CIJENITE SVOJ NOVAC !!

PRETPLATA: 3 BROJA - KUNA 30,- 6 BROJEVA - KUNA 60,-

12 BROJEVA-KUNA 120,-

Uplatu izvršiti općom ili poseb­nom uplatnicom ZAP na žiro račun

30101-601-157181,poziv na broj 9901.

Kopiiu uplatnice Saliite zajedno s ispunjenim kuponom na adresu: BAKAL d.o.o., Bosanska 10, 41000 ZAGREB.

PRETPLATNI KUPON

Ime i prezime:

Adresa:

Grad:

Pretplaćujem se na:| 3 6 12 brojeva FUTURE j

SF&F KLUB KNJIGE fNA

RUDŽ

BENI

CE

ZA KN

JIGE

POTR

AŽITE

NA

SLIJE

DEĆI

M ST

RANI

CAMA

FU

TURE

Ukoliko ste propustili neki od već objavljenih brojeva FUTURE, ovo je prava prigoda da ih nabavite

po cijeni od 10,- KUNA po primjerku + poštanski troškovi.

Narudžbe na adresu:BAKAL d.o.o.,Bosanska 10,41000 ZAGREB

ili na telefone:041/579-877,041/426-666/ k. 214

SADRŽAJRobert A. Heinlein NEUGODNO ZANIMANJE DOUGLASA HOAGA............................ 8Scott EdelsteinBAŠTINA............................................. 41George R.R. MartinU PROKLETOJ ZEM LJI.................... 53Dražen CukinaČUVAR................................................ 71ZIDNI SA T..........................................74PET MINUTA..................................... 76Rod SerlingJEDINI PREŽIVJELI......................... 79Vesna GoršeLOŠA TRGOVINA..............................95William GibsonSKINNEROVA SOBA....................... 101Robert E. HowardBAZEN CRNOGA STVORA.............111

£ 2 BakalPUBLICATION 1994.

FUTURAmjesečnik za znanstvenu beletristiku i fantastiku

NAKLADNIK Bakal d.o.o.,Bosanska 10, 41000 Zagreb Tel. 041 /579-877

Za nakladnika:GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIKKrsto A. Mažuranić Tel. 041 /426-666/21 4Urednikov naslov: Slavonska 1, 41430 SAMOBOR

Naslov ureda: Bosanska 10, Zagreb

TISAK: X-PRESS, Zagreb

Naslovnica: Aleksandar Žiljak, © 1994.

Svi prilozi © FUTURA 1994. Autorska prava vraćena vlasnicima. Nenaručeni prilozi se ne vraćaju.

SF&F5

Godište III broj 7 /srpanj 1994. UKUPNI BROJ: 21 ISSN 1 3 3 0 - 5 1 15

Mišljenjem br. 532-03-1/92-01 MINISTARSTVA KULTURE I PROSVJETE REPUBLIKE HRVATSKE, od 13. listopada 1992., književni časopis FUTURA oslobođen je plaćanja poreza na promet

CIJENE OGLASNOG PROSTORA:1/1 omotna stranica 800,-KUNA

j 1/1 unutarnja stranica 400,-KUNA 1/2 unutarnja stranica 250,- KUNA

UVODNIK

Štovani Futuričari

Horror vacui: strah od praznine.Sad na stranu što ta sintagma znači u fizici — u poslu pi­

sanja ona opisuje stanje kad pred sobom imate prazni papir (ili ekran) i zadatak da taj papir (ili ekran) napunite tekstom (poželjno smislenim). Pisci to zovu “piščevom blokadom” a djeca “ne znam što bih napisao-la”.

Tako i ja svakoga mjeseca sjednem pred ekran ne bih li ga napunio slovima. Sva sreća, pa sam glambrlja (tako je moja druga baka — ona iz Novog Vinodolskog — zvala one koje u Zagorju zovu klafračama: brbljavcima; ne znam kako ta stvo­renja zovu u Dalmaciji, Istri, Slavoniji...), pa nemam pro­blema sročiti ove moje proslove. (Takav mi se horror vacui dogodio samo jednom, u F13; pa sad ne budi praznovjeran...)

Najlakše je početi tako da se na nešto pomisli. Dalje ide samo od sebe. Pod uvjetom da ste glambrlja.

Evo, ja pomišljam na poriluk. U principu, proizvodnja časopisa i knjiga ne razlikuje se od proizvodnje poriluka: sve to ima krajnju svrhu da se proda konzumentima. A kako da se proda, kad...

Nekidan smo dobili vrlo originalnu narudžbu za novi “Mit”: čovjek je iz FUTURE izrezao narudžbenicu pa je neispunjenu spakirao u kovertu na kojoj nije napisao svoju povratnu adre­su — pa nek, si Katica-za-sve Mihaela misli! Čak je i poštan­ski žig potpuno nejasan pa se ne možemo lokal-županijski rugati “bedastom... tome i tome” (znate već kako to ide).

Imam i nekoliko pripovjedaka za koje ne znam čije su: četi­ri komada, sve lijepo otipkane na stroju, numerirane stranice, na kraju piše “KRAJ”, ali ni naslova, ni imena, ni adrese... Pa dva zahtjeva da pošaljem Upute piscima... i jednu dugačku rečenicu...

(Usput, molba onima koji još možda ne znaju: ne šaljite pripovjetku prije nego što prethodno zatražite Upute o slanju pripovjedaka.)

Dajte, ljudi, napišite svoju adresu. I ne samo na koverti, nego i unutra, na papiru kojega šaljete. Pogotovo, ako u istoj koverti šaljete nekoliko stvari, a sve adresirate Bakalu. Onda 6

narudžbeno/financijske stvari idu Mihaeli a uredničke meni u Samobor, pa se moramo loviti i međusobno si dojavljivati adrese i ine podatke, pa nastane kaos i kojekakve zavrzlame.

I još nešto: pretplatnici, kad vam stigne vaša FUTURA nemojte nestrpljivo, u žaru razumljiva oduševljenja uzdrhta- lim prstima podrapati kovertu i bezdušno je odbaciti! Najprije pažljivo pogledajte svoju adresu na koverti. Vidjet ćete, da iza vašega prezimena piše nekakva brojka u zagradi, ovako: ONOFRIGOPRIJEZORIJE GRIZOLOMPRITOVARIKOVE- TOVIĆ (21). Eh, ovo “(21)” znači daje prema našoj evidenciji broj 21 posljednji kojega vam šaljemo, tojest, daje vrijeme da obnovite pretplatu. Time ćete izbjeći onaj strašan šok (vrijeme leti a dike mi... pardon, FUTURE mi neima) i telefonske im­pulse kad nazivate i rogoborite...

I svakako, svakako, kad produžujete pretplatu pošaljite fotokopiju uplatnice. To je viša sila i mi tu ne možemo pomoći: ako nam ne pošaljete tu fotokopiju Mihaela jednostavno ne može saznati da ste se pretplatili. (A bolje je pretplatiti se nego Vjesniku pardon Tisaku poklanjati kune, zar ne? Bolje te kune bacite na cestu da ih nađe kakav siromak pa si pomo­gne...)

A mi se tako trudimo! Štoviše, ne radimo po onoj, “obećanje ludom radovanje”, nego zaista: evo, u ovome broju ni manje ni više nego Gibson! Gibson, ljudi dragi, Gibson, i to baš Wil­liam! Pravi kyber-pancy kako je to dosjetljivo nazvao jedan čitatelj. Pa usput, kao iznenađenje, originalni, Howardov Co- nan. I prava, pravcata Zona sumraka. I Martinov horror. Sve, baš sve, da ugodimo vašim željama.

A što se želja tiče — problem! Pogledajte izvještaj o an­keti... Dakle, ako vam se u FUTURI nešto ne svidi, stisnite zube, pomislite kako se to možda sviđa nekome drugome, izdržite, i dočekajte sljedeći broj: tamo će sigurno biti nešto baš po vašem ukusu.

Srdačan pozdrav,i daj vam Bog zdravlja a Majka Božja Bistrička penez,

Ka Mažuranić

7

Vrijeme je da napokon saznamo što to Jonathan Hoag mućka. I tko je on, zapravo. Hoće li se naši detektivi izvući iz sukoba s jačim silama i uspješno riješiti slučaj?

Izvornik: “The Unpleasant Profession of Jonathan Hoag”, 1942.

Prijevod: Mihaela Velina

Val adrenalina koji ga je oblio tijekom rasprave s Potburyjem splasne nekoliko minuta kasnije, i na nj se opet spusti oblak crne depresije. Nije imao što

raditi, nije imao o čemu misliti, ništa što bi ga izvuklo iz mra­čna raspoloženja. Podigao je podnožje kreveta — kao što mu je rekao Potbury — ali za to mu je trebalo samo par minuta.

Privuče stolac bliže krevetu, tako daje mogao taknuti je­dnu njenu ruku. Otkrio je da može vidjeti gotovo neprimjetno dizanje i spuštanje njenih grudi ako se posve umiri. To mu vrati malo pouzdanja; dugo je vremena proveo gledajući je kako diše: polako, neprimjetno udisanje, pa nešto brže i pri- mjetnije izdisanje zraka.

Lice joj bijaše blijedo i zastrašujuće nalik mrtvom, ali pre­krasno. Stegne ga oko srca dok ju je gledao. Tako je krhka — tako mu je potpuno vjerovala — a sad nema ništa što bi za nju mogao učiniti. Da ju je bio poslušao ovo joj se ne bi dogodilo. Bojala se, ali ipak je učinila ono što je on htio.

Čak je ni Sinovi Ptice nisu uspjeli prestrašiti—Što to govori? Daj se saberi, Ed — to se nije dogodilo, to je

bila noćna mora. Svejedno, da se doista i jest zbilo nešto takvo, bijaše siguran da se ona ne bi preplašila, bez obzira kako ga­dne stvari bile.

Uhvati ga neko melankolično zadovoljstvo na pomisao da je čak i u snovima mogao imati povjerenja u nju i osloniti se na nju, siguran u njenu hrabrost i odanost. Hrabrija je od većine muškaraca. Onaj put kad je izbila bocu s kiselinom iz ruke onog luđaka — da nije bila tako brza i tako hrabra Randall bi sad hodao s tamnim naočalama i psom vodičem.

9

Podigne pokrivač i pogleda ožiljak na njenoj ruci koji je za­radila toga dana. Na njega nije pala ni kap kiseline, ali na nju jest. Još uvijek se vidjelo — uvijek će se vidjeti. Ali činilo se da nju ne smeta.

“Cynthia! Oh, Cyn, ljubavi!”Došlo je vrijeme kad više nije mogao sjediti na miru. Bolno

— cijela ga je desna strana još uvijek boljela, a mišići srdito vrištali — ustane i krene u kuhinju. Sama pomisao na hranu bijaše mu odbojna, ali znao je da mora jesti kako bi mogao biti dovoljno jak da izdrži ovo čekanje.

Nađe nešto jestivo u ledeniku i na policama; nije imao ži­vaca za kuhanje. Konzerva juhe činila mu se dostatnom. Ot­vori je, izlije njen sadržaj u posudu i stavi da se podgrije. Nekoliko minuta kasnije makne je s vatre i počne jesti izravno iz posude, stojeći. Imala je okus kao varivo od kartona.

Vrati se natrag u sobu, na svoje mjesto pored kreveta. Ali uskoro otkrije da su njegovi osjećaji u svezi s hranom ipak bili pametniji od njegove logike — pojuri u kupaonicu, nagne se nad školjku i počne povraćati. Potom ispere usta, umije se i vrati se na svoju stolicu — blijed i slab, ali osjećajući se re­lativno dobro.

Vani se već polako počelo mračiti, pa on upali lampicu na noćnom ormariću, zasjenivši je tako da ne svijetli Cynthiji u lice. Nije bilo nikakve promjene u njenu stanju.

Zazvoni telefon.Iznenadi ga gotovo iznad svih racionalnih očekivanja. On

i njegova tuga tako su već dugo sjedili sami pored kreveta da gotovo nije bio svjestan vanjskog svijeta. Ali uspije se pribrati i podigne slušalicu.

“Halo? Da, ja sam.”“Gospodine Randall, imao sam vremena malo razmisliti i

mislim da vam dugujem ispriku — i objašnjenje.”“Dugujete mi što? Tko je to?”“Pa, Jonathan Hoag, gospodine Randall. Kad ste— ”“Hoag! Jeste li rekli Hoag?”“Da, gospodine Randall. Želio bih vam se ispričati za ju­

čerašnje nepristojno ponašanje. Nadam se da gospođu Ran­dall nije uzrujalo moje— ”

Do tog se vremena Randall već dovoljno oporavio da se us­pije izraziti kako želi. To i učini — sočnim riječima i izrazima 10

koje je pokupio tijekom godina druženja s raznim tipovima koje je u njegovu poslu nemoguće izbjeći. Kad je završio, s druge strane žice začuje kako Hoag iznenađeno uvlači zrak, a onda nastane mrtva tišina.

Nije bio zadovoljan. Želio je da Hoag progovori kako bi ga mogao prekinuti i nastaviti tiradu. “Jeste li još tamo, Hoag?”

“Aah... jesam.”“Želio bih dodati još ovo: Možda vi mislite da je fora zas­

kočiti ženu u praznom hodniku i nasmrt je prestrašiti. Ja ne mislim! Ali neću vas prijaviti policiji — ne, doista neću. Ali čim se gospođa Randall oporavi potražit ću vas i... a onda se pomolite Bogu, Hoag. Trebat će vam njegova pomoć.”

S druge je strane vladala takva mrtva tišina daje Randall bio siguran da mu je sugovornik već odavno spustio slušalicu. Ali ispadne da se Hoag samo pokušao pribrati. “Gospodine Randall, to je strašno— ”

“Možete se kladiti da jest!”“Hoćete reći da sam nekako preplašio gospođu Randall?” “Kao da ne znate!”“Ali doista ne znam.” Zastane, pa nastavi nesigurnim gla­

som. “Ovo je ono čega sam se i bojao, gospodine Randall. Bojao sam se da ću otkriti kako tijekom perioda gubitka pamćenja možda radim strašne stvari. Ali ozlijediti gospođu Randall — pa ona je bila tako dobra prema meni, tako ljubazna. To je strašno.”

“Meni kažete!”Hoag ispusti takav uzdah kao da je neopisivo umoran.

“Gospodine Randall?” Randall ne odgovori. “Gospodine Ran­dall — nema smisla da se i dalje zavaravam; preostaje mi samo jedno. Morate me prijaviti policiji.”

“Ha?”“Znam to sve od našeg jučerašnjeg sastanka. Razmislio

sam o svemu, ali jučer za to nisam imao hrabrosti. Nadao sam se da je sve gotovo, da se moja druga strana više neće poja­vljivati, ali danas se opet ponovilo. Došao sam k sebi tek kasno popodne — ostatak dana mi je potpuna nepoznanica. Tada sam shvatio da moram nešto poduzeti, pa sam odlučio nazvati vas i zamoliti da nastavite s istragom. Ali ni u snu nisam po­mišljao da sam za to vrijeme kojega se ne sjećam učinio nešto nažao gospođi Randall.”

1 1

Činilo se da ga sama pomisao na to šokira. “Kad se... kad se to zbilo, gospodine Randall?”

Randall bijaše u dvojbi, rastrgan između želje da se pro- vuče kroz telefonski kabel i zavrne vratom čovjeku koji bijaše odgovoran za trenutno stanje njegove žene, i nužnosti da os­tane tu gdje jest kako bi se mogao brinuti o njoj. Kopkalo ga je to što se Hoag jednostavno odbio ponašati kao zlikovac. U razgovoru s njim, slušajući njegov blag i zabrinut glas, bilo mu je teško razmišljati o njemu kao o strašnom čudovištu tipa Jacka Trbosjeka — premda je iz iskustva znao da su zlikovci često blaga ponašanja.

Stoga njegov odgovor bijaše kratak. “Oko devet i trideset ujutro.”

“Gdje sam ja jutros bio u to vrijeme?”“Ne jutros, nego jučer ujutro.”“Jučer? Ali to je nemoguće! Zar se ne sjećate? Jučer ujutro

sam bio kod kuće?”“Naravno da se sjećam. Ali vidio sam vas kako izlazite.

Možda toga niste svjesni.” Nije u tome bilo previše logike — drugi su ga događaji tog jutra uvjerili daje Hoag svjestan da ga prate — ali trenutno u Randallovu umu nije bilo mjesta logici.

“Ali niste me mogli vidjeti kako izlazim. Jučerašnje jutro je bio jedini dan — osim mojih uobičajenih srijeda — za koji znam gdje sam ga proveo. Bio sam kod kuće, u svome stanu. Nisam izlazio sve do jedan popodne kad sam otišao u klub.”

“Pa, to je— ”“Samo trenutak, gospodine Randall, prosim vas! Zbunjen

sam i uzrujan koliko i vi, ali morate me saslušati. Razbili ste moju rutinu, sjećate se? A moje se drugo ja nije pojavilo. Na­kon vašeg odlaska ostao sam — onaj pravi ja. Zato se i jesam ponadao da sam se konačno oslobodio te noćne more.”

“Vraga jeste. Zašto mislite tako?”“Znam da vam moja riječ ne predstavlja mnogo,” reče Hoag,

“ali nisam bio sam. Nekoliko minuta nakon vašeg odlaska stigla je čistačica i ostala cijelo jutro.”

“Čudno da je ja onda nisam vidio kako ulazi.”“Ona živi u zgradi,” objasni Hoag. “To je domareva žena

— zove se gospođa Jenkins. Biste li željeli razgovarati s njom? Vjerojatno bih je mogao pronaći i dovesti do telefona.”12

“Ali—” Randall je postajao sve zbunjenijim, te počinjao shvaćati da gubi prednost koju je mislio da ima. Nije uopće trebao raspravljati s Hoagom. Trebao je sve te uvrede saču­vati za priliku kad bi mu mogao usput i zavrnuti vratom. Pot- bury je imao pravo. Hoag jest ljigav karakter. Alibi, doista!

Također, postajao je i sve nervozniji. Telefonira već dobrih deset minuta, a s ovoga mjesta nikako nije mogao vidjeti spa­vaću sobu. “Ne, ne želim razgovarati s njom,” reče grubo. “Vi samo lažete i lažete!” Tresne slušalicom o aparat i potrči u spavaću sobu.

Cynthia je izgledala isto kako kad ju je ostavio — zaspala i prelijepa. Disala je, nečujno ali pravilno. Njegov ga stetoskop kućne izrade nagradi slatkim zvukom otkucaja njenog srca.

Sjedne na krevet i zagleda se u nju, puštajući da ga jad cijele situacije natopi kao toplo i gorko vino. Nije želio zabo­raviti svoj bol, želio gaje stisnuti još Čvršće, shvativši — kao i tisuće drugih prije njega — daje i najveći bol vezan uz voljenu osobu bolji od potpune praznine.

Nešto kasnije se trgne iz tog stanja, shvativši da joj time nimalo ne pomaže. Mora nastaviti živjeti. Mora jesti i pokuša­ti zadržati hranu. Nazove prodavaonicu delikatesama i naruči dostavu kući. Reče vlasniku neka mu pošalje nešto po svome izboru, nešto što će mu potrajati par dana.

Sutra će, naredi sam sebi, provesti nekoliko sati telefoni­rajući i sređujući posao. Prebaciti sve nevažne poslove drugoj agenciji — ali to može čekati do sutra.

Sjeti se svog razgovora s Hoagom. Jasno je samo jedno — to daje sve u svezi s njim zbunjujuće. Već je i njegova prvo­bitna priča zvučala ludo — zamislite čovjeka koji skupo plaća da ga netko prati! Ali stvari koje su se otada zbile učinile su tu priču posve razumnom. Ona stvar s trinaestim katom — prokletstvo! Vidio je taj kat, bio na njemu, gledao Hoaga kako brusi dragulje.

A ipak — nemoguće je da se sve to zbilo.I što sad izvući iz svega toga? Hipnoza? Randall se nije smatrao naivcem;znao je da hipnoza postoji, ali isto tako je bio svjestan da je sve što se o njoj govori prenapuhano. Hipnotizirati čovjeka u djeliću sekunde na prometnoj ulici i natjerati ga da vjeruje kako je vidio nešto čega nema i bio na nepostojećem mjestu — pa, to jednostavno nije mogao progutati.

13

Kad bi takvo nešto bilo istinito onda bi cijeli svijet mogao biti samo iluzija.

Možda i jest.Možda se cijeli svijet drži na okupu samo dok si na to usre­

dotočen i dok u to vjeruješ. Ako počneš sumnjati sve se počne raspadati. Možda se to dogodilo Cynthiji — zato što je on po­sumnjao u stvarnost njene priče. Ako sklopi oči i povjeruje da je ona zdrava, možda će tako i biti—

Pokuša. Izbaci ostatak svijeta iz misli i skoncentrira se na Cynthiju — Cynthiju živu i zdravu, kako se smije na taj svoj poseban način — Cynthiju kako se budi, pospana pogleda i prekrasna — Cynthiju u elegantnom kostimu i nakrivljenom šeširiću spremnu za izlazak. Cynthiju—

Otvori oči i pogleda je. Još uvijek je ležala, blijeda i naoko mrtva. Nekoje vrijeme samo buljio u nju, a onda ispuše nos i ode se umiti.

8

Začuje se zujanje interkoma. Randall ode do vrata i pritisne puce za otvaranje uličnog ulaza, ni ne potru­

divši se upitati tko je; nije bio raspoložen za razgovor s nikim— a najmanje s dostavljačem iz trgovine delikatesama.

Nakon nekog vremena začuje tiho kucanje na vratima. Randall ih otvori. “Unesi...” reče i zastane.

Pred vratima je stajao Hoag.Nijedan od njih ne reče ništa. Randall bijaše zapanjen.

Hoag je oklijevao, očito čekajući Randallovu reakciju. Napo­kon reče gotovo plašljivo: “Morao sam doći, gospodine Randall. Mogu li... ući?”

Randall je zurio u njega. Ostao je bez riječi. Taj čovjek doi­sta ima petlje — i obraza doći ovamo!

“Došao sam jer vam moram dokazati da nikad ne bih svje­sno ozlijedio gospođu Randall,” reče jednostavno. “Ako to jesam učinio, onda želim učiniti štogod je u mojoj moći kako bih to ispravio.”

“Prekasno je za to!”“Ali, gospodine Randall, zašto mislite da sam ja učinio

nešto nažao vašoj ženi? Ne vidim kako bi to bilo moguće — pogotovo jučer ujutro.”1 4

Zašuti i molećivo se zagleda u Randallovo kameno lice. “Ne biste ni psa ustrijelili bez poštenog suđenja — zar ne?”

Randall je grickao donju usnu u agoniji neodlučnosti. Hoag se doimao toliko prokleto iskrenim... Širom otvori vrata i pro- gunđa: “Uđite.”

“Hvala vam gospodine Randall.” Hoag uđe, pomalo oklije­vajući. Randall počne zatvarati vrata.

“Vi ste Randall?” Još jedan čovjek, potpuni stranac, stajao je pred vratima s hrpom zamotuljaka.

“”Da,” reče Randall, prekapajući džepove u potrazi sa sit­nišem. “Kako ste ušli?”

“Ušao sam za njim,” reče čovjek i pokaže na Hoaga, “ali izišao sam na krivome katu. Pivo je hladno, šefe,” doda, do­dvoravajući se. “Sad skinuto s leda.”

“Hvala.” Randall doda još deset centi polovini dolara pre­dviđene napojnice i zatvori vrata. Pokupi isporučene stvari i krene prema kuhinji. Dobro će mu doći hladno pivo, pomisli, bogme mu je trebalo — sad više no ikada prije. Spusti zamo- tuljke na pod i izvadi jednu limenku piva.

Krajičkom oka uhvati pokret — Hoag se nelagodno pre­mještao s noge na nogu. Randall mu nije bio ponudio da sje­dne, pa je Hoag još stajao. “Sjednite!”

“Hvala.” Hoag sjedne.Randall se okrene natrag svojoj limenci, ali sad je već bio

svjestan prisutnosti drugog čovjeka; iz čiste navike poštivanja pravila lijepog ponašanja sad mu bijaše gotovo nemoguće na­točiti sebi pivo a ne ponuditi gosta, ma kako ne-dobrodošao taj gost bio.

Oklijevao je samo na tren, a onda pomisli kako ni Cynthiji ni njemu ne može škoditi ako Hoag popije čašu piva. “Pijete li pivo?” upita.

“Da, hvala.” Zapravo, pivo je pio vrlo rijetko; čuvao je nep­ce za suptilnije okuse dobrih vina, ali u ovom bi trenutku vje­rojatno prihvatio i sintetički gin ili kišnicu da mu je Randall ponudio.

Randall donese čaše, spusti ih na stol, pa ode do spavaće sobe i odškrine vrata tek toliko da se može provući unutra. Cynthijino stanje bijaše nepromijenjeno, kao što je i očekivao. Malo joj promijeni položaj u kojem je ležala, jer vjerovao je da je ležanje u istom položaju zamorno čak i nekome u nesvijesti.

1 5

Opet je pokrije. Pogleda je i sjeti se Potburyjeva upozorenja u svezi s Hoagom. Je li Hoag doista tako opasan kako je doktor mislio? Je li on — Randall — time što gaje pustio u stan sam uskočio u pripremljenu zamku?

Ne, Hoag ga sad više ne može povrijediti. Kad se dogodi ono najgore sve drugo može biti samo promjena na bolje. Cak i smrt njih oboje — ili samo Cynthijina, jer on bi odmah kre­nuo za njom. To je već prije odlučio i nije ga bilo briga tko bi to mogao smatrati kukavičkim činom.

Ne — ako je Hoag odgovoran za ovo, onda je već ispucao asa iz rukava. Randall se vrati natrag u dnevnu sobu.

Hoagovo pivo bijaše još netaknuto. “Pijte,” ponuka ga Ran­dall posižući za svojom čašom. Hoag ga posluša, dovoljno pristojan da ni ne pokuša nazdraviti mu ili makar samo podići čašu u znak zdravice. Randall gaje gledao s umornom znati­željom. “Ne razumijem vas, Hoag.”

“Ni ja sebe sama ne razumijem, gospodine Randall.” “Zašto ste došli ovamo?”Hoag bespomoćno raširi ruke. “Da vidim kako je gospođi

Randall i da pokušam otkriti što sam joj to navodno učinio. I da vam to nadoknadim — ako je ikako moguće.

“Znači, priznajete da ste to vi učinili?”“Ne, gospodine Randall. Ne. Ne vidim kako bi bilo moguće

da sam jučer ujutro išta učinio gospođi Randall— ” “Zaboravljate da sam vas vidio.”“Ali... Što sam učinio?”“Presreli ste gospođu Randall u hodniku zgrade Midway-

Copton i pokušali je zadaviti.”“Oh, Bože! Vi ste me vidjeli kako to radim?”“Ne, he baš. Bio sam...” Randall zastane, svjestan kako bi

zvučalo da mu kaže da ga nije vidio u jednom krilu zgrade zato što je imao previše posla promatrajući ga u drugom krilu.

“Nastavite, gospodine Randall, prosim vas.”Randall nervozno ustane. “Nema svrhe,” obrecne se. “Ne

znam što ste učinili. Ne znam jeste li išta učinili! Sve što znam jest ovo: od onog dana kad ste po prvi put prošli kroz ova vrata nama se zbivaju čudne stvari — zle stvari — a sad ona leži u sobi kao daje mrtva. Ona je...” Zašuti i zarije lice u ruke.

Osjeti blag dodir na ramenu. “Gospodine Randall... prosim vas, gospodine Randall. Strašno mije žao i želio bih pomoći.” 16

“Ne vidim kako bi nam itko mogao pomoći — osim ako ne znate neki način kako probuditi moju ženu. Znate li, gospo­dine Hoag?”

Hoag polako odmahne glavom. “Bojim se da ne znam. Reci­te mi — što joj je? Ja još uvijek ne znam.”

“Nema se što reći. Jutros se nije probudila. Izgleda kao da se nikad više ni neće probuditi.”

“Sigurni ste da nije... mrtva?'“Ne, nije mrtva.”“Pozvali ste liječnika, naravno. Što je rekao?”“Rekao mije neka je ne mičem odavde, te da stalno pratim

njeno stanje.”“Da, ali kakvu je dijagnozu postavio?”“Lethargica gravis, tako je to nazvao”“.Lethargica gravis? I to je sve što je rekao?”“Da. Zašto?”“Nije pokušao postaviti nikakvu dijagnozu?”“Pa, to je bila njegova dijagnoza — lethargica gravis.” Hoag se još uvijek doimao zbunjenim. “Ali, gospodine Ran­

dall, to nije dijagnoza — to je samo otmjeni način da se kaže 'dubok san\ To ne znači ama baš ništa. To je kao da čovjeku koji ima problema s kožom kažete da ima dermatitis, ili čo­vjeku koji ima problema sa želucem da ima gastritis. Kakve je pretrage obavio?”

“Ovaj... ne znam. Ja—”“Je li uzeo uzorak sadržaja želuca?”“Ne.”“Rentgen?”“Ne, nije mogao ovdje.”“Mislite li mi reći, gospodine Randall, kako je liječnik ušao

u sobu, pogledao vašu ženu, pa opet izišao — a da nije učinio ama baš ništa za nju, ni obavio ikakve pretrage, niti postavio ikakvu dijagnozu? Je li to bio vaš obiteljski liječnik?”

“Ne,” reče Randall jadno. “Bojim se da ne znam baš mnogoo doktorima. Nikad nam nisu trebali. Ali vi biste trebali znati je li dobar ili nije — bio je to Potbury.”

“Potbury? Mislite na onoga Potburyja kojemu sam ja išao? Kako ste izabrali baš njega?”

“Pa, ne znam nijednog drugog liječnika, a već smo bili kod njega; ispitivali smo ga o vama. Sto imate protiv Potburyja?”

1 7

“Ništa, zapravo. Osim što je bio neuljudan prema meni — ili sam tada tako mislio.”

“Dobro, onda — što on ima protiv vas?”“Ne vidim kako bi on mogao imati išta protiv mene,” od­

govori Hoag zbunjeno. “Pa vidio me samo jednom. Jedino što mi pada na pamet jest analiza one tvari. Premda ne vidim za­što bi...” On bespomoćno slegne ramenima.

“Mislite na ono pod vašim noktima? Mislio sam da je i to bila lovačka priča.”

“Ne.”“Svejedno, ne može biti samo radi toga. Ne kad se uzme u

obzir sve što je o vama rekao.”“Što je rekao o meni?”“Rekao je...” Randall ušuti shvativši da Potbury zapravo

ni nije rekao ništa specifično o Hoagu — bitno je bilo ono što nije rekao. “Nije stvar u tome što je rekao o vama, već u nje­govom mišljenju o vama. On vas mrzi, Hoag — i boji vas se.”

“Boji se mene?” Hoag se slabašno nasmiješi, kao daje si­guran da se Randall neukusno šali.

“Nije to rekao, ali to je bilo jasno kao dan.”Hoag zatrese glavom. “Ne razumijem. Navikao sam na to

da se ja bojim ljudi, ali to da se netko boji mene... Čekajte — je li vam možda rekao rezultate analize koju je za me obavio?”

“Ne. To me podsjetilo na najčudniju stvar o vama, Hoag.” Zastane razmišljajući o nemogućoj avanturi na nepostojećem trinaestom katu Acmeove zgrade. “Bavite li se hipnozom?”

“Blagi Bože, ne! Zašto pitate?”Randall mu ispriča priču o njihovom prvom pokušaju da

ga slijede. Hoag je cijelo to vrijeme šutio i gledao ga s izrazom posvemašnje zbunjenosti na licu. “I to je to,” završi Randall. “Nema trinaestog kata, nema firme Detheridge & Co., nema ničega! A ipak — ja se sjećam svakog detalja jednako jasno kao što sad gledam vas.”

“To je sve?”“Zar nije dovoljno? Svejedno, ima još jedna stvar koja nije

toliko važna, ali koja može predočiti učinak koji je to iskustvo imalo na mene.”

“Što?”“Čekajte malo.”Randall ustane i opet ode do spavaće sobe.

Ovaj put nije bio toliko oprezan kao prošli put, ali ipak zatvori 18

vrata za sobom. Činjenica da ne može cijelo vrijeme biti uz Cyn­thiju činila gaje nervoznim. Ipak, kad bi bio posve iskren mo­rao bi priznati daje čak i Hoagova prisutnost značila nekakvo društvo i smanjivala njegovu tjeskobu. Ali na svjesnoj razini uvjeravao je samoga sebe kako mu Hoagovo prisustvo godi sa­mo zato što mu daje priliku da sazna uzrok svojih nevolja.

Opet joj osluhne srce. Zadovoljan utvrđenom činjenicom da je još uvijek živa, on joj malo rastrese jastuk i makne od­bjegli pramen kose s njena lica. Nagne se i poljubi je u čelo, pa žurno iziđe iz sobe.

Hoag gaje čekao. “I?* upita.Randall se teško spusti u naslonjač i osloni glavu na šake.

“Još uvijek isto.” Hoag se suzdrži od nepotrebna odgovora. Randall mu umornim glasom nastavi pričati o noćnim mora­ma koje je imao protekle dvije noći. “Doduše, ne kažem da su od ikakva značaja,” doda na koncu. “Nisam praznovjeran.”

“Pitam se,” zamišljeno će Hoag.“Kako to mislite?”“Ne mislim na ništa natprirodno, ali nije li moguće da vaši

snovi nisu čista slučajnost izazvana vašim iskustvom? Hoću reći — ako postoji netko tko vas može navesti da sanjate usred bijela dana ispred Acmeove zgrade, zašto ne bi bilo moguće da isto učini i noću?”

“Ha?”“Postoji li netko tko vas mrzi, gospodine Randall?”“Nitko za koga ja znam. Naravno, u poslu kojim se bavim

ponekad moram činiti stvari za koje se ne bi moglo reći da po­tiču želju za prijateljstvom sa mnom, ali uvijek ih činim u nečije drugo ime. Postoje lopov ili dva koji me baš ne vole, ali nijedan od njih ne bi mogao učiniti nešto ovakvo. To nema smisla. Mrzi li tko vas? Osim Potburyja?”

“Koliko je meni poznato — nitko. Ne vidim zašto bi me i Potbury mrzio. Kad smo već kod njega — vi ćete potražiti medicinski savjet, zar ne?”

“Da. Pretpostavljam da mi mozak baš ne radi kako treba. Ne znam što bih drugo mogao učiniti osim da pogledam u telefonski imenik i potražim nekog drugog liječnika.”

“Postoji bolji način. Nazovite jednu od velikih bolnica i tražite da pošalju hitnu pomoć.”

“Učinit ću tako,” reče Randall, ustajući.19

“Možete pričekati do jutra. Ionako prije jutra ne mogu oba­viti nikakve pretrage, a u međuvremenu bi se gospođa Ran­dall mogla probuditi.”

“Pa... da, pretpostavljam da imate pravo. Mislim da bi bilo bolje da opet pogledam kako joj je.”

“Gospodine Randall?”“Ha?”“Ovaj... bi li vam smetalo ako... Mogu lije vidjeti?” Randall ga pogleda. Njegova ranija sumnjičavost bijaše

poljuljana Hoagovim ponašanjem i riječima, i to više no što je mislio, ali ova zadnja sugestija vrati ga u stvarnost. Sjeti se Potburyjeva upozorenja. “Radije bih da je ne vidite,” reče ukočeno.

Na Hoagu se vidjelo da je razočaran, premda je to poku­šavao prikriti. “Naravno. Shvaćam vas u potpunosti.”

Kad se Randall vratio Hoag je stajao pored vrata sa še­širom u ruci. “Mislim da bi bilo najbolje da pođem,” reče. Ne dobivši odgovor, nastavi: “Ostat ću s vama do jutra ako želite.”

“Ne, ne treba. Laku noć.”“Laku noć, gospodine Randall.”Kad je Hoag otišao Randall je nekoliko minuta besciljno

tumarao po stanu, svaki čas se vraćajući do postelje na kojoj je ležala njegova žena. Hoagovi komentari o Potburyjevim metodama ostavili su ga s osjećajem nelagode većim no što si je to želio priznati. Povrh toga, Hoag je djelomično skinuo sumnje sa sebe — i time Randallu oduzeo toliko potrebnog žrtvenog jarca.

Pojeo je hladnu večeru i zalio je pivom — i sa zadovolj­stvom primijetio daje uspio zadržati hranu u želucu. Dovukao je veliki naslonjač u spavaću sobu pored kreveta, stavio mali stolčić kao oslonac za noge, i pripremio se da tako provede noć. Nije imao što raditi a nije mu se čitalo — bio je pokušao, ali nije išlo. S vremena na vrijeme ustao bi i donio si još jednu limenku piva iz ledenika. Kad piva više nije bilo, nastavio je s viskijem od raži. Piće mu je donekle smirilo živce, ali to bijaše jedini učinak — što je dobro, jer nije se želio napiti.

Probudio se užasnut, na trenutak uvjeren da je u zrcalu Phipps koji se sprema oteti Cynthiju. Soba bijaše u mraku; 20

njegovo je srce gotovo iskočilo iz grudi prije no što je uspio upaliti svjetlo i uvjeriti se da je njegova voljena, voštano bli­jeda žena još uvijek na krevetu.

Svejedno, provjerio je veliko zrcalo jer morao se uvjeriti da se ono samo odražava prizor iz sobe, a da ne služi kao prolaz na neko užasno mjesto. Tek je onda opet ugasio lampu i u pri­gušenom si svjetlu što je dopiralo s ulice natočio tekuću po­dršku uzdrmanim živcima.

Učini mu se da je krajičkom oka uhvatio pokret u zrcalu. Naglo se okrene ali ugleda samo svoj odraz. Opet se zavalio u naslonjač, ali odlučio je da više neće zaspati.

Stoje to?Potrči u kuhinju. Ništa — baš ništa. Drugi val panike nat­

jera ga da pojuri natrag u sobu — možda su ga željeli odvući od Cyn.

Smijali su mu se, rugali, pokušavali ga navesti na krivi ko­rak. Znao je: već danima mu pokušavaju smjestiti, pokuša­vaju ga uzdrmati.

Gledaju ga iz svakog zrcala u stanu, premda se uvijek ma­knu dovoljno brzo da ih ne može jasno vidjeti. Sinovi Ptice—

“Ptica je Okrutna.”Je li on to rekao? Ili je to povikao netko drugi? Ptica je

Okrutna. Dahćući, on pođe prema prozoru i pogleda van. Još uvijek je bilo mračno kao u rogu. Na ulici ni žive duše. Koliko je sati? Šest ujutro, sudeći po satu. Zar u ovom Bogomprokle- tom gradu nikad ne sviće?

Sinovi Ptice. Odjednom se osjeti vrlo lukavim. Misle da ga imaju, ali on će im pokazati — ne mogu to činiti ni njemu ni Cynthiji. Razbit će sva zrcala u kući. Požuri u kuhinju gdje je držao čekić. Uzme ga i vrati se u sobu. Prvo — veliko zrcalo...

Zastane u pola zamaha. Cynthiji se to ne bi sviđalo — se­dam godina nesreće! On nije bio praznovjeran, ali — Cynthiji se to ne bi svidjelo. Okrene se prema krevetu s namjerom da joj objasni zašto to namjerava učiniti. Činilo se tako očitim — samo treba razbiti sva zrcala u kući i bit će sigurni od Sinova Ptice.

Ali zaustavi ga pogled na njeno mirno lice.Pokuša smisliti nešto drugo. Sinovima Ptice trebaju zr­

cala. Što je zrcalo? Komad reflektirajućeg stakla. Dobro — sredit će ih on tako da ne mogu reflektirati! A zna i kako da

21

to učini — u istoj ladici s čekićem bile su i dvije-tri limenke emajl-boje i mali kist; ostaci od prošlog re-dekoriranja stana.

Izlije boju u posudu za miješanje. Dobio je otprilike pola litre tamne boje — dovoljno za ono što je namjeravao. Prvo se baci na veliko staklo, nemarno nabacujući boju kistom. Cije­dila mu se niz zapešće i kapala na Cynthijin toaletni stolić, ali nije mario za to. Onda ostala zrcala...

Imao je taman dovoljno boje da dovrši i veliko zrcalo u dnevnoj sobi. Nema veze — to je ionako posljednje zrcalo u stanu — osim, naravno, malih zrcala u Cynthijinoj torbici, ali već je ranije bio odlučio da mu nisu važna. Bijahu premala da bi se kroz njih provukao čovjek, a i bila su izvan dohvata ruku.

Boju je bio smiješao od malo crne i otprilike limenku i pol crvene. Ruke mu bijahu prekrivene bojom — izgledao je poput glavnog lika u filmu o masovnom ubojici s motornom pilom. Nema veze — on obriše ruke ručnikom i vrati se svom naslo­njaču i svojoj boci.

Neka sad pokušaju! Neka sad probaju svojom prljavom crnom magijom! Sad ih je sredio.

Čekao je svitanje.

Iz naslonjača ga digne zvuk interkoma. Bio je prilično de­zorijentiran, ali i uvjeren da ipak nije bio zaspao. Cynthija bijaše dobro — tojest još uvijek je spavala, što je i očekivao. Uzme svoj improvizirani stetoskop i uvjeri se da joj srce kuca.

Zujanje interkoma se nastavi — ili opet počne, nije bio si­guran. Ode odgovoriti.

“Potbury,” začuje. “Stoje? Spavate? Kako je pacijentica?”“Nema promjene, doktore,” odgovori Randall, trudeći se da

mu glas ne podrhtava.“Tako? Pa, pustite me unutra.”Nekoliko minuta kasnije otvori vrata stana i Potbury se

provuče unutra, pa krene ravno u spavaću sobu. Nekoliko je trenutaka stajao sagnut nad njom, a onda se uspravi. “Čini se daje isto,” reče. “Ne možemo ni očekivati promjene za dan- dva. Krizu očekujem negdje oko srijede.” Znatiželjno pogleda Randalla. “Što ste zaboga radili? Izgledate kao netko nakon četvorodnevne pijanke.”

“Ništa,” reče Randall. “Zašto mi niste rekli neka je odve- dem u bolnicu, doktore?”22

“Najgora stvar za nju.”“Kako znate? Niste je ni pregledali. Ni ne znate što joj je,

zar ne?”“Jeste li poludjeli? Rekao sam vam jučer.Randall odmahne glavom. “Naklapanja. Pokušavate mi

zamazati oči. Želim znati zašto.”Potbury zakorači prema njemu. “Vi jeste ludi — a i pijani.”

Zbunjeno pogleda zrcalo. Ja želim znati što se događa.” Dotakne prstom emajl-boju na zrcalu.

“Ne dirajte!”Potbury se odmakne. “Za što je to?”Randall je izgledao lukavo. “Nadmudrio sam ih.”“Koga?”“Sinove Ptice. Dolaze kroz zrcala — ali ja sam ih zau­

stavio.”Potbury je zurio u njega. “Znam ih,” reče Randall. “Neće

me više nasamariti. Ptica je Okrutna.”Potbury pokrije lice rukama.Nekoliko su sekundi obojica stajali posve nepomično. To­

liko je dugo trebalo da nova informacija prodre u Randallov zlostavljani mozak. Kad napokon jest, on ritne Potburyja u prepone. Događaji slijedećih nekoliko minuta bijahu prilično zbunjujući. Potbury nije puštao ni glasa od sebe, ali uzvraćao je udarce. Randall nije ni pokušavao boriti se pošteno, pa je svoj prvi udarac popratio još prljavijima.

Kad su završili, Potbury je bio iza zaključanih kupaonskih vrata, a Randall u sobi s ključem u džepu. Disao je ubrzano i teško, ali bijaše posve nesvjestan udaraca koje je primio.

Cynthia je i dalje spavala.

“Gospodine Randall — pustite me van!”Randall se vratio u svoj naslonjač, pokušavajući smisliti

neki izlaz. Sad je već bio posve trijezan, bez imalo namjere da se opet primi boce. Pokušavao sije utuviti u glavu da Sinovi Ptice doista postoje, te da je jedan od njih sad zaključan u njegovoj kupaonici.

U tom je slučaju Cynthya sad u nesvijesti zato što su — Bog im pomogao! — Sinovi Ptice ukrali njenu dušu. Vragovi— pali su u ruke vragovima.

Potbury je nabijao po vratima.23

“Što bi sve ovo trebalo značiti, gospodine Randall? Jeste li sišli s uma? Pustite me van?”

“Što čete učiniti ako vas poslušam? Hoćete li vratiti Cyn­thiju u život?”

“Učinit ću sve što liječnik može učiniti za nju. Zašto ste me zatvorili?”

“Znate vi zašto. Zašto ste pokrili lice?”“Kako to mislite? Htio sam kihnuti, a vi ste me ritnuli.” “Možda sam trebao reći'Gesundheit!’ Vi ste vrag, Potbury.

Vi ste Sin Ptice!”Nastane kratka tišina. “Kakve su to gluposti?”Randall razmisli o tome. Možda jesu gluposti, možda je

Potbury doista htio kihnuti. Ne! Ovo je jedino razumno obja­šnjenje. Vragovi, vragovi, i crna magija. Stoles i Phipps i Pot­bury i ostali.

Hoag? To se slaže — čekaj malo. Potbury mrzi Hoaga. Sto­les mrzi Hoaga. Svi Sinovi Ptice mrze Hoaga. Dobro, vrag ili ne, on i Hoag su na istoj strani.

Potbury je opet nabijao po vratima, ne više šakama već težim, muklijim udarcima koji su značili da pokušava ra­zvaliti vrata ramenom. Vrata kupaonice nisu bila nimalo čvršća od prosječnih, što znači da neće izdržati dugo.

Randall zaviče: “Potbury! Potbury! Čujete li me?”“Da.”“Znate li što ću sad učiniti? Nazvat ću Hoaga i pozvati ga

ovamo. Čujete li me, Potbury? On će vas ubiti, Potbury, ubit će vas!”

Ne dobije odgovor, ali lupanje po vratima opet počne. Randall uzme svoj pištolj. “Potbury!” Bez odgovora. “Potbury, prestanite ili ću pucati.” Lupanje čak ni ne oslabi.

Randallu sine jedna ideja. “Potbury — uime Ptice — mičite se od tih vrata!”

Lupa prestane kao odsječena.Randall je osluškivao, a potom nastavi povećavati stečenu

prednost: “Uime Ptice, ne dirajte više ta vrata. Čujete me, Potbury?” Ne dobije odgovor, ali tišina se nastavi.

Bijaše još rano; Hoag je još uvijek bio kod kuće. Premda očito zbunjen Randallovim nesuvislim objašnjenjima, pristao je doći — odmah ili još brže. Randall se vrati natrag u spavaću sobu i nastavi svoju ‘stražu'. Držao je hladnu, mlitavu ruku 2 4

svoje žene lijevom rukom, dok je u desnoj držao pištolj, spre­man za slučaj da njegove prijetnje Pticom ne upale. Ali udarci po vratima nisu se ponovili, u sobi je nekoliko minuta vladala smrtna tišina, a onda Randall začuje — ili mu se učini daje čuo — tiho grebanje iz kupaone, zvuk kojemu nije mogao odrediti podrijetlo.

Nije mu padalo na um što bi mogao učiniti. Zvuk se nastavi još nekoliko minuta, a onda prestane. Nakon toga — ništa.

Hoag ustukne kad je primijetio pištolj. “Gospodine Randall!” “Hoag,” ozbiljno će Randall, “jeste li vi vrag?”“Ne razumijem vas.”“Ptica je Okrutna!”Hoag nije pokrio lice; izgledao je zbunjeno i nešto suz­

držanije no prije.“Okej,” odluči Randall. “Prošli ste test. Ako jeste vrag,

onda ste moj tip vraga. Dođite — imam Potburyja u kupaonici, pod ključem. Želim ga suočiti s vama.”

“Sa mnom? Zašto?”“Zato što on jest vrag — jedan od Sinova Ptice. A oni vas

se boje. Dođite!” Odvuče Hoaga u spavaću sobu, nastavljajući priču. “Pogriješio sam što nisam bio spreman povjerovati u nešto što mi se dogodilo. Ono nisu bile noćne more” Zalupa cijevi pištolja po vratima. “Potbury! Hoag je ovdje. Učinite kako vam kažem i možda odavde odete živi.”

“Što želite od njega?” upita Hoag nervozno.“Nju — naravno.”“Oh—”Randall opet zalupa po vratima, pa se okrene Hoagu. “Ako

otvorim vrata hoćete li se suočiti s njim? Ja ću biti kraj vas.” Hoag proguta slinu, baci još jedan pogled na Cynthiju, pa

odgovori: “Naravno.”“Evo...”Randall otključa vrata. Kupaonica bijaše prazna. Nije

imala ni prozor, niti bilo koji drugi mogući izlaz — ali način na koji je Potbury pobjegao bijaše vrlo očit. S površine zrcala bila je zgrebana sva emajl-boja, vjerojatno žiletom.

Riskirali su sedam godina nesreće i razbili zrcalo. Da je znao kako, Randall bi skočio kroz zrcalo za njim. Ali nije, pa mu se razbijanje učinilo sigurnijim rješenjem.

25

Nakon toga nije im ostalo ništa drugo no da razgovaraju o proteklim događajima. Nisu mogli ništa učiniti — nijedan od njih nije čarobnjak.

Hoag napokon ode u dnevnu sobu ne želeći ometati pri­vatnost Randallova očaja, ali ne želeći ga ni ostaviti samoga. S vremena na vrijeme provirio bi kroz vrata spavaće sobe. Jednom prilikom pogled mu zapne za malu crnu liječničku torbu pod krevetom. Uđe i podigne je. “Ed,” upita, “jeste li pre­gledali ovo.”

“Što?” Randall podigne tup pogled i pročita izlizana zlatna slova: POTIPHAR T. POTBURY, M.D.

“Ha?”“Zacijelo ju je zaboravio.”“Nije je imao prilike uzeti sa sobom.” Randall je uzme od

Hoaga i otvori: stetoskop, forcepsi, stezaljke, igle, hrpica ampula, uobičajene stvari za liječnika opće prakse. Unutra bijaše ijedna bočica s naljepnicom. Randall je izvadi i pročita natpis. “Hoag, pogledajte ovo!”

O T R O V !Bočica se ne smije ponovno puniti!

GĐA RANDALL — UZIMATI PREMA UPUTAMA APOTEKA BONTON-CUTRATE

“Je li je namjeravao otrovati?” upita Hoag“Ne bih rekao — to je uobičajeno upozorenje na narkoti­

cima. Ali želim vidjeti o čemu se radi.” Protrese bočicu. Činilo se daje prazna. Počne skidati poklopac.

“Pažljivo!” upozori ga Hoag.“Dobro.” Držao ju je podalje od lica dok ju je otvarao, a

onda je oprezno pomiriši. Iz nje je dopirao neki jedva osjetan, ali nevjerojatno sladak miris.

“Teddy?” Okrene se brzinom munje, ispustivši bočicu. To je doista bio Cynthijin glas. Kapci su joj treperili. “Nemoj im ništa obećati, Teddy!” Ona uzdahne i opet sklopi oči.

“Ptica je Okrutna!” prošapće.

9

Vaši periodi gubitka pamćenja ključ su cijele stvari,” uporno je tvrdio Randall. “Kad bismo znali što radite

26

danju, kad bismo znali čime se bavite, znali bismo i zašto vas Sinovi Ptice žele maknuti. Štoviše, znali bismo kako se boriti protiv njih — jer očito je da vas se boje.

Hoag se okrene Cynthiji. “Što vi mislite, gospođo Randall?” “Mislim da Teddy ima pravo. Da znam dovoljno o hipnozi

predložila bih taj način — ali ne znam, pa je skopolamin najbolje rješenje. Jeste li voljni pokušati?”

“Ako vi tako kažete, da.”“Donesi sve što trebamo, Teddy.” Ona skoči sa stola na

kojem je sjedila. Randall pruži ruku da joj pomogne. “Trebala bi malo više paziti na sebe, mala.”“Gluposti. Dobro mi je — sad.”Došli su u ured odmah nakon što se Cynthija bila pro­

budila. Ukratko — bijahu prestravljeni, ali ne i izbezumljeni od straha. Činilo im se da ne bi bilo pametno ostati u apart­manu, ali ni ured se nije činio mnogo boljim. Randall i Cynthia odlučili su otići iz grada — zaustavljanje u uredu bijaše samo privremeno, nešto poput ratnog savjetovanja.

Hoag nije znao što da učini.“Samo zaboravite da ste ikada vidjeli ovaj pribor,” upozori

ga Randall dok je pripremao iglu za injekcije. “Ne bih to smio imati, ali ponekad mi dobro dođe.” Očisti komad kože vatom namočenom u alkohol. “Polako... evo, gotovo je.” I zabode iglu.

Čekali su da droga počne djelovati. “Što očekuješ da ćemo saznati?” upita Randall Cynthiju.

“Ne znam. Ako imamo sreće njegove će se dvije ličnosti ispreplesti, a onda bismo mogli saznati mnogo.”

Nekoliko minuta kasnije Hoagova glava klone naprijed, a disanje mu se produbi. Cynthia mu prodrma rame. “Gos­podine Hoag, čujete li me?”

“Da.”“Kako se zovete?”“Jonathan... Hoag.”“Gdje živite?”“Apartmani Gotham... broj 6-0-2.”“Čime se bavite.”“Ja... ne znam.”“Pokušajte se sjetiti. Koje je vaše zanimanje?”Nema odgovora. Ona pokuša opet. “Jeste li hipnotizer?” “Ne.”

27

“Jeste li — mađioničar?”“Ne.”“Što ste vi, Jonathane HoagV*On otvori usta kao da će odgovoriti, a onda iznenada sje­

dne, ne pokazujući nikakve posljedice djelovanja droge. “Žao mi je, draga moja, ali ovo mora prestati — zasad.”

Ustane, ode do prozora i pogleda van. “Loše,” reče, gleda­jući niz ulicu i uz nju. “Kako uznemirujuće loše.” Činilo se da govori samome sebi, a ne njima. Randallovi pogledaju prvo njega, pa jedan drugoga.

“Stoje loše, gospodine Hoag?” upita Cynthia oklijevajući. Hoag joj se sad činio poput posve druge osobe — nekako mla­đi, živahniji.

“Što? Oh, žao mi je. Dugujem vam objašnjenje. Bio sam prisiljen... ovaj, riješiti se droge.”

“Riješiti se?”“Zanemariti njeno djelovanje, poništiti ga. Vidite, draga

moja, dok ste me ispitivali sjetio sam se svoga zanimanja.” Uputi im veseo pogled, ali ne nastavi s objašnjenjem.

Randall se prvi oporavio od šoka. “Koje je vaše zanimanje?” Hoag mu se nasmiješi, gotovo nježno. “Ne bi bilo dobro da

vam kažem,” reče. “Bar ne sad.” Okrene se Cynthiji. “Draga moja, bih li vas mogao zamoliti za olovku i komad papira?”

“Ovaj — naravno.” Pruži mu, a on sjedne i počne pisati. Kad nije ponudio nikakvo objašnjenje, Randall reče: “Re­

cite, Hoag—” Hoag se okrene prema njemu. Randall počne go­voriti, ali bi zbunjen izrazom Hoagova lica, pa nastavi mlako: “Ovaj... Gospodine Hoag, o čemu se radi.”

“Još uvijek ste voljni vjerovati mi?”Randall zagrize donju usnu i pogleda ga. Hoag bijaše str­

pljiv i ozbiljan. “Da... rekao bih da jesam,” reče napokon.“Dobro. Pišem popis nekih stvari koje bih želio da kupite

za mene. Ja ću slijedećih nekoliko sati biti prilično zaposlen.” “Napuštate nas?”“Brinete o Sinovima Ptice, zar ne? Zaboravite ih. Neće vam

učiniti ništa nažao. Obećajem vam.” Nastavi pisati. Nekoliko minuta kasnije pruži ispisani list Randallu. “Na dnu sam na­pisao gdje želim da me čekate — na benzinskoj crpki izvan Waukegana.”

“Waukegana? Zašto Waukegan?”28

“Nema nekog važnog razloga. Želim još jednom učiniti nešto što sam jako volio raditi, a što nikada više neću moći ponoviti. Pomoći ćete mi, zar ne? Neke od stvari na popisu ma­lo je teže nabaviti, ali vi ćete se potruditi, zar ne?”

“Pa, da.”“Dobro.” I ode.Randall pogleda popis u ruci. “Pa, nek’ budem— Cyn, on

želi da mu nabavimo špeceraj!”“Špeceraj? Daj da vidim taj popis.”

10

Vozili su prema sjeveru, prema predgrađima. Negdje ispred njih ležalo je mjesto na kojem se trebaju sastati

s Hoagom; u prtljažniku iza njih bijahu stvari koje su kupili po njegovoj narudžbi.

“Teddy?”“Da, mala?”“Možeš li ovdje izvesti U-okretanje?“Da, ako me ne uhvate. Zašto?”“Zato što bih to htjela. Pusti me da završim,” nastavi ona

brzo. “Imamo auto, imamo cjelokupnu našu ušteđevinu sa so­bom; ništa nas ne sprečava da odemo na jug ako to želimo.”

“Još uvijek razmišljaš o tom odmoru? Pa, ići ćemo na jug— čim Hoagu isporučimo ove stvari.”

“Ne mislim na odmor. Želim otići i nikad se više ne vratiti— sad!”

“Sa špeceraj om vrijednim osamdeset dolara kojega Hoag još nije platio? Nema šanse.”

“Mogli bismo sami pojesti sve te stvari.”“Ha! Kavijar i prepeličja krila. Mi si to ne možemo priu­

štiti, mala. Mi smo hamburger-tipovi. Svejedno, čak i da mo­žemo, ja želim vidjeti Hoaga. Popričati s njim — dobi ti neka objašnjenja.”

Ona uzdahne.“Tako sam i mislila, Teddy. To i jest glavni razlog zašto

želim otići odavde. Ne želim objašnjenja. Zadovoljna sam sa svijetom ovakvim kakav jest. Ti i ja — bez komplikacija. Ne želim znati ništa o zanimanju gospodina Hoaga — ili Sino­vima Ptice — ili bilo čemu takvome.”

29

On potraži cigaretu, kresne palidrvcem po upravljačkoj ploči, cijelo je vrijeme gledajući krajičkom oka. Srećom prometa je na cesti bilo vrlo malo. “I ja se osjećam isto kao i ti, mala, ali na sve ovo gledam drukčije. Ako sad nestanemo, zauvijek ću gledati preko ramena očekujući Sinove Ptice, bri­jati se bez zrcala. Ali mora postojati razumno objašnjenje za sve ovo i ja ga želim čuti. Onda možemo mirno zaspati.”

Ona se sva zguri i ne odgovori ništa.“Gledaj to s ove strane,” nastavi Randall, pomalo uzrujan.

“Sve što nam se dogodilo moglo je biti učinjeno na posve pri­rodan način. Što se tiče natprirodnih stvari — pa, sad usred bijela dana, na prometnoj cesti malo mi je teško vjerovati u to. Sinovi Ptice — vraga!”

Nije ništa rekla. On nastavi “Prvo, Hoag je pravi glumac. Nije on nikakav stari mlakonja, nego dominantna osoba prve klase. Sjeti se samo kako sam ja ušutio i odmah ga počeo zvati ‘gospodinom’ kad se pretvarao daje poništio djelovanje droge i počeo mi naređivati što da mu kupimo.”

“Pretvarao?”“Naravno. Netko je prije toga zamijenio moj uspavljujući

sokić običnom vodom — vjerojatno u isto vrijeme kad je napi­sana ona poruka na tvome pisaćem stroju. Ali vratimo se na stvar — on je prirodno jaka ličnost i — siguran sam — vrlo vješt hipnotizer. Ona fora s trinaestim katom i tvrtkom Dethe- ridge & Co. dokazuje koliko je vješt — on ili netko drugi tko mu pomaže. Vjerojatno su i mene i tebe drogirali.”

“Mene?”“Da, Sjeti se onog tonika koji ti je Potbury dao? Vjerojatno

neka vrst droge s odgođenim djelovanjem.”“Ali i ti si ga pio!”“Ne mora značiti da smo pili istu stvar. Potbury i Hoag su

očito u kompi i na taj su način stvorili atmosferu koja je sve ovo učinila mogućim. Sve ostalo su bile samo sitnice, nevažne kad ih se uzme pojedinačno.”

Cynthia je imala vlastito mišljenje o svemu, ali zadrži ga za sebe. Svejedno, jedna ju je stvar smetala. “Kako je Potbury izišao iz kupaonice? Rekao si mi daje bila zaključana.”

“Razmišljao sam o tome. Obio je bravu dok sam ja telefoni­rao Hoagu, sakrio se u ormar i čekao priliku da šmugne van.”

“Hm-m-m...” ona odustane.30

Randall prestane govoriti i skoncentrira se na vožnju. Skrene lijevo prema izlazu iz Waukegana.

“Teddy — ako si siguran daje sve bila prijevara i da Sinovi Ptice ne postoje, zašto onda ne možemo okrenuti auto i kre­nuti na jug. Ne moramo otići na sastanak s Hoagom.”

“Siguran sam da su moje pretpostavke točne,” reče on, vje­što izbjegavši samoubilački nastrojena dječaka na biciklu, “ali nisam siguran koja je bila njegova motivacija — i zato moram vidjeti Hoaga. Ali smiješno je,” nastavi on, “što ne mislim da je Hoag imao išta protiv nas. Vjerujem da je iz nekih samo njemu poznatih razloga bio spreman platiti nam petsto dola­ra da ga riješimo neke gnjavaže dok se on bavi važnijim stva­rima. Ali vidjet ćemo. Svejedno, ionako je prekasno da se vraćamo — evo benzinske crpke koju je spomenuo. A evo i njega!”

Hoag uđe u auto, kimne glavom i nasmiješi se — ali ne reče ni riječi. Randall opet osjeti nešto poput nagona da mora učiniti kako mu Hoag kaže, isto ono što je bio osjetio nekih dva sata ranije. Hoag mu reče kamo da vozi.

Uskoro su došli do rampe koja je priječila put na privatni posjed. Hoag mu reče neka je podigne i nastavi. “Vlasnik ne­ma ništa protiv,” reče. “Mnoge sam svoje srijede proveo ovdje. Ovo je prekrasno mjesto.”

I doista jest bilo prekrasno. Zemljani je put vodio do male uzvisine na kojoj je raslo drvo guste krošnje. Hoag mu reče neka parkira ispod drveta. Iziđu van. Cynthia je neko vrijeme samo stajala, upijajući ljepotu prizora, udišući čisti zrak punim plućima. Na jugu se nazirao Chicago, a istočno od njega srebrni odsjaj jezera. “Teddy, nije li fantastično?”

“Jest,” prizna on, ali se okrene Hoagu. “Zašto smo ovdje?” “Piknik,” reče Hoag. “Odabrao sam ovo mjesto za svoj fi­

nale.”“Finale?”“Prvo hrana,” reče Hoag. “Onda ćemo — ako baš moramo

— razgovarati.”Bijaše to čudan izbor hrane za piknik. Umjesto zasitnih

stvari u košari je bilo nekoliko tuceta gurmanskih specija­liteta — konzervirani kumkuat, žele od guave, male paštetice, čaj — kojega je Hoag skuhao iznad špiritne lampe — delikatni vafli čuvenog proizvođača. Unatoč tome i Cynthia i Randall

31

zaključiše da je hrana izvrsna. Hoag je kušao od svačega po malo — ali Cynthia primijeti da on zapravo samo kuša a ne jede.

Nakon nekog vremena Randall prikupi dovoljno hrabrosti da se obrati Hoagu. Činilo se da Hoag nema ni najmanje nam­jere započeti razgovor. “Hoag?”

“Da, Ede?”“Nije li vrijeme da skinete masku i prestanete nas vući za

nos?”“Nisam vas nikad vukao za nos, prijatelju.”“Znate na što mislim — na sve ovo ludilo proteklih neko­

liko dana. Vi ste u to umiješani i zacijelo znate više od nas — to je više no očito. Nije da vas za išta optužujem,” doda žurno, “ali želio bih znati čemu sve to.”

“Upitajte sami sebe što sve ovo znači.”“Okej,” Randall prihvati izazov. “Hoću.”Baci se na objašnjavanje, isto ono koje je već bio servirao

Cynthiji. Hoag ga ohrabri da dovrši, ali kad napokon jest Jonathan Hoag ne reče ništa.

“Pa,” reče Randall nervozno, “Tako se sve to dogodilo — zar ne?”

“Čini mi se dobrim objašnjenjem.”“I ja tako mislim. Ali još uvijek ima nekoliko stvari koje

morate razjasniti. Zašto ste to učinili?”Hoag zamišljeno odmahne glavom.“Žao mi je. Ede. Ne mogu vam nikako objasniti svoje mo­

tive,” reče.“Ali, kvragu, to nije pošteno! Najmanje što možete—” “Zar je išta na ovome svijetu pošteno, Edwarde?”“Pa — očekivao sam od vas da igrate poštenu igru. Ohra­

brivali ste nas da vas tretiramo kao prijatelja. Dugujete nam objašnjenje.”

“Obećao sam vam objašnjenje. Ali, razmislite — želite li ga čuti? Uvjeravam vas da više nikad nećete imati nikakvih neprilika sa Sinovima Ptice.”

Cynthia dotakne Randallovu ruku. “Ne traži objašnjenje, Teddy.”

On makne njenu ruku, ne grubo već odlučno. “Moram zna­ti. Da čujem to objašnjenje!”

“Neće vam se svidjeti.”“Riskirat ću.”

32

“Vrlo dobro.” Hoag se zavali unatrag. “Biste li poslužili vino, draga moja? Hvala vam. Najprije vam moram ispričati malu priču. Bit će djelomice alegorična, jer nema... riječi, kon­cepcija. Jednom je postojala rasa, posve različita od ljudske rase — posve. Nemam načina opisati vam kako su izgledali ili kako su živjeli, ali imali su jednu osobinu koju možete ra­zumjeti: bili su kreativni. Stvaranje i uživanje u umjetnosti bilo je njihova preokupacija i bit njihovih života. Namjerno kažem “umjetnost”, jer umjetnost je bezgranična, nedefini­rana, ne može je se definirati. Mogu uporabiti tu riječ bez straha da me nećete razumjeti, jer ona ni nema egzaktno zna­čenje. Ta riječ ima toliko značenja koliko je umjetnika. Ali sjetite se da umjetnici o kojima ja govorim nisu bili ljudska bića — niti je njihova umjetnost bila ljudska.

“Zamislite jednoga od te rase — mladog po vašim mjeri­lima. Pod vodstvom svog učitelja on stvara umjetničko djelo. Ima talenta, taj mladac, a njegova kreacija ima mnogo zani­mljivih i zabavnih osobina. Učitelj ga ohrabruje da nastavi, te da svoje djelo pripremi za sud umjetničkih kritičara. Govo­rim metaforički — kao da se radi o Čovjeku, umjetniku koji priprema svoja platna za godišnju izložbu.”

Zastane i okrene se Randallu. “Jeste li vi religiozan čov­jek? Je li vam ikada palo na pamet da je sve ovo—■” on obu­hvati pokretom ruke prekrasan krajolik oko njih “— možda imalo Stvoritelja? Daje moralo imati Stvoritelja?”

Randall se zagleda u nj i pocrveni. “Ne idem često u crkvu,” izlane, “ali — da, pretpostavljam da vjerujem u Stvoritelja.”

“A vi, Cynthia?”Ona kimne, napeta i bez riječi.“Umjetnik je stvorio ovaj svijet na Svoj način i po pravi­

lima koja su se Njemu činila ispravnima. Njegov se učitelj složio — u globalu, ali— ”

“Čekajte malo,” reče Randall. “Pokušavate li nam vi opi­sati stvaranje svijeta — cijelog Svemira?”

“A što drugo?”“Ali — kvragu, to je ipak previše. Ja sam tražio samo obja­

šnjenje stvari koje su se dogodile nama *“”Rekao sam vam da vam se neće sviđati.” Hoag pričeka

trenutak, pa nastavi. “U početku, dominantna karakteristika na tom svijetu bili su Sinovi Ptice.”

33

Randall ga je slušao, osjećajući se kao da će mu eksplo­dirati glava. Shvatio je — s užasom — da su sva racionalna objašnjenja koja je smislio na putu ovamo bila samo dječje bezvezarije, smišljene iz jednog jedinog razloga — da bi po­tisnuo strah koji gaje počeo hvatati. Sinovi Ptice — stvarni, stvarni i strašni — i moćni. Učini mu se da sad shvaća o kak­voj rasi Hoag govori. Po užasnutom izrazu Cynthijina lica shvati da i ona zna — i da za njih dvoje nikad više ništa neće biti isto. “Upočetku bijaše Ptica...”

Hoag ih je gledao pogledom bez imalo zlobe, ali i bez imalo suosjećanja. “Ne,” reče ozbiljno, “Ptica nije nikad postojala. Postoje samo oni koji sebe nazivaju Sinovima Ptice. Ali oni su glupi i arogantni. Njihova je ‘sveta’ priča čisto praznovjerje. Ali oni su na svoj način u ovome svijetu moćni. Stvari koje ste vidjeli, Edwarde, doista ste vidjeli.”

“Hoćete reći— ”“Čekajte, dopustite mi da završim. Moram požuriti. Sve

ono što ste vidjeli doista ste vidjeli — uz jednu iznimku. Sve do danas mene ste vidjeli samo u mojem stanu ili u vašem. Stvorenja koja ste pratili, stvorenje koje je prestrašilo Cyn- thiju — sve su to bili Sinovi Ptice. Stoles i njegovi prijatelji.

“Umjetnikov učitelj nije odobravao Sinove Ptice, pa je sugerirao određene promjene i poboljšanja u toj kreaciji. Ali Umjetnik je bio ili nemaran ili nestrpljiv. Umjesto da ih posve ukloni, on ih je jednostavno kamuflirao, učinio ih poput pri­mjeraka Njegove nove kreacije, poput bića kojima je naselio svoj svijet.

“Sve to možda ne bi bilo važno da taj Njegov rad nije iza­bran za umjetnički sud. Bilo je neizbježno da će ih kritičari uočiti, jer Sinovi Ptice bijahu — loša umjetnost koja je nagr­đivala cjelokupni rad. Ipak, u njihovim je umovima ostala dvojba — treba li to cjelokupno djelo uništiti ili je možda ipak vrijedno da ga se očuva. Zato sam ja ovdje.”

Zastane kao da više nema što reći. Cynthia ga uplašeno pogleda. “Jeste li vi... jeste li vi...”

On joj se nasmiješi. “Ne, Cynthia, nisam ja Stvoritelj va­šega svijeta. Jednom ste me pitali što sam po zanimanju. Ja sam umjetnički kritičar.”

Randall je žarko želio da mu može ne povjerovati, ali Hoagove su riječi imale zvuk istine koji nije mogao negirati.34

Hoag nastavi: “Rekao sam vam da ću morati objašnjavati na način i riječima koje vi možete razumjeti. Morate biti svjesni da suditi ovakvu kreaciju nije isto što i prići slikarskom platnu i proučiti ga. Na ovome svijetu žive ljudi, pa ga se mora suditi očima čovjeka. Ja sam čovjek.”

Cynthija je sad izgledala još uznemirenijom. “Ne razu­mijem. Vi sudite o djelu kroz tijelo nekog ljudskog bića?”

“Ne. Ja jesam ljudsko biće. Posvuda po svijetu, među lju­dima su posijani Kritičari — također ljudi. Svaki je od njih projekcija Kritičara, ali svaki je od njih samo čovjek — u svakom pogledu. Čovjek koji ne zna daje Kritičar.”

Randall se uhvati za to kao da mu život ovisi o tome. “Ali vi znate da ste Kritičar. To je kontradikcija.”

Hoag kimne, nimalo uzdrman. “Sve do današnjega dana kad je Cynthijino pitanje onemogućilo moje daljnje normalno djelovanje u obliku one druge osobe, ni ja nisam imao pojma što radim i zašto sam ovdje. Čak i sad — moja je prava osoba izišla na površinu tek koliko je potrebno da vam odgovorim na pitanja na koja vam kao Jonathan Hoag ne bih mogao od­govoriti.

“Jonathan Hoag se rodio kao čovjek, sa svrhom da ispita, iskusi, okusi neke od umjetničkih aspekata ovoga svijeta, te da usput pobliže promotri djelovanje onih kamufliranih pr­vobitnih stvorenja koja sebe nazivaju Sinovima Ptice. Vas ste dvoje slučajno uvučeni u cijelu stvar — nevini promatrači koji ne znaju o čemu se radi. Ali tijekom druženja s vama uočio sam još neke vrijedne umjetničke spekte — i zato vam sad sve ovo objašnjavam.”

“Na što mislite?”“Dopustite mi da prvo spomenem ono što sam primijetio

kao Kritičar. Vaš svijet ima nekoliko zadovoljstava. Prvo — hrana.” Posegne zajednom bobicom muškata, debelom i sla­tkom, i zagrize je. “Čudno je to. I hvalevrijedno. Nitko se prije nije sjetio od običnog nadoknađivanja izgubljene energije napraviti umjetnost. Vaš Umjetnik je doista darovit.

“A tu je i spavanje. Čudna refleksna stvar u kojoj se Umje- tnikovim kreacijama omogućuje da i sami stvaraju svoje svje­tove. Sad razumijete, zar ne,” reče, smiješeći se, “zašto kritičar mora biti čovjek — kad ne bi bio, ne bi mogao sanjati na način kako čovjek sanja.

35

“Tu je i piće — koje ujedinjuje hranu i sanjanje.“Tu je i jedinstveno zadovoljstvo konverzacije s prijate-

ljima. To nije novo, ali Umjetniku ide u prilog što je i to uk­ljučio u svoje djelo.”

“Pa seks— seks je besmislen. Kao kritičar bih ga posve zanemario da mi vi, prijatelji moji, niste omogućili da vidim nešto što ni ja u svojim kreacijama nikad nisam uspio smisliti. Kao što rekoh, vaš Umjetnik ima dara.” Pogleda ih gotovo nježno. “Recite mi, Cynthia, što volite u ovome svijetu, a što mrzite i čega se bojite?”

Ona mu ne odgovori, već se stisne uza svog supruga. Ran­dall je zaštitnički zagrli. Hoag se okrene Randallu. “A vi, Ed- warde? Postoji li nešto na ovome svijetu za što biste vi dali život i dušu ako treba? Ne morate mi odgovoriti — odgovor sam vidio jučer na vašem licu dok ste se nadvijali nad Cyn- thijinom posteljom. Dobra umjetnost, dobra umjetnost — oboje. Na ovome sam svijetu pronašao nekoliko primjera dobre i originalne umjetnosti, dovoljno da zaključim da vašeg Umjetnika treba ohrabriti da i dalje stvara. Ali našao sam i toliko toga što je loše, amaterski, da nikako nisam mogao odobriti ovo djelo kao cjelinu — sve dok nisam naišao na vas i svojim očima vidio ovu tragediju ljudske ljubavi.”

Cynthia ga divlje pogleda. “Tragediju? Zašto kažete ‘tra­gediju?” Hoag je pogleda— ne sažaljivo, već onako kako čo­vjek gleda vrijedno umjetničko djelo. “A što je drugo nego tra­gedija, draga moja?”

Ona se zapilji u njega, a onda se okrene i zarije lice u rame svog supruga. Randall je pomiluje po kosi. “Prestanite, Hoag!” reče divlje. “Opet ste je prestrašili!”

“Nije mi to bila namjera.”“Jest. I mogu vam odmah reći što mislim o vašoj priči. U

njoj ima rupetina kroz koje bi se mačke mogle provući. Iz­mislili ste sve ovo.”

“Ni sami ne vjerujete to što ste rekli.”To bijaše istina, ali Randall hrabro nastavi. “A ono pod va­

šim noktima — što je s tim? Vidim da ste to izostavili iz priče. I vaši otisci prstiju.”

“Supstanca ispod mojih noktiju ima malo veze s ovom pri­čom. Poslužila je svojoj svrsi — tojest natjerala strah u kosti Sinovima Ptice. Oni su znali o čemu se radi.”36

“Ali — o čemu se radilo?”“O tekućini koja teče njihovim žilama. Ali zašto vas muče

otisci? Jonathan Hoag — moja druga persona — doista se bojao uzimanja otisaka. Jonathan Hoag je ipak samo čovjek, Edwarde, valjda se sjećate toga.”

Randall kimne, a Hoag nastavi: “Iskreno rečeno, ja se ne sjećam tog incidenta oko uzimanja otisaka, premda moja cjelokupna ličnost mora biti svjesna toga. Jonathan Hoag ima naviku poliranja stvari maramicom; vjerojatno je tako i iz­brisao otiske s vašeg naslonjača.”

Ali Randall se nije tako lako predavao. “To nije sve, nije čak ni pola! A što je s onim sanatorijem u kojemu ste bili? I tko vas plaća? Otkud vam novac? Zašto vas se Cynthia uvijek toliko bojala?”

Hoag pogleda prema gradu; s jezera se valjala magla. “Nema vremena za takve sitnice,” reče, “a one ionako nisu ni od kakve važnosti — čak ni vama, vjerovali vi mojoj priči ili ne. Ali vjerujete mi — ne možete si pomoći. Ali podsjetili ste me na nešto drugo. Evo...” Izvuče debeli snop novčanica iz dže­pa i pruži ih Randallu. “Uzmite ih sa sobom, meni više neće trebati. Za nekoliko ću vas minuta napustiti.”

“Kamo idete?”“Natrag u svoje pravo ja. Nakon mog odlaska morate uči­

niti slijedeće: uđite u auto i od mah krenite prema jugu, kroz grad. Ni pod kojim okolnostima ne otvarajte prozore sve dok niste miljama udaljeni od grada.”

“Zašto? Ne sviđa mi se to.”“Svejedno tako učinite. Doći će do određenih — promjena,

podešavanja.”“Kako to mislite.”“Rekao sam vam, nisam li, da se upravo riješava problem

sa Sinovima Ptice? S njima i njihovim djelima.”“Kako?”Hoag nije odgovorio, već se opet zagledao u maglu. Polako

je obavijala grad. “Mislim da sad moram poći. Učinite kako sam vam rekao.”

Cynthia podigne pogled prema njemu i zavapi: “Ne idite! Ne još.”

“Da, draga moja?”“Morate mi reći jedno: Hoćemo li Teddy i ja ostati zajedno?”

37

On se zagleda u njene oči. “Znam na što mislite. Ali to vam ne mogu reći jer doista ne znam.”

“Ali morate znati!”“Ne znam. Ako ste oboje stvorenja s ovoga svijeta onda su

vaši uzorci vjerojatno slični. Ali, znate, postoje Kritičari.” “Kritičari? Kakve oni veze imaju s nama?”“Jedno od vas dvoje — ili čak i oboje — mogli biste biči

Kritičari. Ne znam. Sjetite se — Kritičari su ljudi, ovdje. Sve do danas ni ja nisam znao da sam jedan od njih.” Zamišljeno pogleda Randalla. “On bi vrlo lako mogao biti jedan od nas. Već sam jednom ranije danas posumnjao u to.”

“A jesam li?”“Ne znam. Ali nije baš vjerojatno. Vidite, mi ne smijemo

poznavati jedan drugoga kako naše druženje ne bi utjecalo na našu sposobnost vrednovanja umjetničkog djela.”

“Ali... ali... ako nismo... onda—”“To je sve.” Hoag to reče s takvim prizvukom konačnosti

daje to zateklo oboje Randallovih. Nagne se nad ostatke hra­ne, odabere još jednu bobicu grožđa, pojede je i sklopi oči.

Nije ih više otvorio.Napokon Randall reče: “Gospodine Hoag?” Bez odgovora.

“Gospodine Hoag!” Još uvijek ništa. Teddy se odmakne od Cynthije i priđe utihloj figuri. Prodrma Hoaga za rame. “Go­spodine Hoag!”

“Ne možemo ga samo tako ostaviti ovdje!” govorio je Cyn- thiji nekoliko minuta kasnije.

“Teddy, Hoag je znao što radi. Bolje bi bilo da nas dvoje postupimo po njegovim uputama.”

“Pa,mogli bismo stati u Waukeganu i obavijestiti policiju.” “I reći im da smo ostavili mrtvog čovjeka na obronku? Zar

doista vjeruješ da će oni reći ‘dobro' i pustiti nas da u miru odemo dalje? Ne, Teddy, učinimo kako nam je rekao.”

“Dušo — pa ne vjeruješ valjda svemu što nam je napričao?” Ona ga pogleda ravno u oči. Njene su se punile suzama.

“A ti? Budi iskren, Teddy.”On spusti pogled i reče: “Ma, ionako nije važno. Učinit će­

mo kako je rekao. Uđi u auto.”Magla koja je obavila grad nije se vidjela kad su se spustili

do ceste koja je vodila prema Waukeganu, niti su je mogli 3 8

vidjeti kad su krenuli južno prema gradu. Dan bijaše jasan i sunčan, kao što je jutro i bilo navijestilo, ali bijaše dovoljno svježe da se Hoagova uputa o čvrsto zatvorenim prozorima učini posve prihvatljivom idejom.

Promet je sad bio nešto gušći no jutros, pa je cjelokupna Randallova pažnja bila usmjerena na cestu. Nijedno od njih ionako nije bilo raspoloženo za razgovor, a ovo je bila dobra izlika. Već su prošli petlju kad je Randall napokon progovorio: “Cynthia...”

“Da?”“Moramo nekome reći. Upitat ću slijedećeg policajca na

kojega naiđemo gdje je najbliža policijska postaja u Wau- keganu.”

“Teddy!”“Ne brini. Servirat ću mu neku priču koja će ih navesti da

odu pogledati o čemu se radi da ne postanu sumnjičavi i za­drže nas. Staru lovačku, znaš.”

Znala je daje njegovo iskustvo u smišljanju takvih priča poprilično, pa se nije pobunila. Nekoliko blokova kasnije Randall ugleda policajca naslonjenog na svoj auto kako upija tople sunčeve zrake i promatra nekoliko klinaca što su veselo trčkarali za loptom. Zaustavi auto uz pločnik ispred policajca. “Spusti prozor, Cyn.”

Ona ga posluša, a onda naglo uvuče zrak i jedva suspregne vrisak. Randall nije vrisnuo, ali bogme je to želio učiniti.

S druge strane spuštena prozora nije bilo ni sunčanog dana, ni policajca, ni razigrane djece — ničega. Ničega osim bezoblične sive magle koja je pulsirala kao daje živa. Kroz nju se nije moglo vidjeti ništa — ne zato što bijaše gusta, već zato što ničega nije ni bilo. Samo praznina, bez zvuka, bez i naj­manjeg pokreta.

Počne ulaziti u auto. Randall zaurla: “Podigni prozor!” Ona ga pokuša poslušati, ali nije se mogla ni pomaknuti. On posegne preko sjedala i počne bjesomučno okretati ručicu za zatvaranje prozora sve dok staklo nije lupilo u okvir vrata.

Kroz staklo su opet gledali sunčan dan, policajca i veselu dječju igru, pločnik, grad... Cynthia ga zgrabi za ruku. “Teddy! Vozi dalje!”

“Čekaj malo,” reče on napeto i okrene se prozoru na svojoj strani. Oprezno ga spusti samo centimetar-dva, ali i to bijaše

39

dovoljno. Bezoblična siva pulsirajuća masa vidjela se i s nje­gove strane — premda je kroz ostatak stakla i dalje mogao vidjeti gradsku ulicu obasjanu suncem. Kroz uzak otvor — ništa. Sivo ništa.

“Vozi dalje, Teddy, prosim te!”Nije ga trebala požrivati; on je već krenuo uz škripu guma.

Njihova kuća nije baš na samome Zaljevu, ali ocean se vidi s obližnjeg brežuljka. Selo u koje odlaze po namirnice ima sa­mo osamsto stanovnika, ali čini se daje to njima posve dovo­ljno. Nisu baš pretjerano društveni i većinu vremena provode sami. Kad on mora obrađivati zemlju ona ide s njim. Kad idu u selo, uvijek idu zajedno — držeći se za ruke. Uvijek.

On je pustio bradu — ne iz kaprica, već iz potrebe jer u kući nema nijednog zrcala.

Doduše, postoji jedna stvar koja bi ih u svačijim očima učinila čudacima — kad bi itko znao za to. Srećom, stvar je takve prirode da nitko osim njih dvoje ni ne može znati.

Kad navečer liježu u postelju, prije no što ugasi svjetlo on lisicama veže jednu njenu ruku za jednu svoju.

Copyright © 1942. by Street & Smith Publications, Inc.

40

Šezdesetih i sedamdesetih je u esefu vladala crna, pesimi­stična era. To je doba “novoga vala” pod dojmom tada novoga saznanja o zagađenju okoline, populacijskoj eksploziji, potro- šivosti prirodnih resursa, da se ni ne spominje vrhunac hladn­oga, i mahnitost Vijetnamskoga rata, crnački nemiri u SAD...

Osim toga, razočarani svemirskom utrkom koja je svojim politikantskim motivima “uprljala” romantičarsku viziju os­vajanja svemira, pisci su se okrenuli ovozemaljskim pro­blemima — kojih je bilo i previše. To je vrijeme Brunnerova STAND ON ZANZIBAR, Dischovih depresivnih tekstova, offuttova CASTLE KEEP...

Sjećate li se Moorova “Lota” u 64. Siriusu?Ovu Edelsteinovu pripovjetku objavljujemo kao trijeznu, ra­

cionalnu protutežu nekim “eskapističkim” tekstovima u ovoj FUTURI.

Scott Edelstein

BAŠTINAIzvornik: “Heritage”, 1977 Prijevod: Branko Imenjak

Probudio sam se. Bilo je kasno ujutro; jasne ljetne sunčeve zrake sjale su kroz prozor. Život u šumi nas je u mnogočemu promijenio, ali se jedna navika na­

šeg starog, lagodnog malograđanskog načina života zadržala, svi smo kasno ustajali.

Moje je buđenje bilo naglo; namjerno sam se izborio iz be- svijesti kako bih se pozabavio s nečim što nije bilo u redu. Pogledao sam ulijevo. Donna je mirno spavala na gomili po­krivača pokraj mene, tiho hrčuči. Mark se sklupčao pokraj nje u fetalnom položaju. Ruke su mu bile medu koljenima radi topline.

41

Moja vlastita paranoja, pomislih. Uvijek sam bio najopre­zniji od nas troje, možda zato što sam najjače htio preživjeti. Ili možda zato sto sam se najviše bojao smrti; za mene je to uvijek predstavljalo isto.

Tada sam čuo tihe glasove izvana. Tko god da su ti ljudi nisu se baš trudili iznenaditi nas.

Upozoravajući su znakovi bili postavljeni po cijeloj okolici, zajedno s obavijestima da smo dobro naoružani, znamo pre­cizno pucati i da nas nije strah iskoristiti naše oružje.

Ljudi vani bijahu ili vrlo sigurni u sebe — što bi značilo da nas vani mogu čekati deseci naoružanih muškaraca i žena— ili vrlo glupi.

Prodrmao sam Donnu. Odmah se protegnula, otvorila očii sjela. “Ljudi vani,” brzo sam rekao. “Prilično su glasni; mo­žda nam žele odvratiti pažnju prije masovnog napada.”

Brzo je ustala, pustivši da poplun koji ju je pokrivao padne na pod. Odjednom me se dojmila naša golotinja; tjednima ni­smo vidjeli druge ljude te smo zaboravili daje golotinja neobi­čna većini svijeta. Odmah sam izabacio tu misao iz glave; nije bilo vremena za odijevanje. Odijevanje za bitku, pomislih.

Zajedno probudismo Marka. Kao i obično, spavao je vrlo čvrsto tako da smo ga morali udariti nekoliko puta po licu pri­je no što je otvorio oči. Donna mu je objasnila što se događa dok sam ja uzeo tri puške i municiju s police. Provjerio sam oružje; već je bilo napunjeno.

Vanjski glasovi su se u međuvremenu pojačali; uljezi nisu mogli biti dalje od sto koraka od ulaza.

“Pokrivaj nas s prozora,” reče Mark Donni. Polako je klim- nula glavom i pogledala nas očima koje su zračile energijom. U nekom drugom vremenu bila bi spaljena kao vještica. Mark joj uzvrati smješak; ja sam već bio na vratima spreman otvo­riti ih.

Mark mi se uskoro pridružio. “Spreman?” tiho je upitao.Klimnuo sam.“Sad!”Povukao sam vrata. Mark protrči kroz njih, namjesti pušku

na rame i vikne:“Stani gdje jesi!” Bio sam vani jedva sekundu kasnije, po­

dižući pušku, spreman da pucam.42

Na kraju čistine, koja je bila naše stražnje dvorište, stajao je par srednjih godina, ruku visoko u zraku. Bili su odjeveni u skupu, šarenu odjeću. Muškarac je nosio sako s pripadaju­ćim hlačama; žena je nosila ženski kostim i hlače.

Čuo sam Donnu kako mrmlja “Bog te maz’o” iz kolibe.Ogledao sam se po čistini, ne vidjevši drugih ljudi. Pogledao

sam Marka, koji je škiljio prema ljudima na čistini.“Ne vidim nikog drugog... nigdje,” rekoh Marku.“Vidiš li im lica?” upitao je, još uvijek gledajući niz cijev

svoje puške.“Ne.” Čak i s naočalama, moj je vid oduvijek bio slab. “Ali po

njihovom držanju, izgleda da im je oko pedeset godina. Možda pedeset i pet.”

Markova se duga, ravna plava kosa pokrene u predvečer- njem povjetarcu. “Mislim da su to tvoji roditelji.”

Navala sjećanja mi ispuni um. Otresao sam ih. “Bože, na­dam se da nisu.”...

“To je baš nešto što bi oni učinili.”Znam.“Scott-ie?” reče žena. Glas joj je bio gotovo cviljenje; uvijek

je to bio. Izgovorila je moje ime polako, tugaljivo, glas joj podr­htavajući čak više onoga kojeg sam se sjećao. Dvadeset i pet godina me je oslovljavala istim glasom. Sjetio sam se odrasta­nja, u predgrađima. Susjedi i rođaci su me poznavali kao upla­šenu, neurotičnu maminu mazu; to je bio dojam koji je moja mama tako uporno pokušavala prenijeti. Glas je bio jedan od njenih najdjelotvornijih sredstava.

“Što želite?” upitah.“Gledaj, barem nas pusti bliže, u redu?” reče moj otac, dok

mu se strah probijao kroz ljutnju. On je bio razumni dio poro­dice, nije imao strpljenja za ništa što bi se suprotstavljalo nje­govom razumu.

“U redu.” rekoh. Krenuli su naprijed. Ni ja ni Mark nismo spustili puške. “Ostani unutra,” rekoh Donni koja je potvrdno promumljala.

“Ovo ćeš morati sam riješiti,” reče Mark. “Imam pušku, ali to ne znači ništa. Napast će te krivicom.”

Klimnuo sam.“Znam.”

43

“Ako ih pustiš da ti govore, igrat ćeš njihovu igru. Morat ćeš ih pobijediti u njoj, ili ih odmah otjerati.” Vjetar se pojačao, nježno gurajući moju kožu. Zrak je ispunjavao miris zelenila.

“Stoj tamo,” rekoh mojim roditeljima kada su se primakli na dvadesetak koraka od kolibe. “Možete me čuti odavde.” Sad sam na njima mogao razabrati i pojedinosti; lice mog oca je ostarilo za deset godina odkada sam ga poslijednji put vidio prije tri godine; obrazi su mu se spustili a oči postale vrlo umorne. Lice moje majke bilo je prekriveno s prilično šminke, krijući njene godine. Kosa joj je bila obojana u žuto; u životu je nisam vidio sijedu. Plakala je.

“Znaš da tvoja majka ne čuje dobro,” reče moj otac. To sam znao; koristila je to i kao oružje za obranu, godinama. Pomi­slio sam, zašto je život s njima oduvijek bio bitka ?

“To je žalosno,” rekoh. “Ostanite gdje jeste.” Pazi dečko; nedaj da te uvuku u svoj način razmišljanja. Nema smisla biti zločest.

Mark je spustio svoju pušku i krenuo prema njima. “Ne brinite,” rekoh. “Provjerit će imate li oružje. Vratit ćemo vam ga kad budete odlazili.”

Moj je otac nosio rameni tok a u njemu pištolj. Moja majka nije nosila oružje.

“Jesi li uopće imao potrebe za pištoljem?” upitah.“Što?” reče moja majka. Okrenula se mom ocu. “Što je re­

kao?” Nikada nije pitala govornika da joj ponovi riječi; uvijek se oslanjala na nekog drugog.

Čekao sam.Moj otac se okrenuo prema njoj. “Pitao me jesam li morao

upotrijebiti pištolj.”“Što? Pištolj? On ima pištolj? Što je rekao? Njen me je go­

vor nervirao. Njene su riječi bile besmislene. Kao i uvijek.Moja majka nikada nije bila glupa žena, samo zavarana,

neupućena i preplašena.Moj otac joj još jednom objasni. Pravila se da shvaća. Moja

majka nikad nije shvaćala ono što nije htjela shvatiti, ipak se pravila da shvaća i lagala da si olakša život.

Sjetio sam se kako sam joj se suprotstavljao riječima: “Zar nisi slušala što sam ti pričao?” pitao bih je. Njen je odgovor uvijek bio:44

“Pa naravno. Ali reci mi ponovo; želim to čuti još jednom.” Osjećaji, misli, pogledi i načini života se mogu mijenjati;

sjećanja ostaju.“Ne,” rekao mi je moj otac. “Sve je prilično mirno.” “Budite pažljivi na povratku. Čak i ovdje ima gadnih nes­

tašica. Ljudi će vas ubiti za novac.”Mark se došetao do mjesta gdje sam stajao i predao mi piš­

tolj. Pogledao me; oči su mu bile sjajne, bez ikakvih emocija. “Vraćam se unutra; Idem spavati, okej?”

“Okej.” ušao je u kolibu.“Zašto ste došli ovamo?” upitah.“Tvoja majka i ja” — uvijek je tako započinjao svoje tirade

kad je htio nešto od mene — “ne možemo više živjeti u Beech- woodu, postaje previše gadno. Čitao si novine, znaš kako je.”

Nisam pročitao novine otkako sam se preselio u kolibu. “Znam,” rekoh.

“Pobune se šire iz Clevelanda. Naš novac više ne vrijedi go­tovo ništa. Čak ga ni na tržnicama više ne žele primiti. A većina njih su ionako zatvorene. Tvoja majka i ja nismo jeli mesa već dva tjedna.”

Jadna dječica. Nema sočnih bubrežnjaka napumpanih hormonima i kemikalijama. Godinama su me ismijavali zbog mojih navika pri hrani: zbog jedenja “tih organskih stvari” i zato što sam jeo kad sam bio gladan a ne kad je tako pisalo u rasporedu.

“Više ni ti nema poslova koje bih ja stvarno mogao obavlja­ti.” Cijeloga je života bio trgovac; s praktički beskorisnim novcem i s pola stanovništva koje umire od gladi, kome je po­treban trgovac? Osim toga, postoji puno mlađih ljudi da zau­zmu sve fizičke poslove.

Nisam ni trebao slušati ostatak priče. “Želite doći i živjeti sa nama, je li tako?”

“Scottie,” reče moja majka. “Skloni tu pušku.” S gotovo tračkom autoriteta u glasu. “Plaši me.”

“Moramo,” reče otac. “Nemamo se kamo vratiti. Vjeruj mi”— ovo je rekao napola podrugljivo — “da ne moramo, ne bismo.”

Spustio sam pušku kraj noge, ali je nisam stavio na tlo. Pokušao sam pažljivo birati riječi, ali sam odustao i pustio ne­ka same teku. Semantika je bila njihova igra, ne moja.

45

“Žao mije, ali nema načina kako biste mogli ovdje ostati. Jednostavno nema načina kako bismo mogli nahraniti petoro ljudi. Jedva hranimo troje, koliko nas ima.”

Iznenadio sam samoga sebe svojom izravnošću i konci- znošću.

“Scott,” reče moja majka, “što drugo očekuješ da učinimo? Bili smo u krivu. Nismo znali. Rekao si nam da će gradovi pro- pasti i bio si u pravu. Sad moramo ostati sa tobom.” Odbacila je djetinji nastavak mojega imena, ali samo kao trik u cjen- kanju. Koristila je logiku koju je koristila cijelog svog života; priznaj da si u krivu i predaj se, i sve će biti u redu. Činjenica da možemo uzgajati jedva dovoljno usjeva i malih životinja da nahranimo troje ljudi nije je se ticala.

“Rekao sam vam — jednostavno vas ne možemo hraniti. Kada biste se uselili ovdje kod nas, svi bismo pomrli od gladi.”

“Gledaj,” reče moj otac, očito ljutit, i preplašen. “Pokaži jednom malo sućuti, hoćeš li? Mi smo te odgojili i uzdržavali osamnaest godina. Uzdržavali bismo te i duže da onda nisi oti­šao od kuće.” Bili su obećali da nikada to neće iskoristiti protiv mene. Obećanja ludom radovanja.

Nije bilo smisla u razgovoru; nikada ga nije ni bilo. “Ne možete ostati ovdje. Rekao sam vam zašto. Nemamo više ništa reći jedno drugome. Molim vas da odete.”

“Isuse Kriste!” moj otac eksplodira. “ Zar ne možeš, bar jed­nom u životu, prestati misliti samo o sebi? Samo ovaj jedan put nemoj biti sebičan i misli o nama, za promjenu.” Karta krivice.

Ignorirao sam je.“Scottie,” reče moja majka, na rubu suza, “vidjeli smo vaš

vrt sa povrćem i vaše životinje.” Uspjela je složiti lažan smi­ješak. “Baš su lijepi. Možete nas nahraniti, znam da možete.” Smiješak je izblijedio.

Već sam tri godine zemljoradnik; ona nikada u životu nije bila na farmi. Par godina ranije, kada bih spomenuo klanje krava za vrijeme dok bismo jeli odrezak, ona bi rekla :“Scottie, molim te za ime Boga, ne za ručkom.”

“Gledaj, ti glupa kujo,” čuo sam se kako govorim. “Cijeli si svoj život vjerovala da se bilo kakva laž koju možeš izmisliti može pretvoriti u stvarnost. E pa sada ne može, da li me razu­miješ? Imamo nešto povrća i nešto zečeva i pilića. To ne može 4 6

hraniti petoro ljudi — jednom u svom prokletom životu, čuješli ti što ti govorim?”

Odvratila je jedino tako da se rasplakala. Iako bi me povre­meno psovala, ovo je bio prvi put da sam je ja opsovao, u lice.

“Scottie,” reče moj otac. “Da ti postavim jedno pitanje. Odgovori mi pa ćemo onda otići i nikad se ne vratiti.” Još uvi­jek je mislio da me pokreću mržnja i pakost; zar nitko nikada ne sluša što drugi ljudi govore? “Okej?”

“Okej, pitaj.”“Da imate dovoljno hrane, bi li nas pustio unutra?”Dosadašnjim razgovorom obvezao sam se na odgovor. Da

sam odgovorio s ne, mogli bi opasno zaigrati na krivicu, možda čak povjerovati da im lažem u pogledu količine hrane. Ljudi će povjerovati u bilo što ako im to koristi.

Da sam odgovorio s da, lagao bih.Laži im; to su samo riječi.“Ne znam,” rekoh, glupavo izabravši kompromis. “Morao

bih pitati ostale.”“Pitaj ih,” reče moj otac. Trideset godina trgovanja je od

njega stvorilo majstora u manipuliranju ljudima. U prošlosti je rijetko pokušavao upravljati sa mnom. “Pitaj ih ima li dovo­ljno hrane da nas se nahrani, kada si već pri tome.”

Podigao sam pušku u ponovo je uperio u njih. Tresao sam se “Odlazite. Ako se mi možemo uzdržavati, možete se i vi.” To, oboje smo znali, nije bilo istina.

Moj me je otac pogledao. Suočio sam se sa njegovim po­gledom; morao sam. Meditirao sam dok sam ga gledao, držeći oči na njegovima ali ne vidjevši strašne osjećaje u njima.

Moja je majka vrisnula, njen glas zarazan, “Ti kopile je ­dno!” Potrčala je prema meni, a ja sam automatski podigao pušku na rame. Spotakla se, pala na koljena, plačući. Moj je otac kleknuo kraj nje. Stisnula je šake i udarila ga nekoliko puta, a onda se srušila pred njegovim nogama.

Zajaukala je, dugo i tugaljivo: “Scott-ie”.Uperio sam pušku prema mome ocu. Da bih skrenuo pa­

žnju sa svojih osjećaja počeo sam pojati mantru, vrlo tiho.Moj me je otac pogledao.“Propješačili smo deset milja od ceste da bismo došli

ovamo,” rekao je.47

“Samo tri milje.” rekoh.“Imao sam pun rezervoar u autu, u slučaju nužde. Sad je

ostala jedva četvrtina. Moramo ostati ovdje ili ćemo umrijeti. Možda drugi ljudi mogu živjeti od branja kupina, ali mi ne možemo.” Načas je zašutio. “Možemo biti tvrdoglavi kao i ti. Ostajemo, i gotovo. Ne možeš nas natjerati da odemo.”

Pomogao je majci da ustane. Naslonila se na njega. Zaje­dno su polako krenuli hodati prema meni.

Ovo ćeš morati riješiti sam, bio je rekao Mark.Čvršće sam stegnuo pušku, glasnije pojajući. Čuo sam pu­

canj. Metak je pogodio zemlju odmah pred nogama moga oca te se odbio preko čistine. Prestali su hodati.

Metak je ispalila Donna. Okrenuo sam glavu. “Hvala,” re­kao sam u kolibu.

“Sve je onako kako bi trebalo biti,” rekoh, znajući da moja majka neće čuti, moj otac neće razumijeti. “Svi smo sami za sebe.”

“Čekaj kada tebi bude pedeset i pet,” reče moj otac, gotovo pljujući riječi. “Kad više ne možeš biti tako prokleto neovisan. Tada više neće biti nikoga da se brine o tebi.”

Doći će dan, jednom, kada jedno od nas više ne bude spo­sobno raditi svoj dio posla. Mark, Donna i ja smo se složili da tkogod došao u to stanje, bude ubijen od strane drugo dvoje. Znali smo da ćemo, kada dođe vrijeme, drugačije gledati na to.

Nismo razmišljali o tome. Užasavali smo se tog trenutka i čak se više užasavali njegove neizbježnosti. Ignorirali smo oboje.

“Bolje je da sad idete,” rekoh. Igrao sam kartu na koju sam trebao zaigrati od početka, ali se nadao daje nikada neću tre­bati upotrijebiti. “Ja vas vjerojatno ne bih ubio, ali Donna bi. Oboje smo odlični strijelci.”

Nanišanio sam na stranu očeve glave i povukao okidač. Metak je prozujao kraj njega. “Slijedeći će metak biti u čelo. Donna će pucati, ako bude trebala.” Spustio sam pušku uz nogu, nježno je stavio na zemlju.

Podigao sam očev pištolj, otvorio ga, istresao streljivo na dlan. Približio sam se ocu na oko šest koraka, a onda bacio pištolj i metke pred njegove noge. “Ne punite pištolj dok niste napustili čistinu,” rekoh.48

“Zaboravi,” reče on. “Nećemo ga uzeti. Ionako ćemo umrijeti.”“Joey!” moja majka krikne. Drmanjem ju je utišao.“Glupi ste što ih ne uzimate,” rekao sam blago.“Ne tako glupi kao ti.”Pogledao sam ga u lice. “Zbogom, Tata,” rekoh. Pogledao

sam svoju majku ali ona odvrati pogled; nije mi htjela dati čak niti pošten pozdrav. “Zbogom, Mama.”

Okrenuo sam se i otišao do mjesta gdje sam ostavio pušku. Ušao sam u kolibu, bez osvrtanja.

Rekao sam Donni, “Reci mi kada se izgube iz vida.”Mark je sjedio na pokrivačima u položaju lotosa, ruke sklo­

pljene pred prsima, oči zatvorene. Spustio sam pušku i sjeo kraj njega.

Za nekoliko minuta Donna se okrenula od prozora. Stavila je pušku na policu. “Uzeli su pištolj.” Cučnula je i primila mi ruke. Njena joj je tamna, crvena kosa pala na lice. “Vratit će se.” rekla je.

“Znam. Morat ćemo biti spremni.”Nekoliko minuta kasnije vodili smo Ijubav. Kada sam svr­

šavao zamislio sam da smo u mojoj sobi u predgradskom sta­nu mojih roditelja, i da čujem svoju majku kako se približava sobi da bi provjerila moje ponašanje.

Dva tjedna kasnije, moj je otac, vidljivo mršaviji, i gotovo sigurno lud, napao kolibu bez oružja. Mark gaje ubio. Zako­pali smo ga kraj vrta i pustili da njegovo tijelo obogati zemlju. Nikada nismo saznali što se dogodilo s mojom majkom.

Copyright © 1977 by Scott Edelstein

49

FUTURINA FANTASTIČNA FANTASTIKA

ROBERT ASPRIN- ’JOŠ JEDAN KRASAN MIT’

- prvi roman iz mitologističkeserije svemirskog pustolova i

naturaliziranog USA klingonca.

TERRY PRATCHETT- "BOJA MAGIJE"- prvi roman iz serije o planeti "Disk-u" najpopularnijeg i najprodavanijeg engleskog SF&FANTASY autora.

NARUDŽBENICAIME I PREZIMEULICA ______MJESTO _____Naručujem pouzećem slijedeću knjigu-e po povoljnim cijenama:• T. Pratchett-'BOJA MAGIJE” (32,- KUNE)• R. Asprin-“JOŠ JEDAN KRASAN MIT ( 38,- KUNA)(Zaokružite naslov koji naručujete) + PTT,K?^ovicca 8 KUNAKnjigu-e ću platiti poštaru prilikom preuzimanja po pošiljci

Narudžbenicu pošaljite na adresu:BAKAL d.o.o., Bosanska 10,41000 ZAGREB

NOVO!

R O B E R T A S P R IN -"NOVE

MITKONCEPCIJE”- drugi roman

iz mitologističke serije stari i novi likovi

u novim avanturama briljantan nastavak izvrsnog prvijenca.

I" NARUDŽBENICA "1I IME I PREZIME________________________________________ II ULICA _______________________________________________ IJ MJESTO______________________________________________ J• Neopozivo pouzećem naručujem knjigu "NOVE MITKONCEPCIJE" ■ I Roberta Asprina, po posebno povoljnoj cijeni od 41,- K §I + poštanski troškovi cca 8,- K 1I Knjigu ću platiti poštaru prilikom preuzimanja. 1I_____________________________________________________J

Narudžbenicu pošaljite na adresu:BAKAL d.o.o., Bosanska 10,41000 ZAGREB

51

Svojedobno su čitatelji Siriusa Georga Raymonda Rich- arda Martina (1948) izglasali četvrtim najdražim stranim piscem. Naravno, nisu čitali “The Hero”, njegova prvijenca 1971 u Galaxy, ali jesu neke kasnije pripovjetke kojima se Martin začas uvrstio u prvu ligu esefa (tri “Huga” i dvije “Nebule”). Nemajući čvrsto tehničko obrazovanje (diplomirao novinarstvo, dugo godina radio kao nastavnik toga faha) Mar­tin se nije upuštao u tzv. “tvrdi” esef nego se istaknuo visoko izglancanim žurnalističkim, “vizuelnim” stilom i zanimanjem za moralni, psihološki, sociološki aspekt esefičnih tema, te za “fantasy”.

Krajem osamdesetih pisao je za obnovljenu ZONU SUM­RAKA, a imao je prste i u projektu crtića Ljepotica i zvijer”.

George R.R. Martin

U PROKLETOJ ZEMLJI

Izvornik: “In the Lost Lands”, 1982 Prijevod: Martina Gračanin

Kod Sive Alys možeš kupiti sve što se poželjeti može.

Ali bolje nemoj.

Lady Melange nije otišla do Sive Alys. Važila je za pa­metnu i opreznu mladu ženu izuzetne ljepote, a čula je o Sivoj Alys svakojake priče. Govorilo se da svi oni

koji traže njezine usluge čine to na vlastiti rizik. Siva Alys nije odbijala nikoga tko bi joj došao i uvijek je svima dobavljala što su željeli. Ali nekako, kad bi sve bilo gotovo, nitko tko je od Sive Alys kupovao nije na kraju bio sretan s onim što bi

5 3

mu ona donijela, s onim što je s početka bio sam poželio. Vla­dajući iz kule dvorca usađenog u obronak planine, Lady Me­lange je znala sve to. Možda baš zato nije osobno otišla.

Umjesto nje, Sivu Alys je toga dana posjetio Jerais. Plavi Jerais, gospodaričin junak, prvi i najbolji od svih vitezova što su čuvali tornjeve njezina dvorca i vodili njezine vojske u bitke, zapovjednik njezine Garde Boja. Ispod jarkomodrog sjajnog oklopa Jerais je nosio uniformu od svjetloplave svile. Amblem na njegovu štitu predstavljao je vrtlog, izrađen u stotinu nijansi plavog, a u dršku njegova mača bio je umetnut safir veličine orlova oka. Kad je ušao kod Sive Alys i skinuo kacigu, oči su mu savršeno pristajale safiru u maču, ali mu je kosa bila zapanjujuće i neprimjereno crvena.

Siva Alys ga je primila u maloj, staroj, kamenoj kući, u mračnom dijelu grada podno planine. Čekala gaje u sobi bez prozora, ispunjenoj prašinom i mirisom plijesni, sjedeći u staroj stolici visoka naslona, koja kao da je još više umanjivala njezino sitno tijelo. U krilu joj je ležao sivi štakor veličine omanjeg psa. Gladila ga je polagano kad je Jerais ušao, ski­nuo kacigu i pričekao da mu se sjajne plave oči pri viknu na polumrak.

“Da?” napokon progovori Siva Alys.“Ti si ona koju zovu Siva Alys”, reče Jerais.“Jesam.”“Ja sam Jerais. Dolazim po nalogu Lady Melange.”“Mudre i prelijepe Lady Melange”, reče Siva Alys.Štakorovo je krzno bilo meko poput baršuna pod njezinim

dugim, bijelim prstima. “Zašto Lady šalje svojega najboljeg viteza nekome tako siromašnom i običnom poput mene?”

“Čak i u dvorcu čujemo mnogo priča o tebi”, reče Jerais.“Da.”“Priča se da, uz određenu cijenu, prodaješ neobične i čude­

sne stvari.”“Želi li Lady Melange kupovati?”“Priča se također da posjeduješ moći, Siva Alys. Da nisi

uvijek ovakva kakva sada sjediš preda mnom, krhka žena ne­određenih godina, odjevena u sivo. Priča se da postaješ mla­đom i starijom, po želji. Priča se da si ponekad muškarac, ili starica, ili dijete. Priča se da poznaješ tajne promjene lika; da izlaziš kao velika mačka, medvjed ili ptica, i da mijenjaš kožu54

po vlastitoj želji, a ne kao oni čije obličje robuje mjesecu i pro­kletoj zemlji.

“Sve se to priča”, potvrdi Siva Alys.Jerais odveže s pojasa malu kožnatu torbicu i priđe bliže

Sivoj Alys. Otpusti vrpcu kojom je torbica bila zatvorena i prospe njen sadržaj na stol pokraj žene. Dragulji. Dvanaest dragulja u isto toliko boja. Siva Alys podigne jedan i približi ga oku, gledajući kroz njega u plamen svijeće. Kad gaje polo­žila natrag među ostale klimne Jeraisu i reče:

“Što bi Lady željela kupiti od mene?”“Tvoju tajnu”, izgovori Jerais, smiješeći se. “Lady Melange

želi promijeniti lik.”“Priča se daje mlada i lijepa”, odgovori Siva Alys. “Čak i

ovdje izvan dvorca čujemo mnoge priče o njoj. Nema muža, već ima mnogo ljubavnika. Priča se daje voli cijela Garda Boja, i ti među njima. Zašto bi se željela promijeniti?”

“Ne razumiješ. Lady Melange ne traži mladost ni ljepotu. Nikakva preobrazba ne bi je mogla učiniti ljepšom nego što jest. Od tebe želi moć da postane zvijer. Vuk.”

“Zašto?” upita Siva Alys.“To nije tvoja briga. Hoćeš li joj prodati tu moć?”“Ja ne odbijam nikoga,” reče mu Siva Alys. “Dragulje os­

tavi ovdje.Vrati se za mjesec dana i dat ću ti što Lady Melange želi.”

Jerais kimne glavom. Izgledao je zamišljen.“Ne odbijaš nikoga?”“Nikoga.”On se podmuklo nasmiješi, posegne rukom za pojas i

ispruži dlan prema njoj. Na mekom izgužvanom baršunu njegove rukavice ležao je još jedan dragi kamen, safir, čak i veći od onoga u dršci mača.

“Uzmi ovo kao plaću, ako želiš. Htio bih nešto kupiti i za sebe.”

Siva Alys uzme safir s njegova dlana, palcem i kažiprstom okrene ga prema plamenu svijeće i spusti ga među ostale dragulje.

“Što želiš, Jerais?”Smiješak mu postane širi.“Želim da ne uspiješ ,” reče. “Neću da Lady Melange dobije

moć koju traži.”55

Siva Alys ga je mirno gledala ne skidajući svoje nepoko­lebljive sive oči s njegovih hladnih plavih.

“Nosiš pogrešnu boju, Jerais,” reče napokon. “Plavo je boja odanosti, a ti izdaješ svoju gospodaricu i misiju koju ti je po­vjerila.”

“Ja jesam odan!” pobuni se Jerais. “Ja znam što je dobro za nju bolje od nje same. Melange je mlada i nerazborita. Ona misli da to može ostati tajnom, ta moć za kojom žudi. Vara se. Jer kad ljudi saznaju, uništit će je. Ne može vladati tim ljudima danju, a klati ih noću.”

Siva Alys je neko vrijeme u tišini razmišljala o tome, gladeći velikog štakora što joj je ležao u krilu.

“Lažeš, Jerais”, reče, kad je napokon prekinula šutnju. “To što kažeš nije pravi razlog.”

Jerais se namršti. Gotovo nehotice položi ruku na dršku mača i palcem prijeđe preko velikog safira.

“Ne želim raspravljati,” reče osorno. “Ako nećeš trgovati vrati mi moj dragulj i dovraga s tobom!”

“Ja ne odbijam nikoga,” ponovi Siva Alys.Jerais se zbunjeno namrgodi: “Znači, dobit ću ono što tra­

žim?“Dobit ćeš ono što želiš.”“Izvrsno!” reče Jerais ponovno se smiješeći. “Onda, za mje­

sec dana.”“Za mjesec dana.” složi se Siva Alys.I tako je Siva Alys odaslala poruku kako je samo to ona

znala. Glas se širio od usta do usta, kroz mračne uličice i tajne podzemne prolaze, skroz do visokih kuća od grimiznog drveta i obojenog stakla gdje su stanovali plemeniti i bogati. Meko- puti štakori s malim ljudskim šakama šaputali su ga uspa­vanoj djeci, a djeca su ga širila među sobom i pjevušila čudan novi napjev dok su preskakala konopac. Nošena prema istoku, poruka je doprla do svih udaljenih vojnih postaja, dok su je na zapad veliki karavani prenosili sve do srca staroga carstva, kojeg je mali grad u podnožju planine bio tek najmanji dio. Velike kožnate ptice s prepredenim licima majmuna nosile su glas zrakom prema jugu, iznad šuma i rijeka, do dvanaest različitih kraljevina, gdje su ga u osami svojih tornjeva čuli muškarci i žene, blijedi i jezoviti poput same Sive Alys. Puto­vao je glas čak i na sjever, preko brda, sve do proklete zemlje.56

Nije prošlo mnogo vremena. Za manje od dva tjedna poja­vio se kod nje.

“Mogu te odvesti do onoga kojega tražiš,” rekao je. “Mogu ti pronaći vukodlaka.”

Bio je to mlad čovjek, vitak i golobrad. Nosio je iznošene kožnate hlače poput skitnica koji žive i love u vjetrovitoj pus­toši s one strane planina. Koža mu je bila opaljena suncem, kao i čovjeka koji čitav život provodi na otvorenom, a kosa mu je bila bijela poput planinskog snijega i padala mu na ramena zapetljana i zapuštena. Nije nosio oklop, a umjesto mača imao je dugačak nož; kretao se oprezno i skladno. Ispod bijelih pra­menova kose što su mu padali preko lica, oči su mu bile tamne i sanjive. Osmijeh mu je bio širok i srdačan. No usprkos tome, odisao je nekom neobičnom drskošću, a bilo je nečeg sanjar­skog i putenog u izrazu njegovih usana onda kad je mislio da ga nitko ne vidi. Rekao je da se zove Boyce.

Siva Alys ga je gledala, slušala njegove riječi i napokon progovorila: “Gdje?”

“Tjedan dana puta na sjever,” odgovori Boyce, “u prokletoj zemlji.”

“Ti živiš u prokletoj zemlji, Boyce?” upita ga Siva Alys. “Ne. To nije mjesto za život. Imam kuću ovdje u gradu. Ali

često prelazim planine, Siva Alys. Lovac sam. Poznajem dobro prokletu zemlju i znam što tamo živi. Ti tražiš čovjeka koji hoda poput vuka. Ja te mogu odvesti do njega. Samo moramo odmah krenuti želimo li stići prije nego što mjesec bude pun.”

Siva Alys ustane.“Moja su kola utovarena, a konji nahranjeni i potkovani.

Krenimo, dakle.”Planinski prijelaz bio je visok i strm i stjenovit, a na mje­

stima jedva toliko širok da propusti kola Sive Alys. Kola su bila nezgrapna, dugačka i teška i potpuno zatvorena. Nekad jarko obojena, sada su toliko izbijedjela od starosti i sunca i kiša da su im drveni zidovi bili već turobno sivi. Kretala su se na šest klopotavih željeznih kotača, a dva konja što su ih vukla morala su biti grdosije, upola veće od običnih životinja. Pa ipak, kroz planine su se kretali sporo. Boyce, koji nije imao konja, hodao je naprijed ili sa strane, a ponekad bi se vozio sjedeći pokraj Sive Alys. Kola su stenjala i škripala. Trebalo

57

im je tri dana da se uspnu do najviše točke planinskog puta, gdje su kroz pukotinu u brdu ugledali široko pusto prostran­stvo proklete zemlje. Slijedeća su se tri dana spuštali.

“Sada ćemo brže napredovati,” obećao je Boyce kad su sti­gli do same proklete zemlje. “Tlo je ovdje ravno i glatko i put će biti lakši. Sad još dan, dva, i imat ćeš što tražiš.”

“Da,” reče Siva Alys.Bačvice s vodom napunili su do vrha prije nego što su na­

pustili planine, a Boyce je otišao u lov, na brežuljke u podno­žju brda, i vratio se s tri crna zeca i neobično deformiranom strvinom malog jelena. Kad gaje Siva Alys upitala kako je us­pio donijeti sve to, s obzirom na to daje od oružja imao samo nož, Boyce se nasmiješio, izvadio praćku i zavitlao njome nekoliko kamenova koji prozviždaše zrakom. Siva Alys kimne glavom. Zapalili su malu vatru i skuhali dva od tri zeca, a ostatak su mesa uslolili. Sljedećeg dana u zoru, zaputili su se u prokletu zemlju.

Tu su se kretali zaista brzo. Prokleta zemlja bila je hladna i pusta, a tlo je bilo tvrdo i čvrsto poput cesta što su vijugale carstvom s one strane planina. Kola su se živahno kotrljala, uz škripu i klopot, naginjući se lagano sad na jednu, sad na drugu stranu.

U prokletoj zemlji nije bilo guštika kroz koje bi se morali probijati, ni rijeka koje bi morali prelaziti. Svuda oko njih prostirala se naizgled beskrajna pustoš. S vremena na vrijeme ugledali bi poneku skupinu kvrgavog, izobličenog drveća čije su se grane povijale pod težinom sjajnih nabreklih plodova boje indiga. S vremena na vrijeme proštropotali bi preko kakvog potoka stjenovitog dna, ne dubljeg od razine gležnjeva. S vremena na vrijeme goleme površine bijelih gljiva pokrivale bi pustu, sivu zemlju. No, sve su te stvari bile rijetkost. Uglavnom nije bilo ničega osim praznine, groznog mrtvog prostranstva svuda oko njih, i vjetrova. Vjetrovi su bili strašni u prokletoj zemlji. Puhali su neprekidno, a bili su hladni i britki i ponekad su imali miris pepela, a ponekad se činilo da urlaju i vršite poput jadnih ukletih duša.

Napokon su uznapredovali dovoljno da bi Siva Alys mogla vidjeti kraj proklete zemlje: drugu liniju planina daleko, da­leko na sjeveru, maglovitu plavkasto-bijelu crtu duž sivog horizonta. Mogli bi putovati tjednima a da ne stignu do tih58

udaljenih vrhova, znala je, no prokleta je zemlja bila tako ra­vna i prazna da su ih već sada mogli nejasno nazrijeti.

U sumrak su se ulogorili ispod nekolicine čudnih, izmu­čenih stabala što su ih ugledali na svojem putu prema sjeveru. Stabla su im pružala djelomičan zaklon od razbješnjelog vjetra, ali i dalje su ga čuli kako zavija i navaljuje na njih, pre­tvarajući im vatru u sugestivne oblike.

“Zaista je prokleta ova zemlja,” reče Siva Alys, kad su po­čeli jesti.

“Ima i neke ljepote u njoj,” odgovori Boyce. Nabode zatim komad mesa na vrh svojega dugačkog noža i stade ga okretati iznad vatre.

“Večeras, ako se raščiste oblaci, vidjet ćeš kako se prela­maju svjetla nad sjevernim planinama; grimizna, siva i kestenjasta, izvijaju se poput zavjesa zarobljenih u ovome beskrajnom vjetru.

“Vidjela sam i prije ta svjetla,” reče Siva Alys.“Ja sam ih vidio mnogo puta,” odgovori Boyce. Odgrize

komad mesa potežući ga zubima, dok mu se iz kuta usana u tankoj liniji cijedila mast. Nasmiješi se.

“Cesto dolaziš u prokletu zemlju,” reče Siva Alys.Boyce slegne ramenima: “Lovim.”“Ima li ičega ovdje?” upita Siva Alys. “Živog u svoj ovoj

pustoši?”“O, da,” odgovori Boyce. “Moraš znati kako tražiti, moraš

poznavati prokletu zemlju, ali ima. Čudne, izobličene zvijeri, nikad viđene s druge strane planina, stvorenja iz legendi i noćnih mora, začarana i ukleta, bića čije je meso izuzetno ci­jenjeno i izuzetno ukusno. Ljudi, također, ili nešto slično lju­dima. Stvorovi što mijenjaju lik i sive sjene što se pojavljuju samo u sumrak i vuku se uokolo, napola žive, napola mrtve.”

Osmijeh mu je bio nježan i izazovan.“Ali ti si Siva Alys i sigurno sve to znaš. Priča se da si i

sama jednom došla iz proklete zemlje.”“Priča se,” odgovori Siva Alys.“Nas dvoje smo slični, ti i ja,” nastavi Boyce. “Ja volim

grad, ljude, pjesmu i smijeh i trač. Volim udobnost svoje kuće, dobru hranu i dobro vino. Uživam u predstavama trupa koje svake jeseni dolaze u visoki dvorac i nastupaju za Lady Me­lange. Sviđa mi se fina odjeća i dragulji i podatne lijepe žene.

59

Ipak, dio mene samo je ovdje kod kuće, u prokletoj zemlji, dok slušam vjetar i oprezno vrebam sjeneu sumrak, dok sanjam snove koje se ljudi iz grada nikad ne bi usudili usnuti.

Do toga se doba spustio potpuni mrak. Boyce podigne svoj nož i pokaže prema sjeveru, gdje su mutna svjetla počinjala blijedo tinjati nad planinama.

“Gledaj tamo, Siva Alys. Vidi kako se svjetla igraju i tre­pere. Ako dovoljno dugo gledaš možeš u njima razaznati ob­like. Muškarce i žene i stvari što nisu ni jedno ni drugo, kako plešu na mračnoj pozadini. Glasove im donosi vjetar. Gledaj i slušaj. Velike se drame odigravaju tamo, u tim svjetlima, predstave ljepše i čudesnije od bilo koje ikad izvedene na po­zornici Lady Melange. Čuješ li? Vidiš li?”

Siva Alys je prekriženih nogu sjedila na tvrdome tlu, bez­izražajnih očiju, promatrajući u tišini. Napokon progovori.

“Da,” reče, i to je bilo sve.Boyce spremi nož u korice, zaobiđe vatru, od koje je ostalo

samo nekoliko blijedo-crvenkastih ugaraka, i sjedne pokraj nje.

“Znao sam da ćeš vidjeti,” reče. “Ti i ja smo slični. Oboje imamo gradska tijela, ali u venama nam vječno puše hladan vjetar proklete zemlje. Vidim ti to u očima, Siva Alys.

Siva Alys ne reče ništa; sjedila je i gledala svjetla osje­ćajući Boyceovu toplu prisutnost pokraj sebe. Nakon nekog vremena, on prebaci ruku preko njezinih ramena. Nije se po­bunila. Kasnije, mnogo kasnije, kada se vatra već sasvim ugasila, a noć postala još hladnija, Boyce ispruži ruku, uhvati je za bradu i okrene joj lice prema svojem. Poljubi je, jednom, nježno, potpuno joj prekrivši tanke usne.

Siva Alys se trgne kao iz sna; gurne ga potom na zemlju, sigurnim, vještim pokretima skine s njega odjeću i uzme ga tada i tamo. Boyce se nije protivio. Ležao je na tvrdoj studenoj zemlji s rukama ispod glave, sanjivih očiju i usana razvučenih u lijen i zadovoljan osmijeh kad ga je Siva Alys uzjahala i počela, isprva polako, a onda sve brže i brže, voditi do grče­vitog vrhunca. Kad je svršila tijelo joj se naglo ukočilo, a glavu je zabacila unatrag. Usne je rastavila kao da će vrisnuti, ali nije bilo zvuka.

Čuo se samo vjetar, hladan i divlji, a njegov krik nije bio krik zadovoljstva.60

Sljedeći je dan osvanuo hladan i tmuran. Nebo je bilo puno tankih izobličenih sivih oblaka, što su neprirodno hitali pred njima.

Ono malo svjetla što se probijalo kroz njih činilo se bli­jedim i bezbojnim. Boyce je pješačio uz kola dok ih je Siva Alys vozila ležernim tempom.

“Sada smo blizu,” reče joj Boyce. “Vrlo blizu.“Da.Nasmiješio se. Osmijeh mu se promijenio otkad su postali

ljubavnici. Postao je zanesen i tajanstven i prilično samoza­dovoljan. Bio je to osmijeh koji podrazumijeva mnogo.

“Večeras,” reče joj.“Večeras će biti puni mjesec,” odvrati Siva Alys.Boyce se nasmiješi, odmakne kosu s očiju i ne reče ništa.U rano poslijepodne zaustavili su se među ruševinama ne­

kog bezimenog grada, davno zaboravljenog čak i od onih koji su živjeli u prokletoj zemlji. Gotovo ništa nije ostalo da razbije beskrajnu prazninu osim oronulih, žalobnih hrpa kamenja, razbacanih uokolo. Još su se mogli naslutiti blijedi obrisi gradskih zidina, ijedan ili dva napola uništena dimnjaka ne­ravnih rubova, što su se ocrtavali na horizontu poput trulih crnih zubiju. Ovdje nije bilo zaklona, nije bilo života. Nakon stoje nahranila konje, Siva Alys prolunja ruševinama, no ne nađe ništa. Nije bilo posuđa, ni zahrđalih lopata, ni knjiga. Čak ni kostiju. Ničega što bi dalo naslutiti o ljudima koji su ovdje nekad živjeli, ako se uopće radilo o ljudima.

Prokleta je zemlja isisala iz ovoga mjesta sav život, čak je i duhove otpuhala; ni tračak sjećanja nije ostao. Zakržljalo sunce bilo je nisko nad obzorjem, zamračeno oblacima u bi­jegu, i cijeli je prizor, glasom vjetra, pričao Sivoj Alys, jecao u očaju i samoći. Dugo je stajala sama, promatrajući sunce kako tone, dok joj se na leđima nadimao njezin pohabani lagani ogrtač, a hladan je vjetar ujedao ravno za srce. Napokon se okrene i ode natrag do kola.

Za to je vrijeme Boyce upalio vatru i sada je sjedio pokraj nje kuhajući u bakrenom loncu nekakvo vino, u koje je svako toliko dodavao poneki začin. Razvukao je usne u svoj novi os­mijeh kad gaje Siva Alys pogledala.

“Vjetar je hladan,” reče. “Mislio sam da će nam topli napi­tak uljepšati večeru.

61

Siva Alys baci pogled na zalazeće sunce, a zatim pogleda Boycea. “Nije ni vrijeme ni mjesto za uživanje, Boyce. Skoro će mrak, još malo pa će izići puni mjesec.”

“Da,” reče Boyce. Izgrabio je malo vina u šalicu i kušao.“Svejedno, ne moramo odmah u lov,” reče, lijeno se osmje­

hujući. “Vuk će sam doći k nama. Vjetar će nadaleko raznijeti naš miris u ovoj pustoši, a on će, čim osjeti svježe meso, doju­riti ovamo.

Siva Alys ne reče ništa. Okrene mu leđa i uspne se trima drvenim stubama u unutrašnjost kola. Oprezno upali fenjer i zagleda se u svjetlost plamena što je treperila i poskakivala na trošnim sivim zidovima i gomili krzna koja joj je služila umjesto kreveta. Kad se plamen umirio, Siva Alys odmakne drvenu oplatu i stade promatrati pohabanu odjeću obješenu na klinovima duž uskog ormara: dugačke i kratke ogrtače, široke nabrane suknje, haljine neobičnih krojeva i odijela što su prianjala uz tijelo od glave do pete; kožu, krzna i perje. Kratko je oklijevala, a onda ispruži ruku i posebne za velikim ogrtačem izrađenim od tisuću dugačkih pera, od kojih je sva­ko bilo ukrašeno crnim vrškom. Siva Alys svuče svoj obični platneni ogrtač i zamijeni ga ovim novim, pernatim i lepr­šavim, koji sveže oko vrata. Kad se okrenula, ogrtač je zavijo­rio oko nje, a umrtvljeni se zrak u kolima uskomešao i načas se učinilo kao daje oživio prije nego što se perje ponovno po­lako umirilo. Siva Alys se sagne i otvori masivnu hrastovu škrinju okovanu željezom i presvučenu kožom. Iznutra izvadi malu kutijicu. Na otrcanom sivom baršunu ležalo je deset pr- stenova. Umjesto dragim kamenjem, bili su ukrašeni dugač­kim srebrnim pandžama. Siva Alys ih polako stavi na ruke, po jedan na svaki prst, a onda ustane i stisne šake. Pri svjet- losti fenjera pandže prijeteći zasvjetlucaju.

Vani je bio sumrak. Boyce je sjedio pokraj vatre, ispijajući svoje kuhano vino. Nije pripremio nikakvu hranu, zapne za oko Siva Alys, dok je sjedala pokraj vatre, preko puta njega.

“Lijep ogrtač,” primijeti on ljubazno.“Da.” odvrati Siva Alys.“Svejedno, nikakav ti ogrtač neće pomoći kad se ON pojavi.”Siva Alys podigne ruku i stisne šaku. Svjetlost plamena

sijevne u srebrnim pandžama.“Ah,” reče Boyce. “Srebro.”

62

“Srebro,” složi se Siva Alys spustivši ruku.“Opet,” produži Boyce. “I drugi su mu se suprotstavljali

naoružani srebrom. Srebrnim mačevima, srebrnim noževima, strijelama sa srebrnim vršcima. Sada su prah i pepeo, svi ti posrebreni ratnici. Nažderao se on njihova mesa.

Siva Alys slegne ramenima.Boyce ju je još neko vrijeme pozorno promatrao, a zatim

se osmjehne i vrati svojem vinu. Siva Alys stisne ogrtač čvr­šće oko sebe kako bi se zaštitila od hladnog vjetra. Ubrzo, za­gledana u daljinu, zamijeti treperava svjetla iznad sjevernih planina. Prisjeti se priča što ih je u njima vidjela, priča koje je Boyce stvorio za nju na toj igri obojenih sjena. Bile su to strašne, jezovite priče. U prokletoj zemlji nije bilo drugih.

Napokon joj za oko zapne jedna drugačija svjetlost. Bli­jeda, raspršena svjestlost na istoku, prozirna i zloslutna.

Mjesečina.Siva Alys mirno pogleda Boycea preko umiruće vatre.

Počeo se preobražavati. Gledala je kako mu se tijelo izobličuje dok su se iznutra mijenjale kosti i mišići, kako mu bijela kosa izrasta sve duža i duža, gledala je kako se lijen osmijeh pre­tvara u široku crvenu grimasu koja mu zatim raskoli obraze, vidjela je kako su mu se očnjaci produžili i kako mu se jezik objesio, kako mu je ispala šalica dok su mu se ruke talile i kvrčile i pretvarale u šape. U jednom je trenutku htio nešto reći, no riječi nije bilo, samo duboki surovi grohot, napola ljud­ski, napola zvjerski. Zabacio je glavu i zaurlao, a zatim je stao trgati odjeću, sve dok oko njega nisu ležale samo krpe, i on više nije bio Boyce.

Nasuprot Sivoj Alys stajao je vuk, velika, kudrava, bijela zvijer, upola veća od običnog vuka, s divljim crvenim čelju- stima i užarenim, grimiznim očima. Gledala je u te oči kako je ustala i otresla prašinu s pernatog ogrtača. Bile su to mu­dre, prepredene oči. U njima je vidjela osmijeh, osmijeh što je podrazumijevao. Osmijeh što je podrazumijevao previše.

Vuk zaurla još jednom — dugačak, divlji zvuk izgubi se u vjetru. I tada skoči, ravno preko ugaraka vatre što ju je sam zapalio. Siva Alys raširi ruke držeći čvrsto krajeve ogrtača i promijeni lik.

Njezina je preobrazba bila brža od njegove; bila je gotova trenutak nakon što je započela, no za Sivu Alys trajala je

63

čitavu vječnost. Prvo onaj čudni osjećaj gušenja kad joj se ogrtač pripio uz tijelo, zatim vrtoglavica i neobična vodenasta slabost što joj je prostrujala mišićima dok su se okretali i pre- oblikovali. I napokon, oduševljenje, čim je snaga šiknula u nju i stala joj kolati žilama — bilo je to vino, divlje, žešće i toplije od one vodice što ju je Boyce bio skuhao nad vatrom.

Zamahne svojim širokim srebrnastim krilima u kojima je svako pero bilo ukrašeno crnim vrškom. Za njom se uzvitlala prašina dok je nestajala na mjesečini u visine, u sigurnost, daleko izvan domašaja bijelog vuka, sve više i više, sve dok se ruševine pod njom nisu pretvorile u beznačajne male točke. Gore je zarobi vjetar; stade je milovati ledenim drhtavim prstima, a ona mu se preda i vine se u visine. Velika joj se krila ispune strašnom glazbom proklete zemlje što ju je nosila sve više i više. Ona otvori svoj zastrašujući, povijeni kljun, zatvori ga, a zatim ga opet otvori, no ne ispusti glasa. Kružila je nebom, opijena letom. Oči su joj, oštrije od bilo kojih ljudskih očiju, prodirale daleko u dubinu i razotkrivale tajne svake sjene, opažale sve što se, umirući ili napola mrtvo, budilo i teturalo prokletom zemljom. Zastori svjetlosti na sjeveru plesali su pred njom, tisuću puta sjajniji i blistaviji nego prije, kada ih je mogla vidjeti samo zastrtim očima beznačajnog, malog stvorenja zvanog Siva Alys. Željela je po­letjeti k njima, lebdjeti u visini sve dalje i dalje na sjever, samo na sjever, željela je plesati zajedno s njima i u njima, razderati ih svojim pandžama na užarene trake.

Ispruži pandže kao da odgovara na izazov. Duge su bile, i zloslutno zakrivljene, oštre poput britve. Mjesečina ih ošine čitavom duljinom, blijeda u odsjaju srebra. I tada se sjeti. Za­plovi neodlučno u širokom luku i napokon okrene leđa svjetli­ma sjevera i njihovu dozivanju. Zamahne krilima, jednom, dvaput i počne se strmoglavo spuštati kroz noćni zrak, obru- šavajući se na svoj plijen.

Ugledala gaje daleko ispod sebe — bijelu mrlju, kako hita što dalje od kola, dalje od vatre, tražeći sigurnost u sjenama i mračnim predjelima.

Ali u prokletoj zemlji nije bilo sigurnosti.Vuk je bio jak i izdržljiv i duge su ga snažne noge nosile

naprijed dugačkim koracima što su gutali kilometre u jednom dahu. Već sada bio je daleko od njihova logora. No, koliko god64

da je bio brz, ona je bila brža. Ta on je ipak bio samo vuk, a ona — sam vjetar.

Sjurila se u mrtvoj tišini parajući vjetar poput noža. Sre­brne su joj kandže bile ispružene. No on mora da je vrebao njenu sjenku što je jurila prema njemu, mjesečinom jasno ocrtanu na tlu, jer kad se približila, dao se u bjesomučan bijeg, tjeran strahom. Uzalud. Bio je u punom trku kad ga je pre­letjela i zaderala pandžama. One su prošle kroz krzno i za- sjekle meso poput deset sjajnih srebrnim mačeva i on posrne, zatetura i padne.

Ona zamahne krilima i zaokrene, spremajući se za novi napad. Vuk je za to vrijeme ustao i podigao pogled prema nje­noj jezovitoj silueti, crnoj na mjesečini. Oči su mu bile sjajnije nego ikad, grozničave od straha. Zabaci glavu i zaurla slom­ljenim, očajnim jaukom moleći za milost.

U njoj nije bilo milosti. Spuštala se sve niže i niže, ot­vorenog kljuna, spremnog da razdere i rastrga, dok joj je s pandži kapala krv. Vuk je pričeka i skoči spreman za njezin napad, režeći i škljocajući zubima. No nije joj bio ravan. Ona ga izbjegne s lakoćom i zapara ga u letu, ostavljajući za sobom još pet dubokih zasjekotina iz kojih odmah poteče krv.

Kad se sljedeći put vratila bio je preslab da trči, preslab da joj se suprotstavi. No gledao ju je kako zakreće i spušta se, a tijelo mu je, ogromno i kudravo, zadrhtalo trenutak prije nego što se okomila na nj.

Napokon je otvorio oči, zamućene i slabe. Zastenjao je i ne­moćno se pomaknuo. Bio je dan i bio je opet u logoru, ispružen pokraj vatre, kad ga je čula da se miče Siva Alys mu priđe, klekne i pridigne mu glavu. Prinese mu šalicu vina usnama i on je pohlepno ispije.

Kad je ponovno legao u očima mu je vidjela čuđenje, bio je iznenađen što je još živ.

“Znala si,” reče promuklo. “Znala si... što sam.”“Da,” reče Siva Alys. Ponovno je to bila ona; krhka mala

žena neodredive dobi, velikih sivih očiju, obučena u izbli- jedjelu odjeću, pernati ogrtač je sklonila a ni srebrne pandže nisu joj više resile ruke.

Boyce pokuša sjesti, trgne se od boli i legne nazad na gunj što gaje bila rasprostrla pod njim.

“Mislio sam... da sam mrtav,” reče.65

“Skoro i jesi umro,” odvrati Siva Alys.“Srebro,” primijeti on s gorčinom. “Srebro tako peče i pali.”“Da.”“No, spasila si me,” reče on zbunjeno.“Preobrazila sam se ponovno u sebe i donijela te ovamo i

njegovala te.”Boyce se nasmiješi, no bila je to samo blijeda sjena nje­

govog starog osmijeha.“Ti mijenjaš lik po želji,” reče začuđeno. “Trebao sam te

odvesti negdje drugdje. Daje bilo zaklona... zgrada, šume, bilo čega... ne bi ti bilo tako lako sa mnom.”

“Imam ja i druge oblike,” odgovori Siva Alys. “Medvjed, mačka. Bilo bi svejedno.”

“Ah,” reče Boyce.Zatvori oči. Kad ih je ponovno otvorio prisili se na iskri­

vljen smiješak.“Bila si divna, Siva Alys. Dugo sam te gledao u letu prije

nego što sam shvatio što to znači i počeo bježati. Teško mi je bilo odvojiti oči od tebe. Znao sam da si zla kob za mene, no nisam mogao skrenuti pogled. Tako prelijepa! Sam dim i sre­bro, s vatrom u očima. Zadnji put, dok sam te gledao kako nasrćeš na mene bilo mije gotovo drago. Bolje poginuti od nje, tako lijepe i opasne, pomislih, nego od nekog jadnog malog mačevaoca i njegovog srebrnog zašiljenog štapa.

“Žao mije,” reče Siva Alys.“Ne,” brzo odvrati Bojice. “Bolje je da si me spasila. Brzo

ću zacijeliti, vidjet ćeš. Cak i rane od srebra kratko krvare. Onda ćemo biti zajedno.

“Još si slab,” reče mu Siva Alys. “Spavaj.”“Da,” odgovori Boyce. Uputi joj osmijeh i sklopi oči.Prošli su sati prije nego što je Boyce opet podigao kapke.

Bio je mnogo snažniji, a rane su mu gotovo zarasle. No kad je pokušao ustati, nije mogao. Bio je svezan na mjestu, ruku i nogu raširenih i čvrsto vezanih za klinove zabodene u tvrdu sivu zemlju.

Siva Alys ga je promatrala i čula kako je zaprepašteno kriknuo otkrivši svoj položaj. Priđe, podigne mu glavu i da mu još malo vina. kad se odmakla on divljački okrene glavu i zagleda se prvo u svoje stege a zatim u nju.

“Što si to učinila?” zavapi.66

Siva Alys ne reče ništa.“Zašto?” upita on. “Ne razumijem, Siva Alys. Zašto? Spa­

sila si me, pazila, a sad si me svezala.“Ne bi ti se dopao odgovor, Boyce.”“Mjesec!” usklikne on. “Bojiš se onoga što bi se moglo do­

goditi večeras, kad se opet preobrazim.Nasmiješio se, zadovoljan što je pronašao odgovor.“Ne budi smiješna. Ne bih ti naudio, znaš, nakon onoga što

se desilo među nama, nakon onoga što znam. Mi smo stvoreni jedno za drugo, Siva Alys. Slični smo, ti i ja. Gledali smo svje­tla zajedno, a ja sam te vidio letjeti! Moramo si vjerovati međusobno! Oslobodi me.”

Siva Alys se namršti, uzdahne i ne odgovori. Boyce je zurio u nju ne shvaćajući.

“Zašto?” upita on ponovno. “Odveži me, Alys, dopusti mi da ti dokažem da govorim istinu. Ne moraš se bojati.

“Ne bojim seja tebe, Boyce,” reče ona tužno.“Dobro,” odvrati on žustro. “Onda me pusti i promijeni lik

zajedno sa mnom. Postani noćas velika mačka, trči sa mnom, lovi sa mnom. Ja te mogu odvesti do plijena o kakvom nisi ni sanjala. Toliko toga možemo dijeliti. Ti si osjetila kako je to preobraziti se, ti znaš što to znači, kušala si moć, slobodu; vi­djela si svjetla očima zvijeri, osjetila miris svježe krvi, uživala u ubijanju. Znaš... sloboda, ... opijenost, sve to... sve... znaš.”

“Znam,” potvrdi Siva Alys.“Onda me oslobodi! Suđeni smo jedno drugom, nas dvoje.

Živjet ćemo skupa, voljeli se i loviti skupa.”Siva Alys odmahne glavom.“Ne razumijem” reče Boyce. Divljački se pokušavao oslo­

boditi svojih spona i psovao, a zatimo tonuo natrag.”“Jesam li ti odvratan? Misliš li da sam zao, neprivlačan?”“Ne.”“Što je onda?” reče gorko. “Druge žene su me voljele, sma­

trale me zgodnim. Bogate, lijepe dame, najbolje u zemlji. Sve su me one željele, čak i kad bi saznale.”

“A ti nisi nikad uzvratio tu ljubav, Boyce.” reče ona.“Ne,” prizna Boyce. “Volio sam ih onako, usput. Ali nikad

nisam iznevjerio njihovo povjerenje, ako na to misliš. Ja svoj plijen pronalazim ovdje, u prokletoj zemlji, a ne među onima koji me vole.”

67

Osjećao je pogled Sive Alys na sebi i nastavio:“Kako sam ih mogao voljeti više nego što jesam?” uzvikne

strastveno. “One su znale samo dio mene, samo onu polovicu koja je živjela u gradu i voljela vino i pjesmu i mirisnu poste­ljinu. Ostatak je živio ovdje, u prokletoj zemlji i znao što one nikad nisu mogle znati, nježne sirotice. I rekao sam im to, onima koje su bile uporne. Da bi se sjedinile sa mnom moraju trčati i loviti sa mnom. Poput tebe. Oslobodi me, Siva Alys. Leti za mene, gledaj me dok trčim. Lovi uz mene.”

Siva Alys ustane i uzdahne.“Žao mi je, Boyce. Poštedila bih te da mogu, ali što mora

biti, mora biti. Da si sinoć umro bilo bi sve uzalud. Mrtve stva­ri nemaju snagu. Noć i dan, crno i bijelo — sve je to nemoćno. Sva moć dolazi iz onoga između, iz sumraka, iz sjene, iz onog groznog predjela između života i smrti. Iz sivog, Boyce, iz sivog.”

Ponovno se bijesno izvio u svojim okovima i počeo plakati i psovati i škrgutati zubima. Siva Alys mu okrene leđa i po­traži samoću u svojim kolima. Ostala je tamo satima, sjedeći sama u mraku i slušajući Boycea kako psuje i prijeti joj se i moli i zaklinje se na ljubav. Ostala je u kolima sve do nakon izlaska mjeseca. Nije željela gledati njegovu preobrazbu, gledati kako ga ljudskost napušta posljednji put.

Napokon su njegovi krici postali zvjerski i izopačeni, puni bola. Tek je tada Siva Alys ponovno izišla. Krajolik je bio okupan mutnom, blijedom svjetlošću mjesečine. Svezan za tvrdu zemlju, veliki se bijeli vuk grčio i napinjao i zavijao i gledao je gladnim, grimiznim očima.

Siva Alys mu mirno priđe. U ruci je nosila dugačak srebrni nož za deranje kože u čiju su oštricu bile ugravirane tanke kićenice.

Kad se napokon prestao otimati posao je brže napredovao, no i dalje je to bila duga, krvava noć. Ubila gaje onog trenutka kad je završila, prije nego što je zora svanula i opet ga pre­obrazila u čovjeka, prije nego što mu je vratila ljudski glas da njime plače svoju agoniju. Tada Siva Alys objesi krzno, iznese alat i iskopa duboki, duboki grob u tvrdoj, hladnoj zemlji. Na njega je naslagala kamenje i razbijene ostatke zidina da ga zaštiti od svega što je lutalo prokletom zemljom, od demona i lešinara i ostalih stvorenja što ne prežu od mrtvog mesa.68

Trebao joj je gotovo cijeli dan da ga sahrani, jer je tlo bilo vrlo tvrdo i čak dok je radila znala je daje trud uzaludan.

A kad je napokon završila i sumrak se počeo spuštati, oti­šla je još jednom u kola i izašla obučena u veliki ogrtač od ti­suću srebrnih pera s crnim vršcima. Preobrazila se i letjela, letjela, žestokim neumornim letom, okupana čudesnim svje­tlom i sjedinjena s mrakom. Letjela je cijelu noć ispod pod­rugljivog punog mjeseca, a pred zoru — ispustila je krik, prodoran vrisak očaja i tjeskobe što je odzvanjao oštrim ru­bovima vjetra i zauvijek promijenio njegov zvuk.

Bit će da se Jerais bojao onoga što bi mu Siva Alys mogla dati, jer drugi put nije došao sam. Doveo je sa sobom još dva viteza: krupnog čovjeka odjevenog u bijelo, čiji je štit bio uk­rašen lubanjom izrađenom u ledu i još jednog u grimiznom, čiji je amblem bio čovjek u plamenu. Stajali su na vratima bez riječi, s kacigama na glavi, dok je Jerais oprezno prišao Sivoj Alys.

“Onda?” upita.Na krilu joj je ležala vučja koža, krzno neke velike snažne

zvijeri, bijelo poput planinskog snijega. Siva Alys ustane i pruži krzno Jeraisu prebacivši ga preko njegove ispružene ruke.

“Reci Lady Melange neka se poreže i pokaplje krzno svo­jom krvlju. Neka to učini pri izlasku punog mjeseca i tada će imati moć. A nakon toga mora samo prebaciti krzno poput ogrtača i zaželjeti preobrazbu. Danju ili noću, pri punom mje­secu ili bez mjesečine, nema veze.”

Jerais pogleda teško bijelo krzno i razvuče usne u grub osmijeh.

“Vučje krzno, a? Nisam to očekivao. Mislio sam, možda na­pitak ili neka čarolija.”

“Ne,” reče Siva Alys. “Koža vukodlaka.”“Vukodlaka?” Jerais iskrivi usta u čudu, a u dubokim pla­

vim očima pojavi se iskra.“Dobro, Siva Alys, učinila si ono što je Lady Melange tra­

žila, ali si mene iznevjerila. Nisam ti platio da uspiješ. Vrati mi moj dragulj.”

“Ne,” reče Siva Alys. “Zaradila sam ga, Jerais.”“Ja nemam ono što sam tražio.”“Imaš ono što si želio, a to sam ti i obećala.” Pogledala ga

je bez straha u oči. “Mislio si da će ti moj neuspjeh pomoći da69

dobiješ ono što si zapravo želio, a da će te moj uspjeh upro­pastiti. Nisi bio u pravu.”

Činilo se da se Jerais zabavlja.“A što ja to zaista želim?”“Lady Melange,” reče Siva Alys. “Bio si joj samo jedan od

mnogih ljubavnika, ali ti si htio više. Htio si sve. Znao si da za nju nikad nećeš biti prvi. A sad to više nije tako. Vrati joj se i odnesi joj što je kupila.

Toga je dana bilo gorkog plača u visokom dvorcu na ob­ronku planine, kad je Plavi Jerais kleknuo pred Lady Me­lange i pružio joj bijelo vučje krzno. No kad su plač i jecaji utihli, uzela je bijeli ogrtač, pokapala ga krvlju i naučila kako se preobraziti. Nije to bilo sjedinjenje za kojim je žudila ali je ipak bilo sjedinjenje.

I svake noći ona tumara zidinama dvorca i planinskim obroncima, a ljudi kažu da joj je zavijanje divlje od tuge.

A Plavi Jerais, koji ju je oženio mjesec dana nakon pov­ratka Sive Alys iz proklete zemlje, sjedi danju u velikoj dvo­rani pokraj luđakinje, a noću zaključava svoja vrata u strahu od ženinih vrućih crvenih očiju i više ne lovi, ne smije se i ne žudi.

Kod Sive Alys možeš kupiti sve što se poželjeti može.Ali bolje nemoj.

Copyright © 1982. by George R.R. Martin

70

Beletristika slijedi stvarnost. Svaki važan događaj izaziva da ga se opiše u pripovjetkama i romanima. Dolazak Euro­pljana u Ameriku izazvao je ivesterne. Izum policije izazvao je kriminalističke romane. Rat izaziva ratne pripovjetke i ro­mane. Tolstoj, Crane, Remarque, Hemingway, Mailer...

Neminovno je da i ovaj sadašnji Domovinski rat bude opi­san u beletristici. Evo, Dražen Cukina je počeo. Iskusivši ga iz prve ruke, vjerojatno zna o čemu piše! (Za sada, samo pripo­vjetke. Još je “prefriško” za roman tipa “Crvena značka za hrabrost” ili “Kome zvono zvoni”.) A kako se taj rat ne vodi pro­tiv “normalnoga” protivnika može se očekivati da ni događaji u njemu ne budu sasma normalni...

Dražen Cukina

ČUVAR

Cestu je trebalo osvojiti.Nije se moglo dalje dok je cesta u njihovim rukama. Taj mali kilometar krivudavog makadama u gustoj

šumi bio je ključna točka.Krenuo je prvi vod. Njih trideset i nešto. Željko i Gordan

predvodili su ostale. Znali su da će biti teško. Znali su da je šuma puna mina.

Željko je trebao očistiti i zauzeti lijevu stranu ceste, dok je Gordan imao zadaću pročešljati šumu s desne strane ceste. Na nekoliko mjesta četnici su imali mitraljeska gnijezda, a okolo po šumi ležale su mine. Izviđači su istražili jedan dio terena, ali veliki je dio još uvijek bio nesiguran. Trebalo je prilaziti vrlo oprezno i iznenada udariti nešto poslije promjene straže. Zato su naprijed išli Željko i Gordan, kao najiskusniji i najžilaviji borci. Obojica su se isti dan dragovoljno javili u Gardu, u istoj su satniji bili od početka. U bitke su odlazili zajedno i nikad jedan nije iznevjerio drugoga.

71

Željko je napredovao vrlo polako. Puzao je dok su mu ko­marči zujali oko glave. Zahvaljivao je Bogu što kiša nije pa­dala cijeli tjedan. Bar je puzao po suhom.

Pitao se kako ide Gordanu. Dogovor je bio da Željko krene prvi. Kad čuju pucnje i Gordanovi trebaju otvoriti vatru, ali ne prije. Željko je vjerovao da će tako i biti. Uvijek su se držali plana i Željko je vjerovao Gordanu kao i samome sebi.

S desne strane ceste zagrmjela je eksplozija. Željko je za­stao osluškujući. Tišinu je remetio lepet krila preplašenih ptica.

S druge strane ceste čulo se nekoliko pojedinačnih puc­njeva. Nešto je pošlo po krivu, pomislio je Željko. Rukom je dao znak svojim ljudima. Raspršili su se na brzinu. Svatko je kontrolirao dvadesetak metara terena.

Željko je oprezno ustao. Priljubio se uza stablo i, skrivajući se, prebacivao se od drveta do drveta. Njegovi borci išli su u ravnini s njime, ali ih nije vidio, osim najbližih.

Željko je pogledao ispred sebe u daljinu. Ni četrdeset meta­ra od sebe vidio je zakamuflirano mitraljesko gnijezdo, točno tamo gdje su izviđači rekli da treba biti. Pognut, krenuo je naprijed.

Netko ga uhvati za ruku. On se okrene u trenu s prstom na obaraču.

Gordan!“Gordane”, prošišti. “Sto to radiš? Mogao sam te ubiti! Jesi

li lud?”“Pazi”, reče Gordan, “pazi kamo hodaš. Točno ispred tebe

je mina.”Željko pogleda pažljivo i spazi vrh upaljača između natru-

log lišća. Okrene se Gordanu da mu zahvali. Nije ga bilo. Željko se okretao na sve strane, ali Gordana nigdje nije bilo.

Htio ga je pitati što radi na ovoj strani ceste, kakva se to eksplozija čula, tisuću misli letjelo mu je glavom, ali nije ih imao kome reći. Gordan kao da je u zemlju propao. Željko je zavrtio glavom u nevjerici i krenuo dalje.

Napad je izvršen uspješno. Željkovi ljudi bili su zadovoljni. Nitko nije poginuo, nitko nije čak ni ranjen.

Željka je brinula eksplozija. Išao je do Goranove grupe. Izdaleka je vidio ljude kako stoje zamišljeno i šute, ruku 7 2

nabijenih duboko u džepove, šutajući neke nepostojeće ka­menčiće. Gordana nije vidio. Nervozan, Željko je potrčao.

Ispričali su mu sve. Gordan je išao ispred svih, kao i uvi­jek. Ona eksplozija koju su čuli, to je Gordan nagazio na minu. Raznijela ga je.

Željko im je pokušao objasniti da to nije moguće, da lažu, da gaje Gordan spasio od mine nakon eksplozije.

Govorili su mu neka se smiri, da mu se to učinilo, da je sve to zbog prevelike žalosti... Nitko od Željkovih suboraca ga nije vidio kako razgovara s Gordanom...

Tumačio im je, vikao na njih. Nisu ga htjeli slušati. A znao je daje u pravu.

Ali, tko ga je onda spasio? I zašto?

Copyright © Dražen Cukina 1994

73

Kad netko odraste u kući oca urara svakako će biti vrlo svjestan vremenske dimenzije u ljudskome životu... i smrti.

Pogotovo, ako mu je predak nesmotreno nešto kupio u bućanu doca...

Dražen Cukina

ZIDNI SAT

Ne pamtim ni jedan dan u životu a da sat nije visio na zidu kuhinje. Kad sam bio mali, najviše su me zanimali češeri jer sam jedino njih mogao doseći. Nestrpljivo sam čekao da se češeri spuste dovoljno nisko da

ih mogu opipati. Bili su teški i hladni, i ugodno su se ljuljali. Sjećam se, bilo je to poput šoka za mene kad sam saznao da utezi zidnoga sata ne moraju biti u obliku češera. Bila mije ne­obično zanimljiva i kukavica koja se oglašavala na pune sate i polovice. Volio sam podne, jer tad je kukavica pjevala najduže.

Pričali su mi da je sat kupio djed kad se iz Italije vraćao poslije prvog Svjetskog rata. Pronašao gaje bio u slijepoj ulici, u zadimljenom mračnom dućanu iznad čijih je vrata visio natpis “Trgovina zaborava”. Trgovac je tvrdio da svaka stvar u trgovini pomaže kupcu da zaboravi ono što ga muči, ono tu­žno i ružno u životu.

I doista, djed je uživao slušati kukavicu. Čekao je poput djeteta da kukavica zapjeva i glasno se smijao plješčući ru­kama. Zidni sat je imao sitni nedostatak. Povremeno bi stao, sam od sebe, i to uvijek u polovini kukavičjeg pjeva, kad je ku­kavica bila nagnuta naprijed, a vratašca širom otvorena. Sat je uredno bio navijen, češeri visoko gore pod satom, pa ipak kukavica nije htjela otpjevati do kraja.

Točno dvadeset i četiri sata kasnije kukavica bi se zakli- mala, označila točno vrijeme, uvukla se u unutrašnjost, i sat bi kucao dalje. U međuvremenu, toga dana dok sat ne bi išao, u kući bi netko umro. Prvi put je umrla moja prabaka, a potom 7 4

pradjed. Oboje su bili bolesni, prabaka je bolovala dugo, pra­djed kratko, a kad je sat stao, umrli su.

Moja baka se oba puta pokušala riješiti sata, ali djed ju je spriječio. Njemu nije značilo ništa to daje sat stao prije nečije smrti. Djed je govorio daje to zato što sat žali za umrlim. I dalje je jednako uživao slušati kukavicu.

Treći put kad je sat stao, djed je umro. Kažu da mu je os­mijeh ostao na licu. Nakon djedove smrti baka se popela na stolac i posegnula za satom. Nekako joj se izmakla noga, pala je sa stolca, i slomila nogu. Više se nije usuđivala skidati sat, ali je uvijek izbjegavala slušati kukavicu.

Kad je sat opet stao baka je skupila hrabrost i ponovo stala na stolac. Stolcu je pukla noga, moja je baka udarila glavom u kut kredenca i ostala mrtva na mjestu.

Sve su mi to ispričali dok sam još bio mali. Nisam znao tre­bam li vjerovati ili ne. Moj otac je tvrdio da su sve to gluposti. Sat nije imao nikakvu oznaku proizvođača, čak ni zemlju porijekla. Kad je rodbina nakon bakine smrti dijelila imovinu, sat je pripao nama. Otac ga je objesio na zid u kuhinji, nasu­prot svome mjestu za stolom. Često je gledao na sat. Možda je želio da mu sat označi dan smrti. Ali kad je moj otac poginuo, sat nije stao. Poginuo je na gradilištu, daleko od kuće, pa je vjerojatno to razlog što sat nije tišinom ispratio njegovu smrt.

Pričali su i to da kukavica ima užasavajući zvuk u tre­nutku kad prestaje kukati. Ja to dugo nisam uspio provjeriti. Kod nas, sat je cijelo vrijeme išao bez greške. Nikad nisam čuo kako zvuči kad zidni sat staje. Sve do danas. I kažem vam, zvuk je uistinu užasan. A kukavica stoji nagnuta, otvorena kljuna i promatra me crnim očima.

Zato i pišem ove retke. Danas je sat prestao kucati u trenu kad je kukavica označavala šest sati poslije podne. A ja sam sam u kući.

Copyright © Dražen Cukina 1994

75

Karlovčanin Dražen Cukina (1963) je proveo godinu dana u Gornjem Mekušju i Mikšićima (a zna se što to znači) i u trenucima zatišja smišljao pripovjetke. Vrativši se doma sve je te pripovjetke ispisao na papir i poslao FUTURI. (Bile su i na telefonskim govornim automatima.)

Inače je diplomirao matematiku, sad radi kao programer u Državnom zavodu za statistiku i surađuje na Radio Kar­lovcu kao filmski kritičar. Kako sam kaže, “piše sve, od popisa za plac do kompjuterskih programa, voli čitati knjige (SF i krimiće) , voziti bicikl, jesti lubenice i iznad svega, gledati filmove.

Dražen Cukina

PET MINUTA

Nije mogla vidjeti mamu. Tek je mutno nazirala njene obrise. Pogleda seku i baku. Njih je vidjela jasno i čisto. Znači, opet je počelo! Ivana zadršće, koljena joj klecnuše, a na oči iskočiše suze.

Sjećala se kad je prvi put shvatila da ima tu sposobnost. Tad još nije imala ni punih pet godina. Najednom više nije mo­gla vidjeti svoga starog mačka. Jednostavno ga nije vidjela, tek je nejasno, maglovito naslućivala njegove obrise. A pet mi­nuta kasnije pogazio gaje auto.

Pet minuta. Uvijek je trajalo točno pet minuta. S osam go­dina naučila je gladati na sat. Otad je provjeravala mnogo puta. Kad je mama klala piliće, kad je tata klao svinje. Točno pet minuta prije nego što bi uginule, Ivana više nije mogla vi­djeti životinje. A ta je njena sposobnost vrijedila i za ljude. Kad je djed umirao prošle godine, točno pet minuta prije nje­gove smrti, djedov lik se izgubio pred njenim očima.

Sve je to Ivani u trenu proletjelo glavom kad je mamin lik iznenada počeo nestajati. Imala je još pet minuta. Kako da ob­jasni mami?76

Nikada nikome nije govorila o svojoj sposobnosti. Punih pet godina čuvala je tajnu, a sad joj je bilo zbog toga žao. Ali znala je, naslućivala je još onaj prvi put, da joj nitko ne bi vje­rovao. Ni sad se ništa nije promijenilo. Imala je deset godina i još uvijek joj nitko ne bi vjerovao. Mama bi se prekrižila i poslala ju neka izmoli dvije-tri Zdravomarije, tata biju možda i ošamario. Nikome u selu to nije mogla ispričati. Više se nitko ne bi htio igrati s njom. Ali sad je morala nešto poduzeti. Ima još malo manje od četiri minute.

Mora objasniti mami daje u opasnosti. Obrisala je oči. Ma­min lik bio je mutan, jedino joj je jasno vidjela oči. Ako se oči ne gube, onda možda još ima nade. Vani se začuje zvuk eks­plozije, ovog puta bliže njihove kuće. Prozorska stakla zati- traše.

To je to, pomisli Ivana. Mama mora ostati u kući. Seku i baku vidi čisto, bez mrlja. One, dakle, neće umrijeti. Ako us­pije zadržati mamu u kući, mama će ostati živa. Dobro je što mama ne namjerava izići. Još tri minute.

Padne još jedna mina negdje blizu njih. Kuća se lagano zatresla, šalice u kuhinjskom ormaru tiho zazveckaše. Čet­nički napad je trajao već treći dan i nitko se u kući nije po­sebno uzbuđivao, ali sada su mine počele padati bliže.

Tata nije napravio podrum u kući zbog čestih poplava. Kad je počeo rat izgradio je sklonište poput zemunice, ali nad zem­ljom, obloženo sa svih strana vrećama pijeska i zemlje. Ivana je to sklonište zvala kućicom. Ispočetka, bilo joj je zabavno odlaziti unutra, ali kako je rat trajao, sve je više mrzila tu kućicu.

Netko ju je drmao za rame. Okrenula se. Ugleda majčinu ruku, mutnu i skoro nevidljivu. Digne pogled do majčina lica. Njene oči i čelo vidjela je jasno. Pogleda na sat koji joj je tata darovao za prošli rođendan — još dvije minute.

Tada do nje dopru majčine riječi. Mama je govorila da mo­raju ići u kućicu. Srce joj zakuca jače. Borila se da dođe do da­ha. Ne u kućicu. Ne van! Samo ne van!

Odmahivala je glavom, brzo i jako. “Ne idi van, mama!” je­cala je. “Ne sad, mama, molim te! Samo još dvije minute, mama! Ostanimo tu, tu nam je dobro!”

“Što ti je, sine”, govorila je baka, gladeći je po kosi. “U ku­ćici smo sigurniji. Ovo pada sve bliže. ‘Ajde, sine, idemo!”

77

“Neću”, vrištala je Ivana. Mama ju je gurala prema vra­tima. Još jedna minuta. Ivana se grčevito uhvati za mamin rukav. Mina padne negdje blizu, u drugo dvorište. Kuća se st­rese. Mama uhvati Ivanu za ruku i povuče ju. Ivana je vrišta­la, otimala se, ali mama je bila jača.

Izišli su na dvorište. Mama ju je vukla prema kućici. Pos­ljednja minuta neumoljivo je protjecala.

Eksplodirala je mina, pa još jedna. Ivana se baci mami u naručje. Stisne joj glavu među svoje ruke. Vrištala je.

Eksplozija ih obje obori na tlo. Ivana je ležala na mami još uvijek čvrsto ju držeći. Najprije je osjetila samo toplinu kako se razlijeva niz leđa. Potom postane svjesna boli.

Mama ustane, potrči do kućice s Ivanom na rukama. Polo­ži ju na krevet.

S mukom, Ivana otvori oči. Vidjela je maminu smeđu kosu, njene usne koje su podrhtavale na rubu plača, dvije krupne suze kako se kotrljaju niz mamine obraze. Vidjela je mamu jasno, bez ijedne mrlje.

Podigne ruku da obriše mami suze s obraza. Opazi nešto mutno kako prilazi maminom licu. Sa strahom pogleda niz tijelo. Umjesto svoga trupa, ruku, nogu, opazi samo mutne, nejasne obrise...

Copyright © Dražen Cukina 1994

78

Rod Serling (1924-75; padobranac u II svjetskom ratu, pisac za radio u New Yorku krajem četrdesetih) bio je vrhunski scenarist za TV i film (6 “Emmyja ” tijekom pedesetih) a neke smo njegove filmove i mi vidjeli (“Rekvijem za boksača teške kayegorije” 1963, Frankenheimerovih “Sedam dana u svibnju” 1964, “Planet majmuna” 1968).

Serling je stekao slavu kultnim TV-serijalom ZONA SU­MRAKA kojega je smislio, producirao i napisao sve epizode 1959-62 (tu je monopolizirao nagradu “Hugo” osvojivši ga pojedinim epizodama tri godine za redom) i opet 1970-72. Ovo što sada gledamo na HTV kasniji je nastavak serije pod kontrolom njegove udovice Carol.

Dok budete čitali “Jedinog preživjelog” pokušajte u duhu gledati događaje — kao na TV, snimljene naročitom surad­njom rasvjete i kamere, glumljene naročitom preciznom, suzdržanom mimikom i gestikulacijom, režirane naročitim pomalo ukočenim postupkom — pa ćete, vjerujemo, uživati u još jednom izletu u ZONU SUMRAKA...

Rod Serling

JEDINI PREŽIVJELIIzvornik: “The Sole Survivor”, 1971.

Prijevod: Mihaela Velina

Nezgrapan a ipak veličanstven; golemi ploveči grad a ipak njegove su ogromne palube — što su se na pramcu sužavale u jedinstvenu točku — ostavljale dojam gracioznosti i brzine. Njegova su četiri dimnjaka izba­

civala stupove crnoga dima prema nebu bez ijednog oblačka.Izvidnik je prvi primijetio nešto u vodi i javio zapovje­

dničkom mostu. “Predmet u vodi,” glas mu bijaše hrapav i metalan kroz zvučnike, “dvije milje ispred nas.”

Na mostu, Dežurni časnik i Kormilar pogledaju kroz svoje dalekozore. Jedva vidljiva crna točka što poskakuje na blagim valovima oceana.

79

“Prokleto čudno,” reče Dežurni, spuštajući dalekozor. “Ča­mac za spašavanje.”

Kormilar je još uvijek gledao kroz dalekozor. “Čini se... čini se daje u njemu jedan preživjeli.”

Na most uđe Kapetan i dohvati mikrofon brodskog inter- koma. “Izvidniče, ima li znakova života?”

“Čini mi se da sam vidio pokrete, gospodine,” odvrati Iz- vidnik, “ali ne bih se mogao zakleti.”

Kapetan vrati mikrofon na mjesto, pa se okrene dvojici za kormilom. “Desni bok, pet stupnjeva,” reče mornaru koji je dr­žao kormilo.

“Desni bok, pet stupnjeva.”Kapetan se okrene Dežurnome. “Tri duga znaka sirenom,

gospodine Wilson,” zapovijedi.Dežurni povuče uže iznad glave. Začuju se tri moćna vala

buke. Potom Kapetan pogleda kroz svoj dalekozor. Crna se točka povećala.

“Dežurni,” upita Kapetan, “tko je naš najbolji čovjek za male čamce?”

“To bi bio gospodin Richards, gospodine.”Kapetan spusti dalekozor. “Pozovite ga na most.” “Gospodin Richards na most,” reče Dežurni u brodski in-

terkom.Kapetan stane pokraj mornara za kormilom, pa opet po­

digne dalekozor do očiju. “Nek’ budem proklet,” reče tiho. “Čini se daje... daje to žena.” Počne žvakati vrhove svojih br­kova. Okrene se Dežurnome. “Nema nikakvih izviješća o nastradalim brodovima u ovome području?” Bijaše to izjava s tek nagovještajem pitanja.

“Ne, gospodine.”“A ipak,” reče Kapetan polu-zbunjeno, “ono je čamac za

spašavanje. U to nema sumnje.”Mladi Prvi Časnik uđe na most i salutira Kapetanu. “Gospodine Richards,” reče Kapetan, “želim da uzmete

čamac s desnog boka i spustite se dolje. Uzmite Signalnoga sa sobom.”

Okrene se i zaškilji kroz staklo ispred sebe — bore oko očiju stisnu se iz dugogodišnje navike. “Ići ćemo brzinom od oko pet čvorova,” nastavi. “Čamac je udaljen oko dvije milje ” Brzo načini nečujne proračune u glavi. “To vam daje sedam 80

minuta do spuštanja u vodu. Dat ću vam dva kratka znaka sirenom, što će značiti da možete otkvačitit prednje držače i otisnuti se. Ja ću napraviti krug i pokupiti vas na istom mje­stu. Razumijete?”

“Na zapovijed, Kapetane,” reče gospodin Richards i salu­tira mu.

“Onda proslijedite,” Kapetan se već okrenuo Kormilaru. “Zaustavite strojeve,” nastavi.

“Zaustavite strojeve,” Kormilar ponovi zapovijed, ali okre­ne se Kapetanu. Bilo kakvo usporavanje, a kamoli potpuno zaustavljanje u vodi, smrtno je ozbiljna stvar.

“Čuli ste me,” reče Kapetan.Kormilar kimne, pa posegne za željeznom ručicom. “Zau­

stavi strojeve,” ponovi.“Desni bok, dva stupnja,” reče Kapetan mornaru za kor­

milom.“Desni bok, dva stupnja,” ponovi mornar, okrećući kormilo.Kapetan i Dežurni iziđu na palubu ispred mosta. Opet po­

dignu dalekozore. Crna je točka sad već bila veličine šake.“Možete li pročitati ime?” upita Kapetan.Dežurni odmahne glavom. “Malo je maglovito ispred nas,

gospodine. A taj čamac — ili štogod to bilo — stalno ulazi i izlazi iz te magle.”

Kapetan opet zagrize vrh brka. “Prokleto zbunjujuće,” pro­mrmlja. “Brodski čamac za spašavanje a brodu ni traga. Je­dan jedini preživjeli — i to žena. Prokleto zbunjujuće.” Onda njegov glas poprimi zapovjedni ton. “Provjerite spuštanje,” nastavi.

Dežurni pogleda preko ograde palube. Brodski čamac bio je već napol visine broda. “Spušta se glatko, gospodine.”

Kapetan se vrati natrag na most. “Kolika nam je brzina?” upita Kormilara.

“Smanjena na sedam čvorova, gospodine.”Kapetan se okrene Dežurnome koji je ušao za njim. “A ko­

liko je daleko čamac?”“Otprilike milju i pol, gospodine,” odgovori Dežurni.“Svi strojevi polako natrag,” zapovijedi Kapetan.“Svi strojevi polako natrag.”“Provjerite naš čamac.”Dežurni iziđe van i opet pogleda preko ograde.

81

“Na razini je vode, gospodine — konopci otkvačeni,” poviče kroz otvorena vrata.

“Ostanite pripremni,” reče Kapetan. “Dva kratka znaka sirenom.”

Kormilar ponovi zapovijed.“Brzina?”“Pet čvorova, gospodine.”Kapetan osjeti kako mu se lice počinje znojiti. “Zaustavite

strojeve,” zapovijedi.“Zaustavite strojeve,” ponovi Kormilar.Opet se začuje glas Dežurnoga izvana: “Brod gotovo uz

bok,” objavi.Kapetan obriše lice. “Dva kratka znaka sirenom,” zapo­

vijedi.“Dva kratka znaka,” začuje se Kormilarev glas i ubrzo ti­

šinu dana rascijepi pulsirajući krešendo buke.“Čamac se otisnuo, gospodine,” izvijesti ga Dežurni.Kapetan kimne. “Polako naprijed, Kormilaru.” Pa se okre­

ne mornaru za kormilom. “Lijevi bok, deset stupnjeva.”“Na zapovijed, gospodine,” reče mornar i okrene kormilo.Kapetan podigne dalekozor, a ti sivi mali duhovi sumnje

projuriše mu umom. Ništavan i nevažan čin milosrđa, sam protiv golema neprijatelja koji znači rat. Zaustaviti brod ove veličine u mirnim vodama... Bože — koji rizik. Bijedni rizik. Ali postoje zakoni koji nadilaze improviziranu krutost koja prolazi u ratna vremena — zakoni i običaji koji sežu još iz vre­mena jedara i vesala; kodovi ljudskog ponašanja koje se mora poštivati.

Kapetan zatrese glavom kao da želi otresti te sive male duhove. “Neka Signalni izvijesti o stanju preživjeloga,” zausti, ali zastane i namršti se. “Gospodine Wilson,” zalaje.

Dežurni se vrati na most. “Gospodine?”“Na krmi tog čamca — vidite li nešto?”Dežurni zaškilji kroz dalekozor. “Vrlo nejasno, gospodine,”

reče tiho. “Ime...”Dalekozor padne. Stajao je otvorenih usta. “To je posve

nemoguće,” reče nikome posebno. “Potpuno nemoguće.”“Nemoguće,” reče Kapetan mračno, “ili se radi o nečijem

bolesnom smislu za šalu.” Pogleda kroz dalekozor. “Unijet ćete to u brodski dnevnik nakon dužnosti, gospodine Wilsone. 82

Ja ću potpisati.” Spusti dalekozor. “Bez moje službene ovjere poslali bi vas na Disciplinski radi pijanstva na dužnosti.”

Duboko udahne i krene prema izlazu. “Bit ću na palubi,” reče. “Želim biti prvi koji će razgovarati s preživjelom — tko- god ona bila.”

Iziđe na svojim kratkim, krivim i zgrčenim nogama starog moreplovca, a njegova je kapetanska kapa polako nestajala iz vida dok se spuštao stubama na donju palubu.

“Što ste vidjeli, gospodine?” upita Kormilar Dežurnoga. Ovaj pokaže na svoj dalekozor. “Sad više ne vidim ništa.

Okrenuo se na valu pa mu ne vidim krmu. Ali reći ću vam što mislim da sam vidio — i što Kapetan misli daje vidio.”

Ostali su ljudi na mostu gledali ravno pred sebe, ali odje­dnom nastane napeta i potpuna tišina.

“Na krmi tog čamca za spašavanje,” reče Dežurni, “piše... čini se da piše — Titanic.”

Nježno prebaciše ženu umotanu u pokrivač preko ograde na palubu, pa je polože na nosila.Pramenovi magle su se uje­dinili i zakrilili sunce. Prizor dok su se svi naginjali nad no­silima izgledao je pomalo nadrealistično.

Kapetan priđe grupi, a mornari se brzo pomaknu u stranu, kao na nečujnu zapovijed.

“U nesvijesti, gospodine,” reče Richards Kapetanu. Kapetan se sagne, nježno povuče rub pokrivača i otkrije

lice besvjesne osobe na nosilima. Lice bijaše blijedo, sivo i bradato.

Kapetan podigne pogled prema Richardsu. “U nesvijesti... ali muškarac.”

“Ali odjeven je poput žene, gospodine...” reče Richards. Kapetan se uspravi, povuče brk, pa pokaže rukom: “Odne-

site ga u Bolnički.”Nekoliko mornara podigne nosila i ode niz palubu. Kape­

tan zakorači kao da će krenuti za njima, ali Richards ga primi za nadlakticu.

“Kapetane?” reče Richards. “Izvlače čamac za spašavanje na palubu C. Mislim da bi bilo bolje da ga pogledate, gospo­dine. Jedan pokrivač — to je sve što smo našli. Nema prsluka za spašavanje, nema hrane, nema signalnih raketa...”

“Moglo se izgubiti na moru,” reče Kapetan zamišljeno. “Odnešeni valovima...”

83

Richard je odmahivao glavom. “Nije to sve što je čudno, gospodine. Stanje u kojem je čamac—” zapne.

Kapetan se namršti. “U čemu je stvar?”“Sav je obložen luparima, gospodine — sve do gaza. Kao

daje na moru več—”Kapetan ga prekine. “Kako dugo? Hajde, recite: otkad je

Titanica udario ledenjak? Daje to istina, gospodine Richards, kakvo bi trebalo biti stanje brodolomca?”

Richards pogleda niz palubu taman kad su mornari s nosilima ulazili u Bolnički. “Trebao bi biti kostur, gospodine,” reče tiho.

Kapetan kimne. “To je razumna pretpostavka,” reče suže­nih očiju.

Richards nije mogao naći ni traga humora ili sarkazma u Kapetanovim riječima.

“Pa dolazimo do očitog zaključka, gospodine Richards,” nastavi Kapetan.

“Kojega, gospodine?” Richardsov glas bijaše tih i prilično ispričavajuć, kao da on doista ne vidi taj očiti zaključak.

“Zaključak je slijedeći, gospodine Richards,” reče Kapetan, a ovaj je put ispod njegova brka lebdio nagovještaj osmjeha. “Čovjek je na moru već tjedan ili dva. Moguće čak i tri. Ali to je sve.”

“A ime na krmi broda?” upita Richards.“Znate što, gospodine Richards,” reče Kapetan. “Kad go­

spodin dođe k svijesti, pitat ćemo ga!”

Čovjek je ležao u krevetu u brodskom Bolničkom. Vani je noć prekrila ocean. Čulo se samo brujanje ogromnih turbina brodskih strojeva, pa prigušeni koraci brodskog liječnika. On uđe u sobu, priđe krevetu i zagleda se u čovjeka na njemu. Nekoliko trenutaka kasnije na vratima se pojavi Kapetan. Li­ječnik mu brzo priđe i pantomimom pokaže kako bi želio ra­zgovarati negdje drugdje.

Krenu u liječnikovu sobu, a on zatvori vrata za njima.“Još je bez svijesti?” upita Kapetan.Brodski liječnik zapali lulu. “Više kao daje... u komi.”“A tjelesno?”Liječnik je grickao svoju lulu, spustio pogled na radni stol,

pa ga opet podigao prema Kapetanu.84

“Mršav je,” odgovori. “Očito u šoku. A desno stopalo—”“Što?” upita Kapetan.Brodski je liječnik izgledao mračno i nesretno. “Ozebline,”

odgovori.Kapetan ga prodorno pogleda. “Ozebline? U svibnju? Da

vas pitam, doktore, jeste li u zadnje vrijeme bili na palubi?”Brodski liječnik kimne. “Da, gospodine, jesam.”“Jeste li vidjeli kakav ledenjak?” upita Kapetan.Liječnik odmahne glavom i nasmiješi se. “Ne, gospodine.

Nijedan jedini.”Kapetan se nagne preko stola. Po prirodi nimalo sarkasti­

čan, svojom je slijedećom sarkastičnom primjedbom zapravo samo prikrivao vlastitu zbunjenost: “Prepoznali biste lede­njak da ga vidite, zar ne?” upita.

Brodski liječnik suspregne nalet bijesa, ali glas mu bijaše leden: “Prepoznajem i ozebline kad ih vidim, Kapetane — pa makar ih vidio u ekvatorijalnoj Africi!”

Iz susjedne se sobe začuje tih uzvik. Obojica se muškaraca vidljivco trgnu, a onda Kapetan krene za liječnikom prema bolničkoj sobi.

Čovjek je sjedio na krevetu, otvorenih očiju, zureći u pra­zno. Polako, vrlo polako, on se okrene i pogleda dvojicu što su upravo ušli u sobu.

“Osjećate se bolje?” upita liječnik.Čovjek je i dalje samo zurio u njega. Ne odgovori ništa.“Mislim da bismo trebali popričati, vi i ja,” reče Kapetan

pogledavši liječnika, koji kimne i napusti sobu.Kapetan privuče stolac uz rub kreveta. Pokuša glasu dati

neutralan prizvuk: “Da čujemo od početka,” reče. “Pronašli smo vas u čamcu za spašavanje otprilike u 14:30. Na čamcu piše Titanic, a u njemu ste bili vi i jedan pokrivač. Želio bih znati—”

Brodsko zvono zazvoni devet puta. Brodski je liječnik u to vrijeme u svojoj sobi pregledavao temperaturne liste paci­jenata, ali nije se mogao usredotočiti na njih, jer cijelo je vrijeme jednim uhom osluškivao prigušene riječi iz susjedne sobe.

U toj je sobi Kapetan baš ustao sa stolca. U njegovu glasu do toga vremena više nije bilo ni traga neutralnosti. Osjećao

85

je samo frustraciju i bespomoćnu zbunjenost. Ni nakon sat vremena priča preživjeloga nije imala nimalo smisla.

“Pa ne možete biti jedini preživjeli,” reče Kapetan, očito nastavljajući već odavno načetu temu. “Stoje s posadom, s os­talim putnicima?”

Brodolomčeve su se oči doimale ogromnima na ispijenom licu. “Ja... ne sjećam se,” prošapće. “Sjećam se samo da sam dugo plutao. Probudio sam se u čamcu... i dalje plutao.”

Začuje se kucanje na vratima. Uđe brodski liječnik, gle­dajući na sat.

Kapetan odmahne rukom kao da želi dati do znanja da će uskoro završiti.

“A kako se zvao vaš brod?” upita kapetan po tko zna koji put.“Titanic” reče preživjeli..Kapetan napući usta, zadrži dah, pa ga bučno ispusti. “Ti­

tanic, kažete.”“Da, gospodine. Titanic.”Kapetan slegne ramenima, pogleda liječnika, pa opet svr-

ne pogled na brodolomca. “A vaše ime? Recite liječniku kako se zovete.”

Preživjeli pogleda brodskog liječnika. Sklopi oči a lice mu poprimi zamišljen izraz.

Kapetanov glas postane gotovo neugodno glasan. “Gospo­din se ne sjeća svoga imena,” napola poviče. “Gospodin se ne sjeća baš Bogznačega.”

Liječnik mu pantomimom pokaže neka se suzdrži. Kape­tan odmahne rukom i nastavi koračati gore dolje po sobi.

“Čega se sjećate?” tiho upita liječnik prišavši krevetu.Brodolomac otvori oči. “Naletjeli smo na ledenjak. Desnim

bokom. Onda... ta užasna buka — grebanje — negdje ispod.” Zatrese glavom. “To je sve čega se sjećam,” doda bespomoćno.

Brodski se liječnik okrene Kapetanu.Kapetan prestane uzrujano koračati, ali na licu mu i dalje

bijaše izraz pun gađenja. Kad je progovorio glas mu je bio tiši no prije, ali još uvijek obojen nestrpljenjem i gotovo prezirom. “Bili ste odjeveni u žensku odjeću,” reče. “Možete li nam to objasniti?”

Tišina.“Možete li?”Još uvijek tišina.

86

“Nemate pojma?” Kapetanov je glas sad zvučao poput gla­sa britanskog časnika na suđenju dezerteru. “Možda,” reče nakon stanke, “možda nemate ništa protiv da ja pokušam ob­jasniti.”

Čovjek na krevetu i dalje je izbjegavao Kapetanov pogled. “Možda ste odjenuli tu haljinu,” reče Kapetan, “zato da bi­

ste se ugurali u čamac za spašavanje. Jesam li blizu?” Preživjeli šapne: “Ne znam.”Kapetan priđe bliže. “Ne znate? To ste rekli? O, mislim da

znate.”Činilo se da se brodolomčevo lice zbrčkalo, i sav se zgurio

— kao da očekuje udarac.Liječnik spusti ruku na Kapetanovu nadlakticu i uputi mu

upozoravajuć pogled.Kapetan kimne, zabije ruke u džepove, zakoluta očima, pa

pogleda preživjeloga. “Još ćemo razgovarati,” reče. “Kad se odmorite. Možda će se neki od trenutno nedostupnih odgovora dotad probiti na površinu.”

Okrene se na peti i napusti sobu.Liječnik se spremao krenuti za Kapetanom, kad se brodo-

lomac bolno uspravio u polu-sjedeći položaj. “Doktore,” zazove hrapavim glasom.

Liječnik se okrene.“Koja je ovo godina?”Liječnik se namršti. “A koja mislite da jest?”Preživjeli spusti glavu natrag na jastuk. “1912. Nije li?

Zar nije 1912?”Liječnikov glas bijaše vrlo tih. “Pokušajte malo odspavati,”

reče. “Ovdje uvijek ima nekoga ako vam nešto zatreba.”Iziđe u hodnik i zatvori vrata za sobom. Vani je stajao Ka­

petan. Liječnik se pokuša osmjehnuti. “Jako bih želio znati u čemu je stvar, Kapetane.”

Kapetan pogleda zatvorena vrata. “I ja. Očito se radi o ne­kakvoj prijevari i to velikoj. A u mome umu nema ni trunčice sumnje da iza toga stoji netko pametan.”

“Netko?” upita liječnik.Kapetan kimne. “Unatoč tome — imamo nekoliko koma­

dića slagalice.”Liječnik ga zbunjeno pogleda.“Naprimjer?” upita.

87

“‘Naletjeli smo na ledenjak desnim bokom/ To je rekao,” Kapetan pokaže prema zatvorenim vratima. “Govori poput mornara, Ali mornara u čijoj službi?”

Polako, pogrbljenih ramena, Kapetan krene prema stu­bištu; liječnik za njim. Pri podnožju Kapetan zastane i za­mišljeno se zagleda pred sebe.

“Mislim da ne razumijem,” reče liječnik napetim glasom. Kapetan se okrene prema njemu. Glas mu bijaše mračan.

“Pitam se nije li moguće da su vašega pacijenta u taj čamac stavili s nekom namjerom.”

“Namjerom? Bojim se da ne razumijem, Kapetane.” Kapetan stane jednom nogom na prvu stubu. “Da nas us­

pore, čovječe. Da nas navedu da promijenimo kurs. Znam da sve to zvuči vrlo nevjerojatno, doktore, ali rat je, znate.”

Pogleda niz hodnik prema vratima bolničke sobe, pa se okrene i žurno se uspne uza stube, ostavljajući brodskog lije­čnika da zbunjeno gleda za njim.

Na zidu pored liječnika visio je pojas za spašavanje. Na njem je pisalo Lusitania.

Iz pacijentove je sobe izlazio bolničar baš kad se brodski liječnik spuštao stubama. Brodsko zvono zazvoni jedanaest puta. Bolničar je nosio pladanj s dva tanjura puna netaknute hrane.

“Ne jede?” primnijeti liječnik kratko.Bolničar odmahne glavom. “Ni zalogaja, gosapodine — što

je u najmanju ruku čudno, ako mene pitate. Mršav je k’o gli­sta. Kost i koža. Izgleda posve izgladnjelo.” Spusti pogled na netaknutu hranu. “Svejedno — nije htio ni zinuti.”

Liječnik prođe pored njega i uđe u pacijentovu sobu. Mala narančasta svjetiljka bacala je sjenke po sobi. Liječnik priđe krevetu i nagne se nad brodolomcem.

Bio je budan, širom otvorenih očiju.“Nemate teka, kažu mi,” reče liječnik.Preživjeli je zurio u strop. “Koliko je sati?”“Tek je prošlo osam ujutro.”Brodolomčev je glas zvučao šuplje, poput grobne ispo-

vijesti. “Noćna straža tek što je završila,” reče.I opet liječnik pokuša na bezizražajnom licu pročitati —

nešto. Osjeti uzbuđenje. Što ako ovaj čovjek doista jest špijun? 88

Što ako zna nešto što ne zna nitko drugi? Što ako je pitao za točno vrijeme samo zato što zna da u određeni sat—

Liječnik nesvjesno odmahne glavom. Paranoja, pomisli. Ali Bože, na brodu tijekom rata, čovjeku na um padnu sva­kakve moguće opasnosti. Prisili se da mu glas ostane miran. “Jeste li bili član Titanicove posade?” upita.

“Ložač.”Brodski se liječnik nasmiješi — ili bar pokuša. “Pa,” reče,

“ako želite opet na brod kad dođemo u London morate nešto jesti.”

Čovjek na krevetu okrene se prema njemu. Prevelike oči na premršavom licu sjajile su gotovo fanatičnim sjajem u pri­gušenu noćnom svjetlu. “Ovaj brod zove se Lusitania,” reče tiho, kao da pokušava potvrditi nešto što već zna.

“Točno,” odgovori brodski liječnik.Preživjeli dotakne bradu svojom mršavom rukom na kojoj

su se isticale samo vene. “Sad je 1915,” reče.Brodski liječnik kimne.“U tome sam čamcu proveo tri godine.”Bilo je jezivo i samo čuti ga kako to izgovara — jezivo. Na­

čin kojim je nemoguće izrekao kao da se radi o činjenici.“Nu, dobro,” reče brodski liječnik nervoznim glasom. “Obo­

jica znamo daje potpuno nemoguće da ste u tome čamcu bili tri godine.”

Jednim djelićem svog uma liječnik primijeti da je u sobi iznenada zavladala mrtva tišina. Kao da su strojevi utihnuli, kao da je ta konstantna, ritmička, pulsirajuća buka dinama nekako utonula u podsvijest i nestala, kao da nikada nije ni postojala. U sobi je vladala potpuna tišina.

Brodolomčev se glas u tom posvemašnjem bezvučju činio glasnijim. “Pitanje za vas doktore,” reče. “Kako znate da sve ovo što sam vam ispričao nije moguće? Saslušajte me, sa­slušajte me, pa mi onda kažite mislite li još uvijek da je to nemoguće.”

Nije špijun, pomisli liječnik. Špijuni pristaju u kalupe. Hladni, okorjeli, uvijek nešto snuju. Ali ovaj čovjek... taj po­gled progonjene životinje... ta strepnja i beznađe — umno poremećen, naravno, ali ne špijun.

Nagne se naprijed.“Pričajte,” reče.

89

Na trenutak su se brodolomčeve usne micale posve bez­glasno; onda odjednom otrgne pogled s liječnika i zagleda se u zid. Glas mu je zvučao prigušeno. “Jeste li ikada bili pre­stravljeni, doktore? Mislim toliko prestravljeni da biste bili učinili sve samo da preživite? Jeste li?”

Povlađuj mu, pomisli liječnik. Uvijek povladuj poreme­ćenome. Daj mu bar to.

“Srećom,” reče brodski liječnik, “nisam se nikad našao u takvoj situaciji.”

Kosturasto lice okrene s njemu. “Ja jesam,” reče preživjeli i duboko udahne. “Tonuo je krmom i to vraški brzo. Kad sam pokušao ući u čamac za spašavanje nisu mi dopustili. Rekli su da članovi posade ne mogu ući u čamac. Samo žene i djeca.”

“To je tradicionalni zakon,” reče brodski liječnik pomalo besciljnim glasom, poput odsutna učitelja.

Preživjeli je zurio u njega. “Sigurno. Sigurno — ako ne stojite na palubi koja je svakim trenom sve bliže ledenoj vodi. Kad znate da vas za tri minute čeka sigurna smrt, ne mislite na tradicije i zakone.”

Tišina. Liječnik je čekao. “Pa ste odjenuli haljinu,” reče napokon.”

Preživjeli kimne. “I šešir s velom kako bih sakrio lice. Pro­gurao sam se pored tuceta ljudi i uskočio u čamac. Dok su ga spuštali jedan od konopaca je pukao i čamac se preokrenuo naglavce. Ali ja sam se čvrsto držao. Nekako sam se držao. Kad je čamac udario u vodu ja sam bio jedina osoba u njemu.”

Tišina, pomisli liječnik, nevjerojatna tišina ove sobe i cije­loga broda. Ne čuju se ni brodski strojevi. Ni škripa pregrada. Ni metalno cinkanje posuđa. Ni cvilež držača uljne svjetiljke dok se brod njiše na valovima. Ni zvuka.

A onda brodolomac nastavi. “Brodski bend je svirao. Neku vrst himne. A čuo se... taj zavijajući vapaj. Mogao sam na palubi vidjeti lica. Stotine lica uz ogradu. Potom glasna eks­plozija. Brod je počeo tonuti krmom i sve je na njemu odje­dnom bilo u pokretu. Glasoviri, namještaj, ležaljke s palube— sve... sve je klizilo prema krmi. I opet taj... taj vapaj. Jedan po jedan rušili su su dimnjaci, nestajali s treskom u vodi, a onda i cijeli brod. Potom ništa ... osim plutajućih tjelesa. Zvi­jezde... mirno more... i leševi.”

Liječnik je slušao kao opčinjen.90

Brodolomčev glas nastavi monotonim tonom. Noćna je lampa bacala sjene po stropu.

“Iluzija,” napokon uspije reći liječnik. “Razumijete? Mo­rala je to biti iluzija. Nemoguće je da ste bili na Titanicu. Ne biste preživjeli pune tri godine u malom čamcu na otvorenome moru.”

Ustane sa stolca, zbunjen i potresen tupim glasom i skele- talnom figurom koja je govorila tako pribrano, tako uvjerljivoo nečemu što bijaše posve nevjerojatno.

“Mora postojati objašnjenje,” reče. “Racionalno, vjerojatno, posve shvatljivo objašnjenje. Na kraju ćemo ga i dobiti. U međuvremenu—”

Preživjeli ga prekine. “U međuvremenu, doktore, dopu­stite da vam kažem još nešto.”

Liječnik osjeti kako mu se ruke tresu i kako odjednom teško dolazi do daha.

Čovjek na krevetu prebaci noge preko ruba i spusti stopala na pod. Kost i koža. Kostur. Samo kostur pokriven tankom kožom.

“Pogodit će vas torpedo,” reče brodolomac, “pored rta Kin- dale. Potonut ćete za osamnaest minuta.”

Glas bijaše tako mek, tako ‘činjeničan' da gaje liječniku bilo teško povezati sa značenjem izrečenih riječi. Stoje čovjek rekao? Nešto o torpedu? Nešto o potonuću za osamnaest mi­nuta? A što je bio rekao Kapetan? Čovjek je špijun.

“Bože,” reče liječnik napokon, “Bože moj, vi doista jeste njemački agent.”

Preživjeli se nasmiješi po prvi put — tanka, beskrvna usta tek se malo izviju prema gore. “Njemački agent? Želio bih... Bog zna da bih želio da to jesam.” Odmahne glavom. “Ne, dok­tore, nisam agent. Nisam ni špijun. Ni saboter. Ali znate što? Počinjem shvaćati što jesam ”

Opet ta sveobavijajuća tišina.“Sto... što ste?” upita brodski liječnik.Preživjeli ustane, pomalo se njišući na nogama, pa se pri-

drži za noćni ormarić. “Reći ću vam što sam, doktore,” reče. “Ja sam Ukleti Holandez od krvi, mesa i kostiju. Proklet i osuđen na prokletstvo. Na vječnost u čamcu za spašavanje. Brodolom... spašavanje... a onda—”

* * *

91

“—a onda ga pokupe brodovi osuđeni na propast,” govorio je liječnik Kapetanu. Kroz prozor je ulazilo blijedo danje svjetlo dok je se noć polako predavala jutru.

Kapetan je sjedio za svojim stolom, ruku prekriženih iza glave. “Pravda poetske vrste,” reče, smiješeći se.

“On čvrsto vjeruje u to,” reče liječnik Kapetanov osmijehn bijaše kao uklesan. “Je li? On vjeruje

u to.” Još se jače zavali u stolcu. “Baš krasno,” reče. “I posve bizarno.” Potom spusti ruka na stol. “Osim što ima jednu vrlo primjetnu grešku. Ako ovo doista jest njegovo prokletstvo, njegova kazna za kukavičluk—”

“On vjeruje da jest,” prekina ga brodski liječnik.Kapetan odmahne glavom. “A kaže da će nas pogoditi tor­

pedo, što bi značilo da ćemo i mi dijeliti njegovu kaznu?” Na­smiješi se. “Ne čini se poštenim, priznat ćete, s obzirom da nitko od nas nije učinio ništa čime bi zavrijedio prokletstvo i propast, ha?”

“Ne ide to tako,” reče liječnik, kao da brani slučaj pred su­dom. “On kaže... Kaže da će samo on biti svjestan udarca torpeda. Mi smo ovdje ... samo kao statisti na sceni.”

Kapetan ustane dok mu je smješak polako blijedio. “Tako. Po toj logici vi i ja bismo bili—”

“Fantomi,” reče liječnik. “Fantomi, Kapetane. Duhovi ono­ga što jesmo.”

Kapetan priđe oknu i zagleda se u sve svijetlije nebo. “To je zanimljivo,” reče. “Posebno u svjetlu činjenice da seja ne osjećam poput fantoma. Baš naprotiv, doktore, osjećam—”

Okrene se i riječi mu zamru u grlu.Bijaše sam u kajiti.Brodski je liječnik iščeznuo.I strojevi u Kapetanovu umu preskoče nekoliko okretaja i

počnu vrištati u agoniji, dok su se misli sudarale s užasom što ih je obavijao. Poput nekog djelomice uništenog robota, on prisili noge da ga ponesu do brodskog interkoma.

“Most, ovo je Kapetan. Čujete li me na zapovjednome mo- stu? Čujete li—”

Tri palube iznad njega, zapovjednički most bijaše prazan. Kazaljke instrumenata pokretale su se u tišini; igla ogrom­nih kompasa iznad kormila išla je lijevo-desno u svojim spo­radičnim kretanjima i zaustavljanjima.92

A onda i Kapetanova kajita bi prazna.

Preživjeli se prisili krenuti kroz prazne hodnike, niz opu­stjele palube, u salone nalik špiljama i blagovaonice poput mauzoleja. Došavši do palube, on se uhvati za ogradu i po­gleda preko nje na utihlo more. I tada ga ugleda. Sićušna crna cijev što izranja iz vode.

“Periskop!” zaurla. “Periskop s desnog boka!”Divlje preleti pogledom po pustoj palubi. “Periskop!” opet

zavrišti, “s desnog boka!”Potrči uza stube na palubu iznad. S nje je jasno vidio tor­

pedo. Srebrna igla što se bjesomučnom brzinom približava brodu, ostavljajući za sobom trag pjene i mjehurića. Pa još jedan torpedo, a potom i treći... Njegov svijet eksplodira u bljesku zasljepljujuće bijeline. Osjeti nevjerojatan bol, a onda neko vrijeme nije osjećao ništa.

Prekooceanski putnički brod, blistavo bijel i graciozan, brzao je preko mirnog mora.

Na mostu odjekne glas Izvidnice. “Predmet u vodi pred nama,” zaškripi metalni glas kroz brodske zvučnike.

Ljudi na mostu podignu svoje dalekozore i zaškilje kroz leće.

“Nevjerojatno,” reče Dežurni časnik.“Stoje?” upita Kormilar.“Čamac za spašavanje,” odgovori Dežurni. “Čini se daje u

njemu jedan preživjeli.”Visoki, sjedobradi Kapetan uđe na most. “Ima li znakova

života?” upita.“Jedan preživjeli, gospodine,” reče Dežurni časnik, “ali—”“Ali što?”Dežurni časnik spusti dalekozor i pruži ga Kapetanu.

“Bolje pogledajte sami, gospodine.”Kapetan prinese dalekozor očima i pogleda. “To je nemo­

guće,” reče tiho. Spusti dalekozor, pa se okrene Dežurnome. “Smjesta spustite čamac. Pokupit ćemo brodolomca.” Opet podigne dalekozor. “Mislim da netko ima bolestan smisao za humor. Jeste li pročitali ime na čamcu?”

Dežurni proguta slinu. “Jesam, gospodine. Piše... piše Lusitania, gospodine.”

93

Kapetan duboko udahne. “Lusitania ,” reče, “koja je poto­nula prije nekih četrdesetak godina. A ovo je jedan od njenih čamaca za spašavanje?” Odmahne glavom, odbijajući povje­rovati u to. “Zaustavite strojeve,” zapovijedi.

“Zaustavite strojeve,” ponovi Kormilar.“Lijevi bok, dva stupnja,” reče Kapetan mornaru za kor­

milom.Mornar okrene kormilo u lijevo, osjećajući kako se isto­

vremeno ježi i znoji. Morao je obrisati krupne kapi znoja što su mu klizile niz čelo ispod kape na kojoj je pisalo — Andrea Doria.

Začuje se brodska sirena, a onda zaustavljenje strojeva. U malome čamcu za spašavanje, preživjeli je promatrao kako mu se približavaju spasitelji. Upita se koliko će dugo trajati ovaj put. I kako će doći smrt. Onda osjeti kako drugi čamac pristaje uz njegov. Izgubio je svijest kad su za njim posegle ruke čiji su vlasnici vjerovali da ga vuku u sigurnost.

Copyright © 1971 by Rod Serling

94

Vesna Gorše se bavi esefom od ‘82, povremeno objavljujući pripovjetke u Siriusu i drugdje (“Pod staklenim zvonom” joj je prevedeno na talijanski u Futuro Europa ‘89). U međuvre­menu piše i literaturu za djecu: niz pripovjedaka i radio- drama, također u duhu esefa i fantasyja.

Inače alt-saksofonistica, glazbom se bavi kao skladateljica i instrumentalist, stvarajući zajedno s Draženom Franolićem (sviračem perzijske lutnje) autentičan izraz blizak fusionu i etno-glazbi: nekoliko albuma od kojih je posljednji, CD Asgard Live, odlično prihvaćen doma i vani.

CD se prodaje izvrsno... osim u bućanu doca.Jer u njemu valja biti mudar i promišljen, inače...

Vesna Gorše

LOŠA TR G O VIN A

Otrcan, izblijedio, naheren natpis na Changovoj otr­canoj prodavaonici svega i svačega, doista je teško mogao privuci prosječnu mušteriju: TRGOVINA

OSOBITIM DAROVIMA moglo se pročitati uz mnogo napora i mašte, jer — mnoga od izblijedjelih slova nedostajala su, druga su pak tužno visjela, obješena naopačke.

Ja, međutim, svakako ne spadam u prosječne kupce, tako da me nesavršen natpis uopće nije odbio—naprotiv, čak me na neki način privukao, više od svih onih drečećih natpisa iza ko­jih se, u pravilu, ne krije ništa zanimljivog.

A ja sam upravo to — vječni tragač za zanimljivim, tražilo neobičnosti; prava avanturistkinja!

Stojeći, dakle, tako pred nevjerojatno prljavim, mutnim, gotovo neprozirnim izlogom Changove patetične trgovinice, moja je mašta neustrašivo radila. Osobiti Darovi? Što bi, dovraga, neki otkačeni stari Kinez mogao razumijevati pod neobičnim? Akvarij s piranjama? Bizarno erotsko pomagalo? Piratskog Coltrainea iz pedesetih?

95

Smiješeći se samoj sebi (auto-humor me nikad nije ostav­ljao) slegnula sam ramenima, promatrala svoj jedva razazna- tljiv odraz u prljavu izlogu zbrkanog Changovog dućančića, razmišljala... Zašto ne? Moj Art zaista je zaslužio dar pomi­renja; pogotovo nakon one noćašnje bure ekstatične, nakon svega tog njegovog truda, i pažnje, i strasti, i silnih isprika, i svih tih opetovanih vatrometa, sve do samrtne iscrpljenosti i završetka snom dubokim poput smrti.

Sve sam mu, dakle, oprostila nakon takve vatrometne no­ći, po tko zna koji put, Artu veličanstvenom, Artu čarobnom, nevjernom mome; a tko ne bi?

Ne samo da sam mu oprostila, razmišljala sam tako, pred trgovinom, promatrajući mrlju svoga lica u zamućenu staklu izloga, impulzivno odlučujući — upravo sam mu namijenila nagradu; neobičan dar — kakvoga je Art vještinama svojim noćašnjima zavrijedio i kakvoga je natpis Changova dućana upravo sretno obećavao i nudio.

Starinsko je zvonce svečano objavilo moj ulazak i sićušni je prastari Kinez podigao glavu s knjige koja je otvorena ležala na pretrpanom pultu. Pozdravio me onim osobitim servilnim orijentalnim osmijehom, obratio mi se monstruoznom ver­zijom piđgm-engleskog.

Stala sam pomno razgledavati izloške vješto skrivajući razočaranje, a starije Chang oblijetao oko mene poput kakva sasušenog brbljavog leptirića nudeći, mrmljajući, objašnjava­jući i neprestano me dekoncentrirajući; trgovina bijaše doista prenatrpana; ali čime? Tričarijama, bezvrijednim, banalnim trivijalnostima, koještarijama; rijetkim pićima, mehaničkim igračkama, porculanskim figurinama, šarenim papigama u krletkama, izdanjima starih časopisa; kad sam među pirat- skim snimkama doista pronašla Coltrainea iz Vanguarda zahihotala sam poput šiparice; stari Chang odmah je shvatio— prestao je oblijetati oko mene, uozbiljio se i progovorio izmi­jenjenim glasom, iznenada posve oslobođenim onog nevjero­jatnog pidgin-akcenta.: “Vidim da tražite nešto osobito.”

Pogledala sam ga bez riječi, misleći sve vrijeme na Arta, nevjernika.

“Ozbiljan ste kupac, vidim”, nastavio je Chang. “Kao što ste zacijelo već pretpostavili, ova je prednja soba tek obična96

kamuflaža. Želite li pravu stvar, nešto doista specijalno, po­đite sa mnom, u stražnje odaje. Tamo ćemo se o svemu dogo­voriti.”

“Dobro”, pristala sam, poslušno krećući za starcem.Stražnje prostorije bijahu doista začudno različite od pre­

natrpana prednjeg dijela; labirinti blistavo čistih, nevjero­jatno urednih malih odaja, do vrha punih zrcalasto ulaštenim metalnim policama, naseljenim staklenkama, bocama i bo­čicama svih oblika, veličina, napunjenih rijetkim, i gustim, i želatinoznim tekućinama svih mogućih boja, neprozirnim teglicama, i urnama...

Chang me šutke vodio labirintom; tada je odjednom zas­tao, upitao me blago: “Što vi ustvari želite, draga?”

“Želim da me Art zauvijek voli, samo mene. To želim. Da mi uvijek bude vjeran.” Rekla sam to iskreno, i ozbiljna poput smrti.

“Dobro”, kimnuo je stari Kinez. “Uredit ćemo tako. No, što ste spremni dati zauzvrat?”

Gledala sam ga netremice, ne posve bez razumijevanja (kao da sam cijeloga života navikla na takve razgovore).

“Trampa?” pitala sam, tek za svaki slučaj.“Trgovanje, draga”, ispravio me. “Razumijete na što mis­

lim, zar ne?”Kimnula sam šutke, iako nisam bila posve sigurna da ra­

zumijem.“Dakle?” nastavio je Kinez. “Dobit ćete Artovu vječnu ljubav

i stopostotnu vjernost. Čime ćete to platiti? Razmislite.”Tek u tom trenutku postalo mi je potpuno jasno da kre­

ditne kartice uopće ne dolaze u obzir.“Mladošću, ljepotom, zdravljem? Odlučite se, draga. Čega

vam se najlakše odreći?”Razmišljala sam tek trenutak, i potom odlučno rekla: “Ot­

kako pamtim živjela sam u raskoši i bogatstvu; navikla sam na to. Pristajem da do kraja života živim u neimaštini, neizre­civom siromaštvu. Eto, toliko sam spremna dati za vječnu Artovu ljubav. Hoće li to biti dosta?”

Starac je, osmjehnuvši se, razmislio trenutak, naherio gla­vu, i odvratio uz blag, suzdržani smiješak: “Jedva. Ali, budući da ste mi odista veoma simpatični, a i poslovi odnedavna...

97

Dakle, sve u svemu, mislim da mi ovakav mali ustupak neće odviše naškoditi.”

Potom mi je pružio dvije dopola napunjene, zapečaćene epruvete; ružičastu za mene, za budućnost od bijede; i plavu za Arta, da me vječno voli.

Svoju sam sudbu odlučno i hrabro ispila na licu mjesta i— gle čuda! — moja stola od nerca pretvorila se u dronjke! Torbica od krokodilske kože u rupavu vreću! Čekovna knji­žica, kreditne kartice, gotovina zajedno s Guccijevim novča­nikom vrijednim tisuću dolara — ispariše!

Bosonoga, dronjava (ali, začudo, sretna kao nikad to tad!) krenuh pješice kući, prstiju čvrsto ovijenih oko čudotvorne, zapečaćene Artove plave epruvete.

Arta ne bijaše kod kuće; nazvao je tek sutradan (dan prije nego što su mi isključili telefon) s druge strane zemaljske kugle, da bi mi bezbrižno objavio skorašnje zaruke s nekim dugonogim poluretardiranim Barbie-komadićem... i da mi se još jednom šarmantno zahvali na svom vremenu koje mu po- svetih.

Izlijevajući tekuću plavu Artovu ljubav u klozetsku školj­ku, prisjećajući se posljednje Changove napomene — “Rekla­macije ne uvažavam” — pomislila sam: napokon, svatko je kovač svoje sreće...

Copyright © Vesna Gorše 1994

98

r - NARUDŽBENICA----------------------------------------| IME I PREZIME________________________________________| ULICA _______________________________________________j MJESTO ______________________________________________| Naručujem pouzećem knjigu-e po posebnim cijenama za čitatelje ■ FUTURE (Zaokružite naslov koji naručujete):• »J.R.R. Tolkien -"HOBIT" 99,- K. • William Gibson - ’SVJETLOST PRIVIDNE STVARNOSTI" 80,- K| • George R.R. Martin - "ARMAGEDDON RAG" 85,-K| Knjigu-e ću platiti poštaru prilikom preuzimanja

| Narudžbenicu pošaljite na adresu:ALGORITAM, Gajeva 12, P.P. 23 , 41000 ZAGREB

^Telefonske narudžbe: 041 - 274-756

Premda ga Gibson nije izumio niti ne svojata tu slavu, ipak je prvi čije će ime pasti na pamet kad se spomene “cyberpunk”, uglavnom zbog trilogije NEUROMANCER (osvojila “Huga”, “Nebulu” i “John W. Campbell”).

Tu su “krivci” Bruce Bethke čija je pripovjetka “Cyberpunk” 1983. dala ime stilu, i Gardner Dozois koji mu je u članku ob­javljenom iste godine dao definiciju.

Inače, William Ford Gibson (1948) se iz SAD odselio u Kanadu 1968 kad je propao na novačenju, te se u Torontu dru­žio s iseljenim protivnicima Vijetnamskog rata. Tek kad se preselio u Vancouver 1972 i nekoliko godina proživio pod dojmom bujajuće japanske dominacije na polju potrošačke elektronike počeo je pisati esef (“Fragment of a Hologram Rose” 1977 u Unearthu) kojega će se kasnije smatrati ranim *cyber- punkom”.

William Gibson

SKINNEROVA SOBA

Izvornik: “Skinner’s Room”, Prijevod: Goran Pavelić

Noć uoči Svih Svetih ona pronalazi put do nekog sta­rog hotela u Gearyju: puteni užici s jedne strane, sive ljušture velikih dućana s druge. Naslanja ob­raz na hladno staklo kako bi promotrila najbliži toranj mosta

— Skinnerova soba je tamo — koji je noćas osvijetljen bak­ljama i šarenim žaruljama.

Predaleko je, ali je svejedno smiruje, ovdje, s ovim nepo­znatim ljudima koji su uzeli previše nečeg i jedan od njih stvara buku u kupaonici — a onda je netko dodiruje, hladan

101

prst na goloj koži iznad opasača na trapericama, klizi pod nje­zin džemper i ispod ruba Skinner ove jakne: nije dodir taj zbog kojeg se tako trznula, već nagla spoznaja koliko je vruća, znoj­na kao daje u stakleniku, zakopčana pod nepropusnom konj­skom kožom stare jakne čiji su šavovi i laktovi izblijedili od iznošenosti i zveckanja stvarčica dok se okreće — D-prste- nova, metalnih zatvarača, petokrakih zvjezdica — a vrh palca joj je na rupi u oštrici noža, otvara ga, učvršćuje, spremna. Oš­trica nije duža od njezina malog prsta, nalikuje ptičjoj glavi, a okolo je rupa koja palcu daje uporište. Oštrica i drška su od uglačanog nehrđajućeg čelika, nalik teškoj kvačici, s tri pre­cizna strojna ureza koji čvrsto prianjaju uz čizmu, opasač ili narukvicu. Oštrica nazupčane britve.

Muškarac — zapravo dječak — trepće u nju. Nije opazio oštricu, ali je osjetio njezino značenje, njezin govor iz dubine tijela i njegova se ruka povlači. Nesigurno se povlači, slinavo se osmjehuje i umače natopljeni kraj male cigare u neku far­maceutski bistru tekućinu u čaši sa stalkom. “Slavim”, kaže,i povlači iz cigarete.

“Sisvete?”Trenutno se ne sjeća te imenice. Naprosto gleda u nju kao

da ne postoji i onda ispuhuje plavi pramen dima prema viso­kom stropu apartmana. Spušta cigaru. Oblizuje usne.

“Živim”, kaže, “u ovom hotelu već sto i pedeset dana”. I nje­gova je jakna kožna, ali nije kao Sinnerova. Od neke je tanko- kožne životinje i bora se poput teške svile, boje duhana. Ona se prisjeća mirisa časopisa žutih hrbata u Skinnerovoj sobi, a neki od njih toliko su stari da su slike u njima samo nijanse sive boje, kako ponekad izgleda i grad viđen s mosta. Bi li u njima mogla pronaći tu životinju?

“Ovo je dobar hotel”. On ponovo umače vlažan zeleni kraj cigare u čašu.

Ona palcem oslobađa oštricu i zatvara nož pritiskom o bok. On trepne kad čuje “klik”. Teško usredotočuje pogled. “Sto. Pedeset dana”.

Iza njega vidi da su se i ostali svalili zajedno na veliki kre­vet. Koža, čipka, bijela koža, svijetla kana. Zvuci iz kupaonice sve su strašniji, ali kao da ih nitko ne čuje. U prašumskoj vru­ćini Skinnerove jakne ona vraća nož pod opasač.102

Došla je ovamo naći bilo što, zapravo, ali je našla samo teški očaj, obogaljenost duha koja i nju muči iznutra i možda je zato sva u znoju, u pari...

Ugledala ih je kako izlaze smijući se, pijani, iz dva “merce- desova” taksija; njezina se prašnjava crna jakna utopila u sjajniju crninu svilenih trikoa, kožnih suknji, čizama s ma- muzama, zveckavima poput nakita, krzna. Prošla je pokraj kićenih odora vratara, njihovih plinskih maski, u visoko mra­morno predvorje sa sagovima i ogledalima i ulaštenim nam­ještajem, s dizalima brončanih vrata i posuda s pijeskom.

“Sto pedeset dana”, kaže on, olabavljenim, vlažnim usti­ma. “U ovome hotelu”.

Most održava cjelovitost svojega raspona unutar zbrke sekundarne konstrukcije, koraljne izrasline koju drže ug­lavnom smjese ugljikovih vlakana. Neki dijelovi prvobitne strukture, jako zahrđali, obloženi su prozirnim materijalom čija snaga istezanja daleko nadilazi originalni čelik, neki su dijelovi ojačani crnim i neprobojnim ugljikovim vlaknima; neki su omotani privremenim podvezima od napete i zahrđa­le žice. Sekundarna konstrukcija pojavila se u pojedinačnim dijelovima, bez postavljenog plana, a korištene su sve zami- slive tehnike i materijali; rezultat je amorfan i začudno organski u pojavi.

Noću, osvijetljen božičnim žaruljama, recikliranim neon- kama, svjetlom baklji, most je magnet za nemirne i neizvješta- čene. Danju, gledan s gradskim tornjeva, podsjeća na ostatke kupališne promenade u Brightonu, zadnjeg desetljeća u pro­šlom stoljeću — gledan kroz nekakav napukli kaleidoskop kućne izrade.

U zadnje vrijeme Skinnerov kuk ne može izdržati prvih dvadeset prečaga na ljestvama, tako da još nije sišao isproba­ti dizalo koje je Afrikanac zavario za toranj načičkan zako­vicama. Viri u njega kroz otvor na podu. Izgleda poput žute plastične košare sezonskog berača trešanja, diže se i spušta po zupcima masne, zupčaste, čelične grede nalik sićušnoj uspinjači. Divi se ljudima koji dodaju strukturi. Divi se onome, tko god to bio, koji je napravio ovu sobu, ovu nasađenu mrežastu kutiju od dvostrukog sloja prešane iverice, savijene preko bolno prelijepog oblika kojega on više ne vidi: krivulje

103

velikog kabela usađenog u njegovo čelično sedlo, načinjenog od 17.464 žice debljine olovke.

Sićušni televizor na pokrivaču preko njegovih grudi nastavlja svoju bedastu emisiju. Djevojka mu gaje donijela. Vjerojatno je ukraden. Nikad ne uključuje zvuk. Stalna igra slika na ekranu od tekućeg kristala je čudno utješna, poput napola naslućenih pokreta u akvariju: život je tu. Ne može se sjetiti kada je prestao razlikovati reklame od programa.

Njegova je soba pet na pet metara, zidovi su od šper-ploče, omekšani s desetak slojeva bijele lateks boje. Veći indeks od­bijanja svjetlosti od aluminijske folije, razmišlja, 17.464 žica po kabelu. Činjenice.

Sada se često osjeća kao praznina kroz koju se prevrću či­njenice, činjenice i lica koji se ne povezuju.

Odjeća mu visi na neprikladnim čeličnim vješalicama za odijela, ušarafljenim u pravilnim razmacima na jedan zid. Djevojka nosi njegove jakne. Lewis Leathers. Ulica Great Por­tland. Ona pita gdje je to. Jakna je starija od nje. Gleda slike u National Geographicu, čučeći bosa na sagu kojega je uzeo iz srušenog bloka ureda.

Sjećanje svjetluca poput tekućeg kristala. Ona mu donosi hranu, pumpa Colemanov oljušteni crveni spremnik. Ne za­boravlja odškrinuti prozor. Japanske limenke koje se zagri­javaju kad se povuče otvarač. Pitanja koja mu postavlja. Tko je izgradio most? Svi. Ne, kaže ona, stari dio, most. San Fran­cisco, kaže joj on. Visimo na čeličnoj kosti, ljepoti kabela. Koliko dugo živiš ovdje? Godinama. Žlicom ga hrani iz resto- ranskog pribora na kojem je utisnuto 1952.

To je njegova soba. Njegov krevet. Spužva prekrivena ovčjim krznom i preko njega plahta. Pokrivači. Katalitična grijalica. Prozor je okrugao, obojeno staklo, svaki segment drugačije boje. Grad se može vidjeti kroz sredinu od čistog žutog stakla.

Ponekad se sjeća kako je gradio sobu.Kosti mosta, njegove napete tetive, izgubljene su u sraslim

snovima; saloni za tetovažu, streljane, saloni s igrama, slabo osvijetljene police nakrcane od godina vlažnim časopisima za muškarce, zalogajnice chilija, prostorije neprijavljenih pro­izvođača umjetnih zubala, šatori s priborom za vatromet, pro- 104

davaonice meke za ribolov, kladionice, štandovi sa sushijem, zalagaonice, štandovi s wontonom, ljubavni hoteli, štandovi s hrenovkama, tvornica tortilla, kineske prodavaonice povrća, dućani s pićem, travari, kiropraktičari, brijačnice, proda­vaonice raznog pribora i barovi.

To su snovi o trgovini, a njihov položaj općenito odgovara prostoru prvobitno namijenjenom za kolni promet. Iznad njih, prema vrhovima tornjeva koji drže kabele, uzdižu se zamr­šene nastambe, područja osebujnih fantazija koja pružaju utočište nepobrojanom stanovništvu nesigurnih prihoda i sumnjivih zanimanja.

Prije tri mjeseca, prvi je put došla na most za vrijeme ma­gle, i vidjela prodavače voća — s robom poslaganom na deke osvijetljene karbitnim svjetiljkama i dimećim, kapajućim posudama. Zemljoradnici s obale. I ona je došla iz toga pravca, pokraj zakržljalih borova Little Rivera i Mendocinoa i izobli­čenih brežuljaka Ukiaha prekrivenih hrastovima.

Zurila je u otvor pećine, pokušavajući shvatiti ono što je vi­djela. Paru što se diže iz lonaca na kolicima uličnih prodavača. Neonke pokupljene iz ruševina Oaklanda. Kako se uklapaju, stapaju i tope u magli. Površine od šper-ploče, mramora, na­brane plastike, ulaštene mjedi, tkanine sa šljokicama. Pjenasta guma, tropsko drvo, ogledalo, jetkano viktorijansko staklo, krom potamnio od morskog zraka — svo to ludo bogatstvo, ta slučajnost, tunel nadsvođen nesigurnim brdom straćara koje se penju prema prvom od tornjeva s kabelima.

Dugo je stajala, gledala i onda ušla, pokraj dječaka koji je prodavao požutjele džepne knjige bez korica i kafića pred kojim je sjedila slijepa papiga lančićem privezana za metalni stalak i kljucala svježe odrezanu pileću nogu.

Skinner izranja iz sna o biciklu prekrivenom luparima i vidi da se djevojka vratila. Objesila je njegovu kožnu jaknu na odgovarajuću vješalicu i sada čuči na svojoj strunjači od crne spužve iskrzanih rubova.

Bicikl. Lupari.Sjećanje: čovjek imenom Fass potegnuo je konop i izvukao

bicikl s kojeg su se objesile alge. Ljudi su se smijali. Fass je odnio bicikl. Kasnije je izgradio zalogajnicu, kolibicu s tri stolice isturenu daleko nad bezdan, napravljenu od super lje-

105

pila i lanaca. Prodavao je kuhane dagnje i meksičko pivo, a bicikl je visio nad malim šankom. Zidovi su bili oblijepljeni razglednicama. Noću je spavao sklupčan iza šanka. Jednog jutra mjesto je nestalo, i Fassa s njim, ostao je samo slomljen lanac i par ostataka dasaka što su se još uvijek držale galva­niziranog čeličnog zida brijačnice.

Ljudi su dolazili, stajali na rubu i gledali dolje, u vodu, između svojih stopala.

Djevojka ga pita je li gladan. On kaže “ne”. Pita ga da li je jeo. On kaže “ne”. Ona otvara ormarić s konzerviranom hra­nom i pregledava limenke. Promatra je kako pumpa spremnik Coleman.

Kaže joj neka odškrine prozor. Okrugli prozor okreće se u svojem hrastovu okviru. Treba jesti, kaže ona.

Htjela bi mu ispričati kako je otišla u hotel, ali nema riječi da opiše kako se osjećala. Hrani ga juhom, žlicu po žlicu. Pomaže mu do starog porculanskog zahoda bez kotlića, iza bli­jedih ruža na kretonskoj zavjesi. Kad je gotov, ona pušta vodu iz cijevi što dolazi iz spremnika na krovu. Gravitacija obavlja ostalo. Tisuće savitljivih prozirnih cijevi, savijenih u naku­pinama, prolaze kroz strukturu, izbacujući otpad u zaljev.

“Europa...” pokušava ona početi.Podiže pogled prema njoj, usta punih juhe. Pretpostavlja

da je nekad imao plavu kosu. Guta juhu. “Što s Europom?” Ponekad će se ovako naglo usredotočiti na stvar, ako mu postavi pitanje, ali sada nije sigurna kakvo je pitanje.

“Pariz”, kaže on, i njegove oči govore da se ponovo izgubio. “Bio sam tamo. I u Londonu. Ulica Great Portland”. Kima gla­vom, nekako zadovoljno. “Prije devalvacije...” Vjetar uzdiše pokraj prozora. Ona pomišlja da se popne na krov. Prečke do otvora izrezane su iz dasaka i obojene istom bijelom bojom kao i zidovi. Jednu koristi kao vješalicu za ručnike. Oslobodi zasun. Podigni poklopac glavom: oči su ti u ravnini s gale­bovim izmetom. U biti, nema tamo ničega. Ravni krov od kat- ranske ljepenke i dvije podignute motke: na jednoj leprša poderana zastava Konfederacije, na drugoj je izblijedjela narančasta vjetrulja.

Kad je ponovo zaspao, ona zatvara spremnik Coleman, riba lonac, pere žlicu, prolijeva jušnatu vodu u zahod, briše 106

lonac i žlicu, sprema ih. Navlači visoke tenisice, zavezuje ih. Oblači njegovu jaknu i provjerava je li nož još uvijek zakopčan iza remena.

Podiže poklopac na podu i izvlači se, nalazeći prve prečke ljestvi nogama. Spušta poklopac, pazeći da ga ne probudi, spušta se pokraj lica tornja načičkanog zakovicama do žute košare dizala koje čeka. Gleda prema gore i vidi ogromni kabel koji se spušta iz poda Skinnerove sobe i iščezava kroz napetu i svjetlucavu mliječnu plastičnu opnu, staklenik; ha- logene žarulje bacaju sjenke šiljatih biljaka na plastiku.

Dizalo cvili, puzi nadolje niz lice tornja, pokraj ljestvi koje ona više ne koristi, pokraj kolaža od plastike, šper-ploče, dijelova od emajliranog čelika spojenih od oklopa mrtvih hladnjaka. Na dnu tračnice velikih zubaca ona izlazi. Vidi čovjeka kojega Skinner zove Afrikanac kako joj prilazi uskim nogostupom, medvjeđih ramena zgrbljenih pod ofucanim kaputom od tvida. Nosi nekakav metar, crnu kutiju, ovješene crne i crvene žice sa štipaljkama. Slomljeni plastični okvir njegovih naočala zalijepljen je srebrnom trakom za kana­lizaciju. Stidljivo se smješka dok prolazi pokraj nje, mrmlja nešto o četkicama.

Spušta se drugim dizalom, običnim čeličnim kavezom, do prvog nivoa. Odlazi u pravcu Oaklanda, pokraj polica sa starom odjećom i raširenih pokrivača, utržive krši grada.

Nalazi Mariju Paz u kafiću čiji prozori gledaju na sivu zoru zaljeva. Prostorija ima teksturu starog trajekta, potamnjeli ulubljeni lak preko tvrdog drva. Kao da ju je netko ispilio iz umornog javnog plovila i dotjerao je do krajnjeg ruba stru­kture. (Bliže Oaklandu, u beskrilnoj tjelesini “Boeinga 747” nalaze se kuhinje devet tajlandskih restorana.)

Maria Paz ima oči poput škriljevca i tetovažu plave lasta­vice na unutrašnjoj strani lijevog nožnog članka. Maria Paz puši Kools, jednu za drugom, pali ih kromiranim Zippom što ga vadi iz torbice. Svaki put kad ga otvori, oštar zapah ben­zina prodire kroz tople mirise kave i prženih jaja.

Sjedi s Marijom Paz, pije kavu i promatra je kako puši Kools. Priča Mariji Paz o Skinneru.

“Koliko je star?”, pita ona.“Star... Ne znam.”

1 07

“I živi nad sedlom kabela na prvom tornju?”“Da.”“Vrhovi tornja... znaš o njima?”“Ne.”“Od onih dana kad su ljudi došli, iz gradova, živjeti ovdje.”“Zašto su došli?”Maria Paz gleda je preko Zippa.“Nisu imali gdje živjeti. Most je bio već tri godine zatvoren

za promet...”“Promet?”Maria Paz se smije. “Previše automobila. Iskopali su tu­

nele ispod zaljeva. Za aute, za maglevije... most je prestar. Zatvorili su ga prije devalvacije. Nije bilo novca. Jedne noći ljudi su došli. Bez plana, bez znaka. Popeli su se preko za­preke od lanca. Lanac je pao. Bacili su betonske prepreke u zaljev. Popeli su se na tornjeve. Zora je svanula, bili su tu, na mostu, pjevali i gradovi su vidjeli da svijet to promatra, ja­panski zračni most, hrana i lijekovi. Nacionalno poniženje. Zaboravite na vodene topove, žao nam je.” Maria Paz se os­mjehuje.

“Skinner? Misliš da je onda došao?”“Možda, ako je star koliko ti misliš. Koliko si dugo na

mostu?”“Tri mjeseca?”“Rođena sam ovdje”, kaže Maria Paz.Gradovi su imali svojih teškoća za rješavanje. Nije to bilo

lako stoljeće, Amerika je sasvim očito bila u opadanju, a i sam koncept nacija-država bio je sve upitniji. Doseljenicima je bilo dopušteno ostati. Među njima bilo je poduzetnika, rođenih političara, umjetnika, muškaraca i žena neobuzdane energije i nadarenosti. Svijet je promatrao kad su počeli graditi. Pošiljke suvremenih ljepila stigle su iz Japana. Belgijski pro­izvođač poklonio je pun brod greda od ugljikovih vlakana. Grupe uličnih čistača kotrljale su se gradovima i vraćale na most s gomilama odbačenog građevinskog materijala.

Most i njegovi stanovnici postali su turistička zname- nitost.

Vraća se pri ranom svjetlu što sjaji kroz prozore, kroz vje­trom naborane plastične pokrove. Most nikad ne spava, ali 108

ovo je mirno doba. Čovjek slaže ribu na tucani led u drvenim kolicima. Pločnik pod njezinim nogama pokriven je papiri­ćima od guma za žvakanje i spljoštenim filterima od cigareta, negdje gore, pijanac pjeva. Maria Paz otišla je s muškarcem kojeg je čekala.

Razmišlja o priči i pokušava zamisliti Skinnera, te noći kad su zauzeli most, tada mladog, s kožnom jaknom, novom i sjajnom.

Razmišlja o Europljanima u hotelu na Gearyju.Dolazi do prvog dizala, kaveza, i naslanja se na šipke dok

se ono diže u svojem pokrpanom tunelu, pokraj osobnih života njezinih susjeda, skrivenih iza zidova sićušnih, ručno napra­vljenih prostora. Izlazeći iz kaveza, vidi Afrikanca u kaputu od tvida, kako čuči u svjetlu što ga baca žarulja u mrežici, na dugačkom žutom kabelu, a motor njegova dizala složen je oko njega na svježim listovima novinskih napisa. Gleda u nju s izrazom isprike.

“Podešavam četkice”, kaže.“Popet ću se.” Uspinje se ljestvama. Uvijek drži jednu ruku

ijednu nogu na ljestvama, rekao joj je Skinner, ne misli o to­me gdje si i ne gledaj dolje, dug je to uspon, prema glatkoj krivulji kabela. Skinner je to sigurno radio tisuće puta, ne bro­jeći, ne misleći. Stiže do kraja jednih ljestava, pažljivo prelazi na druge, kratke, koje vode do njegove sobe.

Tamo je, naravno, spava, dok se ona uvlači kroz otvor. Po­kušava se kretati što je moguće tiše, ali zveckanje kromiranih dijelova na jakni ga ometa, ili ga čuje u snu, jer nešto kaže, glasom gustim od sna. Možda je to ime neke žene, misli ona. Svakako nije njezino.

U Skinnerovu snu sad svi trče naprijed, a policajci okli­jevaju, povlače se. Iznad, stalno brujanje televizijskih helikop­tera sa svjetlima i kamerama. Slaba kiša pada, dok Skinner prima hladnim prstima karike zaprečnih lanaca i počinje se penjati. Iza njega uzdiže se huka što zaglušuje megafone po­licije i Narodne garde, a Skinner se penje, ubadajući uskim vrhovima čizama u karike lanca kao da je odjednom izgubio težinu — kao da lebdi, diže se na krik gomile, na iskrzanom smijehu svih njihovih pluća. Tamo je, na vrhu, za jedan bes­krajni trenutak. Skače. Prvi je. Na mostu je, trči, trči prema

109

Oaklandu, dok se zapreka od lanaca treskom ruši iza njega, a obrazi su mu mokri od kiše.

A negdje daleko u noći, na oaklandskoj strani, druga za­preka pada i oni se susreću, dvije izgubljene vojske, i teku dalje, kao jedna, grle se na sredini mosta, obgrljeni rukama, pjevaju nesuvisle himne bez riječi.

U zoru, prvi penjači počinju se uspinjati na tornjeve.Skinner je s njima.Kuha kavu na spremniku i vidi ga kako otvara oči.“Mislio sam da si otišla”, kaže on.“Prošetala sam. Ne idem nikuda. Ima kave.”Nasmiješio se, oči nemaju usredotočen pogled. “Sanjao

sam...”“Ne sjećam se... pjevali smo. Na kiši...”Donosi mu kavu u teškoj porculanskoj šalici koju voli, drži

je, ona mu pomaže piti. “Skinneru, jesi li bio ovdje kad su došli iz gradova? Kad su zauzeli most?”

Gleda u nju s čudnim izrazom. Oči mu se šire. Kašlje od kave, briše usta nadlanicom. “Da”, kaže, “da. Po kiši. Pjevali smo. Toga se sjećam.”

“Jesi li ti izgradio ovo mjesto, Skinneru? Ovu sobu? Sjećaš li se?”

“Ne”, kaže, “ne... ponekad se ne sjećam... penjali smo se. Gore. Penjali smo se iznad helikoptera. Mahali smo im... neki su ljudi pali... s vrha. Popeli smo se na vrh...”

“Što se onda dogodilo?”On se smiješi. “Sunce je izišlo. Ugledali smo grad.”

Copyright © 1993.

1 10

Može li pisac postići više nego da neki njegov lik postane institucija (napr. Sherlock Holmes, Tarzan, itd.)? Robert Ervin Howard (1906-36) je u nekoliko kratkih godina karijere imao vremena napisati samo 21 pripovjetku o Konanu Bar- barinu, od kojih je samo 17 stiglo biti objavljeno za njegova ži­vota, 1932-36 u Weird Talesu. Pa ipak, tko pismen danas nije čuo za Konana — pa makar preko filma koji je lansirao Arnol- da Srafncigera (pardon, šala!) među holivudske zvijezde.

Da stvar bude čudnija, Konanska slava je nahrupila tek 30 godina poslije Howardova samoubojstva (povodom majčine smrti), kad je sredinom šezdesetih žanr “adult fantasy” (“bajke za odrasle”), neki ga zovu i “mač i magija”, izišao iz geta žan­rovskih časopisa u svijet knjižarskog nakladništva. Prvi roman o Konanu napisao je fan Bjorn Nyberg uz pomoć Spraguea deCampa; zatim je sam deCamp proširio nekoliko Howard- ovih nedovršenih pripovjedaka, pa je zatim u suradnji s Linom Čarterom napisao još niz romana baziranih na Howardovim bilješkama i fragmentima. Daljnje tekstove o Konanu pisali su offutt, Robert Jordan, Steve Perry, a dalje je bujica (da ni ne spominjemo stripove).

Robert E. Howard

BA ZENC R N O G A STV O RA

Izvornik: “The Pool of the Black One”, 1934Prijevod: Branko Imenjak

Conan putuje preko savana na jugu crnih kraljevina. Ovdje ga već odavno poznaju te Lav Amra bez te­škoća stiže do obale po kojoj je nekoć pustošio s Belit. No od Belit je sada na Crnoj Obali ostala samo legenda.

Brod koji se nakon nekog vremena pojavi nadomak kopna na kojem Conan sjedi bruseći svoj mač, pripada piratima

1 1 1

Barachanskih otoka. Oni su također čuli za Conana i pružaju dobrodošlicu njegovom maču i iskustvu. On je u tridesetim godi­nama kad se pridružuje Barachanskim piratima, s kojima ostaje izvjesno vrijeme. Conan je, međutim, naviknut na čvrsto orga­nizirane vojske Hyboreanskih kraljeva, te mu se organizacija Barachanskih bandi čini tako opuštena da su mogućnosti na­predovanja vrlo ograničene. Klisnuvši iz jedne neobično gadne situacije na piratskom sastajalištu kod Tortage, on nalazi da alternativa prerezanom grkljanu leži u pokušaju da prepliva Za­padni Ocean. To i čini, sa savršenim samopouzdanjem i potpu­nim optimizmom.

1.

Sancha, porijeklom iz Kordave, delikatno zijevne, raskošno protegne svoje gipke udove te se udobnije smjesti na hermeli- nom obrubljenoj svili rasprostrtoj na karakinoj krmenoj palu­bi. Bila je lijeno svjesna toga daje posada promatra s gorućim zanimanjem sa srednje palube i prednjeg kaštela, baš kao što je također bila svjesna da kratka svilena suknjica skriva malo njenih obilnih oblina od njihovih požudnih očiju. Stoga se drsko nasmiješi i odluči da još malo odrijema prije no što joj sunce, koje je upravo guralo svoj zlatni disk nad ocean, ne zaslijepi oči.

No u tom trenutku do njenih ušiju dopre zvuk različit od škripe greda, brujanja snasti i pljuskanja valova. Ona sjedne, pogleda prikovanog na ogradi, preko koje se, na njeno iznena­đenje, uspentra do kože mokra prilika. Njene se tamne oči ra­šire, a crvene joj se usne iznenađeno rastvore. Uljez joj je bio nepoznat. Voda se u potocima slijevala s njegovih širokih ra­mena niz mišićave ruke. Njegov je jedini komad odjeće — par kratkih svilenih grimizno crvenih hlača — bio potpuno mo­kar, baš kao i njegov zlatnom kopčom ukrašen širok pojas za koji je bio obješen ukoričeni mač. Stojeći kraj ograde, obasjan zlatnim suncem izgledao je poput velike brončane statue. On prođe prstima kroz svoju raspuštenu crnu grivu, a plave mu oči zasjaju kad spazi djevojku.

“Tko si ti?” upita ona. “Odakle dolaziš?”Dok je činio pokret rukom prema moru, koji je obuhvatio

cijelu četvrtinu kompasa, njegov pogled ne napusti njenu gip­ku priliku.1 12

“Jesi li vodenjak, da tako izranjaš iz mora?” ona upita, zbunjena otvorenošću njegovog pogleda, iako je bila navikla na divljenje.

Prije no što je stigao odgovoriti, na daskama se začuju brzi koraci. Kapetan karake je piljio u stranca, ne skidajući zgr­čene prste s drške mača.

“Dođavola momče, tko si ti?” ne baš prijateljskim glasom upita ovaj.

“Ja sam Conan,” drugi mirno odvrati. Sancha ponovo na- ćulji uši; nikad nije čula zingaranski jezik izgovoren neznan- čevim naglaskom.

“A kako si dospio na moj brod?” Glas je bio nabijen nepo­vjerenjem.

“Plivajući.”“Plivajući!” gnjevno uzvikne kapetan. “Pseto, šališ li se ti

sa mnom? Daleko smo od obale. Odakle dolaziš?”Conan mišićavom potamnjelom rukom pokaže prema is­

toku, gdje je izlazeće sunce zlatnim sjajem obasjavalo hori­zont.

“Dolazim s Otoka.”“Ah!” drugi se sad pažljivije zagleda u njega. Crne mu se obr­

ve spuste preko stisnutih očiju, a tanka usna neugodno izvije.“Dakle jedan od onih Barachanskih pasa.”Jedva primjetan osmjeh dotakne Conanove usne.“A znaš li ti tko sam ja?” njegov ispitivač upita.“Ovaj se brod zove Ništarija; prema tome, ti bi trebao biti

Zaporavo.”“Aye!” Kapetanova je mračna taština bila polaskana činje­

nicom da čovjek zna za njega. Bio je visok čovjek, visok kao i Conan, iako nešto lakše građe. Uokvireno čeličnim šljemom lice mu je izgledalo tamno, ozbiljno i nalikovalo licu ptice gra­bljivice, zbog toga su ga ljudi i prozvali Soko. Njegov oklop i odjeća bijahu bogati i urešeni, prateći modu Zingaranskih velmoža. Ruka mu nikada nije bila predaleko od drške mača.

Malo je bilo blagonaklonosti u pogledu koji je uputio Co- nanu. Ne bijaše puno ljubavi između Zingaranskih pobunje­nika i odmetnika, koji su nastavali Barachansko otočje južno od Zingaranske obale. Ti su ljudi većinom bili mornari iz Argosa, praćeni manjim brojem pripadnika drugih narodno-

1 1 3

sti. Pljačkali su trgovačko brodovlje, napadali Zingaranske obalne gradove, baš kao i Zingaranski pirati, no ovi potonji su čuvali dostojanstvo svoje profesije nazivajući se gusarima, dok su Barachance zvali jednostavno piratima.

Neke od ovih misli prostrujaše kroz Zaporavovu glavu dok se igrao drškom svoga mača i mrko gledao ovog nezvanog go­sta. Conan nije radio ništa po čemu bi se moglo zaključiti kak­vi bi njegovi osjećaji mogli biti. Stajao je prekriženih ruku, mirno kao da je na palubi vlastitog broda; na usnama mu je titrao smješak, a u očima nije bilo ni tragaa zabrinutosti.

“Sto tražiš ovdje?” naglo upita Gusar.“Prošle noći, prije izlaska mjeseca, nađoh uputnim napu­

stiti sastajalište kraj Tortage,” odgovori Conan. “Krenuo sam u prnjavom čamcu, te veslao i palao vodu cijelu noć. U samu zoru primijetih vaša jedra, pa sam ostavio bijednu kadu neka tone, dok sam ja zabrzao plivajući.”

“U ovim vodama ima morskih pasa,” progunđa Zaporavo, lagano iznerviran slijeganjem moćnih ramena, koje je poslu­žilo kao odgovor. Bacivši letimičan pogled na srednji dio pa­lube primijeti da mornari napeto prate sve što se gore zbiva. Jedna bi ih riječ nagnala da skoče na gornju palubu u oluji ma­čeva koja bi nadvladala čak i takvog ratnika kakvim se ovaj stranac pričinjavao.

“Zašto bih se opterećivao svakom bezimenom skitnicom koju izbaci more?” zareži Zaporavo, izgledom i ponašanjem uvredljiviji od svojih riječi.

“Na brodu je uvijek potreban još jedan dobar mornar,” dru­gi odgovori bez ljutnje. Zaporavo se namršti, znajući istinitost te tvrdnje. Zastao je te tako izgubio i svoj brod i svoju vlast i svoju djevojku i svoj život. No ipak, on nije mogao znati što krije budućnost, te je za njega Conan bio samo još jedna ništa- rija, koju je, kako je on to rekao, izbacilo more. Neznanac mu se nije sviđao; no ipak mu tip nije davao nikakva povoda. Nje­govo ponašanje nije bilo uvredljivo, iako se može reći daje bilo puno sigurnije u sebe no što bi se to Zaporavu svidjelo.

“Zaradit ćeš svoje uzdržavanje,” krikne Soko. “Skidaj se s kaštela. I zapamti, ovdje je jedini zakon moja volja.”

Izgledalo je da se smiješak još više razvukao na Conano- vim tankim usnama. Bez oklijevanja, ali i bez žurbe on se ok- 1 1 4

rene i spusti na srednju palubu. Nije se osvrnuo za Sanchom, koja se, tokom kratkog razgovora, sva pretvorila u oči i uši.

Kad se spustio na palubu, posada ga opkoli — svi od reda Zingaranci, polugoli, obučeni u šarenu, svilenu katranom na­topljenu odjeću, okićeni draguljima koji su svjetlucali u nauš­nicama i na drškama bodeža. Bili su željni drevnog sporta zvanog draženje žrtve. Sada će biti stavljen na kušnju koja će odrediti njegov budući položaj u posadi. Iako je Zaporavo na kaštelu već zaboravio stranca, Sancha je s napetom pažnjom promatrala. Bila je navikla na takve scene, te je znala da će draženje biti brutalno a vjerojatno i krvavo.

No njeno je poznavanje takvih običaja bilo prilično mršavo u usporedbi sa Conanovim. On se lagano nasmiješi prijetećim prilikama koje su mu se polako približavale. Zastao je i zna­lački odmjerio krug oko sebe, savršeno staložen. I u ovakvim slučajevima postojala su određena pravila. Daje napao kape­tana, cijela bi mu se posada bacila na vrat, no sada će mu ipak dati poštene izglede protiv samo jednog gusara izabranog da ih predstavlja.

Čovjek koga su izabrali za taj posao se progura kroz go­milu — žilava ljudeskara, s grimiznim povezom omotanim oko glave poput turbana. On ispruži svoju mršavu bradu iz tog nevjerojatno zlog lica ispunjenog ožiljcima. Svaki je pogled, svaki njišući pokret predstavljao uvredu. Način kako je zapo­čeo igru draženja bijaše primitivan, sirov i grub, baš poput njega samog.

“Baracha, ha?” zareži ovaj. “Tamo se rađaju psi koje nazi­vaju ljudima. Mi iz Bratstva pljujemo na njih — Vako!”

On pljune u Conanovo lice i maši se mača.Barachancev pokret bijaše brži no što bi ga oko moglo pra­

titi. Njegova maljolika šaka se stravičnom brzinom srazi s bradom svoga mučitelja, te Zingaranac odleti kroz zrak i pa­dne sav skršen pokraj ograde.

Conan se okrene ostalima.Osim opasnog sjaja u njegovim očima, držanje mu ostane

potpuno nepromijenjeno. No kušnja je bila gotova istom brzi­nom kojom je i počela. Pomorci podigoše svog druga kojem se slomljena čeljust tužno objesila a glava neprirodno bila na­gnuta u stranu.

1 15

“Mitre mi, vrat mu je slomljen!” opsuje crnobradi morski razbojnik.

“Vi Gusari ste rasa krhkih kostiju,” nasmije se pirat. “Na Barachanima ni ne obraćamo pažnju na takva prijateljska tapšanja. Želi li se sada netko igrati mahanja mačevima? Bilo tko? Ne? Onda je sve u redu i sada smo prijatelji, jel’ tako?”

Dovoljno se jezika pokrenulo da ga uvjere daje govorio is­tinu. Grube ruke prebaciše mrtvaca preko ograde te, kako je tonuo, tuce peraja zasiječe vodu oko njega. Conan se nasmije i, pogledom pretražujući gornju palubu, raširi svoje moćne ruke poput neke velike mačke. Sancha se nagnula preko og­rade, rastvorenih crvenih usana, očiju ispunjenim žarkim zanimanjem. Sunce je ocrtavalu njenu gipku priliku kroz la­ganu suknju koju je njegov sjaj činio prozirnom. Tada na nju padne Zaporavova mrka sjenka i teška ruka posjednički pa­dne na njeno vitko rame. Značajnim je pogledom prenio prije­teću poruku čovjeku na srednjoj palubi; Conan mu uzvrati smješkom, kao da se smije šali koju samo on čuje.

Zaporavo je počinio grešku mnogih autokrata; sam u svojoj strogoj veličanstvenosti na krmenoj palubi, potcijenio je čo­vjeka pod njim. Pružila mu se prilika da ubije Conana a on ju je propustio. Zadubljenom u svoja sumorna razmišljanja, nije mogao ni zamisliti da bi mu neki od pasa pod njim mogli pred­stavljati nekakvu prijetnju. Tako je dugo stajao na uzvisi­nama i toliko ljudi izgazio da se podsvjesno postavljao iznad spletki svojih inferiornih rivala.

Conan mu štoviše nije davao nikakva povoda. Umiješao se u posadu te živio i veselio se kao i oni. Dokazao se kao vješt pomorac i daleko najjači čovjek od svih koje su prije vidjeli. Radio je za trojicu i uvijek bio prvi koji će se prijaviti za neki težak ili opasan zadatak. Njegovi su drugovi polako počeli sticati pouzdanje u njega. S njima se nije svađao a oni su bili oprezni da se ne posvađaju s njime. Kockao se s njima, ulažući svoj pojas i mač, zadobio sav njihov novac i oružje i kroz šalu im ih vraćao. Posada je instinktivno u njemu gledala vođu prednjeg kaštela. On nije pružao nikakve informacije o tome što ga je nagnalo da pobjegne s Baracha, no saznanje da je sposoban počiniti djelo dovoljno krvavo da bude izgnan iz te divlje bande, samo je povećalo poštovanje koje su prema nje­1 16

mu osjećali ti žestoki gusari. Prema Zaporavu i njegovim namjesnicima bio je nepokolebljivo pristojan, nikada uvredljiv ili servilan.

I budala bi bila iznenađena kontrastom između strogog, mučaljivog, tmurnog zapovjednika i pirata čiji je smijeh bio bogat i otvoren, koji je urlao proste pjesme na tucet jezika, gutao pivo kao smuk, i — naizgled — nikad nije mislio na sutra.

Daje Zaporavo znao da ga uspoređuju, pa makar i podsvje­sno, s čovjekom ispred jarbola, zanijemio bi od bijesa. No bio je toliko zaokupljen svojim razmišljanjima koja su godinama postajala sve mračnija i sumornija, kao i svojim neodređenim grandioznim snovima; djevojkom čije je posjedovanje bilo užitak začinjen pelinom, baš kao što su i svi njegovi užici bili.

A ona je sve češće i češće pogledavala crnogrivog diva koji se nadvisivao nad svojim drugovima i u radu i u zabavi. Nikad joj se nije obratio, ali bilo je nečega vrlo otvorenog u pogledu koji joj je upućivao. Ona ga nije pogrešno protumačila i pitala se da li da se usudi započeti opasnu igu vabljenja.

Između nje i palača Kordave ne bijaše proteklo mnogo vre­mena, no izgledalo je da je cijeli jedan svijet promjene dijeli od života koji je vodila prije nego što ju je Zaporavo vrišteću oteo s goruće karavele koju su njegovi vukovi opljačkali. Ona, koja je do tada bila razmažena i mažena kći Vojvode od Kor­dave, sada je naučila što to znači biti razbojnikova igračka, a pošto je bila dovoljno gipka da se savije bez lomljenja živjela je tamo gdje bi druge žene umrle, i zato što je bila mlada i pre­puna života uspjela je u svom postojanju naći i zadovoljstvo.

Život je bio nesiguran, nalik na san, s oštrim kontrastima bitke, pljačke, umorstva i bijega. Zaporavove crveno obojane vizije činile su ga još nesigurnijim. Nitko nije znao što mu je sljedeće na umu. Sada su se udaljili od obale i napreduju sve dalje i dalje u tu nepoznatu, maglovitu pustoš koju pomorci uglavnom izbjegavaju, i u kojoj su odvajkada brodovi nestajali van svakog znanja čovjeka. Sve su poznate zemlje ostale iza njih, i prolazili su dani bez ikakve promjene na plavom, blje­štavom beskraju koji ih je okruživao. Ovdje nije bilo plijena — brodova za pljačku ili gradova za palež. Ljudi su gunđali, ali su bili pažljivi da njihove primjedbe ne dopru do ušiju njiho­

1 17

vog nedodirljivog gospodara koji je danju i noću tumarao mo­stom zaogrnut u svoju tmurnu veličinu ili proučavao drevne karte i vremenom požutjele mape, iščitavajuči knjige koje su bile raspadajuće hrpe crvljivog pergamenta. Katkad bi raz­govarao sa Sanchom, o stvarima koje su joj se činile lude, o izgubljenim kontinentima i legendarnim otocima što neznani spavaju okruženi plavom pjenom bezimenih uvala, gdje rogati zmajevi čuvaju blaga koja su nekada davno, davno sakupili predljudski kraljevi.

Sancha je slušala, ne razumijevajući, grleći svoja vitka ko­ljena, poštajući da joj misli stalno bježe od njenog mrkog pra­tioca k skladno građenom brončanom divu čiji je smijeh bio bogat i elementaran poput morskoga vjetra.

I tako su, nakon mnogo zamornih tjedana, ugledali kopno na zapadu i u zoru spustili sidro u plitkom zaljevu obrublje­nom plažom koja je poput bijele vrpce opasavala prostranstvo blagih, travnatih padina, skrivenih zelenim drvećem. Vjetar je nosio mirise svježe vegetacije i začina pa Sancha veselo plje­sne rukama pri pomisli na mogućnost pustolovina na obali. No njeno se uzbuđenje ubrzo pretvori u potištenost kada joj Za­poravo naredi da ostane na brodu dok on ne pošalje po nju. Ni­kad nije objašnjavao smisao svojih zapovijedi; tako da ona nikad nije znala što mu je na pameti, osim ako to nije bio prikriveni đavo koji gaje često nagonio da joj bezrazložno nanosi bol.

Potišteno je ostala na krmenoj palubi i promatrala kako gusari veslaju do obale po mirnom moru koje je svjetlucalo po­put tekućeg žada na jutarnjem suncu. Vidjela ih je kako su se nagurali na pijesku, oprezni, s isukanim mačevima, dok ih se nekoliko raštrkalo po drveću koje je okruživalo plažu. Među njima, primijetila je, bio je i Conan. Nije bilo moguće ne pre­poznati tu lakonogu visoku tamnu priliku. Pričalo se da on uopće nije civiliziran čovjek, već Cimerijanac, jedan od oni barbarskih divljaka koji su živjeli u sivim brdima dalekog sjevera, i čiji su pljačkaški pohodi izazivali užas u njihovim južnim susjedima. U najmanju ruku znala je da ima nešto u njemu, neka super-vitalnost ili barbarstvo koje gaje razliko­valo od njegovih divljih drugova.

Glasovi su se razlijegali obalom, pošto je tišina umirila gusare. Grupe su se razbile kako su se ljudi raštrkali po plaži1 18

u potrazi za voćem. Kad ih je vidjela kako se penju na drveće i beru, pođe joj voda na ljupka usta. Lupila je svojom malom nogom o palubu i opsovala vještinom razvijenom tokom po­znanstva s njenim bogohulnim suputnicima.

Na obali su stvarno našli voće i sada ga se posada prežde- ravala, našavši jednu zlaćanu vrstu posebno ukusnom. No Zaporavo nije ni ti tražio ni ti jeo voća. Njegovi izviđači nisu pronašli ništa što bi ukazivalo na ljude ili životinje i on je je zurio prema unutrašnjosti otoka čiji su se travnati obronci međusobno pretapali jedan u drugi. Onda, uz par kratkih rije­či, on namjesti svoj opasač i širokim koracima nestane ispod drveća. Njegov gaje namjesnik savjetovao neka ne ide sam i bio nagrađen divljačkim udarcem u zube. Zaporavo je imao ra­zloga da poželi ići sam. Htio je saznati da li ovaj otok stvarno odgovara onome opisanim u tajnovitoj Knjizi Skelosa, na kojem su, kako su to tvrdili bezimeni mudraci, neobična čudo­višta čuvala grobnice ispunjene hijeroglifima izrezbarenim zlatom. Niti je htio, zbog nekakvih vlastitih mutnih poriva, dijeliti to saznanje, pogotovo ako je točno, s bilo kime a naj­manje sa svojom posadom.

Sancha ga je nestrpljivo promatrala s krme i napokon vi­djela kako nestaje u bujnoj vegetaciji. Zatim je ugledala Cona- na, Barachanca, kako se okreće, pa baca brz pogled prema ljudima raštrkanim naokolo po plaži; onda pirat brzim kora­kom krene u pravcu u kojem je pošao Zaporavo, te isto tako nestane među drvećem.

Sanchina je radoznalost bila poškakljana. Pričekala je da se vrate ali se to nije dogodilo. Moreplovci su još uvijek bes­ciljno lutali po plaži, a neki su odlutali i u unutrašnjost. Mnogi su prilegli u hlad i spavali. Vrijeme je prolazilo i ona se počela nervozno vrpoljiti. Sunce je počelo žarko udarati usprkos pla­tnu razapetom preko krme. Ovdje je bilo toplo, tiho, i razdra- žujuće monotono; par metara dalje, preko trake plave, plitke vode mamila ju je svježa, hladovita tajnovitost livade obrasle drvećem. Štoviše, misterija u koju su bili upleteni Zaporavo i Conan stavljala ju je na kušnju.

Dobro je znala kaznu za nepoštivanje naredbi svog nemilo­srdnog gospodara, tako daje sjedila neko vrijeme neodlučno se vrpoljeći. Naposlijetku je ipak odlučila da vrijedi riskirati

1 19

jedno od Zaporavoovih šibanja pa je bez daljnjeg odlaganja izula svoje kožne sandale, kliznula iz suknje i stala na palubu gola poput Eve. Preskočila je preko ograde i spustila se niz lanac te kliznuvši u vodu otplivala do obale. Zastala je na plaži, tražeći pogledom posadu dok joj se pijesak zavlačio između nožnih prstiju. Vidjela ih je tek nekoliko, rijetko raš­trkanih po plaži. Većina ih je čvrsto spavala pod drvećem, držeći čvrsto u rukama komade zlaćanog voća. Pitala se kako to da tako čvrsto spavaju u tako rano doba dana.

Nitko je nije pozdravio kada je prešla preko bijelog pojasa pijeska i ušla u sjenu šume. Primijetila je da drveće raste u nepravilnim nakupinama, a između tih šumaraka prostirala su se prostranstva travnatih obronaka. Kako je napredovala prema unutrašnjosti, u smjeru kojim je pošao Zaporavo, bila je opčarana zelenim vistama koje su se polako otvarale pred njom, blaga padina za padinom, prekrivene zelenim sagom i obrasle lugovima. Između padina ležale su također travnate blage strmine. Krajolik je izgledao kao da se rastapa u samo­me sebi, ili prizor u prizoru; izgled je bio jednoličan, u isto vrijeme otvoren i omeđen. Preko svega toga poput čarolije ras- prostrla se snena tišina.

A onda je naglo izišla na ravan vrh jednog obronka, okru­žen visokim stablima gdje je snen vilinski dojam naglo nestao pri pogledu na nešto što je ležalo na krvavoj, izgaženoj travi. Sancha nekontrolirano krikne i ustukne, a zatim se privuče naprijed, razrogačenih očiju, drhtureći cijelim tijelom.

Zaporavo je bio taj koji je ležao na ledini, zureći ukočeno nagore sa zjapećom ranom na grudima. Mač mu je ležao kraj beživotne ruke. Soko se obrušio poslijednji put.

Ne može se reći da je Sancha bezosjećajno gledala tijelo svoga gospodara. Nije imala razloga voljeti ga, no u najmanju se ruku osjećala kako bi se osjećala i bilo koja druga djevojka pri pogledu na tijelo čovjeka koji ju je prvi imao. Nije plakala niti je osjećala ikakvu potrebu za tim, no bila je obuzete sna­žnim drhtanjem, izgledalo je kao da joj se krv na trenutak zgrušala, borila se s napadom histerije.

Osvrnula se za čovjekom kojega je očekivala vidjeti. Nije vidjela ništa osim prstena visokih, lisnatih šumskih divova, i plavih obronaka iza njih. Možda je Gusarov ubojica otpuzao120

dalje, smrtno ranjen? Nije bilo tragova krvi koji bi vodili od tijela.

Zaintrigirana, prešla je pogledom preko okolnih stabala, ukočivši se kad je primijetila micanje lišća koje nije izgledalo uzrokovano vjetrom. Krenula je prema drveću, ne skidajući pogled s mase lišća.

“Conane?” Poziv je bio upitan a glas malen i neobičan u veličanstvenoj tišini koja je naglo postala napeta.

Koljena su joj se počela tresti, bezimena panika prijeđe preko nje.

“Conane!” poviče u očaju “To sam ja, Sancha! Gdje si? Mo­lim te, Conane...” Glas joj se izgubi. U smeđim joj se očima smjestio nevjerujući užas. Njene se crvene usne razdvoje u ne­artikuliranom vrisku. Udovi su joj bili paralizirani; sada, kad joj se pojavila takva očajnička potreba za bijegom, nije se mo­gla ni pomaknuti. Mogla je jedino vrištati u sebi.

2 .

Kad je Conan vidio daje Zaporavo sam odlutao u šumu, osjetio je da se očekivana prilika napokon ukazala.

On nije jeo voće, ni ti se pridružio zabavi svojih drugova; sva je njegova pažnja bila usredotočena na piratskog vođu. Navi­knute na Zaporavova mračna raspoloženja, njegove ljude nije previše iznenadila zapovjednikova odluka da sam istražuje nepoznati i vjerojatno opasan otok. Vratili su se svojim za­bavama i nisu ni primijetili Conana kad je poput vrebajuće pantere skliznuo za njihovim zapovjednikom.

Conan nije potcjenjivao svoj utjecaj na posadu. No, još nije imao priliku da kroz bitku i pljačku stekne pravo da izazove zapovjednika na dvoboj do smrti. Na tim pustim morima za njega nije bilo prilike da se dokaže prema Gusarskom zakonu. Da je otvoreno napao zapovjednika posada bi mu se složno suprotstavila. No, znao je da posada ne bi osjećala puno vje- rnosti prema mrtvom zapovjedniku, pogotovo ako bi ga ubio bez njihova znanja. U takvim se vučjim čoporima poštuje sa­mo zakon opstanka.

I tako je, s mačem u ruci i željom u srcu, slijedio Zaporava sve dok nije stigao na ravan vrh brijega, okružen visokim dr­većem, između čijih je debala vidio zelene viste padina koje

121

su se gubile u plavoj daljini. Na sredini čistine Zaporavo osjeti da ga netko prati te se okrene s rukom na dršci mača.

Razbojnik opsuje. “Pseto, zašto me pratiš?”“Zar si lud, da to pitaš?” nasmije se Conan dok se brzo pri­

bližavao svom malopređašnjem gospodaru. Usne su mu se smješile, a u plavim mu očima plesao divlji sjaj.

Zaporavo uz gadnu psovku istrgne svoj mač i čelik zvekneo čelik kad Barachanac bezobzirno, potpuno se otvorivši nava­li, vitlajući plavim plamenom svoje šišteće oštrice oko glave.

Zaporavo je bio veteran tisuće borbi i na moru i na kopnu. Od njega na svijetu ne bijaše čovjeka upućenijeg u vještine rukovanja mačem. No on nikada nije bio suočen s oštricom u rukama odgojenim u divljim zemljama van domašaja civili­zacije. Njegovoj se naučenoj vještini suprotstavljala zaslje- pljujuća brzina i snaga nedostupna civiliziranom čovjeku. Co- nanov stil borbe bio je neortodoksan, instiktivan i prirodan kao u planinskog vuka. Finese mača bijahu isto tako beskori­sne protiv njegovog primitivnog bijesa, kao i vještina ljudskog boksača protiv nasrtaja pantere.

Boreći se kako se nikada do tada nije borio, naprežući za­dnju trunku snage u pokušaju da zaustavi oštricu koja je pa- lucala poput munje oko njegove glave, očajni Zaporavo zadobi pun udarac u šaku te osjeti kako mu cijela ruka tme pod tim strašnim udarom. Istog trenutka zamah bude popraćen ubo­dom takve užasne siline daje oštar vrh mača razderao pan- cirnu košulju i rebra poput papira da bi došao do srca pod njima. Zaporavove se usne zgrče u kratkoj agoniji, no, do kraja vjerne sebi, ne ispustiše nikakva zvuka. Umro je prije nego što mu se tijelo složilo na izgaženoj travi, na kojoj su krvave kapi svjetlucale na suncu poput razbijenih rubina.

Conan otrese rumene kapi s mača, nasmiješi se pun istin­skog zadovoljstva, istegne poput velike mačke — i naglo ukoči, zadovoljstvo na njegovom licu zamijenjeno zbunjenim izrazom iznenađenja. Stajao je nepomično poput kipa dok mu je mač visio u opuštenoj ruci.

Kad je digao oči sa svog palog dušmana, pogled mu odsut­no prijeđe preko okolnog drveća, kao i krajolika iza njih. A onda je ugledao nešto fantastično — fantastično i neobjašnji­vo. Preko blagog, zakrivljenog obronka kasala je visoka, gola,122

crna prilika, noseći na ramenu isto tako golo bijelo obličje. Prikaza nestade istom brzinom kako se i pojavila, ostavljajući svog zabezeknutog promatrača.

Pirat se osvrne oko sebe, baci nesiguran pogled niz put ko­jim je stigao i opsuje. Bio je smeten — pomalo uznemiren, ako bi se taj izraz mogao primijeniti na nekoga njegovih čeličnih živaca. Usred stvarnog, iako egzotičnog okruženja, pojavio se varljiv element fantastičnog i košmamog. Conan nije sumnjao ni u svoj vid ni u svoj razum. Vidio je nešto strano i neobično, to je znao; sama činjenica da je crna prilika pretrčala preko krajolika noseći bijelog zatvorenika bijaše dostatno bizarna, no ta je prilika također bila i neprirodno visoka.

Neodlučno klimajući glavom, Conan krene smjerom u ko­jem je krenula ta stvar. Nije se dvoumio o mudrosti svoga po­stupka; s tako uzbuđenom znatiželjom, nije imao izbora doli pratiti njene porive. Prelazio je obronak za obronkom, svaki pokriven jednolikom tratinom i nakupinama stabala. Primi­jetio je tendenciju terena da se uzdiže, iako se penjao i silazio niz blage uspone s monotonom pravilnošću. Polje blagih obro­naka i plitkih sedala bijaše uznemirujuće i, po svemu sudeći, beskrajno. No na kraju se ipak uspeo na ono što je držao za naj­viši vrh na otoku i zastao pred pogledom na sjajne zelene zidove i kule koje su bile, sve dok nije došao do mjesta na kojem je sada stajao, tako savršeno uklopljene u zeleni krajolik da su bile praktički nevidljive, čak i za njegov oštar vid.

Zastao je, opipao svoj mač te krenuo naprijed, zatrovan cr­vom znatiželje. Kad se približavao visokom nadsvođenom prolazu bez vratnica u zakrivljenom zidu, nije vidio nikoga. Oprezno vireći unutra, ugledao je nešto što je izgledalo poput širokog, travom obraslog otvorenog nutarnjeg dvorišta, okru­ženog kružnim zidom zelenog poluprozirnog materijala. Iz njega su se granali razni prolazi. Napredujući na vrhovima golih prstiju, spremna mača, on nasumice odabere jedan od tih prolaza i prijeđe u slično dvorište. Preko nutarnjeg zida vidio je vrške neobično oblikovanih kulolikih građevina. Je­dan od tih tornjeva bijaše ugrađen, ili se pružao u dvorište u kojem se bio našao; u njega su vodile široke stube, protežući se uz stijenu zida. Uspeo se uz njih, pitajući se je li sve ovo stvarno, ili se možda našao usred sna izazvana crnim lotosom.

123

Pri vrhu stubišta našao se na grebenu opasanu zidom, ili balkonu, nije bio siguran što je to bilo. Sada je mogao razabra­ti više detalja na kulama, no oni mu nisu ništa govorili. S nela­godom je shvatio da ih obična ljudska bića nisu mogla izgraditi. Bilo je simetrije u njihovoj arhitekturi, kao sustava, ali bijaše to luda simetrija a sustav stran ljudskom razumu. Što se tiče plana cijeloga grada, mogao je vidjeti dovoljno da shvati da se radi o velikom broju dvorišta, većinom kružnih, svako opko­ljeno svojim zidom, otvorenim prolazima povezanim s drugima i nakupljenim oko skupine fantastičnih kula u sredini.

Jfc S*C 5}c

Okrenuvši se od tih tornjeva, on zadobije jezoviti šok i na­glo se sagne ispod ograde balkona, zapanjeno strijeljajući po­gledom.

Balkon, ili greben bijaše viši od suprotnog zida tako da je gledao preko njega u drugo omeđeno dvorište. Nutarnja se za- krivljenost udaljenog zida razlikovala od drugih koje je vidio, po tome što je, umjesto da bude glatka, bila opasana dugačkim brazdama, ili policama, natrpanim malim predmetima čiju prirodu odavde nije mogao odrediti.

No u tom je trenutku slabo obraćao pažnju na zid. Njegova je pažnja bila usmjerena na grupu bića koja su čučala oko ta­mno zelenog bazena u centru dvorišta. Stvorenja su bila crna i gola, građena poput ljudi, ali i najmanji među njima se, sto­jeći uspravno, za punu glavu nadvisivao nad visokim piratom. Bijahu žilavi, prije nego masivni, pravilno građeni, bez ikakva nagovještaja nakaznosti ili abnormalnosti osim svoje neobi­čne visine. No, čak i s te udaljenosti, Conan je mogao razabrati njihove univerzalno demonske crte lica.

Usred kruga, preplašen i gol, stajao je mladac u kome je Conan prepoznao najmlađeg mornara na Ništariji. Dakle on je bio ta prilika koju je pirat vidio nošenu preko travom obra­slog obronka. Conan nije čuo zvukove borbe niti vidio mrlje krvi ili rane na vitkim ebanovim divovskim udovima. Po sve­mu sudeći, momak je odlutao prema unutrašnjosti otoka uda­ljavajući se od svojih drugova te gaje oteo crni čovjek koji je vrebao u zasjedi. Conan je u mislima nazivao prilike crnim ljudima, zbog nedostatka boljeg imena; instinktivno je znao124

da te visoke crne prilike nisu ljudi, barem po tome kako je on shvaćao taj izraz.

Nije čuo nikakav zvuk.Crnci su klimali i gestikulirali jedan drugome, ali izgle­

dalo je da nisu govorili, barem ne glasom. Jedan je, čučeći na petama pred skutrenim dječakom, u ruci držao fruloliki pre­dmet. Stavio gaje na usta i prividno puhnuo u nj, iako Conan nije čuo nikakav zvuk. No mladi ga je Zingaranac ili čuo ili osjetio te se trgnuo. Zadrhtao je i stao se previjati kao u ago­niji; pravilnost je postala očita u sve ritmičnijim trzajima nje­govih udova. Trzaji su prerasli u divlje grčeve, grčevi u pravilne kretnje. Mladić je počeo plesati, baš kao što i kobre plešu po naredbi fakirove frule. U tom plesu nije bilo ni ra­dosnog zanosa ni veselja. Bio je tu i zanos kojega je bilo uža­sno vidjeti, zanos bez radosti. Izgledalo je kao daje nijema pje­sma pohotnim prstima zgrabila dječakovu dušu i surovom torturom iscijedila iz nje svaku nesvjesnu kretnju i prikrivenu strast. Bilo je to bestidno previjanje, grč pohote — prisilno lučenje tajnih gladi; želja bez zadovoljstva, bol užasno paren s požudom. Izgledalo je kao daje s duše strgnuta sva obrana, otkrivajući sve njene neizrecive mračne tajne.

Conan je zurio u taj prizor, okamenjen od gađenja i slab od mučnine. Iako je on sam bio elementaran poput planinskog vuka, nisu mu bile nepoznate perverzne tajne trulih civiliza­cija. Lutao je gradovima Zamore i upoznao žene iz Shadizara Pokvarenog. No ovdje je osjetio kozmičku zloću koja je prela­zila običnu ljudsku degeneraciju — izopačena grana na drvu života, izrasla u smjeru van domena ljudske spoznaje. Nisu ga toliko šokirali agonijom izobličeni položaji u kojima se na­lazilo tijelo tog jadnog dječaka, već kozmička opscenost tih bića koja su mogla na svjetlost dana izvući paklene tajne koje spavaju u nepojmljivim dubinama ljudske duše, i koja su na­lazila zadovoljstvo u drskom razmetanju stvarima koje se ne bi smjele nagovijestiti ni u najmračnijim morama.

Odjednom crni mučitelj spusti frulu i ustane, nadnoseći se nad previjajućom bijelom prilikom. Grubo ga hvatajući za vrat i pojas, div ga preokrene i naglavačke uroni u zeleni bazen. Conan je u zelenoj vodi mogao vidjeti bijeli odsjaj nagog tijela, dok je div držao svog zarobljenika duboko pod površinom.

125

Tada su se i drugi crnci počeli komešati pa se Conan brzo sag­nuo iza zida balkona, ne podižući glavu kako ga ne bi uočili.

Nakon nekoga vremena u njemu pobijedi radoznalost pa ga natjera da oprezno pogleda preko ograde. Crnci su u redu izlazili kroz prolaz u drugo dvorište. Jedan od nih je upravo stavljao nešto na policu na suprotnom zidu, i Conan primijeti daje to onaj koji je mučio dječaka. Bio je viši od ostalih i nosio draguljima optočenu vrpcu oko glave. Nije bilo ni traga Zin- garanskom dječaku. Div se pridružio svojim drugovima pa je sada Conan mogao vidjeti kako se pojavljuju na drugoj strani prolaza kojim je ušao u ovaj zamak užasa i kako se poredani na zelenim padinama udaljavaju u smjeru kojim je došao. Nisu nosili nikakvo oružje, no predosjećao je da planiraju dalj- nu agresiju spram Gusara.

No prije no što je krenuo upozoriti nespremne žrtve, pože­lio je doznati dječakovu sudbinu. Nikakav zvuk nije uznemi- ravao tišinu. Pirat je vjerovao da su kule i dvorišta osim njega pusti.

Brzo se spustio niza stube, prešao dvorište i prešao kroz prolaz u dvorište koje su crnci upravo napustili. Sada je mo­gao odrediti prirodu izboranog zida. Bio je isprugan uskim ka­menim policama na kojima su stajale tisuće uglavnom sivih figurica. Te su figurice, ne duže od šake predstavljale ljude i bile tako vješto napravljene daje Conan mogao prepoznati ra­zličite odlike rasa, odlike Zingaranaca, Argossijaca, Ophire- anaca i Kushitskih morskih razbojnika. Posljednji su bili crne boje, baš kao što su u stvarnosti bili i njihovi modeli. Conan je bio svjestan neodređene nelagode koja gaje obuzimala kako je zurio u te gluhe, slijepe figure. Bilo je nečeg uznemirujućeg u njihovom oponašanju stvarnosti. Oprezno ih opipavši nije mogao odrediti od kojeg su materijala napravljeni. Imale su teksturu okamenjene kosti; no nije mogao zamisliti okame­njenu tvar pronađenu u takvim količinama da bi se mogla ovako rasipati.

Primijetio je da se figurice koje predstavljaju njemu po­znate rase sve nalaze na višim policama. Niže su police bile zauzete figuricama s njemu nepoznatim odlikama. Ili su bile plod umjetnikove mašte, ili su predstavljale davno nestale i zaboravljene rase.126

Nestrpljivo klimajući glavom, Conan se okrene prema ba­zenu. U kružnom dvorištu nije bilo nikakvog skrovišta; a kako nigdje nije mogao vidjeti dječaka, zaključio je da, po svemu sudeći, leži na dnu bazena.

Približavajući se mirnom zelenom disku, zagleda se u sjaj­nu površinu. Imao je dojam kao da gleda kroz debelo zeleno staklo, bistro a ipak nekako nestvarno. Nevelikih dimenzija, bazen je bio kružan poput bunara, obrubljen zelenim žadom. Gledajući nadolje mogao je vidjeti okruglo dno — koliko da­leko od površine, nije mogao odrediti. No bazen je izgledao ne­vjerojatno dubok — gledajući u dubinu osjetio je vrtoglavicu, kao da gleda u neki užasno dubok ponor.

Čudilo ga je to što može vidjeti dno; no ono je ležalo pod njegovim pogledom, nevjerojatno daleko, nestvarno, sjenovi- to, a ipak vidljivo. Na trenutke mu se činilo da vidi slabašni odsjaj duboko u žadastoj dubini, ali ni u to nije bio siguran. No bio je siguran da u bazenu nema ničega doli svjetlucave vode.

Gdje je onda uime Croma taj dječak kojega je vidio surovo udavljenog u tom bazenu? Ustajući, Conan opipa svoj mač i ponovo se ogleda po dvorištu. Pogled mu je pao na jednu od viših polica. Tamo je vidio kako visoki crnac nešto stavlja — odjednom ga oblije hladan znoj.

Oklijevajući, no ipak kao privučen magnetom, pirat priđe sjajnom zidu. Ošamućen neizgovorivo monstruoznom sum­njom, on se zabulji u posljednju figuricu na polici. Stravična sličnost postade očita. Kamene, nepomične, patuljaste no ipak su to bile oči Zingaranskog dječaka što su sada slijepo zurile u njega. Conan ustukne, do korijena potresen. Mač mu se ob­jesi u paraliziranoj šaci dok je zurio, otvorenih usta pogođen saznanjem previše užasnim da bi ga um mogao shvatiti.

No činjenica je bila nesumnjiva; tajna patuljastih statua je bila otkrivena, iako se iza nje krila mračnija i zagonetnija tajna njihovog postojanja.

3.

Conan nikada nije saznao koliko je dugo zbunjeno sta­jao. Međutim, jedan ga glas trgne iz obamrlosti, žen­

ski glas koji je sve glasnije i glasnije vrištao, kao da se njegova vlasnica približava. Conan je prepoznao taj glas te se istog

127

časa prene iz obamrlosti. Snažni ga je skok ponio do gornje police o kojoj je visio, šutajući nakupljene figurice kako bi došao do oslonca. Bio mu je potreban još jedan skok da se uzvere do ruba zida i virne preko njega. Bio je to vanjski zid; gledao je na zelenu livadu koja je opkoljavala zamak.

Preko travnate ravni koračao je divovski crnac, noseći ba- trgajuću zarobljenicu kao što bi odrastao čovjek nosio nepo­slušno dijete. Bila je to Sancha, raspuštene crne kose, čija je koža jasno odudarala od sjajnog ebona njenog zatočitelja. Hodajući prema vanjskom prolazu nije obraćao pažnju ni na vriskove ni na udarce.

Kada div nestane s vidika Conan nemarno skoči sa zida i klizne kroz prolaz koji je vodio u sljedeće dvorište. Pognut, promatrao je kako div unosi svoju nemirnu zarobljenicu u dvorište s bazenom. Sada je mogao jasno razabrati pojedinosti na stvorenju.

Izvanredna simetrija tijela i udova bila je još impresivnija izbliza. Ispod crne kože talasali su se dugi, zaobljeni mišići i Conan nije sumnjao daje čudovište moglo golim rukama ras­trgati običnog čovjeka. Nokti su mu služili kao dodatno nao­ružanje, jer bijahu dugi poput panđi divlje zvijeri. Liceje bilo maska izrezbarena u ebanovini. Oči su bile žućkaste, sjajno zlato koje je sijalo i svjetlucalo. No liceje bilo neljudsko; svaka crta, svaki je dio nosio pečat zla — zla koje je nadmašivalo obično ljudsko zlo. Ta stvar nije bila ljudska — nije mogla biti; bila je to živuća izraslina iz jama bogohulnog stvaranja — izopačenje evolutivnog razvoja.

Div baci Sanchu na travu, gdje je ona ostala ležati plačući u bolu i užasu. Ogledao se nesigurno oko sebe, i njegove se žućkaste oči suze kada se zaustave na figuricama porušenim i porazbacanim sa zida. Tada se sagnuo, zgrabio svoju zaro­bljenicu za vrat i pojas te odlučno krenuo prema bazenu.

Conan sklizne iz svog prolaza i poput vjetra smrti jurne preko tratine.

Div se okrene i oči mu zasjaju kad spazi brončanog osve­tnika kako mu juri u susret. U trenutku iznenađenja okrutan mu stisak popusti i Sancha mu se izmigolji iz ruku i padne na travu. Panđaste se ruke rašire i zagrabe ali se Conan sagne ispod njihovog zamaha i porine svoj mač u gorostasov trbuh.128

Crnac se sruši poput posječenog debla, lipćući krv; u sljede­ćem se trenutku Conan nađe u paničnom zagrljaju kad San- cha skoči na njega i obgrli ga u mahnitom užasu i histeričnom olakšanju.

Kako se oslobađao on opsuje, no njegov je neprijatelj već bio mrtav; žućkaste su mu se oči već ostaklile, a dugački se crni udovi prestali trzati.

“Oh, Conane,” jecala je Sancha, ustrajno viseći na njemu, “što će biti s nama? Što su ta čudovišta? Ovo mora daje pakao, a ono je bio đavo—”

“Onda je paklu potreban novi đavo,” Barachanac se divlje iskezi “No kako te uhvatio? Jesu li osvojili brod?”

“Ne znam.” Pokušala je obrisati suze, posegnula je za rubom haljine a onda se sjetila da ništa ne nosi. “Došla sam na obalu. Vidjela sam te kako pratiš Zaporava i pratila vas obojicu. Našla sam Zaporava, on... jesi li ti...”

“Tko drugi?” on progunđa. “Što onda?”“Vidjela sam kako se nešto miče među drvećem,” ona za­

drhti. “Pomislila sam da si to ti. Zovnula sam — a onda sam vidjela tu... tu crnu stvar kako čuči među granama kao maj­mun, kezeći se odozgor na mene. Bilo je kao u noćnoj mori; nisam mogla pobjeći. Jedino sam mogla cviljeti. A onda se spustio s drveta i zgrabio me... oh, oh, oh!” Ona pokrije lice šakom potresena ponovnim proživljavanjem užasa.

“Pa, moramo se maknuti odavde,” grubo će on, hvatajući je za ruku. “Hajdemo; moramo stići do posade—”

“Većina njih je spavala na plaži kada sam zašla među dr­veće,” reče ona.

“Spavala?” uzvikne on bijesno. “Tako mi sedam demona paklene vatre i prokletog—”

“Slušaj!”Ona se sva blijeda i ustrašena ukoči.“Čuo sam!” odbrusi on. “Poziv u pomoć! Čekaj!”Opet se uspentrao po policama i opet, vireći preko zida

opsovao takvim koncentriranim bijesom da se i Sancha za- grcnula. Crni su se ljudi vraćali, no nisu bili sami ili praznih ruku. Svaki je nosio obamrlu ljudsku priliku; neki su nosili po dvije. Njihovi su zarobljenici bili gusari; visjeli su mlitavo u rukama svojih lovaca i, da nije bilo pokojeg nesvjesnog po­

129

kreta ili trzaja, Conan bi mislio da su mrtvi. Bili su razoružani no ne i goli; jedan je od crnaca nosio njihove ukoričene mačeve, velik naramak oštrog čelika.

S vremena na vrijeme neki bi od mornara tiho kriknuo, poput pijanca koji se javlja iz nemirnog sna.

Conan se ogleda oko sebe poput zatočenog vuka.Iz dvorišta s bazenom vodila su tri prolaza. Crnci su napu­

stili dvorište kroz istočni prolaz, i njime će se, vjerojatno, i vratiti. On je sam ušao kroz južni prolaz. U zapadnom se prolazu sakrio, i nije stigao pogledati kamo vodi. Morao je brzo donijeti odluku bez obzira što ne poznaje nacrt zamka.

Skočivši sa zida, on munjevitom brzinom ponovo namjesti figurice, odvuče leš svoje žrtve do bazena i baci ga u nj. Odmah je potonuo i, kako je Conan gledao, mogao je jasno vidjeti od­vratno smanjivanje — skupljanje, stvrđavanje. Brzo se okre­nuo, stresavši se. Tada je zagrabio ruku svoje suputnice i brzo je odveo do južnog prolaza, dok je ona preklinjala da joj obja­sni što se zbiva.

“Zarobili su posadu,” brzo joj odgovori. “Nemam nikakav plan, ali možemo se sakriti i promatrati. Ako ne pogledaju u bazen možda neće posumnjati da smo tu.”

“Ali vidjet će krv na travi!”“Možda će pomisliti da ju je prolio neki od njihovih đavola,”

odgovori on. “Bilo kako bilo, moramo riskirati.”Bili su u dvorištu iz kojega je bio promatrao dječakovo mu­

čenje, i on je brzo odvuče uza stube koje su se uspinjale uz istočni zid i prisili je da klekne iza ograde balkona; bilo je to slabo skrovište, no najbolje što im je bilo dostupno.

Jedva su se smjestili, kada crnilo ispuni dvoršte. Čuo se zvučan zveket u podnožju stuba i Conan se ukoči, rukom čvr­sto na maču. No crnci su prošli kroz prolaz na jugoistočnoj strani i sada se mogla čuti serija udaraca i jauka. Divovi su bacali svoje zarobljenike na travu. Histerični se hihot oblikuje na Sanchinim usnama, no Conan joj brzo stavi šaku na usta, gušeći zvuk prije no što ih je stigao izdati.

Nakon nekog vremena čuli su mnoge korake na tratini pod njima, nakon kojih je zavladala tišina. Conan izviri iznad zi­da. Dvorište je bilo prazno. Crnci su opet čučali oko bazena u susjednom dvorištu. Izgleda da nisu obraćali pažnju na velike 130

mrlje krvi na travi i rubu bazena. Po svemu sudeći krv nije bila ništa neobično. Niti su gledali u bazen. Bili su zauzeti ne­kakvim svojim neopisivo tajnim poslom; visoki je crnac opet svirao na svojoj zlatnoj fruli dok su njegovi drugovi slušali poput kipova od ebanovine.

Primajući Sanchinu ruku, Conan se spusti niza stube, po­gnut kako mu glava ne bi bila vidljiva iznad zida. Prestr­avljena gaje djevojka nevoljko pratila, ne skidajući pogled s prolaza koji je vodio u dvorište s bazenom kroz koji se sada nije mogao vidjeti niti bazen ni njegovi mračni čuvari.

U podnožju stepenica ležali su mačevi Zingaranaca. Zve­ket koji su ranije čuli bio je prouzrokovan bacanjem otetog oružja.

Conan odvuče Sanchu do jugozapadnog prolaza te tiho pri­jeđu u dvorište iza njega. Ovdje su u nemarno razbacanim hr­pama ležali brkati, sjajnim naušnicama urešeni gusari. Tu i tamo netko bi se nemirno protegnuo ili nakašljao. Conan se sagne do njih a Sancha klekne kraj njega, naslanjajući se ru­kama na bedra.

“Kakav je to slatkasti miris?” ona nervozno upita. “Osjeća im se na dahu.”

“To je zbog tog prokletog voća koje su jeli,” on tiho odgovori “Sjećam se tog mirisa. Mora daje poput crnog lotosa, kada se od njega ljudima spava. Tako mi Croma, počinju se buditi — ali su nenaoružani, i sve mi se čini da oni crni đavoli neće pu­no čekati da upotrijebe svoje čarolije na njima. Kakve će šanse momci imati, ovako nenaoružani i omamljeni snom?”

Na trenutak je zastao, razmišljajući, mršteći se zaokupljen svojim mislima; tada je zgrabio Sanchino tamno rame stiskom od kojeg se stresla.

“Čuj! Namamit ću te crne svinje u drugi dio zamka i zapo­sliti ih na neko vrijeme. U međuvremenu ti ćeš probuditi ove budale i donijeti im mačeve — postoji šansa. Možeš li to uči­niti?”

“Ja... Ja... ne znam!” ona promuca, tresući se od užasa, ne baš svjesna što govori.

S psovkom na usnama Conan zgrabi njenu gustu kosu tik uz glavu i počne je tresti dok joj se nije zamutilo u glavi.

“Moraš to učiniti!” prosikće “To nam je jedina nada!”131

“Dat ču sve od sebe!” ona promuca, a on odobravajući za- brunda, ohrabrujuće je mlatne po leđima, tako da se skoro srušila, i jume dalje.

Par trenutaka kasnije stajao je pognut pred prolazom u dvorište s bazenom, buljeći u svoje neprijatelje. Još uvijek su sjedili oko bazena, no sada su počeli pokazivati znakove zle nestrpljivosti. Mogao je čuti kako se pirati sve glasnije bude u svom dvorištu, kao i da to obilno prate nerazumljivim psov­kama. Napeo je svoje mišiće i pognuo se u panterski čučanj, lagano dišući kroz zube.

Draguljima ukrašeni div ustane, spuštajući frulu s usana— u tom se trenutku Conan tigrovskim skokom nađe među zabezeknutim crncima. I kao što tigar skače i udara među svo­jim plijenom, tako je i Conan skočio i udario: tri je puta oštrica bljesnula prije nego što je itko mogao i ruku dignuti u obrani; tada je odskočio između njih i jurnuo preko tratine. Za njim su ostale ležati tri crne prilike, raskoljenih lubanja.

No, iako ih je njegovo iznenađujuće i neočekivano bjesnilo uhvatilo potpuno nespremne, preživjeli su se prilično brzo pribrali. Kad je protrčao kroz zapadni prolaz bili su mu za petama, vratolomnom brzinom nošeni na svojim dugim no­gama. Unatoč tome bio je siguran da im može umaći kad to zaželi; no to mu nije bio cilj. Namjeravao ih je navesti na duga­čku potjeru, kako bi Sanchi dao vremena da probudi i naoruža Zingarance.

Opsuje kad uleti dvorište iza zapadnog prolaza. Ovo se dvorište razlikovalo od drugih koje je vidio. Umjesto okruglo, bilo je osmerokuto a prolaz kojim je ušao bio je ujedino i jedini ulaz ili izlaz.

Okrenuvši se, vidio je da ga prati cijela grupa; neki od njih skupljeni u prolazu, ostali široko razvijeni u dugom rijetkom redu koji mu se približavao. Okrenut licem prema njima, po­lako se povlačio prema sjevernom zidu. Red se savije u polu­krug, šireći se u pokušaju da ga zatvori. Nastavio se kretati unatraške, no sve sporije i sporije, primijećujući da se razmak među njegovim progoniteljima sve više i više širi. Bojali su se da će pokušati jurnuti oko roga polukruga te su produžili red kako bi to spriječili. Promatrao ih je smirenom pažnjom vuka, a kad je udario bilo je to s iznenadnom razomošću groma —132

ravno u središte polukruga. Crnci s lijeva i desna nisu stigli pomoći svojem drugu koji je Conanu priječio put te ovaj pade raspolućen do polovine prsne kosti a pirat se nađe izvan nji­hovog gotovo spojenog prstena. Skupina kod vratnica se pri­premi da ga dočeka, no Conan ih ne napadane. Sad se okrenuo i gledao svoje lovce bez ikakve vidljive emocije, gotovo bez straha.

Ovaj se put nisu raširili u tanku liniju. Naučili su da je smrtonosno razdijelititi se pred tom inkarnacijom grebuće, razdiruće bjesnoće. Nagurali su se u kompaktnu masu i kre­nuli prema njemu bez nepotrebne žurbe, održavajući poredak.

Conan je znao da se, ako ga ta masa panđave kosti i mišića dohvati, ovaj sukob može završiti na samo jedan način. Kada ga jednom podvuku pod sebe na dohvat svojih panđi i budu u prilici iskoristiti svoju prednost u tjelesnoj težini, neće mu pomoći ni njegovo primitivno divljaštvo. Osvrnuo se po zidu i primijetio platformu nalik polici iznad ugla na zapadnom kra­ju. Stoje to bilo, nije znao, no poslužit će.

Počeo se povlačiti prema tom kutu, dok su mu se divovi sve brže i brže približavali. Očito su mislili da ga oni sami po­tiskuju u taj kut, i Conan nađe vremena da promisli o tome kako ga oni vjerojatno smatraju za člana nekog nižeg reda, mentalno inferiornog spram njih. Tim bolje. Ništa nije toliko opasno koliko potcjenjivati svog protivnika.

Sad je bio tek par metara udaljen od zida, a crnci mu se brzo približavali s očitom namjerom da ga zarobe u kutu prije nego što shvati svoj položaj. Grupa na ulazu je sad napustila svoj raspored i hitala da se pridruži svojim drugovima. Divovi su bili napola sagnuti, očiju gorućih poput zlatnih vatri pakla, svjetlucavih bijelih zubiju, panđavih ruku uzdignutih u ob­rani od napada. Od svog su plijena očekivali nagao i nasilan potez, no kad je napokon nastupio uhvatio ih je potpuno ne­spremne.

Conan je digao mač, zakoračio prema njima, zatim se ok­renuo i jurnuo do zida. Trenutačnim napinjanjem i opušta- njem mišića našao se u zraku a prsti se njegove ispružene ruke zakvače za platformu. Istog trenutka začuje se zvučna lomljava kad izbočena polica popusti, bacajući pirata nazad u dvorište.

133

Pao je na leđa koja bi m u unatoč svim žilavim mišičima pu­kla da nije bilo trave da ublaži pad, te poput velike mačke od­skoči na noge i okrene se prema svojim neprijateljima. Iz očiju mu nestade bezbrižna nesmotrenost. Sada su gorjele žarom lomače; griva mu se presijavala, tanke usne izvijale. Situacija se u trenutku izmijenila; iz drske igre u bitku na život i smrt, na što Conanova divlja priroda uzvrati svom žestinom divljine.

Crnci su sada, na trenutak skamenjeni brzinom događaja, krenuli prema njemu sa namjerom da ga obore. No u tom tre­nutku povik razbije tišinu. Okrenuvši se, divovi su ugledali besprizornu rulju kako ispunjava prolaz. Razbojnici su pijano teturali i nesuvislo psovali; bili su zbunjeni i mamurni, ali su čvrsto držali mačeve i napredovali gonjeni bijesom ni najma­nje ublaženim činjenicom da ne shvaćaju o čemu se ovdje u stvari radi.

Dok su crnci zapanjeno buljili, Conan je gromko urliknuo i udario po njima poput britkog groma. Padali su poput zrelog žita pod njegovom oštricom, a Zingaranci, vođeni dezorijen­tiranim bijesom, mamurno dotrčaše preko dvorišta te su se s krvoločnom pomamom srušili na svoje divovske dušmane. Još su bili omamljeni; mutnjikavo izranjajući iz ošamućenog sna, osjetili su kako ih Sancha panično trese i gura im drške ma­čeva u šake, nejasno čuli kako ih nagovara da nešto urade. Nisu razumjeli sve što im je rekla, no vidjevši strance, i krv kako teče sve im postade jasno.

Dvorište se u trenutku prometne u bojno polje koje je usko­ro sličilo klaonici. Zingaranci su teturali i njihali se, no svoje su mačeve koristili snažno i efikasno, masno psujući i potpuno neosjetljivi na sve rane osim onih trenutno smrtonosnih. Bro­jem su daleko nadmašivali crnce, no ovi su se pokazali doista žilavim protivnicima. Nadvisujući se nad napadačima, divovi su širili razaranje panđama i zubima, čupajući grkljane, sti­snutim šakama dijeleći udarce koji su drobili lubanje. Izmi­ješani i raštrkani u toj tučnjavi, pirati nisu bili u mogućnosti iskoristiti svoju veću pokretljivost, a mnogi su još uvijek bili tako otupljeni snom da nisu ni izbjegavali upućene im udarce. Borili su se bijesom divljih zvijeri, previše zaokupljeni pruža­njem smrti da bije izbjegli. Zvuk sjekućih mačeva bio je poput mesarskih sjekira, a vriskovi, urlici i kletve bijahu zaglušni.134

Sancha je, skutrena u prolazu, bila omamljena bukom i že­stinom borbe; činilo joj se kao daje sve to jedan vrtložni kaos u kojemu je čelik bljeskao i sjekao, ruke bacale, izkežena lica pojavljivala i nestajala, napeta tijela sudarala, odbijala, mije­šala i ispreplitala u đavoljem plesu ludila.

Detalji su i skakali, poput crnih crtarija na krvavoj podlozi. Vidjela je Zingaranskog vojnika kako zaslijepljen velikim otrgnutim komadom skalpa koji mu visi preko očiju usposta­vlja ravnotežu na svojim raskoračenim nogama i do balčaka zariva svoj mač u crni trbuh. Jasno je čula kako je pirat zaste­njao pri udarcu, i vidjela žrtvine žućkaste oči kako se izokreću u iznenadnoj agoniji praćenoj izljevom krvi i iznutrica po zarivenoj oštrici. Umirući je crnac golim rukama dohvatio oštricu koju je mornar slijepo i tupo povlačio; tada se crna ruka sklopi oko Zingarančeve glave a crno se koljeno brutal­nom snagom smjesti posred leđa. Glava mu je bila trgnuta unazad pod užasnim kutem, a nešto prasne nad bukom bitke, poput lomljenja debele grane. Osvajač baci tijelo svoje žrtve na zemlju — i kako je to činio nešto nalik zraci plave svjetlosti odostraga bljesne preko njegovih ramena s desna na lijevo. Zateturao je, glava mu se odvali unaprijed na prsa a potom, jezivo, na tlo.

Sanchi pozli. Gušila se i htjela povraćati. Neuspješno je pokušavala pobjeći od ovog prizora, no noge je nisu slušale. Niti je mogla zatvoriti oči. U stvari, još ih je više raširila. Zga- đena, ošamućena, mučninom obuzeta ipak je osjećala groznu opčinjenost koju je uvijek doživljavala pri pogledu na krv. No ova je bitka ipak nadmašila sve što je ikada vidjela u borbi između ljudskih bića u pljačkama luka ili pomorskim bit­kama. Tada je ugledala Conana.

Razdvojen od svojih drugova cijelom masom neprijatelja, Conan je bio umotan u crni val ruku i tijela te oboren na ze­mlju. Lako bi ga do smrti izgazili da nije sa sobom povukao jednog od njih i sada ga koristio kao štit ne bi li zaštitio svoje tijelo pod crnčevim. Grebli su i udarali po Barachancu i navla­čili tijelo svojeg batrgajućeg druga, no Conanovi su zubi bili očajničkom snagom zari veni u njegov vrat te se pirat i dalje grčevito držao svojeg umirućeg štita. Navala je Zingaranaca prouzročila da oslabi stiska te Conan odbaci truplo u stranu i

135

ustane, krvlju obliven i užasan. Divovi su se nadvisivali nad njim poput velikih crnih sjena, grabeći, mlateći zrak strašnim udarcima. No bilo gaje teško pogoditi ili uhvatiti baš kao i raz­jarenu panteru, pri svakom je okretu ili bljesku oštrice šiktala krv. Već je primio dovoljno rana da ubiju tri obična čovjeka, no njegova je bikovska vitalnost ostala netaknuta.

Njegov se bojni poklič izvije nad zbrkom pokolja što zbu­njenim ali i bijesnim Zingarancima dade poticaja da još jače navale, sve dok zvukovi deranja mesa i drobljenja kostiju pod mačevima gotovo ne zagluše urlike boli i bijesa.

Crnci su se raštrkali i pojurili prema izlazu na što Sancha cikne i skloni im se s puta. Naguravali su se u uskom prolazu dok su im Zingaranci boli i sjekli leđa ohrabrujući se povicima.

Prolaz je bio potpuno razrušen prije nego što su preživjeli probili put i raštrkali se, svatko za sebe.

Bitka se pretvorila u potjeru. Preko travnatih dvorišta, uz sjajna stubišta, preko kosih krovova fantastičnih tornjeva, čak i preko širokih vrhova zidova bježali su divovi, krvareći svakim korakom, nesmiljeno progonjeni kao da su im vukovi za petama. Uhvaćeni u stupicu, neki od njih su se okretali na svoje progonitelje i ljudi su ginuli. No, krajnji je rezultat uvi­jek bio isti — izmrcvareno crno zgrčeno tijelo na travi, ili ba­čeno batrgajuće i izvijajuće sa zida ili krova kule.

Sancha se sklonila u dvorište s bazenom, gdje se sklupčala, drhteći u užasu. Vani se čulo divlje vikanje, topot stopala na tratini a onda kroz prolaz uleti zacrvenjena crna prilika. Bio je to div koji je oko glave nosio vrpcu optočenu draguljima. Pratio ga je zdepasti progonitelj prema kojemu se crnac ok­rene na samome rubu bazena. U svojm je očaju zgrabio mač umirućega mornara i udario Zingaranca sebi neobičnim oru­žjem kad je ovaj bezobzirno nasrnuo na njega. Gusar se srušio razbijene lubanje, no udarac je bio tako nespretno nanesen da se oštrica odlomila u ruci posljednjeg preživjelog diva.

Zavitlao je dršku prema prilikama koje su se nakupile u prolazu i skočio prema bazenu, lica zgrčenog u masku mržnje. Conan se probije kroz masu na prolazu i raznese travu pod svojim stopalima u svom bezglavom jurišu.

No div je raširio ruke a sa usana mu se razlijegne neljud­ski krik — jedini zvuk koji je ikoji crnac ispustio tokom cijele136

borbe. Do neba je vrištala njegova strašna mržnja; bio je to glas iz samih utroba pakla. Čuvši taj zvuk Zingaranci su za­stali i počeli se kolebati. No Conan nije zastao. Nečujno i ubi­tačno nastavio je potiskivati crnu priliku ustobočenu na rubu bazena.

U trenutku kad je Conanov okrvavljeni mač bljesnuo u zraku, crnac se okrene i visoko odskoči. U jednom su ga tre­nutku vidjeli kako lebdi u zraku iznad bazena; onda se, pra­ćene zaglušnom grmljavinom, zelene vode uzdignu i pohrle prema njemu, obavijajući ga u zelenoj erupciji.

Conan zaustavi svoj juriš taman na vrijeme da ne padne u bazen, zatim odskoči potiskivajući rukama svoje ljude una­zad. Zeleni je bazen sada izgledao poput gejzira, dok se buka pojačavala do zaglušnosti, veliki se stup vode uzdizao i uz­dizao, cvjetajući na vrhu u ogromnu krunu pjene.

Conan je požurivao svoje ljude prema izlazu, tjerajući ih pred sobom, mlateći po njima tupom stranom oštrice; grmlja­vina vodenog izdanka kao da ih je potpuno omamila. Vidjevši paraliziranu Sanchu kako u razrogačenom užasu zuri u klju­čali stup on ispusti urlik koji prodre kroz grmljavinu vode i prene je iz obamrlosti. Ona potrči prema njemu, raširenih ruku, te je on uzme pod ruku i istrči iz dvorišta.

U dvorištu koje se otvaralo u vanjski svijet, okupili su se preživjeli: umorni, razdrapani, ranjeni i krvlju umrljani, te su sada stajali glupo zureći u ogromni, nestabilni stup koji se nadnosio sve bliže i bliže nebeskoj kupoli. Zeleni mu je trup bio ispresjecan bijelim; njegova je pjenovita kruna bila triput šira od podnožja. Iako je prijetio da bi svakoga trenutka mo­gao popustiti i pretvoriti se u neobuzdanu bujicu, stup se nastavio uzdizati u nebo.

Conanov pogled preleti preko krvave, odrpane gomile, i op­suje kad vidi da ih je ostalo tek dvadesetak. U nastupu bijesa on dohvati prvog gusara za vrat te ga tako snažno protrese daje krv iz čovjekovih rana pošpricala svuda naokolo.

“Gdje su ostali?” urlao je u nesretnikovo uho.“To su svi!” zaurla gusar, nadglašavajuči grmljavinu gej­

zira. “Ostale su sve pobili oni crni—”“Nosite se odavde!” derao se Conan, gurnuvši ga tako daje

ovaj, izgubivši ravnotežu, zateturao prema vanjskom prolazu.137

“Taj će vodoskok popustiti svakog časa—”“Svi ćemo se utopiti!” zavapi jedan od gusara koji je šepao

prema izlazu.“Utopiti, kvragu!” vikao je Conan. “Pretvorit ćemo se u

komade okamenjene kosti! Izlazite, prokleti bili!”Otrčao je do vanjskog prolaza, jednim okom motreći zeleni

grmeći toranj koji se tako strašno nadnosio nad njim, a dru­gim pazeći na bjegunce. Zaslijepljeni krvožeđem, borbom i zaglušnom bukom, neki su se Zingaranci kretali kao u transu. Conan ih je požurivao jednostavnom metodom. Hvatao je lje- nivce za vrat, nasilno ih izguravao kroz prolaz dodajući im poriv sočnim udarcem u stražnjicu, ukrašujući svoje požuri­vanje zlobnim komentarima na račun žrtvinih predaka. Sancha je pokazivala želju da ostane s njim, no on je odgurnuo njene podatne ruke, slikovito kunući, i ubrzao njeno kretanje dob­rim udarcem po njenim stražnjim predjelima tako da ona žurno preleti preko platoa.

Conan nije napustio prolaz dok nije bio siguran da su svi njegovi preživjeli ljudi izišli iz zamka i krenuli preko poljane. Tada je ponovo pogledao grmeći toranj koji se uzdizao prema nebu nadvisujući kule, a onda i sam pobjegao iz zamka bezi­menih užasa.

Zingaranci su već prešli rub platoa i bježali niz padinu. Sancha gaje čekala na sljemenu prvog obronka poslije ruba; tamo je na trenutak zastao i osvrnuo se prema zamku. Izgle­dalo je kao da se ogromna zelena stabljika cvijeta bijelih latica njiše nad kulama, neba ispunjenog grmljavinom. Tada se, poput žada zeleni, snježni stup raspadne praćen bukom poput razdiranja nebesa, a zidovi i tornjevi nestanu u zaglušujućoj bujici.

Conan uhvati djevojčinu ruku i udari u bijeg. Pred njima su se uzdizali i spuštali obronak za obronkom, a iza njih se čuo huk rijeke. Pogled preko njegovog napetog ramena po­kazivao je široku zelenu vrpcu koja se uzdizala i spuštala kako je prelazila preko obronaka. Bujica se nije niti raširila ni ti raspršila; poput divovske zmije tekla je preko udolina i oblih vrhova. Držala je stalan smjer — pratila ih je.

Taje spoznaja Conanu podarila još više izdržljivosti. San­cha se spotakla i pala na koljena, cvileći od očaja i iscrplje­138

nosti. Prihvaćajući je, Conan je prebaci preko svog divovskog ramena i nastavi trčati. Prsa su mu se nadimala, koljena tre­sla; dah mu se u snažnim udisajima probijao kroz zube. U trku je teturao. Pred sobom je vidio mornare kako bježe, osna­ženi užasom koji ih je obuzeo.

Odjednom ugleda ocean, i njegov plutajući pogled padne na neoštećenu Ništariju.

Ljudi su u neredu uskakali u čamce. Sancha je pala na dno jednog i tamo slomljeno ležala. Conan, iako mu je krv hučala u ušima i crveno obasjavala svijet u njegovim očima, preuzme veslo zajedno s dahćućim mornarima.

Iako su im srca pucala od iscrpljenosti, oni svojski navališe veslati prema brodu. Zelena rijeka provali kroz drveće. Ta su stabla pala kao da su posječena u deblu, a oni djelovi koji su pali u žadobojnu bujicu nestadoše. Plima se prelila preko pla­že i utjecala u more, bojeći valove dubljom, zlokobnijom nijan­som zelene.

Bezumni, instinktivni strah obuzme gusare tjerajući nji­hova bolna tijela i smućene mozgove na još veće napore; čega su se bojali nisu znali, ali su znali da se u toj jezivoj glatkoj zelenoj vrpci nalazi opasnost i za tijelo i za dušu. Conan je znao, i kad je vidio da široka pruga ulazi u valove i teče kroz vodu prema njima a da ne mijenja oblika ili smjera, on prikupi zadnji atom rezerve snage tako žestoko da se veslo prelomilo u njegovim rukama.

No njihovi se pramci sudariše s Ništarijinim gredama, te se mornari uspentraju po lancima, ostavljajući čamce neka odplutaju. Sancha se uspela na Conanovom širokom ramenu, viseći mlitavo poput leša da bi zatim bila nemarno bačena na palubu dok je Barachanac preuzimao kromilo, dahćući na­redbe ostacima svoje posade. Tokom cijelog tog postupka preuzeo je vodstvo bez riječi, a ostali su ga instinktivno pratili. Teturali su poput pijanaca, mehanički petljajući oko užadi i prstenova. Sidreni je lanac, odmotan, pljusnuo a jedra se raz- motala i nadimala pred rastućim vjetrom. Ništarija je podr­htavala i tresla se a onda se veličanstveno otisnula prema otvorenom moru. Conan se zabuljio prema obali; poput zele­nog plamena, pruga je jalovo palucala iz vode, udaljena za dužinu vesla od Ništarijine kobilice. Dalje nije napredovala.

139

Od toga kraja pruge, pogled mu je pratio neprekinuti tok pa- lucajućeg zelenila preko bijele plaže, i preko brežuljaka sve dok se nije istopila u plavoj izmaglici.

Barachanac se, povrativši dah, nasmiješi svojoj zadihanoj posadi. Sancha je stajala pokraj njega, obraza oblivenih hi­steričnim suzama. Conanove su kratke hlače visjele u krva­vim trakama; pojasa i korica više nije bilo, njegov je mač, us­pravno zariven u palubu pred njim bio i skrhan i skoren crve­nilom. Krv se gusto zgrušala u njegovoj crnoj grivi a jedno mu je uho bilo napola otrgnuto sa glave. Njegove ruke, noge, prsa i ramena bijahu izgriženi i izgrebeni kao od pantere. No on se smiješio, ustobočen na svojim moćnim nogama, i okretao kormilom u čistom ushićenju mišićne snage.

“Što sada?” promuca djevojka.“Pljačkati mora!” on se nasmije. “Malobrojna posada a i ta

izgrižena i izgrebena na komadiće, ali može upravljati brodom a posade se uvijek da naći. Dođi amo djevojko i daj mi poljubac.”

“Poljubac?” histerično je viknula. “Ti misliš na poljupce u ovakvom trenutku?”

Njegov se smijeh prolomi nad škripom i grmljavinom jeda­ra, i on je uhvati i podigne na jednu svoju moćnu ruku i cmo- kne je sa zvučnim užitkom.

“Mislim na život!” grmio je. “Mrtvi su mrtvi a što je bilo gotovo je! Imam brod i ornu posadu i djevojku čije su usne poput vina, a to je sve što sam ikada tražio. Ližite svoje rane, sileđije, i razbijte mi bure piva. Upravljat ćete ovim brodom kako se dosada njime nije upravljalo. Pjevajte i plešite kada prionete na posao, prokleti bili! Dođavola otvoreno more! Kre­ćemo prema vodama čije su luke debele, a trgovački brodovi pretrpani plijenom!”

Copyright © 1934 by Popular Fiction Publications, Inc.

1 40

a Prodajem inozemne stripove (uglavnom američke). Za popis i cijenu pošaljite poštansku marku na adresu:

Darko Kaštelan Obrtnički prolaz 4 41000 Zagreb.

a Počeo je izlaziti novi (tematski) časopis: Alternate Worlds. Tekstovi o alternativnim svjetovima (daje Hitler pobijedio, daje Jug dobio bitku kod Gettysburga, da je španjolska Armada osvojila Englesku, itd. — ukratko, da se dogodilo drukčije). U prvom broju potpuna bibliografija romana i pripovjedaka. U drugom broju analiza Seelowe (njemačka invazija Engleske — da se dogodila). Detaljne zemljopisne karte zamišljenih ratnih operacija.

Godišnja pretplata £10 ili $18 plus poštarina za četiri broja,— plativo u kunama ako se raspitate na adresu FUTURE u Samoboru.

a Uopće, ako vas zanima pretplata na inozemne časopise, raspitajte se na adresu FUTURE u Samoboru.

n Prodajem slijedeće SF knjige: L. Niven-lnžinjeri prstena, Blodnjak I, Stanislav Lem-Fijasko, Frank Herbert-Božanski car Dine I i II, Frank Herbert- Heretici Dine I i II, Herbert- Kapitol Dina I i II, Frederik Pol - Anali Hičija.

Prodajem i časopis Alef br. 22.

Adresa: Damir Mrkonjić Lj. Posavskog 1558000 Split tel. 058/43 857

141

BOOKSHOP

Bok knjigoljupci! Evo nas opet ispred jedne mrtvocrte kako to lijepo kaže vaš urednik Krsto. Mrtvocrta je hr­

vatski izraz za “deadline” iliti rok do kojega treba predati tekst, danas je nedjelja ujutro, ja za par sati idem na more, a Bojan Izdajnik nestrpljivo čeka. Preda mnom stoji nova knjiga Julian May “Diamond Mask” . Julian May je gospođa u godinama (ro­đena 1931.) koja je od 1981 do danas napisala 10 SF i fantasy knjiga od kojih je osam u tzv. Galactic Milieu seriji. Prve četiri knjige su zaokružena cjelina pod naslovom Pliocene Exile Saga u kojem grupa protagonista iz XXII stoljeća, svaki iz svojeg raz­loga, koristeći vremensku anomaliju, odlazi na jednosmjerno putovanje u prošlost u doba pliocena. Pliocen je čarobno doba, klima, vegetacija, fauna, sve to izgleda idilično dok naši junaci ne sretnu aliene u obliku nasukanih svemirskih brodolomaca i njihovih progonitelja koji svi imaju fanatstične psihičke moći. Ljudi podjeljini na nekoliko nezavisnih grupa pripremaju pro­tuudar dok ih alieni nastoje porobiti i iskoristiti za svoje potrebe. Ovih dvije tisuće strana u četiri romana jedna su od najzrelijih space opera posljednjeg desetljeća, vješta kombinacija hardSF- a i psihičkih čarolija koje daju seriji ugođaj sword and sorcery fantasike drži vam pažnju gotovo bez predaha (ja sam je pro­gutao za dva tjedna). Slijedeće dvije knjige objavljane kao jedna pod naslovom “ Intervention” (“Surveillance” i “ Metaconcert”) vraćaju nas u blisku budućnost i ustvari pričaju priču koja nam objašnjava što se dogodilo kad su svemirci napokon stigli na Zemlju i što su preci junaka iz prve četiri knjige napravili u tre­nutku prvog kontakta i kasnije. Ovo je čisti SF s intrigantnim liko­vima psihički obdarene porodice Remillard čiji su pojedinci suprotstavljeni u odnosu na politiku Zemljana prema svemir- cima. Treba li dopustiti da Zemlja dođe pod patronat Galakti- čke civilizacije ili treba tražiti svoj vlastiti put? Intrige, ubojstva, galaktička politika i alieni sa svojim ciljevima ubrzano se ispre- pliću vodeći k neminovnom sukobu koji bi očito trebao kulmi­nirati u trilogiji Galacic Milieu čiji je prvi dio “Jack the Bodiless” . Ljudska vrsta se očito pokazala kao inkubator pojedinaca s psi­hičkim moćima koje nadilaze očekivanja svemiraca. Mali Jack 142

Remillard prvi je Zemljanin koji je snagom uma prešao iz tjelesnog u čisto psihičko stanje ne bili se suprotstavio opakoj sili koja se naziva Fury i jednog po jednog ubija najjače članove obitelji. Sada već SF poprima elemente krimića sa zagonetkom i lovom na tajanstvenog ubojicu, dok u pozadini politički sukob polako dosiže točku vrenja. No pojava fantastično talentirane djevojčice koja će postati poznata samo pod imenom “Diamond Mask” razorit će sve do sada postavljene odnose snaga. Eto to je najkraći sadržaj koji vam jasno ne može dočarati svu baroknu raskoš avanture iz prve tetralogije ili začudnost prvog susreta i svu zamšenu igru spletki u “ Intervenciji” , kao ni strahovite moći kojima nove generacije Zemljana mjenjaju političke odnose u Galaktičkom Miljeu.

Aha, prije nego što prijeđem na bilo što dalje, kratka info­rmacija o dvije knjige koje će se uskoro pojaviti u hrvatskom prijevodu. U zadnjem broju sam već najavio, a u ovom ćete i naći priču “Skinerova soba” Williama Gibsona. To je ustvari priča na neki način prolog romana “Virtual Light” . Gibson već godinama ne piše kratke priče i nakon trilogije Neuromancer i romana “Difference Engine” sa Sterlingom gotovo ništa nije na­pisao. Tek ova kratka pričica koja se pojavila prije par godina dala je naslutiti da Gibson ipak nešto radi.

“Skinerova soba” ne govori ništa o radnji romana ona je sa­mo sličica iz života Chevette, bjegunke iz neke sumnjive prošlo­sti koja sada radi kao dostavljač na biciklu u San Francisku. Čemu dostavljači u San Francisku budućnosti? Elektronska špi­junaža je već uzela takvog maha da je jedini siguran način slanja poruke kurirom. A zaplet knjige počne onog trena kada Chevette jednom potpuno drugačijem dostavljaču ukrade naočale sa sli­kom virtualne stvarnosti. Paketić je vrijedan, a vlasnici su moćni i ljuti i tu počinje tipična Gibsonova jurnjava podsvijetom budu­ćnosti. Detektiv Warbaby je unajmljen da nađe Chevette, a u cijelu igru biva upleten bivši policajac Rydell koji detektivu služi kao privatni šofer. Gibsonova proza ovaj je put nešto zahtjevnija od one po kojoj ga poznate, njegove metafore i lingo budućno­sti su ponekad tako zapletene da ih treba dyaput pročitati da bi se iz njih izvukao smisao. No originalnost pristupa i zaista vješto izabrani likovi njegove odmaknute budućnosti koja je upravo

1 43

toliko slična današnjici a opet potpuno različita, daju Gibsonu pravo na jezične eskapade koje sam jednom usporedio sa vo­dopadom nebrušenih dijamanata.

Roman “Virtual Light” je prvi Gibsonov roman koji je u tvr­dom izdanju došao na listu bestsellera, a ujedno i povratak cyber- punku nakon šest dugih godina izbivanja. Knjiga izlazi krajem godine u nakladi “Algoritma” i prijevodu Gorana Pipe Pavelića koji je preveo sve Gibsonove priče koje ste čitali u Siriusu, a ako niste tko vam je kriv. Novi Gibsonov roman “ Idoru” najavljen je za kraj iduće godine, a otprilike u isto vrijeme prikazivat će se i film “Johnny Podsjetnik” .

Druga knjiga koju će nakladiti “Algoritam” a mogu je najaviti, a mogu zato što sam je sam izabrao, je moja mala slabost još od dana kada je objavljena. Stil Georga R.R. Martina postao mi je blizak od onog dana kad sam stao na zadnjoj strani njegovog prvog romana “Dying of the Light” (1977.) zastao začuđen i zbu­njen. Glavni junak (upozorenje!!! ako niste, a namjeravate čitati knjigu nemojte dalje jer ću vam odati kraj knjige, preskočite pa­sus!) počinje dvoboj protiv glavnog negativca, prema starom običaju oni staju jedan naspram drugog s mačevima u rukama. Glavni negativac je iskusan u dvobojima, a naš junak je tek po­sjetitelj na tom svijetu čudnih običaja. Mač se podiže na prvi udarac i tu roman prestaje. Šok! Što sad? Poput pljeska jedne ruke iz zen tradicije Martin nas ostavlja da sve zamislimo sami.

Ali to nije knjiga koju sam htio najaviti. Nakon brojnih priča za koje je dobio Huge i Nebule, od kojih ste mnoge vjeroajtno i čitali Martin je 1983. napisao jedan nevjerojatan roman koji bi se mogao opisati kao muzički-horror-nostalgija-krimić. Roman se zove “The Armageddon Rag” i njegova priča je izuzetna kao što je i Martinov pristup djelu. S koliko on srca priča u ovoj knjizi i koliko opisuje sebe i svoju generaciju uopće nije teško prepo­znati, kao uostalom ni glavne likove. Ukratko, nakon ritualnog ubojstva bivšeg menađera davno raspale kult grupe šezdesetih godina po imenu “Nazgul” (čiji je vokalni solist sićušni Henry Hobbins zvan “Hobit” ustrijeljen usred koncerta), novinar under­ground rock časopisa Sandy Blair dobije radni zadatak da na­piše članak o bendu. Obilazeći Ameriku u potrazi za bivšim čla­novima benda, tražeći podatke koji bi ukazali na potencijalnog144

ubojicu menađera, Sandy Blair nailazi svoje stare prijatelje iz šezdesetih godina. Istovremeno kao da su se nadnaravne sile pobrinule da se svi preživjeli članovi “Nazgula” ponovo nađu zajedno, a pojava klinca koji za sebe tvrdi da je Henry Hobbins samo potvrđuje da se nešto neobično događa. Kada samozvani reinkarnirani Hobit uspije otpjevati “ Nazgulove” stare pjesme kao da je u njega ušao neki demon počinju pripreme za “come back” koncert “Nazgula” . Svi vjeruju da će na koncertu nikad otkriveni ubojica Hobita pucati ponovo. Da li se može ponovo ubiti mrtvaca, da li Sandy Blair može na vrijeme otkriti pravog krivca i da li će se ostvariti proročanski stihovi o propasti iz pjesama “Nazgula” , to ćete saznati samo ako pročitate ovu kult knjigu u kojoj ima više one prave povijesti rocka nego u svim enciklopedijama koje ste čitali.

Eto sad sam rekao svoje, sad mogu dalje. Dan Simmons na­javio je treću u seriji Hyperion “Endymion” koja je već tako de­bela da bi se od nje vjerojatno dale napraviti i dvije knjige, što uostalom nije isključeno. Simmonsov novi roman “Pele’s Fire” je upravo izišao u Americi.

Stephen Donaldson je objavio četvrti dio pentalogije “Chaos and Order” . Nakon tri knjige Donaldsonovog izleta u space operu može se sa sigurnošću reći da je autor ciklusa o Thomasu Covenantu uspio. Prva knjiga (“The Real Story”) koja je bila sa­mo duža novela postavila je osnovne igrače u ovoj trakavici na svoja mjesta. Gnjusni pirat i psihički bolesnik-sadista Angus Thermopyle ugradi u mozak prelijepe kidnapirane policajke Morn Hyland ilegalni uređaj (čije se samo posjedovanje kažnjava smrću) kojim može vladati njom kako želi. Iživljavajući svoje bolesne perverzije na Morn tokom njigovog zajedničkog puto­vanja do svemirske stanice. Kada stupe na tlo stanice konku- renstki pirat naočiti Nick Succorso na nevjerojatan način uspije­va osloboditi lijepu Mom. Bar tako ljudi pričaju, ali što je zapravo istina? U drugoj knjizi sve se okreće naglavce. Da li je Mom ne­vina žrtva, da li je Thermopyle zaista tako gnjusan i koje su nam­jere gusara Succorsa? Tek kada ste pomislili da znate istinu, rakurs se mijenja i odjednom postajemo svjedoci širih spletki u kojima su naši protagonisti samo sitne ribe. S trećom knjigom stvari postaju još kompliciranije, a uloge u ovoj space operi se

145

obrću, sada se čini da je Termopyle ustvari bio žrtva, a kakva je ulogu imala Mom i da li je ona sve znala? Nick sada postaje po­trošni pijun u igri nadmudrivanja sa genetski virulentnim alienima Amnionima. Ova trojka oko koje se naoko vrti sudbina čovje­čanstva dok glavni igrači potežu uzice iz pozadine, dovoljno je intrigantno zamišljena da naš interes za njih već nakon prve knjige postane kotačem zamašnjakom koji će nas vući do kraja ove pentalogije.

I na kraju umjesto top-liste evo par noviteta koji će se pojaviti do kraja godine. Clive Barkerov novi roman izići će u rujnu i zove se “Everville” , David Brin ima novu kolekciju priča “Otherness” , C.J. Cherryh novi roman u “Alliance-Union” seriji “Tripoint” , Orson Scott Card novi serijal “Mayflower” čiji se prvi dio zove “Lovelock” , David Eddings završava Tamu li trilogiju sa romanom “Hidden City” , Anne McCaffrey novi roman o Pernu “Dolphins of Pern”. Tad Williams u prosincu objavljuje “Caliban’s Hour” .

toliko za ovaj put i do idućeg mjeseca,

Neven Antičević

Gajeva T »eh 455-155/200 tel./fax: 271-799

Wide s e le ^ io jo f imported fiction and non-fiction

In the heart of Hi! downtown Zagreb

1 46

ANKETA O FUTURIHvala svima koji ste nam poslali odgovor!A vama koji niste, sram vas bilo. Mi se tu znojimo, crnčimo

da napravimo finu FUTURU, a vi, oličenje apatije i indolencije, baš vas briga.

Uopće, kakva su to vremena nastala? Odgovor nam je po­slao tek jedan između sto čitatelja FUTURE. Pa hajd’ sad, kakve koristi od ankete?

No dobro. Evo, ovdje su rezultati. Kojugod ste naslovnicu ili pripovjetku izričito, poimence spomenuli kao “sviđa vam se” , dadosmo joj + , a onima (izričito, poimence) “ne sviđa mi se”, - .

Koju pripovjetku nitko nije spomenuo ni ovako ni onako, ništa.

Pa, jesmo li što naučili iz vaših odgovora? Svakako!(F3,4) Od ilustracije očito tražite da bude ilustracija a ne

strip. Složili smo se unaprijed, zato smo i prestali.

123 (Stanković)4 (Stanković)567 (Žiljak)8 (Žiljak)9 (Nef)

10 (Idrizbegović)11 (Žiljak)12 (Žiljak)13 (Tikulin)1415 (Galeta)16 (Žiljak)17 (Galeta)

++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++

+++++++++++++++++

147

(F8) U “srazu” dva robota jasnu pobjedu je odnio manje agresivno mehanički (F15). Možda je Galetinome “pomogao” pejsaž u pozadini? Ili manje agresivne boje?

(F9) Uputa FUTURI: ne volite apstrakcije!(F10) Pomalo iznenađuju ova tri glasa protiv. Možda zbog

naglašene “ne-esefičnosti” ove, inače vrhunske, ilustracije?(F11) Ovo je zaista najbolje — uostalom, osvojilo je “SFeru” .(F14) Uputa FUTURI: ne valja miješati žanrove i stilove!Komentar godine dao je Siniša K. iz Šibenika koji kaže da

mu Kordejev Hobit (F18 — ne računa se u anketu) izgleda kao Zdravko Tomac.

DOMAĆE PRIPOVJETKEBlažić Horor F14 2 (+) 6 (-)Gernhard Žabe F12 10 (+)Harlović Kapetanovo zlato F14 5 (+) 3 (-)Hudec Prsten F7 3 (+) 1 (-)Jadrejčić S druge strane struje F13 10(+) 3 (-)Jambrišak Izbor F14 2 (+) 6 (-)“Josef K” Pravi čovjek za posao F14 3 (+) 2 (-)Kovačić Kobna partija dure F10 4 (+) 5(-)“Lutalac” Miran san do odredišta F13 7 (+) 1 (-)Macan Crteži za T-shirts F8 2 (+) 9 (~)Macan Novi crteži za T-shirts F14 1 (+) 6 (-)Mažuranić Recept milostive Adelije F6 2 (+) 2 (-)“Simmon” Neravnoteža F17 3 (+) 1 HŽiljak Svi zločini Johna Tuckera F15 5 (+) 1 (-)Žiljak Završni ispit

“SVE DOMAĆE”F7 4 (+)

2 (+)1 (-)

Tu smo također saznali par korisnih stvari:— Svaka, ali baš svaka pripovjetka sviđa se bar nekome.

Također, svaka se bar nekome ne sviđa... Logična iznimka su, naravno, nevjerojatne “Žabe” .

— Ne volite “esejističke” tekstove (Blažić, Jambrišak, Macan)— Zabrinjava me a priori animozitet nekih čitatelja prema

samoj ideji da bi Hrvati mogli osnovati koloniju na nekom plane­tu i tamo se ponašati romantično/patriotski. Božemoj, ako su bili u stanju odseliti u Čile i na Novi Zeland (i ne zaboraviti “stari 1 48

kraj”), zašto u neko buduće vrijeme (kad to postane “normalno”) ne bi mogli otići u svemir? Nikome nije palo na pamet prigova­rati Silverbergu što je Židove poslao na Mazel Tov IV... Tome nasuprot stoji mišljenje Ante J. (ne znam odakle jer nije dao adresu) i Alana B. iz Varaždina koji kažu da nema nijedne domaće koja im se ne sviđa.

— Iz nekoga razloga kod nas “ne prolaze” dosjetljiva nadri- znanstvena “objašnjenja” (Kovačić, Dickson, Niven, Asimov...)

— Čak dva glasa u prilog ovoga pričuljka (“ Milostiva”)!? Podrška iz samilosti, ili “hofiranje” autoru?

— Očekivao sam više glasova tvrdoj akciji (Simmon, Žiljak)... Usput, zgodno je rekao Zoran V. iz B jelovara, cit. “shame Žiljak nije imao jajca da Johna Tuckera smjesti u naše podneblje” i ”Još jedan pseudonim! Zar se pisci stide svojih djela?” Njemu se pridružuje Zdeslav B. iz Splita kojemu nisu po volji, cit. “glupi domaći pseudonimi” .

UVOZNE PRIPOVJETKEAsteroidna republika kao cjelina 3 (+) 2 (-)Lupeški svijet kao cjelina 7(+) 1 (')Abbey Lice kaosa 1979 F9 2 (+) 1 (-)Anderson Jedrenjak 79 F16 2 (+) 1 (')Anderson Kapija letećih ... 79 F17 2 (+)Anderson Ništa ne uspijeva... 70 F9 4 (-)Anderson Pitanje nadzora 63 F11 3 (+) 1 (-)Anderson Pitanje položaja 70 F13 1 (+) 1 (-)Anderson Pitanje šifre 65 F12 5 (+) 1 (-)Anderson Que donn’rez vous? 63 F15 2 (+) 1 (-)Asimov Resublimirani tiotimolin 47 F15 1 (+) 4 (-)Asprin Porez na posao 79 F10 3 (+)Asprin Uvod u Lupeški svijet 79 F10 2 (+)Barnett Slučaj s košarom 89 F4 2 (+) 4 (-)Benford Opet Manassas 88 F5 5(-)Bethke/Jennings Smrt majstora... 92 F51 (+)4 (-)Blish Most 52 F14 4 (+)Blish Uronjeni svemir 42 F10 3 (+)Bova Grobnica 92 F3 1 (+)Bradley Tajna plave zvijezde 79 F14 1 (+)

1 49

Brunner Smrtne presude 79 F13 3 (+)Budrys Rub mora 57 F8 3 (+) 1 (-)Caidin U paklu nema lov. pilota F5 3 (+) 1 (-)Carr Vi mislite... 69 F8 2 (+) 1 (-)Cherryh Krila 89 F3Clarke Igra skrivača F1 1 (+) 1 (-)Clough Novi život 88 F15 1 (+) 2 (•)Daniel Smrt razuma 92 F6 2 (+) 3 (-)DeWees Myrtis 79 F15 1 (+)Dick Nudimo vam sjećanja F4 4 (+)Dickson Božični dar 58 F14 4 (+)Dickson 1 bi mir F7 1 (+)Dickson Igneološka istraživanja F8 4 (-)Dickson Ispuhani tigar F7 3 (+)Dickson U kostima 66 F15 5 (+)Foster S ovakvim prijateljima F4 3 (+) 1 (-)Frazier Privjesci F4 1 (-)Friesner U konzervi 88 F10 3 (+) 2 (-)Fyfe Šetnja Mjesecom 52 F9 1 (+)Haldeman Braća po krvi 79 F16 1 (+)Haldeman Tristogodišnjica 76 F8 1 (')Harrison Konzervirani brod 79 F16 3 (+) 1 (-)Harrison Nasilni ljudi F7 2 (+)Kornbluth Dio slave 52 F2 5 (+)Kuttner Oholi robot 43 F8 6 (+)Lawson Spojeno srce F4 1 (+)Leinster Istraživački tim 56 F12 3 (+)McHugh Misionarsko dijete 92 F4 1 (+) 3 (-)McIntyre 0 Magl i Travi i Pijesku 73 F8 4 (+) 3 (-)Maclean Sudarna orbita 56 F14 2 (+)Martin Put križa i zmaja F1 3 (+)Niven Čovjek od čelika... F7 4 (-)Niven Konvergentni niz 69 F9 4 (+)O’Donnell Sukob u noći 43 F16 3 (+) 1 (-)offutt Pijun sjenki 80 F12 1 (+)offutt Sjenosmuk 79 F11 1 (+)Panshin Sudbina Miltona... F1Pohl Marsijanci 91 F5Pratchett Fantastično svjetlo 86 F1-3 7 (+)

150

Russo Samo vozi, reče ona 92 F6 1 (+) 1 (-)Saberhagen Mirotvorac F1 4 (+) 1 (-)Schmitz Vještice s Karrijesa 49 F10 6 (+)Shaw Svjetlo drugih dana 66 F10 4 (+) 2 (-)Shaw Zovite me Blenta F7 2 (+) 1 (')Sheckley Počelo je češkanjem F7 i (+)Shepard Predaja F4 i (+) 1 (-)Shirley Šaman F1 4 (+) 1 (-)Silverberg Dibuk s Mazel Tova IV F7 3 (+) 1 (-)Silverberg Postaja Hawksbill F6 2 (+)Simak Epilog 73 F17 2 (-)Sturgeon Bučan doca 41 F17 2 (+)Sturgeon Vještine Xanadua 56 F9 4 (+)Twain Kapetan Stormfield 07 F14 2 (-)van Vogt Crni razarač 34 F11 8 (+) 2 (-)van Vogt Oluja 43 F17 5 (+) 2 (-)van Vogt Uskrsnuće 48 F14 2 (+) 2 (■)VingeA/inge Torbarev naučnik 75 F2 2 (+)Weinbaum Dolina snova35 F15 1 (+) 2 (-)Weinbaum Odiseja na Marsu 34 F11 4 (+)Wolfe Sedam noći u Americi 78 F3 1 (+) 5 (-)

Ovdje također ima par zgodnih naznaka. Kao prvo i najzna­čajnije: na stranu što je Pratchettovo FANTASTIČNO SVJETLO po svemu prvoklasni tekst pa ne čudi toliko pozitivnih glasova — to je mnogima bilo prvo saznanje da uopće postoji takva literatura (kod nas toliko totalno nepoznata da čak nemamo ni svoga naziva za nju: “fantasy” je strana riječ, “bajka” više paše pričicama za djecu, “bajka za odrasle” (“adult fantasy”) zvuči nezgrapno.) A danas je “fantasy” samosvojan žanr, potpuno odvojen od “science fiction” , koji se može pohvaliti s 400-500 novih romana godišnje na engleskom govornom području...

Također je zgodno obratiti pažnju na godinu iz koje potječe pojedina pripovjetka. U prvih šest FUTURA išli su uglavnom potpuno novi naslovi, mnogi iz 1992 — “novijega” u ono vrijeme naprosto nije moglo biti — i općenito su prošli loše. (Barnett, Benford, Bethke, McHugh). Naprotiv, mnogi “prastari” naslovi (Blish, Dick, Kornbluth, Kuttner, Schmitz, i posebno van Vogt) pravi su favoriti! Skoro da se upitam, kako to da ste uopće na­stavili kupovati FUTURU...?

151

PRILOZIastronautika 10 (+) 2 (-)kalendar 8(+) 1 (-)skriboserpentizam 3 (+) 3 (-)uvodnik 8 (+) 2 (-)

Lijepo me je “oprao” Natko J. iz Zagreba koji mi prigovarada su mi uvodnici sve duži, i puni, cit. “izljeva raznježenosti u smislu SF-fanovi su veliko, zaljubljeno bratstvo, a ja sam njihov Veliki brat” A ja mislio da sam simpatičan...

Pero K. iz Rijeke bi, štoviše, iz FUTURE izbacio sve priloge. Tako misli i Marko Z. iz Zagreba kome smeta, kako kaže, “sva­štara” . Franjo O. iz Pule ne voli prepucavanja (Prosvjed i Kontrasvjed) i memoare poput Ogorelčeva.

Zanimljivu ideju je ponudio Tomislav Č iz Sesveta koji pre­dlaže neka damo izgovor stranih imena kad se koje prvi put pojavi u tekstu. (Odgovor: to je skoro nemoguće jer naprosto ne postoje slova kojima bismo mogli prikazati ispravan izgovor većine engleskih imena — na primjer, prezime bivše premijerke Thatcher koje ima, redom, onaj “th” s isplaženim jezikom među zubima a koji ni izdaleka nije ni “t ” ni “z” ni “f” , pa zatim onaj izbečeni, razjapljeni “ae” koji nikako nije “e” , pa onda “tch” koji zapravo nije “č” kao naš, i na koncu “er” koji nije “er” jer se za­pravo uopće ne izgovara. Najbliže se to prezime može prikazati kao “Ta-Č” — a tome se svak ionako sam domisli. Ili, još gore, kako dati izgovor vrlo čestog prezimena “Urquhart” koje se izgovara, vrlo približno, nešto kao “a-k-t” — zaBoga, to nam nitko ne bi vjerovao...) Ovo je također odgovor Igoru M. iz Rijeke.

Tomislav Č. iz Sesveta voli pročitati izvatke iz novih knjiga (Mit, Hobit) kako bi vidio kakva je knjiga da ne kupuje mačka u vreći. Marijan Z. iz Šibenika i još nekolicina bi htjeli crno/bijele ilustracije uz tekst, a Krešimir P. i Tihomir N. iz Čakovca hoće da ponavljamo bolje pripovjetke iz Siriusa i Alefa jer su, kako kažu, cit. “onda još bili u pelenama” . Uopće, svi mlađi bi htjeli ponavljanje a svi stariji ne bi. I što sad? (Zagrepčancima je lako, odu na Remizu ili na Kvatrić pa si kupe stare Siriuse. Ali u Čakovcu ili Požegi nema Remize ni Kvatrića pa tamošnji esefičari nemaju gdje kupiti stare Siriuse!)1 5 2

Konačno, Vedran Č. iz Rijeke bi rado da načinimo A4- fotokopije ilustracije s naslovnice (bez naslova FUTURA) i da mu prodamo. Eh, to je skupo (kolor-fotokopije, pa još povećane!), ali se u principu može. Javite se, ako to zanima još nekoga!

Lijepi pozdrav, i hvala korespondentima.

BOGDAJ VEĆI KUPToni Matošin, Mandalinskih žrtava 6, 59000 Šibenik, tel. 059/

38-418 poziva esefovce neka mu se jave. Vrijeme je da u Ši­beniku proradi klub!

Ima li koga u Rijeci, Osijeku, Splitu (javite se Zdeslavu Benzonu! — telefon ćete naći u F12), Varaždinu... tko bi se prihvatio posla da bude inicijator?

Usput, u Samoboru se obnavlja GNUS. Pitajte, javit ćemo pojedinosti.

KALENDAR KONVENCIJA

CONFABULATION (Eastercon ,95). Uskršnji vikend, 14-17. IV 1995. London, Engleska. Info: Skiffy Travel, Slavonska 1, 41430 Samobor.

SFERAKON 95. Travanj 1995, Zagreb. Info: SFera.FREICON (najvažnija njemačka konvencija). 29-30. IV 1995.

Freiburg im Breisgau. Info: FreiCon eV., c/o Thomas Schmidt, Carl-Kistner StraBe 3, 79115 Freiburg i Br., Deutschland, tel. 761*47-527.

FRANCON (frankofonska konvencija ,95). 27-30. IV 1995. Maison d,Ailleurs, Yverdon les Bains, Švicarska. Članarina SFR 50 do 15. rujna 1994, poslije SFR 75. Info: Francon ,95, c/o Amis de la Maison d,Ailleurs, Case postale 74, CH 1400 Yverdon les Bains, Suisse.

INTERSECTION. 53rd World SF&F Convention (WorldCon). 24-28. VIII 1995. Hotel Central, Glasgow, Škotska. (To će biti i Eurocon ‘95.) Članarina do kraja godine £10 (naročiti popust za Hrvatsku!), plativo u Kunama kod zastupnika za Hrvatsku. Info: Skiffy Travel.

MILLENIUM (doček “novoga tisućljeća”). 27. XII 1999-2. I 2000. Negdje u sjevernoj Europi. Info: Skiffy Travel.

1 53

Br. Dat. Korisni teret Raketa nosač Raketodrom Vlasnik

27. 3.V. USA 103 TITAN 4 CENTAUR ETR Flo. LC-41 USA28. 4.V. SROSS C2 ASLV Sriharikota Indija29. 9.V. MSTI-2 SCOUT G-1 WTR Cal. SLC-5 USA30. 19.V. P91-A (STEP 2) PEGASUS/B-52 WTR Cal. USA31. 20.V. GORIZONT 42 SL-XX PROTON Tyuratam KazahStan ZND32. 22.V. PROGRES M-23 SL-04 S0YUZ Tyuratam Kazahstan ZND33. 25.V. COSMOS 2281 SL-XX TSIKLON Plesetsk Rusija ZND

USA 103 : Satelit za elektronsko izviđanje i prisluškivanje.SROSS C 2: Indijski probni satelit. Četvrto lansiranje i drugi

uspjeh nove rakete ASLV.MSTI-2 : Satelit za ispitivanje novih tehnologija za orga­

nizaciju BMDO (Ballistic Missile Defense Organization) što je samo novo ime za DARPA (Defense Agency Research Projects Administration) — agenciju koja se bavi vojnim i civilnim pro­jektima koji često graniče sa znanstvenom fantastikom. Zadnje lansiranje pomoću rakete SCOUT.

P91-A (STEP 2) : Vojni satelit za zrakoplovstvo Sjedinjenih Država lansiran raketom PEGASUS. Prvih desetak kilometara puta u orbitu PEGASUS prevaljuje pričvršćen ispod krila bom­bardera B-52. Nakon otpuštanja rakete s bombardera pali se raketni motor te ona sa svojim korisnim teretom nastavlja u orbitu. Zbog pogreške u četvrtom stupnju perigej satelita je nešto niži od planiranog.

GORIZONT42: Drugi komunikacijski satelit kojega je Rusija lansirala za američku kompaniju Rimsat iz Fort Waynea.154

PROGRES M -23 : Redovna bespilotna misija opskrbe trojice kozmonauta na orbitalnoj stanici Mir.

COSMOS (2281): Lansiranje ovog satelita nije uspjelo zbog problema nastalih tijekom odvajanja trećeg stupnja rakete od drugoga stupnja. Satelit je pao negdje u području Arktika. Rakete iz serije TSIKLON proizvodi NPO Yuzhnoe iz Ukrajine.

Nakon uspješnog sistematskog snimanja površine Mjeseca u visokoj rezoluciji (više od 2 milijuna slika) svemirska sonda

Clementine 1 zaputila se prema mjestu susreta s asteroidom Geographos. Na žalost, 7. svibnja došlo je, radi kvara na kompjuteru, do aktiviranja motora za održavanje položaja pa je potrošeno gorivo za te motore. Bez tih motora nije moguće usmjeriti sondu točno prema Geographosu tijekom čitavog niza kompliciranih manevara između Zemlje i Mjeseca. Taj neuspjeh drugog dijela misije ne umanjuje važnost Clementine. Pod­sjetimo se, proteklo je manje od dvije godine od ideje do lansiranja. Cijena cijeloga projekta, uključujući raketu i troškove lansiranja, je senzacionalno niskih 180 milijuna dolara (manje od jednog jedinog lansiranja “jeftinog” Space Shuttlea. Čitav koristan teret iznosi svega 8 kg! Clementine najjeftinija i najuspješnija bespilotna misija istraživanja Mjeseca u zadnjih dvadesetak godina. Sonda je razvijena i napravljena u Labora­toriju za mornarička istraživanja Sjedinjenih Država pod pokro­viteljstvom BMDO-a bez udjela NASA-e ili JPL-a (Jet Propulsion Laboratory, Pasadena, Kalifornija — “otac” sondi tipa Pioneer, Magellan, Viking, Galileo, Mariner, itd.)

Damir Lozovina

155

U Winnipegu, Manitoba, Kanada, na ConAdianu, 52. Svjet­skom festivalu SF-a (52nd Worldcon), u subotu, 3. rujna 1944, održat će se ceremonija Nagrada “Hugo” za najbolja ostvarenja na polju esefa protekle godine, u kategorijama “Roman” , “Novela” (kratki roman), “ Noveleta” (dugačka pripovjetka), “Pripovjetka” , “ Ne-Beletristika” , “Film/TV” , “ Profesionalni urednik” , “Profesionalni ilustrator” , “Pojedinačna ilustracija” , “ Poluprofesionalni časopis” , “ Fanzin” , “ Fan-pisac” , “ Fan- ilustrator” i “John W. Campbell” za najboljeg novog pisca esefa.

U užem izboru (pet nominiranih) u nekim kategorijama (ako to koga zanima):

ROMANGreg Bear: MOVING MARS, (Tor)David Brin: GLORY SEASON (Bantam Spectra)William Gibson: VIRTUAL LIGHT (Bantam Spectra)Nancy Kress: BEGGARS IN SPAIN (Morrow AvoNova)Kim Stanley Robinson: GREEN MARS (Harper Collins,

Bantam Spectra)

NOVELAJack Cady: “The Night We Buried Road Dog” (F&SF—

Magasine o f Fantasy and Science Fiction — 1.93) Harlan Ellison: “Mefisto in Onyx” (Omni, X.93)Pat Murphy: “An American Childhood” (Asimov's, IV.93)G. David Nordley: “ Into the Miranda Rift” (Analog, VII.93) Harry Turtledove: “Down in the Bottomlands” (Analog, 1.93) Walter Jon Williams: “Wall, Stone, Craft” (F&SF, X/XI.93)

1 56

V ii mm S mm m t K r JMMf • '

NOVELETATerry Bisson: “The Shadow Knows” (Asimov’s, IX.93) John Kessel: “The Franchise” (Asimov’s, VIII.93)Nancy Kress: “Dancing on Air” (Asimov’s, VII.93) Charles Sheffield: “Georgia on My Mind” (Analog, 1.93) Bruce Sterling: “ Deep Eddy” (Asimov’s, VIII.93)

PRIPOVJETKATerry Bisson: “England Underway” (Omni, VI1.93) Bridget McKenna: “The Good Pup” (F&SF, 111.93)Mike Resnick: “Mwalimu in the Squared Circle”

(Asimov’s, 111.93)Martha Soukoup: “The Story So Far” (Full Spectrum 4) Connie Willis: “Death on the Nile” (Asimov’s, 111.93)

FILMAddams Family Values (Paramount)“The Gathering” , epizoda Babylona 5 (Warner) Groundhog Day (Columbia)Jurassic Park (Universal)The Nightmare Before Christmas (Touchstone)

1 57

PRETPLATA NA FUTURU, KNJIGE BIBLIOTEKE FUTURA

sve ostalošto bi vas moglo interesirati.

Generalni zastupnik BAKAL d.o.o. u Republici Sloveniji:

KIKI KERAM d.o .o . Litostrojska 2 5 6 1 0 0 0 LJUBLJANA

Tel.: 0 6 1 / 5 5 7 - 1 6 2

Gđa. Katarina Meserko

Arthur C. Clarke ■ "BOŽJI ČEKIĆ"

Dobri stari Clarke ponovo je medu nama.

Ovoga puta stiže iz godine 2110, iz asteroidnog pojasa kod Jupitera, znanstveno utemeljen kao i uvijek.A to je pravi SF, zar ne?

Autor trilogija "ODISEJA", "RAMA" i još pedesetak knjiga prodanih u pedesetak milijuna primjeraka i dalje je za mnoge ljubitelje SF-a veliki Majstor i mag znanstvene fantastike.

r NARUDŽBENICA----------------------------------------- 1I IME I PREZIME __________________________________ I

| ULICA __________________________________________ |

* POŠT. BR. I MJESTO______________________________ I

| naručujem knjigu BOŽJI ĆfK/ĆArthura C. Clarka, koju mi j | pošaljite poštom po cijeni od 60,- K plus 8,- K za troškova j i slanja. iI Narudžbenicu pošaljite na adresu izdavača: 1I IZVORI, 41000 ZAGREB, Trnjanska 47 II Naručiti možete i putem telefona/faxa (041) 61 25 76 II_______________________________________________________ I

Nakon pomnog proučavanja i dugotrajna vijećanja redakcija FUTURE donijela je slijedeći zaključak glede, u svezi i unatoč gore prisutnog gospodina:

"GREMLINI NE POSTOJE!"Redakcijaa

1 60

UPRAVO IZIŠLO IZ TISKA!FENOMENALNI NASTAVAK "JOŠ JEDNOG KRASNOG MITA". NARUDŽBENICU POTRAŽITE NA UNUTARNJIM STRANICAMA VAŠE FUTURE!