PRIREDIO: DR VUKIĆ ILINČIĆ OPOZICIONI LIST „NARODNA MISAO” – ČLANCI I POLEMIKE

Vukić Ilinčić Slobodna štampa Prije oko sto godina štampa i periodika u Crnoj Gori bili su relativno dobro razvijeni. Isticao se Glas Crnogorca kao službeni, a od 1908. godine i Cetinjski vjesnik. Poslije donošenja Ustava 1905. godine, izlazi list Ustavnost na Cetinju i i Slobodna riječ u Podgorici, kao i prvi opozicioni list Narodna misao u Nikšiću, 1906. godine. Apsolutistička vlast u Crnoj Gori 1907. godine, zbog slobodoumne ureñivačke politike, prekinula je izlaženje ovog lista, a štamparija Narodne misli u Nikšiću demolirana je. Sa današnje distance zanimljivo je čitati pojedine članke, rasprave, polemiku o svim pitanjima društvenog, privrednog i političkog života toga vremena. U članku pod navedenim naslovom, opoziciona Narodna misao, piše, izmeñu ostalog: „Štampa je sredstvo za izražavanje misli. Ovo je – da tako nazovemo – opšta definicija štampe, koja je velikim uspjehom ljudskog uma i nestajanjem ropstva, postala nepotpuna. I roman je izražaj misli, ali on ne predstavlja štampu u onom smislu riječi, kojega ona danas de facto ima. Danas je slobodna štampa pravi izražaj misli; a to doista zahtijevaju današnje prilike i evolucija političke ideje. Reforma naših prilika donijela je sa sobom i zakon o štampi. Ako hoćemo blago da sudimo o našem zakonu o štampi,onda ćemo ovako kazati: – Našao si iznemoglog putnika u Sahari, pa si ga pridigao, sklonio od pješčanih vjetrova i nahranio – ali mu vode nijesi dao! I mi smo dobili 56. članak o štampi, po kojima bi mogla štampa nekako mizerno da životari. Ali eto ti člana 6, koji jasno otkriva namjeru onih koji pisaše ovaj zakon – i u Crnoj Gori nema slobodne štampe.

Zašto ta gospoda, kada su već prepisali srpski zakon o štampi, ne unesoše u naš zakon i onaj paragraf, koji ovako veli: – odgovorni urednik mora biti grañanin koji uživa grañanska i politička prava (član 22 Ustava) i ništa više. Ali našoj je gospodi malo bilo uživanje grañanskih i političkih prava, nego treba stalno da žive u Crnoj Gori (sigurno ne može nikako imati ni zastupnika), da je svršio najmanje kakvu srednju školu, da uživa sva grañanska prava, da je pošljednje tri godine plaćao 15 kruna dacije i da mora imati najmanje trideset godina! Još je čudo što ne mora da položi kauciju od jedno 100.000 kruna! Gdje nema slobodne štampe ne može biti ni slobodnog narodnog razvoja; ne može biti slobodne misli, a protiv toga je baš ovaj zakon i išao, ugušiti sve što može dovesti do poznanja pravih prilika, te da se nijedna riječ ne čuje o pravim tegobama našega naroda. Slobodna štampa potrebna je i seljaku i ministru – cijelome narodu, jer ona vrši ono u upoznavanju prilika, narodnih potreba i kontrolisanju svačijega rada, što ne bi moglo ni jedno ni drugo sredstvo zamijeniti. Slobdne štampe ne treba niko da se boji, ko pošt eno misli i svaća svoju dužnost. Kao što svaki pojedinac ima dužnost da za svako svoje djelo odgovara, tako i onaj koji što napiše treba da odgovara za svoje izražene misli – veli jedan pravnik. Prema tome po principu da za ono, što se u glavi zamisli prema normama, koje društvo postavlja kao kažnjive, za to mora isti odgovarati, svuda gdje su normalno ureñeni odnošaji i sloboda štampe postavljena na najširu podlogu slobode. Nikome ne prijeti opasnost od slobodne štampe, nego upravo od onoga, što ona na javnost iznese. Ni najoštrija štampa neće nikoga rešetati, ako on to doista ne zaslužuje i ne izaziva. Ako ko nepošteno radi, planduje na račun naroda ili narod inače eksploatiše, neće ga štampa predstaviti javnosti sa njegovim nedjelima jer to je slobodna štampa, nego za to jer to zahtijeva opšti interes i jer je on baš takav. Što više idemo u moderno vrijeme, to se sve više opaža potreba slobodne štampe. Gdje ima iole slobode, gdje se iskreno ide za tim, da se narodu da sredstvo, da izrazi svoje misli da se razvija i napreduje, tu treba dati narodu slobodnu štampu. Zato je sveta dužnost naših narodnih poslanika, da kod revizije zakona o štampi zauzmu energično stanovište – potpune slobodne štampe.” http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=410187&datum=2013-12-11 Zalaganje za zakonitost i zakonodavni rad Skupštine „Na Lučindan, 18. tekućeg sastaće se po Ustavu prva Narodna skupština na Cetinju, koja će moći da rješava i da odlučuje. Pred njen sastanak, koji će biti sudbonosan po budući ustavni život i razvitak naše domovine, i nehotice nam se nameće pitanje: šta će, o čemu sve i kako rješavati narodni poslanici, i kakve će biti prve odluke Narodne skupštine? Hoće li to biti skokovi u napredovanju ustavnom ili tvrdi temelj za postepeno napredovanje u tom pravcu; ili će – Nedaj Bože! – rad se kretati oko sitnica koje ne zasijecaju u osjetne prelome k ustavnom napretku, i ne bi bili pitanje životnog značaja i koristi. U tom slučaju Skupština bi bila obično sijelo narodnih prvaka, na račun naroda. Ali po samom poslu, koji izgleda na sastanak poslanika, mi se moramo uvjeriti o protivnom; mi moramo unaprijed priznati da rad koji očekuju i koji ima da se dovrši daće

Skupštini intenzivan izgled. Pa kako i na koji način? Ta neizvjesnost pred kojom se sada nalazimo, i kad i sami narodni poslanici stoje pred početkom, smišljajući šta i kako da čine pa danajbolje posluže domovini – rad sam ovdje iznijeti jedan od mnogih koristan predlog u pravcu, koji bi našem ustavnom životu pružio najviše snage i poleta za život. Mislim na zakon. Svi zakoni dosle doneseni od Ustava, privremeni su, i ako su u snazi; jer da budu stalni potrebno je odobrenje Narodne skupštine (čl. 73 Ustava)... Ustav kaže da je štampa slobodna, da su opštine samoupravne, da su ministri odgovorni, da po narodnoj volji razrezuje se prihod i rashod državni, i da je svakom državljaninu zajemčena lična sloboda. Šta bi, pretpostavimo, sve ove uredbe Ustava vrijedile kad ne bi zakoni, o tome doneseni, slagali se s tim?A ustav ne kaže da se zakoni moraju ograničiti, no da moraju biti onakvi, kakve ih Narodna skupština odredi i Knjaz Gospodar potvrdi. Ako naši poslanici žele slobodnije zakone u svemu navedenom, Ustav im ne brani imati ih. Oni, kao narod, neka ih donese za sebe kako za najbolje nañu, a vladalac je uvijek gotov da odgovori želji naroda, jer kome je milije dobro ovoga! Kad je tako, neka naši narodni poslanici niukoliko ne obaziru se na već štampane zakone, no neka gledaju i dobro otvore oči da im to bude prva briga; što slobodnije zakone za što slobodniji razvitak društvenog života i rada, a prema odredbama Ustava i u granicama njegovim to je moguće učiniti. Narodni poslanici imaju pravo i po Ustavu i po svome pozivu i dužnosti, da donesu najslobodnije zakone i za štampu, i samoupravu opštinsku, i slobodu grañansku, kao i najbolje načine za napredak privredni i trgovinski, kao glavni osnov našega narodnog napretka. Nadajmo se da će predlog ovaj naći odziva kod narodnih poslanika, bez obzira koliko je karte i štampe potrošeno na već štampane zakone, i kolika će šteta biti i dobit s tim, društveni i državni dobiće mnogo više. U istom broju u rubrici „Domaće vijesti” pod naslovom „Opet Bogetići!”,govori se o proteklim izborima za Zakonodavnu skupštinu u ovom mjestu. Inače, izbori su protekli u duhu mnogih zloupotreba (primj.V.I.). „Kad li će se završiti izborna afera Bogetićka, koja će, kanda, izazvati mnogo ozbiljnije posledice no smo mogli predvidjeti? Mato Savin žalio se na Cetinju za ćotek dobijen od birača g. L. Mijuškovića, te ga Oblasna Uprava uputi da redovnim putem traži naknadu od krivaca. Došav kapetanu Mijuškoviću u Bogetiće, ovaj naredi vojnicima, te ga vežu, i tako vezana uputi na Cetinje, sa optužbom, da ga je Mato Savin htio ubiti. Čujemo da Mato Savin kraj svega „atentata” šeta po Cetinju i gladuje, i razmišlja, kako je teško kad čovjek upre galvom u zid da izañe iz kuće. A što je još gore, on je sad krivac, i stvar o uvredi sitna je pri optužbi za ubistvo. Žalosno, ako nije istinito, i kapetan je za strogu osudu, ako je atentat izmišljen. Nas veoma interesuje ovaj zanimljivi proces i trudićemo se da svršetak saopštimo našim čitaocima. Glavno je, da se zlo nikada ne raña sa jednom glavom.”

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=410289&datum=2013-12-12 Stranke-partije Kod nas u Crnoj Gori nijesu postojale partije u onom smislu kako se obično razumiju...te se slabo i može znati i razumjeti njihov značaj. (U prvoj ustavnoj skupštini 1906. godine poslanici nijesu predstavljali stranke, jer ih u Crnoj Gori tada nije bilo, a poslanici su nastupali u svoje ime – samostalno, primj.V.I. ). Da bi o tom važnom pitanju imali pravilan pogled i da bi se u njemu znali naći, kad se ono počne pretresati u našoj štampi, potrebno je znati postanak i uticaj partija na razvitak sloboda i grañanskih prava u jednoj zemlji. Mi smo prije ustava slušali o partijama u Srbiji, ali smo im tada davali sasvim drugi značaj, i riječ partija, u to vrijeme, predstavljalo je neko zlo i mislilo se da u Srbiji nema partija ona bi bila sretna zemlja. Pa često puta narodu se partija predstavljala i isticala kao neko zlo i time je on strašen. Partija, kao što će se docnije vidjeti, nije nikakvo zlo nego potreba koja neminovno prati ustavno doba, pa je i nemoguće zamisliti jednu ustavnu zemlju bez partija. Partije su zlo samo onda kad preñu iz opšte i načelne borbe u sebične račune i borbu za položaj. Ali to ne treba razumjeti da partija ne treba da se bori upliv i vlast, jer ona samo na taj način poznaje svoju silu i kontroliše svoj program. Nijedan ustav ne predviña partije i one se ne stvaraju zakonima, već stvarnim potrebama društvenog života. Dioba partija može biti različita, ali kad se govori obično se razumiju čisto političke, pa se prema tome i dijele: kocervativna, liberalna, progresivna i t. d. Od partije treba razlikovati frakciju, to su dva krila jedne iste partije; koteriju (družinu), to je krug bliskih ljudi u osnovu kojih leži lični odnošaj; i najposlije kliku, to je grupa ljudi u osnovu kojih leži interes njenih članova. Partiji je početak, što se iz mase prikuplja krug obično bliskih lica, a iz ovih izdvajaju se pojedine ličnosti, od kojih kakvim slučajem izdvaja se pojedina ličnost, oko koje se prikupljaju drugi, i tako postaje voñ partije. Voñ partije se mora odlikovati stalnošću svojih ubjeñenja, energijom u samom radu, a osobito mora proniknuti u budućnost, jer to je čime se partija obuhvaća u neku cjelinu. Ona mora uživati potpuno povjerenje i poštovanje svojih privrženika. Ukoliko je voñ manje obdaren vrlinama, u toliko je povjerenje njegovih privrženika manje, te je rascjep u partiji neizbježan, tim prije ako partija nema tačno izrañen svoj program u političkoj borbi. Partije su dobrovoljna sjedinjenja grañana u cilju da utiču na upravu državom, i time da upute politiku ili jednu granu njenu u izvjesnom pravcu. To su udruženja ljudi, u ime odreñenih društvenih ciljeva, da primijene u život svoje društvene ideale. Svaka partija skuplja oko sebe privrženike, koji prema njenu uspjehu prilaze i odlaze, te se ona nalazi u neprestanoj promjeni. Pravi prijatelji i ubijeñeni privrženici stalno ostaju u partiji, a drugi se neprestano mijenjaju. U partiji se mogu vidjeti ljudi raznih sposobnosti i dara, kao: teoretičari, praktični radnici, propovjednici, agitatori i t.d. U partiji postoji centar i krajevi.U centru je partijslka aristokracija, koja u svojoj partiji, pa i kod najdemokratskijih država, ima monarhijsku vlast, kojoj se dobrovoljno

pokoravaju svi jednomišljenici partije. U državama pri apsolutnom ureñenju, pa bilo ono monarhijsko ili jakobinska skupština, političkim partijama izvan vladina programa savršeno je nemoguće opstati. Svaka i najmanja – nevina – opozicija goni se, a da se pokaže na boži svijet, mora se voditi očajna borba. U državama neslobodnim mjesto partija postoje tajna društva koja se, kako Šolenberg navodi, drže blagodareći pritisku i netrpeljivosti državnih vlasti. Velika je tajna u zabrani, što je i Evu navelo na grijeh. Ali u državama ustavnim svim partijama otvoren je put mirne propagande i postepenog uticaja na razvoj u zemlji. Partija pretresa sva pitanja slobodno i vodi na skupovima i putem štampe agitaciju i propagandu. Da bi se ocijenio značaj partije u jednoj ustavnoj državi, potrebno je vidjeti njen ogromni rad, da bi, pomoću riječi i misli, rasvijetlila mnoga pitanja; da bi borba, iz potajne i nejasne, priješla u otvorenu i jasnu. Sve što je prije u narodnoj masi bilo neodreñeno i besmisleno, što ga je davilo, izlazi na svijet, svak ga može pretresati, kritikovati i ocjenjivati. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=410455&datum=2013-12-13 Partija je slobodno sjedinjenje Blagodareći partijskoj borbi mnoge stavri koje su izgledale proste i lako se, po nekome ustanovljenom obrascu, rješavale, raznolike su i imaju različitih životnih pitanja, jer na „starom ledenom” polju svak teži da živi i radi, partije, sa svoje strane čine, da se iz neodreñenog, haosa, stvori sistem i neki red, a iz raznolikosti jedinstvo. Ona skuplja jednomišljenike, ureñuje vojsku koja je odana poslu i koja vjeruje u istaknutu ideju. Prema tome, svaka partija prvo gleda da istakne dovršeni program ne samo svog političkog, društvenog – no i moralnog rada. Ona radi da se masi izloži popularno sva oblast znanja, koja ima ma kakvog dodira s društvenim životom. Na taj način princicpi privode se k stvarnosti u život. Život se kritikuje s tačke programa partijskog i traže se putovi društvene politike, donose se programi reforama i preureñenja. Razrañuje se program partijskih traženja, taktika borbe, proračunavaju se svoje i neprijateljske sile, utvrñuje se partijska disciplina i na taj način dovršuje se organizacija partije. Nastupaju propagande, agitacije i zemlja se pretvara u školu državnih i društvenih nauka... Svaka je partija slobodno, otvoreno sjedinjenje. Ona se stvara da u svoju sredinu privuče najbolje ljude: dobre agitatore, novinare, govornike i narodne tribune, oprobane političare, finansiste itd. Partiji trebaju ljudi različitih talenata, znanja i praktične sposobnosti. Ona te razne sile kupi iz narodne mase, te im daje priliku da razvijaju: um, volju i karakter. Borba stvara ljude, okaljuje ih, oduševljava, a zarañuje sve više novih sila i stvara nove borce. Borba kod partija proizilazi naočigled svih i javna je, te se kod partija sa njenom silom stvara još i odgovornost, poštenje i takt... Na taj način stranka ne samo prosvjećuje, no i vaspitava. Gdje nema stranaka nema ni pravih državnika. Osobito je za vrijeme izbora velika agitacija i partijska borba. Narod se onda javlja zainteresovan u izboru parlamenta, te partija, bilo unakrsnom polemikom ili pomoću narodnih zborova, izlaže zakone u cjelini, pojedine mjere državne uprave i cio smisao i značenje pojedinih dogañaja.

Budžet, strana politika, vojska, pravda, prosvjeta, unutrašnja politika – sve to izlaže biračima u sažetom i pojmljivom obliku i to na sve strane gdje ih ima. Na taj način pomoću izbornog prava omogućava se narodu da obrazuje narodno predstavništvo i izrazi svoju volju. Kako će se obrazovati snažno predstavništvo, uči, ne pravo, nego politika, ne zakon, nego stvarni politički život”. O demokratizmu (1906) Divno je biti demokrata (narodnjak) srcem i dušom i odvajkada ljubiti svoj narod i razumjeti njegove želje, to mogu biti samo oni ljudi koji svoju prošlost nijesu ničim okaljali. Pojava Ustava u Crnoj Gori učinila je da su se u većini vaskrsli (pojavili) ljudi sa demokratskim načelima, no čija načela treba razlikovati u tri kategorije. Meñu današnjim demokratima ima ih koji su do juče bili indiferentni prema svim nedaćama, koje je naš narod trpio, a ima ih i takvih, koji su baš bili glavni prouzrokovači tih nedaća. To su demokrati iz interesa ili ogorčenja, što im je bilo Ustavom, bilo drugim okolnostima, istrgnuta iz ruku vlast i sila. U drugu vrstu spadaju demokrati, koji i ako nijesu bili učesnici u narodnim nedaćama, ali su se solidarisali sa djelima prouzrokovača tih nedaća, te su danas postali demokrati samo silom okolnosti. Treća vrsta jesu pravi demokrati – mlañi ljudi – kojima je jedino stalo do dobra i istinskog ureñenja Crne Gore, a svoj demokratizam ispoljavali su na svakom mjestu i riječju i djelom i u autokratskom dobu, i te demokrate danas narod rado pozdravlja. Žalosno je da meñu demokratama druge vste ima i mlañih ljudi, koji su kao ljudi od položaja baš u ustavnom dobu, pokazali djelom, da su ne samo jednaki sa onima prve vrste, već još i takvi, da im nimalo Ustav za srce nije prijenuo, pa baš Ustav bio tako nesrećan da prvo dopadne njima u ruke da ga oni izvršuju. Davanjem Ustava ozarila je svjetlost naš narod i skinula mu mrežu sa oči da može viñeti ko su njegovi pravi prijatelji, a u isto vrijeme ukinuta je sila demokratima prve vrste da mogu i dalje pirovati na račun njegovih leña. Demokrati druge vrste bacaju se drvljem i kamenjem na demokrate prve vrste sa kojima su se solidarisali misleći da će narod njihova nedjela dati zaboravu, dok meñutim stvar stoji drugačije. Rijedak je to narod koji više polaže na dobar glas i tradicije kakvoga čuvenoga i znamenitoga doma, kao što je naš narod. On vrlo često pominje kad o kome svome velikanu hoće što dobro da kaže kako je ovaj i starinom od čuvene i viñene kuće, a tako isto pamti i nedjela pojednih ljudi i vječito ih kune i o njima priča svome naraštaju. Jednom riječi, bez velikih ljudi, bez ñenijalnih umova, bez vrijednih i istinski spremnih i neokaljanih rabotnika na opštem polju napretka i kulture u čitavoj porodici roda ljudskog, istorija kako pojedinih, velikih i malih država i naroda tako i čitavoga čovječanstva, bila bi jedna nedogledna pučina mraka i neznanja, bio bi jedan haos bez forme i oblika. Misli i pogledi našega naroda na državno ureñenje i na sve što predstavlja suštinu života narodnoga, na polju unutrašnje i na polju spoljašnje politike svoje države,dijametralno se razlikuju od misli i pogleda gospode demokrata – političara, što su obrazovali poznatu grupu naše demokratije druge vrste. Oni ne poznaju svoj narod, niti im je bila potreba da ga poznaju, ali, sad, našavši se osamljeni morali su pribjeći narodu sredstvom demokratizma. Naš narod ne može da predstavi napredan i jak dom bez dobra i pametna domaćina, ni selo bez vrijedna i energična kmeta, ni kapetaniju bez stroga, a pravična kapetana. Za nj

su nejasni pojmovi – ustavnost i parlamentarnost; a šta on traži, to je za nj i za svakoga jasno. On traži da mu se pravo sudi, da mu zemaljske vlasti štite od zlih i nevaljalih ljudi život i imanje, i da se sudska pravda izriče svakome podjednako. Kad naš narod bude sve to imao, onda će se osjećati u blagostanju, pošto blagostanje jedne zemlje, jednoga naroda, ne zavisi toliko ni od obilatosti njenih plodova, ni od tvrdoće njenih gradova, ni od ljepote javnih grañevina, nego se sastoji u broju obrazovanih sinova – u ljudima od rada, reda i karaktera – koje ima. Tu leži njen pravi intetres i prava joj je sila i snaga. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=410626&datum=2013-12-14 Narod izigran lažnim patriotizmom Nećemo se osvrtati u daleku prošlost, jer bi to izazvalo čitavu istorijsku raspravu, nego ćemo baciti nekoliko pogleda na ovaj naš decenij, koji svršava svoje poslednje dane – na pragu preloma naših ekonomskih i političkih prilika. Koliko smo zaostali od raznih prosvećenih naroda u svemu što je naprednije i kulturnije, toliko smo ih natkrilili rastrojstvom sopstvenog života – opštim opadanjem. Naš je narod iz potonje viteške ere iznio vrlo lijepih osobina za pravilan razvoj narodnog života – a temeljna garancija bijaše njegov čvrst karakter. On je izveden iz najtežeg perioda njegove istorije – i do danas ostavljen sam sebi da tako pritiskom okolnosti vodi borbu samoodržanja! I to one okolnosti – ako ne znaš sam biti svoj gazda, udalji se, ili budi moj rob. Naš narod dolazi do tog stepena egoizmom istih onih koji su ga izveli iz njegovih najtežih dana. Oni dakle baciše gadnu ljagu na svoje zasluge, jer se može reći da su iz ličnog interesa isticali „patriotizam”. U borbi za sebičnim slavoljubljem postaviše bedem izmeñu najvišeg mjesta i naroda – i tek ustavna reforma uspjela je učiniti prelom! Pošto je narod lažnim patriotizmom bio izigran, ti jezuiti puze i gmižu pred najvišim mjestom, a prema masi rastvorili su nezasitno egoističke žvale čijoj strasti zadovoljavaju ugušivanjem svake iskre svijesti – postavljajući servilnost na vrhunac svog razvoja. Strogo obdržavanje zapovijesti i naredaba, kojima se nalaže vršenje podaničkih prava onako kako to prija njima, onim višima, uslov je avanzovanju u državnim službama. Ta gnusna metoda protežiranja mračnjaštva dresirala je naš narod, te uhvatila jaki korijen i u porodici, u kojem duhu i roditelji vaspitavaju svoju djecu. Razumljivo je: kad postoji uvjerenje, da ljudi bez spreme i vrlina, samo na osnovu dresiranog servilizma, prave karijere, nije ni čudo što se ocu ne dopada da da svoje dijete u trgovinu ili zanat, gdje se kruh zarañuje žuljevima i znojem – ali pošteno. Ukorijenila se žalosna manija da svaki otac želi od svog sina učiniti glavara i gospodina, pa mu je deseta briga, što će on, pritiskom okolnosti, morati prodati svoj moral. Možemo li što drugo očekivati kad naše voñe bagateliziraju trgovca i zanatliju, a seljaka postavljaju na stepen nule?! Iz dosad navedenoga dolazimo do logične konsekvencije, da je i naše kulturno stanje vrlo jadno. Naši su prvaci tako shvatili važnost prosvjetnog napretka, da su osnovne škole reducirali u korist militarizma! Udžbenike za naše škole nijesu sastavljali stručnjaci, nego ljudi koji nemaju ni

elementarnih pojmova pedagogije, već samo spadaju u milječeta protekcije. U gimnaziji ne osjeća se ni iskre slobodne nastave, već sve se kreće po instrukcijama, koje svrhom vaspitanja postavljaju – štreberstvo. Koji prati imena naših stipendista, do predreformnog doba, taj se je uvjerio da se na sposobnost ñaka i nižu klasu nije ni obziralo, nego je protekcija i volja pojedinaca i tu bila odlučujući faktor. Sudbonosno je vrdanje naše spoljne politike sa one staze, koja nam je do sada pokazivala pravu metu naših nacionalnih interesa. Rusija je prema nama pokazivala toliko iskrene slovenske ljubavi, da samo njoj možemo blagodariti na nekoliko uspjeha, koji su nam i omogućili da podignemo glavu iz dosta kritičnog položaja. I uticajem nekoliko ljudi, mi se pokazujemo pravim Srbima: čim smo se malo osnažili, okrećemo leña našem jedinom prijatelju i dobročinitelju, pa stvaramo politiku višeg stila – talijanofilsku. U svojoj zaslijepljenosti gradimo čisto strategičku željeznicu talijanskim kapitalom, a osujećujemo gradnju puta od Risna do Nikšića i od Podgorice do Kolašina i Andrijevice – da bi uspjeh bio što veći! Tu ne postoji drugo: ili su naše diplomate prosta igračka talijanskih interesa, što pokazuje mizernost njihovog shvaćanja; ili su po srijedi lični interesi, koji ne žale žrtvovati ni sopstvenu otadžbinu. Mi se radujemo što je ova politika nekolicine bila osuñena još u svom porodu, jer stoji u dijametralnoj opreci sa narodnim osjećajem i tradicijama... http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=410816&datum=2013-12-15 Sastajanje i udruživanje Za naš društveni i politički život vrlo je važno pitanje o sastajanju i udruživanju. Kod nas do sada nijesu postojale nikakve odredbe u tom smislu, pa je svako sastajanje ili udruživanje, pa ma kako bilo nevino, moglo svaki čas biti rastureno samo ako se kome to prohtjelo. To je bio kamen spoticanja našeg slobodnog kretanja. Nema sumnje da je slobodno sastajanje jedan od glavnih uslova za razvijanje narodnog života, a gdje se narodu zabranjuje sastajanje, tamo je nemoguće zajednički raditi i izmjenjivati misli, a gdje nema izmjenjivanja misli, tu je napredak nemoguć. Slobodno kretanje i sastajanje čovjeka, kao bića najjače naklonjenog udruživanju, samo sobom donosi stvaranje udruženja. I što više prodiremo u kulturu i stupamo u moderno vrijeme, to sve više opažamo da se udruživanju posvećuje sve veća pažnja kao jednoj od najjačih podloga narodnog napretka. Ukoliko čovjek nije po svojoj prirodi počeo da se udružuje i stvara udruženja, to su ga prilike na to nagnale, kako bi se zajedničkim silama mogao boriti za egzistenciju, koja raznim uticajima biva sve više ugrožena. Naše nove prilike iziskuju sve više slobodnog kretanja i udruživanja, a to baš i jest znak napretka... Da bi se to postiglo, pripravljen je „predlog zakona o javnim zborovima i udruženjima”, o kojem ćemo nekoliko riječi progovoriti.

Uglavnom možemo reći da su tvorci toga zakona dobro shvatili naše potrebe u tom pogledu. No, ipak da stavimo nekoliko primjedaba, u nadi da će ih mjerodavni faktori ( skupština u sporazumu sa vladom) uvažiti jer zahtjeva napredak naših društvenih i političkih prilika. Tako se u članu 8 veli da sazivači javnoga zbora moraju dva dana ranije o tome izvijestiti mjesnu policijsku vlast. Dva dana je predugi rok jer može nastati potreba sazivanja zbora koji nije mogao biti predviñen, pa bi ga istek od dva dana mogao sasvim onemogućiti. Bilo bi dovoljno da se saziv zbora prijavi vlasti 24 sata ranije, jer je 24 sata sasvim dovoljan rok, u kojem će se vlast moći odlučiti da li da održavanje zbora dopusti ili ne, odnosno da li se on kosi sa zakonom ili ne. U članu 11 veli se da na zborovima ne mogu prisustvovati maloljetnici, ñaci, sluge itd. Mi ne smatramo da je opravdano, da se ñacima onemogući prisustvo na zborovima; tj. uopšte ih u ovom zakonu nije trebalo ni spominjati u tom smislu, jer će se oni svakako za ovakve prilike morati pridržavati školskih propisa. Još manje nalazimo opravdanim da sluge ne mogu prisustvovati javnim zborovima. Sluga je grañanin, pa prema tome uživa i grañanska prava; dakle, on ima pravo i potrebito mu je da može slobodno prisustvovati na javnim zborovima. I sluge će trebati da se organizuju, da se udružuju, bilo to u svrhu meñusobnog pomaganja ili inače, pa će i sami morati sazvati zbor i njemu prisustvovati. Nije, dakle, pravedno oduzimati im to pravo. Time moglo bi im se dati povoda da se ogriješe o zakon, jer kad ne smiju javno, sastali bi se tajno, jer ih potrebe na to primoravaju. Član 25 mora se svakako izmijeniti. U njemu se, izmeñu ostalog, veli: Ako bi koje udruženje i osim skupa donosilo odluke,ili pokušalo činiti korake protivne gornjem zakonskom nareñenju, ili počelo prekoračivati ureñenje, nadležna državna vlast izdaće naredbu da se takvo udruženje rasturi i ukine. Kad je tako teško doći do udruženja, te kad su ona obično od velike koristi za narodni napredak, onda je vrlo škofljivo i nepraktično predati njihovu sudbinu u ruke mjesnih vlasti. Istina, udruženje ima pravo apelacije; iako postoji mogućnost da ministar ukine rješenje mjesne vlasti o ukidanju udruženja, to je ugled udruženja stradao – a to je temeljni kamen njegovog opstanka... O ovim stvarima treba ozbiljno promisliti prije nego ovo postane zakonom. Milo nam je što je ovaj zakon sastavljen u duhu naših potreba, i što nas uvjerava da će i drugi zakoni koji trebaju da što skorije ugledaju svjetlost biti što liberalniji kako bi nam zagarantovali pravilan napredak. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=411021&datum=2013-12-16 Opštinskom aparatu fali slobode Jasno je da i najpovoljnija sredstva blagostanja nemaju svrhe, ako s njima raspolaže neko – bez slobode. Dakle opštinskom aparatu fali slobode, ili drugim riječima: fali nam opštinska samouprava. Opštinska samouprava stvorena je na demokratskom principu, te s toga i nije se dopadala

mnogim državnicima, koji su je krstili „varvarskom ustanovom”. U svakoj se državi viša klasa uvijek borila protiv nje, odnosno protiv slobode, koja se na taj način daje grañanima; ali je zato ona ipak izvojevala slobodu, te je danas usvojena kao neophodna. Ako je naša prošla vlada mimoilazila ovu formu diobe državnog rada, a uvijek sa nekim prikrivenim uzrocima, koji su ipak svakom jasni; ne može se dopustiti da se ova prijeka potreba i dalje omalovažava, nego je treba tražiti kao nužnu posledicu ustavnog doba. Jedan učenjak veli da se samouprava opština ima smatrati kao jedno od osnovnih ustanova slobodne vlade. Samouprava opština nije ništa drugo, nego u malome narodna skupština. Uzmimo varoš Nikšić. Ona izabere poslanika za skupštinu, koji treba da se brine za njezine interese u opšte; i to ne samo kao varoši, koja predstavlja neku odvojenu cjelinu, nego kao sastavnog dijela države. Varoš opet treba da se brine za svoje mjesne interese, pa zato i stvara i drugu, užu skupštinu. Sada je razumljivo da ova dva tijela moraju biti u uzajamnoj vezi jer ih vežu zajednički interesi, ili jasnije: interesi mjesne prirode, koji se mogu svršiti bez višeg uticaja i koji se mogu samostalno rješavati, jer se do njihove svrhe dolazi sredstvima opštinara, pripadaju samoupravi opštinskoj, odbornicima. Oni pak drugi, ali opet zajednički interesi, koji su zavisni od višeg uticaja, pripadaju poslaniku dotične varoši, ili područja samoupravne opštine. Je li ta tijesna veza uzajamnog rada moguća u današnjim prilikama? Nije, zato što današnje opštine ne biraju samostalno predstavnike opštine; čovjeka, koji je glavni predstavnik opštinskih interesa, a bezuslovno obavezan opštinarima. Čim je predsjednik opštine postavljen od drugoga, odbornici gube pravi značaj jer se njihovi i njegovi interesi ukrštaju, pošto nareñeno ostaje uvijek nareñeno, ma koliko ti odbornici bili energični. Istina, i danas oni imaju nekakav djelokrug, ali je on tako sitan da sva njihova djelatnost u tom pravcu ostaje neostvarljiva. Pred jednim ovakvim predsjednikom stoji ovo: njegova moralna snaga razvučena je na dvije strane – narod s jedne, a vlada s druge strane. Ako je još predsjednik isuviše lojalan, onda će ta dvostranost svakako koristiti jačoj strani. Takva opština predstavlja čovjeka kome su slobodne dvije ruke i jedna noga, a jedna noga privezana za kolac. Sakupiš sredstva, opredijeliš im svrhu, a onda doñe neko drugi, pa kroji račun po svojoj volji. Postavljanje predsjednika i ostalih zvaničnika, opredjeljivanje njihovih dužnosti, kontrolisanje njihove radnje, dužnost da im se nabave ili oduzmu sredstva koja su za rad nužna, to sve treba da pripada, ne vladi ni drugim vlastima, nego samim opštinarima... Opštinari, odnosno njihovi odbornici sa predsjednikom, moraju znati, da treba interes opštine smatrati kao jednu cjelinu, zajedničko dobro ili zlo, sastavljnu iz djelova, koji opet moraju biti složni sobom i koji se reñaju po svojoj važnosti. Ako se cjelina rada rastavi na djelove, a svaki dio ima svoj opredijeljeni pravac, onda je i podjela rada laka i uspješna stvar. Neki samovolju tumače sebičnošću. Istina je, kad bi opština, ili ta uprava jedne opštine, bila zaklonište špekulanata, koji bi zloupotrebljavali vlast i povjerenje iz ličnih interesa, a dobre kontrole ne bi bilo, onda bi to bilo samo štetno i sudbonosno. Ali to nije moguće, jer bi to bilo zajedničko zlo, koje bi odmah stvorilo protivnu stranku, koja ne bi bila ništa drugo nego kontrola. Mi bi, razumije se, trebali sada da razložimo djelokrug opšte uredbe samoupravnih

opština, kao i njihov odnošaj prema središnjim vlastima. Pošto nam je bila namjera dodirnuti se u glavnim tačkama ovoga pitanja, pustićemo to razlaganje, pa ćemo reći: ne, hoće li se znati, nego hoće li se moći, odnosno, da li ćemo imati prilike, da se oprobamo i u toj važnoj potrebi. Premda ne sumnjamo da stojimo pred gotovim činom, ipak pozivamo naše narodne predstavnike da ne zaborave, da im samouprava opština mora biti jedna od prvih interpelacija (pitanja) kad budu stupili na odreñeno mjesto. Mi zasad završujemo, s onim učenjakovim riječima: samouprava opštinska jedna je od osnovnih ustanova slobodne vlade. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=411132&datum=2013-12-17 Promjena vlade Prva ustavna vlada Lazara Mijuškovića izgubila je povjerenje većine i podnijela je ostavku u novembru 1906.godine, a mandat za satav nove vlade povjeren je Marku Raduloviću, bivšem članu Državnog savjeta i sudiji Velikog suda, narodnom poslaniku i budućem članu Narodnog kluba. Pad i novi sastav vlade je objavila Narodna misao: „Predsjednik Ministarskog savjeta i ministar spoljnih poslova Marko Radulović, bivši član Državnog savjeta; ministar vojni, komandir Danilo Gatalo, bivši kom. artiljerijskog garnizona. stojeće vojske i šef podoficirske škole; ministar finansija i grañevina Mitar ðurović, bivši član Velikog suda; ministar pravde i zastupnik ministra prosvjete i crkvenih poslova Milosav Raičević, bivši vršilac dužnosti predsjednika Oblasnog suda; ministar unutrašnjih djela, narodne privrede, pošte i telegrafa Mihailo Ivanović, bivši član Velikog suda.“ Objavljen je i komentar o novoj vladi: „Prvi ustavni kabinet morao je pasti šo smo znali i po izvršenim izborima za ovu narodnu skupštinu – pobjedom opozicije”. Premda su stari ministri proveli bili jaku agitaciju; premda su bacili pod noge po njima projektirane zakone; premda su oni omalovažavali opoziciju dovikujući joj da će ih biti svakakvih kad doñu na Cetinje, i premda su htjeli na mjerodavnom mjestu da predoče opoziciju baukom – oni su morali pasti, a možda i zauvijek povući se sa političkog polja. Duh slobodoumlja i demokracije munjevitom je brzinom zahvatio narodne duše i – vlada je morala pasti da tu novu struju u narodnom organizmu zasvjedoči. Ona se je prije kapitulacije poslužila svim mogućim zakulisnim burgijanjem samo kako bi mogla spriječiti ustavnu reformu, pa da se onda izgovara kako naš narod nije još dozrio za ustavnu slobodu. Oni čak fabriciraju uvrede najvišeg stila; pa radi svoga samoodržanja, ličnih interesa, stavljaju na kocku ugled i svog Gospodara, što naši dušmani skupo plaćaju. Oni su, dakle, iz ličnih interesa uprli iz petnih žila da kompromituju naš državni moral i narodnu slobodu. Ali poštovanjem Ustava sa najvišeg mjesta, izricanjem pravde i solidarnim radom svjesne opozicije, koja u ustavnoj slobodi vidi pravu budućnost svojega naroda- nepatriotska vlada srušena je! Poslije teškog iskušenja i teških udaraca za naš narodni i državni život, pobjeñuje narodna volja, koja je našla najiskrenije zaštite na najvišem mjestu – i ta narodna volja postavlja na državnoj upravi ljude, koji su uvijek bili nosioci slobodoumnih ideja; ljude

ničim ne kompromitovane, a koji su uvjereni, da se samo ustavnim reformama može osigurati pfravilni razvoj narodnog i državnog života. Novu vladu reprezentiraju ljudi, koji su do juče jednako osjećali teror nesnosnih svojevoljnika; koji su zajedno trpjeli opšte zlo, i koji na ministarske stolice nose gorko iskustvo iz mučnog narodnog ćivota – a kojima će rad i svršetak prošle vlade biti dobra škola. Naši novi ministri svi su mlañi ljudi, zadojeni slobodoumnim i demokratskim principima, a što je od velike važnosti, čvrsta karaktera, pošteni ljudi i vrlo agilni; a to je baš ono što stvara u pojedincu osjećanje, da ga nešto naprijed kreće – zajednička iskrena borba za zajedničke interese. A to je onaj motor, koji u narodu razvija raspoloženje i dobru volje – dakle stvara sve uslove za uspješan rad. Naši će ministri mati samo onda uspjeha, ako i na ministarskoj stolici ostanu dsledni inim principima i težnjama, kojima bijahu prožeti osjećajući nesnosni teret onih ministara, koji su svim mogućim sredstvma htjeli da uguše svaku slobodoumnu akciju. Mi radosno pozdravljamo naše nove ministre, i želimo im uspješan rad; da ustavnim preporoñajem izvedu našu otadžbinu na pravi put, jer mi ćemo pratiti svaki njen korak imajući uvijek pred očima narodne interese. Mi ćemo biti sretni, ako naša nada ne bude – propala nada, i ponovo viknuti dolje vlada.“ http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=411299&datum=2013-12-18 Meñunarodno pravo “Kad čitaoci pročitaju ovaj naslov, biće im možda neprijatno, jer će misliti da ih želim upoznati, ukoliko im nije poznato, sa arhivom meñunarodnog prava. Ali ja ću se držati one: Jevrejin ne da ništa za ono što je bilo, pa ću da bacim nekoliko pogleda u budućnost ovoga prava. Kad promotrimo genezu istorije raznih naroda uvjerićemo se da je glavni motiv dogañaja te istorije – borba za pravo. Razni nazori, meñusobno nepoznavanje, borba za prevlast, opšta utakmica itd izazvali su povredu parava. Tom povredom prava izazvano je kod svakog pojedinca, a prema tome i naroda, pitanje: da li bi to pravo branio, protivniku se odupro, dakle se s njime borio, ili, možda, da li bi da to izbjegne svoga se prava jednostavno odrekao. Prije nego što poñem dalje, moram poslije ovog navedenog fakta spomenuti da ovaj isti snošaj postoji i u unutrašnjosti pojedinog naroda: nastaje borba i trvenje za pravo izmeñu pojedinaca, te izmeñu mase i onih koji treba da postavljaju i uzdržavaju pravo. Poñimo malo dalje: Borba leži u samoj prirodi prava; ali je u svemu tome najvažnije to, kako da se vodi ta borba. U pogledu narodne borbe kao države, borba je strašna, nepraktična i skroz nečovječna. Ja mislim da grozote i neizlečive štetne posledice modernog rusko-japanskog rata ne može niko zaboraviti; niti vjerujem da ima svjesnog naroda na svijetu koji bi nešto slično želio. Cijelo čovječanstvo, a najprije filantrope treba danas da uznemiruje problem: naći formu meñunarodnog prava, koja bi bila kud i kamo manje škodljiva od rata. Priznajemo da je rat nužno zlo kao poslednja forma meñunarodnog prava, to se, ipak,

osjeća potreba da rat postane što reñi, da se odredi jedan racionalniji sistem za obrazovanje društva u tom pravcu; da se dosadašnje društvo pretvori u društvo prava. Treba dakle naći jedan pravni proces, da se izbjegnu oružani sukobi izmeñu država, kao da je to jedino i nužno sredstvo rješavanja meñunarodnih sporova. I, doista, današnje je društvo zadojeno željom za ovu reformu. Ideja opšteg mira nije danas (kao što to bijaše još u prošlom vijeku) osamljena aspiracija kakvog filozofa, nego je to, da tako kažem, konkretna ideja hiljade i hiljade ljudi te integralna tačka socijalnih i političkih programa. Ne radi se tu, opet velim, o osamljenim utopijama i sentimentalnim izlivima, nego o jednom istinitom i korisnom društvenom pokretu, s kojim će, hoćeš nećeš, morati danas sjutra računati svaka vlada. Socijalisti odlučnu borbu vode protiv rata; ali to ne znači da su to samo oni, nego je s njima i čitav pojedini narod, samo što su socijalisti po tom pitanju organizirani, a narod nije. To smo najljepše vidjeli u rusko-japanskom ratu. Socijalizam djeluje na ruskog junaka, te on za tu uzvišenu ideju voli pretrpiti i poraz! Dakle to znači da ideja opšteg mira ili humanitarnih prijepornih sredstava ima jaka oslonca u narodu, pa mu za to samo treba organizacija. Napredni dvadeseti vijek najavio je rat ratu. Premda je u Londonu – ako se ne varam – zaključeno da se izmjena teritorija pojedinih naroda ne smije definitivno izvesti dok se ne dobije prethodna dozvola, pristajanje dotičnog naroda, o čijoj se sudbini radi... to, ipak, mi znamo kako je nepravedno i nečovječno postupala sa pojedinim narodima dinastička politika. Može li današnje društvo dopustiti da se čitavi narodi prostim robljem smatraju?! Današnje društvo ne može nikako dopustiti da se bespravno i bez ikakvih tradicija ulažu intervencije, koje nemaju ništa humanoga u sebi nego prostu špekulaciju osvajačke politike. Zar Rusija i Austrija (naročito ova druga) nijesu u stanju srediti prilike u Staroj Srbiji i Maćedoniji tako da taj narod zauzme pravilan tok u svojim životnim i političkim potrebama? U to niko ne sumnja; ali oni to ne čine – a zašto? Za to što njihova intervencija, naročito Austrije, nema ništa plemenito u sebi, pa oni ne žele urediti prilike u tim zemljama, pa se povući; nego je njihova intervencija skroz špekulantska i bezdušna, pa žele na račun čovekoljublja pojarmiti te jadne narode! Ko neće takvo internacionalno pravo prozvati dinastičkim špekulacijama...” http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=411453&datum=2013-12-19 Važnost pošte i telegrafa u grañanskom društvu Neka nam je dozvoljeno otpočeti riječima profesora njemačkog ustavnog prava Kiblera, koji u svome spisu „O poštanskoj službi u Njemačkoj” veli: „Pošta je najdragocjeniji biser u kruni grañanskog društva, najuspješnije sredstvo za pobuñenje i držanje radljivosti i života državnog...” Poštansko-telegrafska ustanova svuda je i kroz sva vremena išla uporedo sa civilizacijom i bila je vazda najenergičniji borac i organ za širenje njene blagotvorne svjetlosti. Tako da se s pravom kaže, da je onaj narod civilizovan, kod kojega je razvijen pošptansko-

telegrafski saobraćaj. Ovu je istinu cio svijet uvidio i danas nema nijednog civilizovanog kraja, koji ne sudjeluje u „Svjetskom poštanskom savezu”, čije prostranstvo daje najbolju potrebu prednjim navodima... Poštansko-telegrafske ustanove nalazeći se u doba kada Uzvišeni Vladar daje svome narodu Ustav i kad poziva: „Zajedno dakle naprijed danas obilježenom stazom. Zajedno na rad i trud...”, ne smije ni za čas ostati stacionirana, to zabranjuje novo doba, i ono isto od nje s pravom traži, da poñe zajedno s njim novom stazom vjerno svome raison d’ etre i zadatku. Ovome, što se razvijalo u srcu zemlje dodajemo još, da je u isto vrijeme (7. aprila ove godine), u cilju poboljšavanja i uprošćavanja, svečano otvoren IV pošt. Kongres u klasičnome Rimu. Kongres, izazvan napretkom svjetske trgovine i saobraćaja, koji se duguje primjeni pare i elektriciteta, imao je riješiti važne probleme, koji se tiču usavršavanja meñunarodne poštanske službe... I naše poštansko-telegrafsko osoblje, svjesno svojega poziva i poimajući dužnosti, koje mu se povećavaju u državi i društvu u tišini se sporazumijevalo pri kraju prošle godine, o stanju svoje struke i njenim potrebama...Iza podužeg raspravljanja i razabiranja o prilikama koje sa sobom donosi novo doba – nepristrasno je ocijenilo slabo stanje u kojem se nalazi struka zbog starog preživjelog ureñenja pa, rukovoñeno patriotskom željom i pobudom da ustanova ostane na visini svoga poziva, saglasilo se da preda nadležnim molbu za ureñenje... Poslije dužeg čekanja, bivši ministar unutrašnjih djela primio je deputaciju cetinjskih poštara, i u odgovoru na podnesenu molbu, obećao je struci potrebno ureñenje... Ne znamo kakvi su obziri rukovodili vladu ni kad su ukazima poštansko-telegrafskim pojedinim činovnicima oduzimana stečena prava, tako od dugogodišnjeg upravnika postao je vršilac dužnosti, a neki su prošli još gore. Tu nalazimo pisare bez odreñivanja klase, a činovnika mlañeg po klasi gdje je šef starijemu od sebe, a neke štacije ostale su i bez šefova jer su dotadašnji lišeni, a novi nijesu postavljeni. Ovim je vlada završila svoj rad na ureñenju pošta, a iza ovoga i sama je pala. Danas se nalazimo pred novom vladom i pred narodnim predstavništvom – sa novim nadama i očekivanjima! Moštansko-telegrafska struka može za sreću smatrati što vidi iz Adrese Narodne Skupštine, da ona smatra važnim i ureñenje ove zaboravljene saobraćajne ustanove. Nije nam namjera da sistematski raspravimo u ovoj prilici poštansko-telegrafsko pitanje, za to treba i više snage i vremena, već hoćemo upravo da napomenemo o nečemu što bi na putu preporoda podgrizalo živac ustanove, ako se za vremena ne ukloni, te da bi na to skrenuli pažnju mjerodavnih faktora. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=411621&datum=2013-12-20 Put od Nikšića do Risna Više puta smo naglasili, da je trgovina mjerilo narodnog bogatstva. Istorija starih naroda dokazuje nam da su samo oni narodi koji su najveću važnost posvećivali trgovini, napredovali i stvorili sebi sjajnu budućnost. To isto vidimo i danas. Trgovina i industrija najjače su mjerilo snage pojedinih država. Ingleska je postala gospodar svijeta jedino svojom savršenom trgovinom. Ali baš kod tih starih naroda vidimo, da je trgovina

najbolje napredovala kod onih, koji su ili po prirodnom položaju svoje države, ili zdravim shvaćanjem glavnog sredstva dobre trgovine, imali valjane puteve. Egipatska trgovina razvila se tek uspješnim transportom karavanima; a Feničani, koji su po prirodi bili dobri trgovci, unaprediše trgovinu –vozeći robu splavovima po moru. Dakle, dobri putevi i saobraćajna sredstva životno su pitanje dobre trgovine. Naša trgovina, koja se nikako ne može nazvati trgovinom, nema apsolutno nikakvih uslova za život. Mi nemamo puteva – nemamo ni trgovine. Kod nas do danas postoji jedno jedino sredstvo u prilog trgovini – pošta. Ali kad uvažimo, da naša pošta nije u stanju da vrši uputničku službu, i kad ona u zimsko doba prekida periodično svaku korespodenciju naših trgovaca sa svjetskim tržištima, onda nam je jasno da je ona trgovačko pomoćno sredstvo koje – ni živi ni umire. To je dakle listovna pošta. Ona, doduše, predstavlja i paketsku poštu, ali to je samo za privatnu upotrebu, i to vrlo slabo. Sad da vidimo kako se dovozi i izvozi roba. Mi uglavnom imamo tri linije: na Risan, Kotor i Oboti. Za Risan nemamo kolskoga puta, nego samo konjskoga. Iz Risna može da se dovozi roba na konjima u težini po šest kila. Pošto u Nikšiću nema ljudi koji se bave prevozom robe na konjima, to se naši trgovci moraju obraćati na risanjske špeditere, koji takoñe vrlo teško mogu da nañu prenosače. Ako se i uspije, da se roba natovari, to je ona izložena raznim štetama: truskanju, kiši itd. Ali što je glavno, naš trgovac mora da čeka po više mjeseci, dok mu preko Risna doñe poručena roba iz Trsta. Preko Kotora još gore je. Trgovac je prepušten na milost i nemilost karocijera, jer ih obično treba svijećom tražiti. A kad je roba upućena preko Oboti, ona obično dolazi poslije godinu dana! Mi znamo ko vrši ekspediciju robe na Oboti, pa nije ni čudo, kad podgorički trgovac dobije naručenu robu u mjesecu novembru, a naš trgovac ne dobija, koju je naručio još u mjesecu – februaru!!! Tako naš trgovac naruči robu u februaru, mjenicu isplati u maju, a robu dobiva u – decembru! Sad kad uvažite proviziju tršćanskog komisionera, podvoz i osiguranje robe do Risna, Kotora ili Oboti; zatim ogromne troškove prevoza od spomenutih štacija, štetu na robi od lupanja, drmanja i vlage, te kamatu na uloženi novac do dana prijema robe – onda dolazite na takve kalkulacije, da se i trgovcu i mušteriji smrkne pred očima. Tako su decenija i decenija donijeli miliona štete, a sve, samo radi dva ili tri dobra puta! I privatni i trgovački i opšti interesi zemlje ištu da se jedanput stane na put toj ogromnoj šteti. Da naša uvozna i izvozna trgovina zauzme onaj stepen, koji je jedini u stanju da nas sačuva od ogromnih šteta, te nam osigura ekonomsko blagostanje – jest gradnja puta od Nikšića do Risna. Ovaj put počeo se već graditi – tako ljudi pričaju – ali pod takvim uslovima, da će naš trgovački bilans pokazati još nekoliko miliona štete – dok ovaj put bude gotov!... Naša vlada treba da se što prije pobrine: na koji bi se način moglo najbrže i najjeftinije doći do ovoga puta... Ujedno molimo narodnu skupštinu, da se svojski zauzme za ovo najvažnije pitanje našeg blagostanja.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=411796&datum=2013-12-21 Program Narodne stranke Pod istoimenim naslovom Narodna misao komentariše program novoformirane i prve političke organizacije u Crnoj Gori: „On je štampan u ušljed toga hoćemo da o njemu progovorimo. (Program Narodne stranke štampan je u Dubrovniku, u februaru 1907. godine-primj. V.I). Riječ stranka možda još ne zvuči u našem narodu jer se zamišlja da su stranke neprijateljski logori, ali to mogu misliti samo neobaviješteni, inače, svakom, ko bolje poznaje ustavni život, tome je jasno da to nije tako. Stranke su skupovi jednomišljenika u načinima i osjećajima, u težnjama a i u načelima kako da se radi na poboljšanju opšteg dobra: neko uzme jedan put, a neko drugi itd. Što su grupe istomišljenika veće, to su i stranke veće, snažnije i moćnije. Pravog pojma o strankama kod našeg naroda još nema, a kako će ga i biti kod naroda kad ga još nema kod naše inteligencije... Kod nas ta nesrećna politika, ili bolje reći lični interesi s jedne strane, razdvoje najbolje prijatelje, a s druge strane sklope ljude, koji prije nijesu htjeli jedan drugom reći pomaga bog. Oh kakvih je anomalija mogao čovjek viñeti kod naših poslanika! Oni koji su izvjesne osobe nahzivali lupežima, sad su s njima i od njih traže savjeta i pomoći; ali ne čudite im se, tu je jedan glas više u skupštini, ako joj bude suñeno da se okupi. O gdje si politički moralu, gdje si ljudski karakteru!! Donde dokle naš narod dobro ne razumije što je stranka i ne doñe do toga da dva roñena brata mogu biti u potpunoj domaćoj slozi ali iz dvije stranke, nema smisla pravog osnivanja stranaka u narodu jer sadašnje grupisanje po strankama imalo bi više oblik plemenskog, a i još bolje reći rodbinskog grupisanja nego grupisanja u načelne stranke. Za dokaz tome dovoljno je pogledati potonje ukaze u Glasu Crnogorca i pomisliti, ko što kome dolazi, pa po tome suditi i ko je iz koje stranke. Mi smo eto odmah gotovi da se koristimo zlim osobinama stranaka, a o dobrim osobinama, kao što ćete i viñeti, teško da će biti i govora bog zna još i za koliko. Osnivači Narodne stranke uviñajući teškoće, ai zle strane naglog uvoñenja stranaka u našu zemlju, nijesu namjerni da istu odmah u narodu stvaraju iako bi na to zakonima imali pravo, nego to ostavljaju onda kad naš narod bude shvatio... Utakmica u radu, u mislima, u osjećajima, a sve u korist naroda i otadžbine, samo može uroditi korisnim plodom, a što oni sad pružaju narodu svoj program, to čine samo s tom svrhom da mu saopšte namjere osnivača Narodne stranke... da se dade narodu ideja da razmišlja što bi to bila Narodna stranka i kakav bi bio njen program. Tako će se narod bolje upoznati što su to stranke bez kojih nije moguće razvijati ustavnost u jednoj zemlji... Vidjeće da su osnivači Narodne stranke znali narodne osjećaje, te zato i počinje njihov program sa riječima koje moraju biti duboko urezane u srcu svakog Crnogorca, a to su: vjernost i odanost prema uzvišenom Gospodaru i njegovom domu i napredak mile nam otadžbine deviza (cilj i zadatak) je Narodne stranke. Može li se što bolje i patriotskije reći? Mi mislimo ne, a mislimo i da će narod tako reći, pa eto zar su takvi ljudi zaslužili da se o njima u neobaviještenom narodu šire grozni i odvratni glasovi?

A djela će svakog suditi, pa tako će biti i s tim zlim buškačima... Ovaj program, dakle, za sad nije ništa drugo nego neka obaveza za potpisnike da se moraju njega držati i po njemu upravljati, a onog ko od njega odstupi osudiće javno mnjenje i kod naroda izgubiće povjerenje koje su mu njegovi birači poklonili... Program Narodne stranke ističe i to da pokretači stranke moraju biti skroz nekoristoljubivi. Ko pošteno provodi načela nailaziće uvijek na prepreke, ali načelni borci za to ne mare. Ko dobro i pošteno radi za Gospodara i otadžbinu, kad tad biće nagrañen, a je li nažalost sad došlo neko čudno vrijeme kod nas – jest. Program završuje riječima: „Privredno jaka, finansijski sreñena, vojskom spremna, sa utvrñenim unutrašnjim odnosima na široj osnovi ustavnih sloboda, Crna Gora, naslonjena na jednodušnost njenog Uzvišenog Vladara i naroda, postaće elemenat reda, rada, slobode, narodnog napredovanja i razvijanja”. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=411970&datum=2013-12-22 Naša policija “Održavanje javne bezbjednosti i reda bitni je uspjeh uspješnog rada. Dokazano je, da se radna snaga za opšti napredak skoro podvostručila, od kako je imovina i lična sloboda pojedinca policijskom organizacijom i zakonskim opredjeljenjem meñusobnih odnošaja ureñena. Stvar je sasvim razumljiva. Nesigurnost u domu i javnom društvu iziskivala je od čovjeka mnogo razmišljanja, kombinovanja, stege, ukočenosti i straha; a to je sve mnogo oduzimalo od njegove aktivnosti, koju je on mogao korisno upotrijebiti za napredak svoj i svoje države. Osim toga takvo je stanje ubijalo svaki polet i dispoziciju za rad, a naročito za opšte dobro, jer je svak prisilno morao postati egoista, jer je svu svoju aktivnost upotrebljavao na svoje lično samoodržanje. Na tu korisnu instituciju, koja je toliko koristi donijela čovječanstvu, sve države trošile su vrlo mnogo i podreñivale je najstrožijoj i najsavršenijoj disciplini. Za to i postoji svuda u svijetu državna žandarmerija oblasnih i opštinskih vlasti, pa još ministarstvu unutrašnjih djela stoji na raspoloženju vojska stalnoga kadra, ako policijske vlasti nijesu u stanju da spriječe eventualne nerede i zločine. I kod nas postoji policijska i opštinska straža, ali tako organizirana, tako disciplinovana i u takvim snošajima jedna prema drugoj, da mi od nje nemamo apsolutno nikakve koristi. Na prvom mjestu naši žandarmi nemaju nikakvih preciziranih odredaba, a niti postoji za njih kakav pravilnik. Naši žandarmi nijesu odreñeni po kvartovima; dakle ne zna se mjesto dežuranja pojedinog, niti se zna vrijeme smjene. Osim toga i njihov pretpostavljeni i oni sami na sasvim su krivom putu o svaćanju svojih dužnosti. Nije njihova glavna dužnost biti privatna posluga pojedinaca, niti jednostavno hapšenje pijanica, nego njima spada u dužnost, sve ono, što se u najširem smislu može i mora razumjeti pod javna bezbjednost, red i mir. Mi nikad ne znamo, gdje možemo u slučaju potrebe naći kojega žandarma. Obično se rijetko vide, a to većinom biva na pijaci, gdje se više njih sastane na prijateljski

razgovor, ili običnije sjede u baraci. Imamo nekoliko dobrih žandarma, dok drugi ne služe za ništa drugo, nego da prkose publici i uznemiruju djevojke. Naročito se nekoji prema publici vrlo nepristojno ponašaju. Svakome je poznat neprijatan slučaj, koji se odigrao na najjavnijem mjestu naše varoši. Naša policija ravnodušno promatra dogañaj - skrštenih ruku!! Iz takvog postuka ne može se ništa drugo zaključiti, ili je naša straža bez ikakve discipline - i kao takva ne treba da postoji, ili je njezino držanje inspirisano... U prilog ove stvari konstatujemo, da se ovaj prizor odigrava pod prozore Oblasne uprave, dakle, i onoga, koji upravlja našom žandarmerijom – sekretara.” Čudnovato je da baš u isto vrijeme činovnik policije traži na sve strane žandarme – i ne može niñe nijednoga da nañe! Mi molimo gospodina ministra, da po ovoj stvari povede disciplinarnu istragu, te u opšte konstatuje da li je postupak naše Oblasne uprave bio korektan. Zatim da preduzme najnužnije mjere, da se naša policija reorganizuje tako, da ona bude potpuno odgovarala svojoj svrsi, jer je javna bezbjednost i mir početna tačka opšteg napretka.” A u članku pod naslovom Boje se zakona se kaže: „Kao u svakom društvu, tako isto i kod nas ima ljudi, koji u društvenom napretku - vide zapreku svom napretku...To su ljudi, koji se boje i ne vole zakone. Oni se boje zakona, jer oni čine strašan prelom u njihovom dahijskom životu; jer oni lome noge bezdušnom zelenaštvu; jer oni ne mogu više biti nasilni zakonotvorci – tako mi je volja! Nema više glavarskog silništva; nema više očiglednog defraudiranja narodnog novca; nema više progonjenja jadnog seljaka...Kad se toliko sredstava okrutne samovolje izgubi, mora da im je teško! Nijesu ti zakoni zapečatili samo prošlost nekojih ljudi, a ima ih dosta, nego su mnogima i ukočili daleku budućnost. Novi zakoni donijeli su i nove pojmove, a naročito njihovo primjenjivanje iziskuje mnoge umne snage i stručnbe spreme. Veliki dio ljudi te struke, koji su se do danas razmetali kao nadri - pravnici, proklinju te nove zakone, koji će naglo da iščiste ološ - balast našeg pravosuña. No ko bi se osvrtao na zahrñale pojmove, jer će oni i onako ukrasiti muzeum žalosne logike. Novi zakoni, narode, velika su žalost za te ljude; ali ti budi sretan i reci: hvala Bogu!, jer je njihova žalost tvoja radost. Dobri zakoni – tvoja su sreća! Predstavi sebi društvo ljudi, koji su se udružili da doñu do zajedničkog cilja, i kad bi od njih činio, što uparvo on smatra za najbolje, što bi moglo učiniti u takvim prilikama? Upravo ništa, jer bi to bila luda kuća, gdje se ne zna ni ko pije ni ko plaća. Ništa na svijetu nije postojalo, a da u svom postanku i daljnjem razvijanju nije bilo podreñeno izvjesnim zakonima. Društvo, a naročito država ne može se zamisliti da bi mogli postojati –bez zakona.Oni su temelj, na kom postoji grañansko društvo, i na kom je sagrañena kuća društvenog blagostanja.Što su god zakoni čvršći, i što se oni svjesnije izvršuju, to je temelj društva ili države jači i sigurniji. Kad ljudske strasti izbiju na površinu: pohlepa, sebičnost, svojevolja, silništvo, itd., koji poput bijesne bujice krče sebi put – javlja im se na prvom

koraku zakon koji se svojom objektivnošću ustremi kao najjači bedem sigurnosti, jemstvo mira i reda; zaštitnik morala i vjere i t.d. Više koristi imamo danas od zakona, nego od bedema, pušaka i topova, jer bez svega toga država može da postoji, ali ne može bez zakona. Zakone treba poštovati, jer su oni voña našeg života; upravljajući našim radom i voljom; a naša volja biće slobodnija ako ti zakoni budu slobodniji. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=412171&datum=2013-12-23 Demanti poslanika Baja Gardaševića Narodna misao je objavila pismo (demanti) tadašnjeg narodnog poslanika Baja Gardaševića, na pismo upućeno sa Cetinja,a objavljeno u Slovenskom jugu. Inače, Gardašević je bio jedan od potpisnika programa Narodne stranke. (primj.V.I.). Gardašević u demantiju kaže: „Il’ je ñavo ili su magije, il’ je gore nešto od oboje. Tako sam pomislio kad sam pročitao dopis s Cetinja... i vidio da je nakav list naše gore, koje kukavički krije svoje ime i mene uvrstio meñu reakcionarima i privrženicima ličnog režima?!! Ovo nije pravo kukavičko i poltronsko podmetanje, koje mi se čini od onijeh te im je na vrh jezika `poteža je ova naša škola`, koja je već poznata i od svakoga, ko ima prst obraza, osuñena, i prezrena kao škola a la makijaveli, koja je mnoge div-junake na nos pobila, a ne manjini i glavu slomila. To je škola smicalica na sve moguuće načine i ko nju nije zna, a ni danas nije mnogima na odmet, on nije ništa znao, on nije imao prolaza. Sudbina je takva bila da dobih skromno vaspitanje, a još skromnije znanje u Biogradu, Zagrebu, Petrogradu, a poslje i u Parizu, te izgubih vrijeme i prerastoh, da mogu primiti ovu `našu potežu školu`, koja je vazda bila a i danas je svojina samo one sokolovine, koju bi Darvin uvrstio meñu kameleonima. Ta me je sokolovina vazda imala na zubu dajući mirazne atribute još od samoga moga povratka u otadžbinu. U očima simsijaša, koji su dijelili pravdu Crnogorcima, za vremena samodržavija bio sam, Bože mi oprosti, nihilista; pretprošla me vlada karakterisala (osobito pri izborima narodnih poslanika) kao anarhista; a po Slovenskom jugu sadašnja valda u meni gleda reakcionara?!!Budi Bog s nama!– ko se rodio da je svijetu ugodio? Nego meni nije do ugañanja ma kome to bilo. Ja sam vazda načisto sa samim sobom bio pak sam i danas. Zato hoću ko ne zna, neka sada zna... Ja ću se ukratko izjasniti: od 1885. godine, do danas proveo sam u neprestanom, dodiru i radu zvaničnom i privatnom, s narodom crnogorskim, za koje bi ga vrijeme mogao svestrano izučiti i poznati i kakav švaba, a kamoli roñeni bart svoju roñenu braću. Rezultat sam dobio takav:fizička strana naroda zadovoljavajuća; umna, od prirode, odlična; od prosvjete i kulture slabi tragovi i ako je cio narod za tijem ponesen. Privredna ekonomska strana da čovjek, koji ima patriotskog osjećaja od muke poludi. Nezadovoljstvo u najvišoj mjeri zbog uredbe, pravosuña i vlasti uopšte. Meni je sve to palo, ne samo u oči, nego i na srce, te sam sve to s narodom duševno dijelio, zbog čega sam se s njime brzo i sprijateljio, a sa onima, koji su narod doveli do toga stanja, došao u sukob i najveći antagonizam. Narod nije u meni vidio B. Gardaševića, nego pravnika, te je kao iz dogovora počeo tražiti da mu sude i ispravljaju pravnici. Na protiv tome, grbaši su u pravniku gledali bauka. Takvu su psihijatriju državnu zatekli današnji pravnici u Crnoj Gori, kojima je najviše

prokrčio put u narodu onaj isti Bajo Gardašević, na koga neki od njih bacaju drvlje i kamenje, samo zato, što se je pri uvoñenju reforama u Crnoj Gori borio da to budu prave a ne lažne prividne reforme; da budu načelne a ne lične, t.j. da reforme izvedu i ostvare spremni i sposobni ljudi, koje je trebalo pozvati iz srpstva uz koje bi domaći sazreli i produžili iste reforme. Velim, zato su me neki omrzli, jer su viñeli u mojim principima za sebe, da treba, da postepeno doñu do onoga, do što su trupačke došli isto onako kao i njihovi prethodnici protivu kojih su oni vojevali i zato su oni radili i uspjeli da se ja udaljim od službe. To je jedno, a drugo pri reorganizaciji Crne Gore moje je ubjeñenje osnovano na faktima, da mi ne možemo imitirati, ne samo velike, nego ni srednje države sa našim ustanovama. Crna je Gora, po prostoru i stanovništvu kao jedan srpski okrug, i po bogatstvu je još siromašnija. Rekao je jedan stari Crnogorac knjazu Danilu da `ne može raditi brod u akšenici`, a narod veli `pružaj se prema pokrivaču`,meñutijem što vidimo kod nas? Tun su ti brate ministarstva, gubernatorstva, državni savjet, generali, i Bog te zna koliko još plandišta grbaških i ordenaških da čovjeku sve to izgleda kao nešto legendarno, a što je najgore nema se materijalnih sredstava, da se sve te parade plaćaju i izdržavaju; to ono malo prihoda, što bi trebalo upotrebiti na privredu, prosvjetu, pravosuñe, ureñenje opštinskih samouprava i t.d., jednom riječju spasavati izmučeni i ogoljeni naš narod, koji je doveden do očajanja, mi se prosipamo na luksuzne ustanove i življenje, od kojih se više osjeća štete, nego potrebe, a što je najgore, što sve to premaša narodnu moć. Zato sam ja vazda isticao i za vrijeme samodržavija kao i od kad smo tobož ustavni, da budemo realni, da ne fantaziramo, i da uzmemo pravac, koji odgovara našoj snazi i našoj istoriji, koja nam je stavila u zadatak, da se stopimo u zajednici sa srpskim narodom. Dalje, poznato je onijema, koji bi htjeli iz nekakvih ličnih računa – šićardžije – da me predstave kao reakcionara, a to mi ne bi ni Državni Poglavar odrekao, da sam neprestano radio da Vladar Crnogorski što prije uñe u posao s narodnim predstavnicima kao jedino spasavajućom državnom ustanovom, i ako se govori, da se je on sam odavno s tom mišlju nosio. Ali ja nijesam bio od onih, koji su ga preklinjali da to ne uradi, već može biti jedini, ili u vrlo malom broju, koji sam svom snagom upirao, da to što prije ostvari. Ustav je promulgiran i ja sam izjavio nezadovoljstvo kao narodni poslanik, da takav ustav ne odgovara duhu vremena, našim istorijskim slobodama, našim prilikama i potrebama. Za sada ovoliko radi mojih priajtelja, koji me pitaju zašto mi se podmeće ono što nijesam, a radi onoga poltrona koji me kleveta u Lovenskom jugu nesmijući svoje ime iznijeti, ne bi nijedne progovorio” http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=412337&datum=2013-12-24 Odgovor na optužbe režima Na sve žešće optužbe i napade režima i režimskih glasila opozicioni list odgovorio je člankom `Sloge braćo, sloge!`. U njemu se izmeñu ostalog kaže: „Najviše što tražimo, za čim najviše težimo, a najmanje imamo – to je sloga. Nije da je nemamo od juče, od lani; nemamo je od onoga dana, kad su na grbu cara Dušana urezana ona četiri slova, ono gorko dotadanje iskustvo – sa sloga Srbina spasava. Znači, da je Srbin jak, da je Srbin slava i sila, ali da nema one zajednice društvene i duševne moći koja sve savlañuje – nema sloge. A poznata je priča o ocu koji je sinovima

pokazao primjerom da i najtananiji prut u svezu sa drugim ne lomi se lako; i poznato je da jedan milimetar debljine najslabije paučine utkane u konop može silni teret održati, a da se ne prekine. A šta je paučina? Muva je nogom prekine! Narodna stranka u programu svome istakla je na prvome mjestu – slogu. Sloga je moć! I našlo se onih otpadnika, kojima svuda Srbi obiluju, koji viču na Narodnu stranku i na njene poslanike. A šta to znači? Znači ne dadu da se o slozi ni zbori, a kamoli da se složno radi. A ko može biti pravi sin ove zemlje, a da ne radi na onome što je Narodna stranka u programu svome istakla? Zar to ne bi bili pravi izdajnici kad bi rekli, da je program Narodne stranke na štetu ove zemlje i naroda i na izdajstvo gospodaru? A vi ste svi čuli ñe se to govori, i kraj svega što ste očima viñeli i srcem što osjećate, biše neki izrodi da vam dokažu da bijelo nije bijelo no crno. Prezrite ih! Te njihove rñave riječi prolaze da se ne vide, a program Narodne stranke je pismena obaveza na koju su se potpisali 38 časnih i odabranih sinova Crne Gore, i sa tijem potpisima založili pred Bogom i ljudima i čast i imanje i rad života za dobro naroda i dragog nam Gospodara. A što su učinili ti drugi, koji klevetaju Narodnu stranku? Pitajte ih: kamo vam djela i kamo vam obaveza za rad; što ste učinili dosle i šta mislite posad? – pa ćete viñeti da oni ne znadu ni sami, niti su radili, niti šta oće. A kakva je ona kuća i njen napredak, u kojoj čeljad ne znadu šta rade, i kuñ ih naopak rad vodi?... A mi imamo ljutu manu, što mislimo svak za sebe da je najbolji, napametniji, pa nikoga ne zarezujemo niušto.To nije dobro; tu svako vuče na svoju stranu; samoživci vade korist za sebe, a neuki propadaju; nepošteni tretiraju (raspravljaju) pitanje o poštenima, jesu li to ili ne; špijuni mile na sve strane, kao uši po košulji, i panjkaju sve što je dobro i čestito, a čine da brat u brata gubi vjeru, otac u sina, a drug u druga – što sve vodi propasti i rasulu. Zar ne davi nas ova mora špijunaže, od koje svako danas zazire; zar se ne osjeća svaki od vas sad kao ono Draško u Mletkama, ñe: `Kad dva zbore štogod na ulicu, treći uho obrne i sluša...` i `tu ne bješe nijednoga čojka jedan drugog koji ne držaše za tajnoga žbira i špijuna...` Pa šta će danas, mjesto da se okupimo svi oko jednog zajedničkog složnog reda, koji će nam donijeti i šire slobode i napredak narodu, šta će nam ova podmetanja i lagarije da neko nije uz narod i Gospodara! Ko je taj, koji se drznuo za najosjetljiviju žicu, upravo cigli uspjeh sve naše sloge, da poteže pitanje: Ko je uz Gospodara?! A mi pitamo njih: ko nije uz Gospodara? Jer imali smo dosle prilike da se uvjerimo kako baš ovi ljudi, koji svoju vjernost na velike bubnjeve iznosiše pjacama i selima, da baš oni – čim im se istrgao nezasluženi zalogaj iz usta – gazili i glas Gospodara i sve naše svetinje, a samo radi svoga trbuha; dok smo mi u najgorim časovima trpili i gordo mučali da nam se svijet ne smije. Ko je radi nas, radi naroda po zlu čuo Crnu Goru? I neće je čuti nikada; nego će baš od

onih, koji se danas bakću vjernošću i nekim fiktivnim zaslugama, a kojima bi ravno bilo do Kosova ko bio ñe, samo da su njima trbusi puni. Ti ljudi stvaraju zabunu u narodu, siju sjeme razdora i nesloge, ne osvrću se na svoje srpske dužnosti; i mi možemo samo zažaliti, što im se toliko lanac pušta. To ne vodi nikakvome uspjehu, i sva posljedica toga mogla bi biti samo šteta i kajanje, jer klevete njihove nove su u Crnoj Gori od Kosova i prije Kosova. Nikad im nije trebalo dozvoliti da se mašaju takvih kleveta, jer to je otrov, koji daleko dopire, ukazuje svoje dejstvo, a trzavice ostaju ako rane na starom tijelu. Okajte se, nebraćo, pa prionite sa radom, kao što su naši stari brinuli se za ovu zemlju i njenoga Gospodara, i vjerujte da rad vaš nije ništa blaži, no do neprijateljske čete koje nam pale kuće i pojate, i živa nam srca vade. Ne radi se tako, kad se oće neki uspjeh da postigne, jer je skup i kratkovremen svaki uspjeh, koji se kupuje žrtvama slobodnoga mišljenja ljudi. ...Oni su i pametni, i kuražni i junaci i sposobni: što god oćete – na jeziku, a kad ga upregnete u posao, onda se pokaže: da je jedno jezik, drugo pamet, a treće umjenje. Radi njih ne samo društveni, nego bi i njihovi poslovi propali, da drugi ne tegli za njih; a oni se ipak toga ne stide, no i dalje nastavljaju kritikovanja i jadikovke i neke ideje kojijema čak i zanesu po nekoga! Oni znaju unaprijed i sami, da nijesu ni za kakav valjan rad, ali ipak rado se primaju svega, kad su u društvu s drugima, jer znadu da će ti njihovi drugovi koji ćute tegliti i raditi, a oni će ipak da se bestidno razmeću tuñim zaslugama, ako su dobre, i da svaljuju krivice i svoje na drugoga, ako su krivice. Njima je čak krivo i kad se ne biraju i tiskaju u prve, i ako znadu da je to već gotova šteta za opštu stvar. Oni to znadu u duši, ali ne priznaju nikad i nikome. Mnogi od njih čitave godine zavode ljude da im vjeruju, dok jednom sasvim ne padne maska, i ljudi uvide da pred sobom imaju samo jednog larmadžiju, koji ni sebi ne treba, a kamoli drugome. E sad, braćo zamislite, da ti isti lete od jednog do drugog i panjkaju kod naroda Narodnu stranku i narodne poslanike.., da je to zlo za narod i ovu zemlju. Oni ne znadu ni šta su to stranke, a kamoli da znadu čemu su i zašto. Njima je kazano da starnke donose štetu za njihove džepove i to je njima dovoljno da se okome na njih kao ñavo na krst. A kako imaju bujnu maštu i itar jezik, to mogu da predstave i da zavaraju svijet, da se pomisli kako je zbilja onako, kao oni govore...” http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=412547&datum=2013-12-25 (Kraj) “Dan”, 11. – 25. decembar 2013.