Od temelja bitka do živoga Boga, Emerich Coreth

Pitanje o Bogu oduvijek je jedno od prvih i temeljnih ljudskih pitanja, pa je stoga i temeljno pitanje filozofskog mišljenja.

Temeljni ptoblem našeg vremena jest čovjekov zaborav Boga. Posljedica toga je propadanje kulture i morala te propadanje duha u samom prostoru nastanka moderne globalizacije. Religiozna vjera potisnuta je, ali ne i izumrla jer je ukorijenjena u čovjekovom biću te kao takva uvijek nanovo oživljava.

Filozofiji prethodi religija ( to pokazuje i prijelaz od mythosa k logosu). Ako vjera hoće biti intelektualno odgovorna, ona je upućena na filozofsku refleksiju, te ima kritičko – razlučujuću funkciju s obzirom na religijska učenja i kultske forme. Kad filozofija govori o Bogu, pitanje je misli li ona na zbilju koja se u religijskom jeziku može oslovljavati kao Bog. Iskustvo Boga u religioznoj vjeričini kritičku normu za filozofske pojmove i dokaze za Boga. Rezultat filozofskog dokazivanja mjeri se na religioznoj vjeri.

Povod pitanja o iskonu svega jest uvid da mnoštvu prethodi jedinstvo. Pratemelj je uvijek mišljen kao ono prvo i najveće od kojega sve proizlazi i kojemu se sve vraća. Taj Bog, do kojega je došlo grčko mišljenje, mišljen je kao kozmički bog, kao počelo reda i ljepote svijeta u svemu nastajanju i promjeni stvari. On je bog svijeta i prirodnih zakona, ali nije još čovjekov Bog, čovjek za svoje djelovanje nije odgovoran Bogu, a čudoredna obveza jest prirodni zakon, a ne Božja zapovijed.

Svako nastajanje i nestajanje zahtijeva temelj. Mnoštvo pretpostavnja jedinstvo, ali ne ono koje ga dokida, nego onokoje omogućuje mnoštvo. Filozofija svih vremena vođena je prioncipom jedinstvca te je stoga uvijek riječ o jednom Bogu koji je sam pratemelj svega bitka i zbivanja.

U biblijsko – kršćanskom monoteizmu dan je prostor mnoštvu anđela i svetaca pretpostavljajući da oni ne stupaju na mjesto jednoga Boga.

U jedinstvu iskona mnoštvo već nekako mora biti sadržano ili prisutno i samo je pod tom pretpostavkom moguće mnoštvo u konačnom svijetu.

Temelj iz kojega sve nastaje i u koji se sve vraća mora sve obuhvaćati, dakle, bezgraničan je i neodređen. Stoga pratemelj mora biti neshvatljiv i neizreciv, čak ni pojmovno misliv.

Neoplatonisti ističu da o Bogu možemo reći samo što on nije (negativno), ali ne i što on jest (pozitivno). Augustin zbog toga upozorava da mi Boga možemo spoznati, ali ga u njegovoj beskrajnoj biti nikada ne možemo potpuno shvatiti.

Analogni govor o Bogu proizlazi iz kršćanskog nadvladavanja problema negativne teologije. Analogni pojam čini sredinu: jedinstvo u mnoštvu ili mnoštvo iz iskonskog jedinstva.

Iskustvo povijesti uči da kršćanska vjera potrebuje filozofsko mišljenje da se utemelji i potvrdi. Ipak, sve filozofsko znanje o Bogu, a također i teološka vjera u Boga, ostaju nesavršeni, ne samo jer Bog nadilazi naše pojmove, a sva spoznaja je ''djelomična'', nego i zato što teoretsko znanje i vjerovanje u životu mora postati praktično. Vjera u Boga nije samo stvar čisto teoretskog znanja nego čitavog ljudskog iskustva života iz vjere. Što je Bog i što on znači za mene može mi samo onda sinuti i postati uvjerljivo iskustvo ako se Apsolutno uistinu apsolutno stavi na prvo mjesto, tj. ako se u vlastitom životu Boga prizna, časti i iz njega živi. Tek u tome možemo sluteći iskusiti tko je taj Bog na kojeg smo usmjereni i upućeni, u kojeg vjerujemo i u kojeg se smijemo pouzdati.