ena nekić - oliver.efri.hroliver.efri.hr/zavrsni/951.b.pdf · multinacionalne kompanije i...
TRANSCRIPT
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET
Ena Nekić
GLOBALIZACIJA I INTERNACIONALIZACIJA
SVJETSKE EKONOMIJE
DIPLOMSKI RAD
Rijeka, 2015.
SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET
GLOBALIZACIJA I INTERNACIONALIZACIJA
SVJETSKE EKONOMIJE
DIPLOMSKI RAD
Predmet: Suvremene ekonomske teorije
Mentor:Dr. sc. Dragoljub Stojanov
Student: Ena Nekić
Studijski smjer: Gospodarstvo EU
JMBAG: 0081108964
Rijeka, lipanj 2015.
SADRŽAJ
1. UVOD .................................................................................................................................... 1
1.1. Problem i predmet istraživanja ........................................................................................ 1
1.2. Hipoteza rada ................................................................................................................... 1
1.3. Svrha i ciljevi rada ........................................................................................................... 2
1.4. Znanstvene metode .......................................................................................................... 2
1.5. Struktura rada .................................................................................................................. 2
2. POJAM I TEMELJNE POSTAVKE GLOBALIZACIJE I INTERNACIONALIZACIJE ... 4
2.1. Pojam globalizacije ......................................................................................................... 4
2.2. Dimenzije globalizacije ................................................................................................... 5
2.3. Tri konfiguracije globalizacije ........................................................................................ 7
2.4. Pozitivne i negativne karakteristike globalizacijskog procesa ........................................ 9
2.4.1. Prednosti ................................................................................................................... 9
2.4.2. Nedostaci ................................................................................................................ 10
2.5. Uzroci i posljedice globalizacijskog procesa ................................................................ 12
3. POJAM INTERNACIONALIZACIJE ................................................................................ 15
3.1. Različitosti naspram globalizacije ................................................................................. 15
3.2. Motivi i efekti internacionalizacije ............................................................................... 16
3.3. Ekonomski i društveni značaj procesa internacionalizacije .......................................... 19
4. EKONOMSKI ASPEKT GLOBALIZACIJSKOG PROCESA .......................................... 22
4.1. Ekonomske karakteristike globalizacijskog procesa ..................................................... 22
4.1.1. Međunarodna trgovina ........................................................................................... 26
4.1.2. Izravna strana ulaganja ........................................................................................... 28
4.1.3. Multinacionalne kompanije i strateška partnerstva ................................................ 29
4.2. Globalizacija i nova ekonomija ..................................................................................... 30
4.3. Opći pokazatelji procesa globalizacije u Hrvatskoj, Mađarskoj i Njemačkoj .............. 31
5. ULOGA SVJETSKIH I MONETARNIH ORGANIZACIJA U GLOBALIZACIJSKOM
PROCESU ................................................................................................................................ 35
5.1. EU i globalizacija .......................................................................................................... 35
5.2. Globalizacija i novi svjetski poredak ............................................................................ 38
5.3. Transnacionalne korporacije u procesu globalizacije ................................................... 41
5.4. Multinacionalne korporacije u procesu globalizacije ................................................... 43
5.5. Institucije koje upravljaju globalizacijom ..................................................................... 44
5.5.1. Uloga WTO-a ......................................................................................................... 47
5.5.2. MMF i Svjetska banka ........................................................................................... 49
6. KRATAK OSVRT AUTORICE .......................................................................................... 52
ZAKLJUČAK .......................................................................................................................... 54
LITERATURA ......................................................................................................................... 56
POPIS GRAFIKONA .............................................................................................................. 59
POPIS SHEMA ........................................................................................................................ 59
POPIS SLIKA .......................................................................................................................... 59
POPIS TABLICA ..................................................................................................................... 59
1
1. UVOD
Globalizaciju, kakva je danas, teško je definirati te se uzima kao vrlo apstraktan pojam. Upravo
zato, teško ju je definirati na jedinstveni način, te da bi se razjasnilo što je u biti globalizacija,
potrebno je u obzir uzeti čitavu teoriju kojom bi se ona mogla objasniti.
1.1. Problem i predmet istraživanja
Globalizacija je već duže razdoblje vrlo važan pojam za svaku zemlju, svjetske političare,
ekonomiste, znanstvenike itd. Globalizacija se može utvrditi kao jedna od posljedica razvoja
tehnologije, znanosti, demokracije i tržišne ekonomije. Njome je omogućeno slobodno kretanje
kapitala, ljudi i informacija među zemljama te su ukinute i granice. Pojavi procesa globalizacije
najviše je kumovala situacija u kojoj se svijet našao nakon Drugog svjetskog rata kada su
europske zemlje započele proces povezivanja međusobno. Time se pokušalo izbjeći
neprijateljstva i stvoriti jednu jedinstvenu zajednicu unutar koje će zemlje surađivati i pomagati
si. Takva politika smatra se jednom od pokazatelja globalizacije te čini svijet kakav je on danas.
Pitanja o globalizaciji i njenim nuspojavama koje izaziva, isticanje pozitivnih i negativnih
strana, korištenje pojma globalizacije kao glavnog krivca za razne neuspjehe raznih država
moguće je pronaći u većini literature te čuti od mnogih medija. Da li je to tako, te zbog čega je
došlo do globalizacije predstavlja problem istraživanja. Različita su mišljenja što donosi
globalizacija, kako utječe pozitivno a kako negativno, a različito se tumači za razvijene zemlje
i za zemlje u razvoju. Iz svega navedenog, može se zaključiti da je predmet istraživanja rada
upravo globalizacija te teoretski i praktični problemi koji se javljaju u procesu globalizacije.
1.2. Hipoteza rada
Iz navedene problematike rada može se izvući radna hipoteza. Ona glasi: Iako je u literaturi
globalizacija najčešće isticana kao negativna pojava u ekonomiji, moguće je zaključiti da se
globalizacijski procesi u konačnici pozitivno reflektiraju na gospodarski razvoj zemlje.
Analizom prikupljene literature kroz definiranje globalizacije, usko povezanih pojmova,
analizom internacionalizacije i ekonomskog aspekta globalizacije pokušati će se dati odgovor
na postavljenu hipotezu, odnosno, opovrgnuti je ili potvrditi.
2
1.3. Svrha i ciljevi rada
Svrha i cilj rada jest prikazati najvažnije karakteristike globalizacije pritom pokušavajući
prikazati njezine pozitivne i negativne implikacije. Globalizacija je dio života svakog
stanovnika svake države na svijetu, no da li je i u kojoj mjeri utjecala na određene raznolikosti
među zemljama predstavlja postavljeni cilj koji se ovim radom pokušava ispuniti.
Isto tako, ovim se istraživanjem želi dati doprinos objedinjavnjem osnovnih karakteristika
globalizacije i internacionalizacije te njezinih osnovnih pokazatelja kako bi se dobio uvid u to
što stvarno globalizacija predstavlja za svijet.
1.4. Znanstvene metode
Prilikom izrade rada korištena je kombinacija nekoliko znanstvenih metoda. To su: metoda
kompilacije, metoda deskripcije, metoda klasifikacije, povijesna metoda te metoda analize i
sinteze.
Prije početka pisanja rada prikupljeni su razni podaci i literatura, što domaćih što stranih autora,
nakon čega je ista detaljno proučena. Iz prikupljene literature izvučeni su osnovni podaci
potrebni za razradu istraživačkog rada što čini metodu kompilacije. Metodom deskripcije
analizirani su osnovni pojmovi i pojave koje je nužno objasniti prije kretanja u daljnju razradu
teme. Metodom klasifikacije vršila se klasifikacija zemalja na razvijene, nerazvijene, zemlje u
tranziciji, uvoz i izvoz i ostale klasifikacijske grupe. Povijesnom metodom utvrđene su
povijesne karakteristike i podaci vezani uz samu pojavu globalizacije i internacionalizacije.
Primjena metode analize ogleda se u analiziranju pojedinih dijelova globalizacije analizirajući
njezine uzroke, posljedice, motive i efekte internacionalizacije i sl. Metodom sinteze pojašnjava
se globalizacija kao ukupnost pojava koje vladaju pri samom procesu ili pri utjecaju koji
ostvaruje.
1.5. Struktura rada
Rad se sastoji od pet međusobno povezanih dijelova koji tvore cjelinu.
3
Prvo poglavlje predstavlja sam Uvod u kojemu se navode i objašnjavaju problem i predmet
istraživanja, radna hipoteza, korištene znanstvene metode i struktura rada.
U drugom poglavlju koje nosi naziv Pojam i temeljne postavke globalizacije definiran je sam
pojam globalizacije te njezine osnovne i najvažnije karakteristike, pokušavajući pritom zadržati
se na onom najvažnijem jer ipak ovaj pojam obuhvaća vrlo mnogo. Tako je objašnjena kratka
povijest globalizacije, samo pojmovno objašnjenje, dimenzije, njezine tri konfiguracije,
pozitivne i negativne strane te uzroci i posljedice globalizacije.
Pojam internacionalizacije naslov je trećeg poglavlja. Zbog čestog upotrebljavanja ovog pojma
kao sinonima za globalizaciju, unutar ovog poglavlja objašnjena je razlika između pojma
internacionalizacije i globalizacije. Također, navedeni su motivi i efekti ove pojave te njezin
ekonomski i društveni značaj.
Četvrto poglavlje rada pod nazivom Ekonomski aspekt globalizacijskog procesa, kao što sam
naslov kaže, govori o ekonomskim karakteristikama globalizacijskog procesa. U sklopu ovog
poglavlja ukratko je prikazana Europa u procesu globalizacije te nova ekonomija.
U petom poglavlju pod nazivom Uloga svjetskih i monetarnih organizacija u globalizacijskom
procesu navode se osnove karakteristike transnacionalnih i multinacionalnih kompanija te
globalizacija i novi svjetski poredak, pritom navodeći institucije koje upravljaju globalizacijom.
Zaključak predstavlja kratki sažetak cjelokupnog rada sa zaključnim razmatranjima.
4
2. POJAM I TEMELJNE POSTAVKE GLOBALIZACIJE I
INTERNACIONALIZACIJE
Jedna od najučestalijih riječi u svakodnevnoj upotrebi jest globalizacija, o kojoj se počinje
govoriti krajem 20. stoljeća. Javno mišljenje je također okrenuto procesima globalizacije. S
jedne strane postaje nemoguće da se sve zemlje „sakriju“ iza svojih granica, dok s druge strane
ekonomska politika pojedinih zemalja ne može pasivno promatrati suvremene procese
globalizacije koji su zahvatili svjetske tokove proizvodnje, kapitala, izvoz, uvoz, pokretljivost
radne snage i slično. Nameće se potrebu zemljama da se uklope u te procese iz razloga što
zahtjevi međunarodnih tržišta postaju sve oštriji. U tom se kontekstu pojedine zemlje nalaze u
dvojakoj situaciji, s jedne strane gleda se na očuvanje nacionalnog identiteta, tradicije, jezika,
kulture i sl., dok s druge strane na djelotvorno uklapanje u procese globalizacije koji se odvijaju
transnacionalno i transocijetalno. Odvija se proces probrazbe načina proizvodnje i potrošnje.
To se prije svega odnosi na Europsku uniju, koja se ubraja među vodeće ekonomske sile svijeta.
Ekonomske integracije dovode do regionalne suradnje zemlja članica, institucionalno
povezanih, na planu slobodnog prometa roba, rada, kapitala, usluga i sl. Iako se ti procesi ne
odvijaju idealno, oni utječu značajno na svjetska privredna kretanja i položaj pojedinih zemalja
u svjetskom gospodarstvu, socijalnom i političkom sustavu.
Globalizacija u suvremenim uvjetima predstavlja posebni stadij u kontinuiranom procesu
društvenih promjena, a njezini se procesi posebno pojačavaju 80- tih godina 20. stoljeća. Moglo
bi se kazati da globalizacija predstavlja novi val promjena u gospodarstvu, tehnologiji i društvu.
Pogrešno bi bilo misliti da je globalizacija pojam (Veselica, 2003:3) zbog toga što se radi o
procesu koji je star i počeo prije više od sto godina.Proces globalizacije veže se na 18. stoljeće,
kada je Europu zahvatio veliki val društveno-ekonomskih i političkih promjena koje oblikuju
društva.
2.1. Pojam globalizacije
Definicija pojma globalizacije koja je priznata i važeća ne postoji, te s obzirom na to postoje
različiti pokušaji određivanja globalizacije. Može se definirati kao (Čečuk, 2002:20):
a) najveća ekonomsku i društvena promjena još od industrijske revolucije,
b) proces porasta veza između društava i problema,
c) pokretanje snaga svjetskog tržišta i ekonomsko slabljenje država.
5
Globalizacija je riječ koja se danas rabi vrlo često i u različitim kontekstima. Stoga se i različito
definira. Globalizacija se može definirati kao povećana međunarodna razmjena na tržištima
dobara, usluga i tržištu nekih faktora proizvodnje, uključujući rast i razvoj institucija koje
premošćuju nacionalne granice – poduzeća, vlade, međunarodne institucije i nevladine udruge
(Dujšin, 1998:34).
Globalizacija se može definirati i kao sloboda i mogućnosti pojedinaca i poduzeća da svojom
voljom potaknu, odnosno, pokažu inicijativu za razmjenu s drugim stanovnicima ili
poduzećima u drugim zemljama. Kao prvi čovjek koji je započeo teoriju globalizacije navodi
se Ronald Robertson i to tijekom 1980-ih i 1990-ih godina 20. stoljeća. Osim njega, postoje i
mnogi drugi autori koji pišu i govore o globalizaciji i različito ju definiraju (Grgurić, 2004).
Lončar (2005) definira globalizaciju kao proces otvaranja i liberalizacije nacionalnih
financijskih tržišta i njihova stapanja u globalno tržište kapitala što je nazvano i
konvencionalnom definicijom. Danas se najčešće pod tim nazivom smatra „međunarodna
integracija“ dobara, tehnologija, rada i kapitala pa se može govoriti o globalizaciji u širem
smislu (Lončar, 2005).
Zbog globalizacije mnogi međuljudski odnosi a i odnosi između zemalja postaju intenzivniji,
dok se razmišljanja ljudi mijenjaju i u cjelini drugačije shvaćaju. Globalizacija sa sobom donosi
i određene zahtjeve poput potrebe za stalnim ulaganjem u znanje, tehnologiju, istraživanje i
razvoj. Tko god malo zastane i ne održi korak sa svim promjenama koje globalizacija donosi,
teško će nadoknaditi zaostatak.
2.2. Dimenzije globalizacije
Dimenzija globalizacija odnosno, područja unutar kojih se odvijaju i na koje utječe
globalizacijski proces postoji nekoliko. Te dimenzije nisu u potpunosti zasebne, već samu
globalizaciju predstavlja ukupnost njihove međupovezanosti i isprepletenosti.
Dimenzije globalizacije su (Tucak, 2007:144):
a) ekonomska,
b) društvena,
c) politička,
6
d) kulturna, i
e) ekološka.
Na sljedećoj shemi moguće je vidjeti slikoviti prikaz dimenzija globalizacije.
Shema 1. Dimenzije globalizacije
Izvor: 'Utjecaj globalizacije na hrvatsko gospodarstvo', 2012, Srednja škola Glina, ss-
glina.skole.hr/.../Utjecaj_globalizacije_na_hrvatsko.. (27.05.2015.)
Ekonomsku dimenziju karakterizira veliki porast trgovine, investicija, jačanje i povećanje
financijskih tokova, globalno i jedinstveno svjetsko tržište, transnacionalno integrirana
proizvodnja, putovi biznisa koji nisu prostorno i vremenski ograničeni, kraj nacionalnih
ekonomija, gospodarske zakone koji su globalni, svjetski te pojačane ekonomske i trgovinske
aktivnosti.
Društvena dimenzija globalizacije ogleda se kroz svijet kao cjelinu. Određene promjene
globalizacije poput tehnološkog napretka, ekonomski poredak koji se stalno mijenja, te ostale
dimenzije utječu također na društvenu sliku svijeta i omogućuju oblikovanje novog, drugačijeg,
globalnog društva. Nova vrsta komunikacije omogućuje stvaranje „društva na daljinu“, koje se
uvelike razlikuje od onog tradicionalnog društva i druženja kakav je poznat danas. Ipak, to ne
7
obilježava i nestanak tradicionalnih oblika. Društvenom globalizacijom također se povećavaju
i migracije ljudi te se stvaraju nove društvene veze i smjernice.
Međudržavni i politički odnosi bilježe promjene u posljednjih 25 godina, dok se politika ističe
kao i dalje teritorijalno organizirana. Politika više nije tema rasprave jedne zemlje, već postaje
globalna a politički postupci imaju puno šire značenje, isto kao i politička pitanja zbog kojih i
pristup treba biti globalan. Države više nisu u mogućnosti postupati samo u odnosu na sebe i
svoje interese, nego globalno, planetarno, u odnosu prema čitavom svijetu. Zahvaljujući
internetu kao tehnološkom sredstvu ubrzanog poslovanja i transakcija, državne granice i zakoni
imaju smanjen, promijenjen značaj, jer sada poslovi i komunikacije nisu toliko ograničeni njima
(Zake, 2004).
Tehnologija zauzima vrlo važno mjestu kada se govori o globalizaciji. Tehnologijom se uvelike
olakšava pristup i komunikacija s drugim kulturama, ali i u ekonomskom smislu. Svjetska
trgovina bilježi porast s porastom tehnoloških promjena. Ipak, postoje i negativne kritike u
području kulture kada se govori o globalizaciji, gdje se posebno ističe utjecaj SAD-a kao
dominantne sile. Mnogi se pribojavaju da je globalizacija zapravo „amerikanizacija“ ili
pozapadnjenje svijeta (Zake, 2004).
Ekološka globalizacija kao što joj sam naziv daje značenje, radi se o povećanim ekološkim
problemima koji sa porastom globalizacije također rastu. Ekološki problemi javljaju se kao
posljedica jačanja modernizacije i industrijalizacije. Gledajući s druge strane, ovom
globalizacijom pokušava se osvijestiti svijet o globalnim ekološkim problemima, ili makar
odgovornost za probleme kao što su ozonske rupe, globalno zagađenje narušavanje nekih
životinjskih i biljnih vrsta i toksični otpad. Te probleme ne mogu rješavati sami niti država niti
pojedinci, nego su oni globalno pitanje.
2.3. Tri konfiguracije globalizacije
Globalizacija je fenomen koji dotiče ekonomska, politička te socijalna područja, iako mi
razmatramo iznimno ekonomske komplekse i fenomene kao i njihove implikacije koje su
potrebne za razumijevanje suvremenih globalnih zbivanja. Ta kompleksnost proizlazi iz
multidimenzionalnosti, pri čemu različite dimenzije funkcioniraju simultano i u međuovisnosti.
8
Na temelju hijerarhijske povezanosti triju dimenzija globalizacije mogu se promatrati tri
konfiguracije globalizacije koje se razlikuju (Veselica, 2003:5):
a) konfiguracija internacionalna,
b) konfiguracija multinacionalna,
c) konfiguracija globalna.
U konfiguraciji internacionalnoj globalizacija ima dominantnu dimenziju razmjene dobara i
usluga između zemalja. Njezina logika regulacije je utemeljena na principu međunarodne
specijalizacije. To se temelji na razlici sektorske produktivnosti između različitih nacionalnih
teritorija. Postojanje nacionalnih razlika određuje specijalizaciju zemalja. Izravna ulaganja u
inozemstvu trebaju služiti razvoju razmjene jer ne postoji jedna sustavna delokalizacija
proizvodnje. Kretanje kapitala je određeno uređenjem komercijalnih transakcija. Stanje bilance
plaćanja je glavni princip regulacije.
Multinacionalna globalizacija počiva na pokretljivosti dobara i usluga. Najvažniji vektor je
vezan na izravna ulaganja u inozemstvu od strane firmi. Logika ove konfiguracije je natjecanje.
Imperativ natjecanja održava konkurenciju oligopolističke prirode, između multinacionalnih
firmi. Ona se mjeri u dijelu svjetskog tržišta, uz napomenu da ravnoteža bilance plaćanja zemlje
porijekla više nije bitna. Multinacionalne kompanije postaju glavni akteri globalizacije. Zbog
konfiguracije internacionalne, konfiguracija multinacionalna ne može biti svedena na zbroj
nacionalnih teritorija. Različitosti ekonomske, socijalne, pravne, kulturne, nacionalnih teritorija
negirane su od unutarnjih organizacijskih struktura, firmi koje prelaze nacionalne prostore.
Stvara se čvrsta međuovisnost sa drugim dimenzijama globalizacije. Cilj dobara, usluga i
čimbenika su cijene prijenosa koje određuje same firme.
Globalna konfiguracija je određena dominantnom financijskom dimenzijom. Sa novom
konfiguracijom kretanje kapitala ima vlastitu logiku. Ona postaje djelomično autonomna i
izbjegava određenja stvarne ekonomije koja su prije bila dominantna u ranijim konfiguracijama.
Kruženje kapitala određeno je procjenom stopa financijskih tržišta i tržišta razmjene. Privatne
financijske ustanove: mirovinski fondi, kompanije i osiguranja, hedge fondovi postali su glavni
čimbenici tamo gdje financijski čimbenici uzimaju udio u kapitalu kotiranih društava.
Međuovisnost dimenzija bitno su vezana uz efekte vezane u cilj financijske isplativosti. Postoji
mogućnost spekulativnih dobitaka utemeljenih na osamostaljenje, koji se tiču kretanja vlastitih
varijabli financijskih tržišta, a to su kamatna stopa te stopa tečaja. Druge operacije se odvijaju
9
prema modelu akvizija-fuzija. Najšire govoreći, upravljanje portfeljima investicijskih banaka i
industrijske aktive asimilira financijska aktiva. Napredak novih informacijskih tehnologija i
komunikacija je udesetorostručio brzinu kretanja kapitala u odnosu na kretanje dobara
industrijskih ulaganja. Postojanje nacionalnih granica ih ne koči u njihovom hodu. Prostor koji
pripada globalnoj konfiguraciji određen je mrežama povezanim različitim mjestima, tako zvane
off shore. Po definiciji oni koriste položaj ekstrateritorijalnosti. Na svoj način globalna
konfiguracija čini se dovršava razaranje pojma država-nacija koji se otvorio u multinacionalnoj
konfiguraciji.
Kroz navedene tri konfiguracije globalizacija označava proces, podređivanje načina života
moći tržišta. Iza novih vanjština simboliziranih uspjehom spektakularnih tehnologija, kao što
je informacijska struktura, otkriva se pokret koji više stoljeća na svoj način oblikuje
ujednačavanje planeta. Sigurno je da izraz globalizacija nije jednostavan, on je veoma fluidan
(Veselica, 2003:6).
2.4. Pozitivne i negativne karakteristike globalizacijskog procesa
Globalizacija je ključni proces devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Nerijetko se oni koji
smatraju da će globalizacija donijeti samo pozitivne promjene nazivaju optimistima. S druge
strane, oni koji tvrde da globalizacija donosi više nedostataka nego prednosti te da povećava
nejednakost, nazivaju se pesimistima. No iako se optimisti i pesimisti u mnogočemu ne slažu,
ipak su složni da je globalizacija proces bez presedana u svjetskoj povijesti.
2.4.1. Prednosti
Razvoj svjetskog tržišta doveo je do toga da se vrijednost proizvedenih roba unutar nacionalnih
gospodarstava u konačnom obračunu mjeri usporedbom sa cijenama na svjetskom tržištu, zbog
čega ona koja u procesu učini najniže troškove, ostvari i dobit na svjetskom tržištu.
Ipak, potrebno je priznati određene prednosti globalizacije. Globalizacijom je omogućen
jednostavniji pristup širem i jeftinijem pristupu potrošnih dobara, znanju i novim
tehnologijama. Globalizacijom je olakšan i pristup idejama i inovacijama u mnogim područjima
(dizajn, tehnologija, investicijski projekt, novi proizvod i dr.). Naravno da preuzimanje ideja i
imitacija stranih modela i struktura na lokalnoj razini ne garantira uspjeh samo po sebi. To je
10
samo potencijalna prednost, proizašla iz povećanja izbora koji je uzrokovao globalizacijski
proces i koji se nudi na globalnoj razini. Te potencijalne prednosti uključuju i (Čečuk, 2002:20-
23)::
a) bolju i efikasniju alokaciju proizvodnih resursa, temeljenu na međunarodnim
komparativnim analizama,
b) velike uštede zasnovane na ekonomiji razmjera i povećanom izboru proizvoda i
jeftinijim resursima,
c) transfer tehnologije, njenu jeftiniju proizvodnju, distribuciju i upotrebu,
d) poticanje inovacija, i eksponencijalnog razvoja tehnologije,
e) odbacivanje neproduktivnih i nerentabilnih aktivnosti,
f) promoviranje rasta i kreiranje novih radnih mjesta,
g) slobodno kretanje ljudi, transfer znanja i know-howa,
h) jeftiniji kapital kroz povećanje konkurencije financijskih institucija, slobodni
međunarodni transfer kapitala i njegovu najefikasniju upotrebu,
i) međunarodnu specijalizaciju i povećanje dostupnosti financijskih usluga, njihovo
pojeftinjenje zbog povećane konkurencije, što dovodi u krajnjoj konzekvenci do rasta
efikasnosti proizvodnje,
j) smanjenje rizika i povećanje profita investitora kroz međunarodnu diverzifikaciju
portfolia,
k) uvođenje discipline na tržišta (i realna i financijska) kroz njihovu integraciju,
l) uspostava važnih međunarodnih socijalnih, društvenih i ekoloških standarda.
Gospodarske učinke globalizacije za zemlje u razvoju teško je mjeriti jer ne postoje adekvatni
usporedivi podaci. To postaje utoliko teže kad se pokuša primijeniti suvremena metodologija
mjerenja globalizacije gdje se upotrebljavaju specifični pokazatelji. No, globalizacija kroz ove
procese stvara potencijal za sveopći ekonomski razvoj, povećavajući ukupno svjetsko bogatstvo
i doprinoseći tako poboljšanju životnog standarda u mnogim zemljama, a posebno onim u
tranziciji i razvoju.
2.4.2. Nedostaci
Globalizacija, dominantna sila u zadnjem desetljeću 20. stoljeća, oblikuje novo doba interakcije
među nacijama, ekonomijama i ljudima. Ona proširuje kontakt između ljudi izvan nacionalnih
granica – u ekonomiji, u tehnologiji, kulturi i upravi. Međutim, ona također i fragmentira
11
proizvodne procese, tržišta rada, političke entitete i društva. Dakle, iako globalizacija ima
pozitivne, inovativne i dinamičke aspekte, ona također ima negativne, eruptivne i
marginalizujuće aspekte.
Po mišljenju kritičara globalizacije M. Hans Petera i H. Schumanna dolazi do zamke
globalizacije koje se očituje u sljedećim točkama (Jašić, 2003:66-67):
1. Porast konkurencije na tržištu dobara i usluga uzrokuje porast nezaposlenosti te se
pogoršavaju opći radni uvjeti i smanjuju se socijalna prava. U zemljama s niskim
nadnicama takva situacija povećava pritisak na daljnje smanjivanje nadnica radnicima
s nižim kvalifikacijama. Mladi ljudi moraju se zabrinuti da će im biti uskraćena šansa
da nađu prvo radno mjesto;
2. Proces rastućeg stupnja konkurentnosti među pojedinim nacionalnim gospodarstvima,
u koji je uključena i konkurencija u oblasti porezne politike, što znači napuštanje sistema
progresivnog oporezivanja s posljedicama narušavanja princip ravnomjernosti
oporezivanja i smanjenje prihoda u državnoj blagajni, što rezultira sa lošijim
zadovoljavanjem potreba građana s javnim dobrima;
3. Zbog rastuće mobilnosti kapitala, ali i zbog rastućih migracija, sistemi socijalne zaštite
pojedinih država zapadaju u zamke dampinga što se svodi na smanjenje socijalnih
standarda;
4. Zbog velikih razlika u pogledu tretiranja okoliša kao oskudnog dobra i različitih
preferencija pojedinih država što se tiče kvalitete čovjekovog okoliša, može se dogoditi
da zemlje sa strogim ekološkim normama dislociraju prljave industrije. To se negativno
odražava na zapošljavanje u razvijenim zemljama kao i na zaštitu okoliša u svjetskim
razmjerima;
5. Zbog dinamike koja prati svjetska financijska tržišta, ekonomska politika pojedine
zemlje ne može slijediti vlastite postavljene ciljeve, već je osuđena na nemoć. Zbog
smanjene mogućnosti kontrole na granicama i zbog novih tehničkih mogućnosti, raste
međunarodni kriminal, naročito gospodarski kriminal i trgovina drogom.
Kako bi se razriješili problemi na tržištu rada u uvjetima globalizacije, posebna se važnost
pridaje politici obrazovanja. Potreban je kvalitetniji ljudski capital zbog veće mogućnost
prilagođavanja tržista nad globalnim strukturnim promjenama te veće sposobnost za
proizvodnju inovativnih proizvoda za kojima postoji potražnja. Kritičari globalizacije govore
kako je potreban pažljiv pristup i detaljna analiza svih implikacija koje ona donosi, kako ne bi
12
upali u zamku kapitala i profita, koja, iako povećava životni standard, ona poboljšava život
samo za one koji su već bogati, dok one siromašne čini još više siromašnima.
2.5. Uzroci i posljedice globalizacijskog procesa
Kao glavni uzroci nastanka procesa globalizacije navode se tehnologija, odnosno internet,
brzina i troškovi transporta, kraj Hladnog rata, globalni problemi i liberalizacija. Odgovor na
pitanje na to što je potaklo snažnu globalizaciju moguće je pronaći u tri izvora, ekonomiji,
ideolologiji i tehnologiji (Meštrović, 2001:8). Gospodarstva industrijaliziranih nacija bila su
nakon Prvog, i osobito nakon Drugog svjetskog rata, pod utjecajem državne politike koja je
nastojala uravnotežiti odnose između kapitala i radnika i smanjiti njihove međusobne napetosti.
Keynesijanska država blagostanja znači da država izravno djeluje kako bi ublažila nepoželjne
učinke slobodnog tržišta. Država mora istodobno osigurati uvjete za ekonomski rast i
akumulaciju. Te su njene dvije uloge postale međusobno sve proturječnije. Prevladavajuća
obilježja najrazvijenijih gospodarstava bila su regulacija gospodarstva i povećana uloga države.
Neomarksistička teorija svjetskog sustava kao i teorija ovisnog razvitka i imperijalizma su
uvjetovale teorijski koncept globalizacije koji je pronalazio svoje mjesto u različitim
znantostima (socioliška, politološka i ekonomska) (Milardović, 2001:9). Kao proces koji je u
nekom dijelu uvjetovao pojavu globalizacije je situacija koja je vladala nakon Drugog svjetskog
rada, posebice u Europi. Neke europske zemlje u tadašnjem razdoblju povezuju se i započinju
proces zajedničkog djelovanja (Krešić. 1996:82). Jedan od ciljeva tog povezivanja bio je izbjeći
daljnja međusobna neprijateljstva i stvoriti Europu u kojoj će sve zemlje međusobno surađivati
i pomagati se, a takva politika u Europi bila je nakon toga pokretač sličnih procesa i drugdje u
svijetu.
U nastanku globalizacije bitnu ulogu ima GATT (General Agreement on Tariffs and Trade).
Ovom ogranizacijom smanjile su se trgovačke carine između zemalja što je pridonijelo jačem
međutrgovinskom povezivanju.. GATT je osnovan 1947, kada su mu pristupile 23 zemlje, a
kasnije se taj broj neprestano povećavao. GATT se temeljio na klauzuli o najvećim
pogodnostima, iz koje proizlaze tri temeljna načela, koja čine načelo recipročnosti, načelo
liberalizacije i načelo nediskriminacije (Lončar,2005:94). Načelo recipročnosti odnosi se na to
da trgovačke olakšice koje potpisnice GATT-a priznaju jedna drugoj, moraju biti jednake za
obje strane.
13
Kada se govori o liberalizaciji, ona podrazumijeva smanjenje carina i drugih ograničenja u
postupnom obliku. Carinska nediskriminacija znači da se na sve članice GATT-a moraju
primijeniti dvostruke carinske olakšice. Od 8. prosinca 1994. godine GATT nosi novi naziv,
World Trade Organization (WTO). Uz proces globalizacije veže se i pojam
transnacionalizacije (Lončar, 2005:94). Transnacionalizacija bi podrazumijevala rastuću
važnost transancionalnih korporacija i tokova roba, ali i informacija, kapitala i znanja što vrijedi
za svjetsko tržište te globalni ekonomski prostor.
Kao posljedica globalizacije najčešće se spominje međunarodna trgovina koja ima tendenciju
rasta čak dva puta više nego svjestki output. Širenjem trgovine stvorene su izravne veze među
razvijenim zemljama i zemalja u razvoju.
Nezaposlenost raste u onim istim segmentima radne snage koji su pogođeni
deindustrijalizacojom i tehnološkim promjenama, te istodobno konkurencijom iz zemalja sa
nižim troškovima rada. Sa druge strane, mnoga radna mjesta su otvorena upravo za kvalificirane
radnike u informacijskoj tehnologiji i ekonomiji znanja. Gospodarski se rast nadoknađuje
smanjivanjem radnih mjesta zahvaljujući procesima globalizacije. U razvijenim zemljama
poput SAD-a stopa nezaposlenosti je niža nego ikada, a u Europi je viša i vjerovatno je prije
rezultat krutosti tržišta rada nego procesa globalizacije (Meštrović, 2001:15).
Negativna posljedica globalizacije je stvaranje sve većeg jaza između bogatih i siromašnih.
Radna snaga seli se iz proizvodnje na područja usluga i ekonomije, te dolazi do pada potražnje
za nekvalificiranim radnicima, što je rezultat tehnološkog razvoja.
Sa aspekta društvenih implikacija, globalizacija stvara poslovne saveze mimo državnih granica,
širi inovacije i razvija nove vrste društvenih odnosa na velike udaljenosti. Raste potražnja za
mladom radnom snagom, šire se univerzalne vrijedosti i dolazi do oponašanja zapadnjačkog
načina života. Tehnologija dovodi do poboljšavanja globalne i lokalne komunikacije a
zajednica i društvo nisu više limitirani državnim granicama, već postaju globalne. Globalizacija
i ekonomski rast imaju utjecaja i na okolinu, gdje s jedne strane globalizacija daje saznanja o
onečišćenju i uništenju okoline, a sa druge strane, u nekim djelovima svijeta stnovnici žele
zaštititi svoju zemlju suprostavljanjem razvoju i ekonomskom rastu.
14
15
3. POJAM INTERNACIONALIZACIJE
Da bi današnja poduzeća uspjela u suvremenim uvjetima poslovanja nesumnjivo je da je
potrebno prisustvo na svjestkim tržištima te konkurentnost na globalnoj razini. Drugim
riječima, provođenje procesa internacionalizacije sev više postaje pretpostavka ostvarivanja
uspjeha poduzeća na svjetskom tržištu. Gledajući sa makroekonomskog aspekta, uvjet opstanka
jedne privrede predstavlja upravo priključivanje u tokove međunarodne trgovine, odnosno,
prihvaćanja procesa internacionalizacije.
Proces internacionalizacije je proces sastavljen od nekoliko razvojnih faza koji često nije lagan.
Njegova težina očituje se kroz razne različitosti kada se govori o kulturi, jeziku te ekonomskom
i političkom uređenju zemalja.
3.1. Različitosti naspram globalizacije
Nerijetko se pojam globalizacije i internacionalizacije koristi kao sinonim za opis ekonomskih,
političkih i kulturnih aktivnosti, no ta se dva pojma međusobno razlikuju. Pojam globalizacije
dosljedno se koristi za opisivanje dramatičnih promjena kroz koje svijet prolazi, kao i nove
tehnologije i modernu ekonomiju koji su doveli do sve više međusobno povezanih
gospodarstava i kultura. Internacionalizacija se češće odnosi na specifične ekonomske
aktivnosti određene kompanije ili zemlje koje se poduzimaju u inozemstvu.
Pojam globalizacije došao u širu uporabu u kasnijim godinama 20. stoljeća, kao i što se tada
pojavio napredak u telekomunikacijama, metodama prijevoza i rasprostranjenog usvajanja
sporazuma o slobodnoj trgovini i financijska deregulacija koja je povećala međunarodnu
trgovinu i strana ulaganja širom svijeta. Konkretno, nakon raspada SSSR-a, mnogim narodima
i međunarodnim organizacijama, poput WTO-a i MMF-a, podržane su inicijative na tržištu koje
umanjuju ekonomsku ulogu svake države, potičući više neovisnu, globaliziranu ekonomiju.
Internacionalizacija se međutim ne odnosi posebno na univerzalne procese globalizacije koji
smanjuju ekonomsku neovisnost većine naroda. Umjesto toga, internacionalizacija se često
navodi da se odnosi na određene ekonomske aktivnosti zemalja na međunarodnoj razini, kao
što je potpisivanje trgovinskog sporazuma za rješavanje ili promicanje gospodarskih odnosa
16
između dviju ili više zemalja. Drugim riječima, internacionalizacija se ne mora nužno odnositi
na gospodarsku liberalizaciju i financijsku deregulaciju koja je pratila globalizaciju.
Iako se globalizacija češće odnosi na liberalizaciju i povećanje ovisnosti o globalnoj ekonomiji,
internacionalizacija se ponekad koristi za opisivanje poslovne aktivnosti poduzeća i poduzeća
na međunarodnoj razini. Na primjer, pojam internacionalizacije može obuhvatiti raspravu o
pokušajima američkog poslovanja da prodaju svoje proizvode u inozemstvu, zbog čega je tako
te kakve posljedice iz toga mogu nastati. Internacionalizacija se često koristi za opis procesa
kojima tvrtke pokušavaju standardizirati svoj proizvod ili uslugu za prodaju i korištenje u
inozemstvu.
Pored ekonomskih učinaka globalizacije, pojam se također koristi za opisivanje bližih
društvenih i kulturnih veza koje mnoge zemlje međusobno dijele. Zbog proizvoda kojima se
trguje na međunarodnoj razini, poboljšanja u telekomunikacijama, migracijama radnima,
povećanog turizma, carinskih vrijednosti i sl., ideje svakog naroda sve se više šire diljem svijeta.
Nekad je bilo uvriježeno mišljenje da je zbog ekonomskih snaga razvijenih zemalja i
korporacija u Europi i Sjevernoj Americi globalizacija zapravo bila dominirana od strane širenja
zapadne kulture, vrijednosti i politike.
Nasuprot tome, internacionalizacija se ne odnosi na sve homogene ili globalne kulture, već
označava kulturne ili društvene odnose koje građani mogu imati ili raditi na međunarodnoj
razini.
3.2. Motivi i efekti internacionalizacije
Mnoge zemlje diljem svijeta su povremeni ili potencijalni izvoznici proizvoda i usluga bez
obzira na veličinu. Kompanije unutar zemalja donose odluku da li će ući na područja inozemnih
tržišta iz mnogo razloga. Ono što se smatra osnovnim, ili bolje rečeno presudnim razlogom, jest
zadovoljavanje potencijalne potražnje na novim tržištima od strane poduzeća. No uz ovaj razlog
postoje i neki drugi koji mogu poduzeće potaknuti da proširi granice svog poslovanja.
Najvažniji faktori prema Markoviću (1994) su:
17
a) ostvariti dobit; kao i svakog gospodarstva, profit je taj koji pokreće i poduzeće, što se
odnosi i na poduzeća koja se odlučuju na izvoz. Ono će se odlučiti na takav korak onda
kada se ostvari veći profit od izvoza nego onog na domicilnom tržištu. U nekim
okolnostima, gdje se u obzir uzimaju i drugi motivi, poduzeće izvozi i kada su domaći
i strani profit na istoj razini;
b) rast i razvoj poduzeća; ovo se smatra jednim od najvažnijih razloga zbog kojih se ulazi
na strana tržišta. Nakon što poduzeće ostvari željenu poziciju na domaćem tržištu, želi
se proširiti i na druga, inozemna tržišta te ugrabiti nove prilike. Danas je podrška za
ulazak i priključivanje novim tržištima dosta velika (globalizacijske promjene,
ekonomska i politička integracija, razvitak tehnologije, mogućnosti novih kanala
komunikacije i dr.). Nova tržišta posebno su važna za mala i srednja poduzeća zato što
njima internacionalizacija nerijetko predstavlja jedinu mogućnost kako bi svoja
poduzeća proširili;
c) veća iskoristivost proizvodnih kapaciteta; kada se poveća proizvodnja, tada se smanjuju
troškovi po jedinici proizvoda čime je ostvarena manja cijena proizvoda i automatski
povećana konkurentnost naspram drugih poduzeća na zajedničkom tržištu;
d) moguće povećanje zaposlenosti; ako se poveća proizvodnja dolazi do povećane
potražnje za radnom snagom;
e) marketinška sposobnost poduzeća; ono poduzeće koje ima dobro razvijeni marketing
program, uz male promjene koje sa sobom donosi globalizacija i internacionalizacija
(razvitak tehnologije i sl.), može isti program koristiti i za djelovanje na inozemnim
tržištima. Ipak, ne preporuča se primjena potpuno istog programa za različita tržišta,.
Potrebno je ipak svaki program prilagoditi tržištu na kojemu poduzeće sudjeluje;
f) poduzetnički motivi u poduzeću – poduzetnički duh potrebno je istaknuti kada se
sudjeluje na inozemnim tržištima što je istaknuto više kod malih i srednjih poduzeća
gdje je manji broj zaposlenika. Cilj je, kao i svakog poduzeća, podići razinu
konkurentnosti radi proizvodnje dobrog proizvoda;
g) inovativnost proizvoda; isto kao i prethodne preporuke kod izlaska na nova tržišta, tako
je i inovacije potrebno prilagoditi novim tržištima. Te prilagodbe podrazumijevaju
ukuse potrošača, zakonske propise i standarde koji su važeći u zemlji na čije se tržište
ulazi;
h) zasićenost domaćeg tržišta; zbog faktora, sve veće konkurencije, zasićenosti istih
proizvoda i usluga na domaćem tržištu, velik broj poduzeća izlaz vidi u izvozu;
18
i) prednost stranog pred domaćim tržištem; uz dosad navedene faktore koji uvlače
poduzeća u sam proces internacionalizacije, može se navesti i još dodatnih
motivirajućih faktora. Na izvoz se poduzeća odlučuju zbog zadovoljenja klijenata koji
iz inozemstva traže uslugu na stranom tržištu ali i kao odgovor stranim konkurentima.
Ukoliko strani konkurenti uđu na tržište domaćih poduzeća, u pitanje dolazi i
konkurentnost cijena i kvalitete, zbog čega se izvoz domaćih poduzeća smatra nekakvim
oblikom kontranapada.
Iako mnogo poduzeća širi svoje granice poslovanja, mnoga i ostaju djelovati na domaćem
tržištu. Iako internacionalizacija nudi brojne prednosti prilikom izlaska poduzeća na strana
tržišta, postoje i prepreke na tom putu kao što je inozemni jezik, različite zakonske i pravne
regulative i sl.
Doprinosi internacionalizacije su različiti, a mogu se promatrati s četiri aspekta (Šapić,
Knežević i Golo, 2010):
a) političkog; međunarodni marketing je vrlo značajan faktor u kreiranju i uspostavljanju
međudržavnih odnosa, međuzavisnosti pa i konkretnih sfera utjecaja. Poličitka snaga i
uticaj pojedinih zemalja je najčešće u direktnoj vezi s razinom međunarodne afirmacije
konkretne zemlje kao ekonomske i tržišne sile;
b) privrednog; nijedna zemlja ne uživa potpuno zadovoljstvo na području ekonomije i
tržišta stoga uključivanje u proces internacionalizacije predstavlja pitanje opstanka;
c) socijalnog; razvoj internacionalizacije direktno ili indirektno značajno doprinosi
potpunijem zadovoljavanju općih društvenih potreba;
d) poslovnog; poslovni efekti internacionalizacije su vrlo dominantni, te bi se prethodna
tri efekta trebala podređivati poslovnom. U suprotnom, internacionalizacija bi na duži
rok bila ekonomski neodrživa.
Ekonomski izazov za sve vrste poduzeća predstavlja ulazak na nova tržišta, bila ona velika ili
mala ili srednja, no zbog ekonomske i financijske snage, strana tržišta dostupnija su za velika
poduzeća. Ovakav čin poduzeća zahtijeva značajnija ulaganja kako bi se istražila tržišta,
promovirali proizvodi, povećala distribucija ali i promjene poslovne filozofije, te ostvarivanje
stalnih inovacija i upravljanje kvalitetom.
19
3.3. Ekonomski i društveni značaj procesa internacionalizacije
Uključivanje u proces internacionalizacije ne doprinosi jedino rastu i razvoju poduzeća, već i
općem društvenom i gospodarskom razvoju.
U posljednjih nekoliko desetljeća došlo je do velikih promjena na globalnom tržištu. Jačanje
međunarodne konkurencije te utjecaj na izvozna poduzeća, te ona koja su usmjerena na domaće
tržište predstavljaju najznačajnije promjene procesa internacionalizacije. Ako se govori o
normalnim okolnostima (jednakosti i ravnopravnosti), tada se internacionalizacija ističe kao
pozitivan proces, proces zbližavanja i suradnje među zemljama kojim su promet i komunikacija
olakšani procesi, kojima se ubrzava opći razvitak i kojim se može postići ujedinjavanje svijeta
(Škrtić i Mikić, 2009, 293.).
U ekonomskom pogledu, internacionalizacija se ogleda u kvantitativnim promjenama (kretanje
uvoza, izvoza, zaposlenost, investicije itd.) koje dalje vode prema ekstenzivnijoj zemljopisnoj
organizaciji ekonomske aktivnosti. Isto tako, internacionalizacija kao dio globalizacije
obuhvaća i funkcionalnu integraciju međunarodno dislociranih aktivnosti što se vidi kroz
promjene u organizaciji ekonomskih aktivnosti (Dicken, 2003).
Osnivanje Svjetske trgovačke organizacije (WTO) dovelo je do liberalizacije međunarodnih
trgovačkih uvjeta poput carine, subvencija i sl. Liberalizacija kao proces dovela je do stvaranja
jedinstvenog tržišta čime su se mala i srednja poduzeća uključila u međunarodnu tržišnu
utakmicu. Tehnologija je pritom uvelike pomogla na način da je omogućila pristup
informacijama. Već su spomenute političke promjene koje su doprinijeli internacionalizaciji u
pogledu strukture proizvodnje i povećanja međunarodne konkurencije.
Liberalizacija trgovine i liberalizacija tržišta kapitala dva su ključna sastojka šireg političkog
okvira, nazvanog Washingtonskim konsenzusom. Taj je konsenzus, stvoren između MMF-a,
Svjetske banke i američkog ministarstva financija odredio što ulazi u skup politika koje bi
najbolje promicale razvoj. Naglasio je smanjivanje uloge države, deregulaciju i brzu
liberalizaciju i privatizaciju. Do početnih godina novog tisućljeća povjerenje u Washingtonski
konsenzus se istrošilo, i pojavio se konsenzus nakon Washingtonskog konsenzusa,
Washingtonski je konsenzus, primjerice, posvećivao premalo pozornosti pitanjima pravednosti,
20
zapošljavanja i konkurencije, tempu i redoslijedu reformi, ili tome kako se provodi privatizacija
(Stiglitz, 2009).
Grafikon 1. Otvorenost gospodarstva pri realnim cijenama
Izvor: Center for International Comparasions,
http://pwt.econ.upenn.edu/php_site/pwt70/pwt70_form.php (26.05.2015.)
Na grafikonu se vide gospodarstva pri realnim cijenama izražene u %. Najveću otvorenost
prikazuju u 2009. godini Mađarska 139%, Češka 150%, zatim slijede Slovačka sa 139% te
Estonija 134%. Za razliku od najotvorenijih zemalja koje smo analizirali suprotne njima
odnosno najzatvorenije su Japan 24%, SAD 26%, Velika Britanija 54% i Rusija 55 %. Ako se
za primjer uzme 1990. godina, najotvorenije zemlje su bile Slovenija i Hrvatska a najzatvorenije
Estonija i Rusija. Kao direktna posljedica otvorenog tržišta proizvodnih faktora neke zemlje je
otvaranje mogućnosti ekonomskim subjektima biranja gdje će raditi i gdje će investirati svoju
imovinu i znanje.
Izvoz, međunarodna partnerstva, strane investicije i međunarodni klasteri sve su primjeri načina
jačanja međunarodnih poslovnih strategija malih i srednjih poduzeća. Takve drugačije
međunarodne aktivnosti mogu integrirati različite poslovne funkcije te uključiti sve elemente
primarnih i sekundarnih aktivnosti poduzeća (Škrtić i Mikić, 2009, 294).
21
Razvijanje međunarodnih veza ključan je preduvjet koji mala i srednja poduzeća trebaju ispuniti
u procesu internacionalizacije.
22
4. EKONOMSKI ASPEKT GLOBALIZACIJSKOG PROCESA
U ovom poglavlju istaknuti će se glavne ekonomske karakteristike globalizacijskog procesa
kroz međunarodnu trgovinu, inozemne direktne investicije i multinacionalne korporacije i
strateška partnerstva, dati kratak osvrt na utjecaj globalizacije na gospodarstvo EU, te prikaz
nove ekonomije u procesu globalizacije.
4.1. Ekonomske karakteristike globalizacijskog procesa
U suvremenom smislu riječi, globalizacijski proces započinje negdje poslije II. svjetskog rata,
a njezini snažniji utjecaji počinju se osjećati 1960-ih godina. Zbog stalnog tehnološkog napretka
smanjivali su se transportni i komunikacijski troškovi zbog čega isti danas nisu prepreka
međunarodnoj razmjeni. Mnogi su međunarodni standardi proizvodnje, transporta i platnog
prometa usvojeni. Uz spomenuto ukidanje carinske barijere i smanjene carinske zaštite, značilo
je da se proizvodnja robe može obavljati tamo gdje su za to najpovoljniji i najjeftiniji uvjeti, a
prodaja obavljati tamo gdje je najbolja zarada. Svi ti faktori imaju puno više utjecaja na neku
manju zemlju nego na jaču silu (npr. Njemačka).
Za zemlje u tranziciji globalizacija je još veći izazov zbog toga što ne postoji izbor da li se
priključiti globalizacijskom procesu, već na koji način to napraviti.
Ekonomski gledano, može se reći da su uzroci i poticaji globalizacije kapitalistički način
proizvodnje, tehnološki napredak i međunarodna regulacija. Proces izjednačavanja cijena
proizvodnih faktora na različitim dijelovima globalnog tržišta ići će sporije. Cijene kapitala bit
će različite još dugo vremena zbog različitih rizika koji su dominantno posljedica
neekonomskih faktora; cijene rada također će se sporo izjednačavati, prije svega zbog kulturnih,
jezičnih, i drugih razlika, a ponajviše zbog nemobilnosti rada.
Dva su osnovna efekta globalizacije (Hirst i Thompson, 2001:23):
1. omogućuje optimalnu kombinaciju ulaganja proizvodnih faktora u svjetskim omjerima,
2. ostvarivanje teoretski idealne ekonomije omjera.
Dovoljni uvjet je da struktura i veličina tako proizvedenih dobara odgovara strukturi i veličini
svjetske potražnje. Jedan od načina postizavanja tih uvjeta proizvodnje su otkup i spajanja
23
poduzeća širom svijeta. Proces globalizacije omogućava ovakve prekogranične poslove s jedne
strane, dok istodobno na drugoj strani ovakvi poslovi pospješuju proces globalizacije.
Mogućnosti izbora za ostvarenje strukture i veličine provedenih dobara na ovaj način jest otkup
i spajanje poduzeća. S jedne strane, globalizacija omogućuje međunarodne poslove dok se na
drugoj strani proces globalizacije ovakvim procesima poboljšava.
U globalnom se gospodarstvu faktori proizvodnje - prirodni resursi, kapital, tehnologija, rad,
informacije - kao i dobra i usluge slobodno kreću svijetom. Špekulanti zarađuju prebacujući
navedene faktore s mjesta gdje su jeftiniji na mjesto gdje su skupi, a proizvođači lociraju svoje
pogone tamo gdje je to najjeftinije - u nerazvijene zemlje, gdje profitiraju ne samo na nižim
cijenama nadnica, nego i na nepropisanim standardima rada i zaštite okoliša (maloljetni radnici,
otpad koji bi bio zabranjen kod razvijenih), općenito niskoj razini ljudskih prava, te na
neorganiziranoj vojsci radnika (nepisana, ali uspješno provođena zabrana postojanja sindikata).
Nerazvijeni "profitiraju" transferom tehnologije koja je na zapadu davno zastarjela, te oko 10
% većom plaćom nego kod domaćih poslodavaca (Turek, 1999:38).
Domaće tržište više ne postoji, ono je dio jedinstvenog globalnog tržišta (još je Karl Marx tvrdio
da su domaće i inozemno tržište istoznačnice), a svako privilegiranje „domaćih“ proizvođača
je zabranjeno međunarodnim konvencijama (premda je praksa drukčija). Svjetska konkurencija
i globalizacija utječu na deregulaciju, odnosno smanjenu intervenciju države, čime se formira
realna opasnost da se deregulirana tržišna ekonomija transformira u raspojasani laissez-faire
kapitalizam koji će nalikovati na rat svih protiv sviju i dovesti u pitanje socijalni mir.(Hirst i
Thompson, 2001:27).
24
Grafikon 2. Indeks globalizacije
Izvor: Izračun autorice prema: 'Globalization', KOF, http://globalization.kof.ethz.ch/query/ (26.05.2015.)
Na grafikonu je moguće vidjeti da je indeks globalizacije u promatranom razdoblju uvjerljivo
najveći u slučaju Republike Hrvatske. Najmanji indeks globalizacije ima Češka, Dok je najveći
pad indeksa zabilježen kod Hrvatske ali i Ujedinjenog Kraljevstva u 2010. godini.
Nakon kolapsa socijalističkih komandnih gospodarstva, globalizacija se osjetila jo jače zbog
čega je liberalni koncept društva jačao a skupa s njim i ovisnost postsocijalističkih zemalja o
svjetskim središtima ekonomske i političke moći.
Globalizacija je naročito ubrzala svoj hod nakon kolapsa socijalističkih komandnih
gospodarstava, što je dovelo do dominacije liberalnog koncepta društva i ovisnosti
postsocijalističkih zemalja o svjetskim središtima ekonomske i političke moći. Ona je proces
pluraliziranja svijeta po normama i pravilima igre koje su zadane interesima kapitala i političke
moći.
Po prvi put u povijesti političke vođe i narodi trećeg svijeta i "druge Europe" susrele su se sa
situacijom da im je budućnost zadana, a ime toj zadanoj budućnosti jest tranzicija po pravilima
što su ih odredile zapadne sile (Klein, 2002:72). Pod ekonomskom globalizacijom
podrazumijeva se proces rasta međunarodnih tijekova roba, usluga, kapitala i ljudi (i sa njima
neizbježno i tehnologije), a danas, još i proces globalizacije tržišne privrede, tj. širenja
kapitalizma na one sfere i one zemlje u kojima još uvijek nije dominantan sustav (Turek,
1999:42). Taj proces karakterizira eliminiranje međunacionalnih barijera radi nesmetanog i
0
5.000.000
10.000.000
15.000.000
20.000.000
25.000.000
30.000.000
35.000.000
40.000.000
45.000.000
50.000.000
2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012
Croatia
United Kingdom
Estonia
Spain
Germany
Czech Republic
25
brzog protoka proizvoda, usluga i faktora proizvodnje. Radi se o formiranju jedinstvenog,
odnosno integriranog svjetskog tržišta, čijim stvaranjem bi se značajno snizili transakcijski
troškovi i ubrzao proces međunarodne razmjene.
Ovim su procesom obuhvaćene sve svjetske države, što je različito od međunarodne ekonomije,
te nastaje kao novi ekonomski fenomen. Nosioci i glavni akteri ekonomije su same
multinacionalne kompanije koje su u mogućnosti planirati i obavljati poslovanje na globalnoj
razini. Proces globalizacije se jasno manifestira kroz duplo brži rast svjetske trgovine od
proizvodnje.
Koliko će se brzo razvijati ekonomska globalizacija, naravno, nije lako za dati odgovor. To
zavisi o nizu faktoru, no najviše o brzini liberalizacije međunarodnih ekonomskih odnosa.
Ukoliko se gleda usporedba s liberalizacijom ekonomskog života, postoji dilema između
prepuštanja tržištu vođenja ekonomskog života ili ograničavati i usmjeravati djelovanje tržišnih
mehanizama preko državne intervencije.
Na sljedećem grafikonu moguće je vidjeti kretanje volumena svjetske trgovine.
Grafikon 3. Volumen svjetske trgovine
Izvor: 'New downturn in global economy', 2012, Investment watch blog, http://investmentwatchblog.com/new-
downturn-in-the-global-economy-global-trade-volume-growth-is-deep-in-the-danger-zone-...-and-china/
(26.05.2015.)
Iz grafikona je vidljivo kretanje volumena svjetske trgovine gdje crta po sredini označava
opasnu zonu ukoliko se kretanje pojavi ispod nje. To se dogodilo polovicom 2001. godine, no
26
najveći pad zabilježen je 2009. godine kada je ekonomska kriza uzela maha. Kao regulatori
globalne ekonomije javljaju se međunarodne ekonomske, odnosno financijske institucije: WTO
(Svjetska trgovinska organizacija), nastala iz GATT-a 1994. godine, IMF (Međunarodni
monetarni fond), nastao Bertonvudskim sporazumom 1944. godine, WB (Svjetska banka),
osnovana paralelno sa Međunarodnim monetarnim fondom. Danas svjetsku banku čine:
Međunarodna banka za obnovu i razvoj (IBRD), Međunarodno udruženje za razvoj (IDA),
Međunarodna financijska kooperacija (IFC), Multilateralna agencija za garantiranje investicija
(MIGA) i Međunarodni centar za uspostavljanje međunarodne koordinacije (ICSID).
U literaturi se navode tri glavna pokretača globalizacije (Turek, 1999:58):
1. međunarodna trgovina;
2. inozemne direktne investicije (FDI);
3. multinacionalne kompanije.
4.1.1. Međunarodna trgovina
Vrlo važna značajka suvremenih trgovinskih tijekova je i značajan porast broja regionalnih
integracija u vidu zona slobodne trgovine. Zona slobodne trgovine podrazumijeva ugovorni
odnos dvije ili više zemalja, na bilateralnoj ili multilateralnoj osnovi, kojim se ukidaju carine i
smanjuju necarinske barijere. Pored zona slobodne trgovine formiraju se i carinske unije,
ekonomske zajednice i sl. (Hirst i Thompson, 200:55).
Trgovina raste dva puta brže od bruto društvenog proizvoda, što implicira da inozemni
proizvodi i usluge postaju značajniji za životni standard potrošača u sve većem broju zemalja u
suvremenom svijetu. Međuzavisnost je česta pojava - to je uzajamna zavisnost, što ne mora
značiti potpunu uravnoteženost uvoza i izvoza. Velika zavisnost ima određene koristi ali i
nedostatke - zemlja je ranjiva na nepovoljna kretanja u svjetskoj privredi. Iako sve zemlje
sagledavaju koristi od svjetske trgovine, gotovo da nema zemlje koja dozvoljava nereguliran
tijek roba i usluga.
U svijetu dominiraju tri trgovinska bloka Europska Unija, SAD i Istočna Azija (prije svega
Japan). Postojanje tri pola jasno je vidljivo u međunarodnim odnosima, osobito u proizvodnji
skupe komunikacijske i informatičke opreme koja se ponajprije odvija na relaciji Sjeverna
Amerika – Europa – Istočna Azija. SAD raspolažu dominantnim prirodnim i kapitalnim
27
dobrima, a Japan starta marljivošću, iznimnom proizvodnošću i tehnološkim inovacijama
(Krešić, 1996:84).
Unutar ove skupine zemalja nalazi se velika moć i jedno veliko bogatstvo. Unutar ovih zemalja
koncentrirana je velika većina svjetske proizvodnje tehnologije i računalne moći, dok su u isto
vrijeme te zemlje najveći investitori u istraživanje i razvoj. Ostatak svijeta, ostale zemlje oko
ovog pola, je spojen na način da svoja vlastita gospodarstva usmjeri na dominantnu regiju.
Svaki od njih, prema tome, ima svoje područje na kojemu ima utjecaj ili podsustav.
Ako se gleda politički aspekt, ova tri dijela nisu uvijek skladna, no kada je u pitanju proizvodnja
i potrošnja, onda dijele zajedničke ambicije i vodeći su na svijetu. U razvijenim se zemljama
gospodarstvo preobražava iz industrijskog, zasnovanog na čeliku, automobilima i cestama, u
gospodarstvo koje se temelji na siliciju, računalima i mrežama.
Slika 1. Umreženost trgovine između Europe, SAD-a i Istočne Azije
Izvor: Dužanec, I. 1997, 'Globalizacija i regionalizacija gospodarskog razvoja svijeta', Geografski horizont, vol.
43, no. 1, str. 23.
Postojanje tri pola jasno je vidljivo u međunarodnim odnosima, osobito u proizvodnji skupe
komunikacijske i informatičke opreme koja se ponajprije odvija na relaciji Sjeverna Amerika –
Europa – Istočna Azija. Zbog visokih troškova potrebnih za razvoj te opreme, zanemareni su
28
mnogi ostali dijelovi svijeta. Međuovisnost SAD-a, Zapadne Europe i Istočne Azije vrlo je jaka
i očito da je tu jezgra globalne ekonomije. Njihova razmjena proizvoda i usluga iznosi milijarde
dolara. No i u toj trijadi postoje razlike. U njoj Europa ima povijesno prvenstvo i tradicionalnu
kulturnu razinu, SAD raspolažu dominantnim prirodnim i kapitalnim dobrima, a Japan starta
marljivošću, iznimnom proizvodnošću i tehnološkim inovacijama
4.1.2. Izravna strana ulaganja
Inozemne investicije su ulaganja kapitala u stranu zemlju u očekivanju prinosa. Te investicije
mogu imati više formi: javne investicije od strane države, privatne investicije pojedinaca i grupa
i investicije poduzeća. Inozemne direktne investicije nasuprot portfolio investicijama
zahtijevaju angažiranje menadžmenta u poslovanju poduzeća u koja se investira (Dragičević,
1996:72). Svrha je kontrola poslovanja i pristup inozemnim tržištima, veća prodaja u
inozemstvu nego putem klasičnih izvoznih poslova, pristup inozemnim izvorima i djelomično
vlasništvo.
Inozemne investicije rastu brže od svjetske trgovine s tim što portfolio investicije rastu nešto
brže od inozemnih direktnih investicija. Trijada (SAD, Japan i Europska Unija) daju preko 80
posto inozemnih direktnih investicija i portfolio investicija. Oko četrdeset tisuća poduzeća su
glavni akteri u inozemnim direktnim investicijama (Krešić, 1996:88). Poduzeća sve više
procjenjuju regije a ne pojedine zemlje kao područja investiranja atraktivna za inozemne
direktne investicije. Postoji komplementarnost međunarodne trgovine i direktnih investicija.
Inozemne direktne investicije su naročito doprinijele općoj globalizaciji industrije, i odvijaju se
kroz akvizicije i nove investicije (greenfield). Akvizicije su najčešće prisutne u zemljama u
kojima su burze najznačajniji izvori financiranja (npr. Kanada, V. Britanija i SAD). Manje su
prisutne u zemljama kao što su Japan i Njemačka, gdje je u okviru bankarskog sustava izgrađen
pogodan model financiranja industrijskih firmi. U usporedbi sa rastom svjetske trgovine i BDP–
a, inozemne direktne investicije su tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina imale rapidan
rast. U ranim devedesetim godinama strane direktne investicije su bilježile negativne stope, što
je bilo rezultat opće recesije u OECD zemljama. Od 1992. godine rast stranih direktnih
investicija je opet izrazit, što je U ovim procesima posebno su bile aktivne multinacionalne
kompanije koje su putem stranih direktnih investicija transferirale značajan volumen
tehnologije.
29
4.1.3. Multinacionalne kompanije i strateška partnerstva
Posljednjih nekoliko godina, globalizaciji nacionalnih privreda, pored direktnih investicija, sve
veći doprinos daju vrlo učestala međunarodna objedinjavanja velikih multinacionalnih
kompanija industrijaliziranih zemalja kojima se stvaraju zajedničke globalne mreže u raznim
područjima proizvodnje i usluga kao što su avionska i automobilska industrija, proizvodnja
aluminija, telekomunikacije, bankarstvo itd.
Zajedničke globalne mreže pokrivaju sve oblike suradnje između poduzeća u međunarodnoj
ekonomiji koja su više od uobičajenih tržišnih transakcija a manje od spajanja i pripajanja
poduzeća. Na ovaj način stvaraju se zajedničke globalne mreže proizvodnje dijelova, prodajnih
i servisnih punktova, što sve snižava troškove i povećava konkurentsku moć. Multinacionalne
kompanije dovode također do velike razmjene tehnologija između članica grupacije, što također
brzo povećava njihovu konkurentsku moć i tjera ostale proizvođače iz date grane da i one
stvaraju slične integracijske cjeline.
Strateška udruživanje se može javiti u različitim oblicima: može biti ograničena samo na
razmjenu određenih znanja i informacija ili se može odnositi na zajedničke aktivnosti u
području marketinga, proizvodnje, istraživanja i razvoja; može se odnositi samo na određene
proizvode i tržišta ili može biti dalekosežna i podrazumijevati globalnu suradnju; može se
formirati kao sa namjerom da se tijekom vremena privuku novi partneri ili se može formirati
kao ekskluzivna multinacionalna kompanija. Mada je broj varijacija na temu ogroman, ipak se
izdvajaju dva osnovna oblika ovih poslovnih udruživanja (Krešić, 1996:78):
a) ugovori o suradnji – mogu se odnositi na suradnju u različitim područjima poslovanja,
ali najčešće podrazumijevaju zajedničku proizvodnju, distribuciju i prodaju ili
istraživanje i razvoj;
b) zajednička ulaganja (joint venture) – podrazumijevaju formiranje zajedničke kompanije
u čije poslovanje svi partneri ulažu svoj kapital.
Za dobar broj poduzeća strateško partnerstvo s obzirom na izvore, stručnost i sposobnost sa
kojom raspolažu je jedini način da participiraju uspješno na globalnom tržištu. Neposredni
poticaji ili razlozi da se ide na strateško partnerstvo su (Stančić, 2000:926):
a) da se smanje troškovi razvoja novih proizvoda,
30
b) nabavi tehnologija,
c) da se nabavi marketing ili menadžment know-how,
d) da se lakše ide na jedno ili više nacionalnih tržišta ili neko regionalno tržište, i
e) da se nabavi kapital za određena investicijska ulaganja.
Neke od strateških partnerstva su "Damler-Krasler", "Wolkswagen-Toyota", "Renault- Nissan".
Kao što je već istaknuto, od Drugoga svjetskog rata tj. polovice 20. stoljeća, europske zemlje
počele su se više okretati jedne drugima. Porast međusobne suradnje u Europi započeo je
osnivanjem Europskog udruženja za ugljen i čelik, a onda i Europske ekonomske zajednice
(EEZ), Europske zajednice (EZ) i naposljetku Europske unije (EU) (Klemenčić, 1997:644).
Ovakvi su događaji potaknuli i druge zemlje širom svijeta da se povežu. Europska unija
mnogima je bila poticaj i primjer za druga udruživanja. Potrebno je spomenuti i neke mega
integracije među kojima najznačajniju ulogu predstavlja Azijskopacifička ekonomska
kooperacija (APEC), a slijede je NAFTA i Europska unija. APEC je postao petokontinentalna
integracijska cjelina, jer okuplja zemlje (ne sve) Sjeverne i Južne Amerike, Azije, Europe i
Australiju; NAFTA je na putu da preraste u bikontinentalnu udruživanjem Sjeverne i Južne
Amerike, dok je Europska unija, po svoj prilici na putu da, poslije prijema europskih zemalja u
svoje članstvo, učini i iskorake prema Aziji i Africi.
4.2. Globalizacija i nova ekonomija
Nova ekonomija, kao i stara, ne razvija se na čisto nacionalnoj bazi. Globalizaciju karakterizira
nova tehnika i komunikacija i informacija. To sa svoje strane označava i ubrzana
globalizacija i nudi nove mogućnosti investiranja u svjetskim razmjerima. Iako je globalizacija
osporavana, ipak ona ima svoju logiku i odražava sadašnje stanje glede svjetskih gospodarskih
trendova. Mnogi pod globalizacijom podrazumijevaju amerikanizaciju života što simboliziraju
lanci Mc'Donaldsa, Coca-Cole, Disneya, a i same institucije koje simboliziraju globalizaciju:
Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond, Svjetska trgovačka organizacija, nalaze se u
SAD-u (Veselica, 2003:182).
Termin nova ekonomija može se sagledati sa makroenomskog te mikroekonomskog gledišta.
Sa gledišta mikroekonomije značajan je polet poduzeća i usluga jednog novog tipa, što nosi
oznaku tehnološke revolucije velikih razmjera, dok makroekonomsko gledište ističe kako se
31
funkcioniranje ekonomije uzima u cjelini te će ono biti će izmijenjeno u toku godina,
autorizirajući perspektivu trajnog rasta.
Gledajući na staru ekonomiju, vide se prednosti ulaganja i difuzije transformacija u
ekonomskom rastu. Prvi patent na radio i licenca na telefon ubraja se u spektakularne
manifestacije inovacija, jer su one uvijek za suverenost gdje koherencija kanala ide od inovacija
tehničkih do tržišta. Ritam uspjeha zavisi od institucionalnog okvira, kao i tehnološke invencije.
Veselica u svom dijelu “Globalizacija i nova ekonomija” navodi kako se od procesa
globalizacije očekuju pozitivni učinci, kao što su: brži ekonomski rast, povratak pune
zaposlenosti, pojava novih proizvoda i usluga, odsustvo inflacije te stabilna monetarna politika.
Nova ekonomija također je doprinijela stvaranja nove komunikacije, stvaranju novih globalnih
mreža, omogućen je i e-commerce te dolazi do stvaranja novog menadžmenta. Zamjetan je
porast važnosti obučene radne snage i sve je manja važnost nekvalificirane radne snage. U
svemu tome važnu ulogu igra i obrazovanje, jer bez njega nebi došlo do svega toga,
odnosno do nove tehnologije.
Istovremeno, treba imati na umu i negativne učinke koje nova ekonomija postavlja, što dovodi
do sve češćih antiglobalizacijskih istupa, a da bi se takvi učinci mogli izbjeći, potrebno je
osigurati raspoložive resurse i gomilanje kapitala. Veselica također navodi kako je financijska
globalizacija Ahilova peta nove ekonomije, iz razloga što dolazi do globalne financijske krize
koje negativno utječu na djelovanje centralnih banaka, koje bi trebale sudjelovati u rješavanju
problema krize (Veselica, 2003:184). Sve to dovodi do potrebe za regulacijom sustava.
4.3. Opći pokazatelji procesa globalizacije u Hrvatskoj, Mađarskoj i Njemačkoj
Kretanje globalizacije može se prikazati kroz nekoliko osnovnih ekonomskih pokazatelja. Za
početak, analizirati će se kretanje stope rasta BDP-a. Niske privatne investicije, niska
zaposlenost, problemi restrukturiranja, neučinkovito korporativno upravljanje i mnogi drugi
činitelji usporili su održivi gospodarski rast Hrvatske, ali i mnoge druge zemlje.
32
Na sljedećoj tablici i grafikonu moguće je vidjeti prikaz kretanja stope BDP-a Hrvatske,
Njemačke i Mađarske.
Tablica 1. Realna stopa rasta BDP-a (%)
2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. 2014.
Hrvatska 4,1 4.2 4.8 5,2 2,1 -7,4 -2,2 -0 -2,2 -0.9 -0,4
Njemačka 1,2 0,7 3.7 3,3 1,1 -5,6 4,1 3,6 0.4 0,1 1,6
Mađarska 4,8 4,3 4,0 0,5 0,9 -6,6 0,8 1,8 -1,5 1,5 3,6 Izvor: Real GDP growth rate, 2015, Eurostat,
http://ec.europa.eu/eurostat/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=tec00115&plugin=1http://ec.e
uropa.eu/eurostat/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=tec00115&plugin=1 (27.05.2015.)
Grafikon 4. Realna stopa rasta BDP-a (%)
Izvor: Real GDP growth rate, 2015, Eurostat,
http://ec.europa.eu/eurostat/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=tec00115&plugin=1http://ec.e
uropa.eu/eurostat/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=tec00115&plugin=1 (27.05.2015.)
Na prethodna dva prikaza vidljiv je trend kretanja realne stope BDP-a u Hrvatskoj, Mađarskoj
i Njemačkoj. Kao što je moguće vidjeti, najpovoljnijim trendom ističe se Njemačka sa najvećim
rastom i najmanjim padom od početka ekonomske krize. Republika Hrvatska bilježi trend rasta
od 2013. godine, što je u usporedbi sa ove dvije zemlje najveći pad stope sa -7,4 %.
Hrvatska je dužničko, odnosno potrošačko društvo, što se jasno vidi na Grafikonu 5. Hrvatska
se nalazi u deficitu trgovinske bilance koji je u porastu svake godine.
-10
-8
-6
-4
-2
0
2
4
6
Hrvatska
Njemačka
Mađarska
33
Grafikon 5. Uvoz i izvoz Republike Hrvatske (u tisućama eura)
Izvor: Izrada autorice prema: 'Robna razmjena', 2011, 2012, 2013, 2014, Državni zavod za statistiku,
http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2011/04-02-04_01_2011/2012/2013/2014.htm (27.05.2015.)
Kao što je vidljivo iz grafikona, hrvatski uvoz gotovo za 50% više pokriva hrvatski izvoz što
potkrjepljuje gornje naveden tvrdnje o potrošačkom društvu. Model razvoja koji se temelji na
rastu potrošnje i uvozu gdje se proizvodnja i izvoz zanemaruju kroz godine je mijenjao
gospodarsku strukturu čime je umanjena konkurentnost i izvozna orijentacija.
Kao drugi pokazatelj može se navesti kretanje nezaposlenosti.
0
2.000.000
4.000.000
6.000.000
8.000.000
10.000.000
12.000.000
14.000.000
16.000.000
18.000.000
2009. 2010. 2011. 2012. 2013.
UVOZ
IZVOZ
34
Grafikon 6. Kretanje nezaposlenosti (% ukupne radne snage)
Izvor: 'Unemployment, total', 2014, http://data.worldbank.org/indicator/SL.UEM.TOTL.ZS/countries/HR-DE-
HU?display=graph (27.05.2015.)
Problem nezaposlenosti daleko je najviše isticani pokazatelj svih zemalja tijekom ekonomske
krize zato što predstavlja egzistencijalni problem velikog broja stanovnika jedne zemlje,
posebice ako se govori o Hrvatskoj. Nezaposlenost u Hrvatskoj i dalje predstavlja veliki
problem, a iz grafikona 6. je vidljivo da je kod Njemačke i Mađarske zabilježen pad broja
nezaposlenosti, dok je kod Hrvatske u porastu. Odraz ovakvog kretanja nezaposlenosti rezultat
je ekonomske pokitike koja se temeljila na strategiji razvoj koju je obilježila privatizacija,
deindustrijalizacija, uvoz, zanemarivanje domaće proizvodnje itd. Nezaposlenost danas
predstavlja osnovni problem političke vlasti zemalja. Dok Nizozemska bilježi pad
nezaposlenosti iz godine u godinu, Hrvatska bilježi veliki rast što je zasigurno pokazatelj
negativnih posljedica globalizacije, točnije, ekonomske krize.
35
5. ULOGA SVJETSKIH I MONETARNIH ORGANIZACIJA U
GLOBALIZACIJSKOM PROCESU
U ovom poglavlju definira se međuzavisnost globalizacije, Europske unije i Novog svjetskog
poretka. Kao pozitivna obilježja multinacionalnih kompanija može se navesti njihov utjecaj na
razvoj privrede i zapošljavanje stanovništva u najrazvijenijim dijelovima svijeta, njihova uloga
u napretku znanosti i razvoju tehnologije te doprinosi u povezivanju svijeta. S druge strane,
utjecaj na politiku i monopol u privredama pojedinih država njihovo je glavno negativno
obilježje.
Kako i na koji način se hrvatsko gospodarstvo može približiti razvijenom europskom i
svjetskom gospodarstvu može se ostvariti dugoročnom strategijom razvoja gospodarstva. Za
Hrvatsku je bitno, uz uvažavanje vlastitih specifičnosti, poticati gospodarski rast sukladan
globalnoj razvojnoj strategiji - održivom razvoju, kako se društveni troškovi tranzicije, koji su
sami po sebi visoki, ne bi multiplicirali.
U gospodarstvu Hrvatske temeljno kratkoročno pitanje jest kako stvoriti pretpostavke
stabilizacije gospodarskog (mikro i makro) sustava i poticanje gospodarskog rasta, a dugoročno
- kako koncipirati i ostvariti strategiju razvoja sukladnu europskim i globalnim razvojnim
trendovima, koja će pri tome uvažavati vlastite specifičnosti. Gospodarski razvoj uopće, pa tako
i u razdoblju tranzicije, ne pogađa samo interese današnje već i budućih generacija u smislu
njegovih koristi i troškova i njihova međuodnosa. Niti ovaj aspekt razvoja nije neovisan. On je
međusobno povezan s razvojem svih drugih sfera društvenog života: politike, kulture,
ekologije, etike itd. Trend globalizacije ekonomije, koji se ostvaruje slobodnim tijekom
kapitala, rada, znanja, informacija, potaknut je informacijsko-komunikacijskom
tehnologijskom osnovom. On radikalno mijenja ukupne razvojne (posredno i ekonomske)
pretpostavke. U Hrvatskoj ne postoji dugoročna gospodarska razvojna strategija. Ciljevi kao
što su makroekonomska stabilizacija kao preduvjet bržeg ekonomskog rasta je ostvaren
kratkoročni gospodarski cilj, no to nije dovoljno.
5.1. EU i globalizacija
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, države u Europi i njihovi odnosi uvelike su bili različiti od
današnjih. Tada je vladalo mišljenje da teritorijalna dominacija ocrtava i državnu snagu. Tek
36
kasnije pristup sirovinama i inozemnim tržištima postaje važan politički cilj kako bi se i dalje
održao postojeći životni standard (Lončar, 2005:98). Shvatilo se da geoekonomska prevlast ima
veće mogućnosti od one ostvarene geopolitičkim putem. Razlike među državama EU postoje i
danas, i to što se tiče njihova bogatstva i načina na koji do njega dolaze. Njemačka, iako je još
dosta opterećena ujedinjenjem, ima najveće mogućnosti da ostane vodeća država europskog
ekonomskog prostora. Uz nju vodeću riječ u Europi imaju Francuska, Velika Britanija i Italija
(Milardović, 1998:276).
Kao razdoblje koje se smatra ključnim počecima globalizacije u zemljama Zapadne Europe,
smatra se razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata kada, SAD s njima započinju svoje
intenzivno političko i ekonomsko povezivanje. Predvodnica globalizacije Amerika uspješno je
nametnula svoj model gospodarstva i sustav vrijednosti, koji se nužno odražava i na Europu i
Europsku uniju. A radi se o dva različita modela i shvaćanja globalizacije unutar zapadnoga
kulturnog i civilizacijskog kruga. Americi je tada trebalo savezništvo kako bi se mogla
oduprijeti ojačanom komunizmu, a ratom porušenoj Europi novčana pomoć kako bi se podigla
iz ruševina. Zapadnoeuropske zemlje su pomoć dobile putem Marshallova plana koji je
potaknuo njihov gospodarski uspon (Lončar, 2005:99). Zbog napretka znanosti i tehnologije
kao i pada cijena, životni standard bio je u porastu zbog čega takva zemlja postaje uzor ostalima.
Od tada, te su zemlje saveznici koji odlučuju o sudbini drugih zemalja i čija riječ danas u
međunarodnim odnosima ima veliko značenje.
Europska unija još uvijek ima obvezu ostati što je više moguće konkurentna i biti u stanju
odgovoriti na sve zahtjeve tržišta, zbog čega je EU razvila brojne politike i strategije kojima se
potiče i promovira njezina konkurentnost. Jedan od važnih događaja u tom pogledu bio je i
sastanak čelnika EU u Lisabonu 2000., na kojem je donesena strategija ekonomskog razvoja
utemeljenog na znanju, a što bi EU donijelo status najkonkurentnije regije do 2010. Cilj ove
strategije jest i promicati održivi ekonomski rast kojim se osigurava više boljih poslova te bilji
socijalni uvjeti. Vijeće Europske unije sastaje se svako proljeće kada se prati napredak
dosadašnjih djelovanja, i određuju ciljevi budućih. Naknadno je u Stockholmu 2001.
ekonomskoj i socijalnoj politici Lisabonske strategije dodana i politika održivog razvoja, kao
treće područje za koordinaciju kroz lisabonski proces (Lončar, 2005:100). Mnogi elementi
Lisabonske strategije utječu i na ostale zemlje Europe, tj. zemlje koje nisu članice EU.
37
EU kao jednom od globalizacijskih i modernizacijskih središta druge modernizacije svijeta
nedostaje tip političkog jedinstva, koji, primjerice, Americi ne nedostaje. Lisabonska strategija,
iz ožujka 2000., pokazuje da bi EU do 2010. trebala postati globalnom silom na postavkama
društva znanja i umreženog društva, održivog razvoja, socijalne kohezije, očuvanog okoliša i
najkonkurentnijeg gospodarstva na svijetu, što se može nazivati i europskim modelom
globalizacije (Fojtik, 2012). Lisabonska strategija veliku pozornost posvećuje razvoju znanosti,
obrazovanju, istraživanju i povećavanju »naprednih informacijskih tehnologija. Ambicije EU
glede postajanja globalnom silom vidljive su u namjeri konkuriranja SAD i azijskoj civilizaciji.
Danas se Europa, EU i zapadna civilizacija susreću sa nekoliko problema. Prvi je problem
odnos prema američkog modela neoliberalne globalizacije, neprimjerenog europskoj tradiciji,
koji se pokušava nametnuti kao jedini ispravni model, ne samo unutar zapadne civilizacije, već
i kao hegemonijski model na globalnoj razini. Taj model ne brine o pravičnoj globalizaciji,
njezinoj socijalnoj dimenziji te nužnoj zaštiti od rizika u kontekstu nacionalnog,
makroregionalnog i globalnog društva rizika. Drugi problem unutar zapadne civilizacije je
konkurencija u pitanju vodstva. EU se ne pokazuje ozbiljnim konkurentom SAD-u, iako se
unutar EU naznačuju težnje stvaranja globalne sile, koje se razlikuju od stvarnosti.
Europsko vijeće usvojilo je pravnu regulativu kojim se osniva Europski fond za prilagodbe
globalizaciji (EGF). Europska unija će koristiti novi fond kao instrument pomoći u
prekvalifikaciji radnika koji ostaju bez posla zbog globalnih promjena na tržištu rada (Službeni
glasnik grada Zagreba, 2012). Strukturalni fondovi nude financijsku podršku državama
članicama, poduzećima i građanima kako bi se mogle prilagoditi novim okolnostima i
predvidjeti ih. Europski fond za prilagođavanje globalizaciji (EGF), koji je osnovan 2007.,
pruža podršku za brzu reintegraciju, odnosno vraćanje na tržište rada onih radnika koji su
postali višak uslijed pojave novih načina trgovanja, koji su nastali globalizacijom. EGF ima
pozitivan uticaj u nekoliko država članica, a ima prostora i za daljnje istraživanje njegovog
potencijala. Europski fond prilagođavanja globalizaciji osigurava 500 milijuna eura godišnje za
pomoć radnicima koji su postali suvišni na tržištu rada u procesu širenja na globalno tržište.
Ovaj fond financira usavršavanje, pomoć u traženju posla, dopuštajući premještanje, edukaciju
i posebne mjere za starije i podčinjene radnike (Eu4journalist, nd).
Kao odgovor na globalne promjene javlja se Global Governance, političko korigiranje
globalizirane tržišne privrede u smislu uvezivanja ekonomskih sistema u sveobuhvatne
38
društvene ciljeve. Global Governance predstavlja ne samo vanjskopolitički koncept, već
reorganizaciju politike na svim razinama djelovanja, zajedničko djelovanje državnih i
nevladinih sudionika, od lokalne do globalne razine. To je koncept koji je nastao zbog deficita
regulacija svjetske politike, po kojem bi se trebala povećati kompetencija i transparentnost rada
međunarodnih institucija, uz učešće i kontrolu nevladinih sudionika. Global Governance
pojašnjava se kao vladanje svijetom bez svjetske vlade, unutrašnja svjetska politika, svjetska
politika uređenja, politika u 21. stoljeću, koncept suprotan neoliberalizmu, te kao odgovor na
globalizaciju (Müller, 2012). Najnapredniji model suradnje među državama i društvima
predstavlja EU.
5.2. Globalizacija i novi svjetski poredak
Raspadom socijalističkog sustava u Europi nestao je bipolarni model međunarodnih odnosa i
započela je nova faza traženja struktura i modela međunarodnih odnosa (Vukadinović,
1998:79). Novi svjetski poredak uspostavljen je u okviru postojeće strukture rasporeda sila,
gdje postoji samo jedna supersila, SAD i gdje je sustav međunarodnih odnosa njome
predvođen. Ostali dijelovi, četiri velike sile (Kina, Rusija, EU i Japan) ili nekoliko velikih sila,
nisu u mogućnosti ispunjavati zadaće lidera, odnosno središnjeg pola. Određenje američke
moći, koncentrirane oko gospodarskog razvitka, vojne sile, znanosti i vanjskopolitičkog
angažmana, pokazuje da je samo Amerika u stanju postavljati i ostvarivati globalne strategijske
ciljeve. U strategijskom smislu interesi središnjeg pola svjetskog poretka i dvaju najvećih
njegovih saveznika, EU i Japana, identični su i na njima je moguće graditi čvrsto vodstvo.
U gotovo svim sektorima zapadnog gospodarstva tvornice se zatvaraju, radnici otpuštaju, a
poljoprivredni proizvođači u Sjevernoj Americi i Zapadnoj Europi suočavaju sa prijetećim
stečajevima. U samom srcu krize na Zapadu našla su se tržišta javnim dugovima, na kojima se
svakodnevno izvode transakcije vladinim obveznicama i mjenicama vrijedne milijarde dolara.
Gomilanje velikog javnog duga pružilo je financijskim i vladinim interesima «polugu političke
moći», kao i mogućnost da se vladama diktira gospodarska i socijalna politika, a u EU i
Sjevernoj Americi kreditne ustanove, bez formalnog uključivanja MMF-a ili Svjetske banke,
rutinski provode nadzor (Chossudovsky, 2008:330). Uklanjanje države ne ograničava se na
privatizaciju javnih komunalnih usluga, zrakoplovnih kompanija, telekoma i željeznica,
korporativni kapital nastoji privatizirati zdravstvo i obrazovanje, te uspostaviti kontrolu nad
svim djelatnostima koje imaju potporu države.
39
Od početka 80-ih godina prošlog stoljeća golemi iznosi dugova velikih korporacija i poslovnih
banaka izbrisani su i pretvoreni u javni dug, a taj je proces «konverzije dugova» postao
ključnom značajkom krize, u kojem se gubitci poduzeća i banaka prenose na državu
(Chossudovsky, 2008:330). Razvijanje izuzetno regresivog poreznog sustava imalo je
nepovoljan povratni učinak kroz povećanje javnog duga. Nastalo je apsurdno stanje, gdje je
država financirala vlastito zaduživanje, a vladina bespovratna pomoć usmjeravana je na
kupovinu obveznica i rizičnih mjenica. Središnje banke postale su neovisne i zaštićene od
političkih utjecaja, a monetarna politika ne postoji više kao sredstvo državne intervencije, već
uglavnom prelazi u domenu državne intervencije.
Novi svjetski poredak i danas nakon Hladnog rata je u nemogućnosti stvaranja jedinstvenog
sustava odnosa, koji bi vodio računa o svim državama. Isticanje središnjeg pola SAD-a i četiri
velike sile (Kina, Rusija, EU i Japan), ne može zadovoljiti brojne druge države, niti pomoći u
rješavanju problema suvremenog i vrlo složenog razvitka. Sadašnji svjetski poredak još je
utemeljen na podjeli između razvijenih i nerazvijenih, odnosno, kako se to ponekad definira,
između “zone mira i zone nestabilnosti” (Vukadinović, 1998:91). A kako u zoni mira živi samo
15% stanovnika zemlje, lako je zaključiti da u velikom prostoru nestabilnosti ne može biti
uvjeta za relativno brz prelazak u zonu mira i prosperiteta. Uz tu veliku razdjelnicu, koja odvaja
dva svijeta ili dvije zone siromašnih i bogatih, padom europskog socijalizma i Sovjetskog
Saveza u upotrebi je sve više i krilatica o islamu kao opasnosti i najvećem izazovu sadašnjem
poretku.
Analiza sadašnjeg stadija svjetskog poretka u suvremenim uvjetima pokazala bi da je on još
uvijek u znaku dominacije jedne supersile i njezinih pokušaja da to što dulje ostane, da
međunarodni uvjeti još nisu takvi da omogućavaju da se oko središnjega pola oformi skupina
najvećih i najsnažnijih država, da novi svjetski poredak još nije u stanju rješavati središnja
pitanja opstanka i razvitka svijeta, a niti je u mogućnosti eliminirati sve sukobe, da je granica
podjele iz doba Hladnog rata izbrisana, ali i dalje ostaju granice koje razdvajaju pojedine
skupine zemalja, i to posebice glede ekonomskog položaja i razvoja.
Relativno kratko vremensko razdoblje od kraja Hladnog rata pa do danas nije, naravno, bilo
dostatno da se izgradi neki jedinstveni model svjetskog poretka koji bi mogao odgovarati svima.
Svijet je po oblicima i akterima višestruko multipolaran, a po nekim središnjim odlukama
40
unilateralan (Vukadinović, 1998:79). U tom sukobu multipolarnosti i unilateralnosti leži
zapravo najveći izazov svjetskom poretku. Tek stvaranje većeg broja polova koji će biti snažni,
organizirani i odlučni da vode aktivnu vanjsku politiku moći će stvarati temelje multipolarnog
poretka, koji će voditi više računa o svim članicama međunarodne zajednice. Ako je svijet
prevladao fazu hladno-ratovskog konfrontiranja unatoč svim nesavršenostima i
neizgrađenostima, onda se i novi svjetski poredak može uzeti kao prvi korak prema
multipolarnom i demokratskom svijetu budućnosti.
Iako u Hrvatskoj, u kojoj se kao imperativ postavlja učvrstiti preduvjete stabilnog gospodarskog
rasta, drugi razvojni aspekti mogu izgledati manje važni ili možda odgodivi za sutra - ne samo
zbog globalnih trendova koji ne podupiru ekonomski rast koji dovodi u pitanje ravnotežu u
prirodi, socijalno blagostanje ili političku demokraciju već i zbog vlastitog negativnog
socijalističkog iskustva u kojem se pod svaku cijenu podupirao ekonomski rast (čak se i
strateška prednost sustava iskazivala brzinom stopa gospodarskog rasta) - postavlja se nužnim
usmjeravati gospodarski rast sukladno održivom razvoju. Ovakav razvoj, zbog raznolikog i
neprocjenjivog prirodnog bogatstva, nužno je poticati u Hrvatskoj. Alarmantna upozorenja o
prljavim tehnologijama, nuklearnom otpadu, upozoravaju na potrebu institucionaliziranja
legislative koja će štititi hrvatski održivi razvoj.
Hrvatska je mala zemlja koja je kao takva, zemlja u tranziciji, morala proći kroz određene
reforme što je uključivalo promjenu strukture tržišnog sektora kako bi se povećala
konkurentnost na međunarodnom tržištu. Kako bi mogla dostići vodeće tranzicijske zemlje
Hrvatska mora postići sljedeće (Meštrović, 2001:142):
a) ostvarenje socijalnog pakta između poslodavca, sindikata i vlade tako da se reforme po
uvjetima socijalne stabilnosti nastave;
b) reformu socijalnog sektora i optimiziacija i alokacija resursa u tom sektoru kako bi se
pridonijelo socijalnoj pravdi i sigurnosti;
c) održavanje stabilnosti cijena i tečaja;
d) reforma fiskalnog sustava kako bi se udio proračunskih izdataka u BDP-u smanjio;
e) povećanje fiskalne discipline;
f) nastavljanje monetarne politike sukladne s reformnim procesima preko veće neovisnosti
Hrvatske narodne banke te poboljšanja bankarskog sustava i pratećih institucija;
g) određenje bank koja će kreditirati izvoz;
41
h) uvođenje politike plaća kojom će se postaviti ograničenje rasta plaća na rast
produktivnosti, odnosno, uvođenje fleksibilnosti na tržištu rada;
i) povećanje i zaštita tržišnog natjecanja;
j) početak strukturalnih promjena što se posebno odnosi na mirovinski i zdravstveni fond;
k) ubrzanje procesa privatizacije;
l) omogućavanje restrukturiranja poduzeća;
m) liberalizacijacijena;
n) razvitak financijskog tržišta kroz njegovo produbljivanje poticati strane investicije u
Hrvatsku;
o) doprinos povećanju kvalitativnih faktora rasta kao što su obrazovanje, znanost,
zdravstvo;
p) ubrzanje pridruživanja regionalnim i globalnim asocijacijama;
q) podizanje razine zakonodavstva i pravnog sustava na standarde Europske unije
Što se tiče redoslijeda reformi prioritetne su mjere za smanjenje i održanje prihvatljivog
proračunskog deficita, liberalizacija cijena i vanjske trgovine, liberalizacija i deregulacija
financijskih institucija te liberalizacija kapitalnog računa. Spomenuti pojmovi ne bi mogli
postojati ukoliko ne postoji ekonomska interakcija domaćeg gospodarstva s ostalim (svjetskim)
gospodarstvima kako i njegova otvorenost. Razmjena dobara i usluga među državama koje
proizvodi i država koje kupuju te proizvode i usluge je suština otvorenosti tržišta roba i usluga.
U kojoj će mjeri gospodarstvo neke zemlje biti otvoreno ovisi o mogućnosti uključivanja
ekonomskih subjekata u izvoz domaćih ili uvoz i prodaju dobara i usluga drugih zemalja.
5.3. Transnacionalne korporacije u procesu globalizacije
Transnacionalne korporacije ili kompanije su udruženja monopolnog kapitala, u kojima se
uloženi kapital jedne zemlje ulaže u privredu neke druge ili drugih zemalja sa ciljem realizacije
proizvodnje, pružanja usluga i drugih poslovnih aktivnosti kroz eksploataciju fizičkih i ljudskih
resursa strane zemlje.
Razvoj transnacionalnih kompanija (TNC) povezuje se s kolonijalnim i imperijalnim zemljama
zapadne Europe, odnosno za Veliku Britaniju i Nizozemsku koje su dominirale u ekonomskom
i vojnom smislu još u 16. stoljeću i u tome uspijevaju još i danas. TNC koje su danas poznate
nisu nastale u 19. stoljeću, u razdoblju industrijskog kapitalizma, već u razdoblju razvoja velikih
42
tvornica, velikih početnih kapitalnih proizvodnih procesa, informacijskih tehnologija i razvoja
komunikacija. Za vrijeme 19. i početkom 20. stoljeća, TNC je trebalo još sirovina, nafte i
drugih resursima kako bi omogućili neometani rad i zaštitile se od sve žešće konkurencije (SAD
i država zapadne Europe).
Uloga i utjecaj TNC-a među brojnim ekonomskim faktorima koji se javljaju kao poticaji
globalizacije je od posebnog značaja. To su kompanije koje proizvode robu i usluge u više od
jedne zemlje. Takve kopanije mogu biti male koje imaju nekoliko tvornica izvan granica svoje
države, ili velike kompanije koje svoje tvornice i podružnice imaju po cijelome svijetu. Neke
od najvećih su Coca-Cola, General Motors, Colgate-Palmolive Co., Kodak, Mitshubishi i
mnoge druge. Čak i kada su transnacionalne korporacije nacionalno orijentirane, usmjerene su
također i prema globalnim tržištima i globalnom profitu.
Na sljedećoj tablici prikazani su prihodi spomenutih kompanija zaključno s danom 31.12.2014.
Tablica 2. Neto prihodi transnacionalnih kompanija 2014. godine
KOMPANIJA NETO PRIHODI 2014. (u 000 dolara)
Coca-Cola 2.973.000
General Motors 13.808.000
Colgate-Palmolive Co. 10.109.000
Kodak 109.000
Mitsubishi 11.035.000
Izvor: Finance yahoo 2015, https://finance.yahoo.com (15.06.2015.)
Iz tablice 2. moguće je vidjeti neto prihode kompanija u 2014. godini. Kao najprofitnija
kompanija može se istaknuti General Motors sa 13.808 milijuna dolara prihoda, zatim
Mitsubishi sa 11.035 milijuna dolara, Coca Cola sa 2.973 milijuna dolara te Colgate-Palmolive
korporacija sa 109 milijuna dolara profita.
Transnacionalnim kopanijama pripadaju dvije trećine ukupne svjetske trgovine, čime je lako za
zaključiti da čine centar ekonomske globalizacije. Od tih kompanija kreću najnovije tehnologije
a one su i osnovni činitelji na međunarodnim financijskim tržištima.
43
5.4. Multinacionalne korporacije u procesu globalizacije
Multinacionalne korporacije ili kompanije su one u kojima se udružuje kapital dviju ili više
zemalja radi ulaganja u privrede zemalja koje ne raspolažu dovoljnim sredstvima za stvaranje
komparativnih prednosti u procesu poslovnih aktivnosti.
Razlika izmedju transnacionalnih i multinacionalnih kompanija je u upravljačkoj strukturi.
Porijeklo kapitala u multinacionalnij je iz jedne zemlje, dok je u transnacionalnoj iz više
zemalja. Zajedničke karakteristike su transfer kapitala u druge zemlje, kretanje kapitala
izmedju matične kompanije i njezinih podružnica.
Višenacionalna poduzeća u kojima se proizvodnja i ponuda velikih količina roba u više država
ujedinjavaju, nazivaju se multinacionalnim kompanijama. Te kompanije su vrlo važni činitelji
svjetske privrede. U ovim je kompanijama sadržan veliki kapital, ogromno znanje i velik broj
zaposlenika, a zbog čega su nastale, potrebno je istražiti zakonitosti tržišne privrede. Prvi i
najvažniji cilj poduzetnika jest povećati profit i akumulirati kapital kroz višak vrijednosti u
proizvodnju. Ako se u određenom trenutku ne mogu povećati nova ulaganja, kreće se u potragu
za novijim i povoljnijim tržištima te se sredstva sele izvan državnih granica te zemlje. Tako
nastaju multinacionalne kompanije koje kontroliraju proizvodnju nekog proizvoda u više
zemalja te na taj način postaju i važna karika globalnog povezivanja.Isto tako, ove su kompanije
lako prilagodljive zakonima a koriste se svim sredstvima i različitim načinima rada, a sve u
svrhu što bržeg i većeg stvaranja profita.
Multinacionalne kompanije su nositelji izravnih ulaganja, koja su izrazito koncentrirana u
razvijenim industrijskim zemljama u malom broju brzo razvijajućih industrijskih gospodarstava
(Hirst, 2001:75). Kroz svoj razvoj, multinacionalne kompanije prošle su kroz nekoliko faza
razvoja kada su mijenjale svoju strukturu. Neke su kompanije svoju organizaciju temeljile na
vertikalnom povezivanju. Vertikalno povezivanje značilo bi udruživanje više poduzeća iz
različitih zemalja i s različitih razina proizvodnje. Vanjska poduzeća osiguravala su sirovne, a
domaća prerađivala iste. Nakon vertikalnog, slijedi i horizontalno povezivanje. Horizontalno
povezivanje je povezivanje više poduzeća iz različitih zemalja ali na istim razinama
proizvodnje. Multinacionalne kompanije oba tipa (i vertikalnog i horizontalnog) danas postoje.
Multinacionalne kompanije su osim u trgovini, ekonomiji i industriji aktivne i u svjetskoj
44
politici gdje se neki njihovi postupci i odluke drže puno važnijima od pojedinih vlada svjetskih
država.
Kod ove vrste kompanija ističe se velika važnost dobre organizacije vlasti i proizvodnje. Vlast
u multinacionalnim kompanijima do druge polovice 20. stoljeća bila je centralizirana. Njenom
decentralizacijom omogućilo se bolje poslovanje zbog mogućnosti praćenja zahtjeva i uvjeta
raznih zemalja, a ti su zahtjevi i uvjeti podložni stalnim promjenama.
Temelj proizvodnje multinacionalnih kompanija čine visoka tehnologija i relativno jeftina
radna snaga. Razvijena tehnologija i tehnika daje mogućnost ovim kompanijama da svoje
proizvode proizvode u zemljama s boljim troškovnim uvjetima – jeftinijom radnom snagom,
dok se za konačni proizvod traži ona zemlja u kojoj će to biti najpovoljnije.
Kolika je važnost, uloga i utjecaj multinacionalnih kompanija može se vidjeti iz podatka da je
80-ih godina 20. stoljeća u njima proizvedeno 25% svjetskih industrijskih proizvoda, dok
današnje multinacionalne kompanije ostvaruju ili nadziru 42% vrijednosti svjetske trgovine.
Geografski raspored sjedišta multinacionalnih kompanija nije ravnomjeran te su koncentrirana
u gospodarski najrazvijenijim zemljama svijeta. Najviše multinacionalnih kompanija svoja
sjedišta imaju u SAD-u, Kanadi, Japanu, „azijskim tigrovima“, razvijenim europskim zemljama
i Australiji.
Stvarati pretpostavke uključivanja u globalnu ekonomsku utakmicu postaje izazov i preduvjet
budućeg globalnog uspjeha svih sudionika ekonomskog života u Hrvatskoj. Prije svega treba
razumjeti smisao novog razvojnog smjera. Vodoravne, međupovezane mreže globalnom
informacijsko-komunikacijskom tehnologijom dovode do lokalizacije transnacionalnih
korporacija, koje sve više posluju na lokalitetima diljem svijeta i postaju onoliko lokalne koliko
su to i lokalne kompanije na nekom tržištu. Decentralizacijom svojih funkcija one stvaraju
fleksibilne ekonomske sustave sposobne za brzu prilagodbu novim tržišnim zahtjevima
globalnih potrošača, a klasične multinacionalne kompanije postaju mreže povezanih poslovnih
lokalnih ureda, timova, strateških partnerskih saveza.
5.5. Institucije koje upravljaju globalizacijom
45
Glavne institucije koje upravljaju procesom globalizacije jesu Međunarodni monetarni fond
(MMF), Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija (WTO). Ove institucije nalaze se
unutar svih velikih ekonomskih zbivanja u svijetu što uključuje i financijsku krizu i tranziciju
komunističkih zemalja prema tržišnim ekonomijama u prošlim razdvoljima.
One se nalaze u centru velikih ekonomskih pitanja svijeta, uključujući financijske krize i
tranziciju ranijih komunističkih zemalja ka tržišnim ekonomijama. One su prihvatile
neoliberalnu ekonomsku doktrinu, kojoj je glavni cilj najveća moguća ekonomska efikasnost
bez obzira na socijalne i ekološke posljedice (Mesarić, 2007:372). MMF i WTO nastali su
nakon II. svjetskog rata, kao rezultat Međunarodne monetarne konferencije u Bretoon Woodsu
1944. godine. Konferencija u Bretton Woodsu imala je za cilj pronaći načine za obnovu
razrušene Europe nakon 2. svjetskog rata, ali i sprječavanje budućih ekonomskih depresija
nakon ekonomske krize iz 1930-ih godina 20. stoljeća, kojom je došlo do nezabilježenog rasta
nezaposlenosti.
Glavne institucije osnovane sporazumom iz Bretton Woodsa, Svjetska banka i Međunarodni
monetarni fond, imale su zadatak stvoriti čvrste temelje za razvoj zapadne trgovine i industrije
općenito. Svjetska je banka imala zajam koji je ostvaren u svrhu ostvarivanja infrastrukturnih
projekata (izgradnja cesta, luka, mostova i sl.) čime se poticalo investicije iz privatnog sektora
te time poboljšao gospodarski razvoj. Zadatak MMF-a bio je kontrola međunarodnih valutnih
odnosa i intervencija, radi sprječavanja naglih padova vrijednosti, kao što su oni u vrijeme
nakon I. svjetskog rada.Prvotna inačica sporazuma iz Bretton Woodsa, koja je sastavljena 1944.
godine, ostala je na snazi do 1970. godine, kada je SAD, koji je do tada akumulirao golem
manjak platne bilance, odlučio da neće ispunjavati sve financijske obveze predviđene
sporazumom. Tako je napuštena veza između dolara i vrijednosti zlata, odlučeno je da će se
odnosi između valuta formirati spontano na flukturirajućem međunarodnom valutnom tržištu
(Milardović, 1998:141).
Idejni tvorac MMF-a, J.M.Keynes je identificirao nedostatke tržišta i razloge zbog kojih ono
ne može biti prepušteno samo sebi, te je zbog toga potrebna međunarodna pomoć. Osnova
Međunarodnog monetarnog fonda bila je uvjerenje da potreba za kolektivnom akcijom na
globalnoj razini da bi se ostvarila održivost ekonomske stabilnosti. Izvorni ciljevi MMF-a bili
su unapređenje globalne ekonomske stabilnosti i pomaganje zemljama suočenima s prijetnjom
recesije. MMF radikalno mijenja svoju politiku u doktrinu tržišnog fundamentalizma te
46
smatraju kako država svojim intervencijama u privredne tokove, stvara mnogo više problema
nego što ih rješava. Najveće promjene u ovim institucijama su se desile 80-tih godina za
vrijeme Ronalda Regana i Margaret Tacher koji su propovijedali ideologiju slobodnog tržišta.
Ta je doktrina tranzicije pretendirala na njezinu univerzalnu valjanost, t.j. zastupala je stajalište
da bi ju trebalo primijeniti na sve one zemlje ne uzimajući u obzir posebnosti kao što su
ekonomska, politička, povijesna ili neka druga značajka. Vlada SAD i MMF prihvatili su ovu
drugu doktrinu, tj. model “šok terapije” (Mesarić, 2002:1153).
Iako je ekonomska teorija u posljednja tri desetljeća učinila veliki napredak u istraživanju
razloga zbog kojih slobodno tržište, osobito u nerazvijenim i tranzicijskim zemljama, ne
funkcionira na optimalan način i u istraživanju razloga zbog kojih je u tim situacijama potrebna
državna intervencija kao i metoda te intervencije, MMF i dalje uporno insistira na neodgodivoj
primjeni modela tržišnog fundamentalizma u tranzicijskim i industrijski nerazvijenim
zemljama. MMF ima pretjerano povjerenje u tržišni mehanizam, a premalo ili nikakvo
povjerenje u ulogu države u ekonomskim procesima. MMF kao i ostali pristaše tržišnog
fundamentalizma smatraju da su nedostaci tržišnog mehanizma mali ili zanemarivi, a da su
nedostaci i štete od državnog uplitanja u gospodarski život velike i kobne (Mesarić, 2002:1155).
Takvo stajalište ne predstavlja pozitivan potencijal, jer u svemu treba postojati ravnoteža.
Potrebno je da su odnosi među državama i tržištima u ravnoteži, posebno kod otklanjanja
nedostataka kod socijalnog i ekološkog plana, priznavanje ograničenja i nedostataka, te
prilagodba ekonomskog razvitka tradiciji, kulturi i vrijednosti svake države pojedinačno.
Svjetska trgovinska organizacija, koja započinje sa radom u siječnju 1995.godine, imala je za
cilj upravljanje međunarodnim trgovinskim odnosima. Postizanje održivog rasta i razvoja
gospodarstva, opća dobrobit, liberalno trgovinsko okruženje te doprinos boljoj suradnji kod
vođenja svjetske ekonomske politike je glavni cilj WTO-a.
Zbog toga je djelovanje WTO-a usmjereno na stvaranje otvorenog i ravnopravnog sustava
trgovinskih pravila, progresivne liberalizacije i eliminacije carinskih i necarinskih prepreka
trgovini robama i uslugama, uklanjanje svih oblika protekcionističkih mjera i diskriminacijskih
tretmana u međunarodnim trgovinskim odnosima, integraciju nerazvijenih i zemalja u razvoju
i postizanje maksimalno postotka transparentnosti trgovinskog multilateralnog sistema.
Različitost WTO-a naspram MMF-a i Svjetske banke očituje se u neuspostavljanju pravila,
47
odnosno, osiguravanju formi u okviru kojeg se odvijaju trgovinski pregovori i omogućuje
oživljavanje sporazuma u praksi.
Iako su misije MMF-a i Svjetske banke ove ostale razdvojene, njihove aktivnosti su se sve više
počele preplitati pa je tako Svjetska banka počela davati i zajmove za strukturno
prilagođavanje, ali samo uz odobrenje MMF-a i ispunjavanje zahtjeva koje bi Međunarodni
monetarni fond nametnuo. Također, Međunarodni monetarni fond se trebao baviti isključivo
krizama, ali on postaje sastavni dio života u najvećem dijelu svijeta u razvoju, a nakon pada
Berlinskog zida, počinje i proces upravljanja tranzicijom prema tržišnoj ekonomiji zemalja
komunističkog bloka. Problem nastaje jer Međunarodni monetarni fond nije provodio ono zbog
čega je bio osnovan. Međunarodni monetarni fond vrši pritisak na zemlje da vode restriktivnu
monetarnu i opću ekonomsku politiku, da smanjuju budžetski deficit, povećaju poreze i
kamatne stope. Mnoge politike koje je Međunarodni monetarni fond zagovarao, a tu se posebno
ističe liberalizacija tržišta uvelike doprinose nestabilnosti globalnog gospodarstva.
5.5.1. Uloga WTO-a
Svjetska trgovinska organizacija (WTO) je međunarodna organizacija koja predstavlja
institucionalni i pravni okvir multilateralnog trgovinskog sustava u područjima carina i trgovine
robama, uslugama i intelektualnom vlasništvu. Hrvatska je postala članicom WTO-a 30.
studenog 2000. godine (MVEP, nd).
Cilj sporazuma WTO-a je stvaranje multilateralnog liberalnog trgovinskog sustava i
obuhvaćaju načelo nediskriminacije (princip najpovlaštenije zemlje i princip nacionalnog
tretmana), načelo reciprociteta, načelo liberalizacije trgovine, poticanja konkurencije i dodatne
pomoći nerazvijenim zemljama, te načelo transparentnosti (MVEP,nd).
Prema WTO-u, svjetski trgovinski sustav treba imati više slobode, manje diskriminacije, treba
biti predvidljiviji, s većom konkurentnosšću te znati donijeti veću korist za ona manje razvijena
gospodarstva. Ova se liberalizacija može odvijati na više različitih razina (globalna, regionalna
ili bilateralna). Međunarodna integracija uvelike je porasla od sredine 1930-ih godina do 1980-
ih godina zato što su razvijene zemlje postepeno smanjivale carine i druga necarinska
ograničenja trgovini. WTO sustav zabranjuje uvođenje izvoznih subvencija (osim za agrarne
48
proizvode), uvoznih kvota (osim ako uvoz dovodi do «poremećaja tržišta») i carina. Svaka nova
carina ili povećanje carina mora se kompenzirati smanjenjem carina na neke druge proizvode
kako bi se izbjegao nepovoljan utjecaj na zemlju izvoznicu.
Ustanove nastale iz Bretton Woodsa tvrde kako struktura carina izaziva «protu-izvoznu
pristranost», koja nepovoljno utječe na razvoj izvozu usmjerenog gospodarstva, odnosno potiče
razvijanje domaćeg tržišta na račun izvoznog sektora što vodi pogrešnoj raspodjeli resursa
Chossudovsky, 2008:78). Međutim, malo je dokaza koji bi mogli poslužiti kao temelj za
zaključak kako ukidanje carina pospješuje „preusmjeravanje resursa“ u korist izvoza. Pojam
liberalizacije trgovine sastoji se od ukidanja uvoznih kvota te smanjivanja i unificiranja pristojbi
i carina. Pad prihoda od carina i sličnih pristojbi, koji ubrzo uslijedi, također ima velikog učinka
na državne javne financije. Te mjere nepovoljno povratno utječu na proračunski manjak, te time
povećavaju fiskalne neuravnoteženosti i onemogućavaju vlastima da selektivno, tarifama i
kvotama, ograničavaju korištenje nedostatnih izvora deviznih sredstava.
Kod Nigerije, ulazak u WTO značio je pozitivan utjecaj na nacionalnu ekonomiju kroz
povećanje obujma trgovine, priljeva izravnih inozemnih investicija, povećane tehničke pomoći
i podrške od multinacionalnog trgovinskog sustava i zemalja donatora u području izgradnje
kapaciteta, razvoja infrastrukture, poboljšane devizne zarade i pristup tržištu izvozne robe od
zemalja kroz uklanjanje tehničkih i netehničkih prepreka u trgovini (The nation 2014). Što se
tiče Rusije, prema vođi Ruske Komunističke Partije ulazak u WTO stvara pravu opasnost za
ruski suverenitet i državnu sigurnost. U financijskim terminima smatra se da će ruskom budžetu
nedostajati 9,5 milijardi USD zbog toga što se Rusija priključuje u potpuno nepovoljnim
uvjetima te nemogućnosti nošenja sa zapadnom konkurencijom (Advance 2012). Što se tiče
Hrvatske i ulaska Rusije u WTO, članstvo Rusije u WTO-u neće omogućiti porast hrvatskog
izvoza, već bi trebao taj izvoz olakšati. Unatoč visokim carinama koje nisu bile odlučujući
faktor kod sklapanja poslova i kod postizanja konkurentnosti na ruskom tržištu, problem su bile
različite jednostrane prepreke i neujednačeno postupanje, što je dovodilo do dugotrajnih
postupaka kod uvoza i dodatnih troškova. S vremenom bi okvir za poslovanje s Rusijom trebao
biti sigurniji i transparentniji, a dobro poznavanje WTO pravila od ranije za hrvatske tvrtke je
dodatni poticaj u poslovanju.
WTO dopušta tri vrste preferencijalnih trgovinskih aranžmana: područje slobodne trgovine,
carinsku uniju i zajedničko tržište. Stajalište WTO-a je da je na prvom mjestu multilateralni
49
trgovinski sustav, koji daje okvir za razvoj regionalnih trgovinskih sporazuma te ima za obvezu
osigurati komplementarnost i konzistentnost ovih sporazuma s pravilima WTO-a. Dok se
ukidanjem kvota i smanjivanjem zaštitnih carinskih barijera nastoji domaću proizvodnju učiniti
konkurentnijom, liberalizacija trgovine bez iznimke vodi urušavanju domaće proizvodnje,
usmjerene na unutarnje tržište. Kako se snižavanjem unutarnjih carina na automobile i trajna
potrošna sredstva smanjuje porezno opterećenje gornjih dohodovnih skupina, te mjere također
potiču dotok luksuznih roba. Uvezena potrošna dobra ne samo da zamjenjuju i istiskuju domaću
proizvodnju, već ta potrošačka groznica, koja se odražava na posuđenom novcu, dobivenom
kroz različite nenamjenske kredite do kojih se brzo dolazi, naposljetku pridonosi povećanju
vanjskog duga.
Brza i neoptimalna po redoslijedu liberalizacija realnog i financijskog sektora i otvaranje stranoj
konkurenciji kratkoročno je izazvala troškove te je došlo do pada ukupnog outputa,
povećavanja nezaposlenosti i fiskalnih deficita u tranzicijskim zemljama.
Najvažniji zadatak WTO-a u globalizaciji je osigurati slobodni tijek trgovine što je više moguće
dok to sa sobom ne vuče negativne posljedice. To se ponajprije odnosi na uklanjanje prepreka,
upoznavanje pojedinaca, kompanija i vlada sa trgovinskim pravilima te dati sigurnost i zaštititi
trgovinu od naglih promjena politike.
5.5.2. Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka
Sastanak koji je trajao tri tjedna u SAD-u u Bretton Woodsu 1944. godine rezultirao je
osnutkom Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. Iako tada rat nije bio završen,
pobjeda saveznika bila je sve jasnija a SAD je bio prepoznat kao jaka sila koja je nakon rata
imala za cilj stvaranje novih temelja za budućeg ekonomskog i financijskog svjetskog sustava.
Takvi ciljevi bili su pomoći siromašnim zemljama, kreditirati projekte strukturalne
rekonstrukcije i razvoja. Međunarodni monetarni fond je trebao kreirati stabilno okruženje za
međunarodnu trgovinu, nadziranjem i usmjeravanjem monetarne politike svojih članica.
Najveću ulogu imali su predstavnici dviju sila, Velike Britanije i SAD-a.
Cilj Svjetske banke bio je osigurati pomoć kreditiranja velikih projekata razne izgradnje
infrastrukture. Pomoć u ravnoteži plaćanja bila je dužnost Međunarodnog monetarnog fonda.
Obzirom na jaku silu, SAD, koji je kao takav izašao iz rata, bilo je za pretpostaviti da će funtu
50
uskoro zamijeniti dolar kao glavno sredstvo plaćanja radičega je stvoren tzv. zlatni standard što
je značilo da će monetarni sustav biti stabilan gdje je dolar vezan za zlato i svaka je zemlja bila
u mogućnosti čuvati svoje rezerve ili u dolaru ili u zlatu, s obzirom je bilo dogovoreno kako će
odnos biti fiksan. Na taj način osiguravao se stabilitet vrlo važnog poslijeratnog razdoblja bez
opasnosti od neočekivanih financisjkih potresa ili kriza.
MMF i Svjetska banka su kroz „strukturalne programe prilagođavanja“ dale mogućnost
zapadnim kompanijama za preuzimanje gospodarstva zemalja, financijskog i bankarskog
sustava, kao i kontrolu prirodnih sirovina i proizvodnje. Kroz tu restrukturaciju zahtijevalo se
prihvaćanje neoliberalnog koncepta i prepuštanje tržištu da upravlja ekonomijom, smanjenje
svih socijalnih izdataka (školstvo, zdravstvo, komunalije, socijalna pomoć siromašnim),
deregulaciju financijskih tokova te privatizaciju proizvodnog sektora i prirodnih resursa.
Svjetska banka ima 184 zemlje članice. Svaka država mora biti i članica MMF-a. Svjetska
banka se sastoji od nekoliko institucija, koje čine International Bank of Reconstruction and
Development (IBRD), International Development Association (IDA), International Finance
Corporation (IFC), Multilateral Investment Guarantee Agency (MIGA) i International Centre
for Settlement of Investment Disputes (ICSID) (Ministarstvo financija, nd). IBRD daje kredite
siromašnim zemljama i zemljama u razvoju koje su etiketirane kao „creditworthy“, vrijedne
kredita. Za najsiromašnije zemlje određena je IDA. Dok je ovdje riječ o posuđivanju ili
kreditiranju vlada, IFC daje novac korporacijama za određene projekte u zemljama u razvoju,
odnosno surađuje s privatnim sektorom. MIGA predstavlja zaštitu stranim investitorima i
zajmodavcima, štiteći ih od eventualnog političkog rizika gubitka profita od investicije te se
time ohrabruju strana direktna ulaganja u zemlje u razvoju. ICSID riješava sporove pri
investiranju ukoliko dođe do njih.
Od prihvaćanja Hrvatske u članstvo MMF-a (1992. godine) ekonomski život zemlje osmišljava,
daje glavne smjernice i provodi po tzv. „scenarijima“ ta međunarodna financijska institucija,
koja godinama uporno primjenjuje politiku sprečavanja inflatornih kretanja. Kao negativnu
činjenicu navodi se da je monetarnom politikom, provođenom kroz primjenu članka IV. Statuta
MMF-a, koji se odnosi na tečajnu politiku, potican uvoz nekvalitetne i jeftine robe po najnižim
cijenama, a politikom aprecirane kune, dugi niz godina, destimulirana je proizvodnja roba za
izvoz na svjetsko tržište. Takvim pristupom Hrvatska privreda je od 1995. godine izgubila
51
značajan dio dohotka, što je osiromašilo domaće tržište domaćim proizvodima i gotovo ugasilo
domaću proizvodnju uz visoku stopu nezaposlenog stanovništva (Čerin, 2011).
MMF i Svjetska banka stvorili su 1996. godine Incijativu za najzaduženije siromašne zemlje
(HIPC) koja je trebala pomoći tim zemljama da izađu iz tzv. „neodrživog stanja duga“, stanja
u kojem zemlje nisu sposobne vraćati dugove. No, od 27 uvrštenih zemalja na listu
najsiromašnjih, svega je njih 8 do 2003. godine došlo u priliku ukidanja samo dijela duga
(Kontrapunkt, 2009). Također, postoje sumnje u namjeru Svjetske banke i MMF-a da svijesno
umanjuju broj siromašnih kako bi opravdali konačne posljedice svoje politike, pa se u
izvještajima Svjetske banke i UN-a pojavljuje manje siromašnih u pojedinim zemljama, nego
li što je slučaj kada same te zemlje rade takve izvještaje.
Kao što je već spomenuto kod WTO-a, najvažniji cilj navedenih institucija može se nazvati
liberalizacijom trgovine, što čini taj osnovni cilj i ulogu WTO-a te Svjetske banke i MMF-a.
Svjetska banka, MMF ali i većina vlada razvijenih zemalja potiču trgovinsku liberalizaciju na
način da potpomažu uvjete za kreditiranje kojima se pokušavaju smanjiti trgovinske barijere.
Djelomično kao rezultat takvih uvjeta, siromašne zemlje su otvorile svoje privrede brže od
bogatih zemalja Ipak, ovi su ciljevi uvelike kritizirani zbog toga što se djelovanjem ovih
organizacija došlo do neprisstupačnosti bogatih zemalja siromašnim zemljama. Mnoćne
multinacionalne kompanije imaju drugačija pravila, nisu obvezne provoditi investicije i politiku
zapošljavanja što doprinosi siromaštvu i nesigurnosti. WTO na svoj račun dobiva najviše kritika
jer se smatra da su interesi razvijenih zemalja i multinacionih kompanija zaštićeni, te se zbog
te pristranosti najčeće ističe.
52
6. KRATAK OSVRT AUTORICE
Nakon Drugog svjetskog rata političari u Europi stekli su svoju viziju ujedinjenja svojih zemalja
te na koji način je moguće stvoriti suradnju među vladama zemalja i među građanima. Ideja je
bila nesmetano putovanje, bez ograničenja. Te zemlje danas su razvijenije zemlje koje su
obilježene razvijenom tehnologijom i suvremenim ekonomskim i socijalnim politikama. Isto
tako, upravo te zemlje danas su među vodećima u svjetskoj trgovini i razmjeni. Razdoblje nakon
hladnog rata značio je novio početak, no isto tako, i mnoge loše buduće trenutke za one manje
razvijene zemlje koje se danas bore s teškim trenucima.
Globalizacija kao pojam u današnjem svijetu je izuzetno važan i bitan čimbenik gospodarskog,
kulturnog i društvenog napretka. Gotovo svakidašnje inovacije, brz protok kapitala, izuzetno
brzo kolanje informacija učinili su ovaj pojam jednim od najbitnijih i najzastupljenijih tema u
suvremenoj ekonomiji. Trenutno se živi u vremenu promjena i svakim danom sve naprednije i
svesofisticiranije tehnologije što dovodi do veće konkurentnosti, i postavlja zemljama u razvoju
veliki test i daje im zadatak da se što prije i što kvalitetnije približe svjetskim velesilama, te
pariraju njihovoj snazi i moći. Brza prilagodba na tržište, povećanje vlastite konkurentnosti,
smanjenje nezaposlenosti, rast BDP-a su jedni od mnogih ciljeva malih zemalja i zemalja u
razvoju.
Otvorenost tržišta sa sobom nosi i neke direktne posljedice, a ovdje se može navesti mogućnost
biranja između domaćih i stranih dobara za ekonomske subjekte. Sa gledišta financijskih
ulaganja, otvorena financijska tržišta omogućavaju bolju diversifikaciju portfolija financijskih
investitora što nadalje dovodi do smanjenog rizika ulaganja, a u kranjem slučaju vodi i do
smanjene cijene te troškova kapitala za ekonomske subjekte. Konačno, otvaranjem tržišta roba
i usluga omogućuje se domaćim poduzećima koja posjeduju neku vrstu prednosti u proizvodnji
svog dobra u odnosu na strana poduzeća da plasiraju svoju robu u inozemstvo i na taj način
povećaju proizvodnju. Direktne posljedica ovoga je rast proizvodnje i BDP, međutim za
privredu je mnogo značajnija indirektna posljedica a to je specijalizacija. Naime, povećanje
proizvodnje dobara u kojima zemlja ima određene prednosti vodit će povećanju zaposlenosti u
tim granama industrije što znači da će se radna snaga i kapital tokom vremena usmjeravati
(tržišnim mehanizmima) tamo gdje je njen doprinos (produktivnost) najveći a napuštati one
grane koje u svjetskim razmjerima proizvode neefikasno. U konačnici zemlja će efikasnije
upotrebljavati svoje proizvodne resurse.
53
Ekonomski rast i globalizacija također donose i pitanje okoline. S jedne strane, globalizacija
nam omogućuje saznati više o onečišćenju i uništenju okoline diljem svijeta. Na drugoj strani,
u nekim su udaljenim područjima svijeta ljudi spremni suprotstaviti se razvoju i ekonomskom
rastu kako bi je zaštitili. Možemo zaključiti da će se ljudi suprotstavljati globalizaciji ili je
podržavati iz različitih razloga. Oni koji su isključeni iz razvoja protivit će se zbog svojih
materijalnih interesa, a u tome im se mogu pridružiti srednje klase zbog posmaterijalističkih
vrijednosti i nazora. Udružit će snage s oživljenim tradicionalnim snagama nacionalizma i
državne suverenosti. Zajedno će stvoriti, i već stvaraju novi savez u borbi protiv ekonomskog
razvoja koji nose nove globalne snage. To govori da će globalizacija postati ključnim
ideološkim pitanjem budućnosti.
U cjelini gledano globalizacija sa sobom nosi brojne pozitivne, ali i veoma značajne negativne
posljedice koje izazivaju znatan otpor i to prije svega u nerazvijenim, ali i u nekim razvijenim
zemljama. Proces globalizacije je neumoljiv i teško zaustavljiv i zbog toga ostavlja na cjedilu
sve one zemlje koji mu se suprotstavljaju. Zbog toga se procesu globalizacije, više silom
ekonomskih nužnosti nego dobrovoljno, prepuštaju i zemlje koje su njegovi javni kritičari.
Ekonomska globalizacija ne čini zadanu konstantu koju donosi budućnost i koja se ne može
mijenjati. Globalizacija se u svom nastanku i razvoju prilagođava i oblikuje. To je proces koji
u svom konačnom cilju vodi do oduzimanja dijela suvereniteta nacionalnim državama. Usprkos
tome nacionalne države i dalje ostaju značajan čimbenik u procesima ekonomske globalizacije.
Posebno je to važno istaknuti za države unutar regije kojoj pripada i Hrvatska, da su prirodno
povezane i usmjerene na međusobnu suradnju zbog niza sličnosti koje ih povezuju (od
zajedničke prošlosti, stupnja razvijenosti, političke i gospodarske kulture, iskorištavanja
prirodnih resursa) do neminovne suradnje u budućnosti, kao uvjeta napretka, razvoja i
stabilnosti regije, a to neće biti moguće bez slobodnog tržišta, privatnog poduzetništva i
usmjeravajuće, regulacijske i korektivne uloge države.
54
ZAKLJUČAK
Globalizacija je proces ujedinjavanja svijeta u jednu cjelinu ili jedan sustav, što je moguće
zahvaljujući sveukupnom stalnom informacijskom i komunikacijskom tehnološkom napretku.
Svijet postaje međusobno integriran i sve što se događa lokalno, može se odraziti i globalno.
Mnogi su dočekali globalizaciju kao spasonosno rješenje za sve svoje probleme, no mnogima
ona ne mora biti (i ne će biti) u interesu. Iako su pokušaji globalizacije započeli još nakon
Drugog svjetskog rata, taj proces se intenzivirao tek sa završetkom hladnog rata i
uspostavljanjem SAD kao jedine globalne sile. U njoj je kao dominantna ideologija vladao
ekonomski liberalizam te je agresivno promovirana globalizacija kao rješenje većine problema
u suvremenom svijetu.
Danas se ne skriva zabrinutost zbog negativnih posljedica globalizacije, ali postoje i pozitivne
strane ovog procesa – razvoj znanosti, zdravstvene zaštite, veće proizvodnje hrane te općenito
veća povezanost među ljudima. Tu su i svijest o vlastitim i tuđim problemima, kao i pružanje
pomoći i solidariziranje s onima manje sretnima.
U uvjetima globalizacije koja generira brojne učinke u svim sferama gospodarskog života, vrlo
je bitno usavršavati instrumente i mjere ekonomske politike s ciljem optimizacije pozitivnih
učinaka te istovremeno minimiziranje negativnih učinaka.
Ako neka zemlja uloži dovoljno napora u znatnija ulaganja kapitala, unaprijedi zdravstvo i
obrazovanje, poboljša kvalificiranost te umanji rast pučanstva, tada može prekinuti krug
siromaštva i potaknuti ekonomski razvoj. Put prema visokoj produktivnosti i dohotcima treba
ostvariti tržišnom razmjenom te otvaranjem kapitalu i zamislima najrazvijenijih zemalja.
Znanje i informacije ključni su za gospodarski razvoj. Istovremeno, zemlje u razvoju, kao što
je Hrvatske trebale bi iskorištavati sve svoje prednosti kako bi to postigle.
Strategija izlaska poduzeća na strano tržište i priključenje poduzeća procesu
internacionalizacije, ovisi o internim mogućnostima poduzeća. Važno je imati čvrstu odluku
glede ulaska na međunarodno tržište, jer ono što je u jednom trenutku dobro za jedno poduzeće,
ne mora značiti da je dobro i za drugo. Važno je da svako poduzeće poznaje svoje mogućnosti
po tom pitanju kako bi znalo u pravom trenutku uočiti priliku i iskoristiti ju.
55
Bez obzira na negativnu reputaciju, globalizaciju bi trebalo uzeti kao izazov te iskoristiti sve
mogućnosti koje ona nudi u svim oblastima ljudske djelatnosti, a posebice što se tiče
ekonomskog razvoja, odnosno ekonomske globalizacije. Kao što smo u radu spomenuli, upravo
je ekonomska globalizacija ona koje je dovela do svjetske krize, no unatoč tomu, trebalo bi iz
nje izvući ono najbolje, za što je potrebna neka nova politika, optimističnija.
Potrebna je reforma cjelokupnog sustava, potrebna je politika koja će omogućiti održiv,
ravnopravan i demokratičan rast. Sve te promjene trebale bi provesti međunarodne institucije,
poput MMF-a, Svjetske banke, Europske Unije, koje će omogućiti prave uvjete kako bi se
osiguralo da globalizacija ostvari rezultate. Međutim, prava je dilema, imamo li prave ljude na
pravim mjestima.
Dok s jedne strane pojedinci uživaju prednosti globalizacije, kao npr. multinacionalne
kompanije koje svoj uspjeh temelje isključivo na globalizaciji, s druge strane oni siromašni
postaju još siromašniji. Prema tome, proces globalizacije do danas može se smatrati negativnim
jer mu je glavni cilj stvaranje profita na profit, pri tome zanemarujući rast siromaštva u cijelom
svijetu.
56
LITERATURA
Knjige:
1. Chossudovsky, M. 2008, Globalizacija bijede i novi svjetski poredak. Prometej, Zagreb.
2. Čečuk, A. 2002, Financijska globalizacija, Graf form, Split.
3. Dicken, P. 2003., Global Shift: Reshaping the Global Economy Map in the 21st Century,
Guilford, London.
4. Dragičević, M. 1996, Ekonomija i novi razvoj, Alinea, Zagreb.
5. Hirst, P. 2001, Globalizacija: međunarodno gospodarstvo i mogućnost upravljanja,
Liberata, Zagreb.
6. Hirst, P., Thompson, G. 2001, Globalizacija, Liberata, Zagreb.
7. Jašić, Z. 2003, Globalizacija u Hrvatskoj i Hrvatska u globalizaciji, Globalizacija i
ekonomska politika, Zagreb.
8. Klein, N. 2002, No logo, VBZ, Zagreb.
9. Klemenčić, M. 1997, Atlas Europe, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb.
10. Lončar, J. 2005. Globalizacija-pojam, nastanak i trendovi razvoja, Geoadria, Zadar.
11. Marković, M. 1994, Međunarodni marketing, Logos, Split.
12. Meštrović, M. 2001, Globalizacija i njene refleksije u Hrvatskoj, Ekonomski institut,
Zagreb.
13. Milardović, A. 1998., Poraz Europe, Pan Liber, Osijek-Zagreb-Split.
14. Stiglitz, J.E. 2009, Uspjeh globalizacije: Novi koraci do pravednoga svijeta, Algoritam,
Zagreb.
15. Turek, F. 1999, Globalizacija i globalna sigurnost, Interland d.o.o., Varaždin.
Članci:
1. Dujšin, U. 1998, 'Globalizacija, regionalizacija i Republika Hrvatska', Ekonomska
istraživanja, no. 1-2, pp. 34-46.
2. Dužanec, I. 1997, 'Globalizacija i regionalizacija gospodarskog razvoja svijeta',
Geografski horizont, vol. 43, no. 1, str. 17-23.
3. Krešić, I. 1996, 'Značenje globalizacije u suvremenom prostornom razvitku svjetske
privrede i politike', Ekonomski pregled, no. 47, pp. 81-88.
57
4. Mesarić, M. 2007, 'Kako promijeniti model globalizacije da ona služi dobrobiti
čovječanstva', Ekonomski pregled, vol. 58, no. 5-6, pp. 347-385.
5. Mesarić, M. 2002, 'Nobelovac Joseph Stiglitz: Kritika „tržišnog fundamentalizma“,
globalizacije i politike međunarodnog monetarnog fonda', Ekonomski pregled, vol. 53,
no.11-12, str. 1151-1182.
6. Meštrović. M. 2001, Globalizacija i refleksije u Hrvatskoj, Zagreb.
7. Vukadinović, R. 1998, 'Izazovi novom svjetskom poretku', Politička misao, vol. 32, no.
2, pp.79-93.
8. Stančić, M. 2000, 'Globalno gospodarstvo i globalizacija', Ekonomski pregled, vol. 51,
no. 9-10, pp. 918-927.
9. Škrtić, M. i Mikić, M. 2009, 'Internacionalizacija malih i srednjih poduzeća Republike
Hrvatske, Ekonomski pregled, vol.60, no.5-6, str. 290-311.
10. Tucak, I. 2007, 'Globalizacija i državni suverenitet', Hrvatska i komparativna javna
uprava, vol. 7, no. 1, str. 139-170.
11. Veselica,V. 2003, 'Globalizacija i nova ekonomija: Globalizacija, glavna dimenzija
nove ekonomije', Ekonomski pregled, vol. 58, no.7-8, str. 489-494.
Internet izvori:
1. 'Center for International Comparasions',
http://pwt.econ.upenn.edu/php_site/pwt70/pwt70_form.php (26.05.2015.)
2. Čerin, M. 2011, 'Uzroci nepovoljne konkurentnosti Hrvatske privrede u razdoblju od
1995. do 2010. godine', PMF matematički odsjek,
http://web.math.pmf.unizg.hr/~cerin/mirjana%20cerin_mira1.pdf (11.06.2015.)
3. 'EU za medije', 2012, Službeni glasnik Grada Zagreba,
http://www1.zagreb.hr/euzg/eu_publikacije/EU_za_medije.pdf (09.03.2015.)
4. Finance yahoo 2015, https://finance.yahoo.com (15.06.2015.)
5. Fojtik, P. 2012, 'Hrvatska ulazi u EU: u krivo vrijeme, no prilika i dalje postoji',
Centar za politološka istraživanja, http://www.cpi.hr/hr-
13894_hrvatska_ulazi_u_eu_u_krivo_vrijeme_no_prilika_i_dalje_postoji.htm
(09.03.2015.)
6. 'Globalization', KOF, http://globalization.kof.ethz.ch/query/ (26.05.2015.)
7. 'Globalni napadači', Kontrapunkt, http://old.kontra-punkt.info/print.php?sid=56433
(27.03.2015.)
58
8. Grgurić, I., Globalizacija, rast, nejednakost i siromaštvo,
http://www.ijf.hr/FTP/2004/2/grguric.pdf (27.03.2015.)
9. Müller, R. 2012, 'Globalizacija',
http://www.dadalos.org/globalisierung_hr/grundkurs_5.htm (11.03.2015.)
10. 'Multiliteralni odnosi', MVPEI, http://www.mvep.hr/hr/vanjska-politika/multilateralni-
odnosi/svjetska-trgovinska-organizacija-%28wto%29/ (27.03.2015.)
11. 'New downturn in global economy', 2012, Investment watch blog,
http://investmentwatchblog.com/new-downturn-in-the-global-economy-global-trade-
volume-growth-is-deep-in-the-danger-zone-...-and-china/ (26.05.2015.)
12. 'Robna razmjena', 2011, 2012, 2013, 2014, Državni zavod za statistiku,
http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2011/04-02-
04_01_2011/2012/2013/2014.htm (27.05.2015.)
13. 'Svjetska banka', Ministarstvo financija, http://www.mfin.hr/hr/svjetska-banka
(11.03.2015.)
14. Šapić, Knežević i Golo, 2010, 'Proces internacionalizacije poslovanja preduzeća s
područja šumadije', Ekonomski fakultet, http://ekfak.kg.ac.rs/ (13.03.2015.)
15. 'Unemployment, total', 2014,
http://data.worldbank.org/indicator/SL.UEM.TOTL.ZS/countries/HR-DE-
HU?display=graph (27.05.2015.)
16. 'Utjecaj globalizacije na hrvatsko gospodarstvo', 2012, Srednja škola Glina, ss-
glina.skole.hr/.../Utjecaj_globalizacije_na_hrvatsko.. (27.05.2015.)
17. 'Vođa ruske komunističke partije upozorava vladu: Ulazak u WTO će ugroziti naš
suverenitet i sigurnost' 2012, Advance, http://www.advance.hr/vijesti/voda-ruske-
komunisticke-partije-upozorava-vladu-ulazak-u-wto-ce-ugroziti-nas-suverenitet-i-
sigurnost/ (11.06.2015.)
18. Zake, G. 2004,
http://ishodiste.com/index.php?option=com_content&task=view&id=131&Itemid=31
(27.03.2015.)
19. 'Zapošljavanje, socijalna pitanja, zdravstvo', Eu4journalists,
http://www.eu4journalists.eu/index.php/dossiers/croatian/C22/95/ (09.03/2015)
20. 'What Nigeria stands to gain from WTO' 2014, The nation,
http://thenationonlineng.net/new/what-nigeria-stands-to-gain-from-wto/ (11.06.2015.)
59
POPIS GRAFIKONA
Grafikon 1. Otvorenost gospodarstva pri realnim cijenama .................................................... 20
Grafikon 2. Indeks globalizacije .............................................................................................. 24
Grafikon 3. Volumen svjetske trgovine ................................................................................... 25
Grafikon 4. Realna stopa rasta BDP-a (%) .............................................................................. 32
Grafikon 5. Uvoz i izvoz Republike Hrvatske (u tisućama eura) ............................................ 33
Grafikon 6. Kretanje nezaposlenosti (% ukupne radne snage) ................................................ 34
POPIS SHEMA
Shema 1. Dimenzije globalizacije .............................................................................................. 6
POPIS SLIKA
Slika 1. Umreženost trgovine između Europe, SAD-a i Istočne Azije .................................... 27
POPIS TABLICA
Tablica 1. Realna stopa rasta BDP-a (%) ................................................................................. 32
Tablica 2. Neto prihodi transnacionalnih kompanija 2014. godine ......................................... 42
60