Fjodor Mihailovic Dostojevski - Ponizeni i uvrijedjeni (1308 stranica) PRVI DIO GLAVA I Prole godine, dvadeset i drugoga oujka, navee, dogodila mi se vrlo udna zgoda. Cijeli sam dan hodao po gradu i traio stan. Stari mi je stan bio veoma vlaan, a ja sam ve onda poinjao runo kaljati. Jo s jeseni sam htio da se preselim, ali sam produljio do proljea. Cijeloga dana nisam mogao da naem nita estito. Prvo sam htio zaseban stan, a ne tek od stanara, a drugo, makar i jednu sobu, ali svakako veliku, razumije se, i to jeftiniju. Primijetio sam da je u tijesnoj sobi tijesno ak i mislima. A ja sam uvijek volio, kad smiljam svoje budue pripovijesti, etati se goredolje po sobi. Doista uvijek mi je bilo ugodnije da smiljam svoja djela i da sanjarim kako u ih napisati, nego da ih zaista piem, a to doista nije bilo od lijenosti. Zato dakle? Jo od jutra sam pobolijevao, a o sunanom mi je zapadu ve bilo vrlo loe najprije me uhvatila kao neka groznica. Pred vee, ba pred sumrak, prolazio sam Voznesenskim prospektom. Volim oujsko sunce u Petrogradu, osobito zapad, dakako za vedre, studene veeri. Sva se ulica odjednom zablista, prelivena svjetlou. Kao da su se u jedan mah zasjale sve kue. Njihove sive, ute i prljavozelene boje gube na trenutak svu svoju tmurnost kao da ti se vedri dua, kao da podrhtava, ili kao da te netko gurka laktom. Nov pogled, nove misli... Zaudo, ta jedna sunana zraka moe da uini od ovjekove due! Ali se sunana zraka utrnula mrzavica je rasla i poela tipkati za nos sumrak se zguivao plin zasinuo iz trgovina i duana. Kad sam stigao pred Millerovu slastiarnicu, zastadoh odjednom kao ukopan i stadoh gledati na drugu stranu ulice, kao da sam slutio da e mi se, evo, odmah dogoditi neto neobino, i u taj sam isti tren na protivnoj strani ugledao starca i njegova psa. Vrlo se dobro sjeam da mi se srce steglo od nekoga preneugodnoga osjeaja, a nisam ni sam mogao da odgonetnem kakav je to bio osjeaj. Nisam mistik u slutnje i gatke skoro i ne vjerujem ali meni se, kao moda i svakomu, dogodilo u ivotu nekoliko prilino neprotumaeivih zgoda. Tako, na primjer, i s tim starcem zato sam onda, kad sam ga sreo, osjetio odmah da e se te iste veeri meni dogoditi neto? Uostalom, bio sam bolestan, a osjeaji bolesti skoro su uvijek varavi. Starac se pribliavao slastiarnici svojim polaganim, slabim korakom, stavljajui jednu nogu pred drugu, kao da su palice i kao da ih ne savija, zgrbljen i tiho lupkajui ljeskovcem po ploama na ploniku. Za svega svoga vijeka nisam sreo tako neobinu, nezgrapnu figuru. I prije, do toga susreta, uvijek me je bolno prenerazivao kad sam se kod Millera sretao s njim. Njegov visoki rast, zgurena lea, mrtvo lice od osamdeset godina, stari paletot, razderan u avovima, iskrhani okrugli dvadesetgodinji eir, to mu je pokrivao ogoljelu glavu, na kojoj se odrao sasvim

na zatiljku uperak vlasi, ne sijedih, nego bijeloutih sve njegove kretnje, koje su se inile nekako besmislene, kao po udeenom peru sve je to i nehotice prenerazivalo svakoga tkogod ga je sretao prvi put. I zaista, nekako je neobino bilo vidjeti takva starca, koji je preivio svoj vijek, samoga, bez paske, pogotovo jer je nalikovao na luaka koji je pobjegao svojim paziteljima. Prenerazila me i njegova neobina mravost na njemu nije gotovo ni bilo vie tijela i kao da mu je na kosti prilijepljena sama koa. Njegove krupne, ali mutne oi, usaene u neke modre kolute, uvijek su gledale ravno preda se, nikada u stranu i nisu nikada nita vidjele o tom sam uvjeren. Gledao te je dodue, ali je koraao pravo na tebe, kao da je pred njim prazan prostor. To sam primjeivao nekoliko puta. Milleru je poeo dolaziti nedavno, ne zna se otkud, i uvijek sa svojim psom. Nitko od posjetilaca u slastiarnici nikad nije pokuao govoriti s njim, a on i satnije zapodijevao razgovora ni s kim. Zato se dovlaio Milleru i ta je ondje radio? mislio sarr. stojei na drugoj strani ulice i nisam mogao odvojiti poglec od njega. U meni je uzavirala neka zlovolja od bolesti i od umora. ta on misli? nastavljao sam u sebi ta mu je na pameti? A i misli li on uope ita? Lice mu je tako mrtvo da ba nita ne iskazuje. I otkuda mu taj gadni pas to se ne mie od njega i koji kao da sainjava s njim neku cjelinu, neto nerazdruivo, i tako nalikuje na njega? I tomu zlosretnom psu ini se da je bilo takoer osamdeset godina, jest, svakako je i bilo. Prvo, naoko je bio tako star kako nije ni jedan pas, a drugo, zato mi je, im sam ga prvi put ugledao, odmah palo na pamet da taj pas ne moe biti takav kakvi su svi psi da je to neobian pas i da je u njem svakako neto fantastino, zaarano, da je to moda kakav Mefistofel u pasjem liku i da je njegova sudbina nekim tajnovitim, neznanim vezama zdruena sa sudbinom njegova gospodara? Kad gleda psa, odmah e se sloiti da je zacijelo prolo ve dvadeset godina kako je posljednji put jeo. Mrav je kao kostur, ili jo bolje kao njegov gospodar. Dlaka mu je sva ispala, pa i na repu, koji mu visi kao palica i uvijek je podvijen. Glava s dugim uima nujno se spustila. Za svega svoga vijeka nisam sretao tako nemila psa. Kad su njih dvoje ili ulicom, gospodar naprijed, a pas za njim, psu se nos upravo dodirivao gospodarova skuta na odjei, kao da je prilijepljen uza nj. I onda su i njihov hod i cijeli im lik gotovo govorili uz svaki koraaj Stari smo, stari, Gospode, vrlo smo stari! Sjeam se, jednom mi je palo na pamet da su se starac i pas nekako iskobeljali s koje stranice iz Hoffmanna, kojeg je ilustrirao Gavarnia te se po bijelom svijetu etaju kao oglasi izdanju. Prijeem ulicu i uem za starcem u slastiarnicu. U slastiarnici se starac vladao nadasve udno, i Miller se, stojei za svojom tezgom, zapoeo ve u posljednje vrijeme nezadovoljno kreveljiti, kad bi uao nezvani posjetilac. Ponajprije, udni gost nije nikada nita naruivao. Svaki je put odlazio pravo u kut kraj pei i ondje sjedao na stolicu. Ako mu je mjesto kraj pei bilo zapremljeno, prestajao bi neko vrijeme u glupoj dvoumici pred gospodinom koji mu je zapremio mjesto te kao zabezeknut odlazio u drugi kut, kraj prozora. Ondje je odabirao neku stolicu, polako sjedao na nju, skidao eir, postavljao ga kraj sebe na pod, ljeskovac polagao uz eir, a onda se naslanjao u stolici na naslon i nepomian proboravi Gavarni, francuski karikaturist 18011866, pravim imenom Chevalier.

ljao trietiri sata tako. Nikada nije u ruke uzimao ni jedne novine, nije izgovarao ni jedne rijei, nije odavao glasa, nego je samo sjedio i buljio preda se, ali takvim tupim pogledom bez ivota, te si se mogao okladiti da nita od svega oko sebe ne vidi i ne uje. Pas bi se pak zavrtio dvatri puta na istom mjestu i onda mu nujno lijegao do nogu, zaticao mu medu cipele njuku, duboko uzdisao, protezao se svom duinom na podu, pa i on nepomian probavljao cijelo vee, kao da je umirao za to vrijeme. inilo se da ta dva stvora cijeli dan lee negdje mrtvi, a kad zapadne sunce, oivljuju iznenada jedino zato da dou u Millerovu slastiarnicu i da time izvre neku tajnovitu dunost, koju nitko ne razumije. Kad se nasjede trietiri sata, starac bi napokon ustajao, uzimao svoj eir i odlazio kui. Dizao se i pas te polaganim korakom, kao i prije, iao za njim, i opet podvijena repa i objeene glave. Gosti u slastiarnici poee najzad svakojako obilaziti starca i nisu ak ni sjedali kraj njega, kao da im se gadi. A on nije nita primjeivao. Gosti su u toj slastiarnici bili ponajvie Nijemci. Skupljali su se ovdje sa svega Voznesenskoga prospekta sve sami gospodari razliitih radionica bravari, pekari, bojadisari, klobuari, sedlari sami patrijarhalni ljudi u njemakom smislu rijei. Kod Millera se uope odravala patrijarhalnost. Gospodar je esto prilazio gostima, sjedao s njima za stol i onda se ispijala prilina koliina puna. Psi i mala domainova djeca odlazila su takoer gdjekada gostima, te su gosti milovali i djecu i pse. Svi su se znali i svi su se tovali. Gosti su se zadubili u itanje njemakih novina, a onkraj vrata, u domainovu stanu, orio je Augustin,1 to ga je na klepetavu glasoviru svirala najstarija domainova ki, bjelokosa Njemica s kovricama, vrlo nalik na bijelog miia. Valcer se doekivao s uivanjem. Ja sam odlazio Milleru prvih dana svakoga mjeseca da itam ruske asopise koji su se kod njega dobivali. Kad sam uao u slastiarnicu, vidio sam da starac ve sjedi kraj prozora, a pas lei, kao i prije, protegnuvi se do njegovih nogu. utei sjednem u kut i u mislima zapitam sebe Zato sam uao ovamo kad tu nemam ba nikakva posla, kad sam bolestan i potrebnije bi mi bilo da se pourim kui, da ispijem aj i da legnem u postelju? Zar sam zaista ovdje jedino Moj dragi Augustin valcer i popularna pjesma njemakog graanstva onoga vremena. zato da prouavam toga starca? Zaokupila me zlovolja. ta je meni do njega, mislio sam, sjeajui se onoga udnoga, bolesnoga osjeaja, s kojim sam ga gledao jo na ulici. I ta je meni do sviju tih dosadnih Nijemaca? emu taj nitavi nemir zbog triarija, to ga u posljednje vrijeme primjeujem u sebi i koji mi smeta da ne ivim i ne promatram jasno ivot, sto mi je ve primijetio jedan bistar kritiar, s negodovanjem razmatrajui moju posljednju pripovijest? Premiljao sam i jadio se, ali sam ipak ostajao gdje sam, a meutim me bolest zaokupljala sve jae te jae i napokon mi je bilo ao da odem iz tople sobe. Uzeo ja frankfurtske novine, proitao dva retka i zadrijemao. Nijemci mi nisu smetali. Oni su itali, puili. I samo porijetko, jedanput u pol sata, javljali jedan drugomu, iskidano i tihim glasom, koju novost iz Frankfurta, i jo kakvu alu ili dosjetku znamenitoga njemakog aljivca Saphiera nakon toga su s podvostruenim nacionalnim ponosom zaranjali opet u itanje. Drijemao sam otprilike pol sata i probudio se od silne jeze. Moram svakako kui. Ali u taj me as jo jednom zaustavio nijem prizor to se zbivao u sobi. Rekao sam

ve da je starac, im zasjedne na svoju stolicu, upirao kudagod pogled i nije ga cijele veeri skretao vie na drugu stvar. Dogaalo se da je i mene obuhvaao taj pogled koji je bio nadasve neugodan, ak i nepodnosiv, a ja sam obino brebolje mijenjao mjesto. Ovoga je asa stareva rtva bio neki maljucni, okruglasti i izvanredno zgodan Nijemi, s visokim, vrlo ukruenim ovratnikom, a neobino rumena lica, pridolica gost, trgovac iz Rige, Adam Ivani Schulz, kako sam doznao kasnije, Millerova desna ruka, koji jo nije poznavao starca i mnoge goste. Pomalo itao on sa zadovoljstvom Dorfbarbtera2 i pijuckao svoj pun a odjednom, kad je digao glavu, opazio na sebi nepomini starev pogled. To ga je zapanjilo. Adam Ivani je bio ovjek vrlo uvredljiv i osjetljiv, kao i uope svi plemeniti Nijemci. Uinilo mu se udnim i uvredljivim to njega tako uporito i bezobzirno promatra. Priguio negodovanje, odvratio oi od neuljudna gosta, promrmlja neto u nos i utei se sakrio novinama. Ali nije otrpio, nego za dva aska sumnjiavo izvirio iza novina isti onaj upori ti pogled, isto besmisleno promatranje. 1 Moritz Gottlieb Saphier 17951858, njemaki humorist. 2 Seoski brija njemake novine koje su izlazile u Leipzigu sredine prologa vijeka. oko I sada je jo Adam Ivani preutio. Ali kad se to isto ponovilo i po trei put, planuo on i rasudio da mu je dunost zatititi svoju plementinu i ne putati da pred plemenitim opinstvom bude ponien prekrasni grad Riga, ijim se, po svoj prilici, smatrao predstavnikom. Nestrpljivom gestom bacio novine na stol i energino lupnuo ipkom, na kojoj su novine bile privrene, rasplamsao se u njemu osjeaj osobne vrijednosti, sav se zacrvenio od puna i od Ijarosti te i sam uperio sitne svoje upaljene oice u nemila starca. inilo se da obojica, i Nijemac i njegov protivnik, hoe da nadvladaju jedan drugoga magnetskom silom svojih pogleda, pa ekaju tko e se prvi zbuniti i oboriti bi. Udar ipkom i ekscentrina pozicija Adama Ivania svratili su na sebe panju sviju gostiju. Svi se odmah okanili svoga posla i poeli ozbiljnom, utljivom radoznalou promatrati ta dva protivnika. Prizor je postajao vrlo komian. Ali magnetizam izazovnih oica rumenoga Adama Ivania sasvim je bio ututanj. Starac nije mario ni za to, nego je i dalje gledao pravo u razjarenoga gospodina Schulza i nikako nije primjeivao da je postao objektom sveope radoznalosti, kao da mu je glava na mjesecu, a ne na zemlji. Napokon izdala Adama Ivania strpljivost i on buknuo. ta me tako uporno gledate? zavie on njemaki, o trim, prodornim glasom i popretljiva lika. Ali protivnik je i dalje utio, kao da nije razumio ni uo to pitanje. Adam Ivani odlui progovoriti ruski. Ja vas pitala, zat vi na meni tak marliv gledati? izdere se s dvostrukom jarou. Ja na dvor poznata, a vi ne poznata na dvor! nadovee on i skoi sa stolice. Ali starac se nije ni maknuo. Nijemci zaropu od negodovanja. I sam Miller, domamljen bukom, ue u sobu. Kad je razabrao to je posrijedi, pomisli da je starac gluh i nagne mu se prema uhu.

Kospotin Schulz vas molila marliv ne kletat na nek izgovori on togod je mogao glasnije, uporno piljei u nedokuivoga gosta. Starac pogleda makinalno Millera i odjednom mu se na licu, sve dosad nepominom, jave znaci neke nemirne misli, neke zabrinute uzrujanosti. Uzvrpoljio se, kretei se sagnuo za eirom, bre ga dohvatio zajedno s palicom, ustao sa stolice i s nekim jadnim smijekom, ponienim smijekom bijednika koga tjeraju s mjesta to je zapremio zabunom spremio se da izie iz sobe. U toj skromnoj, pokornoj hitnji bijednoga, neI monoga starca bilo je toliko neega to pobuuje milosre, toliko neega to ti srce uznemiruje u grudima, da su svi, poevi od Adama Ivania, onoga asa stvorili drugo miljenje o toj zgodi. Bilo je jasno, starac ne samo da nije mogao nikoga uvrijediti nego je i sam svakog asa bio svjestan da njega mogu odsvakud istjerati kao prosjaka. Miller je bio dobar i milosrdan ovjek. Ne, ne progovori on, tapui starca po ramenu, da ga ohrabri sjedila! Aber Herr Schulz jako molila vas marliv ne kletat na nek. On je na dvor posnata. Ali jadnik nije ni sada razumio uzvrpoljio se jo vie nego prije, sagnuo se da digne svoj rubac, stari izrupani modri rubac to mu je ispao iz eira, i poeo zvati svojega psa, koji je leao i nije se micao na podu, nego je obadvjema apama prekrio njuku i ini se vrsto spavao. Azorka, Azorka! promumlja on drhtavim starakim glasom. Azorka! Azorka se nije ni maknuo. Azorka, Azorka! ponovi starac zabrinut i makne psa palicom, ali je pas leao kao i prije. Palica mu ispadne iz ruku. On se sagne, klekne na oba koljena i digne obadvjema rukama Azorkinu njuku. Jadni Azorka! Bio je mrtav. Skapao je neujno, do nogu svoga gospodara, moda od starosti, a moda i od gladi. Starac ga je preneraen gledao jedan asak, kao da ne shvaa da je Azorka doista skapao onda se tiho sagnuo bivem slugi i prijatelju i pritisnuo blijedo lice uz mrtvu njegovu njuku. Proao asak utnje. Svi su bili ganuti... Najzad se pridignuo bijednik. Bio je posve blijed i drhtao kao da ga trese groznica. Mo se pas nadjenula rei e milosrdni Miller da bilo ime utjei starca. Mo se lijepo nadjenula Fjodor Karlo vi Krieger tivno sna nadjenula Fjodor Karlovi Krieger veli ka majstor nadjenut napopao Miller pa odignuo palicu i pruio je starcu. Jest, ja tivno nadijevala prihvati skromno sam Herr Krieger, istupajui na poprite. Bio je to dug, suhonjav, valjan Nijemac, ridaste kose u upercima i s naoarima na grbavu nosu. Fjodor Karlovi Krieger ima velika talent, tivno nadije vala svakakvi ivotinj nadovee Miller koji se poeo zano siti svojom idejom. Da, ja imala veliki talent, nadijeva svakakvi ivotinj potvrdi opet Herr Krieger i ja vam bes plata nadjenut va

pseto priklopi on u nastupu velikodune portvovnosti. Ne, ja vama plati, to vi nadjenut! bijesno se izdere Adam Ivani Schulz, jo rumeniji i on posve zaaren od velikodunosti, a smatrajui sebe uzrokom sviju tih nezgoda. Starac je sve to sluao, ali oevidno nije razumijevao, a cijelo mu je tijelo drhtalo, kao i prije. ekat! Ispijte aicu dobra konjak! zavikne Miller kad je vidio kako se zagonetni gost upeo da ode. Donijeli konjak. Starac makinalno prihvati aicu, ali su mu se ruke tresle i prije nego to ju je prinesao usnama prolio je polovicu, pa nije ispio ni kap, nego vratio aicu na posluavnik. Onda se osmjehnuo nekim udnim smijekom, koji nikako nije pristajao toj prilici, te iziao iz slastiarnice ubrzanim, nejednakim korakom, a Azorku ostavio ondje. Svi su stajali u udu zauli se uzvici. Schivernot! Was fiir eine Geschichtef1 govorili su Nijemci i izbuljili oi jedan u drugoga. A ja poletio za starcem. Nekoliko koraaja od slastiarnice, kad skrene od nje na desnu stranu, ima uska, mrana uliica, okruena ogromnim kuerinama. Neto me podbolo da je starac svakako zaokrenuo onamo. Tu se gradila druga kua na desnoj strani i sva je bila okruena skelama. Ograda oko kue dopirala je gotovo do sredine uliice uz ogradu su bile udeene drvene podnice za prolaznike. U mranom kutu izmeu ograde i kue naao sam starca. Sjedio je na stepenici drvenoga plonika, nalaktio se s oba lakta na koljena i podnimio rukama glavu. Sjednem uz njega. Sluajte rei u, gotovo i ne znajui ime bih zapo eo ne tugujte za Azorkom. Idimo, odvest u vas kui. Umirite se! Odmah u otii po fijakeristu. Gdje stanujete? Starac nije odgovorio. Nisam znao na to bih se odluio. Prolaznika nije bilo. Odjednom me poe hvatati za ruku. Gui me! progovori hripljivim glasom koji se jedva i uo gui! Idimo vaoj kui! zaviem ustajui i silom ga diui napit ete se aja i lei u postelju... Odmah u dovesti fija keristu. Zovnut u doktora... poznajem jednoga doktora... Bijeda! Kakva pripovijest? Ne sjeam se ta sam mu jo govorio. On htjede da se digne, ali se samo malo pridignuo, pa opet pao na zemlju i opet poeo neto mrmljati onim istim hripljivim priguenim glasom. Sagnuh se dublje njemu pa sluah. Na Vasiljevskom otoku hripao je starac u estoj liniji... u estoj liniji... Zautio. Stanujete na Vasiljevskom otoku? Ali niste udarili ona mo to je nalijevo, a nije nadesno. Odmah u vas odvesti ona mo. Starac se nije micao. Uhvatim ga za ruku ruka mu pala kao mrtva. Pogledam mu u lice, dirnem ga se bio je ve mrtav. Uinilo mi se da mi se sve to dogaa u snu.

Ta mi je zgoda zadala mnogo briga, za kojih me je sama od sebe prola groznica. Starev smo stan pronali. Ali on nije stanovao na Vasiljevskom otoku, nego nekoliko koraaja od onoga mjesta gdje je umro, u Klugenovoj kui, pod samim krovom, na petom katu, u zasebnom stanu, koji se sastojao od malena predsoblja i velike, vrlo niske sobe, s tri pukotine, nalik na prozore. ivio je strahovito siromaki. Sve mu je pokustvo bilo stol, dvije stolice i stari prastari divan, tvrd kao kamen, odakle je sa sviju strana izvirivalo liko, a i to je bilo gospodarovo. Pe kao da se ve odavno nije loila, ni svijee se nisu zatekle. Sada zbilja mislim da se starac jedino zato navadio zalaziti Milleru da sjedi uz svjetlo i da se ogrije. Na stolu je stajao prazan zemljan vr i leala stara, tvrda kora kruha. Nije se nala ni jedna kopjejka. Nije bilo ak ni drugoga rublja da se moe sahraniti netko mu je i poklonio svoju koulju. Razumije se da nije mogao ivjeti ovako, sam samcat, nego ga je zacijelo netko pohaao, makar i rijetko. U stolu mu se nala putnica. Pokojnik je bio stranac, ali ruski podanik, Jeremija Smith, mainist, sedamdeset i osam godina. Na stolu su leale dvije knjige kratka geografija i Novi zavjet u ruskom prijevodu, iaran olovkom po rubovima i sa znakovima od nokta. Te sam knjige preuzeo. Pitali smo stanare, vlasnika kue nitko nije skoro nita znao o njem. Stanara je u toj kui bilo mnogo, gotovo sve sami obrtnici i Njemice, koje iznajmijuju stanove s jelom i s poslugom. I upravitelj kue, plemi, nije znao mnogo da kae o svom bivem stanaru, nego jedino to da se stan iznajmljivao za est rubalja na mjesec i da je pokojnik etiri mjeseca stanovao u tom stanu, ali za dva posljednja mjeseca nije platio ni kopjejku, tako te je trebalo da bude istjeran iz stana. Pitali smo nije li mu dolazio tkogod? Ali nitko nije znao pravo da odgovori na to. Kua je velika koliki ljudi ulaze u takav Noemov koveg! Sve ih ne moe popamtiti. Vratar koji je u toj kui sluio pet godina, te bi valjda mogao objasniti bar neto, otiao je prije dvije sedmice u svoj zaviaj, u pohode, a mjesto sebe ostavio neaka, mlada momka, koji jo nije upoznao osobno ni polovicu stanara. Ne znam pouzdano kako se zapravo zavrilo sve to ispitivanje, ali je, najzad, starac sahranjen. Tih sam dana, pored drugih briga, otiao na Vasiljevski otok, u estu liniju, pa tek kad sam doao onamo, osmjehnuo sam se sam sebi ta li sam i mogao vidjeti u estoj liniji, nego jedino red obinih kua? Ali zato je, mislio sam, starac umirui govorio o estoj liniji i o Vasiljevskom otoku? Nije li govorio u bunilu? Razgledao sam ispranjen Smithov stan i svidio mi se. Zadrao sam ga. Glavno, bila je velika soba, dodue vrlo niska, tako te mi se isprva uvijek inilo da u glavom zapeti o strop. Za est rubalja na mjesec i nije se moglo dobiti nita bolje. Primamljivao me zaseban stan trebalo je jo samo da se pobrinem za poslugu, jer bez posluge uope nisam mogao stanovati. Vratar mi je obeao da e mi on za prvo vrijeme dolaziti, bar po jedan put na dan, te e me posluivati u krajnjoj potrebi. A tko bi znao, mislio sam, moda e se tkogod raspitati i za starca! Ali prolo je ve pet dana kako je umro, a jo nitko nije dolazio! GLAVA II U to vrijeme, to jest prije godinu dana, suraivao sam jo u asopisima, pisao sam lanie i vrsto vjerovao da e mi poi za rukom te u napisati kakvo veliko, dobro djelo. Radio sam onda veliki roman, a zaradio napokon bolnicu, gdje sam sada, te

u, ini mi se, brzo umrijeti. A ako treba brzo da umrem, emu bih, mislim, i pisao zapise? Sjeam se nehotice i neprestano mi je na pameti posljednja godina moga ivota. Hou sada sve da zapiem, pa da se nisam dosjetio tom poslu, ini mi se, umro bih od jada. Svi ti dojmovi to su minuli uzbuuju me ponekad do boli, do mu138 ke. Pod perom e oni zadobiti primirljiviji, skladniji znaaj manje e nalikovati na tlapnju, na moru. Tako mi se ini. I sam mehanizam pisanja vrijedi neto on e me umiriti, rashladiti pokrenut e u meni nekadanje autorske navike, prevratit e moje uspomene i bolesne sanjarije u djelo, u posao... Da, lijepo sam smislio. Osim toga, to e dopasti vidaru u batinu kad bude vjeao zimske prozore, barem e ih oblijepiti mojim zapisima. Ali sam zapoeo svoju pripovijest od sredine, ne znam zato. Ako u ve sve da zapisujem, treba da zaponem od poetka. Zapoet emo, dakle, od poetka. Ali i nee biti velika moja autobiografija. Rodio se nisam ovdje, nego daleko odavde, u skoj guberniji. Roditelji su mi, po svoj prilici, bili estiti ljudi, ali su me ostavili sirocetom jo u djetinjstvu, i ja sam odrastao u kui Nikolaja Sergejia Ihmenjeva, maloga vlastelina, koji me je primio iz milosra. Imao je samo jednu ker, Natau, djevojicu, tri godine mlau od mene. Rastao sam uz nju kao brat uz sestru. Oj milo moje djetinjstvo! Kako je glupo jaditi se i aliti za tobom u dvadeset i petoj godini ivota i na umoru se jedino tebe sjeati sa zanosom i zahvalnou! Sjalo je onda na nebu takvo sjajno, nepetrogradsko sunce, i tako su nestano, veselo kucala naa srdaca! Unaokolo su bila polja i ume, a nije bila hrpa mrtvoga kamenja, kao sada. Divan li je bio vrt i park u Vasiljevskom, gdje je Nikolaj Sergeji bio upravitelj u taj smo vrt ja i Nataa odlazili na etnju, a za vrtom je bila velika, vlana uma, u kojoj smo mi, djeca, zalutali jednom oboje Zlatno, krasno vrijeme! Prvi se put projavljivao ivot, tajnovito i zamamno, i tako je slatko bilo upoznavati se s njim. Kao da je onda za svakim grmom, za svakim drvetom ivio jo netko tajnovit i nama neznan bajni se svijet slijevao sa zbiljskim pa kad se po dubokim dolinama gustio veernji suton i sijedim se, vijugavim upama hvatao za grmlje, to se lijepi po kamenim rubovima nae velike gudure, na kraju smo se ja i Nataa drali za ruke, zavirivali bojaljivom radoznalou u dubljinu i oekivali da ovoga asa izie tkogod pred nas ili nam se odazove iz magle, sa dna iz gudure, i da se dadiljine prie prikau kao prava, istinska istina. Nekom prilikom, ve poslije dugog vremena, podsjetio sam Natau kako su nam onda dobavili jednom Djeje tivo, kako smo odmah otrali u vrt, na jezero, gdje je pod starim, gustim klenom stajala naa omiljena zelena klupica, sjeli ondje i poeli itati Alfonsa i Dalindu1 arobnu pripovijest. I danas jo ne mogu da se sjetim te pripovijesti bez nekoga udnoga njenoga ganua, pa kad sam prije godinu dana spomenuo Natai dva prva retka Alfonso, junak moje pripovijesti, rodio se u Portugaliji don Ramiro, otac njegov i tako dalje, gotovo sam zaplakao. To je, vjerojatno, ispalo strano glupo i zato se valjda Nataa tada onako udno osmjehnula momu zanosu. Ali se odmah trgla sjeam se toga, pa da me utjei, poela i sama spominjati stara vremena. Rije po rije, te se raznjeila i sama. Divno je bilo to vee sve smo pretresli i ono kad su me slali u gubernijski grad u pansion Boe moj, kako je onda plakala! i na posljednji rastanak, kad sam se zauvijek rastajao s Vasiljevskim. Bio sam tada ve

dovrio nauke u mojem pansionu i putovao u Petrograd da se pripravim za sveuilite. Bilo mi je onda sedamnaest godina, a njoj petnaesta godina. Nataa veli da sam onda bio tako nezgrapan, tako dugonog, te se morao nasmijati svatko tko me je vidio. Kad smo se opratali, odveo sam je na stranu, da joj reknem neto neobino vano, ali jezik mi nekako odjednom onijemio i zapeo. Ona se sjea da sam bio vrlo uzbuen. Razumije se, razgovor nam je zapinjao. Nisam znao ta bih kazao, a ona me valjda i ne bi razumjela. Samo sam gorko zaplakao i tako otputovao, a rekao nisam nita. Sastali smo se tek nakon duga vremena, u Petrogradu. Bilo je to prije dvije godine. Starac je Ihmenjev doputovao ovamo da se potara o svojoj parnici, a ja sam se ba bio upleo meu literate. GLAVA III Nikolai Sergeji Ihmenjev potjecao je iz dobre obitelji, ali je ta obitelj ve odavno bila osiromaila. Uostalom, roditelji su mu namrli lijep imetak, stotinu i pedeset dua. Kad mu je bilo dvadeset godina, smislio da ode u husare. Sve je bilo dobro ali u estoj godini slubovanja dogodilo mu se jedne nesretne veeri da je prokartao sav svoj imetak. Nije cijele noi zaspao. Sutradan navee priao opet kartakom stolu i metnuo 1 Pouna pria, tampana u listu N. Novikova, Djeje tivo za srce i um, 1787. na kartu svoga konja posljednje to mu je preostalo. Karta mu dobila, za njom druga, trea i za pol sata povratio jedno od svojih sela, seoce Ihmenjevku, koje je pri posljednjoj reviziji brojilo pedeset dua. Prekinuo i odmah sutradan zaiskao otpust. Sto mu dua propalo netragom. Za dva mjeseca otputen kao porunik, te se odseli u svoje seoce. Nikada kasnije u ivotu nije on spominjao svoj gubitak, pa bi se unato poznatoj svojoj dobrodunosti zacijelo posvadio s onim tko bi mu to spomenuo. Na selu se marljivo bavio gospodarstvom, a kad mu je bilo trideset i pet godina, oenio se siromanom plemkinjom, Anom Andrejevnom umilovom, koja nije imala nikakva miraza, ali je bila odgojena u gubernijskom plemikom pansionu, kod emigrantkinje MontReveche, ime se Ana Andrejevna ponosila za svega ivota, premda nitko nije mogao nikada da se dosjeti u emu je zapravo bio taj odgoj. Nikolaj Sergeji je postao izvrstan gospodar. Od njega su se susjedni vlastelini uili gospodarstvu. Prolo nekoliko godina, a odjednom na susjedno imane, u selo Vasiljevskoe, koje je brojilo devet stotina dua, doputovao iz Petrograda vlastelin knez Pjotr Aleksandrovi Valkovski. Negov je dolazak proizveo u svem susjedstvu prilino snaan dojam. Knez je bio jo mlad ovjek, ako i nije bio u prvoj mladosti, imao je povelik in, znatne veze, bio lijep, imuan i, napokon, udovac, to je bilo osobito zanimljivo gospoama i gospoicama po cijelom kotaru. Pripovijedalo se o sjajnom doeku, kako ga je u gubernijskom gradu primio gubernator, kojemu je bio neki roak o tom kako su sve gubernijske dame poludjele od njegove ljubaznosti, i tako dalje, i tako dalje. Jednom rijeju, bio je to jedan od sjajnih predstavnika petrogradskoga viega drutva, koji se rijetko javljaju u gubernijama, a kad se javljaju, proizvode izvanredan efekt. Ali knez ba nije bio ljubazan, pogotovo s onima koje je bar ikoliko smatrao niima od sebe. Sa svojim susjedima, ija su imanja graniila s njegovim, nije se izvolio upoznavati i tim je odmah stekao mnogo neprijatelja. A zato su se svi neobino zaudili kad je odjednom odluio da doe Nikolaju Sergejiu u posjet. Istina, Nikolaj Sergeji bio mu je jedan od najbliih susjeda. U kui Ihmenjevih izazvao je knez silan dojam.

Odmah ih je obadvoje oarao osobito se njime oduevila Ana Andrejevna. Za kratko se vrijeme ve sasvim udomaio kod njih, dolazio im svaki dan, pozivao ih k sebi, zbijao ale, pripovijedao zgode, svirao na njihovu jadnom glasoviru, pjevao. Ihmenjevi nisu mogli da se naude kako se moe o takvom dragom, premilom ovjeku govoriti da je ponosan, nadut, hladan sebinjak, kako su na sva usta vikali svi susjedi! inilo se da se knezu zaista svidio Nikolaj Sergeji, ovjek priprost, iskren, nesebian, plemenit. Ali nabrzo se sve objasnilo. Knez je doputovao u Vasiljevskoje da otjera svoga upravitelja, razuzdanoga Nijemca, ambiciozna ovjeka, agronoma, koji je bio obdaren sjedinama, naoarima i grbavim nosom, ali je uza sve te vrline krao bestidno i neogranieno i pored toga izmrcvario nekoliko seljaka. Ivana Karlovia najzad uvrebali i uhvatili u krai, a on se uvrijedio i mnogo govorio o njemakoj estitosti ali uza sve to je otjeran, ak i prilino sramotno. Knezu je trebao upravitelj i izbor mu pao na Nikolaja Sergejia, najizvrsnijega gospodara i najestitijega ovjeka, o emu dakako nije moglo da bude ni najmanje sumnje. Knez je, ini se, neobino elio da se Nikolaj Sergeji sam ponudi za upravitelja ali se to nije zbilo, te mu knez jednoga krasnoga jutra ponudi to sam u obliku najprijateljskije i najpokornije molbe. Ihmenjev je isprva odbijao ali znatna plaa zavela Anu Andrejevnu, a podvostruene molioeve ljubaznosti razbile i sve druge dvoumice. Knez je postigao svoju svrhu. Zacijelo je bio vrlo dobar poznavalac ljudi. Za kratko vrijeme svoga poznanstva s Ihmenjevim dobro je shvatio s kim ima posla i razumio da Ihmenjeva treba oarati prijateljskim, srdanim nainom, da treba predobiti njegovo srce, a bez toga novci nee mnogo koristiti. Njemu je pak i trebao takav upravitelj, kojemu moe slijepo i u svakoj prilici vjerovati, da i ne zalazi nikada u Vasiljevskoje, kako je i zaista raunao. Oarao je Ihmenjeva toliko da je iskreno povjerovao u njegovo prijateljstvo. Nikolaj Sergeji je bio jedan od onih predobrih, naivnoromantinih ljudi, to su tako prijatni kod nas u Rusiji, ma to vi govorili o njima, pa kad oni zavole nekog gdjekada i bog bi znao zato, odaju mu se svom duom i razviju katkada svoju privrenost do kominosti. Proteklo mnogo godina. Kneevo je imanje cvalo. Vlasnik Vasiljevski i njegov upravitelj saobraali su meusobno ne prireujui jedan drugome nikakvih neugodnosti i ograniili se na suho poslovno dopisivanje. Knez se nije nikako upletao u odredbe Nikolaja Sergejia, ali mu je davao ponekad takve savjete da se Ihmenjev udio njihovoj neobinoj praktinosti i stvarnosti. Vidjelo se kako on ne samo da ne voli uludo troiti nego zna i stjecati. Nekih pet godina nakon pohoda u Vasiljevskom poslao je Nikolaju Sergejiu punomo da kupi drugo, prekrasno imanje od etiri stotine dua u toj istoj guberniji. Nikolaj Sergeji se oduevio kneevi uspjesi, glasovi o njegovu napretku, o njegovim unapreenjima godili su njegovu srcu kao da mu je knez roeni brat. Ali se neobino oduevio kad mu je knez jednom prilikom zaista iskazao izvanredno povjerenje. To se ovako dogodilo... Ali tu smatram za potrebno da spomenem neke osobite potankosti iz ivota toga kneza Valkovskoga, koji je, donekle, jedno od najglavnijih linosti u mojoj pripovijesti. GLAVA IV Spomenuo sam ve prije da je bio udovac. Oenio se bio jo za rane mladosti i oenio se iz materijalnih interesa. Od roditelja svojih, koji su sasvim propali u

Moskvi, nije batinio gotovo nita. Vasiljevskoje je bilo zaloeno i prezaloeno, optereeno golemim dugovima. Dvadesetdvogodinjem knezu, koji je tada morao da slui u Moskvi u nekakvoj kancelariji, nije ostala ni kopjejka, i on je ulazio u ivot kao potomakgoljo starodrevne loze. enidba s prezrelom kerju nekoga trgovcazakupnika spasila ga. Zakupnik ga je, dakako, prevario u mirazu, ali je ipak za enine novce mogao da iskupi obiteljsko imanje i da se osovi na svoje noge. Trgoveva ki, koja je dopala knezu, jedva je i umjela pisati, nije znala da sloi dvije rijei, bila je runa lica i imala je samo jednu vrijednu vrlinu bila je dobra i utljiva. Knez je iz te njene vrline crpao za sebe posvemanju korist nakon prve godine braka ostavio je enu, koja mu je, meutim, rodila sina, na brizi njena oca, trgovcazakupnika u Moskvi, a on otiao u slubu u skoj guberniji, gdje je po pokroviteljstvu nekoga odlinoga petrogradskog roaka isposlovao prilino visoko mjesto. Dua mu je udjela za odlikovanjima, unapreenjima, karijerom, pa kad je rasudio da sa enom ne moe ivjeti u Petrogradu ni u Moskvi, odluio, dok ne bude bolje, da e zapoeti karijeru u provinciji. Kau da je jo prve godine svoga braka enu skoro utukao svojim prostim postupanjem. Taj je glas uvijek jadio Nikolaja Sergejia, te je vatreno branio kneza i tvrdio da knez ne bi mogao neplemenito postupati. Ali za sedam godina umrla, napokon, kneginja, i njen se udovac odmah pre143 selio u Petrograd. U Petrogradu je ak i izazvao neki dojam. Mlad jo, lijep, imuan, obdaren mnogim sjajnim svojstvima, nesumnjivom otroumnou, ukusom, neiscrpljivom dobrom voljom, nije se pojavio kao onaj tko trai sreu i pokroviteljstvo, nego prilino samostalno. Pripovijedali su da je u njemu zaista bilo neto to oarava, pokorava, neto snano. Izvanredno se sviao enama, te mu je veza s jednom od krasotica iz drutva pribavila skandaloznu slavu. Ne alei, rasipao je novce, unato svojoj priroenoj promiljenosti, koja je graniila sa krtou, gubei sa svakim s kim bi se kartao, i nije se mrgodio ni radi ogromnih gubitaka. Ali on nije doao u Petrograd da trai zabave trebalo mu je da najzad prokri sebi put i da osigura svoju karijeru. To je i postigao. Grof Nainski, njegov ugledni roak, koji se ne bi bio ni osvrtao da mu se javio kao obini molitelj, iznenadio se s njegovih uspjeha u drutvu, te je smatrao i moguim i dolinim da na njega obrati svoju panju, i ak se udostojio da uzme u svoju kuu na odgoj njegova sedmogodinjega sina. U to je vrijeme pao put u Vasiljevskoje i njegovo poznanstvo s Ihmenjevima. Najzad je grofovim posredovanjem dobio utjecajno mjesto kod jednoga od naljvanijih poklisarstava i otputio se u inozemstvo. Dalji su glasovi o njemu bivali nekako mrani govorili su o nekoj nemiloj zgodi to mu se dogodila u inozemstvu, ali nitko nije znao da objasni kakva je to zgoda bila. Znalo se jedino da mu je uspjelo dokupiti etiri stotine dua, to sam ve spominjao. Vratio se iz inozemstva tek nakon vie godina, u znatnu inu, i odmah zauzeo u Petrogradu vrlo visoko mjesto. U Ihmanjevki su se raznosili glasovi da se eni po drugi put, sroava se s nekim znamenitim, bogatim i jakim domom. Namjerio med velikae! govorio je Nikolaj Sergeji i od zadovoljstva tro ruke. Bio sam tada u Petrogradu, na sveuilitu, i sjeam se da mi je Ihmenjev namjerno pisao i zamolio me neka se raspitam jesu li istiniti glasovi o enidbi? Pisao je knezu, te ga zamolio da mi bude pokrovitelj, ali knez mu nije odgovorio na list. Znao sam jedino da je njegov sin, koji se odgajao isprva kod grofa, a zatim u liceju, dovrio onda nauke i da mu je

devetnaest godina. Pisao sam to Ihmenjevu, a i to da knez ludo voli sina, mazi ga, ve sada kuje njegovu budunost. Sve sam to doznao od drugova studenata, znanaca mladoga kneza. U to je vrijeme Nikolaj Sergeji jednoga krasnoga jutra dobio od kneza pismo kojemu se neobino zaudio. Knez, koji se dosad, kako sam ve spomenuo, u saobraanju s Nikolajem Sergejiem ograniavao na samo suho, poslovno dopisivanje, pisao mu je sada najpodrobnije i najprijateljskije o svojim obiteljskim prilikama tuio se na sina, pisao da ga sin ogorava loim vladanjem nevaljantine takva djeaka ne mogu se, dakako, uzimati jo preozbiljno oevidno je nastojao da ga opravda, ali je odluio da kazni sina, da ga zaplai, i to tako da ga na neko vrijeme progna na selo, pod pasku Ihmenjevljevu. Knez je pisao da se potpuno uzda u svoga predobroga, preplemenitoga Nikolaja Sergejia i osobito u Anu Andrejevnu, molio ih obadvoje neka prime njegova vjetrogonju u svoju obitelj, neka ga u osamljenosti naue pameti, neka ga zavole, ako mogu, a glavno, neka mu isprave lakoumni karakter i udahnu mu spasonosna i stroga naela, koja su prijeko potrebna u ljudskom ivotu. Razumije se, starac se Ihmenjev zduno prihvatio posla. Stigao i mladi knez, a oni ga doekali kao roenoga sina. Nabrzo ga je Nikolaj Sergeji arko zavolio, nita manje nego svoju Natau, ak i kasnije, ve nakon konanoga raskida kneza oca i Ihmenjeva, starac se rado sjeao katkad svoga Aljoe tako je bio navikao da zove kneza Alekseja Petrovia. I zaista je to bio nadasve umiljat mladac ljepotan, slab i nervozan kao enska, ali ujedno veseo i prostoduan, otvorene due, sposobne za najplemenitije osjeaje, srca koje voli, koje je estito i zahvalno, pa je postao kumirom u kui Ihmenjevih. Iako mu je bilo devetnaest godina, bio je jo pravo dijete. Teko je bilo zamisliti zato ga je i prognao otac koji ga je, kako su govorili, ludo volio. Govorilo se da je mladi ivio u Petogradu besposleno i vjetrogonjasto, nije htio da radi i time ogoravao oca. Nikolaj Sergeji nije ispitivao Aljou, jer knez je Pjotr Aleksandrovi oevidno preutio u svom listu pravi uzrok sinovu progonstvu. Ali su se pronosili glasovi o nekom Aljoinom neoprostivom vjetropirstvu o nekom odnoaju s jednom damom, o nekom izazovu na dvoboj o nekom nevjerojatnom gubitku na kartama ak se govorkalo da je neke tue novce, toboe, protratio. Pronio se i taj glas da knez i nije zbog neke krivice odluio da udalji sina, nego zbog nekih osobitih nauma. Nikolaj Sergeji je s negodovanjem odbijao taj glas, pogotovo jer je Aljoa neobino volio oca, kojega nije upoznao za svega svoga djetinjstva i djeatva govorio je o njemu s oduevljenjem, sa zanosom oito je bilo da je sasvim pod njegovim utjecajem. Aljoa je takoer brbljao ponekad o nekoj grofici, koju su u isto vrijeme oblijetali i on i otac, ali on je pobijedio, zato se otac uasno rasrdio na njega. Tu je zgodu pripovijedao uvijek sa zanosom, s djetinjom prostodunou, sa zvonkim, veselim smijehom ali Nikolaj Sergdji ga je odmah prekidao. Aljoa je potvrivao i vijest da mu se otac kani oeniti. Proivio je bio u progonstvu gotovo ve godinu dana, u odreenim je rokovima pisao ocu listove, razborite i pune potovanja, i tako se priviknuo na Vasiljevskoje, te kad je na ljeto i sam knez doputovao na selo o emu je unaprijed obavijestio Ihmenjeve, prognanik je i sam poeo moliti oca neka mu dopusti da to dulje ostane u Vasiljevskom i uvjeravao ga da mu je zapravo dosueno da ivi na selu. Sve Aljoine odluke i sklonosti potjecale su iz njegove izvanredne razdraljive duhovne

ivosti, iz arkoga srca, iz lakoumnosti, koja se katkad razvila do besmislice, iz izvanredne sposobnosti da se pokorava svakomu utjecaju, i iz potpuna odsua volje. Ali je knez nekako sumnjiavo sasluao tu molbu... Uope je Nikolaj Sergeji jedva i poznavao svoga nekadanjega prijatelja knez Pjotr Aleksandrovih bio se neobino promijenio. Poeo je odjednom strano voditi rauna o Nikolaju Sergejiu u pregledavanju imovinskih rauna pokazao je neku odurnu lakoumnost, krtost i nerazumljivu sumnjiavost. Sve je to strano ogorilo predobroga Ihmenjeva dugo se trudio da razuvjeri o tome sama sebe. Sada se zbivalo ba opreno onomu to se dogaalo prije etrnaest godina kad je knez prvi put pohodio Vasiljevskoje sada se upoznao sa svojim susjedima, dakako odlinijima, a Nikolaju Sergejiu nije nikada dolazio i postupao je s njim kao s niim od sebe. Odjednom se dogodilo neto nerazumljivo bez ikakva vidljiva razloga nastao ljut raskid izmeu kneza i Nikolaja Sergejia. Nauli su im estoke, uvredljive rijei, izreene s obadviju strana. Ihmenjev je ozlovoljen otiao iz Vasiljevskoga, ali se time nije sve zavrilo. Po svem se susjedstvu rairila odjednom odurna brbljarija. Tvrdili su da je Nikolaj Sergeji, kad je upoznao karakter mladoga kneza, odluio da se okoristi svim njegovim nedostacima da je njegova ki Nataa kojoj je onda bilo ve sedamnaest godina postigla da se dvadesetogodinji mladi zaljubio u nju da su otac i mati zakriljivali tu ljubav, samo su se priinjali kao da nita ne primjeuju da je lukava i nemoralna Nataa napokon sasvim oarala mladia, koji njenim nastojanjem nije cijele godine vidio zapravo ni jednu pravu otmjenu gospoicu, a tolike dozrijevaju po estitim domovima susjednih vlastelina. Tvrdili su najzad da su se ljubavnici ve bili dogovorili kako e se vjenati u selu Grigorjevu, petnaest vrsta od Vasiljevskoga, toboe kradom od Natainih roditelja, ali oni su znali sve do najsitnije sitnice i upuivali su ker gnusnim svojim savjetima. Jednom rijeju, u itavoj jednoj knjizi ne bi bilo dovoljno prostora da se ispria to su o toj zgodi brbljale klepetue u kotaru, i enske i muke. Ali najudnije je da je knez posve povjerovao svemu tome, pa je i doputovao u Vasiljevskoje jedino zbog toga, na neko anonimno upozorenje, koje mu je iz provincije poslano u Petrograd. Svatko, doista, tkogod je iole poznavao Nikolaj a Sergejia, ne bi valjda ni jednu rije povjerovao od svega zbog ega su ga okrivljavali a ipak su se svi, kako je ve navada, komeali, svi su govorili, svi se izgovarali, svi klimali glavom i... najzad osuivali. A Ihmenjev je bio preponosit da bi svoju ker pravdao pred klepetuama te je strogo zabranio svojoj Ani Andrejevni da se sa susjedima uputa u bilo kakvo razglabanje. Sama pak Nataa, tako oklevetana, nije ni nakon pune godine dana znala gotovo ni jednu rije od svih tih osvada i brbljarija brino su joj krili sve to, i ona je bila vesela i nevina, kao dijete od dvanaest godina. Dotle se nesuglasica sve vie razvijala. Usluni ljudi nisu mirovali. Javili se dounici i svjedoci te napokon uspjeli i uvjeriti kneza da se dugoljetno upravljanje Nikolaja Sergejia Vasiljevskim nije nipoto odlikovalo primjernim potenjem. tavie prije tri godine, pri prodaji gaja, Nikolaj Sergeji je skrio u svoju korist dvanaest tisua rubalja srebra, a za to se mogu iznijeti pred sudom najjasniji i najistinskiji dokazi, pogotovo to on i nije imao od kneza nikakvu zakonitu punomo za prodaju gaja, nego je radio po svome naumu i tek je nakon toga uvjerio kneza da je prodaja bila potrebna te iskazao kudikamo manju kupovinu za gaj nego to je dobivena. Sve su

to, dakako, bile same klevete, kako se i razabralo kasnije, ali knez je svemu povjerovao i pred svjedocima Nikolaja Sergejia okrstio varalicom. Ihmenjev nije otrpio, nego uzvratio isto takvu uvredu nastao uasan prizor. Odmah se zametnula parnica. Nikolaj Sergeji, kako nije imao nekih spisa, a to je glavno, nije imao ni pokrovitelja, ni iskustvo u voenju takvih poslova, odmah je poeo gubiti u parnici. Imanje mu zaplijenili. Rasreni starac ostavi sve i odluio napokon da se preseli u Petrograd, da se osobno potara za svoju parnicu, a u gubernijskom je gradu ostavio mjesto sebe iskusna odvjetni147 ka. Knez je, ini se, nabrzo poeo shvaati da je nepravo uvrijedio Ihmenjeva. Ali uvreda je s obadvije strane bila tako otra da nije preostala ni jedna rije za izmirbu, i rasreni je knez upinjao sve snage da parnicu navrne sebi na korist, zapravo, da svojemu bivem upravitelju otme posljednji zalogaj kruha. GLAVA V Ihmenjevi se, dakle, preselili u Petrograd. Neu opisivati svoj sastanak s Nataom nakon tako duga rastanka. Za sve te etiri godine nisam je nikad zaboravljao. Nisam, dakako, ni sam posve razumijevao onaj osjeaj s kojim sam se nje sjeao ali kad smo se opet sastali, ubrzo sam shvatio da mi ju je sudbina dosudila. Isprva, prvih dana nakon njihova dolaska, sve mi se inilo da se nekako malo razvila za tih godina, kao da se nije nikako ni promijenila, nego ostala isto onakva djevojica kakva je bila i prije naega rastanka. Ali onda sam svaki dan pronalazio u njoj neto novo, to dosad nisam nikako primijetio, kao da je namjerice skriveno od mene, kao da se djevojica namjerice krila od mene i kolika mi slast bilo to pogaarJje! Kad se starac preselio u Petrograd, bio je u prvo vrijeme razdraen i uljiv. Poslovi su mu loe tekli zlovoljio se, estio se, bakljao se sa spisima i nije mu bilo do nas. A Ana Andrejevna je tumarala sva zbunjena i nije isprva znala da se snae. Petrograd ju je plaio. Uzdisala je i straila se, plakala za preanjim ivovanjem, za Ihmenjevkom, zbog toga to je Nataa odrasla, a nema nikoga da je zbrine, i bila prema meni neobino iskrena kad nije imala nikoga drugoga tko bi bio prikladniji da mu se prijateljski povjeri. Ba u to vrijeme, neto prije njihova dolaska, dovrio sam svoj prvi roman, onaj s kojim sam zapoeo svoju karijeru, te ko novajlija nisam isprva znao kamo bih ga turnuo. Kod Ihmenjevih nisam nita govorio o tom a oni su se gotovo posvaali sa mnom zbog toga to besposliim, to jest, ne slubujem i ne nastojim da steknem mjesto. Starac me korio gorko i ak uljivo, jer je, dakako, bio oinski sklon prema meni. A ja sam se naprosto stidio da im reknem ime se bavim. Pa kako bih zaista i izjavio napreac da neu da slubujem, nego hou da piem romane, dakle sam ih varao dosad da ne dobivam mjesta, a traim ga uporno. On nije imao vremena da pazi na mene. Sjeam se kako me je jednom Nataa, kad se nasluala naih razgovora, odvela tajnovito u stranu i u suzama me molila neka mislim na svoju sudbinu, ispitivala me, istraivala to zapravo radim, a kad se ni njoj nisam povjerio, zaklela me da neu upropastiti sebe kao lijenina i danguba. Nisam joj, dodue, priznao ime se bavim, ali se sjeam da bih za jednu njenu povoljnu rije o mojem radu, o prvom mojem romanu, poklonio i najlaskavije izjave kritiara i recenzenata, to sam ih kasnije sluao o sebi. Iziao, dakle, napokon moj roman. Jo mnogo prije njegova izlaska uzvitlala se u knjievnom svijetu graja i galama. B. se radovao kao dijete kad je proitao moj

rukopis. Ne! Ako sam ikada bio sretan, nisam to bio ni za prvih omamnih trenutaka svoga uspjeha, kao onda kad jo nisam nikomu bio itao ni pokazao svoga rukopisa za onih dugih noi, u zanosnim nadama i sanjarijama i u strasnoj ljubavi za rad kad sam se bio sljubio sa svojom matom, s linostima to sam ih sam postvarao, kao sa roacima, kao da zaista ivuju volio sam ih, radovao se i alostio se s njima, a ponekad ak i ronio najiskrenije suze zbog svoga skromnog junaka. Ne znam ni da opiem kako su se stari obradovali momu uspjehu, iako su se u prvi mah veoma zaudili tako ih je to neobino prenerazilo! Ana Andrejevna nije, na primjer, nikako htjela da vjeruje da je novi pisac, koga svi slave onaj isti Vanja, koji itd. itd i sve je mahala glavom. Starac se dugo nije predavao, a iz poetka se, na prvi glas, ak i uplaio poeo govoriti o izgubljenoj karijeri, o neurednom vladanju svih pisaca uope. Ali uvijek novi glasovi, objave po asopisima i, najzad nekoliko pohvalnih rijei to ih je uo od onih linosti kojima je sa strahopotovanjem vjerovao, primorali su ga te je promijenio svoj sud. A kad je vidio da su se u mene odjednom nali novci i doznao kakva se plaa moe dobivati za knjievni rad, nestadoe i posljednje njegove sumnje. Naglo je sumnju preobratio u potpunu, zanosnu vjeru, radovao se kao dijete mojoj srei i u jedan se mah zanio najneobuzdanijim nadama, najzamamnijim sanjama o mojoj budunosti. Svaki mi je dan kovao nove karijere i planove, i ega li nije bilo u tim planovima! Poeo mi ak iskazivati osobito tovanje, kojega dotle nije bilo. Ali ipak se, sjeam se, dogaalo da su ga odjednom ponovo zaokuplale sumnje, esto usred najzanosnijega matanja, i opet ga zbunjivale. Pisac, pjesnik! Nekako je udnovato... A kada su od pjesnika bivali ljudi, u inima? Sve je to neki rkarski, nepouzdani svijet! Opaao sam da su mu se takve sumnje i sva ta osjetljiva pitanja javljala sve ee u sumraku. Tako se sjeam sviju sitnica i svega toga sretnoga vremena! U sumraku je na starac uvijek bivao nekako osobito nervozan, dojmljiv i sumnjiav. Ja i Nataa znali smo ve to i unaprijed smo se smijuckali. Sjeam se kako sam ga hrabrio priama o Sumarokovljevoj generaltini, o tom kako je Deravinu poslana tabakera s dukatima i kako je sama carica posjetila Lomonosova pripovijedao sam mu o Pukinu, o Gogolju. Znam, braco, sve znam odvraao je starac koji je moda prvi put u ivotu sluao sve te zgode. Hm! Sluaj, Vanja, meni je ipak drago to ti to nisi nadrljao u stihovima. Stihovi su, braco, besmislica nemoj se prepirati, nego vjeruj meni starcu ja tebi dobro elim prava besmislica, danguba! Stihove neka piu gimnazijalci stihovi dovode vas mlaariju do ludnice... Recimo da je Pukin velikan, to ne porie nitko! A ipak su stihii i nita vie tako, neto, efemerno... Ali sam ga ja malo i itao... Proza je neto drugo! Tu moe pisac ak i da pouava a ondje eto, tek da spomene ljubav za domovinu, ili tako neto, uope o vrlinama... da! Ja, brate, jedino ne umijem da iskaem, ali me ti razumije govorim o ljubavi. Ded, dakle, ded proitaj! zavrio tako pokroviteljski, kad sam najzad donio knjigu i svi mi nakon aja posjedali za okrugli stol ded proitaj to si narkao mnogo su se razvikali o tebi! Da vidimo, da vidimo! Rasklopim knjigu i latim se da itam. Roman mi je te veeri tek dotampan, te sam se napokon domogao jednog primjerka i doletio Ihmenjevima da im itam svoje djelo.

Koliko sam se jadio i zlovoljio to nisam mogao da im ga proitam jo prije, iz rukopisa, koji je bio u izdavateljevim rukama! Nataa je ak i plakala od jada, svaala se sa mnom, prigovarala mi da e tu svijet proitati moj roman prije nego ona... Pa evo, sjedimo napokon za stolom. Starevo lice poprimilo neobino ozbiljan i kritian izraz. Htio je da sudi strogo, strogo, da se sam uvjeri. I starica je bila neobino sveana kao da je za itanje natakla novu kapicu. Odavno je ve primijetila da ja njenu neprocjenjivo dragu Natau gledam s beskrajnom ljubavlju da mi zastaje dah i oi se mrae kad progovaram njoj, a i Nataa pogledava na mene neka150 ko vedrije nego prije. Da! Nastalo, napokon, to vrijeme, nastalo u asu uspjeha, zlatnih nada i najsavrenije sree, sve je zajedno, sve je u isto vrijeme nastalo. Opazila starica takoer da me je i njen starac poeo nekako previe hvaliti i nekako osobito pogledava na mene i na ker... i odjednom se uplaila ta ipak nisam ni grof, ni knez, ni vladarski princ, ili barem koleki savjetnik pravnik, mlad, s odlikovanjem i ljepotan! Ana Andrejevna nije voljela da eli napolak. Slave ovjeka, mislila je o meni, a ne zna se zato. Pisac, pjesnik... Ta i ta je pisac? GLAVA VI Kako sam sjeo, nisam ustajao dok im nisam proitao moj roman. Zapoeli smo odmah poslije aja, a presjedjeli smo do dva sata iza ponoi. Starac se isprva bio namrtio. Oekivao je neto nedostiivo visoko, to valjda ni on sam ne bi mogao razumjeti, ali svakako samo visoko a mjesto toga odjednom takva svakidanjost i sve ovako poznato ba isto istacato to, obino, biva oko nas. I bar da je junak velikan ili zanimljiv, ili da je togod povijesno, kao to je Roslavev ili Jurij Miloslavski1 nego je istaknut neki mali, utueni i ak prilino glupi inovnik, kojemu su se otrala dugmeta na vicemundiru i sve je opisano takvim priprostim rjenikom, ni uzmi ni podaj, kako mi velimo... udno! Starica je ispitljivo virkala na Nikolaja Sergejia, pa i namrgodila se malko, kao da ju je neto uvrijedilo ba i vrijedi tampati i sluati takvu besmislicu, i jo daju novaca za to, pisalo joj je na licu. Nataa je sva pazila, poudno sluala, nije s mene skidala oiju, zagledavala mi se u usne, kako izgovaram koju rije, pa i sama micala za mnom lijepim svojim usnicama. I ta? Nisam im proitao ni do polovice, a svim mojim sluateljima potekle iz oiju suze. Ana Andrejevna je iskreno plakala, iz dubine due alila mojega junaka i prenaivno eljela da mu bilo ime pomogne u nevoljama, to sam razabrao po njenim uzvicima. Starac je ve bio odbacio sve sanjarije o uzvienom Od prvoga se 1 Dva junaka iz dvaju istoimenih romana M. N. Zagorkina objavljeni 1831. i 1829. trenutka vidi da svaki klima onim to ima to ti je naprosto pripovijeica ali zato zaokuplja srce govorio je zato razumije i pamti to se oko tebe zbiva zato se razabira da je i najutueniji, posljednji ovjek takoer ovjek i naziva se mojim bratom! Nataa je sluala, plakala, i ispod stola mi kradom krepko stiskala ruku. Zavrilo se itanje. Nataa ustala iobraii su joj se arili, suzice joj udarile na oi odjednom ona uhvati moju ruku, poljubi je i istri iz sobe. Otac i mati se zgledali. Hm! Gle, kako se zanijela izgovori starac, preneraen kerinim postupkom ali, svejedno, lijepo je to, lijepo, plemenit poriv! Ona je dobra djevojka mrmljao je i

letimice pogledavao enu, kao da eli opravdati Natau, a u isti mah opravdati rad neega i mene. Ali Ana Andrejevna kao da je sada, unato tomu to se za itanja i sama neto uzbudila i ganula, htjela rei Aleksandar Makedonski je doista junak, ali emu bi se krhale stolice? itd. Nataa se brzo vratila, vesela i sretna, a kad je prolazila kraj mene, kradom me utinula. Starac je bio opet poeo ozbiljno ocjenjivati moju pripovijest, ali od radosti nije mogao da suspregne svoju narav, nego se zanio Dakle, brate, Vanja, lijepo je, lijepo! Obradovao si me! Tako si me obradovao kako se nisam ni nadao. Nije uzvieno, nije velianstveno, to je jasno... Eno kod mene lei tamo Osloboenje Moskve,1 u Moskvi je napisano pa tamo, braco, ve od prvoga retka vidi da se ovjek, tono rije, uskrilio kao orao... Ali zna, Vanja, u tebe je nekako priprostije, razumljivije. Ba to i volim to je razumljivije! Nekako je roenije kao da se sve to dogodilo meni. A i ta je ono uzvieno? I sam ne bih razumio. Jezik bih ispravio ta ja hvalim, ali rekao to mu drago, ali ipak ima malo uzvienoga... Ali sada je ve kasno natampano je. Moda u drugom izdanju? Pa ta brate, bit e valjda i drugo izdanje? Onda e opet biti novaca... Hm! I zar ste zbilja dobili toliko novaca, Ivane Petroviu? napomenu Ana Andrejevna. Gledam vas, i sve nekako ne vjerujem. Ah, Gospode, za to danas sve ne daju novaca! 1 Knez Poarevski i niegorodski graanin Minin ili osloboenje Moskve 1612, pseudohistorijski roman J. Gluhareva. Zna, Vanja? nastavi starac, u sve jaem zanosu to, dodue, nije sluba, ali je ipak karijera. Proitat e i visoke linosti. Evo si govorio da Gogolj dobiva godinju potporu, te je poslan u inozemstvo. Kako bi bilo da je i tebi? Ili je jo prerano? Treba jo togod napisati? Pii, dakle, brate, pii bre! Nemoj da zaspi na lovorikama. Ne oklijevaj! A govorio je to s tako uvjerljivim izrazom lica, s takvom dobroudnou, te se nisam mogao odluiti da ga zaustavim i da mu ohladim matu. Ili e ti, eto dati, na primjer, tabakeru... ta? Ta mi lost se ne kroji, kakva e biti. Poeljet e da te podstaknu. A tko bi znao, moda e dospjeti i na dvor nadovee on poluapatom i vana lica, a zamuri lijevim okom zar nije? Ili zar je jo prerano za dvor? Eto, ve e i na dvor! rei e Ana Andrejevna kao da se uvrijedila. Jo malo pa e me imenovati generalom odvratim ja smijui se od sveg srca. I starac se nasmije. Bio je neobino zadovoljan. Vaa preuzvienosti, ne biste li izvoljeli jesti? zavie nestana Nataa, koja nam je dotle prostrla za veeru. Ona zahohoe, pritri ocu i snano ga zagrli arkim ruicama Dobri, dobri tatica! Starac se raznjei. De, de, dobro! Ta ja tako, govorim samo. Bio general

ili ne bio, idemo da veeramo. Al si osjeajna! nadovee on i potapa svoju Natau po obraiu, to se zarumenio, kako je volio da ini svakom zgodom ja sam, eto, vidi, Vanja, govorio iz ljubavi. Pa, makar i ne bio general daleko je do generala ipak si poznata linost, spisatelj. Danas, tatice, kau pisac. A ne spisatelj? Nisam znao. Recimo, dakle, makar bio i pisac evo, dakle, to htjedoh rei komornikom te dabogme nee imenovati zato jer si napisao roman to se ne smije ni po misliti a ipak se moe uspeti meu ljude moe postati ka kav atae. Mogu te poslati u Italiju da se oporavi, ili da se usavri u naukama, to bilo pripomoi e te novcem. Razu mije se, i ti treba da sve to poteno zaslui treba za rad, za istinski rad da dobiva novce i asti, a ne onako po protekci ji... 153. Ali nemoj da se onda uznese, Ivane Petroviu pri klopi Ana Andrejevna smijui se. Ta treba mu to bre zvijezda, tatice, jer i ta je to, zaista, atae te atae? I ona me opet utine za ruku. Ta ova se neprestano meni podruguje! uzvikne sta rac, zanesen gledajui Natau, kojoj su se zaarili obraii, a oice se veselo sjale kao zvjezdice. Ja sam djeice, ini mi se, i zaista predaleko zaao, zanio sam se kao kakav Aljnaskarov1, uvijek sam bio takav... ja samo gledam tebe, Vanja kako si nam ti posve skroman. Ah, boe moj! Ta kakav i da bude, tatice? Ta nije, ne velim ja to, a ipak je, Vanja, u tebe nekako lice... to jest, sasvim, kao da i nije pjesniko... Zna, pjesni ci su, vele, tako blijedi, pa i s takvim vlasima, i u oima im je neto takvo... Zna, kakav Goethe, ili koji drugi... to sam itao u Abadonu2 a ta je? Jesam li opet nabuncao togod? Oh, nestanice, ismijava me! Uen, prijatelji moji, nisam, je dino sam osjeajan. Ali, bilo lice kakvogod ta lice nije velika nevolja meni je lijepo i tvoje lice i vrlo mi se svia... Ta nisam govorio o tom... Samo ti budi estit, Vanja, budi estit, to je glavno ivi poteno, nemoj se uznijeti! Pred to bom je irok put. Slui poteno svojem radu, eto, to sam htio da ti reknem, ba to sam htio da ti reknem. Divno je bilo to vrijeme! Svaki slobodni sat, svako vee provodio sam kod njih. Starcu sam donosio vijesti o knjievnom svijetu, o knjievnicima, za koje se on odjednom poeo zanimati, ne znam zato zapoeo je ak i da ita kritike lanke o kojem sam mu mnogo napripovijedao, a on ga gotovo i nije razumijevao, ali ga ipak hvalio do ushienja i ljuto se tuio na njegove neprijatelje, to piu u Sjevernom trutu.3 Starica je pozorno pazila na mene i na Natau, ali nije dopazila! Meu nama

je ve bila izreena jedna rijeca, i napokon sam uo kako mi je Nataa, oborene glave i tek malo rastavljenih usana, skoro aptom kazala da. Ali doznadoe i stari rasudili, razmislili Ana Andrejevna je dugo kli1 Vjerojatno se cilja na junaka komedije N. Hmeljnickoga Kule xx zraku Aljnaskarov mata o slavi i nagradama. 2 Abadon 1834 romantine prie N. A. Polevaja. 3 Sjevernim trutom Dostojevski ironiki naziva Sjevernu pelu, koja je izlazila od 2060te godine prologa stoljea pod urednitvom reakcionarnoga novinara F. Bulgarina. mala glavom. Bilo joj je udno i tjeskobono. Nije mi vjerovala. Ta dobro je kad je srea, Ivane Petroviu govorila mi je a ako odjednom ne bude sree, ili ve togod, ta onda? Barem da sluite gdjegod! A, evo, ta u ti ja rei, Vanja odlui starac poto je razmislio i sam sam to vidio, opazio, a priznajem, i obradovao se to ti i Nataa... ali ta e! Vidi, Vanja oba dvoje ste jo vrlo mladi i moja Ana Andrejevna pravo sudi. Poekajmo! Ti si, recimo, talenat, pa i uveni talenat... ali nisi genije, kako su te u prvi mah razvikali, nego tako, napro sto talenat. Ba sam danas itao o tebi onu kritiku u Trutu, ljuto te ondje reetaju ali i kakav mi je ono list! Da! Vidi, dakle talenat jo nije novac u banci a oboje ste siromani. Poekajmo jo godinu i pol, ili barem godinu dana ako uda ri dobro i vrsto se ustali na svojem putu Nataa je tvoja ako ti ne poe za rukom rasudi sam.. Ti si estit ovjek razmisli.. Na tom je i ostalo. A, evo, ta je bilo za godinu dana. Da, bilo je gotovo tono za godinu dana! Vedroga rujanskoga dana, predvee, uao sam mojim starima bolestan, dua mi zamirala i gotovo onesvijeten sruio sam se na stolicu, tako da su se uplaili gledajui me. Ali mi se onda nije zavrtjelo u glavi i nije mi se srce jadilo zato jer sam deset puta prilazio njihovim vratima i deset se puta vraao, a onda tek uao ne zato jer mi se izjalovila karijera i nisam jo stekao ni slave ni novaca ne zato jer jo nisam kakav atae i nisu nipoto jo pomiljali na to da me poalju na oporavak u Italiju nego zato jer za godinu dana moe proivjeti deset godina, a te je godine i moja Nataa proivjela deset godina. Beskrajnost se razastrla izmeu nas... Sjedio sam, dakle, sjeam se, pred starcem, utio i zbunjenom rukom krhao i onako ve iskrhane obode moga eira sjedio sam i ekao, ne znam zato, da izie Nataa. Odjea mi je bila jadna i loe mi je pristajala u licu sam bio opao, omravio, poutio a ipak nimalo nisam nalikovao na pjesnika i u oima mi nije bilo nita veliko, o em se onda toliko starao dobri Nikolaj Sergeji. Starica me je gledala s nepretvornim i ak prevelikim aljenjem, a u sebi mislila Eto, ovakav ovjek zamalo te nije postao Natain mladoenja, Gospode, pomiluj i ouvaj! ta je, Ivane Petroviu, ne biste li aja? U samovaru na stolu je kljualo. A kako ivite, prijatelju? Nekako ste mi teko bolesni? zapitala me alostivim glasom kao da je danas sluam.

I vidim kao danas govori ona meni a u oima joj se vidi i druga briga, ona ista briga od koje se natmurio i njen starac i s kojom on sjedi sada kraj alice, to mu se hladi, te misli svoje misli. Znao sam da im je u ovaj as na veliku brigu parnica s knezom Valkovskim, koja im ba nije dobro okrenula, i da su im se dogodile jo i nove neugodnosti, koje su Nikolaja Sergejia skrhale da se razbolio. Mladi knez, zbog kojega se i zapoela cijela zgoda oko te parnice, bio je uluio priliku da pohodi Ihmenjeve. Starac, koji je svoga miloga Aljou volio kao roena sina i gotovo ga svaki dan spominjao, doekao ga radosno. Ana Andrejevna se sjetila Vasiljevskoga i rasplakala se. Aljoa im poeo dolaziti sve ee te ee, kradom od oca Nikolaj Sergeji, kako je bio poten, otvoren, prostoduan, s negodovanjem je odbacio svaku opreznost. Od plemenita ponosa nije htio ni da misli ta e rei knez ako dozna da mu Ihmenjevi opet primaju sina u kuu, pa je u mislima prezirao sve njegove nesklapne sumnje. Ali starac nije znao hoe li mu dostajati snage da podnese nove uvrede. Mladi im je knez poeo dolaziti gotovo svaki dan. Stari su mu se veselili. Po cijele je veeri i dugo iza ponoi esto presjedio kod njih. Otac mu je, razumije se, doznao napokon sve. Nastade pregnusna brbljarija. Nikolaja Sergejia uvrijedi uasnim listom, koji je govorio o istom predmetu kao i prije, a sinu odrjeito zabrani da pohaa Ihmenjeve. To se dogodilo dvije sedmice prije moga dolaska. Starac se strahovito razjadio. I kako ne bi! Njegovu nedunu plemenitu Natau pletu opet u tu prljavu klevetu, u tu podlost! Ime joj je uvredljivo izgovorio ovjek koji ga je i prije ve uvrijedio... I za sve to on ne trai zadovoljtine! Prvih je dana pao od oaja u postelju. Sve sam to znao. Cijela je ta pripovijest doprla do mene s potankostima, iako sam za sve to posljednje vrijeme, koje tri sedmice, bolovao i bio utuen, te im nisam dolazio nego sam leao u svojem stanu. Ali sam znao jo... ne! tek sam slutio onda, znao sam, ali nisam vjerovao da osim te zgode ima kod njih sada neto to ih uznemiruje vie od svega na svijetu, pa sam ih motrio s bolnim jadom. Jest, bol me je muila bojao sam se da pogodim, bojao sam se da povjerujem i svom sam snagom elio da uklonim kobni as. A meutim sam i doao zbog njega. Kao da me neto vuklo k njima te veeri! Zbilja, Vanja upita odjednom starac kao da se pre nuo da ti nisi bolovao? to nisi dolazio tako dugo? Oprosti mi odavno sam kanio da te pohodim, ali sve nekako... i on se opet zamisli. Pobolijevao sam odgovorim. Hm! Pobolijevao ponovi on nakon pet asaka. Tako je, pobolijevao si! Govorio sam ti onda, opominjao sam te nisi me posluao! Hm! Ta, brate Vanja, jasno je da muza od pamtivijeka sjedi gladna na tavanu, pa e i sjedjeti. Tako ti je to! Da, starac nije bio dobre volje. Da u njega nije bilo rane na srcu, ne bi on meni progovorio o gladnoj muzi. Motrio sam mu lice bilo je poutjelo, u oima mu se odraavala neka dvoumica, neka misao u obliku pitanja koje on nije mogao da rijei. Bio je nekako estok i neobino uljiv. ena ga je pogledavala i klimala glavom. Kad se jednom odvratio, mahnula mi kradom na njega glavom. bio I Kako zdravlje Natalje Nikolajevne? Je li kod kue?

zapitam zabrinutu Anu Andrejevnu. Kod kue je, prijatelju odgovori kao da joj je moje pitanje na nepriliku. Odmah e doi da vas vidi. Nije ala! Nije vas vidjela tri sedmice! Ali nam je ona nekakva ne moe nikako da razabere je li zdrava ili bolesna, Bog s njom bojaljivo pogleda mua. A ta je? Nije joj nita oglasi se Nikolaj Sergeji ne voljko i otrito zdrava je. Uhvatile je djevojake godine, nije vie djevojce, to ti je sve. Tko bi ih i razabrao, te djevoja ke jade i hire? Eto ve i hirova! prihvati Ana Andrejevna uvrijee nim glasom. Starac zauti i zabubnja prstima po stolu. Boe moj, zar je ve bilo togod meu njima? pomislim u strahu. Eh, a ta je, kako je ondje kod vas? zapoeo on izno va. B. jo pie kritike? Jest, pie odgovorim ja. Ah, Vanja, Vanja! zavri on i mahne rukom. ta e tu i kritika! Vrata se otvore i ue Nataa. GLAVA VII Nosila je u rukama eiri, a kad je ula, poloila ga na glasovir onda pristupila meni i utei mi pruila ruku. Usne joj malko zadrhtale kao da mi je htjela neto rei, neki pozdrav, ali nije rekla nita. Nismo se sastajali tri sedmice. Gledao sam je u dvoumici i u strahu. Kako se promijenila za te tri sedmice! Srce mi se steglo od jada kad sam ugledao te upale, blijede obraze, te usne nabrekle kao od groznice, i oi to joj se ispod dugih tamnih trepavica blistaju kao u aru od vruice i s nekom stranom odlunou. Ali, boe moj, kako je bila krasna! Nikada, ni prije ni kasnije, nisam je vidio ovakvu kakva je bila toga kobnoga dana. Zar je to Nataa, zar je to djevojica koja je jo prije godinu dana, ne skidajui oi s mene i miui usnicama za mnom, sluala moj roman i onako veselo, onako bezbrino hohotala i alila se one veeri s ocem i sa mnom za veerom? Zar je to Nataa koja je ondje u onoj sobi sagela glavicu, sva se zaarila i rekla mi da. Zabrujao mukli glas zvona koje je pozivalo na veernju. Nataa se trgne starica se prekrsti. Bila si, Nataa, naumila na veernjicu, a evo ve i zvoni ree ona. Otii, Nataenjka, otii, pomoli se, kad je i onako blizu! A ujedno se i proetaj! emu da sjedi zatvore na? Eto, kako si blijeda ba kao da su te urekli. Ja... moda... neu danas izgovori Nataa polako i tiho, gotovo apatom. Nisam... nisam zdrava nadovee ona i problijedi kao krpa. Bolje da ode, Nataa ta sama si htjela maloprije i evo si donijela eiri. Pomoli se, Nataenjka, pomoli, da ti Bog da zdravlja nagovarala ju je Ana Andrejevna i bojaljivo gle

dala ker kao da je se boji. Pa da, otii a uz to e se i proetati dometne starac koji je takoer zabrinuto promatrao kerino lice pravo veli majka. Evo, Vanja e te otpratiti. Meni se uinilo da je gorak smijeak zatitrao na Natainim usnama. Ona pristupi glasoviru, uzme eir i metne ga na glavu ruke su joj drhtale. Sve su joj se kretnje inile nesvjesne kao da ne zna ta ini. Otac i mati promatrali su je pomno. Zbogom! izgovori ona jedva ujno. Ih, anele moj, emu bi se opratala, kao da je dalek put! Bar e vjetar dahnuti na tebe eto, kako si bljeahna. Ah! Ta zaboravila sam sve ja zaboravljam nainila sam ti amajliju molitvu sam zaila u nju, anele moj nauila me monahinja iz Kijeva lanjske godine valjana je molitva zaila sam je tek maloprije. Stavi je na sebe, Nataa! Valjda e ti gospod Bog dati zdravlja. Jedinica si nam. I starica izvadi iz poslene ladice Natain naprsni krii na tu je istu vrpicu bila objeena i tek saivena amajlija. Nosi je za zdravlje! nadovee ona, vjeajui keri kri i kriajui je. Nekada sam te svaku no kriala ova ko prije sna, molitvu sam molila, a ti si za mnom ponavljala. Ali sada si drugaija, i Bog ti ne da dui mira. Ah, Nataa, Nataa! Ne pomau tebi moje materinske molitve. I starica zaplae. Nataa joj utei poljubi ruku i zakorakne prema vratima ali se odjednom naglo vrati i prie ocu. Grudi joj se neobino uznjihale. Tatice! Prekriite i vi... svoju ker izgovori ona glasom koji joj je zastajao i spusti se pred njim na koljena. Sve nas je zbunio nenadani, presveani njen postupak. Otac ju je gledao nekoliko asaka posve smeten. Nataenjka, edo moje, kerice moja, mile moje, ta ti je? zavikne on najzad i suze mu brinu na oi. Zato se jadi? Zato plae i dan i no? Ta ja vidim sve po noi ne spavam nego ustajem i prislukujem pred tvojom sobom.. Kai mi sve, Nataa, otkrij sve meni, starcu, i mi emo... Nije izgovorio nego ju je podigao i krepko ogrlio. Ona mu se grevito privinula na grudi i na ramena mu sakrila glavu. Nije nita, nita, tako sam... boleljiva... ponavlja la je i zadihivala se od suza to ih je guila u sebi. Blagoslovio te dakle Bog, kao to ja blagosiljam tebe, dijete moje milo, dragocijeno dijete! ree otac. Davao ti on navijek mira dui i ouvao te od svakoga jada. Pomoli se Bogu, mila moja, da grena molitva moja dopre do Njega! I moj ti blagoslov, i moj! dometne starica i zaplae. Zbogom! proape Nataa.

Na vratima stade ona, jo jednom ih pogleda, htjede jo neto da rekne, ali nije mogla, te brzo izie iz sobe. Pohrlim za njom slutei zlo. GLAVA VIII Ila je utei, hitro, oborene glave, i nije me gledala. Ali kad je prola ulicu i stigla na obalu, stade iznenada i uhvati me za ruku. Gui me! proape... srce mi se stee gui me! Vrati se, Nataa! uzviknem preplaen. Zar ne vidi, Vanja, da sam otila zauvijek, otila od njih i nikad se vie neu vratiti? ree ona, s neiskazanim me jadom gledajui. Srce mi je klonulo. Sve sam to slutio jo kad sam iao k njima sve mi se to prikazivalo kao u magli moda ve odavno prije toga dana, ali sada su me njene rijei prenerazile kao grom. Tuno smo stupali obalom. Nisam mogao da govorim rasuivao sam, razmiljao i zbunio se sasvim. U glavi mi se zavrtjelo. inilo mi se to tako nezgrapnim, tako nemoguim kako je sveli Ti krivi mene, Vanja rei e ona najzad. Ne, ali... ali ne vjerujem ne moe to biti. odgo vorim i ne znajui ta govorim. Ne, Vanja, to ve jest! Otila sam od njih i ne znam ta e biti od njih... ne znam ta e biti od mene! Ide k njemu, Nataa? Je li? Da! odgovori ona. Ta to ne moe biti! uzviknem kao izbezumljen zna li da to ne moe biti, bijednice moja! Ta to je bezumnost! Ta njih e ubiti, a sebe upropastiti! Zna li to, Nataa? Znam ali ta da radim? Nije moja volja ree ona, a iz rijei joj se razabirao tolik oaj kao da ide na stratite. Vrati se, vrati se dok jo nije prekasno molio sam je, a sve sam are molio, sve sam jae prianjao to sam jasnije razabirao i sam kako nita ne koristi moje nagovaranje i ka ko je nezgrapno u ovaj as. Shvaa li, Nataa, ta e uraditi od oca? Jesi li o tome razmislila? Ta njegov je otac neprijatelj tvomu ocu ta knez je uvrijedio tvoga oca, obije dio ga da je pronevjerio novac ta on ga je nazvao varalicom. Ta oni se parnie... Ali ta! To je jo sitnica, ali zna li ti, Nataa.. oh, boe, ta ti sve to zna! zna li rasav knez obijedio tvoga oca i majku da su oni sami namjerice tebe s Aljoom kad je kod vas gostovao na selu? Razmisli, sudi samo kako se onda tvoj otac kirijio radi te klevete. Ta je posijedio za te dvije godine pogledaj ga! A glavno je to i sama zna, Nataa, gospode Boe moj! Ta ja i ne spominjem kako e njima obojima biti ako te izgube zauvijek! Ta ti si njihovo blago, sve si ta im je ostalo u starosti. Neu o tom ni da govorim treba i sama da zna sjeti se kako otac tvoj dri da si lano oklevetana,

uvrijeena od tih bahatih ljudi, da si neosveena! A sada se, ba sada rasplamsalo sve to iznova, razbuktalo se cijelo to staro neprijateljstvo to je dogorjelo, zbog toga jer ste Aljou primili u kuu. Knez ti je opet uvrijedio oca, u starcu vri pakost radi te nove uvrede, a odjednom e se sve, sve to, sve te osvade pokazati sada da su istinite! Svi, kojigod znaju to, opravdat e sada kneza i okrivit e tebe i tvoga oca. ta e, dakle, biti sad od njega? Ta to e ga ubiti od jednoga maha! Sramota, bruka, a od koga? Od tebe, njegove keri, od jedinoga, dragocijenoga djeteta! A majka? Ta ona nee preivjeti starca... Nataa, Nataa! ta ti radi? Vrati se! Osvijesti se! Ona je utjela napokon me pogledala kao s prijekorom, a u pogledu joj je bila tolika ljuta bol, toliko stradanje, da sam razumio koliko krvari sada njeno ranjeno srce i bez mojih rijei. Razumio sam koliko ju je stajala odluka i kako sam je muio, sjekao svojim beskorisnim, prekasnim rijeima sve sam to razumijevao, a ipak nisam mogao da se suzdrim nego sam govorio dalje Ta i sama si govorila maloprije Ani Andrejevni da moda nee otii od kue... na veernju. Kanila si, dakle, da ostane nisi se, dakle, jo odluila? Ona mi se za odgovor samo gorko osmjehne. I emu sam to upitao? Ta mogao sam razumjeti da je sve ve bilo neporecivo odlueno. Ali sam i sam bio posve izbezumljen. Zar si ga toliko zavoljela? uzviknem i srce mi je zamiralo dok sam je gledao, a nisam gotovo ni sam razumijevao ta pitam. ta bih ti odgovorila, Vanja? Vidi naloio mi je da doem, i ja sam ovdje, ekam ga izgovori ona s onim istim gorkim osmijehom. Ta posluaj, posluaj samo zaponem je opet moliti, hvatajui se za slamicu sve se to moe jo popraviti, moe se jo preinaiti, sasvim izmijeniti! Moe i ne otii od kue. Nauit u te kako e uraditi, Nataenjka. Prihvatit u se toga da vam sve upriliim, sve, i sastanke, i sve samo ne odlazi od kue! Prenosit u vam listove zato ih ne bih prenosio? To je bolje nego ovo sada. Znat u to uraditi ugodit u vam obojima vidjet ete da u vam ugoditi... A ti nee upropastiti sebe, Nataenjka, kao to sada... Ta sada sasvim upropauje sebe, sasvim! Pristani, Nataa sve e biti lijepo i sretno, i vi ete se voljeti koliko vas bude volja... A kad vam se oci prestanu prepirati jer oni e se svakako prestati prepirati onda... Nemoj, Vanja, okani se prekine me ona, pa mi krep ko stisne ruku i nasmijei mi se kroz suze. Dobri, dobri Vanja! Dobar si ti, estit ovjek! I ni rijei ne govori o sebi! Ta ja sam prva ostavila tebe, a ti si mi sve oprostio, samo na moju sreu misli. Hoe da nam prenosi listove... Ona zaplae. Ta ja znam, Vanja, koliko si ti mene volio, koliko me i sada jo voli, i ni jednim prijekorom, ni jednom me gorkom rijeju nisi prekorio za sve to vrijeme! A ja, ja! Boe moj, koliko sam ti skrivila! Sjea li se, Vanja, sjea li se moga i

tvoga nekadanjega ivota? Oh, kamo sree da nikad nisam ni znala ni srela njega.... ivjela bih s tobom, Vanja, s tobom, dobriku moj, prijatelju moj.. Ne nisam te zavrijedila! Vi di kakva sam u ovakvom asu spominjem tebi samomu nau nekadanju sreu, a ti se i bez toga kinji? Evo tri sedmice nisi dolazio kunem ti se, Vanja, ni jedan mi jedini put nije munula u glavu misao da si me ti prokleo i da mi zavidi. Znala sam zato si otiao nisi htio da nam smeta i da nam bude ivi prijekor. A zar tebi samomu nije bilo teko gledati nas? I koli ko sam te oekivala, Vanja, koliko sam te oekivala! Sluaj, Vanja ako i volim Aljou kao luda, kao mahnita, tebe moda jo i jae volim, kao svoga prijatelja. Osjeam ve, znam da bez tebe neu poivjeti ti me treba, meni treba tvoje srce, tvoja zlatna dua... Oh, Vanja! Kakvo gorko, teko vrijeme na staje! Ona zaplae. I bilo joj je teko! Ah, koliko sam eljela da te vidim! nastavi, a prigu ila suze. Kako si izmravio, kako si bolestan, blijed ti si zaista bolovao, Vanja? Ja eto i ne pitam! Svejednako govorim 0 sebi pa kako sada tvoji poslovi s novinarima? Kako tvoj novi roman, napreduje li? Zar su sada vani romani, Nataa, zar sam ja vaan! Pa 1 ta su moji poslovi! Svejedno prilini su, Bog bio s njima! Nego, evo, ta me zanima, Nataa, je li on sam traio da ti doe k njemu? Nije, nije on sam, vie sam ja. On je, dodue, govorio, ali sam i sama Vidi, dragi, sve u ti pripovijediti ene ga s bogatom nevjestom i veoma odlinom u rodu je s veoma odlinim svijetom. Otac bi svakako da je on uzme, a otac mu je, ti zna, uasan spletkar potegnuo je za sve ice takva mu se prilika nee pruiti ni za deset godina. Veze, novci... A ona je, vele, vrlo lijepa pa i po naobrazbi i po srcu po svemu je lijepa Aljoa se ve zanosi za njom. Uz to i sam otac eli da ga se to prije otarasi, jer bi i sam da se oeni, te je odluio da svakako potopoto razvrgne nau vezu. Boji se mene i mojega utjecaja na Aljou. Ta zar knez zna za vau ljubav? prekinem je u udu. Ta on je samo sumnjao, a i to nije sigurno. Zna, sve zna. A tko mu je kazao? Aljoa mu je sve ispripovijedio, nedavno. Sam mi je re kao da je sve to pripovjedao ocu. Gospode! ta se to kod vas zbiva! Sam je sve pripovje dao, i jo u takav as? Ne krivi njega, Vanja prekine me Nataa ne podruguj mu se! Njega ne moe prosuivati kao svakoga

drugoga. Budi pravedan! Ta on nije takav kakvi smo evo ja i ti. On je dijete njega i nisu odgojili kako valja. Zar on razu mije ta ini? Prvi dojam, prvi tui utjecaj moe da ga odvrati od svega emu se as prije odavao i zaklinjao. On nema ka raktera. Zaklet e se, na primjer, tebi, a jo e se istog dana, isto tako istinito i iskreno, odati drugomu i jo e ti sam doi prvi da ti to pripovjedi. Poinit e on, po svoj prilici, i loe djelo ali ga za to loe djelo i ne moe valjda okriviti, nego jedino poaliti. Sposoban je i da se rtvuje pa da zna jo i kako! Ali samo ako bi ga se neto dojmilo, onda e opet sve zaboraviti. Tako e i mene zaboraviti ako ne budem nepres tano uz njega. Eto, takav je on! Ah, Nataa, ta moda sve to nije istina, nego on samo tako govori. I kako bi se on enio, ta on je jo djeak! Otac mu je neto smislio, velim ti. A otkud zna da mu je mlada tako lijepa i da se on ve zanosi njome? Pa on mi je sam govorio. ta! Sam ti je rekao da moe drugu voljeti, a od tebe za traio sada ovakvu rtvu? Nije, Vanja, nije! Ti ga ne zna, malo si bivao s njim treba ga bolje znati i onda tek suditi. Nema na svijetu istinitijega i istijega srca nego to je njegovo! ta je dakle? Zar bi bolje bilo da je lagao? A da se zanio ta treba samo jednu sedmicu da se ne sastanem s njim, pa e on zaboraviti mene i zavoljeti drugu, a kad zatim ugleda mene, i opet e mi pasti pred noge. Ne! I jest dobro to znam da se to ne skriva preda mnom inae bih umrla od sumnje. Da, Vanja! Ja sam se ve odluila ako ne budem uz njega, uvijek, neprestano, svakoga trenutka, odnemarit e me, zaboravit e me, i ostavit e me. Takav ti je on svaka druga moe da ga zanese. A ta u ja onda raditi? Umrijet u onda... i ta je smrt! I sada bih voljela umrijeti! Eto, kako bi mi bilo ivjeti bez njega! Evo, ta mi je gore i od same smrti, gore od sviju muka! Oh, Vanja, Vanja! Ta valjda nije mala stvar to sam rad njega ostavila evo sada i majku i oca! Ne nagovaraj me sve je odlueno! Svakoga aska, svakoga trena treba da doe ne mogu se vratiti. Znam da sam propala i da sam upropastila druge... Ah, Vanja! uzvikne ona iznenada i sva zadre ta je, ako me on zaista i ne voli vie! ta je ako si maloprije istinu rekao 0 njem ja to nisam nikad govorio, da on samo vara mene 1 samo se ini tako istinitim i iskrenim, ali je pakostan i tat! Ja ga evo sada branim pred tobom a on je moda ovoga istoga asa s drugom i smije se u sebi... a ja, ja nevaljalica, ostavila sam sve i hodam ulicama, traim ga... Oh, Vanja! Taj jdj se jecaj s tolikom bolju istrgnuo iz srca, da mi je dua zamrla od jada. Razabrao sam da je Nataa izgubila ve svaku vlast nad sobom. Jedino slijepa, bezumna, krajnja ljubomora mogla ju je dotjerati do takve mahnite odluke. Ali i u meni se samom raspalila ljubomornost i provalila mi iz srca. Nisam mogao da se suzdrim zanio me gadan osjeaj. Nataa rekoh joj samo jedno ne razumijem kako

moe da voli nakon ovoga to si sama o njemu maloprije go vorila? Ne tuje ga, ne vjeruje mu ak ni u ljubav, a ide mu nepovratno i sve upropauje radi njega? ta je to? Namuit e te on za sav ivot, a i ti njega. Previe ga voli, Nataa, previe! Ne razumijem takvu ljubav. Da, volim ga mahnito odgovori ona i problijedi kao od boli. Tebe nisam nikada ovako voljela, Vanja. Ta i sama znam da sam poludjela i da ne volim kako bi trebalo. Ne valja to ga toliko volim... Sluaj, Vanja to sam i prije znala, pa sam i za najsretnijih naih asaka slutila da e on meni donijeti samo muke. Ali ta u ako su i muke od njega sada za me srea? Zar mu idem na radost? Zar ne znam unaprijed ta mene oekuje kod njega i ta u pretrpjeti od njega? On mi se evo kleo da e me voljeti, sve mi je obeavao a ja ne vjerujem njegovim obeanjima, ne cijenim ih nikako i nisam ih ni cijenila, iako sam znala da mi nije lagao a i da ne moe slagati. Sama sam mu rekla, sama, da ga ne elim niim vezivati. S njim je bolje ovako nitko ne voli takvu vezu, ja prva. A ipak mu volim biti robinja, dobrovoljna robinja, volim trpjeti od njega sve, sve, samo da bude sa mnom, samo da ga gledam! ini mi se, sve ako on i drugu voli, samo neka to bude preda mnom, da i ja budem pri tom Je li da je to podlost, Vanja? zapita ona iznenada, gledajui me nekim rasplamsanim pogledom kao u vruici. Jedan mi se trenutak inilo da je u bunilu. Ta to je podlost, ali ako me on ostavi, pohrlit u za njim na kraj svijeta, makar me i gurao od sebe, makar me i tjerao. Ti me evo nagovara sada da se vratim a ta e da bude od toga? Vratit u se, a sutra u opet otii kad mi naredi, otii u mu im zvidukne i zovne me, kao psetance, poletjet u za njim... Muke! Ne bojim se ja od njega nikakvih muka! Znat u da stradavam od njega.. Oh, ta to se ne moe iskazati, Vanja! A otac, a mati? pomislim. Ona kao da je ve i bila zaboravila njih. On te, dakle, ne uzima, Nataa? Obeao je, sve mi je obeao. Ta on me zato i zove sada, da se odmah sutra kradom vjenamo, izvan grada ta on i ne zna ta ini. On moda i ne zna kako se vjenavaju. Kakav li je on mu! Zaista je smijeno. A ako se oeni, bit e nesretan, zapoet e da me prekorava... Ja neu da me on ikada prekori za bilo to. Sve u mu pokloniti, pa makar on meni nita ne dao. ta u ako se enidbom unesrei, emu bih ga unesreivala? Ta to je, Nataa, neka omaglica rekoh. Hoe li sada ravno njemu? Neu, obeao mi je da e doi ovamo i povesti me do govorili smo se... I ona eljno pogleda u daljinu, ali jo nije bilo nikoga. A nema ga jo! A ti si prva dola! uzviknem negodu jui. Nataa kao da je zateturala od udara. Lice joj se bolno nacerilo. Moda i nee doi izgovori ona s gorkim osmijehom. Prekjue mi je pisao, ako mu ne zadam rije da u doi, on e i nehotice morati da odgodi svoju odluku, da se otputi i da se vjena sa mnom a otac e ga odvesti

nevjesti. I tako mi je bezazleno, tako prirodno pisao, kao da to i nije nita... Ali ako joj je on zaista i otiao, Vanja? Nisam joj odgovorio. Ona mi krepko stisla ruku i oi joj se zablistae. On je kod nje izgovori ona jedva ujno. Nadao se da neu doi amo, pa je otiao k njoj, a onda e kazati da je prav, jer me je unaprijed obavijestio, a ja sama nisam dola. Dosadila sam mu, te on odustaje... Oh, boe! Poludjela sam! Ta on mi je sam rekao posljednji put da sam mu dosadi la. ta i ekam! Evo ga! uzviknem kad sam ga iznenada ugledao na obali. Nataa zadre, zacikne, zagleda se u Aljou koji je prilazio, pa naglo ispusti moju ruku i pohrli prema njemu. On takoer ubrza korak i zaas mu je Nataa bila ve u zagrljaju. Na ulici nije osim nas bilo gotovo nikoga. Ljubili su se, smijali se Nataa se smijala i plakala, sve zajedno, kao da su se sastali iza beskrajnoga rastanka. Rumen joj oblila blijede obraze bila je kao izbezumljena... Aljoa me opazi i odmah mi pristupi. GLAVA IX Pomamno sam ga promatrao, iako sam ga ve esto dotle viao gledao sam mu u oi, kao da bi mi njegov pogled mogao odgonetnuti sve dvoumice, razjasniti mi ime je, kako ju je taj djeak mogao oarati, u njoj razbuditi takvu bezumnu ljubav toliku ljubav da zaboravlja na najprviju dunost, da bez rasuivanja rtvuje sve to joj je dosad bilo nasvetija svetinja? Knez me uhvatio za obje ruke, krepko ih stisnuo, a pogled mi njegov, krotak i jasan, proniknuo u srce. Osjetio sam da bih se u svojern sudu o njemu mogao varati ve zato jer mi je protivnik. Jest, nisam ga volio, alim, ali nisam nikada mogao da ga zavolim moda jedini od sviju koji su ga znali. Mnogo toga mi se u njega nikako nije svialo, ak i otmjena mu spoljanost, moda ba zato jer je bila nekako preotmjena. Kasnije sam razabrao da sam u tom sudu pristranio. Bio je visok, stasit, vitak lice mu je bilo duguljasto, uvijek blijedo svijetla kosa, krupne, modre oi, blage i nujne, u kojima je odjednom, na mahove, znala zablistati najprostodunija, najdjetinjskija radost. Punane, sitne, rumene njegove usne, divno nacrtane, gotovo su uvijek izraavale ozbiljnost s tim je nenadaniji i arobniji bio smijeak, to se iznenada javljao na njima, tako naivan i prostoduan te je i tebe, ma kakve bio volje, odmah za njim snalazila volja da mu se zauzvrat isto tako osmjehne. Nije se odijevao gizdavo, ali uvijek otmjeno vidjelo se da mu ta otmjenost u svem nije ni najmanje tegobna, nego mu je priroena. Istina, bilo je i u njega nekoliko loih navika, nekoliko nevaljalih navada dobroga tona lakoumnost, samozadovoljstvo, uljudna drzovitost. Ali je bio prevedre i prebezazlene due, te je i sam osuivao u sebe te navike, alio ih i ismijavao ih. ini mi se da taj mali ne bi mogao nikada slagati, ni od ale, a kad bi i slagao, ne bi zaista ni slutio da to ne valja. I sama je sebinost bila u njega nekako zanimljiva, moda ba zato jer je bio otvoren, a ne zakopan. Nikakve podmuklosti nije bilo u njega. Bio je slaba, povjerljiva, bojaljiva srca, volje nije bilo u njega nikakve. Uvrijediti, prevariti njega bilo bi greno i jadno, ba kako je grijeh prevariti i uvrijediti dijete. Bio je prenaivan za svoje godine i gotovo nita nije razumijevao u zbiljskom ivotu

uostalom, ne bi on u njem shvatio nita ni sa etrdeset godina. Takvi ljudi kao da su osueni na vjenu maloljetnost. ini mi se, nije bilo nikoga tko ga ne bi zavolio ulaskao bi ti se kao dijete. Nataa je rekla istinu mogao bi poiniti i loe djelo, ako ga na to primora iji jak utjecaj ali kad bi razabrao posljedice toga djela, mislim da bi umro od kajanja. Nataa je instinktivno osjeala da e mu biti gospodarica, vladarica, da e on biti, dapae, i njena rtva. Sladila se unaprijed slau kako e ljubiti do besvjestice i muiti do boli onoga koga voli, ba zato jer ga voli, i zbog toga je moda i pobrzala da mu se prva oda za rtvu. Ali i njemu je u oima sjala ljubav, i on je u zanosu nju gledao. Nataa sa slavljem pogleda mene. U taj je trenutak zaboravila sve i roditelje, i oprotaj i sumnje. Bila je sretna. Vanja! uzvikne ona njemu sam kriva i nisam ga zavrijedila! Mislila sam da ve i nee doi, Aljoa. Zaboravi nevaljane moje misli, Vanja! Ja u to ispraviti! nadovee ona, gledajui ga s beskrajnom ljubavlju. On se nasmijei, poljubi joj ruku i ne isputajui joj ruku, obrati se meni i ree Ne krivite ni mene! Odavno sam ve elio da vas za grlim kao roena brata mnogo mi je govorila o vama! S va ma sam se dosad jedva i upoznao i nismo se nikako zdruili. Sprijateljimo se... i oprostite nam dometne on tiho i za crveni se malo, ali s takvim krasnim osmijehom pa nisam mogao da mu se od svega srca ne odazovem pozdravu. Da, da, Aljoa prihvati Nataa on je na, on je na brat, on nam je ve oprostio i bez njega mi neemo biti sretni. Ve sam ti govorila Oh, kruta smo mi djeca, Aljoa! Ali emo ivjeti utroje... Vanja! nastavi ona i usne joj zadru ti e se eto vratiti sada njima, kui u tebe je tak vo zlatno srce, te ako mi oni i ne oproste, ipak e se, moda, kad vide da si i ti oprostio, bar neto smekati prema meni. Ispripovijedaj im sve, sve, svojim rijeima, iz srca nai takvih rijei... Zatiti mene, spasi mene objasni im sve razloge, sve kako si sam razumio. Zna, Vanja, moda se i ne bih bila od luila na to, da se danas nisi naao uz mene! Ti si moje spa senje odmah sam se pouzdala u tebe da e im znati javiti tako te e im ublaiti barem prvu strahotu. O, boe moj, bo e.. Izrui im, Vanja, da znam da mi sada i ne mogu vie oprostiti sve ako mi oni oproste, Bog mi nee oprostiti ali ako me i prokunu, ipak u ih blagosiljati i moliti se za njih doklegod ivim. itavo moje srce pripada njima! Ah, zato nismo svi sretni! Zato, zato.. Boe! ta sam to uradila! povikne ona iznenada, kao da se osvijestila, zadre sva od uasa i zakrije rukama lice. Aljoa je zagrli i utei je pri vije krepko k sebi. Proe nekoliko asaka u utnji. I vi ste mogli da zaitete takvu rtvu! rekoh, prije korno ga gledajui. Ne krivite me! ponovi on. Uvjeravam vas, sve te nesree sada, sve ako i jesu vrlo ljute, samo su na jedan asak. O tom sam sasvim uvjeren. Treba samo vrstoe da se pretrpi

taj asak to mi je isto govorila i ona. Vi znate svemu je uzrok taj obiteljski ponos, te sasvim suvine razmirice, pa jo nekak ve tamo parnice.. Ali... o tom sam dugo razmiljao, uvje ravam vas... sve se to mora prekinuti. Svi emo se zdruiti opet i onda emo biti posve sretni, tako da e se i stari izmi riti gledajui nas. Tko bi znao, moda e ba na brak biti poetak njihovoj izmirbi. Mislim da i ne moe biti drugaije. ta vi mislite? Vi velite brak. A kad ete se vjenati? upitam i po gledam Natau. Sutra ili prekosutra svakako prekosutra zacijelo. Eto vidite, i sam ne znam jo pouzdano i zapravo nisam jo nita uredio. Mislio sam Nataa moda i nee doi danas. Uz to me je otac potopoto htio odvesti danas nevjesti. Ta mene ene Nataa vam je kazivala? Ali ja neu. Nisam, dakle, jo ni mogao da sve pouzdano smislim. Meni se barem ini tako, jer drugaije i ne moe da bude. A sutra emo se otputiti pskovskom eljeznicom. Ondje imam u blizini druga iz liceja, vrlo valjana ovjeka moda u vas upoznati. Ondje u selu ima i sveenik, uostalom, ne znam sigurno ima li ili nema. Trebao sam se ranije obavijestiti, ali nisam dospio... Ali sve su to zapravo same sitnice. Samo kad je glavno pred oima. Ta moe se zovnuti sveenik i iz kojega susjednoga sela ta mislite? Ta ima ondje susjednih sela! teta je jedino to nisam dosad dospio ni da redak napiem tamo trebao sam obavijestiti. Moda mi prijatelj i nije sada kod kue... Ali to je malenkost! Samo kad je odlunosti, sve e se srediti i samo, zar nije istina? A dotle, do sutra ili makar do prekosutra, ostat e ona ovdje kod mene. Najmio sam zaseban stan, gdje emo i stanovati kad se vratimo. Neu vie da stanujem kod oca zar nije istina? Vi ete doi nama prekrasno sam uredio stan. Meni e zalaziti nai licejci prireivat u veeri... Gledao sam ga u dvoumici i jadu. Nataa me molila pogledom da mu ne sudim strogo i da mu budem milostiv. Sluala je njegovo pripovijedanje s nekim nujnim smijekom, a u isto vrijeme kao da je uivala u njem, kao to uiva u milu, veselu djetetu, kad mu slua nerazumno, ali milo avrljanje. Pogledam je prijekorno. Bilo mi je nepodnosivo teko. A va otac? zapitam. Jeste li vrsto uvjereni da e vam on oprostiti? Svakako ta e mu i preostati da uini? To jest, on e me isprva, dabogme, i prokleti o tom sam ak i uvjeren. Ta kav vam je on a sa mnom je tako strog. Jo e se moda ko mu i potuiti jednom rijeju, posluit e se oinskom vlau... Ali sve to i nije ozbiljno. On mene ludo voli nasrdit e se i oprostit e mi. Onda e se svi izmiriti i svi emo biti sretni. A i njen otac. Ali ako ne oprosti? Je