UVOD U FILOZOFIJU ZNANOSTI

2

SADRAJ: UVOD - Filozofija znanosti ..................................................................................................6 1. Znanost i modeli objanjenja ...........................................................................10

1.1. Modeli objanjenja ....................................................................................................11 1.1.1. Deduktivni model objanjenja ............................................................................18 1.1.2. Objanjenje zakona .............................................................................................20 1.1.3. Objanjenje i epistemoloki zahtjev...................................................................23 1.1.4. Zakoni u znanosti i njihov logicki status ............................................................26 1.1.5. Eksperimentalni zakoni i teorije ......................................................................45

1.2. Znanstvena metoda ....................................................................................................60 1.2.1. Cinjenice i znanstvena metoda ...........................................................................60 1.2.2. Neke karakteristike hipoteze i znanstvena metoda.............................................62 1.2.3. ''Ideal'' znanosti...................................................................................................62 1.2.4. Osobina znanstvenog metoda da sam sebe ispravlja ..........................................63 1.2.5. Ogranicenosti i vrijednosti znanstvenog metoda................................................64 1.2.6. Apstraktna priroda znanstvenih teorija...............................................................66 1.2.7. Tipovi znanstvenih teorija ..................................................................................67

2. Empirizam i racionalizam .................................................................................69 3. Filozofija i znanost ( jedan primjer ) ...........................................................76

3.1. Radanje znanosti u modernom smislu ......................................................................79 3.2. Znanost u uem smislu ..............................................................................................84 3.3. Znanost, zdravi razum i filozofija ........................................................................85 3.4. Filozofija i realne znanost .........................................................................................87

4. Henry Poincar i filozofija znanosti.............................................................89 4.1. Filozofija geometrije .................................................................................................91 4.2. Generalizirani konvencionalizam..............................................................................95 4.3. Semanticki konvencionalizam.................................................................................100 4.4. Uloga eksperimenata i generalizacije ......................................................................100 4.5. Uloga hipoteze .........................................................................................................104 4.6. Porijeklo matematicke fizike ...................................................................................106 4.7. Klasicna mehanika...................................................................................................108

5. Pozitivizam .............................................................................................................112 5.1. Motivi nastajanja modernog pozitivizma ................................................................113 5.2. Stariji Imanencijalni pozitivizam i Logicki pozitivizam........................................115

6. Filozofija L. Wittgensteina ............................................................................117 6.1. Wittgenstein Tractatus logico- philosophicus ...................................................118

7. Logicki pozitivizam............................................................................................128 7.1. Filozofske prethodnice logickog pozitivizma .........................................................128 7.2. Osnovni stavovi logickog pozitivizma ....................................................................132

7.2.1. Princip verifikacije ..........................................................................................135 7.2.2. Tumacenje i objanjavanje pojmova ...............................................................139 7.2.3. Aksiomske definicije i pravljenje razlike izmedu pravih i nepravih pojmova 140 7.2.4. Pojam definicije pridodavanja .........................................................................141 7.2.5. Radikalni empirizam .......................................................................................142 7.2.6. Besmislenost metafizike ..................................................................................142 7.2.7. Revizija starog kriterija smisla ........................................................................151 7.2.8. Kriteriji smislenosti .........................................................................................151

3

7.2.9. Redukcija iskaza sadraja na iskaze strukture ................................................ 152 7.3. Struktura znanstvenog jezika ................................................................................. 152 7.4. Struktura empirijske spoznaje ................................................................................ 154

7.4.1. Protokolarni stavovi ......................................................................................... 154 7.4.2. Problem sustava konstitucije empirijskih pojmova ........................................ 155 7.4.3. Fizikalizam i ideja jedinstvene nauke ............................................................ 155

7.5. Potvrdenost teorije ................................................................................................. 156 8. Znanstvena filozofija H. Reichenbacha ................................................... 160

8.1. Traganje za opcenitocu i pseudoobjanjenja ......................................................... 166 8.2. Empiricki pristup uspjeh i neuspjeh..................................................................... 170 8.3. Znanstvena filozofija............................................................................................. 172

8.3.1. Priroda geometrije.......................................................................................... 172 8.3.2. Prirodni zakoni................................................................................................ 173 8.3.3. Moderna logika ............................................................................................... 174 8.3.4. Saznanje predvidanja ...................................................................................... 176 8.3.5. Funkcionalno shvacanje spoznaje ................................................................... 177

8.4. Lingvisticki obrat .................................................................................................... 179 9. Neki primjeri kritike pozitivistickog programa................................. 182

9.1. Analiticki i sinteticki sudovi ................................................................................... 183 9.2. Quine dvije dogme empirizma ............................................................................. 186 9.3. Problem verifikacije ................................................................................................ 197 9.4. Mogucnost falsificiranja generalnih iskaza ............................................................ 201 9.5. Problem indukcije .................................................................................................. 202

10. Pozitivisticka slika znanosti i njena kritika........................................ 204 10.1. Kritika pozitivisticke slike znanosti..................................................................... 210

11. Kriticki racionalizam Karla Poppera .................................................. 219 11.1. Popperov treci svijet.............................................................................................. 236 11.2. Opce naznake pristupa K. Poppera ....................................................................... 241

12. Thomas Kuhn Struktura znanstvenih revolucija ......................... 247 12.1. Thomas Kuhn - Struktura znanstvenih revolucija ................................................ 253 12.2. Opce naznake Kuhnovog stajalita ...................................................................... 261

13. Realizam u filozofiji znanosti .................................................................... 265 13.1. Znanstvena slika svijeta ....................................................................................... 266 13.2. Realizam i antirealizam u filozofiji znanosti ....................................................... 273 13.3. Istina je nedostina............................................................................................... 278 13.4. Istina je dostina ................................................................................................... 283 13.5. Problem objektivnosti uzroka .............................................................................. 288 13.6. Postojanje teorijskih entiteta i istinitost teorija .................................................... 291

14. Socioloki obrat ................................................................................................. 294 14.1. Feyerabendova kritika poloaja znanosti u drutvu............................................. 296

14.1.1. Razvoj znanosti.............................................................................................. 297 14.1.2. Iskljucivost znanosti...................................................................................... 298 14.1.3. Demokracija i tradicija.................................................................................. 300 14.1.4. Anarhicna znanost. Dadaizam. ..................................................................... 301

14.2. Neki elementi za kritiku Feyerabendovog stava .................................................. 303 15. Naturalizam ........................................................................................................ 306

15.1. Interakcijska epistemologija ................................................................................. 308

4

15.2. Evolucijski naturalisticki realizam........................................................................311 16. Filozofija I. Kanta............................................................................................315

16.1. Uvod ......................................................................................................................315 16.2. Analiticki i sinteticki sudovi..................................................................................324 16.3. Kritika cistog uma .................................................................................................327 16.4. Kantova teorija o prostoru i vremenu. ...................................................................340 16.5. Transcendentalna filozofija i fizika .......................................................................343 16.6. Utjecaj Kantove filozofije .....................................................................................351

17. Jedan drugaciji pristup filozofiji i znanosti fenomenologija ...355 17.1. Uvod ......................................................................................................................355 17.2. Fenomenoloki usmjerena stajalita......................................................................357

17.2.1.Kriticki empirizam Franz Brentano .............................................................358 17.2.2. Metodska fenomenologija Edmund Husserl ...............................................361 17.2.3. Kriticki realizam Nicolai Hartmann...........................................................367

18. DODATAK ..........................................................................................................369 18.1. Osnovni elementi Metodologije znanosti..............................................................369 18.2. Nominalisti i realisti ..............................................................................................386 18.3. Opcenitost i nunost ..............................................................................................388 18.4. Teorija i zbilja........................................................................................................390 18.5. Wittgenstein Filozofska istraivanja ..................................................................393 18.6. Bijeg u lingvisticke dubine ....................................................................................398 18.7. Tvorba iz elementarnih iskaza simbolicka ili matematicka logika ....................407 18.8. Boltzmannova teorija odraza .................................................................................412 18.9. Hume i kauzalnost .................................................................................................415 18.10. Neudlucivost motrenja.........................................................................................420 18.11. Hegelova negacija ...............................................................................................421 18.12. Znanost i ideologija .............................................................................................426 18.13. Teorije istine ........................................................................................................436 18.14. Frege Pojmovno pismo i razvoj njegove misli ................................................441

19. IZBOR TEKSTOVA.......................................................................................452 19.1. Rudolf Carnap - METODOLOKA NARAV TEORIJSKIH POJMOVA................452

19.1.1. Nai problemi .................................................................................................452 19.1.2. Jezik opaanja L0 ..........................................................................................453 19.1.3. Teorijski jezik LT .........................................................................................454 19.1.4. Problem dopustivosti teorijskih entiteta .........................................................455 19.1.5. Pravila korespondencije C .............................................................................458 19.1.6. Kriterij smislenosti za teorijske termine .........................................................460 19.1.7. Adekvatnost kriterija smislenosti ...................................................................462 19.1.8. Kriterij smislenosti za teorijske recenice........................................................467 19.1.9. Dispozicijski pojmovi...................................................................................469 19.1.10. Razlika izmedu teorijskih termina i cistih dispozicijskih termina................472 19.1.11. Psiholoki pojmovi .....................................................................................474 19.1.12. Literatura ......................................................................................................479

19.2. Rudolf Carnap - PREOVLADAVANJE METAFIZIKE LOGICKOM ANALIZOM JEZIKA ...........................................................................................................................481

19.2.1. Uvod ...............................................................................................................481 19.2.2. Znacenje rijeci ................................................................................................482 19.2.3. Metafizicke rijeci bez znacenja ......................................................................484 19.2.4. Smisao stava ...................................................................................................485

5

19.2.5. Metafizicki prividni stavovi ........................................................................... 486 19.2.6. Nesmisaonost svake metafizike ..................................................................... 489 19.2.7. Metafizika kao izraz ivotnog cuvstva ........................................................... 492

19.3. Bertnard Russell - GRANICE FILOZOFSKE SPOZNAJE ................................. 494 19.4. Bertnard Russell - VRIJEDNOST FILOZOFIJE ................................................. 499 19.5. Karl R. Popper - CILJ NAUKE............................................................................. 503 19.6. Thomas S. Kuhn - NAKNADNA RAZMILJANJA 0 PARADIGMAMA ............... 511 19.7. Paul Feyerabend - KAKO ZATITI DRUTVO OD NAUKE ............................... 525

19.7.1. Bajke .............................................................................................................. 525 19.7.2. Protiv metoda ................................................................................................. 527 19.7.3. Protiv rezultata ............................................................................................... 529 19.7.4. Obrazovanje i mit ........................................................................................... 530 19.7.5. Literatura ........................................................................................................ 534

LITERATURA: ................................................................................................................. 535

6

UVOD - Filozofija znanosti

Suvremeno shvacanje filozofije znanosti se danas uglavnom smatra kao nasljednica

epistemologije ili nauke o znanju, ali je njen povijesni nastanak, naravno, vezan uz sazrijevanje njenog predmeta novovjekovne znanosti. Ovakvu ontologiju bi svakako trebalo poceti sa I. Kantom, koji sa jedne strane predstavlja onu cvoru tocku suvremenog filozofiranja u koju spada i filozofija znanosti, a sa druge strane on je pred sobom imao vec zgotovljenu prvu novovjekovnu znanost, Newtonovu matematicku fiziku. No dok je Kant ipak ostao u krilu Velike majke svih znanosti u svoj njenoj irini i bogatstvu, specificno fokusirana dijela javljaju se sa Williamom Whewellom (1637, 1640) koji pocinje izdavati svoja dijela pod naslovom History of the Inductive Sciences, The Philodophy of the inductive Sciences Founded Upon Their History.

Ovo, da tako kaemo, preliminarno razdoblje traje gotovo citavo stoljece do pojave Beckog kruga. U tom razdoblju javlja se citava plejada istaknutih filozofa i znanstvenika kao to su: H.L.F. Von Helmholtz, W.S. Jevons, E. Mach, J.S. Mill, K. Pearson, H.R. Hertz, L. Boltzman, H.J. Poincare, Ch. S. Peirce, P.M.M. Duhem, B. Russell, A.N. Whitehead, i drugi. Svi oni piu o znanosti, ali bez pretenzije na cjelovitost i na profesionalni autoritet, njihov odnos je fragmentaran ali ce pripremit klimu za ozbiljniji i cjelovitiji zahvat.

Pocetak stvaranja i radanja filozofije znanosti1 biva dovreno sa pojavom Beckog kruga, koji je ocrtao jednu relativnu jednostavnu sliku znanosti. Filozofi Beckog kruga su naglasili njezinu specificnost spram drugim oblicima promiljanja a posebice filozofije. Znanost je prije svega skup znanstvenih iskaza, znanstvenih prije svega po tome to podlijeu strogoj logickoj i empirijskoj kontroli. Iskaz koji moemo nazvati znanstveni, osim to mora biti logicki precizno formuliran, mora se odnositi na opaanje ili u nizu logickih postupaka mora biti svodljiv na opaanje.

Znanost se, nadalje, odlikuje svojim specificnim ciljem koji se ne moe jednostavno formulirati. Ona ima zadatak da nam prui razumijevanje svijeta oko nas i u nama. Ovdje se namecu fundamentalna pitanja kao to su; to znaci neto razumjeti i da li je razumjeti znaci objasniti i predvidjeti buduce ponaanje objekata i dogadaja? Objanjenje i predvidanje tek su neto precizniji od razumijevanja. Objanjenje ima kljucno mjesto u 1 Lelas daje lijep primjer u svojoj knjizi (Srdan Lelas i Tihomir Vukelja: Filozofija znanosti, kolska knjiga Zagreb,1996.), gdje razvitak u onom samom tehnolokom smislu ne daje odgovor na postavljeno pitanje. Dvije u svoje vrijeme vrlo popularne knjige: ona Normana CAMPBELLA iz 1921. i ona Alana CHALMERSA iz 1978. (CAMPBELL, N. What is Science?, New York,Dover Publications, 1921. CHALMERS, A. What is this Thing Called Science?, Milton Keynes, Open University Press, 1978.), nose gotovo identicne naslove usprkos tome to ih razdvaja vie od pola stoljeca. A ne radi se o bilo kakvih pola stoljeca. U tih 57 godina znanost je prela put od Rutherfordova otkrica atomske jezgre, preko atomske bombe i sputanja ljudske posade na Mjesec do mikroprocesora i genetickog inenjerstva. Pa ipak, naslovi su gotovo isti: What is Science? glasi prvi, a What is this Thing Called Science? drugi. Sudeci po naslovima, covjek se, eto, i nakon toliko dugog i intenzivnog bavljenja znanocu jo uvijek pita to ona jest. Govori li ta slicnost naslova u prilogu vjecnim skepticima za koje je svaki trud oko razumijevanja znanosti uzaludan? Kazuje li ovo ponavljanje pitanja da mi znanost ni nakon tolikih njenih uspjeha i tolikih filozofskih napora jo uvijek ne razumijemo? Kau da pitati to neto jest? Znaci pitati filozofski i vjerujemo da je tako. No kau i to da filozofija od davnina postavlja uvijek ista pitanja, uglavnom zbog toga to se radi o takvima na koja se ne moe jednoznacno odgovoriti. U takvo to pak ne vjerujemo. Jer dvije knjige pod istim nazivom toliko se razlikuju od druge da je uputno zapitati se: pitaju li to dva autora uopce isto pitanje; bave li se oni istim predmetom? U znanosti se obicno kae da dobro postavljeno pitanje donosi pola odgovora; drugim rijecima, pitanje cesto sugerira odgovor. Ali vrijedi i obrnuto; tek odgovor daje puno znacenje pitanju. Odgovori naa dva autora krecu se u dva razlicita prostora, pa nam se cini kako ni pitanje u naslovu nije isto. Stoga, pita li filozofija odista uvijek isto pitanje?

7

znanosti i najcece se tvrdi da objasniti znaci podvesti neku cinjenicu koju treba objasniti pod neki zakon bilo deterministicke ili statisticke naravi. No kako ti zakoni ujedno koriste i za predvidanje imamo jedan jedinstven model (Hempelov covering-law model) Neto blae i ire, moemo reci, znanstvena aktivnost rezultira skupom cinjenica dobivenim motrenjem koje treba objasniti, a to znaci uklopiti u teoriju, tj. u skup medusobno povezanih zakona.

Filozofska tradicija tvrdi da se znanje zahtijeva obrazloenje ili opravdanje ili potkrepu ili dokaz i ne ostavlja se na puko vjerovanje ili dojam. Znanje svoje uporite uvijek trai negdje izvan onoga to neposredno tvrdi jer podrazumijeva pitanje: zato? To je ujedno i razlog zbog kojeg, prema duboko usadenom filozofskom vjerovanju, znanost treba filozofiju. Kako znanost ne moe izaci iz sebe same da bi pronala svoje uporite, tvrde cesto filozofi, potrebna joj je filozofija da joj na to uporite ukae. Izuzetnost znanosti lei u izuzetnosti tog uporita i u nacinu na koji su njene predodbe, pojmovi i stavovi na to uporite oslonjeni odnosno njime opravdani i potkrijepljeni.

Osim cilja znanost posjeduje pouzdanu metodu da svoj cilj ostvari. Danas, nakon dugih rasprava koje u neto slabijem intenzitetu jo traju, naputena je stara induktivisticka metoda koju su formulirali F. Bacon i J.S. Mill i prihvaca hipoteticko-deduktivni model po kojem se, bez obzira na nacin kako se oblikuje teorija i hipoteza, one provjeravaju tako da se logickom dedukcijom izvode motrive posljedice, tocnije iskazi koji se mogu usporediti sa opaanjem. Zatim se motrenjem ili pokusom uvjeravamo da se zbiva ono to iskaz tvrdi. Ako je odgovor negativan hipoteza se odbacuje, a ako je pozitivan, znanstvenik biljei jedan primjer koji potvrduje teoriju. Ovo je dakako jedna pojednostavljena shema koju bi prihvatio svaki znanstvenik prakticar kao nesumnjivo jedini ispravan i tocan put. No, kao to cemo vidjeti ta sigurnost nije ba tako opravdana i izazvat ce lavinu pitanja kojima ce se upravo baviti filozofija uzanosti.

Moemo reci da je optimizam s kojom je filozofija znanosti pocela, u obliku logickog pozitivizma, da postavlja znanstvenu spoznaju na jasne odrednice pokazao naivan prenagljen. Ostavivi po strani sumnje i alternative, logicki pozitivizam koncipirajuci znanost, u krajnjoj instanci, kao ostvarenu u jeziku neumitno se svodi na polaritet jezika teorije i jezika motrenja. Zaigravi sve na kartu te podijele, koja izvire iz one ideje o dvostrukoj kontroli znanstvenih iskaza, a koji opet nastavlja filozofsku dihotomiju izmedu racionalizma i empirizma, logicki empirizam je vezao svoju sudbu uz sposobnost da opie i definira tu razliku. Taj program nije uspio i za sobom je povukao niz pitanja.

Post-pozitivistickom filozofijom znanosti mijenja se scena na kojoj dominira Karl Popper. Osnovna ideja kojom je zaobiao nezgodno pitanje verifikacije, koje logicki pozitivizam nije moga da rijei, jeste ideja da se znanost ne bavi verifikacijom nego falsificiranjem hipoteza i da osnovna zadaca znanosti nije toliko u objanjenju koliko u definiranju i rjeavanju problema. Znanost se razvija tako da u svrhu rjeavanja nekog problema, lansira niz hipoteza ili teorija, koji se zatim putem opaanja i eksperimenta pokuavaju opovrci. Ustvari imamo neku vrstu prirodnog odabiranja ideja pri opstaju one koje su sposobnije u objanjenju problema. Eliminiranjem pogrenih hipoteza dolazi se do novih problema i do novog spektra hipoteza, te je ljudsko znanje uvijek nagadanje. No, sukob hipoteza i stvarnosti je objektivan i odbacivanjem pogrenih nagadanja ljudsko znanje objektivno raste.

Koncem pedesetih godina, kada je Popperovo djelo Logik der Forschung (1934) prevedeno na engleski jezik i kada pocinje Popperov utjecaj, javlja se jedna druga struja u filozofija znanosti. Dijela Hansona Patterns of Discovery (1958) i jo vie glasovito djelo Kuhna The Structure of Scientific Revolution (1962) okrenule su problematiku filozofiju znanosti sa verifikacije na spoznajni subjekt, ali vie kao produkt kategorijalne analize, nego kao objekt same znanosti.

8

Na ovom mjestu spajaju je se anglosaksonska linija i kontinentalna filozofija znanosti. U Europi je u toku drugog svjetskog rata dolo do raspada Beckog kruga i nastala je na kontinentu praznina selidbom mnogih preko Oceana. Trebalo je dugo vremena kako bi se stvari pocele mijenjati. U Francuskoj se obnavlja Bachelardov utjecaj, a u Zapadnoj Njemackoj Frankfurtska kola promatra filozofiju znanosti u sklopu analize drutvenih znanosti. Istodobno se utjecaj logickog empirizma vraca na rodni kontinent.

Pored opcih tema filozofija znanosti obratila je pozornost na jo dvije grupe posebnih pitanja. Prva obuhvaca analizu temeljnih pojmova i metoda pojedinih znanstvenih disciplina. Situacija je postala malo paradoksalna. Naime, kako vrijeme odmice, tako se cini da vrlo vana podrucja postaju nicija zemlja. Podrucje je vano jer temeljni pojmovi i metode ono to je Kuhn nazvao disciplinarnom matricom, okvirom jedne znanstvene discipline to omeduje prostor u kojem se pojavljuju problemi i trae rjeenja. Taj okvir se stalno mijenja ali se ovim problemom bavi sve manje znanstvenika. Razlog moemo potraiti u zahtijevnosti date problematike koja pretpostavlja pored postojanja solidne filozofske osnove i dobro poznavanje znanstvene discipline o kojoj se radi.

Druga grupa pitanja odnosi se na posljedice novih rezultata i metoda znanosti na tradicionalne filozofske probleme, koji se u svojoj osnovi svode na pitanje o smislu, o okvirima i buducnosti ljudske egzistencije. Medu tim pitanjima posebno mjesto zauzima etika znanosti kao refleks odgovornosti znanosti za sudbinu covjeka.

Pored ovih uvjetno receno uskih problema filozofije znanosti, ona preplice svoj interes i sa onim pod-disciplinama koji su zbog svoje specificnosti problematike nazvani psihologija znanosti, sociologija znanosti, ekonomija znanosti politologija znanosti, povijest znanosti itd.

Naa nakana, kao to stoji u samom naslovu, jeste da pokuamo dati neke osnove za ona promiljanja koja se mogu podvesti pod jedan nazivnik; Filozofija znanosti. Ova ideja u samom pocetku skriva odredene opasnosti, koje inace nose svi uvodi u neki znanstveni ili filozofski problem, a to je na prvom mjestu povrnost jer je nemoguce ulaziti podrobnije u analize neke problematike i na drugoj strani, uvijek postoji opasnost da se ne obuhvati sve to je relevantno za uvod u neku temu. Za nas je posebno naglaen ovaj drugi problem, jer sama filozofija znanosti po svojim temama i obimu problema nije strogo definirana, pa samim tim ne moe se jasno odrediti granica izmedu onoga to je od fundamentalnog znacenja za neku temu, a to se moe smatrati manje vanim.

Svjesni svih ovih opasnosti mi smo knjigu pokuali koncipirati tako da s jedne strane obuhvatimo to vie problema koji pripadaju filozofiji znanosti i, s druge strane, u pojedinim tockama, koje smo smatrali za bitnim, zadrali smo se malo vie i podrobnije. Sukladno ovom stavu knjiga je koncipirana na sljedeci nacin:

U prvom dijelu knjige (pogl.1.) naveli smo neke opce karakteristike znanstvenog objanjenja i metode kao jedne od osnovnih karakteristika znanstvenog promiljanja. U poglavlju 2. i 3. date su opce karakteristike nekih filozofskih pravaca koji su po svojoj prirodi upucene na znanost. Takoder je u ovom dijelu knjige izvedeno jedno moguce videnje odnosa izmedu filozofije i znanosti. Sljedeci dio se odnosi na razvoj filozofije znanosti kao znanstvene discipline. Uvjetno receno, razvoj filozofije znanosti moe se grubo podijeliti na dva perioda i to vrijeme prije pojavljivanja logickog pozitivizma i poslije toga. U pred-periodu, da tako kaemo, postoji grupa filozofa i znanstvenika koji su razmatrali probleme znanosti, da tako kaemo, s pozicija filozofije jer je problematika izlazila iz konteksta odredene znanstvene discipline. Pojavom logickog pozitivizma filozofija znanosti kao disciplina dobiva jasnije konture. Smatrali smo da se iz ovog prvog perioda nezaobilazno mora istaknuti promiljanje H. Poincarea (poglav. 4.), gdje smo pokuali malo podrobnije obratiti pozornost na njegovo promiljanje znanosti cije su implikacije prisutne i u suvremenoj filozofiji znanosti.

9

U poglavlju 6. dana je analiza stavova mladog Wittgensteina s posebnim akcentom na njegovo glasovito djelo Tractatus... Navedeno djelo, uz neke druge momente, pripremilo je teren za oblikovanje onih stavova koje zovemo jednim imenom logicki pozitivizam. U poglavlju 5. i 7. analizirani su uvjeti nastanka pozitivizma i logickog pozitivizma te njihovi osnovni stavovi. U sklopu tog dijela knjige posebno smo obratili pozornost na radove H. Reichenbacha i na njegovu knjigu Radanje znanstvene filozofije. Njega smo izabrali iz najmanje dva razloga; prvo, iako pripada logickom pozitivizmu njegovi se stavovi razlikuju od onog pravaca koji se jednim imenom zove Becki krug i drugo, njegova rjeenja nekih problema imaju i danas aktualno znacenje.

U poglavlju 9. i 10. navedeni su neki primjeri kritike pozitivistickog programa. Takoder u tom dijelu dana je podrobnija analiza pozitivisticke slike znanosti i kritike te slike. U kontekstu ovih kritika posebno je analiziran (poglav. 11.) kriticki racionalizam K. Poppera. U poglavlju 12. razmatrani su stavovi T. Kuhna i pri tome je posebno dat akcent na njegovo glasovito djelo Struktura znanstvenih revolucija te posljedice navedenog dijela na samu filozofiju znanosti. Kako je problem realizma i antirealizma fundamentalan sa samu znanost i filozofiju znanosti, to smo u poglavlju 13. pokuali podrobnije rasvijetliti ovu problematiku. Zbivanja u filozofiji znanosti poslije Kuhna obradena su u poglavlju 14. Na kraju ovog dijela knjige pokuali smo dati neka suvremena strujanja na ovom polju s posebnim naglaskom na Naturalizam. (poglav.15.)

Na kraju naeg Uvoda u filozofiju znanosti u poglavlju 16. i 17. obratili smo pozornost na Kantovu filozofiju kao cvornu tocku suvremene filozofije i jedan drugaciji pristup filozofiji i znanosti uoblicenog u pravac kao to je fenomenologija. U knjizi se, takoder, nalazi i Dodatak u kome se iznose sve one nadopune koje su potrebne za bolje razumijevanje cjelokupnog teksta. Smatrali smo da bi bilo korisno dati neke originalne tekstove znacajnijih autora tako da se na kraju knjige nalazi odredene broj tekstova koji ce omoguciti da se zorno pokae originalna misao koja se odnosi na neke probleme razmatranih u knjizi.

10

1. Znanost i modeli objanjenja

U ovom poglavlju dat cemo samo neke opce napomene koje citaocu mogu sluiti kao smjernice u pracenju teksta. Definicije i opis koji budi dani u poglavlju moraju se shvatiti uvjetno. Jer, na primjer, dati definiciju znanosti ili odgovoriti na pitanje to je to znanost? u samom startu je osudeno na propast. Takve potpune definicije nisu niti dane, a moda i ne mogu biti dane, sjedne strane, a s druge strane razliciti autori, filozofski pravci i teoreticari imaju razlicit odnos prema tom pitanju, pa su samim tim i odgovori razliciti. No, mi cemo ipak dati neka okvirna objanjenja koja su u skladu sa opce prihvacenim stavovima. Poto knjiga ima za cilj da napravi izvjestan uvod u filozofiju znanosti cini nam se uputno dati te okvirne definicije kako bi se osjetila problematika kojom se bavi filozofija znanosti.

Cesto se u udbenicima susrecemo sa definicijom znanosti kao sustavom opcih istina ili spoznaja, koje se odnose na isti predmet. Sukladno ovakvoj definiciji, ako je to uopce definicija, moemo prepoznati tri momenta: a) Buduci da svaka znanost otkriva uzroke i zakone pojava, vec je tim spoznaja onoga, to je najopcenitije tim pojavama. b) Te opce istine cine jedan sistem, tj. skup spoznaja, koje su logicki tako medusobno povezane, da sacinjavaju harmonicnu cjelinu. c) Znanost ima svoj predmet. Ta rijec predmet nije u znacenju konkretne stvari, jer ista stvar moe biti predmetom vie znanosti. predmet ima apstraktno znacenje i oznacava stajalite, s kojega se jedna stvar promatra. Kemicar, psiholog, fiziolog promatraju ljudsko tijelo sa svog stajalita. Taj predmet skolasticki filozofi nazivaju objectum formale. Francuski logicar Goblot kae da ima toliko cistih znanosti, koliko ima stajalita s kojih moemo promatrati bice ili fenomene. To je pojam znanosti.

Cesto se i u obicnom govoru spominje spoznavanje, odgovaranje na pitanja: Zato?, Kako?. Zato moramo napraviti razliku od takozvane obicne spoznaje i znanstvene spoznaje. Moemo navesti barem tri karakteristike ili razlike znanstvene spoznaje od obicne spoznaje, a to su: opcenitost, metoda i preciznost. Prva oznaka se odnosi na cinjenicu da se obican covjek zadovoljava sa zapaanjima, koje se ogranicuju na ono, to njega zanima, a ucenjak ima opcenitija zapaanja, jer su bez interesa i dolaze ne samo do uzroka nego i do zakona. Drugo, vulgarna metoda, skupljena u poslovicama i aforizmima, nastala je bez metode i svodi se na asocijacije po navici, a ucenjak postupa metodicki podvrgava sve svoje hipoteze kontroli razuma. Moe se reci, da je spoznaja obicnog covjeka empirijska, a spoznaja ucenjaka eksperimentalna. Trece, obican covjek zna da jedne pojave ovise o drugima, (primjerice, toplina rastee kovine), a ne zna i ne zanima ga u kojoj mjeri. Ucenjak se na zadovoljava da tvrdi odnose. On ih nastoji precizno izmjeriti. Konacno, najvia vrsta spoznaje je filozofska spoznaja. Moemo je uzeti u tradicionalnom ili pozitivistickom smislu. Za tradicionalnu filozofiju glavna je filozofska disciplina metafizika. Ona ispituje intimnu narav stvari, ali i njihovo zadnje znacenje.

O ovim problemima kao to je primjerice znanstvena metoda govorit cemo neto podrobnije u drugom dijelu ovog poglavlja. Sad bismo mogli dati i odredenu klasifikaciju znanosti i to one koje nam se cine najinteresantnijim, ali moramo napomenuti da kao to nema jedinstvenog stava oko definicije znanosti, tako nema jedinstvenog stava i oko klasifikacije. Navedimo nekoliko primjera klasifikacije znanosti.

- Aristotel uzima za princip klasifikacije cilj, to ga razne znanosti imaju. On razlikuje: teoretske, prakticne i poetske znanost. Teoretske znanosti koje imaju za cilj da nas upoznaju sa stvarima i da ih rastumace. Takve su znanosti: matematika, fizika i metafizika. Prakticne znanosti, kojima je cilj, da dadnu covjeku orijentaciju u privatnom, politickom i drutvenom ivotu. Takve su znanosti: etika, ekonomika i

11

politika. Poetske znanosti, kojima je cilj stvaranja literarnih djela. Takve su: retorika, poetika i dijalektika. Ovo nije znanstvena podnijela. - Baconova klasifikacija. Ona se temelji na duevnim mocima, koje dolaze do izraaja u razlicitim znanostima. U tim znanostima dolazi do izraaja pamcenje, mata i razum. Pamcenje povijest; razum filozofija, mata poezija. Ova podnijela nije znanstvena, jer kod svih znanosti dolaze do izraaja sve ljudske moci. - Amperova klasifikacija dijeli znanosti na kozmoloke ili prirodne znanosti i nooloke ili duhovne znanosti. Ovako klasificiraju znanosti suvremeni filozofi i dijele ih na realne i irealne. - Klasifikacija Augusta Compta. On klasificira znanosti prema njihovoj sve vecoj kompleksnosti i manjoj sveopcenitosti (metafizika, astronomija, fizika, kemija, sociologija i biologija). Njegov princip je ispravan, jer se vidi ovisnost jedne znanosti o drugoj. Ipak ta klasifikacija nije savrena, jer nema psihologije, povijesti i filozofije. - Spencerova klasifikacija On znanosti klasificira prema njihovom formalnom objektu na: apstraktne, apstraktno-konkretne i konkretne. Apstraktne znanosti proucavaju forme stvari bez obzira na njihov sadraj (matematika i formalan logika). Apstraktno-konkretne proucavaju realne pojmove, apstrahirajuci od bica u kojima se one realiziraju (fizika, kemija, mehanika). Konkretne znanosti proucavaju realna bica (astronomija, geologija, biologija, psihologija i sociologija).

Svaka od ovih klasifikacija ima samo provizorni karakter i danas se cesto znanosti

dijela prema metodi ili predmetu. Tako, prema metodi razlikujemo deduktivne znanosti, koje polaze od principa i dolaze do zakljucka; induktivne ili empirijske znanosti, koje polaze od cinjenica i dolaze do zakona. 1.1. Modeli objanjenja

Odmah na pocetku naeg razmatranja pokuajmo dati neke osnove znanstvenog objanjenja kao specifikuma spram drugim objanjenjima. U naem razmatranju cini nam se da bi bilo najbolje staviti teite na razmatranje o ovoj problematici poznatog filozofa Ernesta Nagla i to iz dva razloga; prvo jer je njegovo razmatranje o ovoj problematici moda najznacajnije u suvremenoj filozofiji znanosti i na drugoj strani njegov pristup nije toliko obojen odredenim filozofskim stajalitem (u ovom slucaju pozitivizmom kome je on pripadao) a takoder njegov pristup posebice u The Structure of Scienec2 je jasan, 2 E. Nagel, The Structure of Science, Problems in the Logic of scientific explanation, Harcourt, Brace World, inc. New York Burlingame Copyright 1961. Navedena knjiga je jedna od najznacajnijih dijela filozofije znanosti u njenom suvremenom periodu. U njoj se ne izlae, bar na prvi pogled, nikakav odredena filozofska teorija o znanosti. Njen pisac, E. Nagel, posvetio je svoj ivot proucavanju i razumijevanju onih bitnih odlika znanstvenog metoda koje odreduje duh same znanosti i njene granice. Ernest Nagel (1901 1985) je vjerojatno jedan od istaknutijih americkih filozofa znanosti od sredine tridesetih pa do pocetka 60-ih godina XX st. Predavao je na univerzitetu Columbia prakticki citavu svoju karijeru. Iako je dijelio skupa s Bertrandom Russelom i clanovima Beckog kruga, osjecao je potovanje i prema otkricima u matematici i prirodnim znanostima, prihvatio je dio misli Charlesa S. Piercea i Johna Deweya koje je Nagel sam nazvao kontekstualni naturalizam jest njegovo nepovjerenje spram redukcionistickih tvrdnji koje nisu rezultata znanstvenog istraivanja. Nagelov kontekstualni naturalizam ispuni je njegov utjecaj, detaljne i upucene eseje o vjerojatnosti; objanjenje u prirodnim i drutvenim znanostima, mjerenja, povijesti matematike i filozofije prava. To se reflektira npr. u njegovim prodornim kritikama Russelove rekonstrukcije vanjskog svijeta i Russelove epistemologije te srodnih pogleda prihvacenih u neko vrijeme od clanova Beckog kruga.

12

pristupacan i onima kojima navedena problematika nije ua specijalnost. Ukoliko spominjemo pojam objanjenja onda prije svega pod njim podrazumijevamo odgovor na pitanje Zato?. No, ovdje problem tek pocinje jer i letimican pogled na rijec zato upucuje nas na zakljucak da se ona koristi u razlicitom kontekstu i da se u tom razlicitom kontekstu na takva pitanja daju razlicite vrste relevantnih odgovara. E. Nagela zakljucuje da se u tim razliciti kontekstima uporabe pitanja zato i odgovora tj. objanjenja na to pitanje u sklopu onoga to zovemo znanstvenim logickim strukturama moe razlikovati cetiri glavna i, izgleda, razlicita modela objanjenja. Analizirajmo te modele posebno:

Deduktivni model. Jedan tip objanjenja koji se obicno susrece u prirodnim znanostima, iako ne samo u tim disciplinama, ima formalnu strukturu deduciranog zakljucka gdje eksplikandum logicki nuna posljedica premisa objanjenja. Prema tome, u objanjenju ove vrste premise izraavaju uvjet istinitosti zakljucka. Ova vrsta objanjenja je iscrpno proucavana jo od najstarijih vremena i ona je bila smatrana osnovicom svakog pravog objanjenja i cesto se usvajala kao idealni oblik kojem svi napori u objanjenju treba da tee.

Navedimo neke primjere; 1) Zato je zbir bilo kojeg broja uzastopnih neparnih cijelih brojeva pocevi od 1 uvijek savreni kvadrat (na primjer: 1 + 3 + 5 + 7 = 16 = 42 )? Ovdje se pretpostavlja da je cinjenica koju treba objasniti (eksplikandum) neto to je potrebno oznaciti poznatim ali nedovoljno jasnim izrazom nuna istina, u tom smislu to njena negacija predstavlja logicku proturjecnost. Relevantna odgovor na ovo pitanje predstavlja ustvari dokaz koji utvrduje ne samo univerzalnu istinitost nego i nunost eksplikanduma. Objanjenje ce biti zadovoljavajuce ako se koraci u dokazu budu slagali sa formalnim zahtjevima za logicki dokaz i ako su, dalje, same premise dokaza u izvjesnom smislu nune. Premise ce vjerojatno biti postulati aritmetike, a njihov nuni karakter bit ce utvrden ako se, na primjer, moe pokazati da se one istinite na osnovu znacenja koje imaju njihovi termini. No, u ovom slucaju se mora naglasiti da su i eksplikandum i premise su nuno istiniti iskazi tako da ova objanjenja pripadaju onim formalnim disciplinama kao to su logika i matematika.

Sljedeci primjer druge vrste ovog modela pokaimo na sljedeca dva primjera; 2) Zato se jucer caa zamaglila sa vanjske strane kada sam u nju sipao hladnu vodu? Ovdje je cinjenica koju treba objasniti jedan pojedinacni dogadaj. Njegovo objanjenje izraeno u kratkim crtama, moe izgledati ovako: temperatura cae, pota sam u nju sipao hladnu vodu, bila je znatno nia od temperature okolnoga zraka; zrak je sadravao vodenu paru, a vodena para iz zraka, uopce uzevi, pretvara se u tekucinu kada zrak dode u dodir s dovoljno hladnom povrinom. U ovom primjeru, kao i u prethodnom, formalna struktura objanjenja ima oblik dedukcije. Uistinu, da su premise objanjenja bile formulirane potpunije i paljivije, deduktivni oblik bi bio sasvim uocljiv. Medutim, u ovom slucaju eksplikandum nije nuna istina, a to nisu ni premise objanjenja. Naprotiv, premise su iskazi koji su vjerojatno zasnovani na podesnim iskustvenom ili eksperimentalnom svjedocanstvu.

Primjer broj 3): Zato je manji procent katolika nego protestanata izvrio samoubojstvo u europskim zemljama u toku posljednje cetvrtine devetnaestoga vijeka? Poznati odgovor glasi da je institucionalno uredenje u kome su katolici ivjeli povecavalo drutvenu koheziju za razliku od drutvenih organizacija protestanata, i da, uopce, postojanje jakih drutvenih veza izmedu clanova jedne zajednice pomae ljudima u periodima osobnih potresa. Eksplikandum je u ovom slucaju povijesna pojava koja je statisticki opisana, za razliku od pojedinacnih dogadaja iz prethodnog primjera. Zbog toga se predloenim objanjenjem ne objanjava ni jedno pojedinacno samoubojstvo u pometom periodu. Uistinu, iako premise objanjenja nisu izloene ni precizno ni potpuno, jasno je da neki od njih imaju statisticki smisao, ba kao to je to slucaj s eksplikandumom. Ali, poto

13

premise nisu u potpunosti formulirane, nije sasvim jasno kakva je logicka struktura ovog objanjenja. Medutim, mi cemo pretpostaviti da su implicitne premise mogu izloiti eksplicitno i da, to vie, objanjenje onda ima deduktivni oblik.

Ova dva primjera eksplikandum je povijesna cinjenica. Medutim, u drugom primjeru cinjenica koju treba objasniti je pojedinacni dogadaj, dok je u trecem statisticka pojava. U oba primjera premise sadre bar jednu pretpostavku koja je slicno zakonu i opca po formi, i bar jedan iskaz o necem pojedinacnom. Sa druge strane objanjenje statisticke pojave odlikuje se prisustvom bar jedne statisticke generalizacije u premisama. Navedimo jo neke primjere:

Primjer 4): Zato led pliva po vodi? Eksplikandum u ovom primjeru nije povijesna cinjenica, pojedinacna ili statisticka vec univerzalni zakon koji tvrdi stalnu vezu i izmedu izvjesnih fizickih osobina. Kao to je poznato, ta se cinjenica objanjava tako to se izvodi kao logicka posljedica drugih zakona zakona da je gustoca leda manja od gustoce vode, Arhimedovog zakona da tecnost istiskuje tijelo koje je u nju zaronjeno silom jednakom teini istisnute tecnosti, i drugim zakonima o uvjetima pod kojima tijela ostaju u ravnotei kada na njih djeluju sile. Ovdje valja zapaziti da su za razliku od posljednja dva primjera, premise objanjenja, iskazi koji tvrde univerzalni zakon.

Primjer 5): Zato se tocka smrzavanja vode sniava kada joj se doda sol? Eksplikandum je i u ovom slucaju zakon, tako da se u tom pogledu ovaj primjer ne razlikuje od prethodnog. to vie uobicajeno objanjenje se sastoji u deduciranju eksplikanduma iz principa termodinamike i izvjesnih pretpostavki o sastavu heterogenih rastvora. Zbog toga je ovaj primjer slican prethodnom upravo u pogledu formalne strukture objanjenja. Pa ipak, ovaj primjer je naveden zbog kasnijih razmatranja, poto premise objanjenja pokazuju na prvi pogled izvjesne razlike koje su od velikog metodolokog znacaja. To je zbog toga to su termodinamicki principi, koje su ukljucene u premise objanjenja u ovom primjeru, u stvari, pretpostavke mnogo opcenitije nego bilo koji zakon prethodno naveden. Za razliku od tih zakona, ove pretpostavke sadre teorijske pojmove kao to su energija i entropija, koji ne izgledaju povezani sa bilo kakvim jasno utvrdenim eksperimentalnim postupcima, za utvrdivanje ili mjerenje fizickih svojstava koje bi ove pojmovi trebali da predstavljaju. Pretpostavke ove vrste cesto se nazivaju teorijama, i ponekad se otro razlikuju od eksperimentalnih zakona.

Dakle u cetvrtom i petom primjeru eksplikandum je zakon i to univerzalni iskaz koji tvrdi postojanje stalne veze izmedu izvjesnih osobina. Medutim, u cetvrtom primjeru zakon se objanjava tako to biva izveden iz pretpostavki od kojih je svaka eksperimentalni zakon u smislu koji smo ukratko vec opisali. U petom primjeru, s druge strane, premise objanjenja sadre takozvane teoretske iskaze.

Mi smo u kratkim crtama opisali razlike koje se mogu zapaziti izmedu objanjenja deduktivnog tipa. to vie, cisto formalni uvjeti koje deduktivna objanjenja moraju da zadovolje ne iscrpljuje sve uvjete za koje se cesto ocekuje da ce valjana objanjenja ove vrste zadovoljiti. Iako smo vec ukratko spomenuli vanu ulogu opcih zakona u deduktivnim objanjenjima, ostaje da razmotrimo vano pitanje dali se zakoni mogu shvatiti prosto kao hipoteticki istiniti univerzalni iskazi, ili univerzalni iskazi moraju pored toga posjedovati izvjesnu relacionu strukturu posebne vrste da bi mogli posluiti kao premise u zadovoljavajucem objanjenju. to vie, iako smo spomenuli cinjenicu da znanost dolazi do cjelovitih i ukupnih sustava objanjenja primjenom tzv. teorijskih pretpostavki, bice neophodno detaljno ispitati osobine o kojima se teorije razlikuju od drugih zakona, kakve su njihove odlike koje nam pomau da shvatimo njihovu moc da sustavno objanjavaju raznovrsne cinjenice i kakav im spoznajni status treba pripisati.

14

Objanjenje po vjerojatnosti. Mnoga objanjenja u skoro svakoj znanstvenoj disciplini nemaju na prvi pogled deduktivni oblik, jer njihove premise ne povlace sa sobom eksplikandume. Pa ipak iako premise nisu logicki dovoljne da osiguravaju istinitost eksplikanduma za njih se kae da eksplikandum cine vjerojatnim.

Objanjenje po vjerojatnosti obicno srecemo kada premise objanjenja sadre neku statisticku pretpostavku o izvjesnoj klasi elemenata, dok je eksplikandum singularni iskaz o danom pojedinacnom clanu te klase. Kao primjer navedimo sljedece pitanje odnosno objanjenje.

Primjer 6): Zato je Kasije kovao zavjeru da ubije Cezara? Cinjenica koju treba objasniti opet je pojedinacni povijesni dogadaj. Ako moemo vjerovati Plutarhu, objanjenje treba traiti u urodenoj mrnji koju je Kasije imao prema tiranima. Medutim, ovaj odgovor je ocigledno nepotpun ako se ne prihvate druge opce pretpostavke kao to je ona o nacinu na koji osobe iz izvjesne drutvene grupe u danoj kulturi izraavaju mrnju. Nije, medutim, vjerojatno da se takve pretpostavke, ako treba da budu vjerodostojne, mogu utvrditi sa strogom univerzalnocu. Ako pretpostavka treba da se slae s poznatim cinjenicama, onda ce u najboljem slucaju biti samo statisticka generalizacija. Na primjer, jedna vjerodostojna generalizacija moe tvrditi da ce vecina ljudi (ili izvjestan procent ljudi) odredene vrste u izvjesnom tipu drutva ponaati na izvjestan nacin. Prema tome poto cinjenica koju u ovom primjeru treba objasniti predstavlja pojedinacni povijesni dogadaj, dok bitne pretpostavke objanjenja imaju statisticku formu, eksplikandum nije deduktivna posljedica premisa objanjenja. Naprotiv, eksplikandum u ovom slucaju vjerojatan na osnovu tih premisa. To je bitna odlika ovog primjera i ona ga odvaja od prethodnih.

Kada se ovaj primjer iskae jasnije, on izgleda ovako: U starom Rimu postojala je velika relativna ucestalost (ili vjerojatnost) da ce pojedinac koji pripada viim slojevima drutva i koji mrzi tiraniju ucestvovati u zavjeri protiv ljudi koji su u stanju da steknu tiransku moc. Kasije je bio takav Rimljanin a Cezar potencijalni tiranin. Dakle, iako logicki ne slijedi da Kasije ucestvovao u zavjeri protiv Cezara, vrlo je vjerojatno da je on to ucinio.

Napomenimo jo i ovo. Ponekad se tvrdi da su objanjenja po vjerojatnosti samo usputne stanice na putu do deduktivnog ideala i da zbog toga ova objanjenja ne predstavljaju posebnu vrstu. Prema ovakvom miljenju, potrebno je samo zamijeniti statisticke pretpostavke u premisama objanjenja po vjerojatnosti strogo univerzalnim iskazima na primjer, u ovom slucaju iskazom koji tvrdi stalnu povezanost izmedu izvjesnih paljivo odredenih psihosociolokih osobina i uceca u zavjeri. Pa ipak, mada ovaj prijedlog zasluuje panju i moe biti poticaj za dalje istraivanje, veoma je teko u nekim kontekstima tvrditi strogo univerzalne zakone cak i skromnom vjerodostojnocu, koji nisu trivijalni i zbog toga izlini. Cesto je statisticka pravilnost sve to se moe utvrditi sa izvjesnom sigurnocu. Prema tome, objanjenje po vjerojatnosti moemo zanemariti samo ako iz raspravljanja o logici objanjenja iskljucimo vana podrucja istraivanja.

Vrlo vano je razlikovati pitanje: da li znamo da su premise jednog objanjenja istinite od pitanja da li je to objanjenje po vjerojatnosti. Moe se desiti da ni u jednom znanstvenom objanjenju ne postoje opce pretpostavke u premisama za koje se zna da su istinite, i da se svaka takva pretpostavka moe prihvatiti samo kao vjerojatna. Pa ipak, cak i kad je tako, to ne uklanja razliku izmedu deduktivnog objanjenja i objanjenja po vjerojatnosti. Ovo razlikovanje zasnovano na ociglednim razlikama u nacinu na koji su premise i eksplikandumi medusobno povezani, a ne na bilo kakvoj razlici u naem znanju o premisama.

Najzad, treba primijetiti da nije odgovoreno na pitanje da li jedno objanjenje mora da sadri barem jednu statisticku pretpostavku da bi bilo objanjenje po vjerojatnosti ili i ne-statisticke premise mogu neki eksplikandum uciniti vjerojatnim u izvjesnom ne-

15

statistickom smislu te rijeci. Isti tako, oni koji proucavaju ove probleme ne slau se u tome kako treba proucavati odnos izmedu premisa i eksplikanduma, cak i u onim objanjenjima po vjerojatnosti u kojima su premise statisticke a eksplikandumi iskazi u nekom pojedinacnom dogadaju.

Funkcionalna i teleoloka objanjenja. U mnogim oblastima istraivanja ponajvie u biologiji i proucavanju ljudskoga ponaanja u objanjenjima se ukazuje na jednu ili vie funkcija koje jedinka ima u stvaranju izvjesnih karakteristika sustava kome pripada, ili se u takvim objanjenjima opisuje instrumentalna uloga izvjesne akcije u ostvarivanju nekog cilja. Takva objanjenja se obicno nazivaju funkcionalnim ili teleolokim objanjenjima. Osobina funkcionalnih objanjenja je to se u njima upotrebljavaju tipicni izrazi kao to su da bi, u cilju i slicni. to vie, u mnogim funkcionalnim objanjenjima postoji eksplicitno pozivanje na neko jo buduce stanje ili dogadaj pomocu kojeg se moe shvatiti postojanje neke stvari ili vrenje neke radnje.

U ovome to je receno podrazumijeva se da se mogu razlikovati dva sporedna slucaja funkcionalnog objanjenja. Funkcionalno objanjenje moemo traiti za neki poseban cin, stanje ili dogadaj koji se deava u odredeno vrijeme. Kao zoran primjer navedimo sljedece pitanje i odgovor. Primjer 7): Zato je Engleski kralj Henrik VIII nastojao da poniti svoj brak s Katarinom od Aragona? Poznato objanjenje ove povijesne cinjenice sastoji se u tome to se Henriju pripisuje svjesni cilj a ne psiholoka dispozicija kao to je bio slucaj u posljednjem primjeru. Tako ce povjesnicari cesto objanjavati Henrijeve napore da poniti svoj brak s Katarinom navodeci cinjenicu da je on elio da se on ponovo oeni kako bi dobio mukog nasljednika, poto mu Katarina nije rodila sina. Henri je nesumnjivo imao mnoge psiholoke dispozicije koje bi mogle djelomicno da objasne njegovo ponaanje prema Katarini. Medutim, u objanjenju ovakvom kako je ovdje izloeno takav psiholoki poticaj za akciju u Henrijevom ponaanju se ne spominje, nego se njegovi napori da poniti svoj brak objanjavaju namjerno izabranim nacinom za ostvarenje svjesnog cilja.

Prema tome, razlika izmedu ovog i prethodnih primjera ovisi o razlikovanju psiholoke dispozicije ili poticaja za akciju i svjesno izabranog cilja. Ova razlika se obicno prihvaca. Ljudsko ponaanje se ponekad objanjava pomocu poticaja za akciju cak i kada covjek nema svjestan cilj svoga ponaanja. S druge strane, ni jedno objanjenje jedne druge vrste ljudskog ponaanja nece se smatrati dovoljnim ako se to objanjenje ne poziva na neki svjesni cilj radi cijeg ostvarenje to ponaanje postoji. Prema toma da bi se u izvjesnim kontekstima razumjela pitanja koja pocinju sa zato?, moraju u tim kontekstima postojati eksplicitno formulirani ciljevi cije se postojanje moe tvrditi.

Drugo, funkcionalno objanjenje se moe dati za neku odliku koja je prisutna u svim sustavima izvjesne vrste, bez obzira u kojem vremenu takvi sustavi mogu da postoje. Navedimo to u sljedecem primjeru pitanju. Primjer 8): Zato ljudi imaju pluca? Ovako kao je napisano, ovo pitanje je dvosmisleno, jer se moe razumjeti ili kao da se odnosi na evoluciju ljudske vrste ili kao da zahtijeva objanjenje o tome kakvu funkciju imaju pluca u ljudskom organizmu na sadanjem stupnju evolucijskog razvoja. Ovdje je ovo pitanje shvaceno u drugom smislu. Kada se ono tako shvati, uobicajeni odgovor koji daje fiziologija skrece panju na neophodnost kisika za sagorijevanje hranjivih materija u organizmu i na funkcionalnu ulogu koju pluca imaju u dopremanju kisika iz zraka do krvi i na taj nacin do razlicitih celija u organizmu. Prema tome, objanjenje opisuje rad pluca kao bitan za odravanje izvjesnih biolokih aktivnosti. Na taj nacin ovo objanjenje ima ocigledno specifican oblik. U objanjenju se eksplicitno ne spominju uvjeti pod kojima se deava sloeni dogadaj koji se zove rad pluca. Objanjenje opisuje na koji nacin pluca kao posebno organizirani dio ljudskog tijela doprinose produavanju nekih drugih aktivnosti ljudskoga tijela.

16

Oba primjera pokazuje karakteristicne osobine funkcionalnih objanjenja. Tako se Henrijevi napori da poniti svoj prvi brak objanjavaju time to se pokazuje da su oni bili usmjereni odredenom cilju; Henri je elio da ima mukog nasljednika. Prisustvo pluca u ljuskom tijelu objanjava se time to se pokazuje da one funkcioniraju na odredeni nacin kako bi se izvjesni kemijski procesi produljili i na taj nacin omogucio ivot.

Teleoloka objanjenja nose same u sebi odredenu opasnost tako da cemo navesti odmah dva pogrena shvacanja teleolokih objanjenja. Pogrena je pretpostavka da se teleoloka objanjenja mogu shvatiti samo ako su pojave i djelovanja koja se objanjavaju na teleoloki nacin svjesni cinioci i proizvodi takvih cinilaca. Tako, na primjer, u funkcionalnom objanjenju pluca ne pretpostavlja se, ni eksplicitno ni preutno, da pluca imaju bilo kakav svjesni cilj ili da ih je izmislio neki svjesni cinilac za odredenu svrhu. Ukratko, prisustvo teleolokih objanjenja u biologiji ili u drugim podrucjima nije nuno znak antropomorfizma. S druge strane, neke teleoloka objanjenja ocigledno pretpostavljaju postojanje ljudskih planova i svjesnih ciljeva ali takva pretpostavka nije nezakonita kada je cinjenice opravdavaju, kao u slucaju teleolokih objanjenja izvjesnih aspekata ljudskog ponaanja.

Isto je ako pogrena pretpostavka da takva objanjenja moraju preutno podrazumijevati da buducnost uzrocno djeluje na sadanjost, buduci da teleoloka objanjenja sadre pozivanje na buducnost kako bi se objasnilo ono to vec postoji. Tako, na primjer, objanjavajuci Henrijeve napore da poniti svoj brak nismo pretpostavljali da je neostvareno buduce prisustvo njegovog mukog nasljednika bilo uzrok njegovih postupaka. Naprotiv, objanjenje Henrijevog ponaanja sasvim je spojivo s gleditem da je uzrok njegovog ponaanja bila njegova postojeca elja da se u buducnosti neto ostvari, a ne samo ta buducnost. Slicno tome, u funkcionalnom objanjenju pluca nismo pretpostavljali da je buduca oksidacija hrane u tijelu uzrok postojanja pluca niti ono to je uzrok njihovom funkcioniranju; to objanjenje ne ovisi od toga da li tvrdimo ili poricemo da je funkcioniranje pluca kauzalno odredeno postojecom konstitucijom tijela i okolinom. Prema tome, dajuci teleoloko objanjenje mi ne prihvacamo nuno ono stajalite prema kojem je buducnost cinilac u svom vlastitom ostvarenju.

Geneticka objanjenja. Treba spomenuti jo jednu vrstu objanjenja mada je sporno da li takva objanjenja cine posebnu vrstu. Povijesna istraivanja se cesto poduzimaju kako bi se objasnilo zato odredeni predmet istraivanja ima izvjesne karakteristike, a to se postie opisivanjem nacina na koji se taj predmet razvio iz necega to mu je prethodilo. Takva objanjenja se obicno nazivaju genetickim. Na taj nacin se objanjavaju i ive i neive stvari, osobine pojedinca kao i karakteristike neke grupe.

Kao ilustraciju navedimo sljedeci primjer. Primjer 9): Zato engleski jezik u svom sadanjem obliku ima tako mnogo rijeci latinskog porijekla? Povijesna cinjenica za koju se ovdje trai objanjenje predstavlja sloen skup jezicnih navika koje ljudi ispoljavaju u nejasno ogranicenom povijesnom periodu i u razlicitim dijelovima svijeta. Takoder je vano da u ovom primjeru pitanja zato?, za razliku od pitanja u prethodnim primjerima, preutno zahtijeva objanjenje o tome kako je izvjestan sustav iz nekog svog prethodnog stanja dospio do svog sadanjeg oblika. Za sistem koji promatramo mi ne znamo dinamicke zakone razvoja kakvi postoje u fizici, na primjer, zakone razvoja plinovite mase koja rotira. U prihvatljivom objanjenju povijesne cinjenice o kojoj je rijec spominjat ce se zbog toga niz promjena koje su se desile tokom vremena, a ne samo skup dogadaja koji se desio u nekom prethodnom pocetnom trenutku. Prema tome, uobicajeno objanjenje ove cinjenice pozivat ce se na Normana Osvajaca, na jezik pobjednika i pobijedenih prije osvajanja, kao i na razvoj Engleske i drugih krajeva poslije osvajanja. to vie objanjenje pretpostavlja izvjestan broj manje ili vie neodredenih generalizacija u nacinima na koje jezicne navike u razlicitim jezicnim zajednicama mijenjaju kada takve zajednice stupaju u odredene odnose

17

s drugim zajednicama. Ukratko, objanjenje koje se u ovom primjeru zahtijeva naziva se genetickim i njegova struktura je ocigledno sloenija od strukture objanjenja za koja smo vec naveli primjer. Ovu sloenost ne treba pripisivati okolnosti to eksplikandum cinjenica ljudskog ponaanja. Istu takvu sloenost pokazuje geneticko objanjenje cinjenice da je salinitet oceana danas oko 3% u odnosu na volumen.

Geneticka objanjenja sastoje se u navodenju niza glavnih etapa kroz koje je neki sustav proao. Prema tome, premise objanjenja ce nuno sadravati veliki broj singularnih iskaza o prolim dogadajima u sustavu koji istraujemo. Skrenut cemo panju na dva momenta u premisa genetskih objanjenja. Prvo, u premisama se nece spominjati svaki dogadaj koji se desio u razvoju sustava. Drugo, dogadaj koji se spominju odabrani su na osnovu pretpostavki o tome kave su vrste dogadaja kauzalno relevantne za razvoj sustava. Prema tome, pored singularnih iskaza premise ce takoder sadravati (implicitno ili eksplicitno) opce pretpostavke o uzrocnim vezama izmedu razlicitih vrsta dogadaja.

Ove opce pretpostavke mogu biti prilicno precizni zakoni razvoja za koje postoji neovisno induktivno svjedocanstvo. (To se moe desiti kada se sustav koji proucavamo moe shvatiti, s nekim posebnim ciljem na umu, kao clan jedne klase slicnih sustava koji imaju slicnu evoluciju na primjer, u proucavanju razvoja biolokih osobnosti individualnog clana neke vrste. Vrlo cesto je tada moguce primijeniti metode komparativne analize da bi se takvi zakoni razvoja utvrdili). U drugim slucajevima, opce pretpostavke mogu biti samo neodredene generalizacije, moda statisticke po sadraju, i mogu da se ne odnose na neku vrlo specificnu odliku predmeta koji ispitujemo. (To se cesto deava kada ispitujemo sustav koji je relativno jedinstven na primjer, kada ispitujemo razvoj neke institucije u jednoj odredenoj kulturi). Medutim, ni u jednom od poznatih slucajeva genetickog objanjenja premisa objanjenja ne iskazuju dovoljne uvijete za nastanak cinjenice koja je opisana u eksplikandumu, mada te premise cesto iskazuju neke uvjete koji su nuni za nastanak te cinjenice, pod odredenim okolnostima. Prema tome, razumno je zakljuciti da su geneticka objanjenja po svojoj prirodi objanjenja po vjerojatnosti.

Ova cetiri tipa objanjenja razlikovali smo zato to izgleda da oni odgovaraju stvarnim strukturnim razlikama u primjerima objanjenja koja smo naveli, kao i zbog toga to takva klasifikacija prua podesan okvir za opisivanje vanih problema u dolaenju do sustavnih objanjenja.

Navedene vrste objanjenja se koriste kao znanstvena objanjenja, ali je najceci oblik, koji se uobicajeno smatra znanstvenim, deduktivni oblik. Ustvari moemo reci da oni filozofi i znanstvenici koji pretpostavljaju da znanost ima uistinu funkciju objanjenja najmanje dvojbe izaziva prvi oblik objanjenja. No, postoje filozofi koji nijecu da znanost uistinu objanjava. Zadrimo se malo na toj primjedbi.

Nijedna znanost, tako tvrde kriticari, ne odgovara stvarno na pitanje zato se neki dogadaji deavaju ili zato su stvari povezane na odredeni nacin. Na takva pitanja mogli bi smo odgovoriti samo kada bismo bili u stanju da pokaemo da dogadaji koji se deavaju moraju da se deavaju i da odnosi koji postoje izmedu stvari moraju izmedu njih da postoje. Medutim, eksperimentalni metodi znanosti ne mogu da otkriju apsolutnu ili logicku nunost u pojavama koje su u krajnjem slucaju predmet svakog empirijskog istraivanja. Cak i kada bi znanstveni zakoni i teorija bili istinite, one su samo logicki moguce istine o odnosima zajednickog deavanja ili o odredenom poretku medu pojavama. Prema tome, pitanje na koje znanosti daju odgovor jeste pitanje o tome kako se dogadaji deavaju (na koji nacin ili pod kojim uvjetima) i kako su stvari medusobno povezane.

18

Prema tome, znanosti dolaze u najboljem slucaju do onoga to predstavlja sveobuhvatne i tocne sustave opisa, a ne objanjenja.3

1.1.1. Deduktivni model objanjenja

Vec je Aristotel razmatrao struktura onoga to se vjerovalo da je ideal znanosti. Stajalite da znanstvena objanjenja moraju uvijek imati oblik logicke dedukcije bilo je iroko prihvaceno. Iako univerzalnost deduktivnog modela moe podvrgnuti sumnji, cak i kada se taj model projicira kao ideal, nesumnjivo je da mnoga objanjenja u znanostima imaju ovaj oblik. to vie, za mnoga objanjenja koja na prvi pogled nemaju ovaj oblik moe se pokazati da su ipak deduktivna, kada se ekspliciraju pretpostavke koje su u takvom objanjenju sadrane. Takvi slucajevi se ne mogu smatrati izuzecima vec ilustracijama ceste upotrebe argumenata.4

Pa ipak, moramo ispitati da li zadovoljavajuca objanjenja ove vrste moraju da ispune i druge uvijete, pored zahtijeva koji proizlaze iz definicije deduktivnog tipa objanjenja da eksplikandum logicki slijedi iz premise objanjenja. Ocigledno da se ne moe prihvatiti svako objanjenje zato to ima deduktivnu strukturu. Na primjer, nitko, vjerojatno, nece smatrati zadovoljavajucim objanjenjem cinjenice da Jupiter ima bar jedan satelit ono objanjenje kojim se navodi cinjenica da Jupiter ima osam satelita cak i ako prvi iskaz logicki slijedi iz drugog. Raspravljanja o ovom pitanju vracaju nas u anticku Grcku. Za deduktivno objanjenje filozofi su navodili razlicite dodatne uvijete. Ovi uvjeti mogu se, podesnosti radi svrstati u tri grupe; u logicke uvjete koji specificiraju razlicite formalne zahtjeve za premise objanjenja; epistemoloke uvjete koji odreduju u kakvim spoznajnim odnosima treba da budemo prema premisama, i sadrajne uvjete koji propisuju sadraj premisa (empirijski ili neki drugi).

Obratimo pozornost na neke primjere deduktivnog objanjenja kojima cemo pokuat rasvijetliti, donekle, smisao i sutinu ovog znacajnog modela za znanost. Pocnimo sa primjerom deduktivnog objanjenja u kojem je eksplikandum pojavljivanje nekog pojedinacnog dogadaja. Razmotrimo primjer, koji smo spomenuli u prethodnom poglavlju, kada se jednog dana na povrini cae kondenzirala vodena para. Objanjenje u tom slucaju, kada se izloi paljivije i sistematicnije izgleda ovako:

Kad god temperatura bilo koje volumena zraka koja sadri vodenu paru padne ispod

tocke na kojoj je gustoca vodene pare u zraku veca od stupnja zasicenosti zraka vodenom parom na toj temperaturi, voden para iz zraka kondenzira se u tecnost na onim mjestima gdje temperatura zraka opala ispod tocke zasicenosti.

Jucer je zrak oko ove cae sadravao vodenu paru.

3 Tako E.W. Hobson kae: Vrlo uobicajena ideja da je funkcija prirodnih znanosti da objanjavaju fizicke pojave ne moe se prihvatiti kao istinita, osim ako se rijec objasniti upotrijebi u vrlo ogranicenom smislu. Poto pojmovi eficijentne uzrokovanosti i logicke nunosti nisu primjenljivi na svijet fizickih pojava, funkcija prirodnih znanosti je da pojmovno opisuje nizove dogadaja koji se mogu opaati u Prirodi. Ali prirodne znanosti ne mogu objasniti postojanje takvih nizova pa zato ne mogu objasniti pojave u fizickom svijetu, u najstroem smislu u kojem se termin objanjenje moe upotrijebiti. Tako prirodne znanosti opisuju, koliko mogu, kako se, ili u skladu s kakvim pravilom se pojave deavaju, ali uopce nisu mjerodavne da odgovore na pitanje zato se pojave deavaju. (The Domain of Natural Science, London 1923, str. 81-82.) 4 Na primjer, irenje jednog komada ice u danim uvjetima moe se objasniti uvodenjem cinjenice da je ta ica upravo bila zagrijana; ocigledno je da eksplikandum ne slijedi logicki nuno iz navedene premise objanjenja. Medutim, izgleda najvjerojatnije da se u predloenom objanjenju preutno prihvacaju i druge premise na primjer, da je ica od bakra i da se bakar uvijek iri kad se zagrije. Kada se ove dodatne pretpostavke jasno izloe, onda se ovo objanjenje slae s deduktivnom modelom.

19

Temperatura zraka koji je bio neposredno oko cae opala je kada smo u cau sipali hladnu vodu.

Stvarna gustoca vodene pare u zraku oko cae, poslije snienja temperature, bila je veca od mjere zasicenosti na toj temperaturi.

Prema tome vodena para iz zraka neposredno oko cae kondenzirala se na povrini cae ukratko, caa se zamaglila.

Prvo to treba primijetiti u ovom primjeru jeste cinjenica da premise sadre jedan

iskaz koji je po svom obliku univerzalan i koji tvrdi stalnu vezu izmedu izvjesnih svojstava. U drugim primjerima medu premisama se moe naci vie takvih univerzalnih zakona. Ako sada uopcimo ovaj primjer, proizlazi da bar jedna premisa deduktivnog objanjenja u kojem je eksplikandum singularni iskaz mora postojati univerzalni zakon, i takva premisa igra bazicnu ulogu u izvodenju eksplikanduma. Ocigledno da je ovaj uvjet dovoljan da iskljuci kao bona fide slucaj objanjenja onu dedukciju, koju smo ranije spominjali, kojom se cinjenica da Jupiter ima bar jedan satelit izvodi iz cinjenice da ih ova planeta ima osam.

Pored univerzalnog zakona premise, objanjenja sadre i izvjestan broj singularnih iskaza koji tvrde da su se izvjesni dogadaji desili u odredenom vremenu i na odredenom mjestu ili da dati objekti imaju odredena svojstva. Takve singularne iskaze oznacit cemo kao iskaze o pocetnim uvjetima (ili, krace, kao pocetne uvjete). to vie, uopceno govoreci, pocetni uvjeti predstavljaju posebne uvjete na koje treba primijeniti zakone koji su ukljuceni u premise objanjenja. Pa ipak, ne moe se izloiti opcim terminima koje uvjete treba odabrati kao podesne pocetne uvjete, jer odgovor na to pitanje ovisi od specificnog sadraja zakona koji se primjenjuje kao i od specificnih problema u cijem se rjeavanju ovi zakoni upotrebljavaju.

Neophodnost pocetnih uvjeta u deduktivnom objanjenju pojedinacnih dogadanja ocigledno je sa stajalita formalne logike. Logicki se ne moe deducirati jedan iskaz koji se odnosi na pojedinacno iz iskaza koji imaju oblik univerzalnih iskaza. (Na primjer, nemoguce izvesti iskaze o pojedinacnom obliku x je B iz univerzalnog iskaza oblika za svako x, ako je x A, onda je x B). Ma koliko ova okolnost bila ocigledna i vana, ona se cesto zanemaruje u raspravama o znanstvenom postupku. Ovo zanemarivanje je ponekad uzrok onog udobnog nacina na koje se ponekad iroke generalizacije upotrebljavaju u objanjavanju pojedinacnih cinjenica, narocito u proucavanju ljudskih postupaka, kao i omalovaavanja koje promatraci ponekad imaju prema mukotrpnim istraivanjima stvarnih cinjenica. Pa ipak, cesto je vrlo teko primijeniti zakone i teorije, prosto zato to se specificni pocetni uvjeti za primjenu tih zakona ne mogu utvrditi, pa ostaju nepoznati. Obrnuto, cesto se predlau pogrena objanjenja i cine se pogrena predvidanja zato to se opce pretpostavke, iako su same po sebi dovoljno pouzdane, primjenjuje na situacije koje ne predstavljaju podesne pocetne uvjete za primjenu tih pretpostavki. Iako su zakoni ove ili one vrste neophodni u naucnim objanjenjima stvarnog toka dogadaja, ono to se stvarno deava ne moe se objasniti iskljucivo pozivanjem na zakone. U traganju za naucnim razumijevanjem kao i u rjeavanju pravnih sporova opci principi sami po sebi ne rjeavaju ni jedan pojedini slucaj.

Prema tome, deduktivno naucno objanjenje cije eksplikandum deavanje nekog dogadaja ili svojstvo nekog objekta, mora da zadovolji dva logicka uvjeta. Premise moraju da sadre bar jedan univerzalni zakon cije je prisustvo u premisama bitno za izvodenje eksplikanduma. Drugo, premise moraju takoder da sadre i izvjestan broj pojedinih pocetnih uvjeta.

Mada objanjenje pojedinacne cinjenice zahtijeva da se u premisama nalaze i zakoni i iskazi o pocetnim uvjetima, istraivanja se mogu razlikovati prema tome da li su usmjerena ka nalaenju i utvrdivanju ove ili one vrste premisa. Tako moemo zapaziti neki

20

dogadaj, a onda pokuat da ga objasnimo otkrivajuci neki drugi dogadaj koji, na osnovu vec utvrdenog zakona, treba da bude uvjet pojavljivanja danog dogadaja. Na primjer, ako na automobilu pukne guma, moemo poceti da traimo mjesto na kojem je probuena, pod opcom pretpostavkom da guma puca kada se probui. S druge strane, moemo posumnjati da su na neki znacajan nacin povezani i pokuati da otkrijemo zakone koji izraavaju specificne nacine ovisnosti izmedu dogadaja te vrste. Tako se moe desiti da zapazimo kako broj otkucaja srca neke osobe raste poto je ova radila neke teke vjebe; ako pomislimo da broj otkucaja na neki nacin zavisi od vjebe, moemo zapoceti istraivanje da tocno utvrdimo vezu izmedu ovih aktivnosti i tako moemo doci do opce formule o njihovoj zavisnosti. Isto tako, pokuavajuci da objasnimo neke dogadaje, istraivanje moemo usmjeriti ka otkrivanju premisa objanjenja koje pripadaju objema vrstama. Na primjer, moe se desiti da ne znamo ni jedan zakon koje se odnosi na pojavu izvjesnih kanceroznih izrataja, a isto tako ne moramo znati specificne dogadaje od kojih takav izrataj zavisi. Zbog toga moemo nastojati da otkrijemo i posebne okolnosti koje izazivaju rak i zakone koji takve okolnosti povezuju s kanceroznim izratajem. Ovdje smo dali nekoliko primjera za primjenu deduktivnog objanjenja pojedinacnih dogadanja a u sljedecem poglavlju obratimo pozornost na objanjenje zakona.

1.1.2. Objanjenje zakona

Rasprave koje su posvecene sustavnom razvijanju neke grane deduktivno sistematizirane znanosti obicno ne sadre objanjenja pojedinacnih dogadanja i posebnih cinjenica, a kada takva objanjenja i sadre, onda je to samo ilustracija primjene zakona i teorija. U svakom slucaju, u razvijenim znanostima kao to je fizika glavni zadatak je objanjenje zakona i, prema tome, uzajamna veza izmedu njih.

Izgleda da su ova objanjenja zakona deduktivnog tipa pa zato moramo ispitati njihove specificne oblike. Razmotrit cemo prvo objanjenje univerzalnih zakona. Vratimo se primjeru koje smo naveli u prethodnom poglavlju, gdje je rijec o objanjenju zakona da led pliva po vodi. Bilo bi zamorno precizno izloiti detalje strogog izvodenja ovog zakona iz premisa koje fizicari obicno pretpostavljaju kada ga objanjavaju. Nagovjetaji koje smo ranije dali kako da se ove premise odrede bit ce dovoljne za nau svrhu.5

U ovom su objanjenju tri stvari ocigledne: sve premise su univerzalni iskazi; postoji vie premisa od kojih je svaka bitna za izvodenje eksplikanduma; premise, uzete odvojeno ili zajedno s drugim premisama, logicki ni slijede iz eksplikanduma. Prva

5 Prva aproksimacija takvoj dedukciji jeste ova: sila kojom tecnost djeluje na tijelo zaronjeno u nju, u pravcu koji je normalan na povrini tekucine, jednak je teini istisnute tekucine, ali je suprotnoga smjera. Jedno tijelo je u ravnotei ako je, i samo ako je, vektorski zbir sila koje na njega djeluju jednak nuli. (Dakle, led zaronjen u vodu je u ravnotei ako i samo ako je vektorski zbir sila koje djeluju na led jednak nuli.) Vektorski zbir sila koje djeluje na tijelo zaronjeno u tekucinu, u pravcu koji je paralelan s povrinom tekucine, jednak je nuli. Svaka sila je vektorski zbir dviju sila (koje se zovu komponente dane sile) koje djeluju pod pravim kutom u odnosu jedna na drugu. (Dakle, led zaronjen u vodu nalazi se u ravnotei ako i samo ako je vektorski zbir sila koje djeluju na led u pravcu normalnom na povrinu vode jednak nuli. Dakle, takoder, ako jedine sile koje djeluju na led zaronjene u vodu jesu sila uzgona vode i sila teine leda, onda je led zaronjen u vodu u ravnotei ako i samo ako je sila uzgona vode jednaka, ali suprotno usmjerena ukupnoj teini leda). Gustoca vode je veca od gustoce leda. (Dakle, teina danog volumena vode veci je od teine leda jednakog volumena). Prema tome, ako su jedine sile koje djeluju na led uronjene u vodu sila uzgona vode i njegova vlastita teina, onda je led uronjen u vodu u ravnotei ako i samo ako jedan dio leda nije uronjen u vodu a sila uzgona vode jednaka je i suprotna teini vode koju je istisnuo uronjeni dio leda. Ukratko, led uronjen u vodu nalazi se u ravnotei ako i samo ako pliva po vodi.

21

okolnost ne zahtjeva posebno razmatranje, jer je neizbjena buduci da je eksplikandum sam po sebi univerzalni zakon. Prema tome, uvodenje pocetnih uvjeta bilo bi suvino u objanjavanju univerzalnih zakona.

Druga okolnost namece pitanje da li je prisustvo vie univerzalnih zakona u premisama samo osobitost navedenog primjera ili je to sutinska oznaka svih prihvatljivih objanjenja. Na ovo pitanje ne moe se dati definitivan odgovor, jer ne postoji precizan kriterij za razlikovanje objanjenja koja su zadovoljavajuca od onih koja to nisu. Medutim, treba da se zapitamo da li izvodenje univerzalnog zakona iz jedne jedine premise moemo smatrati objanjenjem tog zakona. Da bismo bili jasniji, razmotrimo Arhimedov zakon koji kae da je sila koja istiskuje tijelo zaronjeno u tekucinu jednaka teini istisnute tecnosti. Odavde slijede kao specijalan slucaj da je sila kojoj voda istiskuje led jednaka teini vode koju je taj led istisnuo. Izgleda, medutim, nevjerojatno da bi vecina fizicara rekla kako je ovaj specijalni zakon na ovaj nacin objanjena, a svakako bi vrlo malo broj ljudi doivio ovu dedukciju posebnog zakona kao objanjenje. Ako ovaj primjer uzmemo kao tipican i ako je razumno nagadati kako bi se naucnici ponaali, izgleda da je prihvatljiv logicki zahtjev da premise u objanjenju zakona budu dva formalno neovisna iskaza.

Dalje razmatranje govori u prilog ovom zahtjevu, i ako ova okolnost nije od narocitog znacaja. Mi cesto upotrebljavamo rijec objanjenje raspravljajuci o zakonima u jednom od sljedeca dva slucaja. U prvom slucaju, pokazuje se da je pojava o kojoj zakon govori rezultanta nekoliko neovisnih faktora koji se nalaze u odredenim odnosima. U drugom slucaju, pokazuje se da je stalna povezanost crta o kojima govori zakon proizvod dva ili vie veza, pri cemu ove druge veze postoje izmedu crta koje se spominju u zakonu i drugih osobina koje predstavlja karika u nekom lancu ili nekoj mrei. Ono to se podrazumijeva pod alternativama moda se moe jasnije prikazati pomocu sljedecih shema. Pretpostavimo da univerzalni zakonima oblik prostog univerzalnog kondicionalnog iskaza: Za svako x, ako je x A, onda je x B (ili Svi A jesu B ), gdje A i B oznacavaju odredena svojstva. Pretpostavimo da se svojstva A1 i A2 i pretpostavimo slicno tome, da se B javlja samo ako se zajedno javljaju B1 i B2. Pretpostavimo, dalje, da svako A1 jeste B1 i da svako A2 jeste B2. Tada slijedi da svako A jeste B, tako da je sad ovoj zakon objanjen. Ova shema ilustrira prvu od gornjih alternativa. Konkretan primjer je objanjenje zakona da led pliva po vodi, poto se ponaanje leda u vodi, moe shvatiti kao rezultanta nekoliko neovisnih sila koje djeluju na to tijelo uronjeno u vodu. Medutim, stvarna logicka struktura ovog objanjenja je mnogo sloenija nego to je to prikazano ovom prosto shemom.

Shematski prikaz druge alternative imamo u objanjenju zakona koji ima oblik svi A jesu B , kada se ovaj deducira iz druga dva zakona koji, redom, imaju sljedece oblike svi A jesu C i svi C jesu B . Konkretan primjer ove vrste jeste objanjenje zakona: Kada se dovoljno povecava zapremina nekog plina koji sadri vodenu paru, a da se pri tome ne mijenja kolicina toplote, vodena para se kondenzira, koji se sastoji u deduciranju ovog zakona iz druga dva zakona: Kada se plinovi ire a da se pri tome ne mijenja kolicina topline, njihova temperatura opada i Kada opadne temperatura nekoga plina koji sadri vodenu paru, stupanj zasicenosti vodene pare se povecava.

Ocigledno je da objanjenja koja se mogu podvesti pod bilo koju od ovih shema imaju bar dvije premise. Medutim, usvojili mi ili ne zahtjev da bar dvije premise moraju biti prisutne u zadovoljavajucem objanjenju, moemo biti sigurni da u znanosti necemo naci mnogo objanjenja koja ne ispunjavaju ovaj uvjet.

Treca okolnost koju smo zapazili u primjeru s ledom a eksplikandum ne povlaci logicki za sobom premise manje je sumnjiva kao opci zahtjev zadovoljavajuceg objanjenja. Jer, kada ovaj uvjet ne bi bio zadovoljen, konjunkcija premisa bila bi logicki ekvivalentna eksplikandumu, a u tom slucaju bi premise prosto ponavljale zakon za koje se trai objanjenje. Uzmimo, na primjer, zakon da je vrijeme potrebno da tijelo koje

22

slobodno pada prede dano rastojanje proporcionalno kvadratnom korijenu iz velicine tog rastojanja. Ovaj zakon logicki slijedi iz zakona da je rastojanje koje prede tijelo koje slobodno pada proporcionalno kvadratu vremena. Medutim, nitko vjerojatno ne bi ovo nazvao objanjenjem prvog zakona, poto je premisa matematicki ekvivalentna transformacija eksplikanduma. Kada bi neko prihvatio takva objanjenja, mogao bi da uzme eksplikandum za objanjenje samog eksplikanduma.

Prema tome jasno je da u ispravnom objanjenju ocekujemo da premise objanjenja tvrde neto vie nego to se tvrdi u eksplikandumu. Potpunije receno, mi ocekujemo da bar jedna premisa u objanjenju danoga zakona zadovoljava sljedeci uvjet, kada se dodaju nove podesne pretpostavke: premisa treba da objasni i druge zakone, a ne samo onaj koji nam je dan; s druge strane, ne smije biti moguce da objasnimo premisu pomocu danog zakona cak i kada se te nove pretpostavke dodaju tom zakonu. Kada ni jedna premisa nekog objanjenja ne bi zadovoljavala ovaj uvjet, imali bismo dvije nepoeljne posljedice: bilo bi nemoguce naci svjedocanstvo za premise koje je razlicito od eksplikandumu i objanjenje ne bi mnogo doprinijelo gradenju nekog sustava objanjenja, jer bi, izuzev u izoliranim slucajevima, poznate cinjenice ostale nepovezane s onim cinjenicama koje treba otkriti.

Zahtjev da premise ne smiju biti ekvivalentne s eksplikandumom dovoljan je da eliminira mnoga pseudo objanjenja u kojima se u premisama prosto izmiljaju novi termini za cinjenice koje tek treba objasniti. Klasican primjer takvih objanjenja je poanta Molierove satire u kojoj on ismijeva one koji cinjenicu da opijum izaziva spavanje objanjavaju navodenjem pravila da opijum posjeduje uspavljujuce svojstvo. Manje ocigledna ilustracija, koja se ponekad nalazi u popularnom prikazivanju znanosti, jest objanjenje zakona da brzina tijela ostaje stalna ako na tijelo ne djeluje vanjska sila zato to sva tijela posjeduju inherentnu silu inercije. Ovo je prividno objanjenje, jer je rijec inercija samo drugo ime za cinjenicu koju zakon opisuje.

Postoji, medutim, jo jedan zahtjev za zadovoljavajuca objanjenja zakona, tijesno povezan sa zahtjevima koje smo vec razmotrili. Prema tom zahtjevu bar jedna od premisa mora biti opcenitija od zakona koji treba objasniti. Tako se, na primjer, Arhimedov zakon (koji se javlja u premisama u primjeru s ledom) smatra opcenitijim od zakona da led pliva po vodi, zato to prvi iskaz tvrdi neto o svim tecnostima a ne samo o vodi i o svim tijelima zaronjeni u tecnost a ne samo o ledu. Slicno tome, smatra se da je zakon poluge opcenitiji od zakona koji se odnosi na kretanje kicmenjaka; tocnije receno, iako moda u irem smislu, cesto se tvrdi da su zakoni fizike opcenitiji od zakona biologije.

Medutim, iako smisao termina opcenitiji moe biti dovoljno jasna u pojedinacnim, primjerima njegove uporabe, nije lako objasniti ovaj pojam. Pa ipak, morat cemo pokuati da damo takvo jedno objanjenje i da uocimo tekoce koje odatle proizlaze. Kada se kae da je neki iskaz S1 opcenitiji od nekog drugog iskaza S2 onda se vjerojatno misli da prvi iskaz mora logicki nuno povlaciti sa sobom drugi iskaz; takva implikacija ne postoji izmedu Arhimedovog zakon i zakona da led pliva po vodi, usprkos cinjenici to se smatra da je prvi opcenitiji od drugog. to vie, izgleda podesno odrediti znacenje izraza opcenitije na takav nacin da se za S1 kae da je opcenitije od S2 ne samo zato to S1 logicki implicira S2. Na primjer, iskaz Sve se planete krecu po elipticnim putanjama logicki implicira iskaz Sve se planete krecu po putanjama koje su konusni presjeci, ali vjerojatno prvi od ovih iskaza nije opcenitiji od drugog. Prema tome, da bi S1 bilo opcenitiji iskaz od S2 izgleda da nije ni nuno ni dovoljno da S1 logicki implicira S2.

Ove tekoce nisu nuno kobne po predloeno objanjenje pojma vece opcenitosti. Ali da bismo ih izbjegli, moramo odbaciti prividno prihvatljive zahtjeve da logicki ekvivalentni iskazi moraju imati jednaku opcenitost i moramo prihvatiti gledite da usporedna opcenitost zakona ovisi od nacina na koji su oni iskazani. Moglo bi se, medutim, primijetiti da ovakvo gledite otvara vrata neogranicenoj proizvoljnosti u klasificiranju

23

zakona prema njihovoj opcenitosti, jer za dati iskaz postoji neodredeni broj logicki ekvivalentnih iskaza koji se razlikuju samo o formulaciji. Pa ipak, ova proizvoljnost ne mora biti tako ozbiljan nedostatak kao to to na prvi pogled izgleda. Stvarna formulacija nekog zakona cesto ukazuje na klasu stvari koje predstavljaju subjekte predikacije u danim kontekstima, pri cemu identifikacija podrucja primjene tog zakona ovisi od prirode nekog istraivanja. Medutim, u ovome nema niceg proizvoljnog, izuzev proizvoljnosti koja je u tome to se bavimo jednim skupom problema, a ne nekim drugim. Prema tome, ukoliko subjekt (termin) u iskazu zakona pokazuje podrucje primjene tog zakona u konkretnom kontekstu u kojem se primjenjuje, tvrdenje da je jedan zakon opcenitiji od nekog drugog zakona nije potpuno proizvoljno cak i ako se u nekom drugom kontekstu mora donijeti drugacija ocjena. Na primjer, zakon da led pliva po vodi obicno se koristi tako da je podrucje njegove primjene neodredeno velika klasa komada leda koji su (ili su vec bili ili ce tek biti) uronjeni u vodu. Ovaj zakon se rijetko upotrebljava (ako se to uopce cini), tako da je podrucje njegove primjene klasa razlicitih stvari koje ne plivaju po vodi. Uistinu, izgleda vjerojatno tvrdenje da kada bi se spomenuti zakon upotrebljavao na ovaj nacin u nekom kontekstu, njegova uobicajena formulacija bila bi u tom kontekstu promijenjena. U svakom slucaju, u formulacijama zakona izgleda da postoji preutno povezivanje na kontekst u kome se ti zakoni primjenjuju. Ali ako je to tako, onda predloeno objanjenje pojma vece opcenitosti nema nepopravljive nedostatke.

Medutim, poto se objanjenja o kojem smo dosada raspravljali ne odnosi na iri smisao termina opcenitije ukratko cemo se i na tome zadrati. Ovaj smisao moe se ilustrirati tvrdenjem kojim kaemo da je fizika opcenitija znanost od biologije, a narocito kada se tvrdi da je zakon poluge opcenitiji od, recimo, zakona da plavooki roditelji imaju samo plavooku djecu. Ono to se ponekad podrazumijeva u ovakvim iskazima moda je misao da se bioloke pojave mogu objasniti na osnovu zakona fizike, iako obratno nije slucaj. Neovisno od istinitosti ovog tvrdenja, ono ipak nema smisao koji se uvijek podrazumijevao u iskazima koji to treba da ilustriraju, jer je sumnjivo da je ikada netko tvrdio kako zakon poluge moe da objasni bilo koji zakon genetike. Smisao koji se cesto podrazumijeva u ovakvim iskazima moda se moe ovako iskazati: zakon poluge (ili, uopce uzevi fizika) formulira izvjesne karakteristike stvari bez obzira da li su te stvari ive ili neive. S druge strane, zakon o boji ociju (ili uopce uzevi, biologija) tvrdi neto o osobinama koje mogu imati samo posebne vrste sustava, od kojih neki takoder posjeduju karakteristike o kojima govori zakon poluge. Na taj nacin u zakonu poluge apstrahirane su mnoge odlike stvari na koje se odnosi i zakon biologije, pa se deskriptivni izrazi koji se javljaju u zakonu poluge mogu predicirati na mnogo iru klasu sustava nego to je to slucaj s deskriptivnim iskazima koji se javljaju u biolokom zakonu.

Za potrebe naega razmatranja dosta je receno o tome kako moemo razlikovati dva smisla termina opcenitije i kako se univerzalni iskazi mogu usporedivati u pogledu svoje opcenitosti, u irem ili uem smislu te rijeci. Ovo napominjemo zbog toga to izgleda da su premise zadovoljavajuceg objanjenja opcenitije od svojih eksplikanduma.