñutim doktor ga sprečava grleći njegovu torbu s viskijem, govoreći da treba biti džentlmen pa sačekati da izañu prvo žene... Dr Boni uspijeva da život pretvara u iluziju i zato sa velikim zadovoljstvom ispija svoje gutljaje viskija. Nasuprot njemu, Ringo je veoma prisutan u svim tim pokušajima da se izvuče kočija iz opasnosti, ali ne želi da ubija po svaku cijenu. Mnogo više mu je stalo do pogleda i onih tihih simpatija koje se razvijaju izmeñu njega i lijepe, tihe djevojke Dalas, koja je morala da krene na ovaj put. Iz njenog ponašanja samo

može da se nasluti njena prošlost. Gospoña Dalas nema nikoga i niko je ne čeka u Lordsbergu, tamo će pokušati da nañe posao. Kada obavi poso u Lordsbergu, Ringo joj nudi zajednički život na ranču u jednoj zelenoj dolini, ali prvo mora da pronañe ubicu oca i brata Luka Palmera i osveti se. Dalas ne skrivajući interesovanje i simpatije prema Kidu da ne želi da bude sa mrtvim čovjekom pokušavajući da ga razuvjeri od svoje namjere, govoreći mu: Ali ti mene ne znaš?; On joj odgovara: Znam ono što želim da znam… Ringa to ne zanima - ovdje vrline ne znače ništa već postupci i to baš ovog trenutka, u ovoj situaciji. Pijanac doktor Boni i žena sa margine gospoña Dalas, su porodili gospoñu Meloj i tako možda, spasili je sigurne smrti. I, ona se ipak, na kraju u ponašanju prema njima mijenja. Doktor sve napete situacije čini potpuno drugačijim; zaključuje da ako mu je ostalo još samo jedan dan života želi da ga provede u uživanju... Svako od njih traži za sebe nešto od izmaklih iluzija. Kockar bi htio da bude savršen džentlmen, skriva svaku emociju, pokazuje se hladan i proračunat, a ipak ne impresionira nikoga i postaje žrtva ovog puta. Iako kockar kicoš ostaje introvertan i izgleda uglañeno on ipak pokazuje zrnce emocije skidajući svoj kaput i na zapaljenom utvrñenju pokriva žrtvu... Na kraju će ova maska da spadne i zamoliće da jave njegovom ocu u Velikoj dolini da je mrtav. Bankar pokazuje sve veću nervozu i Ford ne krije svoju netrpeljivost prema takvim sebičnim karakterima. Kada na kraju vojnička patrola us-pijeva da odbrani poštansku kočiju i dovede ih do željenog mjesta - niko više ne liči na onakve kakve smo ih upoznali na početku filma. Opraštajući se na kraju puta gorda Meloj se zahvaljuje gospoñi Dalas, govoreći joj da li ona može nešto da učini za nju, Dalas joj se zahvaljuje i pokriva je svojim kaputom i odlazi. Bankara Gejtvuda hapse na stanici. Ispod šešira Ringo je sačuvao jedan metak za Luka Palmera i odlazi prašnjavom ulicom na obračun. Uspijeva da upuca Luka Palmera koji se vraća u salon i pada na pod smrtno pogoñen na oči svojih kompanjona. Dalas u strahu iščekuje i biva srećna kada se ispred nje pojavi Ringo. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Kultura&clanak=284370&datum=2011-06-16 Svijet neizvjesnosti Svako će krenuti svojim putem, nastojeći da doñe do drugačijeg života. Ringo i Dalas kreću zajedno, Bankar će teško naći spokojstvo i mir, Doktor i Trgovac će se razići a svijet neizvjesnosti i dalje će postojati. U kompoziciji ovog filma nema ničeg misterioznog i neobičnog. Sve je poznato i gotovo razrañeno poput muzičke partiture. Režija ponekad liči na orkestraciju u kojoj je sve veoma precizno odreñeno. Mogu se tačno pratiti dužine sekvenci, trajanja napetosti, intenzitet dinamike, efikasnost obračuna, ritam i kroz samo kretanje, stvaranje mogućnosti za interakciju ličnosti. To je film savršenog reda i kompozicije, gotovo školski primjer kako se prave filmovi u kojima su sjedinjeni kretanje (sada bismo rekli roud-muvi), i akcija sa psihologijom, u formu koja djeluje svojom životnošću, surovošću, ali i izvjesnom ljepotom. Sve se to preobražava u stvarnost koja djeluje sudbinski. Čas je to oživljavanje legende, a odmah zatim ispoljavanje životne surovosti da se sve na kraju ispuni izvjesnim djelovanjem koje transponuje cio materijal u estetske vrijednosti. Ovdje je sjedinjeno ono objektivno, svojstveno svim pravim vesternima, sa subjektivnim samog reditelja i njegovih aktera tako da je izraz postao bogatiji. Akcija nam se, kod Forda, predstavlja kao dvostruka realnost - sa onim svojim spoljnim i unutrašnjim vidom. Time se likovi oživotvoruju i

pretvaraju u sasvim odreñene ljudske individualnosti. Ova podvojenost meñu putnicima dok ručaju u jednoj krčmi, jasno se uočava, na jednoj strani su Dalas, Ringo i pijani doktor Boni, a na drugoj su kockar-kicoš Hetfild, i gorda Meloj zajedno sa bankarom Gejtvudom i naravno dva čovjeka iz službe, šerif Karli i simpatično gunñalo kočijaš Bak... U tako strogim okvirima kompozicije Ford se osjeća veoma superiornim, umije da nañe potrebne detalje, sa prefinjenim smislom i znanjem komponuje pojedine kadrove, umije da stvori pravu iluziju, ali i da razbije sopstveni šematizam neočekivanim nijansama, tako da se nad filmom ne osjeća kontrola. Ima prizora koji su potpuno usaglašeni sa njegovim osjećanjima pa ovo nije izraz jednog visokog zanatskog majstorstva nego jezik pravog umjetnika. Kao glavni junak, "Poštanska kočija" Džona Forda poslužila su svojom sudbinom i čemu drugom, a ne samoda budu kovčeg prorešetan indijanskim strijelama. Prvi put je sada kamera prošla kroz njih, proučavajući ponašanje putnika u čijem društvu nas je pozvala (da stanemo pod uslovom da zaboravimo da je "polazak poštanskih kočija iz Tonta označavao početak pustolovine koja nije uvijek imala srećan ishod... ". - Džon Ford i Dadli Nikols dali su joj ipak takav ishod, jer su vjerovali da i u tom pogledu, kao inače, treba da ostanu vjerni izričitim tradicijiama žanra. Ali, "Poštanska kočija" obilježava datum i odlučnu etapu u istoriji vesterna. Poštujući sve elemente koje su običaji učinili neprikosnovenim, zadržavši pucnjavu i jurnjavu, i, sve u svemu, sve dramske teme svog žanra. Džon Ford ih je obogatio moralnim, socijalno-psihološkim sadržajem koji im - ne mijenjajući im prirodu - pridaje intelektualno i umjetničko dostojanstvo kome vestern do tada nije vodio nimalo računa. Time "Poštanska kočija" najavljuje razvoj ka jednom više cerebralnom vesternu, svjesnom svojih tema i njihovog značenja. Zato ovaj film, zbog svega nije samo veliki uspjeh Džona Forda nego i djelo koje preobražava cio žanr, kodifikuje izraz i istovremeno ga otvara prema najvišim dometima ove umjetnosti i čini univerzalnim. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Kultura&clanak=284546&datum=2011-06-17 Vestern ponovo Poštanskoj kočiji ne nedostaju žanrovske tradicionalne satisfakcije. Drugi dio filma je prepun akcije sa puškaranjem izmeñu Džona Vejna i Indijanaca uzbudljiv napad na kočiju koja juri prerijom, i na kraju filma sa Plumerom i njegovom bandom. Doktor, Kockar, i Ringo u žestokom obračunu sa indijancima se bore do poslednjeg metka, ističe se Ringo Kid. Kočijaš-lakrdijaš Bak biva ranjen, ali Ringo uzima stvar u svoje ruke i skače na upregnute konje u kočiji, uzima uzde uspijevajući da iskontroliše konje. Scena je dodatno obogaćena vrhunskim kaskaderskim sposobnostima Jakime Kanuta, u ulozi Apača koji skače na konja upreglog u kočiju, a potom dobija metak i pada meñu kopita i točkove. Dalas drži novoroñenče, Meloj leži i moli se; Kockar gine, a u poslednjem trenutku stiže konjica spašavajući ih sigurne smrti. Ovo je bila druga šansa za svjetsku slavu Džona Vejna, poslije neuspjeha filma "Veliki put", i on ju je objeručke prihvatio. U ulozi Ringa Kida bjegunca iz zatvora koji želi da se osveti Plumerovima, ubicama svog brata i oca, on ostavlja snažan utisak već od prve pojave kada pucnjem iz puške i mahanjem zaustavlja kočiju u pustinji. Vejnov lik je ostavljen na trenutak da bi Ford osvijetlio likove drugih putnika u kočiji. Svi su dobro skicirani: Dalas, djevojka koja nije

bolja nego što bi trebala biti i koju su, zajedno sa pijanim Doktorom Bonom, puritanke iz lige za red i zakon protjerale iz grada; zatim Pikok, strašljivi prodavac viskija, pa Hetfild, kockar sa juga, gospoña Meloj, žena konjičkog oficira, Getvud, bankar koji bježi sa ušteñevinom. Na kočijama su Bak, razbacani kočijaš i Karli, mjesni šerif. U korelacijama te neobične družine, Ford ispituje svoju omiljenu temu - moralnu nadmoć onih koji su odbačeni od "respektabilnog" društva, i upravo detaljima, kakvi su pijenje vode iz srebrne kockarove čašice za gospoñu Meloj i ispijanje iz čuturice mis Dalas, srebrna čašica po mišljenju kockara nije za Dalas, jasno se odvaja društveni sloj i soj ove grupe putnika. Ti detalji u filmu pokazuju karaktere i psihološko- socijalni profil naših aktera… Ovo je bio prvi film koji je Ford snimio u dolini spomenika, na granici izmeñu Jute i Arizone meñu visokim pješčanim planinama. Krhkost putnika kočije naglašava se kamerama koje prikazuju grupu Indijanaca kako posmatra kočiju dok se ona probija kroz pustinju. Ford nema namjeru da predstavi Indijance kao pojedince oni su prosto sila prirode. U finalnoj sekvenci, na samom kraju puta, misleći da je opasnost ostala daleko iza njih doktor nazdravlja svima i u trenutku kada nazdravlja Pikoku, njega pogaña strijela, počinja napad Apača. Svi muškarci iz kočije pucaju na Indijance osim bankara Gejtvuda, on je u paničnom strahu većem nego što je strah koji trpe žene u kočiji. U zadnjoj sceni filma, dvokolicu dovoze šerif i doktor, ukrcavaju Ringa i predlažu gospoñi Dalas da se i ona popne, iznenañena i srećna prihvata. Dok ova dvojica viču na konje u kočiji i uz glasan smijeh ih ispraćaju gledajući za njima u daljini, pokazujući tako dobrotu, razumijevanje i humanost za ovaj mladi par. Šerif poziva na piće doktora, ovaj prihvata, ali samo jedno, dok Ringo i Dalas jure prerijom u novi život ka njegovoj zelenoj dolini…Ne mali uspjeh ovog filma u bioskopima doprinio je da se ponovo uspostavi žanr vesterna. "Poštanska kočija" je imala sedam nominacije za Oskara. Tomas Mičel za ulogu Doktora Bonija dobio je Oskara. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Kultura&clanak=284666&datum=2011-06-18 (Kraj) bangorski@t-com.me Feljton, izlazio u listu “Dan”, od 13. do 18. juna 2011. u rubrici Kultura