Biblioteka Jutarnjeg lista XX. STOLJEE

14

DVORAC Franz Kafka

Naslov originala: Dos Schloss Prijevod: Predrag

MiUtjevi

2004 Mediasat Group, S.A / International Rights Organization (I.R.O.) KFT. za ovo izdanje

S obzirom na nemogunost stupanja u kontakt s autorom prijevoda ovog romana, Mediasat objavljuje da je spreman dati relativnu suglasnost za prijevod ovog djela onima

koji mogu dokazati da imaju prava.

, Printed in Spain

ISBN 953-7160-13-0 ; . : '' ' ISBN 84-9789-575-4

D.L. B. 28 619-2004

Globus Media d.o.o. Odranska 1/1, Zagreb

Knjiga se prodaje iskljuivo uz primjerak Jutarnjeg lista. Sva prava pridrana.

FRANZ KAFKA

Dvorac

Prijevod Predrag Mibjevi

f ' J ^ - .

u, t

I 1

BIBLIOTEKA JUTARNJEG USTA r i

Glavaprva

Bilo je kasno naveer kad je K. stigao. Selo je lealo u dubokom snijegu. Od brijega na kojem se nalazi dvorac nije se nita vidjelo; bio je obavijen maglom i tminom, i ni najmanji traak svjetlosti nije odavao veliki dvorac. K. je dugo stajao na drvenom mostu koji s druma vodi u selo i gledao uvis u prividnu prazninu.

Onda je poao traiti prenoite. U gostionici su jo bili bud-ni. Istina, gostioniar nije imao sobu za izdavanje, ali, u najveoj mjeri iznenaen i zbunjen posjetom kasnoga gosta, htio je pustiti K. da spava u samoj gostionici, na slamarici. K. se sloio. Neko-liko je seljaka jo pilo pivo, ali on nije htio ni s kim razgovarati, sam je s tavana donio slamaricu i legao u blizini pei. Bilo je toplo, seljaci su bili mirni, on ih je jo neko vrijeme umornim oima ispitivaki promatrao, a onda je zaspao.

Ali ga probudie ve poslije kratkog vremena. Pokraj njega su stajali gostioniar i neki mladi, odjeven gradski, s licem kao u glumca, sitnih oiju i gustih obrva. I seljaci su jo bili tu; neki su okrenuli stolice da bi bolje vidjeli i uli. Mladi se vrlo pristojno ispria K. to ga je probudio, predstavi mu se kao sin upravitelja dvorca i onda ree: Ovo selo je vlasnitvo dvorca; tko ovdje stanuje ili noi, u izvjesnom smislu stanuje, odnosno noi, u dvorcu. A to nitko ne smije bez grofove dozvole. Meutim, vi tu dozvolu nemate, ili je barem niste pokazali.

K. se bijae napola pridignuo, zabacio kosu i, gledajui ljude odozdo, ree: U kakvo sam to selo zalutao? Zar ovdje postoji dvorac?

Postoji, svakako, odgovori mladi polako, dok su neki vrtjeli glavom zbog postavljenog pitanja, dvorac grofa Westwesta. ;>

I za prenoite treba imati dozvolu? pitao je K., kao da se htio uvjeriti da nije sanjao to je prethodno uo.

Dozvolu treba imati, glasio je odgovor, a bilo je prilino podrugivanja na raun K. kad mladi rairenih ruku upita gostioniara i goste: Ili se, valjda, ne mora imati dozvola?

Onda moram nabaviti dozvolu, ree K. zijevajui i podie pokriva kao da eli ustati. 4

Da, ali od koga? upita mladi. Od gospodina grofa, ree K. ne preostaje mi nita drugo. Sada, u pola noi, traiti dozvolu od gospodina grofa!

uzviknu mladi i ustuknu jedan korak. Zar to nije mogue? upita K. ravnoduno. Zato ste me

onda budili? Mladia obuze bijes. To je mangupsko ponaanje! uzviknu

on. Zahtijevam da se potuje grofovska vlast. Probudio sam vas zato da vas obavijestim da morate odmah napustiti grofoviju.

Dosta gluposti, ree K. upadljivo tiho, isprui se i navue , pokriva preko sebe. Vi ste, mladi ovjee, malo pretjerali i mi emo sutra jo razgovarati o vaem ponaanju. Gostioniar i ova gospoda su mi svjedoci, ako mi svjedoci uope trebaju. Inae, primite na znanje da sam ja zemljomjer kojeg je grof pozvao. Moji pomonici s aparatima stii e sutra kolima. Nisam htio propustiti priliku za pjeaenje po snijegu, ali sam, na alost, , nekoliko puta zalutao i skretao s puta, pa sam zato stigao tako kasno. Da je sada kasno da se prijavim u dvorac znao sam i sam, bez vae pouke. Zato sam i pristao ovdje prenoiti, u emu ste me vi blago reeno neljubazno omeli. S tim sam zavrio svoje izlaganje. Laku no, gospodo. I K. se okrene prema pei.

Jo je uo kako se iza njegovih leda s ustruavanjem pitaju: Zemljomjer?, a onda nastupi opa tiina. Ali mladi se brzo pribra i glasom koji je bio dovoljno priguen da bi izgledalo kao da je to iz obzira prema zaspalom K., i dovoljno glasan da ga ovaj ne preuje, ree gostioniaru: Pitat u telefonski. to, ova seoska gostionica ima i telefon? Ba je sve savreno ureeno! U pojedinostima to je iznenadilo K., ali, uzevi u cjelini, to je i oekivao. Pokae se da je telefon bio gotovo iznad njegove glave, to on onako pospan

nije ni primijetio. Ako je ve mladi morao telefonirati, onda ni uz najbolju volju to nije mogao uiniti a da mu ne omete san. U pitanju je bilo samo hoe li mu K. dopustiti telefoniranje ili ne, a on je odluio dopustiti. Ali tada, naravno, nije vie imalo smisla glumiti da spava, i on se okrene i opruzi na leda. Vidio je seljake kako se, zaueni, pribijaju jedan uz drugog i doaptavaju dolazak zemljomjera nije bio nevaan dogaaj. Vrata na kuhinji bila su otvorena i sav otvor ispunjavala je krupna prilika gostioniarke koja je ondje stajala. Gostioniar joj se na prstima priblii da je obavijesti. A onda poe telefonski razgovor. Upravitelj je spavao, ali podupravitelj, odnosno jedan od podupravitelja, neki gospodin Fritz, bio je tu. Mladi, koji se predstavi kao Schwarzer, ispria da je naao K., ovjeka tridesetih godina, prilino odrpanog, kako mirno spava na slamarici, s malenom torbom kao uzglavljem i jednim vornatim tapom nedaleko od sebe. To je njemu, naravno, bilo sumnjivo, i kako je gostioniar oigledno zanemario svoju dunost, to je njegova, Schwarzerova dunost, bila da stvar temeljito ispita. Buenje, sasluavanje, prijetnju po dunosti protjerivanjem iz grofovije, sve je to K. vrlo neljubazno primio, kako se na kraju pokazalo, a moda i s pravom, jer on tvrdi da je zemljomjer kojeg je grof pozvao. Naravno, dunost je u najmanju ruku formalno provjeriti tvrdnju, i Schwarzer zato moli gospodina Fritza da se u glavnom uredu raspita oekuje li se doista takav zemljomjer i da mu se odgovor odmah telefonski priopi.

Onda je nastala tiina: ondje je Fritz primao obavijesti, a ovdje se ekao odgovor. K. ostade leei, nijednom se ne okrene, izgledalo je da nije nimalo radoznao, i gledao je preda se. Schwarzerov govor, mjeavina zajedljivosti i obazrivosti, dade mu predstavu o izvjesnom diplomatskom obrazovanju koje u dvorcu u prilinoj mjeri imaju i mali ljudi kao Schwarzer. A bili su ondje i marljivi: glavni ured ima nonu slubu. I, oito, dao je brzo odgovor, jer Fritz je ve zvonio. Istina, izgledalo je da je njegov izvjetaj vrlo kratak, jer Schwarzer odmah bijesno baci slualicu: Jesam li ja kazao! uzviknu on. Kakav zemljomjer! Obina laljiva skitnica, a vjerojatno i neto gore! K. pomisli da e sad svi navaliti na nj, Schwarzer, seljaci, gostioniar i gostioniarka, svi. Da bi izbjegao barem prvi nalet, on se sav zavue ispod pokrivaa. Meutim, telefon jo jednom zazvoni i, kako se K. uini, ovaj put

posebno glasno. On polako izvue glavu ispod pokrivaa. Iako nimalo nije bilo vjerojatno da je opet u pitanju K., svi zaute i Schwarzer se vrati aparatu. On saslua poduu obavijest i onda ree polako: Dakle, pogreka? To mi je zaista neugodno. Sef ureda osobno telefonira. udno, udno. Kako da to objasnim , gospodinu zemljomjeru? : \-

K. poslua. Dakle, dvorac ga je imenovao zemljomjerom. To je za njega s jedne strane bilo nepovoljno, jer se ptSkazalo da ,j u dvorcu znaju o njemu sve to je potrebno, da je odnos snaga f odmjeren i da je borba prihvaena s osmijehom. Ali s druge {4 strane, to je bilo povoljno jer je, po njegovu miljenju, pruala f dokaz daje bio podcijenjen, a da e imati vie slobode nego to je > smio oekivati. Meutim, prevarili su se ako vjeruju da e ga tim ., doista promuurnim priznanjem njegova profesionalnog statusa stalno drati u strahu. To ga je samo malo acnulo, i to je sve.

K. odmahnu rukom Schvvarzeru koji mu se bojaljivo '. pribliavao, odbi i ponudu da prijee u gostioniarevu sobu, uze samo od gostioniara nekakav napitak za spavanje, a od njegove ene umivaonik sa sapunom i runikom; to se tie gostionice, nije morao ak ni traiti da se ona isprazni, jer svi navalie na , vrata, okreui glave od njega da ih ujutro ne bi prepoznao. ; Lampa bi ugaena i oko njega napokon zavlada mir. Spavao je j; vrsto sve do jutra, samo jednom ili dvaput lako uznemiren u snu ukanjem takora.

Htio je otii u selo odmah poslije doruka, koji se kao i sva njegova prehrana i prenoite, po navodima gostioniara, plaao na raun dvorca. Ali kako j e gostioniars koj im j e on progovorio samo nekoliko neophodnih rijei, sjeajui se njegova sinonjeg ponaanjas nijemom molbom na usnama neprestano oblijetao oko njega, on se saali i dopusti mu da sjedne pokraj njega.

Jo se nisam upoznao s grofom, ree K., kau da dobro plaa dobar rad, je li to istina? Kad netko, kao ja, ode tako daleko : j od ene i djeteta, onda hoe neto i donijeti kui.

Sto se toga tie, gospodin ne treba nita brinuti, nitko se ne 1 ali da je slabo plaen.

Istina, dodade K., ja nisam ba stidljiv i znao bih rei ' grofu svoje miljenje, ali, naravno, puno je bolje izii na kraj s ,' gospodom mirnim putem.

Gostioniar je sjedio prema K. na samom rubu prozorske daske, kao da se nije usuivao sjesti udobnije, i neprestano je gledao K. svojim velikim, mrkim, plaljivim oima. Najprije se trudio da doe do K., a sad je izgledalo da bi najradije od njega pobjegao. Je li se bojao da ga ovaj ne ispituje o grofu? Je li bio siguran u ovog gospodina, kakvim je on smatrao K.? K. ga je morao razonoditi. On pogleda na sat i ree: Uskoro e stii moji pomonici, moe li ih ovdje smjestiti?

Svakako da mogu, gospodine, odgovori gostioniar, ali zar nee i oni stanovati s tobom u dvorcu?

Zar se to on tako laka srca odrie svojih gostiju, a posebno K., kad ga bezuvjetno preputa dvorcu?

To jo nije sigurno, uzvrati K, prvo moram znati kakav posao imaju za mene. Ako trebam, na primjer, raditi ovdje dolje, onda je pametnije da ovdje dolje i stanujem. Osim toga, bojim se da mi ivot gore u dvorcu nee odgovarati. elim uvijek biti slobodan.

Ne zna ti dvorac, ree gostioniar tiho. Svakako, ree K., ne treba prerano suditi. Zasad o dvorcu

ne znam nita vie nego da oni ondje umiju izabrati pravog zemljomjera. Imaju moda oni i druge prednosti. I on ustade da bi oslobodio gostioniara, koji je nemirno grizao usne. Nije bilo lako zadobiti povjerenje tog ovjeka.

Izlazei, K. primijeti na zidu tamni portret u tamnom okviru. Primijetio ga je jo dok je leao, ali sa svog leaja nije mogao razlikovati pojedinosti i inilo mu se da je prava slika bila izvaena iz okvira i da se vidi samo crna podloga. Ali kao to se sada pokazalo, to je ipak bila slika, poprsje nekog ovjeka pedesetih godina. Glavu je drao tako duboko pognutu na grudi da su se oi jedva vidjele. U tom pognutom stavu najvie su se, izgleda, isticali visoko izrazito elo i jak povijen nos. Brada, zbog poloaja glave pritisnuta o grudi, bila je znatno nie. Lijeva ruka, zavuena u gustu bradu, sluila je kao podupira, ali glavu nije mogla vie podii. Tko je to? upita K. Grof? On je stajao ispred slike i nije ni obraao pozornost na gostioniara. Ne, ree ovaj, to je upravitelj dvorca. Istina, imate lijepog upravitelja u dvorcu, ali je teta to ima onakvog sina, dodade K. He, uzvrati gostioniar, privue K. malo k sebi i apne mu na uho: Schwarzer je sino malo pretjerivao, njegov otac je samo podupravitelj i to

posljednji po rangu. U tom trenutku gostioniar mu je izgledao kao kakvo dijete. Mangup, ree K. kroz smijeh, ali gostioniar se nije smijao, nego ree: Ali i njegov otac je moan. Hajde, ti misli da je svatko moan, ree K. Moda smatra da sam i ja? ' Ne, odgovori ovaj zaueno, ali odluno, ne smatram da si i ti moan. Znai, umije dobro opaati!, ree K. U povjerenju < reeno, doista nisam moan. Valjda zbog toga i ja uvaavam \ mone isto koliko i ti, samo nisam tako iskren kao ti i ne elim to uvijek priznati. K. potapa gostioniara lako po obrazima da t bi ga utjeio i pokazao se blagonakloniji prema njemu. Tada se ; ovaj ipak malo nasmija. Sa svojim mekanim golobradim licem, on je uistinu bio mladi. Kako li je samo doao do svoje druice, postarije ene, koja se kroz kuhinjski prozori mogla vidjeti kako razmahuje rukama i posluje u kuhinji. Meutim, K. nije \ htio vie ispitivati gostioniara, da ne bi s njegova lica otjerao s mukom izazvan osmijeh. On mu jo samo dade znak da mu otvori vrata, pa izie u lijepo zimsko jutro. . ;..'

Sada je gore vidio dvorac, jasno ocrtan u istom zraku, jo jasniji na snijegu koji je, prilagoavajui se svim oblicima, svuda leao u tankom sloju. Uostalom, izgledalo je da je na brijegu i mnogo manje snijega nego ovdje u selu, gdje se K. isto onako s ' mukom kretao kao juer po drumu. Ovdje je snijeg dopirao do prozora krovinjara i odmah se opet prostirao po niskom krovu, ali ondje na brijegu sve je slobodno i lako stralo uvis, barem je ; tako ovdje izgledalo.

Dvorac, kako se odavde iz daljine inilo, odgovarao je posve njegovim oekivanjima. To nije bio stari utvreni plemiki f dvorac, a ni nova raskona graevina, nego izdueni niz zgrada ; koji je inilo malo dvokatnih, ali mnogo niskih zgrada, pribijenih jedna uz drugu; kad se ne bi znalo da je to dvorac, moglo bi se smatrati da je gradi. K. je vidio samo jedan toranj, ali se nije moglo razaznati pripada li taj kakvoj stambenoj zgradi ili crkvi. Oko njega su oblijetala jata avki.

K. je iao dalje, pogleda uprta u dvorac, jer ga nita drugo nije zanimalo. Ali kad je priao blie, dvorac ga je razoarao. Bio je to ipak zaista bijedni gradi, sklepan od seoskih kua, koji se odlikovao samo po tome to je valjda sve bilo zidano od kamena, ali buka bijae ve odavno otpala i kamen se poeo osipati. K. se

letimino sjeti gradia iz svog zaviaja: jedva je zaostajao za ovim tobonjim dvorcem. Da je njemu stalo samo do razgledavanja, bilo bi teta ovako dugo pjeaiti, i on bi bolje uinio da je opet posjetio svoj stari kraj u kojem odavno nije bio. U mislima usporedi crkveni toranj iz svog zaviaja s tornjem ondje gore. Onaj toranj bio je odreen, smjelo istanjen prema vrhu, iroka krova, zavren crvenim crijepom, prava ovozemaljska zgrada to drugo moemo zidati? ali s viim ciljem nego niske gomile kua, i izraajniji od tmurnog radnog dana. Meutim, ovaj toranj gore jedini koji se vidi toranj na jednoj stambenoj zgradi, kao to se sad pokazalo, moda glavnoj zgradi dvorca, samo je jednolika okrugla graevina, dijelom milostivo pokrivena brijanom, s malim prozorima koji su sada blistali na suncu bilo je u tome neto luako i jednim tavanastim zavretkom, iji su zidni zupci strali prema plavom nebu, nesigurni, nejednaki, troni, kao da su nacrtani bojaljivom i nesigurnom djejom rukom. Izgledalo je kao da je neki ukuanin pomuena uma, koji je s pravom morao biti zatvoren u najzabaenijoj prostoriji kue, probio krov i digao se da se pokae svijetu.

K. je opet zastao, kao da je imao veu mo rasuivanja kad stoji. Ali je u tome bio ometen. Iza seoske crkve pokraj koje je zastao to je zapravo bila samo kapela, proirena po uzoru na ko da bi mogla primiti vjernike nalazila se kola. Onia duga zgrada, koja je udnovato ujedinjavala karakter privremenog i vrlo starog, stajala je iza nekog vrta sa eljeznom ogradom, koji je sada bio snjena poljana. Ba tada izlazila su djeca s uiteljem. U zbijenoj grupi djeca su okruila uitelja, sve oi su ga gledale, neprekidno su sa svih strana avrljala, a K. uope nije razumio njihov brz govor. Uitelj, mlad omanji ovjek, uskih ramena, ali ne toliko da bi izgledao smijean, vrlo uspravan, promatrao je K. jo izdaleka; istina, osim njegove grupe djece, K. je bio jedini ovjek koji se mogao vidjeti u cijeloj okolici. Kao namjernik, K. pozdravi prvi, iako je bio u pitanju mali ovjek sklon zapovijedanju. Dobar dan, gospodine uitelju, ree on. Djeca uas zamukoe i ova iznenadna tiina, kao priprema za njegove rijei, svakako je godila uitelju. Promatrate dvorac? upita on blaim glasom nego to je K. oekivao, ali takvim tonom kao da ne odobrava to to K. ini.

10 u

Da, ree ovaj, nisam odavde, tek sam od sino u ovom mjestu. '

Ne svia vam se dvorac? upita uitelj brzo. Kako? uzvrati K., malo zbunjeno, i ponovi pitanje u blaem obliku: Svia li , mi se dvorac? Zato pretpostavljate da mi se ne svia? Ni |" jednom koji nije odavde se ne svia, ree uitelj. Da ne bi na to f rekao neto neumjesno, K. okrene razgovor i upita: Vi svakako poznajete grofa? Ne, odgovori uitelj i htjede se udaljiti. Ali |; K. nije poputao, nego jo jednom upita: Kako? Ne poznajete f grofa? Kako bih ga poznavao? odgovori uitelj tiho i , dodade glasno, na francuskom: Vodite rauna o prisutnosti nevine djece. K. to iskoristi kao povod da upita: Bih li vas mogao jednom posjetiti, gospodine uitelju? Ostajem ovdje dulje i osjeam se ve sada malo usamljen: ne pripadam seljacima, a isto tako ni dvorcu. Izmeu seljaka i dvorca nije velika razlika, ree uitelj. Moda, ali to nimalo ne mijenja moj poloaj. Mogu li vas jednom posjetiti? Stanujem u Schwanengasse, kod ; mesara. To je bio, istina, vie podatak o adresi nego poziv u , posjet, ali K. ipak ree: Dobro, doi u. Uitelj klimnu glavom i produi s gomilom djece koja odmah poee ponovno vikati \ na sav glas. Ubrzo se izgubie u strmoj uliici. Meutim, K. je bio rastresen i ozlovoljen razgovorom. Prvi put od svog dolaska osjetio je pravi zamor. Izgledalo je najprije da ga dug put dovde , nije nimalo izmoriokako je on pjeaio danima, mirno, korak po korak! Ali sad su se pojavljivale posljedice prevelikog napora, ) i to u nezgodno vrijeme. Neto ga je neodoljivo gonilo da trai nova poznanstva, ali svako novo poznanstvo poveavalo je zamor. ' Bilo je ve previe i to to sebe u takvom stanju ipak prisiljava da i-produi etnju barem do ulaza u dvorac.

I tako je opet poao dalje, ali to je bio dug put. Ulica, to jest ova glavna seoska ulica, nije vodila na brijeg, nego samo u blizinu brijega, a onda je kao namjerno vijugala i premda se nije udaljavala od dvorca, nije mu se ni pribliavala. K. je stalno oekivao da ulica skrene prema dvorcu i kako je to oekivao, iao je dalje. Oigledno, onako umoran on se nije usuivao napustiti ulicu, a i udio se duini sela, koje kao da je bilo bez kraja, stalno iznova kuerci sa zaleenim prozorskim oknima i snijeg, a nigdje t ljudi. Napokon se otre od ove ulice koja kao da ga je vezala za

sebe i nade se u nekoj uskoj uliici: snijeg jo dublji, bilo je teko izvlaiti noge koje su upadale, obli ga znoj, on napokon stade, i vie nije mogao dalje.

Ali K. nije bio sam desno i lijevo bile su seoske kuice. Napravi od snijega grudu i baci je u jedan prozor. Vrata se odmah otvorieprva vrata koja se otvorie za vrijeme puta kroz selo i pred njima je stajao neki stari seljak u mrkom gunju, s glavom malo nagnutom u stranu, ljubazan i slabaan. Smijem li malo k vama? ree K. Vrlo sam umoran. On uope ne u to je stari rekao, nego zahvalno prihvati pruenu dasku, koja ga odmah spasi od snijega, i on se u nekoliko koraka nae u sobi.

Velika soba u polutami. Onaj tko ulazi izvana ne moe isprva nita vidjeti. K. se spotaknu o neko korito i jedna enska ruka ga zadra. Iz jednog ugla ula se djeja vika; u drugom se valjala gusta para i od polusvjetlosti inila mrak. K. je stajao kao u oblacima. On je pijan, ree netko. Tko ste vi? upita jedan osoran glas, a onda, obraajui se starcu: Zato si ga pustio unutra? Zar treba putati unutra svakoga tko luta ulicama? Ja sam grofov zemljomjer, ree K., pokuavajui se opravdati pred nekim koji je bio jo nevidljiv. Ah, to je zemljomjer, ree jedan enski glas, a onda nastade potpuna tiina. Vi me poznajete? upita K. Svakako, ree kratko isti glas. To to su ga poznavali nije, izgleda, znailo preporuku.

Napokon, para se malo prorijedi i K. se mogao pomalo snai. Ovo je, izgleda, bio dan opeg pranja. U blizini vrata pralo se rublje. Ali para je dolazila iz drugog ugla, gdje su se u drvenom koritu toliko velikom da takvo K. jo nikad nije vidio imalo je obujam dva kreveta kupala dva ovjeka u vodi koja se puila. Ali jo vee iznenaenje nije se znalo tono to je u tome iznenaujue predstavljao je desni kutak. Iz velikog otvora, jedinog na zadnjem zidu sobe, dopirala je, vjerojatno iz dvorita, blijeda snjena svjetlost i davala sjaj svile odjei neke ene, umorno zavaljene u visokom naslonjau sasvim u uglu. Na grudima je drala dojene. Nekoliko djece igralo se oko nje, seljaka djeca kao to se moglo vidjeti, ali ona kao da njima nije pripadala. Svakako, bolest i umor profinjuju i seljake.

Sjedite, ree jedan od mukaraca, bradonja, uz to jo nako-strijeenih brkova ispod kojih je, zadihano puui, drao stalno

12 13

otvorena usta. Drei ruku iznad vjedra s vodom to je bilo smijeno vidjeti on pokaza na jedan koveg, i pri tom poprska K. po cijelom licu toplom vodom. Na kovegu je ve sjedio starac koji je K. pustio u sobu. K. je bio zahvalan to moe napokon sjesti. Sada vie nitko nije o njemu vodio rauna. ena koja je prala rublje, plavojka, mladenaki jedra, tiho je pjevala radei; mukarci u drvenom koritu pljuskali su se i vrtjeli; djeca su im ht-jela prii, ali ih je u tom stalno ometalo uporno prskanje vodom, to nije mimoilo ni K.; ena u naslonjau leala je kao bez ivota,' ne sputajui pogled ak ni na dijete na grudima, nego gledajui neodreeno u visinu.

K. je dugo gledao tu neporecivo lijepu, alosnu sliku, a onda mora da je zaspao, jer kad ga je trgao jedan jak glas, glava mu je leala na ramenu starca pokraj njega. Mukarci su zavrili kupanje u koritu u kojem su se sada brkala djeca pod nadzorom pla-vokose ene i stajali odjeveni ispred njega. Pokaza se da je od njih dvojice onaj bradonja to se derao bio manje vaan. Drugi, naime, iste veliine kao bradonja, ali s mnogo kraom bradom, bio je tih ovjek, sporih misli, zdepast, punaan i u licu, pognute glave. Gospodine zemljomjere, ree on, vi ovdje ne moete ostati. Oprostite za neljubaznost. Nisam ni htio ostati, ree K., nego se samo malo odmoriti, to sam uinio i sad idem. Vas svakako udi nedostatak gostoljubivosti, ree ovjek, ali gosto-ljubivost nije na obiaj, nama gosti nisu potrebni.

Malo osvjeen spavanjem, a i malo prijemiviji za dojmove nego dotad, K. se razveseli tim otvorenim rijeima. On se sad kretao slobodnije, zabadao tap ovamo-onamo, pribliio se eni u naslonjau, a uostalom, bio je rastom najvii u sobi.

Naravno, ree K., gosti vam nisu potrebni. Ali tu i tamo netko vam je ipak potreban, kao na primjer ja, zemljomjer. Ne znam ja to, ree ovjek polako, budui da su vas zvali, vjerojatno ste potrebni, ali to je izuzetak, a mi, mi mali ljudi drimo se pravila, to nam ne moete zamjeriti. Ne, ne, uzvrati K., mogu vam samo biti zahvalan, vama i svima ovdje. A onda, neoekivano za sve, K. se doslovno jednim pokretom okrene i nade pred enom u naslonjau. Ona gaje promatrala umornim plavim oima, prozir-na svilena marama padala joj je do polovice ela, dojene je spavalo na njezinim grudima. Tko si ti, upita je K. Odmahujui rukom

nije bilo jasno znai li to prijezir prema K. ili se odnosilo na njezin odgovor ona ree: Djevojka iz dvorca.

Sve je to trajalo samo jedan trenutak, a K. je ve imao s desna i lijeva ona dva mukarca, koji su ga, kao da ne postoji drugo sredstvo za sporazumijevanje, utke svom snagom vukli prema vratima. Starac je vidio u tome neto to ga je razveselilo i on je pljeskao rukama. Smijala se i pralja, uz paklenu dreku koju su iznenada digla djeca.

Meutim, K. se brzo nade na ulici, dok su ga seljaci s praga kue pratili pogledom. Opet je padao snijeg, pa ipak je izgledalo malo svjetlije. Bradonja je doviknuo nestrpljivo: Kamo ete? Ovuda se ide u dvorac, ovuda u selo. K. ne odgovori njemu, ali ree onom drugom koji je uza svu svoju zakopanost izgle-dao pristupaniji: Tko ste vi? Kome da zahvalim to sam bio prihvaen? Ja sam tavilac koa, Lasemann, glasio je odgovor, ali nemate kome zahvaljivati. Dobro, ree K., moda emo se jo koji put nai zajedno. Ne vjerujem, uzvrati ovaj. U tom trenutku bradonja uzviknu, uzdignuvi ruku: Dobar dan, Arture! Dobar dan, Jeremias! K. se osvrne ipak u ovom selu ima jo ljudi koji se pokazuju na ulici! Putem koji vodi iz dvor-ca dolazila su dva mladia, srednjeg rasta, obojica vrlo vitka, u tijesnim odijelima, vrlo slina jedan drugom, ak i u licu. Boja njihova lica bila je tamnomrka, ali iljata bradica odudarala je ipak osobitom crnom bojom. S obzirom na stanje putova, oni su ili iznenaujue brzo, izbacujui u taktu tanke noge. Kamo ste naumili? viknu bradonja. Sporazumijevati se s njima bilo je mogue samo dovikivanjem, tako su brzo ili, a nisu se zausta-vljali. Poslovi! doviknue oni kroz smijeh. Gdje? U gostio-nicu! I ja idem onamo! uzviknu K. glasnije od drugih, osjetivi veliku elju da ga ona dvojica povedu. Istina, poznanstvo s njima nije mu se inilo posebno preporuljivo, ali oigledno su dobri i ugodni suputnici. Oni ue njegove rijei, ali ipak samo kimnue glavama i produie.

K. je jo stajao u snijegu, bez mnogo volje da podigne nogu da bi ona korak dalje ponovno utonula u duboki snijeg. tavilac koa i njegov drug, zadovoljni to su se napokon otresli K., povlaili su se, stalno se osvrui, polako u kuu, kroz samo malo otvorena vrata, i K. se nade sam sa snijegom koji ga je opkolio.

14 15

To bi bila prilika za malo oajavanje, pomisli on, kad bih ovdje stajao samo sluajno, a ne namjerno.

Tada se na kuerku s lijeve strane otvori majuan prozor. Za-tvoren, on je, valjda zbog odbljeska snijega, izgledao plav, i bio je tako malen da se sada, kad je bio otvoren, u njemu nije moglo vidjeti cijelo lice onog koji je gledao, nego samo oi, starake mrke oi. On stoji ondje, u K. kako govori jedan drhtavi enski glas. To je zemljomjer, ree jedan muki glas. Onda ovjek prie prozoru i upita, ne ba neljubazno, ali ipak tako kao da mu je stalo da na ulici, ispred njegove kue, bude sve u redu: Koga ekate? ekam saonice koje bi me povezle, ree K. Ovdje nema saonica, odgovori ovjek na prozoru, ovdje nema prometa. Ali to je ipak put koji vodi u dvorac, pri-mijeti K. Pa ipak, ovdje nema prometa, uzvrati ovjek s izvjes-nom upornou. Onda obojica zautjee. Ali ovjek na prozoru se oito neto premiljao, jer je jo ostavio otvoren prozor iz kojeg je kuljao dim. Lo put, ree K., da bi mu pomogao. Ali ovaj samo odgovori: Da, zaista. Meutim, poslije kratke stanke, ipak ree: Ako hoete, povest u vas svojim saonicama. Uinite to, molim vas, ree K. veselo, a koliko traite za to? Nita, odgovori ovjek. K. se veoma zaudi. Pa vi ste zemljomjer i pri-padate dvorcu, objasni ovjek. Kamo hoete da vas odvezem? U dvorac, odgovori K. brzo Onda ne vozim, ree ovjek bez razmiljanja. Ja pripadam dvorcu, ree K., ponavljajui rijei koje mu je on sam rekao. Moda, uzvrati ovaj, ostajui pri svo-me. Odvezite me onda do gostionice, ree K. Dobro, prista-de ovjek, odmah dolazim sa saonicama. Sve to nije ostavljalo dojam neke posebne ljubaznosti, nego prije sebine, plaljive i gotovo pedantne elje da se K. ukloni ispred kue.

Dvorina vrata se otvore i kroz njih izadoe male saonice za lak teret, sasvim ravne, bez ikakvog sjedita, koje je vukao konji, a pokraj njih jedan ovjek, pogrbljen, slabaan, pjegav, mrava crvena nazebla lica, koje je izgledalo izuzetno sitno zbog vunenog ala vrsto omotanog oko glave. ovjek je bio oito bolestan i iziao je samo da bi odvezao K. Ovaj spomenu neto o tome, ali ovjek samo odmahnu rukom. K. dozna samo da je to koija Gerstacker i da je uzeo ove neudobne saonice zato to su ba one stajale spremne, a izvlaenje drugih trajalo bi dugo. Sjedajte,

ree on i pokaza na zadnji dio saonica. Sjest u pokraj vas, ree K. Ja u hodati, uzvrati Gerstacker. Ali, zato? upita K. Ho-dat u, ponovi Gerstacker i dobi takav napad kalja da se sav tresao i rukama se morao drati za saonice. K. ne ree nita vie, sjede otraga u saonice, kaljanje se polako stia, i oni krenue.

Dvorac ondje gore, ve zagonetno zamraen, u koji se K. nadao da e dospjeti jo danas, opet se udaljavao. Ali kao da su mu htjeli prilikom tog privremenog rastanka pruiti jo jedan znak, ondje gore odjeknu zvuk zvona, razdragan zvuk zvona koji uini da barem za trenutak srce zadrhta, kao da mu prijeti jer u zvuku je bilo i neeg bolnog ispunjenje onog za im je nesigurno teilo. Ali ubrzo utihnu veliko zvono i zamijeni ga slabo monotono malo zvono, moda jo ondje gore, a moda ve u selu. Istina, to zvonjenje bolje je odgovaralo sporoj vonji i bijednom, ali nezadrivom vozau.

Sluaj, uzviknu K. iznenada ve su bili u blizini crkve, do gostionice nije bilo vie daleko, K. se ve mogao poneto os-mjeliti veoma me udi kako si me odluio voziti na vlastitu odgovornost. Zar to smije? Gerstacker ne pokloni panju tome to K. govori i produi mirno koraati pokraj konjia. Hej! do-viknu mu K., napravi grudu od snijega koji je leao na saonicama i pogodi njom Gerstackera posred uha. Sada ovaj stade i okrene se. Meutim, kad ga K. vidje tako izbliza saonice su otile jo malo naprijed tu pogrbljenu i u izvjesnoj mjeri osakaenu priliku, to crveno umorno sitno lice s nekako razliitim obra-zima, jednim plosnatim a drugim upalim, usta, otvorena kao da oslukuje, nekoliko rijetkih zuba, on ponovi suosjeajno ono to je malo prije rekao zajedljivo, da Gerstacker nee moda biti kanjen to je njega vozio? to ti hoe? upita Gerstacker, ne shvativi pitanje, ali i ne prieka daljnje objanjenje, nego pod-viknu konjiu i oni opet krenue.

a, 1

16 17

-cap

Glava druga trn

>&

Kad su se sasvim pribliili gostionici K. je to znao po jed-nom zavojubilo je ve potpuno mrano. Zar je tako dugo bio izvan gostionice? Prema njegovu raunu jedva sat ili dva, a otiao je jo jutros i nije bio gladan, i do maloprije je bila jednolina svjetlost, a sada je mrak. Kratki dani, kratki dani! ree u sebi, skliznu sa saonica i uputi se u gostionicu.

Gore na malim vanjskim stepenicama zgrade stajao je gostioniar, koji ga je tu ekao da bi mu poelio dobrodolicu, i sa svjetiljkom u uzdignutoj ruci osvjetljavao mu prilaz. Sjeajui se djelomino koijaa, K. zastade: odnekud je dopirao kaalj, to je bio on. Dobro, uskoro e ga ve opet vidjeti. Tek kad je bio gore kod gostioniara, koji ga ponizno pozdravi, primijeti s obje strane vrata po jednog ovjeka. On uze gostioniaru svjetiljku iz ruke i osvijetli tu dvojicu: to su bili isti ljudi koje je ve sreo i koji su bili oslovljeni imenima Artur i Jeremias. Oni ga pozdravie vojniki. Prisjeajui se vremena kad je sluio vojsku, tog sret-nog vremena, on se nasmija. Tko ste vi? upita i zagleda se u jednog i drugog. Vai pomonici, odgovorie oni. To su vai pomonici, potvrdi tiho gostioniar. Kako? upita K. Vi ste rnoji stari pomonici koje sam ja pozvao i koje ekam? Oni to potvrdie kimanjem glave. Onda dobro, ree K. poslije krae utnje, dobro je to ste doli. Uostalom, nastavi on poslije jo jedne kratke utnje, puno ste zakasnili, vrlo ste nemarni. Bio je dug put, ree jedan. Put je dug, ponovi K. ali ja sam vas sreo kad ste dolazili iz dvorca. Da, odgovorie oni bez nekog

19

detaljnijeg objanjenja. Gdje su vam aparati? upita K. Mi ih nemamo, odgovorie oni. Aparati koje sam vam povjerio na uvanje?, pitao je K. Mi ih nemamo, ponovie oni. Al ste mi vi neki ljudi! ree K. Razumijete li se vi to u premjera-vanje zemlje? Ne, glasio je odgovor. Ali ako ste vi moji stari pomonici, onda se morate razumjeti. Oni su utjeli. Hajde, doite, ree K. i ugura ih ispred sebe u kuu.

Onda su u gostionici sjedili utroje za jednim stoliem, uz pivo, prilino utljivi, K. u sredini, desno i lijevo pomonici. Inae su samo jo za jednim stolom sjedili seljaci, kao i sino. \. Teko je s vama, ree K. i opet, kao ve esto dotle, usporedi ':' njihova lica: Kako u vas razlikovati? Vi se razlikujete samo po imenima, inae ste jedan drugome slini kao, zamuca, a onda j. nehotice nastavi, da, inae ste slini jedan drugome kao zmije. Oni su se smjekali. Obino nas ne mijeaju, rekoe kao da se pravdaju. Vjerujem, ree K. U to sam se i sam uvjerio. Ali ; ja vidim samo svojim oima, a njima vas ne mogu razlikovati. !' Zbog toga u s vama postupati kao da ste jedan ovjek, obojicu ; u zvati imenom Artur, kao to se jedan od vas zove. Ti valjda? > Ne, ree ovaj, ja se zovem Jeremias. To je svejedno, ree K. \ Imenom Artur zvat u obojicu. Poaljem li nekamo Artura, ii ete obojica; dam li neto Arturu da napravi, radit ete obojica. ; Za mene je veliki nedostatak to vas ne mogu upotrijebiti za od-vojene radove, ali i prednost, jer za sve to vam stavim u zadatak odgovarate zajedno i slono. Kako ete vi podijeliti posao medu sobom, meni je svejedno, samo se ne smijete jedan na drugog izgovarati, jer za mene ste jedan ovjek. Oni su razmiljali, a onda rekoe: To e nam biti vrlo nezgodno. Kako da ne, ree K., naravno da e biti nezgodno, ali tako ostaje. Ve od nekog vremena K. je primijetio jednog seljaka kako se ulja oko stola. Seljak se na kraju odlui, prie jednom pomoniku i htjede mu neto apnuti. Oprostite!, uzviknu K., tresnu rukom o stol i ustade. To su moji pomonici i mi sada imamo poslovni ra-zgovor. Nitko nam nema pravo smetati. O, molim, molim, ree seljak sa strahom i, idui natrake, vrati se svom drutvu. To prije svega morate imati na umu, ree K. poto je opet sjeo, bez moje dozvole ne smijete ni s kim razgovarati. Ja sam ovdje tuinac, a i vi, ako ste moji stari pomonici, onda ste i vi to isto.

Zbog toga se nas tri tudinca moramo drati zajedno. Dajte mi zato ruke. Oni ih bre-bolje ispruie. Ostavite svoje ruerde, ree K., ali moja naredba vrijedi. Idem sada spavati, a i vama to savjetujem. Danas smo propustili jedan radni dan, ali sutra posao poinje vrlo rano. Morate nai jedne saonice za vonju u dvorac i s njima ekati spremni, ovdje ispred kue, u est sati. Dobro, ree jedan. Ali drugi doda: Kae dobro, a zna da nije mogue. Mir!, ree K. Da se niste, valjda, ve poeli meusobno ra-zlikovati. Ali sada i onaj prvi ree: Ima pravo, nije mogue, bez dozvole nijedan tuinac ne smije u dvorac. Od koga treba traiti dozvolu? Ne znam, valjda od upravitelja dvorca. Onda emo je zatraiti telefonski, odmah telefonirajte upravitelju, obo-jica! Oni potrae aparatu, dobie vezu kako su se gurali! U takvim stvarima bili su pretjerano poslunii upitae moe li K. s njima doi sutra u dvorac. Odgovor Ne! dopre ak do stola za kojim je K. sjedio. Istina, odgovor je bio jo potpuniji i glasio je: Ni sutra, ni bilo koji drugi dan. Sam u telefonirati, ree K. i ustade. Dok se dotle na njega i njegove pomonike malo obraala panja osim sluaja s onim seljakom njegova posljednja primjedba izazva opu radoznalost. Kad se K. podie, podigoe se i svi drugi, i, premda je gostioniar pokuavao zadrati seljake, oni se pribliie telefonskom aparatu, tiskajui se u polukrug oko K. Kod njih je prevladavalo miljenje da K. nee dobiti odgovor. On ih je morao moliti da budu mirni i uvjeriti da mu ne treba njihovo miljenje.

Iz slualice je dopiralo zujanje kakvo K. jo nije uo pri te-lefoniranju. Izgledalo je kao kad se brujanje bezbrojnih djejih glasova ali ni to opet nije bilo brujanje, nego pjesma dalekih, beskrajno dalekih glasova kao kad se to brujanje na neki gotovo nemogu nain slije u jedan jedini visok, ali snaan glas koji udara na uho, kao da trai da prodre dublje, a ne samo do bijednog sluha. K. nije telefonirao, nego je oslukivao oslonjen lijevom rukom o naslon telefona, i tako sluao.

Nije znao koliko dugo; uostalom sve dotle dok ga gostioniar ne povue za kaput jedan momak je doao s porukom za nje-ga. Bjei, dreknu K., ne mogavi se obuzdati. Moda se to ulo i kroz telefon, jer ba tada se netko javi. Razvi se ovakav razgovor: Ovdje Oswald. Tko je ondje?, u se jedan strog, ohol glas, s

20 21

malom govornom manom, kao to se K. uini, a koju je glas nastojao nadoknaditi poveanom strogou. K. se ustruavao rei tko je, jer ga je telefon inio bespomonim; onaj ondje mogao ga je zasuti grdnjom, spustiti slualicu i na taj mu nain zatvoriti jedan put koji moda nije bio nevaan. Ali njegovo oklijevanje izazvalo je nestrpljenje onog drugog. Tko je ondje?, ponovi on i dodade: Bilo bi mi vrlo milo kad se odatle ne bi toliko telefo-niralo; maloprije je netko telefonirao. K. se ne odlui odgovoriti na tu primjedbu, nego ree, stvorivi iznenadnu odluku: Ovdje ' je pomonik gospodina zemljomjera. Koji pomonik? Kojega gospodina? Kakav zemljomjer? K. se prisjeti jueranjeg tele-fonskog razgovora. Pitajte Fritza, ree on kratko. To je pomo-glo, na njegovo uenje. Ali jo vie nego to je pomoglo, njega zaudi usklaenost slube ondje. Odgovor je glasio: Znam sad. Vjeiti zemljomjer! Da, da, pa dalje. Koji pomonik? Josef, ree K. Malo mu je smetalo mrmljanje seljaka iza njegovih leda; oigledno, oni se nisu slagali s tim to se on lano predstavio. Meutim K. nije imao vremena baviti se njima jer je bio potpuno zauzet razgovorom. Josef? u se pitanje. Pomonici se zovu... nastade mala stanka; oigledno, onaj ondje traio je imena od nekog drugog Artur i Jeremias. To su novi pomonici, ree K. Ne, to su stari. To su novi, a ja sam stari koji je danas doao gospodinu zemljomjeru. Ne, odjeknulo je u aparatu. Tko sam onda ja? upita K., mirno kao i dosad. Poslije izvjesne utnje ree taj isti glas, s istom govornom manom, pa ipak kao da je kakav drugi, dublji i vie potovanja dostojan glas: Ti si stari pomonik.

K. je oslukivao zvuk glasa i pritom gotovo preu pitanje: to si htio? On bi najradije ve spustio slualicu. Od ovog razgovo-ra nita vie nije oekivao. Ali stjecajem okolnosti on jo upita: Kad moj ef moe doi u dvorac? Nikad!, glasio je odgovor. Dobro, ree K. i spusti slualicu.

Seljaci koji su stajali iza njega ve su se sasvim primakli. Pomonici, gledajui ga ispod oka, bili su zauzeti tjeranjem seljaka od njega. Meutim, izgledalo je da je sve to samo ko-medija, a i seljaci, zadovoljni razgovorom, polako popustie. Tada, otraga, jedan ovjek, hodajui brzo, razdvoji njihovu grupu, pokloni se pred K. i preda mu jedno pismo. K. zadra

pismo u ruci i gledae u donositelja, koji mu se na trenutak uini vaniji. Izmeu njega i pomonika postojala je velika slinost: i ovaj je bio vitak kao i oni, isto onako oskudno odjeven, gibak i okretan kao i oni, pa ipak sasvim drukiji. Kad bi K. imao njega za pomonika! On ga je malo podsjeao na enu s dojenetom koju je vidio kod tavioca koa. Bio je odjeven u bijelo, istina, njegovo odijelo nije bilo od svile, nego zimsko kao sva druga, ali je imalo finou i svean izgled odijela od svile. Lice mu je bilo svijetlo i vedro, oi vrlo krupne, a njegov osmijeh je imao neto nevjerojatno ohrabrujue; on prijee rukom preko lica kao daje htio rastjerati taj osmijeh, ali u tome ne uspije. Tko si ti?, upita K. Zovem se Barnabas, ree on. Ja sam momak. Dok je go-vorio, njegova usta otvarala su se i zatvarala muki, pa ipak blago. Svia li ti se ovdje?, upita K. i pokaza na seljake iju je radoz-nalost jo pobuivao i koji su sa svojim potpuno izmuenim licima lubanja kao da im je odozgo udarcem spljotena i kao da su crte lica nastale pri tom udarcu sa svojim pohlepnim usnama i otvorenim ustima, gledali, ali opet i nisu gledali, jer neki put njihov pogled je lutao uokolo i zaustavio bi se na ne-kom nezanimljivom predmetu. K. zatim pokaza i na pomonike koji su se drali zagrljeni, obraz uz obraz, i smjekali se, nije bilo jasno iz poniznosti ili podsmijeha. Sve mu to pokaza, kao da mu predstavlja svoju pratnju koju su mu izuzetne prilike nametnule, i oekivae u tome je leala povjerljivost do koje mu je bilo stalo da Barnabas stalno uvia razliku izmeu njega i njih. Ali Barnabas ne odgovori na pitanje istina iz bezazlenosti, to se moglo vidjeti nego kao dobro odgojeni posluitelj shvati to kao uobiajenu rije gospodara, samo to u smislu pitanja baci pogled uokolo, pozdravi znakom ruke poznanike meu seljacima i izmijeni nekoliko rijei s pomonicima, sve to slobodno i prirodno, ne mijeajui se s njima. K. se odbijen, ali ne i postien vrati pismu koje je drao u ruci i otvori ga. Ono je glasilo: Vrlo potovani gospodine! Vi ste, kao to znate, primljeni u grofovsku slubu. Va prvi pretpostavljeni je opinski naelnik u selu koji e vam iscrpnije priopiti uvjete vaega rada i nagrade, i kojem ete vi polagati raune o svome radu. Ipak, ja vas neu gubiti iz vida. Barnabas, donositelj ovog pisma, raspitivat e se kod vas s vremena na vrijeme da bi doz-

22 23

nao vae elje, i meni e ih priopavati. Vi ete me uvijek nai spremnog da vam budem na usluzi, ako je to mogue. Meni je stalo do toga da imam zadovoljne radnike. Potpis nije bio itak, ali je uz potpis stajalo: Upravitelj ureda X. Priekaj!, ree K. Barnabasu, koji se pokloni, a zatim zovnu gostioniarku da mu pokae jednu sobu, jer eli neko vrijeme biti sam s pismom. Istovremeno se prisjeti da je Barnabas, uza svu naklonost koju on ima prema njemu, ipak samo momak, i on mu narui pivo. Obrati panju kako e Barnabas to primiti; ovaj to primi sa za-"" dovoljstvom i odmah popi pivo. Onda K. ode s gostioniarem. U kuici mu nisu mogli staviti na raspolaganje nita drugo osim male sobe na tavanu, a i tu je bilo tekoa jer je trebalo smjestiti na neko drugo mjesto dvije slukinje koje su tu dotle spavale. Istina, trebalo je samo udaljiti slukinje, inae, soba je ostala nepromijenjena, bez pokrivaa na jednom krevetu, samo dva jastuka i jedna konjska deka, i to sve onako kako je ostalo od prole noi. Na zidu nekoliko svetih slika i fotografija vojnika. Nije ak bilo ni provjetreno, oigledno se nije ni oekivalo da novi gost tu ostane dugo, i nita nije uinjeno da bi on ostao. Meutim, K. je pristajao na sve; on se zamota u deku, sjede za stol i pri svijei poe itati pismo.

Pismo nije bilo ujednaeno, imalo je mjesta u kojima se s njim razgovaralo kao s ravnopravnim, kao s nekim ija se volja potuje. Takav je bio naslov, takvo ono mjesto koje se odnosilo na njegove elje. Ali bilo je opet mjesta u kojima se otvoreno ili prikriveno postupalo prema njemu kao prema kakvom radniku koji je s mjesta onog upravitelja jedva primjetan i upravitelj se mora naprezati da ga ne gubi iz vida; njegov pretpostavljeni nije nitko vii nego seoski naelnik, kojem on mora ak i raune o sebi polagati, a njemu je ravan valjda samo seoski policajac. To su nesumnjivo bile proturjenosti, i one su tako oite da su morale biti namjerne. Jer za njega je bilo gotovo nemogue da prema jednoj takvoj ustanovi gaji suludu pomisao daje tu moda djelovala i neodlunost. tovie, on je u tome vidio da mu je otvo-reno pruen izbor i ostavljeno na volju to da uini s uputama u pismu: eli li biti seoski radnik s, istina, oznaenom, ali samo prividnom vezom s dvorcem, ili samo prividno seoski radnik koji u stvarnosti sav svoj radni odnos zasniva na izvjetajima koje

prenosi Barnabas. K. nije oklijevao s izborom, ne bi oklijevao ni da nije imao dosadanja iskustva. Samo kao seoski radnik, po mogunosti to dalje od gospode iz dvorca, on je bio u stanju postii neto u dvorcu. Ovi ljudi u selu, koji su jo tako nepovjer-ljivi prema njemu, progovorit e opet kad on postane ako ne ba njihov prijatelj, a ono barem njihov sugraanin, i kad se jednom ne bude razlikovao od Gerstackera ili Lasemannaa to se treba dogoditi brzo, jer o tome sve ovisi onda e mu se svakako najednom otvoriti svi putovi koji bi mu, da je upuen samo na onu gospodu gore i njihovu milost, ostali ne samo zauvijek zatvoreni, nego i nevidljivi. Istina, postojala je jedna opasnost, i ona je u pismu bila dovoljno naglaena, ak s izvjesnim veseljem prikazana kao neizbjena. To je bio poloaj radnika. Sluba, pretpostavljeni rad, odredbe o nadnicama, radnici, o tome je vrvjelo u pismu, i ak kad je reeno ono drugo, o osobi, reeno je s toga stajalita. Ako je K. elio biti radnik, on je to mogao, ali sa svom strahovitom ozbiljnou i bez ikakvih drugih izgleda. K. je znao da se ne prijeti otvorenom prisilom, nje se nije ni bojao, najmanje ovdje, ali sila obeshrabrujuih okolnosti, navikavanje na razoaranja, djelovanje neprimjetnih utjecaja svakog trenutka toga se nesumnjivo bojao, pa ipak, morao je s tom opasnou prihvatiti se borbe. U pismu takoer nije preueno da ako treba doi do borbe, K. mora imati smjelosti da je pone; to je reeno s finoom i samo nemirna savjest nemirna, ne neistamogla je to primijetiti. To su bile one tri rijei kao to znate, u vezi s njegovim prijemom u slubu. K. se prijavio i otada je znao, kao to je u pismu bilo naglaeno, da je primljen.

On skide sliku sa zida i objesi pismo o avao. U ovoj sobi e stanovati, tu moe visjeti pismo.

Onda side u gostionicu. Barnabas je sjedio s pomonicima za jednim stoliem. Ah, tu si, ree K. bez nekog povoda, nego samo zato to mu je bilo drago vidjeti Barnabasa. Ovaj odmah skoi. im je K. uao, podigoe se i seljaci da bi mu se pribliili, jer im je ve ulo u obiaj da ga prate. Ali to hoete stalno od mene?, uzviknu K. Oni se ne uvrijedie, okrenue se i polako se vratie svojim mjestima. Odlazei, jedan, s neodreenim osmi-jehom koji neki drugi prihvatie, olako ree, kao da objanjava: uje se uvijek neto novo, i on obliznu usnu, kao da je novo

24 25

neko jelo. K. ne ree nita u znak pomirenja s njima bilo je dobro da ga se malo boje. Meutim, tek to je sjeo za Barnabasov stol, osjeti iza leda nekog seljaka; doao je, kae, uzeti soljenku, ali K. tresnu ljutito nogom i seljak umakne bez soljenke. Zaista je bilo lako ovladati njime; trebalo je samo nahukati seljake na njega. Njihovo uporno sudjelovanje inilo mu se gore nego zatvorenost drugih, a uostalom, i to je bila zatvorenost, jer kad bi K. sjeo za njihov stol, oni sigurno ne bi ostali sjediti. Samo ga je Barnabasova prisutnost zadravala da ne die galamu. Ipak se, i dalje prijetei, okrene prema njima; i oni su se bili okrenuli prema njemu. Ali kad ih vidje kako sjede svaki na svome mjestu, razgovarajui meusobno, bez neke vidljive meusobne veze, povezani jedni s drugima samo time to u njega zure, njemu se uini kao da ih uope zlonamjernost ne navodi da ga proganjaju. Moda bi zaista htjeli neto od njega, ali nisu u stanju to rei, a ako nije to, onda je moda samo djetinjarijadjetinjarija koja se ovdje izgleda udomaila. Zar nije djetinjast i gostioniar koji stoji kao ukopan, drei objema rukama au piva koju treba donijeti nekom gostu, gleda K. i ne uje dozivanje gostioniarke, koja je promolila glavu kroz kuhinjski prozori?

Neto malo smireniji, K. se obrati Barnabasu. Pomonike bi rado iskljuio, ali nije mogao pronai povod. Uostalom, oni su mirno gledali svoje pivo. Proitao sam pismo, ree K. Zna li ti sadraj? Ne, odgovori mu Barnabas, ali izgledalo je da njegov pogled kae vie nego njegove rijei. Moda se K. varao ovdje u ocjeni dobra, kao to se kod seljaka varao u ocjeni zla, ali i dalje se osjeao ugodno u Barnabasovoj prisutnosti. U pismu se govori i 0 tebi. To jest, ti mora povremeno prenositi vijesti izmeu mene 1 upravitelja, pa sam zato mislio da ti je poznat sadraj. Ja sam, ree Barnabas, samo dobio nalog da pismo predam, da ekam dok bude proitano i da prenesem tvoj odgovor, bilo usmeni ili pismeni, ako se tebi uini da je to potrebno. Dobro, ree K., nije potrebno nita pismeno, ali isporui gospodinu upravitelju kako se on zove? Nisam mogao proitati potpis. Klamm, ree Barnabas. Isporui, dakle, gospodinu Klammu moju za hvalnost za prijem u slubu i za njegovu iznimnu ljubaznost koju ja, kao netko tko se ovdje jo nije imao priliku pokazati, znam cijeniti. Ja u se potpuno ravnati prema njegovim smjernicama;

Posebne elje danas nemam. Barnabas, koji je paljivo sluao, zamoli K. za dozvolu da ponovi njegov nalog. K. pristade, i on ponovi sve doslovno. Onda ustade kako bi se oprostio.

Cijelo vrijeme K. je promatrao njegovo lice i uini to sad posljednji put. Barnabas je bio gotovo isto toliko visok kao i K., pa ipak je izgledalo kao da se njegov pogled sputa na K., ali to se dogaalo gotovo ponizno, jer je bilo nemogue da taj ovjek hoe nekog postidjeti. Istina, on je bio samo momak, prenositelj po-ruka, nije ak znao ni sadraj pisma koje je morao isporuiti, ali sam njegov pogled, njegov osmijeh, njegov hod, izgledali su ve kao neka poruka, iako on ni o njoj nita nije znao. IK. mu prui ruku, to njega oigledno iznenadi, jer se htio samo pokloniti.

im je Barnabas otiao prije nego to e se otvoriti vrata, on se jo malo osloni ramenom o njih i preleti sobu jednim pogle-dom koji nikome nije bio namijenjen K. ree pomonicima: Donijet u iz sobe svoje crtee, a onda emo razgovarati o sljedeem poslu. Oni htjedoe poi. K. je morao jo odlunije ponoviti svoju naredbu. Barnabas vie nije bio u hodniku. Ali ipak, tek to je iziao. Meutim, ni pred kuom padao je novi snijegK. ga ne vidje. On viknu: Barnabase! Nema odgovora. Da nije jo u kui? Izgledalo je da je to jedina mogunost koja jo ostaje. Pa ipak, K. je vikao njegovo ime iz sve snage. Ime je odjekivalo kroz no. Iz daljine doe jedva ujan odgovor; znai Barnabas je ve odmakao toliko daleko. K. ga ponovno zovnu i istovremeno mu pode u susret; kad su se sreli, gostionica se vie nije vidjela. Barnabase, ree K., ne mogavi svladati izvjesno podrhtavanje glasa, htio sam ti jo neto rei. Primjeujem i to da je ipak vrlo loe ureeno to to sam ja, ako mi neto zatre-ba, upuen samo na tvoj sluajni dolazak iz dvorca. Da te sad sluajno nisam stigao a ti leti, ja sam mislio da si jo u kui tko zna koliko bih morao ekati dok se ti ponovno ne pojavi. Ali ti moe moliti upravitelja da dolazim uvijek u vrijeme koje ti odredi. Ni to nije dovoljno, ree K., moda ja neu imati nita rei cijelu jednu godinu, a da etvrt sata poslije tvog odlaska iskrsne neto neodgodivo. Treba li onda rei upravitelju da se izmeu njega i tebe uspostavi neka druga veza, a ne preko mene? Ne, ne, ree K. Ja sam tu stvar spomenuo samo usput, ovaj put ipak sam te sretno stigao. Barnabas ree: Hoemo li se vratiti u

26 27

gostionicu da bi mi mogao dati novi nalog? On ve uini jedan korak u pravcu gostionice. Nije potrebno, Barnabase, ree K., ja u te pratiti jedan djeli puta. Zato nee u gostionicu? upita Barnabas.

Smetaju mi ljudi ondje, ree K. I sam si vidio kako su seljaci nametljivi. Mogli bismo otii u tvoju sobu, ree Barnabas. To je soba za slukinje, prljava i pljesniva; da ne bih morao ondje biti, htio sam otii malo s tobom. Ti sarntt mora dopustiti, dodade K., da bi sasvim svladao njegovo oklijevanje, da se dobro uhvatim za tebe, jer ti ide sigurnije. IK. se objesi o njegovu ruku. Bilo je sasvim mrano, K. uope nije mogao vidjeti njegovo lice, jedva je nazirao njegovo tijelo, a jo maloprije mu je pokuavao napipati ruku.

Barnabas je popustio, udaljavali su se od gostionice. Istina, K. je osjeao da unato najveem naprezanju ne moe drati korak s Barnabasom, da oteava njegovo slobodno kretanje i da u slinim okolnostima zbog ovakve sitnice moe sve propasti, oso-bito u sporednim ulicama, kao u onoj u kojoj je K. prije podne upao u snijeg, te da se samo uz Barnabasovu pomo moe iz njih izvui. Ali sada se otresao takvih strahova, a tjeilo ga je i to to je Barnabas utio. Budui da idu utei, onda i za Barnabasa samo hodanje mora predstavljati svrhu njihova udruivanja.

Ili su, ali K. nije znao kamo; nita nije mogao vidjeti. Nije znao ak ni jesu li proli pokraj crkve. Zbog napora koje je ho-danje iziskivalo, on nije bio u stanju gospodariti svojim mislima. Umjesto da budu upravljene prema cilju, one su lutale. Stalno je iskrsavao zaviaj, i on bi obuzet sjeanjem na njega. I ondje je na glavnom trgu stajala crkva koja je dijelom bila opkoljena starim grobljem, a ono jednim visokim zidom. Samo malo koji djeak uspijevao se uspeti uz taj zid; to ni njemu nije bilo polo za rukom. Djeake na to nije tjerala radoznalost, groblje za njih nije vie predstavljalo nikakvu tajnu. Oni su esto ulazili u groblje, kroz njegova mala vrata sa eljeznim reetkama. Jedino je glatki visoki zid bio ono to su oni htjeli svladati. Ali jedno prije podne miran, prazan trg bio je kao obliven svjetlou; kad ga je K. prije ili poslije vidio takvog? on u tom uspije iznenaujue lako. Na jednom mjestu, na kojem je ve nekoliko puta uzalud pokuavao, on odmah uspuza uza zid, drei medu zubima jednu malu zastavu. Jo se buka odronjavala pod njim, a on je ve bio

gore. Zabode zastavicu, koja zalepra na vjetru; pogleda naokolo, a i preko ramena, na krieve koji kao da su tonuli u zemlju; ovdje sada nitko nije bio vei od njega. Tada sluajno naie uitelj i skine ga sa zida jednim ljutitim pogledom. Pri skakanju malo ozlijedi koljeno i s mukom je uspio doi kui, ali na zidu je ipak bio. Tada mu se inilo da e mu taj osjeaj pobjede sluiti kao podrka dugo kroz ivot, to nije bilo sasvim budalasto, jer ono mu doe u pomo sada poslije toliko godina, u snjenoj noi, dok je drao Barnabasa ispod ruke. On se jo vie prip^uz njega, Barnabas ga je gotovo vukao, utnja nije prekidana. to se tie puta, K. je, sudei po stanju druma, mogao samo zakljuiti da nisu skretali na sporedne putanje. On se zavjetova da ga nikakve tegobe hodanja, jo manje briga zbog povratka, nee odvratiti od nastavka puta. A imat e ve dovoljno snage da dalje tetura. Ni put valjda nije beskrajan? Po danu, dvorac je leao kao meta koju je lako dostii, a momak je svakako znao najkrai put.

Tada Barnabas stade. Gdje su sad? Moe li se dalje? Hoe li ga Barnabas ostaviti? U tome nee uspjeti. K. je drao Barnabasa ispod ruke tako vrsto da je i njega samog boljelo. Ili se dogodilo ono nevjerojatno, pa su oni ve u dvorcu, ili pred vratima dvor-ca? Ali koliko je K. znao, uope nisu ili uzbrdo. Ili ga je moda Barnabas vodio nekim putem koji se neprimjetno penje? Gdje smo mi, upita K. tiho, vie sebe nego njega. Kod kue, ree Barnabas isto tako. Kod kue? Ali sad pazi, gospodine, da se ne okliznem. Put ide nizbrdo. Nizbrdo? Jo samo nekoliko koraka, dodade on, i ve zakuca na vrata.

Otvori ih jedna djevojka. Stajali su na pragu velike sobe koja je bila gotovo u mraku, jer je samo u dnu, iznad jednog stola, lijevo gorjela majuna uljana svjetiljka. Tko dolazi s tobom, Barnaba-se?, upita djevojka. Zemljomjer, odgovori on. Zemljomjer, ponovi djevojka glasnije prema onima za stolom. Nato se odatle podigoe dvoje starijih ljudi, ovjek i ena, i jo jedna djevojka. Pozdravie K., a Barnabas mu ih sve predstavi; to su bili njegovi roditelji i njegove sestre, Olga i Amalija. K. ih jedva pogleda. Skinue mu mokar kaput da se sui pokraj pei. On to dopusti.

Dakle, nisu bili oni kod kue, nego je kod kue bio samo Barnabas. Ali to e oni ovdje? K. povede Barnabasa sa strane i upita ga: Zato si doao kui? Ili moda vi stanujete ve u

28

krugu dvorca? U krugu dvorca?, ponovi Barnabas kao da nije razumio pitanje. Ali, Barnabase, ti si htio iz gostionice otii u dvorac?, ree K. Ne, gospodine, uzvrati Barnabas, htio sam otii kui; ja tek ujutro idem u dvorac. Nikad ondje ne noim. Tako, ree K., ti nisi htio u dvorac, nego samo ovamo? Bar-nabasov osmijeh uini mu se sad manje vedar, a i on sam manje ugledan. Zato mi to nisi rekao? Ti me nisi pitao, gospodine, ree Barnabas. Htio si mi dati jo jedan nalog, ali nisi htio ni u gostionicu ni u svoju sobu, pa sam onda pomislio da mi nalog moe nesmetano dati i ovdje, kod mojih roditelja. Oni e od-mah otii, ako ti zapovjedi. Ti bi mogao, ako ti se kod nas vie svia, ovdje i prenoiti. Zar nisam postupio kako treba? K. nije mogao odgovoriti. To je, dakle, bio nesporazum, gadan, nizak nesporazum, i K. je potpuno nasjeo. Dopustio je da ga zanese Barnabasov uski svileno sjajni kaputi koji je ovaj sad otkopao i ispod kojeg se na koatim grudima seoskog sluge pojavila gruba koulja, siva od prljavtine s mnogo zakrpa. I sve unaokolo ne samo daje bilo kao ta koulja, nego jo i gore; stari rahitini otac, koji se primicao pomaui se vie rukama kojima je pipao nego ukoenim nogama koje su se polako vukle, i majka, s rukama prekrienim na grudima, koja je zbog svoje punoe mogla praviti samo majune korake. Oboje, otac i majka, im je K. uao, poli su iz svoga kutka k njemu, a jo su bili daleko od njega. Sestre, plavojke sline jedna drugoj, a obje Barnabasu, ali s otrijim crta-ma lica od Barnabasovih, visoke snane djevojke, stajale su oko pridolih i oekivale koju pozdravnu rije od K. On, meutim, nije mogao nita rei. Vjerovao je da ovdje, u selu, svatko ima znaenja za njega, i tako je zaista i bilo, jedino ovi ljudi ovdje nisu ga se nimalo ticali. Da je mogao svladati put do gostionice sam, otiao bi odmah. Mogunost da ujutro rano ode s Barna-basom u dvorac nije ga nimalo privlaila. On je htio dospjeti u dvorac sada, u noi, neprimijeen, pod vodstvom Barnabasa, ali onakvog Barnabasa kakav mu se dosad prividao, ovjeka koji mu je bio blii nego svi drugi koje je dosad ovdje vidio i za kojeg je vjerovao da je usko povezan s dvorcem, mnogo vie nego to bi se moglo suditi prema njegovu poloaju. Ali sa sinom ove obitelji, kojoj je on potpuno pripadao i s kojom je ve sjedio za stolom, s jednim ovjekom kojeg karakterizira i to da nije smio u dvorcu

ak ni noiti da ode s njim u dvorac ruku pod ruku i po da-njem svjetlu, predstavljalo bi smijean, beznadan pokuaj.

K. sjede na naslon prozora, odluan da i no provede tu, a da inae ne prima nikakve usluge od obitelji. Ljudi iz sela, koji su ga tjerali od sebe ili su ga se bojali, izgledali su mu manje opasni, jer su ga u osnovi upuivali na njega samog. Pomagali mu da dri pribrane snage; meutim, ovakvi prividni pomagai koji ga, zahvaljujui jednoj maloj maskaradi umjesto u dvorac, vode obi-telji, samo ga dovode u zabunu i, htjeli oni to ili ne htjeli, rade na razbijanju njegovih snaga. On uope ne odgovori na jedan poziv s obiteljskoga stola, nego ostade sjediti pognute glave.

Tada ustade Olga, ona njenija od sestara, koja pokaza ak izvjesne znakove djevojake nesnalaljivosti, prie mu i zamoli ga da doe za stol. Kruh i slanina stoje ondje spremni, a ona e sad donijeti pivo. Odakle?, upita K. Iz gostionice, ree ona. To ga razveseli. On je zamoli da za njega ne donosi pivo, ali da ga otprati do gostionice, jer ga ondje ekaju vani poslovi. Pokaza se, meutim, da ona nije htjela ii tako daleko, ne u njegovu gostio-nicu, nego u jednu drugu, mnogo bliu, u Gospodski konak. K. je ipak zamoli daje moe pratiti, moda e mu se, mislio je, ondje pruiti mogunost da prenoi. Kakva god bila ta mogunost, on bi je pretpostavio najboljoj postelji ovdje u kui. Olga ne odgo-vori odmah, nego gledae prema stolu. Ondje bijae ustao brat, koji kimnu glavom odobravajui i ree: Kad gospodin hoe. Ta suglasnost zamalo ne navede K. da povue svoju molbu, jer onaj ondje mogao je davati suglasnost samo manje vanom od sebe. Meutim, kad se povede razgovor o pitanju hoe li K. biti pri-mljen u gostionicu, i svi u to izrazie sumnju, on uporno ostade pri tome da ide, ne trudei se svojoj molbi nai neki razumljiv razlog, jer ova obitelj morala ga je primiti onakvog kakav je, on je prema njoj u izvjesnoj mjeri bio lien osjeaja srama. Istina, samo ga je Amalija pomalo zbunjivala svojim ozbiljnim, otvorenim, hladnim i moda malo tupim pogledom.

Na kratkom putu do gostionice K. se bio pripio uz Olgu, jer drukije se nije mogao pomoi, i ona ga vukla gotovo isto onako kao njen brat prije on doznade da je ta gostionica odreena u stvari samo za gospodu iz dvorca, koja se kad imaju u selu neka posla, hrane u njoj, a poneki put i noe. Olga je govorila

30

tiho i kao u povjerenju, i njemu je bilo ugodno ii s njom, gotovo isto onako kao i onda kad je iao s njenim bratom. K. se branio od tog osjeaja ugode, ali on je bio tu.

Gostionica je izvana bila vrlo slina onoj u kojoj je stanovao K. U selu, izgleda, uope nije bilo velikih vanjskih razlika, ali male razlike ipak su se mogle odmah primijetiti. Ulazne stepeni-ce imale su ogradu, a jedna lijepa svjetiljka visjela je izSd vrata. Kad uoe, jedna zastava s grofovskim bojama zalepra nad nji-hovim glavama. U hodniku ih odmah susrete gostioniar, koji je oigledno pregledao sve po kui. On u prolazu pogleda K. svojim malim oima, ispitivakim ili sanjivim, i ree: Gospodin zemljo-mjer ima pristup samo u krmu. Svakako, ree Olga, koja se odmah zauze za K., on samo mene prati. Meutim, onako nezahvalan, K. se odvoji od Olge i pozva gostioniara na stranu. Olga ostade strpljivo ekajui na kraju hodnika. Rado bih htio prenoiti ovdje, ree K. Na alost, to je nemogue, odgovori gostioniar. Vama, izgleda, to jo nije poznato. Cijela kua je namijenjena iskljuivo gospodi iz dvorca. Moda je to propis, ree K., ali me sigurno moete pustiti da spavam u nekom ku-tku. Ja bih vam izvanredno iziao u susret, ree gostioniar, ali bez obzira na strogost propisa o kojem vi govorite na nain neupuenoga, to nije ostvarivo ni zato to su gospoda u krajnjoj mjeri osjetljiva; uvjeren sam da ona nisu u stanju, u najmanju ruku su nepripremljena, podnijeti ni samu pojavu nekoga stra-nog ovjeka. Kad bi vas ja, dakle, pustio da prenoite ovdje, i vi sluajno a sluaj je uvijek na strani gospode bili otkriveni, to ne bi bila propast samo za mene, nego i za vas samog. To zvui smijeno, ali je istina. Taj visoki, do grla zakopani gospodin koji je, s jednom rukom uprtom o zid a drugom podboenom o kuk i s prekrtenim nogama, govorio u povjerenju s K., malo nagnut prema njemu, izgledao je gotovo tako kao da ne pripada vie selu, iako je njegovo tamno odijelo jo imalo izgled praznikog seljakog odijela. Vjerujem vam potpuno, ree K., a nimalo ne podcjenjujem ni znaaj propisa, premda sam se nevjesto izrazio. Ali bih vam na jedno htio skrenuti panju: u dvorcu imam jake veze i imat u jo vee, one vas osiguravaju od svake opasnosti koja bi mogla nastati zbog mog noenja ovdje, i pruaju vam ujedno jamstvo da sam ja u stanju potpuno se oduiti za uinjenu

malu uslugu. Znam, ree gostioniar i ponovi jo jednom: Ja to znam. Sada je trebalo da K. svoje traenje jo energinije iznese, ali njega zbuni ba ovakav odgovor gostioniara, i on samo upita: Ima li danas mnogo gospode iz dvorca ovdje na prenoitu? U tom pogledu danas je bolje, ree gostioniar s izvjesnim zadovoljstvom. Ostao je samo jedan gospodin. K. jo nije bio u stanju navaljivati, ali se ve nadao da je skoro primljen i zato samo jo upita za ime gospodina. Klamm, ree gostioniar kao usput, obraajui se svojoj eni koja je dotrala u iznoenoj staromodnoj haljini, pretrpanoj naborima, ali varoki otmjenoj. Dola je pozvati gostioniara, jer gospodin upravitelj ima neku elju. Prije nego to e otii, gostioniar pogleda K., kao da sam K., a ne vie on, treba odluiti o prenoitu. Meutim, K. nije bio u stanju ita rei, posebno ga je okirala okolnost da je ba tu njegov pretpostavljeni. Iako ni sam sebi nije mogao to sasvim objasniti, on se prema Klammu nije osjeao onako slo-bodan kao inae prema dvorcu. Da ga Klamm zatee ovdje, ne bi istina znailo nita uasno u gostioniarevu smislu, ali bi mu to ipak bilo muno i neugodno, kao kad bi lakomisleno nanio bol nekome kome duguje zahvalnost. Pritom ga je teko pritis-kivalo to to vidi da se u tim obzirima ve odraavaju posljedice stanja podreenosti, radnikog stanja, posljedice kojih se bojao i koje nije mogao svladati ak ni ovdje gdje su se one tako jasno primjeivale. Stajao je tako, grizao usne i utio. Jo jednom, prije nego to e ieznuti iza jednih vrata, gostioniar baci pogled na K. Ovaj je gledao za njim i nije se micao s mjesta sve dok nije dola Olga i povukla ga. to hoe od gostioniara?, upita Olga. Htio bih ovdje prenoiti, ree K. Ali ti e noiti kod nas, ree Olga zaueno. Da, svakako, ree K., ostavljajui joj da tumai njegove rijei.

32 n

Glava trea

U krmi, jednoj velikoj sobi, potpuno praznoj u sredini, sje-> dilo je nekoliko seljaka pokraj zidova, uz bave i na njima. Ali ti seljaci su izgledali drukije nego oni iz gostionice u kojoj je K. odsjeo. Bili su istiji i djelovali skladnije, odjeveni u sivoukasto grubo sukno, kaputii su bili debeli, hlae pripijene uz tijelo. To su bili mali, na prvi pogled meusobno vrlo slini ljudi, s plosnatim, koatim, a ipak punanim licima. Svi su bili mirni i gotovo se nisu micali, samo su pogledima pratili pridole, polako i ravnoduno. Pa ipak, zato to ih je bilo toliko i to je sve bilo tako mirno, oni ostavie izvjestan dojam na K. On opet uze Olgu pod ruku da bi ljudima objasnio svoju prisutnost. Iz jednog ugla se podie neki ovjek, jedan Olgin poznanik, i htjede joj prii, ali je K. rukom kojom ju je drao okrene na drugu stranu. Osim nje, nitko to nije mogao primijetiti, a ona to primi s prikrivenim pogledom i osmijehom.

Pivo je toila mlada djevojka po imenu Frieda; neugledna, sitna, plava djevojka s tunim oima i mravim obrazima, ali koja je privlaila svojim pogledom koji je odavao izuzetnu promiljenost. Kad se njezin pogled zaustavi na K., njemu se uini da je taj pogled ve raspravio stvari koje se njega tiu, o ijem postojanju on sam dotle nita nije znao, ali u to ga je uv-jerio taj pogled. K. je neprestano i sa strane promatrao Friedu, cak i kad je ona poela govoriti s Olgom. Prijateljice, reklo bi se, Olga i Frieda nisu bile; one izmijenie jedva nekoliko hladnih rijeci. K. im htjede pomoi, i zato upita iznenada: Poznajete li

gospodina Klamma? Olga se nasmija. Zato se smije?, upita K. ljutito. Pa ja se ne smijem, ree ona i nastavi se smijati. Olga je jo sasvim djetinjasta djevojka, ree K. i nagne se preko anka da bi jo jednom vrsto privukao Friedin pogled. Ona je, meutim, imala sputen pogled, i ree tiho: Biste li htjeli vidjeti gospodina Klamma? K. je zamoli za to. Ona pokaza rukom na jedna vrata odmah lijevo do nje. Ovdje je jedna mala rupa na vratima kroz koju moete gledati unutra. Ali ovi ljudi ovdje?, upita K. Ona napui donju usnu i svojom neobino mekom rukom privue K. vratima. Kroz malu rupu, koja je oigledno bila probuena zato da bi sluila za virenje, on sagleda gotovo ci-jelu susjednu sobu. Za jednim pisaim stolom u sredini sobe, na udobnoj okrugloj stolici s naslonom, sjedio je, blistavo osvijetljen elektrinom sijalicom koja je visjela ispred njega, gospodin Kla-mm. Debeli, tromi gospodin srednjeg rasta. Njegovo lice jo nije imalo bora, ali obrazi su bili malo oputeni pod teinom starosti. Crni brkovi dugi i usiljeni. Oi pokrivene nakrivljenim naoalama ija su stakla bljeskala. Daje gospodin Klamm potpu-no sjedio za stolom, K. bi mogao vidjeti samo njegov profil. Ali kako je bio gotovo okrenut prema njemu, K. ga je gledao ravno u lice. Klammov lijevi lakat leao je na stolu, a desna ruka, u kojoj je drao cigaru, poivala je na koljenima. Na stolu je stajala pivska aa. Kako je rub susjednog stola bio visok, K. nije mogao vidjeti lee li na stolu spisi i kakvi su, ali mu se inilo da je stol prazan. Da bi to provjerio, zamoli Friedu da i ona pogleda kroz rupu i kae mu to vidi. Meutim, s obzirom na to da je ona bila u sobi kratko vrijeme prije toga, mogla je odmah potvrditi da ondje ne lee nikakvi spisi. K. je upita je li vrijeme da se skloni, ali mu ona ree da moe viriti kroz rupu dokle ga je volja. K. je sad bio sam s Friedom, jer Olga je, kako je on letiminim pogledom mogao utvrditi, ipak nala put do svojih poznanika, i sjedila na jednoj visokoj bavi, maui nogama. Friedo, upita K. apatom, poznajete li vi gospodina Klamma dobro? O da, ree ona, vrlo dobro. Ona se nasloni na K. vragolasto, kao to on tek sad primijeti, dovede u red svoju tanku, izrezanu sivkastu bluzu, koja je visjela na njezinu mravom tijelu kao da mu ne pripada. Onda ree: Ne sjeate li se Olgina smijeha? Da, vraica, ree K. Ah, ree Frieda pomirljivo, ona je imala i razloga da se smije.

Vi ste pitali poznajem li Klamma, pa zaboga, tu se ona nehotice malo uspravi, i opet na K. pohrli njezin pobjedonosni pogled koji nije bio ni u kakvoj vezi s onim to se govorilo, pa ja sam Klam-mova ljubavnica. Klammova ljubavnica? ree K. Ona kimnu glavom. Onda ste vi za mene jedna uvaena osoba, ree K., smijeei se da razgovor medu njima ne bi izgledao previe ozbi-ljan. Ne samo za vas, ree Frieda ljubazno, ali ne prihvati nje-govo smjekanje. On je imao sredstvo protiv njezine ponesenosti i upotrijebi ga, upitavi: Jeste li ve bili u dvorcu? Ali to nije upalilo, jer ona odgovori: Nisam, ali zar nije dovoljno da sam ovdje, u krmi? Ona je, oigledno, bila ludo ponosna i htjela je, izgleda, to pokazati, posebno u odnosu prema K. Zaista, ree K., ovdje u krmi. Pa vi se razumijete u gostioniarski posao. Svakako, ree ona. A poela sam u gostionici Kod mosta, kao djevojka za staju. S tim njenim rukama, ree K. upola pitajui i ni sam ne znajui laska li on to samo ili ga je ona doista osvojila. Njezine ruke su bile uistinu male i njene, ali isto tako bi se moglo rei i slabane i neupadljive. O tome onda nitko nije vodio rauna, ree ona, pa ak ni sad. K. je pogleda upitno. Ona zavrti glavom i ne htjede dalje govoriti. Vi, naravno, ree K., imate svoje tajne i ne elite o njima razgovarati s nekim koga poznajete tek od prije pola sata i koji jo nije imao priliku da vam kae tko je i kakav je. Ali, kao to se pokaza, to je bila neumjesna primjedba, jer je izgledalo kao da je Friedu probudio iz sanjarenja koje je njemu bilo ugodno. Iz kone torbice, koja je visjela o njenu pojasu, ona izvadi jedno drvce, zaepi njime rupu na vra-tima i ree, oigledno prisiljavajui se da K. ne primijeti promje-nu u njenu raspoloenju: Sto se vas tie, ja ipak znam sve, vi ste zemljomjer. A onda dodade: Ali sad moram na posao, i ode na svoje mjesto za stolom, dok se tu i tamo podie ponetko od gos-tiju da mu ona natoi praznu au. K. je htio jo jednom neupa-> dljivo govoriti s njom, i zato uze sa stola jednu praznu au i prie joj. Samo jo neto, gospoice Friedo, ree on, izvanredan je sluaj i zaista je potrebna izuzetna snaga uzdii se od djevojke za staju do krmarice, ali je li time dostignut krajnji cilj za jedno takvo ljudsko stvorenje? Besmisleno pitanje. Nemojte mi se smi-jati, gospoice Friedo, ali iz vaih oiju vie govori borba koja vas eka u budunosti nego ona koja je ve prola. Meutim, u svije-

tu su prepreke velike, one su sve vee ako su vei ciljevi, i zato nije sramota osigurati pomo jednog

malog, beznaajnog, ali isto tako borbenog ovjeka. Moda bismo mogli jednom nasamo i u miru razgovarati, bez tih mnogih oiju koje bulje u nas. Ne znam to hoete, ree ona, ali je izgledalo da ovaj put i protiv njene volje u njenu glasu ne odjekuju pobjede njena ivota, ve prije beskrajna razoaranja. Hoete me, valjda, odvojiti od Kla-mma? Gospode Boe! i ona sklopi ruke. Vi ste me prozreli, ree K. kao zamoren tolikim nepovjerenjem, ba to bila je moja potajna namjera. Vi trebate ostaviti Klamma i postati moja ljubavnica. Ali, naravno, sad mogu ii. Olga! vikne K. Hajdemo kui. Olga posluno side s bave, ali se nije mogla odmah osloboditi svojih prijatelja koji bijahu napravili krug oko nje. Tada Frieda ree tiho, gledajui ga prijeteim pogledom: Kad mogu razgovarati s vama? Mogu li ovdje prenoiti? upita K. Da, odgovori Frieda. Mogu li odmah ostati? Iziite s Olgom da bih mogla ispratiti ove ljude. Onda se malo poslije moete vratiti. Dobro, ree K. i ekae nestrpljivo Olgu. Ali seljaci je nisu putali. Oni su izmislili jednu igru iji je centar bila Olga. Uhvaeni u kolo, plesali su oko nje i uvijek, na zajedniki usklik, jedan bi priskoio Olgi, obuhvatio je jednom rukom oko bokova i obrnuo je nekoliko puta. Kolo je bivalo sve bre, usklici pohlepni, promukli, slijevali su se postupno gotovo u jedan jedini. Olga, koja je maloprije bez muke mogla probiti krug, sada je jo samo razbaruene kose teturala od jednog do drugog. Evo kakve mi ljude alju ovamo, ree Frieda i od ljutnje ugrize svoje tanke usne. Tko su oni? upita K. Klammova posluga, ree Frieda. Stalno mi dovodi taj svijet ija me prisutnost uznemirava. Ne znam to sam danas s vama govorila, gospodine zemljomjere. Da nisam moda rekla neto runo? Oprostite mi, ali tome je kriva prisutnost tih ljudi. Oni su najgori i najodvratniji za koje uope znam. I njima ja moram toiti pivo u ae! Koliko sam puta ve molila Klamma da ih ne dovodi; ako ve moram podnositi sluge druge gospode, bar on bi mogao imati obzira prema meni, ali sve su molbe uzalud, i cijeli sat prije nego to e on stii, oni navale ovamo kao stoka u staju. Ali sada zaista neka idu u staju, gdje im je i mjesto. Da niste vi tu, ja bih razvalila ova vrata i Klamm bi ih sam morao istjerati. Zar ih on ne uje? upita K. Ne, ree

Frieda, on spava. Kako! uzviknu K. Spava? Kad sam gledao kroz rupu u sobu, on je jo bio budan i sjedio za stolom. Tako on sjedi i dalje, objasni Frieda, ali i onda, kad ste ga vi gledali, on je ve spavao. Zar bih vas ja inae pustila da gledate kroz rupu? To je njegov nain spavanja, gospoda spavaju vrlo mnogo, upravo neshvatljivo. Uostalom, da ne spava toliko, kako bi mogao pod-nositi ove ljude? Ali sada u ih sama istjerati. Ona uze iz ugla bi i priskoi plesaima jednim jedinim visokim, ne ba sigurnim skokom kao, na primjer, kad janje skae. Oni je najprije doekae kao kakvu novu plesaicu i za trenutak je zaista izgledalo kao da e Frieda ispustiti bi, ali onda ga ona opet podie. U ime Kla-mma, uzviknu ona, u staju! Svi u staju! Sada su vidjeli da nema ale. Obuzeti jednim za K. nerazumljivim strahom, oni se poee tiskati prema zadnjem dijelu krme, gdje se, pod pritiskom prvog koji je navaljivao, otvorie jedna vrata, svje noni zrak prodre unutra i oni svi ieznue iz krme, zajedno s Friedom, koja ih je oito tjerala kroz dvorite u staju.

U tiini koja iznenada nastade, K. u korake u hodniku. Da bi se nekako sklonio, on skoi iza stola s piem, gdje se jedino mo-gao skriti. Istina, zadravanje u krmi nije mu bilo zabranjeno, ali kako je htio prenoiti ovdje, bilo je dobro izbjei svaki neeljeni susret. I zato, kad se vrata otvorie, on se zavue pod stol. Biti tu pronaen nije naravno bilo sasvim bezopasno, ali ipak u tom sluaju ne bi bio neuvjerljiv ni izgovor da se skrio od seljaka koji su bili podivljali. To je bio gostioniar. Friedo! vikao je i neko-liko puta proao kroz sobu.

Sreom, ubrzo doe Frieda, koja i ne spomenu K., nego se samo poali na seljake i onda ode za stol, u elji da nade K. Tu je K. mogao dodirivati njezinu nogu, i odsad se osjeao sigurnim. Kako Frieda nije spomenula K., morao je to na kraju uiniti gostioniar. A gdje je zemljomjer? upita on. To je uope bio pristojan ovjek, lijepo odgojen stalnim i u izvjesnoj mjeri slobo-dnim ophoenjem s daleko viima od sebe, ali je s Friedom govo-rio s posebno mnogo uvaavanja, to je upadalo u oi najvie zbog toga to se on u razgovoru neprestano ponaao kao poslodavac prema namjetenici, uz to jednoj ne ba smjernoj namjetenici. Sasvim sam zaboravila zemljomjera, ree Frieda i stavi svoju malu nogu K. na grudi. Sigurno je ve odavno otiao. Ali ja ga

nisam vidio, ree gostioniar, a gotovo cijelo vrijeme bio sam u hodniku. Ovdje svakako nije, ree Frieda hladno. Moda se skrio, ree gostioniar. Sudei po dojmu koji sam o njemu stekao, moe se za njega mnogo to povjerovati. Ali tu smjelost on zacijelo nema, ree Frieda i pritisnu K. jae nogom. Bilo je neeg ugodnog i neusiljenog u njenu biu, to K. prije uope nije zapazio, a to se posebno pokaza kad se ona odjednom nas-mija i s rijeima: Moda se ovdje skrio, sagne se prema njemu, letimice ga poljubi, a onda opet uspravi i kao razoarana ree: Ne, nije ovdje. Ali sad i gostioniar dade povod za uenje, kad ree: Vrlo mi je neugodno to ne znam sigurno je li otiao. Nije to samo zbog gospodina Klamma, nego i zbog propisa. Ali propis vrijedi za vas, gospoice Friedo, kao i za mene. Za krmu odgovarate vi, a sve ostalo u kui ja u jo pretraiti. Laku no. Ugodan san! On jo poteno nije ni napustio sobu, a Frieda ve ugasi elektrinu svjetiljku i nade se pokraj K. ispod stola. Dragi moj, mili moj! aputala je ona, ali uope ne dodirnu K., ve je kao opijena ljubavlju leala na leima, rairenih ruku; za njihovu sretnu ljubav vrijeme je bilo beskrajno i ona je vie uzdisala nego pjevala neku pjesmicu. Onda se prestrai to je K. ostao miran i predan mislima, i poe ga vui kao dijete. Doi, pa mi emo se uguiti ovdje dolje! Oni se zagrlie, njeno malo tijelo gorjelo je u njegovim rukama, i oni se kao u besvijesti iz koje se K. neprestano, ali uzalud pokuavao spasiti otkotrljae nekoliko koraka dalje, lupie tupo o Klammova vrata, a onda se naoe leei u jednoj lokvici piva i smeu koje je pokrivalo pod. Tu prodoe sati, sati u kojima je K. stalno imao osjeaj da luta ili da je ve toliko daleko u tuini kao nijedan ovjek prije njega, u tuini u kojoj ak ni zrak nije kao zrak u zaviaju, u kojoj se od tudintine ovjek mora uguiti, i protiv ijih se bezumnih oma-mljivanja ne moe uiniti nita drugo nego ii dalje, dalje lutati. I zato, barem u prvom trenutku, njega ne preplai, nego je prije djelovalo kao utjeno buenje, kad Friedu iz Klammove sobe pozva dubok, zapovjedniki i ujedno ravnoduan glas. Frie-do, ree joj K. na uho, i tako prenese poziv iz sobe. S potpuno uroenom poslunou Frieda htjede skoiti, ali onda se prisjeti gdje je, opruzi se, tiho se nasmija i ree: Neu valjda, nikad vie neu mu otii. K. joj je htio proturjeiti, nagovarati da ide Kla-

I mmu; poe ve skupljati krajeve njene bluze, ali nije mogao nita rei, bio je previe sretan to dri Friedu u svojim rukama, ali previe prestraeno sretan, jer mu se inilo, ako ga Frieda napusti, napustit e ga sve to ima. I Frieda, kao da je ojaala njegovim pristankom, stisnutom akom zalupa na vrata i viknu: Ja sam kod zemljomjera! Ja sam kod zemljomjera! Zaista, Klamm uuti na to. Ali onda se podie K., kleknu pokraj Friede, zagleda se u tmurnu svjetlost praskozorja. Sto se dogodilo? Gdje su bile nje-gove nade? to je mogao oekivati od Friede sada kad je sve bilo izgubljeno? Umjesto da najopreznije ide naprijed, s obzirom na veliinu neprijatelja i cilja, on se ovdje cijelu no valjao u lokvama piva iji ga je zadah sada oamuivao. to si uinila?, ree on kao da govori za sebe. Sad smo oboje propali. Ne, ree Frieda, samo sam ja propala, ali sam ipak dobila tebe. Budi miran, gle-daj samo kako se ona dvojica smiju. Tko? upita K. i okrene se. Na stolu su sjedila oba njegova pomonika, malo neispavani, ali veseli; to je bilo veselje koje je proizlazilo iz odanog ispunjavanja dunosti. to ete ovdje? dreknu K., kao da su oni za sve krivi. On potrai bi koji je Frieda sino imala. Morali smo te traiti, rekoe pomonici, jer nisi doao k nama u gostionicu. Onda smo te traili kod Barnabasa i na kraju nali ovdje. Sjedimo ovdje cijelu no. Sluba zaista nije laka. Vi ste meni potrebni danju, ne nou, ree K. Gonite se odavde! Sada je dan, rekoe oni, ne pomaknuvi se. Bio je zaista dan, vrata koja vode u dvorite otvorie se i unutra pohrlie seljaci s Olgom koju K. bijae potpu-no zaboravio. Olga je bila ivahna kao i sino, iako su joj haljina i kosa bile u stranom neredu, i ona s vrata potrai K. pogledom. Zato nisi sa mnom iao kui?, upita ona gotovo u suzama. Zbog jedne takve enetine!, ree zatim i ponovi to nekoliko puta. Frieda, koja je za trenutak bila iezla, vrati se s jednim ma-lim zaveljajem rublja. Olga se povue u stranu, alosna. Sada moemo otii, ree Frieda. Bilo je po sebi razumljivo daje mislila na gostionicu Kod mosta u koju su trebali otii. K. s Friedom, iza njih pomonici to je bila povorka. Seljaci pokazae veliki pri-jezir prema Friedi, to je bilo po sebi razumljivo, jer ona je s njima dosad strogo postupala. Jedan seljak ak uze svoj tap i namjesti ga tako kao da je nije htio pustiti da proe dok ne preskoi tap, ali jedan njen pogled bio je dovoljan da ga otjera. Vani, u snijegu,

i'J

K. malo odahnu. Srea to je vani, u prirodi, bila je tako velika da je ovom prilikom inila podnoljivim tekoe puta; da je bio sam, pjeaio bi jo bolje. U gostionici on odmah ode u sobu i lee u krevet, dok Frieda napravi leaj na podu pokraj kreveta. Pomonici su se takoer uvukli u sobu, bili izbaeni, ali se onda opet vratili kroz prozor. K. je bio previe umoran da ih jo jednom izbaci. Gostioniarka sama doe gore da pozdravi Friedu, koja je nazva mamice. Poee se pozdravljati, neshvatljivo srdano, s ljubljenjem i dugotrajnim grljenjem. U sobici je uope bilo malo mira, esto su ulazile i slukinje, lupajui mukim cokulama koje su imale na nogama, da bi neto unijele ili iznijele. Ako im je trebalo bilo to od raznih stvari koje su sluile kao posteljina u krevetu, one su to bezobzirno izvlaile ispod K. Friedu su pozdra-vile kao sebi ravnu. Ali usprkos ovom uznemiravanju, K. ostade u postelji cijeli dan i cijelu no. Za sitne potrebe pobrinula se Frieda. Kad je, napokon, idue jutro ustao, sasvim osvjeen, to je bio ve etvrti dan njegova boravka u selu.

f

V:

Glava etvrta

m

On je elio s Friedom govoriti u etiri oka, ali u tome je bio sprjeavan ve samom nametljivom prisutnou pomonika s kojima se Frieda, uostalom, tu i tamo alila i smijala. Istina, njima nije mnogo trebalo: smjestili su se u jednom uglu, na dvije stare enske haljine prostrte na podu. Njihova je elja bila, kao to su esto o tome s Friedom razgovarali, da ne smetaju gospodinu zemljomjeru i da zauzimaju to je mogue manje mjesta. U tom pogledu su inili razne pokuaje, istina, uvijek uz doaptavanje i hihotanje, stiskali ruke i noge, pripijali se jedan uz drugog, i, u sumraku, u njihovu uglu vidjela se samo velika gomila. Ipak, iz iskustva po danu znalo se, na alost, da su oni vrlo paljivi promatrai, da uvijek zure u K., makar i na svoj prividno djetinjast nain, upotrebljavajui ruke kao dalekozore i inei sline besmislice, ili samo namiguju i prave se kao da su mnogo zauzeti njegovanjem svojih bradica, do kojih im je mnogo stalo, i iju su duinu i gustou bezbroj puta upotrebljavali i pozivali Friedu da ona presudi. Sa svoje postelje, K. je esto potpuno ravnoduno promatrao to njih troje rade.

Kad se osjetio dovoljno okrijepljen da bi mogao napustiti postelju, oni svi pritrae da mu budu na usluzi. On nije bio to-liko okrijepljen da bi mogao odbiti njihove usluge, i primijeti da zbog toga dolazi u izvjesnu ovisnost o njima, to je moglo imati loe posljedice; ali se morao s tim pomiriti. A i nije bilo ba neu-godno piti za stolom dobru kavu koju je Frieda donijela, grijati se pokraj pei koju je Frieda naloila, gledajui pomonike kako se

m

ustro i nespretno deset puta penju uza stepenice i silaze niz njih, da bi donijeli vodu za pranje, sapun, ealj, ogledalo i, na kraju, jer je K. izrazio tihu i jasnu elju, aicu ruma.

Usred tog nareivanja i posluivanja, K. vie u dobrom raspoloenju nego to se nadao uspjehu, ree pomonicima: Ha-jdete sad van, vas dvojica, vie mi niste potrebni, elim razgovarati nasamo s gospoicom Friedom. Kad na njihovim licima ne vidje neki poseban otpor, kao odtetu za to, on pridoda: Onda emo nas trojica ii opinskom naelniku, ekajte me dolje u gostioni-ci. Zaudo, oni posluae, samo to pri izlasku rekoe: Mogli smo i ovdje ekati. K. odgovori na to Znam, ali ja to neu.

K. je ljutilo, ali mu je u odreenoj mjeri i godilo, kad Frieda, koja mu odmah nakon izlaska pomonika sjede u krilo, ree: Dragi moj, to ti ima protiv pomonika? Mi ne moramo nita kriti od njih. Oni su odani Ah, odani, ree K., stalno njukaju za mnom, to je besmisleno, odvrat-no. Vjerujem da te razumijem, ree ona, objesi mu se o vrat i htjede jo neto rei, ali nije mogla govoriti; i kako je stolica stajala pokraj samog kreveta, oni se prevalie u krevet. Ondje su leali, ali ne onako zaneseni kao onda u noi. Ona je traila neto, i on je traio neto, traili su bijesno, pravei grimase, zarivajui glavu u grudi jedno drugom, traili su, i njihovo grljenje i njihova razdraena tijela nisu im pomagala da zaborave, nego su ih naprotiv podsjeala na dunost da trae; i kao to psi oajno eprkaju zemlju, eprkali su oni po svojim tijelima; i bespomoni, razoarani, da bi jo izvukli posljednju sreu, njiho-vi jezici po koji put prelazili bi svom irinom lica drugog. Tek ih umor smiri i uini zahvalnim jedno drugom. Onda se i slukinje popee gore. Gle, kako ovi ovdje lee, ree jedna, i iz saaljenja baci preko njih pokriva.

Kad se K. poslije oslobodio pokrivaa i pogledao oko sebe, pomonici su to ga nije zaudilo opet bili u svom uglu, opominjali jedan drugog na ozbiljnost, pokazujui prstom na K., i vojniki ga pozdravljali, osim toga, uza sam krevet sjedila je gostioniarka i plela arapu, sitan rad koji je malo bio u skladu s njezinim golemim tijelom koje je gotovo zamraivalo sobu. Ve odavno ekam, ree ona i podie svoje iroko, mnogim starakim borama izbrazdano lice, ali koje je, uzeto onako veliko

u cjelini, jo bilo svjee, a nekad moda i lijepo. Rijei su zvuale kao prijekor, istina neumjestan, jer K., naravno, nije traio da ona doe. Ona zato samo kimanjem glave potvrdi njene rijei, podie se i sjede. Ustade i Frieda, ali ostavi K. i nasloni se na stolicu gostioniarke. Zar ne bi moglo, gazdarice, ree K. rastre-seno, to to mi hoete rei biti odgoeno dok se ne vratim od opinskog naelnika. Imam tako vaan razgovor. Ovo je vanije, vjerujte mi, gospodine zemljomjere, ree gostioniarka. Ondje je u pitanju svakako samo neki posao, ali ovdje je rije 0 jednom ljudskom biu, o Friedi, mojoj dragoj slukinji. A, tako, ree K., onda naravno; samo ne razumijem zato se ta stvar ne prepusti nama dvoma. Zbog ljubavi, zbog brige, ree gostioniarka i privue sebi glavu djevojke koja je stajala, a njena glava dopirala je samo do ramena gostioniarki koja je sjedila. Budui da Frieda ima takvo povjerenje u vas, ree K. ni ja ne mogu drukije. A kako je Frieda tu nedavno moje pomonike nazvala odanim, to smo mi svi ovdje prijatelji izmeu sebe. Onda, gazdarice, mogu vam rei da ja smatram kao najbolje da se Frieda i ja vjenamo, i to vrlo brzo. Na alost, na alost, ja time ne mogu nadoknaditi Friedi to je zbog mene izgubila slubu u Gospodskom konaku i Klammovo prijateljstvo. Frieda podie glavu, oi su joj bile pune suza, nieg pobjednikog nije bilo u njima. Zato ja? Zato sam ba ja izabrana? Kako? upitae K. 1 gostioniarka istovremeno. Zbunjena je, siroto dijete, ree gostioniarka, zbog toliko nakupljene sree i nesree. I kao u potvrdu ovih rijei, Frieda sad jurnu na K., poe ga divlje ljubiti, kao da u sobi nema nikog, i onda, plaui, drei ga stalno u zagrljaju, pade pred njim na koljena.

Milujui objema rukama Friedinu kosu, K. upita gostio-niarku: Rekao bih da mi dajete za pravo? Vi ste astan ovjek, ree gostioniarka, i onda sa suzama u glasu, malo oro-nula i teko diui, ipak nade snage da kae: Treba sada jo samo promisliti o jamstvima koja ete morati dati Friedi, jer ma koliko bilo veliko moje potovanje prema vama, vi ste ipak ovdje strani, ne moete se ni na koga pozvati, vae domae prilike ovdje nisu poznate. Dakle, jamstva su potrebna, to uviate i vi, dragi gospo-dine zemljomjere, vi ste sami istaknuli to sve gubi Frieda zbog veze s vama. Svakako, jamstva, naravno, ree K., najbolje je

dati ih preko javnog biljenika, ali i grofovska uprava umijeat e se valjda u to. Uostalom, i ja imam neto neizostavno obaviti prije svadbe. Moram razgovarati s Klammom. To je nemogue, ree Frieda, podie se malo i pribi uz K. to ti pada na pamet! To mora biti, ree K. ako je meni nemogue to ostvariti, morat e ti. Ja ne mogu, ja ne mogu, ree Frieda, nikad Klamrn nee razgovarati s tobom. Kako moe uope vjerovati da e Klamm razgovarati s tobom?! A hoe li razgovarati s tobom? upita K. Nee, isto tako, uzvrati Frieda, nee ni s tobom ni sa mnom, to je jednostavno nemogue. Ona se rairenih ruku obrati gostioniarki: Vidite, gazdarice, to on trai! Vi ste osobenjak, gospodine zemljomjere, ree gostioniarka i bilo je strano vid-jeti kako je sada izgledala, sjedei uspravno, rairenih nogu sa snanim koljenima koja su se probijala kroz tanku suknju. Vi traite nemogue. Zato je to nemogue? upita K. Ja u vam to objasniti, ree gostioniarka, ali takvim glasom kao da to objanjenje nije posljednja usluga koju ini, nego prije prva kazna koju izrie, rado u vam objasniti. Istina, ja ne pripadam dvorcu, samo sam ena i samo gazdarica ovdje u jednoj gostionici poslje-dnjeg reda nije ba posljednjeg, ali nije ni daleko od toga i zato se moe dogoditi da vi ne pridate posebnu vanost mome objanjenju, ali ja sam kroz ivot ila otvorenih oiju i imala sam posla s mnogim ljudima i sav teret posla ovdje sama sam nosila, jer moj mu je dodue dobar ovjek, ali za gostioniara nije, i to znai odgovornost, to nikad nee shvatiti. Vi, na primjer, moete zahvaliti samo njegovoj nemarnosti ja sam te veeri bila ve umorna do iznemoglosti to ste ovdje u selu, to ovdje na kre-vetu sjedite mirno i udobno. Kako? upita K., budei se iz neke rastresenosti, potaknut vie radoznalou nego ljutnjom. Samo njegovu nehaju to zahvalite!, uzviknu gostioniarka jo jednom, s kaiprstom uprtim u K. Frieda je pokua stiati. to ti hoe? ree gostioniarka, naglo se okrenuvi cijelim tijelom. On me je pitao i moram mu odgovoriti, kako e inae razumjeti ono to je nama po sebi razumljivo, da gospodin Klamm nikad s njim nee razgovarati; to ja kaem, nee! ne moe nikad s njim razgova-rati. ujte, gospodine zemljomjere! Gospodin Klamm je gospo-din iz dvorca, to po sebi znai neto, da i ne govorim o poloaju koji Klamm inae zauzima, a koji je vrlo visok. A to ste vi, za

iji se pristanak na enidbu mi ovdje tako ponizno otimamo? Vi niste iz dvorca, vi niste iz sela, vi niste nita. Ali, na alost, vi ste ipak neto, tuinac, netko prekobrojan, i svuda na putu, netko zbog koga ima stalno nezgoda, zbog koga se slukinje moraju iseljavati, netko ije namjere nisu poznate, netko koji je zaveo nau najmiliju malu Friedu i koju mu, na alost, moramo dati za enu. Zbog svega toga ja vam u stvari ne dijelim nikakve prijekore. Vi ste ono to ste. Ja sam u svom ivotu previe vidjela, pa bih mogla podnijeti i ovaj prizor. Ali recite sami po sebi to vi upravo traite. ovjek kao to je Klamm treba s vama razgovarati! Boljelo me je kad sam ula da vas je Frieda pustila da virite kroz rupu na vratima, ve to je to uinila, znai da ste je vi zaveli. Recite, ipak, kako ste se osjeali kad ste vidjeli Klamma? Ne moete odgovoriti. Znam, osjeali ste se dobro. Vi uope niste u stanju Klamma vidjeti onakvog kakav jest, to nije oholost s moje strane, jer ni ja nisam u stanju. Klamm treba razgovarati s vama, ali on nikad ne razgovara ak ni s ljudima iz sela