druŠtveni proizvodckm.ba/casopis/wp-content/uploads/2016/casopis/broj3/drustveni proizvo… ·...
TRANSCRIPT
1
DRUŠTVENI PROIZVOD
Prof. dr. Murat Prašo
Dr. sc. Amir Hrustić
Sažetak: Ovaj studentima korisni osvrt na društveni proizvod sistematski izlaže neke od
bitnih karakteristika tog makro pokazatelja, počevši od njegove definicije, vrsta društvenog
proizvoda, kao i metoda njegova utvrđivanja. Posebno su obrađeni problemi unutarnjih
cijena, a zatim međunarodnog upoređenja, kako po postojećem valutnom kursu, tako i
usporedbom pariteta kupovne moći. Obrađuje se i način statističkog praćenja dimenzija i
sastava proizvodnje, kao i njen obim i rast.
Ključne riječi: Društveni proizvod, statističke metode praćenja, unutarnje cijena, paritet
kupovne moći, proizvodna struktura, rast proizvosnje.
Summary: This brief presentation of some of the characteristics of the social product as a
macro indicator, useful to studets, start with its definition, explain the types of the social
product and the methodes of its statistical presentation. The article specifically deals with the
problem of internal prices, than follows the international comparison of the social product on
the basis of the official exchange rate, and on the base of the purchasing power parity.The
article also contains the explanation of statistic presentation of the dimensions and structure
of production, as well as its growth.
Key words: Social product, statistical methodes of presentation, internal prices, purchasing
power parity, structure of production, growth of production.
Uvod
Društveni proizvod je vrijednosni obim prodatih roba i pruženih usluga u određenom
periodu i na datom prostoru. Nezaobilazna je i polazna kategorija svih analiza i oslonac
donošenju najvećeg broja političkih odluka. Ipak, u shvatanju opsega i sadržaja tog pojma još
uvijek postoje znatne razlike ne samo između politički rivaliziranih sistema nego i unutar njih.
Stoga je ovdje potrebno objasniti definiciju privrede, društvenog proizvoda i dohotka te metode
njihovog mjerenja. S ovim su skopčana dva problema cijena. Budući da se vrijednost izražava
u domaćim cijenama iz perioda u kom je stvorena i realizovana a da cijene ne miruju, javlja se
najprije problem poređenja istih pokazatelja u različitim periodima. Drugi problem proističe iz
primjene različitih valuta a javlja se kad želimo vršiti međunarodna poređenja stvorenih ili
raspodijeljenih odnosno utrošenih vrijednosti. Zbog toga je potrebno objasniti i način na koji se
rješavaju problemi vremenskog i prostornog poređenja pomenutih kategorija.
2
1 Deficija privrede
U ekonomici nema nikakvog spora oko toga gdje se stvara vrijednost, ali se dva
najpoznatija "idealna" pristupa privredi - marksistički (u međunarodnoj terminologiji radije se
upotrebljava pojam planski) i kapitalistički (u istoj terminologiji: tržišni) veoma razlikuju u
pogledu definicije privrede. Rigidna planska terminologija pod privredom podrazumijeva samo
one djelatnosti koje stvaraju robe i koje im fizički omogućavaju da stignu do tržišta, uključujući
i promet roba (trgovina). Neprivrednim (ne znači i nepotrebnim) se smatraju sve ostale oblasti
usluga, kao što su bankarstvo, osiguranje, promet nekretninama itd. Po tržišnom konceptu koji
je prihvaćen od najvećeg broja zemalja u svijetu privredom se smatraju sve djelatnosti koje se
plaćaju novcem. Izvan te definicije također su ostale neke bitne i korisne djelatnosti kao što je
rad domaćica i humanitarni rad, te država i njene institucije. I unutar ove definicije postoje
razlike između pojedinih država, ovisno o tome koliko i koje djelatnosti su finansirane iz
budžeta države (prosvjeta, zdravstvo,...), a koje posluju ili mogu poslovati kao tržišni subjekti.
Tržišno-planski, kako se nazivao koncept privrede koji je funkcionisao u Titovoj Jugoslaviji,
predstavljao je srednje rješenje.
Razlika između tih dvaju koncepata nije samo ideološke prirode. Ona se, metodološki
gledano, veoma odražava na veličinu vrijednosti koja se statistički prikazuje kao proizvedena
na datom području. Prvi koncept, naime, osim što ne priznaje da se vrijednost stvara i u području
usluga, umanjuje vrijednost definisanu prema drugom konceptu za veličinu koja se kreće
između 15 i 40%. Ako bismo, dakle, primjenili obje metodologije na jedno područje i neki
zadani period, dobili bismo dvije vrijednosti društvenog proizvoda koje bi se međusobno
razlikovale za pomenuti procenat, zbog razlike u konceptu. Primjenom planskog koncepta
dobija se sistematski manja vrijednost od iste utvrđene tržišnim konceptom. To prilično otežava
međunarodna poređenja.
Kad se, nakon Drugog svjetskog rata i formiranja Ujedinjenih nacija, pokušalo
prezentirati nivo razvijenosti i obim bogatstva pojedinih zemalja postalo je vidljivo da se
metodologije prikazivanja rezultata veoma razlikuju međusobno. Tada je otvoren proces
harmonizacije metodologija, za koji se pokazalo da nije ni malo jednostavan. Taj proces bio je
intenzivan i u ranijoj Evropskoj ekonomskoj zajednici i današnjoj Evropskoj Uniji. Rezultat
cijelog procesa je Sistem nacionalnih računa1 (razvijen na osnovu međunarodne Standardne
klasifikacije svih djelatnosti)2. Sve djelatnosti se prema tom konceptu raspoređuju se u neku od
slijedećih:
A. Poljoprivreda, lov, šumarstvo;
1 System of National Accounts, SNA, engl. 2 UN: International Standard Industrial Classification of all Economic Activities, 1968 i kasnije izmjene i dopune.
3
B. Ribarstvo;
C. Rudarstvo i kamenolomi;
D. Prerađivačka industrija;
E. Proizvodnja električne energije, gasa i vode;
F. Građevinarstvo;
G. Trgovina;
H. Ugostiteljstvo;
I. Transport, skladištenje i komunikacije;
J. Finansijsko posredovanje;
K. Poslovanje nekretninama;
L. Javna uprava i odbrana i obavezno socijalno osiguranje;
M. Obrazovanje;
N. Zdravstvena i socijalna zaštita;
O. Ostale javne i lične uslužne djelatnosti;
P. Domaćinstva sa zaposlenim osobljem; i
Q. Eksteritorijalne organizacije i tijela
Unutar svake od navedenih djelatnosti izvršena je preciznija podjela na grane i grupacije od
kojih je svakoj od njih pridodato po jedno slovo a u detaljnijoj identifikaciji koriste se dvocifreni
brojevi. Razrada ove klasifikacije može, po potrebi, ići dotle da svako preduzeće nosi jedinstven
broj, koji vrlo precizno opisuje njegovo mjesto u privrednoj strukturi. Bit je u tome da ta
standardizovana klasifikacija omogućava da svako preduzeće koje proizvodi istu vrstu robe ili
pruža isti tip usluge bude svrstano pod istu šifru, kako bi bilo omogućeno prostorno i vremensko
praćenje i poređenje podataka. Međunarodnom klasifikacijom znatno su pojednostavljena
međunarodna poređenja svake numerisane kategorije i svakog klasifikacionog nivoa, zaključno
s djelatnostima u cjelini. U privredu se obično svrstavaju djelatnosti zaključno sa slovom K
(Poslovanje nekretninama). U literaturi ih često nalazimo pod nazivom “privatni sektor” jer se,
u principu, radi o djelatnostima u vlasništvu privatnih lica. Ostale djelatnosti (L…Q) su načelno
javnog karaktera i u kolektivnoj (ili državnoj) svojini, a nazivaju se i javnim sektorom.
Prednju podjelu na privredne i javne djelatnosti treba shvatiti uslovno. Preciznije
razgraničenje pripadnosti djelatnosti izvodi se primjenom, ranije pomenutog, kriterija plaćanja.
Po njemu djelatnosti čije robe i usluge se nabavljaju na tržištu i za njih vrši plaćanje novcem
predstavljaju privredne djelatnosti, a one koje se, uslovno, dobivaju besplatno smatraju se
javnim. Gornja klasifikacija ne respektuje do detalja ovu podjelu. U djelatnost obrazovanja ili
zdravstvene zaštite ući će i privatne i javne škole, iako ove prve svoje prihode stiču na tržištu,
a druge su finansirane iz budžeta države.
Državu, kao pravnog organizatora i finansijera javnog sektora u cjelini, također ne
možemo identifikovati s javnim sektorom. Ako se ona ispoljava kao suvlasnik ili vlasnik nekog
od preduzeća i, po tom osnovu, stiče prihode – to su prihodi ostvareni od njene privredne
djelatnosti stečeni na tržištu. Da li i u kojoj mjeri ona ta sredstva koristi za finansiranje javnog
4
sektora, zavisi od konkretnih prilika u svakoj od zemalja. Zbog navedenog postoji, također,
klasifikacija državnih djelatnosti kojoj ćemo se vratiti nešto kasnije.
2 Vrste društvenog proizvoda
Društveni proizvod možemo posmatrati iz dva ugla: teritorijalnog i vlasničkog. U
prvom slučaju govorimo o stvorenoj vrijednosti na datom području i u određenom periodu, bez
obzira da li vlasnici kapitala investiranog u konkretnu zemlju žive u njoj ili na nekom drugom
području (državi). Ovaj oblik stvorene vrijednosti naziva se domaći proizvod3.
Po osnovu vlasništva na kapitalu, ono što je stvoreno na domaćem prostoru predmet je
razgraničenja s inostranstvom. Strani vlasnici kapitala koji se koristi u konkretnoj zemlji
ostvariće dio prihoda (po osnovu svojine) i izvršiće njegov transfer u zemlju svog domicila. Isto
tako, domicilni stanovnici mogu biti vlasnici kapitala koji se koristi u inostranstvu i po tom će
osnovu ostvariti priliv dijela tamo stvorene vrijednosti. Kad ove transfere iz zemlje i u zemlju
međusobno oduzmeno dobijamo neto transfere koje treba dodati ili oduzeti od domaćeg
proizvoda. U ovom slučaju dobijamo narodni proizvod4, proizvod koji se pripisuje domaćim
vlasnicima kapitala bez obzira gdje je proizvod stvoren odnosno pružena usluga.
Razlika između navedenih dvaju koncepata počiva na zaradi stranaca u konkretnoj
zemlji i zaradi domicilnog stanovništva u drugim zemljama. Neto razlika između priliva i odliva
(saldo transfera) predstavlja u suštini i razliku između domaćeg i narodnog proizvoda, a odraz
je otvorenosti konkretne zemlje i slobode kretanja kapitala. Ta razlika obično čini 3-5%
društvenog proizvoda, ali može biti i veća ili manja, ovisno o konkretnoj situaciji.
U međunarodnim poređenjima češće se kao pokazatelj koristi domaći proizvod jer je:
1. jednostavniji za mjerenja (teško se dolazi do podataka o transferima);
2. bolje pokazuje sposobnost privrede datog područja za kreiranje novih radnih mjesta i
3. većina zemalja ga je prihvatila pa se međunarodna poređenja mogu izvesti bez posebnih
preračunavanja.
I kod domaćeg i narodnog (nacionalnog) razlikujemo bruto5 i neto6 veličinu. Neto veličina
je manja od bruto veličine za vrijednost utrošenog kapitala i približno odgovara našem pojmu
amortizacije. Neto vrijednost, pak, odgovara pojmu narodnog dohotka, s tim da u slučaju
3 Domestic Product, engl. 4 National Product, engl. 5 Gross, engl. 6 Nett, engl.
5
domaćeg proizvoda možemo da ga shvatimo kao stvoreni, a u slučaju narodnog kao raspoloživi
za potrošnju u zemlji.
U utvrđivanju vrijednosti primjenjuju se dva pravila:
1. Pravilo aktuelnog perioda. Uračunavaju se samo proizvodi (usluge) stvarno stvoreni (dati)
u aktuelnom periodu. Ne uračunavaju se, npr., transakcije (kao što je prodaja auta, kuće,...)
u cjelini (obim prometa), nego samo dio (vrijednost pružene usluge, tj. provizija u prometu).
2. Pravilo tržišne cijene. Mnogi proizvodi (usluge) opterećeni su indirektnim porezom
(porez na promet proizvoda) i tako formirana cijena sadrži troškove faktora proizvodnje
uvećane za dio prihoda države. Tu razliku je ponekad teško identifikovati (kako, npr, uvrditi
količinu i vrijednost brašna kupljenog za domaćinstvo - iz njega treba isključiti porez na
promet, kad se želi utvrditi doprinos faktora proizvodnje odnosno njihovo učešće u cijeni).
Kad ove troškove nije moguće izolovati, tada se izdaci za državu utvrđuju na bazi stvarnih
troškova države (plate službenika) i to se tumači kao doprinos države ostvarenom
društvenom proizvodu. Razlika između ovako utvrđenog doprinosa države društvenom
proizvodu i doprinosa utvrđenog poreskim sistemom, mada u principu postoji, često se
zanemaruje.
3 Metode utvrđivanja društvenog proizvoda
Društveni proizvod je vrijednosni obim finalnih dobara i usluga proizvedenih u datoj
godini i na datom prostoru. Kad bi se na tržištu pojavljivale samo finalne robe, problem
utvrđivanja ostvarene vrijednosti društvenog proizvoda bio bi srazmjerno lako savladan: bilo
bi dovoljno utvrditi prodane količine i pomnožiti ih s važećim cijenama te dobiti društveni
proizvod. Budući da se na njemu pojavljuju sve robe i sve usluge, bez obzira kad su proizvedene
i kada će biti utrošene, da li služe proizvodnji ili finalnoj potrošnji, problem je složeniji.
Društveni proizvod predstavlja i zbir privatne, javne i investicione potrošnje te neto
izvoza. On također predstavlja zbir plata, neto profita i rente. Ovo pokazuje da je za utvrđivanje
veličine društvenog proizvoda moguće koristiti tri metode: realnu, prihodnu i rashodnu7.
3.1 Realna metoda
7 Uporediti s I.Vinski: Metode mjerenja društvenog bogatstva i narodnog dohotka. P. Samuelson navodi samo dvije metode:
robnih i tokova zarada. Vidjeti u P.A. Samuelson i W. D. Nordhaus: Economics, Fourteenth Edition, McGraw-Hill. Inc.,
1992.
6
Metoda počiva na stvarnim novčanim tokovima u svakom od preduzeća. Preduzeća su,
naime, obavezna da, periodično a najmanje jednom godišnje, dostavljaju poreskim organima i
statistici periodični obračun odnosno završni račun u kom su prikazani početno i završno stanje
imovine i bilans prihoda i rashoda u datom periodu kao i drugi podaci. Završni račun je predmet
pregleda i ovjere od države posebno ovlaštenih računovođa. On služi državi ponajprije radi
utvrđivanja poreskih obaveza preduzeća, ali i radi kontrole njihovog izvršenja.
Sve stavke završnog računa izvode se iz računovodstva preduzeća, koje se također vodi
po jedinstvenoj klasifikaciji i metodologiji knjiženja. Ono je postavljeno tako da se iz bilansa
prihoda i rashoda lako prepoznaju dvije osnovne grupe stavaka u troškovima: prenesena i
novostvorena vrijednost, a odbijanjem troškova poslovanja od prihoda, utvrđuje profit i
struktura njegove raspodjele. Sabiranjem profita s isplaćenim naknadama za rad, dobija se
dohodak preduzeća8.
Sve robe koje izlaze na tržište sadrže u sebi dio vrijednosti koji je prenesen na proizvod
i dio koji je proizvodu dodan u konkretnoj fazi. Metod izračunavanja može se lakše razumjeti
na primjeru proizvodnje hljeba. Ta se proizvodnja ostvaruje, načelno, u tri faze: proizvodnja
žitarice, proizvodnja brašna i proizvodnja hljeba.
1. U proizvodnji žitarice koriste se repromaterijali (sjeme, đubrivo, energija) radna snaga i
mašine. Prodajom žitarice formira se ukupan prihod, a oduzimanjem od njega troškova
repromaterijala (koji je već jednom prošao kroz tržište – nabavilo ga je preduzeće) dobija
se dodana vrijednost u proizvodnji žitarice. Treba uočiti da i mašine prenose dio vrijednosti
na proizvod, ali se ne tretiraju na isti način kao repromaterijali. Preneseni dio vrijednosti
ovdje se pokriva iz dobiti vlasnika, predstavlja dio preduzetničkog rizika i pravnog sistema
u tržišnim privredama.
2. U fazi proizvodnje brašna iz ukupnog prihoda ostvarenog prodajom brašna, potrebno je
isključiti troškove nabavke žitarice i slične materijalne troškove, tako da one iste kategorije
(plate, profit, porezi) predstavljaju vrijednost koja je žitarici dodata u ovoj fazi.
3. Slično je u proizvodnji hljeba, kod koje od ukupnog prihoda oduzimamo troškove brašna,
aditiva, vode i sl.
Na prednji način utvrđena vrijednost svih preduzeća predstavlja dodanu vrijednost stvorenu
u datom vremenu i prostoru.
8 Income, engl.
7
Pokazaćemo to i na primjeru u tabeli 1. Radi pojednostavljenja pretpostavićemo da
prethodno pomenute djelatnosti predstavljaju cjelokupnu privredu, da se jedino proizvodi iz
posljednje faze koriste u finalnoj potrošnji i da nema vanjske trgovine, tj. da se sve proizvodi
za domaće tržište. Također ćemo zanemariti činjenicu da u ovako datoj privrednoj strukturi
nema proizvodnje mašina, iako one očito učestvuju u proizvodnji i neko ih je prethodno morao
napraviti, iznijeti na tržište i prodati.
Tabela 1: Primjer utvrđivanja društvenog proizvoda (NJ)
Preduzeće Utrošeni
materijali
Dodana vrijednost Vrijednost
proizvodnje Mašine Rad Bruto profit Svega
1. Žito 30 20 10 20 50 80
2. Mlin 80 30 20 40 90 170
3. Pekara 170 50 40 50 140 310
Privreda 280 100 70 110 280 560
Preduzeće "Žito" imalo je ukupan prihod (kolona: Vrijednost proizvodnje) 80 NJ, a
utrošilo je 30 novčanih jedinica (u daljem tekstu: NJ) za nabavku reprodukcionih materijala,
energije, usluga itd. Stvorilo je novu vrijednost (Društveni proizvod) u visini razlike između
vrijednosti proizvodnje i vrijednosti repromaterijala (80-30=50). U stvaranju vrijednosti
učestvovale su mašine (20 NJ) i radna snaga (10 NJ), čiji je rad isplaćen. U preduzeću je ostao
Bruto profit (20 NJ) iz kojeg će platiti porez državi, a nakon čega će - ono što je ostalo (Neto
profit) - podijeliti na dividende vlasnicima preduzeća, a dio ostaviti za potrebe funkcionisanja
i razvoja preduzeća.
Cjelokupni obim proizvodnje preduzeća "Žito" kupilo je preduzeće "Mlin" (80 NJ) i
preradilo ga u brašno. U vrijednost repromaterijala preduzeća "Mlin" ušla je novostvorena
vrijednost preduzeća "Žito" (50 NJ) i u njemu utrošeni repromaterijal (20 NJ). Toj vrijednosti
je preduzeće "Mlin" dodalo naknadu za rad mašina (30 NJ) i radnika (20 NJ) angažovanih u
vlastitoj proizvodnji, a prodalo je cjelokupnu proizvodnju (za 170 NJ) tako da mu je ostala bruto
dobit (40 NJ). Stvorilo je društveni proizvod od 90 NJ, koji možemo izračunati kao zbir naknade
za rad mašina i radne snage i bruto profita (1) ili kao razliku između ukupnog prihoda i
materijalnih troškova (2) preduzeća "Mlin".
Preduzeće "Pekara" otkupilo je brašno od preduzeća "Mlin" (170 NJ) i koristi ga kao
repromaterijal u proizvodnji hljeba. Za njegovu proizvodnju moraće angažovati vlastite mašine
(50 NJ) i radnu snagu (40 NJ) i, budući da je hljeb prodalo (za 310 NJ), ostvarilo je razliku koja
predstavlja njegovu bruto dobit (50 NJ). Sabiranjem naknada za rad mašina i radne snage s
8
profitom ili oduzimanjem materijalnih troškova od ukupnog prihoda vidi se da je ostvarilo
dodanu vrijednost u visini od 140 NJ (50+40+50=310-170=140).
Društveni proizvod ostvaren (na pretpostavljenim prostoru i u datom periodu)
predstavlja prosti zbir istog pokazatelja ostvarenog u svakoj od faza procesa reprodukcije [50
("Žito)+90 ("Mlin")+140 ("Pekara")=280]. Da smo u račun uzeli vrijednost prometa na tržištu
(560 NJ) stvorili bismo vještačku sliku o realnom obimu proizvodnje jer je vrijednost
repromaterijala preduzeća "Žito" pojavila tri puta u finalnom proizvodu i trostruko uticala na
obim prometa, a dodana vrijednost u istom preduzeću dva puta. Druga faza prerade prenijela je
vrijednost svog repromaterijala i dodane vrijednosti trećoj, a da smo imali četiri faze prerade
dogodilo bi se to još jednom. Ovaj proces multiplikacije je utoliko intenzivniji ukoliko je broj
faza prerade primarnog prizvoda (u ovom slučaju žita) veći.
3.2 Prihodna metoda
Prihodnom metodom se utvrđuje prihod vlasnika pojedinih faktora proizvodnje (zemlja,
kapital, rad), s tim da se ovdje operiše direktno novcem kao pokazateljem stvorene vrijednosti,
a ne polazi od proizvoda i njegovog sadržaja. I kod ove metode koriste se podaci iz periodičnih
odnosno godišnjih izvještaja preduzeća u kojima se prikazani izdaci po osnovu rente, rada i
vlasništva na kapitalu. Sabirajem prihoda po osnovu vlasništva na zemljištu, dobivaju se ukupni
izdaci svih preduzeća za rentu, odnosno primici svih vlasnika zemljišta po istom osnovu.
Sabiranjem plata svih zaposlenih u državi dobijamo prihode stanovništva po osnovu rada, a
sabiranjem profita preduzeća primitke svih stanovnika i institucija po tom osnovu.
Način obračuna možemo nazrijeti i iz tabele 1. Tamo je prikazan zbir svih izdataka za
rad mašina u vlasništvu konkretnog preduzeća. Naslov je pojednostavljen radi lakšeg
razumijevanja postupka obračuna, ali se kolona "Mašine" odnosi na cjelokupni kapital u
preduzeću, uložen u procesu investiranja, a iskazana vrijednost predstavlja dio vrijednosti
ukupnog kapitala koji je prenesen na gotov proizvod. Taj dio vrijednosti se kod nas,
knjigovodstvenim rječnikom, naziva amortizacijom. Također, zbir izdataka za radnu snagu
predstavlja primanja zaposlenih u preduzeću. U primjeru nije rečeno da li je radnik, iz tog svog
prihoda, obavezan da plati porez državi ili je to poslodavac, ali to ne mijenja bitno smisao
metode. Da je bilans iz tabele razloženiji, svakako bi se vidjelo i na koji je način i u kom iznosu
izvršena raspodjela bruto profita.
Uzmemo li tabelu 1 kao osnovicu za objašnjenje, tada bi realnu metodu mogli shvatiti
kao horizontalni, a prihodnu kao vertikalni zbir doprinosa faktora proizvodnje društvenom
proizvodu područja.
9
S obzirom da koristi isti izvor informacija (bilans preduzeća) metoda bi zbirno trebalo
da daje isti rezultat kao realna. Budući da odražava principe raspodjele stvorene vrijednosti u
zemlji, pogodna je za analizu strukture te raspodjele.
3.3 Rashodna metoda
Rashodna metoda počiva na statističkim snimanjima obima potrošnje, odnosno izdataka
koje čini stanovništvo za pojedine kategorije dobara i usluga, te obima štednje. Grupisanjem po
proizvodima i vrstama usluga te po područjima i kategorijama stanovništva dobijamo različite
obrasce potrošnje koji mogu biti veoma značajni za analizu. Zbirno, izdaci za svaku od finalnih
roba daju nam sliku prometa na tržištu finalnih dobara i usluga, a zbir svih ušteđevina
predstavlja ukupnu akumulaciju društva u datom periodu.
Sve tri metode su uporedive i trebalo bi da daju isti rezultat. Zbog teškoća u prikuplja-
nju i sistematizaciji podataka često se javljaju razlike, ali svaka od metoda ima određene pre-
dnosti. Zbog toga su sve tri u upotrebi. Realna nam daje obim stvorenog društvenog proizv-
oda, prihodna nas informiše o raspodjeli, a rashodna o potrošnji istog.
4 Problem cijena
Dvije su kategorije diskutabilne kod poređenja ostvarenog društvenog proizvoda tokom
dvije ili više godina. To su kvalitet proizvoda i cijene. Pod pretpostavkom jednakih cijena,
kvalitativni sadržaj proizvoda koji kupujemo u jednoj godini razlikuje se od onog u narednoj
(personalni računari prije pet godina i danas), pa i posmatrajući različite zemlje u istom periodu
(korejski i američki automobili). U njih je naime ugrađen tehnološki napredak, što
podrazumijeva i tehnološke razlike. Problem tih razlika nije sasvim savladan ni teoretski niti
praktično u mjerenju ostvarenog ili raspodijeljenog društvenog proizvoda.
Kad bi cijene apsolutno mirovale dobijeni društveni proizvod mogao bi se smatrati
fizičkom veličinom ili agregatnom količinom proizvedenih (raspodijeljenih, utrošenih) dobara.
Međutim, cijene su nestabilna kategorija. Kolebanja cijena, pored uticaja konkurencije i odnosa
ponude i tražnje, na domaćem tržištu potiču od dva osnovna faktora:
1. kupovne snage novca, koja može sistematski opadati (inflacija) ili sistematski rasti
(deflacija) i
2. unutarnjeg sadržaja konkretnog proizvoda, koji obično definišemo kao kvalitativno
svojstvo istog, a ekonomski gledano sadrži uticaj produktivnosti rada koja - caeteris paribus
- vodi sniženju cijena.
10
Pri međunarodnim poređenjima javlja se dodatni problem svodne (zajedničke) valute što
poređenja znatno otežava.
4.1 Problem unutarnjih cijena
Ono što tokom godine utvrdimo kao stvorenu vrijednost izraženu u domaćoj valuti u
tekućim cijenama označavamo kao nominalni društveni proizvod. Nominalni društveni
proizvod iskazan za konkretnu godinu podrazumijeva prosječnu godišnju cijenu konkretnih
proizvoda i ona se može jako razlikovati od stanja krajem godine, kad se sastavljaju obračuni
preduzeća. Zbog navedenog utvrđuje se i realni društveni proizvod, koji dobijamo kad se iz
nominalnog isključe promjene u cijenama.
Kretanje cijena (p) utvrđuje se periodičnim snimanjem unaprijed određenog broja i vrste
proizvoda (q) u različitim mjestima u zemlji. Takva snimanja izvode se npr na zelenim pijacama
u gradovima za proizvode kao što su kupus, krompir, luk (ima ih tokom cijele godine) te
paradajz, paprike, voće (sezonska roba) itd.
Svakom od proizvoda pripisuje se “težina” (w) koja, približno, odražava učešće
konkretnog proizvoda u strukturi društvenog proizvoda. Ovdje nije riječ o realnoj težini svih
kupljenih prooizvoda nego o relativnom značaju konkretnog proizvoda u ukupnoj strukturi
društvenog proizvoda. Na pojednostavljenom primjeru dvaju proizvoda: mesa čija je cijena 10
NJ/kg i krompira sa cijenom od 1NJ/kg ćemo to objasniti. Ako je godišnja proizvodnja mesa
200 a krompira 1000 količinskih jedinica društveni proizvod bi iznosio (10*200=) 2000+
(1*1000=)1000 =3000. S obzirom da u ukupnoj vrijednosti proizvodnje meso učestvuje sa po
33,3%, a krompir sa 66,7% ponderi (pripisane težine) bi bili 0,333 odnosno 0,667 i primijenili
bi se na oba perioda.
Iz toga se dobiju indeksi (I) i stope promjene cijena (r) u tekućem (t) u odnosu na neki
bazni period (o):
Indeks cijena nam omogućava da društveni proizvod tekućeg perioda svedemo na bazni
period. Ako je npr indeks cijena u ovoj godini u odnosu na prethodnu I=1,2 (što znači da su
cijene u ovoj godini veće od istih u prethodnoj za 20%), prošlogodišnji DP možemo izraziti u
ovogodišnjim cijenama prostim množenjem prošlogodišnjeg s 1,2; a ako ovogodišnji DP
želimo izraziti u prošlogodišnjim – tada ćemo ovogodišnji DP podijeliti s istim indeksom.
n
ioi
n
i
ioiti
t
o
n
i
ioi
n
i
iti
t
o
nizawpwpprb
nizawpwpIa
111
11
.,...,2,1;)().1
,...,2,1.;).1
11
Najčešće se statistički prate cijene proizvođača, veleprodajne i maloprodajne te
potrošačke cijene. Njihov sintezni izraz je deflator, ponderisani indeks cijena svih proizvoda
koji učestvuju u formiranju DP na datom području. On predstavlja omjer između nominalnog
(BDPn) i realnog proizvoda (BDPr):
u čemu su:
Cd = deflator cijena,
pt = cijene u tekućem periodu,
po = cijene u baznom periodu i
wi = težine u tekućem periodu, za i=1,2,…,n.
Potrošački indeks cijena9 mjeri troškove kupovine jedne unaprijed fiksirane količine i vrste
proizvoda (korpa proizvoda) koja predstavlja kupovine urbanih potrošača. U odnosu na deflator
društvenog proizvoda ovaj se indeks razlikuje u slijedećem:
1. deflator mjeri znatno širu listu proizvoda (dakle i one izvan korpe proizvoda),
2. potrošački indeks cijena (maloprodajni indeks po svom karakteru) mjeri promjene cijena na
konstantnom i užem skupu proizvoda u toku više godina, pa predstavlja krutu strukturu, i
3. potrošački indeks cijena uključuje uvozne robe (kad se one nalaze u korpi), a deflator samo
robe proizvedene u zemlji.
Ova razlika se često koristi u utvrđivanju dinamike i obima uticaja cijena na neke kategorije
kupaca. Pri tome potrošački indeks brže reaguje na promjene cijena.
Postoji više grupa proizvoda (i djelatnosti) koje se prate radi analize kretanja cijena. Jedan
od njih je indeks cijena proizvođača10.) Može mjeriti cijene svih (većine) proizvođača ili samo
odabrani dio. U obje varijante on uračunava komponente sirovina i repromaterijala ali u jednoj
ranijoj fazi tržišnog sistema, kad je proizvod prodan trgovini. Predstavlja, zapravo, rani signal
promjene cijena, a razlika između njega i maloprodajnog indeksa pokazatelj je kretanja cijena
u vele i maloprodaji.
U inflatornoj situaciji ova tri pokazatelja stoje u slijedećoj relaciji:
3: CPI > PPI > Cd,
a u deflatornoj situaciji:
9 Consumption Price Index, CPI, engl. 10 Production Price Index, PPI, engl.
n
i r
n
ioi
n
i
itidBDP
BDPwpwpC
11
2
12
4: CPI < PPI < Cd.
Sa stanovišta dugog roka i kad se aktivno vodi politika cijena ove relacije mogu biti
znatno složenije i zahtijevaju posebnu i detaljniju analizu.
4.2 Problemi međunarodnih poređenja
Posebno složen problem nastaje u međunarodnim poređenjima. Pored problema cijena
odnosno utvrđivanja realnog društvenog proizvoda (domaćeg ili narodnog, bruto ili neto)
izraženog u domaćoj valuti, ovdje se javlja problem odnosa valuta. On se prevazilazi jednom
od tri metode: metodom deviznog kursa, metodom unutarnje kupovne snage novca11 ili
metodom međunarodne valute.
Metod valutnog kursa počiva na omjeru dvije ili više valuta prema nekoj baznoj ili
svodnoj valuti. Najčešće se koristi USD. Mana ovog pristupa je u tome što u formiranju kursa
učestvuju samo robe koje su predmet spoljnotrgovinskog prometa, a to je najčešće do 40%
društvenog proizvoda, a time se znatno deformiše slika. Stvar se dodatno komplikuje kad se
devizni kurs ne formira slobodno (plivajući kurs) nego ga određuje država, unaprijed ugrađujući
u kurs neku od zacrtanih politika. Prednost metoda je, međutim, što se relativno brzo mogu
približno izračunati željene veličine.
Metod unutarnje kupovne snage nastoji otkloniti nedostatke prethodnog a počiva na
unutarnjoj kupovnoj snazi novca. Zasnovan je na listi odabranih proizvoda koji se koriste
(proizvode, kupuju) u spisku zemalja što se žele porediti. Iz liste se, zatim, upoređuju cijene
svakog od proizvoda (usluge) i dobivaju pojedinačni kursevi, koji se zatim ponderišu u svodni
kurs. Smatra se objektivnijim, ali je znatno složeniji i zahtijeva posebna istraživanja. Po
standardizovanoj metodologiji podaci utvrđeni ovim metodom zasad kasne oko 5 godina iza
najaktuelnije godine analize.
Treći metod počiva na standardizovanoj (obično širokoj) listi proizvoda i jedinstvenoj
cijeni proizvoda utvrđenoj u nekoj međunarodnoj valuti (npr. međunarodni dolar, šiling i td.),
da bi se izbjegle deformacije koje potiču od svodne valute. Tako standardizovana
“međunarodna cijena proizvoda” primjenjuje se na obime proizvodnje datih proizvoda u
konkretnim zemljama.
Svjetska Banka primjenjuje vlastitu12, skraćenu, metodologiju koja omogućava
relativno brze informacije o društvenom proizvodu velikog broja zemalja u svijetu, a najčešće
11 Purchasing Power parity, PPP, engl. 12 Poređenjem ovih četiri metode uočavaju se znatne razlike. Vidjeti u UN: Trends in International Distribution of Gross
World Product, New York 1993, str 9-18.
13
se oslanja na devizni kurs i korekcije koje sama vrši. U svom godišnjaku “The World Bank
Atlas”, objavljuje podatke za oko 200 zemalja svijeta iz kojih je moguće napraviti grube rang
liste razvijenosti.
5 Dimenzije i sastav proizvodnje
Sve robe proizvedene na datom području računate po fiksnim (stalnim) cijenama,
umanjene za vrijednost koja se ponavlja, predstavljene su jednim jedinim pokazateljem: bruto
domaćim (ili bruto narodnim) proizvodom. Uzet kao cjelina, društveni proizvod nas zanima sa
stanovišta ukupne veličine (obima), dinamike, strukture i prostornog razmještaja. Sveden na
stanovnika također nas zanima radi vremenskih i prostornih poređenja. Ovdje će u osnovnim
crtama biti prikazana metoda analize ukupnog obima proizvodnje i privredne strukture.
5.1 Obim i rast proizvodnje
Dinamički posmatran, bruto domaći proizvod (BDP) pokazuje tendenciju rasta,
stagnacije ili opadanja i on je prvi pokazatelj uspješnosti odnosno neuspješnosti političkog
sistema ili stranke na vlasti. Kad BDP stagnira tada se politika koja se sprovodi na konkretnom
području načelno smatra neuspješnom. Osim toga, svojom masom BDP pokazuje kapacitet
konkretnog tržišta, a oscilacije (recesije, usponi) i njihovu periodičnost. Njihovim poređenjem
s aktuelnim politikama moguće je izvlačiti zaključke o mjerama koje treba poduzeti za
prevazilaženje teškoća odnosno za pospješenje razvoja. Oscilacije u nivou ostvarenog
društvenog proizvoda bolje će se razumjeti iz grafičkog prikaza 1.
14
Linija koja približno spaja vrhove prosperiteta tumači se kao potencijalni obim
proizvodnje13 (Rm) ili obim proizvodnje pri kom bi instalisani resursi bili potpuno zaposleni, a
razlika između njega i ostvarenog obima kao proizvodni jaz14 (Rj) . Postoji više metoda
izračunavanja potencijalnog obima proizvodnje, koje uglavnom počivaju na stopi
nezaposlenosti, ali se njihovi rezultati jako razlikuju međusobno15.
U stvarnosti se pod potencijalnim obimom proizvodnje podrazumijeva onaj obim
privredne aktivnosti u kom su privredni kapaciteti najbolje iskorišteni u konkretnim
okolnostima. I tada postoje, u nekim djelatnostima, rezerve u kapacitetima, dok se druge
ispoljavaju kao grla proizvodnje koja limitiraju druge djelatnosti. U vrhovima prosperiteta ta su
grla relativno najmanja. Postojanje recesija i kriza potvrđuje se i na primjeru Bosne i
Hercegovine . Rast obima proizvodnje, čak i u uslovima kad se privredni kapaciteti potpuno
koriste, nužan je ali nije dovoljan uslov za ocjenu uspješnosti neke poslovne politike. Prije
svega, postojeći kapaciteti mogu biti nedovoljni za zadovoljenje potreba stanovništva. Oni
mogu i zadovoljavati potrebe, ali da obim proizvodnje ne raste ili da se povećava sporije od
broja stanovnika. To upućuje na zaključak da društveni proizvod po stanovniku predstavlja
13 Potential Output, engl. 14 Output Gap, engl. 15 R. Dornbush & S. Fischer: Macroeconomics, International edition, McGrow-Hill, Inc., 1994, str.16.
Slika 1:Proizvodni jaz i proizvodni ciklusi
15
bolje mjerilo i opšteg i relativnog nivoa razvijenosti. Pokazatelj se dobija diobom ostvarenog
DP s brojem stanovnika sredinom konkretne godine. Primjer dinamike DP/S16 dat je slikom 2.
Urađena na osnovu podataka o društvenom proizvodu u cijenama iz 1972. godine i broju
stanovnika sredinom konkretne godine, slika pokazuje da je i u ovom slučaju moguće govoriti
o oscilacijama i utvrditi maksimalni i optimalni obim proizvodnje. U odnosu na njih moguće
je izračunati proizvodni jaz i cikličnu komponentu. Svi pokazatelji će imati nešto izmijenjeno
značenje, s obzirom i da je kod obima proizvodnje po stanovniku u račun uključen broj
stanovnika a kod obima proizvodnje nije. Uočava se, također, da postoje periodi stagnacije
(godine bez rasta: 1961, 1965, 1975, 1980, 1982), recesije (1960-1962, 1967) i krize (1986-90).
Godine stagnacije u obimu proizvodnje su signali upozorenja vladi da treba nešto mijenjati u
makroekonomskim mjerama, recesije zahtijevaju zahvate u ekonomskoj politici, a periodi krize
podrazumijevaju da ekonomsko-politički sistem treba radikalnije podešavati ili mijenjati.
Međunarodna poređenja mogu se izvesti prosto izradom rang-liste zemalja prema društvenom
proizvodu po stanovniku. Ona nije goli pokazatelj razvojne pozicije neke zemlje. U suštini ona
govori o tome koliko je stanovništvo konkretne zemlje uspjelo da razvije svoje umne i fizičke
sposobnosti u stvaranju materijalnih i duhovnih dobara za zadovoljenje vlastitih potreba.
Ostvareni društveni proizvod po stanovniku je, dakle, pokazatelj produktivnosti stanovništva,
16 Izvor podataka za sliku 2: Statistički godišnjak BiH 1991. Izd. RZS Sarajevo.
Slika 2: Društveni proizvod po stanovniku BiH, 1960-1990.
16
a mjesto na ranglisti pokazuje dokle je u tom razvoju stiglo, u poređenju s drugim zemljama.
Jedna takva serija podataka za različite zemlje17 data je na slici 3.
Na apscisi grafikona predstavljeno je 90 zemalja članica Svjetske Banke, poredanih
prema pokazatelju BNP/St, a na ordinati nivo ostvarene proizvodnje po stanovniku. Najmanje
razvijena zemlja (Ruanda) proizvodi svega 330 USD po stanovniku godišnje, a najrazvijenija
(SAD) 25880 USD/St. Ova druga, dakle, proizvodi po stanovniku 78,4 puta više, uslovno
rečeno svakog dana u godini i svakog sata u njemu. Razlike u nivou razvijenosti zemalja u
svijetu se, inače, povećavaju, jer se znanja i sposobnosti stanovništva u principu brže razvijaju
u razvijenim nego u nerazvijenim zemljama.
Na ovoj rang listi se Bosna i Hercegovina nakon rata, prema istom izvoru, nalazi u grupi
najslabije razvijenih zemalja, s ispod 700 USD po stanovniku. Radi poređenja, na rang listi se
također mogu vidjeti i pozicije Makedonije, koja je pred rat bila nešto slabije razvijena od Bosne
17 Izvor podataka za sliku.3: The World Bank: The Development Report 1996.
Slika 3: Ranglista zemalja članica Svjetske Banke prema BNP po stanovniku
17
i Hercegovine, i Slovenije, koja je bila najrazvijenije područje bivše SFRJ. Da nije bilo rata i
agresorskih dejstava, Bosna i Hercegovina bi, vjerovatno bila negdje oko razvojne pozicije
Makedonije. Ovo je ujedno očigledan dokaz razorne snage rata. Ovdje nisu u pitanju samo
izgubljene 4 godine proizvodnje tokom rata, nego se radi i o godinama koje će biti potrebne da
bi se dostigao predratni nivo. Da bi taj cilj bio dostignut trebaće više od narednih 4 godine, jer
je uvijek lakše razoriti nego rekonstrisati tržišne veze, a one pucaju najlakše. S druge strane,
budući da i rat počinje nekom političkom odlukom, jasno je kolika je odgovo-rnost nosilaca
takvih odluka, bez obzira je li u pitanju odbrambeni ili agresorski rat.
5.2 Sastav proizvodnje
Vrijednosni pokazatelji ne omogućavaju nam uvid u fizičke osobine proizvodnje. Da bi
se prepoznale robe koje se proizvode, odnosno usluge koje se pružaju, vrijednosni pokazatelji
se sistematizuju po djelatnostima iz kojih potiču. To nam omogućava da izvedemo analizu
privredne strukture, kakvu nije moguće uraditi na osnovu fizičkih polazatelja. Podaci o
privrednoj strukturi su, inače stabilniji nego oni vezani za obim, jer koriste relativne odnose
(procenat učešća, npr).
Na ovako organizovanoj obradi podataka moguće je veoma detaljno analizirati sadržaj
djelatnosti, uslove privređivanja, raspodjelu, potrošnju itd. Grub uvid u to šta se dešava s
privrednom strukturom u procesu razvoja možemo izvršiti ako posmatrano promjene učešća
Slika 4: Dugoročne tendencije u strukturi privrede i privredni razvoj
18
primarnog, sekundarnog i tercijarnog sektora na ranglisti zemalja svijeta. Takav uvid18 pruža
nam slika 4.
Ako zapazimo da se na lijevoj strani slike nalaze nerazvijene zemlje, a na desnoj
razvijene, moguće nam je zaključiti kakvu orijentacionu privrednu strukturu treba očekivati s
daljim privrednim razvojem zemlje.
Slika jasno pokazuje da na niskom nivou razvoja (300 USD/S) poljoprivreda ima
dominantnu ulogu (40-55% BDP), industrija minornu (5-10% BDP) a usluge učestvuju u
stvaranju društvenog proizvoda s oko 35-40%. U zemljama srednje razvijenosti učešće
poljoprivrede se smanjuje na 10-15%, učešće industrije povećava na 20-25%, a tercijarni sektor
nastavlja s tendencijom rasta povećavajući učešće na oko 45-55% U ovoj fazi razvoja industrija
je djelatnost koja pokreće i ubrzava razvoj. Na najvišim nivoima razvoja učešće industrije u
BDP stagnira na oko 30%, poljoprivreda nastavlja tendenciju smanjenja značaja, a tercijarne
djelatnosti dostižu 55-60% BDP. Na najvišim nivoima poljoprivreda kao da pokazuje
tendenciju poboljšanja svoje pozicije na račun tercijarnih djelatnosti (proizvodnja zdrave
hrane?).
Iz trendova, predstavljenih na grafikonu debljom linijom uz njegovu analitičku
interpretaciju, moguće je napraviti i grube projekcije, s tim da parametar ima vrijednosti
t=1,2,3,…, n u čemu je n=redni broj na ranglisti. Sporiji rast poljoprivrede upućuje na njenu
razvojnu neelastičnost (stopa njenog rasta niža je od prosječne), dok se druga dva sektora
ispoljavaju kao razvojno elastični. Pri tome, na višim nivoima razvijenosti se industrija
približava koeficijentu Ei,r=1 odozgo, a poljoprivreda odozdo.
Iz prednje analize ne smijemo izvlačiti zaključak da relativno smanjenje značaja
primarnog sektora proizvodnje znači i smanjenje apsolutnog obima proizvodnje u njemu. Kad
analiziramo strukturu, zapravo se iz nje vidi koja se djelatnost ili sektor brže razvija od prosjeka,
a koja sporije. Svako povećanje procenta učešća jedne djelatnosti znači, zapravo njen
natprosječan razvoj, a svako smanjenje ispodprosječan. U dobro osmišljenoj politici nastoji se
da se rast jedne djelatnosti ne ostvaruje na uštrb druge, da joj nije supstitut nego komplement,
da se oslanja na prvu u mjeri u kojoj ima mogućnosti i opravdanja za to. Svaki od sektora
moguće je dalje razložiti na djelatnosti i detaljnije anlizirati razvojne tendencije. To ostavljamo
čitaocu. Jasno je da je, iz trendova moguće izvršiti kvantitativne projekcije za neke buduće
nivoe razvijenosti, ali njih treba uzeti samo kao grub pokazatelj pravca a nikako kao preciznu
mjeru razvoja, jer budući razvoj također zavisi od političkih odluka donesenih u budućnosti.
Ono što će se dogoditi u budućnosti može ličiti na prošlost jedino ako pretpostavke ostanu iste.
18 Izvor podataka za sliku 4: UN Statistical Yearbook 1996, Forty second issue, New York,