Dramaturgija predstave Femme Fadal. San o Amáliji Rodrigues u slikama kazališta sjena

Sadržaj

1. Amália, Portugal, fado

2. O fadu

3. Amália Rodrigues - Kraljica fada i duša Portugala

4. O ludosti i sudbini

5. Priča koja se ponavlja

6. Nostalgija za mogućim

7. Struktura predstave Femme Fadal

- Glavne teme u fado glazbi

- Sliko- i pjesmoslijed

- Objašnjenja uz svaku pjesmo-sliku 8. Tekstovi i prijevodi pjesama

9. Biografije sudionika predstave

Amália, Portugal, fado

Kad god govorimo o Portugalu, u razgovoru ćemo se kad tad dotaknuti fada i Amálije Rodrigues. Kad god govorimo o fadu, govorimo i o Portugalu. I, naravno, o Amáliji. Jednoj i jedinoj. Najvećoj. A kada govorimo o Amáliji, nemoguće je ne govoriti o fadu. Njezin život potpuno je nemoguće odvojiti od fada, oni su se međusobno isprepletali i nadopunjavali sve do onoga dana kad je Amálija konačno i neizbježno napustila tjelesni život da bi se zauvijek nastanila u fadu, pozornici na kojoj se svjetlost vječito poigrava sa sjenama.

Stoga taj san, u kojem mi sanjamo Amáliju, ali u kojem i ona sanja nas (Pedra, Jelenu, Jelenu i Moranu) i nije mogao izgledati drugačije nego kao predstava dramaturški podijeljena na tri dijela. U prvome se pred gledateljima pomoću lutkarskih tehnika odvija čarolija života (i to ne nužno samo Amálijinog), i to od rođenja, preko ljubavi i ljubomore, pa sve do smrti. U drugome na scenu stupaju Pedro i Jelena i, izlazeći iz sjene, osobno proživljavaju ono što je već stoljećima zapisano u genetskom kôdu portugalske duše: opčinjenost prostranstvima oceana pred kojima je čovjek istovremeno ništavan i neustrašiv sanjar, samoću zbog odlaska dragih osoba, potištenost zbog višegodišnje političke diktature koja Portugal pretvorila u provincijsku zemlju na rubu Europe i konačni krah iluzije o vlastitoj veličini kojoj je „Revolucija karanfila“ 1974. zadala konačni udarac. I, naposljetku, u trećem dijelu vraćamo se saudade, čežnji za prošlim vremenima prije no što je ekonomski napredak ugrozio ideale zajedništva, topline i ljudskosti koji su stoljećima obilježavali portugalski način života. Tri dijela na koje je podijeljena predstava tako su tri ciklusa života, od rođenja pa do smrti i ponovnog rođenja, u kojima se Amálijin lik postupno od konkretne osobe pretvara u nacionalnu ikonu i simbolički stapa s portugalskim narodom prepustivši mu vlastitu biografiju.

Zaputimo se, stoga, zajedno na to čarobno putovanje.

O fadu

„Snažne duše sve pripisuju Sudbini; samo se one slabe pouzdaju u vlastitu volju.“Fernando Pessoa

Fado (lat. fatum, sudbina) je tradicionalna portugalska glazba rođena početkom 19. stoljeća u lisabonskim krčmama. Njezine teme isprva su obuhvaćale crtice iz boemskog života marginalnih ličnosti (prostitutki, mornara, svirača i pjevača fada), ljubav, ljubomoru, strasti, ali i onaj tipični portugalski osjećaj čežnje po imenu saudade te svojevrsnu apatiju i pomirenost sa sudbinom koja se ogleda u samom nazivu te glazbe.

Prva glasovita fado pjevačica bila je Maria Severa Onofriana (1820 - 1846), dok je u dvadesetom stoljeću fadu svjetsku slavu donijela Amália Rodrigues. Od skromne prodavačice naranči Amália je vrlo brzo došla do velikih svjetskih koncertnih dvorana prometnuvši se u jednu od najznačajnijih portugalskih kulturnih ikona. U crnoj haljini i ogrnuta prepoznatljivim

crnim šalom, Amália u sebi objedinjuje prošlost i budućnost fada. Unatoč slavi i uspjehu, tijekom života nikada je nije napuštao pesimizam i svojevrsni fatalizam. Sama Amália je u više navrata spominjala kako ju je od pokušaja samoubojstva spasilo gledanje filmova Freda Astairea. Osim priče o Amáliji, u ovoj predstavi željeli smo ispričati priču o jednom narodu, njegovoj glazbi i burnoj povijesti.

Slušajući fado u mislima se roji bezbroj slika: crnih, bijelih, šarenih, portugalskih. To je glazba u kojoj se sjetni tonovi izmjenjuju s vedrima. Kad bi glazbu bilo moguće predočiti slikom, fado bi bio prostor u kojem se poigravaju svjetlost i sjene. Lutkarska umjetnost (kazalište sjena i teatar objekta) stoga je prirodan izbor koji predstavi donosi slobodu izražavanja, stihovi i glas prenose priču, a glazba ih svojom formom spaja.Fado za nas ima i miris i boju i okus.

Femme Fadal nije biografija Amálije Rodrigues, ona je naš zajednički san o Amáliji, o jednom vremenu za kojim čeznemo. A čežnja se, kao što znamo, na portugalskom kaže saudade.

Amália Rodrigues - Kraljica fada i duša Portugala

Amália Rodrigues pravim imenom Amália da Piedade Rodrigues rođena je 23. srpnja 1920. g., a sama je govorila da je rođena 1. srpnja pa je na taj dan i slavila svoj rođendan. Rođena je u siromašnoj deveteročlanoj obitelji koja je, trbuhom za kruhom, preselila u Lisabon. Stvari nisu išle po planu pa su se njeni roditelji vratili u Fundao, a Amália je ostala živjeti s bakom u Lisabonu, gdje je završila osnovnu školu i prvi puta zapjevala. U njezinoj četrnaestoj godini obitelj se ponovno okupila u Lisabonu. Za Amáliju je ponovni život sa obitelji koju je jedva poznavala bio šok. Osjećala se poput stranca.

Amálijin talent je bio toliko očit da je 1936. odlučila pristupiti natjecanju u pjevanju. Konkurentice su se masovno povlačile čuvši da se Amália prijavila. I tako je uskoro pozvana da pjeva u najpoznatijoj fado kući. U ono vrijeme nije bilo umjesno da jedna mlada dama pjeva u javnosti. „Djevojka koja pjeva je izgubljena duša“, mislila je većina. Amália je ipak prihvatila poziv koji joj je kasnije otvorio mnoga vrata i donio bogatstvo o kojem nije mogla niti sanjati. Postala je svjesna svog talenta. Kupovala je pjesme i znala je da će radom i pomnim odabirom pjesama uspjeti u onome što od djetinjstva voli. Izbirljivost i posvećenost poslu bilo je ono što je Amáliju razlikovalo od ostalih pjevača.

Velika prekretnica u njezinoj karijeri bilo je poznanstvo sa Fredericom Valériom, skladateljem i glazbenikom klasičnog obrazovanja, koji je u Amálijinom glasu prepoznao veliki potencijal. On je počeo skladati specijalno za nju i njen glas, a usput je odustao od tradicionalnog fada i dodao klasičnu orkestralnu pratnju kao glazbenu podlogu. Nakon Drugog svjetskog rata, Amálijina se popularnost počela širiti izvan granica Portugala,učestalim turnejama po Španjolskoj i Brazilu (tamo je 1945. g. snimila svoje prve brazilske ploče). Svjetski uspjeh postigla je nakon nastupa u Parizu 1950. g., na svečanoj promociji Marshallova plana. Amália je otpjevala pjesmu koja je postala njen zaštitni znak; Coimbra poznatu i pod nazivom Travanj u Portugalu.

Početkom 1950-ih, započela je suradnju s uglednim portugalskim pjesnikom Davidom Mourao-Ferreirom. Drugi su joj vrhunski portugalski pjesnici također ustupali svoje stihove, a neki su pisali stihove samo za nju. Amália je postala još slavnija nakon nastupa u filmu Henrija Verneuila Ljubavnici iz Lisabona (Les Amants du Tage) 1954. godine. Nakon tog nastupa Amália je postala međunarodna pjevačka zvijezda, odlazila je na brojna gostovanja u Sjedinjene Američke Države, Veliku Britaniju, Francusku sve do dalekog Japana.

Nakon nastupa u pariškoj Olympiji 1957. i promocije albuma Portugal’s Great Amália Rodrigues Live at the Olympia Theatre in Paris postala je neokrunjena Kraljica fada. Zanimljivo je da je Amália odlazila na turneje i iza željezne zavjese u SSSR, Rumunjsku (gdje je bila izuzetno popularna) unatoč činjenici što tadašnje istočne zemlje nisu imale gotovo nikakve kontakte sa Portugalom. 1960-ih je počela surađivati sa skladateljem Alainom Oulmanom, koji je postao njezin glavni skladatelj u narednih nekoliko desetljeća.Amália je nastavila snimati i nastupati sve do kraja 1990-ih. Umrla je u dobi od 79 godina, a portugalska vlada je dan njezine smrti proglasila danom žalosti. Danas je mnogi Portugalci smatraju jednom od najvećih ličnosti Portugala. Amálijina biografija započinje njezinom rečenicom: “Budući da postoji smrt, iz toga automatski proizlazi da je život besmislen.“

O ludosti i sudbini

Bez ludila čovjek, uistinu, što je?Neg' živinče zdravo, čilo.Odgođeno truplo što se rađa silom

Fernando Pessoa: D. Sebastijan, kralj Portugala

Ludost ili, bolje rečeno, luda smionost, kao da je od samog početka upisana u već spomenuti genetski kôd portugalske duše. Prema legendi o bici kod Ouriquea 1139. Afonsu Henriquesu, koji će kasnije postati portugalskim kraljem, prije odlučujuće bitke s Maurima navodno se ukazao sâm Isus Krist obećavši malobrojnim Portugalcima pobjedu protiv višestruko nadmoćnije maurske vojske. To se i dogodilo: pobjeda nad Maurima postala je dokazom da je neovisno portugalsko kraljevstvo čin Božje volje.Ili: tko bi se još, osim Portugalaca, usudio otisnuti u istraživanje dalekih i nepoznatih svjetova s druge strane oceana? Jedno od vječitih pitanja u povijesti ostaje kako je tako malen narod uspio zasnovati i tijekom mnogih stoljeća održati golemo kolonijalno carstvo koje se u jednom trenutku prostiralo od Brazila preko Afrike pa sve do Indije i Kine.Jedan od najpoznatijih primjera ludosti je sasvim sigurno križarski pohod mladog kralja Sebastijana 1578. u kojem je portugalska vojska doživjela težak poraz u bici kod Alcácer-Quibira. U bici je poginuo i sâm Sebastijan, ali njegovo tijelo nije nikada pronađeno što je, nakon dinastičke krize i gubitka neovisnosti, dovelo do rađanja mita prema kojem će se Sebastijan („Žuđeni“ ili „Skriveni“) jednog maglovitog dana vratiti u Lisabon i izbaviti od nesreća ne samo svoj narod nego i cijeli svijet. Njegovim povratkom svijetom bi zavladalo carstvo Svetoga Duha, ljubav i vječni mir.

Povesti vojsku u takav samoubilački pohod svakako je ludost i ona bez sumnje nije bila strana melankoličnoj Sebastijanovoj duši, ali on ipak nije bio jedini odgovoran za odluku koja je imala tako katastrofalne posljedice za Portugal. Naime, od malih nogu Sebastijan je odgajan u mesijanskom duhu i pripreman za ulogu koju je, naposljetku, i izvršio. Cijelo portugalsko društvo čekalo je nekoga tko će kraljevstvu vratiti staru slavu. Pritisak je naprosto bio prevelik. Je li to bila ludost ili sudbina? Tko zna.

Priča koja se ponavlja

Mesijanskih mitova u portugalskoj povijesti bilo je i prije i poslije Sebastijana, ali priča kao da je uvijek bila ista: da bi se nešto postiglo, treba biti ludo smion, staviti sve na kocku, žrtvovati cijelog sebe. Što je cilj uzvišeniji, veća je i žrtva. Mnogobrojni su primjeri velikih ličnosti portugalske povijesti koji kao da ponavljaju tu priču. Velikog renesansnog pjesnika Camõesa burni temperament otjerao je u progonstvo. Drugi veliki portugalski pjesnik Fernando Pessoa na prvi pogled kao da nije imao vlastite biografije, kao da se odrekao života da bi mogao pisati.

Kao primjer iz povijesti fada mogla bi nam poslužiti Maria Severa, prva velika fadistica, prva femme fadal. O njezinom životu ima malo pouzdanih podataka, osim legendarnog glasa, burnih ljubavnih veza s muškarcima od kojih je najpoznatija bila ona s grofom Vimiosom te činjenice da je umrla izrazito mlada, sa samo 26 godina. Unatoč golemom glazbenom daru, naprosto nije imala nikakve šanse: kao ženi i kao fadistici (valja imati na umu da se u to vrijeme fado vezivao uz osobe „sumnjiva morala“), društvo joj je zatvorilo sva vrata. Nakon smrti postala je kultna ličnost fado glazbe i uzor svim pjevačicama koje suočavajući se sa svim preprekama koje je društvo postavilo pred njih kao da su „ponavljale“ njezin život.

To bi se moglo reći i za Amáliju. Burni život, nesretne ljubavne veze, nekoliko pokušaja samoubojstva, gotovo kao da je riječ o nekom fadističkom klišeu...S druge strane, pune dvorane i stadioni, turneje i nastupi gotovo u svakom kutku svijeta...Svijet je ostao zadivljen njezinim nevjerojatnim darom. U biografiji temeljnoj na razgovorima s Vítorom Pavãom dos Santosem ispričanoj u prvom licu Amália kaže kako je kao djevojčica znala hodati po ulici i pjevati i kako bi je prolaznici na njezino iznenađenje zaustavljali i davali joj novac. U jednom intervjuu izjavila je kako se nikada ni oko čega nije morala truditi, pozivi za snimanje ploča, koncerti, turneje dolazili bi sami, sva vrata kao da su se otvarala pred njom. Pa ipak, prije nastupa pred publikom uvijek je imala veliku tremu...

Nostalgija za mogućim

Nisam ništa. Nikad neću biti ništa.Ne mogu htjeti biti ništa.Isključivši to, imam u sebi sve snove svijeta.

Fernando Pessoa: Trafika

Saudade – osjećaj nostalgije, čežnje i sjete – bio je prisutan u portugalskom duhu i mnogo prije tragičnog poraza kod Alcácer-Quibira, ali nakon njega, a osobito nakon gubitka neovisnosti 1580. kao da je postao još opipljivijim. Izgubivši iluzije o vlastitoj veličini, Portugalci su se povukli u sebe čeznući za svijetom koji više nije postojao, koji zapravo nikada nije postojao, ali za koji im je sebastijanizam jamčio da će se jednom ostvariti. Zašto? Zato što je to već „zapisano“ u prošlosti, u proročanstvu. Tako je to odredio Bog ili sudbina. Izgubivši mogućnost djelovanja na fizičkom i političkom polju, Portugalci su se okrenuli metafizičkom. Ako već ne možemo djelovati, zasigurno su pomislili, onda barem možemo sanjati.

Što zapravo znači saudade? Svi mi u životu donosimo odluke. Odlučivši se za jedan izbor automatski znači da smo se odrekli svih drugih. Saudade je čežnje za svim onim što je moglo biti, za svim onim što se nije ostvarilo, za nerealiziranim svijetom koji je – za razliku od onog materijalnog – potpuno duhovan, ali za Portugalce (barem do jačanja potrošačkog društva u Portugalu, ali to je jedna druga tema) ne manje stvaran. Kralj Sebastijan tako je onaj „Skriveni“, na Otoku ljubavi čuvaju ga Nimfe koje ga poljupcima sprečavaju da ga napusti sve dok ne nastupi pravi čas.

Saudade kao težnja za totalnim implicira nedjelovanje. Budući da čeznem za svim nedonesenim odlukama, svim neizabranim izborima, jedini način da ih sve „posjedujem“, da ih obuhvatim u svom snu jest da prestanem donositi odluke. Odrekavši se jedne mogućnosti, dobio sam ih sve. Međutim, tako sam i izgubio vlastitu osobnost, vlastitu biografiju jer naši životi su skup odluka koje donesemo. Sanjajući, neću postići mnogo za sebe, ali mogu utrti put drugim ljudima, u sebi mogu utjeloviti sve njihove želje i snove.

Struktura predstave Femme Fadal

Glavne teme u fado glazbi

Analizirajući tekstove Amálijinih pjesama, jedan od najpoznatijih kritičara fada i muzikolog Rui Vieira Nery u svojoj knjizi Pensar Amália (Promišljati Amáliju) tematski ih je podijelio na nekoliko cjelina. Njihove glavne teme su:

• tradicija (pučke svečanosti, procesije, pjesme o samom fadu, lisabonske četvrti, čežnja za boljim i humanijim vremenima kad još uvijek sve nije bilo podređeno novcu)• strast (snažni izrazi ljubavne strasti od prvih razmjena pogleda pa do “konzumacije” ljubavi)• ljubav (koja je u toj fazi još uvijek sretna)

• ljubomora (nakon „konzumacije“ ljubavi dolazi osjećaj posesivnosti i strah od gubitka objekta ljubavi. Preljub je pravi ili zamišljen, a očituje se u trećoj osobi koja prijeti ljubavnoj sreći)• napuštenost (strah od raskida se ostvaruje, lirski subjekt s tugom se prisjeća početne ljubavne sreće, ali još uvijek brani izgubljenog muškarca i čeka ga da se vrati)• saudade (čežnja za izgubljenim)• samoća (očaj, umor, čak i metafizički)• sudbina (prihvaćanje situacije i pomirenje sa sudbinom jer “ionako je sve to već bilo predodređeno”)

Uz pomoć ovih tema mogle bi se ispripovijedati mnoge priče. Jedna od njih mogla bi glasiti ovako:

„Zamislite mladu djevojku koja upoznaje mladića na nekoj pučkoj svečanosti. Pogledi im se susreću u gomili i u njima zablista prva iskra ljubavi koja postaje sve veća i jača sve dok dvoje mladih ne obuzme ljubavni plamen. Njihova sreća je neizmjerna, no plamen njihove strasti presnažan je da bi mogao gorjeti vječno. Među njih se uvlači crv ljubomore: djevojka je mladića vidjela kako na ulici razgovara s drugom. On je uvjerava kako voli samo nju, ali ne pomaže. Djevojka ga prati kako bi se uvjerila vara li je s drugom. Naposljetku, istina je! Rekao joj je da se više ne mogu viđati, ali nije on kriv, ona ga je zavela, ta prokletnica! Djevojka sjedi kraj prozora i čeka da mladić prođe kraj njezine kuće, da ga ponovo vidi, pa makar i s drugom. Sjedi i sjeća se prošlih, sretnih vremena. Sjeća se čak i onoga što se nije zbilo. Ali mladić ne dolazi. Ulične svjetiljke polako se gase, sve trgovine u ulici već su se davno zatvorile, samo se ponekad začuje bat koraka nekog osamljenog prolaznika. Djevojka je umorna i hladno joj je. Polako zatvara prozor i odlazi na počinak.“

Umjesto ove priče, mi smo odlučili ispričati našu priču o Amáliji koja nije samo njezina, ona je priča o svim femmes fadales prije i poslije nje. A budući da je Amália i Portugalka, njezina priča je i priča o svim Portugalcima koji su živjeli u njezino vrijeme. Naša priča je poput njezine, ali je drugačija. Naša priča ne sastoji se od riječi. Naša priča sastoji se od slika i pjesama, od svjetlosti i sjena.

Sliko- i pjesmoslijed

Kao što smo vidjeli, svaka priča o fadu ma kako god bila ispričana priča je o emocijama, priča je satkana od emocija. Zato smo za svaku gore navedenu temu (koja je istovremeno i emocija) odabrali jednu pjesmu iz bogate Amálijine fado riznice. Jer, ovo nije samo priča o Amáliji, ovo je i Amálijina priča. Iznimku čine šesta i sedma pjesma, autorski doprinos protagonista predstave, te deseta i jedanaesta, o čemu će još biti riječi. Evo redoslijeda slika i pjesama te njihovih tema (emocija):

1. Tekst iz Pessoine drame Mornar2. Estranha forma de vida / Čudni oblik života - sudbina3. Entrei na vida a cantar / Uđoh u život pjevajući- sudbina4. Amor sem casa / Ljubav beskućnica- ljubav5. Fado do Ciúme / Fado ljubomore- ljubomora6. Cuidei que tinha morrido / Pomislih da sam umrla- smrt7. O canto de Iemanjá / Iemanjaina pjesan- sudbina

8. Pedras do passado- saudade9. Barco negro / Crna lađa - napuštenost10. Abandono / Odlazak- napuštenost

11. Grândola Vila Morena12. Fred Astaire13. Os meus olhos são dois círios / Moje oči su dvije svijeće- saudade14. Maria Lisboa – tradicija15. Medo / Strah- strah16. Vou dar de beber à dor / Napojit ću svoju bol- tradicija17. Povo que lavas no rio / Narode što pereš rublje u rijeci - sudbina18.  Tudo isto é fado / Sve je to fado- sudbina

Objašnjenja uz svaku pjesmo-sliku

1. Tekst iz Pessoine drame Mornar

U „statičkoj“ (kako ju je nazvao sâm Pessoa) drami Mornar tri djevojke uz svjetlost svijeće koja podrhtava bdiju nad nečijim odrom. Njihova imena su naprosto Prva, Druga i Treća. Djevojke razgovaraju, ali taj razgovor ne vodi ničemu. Riječi nisu dovoljne. Riječima se ništa ne može opisati. Potrebna je tišina. Tri djevojke očuvale su tišinu. Potrebna je pjesma. Potrebne su sjene koje podrhtavaju na svjetlosti. U predstavi Mornar djevojke sanjaju Mornara i možda, tko zna, sanjaju i jedna drugu. Tri djevojke su tri femmes fadales. Iz prostora tjelesnog i opipljivog prelaze iza zaslona, tamo gdje vladaju snovi, na područje kazališta sjena. Tri djevojke sanjaju Amáliju.

2. Estranha forma de vida / Čudni oblik života - sudbina

Zajedno s lutkom, ulazimo u labirint života i, istovremeno, u čarobni svijet kazališta sjena. Riječ je o glasovitom fadu za koji je tekst napisala sâma Amália. Pjesma počinje glasovitim stihom „Foi por vontade de Deus“- „Bijaše to božjom voljom“. Čudni oblik života je njezino srce koje se otima nadzoru i ne ide uvijek kamo bi to ona htjela.

3. Entrei na vida a cantar / Uđoh u život pjevajući- sudbina

Riječ je o još jednom autobiografskom fadu s Amálijinim tekstom. Već kao djevojčica, Amália je bila svjesna svog golemog dara. Pjevati ili ne nikada nije bilo pitanje.

4. Amor sem casa / Ljubav beskućnica- ljubav

Femme fadal uznemireno hoda kraj prozora. Posjećuje je ptica (možda da joj donese vijesti od dragoga?). Motiv ptice dobro je poznat još iz srednjevjekovne lirike kad je prva, praiskonska femme fadal čekala da joj ptica donese vijesti od dragoga koji plovi po dalekim morima. Pri kraju prizora u dnu prozora pojavljuje se obris mladića. Je li to D. Sebastijan?

5. Fado do Ciúme / Fado ljubomore- ljubomora

Fado do Ciúme je pjesma skladatelja Federica Valérija koju je Amália prvi puta otpjevala kao dio operete Rosa cantadeira, a ovaj prizor s lutkama mogao bi predstavljati njezinu modernu inačicu. Ljubomora je tipična fadistička tema, a ni Amálijin život i neuspješne ljubavne veze s Franciscom da Cruz e Eduardom Ricciardijem nisu je bile lišene. Portugalsko društvo tada (a donekle još i danas) bilo je izrazito patrijarhalno. Nije bilo neobično da mnogi muškarci osim supruge imaju i nekoliko ljubavnica, dok bi žena s više ljubavnika bila društveno obilježena kao bludnica. Lutak u prizoru izrađen je prema karikaturi portugalskog karikaturista i slikara Rafaela Bordala Pinheira (1846-1905) i simbolizira portugalski narod u najširem smislu. U našem prizoru Zé Povinho predstavlja portugalskog muškarca.

6. Cuidei que tinha morrido / Pomislih da sam umrla- smrt

Već smo spomenuli da se dramaturgija predstave odvija u tri ciklusa života, smrti i ponovnog rađanja. Amália je u životu nekoliko puta pokušala (ili je bila spremna pokušati) samoubojstvo i iz svakog tog pokušaja izašla bi jača nego prije. U tom smislu, ti pokušaji bili su nešto poput „malih“, „odgođenih“ smrti. U pjesmi Cuidei que tinha morrido koju je napisao Pedro Homem de Mello djevojka pere rublje u potoku i, ugledavši svoj odraz u nemirnoj vodi, učini joj se da vidi vlastitu smrt.

7. O canto de Iemanjá / Iemanjaina pjesan- sudbina

Nakon simbolične smrti, duša plovi nemirnim morem i učini joj se kao da čuje zov. To je sirenski zov sudbine kojem se nemoguće oduprijeti, pjesma božice Iemanjá, majke i ljubavnice mornara, božice mora, majčinstva i plodnosti u afro-brazilskoj religiji candomblé. Amália je za života bila izrazito popularna u Brazilu. Nakon vjenčanja s Brazilcem Césarom Seabrom, Amália 1961. odlazi u Brazil spremna zauvijek napustiti karijeru, ali se godinu dana poslije ipak vraća u Portugal gdje će joj se nakon poznanstva s Alainom Oulmanom, koji će za nju napisati neke od najljepših fada, otvoriti potpuno nova stranica u karijeri. O canto de Iemanjá zapravo je već dobro poznata Jelenina pjesma Voljet ću te sutra koju su napisale Meri Jaman i Anita Valo dok je tekst na portugalskom napisao Dean Trdak.

8. Pedras do passado- saudade

Pedras do passado- Kamenje prošlosti- skladba je koju je napisao gitarist Pedro Abreu. Dok Pedro interpretira svoju skladbu, Jelena Radan i Jelena Radmanović, dvije femmes fadales, gledaju dijapozitive sa sjetom se prisjećajući velikih imena iz

povijesti fado glazbe.

9.Barco negro / Crna lađa – napuštenost

Tekst za jedan od najpoznatijih Amálijinih fada napisao je veliki portugalski pjesnik David Mourão-Fereira. Nakon cjelonoćnog lutanja Femme fadal ,koja se nije mogla oduprijeti Iemanjainu zovu, budi se na plaži shvativši da više ne leži u naručju svog dragog već da on polako isplovljava u svojoj crnoj lađi. Starice s plaže kažu joj da se neće vratiti, ali ona im ne vjeruje jer će njezin dragi uvijek ostati s njom u srcu. Stoljećima su se Portugalci otiskivali na more, a tekst ove pjesme (koja je iz 1954.) kao da naviješta kolonijalni rat u Africi koji će početi 1961. Starice s plaže ponavljaju isto ono što je govorio Starac s plaže Restelo, lik iz Camõesovih Luzitanaca koji je Vasca da Gamu upozorio da se ne upušta u prekomorsku avanturu. Iako im Femme Fadal ne vjeruje, starice imaju pravo jer crna lađa je lađa smrti i tko se na nju ukrca vratit će se u lijesu, baš kao što će to poslije biti slučaj s mnogima koji su poginuli u ratovima u Angoli i Mozambiku.

10. Abandono / Odlazak- napuštenost

Još jedan fado za koji je tekst napisao David Mourão-Fereira i za koji je Amália, zanimljivo, usprkos njegovoj prilično eksplicitnoj političkoj poruci, oduvijek smatrala da je ljubavni. Uz zvuk pisaćeg stroja i svjetlo upereno u oči koji sugeriraju ispitivanje u policijskoj postaji, Femme fadal oplakuje odlazak svog dragog kojeg su usred noći odveli „daleko“, „tamo gdje se ne čuje ništa drugo osim vjetra i mora“, a to nije nigdje drugdje nego u zloglasni zatvor u Penicheu u kojem su zatvarani protivnici Salazarova režima. Amálijin odnos s tadašnjom vlašću u Portugalu oduvijek je bio vrlo kontroverzna tema. Dok su je jedni vezivali uz režim i nazivali Salazarovim simpatizerom, drugi su tvrdili da je novčano potpomagala komunističku partiju. Istina je da Amália ni u jednom istupu, nijednom riječju nikada nije poduprla fašistički režim. Jedino joj je bilo važno nastupati pred svojim narodom i s njime dijeliti njezin fado. Na kraju pjesme cijeli zaslon proguta divovska sjena Salazarova profila.

11. Grândola Vila Morena

Pjesma je to velikog portugalskog kantautora José (Zeca) Afonsa u kojoj se govori o bratstvu u gradiću Grândola u portugalskoj pokrajini Alentejo. Pjesma je bila znak za početak Revolucije karanfila 25. travnja 1974. kojom je napokon svrgnuta dugogodišnja diktatura. U našem prizoru, uz prve taktove Grândole, Salazarova sjena biva pocijepana ostavivši prazan zaslon kao prije početka kino predstave.

12. Fred Astaire

U već spomenutoj biografiji temeljenoj na razgovorima s Vítorom Pavãom dos Santosem, Amália spominje kako joj je dugo trebalo da shvati zašto je publika toliko voli. „Vjerojatno im moje pjevanje znači isto toliko kao i meni Fred Astaire,“ pomislila je. Amália je oduvijek voljela filmove Freda Astairea, a prema njezinoj priči, oni su joj spasili život u trenutku kad si ga je jedne noći 1984. bila spremna oduzeti. Naime, gledajući jedan za drugim, Amália je probdjela noć i ujutro odustala od namjere da počini samoubojstvo. U trenutku kad se na platnu projicira odsječak iz Astaireova filma, svi mi u publici na trenutak postajemo Amália jer gledamo ono što je ona gledala u trenutku kad joj se život činio besmislenim i nevrijednim življenja.

13. Os meus olhos são dois círios / Moje oči su dvije svijeće- saudade

Nakon još jedne „odgođene“ smrti, Femme fadal okreće se ponovo onom što tako dobro oslikava njezin narod, a to je saudade. Ovaj prekrasni fado menor odlučili smo ilustrirati pričom o bezvremenskoj, tragičnoj ljubavi D. Pedra i Inês de Castro. Kraljeviću Pedru i Inês, dvorskoj dami na dvoru Afonsa IV, ljubav nije bila suđena iz političkih razloga. Dok Pedro nije bio na dvoru, kralj Afonso na nagovor trojice savjetnika dao je pogubiti Inês. Stupivši na tron, Pedro se okrutno osvetio trojici savjetnika i, legenda kaže, na javnoj svečanosti vjenčao se s kosturom pokojne Inês okrunivši je za svoju kraljicu.

14. Maria Lisboa – tradicija

Još jedan povratak tradiciji. S još jednim tekstom Davida Mourão-Fereira, u ovom glasovitom fadu veliča se Lisabon, grad u kojem je nastao fado. Maria Lisboa ime je broda koji se pretvara u djevojku, prodavačicu ribe.

15. Medo / Strah- strah

Femme fadal obuzima strah. Strah od samoće, egzistencijalni strah. Sama je kod kuće, jedini odgovor na njezina pitanja su škripanje namještaja i sjene koje podrhtavaju na zidu. Je li ipak sve bilo uzalud?

16. Vou dar de beber à dor / Napojit ću svoju bol- tradicija

Jedna od čestih tema u fado glazbi je čežnja za dobrim starim vremenima kad napredak još uvijek nije ugrozio vrijednosti zajedništva, druženja, ljudskosti koje su toliko dugo bile svojstvene portugalskom načinu života. U ovoj pjesmi priča se o legendarnoj kući u kojoj je živjela Mariquinhas. Ljudi su ondje grickali sardine i družili se uz gitare i vino, a danas je ondje zalagaonica u kojoj neki mršavko sitnišem otkupljuje stvari koje su nam prirasle srcu.

17. Povo que lavas no rio / Narode što pereš rublje u rijeci - sudbina

Amália je u više navrata naglašavala kako joj je to omiljeni fado. Nije ni čudo, odgovor na svoju samoću pronašla je u jednostavnim običajima, ljubaznosti, gostoljubivosti svoga naroda. Amália više nije samo Amália, ako je to ikada zapravo i mogla biti, Amália je Portugal. Priča se ponovila, proročanstvo se ispunilo. Potvrđuje to i kralj Sebastijan koji se vratio i čija sjena na bijelom konju pleše po našem zaslonu. Zatim je tu i poznati odlomak koji je Pessoa napisao o fadu, plakati koji najavljuju Amálijine koncerte i...Došao je i taj čas, Amália je o svemu ovome razmišljala (sanjala?) u garderobi, sada je vrijeme da napokon izađe na pozornicu.

17. Tudo isto é fado / Sve je to fado- sudbina

Amália napokon izlazi pred svoju vjernu publiku, ali...Pritisak je prevelik, ima tremu, ne može pjevati. Ili ipak?Započinje pjesmu. O čemu to pjeva? O fadu, naravno.

Ljubav ljubomoraPepeo i svjetloBol i grijehSve to postojiSve je to tužnoSve je to fado...

Tekstovi i prijevodi pjesama

1.ESTRANHA FORMA DE VIDA / ČUDNI OBLIK ŽIVOTA Estranha Forma de Vida                            Čudni oblik životaFoi por vontade de Deus                               Bijaše to Božjom voljomque eu vivo nesta ansiedade.                         Da živim u takvoj tjeskobiQue todos os ais são meus,                            Da svi uzdasi su mojiQue é toda a minha saudade.                        Da sva ta sjeta bude mojaFoi por vontade de Deus.                              Bijaše to Božjom voljom

Que estranha forma de vida                          Kakav čudan oblik životatem este meu coração:                                   Ima ovo moje srcevive de vida perdida;                                     Živi izgubljenim životomQuem lhe daria o condão?                            Tko li bi mu dao magične moći?Que estranha forma de vida.                         Kakav čudan oblik života.

Coração independente,                                  Nezavisno srce,coração que não comando:                            Srce kojim ne vladam,vives perdido entre a gente,                          Živiš izgubljeno među ljudimateimosamente sangrando,                              Tvrdoglavo krvareći,coração independente.                                   Ti nezavisno srce

Eu não te acompanho mais:                           Ali, više te neću pratiti para, deixa de bater.                                      Stani, prestani kucatiSe não sabes aonde vais,                               Ako ne znaš kamo idešporque teimas em correr,                               Zašto tvrdoglavo juriš,eu não te acompanho mais.                            Ja te više neću pratiti.Amália RodriguesAlfredo Marceneiro

2.ENTREI NA VIDA A CANTAR / UĐOH U ŽIVOT PJEVAJUĆI

Entrei na vida a cantarEntrei na vida a cantarE o meu primeiro lamentoSe foi cantado a chorarFoi logo com sentimentoCom as outras raparigasPelas ruas a brincarCorria ao som das cantigasParava só p'ra cantarMais tarde já mulherzinhaCantei o meu primeiro amorE também cantei sozinhaA minha primeira dorA vida tenho passadoAlegre ou triste a chorarTem sido vário o meu fadoMas constante o meu cantar.

Ušla sam u život pjevajućiUšla sam u život pjevajućiAko sam i plakala pjevajući o svojoj prvoj boli,Bilo je to s istinskim osjećajemS drugim djevojčicama Igrajući se na uliciTrčala bih za napjevima I zastajkivala samo da zapjevamPoslije, kao djevojka Opjevala sam svoju prvu ljubavI svoju prvu bol.Život sam provelaVesela ili tužno plačućiNestalna je bila moja sudbina,Ali postojana moja pjesma.

Amalia Rodrigues

3. AMOR SEM CASA / LJUBAV BESKUĆNIC

Amor sem casaO amor sem rosto, o amor sem casa,

Pássaro pequeno, de asa tão leve,De asa tão leve p'ra onde me levas,O amor sem casa, o amor sem tréguas.O amor sem tréguas, o amor sem guerras,Asa sem destino, p'ra onde me levas,P'ra onde me levas, deixai-me ficar,Não quero amanhã, não quero amanhã.Hora de chegar,Hora de chegar a lugar nenhum,Não sou de ninguém, deixai-me ficar.Deixai-me ficar, não sei porque vim,Deixai-me partir, não sei porque vou,Não sei porque vou, que vento me leva,O amor sem rosto, o amor sem tréguas.Não sei onde vou, que sopro me arrasta,O amor sem rosto,O amor sem rosto, o amor sem casa,Não sei onde vou, que sopro me arrasta,O amor sem rosto,O amor sem rosto, o amor sem casa.

Ljubav beskućnica

O ljubavi bez lica, o ljubavi bez kućePtičice tako lakog krilaTako lakog krila, kamo me nosiš?O ljubavi bez kuće, o ljubavi bez primirjaO ljubavi bez primirja, o ljubavi bez rataKrilo bez sudbine, kamo me nosiš?Kamo me nosiš, ostavi me ovdje.Ne želim sutra, ne želim sutra,Ne želim taj čas,Čas kada ću stići nikamo,Nisam ničija, ostavi me ovdjeOstavi me ovdje, ne znam zašto sam došlaPusti me da idem, ne znam zašto idemNe znam zašto idem, koji vjetar me nosiO ljubavi bez kuće, o ljubavi bez primirjaNe znam kamo idem, koji vjetar me vučeO ljubavi bez lica,O ljubavi bez lica, o ljubavi bez kućeNe znam kamo idem, koji vjetar me vučeO ljubavi bez lica,O ljubavi bez lica, o ljubavi bez kuće

4.FADO DO CIÚME / FADO LJUBOMORE Fado do Ciúme               Fado ljubomoreSe não esqueceste                                                      Ako nisi zaboravioO amor que me dedicaste,                                         Svu ljubav koju si mi posvetioE o que escreveste                                                     I sve ono što si napisaoNas cartas que me mandaste,                                    U pismima što si mi ih poslao,Esquece o passado                                                    Zaboravi prošlostE volta para meu lado,                                              I vrati mi se Porque já estás perdoado                                          Jer ti opraštamDe tudo o que me chamaste.                                     Zbog svega kako si me nazvao.Volta meu querido,                                                   Vrati mi se, dragiMas volta como disseste,                                          Ali vrati se, kao što si rekao,Arrependido                                                              S kajanjemDe tudo o que me fizeste,                                         Zbog svega što si mi učinioHaja o que houver                                                     Jer, kako god bilo,Já basta p'ra teu castigo                                             Već ti je dovoljna kaznaEssa mulher                                                               Ta žena Que andava agora contigo                                        S kojom si sadaSe é contrafeito                                                         A ako je laž,Não voltes, toma cautela                                           Nemoj se vraćati, budi oprezan

Porque eu aceito                                                        Jer tada bihQue vivas antes com ela                                            Radije da ostaneš s njomPois podes crer                                                          VjerujQue antes prefiro morrer                                           Prije bih umrlaDo que contigo viver                                                 Nego s tobom živjelaSabendo que gostas dela.                                          Znajući da voliš nju.Só o que eu te peço                                                   Jedino što te molimÉ uma recordação,                                                     Je nešto što će me podsjećati na tebe.Se é que mereço                                                        Ako zaslužujemUm pouco de compaixão,                                         Barem malo suosjećanjaDeixa ficar                                                                 Molim teO teu retrato comigo,                                                Ostavi mi svoju slikuP'ra eu julgar                                                              Da još uvijek mogu zamišljatiQue ainda vivo contigo.                                            Kako živim s tobom.

5.CIUDEI QUE TUNHA MORRIDO / POMISLIH DA SAM UMRLA

Ciudei que tinha morrido Ao passar pelo ribeiro Onde às vezes me debruço Fitou-me alguém corpo inteiro Dobrado como um soluço 

Pupilas negras tão lassas Raízes iguais às minhas Meu amor quando me enlaças Por ventura as adivinhas Meu amor quando me enlaças 

Que palidez nesse rosto Sob o lençol de luar Tal e qual quem ao sol posto Estivera a agonizar Deram-me então por conselho Tirar de mim o sentido Mas depois vendo-me ao espelho Cuidei que tinha morrido 

Pomislih da sam umrlaProlazeći kraj potokaNad kojim se ponekad naginjem,Netko me odmjerio od glave do pete,Nijemo poput jecaja.

Beživotnih crnih zjenica,Korijena istih poput mojih,Ljubavi, kada me za njih prikuješ pogledomMožda ćeš pogoditi odakle sam.

Kakvog li bljedila na tom licuPod pokrivačem mjesečineBaš kao netko tko je, jednom u sumrak, bio u agonijiStoga su mi dali savjetDa zaboravim sve.Nakon toga, pogledavši se u ogledalo,Pomislih da sam umrla

6.O CANTO DE IEMANJÁ / IEMANJAINA PJESAN

O canto de Iemanjá                                     Iemanjaina pjesan

Uma voz na escuridão                                   Glas u tminiNão há dor, nem solidão                               Bez boli ili samoćeSó o mar no meu olhar e                                Samo more u mom pogleduO céu aberto a palpitar                                  I treperavo vedro nebo

No silêncio vasto                                           U prostranoj tišiniDesta lua cheia                                              Ovog punog mjesecaEu ainda ouço                                                Još uvijek čujemEssa voz alheia                                              Taj tuđi glas

Minha nau vai devagar                                  Polako plovi moja lađaMeu amor, não vou voltar                             Ljubavi, neću se vratiti

Ondas verdes vou abraçar                             Zelene valove ću zagrlitiMeu amor, além do mar                                 Onkraj mora, ljubavi.

No silêncio puro                                            U čistoj tišiniDo céu da primavera                                     Proljetnog nebaPelas ondas estreladas                                   Po zvjezdanim valovimaEu sigo a quimera                                          Slijedim Himeru 

7.BARCO NEGRO / CRNA LAĐA

Barco negro                                                                         Crna lađaDe manhã, temendo, que me achasses feia!  Ujutro, bojeći se da ćeš misliti da sam ružnaAcordei, tremendo, deitada n'areia                Probudila sam se, drhteći, na pijeskuMas logo os teus olhos disseram que não,     Ali tvoj pogled odmah mi je rekao da nije takoE o sol penetrou no meu coração.[Bis]           I sunce je prodrlo u moje srce

Vi depois, numa rocha, uma cruz,                  Zatim sam na jednoj stijeni ugledala križE o teu barco negro dançava na luz                I tvoju crnu lađu kako pleše na svjetlostiVi teu braço acenando, entre as velas já soltas Vidjeh tvoju ruku kako maše među već

spuštenim jedrimaDizem as velhas da praia, que não voltas:     Starice na plaži govore kako se nećeš vratiti 

São loucas! São loucas!                                 Lude su! Lude su!

Eu sei, meu amor,                                          Jer ja znam, ljubavi,Que nem chegaste a partir,                             Da nisi ni otišaoPois tudo, em meu redor,                               Jer sve oko mene mi govoriMe diz qu'estás sempre comigo.[Bis]            Kako si cijelo vrijeme sa mnom

No vento que lança areia nos vidros;             U vjetru koji baca pijesak na prozorska staklaNa água que canta, no fogo mortiço;             U vodi što pjeva, u vatri što se gasiNo calor do leito, nos bancos vazios;            U toplini postelje, na praznoj klupiciDentro do meu peito, estás sempre comigo. U mojim grudima, uvijek si sa mnom

David Mourao-Ferreira

8.ABANDONO / ODLAZAK

AbandonoPor teu livre pensamentoForam-te longe encerrarTão longe que o meu lamentoNão te consegue alcançarE apenas ouves o ventoE apenas ouves o marLevaram-te a meio da noiteA treva tudo cobriaFoi de noite numa noiteDe todas a mais sombriaFoi de noite, foi de noiteE nunca mais se fez dia.Ai! Dessa noite o venenoPersiste em me envenenarOiço apenas o silêncioQue ficou em teu lugarE ao menos ouves o ventoE ao menos ouves o mar.

OdlazakZatvorili su teZbog tvog slobodoumlja Tako dalekoDa do tebe ne dopiru ni moji jecajiVeć samo čuješ vjetarI samo čuješ moreOdveli su te usred noćiSve pokrivala je tamaUsred noći, usred noćiNajmračnije od svih noćiUsred noći, usred noćiI nikad više nije bilo danaAh! Otrov te noćiJoš uvijek me trujeČujem tek tišinuŠto ostala je mjesto tebeAli barem čuješ vjetarAli barem čuješ more.

David Mourao-Ferreira

U potpunom mraku, čujemo korake, vojničko stupanje. Iz publike čujemo zvonki glas (ili snimljeno) prvi stih pjesme „Grândola, Vila Morena“.

Grândola, vila morenaTerra da fraternidadeO povo é quem mais ordenaDentro de ti, ó cidade

Nakon potpunog mraka dolazi do polaganog trganja crnog papira pod svjetlom i bijela svjetlost zasljepljuje publiku. Dolazimo do dijela koji je hommage Fred Astairu (kojeg je Amália obožavala i koji ju je spasio od pokušaja samoubojstva), a koji je publici odmor od svega što smo im ispričali do sada.

10. OS MUES OLHOS SAO DOIS CIRIOS / MOJE OČI SU DVIJE SVIJEĆE

Os meus olhos são dois círios Os meus olhos são dois círios dando luz triste ao meu rosto 

marcado pelos martírios da saudade e do desgosto 

Quando oiço bater trindades e a tarde já vai no fim eu peço às tuas saudades um padre nosso por mim 

Mas não sabes fazer preces não tens saudade nem pranto por que é que tu me aborreces por que é que eu te quero tanto 

És para meu desespero como as nuvens que andam altas todos os dias te espero todos os dias me faltas Moje oči su dvije svijećeMoje oči su dvije svijećekoje daju tužnu svjetlost mojem licu

obilježenom čežnjom, tugom i jadom

Kad zazvone zvona za večernju misui poslijepodne se pretvori u večerAko ti nedostajemIzmoli jedan Oče naš za mene

Ali ti niti znaš molitiNiti ti ja nedostajem, niti za mnom plačešZašto me ne volišZašto ja tebe toliko želim

Ti si za moj očaj poput oblaka koji plovi visokoPo cijele dane te čekamPo cijele dane mi nedostaješ.

11. MARIA LISBOA

Maria LisboaÉ varina, usa chinela,tem movimentos de gata;na canastra, a caravela,no coração, a fragata.

Em vez de corvos no xaile,gaivotas vêm pousar.Quando o vento a leva ao baile,baila no baile com o mar.

É de conchas o vestido,tem algas na cabeleira,e nas velas o latidodo motor duma traineira.

Vende sonho e maresia,tempestades apregoa.

Seu nome próprio: Maria;seu apelido: Lisboa.David Mourão-FerreiraAlain Oulman

Maria LisboaProdaje ribu, natikače nosiPoput mačke se krećePo košari, karavelaPo srcu, fregata

Mjesto vranaNa rubac joj galebovi slijeću

Kad vjetar na ples je vodiOna s morem svoj ples pleše

Od školjki haljinu nosiU kosi alge imaA u venama lavežMotora ribarske barke

Prodaje snove i vonj moraOluje navještavaNjezino ime – MariaA prezime – Lisboa

12. MEDO / STRAH

Medo Quem dorme à noite comigoÉ meu segredo,Mas se insistirem, lhes digo, O medo mora comigo,Mas só o medo, mas só o medo

E cedo porque me embalaNum vai-vem de solidão, É com silêncio que fala,Com voz de móvel que estala E nos perturba a razão

Gritar: quem pode salvar-meDo que está dentro de mimGostava até de matar-me,Mas eu sei que ele há-de esperar-meAo pé da ponte do fim.

StrahTko noću sa mnom spavaTo tajna je moja.Ali, kad već navaljujeteSve ću vam reći:Strah stanuje sa mnomI samo strah, i samo strah

I ubrzo me uljuljkujeU dolazak i odlazak samoćeS tišinom razgovaramPucketanje namještajaremeti nam razum

Da vičem? Tko spasit' me možeOd onog što u meni prebiva?I smrt bi mi draga bilaAli znam da on me čekaKod mosta što prema kraju vodi

Reinaldo FerreiraAlain Oulman

13. VOU DAR BEBER À DÔR / NAPOJIT ĆU SVOJU BOL

Vou dar beber à dôr Napojit ću svoju bolFoi no Domingo passado que passei Prošle nedjelje prošao samÀ casa onde vivia a Mariquinhas Kraj kuće u kojoj je živjela MariquinhasMas está tudo tão mudado Ali sve se toliko promijenilo daQue não vi em nenhum lado Nigdje nisam vidio As tais janelas que tinham tabuinhas One prozore s daskama

Do rés-do-chão ao telhado Od prizemlja do krovaNão vi nada, nada, nada Nisam vidio ništa, baš ništaQue pudesse recordar-me a Mariquinhas Što bi me podsjetilo na MariquinhasE há um vidro pegado e azulado Tek zabrtvljeno plavo stakloOnde via as tabuinhas Tamo gdje su nekad daske bile

Entrei e onde era a sala agora está Ušao i tamo gdje je nekad bio dnevni boravakÀ secretária um sujeito que é lingrinhas Sad za stolom sjedi neki mršavi tipMas não vi colchas com barra Ali nisam vidio madrace na rešetkamaNem viola nem guitarra Ni viole* ni gitareNem espreitadelas furtivas das vizinhas Niti znatiželjne susjede kako gledaju unutra

O tempo cravou a garra Vreme je kandže zabiloNa alma daquela casa U dušu ove kućeOnda às vezes petiscávamos sardinhas Tu gdje bismo nekad znali prigristi sardineQuando em noites de guitarra e de farra Kad bi navečer bila fešta s gitaromEstava alegre a Mariquinhas I Mariquinhas bi bila vesela.

As janelas tão garridas que ficavam A prozori koji su bili tako dražesni Com cortinados de chita às pintinhas S platnenim zavjesama na točkicePerderam de todo a graça porque é hoje uma vidraça

Izgubili su svu draž jer je tu sad tek stakloCom cercaduras de lata às voltinhas S limom svuda uokoloE lá pra dentro quem passa A danas tamo dolaziHoje é pra ir aos penhores Samo onaj koji ide u zalagaonicuEntregar o usurário, umas coisinhas Ostaviti neku stvarčicu lihvaruPois chega a esta desgraça toda a graça Na tu nesreću je spala dražesnaDa casa da Mariquinhas Kuća Mariquinhas

Pra terem feito da casa o que fizeram Da su to napravili od kuće!Melhor fora que a mandassem prás alminhas Bilo bi bolje da su je srušiliPois ser casa de penhor Jer napravit zalagaonicuO que foi viveiro de amor Od kuće koja je bila gnijezdo ljubaviÉ ideia que não cabe cá nas minhas To mi doista ne ide u glavu!

Recordações de calor Te tople uspomeneE das saudades o gosto eu vou procurar esquecer I okus tuge pokušat ću zaboravitiNumas ginjinhas S nekoliko višnjevačaPois dar de beber à dor é o melhor Jer najbolje je napojiti svoju bolJá dizia a Mariquinhas Govorila je MariquinhasPois dar de beber à dor é o melhor Jer najbolje je napojiti svoju bolJá dizia a Mariquinhas Govorila je Mariquinhas.

* Na portugalskom je „viola“ ono što mi uobičavamo zvati „gitarom“, a „gitara“ je „portugalska gitara“, glazbalo s dvanaest žica.

14. POVO QUE LAVAS NO RIO / NARODE ŠTO PEREŠ RUBLJE U RIJECI

Povo que lavas no rioPovo que lavas no rioe talhas com o teu machadoas tábuas do meu caixão.pode haver quem te defendaquem compre o teu chão sagradomas a tua vida não.fui ter à mesa redondabebi em malga que me escondeo beijo de mão em mão.era o vinho que me destea água pura, fruto agrestemas a tua vida não.aromas de luz e de lamadormi com eles na camative a mesma condição.povo, povo, eu te pertenço deste-me alturas de incenso,mas a tua vida não.Povo que lavas no rioe talhas com o teu machadoas tábuas do meu caixão.pode haver quem te defenda

quem compre o teu chão sagradomas a tua vida não.

Narode što pereš rublje u rijeciNarode što pereš rublje u rijeciI siječeš sa sjekiromDaske mog lijesaMožda ima tko te brani,Tko može kupiti tvoju svetu zemljuAli tvoj život neOtišao sam za okrugli stolI pio iz zdjele koja me skrivala poljubac od ruke do rukeBilo je to vino koje si mi daoČista voda, divlje voćeAli ne tvoj životMiris svjetla i blataS njima spavao sam u krevetuBili smo u istom položaju.Narode, narode ja ti pripadamDao si mi vremena tamjanaAli tvoj život ne.

15. TUDO ISTO É FADO / SVE JE TO FADO

Tudo isto é fadoPerguntaste-me outro diaSe eu sabia o que era o fadoDisse-te que não sabiaTu ficaste admiradoSem saber o que diziaEu menti naquela horaDisse-te que não sabiaMas vou-te dizer agora:

Almas vencidasNoites perdidasSombras bizarrasNa MourariaCanta um rufiaChoram guitarrasAmor ciúmeCinzas e lumeDor e pecadoTudo isto existeTudo isto é tristeTudo isto é fadoSe queres ser o meu senhorE teres-me sempre a teu ladoNao me fales só de amorFala-me também do fadoE o fado é o meu castigoSó nasceu pr'a me perderO fado é tudo o que digoMais o que eu não sei dizer.

Pitao si me neki dan da li znam što je to fadoRekla sam ti da ne znamA ti si se iznenadioNe znajući šta govorimTad sam ti slagalaRekla sam da ne znamAli reći ću ti sada:Pobijeđene dušeIzgubljene noćiČudne sjeneU MourarijiPjeva neki probisvijetPlaču gitareLjubav ljubomoraPepeo i svjetloBol i grijeh

Sve to postojiSve je to tužnoSve je to fadoAko želiš biti moj gospodarI imati me uvijek uz sebeNemoj mi pričati samo o ljubaviPričaj mi i o faduFado je moja kaznaNastao je samo da bih se ja izgubilaFado je sve što kažemAli što točno, ne znam ti reći.

Biografije sudionika predstave

Jelena Radan

Jelena je započela svoj glazbeni put i potragu kao teenager u nekoliko bendova, nastupajući u zagrebačkim klubovima. Zatim se okušala kao solistica u mjuziklu “Sarajevski krug”, u kojem je s još četrdesetak kolega na sceni nastupila desetak puta u Koncertnoj dvorani Lisinski, svim kazalištima u Hrvatskoj, u Theater den an der Wienne u Austriji, te u Škotskoj, Njemačkoj, Americi. Objavljen je i album na hrvatskom i engleskom “Sarajevski krug” i “Sarajevo circle”.U svom radu postavlja jednostavne zakonitosti: imati dostojanstven pristup prema glazbi te izvoditi i stvarati glazbu koja je dira. Sudjelovala je na Međunarodnom festivalu francuske šansone, pobijedila na istoj, a bilo je zanimljivo i čuti je u animiranom filmu “Legenda o medvjedu” u kojem pjeva pjesmu Phil Collinsa, a koju je u originalu otpjevala Tina Turner. Otpjevala je i pjesmu za animirani film „Princ iz Egipta“ koju je u originaluizvela Ofra Haza. Zajedno s Edijem Matićem pokreće akciju podrške sigurnosti u prometu posebno za mlade vozače; omot albuma „Nije kraj“ oprema naljepnicom s Braillovim pismom za slijepe, kao i album „Novi dan“, koji sadrži karticu s Braillovim pismom za slijepe. Na poziv MUP-a, pridružuje se, zajedno sa svojim kolegicama iz grupe Meritas, akciji „Manje oružja, manje tragedija“, te za tu priliku snimaju pjesmu Čudesan svijet.Surađivala je s Parnim valjkom na pjesmi „Sexy mama“, a sa svojim je glazbenicima imala također priliku nastupiti u sklopu hrvatske turneje Vlatka Stefanovskog i Miroslava Tadića, nastupala je i s Matijom Dedićem, na albumima surađivala s Marijanom Brkićem, Dejanom Oreškovićem itd. Suradnja s grupom Meritas je iz autorske prerasla u koncertnu suradnju sa zajedničkim glazbenim programom „When tomorrow comes“.Krajem ljeta 2005. započela je turneju fada nazvanu “Moja potraga za fadom”, kako bi predstavila svoj glazbeni istup, glazbenu priču koja je, iz njenog intimnog svijeta doživljavanja i slušanja glazbe u kojem je zavoljela fado, izrasla u pjevanje priče publici o toj glazbi.Jelena Radan do sada je objavila samostalni album “Nije kraj” (dvije nominacije za Porin), album “Novi dan”, te live album “Moja potraga za fadom“.

Pedro Abreu

Pedro Miguel Pereira Abreu je rođen 1977. godine u Funchalu na Madeiri. 1993.godine upisuje se na Glazbeni konzervatorij Madeire u klasi profesora Pedra Zamore. Godine 1999., nakon inspirativnog koncerta mladog gitarista Dejana Ivanovića na Madeiri, uz potporu profesora i klavirista Roberta Andresa seli u Lisabon i pohađa privatne satove kod Dejana Ivanovića. Njihov zajednički rad rezultirao je Pedrovim upisom na Glazbenu akademiju u Zagrebu 1999., na kojoj je u lipnju 2003. godine diplomirao u klasi prof. Darka Petrinjaka.Osim redovnog obrazovanja koje je stjecao tijekom studija, Pedro je sudjelovao i na glasovitom gitarističkom seminaru u Amsterdamu gdje je učio od vodećih svjetskih gitarista (Pablo Marquez, Zoran Dukić, Laura Young, David Russel, Dušan Bogdanović) te na seminaru Thomasa Müllera-Pearinga. Unutar glazbeno-kulturne udruge Xarabanda, predano se bavio sakupljanjem i obradom etno materijala te je njegov rad zabilježen na nekoliko objavljenih CD-a, kao i u pratećim pisanim zbirkama. Svestrani glazbeni talent mladog gitarista očituje se i kroz njegove skladbe. U Hrvatskoj i inozemstvu debitirao je izvodeći vlastita djela Tri gitare za gitarski trio, Heptagon za gitaru solo, Calmo za gitaru

solo (izvedena u Budimpešti), Sonata za gitaru i engleski rog i Suite Madeirense koja je oduševljeno prihvaćena u Hrvatskoj, Sloveniji i Portugalu.Snimao je za lokalnu i međunarodnu televiziju RTP Madeira i RTP International.Nastupao je u komornim ansamblima s Tomislavom Vukšićem, Dunjom Malivuk i Zoltanom Hornyanszki, a u srpnju 2006. na njegovu inicijativu osnovan je ansambl Trio del Sur

Morana Dolenc

Diplomirala je teatrologiju ne Sorbonni 2008. god. i završila Ecole Nationale Superieure des Arts de la Marionnette 2005.god u Charleville –Mezieresu u Francuskoj. Bila je dugogodišnji član lutkarskog studija ZeKaM-a pod vodstvom Krune Tarle te igrala u predstavama: «PUPPET PATCHWORK», «PLAVI ZVUK», «CRVENI MUK», «CLAIR-OBSCUR», «PJEŠČANI SATI», «DJEVIN SKOK ILI PROLJEĆE U SLIJEPOJ ULICI» i «ZEMLJA JE OKRUGLA».Sudjelovala je i vodila mnogobrojne radionice ( ZeKaM, Edered itd.). Radila je sa Sunny Sunninskym, Emilijom Mačković, Jelenom Sitar, Leszekom Madzikom, Luc Amorosom, Patrick Bonté et Nicole Mossoux,Christian Carrignonom, Mimo Cuttichiom, Claire Dancoine, Jean-Louis Heckelom, Claire Heggen, Jean-Pierre Larrocheom, Sylvie Baillon, Bruno Leoneom, Jean-Pierre Lescotom, Michael Meshckeom, FabrizioMontecchiom, Marc Prouxom, Alain Recoingnom itd.Nakon završene lutkarske škole radi na samostalnim projektima «LE JARDIN SECRET», igranom na Iida puppet festa u Japanu, «LE JOURNAL INTIME D‘HIVER», igran na festivalu Kikloche, Saint Leonard des Bois u Francuskoj. Danas igra predstave : «LES LESSIVES», pod vodstvom Sylvie Zanni, «LE REVE D‘ESCARGOT», suradnja Theatre de Gaspard, igrane na Festival Mondial de le Marionnette u Charleville-Mézieres te «SUR LE FIL» plesno-lutkarska suradnja s Cie Gang Peng, igrane na Festivalu Suresnes CitésDanse u Parizu. Bila je uključena u mnogobrojne humanitarne projekte i surađuje na Pif-u, Međunarodnom festivalu kazališta lutaka od 1993. godine. Od 2007. godine radi u Međunarodnom centru za usluge u kulturi kao stručni suradnik za programe PIF-a. Prvi samostalni projekt u Hrvatskoj posvećuje meksičkoj slikarici FridiKahlo, plesno lutkarsku predstavu „Meni samo krila ostaju…“ koja je igrala u Francuskoj, Makedoniji i Hrvatskoj.

Dean Trdak

Dean Trdak rođen je u Zagrebu 1974. godine. Diplomirao je engleski i talijanski jezik i književnost te završio Dodatni slobodni studij portugalskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je upisao i poslijediplomski studij književnosti. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca od 2008. godine. Prevodi knjige s engleskog, talijanskog i portugalskog jezika. Dosada je preveo dvadesetak knjiga autora među kojima su J. Saramago, A. Tabucchi i A. de Botton. Od 2007. godine surađuje s pjevačicomJelenom Radan pomažući joj u njenoj potrazi za fadom.