gabriele d'annunzio - sin požude

7/16/2019 Gabriele D'Annunzio - Sin požude

http://slidepdf.com/reader/full/gabriele-dannunzio-sin-pozude 1/279

Poznati talijanski pjesnik prevodio ga je i Vladimir Nazor ierotoman, na svoju sreću nije ostao u našem sjećanju samo po svojojiredentističkoj avanturi u Rijeci. Ovaj roman mnogi smatrajunjegovim najboljim djelom te ga i danas u svijetu puno objavljuju i

čitaju. Pisan koncem prošlog stoljeća dakle, daleko prije oneneslavne avanturice, roman sadrži sve značajke svoje epohe, »fin desieclea«, i možda je zapravo najpotpuniji portret secesije, naročitokad je u pitanju njen famozni erotizam. D'Annunzio izvanrednočitljivo i maniristički poneseno ocrtava sve erotske rituale, klišeje iobičaje društva svog doba, kojega smatraju »najbludnijim« poslijerococoa.

ODABRANI LJUBAVNI ROMANI

Izdaje ITRO »Naprijed«Glavni urednik MILAN MIRIĆ

Urednik ŽELJKO FALOUT

GABRIELE D'ANNUNZIOSIN POŽUDE

Preveo IVO KLARIĆ

ZAGREB 1986Naslov izvornika

Gabriele d'Annunzio »IL PIACERE«

PRVA KNJIGA

Godina je tiho nestajala. Silvestarsko je sunce prosipalo nekumaglovitu blagu, zlatnu, mekanu, gotovo proljetnu toplinu rimskimnebom. Sve ulice vrvjele su od svijeta kao u svibanjskim nedjeljama.Piazzom Barberini i piazzom di Spagna prolazilo je mnoštvo kočija,



dok je neprekidni i neodređeni žamor s ta dva trga preko Trinitade'Monti i ulicom Sistina prigušen dopirao sve do palače Zuccari.Sobe su se malo pomalo ispunjavale mirisom svježeg cvijeća uvazama. Velike rascvjetale ruže bile su uronjene u kristalne pehare

koji su se vitko uzdizali iz pozlaćenog stalka rastući poput divnihljiljana nalik na one što izranjaju iza Djevice na slici SandraBotticellija u galeriji Borghese. Nikakav drugi pehar elegancijoraoblika nije ravan ovome: kao da se cvijeće u toj providnoj tamnicioduhovljuje i bolje izražava sliku vjerskog ili Ijubavnogprepuštanja.Andrea Sperelli je u svojim odajama očekivao Ijubavnicu. Sve stvariunaokolo otkrivale su neku zaista naročitu Ijubavnu pažnju. Ukaminu je gorjela smrekovina, a mali sto za čaj već je biopripremljen. šalice i tanjurići od majolike iz Castel Duranteaukrašeni mitološkim pričama od Luzija Dolcija — antikni oblicinedostižne Ijupkosti, ispod kojih su kosim slovima bili ispisaniOvidijevi heksametri. Kroz zavjese od crvenog brokata na kojima susrebrnim nitima bili izvezeni mogranji, lišće i duhovite izreke,prodiralo je ublaženo svjetlo. Kako je popodnevno sunce udaralo u

prozore, na sagu se ocrtavao trag cvjetne šare sa zavjesa.Sat na Trinita de'Monti odzvoni tri i po. Još pola sata. AndreaSperelli ustane s divana na kojem j'e ležao. Otvori prozor, učininekoliko koraka po sobi, onda uzme neku knjigu, pročita nekolikoredaka i ponovo je zatvori te neodlučnim pogledom potraži neštooko sebe. Nemir iščekivanja tako ga je žestoko mučio da je moraonešto raditi, kretati se, kako bi unutrašnju muku rastjerao nekimstvarnim radom. Ispred kamina se sagnuo, uzeo žarač, potakaovatru i na goruću hrpu stavio novi komad smrekovine. Gomila sesrušila a žerava rasula sve do metalne ploče što je zaštićivala sag.Oganj se razdijelio u mnogobrojne plavkaste jezičke koji su časnestajali čas ponovo izbijali. Ugarci su se dimili.U Andreinom duhu iskrsne jedna uspomena. Upravo ispred ovogkamina Elena je voljela staj'ati prije no što bi se obukla nakontrenutaka provedenih u intimnosti. Veoma spretno stavljala je

velike komade drva u kamin. S obje ruke uzimala bi teški žarač izabacivala glavu da izbjegne iskre. Činilo se da se njeno tijelo na



sagu, u pomalo napornom položaju zbog pokreta mišića i titranj'asj'ena na svim pregibima, na svim zglobovima i udubinama, smiješiobliveno blijedim sjajem jantara koji je podsjećao na CorreggiovuDanaju. A ona je doista imala correggiovske oblike, ruke i noge

gipke 1 malene, gotovo bi se moglo reći poput grana na stablu, kaona Dafninim kipovima u prvim počecima nj'ene metamorfoze okojoj govori legenda.Tek što bi završila slaganje, drva bi ponovo planula nenadanimžarom. U sobi bi se tada neko vrijeme borila crvenkasta toplasvjetlost s hladnim sutonom koji je ulazio kroz prozor. Miriszapaljene smrekovine lagano je omamljivao. Kad bi ugledalabljesak, Elenu bi spopadala neka djetinja obijest. Imala j'e pomalookrutnu naviku da na kraju svakog Ijubavnog sastanka raspe posagu sve cvijeće koje se nalazilo u vazama. Kad bi se nakonoblačenja vratila u sobu navlačeći rukavice ili zakopčavajućihaljinu, smijala bi se usred tog pustošenja. Ništa nije bilo takoIjupko kao kad bi, po običaju, zadigla malo suknju, pružajućinajprije jednu a ondadrugu nogu da j'oj' dragi, sagnut, sveže razriješene trake na

cipelama.Soba je j'oš uvij'ek ostala gotovo ista. Bezbroj uspomena j'e izviraloiz svih ovih stvari koje j'e Elena gledala ili dodirivala, a slike dalekeprošlosti burno su izranjale. Gotovo nakon dvije godine, Elena ćeponovo prekoračiti ovaj prag. Za pola sata će doći, sjesti na onajnaslonjač, dignuti veo s lica, pomalo uznemirena kao nekad, i pričatće. Nakon dvije godine sve će ove stvari ponovo čuti njen glas, amožda i njen smijeh.Veliki rastanak zbio se upravo dvadeset petog ožuj'ka tisućuosamsto osamdeset pete, u kočiji, izvan Porta Pia. Ovaj datum je bioneizbrisiv u Andreinom sjećanju. Čekajući sada, mogao j'enepomućenom jasnoćom oživiti sve događaje tog dana. Sjećanje nakrajolik sada je oživj'elo u njemu u savršenom svjetlu, kao o jednomod onih snivanih krajolika u kojima stvari već izdaleka izgledaj'uvidlj'ive zbog zračenja što izbij'a iz njihovih oblika.

Pločnikom je odj'ekivalo j'ednoliko drndanj'e jureće kočije. Ispredprozora kočije nestajali su bjelkasti stari zidovi patricijskih vila



Ijulj'aj'ući se bez prestanka u dražesnom treperenj'u. S vremena navrij'eme iskrsla bi poneka velika željezna ograda kroz koju se vidiovisoki šimširom ograđeni puteljak, ili zeleno dvorište punolatinskih kipova, ili pak dugački travnati trijem u kojem su se

ovdj'eondj'e smiješile blijede sunčeve zrake.Umotana u široki ogrtač od vidre, s koprenom na licu i rukavicamaod divokoze, Elena je šutjela. On je s užitkom udisao lagani mirisheliotropa koj'i se širio iz skupocjenog krzna osjećajući u svojoj rucimiris njene ruke. Oboje su smatrali da su sami, daleko od drugih,dok iznenada ne bi prošla crna kočija nekog prelata, govedar nakonju, čopor Ijubičastih klerika ili stado blaga.Pola kilometra ispred mosta ona reče:— Siđimo.Hladna i bistra svjetlost na polju ličila je na svježi izvor. Kako jevjetar njihao grane, zbog optičke varke izgledalo je da ovo lelujanjeprelazi na sve stvari.Priljubljena uz njega i posrćući na neravnom tlu, ona reče:— Večeras putuj'em. Ovo j'e posljednji put.Zatim umukne. A onda opet isprekidanim glasom počne govoriti

kako je odlazak potreban, kako je prekid potreban. Glas joj je bioveoma tužan. Žestoki vjetar odnosio joj je riječi sa usana. Ona jenastavljala. Uhvatio ju je za ruku, ušutkao, tražeći prstima njenobilo između dugmeta:— Ne više! Ne više!I dalje su hodali boreći se protiv sve jačih udaraca vjetra. Odjednom je osjetio kako mu se uz ovu ženu, u toj' uzvišenoj i teškoj samoći,duša ispunjava ponosom slobodnijeg života i nekim preobiljemsnage.— Ne odlazi! Ne odlazi! Još te želim, još uvijek... Razgolio j'oj jebilo i prste zavukao u rukav. Kožu joj j'e pritiskao nemirnim pokretom u kojem se očitovala želja zapotpunijim posjedovanjem.Ona mu uputi jedan od onih pogleda koji su ga opijali poput čaševina. Most je sad bio blizu, sav crven od sunčevih zraka. Rijeka je,

vijugava, u svoj svojoj dužini izgledala nepomična i kao od metala.Nad obalom se savijala trska, a voda je lagano zapljuskivala



nekoliko u ilovaču zabodenih motki, o koje su se valjda privezivaleudice.Tad ju je pokušao ganuti uspomenama. Sjećao ju je prvih dana,plesa u palači Farnese, lova po polju Divino Amore, jutarnj'ih

susreta uz draguljarske izloge na piazzi di Spagna, ili u tihoj igospodskoj ulici Sistina kad bi, okružena prodavačicama cvijećakoj'e su joj u košaricama nudile ruže, izlazila iz palače Barberini.— Sj'ećaš li se? Sjećaš li se?— Da.— I one cvjetne večeri u početku kad sam došao s toliko cvijeća...Bila si sama, kraj prozora, čitala si. Sjećaš se?— Da, da.— Ušao sam. Jedva si se okrenula. Hladno si me dočekala. Šta ti jebilo? Ne znam. Položio sam buket na sto i čekao. Počela si govoritio nevažnim stvarima.bezvoljno, bez uživanj"a. Potišteno sam pomislio: »Već me jeprestala voljeti!« Ali je miris bio jak. Cijelu sobu je ispunio. Jošuvijek te vidim kako objema rukama grabiš cvijeće zagnjurivši cijelolice u buket i udišući njegov miris. Kad si ponovo podigla glavu,

lice ti je bilo blijedo kao krpa, a oči pomućene od neke opojnosti...— Nastavi, nastavi! — klonulim glasom progovori Elena,naslonjena na ogradu i zadivljena čarolijom vode koja je protjecala.— Zatim na divanu, sjećaš li se? Cvijećem sam ti prekrivao grudi,lice, rulse, pritiskivao sam te uza se, a ti si bez prestanka iskrsavala,nudeći mi usta, vrat, poluzatvorene kapke. Između tvoje kože imojih usta osjećao sam hladno i meko lišće. Kad bih ti Ijubio vrat,drhtala si cijelim tij'elom pružaj'ući ruke da me udaljiš. Oh, tada...Glava ti je bila uronjena u jastuke, grudi sakrivene ružama, rukegole sve do lakata. Ništa nije bilo nj'ežnije ni slađe od lakogpodrhtavanja tvojih ruku na mojim slj'epoočicama ... Sjećaš li se?— Da. Nastavi!I on je nastavljao još nj'ežnij"e. Opijen vlastitim riječima gotovo inije bio svjestan onoga što govori. Elena se, ramena okrenutihprema svjetlu, priljubljivala uz dragog. Oboje su kroz odjeću

osjećali neodređeni dodir tijela. Ispod njih je protjecala na izgledhladna i spora voda rij'eke. Visoko i poput kose mekano šiblje



duboko se naginjalo i talasalo pri svakom dašku vjetra.Više nisu govorili, ali dok su se gledali, do ušiju im je dopiraoneprekidni šum koji se produžavao u beskraj odnoseći sa sobomdio njihova bića, kao da je nešto zvonko pobjeglo iz dubine nj'ihova

mozga i razlivši se ispunilo cijeli krajolik.— Elena se uspravi i reče:— Idemo. Žedna sam. Gdje bismo mogli dobiti vode?Tada krenuše prema tipičnoj rimskoj gostionici preko puta mosta.Nekoliko je kočijaša, glasno psujući, isprezalo konje. Žar sutonabacao je snažnu svjetlost na grupu Ijudi i konja.Kad su ušli, svijet u gostionici nije pokazao nikakav znak čuđenja.Oko četvrtaste peći stajaia su tričetiri bljcdolika i tiha čovjeka.Drtitali su. U jednom kutu drijcmao je neki riđokosi pastir. Uustima mu je još visila ugašena lula. Dva koščata i škiljava momkasu kartala, promatrajući se s vremena na vrijeme pogledom punimživotinjske pomame. Debela krčmarica je u rukama držala dijetelagano ga Ijuljuškajući.Dok je Elena iz staklene čaše pila vodu, žena joj je jadikujućipokazivala dijete.

— Gledajte, gospođo draga, gledajte!Svi udovi bijednog stvorenja bili su grozno mršavi. Pomodrjeleusne pune nekih bjelkastih točkica, a unutrašnjost usta prekrivenakomadićima zgrušanog mlijeka. Cinilo se kao da je život već bionapustio ovo malo tijelo ostavljajući za sobom neku tvar na kojoj jesada izbijala plijesan.— Pogledajte, draga gospođo, kako su mu ruke hladne. Ne moževiše ni piti, ni gutati, ni spavati...Žena je jecala. Oči Ijudi koji su drhtali bile su ispunjeneneizmjernom tjeskobom. Čuvši ženin plač, dva mladića senestrpljivo uzvrpoljiše.— Idemo! Idemo — reče Andrea, te prihvati Elenu za ruku i izvede je napolje. Prije toga je na stolu ostavio novac.Ponovo su krenuli prema mostu. Rijeka se sada upalila u ognjuzalazećeg sunca. Jedna iskričava linija prelazila je luk, dok je voda u

daljini poprimala tamnu ali sjajnu boju kao da su iznad nje plovilemrlje od ulja ili smole. Cijeli taj valoviti krajolik, sličan neizmjernoj



gomili ruševina, bio je preplavljen Ijubičastom bojom, dok je neboiznad Vječnog grada postajalo sve crvenije.— Jadno dijete! — uzdahne Elena glasom punim samilosti,stiskajući se uz Andreinu ruku.

Vjetar je bjesnio. Nebom je, prilično visoko, grakćući prolijetalo jatovrana.Odjednom, dok su promatrali ovu samoću, neka vrstsentimentalnog zanosa obuze njihove duše. Činilo se da se neštotragično i herojsko zavuklo u njihovu strast.Vrhunci osjećaja buknuše pod utjecajem burnog sutona. Elena sezaustavi:— Ne mogu više — reče gotovo bez dalia.Kočija je još bila daleko, stajala je na mjestu gdje su je ostavili.— Još samo malo, Elena! Samo malo! Hoćeš li da te nosim?Andrea, kojeg je najednom obuzeo neki nesavladivi osjećaj, dadeoduška riječima.»Zašto želi otputovati? Zašto želi prekinuti ovo očaranje? Zar imsudbine već sada nisu zauvijek vezane? Ona mu je bila potrebna daživi, bile su mu potrebne njene oči, glas, njene misli... Sav je bio

prožet ovom Ijubavlju. Sva krv bila mu je ispunjena ovimneizlječivim otrovom. Zašto želi pobjeći? On će je čvrsto priIjubitiuza se, prije će je ugušiti na svojim grudima. Ne, ne može biti.Nikada! Nikada!«Zamorena vjetrom, Elena je slušala oborene glave i ništa nijeodgovorila. Malo zatim digla je ruku davši znak kočijašu da priđe.— Zaustavite kod Porta Pia — dovikne gospođa ulazeći sIjubavnikom u kočiju.Tada nenadano popusti njegovoj žudnji, a on joj bez daha, požudnoi brzo, poče Ijubiti usta, čelo, kosu, oči vrat...— Elena! Elena!Kočiju obasja živi crvenkasti sjaj, odraz kuća boje opeka. Cestom sepribližavao glasni topot mnogobrojnih konja.Elena se plačući sagne nad Ijubavnikovo rame te beskrajno nježno ikrotko izusti:

— Zbogom, Ijubavi! Zbogom! Zbogom!Kad je podigla glavu, s desne i lijeve strane u kasu je projurilo



desetdvanaest konjanika, u odjeći grimizne boje, vraćajući se iz lovana lisice. Jedan od njih, vojvoda di Beffi, prolazeći uz kočiju sagnuose na sedlu i bacio pogled kroz prozorčić.Andrea više nije govorio. Osjećao je kako mu cijelo biće obuzima

beskrajna tuga. Sad, kad se stišalo prvouzbuđcnje, njegovoj djetinjoj slabosti bile su potrebne suzc. iilio jcda klckne, da moli, da se ponizi, da suzania ganc samilost ove žene.Obuzimao ga je neodređcn i ncjasan osjećaj vrtoglavice. Zatiljkommu se širila tanana hladnoća prodirući u sam korijen kose.— Zbogom — ponovi Elena.Pod svodom Porta Pia kočija se zaustavi i on izađe.Tako je dakle Andrea čekajući oživljavao u sjećanju onaj daleki dan.Ponovo je vidio sve kretnje, čuo svaku riječ. Što je uradio on kad jekočija nestala u pravcu Ouattro Fontane? Ništa, zaista ništanaročito. Čak je i tada, kao uostalom i uvijek, tek što je nestaoneposredni uzrok koji je njegov duh oduševio onom vrstomvaravog zanosa, gotovo odmah našao svoj mir, svijest običnogživota, ravnotežu. Uzeo je kočiju i vratio se ikući. Obukao je crno odijelo, kao i obično, ne zaboravivši ni jednu

sitnicu koja bi ga mogla učiniti elegantnijim. Onda je, kao i svakedruge srijede, krenuo u palaču Roccagiovine na večeru kod svojesestrične. Svi oblici vanjskog života pružali su mu velikumogućnost da zaboravi, da se prihvati nečeg drugog, uzbudikratkim zadovoljstvom mondenih užitaka.One večeri se međutim prilično kasno sabrao, budući da je, vrativšise kući, opazio kako se na stolu sjaji mali češalj od kornjačevine štoga je Elena zaboravila prije dva dana. Zbog toga je cijelu noć patio,pojačavajući svoju bol mnogim izmišljenim nagađanjima.Ali trenutak se približavao. Sat na Trinita de'Monti odbi tri i tričetvrti. On s dubokom strepnjom pomisli: »Još nekoliko trenutaka iElena će biti ovdje. Kako da je primim? Što da joj kažem?«Njegov nemir bijaše iskren, u njemu se ponovo rodila istinskaIjubav prema toj ženi, ali njegovo slikovito i rječito izražavanjeosjećaja uvijek je bilo tako izvještačeno, tako daleko od

jednostavnosti i iskrenosti da je stekao naviku da se pripremi čak iu najvećim duševnim uzbuđenjima.



Pokuša zamisliti prizor. Sastavi nekoliko fraza i pogledavši okosebe izabere najprikladnije mjesto za razgovor. Zatim je čak ustaoda u ogledalu vidi je li mulice blijedo, odgovara li prilici. Pogled mu se zaustavi na

sljepoočicama, na razdjeljku kose gdj'e ga je Elena nekada znalanježno poljubiti. Otvori usta diveći se savršenom sjaju svojih zulji isvježini desni, sj"ećajući se da su se Eleni neko vrijeme na njemunajviše sviđala usta. Taština iskvarenog i mekoputnog mladićanikada nije zanemarivala u Ijubavi efekte Ijupkosti i forme. Znao je,vodeći Ijubav, da iz svoje Ijepote izvuče najveći mogući užitak.Naklonost ženske duše pridobivao je upravo taj sretni tjelesniizgled i požudno traženje slasti. Imao je u sebi nešto od Don Juana iod Kerubina: znao je biti čovjek herojske moći i plašlj'ivi, čisti,gotovo nevini Ijubavnik. Razlog nj'egove moći sastojao se u ovome:u Ijubavnoj vještini nije prezao ni pred kakvim pretvaranjem,licemjerjem, ni pred kakvom laži. Velik dio njegove snage sastoj'aose od licemjerja.»Što da napravim kad dođe? Što da joj kažem?« Vrijeme je letjelo, aon se sve više zbunjivao. Nije čak znao ni s kakvim namjerama

Elena dolazi.Sreo ju je prošlog jutra u ulici Condotti. Razgledavala je izloge. Prijenekoliko dana vratila se u Rim, poslije dugog odsustva koje nikadnij'e objasnila. Iznenadni ih j"e susret oboj"e jako uzbudio, ali ih je j"avnost ulice nagnala na učtivu, svečanu i gotovo hladnusuzdržIjivost. On joj je ozbiljna, pomalo tužna lica, gledajući jeravno u oči, rekao: — Imam toliko toga da vam ispričam, Elena.Hoćete li doći sutra do mene? Ništa se nije promjenilo u buen retiru.— Ona j"e jednostavno odgovorila: — Dobro, doći ću. Čekajte meoko četiri. I ja vama nešto moram ispričati. A sad me pustite.Odmah je prihvatila poziv, bez imalo oklijevanja. Nije postavljalauvjete i nije pokazivala da pridaje neku važnost tome. Takvaspremnost pobudila je u Andrei naj'prije neku nejasnu zabrinutost.Hoće li doći kao prijateljica ili Ijubavnica? Dolazi li da ponovo oživiIjubav ili da ugasi svaku nadu? Što se u ove dvije godine dogodilo u

njenoj duši? Andrea to nije znao, ali je još uvijek osjećao njen pogledkad se na ulici naklonio opraštajući se s njom. Još uvijek isti pogled,



tako nježan, tako dubok, tako zamaman kroz vrlo duge trepavice. Još dvij'etri minute do četiri. Nemir očekivanja je u njemu narastaodo te mjere da je mislio da će se ugušiti. Ponovo je prišao prozoru ipogledao prema stepenicama della Trinita. Elena je nekad tim

stepenicama dolazila na sastanke. Stupivši na posljednju stepenicu,zaustavila bi se trenutak i onda prešla komadić trga koji se nalazioispred palače Casteldelfino. Kad je trg bio tih, pločnikom bi se čuoodjek njenog Ijuljuškavog koraka.Sat odbi četiri. Sa piazze di Spagna i sa Pincia dopirala je bukakočija. Pod drvećem ispred Ville Medici kretala se gomila svijeta.Na kamenoj klupi ispod crkve sjedile su dvije žene čuvajući djecušto su trčkarala oko obeliska, koji j'e bio sav ružičast, obasjanzalazećim suncem. Bacao je dugu, kosu, zagasitomodm sjenu. Što jesunce više zalazilo, zrak je postajao sve hladniji. Sav grad bio j'eobasjan zlatnom bojom, dok je nebo, na kom su se već ocrtavalitamni obrisi čempresa sa Monte Maria, bilo posve blijedo.Andrea zadrhta. Opazio j'e kako se na vrhu malih stepenica uzpalaču Casteldelfino poj'avila neka prilika, silazeći na piazzettuMignanelli. Nije bila Elena, već neka gospođa koja je laganim

hodom krenula u ulicu Gregoriana.»Ako ne dođe?« posumnja udalj'ivši se od prozora. Kad se uklonios hladnog zraka, toplina sobe činila mu se j'oš ugodnija, mirissmrekovine i ruža još jači, sj'ene na prozorskim zavjesama i vratima još tajnovitije. Činilo se da je cij'ela soba ovog trenutka bila spremnada primi žuđenu ženu. Pomisli na osjećaj koji će Elenu ispuniti kaduđe. Sigurno će je pobijediti ova uspomenama ispunjena nježnost.Odjedanput će izgubiti osj'ećaj' za stvarnost i vrijeme. Pomislit će da je stigla na uobičajeni sastanak, ne prekinuvši nikad razbuktalustrast, i da je još uvijek negdašnj'a Elena. Ako se pozornica Ijubavinij'e promijenila, zašto bi se promijenila Ijubav? Svakako moraosjetiti duboki čar stvari koje je nekad toliko voljela.Andreu tada obuze nova muka. Duhovi izvježbani navikomfantastičnog razmišljanja i poetskim sanj'arenjempridaju stvarima dušu, tankooutnu i nestalnu poput Ijudske, i u

svemu, u bojama, oblicima, zvukovima, mirisima vide jasni simbol,obilježje osjećaja ili misli, a u svakoj pojavi, u svakom sklopu pojava



misle da pogađaju neko duševno stanje, neko moralno značenje.Ponekad je vizija tako jasna da u tim duhovima stvara tjeskobu.Čini im se kao da će ih zagušiti punoća otkrivenog života, te seplaše vlastitih utvara.

Promatrajući stvari oko sebe, Andrea u njima opazi odraz svojetjeskobe, i kako mu se čežnj"a beskorisno gubila u očekivanju, aživci postajali sve osjetljivij'i, pričini mu se da je, gotovo bi se mogloreći, erotska bit stvari beskorisno ishlapljivala i nestajala. Svi tipredmeti među kojima je toliko puta Ijubio, uživao i patio poprimilisu za njega nešto od njegove osj'etljivosti. Ne samo da su bilisvjedoci njegovih Ijubavi, njegovih uživanja, njegovih tuga, več subili i sudionici. U njegovom su sjećanju svaki oblik, svaka bojaoživljavali neki ženski lik, bilo kao jednu notu u skladu Ijepote, bilokao element u zanosu strasti. Samim svojim prirodnim ukusom on j'e u Ijubavi tražio raznovrsnu radost: složeni užitak svih osj'etila,visoko intelektualno uzubuđenje, prepuštanje osjećajima, nastupegrubosti. I budući da j"e istraživao vješto, poput estete, razumij'e seda je iz svijeta stvari crpio velik dio svoje omamljenosti. Ovajtankoćutni glumac nije shvaćao Ijubavnu komediju bez scenarija.

Zato je njegova kuća bila savršeni teatar, a on vrlo spretan režiser.Ali u predstavu je gotovo uvijek unosio cijelog sebe. U nju bi obilnounosio bogatstvo svoga duha. Toliko bi se zaboravio da je nerij'etkobio prevaren vlastitom zamkom i ranjen vlastitim oružjem poputkakvog čarobnjaka ulovljenog u vlastiti začarani krug.Sve oko njega poprimilo je onaj neizrecivi privid života što gadobivaju, na primjer, posvećene stvari, znakovi jedne religije,instrumenti nekog kulta, svaka slika nad koj'om se nagomilavaIjudsko razmišljanj'e ili koja Ijudsku maštu diže u neku idealnuvisinu. Kao što bočica i nakon niza godina zadrži miris onoga što jenekad sadržavala, tako su neki predmeti sačuvali jedan nejasni dioIjubavi kojom ih je osvijetlio i prožeo taj neobični Ijubavnik. A onisu ga tako jako razdraživali da su ga ponekad mučili kao prisustvoneke nadnaravne sile.Zaista se činilo da on poznaje, gotovo bi se moglo reći, latentnu

afrodizijačku moć svakog tog predmeta i da osjeća kako se ona unekim trenucima oslobađa veriga, razvija i trepti oko njega. Ako bi



se tada nalazio u zagrljaju Ijubljene, i on i ona su dušom i tijelomslavili takvo slavlje, dovoljno da samo uspomena na nj obasja cijeli jedan život. Ako je bio sam, spopala bi ga teška mora i neizrecivatuga na pomisao da se taj veliki i rijetki Ijubavni sjaj beskorisno

gubi.Beskorisno! I same u očekivanju, u visokim firentinskini vazama,ruže su širile svu intimnost svoje Ijupkosti. Na divanu, na zidu,srebrni stihovi u slavu žene i vina, tako skladno uklopljeni uzagonetnim svilenim bojama perzij'skog ćilima iz šesnaestogstoljeća, svjetlucali su obasjani sutonjim zracima što su koso padalikroz prozor. Obližnja sjena bila je od toga sve providnija dok su jastuci unaokolo upravo zaslj'epljujuće sj'ali. Sj'ena j'e posvuda bilaprozirna i bogata, kao oživljena neodređenim blistavim treptanjemšto ga imaju mračna svetišta sa skrivenim blagom. Vatra je ukaminu pucketala, a svaki plamičak je, prema slici Percyja Shelleyja,izgledao poput dragulj'a koji se rastvara u svj'etlo što se stalnopokreće. Ljubavniku se činilo da svaki oblik, svaka boja, svaki mirisu tom trenutku daje najIjepši cvijet svog bića. A ona ne dolazi. Onane dolazi.

Tada mu prvi put padne na pamet pomisao o mužu.Elena više nije bila slobodna. Odrekla se lijepe udovičke slobodestupivši u drugi brak s engleskim lordom HumphreyjemHeathfieldom nekoliko mjeseci poslije nenadanog odlaska iz Rima.Andrea se zaista sjećao da je u nekoj društvenoj kronici pročitaobilj'ešku o vj'enčanju u listopadu tisuću osamsto osamdeset pete ida j"e u svim rimskim dvorcima te jeseni slušao kako se beskonačnoraspreda o novoj lady Helen Heathfield. Isto tako se sjećao da jeprošle zime barem desetak puta sreo tog lorda Humphreyja na subotnjim primanjima kodprincese GiustinianiBandini i na javnim licitacijama. Bio je to čovjekod kojih četrdesetak godina, kestenj"asto plave kose s proćelavimsljepoočicama, gotovo beskrvan, s dva bistra i oštra oka, te vehkim,istaknutim i venama ispresijecanim čelom. Prezivao se Heathfieldbaš kao i generalporučnik koji se istakao u slavnoj obrani Gibraltara

1779—1783 koj'u j'e čak ovjekovječio. kist Joshue ReynoIdsa.Kakav j'e položaj zauzimao ovaj čovjek u Eleninom životu? Kakvim



je vezama, osim bračnim, Elena bila vezana s njime? Kakve jepromjene izazvao u njoj tjelesni i duhovni dodir muža?Andreinu dušu odjednom zaokupiše ove zagonetke. Usred te zbrkeugleda jasnu i oštru sliku fizičkog spaj'anja ovih dvaju bića. Bol je

bila tako nesnosna da je instinktivno poskočio poput čovjekaiznenada ranj'enog u vitalni dio tijela. Prešao je sobu i osluškujućina vratima koja j'e ostavio pritvorena, ušao u predsoblje. Već su bilačetiri sata i četrdeset pet minuta.Nakon kratkog vremena začuje korake na stepenicama, šuštanjehaljina i zadihano disanje. Nema sumnje, dolazila je neka žena. Svakrv mu se uzbudi toliko snažno da j'e, iznerviran od dugog čekanja,pomislio da će ga izdati snaga i da će pasti. Ipak je čuo zvuk ženskecipele na posljednjim stepenicama, duboki uzdah, zatim korak predvratima, na pragu. Uđe Elena.— Oh, Elena! Konačno.Te riječi bile su tako pune proživljene tj'eskobe da se na ustima ženepojavio neodređen smiješak, protkan samilošću i uživanjem. Primio ju je za desnu ruku na kojoj je nosila rukavicu i poveo je u sobu. Jošuvijek je disala zadihano, dok joj je ispod crne koprene cijelo lice

bilo preliveno laganim rumenilom.— Oprostite mi, Andrea. Ali sve do sada nisam se moglaosloboditi. Tolike posjete... koj'e treba uzvratiti... Zamomi dani. Višene mogu izdržati. Kako je ovdje vruće! Kakav miris! Još uvijek je pomalo neodlučno i smeteno staj'ala nasred sobe, iako je govorila brzo i lako. Na sebi je imala sukneni ogrtač blij'edosmeđe boje s rukavima u ampir stilu kojisu kod ramena bili široko nabrani a kod zapešća izglačani izakopčani. široki ovratnik od plave hsice bio je jedini ukras naogrtaču koji nije skrivao ništa od njene Ijupke vitkosti. Promatrala jeAndreu očima punim nekog treperavog smiješka koji je prikrivaopažljivo ispitivanje. Onda reče:— Vi ste se malo promijenili. Ne bih mogla reći u čemu. Ustimavam sada lebdi neka gorčina koju prije nisam poznavala.Ove je rij'eči izgovorila srdačnim i prisnim tonom. Nj'en je glas,

odzvanjajući sobom, pružio Andrei tako živu radost da jeuzviknuo:



— Govorite, Elena. Govorite još. Ona se nasmije i upita:— Zašto?On, prihvativši je za ruku, odgovori:— Vi to znate.

Ona povuče ruku i pogleda mladića ravno u oči:— Ja više ništa ne znam.— Dakle, vi ste se promijenili?— Veoma.Oboje ih je već zahvatio »osjećaj«. Elenin odgovor j'e odmahrasvijetlio problem. Andrea je shvatio. Zato je brzo, ali točno,intuicij'om koja nije rijetka kod duhova izvježbanih u analiziunutrašnjeg stanj'a, osj'etio duševno raspoloženje posjetioca i razvojdogađaja koji je trebao uslijediti. Ipak je, kao i nekada, bio većpotpimo osvoj'en čarima ove žene. Osim toga, radoznalost ga jekopkala. Zato reče:— Nećete sjesti?— Da, ali samo trenutak.— Tu, u naslonjač.— Ah, moj naslonjač! — spontano htjede reći, budući da ga je

prepoznala, ali se ipak savladala.Bila je to široka i duboka stolica sa starinskom kožom, prekrivenablijedim reljefnim himerama poput onih što se nalaze na zidovima jedne sobe u palači Chigi. Koža je bila poprimila toplu i bogatu bojukoja podsj'eća na pozadine mletačkih portreta, na lij'epu broncu koja je sačuvala tek mali trag pozlate, ili na finu kornjačevinukroz koju se svjetluca zlatni listić.Elena sjedne. Na rub čajnog stola odloži desnu rukavicu i kutiju zaposjetnice koja je bila optočena glatkim srebrom na kojem su bileurezane dvije spojene podvezice i moto. Nakon toga, podižući rukeda razriješi čvor na potiljku, skine veo. Dražesni pokret izmamisjajni val na baršunu: pod pazuhom, duž rukava i na grudima.Budući da je top'.na iz karaina bila prejaka, ona se zaštiti golomrukom koja zablista poput ružičastog alabastra: pri pokretu jezasvjetlucalo prstenje. Tada reče:

— Zaklonite vatru, molim vas. Prevruće je.— Ne sviđa vam se više vatra? A nekad ste bili pravi daždevnjak!



Ovaj kamin se sjeća ...— Ostavite uspomene na miru — prekine ga. — Zaklonite daklevatru i upalite svijeću. Ja ću pripremiti čaj.— Nećete skinuti ogrtač?

— Ne, jer moram odmah poći. Kasno je.— Ugušit ćete se.Ona pomalo nestrpljivo ustane.— Pomognite mi onda.Skidajući joj ogrtač, Andrea osjeti njen parfem. Nije bio onajnegdašnji, ali je bio toliko zamaman da mu je stigao do srca.— Imate novi parfem — reče pomalo neobičnim naglaskom.Ona jednostavno odgovori:— Da. Sviđa li vam se?Ne ispuštajući ogrtač iz ruku, Andrea zagnjuri lice u krzno koje jeukrašavalo vrat i zbog dodira s njenim tijelom i kosom još jačemirisalo. Zatim upita:— Kako se zove?— Nema imena.Ušavši u svjetlo plamena, ona ponovo sjedne u naslonjač. Nosila je

crnu čipkastu haljinu na kojoj su blistale crne i ocalne perle.Suton se već gasio na prozorima. Andrea upali nekolikosvijetlonarančastih svijeća koje su stajale na željeznimkandelabrima. Onda ispred kamina postavi zaklon.Oboje su bili zbunjeni u ovom trenutku tišine. Elena nije bilapotpuno svjesna trenutka, a niti sigurna u sebe. Usprkos očitomnaporu nije još uspijevala da se sabere, da objasni svoje namjere iponovo zadobije vlast nad sobom. Pred ovim čoVjeltom s kojim ju je nekada vezivala tako jaka strast, na ovom mjestu gdje jeproživjela svoje najstrasnije dane, osjećala je kako joj se malopomalomisli kolebaju, rasplinjuju, nestaju. Duh joj je ulazio u ono divnostanje neke gotovo bi se moglo reći osjećajne fluidnosti kad svakipokret, svako raspoloženje, svaki oblik vanjskih promjena primakao zračnu struju atmosferskih promjena. Oklijevala je da mu seprepusti.

Andrea tiho, gotovo ponizno upita:— Je li dobro ovako?



Ona mu se nasmiješi i ništa ne odgovori, jer su je ove riječi ispunileneizrecivim užitkom poput slatkog drhtaja navrh grudi. Započnesvoj delikatni posao. Zapali vatru pod posudom za vodu, otvorilakiranu kutiju u kojoj se nalazio čaj i određenu količinu stavi u

porculansku posudu. Zatim pripremi dvije šalice. Kretnje su joj bilepolagane i malo neodlučne, kao kod čovjeka koji radeći nešto mislio nečem drugom. Pokreti bijelih i čistih ruku bili su lepršavi poputleptira. Ćinilo se kao da ne dotiče stvari već da ih tek malo okrzne.Njeni pokreti, njene ruke, svaki lagani gib njena tijela pružao jeneizrecivo Ijupku emanaciju užitka i dražio Ijubavnikova osjetila.Sjedeći blizu, Andrea ju je promatrao poluzatvorenim očima i piopogledom požudnu dražest koja je zračila iz nje. Činilo se kao da gasvaki njen pokret savršeno dira. Koji Ijubavnik nije osjetio tajneizrecivi užitak kad se gotovo čini da je moć osjećanja dodira takosavršena da se može osjetiti i bez neposrednog tjelesnog doticaja?Oboje su šutjeli. Elena se naslonila na jastuk i čekala da voda uzavri.Gledajući plavkasti plamen petroleja.kao u snu, skidala j'e i ponovo naticala prstenje s prstiju. Ipak, nijebio san, već neko nejasno, smeteno, lelujavo, kratkotrajno sjećanje.

U duši su joj izranjale sve uspomene prošle Ijubavi, ali nejasno,ostavljajući neki neodređeni dojam ni boli ni užitka. Nešto poputmnogobrojnih uvelih cvjetova, kad svaki cvijet izgubi svoju boju iisparivanje stvarajući zajednički miris u kojem je nemogućeprepoznati različite sastavne dijelove. Činilo se kao da u sebi nosiposljednji dah nestalih uspomena, posljednji trag izgubljene radosti,posljednji osjećaj već umrle sreće, nešto slično mutnom oblaku izkojeg isprekidano i bez obrisa izranjaju bezimene slike. Nije znalada li je to užitak ili bol, ali malopomalo to tajnovito uzbuđenje ineodređeni nemir rasli su ispunjavajući joj srce slašću i gorčinom.Nejasne slutnj'e, potajni nemiri, tiha kajanj'a, praznovjeran strah,neispunj'ene želje, potisnute težnje, ugašene boli, mučni snovi, svi titmurni dijelovi od kojih se sastojao njen unutrašnji život sad su seisprepleli i uzburkali.Sva se povukla u sebe i šutjela. Srce joj je bilo prepuno uzbuđenja i

ona je uživala da ga šutnjom još više ispuni. Raspršila bi ga, kad bigovorila.



Voda u posudi poče polako klj'učati.Andrea j'e sjedio na niskoj stolici poduprijevši se laktom o koljeno adlanom o bradu. Promatrao je ovo divno stvorenje tako prodornoda je ona i ne okrećući se osjećala na sebi taj uporni pogled od

kojega ju je hvatala neka neodređena fizička nelagodnost. Gledajući je, Andrea j"e mislio: »Nekad je ova žena pripadala meni«.Ponavljao je samom sebi tu tvrdnju da bi se uvjerio u nju, a da bi seuvjerio, naprezao je duh dozivajući u sjećanju njeno držanje uIjubavnom uživanju i pokušavajući da je ponovo vidi u svomnaručju. Nije osjećao sigurnost posjedovanj'a. Elena mu je izgledalanova žena koju nikad nije zagrlio, koju nikad nije uživao.Ona je zaista bila još poželjnija nego nekada. Živa zagonetka njeneIjepote bila je još tajanstvenija i privlačnija. Njena glava uskog čela,ravnog nosa, savinutih obrva, imala je tako čist, tako čvrst, takoantički profil, da j'e izgledala kao da je izišla iz okvira neke sirakuške medalje. U očima i na usnama neki čudnovati kontrast izraza;onaj strastveni, čvrsti, dvosmisleni, nadnaravni izraz što ga je samoponeki suvremeni duii prožet svom dubokom izopačenošćuumjetnosti znao prenijeti na besmrtne tipove žena kao što su

Monna Lisa i Nelly O'Brien.»Drugi je sad posjeduje«, mislio je Andrea gledajući je. »Druge ruke je dodiruju, druge usne Ijube.« Nije uspijevao da u mašti zamislisliku svog spajanja s njom, ali je zato s nesmiljenom jasnoćomugledao drugu sliku. Odjednom ga obuze najiuđa pomama dasazna, da otkrije, da ispita.Elena se sagnula nad sto, jer je para kipuće vode izlazila kroz otvorna poklopcu. Zatim je ulila malo vode na čaj i stavila dva komadićašećera u jednu šalicu. Nakon toga je ponovo nadolila vodu na čaj iugasila modrikasti plamen. Sve je to izvela s gotovo nježnompažnjom, nijedanput se ne okrenuvši prema Andrei. Unutarnjinemir je sad prelazio u tako blagu raznježenost da je osjećala kako joj se steže grlo i vlaže oči. Nije mogla izdržati. Tolike oprečne misli,tolika suprotna uzbudenja i duševni potresi skupili su se sad u jednu jedinu suzu.

Nespretnim pokretom prevali srebrnu kutiju za posjetnice i ovapadne na sag. Andrea je digne pogledavši dvije ugravirane



podvezice. Na svakoj' je bio ispisan jedan sentimentalni moto: FromDreamland — A stranger hither; Iz zemlj"e snova — Tuđinka ovdje.Kad j'e podigao oči, Elena mu smiješeći se pruži vrelu šalicu. Oči su joj bile zamagljene od suza.

On je opazio tu suznu koprenu. Iznenađen tim neočekivanimznakom nježnosti, osjeti takav Ijubavni zanos i zahvalnost da jeodložio šalicu, klekao, uzeo Eleninu ruku i pritisnuo na nju usta.— Elena! Elena!Govorio j'e tiho, na koljenima, tako blizu da se činilo da joj želipopiti dah. Zanos je bio iskren, ali riječi su ponekad lagale. »Ljubio ju j'e, uvijek ju je Ijubio, nikad nikad nikad je nije mogao zaboraviti!Susrevši je.osjetio je kako se sva njegova strast ponovo razbuktala tolikomsnagom da ga je gotovo uplašila. Neka vrst tjeskobnog straha, kaoda je u bljesku svjetla ugledao kako mu se cijeli život poremetio.«— Šutite! Šutite! — reče Elena. Na licu joj se odražavala bol. Bila jevrlo blij'eda.Klečeći na koljenima, Andrea je nastavljao raspaljujući se maštomosjećaja. »Osjetio je kako mu je onim iznenadnim bijegom oduzela

najveći i najbolji dio njegova bića. Kasnije... nije znao kako da jojopiše svu bijedu svojih dana, muku svojih boli, neprestanuunutrašnju patnju što ga je razdirala. Tuga je rasla prelazeći svebrane. Prevladala ga je. Na dnu svih stvari za njega je postojaosamo čemer. Dani koji su prolazili bili su nepodnošljiva muka. Nijetoliko žalio za sretnim danima koliko za onima koji su sada bezsreće prolazili. Od onih je bar sačuvao neku uspomenu, dok mu oviostavljaj'u samo duboku tugu i gotovo grižnju savjesti... Život mu j'e propadao noseći u sebi neuništivu vatru j'edne j'edine čežnj'e,neizlj'ečivo gađenje prema svakom drugom užitku. Ponekad bi gazahvatili gotovo bij'esni napadi požude, očajna žeđ za užitkom,poput žestoke pobune neutaženog srca, poput drhtaja nade koja neželi da umre! Katkada mu se činilo da se pretvorio u ništa. Strah ga je hvatao od velikih pustih ponora svog bića. Od čitavog požaramladosti ostala mu je samo pregršt pepela. Ponekad bi mu, poput

snova što se rasplinjuju u zoru, iščezla čitava prošlost i sadašnjost.Otkidale bi se od nj'egove svij'esti i padale poput uvelog lista,



poput prazne Ij'uske. Ničega se više ne bi sj'ećao, kao čovjek koji jeustao nakon duge bolesti ili kao ošamućeni rekonvalescent.Konačno je počeo zaboravljati, osjećao je kako mu duša lagano ulaziu smrt... Ali iznenada, iz te vrste smirenja u zaboravu, nikla je nova

bol, a srušeni idol je uskrsnuo još veći, poput klice koju j'enemoguće uništiti. Ona, Ona je idol koji j'e budio sve želje nj'egovasrca, uništavao sve snage njegova uma, držao zatvorene naj'tajnijeputove njegove duše za bilo koju drugu Ijubav, neku drugu bol,neki drugi san, i to zauvijek, zauvijek ...«Andrea je lagao, ali nj'egova rječitost je bila tako žarka, glas takouvj'erljiv, dodir ruke toliko strastan da je Elenu obuzela beskraj"nanježnost.— Šuti! — reče ona. — Ne smijem te slušati. Više nisam tvoja inikad to više ne mogu biti. Šuti! Šuti!— Ne, slušaj me.— Ne želim. Zbogom. Moram ići. Zbogom, Andrea. Kasno je, pustime.Oslobodi ruku mladićeva stiska i suzbijajući unutarnju malaksalostpokuša da se digne.

— Zašto si onda došla? — upita on promuklim glasomsprečavajući je da ustane.lako je stisak bio veoma blag, ona namršti obrve i ostade časakoklijevajući prije nego što je odgovorila.— Došla sam — odgovori s odmjerenom sporošću gledajućiIjubavnika u oči — došla sam j'er si me pozvao. Zbog negdašnjeIjubavi, zbog načina na koji je ova Ijubav bila prekinuta, zbog duge itajanstvene šutnj'e moje odsutnosti, zbog svega toga nisam moglabiti toliko okrutna da odbijem poziv. I onda, htjela sam ti reći onošto sam ti već rekla: da više nisam tvoj'a i da više nikada neću moćibiti tvoja. To sam ti htjela reći, pošteno, da tebi i sebi prištedira bilokakvo bolno razočaranje, opasnost, bilo kakvu gorčinu ubudućnosti. Jesi li shvatio?Andrea bez riječi spusti glavu gotovo do njenih koIjena. Ona mupogladi kosu nekad tako prisnim pokretom.

— A zatim — nastavi glasom od kojega mu mravci prostrujašesvakom porom — a zatim... htjela sam ti reći da te volim, da te



volim isto toliko kao i nekada, da si još uvijek duša moje duše, daželim biti tvoj'a naj'draža sestra, najmilija prijatelj"ica. Jesi li shvatio.Andrea se nije micao. Ona mu položi ruke na sljepoočice, podignemu čelo prisiljavajući ga da je pogleda u oči.

— Jesi li shvatio? — ponovi zatim još nježnij'im i uvjerenijimglasom.Činilo se da se njene oči u sjeni dugih trepavica pretapaju u nekojvrsti najčišćeg i naj'finij'eg ulja.Na poluotvorenim ustima gomja usnica joj je malko podrhtavala.— Ne, ti me nisi voljela, ti me ne voliš — progovori konačnoAndrea oslobodivši sljepoočice njenih ruku i povlačeći se natrag jer je već osjećao kako mu se u žile uvlači vatra koju su ove zjenice inehotice ižaravale, zbog čega je bol zbog materijalnog gubitka oveprekrasne žene bila još kruća. — Ti me nisi voljela. Imala si srca daiznenada, gotovo na prijevaru ubiješ svoju Ijubav onda kad ti jepružala najveću opojnost. Pobjegla si od mene, napustila si me,ostavila me sama, zgranuta, u najvećoj boli, na koljenima, dok sam još bio zaslijepljen obećanjima. Nisi me voljela i ni sada me ne voliš!Nakon tako dugog odsustva punog taj'anstvenosti, nijema i

nesmilj'ena, nakon tako dugog čekanj'a u kojem se istrošio cvijetmog života hraneći tugu koja mi je bila draga jer je dolazila od tebe,nakon toliko sreće i toliko patnje, evo, vraćaš se na mjesto gdje namsvaka stvar čuva neku živu uspomenu i nježno mi kažeš: »Višenisam tvoja. Zbogom.« Ah, ti me ne voliš!— Nezahvalniče! Nezahvalniče! — vikne Elena, povrij"eđenagotovo Ijutitim glasom mladića. — Šta ti znaš o onome što sedogodilo, o onome što sam ja propatila. Što znaš?— Ne znam ništa i ništa ne želim znati — suho odgovori Andreaobuhvativši je pomalo mutnim pogledom u kojem se odražavalanjegova beznadna žudnja. — Znam da si nekad bila moja, sva moja,potpuno predana, s neizmjemom slašću kao nikada nij'edna žena, ida moj duh i moje tijelo nikada neće zaboraviti onu opojnost...— Šuti!— Što će mi tvoja sestrinska samilost? Nudiš mi je protiv svoje

volj'e dok me gledaš očima Ijubavnice i dodiruješ drhtavim rakama.I previše puta sam vidio kako ti se oči gase u užitku, i previše puta



su tvoj'e rake osjetile moj"e drhtanje. Želim te.Uzbuđen vlastitim riječima, on j'oj snažno stegne rake i svoje licepribliži njenom tako da je na svoj'im usnama osjetila njegov toplidah.

— Želim te kao nikada — produži obuj'mivši je rukom oko pasa ipokušavajući da je polj'ubi. — Sjeti se! Sjeti se!Elena ga odgume i ustane. Sva j'e drhtala.— Neću. Shvaćaš li?Nije razumio. Ponovo se, vrlo bUjed i odlučan, približio sispruženim rukama, želeći da je zagrM.— Zar bi mogao podnij'eti — vikne ona obuzdavajući se jer višenije mogla izdržati — zar bi mogao podnijeti da moje tijelo dijeliš sdrugima?I ne misleći, izgovorila je to okrutno pitanje. Sad j'e širokootvorenim očima gledala Ij'ubavnika, prestrašena i gotovozaprepaštena, poput čovjeka koji u namjeri da se spasi nij'eodmjerio snagu udarca pa se boj"i da je rana koju je zadaopreduboka.Andrein žar je odjednom splasnuo. Lice mu j'e odražavalo tako

duboku bol da je žena osjetila kao da joj se srce para.Nakon kratke šutnje Andrea reče:— Zbogom.U ovoj jedinoj riječi bila je sadržana gorčina svih drugih,suspregnutih i neizgovorenih.Elena blago odgovori:— Zbogom. Oprosti mi.Oboj'e su osj'etili potrebu da za večeras završe ovaj" opasnirazgovor. On poprimi izraz vanjske gotovo pretjerane učtivosti.Ona je postala ljubaznij"a, gotovo ponizna, ali je bez prestankapodrhtavala. Kad je htjela uzeti ogrtač sa sjedalice, Andrea jojbrižno pomogne. Kako nij"e mogla navući jedan rukav, Andrea joj ine dodirujući je pomogne. Zatim joj dade šešir i veo.— Hoćete li se pogledati u ogledalo?— Ne, hvala.

Ona se pored kamina uputi prema zidu na kojem je visilo maloantikno ogledalo čiji je okvir bio ukrašen izrezbarenim figurama u



živom i slobodnom stilu tako da nisu izgledale izrađene od drvetaveć od kovanog zlata. Veoma dražestan predmet, najvjerojatnijeizašao ispod pažljivog dlij"eta nekog kvatročentista za kakvu Monu Amorrosisku ili Laldominu. Toliko puta je Elena u ono sretno

vrijeme namještala veo pred ovim potamnjelim i mrlj'avim staklomkoje je izgledalo poput mutne zelenkaste vode. Uspomene suoživljavale.Kad je ugledala svoj" lik u ogledalu, zahvati je neobičan osjećaj".Srcem joj prostruji još kmći val tuge. Ali nije progovorila.Andrea ju je pažljivo promatrao.Kad je bila gotova, reče:— Mora da je vrlo kasno.— Nije. Bit će možda šest sati.— Otpustila sam kočiju — doda ona. — Bila bih vam jako zahvalnakad biste mi naručili zatvorena kola.— Dozvolite da vas trenutak ostavim samu. Moj sluga je izašao.Ona pristane.— Molim vas, vi kažite adresu kočijašu: Albergo del Ouirinale.On izađe zatvorivši za sobom vrata sobe. Ona ostane sama.

Počela se ogledavati obuhvativši neodređenim poglegom cijelusobu. Zaustavila se na vazama s cvijećem. Zidovi su joj izgledaliveći, strop viši. Dok je promatrala, osjećala je kao da će je zahvatitivrtoglavica. Više nije osjećala miris, ali je zrak bio vruć i težak kao ukakvom stakleniku. Andrein lik joj se ukazivao na mahove, poputmimje. U ušima joj je odzvanjao nejasan zvuk njegova glasa. Da li jepri sebi? — Pa ipak, kakav je užitak zatvoriti oči i prepustiti sečežnji!Stresavši se, krene prema prozoru, otvori ga i počne udisati vjetar.Kad se osvježila, ponovo se vrati u sobu. Blijedi plamenovi svijećatreperili su bacajući sjene po zidovima. U kaminu više nije gorjelavatra ali je žeravica djelomično osvjetljavala sve te likove nazaklonu ispred kamina koji je bio izrađen od komada crkvenogprozora. Šalica čaj'a stajala je na rubu stola, hladna i nedirnuta. Jastuk naslonjača još je uvijek imao oblike tijela koje je u njemu

sjedilo. Sve stvari tmaokolo odisale su nekom melankolijom što seskupljala u srcu



ove žene. Teret j'e na tom slabom srcu sve više rastao i teškopritiskivao pretvarajući se u nepodnošljiv čemer.— Bože moj! Bože moj!Htjela je pobjeći. Malo jači zamah vjetra naduo je zavjese, uznemirio

plamičke i izazvao šuštanje. Ona zadršće, protrne i gotovo nehoticepoviče:— Andrea!Njen glas, to ime, čudno odjeknuše u ovoj tišini, kao da glas i imenisu izašli iz njenih usta. — Zašto ga još nema? Počne osluškivati.Dopirala je samo mukla nejasna graja gradskog života silvestarskevečeri. Piazzom Trinita de'Monti nije prolazila nijedna kočija. Kako je na mahove puhao jak vj'etar, ona zatvori prozor i opazi crni vrhobeliska na zvjezdanom nebu.Možda Andrea nije odmah mogao naći zatvorena kola na piazziBarberini. Ona pričeka sjedeći na divanu i pokuša tuniriti ludouzbuđenje izbjegavajući da razmišlja i svraćaj'ući pažnju na vanj'skestvari. Pogled su joj privukle staklene figure na zaslonu za kaminkoje je osvj'etlj'avala napola ugasla žeravica. Nešto iznad zaslona,na izbočini kamina, iz jedne vaze padale su latice velike bijele ruže

koja se malopomalo osipala, malaksala, mekana, noseći u sebi neštožensko, gotovo puteno. Udubljene latice su lagano poput snježnihpahuIjica padale na mramor.Kako je onda među prstima izgledao divan ovaj' mirisni snijeg!«pomisli ona. Same opale ruže prekrivale su sagove, naslonjače,stolice. A ona se sva sretna smijala usred tog pustošenja dok jeIjubavnik očaran stajao pored nj'enih nogu.Odjednom začuj'e kako se na ulici pred vratima zaustavlja kočija.Digne se, potrese jadnom glavom kao da želi odagnati neku vrstotupjelosti koja ju j'e zahvatila. Odmah zatim, sav zadihan, uđeAndrea.— Oprostite — reče; — kako nisam našao vratara, otišao sam svedo piazze di Spagna. Kočija se nalazi pred kućom.— Hvala — odgovori Elena pogledavši ga plašlj'iTO kroz crni veo.On je bio ozbiljan i blij'ed, ali miran.

— Mumps će možda sutra stići — doda ona tihim glasom. —Napisat ću vam pisamce i javiti vam kad ću vas moći vidjeti.



— Hvala — odgovori Andrea.— Onda zbogom — nastavi ona pruživši mu ruku.— Hoćete li da vas otpratim do ulice? Nema nikoga.— Da, otpratite me.

Ona okUjevajući pogleda oko sebe.— Da niste zaboravili nešto — upita Andrea. Ona pogleda cvijeće,ali odgovori:— Ah da, kutiju za posjetnice.Andrea potrči do stola za čaj i uzme je. Daj'ući joj j"e, reče:— A stranger hither! — No, my dear. A frienđJ Elena je to izgovorila živahno, uzbuđenim glasom. Onda iznenada,s pomalo koketnim i molećivim smiješkom u kojem se miješao strahi nježnost, zbog kojeg j'e zadrhtao rub koprene što se spuštala, dogornje usne ostavljajući usta sasvim slobodna, reče:— Give me a rose? Andrea pođe od jedne do druge vaze, pokupi sve ruže, sveže ih uveliku kitu koju je jedva držao u rukama. Neke su pale, a neke seosule.

— Sve su bile za vas — reče i ne pogledavši IjubIj'enu.Elena se bez riječi, sagnute glave, okrene da izađe. On ju je pratio.I niz stepenice su silazili šuteći. On joj' je gledao potiljak, tako svjež iIjubak, na kom su ispod čvora koprene bile isprepletene male cmekovrče s pepeljastim krznom.— Elena! — uzvikne on tiho ne mogavši više prigušiti strast koja ga je izjedala i ispimjavala mu dušu.Ona se okrene i gotovo boMm pokretom koj'i je molio, dok su joj' seoči svijetlile, stavi kažiprst na usta' Tuđinka ovdje!... Ne, dragi. Prijateljica. Daj mi ružu. davši mutime znak da šuti. Zatim požuri, popne se u kooiju i osjeti ruže nakoljenima.— Zbogom! Zbogom!A kad je kočija krenula, ona se sva srvana sruši na naslon i brizne uneobuzdan plač kidajući grčevito ruže drhtavim rukama.

11U sivom demokratskom moru današnjice koje žalosno preplavljuje



mnoge rijetke i lijepe stvari nestaje malopomalo i onaj posebni diostarog talijanskog plemstva u kojem se iz pokoljenja u pokoljenjeodržavala stanovita obiteljska tradicija odabrane kulture, elegancijei mnjetnosti.

Toj su klasi, koju bih nazvao arkadijskom, budući da je svojvrhunac dostigla u Ijupkom životu osamnaestog stoljeća, pripadali iSperelli. Uglađenost, osjećaj za lijepo, Ijubav prema neobičnimstudijama, estetska znatiželja, oduševljenje za arheologiju iprofinjena otmjenost bile su u obitelji Sperelli nasljedne odlike.Alessandro Sperelli je 1466. godine donio Fridriku Aragonskom,sinu napuljskog kralja Ferdinanda i bratu Alfonza vojvode odKalabrije zbirku »manje neuglađenih« pjesama starih toskanskihpisaca, koje mu je Lorenzo de'Medici bio obećao u Pisi 1465. Taj istiAlessandro je skupa sa svojim učenim suvremenicima po ugledu naTibula napisao na latinskom melankoličnu i tužnu elegiju o smrtibožanstvene Simonette. Jedan drugi Sperelli, Stefano, koji je u istomstoljeću živio u Flandriji usred raskoši velike elegancije i nečuvenogburgundskog sjaja, ostao je na dvoru Karla Smjelog oženivši sedjevojkom iz jedne flamanske obitelji. Njegov sin Giusto bavio se

slikarstvom koje je izučavao kod Jana Gossaerta. Godine 1508.zajedno s učiteljem došao je u Italiju u pratnji Filipa Burgundskogkoji je bio ambasador cara Maksimilijana kod pape Julija II.Nastanio se u Firenzi gdje se nastavio razvijati glavni ogranaknjegova plemena. Drugi učitelj mu je bio Piero di Cosimo, onajveseli i lepršavi slikar, snažan i harmoničan kolorist.koji je svojim kistom slobodno oživlj'avao pogzinske priče. TajGiusto nij'e bilo običan umjetnik, ali je svu svoju snagu istrošio uuzaludnim naporima da pomiri prvobitnu gotsku naobrazbu snovim renesansnim duhom. Sredinom druge polovicesedamnaestog stoljeća Sperelli su se presenii u Napulj, gdje j'e 1679.neki Bartolomeo Sperelli objavio astrološki traktat »DeNativitatibus«. 1720. neki Giovanni Sperelli predaje kazalištu šaljivuoperu pod naslovom »La Faustina«, a nakon toga j'ednu lirskutragedij'u pod naslovom »Progne«. 1756. Carlo Sperelli izdaje zbirku

Ijubavnih pj'esama, u kojoj su mnoge klasične lascivnosti bileopjevane s horacij"evskom elegancijom koja je tada bila u modi.



Čovj'ek velike otmjenosti, a i bolji pjesnik, bio je Luigi, koji je živiona dvoru kralja »prosjaka« i kraljice Karoline. Pisao je s izvjesnimmelankoličnim i Ijupkim epikurejstvom i priliono jasno. Lj'ubakao j'e poput iskusnog i otmjenog Ijubavnika i doživio mnoštvo

pustolovina, nekoliko slavnih, poput one s markizom di Bugnano,koja se zbog Ijubomore otrovala, i one s groficom Chesterfield, koju je, kad j'e umrla od sušice, oplakao u Ijupkim iako pomalokitnjastim odama, sonetima i elegijama.Conte Andrea SperelliFieschi d'Ugenta, jedini naslj'ednik,nastavljao je obiteljsku tradiciju. Zaista je bio idealan tip mladogtalijanskog plemića devetnaestog stoIjeća, legitimni predstavnik j'ednog pokoljenj'a plemića i elegantnih umjetnika, posljednjipotomak jedne intelektualne loze.Bio j'e, da tako kažemo, prožet umj'etnošću. Mladost mu je, hranećise raznim i temeljitim studijem, izgledala čudesna. Do dvadesete jegodine mnogo čitao i mnogo putovao u očevu društvu, zato je idovršio svoj'u vanrednu estetsku naobrazbu pod očevom brigom,izbjegavši ograničavanja i prinude pedagoga. Upravo od oca j'epoprimio ukus za umjetnička djela, strastveno obožavanj'e Ijepote,

kraj'nji prezir prema predrasudama, žeđ za užitkom.Taj otac, koj'i je odrastao usred najvećeg blještavila burbonskogdvora, zaista j'e znao živj'eti. Temeljito jepoznavao slatki život, a uz to je posjedovao i bajronsku sklonostprema fantastičnom romanticiaanu. I sam se oženio u gotovotragičnim okolnostima nakon jedne burne strasti. Nakon toga je nasve načine uznemiravao i ometao bračni mir. Na kraju se rastao odžene zadržavši sinčića i proputovavši s njim cijelu Evropu.Andrein odgoj bio je dakle, da tako kažemo, živ, to jest građen netoliko na knjigama koliko na promatranju Ijudskih stvarnosti. Duhmu nije bio iskvaren samo visokom kulturom već i eksperimentima.Kako mu se znanje proširivalo, radoznalost je u njemu postajala sve jača. Rasipao se od samog početka, jer se velika senzitivna snagakojom je bio obdaren nikad nije zamarala nabavljajući blaganjegovoj rasipnosti. Ali širenje te snage razvilo je u njemu jednu

drugu »moralnu snagu« koju se ni sam otac nije ustručavao darazruši. On nije ni opažao kako mu je život postepeno smanjivanje



sposobnosti, nada, užitaka, gotovo jedno postepeno odricanje, ikako se oko njega neumoljivo, iako polagano, zatvara sve uži krug.Između ostalih, otac mu je dao i ovo osnovno načelo: »Potrebno jestvoriti vlastiti život, kao što se stvara umjetničko djelo. Život

pametnog čovjeka mora biti njegovo djelo. U tome je sva pravanadmoć.«Otac mu je još govorio: »Pod svaku cijenu treba sačuvati potpunuslobodu, pa čak i u pijanstvu. Pravilo razumnog čovjeka je: —Habere, non haberi.«^ Isto tako mu je govorio: »Kajanje je isprazna hrana nezaposlenogduha. Više od svega treba izbjegavati kajanje, uvijek zaokupljajućiduh novim dojmovima i novim zamislima.«Ali ova svjesna načela, lcoja su se zbog svoje dvosmislenosti moglatumačiti i kao visoko moralni kriteriji, upravljena su upravonesvjesnoj prirodi, to jest čovjeku čija je snaga volje bila veoma mala. Jedno drugo očevo sjeme podmuklo je sazrelo u Andreinoj duši:sjeme sofizma. »Sofizam je«, govorio je taj neoprezni odgojitelj, »nadnu svakog užitka i svakePosjedovati i ne biti posjedovan.

Ijudske boli. Izvježbati i umnožiti sofizme znači i izvj'ežbati iumnožiti vlastiti užitak ili vlastitu bol. Možda se životno umijećesastoji u sakrivanju istine. Riječ je duboki izvor u kojem se zapametnog čovjeka skrivaju neiscrpna bogatstva. Grci, ti umjetniciriječi, najprobraniji su sladokusci starog doba. Najviše sofista bilo j'eu Periklovo vrijeme, vrijeme uživanja.«To je sjeme našlo prikladno tlo u bolesnom mladićevu duhu. ZaAndreu je malopomalo laž, ne toliko prema drugima koliko premasamom sebi, postala ruho u koje se zavila njegova savjest, tako daviše nikad u svojoj nutrini nije mogao biti iskren a niti postatigospodar nad samim sobom.Nakon prerane očeve smrti, postao je sam u dvadeset prvoj godinivlasnik znatnog imutka, odvojen od majke, prepušten na milost inemilost svojim strastima i prohtjevima. Petnaest mjeseci je ostao uEngleskoj. Majka se ponovo udala za nekog bivšeg Ijubavnika. A on

je došao u Rim, jer ga je volio.Rim j'e bio njegova velika Ijubav. Ne Rim Cezara, već Rim papa, ne



Rim slavoluka, termalnih kupališta, foruma, već Rim vila, fontana icrkava. On bi cijeli Koloseum bio dao za Villu Medici, CampoVaccino za piazzu di Spagna, Titov slavoluk za Fontanu kornjača.Više ga je privlačio kneževski sjaj' Colonna, Dorija, Barberinija,

nego carska veličina. Najveći san mu je bio da ima palaču koju jegradio Michelangelo i oslikao Caracci, kao što je bila palača Farnese.Galeriju punu slika Rafaela, Tiziana, Domenichinija, kao što je bilagalerija Borghese. Vilu poput one Alessandra Albanija gdje bi gustišimšir, crveni istočnjački granit, bijeli lunej'ski mramor, grčkikipovi, renesansne slike, same uspomene na mjesto, tkale čarolijeoko neke njegove divne Ijubavi. U kući svoje rođakinje markized'Ateleta, u »albumu ispovijesti«, ispod pitanja: »Sto biste htjelibiti?« on je napisao »Rimski knez«.U Rim je stigao krajem rujna 1884. godine i smj'estio se u palačiZuccari na Trinita de'Monti, tom prijatnom katoličkom mjestu nakoj'em sjena obeliska Pija VI označava prolaženje vremena. Cijelilistopad je proveobrinući se oko namj"eštaja, a zatim, kad su sobe bile ukrašene ispremne, u novoj kući j'e doživio nekoliko dana neiskazane tuge.

Bilo je kasno Ijeto, proljeće mrtvih, ozbiljno i tiho, kad se Rimzaogmuo u zlato poput nekog grada na Dalekom istoku,rasprostirući se ispod gotovo mliječnog prozirnog neba poput onogkoje se ogleda u australijskim morima.Ona malaksalost zraka i svjetla u kojoj su gotovo sve stvari gubilesvoju realnost, postajući nestvame, izazivajući u mladiou beskrajnizamor, neizrecivi osjećaj nezadovoljstva, malodušnosti,osamljenosti, praznine, nostalgije. Možda je razlog tom neugodnomosjećaju bila promjena klime, običaja, navika. Duša pretvara nejasnedojmove organizma u psihičke fenomene kao što i san svojomprirodom preobražava događaje za vrijeme spavanja.Točno je da je sad ulazio u novo razdoblj'e života. — Hoće likonačno pronaći ženu i posao koji bi mogli osvoj'iti njegovo srce ipostati njegov cilj? — U sebi nije imao ni sigurnosti snage nipredosjećaja slave ili sreće. lako je sav bio prožet umjetnošću, još

nije bio stvorio nij'edno vrednije djelo. Premda željan Ijubavi iužitka, još uvijek nije potpuno Ijubio, a niti iskreno uživao. Mučio



ga je Ideal o kojem u svoj"im naj'tajnijim mislima još nij"e biostvorio jasnu sliku. lako j'e po svojoj prirodi i odgoju izbjegavaopatnju, na svakom mj'estu j'e bio ranjiv, ona ga je svuda mogladodimuti.

U metežu kontradiktornih sklonosti izgubio je svaku volju imoralnost. Odrekavši se prijestolja, volja je prepustila žezlonagonima. Estetski osjećaj je zamijenio moralni osj'ećaj. Ali upravotaj estetski veoma profinjeni i moćni te uvijek aktivni osjećajodržavao je u njegovom duhu stanovitu ravnotežu. Pametni Ijudi,odgojeni u kultu Ljepote, čuvaj'u uvijek pa i u naj'gorimizopačenostima neku vrst reda. Pojam Ljepote je tako reći os njihovaunutarnjeg bića, oko koje se sve strasti vrte.Nad tom je tugom još uvijek neodređeno poput uvela mirisalebdjelo sjećanje na Constantiju Landbrooke. Ljubav prema Connybila je neobično nježna; ona jebila veoma mila žena. Izgledala je poput nekog lika ThomasaLawrencea. Posjedovala je sve odlike ženske Ijupkosti koje su biledrage tom slikaru nabora, čipaka, baršuna, sj'ajnih očiju ipoluotvorenih usta. Bila je drago otjelovljenje male grofice

Shaftesbury. Živahna, elokventna, gipka, zvonkog smijeha ilepršava poput dj'eteta, spremna na iznenadne nj'ežnosti i nagleizljeve tuge i brzu sržbu, imosila je u Ijubav mnogo živosti, mnogoraznoHkosti i hirova. Njena najljepša odlika bila je svježina,neprekidna trajna svježina u bilo koje vrij'eme. Kad bi se probudilaposUje Ijubavne noći, bila je sva mirisna i čista kao da je upravoizišla iz kade. Andrea se naročito sjećao njenog lika s kosom napolaraspuštenom po vratu i pričvršćenom na tjemenu zlatnomukosnicom; sa šarenicom oka koja je pUvala u bijelom kao bHjedaIjubičica u mlij'eku. Otvorenih vlažnih usana iza kojih su se smiješilibij'eU zubi. U sj'eni zavjesa koje su rasipale po krevetu zelenkastosrebrnu boju poput onih u morskim spiljama.Ali milozvučni cvrkut Conny Landbrooke prošao je Andreinomdušom kao jedna od onih laganih melodija čiji pripjev ostaje nekovrijeme u sjećanj'u. Više puta mu je rekla kad bi naveče bila tužna, s

očima punim suza: » know you love me not...'« On je zaista nije volio.Nije ga zadovoljavala. Njegov ideal žene bio je manje nordijski.



Privlačila ga j'e jedna od onih kurtizana šesnaestog stoljeća koje kaoda su na licu nosile neki magičan veo, neku prozirnu začaranumasku, gotovo bi se moglo reći neku mračnu noćnu draž, božanskustrahotu Noći.

Susrevši vojvotkinju di Scerni, Donnu Elenu Muti, pomislio je:»Ovo je moja žena.« Cij'elo biće mu je treperilo od radostinaslućujući da će mu pripasti.Prvi put ju je sreo u kući markize d'Ateleta. Saloni ove Andreinerođakinje u palači Roccagiovine bili su veoma posjećivani. Ona jenaročito privlačila svojom oštroumnom veselošću, slobodoumnimnačelima i svojim neumomim osmijehom. Vesele crte lica podsjećalesu na neke ženske likove na Moreauovim slikama, na' Znam da me ne voliš .Gravelotove vinjete. U načinu ponašanja, ukusu u odij'evanju imala je nešto pompadursko, ne bez lakog afektiranja, jer je čak bila ineobično sliona miljenici Ljudevita XV.Srij'edom svake sedmice, našao bi se Andrea Sperelli za stolommarkize. Jednog utorka uveče, u loži kazališta Valle, reče mumarkiza smijući se:

— Nemoj" izostati sutra, Andrea. Među uzvanicima se nalazi jednazanimljiva, štaviše fatalna osoba. Osiguraj se protiv uroka ... Nalazišse u trenutku slabosti.On joj' odgovori kroz smijeh:— Doći ću goloruk, rodice, ako nemaš ništa protiv, dapače užrtvenom ruhu. Već mnoge večeri nosim to odijelo kao mamac, aliuzalud, na žalost.— žrtvovanje se približava, rođače.— Žrtva je spremna.Sutradan uveče stigao je u palaču Roccagiovine nekoliko trenutakaprije uobičajenog vremena, s divnom gardenijom u zapučku inekim neodređenim nemirom na dnu duše. Njegova kočija sezaustavila ispred vrata, jer je na ulazu već bila stajala jedna druga.Livrej'e, konji, cijeli obred koji j'e pratio silazak gospođe, nosio jeobilježje otmj"ene kuće. Conte je opazio visoku i vitku osobu, kosu

ukrašenu dijamantima i malu nogu koj'a je stupila na stepenicu. Azatim, kako se i sam penjao stepenicama, ugledao je damu s leđa.



Kretala se ispred njega, lagano, gipko, s osjećajem mjere. S ramena joj se spuštao ogrtač obložen krznom snježnim poput labudovaperj'a. Nije bio zakopčan, pa su ramena ostala otkrivena. Ramena subila bijela poput brušene slonove kosti, odijeljena mekanim

žlij'ebom, s leđima koja su se gubila ispod čipaka pokazujući nekuneodređenu krivulju, blagi zavoj' krila. Iz ramena j'e izranjao vitak,okrugao vrat, dok se kosa s potiljka, uvijena u obliku puža, savij'alaprema tj'emenu praveći čvor isprepleten iglama na kojima su sesjajili dragulji.Taj' sklad kod nepoznate dame pružio je Andreinim očima tako j'akužitak da se, zadivljen, zaustavio na trenutak na zaokretu stepenica.Skutovi haljine su po stepenicama jako šuštali. Za ženom j'e,ponašajući sebesprijekomo, išao njen sluga, ali ne njenim tragom, već sa strane,uza zid. Suprotnost između ovog veličanstvenog bića i togukočenog automata bila je zaista neobična. Andrea se nasmiješio.Dok je sluga u predsoblju primao ogrtač, dama je bacila strelovitpogled na mladića koji je ulazio. Ovaj je čuo kad su najavili:— Njena ekscelencija vojvotlcinja di Scerni! Odmah zatim:

— Gospodin grof SperelliFieschi d'Ugenta!Njemu se svidje što je njegovo ime bilo izgovoreno uz ime ove žene.U salonu su već bili markiz i markiza d'Ateleta, banm i barunicad'lsola, don Filippo del Monte. U kaminu je gorjela vatra. Nekolikonaslonjača već je bilo primaknuto ognju. Četiri palme širokihcrvenilom prošaranih listova stajale su na četiri niska stalka zaovijeće.Markiza se uputi u susret došljacima i reče svojim neodoljivimlijepim smiješkom:— Eto, sretnim stjecajem okolnosti nije potrebno da vas upoznajem.Rođače Sperelli, poklonite se božanskoj Eleni.Andrea se duboko nakloni. Vojvotkinja mu, gledajući ga u oči,Ijubaznim pokretom pruži ruku.— Veoma mi je drago što vas vidim, grofe. Prošlog Ijeta, uLuzernu, mnogo mi je o vama pričao vaš prijatelj Giulio Musellaro.

Priznajem, bila sam malo radoznala... Musellaro mi je dao dapročitam vašu divnu Priču o Hermafroditu, a i poklonio mi je vaš



bakrorez San, pravo remekdjclo. Ne zaboravite da sam vaša iskrenaštovateljica.Govorila je zastajkujući pomalo. Glas joj je bio tako nježan da jeostavljao dojam gotovo tjelesnog milovanja, dok joj je pogled i

nehotice bio zaljubljen i strastven, što zbunjuje sve muškarceizazivajući u njima iznenadnu požudu.Sluga najavi:— Cavaliere Sakumi!Tada se pojavi osmi i posljednji gost: sekretar japanskog poslanstva.Malen rastom, žućkast, izbočenih ličnih kostiju, duguljastih kosihočiju ispresijecanih crvenim žilicama. Kapci su mu bez prestankatreptali. U usporedbi s tankim nogama, tijelo mu je bilo predebelo.Hodao je prema unutra okrenutim vršoima stopala, kao da munekakav pojas snažno stišće bedra. Trake na fraku bile su muprevelike, hlače prepune nabora, dok je kravata odavala vidljiveznakove nevješte ruke. Činilo se kao da je izvađen iz jednog od onihoklopa od željeza i laka koji liče na Ijuske mekušaca, a zatim ubačenu ođijelo zapadnjačkog konobara. Ipak, koliko je god bio smiješan,imao je oštrouman izraz, neku vrst fine ironije na kutovima usana.

Usred salona se naklonio. Cilindar mu je ispao iz ruke.Barunica d'Isola, sićušna plavuša, graciozna, čela prekrivenoguvojcima, krevelječi se poput mladog majmuna, reče oštrim glasom:— Dođite amo Sakumi, ovdje, do mene! Japanski kavalir se približavao dijeleći smiješak i naklone.— Hoćemo li večeras vidjeti princezu Isse? — upita ga DonnaFrancesca d'Ateleta, kojoj je bilo drago što za Ijubav slikovitogšarenila u svojim salonima može okupIjati najneobičnije primjerkeegzotičnih kolonija u Rimu.Azijat je govorio nekim čudnim, jedva razumljivim jezikom,mješavinom engleskog, francuskog i talijanskog.Odjednom su svi počeli govoriti. Kao neki zbor iz kojeg se svremena na vrijeme poput srebmih zvončića razlijegao svježimarkizin smijeh.— Siguran sam da sam vas već negdje vidio, ne znam više gdje ni

kada, ali siguran sam da sam vas vidio — govorio je AndreaSperelli vojvotkinji stojeći ispred nje. — Dok sam promatrao kako se



penjete stepenicama, na dnu duše budila mi se neka nejasnauspomena, nešto što je u ritmu vašeg hoda dobivalo oblik, kao štose iz muzičke arije rađa slika... Nisam uspio oživiti uspomenu, ali kad ste se okrenuli, osj'etio sam da vaš

profil veoma liči na onu sliku. Nije mogla biti vidovitost, bio j'edakle neki nejasni fenomen sjećanja. Sigumo sam vas nekad vidio.Tko zna! Možda u snu, možda u nekom umjetničkom djelu, moždačak u nekom drugom svijetu, u nekom bivšem životu ...Izgovarajući ove posljednje i previše sentimentalne i varljive riječi,otvoreno se nasmijao kao da je htio predusresti sumnjičav iliironičan podsmijeh dame. Elena je međutim bila ozbiljna. »Je li meslušala ili j'e mislila na nešto drugo? Je li prihvaćala ovaj načinrazgovora ili je ovom ozbiljnošću pokušavala da se našali s njime?Da li mu želi pomoći u zavođenju koje je on tako brzo započeo ili sezatvorila u ravnodušnost i nehajnu šutnju? U jednu riječ, da li je onažena koju bi mogao osvojiti ili ne?« Zbunjen, Andrea je ispitivaotajnu. Kolikima je, koji su vični zavođenju, naročito onimnajsmjelijima, poznata ova zbunjenost što j"e neke žene izazivajušutnjom.

Sluga otvori vrata blagovaonice.Markiza uhvati pod ruku don Filippa del Monte davši primjerostalima, koji krenuše za njima.— Idemo — reče Elena.Andrei se pričinilo da je u pokretu kojim ga je prihvatila ispod rukeosjetio malo prepuštanje. »Da li je to bilo priviđenje njegove želje?Možda.« Upadao je u sumnj'u, ali svakog idućeg trenutka osjećao jekako ga obuzima slatko očaranje i svakog je trenutka u njemu raslaželja da prodre u dušu te žene.— Ovdje, rođače — reče mu Donna Francesca pokazujući mumj'esto.Za ovalnim stolom našao se između baruna d'Isole i voj'votkinje diScerni. Nasuprot njemu sj"edio je cavaliere Sakumi, koj"i se nalazioizmeđu barunice d'lsola i Don Filippa del Monte. Markiz i markizau sj'edili na krajevima. Na stolu je sjao porculan, srebro, kristal i

cvijeće.Veoma malo dama moglo se natjecati s markizom d'Ateleta u



umijeću priređivanja mčaka. Više pažnje je poklanjala pripremanj'uhrane nego oblačenju. Finoća njenog ukusa dolazila je do izražaj'a u svakoj stvari i ona jedoista bila uzor elegantnih prijema. Njena mašta i rafiniranost

prepričavali su se za svim stolovima rimskog plemstva. Upravo ovezime j'e bila uvela modu cvjetnih lanaca obješenih s kraja na krajvelikih kandelabara, kao i modu tanahnih mliječnih muranskihvaza koje su se prelijevale poput opala, s jednom jedinomorhidej'om, a bile su postavljene između raznolikih čaša ispredsvakog gosta.— Đavolski cvijet — reče Donna Elena Muti uzimaj"ući staklenuvazu i promatrajući izbliza kao krv crvenu orhideju neobičnogoblika.Glas j'oj je bio tako zvučan da su čak i obične riječi i naj'običnijerečenice u njenim ustima poprimale neko tajanstveno značenje ismisao i neki novi čar. Na isti j'e način frigijski kralj pretvarao uzlato sve što bi dotakao rukom.— Simboličan cvijet među vašim prstima — prošapće Andreagledajući damu koja je u tom položaju bila predivna.

Dama je na sebi imala haljinu blijedoplave boje posutu srebmimtočkicama koja se blj'eskala ispod starinskih buranskih čipaka nekečudnovato bijele boje što j'e prelazila u riđu, ali se to jedva opažalo.U tanahnoj' vazi koju je neki ranj'etnik jednim dahom pretvorio utekući dragulj, Ijulj'ao se gotovo nenaravni, kao iz čarolije rođenicvijet. — Ali ja više volim ruže — reče Elena ostavljajući orhidej'upokretom odbijanja koji je bio suprotan njenoj pređašnjoj znatiželji.Zatim se upustila u opći razgovor. Donna Francesca je govorila oposljednjem primanju u austrijskoj ambasadi.— Jesi li vidj'ela gospođu de Cahen? — upita j'e Elena. — Nosila jehaljinu od žutog tila prošaranu nebrojenim kolibrićima s očima odrubina. Prekrasna krletka koja pleše... A Iady Ouless jesi li njuvidjela? Imala je opravu od bijelog tarlatana prekrivenu morskimalgama i nekakvim crvenim ribama, a preko alga i riba druguopravu od tarlatana zelene boje mora. Zar je nisi vidjela? Akvarij

najljepšeg efekta ...Nakon ovih sitnUi pakosti ona prasne u srdačan smijeh od kojeg su



joj podrhtavale nosnice i donji dio brade.Našavši se pred ovom nerazumljivom prevrtljivošću, Andrea je j'ošuvijek oklijevao. Ove frivolne i zlobne riječi izlazile su iz istih ustakoja su ga maločas, izgovarajući najobičniju rečenicu, uznemirila do

dna duše. Izlazile su iz istih usta koja su mu se maločas, dok ješutjela, činila poput usta Leonardove »Meduze«, Ijudskim cvijetomduše, koji je od plamena strasti i tj'eskobe pred smrću postaobožanski. »Koja je dakle prava bit ovog stvorenja? Da li je opažala ibila svjesna svoje neprestane metamorfoze ili je bila nedokučiva i zasamu sebe, ostaj'ući izvan vlastite tajanstvenosti? Kohko je u njenimriječima i očitovanjima bilo izvještačenosti, a koliko iskrenosti?«Osjećao je potrebu da upozna tu ženu zbog užitka koji mu jepružala njena blizina i Ijubavi koj'u je počeo osjećati prema njoj.Uvijek ga j'e dražio žalostan običaj" analiziranj'a, sprečavajući ga dasebe zaboravi. Ali svaki pokušaj bio je kažnjen, kao i znatiželjaPsihe, udaljavanjem Ijubavi, gubljenj'em Ijublj'enog predmeta,prestankom užitka. »Zar nije bolje, međutim, iskreno se prepustitiprvom neizrecivom užitku Ijubavi koja se rađa?« Opazio je kakoElena vlaži usne u bijelom, poput meda žitkom vinu. Odabere čašu

u koju j'e sluga ulio isto vino i ispij'e ga s Elenom. Oboje su u isti časspustili čaše na stolnjak. Istovremeni pokret primora ih da seokrenu jedno prema drugom. I pogled ih oboje mnogo više uzbudiod gutIjaja.— Ništa ne pričate? — upita ga Elena, izvještačenom lakoćom koja joj malo izmijeni glas. Za vas govore da izvrsno pripovijedate ...Trgnite se dakle!— Ah, rođače, rođače! — sažalno klikne Donna Francesca, dok joj je Don Filippo del Monte šaputao nešto u uho.Andrea se počne smijati.— Cavaliere Sakumi, mi smo šutljivci. Trgnimo se! Azijatoveduguljaste oči lukavo zasvj'etlucaše crveneći se još više od tamnog rumenila kojim mu je vinozažarilo jabučice. Sve do tog trenutka promatrao je voj"votkinju diScemi zanesenim izrazom bonza pred svojim božanstvom. Nj'egovo

široko lice, koje kao da j'e izišlo s kakvog klasičnog lista velikoghumorističkog slikara Hokusaia, crvenilo se kroz cvjetne lance



poput mj'eseca u kolovozu.— Sakiuni je — tiho izusti Andrea nagnuvši se prema Eleni —zalj"ublj'en.— U koga?

— U vas. Niste to opazili.— Ne.— Pogledajte ga.Elena se okrene. Zaljubljena zamišljenost preobučenog daimijaizazva joj na usnama tako iskren smijeh da se ovaj osjetiopovrijeđenim i očito ponižen.— Držite — reče mu da ga odobrovolji te otkine iz vijenca bijelukamelij'u i dobaci je gostu iz Zemlj'e izlazećeg sunca. Pronađiteneku sličnost u moju čast.Azijat komičnim pokretom obožavanja prinese kamelij'u ustima.— Ah, ah, Sakumi — klikne mala banmica d'Isola — nevjerni stemi!On promuca nekoliko riječi još više porumenj'evši u licu. Svi su seslobodno smijali kao da je ovaj' stranac bio pozvao upravo zato daostalima posluži za šalu. I Andrea se, smijući, okrene prema

gospođi Muti.Ona je uspravno, čak pomalo zabačeno unazad, držala glavupogledavajući letimice mladića ispod poluzatvorenih kapaka onimneopisivim ženskim pogledom koji kao da skuplja i gotovo bi semoglo reći pij'e od dragog čovjeka sve što je u njemu najmilije,najpoželjnije, najdraže, sve što u njoj pobuđuje onaj instinktivniseksualni zanos iz kojeg se rađa strast. Veoma duge trepaviceprekrivale su joj zj'eniou usmjerenu prema kraju očne šupljine.Bjeloočnica se kupala kao u nekoj tekućoj, bijeloj, malo azurnojsvjetlosti, dok joj je donji kapak gotovo neprimjetno podrhtavao.Činilo se kao da zraka oka pada na Andreina usta, kao na naj'dražustvar.Elena je zaista promatrala ta usta. Pravilna oblika, upaljenacrvenilom, puna senzualnosti, s pomalo Okrutnim izrazom dok subila zatvorena, ta mlada usta su neobično podsjećala na sliku

nepoznatog plemića u galerij'i Borghese, na duboko i tajanstvenoumjetničko djelo u kom su zadivljene mašte mislile da prepoznaju



božanstveni lik Cesara Borgie što ga je naslikao božanski Sanzio.Kad bi se usne otvorile na osmijeh, tog bi izraza nestalo, pojavljivalisu se bijeli, pravilni zubi, neobična sjaj'a, osvjetlj'ujući kao u dj'etetasvj'eža i vedra usta.

Tek što se Andrea okrenuo, Elena odvrati pogled, ali ne tako brzoda mladić ne bi mogao uhvatiti njegovu munju. To ga je tolikoobradovalo da j'e osjetio kako mu krv navire u lice. »Ona me želi!Ona me želi«! pomisli likujući, »To je užitak koj'i još nikad nisamosjetio.« Postoje neki pogledi žene koj'e zaljubljeni muškarac nikad ne bizamijenio ni za potpuno posj'edovanje nj'ena tijela. Tko nije vidiokako se u jasnom oku pali vatra prve nježnosti, taj ne poznajenaj'veću Ij'udsku sreću. Nij'edan kasniji trenutak radosti ne možebiti ravan ovome trenutku.Dok j'e razgovor postajao sve življi, Elena upita:— Ostajete li u Rimu cijelu zimu?— Da, cij'elu zimu i još više — odgovori Andrea, kojem je ovo jednostavno pitanj'e sadržavalo Ijubavno obećanj'e.— Imate dakle kuću?

— Casa Zuccari: domus aurea — Na Trinita de'Monti? Sretniče!— Zašto: sretniče?— Jer stanujete na mjestu koje obožavam.— Tamo je kao u vazi sakupljena sva najveća sladost Rima.— Točno! Između obeliska della Trinitk i stupa Začeća visi kaozavjetni dar moj'e katoličko i pogansko srce.Zlatna kuća.Ona se nasmije njegovim riječima. On je već bio spremio madrigal oovom obješenom srcu, ali ga ne kaza, jer nije litio produžitirazgovor u ovom lažnom i laganom tonu razbijajući tako svojeintimno veselje. Zašutio je.Ona se zamislila. Nakon toga se ponovo upustila u opći razgovorprosipajući šale i smijeh s još većom živošću i pokazujuoi svojeblistave zube. Donna Francesca je bockala malo princezu di

Ferentino ciljajući na njenu lezbijsku avanturu s GiovanellomDaddi.



— Da, zaista, princeza Ferentino najavljuje za Bogojavljenje novusvečanost u dobrotvome svrhe — reče barun d'lsola. — Zar još ništane znate?— Ja sam pokroviteljica — odgovori Elena Muti.

— Vi ste dragocjena pokroviteljica — reče Don FUippo del Monte,čovjek četrdesetih godina, gotovo potpuno ćelav, sastavljač oštrihepigrama. Na licu je nosio neku vrst sokratske maske iz koje jedesno oko svjetlucalo tisućama različitih izraza dok je lijevo bilouvijek nepomično i gotovo stakleno ispod okruglog monokla, kaoda je jedno služilo za izražavanje, a dmgo za promatranje.— Za vrijeme svečanosti u svibnju dobili ste cijelu gomilu zlata.— Ah, ta svibanjska svečanost! Prava ludost — povikne markizad'Ateleta.Kad su sluge počele donositi šampanjac s ledom, doda:— Sjećaš li se, Elena? Sjedile smo za susjednim stolovima.— Pet lujdora gutljaj! Pet lujdora zalogaj! — počne vikati DonFilippo del Monte — oponašajući u šali glas izvikivača.Vojvotkinja Muti i markiza d'Ateleta su se smijale.— Da, da, istina je. Vi ste izvikivali, Filippo — reče Donna

Francesca. — Šteta što nisi bio tamo, rođače! Za pet lujdora jeo bivoće koje sam ja prije toga zubima označila, a za dmgih pet lujdorapio bi šampanjac iz Elenina dlana.— Kakav skandal! — prekine je barunica d'Isola s izrazomgnušanja.Ah, Mary! A zar ti nisi prodavala već zapaljene i prilično ovlaženecigarete po jedan lujdor? — reče Donna Francesca bez prestanka sesmijući.Don Filippo će na to:— Ja sam vidio nešto još bolje. Leonetto Lanza je od grofice diLucoli, ne znam za koju cijenu, dobio kubansku cigam koju je ovaprije toga držala ispod pazuha.— Fuj! — ponovo ga prekine mala barunica.— Svako milosrdno djelo je sveto — zaključi markiza. — Ja samzagrizajući voće sakupila oko dvjesta lujdora.

— A vi? — upita Andrea Sperelli gospođu Muti nevoljko seosmjehnuvši. — A vi s vašim peharom od mesa?



— Ja, dvjesta sedamdeset.Svi su se tako šalili osim markiza. Taj Ateleta je već bio star čovjek,neizlječivo gluli, uvošten, plavkast, umjetan od glave do pete. Ličio je na jedan od likova koji se mogu vidjeti po galerijama voštanih

figura. S vremena na vrijeme, i to gotovo uvijek u nezgodantrenutak, puštao bi iz sebe neku vrst suhog smiješka nalik nastruganje malog zarđalog stroja što ga je nosio u tijelu.— Jednom je čak cijena gutljaja dosegla visinu od deset lujdora.Razumijete? — doda Elena. — A na kraju mi je onaj ludi GaleazzoSecinaro ponudio novčanicu od petsto lira da obrišem ruke onjegovu plavu bradu...Konac ručka je u kući d'Ateleta uvijek bio veoma sjajan, jer se pravaraskoš jednog stola vidi tek u desertu. Sve one probrane i rijetkestvari vješto poredane u kristalnim srebrom obrubljenim tanjurimaosim jeziku godile su i pogledu. Vijenci spleteni od kamelija iIjubičica savijali su se između vitičastih kandelabara izosamnaestog stoljeća ukrašenih faunima i nimfama. A fatmi i nimfete ostali dražesni likovi arkadijske mitologije, Silvandri, Filine iRosalinde, oživljavali su svo

jom Ijupkošću sa zidnih tapeta one jasne kiterske krajolike koj"e jestvarala mašta Antoinea Watteaua. Jako erotsko uzbuđenje koj'e obTizima duhove na kraj'u gozbeukrašene ženama i cvijećem, otkrivalo se u riječima, u uspomenamana svibanjsku svečanost kada su dame živo nastojale da ssikupe štoviše novca u svojim prodavaonicama privlačeći kupce nečuvenomdrzovitošću.— Jeste li prihvatili? — upita Andrea Sperelli voj'votkinj'u.— Posvetila sam svoj'e ruke dobročinstvu — odgovori ona. —Dvadeset pet lujdora višel— AU the perfumes of Arabia not sweeten this little hand...'Smijao se ponavljajući rij'eči Lady Macbeth, ali je duboko u dušiosjećao nejasnu bol, neku neodređenu muku, koj'a je nahkovala naIjubomoru. Odjednom mu se pričinilo da na nj'oj ima neštopretjerano, tako reći kurtizansko, pri čemu se na trenutak izgubilo

ponašanje otmjene dame. Iz nekih odjeka glasa i smijeha, iz nekihpokreta, držanja, pogleda, izbijao je možda i nehotice suviše



afrodizijački čar. I suviše je lako rasipala vidno uživanje u svojojIjepoti. S vremena na vrij'eme bi na očigled sviju, možda i nehotice,izvela pokret ili izraz koji bi u krevetu uzbudio Ijubavnika. Svatko je, gledajući je, mogao ugrabiti iskru užitka, obuhvatiti je bludnim

slikama, zamišljati tajna milovanja. Ona je zaista izgledala stvorena jedino da pobuđuje Ijubav, a zrak koji je udisala uvij'ek je bioupaljen želj'ama koje je oko sebe izazivala.»Koliki su je imaU?« pomisli Andrea. »Koliko uspomena čuvanj'eno tijelo i duša?«Srce mu se nadimalo poput gorkog vala, na čijem dnu je još uvijekvrebala tiranska netrpeljivost prema svakom nepotpimomposjedovanju. I nije mogao odvratiti oči od Eleninih ruku.Iz ovih nježno bij'elih, neusporedivih ruku, savršene prozračnosti,izvezenih mrežom plavih, jedva vidljivihSvi mirisi Arabije ne opijaju kao vaša mala ruka..žilica, iz tih izdubljenih, ružičasto osjenčanih dlanova, na kojima bikakav hiromant pronašao tamne spletke, pilo je deset, petnaest,dvadeset muškaraca, jedan za drugim, po istoj cijeni. Vidio je kakose saginju glave tih nepoznatih muškaraca sišući vino. Galeazzo

Secinaro je bio njegov prijatelj: lijep i veseo gospodin, s carskombradom kao u Lucija Vera, opasan takmac.Kako su ga sve ove slike uzbudile, obuzme ga tako divlja požuda imučna nestrpljivost da je pomislio da nikada neće doći kraj tomeručku. »Još večeras moram dobiti njeno obećanje«, pomish. Dušumu je razdirao nemir čovjeka koji se boj'i videći kako mu bježi blagokoje žele dobiti mnogi takmaci. A neizlječiva i nezasitna taštinapredstavljala mu je opojnost pobj'ede. Točno je da se čovjek to višeponosi i uživa u nečem što predmet koji posjeduje izaziva višezavisti i požude kod drugih. U tome i jest čar žena s pozomice. Kadcijelo gledalište odjekuje aplauzima i gori od želja, jedino onajkojemu je upravljen pogled i smiješak osječa opojnost ponosa, kaood čaše prej"akog vina, i gubi pamet.— Ti koja si novator — govorila je Elena Muti obraćajući se DonniFranceski i perući usput ruke u mlakoj vodi iznad srebrom

obrubljene kristalne posude — morala bi ponovo uvesti običaj da sevoda za ruke daj'e u starinskom umivaoniku izvan stola. Ovaj



moderni način je ružan. Što vi mislite, Sperelli?Donna Francesca ustane, Ostali su je slijedili. Andrea se naklond iponudi ruku Eleni, a ona ga i ne osmjehnuvši se pogleda dok jepolako stavljala svoju golu ruku pod njegovu. Njene posljednje

riječi bile su vesele i lepršave. Ovaj pogled je međutim bio tolikoozbiljan i dubok da j'e mladić osjetio kako mu obuzima dušu.— Idete li — upita ga ona — idete li sutra naveče na ples ufrancusku ambasadu?— A vi? — odvrati Andrea.— Ja idem.— I ja.Nasmiješiše se kao dvoje Ijubavnika. Ona sjedajući doda:— Sjednite.Naslonjač je bio odmaknut od kamina, stajao je uz stražnji dioklavira koji su djelomično pokrivali bogati nabori nekog platna. Na jednom kraju u podignutom kljunu, brončani ždral držao je pladanjobješen na lančiou, kao na vagi, a na pladnju se nalazila neka novaknjiga i mala japanska sablja, wakizashi; korice, rukobran i balčakbili su ukrašeni srebrnim krizantemama.

Elena uze napola razrezanu knjigu, pročita naslov, zatim je odložina pladanj, koji se zanjiše. Sablja pade. Kako su se i Andrea i onaistovremeno sagnuli da je podignu, ruke su im se srele. Uspravivšise, ona počne radoznalo promatrati lijepo oružje u svojoj ruci, dok je Andrea pričao o tom novom romanu govoreći općenito o Ijubavi.— Zašto se držite tako daleko od »široke publike?« — upita ga ona.— Da niste prisegli vjemost »dvadeset petorici čitalaca?«— Da, i to zauvijek. Štoviše, moj je san »jedini primjerak« koji ćupokloniti »jednoj ženi«. U demokratskom društvu kao što je naše,prozni umjetnik ili pjesnik mora se odreći svake koristi koja nijeIjubav. Pravi čitalac nije onaj koji me kupuje, nego onaj koji me voli.Pravi čitalac je dakle naklona žena. Lovor služi jedino da privučemirtu...— A slava?— Prava slava je posmrtna, dakle slava u kojoj se ne može uživati.

Zar je važno na primjer da imam sto Čitalaca na Sardiniji, deset uEmpoliju i još pet u Orvietu? I kakav užitak mi pruža nepoznata



osoba kao slastičar Tizio ili mirisar Caio? Ja ću kao autor predpotomstvo stupiti oboružan što mogu bolje, ali kao čovjek ne želimdrugog pobjedničkog vijenca osim... vijenca od lijepih golih ruku.Pogleda Elenine do lakta otkrivene ruke, koje su bile tako savršeno

postavljene i oblikovane da su podsjećale na antikne vaze »iz rukedobrog majstora«. Takve su morale biti ruke »Palade kad je stajalaispred pastira«. Prsti su poigravali na rezbarijama oružja, dok su sjajni noktiizgledali kao produžetak divnih draguIja koji su ukrašavali prste.— Vi, ako se ne varam — reče Andrea obuhvaćajući je plamenimpogledom — morate imati tijelo Correggiove Danaje. Osjećam to,dapače i vidim, po obliku vaših rtdai.— Oh, Sperelli!— Zar po cvijetu ne zamišljate cijeli oblik stabljike? Vi ste sigumokao Akrizijeva kći koja prima oblak zlatne Mše, ali ne onaj sasvibanjske svečanosti! Poznajete li sliku iz galerije Borghese?— Poznajem.— Jesam li se prevario?— Dosta, Sperelli, molim vas.

— Zašto?Elena zašuti. Oboje je sad osjećalo da se smanjuje krug koji će ihzatvoriti i naglo baciti u zagrljaj. Ni on ni ona nisu bili svjesni tebrzine. Tek dva ili tri sata nakon što su se prvi put vidjeli već se jedno drugome predavalo u duhu. I to uzajamno predavanjeizgledalo je prirodno.Nakon kratke stanke progovori Elena ne pogledavši ga:— Veoma ste mladi. Jeste li mnogo Ijubili?On odgovori drugim pitanjem:— Vjerujete li da ima više umjetnosti i duševne otmjenosti kad se u jednoj jedinoj ženi zamisli Vječno žensko ili da čovjek jakog iotmjenog duha mora obigrati sva usta koja sretne, kao note naklaviru, dok ne stigne do divnog »ce«?— Ne znam. A vi?— Ni ja ne znam riješiti tu veliku sentimentalnu sumnju. Ali, ja sam

instioktivno preletio klavijaturu i bojim se da sam, sudeći baremprema unutrašnjem glasu, pronašao taj »ce«.



— Bojite se?— Je crains ce que j'esptre.^ ' Bojim se onoga čemu se nadam.Govorio je prirodno tim izvještačenim jezikom, ublažujući gotovo

usiljenim riječima žestinu svog osjećaja. A Elena je osjećala kako jeglas zahvaća poput mreže izvlačeći je iz života koji ju je okruživao.— Njena ekscelencija princeza di Micigliano! — najavi sluga.— Gospodin conte di Gissi!— Madame Chrysoloras!— Gospodin markiz i gospođa markiza Massa d'Albe!Saloni su se punili. Duge blistave povlake prolazile su prekopurpumoga saga. Iz dijamantima napirlitanih, perlama načičkanih icvijećem ukrašenih strukova dizala su se naga ramena. Sve kose sublistale onim divnim naslijeđenim biserima zbog kojih zaviderimskom plemstvu.— Njena ekscelencija princeza di Ferentino.— Njegova ekscelencija vojvoda di Grimiti.Već su se stvarale različite grupe, različita žarišta zlobe iuglađenosti. Najveća grupa, od samih muškaraca, stajala je uz

klavir oko vojvotkinje di Scerni koja je ustala kako bi mogla odoljetiovoj opsadi. Približi se princeza Ferentino da prijekorom pozdraviprijateljicu.— Zašto danas nisi došla k Nini Santamarta? Čekali smo te.Bila je visoka i mršava, čudnih zelenih očiju koje su izgledale dalekeu dnu tamnih podočnjaka. Imala je cmu haljinu s kosim izrezom nagrudima i leđima. U tamnoplavoj kosi sjajio se veliki polumjesec oddragulja, kao u Dijane, dok je hitrim pokretima mahala velikomlepezom od crvenog perja.— Nini će večeras posjetiti Madame Van Huffel.— Svratit ću i ja na trenutak, ali kasnije — odgovori vojvotkinjaMuti. — Vidjet ou je.— Oh, Ugenta — klikne princeza okrenuvši se Andrei — tražilasam vas da vas podsjetim na naš dogovor. Sutra je četvrtak. Dražbakardinala Immenraeta počinje sutra u podne. Dođite po mene u

jedan.— Svakako, princezo.



— Pod svaku cijenu moram kupiti onaj kristal.— Imat ćete nekoliko suparnica.— Tko su te?— Moja rođakinja.

— I tko još?— Ja — reče vojvotkinja Muti.— Ti? Vidjet ćemo.Gospoda oko njih zamoliše objašnjenje.— Natjecanje dama devetnaestog stoljeća za kristalnu vazu koja jenekoć pripadala Niccolu Niccoliju. Na vazi je izrezbaren TrojanacAnhiz kako otkapča cipelu Veneri Afroditi — svečanim glasomobjavi Andrea Sperelli. — Predstava je besplatna, sutra u jedan popodne u dvorani za javne dražbe u ulici Sistina. Natječu se:princeza di Ferentino, vojvotkinja di Scemi i markiza d'Ateleta.Svi se nasmijaše na ovu objavu. Grimiti zapita:— Jesu li dozvoljene oklade?— La cote! La cote! — počne vikati Don Fdlippo del Monteoponašajući kreštavi glas bookmakera Stubbsa.Princeza Ferentino ga svojom crvenom lepezom udari po ramenu.

Ali šala je izgledala dobra. Počeše padati oklade. Kako se iz skupinepočeo razlijegati smijeh i dosjetke, malopomalo počeše sepribližavati ostale gospođe i gospoda želeoi da sudjeluju u općojzabavi. Vijest o natjecanju brzo se raširila i počela dobivati razmjeredruštvenog događaja zaokupivši sve otmjene duhove.— Dajte mi ruku da prošećemo malo — reče Donna Elena MutiAndrei.Kad su već bili daleko od skupine u drugom salonu, Andrea jojstisne ruku i prošapće:— Hvala!Ona se oslanjala na njega zaustavljajući se ovdjeondje da odgovorina pozdrav. Izgledala je malo umorna, a bila je blijeda poput biserana njenoj ogrlici. Svi elegantni mladići su joj upućivali uobičajenekomplimente.— Ova glupost me guši — reče.

Okrenuvši se, opazi Sakumija, koji ju je šutke slijedio noseći uzapučku bijelu kameliju. Oči su mu bile



vlažne, ali nije imao hrabrosti da se približi. Ona mu uputisamilostan osmijeh.— Jadni Sakumi!— Da li ste ga tek sad opazili? — upita Andrea.

— Da.— Kad smo sjedili kraj klavira, on je iz udubine jednog prozora bezprestanka promatrao vaše ruke kako se igraju oružjem njegovedomovine, namijenjenim da razrezuje stranice jedne knjige nazapadu.— Maloprije?— Da, maloprije. Možda je mislio: »Kako bi ugodan bio harakiriovom malom sabljom ukrašenom krizantemama koje kao da suprocvjetale pod dodirom njenih prstiju!«Elena se nije nasmijala. Lice joj je obavio veo tuge, gotovo patnje.Činilo se kao da joj je neka tamna sjenka obavila oči koje su pomaločudno bile osvijetljene ispod gornjih kapaka kao od svjetla nekelampe. Kutovi usana su joj bili zahvaćeni nekim bolnim izrazom.Desnu ruku je spustila duž haljine držeći u njoj lepezu i rukavice.Više nije pružala ruku onima koji su je pozdravljali laskajući joj niti

je više ikoga slušala.— Što vam je? — upita Andrea.— Ništa. Moram posjetiti gospođu Van Huffel. Povedite me dapozdravim Francesku, a onda me otpratite do moje kočije.Zatim se vratiše u prvi salon. Luigi Gulli, mladi maestro koji je upotrazi za srećom stigao iz Kalabrije, crn i kovrčav poput Arapina, smnogo duha je izvodio Sonatu u cismolu od Ludwiga vanBeethovena. Markiza d'Ateleta, koja je bila njegova zaštitnica,stajala je uz klavir i promatrala tipke. Malopomalo ova ozbiljna iIjupka glazba privukla je sve one nemime duhove u svoj knug,poput tromog ali dubokog vrtloga.— Beethoven — izusti Elena gotovo pobožnim naglaskom,zaustavivši se i izvukavši svoju ruku iz Andreine.Stajala je tako slušajuoi pokraj jedne palme. Držeoi ispruženu lijevuruku laganim pokretima je navlačila rukavicu. U tom položaju luk

njenih leđa je izgledao vitkiji, a čitav lik izdužen skutovima haljine viši i uspravniji.



Sjena stabljike je zastirala i gotovo produliovljavala bljedilo nj'eneputi. Andrea j'u je promatrao. Cinilo mu se da se sva njena odjećastapa s njenim likom.»Bit će moja«, pomisli u zanosu budući da ga je palctična muzika

još više uzbuđivala. »Držat će me u svojim rukama, na svom srcu.«Zamisli kako se saginje i stavlja usta na njeno rame. — Je li hladnata prozirna koža nalik na najfinije mlijeko kroz koje prolazi zlatnasvj"etlost? Lagano zadrhta i zatvori oči kao da želi zadržati tajdrhtaj. Udisao je njen miris, nedokučivo zračenj"e, svježe alivrtoglavo poput mirisa mirodija. Cijelo njegovo biće je neizmj"ernožudjelo za očaravajućim stvorenjem. Želio je da je obuhvati,privuče, usiše, upij'e, da j'e posjeduje na neki nadnaravni način.Gotovo primorana neizmjernom žudnjom mladića, Elena se okrenemalo i nasmiješi mu se tako slabim, gotovo nestvamim osmijehom,da je izgledalo da nije izražen pokretom usana, već zračenj'em dušepreko usana, dok su joj oči stalno bile žalosne i kao uronjene udaljinu nekog unutrašnj'eg sna. Bile su zaista oči Noći, obavijenesjenom, kakve je možda zamišljao Vinci za jednu od svojihAlegorija nakon što j'e u Milanu vidio Lucrezij'u Crivelli.

I u trenutku ddk je trajao osmijeh, Andrea osjeti da je sam s njomusred mnoštva i srce mu se ispuni neizmjemim ponosom. Kako jeEiena izvela pokret kao da želi navući i drugu rukavicu, Andrea jetiho zamoli:— Ne, ne ovu!Elena shvati i ne navuče rukavicu.Nadao se da će joj poljubiti ruku prije no što ode. Odjednom mu uglavi iskrsne slika svibanjske svečanosti, kad su muškarci pili vinoiz njenih dlanova. I ponovo osj'eti žestoku Ijubomoru.— Idemo sad — reče ona prihvaćajući ga ispod ruke. Kad jezavršila Sonata, razgovor nanovo oživi. Sluga najavi još tri ili četiri imena, među kojima i princezu Isse, kojauđe malim nesigumim korakom, evropskiobučena, smiješeći se, okrugla lica, sjajna i sitna kao kakva figuricaod bjelokosti. Dvorana se radoznalo uzgibala.

— Zbogom, Francesca — reče Elena opraštajući se s markizomd'Ateleta. — Vidjet ćemo se sutra.



— Tako rano?— Van Huffelovi me očekuju. Obećala sam da ću doći.— Šteta! Upravo sad pjeva Mary Dyce.— Zbogom. Onda, sutra.

— Uzmi ovo i zbogom! Otpratite je, dragi rođače. Markiza joj dadekiticu dvostrukih Ijubičica, a onda se okrene i Ijubazno pođe ususret piincezi Isse. Visoka i poput vatre ustalasana, obučena ucrvenu haljinu, Mairy Dyce poče pjevati.— Tako sam umoma! — prošapće Elena oslanjajući se na Andreu.— Zamolite, molim vas, da vam daju moje ikrzno.Sluga pruži krzno i on ga uzme. Pomažući Eleni da ga obuče,dodirne prstima njeno rame i osjeti kako je zadrhtala. Cijelopredsoblje je bilo puno slugu u različitim livrejama koji su seklanjali. Sopran Mary Dyce je izgovarao riječi SchumannoveRomanse: »Ich kann's nicht fassen, nicht glauben...«'Izlazili su bez riječi. Sluga je već bio sišao da dozove kočiju. Ispredzvučnog predvorja odjekivao je konjski topot. Na svakoj stepeniciAndrea je osjećao laki pritisak Elenine ruke koja se malkoprepustila, poluzatvorenih očiju, uzdignute i pomalo unatrag

zabačene glave.— Kad ste se uspinjali, pratilo vas je moje nepoznato divljemje, asad kad silazite prati vas moja Ijubav — nježno, gotovo pokornimglasom izusti Andrea, oklijevajući iza svake od posljednje tri riječi.Ona ne odgovori, ali prinese usnama kiticu Ijubičica i udahnenjihov miris. Pri tome joj široki rukav ogrtača sklizne preko lakta.Pogled na živo meso koje je izronilo iz krzna poput buketa bijelihruža iz snijega' Ne mogu shvatiti, ne mogu vjerovati.. još više raspali mladiću neobično snažnu žudnju, koju izazivaženska nagost kad je slabo skrivena gustim i teškim ruhom. Usne sumu lako podrhtavale i on jedva suspregne požudne rij'eči.Kočija j"e međutim već bila spremna na dnu stepenica, a sluga jestajao pOkraj vrata.— Palača Van Huffel! — naredi vojvotkinja dok joj je Andrea

pomagao da uđe.Sluga se nakloni, ostavi vrata i krene na svoje mjesto. Konji snažno



povuikoše podižući iskre.— Čuvajte se! — vikne Elena držeći mladićevu ruku, dok su joj očii dragulji svjetlucali u mraku.»Biti s njom, tu, u mraku, i ustima tražiti njen vrat u rairisnom

krznu!« Htio je da kaže: »Povedite me sa sobom!«— Pazite! — ponovi Elena.On joj poljubi ruku kao da j'e na koži htio ostaviti 'Otisak svojestrasti. Onda zatvori vrata. Kočija naglo krene tutnjeći cijelimpredvorjem i iziđe na forum.IIITako je počela avantura Andree Sperellij'a s Donnom Eledom Muti.Sutradan je dvorana za dražbe u uliici Sistina bila puna elegantnogsvijeta koji je došao da prisustvuj'e najavljenoj' borbi.Padala j'e jaka kiša. U vlažne i niske sobe prodiralo je sivo svj'etlo.Duž zidova bili su razmj'ešteni dijelovi rezbarenog drvenognamještaja, nekoliko velikih triptiha i diptiha toskanske škole iz XIVstoljeća. Četiri flamanska goblena koja su predstavljala Priču oNarcisu visila su sve do poda. Dva duga stalka bila su punatoskanskih majolika. Raširene po stolovima ili prebačene preko

stolica staj'ale su crkvene tkanine, rijetke dragocjene starine,predmeti od slonove kosti, emajl, stakla, nakiti, medaljoni, novac,molitvenici, stari minijaturama ukrašeni ruikopisi. Radovi od srebrabili su sakupIjeni u vitrini koja se nalazila iza klupe vještaka. Čudan miris je ispunjavao zrak, miris vlažnog mjesta i starinskihpredmeta.Ulazeći u dvoranu u društvu princeze Ferentino, Andrea Sperellipotajno zadrhta. Pomisli: »Da li je već stigla?« i njegove oči jenestrpljivo potražiše.Ona je zaista već bila stigla. Sjedila je na klupi između cavaheraDavile i Don FiUppa del Monte. Na rub klupe je 0dložila rukavice imuf od vidre iz kojeg je provirivala kitica Ijubičica. Među prstima jedržala srebrnu pločicu što se pripisivala Caradossu Foppi. Veomapažljivo ju je promatrala. Predmeti su prelazih iz ruke u niku dužoijele klupe. Vještak ih je glasnohvaiio. Oni koji su stajali iza stoHca

saginjali su se da ih vide. Napokon otpoče drćižba. Brojke su sebrzo izmjenjivale. Vještak je svaki čas izvikivao:



— Nitko više? Nitko više?Poneki Ijubitelj bi potaknut uzvikom, pogledavši protivnike,dobacio još veću brojku. Dražbovalac bi uzdignutim čekićempovikao:

— Prvi put! Drugi put! Treći put!Tada bi udario po stolu. Predmet bi pripao posljednjem nudiocu.Unaokolo bi se začuo žamor, a natjecanje bi se zatim ponovorasplamsalo.Cavaliere Davila, napuijski plemić, bio je golem čovjek gotovoženskog držanja, slavni sakupljač i poznavalac majolika, koji jeiznosio svoje mišljenje o svakom. važnijem predmetu. Ovakardinalska dražba imala je tri zaista »izvanredne« stvari: Priču oNarcisu, kristalnu vazu i šljem od srebra, djelo Antonija delPollajuola, koji je firentinska Signoria poklonila grofu d'Urbino1472. kao dar za njegove zasluge u vrijeme osvajanja Volterre.— Evo princeze! — reče Don Filippo del Monte Eleni Muti.Elena ustane da pozdravi prijateljicu.— Zar već na megdanu! — klikne princeza Ferentino..— Da.

— A Francesca?— Još nije stigla.Tada se približi četiripet elegantnih posjetilaca: vojvoda di Grimiti,Ludovico Barbarisi, Roberto Casteldieri, Giannetto Rutolo.Pridolazili su i drugi. Pljusak je bio toliko jak da je nadjačavaorij'eči.Donna Elena pruži Sperellij'u ruku kao i svakom drugom. On osjetikao da ga taj stisak udaljuje od nje. Elena mu je izgledala hladna iozbiljna. U tren oka su se srušile i sledile sve njegove sanje. Sjećanjana prošlu večer potamnješe, nade se ugasiše. Što joj je bilo? Nije toviše bila ona ista žena. Na sebi je imala dugu tuniku od vidre, a naglavi nekakav šeširić također od vidre. Izraz lica bio joj j'e opor,gotovo prezriv.— Do vaze ima još dugo vremena — reče ona princezi i ponovosj'edne.

Svaki predmet je prolazio kroz njene ruke. Najviše ju je privukao jedan od kalcedona izrađen Kentaur, veoma lijepo djelo, koj'i je



možda potj'ecao iz raspršenog muzej'a Lorenza il Magnifica.Ponudu je izgovarala tiho, i ne podižući oči na dražbovaoca.Suparnici napokon odustadoše od nadmetanja i ona jeftino dobijekamen.

— Izvrstan dobitak — reče Andrea Sperelli koji je stajao iza njenestolice.Elena nije mogla sakriti blagi drhtaj. Uzela je kalcedon, podiglaruku u visinu ramena i ne okrenuvši se pružila mu kamen da gapogleda. Uistinu, jako lij'ep predmet.— Mogao bi biti Kentaur što ga je Donatello kopirao — dodaAndrea.U njegovoj' se duši s divljenjem lijepom predmetu poj'avi i divljenjeprema plemenitom ukusu dame koja ga je sad posjedovala. »Ona je,dakle, u svemu izabrana«, pomisli. »Kakve sve užitke ona možepružiti rafiniranom Ij'ubavniku!« Počela je rasti u njegovoj" mašti,ali rastući, izmicala mu j'e. Velika sigurnost koj'u j'e osjećao prošlevečeri pretvarala se u neku vrst malodušnosti. Ponovo suusfcrsavale prvotne sumnje. Suviše je sanjao tokom noći, otvorenihočiju, uživaj'ući u beskraj'noj sreći, dok ga je uspomena na jedan

njen pokret, osmijeh, izraz lica, nabor haljine, zahvaćala i zaplitalapoput mreže. Sad se međutim, u dodiru sa stvarnošću, rušio sav tajsvijet mašte. U Eleninim očima nije opazio nikakav posebnipozdrav o kojem je toHko sanjao. Nikakvim znakom nije gaodijelila od ostalih. »Zašto?« Osjećao se ponižen. Ljutio se na sav tajdosadni svijet oko sebe, Ijutio se na stvari koje su privlačile njenupažnju. Ljutio se na Don Filippa del Monte koji se s vremena navrijeme naginjao nad njeno rame došaptavajući joj možda nekuzlobnu primjedbu. Konačno je stigla i Ateleta. Vesela kao i uvijek.Njen smijeh, koji se razlijegao između gospode koja su jeokruživala, prisili Don Filippa da se naglo okrene:— Trojstvo je na okupu! — reče i ustane.Andrea odmah sjedne na stolicu pokraj Elene Muti. Kako mu je donosnica dopro nježni miris Ijubičica, prošapće:— Nisu one sinoćnje.

— Ne — hladno odvrati Elena.U njenoj hirovitoj i poput vala Ijupkoj prevrtljivosti stalno je visila



prijetnja neočekivane hladnoće. Bila je podložna nenadanimstrogostima. Ne shvaćajući je, Andrea zašuti.— Nitko više? Nitko više? — izvikivao je dražbovalac.Brojke su se penjale. Oko šljema Antonija del Follajuola razvila se

oštra borba. U okršaj je ušao i cavaliere Davila. Izgledao je da seatmosfera malopomalo zagrijava i da je želja za ovim lijepim irijetkim predmetima obuzela sve duhove. Širila se poput zaraze. Tegodine je u Rimu strast prema ukrasnim sitnicama i starudijamadosegla vrhunac. Svi saloni plemića i otmjenih građana bili supretrpani »kuriozitetima«. Sve dame su krojile jastučiće zanaslonjače od misnog ruha ili pluvijala, dok su ruže stavljale uumbrijske apotekarske posude ili u pehare od kalcedona. Mjesta za javna nadmetanja bila su omiljela sastajališta, a same dražbe veomačeste. Dame su na popodnevni čaj, po elegantnom običaju, dolaziles riječima: »Stižem s dražbe slikara Camposa. Koliko svijeta!Prekrasni arapskošpanjolskitanjuri! Uzela sam jedan nakit Marije Leczynske. Evo ga!«— Nitko više?Brojke su se penjale, a oko klupe su se skupljali Ijubitelji starina.

Elegantni svijet pravio je dosjetke između giottovskih Rođenja iNavještenja. Gospođe su u zadah plijesni i starine unosile miriskrzna, osobito miris Ijubičica, jer se prema dražesnoj modi usvakom mufu morao nalaziti jedan stručak. Zbog prisutnosti tolikihosoba, zrakom se, kao u nekoj vjemicima prenatrpanoj vlažnojkapeli, širila ugodna toplina. Vani je i dalje pljuštala kiša, i bUo jesve tamnije. Upališe se plinske svjetiljke i započe boj dvije različitesvjetlosti.— Prvi put! Drugi put! Treći put!Udarac čekića dosudi firentinski šljem lordu HumphreyjuHeathfieldu. Ponovo počne divljenje malim predmetima koji su dužklupe kružili iz ruke u ruku. Elena ih je uzimala pažljivo,ogledavala ih je i bez riječi stavljala pred Andreu. Emajl, slonovakost, satovi iz osamnaestog stoljeoa, milanski zlatarski nakit izvremena Ludovica il Mora, molitvenici ispisani zlatnim slovima na

plavo obojenom pergamentu. Činilo se da te skupocjene stvaridobivaju cijenu ispod vojvodskih prstiju. Male ruke bi ponekad



lako zadrhtale u dodiru sa željenim predmetom. Andrea je pažljivopromatrao, pretvarajući u svojoj mašti u milovanje svaki pokret tihruku. »Zašto je Elena stavljala svaki predmet na stol umjesto da gapruži njemu?«

On ispruži ruku i preteče Elenin pokret. Od tada su slonova kost,emajli i nakiti prelazili iz ruku Ijubljene u ruke Ijubavnika donosećimu neizrecivu radost. Činilo se kao da je u njih prešao djelić onežene, kao što u željezo prelazi dio magnetske snage. To je doista biomagnetski osjećaj radosti, jedan od onih žestokih i dubokih osjećajakoji se doživljavaju gotovo jedino na početku Ijubavi i koji kao. danemaju ni fizičkog ni duhovnog centra po ugledu na druge, većstoje u nekom drugom neutralnom elementu od našeg bića, unekom gotovo posrednom elementu, nepoznate prirode, jednostavnijem od duha, finijem od oblika, gdje se strastzavlači kao u sklonište i odakle isijava svoj"e zrake ka» iz nekogžarišta.»Užitak kakav još nikad nisam okiisio«, još jednom pomisli AndreaSperelli.Obuzimala ga je lagana obamrlost te je malopomalO' gubio svijest o

prošlom vremenu.— Preporučujem vam ovaj sat — reče mu Elena pogledom kojemuu prvi mah nije shvatio značenje.Bila je to mala mrtvačka glava od slonove kosti izrađena sizvanrednom snagom anatomske imitacije. U svakoj vilici se nalaziored dragulja, dok su u očnim šupljinama blistala dva rubina. Načelu su bile urezane riječi: RUIT HORA,i a na potiljku: TIBI,HIPPOLVTA. Lubanj'a se otvarala poput kutije, premda je rez biogotovo nevidljiv. Unutarnje otkucavanje mehanizma davalo je tojglavici neizrecivi privid života. Taj mrtvački nakit koji je tajanstveniumjetnik poklonio svojoj drago'j sigurno je morao označavatitrenutke opoj"nosti i svojim simbolom opominjati duše Ijubavnika.U stvari, Užitak nije mogao poželjeti neobionijeg i uzbudljivij'egmjerioca vremena. Andrea pomisli: »Preporučuje li mi ga za nas?« Ina tu pomisao iz nesigurnosti ponovo nejasno iskrsnuše sve nade. S

velikim oduševljenjem se upustio u borbu. Još su se natjecala dvatriuporna takmaca među kojima i Giannetto Rutolo, koj'ega je, budući



da mu je Ijubavnica bila Donna Ippolita Albonico, privlačio natpisTIBI, HIPPOLYTA.Uskoro su na poprištu ostali samo Rutolo i Sperelli. Brajke suprelazile stvamu vrijednost predmeta pa su se vještaci osmjehivali.

Odj'ednom, nadvladan tvrdoglavošću protivnika, Giaimetto Rutolozašuti.— Nitko više? Nitko više?Pomalo blijed Ijubavnik Donne Ippolite izreče poslj'ednju brojku.Sperelli poveća. Na trenutak zavlada tišina. Dražbovalac pogledasupamike, a onda, ne prestajući da ih promatra, lagano podignečekić.— Prvi put! Drugi put! Treći put!Prolazi vrijeme.Mrtvačka glava pripade grofu D'Ugenta. Dvoranom se razliježešapat. Kroz prozor probije zraka svjetla i ozari zlatne dubinetriptiha, oživi tužno čelo jedne sienske madone 1 sivi, metalnimpločicama prekriveni šeširić princeze di Ferentino.— Kad će pladanj? — nestrpljivo upita princeza. Prijateljipogledaše u kataloge. Više nije bilo nade da

će djelo čudnog firentinskog humanista još danas đoći na red.Prodaja je zbog velike konkurencije sporo napredovala. Preostao je još velik broj malih predmeta, kao drago kamenje, novac, medalje.Knez Stroganov i neki antikvari natjecali su se za svaki komadić.Svi gledaoci su bili razočarani. Vojvotkinja di Scemi ustane unamjeri da ode.— Zbogom, Sperelli — reče. — Možda se večeras vidimo.— Zašto ste refcli »možda«?— Ne osjećam se dobro.— Što vam je?I ne odgovorivši, ona se okrene i pozdravi ostale. Ali i drugi sepovedoše za njenim primierom. Zajedno su izlazili. Mlada gospodapočeše praviti šale na račun neuspjele predstave, markiza d'Ateletase smijala, ali princeza di Ferentino je izgledala loše volje. Slugekoje su čekale u hodniku pozvaše kočije, kao ispred kazališta ili

koncertne dvorane.— Ne ideš k Miani? — upita d'Ateleta Elenu.



— Ne. Idem kući.I ona pričeka na rubu pločnika da se približi njezina kočija. Kiša jepolako prestajala padati. Između širokih bijelih oblaka iskrsavali sukomadi plavetnila. Snop sunčevih zraka obasjavao je pločnik. A

gospođa, obavijena tim svjetlom što je prelazilo iz plavog uružičasto, u veličanstvenom ogrtaču koji se spuštao u nekolikoravnih i gotovo simetričnih nabora, izgledala je zaista prekrasno.Kad je ugledao unutrašnjost kočije obložene atlasom poputbudoara, u kojoj se svjetlucala srebrna posuda puna tople vode kojaće grijati male vojvotkinjine noge, u Andreinoj duši iskrsne isti sankao i prsšle večeri. »Biti tu, s njom, u toj kitimnosti.u toplini koju stvara nj'en dah, u mirisu uvelih Ijubičica, j'edvazapažajući ulice pune blata kroz zamagljena stakla, isive kuće,mračne Ijude!«I ne osmjehnuvši se, ona lagano kimne glavom na vratima, a kočij'akrene prema palači Barberini ispunjajuoi mu dušu neopisivomtugom i nejasnom malodušnošću. — Rekla je »možda«. Mogla jedakle i ne doći u palaču Farnese. I onda?Ta sumnja ga počne kopkati. Nije mogao podnijeti pomisao da je

neće vidjeti. Već su mu postali teški svi trenuci koj'e je provodiodaleko od nje. Pitao je samog sebe: »Zar je već toliko volim?« činilose da mu je duh zatvoren u nekom krugu u koj'em su se vrtoglavokomešali svi snovi koji su ga zaOkupljali u prisutnosti te žene.Odjednom bi u njegovu sjećanju neobično jasno izranjala neka njenariječ, boja glasa, držanje, pOkret očij'u, oblik nasIonj"ača na kojem j'e sjedila, finale Beethovenove sonate, pjevanje Mary Dyce, slugakoji je stajao uz vrata kočije, bilo kakva sitnica, događaj,zatamnjujući živošću svoje slike stvari trenutačnog postojanja inamećuoi im se. U duhu je razgovarao s nj'om. U duhu joj je pričaosve ono što će j'oj kasnije u stvarnosti reći. Unaprij'ed j'e doživljavaoprizore, događaje, prilike, sav razvoj Ij"ubavi pod utjecajem svoj'ežudnje. — Na koji će mu se način prvi put predati?Dok je silazio stepenicama palače Zuccari da bi se vratio u svoj'stan, glavom mu preleti misao. — Ona će sigurno tamo doći. Via

Sistina, via Gregoriana, piazza Trinita de'Monti, naročito u ovovrijeme, bili su gotovo pusti. U kući su stanovali samo stranci. Bez



bojazni bi dakle mogla dooi. Ali kako da je privuče? — Bio je tolikonestrpljiv da bi najradije rekao: »Sutra će doći!«»Slobodna je«, pomisli. »Ne zadržava je budnost muža. Nitko je nemože pozvati na red zbog odsutnosti, pa čak duge i neobične.

Gospodarica j'e svakog svog čina, uvijek.« U duhu odmah ugledacijele dane i noći ispunjene nasladom. Baci pogled po toploj,dubokoj' 1 taj'novitoj' sobi i zbog nje mu se svidi svaka rafinirana,umj'etničkim rukama stvorena raskoš. Taj zrak je čekaonjen dah, ti sagovi su tražili da ih dotakne njena noga, ti jastuci suželjeli dodir njenog tijela.»Ona će zavoljeti moj dom«, pomisli. »Voljet će stvari koje javolim.« Ta pomisao ispuni ga neiskazanom nježnošću te mu sepričini da novi duh, svjestan predstojeće radosti, već treperi podvisokim stropovima.Zatraži od sluge čaj i sjedne ispred kamina da bi boIje mogaouživati u vizijama svojih nada. Zatim izvuče iz kutije maluizrezbarenu glavu i počne je pažljivo promatrati. Pri svjetlu vatre,na žućkastoj slonovoj kosti blistali su sitni dijamantni zubi, dok sudva rubina osvjetljavala tamu očnih šupljina. Ispod polirane lubanje

bez prestanka je otkucavalo vrijeme. — RUIT HORA. Kojem je toumjetniku moglo pasti na pamet da svojoj Ippoliti pokloni takouzvišenu i smionu ideju o smrti u vijeku u kojem su majstori emajlaukrašavali nježnim pastirskim idilama male satove namijenjene daIjubavnicima označe vrijeme sastanka po Watteauovkn parkovima?Skulptura je odavala vještu i snažnu ruku, gospodaricu vlastitogstila. U svemu je bila dostojna jednog poput Verrochija prodornogkvatročentista.»Preporučujem vam ovaj sat.« Andrea se malo nasmije sjećajući seEleninih riječi koje je tako čudno izgovorila nakon one hladnešutnje. — Nema sumnje da je izgovarajući to mislila na Ijubav:sigurno je pomišljala na skorašnje Ijubavne sastanke. Ali zašto jeonda ponovo postala nepristupačna? Zašto se više nije osvrtala nanjega? Što joj je bilo? — Andrea se prepusti istraživanju. Međutim,topao zrak, mekani naslonjač, diskretno svjetlo, pucketanje vatre,

miris čaja, svi ti ugodni osjećaji vratiše njegov duh omiljenimsanjama. Lutao je bez cilja kao po začaranom labirintu. Misao mu je



ponekad dobivala snagu opijuma: mogla ga je opiti.— Slobodan sain podsjetiti gospodina grofa da ga u sedam očekujuu palači Doria — tiho reče sluga čija je dužnost bila da podsjeća. —Sve je spremno.

Krenuo je da se obuče u osmorokutnu sobu koja je doista bilanajelegantnija i najudobnija svlačionica što je može poželjeti jedanmoderan i mlad gospodin. Prioblačenju je veoma pazio na svoj izgled. Na velikom rimskomsarkofagu, koji je veoma ukusno bio prepravIjen u stol za oblačenje,nalazile su se maramice od batista, rukavice za ples, novčanici,tabakere, bočice s miomirisima i petšest svježih gardenija u malimvazama od plavog porculana. Odabere rubac s bijelimmonogramom i kane na nj dvijetri kapi pao rosa. Nije uzeo ni jednugardeniju, jer ih je moralo biti na stolu u palači Doria. Ruskimcigaretama napuni prekrasnu zlatnu tabakeru čiji je mehanižam zaotvaranje bio ukrašen safirom i koja je, da bi bolje prilegla uz bedrou džepu hlača, bila malo zaobljena. Zatim iziđe.U palači Doria, vojvotkinja Angelieri, kad se pričalo o nedavnomporođaju Laure Miano, natukne:

— Čini se da Laura Miano i Elena Muti više ne razgovaraju.— Možda zbog Giorgia? — primijeti jedna dama smijući se.— Tako kažu. Bit će da je to započelo ovog Ijeta u Luzernu...— Ali Laura nije bila u Luzernu.— Baš zato. Bio je njen muž ...— Mislim da je to zloba i ništa više — upadne firentinska groficaDonna Bianca Dolcebuono. — Giorgio je sad u Parizu.Andrea je sve čuo, iako ga je s desne strane bez prestankazaokupljala glagoljiva grofica Starnina. Riječi grofice Dolcebuononisu bile dovoljne da ublaže oštru bol koju je osjetio. Zaželio je dasazna sve, do kraja. Ali vojvotkinja Angelieri nije htjela nastaviti parazgovor skrene na pobjede slavnih ruža iz Ville Pamphily.»Tko je taj Giorgio? Možda posljednji Elenin Ijubavnik? Ona je dioIjeta provela u Luzernu. Dolazila je iz Pariza. Odlazeći s dražbeodbila je da pođe u Mianinu kuću.« Sve je u Andrei govorilo protiv

nje. Obuzela ga je neobuzdana želja da je ponovo vidi, da razgovaras njom. Poziv u palaču Farnese glasio je za deset sati. U devet i po je



već bio tamo i čekao.Dugo je čekao. Dvorane su se brzo punile. Započeo je i ples. Udvorani Annibala Carraccija rimske polubožicesu se natjecale u Ijepoti s Arijadnama, Galateama, Aurorama i

Dijanama sa fresaka. Parovi su vrteći se širili miomiris. Dame urukavicama stiskale su ramena svojih kavalira. Glave pune draguljasaginjale su se i podizale. Poluotvorene usne sjajile su poputpurpura, dok su se gola ramena bjelasala zaogrnuta vlažnim velom,a neke grudi kao da su htjele izletjeti iz struka pod snagom žudnje.— Ne plešete, Sperelli? — upita Gabriella Barbarisi, djevojkasmeđa kao oUva speciosa prolazeći ispod ruke s nekim plesačem, imašući lepezom. U rupici blizu usta koja bi se pojavila kad sesmiješila imala j'e j'edan madež.— Da, ali kasnije — odgovori Andrea. — Kasnije. Nije se brinuo opredstavljanjima i pozdravima, samo je osj'ećao kako raste njegov nemir u bezizglednom očekivanju.Bez cilja je lutao iz dvorane u dvoranu. Ono »možda« ispunjalo ga je strahom da Elena neće doći. — Ako zaista ne dođe? Kad ću jeopet vidjeti? — Prođe Donna Bianca Dolcebuono i on joj se, ne

znajući zašto, pridruži obasipaj'ući je Ij'ubaznim riječima i osjećajućigotovo malo olakšanje u njenom društvu. Htio joj je govoriti oEleni, pitati je, uvjeriti se. Orkestar zasvira jednu laganu mazurku ifirentinska grofica zapleše sa svoj"im kavalirom.Nakon toga, Andrea se pridruži grupi mlade gospode koj"a senalazila uz jedna vrata. Bili su tu Ludovico Barbarisi, vojvoda diBeffi, Filippo del Gallo, Gino Bomminaco. Promatraii su kako separovi vrte i prilično jetko ih ogovaredi. Barbarisi je pričao da jeplešuoi valcer s groficom di Lucoli vidio sve obline njenih grudi.Bomminaco upita:— Kako?— Kušaj. Dovoljno je da spustiš oči u corsage. Uvjeravam te da setrud isplati.— Jeste li opazili pazuha Madame OhrysoIoras? Pogledajte!Vojvoda di Beffi pokaže plesačicu na čijem je kao mramor bijelom

čelu gorio riđi plamen kao u kakveLijepa maslina.



svećenice sa slike slikara AlmaTademe. Haljina joj je oko ramenabila pričvršćena običnom vrpcom, dok su ispod pazuha virila dvaobilna riđa čuperka.Bomminaco počne pričati o posebnom mirisu koji imaju crvenokose

žene.— Ti ga dobro poznaješ — zlobno primijeti Barbarisi.— Zašto?— MicigHano ...Mladiću je očito laskalo što čuje ime jedne svoje Ijubavnice. Nijeprigovorio, nego se nasmijao, a onda se obratio Sperelliju:— Sto ti je večeras? Maločas te tražila tvoja rođakinja. Sad pleše smojim bratom. Evo je.— Gledajte! — vikne Filippo del Gallo. — Albonico se vratila. Plešes Giannettom.— Prije sedam dana vratila se i Elena Muti — doda Ludovico. —Divno stvorenje!— Je li ovdje?— Još j'e nisam vidio.Andrei zadrhta srce u strahu da neki od ovih pakosnih j'ezika i

protiv nje ne izvali neku zlobnu primjedbu. Ali prijatelj'e pometeprinceza Isse koj'a prođe ispod ruke s danskim ministrom. Ipakosj'eti kako ga muči strašna radoznalost. Ponovo j'e htio navestirazgovor na ime drage, ne bi 11 nešto doznao, ne bi 11 nešto otkrio,all se ne usudi. Mazurka je završavala i grupa se raziđe. »Ne dolazi!Ona ne dolazi!« Unutrašnj'i nemir je rastao tako naglo da je zaželioda napustl dvoranu, ne mogavši podnijeti dodir ovih Ijudi.Okrenuvšl se, na ulazu galerij"e opazl vojvotkinju di Scemi upratnj"i francuskog ambasadora. U j'ednom trenutku pogledi su Imse sreli, činilo ise ika© da su se pomiješali, proželi, upili. Oboje suosjetili da traže jedno drugo. On nj'u, a ona nj'ega. Oboje su u Ističas osj'etili kako im u dušu ulazi mir usred ove buke i kako se naneki način otvara bezdan u koj'em nestaje čitav ovaj svijet podsnagom j'edne j'edine misli.Ulazila je u galeriju Caraccia, gdje nij'e bila takva gužva. Za nj'om se

po podu poput teškog vala vukla povlaka od bijelog brokata. Tako bijela i jednostavna okretala je glavu



odgovaraj'ući na mnogobroj'ne pozdrave, odajući umoran izgled,osmjehuj'ući se s vidljivim naporom koji joj je nabirao kutove usanadOk su j'oj oči ispod bijelog čela izgledale još veće. Ne samo čeloveć i sve crte lica bile su krajnj'e blijede odajući gotovo psihičku

malaksalost. To više nije bila ona žena koj'a je sjedila za stolommarkize d'Ateleta, koja se natj"ecala u dvorani za dražbe, koja je natrenutak bila tako uspravna na pločniku ulice Sistina. Nj'ena j"eIjepota imala izraz najviše idealnosti, koja j'e još više sjala okruženadrugim damama čija su lica bila užarena od plesa i koj'e 'su bilepreviše uzbuđene, žive i pomalo grčevite. Neki su muškarci,gledaj"ući je, postali zamišljeni. Zbunjivala je i naj'tuplje inajbudalastij'e duhove, unoseći u njih nemir i neodređenu čežnju.Onaj čije je srce bilo slobodno dubokim drhtajem je zamišljao njenuIjubav. Onaj koji je imao Ijubavnicu osjećao je nejasno žaljenj'esanjajući o nepoznatim opoj'nostima nezadovoljenog srca. Onaj koji je u sebi nosio ranu Ijubomore ili prij"evare koju mu j'e druga ženazadala sigumo je osjećao da bi mogao ozdraviti.Tako se kretala između naklona, dok su j'e muškarci gutalipogledima. Na kraju galerij'e pridružila se skupini dama koje su

živahno razgovarale mašući lepezama ispod slike Perzeja iskamenjenog Fineja. Bile su to prinćeza Ferentino, Massa d'Albe,markiza DaddiTosinghi i grofica Dolcebuono.— Zašto tako kasno — upita je grofica.— Oklij'evala sam da dođem jer se ne osj'ećam dobro.— Da zaista, blijeda si.— Mislim da ću opet dobiti neuralgiju lica fcao i prošle godine.— Bože sačuvaj!— Gledaj, Elena, Madame Boissiere — reče Giovanella Daddisvojim čudno promuklim glasom. — Zar ne liči na devupreobučenu u kardinala sa žutom vlasulj'om.— Mademoiselle Vanloo će večeras izgubiti glavu zbog tvogrođaka — reče Massa d'Albe ugledavši Sofiju Vanloo kako prolazipod ruku s Ludovicom Barbarisi jem. — Malo prije sam j'e čula kako nakon jedne polke moli:

»Ludovico, ne faites pas ga en đansant; je frissonne toute...« Dame se, mašući lepezama, u koru nasmijaše. Iz pokrajnih dvorana



dopirali su prvi tonovi mađarskog valcera. Pojaviše se plesači.Andrea je konačno mogao ponuditi ruku Eleni i izvući je iz društva.— Očekujući vas mislio sam da ću umrijeti! Da niste došli, Elena,svuda bih vas tražio. Kad sam vidio da ulazite, jedva sam se

suzdržao da ne viknem. Ovo je druga večer da vas vidim, ali mi sečini da vas volim ne znam već koliko dugo. Jedina i neprestana,misao na vas sada je život moga života ...Ove Ij'ubavne rij"eči je izgovorio pokorno i ne gledajući je, buljećiravno preda se, a ona ga je slušala na isti način, bez osj'ećaja na licu,koje je bilo kao od mramora. U galeriji se zadržao mali brojuzvanika. Duž zidova, između poprsja Cezara, neprozirni kristalisvjetiljaka u obliku Ijiljana rasipali su jednoliku i ne baš jakusvjetlost. Velike zelene i rascvjetale stabljike ostavljale su dojamraskošnog staklenika. Ispod udubIjenih i zvučnih svodova toplimzrakom širili su se valovi muzike prelazeći preko sve te mitologijepoput vjetra kroz bujni vrt.— Floćete li me Ijubiti? — upita mladić. — Recite mi da ćete meIjubiti!Ona polako odgovori:

— Samo radi vas došla sam ovamo.— Recite mi da ćete me Ij'ubiti — ponovi mladić osj'ećaj'ući kakomu je sva krv navrla u srce poput bujice radosti.Ona odgovori:— Možda.Zatim ga pogleda istim pogledom koji mu se prošle večeri učiniopoput božanskog obećanja, onim neizrecivim pogledom koji j'etijelu davao gotovo isti osjećaj što ga daje Ijubavni dodir ruke. Ondaoboje zašutješe. Slušali su razvoj" plesne glazbe koj"a bi s vremenana vrijeme prelazila u gotovo nečuj"ni šum da bi odmah zatimbuknula poput nenadanog vihora.— Hoćete li plesati? — upita Andrea zadrhtavši od pomisli da će jedržati u naručju.Ona je malo oklijevala, a onda reče:— Ne, neću.

Vidj'evši da u galeriju ulaze vojvotkinja Bugnara, njena tetka pomajci, i kneginja Alberoni s francuskim ambasadorom, doda:



— Sada budite razboriti i pustite me.Pruži mu ruku te skladnim i laganim korakom krene premadamama. Duga bijela povlaka davala je njenoj osobi veličanstvenuIjupkost, jer j'e širina i težina brokata bila u opreci s vitkošću njenog

struka. Andrea je, prateći j'e pogledom, ponavIj"ao u sebi njeneriječi: »Samo radi vas došla sam ovamo.« — Ona je za njega bilatako lijepa, samo za njega! Odjednom iz njegova srca nestaneostatak gorčine koju su bile ulile riječi vojvotkinj'e Angelieri.Orkestar je snažno zasvirao novi ples. I on nikad nije zaboravio tezvukove, iznenadni nemir, njeno ponašanj'e, sjaj povlake što se zanjom vukla, ni najmanji nabor, ni najmanju sj'enku, ni jednu jedinusitnicu tog najuzvišenijeg trenutka.IVOdmah zatim Elena je gotovo kriomice napustila palaču Farnese nepozdravivši se s Andreom ni s bilo kim drugim. Ostala je dakle naplesu nepunih pola sata. Ljubavnik ju je dugo tražio po svimdvoranama, ali uzalud.Sutradan ujutro poslao je slugu u palaču Barberini da se raspitakako joj j'e i je li bolesna. Naveče j'e sam otišao nadaj'ući se da će biti

primlj"en, ali mu j"edna sobarica reče da je gospođa veoma bolesnai da nikoga ne može primiti. U subotu oko pet po podne ponovo jenavratio u nadi da će ga ipak pustiti.Pješice j'e krenuo iz palače Zuocari. Sumrak je bio Ijubičasto plav,pomalo taman, i Rim j"e malopomalo obavij"ao veo noći. Već su bileupaljene svjetiljke oko fontane na piazzi Barberini, plamenovi subili blijedikao na voštanicama oko odra, a Triton, možda zbog popravljanja iličišćenja, nij'e bacao vodu. Nizbrdicom su prolazile kočije koje suvukla do tri konj"a i gomile radnika koji su se vraćali s novihgradilišta. Neki su, uhvativši se pod ruku, teturali pjevajući u savglas neku prostačku pjesmu.Zaustavio se puštajući ih da prođu. Zapamtio j"e tričetiri gruba,crvenkasta lika. Opazio je da jedan kočijaš ima povezanu ruku i da j"e zavoj isprskan krvlj'u. Jedan drugi je klečao na kolicima, upalih

očiju, blijeda lica, usnica zgrčenih kao u otrovana čovjeka. Rij"ečipj'esme su se miješale s promuklim poklicima, udarcima bičeva,



škripanjem kotača, zveckanjem zvonaca, psovkama, kletvama,hripavim smijehom.Njegova tuga se poveća. Nalazio se u čudnom duševnomraspoloženju. Osjetljivost njegovih živaca bila je tako jaka da mu se i

naj'manj'i dodir s vanjskim stvarima činio poput duboke rane. Dokga je mučila i čitavo biće mu obuzimala jedna fiksna ideja, to biće jebilo izloženo svim udarcima života što ga je okruživao. Njegova suosj'etila bdjela i bila aktivna protiv svakog otuđenja duha imalaksalosti volje. Ipak on nije bio potpuno svjestan te aktivnosti.Odj'ednom mu dušu ispuni mnoštvo uzbuđenja nalik na velikefantazmagorije u tami koje ga uznemiriše i zaplašiše. Sutonskioblaci, mračni Tritonov lik okružen blij"edim svjetiljkama, barbarskiprolazak pomamnih Ijudi i ogromne tegleće marve, ta dreka,krikovi, pjesme, psovke, još više pojačaše njegovu tugu, probudišemu u srcu neki neodređeni strah i zlokobnu slutnju.Iz vrta je izlazila zatvorena kočija. On opazi kako se premaprozorčiću naginje jedno žensko lice, ali ga ne prepozna. Pred nj"imse dizala palača, prostrana poput kraljevskog dvora. Prozori naprvom katu blistali su od Ijubičastih odraza svjetla. Preko krova je

padao tračak zalazećeg sunca. Iz predvorj"a je izlazila drugazatvorena kočija.»Kad bih je mogao vidjeti!« pomisli zastaj"kuj"ući. Usporio je korakkako bi produžio neizvjesnost i nadu.Izgledala mu je tako daleka i gotovo izgubljena u toj golemoj palači.Kočija se zaustavi i jedan gospodin pomoli glavu na vratimapovikavši:— Andrea!Bio je to jedan rođak, voj'voda di Grimiti.— Ideš k vojvotkinj'i Scerni? — upita ga ovaj osmjehujući se.— Da — odgovori Andrea. — Da saznam novosti. Znaš da jebolesna?— Znam. Upravo dolazim od nje. Bolje joj je.— Prima li?— Mene ne. Ali tebe će možda primiti.

I Grimiti se lukavo nasmije kroz dim od cigarete.— Ne razumijem — ozbiljno odgovori Andrea.



— Slušaj, već se priča da si u njenoj' milosti. Doznao sam to sinoć upalači Pallavicini od jedne tvoje prijateljice. Kunem ti se.Andrea se nestrplj'ivo okrene s namjerom da ode.— Bonne chance^ — dovikne mu vojVoda.

Andrea stupi u trijem. Nj'egovoj' je taštini u dnu duše godilo tonaklapanj'e. Sad se osjećao sigurnijim, lakšim, veselij'im, pun nekogunutrašnj'eg zadovoljstva. Rij'eči vojvode Grimitij'a naglo su oživilenjegov duh, kao što gutljaj napitka oživlj'ava srce. Nj'egova je nadaporasla dok se penjao stepenicama. Stigavši pred vrata, pričekatrenutak da savlada nemir. Zatim pozvoni.Sluga ga prepozna i odmah reče:— Gospodin grof će biti toliko Ijubazan da pričeka trenutak. Idemobavijestiti mademoiselle. I On pričeka šetajući gore^dolje prostranim predvorjem osjećajućikako mu krv žestoko navire u žile. Svjetiljke od kovana željeza nisusvuda podjednako osvjetlj'avale kožne tapete, izrezbarene škrinje,antikna poprsja na mramornim postoljima. Pod jednim baldahinom je sjao izvezeni voj'vodski grb: zlatni jednorog na crvenom poIju.Nasred jednog stola nalazio se brončani pladanj pun posjetnica.

Kad je bacio pogled na njih, AndreaDobra sreća.opazi onu posljednj'u, vojvode Grimitij'a. »Bonne chance ...« Još j'ednom mu u ušima odjekne ta ironična primjedba. Mademoiselle sepojavi rekavši:— Vojvotkinji je malo bolje. Mislim da će gospodin grof moći unićina trenutak. Izvolite za nrnom, molim vas.Bila je to već ocvala žena, prilično vitka, odjevena u crno, s dva sivaoka što su neobično svij'etlila između lažnih plavih uvojaka. Korak joj je bio mekan kao i kretnje čovjeka koj'i živi uz bolesnike, ili čekadelikatne zadatke, ili izvršava tajne naloge.— Izvolite, gospodine grofe.Išla j'e ispred Andree kroz j'edva osvijetljene sobe po debelimsagovima koj'i su prigušivali svaku buku. Usprkos velikomuzbuđenju, mladić, i ne znajući zašto, osjeti odbojnost prema njoj.

Stigavši pred vrata koja su bila zastrta sa dva medičejska ćilimaopšivena crvenim baršunom, ona se zaustavi rekavši:



— Najprij'e ću ući ja, da vas najavim. Pričekaj"te ovdje. Jedan glas iznutra, Elenin glas, poviče:— Cristina!Na taj neočekivani zvuk Andrei tako zadrhtaše žile da je pomislio:

»Sad ću se onesvijestiti.« Kao da je nejasno osjećao nekunadnaravnu sreću koja je prelazila njegovo očekivanje, nadmašivalanj'egove sne i prelazila njegovu snagu. — Ona je tu s druge stranevrata. — Izgubio je svaku svijest o stvarnosti. Pričini mu se da j'enekada slikarski ili pjesnički zamislio sličnu Ijubavnu avanturu, naovaj isti način, s istim sjajem, s istom dubinom i istomtajanstvenošću, a junak je bio netko drugi, neko lice koje je zamislio.Sad se nekim čudnim fenomenom mašte ta idealna umjetničkazamisao pomiješala sa stvarnim događajem i on osjeti neobj'ašnjivuzbunjenost. — Svaki komad ćilima predstavljao je simbolični lik.Šutnja i San, dva vitka duga efeba koje je mogla stvoriti ranabolonjska škola, čuvali su viata ispred kojih je stajao on i čekao, dok je s drugestrane praga, možda u krevetu, disala božanska Ijubavnica... Mislio je da čuje njen dah u kucanju svojih žila.

Konačno se pojavi mademoiselle. Uklanjajući rukom teško platno,tiho i sa smiješkom na usnama reče:— Možete ući.Ona ode i Andrea uđe.Najprije je osjetio veoma topao, gotovo zagušljiv zrak koji je bioispimj"en čudnim mirisom kloroforma. U polumraku je opazioneŠto crveno, crveni damast po zidovima, zastore na krevetu. Onda je začuo lunorni Elenin glas, koji je šaptao:— Hvala vam, Andrea, što ste došli. Bolje mi je. Malo oklijevajući,budući da nije raspoznavao stvari u tako slabom svjetlu, on krene prema krevetu.Ležeći na leđima, glavom uronjenom u j'astuke, ona mu sesmiješila. čelo i lice su joj bili umotani u bijeli povoj koji je biosvezan ispod brade kao u koludrica. Ni koža na licu nije bila manjebijela od tog poveza. Vanjski kutovi očnih kapaka bili su smanjeni

zbog bolnog stezanja upaljenih živaca. Ponekad bi joj i protiv njenevolj'e zadrhtala donja vj'eđa, dok je oko bilo vlažno, beskrajno



blago, kao zastrto suzom koja nije mogla poteći među trepavicamakoje su podrhtavale.Videći j'e izbliza, mladićevo srce obuze neizmjerna nježnost. Elenaveoma lagano izvuče ruku ispod pokrivača i pruži mu je. On se

gotovo klekavši sagne prema rubu kreveta i brzim lakimpoljupcima prekrij'e tu ruku koja je gorjela, to bilo koje je snažnokucalo.— Elena! Elena! Ljubavi moja!Elena je sklopila oči kao da j'oš više želi uživati u toj slasti koja jestrujila od ruke do vrška grudi, šireći se i u naj'tajnij'e žilice.Okretala je ruku pod njegovim usnama, kako bi osjetila poljupce nadlanu, među prstima, na svim žilicama, na svim porama.— Dosta! — prošapće otvarajući oči i milujući Andreinu kosurukom koja j'e izgledala kao uzeta.U tom nj'ežnom milovanju bilo je toliko prepuštanja koj'e je njegovudušu zanosilo kao latice rascvjetale ruže. Strast se prelila. Usne su mu podrhtavale pod velom zbog riječikoje nije poznavao, koje nije izgovarao. Osjetio je žestok i božanskiosjećaj života koji se širio izvan njegova tijela.

— Kakav užitak! Zar ne? — tiho reče Elena ponavIjajući milovanje.Tijelom j'oj prođoše srsi, koji se osjetiše i kroz teške pokrivače.Kad je Andrea ponovo htio da joj uzme ruku, ona zamoli:— Ne... Tako, ostani tako! Sviđaš mi se. Stiskajući mu sljepoočice,primora ga da položi gla vu na rub kreveta, tako da je on na obrazu osjetio oblik njenogkoljena. Onda ga pogleda, bez prestanka milujući mu kosu, i dok joj je kroz trepavice sinulo nešto poput bijele munje, doda otežućimglasom koji je gotovo umirao od užitka:— Kako mi se sviđaš!Izgovarajući prvi slog te tako tečne i u ustima jedne žene senzualneriječi, njene otvorene usne odavale su neopisivu zamamnu žudnju.— Još! — prošapće Ijubavnik čija su se osjetila rastapala od strastizbog milovanja njezinih prstiju, draganja njenih riječi. — Još! Reci!Govori!

— Sviđaš mi se — ponovi Elena spazivši kako joj promatra usne ipoznavajući možda čar koja je zračila ovom riječi.



Onda oboje zašutješe. On je osjećao kako se njena prisutnostprelijeva i miješa s njegovom krvij'u dok ova nije postala njen život,a njena nj'egov život. U sobi je vladala duboka tišina. RaspećeGuida Renija davalo je pobožan izgled zavjesama iznad kreveta.

Gradska buka je dopirala poput šumora dalekih valova.Oiida se Elena iznenada ispravi na krevetu, uze mladićevu glavumeđu svoje dlanove, privuče j'e, udahne mu u Mce svoj'u žudnju,poljubi ga, ponovo legne i preda mu se.Nakon toga obuze j'e neopisiva mračna tuga, koja se nalazi na dnusvake Ijudske sreće, kao što je na ušću svake rijeke voda gorka.Ležeći, ruke je držala izvan pokrivača, spuštene niz bedra,opuštene, gotovo mrtve, samo što bi ponekad lagano zadrhtale. Promatrala je Andreu širokootvorenim očima, pogled joj je bio neprekidan, nepomičan,nesnosan. A onda, jedna za drugom počeše kapati suze, roneći setiho, jedna za drugom, kap po kap.— Što ti je, Elena? Reci mi što ti je? — pitao ju je Ijubavnikprihvativši je za ruke i saginjući se da joj obriše suze s trepavica.Ona čvrsto stisne zube i usta kako bi zatomila jecaj.

— Ništa. Zbogom. Pusti me, molim te! Vidjet ćemo se sutra. Idisad.I glas i kretnje bili su joj tako molećivi da je Andrea moraoposlušati.— Zbogom — reče on i nježno je poljubi u usta osjećajući slani okussuza i kupajući se u tom toplom plaču. Zbogom. Ljubi me! Sjeti se!Kad je prekoračio prag, učini mu se da je čuo iza sebe pravuprovalu jecaja. Nesigurno je krenuo naprijed teturajući poputčovjeka koji ne vidi dobro. Još je osjećao miris kloroforma, sličannekoj opojnoj pari, ali pri svakom koraku izmicala mu je ponekaprisnost gubeći se u zraku. A on je instinktivno želio da je zadrži,zatvori, uvije i spriječi da nestane. Sobe ispred njega bile su puste itihe. Na jednim vratima, poput prikaze, iskrsne mademoiselle, a danije ni osjetio zvuk koraka i šuštanje haljine.— Ovuda, gospodine grofe. Vidim da ne možete pronaći put.

Smiješila se nekako dvolično, zbunjujuće, dok je radoznalost još višeizoštrila njen sivi pogled. Andrea ne odgovori. Opet mu je



prisutnost te žene bila nesnosna, zbunjivala ga je, izazivajući unjemu nejasnu odbojnost i Ijutnju.Čim je stupio u trijem, odahnuo je poput čovjeka koji se oslobodioneke tjeskobe. Među drvećem je tiho mrmorio vodoskok, prelazeći

ponekad u glasno žuborenje. Cijelo nebo je bilo obasuto zvijezdamakoje je obavijao poneki iskidani oblak poput dugih plavihpramenova kose ili ogromnih cmih mreža. Između kamenihstupova kroz rešetke su se pojavljivale i iščezavale svjetiljke kočija u prolazu. Hladnim zrakom širio se dah gradskogživota. Zvona su zvonila, u daljini, a i blizu. Konačno je potpunopostao svjestan svoj'e sreće.Od tada je i njega i nju ispunila potpuna, bezbrižna, slobodna iuvijek nova sreća. Strast ih je obuzela učinivši ih neosjetljivima zasve što za njih nije predstavIjalo neposredan užitak. Oboje su kaočudom bili stvoreni, i tjelesno i duševno, za sve, pa i najrjeđe slasti.Bez prestanka su tražili Najviše, Nedostižno i NedoživIjeno. Takosu stizali do krajnjih granica da ih je ponekad spopadao tajni nemir,pa čak i na vrhuncu zaborava, kao da se neki glas opomene dizao izdna njihova bića da im naj'avi nepoznatu kaznu i blizi svršetak. Iz

samog umora rađala se želja, još finija, još smionija, j"ošneopreznij'a. Što su se više opijali, to je utvara njihova srca postajalaveća, nemirnija, rađajući nove snove. Činilo se da odmor mogu naći jedino u naporu, kao što vatra nalazi život jedino u izgaranju.Ponekad bi u njima provrio pravi izvor naslade, kao što podnogama čovj'eka koji nasumce hoda šumskim guštikom izbije živavoda, i oni bi se zaustavili pijući je bez ikakve mjere sve dok je ne biiscrpli. Ponekad bi im duša, pod utjecajem želja, čudnom maštomdočaravala varavu sliku o širem, slobodnijem, snažnijem i divnijemživotu, i oni bi se u njoj utapali, uživali, disali u njoj kao u rođenojatmosferi. Nakon prekomjernLh izljeva putenosti slijedile sunježnosti osjećaja i mašte.Nijedno se nije ustezalo u međusobnom tj'elesnom i duševnomrasipanju. Osj'ećali su neizrecivo veselje što mogu raskinuti svekoprene, otkriti sve tajne i srušiti sve misterije, kako bi se dokraja

mogli posjedovati, prožeti, pomiješati i sastaviti u jedno jedino biće.— Kakva čudna Ijubav! — govorila je Elena sjećajući se prvih dana,



svoje bolesti i brze predaje. — Bila bih ti se predala još iste večerikad sam te vidjela.Zbog toga je osjećala neku vrst ponosa. A Ijubavnik je govorio:— Kad sam one večeri čuo tkako na vratima najavIjuju moje ime

skupa s tvojim, ne znam zašto, ali bio sam siguran da je moj životzauvijek vezan uz tvoj!Vjerovali su u ono što su govorili i zajedno čitali Goetheovu rimskuelegiju: »Lass dich, Geliebte, nicht reuen, dass du mir so schnell dichergeben!... Ne kaj se, draga, što si mi se tako brzo predala! Vjeruj mida o tebi nikakvu nisku ili nečistu misao ne čuvam. Ljubavnestrijele različito djeluju. Neke jedva ogrebu, ali od otrova koji seuvuče srce godinama pati, dok druge s oštrim perima i šiljastimživim željezom zađu u srž i odmah upaljuju krv. U vrijeme heroja,kad su bogovi i božice Ijubili, požuda je slijedila pogled, a uživanjepožudu. Zar misliš da je dugo razmišljala božica Ljubavi kad joj se jednog dana u idskoj šumi svidio Anhiz? A Luna? Da je imalooklijevala, Ijubomorna Aurora bi brzo probudila lijepog pastira!Heru vidje Leandar na bučnoj gozbi i upaljeni Ijubavnik skoči unoćne valove. Rea Silvija, kraljica djevica, dođe po vodu na Tibar i

bog je ugrabi...«Kao i božanskom pjesniku elegije o Faustini, tako i njima, Rim zasjau novom svjetlu. Kud god bi prošli, ostavljali bi neku Ijubavnuuspomenu. Daleke crkve na Aventinu: Sveta Sabina na lijepimstupovima od parskog mramora, divni vrt crkve Svete Marije delPriorato, zvonik Svete Marije in Cosmedin, nalik na živu ružičastustabljiku u plavetnilu. Sve su one poznavale njihovu Ijubav. Vilekardinala i knezova, Villa Pamphily što se ogleda u svojimčesmama i jezeru u svoj svojoj Ijepoti i Ijupkosti, gdje svaki grmskriva neku nježnu idilu i gdje je sve puiio kamenih balustrada ivisokog drveča. Villa Albani, hladna i nijema poput samostana,šuma mramornih likova, muzej stoljetnih šimšira gdje sa vestibula itrijemova, s granitnih stupova, karijatide i herme — simbolinepomičnosti — promatraju nepromjenljivu simetriju zelenila. VillaMedici, koja liči na šumu od smaragda šireći se u nekom

nadnaravnom svjetlu. Pomalo divlja Villa Ludovisi, ispunjenamirisom Ijubičica i posvećena prisutstvom Junone koju je Wolfgang



obožavao; gdje su nekada besmrtne platane Orijenta i čempresiAurore podrhtavali sluteći smrt! Sve plemićke vile — uzvišenaslava Rima — poznavale su njihovu Ijubav. Galerije slika i kipova:Danajina dvorana, ispred koje se Elena onako slobodno smijala, pa

dvorana ogledala, gdje je njena slika prolazila između dječaka CiraFerrija i vijenaca Maria de'Fiori. Heliodorova soba čudesnooživlj'ena najsnažnijim drhtajem života što ga je Sanzio ikada uspiopreliti u nepokretni zid. Odaje obitelji Borgia, gdje se velikaPinturicchijeva mašta otkrila u čudesnom tkanju priča, bajki, snova,hirova, spletki i drzovitosti. Galateina soba po kojoj se razlijevaneka čista svježina i neugasiva vedrina svjetla. KabinetHermafrodita gdje divno čudovište rođeno iz strasti nimfe ipoluboga pruža svoj dvoliki lik usred sjaja dragog kamenj'a. Svausamlj'ena sjedišta Ljepote poznavala su njihovu Ijubav.Oni su shvaćali glasni pjesnikov krik: »Eine Welt zwar bist Du, oRom! Ti si jedan svijet, o Rime! Ali bez Ijubavi svijet ne bi bio svijet,a ni sam Rim ne bi bio Rim.« I stepenice della Trinita čuvene polaganom uspinjanju Dana, bile su stepenice sreće kad bi se nj'imapenjala prekrasiia Elena Muti.

Elena je često voljela da se tim stepenicama popne do buen retirapalače Zuccari. Penjala se lagano, držeći se sj'ene, ali joj je zato dušažurno hrlila na vrh. Mnoge je radosne sate otkucala mala glava odslonove kosti posvećena Ippoliti koju je Elena ponekad djetinjastomkretnjom prislanjala na uho pritiskajući drugi obraz naIjubavnikove grudi da bi zajedno slušali bijeg trenutaka i otkucajeonog srca. Andrea joj je uvijek izgledao drugačij'i. Ponekad je takoreći bila omamljena neumornom životnom snagom tog duha i tijela,a ponekad bi joj njegovo milovanje izazvalo krik u kojem seočitovala sva strašna bol bića savladanog žestinom osjećaja.Ponekad bi je u njegovom zagrljaju obuzela gotovo vidovitaobamrlost u kojoj je, pretakanjem jednog drugog života, vj'erovalada postaje prividno, lako, fluidno biće, prožeto nekimnematerijalnim i najčišćim elementom, dok su j'oj svi otkucaji u svojsvojoj množini pružali sliku nebrojenih drhtaja Ijetnog mora.

Ponekad bi u zagrljaju na njegovim grudima, nakon milovanj'a,osj'ećala kako se strast u njoj smiruje, izjednačuje, uspavljuje poput



uzavrele vode koja se malopomalo stišava, ali ako bi dragi malo jačedahnuo ili setek malo pokrenuo, ponovo bi osjetila kako je neki neizrecivi valoplakuje od glave do pete smanjujući se postepeno da bi na lcraju

sasvira utihnuo. To »oduhovlj"enje« tjelesnog uživanj'a uvjetovanosavršenim slaganjem nj'ihovih tijela bilo je možda najvažnijifenomen njihove strasti. Elenine suze su ponekad bile slađe odpoljubaca.A kakva je duboka slast bila u poljupcima! Ima ženskih usana koj'ekao da upaljuju Ijubav dahom što ih otvara. Žarila ih krv bogatijaod purpura ili ih ledilo bljedilo agonije, osvjetljavala ih dobrotapristanka ili tamna sjena prezira, otvarala ih slast ili stezala gorčina,uvijek u sebi nose zagonetku koja uznemiruje Ijude duha, privlačiih i zarobljuje. Misterij stvara stalni nesklad između izraza usana iočij'u u kojem se otkriva dvostruka duša različite Ijepote, vesela itužna, hladna i strastvena, okrutna i mila, ponizna i ponosna,nasmijana i podrugljiva; a dvoličnost pobuđuje nemir u duhu kojiuživa u mračnim stvarima. Dva misaona kvatročentista, istraživačirijetkog i najvišeg Ideala, veoma oštroumni psiholozi kojima možda

zahvaljujemo naj'tananije analize Ijudske fizionomije, bez prestankazadubljeni u studij i proučavanje najvećih poteškoća inaj'skrivenij'ih taj'ni, Botticelli i Vinci, shvatili su i različito u svojojumjetnosti prikazali svu neobjašnjivu zavodljivost takvih usta.U Eleninim poljupcima je njen Ijubavnik nalazio najslađi napitak.Od svih tjelesnih spajanja ovo im je izgledalo najsavršenije inajpotpunije. Ponekad bi mislili da se živi cvijet nj'ihovih dušarastvara pritisnut usnama, šireći svoj slatki sok svakom žilicom svedo srca, a katkad bi osjetili varavi osjećaj kao da im se u srcurastvara mekano i svježe voće. Spajanj'e j'e bilo tako savršeno, da je j'edan oblik izgledao kao prirodna dopuna drugog. Da bi produžiligutljaj toga napitka, zadržavali su dah sve dok ne bi osj'etili daumiru od nemira, dok su ruke jednog zbunjeno drhtale nasljepoočicama drugog. Jedan polj'ubac bi ih iscrpio više od zagrljaja.RastavIjeni, gledali bi se očima koje su lutale nekom tamnom

maglom. A ona bi, ne nasmij'ešivši se, pomalo hrapavim glasomrekla: — Umrimo.



Ponekad bi on, ležeći na leđima, zatvorio oči i čekao. Ona, koja jepoznavala tu igru, nagnula bi se iznad njega promišljenomsporošću, da ga poljubi. Ljubavnik nije znao gdje će primiti tajpoljubac što ga je u svojoj hotimičnoj sljepoći nejasno naslućivao. U

tom trenutku iščekivanja i nesigurnosti, čitavo tijelo bi mu drhtalood neopisive bojazni koja je po svojoj snazi bila slična: užasučovjeka kome su vezali oči i kome prijeti opasnost od užarenoggvožđa. Kad bi ga usne napokon dotakle, jedva bi suspregao krik.A sviđalo mu se mučenje; tog trenutka, jer fizička bol u Ijubavinerijetko više privlači od samog milovanja. Takva je bila i Elena,zbog: onog čudnog nagona oponašanja koji tjera Ijubavnike datočno uzvrate svako milovanje.— Čini mi se — govorila bi sklopljenih očiju — da. sve pore mojekože, kao milijun malih ustašca koja žude za tvojima, u strahu da liće biti odabrana, zavide jedna drugima ...On bi je tada, zbog pravičnosti, pokrivao brzim i gustim poljupcimaprelazeći cijelo to lijepo tijeio, ne ostavIjajući nedirnut ni najmanjikomadić, ne posustajući ni trenutka. Ona se, sva sretna, smijala,osjećajući kao da je obuhvaća neko nevidljivo ruho. Smijala se i

plakala,. izgubljena, nemoćna da zadrži oganj koji ju je palio.. Ondabi ga iznenadnim pokretom obuhvatila rukama oko vrata,zarobljavala svojom kosom i, sva drhteći, držala ga poput plijena.On je, umoran, bio zadovoljan što može popustiti i ostati sapet utim okovima. Promatrajući ga, ona bi iklicala:— Kako si mlad! Kako si mlad!Mladost je u njemu, poput nepromjenljivog metala, poputneprolaznog mirisa, odolijevala svim pokvarenostima, svimrasipanjima. Iskreni sjaj mladosti bio» je zapravo njegovanajdragocjenija osobina. Na velikom plamenu strasti, kao na lomači,izgorjelo je u njemu; sve ono najlažnije, najžalosnije,najizvještačenije i najispraznije. Nakon istrošenih snaga, čemu jeuzrok bilai zloupotreba analize i djelovanja, odijeljen od svihimutrašnjih sfera, on se sad vraćao jedinstvu snaga, djelovanja iživota, ponovo je zadobivao povjerenje i spon

tanost. Ljubio je i uživao mladenački. Prepuštao se nesvjesno poputdjeteta, a maštanja su mu bila puna Ijupkosti, svježine i odvažnosti.



— Ponekad je — govorila mu je Elena — moja nježnost prema tebiosjetljivija od nježnosti Ijubavnice. Ne znam ... Postaje gotovomaterinska.Andrea se smijao, jer je ona bila svega tri godine starija.

— Ponekad mi — govorio je on njoj — veza moga duha s tvojimizgleda toliko čista da bih te, Ijubeći ti ruke, nazvao sestrom.Ta varljiva čišćenja i uzvisivanja osjećaja događala su se uvijek umalaksalim stankama užitka, Icad bi, dok se tijelo odmaralo, dušaosjećala neodređenu potrebu za idealnošću. Tada bi se u mladićubudili i ideali umjetnosti koju je Ijubio, a mozgom su mu jurili svioblici koje je nekad tražio i promatrao, zahtijevajući da iziđu, dokšu ga riječi Goetheova monologa dražile: »Što pod tvojim očimamože zapaljena priroda? Što umjetnička forma može oko tebe, akoti duh ne ispunjava strastvena stvaralačka snaga i ako bezprestanka ne nadire u vrške tvojih prstiju, što može da stvori?«Pomisao da razveseli dragu nekim stihom ili plemerdtom crtom,prisili ga da radi. Napisao je Simonu i izradio dva bakroreza: Zodijaki Aleksandrovu posudu. Baveći se umjetnošću, birao je teška, vjema, savršena i trajna

sredstva: metriku i bakrorez, a namjeravao je da ozbiljno nastavi iobnovi tradicionalne talijanske forme, oslanjajući se na pjesnikedello stil nuovo i slikare koji su prethodili Renesansi. Njegov duh jenajviše uživao u formi. Više je volio izraz nego misao. Njegoviknjiževni pokušaji bile su vježbe, igre, studije, istraživanja,osebujnosti. Mislio je — kao i Taine — da je teže napisati šest lijepihstihova nego dobiti bitku na bojnom polju. Njegova Priča oHermafroditu oponašala je u svojoj strukturi Polizianovu Priču oOrfeju. Imao je izvanredno lijepih, snažnili i muzikalnih strofanaročito u korovima koje su pjevala čudovišta dvostrukog lika:kentauri, sirene i sfinge. Njegova nova tragedija Simona, napisana uslobodnoj metrici, bila je neobičnolijepa. lako j'e bila napisana na stari toskanski način, činilo se kao da ju je zamislio engleski elizabetanski pjesnik, inspiriran nekomnovelom iz Decamerona. Imala je u sebi nešto od onog slatkog i

neobičnog čara koji nalazimo u ranijim dramama WilliamaShakespearea.



Pjesnik je ovako obilježio svoje djelo na prvom listu jedinogprimjerka: A. S. CALCOGRAPHUS AQUA FORTI SIBI TIBI FECIT. Bakrorez ga je više privlačio od papira: dušična kiselina više odtinte, dlijeto više od pera. U bakrorezu se već bio okušao jedan

njegov predak — Giusto Sperelli. Neki njegovi bakrorezi, izrađeninegdje oko 1520, svojom dubinom i tvrdoćom poteza, jasno supokazivali utjecaj Antonija PoIIajuola. Andrea j'e upotrebljavaorembrantovski način »slobodnih poteza i crni postupak« koj'i je bioomilj'en kod engleskih bakrorezaca Greenove, Dixonove iEarlomove škole. On j'e svoj'u naobrazbu formirao na svimprimjerima, pojedinačno je izučavao rad svakog bakroresca, učio odAlbrechta Diirera, Parmigianina, od Marc'Antonij'a i Holbeina, odAnnibala Carraccija i MacArdella, Guida i Callotte, Toschija iGerarda Audrana, ali njegovo shvaćanj'e bakroreza bilo je ovakvo:Rembrandtovim svjetlosnim efektima rasvijetliti elegancij'u crtafirentinskih kvatročentista koji su pripadali drugoj generaciji kaoSandro Botticelli, Domenico Ghirlandajo i Filippino Lippi.Dva najnovija bakroreza predstavljala su dvije Ijubavne priče, dvavida Ijepote Elene Muti. Naslovi su bili izabrani po sporednim

detaljima. Jedna od najskupocjenijih stvari koj'u je posj'edovao AndreaSperelli bio je pokrivač od fine svile blijedoplave boje, oko koj'eg senalazilo dvanaest znakova Zodijaka čija su imena bila ispisanagotskim slovima: Aries, Taurus, Gemini, Cancer, Leo, Virgo, Libra,Scorpius, Arcitenens, Caper, Amphora, Pisces. Zlatom izvezenoSunce nalazilo se u sredini kruga. Likovi životinja bili su nacrtanipomalo arhajskim stilom, koji je podsjećao na mozaike, a imali suizvanredan sjaj. Cij'ela tkanina izgledala je tako da je dostojnomogla prekriti;i carsku bračnu postelju, a i potjecala je iz miraza Bianke MarijeSforza, nećakinje Ludovica il Mora, koja se udala za caraMaksimilijana.Elenina nagoća doista nije mogla naći bogatijeg pokrivača.Ponekad, dok bi Andrea boravio u drugoj sobi, ona bi se hitro

svukla, ispružila na krevetu pod čudesnim pokrivačem i ondaglasno zovnula Ijubavnika. A on bi, kad bi pritrčao, ugledao sliku



božanstva umotanu u komadić neba. Ponekad bi se, želeći doćipred kamin, digla iz kreveta vukući za sobom pokrivač. Drhteći odzime, objema rukama bi se zaogrtala svilom i bosonoga išla kratkimkoracima da se ne zaplete u mnoštvo nabora. Sunce bi joj sjalo kroz

raspuštenu kosu na leđima. Škorpion joj je pokrivao jednu dojku,dok se po sagu vukao veliki trag Zodijaka povlačeći za sobom ruže,ako ih je već bila razasula.Bakrorez je upravo predstavljao Elenu kako spava ispod nebeskihznakova. Između nabora haljiae pokazi'vao se ženski lik, s glavomzabačenom malo izvan ruba kreveta, kosom spuštenom do poda, jedna ruka je visila, a druga je bila položena uz bok. Nepokrivenidijelovi, to jest lice, vrškovi grudi i ruke bili su veoma osvijetljeni.Vrlo snažno je djelovalo treperenje veza i tajanstvenost simbola.Veoma uspjelo bio je naslikan visoki bijeli hrt, Famulus, brat onogčija glava počiva na koIjenima grofice Arundel na Rubensovoj slici.Stajao je na šapama i čuvao gospodaricu ispruživši vrat prema njoj.Pozadina sobe bila je prostrana i tamna.Drugi bakrorez odnosio se na veliki srebrni umivaonik koji je ElenaMuti naslijedila od svoje tetke Flaminije.

To je bio historijski umivaonik. Zvao se Aleksandrova posuda.Cesare Borgia ju je poklonio princezi Bisenti prije nego što je otišaou Francusku da Ljudevitu XII odnese bulu o rastavi braka. Sigurno je bila dio bajoslovnog blaga koje je Valentini donio sa sobom pridolasku u Chinon, blaga što ga je opisao seigneur de Brantome.Crteži likova koji su se nalazili unaokolo posude pojavljujući se naoba kraja pripisivali su se Sanziju.Posuda se zvala Aleksandrova jer je blla izrađena u znak sjećanja naneobičnu posudu iz koj"e je Makedonac za velikih gozbi imao običajda vrlo mnogo pije. Na bokovima posude, s nategnutim lukovima,vrvj'elo je mnoštvo strijelaca u čudesnim stavovima, onih koje jeRafael nasiikao kako goli bacaj'u strij'ele na Hermu na freski što senalazi u glavnoj dvorani palače Borghese koj'u je ukrasio GiovanFrancesco Bolognesi. Tu su j'oš bili jedna velika Himera što j'epoput drška virila na kraju posude, dok se na suprotnoj strani

nalazio mladi strijelac Belerofont s lukom nategnutim protivnemani koju je rodio Tifon. Veoma Ijupki bili su ukrasi na dnu



posude i rubovima. Unutrašnjost je bila pozlaćena kao u kaležu.Metal je bio zvučan poput nekog muzičkog instrumenta. Težila jetrista funti i oblik joj je bio veoma skladan.Elena Muti se, iz obijesti, često uj'utro kupala u toj posudi. Mogla je

ući cijelim tijelom ali se nije mogla potpuno opružiti. Ipak, ništa nijebilo ravno savršenoj Ij'upkosti tog skuplj'enog tijela u vodi kojemu j'e pozlata davala neopisivo nježan odraz, jer metal više nij'e biosrebren, a i zlato je bilo izblijedjelo.Očaran tim trima na svoj način elegantnim formama, to j'est ženom,posudom i hrtom, bakrorezac je sastavio kompozicij'u predivnihlinij'a. Naga žena stoji i ulazi u kupelj oslanjaj'ući se jednom rukomna izbočinu Himere, a drugom na Belerofonta, saginjući se naprijedda pogladi psa, koj'i skupljen u obliku luka, s prednjim spuštenim aispravlj'enim stražnjim šapama, poput mačke kad se sprema naskok, pruža prema njoj svoju dugu, oštru i kao u štuke tankunj'ušku.Andrea Sperelli nije nikad s tolikim žarom uživao i trpio unapregnutom nemiru umjetnika vodeći brigu o slijepom inepopravljivom djelovanju kiseline. Nikad s većim žarom nij'e

izoštrio strpljivost u napornom poslu suhog ubadanj'a poneravninama prijelaza. Bio je doista rođeni bakrorezac poputLucasa van Lejdena. Izvanredno je poznavao što je rij'edak dar sve inajmanje pojedinosti vremena i stupnja koje podjednako utječu ineizmjerno mogu izmij'eniti djelovanje kiseline na bakar. Ne samopraksa, ne samo marljivost i inteligencij'a, već mu je i onaj naročiti, prirodni gotovo nepogrešiviosjećaj označavao pravo vrijeme trenutka ubadanja, kad je korozijadavala točnu vrijednost sjeni koju je umjetnik i zamislio da dadeslici. U takvom duševnom ovladavanju sirovom energijom, u tomgotovo bi se moglo reći udahnjivanju umjetničkog duha, inevidlj'ivom osjećaju mjere između otkucaja bi'Ia i progresivnogizjedanja kiseline, rađao se njegov zanosni ponos i radost koja ga jemučila.Eleni se činilo da ju je Ij'ubavnik učinio božicom, poput Isotte da

Rimini čiji lik je Sigismondo Malatesta dao iskovati i ovjekovječitina neuništivim medaljama.



Ali baš u dane kad je Andrea bio zaokupljen radom, ona je postajalatužna i mučaljiva, uzdisala bi kao da je pritišće neka unutarnjamora. Odj'ednom bi se tako duboko raznj"ežila, jedva zadržavajućisuze i jecaj'e, da je mladić, ništa ne shvaćajući, postajao zbunjen,

zabrinut. Jedne su se večeri na konjima vraćali s Aventina niz ulicu SantaSabina imajući još u mašti sliku sutonskim suncem zažarenihcarskih palača i vatre između tamnih čempresa ispunjene nekomzlatnom prašinom. Jahali su šutke, jer je Elenina tuga zahvatila iIjubavnika. Ispred Svete Sabine ovaj zaustavi konja i reče:— Sj'ećaš li se?Lavež Famulusa rastjera nekoliko kokoši koje su mirno kljucalečuperke trave. Korovom piekriveni mali trg bio je tih i skromanpoput seoskog crkvenog trga, ali su zidovi sjali onom neobičnomsvjetlošću koju su rimske zgrade odbijale u »Tizianov sat«.Elena se zaustavi:— Kako dalek izgleda onaj dan — rečc drhtavim glasom.Ta je uspomena zaista pala u zaborav, kao da njihova Ij'ubav trajeveć mjesecima, godinama. Elenine su riječi u Andreinom duhu

pobudile čudnu pomisao, pa i neki neodređeni nemir. Počela sesj'ećati svih pojedinosti onog posjeta jednog siječanjskogpopodneva, pod gotovo proljetnim suncem. Uporno se sjećala svihsitnica. S vrempnn nn ifrlJorv.^ u: ' '•'čovjeka koji slijedi neku neizraženu niisao, misao izvan njegovilariječi. Andrei se pričini kao da ti njenom glasu osjeća neko žaljenje.— Za čim je samo žalila? Zar njihovu Ijubav ne čekaju još sretnijidani? Zar već u Rimu nije proljeće? — Bio je zbunjen i gotovo je višenije slušao. Konji su silazili korakom, jedan pored drugog, ponekadsnažno udišući nozdrvama ili približujući gubice kao da jedandrugom žele povjeriti neku tajnu. Falumus je bez prestanka juriosad naprijed sad natrag.— Sjećaš 11 se — nastavljala je Elena — sjećaš 11 se onog fratra koji je došao da nam otvorl, kad smo pozvonlli?

— Da, da ...— Kako nas je začuđeno gledao? Bio je tako malen, bez dlake na



bradi, tako navoran. Ostavio nas »je same u atrlju 1 otišao da uznieključeve od crkve, a ti sl me poljublo. Sjećaš 11 se?Da.— I svlh onih bačava u predvorju? I onog mlrisa vina, dok nam je

fratar tumačio priče urezane u vrata od čempresovine? A onda,Gospa od Rosarija? Sjećaš 11 se? Njegovo tumačenje navelo te nasmljeli, a kad sam čula da se ti smiješ, ni ja se nisam mogla uzdržati1 toUko smo se smijali pred onim sirotanom koji se sav zbunio daviše nije otvorlo usta pa čak ni na kraju da ti zahvali...Nakon nekollko trenutaka ponovo nastavi: — A u Sant'Alessiju,kad me nisi htio pustlti da vldim kupolu kroz ključanicu! Kako smose tamo smijali!Ponovo je zašutjela. Cestom se prlbllžavala povorka Ijudi s lijesomiza kojeg se kretala kočija puna rođaka kojl su plakall. Mrtvaca sunosill na žldovsko groblje. Hladan 1 nijem pogreb. Svl Ijudi su Imalikriv nos i oči grabežljivca, ličill su jedni na druge kao da su bllsklrođacl.Da bl povorka mogla proći, konjl su se razdvojlll svakl na svojustranu, tlk uza zld, a Ijubavnlci su se gledall preko mrtvaca

osjećajući kako se povećava njiKad su se ponovo približili, Andrea je upitao:— Ali što je tebi? Na što misliš?Oklijevala je malo prije no što je odgovorila. Oči su joj bile oborenena vrat konja, milovala ga je vrškom štapića, neodlučna i blij'eda.— Na što misliš?— Dobro, reći ću ti. Odlazim u srijedu, ne znani kako dugo, moždaveoma dugo, zauvijek. Ne znam... Ova Ijubav se prekida mojomkrivicom, ali ne pitaj me kako, ne pitaj me zašto. Ništa me ne pitaj.Molim te! Ne bih ti mogla odgovoriti.Andrea je pogleda gotovo ne vjerujući. Toliko mu se činilonemoguće da ga čak ni zaboljelo nije.— Šališ se, Elena, zar ne?Nju nešto stegne u grlu pa samo niječno odmahne glavom. Ondanaglo potjera konja kasom. Iza njih su sutonom odzvanjala zvona s

crkava Santa Sabina i Santa Prisca. Jahali su bez riječi izazivajući jeku ispod svodova, hramova, u osamljenim pustim ruševinama.



Na lijevoj strani su ostavili San Giorgio na čijem su zvoniku jošuvij'ek, kao i onog sretnog dana, opeke sj'ale poput grimiza. Prošlisu pokraj Rimskog foruma i pokraj Nervinog foruma, koji su većbili obavijeni modrikastom sjenom nalik onoj koj"u imaju ledenjaci

noću, a onda su se zaustavili kod Arco dei Pantani gdje su ih čekalikočijaši i kočij'e.Tek što je skočila iz sedla, kloneći se da mu pogleda u oči, Elenapruži ruku Andrei. činilo se kao da joj se veoma žuri da ode.— Onda? — upita je Andrea pomažući joj da se popne u kočiju.I — Sutra. Ne mogu večeras.VRastanak na ulici Nomentana, taj adieu au grand air koji je htjelaElena, nije oslobodio Andreu nijedne sumnje koju je nosio u duši.— Kakvi su razlozi mogli izazvati taj nenadani odlazak? — Uzalud je pokušavao odgonetnuti tajnu. Sumnje su ga podgrizale.U prvim danima, nastupi bola i čežnje bili su tako okrutni da jemislio da će ga uništiti. Ponovo ga je, oživljena nečistimpredodžbama, zahvatila Ijubomora, koja se nakon prvili pojava već

bila ugasila pred postojanim Eleninim žarom. A sumnja da bi se utoj mračnoj spletki mogao kriti neki mušLarac nanosila mu jeupravo nesnošljivu muku. Ponelcad ga je prema dalekoj ženispopadala niska srdžba, mržnja ispunjena gorčinom i gotovopotreba za osvetom, kao da ga je prevarila i izdala, da se predadrugom Ijubavniku. Ponekad je čak misUo da je više ne želi, da jeviše ne voU, da je nikad nije volio. Zahvaćala ga je već uobičajenapojava trenutačnog prestajanja nekog osjećaja, neka vrst duševnogzastoja koji ga je, na priinjer, usred plesa znao potpuno otuđiti odIjubljene žene, dozvoljavajući mu da sat vremena nekon što je pionjene suze prisustvuje nekoj veseloj gozbi. Ali taj zaborav ne bidugo potrajao. Rimsko proljeće je cvalo u neopisivom veseiju. Gradvapnenca i opeka je poput iakome šume upijao svjetlost. Papinslcivodoskoci su se dizaU u nebo prozirnije od dragulja. Piazza diSpagna je mirisala poput vrta punog ruža, a Trinita de'Monti, na

vrhu stepeništa ispunjenog anđeoskim likovima, izgledala je kaozlatni bram.



Uzbuđenje koje mu je pružala nova Ijepota Rima ponovo jeoživljavalo i raspaljivalo ono što je još u njegovoj krvi i duši ostalood čara te žene. Ponovo su ga do dna duše uznemirile nesavladivetjeskobe, neumoljivi nemiri, neodređene čežnje nalik pomalo na one

iz doba puberteta. Jedne većeri u palači Dolcebuono, ostavši samnakon čaja u salonu punom cvijeća koji je još treperio od RaffovaCachoućha, govorio jc Donni Bianki o Ijubavi. Ni te večeri, a nikasnije, nije se zbog toga pokajao.Njegova pustolovina s Elenom Muti sada je već bila veoma poznata,kao što su prije ili kasnije, više ili manje, u elegantnom rimskomdruštvu pa i u svakom drugom društvu poznate sve avanture iflertovi. Opreznost tu ne pomaže. Svatko j'e ovdje tako dobarpoznavalac ijubavne igre da mu je dovoljno uloviti jedan pokret.držanje ili poglcd da bi iraao siguran dokaz, dok Ijubavnici ili onikoji će to postati ništa nc naslućuju. Uostalom, u svakom društvuima radoznalih kojima je zanat da pronalaze i tragaju za tuđomIjubavi ne raanjom upornošdu od lovačkih pasa kad traže divljač.Uvijek su budni, iako se čini da nisu. Nepogrešivo hvatajuprišapnutu riječ, lagani osmijeh, malo podrhtavanje, neznatno

rumenilo, bljesak očiju. Uvijek su na plesovima, na velikimsvečanostima gdje su nesmotrenosti najvjeroj'atnije. Neobičnovješto, poput džepara, znaju zaći i u najveću gužvu. Uho im jeuvijek spremno da ulovi komadić razgovora, oko, da iza blistaveleće opazi zabunu, potištenost, drhtaj, nervozni stisak ženske rukena ramenu plesača. Jedan takav lovački pas bio je na primjer Don Filippo del Monte,svakodnevni gost markize d'Ateleta. Ali Elena Muti se zaista nijemnogo brinula o mondenim ogovaranjima te je u svoj'oj posljednjojstrasti bila gotovo ludo smjela. Svaku je drzovitost prekrivalasvojom Ijepotom, svojom raskoši i visokim imenom. Zato su joj seiivijek klanjali, obožavali j'e, ulagivali joj se, i to zbog one nemarnetrpeljivosti koja je jedna od najljepših osobina rimske aristokracij"e,a što je možda baš rezultat prekomiernog brbljanja.Pustolovina je dakle Andreu Sperellija u očima žena odjednom

podigla na visoki stupanj moći. Okružila ga je aureola naklonosti injegova je sreća za kratko vrijeme postala upravo čudesna. U



suvremenom je društvu vrlo česta pojava da čežnja zarazuje.Muškarac kojeg je voljela žena naročitih vrlina uzbuđuje maštudrugih i svaka se natječe da ga, bilo iz znatiželj'e ili taštine,posjeduje. Don Juanov čar leži više u glasu koji se o njemu širi nego

u njegovoj osobi. Uostalom, Sperelliju je pomoglo i to što je uživaoime tajanstvenog umjetnika. Veoma slavna su postala dva sonetakoje je napisao u album princeze Ferentino i u kojima jedvosmislenim diptihom hvalio đavolska i anđeoska usta, ona kojauništavaju duše i ona koja kažu Ave. Običan svijet ne shvaća kakveduboke i nove užitke pruža Ijubavi makar blijed i lažan vijenacslave. Nepoznat I jubavnik, pa makarimao Herkulovu snagu, Hipolitovu Ijepotu i Hilin šarm, nikad nećemoći pružiti Ijubljenoj užitke koje, možda i nesvjesno, umjetnik uizobilju ulijeva u častoljubive ženske duše. Sigurno je velik užitakkad tašta žena može reći: — U svakom pismu koje mi piše možda jenajčišći plamen njegova razuma, a na njemu se j'edino ja grijem. Usvakom milovanju on gubi dio svoje volje i snage. Njegovi najvećisnovi o slavi padaju u nabore moje haljine, u krug što ga opisujemoj dah!

Andrea Sperelli ni trenutak nije oklijevao pred ovim slatkimmamcima. U njemu je sad raspuštenost naslijedila onu sabranostkoju j'e u njemu izazvala isključiva Elenina vlast. Njegove snage,koj'e više nije držala vatrena veza prisiljavaj'ući ih na ujedinjenje,vraćale su se prvotnoj nesređenosti. Ne mogavši se više prilagoditi,podrediti, asimiUrati s nekom višom formom koja bi njime vladala,njegova se prevrtljiva, promjenljiva i elastična duša preobražavala,izobUčavala, prihvaćajući sve forme. S nevjerojatnom lakoćom jeprelazio s jedne Ijubavi na drugu, bez skrupula je razapinjao velikumrežu varki, opsj'ena, laži, zasj"eda, samo da pUjen bude što veći.Običaj' da vara otupio niu j'e savjest. Zbog neprestanogpomanjkanja rzizmišljanja malopomalo je i sam sebi postaj'ao svenepristupačnij'i, ostajao je izvćin svoje tajanstvenosti. Malopomalo je stigao dotle da više nije razabirao svoj' unutrašnji život, kao štovanj"ska hemisfera zemlje ne vidi sunce iako je s njim nerazdvojno

povezana. U njemu je uvijek bio živ, nesmilj'eno živ, j'edan nagon:nagon da se otkine od svega što ga privlači, ali što ga ne zanosi. A



volja mu je beskorisno, poput neupotrebljivog mača, visila o bokupijanog ih tromog čovjeka.Ponekad bi u nj'emu iznenada oživjelo sjećanje na Elenu, sasvim biga ispunilo i on bi pokušavao da se izvuče iz melankohje ili bi,

naprotiv, uživao da u pokvarenoj mašti ponovo oživi svu žestinuonog života, kako bi dobio poticaj' za nove Ijubavi. Sam u sebi j'eponavljao riječi pjesme: »Sjeti se prohujaUh dana! I na druge usnepritisni nježni cjelov onako kao što si ga davao prvima, ne takodavno!« Ali i drugu je već bio zaboravio. Najprije je Donni Bianki Dolcebuono govorio o Ijubavi gotovo ine misleći na to, instinktivno privučen možda snagom nekogneodređenog odraza koji je valjda imala zato što je bila Eleninaprijateljica. Možda je proklijalo malo sjeme simpatije koje su u njegabacile riječi firentinske grofice za vrijeme ručka u palači Doria. Tkobi mogao reći kakvim tajanstvenim postupkom, bilo koji duševni ilitjelesni dodir između muškarca i žene, makar i beznačajan, može uoboma roditi i pothranjivati stalni, neopaženi, nenadani osjećaj, kojinakon dugog vremena prilike naglo iznesu na vidjelo? Istu pojavusrećemo kod razuma, kad se klica neke misli ili obris neke slike

pojavi iznenada, nakon duge stanke, nakon nesvj'esnog razvoja, kaodovršena slika, kao dovršena misao. Isti zakoni upravljaju cijelimdjelovanj'em našeg bića, a djelovanje koj'eg smo svjesni samo je dionašeg djelovanj"a.Doima Bianca Dolcebuono bila je idealan tip firentinske Ijepotekakav je stvorio Ghirlandajo na slici Giovanne Tomabuoni koja senalazi u crkvi Santa Maria Novella. Imala j'e bistro okruglo lice,široko, visoko i jasno čelo, blaga usta, malo uzdignut nos, oči tamnokestenj'aste, boje koju slavi Firenzuola. Voljela je obilno spustitikosu na sljepoočice, po starom običaju, sve do polovice obraza.Prezime joj je dobro pristajalo, budući da j"e u mondeni životunosila prirođenu dobrotu, veliku blagost, prema svima jednakuIjubaznost i milozvučan način govora. Sve u svemu, bila je jedna odonih Ijupkih žena, bez veće dubine duha i razuma, pomaloindolentnih, koje kao da su rođene u udobnosti, Ijuljuškajući se u

diskretnim Ijubavima poput ptica na rascvj'etalom drveću.Kad je čula Andreine riječi, kliknula je s dražesnim čuđenj"em:



— Tako brzo zaboravljate Elenu?A onda joj se, nakon nekoliko dana dražesnog oklijevanja, svidje dapopusti. Nerijetko je, bez Ijubomore, iskreno pričala o Eleninevjernom mladiću.

— Ali zašto j"e samo ove godine otputovala ranije uego obično? —upitala ga j'e j'ednom smiješeći se.— Ne znam — odgovorio je Andrea ne mogavši sakritinestrpljivost i gorčinu.— Zar je baš sve svršeno?— Molim vas, Bianca, govorimo o nama! — prekinuo ju jeuzrujanim glasom j"er su ga takvi razgovori mućili i razdraživali.Na trenutak se zamislila, kao da želi riješiti neku zagonetku. Ondase nasmijala slegnuvši ramenima u znak odustajanja, dok j'oj' jeočima preletjela sjena tuge.— Takva je Ijubav.I uzvrati Ijubavniku mUovanje.Andrea je, posjedujući je, posjedovao sve lijepe firentinske ženeOuattrocenta, o koj'ima j'e pjevao il Magnifico: Jasno posvuđa vidi se Da ne vara mudrost stara: čim s pogleda izgubiš se

Srce za te nema mara. Ljubav naočigled vene: Od očiju Sto si dalje I od srca to si dalje, Poštoonda drugom teži. Hitro odmah prigrli ga Istom strašću i veseljem ... Kad je na Ijeto htjela otputovati, reče mu na rastanku ne uspjevšisakriti plemenito ganuće:— Znam da me više nećete Ij'ubiti kad se ponovo vidimo. Takva jeIjubav. Ali sjetite se j"edne prijatelj'ice!Nije je Ijubio. Ipak, za vrijeme vrućih i dosadnih dana dušu su muponekad ispunjavale meke kadence njena glasa poput magije nekepj'esme budeći u njemu sliku svj'ežeg vrta punog vode koj'ima jeona šetala u društvu drugih žena svirajući i pj'evajući, kao na nekojvinjeti Polifilova sna. I Donna Bianca iščezne. Dođoše druge, katkada i po dvije:Barbarella Viti, koja je imala prekrasnu dj'ečaČku glavu, svu zlatnui blistavu poput nekih Rembrand

tovih židovskili glava; grofica Lucoli, dama s tirkizima. Kirka saslike Dossa Dossija, prekrasnih varljivih očiju koje su se mijenjale



poput jesenskog mora: sivo, plavo, zeleno, neodređeno; LilianaTheed, dvadeset dvogodišnja lady, koja j'e imala čudesno bijelu putsastavljenu od svjetla, ruža i mlijeka, koju imaju j'edino habiesvelikih engleskih obitelji na platnima ReynoIdsa, Gainsborougha i

Lawrencea; markiza du Deffand, Ijepotica iz vremena direktorija, jedna madame Recamier, dugog ovalnog lica, labuđeg vrata,visokih grudi i bakovskih ruku; Donna Isotta Cellesi, dama sasmaragdima, koja je sa sporim volovskim dostojanstvom okretalasvoju carsku glavu, pri čemu su svjetlucali ogromni naslijeđenidragulji; princeza Kalliwoda, dama bez nakita, koja je u svojemkrhkom tij'elu skrivala čelične živce kad se radilo o uživanju, dok suse nad voštanom nježnošću otvarale oči grabežljiva lava, oči Skita.Svaka od ovih Ijubavi donosila mu je novo poniženje, svaka ga je,ne zadovoljivši ga, opijala nekim ružnim pijanstvom, svaka ga jenaučila ponekoj' još nepoznatoj tančini poroka. U sebi je nosio klicesvih zaraza. Kvareći se, kvario je. Varanj'e mu je obavij'alo dušupoput Ijepljive i hladne materije koja svakim danom postaje svečvršća. Perverznost osjetila tjerala ga j'e da kod svoj'ih Ijubavnicatraži i otkriva njihove najniže i najnečistije osobine. Niska

radoznalost gonila ga je da odabire žene na najgorem glasu, aokrutni užitak zaražavanja da zavodi žene na najboljem glasu. Unaručj"u jedne sjećao se milovanja druge, načina uživanj'a koj'i jenaučio od druge. Ponekad naročito kad mu j'e glas o Eleninojponovnoj" udaji opet otvorio ranu uživao je da prisutnoj nagoćinametne zamišljenu Eleninu i da se posluži stvarnim oblikom kakobi uživao u idealnom obliku. Tako snažno je pothranjivao tu slikusve dok mašta nije stigla dotle da je posjedovala gotovo živu sjenku.Ipak nije' stvarao kult od uspomena bivše sreće. Ponekad su mu ovečak pružale prihku za neku pustoIoviT nu. U galeriji Borghese, naprimjer, u poznatoj dvorani ogledala, od Liliane Theed je dobioprvo obećzmje. Naglasovitim zelenim stepenicama Ville Medici koj'e vode naBelvedere, svojim prstima je obavio duge prste Angelike duDeffand. A mala glava od slonove kosti koja je pripadala kardinalu

Immenraetu, samrtni nakit označen imenom nepoznate Ippolite,probudio je u njemu želju da zavede Donnu Ippolitu Albonico.



Ta dama je imala savršeno otmjeno držanje. Nalikovala je malo naMarij'u Magdalenu Austrijsku, ženu Cosima II de'Medici, na sliciGiusta Suttermansa, koja se nalazi u Firenzi, kod Corsinija. Voljela je raskošne haIjine, brokat, baršun, čipke. Široki medicejski

ovratnici najbolje su isticali Ijepotu njene ponosne glave. Jednog dana na konjskim utrkama, Andrea Sperelli je na tribini htiood Donne Ippolite izmamiti obećanje da će sutradan doći u palačuZuccari da uzme tajanstveni predmet od slonove kosti koji je njojbio posvećen. Ona se nećkala kolebajući se između razboritosti iznatiželj'e. Na svaku smioniju mladićevu riječ mrštila bi obrve, dok joj je na usnama lebdio nehotičan osmijeh. U tom trenutku,ukrašena šeširom od bijelog perja, u dnu suncobrana od bijelihčipaka, glava joj je zaista izgledala neobično skladno:— Tibi, Hippolyta! Dakle, doći ćete? Čekat ću vas cijeli dan. Od dvapo podne do naveče. U redu?— Jeste li vi ludi?— Čega se plašite? Zaklinjem se Vašem veličanstvu da vam nirukavicu neću skinuti. Sjedit ćete na prijestolju prema vašemkraljevskom običaju. Pa čak ni uzimajući šalicu čaja nećete morati

odložiti svoje nevidIjivo žezlo koj'e uvijek nosite u svoj'oj'vladarskoj desnici. Da li će mi pod tim uvjetima biti udijeljenamilost?— Ne.Ali, smij'ala se, jer je voljela slušati kako se uzdiže nj'en kraljevskiizgled po kome je bila toliko slavna. Andrea Sperelli j'u j'e i daljenapastovao, čas šaleći se, čas moleći, dodajući zavodljivosti svogglasa i ustrajan, nježan, prodoran pogled, ovaj neodređeni pogledkoji kao da svlači žene gledajući ih gole kroz haljine, kao da ihdodiruje po živoj koži.— Ne želim da me tako gledate — reče porumenjevši i gotovouvrijeđeno Donna Ippolita.Na tribini je bilo malo Ijudi. Gospođe i gospoda su šetali po traviduž ograde, ili su se skupljali oko konja koji je pobijedio, ili se pakkladili s bukmejkerima koji su vikali pod nestalnim suncem što se

pokazivalo i nestajalo kroz blage arhipelage oblaka.— Siđimo — reče ona ne opažajući prateći pogled Giannetta Rutola



koji je bio naslonjen uz ogradu na stepenicama.Kad su silazeći prošli blizu njega, Sperelli reče:— Zdravo grofe. Vidjet ćemo se kasnije, na utrkama.Dok se Rutolo duboko klanjao Doimi Ippoliti, lice mu se naglo

zacrvenjelo. Pričinilo mu se kao da je u grofovu pozdraviT osjetiopodsmijeh. Ostao je uz ogradu još uvijek prateći očima par uograđenom prostoru. Bilo je očito da pati.— Pazite, Rutolo! — zlobno se osmjehujući dovikne mu groficaLucoli, prolazeći niz željezne stepenice držeći pod ruku Don Filippadel Monte.Osjetio je kako ga je usred srca nešto ubolo. Kad su stigli ispodsudačke lože, Donna Ippolita i grof d'Ugenta okrenuše se prematribini. Dama je naslanjala držak suncobrana na rame okrećući gameđu prstima. Bijela kupola se poput aureole vrtjela iza njeneglave. Čipke su lepršale i bez prestanka se uzdizale. Stojeći u tompomičnom krugu, s vremena na vrijeme nasmijala bi se mladićevimriječima. Lako rumenilo još je uvijek obavijalo plemenitu bljedoćunjenog lica. Ponekad bi se zaustavili na trenutak.Praveći se da promatra konje, Giannetto Rutolo okrene dvogled na

njih dvoje kad su ulazili u trkalište. Ruke su mu podrhtavale. Svakismiješak, svaka kretnja, svaki pogled Ippolitin, zadavali su mužestoku bol. Kad je spustio dvogled, bio je veoma blijed. U očimadrage, koje su počivale na Sperelliju, ulovio je pogled koji je dobropoznavao budući da ga je nekad ispunjavao nadom. Završavala je jedna duga Ijubav, zauvijek razorena tim pogledom. Sunce više nije bilo sunce, život više nije bioživot.Tribina se ponovo punila jer se već približavao znak za treću trku.Dame su se dizale sa svoj'ih sjedišta. Tribinom je prolazio žamorpoput vjetra iznad vrta na obronku. Zvonce dade znak za početak ikonji krenuše poput gomile strijela.— Utrkivat ću se u vašu čast, Donna Ippolita — reče AndreaSperelli Donni Albonico, opraštaj"ući se zbog pripreme za slijedećuutrku u kojoj su se natjecala mlada gospoda — Tibi, Hippolyta,

semper! Ona mu čvrsto stisne ruku, za dobru sreću, i ne misleći da se među



natjecateljima nalazi i Giannetto Rutolo. Kad je malo kasnije opazilakako joj dragi blijed silazi niza stepenice, iz njenih tamnih očijuizbij'ala je samo okrutna ravnodušnost. Dolaskom nove Ijubavistara Ijubav joj j'e napuštala dušu poput uvelog lista. Više nij'e

pripadala tom čovjeku, ništa je više nije vezivalo uza nj.Neshvatljivo je kako žena koja više ne Ij'ubi brzo i potpuno zavladasvojim srcem.»Oteo mi ju je«, mislio je ovaj" idući prema tribini Jockeykluba potravi koja je poput pij'eska propadala pod njegovim nogama. Namaloj udaljenosti ispred nj'ega, slobodnim i sigurnim korakom, išao j'e onaj drugi, u sivom odijelu, visok i vitak, s neobičnomelegancijom koja se ne može oponašati i koju daje jedino porijeklo.Pušio je. Idući iza njega, Giannetto Rutolo je osjećao miris cigarete,miris svakog dima. Za nj'ega je to bilo nepodnošljivo mučno. Svautroba mu se gnušala protiv toga, kao protiv nekog otrova.Vojvoda di Beffi i Paolo Caligaro stajali su na pragu, već spremni zatrku. Vojvoda se saginjao šireći noge gimnastičkim pokretima daispita elastičnost kožnih hlača ili snagu svojih koljena. Mali Caligaro je proklinj'ao kišu koja je pala prošle noći, zbog čega je teren bio

težak.— Sad zaista imaš dosta izgleda na Miching Mallechu — rečeSperelliju.Giannetto Rutolo je čuo ovo proi'očanstvo koje ga je bocnulo usredsrca. Polagao je neku neodređenu naduu pobjedu. U svojoj mašti je vidio rezultat dobivene utrke i sretnogdvoboja s neprijateljem. Dok se svlačio, svaki pokret mu je odavaonemir.— Evo čovjeka koji prije nego uzjaše na konja vidi otvoren grob —reče vojvoda di Beffi, polažući mu komičnom kretnjom ruku narame. Ecce homo novus. Andrea Sperelli, koji je u tom trenutku bio vrlo veseo, prasne uneodoljiv smijeh, koji je bio najzavodljiviji izljev njegove mladosti.— Zašto se smijete? — upita ga Rutolo sav blijed i izvan sebe,promatrajući ga uporno ispod namrštenih obrva.

— Čini mi se — odgovori Sperelli ne zbunivši se — da je vaš tonponešto oštar, dragi grofe.



— I što onda?— Mislite o mom smijehu što vam je drago.— Mislim da je blesav.Sperelli skoči na noge i korakne prema Giannettu Rutolu s

podignutim bičem u ruci. Paolo Caligaro kao nekim čudom uspijeda mu zadrži ruku. Zapodjela se prepirka. U to naiđe DonMarcantonio Spada, razabra o čemu se radi i reče:— Dosta, djeco. Obojica znate što sutra morate napraviti. Sad semorate utrkivati.Dva protivnika su u tišini dovršili oblačenje, a zatim izišli. Glas oprepirci već se raširio u ograđenom prostoru i dopro na tribinepovećavajući uzbuđenje očekivanja utrke. Grofica di Lucoli ju je srafiniranom zlobom saopćila Donni Ippoliti Albonico. Ova je nepokazujući ni sjenku zbunjenosti odgovorila:— Žao mi je. Izgledalo je da su prijatelji.Glasina se širila prenoseći se lijepim ženskim ustima. Okobukmejkera vrvjela je gomila Ijudi. Favoriti su bili Miching Mallecho,konj grofa d'Ugenta, i Brummel, konj markiza Rutola. Zatim Satiristvojvode di Beffija i Carbonilla grofa Caligara. Dobri poznavaoci su

sumnjali u prva dva, misleći da će nervoza dvojice jahača sigurnoškoditi utrci.Međutim, Andrea Sperelli je bio miran, gotovo veseo. Sigurnost mu je davao osjećaj nadmoćnosti nadprotivnikom. Osim toga, njegova viteška sklonost premapogibeljnim pustolovinama, koju je naslijedio od bajronizmomzadojenog oca, prikazivala mu je njegov slučaj u slavnom svjetlu.Sva prirođena plemenitost njegove mladenačke krvi uzbudila sepred opasnošću. Odjednom se Donna Ippolita Albonico pojavila unjegovoj duši poželjnija i Ijepša nego ikada.Ustreptala srca prišao je svom konju kao prijatelju koji mu donosiočekivanu vijest o sreći. Nježno mu je gladio glavu, a oko životinje,to oko u kojem je neugasivom vatrom sjajila sva plemenitostpasmine, opijalo ga je poput magnetskog pogleda žene.— Mallecho — šaptao mu je gladeći ga — ovo je velik dan. Moramo

pobijediti.Njegov trener, neki crvenkasti čovječuljak, oštro promatrajući druge



konje koji su prolazili vođeni rukom konjušara, reče promuklimglasom:— No doubt Miching Mallecho je bio divan dorat, koji je potjecao iz konjušnica

baruna Soubeyrana. Elegantna vitkost oblika bila je spojena sizvanredno snažnim plećima. Iz sjajne i fine kože, ispod ikoje su sena prsima i butinama pojavljivale mreže vena, kao da je izlazilavatrena para, toliki je bio žar njegove snage. Veoma jak u skoku,vrlo često je svog gospodara odnio preko svih prepreka rimskecampagne, na bilo kakvom zemljištu, ne prezajući ni pred troredomzaprekom ili ma kakvom ogradom, neustrašiv, uvijek u stopu zapsima. Jedan jahačev hop davao mu je više podstreka od udarcamamuzom, dok bi, kad bi ga ovaj pomilovao, sav zadrhtao.Prije no što je uzjahao, Andrea je pažljivo ispitao cijelu opremu,provjerio svaki remen i svaku kopču, a onda smiješeći se skočio usedlo. Trener je jasnim pokretom izrazio svoje povjerenje, gledajućigospodara kako se udaljava.Oko tabela sa ulozima natiskivala se gomila kladilaca. Andrea osjetina sebi sve te poglede. Osvrnuo se

Svakako.prema desnoj tribini tražeći pogledom Donnu Albonico, ali je umnoštvu dama nij'e mogao opaziti. Pozdravio j'e izbliza LilianuTheed, koj'oj' j'e bio dobro poznat Mallechov galop za lisicama ihimerama. Markiza d'Ateleta mu je izdaleka pokretom izrazilanegodovanje, budući da j'e doznala za sukob.— Kako stoji Mallecho? — upita on Ludovica Barbarisija.Polazeći na startno mjesto, hladnokrvno je razmišljao o taktici kojumora upotrijebiti da pobijedi. Usput je promatrao trojicu protivnikakoji su išli ispred njega, procjenjujući snagu i iskustvo svakoga.Paolo Caligaro bio j'e vraški lukav, izvježban u svim lopovlucimastruke poput pravog jockeya, ali Carbonilla, iako brz, nije baš bionaročito otporan. Vojvoda di Beffi, jahač visoke škole, koji je dobiomnoge trke u Engleskoj, jahao je prilično mušičava konja, koji semogao uzjoguniti pred nekom preprekom. Giannetto Rutolo,

međutim, jahao je na izvrsnom i veoma izvježbanom konj'u, koji je,iako vrlo snažan, bio prilično nagao i prvi put je sudjelovao u jednoj



javnoj" trci. Osim toga, sudeći po mnogim znacima, izgledao jeužasno nervozan.Gledajući ga, Andrea je mislio: »Moja će današnja pobj'eda bezikakve sumnje utj'ecati na sutrašnji dvoboj. On će sigurno izgubiti

glavu, i ovdje i tamo. Moram biti miran, na oba megdana.« Pomislio je još: »Kako će se osjećati Donna Ippolita?« Pričini mu se da okonjega vlada čudna tišina. Pogledom je procijenio udaljenost do prveprepreke. Na trkaćoj' stazi ugledao je svijetleći kamen i osjetio da gaRutolo promatra. Zadrhtao j'e cijelim tijelom.Zvonce dade znak za početak utrke, ali Brummel je već bio krenuo, izato se start morao ponoviti. I drugi start, opet Brummelovomkrivnjom, nije bio dobar. Sperelli i voj'voda di Beffi osmjehnuše se jedan drugome.Treći start je bio pravilan. Brummel se odmah, jurnuvši uz ogradu,odijelio od grupe. Ogtala tri konja su ga u korak slijedila,preskočivši sretno prvu, a zatim i drugu prepreku. Svaki j'e odtroj'ice jahaea igrao nasvoju igru. Vojvoda di Beffi je nastojao da se održi u grupi, ne bi liSatirist slijedio primjer drugih konja pred preprekama. Caligaro je

smirivao Carbonillinu žestinu, kako bi sačuvao snagu za posljednjihpetsto metara. Andrea Sperelli je postepeno povećavao brzinu,želeći preteći svog takmaca kod najteže prepreke. Malo zatim, Mallecho je zaista pretekao svoja dva druga, približujući se sve više iviše Brummelu. Rutolo je osjetio iza sebe sve jači galop i toliko se uznemirio da višeništa nije vidio. Sve mu je izgledalo nejasno ispred očiju kao da ćese onesvijestiti. Strašno se naprezao da zadrži mamuze zabodene utrbuh konja. Zaprepastila ga je pomisao da bi ga snaga moglaizdati. U ušima mu je bez prestanka nešto šumilo, a usred tog šumačuo je kratki i odrešiti poklik Andree Sperellija:— Hop! Hop!Osjetljiviji na glas nego na bilo koji drugi podstrek, Mallecho jeupravo proždirao razmak do svog protivnika, koji sad nije bio većiod tri^etiri metra, spremao se da ga stigne, da ga prestigne.

— Hop!Na stazi se pojavila visoka prepreka. Rutolo je nije opažio, budući



da je bio potpuno zbunjen, sačuvavši jedino neki bijesni instinkt dase održi na konju i da ga nasumce goni naprijed. Brummel je skočio,ali kako ga jahač nije pomagao pri tome, zapeo je stražnjim nogamai tako nespretno, pao s druge strane da je jahač izgubio stremen,

zadržavši se ipak u sedlu. Uza sve to, nastavio je utrku. Sada jeAndrea Sperelli vodio trku. Giannetto Rutolo je bio drugi, iako nijeuspio uhvatiti stremen, a njemu se približavao Paolo Caligaro.Vojvoda di Beffi je bio posljednji, jer mu je Satirist u jednomtrenutku otkazao poslušnost. U tom redoslijedu su prošli i ispodtribine, odakle je stizala nejasna galama koja se postepeno izgubila.Svi na tribinama su veoma pažljivo pratili utrku. Neki su glasnoizvikivali promjene. Svaka promjena u redoslijedu izazivala jeusklike usred neprestanog žamora, a dame su zbog togapodrhtavale. Donna IppolitaAlbonico stajala je na svom sjedištu i promatrala utrku naslonjenana ramena svog muža, koji se nalazio na sjedištu ispred njenog.Izraz lica joj se nije mijenjao, gledala je sa začuđujućom mirnoćom. Jedino su stisnute usne i lako namršteno čelo mogli odati napornekom oštrom oku. U jednom trenutku je povukla ruke s

muževljevih ramena iz straha da je ne izda neki nehotični pokret.— Sperelli je pao — glasno poviče grofica di Lucoli. Mallecho je zaista, skačući, nezgodno dodiinuo nogom vlažnu travui klecnuo, ali se odmah digao. Andrea je, ne povrijedivši se, odletiopreko njegova vrata, ali se ipak, dok su ga Rutolo i Caligaropretjecali, munjevito vratio u sedlo. lako povrijeđen u stražnje noge,Brummel je, zahvaljujući svojoj čistokrvnosti, izvodio prava čuda.Vođena zadivljujučom vještinom svog jahača, Carbonilla je napokonpokazala svu svoju brzinu. Do cilja je još bilo ostalo oko osamstometara.Sperelli osjeti da mu izmiče pobjeda, ali skupi svu snagu da je seponovo dokopa. Podigao se u stremen i nagnuo nad grivu,izvikujući s vremena na vrijeme onaj kratki, oštri i prodorni poklik,koji je imao toliku moć nad plemenitom životinjom. Dok suBrummel i Carbonilla izmoreni teškom stazom gubili snagu, Mallecho

je povećavao brzinu spreman da opet osvoji svoje mjesto. Već jedodirivao pobjedu vatrom iz svojih nozdrva. Nakon posljednje



prepreke pretekao je Brummela i već dodirivao glavom Carbonillinapleća. Oko sto metara pred ciljem jurnuo je uz ogradu, naprijed,naprijed, ostavljajući Caligarova vranca za punih deset dužina izasebe. Zvonce je zazvonilo. Sa tribine je, poput muklog udaranja

tuče, odjeknuo pljesak. Žamor se razlijegao gomilom koja je stajalana suncem okupanoj livadi.Vraćajući se u ograđeni prostor, Andrea Sperelli pomisli: »Sreća jedanas bila sa mnom, a da li će i sutra biti?« Osjećajući kako gaokružuje slava pobjede, gotovo se naljutio na mračnu opasnost.Htio joj se odmah suprotstaviti, bez odgađmija, već istog dana, kako bi uživao u dvostrukoj pobjedi i zagrizao voće koj"e mu je nudilaruka Donne Ippolite. Cijelo se njegovo biće gotovo s divljimponosom užgalo na pomisao da će dobiti tu bijelu i ponosnu ženupravom nasilnog osvajanja. U mašti je vidio j'oš neokušani užitak,gotovo onu strast starih vremena kad su vitezovi nježnim,ubilačkim rukama mrsili kose svojih Ijubavnica, uranjajući u njihčelo još znojno od naporna boj'a i usta još gorka od izgovorenihuvreda. Bio je obuzet onom neshvatljivom opojnošću koju u nekimrazboritim Ijudima izaziva dokaz fizičke snage, dokazano junaštvo i

pokazana grubost. Ponekad, sve ono što je na dnu naše duše ostalood iskonske divljine, čudnom snagom izlazi na površinu, pa čak ipod kukavnom otmjenošću suvremenog ruha naše se srce ponekad,žudeći za razaranjem, ispuni krvoločnim bj'esnilom i zažeU sepokolja! Andrea Sperelli je punim grudima udisao toplo i oštroisparavanje svog konja, i ni jedan od tolikih mirisa koj'e j"e do sadavolio, nijedan nij'e pružio tako jak užitak njegovim osjetihma.Tek što j'e sjahao, opkoliše ga prijateljice i prijateIji čestitajući mu napobj'edi. Miching Mallecho, iznemogao, sav zasopljen i zapjenjen,dahtao je protežući vrat i tresući uzde. Slabine su mu se bezprestanka tako jako nadimale i spuštale da je izgledalo da će serasprsnuti. Mišići pod kožom su podrhtavali poput tetiva strijelenakon odapinjanja. Oči su mu sada bile raširene i zakrvavljene,okrutne kao u divlje zvijeri, a koža, po kojoj je potocima tekao znoj,ispresijecana širokim tamnim mrljama. Neprestano drhtanje cijelog

njegova tijela izazivalo je sažaljenje i nježnost, kao patnja nekogIjudskog stvorenja.



— Poor fellow!^ — promrmlja Lilian Theed. Andrea mu pregledakoljena da vidi je li ga padpovrijedio. Bila su nedirnuta. Zatim ga je lagano potapšao po vratui veoma njcžno rekao:

— Idi, Mallecho, idi.Gledao ga je kako se udaljava.Nakon toga se, skinuvši odijelo za utrku, uputio da potražiLudovica Barbarisija i baruna Santa Margheritu.Obojica prihvatiše da budu sekundanti u sukobu s markizomRutolom. On ih zamoli da požure stvar.— Sve pojedinosti uredite još večeras. Sutra u jedan po podne većmoram biti slobodan. Ali dopustite da sutra ujutro spavam baremdo devet. Ručat ću kod kneginje Ferentino. Zatim ću otići kGiustinianiju, a nakon toga, ali kasnije, u klub. Znate gdje ćete menaći. Hvala i do viđenja, prijatelji.Popeo se na tribinu, ali se nije odmah htio približiti Donni Ippoliti.Smiješio se, osjećajući kako ga prate ženski pogledi. Mnoge lijeperuke su se pružale prema njemu i mnogi lijepi glasovi su ga prisnonazivali: Andrea. Poneki su se čak i razmetali nazivajući ga tako.

Dame koje su se bile kladile na njega, kazivale su mu koliko sudobile: deset lujdora, dvadeset lujdora. Druge su ga znatiželjnopitale:— Hoćete li se boriti?Njemu se činilo da se u jednom jedinom danu popeo na sam vrhpustolovne slave, uspjevši bolje od vojvode od Buckinghama igospodina de Lauzuna. Bio je pobjednik herojske trke, osvojio jenovu Ijubavnicu, predivnu i vedru poput duždevice, izazvao jedvoboj na smrt, a sad, mirno i Ijubazno, ali ni više ni manje negoobično, prolazi između osmijeha tolikih dama, koje je, osim podražesnim usnama, poznavao i po nekim drugim osobinama. Zarnije poznavao dražesne tajne i naročite Ijubavne užitke mnogih kojesu mu se smiješile. Zar kroz jasnu svježinu proljetnih tkanina nijevidio plavi madež, nalik malom zlatniku na lijevom boku IsotteCellesi; ili neusporedivi trbuh Giulije Moceto, gladak poput posude

od slonove kosti, čist poput trbuha nekog kipa zbog savršenogpomanjkanja onoga na antiknim kipovima i, slikama •—• za čim je



žalio pjesnik djela Musee secret? Zar u zvučnom glasu Barbarelle Vitinije čuo onaj drugi i neobični glas što je bez prestanka ponavljao jednu besramnu riječ. Ili u bezazlenom smijehu Aurore Seymour, jedan drugi zvuk, gđen i pro

mukao, što podsjeća na predenj"e mačka za ognjištem ili na gukanjegrlica po drveću? Zar nije poznavao naročitu izopačenost grofice diLucoli, koja se nadahnjivala erotskim knjigama, rezbarijama ukamenu i minijaturama? Ili nepobjedivu sramežljivost FranceskeDaddi, koja j'e i na vrhuncu užitka zazivala božje ime kao daumire? Gotovo sve žene koje je on prevario ili koje su njegaprevarile, bile su tu i osmjehivale mu se.— Evo junaka! — reče muž kneginje Albonico, stišćući mu rukuneobično Ijubazno i čvrsto.— Uistinu junak — doda Donna Ippolita beznačajnim tonomobaveznog komplimenta kao da nije čula za dramu.Sperelli se naklonio i krenuo dalje, jer je osj'ećao neku neodređenuzbunjenost u toj čudnoj prijaznosti muža. Posumnj'ao j'e da mu jemuž možda zahvalan što je zapodjeo prepirku s Ijubavnikomnjegove žene i nasmij"e se bijedi tog čovjeka. Kad se okrenuo,

susreo je oči Donne Ippolite i njihovi pogledi se pomiješaše.Na povratku, opazi iz mailcoacha kneza Ferentina, kako u malojkočiji na dva točka koju je vukao veliki sivac j"uri prema RimuGiannetto Rutolo, spuštene glave, pognut, s cigaretom u zubima ine obazirući se na stražare koji su ga opominj'ali da stane u red.Rim j"e izgledao mračan iznad kao sumpor žutog svjetla koj"e j"eobasj"avalo kraj"olik. Na Ij'ubičastom nebu žutog krajolika sve višesu se isticali kipovi sa bazilike San Giovanni. Andrea tada postanesvjestan zla koje je nanio toj duši.Naveče kod Giustinianijevih reče kneginji Albonico:— Dakle, sutra vas čekam od dva do pet po podne. Ona ga je htjelaupitati:— Kako? Nećete se boriti sutra?Ali se nije usudila. Samo j'e odgovorila:— Obećala sam.

Nešto kasnije, Andrei je brižnom Ijubaznošću pristupio njen mužzanimajući se za novosti o dvoboju. Bio je to j'oš mlad čovjek, plav,



elegantan, rijetke kose, bj"el' Putna kočija.kastih očij"u, s dva očnj'aka što su stršila izvan usana. Malo j'emucao.

— Dakle? Dakle? Sutra, a?Andrea nije znao savladati odvratnost, pa je držao ruku na bokupokazujući da ne voli takvu prisnost. Kad j'e vidio da ulazi barunSanta Margherita, oslobodio ga se rekavši:— Izvinite, grofe. Moram hitno razgovarati s barunom SantaMargherita.Barun ga je dočekao riječima:— Sve je uređeno.i — U redu. A kada?' — U deset i pol u Viili Sciarra. Mač i zaštitna rukavica. Dok netko ne padne.— Tko su ostala dvojica?— Roberto Casteldieri i Carlo de Souza. Odmah smo se dogovorilibez ikakvih formalnosti. Giaimettovi su već bili spremni. U klubusmo sastavili zapisnik, bez velike rasprave. Preporučujem ti da ne

ideš u krevet prekasno. Umoran si.Napustivši Giustinianijeve, Andrea, praveći se važan, ode u lovačkiklub i počne igrati s napuljskim sportsmenima. Oko dva sataiznenadi ga barun Santa Margherita i prisili da napusti sto. Želio jeda ga pj'eške otprati do palače Zuccari.— Dragi moj — opominjao ga je putem — previše si hrabar. Uovakvim slučajevima i mala neopreznost može biti kobna. Dobarmačevalac mora se truditi da sačuva snagu, isto kao što se dobartenor mora truditi da sačuva glas. Ruka je osjetljiva kao i grlo.Nožni zglobovi su osjetljivi j'ednako kao i glasnice. Razumiješ?Mehanizam osjeća i najmanji poremećaj. Instrument se kvari i nesluša više. Nakon noći provedene u Ij'ubakanju, igri ili bančenju,čak ni udarci Camilla Agrippe ne bi mogli ići pravo, a ni obrane nebi mogle biti točne i brze. Dovoljno je pogriješiti i jedan milimetar,pa da ti se željezo tri prsta zabije u tij"elo.

Stigli su na početak ulice Condotti. U dnu se vidjela piazza diSpagna osvijetljena pimim mjesecom, bj'elka



ste stepenice, Trinita de'Monti, visoka u blagom plavetnilu.— Svakako — nastavio je barun — imaš mnoge prednosti predprotivnikom. Među ostalim hladnokrvnost i iskustvo. Gledao samte u Parizu protiv Gavaudana. Sjećaš li se? Divan dvoboj! Borio si se

kao kakav bog.Andrea se zadovoljno smiješio. Pohvala tog poznatog mačevaocaispunjavala mu je srce ponosom, a mišiće obiljem snage. Ruka mu j'e, stiskajući štap, instinktivno pokušavala ponoviti udarac koji jeprobio ruku markiza Gavaudana 12. prosinca 1885.— Da — izusti. — Bila je to »kontraterca« i jedna »srednja terca«.Barun nastavi:— Giannetto Rutolo j'e na vježbalištu diskretan mačevalac, ali udvoboju veoma žestok. Borio se samo jedanput i to sa mojimrođakom Cassibileom. Loše je prošao. Previše zloupotreblj'ava»jedan, dva« i »jedan, dva, tri«, kad napada. Pomoći će ti»arretudarci«, a naročito »kvarte«. Moj rođak ga je ubo baš jednomčistom »kvartom« u drugom napadu. Ti veoma dobro procjenjuješ.Ipak, moraš paziti i nastoj'ati da sačuvaš razmak. Ne smiješzaboraviti da se boriš protiv čovjeka kojemu si, kako kažu, preoteo

Ijubavnicu i na kojeg si digao bič.Stigli su na piazzu di Spagna. Vodoskok je prijatno rumorioblistajući na mjesecu, koji je provirivao s vrha katoličkog stupa.Četiripet kočija staj'alo je tnirno, u redu, s upaljenim fenjerima. Izulice Baubino dopiralo je brenčanje zvonaca i mukli bat koraka,nalik na stado u pokretu.Na podnožju stepenica barun se oprosti.— Do viđenj'a, sutra! Doći ću nekoliko minuta prij'e devet, sLudovicom. Izvest češ nekoliko udaraca da se razgibaš. Za liječnikaćemo se mi pobrinuti. Haj'de, i dobro spavaj'.Andrea se počne penjati stepenicama. Na prvom odmorištu sezaustavio; privuklo ga je brenčanje zvonaca koj'e se približavalo.Doista j'e osj'ećao da je mnoran.pa čak i pomalo tužan u dnu duše. Nakon ponosa što se razbudio unjegovoj krvi zbog razgovora o vještini mačevanja i sjećanja na

njegovu hrabrost, spopadao ga je neodređeni nemir pomiješan sasumnjom i nezadovoljstvom. 2ivci, koji su bili i previše napeti tog



žestokog i tmurnog dana, sad su popuštali pod blagošću proIjetnenoći.— Zašto je bez strasti, iz čiste obijesti, iz taštine, drskosti, uživao daizazove mržnju i rastuži dušu jednog čovjeka? — Pomisao na

strašnu muku, koja je bez sumnje obuzela njegovog neprijatelja utako divnoj noći, izazva u njemu gotovo osjećaj samilosti. Dušommu munjevito projuri Elenin lik. Sjeti se muka, Ijubomore, srdžbi ineopisivih tjeskoba koje je trpio prije godinu dana — kad ju jeizgubio. — I onda su noći bile vedre, mirne, mirisne, a kako su gatištale! — Udahnuo je zrak ispunjen mirisom rascvjetalih ruža umalim pobočnim vrtovima i bacio pogled na trg kojim je prolazilostado.Gusta bjelkasta vuna ovaca zbijenih u gomilu kretala se naprijedpoput valova, poput blatne vode koja preplavljuje pločnik. Drhtavoblejanje miješalo se ponekad sa zveckanjem zvonaca. Ovome bi seonda pridružilo drugo, ali slabije i bojažljivije blejanje. S vremenana vrijeme odjeknuo bi uzvik pastira koji su mahali štapovima jašući otraga i sa strane. Mjesec je tom prolasku stada posredzaspalog grada davao neku neobičnu tajanstvenost koja se gotovo

jedino u snu može vidjeti.Andrea se sjeti kako je jedne vedre februarske noći vraćajući se sElenom s plesa koji se održao u engleskoj ambasadi u ulici VentiSettembre, sreo stado i kočija se morala zaustaviti. Elena je,naslonjena na prozor, gledala ovce koje su prolazile uz sametočkove i s djetinjom radošću pokazivala najmanje janjčiće. On jesvoje lice prislonio uz njeno, sklopio oči i slušao tapkanje, blejanje izvonca.Zašto ga je upravo sad obuzelo sjećanje na Elenu? — Ponovo jekrenuo stepenicama, ali polako. Penjući se, još više je osjećao umor.Koljena su mu klecala. Odjednom ga obuze misao na smrt. »Akome ubije? Ako zadobijem tešku povredu koja će mi cijeli životstvarati smetnje«? Ali njegova žeđ za životom i uživanjem odbacišesvaku tmurnu misao. Reče sam sebi: »Moraš pobijediti!« Tadaugleda sve prednosti koje bi dobio ovom drugom pobjedom: ugled

svoje sreće, slavu svog junaštva, poljupce Donne Ippolite, novauživanja, nove obijesti.



Onda se, svladavši uzbuđenost, počne starati o svojoj snazi. Spavao je sve dok ga nije probudio dolazak dvojice prijatelja. Tuširao se kaoi obično. Prostro je po podu nepromočivo platno i pozvao barunaSanta Margheritu da povuče dva »udarca«, a nakon toga Barbarisija

na kratki napad za kojeg je izvanredno točno izveo nekolikoudaraca.— Odličan udarac — reče barun čestitajući mu. Nakon vježbanjapopio je dvije šalice čaja i pojeonekoliko kolačića. Izabrao je široke hlače, udobne cipeie s niskompetom i ne odviše naškrobljenu košulju. Pripremio je rukavicu,malo je namočio na dlanu i posuo praškom. Privezao je kožnu trakuda pričvrsti držak na ruci, pregledao oštricu i šiljak na dva mača.Bio je veoma oprezan, ni najmanja sitnica nije mu promakla.Kad je bio spreman, reče:— Idemo. Bit će bolje da stignemo prije njih. A liječnik?— Čeka nas tamo.Na stepenicama je sreo vojvodu di Grimiti kojeg je poslala markizad'Ateleta.— Pratit ću vas do vile, a zatim ću javiti novosti Franceski.

Sišli su zajeđno. Vojvoda se popeo u svoja kola i pozdravio. Ostalisu ušli u zatvorenu kočiju. Andrea nije pokazivao naročitoraspoloženje, jer su mu šale uoči ozbiljnog dvoboja izgledaleneukusne, ali je bio veoma miran. Pušio je slušajući kako SantaMargherita i Barbarisi razgovaraju o slučaju koji se nedavnodogodio u Francuskoj, to jest o tome da li je slobodno iH nijeupotrijebiti lijevu ruku protiv protivnika. S vremena na vrijemenagnuo bi se kroz prozor i promatrao cestu.Obasjan suncem, Rim se bljeskao u svibanjskom jutru. Jedanvodoskok je švojim srebriiim smijehom ukrainsšavao mali trg koj'i j'e još uvijek bio u sj'eni. Kroz portal j'ednepalače naziralo se dvorište ukrašeno stupovima i kipovima, dok sus arhitrava j'edne crkve visili ukrasi Marijina mjeseca. Na mostu sepojavio blistavi Tiber j'ureći između zelenkastih kuća prema otoku

San Bartolomeo. Nakon kratkog uspona pod njihovim nogamapojavio se ogromni, slavni, uzvišeni grad, načičkan zvonicima,



stupovima, obeliscima, okrunjen kupolama i rotundama, jasnopoput neke akropole, urezan u nebesItom plavetnilu.— Ave, Roma, Moriturus te salutat — izusti Andrea Sperelli bacajućiopušak cigarete prema Gradu.

Zatim doda:— Zaista, dragi prijatelji, jedan ubod mačem danas mi ne bi biougodan.Stigli su u Viilu Sciarra, već napola obeščašćenu od graditelja novihkuća, i prošli kroz aleju visokih i vitkih lovora između dva redaruža. Santa Margherita se nagnuo kroz prozorčić, opazio naprostoru ispred vile drugu kočiju i rekao:— Već nas čekaju.Zatim j'e bacio pogled na sat. Još deset minuta do dogovorenogvremena. Zaustavi kočij'u te sa svjedokom i liječnikOm krenepirema protivnicima. Andrea je ostao u alej'i i čekao. Pokušao jerazmišljati o nekoliko načina obrane i napada, koje j'e htio izvestivjeruj'ući u njihov uspjeh, ali ga je rastresla čudesno divna igrasvjetla i sjene u isprepletenim lovorima. Oči su mu lutale poslikama koje je stvarao jutarnji vjetar igrajući granama, dok mu je

duša razmišljala o povredi. A drveće, umiljato poput Ijubavnihalegorija Franceska Petrarke, uzdisalo j'e iznad njegove glave koju j'e zaokupljala misao o dobrom udarcu.Barbarisi se vratl po njega i reče:— Spremni smo. Čuvar je otvorio vilu. Na raspolaganju su nampirizemne sobe; Veoma udobno. Idi, presvuci se.Andrea se uputi z:a njim. Dok se svlačio, dva liječnika sui otvaralasvoje torbe u kpjima zablistaše mali čelični instrumenti. Jedan je biomlad, blij'ed, ćelav, ženskih ruku, pomalo okrutnog izraza usta, činilo se da bez prestankanešto melje neobično razvijenom donjom vilicom. Drugi je biostariji, krupan, pjegav, guste riđe brade i bikovskog vrata. Činilo sekao da je prvi fizička suprotnost drugoga i njihova raznoličnostizazove Sperellijevu znatiželju. Na jednom stoliću su pripremalizavoje i karbolnu vodu za dezinficiranje noževa. Sobu je ispunio

miris kiseline.Kad se pripremio, Sperelli je sa svjedokom i svojim liječnicima



izišao na mali prostor ispred vile. Još jednom pogled mu privučeRim između palmi i on zadrhta. Nestrpljivost ga obuze. Zaželio jeda se istog trenutka nađe u borbenom položaju i da začuje znak zanapad. Činilo mu se da u ruci nosi odlučan udarac, pobjedu.

— Spreman? — upita ga Santa Margherita prilazeći mu.— Spreman.Odabrani teren se nalazio sa strane vile, u sjeni, i bio je posut finimistucanim šljunkom. Giannetto Rutolo je već stajao na suprotnoj'strani s Robertom Casteldierijem i Carlom de Souza. Lice i jednog idrugog izgledalo je ozbiljno, gotovo svečano. Oba protivnika su sepostavila jedan prema drugome. Promatrali su se. SantaMargherita, koji je vodio borbu, primijeti da je košulja GiannettaRutola j'ako naškrobljena, previše čvrsta i s previsokim ovratnikom,te upozori na to Casteldierija, koji je bio Rutolov sekundant. Ovaj seobrati Rutolu i Sperelli opazi kako je ovaj naglo pocrvenio iodlučnim pokretima počeo skidati košulju. On se hladnokrvnopoveo za njim. Zatim je zavrnuo hlače, uzeo rukavicu, omču i mačiz ruku baruna Santa Margherita, sve pažljivo namjestio, a ondazamahnuo oružj'em da se uvjeri da li ga je dobro zahvatio. Pri tom

pokretu vidIjivo mu j'e iskočio biceps odajući dugo vježbanje ruke istečenu snagu.Kad su obojica ispružila mačeve da odmjere razmak, Rutolov mač j"e podrhtavao u grčevitoj ruci. Nakon uobičajene primjedbe opravilima borbe, barun Santa Margherita jasnim i oštrim glasomdade znak za početak:— Gospodo, stav za borbu!Oboj'ica su istovremeno zauzela stav, Rutolo lupnuvši nogom, aSperelli lagano se nagnuvši. Rutolo j'e bio srednjeg rasta, priličnomršav, sav od živaca, maslinaste boje lica, dok su mu zavinutibrkovi i mala šiljasta brada kao u Karla I na Van Dyckovim slikamadavali ponosni izraz. Sperelli je bio viši, vitkiji, staloženiji, divnogdržanj'a, čvrst i miran, sklad snage i otmj'enosti, odaj'ući cij'elimsvojim bićem nehaj' pravog gospodina. Gledali su se ravno u oči isvaki je u duši osjetio neopisivu j'ezu na pogled golog mesa svog

protivnika prema kome se pružala oštrica mača. Tišinu j'e ispunj'aosvježi mrmor fontane izmiješan s ćarlijanjem vjetra kroz stabIjike



koje su se penjale i u koj'ima je treperilo mnoštvo bijelih i žutihruža.— Naprijed! — zapovjedi barun.Andrea Sperelli j'e od Rutola očekivao žestok napad, ali se ovaj' nije

ni pomakao. Nekoliko trenutaka obojica su stajala nepomično, neukrštavajući mačeve i pokušavajući odgonetnuti namjereprotivnika. Sperelli se j'oš više sagnuo, u niski obrambeni položaj, igotovo se posve otkrio držeći mač u terci. Drskim pogledima ilupkanj'em noge izazivao je protivnika. Rutolo j'e tada krenuo unapad fintom direktnog udarca koj'i j'e popratio uzvikom pougledu na neke sicilijanske mačevaoce. Borba otpočne.Sperelli nij'e pokušao nikakvu određenu akciju, ograničavao se jedino na obranu, i silio protivnika da otkrije sve namjere, da iscrpisva sredstva, da pokaže svu raznolikost svoj'e igre. Parirao j'e čisto ibrzo, ne odstupajući s mjesta, i to tako savršeno kao da se nalazi udvorani za vježbanje pred bezopasnim floretom. Rutolo je međutimžestoko napadao prateći svaki udarac prigušenim krikom poputdrvosječa kad udaraj'u sjekirom.— Stoj! — zapovjedi barun Santa Margherita, čijem iskusnom oku

nij'e mogao izbjeći ni jedan udarac mača.Tada se približio Rutolu i rekao:— Vi ste pogođeni, ako se ne varam.Doista, Gvaj' j'e na podlaktici zadobio ogrebotinu, aili takoneznatnu da čak ni flaster nije bio potreban. Ipak je dahtao, dok jekrajnje bljedilo olovne boje na njegovu licu odavalo suspregnuti bijes. Sperelli se nasmiješi i tilio šapneBarbarisiju:— Upoznao sam ga. Stavit ću mu karanfil pod desnu sisu. Obratipažnju na drugi napad.Budući da je, ne pazeći, spustio na zemlju šiljak mača, prišao mu jećelavi doktor s velikom vilicom i spužvom natopljenom u karbolnuvodu ponovo dezinficirao oštricu.— Bogami! — šapne Andrea Barbarisiju — nekako zlokobnoizgleda. Ovaj mač će puknuti.

Odjednom se među drvećem razlegne pjev kosa. Jedna ruža seraspala i latice zalepršale na vjetru. Suncu se približilo nekoliko



rijetkih oblaka nalik na ovčju vunu. Onda su se rasplinuli upahuljice i malopomalo nestali.— Stav za borbu!Giannetto Rutolo je bio svjestan svoje nemoći pred protivnikom.

Zato je odlučio da će udarati odozdo, na sreću, razbijajući na tajnačin svaku akciju koju bi protivnik mogao poduzeti. U tome mu jeposlužio nizak stas, maleno, hitro i gipko tijelo koje je udarcimaprotivnika pružalo veoma mali cilj.— Naprijed!Andrea Sperelli je znao da će se Rutolo na taj način približavati, suobičajenim fintama. Zato je stajao napet poput luka, spreman daodapne u najzgodnije vrijeme.— Stoj! — poviče Santa Margherita.Na Rutolovim prsima pojavila se krv. Protivnikov mač se zabioispod desne bradavice povrijedivši ga gotovo do rebara. Priskočišeliječnici, ali ranjenik oštrim glasom, u kojemu se osjećala srdžba,odmah reče Casteldieriju:— Nije ništa. Želim nastaviti.Odbio je da pođe u vilu i stavi zavoj na ranu. Pošto je ćelavi doktor

istisnuo mali ubod koji je tek neznatno krvario i pošto ga jedezinficirao, stavi na ranu običan komad platna i reče:— Može se nastaviti.Casteldieri pozove baruna, koji bez oklijevanja zapovjedi trećinapad.— Stav za borbu!Andrea Sperelli osjeti opasnost. Pred njim je stajao neprijatelj, savskupljen, gotovo sakriven iza oštrice mača, odlučan da izvedeposlj'ednji napor. Oči su mu čudno sj'ale, a lij'evo bedro, zbogprevelikog naprezanja mišića, jako je podrhtavalo. Andrea se ovajput spremao da napadaj" izbjegne bacajući se u stranu kako biponovio odlučni Cassibileov udarac. Cilj mu je bio bijeli platnenikrug na protivnikovim grudima. Tamo je želio uputiti udarac, ali neda pogodi samo rebro već između rebara. Činilo se da je tišinaunaokolo postala još dubIja. Svi prisutni su bili svj'esni želje za

ubij'anjem koja je ispunjala ta dva čovjeka, zato su strepili odpomisli da će morati odvesti kući jednog mrtvaca ili umirućeg.



Obavijeno oblačićima, sunce je rasipalo gotovo mliječno svjetlo. Svremena na vrijeme zašuštalo bi lišće na drveću, dok je nevidljivikos još uvijek pj'evao.— Naprijed!

Rutolo je navalio odozdo, s dva okreta mača i jednom sekundom.Sperelli je parirao i odvratio odskočivši korak unazad. Rutolo jebijesno nasrtao niskim udarcima, ali ih više nije popraćao povicima.Sperellij'a taj bijes ipak nije zbunio te je u želj'i da izbjegne sudarparirao snažno i odvraćao tako žestoko da je svaki njegov udaracmogao proburaziti neprijatelja. Rutolu je krvarilo bedro u bliziniprepone.— Stoj! — povikao je Santa Margherita opazivši ranu. Ali baš u tomtrenutku, izvodeći nisku kvartu i ne naišavši na protivnikov mač,Sperelli dobi udarac usred grudi i pade onesvij'ešten naBarbarisijeve ruke.— Rana na grudima, između četvrtog desnog rebra, duboka, plućalagano ozlijeđena — izjavi u sobi nakon pregleda kirurg bikovskogvrata.

DRUGA KNJIGA

I

Oporavljanje je neka vrst pročišćavanja i preporoda. Nikadaosjećaj za životom nije ugodniji nego nakon pretrpljenog zla i nikadIjudska duša nije sklonija dobroti nego nakon pogleda u provalijusmrti. PrizdravIjajući, čovjek shvaća da misao, želja, volja i svijest oživotu ne čine život. U čovjeku postoji nešto što je budnije od misli,trajnije od želje, moćnije od volje, dublje čak i od same svijesti, a to je bit, priroda njegova bića. On shvaća da je njegov stvarni život bašonaj koji on, tako reći, nije proživio. Da je to skup nehotičnih,spontanih, nesvjesnih i instinktivnih dojmova. Da je to skladno i

tajanstveno djelovanje životnog rasta. Da je to neprimjetni razvitaksvih metamorfoza i svih obnavIjanja. Upravo taj život dovršava u



njemu čudo ozdravIjenja: vida rane, obnavlja gubitke, ponovo spajaprekinute veze, krpa pokidana tkiva, obnavlja pokretačke organe,ispunja žile novom krvlju, ponovo vezuje na oči koprenu Ijubavi ispliće oko glave vijenac od snova paleći u srcu vatru nade te

ponovo otvara krila sanjarijama mašte.Nakon smrtonosne rane, nakon neke vrsti duge i lagane agonije,Andrea Sperelli je sad malopomalo oživIjavao, gotovo s nekimdrugim tijelom i drugim duhom. Kao sasvim novi čovjek, kao bićekoje je izišlo nakon svježeg kupanja u Leti, koje je zaboravilo sve isada je potpuno prazno. ćinilo mu se da je dobio neki elementarnijioblik. Prošlost je u njegovom sjećanju bila jednako daleka kao štp jedaleko jednoliko i široko zvjezdano nebo, iako su zvijezde narazličitoj udaljenosti.Nemiri su se stišavali, prašina slagala na dno, duša čistila, a on sevraćao u krilo maj'ke prirode osjećajući kako ga prožima njenamajčinska dobrota i snaga.Kako je bio gost svoje rođakinje u njenoj vili u Schifanoji, AndreaSperelli se vraćao u život u bUzini mora. Kako u nama još uvijekpostoji simpatička priroda i kako naša stara duša j"oš treperi u

zagrljaju s vehkom dušom prirode, rekonvalescent je odmjeravaosvoj dah na širokom i mirnom dahu mora, uzdizao svoje tijelopoput bujnih stabala i razvedravao svoj"u misao vedrinomhorizonta. Na taj način se njegov duh malopomalo proširivao, čistioi razvijao u toj napregnutoj' i plodonosnoj dokolici. Uspravljao sepolako poput zgažene trave na puteljku. Postajao je napokoniskren, prostodušan, izvoran, slobodan, otvoren čistom saznanju,spreman na istinsko razmišljanje. Stvari je unosio u sebe, shvaćao ih je kao modalitete vlastite duše, kao oblike vlastitog postojanj'a.Konačno je osjećao da ga prožima istina koju obj'avljuje vedaUpanišada: »Hae omnes creaturae in totum ego sum, et praeter me aliudens non est.«^ Činilo se da ga oživljava veliki dah idealnosti koj"u suzračile svete indijske knjige koje j"e nekad proučavao i volio. Opetga je neobično obuzimala sanskritska formula, nazvanaMahavakya, tj". Velika riječ: »TAT TWAM ASI«, što znači: »Ta živa

stvar, to si ti.« Bili su posljednji dani kolovoza. Na moru je vladala Ijetna tišina.



Voda je bila tako prozirna da je savršeno točno odražavala svakusliku. Njena krajnja crta se gubila u nebu tako da se činilo kao dadva elementa čine jedan jedini neopipljivi i neprirodni element.Golemi amfiteatar, maslinama, narančama, borovima i svim ostalim

plemenitim oblicima italske vegetacije obraslih brežulj'aka,obuhvaćajući tu tišinu, nije više predstavIjao mnoštvo stvari već jednu j'edinu pod zajedničkim nebom.Mladić j"e ispružen u hladu, naslonjen na stablo ili sj'edeći nakamenu, mislio da osjeća kako u samom nj'emu teče rijeka vremena.Zahvaćen gotovo obamrlim mi' U svim ovim bićima bio sam ja, i osim mene nikakav drugi bitakne postoji.rom, smatrao je da osjeća kako u njegovim grudima živi cijeli svijet.Gotovo s vjerskim zanosom mislio je da posjeduje cijeli beskraj. Onošto je osjećao nije se moglo objasniti, pa čak ni riječima mistikaizraziti: »Priroda me povela u najtajnije od svojih božanskihsjedišta, na vrelo cijelog života. Tamo otkrivam uzrok pokreta islušam prvi pjev stvorova u svoj njegovoj svježini.« Vidik semalo^pomalo pretvarao u duboku i neprekidnu viziju. činilo mu se

da grane stabala iznad njegove glave izdižu nebo, da ispimjajuplavetnilo, da blistaju poput vijenaca besmrtnih pjesnika. A on jerazmišljao i slušao dišući s morem i zemljom, miran poput kakvogboga.Gdje su sad bile njegova taština i okrutnost, njegova izvještačenost ilaži? Gdje su njegove Ijubavi i obmane, razočaranja i gnušanja,nepodnošljiva gađenja nakon užitka? Gdje su one prljave i kratkeIjubavi što u ustima ostavljaju gorčinu voća rezanog čeličnimnožem? Ničega se više nije sjećao. Njegov duh se toga svečanoodrekao. Ispunjao ga je jedan drugi životni princip. U nj je potajnoulazio netko tko je duboko osjećao mir. I on se odmarao, budući daviše nije žudio.Žudnja je napustila njegovo kraljevstvo. Intelekt je u svomdjelovanju slobodno slijedio vlastite zakone i odražavao objektivnisvijet kao čisti subjekt spoznaje. Stvari su se pojavljivale u svom

pravom obliku, u pravoj boji, u pravom i potpunom značenju iIjepoti, jasne i točne. Nestajao je svaki osjećaj vlastite osobe. Baš u



tom privremenom odsustvu sjećanja, u toj privremenoj smrtižudnje, u toj savršenoj objektivnosti promatranja, nalazio se razlognikad neokušanog užitka.Die Steme, die begehrt man nicht, Man freut sich ihrer Pracht.

»Čovjek ne žudi za zvijezdama, već uživa u njihovom sjaju.« Mladić je zaista prvi put upoznao svu Ijepotu poezije noći Ijetnog neba.Bile su posljednje noći kolovoza, bez mjesečine. U neizmjernodubokoj školjci treperio je gorući život bezbrojnih zviježđa. Medvjedi, Labud, Herkul, Kasiopej'a, treperili sutako brzo i tako jako da se gotovo činilo kao da se približuju zemlji iulaze u zemaljsku atmosferu. Mliječni put se rasprostirao kaozračna kraljevska rijeka, kao rajske obale, kao ogromna nijemastruj'a koja u svojem »divnom viru«, prolazeći iznad kristalnerijeke, u mnoštvu cvij'eća, vuče prah zvjezdanih minerala. Svremena na vrijeme, nepomični zrak bi ustalasali sjajni meteori,spuštaj'ući se lagano i tiho kao kap vode na prozoru od dragulja.Čak je i samo lagano i svečano disanje mora dostajalo da, nenarušivši je, izmjeri noćnu tišinu. Stanke su bile prijatnije od samogzvuka.

Ali to razdoblje priviđenja, odvajanj'a, intuicija, čistog razmatranja,ta vrst budističkog i moglo bi se reći kozmogoničkog misticizma,bilo je veoma kratko. Uzroci te rijetke poj'ave, osim u mladićevoj'živoj prirodi i njegovoj sklonosti prema objektivnosti, mogli bi semožda tražiti u neobičnoj' napetosti i kraj'njoj osjetljivosti njegovaživčanog sistema, Opet je, malopomalo, postajao svjestan sebesamog, zadobivao osjećaj vlastite osobe, vraćao se u svoje bivšestanje. Jednog dana oko podne, dok j"e sav ostali život bio zamro,duboki i strašni mir pomogne mu da iznenada sagleda sebe samog,da baci pogled u vrtoglave ponore, neugasivi jad, nerazoriveuspomene, nagomilani bol i patnju, svu bij'edu jednog vremena, svetragove svog poroka, sve ostatke svojih strasti.Od tog dana dušu mu obuze tiha i jednolika melankolija. U odrazusvih stvari vidio j'e stanje svoj'e duše. Umjesto da prihvati drugeoblike postojanja ili druga stanja svijesti ili da vlastiti život izgubi u

općem životu, on je sad predstavljao suprotne pojave, okruživši seprirodom koja j"e bila sasvim subjektivna koncepcija njegova uma.



Krajolik je za nj'ega postao sirabol, amblem, znak, vodič koji ga jevodio kroz unutrašnj'i labirint. Otkrivao je tajne srodnosti izmeđuvanjskog života stvari i unutrašnjeg života Svojih želj'a i usponiena.»To me — High mountains are a feeling.«^ Kao što

' Za meiQe.su visoke planine — osjećaj.su u Byronovu stihu planine, tako je za njega more bilo osjećaj. Bistro rujansko more! — More, mirno i bezazleno poput usnulogdjeteta, pružalo se pod anđeoskim, bisernim nebom. Ponekad jeizgledalo posve zeleno, poput divne i dragocjene zelene bojemalahita; na površini, mala crvena jedra nalik na lutajuće plamičke.Ponekad je bilo sasvim modro, gotovo heraldički modro, protkanozlatnim žilicama kao azurni kamen, dok su na površini islikana jedra bila nalik na zastave i sitjegove katoličkih procesija. Ponekad je čak poprimalo metalni sjaj, blijedu boju srebra pomiješanu sazelenkastom bojom zrelog limuna, nešto neopisivo čudno i mekano,dok su jedra bila pobožna i nebrojena kao krila kerubina napozadini Giottovih oltarnih slika.Rekonvalescenta su ponovo obuzimala zaboravljena uzbuđenjadjetinjstva, onaj dojam svježine koji dječakovoj krvi daje dah slanog

vjetra, one neizrecive slike koje u nevinoj duši stvaraju svjetlo,sjene, boje i miris vode. More mu nije samo pružalo užitak očima,već je bilo vječiti val mira u kojem su se utapale njegove misli,čarobni izvor mladosti iz kojega je njegovo tijelo crpilo zdravlje, anjegov duh plemenitost. More je za njega imalo tajanstvenuprivlačnost domovine i on mu se prepuštao sinovskompovjerljivošću, kao što se nejaki dječak prepušta rukama moćnogoca. I ono mu je pružalo utjehu, budući da još nitko nikada nijeuzalud povjerio moru svoju bol, čežnju i sanje.More je za njega uvijek imalo poneku duboku riječ, punu naglihotkrića, iznenadnih nadahnuća, neočekivanih značenja. Otkrivalomu je u duši još uvijek živu iako skrivenu ranu i on bi ponovokrvario. Ali balzam je nakon toga bio još blaži. Budilo mu jeuspavano čudovište u srcu i tako ga dražilo da je ponovo osjećaonjegove nokte i kljun, ali bi ga zatim ubijalo i zauvijek sahranilo u

srcu. Dovodilo mu je u sjećanje neku uspomenu i tako je oživljavaloda je osjećao svu gorčinu boli prema onome što je prohujalo



unepovrat, ali ga je zatim obasipalo slatkošću beskrajnog zaborava.Ništau toj duši nije ostalo skriveno pred velikim tješiteljem. Kao što j'akaelektrična struja osvjetljuj'e metale i bojom njihova plamena otkriva

njihovu bit, tako j'e i snaga mora osvjetljavala i otkrivala sveosobine i mogućnosti ove Ijudske duše.Rekonvalescent je u nekim trenucima, pod neumoIjivom vlašću tesnage i jarmom tolikog sjaja, osjećao zbunjenost i strah, kao da su tavlast i jaram bili preteški za njegovu slabost. Ponekad bi ga, zbogneprekidnog razgovora između svoj'e duše i mora, obuzimaoosjećaj' iscrpljenosti, kao da je ona velika riječ suviše oštro mučilanjegov um željan da shvati neshvatljivo. Tuga vode rastuživala ga jepoput nesreće. Jednoga dana je mislio da je izgubljen. Horizontom su se širilekrvave i zlokobne pare, bacaj'ući mrlje od krvi i zlata na mračnuvodu. Iznad para dizao se splet tamnoplavdh oblaka nalik borbigorostasnih kentaura iznad plamtećeg vulkana, a kroz tu tragičnusvj'etlost samim rubom plovila je pogrebna povorka trokutastih jedara. Jedra su bila neopisive boje, zlokobna kao znaci smrti,

označena križevima i mračnim likovima, kao jedra brodova kojiprevoze od kuge preminule na prokleti otok na kojem stanujuizgladnjeli lešinari. More je zahvatio gotovo Ijudski osjećaj" užasa ipatnj'e, dok je malaksalost agonije pritiskivala zrak. Iz ranačudovišta koja su se borila, bujica nije prestaj'ala da šiklj'a, čak je irasla pretvaraj'ući se u rijeke koj'e su zacrvenile vodu sve do obale,prelazeći ovdjeondje u zelenkastu i Ijubičastu boju. S vremena navrijeme skup bi se raspršio, tijela bi se izobličavala i trgala, a krvavidronjci visili iznad kratera ili iščezavali ponorom progutani. Zatim,preporođeni nakon velikog rušenja, gorostasi bi započinjali jošžešću bitku. Ponovo se stvarala gomila, ali još ogromnij'a. Opet jepočinjao pokolj, ali još krvaviji, sve dok borci ne bi postali sasvimblijedi u pepelu sutona, zamrli i uništeni nad napola ugaslimvulkanom.Sve j'e izgledalo kao prizor iz borbe titana, junačke predstave što se

dugi niz vijekova odvija na nebu bajki. Andrea je sve događajepratio neodlučna srca. Naviknut na mirne zalaske sjena u tom



vedrom sutonu,sad je osjećao kako ga ovaj" neuobičajeni kontrast čudnom snagompotresa, uzbuđuje i zbunjuje. Očaran ovim ratobornim zalaskomsunca, nije uspijevao da jasno sagleda samog sebe. Ali kad se pepeo

zalaska spustio gaseći svaki rat i kad j'e more postalo sličnobeskrajnoj olovnoj močvari, pričini mu se da u mraku čuje kriksvoj'e duše, krik drugih duša.Osj'ećao j'e u sebi nekakvi mukli brodolom u mraku. Bezbrojniglasovi zvali su u pomoć, preklinjali da im se pomogne, proklinj'alismrt. Poznati glasovi, glasovi koje je on nekad slušao glasoviIjudskih stvorenja i priviđenja?. Sad nije razlikovao jednog oddrugog! Zvali su, zaklinjali, uzalud proklinjali osjećajući dapogibaju. Slabili su zaglušeni proždrljivim valom, nemoćni, daleki,isprekidani, strani. Pretvarali su se u jecaj, zamirali, a onda zauvijeknestajali.Ostajao j'e sam. Od cijele njegove mladosti, od cijelog unutrašnjegživota, od svih njegovih ideala, ništa nije ostalo. U nj'emu senalazila samo' hladna, pusta provalija. Oko njega bešćutna priroda,vječiti izvor patnje za usamljenu dušu. Svaka je nada bila ugašena,

svaki glas zanijemio, svako sidro potrgano. Čemu živjeti?Odj'ednom, u nejgovu sj'ećanju iskrsne Elenina slika, Druge ženskeslike taložile su se na ovu, miješale s njom, razarale je i nestajale.Nijednu nij"e uspio zaustaviti. Nestajući, sve su se smiješile nekimneprijateljskim osmijehom i sve su, rasplinjujući se, otkidale neštood njega. Što? Nije znao. Obuze ga neopisiva malodušnost, osj'ećajstarosti gotovo ga sledi. Oči mu se ispuniše suzama. Srcem muodjekne tragično upozorenje: »Prekasno!«Nedavni trenuci spokoja i sj'ete već su mu izgledali tako daleki,nalik na iščezlo priviđenje. Gotovo mu se činilo da ih j'e uživao nekinovi, nepoznati duh koj'i je u njega ušao i zatim nestao. Cinilo muse da se njegov stari duh nikada više neće obnoviti i podignuti.Krvarile su sve rane što ih j'e bez ustezanja zadao dostojanstvu svogunutrašnjeg bića. Sva poniženja koja je bezobzirno priredio svojojsavjesti iziđoše na površinu po

put mrlja i raširiše se poput gube. Sva oskvrnuća koja je bez ikakvastida izvršio nad svojim idealima izazivala su gorko, očajničko,



bezumno kajanje, kao da su u njemu plakale duše njegovih kćerikojima je on, njihov otac, oduzeo djevičanstvo dok su spavajućisnivale.I on je plakao zajedno s njima. činilo mu se da mu suze ne kapaju na

srce kao balzam, već da odskaču od neke Ijepljive i hladne materijekojom mu je srce obavijeno. Dvoličnost, pretvaranje, lažnost,pokvarenost, svi oblici laži i varanja u unutrašnjem životu, svi suprianjali uz njegovo srce poput čvrstog hjepka.Previše je varao, previše lagao, prenisko se spustio. Zgrozi se nadsamim sobom, i svojim porokom. — Sramota! Sramota! — Nečasnaprljavština činila mu se nerazoriva, rane neizlječive. Činilo mu se daće uvijek, uvijek morati nositi tu mučninu kao vječnu kaznu. —Sramota! Sramota! — Plakao je oslonjen na prozor, prepušten težinisvoje bijede, slomljen poput čovjeka koji ne vidi spasenja. I nijevidio kako se jedna za drugom pale zvijezde nad njegovom jadnomglavom u dubokom mraku večeri.Sutradan, probudio se raspoložen, svjež i vedar, kao što se jedinomladost budi u svojim blistavim proljećima. Jutro je bilo čudesnolijepo. Udisati to jutro, bilo je neizmjerno blaženstvo. Sve stvari su

živjele u sreći jutarnjeg svjetla; brežuljci su bili zavijeni u prozirnusrebrnu koprenu; lagano su podrhtavali. More je bilo ispresijecanomliječnim obalama, rijekama kristala, potocima smaragda, tisućamavena koje su tvorile pomičnu mrežu tekućeg labirinta. Iz tog skladamora, neba i zemlje, zračio je dah svadbenog veselja i vjerskemilosti.On je, malo začuđen, udisao, gledao, slušao. Groznica je bila nestalau snu. Noću je sklopio oči uljuljan zapljuskivanjem mora, koje jestizalo kao prijateljski i vjerni glas. Tko zaspi uz zvuk tog glasa,odmara se pun osvježavajućeg mira. Čak ni majčine riječi ne moguuljuljati bolesna sinčića u tako čist i blagotvoran san.Promatrao je, slušao, nijem, sabran, raznježen, puštajući da gazapljuskuje val besmrtnog života. Nikada ga nije toliko potreslacrkvena muzika nekog velikog majstora, Haydnovo Prikazanje iliMozartov Te Deum, kao što su ga sad potresla jednostavna zvona

dalekih crkava, pozdravljajući dolazak Dana na nebesima JednogGospoda u Trojstvu. Osjećao je kako mu se srce nadima, prepuno



ganuća. Dušu mu je ispunjalo nešto poput neodređenog aliveličanstvenog sna, nešto poput lelujave koprene kroz koju blistatajanstveno blago sreće. Dosad je uvijek znao ono što želi i gotovonikad nije nalazio užitka u uzaludnoj čežnji. Sad nije mogao izraziti

svoju želju. Nije znao. Ali, bilo je sigurno da je ono što je želiomoralo biti beskrajno blago, jer je blagost bila i sama želja za tim.Sjetio se starih, gotovo zaboravljenih stihova Himere iz Ciparskogkralja, koji su odzvanjali poput mamca.ŽeliS U se boriti? Ubijati? Gledati rijeke krvi? Vetike hrpe zlata? Gomilezarobljenih Zena? Robova? I drugog, drugog plijena? Želiš li oživitimramor? Hram izgradit? Spjevati besmrtnu himnu? 11 želiš čuj me, Mladiću, čuj, božanski želiš li Ljubit? Himera je potajno u srcu ponavljala s nejasnim stankama:Cuj me, Mladiću, čuj: božanski želiš li Ljubit? Nasmije se i pomisli: »Koga Ijubiti? Umjetnost? Ženu? Koju ženu?«Elena mu se učini daleka, izgubljena, mrtva, ne više njegova. Adruge još dalje, zauvijek mrtve. Bio je slobodan, dakle. Zašto da seiznova upušta u beskorisno i opasno traženje? Na dnu njegova srcatinjala je želja da se slobodno iz zahvalnosti preda nekom višem i

čišćem biću. Ali gdje je to biće? Idealtruje svako nepotpimo posjedovanj'e, a u Ijubavi je svakoposjedovanje nepotpuno i varavo, svaki užitak pomiješan s tugom,svaka naslada prepolovlj'ena, svaka radost nosi u sebi klicu boli,svako prepuštanje začetak sumnje. A sumnje kvare, truju, razarajusvako veselje, kao što su Harpije pokvarile Fineju sva jela. Zašto,dakle, iznova pružati ruku drvu saznanja?The tree of knowledge has been pluck'd — all's known. »Drvo saznanja je ogoljeno, — sve je poznato«, kaii.o pjeva Byron uDon Juanu. Zaista, njegov spas u budućnosti nalazio se u»s6XapEla«, to jest u razboritosti, pronicavosti, opreznosti imudrosti. Činilo mu se da je ta njegova spoznaja dobro izražena usonetu jednog suvremenog pjesnika, kojeg je volio zbog sličnogknj'iževnog ukusa i zajedničkog estetskog odgoja.Bit ću ko onaj Sto se isprulio V sjeni bujne krošnje, sit strijele I luka. Što

mu nad glavom zrele Jabuke vise s grane Sto se svita. Ne trese granom nit ruke ispruia, Nit u potaji plijen bez daha vreba, Već



leži i mirno rukom skuplja Plod kad sa grane na zemlju zaluta. U tako slatko jezgro on duboko Ne zagriza, srž sočnu da potraži. Gorčinestrah ga. čak pomiriSe prije, I tek se onda, bez lakomosti, ni veseo Ni tužan, uzitkom tihim blaži.

Njegova kratka priča već svrSena je. Ali, ako »ei^dćpsia« isključuje djelomično bol iz života, isto takoisključuje i svaku visoku idealnost. Spas, dakle, leži u geteovskoj'ravnoteži između opreznog i istančanog praktičnog epikureizma testrastvenog i dubokog kulta Umjetnosti.— Umjetnost! Umjetnost! — Eto vjerne, uvijek mlade i besmrtneIjubavnice. Eto izvora čiste radosti, nedostupnog svjetini, adozvolj'enog samo izabranima. Eto dragocjene Hrane koja čovjeka

čini sličnim bogu. Kako je mogao piti iz drugih pehara, kad je većusne prislonio na onaj drugi? Kako je mogao uživati druge radosti,nakon što je već okusio najvišu? Kako je njegov duh mogaoprihvatiti druga uibuđenja kad je već osjetio neizbrisivi zanosstvaralačke snage? Kako su njegove ruke mogle dangubiti i bluditipo tijelima žena, osj'etivši već kako pod njihovim prstima probijabitna forma. Kako su, napokon, nj'egova osjetila mogla oslabiti i

pokvariti se u niskoj putenosti nakon što su postala tolikotankoćutna da j'e po izgledu hvatao nevidIjive linije, shvaćaoneshvatljivo, pogađao skrivene misli Prirode?Obuze ga nenadani zanos. Tog pobožnog jutra ponovo je htiokleknuti pred oltar i prema Goetheovom stihu očitati svoju molitvuu Homerovoj liturgiji.»Ali, ako j'e moja inteligencija oslabila? Ako je moja ruka izgubilasvoju snagu? Ako više nisam dostojan? Posumnjavši u to, osjeti takogrozan strah, da je s gotovo dj'ečjim bijesom počeo tražiti način dato odmah provjeri, kako bi bio siguran da j'e nj'egova bojazanbezrazložna. Odmah je htio izvršiti stvarni pokus: sastaviti teškustrofu, naslikati neki lik, izraditi jedan bakrorez, riješiti nekiproblem forme. Dobro! I onda? Zar to ne bi bio varav pokus?Polagano osiromašivanje duha može biti i nesvjesno. To je ononajstrašnije. Umjetnik koji malopomalo gubi svoje sposobnosti i ne

opaža postepeno propadanje, budući da ga skupa sa stvaralačkomsnagom napušta i kritičko prosuđivanje, kriterij. Više ne razlikuje



nedostatke svog djela, ne zna je li nj'egovo djelo loše ili osrednj'e,zavarava se, misli da su nj'egova slika, nj'egov kip, njegova poemaizrađeni po svim umjetničkim pravilima, dok su oni u stvari izvannjih. To j'e ono najstrašnij"e. Umjetnik ranjenog intelekta ne mora

biti svjestan vlastite gluposti, kao što ni luđak nij'e svjestan vlastitogludila. I onda?Rekonvalescenta obuze neka vrst panike. Rukama je stiskaosljepoočice ostavši nekoliko trenutaka srvan pod udarcem te užasnemisli, pod slrahotom te prijetnje. — Bolje, bolje je umrijeti! — Nikadkao u tom trenutku nije osjetio božansku vrijednost dara. Nikad muse iskra nije činila tako svetom kao u tom trenutku. Cijelo biće mu jeneobičnom snagom podrhtavalo na pomisao da bi taj dar mogaopropasti, da bi se ta iskra mogla ugasiti. — Bolje umrijeti!Podigne giavu, pokrene se iz nepomičnosti 1 siđe u vrt. Lagano jeprolazio ispod stabala, bez neke određene misli. Vrhovi drvećapodrhtavahu na slabom vjetru. S vremena na vrijeme zašuštaio bilišće kao da je kroz krošnju prošlo jato vjeverica. Kroz granje suprovirivali komadićci neba kao plave oči ispod zelenih trepavica.Zaustavi se na omiljelom mjestu pokraj četvrtaste Herme

aadubljene u četvorostruko razmlšljanje. Sjedne na travu leđirnanaslonjen na podnožje kipa, a licem okrenut prema moru. Pred njimsu se rasprostirala stabla, ravna i što dalja sve manja — kao cjevčicePanove frule — presijecajući modrinu vode. Unaokolo su akantusi snajvećom elegancijom otvarali svoje simetrično izrezano lišće kaona Kalimahovu kapitelu.Padoše mu na pamet Salmakisovi stihovi iz Priče o Hermafroditu. Akanti gordi, il' vi visoki vijenci Šuma zemaljskih, znaci mira CisteIjepote; il' vi košare vitke Sto ih Tišina blagom rukom plete Da SumskihSnova cvijet u njih Nabere. Kakvom ste mračnom snagom Opili lijepogmladića, da sada Gd spava, dok mu na ruci Počiva glava? Sjećao se i drugih stihova, a i još nekih, ali bez određenog reda.Cijela duša mu se ispuni muzikom rima i ritmom slogova. Radovaose. Taj iznenadni i spontani pjesnički zanos ispunjao ga jeneizrecivim veseljeni. Slušao je u sebi te stihove uživajući u bogatim

slikama.vjernim epitetima, zgodnim metaforama, uspjelom skladu,



izvrsnim kombinacijama liijata i dijereza, svim istančanimprofinjenostima svog stila i svoje metrike, svim tajanstvenimvještinama jedanaesterca lcoje je naučio od čudesnih pjesnika XIVstoljcća, naročito od Petrarke. Čar stiha ponovo mu osvoji duh, dok

mu se poslovični polustih jednog suvremenog pjesnika čudnovatosmiješio: — »Stih je sve.«Stih je sve. U oponašanju prirode nema umjetničkog sredstva kojebi bilo življe, gipkije, točnije, raznolikije, bogatije, plastičnije,poslušnije, osjetljivije i vjernije od ovoga. Čvršći od mramora, mekšiod voska, bistriji od vode, treptaviji od žice, sjajniji od dragulja,mirisniji od cvijeta, oštriji od mača, savitljiviji od mladice, nježnijiod povjetarca, strašniji od groma — stih je sve i može sve. Možeizraziti i najmanje drhtaje osjećaja i najmanje uzbuđenje. Možeobjasniti neobjašnjivo i izreći neizrecivo. Može obuhvatiti beskraj iprodrijeti u bezdan. Može obulivatiti vječnost. Može prikazatinadIjudsko, natprirodno i natčudesno. Može opiti poput vina,zgrabiti poput zanosa. U isto vrijeme može posjedovati naš razum,duh i tijelo. Napokon, može doseći Apsolutno. Savršen stih jeapsolutan, nepromjenljiv, besmrtan. Čvrstinom dijamanta vezuje

riječi. Zatvara misao u jasno određen krug koji nikakva snaga nemože razbiti. Nezavisan je od svake veze i svake vlasti. Ne pripadaviše tvorcu već svima i nikome, kao prostor, kao svjetlost, kaoimanentne i vječne stvari. Točno izražena misao u savršenom stihu,misao je lcoja je već ranije bila oblikovana u tamnoj dubini jezika. Kad je pjesnik izvuče — ona nastavlja da živi u Ijudskoj svijesti. Dakle,najveći pjesnik je onaj koji zna otkriti, razviti i izvući najviše ovihranije stvorenih idealnih oblika. Približavanje otkriću jednog takvogvječnog stiha objavljuje pjesniku božanska bujica radosti kojaobuzima cijelo njegovo biće.Koja je radost veća? — Andrea sklopi oči kako bi produžio tajneobični drhtaj koji je u njemu prethodio nadalmuću kad je njegovduh bio spreman da stvori umjetničko djelo, naročito pjesmu.Zatim, pun nikadokušane radosti počne tražiti rime sitnom olovkom po bijelim

stranicama bilježnice. Padoše mu na pamet prvi stihovi jednepjesme Lorenza Magnifika:



Iz grudi lagane i hitre Kreću moje misli... Gotovo uvijek kad bi počinjao pisati bila mu je potrebna muzičkaintonacija nekog drugog pjesnika. Obično j'u j'e uzimao od starihtoskanskih stihotvoraca. Neki polustih Lopa Giannija, Cavalcantija,

Cina, Petrarke, Lorenza de'Medici, sjećanje na nekoliko rima, vezadvaju epiteta, bilo kakav sklad lijepih i zvučnih riječi, bilo kakvaritmička rečenica bUa je dovoljna da ga otvori, da mu dade, da takokažemo, početnu notu koja će mu poslužiti kao temelj skladu prvestrofe. To je bila neka vrst putokaza, ali ne za traženje sadržaja, većpreludija. Prvi Medičejev sedmerac pružio mu je rimu i on je jasnougledao sve što želi pokazati svom zamišljenom slušaocu u likuHerme. U isto vrijeme, skupa s vizij'om, njegov duh spontano osjetimetričku formu u koju je, kao vino u pehar, trebao preliti svojupjesmu. Budući da je taj njegov pjesnički osjećaj bio dvostruk, ili,bolje rečeno, jer se rađao iz suprotnosti, to jest iz suprotnostinegdašnje niskosti i trenutačnog obnavlj'anja, i budući da je njegovlirski zanos postajao sve veći, izabra sonet, čija se arhitektura sastojiod dva reda. Od gomjeg, koj'i se sastoji od dvije kitice po četiristiha, i donjeg, koj'i se sastoji od dvije kitice po tri stiha. Dakle,

misao i strast se u prvom dijelu šire, dok se u drugom skuplj'aju,pojačavaju, uzdižu. lako je forma soneta čudesno lijepa iveličanstvena, ipak nije savršena, jer nalikuje na stvorenje spredugim trupom i kratkim nogama. Uistinu, dvije tercine su nesamostvarno kraće od kvartina po zbroju stihova, već i izgledajukraće od kvartina, zbog toga što tercina ima brži i tečniji ritamnasuprot sporosti i dostojanstvu kvartine. Najveći umjetnik je onajkoji zna sakriti taj nedostatak. Koji, saouvavši tercinama jasniju ividljiviju sliku, j'ače i zvučnije rij'eči, postiže da tercine rastu uskladu s gornjim strofama ne gubeći ništa od svojebitne lakoće i brzine. Renesansni slikari su znali uravnotežiti sliku jednostavnim lepršanjem neke vrpce, okrajka ili nabora.Andrea je, pišući, znatiželjno proučavao samog sebe. Već dugo nijepisao stihove. Da li je to razdoblje nerada naškodilo njegovojtehničkoj vještini? Činilo mu se da rime koje su jedna za drugom

izlazile iz njegove glave imaju neki novi okus. Rime su izlazilespontano, a da ih i nije tražio. Misli su se rađale u rimama. Onda bi



iznenada neka prepreka zaustavila tok. Neki stUi bi se pobunio.Sav ostatak bi se srušio poput nepovezanog mozaika. Slogovi su seborili protiv metričkih zakona. Poneka zvučna i blistava riječ bila je,usprkos svim naporima, isključena strogošću ritma. Iz neke rime

rađala se nova, neočekivana misao, zavodeći ga i udaljavajući odprvobitne ideje. Jedan epitet, koliko god opravdan i točan, zvučao jenejako. Potpuno je nedostajala toliko tražena imutrašnjapovezanost. Strofa je izgledala poput loše izrađene medalje zbogneiskustva Ijevača koji nije znao izračunati količinu metalapotrebnu da ispuni šupljine. On je s velikim strpljenjem ponovostavljao metal u posudu za lijevanje i počinjao posao iz početka.Strofa mu je na kraju bila potpuna i točna. Poneki stih je tu i tamonosio prijatnu oporost. Kroz ritmičke valove jasno je izbijalasimetrija, a ponavljanje rima proizvodilo je jasnu muzikupodsjećajući sa skladom zvukova na sklad misli i fizičkom vezompojačavajući duhovnu vezu. Cijeli sonet je živio i disao životomsamostalnog i nezavisnog organizma. Prelazeći iz jednog soneta nadrugi, zadržavao je jednu notu, kao što se u muzici modulacija od jednog do drugog tona priprema akordom septime, u kojem se čuva

temeljna nota koja će dominirati novim tonom.Tako je pisao, sad brže sad sporije, s još nikad neokušanomradošću, a skrovito mjesto je izgledalo upravo tako kao da je izišloiz mašte nekog usamljenog satira odanog pjesništvu. I dok je danrastao, more se zrcalilo između stabala kao između stupova kakvogtrijema od jaspisa. Korintski akantusi izgledali su kao spuštenekrošnje tih stupova od drveća. Zrakom, modrim poput sjenovite jezerske spilje, sunce je s vremena na vrijemebacalo zlatne strijele, prstenje i kolutove. AlmaTadema bi bezsumnje zamislio ovdje neku Sapfu Ijubičaste kose kako sjedi podmramornom Hermom, pjevajući uz pratnju lire sa sedam žica,usred kora crvenokosih djevojaka, spremnih da pažljivo upijusavršenu harmoniju svake strofe.Kad je dovršio sva četiri soneta, odahne i s nekim unutarnjim žarompočne ih bezglasno recitirati. A onda sva četiri napisa na

četvorokutno podnožje Herme. Sa svake strane po jedan, i to ovimredom:



Cetvorna Hermo, tvoja čet'ri čela Znaju U čudesne novosti moje? Dusiodlaze i veselo poje Iz srca moga skrovitih sijela. Duša je blatnjave izvore, smjela, Zatvorila, odbacila blato sve je, Opsadomsve mostove razorila je Sve sramne plame svladati uspjela.

Dusi s pjesmom polijeću. Jasno čujem Tu himnu. Nezadrživim i snažnimSmijehom nevolji svojoj se smijem. Doista, blijed sam, ali ko kratj, klikćem, Srce ostuškujuć radosno treptim.Skršeno Zlo strah me pogteđat nije. II Duša se davnim Ijubavima smije Motreć u oči pobijedenim Zlima Stoopiše me žarkim zanosima Ko šumu pod kojom vulkan vrije. Nevjestu sada zumbul ruho krije Dok kroči patnji strmim putovima; Vrata

zatvorit na lažnim kavezima Lijepih nemani zaboravila nije. Ne grli je više zlatnim noktom sfinga Ne opčinja viSe čarni pjev sireneGorgona je više skamenit ne može. Visoko, na samom vrhuncu kruga Pričest dijele ruke bijele žene čisti prstinjeni Svetu žrtvu drie. Čista od gnjeva i svake pakosti l od grijeha, stoji jaka i smirena Ko ona štodo samrtnoga trena Poznaje Zlo ne ćuteć mu gorkosti. — O vi, koju slušafu svi vjetri, Vi, kojoj vrata sva su otvorena Pred vasneka mi kob fe položena: Udifelite, Gospo, bar trunak milostU U vašof čistof ruci ta žuđena Hostifa plamti kao samo zlato. O, zar gluhi ste na molitve mofe? — Al blaga s onim što pada na kolfena Dafući pričest ona reče na to: — Nudim ti Spas, Staviše, on već tu fe. IV

Nadnaravna sam Ruza — tad izusti — Rodila mene Lfepota fe sama. Ko pića slast opifam beskrafna. Ja zanosim i smirufem žalosti. U plaču ori, tužna dušo, radosti Da ti onda žetvu ispuni pjesma. Nakonduge patnje veselja nema Koje bi nađvisilo moje slasti. — Riječi te, Gospo, neka ispune se, Nek srce pukne i krv preplavi mora.Nek vječni bol tek iscijeli mu rane. A mene samog vrtlog nek ponese Na dno, ali da vidim kada zoraNepobijeđenoj mi duši svane.

DIE XII. SEPTE.MBRIS MDCCCLXXXVI.11



Schifanoja se nalazila na brežuljku, na mjestu s kojeg je planinskilanac, nakon što je slijedio obalu, obuhvatio more kao u nekomamfiteatru, skretao prerna unutrašnjosti spuštajući se premaravnici. lako je kardinal Alfonso Carafa d'Ateleta sagradio ovu vilu

u drugoj polovici XVIII stoljeća, ona je u svojoj arhitekturi ipakposjedovala izvjesnu stilsku čistoću. Imala je oblik dva kata visokogčetverokuta u kojem su se trijemovi izmjenjivali s odajama. Baš suotvori trijemova davali zgradi lepršavost i eleganciju, budući da sustupovi i jonski pilastri izgledali kao da ih je izradio i složio samVignola. Bila je zaista pravi Ijetnikovac, otvoren morskimvjetrovima. Iz vrtova na obronku moglo se preko lijepih stepenicasa dva ogranka sići u predvorje koje je poput prostrane terase biloograđeno kamenim balustradama i ukrašeno dvjema fontanama. Skrajeva terase niz padinu su se spuštale druge stepenice dopirućigotovo do mora. S te najniže točke pružao se pogled na neku vrstsedmorostrukih serpentina između prekrasnog zelenila i bujnihruža. Čudesnu Ijepotu Schifanoje predstavljale su ruže i čempresi.Bilo je ruža svih vrsta, svih godišnjih doba, dovoljno pour en tirer neuf ou dix muytz d'eaue rose, kako bi rekao pjes

nik djela Vergier d'honneur. Vitki i tamni čempresi, hij"eratsldj'i odpiramida, zagonetniji od obelisaka, nisu zaostaj'ali za onima iz Villed'Este, ni za onima iz Ville Mondragone, ni za svini ostalim sličnimgorostasima koji su se dizali po čuvenim rimskim vilama.Markiza d'Ateleta imala je običaj da u Sohifanoji provede Ijeto i dio jeseni. lako je bila jedna od najmondenijih dama, volj'ela je ladanj'e,slobodu u prirodi i posj'ete prijatelja. Dok je Andrea bio bolestan,neumorno ga je njegovala s beskrajnom pažnjom i brigom, kaostarij'a sestra, gotovo kao majka. Uz bratića ju je vezivala dubokanaklonost. Prema nj'emu je uvijek bila puna blagosti i poštovanja,bila mu je dobra i iskrena prijateljica, sposobna da shvati mnogestvari, uvijek spremna, vesela, dosjetljiva, u isto vrijeme duhovita iduševna. Premda je gotovo prij'e godinu dana prekoračila tridesetu,sačuvala j'e čudesnu mladenačku živost i veliku Ijupkost, jer jeposjedovala tajnu Madame de Pompadour, onu beaute sans traits,

koju mogu pojačati neočekivane dražesti. Isto tako posj'edovala je jednu rij'etku vrlinu koju općenito nazivaju »taktom«. Neki



tankoćutni ženski genij' bio je nj'en nepogrešivi vodič. U svoj'imodnosima s mnogobrojnim znancima obaju spolova, uvij'ek, usvakoj' zgodi, znala j'e kako da se ponaša, nikad nije pravila greške,nikad nije otežavala tuđi život, nikad nije dolazila u nezgodan

trenutak, niti je ikada bila neugodna, uvijek je u pravo vrijemeradila ono što je radila i u pravo vrijeme izgovarala svaku svojuriječ. Njeno ponašanje prema Andrei u tom neobičnom razdobljuoporavljanja zaista nije moglo biti prijatnije. Na sve je načinenastojala da ga ne uznemirava i da postigne da ga nitko drugi neuznemirava. Davala mu je potpunu slobodu. Pravila se kao da neopaža njegove hirove i neraspoloženja. Nikad mu nije postavljalaneprijatna pitanja. Ponašala se tako da mu njeno društvo budeugodno u obaveznim susretima. U njegovoj se prisutnosti odricalačak i šala, da mu prištedi napor prisilj'enog smiješka.Shvaćajući tu plemenitost, Andrea joj je bio zahvalan.Kad se 12. rujna neobično veselo vratio u Schifanoju, nakon sonetaposvećenih Hermi, na stepenicama je sreo Donnu Francesku,poljubio joj ruku i veselim glasom rekao:— Sestrično, našao sam Istinu i Put.

— Aleluja! — odvrati Donna Francesca podižući lijepe i oble ruke.— Aleluja!I ona siđe u vrtove, a Andrea, ustreptala srca, krene u svoje odaje.Malo kasnije na vratima je začuo tiho kucanje i glas DonneFranceske:— Mogu li ući?Ušla j'e noseći u plaštu i u rukama veliku rukovet crvenih, bijelih,žutih i ružičastih ruža. Neke su, rascvjetale i sjajne poput onih izVille Pamphily, svj"eže i rosne, imale nešto biserno između lista ilista. Drugima su latice bile guste, s obiljem boja, podsjećajući načuvenu uzvišenost purpura Elise i Tira. Neke su izgledale kaomirisne snj"ežne pahuljice budeći čudnu želju da ih zagrizeš iprogutaš. Neke su bile od mesa, zaista od mesa, poželjne kaonajpoželjniji oblici ženskog tijela, izbrazdane nj'ežnim žilicama.Beskrajni raspon crvenog, od žarko crvenog do izblijedjele boje

zrele jagode, miješao se s najfinijim, gotovo neprimjetnimvarijacijama bijelog, od bjeline netaknutog snijega do neopisive boje



tek pomuzenog mlijeka, hostije, srži trstike, tamnog srebra,alabastra, opala.— Danas je praznik — reče ona smiješeći se dok joj je cvijećegotovo do grla prekrivalo grudi.

— Hvala! Hvala! Hvala! — ponavljao je Andrea pomažući joj' daodloži cvijeće na stol, na knj'ige, na albume, na omote za crteže. —Rosa rosarum!^ Kad je oslobodila ruke, pokupi sve vaze po sobama i počne ihpuniti ružama raspoređujući ih u zasebne kitice na način koji jeotkrivao njen rij'etki ukus, ukus organizatora blistavih primanja.Birajući i raspoređujući, veselo i živahno pričala je o mnogimstvarima, kao' Ružo nad ružama!da j'e htjeJa nadoknaditi suzdržanost u govoru i smijeliu koj'u je svedosad pokazivala prema Andrei poštujući njegovu nij'emu tugu.Između ostalog, reče:— 15. rujna stiže nam jedna lijepa gošća. Donna Maria Ferres yCapdevila, žena opunomoćenog ministra Gvatemale. Poznaj'eš li je?— Mislim da je ne poznajem.

— Zaista, i ne možeš je poznavati. Prošlo je tek nekoliko mj'esecikako se vratila u Italiju. Narednu zimu će provesti u Rimu, gdje joj' je muž akreditiran. Veoma draga prijateljica, j'oš iz djetinjstva. Trigodine smo zajedno provele u Firenzi kod sestara Marijinognavj"eštenja, ali je mlađa od mene.— Amerikanka?— Ne, Talijanka, rodom iz Siene. Iz obitelji Bandinelli. Krštenavodom Fonte Gaia. Po prirodi je sjetna i veoma mila. Pa ni nj"enbrak nije baš veseo. Taj" Ferres nije naročito simpatičan. Imajumeđutim djevojčicu koj"a je pravi ponos. Vidjet ćeš. Veoma blijeda,s bujnom kosom i dva neobično velika oka. Jako nalikuje namajku... Andrea, pogledaj ovu ružu, zar ne izgleda kao da je odbaršuna! A ova? Pojela bih je. Zaista, pogledaj, zar ne izgleda kaooličenje Ijepote cvijeća! Kakva divota!I dalje j"e odabirala ruže i prijazno razgovarala. Iz ruža je zračio

miris jak i opojan poput stogodišnjeg vina. Neke latice su opadale izadržavale se među naborima suknj'e Donne Franceske. Ispred



prozora je na jakom suncu tek provirivao oštri vrh j"ednogčempresa. U Andreinoj duši uporno je, poput milozvučne rečenice,odzvanjao Petrarkin stih:Tako je dijelila r'ječi i ruže.

Dva dana kasnij"e, on zahvah markizi poklonivši joj j'edan sonet,načinjen po nekom čudnom starom uzoru i napisan rukom napergamentu ukrašenom crtežima poput onih što se osmjehuju umisalima Attavantea i Liberalea da Verone.Schifanoja slavna d'Esta urese!, Gdje Cossa s Kozmom Tura megdan bijeNa zidovima što bogovi ih rese Nikad tako radostan dan ne vidje. Toliko ruiau svom krilu don'je Gospa Francesca gostu na odmoru Kolikomožda nikad dosad nije Anđela bilo na nebeskom svodu.

Govorila je puneć cvjetovima Vaze, Ijupkošću takvom da pomislih: — Sunčanih staza divna vila to je? —Promatrah je opijen mirisima. Petrarkin stih umalo ne izustih: »Ruže iriječi dijelila tako je«. Tako se Andrea počeo približavati Umjetnosti, vježbajući seradoznalo u malim pokušajima i igrama, ali misleći usput i na teža

djela. Ponovo su ga počele poticati mnoge ambicije koje su ga inekada obuzimale. U duhu su mu iskrsavali mnogi nekadašnjiplanovi, cjeloviti ili prepravljeni. Mnoge stare zamisli pojavljivalesu se u novom ispravnijem svjetlu. Mnoge slike, koje je nekad jedvazamjećivao, sad su sjajile jasno i čisto, a da on u sebi nije mogaoobjasniti taj njihov razvitak. Iz tajanstvenih dubina svijestimunjevito su izranjale misli koj'e su ga iznenađivale. Činilo se da sesvi zbrkani elementi nagomilani na dnu njegove duše i združeni

sad s neobičnim raspoloženjem volje pretvaraju u misli po onimistim zakonima po kojima želučana kiselina prerađuje hranu ipretvara je u tjelesnu supstanciju.Namjeravao je pronaći novu formu suvremenog spjeva, tajneostvarivi san mnogih pjesnika. Htio je stvarati sadržajem zaistasuvremenu liriku, ali obavijenu antičkom elegancijom, duboku ibistru, strastvenu i čistu, jaku i složenu. Osim toga zamišljao je

jedan umjetnički osvrt o starim pjesnicima, o umjetnicimapretečama renesanse, i knjigu psihološke i literarne ana



lize većinom nepoznatih pjesnika trinaestog stoljeća. Treću knjigu jehtio napisati o Berniniju — veliku studiju dekadanse — okupivšioko tog znamenitog čovjeka koji je bio Ijubimac šest papa ne samocijelu umjetnost već i sav život njegova stoljeća. Naravno, za svaku

od tih knjiga bili su potrebni mnogi mjeseci rada, mnogaistraživanja, veliki napori, zanos diolaa i ogromna sposobnostusklađivanja.U crtežima je bakrorezom namjeravao ilustrirati treći i četvrti danDecamerona, po uzoru na Povijest Nastagia degli Onesti u kojoj SandroBotticelli otkriva takvu profinjenost ukusa u izrazu i vještinislikanja grupe. Isto tako je zamišljao seriju Snova, Hirova, Groteski,Običaja, Bajki, Alegorija, Fantazija u lepršavoj Callotovoj maniri, ali sposve različiitim osjećajem i stilom, kako bi se slobodno mogaoprepustiti svojim naklonostima, svojoj mašti, svim svojimznatiželjama i neobuzdanim crtačkim smjelostima.U srijedu, 15. rujna, stigne nova gošća.Markiza, u društvu svojeg prvorođenca Ferdinanda i Andree, kreneu Rovigliano da na prvoj stanici dočeka prijateljicu. Dok se phaeton^spuštao cestom u sjeni visokih topola, markiza je s velikom

naklonošću pričala Andrei o svojoj prijateljici.— Vjerujem da će ti se svidjeti — zaključi.Onda se počela smijati kao da se sjetila nečeg što joj je iznenadapalo na pamet.— Zašto se smiješ? — upita je Andrea.— Zbog jednog podudaranja.— Kojeg?— Pogodi.— Ne znam.— Eto, mislila sam na onu drugu najavu poznanstva, koje sam tipriredila gotovo prije dvije godine, poprativši ga veselimproročanstvom. Sjećaš li se?— Ah!— Smijem se, jer se i sada radi o jednoj neznanki i jer ću i ovog puta ja biti ... nehotični posrednik.

Laka, nepokrivena kooija.— Oh!



— Ali slučaj je različit, to jest, različita je ličnost moguće drame!— Kako?— Maria je turris eburneaJ — A ja sam sada vas spirituale?

— Da. Zaboravila sam da si napokon pronašao Istinu i Put. »Dušase dalekim Ijubavima smije...«— Citiraš moje stihove.— Znam ih napamet.— Kakva Ijubaznost!— Uostalom, dragi bratiću, ta »prebijela žena« s hostijom u ruciprilično mi je sumnjiva. Izgleda nestvarno, ruho bez tijela, koje ćebiti nagrada nekoj anđeoskoj ili demonskoj duši koja zaželi da seonamo zavuče, da podijeli pričest i dade »znak pristajanja!«— Svetogrđe! Svetogrđe!— Čuvaj se, pripazi na ruho i često istjeruj đavola ... Opetproričem! Proricanje je doista moja slabost.— Stigli smo, sestrično.Oboje su se nasmijali. U stanicu su ušli nokoliko minuta prijedolaska vlaka. Dvanaestogodišnji boležljivi Ferdinando nosio je

kitu ruža da je preda Donni Marijl. Andrea se nakon ovograzgovora osjećao veseo, lagan, veoma živahan, kao da seodjednom, naglo, vratio u prijašnji lakomisleni i neozbiljni život.Zaista neobjašnjiv osjećaj. Činilo mu se kao da nešto poput ženskogdaha, poput neopisive napasti, struji njegovim duhom. Izabere izFerdinandove kite jednu ružu i stavi je u zapučak. Zatim bacipogled na svoje Ijetno odijelo, zadovoljno pogleda brižno njegovaneruke koje su zbog bolesti postale još bjelje i nježnije. Sve je to radiobez promišljanja, gotovo instinktivno, potaknut taštinom koja seodjednom u njemu probudila.— Evo vlaka! — klikne Ferdinando.Markiza krene u susret gošći koja je već stajala na prozorupozdravljajući mahanjem ruke. Glava joj je' Toranj bjelokosni. ^ Posuda od duha.bila obavijena velikim velom biserne boje pokrivajući napola crni

slamnati šešir.— Francesca! Francesca! — zvala je u nježnom izljevu radosti.



Taj glas neobično dirne Andreu. Nejasno ga je podsjećao na nekipoznati glas. Ali koji?Donna Maria siđe brzo i lako. Zatim Ijupkim pokretom podigne veootkrivajući usta da poljubi prijateljicu. Andreu je istog trenutka ta

visoka i vitka gospođa u putnom ogrtaču i s velom na glavi, koji jedopuštao da joj se vide samo usta i podbradak, duboko očarala.Cijelo njegovo biće, koje se tih dana zanosilo prividnimoslobođenjem, bilo je spremno da upije čar »vječnog ženstva«. Tekšto ga je dodirnuo ženski dah, iz pepela su već počele izbijati iskre.— Maria, predstavljam ti svog bratića. Grof Andrea SperelliFieschid'Ugenta.Andrea se nakloni. Gospođina usta se raširiše u osmijeh, koji jeizgledao tajanstven budući da je svjetlucanje vela sakrivalo ostataklica.Nakon toga markiza predstavi Andreu Don Manuelu Ferresu yCapdevila. A onda, milujući kosu djevojčice koja je promatralamladića nježnim začuđenim očima, reče:— Ovo je Delfina.U phaetonu Andrea je sjedio nasuprot Donni Mariji, a pokraj njenog

muža. Još nije bila skinula veo. Na koljenima je držalaFerdinandove ruže i s vremena na vrijeme prinosila ih nosu dok jeodgovarala na markizina pitanja. Andrea se nije prevario. U njenomglasu su zvučali poneki savršeni tonovi glasa Elene Muti. Bio jeupravo nestrpljivo radoznao da joj vidi skriveno lice, izraz, boju.— Manuel će — govorila je — otići u petak. A onda će kasnije doćipo mene.— Nadajmo se, prilično kasnije — odvrati srdačno DonnaFrancesca. — Čak bi bilo dobro da svi krenemo istog dana. Mi ćemoostati u Schifanoji do prvog studenog, nipošto dulje.— Vrlo rado bih ostala s tobom, ali majka me očekuje. Obećala sam joj da ću 17. listopada svakako biti u Sieni, a to je Delfininrođendan.— Šteta! 20. listopada je u Roviglianu praznik poklona. Veomaneobična i zanimljiva svečanost.

— Što da napravim? Ražalostit ću mamu ako ne dođem. ObožavaDelfinu...



Muž je šutio. Valjda je po prirodi bio šutljiv. Srednjeg rasta, priličnodebeo, proćelav, koža mu je imala neku neobičnu, blijedu,zelenkastoIjubičastu boju na kojoj se bjeioočnica, kad bi se pogledmicao, isticala kao oko od emajla na nekim antičkim brončanim

glavama. Brkovi crni, oštri, pravilno podrezani poput dlaka nanekoj četki, zasjenjivali su kruta, zlobna usta. Izgledao je kao čovjekkoji je sav natopljen žuči. Moglo mu je biti četrdeset godina, ilinešto više. Iz njega je izbijalo nešto hibridsko, podmuklo, što nijemoglo izbjeći promatraču. Neki neobjašnjivi dojam pokvarenosti štoga u sebi nose sve generacije koje potječu iz ukrštanja rasa, kojerastu u nemiru.— Gledaj, Delfina! Rascvjetane naranče! — klikne Donna Maria,pružajući u prolazu ruku da otkine grančicu.Cesta se u blizini Schifanoje doista penjala između dva voćnjaka.Stabla su bila tako visoka da su pravila hlad. U hladu je piriomorski povjetarac pun nekog mirisa koji se gutljaj po gutljaj mogaopiti poput osvježavajuće vode.Delfina se popela na sjedište i nagnula iz kočije da nabere grančica.Majka ju je pridržavala jednom rukom da ne padne.

— Pazi! Pazi! Možeš pasti! Pričekaj malo da skinem veo — reče nakraju. — Francesca, molim te, pomozi mi.Sagne glavu prema prijateljici da joj odriješi veo sa šešira. U tomtrenutku ruže joj padnu na tle. Andrea ih spremno pokupi. Kad sedigao da joj ih preda, napokon ugleda otkriveno cijelo gospođinolice.— Hvala — reče ona.Lice joj je bilo ovalno, možda malo previše dugoljasto, ali je to jošbilo daleko od onog aristokratskog dugog lica s kojim su umjetnioiXV stoljeća pretjerivali tražeći eleganciju. Nježne crte su imale izrazlake patnje i umora, izraz koji je davao Ijudski čar Djevicama nafirentinskim slikama iz Cosimova vremena. Oči, u kojima se micalazjenica smeđih anđela, okruživala joj je nježna mekana sjena shčnaspoju dviju prozimih boja, savršene Ijubičaste i modre. Kosa joj jepoput teške krune padala na čelo i sljepoočice, dok je na potiljku

bila skupljena i podignuta. Prednji uvojci bili su gusti i nalik na onešto poput kacige pokrivaju glavu Antinoja Farneškog. Ništa nije



bilo Ijupkije od te prekrasne glave, koju je poput božje kaznepritiskala ona gusta masa.— Bože moj! — klikne, pokušavajući rukama dignuti teškepletenice skupljene Ispod šešira. — Cijela glava me boli kao da sam

sat vremena bila obješena za kosu. Ne mogu dugo izdržati a da jene raspustim. Previše me umara. To je pravo robovanje.— Sjećaš li se — reče Donna Francesca — u konzervatoriju, kadsmo te sve htjele češljati. Svaki dan su izbijale velike svađe. Zamisli,Andrea, gotovo je krv potekla! Ah, nikad neću zaboraviti prizorizmeđu Carlotte Fiordelise i Gabrielle Vanni. Prava pomama. Svepitomice, starije i mlađe, sve su htjele češljati Mariju Bandinelli.Zaraza se raširila po cijelom konzervatoriju. Stizale su zabrane,kazne, prijetnje da će nas ošišati. Sjećaš li se, Marija? Sve smo bileočarane onom lijepom crnom zmijom koja ti se spuštala sve do peta.Kakav strastveni plač noću! A kad te je Gabriella Varmi izIjubomore izdajnički ubola viljuškom? Gabriella je doista bilaizgubila glavu. Sjećaš li se?Donna Maria se smiješila sjetnim, gotovo začaranim osmijehomčovjeka koji sanja. Gornja usna njenih poluotvorenih usta prelazila

je malo preko donje, ali tako neznatno da se to jedva mogloprimijetiti. Lagano spuštene kuteve usana zastirala je sjenka. Sve jeto stvaralo dojam tuge i dobrote, dojam koji je bio ublažen ponosomšto otkriva duševnu snagu onog koji je mnogo patio i koji je znaopatiti.141Andrea pomisli kako ni jedna njegova prijateljica nije imala takvulcosu, tako veliku i tamnu šumu u kojoj se mogao izgubiti. Povijestsvih onili djevojčica zaljubljenih u pletenicu, što gore strašću iIjubomorom da češIjem i prstima dodirnu živo blago, činila mu sekao Ijupki i poetični prizor iz samostanskog života, dok mu se ovadugokosa žena pojavila u mašti nejasno poput junakinje iz bajke,poput junakinje iz neke kršćanske legende u kojoj je opisanodjetinjstvo svetice predodređene za mučeništvo i buduću slavu. Uistom trenutku u duši mu iskrsne umjetnička zamisao. Kakvo bi

bogatstvo i kakvu raznolikost linija mogla pružiti crtežu ženskoglika ta mekana i djeljiva masa crne kose.



Zapravo, nije bila crna. Promatrao ju je sutradan za stolom, kad ju jedoticao sunčani odraz. Imala je tamnoljubičasti sjaj, odsjaj što gaima plava boja kampešovine ili ponekad čak u vatru bačeni čelik ineka vrst poliranog palisandra. A izgledala je suha, tako da su vlasi

usprkos gustoći bile rastavljene, prožete zrakom, gotovo bi semoglo reći da su disale. Tri divna i melodiozna Alkejeva epitetapristajala su tako prirodno Donni Mariji. »IoTtXox'a^vaneai^oiieiSs.. .«i Govorila je otmjeno, pokazujući plemenit duh,naklonost prema djelima duha, istančanom ukusu i estetskomuživanju. Posjedovala je bogatu i raznoliku kulturu, razvijenumaštu, slikovit rječnik onih koji su vidjeli mnoge zemlje, koji suživjeli u različitim podnebljima, upoznali razne Ijude. Andrea jeosjećao da njenu ličnost obavija neki egzotični dah, da iz nje izbijaneobična zavodljivost, očaranje sastavljeno od maglovitihpredodžbi dalekih stvari koje je gledala, prizora koje je još čuvala uočima, uspomena koje su joj ispunjavale dušu. To je bio neopisivi,neizrecivi čar. Kao da je u sebi nosila trag svjetla u koje je bilauronjena, mirisa koji je udisala, riječi koje je slušala. Kao da je u sebinosila pomiješane i nejasne čarolije sunčanih krajeva.

Naveče je, u velikoj dvorani iz koje se izlazi u predvorje, sjela zaklavir i želeći da ga iskuša, rekla:— Sviraš li još, Francesca?' S mrldm kovrčicama, čista i slatkog osmijeha.— Ah, ne — odgovori markiza. — Ima već nekoliko godina da samprestala vježbati. Mislim da je veće zadovoljstvo slušati. Ali, pravimse da štitim umjetnost pa zimi u svojoj kući uvijek priređujem malodobre muzike. Je li tako, Andrea?— Moja sestrična je previše skromna, Donna Maria. Ona je neštoviše od običnog zaštitnika. Ona je obnovitelj dobrog ukusa. Baš ovegodine u veljači, u njenoj kući i njenom zaslugom, izvođena su dvakvinteta, jedan kvartet i jedan trio od Boccherinija te jedan kvartetod Cherubinija. Glazba koja je gotovo bila zaboravljena, alibožanstvena i uvijek mlada. Boccherinijevi Menueti i Ađagio imajudivnu svježinu. Jedino mi Finali izgledaju malo zastarjeli. Vi sigumo

znate nešto od njega ...— Sjećam se da sam prije četiripet godina čula jedan kvintet na



konzervatoriju u Bruxellesu. Izgledao mi je divan i veomasuvremen, pun neočekivanih obrata. Sjećam se dobro da se kvintetna nekoliko mjesta upotrebom jednozvučnosti svodio na duo, ali suefekti postignuti razlikom timbara bili izvanredno lijepi. Ništa

slično nisam pronašla u drugim instrumentalnim kompozicijama.Pričala je o glazbi jezikom poznavaoca, opisujući veoma duhovitimi smionim slikama osjećaj koji je u njoj budila neka kompozicija ilicjelokupno djelo nekog majstora.— Izvodila sam i slušala mnoge kompozicije — govorila je. — Aliod svake simfonije, od svake sonate, od svakog notturna, od svakogpojedinog komada uopće, pamtim jednu osobitu sliku, izraz formeili boje, jednu figuru ili grupu figura, jedan dio. Zato svi mojiomiljeni komadi nose ime prema toj slici. Ja, na primjer, imamSonatu četrdeset Prijamovih snaha, Notturno Trnoružice, Gavottu žutihdama, Gigu iz mlina, Preludij kaplje vode itd.Počela se smijati nekim tihim smijehom, koji je na tim bolnimusnama izgledao neizrecivo dražestan, iznenađujući poputnenadane munje.— SjećaŠ li se, Francesca, kakvim smo sve komentarima na

marginama mučili glazbu našeg jadnog Chopina, našeg božanskog Frederica? Ti si mi pomagala. Jednog smodana u ozbiljnoj raspravi promijenile sve naslove Schumanna i svinaslovi su imali dugo objašnjenje. One papire još uvijek čuvam kaouspomenu. Sad, kad zasviram Mjrthen i Albumbldtter, sva onatajanstvena značenja su mi nerazumljiva. Osjećaj i vizija su priličnorazličiti. Pravi je užitak l^ad se može usporediti sadašnji osjećaj sprošlim, nova slika sa starom slikom. Taj užitak je sličan onome kojise osjeti pri čitanju vlastitog dnevnika, ali je možda tužniji i jači.Dnevnik je uglavnom opisivanje stvarnih događaja, kronika sretnihi nesretnih dana; sivi ili ružičasti trag što ga ostavlja život kojinestaje. Naprotiv, bilješke ispisane u mladosti na rubu nekogmuzičkog djela dijelovi su tajne pjesme jedne duše koja se otvara,hrski izljevi naših netaknutih ideala, povijest naših snova. Kakav jezik! Kakve riječi! Sjećaš li se, Francesca?

Govorila je s potpunim povjerenjem i možda lakim zanosom duha,poput žene koja, dugotrajno prisiljavana da saobraća s nižim



svijetom ili da promatra niskosti, osjeća neodoljivu potrebu daotvori svoju dušii i srce dahu višeg života. Andrea ju je slušaoosjećajući prema njoj neku nježnu naklonost koja je nalikovala nazahvalnost. Činilo mu se da mu ona, govoreći pred njim i s njime o

tim stvarima, daje plemenit dokaz svoje naklonosti i gotovodopušta da joj se približi. Mislio je da vidi krajičke tog unutrašnjegsvijeta, ne toliko po značenju riječi koje je izgovarala koliko pozvuku i modulacijama njena glasa. Opet je počeo prepoznavati glasone druge. Glas je bio dvojak, gotovo dvospolan, androginičan. Timbar muški,nizak i taman, postajao je ponekad mekan, jasan, ženski, saskladnim prijelazima, tako da je uho slušatelja u isto vrijeme biloiznenađeno, razdragano, zbunjeno. Kao muzika kad prelazi iz durau mol ili kad se prošavši mnogobrojne taktove bolne disonanceponovo vraća na osnovni ton. Tako se i taj glas mijenjao uintervalima. A baš taj ženski timbar podsjećao je na drugu. Pojava je bila toliko neobičfla da je sama po sebi mogla zaokupitidušu slušaoca, bez obzira na smisaoriječi koje još više gube svoj'u simboličnu vrij'ednost kad od ritma ili

neke modulacije dobivaju muzičku vrijednost. Duša se doista,nakon nekoliko trenutaka pažnje, predavala tajanstvenom čaru. Bila je neodlučna u očekivanju i želji za nježnim zvukom kao zamelodijom nekog instrumenta.— Pjevate li? — upita Andrea gospođu gotovo bojažljivim glasom.— Ponekad — odgovori ona.— Pjevaj malo — zamoli je Donna Francesca.— Dobro — pristane ona — ali podglas, jer sam, ima već godinadana, izgubila svu snagu.U susjednoj sobi, sasvim tiho, bez riječi, kartali su Don Manuel imarkiz d'Ateleta. Dvoranom se kroz veliki japanski zasjenak širilaublažena crvena svjetlost. Između stupova u predvorju prodirao jemorski zrak donoseći sa sobom miris vrtova i pokrećući s vremenana vrijeme visoke karamanijske zastore. Među stupovima su sepoj'avljivali vrškovi crnih čempresa, čvrsti kao da su od ebanovine,

a iznad njih prozirno nebo na kojem su treperile zvijezde.Donna Maria sjedne za klavir govoreći:



— Kad već pričamo o staroj muzici, otpjevat ću jednu Paisiellovumelodiju iz Lude Nine. Divna je.Pj'evala je prateći samu sebe. U žaru pjesme stapala su se dvatimbra njena glasa kao dva dragocjena metala, pretvarajući se u

jedan jedini zvučni, topli, gipki i treperavi metal. Jednostavna,spontana i čista Paisiellova melodija, puna suzdržljive nježnosti iuzvišene tuge, dosezala j'e, izvirući s tih bolnih usana, uz veoma jasnu pratnju, takav strašan žar, da je do dna duše uzbuđenirekonvalescent osjećao kako mu kroz žile prolazi nota za notom,kao da mu se i sama krv u tij'elu zaustavila da sluša. Laka jeza ga jepodilazila sve do korijena kose. Oči su mu zastirale česte i brzesjene. Tjeskoba mu je oduzimala dah, a snaga osjećaja bila je tolikada se, uz ionako osjetljive živce, morao žestoko naprezati da zadržisuze.— Ah, draga moj'a Maria! — klikne Donna Francesca, nj'ežnopoljubivši pj'evačicu u kosu kad je završila pj'esmu.Andrea j'e šutio. Ostao je u naslonjaču, leđima okrenut premasvjetlu, s licem u sjeni.— Još! — reče Donna Francesca. Maria otpjeva još jednu Ariettu

Antonija Salierija. Zatim odsvira jednu Toccatu Leonarda Lea, jednuGavottu od Rameaua i Suitu od Sebastiana Bacha. Pod njenimprstima čudesno je oživljivala glazba XVIII stoljeća; tako sj'etna uplesnim arijama, koje su izgledale sastavljene baš zato da ih uturobno popodne kasne jeseni, u napuštenom parku, izmeđunijemih fontana, podnožja bez kipova, po sagu uvehh ruža, plešuIjubavni parovi koji se više ne vole.— Dobacite mi jednu pletenicu da se popnem! — dovikne smijućise Andrea s prvog odmorišta stepenica Donni Mariji, koja j'e stajalaizmeđu dva stupa lođe što se nalazila tik uz njenu sobu.Bilo je jutro. Stajala je na suncu sušeći mokru kosu koj"a j'u je svuobavij'ala poput tamnolj'ubičastog baršuna. Iz kose je izranjaloblijedo Uce. Napola podignuti suncobran žive narančaste bojestajao joj" je iznad glave kao lijep ukras crnog ruba u stilu ukrasa naantičkim grčkim vazama iz Campanije. Da je oko slj'epoočica imala

vijenac od narcisa a pokraj sebe jednu od onih veUkih lira sa devetžica izrađenu voštanim bojama na slikama Apolona s hrtom,



sigurno bi izgledala poput učenice Mitilenske škole, kao lezbijskasviraoica lire u trenucima odmora kakvu je mogao zamisliti jedinoneki prerafaelit.— A vi meni dobacite jedan madrigal — odgovori mu ona u šali

povukavši se maio.— Idem ga napisati na mramor kojeg stupa najdonje terase, vama upočast. Dođite i pročitajte ga kad budete gotovi.Andrea polako nastavi silaziti stepenicama koj'e su vodile naposljednju terasu. Tog rujanskog jutra i duša mu se širila sdisanjem. Dan je izgledao nekako sveto. činilo se da more odražavavlastito svjetlo, kao da usamim njegovim dubinama žive čarobni izvori zraka. Sve je biloprožeto suncem.Andrea je silazio zastajkujući s vremena na vrijeme. Uzbuđivala ga je pomisao da je Donna Maria ostala u lođi da ga gleda. Srce mu ježestoko udaralo. Bio j"e preplašen poput mladića koji prvi put voli.Osjećao j'e neizrecivo blaženstvo dišući topao i čist zrak, koji je i onaudisala, u koji je njeno tijelo uranjalo. Iz srca mu je izvirao beskrajnival nježnosti obavijajući stabla. kamenje, more, kao prijateljska i

suosjećajna bića. Osjećao je gotovo prisilnu potrebu za poniznim,čistim obožavanjem. Potrebu da sagne koljena, da sklopi ruke iponudi taj nej'asni i nijemi osjećaj koji nije mogao odrediti. Mislio jeda ga obuzima sva dobrota svijeta miješajući se i prelijevajući snjegovom dobrotom. — Volim li je, dakle? — pitao se. Nije seusuđivao da pogleda u svoju dušu, da razmisli, jer se bojao da bi setaj plemeniti čar mogao rasplinuti i raspršiti poput jutarnjeg sna.— Volim li j'e? A što ona misli? Ako dođe sama, hoću li joj reći da jevolim? — Uživao je ispitivati samoga sebe, ali ne i odgovarati iprekidati odgovor srca novim pitanjem, produžujući tako nekovrijeme to nemirno i slatko uzbuđenje. — Ne, ne, neću joj reći da j'evolim. Ona je iznad svih.Okrenuo se i opazio na vrhu, u lođi, njen nejasni lik na suncu.Možda ga je neprekidno, očima i mislima, pratila sve do ovogmjesta. Gotovo djetinjom radoznalošću glasno izgovori njeno ime

na pustoj terasi. Onda ga ponovi dva ili tri puta slušajući vlastitiglas. — Maria! Maria! — Nikada mu još nijedno ime nije izgledalo



tako milo, melodiozno, nježno. Kako bi bio sretan, pomisli, kad bimu dopustila da je jednostavno zove Maria, kao sestru.To tako duhovno i odabrano biće ulijevalo mu je najviši osjećajpoštovanja i pokornosti. Da ga je netko upitao što bi mu bilo

najdraže, iskreno bi odgovorio: — Slušati j'e. — Ništa ga ne bi takoboljelo kao kad bi ga ona smatrala običnim čovjekom. Želio je damu se divi više nego ijedna druga žena, da ga hvali, shvaća ploIdove njegova duha, ukus, istraživanja, umjetničke težnje, njegove ideale, snove, najplemenitiji dio njegova duha i života.Najveća njegova želja bila je da joj ispuni srce.U Schifanoji je živjela već deset dana. I u tih deset dana potpuno ga je osvojila! Njihovi razgovori na te, rasama, na klupama raspršenimu sjeni stabala ili ružama zakriljenih aleja, trajali su ponekad sate isate, dok je Delfina trčkarala poput gazele oko nasada limuna inaranača. Razgovor je vodila čudesnom lakoćom, rasipala je pravobogatstvo finih i dubokih zapažanja. Ponekad je bila tako Ijupkobezazlena. Pričajući o svojim putovanjima, znala je jednom jedinomslikovitom rečenicom probuditi u Andrei bogate slike dalekihzemalja i mora. On se neprekidno trudio da joj pokaže svoju

vrijednost, širinu svoje kulture, profinjenost svog odgoja,tankoćutnost osjećaja. Čitavo njegovo biće ispunio je silan ponoskad mu je nakon čitanja Priče o Hermafroditu rekla:— Nijedna me muzika nije toliko zanijela kao ta pjesma, nijedan kipnije u meni ostavio skladniji dojam Ijepote. Neki me stihovi bezprestanka progone i možda će me još prilično dugo progoniti.Toliko su jaki.Sjedeći na ogradi, razmišljao je sad o tim riječima. Donna Maria višenije bila u lođi. Zavjesa je čak pokrivala cijeli prostor izmeđustupova. Možda će uskoro sići. Mora li napisati taj madrigal, koji joj je obećao? Nepodnošljiva mu je bila ta mala muka da na brzinu pišestihove u prekrasnom i veselom vrtu u kojem je rujansko suncestvaralo atmosferu natprirodnog proljeća. Zašto da rasprši taj rijetkiosjećaj u užurbanoj igri rima? Zašto da usitni taj neopisivi osjećaj ukratkom metričkom uzdahu? Odluči da ne održi obećanje. Ostao je

sjedeći i promatrajući jedra na dalekom morskom horizontu, što suse bljeskala nalik na plamenove koji su nadvisivali sunce.



Što je vrijeme više prolazilo, postajao je sve nemirniji. Svakogtrenutka se okretao da vidi hoće li se na vrhu stepenica izmeđustupova trijema pojaviti ženski lik. — Je li to možda bio Ijubavnisastanak? Dolazi li možda ta žena na ovo mjesto na tajni razgovor?

Naslućuje li ona njegov nemir?— Evo je! — reče mu srce. I bila je. Bila j'e sama. Polagano j"esilazila. Zastala je na prvpj terasi, kraj jedne fontane. Andrea ju jebojažlijvo slijedio pogledom, osjećajući drhtaj pri svakom njenompokretu, koraku, držanju, kao da su pokreti, korak i držanj'e imalineko značenje, kao da su govorili nešto. Ona krene tim nizomstepenica i terasa razdvojenih stablima i žbunjem. Čas sepojavljivala, čas nestajala, sad čitava, sad do pojasa, sad izranjajućiglavom iznad ruža. Ponekad bi je sakrilo gusto granje. Jedino tamogdje grane nisu bile tako guste mogla se opaziti njena tamna haljinaili sjaj svijetlog slamnatog šešira. što se više približavala, sve više j'eusporavala korak, libeći se uz živice, zaustavlj'aj'ući se da gledačemprese; saginjući se da pokupi rukovet opalog lišća. S predzadnjeterase rukom pozdravi Andreu koji j'e čekao na zadnjoj stepenici.Baci mu skupljeno lišće, koje se trepereći razleti zrakom poput roja

leptira a zatim mekoćom snijega počne padati na kamen.— Dakle? — upita ga približavajući se. Andrea spusti kolj'ena nastepenicu i digne ruke.— Ništa! — prizna. — Molim oproštenje. Vi i sunce ispunjavatedanas nebo prevelikom Ijupkošću. Adoremus. Ispovijed je bila iskrena kao i obožavanje, iako je i jedno i drugoizgledalo kao šala. Donna Maria je shvatila tu iskrenost, j'er je, maloporumenjevši, nec^bično žurno rekla:— Ustanite, ustanite!On se digne. Ona mu pruži ruku dodavši:— Opraštam vam, j'er ste rekonvalescent.Na sebi je imala haljinu čudne boje, boje rđe, boje šafrana, blijedu,neodređenu. Jedna od onih takozvanih estetskih boj'a koj'e senalaze na slikama božanstvene jeseni kod starih majstora i naslikama Dantea Gabriela Rossettija. Suknja j'e bila puna dugih

pravilnih nabora koji su počinjali ispod ruke. Pojas je bio načinjenod široke zelenoplave vrpce, blij'ede poput bolesnog tirkiza, koja je



u velikoj petlji padala niz bedro. Širokimekani rukavi s veoma gustim naborima sužavali su se okozapešća. Druga zelenoplava vrpca, ali uža, okruživala je vrat. Nalijevoj strani bila je pričvršćena malim uzlom. Ista takva vrpca

vezivala je završetak divne pletenice koja je izvirivala ispodslamnatog šešira s vijencem od zumbula nalik onom Pandorinomna slici AlmaTademe. Krapni perzijski tirkiz u obliku skarabeja, jedini nakit, s urezanim slovima kao neki talisman, zatvarao jeovratnik pod bradom.— Pričekajmo Delfinu! — reče ona. — A onda ćemo poći doKibelinih vrata. Hoćete li?Bila je veoma obzirna prema bolesniku. Andrea je još uvijek bioveoma blijed i mršav, a oči su mu zbog mršavosti izgledale još veće,dok je puteni izraz punih usana bio u neobičnoj i privlačnojsuprotnosti s gornjim dijelom lica.— Da — odgovori. — Baš sam vam zahvalan.Zatim nakon kratkog oklijevanja doda:— Dozvoljavate li mi da danas budem malo šutljiviji?— Zašto me to pitate?

— Čini mi se kao da sam izgubio glas, kao da ništa ne znam reći.Šutnja ponekad može biti ozbiljna, dosadna, pa čak i uznemiritimože ako dulje potraje. Zato vas pitam da mi dozvolite da šutim zavrijeme šetnje i da vas slušam.— Onda ćemo zajedno šutjeti — reče ona osmjehnuvši se.Zatim s očitom nestrpljivošću pogleda gore, u pravcu kuće.— Koliko već kasni Delfina!— Je li Francesca već bila ustala kad ste sišli? — upita Andrea.— Oh, ne! Nevjerojatno koliko je lijena... Evo Delfine. Vidite li je?Djevojčica je u pratnji guvernante brzo silazila. Nevidljiva nastepenicama, pojavljivala se na terasama koje je brzo prelazila.Ispod širokog slamnatog šešira ukrašenog makovima, lepršala jepreko ramena njena raspletena kosa. Kad je stigla na zadnjustepenicu, raširi ruke i poleti u maj'čino naručje Ij'ubeći je u obraze. Zatim reče:

— Dobar dan, Andrea.I pruži mu čelo pokretom neizrecive dječje lj"upkosti.



Bila je krhka 1 nježna poput nekog instrumenta odveoma osjetljivogmaterijala. Udovi su joj bili tako nježni da se činilo da ne mogusakriti ili barem prekriti sjaj duha koji je izbij'ao iz njene nutrinepoput plamena skupocjene svjetiljke, snažnim i blagim životom.

— Lj'ubavi moja! — prošapta majka gledajući je neopisivimpogledom iz kojeg je izvirivala sva nježnost duše ispunjene jednim jedinim osj'ećajem.Zbog tog pogleda, te riječi, tog izraza, te nj'ežnosti, Andrea osjetineku vrst Ijubomore, malodušnosti, kao da se njena dušaudaljavala, zauvijek bježala od njega, postajala neuhvatljiva.Guvernanta zapita može li se vratiti, a oni krenuše puteljkom kroznaranče. Delfina je trčala ispred njih, tjerajući svoj obruč. Njeneravne noge u cmim čarapama, koje su zbog mršavosti izgledale jošdulje, pomicale su se veoma skladno i spretno.— Sad mi izgledate malo tužni — reče Donna Maria mladiću —dok ste maločas, silazeći, bili veseli. Muči li vas nešto? Ili se neosjećate dobro?Sve je to pitala nekako sestrinski, ozbiljno i blago, ulijevajućipovjerenj"e. Bolesnika poput nejasne napasti spopadne želja da

stavi svoju ruku ispod njene, da je pusti da ga šutke vodi kroz tajhlad, kroz taj miris, po toj stazi posutoj narančinim cvijetom, timputeljcima koj'e su omeđivali stari mahovinom obrasli kamenimeđaši. Gotovo mu se činilo da se vratio u prve dane nakon bolesti,u one nezaboravne dane čežnje, sreće, spontanosti. Da mu jepotrebna prijateljska podrška, Ijubazni vodič, prisna ruka. Ta ježelja toliko rasla da su mu riječi instinktivno navirale na usta. Ipakodgovori:— Ne, Doima Maria. Hvala, dobro se osj'ećam. Rujan me pomaloomamljuje ...Pogledala ga je kao da sumnja u istinitost tog odgovora. Ipak, da biizbjegao šutnju nakon tog okolišanja, upita:— Koji prelazni mjesec više volite. Travanj ili rujan?— Rujan. Više je ženski, diskretniji, tajanstveniji. Nalik je na u snudoživljeno proljeće. Sve biljke, gubeći polagano snagu, gube i

ponešto od svoje stvarnosti. Pogledajte more, tamo dolje. Zar neostavlja više dojam neke atmosfere nego vodene mase? Nikada kao



u rujnu veza između neba i mora nije tako mistična i duboka. Azemlja? Ne znam zašto, gledajući neki krajolik u ovo vrijeme, uvijekzamišljam lijepu ženu koja je rodila pa se odmara u bijelom krevetu,osmjehujući se začuđenim, blijedim, neugasivim osmijehom. Da li je

dojam točan? Rujanski krajolik ima nešto od čuđenja i blaženstvaporodilje.Stigli su gotovo na kraj staze. Neka su poprsja bila tako prirasla uzpostolja da su sačinjavala gotovo jedan jedini trup od drva ikamena. Mnogobrojni plodovi, neki već sasvim zlatni, drugizelenozlatni, a poneki još sasvim zeleni, naginjali su se nad glavepoprsja koja kao da su čuvala drveće da ga nitko ne dotakne služećimu kao geniji čuvari. — Zašto je Andreu spopadao nemir iiznenadni strah dok se približavao mjestu gdje je prije dvije sedmicenapisao one stihove oslobođenja? Zašto se borio između straha inade da ih ona otkrije i pročita? Zašto su mu se neki stihovi vraćaliu sjećanje otrgnuvši se od ostalih, kao da predstavIjaju sadašnjiosjećaj, njegovu sadašnju težnju, novi san koji je skrivao u srcu?O vi, koju slušaju svi vjetri, ,'Vi, kojoj vrata sva su otvorena Pređ vas neka mi kob je položena: Ud'jelte,

Gospo, bar trunak milosti! Istina! Bila je istina! Volio ju je. Stavljao joj je pred noge svu svojudušu. Imao je jednu jedinu želju, poniznu i neizmjeru: — da budetlo pod njenim nogama.— Kako je lijepo ovdje! — klikne Donna Maria ulazeoi na područj'ečetvorne Herme, u raj akantusa. — Kakav neobičan miris!Zrakom se doista širio miris mošusa, kao da j'e u blizini nevidljivobio prisutan nekakav kukac ili gmaz što miriše po mošusu. Sjena jebila tajanstvena, a zrake svj'etla što su prolazile kroz lišće na kojem j'e j'esen već udarila svoj pečat izgledale su poput mj'esečevih zrakašto prolaze kroz oslikane prozore katedrale. Iz tog mjesta, kao saneke mitološke slike pobožnog kvatročentista, izvirao je nekakavpomiješani osjećaj, poganski i kršćanski.— Gledajte, gledaj'te Delfinu! — doda ona uzbuđenim glasomčovjeka koji je opazio nešto lijepo.

Delfina je veoma vješto splela vijenac od cvjetnih grančica naranče isad je neočekivanom dječj"om maštom htjela ovjenčati kameno



božanstvo. Ali kako nije mogla doseći do vrha, podizala se na prstes rukom u zraku, ispruživši se što je više mogla. Njen Ijupki,elegantni i živahni lik bio je u suprotnosti sa strogim, četvornim isvečanim izgledom kipa, kao stabljika Ijiljana uz hrastovo deblo.

Sav napor bio je uzaludan.Tada joj, smij'ešeći se, maj'ka priskoči u pomoć. Uzme j'oj' iz rukuvijenac i stavi ga oko četiri zamišljena čela. Pogled joj i nehoticepadne na ispisane riječi.— Tko je to ovdje pisao? Vi? — upita Andreu radosna iiznenađena. — Da, to j'e vaš rukopis.Odmah klekne u travu i počne čitati. Radoznalo, gotovo požudno.Sagne se i Delfina, ogrli rukama majku oko vrata, nagne svoje licenad njeno i tako je gotovo sakrije. Majka je potiho izgovaralastihove. I te dvije žene, sagnute na podnožju, u sjeni velikogkamenog i ovjenčanog kipa, između simboličnih akantusa,sačinj"avale su tako skladnu sliku linija i boja da je pjesnik ostao natrenutak zapanjen jedinstvenim estetskim uživanj'em i čistimdivlj"enjem. Još jednom osj"eti žalac lj"ubomore. To nježno stvorenj'e tako

priljubljeno uz majku, tako prisno povezano s njezinom dušom,izgledalo mu je kao neprijatelj", nepremostiva prepreka protivnjegove Ijubavi, njegove žeIje, protiv njegovih nadanja. Nije bioIjubomoran namuža, ali j'e zato bio Ijubomoran na kćer. Htio je posj'edovati netijelo, već dušu te žene, posjedovati cijelu njenu dušu sa svimnježnostima i radostima, svim strahovanjima i nemirima, sa svimnjenim snovima, u j'ednu riječ, cijeli njen duševni život. Da možereći: — Život sam njena života.Kći je to, bez ikakve sumnje, posjedovala. Apsolutno i trajno. Činilose kao da majci nedostaj'e bitni element njena bića čim bi seobožavana i na trenutak udaIjila. Izraz njena lica se odmah vidljivomijenjao kad bi i nakon časovitog odsustva začula djetinji glas.Ponekad bi i nehotice, nekim taj"nim podudaranjem, moglo bi segotovo reći po zakonu zajedničkog životnog ritma, ponavljala

kćerine pokrete, smijeh, držanje, izraz lica. Katkad, dok joj' se kćiodmarala ili dok je spavala, promatrala bi je tako napeto da se činilo



kao da ničega drugog nije svjesna, u želji da postane slična biću koje je promatrala. Kad bi se obraćala obožavanom biću, rij'eč je bilapravo milovanje, sa usana se gubio svaki trag bola. Usne bi jojdrhtale dok je primala poIj'upce, a oči između ustreptalih trepavica

ispunile bi se neopisivom radošću kao u neke zanesene svetice. Dokbi slušala nekog ili razgovarala, činilo se da iznenada, u jednomtrenutku, gubi misao, kao da joj je duh nekamo odlutao. A sve tozbog kćerke, zbog nje, uvijek zbog nje.»Tko bi ikada mogao raskinuti taj lanac? Tko bi ikada mogaoosvojiti čak i najmanji djelić tog srca?« Andrea je patio kao što sepati zbog nepopravljivog gubitka, zbog neophodnog odricanja,zbog pokopane nade. »Pa zar mu i sada, čak i sada, kći nijeoduzimala nešto?«Igrajući se, htjela je prisiliti majku da ostane na koIjenima. Naginjalase nad njom, grlila je rukama oko vrata, smijući se vikala:— Ne, ne, ne! Nećeš se dignuti.A kad je majka otvarala usta da nešto kaže, ona joj je stavlj'ala nausta svoj'e male ručice sprečavaj'ući je da govori. Nasmijavala j'u je.Onda ju je vezivala pletenicom. Tako oduševljena i zanesena,

nikako nij'e htjela prekinuti igru.Gledajući je, Andrea je imao dojam kao da je svojim ponašanjemodnijela i raspršila u majci sve ono što je u njenoj duši mogloizazvati čitanje stihova.Kad se napokon Donna Maria uspjela osloboditi slatkog malogtiranina, reče mu, osjećajući nevoljkost na njegovu licu:— Oprostite, Andrea. Delfina ponekad voli ovakve nestašluke.Onda lakim pokretima popravi nabore na haljini. Ispod očiju semalo zažarila, a i dah joj je bio ubrzan. Zatim, smiješeći seosmijehom koji je u tom neobičnom uzbuđenju krvi bio čudnosvijetao, doda:— Oprostite joj. Nek to bude nagrada za njenu nesvjesnu želju.Zato što je zaželjela da svadbenim vijencem okruni vašu pjesmukoja govori o bračnoj vezi. Simbol je pečat te veze.— Hvala Delfini 1 vama — odgovori Andrea, koji je po prvi put

čuo da ga ne oslovljava plemičkim naslovom već jednostavno,samim imenom.



Ta neočekivana prisnost i Ijubazne riječi ponovo mu ispuniše srcepouzdanjem. Delfina se bila udaljila, otrčavši jednim puteljkom.— Ti stihovi su dakle svjedočanstvo vašeg duha — nastavi DonnaMaria. — Dat ćete mi ih da ih sačuvam.

Htio je odgovoriti: — Vama su i namijenjeni danas, razumije se.Vaši su, govore o vama, vas mole. — Ali jednostavno odgovori:— Dat ću vam ih.Nastaviše šetnju prema Kibeli. Prije no što su se udaIjili, DonnaMaria se okrene prema Hermi, kao da je čula da je netko zove.Činilo se kao da je zaokuplja neka misao. Andrea je skrušeno upita:— Na što mislite?Ona odgovori:— Na vas— Što mislite o meni?— Mislim na vaš prijašnji život, Kbji ne poznajem. Jeste li mnogopatili?— Mnogo sam griješio.— Jeste li i mnogo Ijubili?— Ne znam. Možda ono što sam ja doživio nije bila Ijubav. Možda

još moram Ijubiti. Zaista ne znam.Ona zašuti. Išli su jedno pored drugoga. Na desnoj strani stazedizali su se veliki lovori. Između svakog je u jednakim razmacimastajao po jedan čempres. U dnu, između lakog i poput lanenogcvijeta plavog lišča smiješilo se more. Na lijevoj strani, premauzvisini, nalazio se zid, nalik na naslon duge kamene klupe. Navrhu, cijelom dužinom zida naizmjence su bili isklesani grb obiteljid'Ateleta i jedan orao. Ispod svakog grba i svakog orla bile suisklesane maske iz čijih je usta tekla voda u posude u oblikusarkofaga koje su se nalazile ispod njih. Posude su stajale jedna dodruge i bile su ukrašene mitološkim pričama u bareljefu. Usta jemoralo biti stotinu, jer se i drvored zvao Stotinu fontana. Iz nekihviše nije tekla voda, zatvorilo ih je vrijeme, druge su je jedvapropuštale. Mnogi grbovi su bili razbijeni, mahovina je prekrivalasliku. Mnogim orlovima je nedostajala glava. Likovi na bareljefu

provirivali su iz mahovine poput srebrnih predmeta loše skrivenihispod starog poderanog baršuna. U posudama, na vodi, prozirnijoj i



zelenijoj od smaragda, podrhtavala je vilina kosa, plivale su laticeruža otpale sa stabala. Iz preostalih cijevi dopirao je blagi, muklimrmor, stapajući se sa šumom mora kao melodija s pratnjominstrumenta.

— Čujete li? — upita Donna Maria zaustavivši se i osluškujućiočarana tim zvucima. — Muzika gorke i slatke vode!Stajala je na sredini puteljka malo nagnuta prema fontanama, jošviše privučena melodijom, gotovo i nehotice držeći prst na ustima,poput čovjeka koji se boji da ga netko ne omete u slušanju. Andrea,koji je bio bliži kamenim školjkama, gledao ju je kako izranja izIjupkog i umiljatog zelenila koje bi neki umbrijski slikar radoupotrijebio kao pozadinu jednog Navještenja ili Rođenja.— Maria! — prošapće bolesnik, srcem punim nježnosti. — Maria,Maria...Osjećao je neizrecivi užitak stapajuoi njeno ime s muzikom voda.Ona i ne pogledavši ga stavi prst na usta pokazujući mu tako dašuti.— Oprostite — reče, savladan uzbuđenjem — ne mogu višeizdržati. Moja duša vas zove.

Obuzelo ga je neko zaista čudno uzbuđenje. Plamen bijaše zahvatiosve lirske vrhunce njegova duha. Vrijeme, svjetlo, mjesto, sve stvarioko njega pozivale su ga na Ijubav. Od krajnjih granica mora pa svedo čedne viline kose u školjkama, sve se zrcalilo u jednomočaranom krugu u čijem središtu je osjećao tu ženu.— Nikada nećete doznati — doda tiše, gotovo u strahu da je nepovrijedi — nikada nećete doznati koliko je moja duša vaša.Ona još više problijedi, kao da joj je sva krv iz vena pojurila u srce.Ništa nije odgovorila. Izbjegavala je da ga pogleda. A onda pomalouzbuđenim glasom zovne:— Delfina!Kći ne odgovori. Sigurno je zašla među stabla na kraju puteljka.— Delfina! — ponovi još glasnije, gotovo prestrašena.Očekivanje je ispunjavao žubor dviju voda u tišini koja ga je još višepovećavala.

— Delfina!Kroz granje se začuje šuštanje kao kad proleti srna, i djevojčica



odjednom iskoči iza lovorova grma noseći u rukama slamnati šeširpun malih crvenih plodova planike. Bila je rumena od napornogtrčanja. Njena vunena haljina bila je puna trnja, dok se urazbarušenoj kosi zaplelo nekoliko listova.

— Oh, mama, dođi, dođi sa mnom!Htjela je odvući mamu da bere i ostale plodove.— Tamo dolje ima toga čitava jedna šumica. Ima ih puno, puno.Dođi sa mnom, mama. Dođi!— Ne, srce moje, molim te. Kasno je.— Dođi.— Kasno je.— Dođi, dođi!Donna Maria je na kraju morala popustiti i dopustiti kćeri da jepovede za ruku.— Ima jedan put koji vodi u šumu planika a da se ne mora proćikroz guštaru.— Jesi li čula, Delfina? Ima jedan bolji put.— Ne, mama. Dođi sa mnom!Delfina je povuče u šumu divljih lovora s morske strane. Andrea ih

je slijedio, sretan što slobodno može gledati lik Ijubljene, upijati jeočima, što slobodno može promatrati sve različite kretnje i ritamisprekidanog koraka na neravnoj strmini, između prepreka oddebala, isprepletenog šiblja i grana koje su se opirale. Ali dok su muse oči napajale ovim stvarima, duša je, iznad svega, ipak zadržalasamo jedno držanje, jedan izraz. — Oh, to bljedilo, to bljedilo, kad jeprije nekoliko trenutaka tiho izgovorio one riječi! I neopisivi zvuktog glasa koji je zvao Delfinu!— Je li daleko? — upita Donna Maria.— Nije, mama. Evo, već smo tu.Mladića obuze nekakav strah na kraju tog puta. Još njegove oči,nakon onoga što je izgovorio, nisu srele njene. što misli? Što osjeća?Kakvim će ga pogledom pogledati?— Evo nas! — klikne Delfina.Lovorova šumica je zaista postajala rjeđa, pogled na more

slobodniji. Odjednom se, poput šume kopnenih koralja kojima suvrhovi grana ispunjeni kiticama cvijeća, pojavi šuma crvenih



planika.— Kakva Ijepotal — prošapće Donna Maria. Lijepa šuma je cvalanoseći plodove u polukružnom,dubokom i sunčanom zaljevu u kom se čudesno stapala sva

Ijupkost obale. Krošnje crvenkastih i žutih stabala vitko su seizdizale noseći veliko sjajno lišće, odozgo zeleno, odozdo plavo,nepomično na mirnom zraku. Na vrhovima mladih grana visili subezbrojni bijeli, ružičasti i svježi grozdovi nalik na kitice đurđica,dok su s vrhova starih grana visile crvene i narančaste bobice.Svako je stablo bilo puno, a veličanstvena raskoš cvijeća, plodova ilišća, snagom i nevjerojatnošću sna, poput vrtova iz bajki,odudarala je od živog plavetnila mora.— Kakva Ijepota!Donna Maria je polagano ulazila. Delfina je više nije držala za ruku,već je luda od veselja trčala s jednom jedinom željom: da ogoli cijelušumu.— Opraštate li mi? — usudi se Andrea. — Nisam vas htiouvrijediti. Dapače, videći vas tako nedostupnu, daleku, tako čistu,mislio sam da vam nikad neću progovoriti o svojoj tajni, da nikad

neću zatražiti vaš pristanak ili stajati na vašem putu. Otkad sam vasupoznao, mnogo sam sanjao o vama, danju i noću, ali bez ikakvenamjere i nade. Znam da me ne Ij'ubite i da me ne možete Ijubiti.Ipak, vjerujte mi, odrekao bih se svih životnih obećanja, samo damogu živjeti u jednom malom kutku vašeg srca...Ona j'e i dalje lagano koračala ispod blistavih stabala koja su j"ojširila nad glavom obješene kitice cvij'eća, ružičaste i bijele grozdove.— Vj'eruj"te mi, Maria, vj'erujte mi. Kad biste mi sad rekli danapustim svaku taštinu i svaki ponos, svaku žeiju i ambicij"u, svenajdraže uspomene prošlosti, sve slatke nade budućnosti, i da živim jedino u vama i za vas, da nestane i jučer i sutra, bez ikakve drugeveze, izvan svijeta, potpuno izgubljen u vašem biću, zauvijek, dosmrti, ne bih oklijevao, ne bih oklijevao. Vjerujte mi. Gledali ste me,pričali sa mnom, smij'ešili mi se, odgovarali. Sjedili ste kraj mene,šutjeli i razmišlj'ali. Živjeli ste pokraj mene, vašim unutrašnjim

životom, tim nevidljivim i neuhvatlj'ivim životom koj'i nepoznajem, koj'i nikad neću upoznati. Vaša je duša, ne mijenj'ajući se



i ne znajući to, duboko prožela moj'u, kao što more upija rijeku...Što vam predstavlja moja Ijubav? Što vam predstavlj'a Ijubav? Tariječ je postala i suviše otrcana i suviše lažna. Ne nudim vam Ijubav.Ali zar nećete prihvatiti ponizni danak koji duh nudi uzvišenijem i

plemenitijem biću?I dalje je lagano koračala, sagnute glave, vrlo blijeda, bez krvi nalicu. Išla je prema klupi koja se nalazila na rubu šume i gledala namore. Stigavši do nje, spustila se i sjela, bez riječi, gotovo klonulo.Govoreći bez prestanka, Andrea je sj'eo pokraj' nje.Klupa je bila izrađena u obliku velikog polukruga od bij'elogmramora, obrubljena čitavom dužinom glatkimsjajnim naslonom. Jedini ukras predstavljale su dvije lavlje šapeisklesane kao potpornji sa strane. Podsjećala je na antičke klupe nakojima su se po otocima Arhipelaga, u Velikoj Grčkoj i Pompejimaodmarale žene slušajući pjesnike u hladu oleandra, s pogledom namore. Ovdje su, više od samog lišća, plodovi i cvijeće pravili sjenu,dok su koraljne stabljike zbog blijedog mramora izgledale još življe.— Volim sve što vi volite. Vi imate sve što tražim. Vaša samilostbila bi mi draža od strasti neke druge. Osjećam da bi vaša ruka u

mom srcu probudila drugu mladost, mnogo čišću i mnogo snažnijuod prve. U vama bi otpočinulo vječito kolebanje mog unutrašnjegživota. Moj nemirni i nezadovoljni duh, izmučen privlačenjem iodbijanjem, neprekidnim ratom između sviđanja i odvratnosti,vječito i neumoljivo sam, našao bi u vašem utočište protiv sumnjikoje kvare svaki ideal, ubijaju svaku volju i umanjuju svaku snagu.Ima i nesretnijih od mene. Ali ne znam postoji li na svijetu netko tko je manje sretan od mene.Prisvajao je Obermannove riječi. U toj omamljenosti osjećaja svetuge su mu izvirale na usta. Uzbuđenje je povećavao i sam zvukglasa, ponizan i drhtav.— Ne usuđujem se izgovoriti svoje misli. U vašoj blizini, ovihnekoliko dana koliko vas poznajem, doživljavao sam trenutke takopotpunog zaborava da mi se gotovo činilo kao da sam se vratio uprve dane prizdravIjanja kad je u meni živio duboki osjećaj nekog

drugog života. Ni prošlost ni budućnost više nisu postojale. Čak sečinilo kao da jedne nikad i nije bilo, a druga da nikad i ne smije



doći. Svijet je izgledao kao bezlična nejasna tlapnja. U duši jeizranjalo nešto poput neodređenog, ali snažnog sna. Neki lelujaviveo, sad taman sad proziran, kroz koji bi čas zasjalo čas nestalonedirnuto blago sreće. Što ste vi znali o meni u tim trenucima?

Možda vam je duh bio daleko. Veoma daleko! Ali ipak, i sama vašafizička prisutnost bila je dovoljna da me opije i ja sam je osjećaokako poput krvi teče u mojim venama i kako osvaja moj duh kaoneki nadnaravni osjećaj.Ona je šutjela, uzdignute glave, nepomična, uspravna, s rukamapoloženim na koljena, držeći se poput nekoga tko se ponosnomhrabrošću bori protiv čežnje koja ga obuzima. Ali su njena usta,izraz njenih usta, koja je uzalud žestoko stiskala, odavala bolnužudnju.— Ne usuđujem se izgovoriti svoje misli. Maria, da li mi opraštate,Maria? Opraštate li mi?Iza klupe iskrsnuše dvije male ručice zatvarajući joj oči, dok je jedanglas drhteći od radosti kliktao:— Tko je? Pogodi tko je!Nasmiješila se i spustila na naslon, jer ju je Delfina privlačila držeći

joj prste na očima. Andrea s neobičnom jasnoćom točno osjeti kakotaj osmijeh rastjeruje s njenih usana sav mrak prijašnjeg izraza, kakobriše svaki trag koji rnu je mogao izgledati kao znak pristajanja ilipriznanja, kako nestaje svaka sumnjiva sjenka koja je u njegovojduši mogla izazvati tračak nade. Osjetio se prevaren poput čovjekakoji uzima čašu misleći da je puna, ali koja njegovoj žeđi ne pružaništa osim zraka.— Pogodi tko je?Kćerka je snažnim i brzim poljupcima obasipala majčinu glavu.Možda ju je čak i povrijedila malo.— Znam tko je. Znam tko je — odgovori majka.— Pusti me!— Što ćeš mi dati ako te pustim?— Sve što hoćeš.— Onda mi daj konja da ponese sve bobice kuči. Dođi da vidiš

koliko ih ima!Obiđe klupu i uhvati majku za ruku. Ova s naporom ustane, a kad



je već bila na nogama, zatrepta više puta trepavicama kao da želiodagnati neku mrenu s očiju. I Andrea ustane. Oboje krenuše zaDelfinom.To strašno stvorenje ogolilo je gotovo pola šume. Na nižim stablima

više nije bilo nijednog ploda. U toj zaista obilnoj berbi pomagala setrstikom koju je negdje pronašla skupivši sve bobice na jednu jedinu hrpu, koja je zbog jakosti boje na tamnom tlu izgledala kaohrpa žeravica. Cvijeće je međutim nije bilo privuklo. Još uvijek jevisilo, bijelo, ružičasto, Ijubičasto, gotovo prozirno, nježnije odgrozdova akacije, Ijupkije od đurđica, uronjeno u maglovitu svjetlost kao u prozirno mlijeko odainbre.— Oh, Delfina, Delfina! — poviče Donna Maria, gledajući topustošenje — što si to napravila?Djevojčica se sva sretna smijala ispred jasnocrvene piramide.— Sve ćeš to morati ostaviti!— Ne, ne...Najprije nije htjela. Zatim je razmislila, i očima punim sjaja gotovoza sebe izgovorila:

— Doći će košuta i pojesti.Možda je prije toga vidjela lijepu životinju kako slobodno šetaparkom, pa je misao da je za nju skupila hranu smiri i upali maštuveć podjarenu pričama u kojima dobre i moćne košute leže na jastucima od atlasa i piju iz safirnih pehara. Šutjela je možda većzamišljajući kako lijepa svijetlosmeđa životinja jede bobice podrascvjetalim drvećem.— Idemo — reče Donna Maria. — Kasno je. Držeći Delfinu zaruku, uputila se ispod cvjetnih stabala. Na rubu šumice zaustavila se i počela gledati more.Voda je pod odrazom oblaka izgledala poput ogromnog komadasvile, mekana, tečna, leiujava, nabrana u široke nabore, ddk su bijelii zlatni oblaci, odijeljeni jedan od drugog, ali iz zajedničkog izvora,nalikovali na kipove od slonove kosti i zlata umotane u lepršavezavjese ploveći iznad mosta bez lukova. Andrea bez riječi otkine

kiticu planike od čije težine se savijala grana i pruži je Donni Mariji.Uzimajući je, ona ga pogleda, ali ne otvori usta.



Opet krenuše puteljcima. Delfina je sad bez prestanka pričala,stalno ponavljala iste stvari, očeuana košutom, miješalanajčudnovatija maštanja, izmišljala druge jednolične priče, brkajući jednu bajku s drugom, sastavljala zaplete u kojima se ni sama nije

mogla snaći. Samo je pričala i pričala, gotovo nesvjesno, kao da ju je jutarnji zrak bio opio. Oko te svoje košute okupljala je kraljevne ikraljeviće, pepeljuge, čarobnjake, čudovišta, sve osobe iz carstvabajki, i to bez ikakva reda, kao u neprekidnoj metamorfozi sna.Govorila je poput pticekad cvrkuće, svijetlim tonovima, ponekad s glasovima koji nisu biliriječi, u kojima je već započeti muzički val zamirao poput drhtajastrune u pauzi, svaki put kad bi se u djetinjem duhu prekinula vezaizmeđu značenja riječi i misli.Njih dvoje niti su govorili, niti slušali. Ipak im se činilo da taj pjevsakriva njihove misli, šum njihovih misli, budući da su, misleći,imali dojam kao da iz unutrašnjosti njihova mozga izmiče neštozvučno, nešto što bi se u tišini i fizički moglo osjetiti. Kad bi Delfinana trenutak zašutjela, osjetili bi čudan osjećaj nemira i neizvjesnosti,kao da je tišina mogla otkriti i na neki način razgoliti njihove duše.

Drvored Stotinu fontana pojavi se u neuhvatljivoj perspektivi ukojoj su mlazevi i odrazi vode ostavljali dojam staklastogsvjetlucanja, pomične staklene prozirnosti. U zrak se vine paun koji je stajao na jednom grbu izazvavši svojim letom pad nekolikouvelih latica u vodu. Nekoliko koraka dalje, Andrea prepoznaškoljku ispred koje mu je Doima Maria rekla: — Čujete li?Oko Herme se više nije osjećao miris mošusa. Stajala je zamišljena svijencem oko glave, ozarena zrakama sunca koje su probijale krozlišće. Zrakom se razlijegao pjev kosa.Delfinu spopade nova obijest:— Mama, vrati mi vijenac.— Ne, neka ostane tamo. Zašto ga opet želiš?— Vrati mi ga da ga odnesem Murielli.— Muriella će ga pokvariti.— Vrati mi ga, molim te!

Majka pogleda Andreu. On priđe kamenu, skine vijenac i dade gaDelfini. Praznovjernost, taj mračni nemir koji Ijubav izaziva čak i



kod inteligentnih stvorenja, dade u njihovim uzbuđenim dušamaupravo jdegoričnu tajanstvenost tom beznačajnom događaju. Činiloim se da taj sasvim obični događaj krije neki simbol. Nisu znali koji,ali su mislili na to. Andreu je mučio stih:

O, zar gluhi ste na molitve moje? Što se više približavao kraju puteljka, srce mu je obuzimala sve većatjeskoba. Pola svoje krvi dao bi za jednu jedinu rij'eč te žene. Ali,iako je sto puta htjela progovoriti, ipak nije progovorila.— Gledaj, mama, tamo dolje. Fernando, Muriella, Riccardo... — rečeDelfina opazivši u dnu staze djecu Donne Franceske. Mašućivijencem, potrča im u susret. — Muriella! Muriella! Muriella!IVMaria Ferres j"e uvijek ostala vjerna djevojačkoj navici da svaki 'danpribilježi u svoj intimni dnevnik misli, radosti, tuge, sanje,uzbuđenja, težnje, kajanja, nade, sve zgode i nezgode svogunutrašnjeg života, sve doživljaje svog vanjskog života, sastavljajućineku vrst duševnog vodiča u koji bi s vremena na vrijeme voljelazaviriti tražeći u nj'emu neko pravilo za buduće putovanje i trag većodavno prohujalih događaja.

Kako su je prilike natjerale da se neprestano uvlači u sebe i uvijekzatvara u svoju čistoću kao u nepristupačnu i nesalomljivu kulu odbjelokosti, osjećala je olakšanj'e i utjehu u toj svakidašnjoj ispovijedikoju je povj'eravala bijeloj stranici najtaj'nije knjige. Oplakivala jesvoje jade, prepuštala se suzama, nastojala da prodre u tajne svogsrca, ispitivala svoju savjest, ponovo dobivala hrabrost u molitvi,čeličila se razmišlj'anjem, udaljavala od sebe svaku slabost i svakutaštu želju, predavala svoj' duh u ruke Gospodnje. Sve stranice jeobasjavala zajednička svjetlost, to jest Istina.»15. rujna 1886 Schifanoja. — Kako se osjećam umorna! Putovanjeme malo izmučilo, a ovaj novi zrak mora i polja malo omamio.Potreban mi je odmor i već mi se čini da osj'ećam dobrobit sna islast sutrašnjeg buđenja. Probudit ću se u prij'ateljskoj kući, kaodraga Franceskina gošća, u Schifanoji, gdje rastu tako lij'epe ruže iveliki čempresi. Probudit ću se znajući da me čeka nekoliko tjedana

mira, dvadeset dana duhovnog života, a možda i više. Veoma sam zahvalna Franceski što me je



pozvala. Kad sam je ponovo ugledala, ugledala sam sestru. Kolikosam se promijenila i koliko duboko od lij'epih firentinskih dana!Francesca je danas, pričajući o mojoj kosi, oživila sve strasti i tugeonog vremena, Carlottu Fiordelise, Gabriellu Vanni i sve one daleke

događaje koji mi i danas izgledaj'u kao da ih nisam doživj'ela većpročitala u nekoj zaboravljenoj knj'izi ili vidjela u snu. Kosa mi nij"eispala, ali su zato nestale mnoge druge za mene puno življe stvari.Koliko vlasi na mojoj' glavi, toliko klasova boli u mojoj sudbini.Zašto me opet obuzima tuga? Zašto me sjećanja bole? I zašto sesvakog trenutka moj' mir potresa? Beskorisno je tugovati nadgrobom, a prošlost je kao grob koji više ne vraća svoje mrtvace. OBože, daj da to nikad ne zaboravim!Francesca je još uvijek mlada, još uvijek čuva svoju lijepu iprostodušnu vedrinu koja je u zavodu tako čudno očaravala mojponešto mračni duh. Posjeduje veliku i rijetku vrlinu: vesela je, alirazumije tuđu bol i zna je ublažiti svojom dobrotom. Ona je veomainteligentna, otmjenog ukusa, savršena žena, nikad dosadnaprijateljica. Možda malo previše uživa u svojim doskočicama ioštrim riječima, ali njene strijele uvijek imaj'u zlatan vršak i

odapinje ih s nedostižnom Ijupkošću. Između tolikih dama kojesam upoznala ona j'e svakako najotmj'enij'a, od svih prij'atelj'ica onami j"e naj"draža.Sinovi joj nisu mnogo slični, nisu lijepi. Ali mala Muriella j'e veomadražesna. Ima zvonak smij'eh i majčine oči. Delfinu je dočekalasavršenom uglađenošću male dame. Bez sumnj'e će naslijeditimajčine »otmjene manire«.Delfina izgleda sretna. Istražila je gotovo cijeli vrt, sišla do mora,spustila se po svim stepenicama. Usplamtjelih očij'u, dašćući igutajući riječi, došla je da mi priča čuda koja je srela. Često jeponavljala ime nove prijateljice: Muriella. Ljupko ime, u njenimustima postaj'e još Ijupkije.Spava dubokim snom. Kad su joj oči zaklopljene, trepavice jojbacaju na obraze duge, duge sjene. Franceskin rođak se večeras divio toj njihovoj dužini i ponavIjao jedan

veoma lijepi stih iz Shakespeareove Oluje o Mirandinimtrepavicama.



Ovdje previše miriše. Prije no što je zaspala, Delfina je htjela da jojostavim kitu ruža pokraj' kreveta. Ali sad kad spava uzet ću je iodnijeti napolje u trijem.Umorna sam, a ipak sam napisala tri ili četiri stranice. Pospana sam,

ali još bih htjela bdjeti i produžiti tu neizrecivu čežnju duše štotreperi u nekakvoj nježnosti koja se širi izvan mene, oko mene.Toliko je već vremena prošlo kako niseun osjetila da me okružujemalo dobrohotnosti!Francesca je jako dobra i ja sam joj veoma zahvalna.Vazu s ružama odnij'ela sam u trijem i ostala nekoliko trenutaka daosluškujem noć, bilo mi je žao da u sljepoći sna izgubim trenutkekoji su prolazili ispod tako divnog neba. Kako je čudan skladizmeđu žubora fontana i zapljuskivanja mora. Čempresi ispredmene su izgledali kao stupovi koj'i podržavaj'u nebo: zvijezde sutreperile baš na njihovim vršcima, palile su ih.Zašto mirisi noću u svom širenju imaju nešto što govori, nekoznačenje, nekakav jezik?Ne, cvijeće ne spava noću.16. rujna. — Prekrasno popodne, gotovo cij"elo provedeno u

razgovoru s Franceskom, u trijemu, na terasama, po puteljoima, nasvim otvorenim mjestima ove vile koju kao da je sagradio neki knezpjesnik da bi zaboravio nekakav jad. Savršeno joj pristaje nazivistoimene palače u Ferrari.Francesca mi je dala da pročitam jedan na pergamentu napisansonet grofa Sperellija. Veoma zgodna pjesmica. Taj Sperelli jeotmjen i jak duh. Jutros j"e za stolom rekao nekoliko predivnihstvari. Oporavlja se od smrtonosne rane koj'u je zadobio prošlogsvibnj'a u jednom dvoboju u Rimu. Riječi, kretnje i pogled puni sunekog tankoćutnog i ugodnog prepuštanja koje je svojstvenorekonvalescentima što su izmakli iz zagrljaja smrti. Sigurno je jakomlad, ali mora da j'e mnogo toga proživio i da je imao nemiran život. Nosi tragove borbe.Predivna večer, ispunjena prijateljskim razgovorom i intimnomglazbom nakon jela. Ja sam možda suviše pričala, ili barem suviše

vatreno. Ali Francesca me je slušala pa i poticala. Grof Sperellitakođer. Najviši osjećaj užitka u jednom nesvakidašnjem razgovoru



jest osjećaj da isti zanos obuzima sve prisutne duhove. Jedino tadariječi zvuče iskreno, te onome tko ih izgovara i onome tko ih slušapružaju najveoi užitak.Franceskin sestrić izvrsno poznaje glazbu. Veoma voli majstore

osamnaestoga stoljeća, a od skladatelja za klavir naročito DomenicaScarlattija. Ipak, njegova najveća Ijubav je Sebastian Bach. Chopinmu se ne sviđa mnogo, dok Beethoven zadire previše u nutrinu ipreviše ga uznemirava. U crkvenoj glazbi jedino Mozarta možeuspoređivati s Bachom. — Možda — rekao je — ni u jednoj Misinadnaravni glas ne postiže takvu pobožnost i strahotu koju jedosegao Mozart s Tuba mirum u REOUIEMU. Nije istina da je bioGrk i sljedbenik Platona, čisti tražilac Ijupkosti, Ijepote, vedrine onajkoji je imao tako dubok smisao za nadnaravno da muzički oblikujeduh ubijenog Komtura i koji je, stvorivši Don Juana i Donnu Annu,znao toliko prodrijeti u analizu unutrašnjeg bića...To, a i ostalo izgovorio je onim čudnim naglaskom što ga, kadgovore o umjetnosti, imaju Ijudi koji bez prestanka istražujuuzvišene i teško dokučive stvari.I onda, dok me je slušao, licem mu je treperio neobičan izraz

čuđenja, a ponekad i uznemirenosti. Ja sam se gotovo uvijekobraćala Franceski, ali sam ipak osjećala njegov uporni pogled, kojimi je smetao ali mi nije bio neugodan. Sigurno je još uvijek bolestani slab, žrtva vlastite senzibilnosti. Na kraju me upitao: — Pjevate li.^— na isti način kao da me pita: — Volite li me?Otpjevala sam jednu Paisiellovu i jednu Salierijevu ariju. Zatim samodsvirala nešto iz osamnaestog stoljeća. Glas mi je bio topao i rukasigurna.Nijednom riječju me nije pohvalio. Šutio je. Zašto?Delfina je gore spavala. Kad sam otišla da je pogledam spavala je, atrepavice su joj bile vlažne lcao da je plakala. Jadno moje malo!Dorothy mi je rekla da je moj glas dopirao sve dovle, da se Delfinatrgla iz prvog sna i počela jecati. Htjela je sići dolje.Ona uvijek plače kad ja pjevam.Sad spava. Ali s vremena na vrijeme njen dah postaje življi, nalikuje

na prigušeni jecaj te u moj duh imosi neku nejasnu zebnju, gotovopotrebu da odgovorim na taj nesvjesni jecaj, na tu tugu koju san nije



smirio. Jadno moje malo!Tko to dolje svira na klaviru? Netko sa sordinom svira RameauovuGavottu, gavotu punu očaravajuće sjete, onu koju sam ja malo prijesvirala. Tko bi to mogao biti? Francesca je izišla sa mnom. Kasno je.

Pogledala sam preko ograde. Dvorana u predvorju nije osvijetljena.Svjetlo je upaljeno u pokrajnoj dvorani gdje markiz i Manuel joškartaju.Gavotta prestaje. Netko niz stepenice silazi u vrt.Bože moj, zašto sam tako pozorna, tako budna, tako znatiželjna?Zašto mi šumovi ove noći tako potresaju dušu?Delfina se probudila, zove me.17. rujna. — Jutros je otputovao Manuel. Otpratili smo ga do staniceRovigliano. Oko 10. listopada vratit će se po mene, a onda ćemopoći u Sienu, k mojoj majci. Ja i Delfina vjerojatno ćemo ostati uSieni do naredne godine: dva ili tri mjeseca. Ponovo ću vidjetiPapinu ložu i Fonte Gaia i moju lijepu crnobijelu stolnu crkvu, dragidom Velike Gospe, gdje još uvijek, pokraj kapelice Chigi, na mjestukoje poznaje moja koljena, moli jedan dio moje duše.Uvijek mi je pred očima jasna slika tog mjesta, i kad se vratim

kleknut ću točno na mjesto gdje sam običavala klečati, sigurnijenego da su ostale dvije velike udubine. Tamo ću opet naći onaj diomoje duše koji jošmoli pod modrim zvjezdanim svodom što se zrcali u mramoru kaonoćno nebo u mirnoj vodi.Sigurno se ništa nije promijenilo. U skupocjenoj kapeli pimojtreperave sjene i mraka oživljenog svjetlucavim odsjajima kamenjagorjele su voštanice, a sva svj'etlost kao da se skupila u uskomkrugu ulja gdje se kao u bistrom topazu hranio plamičak. Podmojim uprtim pogledom mramorni su kipovi malopomalo izgledalimanje hladni i blijedi, poprimali su gotovo toplinu bj'elokosti. Umramor je malopomalo prodirao blijedi život nebeskih bića te se unjemu širila neopisiva prozirnost anđeoskog tijela.Kako je žarka i prirodna bila moja molitva! Kad bih čitala Filoteu sv.Franje, činilo mi se da riječi silaze u moje srce kao suze od meda,

kao kapi mlijeka. Kad bih se zadubila u razmatranje, činilo mi se dahodam po tajnim putovima duše kao po rajskom vrtu u kojem na



rascvj'etalom drveću pjevaj'u slavuj"i, a na obalama potočića božjemilosti guču golubovi. Pobožnost me ispunjavala mirom punimsvježine i miomirisa, u srcu mi je otvarala sveta proljeća Cvjetića,kitila me vij"encem mističnih ruža i nadnaravnih Ijiljana. U mojoj

staroj Sieni, u starom gradu Blažene Djevice, od svih glasova najvišesam slušala zov zvona.18. rujna. — Sat neopisive muke. Čini mi se da sam osuđena daskupim, slijepim, sjedinim i ponovo sastavim dijelove sna čiji se jedan dio nej'asno želi ostvariti izvan mene, dok se drugi u nereduburka na dnu mog srca. I ja se mučim, mučim, ali nikako da gadokraja sastavim.19. rujna. — Druga muka. Netko mi je davno pjevao, ali nije završiosvoj'u pj'esmu. Netko mi sad pjeva nastavljaj'ući tamo gdje j'epjesma bila prekinuta. Ali ja sam već davno zaboravila početak. Anemirna duša, dok pokušava da ga se sjeti i poveže s nastavkom,izgubljeno luta. Ne pronalazi stare zvuke, a niti uživa u novima.20. rujna. — Danas poslije doručka Andrea Sperelli je pozvao menei Francesku u svoje odaje da pogledamo crteže koj'i su mu jučerstigli iz Rima.

Može se reći da je danas cijela jedna vunjetnost prošla ispred našihočiju, cijela jedna umjetnost proučena i raščlanjena olovkom j'ednogcrtača. Doživjela sam jedan od najvećih užitaka u mom životu.Ovi crteži su djelo Sperellijeve ruke. Nj'egove studije, skice,zabilješke, njegova sjećanj'a sakupljena ovdjeondje po svimgalerijama Evrope. To je, da tako kažem, brevijar, čudesni brevijar ukojem je svaki stari maj'stor dobio svoju najbolju stranicu, stranicuna kojoj je sadržan stil, na kojoj su sabrane sve najviše inajoriginalnije Ij'epote djela, na kojoj je punctum saliens^ cijelognjegova stvaranja. Razgledaj'ući tu veliku zbirku, ne samo da samtočno mogla zamisliti razne škole, pokrete, struje, razne utjecaje podkojima se razvij'alo slikarsitvo u nekoj zemlji, već sam prodrla udubinu duše, u samu jezgru umjetnosti svakog pojedinog slikara.Kako sad, na primjer, duboko razumijem XIV i XV stolj'eće,trečentiste i kvatročentiste, jednostavne, otmjene i velike Primitive!

Crteži su spremljeni u lijepe kožne korice sa srebrnim ukrasima ikopčama po uzoru na misale. Raznolikost tehnike je upravo



čudesna. Neki crteži Rembrandtovih dj'ela izrađeni su na nekojvrsti crvenkastog papira, ožarenog crvenom kredom i crnomvodenom boj'om. Svijetla mj'esta su bila pokrivena bijelomtemperom. Neki drugi crteži flamanskih maj'stora bili su izrađeni

na zrnatom papiru koji je veoma sličan papiru za slikanj'e ulj'em, nakoj'em cma boj'a djeluj'e poput skice u bitumenu. Neki su opet biliizrađeni olovkom: crvenom i crnom, ili sa tri olovke uz primjesupastela, prevučeni ponegdje crnom vodenom boj'om, kineskimtušem na bijelom, žutom, sivom papiru. Ponekad se činilo da jecrvena kreda sam purpur, a crna sjaj baršuna. Cmi akvarel je topao,vatren, žućkast, boj'a fine komjačevine.' Glavna okosnica.Sve ove poj'edinosti objasnio mi je sam crtač. Osj'ećam neobičanužitak kad ih se sjetim, kad ih bilježim. Čini mi se kao da samopijena umjetnošću. Glava mi je ispunjena tisućama linija, tisućamafigura, a usred te zbrkane vreve ipak su mi uvij"ek pred očima ženePrimitiva, nezaboravne glave Svetica i Blaženih dj'evica, one koj'esu u staroj Sieni sa fresaka Taddea i Simonea obasjavale mojepobožno dj"etinjstvo.

Nijedno remekdj'elo kasnije i istančanije umjetnosti ne ostavlja uduši tako jak, tako trajan i tako dubok dojam. Ta duga i poputIjiljana vitka tijela, ti nježni sagnuti vratovi, ta obla istaknuta čela, teusne pune boli i prijaznosti, te o Memling! mršave, voštane i poputhostije prozirne ruke koje govore više od bilo kakvog lica, te kaobakar crvene kose, j'arke kao zlato, žute poput meda, koje se,stvarane pobožnom strpljivošću kista, gotovo i ne dotiču, sva taotmjena i ozbiljna držanj"a — bilo da primaju cvij"et od nekoganđela, polažu ruku na otvorenu knjigu ili se naginju nad djetešceili na koljenima pridržavaju Isusovo tijelo, blagosilju, umiru iliulaze u Raj — sve te čiste, iskrene i duboke stvari koje raznj"ežuju idiraju do dna duše, koje se zauvijek usij'ecaju u pamćenje poputprizora Ijudske nesreće promatranog u realnosti života, u realnostismrti.Pred našim očima su danas j"edna za drugom prolazile žene

Primitiva. Francesca i ja sjedile smo na niskom divanu, pred namase nalazio veliki stalak na kojem su iežale kožne korice i crteži koje



je crtač sj"edeći nasuprot nama polagano listao i obj"ašnjavao.Svakog trenutka sam gledala kako njegova ruka s naročitompažnjom uzima list i polaže ga na drugu stranu korica. Zašto sampri svakom tom pokretu osjećala kako me počinj"u podilaziti

žmarci, kao da se ta ruka pružala da me dotakne?U jednom trenutku, možda zato što mu je stolica bila neudobna,klekne, spusti se na sag i nastavi listati. Dok j"e govorio, gotovo seuvijek obraćao meni, ali nij"e se pravio kao da me poučava već kaoda raspravlja sa sebi jednakim poznavaocem stvari, te se u mojojduši pojavljivalo malo zadovoljstvo pomiješano sa zahvalnošću. Kad bih kliknula od čuđenja, pogledao bi me sa smiješkom koji još uvijek vidim, ali koji ne mogu objasniti. Dva ili tri putaFrancesca se familijamo, prisno oslonila rukom na njega. Dok jepromatrala glavu Mojsijeva prvorođenca, preslikanu sa freskeSandra Botticellija u Sikstinskoj kapeli, ona reče: — Nalik je pomalona tebe kad si tužan. — Videći glavu arhanđela Mihajla, fragmentPeruginove sUke Madonna di Pavia, rekla je: — Sliči na GiulijuMoceto, zar ne? — Ništa nije odgovorio, ali je nešto brže okrenuolist. Onda je ona smiješeći se dodala: — Odlazite, slike grijeha!

Možda je ta Giulia Moceto žena koju je nekada Ijubio? Kad jeokrenuo list, osjetila sam neopisivu želju da ponovo vidimarhanđela Mihajla, da ga pažljivije proučim. Da li je to bila samoznatiželja?Ne znam. Ne usuđujem se pogledati u sebe, u tajnu. Radije ćupričekati varajući samu sebe. Ne vjerujem da će prije ili kasnije svimdivnim zemljama zavladati Neprijatelj. Nemam hrabrosti daprihvatim borbu. Malodušna sam.Trenutak je međutim ugodan. Duša mi je uzbuđena čeirobnimprizorima kao da sam ispila mnoštvo šalica jakog čaja. Ne ide mi sena spavanje. Noć je topla kao u kolovozu. Nebo je vedro ali poputtkiva prošaranog biserima. More diše lagano i tiho. Mrmor fontanaispunjava stanlke. Privlači me lođa. Sanjajmo malo! Ali kakvesnove?Progone me oči Svetica i Blaženih Djevica. Još uvijek vidim one

upale, duge i uzane oči sa spuštenim trepavicama ispod kojihočaravajućim pogledom promatraju, blagim kao u golubice,



skrivenim kao u zmije. »Budi jednostavan kao golubica i mudar kaozmija«, rekao je Isus Krist.Budi mudra. Pomoli se, legni i spavaj.21. rujna. — Jao, uvijek iznoVa treba započinjati teški posao, ponovo

se penjati već savladanom strminom, osvajati već osvojenu zemlju,vojevati Već dobivenu bitku!22. rujna. — Poklonio mi je Priču o Hermafroditu, dvadeset i prvi odsvega dvadeset pet primjeraka svoje zbirke pjesama štampane napergamentu, s dvije ilustracije na naslovnim stranama.Izuzetno djelo koje skriva tajanstven i dubok smisao luiatoč tomešto prevladava glazbeni element koji nečuvenom čarolijom zvukovazanosi duh i obavija misli, što poput zlatnog praha i dijamanta sjajeu bistroj rijeci.Korovi kentaura, sirena i sfinga uzbuđuju upravo neopisivo, bude uuhu i duši nezadovoljeni nemir i znatiželju, koje je izazvaoneprestani sukob dvostrukog osjećaja, dvostrukog htijenja, Ijudske iživotinjske prirode. Ali s kakvom i kako vidljivom čistotom odudarasavršeni lik Androgine od uskovitlanih korova čudovišta! Nikakvaglazba nije me opila poput ove poeme i nikakav kip ostavio

skladniji dojam Ijepote. Poneki me stihovi bez prestanka progone imožda će me još vrlo dugo progoniti. Toliko su snažni.Svaki dan, svaki sat, bez prestanka, protiv moje volje, usprkosmojem opiranju, sve više mi osvaja razum i dušu. Njegove riječi,pogledi, njegove kretnje, i najsitniji njegovi pokreti prodiru u mojudušu.23. rujna. — Ponekad, kad razgovaramo, osjećam kao da je njegovglas jeka moje duše.Katkada se dogodi da me iznenadna čarolija, slijepa privlačnost,neka nerazumljiva sila gotovo navede da izgovorim neku rečenicu,neku riječ koja bi mogla otkriti moju slabost. Tada me neko čudospasi, a onda naiđe trenutak šutnje kad me mori grozna unutrašnjastrepnja. Kad ponovo progovorim, u veselom tonu kažem neštootrcano i beznačajno, ali ipak mi se čini kao da mi plamen podilazilice, kao da ću pocrvenjeti. Kad bi on iskoristio taj trenutak da mi

odlučno pogleda u oči, bila bih izgubljena.Mnogo sam svirala Sebastiana Bacha i Roberta Schumanna. On je,



kao i one večeri, sjedio desno od mene, malo otraga, u kožnomnaslonjaču. S vremena na vri jeme, na kraju svakog komada, dizao bi se i nagnut preko mojihramena listao knjigu pokazujući mi neku novu Fugu, neki novi

Intermezzo, neki drugi Improvviso. Onda bi ponovo sj"eo i ne mičućise slušao, veoma zadubIjen, očiju uprtih u mene, prisiljavajući meda osjetim njegovu prisutnost. Je li shvaćao koliko je mog bića, mojih misU, moje tuge, mojeduboke intime prelazilo u tuđu glazbu?»Glazba — srebrni ključ koji otvara vodoskok suza iz lcojeg se duhnapaja sve dok razum ne zaluta. Najslađi grob tisuća bojazni ukojem njihova mati Tjeskoba, nalik na diiete što spava, ležiuspavana cvijećem ...« SHELLEY.Noć je puna prijetnje. Topao i vlažan vjetar piri vrtom, a mukli jecajrazliježe se tamom, pa umukne, da bi se opet oglasio, još jači. Vršcičempresa trepere pod gotovo crnim nebom na kojem sjaju napolaugasle zvijezde. Trak oblaka prelijeće svodom od jednog horizontana drugi, ispresijecan, uvijen, crnji od neba, nalik na tragičnuMeduzinu kosu. More se ne opaža u tami, ali ono poput golemog

neutješnog bola jeca, usamljeno.Što samo predstavlja taj strah? Čini mi se da me noć upozorava nablisku nesreću i da to upozorenje u dnu moje duše budi nejasnokajanje. Još uvijek me progoni Bachov Preludij. Miješa se u moj'ojduši s fijukom vjetra i jecajem mora.Zar nije malo prije nešto u meni plakalo u tim notama?Netko je, pritisnut morom, plakao, cvilio. Netko j'e plakao, jecao,dozivao Boga, molio oproštenje, tražio pomoć, molio molitvu kojase poput plamena dizala u nebo. Zvao je i čuli su ga, molio i biouslišan. Primao je svjetlost iz visina, khktao od veselja, grlio nakraju Istinu i Mir, odmarao se u Milosti Gospodnjoj.Moja kći uvijek me ohrabri i kao čarobni balzam izliječi od svakegroznice.Sad spava obasj"ana kao mjesečina blagom sjenom svjetiljke. NjenoMce, bijelo kao svježa bj'eUna bijele ruže, gotovo se utapa u moru

tamne kose. Čini se dafina pređa njenih trepavica jedva j'edvice uspijeva sakriti sjajne oči.



Saginjem se nad njom, promatram je i svi glasovi noći nestaju doktišinu prekida j'edino njeno ritmičko disanje.Ona osjeća majčinu blizinu. Diže jednu ruku i onda je pušta dapadne, smiješi se ustima koja se otvaraju poput bisernog cvijeta. Na

trenutak joj se između trepavica pojavljuje sjaj sličan vlažnomsrebrnom sjaju srži zlatoglava. Što je više promatram, sve više mi sečini nestvarna, kao biće satkano od snova — as dreams are made on. Zašto mi, dok opisujem njenu Ij'epotu i bestjelesnost, i nehoticepadaju na pamet slike i riječi Wilhama Shakespearea, tog snažnog,divljeg i okrutnog pjesnika što ima tako medena usta?Ona će rasti hranjena i obavijena žarom moje Ijubavi, moje vehke jedine Ijubavi...Oli, Desdemono, Ofelijo, Kordelijo, Julijo! Oh, Titanijo! Oh,Mirando!24. rujna. — Ne znam donijeti odluku, ne znam izraziti namj'eru.Prepuštam se pomalo ovom najnovijem osjećaju zatvarajući "očipred dalekom opasnošću, oglušujući se na mudra upozorenjasavjesti bojažljivom hrabrošću onoga koji se, da bi nabrao Ijubičica,naginje nad rub ponora na čijem dnu šumi zahuktala rijeka.

Ništa neće doznati iz mojih usta, ja ništa neću doznati iz njegovih.Duše će zaj'edno na trenutak doseći vrhunce Ideala, popiti kojigutljaj na vječnim izvorima, a onda će, s većim povjerenj'em imanj'e žedna, opet svaka krenuti svojim putem.Kakav mir u zralcu danas poslij'e podnel More je plavkasto bijelo,mhječno poput opala, kao muransko staklo, na mjestima kaodahom pomućen kristal.Čitam Percyja Shelleyja, pjesnika koj'eg on voli, božanskog Arij'elakoj"i se hrani svjetlom i govori jezikom duhova. Noć je. Ovaalegorija iskrsava mi pred očima.»Na velikom životnom putu kojim svi prolazima rastvaraj'u sevrata od tamnog dijamanta, ogromna rastočena jama. Oko njih,nalik nemirnim oblacima što senatiskuju u procijepu vrletne planine i gube u visini među strujamavišeg neba, bjesni vječni rat sjena. Mnogi prolaze ispred tih vrata

bezbrižnim korakom ne znajući da jedna sjena slijedi stope svakogprolaznika do mjesta gdje mrtvi mirno čekaju svog novog druga.



Drugi se, međutim, potaknuti nekom znatiželjom, zaustavIjaju darazgledaju. Ti su malobrojni i ovdje vrlo malo nauče, osim da ihsjene prate kuda god prolazili.«Iza mene je Sjena tako blizu da me gotovo dotiče. Osjećam kako me

gleda. Na isti način kao što sam jučer, dok sam svirala, osjećalanjegov pogled, iako ga nisam vidjela.25. rujna. — Bože moj, Bože moj!Kad me je zovnuo s onim drhtajem u glasu, mislila sam da će misrce iskočiti iz grudi, da ću se onesvijestiti. — Nikada — rekao mi je— nećete doznati koliko moja duša pripada vama.Bili smo u drvoredu fontana. Slušala sam kako voda šumi. Ništaviše nisam vidjela, ništa više nisam čula. Učinilo mi se kao da se svestvari udaljuju i zemlja rastvara te moj život nestaje zajedno s njima.Izvršila sam nadljudski napor, s usta mi je izletjelo Delfinino ime,obuzela me luda želja da potrčim k njoj, da pobjegnem, da sespasim. Tri puta sam viknula njeno ime. U predasima srce mi nijekucalo, bilo mi nije udaralo, dah mi iz usta nije izlazio...26. rujna. — Je li istina? Nije li možda varka mog zavedenog duha?Ali, zašto mi je jučerašnji trenutak tako dalek, tako nestvaran?

Onda je opet dugo pričao u mojoj blizini, dok sam ja kao u snuprolazila ispod drveća. Kakvog drveća? Kao da sam hodala tajnimputovima moje duše, među cvijećem rođenim iz mog srca, slušajućiriječi nevidljivog Duha koji se nekada hranio mojim duhom. Još čujem mile i užasne riječi.Govorio je: — Odrekao bih se svih obećanja života da mogu živjetiu jednom kutku vašeg srca...Govorio je: — ... daleko od svijeta, sasvim izgubljen u vašem biću,zauvijek, sve do smrti...Govorio je: — I samilost koju biste mi poklonili bila bi mi draža odstrasti bilo koje druge ...— Sama vaš vidljiva prisutnost dovoljna je da me opije. Osjećamkako mi se poput krvi razlijeva venama i osvaja moj duh kao nekinadnaravni osjećaj...27. rujna. — Kad je na rubu šume ubrao cvijet i dao mi ga, zar ga

nisam nazvala životom moga iivota? Kad smo se vraćali drvoredom fontana, zar ga pred onom fontanom



gdje je prije govorio nisam nazvala Životom moga života? Kad je skinuo vijenac s Herme i pružio ga mojoj kćeri, zar mi nijedao na znanje da žena slavljena u onim stihovima više ne postoji ida sam jedino ja, jedino ja njegova nada? Zar ga nisam opet nazvala

Životom moga života? 28. rujna. — Kako je dugo trebalo da se saberem? Toliko sam se satinakon onog trenutka borila, trudila da proniknem u svoju vlastitu dušu, da vidim događaje upravom svjetlu, da ono što se zbilo prosudim odlučno i mimo, dariješim, odlučim, prepoznam dužnost. Bježala sam od sebe same.Razum je lutao, volja se lomila, svaki trud bio uzaludan. Gotovoinstinktivno izbjegavala sam da ostanem nasamo s njime, uvijeksam tražila blizinu Franceske i moje kćeri ili sam kao u zaklonuostajala u svojoj sobi. Kad bi mi se oči srele s njegovima, činilo mi seda u njima čitam duboku i zaklinjuću tugu. Zar ne zna koliko,koliko, koliko ga volim?Ne zna. Nikada neće znati. Tako hoću. Tako mora biti. Samohrabro!Pomozi mi, Bože moj.

29. rujna. — Zašto je progovorio? Zašto je htio prekinuti čar šutnjeu kojoj se moja duša Ijuljuškala go tovo bez streiha i grižnje savjesti? Zašto je htio raskinuti nejasnekoprene nesigurnosti i otkriti mi svoju Ijubav? Sad više ne moguoklijevati, ne mogu se više zavaravati, dozvoliti sebi neku slabost iliprepustiti se čežnji. Opasnost je tu, sigurna, jasna, očevidna, privlačime vrtoglavo kao ponor. Samo itrenutak zanosa, slabosti, i ja samizgublj'ena.Pitam se: — Je li iskrena moja bol, je li iskrena moja tuga zbogneočekivanog otkrića? Zašto uvijek mislim na one riječi? I zašto me,kad ih u sebi ponavlj'am, neizrecivi val miline obuzima? Zašto micijelim tijelom prostruji neki neizrecivi osjećaj" miline kad pomislimda bih mogla čuti i druge riječi, druge riječi? Jedan Shakespeareov stih iz As you like it:^ Who ever lov'd, that lov'dnot at first sight?^

Noć. — Pokreti mog duha dobivaju oblik pitanja, zagonetaka. Stalnoispitujem samu sebe, a nikad ne odgovaram. Nisam imala hrabrosti



da pogledam u samu bit, da točno upoznam svoje stanje, da stvorimuistinu snažnu i poštenu odluku. Malodušna sam, kukavica. Strahme je boli, želim što manje patiti. Još uvijek volim zatezati,odugovlačiti, prikrivati, spasavati se izgovorima, skrivati se,

umjesto da otvoreno stupim u odlučnu bitku.Činjenica je da se bojim ostati nasamo s njime, zapodj'eti nekiozbiljan razgovor, i da je moj život ovdje sveden na niz sitnihlukavština, izgovora, izlika kako bih izbjegla njegovo društvo.Takvo ponašanje nije dostoj"no mene. Ili ću se potpuno odreći oveIjubavi, pa će on čuti moju žalosnu ali odlučnu riječ, ili ću jeprihvatiti u njenoj čistoti, pa će imati moju duhovnu suglasnost.Sad se pitam: — Što želim? Koji od ta dva puta? Odreći se?Prihvatiti?Bože moj, Bože moj', odgovori ti umjesto mene, prosvijetli me!Kako vam drago.Tko je ikad volio a da to nije bilo na prvi pogled?Odreći se znači svojim noktima istrgnuti živi dio vlastitog srca.Tuga će biti neizmjerna, bol će prijeći granice svake patnje, ali junaštvo će, milošću božjom, biti okrunjeno smirenjem, nagrađeno

božanskom slašću koja slijedi svako moralno uzdizanje, svakupobjedu duha nad strahom od patnje.Odreći ću se. Moja kći će ostati vladarica cijelog, cijelog mog bića,cijelog, cijelog mog života. To je moja dužnost.U plaču ori, tužna dušo, radosti Da ti onda žetvu ispuni pjesma. 30. rujna. — Dok pišem ove stranice, osjećam da sam malo mirnija.Ponovo, barem na trenutak, dobivam malu ravnotežu i s većom jasnoćom promatram svoju nesreću te mi se čini da se srce veselikao nakon ispovijedi.Oh, kad bih se mogla ispovijediti! Kad bih mogla zatražiti savjet ipomoć od svog starog prijatelja, od svog starog tješitelja!U ovim mukama više od ičega pomaže mi misao da ću za nekolikodana ponovo vidjeti Don Luigija, da ću mu ispričati, iznijeti svesvoje rane te zatražiti od njega melem za sve svoje jade, kao inekada. Kao onda kad je njegova blaga i duboka riječ izazivala suze

nježnosti u mojim očima koje još nisu poznavale gorki okusdrugačijih suza ili, što je još strašnije, suhoću koja peče.



Hoće li me još razumjeti? Hoće li shvatiti mračne nemire žene kaošto je shvaćao nejasne i prolazne sjete jedne djevojčice? Hoće li opetvidjeti kako se, s izrazom milosrđa i opraštanja, saginje prema meninjegovo lijepo, bijelim vlasima ovjenčano i svetošću ozareno čelo,

čisto kao hostija u ciboriju, posvećeno rukom Gospodnjom?U kapeli sam poslije mise svirala na orguljama glazbu SebastianaBacha i Cherubinija. Svirala sam Preludij, kao i one večeri.Netko je pritisnut jadom plakao, jecao. Netko je plakao, jecaodozivao Boga, tražio oproštenje, vapio u pomoć, molio molitvu kojase poput plamena dizala u nebo. Zvao je i čuli su ga, molio i biouslišan. Primao je svjetlost iz visina, kliktao od veselja, grlio nakraju Istinu i Mir, odmarao se u Milosti Gospodnjoj.Te orgulje nisu velike, kapela nije velika, ipak, duša mi se širila kaou kakvoj bazilici, uzdizala se kao u ogromnoj kupoli, dodirnulavrhunac idealne kule gdje u rajskom plavetnilu i uzvišenom eterublista znak znakova.Mislim na najveće orgulje u najvećim katedralama, na one uHamburgu, Strasbourgu, Sevilli, samostanu VVeingarten i Subiaco,kod benediktinaca u Cataniji, u Montecassinu, u San Dionigiju.

Kakav glas, kakav kor glasova, kakvo mnoštvo uzvika i molitava,kakva pjesma i plač naroda mogu biti ravni strahoti i nježnosti togčudesnog kršćanskog instrumenta koji u sebi sjedinjuje sve tonovešto ih Ijudsko uho može zamijetiti kao i one koje još ne možezamijetiti?Sanjam: — Usamljena katedrala, tajanstvena, gola, nalik dubokomugaslom krateru koji iz visine obasjavaju zvijezde. Duša opijenaIjubavlju, žarkom kao u sv. Pavla, blagom kao u sv. Ivana,mnogostrukom kao tisuću duša okupljenih u jednoj jedinoj, kojamora iskazati svoju opijenost u jednom natčovječanskom glasu.Orgulje ogromne kao šuma drveta i metala koje, poput onih uSaintSulpiceu, imaju pet klavijatura, dvadeset pedala, sto osamregistara, više od sedam tisuća svirala, sve glasove.Noć. — Uzalud! Uzalud! Ništa me ne smiruje, ništa mi ne pruža sat,minutu, trenutak zaborava, ništa me nikad neće izliječiti, nikakav

san mog razuma neće izbrisati san mog srca. Uzalud!Moj nemir je smrtonosan. Osjećam da je moj jad neizlječiv. Srce me



boli kao da su ga stisnuli, zgnječili, uništili zauvijek. Duševna bol jetako snažna da se pretvara u fizičku bol, u okrutnu, nepodnošljivumuku. Uzbuđena sam, znam. Postala sam plijen neke vrsti ludila, ane mogu pobijediti samu sebe, ne mogu se savladati, više ne mogu

doći sebi. Ne mogu, ne mogu.To je dakle Ijubav? Jutros je otišao na konju, sa slugom, a da ga nisam vidjela. Gotovocijelo jutro provela sam u kapeli. U vrijeme doručka nije se vratio.Toliko sam patila zbog njegove odsutnosti da me upravo zapanjilažestina te patnje. Došla sam ovamo, u sobu. Da ublažim muku,napisala sam jednu stranicu dnevnika, jednu pobožnu stranicu,grijući se sjećanjem moje jutrošnje vjere. Onda sam pročitala nekeodlomke iz Percy SheIIeyjeva Epipsychidiona, zatim sam sišla u parkda potražim kćer. Cijelo to vrijeme živo sam mislila na njega. Bezprestanka me mučio i zaokupljao.Kad sam mu ponovo začula glas, stajala sam na prvoj terasi.Razgovarao je s Franceskom u predvorju. Francesca se nagnula izovnula me odozgo: — Dođi gore.Dok sam se penjala uz stepenice, osjećala sam kako mi koljena

klecaju. Kad me je pozdravio, pružio mi je ruku. Sigurno je osjetiodrhtaj moje ruke, jer sam opazila da mu se pogled odjednom nagloizmijenio. Okrenuti moru, sjedili smo na dugim slamnatimstolicama u predvorju. On je rekao da je jako umoran i počeo pušitipričajući o jahanju. — Stigao je do Vicomila, gdje je predahnuo.— Vicomile — rekao je — ima tri znamenitosti: borovu šumu, kulu imonstrancu iz petnaestog stoljeća. Zamislite borovu šumu izmeđumora i brežuljka punu malih jezera koja šumu produžuju u beskraj. Jedan zvonik lombardijskog barbarskog stila koji vjerojatno potječe još iz jedanaestog stoljeća, kameni toranj ispunjen sirenama,paunima, zmijama, himerama, hipogrifima, tisućama čudovišta imnoštvom cvjetova. Monstranca od pozlaćenog srebra, prevučenaemajlom, izrezbarena, gotskobizantinskog stila u kojem se većosjeća dah renesanse, djelo Galluccija, gotovo nepoznatogumjetnika, velikog prethodnika Benvenuta ...

Dok je pričao, meni se obraćao. Čudno kako točno pamtim svenjegove riječi. Mogla bih napisati cijeli razgovor s najbeznačajnijim i



najsitnijim pojedinostima. Kad bi bilo moguće, mogla bih ponovitisvaki izraz njegova glasa.Pokazao nam je dvatri mala crteža što ih je olovkom nabacio ubilježnicu. Zatim je nastavio pričati o čudesima Vicomilea s

toplinom s koj'om obično priča o lijepim stvarima, s umjetničkimoduševljenjem kojim on najviše zavodi.— Obećao sam kanoniku da ću u nedjelju ponovo svratiti. Ići ćemo.Zar ne, Francesca? Donna Maria mora upoznati Vicomile.Oh, moje ime na njegovim usnama! Kad bi postojao neki način,mogla bih točno ponoviti držanje, oblik ovih usana dok j"eizgovarao svaki slog tih dviju riječi: — Donna Maria. — Ali nikadane bih mogla izraziti svoje osjećaje. Nikada ne bih mogla izreći sveono nenadano, nepoznato, neočekivano koje prisutnost tog čovjekabudi u mojem biću.Tu smo sj'edili sve dok nije došlo vrijeme ručku. Francesca je, protivsvog običaj"a, izgledala malo tužna. U jednom trenutku, šutnj'a jezavladala među nama. Ali između njega i mene počeo je jedan odonih razgovora bez riječi u kojem duša iskazuje Neiskazano irazumije šapat misli. Govorio mi je stvari koje su me ispunjale

užitkom na jastuku: koje mi njegova usta nikad neće moći ponoviti ikoje moje uho nikad neće moći čuti.Ispred nas čempresi, nepomični, laki, na pogled gotovo uronjeni uneopipljivi eter, upaljeni suncem, činilo se kao da na vrhu, poputzavjetnih svijeća, nose plamen. More je bilo zeleno poput alojevalista, ali se ovdjeondje prelijevalo kao rastopljeni tirkiz: neopisivanježnost boja, anđeosko razlijevanj'e svjetla u kom je svako jedroizgledalo kao anđeo što pliva, dok je sklad ublaženih j'esenskihmirisa bio kao duh i osjećaj tog veličanstvenog popodnevnogprizora.Oh, vedra rujanska smrti!I ovaj' mjesec j'e završio, izgubljen, nestao unepovrat. Zbogom.Obuzela me neopisiva tuga. Koliki dio mene odnosi sa sobom ovovrijeme. Više sam proživjela u petnaest dana nego u petnaestgodina. čini mi se da nijedan od mojih dugih tjedana žestinom boli

nije nalik ovomkratkom tjednu strasti. Srce me boli, glavu sam izgubila, u mojoj se



nutrini ugnijezdilo nešto mračno, što pali, nešto što se, kao zaraznabolest, pojavilo iznenada i što mi, usprkos mojoj' volji, usprkossvakom lij'eku, počinje trovati krv i dušu: Žudnj'a.Stid me j'e zbog toga, zgražam se, kao zbog nečasnog djela, kao

zbog svetogrđa, zbog oskvrnuća. Očaj'nički i ludo se plašim togakao lukavog neprijatelja koji, da bi prodro u tvrđavu, pozna putevekoje ja sama ne znam.Pa ipak noću bdijem te pišući ovu stranicu u uzbuđenju kojimIjubavnici pišu svoja pisma, ne čujem dah svoje kćeri koja spava.Ona mirno spava i ne zna kako je majčina duša daleko ...1. listopada. — Mcje oči u njemu vide ono što prije nisu vidjele. Kadgcvori, gledam njegova usta i više me zanima pckret i boja usananego zvuk i značenje riječi.2. listopada. — Danas je subota. Danas je osmi dan od onognezaboravnog dana — 25. RUJNA 1886.Čudnim slučajem, iako sada ne izbjegavam da se nađem nasamo snjime, iakc čak želim da dođe strašni i junački trenutak, taj'trenutak, čudnim slučajem, još nije dcšao.Francesca je danas neprestano bila sa mnom. Jutros smo jahale

putem za Rovigliano, a gotovo cijelo popodne provele smo zaklavirom. Htjela je da jcj sviram neke plescve iz XVI stoljeća, zatimSonatu u fis molu i poznatu Toccatu Muzija Clementija, onda dvatriCapriccia Domenica Scarlattij'a. Htj'ela je još da joj pjevam nekedijelove iz Frauenliebe od Roberta Schumanna. Kakve suprotnosti!Francesca više nije vesela kac nekada, pa čak ni kao za vrijemeprvih dana mog boravka ovdje. Često je zamišljena. Kad se smije,kad se šali, čini mi se da je njeno veselje izvještačeno. Pitala sam je:— Muči lite kakva misao? — Odgovorila mi je kao da se čudi:— Zašto? — Dodala sam: — Vidim da si malo žalosna.— A ona: — Žalosna? Oh, ne. Varaš se. — Nasmijala se, ali smijeh joj je i protiv njene volje bio gorak.To me žalosti i nekako neodređeno uznemiruje.Dakle sutra po podne idemo u Vicomile. On me upitao: — Hoćete li

moći izdržati jahanje? Na konju možemo prijeći i cijelu borovušumu ...



A onda mi je još rekao: — Pročitajte još jednom RecoUection, pjesmukoju je Shelley posvetio Jani.Dakle, jahat ćemo. Jahat će i Francesca. Ostali, a s njima i Delfina,poći će kočijom.

Kakvo me čudno duševno raspoloženje obuzelo večeras! U dubinisrca osjećam neku muklu i žestoku srdžbu, a ne znam zašto. Nepodnosim sebe, ni svoj život, a ni sve ostalo. Ta živčana napetosttoliko je jaka da me iz trena u tren obuzima luđačka želja da vičem,da zabadam nokte u meso, da lomim prste o zidove, da izazovembilo kakvu fizičku bol kako bih se riješila ove nepodnošljiveunutrašnje muke, ovog nepodnošljivog čemera. Čini mi se kao dami je živa žeravica u grudima, da mi grlo steže jecaj koji neće da seprolomi, da mi je glava prazna, čas hladna, čas užarena. S vremenana vrijeme osjećam neku iznenadnu tjeskobu, bezumni strah kojinikako ne uspijevam ukloniti niti ugušiti. Ponekad mi mozgomprelijeću nesvjesne slike i misli koje iskrsavaju iz tko zna kakvihdubina bića: nedostojne slike i misli. A ja čeznem i gubim svijestkao žena obuzeta slijepom Ijubavlju. Ipak, to nije užitak, to nijeužitak!

3. listopada. — Kako je nemoćna i jadna duša naša bez obrane protivbuđenja manje plemenitih nagona koji spavaju u tami našegnesvjesnog života, u neistraženom ponoru u kojem slijepi osjećajirađaju slijepe snove! Jedan san može otrovati dušu. Jedna jedina nesvjesna misao možeiskvariti volju.Idemo u Vicomile. Delfina je radosna. Danas je praznik, blagdanGospe od Svete knmice. Hrabro, dušomoja!4. listopada. — Hrabrosti nema. Jučerašnji dan bio je za mene tako ispunjen sitnim događajima ivelikim uzbuđenjima, tako veseo i tako tužan, tako neobičnouzbudljiv da se sva smetem kad ga se sjetim, a sva druga sjećanjablijede i rasplinjuju se pred ovim jedinim.Pošto smo razgledali kulu i divili se monstranci, oko pet i pol bili

smo spremni za povratak iz Vioomilea. Francesca je bila umorna pa je više voljela da se vrati kočijom nego da ponovo uzjaše na konja.



Dio puta smo prešli skupa, jašući čas iza, čas pored kočije. Delfina iMuriella su mahale dugim rascvalim granama i smijale se prijetećinam divnim Ijubičastim perjanicama.Večer je bila veoma tiha, bez daška vjetra. Sunce je zapadalo za

brežuljak Rovigliana na nebu koje je bilo posve ružičasto, kao neboDalekog istoka. Sa svih strana, polagano, gusto, mekano poputsnijega u zoru, padala je kiša ruža, ruža, ruža. Kad je simce nestalo,ruže su se umnožile, raširile gotovo do suprotnog horizonta, gubile,rasplinjavale u najbistrijem plavetnilu, u srebrnom neopisivomplavetnilu nalik onom što obavija ledom prekrivene vrhunceplanina.On bi s vremena na vrijeme govorio: — Pogledajte zvonikVicomilea. Pogledajte kupolu San Consalva ...Kad se pojavila borova šuma, on me upita: — Da je prijeđemo?Glavna cesta prolazi uz šumu oblikujući veliki zavoj koji se na krajuluka gotovo do obale približava moru. Šuma je već izgledala posvemračna, tamnozelena, kao da se tama nagomilala u krošnj'amastabala. Jedino je nebo iznad stabala još bilo svijetlo, dok su u njenojutrobi kao komadići neba, još čišćeg od onog iznad naših glava,

jezerca vode blistala snažnim i dubokim svjetlom.I ne sačekavši moj odgovor, on reče Franceski:— Mi idemo kroz šumu. Sastat ćemo se s druge strane, na cesti kodmosta Convito.I potjera konja.Zašto sam pristala? Zašto sam ušla u šumu s njime? Oči su mi bilezaslijepljene. Činilo mi se kao da sam pod utjecajem neke nejasnečarolije. Kao da mi taj krajolik, ta svjetlost, taj događaj, cijeli taj spletprilika nije nov, kao da je već postojao, u nekom bivšem životu, datako kažem, i da sad ponovo oživljava... Osjećala sam nešto što sene može izreći. Činilo mi se dakle da se taj sat, ti trenuci, pošto samih već proživjela, ne događaju izvan mene, nezavisno od mene, većda mi pripadaju, da su sa mnom prirodno i nerazdvojno povezani,tako da ne mogu izbjeći da ih na taj način ponovo proživim, većnaprotiv, da ih svakako opet moram doživjeti. Jasno sam osjećala

neminovnost te potrebe. Volja mi je bila potpuno nepokretna. Kaokad se neki događaj" iz života s više istine pojavi u snu, a opet



različit od istine. Ne mogu opisati ni najmanj"i dio tog neobičnogfenomena.Između moje duše i krajolika postojao je neki tajni dogovor, nekataj'anstvena srodnost. SHka šume u j'ezercima vode kao da je doista

bila snivana slika stvarnog prizora. Činilo se, kao u pjesmamaPercyja Shelleyja, da j"e svako to j'ezerce bilo malo nebo koj'e sespustilo u podzemni svijet. Svod ružičaste svjetlosti, razastrt potamnoj zemlji, beskrajniji od beskrajne noći i svij'etliji od dana, nakojem su se stabla dizala kao u zraku, aii savršenijih oblika i boja odbilo kojeg što su se tamo Ijuljala. I blagi vidici, kakve nikad nevidimo u našem svijetu gore, bijahu tu naslikani Ijubavlju vode zahjepu šumu. Cijela nj'ihova dubina bij'aše prožeta bajnim sjajem,nepromjenljivom atmosferom, večeri blažom od one gore.Iz kakve vi'emenske dalj'ine je do nas stigao ovaj trenutak? Jahali smo polako, bez riječi. Rijetki krikovi svraka, topot i disanjekonja nisu remetili mir koji je iz trenutka u trenutak izgledao svedublji i magičniji.Zašto je htio prekinuti čaroliju koju smo sami stvorili?Progovorio je. Preli mi u srce val žarkih, ludih, gotovo bezumnih

riječi koje su me u onoj tišini stabala prestravile nekimvanljudskim, neopisivo čudnim i oČEiravajućim dojmom. Nije biokrotak i tih kao u vrtu. Nije mi govorio o svojim bojažljivim iplašljivim nadama, svojim gotovo mističnim čežnjama, svojimneizlječivim tugama. Nije molio, nije zaklinjao. Glas mu je biostrastven, snažan i hrabar. Glas koji nisam poznavala.— Vi me volite, vi me volite, nemoguće je da me ne voUte! Recite mida me volite!Konj mu j'e išao tik uz moga, osj'ećala sam kako me dotiče i mislilada na licu osj"ećam nj'egov dah, žar nj'egovih rij'eči. Mislila sam daću se onesvijestiti od prevelikog uzbuđenja i pasti mu u naručje.— Recite mi da me volite! — ponavljao j'e uporno i nesmiljeno. —Recite mi da me volite!U groznoj uzbuđenosti koju je izazvao njegov vreli glas, mislim dasam rekla, ne sjećam se više, s krikom ili jecajem na usnama, sva

izvan sebe:— Volim vas, volim vas, volim vas!



I trkom sam potjerala konja jedva obilježenom stazom kroz gustoporedana debla, ne znajući što radim. On me slij'edio dovikujući:— Maria, Maria, stanite! Ozlij'edit ćete se ... Nisam se zaustavila.Ne znam kako j'e moj konj' izbje

gao stabla, kako nije pao. Ne mogu opisati dojam koji je u meni,dok sam jurila, ostavila mračna šuma ispresijecana velikim svijetlimpovršinama vode. Kad sam napokon izišla na suprotnu stranu, nacestu kraj mosta Convito, činilo mi se kao da sam se oslobodila nekehalucinacij'e.On malo oštrije primijeti:— Želite li se ubiti?Začusmo drndanje kočije koja se približavala i krenusmo joj ususret. Opet mi je htio nešto reći.— Smilujte se, molim vas, i šutite! — preklinjala sam ga osjećajućida se više ne bih mogla svladati.On umukne. Zatim, sa sigurnošću koja me je zadivila, rečeFranceski:— Steta što niste išli s nama! Bilo je divno...I nastavi govoriti jednostavno, otvoreno, kao da se ništa nije

dogodilo. Čak i veselo. Bila sam mu zahvalna zbog tog pretvaranja jer bih se sigurno izdala da sam morala govoriti. A da smo oboješutjeli, možda bi Franceski bilo sumnjivo.Nakon nekog vremena počesmo se penjati prema Schifanoji. Kakvoneopisivo tužno veče! Prva mjesečeva četvrt je svijetlila namekanom zelenkastom nebu na kojem su moje oči, možda samomoje, još uvijek vidjele laki privid rumenila, rumenila koje je dolje ušumi obasjavalo jezerca vode.5. listopađa. — Sad zna da ga volim. Doznao je to iz mojih usta. Jedino se bijegom mogu spasiti. Eto, dokle sam stigla.Kad me gleda, u dubini očiju mu svijetli nešto čega prije nije bilo.Danas je, u trenutku kad Francesca nije bila prisutna, uzeo mojuruku i htio je poljubiti. Uspjela sam je povući i vidjela kako mu usnelagano podrhtavaju. Opazila sam na trenutak, gotovo bih rekla,sliku izmaklog poljupca na njegovim usnama, prizor koji mi se

usjekao u pamćenje i ne napušta me više, ne napušta me više!6. listopada. — 25. rujna, na mramornoj klupi u šumi od planika,



rekao mije: — Znam da me ne volite i da me ne možete voljeti. — A 3.listopada: — Vi me volite, vi me volite, nemoguće je da me ne volite. U Franceskinoj prisutnosti upitao me dopuštam li da napravistudiju mojih ruku. Pristala sam. Danas počinje s radom.

A ja strepim i strah me je kao da moram izložiti ruke nekomnepoznatom mučenju.Noć. — Započelo je lagano, drago, neopisivo mučenje.Crtao je crnom i crvenom bojom. Desna ruka bila mi je položena nakomadu baršuna. Na stolu je stajalažućkasta korejska vaza s pjegama kao u zmij'ske kože, a u vazi kitaorhideja, tog čudnovatog i mnogolikog cvij'eća koj"e naročitozaokuplj"a Franceskinu pažnju. Neke zelene, Uvotinjski zelene, datako kažem, zelene boje nekih skakavaca, visile su u obliku malihetrurskih urna s malo odškrinutim poklopcem. Neke su na vrškusrebrnaste stabljike imale cvijet s pet latica među koj'ima se nalazilaiznutra žuta a izvana bijela čaška. Neke su imale mali Ij'ubičastizvončić s čijih strana su virila dva duga prašnika, podsjećajući nagušavog patuljastog kraIja iz bajki s bradom podijelj'enom na dvijepletenice po istočnjačkom običaju. Neke su opet imale mnoštvo

žutih cvjetova nalik na anđelke u dugim haljinama koj'i se suzdignutim rukama i aureolom iznad glave spremaj"u da polete.Kad mi se činilo da više neću moći izdržati muku, onda sam nj'ihpromatrala. Na trenutak bi me zaokupili njihovi rijetki oblici budećiu meni letimično sjećanje na rodni kraj', ispunj'ajući dušutrenutačnom smetenošću. On je bez riječi crtao. Oči su muneprestano prelazile s papira na moje ruke. Onda su se dvatri putapodigle prema vazi. Odjednom se digao i rekao:— Oprostite.Zatim je uzeo vazu i odnio je daleko, na drugi stol. Ne znam zašto.Nakon toga je počeo crtati slobodnije, kao da se oslobodio nečegašto mu je smetalo.Ne mogu izraziti osjećaje koj"e su u meni budile nj'egove oči. Cinilomi se da ne pružam njegovom pogledu samo goli dio ruke, već golidio duše, i da njegovo oko prodire do dna otkrivaj'ući sve

najskrovitije taj'ne. Nikada nisam tako doživlj'avala svoju ruku,nikada mi nije izgledala tako živa, tako izražajna, tako prisno



vezana uz moje srce, toliko zavisna od moj'eg unutrašnjeg života,tako izdaj'nička. Pod utj'ecajem njegova pogleda podrhtavala samneprimjetno ali bez prestanka, i to podrhtavanj'e se širilo donaj'dubljeg dijela mog bića. Ponekad je drhtaj' postajao j'ači i vidljiv,

a kad bi i suviše uporno pogledao, i nehotice bih osjetila želju da jepovučem, dok je ponekad ta nehotična kretnj'a bila izrazsramežljivosti.Katkad je dugo stajao nepomično, ne crtajući, a ja bih osjećala kaoda me zjenicama pije ili miluj"e milovanjem mekšim od baršuna nakojem je ležala moja ruka. S vremena na vrijeme, dok bi stajaonagnut nad crtežem, unoseći možda kakvu linij'u koju j'e upio odmene, usnama bi mu preletio gotovo neprimj'etan osmijeh, tako lakda sam ga jedva mogla zamijetiti. I taj osmijeh, ne znam zašto,izazivao je u mojim grudima drhtaj slasti. Još sam, dva ili tri puta,vidjela kako se na njegovim usnama poj'avljuje slika polj'upca.Ponekad bi me svladala znatiželja i ja bih upitala: — Dakle?Francesca je sjedila za klavirom, okrenuta leđima. Prebirala je potipkama pokušavajući se sj'etiti Rameauove Gavotte, Gavotte žutihdama, koju sam ja toliko puta svirala i koja će ostati kao glazbena

uspomena na moj boravak u Schifanoj'i. Pedalama je ublažavalanote i često prekidala svirku. A prekidi te meni tako drage arije iritma koje je uho unaprijed hvatalo predstavIjali su za mene noviizvor nemira. Odjednom je, potaknuta nekom nervoznomnestrpljivošću, nekoliko puta j'ako udarila po j'ednoj tipki, onda jeustala i nagnula se nad crtež.Pogledala sam i shvatila.Nedostajala je još ta gorčina. Bog mi je za kraj ostavio najokrutnijukušnj'u. Nek se vrši volja njegova.7. listopada. — Ispunjava me jedna j'edina misao, jedna jedina želja, jedan jedini naum: otputovati, otputovati, otputovati.Snage me izdaju. Malaksavam, umirem zbog svoje Ijubavi, aneočekivano otkriće još više pojačava moju smrtnu tugu. Što onamisli o meni? Što ona misli? Ona ga dakle voli? A od kada? I zna lion to? Ili čak i ne sumnja! ...

Bože moj, Bože moj'! Mozak nii prestaje raditi, snaga me napušta,gubim smisao za stvarnost. Ponekad moja bol prestaje, kao predah



između dva naleta vihora, kad se bijes elemenata izjednači ustrahovitoj nepomičnosti da bi ponovo izbio još većom žestinom, a ja ostaj'em ijomamlj'ena, s otežalom glavom, umornim i izmrcvarenim udovima

kao da me je netko tukao. I dok se bol nakuplja da mi zada noviudarac, ja ne uspijevam sabrati svoju volju.što ona misli o meni? Sto misli? što misli?Ona da me ne razumije, moja najbolja prijateljica, moja najdražaprijateljica koj'oj j'e moj'e srce uvijek bilo otvoreno! To je gorčinanad gorčinama, najokrutnij'a kušnja koj'u je Bog ostavio onomekoj"i j'e odricanje postavio kao zakon svog života.Moram razgovarati s njom prije nego što otputujem, ona mora svesaznati od mene i ja od nje. To je dužnost.Noć. — Oko pet sati predložila mi je da prošetamo u kočijiroviglianskom cestom. Otišle smo same, u otvorenoj kočiji. Ja samdrhteći mislila: — Sad ću joj reći. — Ali unutrašnji drhtaj oduzimaomi je svaku odvažnost. Očekuj'e li možda ona da ja govorim? Neznam.Dugo smo šutjele slušajući j'ednoličan kas dvaju konja, promatrajući

stabla i živice koje su omeđivale put. Tek ponekad bi kratkomrečenicom ili pokretom pokazala neku osobitost jesenskogkraj'olika.U tim trenucima razlijevao se sav Ijudski čar j'eseni. Kose večernjezrake palile su brežuljkom muklo i harmonično bogatstvo gotovouvelog lišća. Zbog neprestanog sj'everoistočnjaka za vrijememlađaka prerano vene lišće stabala u primorskim kraj'evima. Zlato, jantar, šafran, žuta boja sumpora, oker, naranča, čađa, bakar,zelenilo mora, tratorak, tamna Ijubičasta boj'a, purpur, razliveneboje, najjači i najnježniji preljevi stapali su se u duboki sklad čiji čarnikad neće nadmašiti nijedna proljetna melodija.Pokazujući mi skup bagrema, reče: — Pogledaj', kao da cvatu!Već suhi, bijeljeli su se pomalo ružičastom bjelinom, kao velikibademi u ožujku, dok j'e tirkizno nebo već zahvaćao val sivila.Nakon kratke šutnj'e rekoh, pokušavajući da započnem: — Manuel

će sigumo doći u subotu. Sutra očekujem brzojav. A u nedjelj'uputujemo, jutarnjim vlakom.



Bila si tako dobra sa mnom ovih dana. Toliko sam ti zahvalna...Glas mi je malo podrhtavao. Srce mi je ispunjala neizmjernanježnost. Ona mi je bez rij'eči, i ne gledajući me, prihvatila ruku izadržala j'e u svoj'oj. Dugo smo tako šutjele držeći se za ruke.

Onda me upitala: — KoUko ćeš ostati kod majke?Odgovorila sam: — Do kraja godine, mislim, a možda i više.— Tako dugo?Ponovo smo zašutjele. Već sam osjećala da neću imati hrabrosti da joj pružim objašnjenje. Također sam osjećala da to sad i nije tolikopotrebno. činilo mi se da mi se ona sad približava, da me razumij'e,da suosj'eća i postaje moja draga sestra. Moj'a je tuga privlačilanjenu kao što rnjesec privlači morsku vodu.— Slušaj — rekla je, začuvši pjesmu žena, otegnutu, punu,pobožnu, kao gregorijanski pjev.Nešto kasnije ugledale smo i pjevačice. Izlazile su iz polj'a suhihsuncokreta, jedna za drugom, kao u procesiji. A suncokreti su navrhu dugih žutih stabljika bez lišća nosili velike kolute bez latica isjemena nalikujući u svojoj golotinji na liturgijske insignije, blijedemonstrance od zlata.

Moje uzbuđenje je poraslo. Iza nas se sutonom razlijegala pjesma.Prošle smo kroz Ruvigliano, gdj"e su se već palila svjetla. Zatimsmo opet izišle na glavnu cestu. Za nama je dopirao zvuk zvona.Vrhovima stabala koja su na bijelu cestu bacala modrikastu sjenu azrakom širila gotovo bih rekla treptavi odsjaj vode pirio je vlažanvjetar.— Je li ti hladno? — upitala me i naredila kočij'ašu da raširi pled ikrene natrag.Na roviglianskom zvoniku još je uvijek kao na vjerskoj svečanostidugim brecajima odzvanjalo jedno zvono. Činilo se kao da se valomzvuka kroz vjetar raznosi i val hladnoće. Kao po prešutnomdogovoru, stisnule smo se jedna uz drugu povukavši pled prekokolj'ena i uzajamno dijeleći drhtanje. Kočija je lagano ulazila umjesto.— Što znači taj zvon? — prošaptala je glasom koji više nije izgledao

njen.Odgovorila sam: — Ako se ne varam, svećenik nekome nosi



popudbinu.Malo kasnije smo zaista vidjele svećenika kako ulazi na jedna vrata. Jedan klerik je nosio baldahin a druga dvojica zapaljene svijeće. Natoj kući je samo jedan prozor bio osvijetljen, prozor kršćanina koji je

umirao očekujući svetu pomast. U svjetlu prozora pojavile su selake sjene. U tom četvorokutu žutog svjetla lako se nazirala cijelatiha drama koja se odvija oko onoga koji polazi u smrt. Jedan od dvojice naših slugu nagne se i tiho zapita drugog: — Tkoumire? — Ovaj spomene neko žensko ime u svom narječju.A ja sam htjela utišati buku kotača na šljunkovitom putu, htjela semda naš prolazak bude nečujan na tom mjestu gdje se netko rastajao sdušom. Francesca je sigurno osjećala isto što i ja.Kočija je opet kasom izišla na cestu za Schifanoju. Mjesec okruženprstenovima svijetlio je poput opala u prozirnom mlijeku. Iz mora je izranjao lanac oblaka dižući se malopomalo u obliku balonapoput nepostojanog dima. Uzburkano more je svojimzapljuskivanjem prekrivalo sve ostale šumove. Mislim da nikadateža tuga nije obuzela dvije duše.Na hladnim obrazila osjetila sam nešto toplo i okrenula se prema

Franceski da vidim je li opazila da plačem. Si'ela sam njene oči punesuza. Ostale smo nijeme, jedna uz drugu, stisnutih usta, stišćućiruke, znajući da plačemo zbog njega, a suze su se tiho, kap po kap,ronile.U blizini Schifanoje ja sam obrisala svoje, a ona svoje. Obje smoskrivale svoju slabost.On nas je s Delfinom, Muriellom i Ferdinandom čekao u trijemu.Zašto sam u dnu srca osjećala prema njemu neko nejasnonepovjerenje, kao da me neki iristinkt upozoravao na mračnuopasnost? Kakve mi boli krije budućnost? Hoću li se oteti strastikoja me privlači zasljepljujući me?Pa ipak, kakvo su mi olakšanj'e pružile ove suze! Osjećam većepouzdanje, manje sam slomljena i isušena. Osj'ećam neizrecivunježnost sj'ećajući se Posljednje Šetnje, dok Delfina spava sretnazbog svih onih ludih poljubaca kojima sam joj obasula lice i dok se

kroz prozorska okna smiješi tužni mjesec, koji me je malo prijevidio kako plačem.



8. Ustopada. — Jesam li spavala noćas? Bdj'ela? Ne mogu reći.Mozak su mi nejasno, kao guste sjene, salijetale strašne misli,nepodnošljive slike boli, srce bi mi usplahireno, iznenada, počelo jako udarati i ja bih otvorenih očij'u buljila u mrak, ne znaj'ući jesam

li se prenula iza sna ili sve do tada bdjela maštaj'ući i razmišljaj'ući.A ta polusnena sumnja, mnogo nepodnošlj'ivij'a od nesanice, trajala je, traj'ala, trajala ...Uza sve to, kad sam ujutro začula kako me zove veseli glas mojekćeri, nisam odgovorila. Pravila sam se da tvrdo spavam, samo dase ne dignem, da još ostanem tu, da dobij'em na vremenu, da jošviše udaljim neumoljivi dolazak neizbježne stvarnosti. Muke misli imašte uvijek su mi izgledale manje okrutne od nepredvidlj'ivihpatnji koje mi j'e život pripremao u ova dva preostala dana.Malo zatim, na vršcima prstiju, zadržavajući dah, došla je Delfinada me pogleda. Kako je nježno i drhtavim glasom rekla Dorothy: —Kako spava! Nećemo je buditi.Noć. — Čini mi se da više nemam ni kapi krvi u žilama. Dok sam sepenjala stepenicama, činilo mi se da mi u naporu kojim samprelazila svaku stepenicu nestaje krv i život iz svih otvorenih žila.

Slaba sam poput umirućeg čovj'eka...Hrabro, samo hrabro! Još samo nekoliko sati. Ujutro stiže Manuel, unedj'elju odlazimo, već u ponedjeljak bit ćemo kod moj'e majke.Malo prij'e sam mu vratila dvijetri knjige koj'e mi je bio posudio. Uknjizi Percyja Shelleyja, na kraju jedne strofe, noktom sam potcrtaladva stiha i ostavila vidIjiv znak na stranici. Stihovi glase: And forget me, for I can never Be thine! »I zaboravi me, jer nikad ne mogu biti tvoja!«9. listopada, noć. — Cij'eli dan, cijeli dan je tražio trenutak darazgovara sa mnom. Njegova patnja je bila očigledna. A j'a samcijeli dan pokušavala pobjeći da mi ne baci u dušu novo sjeme boli,čežnje, tuge, kajanja. Pobijedila sam. Bila sam hrabra i jaka. Hvala ti,Bože moj!Ovo je posljednja noć. Ujutro putujemo. Sve će biti gotovo.Sve će biti gotovo? Osj'ećam neki glas u dubini, ne razumijem ga, ali

znam da mi govori o dalekim nesrećama, nepoznatim a ipakneizbježivim, tajanstvenim pa ipak neumitnim kao smrt. Budućnost



je turobna kao polje već iskopanih grobova, spremnih da primemrtva tij'ela. A na polju ovdj'eondj'e gore blijede svijeće koj"e j'edvaopažam i ne znam gore li da me privuku u opasnost ili da mipokažu put spasenja.

Ponovo sam pažljivo i polagano pročitala dnevnik od 15. rujna,dana kad sam stigla. Kakva razlika između prve i ove poslj'ednjenoći!Fisala sam: »Probudit ću se u prijateljskoj kući, kao dragaFranceskina gošća, u Schifanoji, gdje rastu tako lijepe ruže i veličičempresi. Probudit ću se znajući da me čeka nekoliko tjedana mira,dvadeset dana duhovnog života, a možda i više...« Jao, kamo jenestao taj mir? A ruže, tako lijepe ruže, zašto su bile takopodmukle? Možda sam previše otvorila srce mirisima, počevši odone noći u trijemu, dok j'e Delfina spavala. Sad listopadskamjesečina plavi nebo i ja kroz prozor vidim crne i nepromjenljivevrške čempresa, koje su one noći dodirivale zvijezde. Jednu jedinu rečenicu iz tog preludija mogu ponoviti na ovomtužnom završetku. »Koliko vlasi na mojoj glavi, toliko klasova boliu mojoj sudbini.« Klasovi se umnažaju, dižu, prelijevaju kao more,

a željezo iz kojeg će biti iskovan srp još nije izvađeno iz rudnika.Odlazim. Sto će se dogoditi s njim kad budem daleko? Što će sedogoditi s Franceskom?Franceskina promjena će mi uvijek ostati nerazumIjiva,neobjašnjiva. To je zagonetka koja me muči i zbunjuje. Ona ga voli!A otkada? I zna li on to?Dušo moja, priznaj novi jad! Nova bolest te truje. Ti si Ijubomorna.Ali ja sam spremna i na najokrutniju patnju. Poznajem muku kojame očekuje, znam da patnje koje sam podnijela ovih dana nisu ništau usporedbi s budućim patnjama, sa strašnim križem na koji ćemoje misli pribiti moju dušu da je unište. Spremna sam. Tražimsamo predah, o Gospode, kratki predah prije sati koji još ostaju.Sutra će mi biti potrebna sva moja snaga.Kako neobično, u raznim zgodama života, vanjske prilike ponekadnalikuju jedna na drugu, kako se slažu! Večeras mi se u predvorju

pričinilo kao da sam se vratila u večer 16. rujna, kad sam pjevala isvirala, kad me je počeo zanimati. Čak sam i večeras sjedila za



klavirom, ista prigušena svjetlost osvjetljavala je dvoranu, a Manueli markiz su u obližnjoj sobi opet kartali. Svirala sam Gavottu žutihdama, onu koja se toliko sviđa Franceski, koju sam 16. rujna, doksam bdjela u prvim nemirnim trenucima noći, čula kako netko

ponavlja.Neke plave dame, ne više mlade, ali koje je mladost tek napustila,obučene u blijedu svilu boje žute krizanteme, plešu s mladimkavalirima, obučenim u ružičasto, koji se pomalo dosađuju. Plešu jeu prevelikoj dvorani u kojoj su svi zidovi ogledalima prekriveni.Plešu je na podu izrađenom od amaranta i cedra pod velikimkristalnim svijećnjakom na kojem dogorijevaju svijeće a da nikad nedogore do kraja. Na pomalo uvelim usnama dama titra lak alineugasiv osmijeh. Kavalirima iz očiju izbija beskrajna dosada. Zidnisat uvijek pokazuje isto vrijeme, a ogledala ponavljaju, ponavljaju,ponavIjaju uvijek iste stavove. A Gavotta se nastavlja, nastavIja, nastavlja uvijek blaga, uvijek tiha, jednolika, vječno, kao kazna.Ta melankolija me privlači.Ne znam zašto moja duša teži za tim oblikom patnje. Zavodi jetrajnost jedne jedine boli, jednoličnost, monotonija. Rado bi cijeli

život podnosila ogromne tegobe, ali određene i nepromjenljive,nikako promjenljivost, nepredvidljive događaje i alternative. lako jenavikla da pati, strah ju je nesigurnosti, boji se iznenađenja, plašinenadanih sukoba. Ne oklijevajući ni trenutak, prihvatila bi noćasosudu i na najveću patnju pod uvjetom da se zaštiti od nepoznatihzasjeda budućnosti.Bože moj, Bože moj, gdje je izvor tom tako slijepom strahu? Ti mezaštiti! U tvoje ruke predajem dušu svoju.A sada dosta tog tužnog sanjarenja koje još više pojačava mukuumjesto da je ublažava. Ali ja već znam da neću moći sklopiti oči,iako me bole.Sigurno i on ne spava. Kad sam se popela gore, upravo je zauzimaomarkizovo mjesto za igraćim stolom nasuprot mom mužu. Igraju li još uvijek? Možda razmišlja i pati igrajući. O čemu razmišlja? Kakva je njegova bol?

Ne spava mi se, ne spava mi se. Idem u trijem. Želim znati da li jošigraju ili se vratio u svoje odaje. Njegovi prozori su na uglu, na



drugom katu.Noć je svijetla i vlažna. Dvorana za kartanje je osvijetljena. Dugosam se zadržala u trijemu i gledala dolje prema svjetlosti koja seodražavala na jednom čempresu miješajući se sa sjajem mjesečine.

Sva se tresem. Ne mogu objasniti taj gotovo tragičan dojam što gana mene ostavljaju osvijetljeni prozori iza kojih, jedan nasuprotdrugom, kartaju dva čovjeka u grobnoj tišini noći koju prekidaju teknečujni jecaji mora. I možda će kartati sve do zore, ako bude želiozadovoIjiti groznu strast mog muža. Utroje ćemo zbog strasti bezpočinka bdjeti do zore.Sto misli? Što ga muči? Ne znam što bili dala u ovom trenutku daga vidim, da ga mogu gledati do zore, čak i kroz prozor, u vlažnojnoći, drhteći kao što drhtim. Salijeću me najluđe misli, zasljepljujume nejasno i naglo. Osjećam se kao na početku ružnog pijanstva.Spopada me neka nijema želja da napravim nešto smjelo inepopravljivo. Kao da osjećam urok prokletstva. Čini mi se da bihsvlalila sa srca taj ogromni teret, da bih odriješila taj čvor iz grla štome guši, kad bih sad, u noći, u tišini, viknula svom snagom duše daga volim, da ga volim, da ga volim.«

TREĆA KNJIGA

Nekoliko dana nakon što su Ferresovi otputovali, Ateleta iSperelli krenuše u Rim. Donna Francesca je protiv običaja htjelaskratiti svoj odmor u Schifanoji.Andrea je, poslije kratkog zadržavanja u Napulju, stigao u Rim unedjelju 24. listopada s prvom velikom jutarnjom jesenskom kišom.Ulazeći u svoj stan u palači Zuccari, u skupocjeni i prekrasni buenretiro, osjeti neizrecivi užitak. Činilo mu se da u tim sobama ponovonalazi jedan dio sebe, nešto što mu je nedostajalo. Mjesto se gotovoni u čemu nije izmijenilo. Sve unaokolo je, za njega, još uvijekčuvalo neopisivi privid života koji dobivaju predmeti među kojima je čovjek dugo vremena Ijubio, sanjao, uživao i patio. Stara Jenny iTerenzio brinuli su se i o najmanjim sitnicama. Stephen je s velikim

ukusom pripremio sve za gospodinov povratak.Kiša je padala. Neko vrijeme je stajao prislonjen čelom uz prozorska



stakla i promatrao svoj Rim, veliki dragi grad, što se pojavljivao udalekom i ovdjeondje srebrnom sivilu između kratkih predaha kišehirom vjetra tjerane naprijed i natrag, u jednoličnoj sivoj atmosferi ukojoj bi tek ponekad izbio trag svjetlosti gaseći se odmah poput

kratkotrajnog smiješka. Usamljeni obelisk je promatrao pusti trgTrinita de'Monti. Stabla u drvoredu duž zida koji povezuje crkvu sVillom Medici, već gotovo gola, crna i crvenkasta, njihala su se navjetru i kiši. Pincio se još uvijek zelenio poput otoka u maglovitom jezeru.Dok je gledao, nije ga zaokupljala neka određena misao, već cijelisplet zbrkanih misli, ali dušu mu je ipakispunjavao osj"ećaj koj'i je nadilazio sve ostale: potpuno i vatrenobuđenje njegove stare Ijubavi prema Rimu, prema najdražem Rimu,ogromnom, veličanstvenom, jedinstvenom Rimu, gradu nadgradovima, uvijek mladom, uvijek novom i uvijek kao moretajanstvenom.Kiša je lijevala i lijevala. Iznad Monte Maria nebo se smrkavalo,oblaci su se zgušnjavali, postaj'ali tamnoplavi kao ustajala voda,širili su se prema Janiculu i spuštali se nad Vatikan. Vršak kupole

Sv. Petra dodirivao j"e tu ogromnu masu i činilo se da je onapodržava, nalik na gigantski olovni stup. Kroz nebrojene kose nitikiše polako se približavala magla poput najtananije koprene štoprelazi kroz nategnute čelične žice koje bez prestanka podrhtavaju.Monotoniju pljuska nije prekidao nikakav drugi bučniji šum.Koliko je sati? — upita Stephena okrenuvši se. Bilo j'e devet poprilici. Osjećao se malo umoran. Pomisli da pođe spavati. A zatimda se ni s kim ne sastaje preko dana, da večer provede kod kuće, dase sabere. Opet se vraćao gradskom, mondenom životu. Zato jehtio, prij"e no što se opet vrati starim navikama, da utvrdi pravilo,da raspravi sam sa sobom kako treba da se ponaša u budućnosti.Stephenu naredi:— Bude li me netko tražio, recite mu da se još nisam vratio.Obavijestite vratara. Jamesu recite da mi danas više nij'e potreban,ali da večeras dođe po druge naloge. U tri sata priredite mi laganu

zakusku, a večeru u devet. To je sve.Zaspao je gotovo odmah. Sluga ga je probudio u dva i najavio da ga



je prije podne tražio vojvoda di Grimiti koji je od markize d'Ateletasaznao za njegov povratak.— I onda?— Gospodin vojvoda je rekao da će navratiti predveče.

— Još uvijek pada? Sasvim rastvorite kapke.Nij"e više padalo. Nebo se razvedrilo. U sobu prodre blij'edi traksunca i osvij'etli goblene Djevica s malim Isusom 1 Stefano Sperelli,starinski goblen koji je Giusto godine 1508. donio iz Flandrije.Andreine oči su polako lutale zidovima gledajući fine vezove,skladne boje, likove koji su bili svjedoci tolikih užitaka, koji su mu se smiješili kadse budio veseo, a i koji su mu ublažavali besane sate dok je ranjenležao. Činilo se kao da ga pozdravljaju sve te poznate i drage stvari.Pred očima mu iskrsne lik Donne Marije.Pridigne se malo na jastuke, zapali cigaretu i gotovo požudnopočne slijediti tok misli. Neobično zadovoljstvo ispuni mu sveudove, a duh mu je zračio vedrinom. Svoja je maštanja miješao soblacima dima, okružen tim blagim svjetlom u kojem su boje i obliciizgledali nekako mekaniji.

Misli mu se nisu gubile u sjećanju na prošle dane, već su spontanotražile budućnost. — Opet će vidjeti Donnu Mariju, za dva mjeseca,ili tri, tko zna? Možda čak i ranije? Tada će opet nastaviti Ijubavkoja mu je skrivala toliko nepoznatih obećanja, toliko tajnih draži.Bit će to prava druga Ijubav, duboka, slatka i tužna poput drugeIjubavi. Donna Marija je izgledala Idealna Ljubavnica za misaonačovjeka, amie avec des hanches, kako kaže Charles Baudelaire, jedinaConsolatrix, ona koja hrabri i oprašta znajući praštati. Sigurno je,označavajući u SheIleyjevoj zbirci ta dva bolna stiha, u srcu moralaponavljati i druge riječi, a čitajući cijelu pjesmu morala je plakatikao Magnetična dama i dugo razmišljati o milosrdnoj brizi, očudesnom ozdravljenju. » can never be thine!« Zašto nikada? Previšeboli je bilo u strasti kojom je onog dana u šumi kraj Vicomileaodgovorila: — Volim vas, volim vas, volim vas! Još uvijek je čuo njen glas, taj nezaboravni glas. Sjeti se Elene Muti,

koja se, izazvana tim glasom, približi k onoj drugoj, pomiješa sdrugom, te mu malopomalo ispuni misli požudnim slikama. Krevet



na kojem je ležao i sve stvari unaokolo, svjedoci i saučesnicinegdašnjih zanosa, budili su u njemu slike požude. Znatiželjno je umašti počeo svlačiti Sienjanku, obavijati je svojom strašću, zamišljati je kako se predaje, promatrati je u svom naručju, uživati je. Tjelesno

posjedovanje te tako nevine i čiste žene činilo mu se kao najviše,najnovije i najrjeđe zadovoljstvo koje bi mogao postići, dok mu jeova soba izgledala najdostojnije mjesto da prihvatitaj užitak, jer bi još više pojačala okus svetogrđa i oskvrnuća, koji jetaj skriveni čin, kako je on mislio, morao imati.Soba je bila ispunjena religioznim stvarima kao kakva kapela. U njojsu bile sakupljene gotovo sve crkvene tkanine koje j'e posjedovao igotovo svi gobleni vjerskog sadržaja. Krevet je izranjao iz uzvisinesa tri stepenice, u sjeni baldahina od venecijanskog baršuna iz XVIstoljeća s pozadinom od pozlaćenog srebra i ornamentimablijedocrvene boje te zlatom izvezenim reljefima; nekad davnomorao j'e služiti kao crkveno ruho, jer su se na crtežu nalazililatinski natpisi i plodovi Žrtve: grožđe i klasovi. Glavu kreveta jeprekrivao mali, veoma fini flamanski goblen, izvezen ciparskimzlatom, koji je predstavljao Navj'eštenj'e. Drugi gobleni, ukrašeni

plemićkim grbom obitelj'i Sperelli, prekrivali su zidove,završavajući na svojem gornjem i donjem dijelu frizovima nakojima su bili izvezeni događaji iz života Dj'evice Marije te djelamučenika, apostola i proroka. Kamin je bio prekriven oltarnikom,koji je prikazivao Priču o mudrim i ludim djevicama, i s dvapluvij"ala, Neki skupocj'eni dijelovi sakristijskog namještaja odizrezbarenog drva iz XV stoljeća upotpunjavali su pobožni ugođajzajedno s majolikama Luke della Robbia i stolicama čiji su nasloni isj'edišta bili prekriveni komadima dalmatika islikanim prizorima izstvaranja svijeta. Osim toga, posvuda su, s maštovitim ukusom, kaoukras ili zbog udobnijeg osj'ećanj'a, bila upotrebljavana i drugaliturgijska ruha: posude za krštavanje, prekrivači za kaleže, misnice,naručnici, stole, košulje, velovi. Na stolu pokraj kamina sjao je kaona oltaru veliki triptih Hansa Memlinga Poklonstvo triju kraljeva,ispunjavajući sobu sjajem remekdjela.

Na nekim izvezenim natpisima između riječi Anđeoskog pozdravapojavljivalo se i Marijino ime. Najčešće se ipak j'avlj'ao samo inicij'al



M, koji je na jednom ćilimu bio izvezen čak od bisera i granata. —Ulazeći u ovu sobu — mislio je osjetljivi dekorater — zar nećepomisliti da ulazi u svoju Slavu? — Uživao je zamišljajući tubezbožnu priču okruženu ovim svetim pričama. Još

jednom su estetski osjećaj i rafinirana senzualnost nadvladali iizobličili u njemu iskreni i Ijudski osjećaj Ijubavi.Stephen pokuca na vrata i reče:— Mogu li upozoriti gospodina grofa da su već tri sata.Andrea se digne i uputi u osmorokutnu sobu da se obuče. Krozčipkaste zavjese prodiralo je sunce bacajući svoje zrake naarapskošpanjolske pločice, bezbrojne predmete od srebra i kristala ibareljefe starinskog sarkofaga. Ti raznoliki odbljesci stvarali su uzraku živu veselost. Osjećao se radostan, potpuno izliječen, punsnage. Povratak u svoj" dom ispunjavao ga je neopisivom radošću.Odjednom se u njemu počelo buniti ono najneozbiljnije, najtaštije,najsvjetovnije. Cinilo se da je ono što ga okružuje toliko jako da unjemu može probuditi nekadašnjeg čovjeka. Ponovo su sepojavljivale radoznalost, živost, želja da svuda bude prisutan. Već jepočeo osjećati potrebu da se pokaže, da opet vidi prijatelje,

prijateljice, da uživa. Onda osjeti da j'e jako gladan i naredi sluzi damu donese jelo.Rijetko je jeo kod kuće, ali za izvanredne prilike, kakvu odabranuIjubavnu zakusku ili malu galantnu večeru, čuvao je jednu sobuurešenu skupocjenim napulj'skim tapiserijama iz XVIII stoljeća,koj'e je Carlo Sperelli naručio u kraljevskoj radionici goblena PietraDurantija 1766, po crtežima Girolama Storacea. Sedam zidnihtapeta, u svoj'oj veličanstvenosti nalik na Rubensa, predstavljalo jebahovske Ijubavne prizore, dok su one na vratima, nadvratnicima iiznad prozora, predstavIjale voće i cvij'eće. Blijedo i crvenkastozlato koje je prevladavalo, te biserna boj'a kože, rumenilo itamnoplava boj'a, davali su mekan i potpun sklad.— Kad se vrati vojvoda di Grimiti, uvedite ga — reče sluzi.I ovamo su dopirale zrake sunca koje se spuštalo prema MonteMariu. Na trgu Trinita de'Monti čula se buka kočija. Činilo se da se

nakon kiše cijelim nebom rasula zlatna svjetlost rimskog listopada.— Otvorite prozore — reče sluzi.



Buka postane j'oš jača. U sobu prodre mlaki zrak. Zavjeseneprimjetno počeše podrhtavati.— Božanski Rime! — pomisli Andrea promatrajući nebo krozvisoke zavj'ese. Neka neodoljiva znatiželja privuče ga prozoru.

Rim je izranjao u boji veoma svijetlog šljunka, pomalo neodređenihlinija kao na kakvoj blijedoj slici Claudea Lorraina, pod vlažnim isvježim nebom na kojem su razasute sjajne skupine prozirnihoblaka koji su slobodnim prostorima davali neopisivu profinjenost,kao što cvijeće zelenilu daje novu draž. U daljini, na krajnjimuzvisinama, boja šljunka je prelazila u boju ametista. Kao što bujnakosa prolazi kroz mjedeni češalj, tako su dugi i tanki pramenovimagle vijugali kroz čemprese Monte Maria. U blizini, na MontePinciu, blistale su pozlaćene krošnje borova, dok je obelisk Pija VIna trgu izgledao kao stup od ahata. Sve stvari su izgledaleraskošnije u ovom raskošnom jesenskom svjetlu.— Božanski Rime!Nije mogao otrgnuti pogled s prozora. Ugledao je četu crvenihklerika koji su prolazili ispred crkve, a iza nj'ih kočiju nekog prelatakoju su vukla dva dugorepa vranca. Onda je opazio i druge,

otkrivene kočije, u kojima su se nalazile gospođe s djecom.Prepoznao je kneginj'u di Ferentino i Barbarellu Viti, a zatim igroficu Lucoli koji je upregla dva ponija iza kojih je skakutao njendanski pas. Duh mu osvijetli trak negdašnjeg života, uznemiri ga irazbudi u njemu nejasne želje.Udalji se od prozora i ponovo sjedne za stol. Sunce je zapalilokristale oko njega i obasjalo satire koji su plesali oko jednog Silenana zidu.Sluga najavi:— Gospodin vojvoda s dvojicom gospode.Dok se Andrea dizao da im pođe u susret, uđoše vojvoda diGrimiti, Ludovico i Giulio Musellaro. Sva trojica ga zagrliše.— Giulio! — klikne Sperelli ugledavši prijatelja nakon više oddvij'e godine. — Otkad ste u Rimu?— Već tjedan dana. Htio sam ti pisati u Schifanoju, ali sam onda

odlučio da sačekam tvoj povratak. Kakosi? Čini mi se da si malo smršavio, ali dobro izgledaš. Tek ovdje, u



Rimu, doznao sam što se dogodilo, inače bih iz Indije došao da tibudem sekundant. Početkom svibnja nalazio sam se u Padmavati, uBiharu. Toiiko toga ti moram ispričati!— A tek ja tebi!

Ponovo se srdačno rukovaše. Andrea je bio veoma veseo. Musellaromu je zbog svoje velike inteligencije, oštroumnosti duha i profinjenekulture bio draži od svih ostalih prijatelja.— Ruggero, Ludovico, sjednite. Giulio, sjedni ovdje. Ponudi ihcigaretama, čajem, likerima. Otpoče veomaživ razgovor. Ruggero Grimiti i Barbarisi pripovijedahu rimskenovosti, malu kroniku događaja. Zrak se ispunjao dimom koji jepoprimao boju na gotovo vodoravnim zrakama sunca. Sagovi su seslijevali u toplu i mekanu boju. Miris čaja miješao se s mirisomduhana.— Donio sam ti paket čaja — reče Musellaro Sperelliju — mnogoboljeg od onog što ga je pio tvoj glasoviti KienLung.— Ah, sjećaš li se kad smo u Londonu pripremali čaj popjesničkom receptu velikog cara?— Znaš li — reče Grimiti — da je Clara Green u Rimu. Ona

plavuša. U nedjelju sam je vidio u Villi Borghese. Prepoznala me je,pozdravila i zaustavila kočiju. Zasad stanuje u Hotel d'Eiirope, napiazzi di Spagna. Još uvijek je lijepa. Sjećaš li se kako je ludovala zatobom i progonila te kad si bio zaljubijen u Landbrookovu? Najprijeme upitala kako si ti, a tek onda kako sam ja ...— Rado bih je vidio. Da li se još uvijek oblači u zeleno i stavljasuncokrete u šešir?— Ne, ne. Čini se da je zauvijek napustila esteticizam. Sad jezaokuplja perje. U nedjelju je imala na glavi jedan velikiMontepensier šešir s nevjerojatnim perom.— Ove godine — reče Barbarisi — pojavio se neobično velik brojdemimondenki. Tričetiri su prilično zgodne. Giulia Arici imaprekrasno tijelo i prilično otmjene ruke i noge. Vratila se i Silva,koju je prekjučer naš prijatelj Musellaro osvojio jednim krznom odpantere.

Vratila se i Maria Fortuna, ali je prekinula s Carlom de Souza, kojegtrenutačno zamjenjuje Ruggero



— Sezona je dakle u punom jeku?— Ove je godine počela rano kao nikad dosad, kako za grešnicetako i za bezgrešne.— A koje bezgrešne su već u Rimu?

— Gotovo sve: Moceto, Viti, sestre Daddi, Micigliano, Miano,Massa d'Albe, Lucoli...— Lucolijevu sam vidio maločas s prozora. Bila je u kočiji. Vidiosam i tvoju rođakinju s Vitijevom.— Moja sestrična je još danas ovdje. Sutra se vraća u Frascati. Usrijedu sprema prijem u vili, neku vrst gardenparty, po uzoru naprincezu Sagan. Odijelo nije strogo propisano, ali će sve dame nositišešire Louis XV ili Directoire. Mi ćemo ići.— Ti zasad nećeš odlaziti iz Rima, zar ne? — upita GrimitiSperellija.— Ostajem sve do početka studenog. Zatim ću otputovati uFrancusku na četrnaest dana da nabavim konje. Vratit ću se potkrajmjeseca.— Ah da, Leonetto Lanza prodaje Campomorta — reče Ludovico. —Ti ga poznaješ? Predivna životinja i veliki skakač. Mislim da bi ti se

svidio.— Koliko traži?— Petnaest tisuća, čini mi se.— Vidjet ćemo.— Leonetto se uskoro ženi. Zaručio se s Ginosom ovog Ijeta uAixlesBainsu.— Zaboravio sam ti reći — upadne Musellaro — da te GaleazzoSecinaro pozdravlja. Zajedno smo se vratili. Kad bih ti ispričao što je sve radio Galeazzo za vrijeme putovanja! Sad je u Palermu, ali usiječnju dolazi u Rim.— Pozdravio te i Gino Bomminaco — doda Barbarisi.— Ah, ah! — klikne vojvoda smijući se. — Gino ti svakako moraispričati svoju avanturu s Donnom Giuliom Moceto... Mislim da binam i ti mogao o tome nešto više reći.I Ludovico se počne smijati.

— Znam — reče Giulio Musellaro — da si ovdj'e u Rimu napraviopravi pokolj. Gratulor tibU^



— No, ispričajte mi tu pustolovinu — nagovarao ih je Andrearadoznalo.— Moraš j'e čuti od Gina, da bi se nasmijao. Poznaš Ginovumimiku. Moraš vidjeti kakvo hce pravi kad stigne do najvažnije

točke. To je pravo remekdjelo!— Čut ću je i od njega — gonjen radoznalošću nije popuštaoAndrea — ali ispričaj mi barem nešto, molim te.— Evo, u dvije riječi — pristane Ruggero Grimiti odlažući šalicu nastol i pripremajući se da bez ikakva ustezanja i prešućivanja,začuđujućom lakoćom koj'om mlada gospoda razglašuju grijehesvojih i tuđih dama, ispriča pustolovinu. — Prošlog prolj'eća neznam jesi li to opazio Gino je vatreno i prilično vidljivo udvaraoDonni Giuliji. To udvaranje j'e na kraju postalo veoma žestoko.Donna Giulia se nalazila pred kapitulacijom, a Gino se, kao iobično, sav pretvorio u vatru. Zgoda se pružila. Giovanni Moceto jeotputovao u Firenzu da svoje premorene konje odvede na pašnj'akekod Cascine. Jedne večeri, j'edne srijede navečer, kao i obično,mislim čak da je te srijede bilo posljednje primanje, Gino pomisli da je veliki trenutak stigao. Sačekao je dok jedan po jedan svi uzvanici

nisu otišli i dok se salon nije ispraznio i on napokon ostao sam snjome...— Sad bi nam bio potreban Bomminaco — prekine ga Barbarisi. —Nemoguće ga je oponašati. Treba ga čuti kad napuljskim dijalektomopisuje ambijent i analizu svog stanja, a onda psihološki i fiziološkimoment, kako on to kaže. To je zaista neopisivo komično.— Dakle — nastavi Ruggero — nakon uvoda koji ćeš čuti od njega,u čežnji i erotskom uzbuđenju fin de soiree, on klekne ispred DonneGiulije koja je sjedila na vrlo niskom naslonjaču, na naslonj'aču koji j'e bio »prožet sukrivnjom«. Donna Giulia se rastapala od slasti iveoma slabo se branila, njegove ruke su postajale sve hrabrije i ona je već ispuštala uzdah predaje... Ali j"ao, odjednom se ruke koje subile toliko smione1 Cestitam ti.instinktivno povukoše, kao da su dodirnule zmijsku kožu, nešto

gadljivo ...Andrea prasne u tako iskren smijeh da je veselo raspoloženje



obuzelo sve prijatelje. On je shvatio, jer je znao. Ali GiulioMussellaro odmah nestrpljivo upita Grimitija:— Objasni mi! Objasni mi!— Ti mu objasni — reče Grimiti Sperelliju.

— Evo — reče Andrea još uvijek se smijući — poznaješ li najljepšupjesmu Theophilea Gautiera, Tajni muzej? — O douce barbe feminine! — odrecitira Musellaro sj'etivši se. — I štoonda?— I onda, Giulia Moceto je veoma nježna plavuša. Ali ako budešimao sreću koju ti želim, da povučeš le drap de la blonde qui dort,sigurno nećeš naći, kao Filip Burgundski, zlatno runo. Ona je, kažu,sans plume et sans duvet, kao parski mramor, kako pjeva Gautier.— Veoma rijetka rijetkost koju ja jako cijenim — reče Musellaro.— Rijetkost koj'u mi znamo cijeniti — ponovi Andrea. — Ali GinoBomminaco je naivčina, jednostavno čeljade.— Slušaj', slušaj' ostatak priče — reče Barbarisi.— Ah, da nam je j'unak ovdje! — uzvikne vojvoda di Grimiti. —Priča u tuđim ustima gubi sav okus. Zamisli dakle da suiznenađenje i zbunjenost bili toliko veliki da se sav žar ugasio. Gino

se mudro morao povući zbog potpune nemogućnosti da ide dalj'e.Možeš li to zamisliti? Možeš li zamisliti groznu muku čovjeka koji,došavši da primi sve, ne može uzeti ništa? Donna Giulia jepozelenjela. Gino je izigravao da čuje nekakav šum, htio je dobiti navremenu, nadao se... Ah, priča o povlačenj'u je prava divota. KakvaAnabaza! Čut ćeš.— I Donna Giulia je zatim postala Ginova Ijubavnica? — upitaAndrea.— Nikad! Nikad jadni Gino neće okusiti to voće, a mislim da će iumrij'eti od muke, čežnje i radoznalosti. Puca od smijeha kad otome priča prijateljima, ali motri ga pažljivo kad pripovijeda. Ispod lakrdije skriva se strast.— Zgodna tema za jednu novelu — reče Andrea Musellaru. — Zarne? Novela bi se zvala Opsjednuti... Mogla bi se napraviti priličnozgodna i snažna pripovijest. Čovjek, bez prestanka zaokupljen,

progonjen, mučen fantastičnom vizijom rijetkog oblika koji jedotakao, pa prema tome i zamislio, ali ga nije uživao a ni očima



vidio, malopomalo troši se od strasti i postaje lud. Ne možeodagnati iz prstiju dojam tog dodira, dok se njegova prvaodvratnost pretvara u neugasivi oganj... Čak bi se na stvarnojpodlozi moglo stvoriti umjetničko djelo: postići nešto poput

Hoffmannove erotske pripovijetke, napisane plastičnom vjernošću jednog Flauberta.— Pokušaj.— Možda! Uostalom, žao mi je jadnog Gina. Kažu da Mocetovaima najljepši trbuh u Rimu ...— Sviđa mi se taj »kažu« — prekine ga Ruggero Grimiti.... trbuh nerotkinje Pandore, pehar od bjelokosti, blistavi štit,speculum voluptatis.' I najsavršeniji pupak što se zna, mali zavinutipupak, kao na Clodionovim terakotama, čisti pečat Ijupkosti, slijepooko, ali sjajnije od zvijezde, voluptatis ocellus,^ koji se može slaviti ukakvom epigramu dostojnom grčke antologije.Andreu je uzbuđivao taj razgovor. Potpomognut prijateljima otpočedijalog o ženskoj Ijepoti, i to mnogo nepristojniji od onogFirenzuolinog. Ponovo se nakon duge suzdržljivosti u njemu budilastara putenost. I on je govorio s dubokim i uvjerenim žarom, poput

izvrsnog poznavaoca golog tijela, uživajući u slikovitim izrazima,opisujući 1 najmanje sitnice kao umjetnik i kao razvratnik. I zaista,ovaj razgovor četiriju mlade gospode okružene prijatnimbakhovskim tapiserijama, mogao je, da je zabilježen, predstavljatiBreviarium arcanum elegantnog razvrata na zalasku XIX stoljeća.' Ogledalo strasti. ^ Okašce strasti.Dan je nestaj'ao, ali zrak je još uvijek bio ispunj'en svjetlomzadržavajući ga kao što spužva zadržava vodu. Kroz prozor su sena horizontu nazrijevali narančasti traci na kojima su se kao zupcivelikih grablji od ebanovine jasno ocrtavali čempresi Monte Maria.S vremena na vrijeme začulo bi se graktanje vrana koje su u jatimaslijetale na krovove Ville Medici a zatim se spuštale u VilluBorghese, u malu dolinu sna.— Što radiš večeras? — upita Barbarisi Andreu.— Zaista, ne znam.

— Onda dođi s nama. U osam smo na večeri kod Doneyja, krajTeatra Nazionale. Posvećujemo novi Restaurant, pa čak i cabinets



particuliers novog Restauranta, gdje se bar nakon ostriga nećemomorati zadovoljiti afrodizijačkom izložbom Judite i Kupačice kao uCaffe di Roma. Akademski papar na lažne ostrige...— Hajde s nama, hajde s nama — nagovarao ga je Giulio

Musellaro.— Nas trojica — doda vojvoda — s Giulijom Arici, Silvom iMarijom Fortunom. Ah, izvanredna ideja! Dođi s Clarom Green.— Izvanredna ideja! — ponovi Ludovico.— A gdje da nađem Claru Green?— U hotelu Evropa, ovdje blizu, na piazzi di Spagna. Jedno tvojepisamce će je usrećiti. Možeš biti siguran da će svaku obavezuotkazati.Andrei se svidje prijedlog.— Bit će bolje — reče — da je sam posjetim. Vj'erujem da se vratila.Zar ne, Ruggero?— Obuci se. Idemo odmah.Iziđoše. Clara Green se upravo bila vratila u hotel. Andreu jeprimila s djetinjom radošću. Ona bi, naravno, više voljela davečeraju udvoje, ali je ipak bez oklij"evanja prihvatila poziv. Jednim

pisamcem se riješi već date obaveze i nekoj prijateljici pošalje ključsvoje lože u kazalištu. Izgledala je sretna. Ispriča mu pravo mnoštvosvojih sentimentalnih doživljaj'a, postavi mu svu silusentimentalnih pitanja, zakune mu se da ga nikad nije moglazaboraviti. Govorila je držeći njegove ruke u svojima.— tove you more than any worđs can say, Andrew.. .1 Još je bila mlada. Svojim čistim i ravnim profilom, okrunjenimplavim vlasima koje su na čelu bile razdijeljene praveći niskufrizuru, izgledala je poput kakve grčke Ijepotice, ugravirane nakoricama spomenara. Nosila je u sebi nešto lijepo, trag što ga jeostavila Ijubav s pjesnikom Adolphusom JeckylIom, koji je u poezijislijedio Johna Keatsa a u slikarstvu Holmana Hunta, stvarajućimračne sonete i slikajući prizore iz Vite nuove. Pozirala je za Sibilu s palmom i Madonu s IjiIjanom. Jednom je čak pozirala i Andrei zastudiju glave koja je trebala poslužiti kao bakrorez Isabette za

Boccacciovu novelu. Umjetnost ju je dakle oplemenila. Ali u biti,nije imala nikakvu duhovnu osobinu, čak naprotiv, taj pretjerani



sentimentalizam koji nerijetko srećemo kod engleskih kurtizana ikoji tako neobično odudara od izopačenosti njihove pohote, činio ju je pomalo dosadnom.— Vifho would have thought we should stand again together, AndrewP

Nakon jednog sata Andrea je ostavi i malim stepenicama što odpiazze Mignanelli vode do Trinita, vrati se u palaču Zuccari. Doosamljenih malih stepenica dopirala je gradska buka blagelistopadske večeri. Na vlažnom i sjajnom nebu treperile su zvijezde.Dolje, oko palače Casteldelfino, stabla su bešumno, poput morskihbiljaka što plivaju u akvariju, u nekom tajanstvenom sjaju rasipalakroz malu rešetku neodređene sjene, dok je kroz osvijetljene crvenezavjese jednog prozora dopirao zvuk klavira. S crkve se razliježeglas zvona. Andrea iznenada osjeti kako mu se srce steže.Odjednom ga ispuni sjećanje na Donnu Mariju i nejasno probudi unjemu osjećaj tuge i gotovo kajanja. — Što ona sad radi? Misli? Pati?— S likom Sienjanke iskrsne mu u duhu i stari toskanski grad:crnobijeli Duomo, Loggia, Fonte Gaia. Obuze ga užasna tuga.Pričini mu se kao da mu je iz dna srca nešto istrgnuto.' Nema riječi kojom bih izrazila koliko te volim, Andrea... ^ Tko bi

pomislio da ćemo opet biti zajedno, Andrea!nije točno osjećao što, ali je bio tužan kao da je nešto nepovratnoizgubio. Još jednom se sjeti svoje jutrošnje odluke. — Veče provedeno usamoći, u kući u koju će ona možda jednog dana doći, tužno aliugodno veče, u društvu njena duha, veče razmišljanja i sabranosti!— Odluka se uistinu nije mogla bolje održati. Sprema se da ode navečeru s prijateljima i ženama, a noć će sigurno provesti s ClaromGreen.Kajanje je bilo toliko nepodnošljivo, toliko ga je mučilo, da seneobično brzo obukao, skočio u kočiju, i prije vremena krenuo uhotel. Clara je već bila spremna. Predložio joj je da se provezu ukočiji rimskim ulicama do dogovorenog sastanka u osam sati.Prođoše ulicom Babuino, oko obeliska na piazzi del Popolo, zatimCorsom i ulicom Fontanella di Borghese. Ponovo se preko

Montecitorija vratiše na Corso sve do piazze di Venezia, a ondakrenuše do Teatra Nazionale. Clara je bez prestanka brbljala, s



vremena na vrijeme se saginjala da poljubi mladića na kraj usanaskrivajući taj hitri pokret lepezom od bijelih pera iz koje se širioprilično ugodan miris whiterose. Andrea kao da nije slušao i na njenepoljupce odgovarao je jedva zamjetljivim osmijehom.

— Što misliš? — upita ga ona izgovarajući s pomalo dražesnomnesigurnošću talijanske riječi.— Ništa — odgovori Andrea prihvativši je za ruku na kojoj još nijeimala rukavicu. Promatrao je prstenje.— Tko to zna! — uzdahne ona naglašavajući posebno svaku od ovetri jednosložne riječi koje svaka strankinja odmah nauči, smatrajućida je u njima skrivena sva melankolija talijanske Ijubavi. — Tko tozna? Chi lo sa?Onda gotovo zaklinjućim tonom doda:— Love me this evening, Andrew!^ Andrea je poljubi u uho, obuhvati rukom oko struka, izvali gomilubudalaština i razvedri se. Corso je bio pun svijeta, izlozi su blistali,prodavači novina izvikivali naslove, javne i privatne kočije jurile usvim pravcima.Voli me večeras, Andrea.

od piazze Colonna do piazze di Venezia razlijevala se sva večernj"aživost rimskog života.Kad su ušli kod Doneyja, bilo je već osam i deset minuta. Svi ostaliveć su bili stigli. Andrea Sperelli pozdravi društvo i vodeći ClaruGreen za ruku, reče:— Ecce Miss Clara Green, ancilla Domini, Sibylla palmifera, candida puella. — Ora pro nobis — odgovoriše u isti mah Musellaro, Barbarisi iGrimiti. Zene se nasmij'aše, ali ne shvatiše. Clara se osmjehne iskine ogrtač ispod kojeg se poj'avi kratka bijela i jednostavna haljinasa šiljastim izrezom na grudima i leđima te kao more zelenomvrpcom na Hjevom ramenu i dva smaragda u ušima, držeći seposve neusilj'eno pod trostrukim ispituj'ućim pogledom GiulijeArici, Bebe Silve i Marije Fortune.Musellaro i Grimiti su je već poznavali, Barbarisija joj predstaviše.

Andrea reče:— Mercedes Silva zvana Bebe, chica pero guapaJ



— Maria Fortuna, lijepa amajlija, prava opća Fortuna ... za ovaj Rimkoj'i je sretan što je ima.Onda se okrene Barbarisiju:— Učinite nam čast i predstavite nas dami koja je, ako se ne varam,

božanska Giulia Farnese.— Ne: Arici — prekine ga Giulia.— Oprostite, molim vas, ali da bih to povjerovao, morao bih seposavj'etovati s Pinturicchij'em u Petoj' dvorani.2Izgovaraj"ući ove gluposti, nije se smij'ao, zabavljalo ga j'e štočuđenjem ili zbunjenošću može ispuniti slatko neznanj'e tih lijepihgusaka. Među polusvijetom je uvij'ek upotreblj'avao naročiti stil inačin izražavanja. Da izbj'egne dosadu, stvarao bi groteskne izraze,dobacivao nečuvene paradokse, grozne bezobrazluke obavijenedvosmislenim rij'ečima, nerazumljive dosjctke, zagonetnemadrigale, sve to na izvornom jeziku, pomiješano šatrovačkimizrazima, ispunj'eno tisućama začina kao neka Rabelaisova olla podrida, napravljena od jakih mirodija i sočnog mesa. Nitko bolj'e odnj'ega nije znao ispri' Malena, ali lijepa.

^ Misli se Appartamento Borgia u Vatikanskoj palači, gdje senalazi Pinturicchijeva freska Giulije Farnese.povjediti neku masnu priču, skandaloznu anegdotu, pustolovinu uCasanovinu stilu. Nitko, opisujući nešto razbludno, nije boije odnjega umio pronaći bestidniju, ali točnu i snažnu riječ, pravu riječ,od krvi i mesa, izraz pun srži, koji živi, diše i kuca kao stvar od kojedobiva oblik, pružajući dostojnom slušaocu dvostruki užitak, nesamo duhovni već i senzualni, radost nalik djelomično onoj kojuizazivaju slike velikih kolorista, pomiješane grimizom i mlijekom,okupane prozirnošću tekućeg jantara, prožete toplim, poputbesmrtne krvi neugasivo sjajnim zlatom.— Tko je Pinturicchio? — upita Giulia Arici Barbarisija.— Pinturicchio? — vikne Andrea. — Osrednji soboslikar kojemu jeprije nekog vremena palo na pamet da vas naslika iznad jednihvrata u papinom stanu. Ne mislite više na to. Umro je.

— Kako? ...— Ah, na grozan način. Žena mu je bila Ijubavnica nekog vojnika iz



Perugie koji se nalazio u sienskom garnizonu ... Pitajte Ludovica.On zna sve o tome, ali vam nikada nije pričao iz straha da vas neražalosti. Bebe, upozoravam te da princ od Wallesa za stolompočinje pušiti tek između drugog i trećeg jela. Ti si malo poranila.

Silva je već bila zapalila cigaretu i gutala ostrige, dok joj je dimizlazio kroz nosnice. Bila je nalik na pitomca bez spola, na malogzločestog hermafrodita. Blijeda, mršava, s očima koje su oživljavaligroznica i ugIjen, i suviše crvenih usana, kosa kratka, pomalokovrčava, poput vune, prekrivala joj je glavu kao astrahanska kapa.Na lijevom oku imala je monokl. Nosila je visoki tvrdi ovratnik,bijelu kravatu, otvoreni prsluk, crni haljetak muškog kroja, i jednugardeniju u zapučku. Vladala se poput kakvog dandyja i govorilapromuklim glasom. Ali privlačila je i izazivala tim znakompokvaienosti, poroka, perverznosti koji je izbijao iz njene vanjštine,držanja, iz njenih riječi. Sal y pimienta Sol i papar.Maria Fortuna je naprotiv bila drugačij'i tip, neke vrsti Madame deParabere. Naginjala je gojaznosti. Kao i lijepa Ij'ubavnicaRegentova, imala je bij'elu put, zagasite i duboke bjeline, jednu od

onih neumornih i nezasitnih puti na kojima je Heraklo mogaodokončati svoj" Ijubavni podvig, svoj trinaesti napor, a da ne osj'etipotrebu za odmorom. Oči su j'oj kao nježne Ij'ubičice plovile usj'eni, kao u kakvoj slici Tranquilla Cremone, dok su j'oj" usneuvijek bile napola otvorene pokazuj'ući u ružičastoj sjeni, kaopoluotvorena školj'ka, prekrasni sjaj bisera.Giulia Arici se mnogo sviđala Sperellij'u zbog svog zlaćanog lica nakojem su izranjala dva duga baršunasta oka, od nježnog baršunaboje kestena koji je ponekad dobivao gotovo crvenkasti odsjaj.Mesnat nos i pune svježe, kao krv crvene usne, davali su nj'enomlicu izraz otvorene pohote koju je j'oš više poj'ačavao njen nemirni jezik. Kako su joj očnjaci bili prej'aki, kutovi usana su joj se podizali,a budući da su se tako uzdignuti sušili ili j'e možda malo smetali,svaki tren bi ih vlažila vrškom jezika. Tako se svaki čas moglovidj'eti kako joj, poput rosne latice rascvale ruže, kroz ogradu od

zubi prolij'eće jezik kao kroz red ogulj'enih badema.— Julija — reče Andrea Sperelli gledajući j'oj' usne — sv. Bernardin



u j'ednom svom goyoru ima za vas prekrasni epitet. Vi čak ni to neznate!Aricij'eva se počne smijati glupim ali divnim smijehom koji joj jemalo otkrivao desni. U toj veseloj razdraganosti iz nje je izbij'ao još

jači miris, kao kad se potrese ružin grm.— Što ćete mi dati — doda Andrea — što ćete mi dati, ako tu slatkurij'eč istrgnem iz svečeve propovijedi kao afrodizijski biser izteološkog blaga i ako vam je ponudim?— Ne znam — odgovori Aricij'eva, smijući se bez prestanka idržeći između finih dugulj'astih prstiju čašu chabilijskog vina. —Što god želite.— Supstantiv pridj'eva.— Što kažete?— O tome ćemo razgovarati. Riječ glasi: Unguatica. MesserLudovico je vašim litanijama dodao ovaj naziv: »Rosa linguatica, glube nos.«^ — Šteta — reče Musellaro — što se ne nalaziš za stolom nekogvojvode iz XVI stoljeća, između kakve Violante i Imperije, sGiuliom Romanom, Pietrom Aretinom i Marc' Antonijem!

Razgovor se sve više rasplamsavao uz vina, uz pitka i jaka starafrancuska vina koja riječima daju krila i vatru. Majolike nisu bilestare, ukrašene slikama viteza Cipriana dei Piccolpasso, niti jesrebrnina bila milanska iz vremena Ludovica il Mora, ali nije bila nitako obična. Nasred stola u modroj kristalnoj vazi nalazila se velikakita žutih, bijelih i Ijubičastih krizantema na kojima su počivalesjetne oči Clare Green.— Clara — izusti Ruggero Grimiti — zar ste tužni? Na što mislite?— A nia chimere! — odgovori bivša Ijubavnica Adolphusa Jeckylasmijući se i utopi uzdah u čaši punoj šampanjca.To bistro i sjajno vino koje tako brzo i čudno djeluje na žene već jepočinjalo uzbuđivati mozgove i maternice tih četiriju različitihhetera, buditi u njiina malog histeričnog demona i šireći ludilonaganjati ga kroz sve njihove žilice, Bebe Silva je dobacivala groznedoskočice smijući se grčevito i prigušeno, jecajući kao žena koja

umire od škakljanja. Maria Fortuna je drobila bombone golimlaktom i nudila ih ni za što, pritiskajući zatim zašećereni lakat na



Ruggerova usta. Potištena Sperellijevim madrigalima, Giulija Arici je, izvalivši se na naslon stolice, zatvarala uši lijepim rukama dok su joj usta u tom položaju kao sočan plod upravo izazivala da zagrizešu njih.

— Jesi li ikad jeo mekane carigradske kolače koje prave odnaranača, narančina cvijeta i ruža? — upita Barbarisi Sperellija. —Dah ti je cijeli život ispunjen njihovim mirisom. Giulijina usta sutakav istočnjački slatkiš.' Jezičava, ražo, oderi nas.— Molim te, Ludovico, pusti me da ih kušam — odgovori Sperelli.— Osvoji Claru Green i prepusti mi Giuliju tjedan dana. I Clara imaoriginalan okus: napitak parmskih Ijubičica između dva PeekFreankeksa sa vanilijom...— Pažnja, gospodo! — poviče Bebe Silva uzimajući jedan fondan.Opazila je šalu Marije Fortune i sklopila oklkdu da će s vlastitoglakta, privukavši ga usnama, pojesti fondan. Da bi izvela šalu,otkrije ruku: blijedu, mršavu ruku prekrivenu tamnim dlačicama.Onda prilijepi bombon na šiljastu kost, stisne lijevom rukom desnupodlakticu, napregne se i, praćena pljeskom, klaunskom spretnošću

uspije dobiti okladu.— Nije to ništa — reče prekrivajući golu kost. — Chica pero guapa,zar ne, Musfellaro?I zapali desetu cigaretu.Miris duhana bio je tako ugodan da su svi htjeli zapušiti. Silvinadoza prijeđe iz ruke u ruku. Maria Fortuna glasno pročita riječi kojesu stajale na ukrašenom srebru doze:— »Quia nominor Bebe.«' Sve su tada htjele imati neko geslo, grb koji bi stavile na rupčiće, napapir za pisma, na košulje. To im je izgledalo tako aristokratski,vrhunac elegancije.— Tko će mi naći geslo? — usklikne bivša Ijubavnica Carla deSouza. — Hoću da bude na latinskom.— Ja — reče Andrea Sperelli. — Evo ga: Semper parata.«^ — Ne.

— »Diu saepe fortiter.«^ — Što to znači?



— Je li važno da znaš? Dovoljno je da je latinski. Evo druge,izvrsna je: »Non timeo dona ferentes.« — Ne sviđa mi se. Nije nova ...' Jer se zovem Bebe.

' Uvijek spremna.' Dugo, često i tirabro.Ne bojim se kad darove nose.— A onda ova: »Rarae nantes cum gurgite vasto.«^ — Suviše obična. Toliko puta sam je pročitala u novinama.Ludovico, Giulio, Ruggero istodobno prasnuše u grohotan smijeh.Nad glavama se širio dim od cigareta praveći lake modrikasteoblačiće. S vremena na vrijeme začuo bi se zvuk kazališnog orkestrau vrućem zraku i Bebe bi onda zapjevušila. Clara Green je bez riječikidala krizanteme u svoj tanjur, jer joj se lako i bijelo vino u žilamapretvorilo u tužnu čežnju. Za one koji su je već poznavali tajbakhovski sentimentalizam nije predstavljao ništa novo, ali sevojvoda Grimiti zabavljao izazivajući njegov izljev. Ona nijeodgovarala, nastavljala je kidati krizanteme stišćući usne kao dažeH zadržati suze. Kako se Andrea Sperelli nije previše brinuo o

njoj, predajući se djelom i riječima ludom veselju, zadivivši čak isvoje drugove u zabavi, ona molećivo kroz bujicu drugih glasovaizusti:— Love me tonight, AndrevvF Od tada je gotovo u jednakim razmacima dižući s tanjura svojnebeski pogled bez prestanka čeznutljivo monia:— Love me tonight, Andrew! — Oh, kakva tuga! — primijeti Maria Fortuna. — Što to znači? Je 11 joj loše?Bebe Silva je pušila, ispijala čašice starog konjaka i izvještačenomžlvošću prlpovijedala nevjerojatne stvari. Ponekad bi je na trenutaksavladao umor, malaksalost, i tada se činilo kao da joj je nešto spalos lica, da se u njen drski lik zavuklo neko tužno, jadno, bolesno,zamišljeno, starije lice, staro poput sušičavog majmuna koji se,nakon što je zabavio publiku, povlači u dno svog kaveza da se

iskašlje. Ali to su bill prolazni trenuci. Onda bi se opet prenula dapopije gutljaj lli Izvali novu glupost.



A Clara Green je ponavljala:— Love me tonight, AndreM^! ' Rijetke plivaju sa pustim vrtlogom. ^ Voli me noćas, Andrea!II

Tako je, jednim skokom, Andrea Sperelli ponovo zaronio u Užitak.Petnaestak dana zaokupljale su ga Giulia Arici i Clara Green. Zatim je s Musselarom otputovao u Pariz, a onda u London. U Rim sevratio polovicom prosinca i zimski život zatekao u punom jeku.Odmah je uletio u veliko mondeno kolo.Ali njegovo duševno stanje nikad nije bilo nemirnije, nesigurnije,nejasnije. Nikad u sebi nije osjetio nesnosniju zlovolju, dosadnijunelagodnost, niti je ikad prema sebi samom osjetio veću srdžbu igađenje. Ponekad bi u zamornim trenucima samoće osjetio kako gaiz dna utrobe poput iznenadne mućnine obuzima tuga. I on j'u jetupo podnosio bez snage da j'e odagna, s nekim mračnimpomirenjem, poput bolesnika koji je izgubio svaku nadu uozdravljenje prihvativši da živi od vlastitog zla, od povlačenja uvlastitu patnju i poniranja u svoju smrtnu bij'edu. Činilo mu se damu se nekadašnja guba opet poćela širiti dušom i da mu se srce

ponovo počelo prazniti, da se više nikad ne ispuni, kaonepopravljivo probušena mješina. Osjećaj te praznine, sigurnost tenepopravljivosti rađali su u nj'emu ponekad očajničku srdžbu, azatim ludi prezir prema samom sebi, svojoj volji, svojimposljednjim nadama, svojim posljednjim snovima. Gonjenneumolj'ivom strašću za životom, stigao je do strašnog trenutka. Dokrajnjeg trenutka spasa ili propasti, do odlučnog trenutka u kojemvelike duše otkrivaj"u svu svoju snagu a male sav svoj' kukavičluk.Dopustio je da bude svladan. Nije imao hrabrosti da se spasivlastitom voljom. lako ga je bol bila posve svladala, plašio se još jačepatnje, iako ga je gađenj'e izmučilo, boj'ao se odricanj'a onoga štomu se gadilo, iako je živo osjećao da se mora otrgnuti od stvari koj'esu ga najviše privlačile, bilo ga je strah da se od nj'ih udalji.Dopustio je da bvide oboren. Potpuno i zauvijek se odrekao svojevolje, svoje snage, svog unutrašnj'eg dostojanstva. Zauvijek je

žrtvovao ono što mu je ostalo od vj'ere i ideala. Bacio se u život kaou veliku besciljnu pustolovinu tražeći užitak.



priliku, sretni trenutak, pouzdavajući se u sudbinu, u slučajnost,nenadani stjecaj prilika. Ali dok je tom vrstom ciničkog fatalizmahtio postaviti branu patnji i zadobiti ako ne mir a ono baremotupjelost, osjećaj za bol je u njemu postajao sve oštriji, povećavala

se sposobnost da trpi, a gađenjima i raznim nevoljama nije bilokraja. Sad je osjećao duboku istinu riječi što ih je jednog danauputio Mariji Ferres u trenutku povjeravanja i potištenosti: — Drugisu nesretniji, ali ja ne znam da li na svijetu postoji čovjek koji jemanje sretan od mene. — Sada je osjećao istinu riječi izgovorenih u jednom trenutku nježnosti, kad mu je dušu osvjetljavala iluzijadruge mladosti, slutnja novog života.A ipak j'e onog dana, pričajući s tim bićem, bio iskreniji nego ikada.Izrazio je svoju misao iskreno i otvoreno kao nikada. Zašto se u trenoka sve raspršilo i ugasilo? Zašto nije znao hraniti onaj oganj usvom srcu? Zašto nije znao sačuvati onu uspomenu i održati onuvjeru? Njegov zakon je dakle promjenljivost. Njegov duh jenepostojan poput tekućine, sve se u njemu bez prestankapreobražava i izobličuje. Potpuno mu nedostaje moralna snaga.Njegov moralni lik sačinjavaju protivurječnosti. Napuštaju ga

jedinstvenost, spontanost, jednostavnost. U cijeloj toj zbrci nedopire više do njega glas dužnosti, a glas nagona podjarmljuje glasvolje, dok savjest, kao zvijezda bez svjetlosti, svaki čas potamnjuje.Takav je uvijek bio pa će takav i ostati. Zašto dakle da se bori protivsebe samoga? Cui bono?^ Ali baš ta borba je bila jedna od potreba njegova života. Upravo tajnemir bio je bitni uvjet njegova postojanja. Baš ta patnja je bilaprokletstvo kojeg se nikada ne bi mogao osloboditi.Svaki pokušaj da sam sebe analizira završavao j'e još većomnesigurnošću, još većom tamom. Kako mu j'e potpuno nedostajalamoć spajanja, njegova analiza je postajala okrutna i razorna igra.Nakon jednog sata razmišljanja o sebi samom bio je zbunj'en,izlomljen, očajan, izgubljen.' Za koje dobro?Kad je ujutro 30. prosinca u ulici Condotti neočekivano sreo Elenu

Muti, obuze ga neopisivo uzbuđenje. Kao pred završetkom jednogčudesnog djela. Kao da je ponovna poj'ava te žene u najtužnijem



trenutku njegova života izronila snagom nekog predodređenja, kaoda mu je ona bila poslana kao posljednja pomoć ili kao posljednjaosuda u mračnom brodolomu. Prvi osjećaj što ga je obuzeo bio je dase opet združi s njom, da je ponovo uzme, osvoji, da opet kao

nekada bude sva njegova, da obnovi nekadašnju strast sa svimopojnostima i svim sjajem. Veselj'e i nada bili su prvi osj"ećaj.Odmah zatim su iskrsli nepovjerenje, sumnja i Ijubomora, a onda ipomisao da nikakvo čudo nikada ne može uskrisiti ni najmanjidjelić izgubljene sreće, oživiti plamen ugaslog zanosa ili jedan jedinitrak iščezle iluzije.Ona je došla, ona j'e došla! Vratila se na mjesto gdje j'e svakipredmet čuvao jednu uspomenu na nju i rekla:— Nisam više tvoj'a, nikada više neću moći biti tvoj'a.— Doviknula mu je: — Zar bi mogao podnijeti da s drugima dijelišmoje tij'elo? — Ona se doista usudila da mu dovikne te riječi naovom mjestu, pred svim ovim stvarima!Okrutna, užasna bol, od tisuću različitih uboda, svaki oštriji oddrugoga, dovodila ga je do očaj'anj'a neko vrijeme. Strast ga je opetobavila tisućama plamenova, oživivši u nj'emu neugasivu tjelesnu

žudnj'u za ženom koj'a više nij'e bila njegova, osvij'etlivši u njegovusjećanju sve i najmanj'e sitnice dalekih uživanja, svih njenih pokretau slasti, svih ludih zagrljaja koji nikada nisu mogli ugasiti izadovolj'iti žudnju što se u njima uvijek iznova rađala. Pa ipak,uvijek je u mašti teško mogao spojiti nekadašnju Elenu sasadašnjom Elenom. Dok su ga mučile i raspalj'ivale uspomene naposjedovanje, izmicala mu je sigurnost posjedovanja: sadašnjaElena mu je izgledala nova žena koju nikad nije uživao, nikadzagrlio. Požuda ga je toliko mučila da j'e mislio da će umrijeti odnje. Pohota ga je zarazila poput otrova.Pohota koj'u j'e onda uzvišeni plamen duše obavijao svetomkoprenom i okruživao gotovo božanskom tajanstvenošću, sad sepojavila bez koprene, bez tajanstvenevatre, kao gola tjelesna požuda, kao niski nagon. A on je osjećao dataj njegov žar nije Ijubav i da nema ništa zajedničko s Ijubavlju. Nije

bila Ijubav. Ona je povikala: — Zar bi mogao podnijeti da sdrugima dijeliš moje tijelo? — Pa da, on bi to mogao podnijeti!



Uzeo bi je bez odvratnosti, onakvu kakva bi došla, okaljanuzagrljajem drugoga. Milovao bi je ondje gdje ju je milovao i drugi,poljubio bi je tamo gdje ju je poljubio i drugi.Ništa, ništa više dakle u njemu nije ostalo netaknuto. Čak se i

uspomena na veliku strast bijedno srušila, zaprljala, ponizila.Posljednji tračak nade se ugasio. Konačno je dodirnuo dno, da seviše nikada ne digne.Obuze ga, međutim, pomamni bijes da sruši idol koji je još uvijekispred njega stajao uspravan i zagonetan. S ciničnom okrutnošćupočeo ga je razgoličavati, potamnjivati, rastakati. Razorna analizakoju je iskušao na samom sebi posluži mu i protiv Elene. Za svesumnje koje je nekada htio izbjeći sad je tražio odgovor. Svimsumnjičenjima, koja su se nekada pojavljivala i raspršavala neostavljajući traga, sad je tražio porijeklo, nalazio opravdanje,dobivao potvrdu. Vjerovao je da će naći olakšanje u tom nesretnomrazaranju, ali je samo povećavao patnju, razdraživao svoju bol, širiorane.Sto je bio pravi razlog Eleninog odlaska u ožujku 1885? — Mnogose toga onda naklapalo, a i za vrijeme njenog braka s Humphreyjem

Heathfieldom. Jedno je samo bilo istina. On je to slučajno doznaood Giulia Musellara kad su jedne večeri izlazeći iz kazališta pričalio svemu i svačemu. I nije u to posumnjao. Donna Elena Muti jeotputovala zbog poslova financijske naravi, zbog jedne »operacije«koja ju je trebala izvući iz teških materijalnih neprilika što ih jeprouzrokovala njezina prekomjerna rasipnost. Brak s lordomHeathfieldom spasio ju je od propasti. Taj Heathfield, markiz odMount Edgcumbea i grof od Bradforda, posjedovao je velikobogatstvo i bio u srodstvu s najvišim britanskim plemstvom. DonnaElena je svoje poslove vodila veoma spretno. S izvanrednomspretnošću znalase izvući iz opasnosti. Razumije se da tri godine udovištva nisu bilenevini pripravni intermezzo za drugi brak. Ni nevin, a ni oprezan.Ali nema sumnje da je Donna Elena bila velika dama ...— Eh, dragi moj, velika dama! — ponovi Giulio Musellaro. — I

sam to dobro znaš.Andrea zašuti.



— Ali ne savjetujem ti da joj se opet približiš — doda prijateljbacajući cigaretu koja se ugasila dok je pričao. — Ponovo zapalitiIjubav isto je što i ponovo zapaliti cigaretu. Duhan se kvari, pa iIjubav. Idemo na šalicu čaja kod Giulije Moceto? Rekla mi je da

nakon predstave možemo doći k njoj. Nikad nije kasno.Nalazili su se ispred male palače Borghese.— Ti idi — reče Andrea — ja idem kući spavati. Današnji lov me jemalo zamorio. Pozdravi Donnu Giuliju. Comprends et prends Musellaro ode. Andrea produži ulicom Fontanella di Borghese,zatim ulicom Condotti u pravcu Trinita. Bila je hladna i vedrasiječanjska noć, jedna od onih divnih zimskih noći koje od Rimastvaraju grad od srebra okružen bisernim krugom. Mjesec je spolovice neba razlijevao trostruku bistrinu, svjetla, mraza i tišine.Hodao je poput mjesečara, svjestan jedino svoje boli. Posljednjiudarac je zadan. Idol se rušio. Na velikim razvalinama nije ostajaloništa. Tako je sve završavalo, zauvijek. — Ona ga dakle zaista nikadnije voljela. Bez oklijevanja je prekinula Ijubav da bi se riješilanovčanih neprilika. Bez oklijevanja je sklopila brak iz koristoljublja.Sad je ispred njega izigravala mučenicu, ogrtala se plaštem

nepovredive supruge! — Gorko se osmjehne. Onda ga zaslijepimukli bijes prema toj ženi. Ni sjećanje na strast nije pomoglo. Svestvari iz onog vremena pričinjale su mu se kao ogromna i okrutnaprijevara, kao sama laž. I taj čovjek koji je od prijevare i laži sebisašio odijelo u životu, taj čovjek koji je toliko puta prevario i lagao,na pomisao o tuđoj prijevari osjetio se uvrijeđen, ozlojeđen kao dase radi o neopro' Shvati i uzmi.stivoj' grešci, o gadosti koj'a se ne može ispričati ni objasniti. Onzaista nije mogao objasniti kako je Elena mogla napraviti takavzločin. Pa iako to nije mogao, nije joj dopuštao nikakvo opravdanje,nije pružao mjesta sumnji da ju je neki drugi tajni razlog mogaonagnati u nenadani bijeg. Vidio je samo čin, niskost, prostotu. Iznadsvega niskost, tvrdu, otvorenu, odurnu, koju nije ublažavalanikakva isprika. U jednu riječ, radilo se o ovome: Strast koja je

izgledala iskrena, nedohvatljiva, vječna, prekinula se zbog novčanihneprilika, materijalne koristi, zbog posla.



»Nezahvalniče! Nezahvalniče! Sto ti znaš o onome što se dogodilo,o onome što sam propatila? Što znaš?« Elenine riječi mu jasnoiskrsnuše u sjećanju. Sve njene riječi, od početka do kraja razgovorakoji se vodio ispred kamina. Riječi nježnosti, sestrinske ponude, svi

sentimentalni izljevi. Sjetio se čak i suza koje su joj zastrle oči,promjena na hcu, drhtanja, prigušenog glasa kad joj je na rastankupoložio kitu ruža na koljena. — Zbog čega je samo pristala da dođeu kuću? Zašto je htjela odigrati tu ulogu, izazvati tu scenu, započetinovu dramu ili možda komediju? Zašto?Stigao je na vrh stepenica, na pusti trg. Ljepota noći ispuni ganejasnom ali tjeskobnom čežnjom prema nepoznatom Dobru.Glavom mu proleti hk Donne Marije. Srce mu jako zakuca kao nabljesak neke želje. Pomisli da u svojim rukama drži ruke DonneMarije, da polaže glavu u njeno krilo i osjeća kako ga ona bez riječisamilosno tješi. Ta potreba za samilošću, utočištem, sažaljenjem bila je posljednji trzaj duše koja se nije mirila s propašću. Sagne glavu iuđe u kuću ne okrenuvši se više da pogleda u noć.U predsoblju ga dočeka Terenzio i otprati do spavaonice u kojoj jegorjela vatra. Onda upita:

— Gospodin grof ide odmah spavati?— Ne, Terenzio. Donesi mi čaj' — odgovori gospodin sjedajućiispred kamina i pružajući dlanove prema vatri.Drhtao j'e. Mala nervozna drhtavica. Te je riječi izgovorio neobičnoblago. Slugu je nazvao po imenu, rekao mu je ti.— Da li je hladno gospodinu grofu? — upita Terenzio s naročitompažnjom, ohrabren gospodinovom dobrohotnošću.I sagne se da potakne vatru dodavši usput još nekoliko cjepanica.Bio je to stari sluga Sperellijeve kuće. Mnogo godina je služioAndreina oca. Njegova privrženost mladiću graničila je sobožavanjem. Nijedno Ijudsko stvorenje nije mu izgledalo Ijepše,plemenitije, svetije. Zaista je pripadao onoj idealnoj rasi kojapustolovine i sentimentalne romane opskrbljuje vjernim slugama.Ali za razliku od romantičnih slugu, rijetko je govorio, nije davaosavjete, radio je samo ono što mu je nalagala poslušnost.

— Ovako je dobro — reče Andrea približivši se vatri i nastojećisavladati grčevito podrhtavanje.



Starčeva prisutnost u ovom neugodnom trenutku j'oš ga je višepotresala. Bilo je to ganuće nalik slabosti koja u prisutnosti dobreosobe obuzima Ijude prije samoubojstva. Nikada mu starac kao uovom trenutku nije oživljavao pomisao na oca, sjećanje na dragog

pokojnika, tugu za velikim izgubljenim prij'ateljem. Nikada kao utom trenutku nije osjećao potrebu obiteljske utjehe, očinskih riječi iruke. Što bi rekao otac kad bi vidio svog klonulog sina u ovojužasnoj bijedi? Kako bi ga ohrabrio? Kojom snagom?Misao mu je s neizmjernom tugom hrlila pokojniku. Ipak, nimalonije posumnjao da se daleki uzrok njegova jada nalazio u prvomočevom savjetu.Terenzio donese čaj. Zatim polagano, s gotovo ženskom pažnjom,počne spremati krevet, ne zaboravljajući ništa, kao da svomgospodaru sve do jutra želi osigurati savršen odmor i nepomućensan. Andrea ga je promatrao prateći svaki njegov pokret s još većimganućem koje je duboko u sebi nosilo i nejasni osjećaj stida. Boljelaga je dobrota tog starca s kojom se brinuo oko kreveta kroz koji suprošle tolike prljave Ijubavi. Činilo mu se kao da te staračke ruke ine znaj'ući ponovo miješaju svu tu prljavštinu.

— Idi spavati, Terenzio — reče. — Ništa mi više nije potrebno.Ostade sam ispred vatre, sam sa svojom dušom, sam sa svojomtugom. Gonjen unutrašnjom mukom, digne se i počne hodati posobi. Progonila ga je slika Elenine glave na otkrivenom uzglavlj'ukreveta. Svaki put kad bi se, došavši do prozora, okrenuo, pomisliobi da ju je ugledao i zadrlitao bi. Živci su mu bili toliko napeti da su još više podjarivali ionako zbrkanu maštu. Halucinacija je postajalasve jača. Zaustavi se i prekrije dlanovima lice kako bi svladaouzbuđenje. Onda pokrivačem prekrije uzglavlje i ponovno sj'edne.U duhu mu se pojavi jedna druga slika: Elena u zagrljaju muža.Opet neumoljivo jasno.Sad je bolje poznavao tog muža. Upoznao ga j'e baš te večeri, ukazalištu, u loži, Elena mu ga je predstavila. Osmotrio ga je pažlj'ivoi potanko, kao da je u njemu htio otkriti nešto, otrgnuti mu nekutajnu. Još je čuo njegov glas, glas koji je imao neku naročitu boju,

pomalo piskavu, koja je svakom početku rečenice davala upitnuintonaciju. Vidio je te jasne oči pod velikim izbočenim čelom, te oči



koje su ponekad dobivale mrtvi odsjaj stakla iii neopisivo živbljesak nalik pogledu luđaka. Vidio j'e i te bjelkaste mekane rukeprekrivene plavim dlačicama, koje su u svakom svom pokretuimale nešto bestidno, kad su uzimale binokl, razvijale maramicu,

kad su se spuštale na ogradu lože, kad su listale program, u svakomsvom pokretu: ruke prožete porokom, sadističke ruke. Tako sumorale izgledati ruke nekih likova markiza de Sadea.Vidio je kako te ruke dodiruju Eleninu golotinj'u, oskvrnjujupredivno tijelo, razdražuju znatiželjnu požudu ... Grozno!Muka je bila neizdržljiva. Opet ustane, pođe do prozora, otvori ga,zadršće na hladnom zraku, lecne se. Čistih linija, kao isklesana odtek malo ružičastog mramora, Trinita de'Monti je sjala na noćnommodrilu. DoIje ispod nje, Rim je svjetlucao poput kristala, kao gradsagrađen na ledenjaku.Taj ledeni i jasni mir vrati njegov duh u stvarnost i on postanesvjestan svog pravog stanja. Zatvori prozor i ponovo sjedne. Opetga privuče Elenina zagonetka. Pitanj'a su bučno navirala i progonilaga. Ipak jeimao snage da ih sredi, da ih uskladi, da s neobičnom jasnoćom

ispita jedno po jedno. Što je više analizirao postajao je sve bistriji,uživajući u toj svoj'oj okrutnoj psihologiji kao u osveti. Na kraju muse činilo da je razgolio jednu dušu, da j'e proniknuo u jednu tajnu,da napokon posjeduje Elenu mnogo više nego u vrijeme opojnosti.Tko je ona?Duh bez ravnoteže u pohotnom tijeki. Kao kod svih stvorovaželjnih užitka osnova njenog moralnog bića bio je neizmjerniegoizam. Njezina glavna osobina, tako reći njena intelektualna 05,bila je mašta: romantična mašta hranjena raznom lektirom,neposredno ovisna od maternice i bez prestanka podraživanahisterijom. Kako je posjedovala stanovitu inteligenciju i bilaodgojena u raskoši rimske kneževske kuće, u papinskoj raskoši koja je potjecala od umjetnosti i povijesti, bila je zaogrnuta nekimnejasnim estetskim plaštem, imala je elegantan ukus. A kako je jošshvatila i značaj svoje Ijepote, najfinijim pretvaranjem i mudrom

glumom pokušavala joj je povećati duhovnost zračeći zavodljivusvjetlost ideala.



Ona j'e dakle, u Ijudskoj komediji, sadržavala najopasnije elemente.Na taj način je predstavljala veću opasnost za propast i raspuštenostnego da je javno vršila razvratni zanat.U žaru mašte svaki j"e nj'en hir izgledao patetično. Bila je žena

munjevitih strasti, nenadanih požara. Erotske zahtjeve svoje putiprekrivala je eteričnim plamenovima, dok je niske nagone znalapretvoriti u uzvišen osjećaj ...S takvom surovošću je dakle Andrea prosuđivao nekad obožavanuženu. Nastavlj'ao je svoje nemilosrdno ispitivanje ne zaustavljajućise ni ispred najživljeg sjećanja. U srcu svakog čina, u svakom izrazuElenine Ijubavi nalazio je izvještačenost, proračunatost, spretnost,čudesnu prostodušnost u izvođenju jedne maštovite igre,glumljenju dramatske uloge, stvaranju neobičnog prizora. Nijezaboravio ni jedan značajniji događaj: ni prvi susret na ručku u kućiAteleta, ni dražbu kardinala Immenraeta, ni ples u Francuskojambasadi, ni iznenadnu predaju u crvenoj sobi palače Barberini, ni rastanak na uliciNomentana u ožuj"skom sutonu. Ono čarobno vino što ga je prijeopijalo sad mu je izgledalo poput podmukle smjese.

Ipak su ga neke stvari zbunjivale, kao da je ponirući u dušu te ženeponirao u vlastitu dušu i svoju vlastitu pokvarenost nalazio u njenojpokvarenosti. Toliko su bile srodne te dvij'e naravi. I tako se,malopomalo, njegov prezir pretvori u ironično praštanje jer jeshvaćao. Shvaćao je sve ono što je nalazio u sebi samome.Tada s hladnom jasnoćom definira svoje razumijevanje.Svih pojedinosti razgovora što ga j'e vodio na Silvestrovo, sedamdana ranij'e, svega se sjeti. Uživao je obnavljajući prizor, s nekomvrsti ciničnog unutrašnjeg osmijeha, ali bez prezira, bez ikakvauzbuđenja, smijući se Eleni i sebi. — Zašto je došla? Došla je jer joj jetaj" nenadani sastanak s bivšim Ij'ubavnikom, na poznatom mjestu,nakon dvije godine izgledao čudan, jer je dražio njen duh žedanrijetkih uzbuđenja, priviačio njenu maštu i znatiželju. Htjela jevidjeti u kakve bi je nove situacije i prilike mogla dovesti taneobična igra. Privlačila ju je možda novost platonske Ijubavi s

istom osobom koja je već bila predmet njene tjelesne strasti. Kao iuvijek, obuzeo ju je nekakav zanos pri pomisli na takav osjećaj. A



možda j'e vj"erovala da j"e iskrena i da su iz te zamišljene iskrenostiproizišli izlj"evi duboke nježnosti, patničko držanje i suze. U njoj seodigravao njemu dobro poznat fenomen. Povjerovala je da je istiniti ozbiljan jedan varav i kratak treptaj duše. Imala je sentimentalne

halucinacije, kao što drugi imaju fizičke halucinacije. Gubila jesvijest o svojoj laži. Više nije znala što je istinito a što lažno, što j'eizmišljeno a što iskreno.A to je upravo bila poj"ava koj'a se u njemu bez prestankaponavljala. On je dakle nije mogao pravedno optužiti. Naravno,otkriće mu je oduzelo svaku nadu u drugi užitak koji ne bi bioputeni. Sad mu je nepovjerenje oduzimalo svaki užitak predavanja,svaki zanos duha. Varati sigurnu i vjernu ženu, grijati se na velikomplamenu izazvanom lažnim sj"aj"em, vj'eštačkivladati j'ednom dušom, posjedovati j'e svu i upotrebljavati kaokakvo oruđe, habere non haberi može predstavljati veliki užitak. Alivarati znajući da si varan, glup j'e i uzaludan trud, dosadna ibeskorisna igra.Morao je dakle postići da se Elena odrekne pomisli o bratskojIjubavi i da mu se vrati u naručje kao i nekada. Morao je ponovo

osvojiti tijelo te divne žene, izvući iz njene Ijepote najveći mogućiužitak i onda j'e zauvijek napustiti kad je se zasiti. Ali u tompothvatu je potrebna mudrost i strpljivost. Već u prvom razgovoruveliki žar j'e pao na ispitu. Bilo je očito da je ona svoj planbezgrešnosti zasnivala na poznatoj' rečenici: »Zar bi mogaopodnijeti da s drugima dijeliš moje tijelo?« Veliki platonski stroj jebio pokrenut tim svetim užasom od uplitanja. Može biti da je tajužas, na kraju krajeva, bio iskren. Gotovo sve žene koje provodeIjubavni život, ako se udaju, hine u prvim danima braka velikučistoću pokazujući se kao uzorne supruge s iskrenim namjerama.Dakle, može biti da je 1 Elenu zahvatila ta prevelika savjesnost. Utom slučaju nema gore stvari od direktnog napada i otvorenognasrtaja na njenu novu krepost. Baš naprotiv, treba joj pružitipomoć u njenim duhovnim težnjama, prihvatiti je kao »naj'dražusestru, najnj'ežniju prij'ateljicu«, opiti je idealom vješto

platoniziraj'ući i malopomalo iz čistog bratimstva povući j'e upohotno prijateljstvo, a iz pohotnog prijatelj'stva u potpunu predaju



tij'ela. Ti će prij'elazi vrlo vjerojatno biti veoma nagli. Sve zavisi oprilikama...Tako je razmišljao Andrea Sperelli ispred kamina koji je nekadaobasjavao Elenu, nagu Ijubavnicu, ogrnutu u plašt Zodijaka,

nasmijanu usred razbacanih ruža. Svladavao ga je neopisivi umor,umor koji nije tražio sna, tako prazan i neutješan umor koji jegotovo bio sličan potrebi za smrću. Vatra u kaminu se gasila, a pićeu šalici hladilo.Narednih je dana uzalud iščekivao obećano pismo. »Poslat ću vampisamce da vam kažem kad ću vas moći vidjeti.« Elena je daklehtjela ugovoriti novi sasta' Posjedovati a ne biti posjedovan.nak. Ali gdje? Opet u palači Zuccari? Zar će napraviti i drugunesmotrenost? Neizvjesnost ga je užasno mučila. Sve je vrijemeprovodio tražeći načina da je sretne, da je vidi. Više puta je otišao uAlbergo del Ouirinale, u nadi da će biti primljen, ali nikada je nijenašao. Vidio ju je jedne večeri u kazalištu, s mužem, s Mumpsom,kako ga je ona zvala. Dok je govorio o glazbi, o pjevačima, odamama, njegov je pogled bio ispunjen zaklinjućom tugom. Ona je

pričala o poslovima u stanu: — vraćala se u palaču Barberini, u svojstari ali prošireni stan. Stalno je bila s tapetarima, raspoređivala,davala im naređenja.— Dugo ostajete u Rimu? — upita Andrea.— Da — odgovori ona. — Rim će biti naša zimslca rezidencija.Malo zatim doda:— Vi biste nam doista mogli dati neki savjet o uređenju. Svratite jednog jutra u palaču. Ja sam tamo uvijek između deset i podne.On iskoristi trenutak kad je lord Heathfield razgovarao s GiuliomMusellarom, koji je tada došao u ložu, te j'e zapita gledajući je u oči:— Sutra?Ona odgovori jednostavno kao da nije osjetila način na koji jepitanje izgovoreno:— Toliko bolj'e.Sutradan ujutro oko jedanaest sati krene pješke ulicom Sistina,

preko piazze Barberini a onda uzvišicom. Put mu je bio dobropoznat. Pričini mu se da ga obuzimaju nekadašnji dojmovi.



Trenutačno priviđenje: srce mu jače zakuca. Berninijeva fontana ječudno blistala na suncu, kao da su delfini, školjka i Triton uprekinutoj metamorfozi postali od neke prozirnije materije, koja nijeni kamen ni kristal. Radovi u novom Rimu ispunjavali su bukom

sve trgove i obližnje ulice. Između kola i stoke trčkarali su maliseljačići nudeći Ijubičice.Kad je prešao prag i ušao u vrt, osjeti drhtanje i pomisli: — Zar jedakle još volim? Zar je još sanjam? — Činilo mu se da je drhtaj bioonaj nekadašnji. Pogleda veliku blistavu palaču i duh mu zaroni uvrijeme kadmu je ta kuća u hladnim i maglovitim svitanjima izgledala upravoočaravajuće. Bilo je to najranije vrijeme sreće. Izlazio je još topao odpoljubaca, pun još svježe radosti. Zvona na crkvama Trinita de'Monti, Sant' Isidoro, de'Cappuccini, ispremiješano, kao da su vrlodaleko, objavljivala su jutarnji Angehis. Na uglu ulice žario se oganjoko kotlova za asfalt. Ispod bijelog zida jedne zaspale kuće stajalo jestado koza. Promukli povici prodavača rakije nestajali su u magli...Osjeti kako mu iz dna duše izviru te zaboravljene uspomene. Natrenutak osjeti kako mu dušu obavija val stare Ijubavi. Na trenutak

pokuša zamisliti da je Elena nekadašnja Elena, da ove tužne stvarinisu istinite, da se sreća nastavlja. Ali cijelo varavo uzbuđenjenestane istog trenutka kad je prekoračio prag i opazio da mu krećeu susret markiz od Mount Edgcumbea smiješeći se svojim finim ipomalo dvoličnim osmijehom.Tada započe muka.Pojavi se Elena, veoma srdačno mu pruži ruku ispred muža i reče:— Bravo, Andrea! Pomognite nam, pomognite nam ... Bila jeveoma živahna, u riječima i pokretima. Izgledala je vrlo mlado. Na sebi je imala kaputić od tamnoplavog sukna,opšiven na rubovima, ovratniku i rukavima crnim astrahanom, nakojemu je elegantno bila izvezena vrpca od vune. Jednu ruku je uIjupkom položaju držala u džepu dok je drugom pokazivalasagove, namještaj, slike. Tražila je savjet.— Gdje biste vi stavili ova dva ormara? Znate, pronašao ih je

Mumps u Lucci. Slike su od vašeg BotticeIlija. Gdje biste postaviliove goblene?



Andrea prepozna četiri goblena s Immenraetove dražbe koji supredstavljali Priču o Narcisu. Pogleda Elenu, ali ne sretne njenpogled. Obuze ga mukla srdžba protiv nje, protiv muža, protiv svihtih predmeta. Najradije bi bio otišao, ali morao je svoj dobar ukus

staviti u službu supruga Heathfield, morao je čak podnijeti iMumpsovu arheološku učenost, budući da je ovaj bio vatrenikolekcionar pa mu je htio pokazati neku svoju zbirku. U jednojvitrini prepozna Pollajuolov šljem, u jednoj drugoj kristalni pehar koji je nekada pripadao NiccolouNiccoliju. Prisutnost tog pehara na ovom mjestu čudno gauznemiri, probudi u njemu ludu sumnju. Dospio je dakle u rukelorda Heathfielda? Nakon poznatog otimanja kojemu nije bilo kraja,nitko shjedećeg dana nije došao na dražbu. Kratko uzbuđenje sestišalo, ugasilo, prošlo, kao što sve prolazi u mondenom životu. To je bilo sasvim prirodno, ah Andrei je u ovom trenutku ipakizgledalo neobično.Zaustavio se ispred vitrine i dugo promatrao dragocjeni pehar nakojem je blistala pripovijest o Anhizu i Veneri kao da je urezana učisti dijamant.

— Niccolo Niccoli — reče Elena izgovarajući to ime s nekimneopisivim naglaskom, tako da je mladić povjerovao da je u njemuosjetio malu sjetu.Muž je bio otišao u pokrajnu sobu da otvori jedan ormar.— Sjećate li se? Sjećate U se? — prošapće Andrea okrenuvši se.— Sjećam se.— Kad ću vas dakle vidjeti?— Tko zna!— ObećaU ste mi...Pojavi se markiz od Mount Edgcumbea. Prijeđoše u drugu sobu inastaviše razgledanje. Posvuda su čekali tapetari da razviju sagove,podignu zavjese, prenesu pokućstvo. Svaki put kad bi ga prijateljicaupitala za savjet, Andrea se morao naprezati da odgovori, danadvlada zlovolju, obuzda nestrpljenje. U trenutku kad je mužrazgovarao s jednim radnikom on joj potiho reče jasno pokazujući

svoju dosadu:— Zašto mi zadajete ovu muku? Nadao sam se da ću vas naći



samu.Kod jednih vrata Elena zapne šeširićem o loše postavljenu zavjesu, išeširić se sasvim nagne na stranu. Ona se nasmije i pozove Mumpsada joj odriješi čvor na marami. Andrea vidje kako te mrske ruke

razvezuju čvor na potiljku žuđene, kako dotiču male crne kovrče,one žive kovrče koje su nekad pod poljupcima ispuštale tajanstvenmiris koji se ne može usporediti ni s jednim od poznatih mirisa, ali koji je bio nježniji od sviju, opojnijiod sviju.Bez oklijevanja se oprosti izjavivši da mora stići na dogovoreniručalc.— Ovamo konačno useljavamo prvog veljače, u utorak — rečeElena. — Tada ćete biti naš stalni gost, nadam se.Andrea se nakloni.Dao bi ne znam što, samo da ne mora dodirnuti ruku lordaHeathfielda. Otišao je ispunjen bijesom, Ijubomorom i gađenjem.U kasnim satima iste večeri, kad je slučajno došao u klub gdje većdugo vremena nije bio navratio, opazi za jednim stolom za igruDon Manuela Ferresa y Capdevila, ministra Gvatemale. Pažljivo ga

pozdravi i upita za Donnu Mariju i Delfinu.— Još uvijek su u Sieni? Kad će doći?Ministar, sjećajući se da je igrajući s mladim grofom posljednje noćiu Schifanoji dobio nekoliko tisuća lira, veoma učtivo odgovori naiskazanu pažnju. On je bio upoznao Andreu Sperellija kaoizvanrednog, savršenog igrača velikog stila.— Obje su ovdje već nekoliko dana. Stigle su u ponedjeljak. Maria je veoma žalosna što nije našla markizu d'Ateleta. Mislim da bi seveoma obradovala kad biste je posjetili. Stanujemo u uliciNazionale. Evo vam i točna adresa.Pruži mu svoju posjetnicu, a onda opet prione uz igru. Andreazačuje da ga zove vojvoda di Beffi, koji se nalazio u društvu nekegospode.— Zašto jutros nisi došao u Centocelle? — zapita ga vojvoda.— Imao sam jedan drugi sastanak — odgovori Andrea, i ne misleći,

samo da bi se nekakao izgovorio.Vojvoda se glasno nasmije skupa s ostalim prijateIjima.



— U palači Barberini?— Možda.— Možda? Ludovico te je vidio kako ulaziš...— A gdje si ti bio? — upita Andrea Barbarisija.

— Kod tetke Saviano.— Ah!— Ne znam da li je tvoj ulov bio bolji — nastavi vojvoda di Beffi —ali mi smo u brzom galopu jurili četrdeset i dvije minute i ulovilidvije lisice. U četvrtak kod Tri fontane.— Jesi li razumio? Ne kod Četiri... — upozori ga sa svojomkomičnom ozbiljnošću Gino Bomminaco.Prijatelji se nasmijaše dosjetki te smijeh prijeđe i na Sperellija. Nijemu bila neprijatna ta mala zloba. Baš naprotiv, sad, kad za to nijebilo osnove, godilo mu je što prijatelji vjeruju da je ponovo započeos Elenom. Onda otpoče razgovor s Giuliom Musellarom. Po nekimriječima koje su mu doprle do uha osjetio j'e da se u društvugovorilo o lordu Heathfieldu.— Ja sam ga upoznao u Londonu prije šest ili sedam godina —govorio je vojvoda di Beffi. — Bio je Lord of the Bedchamber princa od

Walesa, čini mi se...Onda se glas utiša. Vojvoda j'e sigurno pričao nezgodne stvari.Među ostalim erotskim riječima Andreino uho j'e dva ili tri putauhvatilo naslov poznatih novina u povijesti londonskog skandala:Pall Mall Gazette. Htio je slušati. Obuzela ga je grozna znatiželja.Vidio je u mašti ruke lorda Heathfielda, te blijede, tako izražaj"ne,nezaboravne ruke, koje toliko otkrivaju. Ali Musellaro je htionastaviti razgovor pa reče:— Iziđimo. Ispričat ću ti...Na stepenicama sretoše grofa Albonica, koji se penjao gore. Nosio jecrninu zbog smrti Donne Ippolite. Andrea se zaustavi i raspita obolnom slučaju. Za nesreću j'e doznao u studenom, u Parizu, odGuida Montelaticij'a, sestrića Donne Ippolite.— Bio je dakle tifus?Plavokosi i blijedi udovac iskoristi priliku da iskali svoj jad. Pričao

je okolo o svojoj boli kao što j'e nekada pričao o Ijepoti svoj'e žene.Mucanjem je još više pojačavao tugu svojih riječi. Činilo se kao da



će mu bjelkaste oči svaki čas prsnuti, kao dva mj'ehurića odsapunice.Kad je Musellaro vidio da se udovčeva žalopojka odužila, požuriAndreu riječima:

— Idemo, jer će nas predugo čekati.Andrea se oprosti, odgodivši do narednog sastanka nastavak tužnihuspomena, i iziđe s prijateljem.Albonicove riječi su u njemu oživile onaj naročiti osjećaj pomiješans mučnom žudnjom a zatim i s nekom vrstom užitka, koji jenekoliko dana osjećao u Parizu nakon što je doznao vijest o smrti.Tili dana, gotovo prekriven zaboravom, ukazao mu se lik DonneIppolite, za vrijeme njene bolesti i oporavljanja, kroz tolike drugedogađaje, kroz Ijubav Donne Marije Ferres, veoma dalek, aliobavijen nekom idealnošću. Dobio j'e njen pristanak, pa iako nijeuspio da je posjeduje, pružila mu je gotovo najveću Ijudskuopojnost: opoj"nost pobjede nad protivnikom, bučne pobjede ispredočiju žuđene žene. Tih dana je ponovo osjetio žudnju koju nijemogao zadovoljiti. A pod vlašću mašte nemogućnost da je zadovoljizadavala mu je neopisivu tjeskobu, nekoliko sati prave muke.

Zatim se, između želje i žaljenja, rodio jedan drugi osjećaj, osjećajzadovoljstva, gotovo lirskog zanosa. Sviđalo mu se što je njegovapustolovina tako zauvijek završila. Tu ženu koja mu nije pripadala,zbog čijeg je osvajanja zamalo bio ubijen, tu gotovo nepoznatu, jedinu netaknutu ženu, dizao je na vrhunac duha, u božanskomsavršenstvu smrti. Tibi, Hippolyta, semper! — Dakle — pripovijedao je Musellaro — došla je danas oko dvasata.Pričao je gotovo sa zanosom kako je osvojio Giuliju Moceto,nabrajajući usput mnoge rijetke i tajne Ijepote nerotkinje Pandore.— Imaš pravo. Ona j'e pehar od bjelokosti, blistavi štit, speculumvoluptatis... Andrea ponovo osjeti laki drhtaj koji se javio nekoliko dana prije, unoći punoj mjesečine, nakon što je izišao iz kazališta, kad je prijateljsam bio otišao gore u malu palaču Borghese. Osjećaj negodovanja,

iako ne sasvim jasan, ali na čijem su se dnu, isprepleteneuspomenama, mij'ešale Ijubomora, zavist, te krajnje sebična i



tiranska netrpeljivost koja mu je bila u naravi i koja ga je ponekadnagonila da zaželi gotovo smrt voljene i osvojene žene, samo zatoda j'e nitkodrugi više ne bi posjedovao. Nitko nij'e smio piti iz čaše iz koje je on

nekad pio. Uspomena na njegovu Ijubav morala je biti dovolj'na daispuni cijeli jedan život. Ljubavnice su vječno morale biti vjernenjegovoj' nevjeri. To je bio njegov gordi san. I onda, nije mu bilodrago da se razglašava i objavijuje jedna tajna Ijepota. Da jeposjedovao Mironova Diskobola, Polikletova Dorifeja ili knidskuVeneru, njegova bi prva briga bila da zatvori ta remekdjela nanepristupačno mjesto i da sam uživa u njima, da tuđe uživanje neumanji njegovo vlastito. Zašto je onda sam pomagao da se pročujetajna? Zašto je sam poticao prijateljevu radoznalost? Zašto mu jesam zaželio sreću? Ljutila ga je i gadila mu se lakoća s kojom se tažena podala, čak ga je malo i ponižavala.— Ali kamo idemo? — upita Giulio Musellaro zaustavivši se napiazzi di Venezia.Na kraju različitih duševnih nemira i svakojakih misli, u Andrei jezbog susreta s Don Manuelom Ferresom još uvijek vladalo

uzbuđenje. Kroz glavu mu je poput munje prošla slika DonneMarije. I baš usred tih trenutačnih suprotnosti, nekakva strepnja ga je vukla prema njenoj kući.— Ja idem kući — odgovori. — Prođimo ulicom Nazionale. Otpratime.Otada više nije čuo prijatelj'eve riječi. Misao na Donnu Marijupotpuno ga je zaokupila. Kad je došao ispred kazališta, zaustavi sena trenutak dvoumeći se da li da krene lijevim ili desnimpločnikom. Htio je pronaći kuću čitajući brojeve nad vratima.— Što ti je? — zapita ga Musellaro.— Ništa. Slušam te.Pogleda jedan broj i proračuna da kuća mora biti lijevo, ne odvišedaleko, možda u blizini Ville Aldobrandini. Kako je noć bila vedraali hladna, na zvjezdanom nebu ocrtavali su se visoki borovi okovile. Ogromna, četvrtasta i tamna Torre delle Milizie dizala se

prema zvijezdama. Palme što su rasle na zidovima Servija spavalesu nepomično u svjetlu noćnih lampi.



Nedostajalo je još samo nekoliko brojeva od onog koji je biozabilježen na Don Manuelovoj posjetnici. Andrea je drhtao kao damu Donna Maria dolazi u susret. Kuća je zaista bila blizu. Prođe tikuz zatvorena vrata. Nije se mogao svladati a da ne pogleda gore.

— Što to gledaš? — upita ga Musellaro.— Ništa. Daj mi cigaretu. Požurimo, hladno je.U tišini prijeđoše ulicu Nazionale sve do Četiri fontane. Andreinazamišljenost bila je očigledna. Prijatelj mu reče:— Tebe nešto muči.Andrei j'e srce bilo toliko prepuno da j"e gotovo popustio i povjeriose prijatelju. Ipak se savlada. Još uvijek je bio pod dojmom onihzajedljivih riječi koje je čuo u klubu, Giulijeve priče, cijele teindiskretne lakomislenosti koju j"e sam izazvao, koju je samzapočeo. Potpuno pomanjkanje tajanstvenosti u pustolovinama,tašto uživanje Ijubavnika u primanju tuđih dosjetaka i osmijeha,cinična ravnodušnost koj"om bivši Ijubavnici hvale osobine ženeonima koji su već na putu da je osvoje, usiljenost kojom ovima dajusavjete kako će što lakše doći do cilja, revnost kojom ovi daju onimai naj'manje podatke o prvom sastanku ne bi saznali da. li način na

koji se dama sada predaje odgovara onom kojim se nekadapredavala, ustupci, povlastice, uspjesi, u jednu riječ, sve velike imale prostote koje prate slatki mondeni razvrat, činilo mu se dasvode Ijubav na bljutavo i gnusno sparivanje, nisku prostotu,užasnu prostituciju. Sjećanje na Schifanoju prostruj'i mu tij'elom kaookrepljujući miris. Lik Donne Marije sjao je u njemu tako živo da ga je gotovo iznenadilo. Jedna slika je ipak bila jasnija od svih drugih,svjetlija od svih ostalih: njeno držanje kad je u vicomilskoj šumiizustila onu vatrenu riječ. Hoće li je ponovo čuti iz tih usta? Što j'eradila, što je mislila, što je doživjela za vrijeme odsutnosti?Unutrašnje uzbuđenje je raslo sa svakim korakom. Duhom su mupoput hitrih fantazmagorija prolazili ulomci vizija: komadkrajolika, dio mora, stepenice između grmova ruža, unutrašnjostsobe, sva mjesta na kojima se rodio neki osjećaj, kojima seprelijevala nježnost, koj'ima je ona rasipala čar svog bića. I on osjeti

duboki drhtaj pri pomisli da u njenom srcu još možda živi strast, da je trpjela i plakala, pa možda i sanjala, nadala se. Tko zna?



— Onda — reče Giulio Musellaro — kako ide s Iady HeatMield?Silazili su niz ulicu Quattro Fontane i bili upravo ispred palačeBarberini. Kroz rešetke, između kamenih stupova provirivao jetamni vrt oživljen tihim žuborom vode i natkriljen blijedom

zgradom u kojoj je još samo u predvorju sjalo svjetlo.— Sta kažeš? — upita Andrea.— Kako ide s Donnom Elenora?Andrea pogleda palaču. Učini mu se da tog trenutka osjeća u srcusamo veliku ravnodušnost, pravu smrt želje, konačno odricanje, pai ne razmišljajući mnogo, odgovori:— Siušam tvoj savjet. Ne palim već ugašenu cigaretu...— Vidiš, možda bi se ovog puta ipak isplatilo. Jesi 11 je dobropogledao? Izgleda mi Ijepša. Čini mi se da j'e dobila nešto novo, štose ne može opisati... Možda sam se loše izrazio kad sam rekao novo.Kao da j'e postala bujnija sačuvavši ipak sve značajke svoje Ijepote.Ukratko, više je Elena od one Elene prije dvije ill tri godine. Možda jeto djelovanje drugog proljeća, j'er mlslim da ima oko tridesetgodina. Ne čini li ti se?Andrea osjeti kako su ga ove riječi bocnule i ponovo upalile. Ništa

toliko ne može raspaliti žudnju muškarca kao kad od drugih čuj'ekako hvale ženu koju je on 1 suviše dugo posjedovao ili za kojom jesuviše dugo uzalud čeznuo. Ima Ijubavi u agoniji koje se još vuku jedino zbog tuđe zavisti ili divljenja, budući da se zasićeni iliumorni Ijubavnik boji odreći svog posjeda ili svog osvajanja u korlstsreće onoga koji bi ga mogao naslijediti.— Ne čini li ti se? A onda, od tog Heathfielda napraviti Menelaj'a,to zaista mora predstavlj'ati naročiti užltak.— I ja tako misllm — reče Andrea prisiljavajući se da prihvatiprijateljev frivolni ton. — Vidjet ćemo.III— Maria, sačuvajte radost ovog trenutka, dopustite da izrazimcijelu svoju misao.Ona ustane. Polako, bez strogosti i gnjeva, ali očigledno potresena,reče:

— Oprostite mi. Ne mogu vas slušati. Zadajete mi veliku bol.— Šutjet ću. Ostanite. Maria, molim vas.



Onda ponovo sjedne. Ostala je ista kao u Schifanoji. Ništa nijenadvisivalo Ijupkost divne glave koja se gotovo satirala podbuj'nom teškom kosom, tom božanskom kaznom. Meka, nježnasjena, nalik prelijevanju dviju prozirnih boja, Ijubičastoj i savršeno

modroj, okruživala joj je oči u kojima su sjale tamne zjenice smeđihanđela.— Samo sam želio — ponizno doda Andrea — samo sam želio dase sjetite mojih nekadašnjih riječi, onih koje ste slušali j'ednog jutrau vrtu na mramornoj klupi pod planikama u jednomnezaboravnom trenutku koji je gotovo svet u mojem sjećanju...— Sjećam ih se.— Vidite, Maria, od tog vremena moja je bijeda postala jošžalosnija, još mračnija, još okrutnija. Nikad vam ne bih mogaoiskazati sve svoje patnje, svu svoju nevolju. Nikad vam ne bihmogao reći koliko puta vas je moja duša dozivala misleći da ćeumrij'eti. Nikad vam ne bih mogao izraziti drhtaj sreće, zanoscijelog mog bića u nadi da sam se samo na trenutak usudiopomishti da uspomena na mene još uvijek živi u vašem srcu.Govorio je istim glasom kao i onog davnog j'utra. Činilo se da ga je

obuzeo onaj isti sentimentalni zanos. Sva tuga mu je opet naviralana usta. A ona je slušala, pognute glave, nepomična, držeći segotovo kao i onda, dok su joj usta, izraz njenih usta, koje je suzaludnim naporom stiskala, kao i onda, odavala bolni užitak.— Sjećate li se Vicomilea? Sjećate li se šume kojom smo onelistopadske večeri sami projahali?Donna Maria lagano kimne glavom, kao u znak potvrde.— I one riječi koj"u ste mi kazali? — nastavi mladić j'oš krotkije, s j"asnim izrazom suspregnute strasti, naginjući se prema njoj kao da joj želi pogledati u oči koje su j'oš bile oborene.Ona podigne prema njemu te dobre, milostive i bolne oči.— Svega se sjećam — odgovori — svega, svega. Zašto bih vammorala kriti svoju dušu? Vi ste plemenit i velik duh i ja imampovjerenja u vašu plemenitost. Zašto bih se prema vama moralaponašati kao kakva obična žena? Zar vam one večeri nisam rekla da

vas volim? No ja u vašem pitanju vidim jedno drugo pitanje. Vi mepitate da li vas još volim.



Oklijevala je trenutak. Usne su joj podrhtavale.— Volim vas.— Maria!— Ali vi se zauvijek morate odreći moje Ij'ubavi, morate se udaljiti

od mene. Morate biti plemeniti, veliki i velikodušni, poštedj'eti meborbe koj'a me plaši. Mnogo sam patila, Andrea, i znala sam patiti,ali pomisao na to da se moram boriti protiv vas, da se od vasmoram braniti, nagoni me u ludi strah. Vi ne znate uz kakve samžrtve ponovo stekla mir svog srca. Ne znate kako velikih i dragihideala sam se odrekla... Jadni ideali! Postala sam druga žena, j'er jetrebalo da postanem drugačija. Postala sam obična žena, jer je tozahtijevala dužnost.Iz glasa joj je izbij'ala ozbiljna i blaga sjeta.— Kad sam vas srela, istog trenutka sam osjetila kako se u menibude stari snovi, oživlj'ava stara duša. Prvih dana sam se prepustilatoj sreći zatvarajući oči pred dalekom opasnošću. Mislila sam: »Onništa neće doznati iz mojih usta, ja ništa iz njegovih.« Gotovo da inisam osjećala kajanje i strah. Ali vi ste progovorili. Kazali ste miriječi koje nikad nisam čula. Izmamili ste mi priznanje... Opasnost

mi je tada izgledala jasna, očigledna. Pa ipak, još uvijek sam seprepuštala snu. Vaše muke su me pritiskale, zadavale su miduboku bol. Mislila sam: »Prljavština ga je zahvatila. Kadbih ja mogla da je sperem! Bila bih sretna da budem žrtva njegoveobnove«. Vaša tuga j'e privlačila moju tugu. činilo mi se da vasmožda ne bih znala utješiti, ali da bi vam ipak bilo lakše osjećajućida jedna duša uvijek odgovara amen na želje vaše boli.Ove posljednje riječi izgovorila je s takvim duhovnim zanosom, kojise zrcalio iz cijelog lica, da je Andreu zahvatio val gotovo mističneradosti. Jedina njegova želja u tom trenutku bila je da joj prihvatiobje ruke i da u te mile, nježne i čiste ruke udahne neiskazani zanos.— Nije moguće! Nije moguće! — nastavi ona tužno potresaj'ućiglavom. — Zauvij'ek se moramo odreći svake nade. Zivot jeneumoljiv. I ne htijući, razoriii biste cijeli jedan život, a možda i nesamo jedan...

— Maria, ne govorite tako, Maria! — prekine je mladić j'oš uvijeknagnut prema njoj. Blago joj prihvati ruku, ali nekako drhteći, kao



da moli, kao da očekuje znak pristanka. — Radit ću ono što želite.Bit ću pokoran i Doslušan. Jedina j'e moj'a želja da vas slušam, daumrem u vaše ime. Odreći se vas, znači odreći se spasenja, opetzauvijek pasti u ponor i nikad se više ne dignuti. Volim vas toliko

da to nijedna Ijudska riječ ne može izraziti. Potrebni ste mi. Jedinovi ste istiniti. Vi ste Istina koju moj duh traži. Sve ostalo je isprazno,sve ostalo je ništa. Odreći se vas bilo bi isto što i poći u smrt. Ali akovam moja žrtva pomaže da sačuvate mir, j'a vam dugujem tu žrtvu.Ne plašite se, Maria. Neću vam nanijeti nikakvo zlo.Držao je njenu ruku u svojoj, ali je nije stiskao. Riječi mu nisu bilevatrene, već pokorne, tužne, klonule, pune neopisive iscrpljenosti.Samilost toliko zavara Mariju da nije povukla ruku već seprepustila na trenutak čistom užitku lakog dodira. Njena žudnja jeizgledala tako blaga da se gotovo nije ni osjećala. Kao da joj" jenekakav fluid izlazio iz dubina srca i strujio kroz ruku u prste aonda iz prstiju napolje šireći se u neizrecivo skladnom valu. Kad jeAndrea zašutio, padoše j'oj na pamet neke riječi izgovorene u vrtuonog nezaboravnog jutra, oživljene njegovim sadašnjim rij'ečima,pokrenute novim uzbuđenjem: »I sama vaša prisutnost dovoljna je

da me opije. Osjećam je kako poput krvi struji moj'im žilama iosvaja moj duh poput nadnaravnog osjećaja...«Nastade trenutak šutnje. S vremena na vrijeme začulo bi se kakovjetar potresa okna na prozorima. S vj'etrom je dolazila i dalekabuka pomiješana s drndanjem kočija. Prodiralo je hladno i kao izvorbistro svj'etlo. Po kutovima i među zastorima od tkanina s Dalekogistolca skuplj'ala se sjena. Ovdjeondje među namještajem svjetlucalesu inkrustacije od nefrita, bjelokosti i bisernica. U pozadini, ispod jedne rajske palme, stajao je veliki pozlaćeni Buda. Ovi egzotičnioblici davali su sobi nešto od svoje tajanstvenosti.— Što sad mislite? — upita Andrea. — Ne mislite na moj' kraj?Činilo se kao da ju je progonila neka nejasna misao. Očito je bilaneodlučna kao da sluša dva unutrašnja glasa.— Ne mogu vam objasniti — odgovori ona prešavši lakimpokretom ruke preko čela — ne mogu vam objasniti, ali neka čudna

slutnja me tišti već dugo vremena. Ne mogu je objasniti, ali bojim se. Nakon male stanke doda:



— Kad pomislim da vi patite, da ste vi bolesni, jadni prijatelju, a davam j'a neću moći ublažiti muku, da ću vam nedostajati u trenutkuvaše tjeskobe, da neću znati da li me zovete ... O, Bože moj!Glas j"oj je podrhtavao i bio slabašan kao da plače, kao da joj" se

grlo steglo. Andrea je stajao bez riječi, oborene glave.— Kad pomislim da će vas moja duša uvijek pratiti i da se nikadaneće moći združiti s vašom i da je vi nikada nećete moći shvatiti...O, jadna Ijubavi!Glas joj je bio pun suza, a usta stisnuta od boli.— Ne ostavljajte me! Ne ostavljajte me! — poviče mladićprihvativši j'e za obje ruke. Gotovo je klekao obuzet velikimuzbuđenj'em. — Ništa od vas neću tražiti, ništa osim samilosti.Samilost koju biste mi vi pružili bila bi mi draža od strasti bilo kojedruge, vi to znate. Jedino me vaše ruke mogu izlij'ečiti i vratiti uživot, izvući iz blata, povratiti mi vjeru, osloboditi mesvih loših navika koje me truju i ispunjavaj'u užasom. Drage, drageruke ...Sagne glavu da ih poljubi, pritisne usta na njih. Sklopi napola oči i sizrazom najvećeg blaženstva neizrecivo tiho reče:

— Osjećam kako drhtite.Ona dršćući ustane, još bljeđa nego onog nezaboravnog jutra kad jehodala između cvijeća. Vjetar je potresao stakla. Kao da jepobunjena gomila stvarala buku koja je dolazila. Ta vika koja j'evjetrom nošena dolazila s Ouirinala još je više povećavala njenouzbuđenje.— Zbogom. Molim vas, Andrea, nemojte više ostati ovdje. Vidjetćete me drugi put, kad zaželite. Ali sad, zbogom. Molim vas!— Gdje ću vas vidjeti?— Sutra, na koncertu. Zbogom.Bila je sva zbunjena kao da je počinila neki grijeh. Ispratila ga je dosobnih vrata. Kad je ostala sama, nije znala što da radi, još uvijek ju je prožimao strah. Osjećala j'e kako joj gore obrazi i sljepoočice dokse ostatak tijela ježio. Ali na rukama joj je trag Ijubljenih usanastajao kao pečat, slatki pečat. I ona zaželi da ostane zauvijek kao

neki božanski pečat.Pogleda unaokolo. U sobu se spuštao mrak, oblici su nestajali u



polusjeni, pozlata velikog Bude čudno je sj'ala. Vika se čas gubilačas ponovo javljala. Pođe k prozoru, otvori ga i nasloni se. Ulicom jepuhao hladan vjetar, a prema piazzi di Termini već su se počelepaliti svjetiljke. Preko puta, u dvorištu Ville Aldobrandini, ozareni

crvenkastim zracima, savijali su se vršcl stabala. Nad Torre delleMilizie nadvijao se veliki usamIjeni Ij'ubičasti oblak.Večer joj se učini turobna. Povuče se s prozora i sjedne na mjestogdje su malo prije razgovarali. — Zašto se Delfina još nije vratila?— Htjela je izbjeći svaku misao, svako razmišljanje. Ipak ju jenekakva slabost zadržavala na mjestu gdje je prije nekolikotrenutaka Andrea disao, govorio, iskazivao svoju Ijubav i svoju bol.Svi napori u ova četiri mjeseca, sve odluke, kaj'anja, molitve, svepokore, sve se to u jednom trenutkuraspršilo, sve je nestalo i postalo beskorisno. Opet je popustila,osjetila se još slabijom, još više pobijeđenom, bez volje i snage da sebori protiv psiliičkih pojava koje su je iznenađivale, protiv osjećaj"akoji su je zbunjivali. I dok se predavala strahu i klonulosti u kojimase svaka hrabrost smanjuje, činilo joj se da nešto njegovo lebdi upolutami sobe i da joj cijelo biće obavija beskrajno nježnim

milovanem.Sutradan lcrene u Palazzo dei Sabini sa srcem koje je podrhtavalopod stručkom Ijubičica.Andrea ju je već očekivao na vratima dvorane. Stisnuo joj je ruku irekao:— Hvala.Zatim ju j'e poveo do sjedišta i sjeo uza nju.— Mislio sam da ću umrij'eti čekajući vas — reče. — Bojao sam seda nećete doći. Tako sam vam zahvalan.A onda opet:— Sinoć kasno prošao sam pored vaše kuće. Vidio sam svjetlo na jednom prozoru, na trećem prozoru prema Ouirinalu. Ne znam štobih bio dao samo da saznam jeste li vi tamo ...Zatim je upita:— Tko vam je dao te Ijubičice?

— Delfina — odgovori ona.— Je li vam Delfina pričala o našem susretu jutros na piazzi di



Spagna?— Da, sve.Koncert je započeo jednim Mendelssohnovim kvartetom. Dvorana je bila gotovo sva puna. Najveći dio slušalaca sačinj'avale su strane

dame. Svi su bili skromno odjeveni, veoma sabrani, šutljivi ipobožni kao da se nalaze na nekom svetom mjestu. Valovi glazbeprelazili su preko nepomičnih, tamnih, šeširima prekrivenih glavašireći se prema zlatnoj svjetlosti, prema svjetlosti koja se spuštala izvisine ublažena žutim zastorima, ali i poj'ačana bijelim golimzidovima. A stara dvorana filharmonije, lišena svakog ukrasa, ukoj'oj se na jednoHkoj bjelini jedva opažao pokoji trag zaostalogukrasa i u kojoj su se gotovo raspadale bijedne modre zavjese navratima, pružala je sliku mjesta koj"e je ci jelo stoljeće bilo zatvoreno i tek danas ponovo otvoreno. Ali ta bojastarosti, taj dah siromastva, ti goli zidovi, davali su neobični čarbiranom užitku slušalaca. Užitak je zbog tog kontrasta izgledaotajanstveniji, uzvišeniji, čišći. Bila je srijeda, 2. veljače: naMontecitoriju parlament je raspravljao o incidentu kod Dogalij'a.Obližnje ulice i trgovi bili su puni svijeta i vojnika.

Muzičke uspomene iz Schifanoje iskrsnuše u duši oboj'e Ijubavnika.Zraka prošle jeseni osvijetli nj'ihove misli. U zvucimaMendelssohnova Menueta pojavi se slika kuće pored mora, dvoraneispunjene mirisom iz vrtova u kojima su se kroz stupove odpredvorja vidjeli vrhovi čempresa, nazirala plamena jedra nakomadiću bistrog mora.S vremena na vrij'eme Andrea bi se sagnuo malo prema prijateljici ipotiho upitao:— Što mislite?Ona je odgovarala gotovo nevidljivim osmij'ehom koji bi on jedvauspio zamijetiti.— Sjećate li se 23. rujna? — reče ona.U Andrei je ta uspomena bila gotovo izblijedjela, ali potvrdnokimne glavom.Mirni i svečani Andante u kom je dominirala visoka patetična

melodija, nakon dugog razvoj'a, završavao je izljevom bola. Finale jebio ritmički monoton, pun umora.



Ona reče:— Sad j'e na redu vaš Bach.Kad je glazba ponovo započela, oboje instinktivno osjetiše potrebuda se jedno drugome približe. Laktovi su im se dodirivali. Na kraju

svakog stavka Andrea bi se nagnuo prema njoj da pogleda programkoji je držala u rukama. Pri tome bi joj pritisnuo ruku i udahnuomiris Ijubičica prenoseći i na nju drhtaj' užitka. Adagio je imaoveoma snažan uspon penjući se tako sve do vrhunca ekstaze; širiose u Beskraj s takvom sigurnošću da je nalikovao glasunadnaravnog stvora koji u ritam izlijeva radost zbog jedne svojebesmrtne pobjede. Svi duhovi su bili očarani tim neodoljivimvalom. Nekoliko trenutaka nakon što je glazba prestala drhtajinstrumenata još se uvij'ek širio dvoranom. Šapat se razliježe s kraja na kraj dvorane. Nakon kratkog oklijevanja provalisnažni pljesak.Oni se pogledaše, zanesenih očiju, kao da su se rastavili poslijeneodoljivo opojnog zagrljaja. Glazba se nastavi. Svjetlost u dvorani je postajala diskretnija. Zrakom se širila ugodna mlakost. UgrijaneIjubičice Donne Marije još jače zamirisaše. Andrei se činilo da je sam

s njom jer oko sebe nije vidio ni jednu poznatu osobu.Ali prevario se. Kad se za vrijeme jedne stanke okrenuo, opazio jedesno u dnu dvorane Elenu Muti u društvu kneginje Ferentino.Istog trenutka pogledi su im se sreli. On izdaleka pozdravi.Pričinilo mu se da je na Eleninim usnaina opazio čudan osmijeh.— Koga ste pozdravili? — upita Donna Maria i sama se okrene. —Tko su one gospođe?— Lady Heathfield i kneginja Ferentino.Njoj se pričini da mu je zbunjenost osjetila u glasu.— Koja je Ferentino?— Plava.— Druga je veoma lijepa. Andrea zašuti.— Je li Engleskinja? — nastavi ona.— Ne, Rimljanka je. Udovica vojvode Scernija, preudata za lordaHeathfielda.

— Veoma je lijepa. Andrea hitro upita:— Što sad sviraju?



— Brahmsov Kvartet u cmolu. — Poznajete li ga?— Ne.— Drugi stavak je čudesan. Govorio je da prikrije svoj nemir.

— Kad ću vas opet vidjeti?— Ne znam.— Sutra?Oklijevala je. Činilo se kao da joj je licem preletjela laka sjena. Ondaodgovori:— Sutra, bude li sunca, doći ću s Delfinom na piazzu di Spagnaoko podne.— A ako ne bude sunca?— U subotu naveče idem grofici Starnina ...Glazba ponovo započe. Prvi stavak j'e izražavao mračnu muževnuborbu, punu snage. Romansa j'e bila ispunjena čeznutljivim alipomalo tužnim sjećanjem, zatim laganim, nesigurnim, slabimuzdizanjem prema dalekoj zori. Jedna jasna melodična frazarazvijala se u dubokim prijelazima. Osjećaj koji se priličnorazlikovao od onog kojim je odisao Bachov Adagio. Bio je Ijudskiji,

zemaljskiji, elegičniji. U toj' glazbi osj'ećao se dašak Ludwiga vanBeethovena.Andreu je zahvatio tako strašni nemir da se bojao da će se odati.Sva prij'ašnja radost pretvorila se u gorčinu. Nije bio potpunosvjestan svoje nove muke. Nije se mogao ni sabrati ni savladati.Kolebao se između dvostruke ženske privlačnosti i čara glazbe a daga nijedna od te tri sile nije potpimo osvojila. Osjećao je neopisivuprazninu u kojoj su s bolnom jekom bez prestanka odzvanjalistrašni udarci. Njegova se misao kidala na tisuće komadića,raspadala, nestajala, dok su se dva ženska lika sudarala, miješala,uzajamno poništavala, a on ih nije mogao rastaviti, nij"e mogaoodrediti svoj osjećaj ni prema jednoj ni prema drugoj. A na vrhu tetmurne unutrašnje muke nalazio se nemir izazvan neposrednomstvarnošću, tako reći praktičnim brigama. Nije mu izbjegla malapromjena u držanju Donne Marije prema njemu, a činilo mu se da

osjeća uporan i čvrst Elenin pogled. Nije znao kako da se ponaša, dali da isprati Donnu Mariju iz dvorane ili da pristupi Eleni, nije znao



da li će mu ova slučajnost škoditi ili koristiti kod jedne i kod druge.— Ja odlazim — reče Donna Maria dižući se nakon završetkaRomanse. — Ne ostajete do kraja?

— Ne. U pet moram biti kod kuće.— Ne zaboravite, sutra ujutro ...Ona mu pruži ruku. Možda zbog vrućeg zatvorenog zraka, njenoblij"edo lice se malo zarumenjelo. Ogrtač od baršuna tamne olovneboje, ukrašen širokim porubom od činčile, prekrivao je cijeli njenlik. Između pepeljastog krzna polako su venule Ijubičice. Dok jeizlazila, hodala je savršeno elegantno, a neke gospođe suse okretale da je vide. Andrea tada prvi put ugleda u toj ženi duha,u čistoj sienskoj madoni, svjetsku damu.Započe treći stavak Kvarteta. Kako je danje svjetlo slabilo,razmaknuše žute zastore, kao u crkvi. Još neke gospođe napustišedvoranu. Ovdjeondje začuo bi Se šapat. Publiku je zahvaćao umor irastresenost kao što se obično događa pri kraju svakog koncerta.Zbog čudnog fenomena iznenadne promjene, Andrea osjeti gotovoradosno olakšanje. Najedanput se oslobodio svih sentimentalnih i

strastvenih briga. Njegovu taštinu i pokvarenost ispuni jedinopomisao na Ijubavnu pustolovinu. Pomisli da je Donna Maria,dopustivši mu ove nedužne sastanke, već stupila nogom na tloneizbježivog grijeha čak i za najopreznije duše. Pomisli da će moždamala Ijubomora potaknuti Elenu da mu opet padne u naručje i daće tako jedna pustolovina možda pomoći drugoj. Pomisli da jemožda upravo neki neodređeni strah, neka Ijubomorna slutnjapožurila Donnu Mariju na slijedeći sastanak. Bio je dakle na putudvostruke pobjede. Nasmiješi se opazivši da se u oba pothvatateškoća javljala pod istim vidom. Morao je pretvoriti u Ijubavnicedvije sestre, to jest dvije žene koje su htjele biti njegove sestre. Opazii druge sličnosti između ova dva slučaja. — Taj glas! Kakvi čudniElenini naglasci u glasu Donne Marije! — Padne mu na pamet ludamisao. — Taj glas je za njega mogao predstavljati dio zamišljenogdjela: na temelju takve srodnosti mogao je spojiti dvije Ijepote da

dobije treću, zamišljenu, potpuniju, savršeniju, istinitiju, jer ideal...Treći stavak, koji je izveden gotovo savršeno, završi burnim



pljeskom. Andrea ustane i pristupi Eleni.— Oh, Ugenta, gdje ste bili dosada? — upita ga kneginja Ferentino.— Au Pays du Tendre?^ — A tko je ona nepoznata? — doda Elena udišući miris Ijubičica

koje je izvukla iz mufa od kune zlatice.— Velika prijateljica moje sestrične. Donna Maria Ferres yCapdevila, žena novog gvatemalskog ministra — odgovori Andreane zbunivši se. — Lijepo i veoma' U Zemlji Ijubavi.nježno stvorenje. U listopadu je bila kod Franceske u Schifanoji.— Kako Francesca? — prekine ga Elena. — Znate li kad se vraća?— Javila mi se iz San Rema. Ferdinando se oporavIja. Ali bojim seda će se morati zadržati ondje još koji mjesec, a možda i više.— Kakva šteta!Započe posljednji stavak Kvarteta, koji je bio vrlo kratak. Elena ikneginja Ferentino sjedile su u dnu dvorane pored zida, ispodblijedog zrcala u kojem se ogledala tužna prostorija. Elena je slušalasagnute glave pustivši da joj kroz ruke klizi sjajni muf od kunovine.— Otpratite nas — reče Sperelliju kad je završio koncert.

Popevši se u kočiju nakon kneginje Ferentino, reče:— Popnite se i vi. Evu ćemo ostaviti u palači Fiano. Onda vasmogu povesti kamo želite.— Hvala.Sperelli pristane. Kad su izišli na Corso, kočija je morala ićipolaganije jer je cijela ulica bila puna bučnog svijeta. S piazze diMontecitorio i piazze Colonna dopirao je žamor koji se širio poputpljuskanja valova, pojačavao se, nestajao, a onda opet iskrsavaopomiješan sa zvukom vojničkih truba. Pobuna se širila u sivojhladnoj večeri. Gomila je urlala zbog strahote dalekog pokolja. Krozgužvu su se trčeći probijali neki Ijudi mašući velikim svežnjevimanovina. U buci se jasno razabirala jedna riječ: Afrika.— Zbog četiri stotine prostaka koji su bili ubijeni na surov način! —promrmlja Andrea povukavši se nakon što je bacio pogled krozprozorčić.

— Što to kažete? — poviče kneginja Ferentino. Činilo se da segužva na uglu palače Chigi pretvorila



u tučnjavu. Kočija se morala zaustaviti. Elena se nagne da pogleda.Njeno lice izvan sjene, osvijetljeno odrazom lampe i svjetlošćusutona, izgledalo je gotovo samrtnički blijedo, ledeno, tamno poputolova, što u Andrei probudi sjećanje na neku već viđenu glavu •—

nijeznao ni kada ni gdje — možda u nekoj galeriji, u nekoj kapeli.— Evo nas — reče kneginja kad je kočija napokon stigla do palačeFiano. — Onda, zbogom. Vidjet ćemo se večeras kod Angelierijevih.Zbogom, Ugenta. Hoćete li doći sutra k meni na ručak? Naći ćeteElenu, Vitijevu i mog bratića.— Kada?— U podne i trideset.— Dobro. Hvala.Kneginja siđe. Sluga je očekivao naređenje.— Kamo želite da vas odvezem? — upita Elena Sperellija koji seveć smjestio polcraj nje, na mjesto njene prijateljice.— Far, far away.. .— Hajde, recite. Vašoj kući? Zatim, i ne sačekavši odgovor, naredi:— Trinita de'Monti, palača Zuccari.

Sluga zatvori prozorčić. Kočija krene polako ulicom Frattinaostavljajući za sobom gomilu, buku i žamor.— Oh, Elena, nakon toHko... — klikne Andrea saginjući se dapogleda žuđenu koja se povukla u tamni kut kao da želi izbjećidodir.Svjetlost izloga u prolazu razbije tamu i on opazi kako se njenoblijedo lice smiješi zavodljivim osmijehom.Ne prestajući se osmjehivati, spretnim pokretom skine s vrata dugokrzno od kune i poput lasa prebaci ga oko mladićeva vrata. činilo sekao da se želi našaliti. Ali tim mekanim lasom koji je odisao istimmirisom što ga je Andrea već osjetio u modrom lisičjem krznu, onaprivuče mladića i bez riječi mu pruži svoja usta.I jedna i druga usta su se sjetila starih poljubaca, onih strašnih iblaženih poljubaca koji su trajali bez kraja ostavljajući u srcu varavidojam rastapanja mekog i rosnog voća. Da bi produžili gutljaj,

zaustavljali su dah. Kočija iz ulice Due Macelli uđe u ulicu Tritone,a onda skrene u ulicu Sistina i zaustavi se ispred palače Zuccari.



' Negdje daleko, daleko.Elena naglo odgurne mladića, a onda malo prigušenim glasom reče:— Silazi. Zbogom.— Kad ćeš doći?

— Tko zna!Sluga otvori vrata. Andrea iziđe. Kočija se ponovo okrene i vrati uulicu Sistina. Andrea je još drhtao, oči su mu lutale kao u magli,gledao je hoće li se pojaviti Elenino lice na prozorčiću, ali ne vidjeništa. Kočija se udalji.Penjući se stepenicama, mislio je: — Ipak se vraća! — U glavi je jošuvijek osjećao neku opijenost, na usnama mu se zadržao okuspoljupca, u zjenici osmijeh kojim mu je Elena bacila oko vrata onusjajnu i mirisavu zmiju. — A Donna Maria? — Svakako, njoj jemorao zahvaliti ovaj neočekivani užitak. Nema sumnje da jepočetak Ijubomore bio uzrok ovom čudnom i neobičnom istupu.Možda ga je, iz straha da joj ne pobjegne, htjela privezati,primamiti, ponovo raspaliti njegovu žeđ. — Voli li me? Ili me nevoli? — Šta bi mu vrijedilo da zna? Što bi mu to koristilo? Zanos seodmah ugasio. Nikakvo čudo nikada više u njemu ne bi moglo

oživiti ni najmanji djelić prohujale sreće. Više mu odgovara da sezabavi tijelom koje je još uvijek bilo božanstveno.Uživao je u pomisli na pustolovinu. Godio mu je elegantan ineobičan način na koji je Elena provela svoj hir. A slika krznaizazva u njemu sliku pletenice Donne Marije, oživi sve nejasneIjubavne snove što ih je sanjao o bujnoj djevičanskoj kosi u koju subile zaljubljene sve pitomice firentinskog internata. Još jednompomiješa obje želje, dočara dvostruki užitak, nasluti treću IdealnuIjubavnicu.Duh mu je bio raspoložen za razmišljanje. Dok se oblačio za večeru,padne mu na pamet: »Jučer velika strastvena scena, gotovo sasuzama, danas mala nijema požudna scena. A meni se jučer činiloda je moj osjećaj iskren isto kao što je i moja žudnja malo prije bilaiskrena. Osim toga, čak sam i danas, sat prije Elenina poljupca,doživio veliki lirski trenutak uz Donnu Mariju. Od svega toga nije

ostalo ni traga. Sutra ću sigurno opet započeti. Ja sam prevrtljiv, varljiv, nedosljedan,



nepostojan. Nijedan moj pokušaj da postanem cjelovitiji neće imatiuspjeha. Odsada se moram pomiriti s time. Jedna jedina riječ sadržimoj zakon: Nunc^ Neka se vrši volja zakona.Nasmije se sam sebi. Tog trenutka započe novi period njegove

moralne bijede.Bez ikakva obzira, bez ikakva skanjivanja, bez imalo kajanja, sav seodao ostvarivanju svojih bolesnih maštanja. Da bi Mariju Ferresprivolio da popusti, upotrebljavao je najprepredenije vještine,najfinije spletke, zavaravajući je upravo u stvarima duha,duhovnosti, idealima; u intimnom životu srca. Da bi jednako brzozadobio novu Ijubavnicu i ponovo osvojio staru, da bi iskoristiosvaku priliku u jednom i drugom pothvatu, upadao je u mnoštvoneprilika, nezgoda, čudnih slučajeva, a da bi se iz njih izvukao,izmišljao je gomilu laži, nevjerojatnih objašnjenja, loših izgovora,izmišljotina, niskih opravdanja. Dobrota, povjerenje i čistoća MarijeFerres nisu imale nikakva utjecaja. Kao osnova njegova zavođenjaposlužio mu je stih iz psalma: Asperges me hyssopo et mundabor:lavabis me, et super nivem dealbabor.«^ Jadno stvorenje je mislilo da ćespasiti jednu dušu, osloboditi jedan duh, svojom čistoćom očistiti

jednog ukaljanog čovjeka. Još uvijek je čvrsto vjerovala unezaboravne riječi koje je čula u vrtu, u tom Navještenju Ljubavi, uzmore, pod rascvjetalim stablima. Upravo ta vjera ju je podržavala ihrabrila u kršćanskoj borbi koja se bez prestanka vodila u njenojsavjesti. Oslobađala ju je sumnje, opijala nekim požudnimmisticizmom u koji je izlijevala blago svoje nježnosti, sve svoječežnje, najslađi cvijet svog života.Andrea Sperelli se možda prvi put sreo s pravom strašću. Prvi put senašao pred jednim od najrjeđih i najvećih ženskih osjećaja, koji kaovelika i strašna munja osvjetljavaju sivo i promjenljivo nebočovječjih Ijuba' Sada.^ Poškropi me hisopom i očistit ću se, operi me i bit ću bjelji odsnijega.vi. Njega to nije zabrinjavalo. Postao je nesmiljeni krvnik sebe

samog i jadnog stvorenja.Svaki dan poneka prijevara, poneka podlost.



U četvrtak, 3. veljače, prema dogovoru na koncertu, sreo ju je skupas Delfinom na piazzi di Spagna pred izlogom jednog zlataraantikvara. Tek što je čula njegov pozdrav, okrenula se i plamen joj jeozario blijedo lice. Zajedno su razgledavali nakit iz sedamnaestog

stoIjeća, kopče, dijademe od lažnih dragulja, emajlirane igle isatove, tabakere od zlata, bjelokosti, kornjačevine, sve male ukrasnepredmete jednog prohujalog stoIjeća koji su u ovom bistrom jutarnjem svjetlu stvarali bogati sklad. Oko njih su prolaziliprodavači cvijeća nudeći u košaricama bijele i žute narcise,dvostruke Ijubičice, duge grančice badema. U zraku se osjećao dahproljeća. Stup Bezgrešnog začeća dizao se prema suncu poputstabljike s »mističnom ružom« na vrhu. Barcaccia je bila punadragulja. Stepenice della Trinita radosno su širile svoja krila premacrkvi Karla VIII čiji su zvonici parali oblacima oplemenjeno nebeskoplavetnilo — kao na antičkom Piranesijevom nebu.— Kakva divota! — klikne Donna Maria. — Imate pravo što stetoliko zaljubljeni u Rim.— Oh, vi ga još ne poznajete! — odgovori Andrea. — Htio bih bitivaš vodič...

Ona se osmjehne.— ... proživjeti uz vas ovog poljeća Vergilijev sentimentalni put.Smiješila se i više nije izgledala tako tužna i tako ozbiljna. Njena jutarnja odjeća bila je jednostavna ali elegantna, odavala je biraniukus za lijepe stvari i harmoniju boja. Kaputić od sivog sukna koje je malo prelazilo u zeleno bio je ukršten poput šala. Rubovi su biliukrašeni krznom od vidre na kojem je sjala izvezena svilena vrpca.Kaputić se rastvarao na prsluku koji je također bio od vidrinogkrzna. Kako je kroj bio vrlo lijep i u skladu s ta dva tona, onogneopisivo sivog i jarkocrvenog, predstavljao je pravi užitak za oči.Ona upita:— Gdje ste sinoć bili?— Otišao sam s koncerta nekoliko minuta poslije vas. Vratio sam sekući i ostao tamo jer mi se činilo da je vaš duh bio uza me. Mnogosam razmišljao. Zar niste osjetili moje misli?

— Ne, nisam ih osjetila. Moja večer je bila tužna, ne znam zašto.Činilo mi se da sam užasno sama.



Prođe grofica di Lucoli u dogcartu koji je vukao jedan sivac. Prođe iGiulia Moceto u društvu Giulia Musellara, ali pješke. Prođe i DonnaIsotta Celesi.Andrea je pozdravljao. Donna Maria ga je pitala tko su te gospođe.

Za Mocetovu je već bila čula. Sjetila se dana kad je Francescaizgovorila to ime ispred Peruginova arhanđela Mihajla dok jeAndrea prelistavao svoje crteže u sobi u Schifanoji. Popratipogledom bivšu Ijubavnicu svog dragog. Nemir je obuze. Sve što jeAndreu povezivalo s bivšim životom izazivalo je sumnju u njoj.Željela je da taj, njoj nepoznat život, nikad nije postojao. Htjela ga jepotpuno izbrisati iz pamćeiija onoga koji je s tolikom žeđi zaronio unjega, a izronio tako umoran, tako izgubljen, tako bolestan. »Živjeti jedino u vama i za vas, bez sutra, bez jučer, bez ikakve druge veze,bez ikakve druge želje, izvan svijeta...« To su bile njegove riječi. Oh,kakav san!Andreu je mučio jedan drugi nemir. Približavalo se vrijeme ručkana koji ga je pozvala kneginja di Ferentino.— Kamo ste se uputili?— Ja i Delfina smo pojele sendvič i popile čaj kod Nazzarija. Htjele

smo malo uživati na suncu. Otići ćemo do Pincia i posjetiti moždaVillu Medici. Ako nam želite praviti društvo ...Oklijevao je. — Pincio, Villa Medici, jednog popodneva u veljači, snjom! — Ipak, nije mogao ne odazvati se pozivu. A i radoznalost ga je tjerala da sretne Elenu nakon sinoćnjeg rastanka. Jer, iako jedošao k Angelierijevima, ona se tamo nije pojavila. Zato s izrazomžaljenja u glasu reče:— Kakva šteta! Za četvrt sata moram biti na jednom ručku. Prošlogtjedna sam prihvatio poziv. Ali da sam znao, mogao sam seosloboditi bilo kakve obaveze. Kakva šteta!— Onda idite. Nemojte gubiti vrijeme. Ne smij'u vas čekati.On pogleda na sat.— Mogu vas još malo pratiti.— Mama — zamoli Delfina — idemo stepenicama. Jučer sam išlagore s miss Dorothy. Kad bi ti vidjela!

Kako su bili u blizini Babuina, okrenuše se i prijeđoše trg. Jedandječak ih je uporno slijedio nudeći im veliku grančicu badema koju



Andrea kupi i dade Delfini. Iz hotela su izlazile plave dame scrvenim bedekerom u ruci. Ulicom su prolazile teške kočije s dvakonja na kojima je svjetlucala starinska metalna oprema. Cvjećari sunudili strankinjama pune košarice natječući se u nadvikivanju.

— Obećajte mi — reče Andrea Donni Mariji stupajući na prvustepenicu — obećajte mi da nećete ući u Villu Medici bez mene.Odrecite se danas toga, molim vas.Činilo se kao da je zaokuplja neka tužna misao. Onda reče:— Odričem se.— Hvala.Ispred njih su se pobjednički uzdizale stepenice isparavajući izugrijanog kamena veoma blagu toplinu. Kamen je imao boju starogsrebra nalik onoj na fontanama Schifanoje. Delfina je s rascvjetalomgrančicom u ruci trčala ispred njih dok joj je vjetar u trku odnosioponeku krhku ružičastu laticu koja bi odlijetala poput leptira.Tuga obuze mladićevo srce. Pred očima mu se ukažu svi užici jednesentimentalne šetnje pustim stazama Ville Medici ispod nijemihšimšira x prvim popodnevnim satima.— Kome idete? — upita ga Donna Maria nakon kratke šutnj'e.

— K staroj kneginji Alberoni — odgovori Andrea. — Katolički stol.Slaže još jednom jer ga je instinkt opominjao da bi ime Ferentinoprobudilo možda sumnju u Donni Mariji.— Onda, zbogom — doda ona pružajući mu ruku.— Ne još. Idem sve do trga. Tamo me čeka moja kočija. Pogledajte,ono je moja kuća.I pokaže joj palaču Zuccari, buen retiro, okupanu suncem; izgledala je poput čudnog staklenika koji je s vremenom poprimiotamnosmeđu boju.Donna Maria je pogleda.— Sad kad je poznajete, zar nećete svratiti koji put... u duhu?— U duhu uvijek.— I neću vas vidjeti prije subote naveče?— Teško.Pozdraviše se. Ona s Delfinom pođe niz drvored. On se popne u

kočiju i udalji ulicom Gregoriana.Kneginji Ferentino stigne s nekoliko minuta zakašnjenja. Izvini se.



Elena je došla s mužem.Ručak je bio služen u jednoj vedroj dvorani prekrivenoj goblenimaiz barberinske tvornice koji su predstavljali groteskne slike u stiluPetra Loara. Među tim lijepim grotesknim slikama iz sedamnaestog

stoljeća poče sijevati i pucketati Ijupka vatra ogovaranja. Sve tridame su bile veselog i šaljivog duha. Barbarella Viti se smijalasvojim jakim muškim smijehom zabacujući malo unazad lijepudječačku glavu. Njene crne oči su se mnogo puta sretale i utapale uzelenim očima kneginje. Elena je s neobičnom živahnošću praviladosjetke. Andrei je izgledala tako daleka, tako strana, tako nehajna,da je gotovo posumnjao: — Zar je ono sinoć bio san? — LudovicoBarbarisi i knez Ferentino nisu zaostajali za damama. Markiz odMount Edgcumbea se brižno trudio da dosadi svom mladom prijatelju tražeći od njega vijesti o najskorijim dražbama ipripovijedajući mu o vrlo rijetkom izdanju Apulejeva romana Metamorphoseon koji je nabavio prije nekoliko dana za tisuću petstodvadeset lira. — ROMA, 1469, in folio. — S vremena na vrijeme bi sezaustavio i promatrao neku Barbarellinu kretnju. Oči bi mu tadazasjale kao u luđaka, a odurne ruke počele čudno podrhtavati.

Andreina razdraženost, dosada i nestrpljivost toliko su narasle daih više nije uspijevao prikriti.— Niste raspoloženi, Ugenta? — upita ga kneginja di Ferentino.— Nisam baš. Miching Mallecho je bolestan.Tada mu i Barbarisi počne dosađivati pitanjima o bolesti konja, anakon toga Mount Edgcumbe ponovo nastavi o Metamorphoseonu.Kneginja Ferentino smiješeći se reče:— Znaš, Ludovico, jučer na koncertu Kvinteta iznenadili smo gakako udvara jednoj Nepoznatoj.— Jest — doda Elena.— Nepoznatoj? — začudi se Ludovico.— Da. Ali, možda bi nam ti mogao dati neke podatke. Žena novoggvatemalskog ministra.— Ah, razumijem.— Dakle?

— Ja zasad poznam samo ministra. Vidim ga svake noći kako uklubu igra.



— Recite, Ugenta. Je li je kraljica već primila?— Ne znam, kneginjo — odgovori Andrea s primjesomnestrpljivosti u glasu.Ovo brbljanje mu je postalo nesnošljivo. Elenina razdraganost

grozno ga je mučila a blizina njezina muža gadila mu se kao nikada.Ipak, više se Ijutio na samog sebe nego na ostale. U dubini njegoverazdraženosti rađao se osjećaj kajanja zbog sreće koju je maločasodbio. Njegovo srce, prevareno i povrijeđeno okrutnim Eleninimponašanjem, u bolnom kajanju obraćalo se drugoj gledajući jezamišljenu i osamljenu u pustoj aleji, lijepu i plemenitu kao nikada.Kneginja ustane, a onda i ostali, te svi prijeđoše u pokrajni salon.Barbarella potrči prema klaviru koji se škrivao pod velikimpokrivačem od crvenog baršuna protkanim tamnim zlatnim nitimai počne pjevuckati Tarantellu koju je Georges Bizet posvetio CristiniNilsson. Elena i Eva su se nagnule izhad nje i čitale note. Ludovico je stajao iza njih i pušio. Knez se negdje izgubio.Ali lord Heathfield nije puštao Andreu. Odvukao ga je u udubinu jednog prozora pričajući mu o nekakvim Ijubavnim peharima izUrbanije koje je kupio na dražbi viteza Davile. Taj kreštavi glas s

dosadnim upitnim naglasom, ti pokreti kojima je označavaoveličinu i oblik pehara, taj čas ugasli čas oštri pogled ispod ogromnog izbočenog čela, ukratko, cijeli taj mrski lik zadavao je Andreitako žestoku muku da je grčevito stiskao zube kao čovjek koji stenjeispod kirurškog noža.Zaokupljala ga je jedna jedina misao: da ode s ovog mjesta. Htio jeskoknuti do Pincia u nadi da će tamo naći Donnu Mariju i povesti jeu Villu Medici. Moglo je biti dva sata. Kroz prozor je vidio suncemobasjan krovni vijenac na kući preko puta koji se svjetlucao naplavom nebu. Okrenuvši se, ugleda grupu dama za klavirom.Obasjavalo ih je crvenkasto svjetlo koje se odbijalo od pokrivača. Usvjetlu se opažao laki dim cigarete, dok su se čavrljanje i smijehmiješali s ponekim akordom što su ga Barbarellini prsti nasumcetražili po tipkama. Ludovico je nešto šaptao na uho svojoj sestrični,a ona je to čini se ispričala prijateljicama, jer se opet prolomio jasan i

gromak smijeh, kao kad zrnca pokidane ogrlice padaju na srebrnipladanj. Nakon toga Barbarella potiho započne Bizetov AUegretto.



— Tra lala... Le papillon s'est envole... Tra lala... Andrea je čekaozgodnu priliku da prekine razgovors Mount Edgcumbeom i da se onda oprosti. Ali kolekcionar je, nezaustavljajuči se ni trenutka, bez prestanka jednu temu povezivao s

drugom. Jedna stanka spasila bi mučenika, ali ona nikako da dođe.Nemir se pojačavao svakim trenutkom.— Oui! Le papillon s'est envole... Oui!... Ah, ah! ah! ah! ah!... Andrea baci pogled na sat.— Već dva sata! Oprostite, markiže, ali moram otići. Onda pristupigrupi:— Oprostite, kneginjo, u dva sata imam sastanak s veterinarima ukonjušnici.Pozdravi u velikoj žurbi. Elena mu pruži vrške prstiju. Barbarellamu dade jedan fondan rekavši:— Ponesite ga jadnom Michingu u moje ime. Ludovico ga je htiootpratiti.— Ne, ostani.Nakloni se i iziđe. Foput munje sjuri niz stepenice, skoči u kočiju idovikne kočijašu:

— Na Pincio, trkom.Obuze ga luda želja da nađe Mariju Ferres, da ponovo zadobijesreću koje se malo prije bio odrekao. Kratki korak njegovih konjanije mu izgledao dovoljno brz. Nestrpljivo je gledao kad će seukazati Trinita de'Monti, široka ulica s drvoredom, rešetke.Kočija prođe kroz ogradu. Naredi kočijašu da uspori i da vozi posvim alejama. Srce bi mu jače zakucalo čim bi u daljini, izmeđustabala, ugledao ženski lik. Uzalud. Stigavši na ravan, iziđe. Onda,istražujući svaki kutak, krene malim puteljcima kojima nisu smjeleprolaziti kočije. Uzalud. Ljudi koji su sjedili na Idupama znatiželjnosu ga pratili očima jer je njegov nemir bio očigledan.Pošto je Villa Borghese bila otvorena, Pincio je mirno počivao podblagim februarskim suncem. Tek rijetke kočije i pješaci prekidali sumir brežuljka. Još uvijek gola, siva, a neka i pomalo Ijubičastastabla, pružala su svoje grane prema blagoin nebu na kojem su

plovili pahuljasti oblaćići koje je vjetar razarao i raspršivao svojimdahom. Borovi, čempresi i ostale zimzelene biljke nosile su u sebi



dio općeg bljedila, bile su sive, bezbojne, rasplinjavale su se uopćem skladu. Mnogobrojna različita stabla i posječene grane još suviše isticali svečanu jednolikost poprsja.Nije li možda još lebdio u tom zraku dio tuge Donne Marije?

Naslonjen na ogradu Ville Medici, Andrea je ostao nekolikotrenutaka kao pritisnut nekim užasnim teretom.Narednih dana nastavile su se iste muke, pa i još gore, a laži su bile još okrutnije. Zbog pojave koja nije tako rijetka kod moralnopropalih Ijudi od duha, njegova svijest je sada bila savršeno bistra,bez prestanka bistra, bez ikakvih nejasnoća, bez ikakvihpomračenja. On je znao što radi i prosuđivao je ono što bi uradio. Aprezir prema samom sebi bio je jednak tromosti volje.Ali upravo njegova hirovitost, njegova nesigurnost, njegove čudnešutnje i još čudniji izljevi, ukratko, sva neobičnost izraza koju nositakvo duševno stanje, povećavala je i još više poticala strastvenusamilost Donne Marije. Vidjela je kako pati, osjećala je i bol inježnostmisleći: — Ja ću ga malopomalo izliječiti. — A u stvari,malopomalo, da to ni opažala nije, ona je gubila snagu i popuštala

bolesnikovoj želji.Ona je polako popuštala.Kad je u salonu grofice Starnine osjetila njegov pogled na leđima igolim rukama, obuzeo ju je neopisiv drhtaj. Andrea j'u je tada prviput vidio u večernjoj haIjini. Do tada je poznavao samo njene ruke ilice. Sad su mu i leđa izgledala savršena, pa i ruke, iako su bilemalo mršave.Imala j'e na sebi haljinu od brokata boje slonove kosti opšivenusamurovinom. Uski trak samurovine okruživao je izrez na vratudajući tijelu izraz neopisive finoće dok se linija od ramena dopočetka vrata u dražesnom padu spuštala prema leđima, što je znakprirođene aristokracije koji je danas veoma rijedak. Na bujnoj kosi,počešljanoj na način kojima je Verrocchio najviše volio obdarivatisvoj"a poprsja, nij'e sjao ni dragulj ni cvijet.Andrea iskoristi dvatri zgodna trenutka da joj prišapne riječi svog

divljenja i strasti.— Ovo je prvi put da se vidimo u »javnosti« — reče joj. — Hoćete li



mi dati jednu rukavicu za uspomenu.— Ne.— Zašto, Maria?— Ne, ne. Šutite.

— Ah, vaše ruke! Sjećate li se kad sam ih slikao u Schifanoji? Činimi se da mi s pravom pripadaju. Čini mi se da biste mi moralidopustiti da ih posjedujem budući da su one od cijelog vašeg tijeladio koji je najprisnije povezan s vašom dušom, najoduhovljeniji,gotovo bih rekao najčišći... Ruke dobrote, ruke opraštanja ... Kakobih bio sretan da imam barem jednu vašu rukavicu, jednupahuljicu, jednu sjenku njihovog oblika, jedan listić koji dišenjihovim mirisom! ... Hoćete li mi dati jednu rukavicu prije nego štoodete?Ona više ne odgovori. Razgovor je bio prekinut. Nakon nekogvremena zamole je da nešto odsvira i ona sjedne za klavir. Skinerukavice i odloži ih na stalak. Oslobođeni rukavica, pojaviše seveoma bijeli dugulj'ati prsti, puni prstenja. Na lijevom prstenjaku poput vatre je blistaoveliki opal.

Svirala je dvije SonateFantazije od Beethovena op. 27. Jedna, koja jebila posvećena Giulietti Guicciardi, izražavala je odricanje bez nade,pripovijedala o buđenju nakon predugo snivanog sna. Druga je većnakon prvih taktova Andantea govorila o odmoru poslije oluje.Zatim se, prelazeći kroz nemire drugog stavka, širila u Adagioblistave vedrine i završavala jednim Allegro vivace u kojem su seopet budili odvažnost i polet.Andrea osjeti da je, okružena tom pažljivom publikom, svirala jedino za njega. S vremena na vrijeme njegove su oči prelazile sprstiju sviračice na duge rukavice koje su visile preko pultasačuvavši otisak tih prstiju i neizrecivu Ijupkost malog otvora nazapešću gdje se malo prije mogao nazreti tek mali dio ženske kože.Okružena hvalospjevima, Donna Maria ustane i udalji se ne uzevširukavice. Andrea tada osjeti napast da ih ukrade. — Možda ih jetamo baš za njega ostavila? — Ali nije htio uzeti samo jednu. Jedan

otmjeni Ijubavnik je dobro rekao da je par rukavica nešto sasvimdrugo od jedne same rukavice.



Ali kad ju je, na upornu molbu, grofica Starnina ponovo dovela zaklavir, uzela je rukavice i položila ih na kraj klavijature. Onda jeodsvirala Rameauovu Gavottu, Gavottu žutih dama, nezaboravnistarinski ples Dosade i Ljubavi. »Neke plave dame, ne više mlade

...«Andrea ju je, pomalo dršćući, uporno promatrao. Kad se digla,uzela je samo jednu rukavicu. Drugu je ostavila u sjeni klavijature,za njega.Kad je tri dana kasnije začuđeni Rim utonuo pod snijegom, Andreanađe kod kuće ovu poruku: »Utorak, dva sata po podne. — Čekajte mevečeras između jedanaest i ponoći u kočiji ispred palače Barberini,izvan ograde. Ako se do pola noći ne pojavim, možete otići. '— Astranger.« Poruka je izgledala romantično i tajanstveno. Uistinu,markiza Mount Edgcumbe je suviše zloupotrebljavala kočiju usvojim Ijubavnim pothvatima. Možda zbog uspomene na 25. ožujka1885? Možda opet želi započeti pustolovinu na način na koji ju jeprekinula? Zašto ono stranger? Andrea se nasmije. Baš tada se vratio izposjete kod Donne Marije, iz veoma prijatne posjete. I njegov duh se

više naklanjao Sienjanki nego ovoj drugoj. Još su mu u ušimaodzvanjale divne i nježne riječi Sienjanke koje je izgovarala dok sukroz prozor gledali kako poput cvijeta breskve ili jabuke padamekani snijeg po drveću Ville Aldobrandini koje je već osjećalo dahnovog proljeća. Ali prije nego što je otišao na večeru dao je veomadetaljna naređenja Stephenu.U jedanaest je bio ispred palače. Mučio ga je nemir i nestrpljivost.Čudnovatost slučaja, neobični prizor snijega u noći, tajanstvenost inesigurnost potpirivali su njegovu maštu i odnosili u neki nestvarnisvijet.Te nezaboravne noći nad Rimom je dosad neviđenim svjetlom sjaočudesno pun mjesec. Zrak je izgledao prožet nekim nestvarnimmlijekom. Sve stvari su izgledale kao u snu, kao neopipljive,meteorske slike, koje su zbog varljivog sjaja svojih oblika vidljivečak izdaleka. Snijeg je prekrivao sve šipke na ogradi, sakrivao

željezo, stvarao vez, lakši i divniji od filigrana, koji su golemistupovi zaogrnuti bijelim plaštem držali kao što hrastovi drže



paučinu. Vrt je cvjetao kao nepomična ledena šuma divovskihizobličenih Ijiljana. Vrt u vlasti mjesečeve čarolije, mrtvi Selenin raj.Svečano, nijemo, tiho, dizala se palača Barberini. Svi reljefi bili suveći, sasvim bijeli, bacajući plavkastu kao svjetlo prozirnu sjenu. A

to bjelilo i te sjene davali su stvarnoj arhitekturi zgrade sablasniizgled neke čudesne ariostovske arhitekture.Dok je začarano promatrao taj čudesni prizor, Andrea je osjećaokako se priželjkivani snovi o Ijubavi ponovo bude i kako lirskivrhunci osjećaja blistaju kao zaleđeni i mjesečinom obasjanikopljasti vrškovi željezne ograde. Ali nije znao koju bi od tih dvijužena više volio vidjeti u toj fantastičnoj bajci: Elenu Heathfieldodjevenu u grimiz ili Mariju Ferres odjevenu u hermelin. I kako jenjegov duh uživao u toj neizvjesnosti koju da odabere, u nemiročekivanja umiješaše se dvije žudnje, stvarna za Elenom izamišljena za Marijom.U blizini se začuje jasno i treperavo odbij'anje sata. Činilo se, prisvakom udarcu, kao da je u zraku naprsnuo neki stakleni predmet.Sat na Trinita de'Monti odgovori na zov. Javi se i sat s Ouirinala. Izdaljine stigne mukli odgovor drugih satova. Jedanaest i četvrt.

Naprežući oči, Andrea pogleda prema trijemu. — Hoće li se usuditida pj'eške prođe kroz vrt? — Zamisli Elenin lik u toj neopisivojbjelini. Odjednom mu u glavi iskrsne Marij'in, potamni onaj' prvi,pobijedi bjelinu, candida super nivern Mjesečinom i snijegomobasj'ana noć bila j'e dakle pod Marijinom vlašću, kao podnepobjedivim utjecajem zvijezda. U nenadmašivoj čistoći stvarisimbolički se rađala slika čiste Ijubljene žene. Snaga Simbolapodjarmlj'ivala je pjesnikov duh.I dok je bez prestanka gledao dolazi li druga, sasvim se prepustiosnu koji ga je okruživao.Pjesnički, gotovo mistični san. Očekivao je Mariju. Maria je izabralatu noć nadnaravne bjeline da bi svoju bjelinu položila na oltarnjegove žudnje. Obaviještene o toj velikoj žrtvi, sve bijele stvariunaokolo čekale su da kažu ave i amen sestri pri prolasku. Tišina ježivjela.

»Evo j'e, dolazi: incedit per lilia et super nivem Obavijena jehermelinom. Kosa joj' j'e skrivena i povezana vrpcom. Korak lakši



od vlastite sjene. Bjelja je od snijega i mjeseca. Ave. »Prati je sjena, plava poput sjaj'a u safiru. Divovski i izobličeniIjilj'ani ne klanjaju se, led ih je ukočio, pretvorio u cvjetove smrti štoobasjavaju staze Hada. Ali ipak, kao ni oni iz kršćanskog raja, nisu

nijemi. Kažu: — Amen. »Amen. Obožavana prilazi žrtveniku. Amen. Već je blizu onomekoji je čeka. Hladna i nijema, ali oči joj gore i govore. On najprijeIjubi ruke, drage ruke koje vidaju rane i rađaju snove. Amen.»Unaokolo iščezavaju visoke crkve na čij'im vrhovima snijeg stvaračarobne volute i akantuse. Nestaju snijegom pokopani i u modrosvjetlo utonuli veliki trgovi iz kojih, nestalniji od vlastite sjene, vireprema mjesecuBjelja od snijega.Korača po Ijiljanima 1 snijegu.ostaci trijemova i lukova. Nestaju vodoskoci od kristalnih stijena izkojih izvire svjetlost a ne voda.»Zatim joj Ijubi usne, drage usne koje ne poznaju lažljive riječi.Amen. Iz razvezane vrpce poput velikog tamnog vala rasipa sekosa. Kao da se u njoj skrila sva moćna tmina pobjegla ispred

snijega i mjesečine. Comis suis obumbrabit tibi et sub comis peccabit. Amen.«^ A druga ne dolazi! U tišinu i poeziju opet su padali brecaji ura srimskih zvonika i kula. Nekoliko kočija bešumno siđe prekoOuattro Fontane prema trgu. Neke su se uz vidljiv napor penjaleprema Santa Maria Maggiore. Lampe su izgledale žute kao topazina svjetlu. Cinilo se da noć, postajući dublja, biva sve jasnija iprozirnija. Sad su filigrani na ogradi svjetlucali kao da su se srebrnivezovi obogatili draguljima. Na prozorima palače, nalilc talirima oddijamanta, blistali su veliki krugovi zasljepljujuće svjetlosti.Andrea pomisli: — Ako ne dođe?Taj čudni val lirizma kojim mu je Maria ispunila duh prekrio jenemir očekivanja, ublažio nestrpljivost, zavarao žudnju. Natrenutak mu je prijala pomisao da neće doći. Onda ga opet počnemučiti neizvjesnost, uznemirivati slika strasti koju bi možda uživao

u ovom malom toplom logu gdje su ruže tako blago mirisale. I kaona Silvestrovo, zbog jedne utvare, njegova se patnja još više poveća,



jer je iznad svega žalio što tako brižljiva Ijutaavna pripremapropada bez ikakvog rezultata.Ovdje unutra studen je ublažavala toplina koja se širila iz metalnihcijevi punih kipuće vode. Na stolčiću ispred sjedišta ležala je kita

kao snijeg, kao mjesečina bijelih ruža. Koljena mu je grijalo krznobijelog medvjeda. Traženje neke vrsti Symphonie en blanc majeur očitovalo se i u mnogim drugim pojedinostima. Kao što je Franjo Ina svom prozoru, tako je i grof Ugenta na prozorčiću svoje kočijevlastitom rukom urezao galantnu lozinku koja je sada, zamagljenadahom, blistala kao na ploči od opala:' Kosom svojom zasjenit će te i pod kosom će griješiti. Amen.Pro amore curriculum Pro amore cubiculum I treći put odbiše sati. Još petnaest minuta do ponoći. Čekanje sepreviše odužilo. Andrea postade umoran i razdražljiv. U odajama ukojima je stanovala Elena, na prozorima lijevog krila palače,odražavalo se samo vanjsko, mjesečevo svjetlo. — Hoće li doći? Nakoji način? Potajno? Ili pod nekom izUkom? Lord Heathfield jesigurno u Rimu. Kako će dakle opravdati svoju noćnu odsutnost?— U duši bivšeg Ijubavnika ponovo iskrsne neutoljiva znatiželja:

Kakvi su odnosi između Elene 1 njenog muža? Kakva je njihovabračna veza? Njihov zajednički život u istoj kući? Opet ga počneizjedati Ijubomora i raspaljivati žudnja. Sjetio se šaljivih riječi koje jeGiuUo Musellaro neke večeri rekao o njenom mužu. Obećao je sebida će j"e ponovo dobiti pod svaku cijenu, zbog užitka i zbog osvete.— Ah, samo da dođe! Još samo dvijetri minute do dvanaest, a iije još nema! Ponoćodzvoni. Prevarenog obuze užasan nemir. Nema je.Ne shvaćajući razlog nj'ene netočnosti, on se pobuni, obuzetnenadanom srdžbom. Sine mu čak misao da ga je htjela poniziti,kazniti, zadovoljiti neki svoj hir ili razdražiti žudnju. Kroz doglasnaredi kočijašu:— Piazza del Ouirinale.Prepustio se misli na Mariju Ferres. Opet se predao divnom osjećajublaženstva koji je nakon popodnevne posjete u njegovoj duši

ostavio svoj miris, zadojio ga pjesničkim mislima i slikama.Razočaranje koje je upravo doživio dokazivalo je Eleninu



ravnodušnost i zloću i u isti mah snažno ga guralo prema Ijubavi idobroti Sienjanke. U odrazu netom doživljenog sna još se višepovećavalo žaljenje za prekrasnoiii izgubljenom noći, koja je doistabila gotovo najljepša noć koju je vidjelo rimsko nebo. Jedan od

prizora koji Ijudski duh ispunjaju neizmjernom tugom, budući danadilaze svaku moć divljenja i izmiču potpunom razumijevanjuuma.Piazza del Ouirinale bila je sva bijela, pusta i sjajna kao kakvaolimpijska akropola iznad šutljivog Grada.' Za Ijubav život, za Ijubav ložnica.Okolne zgrade parale su otvoreno nebo. Visoka Berninijevapapinska vrata na kraljevskoj' palači, nadsvođena stupovima,zavaravala su oko odvaj"ajući se od zida 1 pomičući naprijed,osamljujući se u svojoj' veličanstvenoj raskoši, izazivajući slikumauzolej'a isklesanog od nekog nebeskog kamena. Bogati Fuginiarhitravi na palači Consulta izranjali su iznad lukova i stupovapreobraženi čudnovatim naslagama snijega. Činilo se da usred tog jednoličnog bijelog polj"a božanski kipovi nadvisuju sve ostalo.Dioskuri i konji izgledali su još veći u toj bjelini. Široke sapi su

blistale kao urešene dijamantnim prekrivačima. Blistale su ipodignute ruke svakog poluboga. A između konja, iznad svega,propinjao se obelisk ispod kojeg se otvarala čaška fontane iz koje sepoput stabljike od dijamanata dizao prema mjesecu mlaz vode.Iz spomenika je zračila neka uzvišena veličanstvenost. Ispred njega,nalik gradu koj'i j'e uspavala neka čarobna sila, utonuo u gotovomrtvačku i nepomičnu tišinu, prostirao se Rim. Sve kuće, sve crkve,kule, sve šume isprepletene kršćanskom i poganskom arhitekturombijeljele su se kao jedna jedina bezlična šuma između Janikula iMonte Maria koji su se gubili u srebrnastoj" pari, daleki, čudnonestvarni, nalik horizontima nekog mjesečevog pejzaža štoizazivaju sliku neke poluuglaste zvij'ezde nastanjene Manima.Kupola Sv. Petra, osvijetljena nekim čudnim metalnim plavetnilomu plavetnilu neba, toliko je narasla da je gotovo izgledala nadohvatruke. Dva mlada, od labuda rođena Heroja, prekrasni u toj bj'elini

kao u apoteozi svog porij'ekla, nalikovali su na besmrtne genijeRima koji bdiju nad snom Svetog grada.



Kočija je dugo stajala pred kraljevskim dvorom. Pjesnik je ponovoslijedio svoj' nedostižni san. Maria Ferres je bila u blizini. Možda je iona sanjareći bdjela. Možda je umirala od tuge osjećajući kako jojsrce tišti sjaj ove noći. Uzalud.

Kočija polako prođe ispred zatvorenih vrata Marije Ferres. Stakla naprozorima odražavala su pun mj'esec gledaj'ući vrtove palačeAldobrandini u kojima su poput nebeskih čuda izranjala stabla. Uznak poštovanja, baci kitu bij'elih ruža na snijeg ispred vrata MarijeFerres.IV — Vidjela sam. Predosjećala sam... Dugo sam stajala kraj prozora.Nisam se mogla pomaknuti. Privlačila me ta bjelina... Vidjela samkako lagano prolazi kočija po snijegu. Prije nego što sam vidjelakako bacate ruže osjetila sam da ste to vi. Nijedna riječ vam nikadaneće moći izraziti nježnost mojih suza. Plakala sam zbog Ijubaviprema vama. Plakala sam iz samilosti prema ružama. Jadne ruže!Cinilo mi se kao da žive, pate i umiru na snijegu. Ne znam zašto, aličinilo mi se kao da me zovu, da tuguju kao napuštena stvorenja.Kad se vaša kočija udaljila, nagnula sam se da ih pogledam. Htjela

sam sići na cestu i uzeti ih. Ali još netko je bio napolju, a i sluga jestajao u predsoblju i čekao. Tražila sam tisuću izlika da siđem, ali ni jedna nije bila dobra. Očajavala sam... Smijete se? Zaista ne znamkakva me ludost obuzela. Pažljivo sam promatrala prolaznike, očijupunih suza. Srce bi mi pogazili da su pogazili ruže. Sretna sam bilazbog te patnje. Sretna zbog vaše Ijubavi, zbog tog vašeg nježnog istrastvenog čina, zbog vaše plemenitosti i dobrote... Kad samzaspala, bila sam tužna i sretna. Ruže su tada sigurno već umirale.Poslije nekoliko sati sna probudilo me struganje lopata na pločniku.Čistili su snijeg, baš ispred naših vrata. Osluškivala sam. Glasovi ibuka trajali su sve do zore. Tako su me snuždili... Jadne ruže! Ali umojem sjećanju uvijek će živjeti. Neke uspomene zauvijek moguispuniti dušu mirisom... Da li me puno volite, Andrea?Nakon kratkog oklijevanja, doda:— Volite li samo mene? Jeste li potpuno zaboravili sve ostalo? Jesu

li moje sve vaše misli?Srce joj je lupalo, sva je treptjela.



— Ja patim... zbog vašeg prošlog života koji ne poznajem. Patimzbog vaših uspomena, zbog svih tragova koji su možda još ostali uvašoj duši, zbog svega onoga što nikada u vama neću moći shvatitini posjedovati. Oh, kad bih vam mogla uliti zaborav svega! Bez

prestanka čujem vaše riječi, Andrea, one prve riječi. Mislim da ću ihčuti i na samrtnoj postelji...Srce joj je lupalo, sva je treptjela od strasti koja ju je svladala.— Svaki dan vas sve više Ijubim, svaki dan sve više! Andrea ju jeopio nježnim i dubokim riječima, pobi jedio svojim žarom, pripovijedao joj je san snježne noći, ispričao joj je svoju beznadnu čežnju, cijelu bajku o ružama i mnoga drugalirska maštanja. Činilo mu se da je spremna da se preda. Vidio jekako joj se u očima prelijeva val duboke čežnje, a na bolnim usnamapojavljuje neopisivi trzaj prikrivajući instinktivnu želju zapoljupcem. Vidio je kako joj ruke, te vitke i snažne ruke, rukeanđela, podrhtavaju kao žice na harfi izražavajući cijelo unutrašnjeuzbuđenje. — Ako joj danas uspijem oteti jedan jedini poljubac —mislio je — mnogo ću ubrzati cilj za kojim uzdišem.Ali, svjesna opasnosti, ona iznenada ustane, pozvoni, naredi slugi

da donese čaj i zamoli miss Dorothy da dovede Delfinu u salon.Onda se pomalo grčevito obrati Andrei:— Oprostite, bolje je ovako.Od tog dana izbjegavala je da ga primi u druge dane osim u utoraki subotu, dane uobičajenog primanja.Ipak je dopuštala da je izvodi i pokazuje joj Rim careva i papa.Vergilijevsko putovanje započe posjetom vilama, galerijama,crkvama i ruševinama. Kuda je prošla Elena Muti, prođe i MariaFerres. Nerijetko su te stvari nagonile pjesnika na iste izljeve koje jeElena već bila čula. Nerijetko bi ga uspomena udaljila od prisutnestvarnosti i naglo zbunila.— Što sad mislite? — sa sjenkom sumnje pitala bi ga Mariagledajući ga u dno zjenica.A on bi odgovorio:— Na vas, uvijek na vas. Obuzima me znatiželja da pogledam u

sebe, da vidim je 11 ostao i najmanji djelić duše koji još ne pripadavašoj duši, i najmanja sjenka koju nije obasjala vaša svjetlost. Zbog



vas tako istražujem svoju dušu, budući da vi to ne možete uraditi.Maria, zaista vam više nemam što ponuditi. Potpuno ste ovladalicijelim mojim bićem. Mislim da nikada jedno Ijudsko stvorenje nije,u duhu, potpunije ovladalo jednim drugim stvorenjem. Ako se

moja usta sjedine svašima, moj će se život preliti u vaš život. Mislim da bih umro.I ona mu je vjerovala, jer je njegov glas davao riječima vatru istine. Jednog dana dođoše na Belvedere Ville Medici. Promatrali su kakou širokim i tamnim krošnjama šimšira malopomalo zamire sunčevsjaj i kako još gola Villa Medici malopomalo uranja u Ijubičastuparu. Odjednom Mariju obuze tuga i ona reče:— Tko zna koliko ste puta dolazili ovamo da osjetite kako vasnetko voli!Andrea odgovori glasom čovjeka koji sanjari:— Ne znam, ne sjećam se. Što ste rekli?Ona zašuti. Onda ustane i počne čitati natpise po pilastrima maloghrama. Gotovo sve natpisi Ijubavnika, mladih supružnika,usamljenih šetača.Na jednom mjestu, ispod datuma i imena neke žene, bio je ispisan

jedan odlomak iz Pausiasa: SIE Immer allein sind Liebende sich in der grossten V ersammlung; Aber sind sie zu Zweien, stellt auch der Dritte sich ein. ER Amor, ja!^ U jednom drugom se veličalo neko uzvišeno ime: A solis ortu usgue ad occasum laudahile nomen HellesP Jedan je opet sadržavao Petrarkine stihove:Vijek Ijubljah i još srce Ijubav služi i s dana u dan Ijubim više sve to predrago mjesto, gdje me plačna, eto, često put kada Ljubav me rastuzL ̂' Ona: I u najvećem mnoštvu uvijek su sami oni koji se vole. Ako suudvoje, i treći se umiješa. On: Da, Amor. ^ Neka se hvali ime Helinood istoka do zapada. ' Preveo: Olinko Delorko. Jedan drugi je izgledao kao poštena izjava koju su potpisali pošteniIjubavnici: Ahora y no siempre.' Svi su izražavali neki tužni ili veseli Ijubavni osjećaj. Slavili neku

Ijepoticu ili oplakivali izgubljenu sreću. Pripovijedali o žarkompoljupcu ili čeznutljivom uzbuđenju. Zahvaljivali starim Ijubaznim



šimširima, pokazivali skrovište budućim sretnicima, opisivaliIjepote doživljenog sutona. Svatko koga je osvojio ženski čar, mužili Ijubavnik, bio je obuzet hrskim zanosom na malom usamljenomBelvederu do kojeg su vodile baršunom prekrivene kamene

stepenice. Zidovi su govorili. Iz tih nepoznatih glasova mrtvihIjubavi izbijala je neopisiva, gotovo grobna sjeta kao iz grobnihnatpisa neke kapele.Maria se naglo okrene prema Andrei:— I vaš natpis je ovdje.On, gledajući je, odgovori istim glasom kao i malo prije:— Ne znam. Ne sjećam se. Ničega se više ne sjećam. Volim vas.Ona pročita. Njegovim rukopisom bio je napisan jedan Goetheovepigram, jedan distih koji počinje: »Sage, wie lebst du?« — Reci mikako živiš? — »Ich lebe!« — Živim! I da su mi dane stotine vijekova,zaželio bih samo da sutra bude kao danas. — Ispod toga se nalaziodatum: Die ultima februarii 1885, i jedno ime: Helena Amjclaea. Ona reče:— Idemo.Šimširova krošnja je bacala tamnu sjenu na baršunom prekrivene

kamene stepenice. On je upita:— Hoćete li se osloniti na mene? Ona odgovori:— Ne, hvala.Siđoše polako, bez riječi. Oboje su bili tužni. Ona napokon reče:— Bili ste sretni prije dvije godine.' Sada, a ne uvijek.On promišljenom upornošću nastavi:— Ne znam. Ne sjećam se.Šuma je izgledala nekako tajanstveno u zelenom sutonu. Debla igrane su se uvijali kao zmije. U sjeni bi poput oka od smaragdazasvjetlucao poneki list.Nakon kratke šutnje ona reče:— Tko je bila ta Elena?— Ne znam. Ne sjećam se. Ničega se više ne sjećam. Volim vas. Jedino vas volim. Jedino na vas mislim. Jedino za vas živim. Ništa

više ne znam. Ničega se više ne sjećam. Ništa više ne želim osimvaše Ijubavi. Nikakva spona me više ne veže s prošlim životom. Sad



sam izvan svijeta, potpuno izgubljen u vašem biću. U vašoj samkrvi i duši. Osjećam sebe u svakom treptaju vaših žila. lako vas nedodirujem, sjedinjujem se s vama kao da vas neprestano držim uzagrljaju, na svojim usnama, na srcu. Ja vas volim i vi volite mene. I

to traje već vijekovima, trajat će vijekovima, zauvijek. Uz vas,misleći na vas, živeći od vas, osjećam beskraj, osjećam vječnost. Javas volim i vi volite mene. Ništa drugo ne znam, ničega se više nesjećam ...Njenu tugu je prelijevao valom vatrene i nježne rječitosti. A ona jeslušala svojeći pred ogradom široke terase koja se otvarala premašumi.— Je li to istina? Je li to istina? — ponavljala je ugaslim glasom kojise širio poput stišane jeke krika njene duše. — Je li to istina?— Istina je, Maria. I jedino je to istina. Sve ostalo je san. Ja vasvolim i vi volite mene. Vi posjedujete mene kao što ja posjedujemvas. Ja tako duboko osjećam da ste moji, da ne tražim vašamilovanja, ne tražim nikakav dokaz Ijubavi. Čekam. Drago mi je,više od svega, što vas slušam. Ne tražim vaša milovanja, ali ihosjećam u vašem glasu, u vašem držanju, u vašem pogledu, u

najmanjem vašem pokretu. Sve što dolazi od vas opija me poputpoljupca. I ja dotičući vašu ruku ne znam je li jači užitak mojihosjetila ili uzvišeni zanos mog duha.Tada lagano položi svoju ruku na njenu. Ona uzbuđeno zadrhtaosjetivši ludu želju da ga zagrli, da mu napokon ponudi usne,poljubac, čitavu sebe. Pričini jojse budući da je vjerovala Andreinim rij'ečima, pričini j'oj se da bi gatime vezala uza se posljednjim, nerazrješivim čvorom. Mislila j'e daće se onesvijestiti, nestati, umrijeti. Kao da su joj svi nemiri većpropaćene strasti ispunili srce i povećali nemir sadašnje strasti. Kaoda su tog trenutka ponovo oživjela sva uzbuđenja koj'a je doživjelaotkad j'e upoznala tog čovjeka. Među lovorima i šimširom VilleMedici ponovo procvjetaše schifanoj'ske ruže.— Ja čekam, Maria. Ništa ne tražim od vas ... Držim svoja obećanja.Čekam uzvišeni trenutak. Osj'ećam da će on doći, jer snaga Ijubavi

je nepobjediva. U vama će nestati svaki strah, svaka bojazan. Isjedinjenje tijela će vam izgledati čisto kao i sjedinjenje duša, budući



da je svaki plamen jednako čist...Golom rukom joj" j'e stiskao ruku na koj'oj nije imala rukavicu. Vrt j'e izgledao pust. Od palače Akademije nije dolazio nikakav šum,nikakav glas. U tišini se jasno čuo žubor fontane koja se nalazila

usred čistine. Putelj'ci su vodili ravno prema Pinciu. Činilo se kaoda su zatvoreni između dva mjedena zida na kojima se još nijeugasilo večernje zlato. Nepomičnost svih oblika stvarala je slikuokamenjenog labirinta. Vrškovi trstika oko vode bili su nepomičnikao kipovi.— Čini mi se — reče Sienjanka sklapajući napola trepavice — kaoda se nalazim na terasi Sohifanoj'e, daleko od Rima, sama... stobom. Zatvaram oči i vidim more.Vidjela je kako se iz njezine Ijubavi i tišine rađa i širi sutonom jedandivni san. Andrea je pogleda, ona zašuti i malo se nasmiješi. Rekla je: s tobom! Zatvorila je oči izgovarajući te dvije riječi, a usne su joj'izgledale još blistavije, kao da se u njima skupio sav sjaj koji suskrivali kapci i trepavice.— Čini mi se kao da sve ove stvari nisu izvan mene, već da si ih tistvorio u mojoj duši da mene razveseliš. Svaki put kad se nađem

pred nekim lijepim prizorom i kad si ti pokraj mene, ispuni me todivno priviđenje.Govorila j'e polako, praveći stanke, kao da joj je glas bio kasna jekanekog drugog nečujnog glasa. Zbog toga su nj'ene riječi imale nekičudni naglasak, neki ta janstveni zvuk, činilo se kao da dolaze iz najtajnijih dubina duše.Nisu bile običan simbol, već snažni transcendentni izraz mnogošireg značenja.»S njenih usana, kao sa zumbula punog medene rose, kap po kap jepadao tekući šapat zbog kojega se umire od strasti i uzbuđenja,sladak kao stanke u zanosu slušane svemirske glazbe.« Pjesnik sesjećao stihova Percyja Shelleyja. Ponovi ih Mariji osjećajući kako gasvladava njeno uzbuđenje, prožima čar trenutka, zanosi izgledstvari. Drhtaj ga obuze kad je htio da joj uzvrati onim mističnim d. — Ni u najuzvišenijem snu svog duha nisam uspio zamisliti tu

visinu. Ti si iznad svih mojih ideala, blistaš j"ačim sjajem od mojemisli, osvjetljavaš me svjetlošću koju gotovo ne mogu podnijeti...



Stajala je ispred ograde s rukama položenim na kamen,uzdignutom glavom, bljeđa nego onog nezaboravnog jutra kad jestupala ispod cvijeća. Suze su joj ispunjale poluzatvorene oči isvjetlucale pod trepavicama. Gledajući ispred sebe kroz veo od

suza, vidjela je kako nebo postaje crveno.S neba je sipila kiša od ruža kao i one listopadske večeri kad jesunce umiralo iza roviglianskog brežuljka paleći jezerca uvicomilskom boriku. »Ruže, ruže, ruže su padale posvuda,lepršave, guste, mekane, kao snijeg u zoru.« Vječno zelena i bezcvijeća, Villa Medici je po vrhovima svojih krutih zidova primalabezbrojne mekane latice koje su padale iz nebeskih vrtova.Ona se okrene i pođe. Andrea krene za njom. Šutke su išli premastepenicama. Promatrali su šumu koja se prostirala između terase iBelvedera. Činilo se kao da se svjetlo zaustavilo na rubu gdje sustajala dva poprsja na straži i da ne može razbiti tamu. Činilo se dase stabla granaju u nekoj drugoj atmosferi ili u mutnoj vodi, namorskom dnu, da pripadaju oceanskoj vegetaciji.Nju iznenada spopade strah. Požuri prema stubištu, prijeđe petšeststepenica, a onda se zaustavi, zbunj'ena, sva drhteći i osluškujući u

tišini kako joj krv poput bujice juri žilama. Vila se više nije vidjela.Stepenice su bile stisnute između dva zida, vlažne, sive, travomrazorene, žalosne kao ulaz u podzemnu tamnicu.Opazi kako se Andrea saginje prema njoj kao da je želi iznenadapoljubiti u usta.— Ne, ne, Andrea... Ne!On je pružao ruke da je zadrži, da je primora da popusti.— Ne!Sva izgubljena ona mu uzme ruku, privuče je na svoje usne, poljubidvatri puta. Zatim kao luda potrči niz stepenice prema vratima.— Maria, iVIaria, stanite!Ponovo se nađoše kraj zatvorenih vrata, blijedi, bez daha tresući seod neopisivog uzbuđenja, gledajući se u zamućene oči, osjećajućišum krvi u ušima, vjerujući da će se zagušiti. Istovremeno sezagrliše i poljubiše, kao da ih je ista sila privukla.

Bojeći se da će se onesvijestiti, ona se nasloni na vrata i s izrazomnajveće molbe reče:



— Ne više ... Umrijet ću.Ostadoše trenutak jedno prema drugome, ne dodirujući se. Cinilose kao da se sva tišina vile spustila na njih na ovom uskom mjestuokruženom visokim zidovima, nalik otvorenom grobu. Jasno se

čulo prigušeno graktanje vrana koje su se skupljale na krovovimapalače ili prelijetale nebom. Ženu ponovo obuze čudni osjećajstraha. Ona prestrašeno pogleda preko visokih zidova, a onda svidljivim naporom reče:— Sad možemo izići... Otvorite.I u prevelikoj žurbi njena ruka se sretne s Andreinom na kvaki.A kad je prošla uz dva granitna stupa ispod golog jasmina, Andreareče:— Gledaj! Jasmin cvate!Nije se okrenula, ali nasmiješila se. A osmijeh joj je bio tako tužan,pun sjene, koju je u njenu dušu unijelo nenadano sjećanje na imekoje je bilo zapisano na Belvederu. I dok je prolazila tajanstvenimdrvoredom osjećajući kako joj se sva krv uzbudila od poljupca, nekineumoljivi nemir urezivao joj je u srce ono ime, ono ime!

ČETVRTA KNJIGA

Otvarajući veliki tajni ormar, tu tajanstvenu biblioteku, markizMount Edgcumbe govorio je Sperelliju:— Morate mi naslikati kopče. Svezak je in kvarto formata, a datiranu Lampsaku iste godine kad i Nerciatove Les Aphrodites: 1734.Drvorezi izgledaju veoma lijepo. Prosudite sami.Pruži Sperelliju tu rijetku knjigu. Naslov joj je bio: GERVETH — DeConcubitu — libri tres; bila je ukrašena razbludnim vinjetama.— Ova figura je veoma važna — doda, pokazujući prstom jednuvinjetu koja je predstavljala neko neopisivo spajanje dvaju tijela. —To je nešto novo, što još nisam znao. Nijedan od mojih erotskihpisaca to ne spominje...Nastavljao je da govori pričajući o nekim pojedinostima, slijedećilinije crteža onim bjelkastim prstom obraslim dlakama na prvom

članku, koji je završavao oštrim, sjajnim, pomalo blijedim noktom,kao u majmuna. Njegove riječi su prodirale u Sperellijevo uho



žestokim škripanjem.— Ovo holandsko izdanje Petronija je veličanstveno. A ovo jeErotopaegnion, štampan u Parizu 1798. Poznajete li poemu An essajon woman, koju pripisuju Johnu Wilkesu? Ovo je njeno izdanje iz

1763.Zbirka je bila veoma bogata. Obuhvaćala je cijelu francuskupantagruelsku i rokoko literaturu: prijapske i pomodne trivijalnepjesme, monahologije, burleskne pohvale, katekizme, idile,romance, poeme, od Vadeove Slomljene lule do Opasnih veza, od Aretina Augustais 275Carrachea do Zelminih grlica, od Otkrića razvratnog stila do Faublasa.Sadržavala je sve najistančanije i najinfamnije majstorije koje jeIjudski duh stoljećima stvarao kao komentar svete antičke himnebogu Lampsaka: »Salve, sancte pater«. Kolekcionar je, govoreći bez prestanka, uzimao knjige iz ormara ipokazivao ih mladom prijatelju. Njegove besramne ruke postajalesu nježne pokraj bestidnih, u kožu i skupocjeno platno uvezenihknjiga. Bez prestanka se gotovo neprimjetno smiješio, dok mu je

ispod velikog i izbočenog čela u sivim očima blistala munjamahnitosti.— Imam čak i najbolje izdanje Marcijalovih Epigrama, koje je uVeneziji priredio Vindelino di Spira, u folio formatu. Evo ga. A evoi Marcijalova prevodioca Beaua, komentatora onih trista osamdeseti dviju glasovitih psovki. Što mislite o uvezima? Kopče sumajstorski izrađene. Ova prijapska kompozicija doista je prekrasna.Sperelli je slušao i gledao s nekom vrsti čuđenja koje se malopomalopretvaralo u gnušanje i bol. Pogled mu je neprestano privlačioElenin portret što je visio na zidu, na crvenom damastu.— To je Elenin portret, izradio ga je Sir Frederick Leighton. Alipogledajte ovo, cijeli Sade! Filozofski roman, Filozofija u budoaru,Zločinstvo Ijubavi, Nedaće kreposti... Vi sigurno ne poznajete ovoizdanje. Izradio ga je Herissey, o mom trošku, elzevirskim' slovimaiz XVIII stoljeća, na papiru iz japanskih carskih tvornica, i samo u

sto dvadeset pet primjeraka. Naslovne stranice, naslovi, početnaslova, svi ukrasi sadrže ono najbolje što imamo u erotskoj



ikonografiji. Pogledajte kopče!Uvezi su zaista bili prekrasni. Oštra i izbrazdana koža morskog psa,poput one u koju su umotane japanske sablje, prekrivala je objestrane i hrbat. Kopče i ukrasi bili su od mjedi, prilično bogato

posrebreni; vrlo ele' Elzevir je primjerak mnogo cijenjenog izdanja latinskih klasika,nazvan tako po imenu izdavača, nizozemske porodice Elzevir.gantan cizelirski rad koji je podsjećao na najljepše radove u željezuiz XVI stoljeća.— Autor, Francis Redgrave, umro je u ludnici. Genijalan mladić.Imam sve njegove studije, pokazat ću vam ili.Kolekcionar se sve više raspaljivao. Izišao je da iz susjedne sobedonese crteže Francisa Redgravea. Korak mu je malo poskakivao ibio nesiguran kao u čovjeka koji u sebi nosi početak paralize,početak oboljenja kičme. Gornji dio tijela bio mu je ukočen, nije semicao u skladu s pokretima nogu; nalikovao je na gornji dio tijelanekog automata.Andrea Sperelli ispratio ga je nemirnim pogledom sve do pragasobe. Kad je ostao sam, obuzela ga je strašna mora. Soba, obložena

tamnocrvenim damastom poput one u kojoj mu se Elena prije dvijegodine podala, izgledala je tragična i turobna. Možda su ovo isti onisagovi koji su slušali Elenin glas: — Sviđaš mi se! — U otvorenomormaru mogli su se vidjeti redovi besramnih knjiga, bizarni uvezina kojima su bili otisnuti simboli bluda. Na zidu je pokraj kopijeNelly O'Brien od Joshue ReynoIdsa visio portret Lady Heathfield.Oba lika su gledala s platna jednako prodorno, s istim strastvenimžarom, istim požudnim plamenom i čudesnom rječitošću. Obje suimale dvolična, zagonetna, tajanstvena usta koja neumorno ineumoljivo ispijaju duše, ali i mramorno, neokaljano čelo koje sjajivječnom čistoćom.— Jadni Redgrave! — reče lord Heathfield, vraćajući se s kutijom ukojoj su bili pohranjeni crteži. — Nema sumnje da je bio genij.Nijedna erotska mašta ne nadvisuje njegovu. Gledajte! ... Gledajte!... Kakav stil! Mislim da se nijedan umjetnik u studiji Ijudske

fizionomije nije približio dubini i oštrini do koje je stigao ovajRedgrave u studiji phallusa. Pogledajte!



Udaljio se na trenutak da zatvori vrata. Onda se vratio prema stolukoji se nalazio pokraj prozora i pod Sperellijevim pogledom počeoprelistavati zbirku pokazujući svojim majmunskim i poput nekogoružja zašiljenim noktom pojedinosti svake figure.

Govorio je na svom jeziku dajući svakom početku rečenice upitnuintonaciju, a svakom završetku dosadni i jednoliki ritam. Ponekeriječi su parale Andreino uho kao oštri zvuk struganog željeza, kaopiljenje čeličnog noža po kristalnoj ploči.Pred njegovim očima ređali su se crteži pokojnog FrancisaRedgravea.Bili su zastrašujući. Nalikovali su snu nekog grobara kojeg mučiseksualna nezasitljivost. Odvijali su se poput mračnog prijapskogplesa. Prikazivali su stotinu varijacija jednog jedinog motiva,stotinu prizora uvijek iste drame. Dramatis personae, bile su samodvije: prijap i kostur, phallus i rictus. — Ovo je »uzvišena« stranica — klikne markiz Mount Edgcumbe,pokazujući posljednji crtež, na koji se u tom trenutku spustio krozprozor blagi sunčev osmijeh.Kompozicija je zaista imala snagu magične fantazije: ples ženskih

kostura na noćnom nebu, predvođen Smrću s bičem u ruci. Prekobestidnog mjesečeva lica prelazio je crni, zastrašujući oblak, izrađensnagom i vještinom dostojnim pera jednog Hokusaia. Držanjemračnog korifeja, izraz njegove lubanje s praznim očnim dupIjama,bili su prikazani tako čudesno živo, takvom nadahnutomstvarnošću kakvu još nijedan umjetnik nije dostigao prikazujućiSmrt, a sva groteskna tajanstvenost iskrivljenih kostura uraspojasanim haljinama pod prijetnjom biča otkrivala je strahovitugroznicu koja je zahvatila crtačevu ruku, užasno ludilo koje jeobuzelo njegov mozak.— Evo i knjige koja je nadahnula ovo remekdjelo FrancisaRedgravea. Jedna velika knjiga! ... Najrjeđa među najrjeđima ...Poznajete li Daniela Maclisiusa?Lord Heathfield pruži Sperelliju raspravu De verberatione amatoria.Pričajući o okrutnim užicima, sve više se raspaljivao. Ćelave

sljepoočice su se rumenjele, žile na čelu nabrekle, usta svaki časgrčevito nabirala. A ruke, te odvratne ruke, izvodile su kratke ali



uzbuđene pokrete, dok su laktovi bili ukočeni, kao da suparalizirani. U njemu je bez prikrivanja izranjala nečista, ružna igadna životinja. U Sperellijevoj mašti iskrsavale su sve strahoteengleskog razuzdanog života: podvizi Crne

armij"e, black army, po londonskim ulicama, neumoljivi lov na»zelene djevice«, javne kuće West Enda, Halfousn Streeta, elegantnekuće Anne Rosemberg, Jefferiesove, tajne, hermetički zatvorenesobe, obložene tapetama od poda do stropa, da bi se prigušili oštrikrikovi mučenih žrtava...— Mumps! Mumps! Jeste li sami?Elenin glas. Lagano je kucala na jednim vratima.— Mumps!Andrea protrne. Krv mu zamagli pogled, upali čelo, zagluši uši, kaoda ga je iznenada zahvatila vrtoglavica. Obuze ga nekakav suroviosjećaj, dušu mu poput munje ispuni bestidna slika, mozgom munejasno prostruji zločinačka pomisao, neki krvožedni bijes zavladanjime na trenutak. Usred muke koju su u njemu izazvale te knjige,slike i riječi ovog čovjeka, iz slijepih dubina bića iskrsavao je istiinstinktivni osjećaj koji je već bio osjetio onog dana na trkalištu,

nakon pobjede nad Rutolom, u oštrom isparivanju zagrijanog konja.Počne ga napastovati avet Ijubavnog zločina, ali nestane brzo poputmunje: ubiti tog čovjeka, silom mu oteti ženu, zadovoljiti takostrašnu tjelesnu požudu, a onda i sebe ubiti.— Nisam sam — odgovori muž ne otvarajući vrata. — Za nekolikotrenutaka dovest ću vam u salon grofa Sperellija koji se nalazi samnom.Tada ponovo stavi u ormar raspravu Daniela Maclisiusa, zatvorikutiju s crtežima Francisa Redgravea i odnese j'e u susjednu sobu.Nije bilo stvari koju Andrea ne bi dao samo da izbjegne muku kojaga je čekala, ali u isto vrijeme ta muka ga je i privlačila. Njegov s,epogled još jednom podigao prema crvenom zidu, prema tamnojslici s tajanstvenim ustima i očima koje su uvijek pratile gledaoca. Izte kraljevske nepomičnosti zračio je oštar i neugasiv čar. To jedinstveno blj'edilo tragično je vladalo cij"eIom crvenom sjenom

sobe. Još j'ednom osjeti da je njegova tužna strast neizlječiva.Nemir očaj'nika zavlada njime. — Zar ovo tijelo više nikad neće biti



nj'egovo? Ona je dakle odlučila da ne popusti? Zar će zauvijeknositi u sebi vatru nezadovoIjene žudnje? — Uzbuđenje koje su u njemu izazvale knjige lordaHeathfielda još je više povećalo patnju i povisilo groznicu. U

njegovoj duši se miješao cijeli splet erotskih slika: Elenina golotinjase stapala s besramnim vinjetama koje je izradio Coiny, zauzimalapožudni stav koji je već poznavala prošla Ijubav, tražila novepoložaje predajući se životinjskom razvratu muža. Grozno! Grozno!— Želite li da pođemo? — reče muž stojeći na pragu, sada većposve sabran i miran. — Napravit ćete mi dakle nacrt za kopče zamog Gervetiusa?Andrea odgovori:— Pokušat ću.Nije mogao zatajiti unutrašnje podrhtavanje. U salonu, Elena gaznatiželjno pogleda razdražljivim osmijehom.— Što ste radili tamo? — zapita ga smijući se stalno na isti način.— Vaš muž mi je pokazivao dragocjene starine.— Ah!Usta su joj bila zlobna, izraz podrugljiv, s očitim podsmijeliom u

glasu. Sjedila je na širokom divanu prekrivenom buharskimćilimom tamnocrvene boje na kojem su ležali blijedi jastuci izvezenipalmama od izblijedjelog zlata. Sjedila je nekako mekanopromatrajući Andreu kroz zavodničke trepavice očima koje su setopile u najčišćem i najfinijem ulju. Pričala je o mondenimdogađajima, ali glasom koji je poput nevidljivog plamena prodiraou najskrivenije mladićeve žilice.Dva ili tri puta uhvatio je Andrea sjajni pogled lorda Heathfieldakojim je ovaj promatrao svoju ženu. Pogled koji mu je izgledao punsvih rugoba i bestidnosti što ih je maločas sreo. Elena je s čudnomlakoćom na svaku riječ odgovarala podrugljivim smijehom, nimalozbunjena požudom dvojice muškaraca koji su se zajednoraspaljivali na slikama razvratnih knjiga. Ponovo mu misao ozločinu poput munje projuri mozgom. Sve žilice su mupodrhtavale.

Kad je lord Heathfield ustao i izišao iz salona, on muklim glasom,stišćući joj ruku i približivši se toliko da ju je dodirivao vrelim



dahom, progovori:— Gubim glavu ... Postaj"em lud ... Potrebna si mi, Elena ... Želimte ...Ona oholom kretnjom oslobodi ruku, a onda neumoIjivo hladno

izusti:— Reći ću mužu da vam dade dvadeset franaka. Kad iziđeteodavde, moći ćete se zadovolj'iti.Blijed poput mrtvaca, Sperelli skoči na noge. U to se vrati lordHeathfield i upita:— Što vam je? Zar već odlazite?Onda se nasmija mladom prijatelj'u, jer je poznavao dj'elovanj'esvojih knjiga.Sperelli se nakloni. Elena mu pruži ruku kao da se ništa nijedogodilo, a markiz ga isprati do vrata i tiho prišapne:— Preporučuj'em vam svog Gervetiusa.Izišavši u trijem, Andrea opazi kako se puteljkom približava j"ednakočija. Kroz prozorčić se nagne gospodin s velikom plavom bradomi pozdravi. Bio je to Galeazzo Secinaro.Istog trenutka u glavi mu iskrsne uspomena one svibanjske

svečanosti kad je Galeazzo ponudio Eleni pozamašnu svotu da onjegovu bradu obriše svoje lijepe prste okupane u šampanjcu.Požuri korak i iziđe na cestu. Obuzimao ga je tupi i nejasni osj'ećaj,kao da neka zaglušna buka izlazi iz dubine njegova mozga.Bilo je toplo i vlažno popodne posljednj'ih dana travnj'a. Sunce sečas poj'avlj'ivalo čas gubilo među lijenim pahulj'astim oblacima.Nad Rimom j'e vladala sparina izazvana j'užnim vjetrom.Na pločniku ulice Sistina opazi ispred sebe jednu gospođu kakopolako ide prema Trinita. Prepozna Donnu Mariju Ferres. Pogledana sat. Bilo je već doista oko pet sati. Tek nekoliko minuta douobičajenog sastanka. Maria sigurno ide u palaču Zuccari.On ubrza korak da je dostigne. Kad j'oj se približio, zovne j'e poimenu:— Maria! Ona se osvrne.— Kako to da si ovdje? Išla sam k tebi. Već j'e pet.

— Da, za nekoliko minuta. Žurio sam da te dočekam. Oprosti,molim te.



— Što ti je? Veoma si blijed i veoma uzbuđen... Odakle dolaziš?Ona namršti obrve i pažljivo ga pogleda kroz koprenu.— Iz konjušnice — odgovori Andrea izdržavši pogled a da se nijezacrvenio, kao da više i nije imao krvi. — Jedan konj koji mi je jako

drag povrijedio je koljeno krivnjom džokeja. U nedjelju neće moćisudjelovati u derbjju. Žao mi je i Ij'uti me. Oprosti mi. I ne opazivši,zadržao sam se. Ali do pet nedostaje još nekoliko minuta...— Dobro. Zbogom. Odlazim.Bili su na trgu Trinita. Ona se zaustavi želeći se oprostiti i pruži muruku. Obrve su joj još uvijek bile malo namrštene. lako je bila veomablaga, ponekad je pokazivala gotovo surovu netrpeljivost i oholepokrete koji su je preobražavali.— Ne, Maria. Dođi. Budi dobra. Ja idem gore. čekat ću te. Pođi doograde Pincia i onda se vrati natrag. Hoćeš li?Sat na Trinita de' Monti odzvoni pet.— Čuješ li me? — doda Andrea. Ona nakon kratkog oklijevanj'areče:— Doći ću.— Hvala. Volim te.

— Volim te. Rastadoše se.Donna Maria nastavi svojim putem. Prijeđe trg i lcrene na putelj"aks drvoredom. Duž zidova, iznad njene glave, slabi južni vjetar jeizazivao šuštanje među zelenim drvećem. U vlažnoj toplini zrakačas bi se poj'avIjivali a čas nestajali rijetki mirisni valovi. Oblaci suizgledali j'oš niži. Jata lastavica su gotovo dodirivala zemIju. Ipak, utoj razdražuj'ućoj težini bilo je nešto blago što je smekšavaloMarijino strastveno srce.Otkada je popustila Andreinoj žudnji, srce joj je gorjelo u sreći kojusu mutili duboki valovi nemira. Sva njena kršćanska krv izgarala jeu žudnji nikad neokušanog užitka i ledila se u strahu od grijeha.Njena strast j"e bila uzvišena, nadmoćna, golema, tako žestoka da joj j'e često satima oduzimala sjećanj'e na kćerku. Ponekad je čak i zaboravljala Delfinu, zanemarivala je! Ali, odmah zatim,obuzela bi j'e grižnja savj'esti, kajanje, nježnost. Poljupcima i

suzama prekrivala bi glavu preneražene kćeri, j'ecajući u očajnombolu kao iznad glave kakve pokojnice.



Cijelo nj'eno biće izgaralo j"e na vatri, istančavalo se, izoštravalo,dobivajući čudesnu tankoćutnost, neku vrstu vidovite lucidnosti,neko božansko svojstvo koj"e j'oj je zadavalo neobične muke. Kodsvake Andreine prijevare osj"etiIa bi kako joj dušom prolazi neka

sjenka, neki neodređeni nemir, koji bi, zgušćavajući se ponekad,poprimao oblik sumnje. Ta sumnja ju j'e grizla, zagorčavala j'oj"poIj"upce čineći trpkim svako milovanj'e, sve dok ne bi nestala podžestinom i vatrom neshvatljivog Ijubavnika.Bila j"e Ij'ubomorna. Ljubomora je bila nj'en neumoIjivi mučitelj,Ijubomora, ali ne na sadašnjost, već na prošlost. Zbog oneokrutnosti koj"u Ij"ubomorne osobe osjećaj'u prema sebi samima,htjela je da uroni u Andreino sjećanj"e, da otkrij"e sve uspomene, davidi sve tragove koje su ostavile bivše Ij'ubavnice, da sazna, dasazna. Pitanj'e koje j'oj j'e naj'češće padalo na pamet kad bi Andreazašutio, bilo je: — Na što misliš? — I dok bi izgovarala te tri riječi,oči i dušu bi joj zastrla neizbj"ežna sj"enka, iz srca bi j"oj zračio valneizbježne tuge.Čak i onog dana kad je iznenada srela Andreu, zar i tada nije u dnuduše osjetila instinktivnu sumnju? Štaviše, dušom joj je proletjela

sasvim jasna misao: misao da je Andrea stigao baš iz kuće ladyHeathfield, iz palače Barberini.Znala je da je Andrea bio Ijubavnik te žene, znala je da se ta ženazove Elena, znala je napokon da je to bila ona Elena koj"a sepotpisala. »Ich lebe!...« Srcem joj je žestoko odzvanjao Goetheovdistih. Taj lirski krik označavao j"e veličinu Andreine Ijubavi prematoj prekrasnoj ženi. Sigurno ju je neizmjerno Ijubio!Hodajući pod drvećem sj"ećala se Elenina dolaska u koncertnudvoranu palače de' Sabini i loše prikrivene zbunj"enostinegdašnj"eg Ij"ubavnika. Sjećala se groznog uzbuđenj'a koje j"u jeobuzelo one večeri na primanju u austrijskoj ambasadi, kad joj jegrofica Starnina, dok j"e Elena prolazila, rekla: — Sviđa li ti se lady Heathheld? Bila jevelika Ijubav našeg prijatelja Sperellija, a mislim da je još i sada.»Mislim da je i sada.« Koliko patnje zbog te rečenice! Bez prestanka

je pogledom slijedila veliku suparnicu usred elegantne gomile. I nijesamo jedanput njen pogled sreo pogled suparnice, zbog čega ju je



obuzimala neopisiva jeza. Zatim su, još iste večeri, kad ih jebarunica Boeckhorst usred mnoštva predstavljala jednu drugoj,izmijenile jednostavan naklon glave. Taj se naklon otada ponavljaou vrlo rijetkim prilikama, i to kad bi Donna Maria Ferres y

Capdevila posjetila neki modni salon.Zašto su prigušene ili pod valom opojnosti ugašene sumnjeiskrsavale takvom žestinom? Zašto joj nije polazilo za rukom da ihuguši, da ih udalji? Zašto su se, na i najmanj'i udar mašte, u njenojduši pokretali svi ti nepoznati nemiri?Hodajući ispod drveća osjećala je kako njena tuga raste. Srce joj nijebilo zadovoljno. San što joj je ispunio srce — onog mističnog jutra,pod rascvjetalim stablima, nadomak mora — nije se ostvario.Najčišći i najIjepši dio te Ij'ubavi ostao je tamo, u osamljenomšumarku, u simboličnoj šumi koja vječno cvjeta i plodi promatrajućiBeskraj'.Zaustavi se pred ogradom koja gleda na San Sebastianello. Prastarečesvine, tako tamno zelene da su izgledale gotovo crne,rasprostirale su nad fontanom umjetni beživotni krov. Debla su bilapuna vapnom i opekama ispunjenih rana, kao rupe na nekom zidu.

— Oh, trešnje mlade, što blistate i dišete na suncu! — Voda sepršteći, u razmacima, iz gornjeg granitnog bazena slijevala u donjipoput srca koje ispunjeno tjeskobom jeca da bi na kraju briznulo uplač... — Oh, melodijo, Stotina fontana, na lovorovom putu! —Grad je bio mrtav, kao zapreten u pepelu nevidljivog vulkana,šutljiv i tužan poput kugom opustošenog grada, golem, bezličan,nadvišen Kupolom koja je poput oblaka izranjala iz njegova okrilja.— Oh, more! Oh, j'asno more!Osjećala je kako joj tuga raste. Iz svih stvari izbijala je nejasnaprijetnja. Obuzimao ju je isti strah koj'i jeveć nekoliko puta osj'etila. Njenim kršćanskim duhom sijevnepomisao na kaznu.Ipak, trnci prođoše cijelim njenim bićem na pomisao da je Ijubavnikčeka. Njegovi poljupci, njegova milovanja, njegove lude riječi. Osjetikako joj se krv pali, a duša čezne. I ona krene Ijubavnikovoj kući,

bojažljiva, zbunjena, kao da ide na prvi sastanak.— Oh, napokon! — uzdahne Andrea, prihvaćajući j"e u naručje i



pijući joj' dah s nemirnih usana.Onda joj uzme ruku i pritisne na grudi:— Osjećaš li mi srce? Da si još samo trenutak oklij'evala, puklo bi.Ona pritisne obraz na mjesto gdje joj je stajala ruka. On je poljubi u

zatiljak.— Čuješ li?— Da. Govori mi.— Što ti govori?— Da me ne voliš.— Što ti govori? — ponovi mladić grizućj je za potiIj'ak isprečavajući je da podigne glavu.Ona se nasmije.— Da me voliš.Zatim odloži ogrtač, šešir i rukavice. Uputi se da pomiriše bijeli jorgovan kojim su bile ispunjene visoke i trbušaste firentinske vaze.Njen korak na sagu bio j'e izvanredno lagan, a ništa tako Ij'upko kaonačin na koj'i je uranjala lice među nježne strukove cvij"eća.— Uzmi — reče mu otkinuvši zubima j'edan cvijet i i držeći ga uustima.

— Ne. Iz tvojih usta uzet ću jedan drugi cvij'et, ne tako bijel, alislađi...Ljubili su se dugo, dugo, usred mirisa cvijeća.Privlačeći je, uzbuđenim glasom reče:— Dođi ovamo.— Ne, Andrea. Kasno je. Ne danas. Ostanimo ovdje. Pripremit ću tičaj, a ti ćeš me lij'epo milovati.Uze mu ruke i ispreplete svoje prste s njegovima.— Ne znam što mi je. Osjećam da mi je srce tako puno nježnosti dabih gotovo zaplakala.Riječi su joj podrhtavale, a oči postajale vlažne.— Kad ne bih morala otići, kad bih mogla ostati cijelu večer!Duboka potištenost tj'erala ju je da izgovara riječi neopisive sjete.— Kad pomislim da nikad nećeš upoznati cij'elu, cijelu mojuIjubav! Kad pomislim da ni ja nikad neću upoznati tvoju! Voliš li

me? Kaži mi, kaži mi uvijek, sto puta, tisuću puta, a da te to neumara. Voliš li me?



— Zar to ne znaš?— Ne znam.Te je riječi izgovorila tako tiho da ju je Andrea jedva čuo.— Maria!

šutke je naslonila glavu na njegove grudi, prislonila čelo, gotovoočekujući da će progovoriti, spremna da ga sluša.Promatrao je tu jadnu glavu sagnutu pod težinom slutnje, osjećao jelaki pritisak tog plemenitog i tužnog čela na svojim od lažiokorjelim i neiskrenošću oklopIjenim grudima. Neko tjeskobnoganuće ovlada njime, grlo mu stegne samilost prema toj Ijudskojpatnji. To plemenito uzbuđenje duše pretopi se u riječi koje sulagale, udahne drhtaj iskrenosti riječiina koje su lagale.— Ti to ne znaš!... Govorio je tiho. — Dah ti je zamro na usnama.Nešto se u tebi pobunilo protiv onoga što si govorila. Sve, sveuspomene na našu Ijubav pobunile su se protiv onoga što si rekla.Ti ne znaš da te ja volim!Stajala je pognute glave, slušajući, drhteći cijelim tij"elom, mislećida je u mladićevom tronutom glasu prepoznala istinski zvuk strasti,zvuk zanosa, smatrajući da se on ne može odglumiti.

— Bez prestanka živjeti od jedne jedine misli, svaki sat, svakitrenutak... Ne prihvaćati nikakvu drugu sreću osim ovenadnaravne, koju zrači jedino tvoje prisustvo u mom biću... Čitavdan živjeti u nemirnom, groznom, ludom očekivanju trenutka kadću te ponovo vidjeti... Hraniti maštu tvojim milovanjem nakon štoodeš od mene, ponovo Ijubiti tvoj lik u mislima... Osjećati te dokspavam, osjećati te, u srcu, živu, stvarnu, drhtavu, pomiješanu smojom krvlju, uronjenu u mojživot... I vjerovati jedino u tebe, zaklinjati se jedino tobom, jedino utebe polagati svu svoju vj'eru, svoju snagu, svoj ponos, cijeli svojsvijet, sve što sanjam i sve čemu se nadam ...Ona podigne suzama izbrazdano lice. Zašutio je zadržavajući j'oj"usnama tople kaplje koj'e su klizile niz obraze. Plakala je i smijalase, zbunjeno provlačila drhtave prste nj'egovom kosom, jecaj'ući:— Dušo, dušo moja!

On je posadi na naslonj'ač, klekne do nj'enih nogu Ijubeći jojneumorno oči. Odjednom zadrhta. Na usnama osjeti brzo



podrhtavanje njenih dugih trepavica koje su treperile poputnemirnih krila. To neobično milovanje pružalo mu je neizreciviužitak. I Elena ga j'e ponekad tako običavala milovati smijući se,više puta uzastopce, prisiljavajući Ijubavnika da pravi male

nervozne pokrete izazvane draškanj'em. Maria je to naučila odnjega, a on je često u tom milovanju mogao oživiti lik druge. Osjetivši njegovo podrhtavanje, Maria se nasmije. Kako joj se još jedna blistava suza zadržala na trepavicama, reče:— Popij i ovu!Kad ju je ispio, ona se nesvj'esno nasmiješi. Nakon plača je izgledalagotovo vesela, puna povjerenja i Ijupkosti.— Pripremit ću ti čaj' — reče.— Ne. Ostani ovdj'e i sjedi.Sve više se uzbuđivao gledajući kako sj'edi na divanu među jastucima. Odjednom mu u duši oživi Elenina slika.— Pusti me da ustanem! — zamoli Maria oslobađaj'ući se nj'egovazagrljaja. — Želim da popiješ moj čaj'. Vidj'et ćeš. Miris će tidoprijeti do same duše.Pričala je o skupocj'enom čaju što ga je dobila iz Kalkute i koji je dan

prije darovala Andrei.Digla se i krenula da sjedne na kožnu stolicu s himerama, na kojojse otmjeno gasila crvena boja antičke dalmatike. Na malom stoliću još uvijek su blistale nježne majolike iz Castel Durantea.Pripremajući čaj ispričala j'e toliko dražesnih stvari. S potpunimpredanjem širila je svoju dobrotu i nježnost. Nevino je uživala u toj dragoj i tajnoj intimnosti, u toj mirnojsobi, usred te otmjene raskoši. Iza nje su, kao Djevice na slici SandraBotticelija, izranjali kristalni pehari ukrašeni kitama bijelog jorgovana, a njene anđeoske ruke micale su se između mitološkihpriča Luzija Dolcija i Ovidijevih heksametara.— Na što misliš — upita Andreu koji je stajao blizu nje ležeći nasagu s glavom oslonjenom na naslon stolice.— Slušam te. Nastavi!— Neću više.

— Pričaj! Pričaj mi puno, puno ...— A što?



— Ono što samo ti znaš.Njenim glasom je htio odagnati nemir koji je izazivala druga.Njenim glasom je htio oživiti lik one druge. — Osjećaš li? — klikne Maria izlivši vrelu vodu na mirisno lišće.

Soba se odjednom ispunila jakim mirisom pare. Andrea ga udahne.A onda, zatvorivši oči i zabacivši glavu, reče:— Poljubi me.Tek što je osjetio dodir njenih usana zadrhta tako jako da se Mariaiznenadila.Onda je nalila piće u šalicu i pružila mu ga s tajanstvenimosmijehom na usnama.— Čuvaj se. Unutra je Ijubavni napitak. On odbije šalicu.— Ne želim piti iz šalice.— Zašto?— Daj mi ti.— Kako?— Ovako. Uzmi gutljaj' i nemoj ga progutati.— Još j'e previše vruć.Smijala se tom Ijubavnikovu hiru. Bio je vrlo blijed, pomalo

zbunjen, pogled mu se izmijenio. Sačekali su da se čaj ohladi. Svakičas je približavala usne rubu šalice kušajući j"e li se ohladio, a ondase smijala tako vedrim smijehom koji kao da nije bio nj"ezin.— Sad se može piti — reče.— Onda uzmi gutljaj. Tako.Usne je držala stisnute da zadrži gutljaj, ali zato su joj se smijalevelike oči kojima su nedavne suze davale još jači sjaj.— Sad puštaj', ali malopomalo.On poljupcem povuče cijeli gutljaj'. Kako je osjećala da j"oj nestajedah, stiskajući mu slj'epoočice pokušavala ga j'e požuriti da bržepopije.— Bože dragi, htio si me ugušiti!Tada se umorna i sretna spusti na jastuk kao da se želi odmoriti.— Kakav je miris imao? Ti bi mi i dušu popio. Sva sam prazna.On se zamislio. Pogled mu j'e bio ukočen.

— Na što misliš? — ponovo ga upita Maria. Zatim naglo ustane ipoloži mu prst na čelo kao da želi zaustaviti nevidljivu misao.



— Ni na šta — odgovori on. — Nisam uopće mislio. Pratio samdjelovanj'e Ijubavnog napitka u sebi...Tada i ona zaželi da kuša. S užitkom j"e pila iz njegovih usta. Nakraju, pritišćući rukom srce i duboko uzdahnuvši, klikne:

— Kako mi se sviđa!Andrea protrne. Nije li to isti zvuk kao u Elene one večeri kad muse predala? Nisu li to iste riječi? Gledao joj je usta.— Ponovi. što?— Ono što si rekla.— Zašto?— To je tako slatka riječ kad je ti izgovaraš ... Ne možeš shvatiti...Fonovi.Nesvj'esno se smijala, pomalo uznemirena i gotovo za'plašenačudnim pogledom Ijubavnika.— Dobro... sviđa mi se!— A ja?— Kako?— A ja... Tebi... ?Iznenađeno je promatrala Ijubavnika koji se uzbuđeno svijao oko

njenih nogu očekujući riječ koj'u joj je htio istrgnuti iz usta.— A ja?— Ah! Ti... sviđaš mi se.— Tako, tako ... Ponovi. Još!Nesvjesno je pristajala. On je osjećao neopisivu čežnju i užitak.— Zašto zatvaraš oči? — upita ga, ne zato što je sumnjala, već zatošto je željela da joj objasni svoje uzbuđenje.— Da umrem.Položio je glavu na njena koljena ostavši u tom položaju nekolikominuta, šutljiv i mračan. Ona mu je nježno milovala kosu,sjepoočice, čelo u kojem je to milovanje izazivalo bestidnu misao.Soba je malopomalo tonula u mrak. Obavijao ih je izmiješani miriscvijeća i pića. Oblici su se utapali u skladnom, bogatom inestvarnom izgledu.Nakon kratke šutnje, Maria reče:

— Ustani, Ijubavi. Moram te ostaviti. Kasno je. On ustane moleći:— Ostani još trenutak. Do Zdrave Marife.



Ponovo je posjedne na divan na kojem su se sjajili jastuci u sjeni. Upolumraku je naglim pokretom polegne, prihvati joj glavu, ipoljupcima prekrije lice. Njegov je žar bio gotovo srdit. Maštao je dagrli glavu one druge, zamišljao tu glavu okaljanu usnama muža. Ali

to ga nije odbijalo, već naprotiv, izazivalo još pomamniju žudnju. Iznajnižih dubina nagona u njegovu svijest su stizali mutni dojmovikoje je stekao promatrajući tog čovjeka. U srce su mti kao valsmiješanog blata prodirale sve one gadosti i prijavštine. I sve tegnusne stvari u obliku poljubaca prelazile su na lice, na čelo, nakosu, na Marijina usta.— Ne. Pusti me! — povikne ona, oslobodivši se silom njegovazagrljaja.I potrči prema stoliću za čaj da upali svijeće.— Budite razumni! zadihano doda, popravljajući se izrazomdražesne Ijutnje.On je ostao na divanu i nijemo je promatrao.Ona tada pokraj malog kamina krene prema zidu na kojem je visiloogledalce Mone Amorrosiske. I onda, ispred te tamne ploče koja jeizgledala poput mutne zelenkaste vode, namjesti šešir i koprenu.

— Kako mi je žao što te večeras ostavljam! ... Večeras više negoikada... — izusti potištena tugom trenutka.U sobi se Ijubičasta svjetlost sutona borila sa svj'etlom svijeća. Narubu stola stajala je šalica hladnog čaja u kojoj su nedostajala dvagutljaja. Jorgovani su izgledali još bjelji na vrhu visokih kristalnihpehara. Jastuk na naslonjaču j'oš je uvijek čuvao otisak tijela koj'e jena njemu ležalo.Na Trinita de'Monti odjekne zvono.— Bože dragi, kako je kasno! Pomozite mi da obučem ogrtač —reče jadno stvorenje okrećući se prema Andrei.On je ponovo stegne u naručje, povali, obaspe bijesnim poljupcima,slijepo, ludo, divljom žestinom, bez riječi, gušeći joj jecaj na usnama,gaseći na njenim usnama gotovo neobuzdanu želju da vikneElenino ime. Zatim na tij'elu tog nevinog stvorenja izvrši groznosvetogrđe.

Nekoliko trenutaka ostadoše zagrljeni, a onda ona ugaslim izanesenim glasom reče:



— Uzimaš moj' život!Bila je sretna zbog tog strastvenog žara. Zatim doda:— Dušo, dušo moja, sva, sva moja!A onda opet, sva sretna:

— Osj'ećam kako ti srce kuca ... tako jako, tako j'ako! Na kraju,uzdahnuvši, izusti:— Pusti me da ustanem. Moram poći.Andrea je bio blijed i izobličen poput kakvog ubojice.— Što ti j'e? — nježno ga upita ona.Htio je da joj se nasmiješi. Onda odgovori:— Nikad nisam osjetio tako duboko uzbuđenje. iVIislio sam da ćuumrijeti.Zatim se okrene prema jednoj' vazi, izvadi kitu cvijeća, dade jeMariji prateći je prema vratima, gotovo požurujući je da ode, jer sumu svaki njen pokret, svaki nj'en pogled, svaka nj'ena rij'eč,zadavali nepodnošlj"ivu muku.— Zbogom, Ijubavi moja. Sanjaj me! — s neizmjernom svojomnježnošću izusti jadno stvorenje na vratima.Kad je 20. svibnja ujutro Andrea Sperelli išao niz suncem obasjan

Corso, ispred ulaza u Klub začuje kako ga netko zove.Na pločnilm je stajala grupica plemića prijatelja, promatralagospođe koje su prolazile i ogovarala ih. Bili su tu Giulio Musellaro,Ludovico Barbarisi, vojvoda di Grimiti, Galezizzo Secinaro, GinoBomminaco i još neki.— Ne znaš što se dogodilo sinoć? — upita ga Ludovico Barbarisi.— Ne. Što?— Don Manuel Ferres, ministar Gvatemale ...— Što?— Uhvaćen je usred igre kako vara.Sperelli se svlada, iako su pogledi nekih plemića izražavali zlobnuradoznalost.— Kako?— Galeazzo je bio prisutan, čak je i igrao za istim stolom.Knez Secinaro počne pripovijedati pojedinosti. Andrea Sperelli nije

izigravao ravnodušnost. Slušao je pažljivo i ozbiljna lica. Na krajureče:



— Veoma mi je žao.Zadržao se još nekoliko trenutaka a onda pozdravio prijatelje ikrenuo.— Kamo ćeš? — upita Secinaro.

— Kući.— Otpratit ću te dio puta.Uputiše se prema ulici Condotti. Protežući se od piazze di Veneziado piazze del Popolo, Corso je izgledao kao radosna sunčana rijeka.Ispred blistavih izloga prolazile su gospođe u svijetlim proljetnimhaljinama. Pod čipkastim suncobranom prođoše kneginja Ferentinoi Barbarella Viti. Zatim je naišla Bianca Dolcebuono, a nakon njemlada supruga Leonetta Lanze.— Jesi li poznavao tog Ferresa? — upita Galeazzo mučaljivogSperellija.— Da. Upoznao sam ga u rujnu prošle godine, u Schifanoji, kodmoj'e rođakinje Ateleta. Njegova supruga i Francesca velike suprij'ateljice. Baš zato mi je žao što se to dogodilo. Trebalo binastoj'ati da događaj što manje prodre u javnost. Učinio bi miuslugu, kad bi mi pomogao ...

Galeazzo spremno prihvati.— Mislim — reče on — da se skandal djelomično mogao izbj'eći, da je ministar, ali bez oklijevanja, dao ostavku svojoj vladi, kako mu jeto preporučio predsjednik Kluba. Ministar, međutim, to odbija.Noćas se ponašao kao da je uvrijeđen. Podizao je glas, ali tu su bilidokazi. Trebalo bi ga uvj'eriti...Tako su, hodajući, nastavili pričati o događaju. Sperelli je biozahvalan Secinaru na iskrenoj spremnosti da pomogne, a Secinaro je, nakon takve prisnosti, naginjao prijateljskim povjeravanjima.Na uglu ulice Condotti opaziše gospođu Mount Edgcumbe koja jesvojim mekim, skladnim i zavodIjivim korakom išla drugomstranom ulice pored japanskih izloga.— Donna Elena — reče Galeazzo.Obojica su je gledali. Obojica su osjećali sav čar tog hoda. Ali,Andrein pogled prodirao j'e kroz haljinu, vidio poznate oblike,

božanstvena leđa.Kad su je dostigli, zajedno su je pozdravili i prošli dalje. Sad je više



nisu mogli gledati, ali su zato bili gledani. Za Andreu je to hodanjeuz jednog suparnika ispred očiju žuđene žene bilo najnovija muka.Mislio je kako se njene strašne oči možda zabavljajuuspoređivanjem. I on se sam, u mislima, usporedi sa Secinarom.

Ovaj je imao bikovski lik plavokosog i plavookog Lucij'a Vera,između veličanstvene zlatne brade rumenjela su se usta bez ikakva,produhovljenog izraza, ali lijepa. Bio j'e visiok, plećat, snažan, neotmjeno ali ipak neusiljeno elegantan.— Dakle? — upita ga Andrea, koga j'e na tu smjelost tjerala nekanesavladiva sila. — Kako napreduje avantura?Znao je da s njime može govoriti na ovaj način.Galeazzo ga pogleda, napola iznenađenim napola upitnim izrazomlica, jer slično pitanje nije očekivao, a još manje u tako neozbiljnom itako mirnom tonu. Andrea se smijao.— Ah, kako dugo već traje moja opsada! — odgovori bradati knez.— Od pamtivijeka, u više navrata, ali uvijek bez uspjeha. Uvijeksam stizao prekasno. Uvijek sam klonuo duhom. Bio sam uvjerenda će, prije ili kasnije, i na mene doći red. Attendre pour atteindreZaista...

— Dakle?— Lady Heathfield sklonija mi je od vojvotkinje Scerni. Nadam seda ću imati toliko želj'enu čast da se nakon tebe upišem na listu ...Tada je prasnuo u pomalo prostački smijeh pokazujući svoje bijelezube.— Vjerujem da su moji podvizi u Indiji, koje je razglasio GiulioMusfellaro, dodali mojoj bradi još neku dlačicu neodoljive snage.— Oh, tvoja brada ovih dana sigumo drhti od uspomena...— Kakvih uspomena? ...— Bahantskih uspomena.— Ne razumijem.— Kako! Zar si zaboravio glasovitu svibanjsku svečanostosamdeset četvrte?— Ah, da. Podsjetio si me. Ovih dana navršava se već trećagodina... Ali ti nisi bio tamo. Tko ti je to pričao?

— Previše želiš doznati, dragi moj.— Reci, molim te.



— Radije misli kako ćeš spretno iskoristiti godišnjicu; javi mi brzonovosti.— Kad ćemo se vidjeti?— Kad želiš.

— Večeraj danas sa mnom u Klubu oko osam. Tako ćemo moćipričati i o onom drugom poslu.— U redu. Zdravo, zlatobradi. Trči.• Cekati da bi se dočekalo.Rastali su se na piazzi di Spagna, a u podnožju stepenica, a kako jeElena prelazila trg u pravcu ulice Due Macelli idući prema OuattroFontane, Secinaro je stigne i pridruži joj se.Nakon naporna pretvaranja Andrea osjeti kako ga nešto užasno tištiu srcu. Mislio je da se neće moći popeti do vrha, ali je zato biosiguran da će mu Secinaro odsada sve povjeravati i pričini mu sekao da je postigao nekakav dobitak. Zbog neke vrsti pijanstva, zbogneke vrsti ludila koje je u njemu izazivala prekomjema patnja, on jeslijepo išao u susret novim, sve okrutnijim i sve besmislenijimmukama, na tisuću načina pogoršavajući i zamršavajući stanje svogduha, prelazeći iz perverznosti u perverznost, iz zablude u

zabludu, iz okrutnosti u okrutnost, nemajući više snage da sezaustavi, bez ijednog trenutka predaha u tom vrtoglavom padu.Kao da ga je proždirala neka neutoljiva groznica koja je svojomtoplinom razvijala sve klice Ijudskih izopačenosti u tamnimdubinama Ijudskog bića. Svaka misao, svaki osjećaj kao da mu jebio zaprljan. Sav je bio jedna rana.Ipak, ista prijevara ga je čvrsto vezivala s prevarenom ženom.Njegov duh se tako neobično prilagodio čudovišnoj komediji dagotovo i nije više poznavao drugačiji način uživanja, drugačiji načinpatnje. To utjelovljenje jedne žene u drugoj nije više bio činočajničke strasti, već uobičajeni porok, dakle neodoljiva i prijekapotreba. A nesvjesno oruđe tog poroka postalo mu je potrebno kao isam porok. Zbog osjećajne izopačenosti stigao je dotle da je gotovovjerovao kako mu stvarno posjedovanje Elene ne bi pružilo tako jaki rijedak osjećaj užitka kakav mu je pružalo njeno prividno

posjedovanje. Stigao je gotovo dotle da, u svojoj ideji o uživanju,više nije mogao odijeliti te dvije žene. I kako je smatrao da je



stvamim posjedovanjem jedne užitak smanjen, isto tako je osjećaoda su mu svi živci otupjeli kad bi se, zbog zamora mašte, našaopred stvamim neposređnim oblikom dmge.Zbog toga nije mogao podnijeti misao da bi mu propast Don

Manuela Ferresa mogla oduzeti Mariju.Kad ga je predveče posjetila Maria, odmah je opazio da jadnostvorenje još ništa ne zna o svojoj nesreći. Ali je sutradan došla jedva dišući, zbunj'ena, blijeda poput mrtvaca. Skrivajući lice, jecalamu je u naručju:— čuo si?Vijest se pronijela. Skandal je bio neizbježan, propast se nije moglaotkloniti. Slijedili su dani očajne muke, u kojima je Maria, nakonnaglog odlaska varalice, ostavljena od malobrojnih prijateljica,napadana od bezbrojnih vjerovnika svog muža, izgubljena usredzakonskih formalnosti zapljene, usred ovrhovoditelja, lihvara iostalog sumnj'ivog svijeta, dokazala svoju heroj'sku hrabrost, aliipak nije uspjela da se spasi od konačnog sloma koji je pokopao svenade.Od Ijubavnika nije htjela primiti nikakvu pomoć, nikad mu nije

pričala o svojoj muci kad joj je prigovarao zbog kratkotrajnihIjubavnih posjeta. Nikad se nije žalila. Još uvij'ek mu je znalapokloniti ne tako tužan osmijeh. Još uvijek se predavala njegovimhirovima, strastveno prepuštala svoje tijelo oskvrnuću obavijaj'ućikrvnikovu glavu najtoplijim nježnostima svoje duše.Sve oko nje se rušilo. Kazna se iznenada oborila na nju. Slutnje sugovorile istinu!A ona nije žalila što je popustila Ijubavniku, nije se kajala što mu setako potpuno predala, nije oplakivala svoju izgublj'enu čistoću.Morila ju j'e jedna jedina bol, j'ača od svake grižnje savjesti, odsvakog straha, jača od bilo koje druge boli. A to je bila pomisao dase mora udaljiti, da mora otići, da se mora rastati od čovjeka koji jeza nju bio život života.— Umrijet ću, prijatelju moj. Odlazim da umrem daleko od tebe,sasvim sama. Ti mi nećeš sklopiti oči...

S osmijehom mu je govorila o svom svršetku, s dubokim osmijehomkoji se pomirio sa sudbinom. Andrea ju je još uvijek obmanjivao



nadom, bacao joj je u srce sj'eme jednog sna, sjeme buduće patnje!— Neću dopustiti da umreš. Još ćeš biti moja, dugo. Naša Ijubav ćeimati još sretnih dana...Govorio joj je o bliskoj' budućnosti. — Nastanit će se u Firenzi,

odatle će često dolaziti u Sienu pod izlikom da studira. čitave mj'esece ostaj'at će u Sieni kopirajući kakvustaru sliku, proučavajući kakvu staru kroniku. Njihova tajanstvenaIjubav naći će skrovito gnijezdo, u nekoj pustoj ulici, ili izvangradskih zidina, na selu, u kakvoj voćnjakom okruženoj imajolikom ukrašenoj vili, Ona će već pronaći sat vremena za njega.Kojiput će doći u Firenzu na nedjelju dana sreće. Jednog rujna,prijatnog poput ovog travnja, ponijet će svoju idilu na brežuljakFiesola, a čempresi Montughija bit će isto tako blagi kao i čempresiSchifanoje.— Kad bi to bilo! Kad bi to bilo istina! — uzdisala je Maria.— Ne vj'eruješ mi?— Da, vjerujem ti, ali srce mi kaže da će sve te divne stvari ostatisamo san.Htjela je da je Andrea dugo drži u naručju. Stajala je tako naslonjena

uz njegove grudi, nijema, sva skupIjena, kao da se želi sakriti,mičući se i drhteći poput bolesnika, poput čovjeka kojemu neštoprijeti i kojemu je potrebna zaštita. Tražila je od Andree duhovnamilovanj'a, ona koj'a je u svom intimnom govoru nazivala »dobrimmilovanjima«, on^ koja bi je znala raznježiti i rasplakati suzamaslađim od bilo kojeg užitka. Nije mogla shvatiti zašto se Ijubavnik utrenucima najviše duševne slasti, u posljednjim bolnim satimastrasti, u časovima rastanka, nije zadovolj'avao samo time da jojIjubi ruke.Gotovo uvrijeđena žestokom Andreinom požudom, molila je:— Ne, Ijubavi! Čini mi se da si bliži, pripijeniji uza me, višepomiješan s mojim bićem, kad sjediš pored mene, kad me držiš zaruke, kad mi gledaš u dno oćiju, kad mi pričaš stvari koje jedino tiznaš pričati. Cini mi se da nas druga milovanja udaljavaju, daizmeđu tebe i mene stvaraju neku sjenu ... Teško mi j'e objasniti ono

što mislim... Nakon drugih milovanja tako samtužna, tako tako tužnane znam ... i umoma, ali taj



umor je tohko ružan!Molila je, ponizna, pokorna, bojeći se da mu ne omrzne. Sjećala se j'edino uspomena, uspomena, uspomena.prošlih, nedavnih, najsitnijih pojedinosti, najmanjih kretnji,

najletimičnijih riječi, svih malih i beznačajnih događaja, koji su zanju imali određeno značenje. Njeno srce se najviše vraććilo prvimdanima koje su proveli u Schifanoji.— Sjećaš li se? Sjećaš li se?I suze bi joj iznenada prekrile umorne oči. Jedne večeri upita jeAndrea, misleći na muža:— Da li si, otkako te poznam, uvijek bila sva moja?— Uvijek.— Ne pitam samo duhom ...— Šuti! Uvijek sva tvoja.I on, koji to nije vjerovao nijednoj od svojih preIjubnih Ijubavnica,povjerova njoj. Ni sjenka sumnje ne potamni riječi koje je izgovorila.Povjerova joj. Jer, iako ju je bezobzirno oskvrnjivao i varao, znao jeda ga Ijubi ponosan i plemenit duh; sad je znao da se nalazi predvelikim i strašnim zanosom. Sad je uvidio njenu veličinu i vlastitu

podlost. Znao je, znao je da ga ona nezimjerno voli. Ponekad je,obuzet divljom maštom, gotovo grizao usta tom nježnom stvorenjusamo da ne krikne ime koje mu je neodoljivom snagom dolazilo navrh jezika; a ta dobra i bolna usta govorila su krvareći i s osmijehomkoji ništa nije slutio:— Čak mi ni tako ne možeš nanijeti zlo.Od rastanka ih je dijelilo tek nekoliko dana. Miss Dorothy je već bilaodvela Delfinu u Sienu i vratila se da pomogne gospođi uposljednjim najtežim neugodnostima i da je prati na putovanju.Istina još nije bila poznata u majčinoj kući u Sieni. Ni Delfina nijeništa znala. Maria je samo poslala vijest o nenadanom opozivu koji je Manuel dobio od svoje vlade. Spremala se da otputuje. Spremalase da javnim vještacima koji su već bili popisali inventar i odredilidatum dražbe — ponedjeljak 20. lipnja u deset ujutro — ostavi sobepune omiljenih stvari.

9. lipnja naveče, opraštajući se od Andree, tražila je rukavicu.Tražeći je, opazila je na stolu knjigu Percyja Bisshea Shelleyja, koju



joj je Andrea bio posudiou SchifEmoji, knjigu u kojoj je prije odlaska na izlet u Vicomilepročitala Recollection, dragu 1 tužnu knjigu u kojoj je noktomoznačila ova dva stiha:

»And forget tne, for I can never Be thine!« Vidljivo ganuta, ponovo uze knjigu, prelista je i nađe stranicu nakojoj je noktom označila ova dva stiha.— Never! — prošapće, potresavši glavom. — Sjećaš li se? A tek jeosam mjeseci prošlo!Malo se zamislila, a onda ponovo počne Ustati čitajući drugestihove.— Naš pjesnik — doda. — Koliko puta si mi obećao da ćeš mepovesti na englesko groblje! Sjećaš li se? Trebalo je da odnesemocvijeće na grob... Želiš li da sad pođemo? Povedi me prije nego štootputujem. Bit će to naša posljednja šetnja.On reče:— Idimo sutra.Krenuli su kad je sunce već bilo na zalazu. U zatvorenoj kočijidržala je na koljenima kitu ruža. Prošli su ispod šumovitog

Aventina. U pristaništu Ripa grande bile su usidrene brodice punesicilijanskog vina.Izišli su u blizini groblja. Onda su pješice, bez riječi, nastaviliostatak puta do željezne ograde. Maria je u dnu duše osjećala da neide samo zato da položi cvijeće na grob jednog pjesnika, već da nato mjesto smrti ide oplakivati dio sebe same koji se gubiounepovrat. U njenoj su duši odzvanjale Percyjeve riječi koje je čitalau toku besanih noći, dok je gledala čemprese koji su visoko paralinebo s druge strane obijeljenog zida.»Smrt je ovdje i Smrt je tanio. Smrt posvuda radi. Smrt je oko nas, unama, iznad nas, ispod nas. A i mi sami smo Smrt.»Smrt je udarila svoj pečat na sve što jesmo, na sve što osjećamo, nasve što poznajemo i na sve čega se bojimo.»Najprije umiru naši užici, a zatim naše nade i naše strepnje. A kadsve to umre, pepeo zove pepeo pa umiremo i mi.

»Sve što volimo i što nam je drago poput nas samih, mora iščeznutii propasti. Takva je naša kruta sudbina. Pa i Ijubav, sama Ijubav bi



umrla, kad sve ostalo ne bi umrlo...«Prolazeći kroz vrata ograde, protrne, i uhvati Andreu ispod ruke.Groblje je bilo sasvim pusto. Nekoliko grobara j"e bez riječi jednoličnim pokretima zalij'evalo cvijeće duž zidova. Turobni

čempresi dizali su se u nebo, ravni i nepomični. Samo su im suncempozlaćeni vrhovi lagano podrhtavali. Između zelenkastih i poputsadre krutih debala izranjali su bijeli grobovi, četvrtaste nadgrobneploče, isklesani stupovi, urne i sarkofazi. Golemi tamni čempresirasprostirali su tajanstvenu sjenu, pobožni mir i gotovo Ij'udskublagost, nalik tvrdom kamenu niz koji teče bistra i blagotvomavoda. Ti pravilni oblici stabala i čedna bj'elina grobnog mramoraulij'evali su u dušu ozbiljan i blag osjećaj odmora. Ali usred togdrveća poredanog poput cijevi zvučnih orgulja i usred tihnadgrobnih ploča Ijupko su se nj'ihali oleandri, svi rascvj'etani ipuni svježih kitica ružičastog cvijeća. I najmanj'i dašak vjetra skidao je latice s ružinih grmova koje su se poput mirisnog snijega slagalepo travi. Eukaliptusi su naginjali svoje blijede krošnje koje bi časzasjale, čas izgubile svoj srebrni sjaj. Vrbe su na križeve i vijencelijevale svoj tihi plač. Kaktusi ovdj'eondje pokazivali divne bijele

grozdove nalik na rojeve uspavanih leptira ili rukoveti prekrasnihpahuljica. Tišinu je s vremena na vrijeme prekidao krik zalutaleptice.Pokazujući vrh brežuljka, Andrea reče:— Pjesnikov grob se nalazi gore, blizu one ruševine, lijevo, ispodposljednje kule.Dok su se penjali uskim puteljcima između niskih živica od mirte,Maria mu j'e pustila ruku. Ona je išla naprijed, a Ijubavnik za njom.Korak joj j'e bio malo umoran. Svaki čas se zaustavljala, svaki časokretala nazad smiješeći se Ij'ubavniku. Bila je obučena u cmo. Lice joj je bilo prekriveno crnim velom, koji je dopirao do gornje usne.Na usnama joj je podrhtavao laki osmi jeh, tužan kao da žali za nekim. Ovalna brada bila joj je bjelja ičistija od ruža koje je nosila u rukama.Dok se okretala, jedna ruža je ispala. Andrea se sagnuo da pokupi

latice s puteljka ispred njenih nogu. Ona ga je gledala. On klekne nazemlju i reče:



— Obožavana!U njenoj duši oživi uspomena, jasna poput vizije.— Sjećaš li se — reče — onog jutra, u Schifanoji, kad sam ti spredzadnje terase dobacila pregršt lišća? Ti si klečao na stepenici

dok sam ja silazila... Ti mi dani, ne znam zašto, izgledaju tako blizi itako daleki! Čini mi se da sam ih jučer doživjela, da sam ihdoživjela prije sto godina. Možda sam ih sanjala?Hodajući kroz niske živice od mirte, stigoše i do posljednje kule nalijevoj strani, gdje se nalazio grob pjesnika i njegova prijateljaEdwarda Trelawnyja. Još je cvao jasmin koji se penjao uz starurazvalinu, ali od Ijubica je ostalo samo gusto zelenilo. Sada suvrhovi čempresa bili u ravnini pogleda, drhteći još blistaviji uposljednjem rumenilu sunca, koje se spuštalo iz crnog križa MonteTestaccia. Visoko prema Aventinu plovio je Ijubičasti oblakobrubljen usijanim suncem.»Ovdje počivaju dva prijatelja čiji su životi bili vezani. Neka i sadauspomena na njih živi zajedno, sada kad leže u grobu. I neka kostinjihove ne budu rastavIjene, kad su i njihova dva srca za života bilasamo jedno: for their two hearts in life ^vere single hearted!«

Maria ponovi posljednji stih. A onda, ganuta nekom nježnommišlju, reče Andrei:— Odriješi mi veo.Približi mu se saginjući malo glavu da bi joj mogao odvezati čvor napotiljku. Prstiipa je dodirivao njenu kosu, prekrasnu kosu. Kad jebila raspletena, činilo se da živi poput šume dubokim i slatkimživotom u čijoj je sjeni toliko puta okusio slast svojih prijevara itoliko puta izazvao vjerolomnu sliku. Ona tada reče:— Hvala.Skine koprenu s lica i pogleda Andreu pomalo zaslijepIjenimpogledom. Izgledala je veoma lijepo. Kolutovi oko očiju bili sutamniji i dublji, ali su zjenice zato još življe blistale. Gustipramenovi kose, kao bokori smeđih, Ijubičastih zumbula, okruživali su joj sljepoočice, dok je sredinaotkrivenog i slobodnog čela blistala mjesečevom bljedoćom. Sve

crte lica bile su joj izoštrene, izgubivši nešto od svoje materijalnostiu neprekidnom plamenu Ijubavi i patnje.



Tada umota ruže u crni veo i pažljivo zaveže krajeve. Zatim ihpomiriše gotovo zagnjurivši Uce u cvijeće. Na kraju položi kitu na jednostavni kamen u kojemu je bilo urezano pjesnikovo ime. Pokret joj je imao neki neopisivi izraz, koji Andrea nije mogao shvatiti.

Krenuše dalje tražeći grob Johna Keatsa, pjesnika Endymiona. Zaustavivši se i gledajući unazad prema kuli, Andrea je upita:— Kako si dobila te ruže?Ona se opet nasmiješi, ali suznih očiju:— To su one što si mi ih poklonio one snježne noći; ponovo suprocvale. Ne vjeruješ?Počeo je piriti večernji vjetar, nebo je iza brežuljka izgledalo poputrastopljena zlata usred kojeg se rastvarao oblak kao da ga proždirelomača. U tom moru svjetla, pravilno poredani čempresi izgledalisu još veUčanstveniji i tajanstveniji. Svi su biU prožeti sunčevimzrakama, dok su im oštri vrhovi podrhtavaU. Kip Psihe koji senalazio pri vrhu srednje aleje poprimio je bljedoću Ijudske kože. Upozadini su stajaU oleandri kao pomične purpurne kupole. Nanebu, modrom i dubokom poput vode mirnog zaljeva, mladi semjesec dizao iznad Cestijeve piramide.

Srednjom alejom siđoše do željezne ograde. Čuvari su još uvijek,bez riječi, jednoUkim pokretima zaUjevaU biljke pod zidom. Dvadruga čovjeka, držeći za krajeve mrtvački poklopac od baršuna isrebra, čvrsto su ga istresaU, dok se prašina, padajući na zemlju,svjetlucala. S Aventina je dopirao zvuk zvona.Maria se stiskala uz Ijubavnikovu ruku. Više nije mogla svladatistrah, osjećala je kako joj na svakom koraku izmiče tlo pod nogama,mislila je da će na ovom puteljku ostaviti svu svoju krv. Tek što jestigla u kočiju briznula je u očajnički plač, jecajući na Ijubavnikovuramenu:— Umrijet ću.Ipak, nije umrla. A bolje bi bilo za nju da je unirla.Dva dana kasnije doručkovao je Andrea s Galeazzom Secinarom zastolom u Caffe di Roma. Jutro je bilo vruće, a kavana, gotovo pusta,utonula u sjenu i dosadu. Konobari su dremuckali a muhe zujale

unaokolo.— Dakle — pričao j'e bradati knez — znajući da joj se sviđa



podavanje u neobičnim i čudnim prilikama, usudio sam se...Bezobzirno j'e pričao o najsmionij'em načinu na koji je mogao dobitilady Heathfield. Govorio je bez ustezanja, ne propuštajući ni jednupojedinost, hvaleći kao vrstan poznavalac vrijednost dobitka. S

vremena na vrijeme bi se zaustavio da zarine nož u komad sočnog ikrvavog mesa koj'e se pušilo ili da isprazni čašu crnog vina.Zdravlje i snaga zračili su iz svakog nj'egovog pokreta.Andrea Sperelli zapali cigaretu. lako se savladavao, nije uspijevaoda proguta hranu, da nadvlada odbijanje želuca uznemirenogstrašnim drhtanj'em. Kad mu je Secinaro nalijevao vino u čašu,zajedno s vinom pio je i otrov.U jednom trenutku, iako nij'e bio naročito pronicljiv, knezposumnja i pogleda bivšeg Eleninog Ijubavnika. Ovaj, osimpomanjkanja teka, nije pokazivao drugih vanjskih znakovauzbuđenja. Mirno je otpuhivao u zrak oblake dima i smiješio sesvojim uobičajenim ironičnim osmijehom veselom pripovjedaču.Knez reče:— Danas će prvi put doći k meni.— Ona? U tvoju kuću?

— Da.— Ovaj mj'esec j'e u Rimu kao stvoren za Ij'ubav. Od tri do šest popodne svaki buen retiro sakriva poneki par...— Zaista — prekine ga Galeazzo — doći će u tri. Obojica pogledašena sat. Andrea ga upita:— Idemo?— Idemo — odgovori Galeazzo dižući se. — Možemo zajedno krozulicu Condotti. Ja idem po cvijeće kod Balbuina. Reci mi, ti to znaš,koje cvij'eće najviše voli?Andrea prasne u smijeh. Umalo da nije izgovorio jednu nezgodnuriječ, ali ipak nehajnim glasom izusti:— Nekada je voljela — ruže. Rastali su se ispred Barcaccie.Piazza di Spagna je u to vrijeme izgledala pusto kao da je već Ijeto.Nekolilco radnika popravljalo je jedan kanal, a gomila na suncusasušene zemlje, kad bi puhnuo topli vjetar, pretvarala se u pravi

vihor prašine. Stepenice ispred crkve Tiinita bile su bijele i puste.Andrea se laganim korakom počne penjati zaustavljajući se na



svakoj drugoj ili trećoj stepenici kao da ga tišti neki golem teret.Vratio se kući. Ostao je u svojoj sobi, ležeći na krevetu, sve do dvasata i tri četvrti, a tada je izišao. Prešao je ulicu Sistina, ušao u ulicuOuattro Fontane i prošao pokraj palače Barberini. Zaustavio se

malo dalje ispred jednog antikvarijata očekujući da odzvoni tri sata.Prodavač, čovječuljak sav naboran i izbrazdan poput oronulekornjače, ponudi mu knjige. Jednu po jednu izabirao je svojenajbolje knjige, stavljao mu ih pred oči, govoreći kroz nosnepodnošljivo jednoličnim glasom. Još svega nekoliko trenutaka dotri. Andrea je razgledavao naslove knjiga motreći pažljivo naogradu palače i nesabrano slušajući antikvarov glas kroz šum venau koje je ubrzano navirala krv.Iza ograde se pojavi jedna gospođa, krene pločnikom prema trgu,zatim uđe u kočiju, koja nestane ulicom Tritone.Andrea se uputi za njom, a onda ponovo uđe u ulicu Sistina i vratise kući. Čekao je da dođe Maria. Bacio se na krevet ležeći gotovonepomično. Činilo se kao da više ne trpi.U pet sati dođe Maria.Gotovo bez daha, reče:

— Znaš, mogu ostati s tobom cijelu večer, cijelu noć, sve do jutra.Onda doda:— Ovo će biti naša prva i posljednja Ijubavna noć. U utorakodlazim. Jecala mu je na usnama, drhteći cijelim tijelom privijajući ga čvrstouza se:— Učini nešto da ne dočekam jutro, ubij me! Promatrajući njegovozbimjeno lice, upita ga:— I ti patiš? Zar i ti... misliš da se više nikada nećemo vidjeti?Bilo mu je neizmjerno teško da govori i da joj odgovara. Jezik mu jebio ukočen, riječi su mu nedostajale. Osjećao je instinktivnu potrebuda sakrije lice, da se oslobodi njenog pogleda, da izbjegne pitanja.Nij'e znao kako da je utj'eši, nije znao kako da je obmane. Zatoprigušenim i čudnim glasom odgovori:— Šuti.

Skupio se uz nj'ene noge i prilično dugo, bez riječi, držao glavuzagnjurenu u njeno krilo. Ona mu je rukama stiskala sljepoočice



osj'ećajući kako mu krv neravnomjerno i žestoko struji žilama,osj'ećajući kako pati. Više nije patila zbog svoje vlastite boli, sad jepatila zbog njegove boli, samo zbog njegove boli.On se digne, prihvati je za ruke i povede u drugu sobu. Poslušno ga

je slij'edila.U krevetu, zbunjena, prestrašena mračnom strašću bjesomučnika,počne vikati:— Što ti je? Sto ti je?Htj'ela je da ga pogleda u oči, da vidi to ludilo, ali on je, savizgubljen, sakrivao lice u njenoj kosi, na njenim grudima i vratu, u jastucima.Odjednom, naglo se otrgla iz njegova zagrljaja, izrazom užasnogstraha od koj'eg joj je podrhtavao svaki djelić tijela, bj"elja i odsamih jastuka, preneražena više nego da se tog trenutka otrgla izralja same Smrti.To ime! To ime! Ona je čula to ime!Grozna praznina ispuni joj dušu. U njoj se otvori jedan od onihponora kad se čiiii da cijeli svijet propada pod udarom jedne jedinemisli. Ništa drugo više nije čula, ništa više nij'e čula. Andrea je

vikao, preklinjao, uzalud očaj'avao.Ona više nije čula. Njenim pokretima je upravljala neka vrstinstinkta. Zgrabila je haljinu i obukla se.Andrea je izbezumljeno j'ecao na krevetu. Opazio je đa izlazi izsobe.— Maria! Maria!Osluhne trenutak. — Maria!Do ušiju mu dopre samo lupanje vrata koja su se zatvarala.IIIU ponedjeljak 20. lipnja u deset sati prije podne započela je javnadražba tapiserija, sagova i namještaja koji su pripadali Njegovojekscelenciji optmomoćenom ministru Gvatemale. Jutro je bilo veoma toplo. Nad Rimom je već vladalo Ijeto. UlicomNazionale, u oba pravca, jurili su tramvaji koje su vukli konji nosećina glavi čudne bijele kukuljice koje su ih štitile od sunca. Na

tračnicama su se gomilali dugi nizovi natovarenih kola. Na žarkomsimcu, između zidova prekrivenih gustim šarolikim oglasima,



razlijegali su se zvižduci pištaljki, pucketanje bičeva i vika kočijaša.Dugo vremena je Andrea nasumce lutao pločnicima osjećajućiužasan umor, tako prazan i beznadan umor najik gotovo fizičkojpotrebi za smrću, prije no što se usudio da prijeđe prag te kuće.

Odlučio se tek kad je vidio kako na ulicu izlazi jedžm nosač skomadom namještaja na leđima. Ušao je i brzim korakom krenuouz stepenice. Na odmorištu je začuo glas procjenitelja.— Prodano!Dražba se održavala u najvećoj sobi, u Budhinoj sobi. Oko stola suse natiskivali kupci. Većinom trgovci, staretinari i prepi"odavačistarog namještaja. Prost svijet. Kako Ijeti nije bilo pravih Ijubiteljastarina, nagmuli su staretinari, sigurni da će za jeftine pare dobitidragocjene predmete. Topli zrak bio je ispunjen neugodnimzadahom što su ga isparivali ti nečisti Ijudi.— Prodano!Andrea se gušio. Prošetao je drugim sobama u kojima su se nalazilisamo zidni ćilimi, zavjese, zastori, budući da je gotovo sav ostalinajmeštaj bio sakupljen u sobi za dražbu. lako je hodao po debelomsagu, osjećao je

kako mu korak jasno odzvanja, kao da su svodovi ispunjeniodjecima.Tako je i naišao i na j'ednu polukružnu sobu, tamnocrveiuh zidovapo kojima su svjetlucale zlatne točkice, stvarajući sliku nekog hramaili grobnice, sliku tužnog i tajanstvenog utočišta, namijenjenog zamolitvu i umiranj'e. Kroz otvorene prozore prodiralo je jako svjetlo,oskvrnjujući na neki način ovu sliku. Kroz prozor se moglo vidjetidrveće oko ViUe Aldobrandini.Vratio se u dvoranu gdje se vršila dražba i ponovo osj'etio istizadah. Okrenuvši se, ugleda u jednom kutu kneginjiT Ferentino iBarbareUu Viti. Priđe im i pozdravi ih.— Dakle, Ugenta, što ste kupili?— Ništa.— Ništa? A j'a sam mislila da ste sve kupili.— Zašto?

— Jedna moja romantična ideja.Kneginja se počne smij'ati. Barbarella j'oj' se pridruži.



— Mi odlazimo. Ovaj zadah je nemoguće izdržati. Do viđenja,Ugenta. I ne tugujte.Andrea se približi stoiu. Dražbovalac ga prepozna.— Da li gospodin grof nešto želi? On odgovori:

— Vidjet ću.Prođaj'a je brzo tekla. Promatrao je lica staretinara oko sebe, osjećao j'e dodir njihovih laktova i nogu, nj"ihov neugodni zadah. Mučninaga obuze.— Prvi put! Drugi put! Treći put!Udarac čekića odzvanjao mu je u srcu i bolno odjekivao usljepoočicama.Kupi Budhu, j'edan veliki ormar, nekoliko predmeta od majolike inekoliko tkanina. Odjednom začuje na vratima žagor, smij'eh išuštanje ženskih haljina. Okrene se i ugleda Gsdeazza Secinara smarkizom Mount Edgcumbe, zatim groficu Lucoli, GinaBomminaca i Giovannellu Daddi. Svi ovi plemići i dame glasno surazgovarali i smijali se.Pokušao je da se sakrije, da nestane među gomilom koj'a jeopsjedala stol. Zadrhtao j'e pomislivši da bi ga

mogli otkriti. Preko oznojenih lica gomile u zagušljivoj vrućini donjega su dopirali glasovi i smijeh. Na svu sreću, veseli su posjetiocinakon nekoliko trenutaka napustili dvoranu.Svladavajući mučninu i ulažući krajnje napore da se ne onesvijesti,prokrči sebi put kroz nagomilana tjelesa. U ustima je osjećaoneizrecivo gorak i mučan okus što se dizao iz srca koje se kidalo.Činilo mu se da kroz dodir ovih nepoznatih Ijudi izlaze mračne ineizlječive bolesti. Fizička muka se miješala s duševnom tjeskobom.Kad je izišao na ulicu, na nesnosno danje svjetlo, zahvati ga malavrtoglavica. Nesigurnim korakom potraži slobodnu kočiju. Nađe jena piazzi del Ourinale i naredi kočijašu da ga odvede u palačuZuccari,Predveče ga ponovo obuze neodoljiva napast da još jednompogleda ispražnjene sobe. Ponovo se penjao onim stepenicama,ušavši pod izlikom da pita jesu li nosači odnijeli namještaj u palaču.

Jedan čovjek mu odgovori:— Upravo sad ga nose. Gospodin grof ih je morao sresti.



U sobama nije ostalo gotovo ništa. Kroz prozore bez zavjesaprodirao je crvenkasti suton i žamor s ulice. Nekoliko Ijudi skidalo je ukrase sa zidova otkrivajući tapete od papira na kojima su

gabriele d'annunzio - sin požude

Documents