frederick forsyth - ikona

Upload: miki-manojlovic

Post on 17-Jul-2015

195 views

Category:

Documents


6 download

TRANSCRIPT

Frederick Forsyth Ikona

Bilo je to ljeto kad je cijena maloga hljeba kruha dosegnula milijun rubalja. Bila je toga ljeta trea slaba etva zaredom i druga godina hiperinflacije. Bilo je to ljeto kad su u uliicama zabaenih provincijskih gradova prvi Rusi poeli umirati od pothranjenosti. Toga je ljeta predsjednik klonuo u svojoj limuzini prije no to mu je itko mogao pomoi, a stari je uredski ista ukrao jedan dokument. Bijae to ljeto 1999. Bilo je vrue, uasno vrue. Trebalo je nekoliko puta potru-biti automobilskom sirenom prije nego se vratar izvukao iz kuice kako bi otvorio teka drvena vrata Vladina kompleksa zgrada. Predsjednikov tjelesni uvar spustio je automobilski prozor kako bi izgrdio ovjeka, dok se dugi crni mercedes 600 ispod luka izvlaio na Staru pload. Nesretni vratar izvede prema drugom autu neto za to se nadao da e proi kao vojniki pozdrav. Bijae to crna ruska ajka s jo etvoricom tjelesnih uvara. Iza nje jo jedna limuzina. Zatim ih nestade s vidika. Na stranjem sjedalu mercedesa predsjednik erkasov sjedio je sam, utonuo u svoje misli. Sprijeda su sjedili voza, milicionar, te osobni tjelesni uvar, dodijeljen mu iz Skupine Alfa. Dok su pokraj njih iezavala posljednja otrcana moskovska predgraa, ustupajui mjesto poljima i drveu u otvorenu krajobrazu, raspoloenje ruskoga predsjednika bivalo je sve sumornije. I s razlogom. Dvije je godine na tom mjestu, to ga je dobio zamijenivi preminulog Borisa Jeljcina. Promatrao je kako mu se zemlja pred oima raspada. Te dvije godine najtee su mu u ivotu. Zimi 1995., kad je bio premijer, to gaje sam Jeljcin imenovao kako bi kao "tehnokratski"

predsjednik vlade nekako skrpio gospodarstvo, ruski je narod imao krenuti na biralita izabrati novi parlament Dumu. Izbori za Dumu bijahu vani, ali ne ivotno vani. Prethodnih je godina sve vie i vie vlasti prelazilo od parlamenta na predsjednika republike; taj je proces ponajvie bio djelo samoga Borisa Mjerna. Zimi 1995. krupni je Sibirac koji je etiri godine prije toga skakao na tenk kad je kolovoza 1991. pokuan dravni prevrat stekao udivljenje ne samo u Rusiji, nego i na Zapadu, gdje su ga takoer smatrali velikim borcem za demokraciju. Postavi predsjednikom, teko se razbolio. Oporavljajui se od drugoga sranog udara u tri mjeseca, teko diui i pod lijekovima, promatrao je parlamentarne izbore iz bolnice na Vrapjim breuljcima (prije Lenjinovim breuljcima), sjeveroistono od Moskve. Vidio je kako njegovi proteei bivaju potisnuti i gube mjesta. to to nije tako presudno vano kao u zapadnim demokracijama, uglavnom je stoga to je stvarna vlast uglavnom u predsjednikovim rukama. Kao i SAD, Rusija ima izvrnog predsjednika. No za razliku od Sjedinjenih Drava, gdje postoji brino razraene mrea meuutjecaja i ogranienja to ih Kongres moe nametnuti Bijeloj kui, ovdje tako neega nema. Jeljcin je mogao djelotvorno vladati putem ukaza, te je to i uinio. U svakom sluaju, parlamentarni su izbori pokazali odakle vjetar pue. Tako su davali naznake kako e biti na puno bitnijim predsjednikim izborima, to su se imali odrati u lipnju 1996. Nova snaga to se pojavila na politikom obzoru zime 1995. bili su kakve li ironije - komunisti! Nakon sedamdeset godina komunistike tiranije i pet godina Gorbaovljevih reforma, pa jo pet godina Jeljcina, Rusi su u prolost poeli gledati s enjom: postali su to "stari dobri dani". Komunisti su, pod vodstvom Genadija Zjuganova, bojili u ruiasto nekadanje stanje stvari: sigurno zaposlenje, osigurana plaa, hrana po pristupanim cijenama, potovanje reda i zakona. Despocija KGB-a nije se spominjala. Ni rijei o arhipelagu gulaga, kanjenikim logorima, suzbijanju svake slobode kretanja i izraavanja. Ruski su se birai do tada ve do kraja razoarali u dvama "spasiteljima": kapitalizmu i demokraciji. Za mnoge je Ruse demokracija bila samo la; kad bi se osvrnuli oko sebe, vidjeli su samo sveprisutnu korupciju i posvudanji kriminal. Kad su se prebrojili glasovi za parlament, kriptokomunisti su dobili najvie mandata u Dumi i pravo izbora njezina predsjednika. Na drugom kraju politike pozornice nalazila se njihova dijametralna suprotnost: neofaistika stranka Vladimira irinov-skoga, koja je nosila smijeno neprikladno ime Liberalno-demokratske stranke. Na izborima 1991. taj je grubi demagog, udakoga ponaanja i sklon opscenim izrazima, proao iznenaujue dobro; no njegova je zvijezda ve gasnula. Ipak, njegovi "liberalni demokrati" tvorili su drugi najvei stranaki klub u parlamentu. U sredini bijahu stranke politikoga centra, koje su se vrsto drale programa politikih i drutvenih reformi to su ga i uvele. Centristiki je blok bio trei po veliini. No stvarna je vanost tih izbora bila u pripremi za predsjednike izbore 1996. Na izbore za Dumu izale su etrdeset tri razliite stranke. Veina voa glavnih stranaka brzo je uvidjela kako e svoje programe najlake ostvariti koaliranjem. Pred ljeto su se komunisti udruili sa svojim prirodnim saveznicima: Agrarnom (Seljakom) strankom, s kojom su stvorili Socijalistiki savez SS; lukava kratica, jer birae je podsjeala na Sovjetski Savez SSSR. Voa je ostao Zjuganov. Na krajnje desnom krilu takoer je pokrenuto sjedinjenje, no irinovski mu se estoko odupro. Ludi Vlado drao je kako moe dobiti predsjednike izbore bez pomoi ostalih krajnjih desniara. Ruski se predsjedniki izbori, poput francuskih, odravaju u dva kruga. U prvom se krugu natjeu svi prijavljenu kandidati. Za drugi se krug pak kvalificiraju samo prvi i drugi kandidat po broju osvojenih glasova. Nita ne znai biti trei. irinovski je bio trei. Pametnije politike glave na krajnjoj desnici strano su se srdile na nj. Desetak stranaka centra (od lijevog do desnog) sklopile su nekako Demokratski savez. Kljuno je

pitanje itava proljea 1996. bilo: hoe li Boris Jeljcin biti dovoljno zdrav za natjecanje i pobjedu na iduim predsjednikim izborima? Njegov e pad povjesniari poslije opisati jednom jedinom rijeju: eenija. Pregnavi sama sebe preko krajnje granice prije godinu dana, Jeljcin je pokrenuo svu snagu ruske kopnene vojske i ratnoga zrakoplovstva protiv malog, ratobornog gortakog plemena iji je samoproglaeni voda inzistirao na potpuno] neovisnosti od * Ci i s* $" * f'

Moskve. Nevolje s eenima nisu nita novo: oni su se bunili jo od carskih dana, pa i prije. Nekako su preivjeli pogrome to su ih na njima provodili nekoliki carevi i najokrutiniji od svih ruskih tirana: Josif Staljin. Nekako su uspjeli preivjeti opetovano razaranje njihove male domovine, deportacije i genocid. Nastavljaju borbu. Navaliti punom snagom ruske vojske na eene bijae nagla odluka. No nije donijela brzu i sjajnu pobjedu, nego strano razaranje eenskoga glavnoga grada Groznoga sve pred kamerama, u blistavom tehnikoloru. Uz to, vrea za vreom s truplima poginulih ruskih vojnika stizale su u beskrajnom nizu. Glavni im se grad pretvorio u hrpu ruevina, ali su jo naoruani do zuba orujem to su ga uglavnom kupili od korumpiranih ruskih generala. eenski su se borci povukli u planine to ih tako dobro poznaju i nisu se htjeli predati. Ruska vojska, koja je u bezuspjenim pokuajima da osvoji i zadri Afganistan ve imala svoj sramni Vijetnam, stvorila je sada novi u divljim brjegovima podnoja Kavkaza. Boris Jeljcin je poeo eensku kampanju kako bi dokazao da je jak ovjek na tradicionalni ruski nain. No bio je to pogrean potez. itavu 1995. godinu udio je za konanom pobjedom, no ona mu je stalno izmicala. Vidjevi svoje sinove kako se s Kavkaza vraaju u crnim vreama, Rusi su se jako razbjenjeli na eene. Ali isto toliko su bili ljuti i na ovjeka koji nikako da ih pobijedi. Krajnjim je naporom Jeljcin uspio za dlaku pobijediti na izborima u drugom krugu. Ali godinu dana poslije toga vie ga nije bilo. ezlo je preuzeo tehnokrat Josif erkasov, voda Ruske domovinske stranke - tada lanice iroke i labave koalicije Demokratskoga saveza. inilo se kako je erkasov dobro poeo. Zadrao je dobrohotnost Zapada i - to je bitnije zapadne zajmove koji su omoguivali ruskom gospodarstvu da se donekle dri. Slijedei zapadne savjete, on je konano dogovorio mirovni sporazum s eenijom. Makar su osvete edni Rusi mrzili i pomisao da e eenska pobuna na koncu ostati neuguena, glas javnosti odobravao je povratak ruskih vojnika kuama. No u posljednih je godinu i pol sve krenulo na zlo. Uzrok je dvojak: prvo, pljakanje ruske mafije postalo je jednostavno preteak teret, a da bi g^ rusko gospodarstvo^moglo dalje ngsiti; dru: go, jo jedna nepromiljena vojna avantura. Krajem 1997., naime, Sibir gdje je smjeteno 90% ruskoga prirodnog bogatstva zaprijetio je otcjepljenjem. Sibir je najmanje razvijena pokrajina u Rusiji. A ipak: pod vjenim ledom, jedva istraene, a kamoli eksploatirane, kriju se zalihe nafte i zemnog plina prema kojima se i Saudijska Arabija ini siromanom. Uz to i zlato, dijamanti, boksit, manganova ruda, tungsten, nikal, platina. Krajem devedesetih Sibir je bio jo posljednja granica na Zemlji - nedovoljno istraen i iskoriten prostor, pogodan za pustolovinu i brzu zaradu. U Moskvu stadoe stizati izvjea o izaslanicima japanskih i jo vie junokorejskih jakuza koji

krue Sibirom nagovarajui ljude na otcjepljenje. Predsjednik erkasov, koga je pogreno savjetovala svita dounika i ulizica, a zaboravivi kako je u eeniji proao njegov predasnik, naredio je vojsci pohod na istok. Potez je prouzroio dvostruku katastrofu. Nakon godinu dana ratovanja bez vojnoga ishoda, bio je prisiljen zakljuiti sporazum po kojemu je Sibir dobio iroku autonomiju i znatan udio u nadzoru nad svojim rudnim blagom. Drugo, vojna je avantura izazvala hi-perinflaciju. Vlada se pokuala izvui tiskanjem novca. U ljeto 1999. dani kad je jedan dolar vrijedio pet tisua rubalja izgledali su ve daleki. etva penica na ernozjomu oko Kubana dvaput je zare-dom podbacila '97. i '98. a urod iz Sibira je propao, jer su partizani minirali eljezniku prugu. U gradovima je cijena kruha vrtoglavo porasla, a za njom i ostale cijene. Predsjednik erkasov ostao je na dunosti, no oito vie nije drao stvarnu vlast. Na selu je bilo najgore, iako bi selo moralo moi proizvesti dovoljno hrane bar za vlastitu prehranu. Slabo odravana, bez dovoljno ljudi na radu, prometna i druga infrastruktura jednostavno se raspala. Poljoprivredna dobra su stajala besposlena; bogata je zemlja raala korovom. Vlakove na vicinalnim postajama opsjedali su seljaci, preteito stariji. Nudili su pokustvo, odjeu... na razmjenu kroz vagonski prozor; razmjenu za novac ili, jo bolje, hranu. No malo je tko uzimao. U Moskvi, prijestolnici i ponosu nacije, beskunici spavaju na kejevima uz rijeku Moskvu i u pokrajnjim ulicama. Policija koju u Rusiji zovu milicija gotovo se ve ostavila borbe protiv kriminala. Ipak, pokuavali su pohvatati prijestupnike i potrpati ih u vlakove to vode odakle sujioli. Ali stizalo je sve vie i vie ljudi. Traili su posao, hranu, predah. Veina ih je padala na prosjaki tap i umirala na moskovskim ulicama. Ranoga proljea 1999. Zapad je napokon prestao puniti novcem rusku vreu bez dna. Strani su se ulagai uskoro povukli, ak i oni povezani s mafijom. Ruska ekonomija, poput vie puta silovane ratne izbjeglice, legla je u jarak pokraj puta i umrla od oaja. Takve su teke misli obuzimale predsjednika erkasova dok se vruega ljetnog dana vozio prema svom ljetnikovcu. Voza dobro poznavae put do ae iza Usova, na obali rijeke Moskve, gdje je zrak svjeiji u sjeni drvea. Ve prije dosta godina glaveine partijskoga Politbiroa izgradile su si ae u umi pokraj toga zavijutka rijeke. Puno se toga promijenilo u Rusiji, ali to nije. Promet bijae rijedak, zbog skupoe benzina. Kamioni pokraj kojih su prolazili ispuhivali su oblake crna dima. Nakon Ar-hangelskoga preli su preko mosta i stali se voziti du rijeke to je, ljeskajui se na suncu, tiho tekla prema gradu to im je ostao za leima. Pet minuta poslije predsjednik erkasov osjeti kako mu po-nestaje daha. Premda je klimatizacija radila punom snagom, on pritisnu puce za otvaranje prozora kako bi pustio da mu vanjski zrak pue u lice. Bio je vru, ali od njega je disao malo lake. Iza pregradnoga stakla ni voza ni tjelesni uvar nita nisu primijetili. Pred njima se nade desni zavoj za Pjeredjeljkino. Kad su ga proli, ruski se predsjednik nagnu nalijevo i srui se preko stranjeg sjedala na bok. Prvo to je voza opazio bila je injenica da je Predsjednikove glave nestalo iz retrovizora. Promrmlja neto tjelesnom uvaru, koji se pak okrenu cijelim tijelom kako bi pogledao. Sekundu poslije mercedes se ve zaustavljao uz cestu. Iza njih je i ajka uinila isto. Voditelj skupine za sigurnost, bivi pukovnik Specnaza, iskoi s prednjeg sjedala i potri naprijed. Ostali izaoe iz auta, povukavi pitolje, te su oko njega oblikovali zatitni krug. Nisu znali to se dogodilo. Pukovnik dotri do mercedesa, gdje je tjelesni uvar otvorio stranja vrata i nagnuo se prema unutra. Pukovnik ga odgurnu kako bi bolje vidio. Imao je to vidjeti: Predsjednik je leao pola na leima, pola na boku; objema rukama grevito se drao za orsa: zatvorenih oiiu. disao ie teko i u tolkjjn dahovima. Najblia bolnica s vrhunskom opremom za intenzivnu njegu bila je Dravna klinika broj 1, udaljena

vie kilometara, na Vrap-jim breuljcima. Pukovnik se spusti na sjedalo pokraj erkasova, pogoena infarktom, i zapovjedi vozau neka se polukruno okrene i pouri natrag na moskovsku obilaznicu. Bijel kao zid, voza uini kako mu je reeno. Pukovnik zatim mobitelom nazove kliniku i narui da ih kola hitne pomoi presretnu na pola puta. Susreli su se pola sata nakon toga, nasred ceste. Bolniari prenesoe onesvijetena ovjeka iz limuzine u ambulantna kola, gdje su mu odmah pruili prvu pomo dok je kolona od triju vozila jurila prema klinici. im je stigao u bolnicu, Predsjednik je stavljen na njegu deurnoga kardiologa i hitno prebaen u jedinicu za intenzivnu kardioloku skrb. Lijenici su se trudili i uporabili sve to su imali: najmoderniju opremu i najbolje lijekove. Ipak, bilo je prekasno. Svjetlea crta na EKG-u nije vie htjela poskakivati, nego je dugo ila ravno, unedogled; ureaj je proizvodio ravan, visok ton. U 16,10 primarijus se uspravi i odmahnu glavom, a medicinski tehniar s ureajem za umjetno pokretanje rada srca ustuknu. Pukovnik pritisnu nekoliko tipaka na mobitelu. Netko se javio nakon treega poziva. Pukovnik ree: "Dajte mi premijerov kabinet." est sati nakon toga, u blizini Zapadnoindijskog otoja, daleko od obale, na uzbibanoj povrini oceana, Foxy Lady okrenula se i pola natrag kui. U potpalublju je mornar Julius povlaio uad, istio parangale i slagao mree. Bio je to cjelodnevni ribolov, i to dobar. Dok je Julius spremao udice i slagao sjajne plastine uzice u uredne krugove, prije nego ih umetne u vrste, prozirne plastine vreice, ameriki je par otvarao konzerve piva te su zadovovolj-no sjeli, potegnuli iz njih i poeli gasiti e. U spremitu za lovinu koile su se dvije velike sabljarke, svaka od po dvadesetak kilograma; takoer i pet-est poveih zlatu-a to su do prije nekoliko sati virile ispod morske trave na dnu desetak milja odatle. Na zapovjednom je mostu kapetan provjerio pravac prema otocima. Zadovoljan, punim pogonom krenu kako bi brodica dosegnula brzinu dovoljnu za hitar povratak. Raunao je kako e Kornjainu uvalu uploviti,xa manje od sata, ^ ... Foxy Lady kao da je znala kako je njezin posao gotovo zavren i da je pred njom put do zatiene luice gdje je eka njezin vez pokraj spremita Tikija. Utonula je krmom, podigla pra-mac te stala duboko sjei modru vodu. Julius baci vjedro u vodu to je urno promicala pokraj broda te ga tako opere, a zatim se opet spusti u potpalublje. Dok je irinovski bio voda Liberalno-demokratske stranke, njezino se sjedite nalazilo u jadnoj zgradi u Ribljoj ulici, blizu Sretenke. Posjetitelji nenavikli na udne obiaje Ludoga Vlade nisu se mogli nauditi njezinoj otrcanosti. buka se gulila sa zidova, preko prozora prilijepljena dva postera s demagogovim likom; tamo nitko s etkom i bojom nije zaao ve itavo desetljee. U sumornom predvorju kiosk gdje se prodaju majice s voinim portretom; to sprijeda, a straga redovi crnih konih jakni to ih nose mladi pristae stranke. Dalje se uspinjalo nezastrtim stubama; zid stubita olien sumorno smeom bojom. Ve na prvom odmoritu posjetitelj bi naiao na alter s reetkama, iza kojih je sjedio surov straar i pitao dolaznika po to je doao. Tek ako bi odgovor zadovoljio straara, moglo se poi dalje uza stube, do neukusno starinski namjetenih soba u kojima je irinovski sudovao dok je bio u gradu. Zgradom je odzvanjao hard rock. Eto, takav je glavni stan volio imati taj ekscentrini faist: ta on je ovjek iz puka, a ne jedan od glaveina. No irinovskoga ve odavno nema, a njegova se Liberalnodemokratska stranka stopila s ostalim krajnjim desniarima i neofaistima u Savez domoljubnih snaga SDS. Nesporni voa SDS-a Igor Komarov bijae ovjek posve drukijega kova. Ipak, uviajui kako je presudno vano pokazivati se siromasima i razvlatenima kao jedan od njih (a na njihove je glasove raunao), Savez domoljubnih snaga nije se bacio ni u kakvu rasko ni u velike trokove. Komarov je stoga zadrao zgradu u Ribljoj, no vlastiti je ured smjestio drugamo. Komarov je bio diplomirani inenjer. Radio je u struci pod komunizmom, ali ne za komunizam.

Tako sve do polovice Jeljci-nove vladavine, kad je odluio ui u politiku. Izabrao je Liberalnodemokratsku stranku, iako se osobno gnuao irinovskoga zbog njegovih pijanih ispada i stalnih opscenih primjedaba. Tihi rad u pozadini doveo ga je uskoro do politbiroa maloga vijea itnn ip odravati ni/ tainih sastanaka s voama drugih krajnje desnih stranaka te je uspio skupiti savez krajnje desnih politikih snaga u Rusiji - SDS. Stavljen pred gotov in, irinovski je nevoljko prihvatio postojanje Saveza te je pao u pripremljenu klopku: sazvao je plenarni sastanak svih desniarskih voa i predsjedao tom sastanku. Plenum je donio zakljuak kojim se trai njegova ostavka, a zatim ga svrgnuo. Komarov tada nije htio preuzeti vodstvo, ali je osigurao da bude izabran nepoznat ovjek bez karizme i slab organizator. Godinu dana poslije bijae lako zaploviti na valu razoaranja u Upravnom vijeu Saveza: uklonio je privremenoga, slabog vou i preuzeo stvar u svoje ruke. Privlanost Vladimira irinovskoga i njegova politika karijera doli su do kraja. Dvije godine nakon izbora 1996. kriptokomunistika je crvena zvijezda poela blijedjeti. Njihovi su pristae oduvijek bili preteito sredovjeni i stariji ljudi. Stranka se suoila s pomanjkanjem novca. Bez potpore velikih banaka, lanstvo vie nije bilo dovoljno. S novcem je kopnio i politiki utjecaj Socijalistikoga saveza. 1998. je Komarov postao neprijeporni voa krajnje desnice. Imao je sjajnu prigodu igrati na kartu rastueg oaja ruskog naroda; oaja je bilo u izobilju. Ipak, usred sveg tog jada i bijede, bilo je i bljetava bogatstva, od kojega se treptalo u nevjerici. Tko je imao novac, imao ga je na gomile, i to gomile deviza. Bogatai su se vozikali ulicama u dugim limuzinama amerike ili njemake proizvodnje. (Zil je prestao raditi.) esto su ih pred njima, za njima i sa strane pratili motociklisti koji su im krili put; katkad bi ih slijedio jo jedan automobil, s tjelesnim uvarima. U hodnicima Boljog teatra, u barovima i gozbenim dvoranama Metropola i Nacionala viali su ih svake veeri. Pratile su ih skupe bludnice golih vratova omotanih krznenim boama, na-kiene zlatom i draguljima, iza kojih je ostajao miris parikih parfema. Bogatuni su bili bogatiji no ikad. U Dumi su zastupnici vikali i mahali poslovnicima i prijedlozima zakona, donosili rezolucije. "Sve me ovo neodoljivo podsjea na ono to sam itao o posljednjim danima Vajmarske republike," govorio je jedan engleski strani dopisnik. Jedini ovjek za koga se inilo da nudi neku nadu bijae Igor Komarov. U dvije godine otkako je doao na elo desnice, Komarov je dio mnoge promatrae, u Rusiji i izvan nje. Da se zadovo.-.. n ljio time to bi ostao vrstan politiki organizator, ne bi bio vie od jo jednog aparatika. No on se promijenio. Ili su bar promatrai tako drali. Najvjerojatnije je do tada namjerno skrivao svoj talent. Komarov se odlikovao kao strastven i karizmatian puki govornik. Kad bi ga vidjeli i uli za govornicom, zapanjili bi se ljudi koji su ga privatno znali kao tiha, uljudna, nenametljiva ovjeka. Tada kao da bi se sav promijenio. Glas bi mu se pojaao i produbio do gromka baritona. Rabio je vjeto sve one mnogobrojne slikovite izraze ruskog jezika. Spustio bi tako ton gotovo do apta, te ga je sluateljstvo ak i uz pomo mikrofona i raz-glasa jedva razumjelo. Zatim bi podigao glas do zvonka govora to je podizao gomilu na noge, a ak su i prvotni skeptici klicali. Brzo je ovladao svojim podrujem: ivom publikom. Izbjegavao je televizijska "avrljanja uz vatricu" i klasine TV-inter-vjue, svjestan kako takve stvari mogu dobro uspjeti na Zapadu, ali za Rusiju nisu pogodne. Rusi rijetko koga zovu u svoj dom a kamoli itavu zemlju. Nije se elio ni zamarati izvlaenjem iz zamki neprijateljski postavljenih pitanja. Svaki je njegov govor bio umjetan, briljivo izreiran; no stvar je radila. Obraao se jedino masama pristaa vlastite stranke. Kamerama je upravljala takoer stranaka filmska ekipa, pod vodstvom izvrsna mladog

redatelja Litvinova. Tek poslije brine montae putao je snimke na nacionalnoj televiziji, no morale su se emitirati itave, bez rezanja, u vrijeme kad je to Komarovu odgovaralo. Sve se to moglo postii kupovanjem vremena na TV, umjesto oslanjanja na nepouzdane novinare. Tema mu je bila uvijek ista i uvijek omiljena: Rusija, Rusija i opet Rusija. Obarao se na strance, ije su meunarodne urote dovele Rusiju na koljena. Glasno je traio izgon svih "crnaca", kako Rusi zovu Armence, Gruzijce, Azere i ostale doljake s juga, od kojih se za mnoge znalo kako su meu najbogatijim kriminalnim profiterima. Vikao je traei pravdu za siromane, obespravljene ruske ljude, koji e jednoga dana ustati kako bi opet uspostavili nekadanju slavu i pomeli smee to se nakupilo na ulicama domovine. Obeavao je sve svima. Nezaposleni e pronai posao; za poten rad dobivat e se potena nadnica; na svakom e stolu biti dovoljno hrane, u svakom domu dovoljno dostojanstva. Za one to su im propale ivotne uteevine, novac e opet biti vrst i vrijedan te e moi pritedjeti za stare dane. Za ljude to nose odoru rodine, stare nae domovine: opet e se moi ponositi; sva ponienja to ih je Moskva nametnula pod stranim pritiskom nestat e kao spuvom obrisana. uli su ga dobro. Radio i televizija pronosili su njegov glas irokom stepom. Vojnici neko velike Ruske vojske dobro su ga uli; skvreni pod atorima, izgnani iz Afganistana, Istone Njemake, eke, Slovake, Maarske, Poljske, Letonije, Litve i Estonije u beskrajnom nizu povlaenja s granica carstva. Seljaci su ga uli u svojim kolibama i izbama, razbacanim diljem prostrane zemlje. Uniteni pripadnici srednjega sloja uli su ga meu ostacima pokustva to jo nije zamijenjeno za hranu i ogrjev. ak su ga i industrijalci uli, matajui kako e njihove visoke pei jednom opet zahuati. A kad im je obeao da e aneo smrti zaci meu lupee i razbojnike to su silovali njihovu ljubljenu Majicu Rusiju ljudi su ga zavoljeli. U proljee 1999. godine, na savjet svoga savjetnika za odnose s javnou, vrlo otroumna mladia s diplomom vrhunskog amerikog sveuilita, Igor Komarov razgovarao je s nizom istaknutih osoba. Mladi je Boris Kuznjecov dobro odabrao te osobe; preteno su to Mi konzervativni parlamentarci i novinari iz Amerike i Zapadne Europe. Svrha primanja bila je ublaiti njihove strahove. Kampanja je sjajno uspjela. Veina ih je stigla oekujui da e nai ono to su im kazali da e nai: ultradesnoga demagoga divljeg pogleda, ovjeka to ga s pravom zovu rasistom i faistom. Nali su se u razgovoru s promiljenim mukarcem finih manira, u konzervativnu odijelu. Budui da Komarov ne govori engleski, uza nj je sjedio savjetnik za javnost, koji je vodio razgovor i tumaio. Kad god bi njegov oboavani voa rekao neto za to je znao da bi se na Zapadu moglo pogreno protumaiti, Kuznjecov bi efove rijei jednostavno preveo u neto puno prihvatljivije na engleskom. Nitko nita nije opazio, jer su odabrani tako da nitko meu njima ne zna ruski. Tako je Komarov objasnio kako kao praktini politiari svi mi imamo izborne kotare te ne moemo unedogled izne-vjeravati oekivanja izbornoga tijela ako elimo biti ponovno izabrani. Stoga puno puta moramo rei ono to znamo da od nas ele uti, ak i kad je dostizanje postavljena cilja znatno tee nego to se pravimo da jest. Senatori su kimali s razumijevanjem. '-* *"*r * u Tumaio je dalje kako u starim, zapadnim demokracijama ljudi uglavnom shvaaju kako drutvena stega poinje od svakog pojedinca, tako da izvana nametnuta stega, to je namee drava, moe biti blaa. No kad se raspadnu svi oblici samodiscipline, drava katkad mora biti vra nego to bi bilo prihvatljivo na Zapadu. Narodni su zastupnici kimali s razumijevanjem.

Konzervativnim je novinarima rastumaio kako se ponovna uspostava vrste valute jednostavno ne moe postii bez kratkorone primjene drastinih mjera protiv kriminala i korupcije. Novinari zapisae da je Komarov ovjek dostupan razlogu u gospodarskim i politikim pitanjima, kao to je suradnja sa Zapadom. Istina, odve je desno da bi bio prihvatljiv u europskoj ili amerikoj demokraciji. Njegova je snana demagogija strana za zapadne sluatelje. No on bi mogao biti ba pravi ovjek za Rusiju u njezinu sadanjem stanju. U svakom sluaju, on e gotovo sigurno pobijediti na predsjednikim izborima u lipnju 2000. To pokazuju ispitivanja javnoga miljenja. Stoga e biti mudro i dalekovidno poduprijeti ga. U uredima, veleposlanstvima, ministarstvima i konferencijs-kim dvoranama diljem Zapada, dim cigara dizao se pod stropove, a glave su kimale. Na sjeveru sredita Moskve, unutar ceste to okruuje grad i na polovici Kiseljnog bulevara, ima jedna pokrajnja ulica. Na sredini zapadne strane ulice smjeten je kvadratni parki, stranice duge dvadesetak metara, s triju strana omeen zgradama bez prozora, a sprijeda zatien tri metra visokom ogradom od zeleno olienih elinih ploa, iznad koje se vide samo vrhovi kroanja drvea. U ogradnom elinom zidu su dvokrilna kolna vrata, takoer elina. Parki je zapravo vrt krasne predrevolucioname gradske kue, posve obnovljene oko 1985. Premda je unutarnjost kue moderna i funkcionalna, klasino je proelje obojeno pastelnim tonovima, a tukatura oko vrata i prozora je bijela. To je zbiljsko sjedite Igora Komarova. Posjetitelj na ulazu posve je u kadru visoko postavljene kamere. Treba se najaviti interfonom. S druge strane interfona je straar u kuici iza samih vrata, koji mora pitati sigurnosni ured u zgradi prije nego pusti posjetitelja u vrt. Ako se vrata otvore, auto e krenuti naprijed desetak metara, prije nego to se zaustavi ispred reda bodlji na kolniku. elina e se posmina vrata automatski zatvoriti za njim. Straar e se zatim pojaviti kako bi pogledao isprave. Ako su u redu, straar e se povui u svoju kuicu i pritisnuti elektrinu tipku. Na taj e se znak bodlje povui, a auto e produiti do poljunana dvorita, gdje ga eka jo straara. Sa svake strane kue je iana ograda, vrsto povezana s okolnim zidovima. Iza ograde su psi. Dvije su skupine pasa; svaka odgovara samo jednom psetaru. Psetari rade u naizmjeninim smjenama. Poto padne no, otvaraju se vrata u icanim ogradama, tako da psi obilaze cijelu zgradu, sprijeda i straga. Straar na ulaznim vratima otad ostaje u svojoj kuici. Doe li kasni posjetitelj, morat e pozvati psetara kako bi zatvorio pse. Da ne bi previe slubenika izginulo od pasa, postoji podzemni prolaz koji vodi iz stranjega dijela zgrade. Vodi do uskog prolaza meu kuama, koji pak vodi na Kiseljni bulevar. Prolaz ima troja vrata sa ifrom: jedna u kui, druga na ulici, trea na sredini. Prolaz se rabi za dolazak i odlazak ljudi i opreme. Nou, poto je otilo sve politiko osoblje, a psi napuili tlo, dvojica sigurnjaka ostaju na dunosti u kui. Imaju vlastitu sobu, s televizorom, malim hladnjakom i stoliem za jelo, no nema postelja, jer oni nisu tamo da bi spavali. Na smjenu obilaze sva tri kata dok ih ne oslobodi dnevna smjena, koja stie u doba zaju-tarka. Komarov dolazi poslije. No kako praina i pauina ne potuju ni vane urede, svake veeri osim nedjeljom oni e, kad zazuji zvuni znak iz stranjeg ulaza, pustiti u zgradu istaa. U Moskvi se tim poslom bave uglavnom ene, ali Komarov oko sebe vie voli samo muko osoblje. To vrijedi i za istae, pa i za bezazlena starog vojnika imenom Leonid Zajcev. To mu znai prezime, ponaanje mu je bezazleno, stari vojniki injel nosi zimi i ljeti, a tri prednja zuba su mu nainjena od nehrajuega elika (stomatologija je nekad u Crvenoj armiji bila jednostavna). Zbog svega toga, uvari su ga zvali Zec. Te veeri, kad je Predsjednik umro, pustili su ga unutra kao obino. Bilo je jedan u noi kad je, s kantom i pahaljkom u rukama, vukui usisa za sobom, doao do ureda N. I. Akapova, Koma-rovljeva osobnoga tajnika. Zec ga je vidio samo jednom, prije godinu dana, kad je, stigavi, zatekao neke od viih dunosnika kako rade do vrlo kasnih sati. ovjek se grubo ponio prema nje-

*r te*-. mu: istjerao ga je iz sobe viui i vrijeajui ga. Odonda bi mu se katkad osvetio sjevi u Akapovljevu udobnu konu okretnu stolicu. Znajui kako su uvari u prizemlju, Zec sjedne u stolac i stade uivati u raskoi koe. Nikad nije imao takav stolac, nikad ni nee. Na radnom stolu naao se neki spis: etrdesetak stranica tipkana teksta, uvezana spiralom te prednjom i stranjom stranicom od debela crnog papira. Zec se pitao zato li je to ostavljeno vani. Akapov obino sve zakljua u zidni sef. Uvijek to ini, jer Zec spis nikad prije nije vidio, a cijeli je radni stol uvijek zakljuan. On otvori korice i pogleda naslov. Onda nasumce otvori. Nije on dobar ita, ali zna to. Neke su rijei preduge i zamrene, ali je ipak uglavnom shvatio to znae. Artritine su mu se ruke tresle dok je okretao stranice. Zato bi Komarov takvo to inio? I to ljudima poput njegove pomajke koju voli? Nije posve razumio, ali se zabrinuo. A da upita straare u prizemlju? Ne, oni bi ga samo udarili po glavi i kazali mu neka nastavi sa svojim poslom. Proao je tako jedan sat. Do tog su vremena straari ve bili trebali krenuti u ophodnju, ali su se zalijepili za televizor. Na televiziji ih je produena emisija vijesti informirala kako je, u skladu s lankom 59 ruskog ustava, predsjednike dunosti privremeno preuzeo premijer, na propisano tromjeseno razdoblje. Zec je opet i opet itao istih nekoliko pasusa, sve dok nije shvatio njihovo znaenje. Ali nije mogao uhvatiti znaenje iza znaenja rijei. Komarov je veliki ovjek. On e biti idui predsjednik Rusije, zar ne? Pa zato bi onda on govorio takve stvari o Zeevoj pomajci i ljudima poput nje (jer ona je ve odavno pokojna)? U dva ujutro Zec strpa spis pod koulju, zavri posao i zatrai da ga puste van. uvari se nevoljko odvojie od televizora kako bi mu otvorili vrata te se Zec iulja u no. Zavrio je malo ranije nego obino, no straari nita nisu primijetili. Zajcev pomisli otii kui, no predomisli se. Prerano je. Autobusi, tramvaji i podzemna eljeznica nita od toga sad ne radi, kao obino. Uvijek mora pjeice doma, katkad po kii. No treba mu posao. Do kue je sat hoda. Pode li sad, probudit e ker i njezino dijete. To joj se ne bi svidjelo. Zato je lutao ulicama pitajui se to e dalje. Oko tri i pol naao se na Kremljovskom keju, pod junim zidinama Kremlja. Na keju spavaju skitnice i prosjaci, no Zec pronae slobodnu klupu, sjedne i zagleda se preko rijeke. More se smirilo dok su se bliili otoku, kao to se poslijepodne uvijek smiruje, kao da kazuje ribarima i mornarima da je natjecanje za taj dan zavreno te ocean sklapa s njima primirje do sutra. Na desno i lijevo kapetan je vidio jo nekoliko brodica to su se uputile prema Wheeland Cutu, procijepu na sjeverozapadu koraljnoga grebena, koji daje pristup na otvoreno more iz plitke lagune. Arthur Dean projuri svojom brodicom Silver Deep kraj Fo-xy Lady, osam vorova bre od nje. Otoanin mahnu na pozdrav i ameriki mu kapetan odzdravi takoer rukom. Ugledavi dva ronioca na krmi Silver Deepa, prisjeti se kako su svi istraivali koralje na puini blizu Sjeverozapadnoga rta. Veeras e na Dea-novu stolu biti jastog. Usporio je Foxy Lady kako bi uplovio u uski prolaz, gdje je poput britve otri rub koraljnoga grebena s obje strane bio samo koji pedalj pod povrinom vode. Poto se provukao, slijedilo je deset minuta lagane plovidbe do Kornjaine uvale. Kapetan je volio svoju brodicu izvor prihoda i ujedno ljubav. To je deset godina stara desetmetarska "Bertram Moppie", koja je dobila ime po konstruktorovoj supruzi. Makar to nije ni najvei ni najraskoniji najamni ribarski brod u Kornjainoj uvali, njegov vlasnik i kapetan usuuje se njime ogledati sa svakim morem i svakom ribom. Brodicu je kupio prije pet godina, kad se preselio na otoje. Kupio ju je rabljenu na junoj Floridi, preko malog oglasa u Boat Traderu. Zatim

je sam na njoj radio dan i no sve dok je nije pretvorio u najzgodniju curu na cijelom otoju. Nije zaalio ni za jednim dolarom to je na nju potroio, premda jo otplauje kredit. Uplovivi u luku, smjesti Moppie na njezino mjesto, dva veza od Sakitumija sunarodnjaka Amerikanca Boba Collinsa, ugasi motor i spusti se upitati putnike je li im se svidio izlet. Itekako uvjeravali su ga oni, te mu obilno platie za njega i za Juliusa. Kad su otili, on namignu Juliusu, ostavi mu cijelu napojnicu i ribu, skine kapu i prstima si proe kroz plavu kosu. Ostavi zatim nasmijeenog otoanina neka oisti brodicu i slatkom vodom ispere sve koloture i uad, kako bi Foxy Lady sutra bila spremna za noenje. On e se vratiti sve zatvoriti prije odlaska kui. U meuvremenu osjeti potrebu za daiquirijem s li-metom, pa pohita drvenom rivom prema "Banana Boatu", pozdravljajui usput sve prolaznike, ba kako su i oni pozdravljali njega. Nakon dva sata sjedenja na klupi pokraj rijeke Leonid Zajcev jo nije rijeio problem. Poeli da nije uzeo taj dokument. Nije zapravo znao zato je to uinio. Ako saznaju, kaznit e ga. A opet... ivot kao da ga je uvijek kanjavao. On ne zna zato. Zec se rodio u siromanom seocu zapadno od Smolenska 1936. Nije to bilo ba neko mjesto, nego jedno od desetaka tisua takvih, razasutih diljem prostrane zemlje: jedna jedina ulica ljeti pranjava, rijeka blata ujesen, sleena, tvrda kao stijena zimi. Neasfaltirana, dakako. Tridesetak kua, neto tala i bivi seljaci, tada radnici staljinistikoga sovhoza. Otac mu je bio poljoprivredni radnik. ivjeli su u kuici tik do jedine ulice. Na kraju puta'Stajae trgovinica, iznad nje stan; tamo je ivio i radio seoski pekar. Otac mu je rekao neka se ne drui s pe-karem, jer je on Jevrej. Leonid nije znao to to znai, no oito nije nita dobro. Ipak, primijetio je da majka tamo kupuje kruh, i da je kruh dobar. Zbunjivalo ga je to ne smije razgovarati s pekarom, jer je to bio veseljak, koji bi katkad stajao na vratima svoje pekare i dobacio mu buloku, toplo, ljepljivo pecivo, svjee peeno. Imajui na umu to mu je otac rekao, on bi otrao iza staje kako bi pojeo pecivo. Pekar je ivio sa enom i dvije keri. Katkad bi ih vidio kako vire iz duana, no ini se da nikad nisu izlazile igrati se vani. Jednoga dana, krajem srpnja 1941., smrt je dola u selo. Djeai nije tada znao da je to smrt. uo je kloparanje, brundanje i lupu pa je istrao iz tale. Golema elina udovita dolazila su s glavne ceste u selo. Prvo se zaustavilo usred kua. Leonid je stajao na ulici kako bi imao bolji pregled. Izgledao je nevjerojatno velik, poput kue, ali se kretao na gusjenicama, a sprijeda je virila duga topovska cijev. Na samom vrhu, iznad topa, stajao je ovjek, komu je gornja polovica tijela ,

virila. Skinuo je debelo podstavljenu kacigu i poloio je kraj sebe. Bijae toga dana vrlo vrue. Zatim se okrenu i pogleda Leonida. Dijete vidje kako mukarac ima kosu tako svijetlu te je gotovo bijela, i tako svijetlo plave oi kao da mu ljetno nebo prosijava kroz lubanju. U oima ne bijae nikakva izraza ni ljubavi ni mrnje; samo neka prazna dosada. Prilino polako, mukarac posegnu za pas i izvadi pitolj iz navlake. Neto je govorilo Leonidu da sve ovo nije dobro. Zauo je tupe udarce granata, lomljavu prozora, krikove. Prestraen, okrenu se i nagna bjeati. Zau se pucanj i neto mu prozuja kroz kosu. Zamaknuvi iza glavne tale, on pone plakati i nastavi trati. Iza njega se neprestance uo neki

eretav zvuk. Njuio je miris gorueg drva, kako su kue gorjele. Ugledavi pred sobom umu, nastavi trati prema njoj. U umi nije znao to bi. Jo je plakao i zvao mamu i tatu. No oni nisu doli. Vie nikad nisu doli. Ugleda enu kako narie za svojim muem i kerima; prepozna u njoj pekarevu enu, gospodu Davidovu. Ona ga vrsto zagrli i privije na prsa. Nije shvaao zato to ona ini, to bi njegov otac mislio: ipak je ona Jevrejka. Kad je selo prestalo postojati, SS oklopna postrojba se okrenu i ode. U umi se nade jo svega nekoliko preivjelih. Poslije su sreli partizane tvrde, bradate mukarce s pukama, domae ljude, iz toga kraja. Partizan je poveo povorku preivjelih na istok. Na istok, samo na istok. Kad se umorio, gospoda Davidova ga je nosila. Tako su napokon, poslije nekoliko tjedana hoda, stigli do Moskve. ini se da je tamo znala neke ljude, jer su im pruili krov nad glavom, nahranili ih, oprali i odjenuli. Lijepo su se ophodili prema njima. ene su nalikovale gospodi Davidovoj, a mukarci su nosili crne klobuke iroka oboda. Makar djeak nije bio Jevrej, ona ga je svakako htjela usvojiti. Poslije se godinama brinula za njega. Nakon rata vlasti su otkrile kako joj on nije pravi sin, pa su ih razdvojili, poslavi ga u sirotite. Strano je plakao kad su ih razdvajali; tako i ona. Nikad je vie nije vidio. U sirotitu je nauio kako Jevrej znai "idov". Sjedei na klupi, Zec se pitao o dokumentu to mu je pod kouljom. Nije posve razumio sve izraze, poput "potpuno istreb-ljenje" ili "anihilacija". Rijei su mu bile preduge, no po njegovu miljenju, to nisu bile dobre rijei. Na istoku se ocrta prvo rumenilo zore. U velikoj, raskonoj kui na drugoj strani rijeke, na Sofijskoj, kraljevski marinac uzeo je zastavu i stao se penjati stubama na krov. Kapetan uze daiquiri, usta od stola i odeta do drvenih tranica. Pogleda vodu pod sobom, zatim pogledom zaokrui lukom, na koju se sputao mrak. "etrdeset devet godina," pomisli on. "etrdeset devet godina, a jo radi za Tvrtku. Jasone Monk, stari. Shvati to!" Otpivi gutljaj, osjeti kako mu prijaju limeta i rum. "Ma, k vragu! Bio je to dobar ivot. Pun dogaaja." Nije tako poelo. Poelo je u skromnoj drvenoj kui u gradiu Crozetu u junom dijelu srednje Virginije, osam kilometara od glavne ceste to vodi od Waynesboroa do charlottevillea. Kotar Albermarle je ratarski kraj, gusto proaran spomenicima Graanskoga rata, jer se 80% toga rata vodilo u Virginiji; Virdinjani to ne zaboravljaju. U osnovnoj koli koju je polazio oevi veine njegovih kolskih drugova bili su ratari i uzgajali su duhan, soju ili hmelj; ili sve troje. Otac Jasona Monka je, naprotiv, bio lugar u Nacionalnom parku Shenandoah. Nitko jo nije postao milijuna radei za Dravnu upravu uma. No djeak je imao lijepo djetinjstvo, ak i kad bi uzmanjkao pokoji dolar. Praznici nisu bili prigoda za izleavanje, nego mogunost da se nae kakav posli, zaradi neto novaca i tako pomogne u kui. Sjea se kako ga je, dok je bio dijete, otac vodio u Nacionalni park, koji pokriva planine Blue Ridge. Pokazivao mu je drvee: javor, jasen, hrast, grab, razne vrste bora. Ponekad bi susreli lovouvare. Razrogaenih bi oiju sluao njihove prie o mrkom medvjedu, jelenu, lovu na divlje purane, ljuke, fazane. Poslije je nauio ciljati iz puke izvanredno tono. Nauio je slijediti tragove, podizati ator, skriti ujutro sve tragove. Kad je dovoljno narastao i ojaao, ljeti bi se zapoljavao kao drvosjea. Od pete do dvanaeste godine pohaao je osnovnu kolu. Odmah nakon trinaestog roendana upisao se u Kotarsku gimnaziju u harlottevilleu. Ustajao bi svako jutro prije zore kako bi uhvatio autobus do grada. U gimnaziji mu se dogodilo neto to e mu izmijeniti itav ivot. Jo 1944. jedan se ameriki narednik, zajedno s tisuama ostalih vojnika, iskrcao na plai Omahi i poeo prodor prema unutranjosti Normandije. Negdje kraj Saint-Loa odvojio se od svoje postrojbe, gdje ga je ugledao njemaki snajperist. Imao je sree: metak mu je tek okrznuo nadlakticu. Dvadesettrogodinji

Amerikanac odvukao se do oblinje seoske kue, gdje su mu po-vili ranu i dali zaklon. Dok mu je esnaestogodinja ki kuedo-maina stavljala povoj na ranu, pogledao joj je u oi i odmah je znao: pogodilo ga je neto jae od bilo kojega njemakog metka. Godinu dana poslije vratio se iz Berlina u Normandiju, zaprosio je i oenio u dvoritu kue njezina oca. Obred je obavio ameriki vojni kapelan. Budui da se Francuzi ne vjenavaju u vrtovima, obred je opetovao katoliki sveenik u seoskoj crkvi. Zatim je poveo nevjestu u svoj zaviaj, Virginiju. Dvadeset godina poslije on je bio zamjenik ravnatelja Kotarske gimnazije u Charlottevilleu. Njegova supruga, budui da su im djeca ve ponarasla, predloi da u gimnaziji predaje francuski. Francuski je ve otprije bio nastavni predmet u toj koli, no gospoa Brady nije bila samo izvorna govornica tog jezika, nego i lijepa i privlana ena. Njezini su satovi brzo postali omiljeni. U jesen 1965. doao je novi uenik prilino srameljiv mladi s neurednom krijestom plave kose i zanimljivim osmijehom; ime mu bijae Jason Monk. Nije prola ni godina dana, a ona je vrsto tvrdila kako nikad nije ula stranca tako dobro govoriti francuski. Svakako, priroeni dar; nije ga imao od koga naslijediti. No deko je znao. Nije samo majstorski vladao oblicima i sintaksom, nego je oponaao izgovor do savrenstva. Kao maturant ju je posjeivao kod kue. itali bi Malrauxa, Prousta, Gidea, Sartrea (koji se u to doba smatrao vrlo erotinim piscem). No oboje su najvie voljeli stare romantine pjesnike: Rimbauda, Mallarmea, Verlainea, de Vignvja. Nisu kanili, ali dogodilo se. Moda valja kriviti pjesnike... Bilo kako bilo, unato dobnoj razlici (koja nije smetala ni jednom ni drugom), imali su kratku ljubavnu priu. Navrivi osamnaest godina, Jason Monk je umio dvije stvari koje momci njegovih godina u junoj Virginiji nisu znali: znao je govoriti francuski i voditi ljubav, oboje vrlo vjeto. S osamnaest je godina uao u vojsku. Godine 1968. vijetnamski je rat bjesnio punom snagom. Mnogi su mladi Amerikanci pokuavali izbjei vojnu slubu. One pak koji bi se prijavili kao trogodinji dragovoljci, vojska je doekivala raskriljenih ruku. Monk je proao temeljnu obuku. Nakon nje ispunjavao je obrazac s osobnim podacima. U optimistinu rubriku "strani jezici" upisao je "francuski". Odmah su ga pozvali u ured pobonika zapovjednika nastavnog sredita. "Zbilja govori francuski?" upitao ga je asnik. Monk mu rastumai. asnik nazove arlotvilsku gimnaziju; javila mu se tajnica kole. Obeala je da e mu pronai gospou Brady. Ona se poslije javila telefonom. Provjera je trajala itav jedan dan. Mon-ku su kazali neka se opet javi istom asniku. Sada je s njim bio i bojnik iz G2, Vojne obavjetajne slube. Uz vijetnamski, veina puanstva u toj nekadanjoj francuskoj koloniji govori i francuski, osim male djece. Monka su zrakoplovom prebacili u Sajgon. Odradio je dva mandata, sa stankom izmeu njih u SAD. Na dan otpusta iz vojske, zapovjednik mu ree neka mu se javi u ured. Bijahu tamo i dvojica civila. Pukovnik izae. "Sjedite, narednice, molim vas," ree stariji i srdaniji od dvojice civila. Igrao se savijenom lulom dok je iskreniji od njih dvojice poinjao izbacivati bujicu francuskih rijei. Monk mu je odgovarao kao navijen. Tako je to trajalo deset minuta. Govori-telj francuskoga zatfm se iroko nasmijei te se okrenu kolegi. "Dobar je, Carev. Vraki dobar!" Zatim ode i on. "Onda, to ti misli o Vijetnamu?" upita ga preostali ovjek. Bijae mu etrdesetak godina; lice poneto izborano, puno iskrena zanimanja. Bila je godina 1971. "To je kua od karata, gospodine. Pada. Jo dvije godine i morat emo se povui odavde." Izgledalo je da se Carev slae. Nekoliko je puta kimnuo glavom. "Ima pravo, no nemoj to govoriti vojnicima. to e ti sada?" "Jo se nisam odluio, gospodine." "U redu. Mogao bih ja odluiti umjesto tebe. Ima dara, koji meni nedostaje. Moj prijatelj tamo vani

Amerikanac je koliko i ti i ja, ali je odrastao i proveo dvadeset godina u Francuskoj. Ako on kae da si dobar, onda je to za mene dovoljno. Zato ne bi nastavio?" "Mislite na studij?" "Tako je. Zakon o veteranima rjeava vei dio problema. Drava smatra da si to zasluia Zato ne bi iskoristio prigodu?" Tijekom slube u vojsci Monk je novac to bi mu preostao ponajvie slao doma mami, kako bi joj pomogao dii na noge njegovu mlau brau i sestre. "ak i po tom zakonu mora se imati tisuu dolara u gotovini." Carev slegnu ramenima. "Mislim da se tih tisuu dolara moe skupiti. Ako za glavni predmet studija izabere ruski jezik." "I to onda?" "Onda me nazovi. Ustanova za koju radim mogla bi ti neto ponuditi." "Gospodine, studij traje etiri godine." "Ma, mi smo strpljivi." "Kako ste uli za mene?" "U Vijetnamu su neki od naih radili na Programu 'Feniks' te su zapazili tebe i tvoj rad. Ima dobre primjedbe i preporuke u dosjeu. Dobro je to." "Vi ste iz Langleva, gospodine? Je li tako? Radite za CIA-u?" "Ma ne ba. Ja sam ti sitna riba." Carev Jordan zapravo ba i nije bio sitna riba. U nastavku karijere dospjet e do pomonika direktora CIA-e za operativne poslove. to e rei, imat e itavu pijunau pod sobom. Monk poslua savjet i upie se na Sveuilite u Virginiji u Charlottevilleu. Opet je pio aj s gospoom Brady, no sad su bili samo prijatelji. Studirao je slavistiku s ruskim jezikom kao A studijem. Njegov glavni lektor, pravi Rus, uskoro je nazivao Jasonov ruski "vrhunskim". Diplomirao je 1975. godine, u dobi od 25 godina. Odmah nakon iduega roendana primljen je u CIA-u. Nakon uobiajene temeljne obuke u Fort Pearvju, mjestu koje u Slubi zovu jednostavno "Farma", poslan je prvo u Langlev, zatim u New York, pa opet u Langlev. Pet godina i puno, puno teajeva poslije toga dobit e prvo mjesto u inozemstvu: u Nairobiju u Keniji. Desetnik Kraljevskih britanskih marinaca Meadows bio je na dunosti vedroga jutra 16. srpnja. Privrstivi ojaani rub zastave uz ue, podigne je uz jarbol do vrha. Zastava zalepra na jutarnjem povjetarcu, kazujui cijelom svijetu tko pod njom ivi. Britanska je vlada kupila zgodnu malu staru palau na keju Sofijskoj od prijanjega vlasnika, tvorniara eera. Bilo je to tik pred revoluciju. Britanci su kuu pretvorili u svoje veleposlanstvo i ostali na istom mjestu^sve.odonda. Josif Staljin, posljednji diktator koji je zapravo stanovao u dravnim apartmanima u Kremlju, ustao bi svakoga jutra, razgr-nuo zastore i ugledao na drugoj obali rijeke britansku zastavu kako lepra. Strano ga je to srdilo. Pritiskali su Britance neka se presele, ali oni nikako nisu htjeli. Zgrada je tijekom godina postala premalena a da bi udomila sve odjele to ih treba imati britansko diplomatsko predstavnitvo u Moskvi. Stoga su danas razliiti odjeli razbacani po cijelom gradu. Unato opetovanim ponudama da se svi odjeli Britanskoga veleposlanstva udome pod istim krovom ili bar unutar istoga dvorita, London je pristojno odgovarao kako e Britanci radije ostati na Sofijskoj. A budui da je zgrada suvereno britansko podruje, i ostali su. Leonid Zajcev sjedio je na suprotnoj rijenoj obali i promatrao zastavu kako je zaleprala na prvim sunanim zrakama s istoka. Taj mu prizor prizove u pamet jednu daleku uspomenu. Kad je imao osamnaest godina, Zeca su pozvali u Crvenu armiju. Nakon uobiajene oskudne temeljne obuke upuen je s tenkistima u Istonu Njemaku. Bijae obian redov. Instruktori su smatrali kako nije pogodan materijal ak ni za razvodnika. Jednoga dana godine 1955., na hodnji blizu Potsdama, on se izgubio, odvojivi se od svoje satnije u gustoj umi. Uplaen, lutao je meu drveem dok nije nabasao na pjeanu stazu. Tamo se

zaustavio i ukipio, ukoivi se od strave. Desetak metara od njega zaustavio se otvoreni terenac s etvoricom vojnika. Oito su se zaustavili radi odmora tijekom ophodnje. Dvojica su jo sjedila u vozilu, dok su druga dvojica stajala pokraj njega, puei cigarete. Drali su boce piva. Odmah je shvatio da to nisu Rusi. To su stranci, Zapadnjaci iz Saveznike misije u Potsdamu, koja je uspostavljena po odredbama etvero -stranog sporazuma od 1945. (on, dakako, nita nije znao o tomu). Znao je samo (tako su mu rekli) kako su to neprijatelji koji ele unititi socijalizam. I njega e ubiti, samo ako budu mogli. Ugledavi ga, prestali su razgovarati i zabuljili se u nj. Jedan mu se obrati: "Bok! 'Koje to tam'? Rus, siroek. Bok, Ivane!" Nije razumio ni rijei. Preko ramena mu je visjela strojnica, no ini se da je se nisu bojali. Upravo obrnuto. Dvojica su nosila crne beretke sa sjajnim mjedenim znakama i emblemima sa snopom bijelog i crvenog perja. On to nije znao, no suoio se s dijelom Pukovnije kraljevskih strijelaca. Jedan od vojnika to su izali iz automobila odvoji se od vozila i polako pode k njemu. Mislio je da e se pomokriti od straha. ovjek je takoer bio mlad, crvenokos, pjegava lica. Nasmijeio se prema Zajcevu, pruajui mu bocu. " 'Ajde, kompa. Popij si pivu." Leonid u ruci osjeti hladnou stakla. Strani vojnik ohrabrujue mu je kimao. Otrovano je, dakako. Stavi ipak grli boce na usne i otpije. Hladna tekuina dotakne mu grlo. Jako je; jae od ruskoga piva. I dobro je, premda je od njega zakaljao. Crvenokosi se nasmija. 'Ajde! Popij pivu," ree on. Zajcevu je to bio samo glas koji proizvodi zvukove. Na njegovo zaprepatenje, strani vojnik mu okrenu lea i pode nekoliko koraka prema svom vozilu. ovjek ga se uope ne boji. Naoruan je, pripadnik Crvene armije... a stranci se ale i smiju. Stajao je tako pod stablom, pio pivo i razmiljao to li bi na ovo rekao pukovnik Nikolajev. Pukovnik je zapovijedao njegovom postrojbom. Bijae mu tek tridesetak godina, no odlikovan je, jer se u ratu pokazao junakom. Kad je jednom stao kod Zaj-ceva i upitao ga odakle je, redov mu odgovori: iz sirotita. Pukovnik ga prijateljski potapa po ramenu i ree mu kako je sad naao obitelj. Zajcev je oboavao pukovnika Nikolajeva. Bio je previe ustraen, a da bi mu bacio bocu natrag. Osim toga, okus je dobar, ako i jest otrovano. Pa je popio. Poto proe deset minuta, dvojica vojnika vratie se u dip, na stranja sjedala, te stavie kape na glave. Voza je upalio motor i oni su se od-vezli dalje. Bez urbe i bez straha od njega. Crvenokosi se ak okrenuo i mahnuo mu. Oni su neprijatelji koji se spremaju napasti Rusiju, pa ipak mu mau... Kad su otili, on odbaci praznu bocu to je mogao dalje, to dublje u umu, pa je trao meu stabaljem sve dok napokon nije naiao na ruski kamion, koji ga je vratio u vojarnu. Narednik ga je kaznio s tjedan dana prekorednoga ienja jer se izgubio, no Zajcev nikad nikome nije rekao za strance i za pivo. Prije nego je strano vozilo otilo, opazio je na prednjem desnom kraju nekakve vojnike oznake, a na stranjem tanko ko-paljce sa zastavicom. Na njoj su bili krievi: jedan uspravan crveni i dva dijagonalna, jedan bijel, drugi crven. Sve to na plavoj podlozi. Smijena zastava: crvena, bijela i plava. etrdeset etiri godine nakon toga evo je opet! Lepra iznad zgrade na drugoj rijenoj obali. Zec je rijeio problem. Znao je da nije trebao ukrasti Akapovljev dokument, no sad ga vie ne moe vratiti. Moda nitko nee primijetiti da nedostaje. Dat e ga ljudima sa smijenom zastavom, koji aste pivom. Oni e valjda znati to e s time. Ustane s klupe te se uputi niz obalu prema Kamenom mostu preko rijeke Moskve prema Sofijskoj. NAIROBI, 1983. Kad je djeai dobio glavobolju i malo povienu temperaturu, majka je isprva mislila da je to ljetna prehlada. No kad je pala no, petogodinji je djeak vritao da ga boli glava te nijedno od roditelja nije moglo usnuti itavu no. Ujutro su ih susjedi u stambenoj zgradi za sovjetske diplomate (koji isto tako nisu ba dobro spavali, jer zidovi bijahu tanki, a prozori otvoreni zbog

vruine), pitali to ne valja. Ujutro majka odvede sina lijeniku. Nijedno veleposlanstvo zemalja Varavskoga pakta nije imalo lijenika samo za sebe, nego su sva dijelila istog. Dr. Svoboda pripadao je ehoslovakom predstavnitvu, ali j'e lijeio sve diplomatske obitelji komunistikoga bloka. Bijae dobar ovjek i savjestan lijenik. Trebalo mu je samo nekoliko trenutaka da otkrije to je i priopi to majci Ruskinji: malarija. Odmah je dao djeaku potrebnu dozu nivikvina/pa-ludrina (inaica koja se u to doba upotrebljavala u istonoeuropskoj medicini). Dalju kuru tableta trebalo je svakodnevno uzimati. Bez uinka. Za dva dana stanje se maloga pacijenta pogoralo. Temperatura se povisila, deko je drhtao i plakao od glavobolje. Veleposlanik je bez krzmanja dopustio da ga roditelji odmah povedu u Najrobijsku opu bolnicu. Budui da majka nije govorila engleski, s njom je poao i suprug, drugi tajnik za trgovinu Nikolaj Ilji Turkin. I dr. Winston Moi bio je iskusan lijenik. Tropske je bolesti vjerojatno poznavao bolje nego eh. Nakon pomna pregleda, uspravio se sa smijekom. "Plasmodium falciparum," objavi on. Otac se nagnu k njemu, namrtivi se u udu. On dobro zna engleski, ali to je to? "To je inaica malarije. Naalost, ta vrsta je otporna na sve lijekove to se osnivaju na kininu poput onoga to ga je propisao moj cijenjeni kolega dj, Svoboda," , Dr. Moi je dao malom pacijentu intravenoznu injekciju jaka antibiotika iroka spektra. inilo se da pomae. Isprva. Nakon tjedan dana prestalo je djelovanje antibiotika i vratilo se prijanje, loe zdravstveno stanje. Majka je sad ve bila histerina. Prezrevi sve oblike strane medicine, odluno je traila da nju i sina hitno zrakoplovom vrate u Moskvu. Veleposlanik se sloio. Djeaka su primiri u jednu od ekskluzivnih KGB-ovih klinika. Omoguila je to injenica da je drugi tajnik za trgovinu Nikolaj Turkin bio zapravo bojnik Turkin iz Prve glavne uprave KGB-a. Bila je to dobra bolnica, sa solidnim odjelom za tropsku medicinu, jer KGB-ovci su na slubi po cijelom svijetu. S obzirom na sloenost sluaja, djeaka je odmah pregledao proelnik odjela, prof. dr. Glazunov. Proitao je obje povijesti bolesti iz Nairo-bija i traio CT i ultrazvune pretrage. Te su pretrage bila tada posljednja rije medicinske tehnike i nisu se mogle obaviti gotovo nigdje drugdje u SSSR-u. Nalazi su veoma zabrinuli primarijusa. Otkrili su niz unutarnjih ranica u razvoju na vie organa. Lice mu je bilo krajnje ozbiljno dok je pozivao gospou Turkinu u svoj ured. "Sada znam to je, siguran sam. No, naalost, nema terapije. S jakom kurom antibiotika, va djeak moi e poivjeti jo mjesec dana. Vie od toga nije vjerojatno. Strano mi je ao." Uplakanu majku ispratie van. Suosjeajan laborant objasnio joj je nalaze. Rije je o rijetkoj bolesti, melioidozi, koja je vrlo rijetka i u Africi, a neto ea u Jugoistonoj Aziji. Amerikanci su je izolirali za vrijeme Vijetnamskoga rata. Kod pilota amerikih vojnih helikoptera prvo su uoeni simptomi nove i najee smrtonosne bolesti. Istraivanja su pokazala kako su helikopterski propeleri pri vrtnji iznad riinih polja pokupili fine kapljice vode iz tih polja, a neki su ih piloti naknadno udahnuli. Bacil - otporan na sve poznate antibiotike nalazio se u vodi. Rusi su to znali jer su, makar oni u to doba nisu s drugima dijelili gotovo nita od svojih otkria, poput spuve upijali znanje sa Zapada. Profesor Glazunov beziznimno je primao svaku zapadnu strunu publikaciju u svom polju rada. U dugom telefonskom razgovoru, isprekidanom gorkim jecajima, gospoda Turkina je rekla muu da e im sin umrijeti. Od meliodioze. Bojnik Turkin je zapisao taj naziv. Smjesta se uputio svom nadreenom, KGB-ovu rezidentu, pukovniku Kulijevu. Imao je suuti, ali je ostao nepopustljiv. "Da interverniram kod Amerikanaca? Jesi li poludio?" "Drue pukovnie, ako su Jenkiji to izolirali a odonda je prolo ve sedam godina moda bi mogli imati nekakav lijek." "Ali ne moemo ih pitati. Rije je o nacionalnom ponosu!" nije se sloio pukovnik. "Rije je o ivotu moga sina!" povie bojnik. "Sad je dosta. Razgovor je zavren," odreza pukovnik.

Riskirajui karijeru, Turkin poe veleposlaniku. Diplomat nije bio okrutan ovjek. Ipak, ni on se nije dao ganuti. "Razmjena poruka izmeu naega Ministarstva vanjskih poslova i State Departmenta vrlo je rijetka i ograniena je samo na predmete od interesa za dvije drave," objasni on i doda: "Uzgred, zna li pukovnik Kulijev da ste doli k meni?" "Ne zna, drue veleposlanice." "Onda mu ni ja neu kazati za dobro vae budue karijere. A neete mu ni vi rei. Ali odgovor glasi: ne!" "Da sam lan Politbiroa..." pone Turkin. "Ali niste. Vi ste mlad ovjek od trideset dvije godine, koji slui domovini usred Afrike, u Keniji. Vrlo mi je ao vaega djeaka, ali tu se nita ne moe uiniti." Sputajui se Tiiza stube Nikolaj Turkin gorko je razmatrao injenicu da se prvi sekretar KPSS Jurij Andropov danomice odrava na ivotu lijekovima koji stiu zrakoplovom iz Londona. I ode se napiti. Nije bilo lako ui u Britansko veleposlanstvo. Stojei na ploniku s drage strane keja, Zajcev je vidio veliku ukasto-smeu kuu, pa i vrh zabata, poduprta stupovljem, to je titio golema vrata od izrezbarena drva. Nikako se nije moglo jednostavno ui. Uza zid zgrade, na kojoj su prozori jo bili pokriveni kapcima, ila je ograda od elinih ploa. U njoj dvoja iroka kolna ulaza, jedan za ulaz, drugi za izlaz. Takoer elina, vrata se otvaraju elektrino i sada su oboja vrsto zatvorena. Na desnoj je strani pjeaki ulaz, no taj je preprijeen reetkama. Na ploniku straare dva ruska milicionara, provjeravajui svakoga tko bi pokuao ui. Zecu nije bilo ni na kraj pameti njima se pokazivati. Poslije prve reetke slijedi prolaz, pa opet vrata s reetkama. Izmeu prvih i drugih vrata Je kuica sa sigurnjacima samog veleposlanstva, takoer dvojicom Rusa u britanskoj slubi. Njihov je zadatak upitati dolaznika to eli, a zatim provjeriti u veleposlanstvu moe li se toga pustiti. Puno ljudi to trae vizu pokuavaju se probiti tim putem. Zajcev je besciljno odlutao prema stranjem dijelu zgrade, gdje je, u uskoj uliici, ulaz u konzularni odjel. Od sedam ujutro (koliko je sada) vrata se nee otvoriti jo tri sata; a ipak se ve stvorio stotinu metara dugaak red. Ljudi su, oito, ekali cijele noi. Stati u red znailo bi ekati jo gotovo dva dana. Vrati se stoga na elo reda. Ovoga puta ga milicionari pregledae dugim, ispitivakim pogledima. Uplaivi se, Zajcev se odvue niz kej kako bi priekao dok se veleposlanstvo ne otvori na poetku uredovnog vremena, te dok se ne pojave diplomati. Koju minutu prije deset poee se pojavljivati prvi Britanci. Stizali su automobilima. Vozila su se zaustavlja na ulaznim vratima, ali oito su svako od njih oekivali, pa su se vrata automatski otvarala da propuste automobil, pa opet za njim zatvarala. Gledajui s keja, Zajcev pomisli kako bi mogao pristupiti autu. Opet... svi imaju zatvorene prozore, a milicionari su udaljeni tek koji metar. Ljudi u autu mislili bi kako kani podnijeti nekakvu peticiju, pa ne bi htjeli otvoriti prozor. Uhitili bi ga. Policija bi vidjela to je uinio i rekla bi Akapovu. Leonid Zajcev nije bio naviknut na sloene probleme. Bijae zbunjen, ali i usredotoen na zadatak. Htio je samo dati te papire ljudima sa smijenom zastavom. Tako je cijeloga tog dugog, vrueg jutra motrio i ekao. NAIROBI, 1983. Poput svih sovjetskih diplomata, i Nikolaj Turkin imao je ograniene izvore strane valute, ukljuivi i kenijsku. Ibis Grill, Alan Bobbe's Bistro i Carnivore bili su zato daleko preskupi za njegov dep. Uputio se u Thorn Tree Cafe na otvorenom, u sklopu hotela New Stanley, zaposjeo stol u vrtu, nedaleko od velikoga starog bagrema, naruio pivo "betonirano" votkom i utonuo u oaj. Pola sata poslije mukarac negdje njegovih godina, to je za ankom bio ve ispio pola boce piva, skliznu s barskoga stolca i prie mu. Turkin zauje glas kako govori na engleskom: "Hej, razvedri se, prijatelju! Moda nije tako strano."

Rus podigne pogled. Jedva je prepoznao Amerikanca. ovjek iz njihova veleposlanstva. Turkin je radio u Upravi K Prve glavne uprave, tj. u protuobavjetajnom dijelu obavjetajne slube. Posao mu nije bio samo paziti na sve sovjetske diplomate i tititi KGB-ove operacije od stranoga prodora, nego i dobro motriti ne bi li ugledao ranjiva Zapadnjaka, pogodna za vrbovanje. Zbog toga je imao slobodu druiti se s ostalim diplomatima, ukljuivi i Zapadnjake slobodu uskraenu bilo kome od "obinoga" ruskog diplomatskog osoblja. Upravo po toj njegovoj slobodi kretanja i kontaktiranja CIA je slutila tko je stvarno Turkin; imali su i tanki dosje o njemu. No nije bilo poluge kojom bi ga se pokrenulo. ovjek je bio vrsto zaiveno dijete sovjetskog reima. Sa svoje je strane Turkin sumnjao kako je Amerikanac vjerojatno u slubi CIA-e, jer su ga ionako uili da su svi ameriki diplomati po svoj prilici cijai. Amerikanac sjedne i prui mu ruku, predstavivi se: "Jason Monk. Vi ste Nik Turkin, je li tako? Vidio sam vas na britanskoj vrtnoj zabavi prologa tjedna. Izgledate kao da su vas upravo premjestili na Grenland." Turkin se zagleda u Amerikanevo lice. Krijesta kose boje kukuruza padala mu je na elo; imao je simpatian osmijeh. Na licu, izgleda, nikakve prijetvornosti. Ma vjerojatno i nije cija. ini se kao ovjek s kojim se moe razgovarati. Nekoga drugog dana Nikolaj Turkin bi se oslonio na sve svoje godine obuke: ostao bi pristojan, ali se ne bi uputao ni u kakav dublji razgovor. No nije bio taj drugi dan. Morao je s nekim razgovarati. Poeo je i uskoro istresao sve to mu je bilo na srcu. Amerikanac ga je sluao pozorno i suosjeajno. Na podloku za pivsku au zabiljeio je rije melioidoza. Rastali su se kad je ve odavno pao mrak. Rus se vrati u uvani kompleks zgrada gdje je stanovao, a Monk u svoj stan pokraj Harry Thuku Roada. Celia Stone imala je dvadeset est godina; bijae vitka, tamnokosa, zgodna. Radila je kao pomoni tiskovni atae u Britanskom veleposlanstvu u Moskvi. Bilo joj je to prvo mjesto u inozemstvu poto su je dvije godine prije toga primili u Foreign Office, odmah nakon to je stekla diplomu ruskoga jezika i knjievnosti na Girton Collegeu u Cambridgeu. Uivala je u ivotu. Toga dana, 16. srpnja, izala je iz veleposlanstva na glavni, prednji ulaz te pogledala na parkiralite, gdje ju je ekao njezin mali, ali pouzdani rover. Iz veleposlanstva je mogla vidjeti to Zajcev nije vidio sa svog mjesta; pogled mu je prijeila puna elina ograda. Stojei na najvioj od pet stuba to od zgrade vode do parkiralita, ispresijecana podianim livadama, malim drveem, grmljem i busenjem cvijea. Preko eline ograde vidjela je golemi Kremlj kako se uzdie visoko na drugoj obali rijeke; gledala je boje: svijet -louta, oker, svijetlosmea, bijela. Zlatne lukoviaste kupole crkava blistahu na suncu, visoko iznad ogradnog zida od crvene opeke to okruuje dvor utvrdu. Velianstven pogled. Njoj slijeva i zdesna bijahu vozne rampe do kolnog ulaza; tuda je smio voziti samo veleposlanik. Nii smrtnici morali su parkirati dolje, a dalje hodati. Jednom se naao mlad diplomat koji je puno nakodio svojoj karijeri parkiravi svoju bubu pred samim ulazom, popevi se rampom. Kiilo je kao iz kabla. Nekoliko minuta nakon njega stigao je veleposlanik. Naavi da mu je mjesto zauzeto, morao je u podnoju izai iz rolls-roycea i hodati dalje. Kia je do koe promoila veleposlanika. Nimalo mu se to nije svidjelo. Celia Stone otri niza stube, kimnuvi vrataru, ude u svijet -locrveni rover i krene. Dok je izvukla auto pred kolni izlaz, debeli lim posminih vrata ve se kotrljao u stranu. Izvezla se na Sofijsku, pa skrenula lijevo, prema Kamenom mostu. Ila je na objed s novinarem Segodnje. Nije primijetila otrcana postarijega ovjeka kako krajnjim naporom tri prema njoj. Nije znala da je njen auto toga dana prvi napustio Britansko veleposlanstvo. Kameni most je najstariji stalni most preko rijeke. Davnih su dana rabili pontonske mostove, to su ih podizali u proljee, a zimi rastavljali kad bi led dovoljno odebljao da se moe njime voziti. Zbog veliine, most ne premouje samo rijeku, nego i kej Sofijsku. Da bi cestom doao na most s keja, voza mora opet skrenuti lijevo, voziti stotinjak metara dok ne doe do mjesta gdje se most vraa na tlo, polukruno okrenuti i tek onda se moe poeti uspinjati mosnim lukom. No pjeak moe ustrati izravno s keja na most iznad njega. Upravo je to Zec uinio.

Bio je na ploniku Kamenoga mosta kad je naiao crveni rover. Mahao joj je rukama, no ena u kolima samo ga je zaprepateno pogledala i nastavila vonju. Zajcev se beznadno dao u potjeru. Zapamtio je registracijski broj i vidio kako je auto na sjevernoj strani mosta skrenuo polulijevo, u prometni "pritok" Trga Borovickoga. Odredite elije Stone bijae Rosy O'Grady Pub na Znamenki. Nevjerojatna moskovska gostionica zapravo je irska. To je omiljeno mjesto irskoga veleposlanika na Staru godinu, kad se uspije izvui s utogljenih diplomatskih proslava. Posluuju i toplu hranu. Celia Stone izabrala je to mjesto za susret s ruskim novinarem. Nala je parkirno mjesto bez problema, jer si sve manje Rusa moe priutiti automobil i benzin. Parkirala je iza ugla u odnosu na gostionicu i pola pjeice k njoj. Kao i uvijek kad netko tko je oito stranac prie kakvom restoranu, beskunici i prosjaci pohrle iz vea i s plonika prema toj osobi, preprijee joj put i trae hranu. Kao mladu diplomaticu upuivali su je u Ministarstvu vanjskih poslova u Londonu prije slanja ovamo, no stvarnost bi je uvijek iznova iznenadila. Viala je prosjake u londonskoj podzemnoj eljeznici i na njujorkim ulicama "ljude u vrei", koji su, tko zna kako, skliznuli na drutvenoj ljestvici do samoga dna. No to su uglavnom osobe koje su na neki nain same to odabra-le, a karitativna je pomo udaljena tek koju ulicu. U Moskvi, prijestolnici zemlje koja je na rubu prave masovne gladi, skitnice to pruaju ruke u potrazi za novcem ili hranom jo nedavno su bili seljaci, vojnici, slubenici ili prodavai. Prizor je podsjeti na televizijske dokumentarne filmove o Treem svijetu. Vadim, orijaki vratar Rosy O'Gradyja, ugleda je nakon nekoliko metar te joj pohita ususret, grubo odgurnuvi ustranu nekoliko sunarodnjaka, kako bi osigurao siguran prolaz za ivotno vanu deviznu muteriju restorana u kojemu radi. Celijine je osjeaje uvrijedio prizor poniavanja prosjaka, i to od ruke drugoga Rusa, pa je blago prosvjedovala. No Vadim jednostavno protegnu dugu, miiavu ruku izmeu nje i reda ruku to prose, otvori vrata restorana i uvede je. Kontrast bijae jak: s jedne strane pranjava ulica s gladnim ljudima; s druge, ivahno avrljanje njih pedesetero dovoljno bogatih te si mogu za objed priutiti meso i ribu. Budui da je dobra srca, uvijek joj je u Moskvi bilo neugodno objedovati ili lifs*. I_ : *

*% veerati u restoranu. Stalno je nastojala pomiriti jelo na svom tanjuru s gladnima pred vratima. Dobro raspoloen, ruski joj novinar veselo domahnu sjedei za stolom u kutu; on nema takvih problema. Prouavao je popis zakuski kao predjela; odlui se za arhangelske raie. Zajcev se za to vrijeme nije predavao. Pretraio je itav Trg Borovickoga ne bi li pronaao crveni rover, no nije ga bilo. Pregledao je i sve ulice oko trga, lijevo i desno. Traio je crveni auto, ali ga nije naao. Napokon se uputi glavnom avenijom na gornjoj strani trga. Ugodno se iznenadio opazivi rover dvjestotinjak metara pred sobom, na uglu blizu gostionice. Ne razlikujui se od ostalih ekaa, ekao je strpljivo kako mogu samo ljudi koje ivot zaista nije mazio. Zajcev tako zauze mjesto pokraj rovera i stane ekati svoj trenutak. NAIROBI, 1983. Deset je godina prolo otkako je Jason Monk bio na drugoj godini studija na Sveuilitu u Virginiji. Izgubio je vezu s mnogim tadanjim kolegama studentima. Ali Normana Steina jo se dobro sjea.

Bilo je to udno prijateljstvo: ragbija sa sela, srednjeg rasta, ali miiav, te ne-sporta, idov, lijeniki sin iz Frederick-sburga. Spojio ih je zajedniki smisao za jedak humor. Kako je Monk bio nadaren za jezike, tako se Stein na studiju biologije pokazao gotovo genijem. Diplomirao je s odlikom godinu dana prije Monka te je nastavio studirati medicinu. Vezu su odravali na uobiajeni nain: boinim estitkama. Prije dvije godine u Washingtonu je ugledao u restoranu svojeg prijatelja iz studentskih dana kako sam objeduje. Bilo je to ba prije nego su ga poslali u Keniju. Imali su pola sata vremena prije dolaska ovjeka s kime se lijenik imao sastati. Dovoljno da ispripovijedaju jedan drugomu to se s njima dogaalo u meuvremenu. Ipak, Monk je morao lagati i rei kako radi za Ministarstvo vanjskih poslova. Stein je za doktorat odabrao temu iz tropske medicine. Ve tada se radovao buduem mjestu u istraivakom odjelu Vojne bolnice Waltera Reeda. U svom stanu u Nairobiju Jason Monk u adresaru potrai broj i nazove. Mutan glas odgovori tek na deseto zvono. "Da?" "Bog, Norm. Ovdje Jason Monk." Stanka. "Odlino. Gdje si?" "U Nairobiju." "Izvrsno. U Nairobiju, naravno. I koliko je sada tamo sati?" Monk mu ree: podne. "Ovdje je pet ujutro, 'bem ti! A budilica mi je navijena na sedam. Dijete mi plae, rastu mu zubi. Kasno sam zaspao, vrlo kasno. Ba ti hvala, kompa." "Smiri se, Norm. Reci mi neto: jesi li ikad uo za neto to se zove melioidoza?" Stanka. Kad je lijenik progovorio, u glasu mu vie nije bilo ni traga pospanosti. "Zato pita?" Monk mu ispria priu. Ne o ruskom diplomatu. Rekao je da je rije o petogodinjem sinu njegova znanca. Mali bi mogao umrijeti, a neto je nauo da u Americi znaju kako se nositi s tom boleu." "Kai mi svoj broj. Okrenut u nekoliko brojeva, pa u ti se javiti," odgovori Stein. U pet poslijepodne zazvonio je Monkov telefon. "Evo, moda neto imam," ree epidemiolog. "Sluaj: stvar je revolucionarna, ali jo je u povojima, ispituje se. Testirali smo i ini se da ide dobro. Za sada. No nismo preparat jo ni podnijeli na ispitavanje UHL-u. A kamoli da bi lijek dobio dozvolu. Testiranje jo nije dovreno." U SAD Uprava za hranu i lijekove (UHL) mora provjeriti svaki novi lijek prije njegova izlaska na trite. Dr. Stein je opisivao vrlo rani cefalosporinski antibiotik, koji tada 1983. nije jo imao imena. Na tritu e se krajem osamdesetih prodavati kao ceftazidim, dok se danas zove jednostavno CZ-1. Danas je to uobiajeni lijek za melioidozu. "Mogao bi izazivati nuspojave. To jo ne znamo," upozori ga Stein. "Koliko se dugo razvijaju te nuspojave?" "Pojma nemam." "Gledaj, ako e mali umrijeti za tri tjedna, to ima izgubiti?" Stein duboko uzdahnu, pa kaza: "Ne znam. Ali to je protiv svih pravila." "Kunem se: nikada nitko nee znati. Hajde, Norm, zbog svih onih komada to sam ti ih nabavljao..." Smijeh se zakotrlja niza icu od Chevy Chasea u Marylandu sve do Nairobija u Keniji. "Ako samo kae Becky, ubit u te," doda jo lijenik i spusti slualicu. Dva dana poslije na Monkovo je ime u Veleposlanstvo stigao omot, poslan preko meunarodnog otpravnika poiljki. U omotu je bila vakumska boica sa suhim ledom. Kratka, nepotpisana uputa govorila je da su u ledu dvije ampule. Monk nazove Sovjetsko veleposlanstvo i ostavi u trgovinskom odjelu poruku za drugoga tajnika Turkina. "Ne zaboravi na dogovor za pivo danas u est," ree on. Poruku su prenijeli i puk. Kulijevu. "Tko je taj Monk?" upita on Turkina. "Ameriki diplomat. Izgleda kako je razoaran amerikom politikom u Africi. Pokuavam ga razviti, pridobiti ga kao izvor." Kulijev brzo i zadovoljno zakima glavom. Dobar posao! Takve stvari vole u Jazenjevu, rado e ih proitati u izvjeu. U Thom Tree Cafe'u Monk preda poiljku. Turkin je

oprezno zvjerao po kavani, ako bi ga vidio netko od njegovih. U omotu je mogao biti novac. "to je to?" upita on. Monk mu objasni. "Moda i nee pomoi, ali odmoi nee sigurno," ree na kraju. Rus se sav ukoi, pa upita: "I... to eli zauzvrat za ovaj... dar?" Oito, trait e neto zauzvrat. "Jesi li bio iskren u vezi s djetetom? Ili si se pretvarao?" "Nije bilo pretvaranja ni lai. Ovoga puta ne. Mi se uvijek pretvaramo; mislim, ljudi poput tebe i mene. Ali ovoga puta ne." Zapravo je Monk ve provjerio sve u Opoj bolnici Nairobi. Dr. VVinston Moi je potvrdio osnovne injenice. Gadno... ali i svijet je ovaj gadan mislio je. Ustao je od stola. U skladu s pravilima, trebao bi odmah dobro pritisnuti Rusa da mu neto kae, oda neku tajnu. No znao je da pria o siniu nije pretvaranje; ovoga puta nije. Ako se mora tako ponaati, radije e biti ista ulica u Bronxu. "Uzmi, kompa. Nadam se da lijei. Besplatno je." Ode. Na pola puta ga zaustavi sada ve poznat glas. "Gospodine Monk, znate li ruski?" Monk kimnu: "Poneto." "Tako sam i mislio. Onda ete razumjeti rije spasiba fhva-la')." Izala je iz Rosy O'Gradyja odmah nakon dva te se pribliavala vozakim vratima svog auta. Rover ima sredinje zakljuavanje. Stoga su se, im je otkljuala vozaka vrata, automatski otkljuala i ostala. Ve je privrstila sigurnosni pojas, upalila motor i htjela krenuti, kad se otvorie suvozaka vrata. Pogleda ga zapanjena. Stajao je na otvorenim vratima u staroj vojnikoj kabanici; na prsima mu etiri zamrljane kolajne, na licu ekinje. Kad je otvorio usta, zablistae tri elina prednja zuba. Ubaci joj dosje u krilo. Lako je razumjela to je kazao na ruskom: "Dajte to gospodinu veleposlaniku, molim vas. Za pivo!" Njegov ju je izgled preplaio. Oito je ovjek lud; mogao bi biti shizofrenik. Takvi znaju biti opasni. Bijela u licu, Celia Stone se izveze na ulicu. Otvorena vrata landarala su dok ih nije zatvorio vjetar izazvan kretanjem auta. Bacivi tu smijenu peticiju to li je ve na pod ispred suvozakoga sjedala, odvezla se natrag u veleposlanstvo. Bilo je nekoliko minuta do podneva tog istog dana, 16. srpnja, kad je Igor Komarov, sjedei u svom uredu na prvom katu kue kraj Kiseljnog bulevara, interfonom pozvao svog tajnika. "Jeste li stigli proitati dokument koji sam vam juer dao na uvid?" upita on. "Itekako, gospodine predsjednie. Sjajan je, ako smijem rei," odgovori Akapov. Svi Komarovljevi ljudi oslovljavaju ga s "predsjednie"; misli se na to to je predsjednik Izvrnog odbora Saveza domoljubnih snaga. No oni su uvjereni kako nee proi ni godina dana a zvat e ga "gospodine predsjednie" iz drugih razloga. "Hvala. Onda mi ga, molim vas, vratite." Interfon zamuknu. Akapov usta i ode do zidnoga sefa. Kombinaciju je znao napamet, pa odabra potrebnih est znamenaka. Poto se vrata otvorie, potrai pogledom sveanj listova uvezan u crnu tanku ljepenku. Nije ga bilo. Sav zbunjen, isprazni sadraj sefa spis po spis, papir po papir. Strava ga hladnim klijetima uhvati za srce; bio je u panici i nevjerici istodobno. Sabravi se, pone potragu opet iz poetka. Kleei na sagu slagao je oko sebe spise, pregledavajui ih ponovno list po list. Nema crnoga dosjea. Grake hladna znoja iz-bie mu na elu. Cijelo je jutro spokojno radio u uredu, uvjeren kako je sino prije odlaska dobro spremio sve tajne dokumente. Uvijek je tako postupao. Bijae on ovjek navike. Nakon sefa pone pretraivati ladice radnoga stola. Nita. Pretraio je zatim pod pod stolom, na koncu ak i vitrinu i ormar za kapute. Koju minutu prije jedan pokuca na vrata Igora Komarova. Poto je bio priputen k njemu, priznao mu je da ne moe pronai dosje. Predsjedniki je kandidat nekoliko sekundi nijemo zurio u njega. ovjek za kojega veina svijeta dri kako e biti novi predsjednik Rusije vrlo je sloena osoba. Iza svoje javne slike, on radije zadrava za sebe vei dio svoje stvarne osobe. Ne moe se nai osoba suprotnija njegovu prethodniku, zbaenom irinov-skom, koga Komarov danas otvoreno naziva lakrdijaem. Komarov je ovjek srednjega stasa, uredno podiane elino sijede kose, glatko izbrijan. Dvije

najoitije osobine su mu opsjednutost osobnom higijenom i duboka odbojnost prema tjelesnom dodiru. Za razliku od veine ruskih politiara koji vole prijateljsko udaranje dlanom po leima, dobroudno grljenje i ispijanje votke nakon zdravica - Komarov u svojoj okolini vrsto zahtijeva formalno odijevanje i ophoenje. Teko da je ikad odjenuo odoru Crne garde. Obino nosi sivo odijelo sa sakoom dvorednoga kopanja, bijelu koulju i kravatu. Godinama se bavi politikom, no vrlo je malo ljudi koji imaju osobni odnos s njime, a nitko se i ne pravi da mu je blizak prijatelj. Nikita Ivanovi Akapov mu je ve deset godina povjerljivi osobni tajnik, a ipak je njihov odnos i danas odnos gospodara s ropski odanim slugom. Za razliku od Mjerna, koji je uzdigao neke meu svojim osobljem do drugova Si piu i igranju tenisa, Komarov koliko se zna - doputa samo jednom ovjeku, svom efu sigurnosti, pukovniku Anatoliju Griinu, da ga zove imenom. No kao i svi uspjeni politiari, Komarov se kameleonski pretvara kad mora. Pred medijima, u rijetkim prigodama kad se s novinarima osobno susree, on postaje dubokouman dravnik. Pred skupovima pristaa preobraava se na nain koji neprestance pobuuje Akapovljevo iskreno i duboko divljenje. Za govornicom je govornik, glas naroda, to izgovara sve nade, strahove i udnje tih ljudi, njihov gnjev i predrasude - sve to iznenaujue tono. Za njih i samo za njih igra lik otvorenoga, pukoga ovjeka. Ispod obaju likova skriva se trei, koga se Akapov plai. I sam nagovjetaj pojave toga treega ovjeka bijae dosta da svi oko njega: suradnici, osoblje i straari budu u stanju stalne pokornosti, koju je on i zahtijevao. Samo dvaput u deset godina vidio je Nikita Akapov demonski gnjev kako nekontrolirano suklja iz njega. Jo desetak puta bijae svjedok borbi za nadzor nad tim bijesom, koja bi svaki put uspjela. Dvaput kad suzdravanje nije uspjelo, Akapov je vidio ovjeka koji gaje opinjavao, vladao njime i nadzirao ga, ovief, i/f - ,* .r,t;*3 r #,%, ka koga je slijedio i oboavao, kako se pretvara u vriteeg, bijesnog demona. upao je i bacao telefone, vaze i tintarnice na drue sluge to su ga uvrijedili. Jedan je od viih zapovjednika Crne garde tada zajecao pred njim. Psovao je i urlao strasnije nego je Akapov ikad ikoga uo, razbijao pokustvo. Jednom su ga morali zadrati da tekim bjelokosnim ravnalom doslovce ne ubije ovjeka. Akapov je znao koji su znakovi koji govore da bijes predsjednika SDS-a samo to nije izbio na povrinu: Komarovljevo bi lice postalo mrtvaki blijedo, ponaanje jo formalnije i ljubaznije nego inae, ali na vrhovima jagodica gorjele su mu dvije crvene mrlje. "Hoete rei da ste ga izgubili, Nikita Ivanoviu?" "Nije izgubljen, gospodine predsjednie. ini se da se zametnuo." "Taj je dokument tajniji od iega to ste prije imali u rukama. Proitali ste ga, pa moete razumjeti zato je tako." "Razumijem itekako, gospodine predsjednie." "Postoje samo tri primjerka, Nikita. Dva su u mojem sefu. Samo najui krug mojih najbliih suradnika moi e ga vidjeti. Ja sam ga ak sam otipkao. Ja, Igor Komarov, otipkao sam ga od prve do posljednje stranice; nisam se pouzdao ni u jednu tipkaicu. Toliko je to povjerljivo." "Vrlo mudro, gospodine predsjednie." "Vas ubrajam... to jest, ubrajao sam vas u taj najui krug. Zato sam vam pourio pokazati spis. I sad mi velite da ste ga izgubili."

"Zametnuo se, privremeno se zagubio. Uvjeravam vas, gospodine predsjednie." Komarov je buljio u njega hipnotikim pogledom koji je kadar zaarati sumnjiavce i natjerati ih na suradnju ili im utjerati strah u kosti. Na jagodinim kostima blijedoga lica gorjele su crvene mrlje. "Kad ste ga posljednji put vidjeli?" "Sino, gospodine predsjednie. Ostao sam dulje kako bih ga u miru proitao. Otiao sam u osam naveer." Komarov kimnu. Knjiga deurstva nonih straara e to potvrditi ili opovrgnuti. "Ponijeli ste ga sa sobom. Unato mojoj zapovijedi, dopustili ste da dosje izae iz zgrade." "Ne, gospodine predsjednie; kunem se. Zakljuao sam ga u sef. Nikad ne bih ostavio povjerljiv spis otvoreno leati, niti bih ga ponio doma." "Sada nije u sefu?" Akapov proguta, no usta mu bijahu suha, bez pljuvake. "Koliko ste puta otvarali sef prije mojega poziva?" "Nijednom, gospodine predsjednie. Poslije vaeg poziva prvi sam put otkljuao sef." "Bio je zakljuan?" "Da, kao obino." "Je li netko u nj provalio?" "ini se da ne, gospodine predsjednie." "Jeste li pretraili sobu?" "Od vrha do dna i od kraja do kraja. Ne razumijem." Komarov porazmisli nekoliko trenutaka. Iza bezizraajna lica osjeao je kako u njemu raste panika. Napokon nazove sigurnosni ured u prizemlju. "Zatvorite zgradu! Nitko nee ui ni izai. Pozovite pukovnika Griina! Recite mu neka doe u moj ured. Odmah! Gdje god bio, to god radio, neka u roku od jednog sata bude ovdje." Podigavi kaiprst s tipke interfona, pogleda svog problijed-jelog osobnog tajnika, koji je drhtao. "Vratite se u svoj ured! Ni s kim nemojte razgovarati. Tamo ekajte dalje upute." Kao inteligentna, neudana i suvremena mlada ena, Celia Stone odavno je odluila da ima pravo uivati kad god i s kim god joj se svidi. Upravo su joj se sviali mladi, snani miii Huga Graya, koji je stigao u Moskvu prije jedva dva mjeseca, est mjeseci nakon nje. Hugo bijae pomoni kulturni atae, istoga diplomatskog ranga kao i ona, ali dvije godine stariji, takoer samac. Oboje su imali po malen, ali funkcionalan stan u stambenoj zgradi dodijeljenoj osoblju Britanskoga veleposlanstva blizu Ku-tuzovskoga prospekta. Bijae to etvrtast, upalj stambeni blok, s poploanim dvoritem parkiralitem u sredini i milicijskom straom na kolnom ulazu. ak i u postkomunistikoj Rusiji posve je normalno da se nadzire tko ulazi i tko izlazi, no tako bar nitko ne unitava aute. Nakon objeda odvezla se opet iza zatitnog zaslona Veleposlanstva na Sofijskoj te napisala biljeku o objedu s novinarem. Vei dio razgovora odnosio se na jueranju smrt predsjednika erkasova i nagaanja to e se sada dogoditi. Uvjeravala je novinara kako se Britanci i dalje duboko zanimaju za ruske dogaaje, nadajui se da joj novinar vjeruje. Pazit e kad e izai njegov lanak. U pet se odvezla u svoj stan, kako bi se okupala i malko odmorila. U osam je bila dogovorila veeru s Hugom Gravem, a nakon nje kanila je da se oboje vrate u njezin stan. Nije te noi kanila ba puno spavati. U etiri poslijepodne pukovnik Anatolij Griin stekao je uvjerenje kako traeni dokument nije u zgradi. Priopio je to Igoru Komarovu, sjedei u njegovu uredu. Za etiri su godine dvojica mukaraca postala meuovisna. Griin je 1994. dao ostavku u Drugoj glavnoj upravi KGB-a, u inu pukovnika. Bijae duboko i potpuno razoaran. Poslije formalnoga kraja komunizma 1991. bivi je KGB, prema njegovu miljenju, postao obijeljeni grob. Jo prije toga u rujnu 1991. Mihail Gorbaov razbio je najvei sigurnosni aparat na svijetu na dijelove,

stavivi razliite dijelove pod posve odijeljena zapovjednitva. Odio za inozemni obavjetajni rad, Prva glavna uprava, ostala je u svom starom sjeditu u Jazenjevu, blizu moskovske prstenaste ceste, no odonda se zove Inozemna obavjetajna sluba -SVR. I to je ve dovoljno loe. Jo je gore to je Griinov dio slube, Druga glavna uprava, do tada odgovorna za sigurnost u zemlji, pronalaenje stranih pijuna i suzbijanje nezadovoljnika, sada ukopljena, preimenovana u FSB - Saveznu sigurnosnu slubu (jer Rusija je savezna drava - Ruska Federacija). Od nje se dalje zatrailo neka smanji svoje ovlasti i mo na karikaturu onoga to je nekada bila. Griin je sve to motrio s gnuanjem. Rusi su narod kojemu treba stega - vrsta, katkad i vrlo stroga stega. Druga glavna uprava ju je provodila. Tri godine je podnosio reforme, nadajui se kako e dogurati do general-bojnika, no zatim odusta i da otkaz. Godinu dana nakon toga Igor Komarov ga je zaposlio kao efa svog osobnog osiguranja; Komarov je tada bio tek lan Po-litbiroa stare Liberalno-demokratske stranke. Dvojica su ljudi zajedno rasli u istaknutosti i moi; a jo ih toliko toga eka... Te je godine Griin iskoristio za stvaranje i obuku Komarovljeve osobne strae, do kraja odane voi. Crna garda broji est tisua spremnih mladia, kojima Griin osobno zapovijeda. Gardi pomau Mladi borci SDS-ova organizacija mladei; njih je 20.000. Svi su odani pravoj ideologiji i fanatino vjerni Komarovu. Zapovijeda im takoer Griin. Najskromniji ulini prodava moe se obratiti Komarovu kao sebi ravnu, no to je dio uloge "ovjeka iz naroda", drugarstva kakvo se oekuje od politiara u Rusiji. No u svom osobnom krugu Komarov zahtijeva formalno obraanje od svih, osim od nekolicine odabranih. "Siguran si da dosje nije vie u zgradi?" pitao je Komarov. "Ne moe biti, Igore Viktoroviu. Za dva smo sata praktiki okrenuli itavu zgradu naglavce. Svaki ormar, svaku ladicu, ormari za spise, sef, sve! Ispitali smo sve prozore i doprozornike, svaki pojedini etvorni metar poda. Nije bilo provale." "Strunjak iz tvornice to je proizvela sef upravo je dovrio ispitivanje. Sef nije nasilno otvaran. Ili ga je otvorio netko tko zna kombinaciju ili dosjea nikad nije ni bilo u njemu. Sinonje smee je takoer pronaeno i pretraeno. Nita. "Psi su odvezani s lanaca u sedam naveer. Poslije toga nitko nije uao u zgradu. Noni su uvari oslobodili dnevnu smjenu u est i oni su otili deset minuta nakon toga. Akapov je ostao u svom uredu do osam. Pozvali smo na ispitivanje psetara koji je sino bio u smjeni. On se kune kako je sino tri puta vezivao pse kako bi pustio slubenike koji su dokasna radili da se izvezu autima. Akapov je bio posljednji. Tako je zapisano i u knjizi deurstva." "I?" pitao je Komarov. "Ljudska pogreka ili ljudska zlonamjernost. Poslao sam po dvojicu nonih uvara koji su uvali zgradu od Akapovljeva odlaska u osam do jutros u est, kad je dola jutarnja smjena. Jutarnji su uvari bili sami u zgradi do dolaska uredskog osoblja oko osam. Dva sata. No jutarnji se uvar koji je obilazio taj dio kune da su vrata svih soba'na ovom katu bila zakljuana. Svi su to potvrdili, ukljuivi i Akapova." "to ti misli, Anatolij?" "Ili je Akapov ponio dosje sa sobom nemarom ili hotimice ili ga nije zakljuao pa ga je odnio netko od none smjene. Imaju kljueve svih uredskih prostorija." "Znai: Akapov?" "On je svakako prvi osumnjieni. Obavili smo premetainu u njegovu stanu. U njegovoj nazonosti. Nita. Mislio sam da ga je ponio sa sobom pa izgubio aktovku. Takva se stvar jednom dogodila u Ministarstvu obrane. Ja sam vodio istragu. Ispostavilo se da nije rije o pijunai, nego o krajnjem nemaru. Odgovorna je osoba poslana u logor. No Akapovljeva je torba ista koju uvijek nosi. Tri osobe su je prepoznale." "Dakle, namjerno je to uinio?"

"Mogue. No ima jedna nevolja u vezi s time. Zato je jutros doao i ekao da bude uhvaen? Imao je dvanaest sati vremena da nestane. Moda bih ga trebao ispitati malo... hm... temeljitije. Ili e priznati, ili emo znati kako on to nije uinio." "Doputam." "A poslije?" Igor Komarov okrenu se u svom okretnom direktorskom stolcu prema prozoru. Prilino je dugo razmiljao. "Akapov je bio vrlo dobar osobni tajnik," ree napokon. "No nakon ovoga, morat e ga se zamijeniti. Problem je u ovome: vidio je dokument iji je sadraj vrlo tajan. Ako ga zadrim, ali na manjem radnom mjestu ili ga otpustim, mogao bi se osjetiti povrijeen te poeljeti progovoriti, otkriti to je proitao. A to bi bila teta, velika teta... " "Razumijem posve," spremno e pukovnik Griin. Tada su upravo stigla dvojica ustraenih nonih uvara, pa se Griin spusti kako bi ih ispitao. Do devet naveer zavrena je pretraga vojarne Crne garde pokraj Moskve. Kako su i pretraitelji i oekivali, nisu otkrili nita osim oekivanog: higijenski pribor i pornografske asopise. Dvojicu uvara su razdvojili i ispitavali svakoga u drugoj sobi. Griin ih je osobno ispitivao. Oito su bili prestravljeni njegovim dolaskom; imali su i zato. Dobar glas daleko se uje. Od vremena do vremena urlao im je psovke u uho, no za obojicu prestraenih ljudi najgore je bilo kad bi im sjeo blizu i aptao pojedinosti postupka to ih eka ako ih uhvati da su mu lagali. Do osam je imao cjelovitu sliku dogaaja prole noi. Znao je da su zgradu ophodili neredovito i povrno, te da su puno vremena proveli gledajui televizijski program, kako bi saznali to vie o Predsjednikovoj smrti. Tek tada je saznao i za postojanje istaa. Pustili su ga u kuu u deset. Kao obino. Kroz podzemni prolaz. Nitko ga nije pratio. Trebala su obojica straara kako bi otvorila troja vrata, jer jedan ima ifru za ulina vrata, drugi za unutarnja, a obojica za srednja vrata. uvari su vidjeli da je stari poeo od najviega kata. Kao obino. Tada su se odvojili od televizora kako bi otkljuali urede na srednjem katu, gdje je smjeteno najvie vodstvo stranke. Jedan od njih dvojice stajao je na vratima Komarovljeva ureda sve dok ienje nije bilo zavreno, te je tada ponovno zakljuao vrata. Obojica su se zatim spustila dok je ista dovravao posao na tom katu. Kao i obino. Dakle... ista je bio sam u Akapov-ljevoj sobi. I otiao je ranije nego obino, u sitne sate. U devet su Akapova, smrtno blijeda, ispratili iz zgrade. Po-vezli su se njegovim automobilom, no vozio je jedan crni gardist. Drugi je sjedio kraj nesretnoga tajnika na stranjem sjedalu. Nisu se odvezli u Akapovljev stan, nego se automobil uputio izvan grada, u jedno od naselja Mladih boraca. Do devet je pukovnik Griin proitao sve to ga je zanimalo iz popisa i osobnih dosjea Personalnog odjela. Pronaao je podatke o izvjesnom Zajcevu, Leonidu, starom 63 godine, uredskom istau. Bijae nave'dena i adresa stanovanja, no ovjek je otiao. Oekivali su ga doma u deset. Nije se pojavio. U pono se pukovnik Griin, praen trojicom crnih gardista, uputi u posjet starevu stanu. U isto se doba Celia Stone otkotrljala sa svog mladog ljubavnika, sretno se smijeei, te posegnula za cigaretom. Malo je puila, no ovo bijae jedan od tih rijetkih trenutaka. Hugo Gray leae nauznak na postelji, neprestance daui. On je snaan mladi, koji odrava kondiciju skvoem i plivanjem, no prola dva sata dobro su ga iscijedila. Ne prvi put, pitao se zato je Bog tako uredio stvari da udnja ene pohotnice uvijek nadmauje mukareve mogunosti. To je strano nepravedno. U tami Celia Stone povue dug dim. Uivajui u nikotinu, nagnu se nad ljubavnika i stane mu mrsiti kestenjaste kovre. "Kako li si samo postao kulturni atae?" zezala ga je. "Ne zna razlikovati Turgenjeva od Ljermontova." "I ne moram," proguna Gray. "Ja sam ovdje da Rusima govorim o naoi kulturi: Shakesoeareu.

sestrama Bronte i tako to." 53* , -