EKOLOŠKA HORTIKULTURNA PROIZVODNJA

Kornelija Benyovsky Šoštarić

Dipl.ing. vrtlarstva i oblikovanja pejzaža

Kornelija Benyovsky ŠoštarićDipl.ing. vrtlarstva i oblikovanja pejzaža

PRIRUČNIK

I. Izdanje

2014.

EKOLOŠKA HORTIKULTURNA PROIZVODNJA

SADRŽAJ

OPĆENITOOPOLJOPRIVREDNOJPROIZVODNJI 2

VRSTEPOLJOPRIVREDNEPROIZVODNJE 2

EKOLOŠKAHORTIKULTURNAPROIZVODNJA 4

PREDUVJETIIUVJETIUZGOJAUEKOLOŠKOJPROIZVODNJI 9

PREDUVJETIZAEKOLOŠKUHORTIKULTURNUPROIZVODNJU

UVJETIUZGOJAUEKOLOŠKOJHORTIKULTURNOJPROIZVODNJI 13

GNOJIDBAIKOMPOSTIRANJE 20

OBRADATLA 29

MALČIRANJE 30

BILJNEVRSTE 31

PLODORED 33

TEHNOLOGIJAEKOLOŠKEPROIZVODNJE 35

SKLADIŠTENJEIČUVANJEPLODOVA 38

PRINCIPIIMETODEUORGANSKOJZAŠTITIBILJA 42

ZAŠTITAIZPRIRODE 42

9

- 1 -

UVOD

Kako riječ hortikultura dolazi od latinske riječi hortus što znači vrt, mnogi je danas

povezuju sa suvremenom predodžbom o vrtu i vrtlarstvu, misleći pritom na

ukrasne vrste, cvijeće i travnjake. No nekadašnji hortus iz rimskog doba nije

nimalo nalikovao na okućnice okružene kovanim ogradama sa tek pokojim

stablom ili skupinom trajnica. Bio je to vrt u kojem nije postojala podjela na

povrtne, začinske, ljekovite, ukrasne ili voćne vrste. Korisnim biljkama mjesto je

bilo u blizini kuće kako bi u svako doba dana mogle biti na dohvat ruke, dok su

ratarske kulture, vinogradi i maslinici oduvijek bili zasebne cjeline.

I danas pojam organski vrt i organski uzgoj podrazumijevaju mješovitu sadnju

(tzv. polikulturni uzgoj) kao svojevrsni kontrapunkt suvremenoj monokulturnoj

poljoprivredi. Stoga pojam hortikulturna organska proizvodnja, iako rijetko u

upotrebi, danas podrazumijeva prije svega uzgoj povrća i začinskog bilja, u nekoj

manjoj mjeri voća, ali i ukrasnog bilja.

Budućnost takve proizvodnje, po mome mišljenju, danas leži u obiteljskim

gospodarstvima srednje veličine (3-5 ha), tipičnima osobito za Slavoniju. Riječ je

o području koje ima sve preduvjete da stereotipnu, ekonomski i ekološki

neodrživu poljoprivredu zamijeni modelom sojevrsnog suvremenog hortusa. Na

taj se način ne bi oplemenio samo okoliš i ne bi se očuvala priroda, već bi se

mogla oplemeniti i ponuda poljoprivrednih proizvoda za tržište koje sve više traži

zdravu, organski uzgojenu hranu.

Slika 1 - Autorica u vrtu

- 2 -

OPĆENITOOPOLJOPRIVREDNOJPROIZVODNJI

VRSTEPOLJOPRIVREDNEPROIZVODNJE

Iako se poljoprivredna proizvodnja obično povezuje uz uzgoj hrane, ona nažalost

nosi i veoma ozbiljne posljedice. Naime konvencionalna poljoprivreda je ljudska

djelatnost koja uz promet i industriju najteže pogađa prirodne resurse planeta na

kojem živimo. Iako to zvuči poput teške optužbe, činjenica je da poljoprivreda koja

danas prevladava u svijetu, a nazivamo je konvencionalnom, ostavlja trajne

štetne posljedice na cjelokupnu prirodu remeteći tako ravnotežu koja se stvarala

milijardama godina. Suvremena znanost utvrdila je da osim icrpljivanja prirode,

takva poljoprivreda izravno utječe i na veliki broj bolesti koje povezujemo sa

kvalitetom hrane koju jedemo. Osnovni je razlog u tome što se nakon primjene

raznih kemijskih sredstava tijekom uzgoja u tlu, zraku, vodi i biljkama pojavljuju

ostaci koji na kraju završavaju u ljudskom tijelu. Zbog navedenih razloga stručnjaci

iz područja uzgoja biljaka traže danas nove puteve i načine koji nisu toliko štetni za

prirodu i ljudsko zdravlje. U tom smislu razlikujemo danas i osnovne smjerove u

kojima se razvija suvremeni uzgoj hrane.

Konvencionala poljoprivreda način je uzgoja biljaka koji polja i obradive

površine pretvara u određeni oblik industrijske proizvodnje. Osnovni je cilj

stvaranje profita, odnosno novca, bez obzira na posljedice. Ovakav pristup temelji

se na neracionalnoj upotrebi fosilne energije i kemikalija što dovodi do opasnih

ekoloških posljedica i iscrpljivanja neobnovljivih prirodnih izvora. I ne samo to.

Veliki problem je i monokulturan način uzgoja, zbog čega se u svijetu krče velike

površine pod šumom i smanjuje bioraznolikost. Kao posljedica takvog pristupa

već su nestale mnoge biljne i životinjske vrste, a drastično se smanjio i broj

seoskih gospodarstava.

Integrirana poljoprivreda podrazumijeva uravnoteženu primjenu agrotehničkih

mjera uz uvažavanje ekonomskih, ekoloških i toksikoloških čimbenika, pri čemu

prednost imaju ekološki prihvatljive mjere. Sva područja biljne proizvodnje

(ratarstvo, povrćarstvo, voćarstvo i vinogradarstvo) mogu biti obuhvaćena

integriranom proizvodnjom. U praksi to znači da poljoprivrednik/uzgajivač prati

razvoj biljaka i eventualnu pojavu bolesti i štetnika, te koristi kemijska zaštitna

sredstva samo kada je to nužno, a ne kao obavezan dio uzgoja. Zašto prskati

jabuke svake godine 27 puta ako nema potrebe? Integrirani poljoprivrednik

nastoji smanjiti upotrebu kemijskih sredstava i kada je moguće koristiti ekološka

zaštitna sredstva i gnojiva.

- 3 -

Ekološka poljoprivreda omogućava održivo gospodarenje prirodnim

resursima. Ona nastoji sačuvati plodnosti tla, flore i faune, vode, atmosfere.

Drugim riječima ona nastoji održati prirodne resurse, a ne uništiti ih. Prema

zakonu o ekološkoj poljoprivredi u uzgoju biljaka ne smiju se koristiti

konvencionalni pesticidi, umjetna mineralna gnojiva i druge agrokemikalije.

Također ne smiju se koristiti genetski modificirane biljke, već samo sadnice i

sjeme uzgojeno na ekološki način. Izbjegava se monokulturan način uzgoja, a

potiče raznolikost tipična za manja seostak gospodarstva. Osnovna je svrha

ekološke proizvodnje zaštita zdravlja i života ljudi, zaštita prirode i okoliša i zaštita

potrošača. Prema tome, ako netko želi uzgajati ekološki, treba znati da nije

moguće odmah prijeći sa konvencionalne na ekološku proizvodnju. Nužno je

prijelazno razdoblje s konvencionalne na ekološku proizvodnju u kojemu se

zemlja mora pročistiti od ranije korištenih kemijskih sredstava. To razdoblje traje,

ovisno o procjeni Nadzorne stanice, od dvije do pet godina.

Biodinamička poljoprivreda ili biološko-dinamička poljoprivreda je vid

poljoprivrede temeljen na idejama njemačkog antropozofa Rudolfa Steinera,

ondosno na njegovim predavanjima iz 1924. godine. Osnovna Steinerova teza je

postojanje „životne snage“ u poljoprivrednim kulturama i tlu, kao i u mineralima i

kemijskim elementima, koji utječu na živa bića. Čovjek putem hrane uzgojene

prema biodinamičkim principima organizam unosi „kozmičke sile“ koje imaju

svoje djelovanje na biljke i životinje. Poštujući utjecaj planeta na rast biljaka, a

posebno Sunca i Mjeseca, biodinamičari pripremaju i koriste tzv. biodinamičke

pripravke namijenjene gnojidbi i zaštiti biljaka. Usto, koriste se i klasične metode

organskog uzgoja poput zelena gnojidbe, zatravljivanja, kompostiranja,

kompatibilnost biljaka, integriranje usjeva i stoke, oranje i kultiviranje zemlje.

Budući da su Steinerovu teoriju kasnije razvili idrugi antropozofi poput Marije

Thun, danas biodinamičari uz navedene metode koriste i tzv. Mjesečev sjetveni

kalendar. Taj se kalendar izrađuje posebno svake godine i propisuje dane koji su

pogodni sa sjetvu ili sadnju pojedinih kultura. Iako se spomenuta „životna snaga“

ne može znanstveno utvrditi ili izmjeriti, biodinamička poljoprivreda koristi samo

prirodne materijale i prihvaćena je danas kao vid ekološke poljoprivrede. Znak

prepoznavanja kvalitete biodinamičkih proizvoda naziva se Demeter.

Permakultura je također vid ekološke poljoprivrede koja je naslala kao reakcija

na drastične promjene u okolišu, a posebno nestanak brojnih vrsta biljaka i

životinja, odnosno gubitak bioraznolikosti. Naziv permakultura nastao je

sredinom 70-tih godina u Australiji kao kovanica riječi perma (skraćenica od

- 4 -

permanentno, trajno) i kultura, što upućuje na trajnost kulture na jednom prostoru,

na njezinu samoobnovljivost, stabilnost i čuvanje resursa. Začetnici permakulture

permakulturalnog pokreta su David Holmgren i Bill Mollison, autori prvih knjiga i

osnovnih načela koja se danas primjenjuju gotovo svim dijelovima svijeta.

Posebnost permakulturnog imanja je prirodan način prikupljanja vode, korištenje

sunca za zagrijavanje, korištenje malča, uzgoj bez oranja, te sadnja biljaka koje

pomažu jedna drugoj (kao malč, gnojivo, zaštita od vjetra i sunca). Koncept uzgoja

biljaka prema permakulturnim načelima najviše dolazi do izražaja u tzv. šumi

hrane (Food forest) u kojoj se biljke sade kao u šumi. Na najnižem sloju rastu

pokrivači tla, svi redom korisni i jestivi (npr. šumske jagode), na višem jestivo

grmlje (npr.bobičasto voće) a na najvišem voćke i stabla za drvo i ogrijev. Stabilno

permakulturno imanje na harmoničan način povezuje ljude i krajolik u kojem žive,

tako da održivi način osigurava hranu, energiju, sklonište i ostale materijalne i

nematerijelne potrebe (Bill Mollison, A Designer's Manual). Permakultura je

također i skup znanja o dizajniranju održivih ljudskih zajednica nastalih prema

uzorcima iz prirode, ali kao spoj starih tradicijskih tehnika obogaćenih novim

znanjima i tehnologijom iz mnoštva znanosti i ljudskih djelatnosti, poput

arhitekture, graditeljstva, poljoprivrede i šumarstva, kemije, biologije, sociologije,

urbanizma, ekologije, ekonomije, energetike, gospodarenja vodama i otpadom

itd. Primjenom tih znanja možemo danas organizirati resurse kojima gospodarimo

i stvarati uravnotežene i održive životne sredine.

EKOLOŠKAHORTIKULTURNAPROIZVODNJA

Kao i u bilo kojem drugom obliku ekološke proizvodnje, tako i u dijelu koji

nazivamo hortikulturna proizvodnja uzgajivači moraju poštovati niz zakonskih

odredbi koje ne obuhvaćaju samo proizvodnju bez primjene mineralnih gnojiva,

pesticida, hormona i sl. Koncept ekološke poljoprivredne proizvodnje mnogo je

složeniji i njegova je bit u sveukupnom gospodarenju. Poljoprivrednik/uzgajivač

teži ne samo ciljevima koji čuvaju okoliš i zdravlje ljudi, već i uspostavi mješovitog

gospodarstva koje se sastoji od više različitih dijelova: oranica, pašnjaka,

voćnjaka, povrtnjaka, vinograda. Na taj se način uspostavlja ravnoteža i sklad

cjeline, a gospodarstvo postaje manje ovisno o nepovoljnim utjecajima kao što su

nepovoljne vremenske prilike ili pad otkupne cijene jednog proizvoda. Sve su to

prednosti koje može osjetiti sam poljoprivrednik, ali može ih osjetiti i država jer je

šteta, odnosno „otisak“ koju poljoprivreda ostavlja na okolišu bitno manji nego u

slučaju konvencionalne poljoprivrede.

- 5 -

Ekološki otisak predstavlja metodu računanja koja pokazuje koliko pojedine

države, regije, gradovi, pa i pojedinci pritiskaju i troše planetu. Riječ je o metodi

jasno pokazuje u kojim se segmentima živi neodrživo, odnosno koliku potrošnju

mogu podnijeti ekološki kapaciteti pojedinog područja. Pri izračunavanju

ekološkog otiska u obzir se uzimaju parametri poput hrane, transporta,

stanovanja, energije, otpada itd. Više nije dovoljno upirati prstom na velike

onečiščivače poput industrije, prometa ili konvencionalne poljopriovrede. I svaki

pojedinac može izračunati koliko njegov život čini štete okolišu (koliko CO2

proizvede jedan automobil, koliko ambalaže baci jedna osoba, koliko se drveća

mora srušiti zbog namještaja, koliko šume posjeći da bi se napravila oranica i

uzgojila hrana koju pojede jedna osoba i sl.) Ukratko, ekološki otisak pokazuje

nam koliko racionalno gospodarimo biološki produktivnim prirodnim resursima

(tlom, morem, vodama i sl.), odnosno koliko se brzo oni mogu regenerirati kako bi

ih opet mogli koristiti. Tako je primjerice 2007. godine izmjereno da je za

održavanje tadašnjeg cjelokupnog stanovništva potrebna ne jedna, već jedna i

pol Zemlja, što znači da čovječanstvno troši resurse planeta 1,5 puta brže nego

što se oni mogu oporaviti.

Pojam ekološke hortikulturne proizvodnje nije uobičajen u zakonodavstu o

ekološkoj poljoprivredi. No kada bismo ga morali definirati on bi obuhvaćao uzgoj

povća, voća, vinove loze, ukrasnog bilja, te aromatičnog i začinskog bilja prema

ekološkim principima propisanim zakonom o ekološkoj poljoprivredi. Drugim

riječima on isključuje ratarstvo i stočarstvo, grane poljoprivrede koje također

mogu dio ekološke poljoprivrede općenito. No treba znati da se uz zakonski pojam

"ekološka proizvodnja", za taj sustav gospodarenja često koriste i nazivi

"organska" i "biološka" proizvodnja.

Prednosti ekološke hortikulturne proizvodnje mogu se sagledati sa nekoliko

razina, ekonomske, socijalne, ekološke ali i etičke, kao i estetske. Sve su to razine

koje se međusobno isprepliću i nadopunjuju. S ekonomskog stajališta, ekološki

proizvodi nose pozitivan potencijal i sve su traženiji, kako na stranom tako i na

domaćem tržištu. U socijalnom smislu, ekološka proizvodnja, kao nova

prospreitetna grana gospodarstva može donijeti nova radna mjesta i

samozapošljavanje, posebno u nerazvijenim ruralnim sredinama. Sljedeća

prednost odnosi se na okoliš, na prirodu koju odgovorno iskorištavamo, brinući o

njezinoj mogućnosti oporavka. Etička pak razina odnosi se na human i pošten

odnos prema životinjama (bez nepotrebnog ubijanja živih bića) i ljudima za koje

se proizvodi uzgajaju. Na kraju krajeva, ako su proizvodi zdravi, biti će zdravi i ljudi

- 6 -

koji ih konzumiraju. I na kraju, ali ne manje važno stoji pitanje estetike. Ekološka

imanja većinom vode ljudi koji poštuju i vlastiti krajolik, pa stoga paze kako će i na

koji način graditi. A ako su imanja estetski privlačna, šarmantna i u skladu s

tradicijom određenog kraja, otvara se i novi potencijal – eko turizam. Eko imanja

time dobivaju novu vriejdnost, a njihovi vlasnici mogućnost novih prihoda.

Načela ekološke hortikulturne proizvodnje veoma su važan segment

ekološke proizvodnje jer uključuju etički pristup i humani stav prema prirodi i

ljudima.

1. govori o tome da ekološka poljoprivreda treba očuvati i Načelo zdravlja

unaprijediti zdravlje tla, biljke, životinje, čovjeka i planetu kao jedna i nedjeljiva.

Ovo načelo ističe da je zdravlje pojedinaca i zajednica se ne može odvojiti od

zdravlja ekosustava - zdravo tlo proizvodi zdrave usjeve koje potiču zdravlje

životinja i ljudi. Konkretno, ekološka poljoprivreda namijenjena je proizvodnji

visoke kvalitete hrane koja doprinosi preventivnoj zdravstvenoj zaštiti i dobrobiti.

2. - govori o tome da bi se ekološka poljoprivreda Načelo poštivanja krajolika

trebala temeljiti na prirodnim ciklusima, raditi s njima, oponašati ih i pomoći u

njihovom održavanju. U praksi to znači da gospodarenje treba prilagoditi lokalnim

uvjetima, ekologiji i kulturi pojedinog prostora. To se odnosi na poštivanje svih

živih bića (očuvanje bioraznolikosti biljnog i životinjskog svijeta), ali i na poštivanje

tradicije u graditeljstvu. U našim sjevernim i istočnim krajevima to znači da objekti

vezani uz uzgoj (skladišta, vrtne kućice, ograde, potpornji za uzgoj biljaka,

uzdignute gredice i sl.) moraju biti izrađeni od tradicionalnih materijala poput

drveta i cigle i gline, a oni u južnim od drveta i kamena. Plastika je neobnovljivi

element i predstavlja uljeza u svakom obliku ekološkog uzgoja. Isto vrijedi i za

automobilske gume, plastične ili betonske potpornje za uzgoj penjačica,

vodoinstalaterske cijevi, ali i plastenike. Naime vizualno onečišćenje ružnim

objektima poput plastenika jednako devastira prostor, kao što je upotreba

plastičnog materijala u potpunoj supotnosti za ekološkim uzgojem. Stoga bi

ekološki uzgajivači uzgoj u zaštićenom prostoru morali bazirati na staklenicima, te

tako unaprjediti krajolik u kojem se odvija proizvodnja i u estetskom smislu. U

određenom smislu, i to je način distanciranja od konvencionalne poljoprivrede jer

gradimo nešto što postaje dio oplemenjenog krajolika.

- 7 -

Slika 2 - Staklenik, drvena kućica, prazne uzdignute gredice, selo Rasna

3. - govori o tome da ekološku proizvodnju treba graditi na Načelo pravednosti

odnosima koji će osigurati pravednost u odnosu na zajednički okoliš i životne

prilike, kako među ljudima i tako i prema drugim živim bićima. Ovo načelo

naglašava da oni koji su uključeni u ekološku poljoprivredu trebaju voditi

međuljudske odnose na način koji osigurava pravednost na svim razinama i na

svim stranama - od seljaka, radnika, prerađivača, distributera i trgovaca pa sve do

potrošača. Drugim riječima cilj je pravednija distribucija novca i u konačnici

smanjenje siromaštva.

4. - govori o tome da ekološka proizvodnja treba odgovorno Načelo odgovornosti

upravljati resursima u kako bi se zaštitilo zdravlje i dobrobit sadašnjih i budućih

generacija i okoliš. Slijedom toga, treba koristiti znanost i nove tehnologije, ali ne

pod svaku cijenu. Praktično iskustvo, akumulirana mudrost i tradicionalna znanja

već nude mnoga dobra, provjerena rješenja. Stoga ekološka poljoprivreda treba

spriječiti značajne rizike usvajanjem prikladnih tehnologija i odbaciti one

nepredvidljive, poput genetskog inženjeringa. Odluke trebaju odražavati

vrijednosti i potrebe svih koji bi mogli biti pogođeni, kroz otvorene i svima

dostupne informacije.

- 8 -

Društveno gospodarski aspekti ekološke hortikulturne proizvodnje

redovno potiču nastanak novog tržišta, porast povjerenja potrošača, postizanje

viših cijena, smanjenje intenziteta iskorištavanja resursa, zaštitu okoliša,

postojanost poljoprivrednog tla, veću transparentnost proizvoda i prerađevina,

ravnopravnost proizvoda u tržišnoj utakmici na domaćem tržištu i poticanje

daljnjeg širenja ekološki orijentirane poljoprivredne proizvodnje Osim

navedenog, ekološka hortikulturna proizvodnja može omogućiti ravnopravnije

uključivanje na svjetsko tržište, posebno iskorištavanjem prednosti i niskog

stupnja onečišćenja okoliša u nas. Ekološka proizvodnja također omogučava

formiranje novog područja gospodarstva, profitabilnog i pogodnog za

specijalizirana obiteljska gospodarstva. Tu je i mogućnost plasiranja eko

proizvoda putem turizma, što sve zajedno doprinosi povećanju zapošljavanja u

poljoprivredi, preradi i prodaji te bolje iskorištavanje poljoprivrednih površina,

posebno u ruralnim i ratom opustošenim područjima.

Nacionalni standardi ekološke hortikulturne proizvodnje nastali su kao

potvrda kvalitete ekološki uzgojenih proizvoda. Oni jasno odvajaju pojam

„domaćeg“ koji se potpuno pogrešno ponekad povezuje uz pojmove „bio“ i „eko“.

Naime iza ekološkog uzgoja stoji čitav niz ekoloških načela, ali i stroigh propisa

koji definiraju što sve uzgajivač mora isključiti iz uzgoja želi li dobiti jamstvo

kvalitete, odnosno „eko markicu“. Stoga danas potrošači koji kupuju proizvode s

oznakom eko, mogu biti sigurni da uzgajivač nije koristio mineralna gnojiva i

pesticide, da u njima nema ostataka potencijalno toksičnih tvari i teških metala

(Cd, Hg, Pb, Mo, As, Co, Ni, Cu, Cr i Zn, ali još i: Mn, Ag, V, Al, Sb, Se i Sn), da se

tijekom uzgoja nisu koristili biostimulatori (hormonski preparati i tireostatici), da u

tlu i podzemnim vodama nema ostataka nitrata i nitrita, ta da nije korišteno sjeme

genetski modificranih biljaka, samo ono uzgojeno na ekološkim imanjima.

Zahvaljujući stogim propisima i kontroli koju provode Nadzorne stanice ovlaštene

od Ministarstva poljoprivrede, potrošači u Republici Hrvatskoj mogu biti sigurni da

iza znaka Hrvatski eko proizvod stoji provjeren proizvod uzgojen prema zakonu o

ekološkoj poljoprivredi. A od kada je Hrvatska postala članicom EU, uz nacionalni

se obavezno mora isticati i eko znak Europske Unije.

- 9 -

PREDUVJETIIUVJETIUZGOJAUEKOLOŠKOJPROIZVODNJI

PREDUVJETIZAEKOLOŠKUHORTIKULTURNUPROIZVODNJU

Ulogatla

Tlo je osnova uzgoja, jer ono osigurava hranjive elemente potrebne za rast i

razvoj. Ugljik, kisik i vodik su oni osnovni, jer čine lanac fotosinteze. Sve ostale

potrebne elemente, njih 13, znaju vjerojatno tek studenti hortikulture na ispitu iz

ishrane bilja. Ipak važno je poznavati one osnovne ili makro elemente– dušik (N),

fosfor (P) i kalij (K). Oni su najvažniji zato što ih biljke trebaju u većim količinama

nego ostale, i zato što moraju biti odmah dostupni. Zdravo plodno tlo prirodno

sadržava sve te elemente, i još mnogo više. Ali u stisnutom i nabijenom tlu neki od

njih mogu nedostajati, ili biti zarobljeni i nepristupačni. I upravo su na takvim tlima

organska gnojiva jedino korisno rješenje. Ona osiguravaju odličan izvor dušika,

povećavaju aktivnost mikroorganizama, ali i glista koje okreću zemlju i tako je

prozračuju. A tamo gdje ima zraka i vlage, i hranjivi elementi postaju lako dostupni.

Ako je vaše tlo umorno i gladno, najprije će vam to pokazati biljke. Nema li dušika

one će slabo rasti, a listovi će im požutjeti. Naprotiv, ima li ga previše, kasniti će

cvatnja i stvaranje plodova. U osnovi ovaj je element odgovoran za rast listova, što

znači da će biljke koje uzgajamo zbog listova, kao što je primjerice trava i neke

vrste povrća, trebati više dušika. Fosfor je odgovoran za stvaranje plodova,

cvjetova i sjemena. Ako ga je premalo, stabljike i listovi postati će ljubičasti,

zakržljalog i slabog rasta, a cvjetova i plodova će biti manje. Fosfor također utječe i

na razvoj korijenja. Kalij je odgovoran za otpornost prema bolestima i štetnicima.

Također je važan i za kvalitetu cvjetova i plodova koji su već formirani. Ako ga je

premalo urod će biti slabiji, a listovi išarani, točkasti i kovrčavi.

Ulogasvjetlosti

Svjetlost je važan element uzgoja. Dolazi od sunca ili umjetne rasvjete

postavljene u staklenicima. Ako ga je premalo biljke se izdužuju, blijede su i krhke,

a ako ga je previše čvrste su i drvenaste, ali i brzo gube vodu pa moramo više

zalijevati. No količina svjetlosti ovisi i o biljnoj vrsti koju uzgajamo. Neke vrste bolje

uspijevaju u sjeni, neke u polusjeni, a neke na izravnom suncu. O tome ovisi i izbor

položaja na imanju. U pravilu, sunčani položaji najpogodniji su za većinu biljaka.

Međutim, u promijenjenim klimatskim prilikama, kada svjedočimo o velikim

temperaturnim oscilacijama, dugim kišnim razdobljima kada do biljaka dolazi

manje svjetla, ili pak o razdobljima kada je temperatura izrazito visoka, uzgajivač

- 10 -

mora tražiti zaštitu. Kada je riječ o previsokim temperaturama, iznad 35 stupnjeva

Celzijevih, većina biljaka usporava rast, baš kao i zimi kada su temperature

preniske. Zbog toga iznad biljaka treba postaviti zasjenu, odnosno mrežicu koja

će stvoriti sjenu. U takvim uvjetima, snižava se i temperatura, pa biljke nastavljaju

rasti neometano i bez temperaturnog šoka.

Slika 3 - Uzdignute gredice

Ulogavode

Voda je neophodna za sav život na Zemlji. Biljke trebaju vodu za vitalne procese

fotosinteze, disanja i upijanja hranjivih elemenata. Drugim riječima biljke trebaju

vodu da bi rasle, cvjetale i stvarale plodove. U ekološkoj hortikulturnoj proizvodnji

vodom se gospodari pažljivo, tako da se njezina potršnja smanjuje gdje god je to

moguće. Malčiranje je jedan od postupaka, bez obzira koristi li se slama, sijeno ili

folija. No ako se imanje nalazi na uzvisini ili je sa svih strana izloženo vjetru, dobro

je uz malčiranje zasaditi i biljke koje će stvoriti živu barijeru. Naime vjetar je veoma

važan element u isušivanju površinskog sloja tla, pa zato mnoge biljke trebaju

zaštitu. Isti učinak postiže se i kod biljaka koje rastu u stakleniku. Čak i za

najsunčanijih dana vlaga iz gredice pokrivene staklom ne hlapi, već se zadržava

unutar nje.

Ulogaživihorganizamautlu

Plodnost tla i živi organizmi koji u njemu žive usko su povezani, tako usko da

slobodno možemo reći kako je plodno tlo ono u koje vrvi od života. Nažalost tla

koja se desetljećima tretiraju pesticidima i u koja se ne unosi nikakva organska

tvar, već samo umjetna gnojiva namijenjena biljkama, imaju bitno smanjen broj

živih vrsta koje u njemu žive. Ta tla nisu sterilna u onom doslovnom smislu, no po

- 11 -

svemu sudeći, napravom su putu da to i postanu. Naprotiv, u organski

njegovanom tlu pronaći ćemo bezbroj različitih kukaca, od onih koji su još u fazi

larve pa sve do odraslih. Također, pronaći ćemo i puževe, ali i mnogo gujavica

(popularno nazvanih kišne gliste) koje su odličan indikator plodnosti tla. Što ih je

više, znak je da je tlo bogato organskom tvari.

Budući da se gujavice hrane ostacima biljaka, odnosno organskom tvari koju smo

kao malč ostavili na površini gredica, izravno pomažu u razgradnji složenih

kemijskih spojeva na one jednostavnije. Rezultat te razgradnje, koja se odvija u

probavnom traktu gujavica, njihov je izmet, savršen izvor hranjiva. No gujavice su

korisne i kao svojevrsni prozračivači, jer buše tunele i tako osiguravaju protok

kisika u tlo.

Mikoriza

A upravo je kisik odgovoran za život aerobnih (onih koji trebaju kisik za život)

mikroorganizama. Među njima za organski su uzgoj važne kulture korisnih

bakterija (rodovi Baccillus, Penibacillus, Streptomices i Pseudomonas), no još su

važnije i brojnije - mikroskopske gljive. Njihov odnos sa višim biljakama može biti

različit; parazitski, saprofitski i simbiontski. U organskom gospodarenju tlom

posebnu ulogu ima upravo simbiotski odnos izmađu gljiva i biljaka, tzv. mikoriza.

U tom udruživanju sudjeluju dakle mikroskopske gljive koje u prirodi nastanjuju

korijenje većine kopnenih biljaka. Njihova uloga postala je aktualna tek u

posljednje vrijeme, nakon višegodišnjih ispitivanja u različitim područjima uzgoja.

Prvi puta, stručnjaci su zapazili korist od mikorize u šumskim sustavima, otkrivši

da mlado drveće mnogo brže raste u podnožju zrelog drveća nego u uzorno

preoranom, golom tlu. Razlog su bile mikroskopske gljive koje se nastanjuju na

korijenju stabala. Prihvačajući se na korijen, one se dalje razmnožavaju u čitave

kulture koje izgledaju poput paučinaste mreže. Tim se fenomenom površina

korijena znatno povećava, pomažući mu tako, poput sisaljke, u opskrbi vodom i

hranjivima. Zbog njih mlado stablo započinje svoj život u nekoj vrsti podzemne

vodovodne mreže koja isprepliče i obavija korijenje zrelih stabala. U trenu kada

gljive zahvate korijen mladog drveta, cijeli taj podzemni sustav radi za njega, pa

ono upija više vode i više biljnih hranjiva nego što bi to uspjelo sa svojim mladim,

nejakim korijenom. Eto, to je razlog zbog kojeg drveće koje raste u simbiozi sa

mikoriznim gljivama raste brže nego bez njih.

Naravno, i gljive imaju korist od tog udruživanja, jer korijenje je stalan izvor

dragocjenog šećera. I tako bi ta pojava, koja funkcionira već više od 500 milijuna

godina, mogla trajati i dalje da se nisu pojavili plug i fungicidi, glavni neprijatelji

- 12 -

mikoriznih gljiva. Plug uništava hife gljiva, jer ih presjeca pa one započinju

odumiranje, a fungicidi, poseo oni neselektivni, osim štetnih unište i korisne gljive

koje sudjeluju u mikorizi. Riječ je o mnogo različitih rodova gljiva od kojih

najvažniju ulogu za uzgoj povrća i voća imaju rodovi Phytholitus, Rhisopogon,

Scieroderma, Sullus i Lacaria.

Tržište proizvoda namijenjenih organskom uzgoju mikorizne gljive nudi u obliku

spora, dakle u suhom stanju. Takve spore miješaju se s vodom za zalijevanje i

tretiraju oko korijenja voćaka ili po cijeloj uzgojnoj površini prema uputama

proizvođača. Drugi je način primjene upotreba različitih komposta (ovisno o vrsti

biljke) koji je medij za razgranatu mrežu mikoriznih gljiva. Takav kompost

primjenjuje se prilikom sadnje sadnica ili presadnica.

Mikoriza povećava:

↑ rast i grananje korijena

↑ upijanje hranjivih elemenata

↑ rast cvjetova i plodova

↑ urod

Mikoriza smanjuje:

↓ šok od presađivanja

↓ upotrebu gnojiva

↓ potrebu za vodom 25%

↓ stres od suše

Fiksatoridušika

Još jedna zanimljiva simbioza važna je za pravilno gospodarenje i kultivaciju tla u

organskom uzgoju. Ovaj puta nije riječ o gljivama, već o bakterijama koje imaju

sposobnost da fiksiraju dušik iz zraka, što u praksi može smanjiti potrebu za

upotrebom gnojiva bogatih dušikom. No za razliku od mikoriznih gljiva koje

pokrivaju golem spektar biljaka, bakterije roda Spomenute bakterije rod

Rhizobium nastanjuju se samo na vrstama iz porodice mahunarki (

Leguminosae), a među njima i na poznatim povrtnim kulturama kao što su bob,

leća, slanutak, grašak i grah. Na njihovom korijenju čak se i golim okom mogu

vidjeti male, okrugle bjele kvržice veličine oko 1 mm. One nisu posljedica bolesti,

već su to mjesta na kojima se dogodila simbioza bakterija sa korijenjem

mahunarki. Ono što se događau tim kvržicama iznimna je prirodna pojava, jer

bakterije umjesto iz tla, dušik "hvataju" izravno iz zraka. Biljka tako dobiva hranu, a

- 13 -

bakterije energiju za svoje životne funkcije. No to nije sve. Korist od tog

udruživanja nemaju samo mahunarke. Nakon što završi njihov životni ciklus, dušik

i dalje ostaje neko vrijeme u tlu ( dok se postupno ne ispere kišama ili

navodnjavanjem) pa postaje hrana i ostalim biljkama koje sadimo nakon

mahunarki. Ta pojava, koristi se tradicionalno u plodoredu, pa nakon mahunarki

uvijek sadimo kulture koje zahtijevaju dosta dušika.

UVJETIUZGOJAUEKOLOŠKOJHORTIKULTURNOJPROIZVODNJI

Uzgojnaotvorenomprostoruiustakleniku–uzgojnatlu

Onoga trenutka kada čovjek odluči dio prirode pretvoriti u površinu za uzgoj

biljaka kažemo da započinje kultivacija. Priroda tada gubi dio svoje prirodnosti i

mijenja se pod utjecajem različitih alata, zaštitnih sredstava, gnojiva i na kraju

krajeva novih biljnih vrsta. Gotovo preko noći svoj dom gube životinje i biljke koje

su do tada živjele u tom okolišu i to je promjena koju odmah možemo registrirati.

No promjena se, iako manje vidljiva, događa i u tlu, osnovi svakog uzgoja.

Otiputla

Poznavanje tipa tla, njegove strukture i pH vrijednosti osnovne su pretpostavke

uzgoja. No dok na strukturu i pH vrijednost možemo utjecati, tip tla teško je

mijenjati. Razlog treba potražiti u porijeklu tla, u njegovoj tvorbi i matičnoj stjeni na

kojoj se nalazi, jer i ona određuje i kemijske elemente koji se nalaze u tlu. No tlo nije

satavljeno samo od stijena, već i od organske tvari, od tijela uginulih životinja,

lišća, grančica i svega onoga što je u nekom trenutku palo na tlo i počelo se

raspadati. Taj proces, dug nekoliko milijuna godina, odredio je na različitim

dijelovima svijeta i različite tipove tla. Iako postoje i mnogi prijelazni tipovi, u osnovi

ih dijelimo na pjeskoviti, glinasti i ilovasti.

Glinasti tip tla prepoznati ćemo po tome što je vrlo ljepljiv, pa se lako može

oblikovati u kuglicu ili valjak. Njegova je prednost u tome što je bogato hranjivim

elementima i što odlično čuva vodu, čak i u ljetnim mjesecima. Međutim, čim zimi

padne temperatura i tlo se počne lediti, zadržavanje suvišne vode može biti

problem za biljke, ali i za uzgajivače. Ipak, najveća teškoća javlja se ljeti, kada

zbog ekstremno visokih temperatura iz površinskog dijela glinastog tla ispari sva

vlaga, a ono se stvrdne poput betona, pa ga je vrlo teško obrađivati.

Za razliku od glinastog, pjeskovito tlo grubo je na dodir i oštro. Sastoji se od finih

- 14 -

čsetica pijeska i sitnog šljunka, zbog čega se lako obrađuje i odlično propušta

vodu. No s vodom, nažalost, odlazi i ono što bismo željeli zadržati u tlu, pa ono

stoga najčešće ima malo organske tvari i siromašno je hranjivima. Ipak, zbog

takvih osobina, pjeskovito tlo u proljeće se lako i brzo zagrijava na suncu pa se

sadnja može obaviti ranije nego na hladnom i vlažnom glinastom tlu. Ilovasto tlo

sastavljeno je od približno jednakih čestica pijeska, gline i organske tvari. Bogato

je biljnim hranjivima, umjereno je propusno, dobro zadržava vodu i lako se

obrađuje. Zimi rijetko zadržava previše vode, a ljeti se rijetko isušuje. Te kvalitete

ilovasto tlo čine idealnim za uzgoj većine kultiviranih vrsta biljaka.

OstrukturiipHvrijednostitla

Govoriti o strukturi tla znači govoriti o odnosu između hranjivih elemenata, vode,

zraka i živih stvorenja. Kada je struktura tla dobra, tada su odnosi između tih

elemenata u ravnoteži. Naravno riječ je o karakteristikama koje se mogu odrediti

mjernim instrumentima, no mogu i običnim dodirom ruku. Ako stisnemo grumen

tla u rukama i on zadrži svoj oblik, to znači da dobro drži vodu. Ako se nakon toga

taj isti grumen može lako razmrviti u sitne čestice, to je znak da u njemu ima i

dovoljno zraka.

Osim strukture, važna je i PH vrijednost tla. O noj ovisi u kojoj su mjeri hranjiva

dostupna biljkama. U kiselom tlu (pH 0-7) hranjiva mogu biti isprana, ili se rastopiti

u vodi. Naprotiv, na drugoj strani skale, kod alkalnog tla (pH 7-14) hranjiva mogu

biti zarobljena u česticama tla, što znači da su posve beskorisna za biljke. Sredna

je vrijednost (pH 7) najbolja je za većinu povrtnih, voćnih i ratarskih kultura, no

nikakvih većih problema nema niti ako je tlo blago kiselo ili blago alkalno. Problem

može nastati kada su u pitanju ekstremne vrijednosti, poput veoma alkalnog tla iz

kojeg biljke ne mogu primati željezo. U takvim uvjetima listovi biljaka žute. Taj

problem u praksi se rješava dodavanjem treseta. Nasuprot tome, biljkama koje

rastu u vrlo kiselom tlu može nedostajati fosfora, pa se taj problem rješava obično

dodavanjem vapna (kalcijevog karbonata).

Popravljanjestruktureglinastogtlaorganskimmetodama

Da ne bi bilo zabune, tip tla ne možemo mijenjati, ali strukturu tla možemo.

U organskom načinu kultivacije, to znači da strukturu glinastog tla možemo barem

malo razlomiti ako mu jednostavno dodamo kvarcnoga pijeska (cca 1 kg/ m2). Na

taj način glinasto tlo postaje malo manje kompaktno i lakše se obrađuje. Isti efekt

može se postići ako se tlu dodaje gipsa (kalcijevog sulfata) također u količini od

cca 1 kg/m2. Na taj način sljepljene čestice gline mogu se na određeno vrijeme

otpustiti, pa glinasto tlo propušta više zraka i vode. Nažalost, takva reakcija ne

- 15 -

traje dugo i već nekoliko mjeseci poslije tretiranja pijeskom ili gipsom, tlo ponovno

postaje tvrdo kao i prije.

Nešto duži efekt popravljanja strukture tla (2-3 godine) može se postići

upotrebom zeolita. Riječ je je o mineralu vulkanskog porijekla kristalno rešetkaste

strukture zahvaljujući kojoj ima veliku sposobnost upijanja, poput neke vrste

spužve. U poljoprivredi se koristi za detoksikaciju tla jer na sebe veže pesticide,

mikotoksine i razne druge otrove. No organskim uzgajivačima, koji nemaju

problema s onečišćenim tlom, zeolit može biti zanimljiv na drugi način.

Zahvaljujući svojoj sposobnosti apsorbira vodu i hranjiva u tlu može poslužiti kao

svojevrsni deponator za krizna razdoblja. Kada kažemo krizna, mislimo prije

svega na sušu i nedostatak određenih hranjivih elemenata u vrtnom tlu. Granulice

zeolita variraju od veličine praška pa do veličine šljunka i koriste se prema tipu tla.

Za glinasto tlo koriste se krupnije granule, a za pjeskovito sitnije. No bez obzira na

veličinu zeolit u tlu na sebe veže hranjive elemente koji se u prirodi inače ili ispiru ili

hlape. Zbog toga se njegovim miješanjem u površinski sloj tla (do 10cm), odnosno

u područje korijena kada se radi o voćnim sadnicama, može bitno popraviti

situacija s nepotrebnim gubitkom hranjiva. Također, zeolit popravlja i zračni režim

tla, jer kroz njegove mikroskopske šupljine zrak može slobodno strujati, što nije

slučaj kod dodavanja pijeska ili gipsa.

Popravljanjestrukturepjeskovitogtlaorganskimmetodama

Pjeskovito tlo je sasvim druga priča. Njegovu strukturu popravljamo unošenjem

organske tvari. Uzgajivači naše obale i otoka to dobro znaju pa svoju crvenicu koja

je po tipu bliska pjeskovitom tlu obavezno obilno gnoje svake sezone. U tu svrhu

tradicionalno se koristi stajski gnoj, obično ovčji ili kozji. Sa stajališta organskog

uzgoja te vrste gnoja i dalje su prihvatljivo rješenje jer ovce i koze žive uglavnom na

otvorenom i pasu raznoliko bilje sa površina koje se mogu smatrati ekološki

čistima. Zahvaljujući tome i njihov se gnoj može smatrati prihvatljivim za

popravljanje strukture pjeskovitog tipa tla. No kako je upotreba stajskog gnoja

može samo djelomično popraviti strukturu pjeskovitog tipa tla, mnogo je bolje

rješenje unošenje velikih količina komposta (min. 1m3 na površinu od 10m2).

Ovdje vrijedi pravilo što više- to bolje, jer se u suprotnom ne može postići dovoljna

razina hranjiva za uzgoj povrtnih, začinskih, ukrasnih ili voćnih kultura.

- 16 -

Održavanjestruktureilovastogtlaorganskimmetodama

Ilovasto tlo idealne je strukture ( npr.černozem), lako se obrađuje, odlično

zadržava vodu a hranjiva koja čuva dostupna su biljakama. Nažalost, zbog

utjecaja neorganskih metoda kultivacije takva struktura nije održiva. Pod teretom

strojeva za obradu tlo se pritišće i uništava, a zbog učestalog gnojenja umjenim

gnojivima postupno zakiseljava i osiromašuje. Naprotiv, organskim metodama

struktura tla ne mijenja svoju kvalitetu, pa uzgajivači mogu trajno računati na

održiv način gospodarenja tlom.

a) Redovnim unošenjem organskih materijala (komposta, stajskog gnoja,

zelenom gnojidbom i sl.) hrane se živi organizmi koji sudjeluju u stvaranju

povoljne strukture i plodnosti.

b) Čuvanjem tla od pretjeranog opterećenja teretom teških strojeva

olakšavamo korijenju biljaka da lakše prodiru u tlo i ukorjenjuju se, a živim

organizmima iz tla ostavljamo dovoljno kisika. U praksi to znači da pri

planiranju površina za sadnju treba voditi računa o razmacima između

gredica, odnosno o formiranju staza po kojima će se odvijati kretanje ljudi ili

strojeva. U slučaju da se ugoj obavlja na gredicama njihova dužina nije

ograničena, međutim širina ne bi smjela biti veća od1,2 m kako bi se s jedne i

druge strane gredice biljke mogle dohvatiti bez gaženja.

c) Obrađivanjem tla frezama i plugovima samo kada je to neophodno čuvamo

prirodno razgranatu mrežu hodnika podzemnih životinja i korijenja kojom

kolaju voda i kisik, kao i sustav korisnih podzemnih mikroorganizama

(osobito gljiva) koje odumire svaki puta kada se tlo preokreće zbog utjecaja

pluga ili ručnog alata. Stoga takva obrada tla treba biti što rjeđa i zahvaćati

samo površinski sloj tla od 5-7 cm. Dublja obrada, odnosno prozračivanje

provodi se podrivačima ili, ako je riječ o manjim površinama - ručnim vilama.

d) Održavanjem tla pod pokrovom od malča (nastiranjem), površina tla štiti se

od stvaranja pokorice, od hladnoće, štetnih UV zraka, pretjeranog isušivanja i

razvoja korova. Malčiranjam se također na površinskom sloju tla konstantno

razgrađuje organska tvar u čemu sudjeluju i organizmi tla, posebno gujavice

koje sudjeluju u razlaganju složenih kemijskih spojeva u jednostavne

elemente koje biljke mogu koristiti kao hranjiva.

- 17 -

Korištenjetehnologijeuzdignutihgredicauekološkojhortikulturinatluiustakleniku

Sredinom 20. stoljeća u Velikoj Britaniji skupina entuzijasta, humanista i

zaljubljenika u prirodu pokrenula je tzv. organski način uzgoja biljaka. Bila je to

svojevrsna reakcija na problem kvalitete hrane, gubitak prirodnih staništa i

sustavnu degradaciju tla i vode. Nastao je niz rješenja koja pozivaju na povrtak

tradicionalnim principima uzgoja, između ostalog i korištenju tzv. toplih lijeha,

gredica koje danas kolokvijalno nazivamo uzdignutima. Od tada do danas te su

gredice doživjele niz promjena i postale važnom sastavnicom organskog, a

kasnije i permakulturnog načina uzgoja biljaka.

Što su uzdignute gredice?

Uzdignute gredice, kako i sam naziv kaže, više su od ostalih gredica u vrtu. Njihov

izgled ovisi o materijalu koji ćete upotrijebiti. Radi se o vrtnoj intervenciji kroz koju

možemo upotrebiti sav koristan materijal koji ste nakanili baciti. To mogu biti

obične daske, kamen, stari crijepovi ili stare cigle. Mnoge će vjerojatno privući i

željezničarski pragovi, no oni, zbog premazivanja zaštitnim sredstvima koja

onečišćuju okoliš i imaju štetno djelovanje po ljudsko zdravlje, nisu prikladni za

uzgoj povrća. Dužina ovakvih gredica nije ograničena, međutim širina ne bi smjela

biti veća od 120 cm. To je važno, jer u suprotnom ne možemo rukama dohvatiti

biljke u sredini gredice. Visina također ovisi o vašim željama, no najmanja neka

bude otprilike poput korijena jedne lijepe mrkve, odnosno 20-30 cm.

Kada je o tako maloj visini riječ, ne trebamo se opterećivati sa žbukanjem,

slaganje cigli ili kamenja po sistemu suhozida sasvim će dobro poslužiti svrsi.

Radimo li okvir od dasaka, kutove treba učvrstiti pantima kako okvir ne bi popustio

pod teretom supstrata kojim ćemo ga ispuniti. Nakon toga okvir se polaže na

prethodno okopanu gredicu. To je važno, jer tvrda bi utabana podloga mogla

zadržavati vodu, umjesto da ju propušta. Prekopamo li gredicu prije postavljanja

okvira, izbjeći ćete taj problem. I to je zapravo sve. Okvir treba samo ispuniti

kompostom, i uzgoj može početi.

Prednosti uzdignute gredice

Uzdignute gredice imaju nekoliko prednosti. Prva je, naravno, kvaliteta tla. U

organskoj hortikulturnoj proizvodnji koriste se u onim slučajevima kada je tlo

onečišćeno ili se nalazi u fazi prijelaza na ekološki uzgoj. No to je samo jedna od

prednosti. Povrće, a posebno ono korjenasto poput mrkve ili peršina, odlično

uspojeva u rahlom, propusnom supstratu, pa ukoliko tlo koje smo predvidjeli za

- 18 -

uzgoj nije takvo, rješenje su upravo uzdignute gredice. Osim toga, one su

praktične i za rani uzgoj povrća. Sunce će u rano proljeće prije zagrijati uzdignutu,

od svih ostalih gredica u povrtnjaku. Također, zbog propusnog supstrata, na

površini za sjetvu neće biti zadržavanja vode, tako čestog uzroka propadanja

sjemena u početku sezone. I nakraju, što nije navažno za pravilnu njegu

organskog tla, supstrat u uzdignutim gredicama nikada se ne gazi, a kako potrebe

za strojnom obradom nema, njegova struktura i plodnost uvijek su na visokoj

razini.

Oblici uzdignutih gredica

Uzdignute gredice za sada se uglavnom koriste na manjim površinama i nisu

predviđene za strojnu obradu. Iz tog razloga njihova širina ne bi smjela biti veća od

1,2 m kako bi uzgajivači mogli rukama ili ručnim alatom dohvaiti sredinu gredice

bez gaženja. Naprotiv, njihova se visina i dužina mogu mijenjati i prilagođavati

potrebama uzgoja. Zahvaljujući tome danas razlikujemo nekoliko tipova

uzdignutih gredica.

Klasična uzdignuta gredica

Ova gredica može biti oblikovana bez okvira, ili sa okvirima od dasaka, cigle ili

kamena. Njezina visina varira od 30 do 50 cm, s time da niža ne smije biti. Ta visina

određena je minimalnom dubinom korijena većine povrtnih vrsta, uključujući i

drenažni sloj. Taj se sloj priprema dubokim štihanjem čak i prije postavljanja

okvira. Na taj način slojevi kojima ispunjavamo uzdignutu gredicu ne dolaze na

zbijeno tlo, već na otvorenu površinu koja može upiti višak vode. U slučaju da u

okolišu žive voluharice, na dno uzdignute gredice dobro je postaviti zaštitnu

mrežu koja će onemogućiti glodavcima prolaz do korijenja biljaka. Nakon toga

započinje slaganje slojeva organskog biljnog materijala. Isprva su to usitnjene

grane i grančice koje služe kao dodatna drenaža, a zatim je to ispuna od

komposta, slame ili sijena i vrtnog tla. Takvi se slojevi ne trebaju preokretati kao u

kompostištu, već se u posljednji sloj, koji redovno mora biti kompost, može odmah

započeti sa sadnjom.

Visoka uzdignuta gredica

Uzdignute gredice kao alterantivni način uzgoja predviđaju se na mjestima na

kojima su uvjeti za uzgoj mali ili nikakvi ( loše građevinsko zemljište, urbani

prostori, ekološki onečišćeno tlo). Također, u pojedinim slučajevima, na dno

uzdignutih gredica poslavlja se, umjesto mrežice protiv glodavaca, čepičasta

folija. Takve gredice formiraju se na mjestima gdje je navodnjavanje

- 19 -

problematično ili ga nema. Čepičasta folija poslužiti će kao svojevrsni deponij

vode koji biljke u sušnom razdoblju mogu crpiti kapilarnim putem. Također takve

su gredice prikladne i za površine na kojima se nalazi popločenje, odnosno za

javne, urbane površine na kojima nije dopušteno ocjeđivanje suvišne vode.

Uzdignuta gredica za invalide

Ova gredica svojevrsna je varijanta visoke gredice, s tom razlikom što su njezine

dimenzije prilagođene visini invalidskih kolica, odnosno specifičnim

mogućnostima osoba sa određenim oblikom invaliditeta. Njezina visina od 80 cm i

širina od 100 cm uvjetovane su visinom kolica i mogučnošću da se bez

opterećenja može obaviti sadnja, pljevljenje, berba i svi drugi vrtlarski poslovi.

Takve gredice, osim prostora za sadnju, moraju predvidjeti i prostor za spremanje

alata, koji se predviđa na početku ili kraju gredice. Riječ je o dijelu gredice koji je

zatvoren poklopcem koji se može jednostavno otvarati i zatvarati.

Također uz takve gredice moraju se predvidjeti ravne staze za kretanje kolica.

Lazanja gredice

Pojam "lasagna gardening" pojavio se prvi puta prije dvadesetak godina u

Americi. Osmislila ga je gđa. Patrizia Lanza sa željom da olakša vrtlarske poslove,

a posebno kopanje i štihanje. Koristeći sistem polaganja slojeva organskog

materijalana tlo dobila je supstrat koji nije trebalo obrađivati. Naziv lazanja taj je

sistem dobio upravo zahvaljujući slaganju pojedinih slojeva koji nalikuju

lazanjama kakve pripremamo u kuhinji.

Osnovna ideja gospođe Lanze predviđa formiranje gredice na bilo kakvom

terenu, odnosno bez predhodnog štihanja. Stoga se prije slaganja prvog sloja

organskog materijala na neobrađeno tlo slaže debeo sloj novinskog papira

namočen vodom. Zahvaljujući tome, zaustavlja se prodor svetla do neobrađenog

dijela tla, pa nakon nekoliko tjedana propadaju svi korovi. Također, na taj se način

privlače iz tla korisne gujavice koje rahle tlo. Nakon toga slažu se, u slojevima,

zeleni i smeđi biljni materijali u omjeru 1:4 sve dok se ne postigne željena visina.

Permakulturna uzdignuta gredica

Uzdignuta gredica u permakulturi predstavlja mogućnost uzgoja biljaka i na

mjestima na kojima realnih uvjeta nema. Formiranjem gredica, posebno kada se

koriste prirodni materijali iz okoliša, nastaju površine koje se mogu koristiti za

uzgoj već u istoj sezoni, što je svojevrsna modifikacija lazanja gredica. Osnovna

razlika u odnosu na lazanja gredicu je postavljanje bala slame kao okvira. Visina

- 20 -

bale određuje ujedno i visinu gredice, pa ona može varirati od jednostrukog ili

dvostrukog sloja.

Gredica se postavlja tako da se na najprije ravnu površinu postavlja okvir od bala

slame. Nakon toga unutrašnjost gredice ispunjava se slojevima kartona ili

novinskog papira, komposta, slame, vrtnog tla i drugih organskih materijala koji se

mogu koristiti za uzgoj (sjeckana drvena građa, kokosova vlakna isl.) Svaki se sloj

tijekom gradnje gredice obavezno zalijeva vodom, kako bi se slojevi slegnuli i kako

bi se potaknula brža razgradnja, odnosno kompostiranje.

GNOJIDBAIKOMPOSTIRANJE

U prirodi lišće pada, pokriva tlo i polako trune, osiguravajući tako hranjive

elemente novoj generaciji biljaka. I tu gdje padne, obično i ostaje, sve dok se

polako ne pretvori u prirodni kompost. Nikada i nigdje u prirodi, osim u pustinjama,

nećemo pronaći goli dio tla. To jednostavno ne postoji. U sezoni rasta sve je uvijek

pokriveno biljkama, a zimi suhim lišćem. Razlog je u tome što priroda nikad ne

dopušta suncu da dođe do tla i da UV zrakama uništi život na površini. I ne samo

to, biljke na taj način čuvaju vlagu, jer u šumi ne postoji vrtlar s kanticom

zaljevalicom, već samo kiša koju treba pažljivo rasporediti i sačuvati za razdoblje

suše.

Sistemslojeva

U suprotnosti od klasičnog poljoprivrednog pristupa, imitiranje prirode kod

organskog uzgoju ima itekako mnogo smisla. Umjesto oranja i prekopavanja,

sistem "slaganja slojeva" kao rezultat donosi isto ono što nastaje i u šumskom

sustavu- život. Pojavljuju se kukci i gliste, a korijenje biljaka preuzima funkciju

rahljenja tvrdog tla. U principu, sistem slojeva nije ništa drugo nego svojevrsno

površinsko kompostiranje. Kada dođe jesen, umjesto štihačom ili traktorom, na

uzgojne površine dolazi se samo sa frezom, plitkim kultivatorima, ili ako je riječ o

ručnom alatu - s grabljama i ručnim zvjezdastim kultivatorom.

Umjesto slojeva lišća koje pada na tlo, na gredice stavljamo kompost ili stajski

gnoj, ovisno o tome što imamo. Možemo upotrijebiti čak i polurazgrađeni

kompost, jer se proces razgradnje, odnosno kompostiranja i dalje nastavlja na

gredicama. Riječ je o sloju od nekoliko centimetara koji se grabljama jednostavno

raspoređuje po površini. Nakon toga dolazi sljedeći sloj, obično slama, također u

tankom sloju od nekoliko centimetara. Takve se površine, za razliku od klasičnih,

prije zime žute od pokrova slame ili sijena. U tom sustavu promjene vremena kao

- 21 -

što su niske temperature, kiše, snijeg učinit će svoje, i do proljeća ispod sloja

slame koja je već počela trunuti pronaći ćemo rahli, mrvičasti sloj komposta,

doslovno idealan za sjeme i mlade biljke. Tada ćemo grabljama razgrnuti već

napola razgrađenu slamu i obaviti sjetvu povrća ili začinskog bilja. A kada se

pojave mlade biljčice, slamu ćemo vratiti i tako zaštititi tlo od sušenja. Rezultat

takvog, prirodnog kompostiranja na gredicama biti će plodno tlo prepuno

organske tvari. Prepoznati ćemo ga jednostavno po velikom broju gujavica (kišnih

glista).

Vrtnikompost

Kompost je tako bogat životom da se u jednoj žlici komposta nalazi više

mikroorganizama no što postoji ljudi na Zemlji. Ta životom bogata organska tvar

nešto je nabolje što možemo pružiti tlu od kojeg očekujemo bogat i zdrav urod. I

još bolje, kompost koji se priprema na gospodarstvu ne zahtijeva poseban

transport, pakiranja ili izdatke iz budžeta. Recikliranje na taj način dobiva svoj

pravi smisao, jer sve ono što se iz vrta iznosi ponovno se u njega vraća, kao

oplemenjena organsku tvar.

Kompost se priprema tako da otpatke iz vrta (i kuhinje) jednostavno slažemo na

kompostište i povremeno ih preokrećemo vilama. Iako kompostište može biti i

obična gomila smještena u hladovini nekog stabla, mnogo je praktičnije pripremiti

odvojene boksove za slaganje i preokretanje komposta.

Izradakompostišta

Kompostište se u praksi izrađuje najčešće od drvenih letvica ili paleta, kao

zasebni objekt ili kao niz spojenih boksova. Ako se izrađuje od drvenih letvica tada

je ujedno riješeno i pitanje provjetravanja. Kada su u pitanju dimenzije, vrtlari

obično koriste iskustvo, a ono govori o tome da zapremina kompostišta ne bi

trebala biti manja od 1 m3. U praksi to znači da ćemo sastaviti okvir od stranica

jednake širine i visine (1x1m), bez dna i bez poklopca. Ako su stranice

kompostišta načinjene od običnih letvica ili ispletenog suhog granja, tada

kompostište imati stalan doticaj sa zrakom, no to ne znači da ne mogu biti

načinjene i od spojenih dasaka. Poželjno je, ali ne i nužno, da se jedna od stranica

može podići i spuštati, jer ćemo tako olakšati vađenje zrelog komposta koji se

uvijek nalazi pri dnu. Tako pripremljen komposter smještamo na travu ili golo vrtno

tlo (nikako na nepropusnu površinu) i svakako u blizini uzgojnih površina, jer tamo

će biti i najviše vrtnog otpada.

- 22 -

Zeleniismeđidijelovi

Priprema komposta podsjeća donekle na pripremu tijesta za kolač. Treba

jednostavno staviti na hrpu sve potrebne sastojke i dobro ih pomiješati. Naravno

bitni su i omjeri. Na primjer, stavimo li u kompostište samo pokošenu travu, ona

neće istrunuti dugo vremena, već će se pretvoriti u kompaktnu smrdljivu masu.

Isto tako, stavimo li veću količinu grana, grančica i korijenja, kompostiranje će

trajati godinama. Ključ uspjeha je u tome da stvorimo ravnotežu između mokrih i

suhih, odnosno između zelenih i smeđih sastojaka. Pozadina tog odnosa zapravo

je njihov kemijski sastav. Zeleni sastojci predstavljaju odličan izvor dušika, dok su

oni smeđi izvor ugljika.

Zeleni sastojci komposta:

o trava

o korovi (bez formiranog sjemena)

o ostaci povrća i voća nakon berbe (isključivo zdravi)

o kuhinski otpad (ostaci kuhanog i sirovog povrća)

o stajski gnoj ( sa ekoloških farmi)

Smeđi sastojci komposta:

o granje

o korijenje

o karton,novinski papir

o suho lišće

o slama

U praksi to znači da ćemo na jedan dio zelenih sastojaka staviti dva do tri dijela

smeđih. Ovaj odnos ne treba uzimati zdravo za gotovo, jer on ovisi o toliko mnogo

elemenata da je nemoguće razmišljati matematički. Ipak, ako je kompostna hrpa

previše mokra, treba dodati još smeđih dijelova. Obrnuto, ako je suha, dodati

ćemo još zelenih dijelova, ili ćemo dodati vode. U svakom slučaju u tom je poslu

važno i iskustvo. Također, kako bi proces razgradnje trajao što kraće, a kompost

bio ujednačen, bitno je sve sastojke prije kompostiranja što više usitniti.

U kompostište, osim biljaka, možemo stavljati i kuhinjski otpad, ali ne baš sve.

Dobri su sastojci razlomljene ljuske od jajeta, ostaci povrća i voća, vrećice čaja,

talog od kave, neobojeni novinski papir i karton. Loši su sastojci meso, riba, kosti i

časopisi u boji, pa čak i kruh jer vrlo brzo počinje pljesniviti. Također nije dobro

stavljati niti izmet kućnih ljubimaca, ili bolesne biljke, jer se tako mogu proširiti

bolesti ili štetnici. S druge strane, stajski je otpad (gnoj) odličan sastojak

komposta, dapače, čak i poželjan, jer s njim se u kompost unosi kultura

- 23 -

mikroorganizama koji će ubrzati biološku razgradnju. Međutim, ako nemamo

priliku nabaviti stajski gnoj, tada ga možemo zamijeniti sa nekoliko lopata ekološki

čiste zemlje sa obližnje livade, po mogućnosti u blizini šume. Tako ćemo, osim

mikroorganizama, u kompost unijeti i korisne gljive koje će poslije sudjelovati u

mikorizi. Kasnije, kada završi jedan ciklus kompostiranja, novu izradu možemo

potaknuti tako da pri slaganju dodajemo i nekoliko slojeva zrelog komposta iz

prethodnog ciklusa. To je otprilike kao da selimo kvasac iz tijesta u tijesto. Samo

što u našem slučaju umjesto kvaščevih gljivica, selimo mikroorganizme koji će

ponovno potaknuti truljenje.

Načinikompostiranja

Poput sastojaka za kolače, i sastojke za kompostiranje treba pripremiti. Pritom je

najvažnije usitnjavanje. Logično je da debela grana trune sporije od mnoštva

sitnih dijelova, jer je sitno sjeckani materijal mnogo rahliji i tako pogodniji za

razgradnju. Isto vrijedi i za zelene sastojke, osim trave koja je nakon košnje idealne

veličine pa ju treba samo ubaciti u kompostište i dobro promješati. Sve ostale

biljke najbolje je usitniti motornim sječkalicama, koje mogu bitno olakšati posao

pripreme komposta na imanjima. No bez obzira na pripremu, kasniji proces može

bitno razdvojiti način kompostiranja.

a) Hladno kompostiranje

Dakle, hladno kompostište biti će ono u koje ćemo biljke stavljati svaki dan,

stvarajući slojeve koji će polako trunuti, otprilike kao i na šumskom tlu. Takav

kompost dovoljno je tek povremeno prozračiti, kako bi spriječili razvoj neugodnih

mirisa. Njegova je prednost u tome što zadržava mnoge korisne mikroorganizme,

međutim loša je strana što može postati dom miševima ili voluharicama.

b) Toplo kompostiranje

Nasuprot tome toplo kompostište zahtijeva više brige. Kompostna hrpa slaže se

odjedanput, sve do vrha, slijedeći slojeve zelenih i smeđih sastojaka. Ta se hrpa

mora redovito prozračivati, i redovito zalijevati u suhom razdoblju. Bitno je da ne

bude niti mokra, ali niti suha, i da miriši na svježu plodu zemlju, poput one šumske.

U svakom slučaju redovitim prozračivanjem, tj. okretanjem komposta otjerat

ćemo i miševe i voluharice, jer oni ne vole da im netko neprestano okreće

nastambu. Osim toga, konstantan dovod kisika koje donosi preokrteanje mase,

omogućuje burnu razgradnju unutar komposta i to zahvaljujući zdravoj kulturi

mikroorganizama koji za život trebaju kisik. Takva burna razgradnja razvija često i

vrlo visoku temperaturu, ponekad i višu od 60 Celzijevih stupnjeva, pa otuda i

- 24 -

dolazi naziv topli kompost. Nije rjetkost da se za nešto hladnijih dana iz otvorenog

kompostišta puši kao iz peći. To je sasvim normalno i dapače znak da je

kompostna gomila zdrava. Mnogi će se vrtlari složiti kako je baš takvo

kompostiranje odličan način za uništavanje mnogih štetnih mikroorganizama,

jajašca štetnih kukaca i sjemena korova. Ipak, treba također uzeti u obzir kako

toplinom kompostne gomile nestaju i mnoga korisna bića. U svakom slučaju

kompost, ovisno o dobu godine, može biti zreo već nakon 4 ili 6 mjeseci. Biti će to

mrvičasta, tamna organska tvar bogata hranjivima, idealna za gnojenje,

popravljanje strukture tla ili malčiranje.

Listinac

Suho je lišće jedan od smeđih sastojaka u kompostiranju. Njegova je

karakteristika što se vrlo sporo razgrađuje. Upravo zato lišće se ne treba dodavati

u kompost u prevelikim količinama. Ako se na imanju u jesen skuplja mnogo

suhoga lišća, dobro će doći kompostište u koje se može ubacivati isključivo listna

masa. Zbog svog specifičnog volumena, lišće ne treba niti okretati. U pravilu na

njega je najbolje jednostavno, zaboraviti na dvije do tri godine. Nakon tog

vremena nastati će listinac, kvalitetan kompost poput onoga koji nastaje prirodno

na šumskom tlu. Budući da nema visoki sadržaj hranjiva, odlično će poslužiti za

sjetvu u posudicama ili kao malč, a može se upotrebiti i za daljnju proizvodnju

supstrata. Primjerice, listinac je odličan za kombinaciju sa zeolitom i glistincem (u

omjeru 8:1:1) To je dobitna kombinacija od koje će nastati vrlo kvalitetan supstrat

za sadnju.

Glistinac

Za razliku od listinca, glistinac je iznimno bogat hranjivima. Upravo je zato i

idealan u popravljanju strukture i plodnosti svakog vrtnog tla. Za razliku od

komposta koji nastaje razgradnjom organske tvari, glistinac nastaje kao rezultat

probavnog trakta određene vrste glista. Da ne bude zabune, kišne gliste

(gujavice) ne pripadaju toj skupini, što znači da ne možemo otići u svoj vrt i

iskopati prve gliste koje nađemo. Gliste koje se upotrebljavaju za proizvodnju

glistinca, selekcionirane su 50tih godina prošlog stoljeća na Kalifornijskom

sveučilištu, pa ih stoga popularno nazivaju jednostavno kalifornijskim glistama.

Veoma su produktivne, što znači da mogu u kratkom vremenu probaviti velike

količine organske tvari i pretvoriti je u kvalitetno gnojivo. Prema tome, ukoliko

želimo li imati vlastiti glistinac, gliste ćemo morati potražiti kod specijaliziranih

uzgajivača. Sve ostalo možemo učiniti i sami.

- 25 -

a) Nasamba za kalifornijske gliste

Za razliku od kompostišta, sanduk (nastamba)za kalifornijske gliste mora imati i

dno i poklopac. Budući da će biti smješten na otvorenom, dobro je da poklopac

stoji u koso, kako ne bi zadržavao kišne kapi i nepotrebno trulio od vlage. Dakle

svjetlo im nije važno, ali kisik jest. Zbog toga je važno predvidjeti i otvore za

prozračivanje, najbolje uzduž gornjeg dijela sanduka, kako gliste ne bi kroz njih

izašle. Jednostavan sanduk dimenzija 1,5 x 0,6m, može biti dom za otprilike dvije

ili tri manje kolonije kalifornijskih glista. Koliko ćemo kolonija nabaviti ovisi zapravo

o količini kuhinjskog otpada koju tjedno proizvodi imanje, odnosno gospodarstvo,

zatim o veličini sanduka za gliste i na kraju o potrebama vrta i uzgoja biljaka.

Otprilike to znači da na dva kilograma glista dolazi jedan kilogram otpadaka.

b) Priprema podloge

Naviše posla glistinac zadaje u početku. Tada, osim sanduka, treba za njih

pripremiti i podlogu, neku vrstu stelje u kojoj će živjeti. Na kraju krajeva, i gliste su

neka vrsta mikro proizvođača hranjiva, samo što ovo nije iz staje, već iz sanduka s

glistama. Stelju možemo pripremiti miješanjem nekoliko materijala; novinskog

papira, kartona, zemlje, stajskog gnoja, sjeckane kore drveća i slame ili sijena.

Sve te sastojke treba prije miješanja dobro usitniti, a zatim potopiti u kanti vode,

kako bi što bolje upili vlagu. Najvažnije pravilo je da gliste obožavaju vlagu i ne pre

visoku temperaturu.

Gotovom steljom treba ispuniti otprilike tri četvrtine sanduka i zatim donijeti gliste.

Već jedan sat nakon što se smjeste u svoje novo stanište, možemo im donijeti i

prvi obrok – kuhinjski otpad ili neke biljne otpatke. Povrće će biti najbolji izbor, uz

napomenu da ne pretjerujemo s lukom i agresivnim začinima. Nadalje, to može

biti kuhano povrće, vrećice čaja, talog kave, i voće. Izbjegavajte čili paprike,

začinjenu hranu, meso, ribu i citruse. No što god odabrali, ne treba zaboraviti da su

njihova usta mala i da im zato hranu treba usitniti. Razbacajte otpatke na nekoliko

različitih mjesta i zatvorite poklopac.

c) Hranjenje glista

Briga o glistama svodi se zapravo na tjedno hranjenje i na povremeno zalijevanje.

Drugim riječima, primijetimo li da je stelja suha, dodati ćemo malo vode, otprilike

kao da zalijevamo cvijeće. Smjestimo li sanduk na mjesto gdje ljeti nema izravnog

sunčevog svjetla, one će biti sretne i zadovoljne. Naime kalifornijske gliste

najaktivnije su na temperaturi između 12 i 25 Celzijevih stupnjeva. Spuste li se

temperature niže, one će se umiriti i neće stvarati glistinac. Stoga ako želimo da

- 26 -

budu aktivne cijele godine, tijekom zime sanduk treba obavezno obložiti slojem

slame, sijena, ili kakvog drugog izolacijskog materijala.

d) Skupljanje glistinca

Koliko ćemo često skupljati glistinac ovisi o tome koliko glista imamo i koje je

godišnje doba. To znači da će ritam skupljanja u toplim mjesecima biti otprilike

svaka 4 do 6 mjeseci, a zimi, naravno, rjeđe Točan trenutak prepoznati ćemo po

velikoj količini tamnih kuglica koje nemaju mirisa. Tada ćemo sav taj glistinac,

zajedno sa glistama pomaknuti na jednu stranu sanduka, a na prazni dio staviti

novu stelju. Budući da se novi otpad stavlja na novu stelju, gliste će se polako

preseliti i tako ostaviti čisti glistinac.

Takvo gnojivo na neki je način suvremena zamjena za stajski gnoj. Osnovni je

razlog njegova dostupnost. Ovdje, kao i kod komposta nema niti troškova, niti

straha od sastava gnoja. Točno znamo što smo u njega stavili i što smo dobili.

Pitanje proizvodnje glistinca i uopće recikliranja biljnog otpada s imanja zapravo

je pitanje kulturološke navike, a ne samo organskog uzgoja.

Zelenagnojidba

Zelena gnojidba još je jedna vrsta prirodnog gnojenja, posebno ako sijemo vrste

koje imaju sposobnost fiksacije atmosferskog dušika. Jedna od najpoznatijih

sasvim sigurno je obična djetelina (Trifolium sp.) koja se i tradicionalno

upotrebljava kako bi se tlo obogatilo dušikom. Kada djetelina naraste i stvori gustu

zelenu masu, poljoprivrednici je zaoravaju i tako u tlo unose svježu, zelenu

organsku tvar. No osim djeteline, u organskom uzgoju koriste se i druge vrste,

poput gorušice (Sinapis alba) ili facelije (Phacelia tanacetifolia). Iako nisu fiksatori

dušika, ove biljke korisne su na drugi način. Budući da rastu brzo, mogu se već

nekoliko mjeseci nakon sjetve posjeći i ostaviti na gredicama da polako

kompostiraju. Zbog toga ih sijemo sredinom ljeta na prazne površine, i na taj način

maksimalno koristimo i prostor i vrijeme.

Najveća je prednost zelene gnojidbe u tome što se hranjivi sastojci iz tla ugrađuju

u biljke, pa se tako ne mogu niti isprati. Posebno se to odnosi na dušik, koji se lako

ispire i tako onečišćuje podzemne vode, pa se zbog toga biljke koje se koriste u

zelenoj gnojidbi često nazivaju i „biljke hvatači“. No, učinak fiksacije atmosferskog

dušika postiže se i sjetvom vrtnih mahunarki kao što su grah, grašak ili bob. Ove su

biljke jednako važan izvor dušika kao i ostala organska gnojiva. Upravo zato

sijemo ih i onda kada odavno prođe rok za sjetvu mahunarki, na primjer u ranu

jesen. Tada se obično na imanju već može pronaći pokoja prazna gredica, pa je to

- 27 -

prilika da se iskoriste ostaci starog sjemena graha, graška i boba, ali i drugog

sjemena, na primjer, salate, radiča ili blitve kojima istiće rok klijavosti. ta se

mješavina biljaka, koja neće postići svoju fiziološku zrelost također može koristiti

kao jedan oblik zelene gnojidbe.

Tekućaorganskagnojiva

Sasvim sigurno povrće je uvijek najveći potrošač gnojiva. Zato svake sezone

moramo u donositi na gredice tačke i tačke pune komposta i pošteno gnojiti svaku

biljku. Međutim, neke su vrste povrća tako gladne da doista trebaju nešto ekstra. A

upravo taj dodatni dio prehrane osigurati će im tekuća organska gnojiva.

a) Čaj od komposta

Čaj od komposta sasvim je sigurno najjednostavniji način da na brzinu oporavimo

svoje biljke. Evo kako. Uzmite jednu jutenu vreću i ispunite ju kompostom. Vreću na

vrhu povežite i cijelu potopite u kanti s vodom (10 l). Pripazite da voda bude ili

kišnica, ili da onu iz vodovoda ostavite u kanti barem na 24 sata, kako biste bili

sigurni da će iz nje ishlapiti sav klor. Naime klor u vodi služi kao dezinfekt, pa ubija

jednako i štetne i korisne mikororoganizme. A u ovom slučaju to nikako ne želimo,

jer čaj od komposta ne priprema se samo zbog hranjivih elemenata već i zbog

unošenja svih onih korisnih malih bića koja žive u kompostu i koja su tako poželjna

u tlu. I baš zbog njih, potrebno je nekoliko puta dnevno podići i spustiti vreću s

kompostom kako bi u vodu umiješali malo kisika. Nakon tjedan dana, vreću ćete

izvaditi, a njezin sadržaj vratiti u kompostište. Ono što ostaje biti će koncentrirano

organsko tekuće gnojivo boje ruskoga čaja. Svakako ga prorijedite prije upotrebe

tako da na 4 litre vode za zalijevanje dodate 1 litru čaja od komposta.

Sa jednom kantom komposta može se pognojiti vjerojatno tek jedan kvadratni

metar vrta, no ista ta količina potopljena u vodi pokriti će mnogo veću površinu.

Biljke će dobiti elemente koje odmah mogu koristiti, što je doista važno ako želite

brz rezultat.

b) Biljni tonici

Jedan od najučinkovitijih biljnih pripravaka svakako je tonik od koprive, preslice i

gaveza. Od svake od njih može se napraviti kvalitetno tekuće biljno gnojivo, ali

mogu se i međusobno kombinirati. Ove se biljke beru u proljeće ili ljeto, odnosno

kada su im listovi svježi i mladi, jer tada su i najbogatiji hranjivim elementima.

Gavez (Symphytum officinale) je primjerice odličan izvor kalija (ali ima i visok udio

dušika i fosfora), i mnogih minerala. Raste kao korov, često u blizini oranica. No

budući daje trajnica, skupljamo samo listove, a korijen biljke ostavljamo kako bi

- 28 -

biljka mogla ponovno prolistati i sljedeće sezone.

Za razliku od gaveza, koprivu (Urtica dioica) beremo jer je odličan izvor dušika.

No bez obzira na vrstu, biljke treba sakupiti, usitniti i potopiti u kanti s odstajalom

vodom. Količina i omjeri nisu previše bitni i nemojte se s tim opterećivati. Bitno je

da svoju kantu smjestite negdje daleko, jer ove biljke nakon otprilike deset ili više

dana u vodi počinju fermentirati, a to je proces koji strašno smrdi. Međutim to je i

znak da je tonik spreman za upotrebu, a ono što smeta našem nosu, izgleda da

biljke baš vole. No tu treba biti oprezan i ne zalijevati biljke s koncentratom, već sa

razrijeđenom mješavinom. Za tekuće gnojivo od koprive, preslice ili gaveza

dovoljno je u 10 litara vode staviti samo 1 litru koncentrata, ne više, jer bi u

suprotnom mogli „spržiti“ listove biljaka. Iskustvo je pokazalo da će ova gnojiva biti

nakorisnija primjenjuju li se svaka dva tjedna tijekom sezone rasta.

c) Ostala ekološka gnojiva

Gnojivo od morskih algi također je veoma korisno. Odličan je izvor organske tvari,

sadržava visok udio dušika i ostalih elemenata. Vrtlari koji žive u blizini mora, ovo

gnojivo mogu napraviti i sami (kao koprivino). U suprotnom, treba potražiti gotova

sredstva koja se mogu nabaviti u vrtnim centrima ili poljoapotekama. Uz njih

danas se nudi sve više različitih organskih gnojiva koja obično nose naziv

pojačivači rasta, ili spadaju u kategoriju dodataka prihrani bilja. Jedno od njih

koristi čak nanotehnologiju kako bi minerale iz stijena pretvorilo u tako sitnu

prašinu da hranjivi elementi odmah mogu proći kroz listove biljaka. Naravno, riječ

je o folijarnom gnojivu prirodnog porijekla, koji je idealan kada biljke uzgajamo na

lošem tlu. Takva se gnojiva miješaju s vodom i nanose prskanjem na listove. Dakle

ako imamo pjeskovito tlo koje će s kišom izgubiti hranjive elemente u podzemnim

vodama, ili naprotiv glinasto sa kojeg će ih kiša isprati, ne moramo odustati od

uzgoja.

- 29 -

OBRADATLA

Vrtlarska praksa u organskom uzgoju poznaje tzv. no-dig sistem (engl. bez-

kopanja), odnosno način kultivacije tla u kojem nema potrebe za kopanjem,

štihanjem, frezanjem ili oranjem. Riječ je o principu u kojem se tlo tretira poput

onoga kakvo nastaje prirodnim procesom, otprilike kao kada u šumi nastaje rahli

površinski sloj kao posljedica padanja lišća tijekom dugog niza godina. Prema

takvom principu, organski vrtlari mogu njegovati i tlo u svojim vrtovima ili na

uzgojnim površinama. Umjesto slojeva lišća, na tlo se nanose slojevi komposta,

stajskog gnoja i malča od slame, sijena ili drugog biljnog mateijala. Postupnom

razgradnjom uz pomoć gujavica i korisnih mikroorganizama, ti se slojevi

razgrađuju mnogo brže nego slojevi lišća u šumi, pa se tako već nakon jedne

sezone oni redovno razgrađuju i pretvaraju u humus, odnosno u plodni površinski

sloj. Nedostatak "metode slojeva" je u tome što kultivacija traje dugo, pa su donji

slojevi tla u prvim godinama zbijeni i nemaju dovoljno kisika potrebnoga za život

tla. U takvim situacijama koriste se strojevi podrivači koji podrivaju, odnosno

podižu donji sloj tla (na dubini od oko 50tak cm i dublje), lome ga i time stvaraju

uvjete za prodor kisika. Taj se postupak na manjim površinama može odraditi uz

pomoć vila za prozračivanje kojima se obavlja isti učinak, samo na nešto manjoj

dubini (oko 20 cm). Ručne vile tlo također podižu i uzdužno lome tlo, osiguravajući

time lakšu cirkulaciju vode i kisika. Poanta je u tome da se tlo ne smije preokretati,

jer se time gornji, živi slojevi sa organizmima koji trebaju kisik, okreću u dublje,

anaerobne slojeve gdje ostaju bez kisika i ugibaju.

Duboka obrada, odnosno oranje, tradicionalno se obavljala na jesen, kako bi tlo

do proljeća, pod utjecajem smrzavanja i odmrzavanja vode popucalo i postalo

prikladno za proljetnu sjetvu. No već do ljeta, pa čak i prije, preorano tlo ponovno je

tvrdo kao i prije, pa se postupak mora ponavljati svake godine ponovno. Naime

oranjem se struktura tla ne može popraviti, ona se može samo privremeno učiniti

prikladnijom za uzgoj. Upravo zato organski uzgjajivači koriste za duboku

pripremu tla podrivače, a za plitku samo freze koje na dubini od cca. 3-5 cm

pripremaju sjetveni sloj.

- 30 -

MALČIRANJE

Pojam malčiranje (od engl. riječi mulch, što zanči pokrov) znači zapravo

nastiranje, osnosno pokrivanje površine tla.Stavimo li na gredice malč, odnosno

pokrov od slame, pokošene trave ili sijena, tlo više neće biti izloženo suncu.

Značaj malčiranja je višestruk. Nakon pokrivanja tla pokorice više neće biti, a

vlaga neće nepotrebno hlapiti i gubiti se u atmosferi. No da bi malč doista čuvao

vlagu, tlo se prethodno obavezno mora dobro zaliti. Osim toga, slama će polako

trunuti i tako stvarati rahli površinski sloj, dakle, posve suprotno od tvrde i suhe

pokorice. Pogledamo li čak i usred ljeta ispod malča, tlo će uvijek biti tamno i

vlažno, baš kao i u šumi. No osim čuvanja vlage, malč će smanjiti i razvoj korova,

pa se smanjuje i posao s plijevljenjem. Sve u svemu to je odlično rješenje za uzgoj

povrća, ali i za druge oblike hortikulturne proizvodnje.

Načini malčiranja ovise o materijalu koji je dostupan u okolišu. Za malčiranje se

može upotrijebiti slama, sijeno, vrtni kompost, razne livadne biljke. Bez obzira za

koji se odlučimo, treba paziti da u njima nema osjemjenjenih biljaka jer se tako u

vrt unosi mnogo neželjenog korova. Ipak na prvom mjestu i najdostupnija svakako

će biti trava i livadne biljke. U tom slučaju izvor su livate, i sve što treba jest skupiti

posušenu travu nakon košnje i rasporediti je oko biljaka u sloju od 3-5 cm. No prije

toga ipak savjet. Svježa trava u gustom sloju mogla bi brzo početi trunuti, pa ju je

zato dobro prije nanošenja ostaviti da se dan-dva osuši na travnjaku, i tek tada

sakupiti. U slzučajevima kada trave nema biti dovoljno, treba se snaći drugačije.

Malč može biti i kopriva, gavez ili bilo koja mekana livadna biljka. Bitno je samo da

ih prije stavljanja na tlo usitnimoi, otprilike kao da ih pripremamo za kompostište,

jer malčiranje je također način kompostiranja. Bitno je sam da biljke koje koristimo

za malč nisu još stvorile sjeme, kako tim putem ne bi na uzgojne površine donijeli

neželjene korove.

- 31 -

BILJNEVRSTE

Biljne vrste u hortikulturnoj proizvodnji veoma su raznolike po svojim morfološkim

karakteristikama i botaničkom porijeklu. No zbog preglednosti uzgajivači ih

obično dijele prema duljini vegetacije na jednogodišnje, dvogodišnje i

višegodišnje biljke.

Jednogodišnje biljke su one koje prođu cijeli svoj životni ciklus, od sjetve, do

sazrijavanja plodova u jednoj godini..

Dvogodišnje biljke su one koje tek u drugoj sezoni stvaraju cvijet i plod, i tek potom

završavaju svoj životni ciklus.

Višegodišnje biljke ili trajnice su one koje žive godinama.

Porijeklosjemenaisadnogmaterijala

Pod pojmom organsko sjeme podrazumijeva se ono sjeme koje je sakupljeno sa

organski uzgojenih biljaka. U ekološkoj (organskoj) proizvodnji ono je obavezan je

dio uzgoja kada se radi o povrću. Ipak od ovog pravila izuzimaju se vrste do čijeg

sjemena, zbog objektivnih razloga nije moguće doći. Takvo sjeme može se

zamijeniti konvencionalnim, naravno uz dogovor sa nadzornom stanicom za

ekološku proizvodnju.

Na razini EU brojni proizvođači organskog sjemena danas nude velik broj

raznolikih sorti povrća i začinskog bilja. Ipak, ostaje problem autohtonih domaćih

sorti koje se ne nalaze na sortnoj listi RH, odnosno EU. U takvim slučajevima,

ukoliko uzgajivač želi sijati sjeme neke stare sorte, mora ga prethodno registrirati.

Budući da je riječ o dugotrajnom i skupom procesu, nije realno očekivati da će taj

problem riješiti individualni uzgajivači. Stoga će zaštita starih sorti i dalje,

vjerojatno biti u rukama udruga i pojedinaca entuzijasta koji će takve biljke moći

uzgajati samo za svoje potrebe.

F1hibridiuekološkomuzgoju

F1 hibrid je botanički izraz za potomstvo prve generacije koja je nastala križanjem

dvije različite sorte. Taj se postupak provodi umjetnim putem kako bi se pojačale

određene osobine, na primjer veći plodovi, uniformna veličina, intenzivnija boja

cvjetova i sl. Provede limse postupak križanjem organski uzgojenog sjemena i F1

hibrid biti će organski. U praksi to znači da će, primjerice, hibridna rajčica imati

krupnije plodove i bolji urod od standardnih sorti. Ipak, mnogi će primijetiti da na

račun tih osobina, rajčice gube svoj karakteristični okus i miris, pa postaju

bezukusne. No to im nije jedini nedostatak. Skupljanje i čuvanje sjemena kod

hibridnih sorti nema mnogo smisla, jer sljedeća generacija sigurno neće dati iste

- 32 -

rezultate. Upravo zato organski uzgajivači koji žele zadržati neke poželjne

osobine hibridnih biljaka, moraju svake godine iznova kupovati hibridno sjeme.

GMsjeme

Postupci koji su do nedavno izgledali poput znanstvene fantastike danas su

realnost. Zato nas više i ne čudi kada u novinama pročitamo kako je gen ribe

završio u nekoj biljci. Odmah znamo da je riječ je o genetski modificiranom

organizmu (GMO), kod kojeg su genetičari određenu osobinu ribe prenijeli u

genetski kod biljke. Motivi tih postupaka obično su vrlo plemeniti, pa čak i ekološki

prihvatljivi, jer su GM biljke često (barem na neko vrijeme) otpornije na bolesti ili

štetnike pa se na taj način izbjegava korištenje pesticida. Jednako su plemenita i

nastojanja da se poveća urod pojedinih kultura i tako u budućnosti smanji glad u

svijetu.

Međutim ova priča ima i drugu, mračnu stranu koja brine mnoge ozbiljne

znanstvenike, liječnike, ekologe i zaštitare prirode. Prije svega brine ih još

neistražen utjecaj GM biljaka na ljudsko zdravlje. Ne samo što se time ne bavi

dovoljan broj znanstvenika, već jednostavno nije prošlo niti dovoljno vremena da

bi se mogle pratiti relevantne statistike. Drugi je velik problem taj što pelud GM

biljaka može, ako je dovoljno blizu, oprašiti i druge biljke i tako mijenjati njihove

genetske kodove. Posljedice takvih miješanja ne može nitko predvidjeti, pa se

znanstvenici s pravom pitaju kuda to vodi?

U organskoj (ekološkoj) proizvodnji GM sjeme nije dozvoljeno.

Zaštitasjemenaisadnicaodonečišćenjaprometom

Uz općenite uvjete sjetve i uzgoja, važna je i udaljenost od prometnica. Nažalost i

mnogi vrtlari griješe kada povrće za vlastitu prehranu uzgajaju u blizini ceste,

odnosno ispušnih plinova iz automobila. Na taj način na povrće se svakodnevno

taloži prašina i teški metali iz ispušnih plinova. Na ekološkim imanjima takav uzgoj

nije dopušten. Kako bi se spriječio utjecaj prometa propisi nalažu da bi minimalna

udaljenost od prometnice u kojoj prolazi više od 10 vozila u minuti trebala biti 50 m.

Ta se udaljenost može smanjiti na 20 metara uz uvjet da se uz cestu posadi živa

ograda u visini od 1,5 metara.

- 33 -

PLODORED

Plodored, odnosno promjena kulture koja se uzgaja na istoj površini dio je

tradicionalnog iskustva ekstenzivne poljoprivrede. Organski uzgajivači prihvatili

su tu metodu kao dio njege i higijene tla, toliko važne u prevenciji pojave biljnih

bolesti i štetnika. Ako se, primjerice neka skupina biljaka godinama uzgaja na

istom mjestu, tada se povećava i mogućnost da se rašire štetnici ili bolesti koji ih

napadaju. Naprotiv, ako se ta skupina u novoj sezoni uzgoja preseli na drugo

mjesto, štetnici ostaju bez svog domaćina i postupno ugibaju.

Plodored ima i druge prednosti, posebno u povrtlarstvu. Neke vrste povrća, na

primjer krumpir, pomažu u rahljenju tla, dok mahunarke vežu dušik na svojem

korijenju, pa tako on ostaje dostupan sljedećim kulturama. Upravo je zato nakon

mahunarki dobro uzgajati vrste koji suveliki potrošači dušika, poput kupusnjača.

Obrnuto, korijenasto povrće, koje treba malo dušika, treba saditi nakon

kupusnjača. Naravno, taj sustav ne vrijedi za trajnice u povrtnjaku poput šparoga

ili za voćna vrste ( uz iznimku jagoda koje treba "seliti" svake tri do četiri godine)

koje ostaju na istom mjestu godinama. Isto tako u plodore ne ulaze razne vrste

salata. Razlog je u tome što one opstaju na gredicama kratko vrijeme, pa se tako

koriste kao međukulture.

Plodored se tradicionalno provodi u razdoblju od četiri, pet ili šest godina (iako

neki štetnici mogu preživjeti bez domaćina i više od 6 godina). Onaj

četverogodišnji posve je stabilan i u povrtlarskoj praksi funkcionira dobro,

zadovoljavajući pritom i različite potrebe biljaka, a ne samo prevenciju od štetnika.

Evo o čemu je riječ. Skupina lukova (luk, češnjak, poriluk) primjerice voli lužnato

tlo, dok rajčice vole malo kiselije. Zbog toga, kada se lukovi sade na gredici na

kojoj su prije bile rajčice, tlu treba dodati malo vapna. Sljedeće godine staru

gredicu s lukom nastanjuju mahunarke (grah, grašak, bob) jer one također vole

malo lužnatije tlo. Usto, mahunarke će napuniti tlo dušikom, tako da na njihovo

mjesto mogu doći vrste koje razvijaju mnogo lišća, poput kupusa, brokule i drugih

kupusnjača, li blitve, špinata i sl. Sljedeća skupina biti će plodovito povrće poput

rajčice, paprike, krastavaca i tkivica, koje vole malo kiselije tlo. Nakon toga, i nakon

vapnjenja, ponovo će doći red na luk, mrkvu i ciklu, i tako će sve krenuti ispočetka.

- 34 -

Tablica 1 - Četverogodišnji plodored u povrtnjaku

Slika 4 - Povrće

1. godina 2. godina 3. godina 4.godina

grah luk paprika kelj

grah mahunar češnjak rajčica cvjetača

grašak poriluk patlidžan brokula

bob peršin krastavci kupus

slanutak celer krumpir rotkva

leća mrkva tikvice rotkvica

- 35 -

TEHNOLOGIJAEKOLOŠKEPROIZVODNJE

U proljeće, kada temperatura dozvoljava sjetvu i kada tlo više nije ljepljivo, vrtlari

uzimaju u ruke svoj alat i odlaze u svoje vrtove ili polja. U organskom uzgoju vijeme

je isto, no metode su malo drugačije. Najprije se grabljama razmiče slama, jer

preko nje nije moguće obaviti sjetvu. Nakon toga vade se korovi, što u rano

proljeće obično nije teško, jer je tlo još vlažno. Ova priprema veoma je važna jer

mlade biljke u konkurenciji sa korovom nemaju gotovo nikakve šanse. Tek nakon

takve pripreme sjetva na otvorenom može početi. Za to vrijeme, sve one biljke koje

za uzgoj traže toplinu, rastu već odavno u zaštićenom prostoru.

Priprematlazasjetvunaotvorenom

Razdoblje klijanja i nicanja, pa sve do pojave prvih listića veoma je osjetljivo,

posebno kada je riječ o sjetvi. Stoga je veoma važno da upravo sjetveni sloj bude

usitnjen, topao i propustan. Zahvaljujući razgradnji sloja malča ostavljenog u

jesen na uzgojnim površinama, sjetveni sloj u proljeće je idealne strukture, pa ga

terba eventualno prozračiti, poravnati grabljama, ili ako postoji razlog plitko

obraditi frezom. U rano proljeće, vlage u tlu obično ima dovoljno, pa čak i u

površinskom sloju tla. No poslije, kada prođe razdoblje kiša, problem vlage i dalje

ostaje. Naime sjetva je jedina faza u organskom vrtlarstvu kada se malč razmiče i

tlo izlaže suncu. U takvoj situaciji sjemenu možemo pomoći ako ga pokrijemo

agrotekstilom, materijalom koji propušta svjetlo, ali i kisik i vodu. Jer ako slučajno

padne kiša taj će materijal dopustiti da dospije i do pokrivenog sjemena.

No u ranu jesen, kada je tlo još uvijek dovoljno toplo za sjetvu nekih vrsta koje će

ostati u vrtu tijekom zime, metoda je drugačija. Padne li previše kiše koja se

zadržava na gredici, sjeme također može propasti. Zbog toga umjesto redova za

sjetvu, na gredici radimo malena brdašca. Ovaj je način veoma prikladan za sjetvu

špinata, jer jesenske kiše ne mogu potopiti njegovo sjeme. Ono će uvijek biti na

vrhu svojih malenih brežuljaka, dok će se voda slijevati u jarke između redova.

Naime organski bi uzgajivači u svojoj percepciji uzgoja trebali zaboraviti na ravnu

površinu i prihvatiti činjenicu da uzgojna površina može u pojedinim slučajevima

djelovati kao prirodni krajolik sa brdima, udolinama i akumulacijskim jezerima.

Ponekad će sjeme iskoristiti suhoću vrhova, a ponekad (npr. ljeti) vlagu sa dna

udubina.

Osim vlage, sjeme treba i toplinu. Pokrivanjem agrotekstilom temperatura se

podiže za nekoliko stupnjeva, što može biti veoma važno, posebno u razdoblju

kada se može očekivati pojava mraza. No osim agrotekstila, toplinsku izolaciju

mogu pružiti i prirodni materijali kao što su slama ili sijeno. Na taj način mogu se

- 36 -

formirati svojevrsni izolacijski zidovi koji sjetveni red štite sa bočnih strana.

S gornje pak strane preko slame također se može postaviti komad agrotekstila

kao efikasna zaštitu od mraza. Na ovaj način stvara se prava prirodna tvornica

topline, osiguravajući tako prijeko potrebnu temperaturu za rast mladih sadnica.

Sjetvauzaštićenomprostoru

Naša su polja i plastenici prepuni biljaka tropskoga porijekla. Stoljećima su naši

preci sa svojih putovanja donosili najneobičnije vrste povrća za čiju su se korist

osvjedočili u njihovim matičnim podnebljima. Neke su se vrste sjajno prilagodile

europskoj klimi, dok je uzgoj osjetljivijih kultura zahtjevao prilagođavanje i

posebnu njegu. Paprika, rajčica, krastavac, tikvice, mnoge vrste aromatičnog i

ukrasnog bilja, sve su to biljke koje za rast i sazrijevanje plodova trebaju mnogo

topline. Neke od njih rastu brzo pa ih sijemo tek kada dovoljno zatopli, a to je

obično u svibnju. No paprike i rajčice rastu sporo, pa ih zbog toga sijemo u

zaštićenom prostoru (obično staklenicima) već u ožujku simulirajući uvjete na

koje su navikle u domovini. Na taj način tropske biljke već u početku rastu

okružene toplinom, isprva pod dvostrukim slojem zaštite od mraza, a kasnije i u

prostorima za očvrščivanje.

Prilagodbanauvjeteuzgojanaotvorenom

Prijelazno razdoblje očvrščivanja biljaka vrtlari su tradicionalno rješavali iznoseći

biljke iz tople kuće u takozvana hladna klijališta. To su zapravo okviri od dasaka

pokriveni staklom. Nije im potrebno graditi dno jer se smještaju izravno na tlo,

obično uz južni dio kuće. Na taj način biljke kroz staklo iskorištavaju maksimum

ranog proljetnog sunca i kvalitetno se griju, stvarajući tako povoljnu mikroklimu

zahvaljujući efektu staklenika. Drugim rječima, toplina koja se razvija unutar

klijališta, ali stiže i iz zemlje, ne može izaći van zbog staklenog poklopca koji je u

tome sprječava. Još je važnije što se toplina zadržava i tijekom noći, pa biljke u

klijalištu ostaju zaštićene od mraza i niskih noćnih temperatura. Zanimljivo je kako

se danas na sva zvona ističe kvaliteta grijanja pomoću podzemnih cijevi koje dižu

prirodnu toplinu iz dubine zemlje i tako pasivno griju objekt. Primjer za takav

sistem mogli su naći u tradicionalnom korištenju ukopanih vrtnih klijališta.

Njegabiljakaustakleničkomuzgoju

Njega biljaka u stakleniku ponešto se razlikuje o one na otvornom. Pojavljuje se

drugačiji tip štetnika, a bolsti su povezane uz probleme s vlagom. Općenito

govoreći, staklenički uzgoj ima mnogo prednosti upravo zato što je staklo

mehanička barijera za mnoge uzročnike bolesti koji se prenose zrakom, kao i za

- 37 -

mnoge štetnike. Stoga najvažnije pitanje ostaje pitanje viška vlage koja se zbog

zaljevanja i hlapljenja diže uvis, a nema gdje ispariti pa se zadržava unutar

staklenika. Zbog toga je važno osigurati dobru ventilaciju otvaranjem vrata i

prozora. Mnogi suvremeni uzgojni oblici staklenika imaju mogućnost

samootvaranja krovnih prozora koji reagriaju na temperaturu. Kada je pretoplo,

oni se otvaraju i tako omogućuju prodor i cirkulaciju zraka. Usto, veoma je važan i

sklop sadnje, što u praksi zanči da se biljke u zreloj fazi ne smiju dodiriviati, već

između svake mora biti dovoljno zračnog prostora.

Slika 5 - Venitlacije na stakleniku i staklenik

- 38 -

SKLADIS�TENJEIC�UVANJEPLODOVA

Onoga trenutka kada biljka izgubi kontakt s tlom, kažemo da kreće proces

truljenja. Započinje razgradnja složenih šećera, pa biljke polako gube vodu, okus i

vitamine. Zbog toga voće i povrće treba jesti dok je još svježe, ili ga konzervirati što

prije, kako bi maksimalno sačuvali njihovu kvalitetu na više mjeseci ili godina. No

uzgajivačima koji žive od prodaje voća i povrća jednako je važno i pravilno

skladištenje u prvim satima ili danima nakon berbe. Stoga je važno poznavati

uvjete skladištenja koji poštuju organski uzgoj i čuvaju biljke bez upotrebe

kemisjkih sredstava.

Štosedogađanakonberbe?

Za uspješno skladištenje važan je prije svega pravi trenutak berbe, trenutak koji,

ovisno o vrsti i sorti razlikujemo prema fiziološkoj, tehnološkoj ili botaničkoj

zrelosti. Svako kašnjenje može dovesti do gubitka kvalitete, pa je stoga važno

pravovremeno prepoznati najbolji trenutak. Na taj način bitno smanjujemo

postupni gubitak mase, narušavanje teksture plodova i promjene u okusu i izgledu

(smanjenje kiselosti, povećanje razine šećera). Kako bi te promjene bile što

manje dobro je plodove (ili listove) brati rano ujutro ili predvečer, kada su

temperature niže i kada nema sunca koje bi izazivalo gubitak vlage, a time i

smanjenje mase. Jednako tako važno je da povrće i voće nakon berbe skladištimo

u prostoru u kojem će temperatura biti niža. U takvim uvjetima usporava se

disanje, a time i proces truljenja koji ovisi o kisiku. Važno je znati da se proces

disanja nastavlja i nakon berbe. Plodovi i listovi apsorbiraju kisik, a ispuštaju

ugljični dioksid. Pri tom procesu razvija se toplina, što u konačnici rezultira

gubitkom vode, odnosno težine plodova. Tako primjerice luk nakon 6 mjeseci

čuvanja može izgubiti i do 25 % težine. No biljke su nakon berbe izložene i procesu

truljenja, odnosno pojavi mikoroorganizama koji ga izazivaju. Posebno su na to

osjetljive lisnate vrste povrća (salate, blitva, špinat, kupusnjače i sl.) koje treba

ohalditi odmah nakon berbe.

Uvjetiskladištenjasvježihplodova

Temeratura skladišnog prostora bitno utječe na aktivnost enzima, odnosno na

proces disanja. Snižavanjem temperature usporava se disanje i smanjuje se

proizvodnja etilena, prirodnog čimbenika zrenja plodova. U praksi to znači da se,

ovisno o vrsti, temperatura čuvanja treba kretati između 0 i 10 stupnjeva

Celzijevih. Srednja vrijednost, dakle 5 stupnjeva C idealna je za večinu povrtnih i

voćnih vrsta. Ta se temperatura može postići upuhivanjem hladnog zraka u

- 39 -

skladišni prostor, odnosno čuvanjem u specijaliziranim skladištima - tzv.

hladnjačama. No na disanje i aktivnost enzima utječe i relativna vlažnost zraka. Za

većinu povrtnih, a i voćnih vrsta vlažnost treba iznositi 90-95%. Jednako tako

važno da da prostorija bude prozračna, jer ako nedostaje kisika, a disanjem se

povećala koncentracija CO2 u prostoriji, doći će do gubitka klorofila i oštećenja

staničnih stijenki.

Zamrzavanje

Zamrzavanje je jedan od najboljih načina konzerviranja jer u trenutku kada je voće

i povrće najkvalitetnije može zaustaviti procese truljenja. U tom procesu, osim

mikroorganizama sudjeluju i enzimi koji se nalaze u plodovima. Zahvaljujući njima

biljno tkivo tamni nakon rezanja. Taj proces može se odgoditi zamrzavanjem ili

potpuno zaustaviti termičkom obradom. Zbog toga je povrće prije zamrzavanja

uvijek dobro blanširati (kuhati nekoliko minuta u kipućoj vodi).

Blanširanjem se zaustavljaju i životni procesi bakterija i gljivica koje uzrokuju

proces truljenja ili izazivaju trovanje. Većinu bakterija uništava temperatura od 100

stupnjeva C. Iako i zamrzavanje zaustavlja životne procese bakterija, one se,

nakon odmrzavanja mogu ponovno aktivirati. Osim visoke temperature i kiseline

zaustavljaju razvoj bakterija, pa je stoga plodove sa nižim sadržajem kiselina

potrebno duže kuhati. Visoke koncentracije soli ili šećera također će zaustaviti

razvoj bakterija. Prednost zamrzavanja u odnosu na druge načine konzerviranja je

brzina pripreme, ali i zadržavanje izvornog okusa, što je benefit kod proizvoda

organskog porijekla. Iznimka su razne vrste salata i povrće mekih listova i plodova

(npr. rajčice) koji se zbog visokog sadržaja vode prilikom zamrzavanja pretvaraju

u bezličnu kašu i postaju neupotrebljivi.

Na temperaturi od -18 stupnjeva Celzijevi većina zamrznutog voća i aromatičnog

bilja zadržati će svježinu od šest do osam mjeseci, a povrća i do dvanest mjeseci.

Konzerviranjeustaklenkama

Osim zamrzavanja, konzerviranje hrane u staklenkama jedini je način da voće i

povrće gotovo potpuno sačuva prirodan okus, teksturu i miris. Postupak se u

osnovi svodi na stavljanje plodova u staklenke i zalijevanje sadržaja vodom,

sirupom ili rasolom, steriliziranje na visokim temperaturama i zatvaranje dok su

još vruće kako bi se spriječio ulazak bakterija. Naime kako su šećer i sol (iz rasola)

prirodni su konzervansi, prikladni su za konzerviranje organski uzgojenog voća i

povrća. Nažalost za taj postupak nisu prikladne sve vrste povrća i voća.

- 40 -

Povrće prikladno za konzerviranje u staklenkama:

- Bob

- Celer bjelaš

- Cikla

- Cvjetača

- Grašak

- Kukuruz šećerac

- Mladi krumpir

- Mrkva

- Šparoge

- Rajčice

Voće prikladno za konzerviranje u staklenkama:

- Bobičasto voće ( kupine, maline, ribiz)

- Breskve

- Jabuke

- Kruške

- Marelice

- Šljive

- Trešnje

- Višnje

Mnoge vrste povrća tradicionalno se konzerviraju ne samo rosolom, već i octom.

U tom postupku octena kiselina služi kao konzervans, dok se okus postiže

dodavanjem različitog aromatičnog bilja.

Pripremadžemova

Za razliku od marmelada u kojima se ne vidi tekstura voća, džemovi su odličan

način da se istakne kvaliteta upravo organski uzgojenog voća. Postupak se svodi

na kuhanje ustinjenog voća uz dodatak šećera. U pravilu količina šećera ovisi o

prirodnom sadržaju pektina u voću, jer o tome ovisi zgušnjavanje. Za voće bogato

pektinom dodaje se 1,0 - 1,5 kg šećera na kilogram voća. Voću s niskim sadržajem

pektina dodaje se pektinski prašak od ekološki uzgojenog voća ili neko drugo

sredstvo za zgušnjavanje. Najbolja kombinacija okusa, zgušnjavanja i trajnosti

dobiva se kod džemova koji sadrže oko 60 posto dodanog šećera. Previše šećera

može dovesti do vrenja tijekom skladištenja, a premalo može skratiti vrijeme

čuvanja nakon otvaranja.

- 41 -

Konzerviranjesušenjem

Tisućama godina sušenje je, uz soljenje, bilo jedno od najraširenijih načina

konzerviranja hrane. I danas se u našim primorskim krajevima sušenjem na suncu

tradicionalno suše smokve, a aromatično i ljekovito bilje suši se na zraku posvuda.

Riječ je o postupku koji, ako se radi na tradicionalan način traje dugo, ali ne

zahtijeva nikakav trošak energije, pa je stoga i vrlo ekonomično. Jedini uvjeti za

uspješno sušenje su prava temperatura i dobro prozračivanje. U suvremenoj

organskoj hortikulturnoj proizvodnji taj se način koristi još samo kod začinskog

bilja. U tom slučaju presudan je i trenutak berbe, pa čak i doba dana. Naime većina

začinskog bilja bere se prije cvatnje, u ljetnim mjesecima, kada je toplo i sunčano.

Jutro je najbolje vrijeme za berbu začinskog bilja, nakon što rosa ispari i prije nego

što sunce oprži listiće. Nakon berbe biljke se vežu u snopiće, okreću prema dolje i

smještaju dalje od sunca kako njegovim djelovanjem listovi ne bi izgubili boju.

Takvim postupkom sušenje traje obično 7-10 dana.

Osim na zraku, biljke se mogu sušiti i u profesionalnim sušilicama koje skraćuju

vrijeme sušenja na 7-15 sati, ovisno o vrsti voća, povrća ili začinskog bilja. Što je

sadržaj vode u biljnom tkivu veći, sušenje će trajati duže. Prednost je takvih

sušilica u tome što se temperatura može regulirati, tako da se maksimalno sačuva

izvornost okusa, vitamini, pa čak i enzimi. Bitno je da temperatura ne prelazi 40

stupnjeva Celzijevih.

Slika 6 - Breskve

- 42 -

PRINCIPIIMETODEUORGANSKOJZAŠTITIBILJA

Otkada je prvi plug zaorao zemlju pa sve do suvremenih genetičara koji mijenjaju

svojstva biljaka, poljoprivreda je krenula putem u kojem za prirodu više nema

mjesta. Kao da je dijete zaboravilo vlastitu majku, tako i poljoprivreda više nema

nikakve veze s prirodnim zakonima. Raznolikost i bogatstvo vrsta zamijenili su

jednoobraznost i monokultura. Redovi istih biljaka prekrivaju površine koje su

nekad bile šume, močvare ili pustinje prepune složenih zajednica biljaka, životinja

i gljiva. Priroda je postala jednostavna, ali ne i bez posljedica. Iako monokulture

donose dobit i visok urod, nose i visoke troškove, posebno one koji se odnose na

zaštitu biljaka. Pojava bolesti ili štetnika na površinama pod monokulturom često

ima katastrofalne posljedice, pa su stoga suvremeni poljoprivrednici prisiljeni

neprestano koristiti pesticide.

ZAŠTITAIZPRIRODE

Organski vrtovi zbog svojeg su polikulturnog koncepta mjesta različitih mirisa,

toliko drugačijih od okolne prirode. Različitost se prepoznaje i u oblicima, bojama i

teksturi biljaka. Takav snažan doživljaj vjerojatno imaju i kukci koji ih posjećuju.

Umjesto da buše rupe na kelju, štetne gusjenice na primjer, odlaze radije na

dragoljub, jer on im je još zamamniji i privlačniji. Taj princip, u kombinaciji sa

drugim ekološki prihvatljivim rješenjima priroda i iskustvo vrtlara razrađuju već

odavno. Organski uzgajivači te metode danas ponovno oživljavaju kako bi svojim

biljkama pomogli da se lakše odupru bolestima, štetnicima i stresnom utjecaju

klimatskih promjena.

Utjecajnasljeđa

Princip polikulture, odnosno mješovite sandnje naslijedili smo iz vlastite baštine.

Naime u nekadašnjim su vrtovima samo voćnjaci bili prostorno izdvojeni, dok su

ostale biljke rasle zajedno, isprepličući se u mnoštvu boja, mirisa i oblika. Među

povrćem su rasle kadifice, neveni, kamilica, cinije i kadulja, šireći svoje mirise

zrakom ili djelujući u tlu.

Tada su u vrtovima rasle biljke koje su vrtlari stoljećima pažljivo birali i za sjetvu

odvajali samo one najkvalitetnije i najotpornije. Nekada nisu postojali insekticidi,

pa su biljke ili propale ili opstale. Zbog toga su one danas ne samo otporne na

razne kukce ili bolesti koje ih napadaju, već su prilagođene i klimatskim uvjetima

pojedine sredine.

- 43 -

Biljkezaštitnicivrta

Među biljkama zaštitnicima vrta najpoznatije su; buhač, dragoljub, kadifica,

neven, kopriva, luk i češnjak. Postoji naravno još mnogo korisnih biljaka, ali ove su

toliko praktične, lijepe i korisne da ih slobodno možemo saditi bilo gdje i bilo kada.

Posebno korisne ove će biljke biti ako ih uzgajamo u redovima, tik do redova

povrća, nastojeći da niti jedna gredica ne bude pretrpana istom vrstom, već da

miješanje bude pomalo nalik onom prirodnom. Niti u prirodi biljke ne rastu u

skupinama, tako radimo mi, ljudi, nastojeći si olakšati uzgoj i berbu. Stoga ćete

upravo miješanjem biljaka postići prirodnu ravnotežu i tako djelovati preventivno

stvarajući zdravu sredinu.

Biljka Koristi

Fitonicidima koje luči njihov korijen odbijaju gliste nematode.

Treba ih saditi pokraj redova mrkve I između ruža.

Mirisom cvjetova odbija mnoge štetne kukce.

Gorušica (Sinapis alba) Također suzbija nematode.

Celer (Apiumgraveolens) Odbija leptira kupusara.

Dragoljub

(Thopaelummajus)

Tjera biljne uši, bijelu mušicu I leptira, zbog toga bi ga trebalo

sijati ispod voćaka napadnutih biljnim ušima i pored kupusnjača.

Ako se posadi ispod trešnje, jabuke, kruške spriječiti će pojavu

gljivične bolesti monilie, a ako raste pored krumpira odbiti će

krumpirovu zlaticu.

Sprječavaju pojavu lisnih ušiju i mrava.

Kamilica

(Matricariachamomilla)

„Liječi“ zemljište u opsegu od 1 metra.

Paprenametvica

(Menthapiperita)

Odbija štetočine kupusa i lisne uši.

Bosiljak (Ocimumbasilicum) Mirisom odbija lisne uši, komarce i grinje.

Metvica (Menthaspicata) Posađena pokraj plavog patlidžana štiti ga od krumpirove

zlatice.

Neven (Calendula officinalis)

Kadifica (Tagetuserectai

Tagetuspatula)

Buhač (Pyrethrum cinerariifolium)

Lavanda (Lavandulaangustitolia)

Mažuran (Majoranahortensis)

Hren

(Armoracialapathifolia)

- 44 -

Tablica 2 – Biljke zaštitinici vrta

- 44 -

Metvica (Menthaspicata) Posađena pokraj plavog patlidžana štiti ga od krumpirove

zlatice.

Odbijaju leptira kupusara.

Odbijaju leptira kupusara i puževe golaće.

Maslačak

(Taraxacumofficinale)

Odbija nematode.

Luk (Allium cepa) Posađen u redove s mrkvom štiti od mrkvine muhe i nematoda.

Češnjak ( Allium sativum) Posađen između redova jagoda sprječavaju pojavu sive plijesni,

a posađen između redova mrkve sprječava pojavu nematoda.

Mirisom korijena rastjeruje krtice, voluharice i poljske miševe. Mlječika (Euphorobialathiris)

Ricinus (Ricinuscommunis)

Borač (Boragoofficinalis)

Kopar (Anethumgraveolens)

Kadulja (Salvia officinalis)

Majčinadušica ( Thymus vulgaris)

Čubar (Saturejahortensis)

Slika 7 – Neven

- 45 -

Korisneživotinje

a) korisni kukci

Na isti način, poštujući princip prirodne ravnoteže, treba koristiti i kukce. Mnogi od njih

opaki su neprijatelji biljnih šetnika. Bubamare su, na primjer, strah i trepet za biljne uši,

jer svaka njihova larva tijekom dva tjedna razvoja može pojesti i do 400 biljnih ušiju.

Drugi je poznati koristan kukac i bogomoljka, koja jede doslovno sve što je manje od

nje, pa tako pojede i mnoge štetne kukce.

Veoma su korisni i pauci, razne vrste osa, stjenice, uholaže ali i mnoge manje poznate

vrste koje tako drže pod kontrolom razne štetnike. Osiguramo li im dobre uvjete za

život, oni će rasti i razmnožavati se u vašem vrtu, pomažući nam tako u borbi protiv

štetnika. Dobri uvjeti u praksi znače mjesta za sklonište i polaganje jaja, a to ćemo

dobrim dijelom postići ako malčiramo svoje gredice. Malč tako pokazuje još jednu

dobru karakteristiku jer postaje dom za korisne kukce.

Tablica 3 – Korisni kukci

Kukac Koristi

Božja ovčica (bubamara)

(Coccinellaseptempun

ctata)

Kod ove vrste korisni su iodrasli obliki ličinka. Hrane se biljnim i štitastim ušima,

grinjama, jajima i ličinkama drugih kukaca. Odrasli kukac pojede 40-50 biljnih

ušijuna dan, odnosno 3.000 tijekom svog života, a ličinka pojede i do 600 lisnih

ušiju. Odrasla bubamara pojede 30-40 grinja na dan, 90 odraslih štitastih ušiju i

do 300 ličinki štitaste uši.

Muha cvjetara (osolika muha)

(Episyrphusbateatus)

Iako nalikuju osama, nisu opasne za ljude. Budući da pokretima krila lebde

iznad cvijeta dobile su i ime lebdjelica. Odrasli kukci dobri su oprašivači, dok

su ličinke grabežljivci. Ovisno o vrsti jedna ličinka muhe cvjetare isiše dnevno

40-150 biljnih ušiju, a tijekom svogra zvoja do 500. Godišnje imaju 3-7

generacija.

Zlatooka (mrežokrilka)

(Crysoperlacarnea)

Ovaj lijep i zeleni kukac mrežastih krila, sjajnih i krupnih očiju i dugih ticala

hrani se nektarom, peludom i mednom rosom. Za vrt su korisne njegove ličinke

koje se hrane biljnim ušima, jajima leptira, štitastim ušima i resičarima. Tijekom

svog života ličinka može pojesti 200-500 biljnih ušiju, 500 jaja leptira i 12.000

jaja grinja.

Uholaža (štriga)

(Forficulaauricularia)

Aktivna je noću, kada se i hrani. Može se naći na grožđu, plodovima jabuke,

kruške i breskve. Osim plodovima hrani se i nježnim dijelovima povrća i

cvijeća. Zbog toga je neki smatraju štetnikom. Međutim, uholaža se hrani i

biljnim ušima, krvavim ušima, grinjama I jajima leptira pa je zbog toga

posebno dobrodošla u voćnjaku i povrtnjaku.

Bogomoljka(Manthisreligiosa)

Poznati je grabežljivac. Hrani se svime što ulovi, a to je velika većina kukaca,

a posebno muhama, leptirima, skakavcima, lisnimu šima i stjenicama.

Njezina prisutnost u vrtu dokaz je biološke stabilnosti.

- 46 -

b) Životinje prijatelji vrta

I mnoge su veće životinje prijatelji vrta. Žabe, zmije, gušteri, ježevi, krtice, rovke,

šišmiši i ptice hrane se kukcima, pa su stoga i veliki čistači vrta. Jeste li znali da

jedna sjenica u doba gnježđenja pojede i do 1000 kukaca na dan. Nažalost, neke

od životinja s ovog popisa tradicionalni su neprijatelji vrtlara, no moje je mišljenje

da takav stav treba mijenjati. Danas više ne možemo razmišljati o životinjama kao

nekad, sa stereotipima u kojima je ovca dobra, a vuk loš. Svaka životinja ima svoje

mjesto u prirodnoj ravnoteži, i uklonimo li jednu od njih, redovno se događa čitav

niz loših pojava. Vrtovi na taj način postaju sterilni, a mi ostajemo bez vrijednih

pomagača. Jedan takav primjer su krtice. Ta bezazlena životinja kriva je samo zato

što radi hrpice zemlje na travnjacima. To se smatra veoma ružnim, pa su mnogi

vrtlari i uzgajivači spremni potrošiti i vrijeme i novac da ih se riješe. Na kratko to im i

uspijeva, no dugoročno borba protiv krtica zapravo i nema smisla, jer one će uvijek

pronaći put da se vrate u vrt. Ova besmislena borba dokaz je zapravo samo

potrebe da se priroda ukroti i da se njome vlada, a ne da se s njom surađuje.

Slika 8 - Pčela na cvijetu breske

- 47 -

Štetnici

Kao što biljke koje rastu na krivom mjestu nazivamo korivima, tako i životinje koje

se nalaze na krivom mjestu nazivamo štetnicima.Zimi je to mnogo izraženije nego

tijekom sezone, jer tada u potragu za hranom kreću srne i zečevi. U nedostatku

druge zimske hrane te će životinje rado pojesti koru i pupove mladog drveća.

Posebno ugrožene biti će voćke, pa je stoga najbolje rješenje zaštititi ih zaštitnom

mrežom. Drugi čest problem mogu prouzročiti ptice, posebno u doba suše kada

napadaju bobičasto voće u potrazi za vodom. dobra je preventiva postavljanje

zaštitnih mreža, ali i postavljanje plitkih posuda sa vodom na kojima ptice mogu

utažiti žeđ. U doba sjetve one će često posegnuti za sjemenom sa gredica i polja.

Spriječiti ćete to ako na gredicu položite nekoliko suhih grana. One će onemogućiti

pristup pticama, a sjemenu neće smetati. A kada se pojave prvi listići, grane i

grančice jednostavno iznesite iz vrta i problem je riješen.

Od manjih životinja najviše nereda mogu prouzročiti puževi. Primijetiti ćemo ih

obično ujutro i navečer, na mjestima gdje ima mnogo vlage. Noću izlaze iz svojih

skrovišta i napadaju mlado svježe povrće, pa se ponekad može dogoditi da unište

sav vaš trud. Osim nekoliko jednostavnih recepata iz kućne radinosti, i u slučaju

puževa najbolje je rješenje mješovita sadnja, jer mnoge začinske i ljekovite biljke

odbijaju puževe. Pomoći će također i korisne životinje, njihovi prirodni neprijatelji,

posebno ježevi, žabe, sljepići, daždevnjaci ali i domaća perad.

Tablica 4 – Eko rješenja vezana uz puževe

Žice od

bakra

Okružite biljke žicama od bakra, jer kada puževi svojim tijelom dotaknu bakar

doživjeti će mali električni šok.

Pivo Ukopajte čašice s pivom na razna mjesta u vrtu i čekajte da puževi, privučeni

mirisom upadnu u čašice.

Piljevina Okružite mlade biljke piljevinom koja smeta puževima na njihovom putu.

Kava Na deset dijelova vode dodajte jedan dio espreso kave. Morate upotrijebiti espreso

jer je instant kava preslaba. Aktivna tvar iz ovog sredstva je kofein. Prolaskom kroz

površinu tretiranu razrijeđenom kavom, puževi apsorbiraju kofein u svoju kožu i

ugibaju. Ovo se sredstvo prska po listovima povrća i dijelovima tla po kojima se

puževi kreću.

- 48 -

Slika 9 – Crni sljez

- 49 -

biljeske

- 50 -

Izdavač:

Autorica priručnika:

Grafički i tehnički urednik:

Tisak:

POU Obris

Kornelija Benyovsky Šoštarić

Dipl.ing. vrtlarstva i oblikovanja pejzaža

Kornelija Benyovsky Šoštarić, POU Obris

Ante-Mate Reklame / GTO

Naklada:500 komada

Srednja škola GlinaSrednja škola GlinaSrednja škola GlinaSrednja škola Glina