Jelena Berberović

GLAVNI PRAVCI ANALITIČKE FILOZOFIJE U XX VIJEKU

IMPRES

2

ZNANJE I ISTINA

Osnovni smjerovi analitičke filozofije

3

šmust

4

PREDGOVOR

Ova knjiga je nastala kao zbirka rasprava, od kojihsvaka za sebe predstavlja posebnu cjelinu, ali suuzajamno tako povezane da se mogu smjestiti uzajednički tematski okvir koji smo označili imenomanalitičke filozofije. Zato raspravama prethodi uvod, kojitreba da pokaže osnovne preokupacije analitičkefilozofije kao dijela savremene filozofije i da otvoriproblematski krug u koji se može situirati svaka od ovihstudija.

Rasprava o Raselu pokazuje svu aktuelnost njegovemisli koja se odnosi na spoznajne probleme i njegovstvarni doprinos rješavanju ovih pitanja. Vitgenštajnovomišljenje (rad objavljen kao predgovor prevoduFilozofskih istraživanja, Beograd, 1969.) pronosisuštinsku misaonu nit analitičke filozofije, koja se odnosina mogućnost govora o svijetu i na probleme jezika ucjelini. Ejer i Karnap se pojavljuju kao nosiocipozitivističkih ideja, mišljenja koje je ostavilo duboketragove na stil tretiranja značajnih problema modernogvremena (rad o Ejeru objavljen u Radovima Filozofskogfakulteta u Sarajevu, 1967, a o Karnapu u Pregledu,novembra 1971. godine), dok je rasprava o Djuijupokušaj da se filozofski osvijetli problematika ne-evropske filozofije, koja često ostaje daleka i strana.

Objavljujući ove studije zajedno, namjera nam je bilada interpretacijom ove filozofije doprinesemo njenomistinskom razumijevanju i da njene probleme približimosvima onima koji se interesuju za pitanja filozofije našegvremena. Bićemo zadovoljni ako smo u tome bar djeli-mično uspjeli.

5

Sarajevo, septembra 1972.J. B.

6

UVOD

PRIRODA I SUŠTINA ANALITIČKE FILOZOFIJE

Ni u jednom razdoblju svoga zbivanja filozofija nije bilatako razbijena i "usitnjena" u veliki broj filozofskih učenjai škola kao što je to slučaj u njenoj najnovijoj istoriji. Onošto jednim imenom nazivamo savremenom filozofijomjeste niz različitih i u razne pravce usmjerenih filozofskihškola i učenja, koja su nastala od vremena Hegela iprodužavaju se sve do danas. Ako želimo da dopremo dosmisla cjelokupnog ovog događanja u savremenojfilozofiji, onda moramo pokušati da ispod ovog haosabezbroja filozofskih učenja otkrijemo nekakav prikrivenired, moramo se potruditi da misaono osiguramo i oprav-damo ovo mnoštvo "-izama" te filozofije. Taj pokušaj nasvodi do utvrđivanja zajedničkih karakteristika svihorijentacija savremene filozofije, obilježja koja iskazujunjenu suštinu i njene mogućnosti.

Savremena filozofija je rezultat niza pokušaja da seodgovori na pitanje: kako je moguća filozofija poslijeHegela? Pitanje mogućnosti filozofije jest, dakle, osnovnopitanje savremene filozofije u cjelini. Ono proizlazi izpotrebe da se Hegel prevlada, iz uvida da je samo nad-mašeni Hegel prava mogućnost i istinska šansa za"novo" u filozofiji. Odakle to dolazi?

Svojom filozofijom apsolutnog subjekta, koji je isupstancija, svojom filozofijom apsoluta, koja prestajebiti filozofija i postaje apsolutno znanje, Hegel je ispunio izatvorio krug novovjekovnog filozofiranja. njegovafilozofija je do kraja izvedeni program novovjekovne fi-lozofije zacrtan u Dekartovom "Cogito ego sum",

7

program apsolutne ekspanzije subjektiviteta, apsolutnogaktiviteta subjekta i njegove neograničene moćigospodarenja nad svime što postoji, moći kojoj se ništane može oteti, kojoj ništa ne izmiče. Sve jest po apsolutui čovjek je postavka apsoluta. Hegelova filozofija jeposljednji, potpuni i najviši izraz svijeta radanovovjekovnog čovjeka, svijeta u kojem se čovjek premasvemu što jest odnosi kao prema predmetu svogmogućeg radnog zahvata. To je svijet u kojem se radniproces beskrajno produžava, a da se nikada ne dovrši ikonačno ne smiri. Taj zatvoreni krug rada neprestanokruži u sebi samom, pokazujući sav svoj nihilizam i svusvoju besmislenost.

8

Savremena filozofija je pobuna protiv ovog nihilizma iovog besmisla kruženja kruga rada. Ona je pokušaj da sekrug razbije, da se krug otvori, ali uvijek i iznovabezuspješan pokušaj. Jer, krug se ne može razbiti s istihpozicija s kojih je bio načinjen. Sve varijante savremenefilozofije ostaju i same unutar kruga i nisu u stanju dabilo što na njemu izmijene. Udarajući svaki put ponovo onjegovu čvrstu i neprobojnu periferiju, sve se one uvijekvraćaju neobavljenog posla i zato se konačno povlače usebe same. Tako se sve struje savremene zapadnefilozofije, kao pokušaji da se odgovori na pitanjemogućnosti filozofije, vraćaju na svoje vlastitepretpostavke u cilju njihovog preispitivanja i ponovnogmisaonog osiguravanja. Tematizirajući tako svoje vlastitepretpostavke, savremena filozofija stavlja samu sebe upitanje. Upitnost situacije savremene filozofije znak jenjene temeljne i sveobuhvatne krize.

Vrteći se u zatvorenom krugu u bîti dovršenognovovjekovnog svijeta i filozofije, a okrenuta premavlastitim temeljima, savremena filozofija se kritičkiodnosi prema cjelokupnoj novovjekovnoj filozofiji, anaročito prema njenom vrhu, Hegelu, uglavnom nikad nedostižući, doduše, u dijalogu s njegovom misli Hegelovfilozofski nivo. njen kritički stav, preduzet s istih pozicijana kojima počiva i kritikovana filozofija, ne dovodi je nido kakvog bitnog rezultata. Najviše što se i može postićiu takvoj situaciji jeste novo usmjeravanje filozofskoginteresa, novo osvjetljenje filozofskih problema iupotreba novih filozofskih metoda. Mora se priznati da jesavremena filozofija zaista uspjela da do detalja razradii usavrši filozofske metode kojima se služi (pomenimosamo dvije: fenomenološku i analitičku), kao i da nekefilozofske probleme tretira na nov i veoma interesantannačin. njena je velika zasluga što je prvi put u istorijifilozofije duboko zahvatila i radikalno postavila problemjezika, dovodeći ga u veoma usku vezu s osnovnimpitanjem vlastite epohe, pitanjem mogućnosti filozofije.Pa ipak, savremena filozofija nije uspjela da nadmaši filo-zofsku situaciju novovjekovne filozofije, nego je u bitnomostala u njenim okvirima.

Sve orijentacije savremene filozofije kao odgovori nabitno pitanje vlastite epohe znače pokušaje da sepomoću novog određenja biti filozofije prevlada njena

9

temeljna kriza. Iako se trudi oko toga da se kriznasituacija razriješi, da se nađe izlaz iz krize, savremenafilozofija ne samo što ne uspijeva da prevlada krizu, negoje još više produbljuje iznoseći je na vidjelo u njenompunom razmjeru. To pokazuje, s jedne strane, nemoć ovefilozofije da izađe iz zatvorenog kruga modernog fi-lozofiranja i, istovremeno, s druge strane, da se izkruga ni ne može izaći ovim ili onim teorijskimrješenjem, ovakvom ili onakvom odredbom filozofije.Rješenje krize se mora tražiti u njenom korijenu. A ko-rijen krize u filozofiji je kriza svijeta, čitave jedne istorij-ske konstelacije.

Vidjeli smo da je savremena filozofija u svim svojimvarijantama nastala u odnosu prema Hegelu, odnosu kojise pojavljuje u svim vidovima: od prihvatanja Hegelovihideja, preko dijaloga s njim, do potpunog odbacivanjaHegelove filozofije. Od svih pravaca savremene filozofijesigurno se od Hegelove misli najviše distancira onagrupa filozofskih usmjerenja koju zajedničkim imenomnazivamo "analitička filozofija".

Analitička filozofija je dio savremene filozofije koji serazvio na temeljima klasične empirističke filozofije odBekona do Mila, ali se u njenim osnovama moguprepoznati i značajni uticaji nekih filozofa nauke(Helmholc Helmholtz, Bolcman Bolzmann), empirio-kriticizma (Mah, Avenarijus) i naročito rezultata logičkihistraživanja modernog vremena (Hilbert, Peano, Frege).Prvi jasni izraz glavnih preokupacija i značajnih tokovaanalitičke filozofije predstavljaju rani spisi X. E. Mura i B.Rasela, koji tako stoje na izvoru ovog tipa filozofiranja.Analitička filozofija znači izuzetnu kombinaciju empi-rističkih polaznih pretpostavki i metoda logičke analize;to je filozofija koja hoće da bude empirizam, ali ne naklasičan način, opterećen psihologizmom, negoempirizam oslobođen svih predrasuda tradicionalnefilozofije i zasnovan na jasnim logičkim temeljima.

Ovako koncipirana, analitička filozofska usmjerenjasačinjavaju onaj snažni pokret antimetafizičkih i

10

antidogmatskih strujanja koji je karakterističan zafilozofsko zbivanje s kraja XIX i početka XX vijeka i koji nosiznačajna pozitivistička i antipsihologistička obilježja. Tajantimetafizički pokret nastupa protiv svake spekulativno-sti i dogmatičnosti, a u ime naučnosti u filozofiji, u imenaučne filozofije, koja se pojavljuje kao istinski partnermoderne nauke i njen pravi pomagač. Tako se desilo dasu izvjesne orijentacije analitičke filozofije (logi-čkipozitivizam, pragmatizam), nastupajući u ime naučno-teh-ničkog progresa, pomogle da se nauka filozofski utemeljii postale su filozofski izraz njene nevjerovatne ekspanzijei sve veće dominacije.

Svoj antimetafizički program analitička filozofija jenamjeravala da izvede odlučnom upotrebom metodalogičke analize, koji će je dovesti do pravih rezultata ipokazati čime filozofija treba da se bavi, a šta treba dase isključi iz njenih razmatranja i odredi kao ono štoprelazi njene okvire. U traganju za pravim predmetomsvoga posla, analitički filozofi su došli do zaključka daono što filozofija treba da učini jeste u prvom redu da,analizirajući naše iskaze i njihova značenja, odredi okvirei uslove pod kojima se o svijetu može smisleno govoriti, itako obezbijedi da se metafizici kao besmislenom govoruzauvijek onemogući pristup u filozofsku teoriju.

Analitički metod ili metod logičke analize, koji je jedanod temelja analitičke filozofije i njen nezamjenljiviinstrument, pojavljuje se u raznim vidovima u različitimograncima ove filozofije. Zato se može govoriti o četiriglavna tipa ove filozofije, koji se razlikuju kao fe-nomenalistička, fizikalistička, pragmatistička i sva-kodnevnojezička analiza.

Fenomenalistička i fizikalistička analiza pojavljuju seu logičkom pozitivizmu, koji je jedna od najznačajnijihpravaca analitičke filozofije. Logički pozitivizam izrazitostoji na strani naučnog saznanja i nauke u cjelini,

11

smatrajući da se tu nalazi ideal i norma kojoj svakosaznanje treba da teži. Razlika između ove dvije varijantelogičkog pozitivizma sastoji se u koncipiranju prirodeosnovnih empirijskih stavova koji znače temeljempirijskog saznanja. Fenomenalistička teorija smatrada osnovni empirijski stavovi iskazuju čulne podatkekoje primamo u neposrednom iskustvu, dok fizikalizammisli da su osnovni empirijski stavovi izraz našegposmatranja fizičkih objekata. Obje varijante zastupajustanovište po kojem smisleni iskazi mogu biti iliempirijski iskazi posebnih nauka koji su provjereni uprocesu verifikovanja, ili stavovi logike i matematike, kojisu po svojoj prirodi tautološki.

Pragmatistički tip analitičke filozofije odlikuje seodbacivanjem oštrih razlikovanja vrsta stavova i smatrada su svi oni funkcionalno-operativne prirode, a služe dase dostigne istinito saznanje koje treba da se koristi uzadovoljavanju određenih potreba. Tako se naglašavapraktična strana teorijskih sadržaja, pa sve dobija svojsmisao s obzirom na određeni cilj i praktičnu situaciju.

Svakodnevnojezička analitička filozofija ističe značajsvakodnevnog jezika za nauku i filozofiju i, za razliku odvećine drugih struja ove filozofije, negira potrebu zakonstruisanjem vještačkih jezika u cilju dostizanja većegstepena jasnosti i preciznosti jezičkih formulacija. Glavniposao filozofije ova varijanta određuje u smislu analizi-ranja svakodnevnog jezika i otklanjanja jezičkih zbrkakoje u njemu postoje, čime se neposredno postižerazrješavanje filozofskih problema.

O svim ovim pravcima analitičke filozofije govori se ustudijama koje sačinjavaju ovu knjigu, pri čemu se svakaod njih vezuje za jednog njenog značajnog predstavnika.Izuzetak u tom pogledu čini svakodnevnojezički tipanalitičke filozofije, koji nije zastupljen pripadnikomodgovarajuće filozofske škole, ali su skoro sve glavne

12

ideje ove filozofije sadržane u raspravi o Vitgenštajnu,čije su misli iz Filozofskih istraživanja postale integralnidio ovog filozofskog usmjerenja.

13

I

KAUZALNI REALIZAM BERTRANDA RASELA

Među filozofima našeg vremena Bertrandu Raselupripada izuzetno mjesto, koje se može odrediti barem udva pravca: s jedne strane, samom ličnošću filozofa, a sdruge, karakteristikama epohe u kojoj se odvija njegovofilozofiranje.

Bertrand Rasel je jedan od rijetkih mislilaca neobičnožive filozofske imaginacije i izvanredno produktivnogfilozofskog duha, koji je sâm napisao gotovo cijelubiblioteku knjiga i rasprava. On je vjerovatno posljednjifilozof koji je u današnjem vremenu uskih specijalnosti istručnosti, koje su zahvatile ne samo područje naučnedjelatnosti nego i oblast filozofskog duha, ostao vjeranonoj karakteristici filozofske tradicije po kojoj filozoftretira sve bitne probleme svoga vremena, ostao vjeranonoj univerzalnosti i sveobuhvatnosti misli koje su bileodlika svih velikih duhova filozofske prošlosti. Tako seRasel bavio problemima istorije filozofije, etike, društva,religije, politike, vaspitanja, a naročito su ga zanimalefilozofija matematike, teorija saznanja i filozofija jezika.Izuzetno mjesto u njegovoj misaonoj djelatnosti zauzimalogika, i toj oblasti svakako pripadaju najveći inajznačajniji doprinosi Raselovog filozofskog duha.

Svojim shvatanjima prirode logičke analize, mjesta iznačaja logike za filozofiju uopšte, svojim tretiranjemproblema jezika i njegove uloge za razumijevanjefilozofskih pitanja, Rasel je, zajedno sa Murom, otvoriohorizonte za nastajanje i formiranje čitavog nizaznačajnih teoretičara, čija misaona aktivnost sačinjava

14

onu orijentaciju unutar savremene filozofije kojufilozofska literatura poznaje pod zajedničkim imenom"analitička filozofija".

Analitička filozofija se razvila na temeljimaempirističke filozofske tradicije i može se posmatrati kaojedna od etapa razvoja na kontinuiranoj liniji empirističkeorijentacije u filozofiji uopšte. U svim verzijama analitičkefilozofije pokazuje se osnovno opredeljenje oveorijentacije: upotreba metoda logičke analize u filozofiji inedvosmisleno antimetafizičko stanovište u rješavanjufilozofskih problema. I kao fenomenalistička, i kaofizikalistička, i kao pragmatistička, i kaosvakodnevnojezička analitička pozicija,1 ova filozofijajasno iznosi na vidjelo izvjesne značajne karakteristikefilozofskog događanja unutar filozofije našeg vremena.

To bitno događanje može se označiti kao izvjesnopomjeranje glavnih tačaka interesovanja filozofskogmišljenja, kao izvjesna izmjena osnovnih preokupacijafilozofskog duha naše epohe. Ovo pomjeranje se vrlojasno uočava ako se ima na umu činjenica da sutradicionalni filozofski problemi, koji se odnose napitanja strukture svijeta i smisla njegovog događanja,ustupili mjesto pitanjima o tome kako se o svijetu možesmisleno govoriti. Tako se dogodilo da su problemi jezika,problemi značenja i analize naših iskaza postali bitna, a upojedinim izdancima i središnja tema misaonih pokušajaunutar analitičke filozofije.

S obzirom na ove značajne odlike analitičke filozofije,koje su sve više dolazile do izražaja u mišljenjima filozofačiji pokušaji nastaju vremenski dosta poslije Raselovog,2

njegovu poziciju treba shvatiti kao misao koja u nekomsmislu stoji na raskršću misaonih epoha u filozofiji. Kao

1 To su četiri glavna tipa analitičke filozofije.2 Kristalizacija osnovnih ideja analitičke filozofije naročito je vidna u

varijantama logičkopozitivističke i svakodnevnojezičke varijante.

15

pokušaj da se još uvijek misli u "sistemu" koji će bitimaksimalno kompletan, koji će respektovati u filozofijiodavno ustanovljena područja i discipline, Raselovamisao u sebi nosi još uvijek veliki broj elemenatatradicionalnog načina filozofiranja. Glavne preokupacijenjegovog duha kreću se u okvirima onog što je naznačilafilozofska tradicija, tako da i Rasel svoj pravi zadatak vidiu konstituisanju jednog mišljenja koje će pokušati daopiše prirodu i strukturu svijeta, da pita o tome štamožemo saznati i kako se može dostići istina itd. Potome Raselova filozofija još uvijek jeste u izvjesnomsmislu tradicionalno mišljenje. Međutim, po elementimanovog koje u sebi nosi, po načinu na koji postavlja itretira značajne filozofske probleme, ova filozofijasigurno jeste i savremena filozofija, i po svojoj bitnojorijentaciji bez sumnje pripada najnovijoj filozofskojepohi.

Svi ovi momenti jasno će doći na vidjelo u analiziRaselove filozofske misli, koju ćemo pokušati daizvedemo u ovom radu. Pri tome će glavni smjer našihinteresovanja i napora biti upućen prema Raselovojspoznajnoteorijskoj poziciji, za koju možemo reći da jeveoma zanimljiva, s obzirom na to da u sebi sadržiznačajne elemente za ozbiljno tretiranje problemasaznanja.

16

1. Ontološka teorija Bertranda Rasela

U toku svog misaonog razvitka Bertrand Rasel jemijenjao ontološke pozicije u filozofiji. njegovo najranijestanovište bila je pozicija apsolutnog idealizmaneohegelovskog tipa. Ova pozicija je formirana podneposrednim i vrlo jakim uticajem britanskihneohegelovaca Bredlija (Bradley) i MekTagarta(MacTagart), koji su u vrijeme kad je Rasel počeo da sebavi filozofijom imali izrazito snažan upliv na cjelokupnufilozofiju britanskog ostrva. Osnovna misao ove prveRaselove ontološke pozicije sastoji se u tvrdnji da jejedina realnost apsolutni duh, koji je jedinstvenanedjeljiva cjelina. U takvoj cjelini koja je apsolutno jedno,svaka distinkcija, svako odvajanje i relacija suvišni su iprazni.

Rasel je uskoro odbacio ovo stanovište kao pozicijukoja ne može da opravda njegov rad oko fundamenatamatematike. njegova želja da pronađe razloge zavjerovanje u matematičke istine nije našla osnov u pozi-ciji apsolutnog idealizma. Za opravdanje matematičkihistina3 trebalo je uspostaviti ireducibilnost relacija iplatonističku teoriju stava, po kojoj su relacije nezavisneod mentalne aktivnosti subjekta, a to se nije mogloizvesti sa ove pozicije. Zato se Rasel odlučio zaprihvatanje filozofske pozicije koja je bila sličnaMurovom dualizmu, pozicije koja mu je pružalaadekvatan osnov za dokazivanje neprotivrječnog karak-tera matematike. Tako je već od 1898. godine Rasel biodualist, smatrajući da se u svijetu može govoriti odvostrukom dualizmu: dualizmu mentalnog i fizičkog idualizmu univerzalnog i partikularnog.

Razrađenu verziju Raselove dualističke pozicijenalazimo u njegovom značajnom djelu iz 1912. godineProblemi filozofije. Duh i materija su posljednji entitetisvijeta egzistencije. Materija je ukupnost svih fizičkihobjekata i, kao takva, ona je uzrok naših čulnih podata-

3 "Ja sam do filozofije došao kroz matematiku ili, bolje, kroz želju danađem neke razloge za vjerovanje u matematičke istine." B. Russell, Logicand Knonjledge, str. 323.

17

ka. Ona je realna i egzistira odvojeno i nezavisno odnašeg čulnog iskustva. Pored toga, ona stoji u odnosukorespondencije prema našem čulnom iskustvu. Duh je,s druge strane, sve ono čega smo neposredno svjesni uaktu shvatanja. On se ne smije shvatiti kao mentalnasupstancija koja bi bila osnova svih naših iskustava. Duhje ono što zahvata stvari u senzaciji i univerzalno upojmovima; duh je ono što vjeruje, misli, želi ‡ ukratko,duh je svijest.

U radovima koji su slijedili Rasel je pojam duhazamijenio pojmom shvatanja kao posljednjommentalnom činjenicom, kao što je, s druge strane,pojam materije zamijenio pojmom sensibilia, smatrajućida su sensibilia oni objekti koji imaju isti metafizički ifizički status kao sense--data, ali pri tome ne moraju bitidati nekoj svijesti. Kad sensibilia ulaze u relacijushvatanja, onda postaju sense-data.

I dualizam univerzalno‡partikularno Rasel je prihvatioda bi pokazao pravu prirodu matematičkih istina.Matematika se sastoji od analitičkih istina a priori, tj.istina koje su nezavisne od cjelokupnog iskustva.Matematičke ideje, broj, imaju nešto takvo kao što suplatonovske bezvremene suštine. Sa stanovišta ovogdualizma Rasel smatra da se svi entiteti u realnosti mogupodijeliti u dvije klase:

1. ‡ partikularije, koje ulaze u komplekse jedino kaosubjekti predikata, i ako pripadaju svijetu o kojem imamoiskustvo, onda egzistiraju u vremenu i ne mogu zauzetiviše nego jedno mjesto u određeno vrijeme u prostoru ukojem se nalaze;

2. ‡ univerzalije, koje se mogu pojaviti kao predikati ukompleksima, ne egzistiraju u vremenu i nemaju relacijuprema jednom određenom mjestu, nego mogu bitisimultano u različitim relacijama. Dok partikularno, kojemože biti ili mentalno ili fizičko, egzistira na način pojedi-načnih egzistencija, dotle univerzalno subzistira, ono jekao bezvremeno suprotstavljeno egzistenciji.

18

Teoriju dvostrukog dualizma Rasel je zastupao sve do1921. godine, kada se u djelu Analiza svijesti pojavilaprva verzija nove ontološke pozicije, nazvane "neutralnimonizam".

Stojeći na poziciji dualizma, Rasel je smatrao da jerazlika između subjekta i objekta iskustva, izmeđusenzacije i sense-data ireducibilna. Zato je on dugoodbacivao teoriju neutralnog monizma kako je ona for-mulisana kod Xejmsa, Maha i američkih neorealista. Ali, utrenutku kad je prihvatio stanovište da su i materija i duhu stvari logičke konstrukcije, da je tvrdnja o postojanjusubjekta proizvoljna tvrdnja ‡ zato što subjekt nije dat uiskustvu ‡ da se mentalno od fizikalnog razlikuje jedino sobzirom na aranžman i kontekst, onda je Rasel postaopristalica i teorije neutralnog monizma.

Kao ontološka teorija, Raselov neutralni monizamuključuje dvije doktrine:

1. ‡ svijet je sastavljen od neutralnih događaja kojisu u određenom kontekstu senzacije, u drugomkontekstu predstave, a u nekom trećem neposmatranidogađaji;

2. ‡ dualizam u svijetu nije dualizam entiteta, negoje to dualizam kauzalnih zakona.

1. Sve u svijetu, smatra Rasel, sastavljeno je oddogađaja. Događaj je nešto što zauzima mali dio prostor-vremena, to je nešto što je probojno, što se možedestruisati. Za događaje znamo empirijski; iskustvo do-gađaja imamo preko senzacija i predstava.

Posljednje vrste događaja u relaciji jesu senzacije,predstave i neposmatrani događaji. Ono što običnonazivamo duhom i materijom može se konstruisati oddogađaja. Zato Rasel predlaže da se pojmovi duha i ma-terije sasvim isključe iz upotrebe i zamijene odnosimaodgovarajućih događaja.

19

Senzacije se mogu definisati na tri načina: a) kaointersekcija duha i materije, b) kao ne-memorijskielement u percepciji, tj. onaj element percepcije koji nezavisi od prošlog iskustva, i v) kao događaj čiji kauzalnizakon uključuje događaje izvan subjekta.

Predstave se definišu pomoću ove treće definicijesenzacija i one pripadaju isključivo psihologiji. Poredsenzacija i predstava, postoje neposmatrani događaji.Osnovni argument za njihovo postojanje Rasel je dao ukauzalnoj teoriji percepcije, po kojoj je svaki percept člangrupe percepata, a cijela grupa se može staviti ukorelaciju sa grupom događaja koji ne ulaze u percepciju.Prema tome, sasvim je korektno vjerovati da postojedogađaji koje niko ne percipira, niti ih može percipirati, akoji se na određen način odnose prema događajima kojeimamo u iskustvu.

2. Kauzalni dualizam jest teorija po kojoj dualizam usvijetu nije dualizam njegovih posljednjih entiteta, negoje to dualizam kauzalnih zakona. Postoje dvije vrstekauzalnih zakona, koje su po Raselovom mišljenju ire-ducibilne: fizikalni i psihološki kauzalni zakoni. Kad sedogađaji od kojih je sastavljen svijet poređaju na jedannačin, oni tvore psihološke zakone; skupljeni na druginačin, oni oblikuju fizičke zakone. Za razumijevanje raz-like između psihologije i fizike značajno je zapaziti da sepsihologija zanima samim događajima, dok fizikuzanimaju sistemi događaja koje ona tretira kao fizičkeobjekte.

Teoriju neutralnog monizma kao ontološku poziciju,kao teoriju koja razrješava problem dualizma duha imaterije, Rasel je zastupao sve do svoje smrti. njenielementi će doći do izražaja u Raselovom tretiranjuspoznajnog problema.

20

2. Logički atomizam

Osnovna ideja logičkog atomizma nastala je uprotivstavu prema britanskom neohegelijanstvu. Ona sesastoji u tome da se, ako ne u praksi, ono sigurno uteoriji, raščlanjavanjem svijeta može doći do njegovihposljednjih nedjeljivih elemenata koji ga sačinjavaju.Ali, svijet nije beskrajno složen, kao što je logičkinemoguće da bude jedinstvena nedjeljiva cjelina, kakosu mislili neohegelovci britanske filozofije. U analizisvijeta se mora doći do jednostavnih elemenata,"rezidua", na kojima se analiza zaustavlja. To posljednje,elementarno, to što se više ne može dalje razložiti, Raselnaziva logičkim atomom, po čemu cijela teorija nosinaziv. Od takvih jednostavnih, elementarnih dijelova sa-građen je svijet.

Za razliku od mnogih drugih filozofskih doktrina kojesu se pojavile u okvirima analitičke filozofije i koje imajunaglašen antimetafizički karakter, logički atomizam senije predstavio kao napad na metafiziku, kao teorija kojatreba da ukine i prevlada svaku metafiziku. Naprotiv,logički atomizam u Raselovoj verziji pojavljuje se kaosuperiorna metafizika, koja treba da zamijeni sve ostale ‡zato što bolje od svih objašnjava strukturu svijeta, logikei jezika.

Do logičkog atomizma kao filozofske teorije Rasel jedošao preko svog sistema simboličke logike, koji je bitnoatomistički. Tako je logički atomizam za Rasela"određena vrsta logičke doktrine i na bazi nje određenavrsta metafizike".4 To stoji potpuno u saglasnosti sa nje-govim stanovištem po kojem je "logika ono što jefundamentalno u filozofiji",5 pa bi različite filozofske školetrebalo ocjenjivati po njihovoj logici, a ne metafizici.

4 Isto, str. 178.5 Isto, str. 323.

21

U svom logičkom sistemu Rasel je pokazao, s jednestrane, da se kompletna matematika, sa cijelom njenomkompleksnom aparaturom, može izvesti iz logike i, sdruge strane, da logika mora dati odgovarajuću opštuformu jeziku u kojem se izriče sve ono što se možeizreći. Smatrajući da studij gramatike6 može znatno višeosvijetliti filozofska pitanja nego što su to filozofi uopštepretpostavljali, Rasel je došao do zaključka da svijetmora da bude strukturiran na način na koji je izvedenastruktura simboličke logike, čija je gramatika tako sa-vršena da su u poređenju s njom gramatike prirodnihjezika vrlo blijeda i najčešće zbrkana aproksimacija. Kaošto logika ima u svom aparatu pojedinačne varijable,tako i svijet mora sadržati različite pojedinačnosti, čijaće imena zamjenjivati ove varijable u stavovima; kao štologika operiše samo ekstenzionalnim vezama izmeđuelementarnih stavova, tako se i svijet mora sastojati odnezavisnih, ekstenzionalno, a to znači vanjski,povezanih činjenica; kao što logika svojom savršenomtehnikom može definisati i najkompleksnije matematičkepojmove i na taj način teorijsku raspravu o njihovojosnovi učiniti suvišnom, tako i primjena ove tehnike nasvijet teorijski eliminiše sve ono što ne može da budepodvrgnuto ili što po svojoj prirodi izmiče metodima logi-čke analize. Ukratko, struktura svijeta slična je strukturilogičkog sistema kakav predstavljaju PrincipiaMathematica.

Ne ulazeći u sve ono što u svim aspektima implicirateorija logičkog atomizma,7 ovdje ćemo naznačiti samo

6 Ovdje je riječ o filozofskoj gramatici.7 Implikacije ove teorije su prije svega logičkog karaktera. Na

logičkom atomizmu počivaju sve najznačajnije Raselove logičke teorije:teorija tipova, teorija deskripcije, teorija nepotpunih simbola itd, nakojima se ovdje ne možemo zadržavati, jer ta problematika prelaziokvire naše teme.

22

osnovne elemente ove pozicije kao filozofsko-logičketeorije.

Posljednji jednostavni elementi svijeta do kojih sedolazi u analizi svijeta jesu logički atomi. Postojibeskrajan broj vrsta logičkih atoma; oni su partikularije,kvaliteti, relacije različitog reda, a svi zajedno sačinjavajuhijerarhiju različitih vrsta jednostavnog, koja ima specifi-čan način postojanja. Ali, analiza svijeta ne bi bila kom-pletna kad bi se smatralo da su logički atomi jedinisastavni dijelovi svijeta. U analizi svijeta mora se uzeti uobzir i druga vrsta objekata: to su činjenice.

Prva istina od koje polazi Rasel u izlaganju teorijelogičkog atomizma jest da svijet sadrži činjenice; one suono što jesu, bez obzira na to šta mi o njima mislimo.^injenice pripadaju objektivnom svijetu, one nisulogička konstrukcija, kao što su logički atomi, posljednji"rezidui" analize svijeta. ^injenice su dijelovi realnogsvijeta, one su to što jedan stav čini istinitim ili lažnim.

Postoji nekoliko različitih vrsta činjenica. To su prijesvega pojedinačne činjenice ili atomske činjenice, kojeodgovaraju atomskim stavovima, konstruisanim od jednerelacije ili kvaliteta i n mogućih objekata. Ako je u pitanjujedna relacija i jedan objekt, onda je to dijadički stav, itd.Pored atomskih, Rasel govori o opštim činjenicama.Postoje neki opšti stavovi koji se mogu razložiti na velikibroj atomskih stavova, ali je pri tome ipak pogrešnomisliti da taj opšti stav iskazuje upravo onoliko kolikoiskazuju svi atomski stavovi u koje je on razložen. Takavopšti stav kaže i nešto više od onog što iskazuju atomskistavovi koji su nastali njegovim razlaganjem. Otuda jeneophodno, smatra Rasel, prihvatiti postojanje opštihčinjenica kao ireducibilne vrste činjenica kojeodgovaraju opštim stavovima. Kad god se opšti stav nemože rastvoriti u kompleks atomskih stavova, uvijek se

23

mora posmatrati kao opšti stav specijalne vrste kojemodgovara opšta činjenica.

U svojoj teoriji Rasel spominje i negativne činjenice.One se ne mogu shvatiti kao treća vrsta činjenica, poredpojedinačnih i opštih, nego više kao nešto što znači da ustvari postoje četiri vrste činjenica: atomske pozitivne,atomske negativne, opšte pozitivne i opšte negativne.Prihvatanje negativnih činjenica Raselu je biloneophodno zbog njegove korespondencijalne teorijeistine, po kojoj svakom stavu mora odgovarati činjenica,koja treba da pokaže je li stav istinit ili lažan. Negativnimstavovima, prema tome, moraju odgovarati negativnečinjenice, jer stav kojem ne odgovara nikakva činjenicanije ni negativan ni lažan, nego jednostavno besmislen.

Logički atomizam kao filozofsko-logička teorija imasvoje značajne epistemološke implikacije. Ako strukturisvijeta logike, svijeta stavova, odgovara struktura svijetačinjenica, onda je sasvim prirodno da jedino odnoskorespondencije može biti ono što omogućava i obez-bjeđuje da se nešto pojavi kao istinito. Teorija istine kaokorespondencije, koja proizlazi iz logičkog atomizma,predstavlja osnovu cjelokupnog Raselovogspoznajnoteorijskog stanovišta i istovremeno je jedan odnajznačajnijih elemenata njegovog empirizma. Osnovnimelementima atomskih stavova, imenima, direktno ustavu pridolaze riječi za kvalitet i relacije. Svimelementima stava odgovara struktura činjenica, a svakikonstituent stava mora biti saznat direktnim uvidom(knonjledge by acljuaintance), direktnim posmatranjem.Tako logički atomizam atomske stavove izvodi izposmatranja, a složene (molekularne) iz atomskih(knonjledge by description). Ovi putevi dostizanja znanja,kao i odnos stavova nauke prema zdravorazumskomshvatanju svijeta, ostali su trajna tema Raselovogspoznajnoteorijskog interesovanja.

24

3. Teorija jezika

Ako je realni svijet strukturiran na način na koji jeizvedena logika, a logika treba da odredi opštu formujezika ‡ što znači da i jezik ima atomističku strukturukao svijet i logika, dakle ako se zastupa fundamentalnateza logičkog atomizma o podudarnosti strukture logike,svijeta i jezika, onda je, već samim tim, u okvirimaovakve pozicije određen pristup epistemološkimproblemima. Kod Rasela se to može neposredno zapazitiako se njegovo spoznajnoteorijsko stanovište analizira sobzirom na dva najznačajnija djela iz ove oblasti:Istraživanje značenja i istine i ljudsko znanje.

Raselov pristup spoznajnim problemimakarakterističan je za najveći dio analitičke filozofije. Onse ostvaruje kroz teoriju jezika i počiva na pretpostavcida je struktura jezika jedan od najznačajnijih elemenataza prepoznavanje strukture realiteta. Pored toga, utemeljima ovakvog pristupa stoji i misao o tome dapredmet teorijskog razmatranja i filozofske analize možebiti samo ono saznanje koje je na neki način opšte, kojese može komunicirati, koje je po svojoj bitnoj prirodi oslo-bođeno svega ličnog, pojedinačnog, privatnog. A takvosaznanje je uvijek formulisano u jeziku, koji upravoomogućava komunikaciju znanja i opšte sudjelovanje nanjegovom formiranju i usvajanju. Otuda jezik predstavljaonaj pristupni medij koji treba ispitati, a u njegovojanalizi će se pokazati šta je to što znamo, kakva jestruktura znanja kojim raspolažemo i koji nam to principiomogućavaju da ono što znamo možemo smatratiizvjesnim.

Iz ovako naznačenog pristupa spoznajnim problemimaproizlaze Raselove formulacije osnovnih pitanja oko kojihse okupljaju njegova spoznajnoteorijska razmatranja,

25

pitanja kojima je obuhvaćena temeljna tema svakeepistemološke teorije: odnos subjekta i objekta spoznaje,odnos znanja prema onome što se zna ili, u Raselovojvarijanti, odnos stavova u kojima je saznanje formulisanoprema iskustvu.8

Taj temeljni spoznajni odnos, u Raselovim djelimarazmatra se kao odnos jezika prema dva glavnaproblema:1. ‡ šta znači "empirijsko svjedočanstvo za istinitoststava"?2. ‡ šta se može zaključiti iz činjenice da takvosvjedočanstvo ponekad postoji?9

‡ i kao pitanje: kako znamo ono što znamo i odakle dolazičovjekova sposobnost da, i pored toga što su njegovikontakti sa svijetom jednokratni, lični, privatni, raspolažeopštim znanjem, da znanje svakog pojedinca nijeograničeno njegovim sopstvenim iskustvom, nego svakisubjekt participira na opštem fondu znanja, čime se upunom svjetlu pokazuje raskorak između stvarnihmogućnosti spoznavanja jednog subjekta i količineznanja kojom on svakodnevno raspolaže.10 U pokušaju daodgovori na ova pitanja Rasel započinje analizom jezika.

Riječ kao element lingvističkog izraza uključuje trirazličita stepena:

1. ona je napisani ili izgovoreni znak;2. ona je klasa takvih znakova;3. ona ima značenje.Na prvom stepenu riječ se tretira kao pojava u čulnom

svijetu. Ali, izgovorena riječ nije jednostavan entitet, onaje klasa sličnih pokreta onih organa koji učestvuju uizgovaranju riječi. Ako se izgovorena riječ odredi kaoklasa tjelesnih pokreta, po čemu se onda ona razlikuje od

8 U Istraživanju značenja i istine epistemologija je definisana kaokritičko istraživanje onog što nazivamo saznanjem, a jedno od njenihfundamentalnih pitanja jeste odnos stava prema iskustvu. B. Russell, AnInljuiry into Meaning and Truth, str. 15 i 17.

9 Upor. isto, str. 11.1 0 B. Rasel, ljudsko znanje, str. 39.

26

drugih sličnih klasa tjelesnih pokreta, kao što su npr.skok, šetnja itd? Postoji nešto po čemu su riječispecijalne klase pokreta; taj element je značenje riječi.

S obzirom na značenje, treba razlikovati dvije gruperiječi: jedne imaju značenje samo u nekom verbalnomkontekstu, pretpostavljaju druge riječi i bez njih ništa neznače, i druge, koje mogu biti same upotrebljene i imajuznačenje nezavisno od konteksta u kojem se pojavljuju. Uovu drugu vrstu spadaju vlastita imena, imena klasaživotinja, imena boja itd. Rasel ih naziva zajedničkimimenom "objekt-riječi". Značenje objekt-riječi može seznati ako se one konfrontiraju sa objektom koji ozna-čavaju, one ne pretpostavljaju druge riječi i svaka od njihmože i sama izraziti cijeli stav. Objekt-riječi sačinjavaju"objekt-jezik", koji je najniži tip jezika u Raselovoj ljestvicihijerarhije jezikâ.

Postoje rečenice koje ne sadrže objekt-riječi. To su oneanalitičkog karaktera, stavovi logike i matematike.Nasuprot njima, svi empirijski stavovi sadrže objekt-riječi. Zato je značenje objekt-riječi fundamentalno uteoriji empirijskog saznanja, jer je upravo preko njih jezikvezan za ne-lingvističke pojave na način koji muomogućava da izrazi empirijsku istinitost.11

Značenje riječi utvrđuje se uglavnom pomoćuostenzivnih definicija. To se prije svega odnosi na vlastitaimena (proper names), imena životinjskih vrsta, imenasupstancija, imena osobina, imena izvjesnih odnosa i"egocentričke riječi", koje mijenjaju svoje značenjezavisno od toga ko ih izgovara i kakav je njegovprostorno-vremenski položaj ("ja", "ti", "ovdje"). Od svihtih vrsta riječi, za Rasela, kao i za modernu empirističkufilozofiju u cjelini, glavni problem predstavlja definicijaznačenja vlastitih imena, odnosno određivanje objektana koji se vlastito ime odnosi. Problem značenjavlastitog imena tako je dobio značajno mjesto umodernoj empirističkoj filozofiji zbog činjenice pre-vazilaženja i odbacivanja klasičnog shvatanja odnosavlastitog imena prema nosiocu značenja, shvatanja pokojem se vlastito ime uvijek odnosi na supstanciju koju

1 1 Upor. B. Russell, An Inljuiry into Meaning and Truth, str. 29.

27

treba da označi i zastupa u jeziku. Ako je pojam sup-stancije došao u pitanje još u periodu razvoja klasičneempirističke filozofije, naročito sa Barklijem i Hjumom,ako se pojam supstancije odbacuje kao nešto što jelogička konstrukcija, ako se on destruiše u svim vido-vima, onda je prirodno da značenje vlastitih imenapostaje jedan od bitnih problema moderne empirističkefilozofije, koja je empirističku tradiciju klasične filozofijeprihvatila kao svoju polaznu osnovu.

Rasel pokazuje da se u nastojanju oko definicijevlastitog imena može poći sa pet različitih stanovišta.Prema metafizičkom stanovištu vlastita imena su imenasupstancija; prema logičkom, vlastito ime se pojavljujekao konstanta u logičkim stavovima; prema fizičkom sta-novištu vlastito ime je riječ koja označava bilo koji dioprostor-vremena; po sintaktičkoj definiciji vlastito ime sepojavljuje u rečenici samo kao subjekt; saepistemološkog stanovišta vlastito ime može biti riječkoja ima ostenzivnu definiciju.12

Ako bi se empirijski rječnik sveo na minimum, što značida bi se iz njega isključile sve riječi koje imaju verbalnedefinicije, dakle, ako bi empirijski rječnik raspolagaosamo riječima koje imaju ostenzivne definicije, onda bise, smatra Rasel, pokazalo da su vlastita imena zapravoriječi koje izražavaju kvalitete i komplekse kvaliteta.Raselovo rješenje problema značenja vlastitih imenatako se svodi na misao da se svako vlastito ime možedefinisati pomoću kvalitetâ i prostorno-vremenskihodnosa.

Pitanju rečenica i stavova Rasel posvećuje značajnupažnju, a problem njihove smislenosti jest ono što ganajviše zaokuplja. Svakodnevni jezik ne sadrži sintaktičkapravila koja zabranjuju konstrukciju besmislenihrečenica. Zato se mora moći napraviti jezik koji će zado-

1 2 Upor. B. Rasel, ljudsko znanje, str. 111.

28

voljavati dva značajna pravila: 1. rečenica je smislenaako je sastavljena od riječi koje imaju značenje, 2. svakasmislena rečenica sastoji se od riječi koje imaju značenje,a zajedno su postavljene prema pravilima sintakse.

Svaka rečenica koja ima značenje jeste stav. Zato sestav može definisati kao klasa svih onih rečenica kojeimaju isto značenje. Svaka rečenica kao tvrđenje imadvije strane: ona nešto "izražava" i ona nešto "indicira".Ono što rečenica "izražava" jeste stanje onog koji je izgo-vara, stanje koje Rasel naziva uvjerenjem. Ono štorečenica "indicira" jeste činjenica na koju se ona odnosi.Smislenost rečenice odnosi se na ono što ona izražava.Otuda su istinite i lažne rečenice jednako smislene.Značenje rečenice se uvijek odnosi na ono što onaindicira, pa se samo u tom odnosu može govoriti oistinitosti i lažnosti rečenice.

Sa stanovišta teorije saznanja, a s obzirom namogućnost rečenica da budu istinite i lažne, Raselizvodi razliku između dvije vrste rečenica: jedne su onečija se istinitost ili lažnost može izvesti iz njihovesintaktičke relacije prema drugim rečenicama, a druge suone čija se istinitost ili lažnost može izvesti samo izrelacije prema nečemu što nazivamo činjenicom. Ovadruga vrsta rečenica jesu one koje treba razmatrati uteoriji empirijskog saznanja.

Svaka indikativna rečenica izražava neko uvjerenje.Ono, po Raselovom mišljenju, uvijek ima izvjesnukauzalnu relaciju prema nekoj pojavi, tako da seodgovarajuća pojava može smatrati verifikatorom uvjere-nja. Prema tome, određene kauzalne relacije čineuvjerenje istinitim ili lažnim.

Uvjerenje može da bude prelingvističko, neverbalno.Ono se može ispoljavati i kad se ne služi govorom i uvijekima spoljašnju referencu. Ako se uvjerenje izražavariječima, onda ono mora biti precizno formulisano.Potpuna preciznost, međutim, ne može se očekivati izvanlogike i matematike. Najviše što mogu u tom pogledufilozofija i nauka jeste da pronađu načine da se područjeneodređenosti i nejasnosti postepeno smanjuje.13

1 3 Upor. isto, str. 170.

29

4. Struktura stavova saznanja

Ako se posmatra struktura stavova koji čine ono štozovemo sistemom znanja, onda se među njima, smatraRasel, mogu razabrati dvije osnovne grupe koje suznačajne sa epistemološkog stanovišta. S jedne strane,postoje čisti perceptivni stavovi, koje Rasel naziva iosnovnim stavovima. Oni nastaju kao rezultatneposrednog perceptivnog iskustva i tako predstavaljajuosnovu empirijskog saznanja. Osnovnim stavovima Raselje dao ulogu onog elementa u saznanju koji znači prelazod svijeta realnog ka svijetu znanja, vezu između znanjai onog što se zna. Po svojoj prirodi osnovni stavovi suempirijski, ali se ne mogu logički dokazati. Oni morajuzadovoljavati dva uslova: moraju biti uzrokovani čulnimpojavama i moraju biti takve forme da nisu kontradiktor-ni u odnosu na druge osnovne stavove.

Pored osnovnih stavova, empirijsko saznanje čine istavovi koje Rasel naziva "činjeničkim premisama".Zajedno sa osnovnim stavovima, činjeničke premise čineono što su epistemološki stavovi.

Postoje četiri vrste činjeničkih premisa kojepredstavljaju znanje pojedinačnih pojava: 1. perceptivnistavovi, 2. stavovi sjećanja, 3. negativni osnovnistavovi, 4. osnovni stavovi koji se odnose na trenutnostavno ponašanje, tj. takvi koji se odnose na ono u štovjerujem, u što sumnjam, što želim itd.14 1. Ono što se ustavovima izražava uvijek je apstraktnije od onog što jedato u iskustvu, pa ipak nema ničeg što je dato upercepciji a da se u bitnom ne bi moglo izraziti pomoćuriječi. 2. U vezi sa stavovima pamćenja postoji nekolikoteškoća. Sjećanje može biti pogrešno, tako da je usvakom pojedinačnom slučaju vrlo teško dostići onajstepen vjerovatnosti i sigurnosti koji imaju stavovi per-cepcije. Striktno govoreći, nijedan stav sjećanja ne možese provjeriti, jer ništa što je sadašnje ili buduće ne može

1 4 Upor. Inljuiry, str. 153.

30

stav o prošlom učiniti nužnim. Pa ipak, nemoguće jesumnjati da se u prošlosti nešto događalo, kao što biiluzorno bilo misliti da je događanje svijeta upravo sadpočelo. Zato se mora prihvatiti postojanje činjeničkihpremisa o prošlosti, iako je teško reći kakve su prirodeovi stavovi.

Ako smo među činjeničke premise uvrstili stavovesjećanja, samim tim smo već dopustili da premise našegsaznanja mogu biti sumnjive ili čak pogrešne. Sjećanjenam daje samo izvjestan stepen subjektivne izvjesnosti,koja varira od one sasvim malog stepena do one koja semože uporediti sa izvjesnošću trenutne percepcije.Prema tome, ono što je karakteristično za činjeničkepremise nije nesumnjivost, nego činjenica da oneraspolažu manjim ili većim stepenom izvjesnostinezavisno od njihove relacije prema drugim stavovima.^injeničke premise su deduktivno nezavisne jedna oddruge.

3. Percepcija i sjećanje mogu biti povod i za pozitivne iza negativne osnovne stavove. Pa ipak, među njimapostoji značajna razlika. U slučaju pozitivnih osnovnihstavova ono što percipiramo može uzrokovati riječi, doku slučaju negativnih osnovnih stavova riječi ili odgovara-juće slike moraju postojati nezavisno od onog što percipi-ramo. Zato negativni osnovni stavovi traže stavnoponašanje u kojem se, na osnovu percepcije, negiraosnovni stav. Tako se može reći da, ako je pozitivniosnovni stav prouzrokovan samo percepcijom, negativniosnovni stav je prouzrokovan percepcijom i prethodnimstavnim ponašanjem.

4. Ovi stavovi se razlikuju od perceptivnih samo posvojoj logičkoj formi. Stavovi ove klase su oni kojimapotvrđujemo da nešto vjerujemo, želimo a pri tome ihznamo nezavisno od izvođenja. Ove činjeničke premisesu najčešće stavovi psihologije.

31

Sve vrste činjeničkih premisa imaju zajedničkukarakteristiku koja se sastoji u tome da se svaka od njihodnosi na kratki period vremena u kojem se sama prviput pojavljuje kao premisa. U slučaju premisa sjećanjaone nisu ni identične niti se mogu logički izvesti izstavova percepcije koji bi bili sastavljeni u onomvremenu na koje se sjećanje odnosi. Naše znanjesadašnjeg i prošlog djelimično se sastoji od osnovnih sta-vova, ali naše znanje budućeg potpuno se zasniva nazaključivanju.

Među premisama našeg saznanja mora biti i stavovakoji se ne odnose na pojedinačne događaje. To su oni kojiomogućavaju opšte znanje i oni su dvovrsni: praviladeduktivnog izvođenja i pravila ne-demonstrativnog za-ključivanja. Na problem stavova saznanja koji nisu posvojoj prirodi empirijski, na problem ovih pravilazaključivanja koja su neophodni sastavni dio svakogsaznanja, Rasel se često u svojim raspravama vraćao i uvi-jek pokazivao da je saznanje kao sistem stavova ne-moguće bez ovih premisa.

5. Istina i saznanje

Vidjeli smo da indikativne rečenice izražavaju našauvjerenja koja mogu biti istinita ili lažna. Tako Rasel istinudefiniše kao osobinu uvjerenja. Uvjerenje je istinito akostoji u određenoj relaciji prema činjenici; činjenica sepojavljuje kao verifikator uvjerenja. Znanje je, pak,podvrsta istinitih uvjerenja. Znanje je uvijek istinitouvjerenje, ali svako istinito uvjerenje ne mora biti iznanje. Da bi istinito uvjerenje bilo znanje, potrebno jeda se ono odnosi na neke nesumnjive činjenice i dapočiva na izvjesnim principima zaključivanja kojima nisupotrebni spoljašnji dokazi, koji su, dakle, sami po sebinepobitno istiniti.

32

Pojam istine je za Rasela širi od pojma saznanja, i to sobzirom na dva elementa:‡ 1. postoje istiniti stavovi o kojima nemamo nikakvomišljenje;‡ 2. postoje istiniti stavovi u koje vjerujemo, ali ih neznamo, jer smo do njih došli pogrešnim rezonovanjem.15

Vidjeli smo da iz teorije logičkog atomizma proizlaziteorija istine kao korespondencije, koja čini osnovucjelokupnog Raselovog epistemološkog stanovišta.Teorija istine kao korespondencije tvrdi da istinitostosnovnih stavova proizlazi iz relacije korespondencijeprema određenim pojavama, a istinitost ostalih stavova,koji se pojavljuju u sistemu znanja, zavisi od njihovihsintaktičkih relacija prema osnovnim stavovima.16

Korespondencijalna teorija istine ima dvije forme. Ujednom njenom obliku tvrdi se da osnovni stavovi morajubiti izvedeni iz iskustva, pa se za stavove koji se ne mogudovesti u relaciju prema iskustvu ne može reći ni da suistiniti ni da su lažni.17 U drugom obliku ove teorije ne za-htijeva se da osnovni stavovi budu u relaciji premaiskustvu, nego prema "činjenicama", o kojima, ako se nepojavljuju u iskustvu, ne možemo ništa znati. Prvu formuove teorije Rasel je nazvao epistemološkom, a drugulogičkom.18

U kakvom odnosu stoje ove dvije teorije? Rasel smatrada su one u najvećem dijelu identične. Ono što je istinitoprema epistemološkoj teoriji, istinito je i za logičkuteoriju, ali obrnuto ne važi. Osnovni stavoviepistemološke teorije isti su kao i osnovni stavovi

1 5 Upor. isto, str. 226.1 6 Upor. isto, str. 289.1 7 Idejom o postojanju treće vrste stavova ‡ besmislenih ‡ pored isti-

nitih i lažnih, Rasel je doprineo razvoju logičke teorije i otvorio moguć-nost filozofima logičkog pozitivizma za radikalnu kritiku metafizike i filo-zofske tradicije u cjelini.

1 8 Upor. Inljuiry, str. 290.

33

logičke, ali obrnuto ne važi. Sintaktičke relacije osnovnihstavova prema ostalim stavovima koji su istiniti iste su uobje teorije. Stavovi koji se empirijski znaju takođe su istiu obje teorije. Razlike u teorijama pojavljuju se s obziromna logiku: u logičkoj teoriji svi su stavovi ili istiniti ililažni, a u epistemološkoj stav nije ni istinit ni lažan akoza takvu tvrdnju nema evidentnog dokaza. To znači da zalogičku teoriju važi zakon isključenja trećeg, dok zaepistemološku taj zakon ne važi. U tome se zapravosastoji i njihova najznačajnija razlika.

Ako se ispune zahtjevi epistemološke teorije, onda sena kraju pokazuje kako ona dozvoljava da se istinitosttvrdi samo za one stavove koji izražavaju ono što ja ličnou ovom trenutku posmatram ili čega se sjećam. Pošto seovakva redukcija ne može prihvatiti, Rasel smatra da jeneophodno, pored epistemološke, izvesti i logičku teorijuistine kao korespondencije, što će dozvoliti mogućnostpostojanja događaja koje niko nije iskusio i istinitihstavova za koje nikada neće biti dostignuta evidentnost.Tako se pokazuje da epistemološka teorija ograničavasaznanje na stepen koji je pretjerano uzak i zatonedopustiv, dok logička teorija, koja dopušta postojanjeneposmatranih događaja, otvara put u metafiziku. To suujedno i ozbiljne teškoće obiju teorija, koje uviđa i sâmRasel, ali ipak prihvata teoriju istine kao korespondencije,smatrajući da se na osnovu nje najbolje objašnjavamogućnost stava da bude istinit.

Koji je osnovni smisao pojma korespondencije?Prihvatajući teoriju korespondencije za osnov svojihspoznajnoteorijskih shvatanja, Rasel je daleko od pozicijenaivnog realizma ‡ po kojoj stvari jestu upravo onakvekakve nam izgledaju, a naša saznanja možemo objasnitisamo kao slike, kao kopije događaja svijeta iskustvakojem i sami pripadamo. Raselov pojam korespondencijetreba shvatiti kao misao o tome da postoji sličnost,

34

podudarnost struktura naših stavova o činjenicama i sa-mih činjenica realnog svijeta, iz čega neposrednoproizlazi mogućnost smislenog i istinitog govora osvijetu.

35

6. Skepticizam i solipsizam

Jedna od važnih Raselovih namjera u tretiranjuspoznajnog problema jeste da pokaže kako teče procespostizanja znanja koje ide od ličnih senzacija premaopštim zakonima nauke. Opšte pretpostavke toga razma-tranja sastoje se u mišljenju da fizički svijet o kojemimamo znanje nije nešto haotično, nego je za njegakarakteristična uzročna uzajamna povezanost, a principizaključivanja o svijetu ne osiguravaju apsolutnuizvjesnost stavova, ali ih uvijek čine u izvjesnom stepenuvjerovatnim.

Ostvarujući ovu svoju namjeru, Rasel najprije razmatraproblem koji je u literaturi poznat pod nazivom"skepticizam čula".19 U svojoj analizi on dolazi dozaključka da ne postoji nešto takvo kao što je iluzija čulaili nema dokaza da postoje takve iluzije, nego je tu riječ ogreškama koje nastaju pri interpretaciji podatakasenzacije. Spontanu interpretaciju senzacija Rasel naziva"animalnim zaključivanjem". Ono potiče od ponovljenihiskustava koja stvaraju navike. Animalno zaključivanje jeprvi korak ka naučnom zaključivanju. Ali, podatke izanimalnog zaključivanja ne smijemo uzimati kao sigurne.To isto se odnosi i na neke druge vrste zaključivanja. Paipak, iz toga ne smijemo izvesti sud da je istinitost naukeu cjelini u pitanju. Zato se Rasel suprotstavlja Hjumovimskeptičkim argumentima koji se odnose na nauku, a kojise mogu formulisati kao:1. svi podaci su lični, pa se na osnovu njih ne može doći donaučnih zakona;2. činjenice nikad logički ne impliciraju druge činjenice.

Da bi se opravdala istinitost nauke, mora se prihvatitida među premisama našeg znanja postoje i opšti stavovikoji nisu analitički nužni. Nauci je neophodno ‡ ona se

1 9 Upor. ljudsko znanje, str. 188.

36

bez toga ne može zamisliti ‡ da raspolaže takvimprincipima koji će zaključivanje od poznatih činjenica nadogađaje koji se ne pojavljuju u iskustvu osobe kojazaključuje, učiniti barem vjerovatnim. Zalihe znanja zasvaki pojedinačni subjekt moraju se sastojati ne samo odznanja činjenica, nego i od znanja opštih zakona, odpoznavanja zakona koji dozvoljavaju da se zaključuje izčinjenica, a ti zakoni po svojoj prirodi moraju bitisintetički.

Ako se skeptički argumenti konsekventno izvedu, ondaoni nužno sugeriraju zaključak da je jedini razuman stavprema svemu što znamo ‡ stav sumnje u sve osimdogađaja vlastitog iskustva. Takva pozicija je u filozofijipoznata pod nazivom "solipsizam".

Rasel je izveo razliku između dvije vrste solipsizma:dogmatskog i skeptičkog.20 Dogmatski solipsizam tvrdi danema ničeg izvan podataka, dok skeptički, s obzirom napodatke, kaže kako nije poznato da ima ičeg izvanpodataka. Raselov zaključak analize obe vrste solipsizmasastoji se u mišljenju da je solipsizam kao pozicija logičkiodrživ samo u svojoj najdrastičnijoj formi, kojuvjerovatno niko ne može ozbiljno zastu-pati. Ta formasolipsizma odbacuje ne samo mogućnost znanja o posto-janju materijalnih objekata i drugih ljudi i njihovih mislionda kad ih neposredno ne percipiram, nego takođemora odbaciti i mogućnost znanja o sopstvenoj prošlosti imogućoj vlastitoj budućnosti, pošto i one izmičumogućnosti neposrednog percipiranja. Prema tome,cjelokupno znanje je svedeno na ono što jedan subjekt ujednom trenutku zapaža, percipira, a pri tome jeisključena njegova prošlost i njegova budućnost. Ono štose sa sigurnošću može prihvatiti kao nešto što postoji išto se zna jest trenutni skup doživljaja moga Ja. Zato jeovu poziciju Rasel nazvao "solipsizam trenutka". On je

2 0 Upor. isto, str. 196.

37

odbacuje kao sasvim neprihvatljivu, iako logičkineprotivrječnu i zato teško oborivu, smatrajući da je upotpunoj suprotnosti s onim do čega dolazi zdravi razumi što nam pruža naučno saznanje.

Solipsističkoj poziciji Rasel je suprotstavio svojevlastito shvatanje, po kojem, pored posjedovanjapojedinačnih znanja i deduktivnih principa izvođenja,imamo i principe ne-deduktivnog (ne-demonstrativnog)zaključivanja, koji opravdavaju naše uvjerenje da postojene samo drugi ljudi, nego i cijeli fizički svijet, uključujući iono što se ne opaža, ali se osjeća po svojimposljedicama. Otkrivanje sintetičkih principa ne-demonstrativnog zaključivanja, koji sačinjavaju integralnidio našeg znanja i bez kojih se nauka ne može zamisliti,jest jedan od najznačajnijih zadataka koje je Raselpostavio u okvirima vlastite epistemološke pozicije.

7. Kauzalni realizam i principi naučnog zaključivanja

Pokazali smo da Raselova teorija istine počiva napojmu korespondencije i čini fundament njegovihspoznajnoteorijskih shvatanja. Pored toga, ona uključuje ipojmove strukture i kauzalne relacije, koji su takođeodlučujući za razumijevanje Raselovog stanovišta. Pojamstrukture uvijek podrazumijeva relaciju. Ako jednastruktura uzrokuje drugu, onda je sigurno da uzrok iefekt imaju sličnu strukturu. Kad se ovaj princip prihvatikao jedan od osnovnih, onda postaje moguće da se odsložene strukture jedne senzacije zaključuje o strukturinjenog fizičkog uzroka. Tako su pojam strukture i pojamkauzalne relacije poslužili Raselu da premosti jaz izmeđusvijeta realnog i svijeta znanja, da načini prelaz odsvijeta fizičkih objekata ka svijetu senzacija.

U neposrednoj vezi s ovim pojmovima stoji i pojamkauzalnog zakona, koji za Rasela predstavlja opšti

38

princip na osnovu kojeg se od jedne prostorno-vremenske regije može zaključivati o drugoj takvojregiji ili od jednog događaja na drugi. Sve što znamo ofizičkom svijetu potpuno zavisi od pretpostavke dapostoje kauzalni zakoni.21 Otuda je pitanje opravdanjanašeg vjerovanja u kauzalitet veoma značajno pitanjeteorije saznanja.

Nakon temeljnih analiza elemenata našeg znanja iuslova pod kojima se ono može smatrati istinitim, Raselje pokušao da formuliše listu postulata našeg znanja, kojisu neophodni da bi naučni metod bio validan, a time inauka istinita. Jer, Rasel dobro primjećuje da je besmisle-no misliti da nauka može biti samo praktično, a ne iteorijski valjana22 i da njena praktična pogodnost nezavisi od njene teorijske istinitosti. Otuda pravi problem ijeste teorijsko zasnivanje i opravdanje naučne istine.Rasel je naveo pet postulata naučnog zaključivanja i pritome napomenuo da bi se možda mogla izvršiti njihovadalja redukcija i tako smanjiti njihov broj, ali njemusamom to nije pošlo za rukom. njegova lista postulataizgleda ovako: 1. postulat kvazi-permanencije, 2.postulat o odvojivim kauzalnim nizovima, 3. postulat pro-storno-vremenskog kontinuiteta u kauzalnim nizovima, 4.postulat zajedničkog uzročnog porijekla sličnih strukturaraspoređenih oko jednog središta ili strukturalni postulat,5. postulat analogije.23

Ono što nam pregled postulata neposredno pokazujejest činjenica da se među postulatima naučnog saznanjanigdje ne spominje princip indukcije, iako se zna da je totemeljni princip zaključivanja svih empirijskih nauka.Rasel je vrlo podrobno analizirao problem indukcije i uvezi s njim problem verovatnoće, i došao do zaključka da

2 1 Upor. isto, str. 313.2 2 Upor. isto, str. 489.2 3 Upor. isto, str. 473.

39

je indukcija u dosta slučajeva korisna i da se čak ponekadmože i opravdati, ali je nemoguće logički zasnovatiindukciju kao princip zaključivanja. Zato se ona ni nemože pojaviti kao osnovna premisa, kao postulatzaključivanja. [taviše, ovu listu postulata treba shvatitikao Raselov pokušaj da se pomoću drugih principa, kojise mogu logički do kraja zasnovati i braniti, na neki načinzamijeni princip indukcije, koji nikada ne vodi do sigurnihzaključaka niti uopšte pruža sasvim izvjesno znanje.

1. Postulat kvazi-permanencije treba da omogući da seneke riječi koje asociraju na pojam supstancije zamijene,tako da se ovo povezivanje izgubi. Zato ovaj postulatglasi: ako je dat jedan događaj A, veoma često sedogađa da u ma kojem susjednom vremenu na nekomsusjednom mjestu, postoji drugi događaj koji je veomasličan A-u. Pojam stvari se tako može shvatiti kao niztakvih događaja koji su bliski u prostoru i vremenu.

2. Postulat odvojivih kauzalnih nizova. Kauzalni nizRasel definiše kao niz događaja u kojem se od jednihmože nešto zaključiti o drugima. To što omogućavazaključivanje jest kauzalni zakon. Ovaj postulat je-dnostavno tvrdi da je moguće obrazovati kauzalnenizove. Ako se uspijemo osloboditi pojma supstancije,onda ono što stupa na mjesto toga pojma jest, poRaselovom mišljenju, upravo jedan niz događaja čijaglavna karakteristika treba da bude unutrašnji kauzalnizakon, koji će omogućavati da se nešto tvrdi i o onimčlanovima niza koje ne posmatramo. Između svaka dvadogađaja kauzalnog niza postoji kauzalni odnos, kao iprostorno-vremenski kontinuitet.

3. Postulat prostorno-vremenskog kontinuiteta tvrdida, ako postoji kauzalna veza dva događaja koji sedodiruju, onda u kauzalnom nizu moraju postojati imeđučlanovi koji čine da je proces kontinuiran. Ovaj po-stulat omogućava stanovište koje zastupa tezu da fizički

40

predmeti postoje i onda kad ih ne opažamo, kao i tezu dasu naše percepcije kauzalno povezane. Ovaj postulat,dakle, dozvoljava da se zaključuje o neposmatranimdogađajima.

4. Strukturalni postulat omogućava opravdanostzaključivanja na vjerovatnu kauzalnu vezu. Kada jeizvjestan broj strukturalno sličnih kompleksnih događajaraspoređen oko jednog središta u oblastima koje nisusuviše udaljene, obično se događa da svi ti događajipripadaju kauzalnim nizovima čije je porijeklo jedandogađaj iste strukture koji se nalazi u središtu.

5. Postulat analogije glasi: ako su date dvije klasedogađaja A i B, i ako je dato da, kad god se A i B moguposmatrati, ima razloga da se vjeruje kako A uzrokuje B,tada je, ako je u jednom datom slučaju posmatrano A, alinema načina da se posmatra javlja li se B ili se ne javlja,vjerovatno da se javlja B. Ovo isto važi i za slučaj kada seposmatra B, dok se prisustvo ili odsustvo A-a ne možeposmatrati. Postulat analogije omogućava da sezaključuje o mentalnim pojavama koje su povezane satijelima koja nisu naša, tj. on rješava problem drugihumova.

Rasel nije tvrdio da su svi postulati nužni za naučnozaključivanje, ali je sigurno da su dovoljni. Oni treba daomoguće siguran put naučnom zaključivanju i dapokažu kako se od zaključaka zdravog razuma možepreći na zakone nauke.

Sigurno je da ovi postulati ne mogu biti izvedeni izčinjenica iskustva. Pa ipak, oni jednostavno iskazuju onošto se najčešće obično događa. Oni moraju da buduistiniti, jer se inače neće dogoditi ono što očekujemo.Postulati zasnivaju teorijsku validnost nauke, oni po-kazuju da je nauka istinita, da se zaista i događa ono štoteorijski stavovi nauke predviđaju.

41

Postulate naučnog zaključivanja poznajemo na načinkoji je različit od onog na koji znamo činjenice.Pojedinačne činjenice su nam obično poznate bezzaključivanja pomoću percepcije ili sjećanja, dakleputem iskustva. Postulate znamo u tom smislu što naosnovu njih izvodimo generalizacije bez kojih je našepouzdano znanje nemoguće, kao i nauka u cjelini. Takone možemo tvrditi da je poznavanje postulata zasnovanona iskustvu, iako se sve njihove provjerljive posljedicepotvrđuju u iskustvu.

Analiza prirode postulata naučnog zaključivanja jestemjesto na kojem Raselova razmatranja probijaju okviresvake empirističke teorije saznanja, to je tačka s kojeRasel može da kaže kako se svaki čisti empirizam kaoteorija saznanja pokazuje nedovoljnim. Zahtjevi čistogempirizma koji nalažu da naše znanje sačinjavajuisključivo empirijski stavovi o pojedinačnim činjenicamai analitički principi logičkog zaključivanja, moraju seproširiti uključivanjem nekih sintetičkih principa koji ćezasnovati naše znanje i nauku učiniti istinitom. A ovisintetički principi nadilaze iskustvo. Zato se iskustvu,zaključuje Rasel, moraju pridodati kauzalni principi, kojiće izvjesne opšte stavove učiniti prihvatljivim. Ti opštistavovi sintetičkog karaktera jesu upravo Raselovipostulati naučnog zaključivanja.

** *

Cjelokupni Raselov napor koncentrisan oko složenih iteških spoznajnih problema može se odrediti u jednomsmislu, može se protumačiti kao nastojanje okoispunjenja jedne od značajnih Raselovih filozofskihambicija. Od samog početka bavljenja filozofijom, odnjegove želje da pronađe razloge za vjerovanje umatematičke istine, pa sve do razmatranja koja će

42

dovesti do postulatâ naučnog zaključivanja, Rasel jesmatrao da filozofija u odnosu na nauku ima jedanvažan i značajan zadatak: filozofija treba da pokažekako je nauka istinita. Ovo pitanje opravdanja nauke,pokušaj da se nauka filozofski utemelji i logički zasnuje,predstavlja glavnu temu Raselovih epistemološkihpreokupacija.

U preispitivanju osnovnih elemenata naučnogsaznanja i saznanja uopšte Rasel je pokazao da jeneophodno, ali i osnovano, vjerovati u istinitost stavovakoje nam nudi nauka, ne samo zato što su oni praktičnoupotrebljivi i korisni, nego i zato što se mogu pronaćirealne pretpostavke njihove teorijske zasnovanosti. Pritome glavni i najvažniji princip naučnog mišljenja jesteprincip kauzaliteta, tj. stav da su kauzalni zakoni onajelement koji nam omogućava da o svijetu uopšte neštoznamo i da to što znamo možemo smatrati ispravnim.

Rasel je mnogo pažnje posvetio problemu indukcije,što u kontekstu njegovih analiza i namjera nije nimaloslučajno. Svaki pokušaj da se razmatra zasnovanostnaučnog zaključivanja mora sadržati u prvom reduvrednovanje i ispitivanje principa indukcije, koji jesigurno jedan od najznačajnijih principa empirijskenauke. Rezultat njegove analize pokazao je da se principindukcije ne može logički zasnovati ni opravdati. Otudaje za Rasela problem vrednovanja principa indukcijepredstavljao vrlo ozbiljnu teškoću, čiji se značaj proširiodo pitanja mogućnosti opravdanja nauke u cjelini. Zato jeRasel predložio svoju listu postulata naučnogzaključivanja, koji su po svojoj prirodi ne-demonstrativni ikao takvi imaju šansu da zamijene induktivni metod za-ključivanja u nauci, metod koji je uvijek nepouzdan i samopribližno ispravan.

Postulati naučnog zaključivanja kao sintetički principi,koji na izvjestan način unaprijed omogućavaju

43

vjerovanje u ispravnost naučnih zaključaka, jesu onajelement Raselovog shvatanja strukture saznanja kojinadmašuje svaku empirističku teoriju saznanja. Onipokazuju da u sistemu znanja postoje i takvi njegovidijelovi koji nisu čisto empirijskog niti čisto logičkogkaraktera, da se njihova priroda mora odrediti na drukčijinačin od onog na koji su određeni stavovi o pojedinačnimčinjenicama ili deduktivni principi zaključivanja. U tomese ujedno sastoji izuzetnost Raselove epistemološkepozicije unutar savremene empirističke filozofije,pozicije koja je pokušavala da nadilaženjem svojihvlastitih pretpostavki, probijanjem sopstvenih okvira,pronađe mogućnost za rješavanje složenih spoznajnihproblema.

Međutim, iako je uspio da prekorači graniceempirističkog shvatanja i tretiranja problema saznanja,Rasel ipak nije izveo značajne konsekvence i odlučnezaključke o prirodi saznanja koje je omogućavalo pri-hvatanje sintetičkih principa zaključivanja iz kojih oninužno slijede. Možemo reći da Rasel nije iskoristio ovusvoju izvanrednu šansu da konačno oblikuje svojuepistemološku poziciju na takav način koji bi značioprevazilaženje niza ozbiljnih teškoća svakog empirizma,nego je ipak njegovo posljednje mišljenje o karakterunašeg znanja izvedeno potpuno u duhu empirističkefilozofije. Kako to mišljenje izgleda?

Naše znanje sastoji se, s jedne strane, od poznavanjapojedinačnih činjenica, a s druge, od poznavanja zakonâ.Prema tome, struktura saznanja ne može biti onakvakakvu zastupa čisti empirizam, tj. premise znanja nisusamo, s jedne strane, empirijski stavovi koji opisujupojedinačne činjenice, a s druge, analitički stavovi koji sulogički principi dedukcije. Naše znanje mora sadržatitrostruke principe kao premise:

1. stavovi o pojedinačnim činjenicama;

44

2. principi deduktivnog zaključivanja;3. principi ne-deduktivnog zaključivanja.Stavovi o pojedinačnim činjenicama jesu stavovi

iskustva, oni se provjeravaju u iskustvu i predstavljajuosnov cjelokupnog znanja. Deduktivni principiizvođenja jesu logički principi, koji ne mogu biti predmetepistemološke analize.

Ne-deduktivni principi znanja jesu centralno mjestoRaselove epistemološke teorije. On ih je formulisao kaopostulate naučnog zaključivanja. Svi postulati zajednotvrde da se nešto događa često, ali ne uvijek, da su našaočekivanja racionalno opravdana do izvjesne mjere, kojanikad ne dostiže apsolutnu pouzdanost. Odavdeneposredno proizlazi Raselov posljednji zaključak oprirodi znanja: sve naše znanje je uvijek samo djelimičnosigurno, samo do izvjesne mjere tačno i samo doodređenog stepena izvjesno.

45

II

PROBLEM JEZIKA U FILOZOFIJI LUDVIGAVITGEN[TAJNA

Ludvig Vitgenštajn je sasvim izuzetna filozofskaličnost našeg vremena. Iako je relativno malo pisao, ajoš manje za života objavio,1 ipak njegova djela značeprekretnicu u filozofskom mišljenju i stoje u osnovikompletnih filozofskih usmjerenja u okvirima savremenefilozofije. Ako se za Tractatus može reći da je izvor onogpravca u najnovijoj filozofiji koji obično nazivamologičkim pozitivizmom ili logičkim empirizmom, ondaFilozofska istraživanja nesumnjivo predstavljaju temelji polaznu osnovu za tzv. filozofiju običnog jezika, koja jejoš uvijek dominantna filozofska orijentacija savremeneanglosaksonske filozofije. I jedno i drugo djelo, iTractatus i Filozofska istraživanja, stoje tako u osnovamasavremenog filozofiranja, pa se pokazuje da je

1 Za vrijeme Vitgenštajnovog života (1889‡1951) objavljena je jednaknjiga i jedan članak:

Tractatus logico-philosophicus, 1922. i"Neke primedbe o logičkoj formi" ("Some Remarks on Logical Form"), 1929.

Sva ostala djela objavljena su posthumno ovim redosljedom:Filozofska istraživanja (Philosophical Investigations), 1953.Primjedbe o osnovama matematike (Remarks on the Foundations of

Mathematics), 1956.Bilješke o logici (Notes on Logic), 1957.Plava i smeđa knjiga (Notes on Logic – Preliminary Studies for the Philo-

sophical Investigations), 1958.Dnevnici 1914‡1916 (Tagebücher 1914-1916), 1960.Filozofske primjedbe (Philosophische Bemerkungen), 1964/65.Zettel, 1967.Filozofska gramatika, 1969.O izvjesnosti, 1969.Predavanja o osnovama matematike, 1976.

46

Vitgenštajnova misao nezaobilazna kad su u pitanjustruktura i karakteristike filozofije našeg vremena. Obadjela su sasvim originalna i po načinu na koji su napisanai po onome o čemu je u njima riječ: forma Tractatus-a jejedinstvena u cjelokupnoj filozofskoj literaturi, a Filo-zofska istraživanja znače novost u tretiranju filozofskihproblema, novi pristup u filozofiju nepoznat dotadašnjojistoriji filozofske misli.

47

1. Jedinstvo Vitgenštajnove filozofije i njen osnovni problem

Oslanjajući se na nesumnjive razlike koje obilježavajudva osnovna Vitgenštajnova djela, većina interpretatoranjegove misli sklona je da razvojni put njegove filozofijestrogo razdvoji i podijeli u dvije faze, pri čemu se u prvusvrstavaju Dnevnici iz 1914‡1916. i Tractatus, a u drugusva ostala Vitgenštajnova djela, među kojima je sigurnonajznačajnije Filozofska istraživanja. Pri tome se čaktvrdi da između Tractatus-a i Filozofskih istraživanja nepostoji logički kontinuitet misli: "Misli u Filozofskimistraživanjima se ne mogu shvatiti kao logičkiprodužetak misli Tractatus-a."2 Međutim, ako sepodrobno analiziraju sva Vitgenštajnova djela i posebnoona najznačajnija, onda se dolazi do zaključka da ovakoradikalno razdvajanje na faze unutar njegove misli nijeopravdano i ne može naći dovoljno osnova u samimnjegovim djelima.

Razdvajanje može imati smisla jedino kao sredstvo dase sistematično postupi u analizi i razumijevanjuVitgenštajnove misli, a osnov za takvu podjelu može bitisamo hronološki, tj. vrijeme nastajanja pojedinih djela injihova sudbina poslije Vitgenštajnove smrti. Ako bi seovakva podjela i dozvolila, ona bi se morala uzimatisamo uslovno i jedino u onom smislu u kojem jenapravljena. Svako njeno proširivanje i primjenjivanje nasamu strukturu i tok Vitgenštajnove misli ne bi biloopravdano, jer se takva shema u suštini ne možeodnositi na cjelokupnost i smisao njegove filozofije.Kakav je onda odnos Tractatus-a prema Filozofskimistraživanjima, njegovih ranijih i kasnijih djela?

Apsolutna disparatnost između ranijih i kasnijih djelaVitgenštajnove filozofije, između Tractatus-a i Filozofskihistraživanja, na kojoj uporno insistiraju neki interpretatori

2 Justus Hartnack, njittgenstein und die moderne Philosophie, Stuttgart, 1962, str.56.

48

njegove misli, samo je prividna. Pa i onda kad su rješenjapojedinih pitanja u njegovim djelima do te mjere različitada se uzajamno isključuju, ni tada se ne može govoriti otoliko dubokom jazu između Vitgenštajnove ranije ikasnije misli koji bi obezbijedio potpuni logički kontinuitetove filozofije. Jer, i "ranije" i "kasnije" bečki filozofzapravo rješava ista pitanja, krug njegovih problemaostaje u suštini isti od najranijih do posthumno obja-vljenih djela. Ova zaokupljenost određenim krugom filo-zofskih problema, koja je karakteristična za kompletanVitgenštajnov filozofski put, upravo je potvrda našegstava da se, nasuprot Hartnaku, može govoriti ologičkom kontinuitetu Vitgenštajnove misli i da secjelokupna njegova filozofija okuplja oko nekolikocentralnih i bitnih problema koje bečki filozof tretira usvim svojim djelima. A različiti odgovori na ista pitanja,koji su karakteristični za pojedina Vitgenštajnova djela,mogu naći objašnjenje upravo u njegovom naporu da seta pitanja nekako razriješe, pa su različita rješenjaposljedica različitih polaznih pozicija i filozofskih metodakojima se on služi u pojedinim svojim djelima.

Tako se Vitgenštajnova filozofija predstavlja kaojedinstvena misaona cjelina u kojoj je postavljen itretiran veliki broj različitih filozofskih problema. Paipak, između svih tih mnogobrojnih i raznovrsnih pitanjamože se nazreti i odrediti ono glavno i osnovno, koje ne-sumnjivo stoji u centru njegovog filozofskog interesa ikoje ga je sigurno ponajviše okupiralo: kako se dajuodrediti granice u kojima se može smisleno govoriti?Zato se smije tvrditi da je problem jezika fundamentalniproblem Vitgenštajnove filozofije u cjelini.

49

2. Problem jezika u Tractatus-u

Polazne pozicije Vitgenštajnove filozofije Tractatus-adate su u njegovoj teoriji svijeta, koja predstavlja"najčistiju varijantu" teorije logičkog atomizma,3 i u teorijislike. Ove dvije teorije sadrže fundamentalne odredbekojima je bečki filozof svojoj misli dao čvrste okvire iodredio jasne puteve koji će je dovesti do onoga štoizriču posljednji stavovi Tractatus-a. Jedno od tih bitnihodređenja naznačila je Vitgenštajnova teorija svijeta:ono što realno postoji jesu činjenice, i one sačinjavajusvijet. "Svijet se raspada na činjenice"4 i on je određen či-njenicama. Zato je jedini pravi način postojanja onaj nakoji činjenice jesu. Sve što nije takvo kao činjenicazapravo i nije, ono nije realno, ono ne spada u svijet.Jer, svijet je samo i isključivo svijet činjenica.

Drugo bitno određenje dato je teorijom slike: misao jeslika činjenice. Slika može biti ispravna ili neispravna,istinita ili lažna. U slaganju ili neslaganju slike s onim štoodslikava sastoji se njena istinitost ili lažnost. Zato slikumoramo uporediti sa stvarnošću da bismo mogli otkriti jeli istinita ili nije. Iz slike same se to ne može ustanoviti.5

Za Vitgenštajna ne postoji misao koja ne bi bila slika, jermisliti se može samo odslikavajući. Misao koja nije slikačista je besmislica.

Ovako naznačivši polazne odredbe, bečki filozof je usvojoj teoriji stava odredio stav kao sliku stvarnosti čijase istinitost može ustvrditi samo onda kad se uporedi sastvarnošću: ako je stav slika stanja stvari koje postoji,onda je on istinit, ako slika stanje stvari koje ne postoji,onda je lažan. Prema tome, relacija slikovnosti je odlu-čujuća kad se pitamo za istinitost nekog stava. Premaovoj relaciji Vitgenštajn je takođe izvršio podelu stavova

3 J. O. Urmson, Philosophical Analysis, London, 1956, str. 74.4 L. njittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, Sarajevo, 1960, str. 27.5 Uporedi isto, str. 39.

50

na one koji su slike svijeta, pa nas tako o njemuinformišu i na one koji nisu slike, koji ništa ne odsli-kavaju. Prvi su empirijski stavovi prirodne nauke, a drugilogički stavovi ili tautologije, koji ništa ne govore osvijetu. To su dvije vrste stavova koje su za bečkogfilozofa jedine legitimne. Stav koji nije ni empirijski nilogički ne može biti označen kao stav.

A jezik je Vitgenštajn definisao kao cjelokupnoststavova, za koje je već ranije utvrdio da su slike svijeta.Tako i u osnovi jezika počiva njegova ideja odslikavanja,koja je nesumnjivo jedan od najznačajnijih konstitutivnihelemenata cjelokupne filozofije Tractatus-a.

Kao što se u teoriji svijeta svijet razlaže na činjenice, aove dalje na stanja stvari (Sachverhalt), tako uVitgenštajnovim razmatranjima o jeziku nalazimoshvatanje po kojem se jezik sastoji od stavova, a stavoviod imena. Ime je za njega prvobitni znak koji u stavuzastupa predmet, pa je po tome principu zastupanjapredmeta znakovima i moguć stav: "Jedno ime stoji zajednu stvar, drugo za drugu stvar, a međusobno supovezani, tako cjelina ‡ kao živa slika ‡ predstavlja stanjestvari."6 To da je ime prvobitni znak znači da se ono nemože nikakvom analizom dalje raščlaniti. Značenjeimena je predmet koji ime zastupa u stavu. Tako se u sta-vu predmeti imenuju, a stav dobija smisao po stanjustvari koje opisuje. Prema tome, imenovanje je, zajednos opisivanjem, esencijalna funkcija jezika u filozofijiTractatus-a.

Određujući jezik kao sliku svijeta, a svijet kaocjelokupnost činjenica, i dopuštajući samo dvijenavedene vrste stavova, Vitgenštajn je jezik sveo nasredstvo za odslikavanje činjenica i tako veoma suzionjegove mogućnosti. Zato se bečkom filozofu i moglodogoditi da je izvan mogućnosti izricanja u jeziku ostalo

6 Isto, str. 67.

51

cijelo područje pitanja i problema koje je onda odrediokao neizrecivo. Ova pitanja i problemi se upravo tiču onesfere realnosti za koju on u svojoj teoriji svijeta nije osi-gurao nikakvo mjesto i tako je isključio iz svijeta. Ona jeostala po strani, zato što je Vitgenštajn samočinjenicama priznavao realitet i njihov način postojanjaodredio kao jedino realno postojanje.

Ova sfera kojoj je odrekao realnost uvijek mu senanovo pojavljivala i uplitala u njegova određenja, pa juje zato, da bi se od nje definitivno ogradio, proglasioneizrecivim i nemišljivim. Svaki pokušaj da se o toj sferikaže nešto smisleno osuđen je na neuspjeh. Jer, o njoj sene može misliti i ne može ništa smisleno reći, pa je jedinimogući ispravni stav ostajanje u šutnji. [utnja predneizrecivim je, za Vitgenštajna, posljednji pravi stavmislioca koji je rekao sve što se može reći.

U osnovi svih Vitgenštajnovih bitnih određenja uTractatus-u stoji njegova teorija slike i odslikavanja. Stavje slika, misao je slika, jezik je slika. Vitgenštajnovateorija slike je jedna od mnogobrojnih varijanti oveteorije za koju se zna u istoriji filozofije mnogo prijenjega. Sve ove teorije, pa i Vitgenštajnova, imaju svojosnov u shvatanju da postoji fundamentalna sličnoststrukture realiteta i misli o njemu, na čemu počivamogućnost misli kao takve. Misao je moguća samo zatošto njena struktura "odgovara" strukturi realiteta i dalje,ona je moguća samo kao "slika" realiteta. U ovakvomshvatanju relacija slikovnosti je ono što nam obezbjeđujemogućnost da o svijetu najprije uopšte mislimo, a ondamislimo istinito. Istinita misao je samo ona koja "odslika-va", koja predstavlja "sliku" nečeg što postoji. Sve što ni-je slika realnog nije uopšte misao.

Teorija slike u svim svojim varijantama, pa i u ovojVitgenštajnovoj, neodrživa je kao pokušaj da se objasnimogućnost misli. Ona nedopustivo simplifikuje veoma

52

složeni odnos misli i realiteta i, svodeći misao na sliku,ostavlja vrlo mali prostor za njene mogućnosti. Svakateorija slike zaboravlja da misao nije slika i tako već usvom osnovnom i početnom određenju polazi krivimputem. Ne samo da u okvirima onog što kao realnopostoji, misao ne mora, da bi bila istinita, imati premanjemu odslikavajući odnos, nego je čak ona misao kojatranscendira realnost upravo najdublja i najvrijednija.

Ako misao treba da bude slika stvari na koju se odnosi,onda ona može biti samo i najviše njen opis. Ona možeda govori o ovoj ili onoj karakteristici ili svojstvu stvari ada pri tome nikad ne dopre do onog što čini da stvar jestono što jest. Jedino misao koja nadilazi sve opisepojedinih osobina, koja na izvjestan način transcendirasamu stvar, može da kaže nešto o suštini stvari, oonome po čemu stvar jest. A ta i takva misao ne možebiti "slika" stvari, ona nadrasta svaku takvu relaciju iznači fundamentalno određenje same stvari.

Ukoliko se od jezika zahtijeva da operiše sa samo dvijevrste stavova i da bude slika realiteta, onda nije nimaločudno što postoji i nešto što se u jeziku ne može izreći. Osferi neizrecivog, u koju je Vitgenštajn smjestio svafilozofska pitanja i probleme, zaista se ništa ne može rećini empirijskim ni logičkim stavovima. Ne dopuštajući dru-ge vrste stavova, bečki filozof je filozofiji oduzeomogućnost da posjeduje vlastite stavove. Nešto takvokao filozofski stavovi za njega je nemoguće. Zatofilozofija ne može da bude teorija. Ona je aktivnost kojase odnosi na neizrecivo tako što ga pokazuje, ona samaznači to neizrecivo.

Tako je Vitgenštajn pomoću pojma neizrecivognaznačio granice mogućnosti smislenog govorenja orealnom svijetu i istovremeno pokazao da je svakafilozofija kao teorija nemoguća. Filozofski stavovi su ne-mogući jer su besmisleni, jer pokušavaju da kažu ono što

53

se ne može reći. O svijetu se može smisleno govoritisamo pomoću empirijskih stavova posebnih nauka injihova cjelokupnost je slika svijeta. To je Vitgenštajnovodgovor na osnovno pitanje koje je postavio u svojoj filo-zofiji, njegov odgovor u okvirima filozofije Tractatus-a napitanje o mogućnostima i granicama jezika. Rezultatnjegovih istraživanja, njegov "transcendentalnilingvizam", ukinuo je svaku filozofsku teoriju, pa tako ko-načno i onu sopstvenu, tj. logički atomizam. Filozofijamože postojati jedino kao aktivnost razjašnjavanja stavo-va posebnih nauka.

Vidjeli smo da je slikovna teorija jezika osnov iz kojegje Vitgenštajn izveo pojam neizrecivog. S druge strane,povezano sa teorijom logičkog atomizma, njegovoshvatanje jezika kao slike odvelo ga je u solipsizam. Kadsu predmeti saznanja pojedine činjenice i njihovikvaliteti, onda odslikavanje tih kvaliteta ima bitno ličnikarakter i vezano je za ličnost koja odslikava. Otuda ja neznam da li drugi ljudi odslikavaju isto kao ja i da li sumeni razumljivi stavovi istovremeno i njima dostupni.Ono što ja sigurno razumijem i što je za mene nesu-mnjivo ‡ to je moj lični, privatni jezik. Granice tog mogjezika su istovremeno i granice moga svijeta. Jer, ja samsvoj svijet.7 Da je svijet moj svijet, pokazuje se u tomešto granice jezika (onog jezika koji samo ja razumijem)znače granice moga svijeta.8 Tako Vitgenštajn identifikujemetafizički subjekt sa totalitetom jezika, a granice jezikasa granicama svijeta. Zato je Vitgenštajnov solipsizamnaročite vrste. On se umnogome razlikuje od klasičnogsolipsizma, koji je poznat u istoriji filozofije. Solipsizambečkog filozofa je lingvistički solipsizam, čija je osnovaidentifikacija metafizičkog subjekta sa granicama svijetai jezika.

7 Uporedi isto, str. 149.8 Uporedi isto, str. 149.

54

3. Karakter Filozofskih istraživanja

Među posthumno objavljenim Vitgenštajnovim djelimaFilozofska istraživanja su svakako najznačajnija knjiga.Sva ona zapažanja od kojih se ovo djelo sastoji rezultatsu njegovog povratka filozofiji i njegovog ponovnoginteresovanja za njene probleme. Jer, poslije objavlji-vanja Tractatus-a, bečki filozof se dugo nije baviofilozofijom ‡ sve do odlaska u Kembrix. Taj period šutnje,koji sigurno predstavlja Vitgenštajnov pokušaj da sedefinitivno oslobodi filozofije, jedna je od mnogobrojnihkonsekvenci ishodišnih tačaka Tractatus-a. Jer, filozofijaje suvišna, ničemu ne služi, pa bi bavljenje njome bilonajobičnije gubljenje vremena. To što hoće filozofija nespada u naš svakodnevni, iskustveni svijet i zato touopšte ne treba da nas zanima, pošto nas se ne tiče.Stoga nam Vitgenštajnov povratak filozofskim pro-blemima pokazuje koliko i u kojoj mjeri on nije mogaobez filozofije. Za bečkog filozofa filozofija nije bilazanimanje, poziv poput ili pored ostalih. Ona je za njegabila isto što i život.

U Filozofskim istraživanjima Vitgenštajn više nije imaoambicije koje je imao kad je pisao Tractatus. Iako jestavove Tractatus-a na kraju sâm proglasio besmislenim,jer su filozofski, ipak je smatrao da je istina saopštenihmisli u ovom djelu "definitivna i neoboriva"9 i da jesvojim mišljenjem "u biti konačno riješio probleme".10

Filozofska istraživanja, naprotiv, ne donose nikakveneoborive istine niti konačna rješenja, negopredstavljaju samo pokušaj da se nešto kaže o vrlo slo-ženim i teškim pitanjima jezika, njegove strukture iupotrebe u komunikaciji. Ono što bečki filozof hoće u

9 9 Isto, predgovor, str. 25.1 0 Isto, str. 25.

55

Filozofskim istraživanjima jest samo da iznese svojazapažanja povodom pojedinih filozofskih problema i timene želi da drugima "uštedi mišljenje",11 nego da, koliko jeto god moguće, ostale podstakne da dođu do vlastitihmisli o tim pitanjima. Moramo reći da je Vitgenštajnuzaista i uspjelo da svoje misli iz Filozofskih istraživanjaučini polaznom osnovom za brojne filozofske rasprave opitanjima jezika i filozofije koje možemo susresti usavremenoj filozofiji.

Na Filozofskim istraživanjima Vitgenštajn je radiomnogo godina. To djelo je, kao i drugi spisi iz ovogvremena, skup skica o pojedinim problemima koje sunastale u vrijeme njegovih čestih putovanja: "Ova knji-ga je zapravo samo jedan album."12 Te skice se tičuraznovrsnih problema i povezane su u jednu cjelinu kaoodvojeni, numerisani odjeljci. Tako su se u Filozofskimistraživanjima izgubile one izvanredne odlike Vit-genštajnovog stila koje predstavljaju jedan od izuzetnihkvaliteta Tractatus-a, ona kristalnost i raspoređenoststavova koju su neki interpreti upoređivali sa pojedinimmelodijskim linijama fuge, tvrdeći da Tractatus imastrukturu fuge. U Filozofskim istraživanjima bečki filozofse više ne služi kategoričkim stavovima da izrazi ono štomisli. Ovdje on upotrebljava obične rečenice i često sesluži dijalogom sa zamišljenom ličnošću, koji muomogućava da postavlja pitanja i sâm na njih odgovara.

Dok se za Tractatus još uvijek može tvrditi da jeuglavnom napisan u duhu tradicionalnog načinafilozofiranja, dotle su Filozofska istraživanja sasvimoriginalna i znače novost u filozofiji. Ovo djelo nijenastavljanje ili dalja analiza i produbljivanje onog što jeneko već mislio, nego Filozofska istraživanja

1 1 L. njittgenstein, Philosophische Untersuchungen, Schriften, Frankfurt am Main,1960, str. 286.

1 2 Isto, str. 286.

56

predstavljaju novo poglavlje u istoriji filozofskogmišljenja.13

1 3 Justus Hartnack, njittgenstein und die moderne Philosophie, IV poglavlje.

57

4. Jezik kao skup jezičkih igara

Teorija po kojoj je jezik slika svijeta, koja je u Tractatus-u zauzimala jedno od centralnih mjesta, u Filozofskimistraživanjima gubi svaki značaj. Ovdje funkcija jezikaviše nije odslikavanje. Odbacivanje shvatanja stava kaoslike činjenice Vitgenštajn izvodi odmah u početku djela iuvodi pojam "jezičke igre" (Sprachspiel), objašnjavajućida se cjelokupna upotreba riječi događa u obliku igrepomoću koje djeca uče svoj maternji jezik.14 Sve takveigre skupa bečki filozof naziva jezičkim igrama i smatrada se uvijek kad je u pitanju jedan primitivni jezik može onjemu govoriti kao o jezičkoj igri.15 Tu nalazimo iodređenje pojma jezičke igre, koji će on upotrebljavatikroz cijelo djelo: "Jezik i djelatnosti kojima je on ispre-pleten nazivam Äjezičkom igromÄ."16

Pojam "jezička igra" Vitgenštajn nije prvi put upotrebiou Filozofskim istraživanjima. On se još ranije pojavljuje unjegovim predavanjima koja su objavljena podnaslovom Plava knjiga. Jezičke igre su "načini upotrebeznakova jednostavniji od onih na koje upotrebljavamoznakove našeg vrlo komplikovanog svakodnevnogjezika".17 To su "... forme jezika kojima djeca počinju daupotrebljavaju riječi. Proučavanje jezičkih igara jeproučavanje primitivnih formi jezika ili primitivnihjezika."18

1 4 L. njittgenstein, Philosophische Untersuchungen, § 7, str. 293. K. T. Fan tvrdida se godine koje je Vitgenštajn proveo kao seoski učitelj mogusmatrati najpresudnijim faktorom u nastanku njegove kasnijefilozofije. Realnost učenja djece da čitaju, pišu, računaju morala jebiti značajna za Vitgenštajnov pragmatički pogled na jezik. K. T. Fann,njittgenstein's Conception of Philosophy, Oxford, 1969, str. 43.

1 5 Uporedi isto, § 7, str. 293.1 6 Isto, § 7, str. 293.1 7 L. njittgenstein, The Blue and Bronjn Books, Oxford, 1960, str. 17.1 8 Isto, str. 17.

58

Odlomak iz Avgustinovih Confessiones, kojeVitgenštajn navodi na samom početku djela, treba dapokaže jedno od shvatanja suštine ljudskog jezika: riječijezika imenuju predmete, a stavovi su veze takvih ime-novanja. U osnovi ovog shvatanja jezika stoji ideja dasvaka riječ u jeziku ima svoje značenje, a to je zapravopredmet koji ona zastupa u jeziku.19 Ovo shvatanje uistovjetnoj formi nalazimo i u Vitgenštajnovom Tractatus-u: riječi jezika su imena sa određenim značenjem kojimase služimo za imenovanje predmeta. Od ovakvogshvatanja jezika i njegove funkcije u Filozofskimistraživanjima nije ostalo ništa. Kao što postoji jednonepregledno mnoštvo jezičkih igara, tako postoji i bez-broj načina upotrebe riječi ‡ i jedan od njih je imenovanjepredmeta. Dakle, riječ može biti i ime, ali ona nije samoto. Riječ može služiti za mnoštvo drugih funkcija, štozavisi od toga u kojoj i kakvoj jezičkoj igri se ona pojavlju-je. Za ilustraciju ovog svog mišljenja bečki filozof se služiupo-ređivanjem riječi sa raznolikim alatom koji se nalaziu jednoj radionici i zaključuje: "Kao što su različitefunkcije ovih predmeta, tako su različite funkcije riječi."20

Tako se jezička igra pojavljuje kao polje funkcionisanjai jednog određenog značenja svake riječi koja se u njojpojavljuje. U okvirima jedne jezičke igre riječ ima jednuodređenu funkciju. Ali se ta funkcija lako možepromijeniti kad riječ uđe u drugu jezičku igru. U drugoj idrukčijoj jezičkoj igri riječ može da primi sasvim novufunkciju, koja ne stoji ni u kakvoj vezi s onom iz nekedruge jezičke igre. Tako jedna ista riječ može imatibezbrojno mnogo funkcija, a njeno značenje zavisi odtoga kakvu funkciju ima u igri u kojoj se pojavljuje.

Svaka jezička igra predstavlja zaseban jezički sistemkoji raspolaže određenim riječima i njihovim precizno

1 9 L. njittgenstein, Philosophische Untersuchungen, § 1, str. 289.2 0 Isto, § 11.

59

određenim funkcijama. Zato jezičke igre nisunekompletni dijelovi jezika, nego svaka za sebe pred-stavlja cjelovit sistem ljudske komunikacije.21 Ovo Vitgen-štajnovo mišljenje o prirodi jezika potpuno sesuprotstavlja onom iz Tractatus-a, prema kojem je jezikbio slika činjenica i jedini sistem u kojem se mogla oba-vljati međusobna ljudska komunikacija.

Naš jezik u cjelini je sistem ili skup svih bezbrojnihjezičkih igara, a ne nekakva slika svijeta. Kao što postojebezbrojne funkcije riječi, tako postoji i beskrajno mnogovrsta stavova. Svaka jezička igra nije ništa čvrsto ijednom zauvijek dato, kao što to nisu ni funkcije riječi uokviru različitih igara. Zato su uvijek mogući novi jezičkisistemi, nove jezičke igre, dok druge mogu zastarjeti iprestati da se upotrebljavaju.22 Ovo Vitgenštajnovoshvatanje upućuje na poentu da se o jeziku misli kao onečem živom, nečem što je u stalnom obnavljanju i rege-neraciji. Jezik nije nešto što je jednom zauvijek dato ujednoj određenoj formi, nego se uvijek mijenja, dodaju senovi sistemi, a isključuju stari koji se više ne moguupotrebiti. Tako jedna određena jezička igra nije tek je-dnostavno dio te cjeline ili skupa koji nazivamo jezikom,nego svaka od njih predstavlja jednu djelatnost, jednuživotnu formu. Svaka jezička igra, kao i jezik u cjelini,živa je i podložna promjenama i razvoju. "Predstavitijedan jezik znači predstaviti životnu formu"23 i "govorenjejezika je jedna djelatnost ili jedna životna forma".24

Da u jeziku ne govorimo uvijek "o stvarima", tj. dajezik nije uvijek i samo imenovanje predmeta, bečkifilozof pokazuje na primjerima određenih riječi: "voda!","pomoć!", koje samostalno upotrebljene nisu nikakvo

2 1 L. njittgenstein, The Blue and Bronjn Books, str. 81.2 2 L. njittgenstein, Philosophische Untersuchungen, § 23, str. 300.2 3 Isto, § 19, str. 296.2 4 Isto, § 23, str. 300.

60

imenovanje, tj. zaista nisu nikakva imena niti seodnose na neke predmete. Ali, te iste riječi u sklopovimadrugih jezičkih igara, gde dobijaju drugu funkciju, mogupostati imena za neke predmete i tako značiti njihovoimenovanje.25

Imenom Vitgenštajn naziva razne i na mnogo različitihnačina upotrebljene vrste riječi, a imenovanje sepojavljuje kao izuzetna veza riječi s predmetom. Jediniizuzetni čin imenovanja događa se u filozofiji, u kojoj seistražuje šta je veza između imena i imenovanog pred-meta. U Filozofskim istraživanjima imenovanje je zabečkog filozofa "ču-dnovati duševni akt", nešto kao"krštenje jednog predmeta".26 Iako on imenovanje nesmatra osnovnom funkcijom jezika, nego jednom odmnogobrojnih koje jezik obavlja, ipak ime u Filozofskimistraživanjima označava ono zaista jednostavno.27

Međutim, ovo jednostavno nema onaj smisao koji jeimalo u Tractatus-u. Jednostavno su u Tractatus-u uvijekbili predmeti ti na koje su se imena odnosila i zastupalaih u stavovima. U Filozofskim istraživanjima zastupa sestanovište da se o jednostavnom odnosno složenom nemože govoriti izvan jezičkih igara. Drugim riječima, nepostoji apsolutno jednostavno ili složeno, niti su jedno-stavnost i složenost apsolutni kvaliteti sadržani u samimstvarima, nego se u određenim jezičkim igrama neštomože pojaviti kao jednostavno odnosno složeno, ali to zadrugu jezičku igru ne mora da važi, jer u njoj neštodrugo može da figurira kao jednostavno odnosnosloženo. "Jednostavno" i "složeno" su za Vitgenštajnariječi koje se "upotrebljavaju na bezbrojno mnogorazličitih načina i na razne načine međusobno srodnih

2 5 Uporedi isto, § 27, str. 302.2 6 Uporedi isto, § 38, str. 309.2 7 Isto, str. 309.

61

oblika".28 Zato pitanje o jednostavnosti i složenosti imasmisla samo onda kad je postavljeno u okvirima jedneodređene jezičke igre. Imenâ nema izvan jezičkih igara,kao što ih nije bilo ni izvan elementarnih stavova uTractatus-u. Tu istu misao zastupa i Frege kad smatrada riječ ima značenje samo u stavnoj vezi.29

Izvodeći razliku između imenovanja (Benennen) iopisivanja (Beschreiben), Vitgenštajn u Filozofskimistraživanjima tvrdi da imenovanje ne stoji na istomnivou sa opisivanjem, jer: "Imenovanje je tek pripremaza opisivanje."30 Imenovanjem jednog predmeta ujezičkoj igri nije se još ništa učinilo, isto kao što sepostavljanjem šahovskih figura na njihova mjesta nijeučinio nijedan potez u šahovskoj igri. Tek u opisupredmet dobija svoje objašnjenje.

Vitgenštajn je definisao jezik kao skup bezbrojnomnogo različitih jezičkih igara. Misleći na stari način, dabi te razne jezičke igre mogle da čine onaj skup kojizovemo jezikom i da budu dijelovi toga skupa, moralo bida među njima postoji nešto što je svima njima zajedni-čko i što bi predstavljalo njihovu suštinu, tj. što imomogućava da pripadaju jednom skupu. Ali, Vitgenštajnto negira. Pojave koje zovemo jednim imenom jezičkihigara nemaju među sobom ničeg zajedničkog, nego suna mnogo različitih načina uzajamno srodne. Ovasrodnost je ono što nam omogućava da ih zovemojednim imenom. Ovo Vitgenštajnovo mišljenje ima protivsebe na izvjestan način cjelokupnu tradiciju esencijalisti-čke filozofije. Jer, da bi neki članovi činili jednu klasu, onibi morali imati nešto zajedničko što ih u tu klasu po-vezuje i po čemu je klasa formirana. Vitgenštajnovaklasa jezičkih igara nema ničeg što bi svim članovima

2 8 Isto, § 38, str. 313.2 9 Isto, § 49, str. 315.3 0 Isto, § 49, str. 315.

62

bilo zajedničko. Ta tvrdnja se može shvatiti kao misao otome da se jezik zapravo ni ne može definisati, jer jenemoguće izdvojiti neku njegovu osobinu koja bi semogla jednoznačno odrediti.

Ako uporedimo različite jezičke igre međusobno, ondamožemo zapaziti da jedne igre liče na druge, drugeimaju sličnosti s trećim itd. Tako među njima postoji"jedna komplikovana mreža sličnosti koje se međusobnoprožimaju i ukrštaju",31 a ta mreža ih sve prožima i pove-zuje. Za ove sličnosti među jezičkim igrama bečki filozofupotrebljava termin "porodične sličnosti"(Familienähnlichkeiten). One obuhvataju različite sličnosti"u velikom i malom"32 koje se mogu uporediti s onima štopostoje među članovima jedne porodice. Kako sve jezičkeigre zajedno "obrazuju jednu porodicu",33 to je ono što ihkarakteriše i povezuje u cjelinu, smatra Vitgenštajn,upravo ova vrsta sličnosti.

Vrlo je karakteristično ono što Vitgenštajn kaže opojmu igre kad se zna da mu upravo taj pojam služi daobjasni svoje shvatanje prirode i funkcionisanja jezika.Ako se pitamo: "[ta je igra?" i pokušamo na to odgovoriti,onda ćemo vidjeti da je pojam igre u stvari pojam sanejasnim granicama, pa se zato o njemu može rećisamo: "To i slično zovemo igrom."34 Tu ne možemo povu-ći nikakve granice, što je nužno da bi se nešto moglo dokraja odrediti. Ali, to što ništa ne znamo o igri nijezapravo neznanje. Jer, smatra Vitgenštajn, nije riječ otome da mi ne poznajemo granice toga pojma, negoone nisu ni povučene, njih jednostavno nema, pa neznamo dokle igra još uvijek jest, a gdje je više nema.Igra je određena svojim pravilima, ali njima ona nikad

3 1 Isto, § 66, str. 324.3 2 Isto, § 66, str. 324.3 3 Isto, § 67, str. 325.3 4 Isto, § 69, str. 326.

63

nije potpuno ograničena. njena pravila nikad nisupotpuno određena i zato se ni ona sama ne može dokraja definisati.

Kad Vitgenštajn jezik upoređuje sa skupom igara, ondaje jasno da želi reći kako sve ono što važi za igre važi i zajezik. Odatle proizlazi da ni jezik nema svojih čvrstihgranica, da mu se uvijek može dodati nešto novo i timdodavanjem nešto na njemu promijeniti. A kad nemasvojih jasnih granica, onda je očigledno se ne možedefinisati. I zaista, bečki filozof nije u svojimistraživanjima došao do definicije jezika, koja bi značilarezime njegovih obimnih analiza, no, to mu ipak nijesmetalo da u svojim razmatranjima pokaže neke odbitnih odlika onoga što zovemo jezikom. Po tomeVitgenštajnovo djelo zaslužuje našu punu pažnju.

Da bismo jednu jezičku igru kojom se služimo pravilnoupotrebljavali, moramo poznavati njena pravila i slijeditiih ako ne želimo da pri upotrebi igre zapadnemo ugreške. Ono što su za igre njihova pravila, to su zajezičke igre gramatička pravila. O prirodi gramatičkihpravila Vitgenštajn je govorio u svojim predavanjimaizmeđu 1930. i 1933. godine, o kojima zahvaljujući Muruimamo dragocjene podatke. Gramatička pravila su zabečkog filozofa sva slučajna i proizvoljna. Ovu proiz-voljnost on objašnjava nemogućnošću da se bilo kojegramatičko pravilo opravda, zbog čega se pokazuje danemamo nikakvih razloga da jedno pravilo slijedimo prijenego neko drugo, kao što i kad jedno pravilo slijedimo,ne možemo navesti razloge zbog kojih to činimo. Poštosu proizvoljna, gramatička pravila nisu niti istinita nitilažna. Zato ih treba smatrati jezičkim simbolizmom.35

Ali, i pored toga što su slučajna, gramatička pravilamoramo slijediti da ne bismo stalno bili u prilici da

3 5 G. E. Moore, njittgenstein's Lectures in 1930-1933, citirano prema: G. E.Moore, Philosophical Papers, London, 1959, uporedi str. 277.

64

stvaramo jezičke zbrke, kao što moramo poznavati ipoštovati pravila bilo koje igre da bismo mogli u njojučestvovati. Jer, nekonsistentna i neadekvatna pravilavode u nerazrješive zbrke, pa se svaka igra moraprekinuti i završiti prije nego što bi to trebalo da bude.Kako u našim jezičkim igrama po više puta slijedimojedno isto pravilo, to slijed pravila postaje navika našegživota.36 Kad je pravilo jednom utvrđeno i određeno,onda su linije njegovog slijeđenja već date, pa se sveunaprijed zna. Svi koji poznaju jedno pravilo, slijede gana isti način. A kako su linije slijeđenja unaprijed utvr-đene, to se pravilo slijepo slijedi, bez mogućnosti bilokakvog izbora.37 Slijeđenje pravila je tako praktičnadjelatnost, kao što je razumijevanje jednog jezika znakda smo ovladali jednom tehnikom.38

Iako je jezik "lavirint puteva",39 ipak se ljudi u jezikuvrlo često slažu i podudaraju. To njihovo slaganje ujeziku nije, smatra Vitgenštajn, njihovo podudaranje umišljenju, nego u "životnoj formi".40 Jer, za bečkogfilozofa jezik nije tek i samo instrument ljudskekomunikacije41 kojim možemo vršiti određeni uticaj nadruge ljude,42 nego iznad svega životna forma.

Vidjeli smo da sve jezičke sisteme komunikacijeVitgenštajn naziva jezičkim igrama zbog toga što su oni"manje ili više slični onome što u običnom jezikunazivamo igrom".43 Ali, da li se tako složena tvorevinakao što je jezik može upoređivati i objasniti pojmom igre?

3 6 L. njittgenstein, Philosophische Untersuchungen, § 199, str. 381.3 7 Isto, § 219, str. 386.3 8 Isto, § 199, str. 381.3 9 Isto, § 203, str. 382.4 0 Isto, § 241, str. 389.4 1 Isto, § 569, str. 460.4 2 Isto, § 491, str. 445.4 3 L. njittgenstein, The Blue and Bronjn Books, str. 81.

65

U smislu odgovora na ovo pitanje idu razmatranja R. E.Garingera u njegovom napisu "Mogu li igre objasnitijezik?"44

Igre su aktivnosti koje se izvode po određenimpravilima. Ta pravila su najčešće samo implicitnoprisutna u igri, ona su u većini slučajeva proizvoljna, alise moraju poznavati da bi se igra uopšte mogla igrati. Uovim tačkama jezik bi se lako mogao shvatiti u analogiji sigrama. Ali, postoje neke bitne osobine igara koje nijedanjezik ne može da posjeduje. Glavna svrha svake igre jepobjeda, a njen cilj izvjesno zadovoljstvo i odmor. Uodnosu na jezik ni jedna ni druga značajna osobina igrenema nikakvog smisla. Pa ipak, ono što je najvažnije,igra je jedna vrsta komunikacije među ljudima, kao što jejezik njen fundamentalni oblik. Kao što dva čovjekakomuniciraju riječima, tako su dva igrača tenisa ukontaktu preko reketa i loptice. Tako se pokazuje da igrezaista imaju osnovnu osobinu jezika, ali one nepretpostavljaju komunikaciju, nego su same jedna njenaforma. Jezik je svakako fundamentalniji oblikkomunikacije, pa ga stoga igre ne mogu objasniti. Tako jeodgovor na naše pitanje dijelom pozitivan, a dijelomnegativan: jezik se može posmatrati u analogiji s igrama,ali one ne mogu služiti za njegovo objašnjenje. To naodređeni način pokazuju i rezultati Vitgenštajnovihmisaonih napora oko utvrđivanja suštine jezika: iako seposlužio uspjelom analogijom jezika i igre, ipak mupojam igre nije pružio traženo objašnjenje, nitimogućnost da dođe do definicije jezika.

5. Značenje riječi

Pojam značenja riječi dobio je u posthumnoobjavljenim Vitgenštajnovim djelima potpuno novismisao u odnosu na Tractatus. Značenje riječi kao imena

4 4 R. E. Gahringer, "Can Games Explain Language?", Journal of Philosophy, vol. 56,No. 16, July 1959.

66

u Tractatus-u je uvijek bio predmet koji je tim imenombio zastupljen u stavu, pa riječ nije ništa značila ako nijeništa zastupala. Nasuprot tome, još je u svojimpredavanjima između 1930. i 1933. godine bečki filozofobjašnjavao da je značenje riječi u jeziku određeno iliutvrđeno gramatičkim pravilima koja se upotrebljavaju uokvirima jedne jezičke igre. Svaka označavajuća riječ ilisimbol mora da pripada nekom jezičkom sistemu, aznačenje riječi je njeno "mjesto" u "gramatičkomsistemu".45 Tako se značenje riječi konstituiše gramati-čkim pravilima koja se primjenjuju u jeziku, ali to,naravno, ne znači da je značenje zbir tih pravila. Svojemišljenje Vitgenštajn je suprotstavio nekim gledištima uvezi sa značenjima riječi koja je on smatrao pogrešnim. Upredavanjima je govorio o tri takva gledišta:

1. Značenje riječi je izvjesna slika s kojom se riječ uasocijaciji povezuje. To je kauzalna teorija značenja riječi,za koju Vitgenštajn smatra da se ponekad možeupotrebiti ukoliko ne možemo da razumijemo riječ dok sena nju ne nadoveže slika, ali insistira na tome da je i sli-ka isto toliko simbol koliko i riječ.

2. Značenje riječi se može dati ostenzivnomdefinicijom riječi, pri čemu je naznačeni objekt njenoznačenje. U ovom slučaju objekt se može upotrebitiumjesto riječi i ima isto značenje kao i riječ. Ovo stanovi-šte bečki filozof potpuno odbacuje.

3. Riječ je u relaciji prema svom značenju kao što jevlastito ime u relaciji prema svome nosiocu. Vitgenštajnsmatra da ova teorija nije tačna, zato što se nosilacimena uvijek može zamijeniti imenom, dok značenje riječinikad ne može zamijeniti riječ. Riječ nikad ne može bitireprezentant svoga značenja kao što je ime reprezentantsvoga nosioca.

4 5 G. E. Moore, njittgenstein's Lectures in 1930-1933, str. 257.

67

U Filozofskim istraživanjima Vitgenštajn je definitivnoodbacio svoje stanovište o značenju riječi iz Tractatus-a, mišljenje o značenju riječi kao objektu koji riječzastupa u jeziku zajedno sa tezom logičkog atomizmada je značenje imena identično sa nosiocem imena.Zaključujući da je to pogrešno, bečki filozof je pisao:"Važno je utvrditi da je riječ ÄznačenjeÄ upotrebljenasuprotno duhu jezika, ako se njome označava stvar kojaÄodgovaraÄ riječi. To znači, značenje imena zamijenitinosiocem imena."46 Značenje riječi je, za Vitgenštajna,način govora o upotrebi znaka i ono je potpuno određenopravilima njegove upotrebe: "Značenje riječi je njenaupotreba u jeziku."47

Ako se pod značenjem riječi podrazumijeva njenaupotreba u jeziku, onda se postavlja pitanje: kako semože znati značenje jedne riječi? Da li je značenjepoznato onda kada se navedu sve jezičke igre u kojimase jedna određena riječ upotrebljava? Na ova pitanjaVitgenštajn odgovara da svaka riječ mora da ima"porodicu značenja".48 Bečki filozof dopušta da seznačenje imena ponekad može objasniti ukazivanjem nanjegovog nosioca, ali, u principu, nosilac imena nije istošto i značenje imena. Da značenje imena nije vezano zapredmet, on dokazuje: "Nešto crveno se može raspasti,ali crveno kao crveno ne može i zato je značenje riječiÄcrvenoÄ nezavisno od egzistencije bilo koje crvenestvari."49

4 6 L. njittgenstein, Philosophische Untersuchungen, str. 310.4 7 Isto, § 43, str. 311.4 8 Isto, § 77, str. 329.4 9 Isto, § 57.

68

6. Obični i idealni jezik

Kad god se govori o jeziku, onda je uvijek riječ, smatraVitgenštajn, o našem svakodnevnom jeziku. Bečki filozofse pita nije li taj jezik suviše grub za sve ono što bismohtjeli reći i treba li zbog toga stvoriti neki drugi jezik kojine bi bio takav. njegovi odgovori na ova pitanja jesunegativni: svakodnevni jezik je potpuno dovoljan daizrazi sve što želimo da kažemo, te je, prema tome,postojanje nekog drugog jezika pored ovog sasvimsuvišno i nepotrebno. Svaki stav našeg običnog jezikaonakav kakav je potpuno je u redu ‡ zato nam ne trebanikakav "bolji" jezik, koji bi bio savršeniji od ovogsvakodnevnog.

Vitgenštajnove misli o dovoljnosti i korektnostisvakodnevnog jezika postale su polazna osnova za cijelujednu filozofsku školu savremene filozofije, koja je ufilozofskoj literaturi poznata pod zajedničkim imenom"filozofija običnog jezika". Istovremeno, ovo stanovištese suprotstavlja stavovima znatne grupe filozofa našegvremena, čija mišljenja imaju svoje izvore u filozofijimodernog pozitivizma, a danas nam se predstavljaju kaopristalice metalogike. Ova grupa filozofa zastupamišljenje da je ne samo svakodnevni jezik koji nam služida se sporazumijemo sa drugim ljudima nego i jezik kojiupotrebljavamo u naukama i u filozofiji ispunjen nizomnepreciznosti, nejasnosti i zbrka, i zato nedovoljan daizrazi sve ono što ulazi u pojedine sfere čovjekoveduhovne djelatnosti. Te nepreciznosti kojima je ispunjennaš jezik nije moguće ukloniti nekim jednostavnimpostupkom. ^ak i pod pretpostavkom da se one nekakootklone, ipak tako pročišćeni jezik još uvijek nije dovoljnoegzaktan i jasan, te je zato neadekvatan da se pomoćunjega formulišu naučni zakoni i druge naučne istinesavremene nauke.

69

Zato je potrebno konstruisati nove, tzv. idealnejezike, koji će u najvećem mogućem stepenuzadovoljavati naše zahtjeve egzaktnosti i preciznosti, itako omogućiti da se na pravi način izraze savremenadostignuća u svim oblastima čovjekovog života. Takvijezici su svakako jezici simbola koji pomoću jednoznačnoodređenih i definisanih znakova mogu da izrazecjelokupno ljudsko iskustvo u nizovima stavova kojistrogo logički slijede jedan iz drugog i tako značedostignuće zavidnog stepena egzaktnosti i preciznosti.Ovi jezici su sagrađeni poput simboličkih jezikamatematičkih nauka, a mogućnost konstruisanja simbo-ličkih jezičkih sistema praktično je beskrajna, što značida može postojati bezbroj takvih jezičkih sistema koji sumeđusobno ravnopravni i sazdani na istim osnovnimprincipima.

U vezi sa Vitgenštajnovim shvatanjima jezikanesumnjivo stoje i njegova razmatranja pojma ideala.Kao što pored ili umjesto našeg svakodnevnog jezika nijepotreban nikakav idealni jezik, jer već ovaj obični sadržisve bitne elemente, pa je riječ samo o tome da se onpročisti i usavrši, tako i ideal koji stoji pred namamoramo pronaći u realnosti. Mi se ne možemo odreći togideala, smatra Vitgenštajn, on je čvrsto usađen u našimmislima. Izvan njega se ne može izaći, "čak ne postojinešto što bi bilo vanjsko u odnosu na njega, nikakvoizvan: u tom prostoru bi nedostajao Äživotni vazduhÄ(Lebensluft)".50 Neizbježnost sudjelovanja na ostvarenjuideala bečki filozof upoređuje sa nužnom upotrebomnaočala koje nam stoje pred očima, pa ne možemogledati drukčije nego kroz njih. Ali, dolaženje do idealavezano je, smatra on, strogo za realnost. Ideal izvanrealnosti ne postoji, mi ga moramo pronaći u njoj, jer jeon tu, a ne na nekom drugom mjestu. Kao što ideal treba

5 0 Isto, § 103, str. 340.

70

pronaći u realnosti, tako i idealni jezik valja dostići urealnosti našeg svakodnevnog jezika, a ne njegovomkonstrukcijom, koja će se odvijati izvan našeg običnogjezika. Tako ideal i u svijetu i u jeziku ne treba tekstvarati, nego samo u realnosti svijeta i jezika pronaći idostići, jer je on već tu.

7. Priroda i karakter filozofskih problema

Iako je utvrdio da je svakodnevni jezik korektan idovoljan da izrazi sve ono što treba da se smjesti u riječijednog jezika, Vitgenštajn je pokazao da i taj jezik sadržiizvjesne zbrke i nejasnosti. A te nepreciznosti i zbrke ujeziku uvijek su znak, po njegovom mišljenju, da postojefilozofski problemi: "Filozofski problemi nastaju ondakad jezik slavi."51 Premda filozofski problemi nisunikakvi empirijski problemi, ipak se svi oni mogu riješiti,smatra bečki filozof, "uvidom u poslovanje našegjezika".52 Zato nam za njihovo rješenje ili "nestajanje"nisu potrebna nikakva nova iskustva. Sasvim je dovoljnoono što već od ranije znamo i samo to poznato treba nanov način srediti. Zadatak je filozofije da otkloni zbrke ujeziku, pa se zato ona pojavljuje kao "borba protivopčinjavanja našeg razuma putem našeg jezika".53

To je jedna od nekoliko formulacija koje se mogu naći uFilozofskim istraživanjima o prirodi i karakteristikamafilozofije. Filozofski problemi koji proističu iznerazumijevanja naših jezičkih formi imaju karakterdubine i dubokih nemira. Oni su, smatra Vitgenštajn,tako duboko usađeni u nama kao što su to i formejezika, pa je njihov značaj istog stepena kao i onaj našegjezika. Kad god filozof upotrebljava riječi kao što su

5 1 Isto, § 38, str. 309.5 2 Isto, § 109, str. 342.5 3 Isto, § 109, str. 342.

71

"znanje", "bitak", "predmet" itd. da bi zahvatio u suštinustvari, uvijek se mora nanovo pitati da li su i kako su teriječi upotrebljene u običnom jeziku, koji je njihov zavičaj.Time bi se, smatra Vitgenštajn, izbjeglo dosta teškoćakoje nastaju zbog neodređenog značenja pojmova kojeupotrebljavamo. Osim toga, filozofi su skloni daupotrebljavajući ove pojmove u filozofiji, njima pridajujoš neka specijalna značenja i dodaju ili mijenjaju nešto unjihovim značenjima i sadržaju, tako da se onda tipojmovi znatno razlikuju od istih pojmova kako se onipojavljuju u običnom jeziku. Metafizička upotrebapojmova, koja je karakteristična za filozofiju, na taj način,misli Vitgenštajn, mijenja nešto na prvobitnom izgledu i usadržaju tih pojmova, na njihovom značenju koje imaju uobičnom jeziku, što svakako doprinosi povećanju zbrka ujeziku. A nejasnosti i zbrke u jeziku su izvor filozofskihproblema. Zato je jedna od Vitgenštajnovih namjera u Fi-lozofskim is-traživanjima da ove riječi sa metafizičke vra-ti na njihovu svakodnevnu upotrebu.54 Time bi seotklonile izvjesne nejasnosti, a značenje i sadr-žaj pojmaostali bi isti, bez obzira na to u kojem je kontekstu pojamupotrebljen, bez obzira na to da li je riječ o filozofskojupotrebi pojma ili o njegovoj upotrebi u svakodnevnomjeziku.

Vitgenštajnu se ovdje mora pridružiti kad je riječ otome da je nepromijenjen sadržaj i smisao pojma vrlobitan uslov jasnosti jezika u njegovoj upotrebi, ali je, sdruge strane, nemoguće zahtijevati da se jedan pojam ubilo kojem kontekstu pojavljuje u uvijek istom i nepro-mijenjenom svom obliku. To je nemoguće zato što sesvaki pojam, zavisno od toga gdje se pojavljuje,ispunjava novim i različitim sadržajem, pa se neminovnomora razlikovati u jednom ili nekom drugom kontekstu.To se naročito odnosi na pojmove koji se pojavljuju u

5 4 Isto, § 116, str. 343.

72

sferama naučnih istraživanja, pri čemu u svakoj sferipojam dobija nov sadržaj i značenje, a sve te sfere skupaunose u pojam sadržaj koji je sasvim različit od onogakoji isti pojam ima kad se pojavljuje u svakodnevnomjeziku.

Ovakva situacija je sasvim razumljiva kad se ima uvidu da istraživanja u raznim sferama čovjekovogduhovnog života upravo imaju tu svrhu da proširuju iprodubljuju naše znanje o nama samima i svijetu u kojemživimo, a to se odvija mijenjanjem naših pojmova,njihovim upotpunjavanjem u svakoj pojedinoj sferi duha.Svaka ta sfera ima svoje pojmove sa specifičnimznačenjem i sasvim određenim sadržajem. Tako se, naprimjer, pojmovi prostora i vremena ne mogu pojavljivatisa istim značenjem i sadržajem u fizici, filozofiji, uprostornim umjetnostima ili u svakodnevnom jeziku. Usvakoj od ovih sfera ovi pojmovi poprimaju nov smisao,nov sadržaj, znače nešto sasvim određeno i imaju defini-sanu upotrebu u svakom pojedinom kontekstu. Ako sezahtijeva da jedan pojam očuvava svoj sadržaj i smisaobez obzira na kontekst u kojem se pojavljuje, onda bi iztoga slijedilo da je svako dalje istraživanje u vezi s timpojmom suvišno, jer jednom definisan pojam mora ostativječno takav, da se ne bi zbog dodavanja novog sadržajai promjene njegovog smisla došlo do situacije njegovenejasne i netačne upotrebe u jeziku.

Nasuprot Vitgenštajnovom apelu da se iz njihovemetafizičke upotrebe riječi vrate na svakodnevnu, pričemu on očigledno misli na filozofske pojmove, koji su seu toku istorije filozofije, po njegovom mišljenju, ispunilinekim nejasnim i neodređenim sadržajem ‡ možemotvrditi da filozofski pojmovi moraju ostati filozofski akonjima treba izraziti ono što može da izrekne samofilozofija. Oni ne mogu imati isti sadržaj i značenje kaopojmovi koji se upotrebljavaju u svakodnevnom jeziku ili

73

u bilo kojoj duhovnoj oblasti čovjekovog života, zato štoje sfera filozofskog mišljenja, kao, uostalom, i svakadruga pojedinačna sfera, sasvim specifična i razlikuje seod ostalih. Svakodnevni jezik, po našem mišljenju, nemože biti univerzalni jezik. Takvog univerzalnog jezikazapravo ni nema ako se imaju u vidu specifični pojmovikoji se upotrebljavaju u svakoj pojedinoj sferi čovjekoveduhovne djelatnosti. To što se pojmovi pojavljuju kao istitermini u raznim kontekstima ne smije da nas navede namisao da su u pitanju identični pojmovi sa istimsadržajem i smislom. Pojam se u svakoj sferi pojavljujesa promijenjenim sadržajem i smislom. A prava zbrka binastala tek onda kad bismo pojam iz jedne sfere bezikakvih promjena upotrebljavali u drugoj sferi i drugomkontekstu. Takvim postupkom bi se vrlo lako došlo dostavova koji sami po sebi ne bi ništa značili i bili bipotpune besmislice.

Iako jezik tretira kao nešto živo, kao životnu formu,Vitgenštajn ipak želi da pojmove jezika nekako smiri,ukruti, umrtvi, da ih jednom zauvijek definiše, izjednačiih i nivelira u odnosu na njihovu upotrebu i tako potpunoriješi pitanje njihovih nejasnosti i zbrka. ^ini se da je uovim svojim težnjama bečki filozof izgubio iz vida vlastitutvrdnju iz Tractatus-a da je jezik dio ljudskogorganizma, koji od ovog nije manje kompliciran.55 Takavsložen fenomen ne dozvoljava toliko jednostavnarješenja, ne trpi nikakva niveliranja i identifikacije.

Događajem u filozofiji Vitgenštajn smatra svako otkrićebilo kako jednostavnog besmisla u koji je zapao našrazum kad je pokušao da preskoči granice jezika. Dakle,u filozofiji se otkriva besmisao, ali filozofija sama nikakone može da utiče na stvarnu upotrebu jezika. Ona netreba ni da objašnjava bilo šta, jer bi onda bila teorija;jedino što može da učini jeste da opisuje upotrebu jezika.

5 5 L. njittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, upor. str. 59.

74

Filozofija ne može ni da zasnuje upotrebu jezika, jer "onaostavlja sve onakvo kakvo jest".56 Tako je bečki filozof uFilozofskim istraživanjima ostao pri svojim ranijimtvrdnjama o prirodi filozofije, koje možemo naći u Sme-đoj knjizi, a koje datiraju još iz 1913. godine uBilješkama o logici: "U filozofiji nema nikakvih dedukcija;ona je čisto deskriptivna."57 Filozofija ne može ništaizmijeniti na svijetu, ona pušta da sve bude onakvokakvo jest i ni na što u svijetu nema nikakvog uticaja.Filozofija ništa ne objašnjava niti slijedi. Zato sefilozofijom može zvati i ono, smatra Vitgenštajn, što jemoguće prije svakog novog otkrića i pronalaska.58 Posaofilozofa sastoji se u "prikupljanju sjećanja prema jednomodređenom cilju".59

Različita pojednostavljenja i zbrke su tako dubokousidrene u našem običnom mišljenju i svakodnevnomživotu da ih uopšte ne možemo zapaziti ili ih bar vrloteško primjećujemo. One se vide, ne zato što su rijetke ineobične, nego upravo zato što su jednostavne i svako-dnevne. A ono što je stalno i obično vrlo se teško zapaža,jer u oči pada samo novo i iznenađujuće. No, siguransimptom da u našem jeziku takve zbrke postoje, iako ihne možemo uvijek zapaziti, jest postojanje filozofskihproblema. Zbrke koje nastaju u jeziku različite su prirode,ali najčešće potiču odatle što se jedna jezička igra shvatau analogiji s drugom bez ikakve osnove ili kad razum želida prekorači granice jezika.

Tako je filozofski problem simptom za to da nešto nijeu redu s našim jezikom, a zadatak filozofa sastoji seupravo u tome da pronađe grešku i otkloni je. Rješenju

5 6 Isto, § 124, str. 345.5 7 L. njittgenstein, Aufzeichnungen über Logik, September 1913, Schriften, Appendix

I, str. 186.5 8 L. njittgenstein, Philosophische Untersuchungen, § 126, str. 346.5 9 Isto, § 127, str. 347.

75

filozofskog problema treba da prethodi otkriće gdje je izašto je logika jezika bila pogrešno shvaćena. Zato sefilozofsko otkriće nikad ne sastoji u tome, kao što jeslučaj kod drugih otkrića, da se pokaže nešto novo ineobično, nego da se ono što je već tu, što se već zna,neposredno osvijetli i analizira. Tako filozofija ne unosi unaše znanje nikakve nove činjenice, nego samo pomažeda se ono što se zna sredi bez ikakve zbrke i nejasnosti.

Cilj filozofske argumentacije jeste da se dođe, kakokaže Vitgenštajn, do "potpune jasnoće". Ali, ova potpunajasnoća ne znači, za bečkog filozofa, rješenje filozofskihproblema, nego njihovo iščezavanje. To nas navodi namisao da se filozofski problemi, pošto nisu empirijskogkaraktera, nego jezičko-logičkog porijekla, u krajnjoj linijini ne mogu riješiti. To, naravno, Vitgenštajn nigdje nijeeksplicitno izrazio, ali to kao da proizlazi iz cjelokupnenjegove analize filozofskih problema. Ovo shvatanje ima,svakako, svoj argument u činjenici da je čovjek uvijek usituaciji da, služeći se jezikom, napravi nove zbrke i novenejasnosti. Nikakva, pa ni potpuna jasnost, ne može nasobezbijediti od mogućnosti da uvijek nanovo zapadnemou nepreciznosti. Zato jasnost nije rješenje problema,nego samo njihovo iščezavanje.

8. Metod filozofije

U Tractatus-u je jedini ispravan metod filozofije bio tajda se izriču samo stavovi posebnih nauka i da se svakomko hoće da kaže nešto metafizičko odmah pokaže dastavni znakovi koje upotrebljava u svojim stavovimanemaju nikakvo značenje.60 Kad je ustanovio da pristupfenomenima i problemima mora biti individualiziran, kaošto su i predmeti analize pojedinačni, u Filozofskimistraživanjima Vitgenštajn ne govori o jednom, nego o

6 0 L. njittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, str. 189.

76

mnogo metoda filozofije, koji su, pored toga što sumetodi, istovremeno i različite terapije.61 Jer, "filozofobrađuje pitanje kao jednu bolest".62

Ova Vitgenštajnova analogija filozofskih metoda saterapijama i filozofskog tretmana pitanja sa tretmanombolesti vjerovatno je rezultat, s jedne strane, njegovogvlastitog odnosa prema filozofiji, a s druge strane, njegovapel za jednim sveobuhvatnim pristupom filozofskimproblemima. Tek onda kad je problem široko zahvaćen iproanaliziran, moguće je ukazati na puteve njegovogrješenja. Ne samo da filozofski metod Vitgenštajnrazumije u poređenju sa terapijama za liječenje bolesti,nego čak smatra da sâm filozof "mora izliječiti mnogebolesti razuma da bi mogao doći do pojmova zdravogljudskog razuma".63 Ove bolesti razuma su za bečkogfilozofa najvjerovatnije različite metafizičke spekulacije,kojih je prepuna tradicionalna filozofija i do kojih je došlai njima se obilato služila većina filozofa prošlosti.

Iznoseći osnovne karakteristike Vitgenštajnovogmetoda, Hoze Ferater Mora tvrdi da tu nije riječ o jednomod filozofskih metoda, jer njegov metod ne utemeljujenikakvu filozofsku zgradu, nego je ona nauka o zdravlju,ona je u preciznom smislu ovog izraza "terapeutskeprirode". Zato kod Vitgenštajna, smatra Ferater Mora,"nije riječ o logičkom ... nego o terapeutskompozitivizmu, o intelektualnoj psihoanalizi, o medicinskojanalitici".64 Govoreći o neizrecivosti jednog takvogmetoda, Ferater Mora zaključuje: "njena ÄeksplikacijaÄne može biti ništa manje ni više od njene upotrebe. njensadržaj bi bio, kao što je bio filozofije Tractatus-a, jedna

6 1 L. njittgenstein, Philosophische Untersuchungen, § 133, str. 347.6 2 Isto, § 255, str. 393.6 3 L. njittgenstein, Remarks on the Foundations of Mathematics, Oxford, 1956, str.

157.6 4 José Férrater Morà, "njittgenstein oder die Destruktion", citirano prema: L.

njittgenstein, Schriften, Beiheft, Frankfurt am Main, 1960, str. 23-24.

77

djelatnost, jedan niz operacija. Objasniti Vitgenštajnaznači isto što i slijediti Vitgenštajna. njegova filozofija nijeteorija, nego ÄapelÄ, apel na vlastitu, od predrasudarastrganu, od straha poremećenu, od nemira podrivenusvijest."65

Ono čime se bavio bečki filozof je u svojimpredavanjima između 1930. i 1933. godine, za razliku oddotadašnje filozofije, nazivao "modernom filozofijom".Ona je dobila "novi predmet", koji se nije mogao shvatitikao doprinos "kontinualnom razvoju" filozofije. Ono štose u filozofiji tada događalo Vitgenštajn je smatrao"čvorom" u razvoju ljudske misli i to upoređivao sarazvitkom dinamike i pojavom Galileja. Ovakve analogijenisu ni nove ni nepoznate u istoriji filozofije (sjetimo sesamo Kantovog "kopernikanskog obrata"). Pa ipak, morase priznati da su Vitgenštajnova djela, svako na osobennačin, značila novinu i dala nove impulse savremenomfilozofskom mišljenju. Iako je za svoj vlastiti posaoizjavljivao kako nije važno da li su njegovi rezultati istinitiili nisu, bečki filozof je u jedno bio sasvim siguran: onošto je u svemu najvažnije jest to "da je pronađen novmetod".66

9. Privatni jezik

U našem jeziku postoji jedna naročita vrsta riječi, kojasluži za to da se njome označe naša osjećanja. Za razlikuod vanjskih fenomena, koji su svima dostupni i poznati,naša osjećanja nose karakteristike nečeg što je naševlastito, nečeg što pripada samo našoj ličnosti, njenounutarnje i privatno. Ovakvi intimni, privatni osjećajiizražavaju se pomoću naročitih riječi, a one se smatrajukao tvrđenja, opisivanja ovih osjećaja. Osnovna

6 5 Isto, str. 24.6 6 G. E. Moore, njittgenstein's Lectures in 1930-1933, str. 322.

78

karakteristika svakog privatnog jezika, koji je vezan is-ključivo za jednu određenu ličnost, jeste ta da ga samota ličnost upotrebljava, pa je samo njoj i razumljiv. Svimostalim ljudima je taj i takav jezik nedostupan, jer im jenerazumljiv.

U Filozofskim istraživanjima Vitgenštajn želi da pokažekako takvi jezici u stvari ne postoje, jer su logičkinemogući. Moji osjećaji su lični i privatni, i to je onosuštinsko, smatra bečki filozof, ali ne po tome što jaimam svoj vlastiti primjerak određenog osjećaja, nego potome što ne znam da li drugi takođe imaju takvaosjećanja ili možda nešto drugo.67 No, bez obzira na to,kad već uspijem da osjećaje koje imam smjestim u riječi itako ih iskažem u jeziku, onda taj jezik ne može biti"privatni", jer ga i drugi razumiju isto kao i ja. [ta toznači, pita se Vitgenštajn, da drugi ne može osjećati mojbol? Koji je to moj bol? Ukoliko želimo da govorimosmisleno, uvidjećemo da je moj bol isto što i bol drugih,da nemam samo ja osjećaj bola, i to bola koji bi bio samomoj bol. Pokazuje se, štaviše, da različiti ljudi osjećaju bolne na sličnim, nego na istim mjestima. Tako se vidi da jeriječ "osjećaj" riječ "našeg zajedničkog, a ne samo menishvatljivog jezika".68 Upotreba ove riječi treba da dobijejedno konačno objašnjenje i opravdanje koje će svi shva-titi.

Problemi koji iskrsavaju u vezi s pitanjem "Kako našjezik može izraziti naša osjećanja?", smatra Vitgenštajn,"iščeznuće samo onda kada radikalno raskinemo sidejom da jezik funkcioniše uvijek na isti način i da služiuvijek za isti cilj: prenošenje misli".69 Kad shvatimo dajezik ima niz različitih funkcija, da je to jedan veomasložen fenomen, koji nije manje komplikovan od bilo

6 7 Isto, § 272, str. 397-398.6 8 Isto, § 261, str. 342/395.6 9 Isto, § 304, str. 405.

79

kojeg najsloženijeg organizma, onda pred sobom višenećemo imati probleme kao što je pitanje postojanjaprivatnog jezika. Tada ćemo uvidjeti da je jezik kaojezička igra životna forma ljudi, ali i jedan instrument kojinam služi za komunikaciju, da ovladavanje njime značiisto što i ovladavanje jednom tehnikom, koja nampomaže da se sporazumijemo s drugim ljudima i na njihdjelujemo. Zato se ne smije ispustiti iz vida njegovasocijalna dimenzija, činjenica da je jezik rezultatzajedničkog života ljudi i njihove društvene prakse.

10. Filozofija i jezikRazmatranje jezičkih problema sigurno spada među

vrlo važna i značajna pitanja kojima se bavi i filozofija.Ali, da li se filozofija može reducirati, bez ikakvihposljedica, na jezičku problematiku, u kojoj najvažnijemjesto zauzima jezička struktura? Da li su filozofski pro-blemi zaista samo jezičko-logičke prirode, pa mogu"iščeznuti" rješavanjem jezičkih zbrka i nepreciznosti?

Iako filozofija ima svoj vlastiti pristup jezičkimproblemima, koji se sasvim razlikuje od posebnonaučnogpristupa filologije kao nauke o jeziku, ipak se ni u kojemslučaju ne može prihvatiti stanovište po kojem su bitne,ili čak jedine ispravne, filozofske preokupacije usmje-rene na pitanja jezika, njegove strukture i njegovog funk-cionisanja. @eljeti svesti filozofska razmatranja isključivona jezičke probleme znači htjeti ograničiti domenfilozofskog mišljenja na vrlo usko područje pitanja koja seodnose samo na jednu oblast filozofskog interesovanja.Filozofski problemi se ne mogu svesti na jezičkeprobleme, niti se zadatak filozofije može sastojatiisključivo u otklanjanju jezičkih zbrka i nejasnosti. Jer,kad bi sva jezička pitanja bila riješena i postignutaidealna forma jezika, u kojoj bi sve bilo precizno odre-đeno i definisano, pa bi bio ispunjen zahtjev maksimalneegzaktnosti i savršenosti, dakle, kad bi se došlo do jezikau kojem se više ne bi moglo zbog jezičkih razlogagriješiti, ipak bi filozofski problemi i dalje ostalineriješeni. To nam pokazuje da je Vitgenštajnovo rješenje

80

o "iščezavanju" filozofskih problema u savršenoispravnom jeziku nedovoljno i nepotpuno.

Filozofski problemi ne mogu iščeznuti kako bi to htioVitgenštajn, oni se mogu rješavati. Ali, njihovo rješavanjese ne može odigravati parcijalno, niti se jedno parcijalnorješenje može uzeti kao opšte rješenje filozofskihproblema. Jer, filozofija nema parcijalni karakter, njenapitanja se ne mogu riješiti kao što se rješavaju naučniproblemi.

U Plavoj knjizi Vitgenštajn prihvata misao da senijedan filozofski problem ne može riješiti ako se neriješe svi filozofski problemi. To je zbog toga što svakonovo rješenje pojedinog problema stavlja u pitanjepoziciju sa koje su rješavani drugi problemi i koja je imalasvoje mjesto u konačnom rješenju. Prava teškoća ufilozofiji sastoji se u tome, smatra bečki filozof, da se nekaže više nego ono što se zna. Ali, ova primjedbazapravo ne pogađa filozofiju, jer filozofije nema tamogdje je na djelu znanje.

Parcijalna rješenja ne zadovoljavaju filozofiju, zatošto je ona bitno totalne prirode, na djelu je uvijek i svudagdje se radi o čovjeku. Sva njena pitanja se uvijekreflektiraju kroz svaki njen pojedini problem, ona jeuvijek sva u pokretu, pa se nijedno pitanje ne može iz-dvajati i konačno za sebe rješavati. Zato filozofijazahtijeva totalno rješenje svojih problema, koji će kaoproblemi postojati sve do tad dok postoji i sama filozofija.A filozofija se može ukinuti samo ako se ostvari. Zahtjevkoji u sebi nosi filozofija za totalnim rješenjem njenih pro-blema jest zahtjev da se svijet izmijeni i da se totalnomrevolucijom, jednim sveobuhvatnim obratom, rodi novisvijet.

Vitgenštajn je utvrdio da zadatak filozofije treba da sesastoji u tome da se otkriju porijeklo i struktura zbrkekoja je nastala u jeziku i da se na osnovu toga saznanjapristupi njenom otklanjanju. Postojanje nejasnosti inepreciznosti u jeziku siguran je znak da filozofski proble-mi postoje, da još nisu riješeni. Ali, oni se u ovakvomshvatanju ni ne mogu riješiti. Filozofija, dakle, treba danastoji oko filozofskih problema, a ne oko onihlingvističke prirode. Otklanjanjem zbrka, koje se vršijednom filozofsko-logičkom analizom jezika, postiže se,ne stanje u kojem su filozofski problemi riješeni, negosituacija u kojoj oni iščezavaju. Prema tome, cjelokupnifilozofski posao treba da bude usmjeren na to da nas

81

oslobodi nevolja koje imamo sa svojim govornim jezikom,a koje nastaju onda kad jednu jezičku igru svjesno ilinesvjesno upotrebljavamo u analogiji s nekom drugom ilikad ne poznajemo dovoljno njena pravila. A jezik se nemože pravilno upotrebljavati ako se ne poznaju njegovapravila, kao što se nijedna igra uopšte ne može igrati ada se ne slijede njena pravila. Vitgenštajnov cilj ufilozofiji jeste da oslobodi jezik i mišljenje svih mogućihzbrka, ili kako to on kaže: "Muhi pokazati izlaz iz čaše zamuhe."70

U Tractatus-u je implicitno prisutno Vitgenštajnovostanovište da još jedino filozof može imati neki pristuponome što se ne može izreći, da jedino filozofija možepokušati da izrekne neizrecivo. Iako je na kraju filozofijaproglašena besmislenom, ipak se ne možemo oteti utiskuda je Vitgenštajn filozofiju zaista smatrao "značajnombesmislicom". U Filozofskim istraživanjima jedini zadatakfilozofije jest da pokaže kako su i zašto nastale nejasnostii zbrke u jeziku i da nas, otklanjajući ih, definitivnooslobodi svih filozofskih problema. Time je filozofijasvedena na jezičko-logičku djelatnost, koja će naš jezikučiniti ispravnim i jasnim.

Da li se zaista rješenje, ili, kako kaže Vitgenštajn,"iščezavanje" filozofskih problema, može naći u korektnojupotrebi svakodnevnog jezika? Da li su problemi filozofijeuopšte jezičko-logičke prirode? Nasuprot Vitgenštajnu,moramo jasno reći da filozofija mora imati svoj vlastitijezik ako uopšte hoće da bude filozofija. njen jezik nemogu zamijeniti ili nadomjestiti niti naučni niti svako-dnevni. Filozofija mora da se služi svojim specifičnimpojmovima kako bi mogla da izrekne ono što samo onamože izreći. Oduzeti joj jezik znači ograničiti dometfilozofije, jer se ni naučnim, a još manje običnim jezikom,ne može govoriti o onome o čemu filozofija treba dagovori. Svoje rješenje fi-lozofski problemi ne mogu naći mau kako korektnom i ispravnom naučnom ili običnom jeziku,jer oni uopšte nisu jezičko-logičke prirode. I oni, kao ifilozofija, nadilaze sferu zdravorazumskog rezonovanja iupravljeni su na ono što čini najdublju osnovu i smisaosvijeta.

7 0 L. njittgenstein, Philosophische Untersuchungen, § 309, str. 407.

82

III

SAZNAnjE I ISTINA U LOGI^KOM POZITIVIZMU A. @.EJERA

Na mislioce britanskog ostrva kontinentalna filozofijanikada nije imala jak i izrazit uticaj. Pri tome se, naravno,ne može poreći da neke filozofske ideje evropskog tlanisu prodrle u britansku filozofiju i našle mjesto uteorijskim sistemima ovih mislilaca. Ali, ti prodori nikadanisu bili tako snažni da bi bitno uticali na strukturufilozofskog mišljenja u britanskoj filozofiji, niti su se mogliučvrstiti kao značajne filozofske orijentacije unutar ovefilozofije.

Jedini izuzetak u tom pogledu predstavlja, s jednestrane, obnavljanje Hegelovih ideja u neohegelijanskimsistemima Bredlija, Bozanketa (Bosanljuet) i Mek Tagartai, s druge strane, Ejerovo pristupanje filozofskom pokretulogičkog pozitivizma, koji je u vrijeme svog nastanka bionajizrazitija i najbrojnija orijentacija evropskog filozofskogmišljenja.

A. @. Ejer je pripadnik ove filozofske struje i svoje prvoznačajno djelo Jezik, istina i logika ‡ iz 1936. godine ‡napisao je potpuno u duhu učenja logičkog pozitivizma,dok u njegovim kasnijim djelima nailazimo na izvjesnaodstupanja od prvobitnih teza i kritiku pojedinih osnovnihtvrdnji filozofije neopozitivizma. Kako izgleda Ejerovaverzija logičkog pozitivizma i šta je karakteristično zakretanje njegove misli od pojave knjige Jezik, istina ilogika do njegovog značajnog djela Problem saznanja iz1956. godine, pokazaćemo u ovom radu.

83

1. Nastanak i istorija logičkog pozitivizma

Logičkim pozitivizmom ili logičkim empirizmomnazivamo orijentaciju unutar savremene filozofije, kojase formirala u toku dvadesetih godina našeg vijeka, a čijije centar predstavljala grupa filozofa okupljena naBečkom univerzitetu. Ova grupa je djelovala pod zajedni-čkim nazivom Bečki krug, koji je tridesetih godina doživiosvoju kulminaciju i bio nosilac ideja modernogpozitivizma, najjače i najbrojnije filozofske struje našegvijeka.

Iako je na izvjestan način počivao na osnovamatradicionalnog engleskog empirizma Loka i Hjuma i bionjegov logički produžetak, moderni pozitivizam se, posvojim osnovnim intencijama, znatno razlikovao odsvakog sličnog pravca koji se pojavio u toku istorije filo-zofske misli. Dok je klasični empirizam, a s njim ipozitivizam, bio sav u znaku psihološke zasnovanosti, paje i njegov centralni pojam, pojam osjeta, bio bez ikakvihizmjena preuzet iz psihologije, logički pozitivizam jeodlučno ustao protiv bilo kakvih psiholoških elemenata ufilozofiji i radikalno postavio logiku u osnovu svog filozofi-ranja. Logički metod treba da pomogne da se neplodnikonflikti filozofskih sistema, kojima je ispunjenacjelokupna dosadašnja istorija filozofije, konačno privedukraju i da se definitivno pokaže njihova nemogućnost. Potome što je logika osnov ove struje, ona je i dobilaoznaku logičkog pozitivizma ili logičkog empirizma.

Počivajući na filozofskoj tradiciji Ernsta Maha, Bečkikrug je nastao iz filozofskog seminara Morica [lika (MoritzSchlick), vođe neopozitivističkog pokreta. Pored togašto je predavao filozofiju na Bečkom univerzitetu, [lik sebavio i fizikom, i zanimali su ga problemi sa područjaprirodnih nauka uopšte. Oko njega su se okupili njegovi

84

učenici i prijatelji, koji nisu bili samo filozofi, nego i nauč-nici iz raznih oblasti naučnog posla. Tako su Krugsačinjavali, pored [lika, filozofi Rudolf Carnap, Friedrichnjaismann, Herbert Feigl, istoričar Victor Kraft, pravnikFelix Kaufmann, sociolog Otto Neurath i matematičariHans Hahn i Kurt Gödel.

Pored stalnih učesnika, u radu Kruga su kao gosti čestoučestvovali Ph. Frank iz Praga, E. Kaila iz Finske, C. G.Hempel iz Berlina i A. J. Ayer iz Oksforda. Osim Ejera, sBečkim krugom su od britanskih filozofa sarađivali i L.Vitgenštajn, Karl Poper i Susan Stebbing, koji nikada nisupripadali pokretu. Naročito snažan uticaj na formiranjeosnovnih ideja o kojima se raspravljalo u Krugu imao jeVitgenštajn, preko [lika i Vajsmana, koji su bili njegovilični prijatelji.

^lanovi Kruga oko [lika osnovali su 1928. godine"Savez Ernsta Maha", a 1929. su objavili zajedničkiprogramatski spis njissenschaftliche njeltauffassung:Der njiener Kreis, u kojem su iznijeli istoriju nastankaKruga, njegove pripadnike i cilj svog zajedničkogdjelovanja. Tako je 1929. godina bila godina prvogjavnog istupanja ove grupe filozofa, pa se zato smatrapočetnom godinom djelovanja Bečkog kruga.

U uskoj vezi s Bečkim krugom stajala je Berlinskagrupa, osnovana skoro istovremeno kad i Krug, asačinjavali su je Hans Reichenbach, F. Kraus, nj. Dubislavi drugi. Bliska pozitivizmu bila je i Lavovsko-Varšavskalogička škola (Lukasienjicz, Tarski, Lesnienjski,Kotarbinski), neki predstavnici pragmatičko-operacionalističke škole (Nagel, Morris, ljuine),pripadnici švedske Upsalske škole (Hedenius,Segerstedt, Marc- -njogau) i Minsterska logička škola(Scholz).

Pripadnici pokreta neopozitivizma često su se okupljalina zajedničkim internacionalnim kongresima i imali svoje

85

publikacije. Tako je većina sarađivala u njihovompoznatom časopisu Erkenntnis, koji je docnije prerastaou Journal of Unified Science. Najveći i najznačajniji kolek-tivni poduhvat bilo je pokretanje Internacionalne enciklo-pedije ujedinjene nauke, u kojoj je izašlo nekolikodesetina svezaka.

Nijedan filozofski pravac u istoriji filozofije nije imaotako visok stepen internacionalne povezanosti iorganizovanosti kao logički pozitivizam, niti je ijedanpravac u toj mjeri bio svjestan svoje istorijske uloge kaošto je to bio neopozitivizam. Svi pripadnici pokreta bili suuvjereni u ono o čemu je njihov predstavnik govorio nainternacionalnom kongresu filozofa u Oksfordu 1930.godine u svom referatu "Budućnost filozofije": osjećali suse začetnicima i akterima otvaranja nove epohe u istorijifilozofskog mišljenja.

Iako je mnogo obećavao, pokret neopozitivizma kaoudružena snaga raspao se odmah poslije [likove smrti,1936. godine ‡ kada ga je na stepenicama fakulteta ubiojedan njegov maloumni student. Mada su još i danas, poriječima Ejera, neke od njegovih ideja žive, ipak je logičkipozitivizam kao pravac u filozofiji bitno stvar prošlosti.Mnogi pripadnici nekadašnjeg pokreta i danas žive irade, najčešće kao profesori univerziteta, u raznimdijelovima svijeta. Tako su Fajgl, Gedel, Hempel i Tarski uSAD, Vajsman, (Poper) i Ejer u Velikoj Britaniji,Kotarbinjski u Poljskoj, a Viktor Kraft na Bečkom univerzi-tetu. Oni više ne sačinjavaju nikakvu školu, ali je njihovuticaj kao pojedinaca još uvijek primjetan, naročito ufilozofskom životu zemalja u kojima danas žive.

2. Princip verifikacije kao temeljni princip pozitivizma

Temeljna ambicija modernog pozitivizma sastoji se utome da se filozofija oslobodi svega metafizičkog i da joj

86

se tako "očišćenoj" pridoda atribut naučnosti. Filozofiji sene smije dopustiti da se i dalje služi dogmatičnimtvrdnjama i metafizičkim spekulacijama, za koje se nemože kazati ni da su istinite ni da su lažne, jer sujednostavno besmislene. Ona mora počivati na strogomnaučnom mišljenju, koje svojom jednoznačnom jasnoćomi logičkom nužnošću treba definitivno da pokaže kako susvi konflikti filozofskih sistema i dobar dio filozofskihpitanja besplodni i besmisleni, pa ih zato jednomzauvijek valja okončati i eliminisati. A sredstvo pomoćukojeg se može izvršiti isključivanje svih besmislenih tezai rasprava iz filozofije, neopozitivisti su pronašli ukriterijumu za smislenost stavova. To je čuveni principverifikacije ili provjeravanja, koji u filozofiji logičkogpozitivizma nesumnjivo zauzima centralno mjesto.

[ta je zapravo princip verifikacije, kakve on zahtjevepostavlja, kakav mu je filozofski status ‡ sve su to pitanjakoja su rješavali filozofi logičkog pozitivizma i na njihrazličito odgovarali. I pored toga što unutar ovefilozofske struje postoje razlike, počevši od formulacijeprincipa pa do problema njegovog filozofskog utemelje-nja, ipak su svi neopozitivisti prihvatili, s jedne strane,osnovni smisao principa, po kojem stav ima smisla ako jeili analitički ili empirijski provjerljiv i, s druge strane,njegov osnovni cilj, a to je eliminacija metafizičkihstavova kao besmislenih. Pored analitičkih stavova, kojisu apsolutno izvjesni, i empirijskih stavova, čija se istini-tost mora dokazati ili provjeriti, ne postoji nikakva drugavrsta stavova koja bi mogla biti istinita ili lažna. Prematome, stav koji nije ni analitički ni empirijski, sigurno jebesmislen.

U ranim danima Bečkog kruga princip verifikacije jeimao ovakvu formulaciju: stav ima empirijsko značenjeonda kad ga je moguće potpuno verifikovatineposrednim iskustvom. Pošto je ovakva forma principa

87

bila preuska, pojam verifikacije je proširen sa stvarne namoguću, pa se smatralo da stav ima empirijsko značenjei onda kad je u principu provjerljiv. Ovo proširenje se prijesvega odnosilo na one empirijske stavove iz nauke kojise u datom momentu ne mogu provjeriti, ali će daljirazvoj i napredak nauke i njenih instrumenata u buduć-nosti pokazati da su oni istiniti.

Kako treba da teče sâm proces verifikovanja, pokazaoje [lik u svom djelu Allgemeine Erkenntnislehre: "Uzmimoda treba da verifikujemo bilo koje tvrđenje o realnom U.Može se iz U izvesti jedan novi sud UÄ, koji je takoodabran da U i UÄ služe zajedno kao premise silogizma,čiji je zaključak upravo sud U1. Sud UÄ može da budeopet jedno tvrđenje o realnom (Realbehauptung) ilidefinicija ili čisto pojmovni stav za koji uzimamo da jenjegova istinitost apsolutno ustanovljena. Iz U1 može sepomoću novog dodavanja suda UÄÄ izvesti dalje sud U2,pri čemu za karakter UÄÄ postoje iste tri mogućnosti kaoza UÄ. Iz U2 i novog suda UÄÄÄ dobija se U3 i tako semože nastaviti dok se konačno ne dođe do suda Un, kojiima otprilike ovu formu: u to i to vrijeme, na tom i tommjestu, pod tim i tim uslovima, to i to se posmatralo ilidoživjelo. Može se biti u određeno vrijeme na određenommjestu, realizovati određene okolnosti i opisati, tj.označiti učinjena posmatranja ili doživljaje pomoću sudanj (sud percepcije), pri čemu posmatranô ili doživljenôna osnovu ponovljenog spoznajnog akta podvodimo pododgovarajuće pojmove i nazivamo riječima koje se za toupotrebljavaju. Ako je nj identično sa Un, onda ono značiverifikaciju Un-a i time takođe i prvobitnog U-a."1

Međutim, i sa proširivanjem smisla verifikacije pomoćuprovjeravanja u principu, ipak se princip nije oslobodionekih ozbiljnih defekata. Najvažniji od njih bio je taj štosu izvan mogućnosti verifikacije ostali svi stavovi

1 M. Schlick, Allgemeine Erkenntnislehre, Berlin, 1925, str. 149-150.

88

univerzalne forme, a to znači svi opšti zakoni, koji se nemogu konkluzivno provjeriti pomoću bilo kojeg konačnogbroja posmatranih činjenica. A upravo ovakvi stavovičine integralni dio naučnih teorija, čiju istinitost logičkipozitivisti nisu htjeli dovesti u pitanje. Zato su nastojalida se ovaj problem nekako razriješi. Pokušaji da sedostigne rješenje dolazili su sa raznih strana. Među njimaje svakako najzanimljiviji Poperov, koji je umjesto prin-cipa verifikacije predložio princip falsifikacije. Po principufalsifikacije stav ima empirijsko značenje ako ga jemoguće potpuno odbaciti pomoću konačnog brojaposmatranih činjenica ili ako je moguće pokazati da senjegova negacija može potpuno verifikovati.

Ako je princip verifikacije iz područja smislenihempirijskih stavova isključio univerzalne stavove, principfalsifikacije ‡ i to je jedan od njegovih ozbiljnih defekata ‡ne dopušta mogućnost značenja čistim egzistencijalnimstavovima tipa "postoji bar jedna jednoroga životinja",jer se ovakvi stavovi ne mogu falsifikovati bilo kojimkonačnim brojem posmatranih činjenica. Tako sepokazalo da su i princip potpune verifikacije i princippotpune falsifikacije nedovoljno adekvatni, jer suvišesužavaju mogućnost pridavanja smisla pojedinimvrstama empirijskih stavova.

I Ejer je u svom djelu Jezik, istina i logika pokušao dariješi pitanje mogućnosti provjeravanja empirijskihstavova. U prvom redu, on pravi razliku između praktičneprovjerljivosti i provjerljivosti u principu. Postoje stavovikoji se lakše ili sa više muke mogu neposredno provjeriti,ali ima i takvih smislenih stavova koje, i pored toga štose odnose na stanja stvari, ne možemo provjeriti, jerjednostavno nemamo praktična sredstva, koja će nasdovesti u situaciju da možemo posmatrati činjenicerelevantne za provjeravanje odgovarajućeg stava. Utakvim slučajevima kažemo da su ti stavovi provjerljivi u

89

principu, iako ne i praktično, i smatramo ih smislenim.Ejer ne dopušta da se na ovaj način smatraju smislenim imetafizički pseudostavovi, jer ne postoji situacija iz kojebi neko mogao da ih verifikuje činjenicama kojeposmatra, nego pomoću ove formulacije principa verifi-kacije ostavlja mogućnost da se naučnim hipotezama,prije nego što su konačno provjerene, dopusti statusempirijskih smislenih stavova.

Povlačeći tako ovu važnu distinkciju, Ejer smatra danjegovi prethodnici među filozofima logičkogpozitivizma nisu zadovoljavajuće riješili problemmogućnosti verifikacije univerzalnih stavova. Za uni-verzalne stavove, koji su forme opštih zakona, a odnosese na beskonačan broj slučajeva, ne može se reći, ni uprincipu, da su konkluzivno provjerljivi. Ako bi to biojedini uslov provjerljivosti, onda bi nas logika obavezivalada se ovi univerzalni stavovi, a time i opšti zakoni,tretiraju na isti način kao metafizički stavovi, tj. kao sta-vovi koji nemaju smisla. Ejer ne dopušta da seuniverzalni stavovi smatraju dijelovima besmisla, pamakar i naročito važnog tipa besmisla,2 kao što je točinio [lik, niti se slaže sa stanovištem koje smatra da jestav faktički smislen ako je njime izraženo nešto što semože iskustvom definitivno opovrgnuti, kako je vjerovaoPoper. Ovo stanovište je pogrešno, jer se hipoteza istotako ne može konkluzivno opovrgnuti kao što se ne moženi konkluzivno verifikovati.

Da bi ovaj problem riješio, Ejer predlaže razlikovanjedva smisla verifikacije ‡ "jaki" i "slabi" smisao: "Za stavse kaže da je provjerljiv u jakom smislu te riječi onda isamo onda ako bi se njegova istina mogla konkluzivnoutvrditi u iskustvu. A on je provjerljiv u slabom smislu teriječi ako ga iskustvo može učiniti vjerovatnim."3 Za pro-

2 A. Ayer, Language, Truth and Logic, London, 1960, str. 37.3 Isto, str. 37.

90

vjeravanje univerzalnih stavova Ejer rezerviše ovaj slabismisao verifikacije, smatrajući da se jedino na taj načinmože ovakvim stavovima obezbijediti smislenost.

U prvom izdanju svoje knjige iz 1936. godine Ejerraspravlja o tome na šta se zapravo odnosi principverifikacije, da li na rečenice (sentences) ili na stavove(propositions). U uvodu drugog izdanja on se vraća na topitanje.

Po mišljenju nekih filozofa princip verifikacije trebaprimjenjivati direktno na rečenice i tako eliminisatinjihov odnos prema stavovima. Ali, ako se izostaviupotreba pojma stava, onda ne postoji mogućnost da seizrazi ono što važi ne samo za pojedinačne rečenice,nego za svaku rečenicu koja joj je logički ekvivalentna.Zbog toga, upotreba samog izraza "rečenica" može dadovede do niza nejasnih situacija i zbrka.

Drugi način sastoji se u proširivanju upotrebe riječi"stav" tako da se sve što se zove rečenicom može kazatida izražava stav, bez obzira na to da li je rečenicasmislena ili nije. I za ovo rješenje postoji prigovor: akoprihvatimo ovu upotrebu riječi "stav", onda moramo bitiu stanju da kažemo kako je sve što je istinito ili lažnostav. A stav ne mora biti ni istinit ni lažan ako je izraženrečenicom koja je smislena. Iako Ejer ovaj prigovor nesmatra dovoljno ozbiljnim, ipak rješenje traži na drugojstrani.

Princip verifikacije se, po Ejeru, odnosi na iskaze(statements). Svaka grupa riječi koja je gramatičkiispravna može da čini rečenicu, a svaku indikativnurečenicu, bez obzira na to da li je smislena ili nije, trebaposmatrati kao izraz iskaza. Riječ "stav" Ejer rezervišeza izražavanje pomoću rečenica onog što je doslovnosmisleno (literally meaningful). Tako u ovoj upotrebiklasa stavova postaje potklasa klase iskaza. Iskazi se

91

dijele na dve grupe: one koje imaju smisla (stavovi) i onekoji nemaju smisla (metafizički iskazi).

92

Ostajući i dalje pri svom razlikovanju jakog i slabogsmisla pojma verifikacije, Ejer u Uvodu govori o direktnoi indirektno provjerljivim stavovima. Stav je direktnoprovjerljiv "ako je, ili sâm iskaz posmatranja (observationstatement), ili takav da iz konjunkcije tog stava sa je-dnim ili više iskaza posmatranja slijedi bar jedan iskazposmatranja koji se ne može izvesti samo iz ovih drugihpremisa", a "stav je indirektno provjerljiv ako zadovoljavaslijedeće uslove:

1. ‡ da iz konjunkcije tog stava sa nekim drugimpremisama slijedi jedan ili više direktno provjerljivihiskaza koji se ne mogu izvesti samo iz ovih drugihpremisa;

2. ‡ da ove druge premise ne uključuju nikakav iskazkoji nije ni analitički, ni direktno provjerljiv, niti sposobanda bude nezavisno utvrđen kao indirektno provjerljiv".4

Nakon objašnjenja direktne i indirektne provjerljivostiEjer daje principu verifikacije novu formulaciju, kaoprincipu koji od doslovno smislenog iskaza, koji nijeanalitički, zahtijeva da bude direktno ili indirektnoprovjerljiv u navedenom smislu. U ovakvom svom izgle-du princip isključuje mogućnost metafizičkih iskaza, adovoljno je liberalan da naučnim hipotezama, kaoempirijskim stavovima koji ne iskazuju ništa opažljivo,obezbijedi smisao.

O filozofskom statusu principa verifikacije Ejer takođeraspravlja u uvodu za drugo, revidirano izdanje iz 1946.godine. Na prigovor o tome da sâm princip verifikacijenije empirijski provjerljiv, a nije ni analitički stav, Ejerodgovara da on zaista nije empirijska hipoteza, koja bi semogla podvrgnuti verifikaciji. Za razliku od drugih filo-zofa logičkog pozitivizma, koji su smatrali da princip pro-vjerljivosti treba tretirati kao lingvističku konvenciju, Ejersmatra da je on definicija, koja nije potpuno proizvoljna.

4 Isto, Uvod, str. 13.

93

Princip verifikacije treba koristiti kao metodološki princip,koji će poslužiti za definitivnu eliminaciju metafizike.

3. Problem protokolskih stavova

Kad je principom verifikacije proklamovan stav da sviempirijski stavovi moraju biti provjereni kako bi sepokazalo da imaju smisla, onda se postavilo pitanje: štaje to čime se stavovi zapravo provjeravaju? U odgovoruna ovo pitanje došlo se do zaključka da se stavovi nemogu neposredno i direktno provjeravati iskustvom,nego takođe stavovima, koji su naročite prirode izauzimaju posebno mjesto u sistemu stavova. To sustavovi koji stoje u veoma uskom kontaktu s onim što jedato u iskustvu, tako da se mogu s njime neposrednouporediti; to, dakle, moraju biti stavovi o neposrednodatom. Pošto su izraz našeg neposrednog iskustva, ovistavovi su empirijski, ali, za razliku od ostalih empirij-skih stavova, čiji se smisao mora pokazati u postupkuverifikacije, ovi stavovi ne podliježu zahtjevuprovjeravanja, nego su apsolutno izvjesni. Po ovoj svojojosobini oni podsjećaju na analitičke stavove. Iz svegaizlazi da u klasi empirijskih stavova postoje dvije vrste:za jedne od njih je verifikacija neophodna kao dokaznjihove smislenosti, a drugi su sami po sebi neposrednoizvjesni i provjeravanje im nije potrebno.

Ovu drugu vrstu empirijskih stavova kao elementarnihkonstatacija Karnap je nazivao protokolskim stavovima(Protokollsätze). Pod problemom protokolskih stavova,njihove strukture i funkcije, krije se u krajnjoj linijiproblem posljednjih osnova ljudskog saznanja kako su gavidjeli pozitivisti.

Protokolske stavove Karnap je zamislio kao rečenicekoje izražavaju činjenice sa apsolutnom jednostavnošću,bez bilo kakvog modeliranja, mijenjanja ili dodavanja.

94

Oni prethode cjelokupnom saznanju, stoje u osnovamasvake nauke i omogućuju svaki stav koji je izraz našegposmatranja svijeta. Protokolski stavovi stoje na početkunašeg saznanja i iz njih se induktivno izvode svi ostalistavovi nauke.

Ovakvom shvatanju protokolskih stavovasuprotstavio se [lik. Nijedan stav konačno formulisan ifiksiran u jeziku ne može, po [liku, pretendovati naapsolutnu izvjesnost, koja se pripisuje protokolskimstavovima, iz jednostavnog razloga što je onaj koji ih jeprotokolisao mogao i da pogriješi. Namjesto protokolskihstavova [lik predlaže konstatacije ili stavoveposmatranja. To su stavovi o onome što je neposrednostvarno doživljeno. Stavovi posmatranja razlikuju se odobičnih sintetičkih stavova, jer je kod njih procesustanovljenja smisla isti kao kod analitičkih. U ovimstavovima stalno figuriraju riječi "ovdje", "ovo tu", štopokazuje da se njihova istinitost može uvidjeti njihovimneposrednim sravnjivanjem sa stvarnošću. Za razliku odanalitičkih stavova, oni imaju sadržaj i pravo su saznanjestvarnosti. Ali, čim se formulišu, pretvaraju se u hipotezei gube neophodnu izvjesnost. Zato, ako bismo ihformulisane stavili na početak procesa saznanja, kakoto stoje protokolski stavovi, oni ne bi mogli imati nikakvuspoznajnu funkciju, jer se na nečemu što ima trenutnovaženje ne može graditi nikakva teorija. Međutim, to nijeni potrebno. Stavovi posmatranja, suprotno odprotokolskih stavova, stoje na kraju procesa saznanja,"oni čine apsolutni kraj"5 i upotrebljavaju se zaprovjeravanje hipoteza.

Nojratovo stanovište u vezi sa protokolskim stavovimaide u sasvim drugom pravcu. Zahtjeve apsolutnesigurnosti i nesumnjivosti, koji su postavljeni pred

5 M. Schlick, The Foundations of Knonjledge, citirano prema: A. Ayer (ed.),Logical Positivism, Nenj York, 1959, str. 222.

95

protokolske stavove, Nojrat smatra metafizičkimostacima, besmislenim riječima. Jedini zahtjev koji bitrebalo da proklamuje verifikacija morao bi se sastojati utome da su sistemi naučnih stavova neprotivrječni, a neda se stavovi provjeravaju iskustvom. Zato, za Nojrata,protokolski stavovi nemaju nikakav izuzetan položaj,nego, kao i drugi naučni stavovi, sadrže hipotetičkesastavne dijelove, koji se moraju podvrgnuti procesuverifikacije. Ne postoje nikakvi empirijski stavovi, koji biimali mogućnost da se prihvate kao smisleni, a daprethodno ne budu verifikovani. Pošto nema apsolutnoizvjesnih empirijskih stavova, onda se protokolski stavovimogu uzimati i odbacivati prema potrebi zaprovjeravanje jedne određene teorije. Koje protokolskestavove odabiramo, može biti stvar dogovora, i sve štose može postići jeste da se neka teorija provjerava u od-nosu na klasu protokolskih stavova koje smo prethodnopriznali.

Izbor protokolskih stavova vrši se prema praktičnimpotrebama i, umjesto višesmislenih izraza "ovdje", "tu",treba uvesti objektivne oznake i lice koje vršiprotokolisanje. Tako protokolski stav, prema Nojratovommišljenju, treba da ima ovaj oblik: N. N. je u vrijeme t namjestu h opazio to i to. Nauka se sastoji iz činjeničkihstavova, koji se dijele na protokolske i ne-protokolske.Obje vrste su iste forme, ali se u protokolskim uvijekpojavljuje lično ime u specifičnoj vezi sa datim podacima.

I Poper smatra da bazu teorijskih iskaza činekonvencionalno odabrani stavovi, ali odlučno odbacujeNojratovo pozivanje na lica koja posmatraju, misleći da jeto nedopustivi psihologizam. I protokolski stavovi, kao isvi ostali, moraju zadovoljavati zahtjev intersubjektivneprovjerljivosti, što znači da u njima ne može figuriratinikakvo lično ime. Poper ih naziva osnovnim iskazima(basic propositions), a u njima se iznose događaji koji se

96

mogu posmatrati. Po svojoj logičkoj formi, ovi stavovi susingularni stavovi egzistencije tipa: na tom i tom pro-storno-vremenskom mjestu ima to i to.

U vezi s problemom istinitosti stavova Ejer razmatra ipitanje protokolskih stavova. Tradicionalna koncepcijaistine kao "realnog kvaliteta" ili "realnog odnosa"pogrešna je, zato što podrazumijeva da pojam "istina" ustavu stoji za nešto realno i onda istražuje šta je to "ne-što". Jasno je da se u ovom istraživanju ne postižezadovoljavajući odgovor, jer je sámo pitanje bilonelegitimno. Pojmovi "istinit" i "lažan" u stavu neoznačavaju ništa, nego jednostavno funkcionišu kaoznakovi za tvrđenje i negiranje. Zato sve teorije istinekoje odgovaraju na pitanje: "[ta stav čini istinitim ililažnim?" griješe od samog početka, jer je pitanjepogrešno. Pravi oblik ovog pitanja glasi: kako se stavovivrednuju?

Kriterij po kojem se određuje vrijednost apriornih ilianalitičkih stavova ne može poslužiti i za utvrđivanjevrijednosti sintetičkih ili empirijskih stavova, jer njihovavrijednost nije čisto formalnog karaktera. Ako se zasistem geometrijskih stavova kaže da je lažan, to značida je protivrječan. Ali, sistem empirijskih stavova možene biti protivrječan, a ipak biti lažan. Prema tome, on jelažan ne zato što je formalno defektan, nego nezadovoljava neke materijalne kriterije.

Ako se tvrdi da se analitički stavovi razlikuju odsintetičkih po metodu vrednovanja, onda to znači da se utom pogledu međusobno ne razlikuju. Zato je Ejer uprvom izdanju knjige Jezik, istina i logika odlučno protivbilo kakvog razlikovanja unutar empirijskih stavova, teprema tome ne prihvata postojanje protokolskihstavova. Umjesto naziva "protokolski stav", Ejerupotrebljava termin "ostenzivni stav" i pokazuje da jesâm pojam ostenzivnog stava kontradiktoran. Ako rečeni-

97

ca izražava stav, onda ona opisuje situaciju, i mora neštoo njoj reći. A u opisu situacije rečenica može samo daregistruje čulni sadržaj; ona se klasifikuje na jedan ilidrugi način, a to znači da se ide iza onog što jeneposredno dato. No, stav je ostenzivan samo akoopisuje ono što je neposredno dato u iskustvu i ne odnosise ni na šta drugo. Pošto ovo nije moguće, pokazuje seda nijedan pravi sintetički stav ne može biti ostenzivan i,konsekventno tome, ne može biti apsolutno izvjestan.

Prema tome, za Ejera je jasno da nema apsolutnoizvjesnih empirijskih stavova. Svi empirijski stavovi suhipoteze, koje se mogu potvrditi ili opovrgnuti aktualnimčulnim iskustvom. A stavovi kojima saopštavamoposmatranja što verifikuju ove hipoteze i sami su takođehipoteze, koje su predmet daljeg provjeravanja. Takonema konačnih stavova. Nema logičkog razloga zbogkojeg se ova procedura provjeravanja ne bi beskonačnonastavljala: svaki akt verifikacije donosi nam novu hipo-tezu, koja opet vodi daljoj seriji akata verifikacije.6

Ne dopuštajući postojanje protokolskih stavova, Ejer jesmatrao da empirijsko saznanje zaista ne može imatinikakvu logičku izvjesnost. Svi empirijski stavovi suhipoteze, koje se mogu odbaciti, i nijedan od njih nijelogički nesumnjiv. Vjerovatno se ova logičkanefundiranost empirijskog saznanja kao posljedicaodbacivanja protokolskih stavova Ejeru učinila suvišesmjelom tvrdnjom, pa je zato već u uvodu revidiranogizdanja iste knjige odustao od svih svojih izvođenja ipromijenio mišljenje o ovom problemu. Dokazujući da jeslabi smisao pojma verifikacije zapravo jedini njegovpravi smisao, jer jaki nema primjene ‡ pošto jenemoguće evidentnost jednog stava koji podliježeverifikaciji dovesti do tačke u kojoj će on biti apsolutnoosiguran od protivrječnosti prema budućem iskustvu,

6 A. Ayer, Language, Truth and Logic, str. 94.

98

Ejer tvrdi da postoji jedna klasa empirijskih stavova zakoju je dozvoljeno tvrditi da se može konkluzivno verifi-kovati. Ovi stavovi su "nepopravljivi" (incorrigible), štoznači da je kod njih nemoguće pogriješiti, osim uverbalnom smislu. Ali, bez obzira na osnovne stavove,ostaje istinito da većina stavova koji se aktualnoupotrebljavaju nisu ni ovi osnovni stavovi niti su izvedeniiz bilo kojeg njihovog konačnog broja. Zato principverifikacije mora da se interpretira tako da prihvatiiskaze koji nisu tako strogo provjerljivi kao što se topretpostavlja za osnovne stavove.

Ova Ejerova promjena mišljenja o protokolskimstavovima u znatnoj mjeri je približila njegovu varijantulogičkog pozitivizma ostalim neopozitivističkimshvatanjima, tako da se njegovo mišljenje u ovom pi-tanju malo razlikuje od svih ostalih. Protokolski stavovisvim neopozitivistima jednako služe kao osnova logičkeizvjesnosti i zasnovanosti empirijskog saznanja.

4. Funkcija filozofije i priroda njenih stavova

Pomoću principa verifikacije filozofi logičkogpozitivizma su utvrdili legitimnost dviju vrsta stavova ‡analitičkih i empirijskih ‡ a sve ostale proglasilibesmislenim. Pod uticajem Vitgenštajnove misli izTractatus-a, filozofiju su odredili kao aktivnost rasvetlja-vanja i logičkog analiziranja naučnih stavova i ostavili jebez vlastitih stavova. Tako filozofija nije nikakvo posebnoistraživanje. Za razliku od nauke, filozofija nije sistemznanja; ona je prije sistem akata, aktivnost kojom seodređuje značenje stavova. Filozofijom se stavovi obja-šnjavaju, u nauci se oni verifikuju. Nauka jezainteresovana za istinitost stava, filozofija odgovara na

99

pitanje šta stav zaista znači.7 U smislu ideje da jeposao filozofije logička analiza naučnog jezika, Karnapje odredio filozofiju kao logiku nauke(njissenschaftslogik). Stavovi filozofije kao logike naukejesu sintaktički stavovi.8

U djelu Jezik, istina i logika Ejer smatra da trebapokazati kako se filozofija kao prava grana saznanjamora razlikovati od metafizike.9 Funkciju filozofije Ejerodređuje kao "potpuno kritičku".10 U čemu se sastojifilozofska kritička aktivnost? Misliti da se ona sastoji upotvrđivanju valjanosti naučnih hipoteza i svakodnevnihtvrdnji za Ejera je potpuno pogrešno. Aktivnostfilozofiranja je esencijalno analitička. Kako Ejer shvataanalizu?

Analitički metod u filozofiji ne sastoji se uraščlanjavanju objekata na njihove sastavne dijelove, pataj proces traje sve do tad dok se ne dostigne tačka ukojoj se cjelina univerzuma može predstaviti kao agregat"partikula", međusobno povezanih vanjskim i slučajnimrelacijama. Analitički metod ne posmatra kompleksneobjekte jednostavno kao sume njihovih dijelova. Objektisu strukture, organska jedinstva, istinske cjeline, koje serazlikuju od agregatâ. Valjanost ovog metoda ne zavisi niod kakve empirijske, a još manje metafizičke, pretpostav-ke o prirodi stvari. Jer: "... filozof-analitičar se ne zanimadirektno fizičkim osobinama stvari. njega interesujesamo način na koji o njima govorimo."11 Prema tome,stavovi filozofije su lingvističkog karaktera. Oni neopisuju ponašanje fizičkih ili mentalnih objekata, nego

7 M. Schlick, "The Turning Point in Philosophy", citirano prema: A. Ayer(ed.), Logical Positivism, str. 56.

8 R. Carnap, Logical Syntax of Language, London, 1937, str. 279.9 A. Ayer, Language, Truth and Logic, str. 41.1 0 Isto, str. 48.1 1 Isto, str. 57.

100

znače definicije ili konsekvence definicija.12 Filozofskaanaliza je logička aktivnost, koja ne zavisi ni od kakvihempirijskih tvrdnji. Iz ovoga proizlazi i odnos nauke ifilozofije onako kako ga shvata Ejer: filozofija se ne moženi na koji način kompletirati naukom. Razlika izmeđufilozofskih i naučnih stavova takva je da ne mogu jedandrugom biti kontradiktorni. Filozofija ne može zalaziti upodručje koje leži iza granica naučnog istraživanja, niti jepomoću nje moguće odrediti valjanost jednogkoherentnog sistema naučnih stavova. Jer, pitanje otome da li je takav sistem valjan uvijek je pitanjeempirijske činjenice. Funkcija filozofije je da osvjetljavanaučnu teoriju definišući simbole koji se u njoj pojavljuju.

Svoje stanovište o prirodi filozofskih stavova kaolingvističkih Ejer ponovo razmatra u uvodu iste knjige.On smatra da je nekorektno reći kako nema filozofskihstavova. njegov argument za to tvrđenje sastoji sejednostavno u pokazivanju da su npr. stavovi iz njegoveknjige, bez obzira na njihovu istinitost, naročite vrste, apošto ih prihvataju ili odbacuju filozofi, on ne vidi razlogzašto se oni ne bi zvali filozofskim. I kasnije Ejer govori ofilozofskim teorijama, tvrdeći da se one razlikuju od svihostalih po tome što se ne mogu provjeravati ni onakokako se to čini s matematičkim teorijama, niti se mogudokazati na način koji se upotrebljava u deskriptivnimnaukama. Filozofske teorije se ne mogu provjeritiopažanjem, niti se filozofska pitanja mogu riješitieksperimentom. S obzirom na pojedinačne činjenice,filozofske teorije su neutralne, a argumenti kojima se oneopravdavaju sasvim su posebne vrste.

Utvrđujući sasvim dobro da se nešto takvo kaofilozofski stavovi ne može isključiti iz područja stavova,prirodu filozofskih stavova Ejer određuje ‡ potpuno uduhu kasnije faze neopozitivizma ‡ kao lingvističku.

1 2 Isto, str. 57.

101

Međutim, filozofski stavovi nisu niti lingvistički, nitiprosto empirijski. Oni su izraz filozofskog iskustva irezultat filozofskog odnosa prema svemu što jest.

102

5. Saznanje i istina

U svom najznačajnijem djelu Problem saznanja Ejer sebavi spoznajnoteorijskim problemima. Da bi seodgovorilo na pitanje: "[ta je saznanje?", nije dovoljnoznati šta znači riječ "znati" i kako se ona upotrebljava. Toje sigurno neophodan uslov, ali, pored toga, treba seobratiti pojedinačnim slučajevima i vidjeti šta je svimsaznanjima zajedničko.

U prvom redu Ejer utvrđuje da se pojam istine morarazgraničiti od pojma saznanja. Postoje primjeri za kojevaži da saznati nešto znači saznati činjenicu da ono jest,ali i takvi u kojima saznavanje znači saznati "kako" nekestvari. U oba slučaja zajedničko je to što je ono što jesaznato istovremeno i istinito. U svim drugimslučajevima gdje se u saznavanju ne dolazi doodređenog suda nema ovog zajedničkog elementa. Kadje riječ o vrsti saznanja kod koje je saznavanjeistovremeno i saznavanje istine, onda se postavljapitanje: da li je čovjek kod ovih saznanja u nekomnaročitom stanju uma? Ejerov odgovor na ovo pitanje jenegativan: takva stanja uma su logički nemoguća. Iztoga što je neko uvjeren da je nešto istinito ne slijedilogički da je to zaista istinito. Sa pogrešnom tvrdnjom daje za saznavanje potrebno naročito stanje uma nastupa istanovište da su jedini iskazi koje je moguće znati onikoji su nepogrešivi. Osnov za ovo je teza da, ako čovjekzna da je nešto istinito, on ne može u pogledu toga biti uzabludi. Pri tome se zaboravlja da "postoji nužan prelazod biti saznat do biti istinit".13

Kao nužne i dovoljne uslove da se za nešto zna da jeslučaj Ejer smatra "prvo, da ono o čemu se kaže dačovjek zna bude istinito, drugo, da je on siguran u to i,treće, da on treba da ima pravo da bude siguran".14

1 3 A. Ejer, Problem saznanja, Beograd, 1963, str. 65.1 4 Isto, str. 71.

103

Različiti su načini na koje se može steći ovo právo. Svi seoni moraju pojedinačno opisati, i to je glavni zadatakteorije saznanja.

U nastojanju da razgraniči pojam saznanja i istine, Ejerdolazi i do shvatanja o tome šta je istinit stav. Ejer dolazii do shvatanja o tome šta je istinit stav. Vidjeli smo da jeu djelu Jezik, istina i logika kritikovao stanovište pokojem se istina shvata kao "realni odnos" ili "realnikvalitet" i pokazao da je pitanje: "[ta stav čini istinitim?"pogrešno postavljeno. Problem istine je u stvari problemvrednovanja stava, pa je zato pravo pitanje o stavu:"Kako se stav vrednuje?" U Problemu saznanja Ejer imaizmijenjeno mišljenje o ovom pitanju. Priklanjajući seklasičnoj teoriji istine kao korespondencije i naročitosemantičkoj teoriji istine, Ejer tvrdi da je iskaz istinit:"ako i samo ako ono što on iskazuje jest tako, ili, drugimriječima, ako je situacija koju on opisuje takva kakvu jeon opisuje".15

1 5 Isto, str. 60.

104

6. Filozofski skepticizam i pravci u teoriji spoznaje

Iskustvo nam pokazuje da nas naši izvori saznanja, kaošto su opažaj, pamćenje i drugi, mogu dovesti dozabluda. Zbog toga je u analizi problema saznavanjavažno proanalizirati osnovne teze skepticizma kaopravca u teoriji saznanja i, naročito, argumente ovefilozofije, koja počiva upravo na shvatanju da su podacikoje nam pružaju naša čula varljivi, da su naša pamćenjapuna grešaka, pa, prema tome, ne možemo biti sigurni uizvjesnost bilo kakvih tvrdnji što u svojoj osnovi imajuove izvore. Ejerova analiza filozofskog skepticizmaveoma je uspjela, kao što su zanimljivi i zaključci do kojihje u toj analizi došao.

Filozof-skeptik smatra da je logički nelegitimno svakozaključivanje od sadašnjih događaja na prošle i buduće,ili zaključivanje od čulnih podataka na egzistencijufizičkih predmeta itd. njegova teza se ne sastoji u tomeda će se svaka teorija pokazati u krajnjoj liniji neo-pravdanom i zato pasti, nego u tome da gomilanjepojedinih primjera koji je potvrđuju, ma koliko dugotrajalo, ne pruža nikakav razlog da se u teoriju vjeruje.Ako se ovakve tvrdnje skeptika ne mogu potvrditi isku-stvom, ono ih takođe ne može ni opovrgnuti. Jer, sve štoskeptik zahtijeva jest da su greške moguće, a ne da seone stvarno događaju. Naša mjerila za dokazivanje nisurđava u tom smislu što bi postojala neka druga, koja biposao bolje obavljala. Skeptik ih napada jer su logičkidefektna, jer ne osiguravaju izvjesnost, uvijek su logičkisumnjiva.

U vezi s ovim skeptičkim sumnjama Ejer postavljapitanje: da li postoje iskazi čija bi izvjesnost bilanesumnjiva? Na ovo pitanje filozofi su različito odgovaralii smatrali da su takvi iskazi apriorni, intuitivni,demonstrativni. Ejer smatra da svi oni ipak podliježu mo-gućnosti da budu ili istiniti ili lažni, a jedini sigurno

105

izvjesni su oni koji "fotografišu sve pojedinosti našihiskustava".16 To su osnovni stavovi o kojima je Ejer iranije govorio. Ideja osnovnih stavova došla je kaoposljedica razmišljanja o tome kako mora da postoje nekiiskazi koji su prirodan završetak procesa empirijskogprovjeravanja. Osnovni stavovi opisuju sadašnje stanjeiskustva i neposredno su provjerljivi.

Skeptikova sumnja se proteže na nekoliko bitnihtačaka u procesu zaključivanja:

1. ‡ zaključivanje od čulnih podataka ka fizičkimobjektima;

2. ‡ zaključivanje od svijeta zdravog razuma na svijetnauke;

3. ‡ zaključivanje o postojanju drugih umova;4. ‡ zaključivanje od sadašnjih na prošle i buduće

događaje.Za sve ove procese filozof skeptik smatra da su

nelegitimni, jer se ne mogu logički opravdati. A strukturaskeptikovog argumentisanja za svaki od ovih procesa jeista. Tu strukturu Ejer je podrobno analizirao.

Postoje četiri važna koraka u skeptikovom argumentu.U prvom koraku se uporno tvrdi da zaključak potpunozavisi od premisa. Do fizičkih objekata možemo doćijedino pomoću čulnih iskustava, a ona sama nisu fizička;prošlost znamo samo iz istorije, ili preko našeg pamće-nja, čiji su sadržaji sadašnji. Za um drugog lica znamosamo iz držanja njegovog tijela, a za naučne entitetepreko dejstva atomâ. Time se pokazuje da je naše znanjezaključka uvijek posredno.

U drugom koraku skeptik pokazuje da odnos premisa izaključka nije deduktivan. Ne postoje nikakvi opisi izkojih slijedi da ne postoje fizički objekti, niti se o mislimai osjećanjima drugog može zaključiti po njegovomponašanju. Nijedno sadašnje svjedočanstvo o prošlim do-

1 6 Isto, str. 86.

106

gađajima ne može se dokazati, a iskazi o naučnimentitetima ne mogu se izvesti iz iskazâ o njihovimposljedicama.

U trećem koraku treba pokazati da ova zaključivanjanisu ni induktivna. Eksperiment nas može dovestidonekle: na temelju nekih čulnih iskustava možemopredskazati zbivanje drugih čulnih iskustava, iz načinaponašanja jednog lica možemo predvidjeti kakav će stavto lice u budućnosti zauzeti. Ali, ovo rezonovanje nam nedopušta da skačemo sa jednog nivoa na drugi, da izpremisa koje se tiču sadržaja naših čulnih iskustavaprelazimo na zaključke o fizičkim objektima, da iz iskazâo ponašanju nekih lica stvaramo zaključke o njihovomrazumu.

Pošto se ova dokazivanja ne mogu opravdati niinduktivno ni deduktivno, posljednji skeptikov koraksastoji se u tome da se pokaže kako se ona uopšte nemogu opravdati. Nemamo nikakvog osnova da izsadašnjih događaja zaključujemo nešto o prošlim ibudućim, niti da od čulnih utisaka prelazimo na fizičkeobjekte. Ejer smatra da će malo ko ovo prihvatiti. Zatotreba pokušati da se ovaj jaz premosti i odbrani našepravo na izvjesno saznanje. U tome Ejer vidi zadatakteorije spoznaje.

Različiti načini da se savlada ova razdvojenostpredstavljaju, po Ejeru, različite filozofske škole ifilozofske metode. Ejer pronalazi četiri osnovna pravca.

1. Naivni realizam poriče prvi skeptikov koraksmatrajući da naša saznanja ne moraju biti posredna.Fizički objekti su nam dati neposredno, a pamćenje nasneposredno vezuje sa prošlošću. Opšti stav naivnogrealiste je intuicionizam.

2. Redukcionizam poriče drugi korak skeptikovogargumenta, a dopušta prvi. Fizički objekti su logičkikonstruisani iz naših čulnih iskustava, a iskazi koji

107

izgledaju da su o prošlosti u stvari su isti kao ono što sesmatra svjedočanstvom prošlosti, tj. iskazima o sada-šnjosti i budućnosti.

3. Naučni prilaz poriče treći korak, a priznaje prva dva.Jaz između pojedinog svjedočanstva i zaključka može seprebroditi procesom induktivnog zaključivanja. Fizičkeobjekte možemo neposredno saznati kao uzroke našihosjeta, a iskazi pamćenja čine da se prošlost pojavljujekao vjerovatna hipoteza. Po analogiji sa našimosjećanjima, možemo ista takva osjećanja pripisati idrugim licima.

4. Metod deskriptivne analize ne osporava skeptikovepremise, nego njegov zaključak. Zaključivanja koja sedovode u sumnju nisu ni induktivna ni deduktivna. Onase mogu analizirati, i pri tome se pokazuje koji su sepostupci upotrebili. A njihovo opravdanje nije ni nužno nimoguće. Ejer se opredjeljuje za metod deskriptivneanalize, i pokazuje da su skeptikovi problemi nerješivi, jersu fiktivni. Pa, ako ih proglašava fiktivnim, Ejer nastoji daanalizira skeptičke argumente i da im suprotstavidrukčije mišljenje.

7. Fenomenalizam

Skeptikovom argumentu da je zaključivanje od čulnihpodataka na fizičke objekte logički nelegitimno Ejersuprotstavlja vlastitu spoznajnoteorijsku poziciju, koja jepoznata pod nazivom "fenomenalizam". U analizi ovogstanovišta Ejer dolazi do zanimljivih zaključaka.

Dok naivni realizam smatra da ne postoji nikakav jazizmeđu onog što se čini da stvari jesu i onog što onedoista jesu, fenomenalizam tvrdi da su fizički objektilogičke konstrukcije iz čulnih podataka. Prema tome,teorija fenomenalizma prevazilazi skeptikov jaz izmeđučulnih podataka i fizičkih objekata svođenjem onoga što

108

stvari jesu na ono što se čini da one jesu. Fenomenalisttvrdi da je svaki iskaz o fizičkom objektu svodljiv na iskazo čulnim podacima. Međutim, za ovu tezu postojinekoliko teškoća.

Prva na koju fenomenalist nailazi jeste da fizičkiobjekti, za razliku od čulnih podataka, mogu postojati ikad ih niko ne opaža. Ako stvar ne može postojatineopažena, onda ona nije fizički objekt. Fenomenalizamne osporava tvrdnju da postoje fizički objekti, ali to da liih ima pitanje je empirijske prirode i ono se ne dotiče oveteorije. Za fenomenalizam je dovoljno da fizičkihobjekata može biti i, ako ih ima, sigurno su sastavljeni odčulnih podataka. njegov problem nije da utvrdi postoje lizaista fizički objekti, nego da analizira iskaze koji na njihupućuju.

Osnovna tvrdnja fenomenalizma sastoji se u tezi dagovoriti o fizičkim objektima znači govoriti o čulnimpodacima. Ova teza implicira stav da čulnih podatakanema bez posmatrača. Upućivanje na posmatranjesadržano je u svakom stavu, jer govoriti o čulnimpodacima ima smisla jedino ako se uzme u obzir neko koih prima. Ejer smatra da u analiziranju stavova nijepotrebno eksplicirati prisustvo posmatrača niti unositiopis nekog pojedinačnog lica. To se može dozvoliti samou onim iskazima gdje se neko lice stvarno spominje.Hipotetički posmatrač mora biti izvan iskaza. Ali, iako sene spominje posmatrač, ipak se mora voditi računa osituaciji u kojoj se vrši posmatranje. Mora se opisati okviru kojem se zbivanje izvjesnih čulnih podataka uzima kaouspostavljanje postojanja fizičkog objekta koji je upitanju, a to mora biti čisto čulno. Prema tome, teškoćaostaje i dalje. Na njoj se Ejer dalje ne zadržava, jer jesmatra samo specijalnim slučajem mnogo kobnijeteškoće za fenomenalističku teoriju.

109

Ako fenomenalist ima pravo, onda postojanje fizičkogobjekta neke vrste mora biti dovoljan uslov za zbivanjeizvjesnih čulnih podataka. Drugim riječima, morapostojati deduktivan korak od opisa fizičke stvarnosti kaopisima mogućih pojava. Isto tako, moralo bi da važi obr-nuto: zbivanje čulnih podataka mora biti dovoljan uslovza postojanje fizičkog objekta i mora postojatideduktivan korak od opisa mogućih pojava ka opisimafizičke stvarnosti. Međutim, fenomenalizam ne može daispuni nijedan od ovih zahtjeva.

Prema fenomenalizmu, nijedan iskaz o fizičkimobjektima ne može se konkluzivno provjeriti. Međutim,da li se može sumnjati u postojanje stola na kojem pišemi pera koje držim u ruci? Ovi objekti postoje i to se znapreko čulnih podataka. Ako se moje sadašnje iskustvospoji sa prošlim iskustvom, onda se može smatrati da jepostojanje ovih objekata koje posmatram konkluzivnoustanovljeno. ^ak i kad bi sto jednom nestao, ne bi semoglo tvrditi da nikad nije postojao, jer moje pređašnjeiskustvo nije niz obmana. Ako se imaju iskustva fizičkihobjekata, onda je nesumnjivo da oni stvarno postoje.

Na kraju analize Ejer zaključuje da se stavfenomenalizma ne može opravdati: iskazi o fizičkimobjektima nisu formalno prevodljivi u iskaze o čulnimpodacima. Fenomenalizam je bio opšteprihvaćen, zatošto je izgledalo da uvođenjem pojma čulnog podatkarješava pretežan dio problema pred kojim su stajalinaivni realisti. Pretpostavka da se iskazi o fizičkimobjektima mogu svesti na iskaze o čulnim podacima bilaje, smatra Ejer, prirodna, ali je analiza pokazala da jelažna.

Neuspjeh fenomenalizma ne smije se protumačiti usmislu da nema nikakve veze između onog kako fizičkiobjekti izgledaju i kakvi oni stvarno jesu. Iskaz opostojanju datog fizičkog objekta ne opovrgava se tako

110

što se čini da u nekim okolnostima objekt nije opažen,kao što i činjenica da se on čini opaženim nijeneposredan dokaz da je iskaz istinit. Ovo važi za svepojedinačne slučajeve. Fizički objekti nisu skriveni takoda do njih ne možemo doprijeti. Ejer smatra da fenome-nalisti imaju pravo kada tvrde da je svaki naš iskaz ofizičkim objektima zapravo iskaz o tome kako nam se oničine, ali griješe kad smatraju da je moguće reći o opisuma kojeg izgleda da je to i samo to ono što kaže nekiiskaz o fizičkom objektu. Govor o fizičkim objektima jejedan način tumačenja naših čulnih podataka, ali se nemogu unaprijed postaviti granice iskustava s kojima setumačenja moraju uskladiti.

Iako teoriju fenomenalizma nije mogao logičkiopravdati, Ejer ipak ostaje pri njenoj izmijenjenoj verziji.^ulna iskustva nam ipak pružaju osnov za vjerovanje upostojanje čulnih objekata, zato što se činjenice kojeupućuju na njih upotrebljavaju tako da našeposjedovanje pogodnih iskustava ide u prilog njihovojistinitosti. Skepticizam ima osnova da insistira natvrđenju da postoji jaz između čulnih podataka i fizičkihobjekata koji treba savladati, ali griješi kad tvrdi da zaovaj skok nemamo nikakvo opravdanje. Jer, "ako iskazfunkcioniše kao dio jedne teorije koja objašnjava našaiskustva, onda mora biti mogućno da ga on opravda".17

To je ujedno i Ejerov odgovor na teškoće vlastite feno-menalističke pozicije: ako se ne može teorijski opravdati,pozicija ipak može zadržati svoje mjesto ako dobrofunkcioniše. Mogućnost njene praktične upotrebe je injeno opravdanje.

Ovakvo svoje shvatanje Ejer obrazlaže time da se iinače u filozofiji najveći dio posla "ne sastoji uformulisanju odgovora, nego u raščišćavanju puta za

1 7 Isto, str. 143.

111

njegovo prihvatanje".18 To je pravi odgovor filozofa čije jeglavno oruđe u filozofiji analitički metod, pa zadatak fi-lozofije u prvom redu nije da se problemi riješe, negoda se detaljnom analizom rasvijetle i samo naznačimogući put njihovog rješavanja. Tako, sámo rješenje nijeono što je najvažnije. Mnogo značajnija je cjelokupnaprethodna procedura analize problema i rasvjetljavanjasvih njegovih aspekata.

I problem zaključivanja od sadašnjih na prošledogađaje Ejer razrješava na sličan način. Prihvatajućiteškoće koje je skeptik naznačio u vezi sa sigurnošćunašeg pamćenja i, prema tome, mogućnosti formiranjaiskazâ o ranijim događajima, Ejer nije sklon da pristupitzv. kauzalnoj teoriji opažanja, koja naša pamćenjaopravdava induktivnim argumentom. I pored svihlogičkih teškoća koje je vrlo teško teorijski odstraniti,ipak se ne možemo odreći svakog prava na saznanje oprošlosti. O tome nam najbolje govore neka istorijskasvjedočanstva, koja ponekad dostižu takvu snagu dapomoću njih postaje sasvim ispravno tvrditi da je nekistav o prošlom događaju poznat kao istinit.

Ako dopustimo da možemo imati neka znanja oprošlosti, onda moramo priznati da nam njihov najvećidio pruža pamćenje. Međutim, ne može se dokazati da jepamćenje i jedini izvor takvih saznanja. Kad su u pitanjunaučni zakoni, onda podatke koji su u našem pamćenjumožemo dalje provjeriti. Uloga pamćenja je sigurnoznačajna, ali nije odlučujuća. Jer, ako bismo svi izgubilipamćenje, smatra Ejer, bilo bi teško, ali ne i nemogućeponovo uspostaviti prošlost: pomoću raznih svjedočan-stava koja koristi naučna teorija ipak bismo moglirekonstruisati prošle događaje.

Razmatrajući mogućnost našeg rasuđivanja o prošlimdogađajima, Ejer istovremeno govori i o onom što se

1 8 Isto, str. 143.

112

može desiti u budućnosti. Ne postoji razlog na osnovukojeg ljudi ne bi mogli da stvaraju istinite iskaze obudućnosti na isti spontan način na koji uspijevaju da ihpomoću pamćenja stvaraju o prošlosti. Pomoćnosredstvo za stvaranje iskazâ o budućnosti Ejer naziva"predznanjem". Nešto pred-saznati znači znati šta će sedogoditi, isto kao što pamtiti znači znati šta se dogodilo.

Prošlost se obično smatra nečim što je čvrsto,neizmjenljivo, konačno fiksirano, a budućnost je neštopotpuno nepoznato i nepredvidljivo. U tom smislu jeprošlost zatvorena, završena, a budućnost otvorena. Ejersmatra da za ovakvo shvatanje nema dovoljno logičkogopravdanja. U smislu u kojem je prošlost zatvorena,zatvorena je i budućnost, i obrnuto, u smislu u kojem jebudućnost otvorena, otvorena je i prošlost. Jer, prošlostje zatvorena u smislu da je bilo ono što je bilo: ako senešto desilo, nema načina da se bilo šta preuredi da iz-gleda kao da se to nije desilo, ili, drugim riječima, onošto je učinjeno ne može se napraviti kao da to nijeučinjeno. Ali, isto tako je istinito, smatra Ejer, da za onošto će se desiti nema načina da se bilo šta učini da seono ne desi; što će biti učinjeno, ne može se spriječiti, jerako bi bilo spriječeno, onda to ne bi bilo nešto što će bitiučinjeno.

Ejer pronalazi drugi smisao za zatvorenost prošlosti iotvorenost budućnosti. Za ono što se već desilo nemožemo ništa učiniti, nemoguće je izmijeniti prošlost,dok u pogledu budućnosti nije tako. "Ne možemo učinitida budućnost bude druga nego što će biti, kao što nemožemo učiniti ni da prošlost bude druga nego što jebila. Ali, dok naši sadašnji postupci ne mogu imatidejstva na prošlost, oni mogu imati dejstva nabudućnost. Oni je mogu učiniti drugom nego što bi bilada oni nisu bili učinjeni."19

1 9 Isto, str. 170.

113

8. Fizikalizam i problem "drugih umova"

U analizi skeptikove tvrdnje o nelegitimnostizaključivanja o duhovima drugih, Ejer odbacuje stav pokojem se ljudi razlikuju zbog toga što posjeduju različiteduhovne supstancije. Ono što ljude povezuje, poredprostorno-vremenskog kontinuiteta, jeste i istrajavanjeodgovarajućih fizičkih osobina, koje ovaj kontinuitet čineprimjenjivim podjednako na sva lica i sve stvari. Ejer sesuprotstavlja i nekim filozofskim teorijama po kojima susva čovekova iskustva privatna. Sve ove teorije počivajuna nesumnjivoj istini da je logički nemoguće da jednolice doslovno osjeća bol drugog. Međutim, ako neko nemože da sanja tuđe snove, niti da misli mîsli drugog, tojoš ne znači da ne može imati nikakav uvid u osjete iosjećanja drugog. Osjećanja su privatna u tom smislu štoih svako ima na sebi svojstven način, ali to ne znači da ihon ne pokazuje drugima pomoću gesta, smijeha inaročito jezikom. Ali, i ovdje je iskrsao novi problem. Jamoram moći shvatiti ono što mi drugi saopštava. Da bihrazumjela da mi neko kaže kako osjeća bol, moram podbolom podrazumijevati isto ono što i onaj koji mi to govo-ri.

Suočeni s ovom teškoćom, neki filozofi bili su skloni datvrde kako su iskustva kao takva nesaopštiva. Niko drugine može da razumije moja iskustva, zato što ne može daprodre u moj um i da verifikuje moje iskaze o njima. Nepostoji nikakav način da neko sazna jesu li iskustvadrugih ljudi slična njegovim. Teško je utvrditi da li ljudiisto misle kad upotrebljavaju iste riječi. Ejer smatra da sene treba obazirati na razlike u sadržajima iskustva. Važnoje da su iskustva slično uređena, da su slične strukture,čija je zajednička podloga svijet u kojem živimo, anjegove opise možemo međusobno saopštiti. Ali, ovo mi-

114

šljenje ipak sadrži teškoću: iako ne znam ništa o sadržiniiskustva drugog čovjeka, ipak zaključujem da je strukturanjegovog iskustva slična strukturi mojih iskustava.

Na sličnoj zabludi počiva i fizikalizam, teza koja tvrdida sve što se kaže o mislima, osjećanjima ili osjetimadrugog lica, uvijek je ravno kazivanju nečega o fizičkomstanju ili ponašanju. Osnov ove teze jeste da se moguprenositi obavještenja od jednog lica drugom samo akose ona protumače fizikalistički. Ne postoji drugi način kojibi nam omogućio da drugom saopštimo svoja iskustva.Tako Karnap razlikuje "fizikalni jezik" i "protokolarnijezik", čiji iskazi upućuju na privatna iskustva. Pri tome,fizikalni jezik mora uključivati protokolarni i pomoćunjega biti dokazan. Ako se insistira na tome da se pri-vatna iskustva mogu opisati samo privatnim jezikom,onda je fizikalni jezik javni jezik, koji upućuje na fizičkeobjekte i koji se rastvara u niz privatnih jezika bez ičegameđusobno zajedničkog. To je jedna od teškoća fizika-lizma, koja ovu teoriju ne obara sasvim. Znatno više njudovodi u pitanje njen osnovni stav, a to je da jementalna činjenica logički jednaka fizičkoj. Tvrditi dapostoji veza između mentalnih i fizičkih događaja još neznači i pristati na njihov identitet. Veza mentalnih pojavai fizikalnih događaja je, po Ejerovom mišljenju, sintetička.

Primjena fizikalističke teze na problem mentalnihdogađaja vodi stavu da postoji bitna razlika u analizimentalnih činjenica s obzirom na to da li se one odnosena nas same ili na druge ljude. Tako je nastao poznatiproblem "drugih umova". Kad čovjek sâm osjeća bol,onda iskaz koji to saopštava ne sadrži samo opis spoljnihznakova po kojima se može prepoznati da on zaista imabolove. Taj iskaz za njega samog znači i nešto više.Drukčije je ako se kaže da neko drugi osjeća bol. Tadaiskaz znači da taj drugi ispoljava znakove bola, da se onponaša na način iz kojeg zaključujemo da doživljava bol.

115

Ovaj stav počiva na nepouzdanoj vezi između svjesnihstanja i fizičkih ispoljavanja pomoću kojih se ta stanjadefinišu za druge. Pored toga, Ejer smatra da je teorija fi-zikalizma nedosljedna, jer iako ima pretenzije na opštuprimjenu, ipak dozvoljava, da kad se govori o vlastitimmentalnim stanjima, onda se upućuje na iskustvo kojegsamo neko može biti neposredno svjestan, a kad segovori o mentalnim stanjima drugih, onda upućuje nanjihovo ponašanje. Prava slika teorije fizikalizma je slikaljudi zatvorenih u vlastiti fizički svijet, bez mogućnostiprodiranja u iskustveni svijet drugog.

Na pitanje kako je moguće znati o iskustvima drugih,Ejer odgovara upoređivanjem iskaza o drugim umovimasa iskazima o prošlim događajima i zaključuje da, istotako kao što nema naročite vrste iskaza o prošlosti,nema ni posebne vrste iskaza o drugim umovima.

Na osnovu vlastitih iskustava indukcijom obrazujemogeneralni stav da izvjesne fizičke pojave prate izvjesnaosjećanja. Iz izvjesnog fizičkog stanja drugog licamožemo izvoditi zaključak o njegovim osjećanjima.Pomoću induktivnog argumenta se, dakle, može vjerovatiu postojanje drugih umova, iako Ejer još uvijek dopuštada to nije dovoljno logički zasnovano. Međutim,savršenstvo koje u tom pogledu uporno zahtijevaskeptik, nemoguće je dostići. Svaki generalni stav o osje-ćanjima drugih lica kao i o događajima u prošlosti,nemoguće je logički odbraniti. Zato je u ovimslučajevima uvijek potrebno upućivati na pojedinačnasvjedočanstva, i dalje se od toga ne može ići.

** *

Naša analiza Ejerovog filozofskog stanovišta pokazalaje da se njegov filozofski interes unekoliko izmijenio oddjela Jezik, istina i logika do knjige Problem saznanja.

116

Dok je u prvom djelu vatreno zastupao radikalne iumnogome neodržive teze logičkog pozitivizma, dotle seveć u kasnijim napisima, a naročito u djelu Problemsaznanja, više bavi fundamentalnim spoznajnoteorijskimproblemima. I pored te činjenice, za tok njegovogfilozofskog razvitka nisu karakteristične nikakve naglepromjene i radikalni zaokreti, pa se na Ejerovu filozofijune može primijeniti ustaljena shema podjele na faze umišljenju. Tako nam se Ejerova filozofija predstavlja kaojedinstveni misaoni tok, u okviru kojeg se promjene umišljenju o pojedinim problemima mogu objasniti kaonjegovo nastojanje da se što je moguće više izbjegnu po-jednostavljenja i pretjerivanja, i dostignu potpunost iistinitost vlastite pozicije.

Ejerova varijanta logičkog pozitivizma, iako je nešto"umjerenija", pati od istih nedostataka kao i sve ostaleverzije ovog filozofskog pravca. Svaki pokušaj da senekim jednostavnim i kratkim postupkom odbace ilipreskoče bezbrojni filozofski problemi, koji su tretiranivijekovima, ne može dovesti do zadovoljavajućegrezultata. A logički pozitivizam je u tom pogledunajradikalnija filozofska orijentacija, koja je pomoćuprincipa verifikacije pokušala da odstrani sve filozofskeprobleme proglašavajući ih besmislenim. Odbacujućisve ono što se decenijama smatralo glavnim predmetomfilozofske refleksije, logički pozitivizam je umjesto togaponudio filozofsku teoriju shvaćenu kao logičku analizunaših iskaza o onome što se realno događa.

Svoje osnovne teze iz djela Jezik, istina i logika Ejer usuštini nikad nije napustio. U njegovim kasnijim spisimanalazimo, najčešće, nešto umjerenije formulacije istihteza, ali i produbljene analize, koje su pokazale dafundamentalni stavovi logičkog pozitivizma u cjelinisadrže niz logičkih teškoća i ne mogu se uvijek do krajalogički opravdati. A ono što je veoma karakteristično za

117

Ejerovo tretiranje fundamentalnih spoznajnoteorijskihproblema jeste da on uvijek svoju vlastitu pozicijutakođe podvrgava kritičkoj analizi, što je sigurno izu-zetna karakteristika njegovog filozofskog pristupa.

Iako nas Ejerova rješenja ne mogu zadovoljiti, ipak semora priznati da su njegove suptilne i izvanrednoizvedene analize spoznajnoteorijskih problema nešto štoje veoma dragocjeno i što zaslužuje našu punu pažnju.njegov pristup problemima saznanja nije mu omogućioda pronađe rješenja koja bi adekvatnije obuhvatilasložena pitanja povezana sa fenomenom naše spoznajesvijeta. Pa ipak, može se tvrditi da se među savremenimspoznajnoteorijski orijentisanim filozofima teško možepronaći mislilac koji je u analizama problema spoznajepostigao ono što je uspjelo Ejeru.

118

IV

ZASNIVAnjE EMPIRISTI^KE FILOZOFIJE I KRITIKA METAFIZIKE

‡ Logički empirizam Rudolfa Karnapa ‡

Rudolf Karnap je pripadao najuticajnijem i najbrojnijemfilozofskom pokretu našeg vijeka ‡ logičkom empirizmu ‡i bio jedan od njegovih najistaknutijih predstavnika.Učestvovao je u svim najznačajnijim akcijama ovefilozofske orijentacije, koja je dvadesetih i tridesetihgodina HH vijeka zahvatila cijeli svijet, inicirao iformulisao brojne značajne ideje ovog mišljenja i vatrenose za njih zalagao cijelog svog života. njegovoobrazovanje (studirao je matematiku, fiziku i filozofiju),kao i susret sa određenom literaturom (djela Rasela i Fre-gea) i ljudima (dugogodišnje prijateljstvo sRajhenbahom, Tarskim i Ajnštajnom), čvrsto su odredilinjegov intelektualni interes i uputili ga u pravcuinsistiranja na preciznoj analizi i egzaktnom mišljenju uizvođenju ne samo logičkih nego i filozofskih problema.Zato nije slučajno da njegove filozofske ideje ulaze unajuži krug pretpostavki cjelokupne orijentacije logičkogempirizma, kao što je sasvim razložan i neminovnočvrsto formiran Karnapov interes za probleme modernelogičke teorije ‡ oblasti istraživanja kojoj pripadajunjegovi značajni i zapaženi doprinosi.

U ovom radu neće biti govora o ovoj straniKarnapovog djela koja se odnosi na bavljenjeproblemima, nego o onim pitanjima koja sačinjavaju

119

jezgro sveukupne njegove filozofije, pitanjima koja surelevantna za lo-gički empirizam kao filozofskuorijentaciju, ali i za tokove savremenog filozofskogmišljenja u cjelini. Pri tome će značajna pažnja bitiupućena Karnapovoj kritici metafizike kao centralnommotivu njegovog filozofiranja koji pronose sva njegovadjela i koji sigurno znači glavnu preokupaciju njegovogmišljenja.

120

1. Osnovne ideje Karnapove filozofije

Svoju poziciju prema svim tokovima filozofske mislipokret logičkog empirizma ili pozitivizma označio je kaoantimetafizičku, smatrajući da se njegova istorijskašansa sastoji u težnji da filozofiranju otvori novehorizonte i pokaže nove puteve. Tu novost, koju jetrebalo da unese u tokove istorije filozofskog mišljenja,logički empirizam je zamislio kao postavljanje zahtjevada se filozofija jednom zauvijek izvuče iz elementaspekulativnog i dogmatskog, da se radikalno "oslobodi"svega mutnog i metafizičkog i da se tako "očišćena" do-vede u svoj istinski medij u kojem je ona kao filozofijajedino moguća ‡ medij nužnosti. Filozofiji se, dakle, višene smije dopustiti da se služi dogmatičnim tvrdnjama i"nekontrolisanim spekulacijama", za koje se ne možekazati ni da su istinite ni da su lažne, jer su po svojojbitnoj prirodi besmislene. Prava filozofija mora počivatina strogom naučnom mišljenju, koje će svojomjednoznačnom jasnoćom i logičkom nužnošću definitivnopokazati da su svi dosadašnji konflikti filozofskih sistemai dobar dio filozofskih pitanja besplodni i besmisleni, paih zato treba zauvijek okončati i eliminisati.

Potpuno u duhu ovakve orijentacije, Karnap je smatraoda ono što ostaje od filozofije kad se odbaci metafizičkou njoj jesu: logika, teorija saznanja, filozofija prirode ifilozofija istorije. U ovoj redukciji Karnap je išao i dalje, paje tvrdio da sva prava filozofska pitanja jesu zapravologička pitanja. Nezavisno od područja posebnih nauka,samo pitanja logičke analize naučnih pojmova, stavova,naučnih teorija jesu prava naučna filozofija. Zato je ovajkompleks pitanja Karnap nazvao logikom nauke(njissenschaftslogik). Kad se, dakle, filozofija oslobodisvega metafizičkog, onda ostaje logika nauke. Onatada stupa na mjesto "nerješivih zbrka problema koji su

121

poznati kao filozofija".1 Svi pravi filozofski problemi jesusintaktički problemi, a stavovi filozofije kao logike naukejesu sintaktički stavovi. To su stavovi koji se odnose najezik nauke, na lingvističku konstrukciju stavova svakenauke, i kao takvi sadržani su u jeziku nauke.

Da bi filozofija postala logika nauke ili prava naučnafilozofija, potrebno je, dakle, da se oslobodi metafizike.Ovo "oslobađanje" ona može postići tako što ćenaznačiti uslove koje mora zadovoljavati svaki onaj stavkoji treba da važi kao smislen. Ti uslovi za smislenoststavova dati su principom verifikacije, koji se takopojavljuje kao probni kamen mogućnosti prihvatanjastavova kao smislenih i time kao okosnica cjelokupnefilozofije logičkog empirizma.

Zahtjevima principa verifikacije određena je sferasmislenih stavova, koju sačinjavaju dvije grupe: jedni suempirijski stavovi, koji moraju proći proceduruverifikovanja, a to znači da se mora pokazati da svojetemelje imaju u iskustvu i da ih to iskustvo uvijek ponovomože potvrditi, a drugi su analitički stavovi, koji po svojojbitnoj prirodi izmiču verifikaciji, jer su tautološke prirode,pa se neposredno iz njihove forme može odlučivati onjihovoj istinitosti odnosno lažnosti. Ove dvije grupestavova ispunjavaju cijelo područje smislenih stavova,tako da se u njemu ne može pojaviti stav koji bi biodruge i drukčije vrste. Samo izvan naznačene smislenesfere mogući su besmisleni stavovi, koji se javljaju kaorezultat prekoračenja granica smislenog izricanjaodređenih logičkim i lingvističkim pravilima.

Princip verifikacije je tako glavni instrument ovognačina filozofiranja, sredstvo kojim treba postići strogorazgraničavanje smislenog govorenja o svijetu odbesmislenog i time učiniti prvi i odlučujući korak ueliminaciji i odbacivanju onog što je nejasno, mutno, spe-

1 R. Carnap, Logical Syntax of Language, London, 1964, str. 279.

122

kulativno, dogmatsko ‡ ukratko: metafizičko. Samo onistavovi koji mogu zadovoljiti uslove principa verifikacijemogu postati sastavni dio prave naučne filozofije, samooni mogu sačinjavati ono što treba da bude novafilozofija, koja je u logičkom empirizmu koncipirana kaoglavni nosilac smislenog govora o svijetu.

U svim svojim varijantama princip verifikacije pronosijedan isti zahtjev: empirijski stavovi moraju bitiprovjereni na taj način da se jasno pokaže da počivaju naiskustvu. U ovoj proceduri opravdavanja stavovapokazalo se da većinu stavova empirijske prirode nijejednostavno, a neke uopšte nije ni moguće, svesti natakvu formu da se lako može uvidjeti njihovo iskustvenoporijeklo. Zato su filozofi logičkog empirizma objašnjavalida ono čime se stavovi zapravo verifikuju nije ne-posredno iskustvo, nego opet stavovi, ali naročite vrste.njihova specifičnost potiče od njihovog izuzetnog odnosaprema iskustvu; kao takvi, oni su temelj empirijskogsaznanja. Oni su izraz našeg neposrednog iskustva, posvojoj prirodi su empirijski, ali ne podliježu zahtjevu pro-vjeravanja, nego su apsolutno izvjesni. To su stavovi oneposredno datom, koji se pojavljuju kao elementarnekonstatacije, a Karnap ih je nazvao protokolskimstavovima. Samim ovim nazivom Karnap je želio da na-znači njihovu bitnu prirodu: protokolski stavovi surečenice koje izražavaju činjenice sa apsolutnomjednostavnošću, oni "bilježe" činjenično stanje stvari bezikakvog modeliranja i promjene. Kao takvi, protokolskistavovi prethode cjelokupnom saznanju, stoje na početkusaznanja i omogućavaju svaki stav koji je izraz našegposmatranja svijeta. Oni su, dakle, temelj sfere istinitihempirijskih stavova, a to znači svih stavova nauke.

S ovim zasnivanjem cjelokupnog empirijskog saznanjana zajedničkim i jedinstvenim osnovama usko jepovezana značajna pozitivistička teza o istorijskom

123

zadatku filozofije da uspostavi jedinstvo saznanja, tezana kojoj je naročito insistirao Karnap. Ideja jedinstvenenauke počiva na odbacivanju stanovišta sa kojeg seposebne nauke posmatraju kao heterogene u njihovimpredmetima, metodima i uslovima važenja, bez moguć-nosti njihove uzajamne povezanosti i samjerljivosti.Pojmovni sistemi različitih nauka, smatra Karnap, nesmiju biti nešto što je međusobno sasvim izolovano, štose ne može uporediti. Naprotiv, pojmovi i zakoni jednognaučnog područja moraju se moći primjenjivati na svaostala naučna područja, čime se uspostavlja neraskidivaveza naučnog saznanja i utemeljuje jedinstvena nauka.Pojmovni sistemi pojedinih nauka pojavljuju se onda kaokonstitutivni dijelovi jedinstvenog sistema ujedinjenenauke.

Ujedinjena nauka kao jedinstveni sistem znanja morauspostaviti komunikaciju smisla naučnih pojmova izakona koji ulaze u njene okvire, ona mora u svojimgranicama stvoriti jedan zajednički jezik, koji bi seodnosio na sva naučna područja i u njima bio primijenjenbez ostatka. Takav univerzalni jezik, po svom karakterujednoznačan i intersubjektivan, mora moći da izrazi svastanja stvari i da omogući prevođenje svih stavova makojeg naučnog jezika na njega samog bez ikakvih te-škoća. Karnap je smatrao da uslove uspostavljanjatakvog jezika zadovoljava jezik fizičke nauke, pa je zatopredložio da se on i prihvati kao jezik ujedinjene nauke.U svome radu "Fizikalistički jezik kao univerzalni jeziknauke" iz 1931. godine Karnap je pokazao da se praviproblem i ozbiljna teškoća ideje zajedničkog jezika kaofizikalnog sastoji u odgovoru na pitanje o mogućnostimada se psihički doživljaji iskažu fizikalnim jezikom,odnosno da se psihološki stavovi prevedu u stavove kojigovore o tjelesnim stanjima i događajima. Karnap je ovopitanje razriješio na taj način što je, zastupajući tezu

124

radikalnog fizikalizma, tvrdio da psihički događaji sigurnonisu isto što i fizički, ali je potpuno izvjesno da se svakistav o psihičkom doživljaju može prevesti na stavove ofizičkim stanjima tijela. Samo na taj način psihološkistavovi mogu biti verifikovani i time dobiti dignitetnaučnosti, samo tako se o psihičkim događajima možegovoriti smisleno, intersubjektivno razumljivo, a to značinaučno.

Teorija radikalnog fizikalizma, koja se predstavlja kaopokušaj da se dualizam duševnog i tjelesnog prevladatezom o tome da se svako duševno uvijek može opisatiodgovarajućim tjelesnim, te da psihološki stavovi ukrajnjoj liniji uvijek govore o fizičkim događajima, za-pravo znači radikalni bihejviorizam ‡ mentalna činjenicaje logički jednaka fizičkoj, a psihološki i fizikalni iskazi suekvivalentni, jer imaju isti teorijski sadržaj.

Ovaj redukcionizam, koji je karakterističan zafizikalističku tezu, prisutan je i u drugim Karnapovimkoncepcijama. To se u prvom redu odnosi na raniji periodnjegovog filozofiranja, koji je vezan za teoriju konstitucijeempirijskih pojmova, izloženu u njegovom djelu Logičkaizgradnja svijeta iz 1928. godine.

125

2. Teorija konstitucije i pokušaj utemeljenja empirizma

Temeljni problem svake empirističke filozofije jesteproblem uspostavljanja odnosa između iskustva i našegznanja o njemu, pri čemu treba odbraniti i zasnovati tezuda je svako naše znanje iskustvenog porijekla. Oko ovecentralne teme okupili su se svi napori klasične empiri-stičke filozofije Loka i Hjuma, a u verziji modernogempirizma kod Karnapa problem se pojavljuje kao pitanjemogućnosti naših iskaza o svijetu u neposrednomiskustvu.

Ako se zapitamo šta jedan iskaz zaista znači, onda jenajbliži odgovor na to pitanje konstatacija da iskaz značiupravo ono što znače riječi koje su u njemu upotrebljene.Tako se prvi korak pitanja značenja rješava poznatimnačinom određivanja značenja pomoću definicija. Ali,riječi koje se pojavljuju u definicijama takođe morajuimati svoje značenje. Tada se pokazuje da se riječimoraju povezivati s nečim i odnositi se na nešto što višenije ni riječ ni definicija. Riječ kao znak, dakle, morauspostaviti vezu s onim što ona označava, a to može bitistvar, događaj, situacija. Veza između znaka i označenoguspostavlja se pomoću neposrednog ukazivanja naoznačeno, pomoću tzv. ostenzivnih definicija. A ukazatise može samo na nešto što je neposredno dato, što jeneposredno pred nama, što se može neposredno opazitiili, pak, što je bilo dato u našem doživljaju. Tako sepokazuje da sva značenja na kraju moraju počivati napokazivanju označenog i zato se sva ona konačno morajumoći svesti na ono što nam je dato u doživljaju ili štonam je neposredno dato, jer je to jedino na što se možepouzdano pokazati. To znači da neposredno dato morabiti osnova svih pojmovnih značenja, tj. da se svi pojmovimoraju konstituisati na osnovu neposredno datog.

Takav pokušaj konstituisanja pojmova iz neposrednodatog Karnap je preduzeo izlaganjem svoje poznate

126

teorije konstitucije empirijskih pojmova, koja treba dazadovolji postulat svih empirističkih filozofija ozasnovanosti našeg saznanja u iskustvu i da tako pokažekako se ova filozofska orijentacija može logički fundirati iopravdati. Sâm Karnap je tvrdio da njegov sistem nijedefinitivan, nego je to samo nacrt, čiji je zadatak dapokaže mogućnost izgradnje jedinstvenog sistema svihpojmova nauke.

Pojam konstitucije i konstituisanja Karnap određuje usamom početku svoga djela. Konstituisati objekt značireducirati ga na druge objekte, odnosno formulisatiopšte pravilo (pravilo konstitucije ili konstitucionalnadefinicija)2 koje pokazuje put, način na koji se stav kojisadrži ime prvog objekta može zamijeniti ekvivalentnimstavom koji ga ne sadrži. Karnap takođe određuje i pojamredukcije kao jedan od važnih pojmova teorijekonstitucije. Za predmet ili pojam se može reći da jereducibilan ili svodljiv na jedan ili više drugih pojmova ilipredmeta ako se svi iskazi o njemu mogu prevesti uiskaze o ovim drugim predmetima.3 Tako je redukcijadruga strana konstitucije: ako se može reći da se A možereducirati na V i S, onda je logički ekvivalentno reći da seA može konstituisati od V i S.4

Ovdje se mora primijetiti da Karnap ne pravi razlikuizmeđu pojma i predmeta. Za taj postupak on dajeobjašnjenje: "Iako izraz ÄpredmetÄ upotrebljavamo unajširem smislu (za sve ono o čemu se može napraviti is-kaz), ipak svakom pojmu pripada jedan i samo jedanpredmet, Änjegov predmetÄ. (To ne treba brkati sapredmetima koji spadaju pod pojam.) Zato i kod opštegpojma govorimo o njegovom "predmetu", jer nam se čini,u protivstavu prema dosadašnjem učenju o pojmu, da je

2 R. Carnap, Der logische Aufbau der njelt, Hamburg, 1961, str. 2.3 Upor. isto, str. 1.4 Upor. isto, str. 2.

127

opštost pojma relativna i da se granice između opštih iindividualnih pojmova mogu pomicati zavisno odstanovišta. Ako određeni predmetni znak označava po-jam ili predmet, ako stav važi za pojmove ili predmete,onda to ne znači nikakvu logičku razliku, nego najvišepsihološku. U osnovi uopšte nije riječ o dva različitashvatanja, nego samo o dva različita načinainterpretacije. Zato u teoriji konstitucije ponekadgovorimo o konstituisanim predmetima a da pri tome nepravimo suštinsku razliku.

Ova dva paralelna jezika, koja govore o predmetima ipojmovima, a ipak iskazuju isto, u osnovi su jezicirealizma i idealizma. Da li su konstituisane tvorevineÄproizvedene od mišljenjaÄ, kako uči idealizam, ili ihmišljenje Äsamo saznajeÄ, kako tvrdi realizam? Teorijakonstitucije upotrebljava neutralni jezik; prema njoj,tvorevine nisu ÄproizvedeneÄ niti ÄsaznateÄ, negoÄkonstituisaneÄ, i ovde treba odmah naročito naglasitida se ova riječ ÄkonstituisatiÄ misli potpuno neutralno."5

"Možemo ići čak i dalje i reći da su pojam i njegovpredmet isto. Ovaj identitet ne znači nikakvosupstancijaliziranje pojma, nego naprotiv,ÄfunkcionaliziranjeÄ predmeta."6

Svrha teorije konstitucije je dvostruka. S jedne strane,svojim konstruktivnim, pozitivnim dijelom, ona treba dapokaže kako se svi pojmovi prirodnih i društvenih naukamogu definisati pomoću tzv. elementarnih iskustava,tako da se svi stavovi tih nauka mogu provjeriti ilizamijeniti ovim elementarnim iskustvima. S drugestrane, svojim destruktivnim, negativnim dijelom, teorijakonstitucije treba da omogući dokazivanje teze da sumnogi problemi tradicionalne filozofije zapravopseudoproblemi, jer su zasnovani na izvjesnim

5 Vid. isto, str. 5-6.6 Vid. isto, str. 6.

128

tvrđenjima koja se ne mogu ispitati pomoćuelementarnih iskustava, pa su zato besmisleni.

Za razliku od drugih pojmovnih sistema, sistemkonstitucije ne postavlja sebi samo zadatak da podijelipojmove u različite vrste i da onda istražuje odnose irazlike među ovim vrstama. Pojmove treba postepenoizvesti iz određenih osnovnih pojmova, treba ih konstitui-sati, i tako nastaje jedna genealogija ili rodoslovljepojmova u kojem svaki pojam ima svoje određenomjesto. Da je takvo izvođenje svih pojmova iz malogbroja osnovnih moguće, osnovna je teza i zadatak teorijekonstitucije, koja se tako razlikuje od svih drugih teorijapojmova i predmeta.7

Karnapov pokušaj u Logičkoj izgradnji svijeta uliteraturi se upoređuje s onim Rasela i Vajtheda.8 Ono štosu oni učinili u Principia Mathematica s obzirom namatematiku (pokazali da se svi pojmovi matematikemogu svesti na osnovne logičke pojmove) Karnap jepokušao da učini u svojoj teoriji konstitucije s obzirom naempirijske nauke, prirodne i društvene, i pri tome,doduše u maloj mjeri, upotrebio aparaturu simboličkelogike.

Za formalizaciju ciljeva i definicija teorije konstitucijeKarnap upotrebljava četiri različita jezika: logistički jezik,jezik riječi, realistički sadržajni jezik i jezik operacija naosnovu nekih fikcija, koji služe za preispitivanje formalneispravnosti konstitucije.9 Sva četiri jezika upotrebljena susamo za konstitucionalne definicije koje se odnose naprvi stepen sistema konstitucije (stepen vlastitih psihi-čkih predmeta), dok je konstituciju viših stepena Karnapizveo samo u jednom jeziku, u jeziku riječi

7 Upor. isto, str. 1.8 Upor. J. Joergensen, The Development of Logical Empiricism, Chicago, 1964, str.

31.9 R. Carnap, Logische Aufbau der njelt, str. 133.

129

(svakodnevnom jeziku), jer je nije mogao preciznijeizvesti.

Da bi ustanovio koji se pojmovi, odnosno objekti,mogu konstituisati, Karnap upotrebljava kriterij zasvodljivost ili reducibilnost objekata: objekt A smatramosvodljivim na objekte V i S ako mogu biti dati nužni idovoljni uslovi egzistencije svakog stanja stvari s obzi-rom na A, V i S, koji zavise samo od objekata V i S.Pomoću ovog kriterija moguće je odlučiti da li je datiobjekt svodljiv na drugi ili nije, i time se utvrđuje red pokojem se moraju konstituisati objekti da bi sačinjavalipovezani i sveobuhvatni sistem konstitucije.10

Pošto se ovim kriterijem red konstitucije ne možejednoznačno odrediti u svakoj tački, Karnap upotrebljavai kriterij epistemološkog prioriteta kao princip sređivanjapojmova. Ovaj princip ima slijedeću formulaciju: objekt jeepistemološki prvi u odnosu na druge objekte ako jedrugi objekt poznat pomoću prvog, pa je poznavanjeprvog objekta preduslov za poznavanje drugog objekta.11

Konsekvencija ovog principa konstitucije sastoji se utome da Karnap može cijeli svoj sistem konstitucije daposmatra kao "racionalnu rekonstrukciju izgradnje reali-teta, izgradnje koja je intuitivno postignuta u aktualnomprocesu saznanja".12

Po Karnapovoj teoriji konstitucije postoje četiri glavnevrste objekata ili četiri stepena konstitucije: 1. kulturni(duhovni) objekti, 2. tuđi psihički objekti, 3. fizičkiobjekti, 4. vlastiti psihički objekti. Svodljivost izmeđuovih objekata moguća je upravo po ovom redoslijedu, štoznači da se duhovni objekti mogu svesti na tuđepsihičke, ovi na fizičke, a fizički na vlastite psihičke ili nadate naše vlastite svijesti. Tok Karnapovog rezonovanja

1 0 Upor. isto, str. 65.1 1 Upor. isto, str. 74.1 2 Vid. isto, str. 139.

130

povodom ovog svođenja objekata ukratko je ovaj:kulturni ili duhovni objekti (istorijski i sociološki objekti,kao religija, običaji, država) poznati su djelimičnopomoću njihovih "mentalnih manifestacija" (ljudskeideje, osjećanja), djelimično pomoću njihovedokumentacije (fizičkih produkata kao stvari, dokume-nata) i zato se mogu konstituisati na osnovu tuđe-psihi-čkih i fizičkih predmeta. Objekti tuđe-psihičkog ili drugihumova djelimično su poznati posredstvom izražavanjaemocija i misli, a djelimično posredstvom moždanihprocesa, koji su korespondentni sa mentalnim fenome-nima i zato se mogu konstituisati na osnovu fizičkihobjekata. A fizički objekti su poznati posredstvomposmatranja, tj. preko data naše vlastite svijesti ‡ pa sena toj osnovi onda mogu konstituisati.

Postupkom konstituisanja nije ni u kojem slučajueliminisana nezavisnost različitih vrsta objekata. Višiobjekti nisu sastavljeni od nižih, nego pripadaju sasvimrazličitom tipu objekata, što se pokazuje činjenicom dase u stavu ne mogu smisleno zamijeniti drugimobjektom. Teorija konstitucije samo pokazuje da sestavovi o višim objektima mogu prevesti u stavove onižim objektima a da se pri tome ne promijeni njihovaistinitosna vrijednost, kao i to da se stavovi o svakoj vrstiobjekata mogu provjeriti pomoću stavova o najnižoj vrstiobjekata, tj. pomoću stavova o datama naše vlastitesvijesti.

Karnap je smatrao da ovaj izabrani redoslijed objekatakoji je on predložio nije i jedini mogući. Ovaj redoslijed jezasnovan na epistemološkom prioritetu.13 Ali, smatraKarnap, ako se iz nekih drugih razloga smatra da je bolje,moguće je isto tako uzeti fizičke objekte kao osnovneelemente,14 dakle materijalne stvari našeg

1 3 Upor. isto, str. 79.1 4 Upor. isto, str. 80.

131

svakodnevnog života, pa se u tom slučaju objekti naševlastite svijesti mogu konstituisati pomoću psihofizičkihrelacija iz moždanih procesa. U horizontu saznanjarazličitih vrsta objekata i njihovih promjenjivih relacijakoji aktualno postoji u naukama Karnap je odabrao datenaše vlastite svijesti kao osnovu za svoj sistemkonstitucije, odnosno kao najnižu vrstu objekata sistemakonstitucije.

Ovu odabranu osnovu Karnap je nazvao"solipsističkom".15 I odmah je smatrao kako je potrebnoda se ogradi od svakog solipsizma: "To ne znači da jepretpostavljen solipsizam u smislu shvatanja da su samojedan subjekt i njegovi doživljaji stvarni, a drugi subjekti,naprotiv, nestvarni. Razlika između stvarnih i nestvarnihpredmeta ne stoji na početku sistema konstitucije ... onase pojavljuje tek na nešto višim stepenima konstitucije." Idalje: "Osnovna oblast mogla bi se nazvati ÄdatoÄ; pritome se mora naglasiti da se time ne pretpostavlja neštoili neko kojem je to dâto dato. Dâto je bez subjekta."16

Pošto je odredio date vlastite svijesti kao osnovneobjekte, Karnap definiše tzv. elementarno iskustvo kaoosnovni entitet unutar ove sfere, a pod elementarnimiskustvom on podrazumijeva "iskustvo u njegovomtotalitetu i uskom jedinstvu".17

Karnapova "elementarna iskustva" nisu ni Lokove"proste ideje senzacije", niti Hjumove "impresije", nitipak Mahovi "osjeti ili senzacije". Ona nisu rezultatianalize, da bi bili nešto što se dalje ne može analizirati,nego su konkretno, složeno jedinstvo iskustva. Karnapvrlo dobro uviđa, za razliku od drugih empirističkihfilozofa, da je pojam "čulni podatak" rezultat visokogprocesa apstrakcije, ili, rečeno jezikom konstitucije,

1 5 Upor. isto, str. 86.1 6 Vid. isto, str. 86-87.1 7 Vid. isto, str. 92.

132

višestruke izgradnje pojmova. Pod jakim uticajem tzv.psihologije oblikâ (Gestalt), Karnap drži da ono što nepo-sredno doživljavamo jesu totaliteti, cjeline, a to suelementarna iskustva. Postoji kontinuirana linijadoživljavanja koja se stalno kreće, a elementarnaiskustva kao elementarni doživljaji pojavljuju se u tojstruji kao nedjeljiva jedinstva.

Problem osnove sistema konstitucije sadrži u sebi dvapitanja. Prvo se mora odlučiti o tome koji se predmetiuzimaju kao osnovni elementi, kao predmeti najnižegstepena konstitucije. Kao što smo vidjeli, Karnap seodlučio za "elementarna iskustva". Međutim, ako bi oviosnovni elementi stajali jedni pored drugih bez osobina ibez odnosa, onda se iz njih ne bi mogao izvesti nikakavsistem konstitucije. Zato je potrebno da se na početaksistema konstitucije postave i neki drugi elementi da bikonstitucija bila moguća. Tako se drugo pitanje osnovesistema konstitucije odnosi na pitanje o osnovnimrelacijama. Osnovne relacije, pored osnovnih elemenata,stoje u osnovi sistema konstitucije. Osnovne relacije,smatra Karnap, a ne osnovni elementi, čine nedefinisaneosnovne pojmove sistema,18 iz kojih se izvode svi ostalipojmovi (predmeti) sistema. U odnosu na osnovneelemente, osnovne relacije su primarne u smislukonstitucije.

Karnap je mislio da je za izgradnju sistema konstitucijedovoljna jedna jedina osnovna relacija, a to je relacijasličnosti između elementarnih iskustava. Sličnost sesaznaje tako što se sadašnje elementarno iskustvoizjednačava s ranijim, pa je pamćenje sličnosti ono što či-ni osnovnu relaciju. Na osnovu ove osnovne relacijesličnosti i relacije srodnosti između elementarnihiskustava dolazi se do tzv. krugova sličnosti, koji suzapravo klase kvaliteta elementarnih iskustava.

1 8 Upor. isto, str. 105.

133

Za svoje otkriće osnovnih elemenata i osnovnihrelacija kao onoga što čini nužnu osnovu sistemakonstitucije Karnap je slutio da zahvaljuje dvjema sasvimrazličitim i često uzajamno isključujućim filozofskimorijentacijama.19 S jedne strane, to je pozitivizam, koji jetvrdio da se sav materijal saznanja mora tražiti u onomešto je dato u doživljaju. Tu takođe treba tražiti iKarnapove osnovne elemente. S druge strane, to jetranscendentalni idealizam novokantovskog tipa, koji je spravom naglašavao da ovi elementi nisu dovoljni zasaznanje. njima se mora pridružiti još nešto ‡ uKarnapovoj verziji to su osnovne relacije.

Vidjeli smo da je Karnap pomoću osnovne relacijesličnosti došao do klase kvaliteta, koja predstavlja neštošto je zajedničko elementarnim iskustvima. Odavde sedalje izvodi klasa čulnog kao onog što je zajedničko zaseriju kvaliteta koji prelaze jedan u drugi. Zatim Karnapna sličan način definiše pojmove osjeta, vidnog polja,reda broja, prethođenja u vremenu itd. Svi ovi pojmovispadaju u najniži stepen sistema konstitucije ‡ date naševlastite svijesti ‡ a onda Karnap prelazi na izvođenjeslijedećih stepena i počinje sa fizičkim objektima.

Fizički objekti su za Karnapa materijalni objekti našegsvakodnevnog života, koji karakteriše zauzimanjeodređenog dijela prostora u određenoj tački vremena."Mjesto, oblik, veličina i položaj pripadaju grupideterminanti svake fizičke stvari. Ovoj grupi uvijek pri-dolazi bar još jedan čulni kvalitet ‡ boja, težina,temperatura itd."20 Konstitucija fizičkih objekata počinjekonstitucijom prostorno-vremenskog svijeta, koji jedefinisan kao klasa tačaka svijeta kojima su pridodatineki čulni kvaliteti ili klasa tačaka u n-dimenzionalnomprostoru realnih brojeva koji služe za pridodavanje

1 9 Upor. isto, str. 105.2 0 Vid. isto, str. 23.

134

pomenutih kvaliteta. Za ovo pridodavanje Karnap jeustanovio dvanaest pravila, od kojih su vrlo značajnadva: ukoliko nema razloga za suprotno, pretpostavlja seda tačka spoljnog svijeta koja je jednom viđena postoji iprije i poslije toga viđenja, a njezin položaj činikontinuiranu liniju svijeta. Ovo pravilo je očiglednoKarnapova ograda od bilo koje vrste prigovora što binjegovu poziciju mogao da označi kao solipsizam. Drugopravilo pretpostavlja da tačka vanjskog svijeta ima isti ilisličan čulni kvalitet i u neko drugo vrijeme, a ne samoonda kad je to utvrđeno. Ovo pravilo zasniva postojanosti kontinuitet čulnih kvaliteta u fizičkom svijetu, što jevrlo bitan preduslov mogućnosti njihovog određenja.Unutar fizičkog svijeta Karnap dalje određuje pojmove vi-zuelnih objekata, pojam moga tijela, tijela drugog itd.

Svijet percepcije se konstituiše u cjelini prostorno-vremenskog svijeta na taj način što se pojedinimtačkama svijeta pripisuju određeni čulni kvaliteti. Topridodavanje čulnih kvaliteta u svijetu percepcijedjelimično odgovara postulatu kauzaliteta, a djelimičnopostulatu supstancije. Tako je ustanovljena bitna razlikaizmeđu svijeta percepcije i fizikalnog svijeta: ako sesvijet percepcije konstituiše pridodavanjem čulnihkvaliteta pojedinim tačkama svijeta pridodaju realnibrojevi kao fizikalne veličine stanja. Ovo čini mogućim dase zakoni fizikalnog svijeta matematički formulišu, da seiz jednih određenja mogu izvesti druga, i na taj način jepostignuta jedinstvena nekontradiktornaintersubjektivnost.

Za razliku od fizičkog svijeta, koji je potpunointersubjektivan, svijet percepcije nikad nije slobodan odprotivrječnosti i karakteriše se varijabilnošću od ličnostido ličnosti. Unutar fizičkog svijeta mogu se konstituisatibiološki objekti, koji su Karnapu poslužili kao osnova za

135

više stepene konstitucije, druge umove i kulturne objek-te.

U okviru svijeta percepcije, smatra Karnap, može se poanalogiji sa mojim tijelom konstituisati predmet ili pojamtijela drugog. Isto tako, na osnovu posmatranih fizičkihprocesa u mome tijelu moguće je uspostaviti relacijuizmeđu klase predmeta koji se pojavljuju u isto vrijeme umojoj svijesti. Svijest druge osobe može se konstituisatipridodavanjem ove klase predmeta sličnim procesima utijelu druge osobe.

Tuđi duševni život može se spoznati samoposredovanjem tijela preko kojeg se on ispoljava.Komunikacija sa drugim ličnostima konstituiše se samona osnovu znakova koji su opšteprimjenljivi na sve pro-cese. Tako se otvara put za konstituciju svijeta drugihličnosti, koji u odnosu na moj vlastiti svijet omogućavakonstituciju intersubjektivnog svijeta. Ovaj svijet jestpravi domen objekata nauke. Ovakvim postupkom, apomoću bihejviorizma, Karnap je, poredintersubjektivnosti u fizikalnom svijetu, izveointersubjektivnost u svijetu psihičkog, a zatim i u svijetunauke.

Posljednji stepen sistema konstitucije čine predmetiduhovnog ili kulturni predmeti. Duhovni predmeti sukonstituisani na osnovu tuđe--psihičkih, a to, zaKarnapa, nije nikakav psihologizam, jer predmeti višeglogičkog stepena uvijek čine novu sferu predmeta.Primarni duhovni predmeti su oni koji za svojukonstituciju još ne pretpostavljaju duhovne predmete.Oni su konstituisani na osnovu psihičkih događaja, naosnovu njihovih manifestacija. Na osnovu primarnihkonstituišu se ostali viši duhovni predmeti, kao što sudruštvo, država, pravo, religija itd.

Na kraju sistema konstitucije Karnap je izveo pojamempirijske stvarnosti, za razliku od metafizičke. "Pojam

136

stvarnosti u smislu nezavisnosti od saznajuće svijesti nespada u (racionalnu) nauku, nego u metafiziku."21 Karnappokazuje da se taj pojam stvarnosti ne može konstituisatiu sistemu konstitucije koji odgovara saznanju. Time seovaj pojam kvalifikuje kao ne-racionalni, metafizičkipojam.22 Ono što je empirijski stvarno, nasuprotnestvarnom, mora zadovoljavati tri grupe uslova da bi sekao stvarno moglo prihvatiti. Svaki stvarni predmet:

1. mora imati mjesto u vremenskom redu;2. mora biti intersubjektivan ili bar da postoji

neposredna mogućnost da se kao takav konstituiše;3. mora da pripada zakonitom sistemu svijeta.Tako je Karnap izveo razliku između stvarnog i

nestvarnog takođe pomoću vlastito-psihičke osnovesistema konstitucije.

Sa pozicija teorije konstitucije Karnap je pokušao danađe rješenja za neke filozofske probleme koje je ličnosmatrao značajnim. Zato on na kraju djela raspravlja orazlici između individualnih i opštih pojmova, o logičkomidentitetu, o psihofizičkom paralelizmu, o suštinikauzaliteta itd. Naročito je zanimljivo njegovo stanovišteo zadatku i granicama nauke; ono je karakteristično zakompletnu orijentaciju logičkog empirizma ili pozitivizma.

Kako se po Karnapu cilj nauke sastoji u tome da sepronađu i adekvatno srede istiniti iskazi o predmetimasaznanja,23 to njen prvi zadatak u tom nastojanju leži utome da izgradi sistem konstitucije. Konstitucionalnedefinicije predmeta kao pravila prevođenja iskaza ojednim predmetima u iskaze o drugim obezbjeđuju svimnaučnim iskazima smisao koji se može verifikovati. Averifikacija ovdje za Karnapa znači preispitivanje iskazana osnovu elementarnih iskustava.

2 1 Vid. isto, str. 246.2 2 Upor. isto, str. 247.2 3 Upor. isto, str. 252.

137

Nauka kao sistem pojmovnog saznanja nemagranica.24 [ta to znači? Karnap smatra da reći kako naukanema granica ne znači tvrditi da izvan nauke ništa nepostoji, da je ona sveobuhvatna. Područje života ima jošmnogo drugih dimenzija izvan nauke. Ali, unutar svogapodručja nauka ne nailazi ni na kakve prepreke. Podneograničenošću nauke Karnap podrazumijeva tezu dane postoji pitanje na koje nauka u principu ne bi moglada odgovori.25 Ne postoje nerješive zagonetke. Ako se napitanje ne može odgovoriti na naučni način, onda sasamim pitanjem nešto nije u redu: ono nije dobroformulisano, ili je jednostavno besmisleno. Svako pravopitanje mora dobiti svoj odgovor, kao što svaki legitimnipojam nauke ima svoje definitivno mjesto u sistemukonstitucije naučnih pojmova.

3. Filozofija kao logička sintaksa jezika

Vidjeli smo da se za Karnapa filozofija oslobođenasvega mutnog i spekulativnog pojavljuje kao logikanauke. Filozofija kao logika nauke treba da se baviispitivanjem logičke strukture naučnog saznanja koje seodnosi na uzajamnu logičku povezanost naučnihpojmova i stavova, na pitanje o tome kako su pojmovijedan u drugi uključeni, kako se jedan iz drugog izvodeitd. Logička analiza pojmova, stavova, hipoteza i teorijanauke jest pravo polje djelovanja logike kao pravenaučne filozofije.

Saznanje je uvijek predstavljeno u jezičkimformulacijama. Pomoću njih se fiksiraju i objektivirajusadržaji misli, daje im se čvrsti i postojani oblik, a tektako se saznanja mogu saopštiti. Jezik ne služi uvijek isamo u funkciji saopštavanja, u funkciji intersubjektivnog

2 4 Upor. isto, str. 253.2 5 Upor. isto, str. 254.

138

razumijevanja, pa ipak, jezik je tijelo saznanja. Samopomoću njega saznanje se uopšte može kao takvoprimiti, a pogotovo izgraditi kao sistem. Zato logičkaanaliza naučnog saznanja mora imati odnos premajezičkim formulacijama u kojima je saznanje dato. Ako jeispitivanje činjenica, tj. onoga što je iskazano u jeziku,predmet pojedinih nauka, logička analiza je usmjerenana to da pokaže kako su ove činjenice predstavljene ujeziku pomoću pojmova i stavova. Tako je logička analizajezika pravi sadržaj filozofije kao logike nauke.

Logička analiza jezika nema lingvistički smisao. Onanije analiza činjenički upotrebljenog jezika, nego jezika unjegovom pojednostavljenom i upotpunjenom obliku.Pored toga, ona se odnosi samo na jezik saopštavanja,intersubjektivnog razumijevanja ‡ ukratko, na jezik nau-ke.

Karnapova logička sintaksa jezika, kako je izvedena unjegovom istoimenom djelu, jeste čisto formalna teorijalingvističkih znakova i njihovih kombinacija u stavovima iteorijama ili teorija znakova i njihovih kombinacija kakose one pojavljuju u nauci. Karnapov cilj u ovom djelujeste da postavi i dokaže dvije teze:

1. ‡ ispitivanja logike nauke nikad ne treba da obraćajupažnju na značenje, nego samo na formalna pravilalingvističkih izraza;

2. ‡ fiksiranje formalnih pravila bilo kojeg jezika iispitivanje konsekvencija tih pravila može se izvršiti naisto tako egzaktan način kao što su formulisane naučneteorije, a logička sintaksa jednog jezika može seformulisati u istom jeziku na koji se ona odnosi.26

Ovim shvatanjem da se sintaksa jednog jezika možeformulisati u samom tom jeziku, Karnap je odbacio, sjedne strane, stanovište Vitgenštajna, prema kojem se ologičkoj strukturi i pravilima jednog jezika ne može

2 6 R. Carnap, Logical Syntax of Language, str. 3.

139

govoriti u samom tom jeziku, a s druge strane, Raselovostanovište, koje je ovaj razvio u predgovoruVitgenštajnovom Tractatus-u, formulišući svoju poznatuteoriju hijerarhije jezikâ, prema kojoj se u jednom jezikune može govoriti o tom jeziku, ali se to može u nekomdrugom, koji je u odnosu na ovaj jezik višeg tipa i takonastaje hijerarhija jezikâ. Hijerarhija jezikâ nema svogakraja, ali svaki jezik ima svoj metajezik, odnosno,sintaksa svakog jezika formulisana je u jeziku višeg tipanego što je sâm taj jezik.

Svojim shvatanjem filozofije kao sintakse naučnogjezika Karnap je jasno odvojio filozofiju od posebnihnauka, pokazujući da filozofija nema posla sa objektima,nego samo sa stavovima o objektima ovih nauka.27

Posebne nauke se bave objekt-pitanjima ‡ to su pitanjakoja se odnose direktno na objekte iz posmatranihoblasti ‡ a filozofija samo logičkim pitanjima, tj. pitanjimanaučnih pojmova, stavova, teorija posmatranih kaokompleksa znakova koji je konstruisan u saglasnosti saodređenim pravilima kombinovanja znakova. Ovapravila su djelimično pravila formacije, tj. pravilakombinovanja različitih vrsta znakova jezika u rečenice, adjelimično pravila transformacije, tj. pravila dedukcijejednih rečenica iz drugih. Za različite jezike ova pravilasu različita i utvrđuju se proizvoljno, jer ona zapravo defi-nišu jezik u kojem se primjenjuju. U vezi s ovim Karnapje definisao svoj poznati princip tolerancije: "Naš posaonije da postavljamo zabrane, nego da dođemo doodgovora. U logici nema morala. Svako ima slobodu daizgradi svoju vlastitu logiku, tj. svoju vlastitu formujezika, kako hoće. Sve što se od njega traži jeste to da,ako hoće da razgovara, mora jasno postaviti svoj metod idati sintaktička pravila umjesto filozofskih

2 7 Upor. isto, str. 277.

140

argumenata."28 Ovaj Karnapov princip ne treba shvatitikao uvođenje proizvoljnosti u logiku. Sloboda se sastoji utome da se mogu izabrati različita pravila zavisno odsvrhe koja se želi ostvariti, a sve ostalo u sistemu, tj.njegovo izvođenje podliježe strogoj logičkoj nužnosti.

Pored podjele na objekt-pitanja i logička pitanja,Karnap uvodi podjelu rečenica na objekt-rečenice isintaktičke rečenice.29 Objekt-rečenice se direktno tičuentitetâ ili stvarî. Takve su sve rečenice empirijskihnauka, koje nešto tvrde o činjenicama. U sintaktičkerečenice spadaju svi iskazi o jeziku. U vezi s ovompodjelom stoji i poznato Karnapovo razlikovanjematerijalnog i formalnog načina govora.30 Rečeniceempirijskih nauka, objekt-rečenice, izražene su umaterijalnom, a sintaktičke rečenice u formalnom načinugovora. Međutim, između ove dvije grupe rečenica nalazise domen tzv. pseudo-objekt-rečenica.31 Ovo srednjepodručje obuhvata rečenice koje su formulisane tako dase stiče utisak kao da se odnose na stvari, a zapravo seodnose na sintaktičku formu. Prema tome, one susintaktičke, i pored toga što su izražene pomoćumaterijalnog načina govora. ^itav niz misli tradicionalnefilozofije jesu upravo ovakve pseudo-objekt-rečenice.

Najveći broj ovih rečenica može se, smatra Karnap,izraziti u formalnom načinu govora. Time one postajusintaktičke rečenice i, tako, stavovi logike nauke. Ako semogu prevesti u formalni način govora, onda su tusigurno posrijedi metafizičke teze. Tako je Karnap došaodo kriterija razlikovanja metafizičkih teza od stavovalogike nauke. Sve rečenice koje ne pripadaju jeziku jedneodređene empirijske nauke treba staviti na "probni

2 8 Vid. isto, str. 51-52.2 9 Upor. isto, str. 284.3 0 Upor. isto, str. 287.3 1 Upor. isto, str. 285.

141

kamen" prevodljivosti u formalni način govora. Tako ćese utvrditi njihova smislenost.

Najzad, u Logičkoj sintaksi jezika Karnap je formulisaorazliku između sintetičkih i analitičkih stavova, razlikukoja čini fundament empirističke teze o prirodimetafizičkog i logičkog saznanja, s jedne, i saznanja uempirijskim naukama, s druge strane. Oštro razdvajanjesintetičkih i analitičkih stavova vodi strogomrazgraničenju područja empirijskih nauka od domenalogike i matematike, kao i od domena logike nauke.Osnovni metod empirijske nauke jeste pozivanje na isku-stvo, dok je za logiku nauke odlučujući metod slobodnogizbora ili konvencionalnog opredeljenja.

Rezultati Karnapovih istraživanja u okviru Logičkesintakse jezika imali su poseban značaj za kritikumetafizike, koja je od samog početka predstavljalaokosnicu i jedan od najvažnijih ciljeva logičkogempirizma. U uvodu ovog svog djela Karnap je naglasioda se ovdje antimetafizički stav ne javlja niti kaopretpostavka niti kao teza. Time je on htio da naglasistrogo formalni, egzaktni karakter svojih istraživanja, daukaže na njihovu nezavisnost od bilo kakvogfilozofskog stanovišta. Bez obzira na ovo njegovoukazivanje, sasvim je sigurno da su Karnapove osnovneteze iz ovog djela pružile osnovu za destruktivnu kritikumetafizike, s jedne strane, i za odbranu i teorijsko oprav-danje nekih temeljnih načela cijele orijentacije logičkogempirizma, s druge strane.

Na Karnapova istraživanja iz oblasti logičke sintaksejezika prirodno se nadovezuju njegova razmatranja izlogičke semantike i logičke pragmatike, koja takozaokružuju ispitivanja iz opšte teorije znaka.

142

4. Karnapovo odbacivanje metafizike

Sva Karnapova nastojanja u filozofiji, sav njegov naporoko filozofskih problema, mogu se sabrati u jednu jedinutačku. njegova najviša i posljednja ambicija okuplja seuvijek oko jednog, za koje smijemo reći da ima dvijestrane: s jedne strane, to je zasnivanje empirizma kaofilozofske teorije, a s druge strane, to je definitivnoodbacivanje svake metafizike kao spekulativne filozofije.U svakom Karnapovom djelu, u svakom njegovomnapisu, u svakoj njegovoj distinkciji, u svakoj njegovojanalizi, uvijek je moguće prepoznati ovo centralnohtijenje, ovu njegovu najvišu želju.

Vidjeli smo kako njegova Logička izgradnja svijeta nakraju pokazuje da je nemoguće konstituisati metafizičkepojmove ‡ uopšte je nemoguće nešto takvo kao što jemetafizička stvarnost. Sve distinkcije Logičke sintaksejezika smjeraju na to da definitivno utvrde kako su svimetafizički stavovi nemogući, zato što nisu ni sintaktičkini objekt--stavovi, ni analitički ni sintetički. Karnapovobavljenje logičkom semantikom kao teorijom značenjatakođe rezultira u tvrdnji da je ono što nazivamometafizikom u stvari čista besmislica, da metafizički poj-movi ništa ne znače i zato je njihova upotreba logičkinelegitimna i nedozvoljena.

U potpuno istom pravcu idu i Karnapovi poznati članci,koje je objavljivao u čuvenom neopozitivističkomčasopisu Erkenntnis. U odnosu na Karnapova bitnahtijenja sigurno je najkarakterističniji onaj objavljen1932. godine pod naslovom "Eliminacija metafizikepomoću logičke analize jezika".

Antimetafizičke pozicije u savremenoj filozofiji nisuništa novo za istoriju filozofije. Postoji cijela jedna linijau istoriji filozofije, linija filozofskih učenja, koja sustremila na ovaj ili onaj način da se obračunaju sametafizikom. Taj obračun s metafizikom kretao se u

143

raznim pravcima. Jedni su mislili da je metafizika neisti-nita, jer njeni stavovi stoje u kontradikciji sa stavovimaempirijskog saznanja. Drugi su tvrdili da je onaneizvjesna, smatrajući da njeni problemi transcendirajugranice ljudskih spoznajnih moći, pa se, prema tome, oispravnosti ili neispravnosti metafizike ne može uopšteništa reći. Treći su držali da je tretiranje metafizičkihproblema sterilan posao, jer, bez obzira na to da li se nametafizička pitanja odgovori ili ne odgovori, sve ostajeisto; za njih se ne treba brinuti, jer nas se ne dotiču. Unašem svakodnevnom životu metafizički problemi seuopšte ne pojavljuju i zato o njima ne treba misliti.

Tek sa razvitkom moderne logike otvorena je, smatraKarnap, prava mogućnost da se dostigne jasan iradikalan odgovor na pitanje o vrijednosti i opravdanostimetafizike. Nova logika kao metod filozofiranja, kaoinstrument logičke analize, treba da u filozofskim istraži-vanjima dovede do jasnih rezultata. S jedne strane, onaće u domenu empirijskih nauka pokazati kako trebarazjasniti različite pojmove i stavove nauke, i kako semogu učiniti jasnim i eksplicitnim uzajamne logičke iepistemološke veze naučnih pojmova i stavova. S drugestrane, u domenu metafizike, uključujući filozofijuvrijednosti i cijelu normativnu teoriju, logička analiza ćedovesti do negativnog rezultata: ona će pokazati danavodni stavovi u ovim domenima nisu nikakvi stavovi,nego potpune besmislice. Neposredno samim tim postižese, mišljenja je Karnap, radikalna eliminacija metafizike,koja u ovom definitivnom obliku nije bila moguća saranijih antimetafizičkih pozicija.

Pojam besmislenog Karnap upotrebljava u striktnomsmislu te riječi. Svaki niz riječi koji ne sačinjava stav, pase za njih ne može reći ni da su istinite ni da su lažne,sigurno je besmislen. Na prvi pogled, takav niz riječi se

144

može pričiniti kao stav. Za takav slučaj Karnap rezervišepojam pseudostava. Postoje dvije vrste pseudostavova:

1. oni koji sadrže riječi za koje se pogrešno misli daimaju smisao, a u stvari su besmislene, pa su i cijelistavovi besmisleni;

2. oni u kojima upotrebljene riječi same po sebi imajusmisao, ali su na takav način dovedene u međusobneveze da ipak na kraju ne dobijamo smislen stav.

Obje vrste ovih stavova pojavljuju se u metafizici icijela metafizika se sastoji od ovakvih pseudostavova.

Da bi pokazao kako svi pseudostavovi, a time imetafizika uopšte, počivaju na upotrebi logički defektnogjezika, Karnap se poslužio jednim pasusom izHajdegerove rasprave "[ta je metafizika?", u kojem Haj-deger pokušava da kategorijalno odredi pojam "ništa"."Ništa je primarno u odnosu na Ne i Negaciju. Gdje datražimo Ništa? Kako da nađemo Ništa? Mi znamo Ništa...Briga otkriva Ništa... Ništa je sámo ‡ kao takvo ‡prisutno... [ta je s tim Ništa? ‡ Ništa ništuje."

145

Karnap se naročito obara na ovu posljednju rečenicu,za koju smatra da je besmislena iz dva razloga. S jednestrane, "ništa" je upotrebljeno i kao supstantiv, što jegreška, jer se u svakodnevnom jeziku "ništa" koristi samoza konstrukciju negativno-egzistencijalnog suda. Dakle, ukorektnom jeziku, "ništa" ne može biti ime, nego samologička forma suda. S druge strane, tome "ništa"Hajdeger dodaje novu izmišljenu riječ "ništovati", koja jebesmislena. To za Karnapa predstavlja posebno rijedakslučaj, jer, obično, besmislene metafizičke riječi nastajutako što smislene riječi u metafizičkoj upotrebi postepenogube svoje značenje i postaju besmislene, a ovdje je nadjelu uvođenje nove riječi koja od samog početka nemanikakvo značenje. Pa i kad bi se dozvolilo da se "ništa"upotrebi kao supstantiv, kao ime, kao deskripcijaentiteta, već u njegovoj definiciji, koja treba da afirmišenjegovu egzistenciju, zapravo se već tu njegovaegzistencija negira. Tako je ovaj stav kontradiktoran ‡ nesamo besmislen, nego čak apsurdan.

Za ovakvo svoje izvođenje Karnap nalazi potvrdu usamom daljem Hajdegerovom tekstu, gdje ovaj kaže daje pitanje i odgovor s obzirom na Ništa jednakoapsurdno i da primjena fundamentalnog zakona mišlje-nja, zakona zabrane kontradikcije, uništava sámo ovopitanje. Iz ovoga Karnap izvodi da već i sâm autorpriznaje da su njegova pitanja i odgovori nespojivi salogikom i naučnim načinom mišljenja.

Karnap je smatrao da ova analiza Hajdegerovog tekstajasno pokazuje razliku između njegove vlastite i svihranijih antimetafizičkih pozicija. Metafizika se ovdje neposmatra kao "viša spekulacija" ili "vilinska priča", jervilinska priča nije u konfliktu s logikom, nego saiskustvom; ona je savršeno smislena, ali je lažna.Metafizika nije ni "praznovjerje", jer se može vjerovatisamo u istinite ili lažne stavove, a ne i u besmislene

146

nizove riječi. Metafizički stavovi ne mogu se prihvatiti nikao "radne hipoteze", jer takva hipoteza se mora moćidovesti u odnose izvodljivosti sa empirijskim stavovima,a to ne mogu metafizički stavovi. Prema tome,metafizičke stavove treba jednostavno odbaciti kaobesmislene.

Ako su stavovi metafizike besmisleni, postavlja sepitanje kako se može objasniti da tako mnogo ljudi,eminentnih umova, u svim epohama i svim nacijama,trošilo je i troši mnogo energije oko rješavanja upravometafizičkih problema, a njihova djela imaju vrlo jakuticaj, koji traje sve do današnjih dana. Karnapovodgovor na ovo pitanje svodi se na tvrdnju da metafizičkistavovi nemaju teorijski sadržaj, da oni nisu deskripcijestanja stvari, niti onih koja postoje (jer bi bili istiniti), nitionih koja ne postoje (jer bi bili lažni). Metafizički stavovisluže da se njima izrazi životno osjećanje jedne ličnosti.Taj stav čovjeka prema životu manifestuje se nesvjesno usvemu onome što neko čini ili govori. ljudi imaju potrebuda izraze ovaj svoj stav kako bi na neki način u njemusudjelovali i drugi. Ako imaju umjetničkog talenta,smatra Karnap, svoje životno osjećanje ljudi izražavajustvaranjem umjetničkih djela. Tako je umjetnostadekvatno sredstvo izražavanja osnovnog stava premaživotu.

U slučaju metafizike srećemo se sa paradoksalnomsituacijom: svojom formom metafizika pretenduje dabude ono što ona nije. Forma koja je u pitanju jest formasistema stavova, forma teorije u kojoj su stavovipoređani kao premise i zaključci, što potpuno ostavljautisak teorijske forme. Tako se stvara fikcija dametafizika ima teorijski sadržaj, a u stvari ga nema.Metafizičar pati od iluzije da metafizički stavovi neštokažu, da nešto opisuju. U stvari, pomoću metafizičkihstavova ništa se ne tvrdi, oni samo nešto izražavaju.

147

Metafizičar ih upotrebljava da izrazi svoje životnoosjećanje, dakle kao umjetnik. Ali, za razliku odumjetnika, koji zna da je u domenu umjetnosti, a neteorije, metafizičar stalno podliježe obmani da se kreće upodručju teorije, pa svoje stavove podupireargumentima, traži privolu za njihov sadržaj, polemišeprotiv drugih metafizičara, odbacujući njihove tvrdnje ipremise.

Pošto nema dovoljno talenta da svoje životnoosjećanje izrazi u umjetničkom djelu, s jedne strane, aima sklonost da upotrebljava pojmove misleći tako da sekreće u domenu teorijskog, s druge strane, metafizičarstalno miješa ovo dvoje i tako stvara strukture koje zasaznanje ne znače ništa, a istovremeno su neadekvatanizraz opšteg stava prema životu. Tako je, zaključujeKarnap, metafizičar muzičar bez muzičkog talenta, ametafizika neadekvatni izraz životnog osjećanja.

** *

Logički empirizam je ona orijentacija savremenefilozofije koja se najviše distancira od postavki i tezaprethodnih filozofskih epoha i filozofske tradicije u cjelini,nastojeći da se pojavi i u svojoj radikalnosti predstavi kaoprekretnica u filozofiji, kao tačka obrata u filozofskommišljenju. Ovu svoju ambiciju logički empirizam je poku-šao da ostvari na osnovu fundamentalne teze o tome daje vrijeme fi-lozofije kao metafizike prošlo jednomzauvijek i da filozofiju treba uputiti u novom pravcu, kojiće joj omogućiti da bude savremena, a to znači, u duhuove filozofije, da ide ukorak s naukom i da bude jasna,precizna i korisna kao nauka. Glavno oruđe uostvarivanju ove zamisli logički empirizam je pronašao uanalitičkom metodu filozofiranja, koji znači najprijelogičku, a zatim i semantičku analizu svih pojmova istavova koji se pojavljuju u filozofiji.

148

Analitički metod je tako ovoj filozofiji poslužio darazloži tradicionalne filozofske probleme i da ih u tomrazlaganju usitni i precizno analizira. On je, dakle,poslužio kao metod destruiranja filozofske tradicije,rastvaranja filozofske problematike, iza kojeg u filozofijilogičkog empirizma ne slijedi nikakva prava filozofskakonstrukcija, nikakav filozofski sistem u tradicionalnomsmislu te riječi. Ono što dolazi iza svih analiza, poslijesveg odbacivanja onog što je mutno i rasplinuto, tozapravo nije nikakva filozofija u klasičnom smislu, to jeprije nešto što se može posmatrati kao neki dodataknaučnom mišljenju, kao nešto što ide uz nauku i treba dase brine o njenoj jasnosti, egzaktnosti i preciznosti. Takoje logički empirizam destruirao filozofiju u realizacijisvoje ambicije da od filozofije napravi egzaktno iprecizno mišljenje koje treba da bude instrument nauke unjenoj nevjerovatnoj ekspanziji i sve većoj dominaciji.

Logički empirizam je djelimično ostvario one svojeambicije koje je sebi kao zadatak bio postavio na samompočetku vlastitog razvoja. Svi pripadnici pokreta su usvojim djelima i raspravama zaista pokazali zavidanstepen jasnoće izražavanja i korektnosti logičkogizvođenja, što se ne smije zanemariti u procjenjivanjunjihovog doprinosa filozofskoj teoriji. njima je zaistauspjelo da jednom zauvijek u filozofiju unesu zahtjev dase jasno formulišu teze koje se žele dokazati, da se onelogički korektno izvode, te da se argumenti za navedeneteze precizno naznače i izvedu. Dobro uočavajući da jejezik pravi instrument mišljenja, logički empiristi, a međunjima naročito Karnap, uvijek su zahtijevali da i on budeprecizan i korektan. Otuda je u okvirima njihove filozofijei nastala ideja o tome da je potrebno, zbog postizanja štovećeg stepena egzaktnosti jezika, a time i u njemuformulisanih misli, stvoriti vještačke jezike, jezikesimbola po uzoru na jezik matematike, koji će

149

maksimalno zadovoljavati zahtjeve jasnosti i preci-znosti. njihov doprinos u tom pravcu, doprinos teorijijezika i savremenoj logičkoj teoriji uopšte, izuzetno jeznačajan i dalekosežan, i sigurno predstavljanajdragocjeniji dio doprinosa i postignutih rezultata ovihfilozofa.

Pozitivistička ideja o tome da se jezik posmatraodvojeno od onoga o čemu je u njemu riječ ovimfilozofima je poslužila kao jedan od osnova za njihovorazračunavanje sa filozofskom tradicijom. Kad se posaofilozofije ne sastoji u tome da govori o svijetu, tj. ne utome da izriče sadržajne stavove koji nešto kažu osvijetu, ne u tome da pokuša da osmisli taj svijet, nego utome da raspravlja o načinu na koji o svijetu govorimo,onda je jasno da se cjelokupna filozofska tradicija morapodvrgnuti preispitivanju, čiji će rezultat biti upravo onodo čega su došli ovi filozofi. Naime, pokazaće se davećina stavova i problema tradicionalne filozofije nemanikakvog smisla, jer pokušava da nešto smisleno kaže osvijetu samom, a ne o tome kako o svijetu treba govoriti.Zato pozitivistička kritika metafizike i filozofije u cjelini,koja stoji u centru njihovih preokupacija i napora,polazeći od ovakvih pretpostavki, već od samog početkane pogađa, već promašuje svoj pravi cilj.

150

Metafizika se, naime, ne može kritikovati i pobijati takošto će se njeni stavovi proglasiti besmislenim, a pri tomesmatrati da su riječi upotrebljene u metafizičkimstavovima prazne riječi koje ništa ne označavaju, kojemogu biti takve, ali i drukčije, jer se svakako ne odnoseni na što realno. Riječi i stavovi koje upotrebljava metafi-zika i filozofija u cjelini nisu prazne riječi, one nisujednostavno besadržajni simboli. Riječi imaju svojuontološku težinu, one se odnose na strukturu realiteta,one pokušavaju da nešto kažu o ustrojstvu svijeta i smi-slu njegovog bivanja. [taviše, u autentičnom govorenju,kakvo bi moralo da bude svako istinsko filozofiranje,riječi iznose na vidjelo događanje svijeta i, kaomogućnost artikulisanja misli, sudjeluju u njegovomkonstituisanju.

Metafizika se ne može istinski i efektivno kritikovatiako se ne zahvati u ono što je omogućava, ako se nedoprije do njenih korijena, a to znači ako se ne dođe dosvijeta u kojem se ona zbiva, u kojem je ona na djelu, dosvijeta za koji je metafizika tipičan način događanja i mi-šljenja. Ako se učini samo ono što su filozofi logičkogempirizma, a prije svega Karnap, izveli, ako se filozofsko,pa čak i realno, pokuša samo reducirati na lingvističko,onda se tako metafizika nije ni dotakla u svojojpostojanosti i prisutnosti. Misleći da im je konačnouspjelo da jednom zauvijek likvidiraju metafiziku, filozofilogičkog empirizma zapravo su samo jednoj vrstimetafizike suprotstavili drugu i, doduše, nešto drukčiju,ali u biti takođe metafiziku, koja svoje korijene i svojeizvore ima u istom svijetu kao i ona metafizika protiv kojese ovi filozofi bore bez rezerve i bez milosti.

Odbacujući sve ono što se decenijama i vijekovimasmatralo glavnim predmetom filozofske refleksije, logičkiempiristi su umjesto toga ponudili filozofsku teorijushvaćenu kao analizu naših iskaza o onome što se realno

151

događa. Logički empirizam je filozofsku aktivnost uputioprema veoma uskom području analiziranja i vrednovanjastavova, i tako beskrajno ograničio njene mogućnosti.Oslobađajući filozofiju od metafizike, ovi filozofi suzajedno sa metafizikom odbacili i dobar dio filozofije.Tražeći od filozofije da bude strogo i egzaktno mišljenjepoput naučnog ‡ što ona nikad ne može biti ‡ logički em-pirizam je doveo u pitanje samu filozofiju. Zato se možetvrditi da je logički empirizam ona orijentacija savremenefilozofije koja je najviše zaoštrila i radikalizovala bitnopitanje svoje epohe, pitanje mogućnosti filozofije.

152

VI

MISAO I AKCIJAU INSTRUMENTALIZMU XONA DJUIJA

Američka filozofska misao se svojim najvećim dijelomformirala i razvijala u znaku snažnog uticaja evropskefilozofije, naročito filozofije britanskog ostrva. U tokovimanjene istorije moguće je jasno prepoznati odjekeznačajnih usmjerenja i mislilaca evropskog filozofskogtla, pri čemu se tradicionalni engleski empirizam sigurnonajdublje i najtemeljitije ukorijenio u osnove i stilmišljenja američkih filozofa. Tako je empiristički pristuppostao, u nešto izmijenjenoj verziji, nezaobilazni elementvećine misaonih tvorevina ovih filozofa, pa se onpojavljuje i kod onih mislilaca koji se smatrajuautentičnim nosiocima američkog duha.

Jasno odvajanje od pritisaka i nasrtaja evropske mislii vlastito utemeljenje originalne duhovnosti američkafilozofija je postigla u mišljenju svojih velikihpredstavnika Persa, Xejmsa i Djuija. Svojom filozofijominstrumentalizma Djui tako stoji duboko usidren u tokoveameričke filozofske tradicije i, kao nastavljač njenihvelikih nosilaca, sigurno predstavlja vrhunac i potpuniteorijski izraz te filozofije, koja je originalna po svojimidejama i autentična s obzirom na duh u kojem jenastala.

153

1. Filozofija pragmatizma

Prvi oblik originalne američke filozofije nastao je kaoreakcija na vladavinu neohegelijanskih filozofskih idejakoje su se bile veoma proširile i učvrstile u američkomfilozofskom mišljenju s kraja XIX veka. Dižući svoj glasprotiv sveobuhvatnosti hegelijanske dijalektičke sinteze ispekulacija o totalitetu, pragmatizam se kao posebna fi-lozofska orijentacija uključio u snažna pozitivistička iantimetafizička strujanja koja su bila karakteristična zafilozofiju s kraja XIX i na početku XX vijeka. Kao i većinuorijentacija nastalih u ovo vrijeme i u ovom duhu,filozofiju pragmatizma obilježava nastup u ime naučno--tehničkog progresa, u ime eksperimentalizma posebnihnauka, a protiv metafizičke filozofije i njenih suvišnih ibesplodnih spekulacija. U svom kritičkom protivstavuprema filozofskoj tradiciji i njenim rješenjima,pragmatizam se predstavlja kao pokušaj da se novomfilozofskom teorijom, koja ima prevashodnoepistemološki karakter, prevladaju teškoće prethodnihfilozofija, a posebno onih sa empirističkom orijentacijom.Sva zaokupljena proučavanjem prirode i temelja naučnogistraživanja, ova filozofija jest teorijska podloga tehnici-stičko-prakticističkog pristupa svemu što jest, naročito ja-sno ispoljenog u tehnički nerazvijenim društvima, kojafunkcionišu po principu maksimalne proizvodno-tehničkei organizacione efektivnosti. Po ovoj suštinskojodređenosti, pragmatizam sa svojim instrumentalističkimjezgrom jest tipično američka filozofija, pravi izrazameričkog duha i načina života, koji preferira naučnu itehničku racionalnost i vjeruje u svemoć nauke i njenihsposobnosti da svijet uredi na uman način. Zato jepragmatizam kao način mišljenja imao vrlo malo uspjehaizvan američkog tla, pa se tvrdnji o tome da je to pravaamerička filozofija može priključiti i stav da je to filozof-

154

ska orijentacija koja je imala značajnih pristalica ipostigla jedini pravi uspjeh samo u Americi.

a) ^arls Sanders Pers

Kao filozofska teorija, pragmatizam je prvi putformulisan u djelima Persa, vjerovatno najoriginalnijegameričkog filozofa. Persovo ime je u široj filozofskojliteraturi poznato po njegovim analizama logičkihproblema i doprinosima u oblasti logičke teorije, aposebno se njegovo ime vezuje za fundiranje opšteteorije znakova, ili semiotike.

Logiku je Pers definisao kao opštu teoriju znakova, kojatreba da ustanovi opšte i nužne zakone znakova. Znak jetemelj i mogućnost mišljenja, kao što jedino pomoćuznaka mišljenje može ispoljiti i realizovati svoju istinskusnagu. Svako saznanje je znak, pa svi oblici ispoljavanjasaznanja treba da se proučavaju u okvirima logičketeorije kao teorije znaka.

Pers je smatrao da je logika istovremeno i pozitivna inormativna nauka, tvrdeći da je znakovni proces koji onaispituje jedna realna činjenica, ali u toku istraživanjalogika nastoji da otkrije opšte i nužne principe, koji ćepomoći da se dođe do istine. Rezultati istraživanjaznakovnih procesa nisu, dakle, samo otkrića realnihprocesa saznanja, nego su istovremeno i projekcije normikoje treba da zadovolji to istraživanje. Posmatranjeznakovnog procesa kakav on faktički jest omogućavapostuliranje onog što on treba da bude ili što on mora dabude. Zanimljivo je ovdje zapaziti da se Persovaodređenja kreću u jasnim i strogim distinkcijama koje sufundirane Kantovom filozofijom. To pokazuje da je ovajfilozof vrlo dobro poznavao evropsku filozofsku tradiciju ida su na njegovo formiranje naročito uticali Hegel i Kant.

155

Proučavajući Kritiku čistog uma,1 Pers je došao dozaključka da je Kantova tablica sudova nekompletna i dazato i njegovu tablicu kategorija treba podvrgnutipotpunoj reviziji i pokazati da je ona samo jedan diomnogo šireg sistema pojmova. U svome članku "O novojlisti kategorija" Pers je izveo tri osnovne kategorijestvarnosti, koje on naziva Prvo, Drugo i Treće. Prvo ječisti kvalitet, čista datost; Drugo je činjenica, ono što jeposebno, što je "hic et nunc", pojedinačni predmeti ipojave, a Treće su opšte i nužne odredbe stvarnosti, gdjespadaju matematičke i logičke relacije.

Ovu svoju fenomenologiju Pers je izveo pod jakimuticajem Hegela,2 smatrajući da fenomenologija kaoučenje o kategorijama treba da izvrši analizu pojavaiskustva, da razvrsta sve ono što se bilo kako pojavljuje,da inventariše sve pojave realiteta, ne ulazeći u istraži-vanja njihove istinitosti. Fenomenologija je, dakle, opispojavne strukture svijeta i kao takva jeste prvi posao kojisvaka filozofija treba da obavi.

Fenomenološka struktura svijeta pokazuje se uznakovnom procesu, kao što podjela opšte teorije znakaili logike ima svoj osnov u kategorijalnim odredbamarealiteta. Logika, prema Persu, ima tri oblasti

1 Neki interpretatori smatraju da se Persov pragmatizam razvio iznjegovog studija Kritike čistog uma, kao pokušaj da se odgovori nanagomilane teškoće koje je Pers pronašao u Kantovoj misli. Upor. R.Ackermann, Theories of Knonjledge, Nenj York, 1965, str. 264.

2 Snažan uticaj Hegelove trijadne podjele prisutan je u cijelojkonstrukciji Persovog filozofskog sistema i izrazito se ogleda utročlanosti svih njegovih razvrstavanja. Fenomenologiji s tri kategorijepridružuje se ontologija sa kategorijama koje su izraz suštinskih odnosasvijeta: 1. mogućnost, slučajnost, 2. aktualnost, 3. nužnost. Ikosmologija kao učenje o strukturi čitavog kosmosa ima trijadičkustrukturu svojih doktrina: 1. tihizam ‡ u univerzumu je apsolutanslučaj, 2. agapizam ‡ svijet je evolutivan proces koji ima određeni cilj i3. sinehizam ‡ sve što postoji nalazi se u harmoniji. U svojoj kosmologijiPers je pokazao svoj metafizički talent i sklonost spekulaciji, tako da jeona puna nejasnosti i najmaglovitiji je dio njegove filozofije.

156

istraživanja: spekulativnu gramatiku, kritičku logiku ispekulativnu retoriku.

Spekulativna gramatika je onaj dio opšte teorije znakakoji treba da ispita pravu prirodu znaka, njegovesastavne dijelove i vrste znakova koji se pojavljuju uznakovnim procesima. Znak kao nešto što stoji umjestonečeg za nekoga, sadrži u sebi trijadičku relaciju, pa se iznakovni proces sastoji od tri konstituenta: samog znaka,objekta na koji se znak odnosi i onog koji objašnjavarelaciju znak‡objekt, dakle ‡ znaka, objekta iinterpretanta. Spekulativna gramatika objašnjava prirodusamog znaka, ona proučava znake kao termine; kritičkalogika ispituje odnose znakova i objekata, proučavaznake kao propozicije, a spekulativna retorika istražujeefekte koje znaci vrše na onog koji ih objašnjava(interpretanta) i tako ustanovljava konstantne relacije, tj.zakone komunikacije znakova.

Pojam interpretanta Pers je odredio, ne kao svijest uobliku subjektivnih procesa u glavi čovjeka, nego kaofunkciju realno egzistentnog svijeta. Trijadički semiotičkiproces teče i bez postojanja interpretanta kao svjesneličnosti. Svjesna ličnost je samo najviši oblik inter-pretanta, ali se semiotički proces objašnjavanja znakavrši i bez prisustva čovjeka. Svaki znak izazivabeskonačnu seriju novih znakova, a značenje jednogznaka je prevođenje tog znaka u neki drugi znak ili si-stem znakova. Svijest ne mora biti interpretantznakovnog procesa, jer ga ona ne stvara, ona ga samootkriva, pošto je taj proces nešto što postoji u samomrealitetu.

Svojim shvatanjem da je simbol, znak, "živi životmišljenja" Pers je ustao protiv mentalističkih učenja ounutrašnjoj supstanciji mišljenja i istovremeno protivsvakog psihologizma (oba se pojavljuju u empirističkojtradiciji Loka i Hjuma), koji znači dualizam vanjskog i

157

unutrašnjeg, forme i sadržaja mišljenja. njegov simboličkifunkcionalizam predstavlja nerazdvojnu povezanostsimboličkih procesa i misaonih sadržaja, kao i odbranuosnovnih stavova realističke teorije saznanja, koja će seizgubiti u njegovih nastavljača Xejmsa i Djuija.

Na osnovu realističke teorije saznanja Pers je smatraoda interpretanti mogu biti neposredni, pojedinačni ifinalni. Interpretant može biti dat u obliku neposrednogosjećanja koje znak izaziva, zatim u obliku ukazivanja napojedinačni predmet s kojim je znak fizički povezan i,konačno, iz aspekta upotrebe znaka u praktičnimoperacijama. Persovi pragmatistički sljedbenici odbacilisu ove prve dvije mogućnosti kriterija značenja kaoostatke Persovog nekritičkog realizma, a govorili su samo ofinalnim interpretantima znakova i tako se nedvosmislenoopredijelili za pragmatistički kriterij značenja, po kojemznak ima značenje ako se može upotrebiti u procesupraktičnog oblikovanja realiteta.

Kritička logika kao dio opšte teorije znaka ispitujeodnose znakova u semiotičkom procesu i utvrđuje uslovenjihove istinitosti. To je učenje o pravilima logičkogzaključivanja, za koje Pers upotrebljava termin"argument", tvrdeći da je argument znak koji za svog in-terpretanta znači zakon, i to onaj zakon što djeluje utakvim premisama i takvom zaključku koji imajutendenciju da budu istiniti. Postoje tri vrste zaključivanja:indukcija, dedukcija i abdukcija. Tako je Pers razvio novuformu zaključivanja, koju je nazvao abdukcijom ili retro-dukcijom i koju je on smatrao pravim načinompragmatičkog metoda, pa je sâm pragmatizam određivaokao logiku abdukcije.

Abdukcija je hipotetičko zaključivanje koje se odnosina određenu sferu mišljenja, kao što i deduktivnozaključivanje ima svoje područje važenja. Tek je Djuiprincipe pragmatizma proširio na cijelu oblast saznanja,

158

tvrdeći da je svako zaključivanje hipotetičkog karaktera,da je svako zaključivanje po svojoj suštini abduktivnozaključivanje.

U čemu se sastoji i kako izgleda abduktivna formazaključivanja? Abdukcija se prilično razlikuje i odindukcije i od dedukcije, i ima ovakvu formu:

Posmatrana je iznenađujuća činjenica S.Ako bi bilo istinito A, onda bi se S

podrazumijevalo.Dakle, postoji razlog da se sumnja da je A istinito. Ovo

zaključivanje nije deduktivno, jer ono ne zahtijeva danjegov zaključak mora biti istinit ako su premise istinite.Ono nije ni induktivno, jer stavovi koji se odnose nazaključak nisu dokazani iskustvom. Razlika između ab-dukcije i indukcije sastoji se u tome što nam indukcijatvrdi da je stav, istinit u nekim posmatranim slučajevima,slično istinit u neposmatranim slučajevima, dok namabdukcija dopušta da zaključimo sličnost činjenice koja jepotpuno neslična bilo čemu što smo posmatrali.Abdukcija nam tako omogućava da objasnimo stvari, onanam dopušta da dođemo do novog saznanja na načinkoji nije moguć deduktivnim zaključivanjem, a vrlo jenesiguran u induktivnom. Pers je uspostavio relacijuizmeđu abdukcije, s jedne strane, i indukcije i dedukcije,s druge. Hipoteza A koja je abduktivno izvedena morabiti takva da se iz nje S može dedukovati. Istovremeno,hipoteza A treba da bude takva da se može induktivnoprovjeriti pomoću S kao i pomoću drugih činjenica.

Abduktivno zaključivanje je postalo integralni dionaučnog metoda kako ga je formulisao pragmatizam.Pomoću njega se mogu prihvatiti hipoteze za koje se nezna da li su istinite, ali će one, ako su istinite,objašnjavati neke posmatrane činjenice ili grupečinjenica.

159

U spekulativnoj gramatici i kritičkoj logici opšta teorijaznaka se predstavlja kao teorijska nauka, dok je njentreći dio, spekulativna retorika, zapravo primijenjenalogika i treba da pokaže kako znakovni proces treba dabude efikasan. Zato ona proučava efekte znakova uovom procesu. Međutim, neophodno je zapaziti daPersova određenja uvijek imaju, pored psihološko-praktične, i ontološko-kosmološku dimenziju, i to jeprisutno u svim njegovim istraživanjima. Tako je i spe-kulativna retorika kao učenje o načinu vođenja ljudskeakcije u praksi istovremeno i teorija o imanentnomfinalitetu bića i kosmosa. Ova ontološko-kosmološkadimenzija izgubila se kod Persovih nastavljača, pa jepragmatizam u kasnijem obliku zadržao samo operacio-nalistički aspekt, završavajući tako kao pravaprakticistička teorija.

Spekulativna retorika je Persovo učenje o metodu; onosadrži tri osnovna principa: 1. princip pogrešivosti našegsaznanja, 2. princip ekonomičnosti mišljenja i 3.pragmatizam.

Prvim principom ustanovljava se relativnostcjelokupnog saznanja; ona počiva na slučajnosti kaoosnovnom načinu ispoljavanja pojava i činjenicaobjektivnog svijeta. Svaki pokušaj određivanja znanjakao konačnog i definitivnog suprotan je pravoj prirodirazvoja nauke i mora biti odbačen kao dogmatičnozatvaranje puteva naučnog progresa. U filozofiji ovajprincip pokazuje da je skepticizam isto tako dogmatskafilozofija kao i racionalizam, da je on samo druga stranafilozofskog dogmatizma. Pers odbacuje ovakve i sličnefilozofske orijentacije, kao i one koje nastoje da pronađu"posljednje elemente svijeta", i to u ime apsolutneslobode mišljenja neopterećenog predrasudama bilo kojevrste, slobode koju proklamuje upravo ovaj princip.

160

Princip ekonomije mišljenja, koji nalazimo i uevropskoj filozofiji, iziskuje najjednostavnije objašnjenjepojava, što znači da je uperen protiv pretjeranespekulativnosti u naukama i protiv njenih apstraktnihmodela, kojima se nepotrebno otežava naučnoistraživanje. Na naučnu proceduru treba primijenitizahtjev Okamovog brijača,3 koji Pers ne shvatanominalistički, nego kao sredstvo dostizanja istine.

Princip pragmatizma jest treći princip spekulativneretorike. Pers je raspravljao o načinima učvršćivanjanaših vjerovanja i utvrdio da je najpouzdaniji metodnaučnog istraživanja.4 Ona je nezainteresovanoistraživanje istine radi nje same, socijalna aktivnost,posmatranje koje se uvijek može ponoviti, organizovaniproces čiji rezultati nemaju pretenziju da budu vječneistine. Oruđe kojim se ovo postiže jest pragmatizam.

Na raznim mjestima svoga filozofskog djela Pers jerazličito određivao pragmatizam, smatrajući npr. da je onlogička doktrina, teorija logičke analize itd. U okvirimaspekulativne retorike, koja proučava metode naučnogistraživanja, pragmatizam se pojavljuje kao metod inter-pretiranja mišljenja. Iz toga se vidi da Pers nije smatraokako je pragmatizam jedini metod naučnog istraživanja,kao što će tvrditi njegovi sljedbenici, niti je mislio da sedomen važenja pragmatičkih postulata može proširiti nacjelokupno saznanje. Naprotiv, Pers je, na osnovu svojerealističke pozicije u teoriji saznanja, smatrao da prag-

3 Entia non sunt multiplicanda praeter necessitatem. (Bića ne trebaumnožavati bez potrebe.)

4 Metodi učvršćivanja vjerovanja po Persu jesu:a) method of tenacity ‡ metod ustrajnosti, kojim se razrješava sumnja

prihvatanjem neke postojeće pozicije i odbijanjem da se razmišlja oonome što tu poziciju dovodi u pitanje;

b) method of authority ‡ metod autoriteta, kojim se znanje učvršćujenekritičkim usvajanjem onog što potiče od autoriteta;

v) method of taste ‡ metod ukusa, što sumnju razrješava prihvata-njem pozicije koja odgovara, koja se sviđa.

161

matički principi nisu potrebni u neposrednoj ipojedinačnoj interpretaciji znaka koji se odnose naispitivanje čulnih doživljaja i pojedinačnih predmeta, jeroni po svojoj prirodi ne mogu biti besadržajni i prazni.Tek onda kad je posrijedi interpretacija "intelektualnihpojmova", potrebni su pragmatički principi, koji ćeobezbijediti jasnost i razgovjetnost pojmova od kojih seizgrađuju naučni i filozofski sistemi.

Pers je smatrao da pragmatizam ne rješava nikakverealne probleme, pa zato nikad nije pokušao da odpragmatičkih postulata sagradi osnovu jednog novogfilozofskog sistema. Kod ovog filozofa pragmatizam jeostao teorija interpretacije znakova, a osnova njegovogsistema ostala je zauvijek realistička. S te pozicije Pers jeodredio i pojam istine: postoje realne stvari nezavisno odnašeg mišljenja o njima; one djeluju na naša čula i, bezobzira na to što su naše senzacije i odnosi različiti, svakičovjek svojim iskustvom i mišljenjem u stanju je da utvrdišta je realno i istinito, i da dođe do istinitog zaključka. Uzova čisto realistička shvatanja idu i Persove formulacijekoje će preuzeti filozofi pragmatizma (Djui), potpunoodbacujući njegov realizam, jer su takve prirode da semogu i drugačije interpretirati. Tako je Persovu odredbuistine da je realno ono idealno što je utvrdila zajednicaistraživača preuzeo Djui, koji joj je pridao nominalističkuinterpretaciju.

Pers se nije slagao sa Xejmsovim i Djuijevimpreuzimanjem i interpretiranjem njegovih vlastitih teza,smatrajući da se one istrgnute iz svog pravog kontekstarazvijaju nekorektno, a naročito je bio nezadovoljan kadje shvatio do kakvih filozofskih pozicija su došla ova dvo-jica pragmatističkih filozofa. Zato je vodio dugepolemičke prepiske i sa Xejmsom i s Djuijem, i na krajuse čak odlučio da radi odbrane vlastitog stanovišta svojuteoriju pragmatizma ne naziva tim imenom, koje je već,

162

po njegovom mišljenju, bilo dovoljno kompromitovano,nego joj je dao naziv "pragmaticizam", nadajući se da ćeono ostati rezervisano samo za njegovu filozofskupoziciju.

b) Vilijem Xejms

Za razliku od Persa, na čije su formiranje znatnouticale ideje klasične njemačke filozofije, naročito Kanta iHegela, Xejms je, kao znameniti psiholog, proučavaofilozofe engleskog empirizma, Loka i Hjuma. Kritikujućishvatanje osjeta kao elementarnog dijela svijesti i tezu oatomističkoj strukturi čulnog iskustva, koju su zastupaliLok i Hjum na bazi klasične asocijacionističke psihologije,Xejms je smatrao da je iskustvo kontinuirana cjelina odkoje intelekt izgrađuje predmete i odnose realiteta.Mentalna aktivnost koja je usmjerena na zadovoljavanjeljudskih potreba jest dio ponašanja ljudskog organizma,pa metod istraživanja ove aktivnosti ne treba da budeintrospektivna, nego bihejvioristička. Tako je Xejmspružio značajan doprinos teoriji bihejviorizma, tvrdeći daje misaona aktivnost samo reakcija na stimulanse spolj-nog svijeta, što znači da istraživanje te aktivnosti usuštini mora biti proučavanje procesa ponašanja.

S druge strane, smatrajući da se sadržaj svijesti sastojiiz percepata i koncepata, što je potpuno u duhu Lokove iHjumove analize sadržaja svijesti, Xejms je, sasvim uduhu klasičnog empirizma, tvrdio da su senzacije prva iposljednja granica svijesti, njen kamen temeljac. Ali, zarazliku od Loka i Hjuma, kojima je zamjerao da relacijeiskustva i njegove temelje traže u transempirijskimsferama,5 Xejms je smatrao da se ove teškoće moguotkloniti ako se prihvati teza da se i relacije moguneposredno opažati u iskustvu. Tako je on došao dodoktrine radikalnog empiricizma, po kojoj i predmeti irelacije jesu jednako sadržaji naših neposrednihiskustvenih doživljaja, pa su vaniskustvene kategorije

5 To se u prvom redu odnosi na Lokovo učenje o "nominalnimsuštinama".

163

kao pokušaji da se iskustvo objasni i utemelji nečim štoje izvan njega samog postale sasvim suvišne inepotrebne.

Radikalni empiricizam je zamišljen kao teorija koja jeusmjerena protiv svakog "supstancijalizma" u filozofiji, anjoj se pridružuje i Xejmsova verzija teorije neutralneosnove svijeta. Primarni materijal od kojeg je sastavljensvijet nije ni materijalne ni fizikalne prirode, nego je"čisto iskustvo". Ni svijest ni materija ne postojenezavisno od iskustva, kao što u čistom iskustvu tekpočiva mogućnost da se nešto pojavi ili u mentalnom iliu fizikalnom obliku. Svijet nije nikakva supstancija, ajedan od dokaza je i to što se ništa u iskustvu ne poja-vljuje osim iskustvenih činjenica. Ovaantisupstancijalistička orijentisanost, koja se nadovezujena kritiku pojma supstancije iz klasičnog empirizma,ostaće trajna karakteristika pragmatističke filozofije i njuće svi naglašavati.

Preuzimajući Persove teze o pragmatizmu kao metodui kao logici, Xejms je proširio polje njihovog važenja ismatrao da se one mogu razviti u jednu sveobuhvatnuteoriju saznanja i novu teoriju istine. Kao osnova zaovakvu interpretaciju Persovih stavova poslužila mu jenjegova vlastita teorija o "volji za vjerovanjem", koja jeumnogome po svom karakteru personalistička. ^itavosaznanje zavisi od volje, jer ličnost mora u prihvatanjuhipoteza naučnog saznanja preuzeti na sebe taj rizik dabira i da se voljom izbori za određeni sadržaj. Izbor je,dakle, bitni element procesa saznanja, a njime upravljavolja kojom se fiksira određeno vjerovanje. Ovovjerovanje nam omogućava da živimo i radimo, jer naosnovu vjere predviđamo da će odabrana hipoteza bitiplodonosna, kao što nas, s druge strane, vjerovanje tjerau akciju. Tako je rezultat našeg saznanja proizvod vjere uuspjeh našeg izbora i volje da se on realizuje. Istina se nemože javiti ako nema volje za vjerovanjem i aktivnostiličnosti koja je njome vođena. Lična želja je izvor misli, aone su povod za akciju. Volja za vjerovanjem unosi red usvijet, daje mu smisao, a svijet je djelo naše vlastiteinicijative.

Uključujući elemente personalizma i izvjesnogvoluntarizma u Persovo učenje o pragmatizmu, Xejms jepokušao da pragmatizam kao teoriju značenja primijeni

164

na analizu filozofskih kategorija i problema. Pošto jeutvrdio da su pojmovi po svom karakteru funkcionalni ida služe kao instrumenti za oblikovanje sredine u ciljuzadovoljavanja čovjekovih potreba, on je naročitoinsistirao na stavu da su posljedice koje se ogledaju uiskustvu jedini mogući konstituent značenja svih pojmo-va. Nema nikakve razlike između apstraktnih istina akose ona ne ispolji kao razlika u konkretnoj činjenici injenim posljedicama koje se nekome, nekako, negdje inekad pojavljuju. Međutim, Xejms je uvidio da mnogeideje, upravo one koje je on htio da analizira, tj.filozofske, ne mogu da svoje posljedice neposrednorealizuju u iskustvu. Zato je proširio kriterij za značenjepragmatističke teorije, tvrdeći da i ideje koje nemajuiskustveno provjerljive posljedice ipak mogu imati znače-nja, ako "vjera" u njih ima neke posljedice u praktičnomponašanju. Ispitivanje tih praktičnih posljedica više nijebilo vezano za provjeravanje eksperimentalnih činjenica,pa je pojam istine bio odvojen od pojma empirijskogistraživanja stvarnosti, a sama teorija dobila per-sonalističke i voluntarističke tonove. Pojam može bitismislen i onda ako pojedincu pruža određenaemocionalna olakšanja, kao i u slučaju da zadovoljavaodređene lične potrebe.6

Pored ovako koncipiranog pragmatizma kao teorijeznačenja, Xejms je pragmatističke teze pokušao dazasnuje i kao novu teoriju istine. Utirući puteve tomsvom shvatanju, Xejms je izvršio radikalnu kritiku raznihverzija teorije istine koje su se pojavljivale u filozofiji prijenjega i tako pokazao mnoge njihove nedostatke.

Realističkoj teoriji istine kao korespondencije zamjerioje prije svega statičko shvatanje relacije subjekta iobjekta, a njen osnovni kriterijum istinitosti ‡ slaganje

6 Na toj osnovi je Xejms razvio svoju filozofiju religije, u kojoj se kaoosnova pojavljuje "volja za vjerovanjem".

165

mišljenja i realiteta ‡ doveo u pitanje, tvrdeći da se orealitetu ne može ništa znati prije i nezavisno od prak-tičnog odnosa prema njemu. O tome šta je realnost ikakva je ona ne možemo ništa reći prije praktičnogzahvata u tu realnost, tako da korespondencijalna teorijaistine uzima kao kriterij istine ono što tek treba dokazati.Otuda je taj kriterij samo jedna spekulativna pretpo-stavka, a nikako nešto što je logički utemeljeno. ^ak se nia posteriori ne može tvrditi da je naša svijest relativnoadekvatno saznala strukturu i zakone realiteta kakvipostoje nezavisno od same svijesti, jer za to tvrđenjenemamo nikakve kriterijume, a svijest ne može bitisvjesna nečega prema čemu nema pravog odnosa. Zatoovu teoriju, smatra Xejms, treba odbaciti, pošto sepokazalo da je u svojoj logičkoj strukturi cirkularna.

Ni teorija istine kao koherencije nije u Xejmsovoj kriticiprošla bolje. Ona je sasvim formalistička, a logičkadosljednost i sistematičnost koje ona proklamuje nisu nine mogu da budu jedini kriteriji istine. [taviše, ovakvizahtjevi mogu biti izvor dogmatizovanja i sterilnostiznanja i prepreka za postizanje novih saznanja.

Istina je, za Xejmsa, dinamički proces odnosa subjektai objekta koji se verifikuje ispunjenjem naših očekivanja izadovoljavanjem ličnih interesa i potreba. Tako je teorijaistine kod ovog filozofa dobila svoj puni pragmatističkioblik: nešto je istinito samo zato što je korisno. Svakaideja koja zadovoljava bilo koje naše potrebe i ciljeveistovremeno je istinita i korisna. Istinitost ideje nije njenaunutrašnja karakteristika ‡ ideja je istinita ako "radi".Idejama se istina "događa", one postaju istinite uprocesu njihove upotrebe. Ovaj osnovni kriterij istinitostiXejms je dopunio kriterijem kontinuiteta sa prethodnimpraktičnim iskustvom ‡ koji s ovim prvim principom nestoji ni u kakvoj logičkoj vezi, smatrajući da se ono što seuzima kao istinito mora uklapati u cjelinu prethodno

166

stečenog znanja tako da mu ne protivrječi niti da ganegira.

Xejmsov kriterij istine ne izvire iz analize naučnogmetoda niti iz procesa naučnog istraživanja, nego jedininjegov zahtjev jest zadovoljenje ličnih potreba ipraktična uspješnost pojedinca, zbog čega ovaj imaizrazito individualistički, pa čak i egocentrički karakter.Zato se Djui sasvim ogradio od ovakvog shvatanja,pokušavajući da ovom principu osigura opšte važenje ida ga poveže s naučnim metodima istraživanja.

Sa Djuijem je pragmatistička teorija dobila svojpotpuni i najviši izraz u obliku filozofije instrumentalizma.Djui je imao izuzetno jak uticaj u okvirima američkefilozofije, pa se stoga često naglašava njegovo posebnomjesto u tokovima američkog mišljenja. Nastavljajući napragmatističke ideje Persa i znatno više Xejmsa, Djui jebio pod snažnim uticajem Darvinovih ideja,7 koje su biletemelj razvitka nove psihologije, ali isto tako i Hegela,koji mu je poslužio kao osnova za radikalnu kritikusvakog filozofskog dualizma: "Hegelova sinteza subjektai objekta, materije i duha, božanskog i ljudskog, nije bilačisto intelektualna formula; ona je djelovala kaobeskrajno olakšanje, kao oslobođenje."8 I klasičnametafizička ontologija, i spekulativna epistemologija iklasična formalna logika počivaju na dualizmu subjekta iobjekta, svijesti i svijeta, teorije i prakse. Zato ih trebapodvrgnuti kritici, a filozofiju u cjelini "rekonstruisati".Svojim radovima Djui je pokazao kako treba da se krećeobnova filozofije i koje će je misli i stavovi dovesti na tajput. njegova djela sadrže veoma oštru kritiku filozofsketradicije.

7 Godina Djuijevog rođenja ‡ 1859. ‡ godina je pojavljivanjaDarvinovog djela Porijeklo vrsta.

8 Vid. John Denjey, "From Absolutism to Experimentalism", in: J. Denjey, On Ex-perience, Nature and Freedom, ed. R. J. Bernstein, Nenj York, 1960, str. 10.

167

2. Pojam iskustva

Svaka kritička filozofija mora imati svoj početak, anjegov izbor je u velikoj mjeri proizvoljan. Djui jesmatrao da je problem iskustva prirodna tačka početkakritike klasične filozofije, jer je to ono mjesto oko kojegse sukobljavaju njene različite varijante i svoje oponent-ne pozicije stalno održavaju u uzajamnojsuprotstavljenosti.9

Mišljenja tradicionalne empirističke i racionalističkefilozofije o pitanju prirode iskustva i njenog odnosaprema razumu, različita su, ali se slažu u tome daiskustvo nikad ne nadilazi stepen pojedinačnog,slučajnog, vjerovatnog. Samo se snagomtranscendencije u sadržaju svakog i cijelog iskustvamože dostići univerzalno, nužno i izvjesno. Empiristi susami prihvatili ovo tvrđenje10 i, negirajući sposobnost či-stog razuma, okrenuli se prema onom što je dato uiskustvu, nastojeći da to iskustveno nekako zahvate iiskažu. Oni su se zadovoljavali skeptičkim napadima naracionalističke filozofe, pokušavajući da pokažu kako svesaznanje jest iskustvene prirode.

Tradicionalni empiristički pojam iskustva i sâm je bioproizvod iskustva. Svaki događaj iskustva je izolovan,pojedinačan, a memorija ih, takve odvojene, skuplja ičuva. Pošto pojedinačni slučajevi stalno variraju, mogućaje opštost, nužnost, princip. Iskustvo ne može postatibolje, ono je defektno, i greška je neizbježna,neotklonjiva. Univerzalno i sigurno je samo u regiji izvaniskustva, onoj racionalnog i pojmovnog. Ako pojedinačnopočiva na slici i navici, ovo drugo je sfera pojmova iprincipa.11

9 Upor. J. Denjey, "The Need for a Recovery of Philosophy", iz iste zbirke, str.22.

1 0 Upor. J. Denjey, Reconstruction in Philosophy, Nenj York, 1951, str. 77.1 1 Upor. isto, str. 79.

168

Klasični engleski empirizam je rezultirao skepticizmom,dok je, s druge strane, stajao dogmatizam racionalizma,koji je bez rezerve tvrdio ono u što je prvi radikalnosumnjao. Tako je klasična filozofija nudila proizvoljanizbor nepomirljivih protivstavljenosti: dezintegrirajućeanalize ili rigidne sinteze, razlaganja iskustva u atomskeelemente koji ne podnose stabilnu organizaciju ilipokrivanje cijele sfere iskustva fiksiranim kategorijama inužnim pojmovima.

U klasičnom empirističkom pojmu iskustva Djui jenaznačio pet glavnih aspekata i povezao ih s vlastitimmišljenjem:12

1. U ortodoksnom empirizmu iskustvo se primarnoposmatra kao stvar saznanja, dok za Djuija ono uključujedaleko više nego što su saznajne situacije. Iskustvooznačava događaje organizma, živog bića koje je uinterakciji sa svojom fizičkom i socijalnom okolinom.

2. Saglasno s tradicijom, iskustvo je u prvom redupsihička stvar, ono je potpuno inficirano subjektivnošću.Za Djuija, iskustvo po sebi nije ni subjektivno niobjektivno; ove distinkcije su ustanovljene izvan samogiskustva. Iskustvo je jedinstvo onog što se iskušava ionog koji iskušava.

3. U tradicionalnom shvatanju iskustva naglašene suprošlost i sadašnjost. Empirizam se posmatra kao povezans onim što je bilo ili onim što je dato. Međutim, iskustvo usvojoj životnoj formi jeste eksperimentalno, ono je naporda se dato promijeni. Iskustvo je povezano s budućim,njegova značajna osobina je projekcija, napredovanjeprema nepoznatom.

4. Empiristička tradicija je iskustvo shvatala kao skupzasebnih jedinica, partikularistički, smatrajući da su vezeiskustva nešto što je njemu samom strano i što mupridolazi spolja. Djui misli da je iskustvo iznutra

1 2 Upor. J. Denjey, "The Need for a Recovery of Philosophy", str. 23.

169

povezano, da unutar sebe sadrži egzistencijalne veze ži-vih bića s njihovom okolinom.

5. U tradicionalnoj filozofiji iskustvo i mišljenje sepojavljuju kao antitetički pojmovi. Zaključivanje, ukolikonije upućeno na prošlost, ide izvan iskustva, pa je takonevrijedno. Za Djuija je iskustvo puno zaključivanja, zanjega nema svjesnog iskustva bez zaključivanja, a re-fleksija je prirodna i stalno prisutna u iskustvu.

Na ovoj interpretaciji pojma iskustva počiva Djuijevaverzija empirizma. Svako mišljenje o iskustvu mora poćiod stava da je iskustvo ono što se događa između živogbića i njegove okoline, da iskušavati znači živjeti i da seživljenje ne odvija u vakuumu, nego je to razmjena ener-gije organizma i okoline. ljudsko biće, smatra Djui,reaguje na ono što se događa oko njega; promjene okosebe upravlja na ovaj ili onaj način, što je povezano savlastitim budućim funkcionisanjem. njegov život se takoodvija u znaku kontrolisanja okoline, ali isto tako u znakuborbe s okolinom, što rezultira promjenama koje sevjerovatno same po sebi ne bi dogodile. Tako čovjekutiče na svoju okolinu koristeći njene promjene uvlastite svrhe, neutralizujući neprijateljske pojave unjoj i transformišući neutralne događaje okoline u faktorekoji za njega mogu biti značajni.

Iskustvo je, dakle, primarno proces događanja uodnosu organizma i okoline; ono je proces trpljenja.Organizam podnosi konsekvencije svojih vlastitih akcija,kao i uticaje iz okoline, ali je on istovremeno djelatan iaktivan. ^ak i onda kad se iskušavanje pojavljuje u formitrpljenja, podnošenja, čak ni tada ono nije pasivno, kaošto je to u slučaju razumijevanja iskustva na načinklasičnog empirizma. Iskustvo trpljenja već sadržireakciju i pokušaj da se pronađe način kojim se može uti-cati na ono što se događa.

170

Iskustvo je, tako, istovremeno i djelovanje i trpljenje.Ono ima dvostruko lice, koje se jasno pokazuje u tokuživota svakog od nas. Organizam ne stoji pasivnočekajući da se nešto desi, on djeluje u saglasnosti savlastitom strukturom. Ravnoteža organizma i okoline,koja se ponekad dostiže, uvijek je nesigurna i nestalna,jer se u promjenama ne može održati mir. Zato moramopreuzimati rizik usmjeravanja ovih promjena u jednom ilidrugom pravcu i ništa ne može isključiti avanturu koja jevezana uz odluku o smjeru vođenja promjena.

Za razliku od ranijih empirističkih koncepcija, Djuismatra da je preokupacija stvarima koje dolaze praviempirijski interes u iskustvu. Mi živimo unaprijed; živimou svijetu gdje se dešavaju promjene koje znače našuspjeh ili neuspjeh. Naše prilagođavanje promjenama ni-je nešto što se ne zbiva u vremenu, ono je kontinuiraniproces. Ono što je završeno i dato ima značaj po tomešto nagovještava buduće; iskustvo je, za Djuija,budućnost koja je uključena u sadašnjost. Anticipacija jeprimarnija nego prikupljanje, projekcija nego sumiranjeprošlosti, prospektivno nego retrospektivno.13 Uspjeh ineuspjeh su kategorije života, njegovi vrhunski interesi,a nada i nemir dominantni kvaliteti iskustva.Imaginativno naslućivanje budućnosti jeste onaj kvalitetponašanja koji je vrijedan u sadašnjosti.

Djui je sasvim izrazito protiv "posmatračke" pozicijesvijesti kakvu je zastupao klasični empirizam. Glavnakarakteristika iskustva kao posmatranja i senzacije (Lok)jest njegova prisila: ono na nas djeluje htjeli mi to ili ne.Ne možemo spriječiti da naša čula primaju određene"jednostavne ideje", a pri tome je svijest potpunopasivna. U kontrastu prema ovoj neizbježnoj snazisenzacija stoje ideje koje su naše vlastite konstrukcije ipodliježu sumnji sve dok ih ne provjerimo u iskustvu. Za

1 3 Upor. isto, str. 27.

171

Djuija je primarna činjenica interakcija organizma iokoline, koja kao rezultat ima adaptaciju prvog iosiguranje upotrebe drugog. Iskustvo proističe izukupnosti životnih tokova, a senzacije nisu elementi ato-miziranog iskustva, nego tačke prilagođavanja unutarživotnog procesa. Senzacije, kao ni čula, nisu glavniputevi saznanja, kako je zastupao klasični empirizam.Senzacije uopšte nisu dijelovi saznanja, one su prijeprovokacije, neophodni podsticaji za istraživanje, kao štosu i čula stimulatori akcije. Tako je senzacija uključena uproces odvijanja života.

Atomističku koncepciju strukture iskustva pratilo je uklasičnom empirizmu i shvatanje misli i njeno mjesto uodnosu na iskustvo. Misao je bila ono što čvrsto povezujeodvojene dijelove koji su već kompletno dati. Mišljenjeje, dakle, kumulativna registracija, konsolidirajuće oru-đe. njegova konstruktivna snaga, kao i sposobnostorganizacije, uvijek su dolazile u drugi plan, jer jecjelokupnost iskustva bila okrenuta prošlosti.

U vezi s ovakvim shvatanjem iskustva i mišljenja stoji inekoliko značajnih problema ortodoksne empirističkefilozofije, u koje se ona zaplitala, ne uspijevajući da nađerješenje. Kad je iskustvo shvaćeno kao iskustvo jednogsubjekta i njemu pripisano kao njegova vlastita sfera,onda se svijet u kojem živimo pojavljuje kao "vanjski" zaiskustvo ovog subjekta, a ne kao predmet njegovogiskustva. Ako je ono što se može neposredno iskusitisamo tekuće trenutno mentalno stanje određene svijesti,ako je samo to apsolutno i nesumnjivo prisutno, pa,prema tome, i jedino saznajno sigurno, onda je jasnozašto se egzistencija prošlosti, vanjskog svijeta i drugihsvijesti pojavljuje kao nešto što treba posebnodokazivati. Naime, u ovakvom poimanju oni ostaju izvanove neposredne datosti iskustva, pa se do njih dolazi

172

samo zaključivanjem koje znači skok iz iskustva premanečemu što je izvan iskustva.

Racionalizam je uglavnom prihvatio tradicionalnoempirističko shvatanje iskustva i uveo razum kaotransempirijsku moć. Razum i iskustvo se ovdjepojavljuju kao antitetički pojmovi, pa se sfera razuma ni-kad nije shvatala kao mogućnost vođenja tokovaiskustva, nego uvijek kao sfera posmatranja, koja jepresuptilna za dodir sa iskustvom. Zato je u okviruracionalističke filozofije ostao otvoren problem kako ra-zum, koji je izvan iskustva, može doći u bilo kakvurelaciju s iskustvom.

Objektivni idealizam je, smatra Djui, na neki načinobjedinio ove razdvojene koncepcije, smatrajući da jerazum kao konstruktivna moć konstituent iskustva. Timeje misao sigurno izgubila svoju apstraktnost i udaljenostod materijala iskustva, ali je, zahvatajući cjelinu svijeta,izgubila i samu sebe. Naime, svijet koji je u svojojunutrašnjoj strukturi sav prožet mišljenjem nije, zaDjuija, svijet u kojem bi misao i dalje imala svojepodručje rada i pokazivala svoju djelatnu i aktivnu spo-sobnost. Zato ovo shvatanje, koje na riječima izdvajamišljenje i daje mu izuzetan položaj, ipak u stvariignoriše glavnu njegovu osobinu, tj. efikasnost mišljenja,pa se ono ne može prihvatiti bez ozbiljnih ograda.

Djui zastupa ideju koja je suprotna od onetradicionalne, a to znači od posmatračkog pojmasaznanja. Ako je onaj koji saznaje, bilo kako da se odredi,stavljen nasuprot svijeta koji se saznaje, onda sesaznanje sastoji od opisa ‡ manje ili više adekvatnog ‡realnih stvari. Da li je ovaj opis po svom karakteruprezentativan (što tvrde realisti), ili se uspostavlja krozstanja svijesti, koja reprezentuje stvari (kako misle sub-jektivisti), nije nešto što bi imalo veliki značaj. Ono učemu se oba stanovišta slažu jest to da je saznanje posvom bitnom karakteru posmatranje stvari spolja.Međutim, ako se ja ili subjekt iskustva shvate kao dio ipodručje toka događaja, onda saznavalac postaje svijestkoja i sama učestvuje u tim tokovima. Tako razlikaizmeđu subjekta i svijeta gubi svoje primarno mjesto, apostaje značajna jedino razlika između mogućih načina i

173

kretanja stvari u tokovima događanja. Saznanje, dakle,nije posmatranje, nego "usmjeravajuća sadašnjostbudućih mogućnosti",14 koje se odnose na usloveegzistencije, a svijest jest subjekt saznanja po tome štoanticipira buduće konsekvencije koje djeluju kao njenivlastiti stimulansi.

Promjena koju subjekt saznanja izaziva u stvarima nijeneposredna. Ona je "longitudinalna" i značipreusmjeravanje promjena koje već teku. Spoznajniodnos subjekta i objekta pragmatička teorija koncipirakao praktičnu relaciju koja se događa u okviru ponašanja,pa se u toku vremena mijenja stvar koja ulazi u tajodnos. U odnosu na druge vrste ponašanja i odnošenjauopšte, ono što je karakteristično za konstitucijusaznajne relacije jest momenat anticipacije i proricanja.Saznanje je akt koji je bitno stimulisan predviđanjem,osiguravanjem i prepoznavanjem konsekvencija. Zatopragmatistička filozofija i znači ono mišljenje koje razvijaideje relevantne za aktualne tokove života i njegove kri-zne situacije, ideje koje imaju uticaj u primjeni strujedogađanja svijeta.

Kad je iskustvo uključeno u životni proces, udogađanje svijeta, onda nestaje njegova atomiziranastruktura. U isto vrijeme iščezava potreba za sintetičkomsposobnošću nadempirijskog razuma, koja bi trebalo dato iskustvo nekako poveže i sredi. Filozofija više nijeupućena da rješava teški problem nalaženja puta da seono što je odvojeno nekako koherentno poveže. Istinskamaterija iskustva su adaptivni tokovi akcije, navike,djelovanje i trpljenje. Iskustvo slijedi principe veze i or-ganizacije koje ima unutar sebe samog. Ti principi suvitalni i praktični, više nego epistemološki. Organizacija,koja je suština života, daje osnovu i materijal zapozitivnu evoluciju inteligencije, koja je bitan činilac

1 4 Vid. isto, str. 62.

174

unutar iskustva i istovremeno čini nepotrebnom svakunatprirodnu i nadempirijsku sintezu.

Glavna osobina razuma, prema pragmatističkoj teoriji,jeste da kao funkcija svijesti projektuje nove ikompleksnije ciljeve, da oslobodi iskustvo od rutine ikaprica. Razum nije prevashodno sposobnost koja ćeispunjavati već date ciljeve u okviru postojećeg stanja,jer je to prije svega mehanička akcija, koja može dapostigne samo veliku tehničku efikasnost. Riječ je otome da se razvije sfera akcije prema mogućnostimakoje još nisu date. Inteligencija je primarno gledanjeunaprijed, ona mora biti usmjerena prema neočekivanimciljevima da bi bila kreativna. Istovremeno, inteligencijaje instrumentalna u akciji određivanja kvaliteta budućegiskustva; ona uvijek ima posla sa budućnošću, s još ne-realizovanim, u čemu se i sastoji njena unutrašnjavrijednost i istinska sloboda.

Prema osnovnom pitanju epistemološke teorije, pitanjumogućnosti, obima i vrijednosti saznanja uopšte Djui seodnosi na izrazito empiristički način. [ta znači "saznanjeuopšte"? U svakodnevnom životu postoji dostapojedinačnih saznajnih procesa koji rezultirajuzaključkom o nečemu. Ali, smatra Djui, ne postojiproblem saznanja uopšte. To ne znači da se o saznanjune mogu imati neki opšti stavovi. Problem saznanjauopšte postoji onda ako je prihvaćen posmatrački pojamsaznanja i pojam subjekta saznanja uopšte koji je izvansvijeta i definisan u terminima suprotnim od onih ukojima se tretira svijet. U prezentativnoj relaciji subjekta iobjekta mehanizam prezentacije se javlja kao konstitu-tivni akt saznanja. Zato je, po Djuiju, problem odnosa du-ha i tijela postao dio problema mogućnosti saznanjauopšte. A aktualni proces saznanja, koji se sastoji uoperisanju kontrolisanim posmatranjima, zaključivanju,

175

rezonovanju, istraživanju, potisnut je kao beznačajan zateoriju saznanja.

U filozofskim teorijama saznanja isključeni su iz analizemetodi saznanja svakodnevnog života i nauke, a namjestu tih razmatranja stoje konstrukcije, koje suvještačke i proizvoljne. Nasuprot tome, ono što trebaustanoviti više zapravo nije teorija saznanja, nego teorijaistraživanja, koja za Djuija ne znači traganje zaistinom.15 Istraživanje je interakcija subjekta i objekta ukojoj se mijenjaju oba člana relacije, pa je za njihkarakterističan dinamički odnos i odnos kontinuiteta.

3. Priroda logičke teorije

Kao što je radikalno kritikovao temelje tradicionalnihepistemoloških teorija, tako je isto Djui smatrao da se ilogička teorija mora podvrgnuti preispitivanju, koje ćepokazati da stepen njenog razvoja ne odgovara duhuvremena. Pokušaji da se aristotelovska logika uz izvjesnerevizije, dopune i izmjene učini podesnom i primjenljivomu modernom vremenu glavni je izvor postojećihpometnji u logičkoj teoriji.16 Aristotelova logika u svojojoriginalnoj formulaciji za nas je istorijski spomenik, iukoliko je primerenija svom vremenu, utoliko je nepri-kladnija kao okvir modernog logičkog mišljenja. Ona jebila formalna u tom smislu što su njene forme bileistovremeno i forme realiteta, a odnosila se na čvrstustrukturu stupnjeva bića. Ono što istinski jest nijepodložno promjeni; prisustvo promjene je dokaz nesavr-šenosti, nedostatak supstancijalnosti, a sama promjenaizmiče intelektualnom razumijevanju. Ona se možesaznati samo ako se uključi u neke granice koje znače

1 5 Upor. B. Russell, "Denjey's Nenj Logic", in: Philosophy of John Denjey, ed. A.Schilpp, Nenj York, 1951, str. 143.

1 6 Upor. X. Djui, Logika, teorija istraživanja, Beograd, 1968, str. 140.

176

početak i kraj. Silogizam ove logike je forma potpunezatvorenosti, a definicija saznajno obuhvatanjesupstancije u njenom vječno istovjetnom karakteru.Saznanje koje se sastoji isključivo od definicija iklasifikacija ne ostavlja nikakvo mjesto za logiku otkriva-nja. U trenutku kad je iz svog područja isključilaistraživanja, svoj teleološki moment, ova logika jepostala čisto formalna i izgubila pravi razlog svogopstanka. Zato je njene prazne forme nemoguće primje-njivati na sadašnjem stepenu razvoja i svaki pokušaj utom pravcu osuđen je na neuspjeh.

S druge strane, postoje moderne simboličke logike ‡ utome je alternativa koju nudi logička teorija novogvremena: tradicionalna logika ili simbolička logika ‡ kojepriznaju samo matematiku, i to ne u prvom redu ponjenim metodima, nego po jezičkim formulacijama njenihrezul-tata. Dok je tradicionalna logika na svoj načinujedinjavala sadržaje zdravog razuma i nauka svogvremena, dotle je u ovoj modernoj verziji logičke teorijenauka potpuno odvojena od zdravog razuma, tako dase može govoriti o logici i naučnom metodu kao odvjema stvarima. Očišćena od svakog iskustva, logika usvom simboličkom obliku toliko je formalistička da seprimjenjuje još jedino na samu sebe.17

Odbijajući da prihvati bilo koje rješenje iz alternativekoju je nudila moderna logička teorija njegovog vremena,Djui je smatrao da je njegov zahtjev za reformom logikezapravo "zahtjev za ujedinjenom teorijom istraživanjakroz koju bi obrazac istraživanja nauke postao podesanza regulisanje metoda po kojima se vrši istraživanje uoblasti zdravog razuma",18 što pokazuje da je logikakoncipirana kao teorija naučnog metoda.

1 7 Upor. isto, str. 127-128.1 8 Vid. isto, str. 144.

177

Logika kao teorija istraživanja je istraživanjeistraživanja, a njene forme nisu unaprijed fiksirane, negose javljaju u operaciji istraživanja ‡ one u njoj nastaju ipovezane su sa kontrolom istraživanja radi postizanjaopravdanih tvrđenja. Ovo izrastanje logičkih formi izsamog procesa istraživanja jest osobina pravog naučnogmetoda, koji sadrži "unutrašnji kriticizam" i svojenapredovanje nikad ne povezuje sa primjenom nekihspoljnih mjerila.

Svako istraživanje započinje sumnjom i treba da tečetako da se ona na kraju otkloni. Taj rezultat istraživanja,koji je vjerovanje ili saznanje, Djui najradije naziva"opravdana potvrdljivost". Time on izbjegavadvosmislenost pojmova vjerovanja i saznanja. Saznanjeje ono čime se završava svako istraživanje, ali, kako jetaj pojam u filozofskim teorijama upotrebljavan kaosaznanje uopšte, Djui ga namjerno izbjegava. Ipak,pojam saznanja može se upotrebiti da se označi ono štoje rezultat nekog posebnog istraživanja, čime sepokazuje da je istraživanje neprekidan proces, tj. da jepostizanje sređenih vjerovanja kao rezultat jednogprocesa istraživanja uvijek podložno daljem istraživanju.

Slijedeći Persa, Djui je smatrao da su navike u osnovisvakog istraživanja, pa je formulacije tih navika proglasiologičkim principima koji važe za sva istraživanja. Oni nisupremise, nego uslovi koje treba da ispuni svakoistraživanje kako bi dovelo do opravdane potvrdljivosti.

Logika je, za Djuija, autonomna naturalistička, ali idruštvena teorija. Kao istraživanje istraživanja, ona jekružni proces koji ne zavisi ni od čega što je izvan togprocesa, tako da se logika ne zasniva ni na metafizičkim,ni na epistemološkim pretpostavkama, a najmanje semože govoriti o njenoj psihološkoj utemeljenosti. Logikaje, dakle, potpuno nezavisna teorija, koja počiva naanalizi najboljih metoda istraživanja i koja se mijenja

178

zajedno sa usavršavanjem tih metoda. Zato je misao onjenom savršenstvu i nepromjenljivosti sasvim stranaDjuijevom razumijevanju logičke teorije.

Naturalistički karakter logika poprima po tome štooperacije istraživanja izrastaju iz bioloških i fizičkihprirodnih osnova, koji se pojavljuju kao nužni, ali ne idovoljni uslovi istraživanja. @ivot se može posmatratikao stalni ritmični poremećaj i ponovno uspostavljanjeravnoteže između organizma i njegove okoline. Tajporemećaj ravnoteže jest motiv istraživanja, koje sepojavljuje kao prirodan nastavak organskog ponašanja.Tako je princip kontinuiteta jedan od značajnih principaistraživanja.

Svoju društvenu dimenziju logika pokazuje u činjenicida se svako istraživanje događa u kulturnoj i društvenojsredini u kojoj ljudi žive. Istraživanje nije određeno samoorganskom strukturom i fizičkim naslijeđem, nego ikulturnom tradicijom, koja se očituje naročito u jeziku.Jezik posjeduje vlastitu karakterističnu strukturu, koja sekao forma može apstrahovati, što je imalo odlučujućiuticaj na formiranje logičke teorije.

Predmet logike kao teorije istraživanja određuje seoperaciono, što znači da se i pojmovi i egzistencijalnimaterijal na koji se oni primjenjuju definišu pomoćuoperacija i s obzirom na operacije koje treba izvršiti utoku određenog istraživanja. Iako logičke forme izviru izsamog procesa istraživanja, one su postulativne prirode,u tom smislu što izvedene iz uspjelih istraživanja uprošlosti, forme se pojavljuju kao uslovi koji treba dabudu zadovoljeni u svim budućim istraživanjima sve dotad dok se ne pojavi razlog da se one kao postulati iz-mijene. Tako se forme kao zahtjevi koje treba ispunitipostuliraju na početku istraživanja i služe za kontroluuspostavljanja i sređivanja predmeta istraživanja radipostizanja trajnih i postojanih vjerovanja. Postulati kao

179

logičke forme nisu jezičke konvencije, a mogu se mijenja-ti sa usavršavanjem metoda istraživanja.

4. Istraživanje i njegova teorija

Istraživanje je "kontrolisana i usmjeravanatransformacija neodređene situacije u svojimunutrašnjim odlikama i relacijama da pretvara elementeprvobitne situacije u jedinstvenu cjelinu".19 Istraživanje,dakle, započinje iz neodređene situacije, koja je po svojojprirodi otvorena i njeni dijelovi ne zavise jedan oddrugog, a završava se u određenoj situaciji, koja jezatvorena i predstavlja "ukupnost iskustva". Djui je ana-lizirao stepene koji stoje na putu napredovanjaistraživanja od neodređene u određenu situaciju inaznačio bitne karakteristike tog procesa. Prvi uslov daistraživanje uopšte započne jest situacija koja jeispunjena sumnjom, ali ne na taj način da je odlikujestanje potpune poremećenosti, jer iz takve situacije nemože krenuti istraživanje. Potrebno je, dakle, dasituacija bude kvalifikovana u svojoj neodređenosti, tj. dase već zna šta ona može u istraživanju da postane.Sumnja koja je karakteristična za početno stanjeistraživanja nije subjektivne prirode, ona nije našementalno stanje, koje bi se moglo razriješiti nekimpsihološkim procesima. Ona se u nama javlja zato štoveć postoji u samoj situaciji, pa se može razriješiti jedinonizom operacija, koje će modifikovati postojeće uslove uokolini. Ta sumnja, koja je karakteristična za samusituaciju, dolazi od nesređenosti situacije s obzirom nanjeno moguće razrješenje.

Neodređena situacija, dakle, prethodi saznanju. Prvikorak u odnosu istraživanja prema neodređenoj situacijijest da se ona procijeni kao problematična. U

1 9 Vid. isto, str. 150.

180

problematičnoj situaciji treba dalje pronaći i izdvojitiproblem koji će se istraživati, i to je veoma važan iznačajan akt, jer postavljanje pravih problema jestsuština naučne aktivnosti. Način postavljanja problemaodređuje koji su podaci važni, a koji nisu; on je mjeriloprimjenljivosti hipoteza i pojmovnih struktura. Zato jeveć sámo postavljanje problema djelimičnatransformacija problematične situacije u određenuputem procesa istraživanja.

U neodređenoj situaciji, koja ne smije biti potpunoneodređena, jer onda iz nje ne bi moglo ništa proizaći,treba pronaći elemente koji omogućavaju da se postavipravi problem. Naime, problem se ustanovljuje u odnosuna ove sređene elemente koji se pojavljuju u našem opa-žanju. Ti elementi su činjenice slučaja i moraju se uzeti uobzir u procesu postavljanja problema, jer oni samiupućuju na put pronalaženja mogućeg podesnogrješenja. Postavljeni problem, dakle, mora upućivati namoguće rješenje, koje se onda javlja kao ideja. Ona jeanticipirana posljedica onog što se može desiti kad seizvrše određene operacije s obzirom na opažene uslove.Ideja je tako vezana za mogućnost, a najprije se javljakao sugestija koja počiva na nizu provjerenih zapažanja.Sve predviđanje u nauci jest projekcija ideja na osnovuelemenata koji se prepoznaju u nekoj određenoj situaciji.

I sugestije i ideje se odnose na nešto što nije prisutnou datoj situaciji. Zato se njihova značenja moraju odreditisimbolima. Ideje zapravo nema bez neke vrste simbola,tako da je potrebno u narednom koraku procesaistraživanja ispitati sadržaj ideja kao značenja, pri čemuće se pokazati koja je hipoteza podesna za tumačenje iorganizaciju činjenica jednog određenog sadržaja.

Analiza toka istraživanja pokazuje da se ono događaizmeđu opaženih činjenica i ideja, koje čine "dva reda"stvari, a stoje u relaciji kao postavljeni problem prema

181

njegovom mogućem rješenju. To je funkcionalna podjelau procesu istraživanja, koja pokazuje da opažene činjeni-ce imaju egzistencijalni karakter, dok se to za ideje nemože tvrditi, ali ono što je za obe strane najznačajnijejest njihova operativna priroda. Nijedna činjenica samapo sebi nije dokaz. Svaka od njih se mora organizovati sdrugim činjenicama i uzajamno moraju djelovati jednana drugu, pa tek tako udružene one mogu da potvrdeneku ideju. Novi poredak i veza činjenica mogu dasugerišu novu ideju, koja zahtijeva nova zapažanja, aova opet novi red činjenica. I tako taj proces teče sve dokse ne dođe do ujedinjene i potpune situacije kao ishodasvakog istraživanja.

^injenice koje ulaze u istraživanje uzimaju sereprezentativno, ne kao prisutne stvari, nego kaosimboli. Svi ovi simboli zajedno sačinjavaju sistem, anjihova značenja određuju što se može koristiti i kako tre-ba da se upotrebljava sistem. Na nivou zdravog razumau sistem značenja ulazili su samo oni simboli koji su imalineposrednu vezu sa životnim situacijama i na neki načinna njih uticali. U naučnom istraživanju značenja suoslobođena neposrednog odnosa, pa je semantička vezadobila glavnu ulogu i najveći značaj. Moderna nauka jerelacije objekata učinila predmetom vlastitogistraživanja, tako da su kvaliteti objekata potisnuti udrugi plan i njihovo utvrđivanje služi samo za to da sebolje srede znanja o relacijama objekata.

Razlika između oblasti zdravog razuma i sfere naučnogistraživanja poprimila je u klasičnoj filozofiji, posebnoepistemologiji, oblik suprotstavljenosti kvalitativnogprema ne-kvalitativnom, koje se najčešće, iako ne uvijek,pojavljuje kao kvantitativno. Odnos protivstavljenostiopažajnog materijala i pojmovnih konstrukcija hipostazi-ran je do te mjere da se došlo do stava o različitostipredmeta na koje se odnose zdravi razum i nauka.

182

Problem, za Djuija, nije ni epistemološki, ni metafizički, niontološki, nego je po svojoj bitnoj prirodi logički, jer je turiječ o predmetima praktične upotrebe i naučnihrezultata, a ne o predmetima različitih oblastiistraživanja.

Postoje, naravno, određene razlike u postupku zdravograzuma i naučnog pristupa. Zdravi razum se odnosi naoblast koja je uglavnom kvalitativna, dok nauka svojpredmet izražava matematičkim relacijama, koje sukvantitativne prirode. Zdravi razum je bitno teleološkiusmjeren, jer se posredno i neposredno bavi problemimaupotrebe i uživanja. Nauka je upravo napredovala timešto je isključila finalne ciljeve iz svake oblasti kojom sebavi, a naročito obratila pažnju na probleme promjene injenih odnosa. Tako nauka operiše kao eficijentna uzroč-nost nezavisno od bilo kakvih ciljeva i vrijednosti. Sistemisimbola koje upotrebljava nauka različiti su od jezikazdravog razuma, a obim i značaj njenih problema nedozvoljavaju da se nauka nazove "organizovani zdravirazum". Pa ipak, njihov odnos nije onaj apsolutnerazdvojenosti i suprotnosti. Nauka polazi od zdravograzuma, njen predmet izrasta iz neposrednih problema imetoda zdravog razuma i ona omogućava da se oslo-bode sadržaji i snage kojima raspolaže zdravi razum.Problem rascjepa nauke i zdravog razuma, uma iiskustva, nestaje kad se uvidi da naučni metod sadrži"genetički i funkcionalni odnos" prema predmetuzdravog razuma, kad se shvati potreba za jedinstvenimlogičkim metodom, koji uspostavlja jedinstvo struktureistraživanja u nauci i zdravom razumu, respektujućirazliku među njima koja proizlazi iz odnosa prema razli-čitim problemima, a ne iz različitih predmeta istraživanjaili drukčijih logika koje oni upotrebljavaju.20

2 0 Upor. isto, str. 127.

183

Ako istraživanje započinje neodređenom situacijom, okojoj ne možemo ništa jasno reći, njegov rezultat jeodređena ujedinjena situacija u kojoj je moguće izricatisudove. Sud se tako predstavlja kao sređeni rezultatistraživanja, koji ima specifičnu strukturu: opažene činje-nice slučaja su subjekt, pojmovni sadržaji kojianticipiraju rješenje čine predikat, a njihovo uzajamnofunkcionalno i operativno podudaranje predstavljeno jekopulom u sudu.

Kao afirmacija i negacija, kao prostorno-vremenskadeterminacija, sudovi uvijek stoje u funkciji istraživanja.Afirmativni sud u biti znači operaciju odobravanja isaglasnosti različitih predmeta u smislu njihove dokaznesposobnosti, a negativni eliminaciju predmeta zbog nji-hove indiferentnosti u pogledu dokazne funkcije, pa jetako sud sredstvo rekvalifikacije prvobitne neodređenesituacije. Kao transformacija prethodne egzistencijalnoneodređene ili nesređene situacije u određenu, sud jeuvijek individualan i odnosi se na ukupnu kvalitativnusituaciju. U tom smislu ne postoje različite vrste suda,nego samo faze koje naporedo u vidu propozicija ističupojedine vidove njegovog predmeta.

Svako saznanje kao zasnovano tvrđenje zahtijevaposredovanje, pa je u svakom zastupljena funkcijazaključivanja. Nasuprot najvećem dijelu orijentacija ufilozofiji, koje su prihvatale učenje o neposrednom sazna-nju, Djui je smatrao da je takvo saznanje nemoguće.Proces istraživanja je neprekidan, tako da se rezultatiranijih istraživanja ponovo mogu podvrgnuti istraživanjuda bi se omogućila njihova primjena u novimproblemima. Iako kritikuje sve verzije učenja oneposrednom saznanju, koje uglavnom počivaju naargumentima iz Aristotelovog vremena ‡ po kojimatemelj svakog istraživanja čine istinite premise, nepo-sredno saznate istine, čime se izbjegava regressus ad

184

infinitum u dokazivanju, ipak i Djui dopušta da serazumijevanje kao poimanje prihvati kao vrsta nepo-srednog saznanja, pri čemu je poimanje shvaćeno kaointelektualno dokučivanje bez ikakvog istraživanja, kojese temelji na prethodnim iskustvima i navikama,pamćenju i izvjesnim posrednim zaključcima.

Uporedo sa Djuijevom tezom o neprekidnosti procesaistraživanja ide i njegov stav o kontinuitetu iskustva.Iskustvo se odlikuje kontinuitetom sadržaja, predmeta,operacija koje imaju zajedničku biološku osnovu.Organske strukture su fizički uslovi iskustva, i svakonovo iskustvo je uslovljeno izmjenom organskestrukture. Istraživanje je proces progresivne ikumulativne reorganizacije prethodnih uslova; zato onone može biti trenutno, kao što ne postoji ni sud koji bi bioizolovan od onog što mu prethodi i slijedi. Tako jeistraživanje proces vremenskog prelaza koji se vrši uegzistencijalnim materijalima. Kad bi se ono shvatilo nadrukčiji način, onda ne bi moglo voditi razriješenoj iodređenoj situaciji, nego bi uvijek značilo samo smjenujednog subjektivnog neopravdanog uvjerenja drugimistim takvim.

Kontinuitet istraživanja ogleda se i u tome što svakoistraživanje koristi zaključke ranijih istraživanja. U sferizdravog razuma navike iz ranijih iskustava najčešćeoperišu na kauzalan način. Naučno istraživanje jepromišljeni napor da se otkriju osnove na kojima navikemogu operisati kauzalno u svim budućim okolnostima.Djuijeva teza kontinuiteta istraživanja i iskustva vraćanas na to da uvijek treba krenuti od neosporne činjeniceobičnog iskustva, od svijeta zdravog razuma, u kojem sedjeluje, voli, mrzi, pati, ali ne zato što se time preferirajuprerefleksivne aktivnosti egzistencije, ne zato što su onestvarnije nego refleksivne radnje, nego jednostavno zbog

185

toga što su one aktuelne i nužne pretpostavkeistraživanja.

^esto se Djuiju, kao i pragmatistima u cjelini, u vezi stim prebacuje antiintelektualistička pozicija, koja počivana naturalističkim i evolucionim osnovama, i kojaglorifikuje zdravi razum i obično ponašanje na računmisli, potcjenjuje teoriju za račun prakse, preferira dje-lovanje i praktični zahvat, a ignoriše više vrijednostiživota, te osnovni problem odnosa mišljenja premarealitetu zamjenjuje logički izvedenim, pa zato manjeznačajnim pitanjima biološke i psihološke, a ne filozofskeprirode. Djuijevo stanovište ne želi da porekne mišlje-nju njegovo izvanredno mjesto i značaj za čovjeka, nitiželi da dovede u pitanje izuzetnu ulogu inteligencije uvođenju života, već nas samo upozorava na to da bezsvakodnevnog svijeta u kojem se svi krećemo ne bimoglo biti ni inteligencije ni istraživanja. Utvrđujući egzi-stencijalnu osnovu istraživanja, Djui pokazuje da suepistemološki subjektivizam i solipsizam maskarade,tvorevine misli koja je zaboravila svoje porijeklo i svojubitnu funkciju.21 Upravo zato misao treba vratiti nanjenu osnovu, treba joj pokazati da ona svoj zadatak imada ispunjava prema mjestu koje zauzima u okvirimanašeg postojanja.

Naučno iskustvo, koje je sistem simbola, nemavlastite unutrašnje kvalitete. Ali, na taj relacioni sistemvezuju se iskustva koja su kvaliteti. Neposredni kvalitetiobezbjeđuju razumijevanje veze iskustva i prirode, a posvojoj suštini su jedinstveni, neponovljivi. Svaki događajneposrednog iskustva uključuje beskrajnu raznolikostfaktora, ali je svaki od njih neponovljivo i nesvodljivoiskustvo. I pored toga, zajednička osobina kvaliteta jestda budu znaci, što pokazuje da su, uprkos egzi-

2 1 Upor. D. Piatt, "Denjey's Logical Theory", in: Philosophy of John Denjey, ed.A. Schilpp, str. 112.

186

stencijalnoj jedinstvenosti, kvaliteti sposobni da ukontinuumu istraživanja budu ona obilježja pomoću kojihmožemo izdvojiti i identifikovati određene vrste objekataili događaja.

Svi kvaliteti su pojedinačni i ne mogu poslužiti kaoosnova generalizacije iskustva. Na tome počiva i Djuijevakritika formalnologičke teorije, koja je pojam tretirala kaorezultat apstrakcije i generalizacije iskustva. Racionalnoiskustvo naučnog tipa nije saznanje nikakvih kvaliteta,ono se određuje njihovim potpunim zanemarivanjem iznači samo poznavanje kvantitativnih relacija. Svijetnaučnog saznanja i jeste svijet relacija ‡ odatle irealistički karakter Djuijeve logike. Koja je onda prirodaopšteg? Opšte, formalno, pripisuje se egzistencijalnommaterijalu putem proceduralnih operacija; van tog odno-sa ovaj materijal je neodređen i bezobličan. Opšterelacije koje iskazuju naučni zakoni nisu izraz stvarnestrukture egzistencijalnog sadržaja, nego su logičkeprirode i znače proceduralne relacije ciljeva i sredstava uistraživanju.

Postoje, dakle, dvije vrste sredstava istraživanja: jednasu materijalna, pojedinačna, data u obliku empirijskihpodataka, a druga su opšta, formalna, data u viduproceduralnih operacija. Generičke i univerzalnepropozicije formulišu ova osnovna sredstva. Takogeneričke propozicije služe za određivanje podataka kojipostavljaju probleme istraživanja, one značedeterminaciju problema, dok univerzalne predstavljajuformulacije mogućih načina operacija, one su hipotezekoje usmjeravaju operacije.

Formulacija naučnih zakona počiva na procesutransformacije generičkih propozicija u univerzalne, pričemu univerzalne propozicije izražavaju relacije koje susposobne za primjenu na egzistencijalni materijal, ageneričke propozicije su "operacionalno neodređene" i

187

nemaju definitivno značenje, jer se odnose na činjeniceo kojima se izvan procesa operacija ništa ne možedefinitivno utvrditi. Tako je podjela na univerzalne igeneričke propozicije samo kooperativna podjela funk-cija u istraživanju koje ide od problematične kaodređenoj situaciji.

188

5. Instrumentalni karakter saznanja. Teorija značenja

Ako se Djuijevo mišljenje o saznanju, tj. mišljenje da sesaznanje uvijek mora posmatrati kao istraživanje koje seaktualno pojavljuje, obično označava kaokontekstualizam, onda se za njegovu koncepciju procesasaznanja može reći da je eksperimentalistička. Za Djuijasaznanje uopšte nije nešto primarno čime se postižerazumijevanje i shvatanje svijeta i njegovih procesa,nego je ono, u prvom redu, način da se u taj svijetpraktično zahvati, da se prema njemu odnosi praktično,a ne kontemplativno. Zato je priroda svakog saznanja usuštini instrumentalna. U takvom shvatanju sámomišljenje nije nikakav poseban entitet, nikakvasupstancija, nego nešto što nestaje u procesu interakcijeorganizma i njegove okoline, i u tom odnosu imafunkcionalni status. Saznanje nije izraz manifestacijerealiteta, nego ono sadrži instrumente koji transformišuneodređenu situaciju u određenu. Tako instrumenti sa-znanja nisu samo materijalne prirode (mikroskopi,mjere), nego i intelektualne ‡ kao značenja, pojmovi,termini, propozicije i sudovi.

Prvi stepen pomoću kojeg kognitivna aktivnostzapočinje svoju transformacionu djelatnost jesuznačenja. Značenja nisu esencije bića odvojene odkvalitativnih stvari i promjena, nego se uvijek javljaju usituacijama u kojima su organizam i njegova okolinaneraskidivo povezani, što znači da se javljaju u iskustvu.Značenja se ne vezuju za neka naša stanja svijesti i nemogu se razumjeti izvan svoje funkcionalne uloge.Znakovna funkcija odnosi se na događaje od kojih sesastoji svijet, tako da svaki događaj po svojoj objektivnojprirodi ima sposobnost da bude znak i kao takav daindicira buduće događaje. Ovo sugerisanje novih mo-gućih događaja u budućnosti jest suština svakog znaka, a

189

sámo mišljenje nije ništa drugo nego zaključivanje obudućim posljedicama datih događaja.

Po svojoj funkciji značenje se sastoji od operacija,značenja jesu operacije u kojima prisutna činjenicasugeriše druge, i na taj način se naznačava put mogućeizmjene situacije. Značenja su "sugestije" koje su pove-zane, ali ne zavise od onog što je dato i zato služe kaoputevi, vodiči da se dođe do novih sugestija. Značenja suplanovi akcije i promjene, ona su pravila upotrebe kojazajedno sa anticipiranim iskustvom služe da se dođe doodređene situacije.

Značenja se vezuju za neposredno iskustvo i nastaju uegzistencijalnim situacijama. Naš pristup toj situacijivrši se kroz percepciju. Perceptivna situacija je najčešćeona u kojoj je jedna od kvalitetnih stvari data kao takva,a ne kao prezentacija čulnog podatka niti kao re-prezentacija objekta. Percepcija ne mora imati nužnokognitivni karakter, jer stvari imamo i upotrebljavamo iprije nego što ih znamo. U njihovom kvalitativnomintegritetu stvari primamo više po onome što sugerišunego po onome što jesu. Stvari su instrumenti za upo-trebu u očekivanju drugih stvari koje nisu prisutne. Nastvari našeg praktičnog života gledamo po tome šta odnjih možemo učiniti, po njihovoj vezi s drugim objektima.Izvođenje koje se odvija na taj način da idemo od jednestvari na drugu, a ne od svijesti na svijet, pokazuje da jepercepcija kognitivne prirode. Ovo izvođenje jest relacijaznak‡značenje. Izvođenje od oblaka kao prirodnog znakana kišu jeste kognitivno, ali je zasnovano na navici iočekivanju, koje je sa svoje strane utemeljeno naprirodnim pojavama. Tako je značenje u stvarima prijenego što je u "svijesti". Znakovi se isto tako neposrednoimaju u iskustvu kao i stvari.

Očekivanje koje je zasnovano u prirodnim pojavamanema za Djuija sigurnu vrijednost. Pravo izvođenje se

190

zbiva u istraživanju. Istraživanje tako dobija mjesto uuzajamnoj vezi onog što je dato i njegovog značenja.Značenja su funkcije stvari u okolini i istovremeno ona sufunkcije misli, tako da uspjeh istraživanja počiva načinjenici da su egzistencijalno značenje i ideacionoznačenje sasvim različiti, a u istraživanju usko uzajamnopovezani. Kad kažemo da dim znači vatru, onda možemoreći da ideja ili misao dima implicira vatru. U prvomslučaju jedan aktualni događaj indicira drugi događaj kaomogući ili očekivani, pa je relacija znak‡značenje, dok udrugom slučaju jedan pojam znači ili implicira drugi, paje relacija simbol‡značenje. Tako je prvi odnos odnos iz-vođenja, a drugi je odnos implikacije.

Postoje tri različite vrste značenja:1. Neka značenja su unutrašnja za prirodne događaje i

ona se iskušavaju neposredno i direktno kao kvaliteti.Objekti našeg svijeta su slučajevi unutrašnjeg značenja:mi znamo da je vatra opasna, jer ona ima unutrašnjeznačenje opasnosti. Većina logičkih teorija je vještačka,jer ignoriše činjenicu da su značenja data u stvarima,prije nego u mislima i jeziku.

2. Druga vrsta značenja data je u relacijiznak‡značenje, koja je relacija izvođenja. Signifikacijakao značenje, za razliku od prethodnog, jeste vanjska iliinstrumentalna.

3. Treća klasa značenja je relacija simbol‡značenje iupotrebljava se u jeziku operacija za razvijanjeimplikacija.

Značenje kao znak‡značenje je funkcionalna relacijaizmeđu stvari kao znaka i druge stvari kao označenog, arelacija simbol‡značenje jest simbol kao zamjena za onošto je egzistencijalno naznačeno. Relacija sim-bol‡značenje ima dva pravca: ona je značenje misli unjenom vlastitom mediju jezika, ali se ona odnosi ili semože indirektno odnositi na egzistencijalno događanje.

191

Simbol-značenje implicira druga simbol--značenja, asvaki simbol ili riječ imaju značenje u govoru, kao dio si-stema. Izvan sistema nema značenja, kao što se nijednaegzistencijalna činjenica ne može izvesti iz simbol-značenja niti iz bilo kakvog sistema ovakvih značenja.Tako je snaga izvođenja sadržana u snazi jezika, unjegovoj mogućnosti da rekonstruiše prirodni znak uznak koji označava i da rekonstruiše stvari ili situacijekoje su naznačene u datim indikacijama.

U vezi s problemom značenja Djui je objasnio svoj stavprema pitanju prirode datog, koje je prisutno kaoproblem u cijeloj empirističkoj orijentaciji. Obično se odatom govori u realističkom smislu kao o entitetima kojisu dati, bilo da se oni interpretiraju kao logički sadržaji ilivanjski egzistencijalni događaji identični sa objektimasaznanja ili njihovim dijelovima. Za Djuija dâto nije onošto je dato, nego prije ono što je uzeto, izabrano,odvojeno za ciljeve izvođenja. Ono što je dato jest cijelaperceptivna situacija, koja zavisi od specifičnih ciljevaistraživanja.

Problem se lako otklanja ako se pitanje datogposmatra kao pronalaženje predikata koji treba pridodatisredišnjoj činjenici kao subjektu suda, ako se, dakle,svede na to da se poznatom predmetu pronalaze predi-kati. Ali, pitanje je u tome šta se to posmatra; ono štohoćemo da znamo više nije predikat suda, nego sâmsubjekt, nije stvar koja je označena, nego ona kojaoznačava. Ono što treba znati jest da li je stvar prednama određen slučaj ili instancija zakona koji tražimo.Dáte, dakle, nisu dâte, nego treba da budu pronađene ikao takve određene. One su postanalitičke, a nepreanalitičke činjenice istraživanja. To znači da definišućiproblem u okviru situacije, predmet pretvaramo u dâta,objekt u ovom procesu podliježe rekonstrukciji. Timedato pokazuje uzajamni međuodnos činjenica i značenja i

192

interakciju indukcije i dedukcije: indukcije ukolikoprirodni znakovi čine pouzdanim indukciju onog što ozna-čavaju, a dedukcije ukoliko su sugerisana značenja kaohipoteze razjašnjenja u njihovim implikacijama. Pri tomeindukcija izgleda kao da je hod od pojedinačnog kauniverzalnom, jer je situacija kao predmet istraživanjafragmentarna, a dedukcija kao put od univerzalnog kapojedinačnom, jer se primjena impliciranog značenjaodnosi na pojedinačni predmet. Uistinu, smatra Djui, ovose ne može tvrditi, jer značenja mogu biti izvedenasamo iz značenjâ i sva su značenja univerzalna. Dáte,dakle, nisu polazne tačke saznanja, ne postoji pasivnareceptivnost, nego je proces saznanja kao istraživanjeaktivni kontinuirani proces mijenjanja i subjekta iobjekta.

Odbacujući dato kao polaznu osnovu saznanja, Djui jeidentifikovao objekt s objektom saznanja. On smatra daje u osnovi na djelu ista stvar, jer se objekt pojavljujenajprije kao egzistencijalno stanje stvari, a zatim uistraživanju postaje objekt saznanja. Po tome što svestvari imaju svoje unutrašnje značenje, one seupotrebljavaju kao znakovi za druge stvari; prematome, sve su one objekti, a saznanjem su uvučene uproces istraživanja i u njemu prisutne. Sve je objekt iliobjekt saznanja ili objektivno, a ukoliko je poznato, možese uzeti u obzir u daljem istraživanju ili daljoj akciji.Objekti koji se postave kao objektivni u prethodnomistraživanju služe kao sredstva daljih istraživanja iliakcije. Ako u toku akcije objekt postane upitan u odnosuna cilj koji stoji pred nama, onda on biva predmetomprosuđivanja, gubi svoj objektivni karakter kao znak ipostaje funkcionalno subjektivan, jer je nesiguran. Nesi-gurnost tako nije jednostavno niti atribut misli nitiosobina akcije; ona ima svoj korijen u nesigurnostistimulusa, što znači da nesigurnost nije samo funkcija

193

ideje, nego isto tako i osobina egzistencijalnog pred-meta.

Dva su načina na koja stvari figuriraju kao objekti iliobjekti saznanja: kao rezultati prethodnog istraživanja ukojem predmete transformišemo u date čije krajnjeznačenje za to istraživanje još nije poznato. U svakomslučaju, objekti saznanja uvijek su istovremeno završetakistraživanja i sredstvo za dalje istraživanje. Do naučnihobjekata kao predmetâ istraživanja dolazi seoperacionalno; zato se može lako desiti da novaevidentnost ili različite operacije mogu dovesti do rekon-strukcije tih objekata. Tako Djui objašnjava mogućnost danauka nalazi izlaze iz vlastitih kriznih situacijapronalaženjem novih rješenja za ista stara pitanja,rješenja, koja obično počivaju na uvidu u neke noveelemente u okvirima samog naučnog mišljenja.

Drugi stepen instrumenata kognitivne djelatnostičine pojmovi. Oni su najčešće u klasičnoj teoriji bilishvatani kao ideje ili vječni objekti koji doprinose da sedostigne slika o nezavisnom univerzumu i njegovojfiksiranoj suštini. Prema Djuiju, ovakvo stanovište je sa-svim pogrešno, jer pojmovi kao fundamentalna sredstvasaznanja jesu instrumenti ili načini operacija. Pojmovi sutakođe vezani za pojedinačne situacije, oni proizlaze izovih situacija i njihova vrijednost se određuje premarezultatima do kojih dovode operacije koje su usmjera-vane određenim pojmovima.

Termini na koje se u razgovoru odnose i stvari ipojmovi takođe nisu, kako su neki logičari pretpostavljali,entiteti koji stoje između stvari i pojmova, s jedne, iimena, s druge strane. Oni su za Djuija jednostavnoneodvojivi aspekti relacije imenujuće‡imenovano i odnosese na operacije.

Propozicije su kompleksniji instrumenti saznanja,odnosno istraživanja. Kao pojmovima i značenjima,

194

propozicijama je često pripisivan ontološki status, kojione zapravo nemaju. Isto tako, često se one brkaju sasudovima prema kojima se oni razlikuju po tome što su usvojoj suštini pretpostavke, formulacije mogućnostipomoću kojih se mišljenju daje snaga da objasni iustanovi hipoteze u istraživanju. Propozicije, dakle,nemaju karakter mentalnih entiteta, nego su simbolizaci-je aktualnih uslova, a operacije predstavljaju kaomogućnosti.

Po svojoj prirodi propozicije su lingvističke tvorevine,ali nikad samo formalne, nego uvijek duboko zasnovaneu stvarnim posmatranjima. To da korespondiraju sasvojim predmetom nije njihova značajna osobina, jeruloga propozicija nije pasivna, one nisu slike ili deskrip-cije stanja stvari, nego uvijek imaju funkcionalankarakter u smislu transformacije neodređene situacije uodređenu. U odnosu na jednu datu situaciju propozicijese uvijek moraju tretirati kao relativne, jer, da bi semogle odnositi na neku drugu situaciju, one senajčešće moraju revidirati. Propozicije služe da seformulišu sudovi, pa su tako dvostruko instrumentalne:one su instrumenti sudova koji su sami instrumenti egzi-stencijalnih odluka.

U vezi s propozicijama Djui je izvršio analizudeduktivne logike, nalazeći da ona ima određeni značaj,ali se mora razviti unutar jedne logike koja će bitikoncipirana mnogo šire. Logika ne može biti niti čistoformalna disciplina, niti misao strukture univerzuma. Onatreba da istražuje i kritikuje proces istraživanja s obziromna aktualne slučajeve uspjelog ili neuspjelog istraživanja,tako da se logika identifikuje sa teorijom istraživanja.Posljednji cilj logike, kao i istraživanja čija je ona teorija,treba da bude promišljanje rekonstrukcije iskustva, anjeni principi moraju biti duboko zasnovani kako umaterijalnim tako i u formalnim posmatranjima.

195

Ovaj empirijski karakter logike upućene na problemeaktualne situacije, njena situaciona priroda iprakticistička orijentacija, pripisani su svakom dijelulogike i nijedan dio logike ne smije se posmatratiizolovano. Nezavisno od materijalnog istraživanja,legitimno je, za potrebe ispitivanja jasnosti i preciznostisredstava istraživanja, apstrahovati određene termine ielaborirati implikacije njihovog značenja odvojeno odpojedinačnih primjena. To je onaj postupak koji je svoj-stven deduktivnim naukama, matematici i formalnojlogici, pa one čine jezgru te faze zaključivanja. Tako sematematika i formalna logika ne odnose ni na kakvaontološka područja mogućnosti, nego na aktualno iz-vodljive vrste eksperimenta. Matematičke relacije trebada se operacionalno definišu u terminima daljih operacijatransformacije. Putevi deduktivne logike i matematikenisu deduktivne prirode, nego su to praktični postulati,a cilj ovih nauka nije izgradnja formalnih sistema, negorješenje materijalnih aktualnih problema.

Sudovi su instrumenti saznanja kojima teže prethodnistepeni izraženi kao značenja, pojmovi, termini ipropozicije. Dok su propozicije samo pretpostavke,naznačavanje mogućnosti, dotle sudovi znače odluke;propozicije afirmiraju, ali ne potvrđuju, a sudovi iafirmiraju i potvrđuju. U tradicionalnoj logici smatralo seda se do sudova dolazi putem psiholoških procesa, što jeonemogućilo da se sagleda njihova prava priroda i uloga.Svako izricanje sudova je višestruka aktivnost, kojauključuje i upotrebu materijalnih instrumenata, što jenaročito značajno u naučnom eksperimentisanju, aspecifični karakter suda kao instrumenta istraživanja jestnjegova funkcionalnost. Subjekt suda je konfuznasituacija u kojoj se pojavljuje potreba za suđenjem, a ciljsuđenja je razrješenje i harmonizacija situacije, pa seuspjeh ili neuspjeh suđenja mora procjenjivati njegovim

196

doprinosom ispunjenju toga cilja. Zato je sudkontinuirani proces razrješavanja neodređene situacije uodređenu ujedinjenu situaciju pomoću operacija kojimase transformiše prvobitno data situacija.

Jedan od ključnih pojmova Djuijeve instrumentalističketeorije istraživanja i saznanja jest pojam transformacije.Naše znanje o svijetu rezultat je istraživanja koje jetransformacija neodređene situacije u određenu; nikakviobjekti saznanja ne postoje prije ove transformacije, jeroni tek nastaju u procesu istraživanja. Kategorijatransformacije se proteže kroz cijeli obrazac istraživanja,počevši od egzistencijalnih transformacija koje se tražeda bi zasnovale konačni sud, preko značenja urasuđivanju, do formalnih relacija potpuno apstraktnihpredmeta u kojima transformacija kao apstraktnamogućnost preuzima formu transformabiliteta.Transformaciji su podložni i simboli i egzistencijalnipodaci jednako, jer u uređenom rasuđivanju, koje je niztransformacija, treba slijediti pravila sistema ako se želidoći do razriješene i ujedinjene situacije.

6. Učenje o istini

Za Djuijevu koncepciju prirode pojma istine obično sekaže da je funkcionalistička. Ako se saznanje sastoji utransformaciji neodređene situacije u razriješenu, ondase za suđenje koje se smatra za istinito može reći da imaopravdanu tvrdljivost. Za istinu, shvaćenu u punoći kojuomogućavaju dati uslovi, može se tvrditi da je u bitnomisto što i opravdana tvrdljivost. Pojam "opravdanatvrdljivost" Djui upotrebljava zato što smatra da jeoslobođen svake višesmislenosti i neodređenosti, zarazliku od pojmova klasične logike i teorije saznanja, kaošto su saznanje, vjerovanje, istina. Rezultat saznanja kojeje kontinuirani proces istraživanja jesu sudovi čija

197

opravdana tvrdljivost ima dvostruku funkcionalnu ulogu:da zadovolji uslove prošlog i sadašnjeg istraživanja i dase pokaže kao korisna za buduća istraživanja.

Istinu kao opravdanu tvrdljivost Djui je koncipirao nekao jednom fiksiranu vječnu istinu, nego kao skup istina.Istina nije nikakva osobina ili kvalitet suda, nego "vodećasnaga ideja" kojom se vraćamo i djelujemo u svijetuiskustva. Zato se za istinu može reći da je djelatna ideja,koja je aktivna, koja "radi" u određenoj situaciji: "Ideja jeistinita ako djeluje tako da nas vodi prema onome što jecilj."22 Istina je pouzdana ako su ideje, značenja, pojmovi,teorije, sistemi instrumentalni u odnosu na aktivnureorganizaciju datih okolnosti, prema otklanjanju teškoćai nejasnosti date situacije.

Pošto je istina djelatna ideja, ona ne pridolazi usituaciju spolja, ona ne postoji izvan situacije, nego se unjoj stvara, "pravi". njen odnos prema realitetu nije onajslike i odslikanog, nego prije onaj invencije i uslova kojitakvu invenciju mogu da proizvedu. Zato Djui i može rećida se greška javlja kao pravilo, a istina je izuzetak kojitreba da bude formiran u širokim okvirima iskustva.

Kako treba tumačiti stav da istina kao ideja "radi" ida se ona "stvara"? Nije sve ono što je djelatno, što radi,istovremeno i istinito; naprotiv, istinito je samo ono štozadovoljava specifične saznajne uslove koji su uključeni uistraživanje i vode istinitim ciljevima. Samo onda kad suovi saznajni uslovi adekvatni istinitim ciljevima, mo-guće je pouzdano zadovoljiti one nesaznajne potrebe,koje su najčešće posljednji izvor traženja istine. Isto tako,ne može se "praviti" istinitim sve što neko želi. Uslovi igranice "pravljenja" istine dati su u posebnim uslovimasvake situacije i opštim uslovima koji se progresivnootkrivaju u metodologiji nauke. Tako istina nemasubjektivni karakter, nego je njeno određenje uvijek

2 2 Upor. J. Denjey, Reconstruction in Philosophy, str. 128.

198

predmet strogosti i socijalnog preispitivanja, kao što jedjelatnost i efektivnost ideje uvijek rezultat socijalnihuslova i socijalne prakse.

Zato je Djui i mogao reći da je najbolja definicija istinesa logičkog stanovišta ona koju je dao Pers: "Mišljenjekoje je predodređeno da u krajnjoj liniji bude usvojenood svih onih koji istražuju jest ono što podrazumijevamopod istinom, a objekt predstavljen ovim mišljenjem jesteono što je stvarno." I dalje: "Istina je saglasnost apstrakt-nog iskaza sa graničnim idealom ka kojem istraživanjebeskonačno teži da bi dalo naučno vjerovanje, kojusaglasnost apstraktni iskaz može imati na osnovupriznanja svoje nesavršenosti i jednostranosti, pri čemuje ovo priznanje bitan sastojak ÄistineÄ."23 Pojamsaglasnosti treba razumjeti kao slaganje u akciji, a nesamo intelektualno usvajanje skupa propozicija koji činiteoriju.

Ne napuštajući pojam istine kao opravdane tvrdljivosti,Djui je smatrao da se ovako koncipiran pojam možeposmatrati i kao određena vrsta verifikabilnosti, odnosnokorespondencije. Pri tome, naravno, nije u pitanjuodslikavanje ili kopiranje objekata, nego uvijek način nakoji dva korespondenta odgovaraju jedan drugom ilijednostavno rješenje koje odgovara zahtjevimaproblema. Nije posrijedi, dakle, korespondencija sanečim što prethodi, nego relacija koju imaju propozicijekao sredstva istraživanja prema onim egzistencijalnimkonsekvencijama koje ispunjavaju uslove postavljenepojavama kao konstituentima problema.

2 3 Vid. X. Djui, Logika, teorija istraživanja, str. 363.

199

7. Kritika orijentacija u teoriji spoznaje

Sa pozicija vlastite teorije istraživanja kaoinstrumentalističke i eksperimentalističke, Djui jekritikovao različite orijentacije u spoznajnoj teoriji,smatrajući da u svakoj od njih ima elemenata koji se mo-gu prihvatiti, ali nijedna od njih nije bez defekata, zatošto ispušta iz vida poneki od aspekata procesaistraživanja. Tako su tradicionalni empirizam iracionalizam tipični slučajevi selektivnog isticanja jednogod elemenata koji su sadržani u svakom potpunom aktuistraživanja: empirizam je uvijek insistirao na nužnostiopažajnog materijala u saznanju, dok je racionalizamsmatrao da su pojmovne forme sposobne da pruže pravosaznanje.

Realističke teorije saznanja ne uzimaju u obzirčinjenicu da neposredno kvalitativno iskustvo nijesaznajno, da ono ne ispunjava nijedan logički uslovsaznanja, niti odgovara onom što su saznajni objekti.Na početku istraživanja objekti nisu dati kao saznati,što je tautološka tvrdnja spoznajnog realizma. Takorealizam predstavlja poziciju koja ujedinjuje dva gledišta,od kojih je svako za sebe ispravno. Naime, jednostanovište izražava potrebu za upućivanjem na objektekoji su već saznati da bi se operacija istraživanja štolakše izvodila u daljim procesima saznanja, a drugo značičinjenicu da istraživanje uvijek zavisi od neposredneprisutnosti direktno doživljenih egzistencijalnih pred-meta. Reprezentativni tip realističke teorije smatra da jeobjekt saznanja uvijek neko mentalno stanje, "ideja", afizički objekti se saznaju posredstvom ovog stanja kojese uzima kao predstava spoljašnjeg objekta. Ovostanovište nastaje kad se faza zaključivanja izdvoji izukupnog konteksta istraživanja, pa se njena funkcionalnavrijednost pretvori u neku vrstu ontološkog bića koje senaziva mentalnim.

200

Među idealističkim teorijama saznanja Djui jerazlikovao tri tipa:

1. Percepcioni idealizam ima kao svoj osnov ontologijupodvojenosti empirijski opaženog i pojmovno izvedenog,a njegova logička karakteristika jest identifikovanjerelacije saznanja sa relacijom izražajnosti. Jednostranikarakter ove teorije sastoji se u zanemarivanju činjeniceda su kvaliteti koji su u pitanju izabrani iz jedneobuhvatnije oblasti da bi obavljali specijalnu funkciju uistraživanju, funkciju određivanja problema koji treba dase riješi. ^isto funkcionalni karakter kvaliteta ovdje setretira kao nešto što u njima postoji na osnovu samenjihove prirode. Kad se zanemari pretpostavka da su pri-marni kvaliteti mentalne prirode, onda se ova teorijamože shvatiti kao realistička.

2. Po racionalističkom idealizmu realni svijet se sastojiiz sistema relacija i ima prirodu duha, a ljudsko saznanjeje djelimična reprodukcija ove strukture objektivnogduha. Saznanje je nemoguće bez pojmova, a oni se nemogu izvesti iz čulnih kvaliteta, niti kao njihove kopije,niti kao njihovi naročiti dijelovi. Dopuštajući da je mišlje-nje sredstvo saznanja, ova teorija zanemaruje i poričepostojanje individualnih kvalitativnih situacija koje suuslov istraživanja. Zbog ovog gube se iz vidaegzistencijalne operacije posmatranja i direktivna ekspe-rimentalna funkcija pojmovnog materijala.

Hipostazirano mišljenje kao strogo mentalnu aktivnostova teorija uzima za izvor i strukture svemira i saznanjao njemu. Umjesto da mišljenje tumači na osnovuispitivanja aktualnih operacija istraživanja, ona gapostulira kao prvobitnu nezavisnu sveobuhvatnuaktivnost apriornog karaktera. Pozitivna strana ovihteorija, po Djuijevom mišljenju, sastoji se u naglašavanjuprisutnosti zaključivanja u svakom procesu dostizanjasaznanja i, u vezi s tim, odbijanje teorija o neposrednom

201

saznanju, dok je negativnost ove pozicije izražena uograničavanju aktiviteta mišljenja, sputavanju invencijemisli, koja počiva na pretpostavci da je svijet racionalnostrukturiran i da je nauka samo razotkrivanje poretkanužnih i uniformnih zakona koji već djeluju.

3. Apsolutni idealizam tvrdi da je apsolutno i objektsaznanja i cilj saznanja. Kao neuslovljena cjelina,apsolutno predstavlja potpuno prožimanje i stapanjeneposrednih elemenata kao i onih refleksivne prirode.Zato su sve pojmovne i refleksivne funkcije, kao bitnorelacionističke, predmet kritike ove teorije, koja zastupada je svaki sud kao relacija u suštini jedanautokontradiktorni proces. Sud koji pretpostavlja razlikujeste smetnja na putu dostizanja ujedinjenog. Zato mi-šljenje pretpostavlja sveobuhvatno iskustvo, apsolutnoiskustvo, u kojem nema razlike između neposrednog iposrednog, između subjekta i objekta.

Sve ove različite orijentacije unutar teorije saznanjanastale su zato što se saznanje nije koncipiralo naosnovu operacija pomoću kojih se u kontinuitetuiskustvenog istraživanja postupno dolazi do postojanihvjerovanja i ona sama korisno upotrebljavaju, nego su sete različite teorije zasnivale na predrasudama koje imajurazne izvore. Tako je i sama logika sve više gubila vezusa stvarnim postupcima pomoću kojih se dolazi doodređenih vjerovanja i sve više postajala formalna i ne-upotrebljiva. Prava teorija treba da bude teorijaistraživanja koja će biti teorija instrumenataupotrebljenih u procesu istraživanja i podešenih zapotrebe istraživanja kao takvog, uključujući u tu cjelinu irazvoj specijalnog jezika kao simboličkog.

202

** *

Pragmatizam kao filozofska orijentacija savremenefilozofije i posebno njegov najrazvijeniji oblik ‡instrumentalizam ‡ predstavlja pokušaj da se teorijskiopravda i filozofski utemelji praktično-tehnički pristupsvemu što jest. To je filozofska teorija koja izuzetnorespektuje praktično djelovanje i naučno mišljenje,posmatrajući ih kao pravi odnos prema realitetu i kaoprevashodni oblik racionaliteta. Sva okrenuta premauspjehu u praktičnom ovladavanju svijetom stvari, ovajelement ljudskog bivanja ona podiže na rang principa fi-lozofske refleksije, čime pokazuje svoju duboku vezanostza uspješno djelovanje i dimenziju sadašnjosti. Zatopragmatizam, kao filozofija koja je protiv svake teorijskespekulacije i metafizičke pretpostavke, nema nikakvukritičku distancu prema postojećem redu svijeta činjeni-ca. Pragmatizmu je sasvim stran princip negativiteta kaooblik transcendiranja datog i otkrivanja novihmogućnosti događanja svijeta i čovjeka.

Kao filozof instrumentalizma, Djui je vrlo dobro uočioteškoće osnovnih pozicija u teoriji saznanja dosadašnjihfilozofskih orijentacija koje su vodile nerješivimproblemima. S jedne strane se u relaciji subjekt‡objektsasvim nekritički naglašava subjektivna strana po-stuliranjem apsolutnog subjekta koji je potpuno odvojenod objektivnog svijeta, a s druge strane se apsolutizujeobjekt po sebi, pa njegova veza sa subjektom postajenerazrješiv teorijski problem. Djui je smatrao da su iobjektivističke i subjektivističke orijentacije potpunopromašile u nastojanju da ekspliciraju spoznajni problem,jer su od samog početka subjekt i objekt izdvojile ipostavile kao nezavisne entitete, gubeći pri tome iz vidada se tako sasvim zapostavlja njihovo jedinstvo i praviodnos. Djui je s pravom kritikovao obje pozicije kao ap-

203

straktne i nedovoljno kritične, imajući na umu činjenicuda nisu obratile pažnju na realne okvire događanjaodnosa subjekta i objekta, na njihovo realno živojedinstvo, koje je prisutno u svakom aktu čovjekovogdjelovanja.

Suprotno od ovih pozicija, Djui je smatrao daproblematiziranje procesa saznanja treba da započneispitivanjem realnih činjenica saznanja u svakodnevnommediju ljudskog života, a to znači kako treba da počne odonog što je iskustvo, što je situacija ‡ ukratko, što jeakcija, djelatnost, praksa. Aktivni odnos čovjeka premaokolini, njegovo ponašanje u običnom životu, jeste temeljsvakog mogućeg dostizanja saznanja i istine, jesteosnova njegovog života uzetog kao cjeline. Naglašavajućipraktičnu stranu čovjekovog bivanja, koja se morashvatiti kao osnov njegove teorijske djelatnosti, Djui jezapao u drugu grešku. On je isključio najopštiju relacijuobjekta i subjekta, smatrajući da je subjekt samo i jedinoono što je na osnovu objekata koje je izgradio, da jesubjekt identičan sa nizom objekata koji su njegovaostvarenja i čine svijet, te je njihov pravi odnos jedinopraktični odnos u relaciji cilj‡sredstvo. Tako je Djuipostojeću praksu proglasio i jedinim mogućim oblikomljudske prakse.

Ovakvim postupkom Djui je uspio da, ograđujući se odspekulativnog zatvaranja u čvrsto naznačene okvirečistih teorija potpuno odvojenih od elemenatapraktičnog, a naglašavajući značaj praktične umješnostiu rješavanju konkretnih životnih situacija, samompragmatizmu obezbijedi karakteristike dogmatičnosti,koja svu svoju snagu pokazuje u tome što postajeteorijska platforma pukog prakticizma, koji vodi računasamo o konkretnim efektima, a sasvim zanemarujeteorijska znanja o svijetu i čovjeku. Tako je pragmatizamjednostrana kritika supstancijalizma i dualizma u

204

filozofiji. To je filozofija akcije koja je usmjerena nauspjeh, koja ne vodi računa ni o čemu što stoji "iza"konkretnih oblika praktičnog ponašanja, nego je svaupravljena na ono što se događa u okviru praktičnerelacije sredstvo‡cilj.

Pa ipak, pragmatizam kao teorija unio je u svojarazmatranja spoznajnog problema neke elemente kojiimaju veliki značaj za tretiranje osnova i karakterasvakog saznanja. Pored toga što je naznačio da osnovnuosobinu i mogućnost misli treba posmatrati kroz njenuprojektivnu snagu ‡ u čemu se i sastoji njen pravi smisaokao elementa saznajnog ‡ i istovremeno to povezao satezom o tome da je saznanje, kao i akcija, bitno okrenutoonom što dolazi, onom što će se tek dogoditi, budućem,da je manje retrospektivnog, a više prospektivnogkaraktera ‡ Djui je aktivni odnos čovjeka prema svemušto jest, praksu, sagledao kao osnovu saznanja, kao onajokvir u kojem se, prema tome, zbiva i spoznajni odnos.Pragmatička filozofija je stalno naglašavala da spoznajniproces nije relacija pasivne svijesti prema objektu koji seu nju utiskuje, odslikava, niti se objekt saznanjapojavljuje kao konstrukcija svjesnog subjekta, nego je toprevashodno aktivni, djelatni odnos koji se zbiva u svako-dnevnom životu čovjeka, odnos interakcije u kojem nisubjekt ni objekt ne ostaju po strani neizmijenjeni ipasivni, a znanje je rezultat njihovog uzajamnogdjelovanja, obostranog aktiviteta. Dobro uočavajući ovajelement aktivnog praktičnog odnosa kao veoma bitan zarazumijevanje relacije saznavanja i odnosasubjekt‡objekt u cjelini, pragmatizam je pojam prakseshvatio u znatno reduciranom vidu u odnosu na istipojam u drugim pravcima savremene filozofije i timesvojoj filozofskoj orijentaciji dao bitno prakticističkikarakter.

205

Djuijev pojam prakse ograničen je na relacijusredstvo‡cilj, pa njegova najznačajnija odlika jestuspješnost, tako da je stvarni uspjeh osnovni cilj iistovremeno prava istinitost ljudskog ponašanja. Istinitaideja jest ona koja "dobro radi", a ne ona koja iskazujeistinitost događanja svijeta i čovjeka, jest ona koja jeupotrebljena u uspješnoj akciji, a ne ona koja imakarakter "nužnosti i opšteg važenja". Od ovog prakticisti-čkog, i unekoliko pozitivističkog, sadržaja kod Djuija idrugih pragmatista znatno se razlikuje pojam prakse kodmislilaca drukčije orijentacije.

206

LITERATURA

1. J. O. Urmson, Philosophical Analysis, London, 1960.2. G. J. njarnock, English Philosophy since 1900, London,

1961.3. J. Passmore, A Hundred Years of Philosophy, London,

1957.4. Revolution in Philosophy, London, 1963:

– G. Ryle, "Introduction",– D. F. Pears, "Logical Atomism: Russell andnjittgenstein",– A. J. Ayer, "The Vienna Circle",– P. F. Stranjson, "Construction and Analysis",– G. J. njarnock, "Analysis and Imagination".

5. M. Schlick, Allgemeine Erkenntnislehre, Berlin, 1925.6. V. Kraft, Der njiener Kreis. Der Ursprung des

Neopositivismus, njien, 1950.7. J. Joergensen, The Development of Logical Empiricism,

Chicago, 1964.8. J. R. njeinberg, An Examination of Logical Positivism,

London, 1950.9. Logical Positivism, Glencoe, Illinois, 1959:

– A. Ayer, "Introduction",– M. Schlick, "The Turning Point in Philosophy",– M. Schlick, "The Foundations of Knonjledge",– A. Ayer, "Verification and Experience",– R. Carnap, "The Old and Nenj Logic",– R. Carnap, "The Elimination of Metaphysics through

Logical Analysis of Language",– C. Hempel, "The Empiricist Criterion of Meaning",– O. Neurath, "Protocol Sentences".

10. G. Ryle, "The Verification Principle", RevueInternationale de Philosophie, No. 17-18, 1951.

11. H. nj. Schneider, A History of AmericanPhilosophy, Nenj York, 1957.

12. M. Fisch, Classic American Philosophers, NenjYork, 1951.

13. H. B. van njesep, Seven Sages, Nenj York, 1960.14. R. Ackermann, Theories of Knonjledge, Nenj York,

1965.

207

15. B. Russell, An Inljuiry into Meaning and Truth,London, 1961.

16. B. Russell, Our Knonjledge of the External njorld,London, 1956.

17. B. Rasel, ljudsko znanje: njegov obim i granice,Beograd, 1961.

18. B. Russell, Logic and Knonjledge, London, 1956.19. B. Russell, My Philosophical Development; Alan

njood, Russell's Philosophy, London, 1959.20. The Philosophy of Bertrand Russell, ed. A.

Schilpp, The Library of Living Philosophers, Nenj York,1951:– B. Russell, "My Mental Development",– M. njeitz, "Analysis and Unity of Russell'sPhilosophy",– M. Black, "Russell's Philosophy of Knonjledge",– A. Einstein, "Remarks on Bertrand Russell's Theory ofKnonjledge",– A. P. Ushenko, "Russell's Critiljue of Empiricism",– R. Chisholm, "Russell on the Foundations of EmpiricalKnonjledge".

21. E. R. Eames, Bertrand Russell's Theory ofKnonjledge, London, 1969.

22. nj. V. O. ljuine, "Russell's OntologicalDevelopment", The Journal of Philosophy, vol. 63, No.21, 10. Nov. 1966.

23. L. njittgenstein, Tractatus logico-philosophicus,Sarajevo, 1960.

24. L. njittgenstein, Philosophische Untersuchungen,Frankfurt am Main, 1960.

25. L. njittgenstein, The Blue and Bronjn Books,Oxford, 1960.

26. J. Hartnack, njittgenstein und die modernePhilosophie, Stuttgart, 1962.

27. K. T. Fann, njittgenstein's Conception ofPhilosophy, Oxford, 1969.

28. M. Black, A Companion to njittgenstein'sTractatus, Cambridge, 1964.

29. A. Ayer, Language, Truth and Logic, London, 1960.30. A. Ayer, The Foundations of Empirical Knonjledge,

London, 1964.31. A. Ejer, Problem saznanja, Beograd, 1963.

208

32. R. Carnap, Der logische Aufbau der njelt,Hamburg, 1961.

33. R. Carnap, Scheinprobleme in der Philosophie,Hamburg, 1961.

34. R. Carnap, The Logical Syntax of Language,London, 1964.

35. R. Carnap, "Die physikalische Sprache alsUniversalsprache der njissenschaft", Erkenntnis, II,1931.

36. The Philosophy of Rudolf Carnap, ed. A. Schilpp,The Library of Living Philosophers, Nenj York, 1965:– R. Carnap, "Intellectual Autobiography",– K. Popper, "The Demarcation betnjeen Science andMetaphysics",– H. Feigl, "Physicalism, Unity of Science and theFoundations of Psychology",– nj. V. O. ljuine, "Carnap and Logical Truth",– Y. Bar-Hillel, "Remarks on Carnap's Logical Syntax ofLanguage",– N. Goodman, "The Significance of Der logischeAufbau der njelt",– E. Nagel, "Carnap's Theory of Induction".

37. X. Djui, Logika, teorija istraživanja, Beograd,1968.

38. J. Denjey, Reconstruction in Philosophy, Nenj York,1951.

39. J. Denjey, The Need for a Recovery of Philosophy,Nenj York, 1917.

40. J. Denjey, On Experience, Nature and Freedom, ed.R. Bernstein, Nenj York, 1960:– "An Empirical Survey of Empiricism",– "From Absolutism to Experimentalism".

41. I. Edman, John Denjey, Nenj York, 1955.42. The Philosophy of John Denjey, A. Schilpp, The

Library of Living Philosophers, Nenj York, 1951:– J. Denjey, "Experience, Knonjledge and Value",– J. Patner, "Denjey's Conception of Philosophy",– D. Piatt, "Denjey's Logical Theory",– B. Russell, "Denjey's Nenj Logic",– A. Murphy, "Denjey's Epistemology andMetaphysics",– A. N. njhitehead, "John Denjey and his Influence",– nj. Savery, "The Significance of Denjey's Philosophy".

209

FILOZOFIJA LUDVIGA VITGEN[TAJNA

210

ŠMUST

211

PREDGOVOR

Ludvig Vitgenštajn je sigurno jedna odnajinteresantnijih filozofskih ličnosti savremene filozofije,koja je ostavila duboke tragove u njenom zbivanju iveoma snažno djelovala na čitave generacije filozofanašeg vremena. njegova misao je u filozofiji dvadesetogvijeka, naročito njenom analitičkom dijelu, izazvala takoznačajna reagovanja i ostvarila tako brojne uticaje da sebez rezerve može tvrditi kako je Vitgenštajnovo mišljenjejedno od najuticajnijih i najzastupljenijih u današnjemvremenu. Stoga ne predstavlja nikakvo iznenađenječinjenica da je o Vitgenštajnu i njegovoj filozofijinapisano veoma mnogo različitih studija, monografija,komentara i polemika, koje sadrže dosta raznorodneinterpretacije njegovog mišljenja. Sve one nastoje danjegovu složenu i mnogoznačnu misao razumiju ipregledno izlože kako bi na taj način ostvarile uvid unjenu strukturu i njen pravi smisao.

Naš pokušaj analize Vitgenštajnove filozofije usmjerenje prema uspostavljanju interpretacije njegovog mišljenjakoja ima u vidu cjelinu Vitgenštajnove misli i koja želi daodredi njeno mjesto u tokovima savremenogfilozofiranja. Interpretacija se zasniva na onim bitnimpretpostavkama i izvodima Vitgenštajnove filozofije pokojima se ona određuje kao misao savremenosti i nastojida pokaže na koji način ovo mišljenje tematizirafundamentalna pitanja vlastite epohe i kako, dopirući dosame njihove biti, naznačava moguće puteve njihovogprevladavanja. Tako je i moguće istinsko razumijevanjeVitgenštajnove filozofije i vremena u kojem se onadogađa, čime su naznačeni najopštiji okviri unutar kojihće se kretati naša analiza njegovog mišljenja. Ako je

212

ovdje posrijedi otvaranje problematskog krugaVitgenštajnove filozofije i njenog situiranja u vremenu,drugo poglavlje treba da istraži koji su elementi bili odpresudnog značaja za formiranje ove filozofske pozicije.Pri tome se pokazalo da su vrlo značajnu ulogu odigralaodređena interesovanja koja su Vitgenštajna usmjeravalaod njegove najranije mladosti, kao i sámo njegovo školo-vanje, ali i, posebno, njegova izuzetna ličnost, neobična inesvakidašnja, koja je svemu oko sebe davala naročitipečat. Tako ova dva poglavlja, svako na svoj način,uvode u pravu analizu njegove filozofije, koja treba dapokaže prirodu Vitgenštajnovog mišljenja i njegov bitnismisao.

U trećem i četvrtom poglavlju izvedena je analizaVitgenštajnove misli koja je imala u vidu sva njegovadjela. U toku istraživanja se pokazalo da se među njima,po svom značaju i važnosti, izdvajaju Tractatus iFilozofska istraživanja kao središnja djela Vitgenštajnovefilozofije, koja na bitan način određuju njegovu misao, paje bilo prirodno da se analizi ovih djela ne samo posvetinajviše pažnje nego i da se sva ostala posmatraju uodnosu na njih i u neposrednoj vezi s njihovim glavnimtemama. Takav pristup je omogućio da se na jasan načinizvede kontinuitet Vitgenštajnovog mišljenja, koji sečesto dovodi u pitanje, i da se, uz uvažavanje svihznačajnih razlika koje postoje unutar njegovih djela,ukaže na neophodnost razumijevanja njegove filozofijekao jedinstvene misaone cjeline.

Peto poglavlje najprije rezimira, u najbitnijim crtama,analizu koja je izvedena u prethodnim glavama, da bi seonda pokušalo pokazati kako se to mišljenje razumijeva udvjema orijentacijama savremene filozofije. Našerazmatranje odnosa Vitgenštajnove misli prema temelj-nim stavovima ovih pozicija omogućava stanovište sakojeg se može prosuditi ispravnost oba navedena

213

shvatanja, koja se često pojavljuju u raspravama outicaju njegove filozofije na tokove savremenogfilozofskog mišljenja. Dio poglavlja koji izlaže odnosVitgenštajnove i Hajdegerove filozofije zamišljen je kaopokušaj da se uspostavi veza ovih dvaju mišljenja kojapredstavljaju najviše domete zapadne filozofije dvadese-tog vijeka i koja na suštinski način određuju njen osnovnismisao.

U posljednjem poglavlju je, na osnovu svih prethodnihanaliza i izvoda, ukazano na značaj Vitgenštajnovefilozofije unutar savremenog mišljenja i određen njendomet s obzirom na fundamentalna pitanja koja senalaze u samim temeljima filozofskih zbivanja našeepohe.

Osnovu ovog rada čini doktorska disertacija "Kritikametafizike u djelu Ludviga Vitgenštajna", koja jeodbranjena pred komisijom u kojoj su učestvovali prof.dr Vanja Sutlić i prof. dr Gajo Petrović na Filozofskomfakultetu u Sarajevu 1965. godine. Iako je njen tekst mo-rao biti prerađen i dopunjen s obzirom na veoma obimnuliteraturu koja je do danas objavljena i koja sadrži kakoVitgenštajnova djela, tako i ona o njemu i njegovojfilozofiji, ipak su u ovom radu zadržane osnovnestrukturne i interpretativne linije disertacije.

J. B.Sarajevo, juna 1977.

214

PRVA GLAVA

OP[TI KARAKTER VITGEN[TAJNOVE FILOZOFIJE

Malo je mislilaca u duhovnoj istoriji čovječanstva zakoje se s pravom i bez rezerve može reći da su zaslužilinajviše ime: filozofski genije. Ta oskudnost u izuzetnimfilozofskim duhovima posebno je karakteristična za naševrijeme, u kojem se, bez sumnje, događa kraj jednefilozofske epohe, u kojem filozofija kao jezgro epohalnesvijesti pokazuje u punom razmjeru zbivanje krize svijetai nje same, i istovremeno uvijek nanovo pokušava da tusituaciju nadmaši otvaranjem novih filozofskihmogućnosti. U tom vremenu krize svijeta i filozofije filo-zofsko mišljenje se povlači u svoje vlastite osnove,nastojeći da ipak nekako opravda i osigura svojesopstveno postojanje. Tako filozofija ove epohe stalnoispituje sebe samu, vraća se na svoje misaone izvore ipretpostavke, raspravlja o smislu svojih nastojanja iciljevima svojih mogućih usmjerenja, trudeći se da na tajnačin obezbijedi vlastitu budućnost.

U tom "oskudnom" vremenu epohalne krize svijesti isvijeta ističe se svojom fascinantnošću izuzetnafilozofska ličnost Ludviga Vitgenštajna, koja se na mnogonačina razlikuje od svojih savremenika i svojihprethodnika. Snaga i dubina misli, intenzitet ioriginalnost inspiracije koji izazivaju respekt jesu samoneke od karakteristika ovog mislioca koje nam dajuosnova da ga nazovemo filozofskim genijem. Vitgenštajnje govorio kao čovjek koji posjeduje istinu, kao neko ko jesiguran u to kuda treba krenuti; ima nešto proročko unjegovoj ličnosti i njegovom mišljenju, nešto što ostavljadubok utisak i istovremeno veoma zbunjuje. Vitgenštajn

215

sâm je htio i uspio da pronađe i oblikuje novi filozofskimit, novi model filozofiranja, koji nosi obilježja neiz-bježnosti i netolerantnosti kao sve metafizičke vizijekonstruisane po principu: stvari nisu na taj način, alimoraju biti. A ono što iznenađuje i što osigurava našauvjerenja u izuzetnost ovog filozofa jest činjenica da jeVitgenštajn sâm prevazišao blještavost i atraktivnostvlastitog mita i, krećući drugim putem, pokazao sva nje-gova ograničenja, teškoće i nedostatke.

Vitgenštajn je bio pasionirani mislilac kome je filozofijabila opsesija, a filozofski problemi mu se pojavljivali kao"lični" problemi kojima je stalno bio opsjednut. Biti filozofza njega je značilo brinuti se o filozofskim problemima natako koncentrisan i strastan način da se u svakomtrenutku može "skrenuti s uma". Ta opsjednutost fi-lozofijom, ta stalna borba s vlastitim mislima koja jeprisutna u njegovom djelu i očigledna svima koji suučestvovali u njegovim univerzitetskim seminarima ili urazgovorima s njim, jedna je od značajnih karakteristikanjegovog načina filozofiranja. To je osobito vidno u njego-vim kasnijim djelima, u kojima se za opis karaktera filo-zofskih problema i metoda pojavljuju kao metaforepsihološko-medicinski termini: mentalna borba, tretmanbolesti, terapija itd, što bez sumnje pokazujeVitgenštajnov lični odnos prema filozofiji. S druge strane,i sâm svjestan svoje opsjednutosti filozofijom i potrebeda se toga oslobodi pisao je: "Pravo otkriće je ono kojeme čini sposobnim da prekinem filozofiranje kad god jahoću."1

Taj egzistencijalni stav prema filozofiji, taj emotivniintenzitet njegovog mišljenja, ta ozbiljnost i predanostfilozofiji, kojoj je Vitgenštajn posvetio cijeli svoj život,objašnjava njegov negativni odnos prema mogućnosti dase filozofija razumijeva i prihvata kao zanimanje, kaopoziv, poput svih ostalih. Bečki filozof je imao izrazitu

1 Ludnjig njittgenstein, Philosophische Untersuchungen, citirano prema:Ludnjig njittgenstein, Schriften, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1960, § 133.

216

odbojnost prema školskoj filozofiji profesora filozofije,zbog toga što za njega ne misliti o svakom problemumaksimalno intenzivno sa najvećim mogućim napre-zanjem znači činiti grijeh, biti nevjeran vlastitoj životnojmisiji, izdati sopstvenu egzistenciju.

Vitgenštajnova fascinantna ličnost, koja je ostavljalasnažan utisak na sve one koji su bili u kontaktu s njim,izuzetna je kombinacija hladnog analitičkog intelekta istrasne duhovnosti ispunjene intenzivnim emocijama iživom imaginacijom. Taj susret disparatnosti, taj spojrazličitog, nije rezultirao smirenim jedinstvom. UVitgenštajnovoj ličnosti se uvijek prepoznaje tadvostrukost, a i njegova djela se odlikuju višeznačnošćuizvoda. Iako je pisao da "o čemu se ne može govoriti, otome se mora šutjeti", bečki filozof je znao da logičko mi-šljenje nema apsolutnu mjeru; mada je htio da uspostavibezuslovnost važenja naučno-teorijskih uvida, on sâm ihdovodi u pitanje, smatrajući da oni ne rješavaju bitneprobleme; nastojeći da iznutra destruira metafiziku kaonačin mišljenja, Vitgenštajn je smatrao da su ideje izra-žene u metafizičkim stavovima "od enormnog značaja";trudeći se da pokaže kako se nadmašivanje filozofijedogađa u korist jezičkih igara, u deskripcijama jezičkogponašanja, on uvijek nanovo filozofira o filozofiji, tako dauporedo sa jednostavnim opisima jezičkih situacijastoje fundamentalna razlaganja smisla i značenja filozo-fije. Ta višeznačnost njegovog mišljenja je, bez sumnje,onaj značajan element o kojem se mora voditi računa utumačenju smisla Vitgenštajnove filozofije u cjelini.Naime, svako izdvajanje i apsolutizovanje jedne linijeizvođenja u njegovom djelu i identifikovanje cjeline Vit-genštajnove filozofije s tim jednim tragom značipreviđanje pravog njenog smisla, znači promašaj unastojanju da se težnja tog mišljenja protumači na pravinačin.

Zato je interpretacija Vitgenštajnove filozofije kaopozitivistički usmjerene misli isto tako neadekvatna kao iona koja o tom mišljenju govori kao o lingvističkojfilozofiji svakodnevnojezičkog usmjerenja, ili ga čakdovodi u unutrašnju blizinu shvatanja filozofâ života. Zasvaku od ovih linija tumačenja postoje izvjesni elementi

217

u Vitgenštajnovom djelu; za njih se, dakle, ne bi mogloreći da su neosnovane, ali su do te mjere jednostrane dase u njima gube pravi smisao njegovog mišljenja,njegova istinska htijenja i njegovi značajni dometi. Takose pokazuje da ona interpretacija koja nastoji da zahvaticjelinu Vitgenštajnove misli i u njoj naznači one elementekoji joj daju smisao i značenje, mora izbjeći svakipostupak klasifikacije i jednosmjernog označavanja i,nasuprot tome, mora pokušati da tu cjelinu osmisli unjenom unutrašnjem jedinstvu i neponovljivoj vlastitosti.

Vitgenštajn je jedan od onih filozofa čija se misao nemože tumačiti tako što će se odrediti njeno pripadništvoovoj ili onoj filozofskoj školi i usmjerenju, iako je sâmodlučujuće uticao na formiranje nekih teorijskih pravacau filozofiji našeg vremena. On stoji izvan svih takvihklasifikacija, što umnogome otežava posao interpretacijenjegove filozofije. Ono što se sa izvjesnošću može tvrditiu smislu nekog određenja jest to da Vitgenštajnovomišljenje stoji u temeljima i najznačajnijim tokovimaonog širokog filozofskog događanja savremene filozofijekoje se označava imenom analitičke filozofije, da onopredstavlja okosnicu tog načina filozofiranja, njegovenajviše domete i najznačajnije rezultate. I u najnovijevrijeme filozofija analitičkog mišljenja je nošenaosnovnim Vitgenštajnovim idejama, što nedvosmislenogovori o prisutnosti njegove misli u filozofskimzbivanjima danas.

Filozof izuzetne nadarenosti stvorio je djelo kojeizaziva divljenje i istovremeno zbunjuje. Zato nije čudnošto interpretatori ovog djela vrlo različito tumače iobrazlažu njegov smisao u cjelini i značaj i mjestopojedinih dijelova unutar te cjeline, kao i njihov uzajamniodnos. Naime, najčešće se govori o dvije faze uVitgenštajnovom mišljenju: o "ranijem" i "kasnijem"Vitgenštajnu, koji se prepoznaje i utvrđuje po ele-

218

mentima u njegovim različitim djelima, a zatim se raz-matra karakter ovih faza, struktura mišljenja u svakoj odnjih i ustanovljuje njihov smisao s obzirom na određenjafilozofije koja su u njima sadržana. Rezultati tih analizačine cijelu lepezu različitih mišljenja, od onih kojasmatraju da se može uspostaviti veza ovih "faza" unutarVitgenštajnove filozofije tako što će se iznijeti na vidjelounutrašnja nit oko koje se okuplja njegovo mišljenje ucjelini, pa do onih koja tvrde da su tu zapravo na djeludvije sasvim različite i čak uzajamno suprotstavljenefilozofije.

Ako se ima u vidu temeljna struktura Vitgenštajnovemisli i njena bitna intencija, onda se u cjelini te filozofijeteško može naći suštinski razlog za bilo kakvorazdvajanje ovog mišljenje u zasebne "faze", apogotovo ne u različite filozofije. Mada takav postupakima u vidu razlike koje postoje između onih njegovihdjela koja je on sâm objavio i onih koja su poslije njegovesmrti pripremljena i objavljena, ipak one nisu takveprirode da bi mogle biti osnova za suštinska odvajanjaunutar njegove jedinstvene misli. Nema nikakve sumnjeda se upoređivanjem Vitgenštajnovih djela možepokazati da se ona uzajamno u znatnoj mjeri razlikuju ida su te razlike, tako reći, očigledne: misao koja jeizložena u Tractatus-u izvedena je po principimatradicionalnog metafizičkog načina mišljenja i predstavljaveoma čisto i konsekventno konstruisan filozofski sistemkoji odgovara deduktivno-apriornom filozofskom metodu,dok filozofsko izvođenje u Filozofskim istraživanjima iostalim posthumno objavljenim djelima znači suprotanfilozofski pristup u kojem ne dominira zahtjev zastvaranjem filozofskog sistema kao konstrukcije, nego seanalitičko-jezičkim metodom želi postići takvo osvjetljenjei razjašnjenje filozofskih problema koje bi moglo osiguratiosnovu za nalaženje puta da se oni prevladaju.

219

Međutim, ako se postavi pitanje o tome kako jemoglo doći do ovih različitosti unutar filozofskih djelaistog autora a da je pri tome ono ipak iznutra čvrstopovezano, onda dolazimo do nečega što više nije takoočigledno. A upravo na tome počiva naše uvjerenje da seo Vitgenštajnovoj filozofiji može govoriti samo kao ojedinstvenom mišljenju koje se odlikuje značajnomunutrašnjom konsistencijom i u koje se mogu unositineka razlikovanja samo u cilju jasnijeg i sistematičnijegpristupa u analizi njegovog mišljenja i jedino iz određenihhronoloških razloga, a ne zbog toga što bi takavpostupak bio izraz bitne strukture same Vitgenštajnovemisli.

Suštinski i najodlučniji strukturni elementVitgenštajnove filozofije po kojem se ona prepoznaje kaomisao koja ima svoje čvrsto unutrašnje jedinstvo sastojise u tome što nam se to mišljenje predstavlja kaopokušaj da se odgovori na sudbinsko pitanje epohe ukojoj je nastalo, pitanje mogućnosti filozofije.Vitgenštajnova filozofija je nastala u vremenu dubokekrize filozofskog mišljenja, koja svoj izraz ima u okol-nosti da se u ovoj epohi ne radi o postavljanju i tretiranjuovog ili onog filozofskog problema, u stvaranju ovakve ilionakve filozofske teorije, nego je stavljena u pitanjesama filozofija. Stojeći tako pred odlučujućim pitanjemsvoje vlastite budućnosti, savremena filozofija pokušavada svoju kriznu situaciju nadmaši pronalaženjem novihputeva i otvaranjem novih mogućnosti za filozofsko mi-šljenje.

Po takvom naporu da se promisli šansa za "novo" ufilozofiji, naporu koji znači istinsko sudjelovanje udogađanju duha savremenosti i pravi odnos premabitnom pitanju vlastitog vremena, upravo je karakte-ristična Vitgenštajnova filozofska misao. Svjesna toga dase tradicionalni način metafizičkog mišljenja neće moći

220

održati u novom vremenu, s obzirom da to ne odgovaranjegovoj biti, ova misao neprestano i s nesmanjenimintenzitetom nastoji da prevlada taj način filozofiranja,pokazujući da je na putu dostizanja i ostvarivanja novihšansi za mišljenje nužno nadmašivanje filozofije kaometafizike. Tu neophodnost pokazuju Vitgenštajnovadjela u svojim bitnim izvodima; njegova misao je svazaokupljena time da, s jedne strane, pokaženemogućnost svake filozofske teorije, a to znači svakefilozofije kao metafizike, a, s druge strane, da naznači,barem u najširim obrisima, u ime čega filozofija kaometafizika treba da bude prevladana.

Odgovarajući tako u svojoj filozofiji na suštinskopitanje vlastite epohe, Vitgenštajn je u filozofiji Tractatus-a naznačio da se filozofsko nadmašivanje filozofije kaometafizike događa u ime "mističnog mišljenja" ili"mišljenja mističnog", dok u Filozofskim istraživanjimajezička igra znači prevladanu tradicionalnu metafizičkufilozofiju i istovremeno horizont na kojem je mogućezbivanje cjeline svijeta. Kao da je bečki filozof bionezadovoljan rezultatima filozofije Tractatus-a usljedtoga što je, s jedne strane, i sâm filozofirao na način kojije htio da svojom filozofijom upravo negira, pa je kon-struisao filozofski sistem kao vlastitu metafiziku, a ondau svojoj konsekventnosti tražio da se i njegova vlastitafilozofija, jer je u biti metafizika, mora prevladati, a, sdruge strane, nije uspio da bliže odredi ono što bi mogloznačiti nadmašenu filozofiju kao metafiziku, a što smou ovom radu imenovali kao "mistično mišljenje" ili"mišljenje mističnog" u skladu sa suštinskim htijenjimafilozofije Tractatus-a i njenim ključnim pojmovima. Iako jeodređivanje onoga što hoće da bude s one stranemetafizičkog mišljenja veoma teško, a njegovaartikulacija u jeziku gotovo nemoguća, jer je i sâm jezikprodukt tog istog filozofskog mišljenja i tako opterećen

221

svim njegovim naslagama, ipak je Vitgenštajn uFilozofskim istraživanjima i ostalim djelima koja su nasta-la kasnije, ponovo pokušao promisliti mogućnost dopi-ranja do onoga što bi značilo ono "novo" u filozofskommišljenju kad se prevlada filozofija kao metafizika,nastojeći da to bliže odredi. Tako je pojam jezičke igreunekoliko određeniji od graničnih pojmova filozofijeTractatus-a (nemišljivo, neizrecivo, mistično), iako i njegau prvom redu treba razumjeti kao Vitgenštajnovufilozofsku metaforu kojom bi želio da naznači onozbivanje koje nije metafizičko, a ne kao jasan pojam kojibi svojom definicijom bio precizno fiksiran i tako sasvimodređen.

Sve to pokazuje da je bečki filozof cjelokupnom svojomfilozofijom nastojao oko jednog i najbitnijeg: sudjelujući uzbivanju duha vlastite epohe, Vitgenštajnova misaopronosi osnovne karakteristike duhovne konstelacijevremena u kojem nastaje, pa je tako sva usmjerenaprema promišljanju mogućnosti dopiranja do novihhorizonata mišljenja, naglašavajući pri tomeneophodnost prevladavanja filozofije kao metafizike. Tanajsuštinskija karakteristika Vitgenštajnove misli ujednočini onaj osnovni motiv koji omogućava da se o tommišljenju može suditi kao o jedinstvenoj filozofiji, a onjenom autoru kao o izvanrednom misliocu koji je višenego njegovi savremenici bio svjestan odsudnostisituacije u kojoj se zbiva filozofiranje našeg vremena, toje onaj temelj na osnovu kojeg se može tvrditi da senjegova filozofija u svojoj strukturi odlikuje unutrašnjimjedinstvom misli i istovetnošću bitnih motiva.

Prateći tu bitnu strukturu Vitgenštajnovog mišljenja injegove osnovne teme, u ovom radu smo pokušali dauspostavimo takvu interpretaciju njegove filozofije kojase zasniva na njenim glavnim izvodima i koja pokazujenjene temeljne karakteristike: originalnost, radikalnost i

222

unutrašnje jedinstvo misli. U svjetlu toga pristupa Viten-štajnova filozofija dobija svoje istinsko tumačenje kojeuvijek ima u vidu njenu cjelovitost i osnovne ambicijenjenog tvorca, kao što je istovremeno ovakvimpostupkom izbjegnuto ne samo filozofski nebitno razliko-vanje ovog mišljenja po "fazama" nego i svakojednostrano i time neadekvatno razumijevanje cjelineove filozofije. U nastojanju da obuhvati sve ono što jeuistinu najznačajnije za Vitgenštajnovu filozofiju, ovainterpretacija isto tako pokušava da, tako shvaćeno, ovomišljenje dovede u vezu s nekim tokovima savremenogfilozofiranja i da u odnosu na druge značajne filozofenašeg vremena pokaže prave domete i istinskuvrijednost ove misli u okvirima filozofije danas.

Kad se imaju u vidu bitne osobine Vitgenštajnovefilozofije, onda postaje jasno da je to mišljenje koje stojiu samom središtu događanja filozofije dvadesetog vijeka,pa, kao što ono sámo daje pečat toj najnovijoj filozofiji,tako se i njena bitna struktura ogleda u Vitgenštajnovojmisli. Ovaj odnos posebno dolazi do izražaja kad su upitanju mjesto i smisao jezičke problematike usavremenoj i Vitgenštajnovoj filozofiji.

Nema nikakve sumnje da je u filozofiji dvadesetogvijeka jezička problematika dobila izuzetan značaj. U njojse jezik pojavljuje ne samo kao predmet filozofskerefleksije, kao tema i problem filozofije, nego je odnosjezika i filozofije jedno od najznačajnijih pitanja ovogmišljenja. Odlučujući značaj koji za sudbinu filozofije imaveza jezika i filozofije proističe iz okolnosti da je pitanjemogućnosti refleksije o jeziku u ovoj filozofiji neposrednopovezano s pitanjem mogućnosti filozofije same. Ovaduhovna konstelacija savremene filozofije upravo senajjasnije ogleda u Vitgenštajnovoj filozofiji, u kojoj seproblemi jezika pojavljuju kao okosnice cjelokupnognjegovog mišljenja i u kojoj je na paradigmatičan način

223

uspostavljen odnos filozofije i jezika s obzirom na njihovuzajedničku mogućnost.

Rezultati analize problema jezika u filozofiji Tractatus-apokazuju da model jezika, koji je u svojoj osnoviatomistički strukturiran i koji je uopšte moguć samo nataj način što počiva na istovetnoj i zajedničkoj strukturisvijeta, jezika i logike, ima kao bitnu svoju karakteristikuslikovnost kojom je određen okvir mogućnosti jezika inaročito njegove granice. U tako koncipiranom jezikumože se govoriti o svemu onome o čemu se može imatislika, a to znači o svemu onome što u svijetu postoji napredmetan način, kao činjenica.

Time se iscrpljuju mogućnosti jezika i istovremenojasno naglašava da ne postoje nikakvi izgledi da seprekorače granice jezika a da se pri tome ostane u sferismislenog govora. U jeziku se, naime, ne može iskazatiništa o onom što je logički istinito, kao što se uopšte nemože govoriti ako se ne odslikava. Tako je mogućnostrefleksije o jeziku iz jezika samog dovedena na radikalannačin u pitanje, jer se o "formi" jezika u samom jeziku nemože ništa reći: to su pitanja koja prevazilaze samemogućnosti jezika. A nemogućnost govorenja o jezikukao cjelini, s obzirom na njegovu konstrukciju, uVitgenštajnovoj filozofiji znači neposredno i nemogućnostfilozofije kao teorije, što se u filozofiji Tractatus-a iskazujetvrdnjom da filozofija ne može imati svoje vlastitestavove, jer oni nisu niti empirijske niti logičke prirode.

Filozofija koja hoće da u svojim stavovima govori oonome o čemu se ne može govoriti na taj način štopokušava da prekorači granice jezika, mora biti određenakao besmislena. Filozofija koja kao teorija želi da osvijetu kaže nešto više i drukčije nego što o njemugovore empirijski stavovi pojedinačnih nauka, ne možebiti zasnovana i zato se mora jasno izvesti njenanemogućnost. Tako je Vitgenštajn, povezujući sudbinufilozofije i jezika, na paradoksalan način izveo nemoguć-nost filozofije, misleći pri tome na onaj njen oblik koji seodređuje kao metafizičko mišljenje: filozofija kaometafizika je nemoguća, jer hoće da govori o onome očemu se ne može govoriti.

Prevladavajući atomistički model jezika svojimkonceptom jezičke igre, Vitgenštajn je ponovo pokušaoda promisli odnos jezika i filozofije, dovodeći ih u veomausku vezu. Ovdje jezik više nije naprosto "slika svijeta"

224

niti se njegove riječi pojavljuju kao reprezentanti tako štou jeziku nešto zastupaju; suprotno od ovog shvatanja,koje je bilo i njegovo vlastito, bečki filozof naglašavapraktičnu dimenziju jezika, pa mjesto na kojem je riječupotrebljena određuje njeno značenje u jeziku. Kako jejezik, posmatran u njegovoj lingvističkoj ravni, zapravoinstrument ljudi u komunikaciji, to se postavlja urgentanzadatak da se iz jezika otkloni sve ono što ga čininejasnim i neadekvatnim da bi se omogućilo njegovobesprijekorno funkcionisanje. Tu zadaću može preuzeti,smatra Vitgenštajn, samo filozofija, koja treba da se baviobjašnjavanjima i opisivanjima nejasnosti u jeziku,otkrivajući svaki put ponovo zbog čega je došlo dopogrešne upotrebe jezika i pokazujući put njenog ot-klanjanja. Tako je cilj filozofskog posla da se analizom irazjašnjenjem načina upotrebe jezika i njegovih pravilajezik sâm dovede do takvog oblika u kojem se jezičkezbrke i nepreciznosti ne samo neće javljati nego se višeneće ni moći dogoditi. U takvoj situaciji je, obavivši svojufunkciju, filozofija postala suvišna, ona je zapravo u savr-šenoj, jasnoj i besprijekorno funkcionalnoj jezičkoj igriprevladana.

Sasvim se razložno i osnovano može tvrditi da je uVitgenštajnovoj filozofiji problem jezika stavljen u sâmifokus njegovih filozofskih istraživanja i da jezičkaproblematika predstavlja okosnicu cjelokupnog njegovogmišljenja. Pri tome je značajno naglasiti da, i pored nave-dene činjenice, Vitgenštajnova filozofija nije nikakva ver-zija filozofije jezika, poput onih koje će proizaći izodređenih interpretacija njegovih osnovnih misli, jer onane problematizira jezik radi jezika samo, niti ga postavljakao najviši i apsolutni princip filozofije, nego pokušava dakroz jezik i pomoću jezika preispita stvarnu situaciju filo-zofije i naznači njene nove mogućnosti.

Od samog početka bečki filozof je smatrao da seosnovni zadatak njegovog mišljenja sastoji uuspostavljanju jasnog razlikovanja između onog što semože misliti i onog što se ne može misliti, između onogšto se može reći i onog što se ne može izreći, da bi se nataj način zasnovalo fundamentalno razgraničenje, bezkojeg filozofija ne može: granica između smisla ibesmisla. Diferenciranje smislenog i besmislenog se nedogađa samo u sferi mišljenja: Vitgenštajn je uvijek imaou vidu zbivanje cjeline svega što jest. U ukupnosti

225

događanja jezik se, za bečkog filozofa, pojavljuje kaoonaj okvir u kojem se "ogleda" to događanje, kao načinna koji dolazi na vidjelo smisao toga zbivanja. Samo u je-ziku je moguće donijeti odluku o tome šta je smisleno, ašta besmisleno, jer se samo u jeziku može ispoljiti irealizovati ono što je smisleno događanje ukupnostipostojećeg. Zato je jezik za Vitgenštajna postao primarnifilozofski problem i zato je on sâm pitanjima jezika posve-tio tako mnogo pažnje i učinio ih tako značajnim zafilozofsku refleksiju. Stavljajući u prvi plan svojih analizajezičku problematiku, bečki filozof je ukazao na njenizvanredni smisao za filozofiju i tako cijeloj epohi u kojojse zbiva njegova filozofija dao snažno obilježje. Na tragunjegovih osnovnih ideja u filozofiji dvadesetog vijeka na-stalo je ono mišljenje o problemima jezika koje seoznačava imenom analitičke filozofije jezika.

Vitgenštajnova filozofija je nastala u vrijeme vrlo živih iznačajnih zbivanja u filozofskom mišljenju. To je početakdvadesetog vijeka, u kojem su se formirala gotovo svanajznačajnija usmjerenja savremene zapadne filozofije,koja su dala obilježje tom periodu filozofiranja. njihovazajednička karakteristika koja ih bitno određuje jestodnos ovih orijentacija prema onome što se do tadadogađalo u filozofiji, a naročito prema novovjekovnojfilozofskoj tradiciji. Nova filozofija je, kao jednu od svojihznačajnih obaveza, pred mišljenje postavila zada-tak dase preispita i na novi način vrednuje ne samo ona misaokoja joj je neposredno prethodila nego cjelokupno filo-zofsko zbivanje od samih njegovih početaka, da bi se nataj način pokazala smislenost filozofskih tokova i značajkoji pojedine filozofske ideje mogu imati za novomišljenje.

Postavljanje zahtjeva za analizom i osmišljavanjemprethodne filozofije nije ništa novo za istoriju filozofskogmišljenja: svaka je filozofska epoha započinjala svojedjelovanje u nedvosmislenom kritičkom odnosu premaranijem mišljenju i svaka je htjela da uspostavi vlastituinterpretaciju i ocjenu svega onoga što se odvijalo prenjenog nastanka. Pa ipak, može se reći da nijedno prošlorazdoblje filozofske istorije nije izvelo tako temeljito itako suštinsko vrednovanje prethodnog u mišljenju, kaošto je to slučaj u savremenoj filozofiji. U tom smislu je

226

izuzetno značajna i veoma instruktivna poznataHajdegerova kritička ocjena cjelokupnog zbivanjazapadnog filozofskog mišljenja, od koje polazi i pokušajutemeljenja njegove vlastite filozofije.

Proces kritičkog vrednovanja filozofske tradicije usavremenoj filozofiji, karakterističan u većoj ili manjojmjeri za sve njene orijentacije, pokazao je da će sudbinabudućeg mišljenja umnogome zavisiti od njegovesposobnosti da razumije osnovne tokove prethodne mislii od njegove mogućnosti da ostvari filozofskonadmašivanje pozicije tradicionalnog mišljenja. Pri tomeje uvijek kritički odnos prema ranijoj filozofiji usavremenom mišljenju prije svega pretpostavljao osmi-šljavanje i prevladavanje Hegelove filozofije kao onogmišljenja koje u sebi sabire sve bitne tokove filozofsketradicije i koje istovremeno predstavlja najviši inajpotpuniji izraz novovjekovnog filozofiranja. Svijest otome da šansa za novo u filozofiji može biti stvorena tesa prevladanom Hegelovom filozofijom postala je veomabliska svim orijentacijama savremene filozofije, naročitoonim dvadesetog vijeka, pa se zato u svima njima možeprepoznati onaj napor da se u odnosu prema Hegelu ipreko njega pokuša dosegnuti istinski nova mogućnostmišljenja.

Vitgenštajnovu filozofiju takođe treba razumjeti kaopokušaj da se preko kritičkog odnosa prematradicionalnom mišljenju realizuje novi pristup filozofskimproblemima i da se na taj način pokaže njihova pravapriroda, kao i karakter same filozofije. Pripadajući onomsavremenom mišljenju koje je nastojalo da u sebi ujediniempirističke elemente filozofske tradicije i savremenipristup moderne logike, Vitgenštajnova misao sepridružila antispekulativnim i antimetafizičkimstrujanjima s kraja devetnaestog i početka dvadesetogvijeka u filozofiji, koja su svoj dijalog s filozofskom

227

tradicijom prije svega razumijevala kao svoj definitivniobračun s metafizičkim u njoj. Tako se pod snažnimudarom ove kritike našla upravo Hegelova filozofija, učijoj je spekulativnosti i sintetičnosti identifikovan onajtip filozofiranja od kojeg se u filozofiji jednom zauvijekmora odustati i koji po svojim bitnim mogućnostimapripada prošlosti. Vitgenštajn je smatrao datradicionalno metafizičko mišljenje ne može u suštin-skom smislu sudjelovati u događanju novog svijega inove filozofije, i da zato ono mora biti prevladano.njegova kritika metafizičke filozofije je sigurno jedna odnajradikalnijih u savremenom mišljenju i svakako jednaod najzanimljivijih u okvirima savremene građanskemisli.

Vitgenštajnova filozofija je karakteristična poanalitičkom stilu filozofiranja, iako se unutar togmišljenja mogu pronaći razlike unutar tog mišljenja mogupronaći razlike u odnosu na metod koji je upotrebljen upojedinim djelima. U filozofiji Tractatus-a bečki filozof sesluži deduktivno-logičkim metodom, koji uglavnom imaodlike apriornog načina mišljenja; takvim postupkom jeizvedeno to zgusnuto mišljenje izuzetnog intenziteta,koje želi da bude precizno i da svojom strogošću ukažena potrebu da se u filozofiji pokuša misliti na način kojineće dopustiti uvođenje proizvoljnosti i nezasnovanihtvrdnji. Kao da je i samom formom Tractatus-a, koja jesvakako rezultat ovakvog pristupa, Vitgenštajn htio danaglasi ovo svoje htijenje: cjelokupni tekst tog djelasastavljen je od stavova označenih brojevima, koji suuzajamno povezani decimalnom numeracijom, štoveoma podsjeća na geometrijski način iskazivanjaodnosâ između aksioma, teorema, njihovih dokaza,dokaza ovih dokaza itd. Tako je Tractatus djelo izuzetneforme, koja je zaista neobična i veoma rijetka ufilozofskoj literaturi, što na svoj način govori ooriginalnosti njegovog autora i stvarnim nastojanjima dase dođe do novih mogućnosti.

Forma ostalih Vitgenštajnovih djela stoji u potpunomkontrastu prema ovom koncentrisanom obliku i mišljenjuTractatus-a. Sva ostala djela sastoje se od mnoštva slabo

228

povezanih primjedaba, opisa situacija iz svakodnevnogživota, diskusije problema kojima se prilazi iz različitihuglova, što pokazuje da je bečki filozof, odustajući odjednosmjernosti deduktivno-apriornog mišljenja, smatraoda bi možda neki drukčiji pristup bio primjereniji samojprirodi filozofskih problema. Zato je Vitgenštajn ovdjeinsistirao na analitičkojezičkom metodu, koji imamogućnost da složenošću svoga pristupa višestruko osvi-jetli problem koji se analizira i da se pri tome sačuvanjegova autentičnost. To je posebno značajno naglasitikao bitnu razliku prema pristupu koji se analizira i da sepri tome sačuva njegova autentičnost. To je posebnoznačajno naglasiti kao bitnu razliku prema pristupu tradi-cionalnog mišljenja, koje je uvijek nastojalo da uokvirima filozofskog sistema kao konstrukcije pokuša dapronađe za sve probleme univerzalno i obuhvatnorješenje. Suprotno od toga, bečki filozof je smatrao kakoje potrebno da se svaki problem za sebe osvijetli ianalizira u njegovoj vlastitosti da bi se tako njima višepribližio i oni sami bolje razumjeli. Taj individualiziranipristup problemima je izuzetna karakteristikaVitgenštajnovih filozofskih djela koja su objavljena poslijenjegove smrti, a on ih čini takvim da su zaista sasvimspecifična i po svojoj formi odudaraju od ostalih djelafilozofske literature, i onih koja su prethodila i onih kojasu nastala u Vitgenštajnovo vrijeme.

229

DRUGA GLAVA

VITGEN[TAJNOV INTELEKTUALNI RAZVOJ IFILOZOFSKE PRETPOSTAVKE njEGOVE MISLI

Filozofija dvadesetog vijeka je ono razdobljefilozofskog događanja koje je obilježeno zamašnimbrojem značajnih mislilaca i istaknutih ličnosti. U tomperiodu filozofskog mišljenja nastale su one brojne fi-lozofske orijentacije i važna filozofska djela koja su takoodlučno i nedvosmisleno odredila karakter filozofijenašeg vremena. Pa ipak, među tim velikim filozofskimimenima i njihovim često briljantnim idejama samo nekizaslužuju posebnu pažnju. Među njima je svakakoizuzetna filozofska figura Ludviga Vitgenštajna, za kojuvećina poznavalaca njegovog djela i njegovenesvakidašnje ličnosti upotrebljava samo jednu riječ ‡genije, nastojeći da na taj način označi sve ono što jekarakteristično za ovog izvanrednog mislioca. I, čini se, spravom. Jer, kako se drukčije može iskazati ukupnostvišestruke obdarenosti ovog izuzetnog čovjeka, koji je biofilozof snažne intelektualne stra-sti i disciplinovanejasnoće, logičar najvišeg reda čiji se doprinos savremenojlogičkoj teoriji veoma cijeni, inženjer sa dubokim smislomza mašinsku tehniku ali i probleme čiste matematike, ar-hitekt uzorne kuće za stanovanje, talentovani vajar,veliki poznavalac i obožavatelj muzike, koji je u svojojnadarenosti vjerovatno mogao postati izvanredandirigent, usamljenik koji je mjesece provodio u samoći iintenzivnom vježbanju mišljenja, bogati čovjek koji je iza-brao siromaštvo i skroman život, profesor univerziteta

230

koji je mislio i govorio a da pri tome nikad nije docirao ipoučavao.1

Za većinu svojih savremenika Vitgenštajn je bioprava misterija. Stvaranju te atmosfere oko njegoveličnosti svakako je najviše doprinosio on sâm. Izbjegavaoje javnost i uvijek se povlačio iz komunikacije sa širimkrugom ljudi. Izvan vrlo čestih i prijateljskih razgovora sasvojim najbližim saradnicima i ličnim prijateljima nijepoznavao niti su ga interesovali životi i karakter drugihljudi. njegova nepristupačnost je svakako jedan odrazloga za brojna nerazumijevanja koja su okruživalanjegovu ličnost, a ništa manje i njegovu filozofiju. Bečkifilozof nije htio da zna ništa o vlastitim uticajima na svojesavremenike; bio je ubijeđen da su njegove idejenajčešće pogrešno shvaćene i krivo interpretirane, i čakje sumnjao da će ga i u budućnosti bolje razumjeti. Paipak, ponekad je izjavljivao da ima osjećaj kao da piše zaljude koji će misliti na sasvim drukčiji način, koji će živjetidrugim životom od današnjeg, ukratko, za ljude nekogdrugog vremena i drukčije kulture.2

Kao da su se ova Vitgenštajnova predviđanja onerazumijevanjima, koja se vezuju za njega samog injegovu filozofiju, obistinila u naše vrijeme, u kojem jenastala veoma obimna literatura o njemu i njegovom mi-šljenju, za koju se ne bi uvijek moglo tvrditi da dovoljnopoznaje predmet vlastitog razmatranja. I danas jeVitgenštajn česta tema mnogih napisa koji pokušavaju daprotumače njegovu filozofiju, ali oni još uvijek sadržedosta jednostranih i površnih ocjena. Ne treba,međutim, potcjenjivati te brojne napore da se razumije

1 Up. Erich Heller, "Ludnjig njittgenstein, Unphilosophische Betrachtungen",citirano prema: Ludnjig njittgenstein, Schriften, Beiheft, Suhrkamp, Frankfurt amMain, 1960, str. 48.

2 Up. Georg Henrik von njright, "Biographische Betrachtung", citiranoprema: Ludnjig njittgenstein, Schriften, Beiheft, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1960,str. 82.

231

bečki filozof i njegova misao, niti rezultate do kojih sedolazi u pokušajima interpretacije njegove filozofije, jerje sâm predmet njegove filozofije izuzetno složen i teškoprepoznatljiv u smislu mogućnosti identifikacije. Jer, upitanju je filozof autentičnog izraza, koji je znao da kva-litet filozofskog mišljenja ne zavisi u prvom redu odmogućnosti da se dokaže njegova logička ispravnost, upitanju je asketa nesvakidašnje intelektualneradikalnosti, koji je o problemima mislio s takvimintenzitetom i strašću da se sâm ponekad pribojavao dane skrene s uma.

Filozofiju je Vitgenštajn uzimao vrlo ozbiljno; nijemogao da razumije kako se filozofija može smatratipozivom, zanimanjem, pored kojeg čovjek treba da radi imisli i druge stvari. Za njega je filozofija bila "razjedajućastrast", jedini mogući način njegovog življenja. Nijepodnosio nikakvu nezainteresovanost i ležernost urazgovorima o filozofskim pitanjima, nikakav lagani ineobavezni ton, koji je karakterističan za ljude kadgovore o stvarima koje nisu mnogo ozbiljne. Uvijek jeoštro i predano zastupao svoje stavove, za svojestanovište se zalagao cijelom svojom ličnošću. Za bečkogfilozofa mišljenje nikad nije bilo akt čistog intelekta; onoje uvijek bilo podložno sudu moralnosti i bilo izrazukupne čovjekove ličnosti. To je i način na koji mišljenjejest autentično, a s obzirom na Vitgenštajnovu izuzetnuličnost, njegova misao je ponekad dobijala i profetskikarakter.

Izgleda da nije uvijek lako prepoznati ovaj moralnipatos Vitgenštajnovog života i mišljenja, jer se često činida on ne stoji ni u kakvoj vezi s hodom, sadržajem imetodom njegovog filozofiranja: nemilosrdna preciznost imjestimična virtuoznost mišljenja, kojoj se teško moženaći uzor i paralela u istoriji filozofije, više ostavljaju uti-sak krajnjeg intelektualnog distanciranja od problema o

232

kojima je riječ nego strasnog uživljavanja i poniranja kojeima težinu autentičnog doživljaja i originalnog izraza. Paipak, Vitgenštajnovom mišljenju pripada izuzetanemotivni intenzitet koji je neponovljiv, intelektualnastrast vrhunske ozbiljnosti koja ne podnosi trivijalnosti isimplifikacije; njegovo djelo ispunjeno autentičnimpatosom dio je one duhovne snage koja karakterišeevropsko mišljenje u vremenu događanja kraja jednefilozofske epohe.

Filozof izuzetne duhovne oštrine i prodornosti znao jeda pravu vrijednost može imati samo ono mišljenje kojeje akt moralnog djelovanja, da misao koja nije most odličnog ka univerzalnom i opšteljudskom ne zavređuje dabude uvažavana, jer je prazna shema i nevrijedna igra.On je tražio da se odbace sve artificijelnosti i dekoracijeiza kojih se skriva duhovna praznina za račun istinske isnažne koncentracije na najčistijim linijama misaonihstruktura. njegova misao se nikad ne doživljava kaoisključivi produkt briljantnog intelekta, kao rezultatfilozofskih nastojanja čovjeka izuzetnih kvaliteta iširoke kulture, nego ona uvijek ima težinu preživljenogstava i moralne odluke, pa izgleda da otuda dolazi onajnjen, ponekad ispoljeni, proročki karakter. Po toj osobiniVitgenštajn se katkad upoređuje s Ničeom: pasioniranimislioci su jednako bili moralisti intelektualnog života.

Ludvig Vitgenštajn se rodio 26. aprila 1889. u Beču uimućnoj porodici jevrejskog porijekla koja se u Austrijudoselila iz Saksonije.3 njegov otac je bio čovjek izuzetneinteligencije i snažne volje, a radio je kao inženjer uindustriji čelika. I otac i majka su bili vrlo obrazovani iveoma nadareni ljudi, tako da je kuća Vitgenštajnovihbila u središtu umjetničkog života ondašnjeg Beča,posebno onog muzičkog. Vrijeme Vitgenštajnovog

3 Svi biografski podaci uzeti su iz: Norman Malcolm, Ludnjig njittgenstein.Ein Erinnerungsbuch, R. Oldenbourg Verlag, München und njien, 1960; Paul Engelmann,Letters from Ludnjig njittgenstein, njith a Memoir, Basil Blacknjell, Oxford, 1967.

233

djetinjstva je vrijeme zenita duhovnog života glavnoggrada tadašnje Austro-Ugarske Monarhije, koji je imaoposebno snažnu muzičku tradiciju velikih kompozitora.Tada je u njemu živio i stvarao Brams, koji je bio dobarprijatelj porodice Vitgenštajn i koji je neke svojekompozicije posvetio Vitgenštajnovom bratu Paulu, po-znatom pijanisti toga vremena.

U mnogobrojnoj porodici Ludvig je bio najmlađi i, kao iostali iz porodice, bio izuzetno obdareno dijete iinteligencijom i umjetničkim talentom. Zato nije nimaločudno što je kasnije imao isto tako jako interesovanje zakonstruisanje mašina i matematiku kao za muziku i arhi-tekturu. ^ak je u ateljeu svoga prijatelja slikara MihaelaDrobila napravio skulpturu koja je predstavljala glavudjevojke mirnih i lijepih crta, stvorenu vjerovatno pouzoru na grčko vajarstvo, koje je bilo njegov ideal.

Sa četrnaest godina Vitgenštajn je otišao u Linc, gdjeje završio srednju školu. Imao je namjeru da se upiše nastudij fizike kod Bolcmana u Beču, ali, kako je profesorumro posljednje godine njegovog školovanja u Lincu, toje Vitgenštajn odlučio da se upiše na studij Visoketehničke škole u Berlinu. Bilo bi pogrešno njegov interesza mašine i tehničke naprave smatrati rezultatomočevog uticaja na njega ili njegovih mladalačkih zanosa.Sve do kraja života on je pokazivao snažno i neprekidnointeresovanje za različite mašine i njihove komplikovanemehanizme, vrlo rado odlazio u tehničke muzeje i pocijeli dan razgledao, njemu naročito drage, parnemašine, a događalo se da je i sâm u raznim životnimprilikama uspijevao da mnoge od njih popravi i osposobiza normalan rad.

Poslije dvije godine studija u Berlinu, Vitgenštajn jeotišao u Englesku, gdje se odmah počeo bavitieksperimentima iz aeronautike. Kasnije se upisao naTehnički fakultet u Mančesteru i tu proveo tri godine. Za

234

to vrijeme je stalno vršio različite eksperimente sa avion-skim motorima na reaktivni pogon i avionskimpropelerima, pri čemu je često morao rješavatimatematičke zadatke, što ga je neposredno dovelo napodručje čiste matematike. Nešto kasnije Vitgenštajn jedošao i do pitanja osnovâ matematike.

Može se reći da su godine studija u Vitgenštajnovomživotu bile razdoblje njegovog nemira, traženja iočekivanja; on sâm je kasnije izjavljivao da se u tomvremenu osjećao vrlo nesretnim i tih se godina nikad nijerado sjećao. Stalno je putovao između Engleske injemačke, i u svom unutrašnjem nemiru imaoneprestanu potrebu da napušta ono što je do tada radio ida započinje s nečim novim. Tako se i dogodilo da je kre-nuo od pokušaja oko avionskih motora i propelera, ipreko rješavanja konkretnih matematičkih problemadošao do filozofije matematike. Nema nikakve sumnje daje od odlučujućeg značaja za definitivno upravljanjeVitgenštajnovog interesovanja prema problemima osno-vâ matematike bilo njegovo susretanje sRasel‡Vajthedovim djelom Principi matematike, koje jeobjavljeno 1903. godine. Ono ga je vjerovatno uputilo nastudiranje Fregeovih djela, tako da je "nova logika", kojaje upravo u Fregeu i Raselu imala svoje najblistavijepredstavnike, bila za bečkog filozofa konačni i pravi put ufilozofiju.

Još u mlađim godinama Vitgenštajn je čitao[openhauerovo djelo Svijet kao volja i predstava injegovo najranije stanovište u filozofiji bio jespoznajnoteorijski idealizam formiran potpuno u duhu [o-penhauerovog mišljenja. I kasnije u njegovimDnevnicima iz 1914‡1916. godine i u Tractatus-u jošuvijek se osjeća uticaj [openhauerovih ideja, iako se toganajvećim dijelom oslobodio pomoću Fregeovogpojmovnog realizma.

235

Kad je završio svoje tehničke studije u Mančesteru,Vitgenštajn je odlučio da otputuje u Jenu, gdje je Fregedržao svoja predavanja iz filozofije matematike. Ponagovoru Fregea, 1911. godine Vitgenštajn se vratio uEnglesku, upisao studij na Kembrixu i postao Raselovđak.

U jesen 1913. putovao je po Norveškoj sa svojimprijateljem matematičarem Davidom Pinsentom, koji jepoginuo u Prvom svjetskom ratu i kojem je Vitgenštajnposvetio svoje prvo filozofsko djelo Tractatus. Poslijeovog putovanja Vitgenštajn je često i sâm odlazio uNorvešku, sve do početka rata, pa, kako su mu se veomadopali ljudi, a i sama zemlja, prilično je naučio norveškijezik i u blizini fjordova na nepristupačnom mjestusagradio malu drvenu kuću i povremeno u njoj živio upotpunoj samoći.

U vrijeme Vitgenštajnovih studija, a i ranije, uKembrixu je vladala atmosfera izuzetne duhovne živosti iproduktivnosti: tu je predavao i stvarao Rasel, koji jetada bio u najvišem usponu svoje duhovne snage istvaralaštva i koji je u to vrijeme zajedno sa Vajthedompisao Principia Mathematica, djelo koje i danaspredstavlja ključnu tačku istorije moderne logike; najjačiduhovni uticaj imao je Mur, osnivač neorealizma, koji se,zajedno sa Raselom, smatra začetnikom onog tipafilozofiranja u savremenom mišljenju koje se označavaimenom analitičke filozofije. Preko Rasela, Vitgenštajn jeuskoro po svome dolasku u Kembrix došao u kontakt sMurom i Vajthedom, i prilično ih dobro upoznao. njegovoprijateljstvo bilo je prilično čvrsto i s nekim drugimljudima koji su tada boravili u Kembrixu: nacional-ekonomistom Kejnzom, matematičarem Hardijem ilogičarem Xonsonom.

Pored filozofije, Vitgenštajn se u Kembrixu bavioeksperimentalnom psihologijom. Vršio je ispitivanja o

236

ritmu u muzici, nadajući se da će ostvariti nove uvide uvezi s nekim estetičkim problemima koji su ga zanimali.Vitgenštajn je bio izuzetno muzikalan čovjek, svirao jeklarinet i dugo vremena želio da bude dirigent. Mogao jecijele koncerte da zviždi vrlo čisto i veoma muzikalno, aprekidao je samo kad je smatrao da slušaocima treba nanešto skrenuti pažnju.

Pod uticajem studija kod Fregea i Rasela,Vitgenštajnova najranija filozofska istraživanja kretala suse u problematskom krugu logičkih analiza. Poznato je dasu Frege i Rasel svojim radovima odlučujuće uticali narazvoj moderne simboličke logike i da se 1879, godinaobjavljivanja Fregeovog Begriffsschrift-a, smatragodinom početka savremenog oblika matematičkelogike, kao što 1910, godina pojavljivanja PrincipiaMathematica, predstavlja jedan od najznačajnijih datumau istoriji te discipline.

Već je Frege u svojim analizama došao do zaključka daje u logici neophodno formalizovati i kvantifikovati"pojmovno pismo", a onda je 1884. u djelu Osnoviaritmetike pokazao da se svi aritmetički pojmovi i zakonimogu raščlaniti u čisto logičke pojmove. To je biopočetak faze onog razvitka matematičke logike koji seoznačava kao logistika i koji će svoju kulminacijudoživjeti sa Principia Mathematica. Analizirajući prirodusame aritmetike, Frege je zaključio da ona vjerovatnoima analitički karakter, što je bilo suprotno shvatanjimakoja su tada vladala o prirodi stavova čiste matematike:naime, suprotno onom kantovskom, po kojem je riječ osintetičkim stavovima a priori, i onom Mila, koji jesmatrao da su stavovi aritmetike rezultat generalizacijeiskustva. Svoje najznačajnije djelo Osnovni zakoniaritmetike, koje je pisao između 1893. i 1903, Frege jeposvetio integralnom prikazu svojih ukupnih rezultata uistraživanjima, među kojima centralno mjesto zauzima

237

teorija kardinalnog broja, koja nikad nije do krajaobrađena, jer je Frege postao svjestan da njegove teorijesadrže protivrječnost. Tu protivrječnost je otkrio Rasel i toje Fregea, izgleda, do te mjere obeshrabrilo da je nakraju tvrdio kako bi geometrija, a ne logika, mogla pružitipravu osnovu za teoriju brojeva i tako mogla biti temeljaritmetike.

Rasel je, kao i Frege, mislio da se sva čista matematikamože definisati pomoću vrlo malog broja fundamentalnihlogičkih pojmova, a svi njeni stavovi mogu se izvesti izosnovnih logičkih principa, što je neposredno vodilozadatku da se pomoću logike objasne oni fundamentalnipojmovi koje je matematika do tada prihvatala kaoprvobitne, tj. kao one koji se ne mogu definisati.Ispunjenje tog zadatka predstavlja temeljno djelomatematičke logike Principia Mathematica, koje je Raselnapisao zajedno sa Vajthedom i u kojem je, izmeđuostalog, izveo teoriju koja objašnjava i otklanjaprotivrječnosti sadržane u Fregeovom sistemu. To ječuvena Raselova teorija tipova, koja razrješava poznatiparadoks klase svih klasa što nisu članovi sebe samih,protivrječnosti koja je u literaturi poznata kao Raselovparadoks.

Razvijajući ideje u Principia Mathematica, Rasel jezasnovao svoju poznatu teoriju logičkog atomizma, kojastoji u temeljima cjelokupne njegove filozofije. Zato semože reći da je Rasel do logičkog atomizma kaofilozofske teorije došao preko svog sistema simboličkelogike, koji je bitno atomistički. Logički atomizam jesuperiorna metafizička teorija, koja bolje od svih ostalih,smatra Rasel, objašnjava strukturu svijeta, logike i jezika.To je određena vrsta logičke doktrine i na bazi njeodređena vrsta metafizike, što stoji u potpunoj saglasno-sti s Raselovim stanovištem po kojem je logika ono što je

238

fundamentalno u filozofiji, pa bi različite filozofske školetrebalo vrednovati po njihovoj logici, a ne metafizici.4

U svom logičkom sistemu Rasel je pokazao ne samoda se kompletna matematika može izvesti iz logike i nanjoj zasnovati nego da logika mora dati odgovarajućuopštu formu jezika, jer na osnovu teorije logičkogatomizma svijet, logika i jezik imaju analognestrukture. Smatrajući da studij gramatike može znatnoviše osvijetliti filozofska pitanja nego što su to filozofiuopšte pretpostavljali, Rasel je došao do zaključka dasvijet mora da bude struktura na način na koji jeizvedena struktura simboličke logike, čija je gramatikatako savršena da su u poređenju s njom gramatikeprirodnih jezika vrlo blijeda i najčešće zbrkanaaproksimacija.

Kao što logika u svom aparatu ima pojedinačnevarijable, tako i svijet mora sadržati različitepojedinačnosti čija će imena zamjenjivati ove varijable ustavovima; kao što logika operiše samo ekstenzionalnimvezama između elementarnih stavova, tako se i svijetmora sastojati od nezavisnih, ekstenzionalno, a to značivanjski, povezanih činjenica; kao što logika svojomsavršenom tehnikom može definisati i najkompleksnijematematičke pojmove i na taj način teorijsku raspravu onjihovoj osnovi učiniti suvišnom, tako i primjena ovetehnike na svijet teorijski eliminiše sve ono što ne možeda bude podvrgnuto ili što po svojoj prirodi izmičemetodima logičke analize. Ukratko, struktura svijeta jeslična strukturi logičkog sistema kakav predstavljaju Prin-cipia Mathematica.

Rješavajući antinomije i paradokse koji su otkriveni uosnovama matematičkog i logičkog mišljenja i koji su vrloozbiljno doveli u pitanje same temelje ovih disciplina,Rasel je pokazao da su oni nastali usljed nepravilne i

4 Up. Bertrand Russell, Logic and Knonjledge, London, 1956, str. 178 i 323.

239

nedopuštene upotrebe jezika i da se oni mogu otklonitisamo onda kad se vodi računa o karakteristikamastrukture jezika, o načinu njegovog funkcionisanja iuopšte o njegovim ukupnim mogućnostima. To jepredstavljalo snažan podsticaj da se sâm jezik preciznoanalizira, da se utvrde njegova pravila i nužnarazlikovanja unutar njega samog koja omogućavaju dase jezik egzaktno upotrebljava, čime se izbjegavasituacija da se u jeziku griješi iz jezičkih razloga. Tako suse u procesu analize jezika prve na udaru našlenejasnost, netačnost i neegzaktnost svakodnevnogjezika, što je rezultiralo naglašenim htijenjem da sedostigne tzv. "potpuni jezik", u kojem bi se izbjegle sveone odlike običnog jezika koje ga čine neprimjerenim uodnosu na zahtjeve preciznosti i potpune logičkeodređenosti.

"Potpuni jezik" ne bi trebalo da upotrebljava riječisvakodnevnog jezika, jer su se i one u dugotrajnojupotrebi ispunile različitim značenjima i tako postalevišeznačne i neprecizne; "potpuni jezik" treba da budejezik simbola kakav je jezik moderne logike u PrincipiaMathematica. Rasel je vjerovao da je u simboličkomjeziku Principia iskazao samu logičku strukturu običnogjezika, te da bi, prema tome, taj jezik mogao ispunjavatiuslove logički potpunog jezika. Uviđajući brojne teškoćekoje u sebe uključuje mogućnost konstrukcije logičkipotpunog jezika kao idealnog modela, Rasel se nikad nijeodrekao ideje takvog jezika koji bi svojim sintaktičkimpravilima unaprijed sprečavao besmislice operišućipojedinačnim simbolima koji imaju sasvim određeno i je-dinstveno značenje.

Raselova teorija logičkog atomizma, kao i njegovi iFregeovi logički pogledi, imali su veoma snažan uticaj namladog Vitgenštajna, koji se u to vrijeme intenzivnobavio logičkim problemima i koji je u određenoj verziji

240

prihvatio verziju logičkog atomizma kao dio svoje vlastitefilozofije, izlažući je u filozofiji Tractatus-a. Može se rećida je Vitgenštajn dalje razvio Raselove logičke pogledena problem stava kao istinitosne funkcije i došao doznačajne ideje o logičkim stavovima kao tautologijama,ideje koja je imala izvanrednu ulogu u razvitku samematematičke logike.

Uprkos Raselovoj interpretaciji Vitgenštajnovognastojanja, koju je izložio u predgovoru Tractatus-u, prijebi se moglo reći da bečki filozof nije pokazivao nekiznatniji interes za ideju "potpunog jezika", niti mu je onapredstavljala značajniju preokupaciju, nego su se tomidejom intenzivno i istrajno bavili filozofi logičkogpozitivizma unutar svojih jezičko-logičkih istraživanja,uvijek naglašavajući potrebu za konstruisanjemvještačkih jezika koji bi mogli neposredno ispuniti sveuslove egzaktnog i jasnog izražavanja. Tako se unutartoga mišljenja, koje je dalo niz velikih logičkih imena,razvilo oduševljenje za ove Raselove ideje koje jevremenom poprimilo i izvjesne oblike mitologijesimbolizma i favorizovanja vještačkih jezika.

Nema nikakve sumnje da ideja vještačkih jezika kaomodela egzaktnosti i preciznosti ima svoje pozitivnojezgro, pogotovo ako se ima na umu stalna potrebanaučnog mišljenja da svoje rezultate istraživanjaformuliše na jedan siguran i nedvosmislen način. Osimtoga, gotovo je očigledno da u nekim prilikama i za nekepotrebe vještački jezik koji je konstruisan premaodređenim pravilima može bolje da ispuni zadatakjasnog formulisanja nego obični jezik. Međutim,nemoguće je dostići situaciju u kojoj bi svakodnevni jezikmogao biti potpuno isključen iz upotrebe i zamijenjenvještačkim. ^ak je i u formulisanju naučnih rezultataponekad neophodna upotreba običnog jezika, a da se nine govori o tome što se na nivou semantičkih

241

istraživanja prirodni jezici uvijek pojavljuju kao metajezicikonstruisanih jezičkih sistema.

Vitgenštajn je pod uticajem cjelokupnog kruga logičkeproblematike kojom se bavio za vrijeme svog studija uKembrixu, razmatrao i te probleme, ali on sâm nikad nijerazvio vlastiti sistem simboličke logike. To pokazuje da jenjega zaista više zanimala filozofija logike, a znatnomanje konstrukcija vlastitog logičkog sistema ili is-traživanja koja bi kao svoj rezultat imala mogućepoboljšanje postojećih simboličkih logičkih sistema.

Kad je počeo Prvi svjetski rat, Vitgenštajn se kaodobrovoljac javio u austrijsku vojsku. Veći dio rata proveoje u italijanskom zarobljeništvu u logoru u južnoj Italiji iskoro sve to vrijeme bio u kontaktu, preko pisama, saRaselom i Fregeom. Tek u avgustu 1919. on se mogaovratiti u Austriju, a još 1918. je iz zarobljeništva svoj za-vršeni rukopis Logičko-filozofske rasprave poslao Raselu iFregeu. Latinski naslov Tractatus logico-philosophicusrasprava je, nešto kasnije, dobila na predlog Mura.

Vitgenštajn je imao običaj da svoje misli u svakoj prilicizapisuje u bilježnicu, a onda je njihovom preradomstvarao svoja djela. Isto tako je često u svojimrazgovorima sa kolegama i studentima svoje misli iz-lagao tako da su ih oni mogli bilježiti. Tako su ostalizabilježeni njegovi razgovori koje je vodio sa Murom kadsu 1914. godine zajedno putovali po Norveškoj podnaslovom "Bilješke diktirane X. E. Muru u Norveškoj". Nasličan način je bilježio svoje misli i kasnije između 1914.i 1916. godine, što je poslije njegove smrti objavljenokao Dnevnici iz 1914‡1916, koji zaista predstavljaju vrlodragocjen materijal za analizu Vitgenštajnovih pogledaiz tog vremena, a pored toga dosta misli iz Dnevnika jenešto kasnije ušlo u tekst Tractatus-a, tako da je prirodnoda se svaka interpretacija filozofije Tractatus-a oslanja naove njegove bilješke, tim prije što njihov tekst nije tako

242

zgusnut i lapidaran kao što je onaj Tractatus-a, štosvakako unekoliko olakšava njihovo razumijevanje. UDnevnicima je naročito došlo do izražaja njegovo intere-sovanje za neke filozofske probleme, kao što su problemJa, slobodne volje, smisla života i smrti, i tu je sasvimvidno zastupljen jaki uticaj koji je na Vitgenštajna imalo[openhauerovo djelo, ali i lektira Spinoze. Za vrijemerata bečki filozof je čitao neka Tolstojeva djela i to jeimalo veoma snažan uticaj na njegove etičke i religioznepoglede.

Po završetku rata Vitgenštajn se 1919. godine uHolandiji sastao s Raselom i razgovarao o rukopisunjegove Rasprave. U tim razgovorima došle su doizražaja njihove međusobne razlike u shvatanjima, a Vit-genštajnu se nije svidio predgovor koji je Rasel biopripremio za prvo izdanje djela na engleskom jeziku.Knjiga je izašla 1922. godine u Kigen Polovom izdanju sauporednim njemačko-engleskim tekstom. Godinu danaranije cjelokupni originalni njemački tekst objavljen je uOstvaldovim Annalen der Naturphilosophie. Tractatus je,pored njegovog članka iz 1929. godine "Neke primjedbeo logičkoj formi", jedino djelo koje je objavljeno zavrijeme Vitgenštajnovog života. Sva ostala njegovadjela objavljena su posthumno.

Tractatus je izvanredno filozofsko djelo kojepredstavlja jedan potpuno izvedeni filozofski sistem. Unjemu je moguće prepoznati sve brojnije uticaje koji subili na ovaj ili onaj način prisutni u formiranju Vit-genštajnove filozofske pozicije. Dosta njih dolazi iz tra-dicionalne filozofije Novog vijeka (Spinoza, Hjum, Kant),a isto tako iz savremenog filozofskog mišljenja (prijesvega [openhauer). Ali, svakako je najjasniji inajodlučniji bio uticaj njegovog učitelja Rasela. Nesamo da je slušajući Raselova predavanja Vitgenštajnveoma razvio svoje interesovanje za probleme logike i

243

filozofije matematike, pa je dobar dio Tractatus-aposvećen upravo toj problematici, nego je osnovnafilozofska teorija razvijena u Tractatus-u, teorija logičkogatomizma, jedna od verzija te teorije koju zastupa i sâmRasel.

Iako se Vitgenštajnova varijanta ove filozofske teorijerazlikuje od one Raselove, ipak je onda dala osnovnikarakter cjelokupnom djelu, mada se u razvoju glavnihtema filozofije Tractatus-a pokazuje da je neophodnoprevazići teoriju logičkog atomizma, ali i svaku drugu filo-zofsku teoriju, jer nijedna nije u stanju da odgovori nabitna i odlučujuća pitanja koja se tiču smisla postojanjasvega što jest. Vjerovatno je Vitgenštajn smatrao da jetaj dio filozofije Tractatus-a ono što je u njoj najznačajnijei najvrednije, pa je bio razočaran Raselovim neshvata-njem tih misli, koje je potpuno došlo do izražaja unjegovom predgovoru Tractatus-u.

Rasel je zaista istakao važnost Tractatus-a s obziromna njegove logičke teme i rezultate koji su postignuti utim analizama, čak predlagao rješenja za teškoće koje jeVitgenštajn zaoštrio tematizirajući probleme vezane zateoriju logičkog atomizma (Vitgenštajnova teza o neiz-recivosti forme jezika i Raselov koncept teorije hijerarhijejezika), a ostao sasvim bez interesa i pokazao potpunoodsustvo smisla za onaj dio filozofije Tractatus-a koji jeokupljen oko njenih centralnih pojmova: neizrecivog,mističnog, šutnje. Vjerovatno je veliki logičar, kao kasnijei filozofi logičkog pozitivizma, smatrao da su to oni me-tafizički dijelovi ove filozofije koje treba što prije potisnutiiz centra pažnje i ne pridavati im nikakvog značaja. Natome je, po svemu sudeći, počelo duhovno razilaženjevelikog učitelja i njegovog istaknutog učenika, koje ćekasnije sve više dolaziti do izraza, a naročito u Raselo-vom komentaru Vitgenštajnovih Filozofskih istraživanja,u kojem je Rasel iskazao svoje negativno mišljenje o

244

ovome djelu, naglašavajući kako ne može da razumijekako je ono moglo tako presudno da utiče na cijelu grupubriljantnih britanskih mislilaca, kad u njemu samom"nema ničega od interesa".5 Povodom ove Raseloveocjene izgleda da se mora reći kako je Rasel bio u pravukad je izjavljivao da mu je kasniji Vitgenštajn "potpunonerazumljiv", jer to jest pokušaj da se izađe iz uobičaje-nih okvira tradicionalnog filozofiranja i da se nastoji mi-sliti na drugi, novi način, što Raselu očigledno nije biloblisko i nije za takve poduhvate pokazivao nikakavsmisao.

Još prije Prvog svjetskog rata, 1913. godine,Vitgenštajn je ostao bez oca, koji je bio izvanredno bogatčovjek, pa je on postao posjednik značajnog imetka. ^imse rat završio, njegov prvi korak bio je da cijelo svojenasljeđe pokloni, a još ranije je anonimno sudjelovao upotpomaganju nekih pisaca, među kojima su bila i dvavelika imena: Georg Trakl i Rajner Marija Rilke. Od tada ježivio na najskromniji način, potpuno jednostavno i krajnjeumjereno, bez ikakvih obilježja građanskog načina životau veoma oskudnim životnim uslovima.

Kad se 1919, poslije rata, vratio u Austriju, Vitgenštajnje postao učitelj osnovne škole i zato je između 1919. i1920. godine svršio u Beču odgovarajuću školu. Od 1920.do 1926. bio je učitelj na raznim osnovnim školama uDonjoj Austriji i živio u potpunoj jednostavnosti i po-vučenosti. Ipak je imao teškoća s ljudima iz svoje okolinei konačno zbog toga zapao u tešku krizu. Zato je odlučioda se zauvijek prestane baviti poslom učitelja i postao jevrtlar u jednom manastiru kod Beča. Tada je, a i kasnije,dolazio na ideju da i sâm ode u manastir, ali to nikad nijeučinio, vjerovatno zbog toga što za to nisu postojale unu-trašnje pretpostavke.

5 Up. Erich Heller, Ludnjig njittgenstein. Unphilosophische Betrachtungen,citirano prema: Ludnjig njittgenstein, Schriften, Beiheft, Suhrkamp, Frankfurt amMain, 1960, str. 54-55.

245

Nije se dugo zadržao na poslu kod monahâ. Već ujesen 1926. Vitgenštajn je preuzeo posao koji ga jepotpuno okupirao slijedeće dvije godine. Naime, gradioje kuću za stanovanje za svoju sestru u Beču. Ona jepredstavljala do u najsitnije detalje njegovo vlastito djeloi vrlo je karakteristična za svoga tvorca: sagrađena je ustrogim proporcijama bez ikakvih ukrasa, a "njena ljepotaje iste jednostavne i statične vrste kao što su stavoviTractatus-a".6 Vitgenštajn je poznavao i bio prijatelj sačuvenim bečkim arhitektom toga vremena AdolfomLôzom (Adolf Loos), pa je vjerovatno u razgovorima snjim unekoliko razvio svoj graditeljski talenat. Način nakoji je kuća sagrađena ne pripada nijednom poznatomstilu, ali je to ipak, sudeći po upotrebljenom materijalu,tipično moderna arhitektura.

U isto vrijeme kad je gradio kuću Vitgenštajn jenapravio i skulpturu u ateljeu svog prijatelja vajaraDrobila, koja predstavlja glavu mlade djevojke.Začuđujuća je izrazita suprotnost između smirenosti,zrelosti i potpune ljepote stvorenog djela i nemira,traženja i stalnih promjena u životu i ličnosti njegovogautora.

Iako se, po svemu sudeći, sâm nije bavio filozofijom uvrijeme kad je bio učitelj i arhitekt, ipak nije ni tada biosasvim bez kontakta sa filozofskim svijetom. Godine1923. posjetio ga je iz Kembrixa Frenk Remzi (FrankRamsey), koji je učestvovao u prevođenju njegovogTractatus-a na engleski jezik i koji je, pošto je knjigaobjavljena, napisao vrlo zapažen i uspio komentar djela,koji se i danas smatra jednim od najboljih kratkih prikazafilozofije Tractatus-a. Frenk Remzi je bio izuzetno talento-van filozof i logičar, koji je poznat po tome što se bavioproblemima osnovâ matematike. Braneći stanovište da

6 Georg Henrik von njright, "Biographische Betrachtung", citirano prema:Ludnjig njittgenstein, Schriften, Beiheft, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1960, str. 90.

246

se svi matematički pojmovi mogu izvesti iz logičkih,poziciju koju su zastupali Frege i Rasel, Remzi je smatraoda je u sistemu Principia Mathematica potrebno izvršitineke ispravke koje je prije svega naznačio Vitgenštajn usvome Tractatus-u. To se naročito odnosi na njegovpojam tautologije: naime, potrebno je u sistemuneposredno pokazati da su stavovi matematiketautologije, kao što su to stavovi logike. Osim toga,Remzi je smatrao kako su Raselovi pokušaji da teorijomtipova odstrani i izbjegne paradokse i antinomije svakakokorisni i neosporno uspjeli, ali te protivrječnosti nemajuznačaja samo za logiku i matematiku, nego upućujutakođe i na probleme jezika i simbolizma u cjelini. Uopštese smatra da je Remzijev doprinos osvjetljavanjufundamentalnih logičkih problema vrlo značajan, i porednjegovog izuzetno kratkog djelovanja, koje je bilo vrlorano prekinuto njegovom iznenadnom smrću.

Vitgenštajnov Tractatus je ostavio dubok utisak naRemzija, pa je on zbog toga veoma cijenio njegovogautora i htio da s njim razgovara o njegovim rješenjima.Zato je više puta posjetio Vitgenštajna u selima Austrije inagovarao ga da dođe u Englesku, tako da je 1925.godine bečki filozof odlučio da posjeti svoje engleskeprijatelje i tako otputovao u Kembrix.

Za vrijeme boravka u Beču od 1926. godineVitgenštajn se susreo sa filozofima koji su djelovali naBečkom univerzitetu. To je, prije svega, bio Moric [lik, kojije predstavljao vodećeg filozofa te sredine u tomvremenu i koji je bio oduševljen Vitgenštajnovim idejamaiz Tractatus-a. [lik je tih nekoliko godina bio u priličnoprisnim i prijateljskim odnosima s bečkim filozofom, štose smatra jednim od razloga zbog kojih su nekeVitgenštajnove ideje iz Tractatus-a tako presudno uticalena formiranje filozofske pozicije one orijentacije koja jebila jezgro modernog pozitivizma, Bečkog kruga, koji je

247

kao filozofski pokret nastupio 1929. godine, a čiji jeduhovni vođ i osnivač bio Moric [lik. Vitgenštajn je imaojak lični uticaj i na Fridriha Vajsmana, filozofa koji jetakođe pripadao ovom filozofskom krugu i koji je kasniježivio i radio u Oksfordu.7

Filozofi Bečkog kruga su preuzeli neke ideje izTractatus-a i, dovodeći ih tako izolovane iz njihoveprvobitne cjeline u novi kontekst, uspjeli su da nanjihovom tragu razviju sasvim novo filozofsko usmje-renje. Ta redukcija cjeline tema filozofije Tractatus-a nasamo neke njene misli svakako predstavlja jednumoguću interpretaciju ovog mišljenja, ali sigurnoistovremeno znači i njegovo znatno osiromašenje i takopreviđanje bitnog smisla ovog filozofskog djela. Filozofimodernog pozitivizma su iz filozofije Tractatus-a izdvojiliVitgenštajnovu misao o tome da je filozofija aktivnostrazjašnjavanja i rasvjetljavanja istinitih stavova,smatrajući pri tome da sva ostala Vitgenštajnovaodređenja i sve ostale njegove pojmove iz Tractatus-a,koji toj filozofiji uistinu daju odlučujući i pravi smisao, netreba uzimati u obzir, pošto je riječ o nečemu što se nemože dovesti do jasnog značenja i do sasvimnedvosmislenog i određenog konteksta. Zato su neki odovih filozofa dosta oštro kritikovali Vitgenštajnovupotrebu da se još uvijek kreće u sferi metafizike,pokazujući da se taj dio njegove filozofije mora kaometafizika takođe odbaciti, jer ne može zadovoljiti uslovesmislenosti stavova.

Poslije svih raznih zanimanja koja je promijenio poslijezavršetka rata, Vitgenštajn je, konačno, ovih godina svogboravka u Beču odlučio da se vrati filozofskom poslu,osjećajući se ponovo sposobnim za stvaralački rad.Izgleda da je izvjesna vanjska okolnost bila neposredni

7 O Vitgenštajnovim razgovorima sa [likom i Vajsmanom iz togperioda ostale su Vajsmanove bilješke objavljene kao: Friedrich njaismann,Ludnjig njittgenstein und der njiener Kreis, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1967.

248

povod za ostvarenje te odluke: naime, 1928. godineVitgenštajn je na Bečkom univerzitetu slušao Brauerovo(Brounjer) predavanje o osnovama matematike, što jekod njega izazvalo ponovni interes da se i sâm bavi tomproblematikom.

Osjećajući da mu jedino filozofsko djelovanje pričinjavapravo zadovoljstvo, Vitgenštajn je definitivno odlučio dase vrati filozofiji, pa je početkom 1929. godine otputovaou Kembrix. Tu mu je Tractatus priznat kao doktorskadisertacija, pa je u junu 1929. godine dobio doktorsku ti-tulu, da bi sljedeće godine postao predavač na kolexuTriniti u Kembrixu.

O Vitgenštajnovoj filozofskoj poziciji tridesetih godinagovore njegovi rukopisi iz tog vremena, koje su poslijenjegove smrti izvršitelji njegove literarne ostavštineimenovali kao Filozofske primjedbe ‡ rukopise koji sunastali oko 1930. godine i kao Filozofska gramatika ‡rukopise nastale oko 1932. godine. Iz toga vremena je iVitgenštajnov jedini objavljeni članak "Neke primedbe ologičkoj formi", koji je spremio kao predavanje 1929.godine za redovni godišnji sastanak engleskih filozofa.Iako su svi učesnici kongresa, prema ranije podijeljenim ikasnije objavljenim materijalima, znali da će Vitgenštajngovoriti o toj temi, svi su bili nemalo iznenađeni kad jena samom kongresu, umjesto da pročita to što jepripremljeno, on počeo izlaganje na sasvim drugu temu ‡o beskonačnom u matematici. To je bio prvi i posljednjiput da je Vitgenštajn učestvovao u radu nekog filo-zofskog skupa.

Rukopisi Filozofske primjedbe i Filozofska gramatika posvojoj formi su daleko od one Tractatus-a, ali dosta jasnoodražavaju Vitgenštajnov filozofski razvoj od njegovogprvog djela prema onim kasnijim, posebno premaFilozofskim istraživanjima, kao najznačajnijem međunjima. Oba rukopisa nemaju onaj značaj i onu filozofsku

249

relevanciju koju posjeduju Tractatus i Filozofskaistraživanja.

Filozofske primjedbe se odlikuju određenimpribližavanjem stanovištu logičkog pozitivizma i imajuznatno više takvih elemenata nego što ih je imalafilozofija Tractatus-a. Nedvosmislen "verifikacionističkiduh" Filozofskih primjedaba stoji u značajnoj opreci pre-ma smislu filozofije Tractatus-a.8 Stiče se utisak da ovirukopisi izražavaju Vitgenštajnov pokušaj da se oslobodimisli filozofije Tractatus-a, naročito teorije logičkogatomizma, i da je analizirajući odnos filozofije i jezika,koji se već ranije pokazao kao ključan, još jednom poku-šao odrediti smisao i mogućnosti same filozofije.

Tematika Filozofske gramatike je mnogo bliža onojFilozofskih istraživanja. Tu se prvi put pojavljujeproblematiziranje jezika sa stanovišta igre, mada se jošne upotrebljava pojam "jezičke igre"; jezik se upoređujesa skupom različitih alata i tretira kao događaj koji sezbiva prema određenim pravilima. Značenje riječi jeodređeno kao ono što je suštinsko na riječi, a što jepotpuno vezano za njenu upotrebu; gramatika se baviopisivanjem upotrebe riječi u jeziku. Za filozofske proble-me se tvrdi da su nesporazumi koji se mogu otkloniti ujeziku ako se projasne pravila koja treba da važe zaupotrebu riječi ‡ sve su to teme koje direktno vode doFilozofskih istraživanja.

Po svemu sudeći, izgleda da se na početku tridesetihgodina Vitgenštajn vrlo intenzivno bavio filozofskimproblemima. To je vrijeme kad on prevladava osnovnupoziciju filozofije Tractatus-a i njene teorije: teoriju jezikakao slike, teoriju neizrecivog i teoriju stava kao isti-nitosne funkcije elementarnih stavova i, napuštajući tra-dicionalni način filozofiranja, pokušava da krene novimputem. Taj novi put bečki filozof je sasvim suprotstaviotokovima filozofske tradicije, tako da Filozofskaistraživanja predstavljaju istinsku novost u istorijifilozofskog mišljenja, u čemu se slaže većina interpre-tatora Vitgenštajnove filozofije.

Ako se za autora filozofije Tractatus-a može s pravomtvrditi da je učenik Fregea i Rasela, i da je njegovapozicija u ovom djelu bila u dobroj mjeri time određena,

8 Up. Ludnjig njittgenstein, Philosophische Bemerkungen, Suhrkamp, Frankfurt amMain, 1964, str. 66, 67 i 77.

250

onda se za tvorca Filozofskih istraživanja ne može reći damu je misao proizašla iz bilo koje filozofske škole i da jedjelo napisano pod uticajem nekog filozofskog usmjere-nja. Tako se ne može tvrditi da je Mur, koji je čestokomunicirao s Vitgenštajnom po njegovom dolasku uKembrix, imao neki filozofski uticaj na njega. Prije semože reći da je od vrlo velikog značaja bila filozofska kli-ma koja je tada vladala u Kembrixu zahvaljujući Muru iVitgenštajnu, koji su kao filozofi bili sasvim različiti. Iakoje bečki filozof sve do Murove smrti bio s njim u veomaprijateljskim odnosima, za razliku od prijateljstva sRaselom, koje je odavno bilo narušeno i postepenosasvim prestalo, ipak Vitgenštajn nikad nije imao visokomišljenje o Murovoj filozofiji, nego je dobro mislio o nje-mu samom: divio se njegovom duhovnom vitalitetu,njegovoj naglašenoj ljubavi za istinu i potpunomodsustvu svake taštine.

Ako se za Mura ne može tvrditi da je uticao naformiranje Vitgenštajnovog "novog" mišljenja, sasvim jesigurno da su u tome, na neki način, učestvovala dvojicaljudi iz njegove okoline u Kembrixu, koji su vrlo žustro usvojim razgovorima s Vitgenštajnom kritikovali njegovemisli iz Tractatus-a i koje on sâm spominje u predgovoruFilozofskim istraživanjima, koji je napisan 1947. godine.To su Frenk Remzi, na čiji je nagovor bečki filozof došao uKembrix i italijanski nacionalni ekonomist Pjetro Srafa,koji je došao u Kembrix malo prije Vitgenštajna i koji jeupućivao vrlo ozbiljne i suštinske kritike, iako nije biofilozof po struci, tako da je vjerovatno i to bečkog filozofauvjerilo u potrebu da pokuša prevladati raniju filozofskupoziciju.

Vrijeme od 1929. godine do kraja života Vitgenštajn jeuglavnom proveo u Engleskoj i postao britanskidržavljanin. Nije volio engleski način života i nije senajbolje osjećao u akademskoj sredini Kembrixa. Kad muje isteklo izborno vrijeme predavača, odlučio je da putujeu Sovjetski Savez 1935. godine, ali se uskoro vratio uKembrix i zatim skoro godinu dana boravio u Norveškoj usvojoj kući, gdje je započeo rad na djelu Filozofskaistraživanja. Godine 1937. ponovo se vratio u Kembrix, advije godine kasnije preuzima od Mura filozofsku katedrui drži predavanja sve do početka Drugog svjetskog rata.

Od 1930. godine Vitgenštajn je držao predavanja uKembrixu. njegova predavanja su bila neobična. To su bilirazgovori sa slušaocima koji su se odvijali u obliku

251

pitanja i odgovora. Od svojih slušalaca on je zahtijevaoda budu pažljivi i da redovno dolaze na časove. njegovičasovi su bili izrazito neakademski. Dok je govorio, nikadnije imao pred sobom nikakve bilješke. Vitgenštajn jepred svojim auditorijem "glasno mislio". njegovo liceodavalo je stanje pune koncentracije i osjećalo se kao dase bori s mislima. Nije govorio tečno, nego je riječi uvijeknaročito naglašavao, a njegov engleski jezik bio je pungermanizama. njegova predavanja često su, pored stu-denata, pohađali i profesori filozofije, mnogi od onih kojiće docnije postati vodeći filozofi anglosaksonskefilozofije. Tako je i Mur nekoliko godina, između 1930. i1933. godine, prisustvovao Vitgenštajnovim predavanji-ma, o čemu su, kao dragocjen materijal, ostale Murovezabilješke.

Predavanja u školskoj 1933/34. godini Vitgenštajn jediktirao nekolicini svojih odličnih studenata i ona sukasnije objavljena pod naslovom Plava knjiga. Zabilješkesa njegovih predavanja iz školske 1934/35. godinetakođe su sačuvali njegovi studenti, a one su posthumnoobjavljene kao Smeđa knjiga. I Plava knjiga i Smeđaknjiga dobile su naziv po boji korica u kojima su bilesmještene studentske zabilješke, a obje su objavljenezajedno kao uvodne studije u Filozofska istraživanja.One predstavljaju već izdiferencirano Vitgenštajnovo"novo" stanovište i sasvim je evidentno da one po svojimtemama, načinu obrade i čak upotrebljenoj terminologijineposredno prethode najznačajnijem njegovom djelu iztog vremena Filozofskim istraživanjima.

U ovom periodu, neposredno prije Drugog svjetskograta, Vitgenštajn se intenzivno bavio problemimafilozofije matematike, pa je u tom vremenu, između1937. i 1944. godine, nastao njegov rukopis koji je kasni-je objavljen pod nazivom Primjedbe o osnovamamatematike. Napuštajući stanovište iz filozofijeTractatus-a da se matematika sastoji od tautologija,bečki filozof je smatrao da se i problemi matematikemoraju posmatrati sa stanovišta jezičke igre. U analiziodnosa između logičkog i empirijskog Vitgenštajn jedošao do stanovišta ekstremne verzijekonvencionalizma, po kojoj je logička nužnost bilo kojegstava uvijek direktan izraz lingvističke konvencije.Nužnost koju nalazimo u stavovima logike i matematikemi namećemo svom jeziku i, dovodeći je u opreku prema

252

empirijskom stavu, stavljamo je prije u red gramatičkihpravila nego zakonâ nauke.

U filozofiji matematike Vitgenštajn je zastupaostanovište konstruktivizma, koje je najbliže onomintuicionizma. On je smatrao da filozofija i matematikanemaju šta jedna drugoj da kažu: nijedno matematičkootkriće nema nikakvog značaja za filozofijumatematike. Bečki filozof je bio neprijateljski raspoloženprema matematičkoj logici, smatrajući da je ona potpunorazorila filozofsko mišljenje. Formalni sistem ne možezamijeniti intuitivni dokaz, niti precizni pojmovi oneintuitivne; formalni sistem može biti interesantan samoutoliko ukoliko ne otkriva one neželjene osobine kojeintuitivna ideja ne posjeduje. Primjer za to je Gedelovteorem, koji neposredno pokazuje kako mogućnost da senešto dokaže u formalnom sistemu ne može zamijenitiintuitivnu ideju aritmetičke istine.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Vitgenštajn jenajprije pomagao u jednoj bolnici u Londonu, a kasnijeradio u medicinskoj laboratoriji u njukastlu i tadanapravio nekoliko pronalazaka koji su čak imali ipraktičnu primjenu.

Vitgenštajn nije osobito uživao u akademskoj rutiniprofesora univerziteta i zato je već 1947. godine održaosvoja posljednja predavanja, da bi u jesen iste godineprestao s univerzitetskim poslom i potpuno se posvetiopisanju i stvaranju. Kao i ranije, i tada je tražio mjestogdje bi mogao živjeti u potpunoj samoći i zato je unekoliko navrata boravio u Irskoj. Tu su mu jedino društvobili ribari, jednostavni i srdačni ljudi, a kasnije je živio umalom hotelu u Dablinu. Sve do proljeća 1949. godinevrlo je mnogo radio: to je bio veoma plodonosan periodnjegovog života i tada je dovršio i drugi dio svojih Filozof-skih istraživanja.

Filozofska istraživanja se zaista mogu razumjeti kaokruna Vitgenštajnovog stvaralaštva. To je izvanrednofilozofsko djelo, u kojem se sabire sve ono bitno što jenjegov autor mislio od vremena svog povrat-kafilozofskom poslu. Ono predstavlja sasvim nov pristup fi-lozofskim problemima, potpuno nov način njihovogtretiranja koji je nepoznat dotadašnjoj istoriji filozofskogmišljenja. U Filozofskim istraživanjima Vitgenštajn je

253

pokušao da pokaže kako bi se moglo misliti na "novinačin" o filozofiji i njenim pitanjima i kako se u tomnovom osvjetljenju može sagledati smisao filozofije injena mogućnost. Jer, Filozofska istraživanja, više negobilo koje drugo djelo savremene filozofije, neposredno inedvosmisleno odbijaju tradicionalni metafizički načinfilozofiranja i smatraju da je neophodno njegovo fi-lozofsko nadmašivanje u ime novog u mišljenju, u imenečega što će biti s one strane svake metafizike. A krugproblema kojima se u svojoj filozofiji bavio Vitgenštajnostao je isti kroz sva njegova djela, što pokazuje da jeovaj veliki filozof sav svoj trud i sav svoj izuzetni talentuporno ulagao u pokušaje da se istinski razjasne pitanjakojima se bavi filozofija i da se, razumijevajući njihovupravu prirodu, naznači mogućnost njihovogprevladavanja.

Upravo Filozofska istraživanja snažno ilustruju ovuVitgenštajnovu težnju: ovdje nije posrijedi filozofskisistem, koji bi svojom cjelinom obuhvatio sve probleme itako im naznačio njihovo mjesto u potpunosti jednog"pogleda na svijet". Ovdje nema nikakve filozofske kon-strukcije u čijoj se sveobuhvatnosti gube pojedinačnapitanja, nego je sva pažnja upravljena na svaki problemza sebe. Svaki se od njih posebno analizira na taj načinšto mu se prilazi sa svih strana da bi se sagledao unjegovoj autentičnosti. Tako se pokazuje da prednostnema sistem, nego upravo pojedinačni slučaj, pa je svakiod njih značajan i zaslužuje posebnu pažnju. ToVitgenštajnovo htijenje da se svakom događaju omogućida "progovori" u svojoj autentičnosti i da se tako onoproblematično na njemu neposredno osvijetli, stoji ujasnoj opreci prema tradicionalnom shvatanju filozofijeda se samo sistemom i u sistemu sve može objasniti isvakako predstavlja izvanrednu tekovinu Vitgenštajnovog"kasnijeg" filozofiranja.

Posljednjih godina života Vitgenštajn je bio veomabolestan. U jesen 1949. godine, po njegovom povratku izAmerike, ljekari su konstatovali da boluje od raka.Vrijeme sve do kraja života proveo je kod svojih prijateljau Kembrixu i Oksfordu. Za cijelo to vrijeme morao je

254

često da prekida rad, jer se nije osjećao za njegasposobnim, ali je zanimljivo da je kratak period odnekoliko mjeseci pred samu smrt intenzivno radio izapisao neke vrijedne misli. Te njegove bilješke su poslijeobjavljene pod naslovom O izvjesnosti.

Raspravljajući o čuvenom Murovom dokazu o realnompostojanju vanjskog svijeta, Vitgenštajn analizirapojmove izvjesnosti i sumnje kako se oni pojavljuju urazličitim jezičkim kontekstima i zaključuje da se o ovimpojmovima može odlučivati samo sa aspekta jezičke igreu kojoj su oni već pretpostavljeni na taj način što onajkoji pogrešno igra jezičku igru ne može pretendovati da opredmetima nešto zna sa izvjesnošću, kao što stav "Jaznam" uvijek izražava "smirenu" izvjesnost, koja se možeposmatrati kao životna forma. [taviše, izvjesnost senalazi u prirodi jezičke igre, jer je pojam "znanja" uvijekvezan s pojmom "jezičke igre", a sumnja uvijek počiva naonom što je izvan svake sumnje.

Vitgenštajn je umro 29. aprila 1951. godine u kućiljekara koji ga je liječio posljednjih godina života. Prijenego što je izgubio svijest, rekao je gospođi Bevan:"Kažite im da sam proživio čudesan život." To je bilaporuka za njegove bliske prijatelje, među kojima je u tovrijeme bilo najviše njegovih učenika.

Vitgenštajn je bio jaka ličnost izuzetne ozbiljnosti isnažne inteligencije. Na ljude koji su imali bilo kakvuvezu s njim djelovao je izvanredno sugestivno, tako dasu svi oni znali i osjećali da se pred njima nalazi naročitičovjek veoma razvijenog duhovnog života. Za njegovogučitelja Rasela kontakt s učenikom bio je jedan od najuz-budljivijih doživljaja u životu.

Bio je jednostavan i potpuno prirodan, pa ipak naizvjestan način neobičan, nesvakodnevan čovjek. @ivioje veoma skromno i povučeno, volio je samoću i zatočesto odlazio tamo gdje je mogao da bude sâm, dalekood svakog nemira i buke. Saobraćanje s ljudima nije mupružalo neko zadovoljstvo, ali je zato izuzetno cijenioiskrene i duboke prijateljske veze i osjećao izrazitupotrebu za njima. Smatrali su ga neobičnim čovjekom, alisvi koji su ga poznavali veoma su cijenili njegovu ličnost:i prijatelji, i studenti, i kolege s univerziteta.

Sve što je radio činio je čitavim bićem, u sve jepolagao cijelu svoju dušu. Mrzio je hladnu objektivnost i

255

nezainteresovanost i nije mogao da radi, pa čak ni dačita, ono u što se nije mogao unijeti cijelom svojomličnošću. Slabo je poznavao filozofsku tradiciju i nikad jenije sistematski izučavao. U ranoj mladosti čitao je[openhauera, a kasnije Spinozu, Hjuma i Kanta, iizjavljivao da ih je samo djelimično razumio. Ali je zatoveoma volio da čita Platona, Svetog Avgustina,Kjerkegora, od velikih pisaca Tolstoja i Dostojevskog, kojisu presudno uticali na formiranje njegovih religijskihpogleda. Od svojih savremenika najviše je volio da čitapisce Ota Vajningera (Otto njeininger) i Lihtenberga(Lichtenberg), čije su filozofske misli upadljivo sličneonim Vitgenštajnovim.

Zbog dubine i originalnosti, Vitgenštajnovu filozofiju jeteško razumjeti, a samog Vitgenštajna skoro nemogućeslijediti. To je uvijek u istoriji filozofskog mišljenja bioslučaj sa samosvojnim filozofskim ličnostima i njihovomfilozofijom, koja se nije mogla smjestiti u odijeljene irubricirane filozofske škole i učenja. Vrlo je teško reći daova filozofija ima prave sljedbenike, iako je njegovafilozofija presudno djelovala na tokove savremenogmišljenja, a i danas je značajna njena uloga u filozofskimzbivanjima zapadne filozofije. Bez sumnje se može tvrditida je Vitgenštajn jedan od onih reprezentativnih mislilacafilozofije dvadesetog vijeka čije je mišljenje ključ zarazumijevanje ove filozofske epohe, ali i filozofski genije,koji je, u nekim elementima svoje prodorne i lucidneduhovne snage, uspio da nadmaši svoje vlastito vrijeme.

256

TRE]A GLAVA

TRACTATUS LOGICO-PHILOSOPHICUS

ljudi su uvijek slutili damora postojati područjepitanja čiji su odgovori ‡a priori ‡ simetrični iujedinjeni u zatvorenupravilnu tvorevinu.Područje na kojem vrijedistav: simplex sigillumveri.

L. Vitgenštajn

Moje djelo se sastoji oddva dijela: od ovog, kojije tu, i od svega onogšto nisam napisao. Iupravo ovaj drugi dio jeod značaja.1

L. Vitgenštajn

Tractatus je izuzetno djelo filozofske literature koje sesvojom slojevitošću i višeznačnošću opire bilo kakvomjednostavnom i površnom tumačenju. To je filozofija kojaje izvedena kao cjelovita metafizička vizija, kao filozofskisistem čiji pravi smisao nije lako dokučiti. njegoveglavne teme su enormno složene i teške, a njima se još

1 Iz Vitgenštajnovog pisma izdavaču Tractatus-a L. Ficker-u, koje datiraiz septembra ili oktobra 1919. godine, citirano prema: Paul Engelmann, Let-ters from Ludnjig njittgenstein njith a Memoir, Basil Blacknjell, Oxford, 1967, str. 144.

257

pridružuje krajnje zgusnut tekst Vitgenštajnovih čestoproročki i apodiktički napisanih stavova, tako da jerazumijevanje ovog djela komplikovano i zahtijevaznatne duhovne napore. Organsko jedinstvo cjeline jeimpresivno izvedeno sistematičnim načinom linearnogdeduktivnog povezivanja, a teze su uglavnom izložene bezmnogo argumenata. Decimalna numeracija koja treba dapoveže ove rečenice napisane lapidarnim stilomaforizma, isto tako treba i da nagovesti značaj i logičkuvažnost pojedinih teza, pa se stiče utisak da bi uinterpretativnom zahvatu striktan slijed tog označavanjaznatno olakšao pristup djelu.

258

Taj utisak se vrlo brzo rasplinjava kad se shvati daovakav način obilježavanja stavova daleko više zbunjujenego što osvjetljava, jer se u analizi pokazuje da je onošto Vitgenštajn naročito želi da naglasi i na čemuposebno insistira često smješteno u stavove koji sepriključuju glavnim tezama, a ne u same osnovnetvrdnje. Sve to skupa čini ionako nejasan smisaopojedinih stavova još nejasnijim,2 pa nam Tractatus iz-lazi pred svijest kao nerazumljivo i teško shvatljivodjelo i u pojedinostima i u cjelini. Toga je, izgleda, biosvjestan i sâm Vitgenštajn: "Ovu knjigu razumjet ćemožda samo onaj tko je već jednom sâm mislio misli kojesu izražene u njoj ‡ ili slične misli."3

Nesporno je da je Tractatus originalno filozofsko djelokoje se odlikuje upadljivom radikalnošću i snagomkoncentrisanog mišljenja. Pa ipak, u temeljima njegovefilozofije mogućno je prepoznati vidne uticaje načinamišljenja i glavnih preokupacija filozofije Vitgenštajnovogdoba, ali i osnovne teme tradicionalne filozofije koje subile dominantne u to vrijeme, tako da se u ovom djeluspajaju ti različiti tokovi i stilovi mišljenja. U izvođenjimai temama Tractatus-a, s jedne strane, osjeća se izrazitiupliv tradicionalnog mišljenja, koji ide preko Hjuma,Kanta i naročito [openhauera, a, s druge strane, jasno sepokazuje da je Vitgenštajn bio veoma zaokupljen proble-mima prirode i osnovâ logičke teorije, pa su njegovarazmatranja tih pitanja pod jakim uticajem Fregeovih iRaselovih shvatanja. bečki filozof je duboko osjećao,možda više nego njegovi savremenici,4 težinu problema i

2 O tome govori i J. Passmore, A Hundred Years of Philosophy, London, 1957,str. 354: "... numerisani paragrafi su složeni na takav enigmatski načinda svaki od njih predstavlja ozbiljan problem interpretacije".

3 L. njittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, prevod dr Gajo Petrović,Sarajevo, 1960, predgovor, str. 23.

4 "Može se reći da Vitgenštajn pripada najvećim autsajderima našegkonformističkog vremena. Možda je on najčistiji i najtragičniji filozof

259

prepreka koje u sebi nosi filozofija i bio do krajasvjestan razmjera ozbiljnosti i važnosti pitanja kojazahtijevaju svoje filozofsko rješenje. njegov odgovor natu situaciju filozofije, njegov pokušaj da sâm neštodoprinese, jest njegova filozofija i unutar nje filozofijaTractatus-a.

Filozofija Tractatus-a tako predstavlja nastojanje da senovom metafizičkom vizijom prevladaju teškoće iproblemi tradicionalne filozofije, da se novim modelomfilozofiranja otvore mogući putevi filozofskog mišljenja.Ali, Tractatus ima i drugu i drukčiju ambiciju, onu kojupronosi cjelokupna Vitgenštajnova filozofija: on hoće dapokaže neophodnost nadmašivanja svake filozofsketeorije, svake filozofije kao metafizike. To je najdubljismisao filozofije Tractatus-a: filozofiju kao metafizikutreba prevladati u ime "mističnog mišljenja" ili "mišljenjamističnog".

U ovom dijelu svog rada pokušaćemo obrazložiti ipokazati osnovanost ove interpretativne linije filozofijeTractatus-a, pri čemu će nam Vitgenštajnovi Dnevnici iz1914‡1916. poslužiti kao najbolji komentar samogTractatus-a i znatna pomoć, jer su pisani manjezgusnutim i mjestimično znatno jasnijim načinom, adobar dio njihovih tema, pa čak i određenih istovetnihformulacija, nalazimo u samom Tractatus-u.

Nema sumnje da problemi logičke teorije u najširemsmislu predstavljaju značajnu misaonu preokupacijuVitgenštajnove filozofije i da u njenim okvirimazauzimaju jedno od centralnih mjesta. Upravo, njegovobavljenje filozofijom započelo je i događalo se prekonjegovog nastojanja oko fundamentalnih pitanja iteškoća u oblasti logičke teorije i filozofije matematike.On sâm je govorio da njegov interes "kreće od osnova

poslije Ničea." Hermann njein, Philosophie als Erfahrungsnjissenschaft, Haag, 1965,str. 237.

260

logike i ide ka suštini svijeta".5 Pri tome je, pod uticajemRasela, smatrao da se filozofija i sastoji od logike i me-tafizike, i da se logika uvijek pojavljuje kao temeljmetafizike.6 Logika je, dakle, osnova metafizike, ona jeznačajna zato što vodi ka metafizici, a stanovišta oprirodi logike uvijek imaju ontološke implikacije. To nasvoj način govori i o prirodi Tractatus-a kao filozofskogdjela. Pogrešno je, naime, smatrati da je ono po svomduhu prevashodno pozitivistički orijentisano i da mu jesvaka metafizika sasvim strana. Naprotiv, svako koozbiljno razumije ovo djelo shvata da je ono primarnometafizičko, a Vitgenštajn sâm je uvijek pridavao velikiznačaj svojim metafizičkim izvodima.

Iako je Vitgenštajn u filozofiju ušao preko logike, aonda tretirajući probleme jezika došao do pitanja prirodesvijeta, u njegovoj filozofiji Tractatus-a nailazimo naupravo obrnut redoslijed izlaganja problema: ovdje se odteorije svijeta, preko specifičnog koncepta jezika, dolazido bitnih logičkih pitanja. U temeljima ovih njegovih raz-matranja stoji atomistička filozofska koncepcija, koja ovapitanja nerazdvojno povezuje, tako da ona čine organskucjelinu: filozofija jezika zahtijeva ontološko ishodište, kaošto forma misli pokazuje formu svijeta. Da bi se moglomisliti i govoriti o svijetu, mora postojati nešto što tumogućnost osigurava. Vitgenštajn je smatrao da je isto-vjetnost struktura svijeta, jezika i logike onaj odlučujućielement koji ih uzajamno povezuje i koji omogućava dase u logici otkriva struktura jezika i istovremenoreflektuje ustrojstvo svijeta.

5 L. njittgenstein, Tagebücher 1914-1916, citirano prema: Ludnjig njittgenstein,Schriften I, Suhrkamp, Frankfurt am Main 1960, str. 172.

6 L. njittgenstein, Aufzeichnungen über Logik, citirano prema: Ludnjig njittgen-stein, Schriften I, Suhrkamp, Frankfurt am Main 1960, str. 186.

261

Teorija svijeta

Koncepcija logičkog atomizma kod Vitgenštajna sasvimje specifična, iako počiva na onim osnovnim premisamakoje se inače vezuju za ovu filozofsku teoriju. Ona činiosnovu filozofije Tractatus-a, a njoj se u teoriji svijetapridružuje Vitgenštajnova koncepcija o logičkom pro-storu, koja omogućava da se o svijetu misli kao o cjelini,iako se on zamišlja kao agregat pojedinačnostî.7 Metaforalogičkog prostora, koja znači uvođenje nužnosti ushvatanje cjeline svijeta, stoji u značajnom kontrastuprema atomičnosti univerzuma i njegovoj kontingent-nosti: kad govorimo o postojanju ili nepostojanju stanjastvari, krećemo se u sferi slučajnog događaja svijeta, dokse u pojmu logičkog prostora odnosimo prema nečemušto ne može biti drukčije. Ova dvostrukost u Vit-genštajnovim izvodima može se prepoznati i kasnije urazmatranjima glavnih tema filozofije Tractatus-a i onaje karakteristična za njegov način mišljenja u cjelini.

U prvoj od sedam glavnih teza Tractatus-a Vitgenštajnodgovara na pitanje: šta je svijet? Svijet je za bečkogfilozofa sve ono što je slučaj, pa ako se ovo "slučaj"shvati kao ono što se dogodilo, kao događaj, što izgledada odgovara smislu ove teorije, onda ova teza znači daje svijet sve ono što se dogodilo, sve ono što je događaj.Već u ovom prvom stavu se pokazuje izrazit uticajtradicionalne filozofije na Vitgenštajnovo mišljenje, jer injegov odgovor, kao i sámo pitanje, potpuno spadaju ukrug tradicionalnog načina filozofiranja.

Svijet kao sve ono što jest sastoji se od činjenica, on jecjelokupnost činjenica (1.1),8 ili cjelokupnost događaja, a

7 Up. Max Black, A Companion to njittgenstein's Tractatus, Cambridge, 1964, str.8.

8 Brojevi u zagradama su originalna numeracija stavova Tractatus-a(L. njittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, Sarajevo, 1960). U cijelomtekstu su upotrebljeni na isti način.

262

ne stvari. Stvari ili predmeti nisu konstitutivni dijelovisvijeta: oni čine supstanciju svijeta (2.021), koja jenezavisna od toga što se događa, što je slučaj (2.024).Supstancija svijeta je stalna forma svijeta, a predmeti ilistvari koji je sačinjavaju potpuno su jednostavni (2.02).

Nasuprot predmetima, činjenice kao ono što sedogodilo jesu konstitutivni elementi svijeta, ali ne samepo sebi, nego tek u logičkom prostoru činjenice činesvijet (1.13). Svijet se raspada na činjenice (1.2), ačinjenica je postojanje stanja stvari (2). Postojanje svijetaza Vitgenštajna predstavlja empirijsku činjenicu koja nijelogički nužna. Ali, ako svijet već postoji, onda on ne možebiti nekompleksan, smatra bečki filozof, ne može sesastojati samo od jedne činjenice. Svijet je složenacjelina i sastoji se od činjenica.

Osnovni pojmovi koji se pojavljuju u Vitgenštajnovojteoriji svijeta jesu: činjenica (Tatsache), stanje stvari(Sachverhalt) i predmet (Gegenstand). Kakav je odnosmeđu ovim pojmovima u okviru filozofije Tractatus-a?Pojam stanja stvari, Sachverhalt-a, etimološki znači "njiesich die Sachen verhalten", što odgovara engleskom"honj matters stand".9 Ali, i činjenica, "Tatsache",engleski "fact", znači isto. U čemu je onda razlika?Postoji mogućnost da se razlika između Tatsache-a iSachverhalt-a shvati kao razlika koja postoji izmeđuonog što je složeno (Tatsache) i onog što je jednostavno(Sachverhalt). Ovo mišljenje se zasniva na engleskomprevodu originalnog njemačkog teksta Tractatus-a, ukojem je "Tatsache" prevedeno kao "fact", a"Sachverhalt" kao "atomic fact", pa se onda lako namećeshvatanje da se ova dva pojma odnose kao jednostavno isloženo.

Kad bi se prihvatila ova interpretacija, onda bi seVitgenštajnova teorija svijeta u velikoj mjeri približila

9 Up. Erick Stenius, njittgenstein's Tractatus, Oxford, 1960, str. 29.

263

Raselovoj verziji teorije logičkog atomizma. Ali, stvari nestoje tako. Za bečkog filozofa činjenica je postojanjestanja stvari (2), što pokazuje da nije posrijedi razlikajednostavno‡složeno, nego to da je Tatsache postojećeSachverhalt, a nepostojeće Sachverhalt nije Tatsache.Stanja stvari su postojeća i nepostojeća, činjenice supozitivne i negativne, pa se pokazuje da je "Sachverhaltnešto što može da bude slučaj, a Tatsache nešto što jestvarno slučaj".10

U svjetlu ovog razlikovanja onda se može objasniti iodnos ova dva pojma prema pojmu "Sachlage". Zarazliku od "Tatsache", koja je nešto egzistentno,"Sachlage" je ono što je moguće, a istovremeno ne moranositi karakteristike atomičnosti, kojima se odlikuje"Sachverhalt".11 Prema tome, "Sachverhalt" je atomskostanje stvari, dok je "Sachlage" stanje stvari uopšte.Predmeti su pak jednostavni, sadrže mogućnost svihstanja stvari i čine supstanciju svijeta. Kombinovanjempredmeta dobijamo stanje stvari, a način na koji su onipovezani u stanju stvari čini strukturu stanja stvari(2.032). Struktura za Vitgenštajna nije isto što i forma.Jer, forma je samo mogućnost strukture (2.033).

Koncepcija jednostavnosti predmeta vezana je saidejom da je forma ono što je zajedničko svim mogućimsvjetovima. A ono što čini tu formu ili supstanciju svijetajesu upravo predmeti. Predmeti kao ono jednostavnosadrže mogućnost svih stanja stvari, njihovim kombino-vanjem se dobijaju različita stanja stvari čija se strukturaogleda u načinu na koji su predmeti u njima povezani. Poosobinama koje Vitgenštajn pripisuje predmetima, postojimogućnost da se oni uporede s onim što je kodAristotela nazvano prvom supstancijom.12 Kao ono štoprethodi svim svojim mogućim predikatima, prvasupstancija je logička konstrukcija koja ne može bitinezavisna od onoga što joj je predicirano. Na sličan

1 0 Isto, str. 31.1 1 Up. Erick Stenius, njittgenstein's Tractatus, Oxford, 1960, str. 34.1 2 Up. J. O. Urmson, Philosophical Analysis, London, 1956, str. 57-59.

264

način, predmeti se ne mogu misliti drukčije nego u kon-tekstu stanja stvari u kojima su ulančani kao karikenekog lanca (2.03). Predmeti su takođe logičkeapstrakcije ili konstrukcije kojima Vitgenštajn nije daostatus samostalnih realiteta. Otuda predmeti ni ne mogusačinjavati svijet. Jer, osnovni elementi svijeta morajubiti nešto što realno postoji, nešto što je sámo sebidovoljno, a to su činjenice.

Stanja stvari su međusobno nezavisna (2.061), tako dase od postojanja jednog stanja stvari ne može zaključitiništa o nekom drugom stanju stvari (2.062). To pokazujeda je njihova bitna osobina atomičnost, a međusobnanezavisnost stanja stvari pretpostavlja njihovu logičkujednostavnost.

Cjelokupnost postojećih stanja stvari jeste svijet(2.04). Svijetom kao cjelokupnošću postojećih stanjastvari određeno je i koja stanja stvari ne postoje (2.04 i2.05). Zapravo, svijet je određen svojom podjelom usisteme postojećih i nepostojećih stanja stvari. Takopostoji jedna i samo jedna podjela koja odgovararealnom svijetu. Pored ove podjele, koja važi za realnisvijet, postoji nebrojeno mnogo drugih podjela koje su lo-gički moguće. Svaka logički moguća podjela određujemogući svijet u logičkom sistemu svijeta. Logički prostorje zajednički svim mogućim svjetovima. Zato strukturalogičkog prostora nije dio deskripcije svijeta, nego onošto omogućava deskripciju, ono što je a priori u odnosuna svaki realni opis svijeta.

Očigledno je da Vitgenštajnova teorija logičkogprostora stoji u kontrastu prema njegovom atomizmu,koji svijet shvata kao agregat nezavisnih elemenata, kaošto je jasno da su stanja stvari, s jedne, i predmeti, sdruge strane, elementi sasvim različitog logičkog tipa.njihova oprečnost je značajna: dok su stanja stvarisastavljena od predmeta, uzajamno nezavisna i slučajne

265

egzistencije, dotle su predmeti jednostavni, međusobnopovezani i njihova egzistencija je uvijek nužna. Kontin-gentnost svake složenosti se manifestuje u pojavamastanja stvari, ona uvijek mogu biti drukčija nego što jesu.Predmeti koji čine supstanciju svijeta uvijek su nezavisniod onog što je slučaj, po svojoj prirodi su jednostavni inepromjenljivi. Oni su uvijek samo mogući konstituentistanja stvari i, kao i svoje mogućnosti, oni egzistirajuzajedno i nezavisno od realnog sistema svijeta.

Možda se Vitgenštajnova metafora logičkog prostoramože misliti iz analogije prema pojmu fizičkog prostora is tim se mogu povezati njegovi pojmovi stanja stvari ipredmeta. Ako se o fizičkom prostoru govori kao o okviruunutar kojeg postoje mogućnosti prostornih relacija,onda je logički prostor horizont na kojem se mogupojaviti logičke relacije. Odnosno, ako se predmetizamišljaju kao koordinate praznih pozicija u fizičkomprostoru, onda su stanja stvari materijalne tačke kojezauzimaju te pozicije.13 Kao što se o fizičkom prostoru nemože govoriti kao o nečemu što je stvoreno, pa bieventualno moglo biti i razoreno, tako se ne može reći dapredmeti konstituišu logički prostor, koji bi onda mogaobiti različitih osobina, zavisno od toga koji ga predmetisačinjavaju, ili se pak mijenja po svojim osobinama neza-visno od predmeta koji ga tvore. Logički prostor jezamišljen kao jedinstveni sistem u kojem egzistencijadijela implicira egzistenciju cjeline, a poznavanje nekihpredmeta uključuje poznavanje svih, kao i mogućnostikombinovanja predmeta s drugim predmetima.

Vidjeli smo da je Vitgenštajnova teorija svijeta jednavarijanta teorije logičkog atomizma, čiji je duhovni tvoracBertrand Rasel. Ona se čak često upoređuje saRaselovom verzijom ove filozofske teorije i pri tome se

1 3 Up. Max Black, A Companion to njittgenstein's Tractatus, Oxford, 1960, str. 8-10.

266

smatra da ne postoje neke značajne razlike između ovihdvaju vidova logičkog atomizma. Međutim, ova sličnostje ipak samo prividna i uglavnom se svodi napodudarnost u prihvatanju osnovne ideje koja leži utemeljima ove filozofske teorije. Sve ostalo je u značajnojmjeri različito. To se odnosi i na detalje u izvođenju, apogotovo je vidno kad je u pitanju mjesto i smisao kojeova teorija ima u okvirima filozofskih sistema ova dvafilozofa.

Osnovna ideja filozofije logičkog atomizma sastoji se utome da se, ako ne u praksi, ono sigurno u teoriji,raščlanjavanjem svijeta može doći do njegovihposljednjih, nedjeljivih elemenata koji ga sačinjavaju.Ali, svijet nije beskrajno složen, kao što je takođe logičkinemoguće da bude jedinstvena, nedjeljiva cjelina, kakosu to tvrdili britanski neohegelovci. U analizi svijetamora se doći do jednostavnih elemenata, "rezidua", nakojima se analiza zaustavlja, jer su neraščlanjivi. Od ta-kvih jednostavnih elementarnih dijelova sagrađen jesvijet.

Rasel je tvrdio da svijet sadrži činjenice koje nisukonačan rezultat analize, nego ono od čega ona tektreba da započne. Od složenih činjenica u analizi sedolazi do atomskih, a one se dalje mogu raščlaniti nastvari, njihove kvalitete i odnose.14 Tako su stvari, "parti-kularije" i njihovi odnosi istinski logički atomi svijeta iistovremeno ulaze u činjenice kao njihovi konstituenti.Partikularije postoje nezavisno jedna od druge u svijetu ini na koji način ne može jedna logički zavisiti od druge.Tvrdeći tako da se svijet sastoji od činjenica, Rasel isto-vremeno tvrdi da se on sastoji od stvari, jer se stvaripojavljuju u činjenicama kao njihovi konstitutivni dijelovi.U Vitgenštajnovoj teoriji svijet je cjelokupnost činjenica, ane stvari, jer su stvari ono što čini supstanciju svijeta itako određuju formu svijeta, a ne njihov materijalnisadržaj. Taj sadržaj predstavljaju činjenice.

A glavna razlika između Raselove i Vitgenštajnovevarijante logičkog atomizma, koja se smatra

1 4 Up. Gajo Petrović, "Logički atomizam i filozofija neizrecivog u Trac-tatus-u Ludviga Vitgenštajna", citirano prema: Ludnjig njittgenstein, Tractatuslogico-philosophicus, Sarajevo, 1960, pogovor, str. 205.

267

"najčistijom",15 sastoji se u različitom smislu i značaju štosu ih ovoj filozofskoj teoriji pridavali Rasel i njegovučenik. Za Rasela logički atomizam je superiornametafizička teorija koju treba zastupati zato što bolje odsvih ostalih objašnjava strukturu svijeta i istovremeno jesposobna da na jasan način pokaže vezu između svijeta,jezika i logike. Bečkom filozofu teorija logičkog atomizmasluži da pokaže kako je i ona, kao i svaka druga filozofskateorija, nesposobna da uistinu odgovori na bitna pitanjakoja nadilaze nauku, a tiču se smisla događanja svegašto jest. Tako Tractatus sadrži negaciju teorije logičkogatomizma, ali naznačava i neophodnost prevladavanjasvake druge filozofske teorije kao metafizike.

Teorija jezikaKad je u svojoj teoriji svijeta Vitgenštajn uspostavio

tezu da svijet jest cjelokupnost činjenica, ali ne i njihovagregat, nego cjeloviti jedinstveni sistem, te da su stanjastvari, a kroz njih i predmeti, uslovi svjetovnosti svijeta,onda je ovaj atomistički način mišljenja protegao i naostale glavne ishodišne tačke filozofije Tractatus-a: jezik ilogiku. Temeljne analize problema jezika i logike jasnopokazuju da su upravo to osnovni motivi kojiVitgenštajna prevashodno zanimaju, pa se u tome svjetlunjegova teorija svijeta može tumačiti više kao obrazlo-žena implikacija glavnih tema nego kao značajni problemfilozofije Tractatus-a. Zato teoriju svijeta treba shvatitikao početni i pristupni dio filozofije sadržane u Tractatus-u.

Teorija jezika u Tractatus-u ima dvije bitnekomponente: teoriju slike i teoriju stava kao istinitosnefunkcije. Neki interpretatori Vitgenštajnove filozofijeTractatus-a skloni su da teoriju slike samo imenuju kaoteoriju značenja Tractatus-a, a da glavnu pažnju posvetetezi ekstenzionaliteta, tj. tvrdnji da se svaki stav možeposmatrati kao istinitosna funkcija elementarnihstavova. Nasuprot ovakvim stavovima, mislimo daupravo Vitgenštajnova teorija slike bez sumnje zauzimaključnu poziciju u strukturi filozofije Tractatus-a ipredstavlja onaj odlučujući i nezaobilazni element koji jeveoma značajan za interpretaciju ove filozofije. Teorijaslike stoji u osnovi svih najvažnijih izvoda filozofije

1 5 J. O. Urmson, Philosophical Analysis, London, 1956, str. 74.

268

Tractatus-a, ona direktno ili indirektno vodi naj-značajnijim zaključcima koje sadrži ova filozofija, pa sedopiranje do najdubljeg smisla filozofije ovog djela možeostvarivati samo ako se ima na umu fundamentalnomjesto teorije slike u njegovim okvirima. Možda se čakmože tvrditi da je bitni zaokret u Vitgenštajnovom po-imanju filozofije, koji je naznačen u njegovim kasnijimdjelima, nastao upravo povodom njegovog napuštanjapozicija teorije slike i pokušaja da pronađe nove temeljeza nova moguća rješenja.

269

a. Teorija slike

O činjenicama koje su konstituenti svijeta znamo potome što ih odslikavamo. Slika je stanje stvari u logičkomprostoru (2.11); slika je model stvarnosti (2.12) i s njomje tako povezana da je može odslikati uvijek kad imanjenu formu (2.171). A ono što čini da slika uopšte moženešto odslikati jeste nešto što je zajedničko slici i odslika-nom, a to je forma odslikavanja (2.17). Ali, slika nikad nemože odslikati svoju formu odslikavanja, ona je uvijeksamo pokazuje (2.172). Ovdje se susrećemo saVitgenštajnovom distinkcijom između onog što se možeodslikati i onog što se ne može odslikati, nego samo"pokazati", distinkcijom koja je izuzetno značajna zacjelokupnu filozofiju Tractatus-a i koja se u raznimvidovima susreće kroz cijelu tu filozofiju. Na njenom tra-gu sasvim jasno stoje Vitgenštajnova razlikovanjaizmeđu onog što se može misliti i onog što se ne možemisliti, između onog što se može reći i onog što se nemože reći, razlikovanja koja su ključna za razumijevanjecjeline ove filozofije i njenog pravog smisla. Istovremeno,tek u svjetlu ovih razlika, na njihovoj pozadini, moguće jerazabrati pravu želju i posljednju intenciju Vitgenštajnovemisli: sve diferencije i posredovanja koji sukarakteristični za metafizički način mišljenja trebapokušati prevladati da bi se na taj način stvorila istinskinova šansa za filozofiju, tj. otvorila nova mogućnost mi-šljenja u kojoj ovakve razlike neće imati nikakvogznačaja.

Ono što pripada slici i što je čini slikom jesteodslikavajući odnos (2.1513), koordinacija elemenataslike i stvari (2.1514). Sama slika je takođe činjenica(2.141), a njena forma odslikavanja je logička forma, kojaje istovremeno forma stvarnosti (2.18). Na taj način je imoguće odslikati stvarnost i zato je svaka slika zapravo

270

logička slika (2.182), tj. da bi uopšte bila slika, ona moraimati logičku formu.

Nezavisno od svoje istinitosti ili lažnosti, slika pokazujejedino moguće stanje stvari u logičkom prostoru (2.202)svojom formom odslikavanja (2.22) i to je smisao slike(2.221). Da bi se ustanovila istinitost ili lažnost slike,potrebno je sliku uporediti sa stvarnošću (2.223), jer se iznje same to ne može utvrditi (2.224). njeno slaganje sastvarnošću je njena istinitost, a neslaganje njena lažnost(2.222). Tako se pokazuje da je upoređivanje sastvarnošću jedini način da se utvrdi istinitost ili lažnostslike, jer nijedna slika nije a priori istinita (2.225).

Vitgenštajnovu teoriju slike ne treba shvatiti sa pozicijanaivnog realizma, pa, uzimajući da stvari jesu upravoonakve kakve nam izgledaju, smatrati da se misao očinjenicama, znanje o njima, može objasniti samo kaonjihova slika, kopija, fotografija. Za objašnjenje odnosaslike i odslikanog u ovoj filozofiji takođe je neprikladnatradicionalna spoznajna teorija sa svojim razlikovanjemunutrašnjeg i vanjskog iskustva. Odnos slike i odslikanogje odnos izomorfije, što znači da ono što omogućavaodslikavanje jeste podudarnost ili sličnost struktura slikei odslikanog. To je onaj temelj mogućnosti misli koji jebečki filozof pronašao u teoriji logičkog atomizma, koja jezaista vrlo konsekventno izvedena, u svojoj "najčistijojformi",16 u filozofiji Tractatus-a.

Misliti, za Vitgenštajna, znači isto toliko koliko iodslikavati, jer je logička slika činjenice misao (3).Cjelokupnost shvatanja o svijetu je vezana zaodslikavanje, pa je skup istinitih misli zapravo slikasvijeta (3.01). Nešto nelogično se ne može ni zamisliti,jer bi se moralo nelogično misliti (3.03), a nelogičnomisliti značilo bi za Vitgenštajna misliti tako da se ne

1 6 J. O. Urmson, Philosophical Analysis, London, 1956, str. 74.

271

odslikavaju činjenice, a to je nemoguće, jer jecontradictio in adjecto.

Teorija slike u svakoj svojoj verziji, pa i u ovojVitgenštajnovoj, ne može zadovoljiti kao pokušaj da seobjasni mogućnost misli. Pored svojih brojnih unutrašnjihteškoća, svaka teorija slike nedopustivo simplifikujeveoma složeni odnos misli i realiteta i, svodeći misao nasliku, ostavlja vrlo mali prostor za njene mogućnosti. Akomisao treba da bude "slika" činjenice, onda ona zaista nemože biti ništa više nego opis te činjenice, ona možegovoriti samo o ovoj ili onoj karakteristici ili svojstvustvari, a da pri tome nikad ne dopre do onog "što" svakestvari. Samo misao koja nadilazi sve opise pojedinihosobina stvari može da kaže nešto o njenoj biti, o onomepo čemu stvar uopšte jest. A ta i takva misao ne možebiti "slika" stvari, ona nadrasta svaku takvu relaciju iznači fundamentalno određenje same stvari.

b. Teorija stava kao istinitosne funkcije

Na osnovu odnosa izomorfije slike i odslikanogVitgenštajn je utvrdio da se o svijetu može govoriti zatošto jezik mora imati takve osobine da njegova veza sasvijetom bude moguća. Tu vezu jezika sa svijetomostvaruju stavovi koji su u Vitgenštajnovom filozofskomkonceptu, bez sumnje, nosioci smislenog govora osvijetu, pa je ispitivanje njihove suštine istovremenoanaliza prirode i karaktera jezika samog. A priroda jezikaodređuje što se može, a što ne može s njim učiniti, njimeobuhvatiti, jer jezik sâm ima granice koje suuspostavljene njegovom vlastitom unutrašnjomstrukturom.

Stav je slika stvarnosti (4.01 i 4.021), on je modelstvarnosti. U stavu se misao izražava čulno opažljivo(3.1), a znak kojim se misao izražava jeste stavni znak(3.12). Stavni znak je činjenica (3.14). Kad se stav

272

"potpuno analizira", tj. kad se tako formuliše da senjegova logička forma neposredno pokazuje, onda sedolazi do njegovih "jednostavnih znakova", koji se,upotrebljeni u stavu, zovu imena (3.202). Ovi jednostavniznakovi odgovaraju predmetima kao elementima svijeta,tako da ime znači predmet (3.203) i zastupa predmet ustavu (3.22). Ime je prvobitni znak, ono se nikakvomanalizom ne može dalje raščlaniti (3.26). Predmeti semogu samo imenovati, a stanja stvari se mogu opisati(3.144): stav može o njima govoriti, ali samo može rećikakva je stvar, a ne i šta je ona (3.221).

Postoji samo jedna jedina potpuna analiza stava(3.25), što znači da stav jasno i neposredno pokazujesvoju logičku formu isključivo na jedan jedini način. Stavnije mješavina riječi, on je artikulisan (3.141).

U Vitgenštajnovoj verziji teorije logičkog atomizmanaročito se naglašava da mora postojati ono što jelogički jednostavno. Na ovoj misli bečki filozof nijeinsistirao samo zato što egzistencija složenog u svijetuimplicira egzistenciju apsolutno jednostavnog, nego prijesvega zato što je smatrao da je logički jednostavno onajpreduslov koji je neophodan za mogućnost postojanjasmisla i smislenog govora o svijetu. Zato u teoriji stavabečki filozof pokazuje da su imena lingvistički korelatilogički jednostavnih elemenata svijeta, tj. predmetâ, itako izvodi potpunu analogiju struktura svijeta i jezika.Ono što su predmeti u teoriji svijeta, tj. osnovni elementikoji su jednostavni i neraščlanjivi, to su imena u teorijijezika, prvobitni znakovi od kojih se sastoji svaki stav.Iako ime nema značenja izvan stava (3.3), ono je ipakosnovni nosilac značenja, najjednostavniji element jezikai tako bitni preduslov mogućnosti smislenog govora osvijetu.

Vitgenštajn je izveo razliku između prvobitnih idefinisanih znakova: "dva znaka, jedan prvobitan i jedan

273

koji je definisan pomoću prvobitnog znaka, ne moguoznačavati na isti način" (3.261). Naime, definisani znakuvijek označava indirektno, on je izveden iz prvobitnihznakova i služi za opisivanje kompleksnih činjenica, dokprvobitni znak označava direktno i njime se imenujupredmeti, ono što je jednostavno. Ova ideja razlikovanjaprvobitnih i definisanih znakova povezana je s logičkimatomizmom, jer definisani znak označava samo prekoprvobitnog znaka, kod kojeg se analiza zaustavlja, jer jeosnovni. Tako kompleks ne može biti imenovan, negosamo opisan, pošto znak koji se odnosi na kompleksuvijek mora biti definisani znak, a on označavaindirektno.

U tom smislu Vitgenštajn je izveo razliku izmeđuimenovanja (Benennen) i opisivanja (Beschreiben), kojaje vrlo značajna za shvatanje jezika i njegove prirode.Ono što može biti imenovano uvijek je samo predmet,uvijek se odnosi na logički jednostavno, a ono što seopisuje sigurno pripada kategoriji činjenica.17

Iako je pojmu imena bečki filozof dao vrlo značajnomjesto u svojoj teoriji jezika kao instrumentukomunikacije smisla i osnovnom elementu u konstrukcijistavova, ipak imenovanje predmeta nije odredio kaoosnovnu lingvističku aktivnost. Jer, ime ima svojuosnovnu funkciju tek kao dio stava: samo stav ima smisao,samo u sklopu stava ime ima značenje (3.3). A stav nemože imenovati, on može opisivati. Prema tome, esenci-jalna funkcija jezika u filozofiji Tractatus-a jest opisivanje.

Između simbola i znaka je jasna razlika koju praviVitgenštajn: simbol je svaki dio stava koji karakterišesmisao stava (3.31), a znak je ono što je čulno opažljivou simbolu (3.32). Dva različita simbola mogu imati istiznak (3.321). ^esto se ne pravi razlika u upotrebi izmeđusimbola i znaka, zbog čega, smatra bečki filozof, nastaju

1 7 Up. Erick Stenius, njittgenstein's Tractatus, str. 120.

274

najfundamentalnije zbrke, kojih je puna čitava filozofija(3.324). Ovo se može izbjeći samo onda ako seupotrebljava jezik koji zadovoljava pravila logičkesintakse i tako unaprijed isključuje moguće nejasnosti ujeziku. Takav jezik je onaj Fregea i Rasela (3.325), ali nion nije dovoljno savršen da bi mogao otkloniti svenejasnosti.

Stav ima smisao samim tim što je stav. To znači dasmisao stavu ne pridolazi naknadno, kad je on većkonstruisan, nego je smisao uvijek prisutan kad je upitanju stav. Ovim shvatanjem Vitgenštajn se ograđujeod Fregeovog poimanja, po kojem stav naknadno postajesmislen ili ne. Svoj smisao stav pokazuje, on ga ne možeizreći (4.22 i 4.3). Smisao stava uvijek možemo dokučitiiz samog stava, bez obzira da li je on istinit ili lažan. Stavje opis stanja stvari i s njim je povezan. A ta povezanostse sastoji u tome što je stav logička slika tog stanjastvari (4.03). Bitna osobina stava je to što nam uvijekmože saopštiti novi smisao (4.027), i to pomoću starihizraza (4.03).

Stav može biti istinit ili lažan samo zato što je slikastvarnosti (4.06), kao što njegova mogućnost uopštepočiva na principu da se predmeti zastupaju znakovima(4.0132). Tako jedno ime stoji za jednu stvar, drugo zadrugu, a međusobno su povezani tako da čine jednucjelinu, koja kao "živa slika" predstavlja stanje stvari(4.0311).

Razumjeti jedan stav znači znati šta je slučaj ako je onistinit (4.024). Tek kad stav uporedimo sa stvarnošću,možemo znati da li je istinit ili lažan: istinit je ako je slikastanja stvari koje postoji, a lažan ako je slika stanja stvarikoje ne postoji. [ta su, dakle, istinitost i lažnost stava?Istinitost ili lažnost, prema tome, nisu ni osobine nirelacije stavova i činjenica, i mogu biti dokazane jedinoupoređivanjem; one su rezultat upoređivanja stava i

275

realiteta koji jednostavno znači njihovo uzajamnoslaganje ili neslaganje koje se pokazuje, ali se ne možeizreći. Drugim riječima, "istina nije upoređivanje, negonjegov rezultat. Ovaj rezultat jednostavno znači slaganjeili neslaganje sa realnošću i mora se vidjeti ili pokazati.On se ne može izreći."18

1 8 J. R. njeinberg, An Examination of Logical Positivism, London, 1950, str. 48 i49.

276

Važno je istaći da je lažnost stava Vitgenštajn odrediokao odsustvo korespondencije između stava i činjenice,čime je neposredno utemeljio svoje značajno razlikovanjeizmeđu lažnih i besmislenih stavova, koje je odlučujućeza njegovu teoriju jezika. Naime, lažni stav je još uvijekslika, i to nepostojećeg stanja stvari, dok besmisleni stavnije slika, nego nastaje onda kad se prekorače granice imogućnosti jezika.

Za razliku od svog velikog učitelja Fregea, koji je izveorazliku između smisla (Sinn) i značenja (Bedeutung)stava tako što je smatrao da je smisao stava ono štostav nosi u samoj svojoj strukturi, pa on proizlazi izsamog stava nezavisno od njegove istinitosti ili lažnosti,a značenje stava je ono što stavu odgovara u stvarnosti,Vitgenštajn je mislio da samo stav ima smisao, a ime imaznačenje: značenje imena je predmet koji ime u stavuzastupa, a smisao stava je stanje stvari koje on opisuje.

Za Fregea, naime, smisao stava proizlazi iz samogstava, to je ono što stav nosi u samoj svojoj strukturi, pase smisao stava mora razumjeti iz samog stava,nezavisno od njegove istinitosti ili lažnosti. A značenjestava je ono što stavu odgovara u stvarnosti, u svijetu či-njenica, a o njemu se nešto može znati tek onda kad sestav uporedi sa stvarnošću. Za Vitgenštajna, međutim,samo stav ima smisao, a ime ima značenje (3.3).Značenje imena je predmet (3.203) koji ime u stavuzastupa (3.22). Smisao stava je stanje stvari koje onopisuje. Izvan stava nema ni smisla ni značenja, pa semože reći da stav ima smisao ako prikazuje neko stanjestvari. Zato se umjesto "ovaj stav ima taj i taj smisao"može reći "ovaj stav prikazuje to i to stanje stvari"(4.031).

U logičkom prostoru stav određuje jedno mjesto (3.4),ali ne samo to. Time što stav određuje jedno mjesto iiako smije odrediti samo jedno mjesto, ipak je jednim

277

stavom već dat cijeli logički prostor (3.42), jer svaki stavprožima cijeli logički prostor. Ovo Vitgenštajnovo tvrđenjenas upućuje na to da svijet stavova zamišljamo kaosređenu, sistematizovanu cjelinu u kojoj svaki stav imaodređeno mjesto i i time što se nalazi na tome mjestuodređuje cjelokupni sistem i položaj ostalih stavova. Stavkonstruiše svijet pomoću logičkih skela, pa "ako je istinit,iz njega se može vidjeti šta je sa svime logičkim" (4.023).Logičke skele određuju logički prostor (3.42), a logičkomjesto koje stav zauzima u logičkom prostoru jestistovremeno i mogućnost egzistencije tog stava (3.411),što neposredno pokazuje da je logički prostor nužni pred-uslov pojave bilo kojeg stava, odnosno da se svaki stavmože pojaviti tek i samo u logičkom prostoru.

Vitgenštajnova metafora logičkog prostora i u teorijistava omogućava nam da svijet stavova shvatamo kaojedinstvenu cjelinu, kao što je u teoriji svijeta osiguravalada se svijet razumije kao cjeloviti sistem činjenica. Istinitistavovi u jeziku, koji su slike, jesu stavovi posebnihnauka i svi oni zajedno čine sliku svijeta: kad bi se moglinavesti svi istiniti stavovi, smatra bečki filozof, onda bise mogla dobiti potpuna slika svijeta.

Očigledno je da je Vitgenštajn utrošio mnogovremena i uložio mnogo truda da osvijetli i analiziraprirodu stava kao nosioca smislenog govora o svijetu. Jošu svojim najranijim bilješkama iz 1914. godine on jepisao: "Cijeli moj zadatak sastoji se u tome da objasnimsuštinu stava. To znači navesti suštinu svih činjenicačija je slika stav. Navesti suštinu svih bića."19

Svaki stav mora već u sebi sadržati mogućnost svojeistinitosti;20 a da bi mogao biti istinit, stav mora takođemoći biti lažan. Stav je u stvari bitno istinit‡lažan, on je

1 9 L. njittgenstein, Tagebücher 1914-1916, str. 129.2 0 Up. isto, str. 105.

278

bipolaran i to je njegov smisao.21 Stav je norma na kojuse činjenice odnose, on je mjera svijeta.22

v. Elementarni stavovi

Vitgenštajn nikad nije sumnjao u to da se jezik odnosina realitet i da je u jeziku uvijek riječ o događanjusvijeta. Pa ipak, nije bilo lako objasniti vezu jezika isvijeta. Za taj cilj bečkom filozofu su poslužile slikovnateorija elementarnih stavova i istinitosno-funkcionalnateorija složenih stavova: prva treba da pokaže kakopostoje izvjesni stavovi koji su direktno povezani sasvijetom, jer njihovo značenje nije izvedeno iz drugihstavova, a druga objašnjava da su svi ostali stavovipovezani s ovim osnovnim i tako se na indirektan načinodnose na svijet činjenica. Direktan kontakt sa svijetomčinjenica, dakle, ostvaruju elementarni stavovi, kojeVitgenštajn ponekad naziva i atomskim stavovima.

Elementarni stav je slika jednog stanja stvari i tvrdinjegovo postojanje (4.21). Kao i svi ostali stavovi,elementarni stavovi mogu biti istiniti ili lažni. Ako jeelementarni stav istinit, stanje stvari na koje se onodnosi postoji, ako je elementarni stav lažan, onda tostanje stvari ne postoji (4.25). Svi elementarni stavoviskupa daju "potpuni opis svijeta", uz navođenje koji suod njih istiniti, a koji lažni (4.26).

Do pojma elementarnog stava Vitgenštajna je dovelateorija logičkog atomizma, koja je dosljedno sprovedena uokvirima filozofije Tractatus-a. Ona u svojoj osnovi sadržitvrdnju da se i u svijetu, i u jeziku i u logici u analizisloženih pojava mora doći do nečega što je jednostavno,elementarno (4.221), gdje se raščlanjavanje mora

2 1 L. njittgenstein, "Notes on Logic/Aufzeichnungen über Logik", September 1913,Schriften, Frankfurt am Main, 1960, str. 188.

2 2 L. njittgenstein, "Tagebücher 1914-1916", Schriften, Frankfurt am Main, 1960, str.131.

279

zaustaviti. U svijetu su to bili predmeti, u jeziku imena, au logici elementarni stavovi.

280

Elementarni stav se sastoji isključivo od imena, on jeveza imena (4.22). Kao što predmeti ulaze u strukturustanja stvari, tako imena svojim vezama čineelementarne stavove. Kao što se u analizi ma kakokompleksnog svijeta mora doći do predmeta i stanjastvari (4.2211), tako osnovu jezika i logike čine imena ielementarni stavovi. Imena se u stavovima i pojavljujujedino u sklopu elementarnih stavova (4.23). Izvanelementarnih stavova nema imena.

Ono što nam omogućava da prepoznamo jedanelementarni stav jeste okolnost da jednomelementarnom stavu ne može protivrječiti neki drugielementarni stav (4.211). To upućuje na misao daelementarni stavovi grade jednu koherentnu cjelinu, kojaje osnova sistema stavova.

Sve osobine elementarnih stavova mogu se odreditina ovaj način:23

1. Elementarni stavovi su klasa međusobno nezavisnihstavova. Iz elementarnog stava ne može biti dedukovanoništa drugo osim njega samog i imena od kojih jesastavljen. Zato je svaki elementarni stav logičkinezavisan od svih drugih elementarnih stavova. To jesasvim analogno tvrdnji iz teorije svijeta da se od jednogstanja stvari ne može zaključiti ništa o nekom drugomstanju stvari (2.062).

2. Elementarni stavovi su esencijalno pozitivni. To,naravno, ne znači da pojava znaka negacije u stavuznači da to nije elementaran stav. Ali, negacijaelementarnog stava više nije elementaran stav.

3. Elementarni stavovi su takvi da za njih ne postojedva načina da budu istiniti ili lažni, to mogu biti samona jedan način. Postoje, naime, stavovi kod kojih imamnogo raznih načina na koje su oni istiniti, što znači da

2 3 G. E. M. Anscombe, An Introduction to njittgenstein's Tractatus, London, 1959, str.31-36.

281

postoji više stanja stvari koja te stavove čini istinitim.Elementarni stavovi nikad nisu te vrste: njih čini istinitimsamo jedno određeno stanje stvari.

4. Elementarni stavovi su takvi da u njima nemarazlike između unutrašnje i vanjske negacije, koja se kodostalih stavova lako uočava. Na primjer, stav: "KraljFrancuske je ćelav" ima dvije negacije: unutrašnju ‡"Kralj Francuske nije ćelav" i vanjsku ‡ "Ne: kralj Fran-cuske je ćelav". Kod elementarnih stavova ova se razlikane prepoznaje.

5. Elementarni stavovi su veze imenâ. Imena sujednostavni simboli koji se pojavljuju samo uelementarnim stavovima, a zastupaju predmete. Tako seelementarni stav pojavljuje kao funkcija imena.

Kako istiniti elementarni stav iskazuje da stanje stvarina koje se odnosi postoji, a lažni elementarni stav datakvo stanje stvari ne postoji, to se pokazuje daistinitosne mogućnosti elementarnih stavovaistovremeno znače mogućnosti postojanja inepostojanja stanja stvari (4.3), one su uslovi istinitosti ilažnosti stavova (4.41).

U odnosu na elementarne stavove, koji su jednostavnii osnovni, postoje složeni stavovi, koji su istinitosnefunkcije elementarnih stavova. Složeni stavovi suistinitosne funkcije elementarnih stavova, dok suelementarni stavovi istinitosne funkcije sebe samih (5).Tvrdnja da su stavovi istinitosne funkcije elementarnihstavova jeste čuvena Vitgenštajnova tezaekstenzionaliteta, koja iskazuje tvrdnju da istinitost ililažnost svakog stava zavisi od istinitosti odnosno lažnostielementarnih stavova od kojih je određeni stavsagrađen. Jer, svaki složeni stav dobija se onda kad senad elementarnim stavovima izvrše logičke operacije.Tako su svi stavovi samo uopštenja elementarnih stavo-va (4.52).

282

g. Tautologija i kontradikcija

Slaganje ili neslaganje sa istinitosnim mogućnostimaelementarnih stavova izražava istinitosne uslove stava(4.431). Među mogućim grupama istinitosnih uslovapostoje dva izuzetna, ekstremna slučaja. S jedne strane,u pitanju je stav koji je za sve istinitosne mogućnosti ele-mentarnih stavova istinit; tada se kaže da su njegoviistinitosni uslovi tautološki, a on sâm tautologija. S drugestrane, postoje stavovi koji su za sve istinitosnemogućnosti elementarnih stavova lažni; njihovi isti-nitosni uslovi su kontradiktorni, a njih nazivamo kontra-dikcijama (4.46). Tako se pokazuje da tautologija nemanikakvih istinitosnih uslova, pa je bezuslovno istinita, akontradikcija ne može biti istinita ni pod kakvim uslovima(4.481). I tautologija i kontradikcija nam ništa ne kažu,one su bez smisla, ali nisu besmislene,24 nego pripadajusimbolizmu logike (4.461), kao što nula pripadasimbolizmu aritmetike.

Tautologija i kontradikcija su tvorevine naročite vrste.One nisu stavovi, jer nisu slike svijeta. Ni tautologija nikontradikcija ne prikazuju nikakvo moguće stanje stvari,jer prva dopušta svako moguće stanje stvari, a druganijedno (4.462). Istinitosni uslovi stava uvijek određujupodručje koje stav ostavlja činjenicama. Kod tautologije ikontradikcije imamo naročite slučajeve: tautologijaostavlja stvarnosti čitav beskonačan logički prostor, akontradikcija ispunjava čitav logički prostor i ne ostavljastvarnosti nijednu tačku. Tako ni jedna ni druga ne moguni na koji način odrediti stvarnost (4.463). U tautologijielementarni stav još uvijek odslikava, ali je on sastvarnošću tako slabo povezan da ova ima neograničenuslobodu. Kontradikcija, pak, postavlja takva ograničenjada u njoj ne može egzistirati nikakva stvarnost.25

2 4 Kod Vitgenštajna treba voditi računa o razlikama između: smisla(Sinn, sense), besmisla (sinnlos, senseless) i besmislenog (Unsinn, nonsense). Tosu primarno logičke kategorije, koje iskazuju mogućnosti jezika: sve štoima smisla može se reći unutar jezika; ako se pokušava nešto reći ogranicama jezika, onda to rezultira stavovima koji su bez smisla, a na-stojanje da se nešto kaže o onome što je s one strane granica jezikauvijek vodi u besmisleno.

2 5 L. njittgenstein, Tagebücher 1914-1916, str. 118.

283

Za tautologiju se ne može reći da je jednostavnoistinita. Kad bi se to tvrdilo, onda bi ona bila običniistiniti stav, a ona to nije. Tautologija nije istinita potome što je ispravna ili adekvatna slika neke činjenicekoja postoji, kao što je to svaki istiniti stav, nego njenaistinitost proizlazi iz njene strukture, "ona je istinitonapravljena".26

Tautologija i kontradikcija kao stavovi logike nisu slikestvarnosti, zato što ništa ne predstavljaju i ništa nekažu. Prikazujući odnosi su kod njih potpuno iščezli.Kontradikcija je ono zajedničko svim stavovima štonijedan stav nema ničeg zajedničkog s nekim drugimstavom, dok je tautologija ono što je zajedničko svimstavovima koji međusobno nemaju ničeg zajedničkog.Kao granični slučajevi stavova, kontradikcija nam sepokazuje kao spoljašnja granica stavova, dok tautologijaprožima sve stavove, ona je unutar njih, ona je njihovo"besupstancijalno središte" (5.143). Tako je tautologijačista logička forma koja nema nikakvog materijalnogsadržaja, koja ništa ne odslikava i zato ništa ne kaže.

Osobina je istinitih smislenih stavova koji predstavljajuodređene logičke veze znakova to da im odgovarajuodređene logičke veze značenja tih znakova. Stavovi kojisu istiniti za svako stanje stvari, tautologije, ne mogu bitiveze znakova, jer bi im morale odgovarati samo odre-đene veze predmetâ (4.466). Tako se pokazuje da jetautologija oslobođena svakog sadržaja, ništa nepredstavlja i ni na šta se ne odnosi. Stoga je moguće rećida je rezultat logičkog produkta bilo kojeg stava sa tauto-logijom opet taj isti stav. Produkt je, dakle, identičan sastavom (4.465), kao što uopšte logičke operacije stavovasa tautologijama ništa ne mijenjaju na samim stavovima,a naročito ne činjenicu da je stav slika jednog stanjastvari, što znači da on i dalje ostaje slika istog stanja

2 6 Isto, str. 147.

284

stvari, tj. i dalje ostaje istinit ako je takav bio i prije negošto je obavljena logička operacija.

Logičke operacije nam pružaju mogućnost daiznesemo na vidjelo unutrašnje odnose stavova, s jednestrane, i odnose između struktura rezultata operacije injegove baze, s druge strane. Logička operacija pokazujekako se stav proizvodi iz drugih stavova, i to operacijanastupa uvijek tamo "gdje jedan stav na logički smislennačin nastaje iz drugog" (5.233). Sve stavove koji suistinitosne funkcije elementarnih stavova možemoposmatrati kao rezultate logičkih operacija koje suizvršene nad elementarnim stavovima kao bazamaoperacija.

Logička operacija ne iznosi na vidjelo karakteristikeforme pojedinih stavova, nego razlike među njihovimformama (5.241). Logička operacija ne iskazuje ništa,zato ona ništa ne mijenja na smislu stava. Rezultatoperacije je stav koji ima svoj smisao, a taj smisao zavisiod baze operacije. Osnovna polazna tačka svake logičkeoperacije jeste baza operacije, a baza i rezultat operacijepovezani su kroz smisao samog rezultata, dok jezajednička i rezultatu i bazi upravo baza operacije.Naime, u svaki rezultat baza ulazi kao osnovna polaznatačka svake logičke operacije.

Baza i rezultat logičkih operacija nalaze se upovezanosti i zbog činjenice da rezultat jedne operacijemože postati svoja vlastita baza (5.251). Ovakvuprimjenu logičkih operacija, gdje rezultat operacije po-staje baza za vršenje daljih operacija, Vitgenštajn nazivasukcesivnom primjenom (5.2521), pa su svi stavovi kaoistinitosne funkcije zapravo rezultati sukcesivneprimjene konačnog broja logičkih operacija na ele-mentarne stavove (5.32).

Ako je dat jedan stav, onda su s njim dati već irezultati svih logičkih operacija koji se dobiju kad se taj

285

stav uzme za bazu operacije (5.442). I svi su onismješteni u logičkom prostoru.

Vitgenštajn nije dopuštao da se jedan elementarni stavizvodi iz drugog, ali je smatrao da se svaki složeni stavmože izvesti iz elementarnog ili nekog drugog složenogstava. Ali, svako zaključivanje ima samo formalnikarakter, svako izvođenje događa se a priori (5.133).Zato je jedina legitimna i priznata vrsta zaključivanjadedukcija, dok je induktivno zaključivanje uvijek logičkislučajno, ono je logički neosnovano i uvijek ima samopsihološko obrazloženje (6.3661). U vezi sa tauto-logijama i kontradikcijama kao stavovima logike, svakozaključivanje je trivijalno, jer tautologija slijedi iz svihstavova zato što sama ništa ne kaže (5.142).

U vezi sa prirodom logičkog zaključivanja Vitgenštajniznosi svoje shvatanje vjerovatnosti. Samo u nedostatkuizvjesnosti potrebna nam je vjerovatnost. Onda kadčinjenice ne znamo potpuno, a ipak nešto o njimaznamo, to što o njima znamo jest znanje o njihovoj formii možemo ga izraziti stavom vjerovatnoće (5.256). Takostavovima vjerovatnoće nije svojstven nikakav posebanpredmet (5.1511); prije bi se moglo reći da su stavovivjerovatnoće izvaci iz drugih stavova (5.156), vezedrugih stavova. Izvjesnost i neizvjesnost logičkihzaključaka su granični slučajevi vjerovatnoće. Svi ostalistepeni izvjesnosti ulaze u okvire vjerovatnosti. Oni susvojstveni stavovima koji su slike svijeta, dakle empirij-skim stavovima, a granični slučajevi vjerovatnoćeodgovaraju tautologijama, odnosno kontradikcijama:izvjesnost tautologiji, a neizvjesnost kontradikciji.

Logika se kompletno sastoji, smatra Vitgenštajn, odtautoloških stavova, tako da ona ima potpuno formalnikarakter. Jer, tautologije su prazne logičke forme koje subezuslovno istinite, a njihova istinitost počiva naignorisanju istinitih uslova onih stavova koji je grade.

286

Tako tautologija ne tvrdi ništa o svijetu, ona nije slikasvijeta, kao što su to ostali istiniti stavovi, a nije slikazato što unaprijed dopušta svaku mogućnost, ona u sebisadrži svaku mogućnost: i postojanje i nepostojanjestanja stvari u svijetu.27 Kao što se iz svakog stava moramoći vidjeti da on nešto kaže, tako se po samojtautologiji mora prepoznati da ona ništa ne kaže.Tautologija ne može ništa o svijetu reći, ali kao stavlogike može "pokazati" logičku strukturu svijeta i jezika(6.12). Ta osobina da se logičkom formom pokazuje onošto stav inače ne može izreći direktno je vezana zaVitgenštajnovu misao o tome da nije moguća nikakvavrsta metajezika, jer sve ono što je istinito na logičkinačin ne može biti formulisano u jeziku.

Priroda i osobine logičke teorije. Logika i iskustvo svijeta

Svojim shvatanjem stavova logike kao tautologijaVitgenštajn je, nema sumnje, otvorio nove horizonte zarazvitak moderne logičke teorije. njegovo rješenje pitanjaprirode logičkih stavova predstavlja najviši mogućistepen formalističkog shvatanja logike koji do danas po-znaje istorija te nauke. Dok je nauka o mišljenju kod svogvelikog osnivača Aristotela imala bitno karakter logikestvari, a njeni osnovni zakoni bili u prvom redu ontološkizakoni, dotle se na stupnju razvitka moderne logičketeorije svaki ontološki korelat logičkih zakona i stavovapotpuno izgubio, tako da logički stavovi imaju čisto for-malni smisao. Ta deontologizacija logike dobila je svojzavršni oblik upravo u Vitgenštajnovoj teoriji otautologijama kao jedinim legitimnim stavovima logike.

Ovom istom teorijom Vitgenštajn je doprinio rješavanjuproblema aksiomatizacije logike i mogućnostikonstrukcije aksiomatskih logičkih sistema. Naime,savremena logička teorija smatra da se cjelokupni logički

2 7 L. njittgenstein, Tagebücher 1914-1916, str. 146.

287

sistem može izvesti polazeći od osnovnih aksioma i pri-državajući se pravilâ konstrukcije sistema. Broj polaznihaksioma je u principu proizvoljan, a Vitgenštajn je pisaoda je cjelokupnu logiku moguće izgraditi polazeći odjednog jedinog osnovnog stava (6.1271). A mogućnostda se logički sistemi uopšte grade po aksiomatskommodelu sadržana je u poimanju tautologija kao stavovalogike. To se neposredno pokazuje u tome što, kad bitautologije bili obični stavovi i odgovarale im nekečinjenice u svijetu, onda bi se pri gradnji logičkih sistemadošlo u nemoguću situaciju da se iz jedne ili nekolikopoznatih činjenica izvodi bezbroj nepoznatih.28 To bi bio,naravno, logički nedopustiv postupak. Kad imamo poslasa tautologijama, koje ne odgovaraju ničemu u svijetučinjenica, onda je moguće izvoditi nizove različitih logi-čkih sistema polazeći od različitog broja osnovnih aksio-ma, bez bojazni da će sistem biti neodrživ zato što neodgovara stanju stvari u realnom svijetu. Neispravnost ineodrživost logičkog sistema može da se utvrdi jedino iznjega samog, iz njegove vlastite logičke konstrukcije,koja podliježe određenim logičkim normama, a nepomoću upoređivanja tog sistema sa nekim drugimsistemom ili sa svijetom činjenica.

Vitgenštajn je smatrao da, s obzirom na to što su svistavovi logike tautologije, među njima nema nikakverazlike (6.127): svi su oni iste vrijednosti i svi kažu isto,naime ništa (6.11). Svi stavovi logike čine jedno područjepitanja čija rješenja predstavljaju standard jednostav-nosti i grade simetričnu, pravilnu cjelinu za koju važistav: simplex sigillum veri (5.451). U logici, naime,nema opštijeg i specijalnijeg (5.454), svi stavovi su isteopštosti, jer su svi tautologije, a isto tako nemanaporednosti niti može biti klasifikacije (5.454). Zato,

2 8 Up. Gajo Petrović, "Logički atomizam i filozofija neizrecivog u Trac-tatus-u Ludnjig-a njittgenstein-a", u: Ludnjig njittgenstein, Tractatus logico-philo-sophicus, pogovor, str. 220.

288

zaključuje bečki filozof, u logici nikada ne može bitiiznenađenja (6.1251), jer su proces i rezultat uvijekekvivalentni (6.1261).

Vitgenštajn je logiku shvatao kao jedan jedini sistemstavova koji apsolutno važi za područje svijeta činjenica ikoji se mora primijeniti na taj svijet. U ovom svommišljenju on osjetno više slijedi Kanta i njegov stav oapriornom važenju logičkih stavova u odnosu na svijet is-kustva nego što se približava savremenom stanovištu otome pitanju. U modernom logičkom mišljenju problemodnosa logike i svijeta ne pojavljuje se kao problemlogičke teorije, kao što se sasvim izgubilo i shvatanje opostojanju jedne jedine univerzalne logike koja ima opštevaženje. Za modernu logičku teoriju moguće jepostojanje bezbrojno mnogo logičkih sistema koji su sviidealne konstrukcije istog značaja, a njihova vrijednostdolazi do izražaja tek u njihovoj konkretnoj upotrebi.Samo u primjeni i jedino s obzirom na praktičnu upotrebuu nekom datom slučaju, jedan sistem može imatiizvjesne prednosti pred drugim sistemima; u teoriji su svioni ravnopravni i posjeduju istu vrijednost.

Iako stavovi logike kao tautologije ništa ne kažu osvijetu, ipak je logika, po Vitgenštajnovom mišljenju,slika svijeta. Ovo tvrđenje se na prvi pogled činikontradiktornim, ali ono u suštini ne nosi taj karakter.Logika nije slika svijeta u onom smislu u kojem su istinitistavovi slike postojećih činjenica. njena slikovnost jenaročite vrste: logika pokazuje i ukazuje na logičkustrukturu svijeta, njeni stavovi su demonstracija logikesvijeta (6.22) i pokazuju formalna, logička svojstva svi-jeta i jezika (6.12). Iako je logika slika logičke strukturesvijeta, ipak ona nema veze s pitanjem da li je naš svijetovakav ili onakav (6.1233), ona nema posla ni sa čim štoje iskustveno u svijetu. Na njene stavove iskustvo nemože uticati ni na koji način: "kao što ih ne može opovrg-

289

nuti, tako ih ne može ni dokazati" (6.1222). Tako sestavovi logike, koji su po svom karakteru a priori ianalitički, kao određena vrsta stavova priključujuempirijskim stavovima posebnih nauka, koji su sintetički.Time je Vitgenštajn do kraja izveo svoju teoriju stava,prema kojoj se kao legitimne vrste stavova mogu pojavitisamo dvije vrste: stavovi logike i matematike ili istinitistavovi posebnih nauka, pri čemu je svaka mogućnostpostojanja neke drukčije vrste stava već unaprijed isklju-čena i nije joj osigurano nikakvo mjesto u sferi smislenihstavova.

Logika je nezavisna od iskustva, ali Vitgenštajn smatrada ne može postojati logika a da pri tome ne postojinikakav svijet. Za razumijevanje logike dovoljno je znatida svijet postoji, a to da nešto jest za bečkog filozofa nijenikakvo iskustvo (5.552). Tako je logika prije svakogiskustva, "prije ÄkakoÄ, ali ne i prije ÄštaÄ" (5.552). Zalogiku, dakle, nije važno "kako" je svijet, nego "da" onjest.

Logika je a priori u odnosu na svijet: svijet je carstvologike. Logika ispunjava svijet: granice svijeta su i njenegranice (5.61). Vitgenštajn je izveo čistu koincidencijulogike i svijeta, čime je problem primjene logike na svijetizgubio svoju težinu. Ovom koincidencijom je takođe za-snovan i njegov stav o tome da u logici ne možemo ništaodlučiti o svijetu, ne možemo konstatovati da neštopostoji i da nešto ne postoji, i time isključiti izvjesnemogućnosti (5.61). Da bismo to mogli učiniti, moralo bibiti moguće da logika ide izvan granica svijeta, da možeposmatrati granice svijeta i s druge strane. Ali, ona tone može, jer "logika i svijet su jedno" i logika uključujesve mogućnosti i sve mogućnosti su njene činjenice(2.0121).

Logika je a priori i po tome što se u njoj ne možegriješiti (5.473), što se uopšte ne može nelogično misliti

290

(5.4731). Vitgenštajn je logičkom dao rang apsolutnog usmislu ničim neuslovljenog objektiviteta. Ne postojisubjekt koji bi bio iznad logike, pa bi mogao logično ilinelogično misliti. Logičko uopšte nije zasnovano nasubjektivitetu, jer, za bečkog filozofa, nema mislećeg,predstavljajućeg subjekta (5.631). Misao subjekta jesuvišna i treba je sasvim isključiti na putu dostizanjaneproblematičnog i svake sumnje oslobođenogmišljenja.29

Već u svojim najranijim bilješkama, Dnevnicima,Vitgenštajn je pisao da se središnji problem koji trebarazmotriti sastoji u pitanju: "Da li postoji a priori red usvijetu i, ako postoji, u čemu se on sastoji?"30 UTractatus-u bečki filozof na to pitanje daje eksplicitnonegativan odgovor: nijedan dio našeg iskustva nije apriori: sve što vidimo moglo bi biti i drukčije, nemaapriornog poretka stvari (5.634). Ovo mišljenje je sasvimu duhu tradicije engleskog empirizma, koja je doVitgenštajna doprla preko filozofije Hjuma. Osjetan uticajtih shvatanja vidljiv je i u Vitgenštajnovom tretiranjuproblema kauzaliteta. Događaje budućnosti ne možemoizvesti iz sadašnjih. Vjerovanje u kauzalnu vezu jepraznovjerje (5.1361). Ne postoji prisila po kojoj bi se ne-što moralo dogoditi zato što se dogodilo nešto drugo(6.37). Da će sunce sutra izaći ‡ to je hipoteza, a toznači: ne znamo da li će izaći (6.36311). Kauzalitet nije"unutrašnja nužnost" (5.1362). Nužnost kao nužnost i nepostoji u svijetu činjenica: postoji samo logička nužnost(6.37), koja predstavlja vezu između znanja i onog što sezna (5.1362). Zato je za Vitgenštajna svaki izlazak suncaslučajan, jer ne znamo da li će se on svakog danadogoditi. Nužnost važi samo za oblast logike i znanja. U

2 9 Up. nj. Schulz, njittgenstein. Negation der Philosophie, Pfullingen, 1967, str. 30-32.

3 0 L. njittgenstein, Tagebücher 1914-1916, str. 144.

291

svijetu činjenica vlada slučaj, sve što vidimo moglo bi bitii drukčije (5.634). Ali, u logici ništa nije slučajno (2.012) ipostoji samo jedna logička nužnost (6.375). Zatocjelokupno logičko istraživanje znači istraživanjesveukupne zakonitosti (6.3). Sve što je zakonito mora sepojaviti u logici, tu je jedino legitimno mjesto zakono-mernosti, jer izvan logike sve je slučaj (6.3) i nemanikakve zakonitosti.

Jedini način da se logički stavovi pravilno interpretirajujeste taj da im se odredi izuzetno mjesto između ovihstavova (6.112). Posebnost logičkih stavova sastoji se utome što se po njihovom simbolu može prepoznati da suistiniti, a ta činjenica u sebi sadrži cjelokupnu filozofijulogike (6.113). U logici nemamo posla, smatraVitgenštajn, s formama koje možemo pronaći, negouvijek s onim što nam omogućava da te formepronađemo (5.555). Zato je logika transcendentalna(6.13), ona je uslov svijeta.31 U odnosu na stavove kojiopisuju svijet i koji su istine o njemu, transcendentalnostlogike se ne smije shvatiti kao da logika postavljatranscendentalne istine; njena transcendentalnost semora razumjeti tako da njeni stavovi pokazuju nešto štoprevazilazi sve što se može reći i sámo je neizrecivo.32

Vitgenštajn je upoređivao stavove logike i stavovematematike, i tvrdio da onako kako logika tautologijamapokazuje strukturu svijeta, tako matematika čini to istosvojim stavovima, koji su jednakosti (6.22). Isto kao i kodlogičkog stava, da bi se utvrdila istinitost jednakosti, nijeje potrebno upoređivati sa činjenicama: njena istinitostproizlazi iz nje same (6.2321). Matematika je zapravologički metod (6.2), a njeni stavovi ne izražavaju nikakvemisli (6.21), nego su čiste logičke forme.

3 1 Isto, str. 170.3 2 Up. G. E. M. Anscombe, An Introduction to njittgenstein's Tractatus, str. 166.

292

Problem metafizičkog subjekta i solipsizam

Nema sumnje da su Vitgenštajnova razmatranja kojase tiču prirode i strukture svijeta, jezika i logike okupljenaoko onog što je on nazivao "kardinalnim problemom"filozofije: jasno povući granicu između onoga što semože misliti, pa onda između onoga što se može u jezikuizreći i onoga što se ne može izreći, nego samopokazati.33 Pokazivanje je, za bečkog filozofa, način nakoji je u jeziku prisutno ono o čemu se ne može govoriti,ono što se u jeziku ne može izreći, a neizbježna jepretpostavka svakog izricanja. Tako su logički atomizam islikovna teorija jezika nužno dovele do pojma neizrecivogkoji, zajedno sa pojmom mističnog, nedvosmislenoupućuje na ono što je najdublje i najodlučnije u shvatanjufilozofije Tractatus-a.

Slikovna teorija jezika ima dva različita aspekta koja jeznačajno uočiti.34 Jedan je deskriptivni, u kojem senaglašava činjenica da postoji sličnost u vanjskojstrukturi između jezika i onog što on izražava, a drugi jeontološki aspekt, koji tvrdi sličnost unutrašnje strukturejezika i realiteta. Ovo razlikovanje aspekata možeunekoliko osvijetliti Vitgenštajnovu distinkciju izmeđuonog što se može reći i onog što se samo pokazuje.Vanjska veza stava i činjenice sastoji se u slikovnostistava u odnosu na činjenicu. Tako stav svojimznačenjem izriče osobine pojedinih činjenica. Međutim,ono što se ne može izreći, a što omogućava svakoizricanje, jeste njegova unutrašnja veza sa svijetomčinjenica, ono što stav ima zajedničko sa činjenicama išto svojom formom može samo pokazati. To je logička

3 3 Up. pismo B. Raselu od 19. 8. 1919. iz Monte Kasina. Citiranoprema: The Autobiography of Bertrand Russell, Volume II (1914-1944), London, 1968,str. 118.

3 4 Up. Erick Stenius, njittgenstein's Tractatus, str. 178-179.

293

forma reprezentacije, koja znači nužnu vezu jezika isvijeta, i na kojoj je zasnovana činjenica da jezik svojimstavovima pokazuje unutrašnju strukturu svijeta.

Svaki sistem jezika ograničen je iznutra svojimvlastitim gramatičkim pravilima, izvan kojih se ne možesmisleno govoriti. Gramatička pravila jednog jezika mogubiti modifikovana i tako njegove granice doneklepromijenjene, ali se u jednom jeziku ne može govoriti otim pravilima i granicama, ili, kako tvrdi Vitgenštajn, udatom jeziku se ne može izreći njegova forma, ona ostajeneizreciva.

U predgovoru Tractatus-u Rasel je predložio rješenjeteškoće koju u sebi nosi Vitgenštajnova teorija jezika.Rasel prihvata Vitgenštajnov zaključak, koji je proizašaoiz atomističkog modela jezika, da se o formi jezika nemože govoriti u tom jeziku, ali smatra da se ta formamože izreći u nekom drugom jeziku, forma ovog drugogu nekom trećem i tako bez kraja. To je poznata Raselovateorija hijerarhije jezikâ, koja je danas prihvaćena odstrane onih koji se bave logičkim i jezičkim problemima.Ali, ova teorija donosi samo praktično rješenje, a teorijskiona ne otklanja problem, jer uvijek na kraju beskonačnogniza hijerarhijski poredanih jezika ostaje jedan jezik čijaforma ne može biti iskazana u jeziku i tako jasnoizrečena. Tako se unutar same Raselove teorije ponovopojavljuje Vitgenštajnov problem neizrecivosti formejezika, pa se pokazuje da ovaj pokušaj rješenja neodgovara osnovnoj intenciji Vitgenštajnove misli. Naime,neizrecivošću forme jezika bečki filozof je htio da naglasikako postoji nešto između jezika i realiteta što ih nužnopovezuje, neka unutrašnja spona, ali se o njoj ne moženišta reći, jer izmiče svakom izricanju, a dokaz da takvonešto sigurno postoji jest egzistencija forme jezika, kojaje opšta logička forma reprezentacije i u stavovima semože samo pokazati.

294

Po Vitgenštajnovoj teoriji jezika nije, dakle, mogućanikakva vrsta metajezika, jer sve ono što je istinito nalogički način ne može biti formulisano u jeziku. Logičkeistine su takve prirode da neko iskustvo o njima imamosamo na način pokazivanja, kao što je logika uopštetakva da se mora sama za sebe brinuti (5.473). Tako jelogičko dobilo rang apsolutnog, pa se ono ne zasniva načistom subjektivitetu, nego Vitgenštajn pokušava da čistisubjekt isključi kao mogućeg nosioca logičkog. On,naime, razlikuje čisti ili metafizički subjekt od empirijskogsubjekta i tvrdi da je empirijsko Ja relevantno za prirodnunauku kao i za psihologiju ukoliko se ona može smatratiprirodnom naukom. Ono je takođe odlučujuće i zaspoznajnu teoriju, koja izučava procese mišljenja i kojubečki filozof naziva "filozofijom psihologije". Takoempirijsko Ja može biti legitimni predmet svih empirijskihnauka.

Nasuprot tome, filozofija, koja nije nikakvo predmetnomišljenje, koja nema svoga "predmeta", ne može uempirijskom subjektu imati svoga nosioca. Filozofiranjenije nikakav psihološki objašnjiv proces, nikakavempirijski odnos i zato nema nikakvog realnog filozof-skog subjekta koji bi bio lociran unutar svijeta.Metafizički subjekt ne pripada svijetu, on je njegovagranica. Tako filozofija nema nikakvu realnu osnovuunutar svijeta činjenica: zato ona ne može biti nikakvateorija. Ona je isključivo vezana za dimenzijupokazivanja. Ono što ona hoće ne može se izreći, negosamo preko onoga što se izriče naznačiti, ukazati, uputiti.Filozofija se ne odnosi na ono što je značajno za realnisvijet i naučni odnos. Ona ne pogađa ni sadržaj ni formuempirijskih stavova: prvo ne, jer filozofija nije nikakvaempirijska nauka, drugo ne, jer filozofija nije logika.

Razdvajajući empirijski subjekt od metafizičkog,Vitgenštajn je povukao jasne granice između činjeničkog

295

i onoga što nije na način činjenica, između naučnog ionog što ne može spadati u sferu nauke, nego jeneizrecivo i mistično.

Vitgenštajn je već ranije utvrdio da jezik i logika, sjedne, i svijet, s druge strane, čine jedinstvo. Ono sejasno ogleda u tome što ne možemo izaći izvanodređenja koja naznačavaju teorija svijeta, jezika i logike,mi smo vezani za ta određenja, ne možemo ih spoljaposmatrati, nego samo pokazivati to jedinstvo svijeta,jezika i logike. S druge strane, Vitgenštajn je na osnovuovog jedinstva izveo i jedinstvo svijeta i metafizičkog Jakao neuslovljenu i nedokazivu pretpostavku. To je njegovsolipsizam, koji se često kvalifikuje kao lingvistički, jerpočiva na identifikaciji metafizičkog subjekta sagranicama svijeta i jezika.

Metafizički subjekt se ne može shvatiti kaounutarsvjetska činjenica, on nije dio svijeta, negonjegova granica. Ovome se pridružuje, uVitgenštajnovom konceptu, slikovna teorija jezika imišljenja, po kojoj postoji samo jedan jezik, a misao jeelementarni stav koji mogu misliti samo kao "mojumisao". Jezik je tako suprotstavljen svemu onome što sejavlja kao besmisleno. Transcendencija granica jezikamoguća je samo kao kršenje pravila logike idospijevanje u područje besmislenog. Granice jezika sene mogu ni na koji način opisati: s jezikom se ne može ićiizvan jezika.

Kao što jezik ima određene granice, tako je i svijet kaorealizacija određenih mogućnosti u logičkom prostorutakođe ograničen. Tako slikovna teorija jezika, kojapočiva na identitetu jezika i svijeta, istovremeno nedopušta da se jezik i svijet intencionalno misli, tj. da semišljenje uzme kao osnova jezika, jer riječi uvijek idupreko sebe i ukazuju na same stvari. Za Vitgenštajnasvijet postoji na jednoj strani, jezik za sebe na drugoj, a

296

pokazivanje jedinstva spada u sferu neizrecivog imističnog. Filozofski stavovi koji bi htjeli reći nešto o tomjedinstvu moraju biti bez smisla. Pa ipak, okolnost dasvijet ima granice implicira u izvjesnom smislu i to dapostoji nešto što je izvan ili iza tih granica. Ako je svijetodređen kao totalitet činjenica, onda ono što je izvannjegovih granica sigurno nisu činjenice. To je nešto ne-či-njenično, apsolutno, mistično, ali se o njemu ništaizvedeno ne može reći.

Pošto je svaki stav misao koju ja mislim, to je jezikidentičan sa mojim empirijskim subjektom. S drugestrane, metafizički subjekt kao granica svijeta jestetemelj slaganja misli i realiteta, pa se pokazuje da jecijeli svijet u koordinaciji s mojim metafizičkimsubjektom. Sve činjenice u logičkom prostoru svijetamoraju pokazati granice koje su identične sa granicamamoga jezika (5.6). Zato su sve činjenice koordinirane samojim ja (5.64). Tako svijet mogu misliti samo kao mojsvijet: ja sam svoj svijet (5.63). Ono što smjerasolipsizam sasvim je tačno, ali se to ne može izreći(5.62). Da je svijet moj svijet, pokazuje se u tome štogranice jezika (onog jezika koji samo ja razumijem) značegranice moga svijeta. Postoji više jezika, među kojima ionaj koji samo ja razumijem. Ali, svi jezici, po Tractatus-u, moraju biti ono što važi za jezik u cjelini: svi su onislike svijeta i manifestacije sveobuhvatne logike koja od-slikava svijet.

Granice moga jezika su granice moga svijeta, ali svijezici imaju jednu i istu logiku, a granice logike suistovremeno i granice svijeta: prema tome, granicemoga svijeta i svijeta uopšte jedne su i iste. Zato je svijetmoj svijet i zato je svijet opisan u mom jeziku isto što irealni svijet: "Ovdje se vidi da se solipsizam, strogoproveden, podudara sa čistim realizmom." (5.64)

297

Metafizički subjekt je filozofsko ja, koje ulazi u filozofijutime što je svijet moj svijet (5.641). Ja nije predmet;svakom predmetu objektivno stojim nasuprot, Ja-u ne. Jaje ona duboka tajnovitost.35 U Dnevnicima nalazimostavove koji produbljuju Vitgenštajnovu sklonost ka solip-sizmu: "[ta me se tiče istorija. Moj svijet je prvi i jedini." Idalje: "Ja prosuđujem svijet, mjerim stvari."36

Kad je metafizički subjekt odredio kao granicu svijeta,Vitgenštajn je odnos svijeta i metafizičkog subjektauporedio sa odnosom oka i vidnog polja. Kao što se uvidnom polju ni po čemu ne može zaključiti da se onovidi iz jednog oka, jer se oko stvarno ne vidi (5.633), takose ni metafizički subjekt nigdje u svijetu ne možeprimijetiti, pa se može pokazati da u jednom važnomsmislu subjekta nema (5.631). Ovu analogiju bečki filozofje mogao izvesti zato što prethodno nije zapazio da sevidno polje mora odnositi na oko kao izvor gledanja, kaoi na gledanje sámo. Jer, vidno polje ne može biti čistačinjenica koja je sasvim slučajna u odnosu na gledanje ikoja s njim nema ničeg zajedničkog. Vitgenštajnu jezaista sasvim stran dijalektički način mišljenja (on,naime, misli strogo atomistički), u kojem se dostajednostavno zaključuje da gledalac zaista sâm sebe nevidi u vidnom polju, ali on, nadmašujući sve što se vidi,zasniva i sebe i vidno polje zajedno, tek po njemu po-staje moguća egzistencija i njega samog i vidnog polja.

Vitgenštajn je nedijalektičkim načinom mišljenjaisključio metafizički subjekt iz svijeta činjenica, a onda jesvijet ostao kao jedini realitet: jedino realno jestčinjenica. Filozofsko ja nije svjetovno, ono je granica, ane dio svijeta, a solipsističko ja postaje neprotežna tačka,kojoj je koordinirana čitava realnost (5.64).

3 5 L. njittgenstein, Tagebücher 1914-1916, str. 173.3 6 Isto, str. 175.

298

Smisao svijeta i volja

U svojoj teoriji svijeta Vitgenštajn je utvrdio da je svijetukupnost činjenica koje su potpuno nezavisne jedna oddruge i među njima nema nikakvih nužnih veza. Sve štose u svijetu događa moglo bi biti i drukčije, sve je toslučajno i ne zavisi ni od kakve volje ili želje. Još manje jemoguće da činjenice svijeta zavise od moje volje (6.373)."Svijet mi je dat, tj. moja volja ulazi u svijet potpunospolja kao u nešto završeno. Zato imamo osjećaj da smozavisni od neke tuđe volje. Ma kako bilo, svakako smo uodređenom smislu zavisni i to od čega smo zavisnimožemo zvati Bogom. U ovom smislu Bog bi jednostavnobio sudbina ili, što je isto: svijet nezavisan od naševolje."37 Prema tome, za Vitgenštajna su Bog, sudbina isvijet sinonimi. Svijet kao ukupnost činjenica, kao činje-ničnost činjenica, jest Bog. A svijet i život su jedno,odnosno, život je svijet."38

"Ja znam da ovaj svijet jest. Da ja u njemu stojim kaomoje oko u njegovom vidnom polju. Da je na njemunešto problematično što zovemo njegovim smislom. Daovaj smisao ne leži u njemu, nego izvan njega."39 Svijetkao ukupnost slučajnih činjenica ne sadrži u sebi nikakvuvrijednost. Ono što bi moglo biti ne-slučajno mora ležatiizvan svijeta, a to je smisao svijeta. Svaki smisao je "viši"od činjenice koja ga predstavlja. Tako je smisao svijeta,tj. smisao života, više nego ukupnost činjenica. A kako"smisao života, tj. smisao svijeta, možemo zvati Bogom",to se Bog ne objavljuje u svijetu (6.432). "Vjerovati uBoga znači razumjeti pitanje o smislu života. Vjerovati uBoga znači vidjeti da sa činjenicama svijeta još ništa nije

3 7 L. njittgenstein, Tagebücher 1914-1916, str. 167.3 8 Isto, str. 170.3 9 Isto, str. 165.

299

učinjeno. Vjerovati u Boga znači vidjeti da život imasmisla."40

Bog je za Vitgenštajna smisao i forma svijeta, dakleono što u vezi sa svijetom nema karakter slučajnog. Ali, iopšta forma stava je Bog. Jer: opšta stavna forma je bitstava (5.471), a navesti bit stava znači navesti bit svihopisa, dakle bit svijeta (5.4711). Opšta forma stava glasi:stvar stoji tako i tako (4.5), a Bog je kako stvari stoje.41

Vitgenštajn jasno razlikuje pojmove "moja volja" i"tuđa volja". Tuđa volja se pojavljuje kao Bog, kao neštood čega se osjećamo zavisni, a moja volja je mojenezavisno htijuće Ja, etički subjekt. Tako se radi o "dvo-strukom božanstvu: svijet i moje nezavisno Ja".42 Ovdjetreba jasno uočiti da bečki filozof strogo odvaja misleći ihtijući subjekt, podvlačeći da je "predstavljajući subjektprazna zabluda. Ali, htijući subjekt postoji" i da"saznajući subjekt nije u svijetu, da nema saznajućegsubjekta".43

Svijet se pojavljuje kao tuđa volja, kao Bog, kao što semoja volja, moje nezavisno Ja, takođe javlja kaobožanstvo. Misleće Ja ili metafizičko Ja, koje je granicasvijeta, identifikovano je u Vitgenštajnovom solipsizmusa totalitetom svijeta, pa je svijet moj svijet. Misleće Jadaje svijetu formu, dok je htijuće Ja nosilac smislasvijeta. Oba božanstva su transcendentalna, pojavljuju sekao uslovi egzistencije svijeta kao cjeline. "Kao što jesvijet moja predstava, tako je moja volja volja svijeta."44

Za Vitgenštajna su logika i etika na sličan načintranscendentalne. Nijedna ne spada u svijet, nego sutranscendentalni uslovi svijeta. Obje nisu nikakve teorije

4 0 Isto, str. 166-167.4 1 Isto, str. 167.4 2 Isto, str. 167.4 3 Isto, str. 172 i 179.4 4 Isto, str. 178.

300

o svijetu: logika je slika svijeta (6.13), a etika se ne možeizreći (6.421). Ali, i logika i etika nude moguće "metodeprojekcije" za nalaženje smisla svijeta. Za logiku jesmisao svijeta njegova nepromjenljiva forma, Bog; zaetiku je to htijući subjekt.45

Etika je transcendentalna i zato što ne može sve onoznačajno za svijet o čemu bi trebalo da govore stavovietike biti u svijetu. Smisao svijeta mora ležati izvansvijeta (6.41), a etički stavovi koji bi htjeli da izreknu tajsmisao ne mogu postojati, jer stav po svojoj prirodi nemože izraziti ništa Više (6.42). U Vitgenštajnovoj teorijistavovi mogu biti samo deskripcije onoga što omogućavacjelokupno događanje svijeta.

Kao etika, ni estetika ne može imati svoje vlastitestavove. I ona je transcendentalna i "etika i estetika sujedno" (6.421). Vezu između etike i estetike Vitgenštajnvidi na ovaj način: "Umjetničko djelo je predmetposmatran sub specie aeternitatis, a dobar život je svijetposmatran sub specie aeternitatis." I dalje objašnjava:"Obični način posmatranja gleda predmete upravo iznjihove sredine, posmatranje sub specie aeternitatis spo-lja. Tako ono ima svijet za pozadinu. Stvar posmatranasub specie aeternitatis jest stvar gledana sa cijelimlogičkim prostorom."46 Da li je suština umjetničkognačina posmatranja to što ono svijet posmatra srećnimočima? Ozbiljno je život, veselo je umjetnost. Jer, imanečeg dobrog u shvatanju da je lijepo cilj umjetnosti. Ilijepo je upravo ono što čini srećnim."47

O volji kao nosiocu etičkog ne može se govoriti, jer jevolja psihološki fenomen koji može biti predmetpsihologije (6.423). Međutim, "volja je pozicija subjekta

4 5 Up. E. Zemach, njittgenstein's Philosophy of Mystical, citirano prema: I. Copi– nj. Beard, Essays on njittgenstein's Tractatus, London, 1966, str. 369.

4 6 L.njittgenstein, Tagebücher 1914-1916, str. 176.4 7 Isto, str. 179.

301

prema svijetu. Subjekt je htijući subjekt."48 Svijet kaotakav nije ni zao ni dobar. Dobro i zlo se susreću tek uvezi sa subjektom. Kao što subjekt nije dio svijeta, negopretpostavka njegove egzistencije, tako su dobro i zlopredikati subjekta, a ne osobine svijeta.49 Zato akodobro ili loše htijenje mijenja svijet, ono može pro-mijeniti samo granice svijeta, a ne činjenice (6.43), onomože promijeniti samo ono što je u vezi sa subjektom.Svijet tada zaista postaje drugi, mijenja se, jer je svijetsrećnih drugi nego svijet nesrećnih (6.43); svijetsrećnih je srećni svijet.50 Srećan život je jedino praviživot; takav život je harmoničniji od nesrećnog, ali ne upsihološkom ili fizičkom, nego u metafizičkom smislu.51

Biti sretan, za Vitgenštajna, znači prihvatiti bez rezerveneizbježnost i sudbonosnost ovog svijeta, znači živjeti usaglasnosti sa svijetom,52 sa nekom tuđom voljom odkoje zavisim, znači izvršavati volju Boga. Jer je Božjavolja upravo ono neizbježno, ono što je nužnost svijeta.Ako želi da bude drukčije nego što biva, ako hoće da sedogode druge stvari od onih koje se događaju, čovjekdolazi u situaciju da poremeti, da slomi svoju harmonijusa univerzumom, s Bogom. Nikakva se želja ne možeispuniti: zato željeti uvijek znači željeti nemoguće, a toznači biti nesretan. ^ak i kad bi se događalo sve štoželimo, to bi ipak bila samo, tako reći, milost sudbine, jernema logičke veze između volje i svijeta koja bi togarantovala (6.374). Tako je dobra volja upravo ona kojaništa ne želi, koja je saglasna sa događanjem svijeta: toje način da Bog i htijuće Ja stoje u harmoniji i da se takodostigne sreća.

4 8 Isto, str. 180.4 9 Isto, str. 172.5 0 Isto, str. 170.5 1 Isto, str. 171. 56 Isto, str. 167.5 2 Isto, str. 167. 57 Isto, str. 178.

302

Biti sretan znači živjeti u vječnoj sadašnjosti i nematistraha ni od čega, pa ni od smrti. Strah od smrti jenajbolji znak da se pogrešno živi, jer za život usadašnjosti smrt ne postoji.53 Smrt nije događaj u životu,ona se ne doživljava (6.4311). Ona nije činjenica svijeta.Sa smrću svijet se ne mijenja, nego prestaje biti. I utolikoje Dostojevski imao pravo kad je rekao da onaj koji jesrećan ispunjava cilj postojanja.54 Naš život je beskrajan,kao što je beskrajno naše vidno polje.

Kako čovjek može biti sretan, pita Vitgenštajn, iako nijeu stanju da otkloni nužnost ovoga svijeta? Postoji jedannačin, a to je život saznanja. "Mirna savjest je sreća kojučuva život saznanja. @ivot saznanja je život koji jesrećan uprkos nužnosti svijeta."55 A savjest je glasBoga.56

Kako je svijet moj svijet, to je i moja volja istovremenoi volja svijeta. U tom smislu se može govoriti o volji kojaje zajednička cijelom svijetu.57 Kad ne bi bilo volje, ondane bi bilo ni onog centra svijeta "koji nazivam Ja i koji jenosilac etike".58 Volja mora imati svoj objekt. Voljni aktnije uzrok djelovanja, nego djelovanje sámo. Ništa se nemože htjeti a da se to već ne čini, da se već ne izvedevoljni akt. @elja prethodi događanju, a volja ga prati.59

Sve iskustvo je svijet i ne treba mu subjekt. Voljni akt nijeiskustvo.60

Da li bi se mogla zamisliti neka suština koja bi moglasamo da predstavlja, a ne i da hoće? U izvjesnom smisluovo izgleda nemoguće. Kad bi bilo moguće, onda bimogao da postoji svijet bez etike.61 Za Vitgenštajna svijetje moguće zamisliti bez mislećeg subjekta, ali je htijući

5 3 Isto, str. 167. 58 Isto, str. 172.5 4 Isto, str. 166. 59 Isto, str. 181.5 5 Isto, str. 173-174. 60 Isto, str. 182.55556

6 1 Isto, str. 169.

303

subjekt neophodan za konstituciju svijeta, jer on čininjegovo središte i nosilac je svega etičkog.

Teza o vječnom životu ne rješava pitanje smisla života,jer rješavanje zagonetke života u prostoru i vremenu ležiizvan prostora i vremena (6.4312). A samoubistvo jeelementarni grijeh i ako je ono dopušteno, sve jedopušteno. I to baca određeno svjetlo na suštinu etike.62

Filozofija, nauka i život

U svojoj teoriji stava Vitgenštajn je precizno odrediokako treba vrednovati pojedine vrste stavova i kojemjesto oni zauzimaju u sistemu stavova. Po tomenjegovom određenju jedina prava vrsta stavova jesu em-pirijski stavovi pojedinačnih nauka, koji su informativnogkaraktera, oni nas obavještavaju o svijetu time što suslike svijeta. njihova istinitost ili lažnost može se utvrditisamo ako se oni uporede sa realitetom, čime seneposredno utvrđuje da li su oni ispravne ili neispravneslike onoga što kao realno postoji.

Ovim empirijskim stavovima nauke pridružuju se kaolegitimna vrsta stavovi logike, koji su tautologije. Stavovilogike nisu pravi stavovi, oni nisu slike svijeta, oni ništane kažu o svijetu, ali se moraju uvesti u sistem stavova,jer znače formu stava, bez koje se nijedan stav ne možekonstruisati. Isto tako, tek ova forma omogućuje svimstavovima da budu slike svijeta, jer je ona upravo onošto je zajedničko slici i odslikanom. Istinitost stavovalogike nikad ne dolazi u pitanje: oni su bezuslovno istinitii to se mora neposredno moći prepoznati iz samihnjihovih simbola.

Pored ova dva tipa stavova, Vitgenštajn nije dopustiopostojanje neke druge i drukčije vrste stavova, pa jesvaki pokušaj da se razmišlja o mogućim drukčijim

6 2 Isto, str. 185.

304

stavovima već unaprijed odbacio kao nelegitiman, asamim tim stavovima pripisao atribut besmislenih.Polazeći od ovakvog razlikovanja stavova, nije nimaločudno što je Vitgenštajn većinu problema i stavovatradicionalne filozofije označio ne kao neistinitu, negokao besmislenu, što znači da se na ta pitanja uopšte nemože odgovoriti, nego se samo može utvrditi njihovabesmislenost (4.003). Problemi i stavovi filozofije moralisu, u njegovom poimanju, biti označeni kao besmisleni,jer oni zaista nisu niti empirijske niti logičke prirode, akako su to jedine dopuštene vrste stavova, onda "filozof-ski stavovi" moraju ostati izvan ovako određenogsistema stavova.

U ovom istom smislu Vitgenštajn određuje prirodu ifunkciju filozofije. Na jednoj strani su istiniti empirijskistavovi, čija cjelokupnost čini cjelokupnu prirodnu nauku(4.11), a s druge strane su logički stavovi, koji su praznelogičke forme. Kako filozofija nije nikakva prirodna nauka(4.111), a isto tako nije ni logika, to se pokazuje da onauopšte ne može biti teorija, jer ne može imati svojevlastite stavove. Filozofija, dakle, nije teorija, negoaktivnost, čija svrha treba da bude logičko razjašnjavanjemisli (4.112). Filozofsko djelo se bitno sastoji odrasvjetljavanja, a njegov rezultat nisu "filozofski stavovi",nego projašnjavanje stavova (4.112). Glavni zadatakfilozofije treba da bude jasno razlučivanje mišljivog odnemišljivog, ona treba da ograniči nemišljivo iznutrapomoću mišljivog (4.114) i time pokaže na neizrecivo.Jasno prikazujući izrecivo, filozofija će sama značiti neiz-recivo (4.115).

Vitgenštajnovo određenje filozofije kao logičkograzjašnjavanja misli i kao pokazivanja neizrecivog sadržirazličite elemente koje je moguće dosta disparatnointerpretirati, što se i dogodilo sa razumijevanjemVitgenštajnove filozofije Tractatus-a. Naime, odvajajući

305

određenje filozofije kao logičkog razjašnjavanja misli izkonteksta cjeline Tractatus-a, moderni pozitivizam jekompletnu ovu filozofiju shvatio kao antimetafizičko-pozitivističko mišljenje i ovaj Vitgenštajnov stav uzeo kaoosnovu svoga vlastitog shvatanja. Tako se ova filozofijaTractatus-a često tumači kao izvorišno mjesto filozofijemodernog pozitivizma, a on sâm kao filozof koji je naj-odlučnije uticao na formiranje osnovnih ideja te filozofije.Pri tome se, naravno, ispušta iz vida ona Vitgenštajnovaodredba po kojoj je filozofija aktivnost što se odnosi napokazivanje neizrecivog, previđa se okolnost da pojmovineizrecivog i mističkog predstavljaju ključne pojmovefilozofije Tractatus-a i da je njihov odnos prema pojmu fi-lozofije ono što prevashodno zaokuplja Vitgenštajnovfilozofski interes.

Iako je pisao da zagonetke nema (6.5), jer se sve štose može misliti može misliti jasno, a sve što se može rećimože se reći jasno (4.116), ipak Vitgenštajn zna da pravazagonetka leži s one strane "jasnog i razgovjetnog"mišljenja, da problemi nauke nisu ono prevashodno štotreba riješiti (6.4312), jer su stavovi nauke opisičinjenica, a sve činjenice pripadaju samo u zadatke, a neu rješenje (6.4321). Bečki filozof je znao da iza svegaonoga što se kaže empirijskim stavovima i kad se svenjima kaže, ostaje nešto što još uvijek nismo uspjeli reći išto se na taj način ni ne može izreći. To što ostaje iza iizvan svakog pitanja na koje se može naučno odgovoritijest istinsko područje filozofije i tu ona upravo počinje.To je, rečeno Vitgenštajnovom terminologijom Trac-tatus-a, carstvo neizrecivog i mističnog, u kojem sedogađa ono najdublje i najznačajnije, i kojem možepristupiti jedino filozofija.

Cjelokupnost prirodne nauke Vitgenštajn je odrediokao cjelokupnost istinitih stavova i pri tome naglasio dase filozofija ne može smatrati nikakvom (prirodnom)

306

naukom. Ona mora biti nešto što stoji iznad ili ispod, a nepored prirodne nauke (4.111). ^ak ni psihologija, nispoznajna teorija, koje su se smatrale bliskima filozofiji,ili njenim sastavnim dijelovima, nisu bliže filozofiji od bilokoje druge prirodne nauke (4.1121). Tako je bečki filozofrazgraničio područja filozofije i prirodnih nauka. Jedinaveza među njima jest to što filozofija ograničava spornopodručje prirodnih nauka (4.113). To "sporno područje"jest oblast fundamentalnih pitanja osnova i strukturesvake posebne nauke, na koja nijedna od njih ne možeodgovoriti svojim sredstvima i svojim metodima. Tako sepokazuje da su pitanja koja govore o posljednjimosnovama svake nauke, o smislu i mogućnostima naukekao nauke, o onome što čini da svaka nauka bude nauka,bitno filozofska pitanja. Na njih se ne može odgovoriti izaspekta posebnih nauka, jer to i nisu naučna pitanja,iako se odnose na fundamentalne probleme nauke kaonauke. Na njih može odgovoriti i odgovara samofilozofija.

Nijedna prirodnonaučna teorija ne mijenja ništa ustrukturi i obliku filozofskih problema. Sve one moguimati, i obično imaju, filozofsku interpretaciju, ali to,smatra Vitgenštajn, za samu filozofiju ništa ne znači.Zato on i tvrdi da se Darvinova teorija ne tiče filozofijeviše nego bilo koja druga hipoteza prirodne nauke(4.112). Sve one zajedno ne dopiru do biti filozofije da bimogle nešto na njoj bitno izmijeniti, nego su ododlučujućeg značaja samo za područja posebnih nauka injihovog istraživanja.

Razmatrajući mogućnosti nauke, s jedne strane, iprirode filozofije, s druge, Vitgenštajn je došao dozaključka da nauka ne odgovara na bitna pitanja koja setiču nas samih: "Osjećamo da, čak ako je dat odgovor nasva moguća naučna pitanja, naši životni problemi jošuopšte nisu dodirnuti." (6.52) Iza cjelokupnog zbira

307

naučnih odgovora ostaje nešto što nauka ne možedohvatiti, a upravo to se tiče nas samih, upravo su tonaši životni problemi. Zato ono što treba riješiti nisuproblemi prirodne nauke (6.4312), to su problemidrukčije prirode, to su zapravo filozofski problemi. Ali,Vitgenštajn je cijeli krug filozofskih problema smjestio usferu neizrecivog i mističnog.

Kada se odgovori na sva naučna pitanja, onda više neostaje nikakvo pitanje; i upravo to je odgovor (6.52).Rješenje zagonetke života u prostoru i vremenu ležiizvan prostora i vremena; rješenje problema života vidise u nestajanju ovog problema (6.521). O smislu života isvijeta nauka zaista ne može reći ništa: za nauku u tompodručju nema odgovora, jer nema ni pitanja, pa se nanju može do kraja odnositi Vitgenštajnov stav: pitanjepostoji samo tamo gde postoji odgovor, a ovaj samotamo gdje se nešto može reći (6.51). Poslije svega štonauka kaže i može reći o svijetu, ostaje nešto o čemuona ne može govoriti, nešto što se nè dā smjestiti unjene stavove niti je dostupno njenim metodima. Zanauku ostaje nedostupna cijela jedna sfera pitanja iodgovora, sfera koja je pravo područje filozofije, iz kojesamo filozofija može crpsti svoju snagu i svoju životnost.

Neizrecivo, mistično i šutnjaU svojoj težnji da pronađe granice unutar kojih se

može smisleno govoriti, a čije prekoračenje rezultirabesmislom, u nastojanju da jasno pokaže šta je ono očemu se može misliti, a šta treba označiti kao nemišljivo,Vitgenštajn je došao do zaključka da sve ono jasno,jednoznačno i nedvosmisleno treba odvojiti i označitinazivom nauke, a sve ostalo je područje nenaučnog,dakle nesigurnog i višesmislenog, onog što izmičepreciznim određenjima. Ovom području naučnog, koje jesuštinski shvaćeno kao egzaktno naučno, pridružuje se ilogičko, pa naučno i logičko jesu sfere koje se mogumisliti, a naučno i jasno iskazati. njima je u

308

Vitgenštajnovoj filozofiji Tractatus-a nedvosmisleno su-protstavljena oblast onoga o čemu se ne može misliti, očemu se ne može govoriti na smislen način, pa zato prednjim treba šutjeti. To područje čini, s jedne strane, život,koji je po svojoj bitnoj prirodi neegzaktan, nikadjednoznačan, i filozofija kao metafizika, koja je uvijekhtjela da govori o onome o čemu se ne može govoriti.Ukratko, sfera mišljivog i izrecivog jasno je odvojena odpodručja nemišljivog i neizrecivog, koje je mistično.

Iako je sfera mističnog jasno ograničena pomoćunemišljivog, iako je naznačena granica između izrecivog ineizrecivog, ipak se ne može reći da je Vitgenštajnprekinuo svaku nit koja ove dvije oblasti dovodi uodređeni odnos. Izvjesno je da za Vitgenštajnovu filozofijuTractatus-a nije karakterističan dijalektički načinmišljenja, koji bi omogućio da se sfere izrecivog ineizrecivog dovedu u takav uzajamni dijalektički odnos ukojem postaje jasno da izrecivo može postojati samo uodnosu na neizrecivo i obrnuto, pa je upravo ovajuzajamni odnos uslov uspostavljanja i jednog i drugog,mogućnost da se i jedno i drugo zasnuje i zajedno misli.Nemajući sluha za ovakav način mišljenja, bečki filozof jeipak ove dvije sfere uputio jednu na drugu, tvrdeći da seono neizrecivo pokazuje preko onog što se u jeziku možeizreći. Tako je pokazivanje način na koji je neizrecivo"prisutno" u "svijetu jezika"; pokazivanje uvijek upućujepreko onog što se u jeziku izriče, ono nagovještava da izasvega izrečenog ima nečeg što nam nije uspjelo dasmjestimo u jezik. Zato Vitgenštajn i kaže da "svakakoima nešto neizrecivo. Ono se pokazuje, ono je Mistično."(6.522)

Očigledno je da je bečki filozof u filozofiji Tractatus-akonsekventno proveo ovaj misaoni put, koji je ranijenaznačio u svojim Dnevnicima: njegov interes se krećeod osnova logike prema suštini svijeta. Kada je u logici ijeziku jasno naznačio granicu između onog što se možemisliti i onog što se ne može misliti, odnosno, između

309

izrecivog i neizrecivog, onda je, doduše, u nedovoljnoizvedenoj formi, svijetu kao ukupnosti činjenicasuprotstavio sve ono što bi moglo biti izvan tog svijeta ito označio kao mistično. Tako je Vitgenštajn uspostaviovezu između pojmova nemišljivog i neizrecivog sapojmom mističnog i sve njih kao ono o čemu se ne možegovoriti protivstavio svijetu činjenica, o kojem se možejasno misliti i potpuno smisleno govoriti.

Svijet kao ukupnost činjenica jest dimenzija realnog,dimenzija elemenata činjenica, stanja stvari, ukratko, sveono činjeničko. Nasuprot njemu stoji svijet mističnog ilimistično sámo, koje je ne-činjeničko i po svom bitnomkarakteru apsolutno. U tome svijetu se više ne možesusresti nikakva diferencija, nikakvo podvajanje irazlikovanje, koje je suštinsko za svijet činjenica. Zato seo njemu ni ne može govoriti, zato je on nemišljiv ineizreciv.

U svijetu mističnog, naučno mišljenje, koje je upućenona svijet činjenica, ne može biti na djelu. Isto tako,mistično izmiče svakoj mogućnosti izricanja u jeziku, kojije u bitnom smislu naučni jezik. Za Vitgenštajna mističnomože biti samo predmet našeg emocionalnog iskustva,naših osjećaja. Nije mistično kako je svijet, nego da onjest (6.44). Umjetničko je čudo da svijet postoji. Dapostoji ono što postoji.63 Osjećaj svijeta kao ograničenecjeline jeste mistični osjećaj (6.45). Naša kontemplacijasvijeta kao cjeline ne može biti kognitivni proces.Proučavanje pojedinih dijelova svijeta, saznavanje "kako"svijeta, posao je posebnih nauka. A o cjelini svijeta, otome da svijet jest, nauka nam ne može ništa reći. Za toje, po Vitgenštajnu, potreban direktni, neposredniintuitivni zahvat, koji je s one strane svakog smislenoggovora o svijetu. On ne tvrdi da su ti zahvati lažni. Oni seuopšte ne mogu kvalifikovati na način koji se

6 3 L. njittgenstein, Tagebücher 1914-1916, str. 179.

310

upotrebljava u svim slučajevima kad su u pitanju istinitistavovi koji su slike svijeta. Oni su drukčije prirode, onisu istine ne našeg saznavanja, nego doživljavanja, nenašeg kognitivnog, nego našeg emocionalnog iskustva. Iupravo zato se ove istine ne mogu izreći, one su zabečkog filozofa nedostupne našim legitimnim sredstvimasaznavanja i zato moraju ostati u sferi šutnje.

Vitgenštajnov pojam mističnog se tako ne smijevezivati ni za kakvu filozofsku teoriju o svijetu, koja bi semogla okvalifikovati kao misticizam. Tu nije riječ ni okakvoj grupi stavova koji bi pretendovali na to da sumetafizička vizija nekog svijeta koji je izvan iskustva, lo-ciran u transempirijsku sferu i tako nedostupan ljudskimmoćima razumijevanja. Pojam mističnog, kao i pojamneizrecivog, jesu granični pojmovi Vitgenštajnovefilozofije Tractatus-a, kojima on pokušava da realizujesvoju prvobitnu i glavnu namjeru: da jasno naznačigranice u kojima se može kretati smisleni govor o svijetui životu, okvir u kojem se uopšte može misliti. O svemuonome što bi se moglo naći s druge strane granicesmisla nismo u stanju ništa određeno i jasno reći, ono jeneizrecivo i jedini pravi odnos prema njemu jesteostajanje u šutnji. Tako je šutnja pred neizrecivimposljednji pravi stav svakog onog koji razumije da "očemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti" (7).

Posljednji aforizam Tractatus-a zaista treba razumjetikao rezime čitavog djela. I sâm Vitgenštajn je već upredgovoru pisao: "^itav smisao knjige mogao bi semožda izraziti riječima: ono što se uopšte može reći,može se reći jasno; a o čemu se ne može govoriti, otome se mora šutjeti."64 Pojam šutnje se, tako, u filozofijiTractatus-a, neposredno vezuje za pojmove neizrecivog imističnog, i tako pokazuje svoj pravi značaj i mjesto uovoj filozofiji.

6 4 L. njittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, predgovor, str. 23.

311

U tom smislu šutnja se ne odnosi na situacije u kojimanismo sigurni da imamo pravo, da ono o čemurazgovaramo ne poznajemo do detalja, pa se povlačimoiz razgovora kako ne bismo došli u mogućnost da govori-mo neistinite stvari. [utnja u Vitgenštajnovom smislu sene odnosi na one prilike u kojima o jednoj stvari kažemosve što smo o njoj znali, pa onda šutimo, jer ne znamoviše nego što smo rekli. Ako bismo dalje o tome govorili,morali bismo početi da govorimo neistine i besmislice.Nije, dakle, posrijedi šutnja kao regulator smislenostinaših iskaza o svijetu: o nečemu se može govoriti dotledok se o tome nešto zna, dok se o tome može smislenogovoriti, a kad to prestane, kad nam ponestane znanja,onda treba da šutimo kako ne bismo govorili besmislice.[utnja u Vitgenštajnovoj filozofiji ne znači jednostavno nereći ništa, ona nije izraz našeg neznanja i potpunepraznine. Naprotiv, ona nastupa onda kad ono štoznamo ne možemo smjestiti u riječi i tako se služitijezikom. To što znamo, osjećamo, slutimo prevazilazinaše jezičke mogućnosti: jezik nam postaje nedovoljan,neprimjeren da izrazi ono što bismo htjeli reći; nedostajunam riječi i nismo sigurni da će one izreći ono što bismohtjeli kazati. Tada nastupa šutnja, koja znači ispunjenigovor, koja je znak sustajanja riječi i njihove bitnenemogućnosti. Riječi nisu u stanju da ponesu ogromni te-ret iskazivanja najdubljeg smisla svega što jest.

U sferu šutnje Vitgenštajn je smjestio sva bitnafilozofska pitanja, sve ono mnoštvo filozofskih tema kojesu zaokupljale pažnju najvećih umova, sva ona filozofskamišljenja koja su pokušala da iskažu smisao cjelokupnogzbivanja. O tim pitanjima se ne može ništa reći, jer seona ne mogu misliti. Zato filozofiju ne treba i dalje pustitida se oko njih uzaludno brine pokušavajući uvijek nanovoda o njima nešto kaže. Filozofiji ne treba dozvoliti da idalje bude teorija koja će se truditi oko pitanja, koja

312

sama po sebi i nisu prava pitanja, pa ne mogu dobiti niprave odgovore. Filozofija mora biti aktivnost čiji će sedjelokrug kretati u okviru onoga što se može jasno mislitii izreći, to znači da će ona pomagati da pravi stavovi osvijetu, a to su empirijski stavovi kao slike svijeta, uvijekdostignu svoj smisao i istovremeno će upućivati na onošto se preko tih stavova pokazuje. To je njena veza saneizrecivim i ona sama znači to neizrecivo.

To je pravi smisao filozofije koja je izvedena uTractatus-u. To je suština nove metafizičke vizije, novogmodela filozofiranja koji nam je Vitgenštajn ponudio kaomogućnost da se prevladaju teškoće tradicionalnefilozofije i da filozofija krene novim putem koji bi je mo-gao približiti zbivanjima njenog vremena. U ovom smisluje napisana većina stavova ovog izvanrednog djela. Ali, unjemu ima i takvih misli koje sasvim sigurno nadmašujuovu njegovu osnovnu intenciju i upućuju na nešto mnogodublje. Zato smatramo da se može govoriti o dva slojasmisla filozofije Tractatus-a. njen prvi smisao je upravoovaj navedeni. njen drugi smisao je vezan za ključnepojmove ove filozofije, pojmove neizrecivog i mističnog,i stav 6.54 filozofije Tractatus-a, koji predstavlja pravuinterpretativnu zamku za tumače Vitgenštajnove misli:"Moji stavovi rasvjetljavaju time što ih onaj tko merazumije na kraju priznaje kao besmislene kada se kroznjih, po njima, preko njih popeo napolje. (On mora takoreći odbaciti ljestve pošto se po njima popeo.) On moraove stavove prevladati, tada će ispravno vidjeti svijet."

Jedna od ishodišnih tačaka filozofije Tractatus-a sastojise u Vitgenštajnovom zaključku da filozofija nije teorija,nego aktivnost i da kao takva ne može imati svojevlastite stavove, odnosno, da ne postoji nešto što bimoglo biti označeno kao filozofski stav. Ako se takvistavovi ipak pokušaju konstruisati, onda će oni sigurnobiti besmisleni, jer ne mogu zadovoljiti filozofiju jezika u

313

kojem su formulisani. Prema tome, kad Vitgenštajn kažeda onaj ko ga razumije mora shvatiti da su i njegovistavovi besmisleni, to znači da on sâm svoje stavove izTractatus-a smatra metafizičkim, odnosno filozofskim, alikako nije u svojoj teoriji omogućio postojanje takve vrstestavova kao legitimnih, on ih sâm proglašavabesmislenim. Taj dio ovog stava treba tumačiti tako štoće se razumjeti da je bečki filozof ovo svoje djelosmatrao svojom vlastitom filozofijom, a ne nečim štosámo po sebi nema nikakve vrijednosti, pa ga zato trebaodbaciti kao nešto što nema nikakvog smisla. Ovaj dionjegovog značajnog stava, u kojem on svoje vlastitetvrdnje označava kao besmislene, treba razumjeti kaorezultat primjene uslova smislenosti stavova nasopstvenu filozofiju.

O svojim stavovima Vitgenštajn dalje govori u metaforikao o ljestvama pomoću kojih se onaj koji razumijenjegovu filozofiju popeo "napolje" i tada mu one više nisupotrebne, što znači da ih može odbaciti. Za tumačenjeovog "napolje" bečki filozof je u filozofiji Tractatus-a daodovoljno osnova da se o tome misli kao o onome što jeon odredio pojmovima mističnog i neizrecivog. Naime,njegovi stavovi koji hoće da opišu svijet, njegova vlastitafilozofija logičkog atomizma, predstavljaju se kao ljestvepomoću kojih se dolazi i do onoga što nije opis svijeta.Kad se do toga dođe, kad se "popne napolje", onda seone mogu odbaciti, one više nisu potrebne, jer se došlodo bitnog. Ove stavove treba prevladati, da bi seispravno vidio svijet. Vitgenštajn tako zagovara negiranjei prevladavanje svake, pa i njegove vlastite filozofije kaometafizike, da bi se ispravno vidio svijet, a to znači u imeonog što više neće biti metafizika. Sve dotle dok sekrećemo u području filozofskih teorija, koje počivaju narazlikovanju subjekta i objekta, misli i predmeta,mišljivog i nemišljivog, nismo uspjeli "ispravno vidjeti svi-

314

jet". Samo s one strane svih ovih podvajanja, samo pre-vladane diferencije mogu značiti situaciju u kojojproblemi "nestaju", samo onda kad se nadmaši svakafilozofija kao metafizika moguće je misliti mističnô,moguće je izreći neizrecivô, moguće je neposredno seodnositi prema svemu što jest. Filozofiju kao metafizikutreba prevladati u ime "mišljenja mističnog".

315

^ETVRTA GLAVA

VITGEN[TAJNOVA KASNIJA FILOZOFIJA

Ako se za tumačenje filozofije Tractatus-a po praviluvezuju Vitgenštajnovi tekstovi iz Dnevnika 1914-1916. ioni koji su napisani nešto ranije, da bi se tako njegovamisao ovog perioda što bolje razjasnila i učiniladostupnom i bližom za svako razumijevanje, onda jetakav način pristupanja još pogodniji kada je riječ onjegovim kasnijim djelima, jer su ona jasno uzajamnopovezana i stilom filozofiranja i glavnim temamafilozofskog interesovanja. U svim tim djelima, koja se naneki način međusobno dopunjuju i prepliću, bečki filozofje ponovo pokušao da pokaže šta treba smatraticentralnim problemima filozofske refleksije i kako treba otim pitanjima misliti i govoriti. Tako ova djela činemisaono jedinstvo i užu problematsku cjelinu unutarVitgenštajnove misli, što svakako treba imati na umu kadse prilazi analizi i interpretaciji ovog dijela njegovefilozofije.

Uzimajući u obzir tu činjenicu kao značajnu za samuVitgenštajnovu misao, naše tumačenje ove filozofije senajvećim dijelom obraća i oslanja na misli koje suizložene u Filozofskim istraživanjima, djelu koje sigurnonajpregnantnije iskazuje ono bitno o čemu je Vitgenštajnpisao i mislio u ovom periodu svog filozofskog djelovanja.Pri tome se, naravno, uvijek imaju u vidu i sva ostaladjela ovog perioda, pa se formulacije pojedinihproblema i Vitgenštajnove misli iz nekih od njih,upotrebljavaju kao način da se što bolje razumije ono štoje bečki filozof zaista htio da kaže i ono do čega mu je

316

naročito bilo stalo. Ovo je utoliko značajnije što njegovadjela iz ovog perioda jasno pokazuju njegov razvojni put iznačajni prelaz od filozofije Tractatus-a prema njegovomkasnijem mišljenju, pa nam tako neposredno iznose navidjelo nesumnjivi kontinuitet Vitenštajnove cjelokupnefilozofije i organsku povezanost njegove "ranije" i"kasnije" misli.

Filozofska istraživanja su svakako najznačajnije djelokoje je objavljeno posle Vitgenštajnove smrti.Nesistematična forma ove knjige, kao i ostalihposthumnih spisa, u direktnom je kontrastu prema izve-denom i koncentrisanom obliku filozofije Tractatus-a. Potome ova Vitgenštajnova djela odudaraju od ranijih, pa ikasnijih, filozofskih djela zapadne filozofske tradicije: onase sastoje od slabo povezanih primjedaba,neodgovorenih pitanja, zamišljenih dijaloga, parabola,metafora, svega onoga što je bilo sasvim strano preciznodedukovanim i sistematično izvedenim stavovima usistemima velikih filozofa prošlosti. Pa ipak, takav"neobavezni", "lagani" način pisanja nimalo nije doprinioolakšavanju razumijevanja smisla tih nepovezanih reče-nica, niti je pak doveo u pitanje svu ozbiljnost i težinuonoga što je predmet Vitgenštajnovog mišljenja. Ali, onošto takav pristup, bez sumnje, naznačava jest činjenicada je njegov način mišljenja u ovim njegovim djelimadobio drugi karakter u odnosu na onaj koji se pojavljuje uTractatus-u, da ovdje više nije posrijedi jednosmjerno ijednoznačno deduktivno izvođenje koje uglavnom imaosobine apriornog mišljenja, nego se pokušavavišestranim osvjetljenjem problema i situacija naglasitinjihov mnogoznačni smisao. To se postiže dijalektičkimrazlaganjem pitanja, kritikom vlastitih, ranije zastupanih,stavova, brojnim deskripcijama konkretnih situacija izkojih se misli i govori, prisjećanjima u vezi s onim o čemuse raspravlja, pa čak mjestimično i izjavama ispovje-dničkog karaktera. Sve te brojne vrste različitih načinaosvjetljavanja ipak, na kraju, često prikrivaju pravismisao ovih neobičnih djela i vjerovatno djelimičnodoprinose tome da se u njihovom objašnjavanju i ko-mentarisanju ne dopre do onoga što je stvarnaVitgenštajnova pozicija i njegovo istinsko htijenje, i da se

317

tako promaši u shvatanju njihove suštine. To naročitopokazuju brojne interpretacije Filozofskih istraživanjakojima uglavnom izmiče ona unutrašnja nit smislasadržana u ovom djelu, nit koja ga povezuje sa ostalimVitgenštajnovim spisima, tako da, zajedno s njima,oblikuje jedinstvenu i cjelovitu filozofiju.

Razlika u metodu filozofiranja, prelaz od deduktivno-apriornog mišljenja ka analitičko-jezičkom, nije jedinarazlika između dva najznačajnija djela Vitgenštajnovefilozofije, Tractatus-a i Filozofskih istraživanja, mada jevrlo značajna. Sámo filozofsko istraživanje izloženo uTractatus-u bečki filozof je sa stanovišta Filozofskih istra-živanja smatrao paradigmom tradicionalnokonstruisanog filozofskog sistema i taj model mu jeposlužio kao jedan od glavnih predmeta kritike u svimkasnijim spisima, a naročito Filozofskim istraživanjima.Izuzetna je karakteristika njegovog duha ovopodvrgavanje radikalnoj kritici svog vlastitog filozofskogmodela i u cjelini i u pojedinostima: fascinantnostfilozofskog mita Tractatus-a Vitgenštajn je sâm razbio iprevladao filozofijom Filozofskih istraživanja i drugihdjela iz tog vremena.

Tako u ovim spisima, naprotiv, više nije na djelunalaženje definitivnih i neoborivih istine ni konačnihrješenja,1 nego ona predstavljaju samo pokušaj da senešto kaže o vrlo složenim i teškim pitanjima jezika,njegove strukture i upotrebe u komunikaciji, da bi se takopribližio osnovnom pitanju prirode i funkcije filozofijesame i još jednom ih osvijetlio sa različitih strana. Onošto bečki filozof hoće u Filozofskim istraživanjima jestsamo da iznese svoja zapažanja povodom pojedinihfilozofskih problema i time ne želi da drugima "uštedimišljenje", nego da, koliko je to god moguće, ostalepodstakne da dođu do vlastitih misli o tim pitanjima, da

1 L. njittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, predgovor, str. 25.

318

"u tami ovog vremena unese svjetlost u ovaj ili onajum".2 Tako kasnija Vitgenštajnova djela, među kojima iFilozofska istraživanja, ne predstavljaju nikakvu filozof-sku konstrukciju, u njima nije sadržan nikakav filozofskisistem, nego znače pokušaj da se određenim načinompristupi filozofskim problemima, da se analizira njihovaprava priroda u jednoj nesistematičnoj formi, da bi se,možda, upravo tako, njima više približio i oni sami sebolje razumjeli.

Vitgenštajnovo bavljenje pitanjima jezika, značenja itd.u svim kasnijim spisima ne smije se shvatiti, kako se toobično čini, kao njegovo okretanje prema filozofiji jezika,kao njegov pokušaj da filozofiju odredi na nov načinpostavljanjem jezika kao njenog osnovnog principa. Vit-genštajnova kasnija filozofija se ne može interpretiratikao varijanta filozofije jezika u kojoj je jezik postavljen naapsolutan način kao najviši princip i posljednji uslov, pasve jest samo u jeziku i kroz jezik, i nema načina da sebude izvan jezika. Nasuprot ovome, izvedene analizepokazuju da se u ovim djelima uopšte ne radi o tome dase filozofija odredi na nov način, nego upravo o tome dase ona kao filozofija nadmaši, kao što je Vitgenštajnovobavljenje jezikom rezultat njegovih nastojanja okofilozofije i njenih problema, a ne oko jezika, odnosno,bečki filozof se ne zanima jezikom radi jezika, nego radifilozofije.

Jezik kao predmet analize se pojavljuje uVitgenštajnovim djelima ne zato što je on nastojao okouspostavljanja jedne nove verzije filozofije jezika, negozato što je jezik ono mjesto u kojem se događa smisao ibesmisao, što su jezičke situacije jedini događaji kojineposredno pokazuju zbivanje smisla cjeline svega što

2 L. njittgenstein, Philosophische Untersuchungen, citirano prema: Ludnjig njitt-genstein, Schriften I, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1960, str. 287.

319

jest.3 Tako postaje jasno da se konkretne analize jezičkihdogađaja od kojih su sastavljena Filozofska istraživanjaneposredno uključuju u davnašnju Vitgenštajnovu am-biciju, njegovo htijenje koje je nedvosmisleno izraženo ufilozofiji Tractatus-a: da je potrebno razgraničiti mišljivood nemišljivog, da se mora povući granica izmeđusmislenog i besmislenog.

U Tractatus-u je Vitgenštajn govorio o tome kakofilozofija treba da bude "kritika jezika" u tom smislu štose u konstruisanju spekulativnih filozofskih sistema nijepoštovala ili nije razumjela logika jezika, pa se svi oni sastanovišta jezika mogu dovesti u pitanje. Ova ideja uFilozofskim istraživanjima doživljava svoju radikalizaciju:kritika jezika se mora odnositi i na sâm jezik. Nije, dakle,u pitanju samo to da se sa stanovišta jezika kritikujespekulativnost filozofskih sistema, nego je sa stanovištajezika neophodno kritikovati i spekulativnost teorija osuštini i prirodi jezika samog. Svaka kritika mora početiod toga da zahtijeva da se sâm jezik dovede u red, da sene dopuste verbalne egzibicije na način "slavlja", da seodstrani svako teoretiziranje o jeziku. Namjesto svegatoga, treba se koncentrisati na analizu prikupljenihčinjenica jezičke aktivnosti, koje su uvijek korektivi nepo-trebnih uopštavanja, treba se uvijek vraćati od opštih po-stavki na pojedinačne slučajeve i od njih ne pokušavatistvarati nikakvu teoriju, nikakav novi sistem.

Zato su Filozofska istraživanja kao djelo i sastavljenaod velikog broja takvih konkretnih analiza pojedinihjezičkih situacija, iz kojih se uglavnom ne izvode nikakviopšti zaključci, jer bi to značilo nepotrebno uopštavanjekoje uvijek vodi u zamagljivanje i prikrivanje pravihrezultata i izvoda. Svaka filozofska konstrukcija, svakateorija sa ovog stanovišta, razumijeva se kao

3 "Moram početi sa razlikom smisla i besmisla. Prije toga ništamoguće. njih ne mogu zasnovati." L. njittgenstein, Philosophische Grammatik,Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1969, str. 126-127.

320

falsifikovanje, kao način da se pogrešno protumačestvarni rezultati posmatranja sasvim određenih situacija.

Provodeći ovo stanovište u svim svojim kasnijimdjelima, bečki filozof ih je učinio veoma karakterističnimpo formi. Sva ona nemaju nikakvog čvrstog plana pokojem bi bila napravljena, njihovi stavovi su izvedenikorak po korak iz materijala koji se analizira. Iz te maselingvističkog materijala se ne izvode nikakvi zbunjujućizaključci niti kategorična tvrđenja, nego su ona punasavršeno jednostavnih detalja u deskripcijama jezičkihsituacija koji su povezani na dijalektički način. Time jeVitgenštajn htio da pokaže kako u filozofiji treba odustatiod filozofskih teorija koje su produkti filozofske imagi-nacije i moći konstruisanja, jer nas takvi sistemi čineslijepim za stvarne probleme koji se svi očituju u jeziku.

Tako smisao Filozofskih istraživanja i ostalih djela ovogperioda u prvom redu treba shvatiti kao otportradicionalnom načinu filozofiranja i nastojanje oko togada se vratimo na lingvističke fenomene koji su nam vrlobliski, ali postaju veoma strani kad mislimo na starinačin. Dok se za Tractatus može tvrditi da je uglavnomnapisan u duhu tradicionalnog načina filozofiranja, dotlesu Filozofska istraživanja sasvim originalna ipredstavljaju pravu novost u filozofiji. Ovo djelo nijenastavljanje ili dalja analiza onoga što je neko već mislio,pa se u tom smislu može prihvatiti tvrdnja da "Filozofskaistraživanja predstavljaju novo poglavlje u istorijifilozofskog mišljenja".4

Ali, Filozofska istraživanja i ostala djela koja suposthumno objavljena imaju i drukčiji i dublji smisao.Ona u sebi pronose svijest njihovog autora o tome da jeprotivstavljanje jednog filozofskog sistema drugombeskrajni posao koji nema pravog rezultata, da sejednom filozofskom konstrukcijom može negirati druga,

4 J. Hartnack, njittgenstein und die moderne Philosophie, Stuttgart, 1962, str. 56.

321

ali da time ništa uistinu nije učinjeno. Riječ je o tome dase filozofski nadmaši svaka filozofska teorija u ime"pomirenja" filozofije i svijeta. U tom smislu se sva Vit-genštajnova kasnija djela nastavljaju na smisao filozofijeTractatus-a i to je ona okosnica oko koje se okupljačitava problematika Vitgenštajnove filozofije i kojapokazuje da ova misao čini organsko jedinstvo. Ako uTractatus-u, da bi se "ispravno vidio svijet", trebanadmašiti "ove stavove", tj. treba prevladati filozofijulogičkog atomizma da bi se moglo misliti mistično i izrećineizrecivo, onda se u Filozofskim istraživanjimaprevladavanje filozofije ostvaruje u ime "jezičke igre".Jezička igra je, za bečkog filozofa, ono neproblematičnodogađanje u kojem je nadmašena svaka razlika, svakoodvajanje unutrašnjeg i vanjskog, mišljenja i osjećanja,teorije i prakse. Ona je ono apsolutno mjesto koje je sone strane filozofije kao metafizike, ona znači dostig-nutu neposrednost.

Sigurno je da je i sâm Vitgenštajn imao na umu jasnupovezanost svojih vlastitih djela kad je u predgovoruFilozofskih istraživanja objašnjavao: "Učinilo mi se da bite stare misli (Tractatus) trebalo da objavim zajedno snovima: da bi ove nove tek konfrontiranjem i na zaleđumog ranijeg načina mišljenja mogle da budu sagledane upravom svjetlu."5 Tačno je da se u kasnijim djelimaunekoliko prevladavaju osnovne misli filozofije Tractatus-a, ali je mnogo značajnije to što ona sadrže radikalnezahtjeve za realizacijom ideja Tractatus-a. U tom smislutreba razumjeti Vitgenštajnovu potrebu zakonfrontiranjem njegovog "ranijeg načina mišljenja" sovim novim, ali isto tako i jasno izrečenu misao o tomeda se "novi način" može razumjeti samo na "zaleđu"starog, što znači u kontinuitetu i povezanosti s njim.

5 L. njittgenstein, Philosophische Untersuchungen, predgovor, str. 286.

322

Filozofska istraživanja su rezultat Vitgenštajnovogdugogodišnjeg bavljenja filozofijom. To djelo, kao i drugispisi iz ovog vremena, napisano je u obliku filozofskihprimjedaba koje su, kao numerisani odjeljci, povezanetako da čine cjelinu. Ove primjedbe6 predstavljaju to-pografske skice nastale tako što se istim tačkamaprilazilo iz različitih pravaca, pa su se uvijek dobijalenove slike: "Tako je ova knjiga zapravo samo jedanalbum."7 Priroda istraživanja u ovom djelu nije dozvo-ljavala da se misli uprave u jednom smjeru, nego jezahtijevala da se uzme u obzir široka oblast i da sezahvati u svim pravcima, što je rezultiralo prirodnim ineprekinutim slijedom razmatranja, ali i nesiste-matičnom formom samog djela.

Na formiranje ideja izloženih u Filozofskimistraživanjima i ostalim djelima ovog periodaVitgenštajnovog filozofiranja uticali su česti i brojnirazgovori sa ljudima zainteresovanim za njegovu filozof-sku poziciju. Među njima se naročito ističu F. Remzi i P.Srafa, koji su najviše kontaktirali s bečkim filozofom ponjegovom dolasku u Kembrix. Remzi je učestvovao uprevođenju Tractatus-a i pripremanju ovog djela zanjegovo prvo englesko izdanje, pa je poslije objavljivanjaknjige napisao vrlo uspio komentar djela, a Srafa, iakonije bio filozof po struci, godinama je pratioVitgenštajnovu misao sa izuzetnim interesovanjem iprema njoj se odnosio kritički. "Tome podstreku dugujemza najznačajnije ideje ovog spisa."8

6 "Ono najbolje što sam bio sposoban da napišem uvijek bi ostalotek filozofska primjedba." L. njittgenstein, Philosophische Untersuchungen,predgovor, str. 285.

7 Isto, str. 286.8 Isto, str. 286.

323

Jezik i jezička igra

U nastojanju oko promišljanja osnovnog problemafilozofije, koji je Vitgenštajn razumijevao kao mogućnostpovlačenja granice između smisla i besmisla, Bečkifilozof se u svojim kasnijim spisima sve više udaljavao odonih rješenja koja sadrži filozofija Tractatus-a. To je na-ročito vidno kad je u pitanju njegovo mišljenje o prirodi istrukturi jezika, jer se njegova kasnija shvatanja o ovimproblemima mogu smatrati antitezom onog što jeizloženo u Tractatus-u.

Formiranje novih ideja u vezi sa fundamentalnimpitanjem Vitgenštajnove filozofije događalo se već od1929. godine, da bi u formi Filozofskih istraživanjadobilo svoj konačni i potpuni oblik. U tom razdobljunjegovog filozofiranja nalazimo veoma odlučnu kritiku iodbacivanje teze o tome da je jezik slika svijeta, pa jetako u kasnijim djelima potpuno negirana kompletnateorija jezika izvedena u filozofiji Tractatus-a sa njenimkonstitutivnim dijelovima: teorijom slike i teorijom stavakao istinitosne funkcije.

Slikovna teorija jezika filozofije Tractatus-a predstavljaformulaciju shvatanja jezičke strukture po atomističkommodelu jezika, koje je u filozofiji poznato još odAristotela. Ako se pomoću logičke analize razmotristruktura jezika, onda se zapaža da se njegovi simbolimogu razlikovati kao dvije fundamentalne klase:

1. simboli koji nemaju relaciju prema svijetu ‡ simbolilogike i matematike, i

2. simboli koji se neposredno odnose na svijet ‡ imenai elementarni stavovi.

324

Na osnovu ove podjele u Tractatus-u je izvedenastriktna korespondencija jezika i svijeta na taj način štosvijetu činjenica i predmeta odgovaraju elementarnistavovi i imena koja se direktno odnose na objekte kaovlastita značenja.

Osnovna pretpostavka atomističke teorije jezika, pokojoj se jezik shvata kao jedinstvena struktura koja semože razumjeti po jednostavnoj shemi: riječ ‡ imenovaniobjekt dovedena je u pitanje uvođenjem pojma "jezičkeigre". U Filozofskim istraživanjima Vitgenštajn se nedvo-smisleno opire svakom pokušaju interpretacije jezikapo ovoj vrlo uskoj shemi atomističke teorije, pa tako ivlastitom mišljenju iz Tractatus-a. Odbacivanje shvatanjastava kao slike činjenice bečki filozof izvodi odmah upočetku djela i uvodi pojam "jezičke igre" (Sprachspiel),objašnjavajući da se cjelokupna upotreba riječi događa uobliku igre pomoću koje djeca uče svoj maternji jezik.9

Sve takve igre skupa Vitgenštajn naziva jezičkim igrama ismatra da se uvijek kad je u pitanju jedan primitivnijezik, o njemu može govoriti kao o jezičkoj igri.10 Tu nala-zimo i određenje pojma jezičke igre, koji će bečki filozofupotrebljavati kroz cijelo djelo: "Jezik i djelatnosti kojimaje on isprepleten nazivam Äjezičkom igromÄ."11

Pojam "jezička igra" Vitgenštajn nije prvi put upotrebiou Filozofskim istraživanjima. On se još ranije pojavljuje unjegovim predavanjima koja su objavljena podnaslovom Plava knjiga. Jezičke igre su "načini upotrebeznakova jednostavniji od onih na koje upotrebljavamo

9 L. njittgenstein, Philosophische Untersuchungen, § 7, str. 293. K. T. Fan tvrdida se godine koje je Vitgenštajn proveo kao seoski učitelj mogusmatrati najodlučnijim faktorom u nastanku njegove kasnije filozofije.Realnost učenja djece da čitaju, pišu, računaju morala je biti značajnaza Vitgenštajnov pragmatički pogled na jezik. K. T. Fann, njittgenstein's Con-ception of Philosophy, Oxford, 1969, str. 43.

1 0 Uporedi isto, § 7, str. 293.1 1 Isto, § 7, str. 293.

325

znakove našeg vrlo komplikovanog svakodnevnogjezika". To su "... forme jezika kojima djeca počinju daupotrebljavaju riječi. Proučavanje jezičkih igara jeproučavanje primitivnih formi jezika ili primitivnihjezika."12

Uvodeći pojam jezičke igre, Vitgenštajn je pokazao daje pogrešno svako shvatanje koje se zasniva na tvrdnji dase u jeziku uvijek govori o predmetima, da je primarnafunkcija jezika imenovanje predmeta, te da je riječ uprvom redu ime. Imenovanje se može nazvati pripremomza upotrebu riječi, kao što ostenzivna definicija, kojaobjašnjava upotrebu riječi, dolazi tek onda kad je jasnokoju ulogu riječ treba da ima u jeziku. Ime nema nikakvospecijalno mjesto u funkcionisanju jezika, niti je ono"neko čudno spajanje riječi sa predmetom".13 Imena sujednostavno nazivi za razne, i na mnogo različitih načinaupotrebljene vrste riječi, što se takođe odnosi i na drugedijelove jezika. Dakle, riječ može biti i ime, ali ona nijesamo to. Riječ može služiti za mnoštvo drugih funkcija,što zavisi od toga u kojoj se i kakvoj jezičkoj igri onapojavljuje. Za ilustraciju ovog svog mišljenja bečki filozofse služi upoređivanjem riječi sa raznolikim alatom koji senalazi u jednoj radionici i zaključuje: "Kao što su različitefunkcije ovih predmeta, tako su različite funkcije riječi."14

Tako se jezička igra pojavljuje kao polje funkcionisanjai jednog određenog značenja svake riječi koja se u njojpojavljuje. U okvirima jedne jezičke igre riječ ima jednuodređenu funkciju. Ali se ta funkcija lako možepromijeniti kad riječ uđe u drugu jezičku igru. U drugoj idrukčijoj jezičkoj igri riječ može da primi sasvim novufunkciju, koja ne stoji ni u kakvoj vezi s onom iz nekedruge jezičke igre. Tako jedna ista riječ može imatibezbrojno mnogo funkcija, a njeno značenje zavisi odtoga kakvu funkciju ima u igri u kojoj se pojavljuje.

1 2 L. njittgenstein, The Blue and Bronjn Books, Oxford, 1960, str. 17.1 3 Isto, § 38.1 4 Isto, § 11.

326

Svaka jezička igra predstavlja zaseban jezički sistemkoji raspolaže određenim riječima i njihovim preciznoodređenim funkcijama. Zato jezičke igre nisunekompletni dijelovi jezika, nego svaka za sebe pred-stavlja cjeloviti sistem ljudske komunikacije.15

Naš jezik u cjelini je sistem ili skup svih bezbrojnihjezičkih igara, a ne nekakva slika svijeta. Kao što postojebezbrojne funkcije riječi, tako postoji i beskrajno mnogovrsta stavova. Svaka jezička igra nije ništa čvrsto ijednom zauvijek dato, kao što to nisu ni funkcije riječi uokviru različitih igara. Zato su uvijek mogući novi jezičkisistemi, nove jezičke igre, dok druge mogu zastarjeti iprestati da se upotrebljavaju.16 Ovo Vitgenštajnovoshvatanje upućuje na to da se o jeziku misli kao o nečemživom, nečem što je u stalnom obnavljanju i regeneraciji.Jezik nije nešto što je jednom zauvijek dato u nekojodređenoj formi, nego se uvijek mijenja, dodaju se novisistemi, a isključuju stari koji se više ne mogu upotrebiti.Tako jedna određena jezička igra nije tek jednostavno diote cjeline ili skupa koji nazivamo jezikom, nego svaka odnjih predstavlja jednu djelatnost, jednu životnu formu.Svaka jezička igra, kao i jezik u cjelini, živa je i podložnapromjenama i razvoju. "Predstaviti jedan jezik značipredstaviti životnu formu"17 i "govorenje jezika je jednadjelatnost ili jedna životna forma".18

Da u jeziku ne govorimo uvijek "o stvarima", tj. dajezik nije uvijek i samo imenovanje predmeta,Vitgenštajn pokazuje na primjerima određenih riječi:"voda!", "pomoć!", koje samostalno upotrebljene nisunikakvo imenovanje, tj. zaista nisu nikakva imena niti seodnose na neke predmete. Ali, te iste riječi u sklopovimadrugih jezičkih igara, gde dobijaju drugu funkciju, mogupostati imena za neke predmete i tako značiti njihovoimenovanje.19

1 5 L. njittgenstein, The Blue and Bronjn Books, str. 81.1 6 L. njittgenstein, Philosophische Untersuchungen, § 23, str. 300.1 7 Isto, § 19, str. 296.1 8 Isto, § 23, str. 300.1 9 Uporedi isto, § 27, str. 302.

327

Mišljenje o tome da se prilikom ostenzivnogdefinisanja pokazivanjem na predmet i izgovaranjemnjegovog imena događa neki "okultni proces" rezultat jetendencije, po Vitgenštajnovom mišljenju, "da se logikanašeg jezika sublimira".20 A riječ je jednostavno o tomeda imenom treba nazivati veoma različite slučajeve, "dariječ ÄimeÄ karakteriše mnogo različitih, međusobno namnogo različitih načina srodnih vidova upotrebe nekihriječi".21 Ostenzivno definisanje predmeta je za bečkogfilozofa specifična jezička igra, kao što to može da bude iizmišljanje imena za različite predmete i, prema tome,ono nema nikakvo izuzetno mjesto u jezičkimdjelatnostima.

Jedini izuzetni čin imenovanja događa se u filozofiji, ukojoj se istražuje šta je veza između imena i imenovanogpredmeta. U Filozofskim istraživanjima imenovanje je zaVitgenštajna "čudnovati duševni akt", nešto kao"krštenje jednog predmeta".22 U filozofiji se i riječju "ovo"može osloviti predmet i jedno tu se može govoriti oneobičnoj upotrebi ove riječi.

Taj naročiti položaj imena u filozofiji mogao bi se,smatra Vitgenštajn, izraziti tako što će se reći da imezapravo "treba da označava ono što je zaistajednostavno".23 Razmatrajući i objašnjavajući šta bimoglo biti ono što se naziva jednostavnim, on je doveo upitanje vlastito ranije shvatanje odnosa jednostavnog isloženog, pa ovo jednostavno nema onaj smisao koji jeimalo u Tractatus-u.

Jednostavno su u Tractatus-u uvijek bili predmeti nakoje su se imena odnosila i zastupala ih u stavovima. UFilozofskim istraživanjima zastupa se stanovište da se ojednostavnom odnosno složenom ne može govoriti izvanjezičkih igara. Drugim riječima, ne postoji apsolutno je-dnostavno ili složeno, niti su jednostavnost i složenost

2 0 Isto, § 38.2 1 Isto, § 38.2 2 Uporedi isto, § 38, str. 309.2 3 Isto, § 39, str. 309.

328

apsolutni kvaliteti sadržani u samim stvarima, nego seu određenim jezičkim igrama nešto može pojaviti kaojednostavno odnosno složeno, ali to za drugu jezičku igrune mora da važi, jer u njoj nešto drugo može da figurišekao jednostavno odnosno složeno. "Jednostavno" i"složeno" su za Vitgenštajna riječi koje se "upotrebljavajuna bezbrojno mnogo različitih načina i na razne načinemeđusobno srodnih oblika".24 Zato pitanje ojednostavnosti i složenosti ima smisla samo onda kad jepostavljeno u okvirima jedne određene jezičke igre.Imenâ nema izvan jezičkih igara, kao što ih nije bilo niizvan elementarnih stavova u Tractatus-u.

Izvodeći razliku između imenovanja (Benennen) iopisivanja (Beschreiben), Vitgenštajn u Filozofskimistraživanjima tvrdi da imenovanje ne stoji na istomnivou sa opisivanjem, jer: "Imenovanje je tek pripremaza opisivanje."25 Imenovanjem jednog predmeta ujezičkoj igri nije se još ništa učinilo, isto kao što sepostavljanjem šahovskih figura na njihova mjesta nijeučinio nijedan potez u šahovskoj igri. Tek u opisupredmet dobija svoje objašnjenje.

Vidjeli smo da je Vitgenštajn jezik definisao kao skupbezbrojno mnogo različitih jezičkih igara. Misleći na starinačin, da bi te razne jezičke igre mogle da čine onaj skupkoji zovemo jezikom i da budu dijelovi toga skupa,moralo bi da među njima postoji nešto što je svima njimazajedničko i što bi predstavljalo njihovu suštinu, tj. što imomogućava da pripadaju jednom skupu. Zato bečkifilozof smatra da su pitanja: "[ta je suština jezičke igre?"i: "[ta je zajedničko svim jezičkim igrama i šta ihpovezuje tako da čine jezik ili dijelove jezika?" sasvimlegitimna. Ali, njegov odgovor na ova pitanja sasvim jesuprotan svakom tradicionalnom mišljenju: ono što

2 4 Isto, § 38, str. 313.2 5 Isto, § 49, str. 315.

329

nazivamo jezikom jesu pojave koje nemaju ničeg zajedni-čkog zbog čega za njih upotrebljavamo istu riječ. No, onesu ipak međusobno srodne na mnogo različitih načina. Iupravo ta srodnost je ono što nam omogućava da ih svenazivamo jezikom.26

Vitgenštajn upućuje da se posmatraju različite jezičkeigre, one kartama, loptom, takmičarske, pa se možezapaziti da se neke osobine kod nekih od njih pojavljujuda bi se u drugima izgubile, iz čega se neposredno možezaključiti da ne postoji nešto što bi za sve bilo zajedničkakarakteristika (npr. da je igra zabavna, da se igra napobjedu, da je važna vještina ili sreća itd), nego su sveone međusobno slične i te sličnosti se naizmjeničnopojavljuju i iščezavaju. Tako među njima postoji "jednakomplikovana mreža sličnosti koje se međusobno proži-maju i ukrštaju", "sličnost u velikom i malom"27. Za ovesličnosti među jezičkim igrama bečki filozofupotrebljava termin "porodične sličnosti" (Familien-ähnlichkeiten), jer su u pitanju sličnosti koje se moguuporediti s onima što postoje među članovima jedneporodice. I "igre zajedno "obrazuju jednu porodicu".28

Navodeći primjer pojma "broj", kojem se kao pojmumogu jasno odrediti granice, ali mu se ne mora tačnoznati obim, Vitgenštajn nas upozorava da upravo u tomsmislu nejasno ograničenog pojma on upotrebljava riječ"igra". Kako se mogu odrediti granice toga pojma? [ta jejoš uvijek igra, a šta više nije igra? Pojmu igre se nemogu povući jasne granice, ali to ništa ne smeta da setaj pojam sasvim dobro upotrebljava.29

Kako se onda može objasniti šta je igra? Vitgenštajntvrdi da je jedini ispravan odgovor na ovo pitanje da seigra opiše i da se kaže kako: "To i slično naziva seigrom."30 To je sve što se o tome sigurno može reći. Ali, to

2 6 Isto, § 65.2 7 Isto, § 66, str. 324.2 8 Isto, § 67, str. 325.2 9 Isto, § 68.3 0 Isto, § 69, str. 326.

330

što ništa ne znamo o igri nije nikakvo neznanje ‡ nijeriječ o tome da mi ne poznajemo granice toga pojma,nego one nisu ni povučene, pa se ne mogu ni znati. Nekegranice se mogu povući, ali one ništa ne znače s obziromna upotrebu pojma, jer se on i bez njih može upotrebiti isvakodnevno je u upotrebi. Tako je pojam "igra" pojam sanejasnim granicama, pa se postavlja pitanje da li je touopšte pojam. Da li je nešto što je dovoljno određeno uprednosti ili je "neizoštreno često upravo ono što namtreba?"31

Onima koji se uporno pitaju: "[ta je suština jezika?" ili"[ta je suština igre?" Vitgenštajn odgovara pitanjem "[taznači znati šta je igra? [ta znači to znati, a ne moćikazati? Je li ovo znanje nekakav ekvivalent neizgovorenedefinicije?"32 Izgleda da je u ovim rečenicama iskazanasuština njegove pozicije: na pitanja o suštini jezika i igrene može se odgovoriti, jer se to ne može reći. Ono što semože učiniti jeste da se pojam igre, znanje o njoj,potpuno izrazi u objašnjenjima igre, u opisima primjerâigara različitih vrsta, u pokazivanju analogije ukonstrukciji igara itd. Kad bi neko i odredio suštinu igre,povukao oštru granicu, to ne bi bio isti pojam kao onaj okojem misli sâm Vitgenštajn, ali bi bio sličan ili srodannjegovom. Međutim, bečki filozof uopšte neće da povlačinikakve granice,33 on se, dakle, ne trudi oko definicijesuštine jezika, kao što ni ne želi da na nov način odredidruge filozofske pojmove, nego samo upozorava na tokako treba imati na umu da svaka riječ mora imatiporodicu značenja.34

Da bismo jednu jezičku igru kojom se služimo pravilnoupotrebljavali, moramo poznavati njena pravila i slijediti

3 1 Isto, § 71.3 2 Isto, § 75.3 3 Isto, § 76.3 4 Isto, § 77.

331

ih ako ne želimo da pri upotrebi igre zapadnemo ugreške. Ono što su za igre njihova pravila, to su zajezičke igre gramatička pravila. O prirodi gramatičkihpravila Vitgenštajn je govorio u svojim predavanjimaizmeđu 1930. i 1933. godine, o kojima zahvaljujući Muruimamo dragocjene podatke. Gramatička pravila su zabečkog filozofa sva slučajna i proizvoljna. Ovu proiz-voljnost ne treba shvatiti kao potpunu neobaveznost ikontingenciju, nego je Vitgenštajn objašnjavanemogućnošću da se bilo koje gramatičko praviloopravda, zbog čega se pokazuje da nemamo nikakvihrazloga da jedno pravilo slijedimo prije nego neko drugo,kao što i kad jedno pravilo slijedimo, ne možemo navestirazloge zbog kojih to činimo. Pošto su proizvoljna,gramatička pravila nisu niti istinita niti lažna. Zato ihtreba smatrati jezičkim simbolizmom.35

No, i pored toga što su slučajna, gramatička pravilamoramo slijediti da ne bismo stalno bili u prilici dastvaramo jezičke zbrke, kao što moramo poznavati ipoštovati pravila bilo koje igre da bismo mogli u njojučestvovati. Jer, nekonsistentna i neadekvatna pravilavode u nerazrješive zbrke, pa se svaka igra moraprekinuti i završiti pre nego što bi to trebalo da bude.Kako u našim jezičkim igrama po više puta slijedimojedno isto pravilo, to slijed pravila postaje navika našegživota.36 Kad je pravilo jednom utvrđeno i određeno, ondasu linije njegovog slijeđenja već date, pa se sveunaprijed zna. Svi koji poznaju jedno pravilo, slijede gana isti način. A kako su linije slijeđenja unaprijed utvr-đene, to se pravilo slijepo slijedi, bez mogućnosti bilokakvog izbora.37 Slijeđenje pravila je tako praktična

3 5 G. E. Moore, njittgenstein's Lectures in 1930-1933, citirano prema: G. E.Moore, Philosophical Papers, London, 1959, uporedi str. 277.

3 6 L. njittgenstein, Philosophische Untersuchungen, § 199, str. 381.3 7 Isto, § 219, str. 386.

332

djelatnost, kao što je razumijevanje jednog jezika znakda smo ovladali jednom tehnikom.38

U svojim razmatranjima prirode jezika Vitgenštajn ječesto naglašavao njegov pragmatički karakter, tvrdećida je jezik instrument i da su njegovi pojmoviinstrumenti,39 pomoću kojih možemo vršiti i određeniuticaj na druge ljude, a ne samo se njima služiti ukomunikaciji s drugima. Međutim, bečki filozof nikad nijeispuštao iz vida socijalnu prirodu jezika, širi smisaojezičke igre, koji pokazuje da se ona odvija na osnovunavika, običaja, društvene prakse. Iako je jezik "lavirintputeva", ipak se ljudi u jeziku vrlo često slažu ipodudaraju. To njihovo slaganje u jeziku nije, smatraVitgenštajn, njihovo podudaranje u mišljenju, nego u"životnoj formi",40 jer je jezik, prije svega i iznad svega,životna forma. To pokazuje da Vitgenštajn jezičku igrunije koncipirao isključivo i prvenstveno kao lingvističkifenomen. Ona kod njega ima mnogo širi smisao, ona jeshvaćena kao totalitet jezika i svih aktivnosti koje su zanjega vezane. Jezička igra čini nerazdvojno jedinstvolingvističkog znaka, objekta i ljudske aktivnosti, ona jeonaj događaj koji ne samo da otkriva jezičku dimenzijuljudskog djelovanja nego istovremeno iznosi na vidjelozbivanje svijeta u cjelini. Zato Vitgenštajn može da kažekako jezičku igru izjednačava sa događajem,41 koji sezbiva kao nešto nepredvidljivo, jer nije zasnovano. "Ona(jezička igra) je tu ‡ kao naš život."42

3 8 Isto, § 199, str. 381.3 9 Isto, § 569.4 0 Isto, § 241, str. 389.4 1 L. njittgenstein, Philosophische Grammatik, str. 63.4 2 L. njittgenstein, Über Genjißheit, Oxford, 1969, str. 73.

333

Jezička igra i gramatička pravila

Iz onoga što je Vitgenštajn kazao o prirodi gramatičkihpravila proizlazi da su ona, s jedne strane, proizvoljna islučajna, a, s druge strane, nisu: proizvoljna su, naime,utoliko ukoliko se ne mogu opravdati, ukoliko ih spontanostvaramo i nalazimo u jeziku, a nisu proizvoljna po tomešto im se, kad su ustanovljena, moramo pokoravati, štoih treba bez izuzetka slijediti ako se misli učestvovati uodređenoj jezičkoj igri. Tako se pokazuje da je gramatičkistav, koji iskazuje pravilo jezičke igre, po svojoj prirodisličan apriornom stavu: on se odnosi na realitet, a odnjega ne zavisi u svojoj istinitosti i važenju.

Pojam apriornog stava Vitgenštajn je izveo usuprotnosti prema tradicionalnom razumijevanju togapojma, koje ima esencijalistički karakter: objekti sustvoreni prema suštinama i nose njihove osobine; imeoznačava sve objekte koji imaju istu suštinu, a apriornistav je tvrđenje o suštini stvari. Na osnovu modelajezičke igre bečki filozof je smatrao da nam je svijetsuprotstavljen samo unutar igre i da je kroz nju ar-tikulisan i uređen. Kada konstruišemo novu jezičku igru,mi spontano artikulišemo svijet na novi način, koji značinovo povezivanje već postojećih i uvođenje novihobjekata. Za nove grupe objekata uvodimo nova imena.Objekti koji nemaju određenih osobina ne mogu ući ukonstituisane grupe i ne mogu se zvati određenimimenom. Taj odnos osobina objekata koje su nužne da bise oni mogli imenovati na osnovu lingvističkih pravila isame upotrebe imena iskazuje apriorni stav. Zato se onodnosi i na objekte i na lingvistička pravila za imeobjekta i izražava jedinstvo lingvističkog znaka i objekta.Apriorni stav je tvrđenje o objektima koji su konstituisaniu jezičkoj igri i izraz pravila upotrebe riječi koje seodnose na te objekte. A takav apriorni stav jeste svakogramatičko pravilo. Otuda se, za Vitgenštajna, i gra-

334

matička pravila odnose ne samo na upotrebulingvističkih znakova, nego i na bitne osobine objekata,pa se može reći "gramatika nam kaže koje je vrste kojiobjekt",43 kao što je "suština izražena u gramatici".44

Pravila našeg jezika koja opisuju gramatički stavovinastala su spontano: ona nisu empirijski stavovi, niti suuspostavljena pomoću iskustva. Po Vitgenštajnovommišljenju, način njihovog nastanka je upravo obrnut:artikulacija objekata i njihov realni poredak stvoreni su ujezičkim igrama i to je ono što omogućava istinitostempirijskih stavova. To pokazuje da je odnos gramatičkihpravila prema iskustvu veoma složen: iako nisuempirijski stavovi, pravila su stvorena u veoma uskojvezi s određenim realnim činjenicama, formama života idrugim "iskustvenim" kategorijama, ali se timempirijskim instancijama nikad ne mogu provjeravati.Svoj smisao pravila dobijaju prema iskustvu: "Pravilokao pravilo je odvojeno, ono stoji u svome sjaju sámo: paipak, ono što mu daje značaj jesu činjenicesvakodnevnog iskustva."45

I upravo taj odnos jezičkih igara prema iskustvenomjest element koji označava spontanitet u njihovojkonstrukciji i upotrebi. Naime, svaka nova jezička igraznači uvođenje novog lingvističkog sistema u jezik,sistema koji podrazumijeva novu artikulaciju svijeta inovu organizaciju objekata. Ali, svaka nova jezička igra usvome nastajanju nailazi na već stvorene jezičke igre,koje ne može i ne smije zanemariti, jer su i one određeneforme života, koje su, kao, uostalom, i ona igra koja setek uvodi, postavljene u opštoj saglasnosti i po zajedni-čkim kriterijima razumijevanja. Iz ove činjeniceneposredno proizlazi da nema "privatnih" jezičkih igara

4 3 L. njittgenstein, Philosophische Untersuchungen, § 373.4 4 Isto, § 371.4 5 L. njittgenstein, Remarks on the Foundations of Mathematics , Oxford, 1956, §

160.

335

koje bi razumijevao samo onaj ko ih je konstruisao. Većsâm pojam jezičke igre u sebe uključuje socijalnudimenziju opšte prihvatljivosti od strane svih ljudi izajedništvo razumijevanja i upotrebe.

Iako su pravila svake jezičke igre izvedena u najužojvezi sa određenim činjenicama svijeta, ipak ona nikadnisu nužni rezultat ovih činjenica, pa se može tvrditi dasu i same jezičke igre proizvoljne u onoj mjeri u kojoj toisto važi za njihova pravila. Zbog toga što ne postojinužni odnos između svijeta činjenica i onog što jeznačajno za sâm jezik, ne može se tvrditi da su pravilaigre istinita ili nužna, niti da je sama jezička igra ispravnaili pogrešna u smislu mogućnosti bilo kakvog empirijskogprovjeravanja ili upoređivanja. Zato se za vrednovanjejezičkih igara mogu uvesti drugi kriteriji. Vitgenštajn jegovorio o pragmatičkom kriteriju korisnosti: jedna igrabolje ispunjava neke pojedinačne ciljeve nego nekadruga i u toj situaciji ona sigurno ima prednost. Ali, ukomplikovanim slučajevima mnoštva igara nije mogućenavesti nikakve razloge da bi se objasnilo zašto seupotrebljava upravo ta jezička igra, a ne neka druga. No,to ne treba da zabrinjava: jezička igra samu sebeopravdava upravo time što se upotrebljava. Trebajednostavno reći: ova jezička igra se igra. To je ujedno,smatra bečki filozof, ono najviše što se može iskazati kaoodređenje jezičke igre i kao razlog i smisao njenogpostojanja.

Pod pojmom gramatike Vitgenštajn je podrazumijevaonauku o pravilima upotrebe lingvističkih znakova, ali istotako i sama pravila upotrebe tih znakova. On je uvijeknaglašavao razliku između "površinske gramatike" i"dubinske gramatike",46 smatrajući da prva obuhvata sveono što nas neposredno impresionira pri upotrebi riječi,dijelu njene upotrebe ili u načinu njenog primjenjivanja

4 6 L. njittgenstein, Philosophische Untersuchungen, § 664.

336

u građenju rečenice. Dubinska gramatika se odnosi naona pravila upotrebe koja se ne mogu neposredno samaispoljavati. Ova razlika je, za bečkog filozofa, veomaznačajna, zato što nas u Filozofskim istraživanjima onuvijek vraća na to da "ostajemo nesvjesni dubokerazličitosti svih svakodnevnih jezičkih igara, zato štoodjeća našeg jezika čini sve sličnim".47 A filozofi suuvijek pravili grešku kad su posmatrali jezik, jer ono štosu posmatrali bila je forma riječi, a ne upotreba te forme,što znači da su dopuštali da ih površinska gramatikaupotrebe znaka zavara i sakrije pravo značenje dubinskegramatike, tj. onih značajnih karakteristika upotrebeznaka.

Značenje i upotreba riječi

Problematika značenja dobila je u posthumnoobjavljenim Vitgenštajnovim djelima potpuno novismisao u odnosu na Tractatus. Značenje riječi kaoimena u Tractatus-u uvijek je bio predmet koji je timimenom bio zastupljen u stavu, pa riječ nije ništa značilaako nije ništa zastupala. Nasuprot tome, još je u svojimpredavanjima između 1930. i 1933. godine bečki filozofobjašnjavao da je značenje riječi u jeziku određeno iliutvrđeno gramatičkim pravilima koja se upotrebljavaju uokvirima jedne jezičke igre. Svaka označavajuća riječ ilisimbol mora da pripada nekom jezičkom sistemu, aznačenje riječi je njeno "mjesto" u "gramatičkomsistemu".48 Tako se značenje riječi konstituiše gramati-čkim pravilima koja se primjenjuju u jeziku, ali to,naravno, ne podrazumijeva da je značenje zbir tihpravila. Svoje mišljenje Vitgenštajn je suprotstaviopostojećim gledištima u vezi sa značenjima riječi koja je

4 7 Isto, § 263.4 8 G. E. Moore, njittgenstein's Lectures in 1930-1933, str. 257.

337

on smatrao pogrešnim. U predavanjima je govorio o tritakva stanovišta:

1. Značenje riječi je izvjesna slika s kojom se riječ uasocijaciji povezuje. To je kauzalna teorija značenja riječi,za koju Vitgenštajn smatra da se ponekad možeupotrebiti ukoliko ne možemo da razumijemo riječ dok sena nju ne nadoveže slika, ali insistira na tome da je i sli-ka isto toliko simbol koliko i riječ.

2. Značenje riječi se može dati ostenzivnomdefinicijom riječi, pri čemu je naznačeni objekt njenoznačenje. U ovom slučaju objekt se može upotrebitiumjesto riječi i ima isto značenje kao i riječ. Ovo stanovi-šte Vitgenštajn potpuno odbacuje.

3. Riječ je u relaciji prema svom značenju kao što jevlastito ime u relaciji prema svome nosiocu. Bečki filozofsmatra da ova teorija nije tačna, zato što se nosilacimena uvijek može zamijeniti imenom, dok značenje riječinikad ne može zamijeniti riječ. Riječ nikad ne može bitireprezentant svoga značenja kao što je ime reprezentantsvoga nosioca.

U Filozofskim istraživanjima Vitgenštajn je raspravljaoo tri tipa interpretacije semantičkog fenomena: o onomekoji smatra da je značenje mentalna struktura, o onomekoji značenje razumijeva kao idealni entitet i, konačno, oonome koji značenje identifikuje sa označenim objektom.

Za psihologističke teorije značenja riječima odgovarajuizvjesne mentalne strukture, kao što su slike, predstave,misli, koje se pojavljuju kao njihova značenja. Sva taznačenja su smještena u našoj svijesti, a riječi su znakovitih struktura i odnose se na realne objekte.

Za platonističke teorije značenja riječi se uvijek odnosena određene idealne suštine, one uvijek nešto govore oonome što im daje nepromjenjivo značenje bez obzira nakontekst u kojem se riječi realno pojavljuju. Ipsihologističke i platonističke teorije tako govore o tro-

338

strukom sloju u odnosu riječi i označenog: prvi je slojriječi, paralelno s njim je sloj značenja i, konačno, slojrealnih objekata na koje se riječi indirektno odnose ioznačavaju ih preko značenja. Značenje je, dakle, u objevrste teorija, samostalna struktura koja egzistira neza-visno od riječi kao znakova i objekata na koje se te riječiodnose.

U analizi problema značenja riječi Vitgenštajn je obaova stanovišta odbacio kao moguće pozicije u tumačenjusemantičkog odnosa i pokazao da se značenje riječiuopšte ne može razumijevati kao nezavisni objekt bilomentalnog bilo idealnog tipa, koji bi stajao iza riječi i takojoj osiguravao njeno značenje. Bečki filozof je takođe uanalizi zaključio da se za samu riječ "značenje" ne možepronaći nikakav odgovarajući objekt u realitetu. Nepostoje realni nezavisni objekti za koje se može reći dasu značenja nekih riječi, čime se dovodi u pitanjenjegova vlastita pozicija iz Tractatus-a. Naime, uFilozofskim istraživanjima on je definitivno odbacio svojestanovište o značenju riječi iz Tractatus-a, mišljenje označenju riječi kao objektu koji riječ zastupa u jezikuzajedno sa tezom logičkog atomizma da je značenjeimena identično sa nosiocem imena. Zaključujući da jeto pogrešno, Vitgenštajn je pisao: "Važno je utvrditi da jeriječ ÄznačenjeÄ upotrebljena suprotno duhu jezika, akose njome označava stvar koja ÄodgovaraÄ riječi. To značiznačenje imena pobrkati sa nosiocem imena."49

Vitgenštajn dopušta da se značenje imena ponekadmože objasniti ukazivanjem na njegovog nosioca, ali, uprincipu, nosilac imena nije isto što i značenje imena. Daznačenje imena nije vezano za predmet, bečki filozofdokazuje: "Nešto crveno se može raspasti, ali crveno kao

4 9 L. njittgenstein, Philosophische Untersuchungen, § 40, str. 310.

339

crveno ne može i zato je značenje riječi ÄcrvenoÄnezavisno od egzistencije bilo koje crvene stvari."50

Vitgenštajn je pokazao da značenje riječi nije nikakavpredmet na koji se ona odnosi, da ne postoji zasebnasfera značenja riječi koja bi se pridruživala sferama riječii objekata. Značenje riječi je, za bečkog filozofa, načingovora o upotrebi znaka i ono je potpuno određeno pra-vilima njegove upotrebe: "Značenje riječi je njenaupotreba u jeziku."51 To znači da svoje značenje riječijednostavno dostižu kroz lingvističke aktivnosti ljudi, kroznjihove akcije u kojima učestvuju i riječi i objekti. Zato ipristup problemu značenja riječi treba da vodi izučavanjunačina na koji je riječ upotrebljena u konkretnoj jezičkoj igrinašeg jezika. Jer, samo analiza aktualne lingvističkeupotrebe i konkretne jezičke aktivnosti kao dijela ljudskedjelatnosti u cjelini može osvijetliti ovaj problem i datipravi smjer mogućeg rješenja. Zato je Vitgenštajn takočesto ponavljao: "Pustite da vas upotreba riječi naučinjenom značenju!"52

Ako se pod značenjem riječi podrazumijeva njenaupotreba u jeziku, onda se postavlja pitanje: kako semože znati značenje jedne riječi? Da li je značenjepoznato onda kada se navedu sve jezičke igre u kojimase jedna određena riječ upotrebljava? Na ova pitanjaVitgenštajn odgovara da svaka riječ mora imati "porodicuznačenja".53

Svojom tvrdnjom da značenje uvijek koincidira saupotrebom Vitgenštajn je definitivno odbacio svatradicionalna shvatanja o prirodi lingvističkih formi injihovom značenju. Posmatrajući jezik kao otvorenisistem, bečki filozof je smatrao da lingvističke forme imaju

5 0 Isto, § 57.5 1 Isto, § 43, str. 311.5 2 Isto, § 251.5 3 Isto, § 77, str. 329.

340

smisao samo onda kad ih čovjek upotrebljava, kao što jei njihova prava vrijednost zasnovana na njihovojupotrebi.54 Tako je semantika ovdje koncipirana ne kaoteorija značenja, nego kao teorija označavajuće ak-tivnosti.

5 4 "Svaki znak sâm po sebi čini se da je mrtav. [ta ga oživljava? ‡ Onživi u upotrebi." L. njittgenstein, Philosophische Untersuchungen, § 432.

341

Obični, idealni i privatni jezik

Kad god se govori o jeziku, onda je uvijek riječ, smatraVitgenštajn, o našem svakodnevnom jeziku. Bečki filozofse pita nije li taj jezik suviše grub za sve ono što bismohtjeli reći i treba li zbog toga stvoriti neki drugi jezik kojine bi bio takav. njegovi odgovori na ova pitanja jesunegativni: svakodnevni jezik je potpuno dovoljan daizrazi sve što želimo da kažemo, te je, prema tome,postojanje nekog drugog jezika pored ovog sasvimsuvišno i nepotrebno. Svaki stav našeg običnog jezikaonakav kakav je potpuno je u redu ‡ zato nam ne trebanikakav "bolji" jezik, koji bi bio savršeniji od ovogsvakodnevnog. Vitgenštajn takođe smatra kako jepogrešno misliti da je u logici riječ o idealnom jeziku, jerbi to značilo "da je naša logika u neku ruku logika za va-kuum".55 U logici se može kazati da konstruišemo idealnejezike, ali pri tome treba voditi računa da nas riječ"idealan" ne prevari, jer može izgledati kao da su ti jezicibolji, savršeniji od našeg svakodnevnog jezika i da jepotreban logičar da pokaže kako izgleda ispravna re-čenica.

Vitgenštajnove misli o dovoljnosti i korektnostisvakodnevnog jezika postale su polazna osnova za cijelujednu filozofsku školu savremene filozofije, koja je ufilozofskoj literaturi poznata pod zajedničkim nazivom"filozofija običnog jezika". Istovremeno, ovo stanovište sesuprotstavlja stavovima znatne grupe filozofa našegvremena, čija mišljenja imaju svoje izvore u filozofijimodernog pozitivizma, a danas nam se predstavljaju kaopristalice metalogike. Ova grupa filozofa zastupamišljenje da je ne samo svakodnevni jezik, koji nam služida se sporazumijemo sa drugim ljudima, nego i jezik kojiupotrebljavamo u naukama i u filozofiji ispunjen nizomnepreciznosti, nejasnosti i zbrka, i zato nepodoban da

5 5 Isto, § 81.

342

izrazi sve ono što ulazi u pojedine sfere čovjekoveduhovne djelatnosti. Te nepreciznosti kojima je ispunjennaš jezik nije moguće ukloniti nekim jednostavnimpostupkom. ^ak i pod pretpostavkom da se one nekakootklone, ipak tako pročišćeni jezik još uvijek nije dovoljnoegzaktan i jasan, te je zato neadekvatan da se pomoćunjega formulišu naučni zakoni i druge naučne istinesavremene nauke.

Stoga je potrebno konstruisati nove, tzv. idealnejezike, koji će u najvećem mogućem stepenuzadovoljavati naše zahtjeve egzaktnosti i preciznosti, itako omogućiti da se na pravi način izraze savremenadostignuća u svim oblastima čovjekovog života. Takvijezici su svakako jezici simbola, koji pomoću jednoznačnoodređenih i definisanih znakova mogu da izrazecjelokupno ljudsko iskustvo u nizovima stavova kojistrogo logički slijede jedan iz drugog i tako značedostignuće zavidnog stepena egzaktnosti i preciznosti.Ovi jezici su sagrađeni poput simboličkih jezikamatematičkih nauka, a mogućnost konstruisanja simboli-čkih jezičkih sistema praktično je beskrajna, što znači damože postojati bezbroj takvih jezičkih sistema koji sumeđusobno ravnopravni i sazdani na istim osnovnimprincipima.

U vezi sa Vitgenštajnovim shvatanjima jezikanesumnjivo stoje i njegova razmatranja pojma ideala, tj.njegovo mišljenje o idealnom i idealu koje uvijekvezujemo za logiku i logičko mišljenje. Navikli smo da mi-slimo kako u logici ne može da postoji neodređenost ida je njen red kristalno čist i nema ničeg od empirijskenesigurnosti. Po takvom stavu naročito je karakterističnafilozofija Tractatus-a, u kojoj se red logike razumijevaokao apriorni red svijeta, tj. kao red mogućnosti koji jezajednički i svijetu i mišljenju. Tako je izgledalo da jelogički red krajnje jednostavan i prije svakog iskustva,

343

a pojavljuje se ne kao neka apstrakcija, nego kao neštonajkonkretnije, u neku ruku najtvrđe.56 Međutim, sad sepokazuje da to nije bio zaključak koji bi proizlazio iznekog istraživanja, nego je to bio zahtjev. OtudaVitgenštajn smatra da bi insistiranje na primjeni ovogzahtjeva u ispitivanju našeg stvarnog svakodnevnogjezika u upotrebi nužno dovelo do sukoba koji bi postajaonepodnošljiv, jer jezik ne bi mogao da zadovolji njegoveuslove, a sâm zahtjev bi postao nešto prazno inepotrebno. Kao što pored ili umjesto našegsvakodnevnog jezika nije potreban nikakav idealni jezik,jer već ovaj obični sadrži sve bitne elemente, pa je riječsamo o tome da se on pročisti i usavrši, tako i ideal kojistoji pred nama moramo pronaći u realnosti.

Mi smo navikli da oštra i jasna pravila logičke struktureuvijek moramo prepoznati tamo gdje se radi o logičkomredu stvari. Mi se ne možemo odreći tog ideala, smatraVitgenštajn, on je čvrsto usađen u našim mislima. Izvannjega se ne može izaći, "čak ne postoji nešto što bi bilovanjsko u odnosu na njega, nikakvo izvan: u tomprostoru bi nedostajao Äživotni vazduhÄ (Lebensluft)".57

Ovu našu potrebu za logičkom rigoroznošću ineizbježnost sudjelovanja na ostvarenju ideala bečki fi-lozof upoređuje sa nužnom upotrebom naočala koje namstoje pred očima, pa ne možemo gledati drukčije negokroz njih. Kad hoćemo da ovaj zahtjev za logičkimidealom primijenimo na običan jezik, kad hoćemo da ovajlogički red pronađemo u svakodnevnom govoru, ondasmo duboko nezadovoljni onim što nalazimo u našemjeziku, jer ona kristalna čistota i stroga jasnost logike unjemu je nestala i teško se može ponovo prepoznati.Zato Vitgenštajn smatra da treba jednom zauvijek

5 6 L. njittgenstein, Philosophische Untersuchungen, § 97 i Tractatus, stav5.5563.

5 7 Isto, § 103, str. 340.

344

odustati od takvih upoređivanja i zahtjeva, tim prije štoje dolaženje do ideala vezano strogo za realnost, on semora nalaziti u stvarnosti,58 što neposredno pokazuje daje svako traganje za njim nepotrebno, jer se on nalazi urealnosti našeg svakodnevnog jezika. U tom smislutreba tumačiti i stav da je svaka rečenica našeg jezika uredu "onakva kakva je", ne treba težiti ni za kakvimidealom na način za koji bi se moglo razumjeti dasmatramo kako naše obične neodređene rečenice ne-maju sasvim besprijekoran smisao, pa bi trebalo nasto-jati oko konstruisanja savršenijeg jezika koji bineposredno omogućavao prepoznavanje jasnog smisla unjemu. Nasuprot ovoj tendenciji, bečki filozof je objasnioda gdje god ima smisla, mora da bude savršenog reda,pa čak i u najneodređenijoj rečenici mora da budeskriven savršeni red.59 Ovaj njegov stav neposredno raz-jašnjava Vitgenštajnov pristup u njegovoj kasnijojfilozofiji, tj. njegovu analizu svakodnevnog jezika, jer i tajjezik, kao i svaki drugi koji se može konstruisati, iznosi navidjelo događanje smisla, jasno pokazuje šta se možesmatrati smislenim, a šta ne. A upravo ovo razgraničava-nje smislenog od besmislenog, naznačavanje okvira ukojima se može pojaviti ono što je smisleno jest okosnicacijele Vitgenštajnove filozofije, jest onaj lajtmotiv koji seproteže kroz kompletan njegov filozofski opus.

Kao što je, s jedne strane, smatrao da bi bilo pogrešnoiz upoređivanja i primjene logičkih strogih pravila nasvakodnevni jezik zaključiti da taj jezik nije dovoljnokorektan i da ne može na jasan način izraziti smisao, izčega neposredno proizlazi potreba za nekim boljim isavršenijim jezikom, tako je, s druge strane, Vitgenštajntvrdio da ono što zovemo jezikom ili jezičkim igramamora imati dimenziju opšte prihvatljivosti iintersubjektivne saglasnosti. Ne može postojati nešto štobi bilo "privatna jezička igra", koju bi razumijevao samo

5 8 Isto, § 101.5 9 Isto, § 98.

345

onaj koji je upotrebljava, a svim ostalim ljudima bi onabila nedostupna i za razumijevanje i za upotrebu. To jenjegov odgovor na problem privatnog jezika, koji je upriličnoj mjeri zaokupljao njegovu pažnju unutar kasnijegperioda filozofiranja.

U Filozofskim istraživanjima Vitgenštajn je razmotrio iproblem privatnog jezika. Naime, u našem jeziku postojijedna naročita vrsta riječi koja služi za to da se njimaoznače naša osjećanja. Za razliku od vanjskih fenomena,koji su svima dostupni i poznati, naša osjećanja noseobeležja nečeg što je naše vlastito, nečeg što pripadasamo našoj ličnosti, što je njeno unutrašnje i privatno.Ovakvi intimni, privatni osjećaji izražavaju se pomoćunaročitih riječi, a one se smatraju kao tvrđenja,opisivanja ovih osjećaja. Jezik koji označava oveunutrašnje osjećaje ili nešto o njima tvrdi naziva seprivatnim jezikom. Osnovna karakteristika svakogprivatnog jezika, koji je vezan isključivo za jednuodređenu ličnost, jeste ta da ga samo ta ličnost upo-trebljava, pa je samo njoj i razumljiv. Svim ostalimljudima je taj i takav jezik nedostupan, jer im jenerazumljiv.

Za Vitgenštajna se problem privatnog jezika prijesvega ogleda u raskoraku između istinske privatnostiosjećaja svake ličnosti i nemogućnosti postojanjaprivatnih jezičkih igara koje bi iskazale takve privatnedoživljaje. Ovaj raskorak je u njegovoj kasnijoj filozofijirazriješen na bihejvioristički način, čime je bečki filozofjoš jednom dokazao svoju blizinu pragmatizmu ushvatanju funkcionisanja jezika.

U Filozofskim istraživanjima Vitgenštajn želi da pokažekako takvi jezici u stvari ne postoje, jer su logičkinemogući, jer nijedno jezičko iskustvo ne može bitiprivatnog karaktera. Najprije treba reći da privatnostosjećaja ljudskih ličnosti bečki filozof ne dovodi u pitanje,ali joj daje sasvim određen smisao i sadržaj. Moji osjećajisu lični i privatni, i to je ono suštinsko, smatra on, ali nepo tome što ja imam svoj vlastiti primjerak određenogosjećaja, nego po tome što ne znam da li drugi takođe

346

imaju takva osjećanja ili možda nešto drugo.60 No, bezobzira na to, kad već uspijem da osjećaje koje imamsmjestim u riječi i tako ih iskažem u jeziku, onda taj jezikne može biti "privatni", jer ga i drugi razumije isto kao ija, pa se time iz privatnosti osjećaja, koja je bitnopredjezička, prešlo u sferu jezičnosti sa njenom intersub-jektivnom opštošću. [ta to znači, pita se Vitgenštajn, dadrugi ne može osjećati moj bol? Koji je to moj bol?Ukoliko želimo da govorimo smisleno, uvidjećemo da jemoj bol isto što i bol drugih, da nemam samo ja osjećajbola, i to bola koji bi bio samo moj bol. Pokazuje se,štaviše, da različiti ljudi osjećaju bol ne na sličnim, negona istim mjestima. Tako se vidi da je riječ "osjećaj" riječ"našeg zajedničkog, a ne samo meni razumljivogjezika".61 Upotreba ove riječi treba da dobije jedno ko-načno objašnjenje i opravdanje koje će svi shvatiti.

U vezi s idejom jezičke igre Vitgenštajn, dakle, hoće dapokaže kako ne samo da postoji nešto što bi bilo privatnijezik nego takvo nešto ni ne može postojati, jer je logičkinemoguće. Jezik koji upotrebljavamo kad govorimo onašim osjećajima nije jezik koji imenuje takva privatnaosjećanja, tj. to nije privatni jezik, niti njegove riječipredstavljaju imena za osjećaje. Bečki filozof to pokazujena slijedeći način: određeni osjećaj obilježim znakom "O"i taj znak mi služi kao ime za taj osjećaj. Kad god ponovozapazim taj osjećaj, uvijek koncentrišem na njega svojupažnju i identifikujem ga kao "O", što znači da uvijek po-novo prepoznajem prvobitno označeni osjećaj. Međutim,ime "O" je ispravno upotrebljeno za ponovnooznačavanje osjećaja samo onda ako sam u stanju daispravno identifikujem određeni osjećaj. A da bi senešto moglo prepoznati kao ispravno, neophodan jekriterij za to, jer bez njega nema nikakvog smisla o tome

6 0 Isto, § 272, str. 309/397-398.6 1 Isto, § 261, str. 342/395.

347

govoriti. Koji je kriterij po kojem mogu sigurno znati da jeosjećaj koji sada imenujem sa "O" isti kao onaj što odranije nosi ime "O"? Na ovo pitanje se može samoneodređeno odgovarati u smislu toga da mi se čini kakosu osjećaji slični, da mislim kako je to tako itd. Topokazuje da ne postoji metod ili kriterij kojim bismo mo-gli odlučiti da li su naša identifikacija, a zatim i imenova-nje osjećaja bili ispravni.

Razlog za ovu situaciju je logičkog karaktera: mi neznamo kako bi takav metod trebalo predstaviti.Nesigurnost jasne identifikacije dovodi do toga daizmeđu tvrđenja "to je isti osjećaj kao i ranije" i "to nijeisti osjećaj kao ranije" nema nikakve razlike, jer nepostoji kriterijum istinitosti koji bi tu razliku ustanovio.Tako se pokazuje da ovakva tvrđenja nisu nikakvatvrđenja, jer nema razlike u tome da li je nešto istinitoili lažno, kao što se iz istih razloga pokazuje da znak "O"ne može biti ime za osjećaj, jer imenovanje koje nemakriterija primjene i pravila ne može biti imenovanje. Uovoj identifikaciji nam ne može pomoći ni sjećanje, zbogtoga što se ni u njemu ne možemo osloniti ni na štosigurno i određeno da bismo mogli utvrditi sličnost iliistovjetnost osjećaja.

Pa ipak, Vitgenštajn iz ovoga nije izveo zaključak da senaše govorenje o osjećajima mora odrediti kaobesmisleno, nego je pokazao da nije u pitanju jezičkaigra imenovanja osjećaja, kako se to najčešće shvata ida, prema tome, treba pokušati razjasniti o čemu se tuzaista radi. Svoje shvatanje bečki filozof je ekspliciraou analizi osjećaja bola, tvrdeći da se izraz "osjećam bol"ne može tumačiti ni kao imenovanje, ni kao opisivanjeosjećaja, niti pak kao tvrđenje o osjećaju ili zaključak naosnovu ponašanja. Primjena toga izraza nije jezička igra,kako se to pogrešno misli, nego je dio ponašanja u bolu,dio koji se može naučiti. Tako je Vitgenštajn pomoću

348

bihejviorizma riješio problem privatnog jezika, omogućioda se osjećaji ipak mogu intersubjektivno identifikovati itek onda se pojaviti ravnopravno u bilo kojoj jezičkojigri. Intersubjektivna saglasnost jeste nezaobilazni uslovmogućnosti da se jezička igra pojavi i da se onaupotrebljava, a jezička igra u Vitgenštajnovom shvatanjujeste onaj okvir u kojem se događa smisleni govor, ali ijedino mjesto zbivanja smisla cjeline svijeta.

Priroda filozofskih problema i pitanje metoda filozofije

Vidjeli smo da je jezičku igru Vitgenštajn odredio kaototalitet zbivanja lingvističkog znaka, objekta i ljudskedjelatnosti koji se pojavljuju kao elementi unerazdvojnom jedinstvu. Kad se ta činjenica ima na umu,onda postaje jasno da jezička igra za bečkog filozofanikad nije samo lingvistički relevantna, nego se unutarnjenih granica pokazuje događanje svijeta u cjelini. Zatose njena pravila istovremeno odnose i na upotrebuznakova i na bitne osobine objekata.

Ontološka struktura svijeta fiksirana je u spontanomnastajanju jezičkih igara, jer se konstitucija objekatasvijeta događa unutar i pomoću jezika, odnosnolingvističke djelatnosti čovjeka. Struktura objekata jeodređena u specijalnim lingvističkim upotrebama, takoda ona ima svoju osnovu u gramatičkim pravilima jezičkeigre. Ovako koncipirano Vitgenštajnovo mišljenjepokazuje da su za njega filozofski problemi uvijek bili upravom smislu filozofske, a ne lingvističke prirode, kakose to često interpretira na pogrešan način. Jer, jezičkaigra nije samo lingvistički fenomen; ona je ukupnostzbivanja svega što jest. S druge strane, takvo shvatanjejezičke igre omogućilo je bečkom filozofu novi, izuzetni,metodološki zasnovan pristup, koji se jednostavno može

349

označiti kao: pomoću "gramatičke analize" ka problemi-ma filozofije.

Izgleda kao da Vitgenštajnove napomene o prirodifilozofskih problema upućuju na to da se oni shvate kaolingvističke greške, čijim otklanjanjem neposrednopostižemo nestajanje samih problema. Ovakvo pogrešnoshvatanje ispušta iz vida veoma važnu činjenicu da je ujezičkoj igri uvijek na djelu uspostavljanje novog redasvijeta objekata koji je vezan za specifičnu lingvističkuupotrebu. njegovo mišljenje treba razumjeti tako da sufilozofski problemi uvijek po svojoj bitnoj prirodiontološki, a proizlaze iz pogrešnih lingvističkihanalogija. Naime, genezu filozofskih problema trebavidjeti u činjenici da postoje izvjesne analogije izmeđurazličitih jezičkih igara, naročito u njihovoj vanjskojgramatičkoj formi, a ove analogije onda vode do pogreš-nih interpretacija specifičnog reda objekata koji jekonstituisan u pojedinim jezičkim igrama.

Filozofski problemi, koji proističu iz nerazumijevanjanaših jezičkih formi, imaju karakter dubine i dubokihnemira.62 Oni su, smatra Vitgenštajn, u nama usađenitako duboko kao što su to i forme jezika, čime seneposredno pokazuje stepen njihovog značaja. Kad godfilozof upotrebljava riječi kao što su "znanje", "bitak","predmet" itd. da bi iskazao suštinu stvari, uvijek semora nanovo pitati da li su i kako su te riječi zapravoupotrebljene u svakodnevnom jeziku, koji je njihov pravizavičaj. Time bi se, misli Vitgenštajn, izbjegle mnoge te-škoće koje nastaju upravo zbog nejasno određenogznačenja pojmova koje upotrebljavamo. Pored toga,filozofi su skloni da upotrebljavajući neke pojmove ufilozofiji, njima pridaju još neka specijalna značenja i do-daju ili mijenjaju nešto u njihovom izvornom sadržaju,tako da se na kraju ti pojmovi znatno razlikuju od istih

6 2 Isto, § 111.

350

pojmova kako se oni pojavljuju u svakodnevnom jeziku.Metafizička upotreba pojmova, koja je karakteristična zafilozofiju, mijenja nešto na prvobitnom izgledu i sadržajutih pojmova, na njihovom značenju koje oni imaju uobičnom jeziku, pa se na taj način doprinosi povećanjuzbrka u jeziku. Zato je jedna od Vitgenštajnovihnamjera u ovom periodu njegovog filozofiranja da overiječi sa metafizičkom upotrebom vrati na njihovusvakodnevnu upotrebu.63

Iako je utvrdio da je svakodnevni jezik korektan idovoljan da izrazi sve ono što treba da se smjesti u riječijednog jezika, Vitgenštajn je pokazao da i taj jezik sadržiizvjesne zbrke i nejasnosti. A te nepreciznosti i zbrke ujeziku uvijek su znak, po njegovom mišljenju, da postojefilozofski problemi: "Filozofski problemi nastaju onda kadjezik slavi."64 Premda filozofski problemi nisu nikakviempirijski problemi, ipak se svi oni mogu riješiti, smatraVitgenštajn, "uvidom u poslovanje našeg jezika".65 Zatonam za njihovo rješenje ili "nestajanje" nisu potrebnanikakva nova iskustva. Sasvim je dovoljno ono što već odranije znamo i samo to poznato treba na nov načinsrediti. Zadatak je filozofije da otkloni zbrke u jeziku,pa se zato ona pojavljuje kao "borba protiv opčinjavanjanašeg razuma putem našeg jezika".66

Događajem u filozofiji Vitgenštajn smatra svako otkrićebilo kako jednostavnog besmisla u koji je zapao našrazum kad je pokušao da preskoči granice jezika. Dakle,u filozofiji se otkriva besmisao, ali filozofija sama nikakone može da utiče na stvarnu upotrebu jezika. Ona netreba ni da objašnjava bilo šta, jer bi onda bila teorija;jedino što može da učini jeste da opisuje upotrebu jezika.

6 3 Isto, § 116.6 4 Isto, § 38, str. 309.6 5 Isto, § 109, str. 342.6 6 Isto, § 109, str. 342.

351

Filozofija ne može ni da zasnuje upotrebu jezika, jer "onaostavlja sve onakvo kakvo jeste".67 Filozofija jednostavnoiznosi pred nas, a ništa ne objašnjava niti izvodizaključke. Budući da je sve dostupno pogledu, nema štani da se objašnjava, jer ono što je skriveno nas ni neinteresuje.68 Tako je Vitgenštajn u Filozofskimistraživanjima u biti ostao pri svojim ranijim tvrdnjama oprirodi filozofije, koje možemo naći u Smeđoj knjizi, akoje datiraju još iz 1913. godine u Bilješkama o logici: "Ufilozofiji nema nikakvih dedukcija; ona je čistodeskriptivna."69 Filozofija ne može ništa izmijeniti usvijetu, ona pušta da sve bude onakvo kakvo jest i ni našto u svijetu nema nikakvog uticaja. Filozofija ništa neobjašnjava niti slijedi. Zato se filozofijom može zvati iono, smatra Vitgenštajn, što je moguće prije svakognovog otkrića i pronalaska.70 Posao filozofa sastoji se u"prikupljanju sjećanja prema jednom određenom cilju".71

Svoj smisao kao aktivnost filozofija je unutarTractatus-a dobijala po tome što je trebalo da se bavianaliziranjem različitih stavova i njihovim dovođenjem u"ispravnu" logičku formu. Ova misao o ispravnoj logičkojformi se neposredno nadovezivala na koncepciju stavakao slike činjenice. U kasnijoj filozofiji ovo se shvatanjesasvim gubi, jer nema logičke forme koja bi seodslikavala i zato ne postoji nikakvo mjerilo za to koja jeforma logički ispravna. Svaki stav je sâm po sebi sasvimu redu i ne treba nikakvih dopuna ili svođenja. Stav nemože imati korektnu ili nekorektnu formu, onjednostavno može biti shvaćen ili neshvaćen.

6 7 Isto, § 124, str. 345.6 8 Isto, § 124.6 9 L. njittgenstein, Aufzeichnungen über Logik, September 1913, Schriften, Appendix

I, str. 186.7 0 L. njittgenstein, Philosophische Untersuchungen, § 126, str. 346.7 1 Isto, § 127, str. 347.

352

Kako nema relacije slikovnosti i aktivnostiodslikavanja, to shvatiti stav ne znači vidjeti šta onodslikava. Zadatak filozofije nije u tome da se stavsaopšti, nego da se on shvati. A shvatiti stav znači shva-titi funkciju koju on ima u datom kontekstu, koji posao ontu obavlja. Jer, stavovi, kao i riječi, mogu imati bezbrojnomnogo funkcija i mogu se pojaviti u mnoštvu raznovrsnihjezičkih igara.

Različita pojednostavljenja i zbrke su tako dubokousidrene u našem običnom mišljenju i svakodnevnomživotu da ih uopšte ne možemo zapaziti ili ih bar vrloteško primjećujemo. One se vide, ne zato što su rijetke ineobične, nego upravo zato što su jednostavne i svako-dnevne. A ono što je stalno i obično vrlo se teško zapaža,jer u oči pada samo novo i iznenađujuće. No, siguransimptom da takve zbrke postoje u našem jeziku, iako ihne možemo uvijek zapaziti, jest postojanje filozofskihproblema. Zbrke koje nastaju u jeziku različite su prirode,ali najčešće potiču odatle što se jedna jezička igra shvatau analogiji s drugom bez ikakve osnove ili kad razum želida prekorači granice jezika. Tako je filozofski problemsimptom za to da nešto nije u redu s našim jezikom, azadatak filozofa sastoji se upravo u tome da pronađegrešku i otkloni je.

Rješenju filozofskog problema treba da prethodiotkriće gdje je i zašto je logika jezika bila pogrešnoshvaćena. Zato se filozofsko otkriće nikad ne sastoji utome, kao što je slučaj kod drugih otkrića, da se pokaženešto novo i neobično, nego da se ono što je već tu, štose već zna, neposredno osvijetli i analizira. Tako filozofijane unosi u naše znanje nikakve nove činjenice, negosamo pomaže da se ono što se zna sredi bez ikakvezbrke i nejasnosti. Zato Vitgenštajn i kaže da se čestoželja za uspostavljanjem nekog reda u našem znanju ojezičkoj upotrebi pogrešno tumači kao postavljanje zadat-

353

ka da se jezik reformira. Ovdje nije u pitanju mogućepoboljšanje terminologije radi izbjegavanja nesporazumau praktičnoj upotrebi. Zbrke kojima se bavi filozofijanastaju onda "kad se jezik obrće na prazno, a ne kadafunkcioniše".72

Cilj filozofske argumentacije jeste da se dođe, kakokaže Vitgenštajn, do "potpune jasnoće". Ali, ova potpunajasnoća ne znači, za njega, rješenje filozofskih problema,nego njihovo iščezavanje. Filozofski problemi nestaju ujezičkoj igri koja besprijekorno funkcioniše u svojojpotpunoj jasnoći, nema ih tamo gdje nema ni filozofije,koja je prevladana u jasnoj i neproblematičnoj jezičkojigri. U takvoj igri više ništa nije skriveno običnompogledu, sve je tu pred nama, ne postoje više nikakvapitanja, jer nestaju onda kada jezik sâm dostigne takavstepen vlastite upotrebe da se u njemu više ne pojavljujunikakva zbrka i nikakvi problemi, pa nema ni nejasnosti.Tako nam se jezička igra predstavlja kao u sebi smirena iispunjena stvarnost: nju više ne treba opisivati, ona sejednostavno igra.

To nas navodi na misao da se filozofski problemi, poštonisu empirijskog karaktera, nego jezičko-logičkogporijekla, u krajnjoj liniji ni ne mogu riješiti. To, naravno,Vitgenštajn nigdje nije eksplicitno izrazio, ali to kao daproizlazi iz cjelokupne njegove analize filozofskihproblema. Ovo shvatanje ima, svakako, svoj argument učinjenici da je čovjek uvijek u situaciji da, služeći sejezikom, napravi nove zbrke i nove nejasnosti. Nikakva,pa ni potpuna jasnost, ne može nas obezbijediti odmogućnosti da uvijek nanovo zapadnemo u neprecizno-sti. Zato jasnost nije rješenje problema, nego samonjihovo iščezavanje.

Da bi se dostiglo ovako neproblematično stanje jezičkeigre, da bi filozofija prestala da se bavi pitanjima koja nju

7 2 Isto, § 132.

354

samu dovode u pitanje, neminovno je upotrebiti metodanalize, koji uvijek ostaje na nivou pojedinačnog. Kakofilozofija, za Vitgenštajna, nije nikakvo istraživanjeobjektivnog sistema apsolutnih istina, jer ne postoje pita-nja visokog reda opštosti, tako je primjena svake opštegmetoda u rješavanju filozofskih problema bezuspješna, ine dovodi do pravog rezultata. Radi se o tome da seupotrebi metod koji će sačuvati individualitet ineponovljivost fenomena kojem se pristupa, a rezultattakvog odnosa predstavlja kolekcija analiziranih činjenicao jeziku koje ne treba dalje povezivati ni u kakav sistemniti nastojati oko toga da se od njih napravi teorija. Samečinjenice govore o sebi, njihov se pravi značaj ne možeobuhvatiti nikakvim naučnim zahvatom, sve su one je-dnako važne i nevažne i na sličan način pokazuju i onošto nije sadržano u njima samima.

Tako je rezultat ovog individualnog metodaupotrebljenog na pravi način, rezultat koji predstavljajuprikupljene i aranžirane činjenice, po svojoj bitnoj prirodiviše posao umjetnika nego naučnika. Zato su u pravu svioni tumači Vitgenštajnove misli koji tvrde da ne postojipravi recept, prava uputa za upotrebu njegovog metoda,jer je tu prije riječ o umjetnosti. Bečki filozof je u svomizuzetnom talentu stvorio novi stil mišljenja, novi načingledanja na stvari, koji je vrlo teško, da ne kažemonemoguće, slijediti, nastaviti, naučiti. To objašnjava i či-njenicu da Vitgenštajn i nema svoje prave "nastavljače",iako je nekim svojim idejama presudno uticao naformiranje određenih usmjerenja savremene filozofije.

U Tractatus-u je jedini ispravan metod filozofije bio tajda se izriču samo stavovi posebnih nauka i da se svakomko hoće da kaže nešto metafizičko odmah pokaže dastavni znakovi koje upotrebljava u svojim stavovimanemaju nikakvo značenje.73 Kad je ustanovio da pristup

7 3 L. njittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, str. 189.

355

fenomenima i problemima mora biti individualiziran, kaošto su i predmeti analize pojedinačni, u Filozofskimistraživanjima Vitgenštajn ne govori o jednom, nego omnogo metoda filozofije, koji su, pored toga što sumetodi, istovremeno i različite terapije.74 Jer, "filozofobrađuje pitanje kao jednu bolest".75 To znači da filozofmora biti u stanju da svoj pristup uvijek ponovoprilagođava pojedinačnim predmetima analize, a sâmproces istraživanja mora trajati sve do tad dok sefenomen temeljito ne osvijetli. Samo tako je moguće doćido "potpune jasnoće", samo tako imamo šansu danaznačimo puteve koji će nas dovesti do situacije u kojojfilozofski problemi nestaju, do stanja za koje nijekarakteristična upitnost i zbrka, nego besprijekorno funk-cionisanje i mogućnost ispravne upotrebe. Bečki filozof jesvestan teškoća na koje će naići prihvatanje novogpristupa, koji metod shvata kao terapiju za liječenjebolesti, jer su filozofi decenijama navikli na opštestavove i apsolutne pozicije.

Ova Vitgenštajnova analogija filozofskih metoda saterapijama i filozofskog tretmana pitanja sa tretmanombolesti vjerovatno je rezultat, s jedne strane, njegovogvlastitog odnosa prema filozofiji, a s druge strane, njegovapel za jednim sveobuhvatnim pristupom filozofskimproblemima. Tek onda kad je problem široko zahvaćen iproanaliziran, moguće je ukazati na puteve njegovogrješenja. Ne samo da filozofski metod Vitgenštajnrazumije u poređenju sa terapijama za liječenje bolesti,nego čak smatra da sâm filozof "mora da izliječi mnogebolesti razuma da bi mogao doći do pojmova zdravogljudskog razuma".76 Ove bolesti razuma su za našeg

7 4 L. njittgenstein, Philosophische Untersuchungen, § 133, str. 347.7 5 Isto, § 255, str. 393.7 6 L. njittgenstein, Remarks on the Foundations of Mathematics, Oxford, 1956, str.

157.

356

autora najvjerovatnije različite metafizičke spekulacije,kojih je prepuna tradicionalna filozofija i do kojih je došlai njima se obilato služila većina filozofa prošlosti.

Iznoseći osnovne karakteristike Vitgenštajnovogmetoda, Hoze Ferater Mora tvrdi da tu nije riječ o jednomod filozofskih metoda, jer Vitgenštajnov metod neutemeljuje nikakvu filozofsku zgradu, nego je ona naukao zdravlju, ona je u preciznom smislu ovog izraza "tera-peutske prirode". Zato kod bečkog filozofa, smatraFerater Mora, "nije riječ o logičkom ... nego oterapeutskom pozitivizmu, o intelektualnoj psihoanalizi,o medicinskoj analitici".77 Govoreći o neizrecivosti je-dnog takvog metoda, Ferater Mora zaključuje: "njenaÄeksplikacijaÄ ne može biti ništa manje ni više od njeneupotrebe. njen sadržaj bi bio, kao što je bio filozofijeTractatus-a, jedna djelatnost, jedan niz operacija.Objasniti Vitgenštajna znači isto što i slijeditiVitgenštajna. njegova filozofija nije teorija, nego ÄapelÄ,apel na vlastitu, od predrasuda rastrganu, od strahaporemećenu, od nemira podrivenu svijest."78

Ono čime se bavio Vitgenštajn je u svojimpredavanjima između 1930. i 1933. godine, za razliku oddotadašnje filozofije, nazivao "modernom filozofijom".Ona je dobila "novi predmet", koji se nije mogao shvatitikao doprinos "kontinualnom razvoju" filozofije. Ono štose u filozofiji tada događalo bečki filozof je smatrao"čvorom" u razvoju ljudske misli i to upoređivao sarazvitkom dinamike i pojavom Galileja. Mada ovakveanalogije, iskazane pojmovima čvora, obrata, revolucije,nisu ni nove ni nepoznate u istoriji filozofije (sjetimo sesamo Kantovog "kopernikanskog obrata"), u slučajuVitgenštajnove misli one su adekvatno upotrebljene,

7 7 José Férrater Morà, "njittgenstein oder die Destruktion", citirano prema: L.njittgenstein, Schriften, Beiheft, Frankfurt am Main, 1960, str. 23-24.

7 8 Isto, str. 24.

357

naročito kad je u pitanju njegova kasnija filozofija. Ipakse mora priznati da su njegova djela, svako na osobennačin, značila novinu i dala nove impulse savremenomfilozofskom mišljenju. Iako je svojim studentima govorioda ih ne može naučiti nijednoj novoj istini, iako je zasvoj vlastiti posao izjavljivao kako nije važno da li sunjegovi rezultati istiniti ili nisu, Vitgenštajn je u jedno biosasvim siguran: ono što je u svemu najvažnije jest to "daje pronađen nov metod".79

Filozofija i jezička igra

Vitgenštajn je utvrdio da zadatak filozofije treba da sesastoji u tome da se otkriju porijeklo i struktura zbrkekoja je nastala u jeziku i da se na osnovu toga saznanjapristupi njenom otklanjanju. Postojanje nejasnosti inepreciznosti u jeziku siguran je znak da filozofski proble-mi postoje, da još nisu riješeni. Ali, oni se u ovakvomshvatanju ni ne mogu riješiti. Filozofija, dakle, treba danastoji oko filozofskih problema, a ne oko onihlingvističke prirode. Zbrke u jeziku su simptom, a neuzrok filozofskih problema, pa zato otklanjanjem neja-snosti u jeziku, koje se vrši jednom filozofsko-logičkomanalizom jezika, postiže se, ne stanje u kojem sufilozofski problemi riješeni, nego situacija u kojojfilozofski problemi nisu našli svoje rješenje, već su kaoproblemi "nestali". Prema tome, cjelokupni filozofski po-sao treba da bude usmjeren na to da nas oslobodinevolja koje imamo sa svojim govor-nim jezikom, a kojenastaju onda kad jednu jezičku igru svjesno ili nesvjesnoupotrebljavamo u analogiji s nekom drugom ili kad nepoznajemo dovoljno njena pravila. Jer, jezik se ne možepravilno upotrebljavati ako se ne poznaju njegovapravila, kao što se nijedna igra uopšte ne može igrati ada se ne slijede njena pravila. Vitgenštajnov cilj u

7 9 G. E. Moore, njittgenstein's Lectures in 1930-1933, str. 322.

358

filozofiji jeste da jezik i mišljenje oslobodi svih mogućihzbrka, ili kako to on kaže: "Muhi pokazati izlaz iz čaše zamuhe."80

Riječ je, dakle, o tome da se moramo osloboditifilozofskih problema, moramo "donijeti mir" filozofiji,moramo učiniti da filozofski problemi "iščeznu", da seviše ne pojavljuju zbrke i nejasnosti u jeziku. To sepostiže u situaciji potpune jasnoće jezičke igre, koja ni-kako ne znači prečišćavanje ili upotpunjavanje sistemapravila za primjenu naših riječi,81 nego dostizanjeapsolutne smirenosti, neproblematičnosti, prevladanihrazlika i svih raskoraka. U takvom obliku jezičke igrefilozofski problemi su nestali, a sama filozofija kaometafizika nadmašena, jer funkcioniše tako da se više nejavljaju nikakva pitanja i nikakvi problemi.

Zato bi bilo pogrešno smatrati da je Vitgenštajn usvojim kasnijim djelima, prvenstveno u Filozofskimistraživanjima, pokušao da filozofiju koncipira kao teorijujezičkih igara ili čak kao jednu određenu jezičku igru. Niu mišljenju ovog perioda filozofiranja nije mogućepostojanje filozofske teorije, pa ni teorije jezičke igre, kaošto je nemogućnost svake, pa i vlastite filozofske teorijebila jedna od najznačajnijih ishodišnih tačaka filozofijeTractatus-a. U Tractatus-u je implicitno prisutnoVitgenštajnovo stanovište da još jedino filozof možeimati neki pristup onome što se ne može izreći, da jedinofilozofija može pokušati da izrekne neizrecivo. Iako je nakraju filozofija proglašena besmislenom, ipak se nemožemo oteti utisku da je naš autor filozofiju zaistasmatrao "značajnom besmislicom". U Filozofskimistraživanjima jedini zadatak filozofije jest da pokažekako su i zašto nastale nejasnosti i zbrke u jeziku i danas, otklanjajući ih, definitivno oslobodi svih filozofskih

8 0 L. njittgenstein, Philosophische Untersuchungen, § 309, str. 407.8 1 Isto, § 133.

359

problema. Time je filozofija svedena na jezičko-logičkudjelatnost, koja će naš jezik učiniti ispravnim i jasnim.

Ako je u Tractatus-u, po uzoru na filozofsku tradiciju,Vitgenštajn sâm pokušao konstruisati filozofski sistem ipomoću njega riješiti temeljne probleme filozofije, ondase njegov obrat ka jezičkim igrama u kasnijoj filozofijimora razumjeti upravo kao odbijanje tradicionalno-filozofske, metafizičke problematike, koja počiva na razli-kovanju subjekta i objekta, mišljenja i bića, pojave isuštine. U neproblematičnoj jezičkoj igri, filozofskiproblemi nisu riješeni, nego su nestali, oni se ovdje višeuopšte ne mogu pojaviti. Jezička igra je životna forma,oblik djelatnosti, način ponašanja ljudi koji misle i govo-re.

Iako su u jezičkoj igri uvijek u pitanju i objekti realnogsvijeta, Vitgenštajn nikad nije postavio problem odnosariječi i stvari kao važan i ozbiljan filozofski problem. Jer,jezičkoj igri pripada i onaj koji govori i onaj koji sluša, ali iimenovani objekt. Ako igra u svom sklopu dobro ibesprijekorno funkcioniše, onda svako razmišljanje onjenom radu postaje suvišno. Pitanja o tome šta je igrauistinu, kako se u okvirima jezičke igre može doći ukontakt s drugim ljudima i stvarima, i slična postajunepotrebna, jer se ovaj odnos u jezičkoj igri uvijekpretpostavlja, jer je on uvijek već uspostavljen. Zatojezička igra ne zna za nešto što bi joj bilo vanjsko, kaošto ona sama nema ni svog unutrašnjeg. Razlika izmeđuvanjskog i unutrašnjeg upravo je negirana jezičkomigrom, kao, uostalom, i razlika između pojave i suštine,subjekta i predmeta. Jezička igra zapravo i značinadmašivanje svake takve relacije, svake dvostrukosti ionoga što na tim podvojenostima počiva, a to je filozofijakao metafizika. Jezička igra je ispunjena, smirena,neproblematična stvarnost, koja smisao svogadogađanja pokazuje kroz riječi, kao što je, s druge

360

strane, lingvistička aktivnost ljudi unutar jezičke igrejedini način sudjelovanja u događanju smisla svijeta.

361

PETA GLAVA

OSNOVNI ELEMENTI VITGEN[TAJNOVOG MI[ljEnjA IODNOS njEGOVE MISLI PREMA NEKIM

ORIJENTACIJAMA SAVREMENE FILOZOFIJE

Osnovni elementi Vitgenštajnovog mišljenja

Naša analiza Vitgenštajnove filozofije iznijela je navidjelo bitnu strukturu i osnovne karakteristike njegovogmišljenja. Tako se pokazalo da njegova misao ododređenja da "sva filozofija jest kritika jezika" do onog pokojem je cilj filozofske argumentacije "muhi pokazati izlaziz čaše za muhe" predstavlja jedinstvenu strukturu kojoju osnovi leži bitno nastojanje da se u filozofiji dostignenova mogućnost mišljenja i da se naznače obrisihorizonta novog filozofskog događanja. To jedinstvenomišljenje, koje, prije svega, znači specifičnu misaonucjelinu, odlikuju dvije izuzetne osobine: originalnost iradikalnost. Iako je formirana pod mnoštvom različitihuticaja, Vitgenštajnova filozofija na potpuno originalan isamosvojan način postavlja osnovne problemesavremenog mišljenja i pokušava da naznači mogućnostnjihovog prevladavanja.

Vitgenštajn je nastojao da filozofsko mišljenje utemeljina njemu samom, da pokaže specifičnost filozofije kaooblika duha koji ima svoje vlastito mjesto u ukupnostiduhovnog života ljudi. U svojoj radikalnosti i strogostimišljenja, Vitgenštajn je uvijek nanovo pokušavao dajasno odredi granice područja filozofskog i danedvosmisleno pokaže u čemu je smisao onoga što se

362

naziva filozofijom. Odlučno smatrajući da tradicionalninačin filozofiranja po svojim karakteristikama ne možebiti onaj oblik filozofije koji će stajati u dosluhu sa samombiti duha vremena, Vitgenštajn je mislio da je neophodnopokušati pronaći i dostići onaj horizont koji bi mogaoznačiti novu mogućnost filozofskog mišljenja. Zato jecjelokupna njegova filozofija zaokupljena tim problemom:"Koja mogućnost pripada filozofskom mišljenju kad seprevlada filozofija kao metafizika?", ili: "Na koji je načinuopšte moguća budućnost filozofije?"

Odgovarajući na ovo temeljno pitanje, koje nijekarakteristično samo za njegovu filozofiju, nego i zaukupnost zbivanja savremenog filozofskog mišljenja,Vitgenštajn je došao do rezultata koji se razlikuje odnjegovih "ranijih" djela do onih "kasnijih", koja su svaposthumno objavljena. Ta razlika se ne sastoji samo urazličitosti filozofskog metoda koji se upotrebljava unjegovim djelima iz ranijeg i zrelog doba njegovogživota, iako ni ona nije bez značaja. Vitgenštajn u cijelojsvojoj filozofiji upotrebljava analitički metod mišljenja, paipak, unutar različitih njegovih djela postoje određeneoprečnosti u načinu njegove primjene. U FilozofijiTractatus-a taj metod ima oblik "logičke analize", koja sepojavljuje kao jednosmjerno i jednoznačno deduktivnoizvođenje sa jasnim osobinama apriornog mišljenja, dokje u kasnijim djelima posrijedi "jezička analiza", kojuodlikuje mnogostrani i višeslojni pristup problemu kojise razmatra zajedno sa nastojanjem da se pitanju približišto neposrednije kako bi se ono što bolje osvijetlilo i nataj način jasnije razumjelo u njegovom istinskom obliku ipravoj prirodi.

Bitna razlika koja postoji između Tractatus-a i kasnijihVitgenštajnovih djela sasvim je jasno došla do izražaja unašoj analizi njegove filozofije, a sastoji se u tome što jefilozofija sadržana u Tractatus-u još uvijek u suštinskom

363

smislu metafizička filozofija, koja, doduše, u sebi većjasno nosi tendencije svog vlastitog filozofskog nadmaši-vanja,1 dok je filozofija Vitgenštajnovih kasnijih djela nesamo po stilu i pristupu antispekulativna nego zaistapokušava da sama bude antimetafizičko mišljenje. Onase zato ne može razumjeti i kao njegovo nastojanje da,nakon "neuspjeha" filozofskog sistema Tractatus-a,stvori filozofsko djelo i ustanovi način mišljenja koji nećeimati osobine tradicionalne metafizičke filozofije i timena djelu pokaže kako se može misliti na novi način koji jemimo i protiv svake filozofije kao metafizike sa svimnjenim prikrivanjima onoga što je bitno.

S obzirom na ovu konstitutivnu diferenciju unutarVitgenštajnovih djela, postaje jasnija okolnost da su unjima sadržana različita rješenja fundamentalnog pitanjao mogućnosti mišljenja, pitanja koje, bez sumnje,predstavlja njihovu zajedničku problemsku okosnicu:prema filozofiji Tractatus-a mogućnost filozofskogmišljenja kao ne-metafizičkog treba vidjeti u mišljenjuonog što je ne-činjeničko, ne-predmetno, onog što jemistično, dok u Filozofskim istraživanjima filozofija kaometafizika može biti prevladana unutar jezičke igre, kojaviše nije samo mišljenje, nego ukupnost življenja idjelovanja ljudi u njihovom svakodnevnom aktivitetu, ilineposredna djelatnost života u kojoj se ogleda zbivanjecjeline svega što jest.

Nema nikakve sumnje da filozofija Tractatus-apredstavlja zatvoreni filozofski sistem koji je konstruisanna temeljima filozofije logičkog atomizma i konsekventnoizveden po principima tradicionalnog filozofskogmišljenja, pa tako znači jednu od mnogih filozofskih kon-strukcija koja želi da na vlastiti način utemelji i obrazložismislenost događanja cjeline svijeta. Ta filozofija, slično

1 Otuda se i moglo dogoditi da posljednji stavovi Tractatus-a direktnodovode u pitanje ono što njegovi početni stavovi izriču.

364

sistemima filozofske tradicije, sastoji se od relativnosamostalnih cjelina, kao što su: teorija svijeta, teorijaslike, teorija stava, teorija jezika itd, koje su izgrađene naistim filozofskim pretpostavkama i predstavljajukonstitutivne dijelove jednog cjelovitog filozofskogsistema.

Teorija svijeta, koja se pojavljuje kao rezultat analizesvijeta sa pozicija filozofije logičkog atomizma, pokazujeda je Vitgenštajn stajao pod snažnim uticajem svogučitelja Rasela, a preko njega pod uticajem cjelokupneklasične engleske empirističke filozofije. Iako je ona samouvodni dio u najznačajnija razmatranja, ipak je veomakarakteristična kao jedan od elemenata filozofijeTractatus-a i ukazuje na njegovu suštinsku povezanost saprethodnom filozofijom. Ako imamo na umu da jeTractatus kao filozofsko djelo napisan u znaku pro-tivstava i izvjesne pobune protiv tradicionalnog načinafilozofiranja, da on većinu pitanja i problema filozofijeprošlosti kvalifikuje kao besmislene, tj. metafizičke, asâm upravo na bitan način pripada krugu te i takve fi-lozofije, onda ćemo postati svjesni paradoksalne situacijeu kojoj se nalazi ta filozofija: ona bi htjela da bude neštodrukčije od tradicionalnog mišljenja, a njime je suštinskiodređena.

Ova pripadnost se još jasnije ogleda u Vitgenštajnovojteoriji slike i odslikavanja, koja predstavlja jedan odnajvažnijih dijelova filozofije Tractatus-a. Ideja koja leži uosnovi svih mnogobrojnih varijanti ove teorije, odavno jeveć poznata u istoriji filozofije, mnogo prije Vitgenštajna.Ona se sastoji u shvatanju da postoji fundamentalna slič-nost strukture realiteta i misli o njemu, na čemu počivamogućnost misli kao takve. Misao je, naime, mogućasamo zato što njena struktura "odgovara" strukturirealiteta. U ovakvom shvatanju relacija slikovnosti je onošto nam obezbjeđuje mogućnost da o svijetu najprije

365

uopšte mislimo, a onda da mislimo istinito. Istinita misaoje samo ona koja "odslikava", koja predstavlja "sliku"nečeg što postoji. Sve što nije slika realnog ni ne možebiti misao.

Teorija slike u svim svojim oblicima, pa i u ovojVitgenštajnovoj varijanti, neodrživa je kao pokušaj da seobjasni mogućnost misli. Ona nedopustivo simplifikujeveoma složeni odnos misli i realiteta i, svodeći misao nasliku, ostavlja vrlo mali prostor za njene mogućnosti.Svaka teorija slike, već u svojoj polaznoj pretpostavci dase misao može odrediti jedino kao slika, u osnovi krećekrivim putem. Jer, ne samo da u okvirima onog štorealno postoji misao ne mora, da bi bila istinita, imatiprema tome odslikavajući odnos, nego je čak ona misaokoja uspijeva da transcendira sve pojedinačne opiseupravo najdublja i najvrijednija.

Insistiranje na slikovnosti misli usko je povezano saVitgenštajnovom osnovnom tezom iz njegove teorijestava, koja se sastoji u tvrdnji da se u stavu činjenicemogu samo opisati, o njima se može samo govoriti, ali sestavom ne mogu izgovoriti. To znači da se stavom možereći "kakva" je stvar, ali ne i "šta" je ona. Ako misao,odnosno stav, treba da bude slika činjenice, onda onzaista ne može biti ništa više nego opis te činjenice,njime se onda može samo govoriti o ovoj ili onoj karakte-ristici ili svojstvu stvari, a da se pri tome nikad ne dopredo onog što čini da stvar jeste ono što jest, do "što"stvari. Samo misao koja nadilazi sve opise pojedinihosobina, koja na izvjestan način transcendira samu stvar,može da kaže nešto o bîti stvari, o onome po čemu onauopšte jest. A ta i takva misao ne može biti "slika" stvari,ona nadilazi svaku takvu relaciju i znači fundamentalnoodređenje stvari same.

Na istoj liniji razlikovanja onog što se može i onog štose ne može odslikati, onog što se može reći i onog što se

366

stavom ne može izreći, nalaze se i ostale fundamentalnedistinkcije Vitgenštajnove filozofije Tractatus-a, kojepredstavljaju temelje ovog njegovog djela i na bitan na-čin određuju njegovu osnovnu intenciju. To su, prijesvega, razlikovanja između mišljivog i nemišljivog,izrecivog i neizrecivog i s njima neposredno povezanipojmovi mističnog i šutnje.

I u osnovi Vitgenštajnovih shvatanja jezika u filozofijiTractatus-a stoji teorija slike i odslikavanja. Jezik je ovdjeshvaćen kao cjelokupnost stavova kojima se odslikavasvijet činjenica. Ako jezik treba da bude slika svijeta,onda se u njemu može izreći samo ono što se može od-slikati ili, što je za bečkog filozofa isto, samo ono što semože misliti. A može se odslikati, odnosno misliti, ponjemu, samo ono što jest na način na koji činjenice jesu.Tako je Vitgenštajnova teorija jezika sasvim omeđenadvjema fundamentalnim odredbama koje su sadržane unjegovoj teoriji svijeta i teoriji slike, određenjima pomoćukojih je bečki filozof svojoj misli dao čvrste okvire inaznačio jasne puteve koji će je dovesti do onoga što izričuposljednji stavovi Tractatus-a.

Jedno od ta dva bitna određenja Vitgenštajn je naveo usvojoj teoriji svijeta: ono što realno postoji jesu činjenicei one sačinjavaju svijet. Jedini pravi način postojanja jestonaj na koji činjenice jesu. Sve ono što nije takvo kaočinjenica, ono zapravo i nije, ono nije realno, ono ukrajnjoj liniji i ne spada u svijet. Jer, svijet je samo iisključivo svijet činjenica. S druge strane, teorija slikepostavlja zahtjev da misao, koja je formulisana u stavu,da bi bila istinita, mora biti slika činjenice. Svaka misaokoja nije slika, nije uopšte misao, jer misliti se može sa-mo odslikavajući. Misao koja nije slika mora biti određenakao besmisao.

Kad se imaju u vidu ova dva osnovna određenja kojastoje u fundamentima filozofije Tractatus-a, onda se u

367

njihovom svjetlu može sagledati smisao svih drugihizvoda i tvrdnji sve do ishodišnih tačaka ove filozofije. Iztog ugla postaju jasne i Vitgenštajnove fundamentalnedistinkcije mišljivog i nemišljivog, izrecivog i neizrecivog,pojma mističnog i šutnje, kao i njegovo određenjefunkcije i smisla filozofije.

Kad se jezik odredi kao slika svijeta, a svijet kaocjelokupnost činjenica, onda je jasno da se u jeziku možegovoriti samo o onome što jest kao činjenica.Reducirajući mogućnosti jezika na odslikavanje činjenica,Vitgenštajn je veoma ograničio njegove okvire, pa setako dogodilo da je filozofiji Tractatus-a izvan mogućnostiizricanja u jeziku ostalo cijelo jedno područje pitanja iproblema koje je bečki filozof odredio kao neizrecivo imistično. Ta pitanja i problemi se tiču upravo one sferepostojanja kojoj on u svojoj teoriji svijeta nije osiguraonikakvo mjesto i tako je zapravo isključio iz svijeta. Onaje ostala po strani, zato što je Vitgenštajn priznavao rea-litet jedino činjenicama, a njihov način postojanjaodredio kao jedino realno postojanje. Sve što nije nanačin na koji činjenice jesu Vitgenštajn je isključio izpodručja svojih razmatranja i označio kao ono o čemu sene može misliti. Ali, ova sfera kojoj je odrekao realnost ipokušao da je isključi iz svijeta uvijek se nanovopojavljivala i uplitala u njegova određenja, pa je zato be-čki filozof, da bi se od nje ogradio i definitivno se nje"oslobodio", to područje odredio kao neizrecivo i kaomistično. Svaki pokušaj da se o tom području i njegovimpitanjima bilo šta smisleno kaže, osuđen je, poVitgenštajnovom mišljenju, na neuspjeh. Jer, o tome sene može misliti, o tome se ne može ništa reći i zato jejedini mogući ispravni stav ostajanje u šutnji.

Sfera koju je Vitgenštajn isključio iz svijeta činjenicajest upravo sfera filozofskog interesovanja, a pitanja kojase na nju odnose jesu upravo filozofska pitanja.

368

Smatrajući da se ne može govoriti o onome što nije nanačin činjenica, jer se o tome ne može imati nikakvaslika, on je zaključio da je cjelokupna dosadašnjafilozofija upravo pokušavala to nemoguće, tj. da govori oonome o čemu se ne može govoriti, pa se zato njeninapori moraju odrediti kao promašeni. Jer, stavovi dokojih je dolazila filozofska tradicija nisu nikakvi stavovi,oni se moraju označiti kao besmisleni.

Pošto filozofski stavovi nisu niti empirijske nititautološke prirode, oni kao stavovi uopšte nisu mogući.Filozofija tako nema svojih vlastitih stavova; ona uopštene može biti teorija, jer nema svoj "predmet" u svijeturealnog. Zato je Vitgenštajn filozofiju odredio kaoaktivnost kojom se razjašnjava smisao stavova i kojom jepotrebno "ograničiti nemišljivo iznutra pomoćumišljivog". Jasno naznačavajući granice izrecivog,filozofija sama će značiti ono neizrecivo. Jer, "svakakoima nešto neizrecivo, ono se pokazuje, ono je mistično".Tako filozofija ipak jedina ima pristup neizrecivom, jedinoona može da "tematizira" ono što je ne-činjeničko, ne-predmetno, ne-slikovno, ono što je "mistično".

Za razliku od filozofije Tractatus-a, koja, bez sumnje,predstavlja metafizički filozofski sistem, sva djela koja jeVitgenštajn kasnije napisao ne znače više nikakvosistematsko izlaganje cjelovitog "pogleda na svijet", nitinastojanje da se jednom obuhvatnom filozofskom teori-jom zasnuje i protumači događanje cjeline svijeta. Topokazuje da je bečki filozof poslije doktrine Tractatus-adefinitivno odustao od takvog načina mišljenja,smatrajući da se tim putem ne samo ne može doći doonog što je najbitnije i najznačajnije, nego je to način dase to suštinsko izgubi, prekrije, pa se vrlo teško onouopšte može tematizirati i postaviti kao problem. I stil ijezik i način filozofiranja u posthumnim Vitgenštajnovimdjelima jasno pokazuju njegovu odlučnost da pokuša o

369

složenim filozofskim problemima misliti i govoriti nadrukčiji način, da krene u filozofska istraživanja novimputevima koji vode mimo i protiv tradicionalnogmetafizičkog mišljenja, da bi se, možda, tako došlo upriliku da se o bitnim pitanjima kaže ono što bi moglootvoriti nove mogućnosti za njihovo prevladavanje.

Taj izuzetni napor da se misli na novi način kako bi sepostiglo više nego do sada u otkrivanju prave prirodepitanja koja u sebi nosi filozofija, to odbijanjetradicionalnog puta u razmatranju filozofskih problema,sasvim je jasno prisutno u svim kasnijim Vitgenštajnovimdjelima. Ona imaju i specifičnu formu, koja nijeuobičajena niti se može susresti u tradicionalnoj, ali ni usavremenoj filozofskoj literaturi. I to je svakako rezultatnjegove odluke da poslije filozofije Tractatus-a trebapoći novim putem, treba učiniti još jedan pokušaj da bise možda uspjelo u realizaciji onog što je na određeninačin sadržano u samoj toj filozofiji Tractatus-a, a što posvojoj bitnoj intenciji prevazilazi njene granice i ukazujena neophodnost prevladavanja same te filozofije.

Način postavljanja i analize filozofskih problema ukasnijim Vitgenštajnovim djelima tipičan je zafragmentarno-analitički stil mišljenja, koji prednost dajedetaljnim analizama iz kojih treba da proizađe"svijetljenje" same suštine pitanja u njegovoj pravojprirodi bez ikakvih prikrivanja i zamagljivanja. Svakipokušaj koji bi htio da ispravnost obuhvatne filozofskekonstrukcije dokaže na taj način što će u njenoj aplikacijipokazivati da se "stvari" ponašaju ili da jesu upravoono što je samim sistemom "predviđeno" mora, po Vit-genštajnovom mišljenju, biti označen kao promašaj. Jer,zadatak filozofskog mišljenja se ne sastoji u tome da"propisuje" kako događaji imaju da se zbivaju, negoupravo obrnuto, da odgovarajućim načinom razmatranja

370

činjenica svijeta i filozofskih problema uopšte omogućida se oni iskažu u svojoj suštinskoj i istinskoj prirodi.

Tek u takvom pristupu postaje onda prirodno da sesagledaju i naznače mogući putevi povezivanja irazrješavanja problema pred kojim stojimo, pri čemu sestalno mora voditi računa o tome da se ne dođe ponovou situaciju konstrukcije filozofskih teorija uopštavanjemodređenih osobina koje se mogu javljati u sličnom oblikukao zajedničke za neke grupe problema. Upućujući naovakav način tretiranja filozofskih pitanja i sama gadosljedno provodeći, Vitgenštajnova "kasnija" filozofija sepojavljuje kao stvarna negacija svake esencijalističkefilozofije, kao i filozofije konstruktivizma, svake filozofsketeorije koja u razvijenom filozofskom sistemu vidi ključ zasuštinsko objašnjenje zbivanja cjeline svega što jest.

Mišljenje u kasnijim Vitgenštajnovim djelima tako nepredstavlja nikakav filozofski sistem; to više nijefilozofska konstrukcija koja, kao sistematski izvedenacjelina, želi da sveukupno postojanje utemelji i objasni.Suprotno tome, to je mišljenje koje još jednom hoće daproblematizira složena filozofska pitanja, nemajući pritome nikakvih pretenzija da rezultate svojih analizarazumije kao "konačne i neoborive" istine. Taj "filozofskialbum" sastavljen je od velikog broja suptilnih analizasasvim konkretnih situacija iz kojih se misli i govori,svakodnevnih okolnosti u kojima ljudi zajedno žive i uza-jamno komuniciraju. A opšti okvir ukupnog aktivitetaživotne zajednice ljudi i njihovih jezičkih djelatnosti bečkifilozof je nazvao "jezička igra". Ona tako nije nikakvadefinicija jezika, niti je u Vitgenštajnovom mišljenjukoncipirana isključivo kao lingvistički fenomen. Jezičkaigra je horizont zbivanja cjeline svega što jest, način nakoji čovjek sudjeluje u događanju smisla svijeta. Tek unjenim okvirima se može ostvariti susret čovjeka isvijeta, samo u jezičkoj igri je za čovjeka moguće isku-stvo svijeta.

U ovako koncipiranoj jezičkoj igri više nije mogućnikakav "slikovni" odnos; jezik sâm ne može biti shvaćenkao slika svijeta, niti riječi jezika mogu "zastupati"predmete svijeta u stavovima, čime je određeno njihovo

371

značenje. Jezička igra predstavlja stvarnu negaciju jezi-čkog modela tradicionalne filozofije jezika sa njegovomteorijom značenja riječi i u sebe uključuje jedandinamički koncept jezika po kojem se on shvata kao živiorganizam sa svim svojim složenostima i složenim pro-menama. A riječ nije jednom zauvijek određena svojomdefinicijom, nego ona u stalnoj upotrebi u različitimkontekstima dobija uvijek drukčiji smisao, pa se više nemože govoriti o njenom značenju, već o njenoj "porodiciznačenja".

Svaka jezička igra je kompletan jezički sistem, u svakojod njih je moguća komunikacija smisla. Ali, svaka jezičkaigra istovremeno predstavlja jednu određenu artikulacijusvijeta. U stvaranju i uvođenju novih jezičkih igara uvijekje prisutna spontana artikulacija svijeta koja značipovezivanje na nov način već postojećih i uvođenjenovih objekata. Odnos osobina objekata i upotrebe riječiiskazuje gramatičko pravilo. Poštovanje gramatičkihpravila je neophodno da bi se moglo uspješnoučestvovati u igri, kao što je od suštinske važnosti da sene dopusti da "površinska" gramatika upotrebe riječiprikrije pravi značaj i smisao "dubinske" gramatike.

Ukupnost zbivanja unutar jezičke igre "ogleda" se unjenoj lingvističkoj dimenziji. Nejasnosti koje se pojavljujuu jeziku Vitgenštajn je protumačio kao rezultat zbrkanogdogađanja jezičke igre i kao znak da filozofski problemipostoje. Filozofski problemi se, dakle, ispoljavaju u jeziku,oni se otkrivaju onda kad jezička igra funkcioniše pogreš-no. Zato je moguće filozofske probleme otkloniti "uvidomu poslovanje našeg jezika".

Zadatak filozofije se i sastoji u tome da isključi zbrke izjezika i time omogući da filozofski problemi "nestanu". Tasituacija se postiže dovođenjem jezičke igre do "potpunejasnoće". U preciznoj upotrebi jezičke igre više se nepojavljuju zbrke i nejasnosti: u jasnoj i neproblematičnojjezičkoj igri više ne postoje nikakva pitanja i nikakvi od-govori, nisu potrebna nikakva objašnjenja ni opisivanja.

372

U situaciji njene potpune jasnoće filozofski problemi sunestali, a filozofija kao metafizika je prevladana. Kaoneproblematično događanje u kojem je nadmašenasvaka razlika između unutrašnjeg i vanjskog, mišljenja iiskustva, teorije i prakse, jezička igra predstavlja dostig-nutu neposrednost u kojoj ništa nije skriveno običnompogledu, više ništa nije potrebno objašnjavati ‡ jezičkaigra se jednostavno igra.

Vitgenštajn i filozofija logičkog pozitivizma

Nema nikakve sumnje da je Vitgenštajnova filozofijaTractatus-a imala veoma snažan uticaj na razvojmodernog pozitivizma, čiji je centar predstavljala grupafilozofa okupljena na Bečkom univerzitetu, koja jedjelovala pod zajedničkim imenom "Bečki krug". FilozofiBečkog kruga su preuzeli, razvili i radikalizovali nekeVitgenštajnove misli iz Tractatus-a i tridesetih godina bilijezgro modernog pozitivizma, najjače i najbrojnije strujeu filozofiji našeg vijeka, koja je zahvatila cijeli svijet.

Iako je na određeni način počivao na osnovamatradicionalnog engleskog empirizma Loka i Hjuma, i bionjegov logički produžetak, moderni pozitivizam se, posvojim osnovnim intencijama, znatno razlikovao odsvakog sličnog pravca koji se pojavio u toku istorije filo-zofske misli. Dok je klasični empirizam, a s njime ipozitivizam, sav bio u znaku psihološke zasnovanosti, paje i njegov centralni pojam, pojam osjeta, bio preuzet izpsihološke teorije, moderni pozitivizam je odlučno ustaoprotiv bilo kakvih psiholoških elemenata u filozofiji iradikalno postavio logiku u osnovu svog filozofiranja.Smatrajući da je došao kraj neplodnim konfliktimafilozofskih sistema, koji su ispunjavali cjelokupnudosadašnju istoriju filozofije, predstavnici neo-pozitivizma su tvrdili da su oni "u posjedovanju jednog

373

takvog metoda koji čini da je svaki ovakav konflikt uprincipu nemoguć". Ovaj metod o kojem je riječ jestlogički metod, metod logičke analize, koji predstavljaosnovu modernog pozitivizma. Otuda je i dobio naziv "lo-gički pozitivizam" ili "logički empirizam". Imajući naraspolaganju metod logičke analize, filozofineopozitivizma su njegovu odlučnu primjenu u filozofijishvatili kao svoj osnovni zadatak.

Centar modernog pozitivističkog filozofskog pokretabio je Bečki krug. Počivajući na pozitivističkoj tradicijiErnst-a Mach-a, Bečki krug je nastao iz filozofskogseminara Morica [lika. Pored toga što je predavaofilozofiju na Bečkom univerzitetu, [lik se bavio i fizikom izanimali su ga problemi sa područja prirodnih nauka uop-šte. Oko njega su se okupili njegovi učenici i prijatelji, kojinisu bili samo filozofi po struci, nego i naučnici iz raznihoblasti naučnog posla. Tako su krug, pored [lika,sačinjavali: Rudolf Karnap, Otto Neurath, Friedrichnjaismann, Victor Kraft, matematičari Hans Hahn i KurtGödel i drugi. Godine 1928. oni su osnovali "SavezErnsta Maha", a 1929. godine objavili zajedničkiprogramski spis "njissenschaftliche njeltauffassung: Dernjiener Kreis", u kojem su iznijeli istoriju nastanka Kruga,njegove pripadnike i cilj njihovog zajedničkog djelovanja.Tako je 1929. bila godina javnog istupanja ove grupefilozofa, pa se zato ona smatra početnom godinomdjelovanja Bečkog kruga.

Uskoro su Krugu pristupili još mnogi drugi filozofi inaučnici, a bilo ih je dosta koji su povremeno dolazili uBeč, prisustvovali njihovim razgovorima i poslije odlaskastajali u više ili manje tijesnom kontaktu s grupom.Pripadnici ovog filozofskog pokreta okupljali su se dostačesto na zajedničke internacionalne sastanke i imalisvoje publikacije u kojima su sarađivali svi pripadnicipokreta. Nijedan filozofski pravac u istoriji filozofije nije

374

imao tako visok stepen internacionalne povezanosti ioranizovanosti kao logički pozitivizam, niti je ijedanpravac u toj mjeri bio svjestan svoje istorijske ulogekao što je to bio neopozitivizam. Svi pripadnici pokretabili su duboko uvjereni u ono o čemu je njihovpredstavnik govorio na internacionalnom kongresu uOksfordu 1930. godine u svom referatu "Budućnost filo-zofije": osjećali su se začetnicima i akterima otvaranjanove epohe u istoriji filozofskog mišljenja.

Iako je mnogo obećavao, pokret neopozitivizma, kaoudružena snaga, raspao se odmah poslije [likove smrti1936. godine, kada ga je na stepenicama fakulteta ubioneki njegov maloumni student. Mada su i danas, poriječima pripadnika pokreta Alfreda Ejera, neke odnjegovih ideja još žive, ipak je logički pozitivizam kaopravac u filozofiji bitno stvar prošlosti.

Vitgenštajn je bio u prijateljskim odnosima i čestorazgovarao sa nekim pripadnicima Bečkog kruga uvrijeme dok oni nisu bili formirali Krug kao filozofskipokret, sarađivao je s Krugom, prisustvovao njihovimdiskusijama, ali sâm nikada nije bio zastupnik pozitivi-stičkih ideja niti je pripadao ikakvom pokretu u filozofiji.Vitgenštajn je imao naročito jak uticaj na [lika, pa ondaVajsmana, a preko njih i na sve ostale pripadnikefilozofskog seminara. Oni su u svojim razgovorima, činise, podrobno analizirali Vitgenštajnov Tractatus i takopreuzeli i neke od značajnih ideja iz ovog djela. Poredfilozofskog, Vitgenštajn je imao i vrlo jak lični uticaj napripadnike seminara, pogotovo [lika i Vajsmana. "[to godje kazao, bilo je uvijek interesantno i stimulativno, anačin na koji je to izražavao često je bio fascinantan.njegovo stanovište i odnos prema ljudima i problemima,čak i teorijskim problemima, bili su mnogo sličniji onimakreativnog umjetnika nego naučnika... Kad je započinjaoda formuliše svoje stanovište o nekom specifičnom

375

filozofskom problemu, često smo osjećali unutrašnjuborbu koja se u tom trenutku odigravala u njemu, jednointenzivno i gotovo bolno naprezanje vidljivo nanjegovom vrlo izražajnom licu, kojim je pokušavao dapronikne iz tame na svjetlost. Kad je konačno, poslijetog dugog mučnog napora, dao svoj odgovor, njegoviskaz stajao je pred nama kao novostvoreno umjetničkodjelo. ... on je često ukazivao na to da su njegovi iskazineadekvatni. Ali, impresija koju je na nas ostavljao bila jekao da mu je uvid dolazio kroz božansku inspiraciju, takoda se nismo mogli otrgnuti osjećaju da bi svakiracionalni komentar ili analiza tog uvida predstavljaliprofanaciju."2 Naročito je često i prijateljski Vitgenštajnkontaktirao sa [likom, pa je njegov lični uticaj na njegasasvim sigurno bio najjači: "Imao sam utisak da je pone-kad napuštao svoje uobičajeno hladno i kritičkostanovište i prihvatao neka Vitgenštajnova gledišta ipozicije, iako nije bio u stanju da ih racionalnimargumentima odbrani u diskusijama u našem Krugu."3

Osnovna filozofska pozicija modernog pozitivizmamože se ukratko označiti kao antimetafizička. Bazutakvog stanovišta predstavlja pridavanje izuzetnogznačaja naučnim dostignućima u raznim oblastimanaučnog saznanja, a naročito u prirodnim i egzaktnimnaukama. S jedne strane, egzaktnost naučnih istina, a sdruge strane, preciznost novog logičkog instrumentarija,koji je pružala simbolička logika, učinili su da ovi filozofite iste osobine zahtijevaju i od filozofije. Filozofija unovom vremenu ne može biti dogmatična ili spekulativnametafizika, jer je u takvom obliku ona potpunoneprimjerena i besmislena. Nastavljajući se naVitgenštajnovu misao o besmislenosti većine filozofskih

2 R. Carnap, Intellectual Autobiography, citirano prema: The Philosophy ofRudolf Carnap, ed. A. Schilpp, La Salle, Illinois, 1963, str. 25-26.

3 Isto, str. 27.

376

problema koji su bili postavljeni u okvirima klasičnefilozofije, moderni pozitivizam zastupa stanovište pokojem smisleni stav može biti samo tautološke iliempirijske prirode, a kako filozofski stavovi nisu ni jedneni druge vrste, to oni nisu lažni, nego jednostavnobesmisleni.

Jedini pravi posao filozofije mogao bi se sastojati utome da se logički analizira naučni jezik. Filozofija nijenikakvo posebno istraživanje, niti ona ima svoje vlastitestavove. Jedini njen posao jeste razjašnjavanje stavovaposebnih nauka. Za razliku od nauke, filozofija, smatra[lik, nije sistem znanja; ona je prije sistem akata,aktivnost kojom se određuje značenje stavova.Filozofijom se stavovi objašnjavaju, u nauci se oniverifikuju. Nauka je zainteresovana za istinitost stava,filozofija odgovara na pitanje šta stav zaista znači. Ove[likove misli se nastavljaju na one Vitgenštajnovestavove iz Tractatus-a koji se odnose na njegovoodređenje filozofije: filozofija nije teorija, nego aktivnost,ona je logičko razjašnjavanje misli. U smislu ideje da jeposao filozofije logička analiza naučnog jezika, jedan odnajznačajnijih predstavnika neopozitivizma R. Karnapodredio je filozofiju kao logiku nauke(njissenschaftslogik).

Kao što se vidi, filozofi modernog pozitivizmaprihvataju Vitgenštajnovu ideju o filozofiji kao aktivnosti,ali tu aktivnost shvataju ili kao davanje značenjapojedinim stavovima ([lik) ili kao logičku analizu jezika(Karnap). Tako oni potpuno previđaju cjelokupnost Vit-genštajnovog određenja filozofije kao aktivnosti,smatrajući da se ono prije svega odnosi na aktivnostklasifikacije i rasvjetljavanje stavova nauke.Vitgenštajnovo određenje filozofije kao aktivnosti ima,čini nam se, mnogo dublji smisao, koji proizlazi izcjelokupne filozofije Tractatus-a. A bečki filozof je

377

objašnjavao da je filozofija aktivnost u kojoj se morapovući granica između smisla i besmisla, pa je zato filo-zofsku aktivnost odredio kao razgraničavanje mišljivog inemišljivog, i tako pokazivanje neizrecivog, u kojemfilozofija sama znači to neizrecivo.

U ovom obliku filozofi pozitivizma nisu mogliprihvatiti ovu Vitgenštajnovu misao. Oni su, naime,smatrali da je njegov pojam neizrecivog i mističnogjedan od onih ostataka metafizike u njegovoj filozofijikoje svakako treba kritikovati i tako odbaciti. I ovipojmovi se zaista ne pojavljuju u filozofiji neopozitivizma."Dok smo u Krugu čitali Vitgenštajnovu knjigu(Tractatus), ja sam pogrešno vjerovao da je njegovostanovište prema metafizici bilo slično našem. Nisam po-sve-tio dovoljno pažnje stavovima o mističnom unjegovoj knjizi, zato što su se njegova osjećanja i misli uovoj oblasti znatno razlikovali od mojih. Tek mi je ličnikontakt s njim pomogao da jasnije shvatim njegovostanovište. Imao sam utisak da je njegova ambivalencijau odnosu na metafi-ziku samo posebni aspekt mnogotemeljnijeg unutrašnjeg konflikta u njegovoj ličnosti,zbog kojeg je on duboko i bolno patio."4

Izgleda da se može prihvatiti ova Karnapovakonstatacija o unutrašnjem konfliktu u Vitgenštajnovojličnosti. Cijeli Tractatus zaista pokazuje njegovurazapetost između onoga do čega ga je doveo njegovrazum i onog što je on cijelim sobom osjećao. Svomsvojom intelektualnom snagom Vitgenštajn je htio dafilozofiju svede na jasne i očigledne stavove, koji bistajali uz stavove nauke, a istovremeno je osjećao daima nešto što izmiče nauci i njenim mogućnostima, daima nešto što nije takvo kao što je znanje. A upravotamo počinje filozofija ‡ ona počinje tamo gdje prestajesvako znanje i gdje su nedovoljni svi kriterijumi kojima se

4 R. Carnap, Intellectual Autobiography, str. 27.

378

služi nauka. Pozitivisti su, međutim, ovo ispustili iz vida.Slijedeći svoju osnovnu misao i ambiciju da jednom zau-vijek odreknu metafizici pravo postojanja, filozofineopozitivizma su reducirali i samu filozofiju. Takoorijentisani, oni nisu mogli slijediti ono što je najvrednije inajdublje u Vitgenštajnovoj filozofiji Tractatus-a i zato suostali ispod njegovog filozofskog nivoa.

Iako se može tvrditi da je i za Vitgenštajna kao i zapozitiviste modernog vremena karakteristična pozicija pokojoj je neophodno prevladavanje filozofije kaometafizike, ipak su njihova stanovišta u odnosu nafilozofske probleme potpuno različita. Za Vitgenštajnaneizrecivo postoji, ono je mistično i o njemu se ne moženišta reći. Ono se u jeziku samo pokazuje, u njemu seono ne može izreći i zato se pred njim mora šutjeti.Filozofi modernog pozitivizma su, u saglasnosti sa svo-jom polaznom osnovom, odlučno protiv ovogVitgenštajnovog stava. Ono što se ne može reći nitimisliti nije izraz nemogućnosti jezika, jer, tvrde filozofipozitivizma, ne postoji "pitanje na koje se u principu nemože odgovoriti, niti problem koji bi u principu bionerješiv". Razlog zbog kojeg se mora šutjeti jednostavnoje taj što nema ničega o čemu bi se govorilo. ZaVitgenštajna je filozofija kao metafizika nemoguća, zatošto je njene stavove nemoguće formulisati, tj. metafizikaje nemoguća ne zato što onog o čemu njeni stavovigovore nema, nego zato što jezik logički nije u stanju daformuliše ono što prelazi njegove granice, ono za štonedostaju riječi. Za moderni pozitivizam filozofija kaometafizika je besmislena jednostavno zato što ono očemu ona govori ne postoji.

Tako Vitgenštajnovo odbacivanje metafizike proizlazi iznjegovog stava da ono što metafizika hoće nije sámo posebi besmisleno, nego se ne može smjestiti u jezik; on jenesposoban da izrazi ono o čemu bi metafizika htjela da

379

govori. Zato se sva metafizička tvrđenja koja su for-mulisana u jeziku moraju označiti kao besmislice. Ifilozofi pozitivizma smatraju da su stavovi metafizikebesmisleni i da se moraju odbaciti, ali to odbacivanje onivrše sa potpuno drukčijih osnova. Bazu za definitivnorazračunavanje s metafizikom filozofi pozitivizma su našliu principu verifikacije, koji predstavlja kriterij značenja ilismislenosti stavova.

Stav ima smisao samo onda ako se može verifikovati,a njegov smisao je određen načinom na koji se onprovjerava. Verifikacija se sastoji u provjeravanju stavovaempirijskim posmatranjem. Za metafizičke stavovenikakva empirijska posmatranja ne mogu biti relevantna.Zato oni nisu niti istiniti niti lažni, nego jednostavnobesmisleni. Na mjesto čuvenog Vitgenštajnovog stava:"O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti",koji implicira to da postoje "stvari" o kojima se ne možegovoriti, filozofi pozitivizma stavljaju: "Kad se dođe dometafizike, zaista se mora šutjeti, ali ne o nečemu"(Nojrat). Drugim riječima, iza onog što se kaže i što semože reći više nema ničeg o čemu bi se govorilo i zatotreba šutjeti da se ne bi govorile besmislice. Tako jesmisao Vitgenštajnove filozofije Tractatus-a, čiji rezimepredstavlja upravo ovaj posljednji čuveni aforizam,sasvim iznevjeren u stavovima filozofije modernogpozitivizma.

Samim filozofima pozitivizma se mogu staviti izvjesneprimjedbe upravo u vezi sa kriterijem po kojem su oniodbacili metafizičke stavove kao besmislene. Ako su,naime, jedino smisleni stavovi, s jedne strane, oni kojise mogu empirijski provjeriti, a s druge strane, oni koji susami po sebi istiniti (tautologije), onda se postavljapitanje u koju vrstu stavova spada sâm principverifikacije. Očigledno je da je princip verifikacije jedanstav koji se ne može empirijski provjeriti, koji, dakle, ne

380

dopušta verifikaciju. Nije li on onda analitički stav ilimožda metafizički i tako i sâm besmislen?

Pitanje o filozofskom statusu principa verifikacije jestznačajan problem logičkog pozitivizma: jedni su smatralida princip provjerljivosti treba tretirati kao lingvističkukonvenciju (O. Nojrat), a drugi da je tu zapravo posrijedidefinicija (A. Ejer) koja je metodološki princip na osnovukojeg će se izvršiti definitivna eliminacija metafizike.Braneći smisao principa verifikacije, neki su dokazivali(A. Pap) kako činjenica da se sâm princip ne možeprimijeniti na sebe samog nije nedostatak empirističketeorije, nego upravo njena prednost, jer priznavanjestavova što izriču tvrdnje o klasi stavova kojoj i samipripadaju vodi poznatim paradoksima tipa "lažljivac".Prema tome, princip provjerljivosti se mora shvatiti kaostav (prema teoriji tipova, koja otklanja mogućnostnastanka paradoksâ) koji pripada jeziku višeg reda odonog jezika na čije se stavove odnosi. U krajnjoj liniji, toznači da je princip verifikacije stav koji pripadasemantici (metajeziku) naučnog jezika.

Vitgenštajn i Karnap

Pored [lika, Karnap je bio najistaknutija ličnost Bečkogkruga. Vrlo je žustro učestvovao u razgovorima koji su seredovno vodili među pripadnicima Kruga, sve dok nije,1930. godine, otišao na Univerzitet u Prag, a odatle1936. godine u ^ikago. Sve do svoje smrti, 1970. godine,Karnap je živio i radio u Sjedinjenim AmeričkimDržavama i čitavo to vrijeme bio jedna od centralnihličnosti američkog filozofskog života.

Kao i svi ostali članovi Kruga, i Karnap je biooduševljen Vitgenštajnovim idejama iz Tractatus-a,razgovarao o njima i svoje tadašnje stanovište u znatnojmjeri formirao pod njihovim uticajem. Sâm je izjavljivao

381

da većinu svojih ideja i misli iz perioda Logičke sintaksejezika duguje Vitgenštajnu.

Filozofiju Tractatus-a Karnap je shvatio kao snažnukritiku i odbacivanje svake filozofije kao metafizike iistovremeno anticipaciju filozofije kao logičke sintaksenaučnog jezika. Na toj osnovi on je u djelu Logičkasintaksa jezika razvio svoje gledište o filozofiji kao sin-taksi i razračunao se sa nekim Vitgenštajnovim idejamaiz Tractatus-a, koje je on protumačio kao metafizičkeostatke u njegovoj misli. Ograđujući se od Vitgenštajnove"slabosti" prema metafizici, koja je, po njegovommišljenju, bila uzrok tome da su u Vitgenštajnovimidejama još uvijek postojali izvjesni metafizički tragovi,Karnap je zauzeo radikalno pozitivističku poziciju, kojoj uosnovi stoji Vitgenštajnova misao o filozofiji kao logičkomrazjašnjavanju misli.

Glavni predmet Karnapove kritike u Logičkoj sintaksijezika jeste Vitgenštajnovo shvatanje jezika i njegovestrukture. Ne samo da je pogrešno, po Karnapovommišljenju, to što je Vitgenštajn u Tractatus-u uvijekgovorio o jednom jeziku, već je Vitgenštajnova ideja otome da se u jeziku ne može izreći forma jezika, nego semože samo "pokazati", nedovoljno osnovana ineopravdana. U svojoj koncepciji Karnap dozvoljavapostojanje mnoštva mogućih jezika, od kojih je svaki usebi kompletan na taj način što se u njemu može izraziti injegova forma, tj. njegova sintaksa.

Tako je Karnap, kritikujući Vitgenštajnove ideje,istovremeno odbacio i rješenje problema jezika pomoćuhijerarhije jezikâ, koje kao teoriju u predgovoruTractatus-a izlaže Rasel. Karnap smatra da nije nužnoodvajanje jezika od njegove sintakse, koja bi trebalo dase izrazi u nekom drugom jeziku, pa bi onda svakiobjekatski jezik morao da ima svoj sintaktički jezik. Timebi se, kako umjesno zapaža Karnap, morala formulisati i

382

sintaksa sintaktičkog jezika i tako bi to bilo do u besko-načnost. Odbacujući i Vitgenštajnovo i Raselovostanovište, Karnap smatra da se bez ikakvihkontradikcija može upotrebljavati jezik u kojem je formu-lisana njegova sintaksa. To je ujedno i osnovna idejaLogičke sintakse jezika: da pokaže kako je jedan takavjezik moguć i da ga konstruiše. Svaki jezik je, dakle,sposoban da izrazi svoju vlastitu sintaksu i zato se svakiod njih predstavlja kao jedna potpuna i samostalnatvorevina.

U vezi s Vitgenštajnovom "apsolutističkom"koncepcijom jezika stoji i njegovo shvatanje, smatraKarnap, po kome je osnovna karakteristika logičkihstavova to što se po samom njihovom simbolu može pre-poznati da su istiniti, dok za ostale stavove to ne vrijedi.Karnap smatra da je ovo gledište ispravno i korektno tekonda kad su data sintaktička pravila jezika u kojem jeformulisan takav jedan analitički stav. Ali, u tom slučajuse može prepoznati istinitost ili lažnost nekih sintetičkihstavova iz same njihove forme, jer "fizička pravila se mo-gu formulisati na isti striktno logički način kao i logičkapravila".5 Ako je, dakle, formulisana sintaksa jezika, ondaVitgenštajnov stav mora da se proširi i tako da obuhvatine samo analitičke stavove nego i neke sintetičke. Koji suto sintetički stavovi, čija se istinitost odnosno lažnostmože prepoznati iz samog njihovog simbola, ne znamo,jer ih Karnap ne navodi.

Sve probleme koji se tretiraju na teorijski način Karnapdijeli na objekt-pitanja i logička pitanja. Pod objekt-pitanjima on podrazumijeva ona koja imaju posladirektno sa objektima iz posmatranog domena, kao štosu, na primjer, ispitivanja osobina objekata i njihovihrelacija. Logička pitanja se ne odnose direktno na

5 R. Carnap, Logical Syntax of Language, London, (1937) 1954, str. 186.

383

objekte koji se istražuju, nego na stavove ili teorije kojegovore o objektima.

Izvođenje ovakvog razlikovanja Karnapu zapravo služida pokaže kako su problemi metafizike pseudoproblemi,jer su to objekt-pitanja čiji se objekti ne pojavljuju ni ujednoj nauci. Proglašavajući stavove metafizike, filozofijevrijednosti i etike pseudostavovima, koji nemaju logičkogsadržaja, Karnap istovremeno traži da se sva psihološkapitanja potpuno eliminišu iz domena filozofije. Tako jejedino ono što je preostalo od filozofije: logika, teorijasaznanja, filozofija prirode i filozofija istorije. Ovi domeni,po Karnapovom mišljenju, sadrže i logička i objekt-pitanja.

Ali, Karnap ide i dalje. Sva preostala filozofska pitanjasu, po njemu, zapravo logička pitanja. Nezavisno oddomena posebnih nauka, samo su pitanja logičke analizenauka, naučnih pojmova, stavova i teorija, prava naučnafilozofija. Otuda ovaj kompleks pitanja Karnap naziva lo-gikom nauke. Kad se filozofija "očisti" od svih nenaučnihelemenata, onda ostaje samo "logika nauke". Ona"zauzima mjesto nerješivih zbrka problema koji supoznati kao filozofija".6 Tako su, za Karnapa, svi filozofskiproblemi koji imaju ma kakvo značenje zapravo sin-taktički problemi, a stavovi filozofije, odnosno logikenauke, jesu sintaktički stavovi.

Vitgenštajn je bio prvi koji je, po Karnapovommišljenju, "pokazao usku vezu između logike nauke isintakse".7 Karnap potpuno prihvata njegovu tezu otome da je logika potpuno formalne prirode i da pravilasintakse nemaju nikakav odnos prema značenju simbola.Isto tako, Vitgenštajnovu ideju o tome da su stavovimetafizike i etike pseudostavovi, a da se filozofski posaosastoji u logičkom razjašnjavanju misli, primili su svi

6 R. Carnap, Logical Syntax of Language, str. 279.7 Isto, str. 282.

384

filozofi neopozitivizma, pa tako i Karnap. Na osnovu oveteze neopozitivisti su dalje razvili svoje teorije. Ali,postoje dvije tačke u kojima se Karnap jasno diferencirau odnosu na Vitgenštajnovo stanovište. Za ovogposljednjeg stavovi ne mogu prikazati svoju logičkuformu; ona se u njima samo ogleda. Ono što se ogleda ujeziku jezik ne može prikazati; ono što se izražava ujeziku ne može se izraziti pomoću jezika; sve što se možepokazati ne može se reći. Prema tome, za Vitgenštajnasu nemogući stavovi o formi stavova, ili, u Karnapovojterminologiji, sintaksa jezika se ne može izraziti, ona jeneizreciva.

Karnap potpuno odbacuje ovu Vitgenštajnovu ideju i uLogičkoj sintaksi jezika želi da pokaže kako jekonstrukcija sintakse jednog jezika moguća i da, prematome, sintaktički stavovi postoje i mogu se izreći. Nesamo da je moguće konstruisati sintaksu jednog jezika,nego je to i nužno da bi jezik bio kompletan i logičkiopravdan. Karnap razlikuje analitičke stavove čistesintakse, koji se primjenjuju na forme i relacije formilingvističkih izraza i sintetičke stavove deskriptivne sin-takse, koji se tiču forme lingvističkih izraza kao fizikalnestrukture.8 Tako Karnap pokazuje da se "sintaksa možeformulisati egzaktno na isti način kao geometrija".9

Vitgenštajnova teza o tome da filozofija nije teorija, anjen rezultat nisu filozofski stavovi, nego projašnjavanjestavova, Karnapu se čini nedovoljno opravdanom. Ako seima u vidu da je Karnap ono što se kod Vitgenštajnapojavljuje pod pojmom filozofije nazvao logikom nauke,onda iz ove Vitgenštajnove ideje proizlazi to da logikanauke nema svoje stavove, nego da su to nekakvamanje ili više prazna objašnjenja, koja na kraju trebaodbaciti kao pseudostavove, kako to on, po Karnapovom

8 Up. R. Carnap, Logical Syntax of Language, str. 282.9 Isto, str. 283.

385

mišljenju, predlaže na kraju Tractatus-a za svoje stavove,da bi se mogao "ispravno vidjeti svijet". Ovu situaciju sastavovima logike nauke Karnap, naravno, ne možedopustiti. On se slaže sa Vitgenštajnom da ne postojespecijalni stavovi logike nauke, nego se oni formulišu kaosintaktički stavovi o jeziku nauke. Time nije stvorenanikakva nova oblast stavova koja bi se morala pridodatinauci.

Naprotiv, sintaktički stavovi se tiču lingvističkihkonstrukcija stavova svake nauke, formalnih struktura tihstavova i tako su oni već sadržani u jeziku svake nauke,samo ih treba izdvojiti i posebno formulisati. Zato Karnapkaže da "sintaksa, čista ili deskriptivna, nije ništa drugonego matematika i fizika jezika".10 Stavovi logike naukemoraju se formulisati tako da se ne odnose na značenjesimbola. Drugim riječima, filozofska aktivnost o kojojgovori Vitgenštajn ne odnosi se na to da se stavovimaprida značenje. Tako se Karnap ograđuje od [likoveinterpretacije Vitgenštajnove ideje o filozofiji kao ak-tivnosti čiji je cilj projašnjavanje: "Filozofija je aktivnostkojom se određuje značenje stavova. Filozofijom sestavovi objašnjavaju, naukom se oni verifikuju. Druga sezanima istinitošću stavova, prva time šta stav zaistaznači. Sadržaj, duša i duh nauke, leže, naravno, u onomšto u posljednjoj analizi njeni stavovi zaista znače;filozofska aktivnost pronalaženja značenja je, prematome, alfa i omega cjelokupnog naučnog saznanja."11

Ali, Karnap Vitgenštajnu zamjera što ne vjeruje umogućnost egzaktne formulacije stavova filozofije kaologike nauke, što ima kao posljedicu to da Vitgenštajn nezahtijeva nikakvu naučnu egzaktnost svojih vlastitihformulacija i zato ne povlači oštru granicu između

1 0 Isto, str. 284.1 1 M. Schlick, "The Turning Point in Philosophy", citirano prema: A. Ayer

(ed.), Logical Positivism, Glencoe, Ill., 1959, str. 56.

386

onoga što su formulacije ovako zamišljene filozofije ione metafizike. Za Karnapa je logika nauke sintaksakoja se može formulisati ne u pseudostavovima, kako jeVitgenštajn, po Karnapovom mišljenju, nazvao svojestavove u Tractatus-u, nego u ispravnim i savršenokorektnim stavovima. A ti sintaktički stavovi se odnosena jezičku strukturu stavova nauke. KritikujućiVitgenštajna da nema čvrste osnove za razlikovanjemetafizičkih od filozofskih stavova, odnosno stavova lo-gike nauke, Karnap postavlja svoj kriterij tvrdeći da jeprevodljivost stavova u sintaktičke stavove pravo mjerilokoje odvaja istinske stavove logike nauke od ostalihstavova, koji se mogu nazvati metafizičkim.

Centralno mjesto Karnapovih kritičkih prigovora jesuVitgenštajnove teze o neizrecivom, koje Karnap smatrabesmislenim pseudotezama. Vitgenštajnov stav:"svakako ima nečeg neizrecivog" Karnap interpretira nadva načina: "postoje neizrecivi predmeti" i "postoje neiz-recive činjenice". Prvi stav za Karnapa znači: "postojepredmetne oznake koje nisu predmetne oznake". Tako onsmatra da Vitgenštajnov stav svodi na kontradikciju. Idrugi put interpretacije pokazuje, po Karnapovommišljenju, da je kod ovog Vitgenštajnovog stava na djeluzapravo besmislica. Stav "postoje neizrecive činjenice"znači: "postoje činjenice koje nisu opisane nijednomčinjenicom", što u sintaktičkom jeziku izgleda ovako:"postoje rečenice koje nisu rečenice".

Karnap je vrlo odlučan i radikalan u kriticiVitgenštajnovog "misticizma" onako kako ga je onshvatio. Ali, njegova analiza i interpretacija potpunopromašuju pravi smisao ove Vitgenštajnove misli. Kadgovori o neizrecivom, bečki filozof ne tvrdi da ima nitineizrecivih predmeta niti neizrecivih činjenica, kakonjegov stav razvija Karnap. Vitgenštajn jednostavno kažeda "svakako ima nečeg neizrecivog", što znači da se ne

387

može govoriti o izvjesnim pitanjima, kao što su smisaosvijeta, logička forma, ne-psihološko Ja itd, jer to nisu nipredmeti ni činjenice. Otuda Karnapova analiza nepogađa ono što Vitgenštajn hoće da kaže: u ovom oblikuona ide potpuno mimo njegove ideje.

Isti Karnapov postupak je očigledan i u njegovojinterpretaciji Vitgenštajnove misli: "stav ne može izrazitiništa Više". Karnap smatra da ovaj stav znači: "višačinjenica se ne može izraziti značenjem rečenice", što,prevedeno u sintaktički jezik, dobija ovaj oblik: "višarečenica nije rečenica". Time Karnap hoće da pokažebesmislenost ove Vitgenštajnove teze. Međutim, zaVitgenštajna, ovo "više" nisu nikakve činjenice, to je onošto ostaje iza svih činjenica, pa se zato u stavovima nemože izraziti, nego samo njima pokazati. Karnapovekritičke primjedbe na ove Vitgenštajnove misli pokazujuda se njegove analize i objekcije ne kreću na nivounjegovih ideja, pa ih zato ni ne pogađaju.

Iako je ideja o potrebi da se kritikuje metafizičkomišljenje jedna od značajnih misli koja je zajednička zafilozofiju pozitivizma i filozofiju Tractatus-a, ipak je načinna koji je ta kritika koncipirana u pozitivističkoj filozofiji, anaročito kod Karnapa, bitno različit od onog smisla kojiova ideja ima u Vitgenštajnovoj filozofiji.

Nema nikakve sumnje da je kritika metafizike jedno odcentralnih nastojanja Karnapove filozofije. On je smatraoda je tek sa razvojem moderne logike i njenihinstrumenata otvorena prava šansa za radikalanodgovor na pitanje o vrijednosti i smislu metafizike kaonačina mišljenja. Logička analiza će u domenuempirijskih nauka pokazati kako treba razjasniti različitepojmove i stavove nauke i kako se mogu učiniti jasnim ieksplicitnim uzajamne logičke i epistemološke veze na-učnih pojmova i stavova. U sferi metafizike ovaj metodće dovesti do toga da se neposredno pokaže kako

388

navodni stavovi iz ovog domena zapravo nisu nikakvistavovi, nego prije pseudostavovi i kao takvi moraju bitioznačeni kao besmisleni. Samim tim će se, smatra Kar-nap, neposredno postići radikalna eliminacijametafizike.12

Sa stanovišta logičke analize metafizika se neposmatra kao "viša spekulacija" ili "vilinska priča", jerone nisu u konfliktu sa logikom, nego sa iskustvom: onesu savršeno smislene, ali su lažne. Metafizika nije ni"praznovjerje", jer se može vjerovati samo u istinite ililažne stavove, a ne u besmislene nizove riječi.Metafizički stavovi nisu ni "radne hipoteze", jer bi se onemorale moći dovesti u odnose izvodljivosti saempirijskim stavovima, a to se u slučaju stavovametafizike ne može dogoditi. Prema tome, stavovemetafizike sa stanovišta logičke analize treba odbacitikao besmislene.

Kad se pomoću instrumenata logičke analize postigneona situacija u kojoj je filozofija uspjela da se oslobodisvega metafizičkog, a to znači mutnog, spekulativnog,dogmatskog, nejasnog, onda je moguće o njoj govoritikao o pravoj naučnoj filozofiji. Ona će u tom obliku imatizadatak da se bavi analizom i projašnjavanjem istinitihstavova pojedinačnih nauka, ona će biti glavniinstrument u uspostavljanju i kontroli naučnog jezika, kojimora odgovoriti svim potrebama naučnog mišljenja uvremenu njegove snažne ekspanzije.

Tako je Karnap označio svoju pravu poziciju: metafizikakao sve ono čime je filozofiju opteretila filozofskatradicija sa svojim dogmatičnim i neanalitičkimpristupom, treba da bude eliminisana i dokinuta u imenove, naučne filozofije. Ovakva filozofija ima takve ka-rakteristike koje joj omogućavaju da bude na nivou

1 2 Up. R. Carnap, "The Elimination of Metaphysics through Logical Analysis of Lan-guage", citirano prema: A. Ayer (ed.), Logical Positivism, Glencoe, Illinois, 1959.

389

svoga vremena, a to, u Karnapovom mišljenju, znači dabude istinski partner modernog naučnog mišljenja injegov pravi saradnik. Misleći da je na taj način uspio dajednom zauvijek likvidira metafiziku kao način mišljenja,Karnap je zapravo u ovakvom pristupu samo jednoj vrstimetafizike suprotstavio drugu i unekoliko drukčiju, ali ubiti isto metafizičku filozofiju, koja svoje osnove i korijeneima u istom svijetu novovjekovnog i savremenogmišljenja kao i kritikovana filozofija.

U tome se može prepoznati ona fundamentalna razlikaprema Vitgenštajnovoj kritici metafizike u cjelokupnojnjegovoj filozofiji, pa i onoj Tractatus-a. Za razliku odKarnapa, koji pokušava da konstruiše novi tip mišljenja,što će kao nova metafizika zamijeniti one dotadašnje,Vitgenštajn zastupa stanovište prema kojem jeneophodno prevladati svaku filozofiju kao metafiziku i nanovim osnovama pokušati ostvariti mišljenje koje višeneće biti metafizičko i koje će značiti istinsku mogućnostfilozofije.

U svojoj analizi Vitgenštajnovog odnosa prema filozofijimodernog pozitivizma ograničili smo se na razmatranjanjegovog uticaja na filozofe Bečkog kruga u cjelini iposebno smo obratili pažnju na formiranje Karnapovemisli i njene relacije prema Vitgenštajnu. Ova redukcija,naravno, nije slučajna. Vitgenštajnova misao je imalaupravo presudnu ulogu u nastajanju nekih ideja ovihfilozofa, a specijalno je bilo odlučujuće njeno djelovanjeu početnoj fazi Karnapovog filozofskog mišljenja, koje setako reći u cjelini, po njegovim vlastitim riječima,uobličilo ‡ u okvirima Logičke sintakse jezika ‡ kaopreuzimanje ili protivstavljanje Vitgenštajnovim idejamaiz Tractatus-a. Ono što se kasnije događalo u istorijineopozitivističkog pokreta bilo je već na određeni načinzacrtano u njihovim polaznim pretpostavkama, pa smosmatrali da bi praćenje ovog istorijata bilo na ovom

390

mjestu nepotrebno i suvišno. Ova izlišnost se pokazujejoš jasnije kad se ima u vidu da je cilj ovog napisaupravo da sagleda koliko je bila odlučujuća Vitgenštaj-nova misao za zasnivanje filozofije neopozitivizma.

Upoređivanje Vitgenštajnove filozofije sa nekimglavnim idejama filozofije neopozitivizma pokazalo je daje odnos Vitgenštajnove misli prema ovoj filozofiji sasvimizuzetan: on je nesumnjivo otac filozofskog pokretaneopozitivizma, one struje u filozofiji kojoj sâm nikad nijepripadao.

Preuzimajući i dalje razvijajući neke Vitgenštajnoveglavne teze iz Tractatus-a, neopozitivisti ih, kako se vidiiz naših analiza, često nisu shvatili u Vitgenštajnovomduhu, nego su im davali novo značenje i sasvimspecifičnu interpretaciju. Zato se najčešće dešavalo dasu u svojim idejama ostajali ispod njegovog nivoafilozofiranja.

Iako se i Vitgenštajnovo stanovište, uz izvjesneograde, može okarakterisati kao antimetafizičko, ipak jeantimetafizičnost modernih pozitivista nešto što se odVitgenštajna umnogome razlikuje. njihovo"razračunavanje" s metafizikom u velikoj mjeri ima i anti-filozofski karakter, što se za Vitgenštajna nikad ne bimoglo tvrditi. ^ak se sme reći da je moderni pozitivizamsigurno najizrazitija antifilozofska orijentacija ucjelokupnoj istoriji filozofske misli.

Vitgenštajn i filozofija običnog jezika

Dok je logički pozitivizam kao orijentacija savremeneanalitičke filozofije razvio mišljenje da se o prirodi izakonitostima jezika jasni i precizni zaključci mogu izvestinajbolje i najpotpunije ako se imaju u vidu jezički modeli,idealne tvorevine jezičkih sistema, kakve mogu bitikonstrukcije vještačkih jezika, u kojima se postiže mak-

391

simalna egzaktnost izražavanja i prema kojima sesvakodnevni jezik pojavljuje samo kao loša i konfuznaaproksimacija, dotle je druga orijentacija analitičkefilozofije u svojim jezičkofilozofskim istraživanjima došlado sasvim drukčijih rezultata. Riječ je o "filozofiji običnogjezika", a pod ovim nazivom se u filozofskoj literaturipodrazumijeva ona struja savremene analitičke filozofijekoja se razvijala tridesetih godina ovog stoljeća i čiji jeduhovni centar Oksford, pa se zato često naziva ioksfordskom filozofijom. Dok su neke druge struje anali-tičke filozofije, u prvom redu logički atomizam i logičkipozitivizam, već stvar prošlosti, filozofija običnog jezikajoš uvijek dominira filozofskim životom savremenebritanske filozofije.

Filozofija običnog jezika nije nikakav filozofski pokret uonom smislu u kojem je to bio logički pozitivizam.[taviše, pripadnici ove filozofske orijentacije sami seizjašnjavaju o tome da među filozofima koji se baveovom filozofijom nema osnovnog jedinstva, niti nekihzajedničkih akcija i nastupa. Pa ipak, za sve njih jekarakterističan pristup filozofskim problemima, kao ifilozofski metod kojim se pri tome služe. Analitičkojezičkimetod filozofiranja je onaj odlučujući element koji ihpovezuje u određenu filozofsku struju i istovremenouklapa u cjelinu koju zajedničkim imenom označavamokao analitičku filozofiju.

Na formiranje osnovnih ideja koje leže u fundamentuove filozofije uticala su dva velika imena savremenebritanske filozofije. To je u prvom redu X. E. Mur sasvojom filozofijom "zdravog razuma", ali je svakakonajjači upliv došao iz Vitgenštajnove filozofije, i to one"kasnije". Moglo bi se reći da su oksfordski filozofi kaoosnov svoje vlastite filozofije uzeli jednu određenuinterpretaciju njegovih Filozofskih istraživanja i zajednos njom analitičkojezički pristup filozofskim problemima.

392

Tako i ovi filozofi smatraju da se filozofski posao, prijesvega, sastoji u tome da se razjasne jezičke zbrke, kojesu znak da filozofski problemi postoje. A jezičke zbrke seotklanjaju ako se pojmovi razjasne, što znači ako seobjasni njihova upotreba. Zato se pravi i jedini zadatakfilozofskog mišljenja sastoji u tome da se uspostavi jasnalogika upotrebe pojedinih riječi i na osnovu toga pristuprješavanju pojedinih filozofskih problema. Otuda je po-grešno za ovu orijentaciju tvrditi da je sve filozofskeprobleme svela na lingvističke; njen osnovni interes nijeusmjeren u pravcu lingvistike, nego on prije svega imafilozofski karakter.

Naglašavanje značaja logike jezika već smo susreli uokvirima filozofije logičkog pozitivizma, naročito kodKarnapa. Ali, osnovne intencije ovih orijentacija potpunosu suprotne. Logički pozitivizam je u nastojanju da serazjasni logika jezika došao na ideju da se ona najboljemože zapaziti i analizirati na jezičkim modelima, navještačkim tvorevinama jezičkih sistema, kakav je jeziksimboličke logike. U odnosu na njega obični jeziksvakodnevnog govora uvijek je samo loša i konfuznaaproksimacija. Obični jezik, koji se upotrebljava i u nau-kama, nije dovoljno precizan niti egzaktan da bi mogaoslužiti za izražavanje svih dostignuća savremene naučnesvijesti. njegova logika je mutna i nejasna. Zato se onmora zamijeniti novim jezicima koji će se odlikovatisavršenom jasnoćom i sastojati se od jednoznačnoodređenih simbola, tako da je svaka mogućanepreciznost u izražavanju već unaprijed isključena.Takav idealni jezik svakako bi trebalo da bude jeziksimbola. njegovom primjenom u filozofiji postigla bi sesituacija u kojoj bi se došlo do odgovora na sva smislenapitanja i istovremeno bi se pokazalo da je većinatradicionalnih filozofskih problema besmislena, pa seotuda za njih ni ne može pronaći neko smisleno rješenje.

393

Tako je filozofiji pozitivizma i ideja o potrebi izgradnjeidealnih jezika poslužila da se odbrani od metafizike i danjene probleme isključi iz svojih razmatranja.

Ove pozitivističke ideje su sasvim strane filozofimaobičnog jezika. Ako je logički pozitivizam smatrao davećina tradicionalnih filozofskih teorija ne možezadovoljiti kriterij smislenosti stavova, pa se zato onemoraju označiti kao besmislene, filozofija običnog jezikanikad nije bila sklona da ispusti iz vida značaj pitanjakoja u sebi nosi filozofska tradicija. Naprotiv, ovafilozofija uvažava probleme tradicionalne filozofskemisli i predlaže načine da se oni rasvijetle. Pri tome senjena polazna teza sastoji u stavu da su filozofskiproblemi nastali zato što se nije vodilo računa o značajukoji ima logika jezika u kojem su ti problemi formulisani.Ako ne poznajemo logiku upotrebe riječi i izraza kojimase služimo, onda je vrlo lako moguće da, upotrebljavajućijezik, stalno ponovo stvaramo jezičke nepreciznosti izbrke u njemu i tako neposredno doprinosimo nastajanjufilozofskih pitanja. Zato je osnovni zadatak svakogfilozofa da prouči i razjasni logiku upotrebe svakogpojedinačnog izraza koji je relevantan za filozofskeprobleme.

Da bi se objasnila logika jezika, nije potrebnokonstruisanje nikakvih posebnih jezičkih tvorevina, nisupotrebni nikakvi idealni, vještački jezici, koji bi služilikao uzori i modeli. U idealnom, konstruisanom jezikuriječ se nalazi u posebnim, nesvakodnevnim okolnostima.Ona je istrgnuta iz svog prirodnog ambijenta, pa se zatoni ne može do kraja pouzdano suditi o njenoj upotrebi ilogici te upotrebe. Jedini pravi put sigurnog zaključivanjao upotrebi jedne riječi i njenom značenju jesteposmatranje i analiziranje ponašanja riječi u njoj odgo-varajućoj, pravoj sredini. A ta sredina je svakodnevni,obični jezik. Zato filozofiju običnog jezika karakteriše

394

apel da se pažnja filozofa usmjeri na svakodnevni jezik, ukojem treba analizirati funkcionisanje pojedinih riječi,izraza i kompleksa izraza u njihovim standardnim inestandardnim načinima upotrebe, jer "ako hoćemo daznamo kako naši pojmovi rade, moramo ih posmatrati nadjelu".13 Posmatranjem rada pojmova dolazi se onda i douvida u logiku njihove upotrebe. Jedino tako bi se moglaispraviti greška cjelokupne dosadašnje filozofije koja sesastoji u tome da se zanemarilo i nedovoljno pažnje po-svetilo logičkim karakteristikama standardnih načinaupotrebe običnih riječi i izraza.

Iako su ova dva načina gledanja na probleme jezika, ipreko toga na filozofske probleme, jasno jedan od drugogdiferencirani, jer su filozofi običnog jezika protivpozitivističke ideje da je za sigurno prepoznavanjejezičkih zakonitosti potrebno konstruisati jezičke modeleu obliku vještačkih simboličkih jezika, ipak postojimogućnost da se oni nekako zbliže i nađu na istomposlu. Tu ideju zastupa jedan od značajnih predstavnikafilozofije običnog jezika, Strosn: "Ali, u stvari nije jasnoda filozofski tvorci vještačkih jezika i filozofski istraživačiprirodnog jezika nužno moraju jedni drugima biti neprija-telji... Svaki metod se može posmatrati kaokomplementaran drugom. Jer, s jedne strane,jednostavnosti konstruisanog modela mogu osvijetliti,makar samo i kao kontrast, složenosti aktualne upotrebe;a, s druge strane, posmatranje djelovanja prirodnogjezika izgleda neophodno za uspješnu konstrukcijujednostavnog modela. ^ini se, dakle, da situacija višepoziva na saradnju nego na rivalstvo."14

Strosn je čak sklon da dopusti da se može govoriti ofilozofskoj superiornosti jednog konstruisanog jezičkog

1 3 P. F. Stranjson, "Construction and Analysis", citirano prema: Revolution inPhilosophy, London, 1957, str. 103.

1 4 Isto, str. 104-105.

395

sistema nad pokušajem da se analizira obični jezik. Ali,kad, umjesto da slijedimo obični jezik, konstruišemojasne modele jezika u kojem su ispunjene sve bitne logi-čke relacije pojmova, onda očigledno ispuštamo iz vidavrlo relevantan moment aktualne upotrebe tih pojmova.A upravo stvarna upotreba naših običnih izraza ipojmova mora da bude, smatraju ovi filozofi, centralnomjesto filozofskog interesa, ne samo zato što je jedinotako moguće odgovoriti na pitanje kako jezik radi i "zaštoon radi kako radi", nego i zato što je upotreba svakeriječi odlučujuća kad je u pitanju njeno značenje. Jer,filozofija običnog jezika je potpuno preuzela Vitgenštaj-novu misao iz Filozofskih istraživanja o značenju riječikao njenoj upotrebi zajedno sa njegovom devizom: "Nepitaj za značenje, pitaj za upotrebu!"

Oksfordski filozofi su bili prvi koji su, poslijeVitgenštajna, radikalno odbacili klasičnu teoriju značenjariječi, po kojoj riječ znači predmet što ga u stavu zastupa,po kojoj je ona znak za nešto, teoriju koju je Rajl nazvaoteorijom "Fido‡Fido" i smatrao da u njenoj osnovi stojikartezijanska tradicija, koju je u modernoj filozofijipotrebno prevladati zajedno sa problemima koje onanosi. Oni su čvrsto ostali pri Vitgenštajnovoj ideji da znatiznačenje riječi (ili stava) znači znati kako se onaupotrebljava, u kojim okolnostima je njena upotreba ko-rektna ili nekorektna. Insistirajući na značaju upotreberiječi, Strosn je pisao da je filozofski problem istinezapravo problem razjašnjenja logičkih osobina našestvarne upotrebe izraza "istinit" odnosno "lažan".

U vezi s insistiranjem na korektnosti i dovoljnostiobičnog jezika i svakodnevnih izraza stoji i stavoksfordskih filozofa prema modernoj simboličkoj logici.Simboličku logiku, shvaćenu kao proučavanje formalnihlogičkih sistema, filozofi običnog jezika prihvataju kaolegitimnu, zasebnu disciplinu, koja je zbog velikog

396

stepena formalizacije mnogo bliža matematici negofilozofiji. Oni su čak skloni da je posmatraju kao granumatematike. Ali, dok filozofi pozitivizma drže da jeupotreba simboličke logike u analizi filozofskih problemajedan od najsigurnijih puteva da se iz filozofije eliminišusvi metafizički elementi i tragovi, dotle filozofi oveorijentacije ozbiljno sumnjaju u mogućnost da simboličkalogika sa svojom tehnikom, specifičnim pojmovima istavovima može pomoći pri rješavanju bilo kakvog fi-lozofskog problema: "... nadati se da se filozofskiproblemi mogu pomoću nekih stereotipnih operacijareducirati na standardne probleme u formalnoj logici jestneosnovani san".15

Predmet oštre kritike filozofâ običnog jezika jeste ipozitivistički princip verifikacije, koji predstavlja osnovu"naučne" filozofije kako su je koncipirali filozofi logičkogpozitivizma. Ne samo što su oksfordski filozofi u načeluprotiv svih opštih fraza, protiv manifestâ u bilo kojemobliku, nego su i na konkretnim primerima pokazali, prijesvega Vornok, da je princip verifikacije u dosta slučajevaneprimjenljiv i zato kao princip neadekvatan. Postoji bez-broj stavova koji se prihvataju ili odbacuju kao istinitiodnosno lažni a da se pri tome ne slijedi nikakav metodverifikacije. Zato metod verifikacije ne može biti kriterijza smislenost odnosno besmislenost nekog stava. Jer,stav jednostavno uvijek ima značenje onda kad imaupotrebu: njegovo značenje je zapravo njegovaupotreba.

Pojam upotrebe, naravno, zahtijeva dalje razjašnjenje.Ono se može dostići samo pomoću najdetaljnijih analizapojedinačnih konteksta u kojima se određena riječpojavljuje. Bez toga riječ "značenje" bi ostala praznariječ. "Najozbiljniji defekt principa verifikacije", kako do-bro primećuje Vornok, "možda je u tome što se čini da

1 5 G. Ryle, Dilemmas, Cambridge, 1960, str. 126.

397

sankcioniše lako, nestrpljivo odbacivanje prevelikogbroja filozofskih doktrina... Zaista, teško bi se nekouopšte mogao angažovati u filozofiji ako bi uzeo zaozbiljno da jedina pitanja koja su značajna o nekomstavu jesu pitanja da li je taj stav istinit, ili lažan, ili pakbesmislen."16 Oksfordski filozofi zamjeraju filozofimapozitivizma da su principom verifikacije veoma "suzilipolje filozofije" i time otvorili mogućnost za dogmatizam.Jer, "možda ÄprincipiÄ uvijek imaju tu tendenciju dadovedu do dogmatskog drijemeža".17 Ne samo da suovakvim dogmatičnim principima filozofi pozitivizmadoveli u pitanje svoje vlastite osnove i ambicije nego su,smatraju oksfordski filozofi, iznevjerili Vitgenštajnovumisao i krenuli potpuno suprotnim pravcem, jer, ostajućikod "metodičkog solipsizma", nisu kao orijentacija uspjeliprevladati kartezijanstvo novovjekovne filozofije.

Glavni filozofski zadatak ne može biti odbacivanjefilozofskih teorija na taj način što će se one smatratibesmislenim, nego su ga filozofi običnog jezika shvatilikao razjašnjavanje analitičkim metodom izvjesnihpojmova rasvjetljavanjem logike naše obične upotrebeodgovarajućih relevantnih izraza u prikladnimkontekstima. Tako analizirani i objašnjeni pojmovi ondamogu poslužiti kao osnova za razrješavanje filozofskihproblema. Da bi se pojmovi mogli potpuno analizirati, onise moraju posmatrati na djelu, tj. u okvirima običnog,svakodnevnog jezika, koji je njihov prirodni i zato jedinipravi ambijent. Jedino i samo u svakodnevnom jezikumožemo da steknemo pravi uvid u funkcionisanje jedneriječi, da dokučimo logiku njene upotrebe i pomoću toganjeno značenje, a poznavanje te logike je neophodanuslov za pravilnu upotrebu riječi i time mogućnost da se

1 6 G. J. njarnock, "Verifications and the Use of Language", Revue Internationale dePhilosophie, No. 17-18, 1951, str. 321.

1 7 Isto, str. 321-322.

398

izbjegne stvaranje nejasnosti i zbrka u jeziku. Zato jeobični jezik "korektan jezik" (Heart) i suvišno jepostojanje bilo kakvih vještački konstruisanih jezika.

Proučavajući logiku upotrebe običnog jezika, ovi filozofisu odlučno odbacili mišljenje o tome da se različiteupotrebe mogu klasifikovati u nekoliko ili samo dvijevrste. Tako su oni zauzeli stanovište koje se suprotstavljai klasičnom shvatanju o postojanju nekoliko vrstaupotrebe jezika: deskriptivna, informativna, kognitivnaitd. i onom novijem, koje smatra da je jezičkofunkcionisanje ili deskriptivno ili emotivno. Odbacujućiobje varijante kao neprihvatljive iz jednostavnog razlogašto postoji znatno više različitih vrsta upotrebe jezika,oksfordski filozofi se protive svakoj klasifikaciji načinaupotrebe jezika, insistirajući na ireducibilnom karakteruizvjesnih vrsta riječi i izraza. Pri tome osnova na kojojpočiva njihovo shvatanje jeste stav "svaka rečenica imasvoju vlastitu logiku", ali, iako je tako, ipak seotklanjanjem zbrka u jeziku otvara šansa zarazrješavanje filozofskih problema.

Na taj način je filozofija običnog jezika nedvosmislenonaznačila fundamentalnu povezanost problema jezika ifilozofije, i ukazujući na neposrednu uzajamnuuslovljenost filozofske refleksije i mogućnosti jezika,jasno istakla značaj jezičke problematike za filozofskomišljenje. Za razliku od filozofije logičkog pozitivizma,koja je u svojim pokušajima nastojala oko teorijskogzasnivanja i analize same logičke strukture jezika, ovafilozofija je u prvi plan svoga interesovanja stavila jezičkupraksu, insistirajući na upotrebi jezika kao mjerilu njego-ve vrijednosti. Zato je ovdje prevladan empiristički krite-rij smisla stavova, koji je karakterističan za filozofijulogičkog pozitivizma, i uspostavljen funkcionalističkikriterij, po kojem svaka riječ ili stav imaju smisla ako seupotrebljavaju u jeziku. Tako je naglašena praktična,

399

upotrebna strana riječi u jezičkim razmatranjima, ateorijske analize sintaktičkih i semantičkih odnosadopunjene su analizama pragmatičke dimenzijeponašanja znakova.

Ako su kritičari filozofije logičkog pozitivizma smatralida je u okviru filozofije, kako je ona koncipirana u ovommišljenju, filozofima preostalo jedino da budu"konstruktori" jezika, onda je kritika filozofije običnogjezika ovoj orijentaciji prevashodno zamjerila to da jeposao filozofije zamišljen kao posao analize upotrebejezika, pri čemu su filozofi svedeni na "analizatore" jezikai "čuvare" njegove ispravne upotrebe. Objemaorijentacijama je s pravom prigovarano da je u njihovimkoncepcijama filozofija na bitan način svedena na filozo-fiju jezika, u kojoj se kao najznačajniji zadatak pojavljujenastojanje oko ispravnosti i tačnosti jezika samog. Na tajnačin se dogodilo da su i jedno i drugo usmjerenje, iakosu oba nastala na tragu Vitgenštajnovih misli, u bitnomsmislu iznevjerili osnovni smisao i duh njegove filozofije ipredstavili se kao verzije filozofije jezika unutar savreme-nog filozofskog mišljenja, što se za Vitgenštajnovomišljenje nikad ne može tvrditi.

Filozofija običnog jezika je u svojoj kriticitradicionalnog i savremenog mišljenja dobro uočila daje kartezijanstvo temelj na kojem počiva metafizičnosttradicionalne filozofije i na kojima su izvedeni i mnogioblici savremenog filozofskog mišljenja, pa se zato jedanod vrhovnih zadataka filozofije ove epohe sastoji uradikalnoj kritici tih klasičnih temelja filozofije. Tako udjelima ovih filozofa nalazimo oštru kritiku svakogkartezijanstva, pa i onog koje je prisutno u filozofijilogičkog pozitivizma. Međutim, u pokušaju da prevladajukartezijanstvo, filozofi običnog jezika su, na tragu Vit-genštajnove misli, filozofiju uputili na analizu upotrebesvakodnevnog jezika, imajući pri tome u vidu samo

400

lingvističku dimenziju jezičke aktivnosti i njenu logičkukorektnost. Oni su tako zanemarili sve ostale kompo-nente jezičkog djelovanja, koje je bečki filozof u svakojprilici naglašavao, smatrajući da je jezička igra totalitetodnosa jezika, svijeta i čovjekovog praktičnog isvakodnevnog aktiviteta. Filozofi običnog jezika neposmatraju jezik kao horizont ukupnog događanja svegašto jest, nego samo kao polje lingvističkog aktivitetačovjeka, za koje je od presudnog značaja situacija u kojojjezik ispravno funkcioniše, a to znači prema jasnimpravilima logičke upotrebe jezika. Zato se i zadatak filo-zofije sastoji u tome da se brine da jezik besprijekorno"radi", jer samo na taj način filozofski problemi mogu bitirazriješeni, a filozofija ispunjava svoju funkciju.

Insistirajući na Vitgenštajnovoj misli o svakodnevnomjeziku kao sasvim korektnom i dovoljnom, i ulozi filozofijekao tumača pravilne upotrebe tog jezika, filozofi običnogjezika su izgubili iz vida Vitgenštajnova fundamentalnarazlikovanja koja se nadovezuju na analizu pojma jezičkeigre, što sigurno predstavlja ključni pojam njegove "ka-snije" filozofije. Tu se, prije svega, misli naVitgenštajnovu distinkciju između "dubinske" i"površinske" gramatike, kao i njegova obrazloženja oprirodi i ulozi gramatičkih pravila uopšte. U tumačenjunjegove filozofije veoma je važno pratiti njegovaodređenja jezičke igre i filozofije i njenih problema. Izuvida u ove Vitgenštajnove analize proizlazi irazumijevanje njegovog određenja mjesta jezičke igre isudbine filozofije na taj način što bečki filozof ni ovdje nesmatra da filozofija treba da bude tumač događaja ujeziku tako što će se brinuti oko njegove lingvističkedimenzije, a to znači voditi računa o dobromfunkcionisanju jezika i njegovoj pravilnoj upotrebi, negoon i ovdje zastupa stanovište po kojem filozofija ne možebiti nikakva teorija, pa ni ona o jeziku. Riječ je o tome da

401

je potrebno filozofski prevladati svaku filozofsku teoriju,svaku filozofiju kao metafiziku.

Filozofi običnog jezika nisu imali na umu cjelokupnikontekst u koji je Vitgenštajn smjestio ove svoje misli"kasnije" filozofije, koje su oni preuzeli u određenojinterpretaciji kao temelje vlastite filozofije. Zato su ovifilozofi ostali ispod filozofskog nivoa Filozofskihistraživanja i ostalih posthumno objavljenih Vitgenštajno-vih djela. ^ini se da su u pravu i kritičari ove filozofskepozicije, među kojima su naročito radikalni Gellner iRasel, koji pokazuju da nije jasno šta se postiže ufilozofskom smislu kad se projasni upotreba svako-dnevnih riječi i izraza. Ovim filozofima Gelner i Raselzamjeraju da oni zastupaju neprihvatljivo stanovištesamozadovoljstva filozofije koja se ne želi baviti ničimizvan deskripcije jezičkih upotreba i tako ostaje potpunoizvan bilo kakvih realnih zbivanja i stvarnih problema,dobro se osjećajući u svojoj akademsko-intelektualnojdistanci prema zbiljskom životu i tako u svojoj stvarnoj ipotpunoj beskorisnosti.

Vitgenštajn i Hajdeger

Kada se u okvirima analize Vitgenštajnove misli iodređivanja njenog mjesta unutar savremene filozofijeodlučujemo na pokušaj da njegovu filozofiju dovedemo uvezu s Hajdegerovim mišljenjem, onda, razumije se,nemamo na umu da postoji mogućnost uspostavljanjanekih upoređenja ovih dviju filozofija koja bi se dalatumačiti, kao što je to bio slučaj sa nekim drugimorijentacijama o kojima je bilo riječi, kao uzajamnodjelovanje u smislu formiranja filozofskih pozicija ili uticajjednog filozofa na značajne izvode filozofskog mišljenjadrugog filozofa. [taviše, može se reći da Vitgenštajn iHajdeger pripadaju filozofskim krugovima koje odlikuje

402

uzajamna protivstavljenost stvarne i metodičkeorijentacije mišljenja, tako različitim duhovnim svjeto-vima da se čini kako oni tvore dva hermetički zatvorenacarstva u filozofiji dvadesetog vijeka.

Pa ipak, riječ je o dva izuzetna filozofska imena koja usvojim filozofijama, svaki na svoj način, pronose osnovneideje i temeljne probleme svoga vremena, posrijedi sumišljenja u kojima se ogleda duhovna struktura jednogizvanredno složenog filozofskog zbivanja, koje je karak-teristično za najnoviju filozofsku epohu. Nema nikakvesumnje da su Vitgenštajn i Hajdeger ključne filozofskeličnosti filozofije dvadesetog vijeka i da je razumijevanjenjihovog mišljenja jedan od bitnih preduslova zaprepoznavanje osnovnih karakteristika duhovne konste-lacije našeg vremena. U tom pravcu će biti upravljen inaš pokušaj: da se pokaže kako se u dvije veomarazličite filozofije prelama jedno isto vrijeme i kako one,iako polaze od različitih pretpostavki, pa čak i suprotnihelemenata filozofske tradicije, u tretiranju suštinskih pro-blema, pokušavaju da naznače moguće puteve njihovogprevladavanja, stojeći pri tome u istinskom odnosuprema bîti svoga vremena, po čemu se uvijek prepoznajukao pravi filozofi savremenosti.

Vitgenštajn i Hajdeger su sigurno najistaknutijefilozofske ličnosti zapadne filozofije dvadesetog vijeka, anjihovo mišljenje predstavlja njene najviše domete.Unutar filozofskih orijentacija kojima pripada svaki odnjih, Vitgenštajn i Hajdeger se pojavljuju kao centralne fi-lozofske figure, čija filozofija, bez sumnje, znači okosnicutih filozofskih pozicija. Dok Vitgenštajnova filozofija stojiu temeljima i glavnim izvodima onog dijela filozofijedvadesetog vijeka koji je predstavljen cijelim nizomfilozofskih škola što se zajedno označavaju imenomanalitičke filozofije, dotle Hajdegerova misao jest cen-tralna tačka filozofskih orijentacija koje se imenuju kao

403

"filozofija egzistencije", "fundamentalna ontologija","hermeneutika". Kao što su ove dvije sfere filozofijedvadesetog vijeka zatvorene i uzajamno suprotstavljenena način relativno odvojenih duhovnih krugova, tako se injihovi nosioci mogu razumjeti kao antipodi: kritičko-antispekulativni Vitgenštajn stoji nasuprot ekstatično-spekulativnom Hajdegeru.

Hajdegerov filozofski pokušaj treba shvatiti kaonastojanje oko toga da se cjelokupna tradicija zapadnemetafizike razumijevajući analizira i istovremenonadmaši u mišljenju koje će značiti prevladavanjemetafizičke situacije filozofije. Pri tome Hajdegerfilozofira sa najvišim spekulativnim zahtjevom, koji seogleda i u specifičnom jeziku i stilu, a moderna nauka injen tehničko-metodički nivo mišljenja i precizni logičko-matematički jezik ne služe Hajdegeru kao mjera duhov-nog nadmašivanja metafizike, nego, naprotiv, više kaosimptom "zapalosti bitka", kao nešto što takođe počivana metafizičkim temeljima.

Vitgenštajnova filozofija pokušava da u jasnomkritičkom stavu prema cjelokupnoj filozofskoj tradicijipokaže njenu istinsku nedovoljnost i time neposrednoizvede potrebu njenog filozofskog nadmašivanja umišljenju koje neće biti metafizičko, nego će upravo zna-čiti prevladanu metafiziku. njegov stil filozofiranja je tipi-čan za anglosaksonsku duhovnu i filozofsku tradiciju. Toje obrazac "antispekulativnog" duha koji se odlikujefragmentarno-analitičkim načinom mišljenja, u kojem sepreferira strpljivo i detaljno razmatranje i analizaproblema za račun filozofske moći konstrukcije i stva-ranja sistema, daje prednost analizama sa njihovimsuptilnim poentama, koje često ostaju neprimijećene odonih koji nisu navikli na ovakav stil mišljenja, predsintetičkim zahvatima koji imaju ambiciju da govore ocjelini događanja svega što jest.

404

I pored vrlo značajnih suprotnosti u polaznimpozicijama i nesumnjivih razlika u pristupu i stilumišljenja, Vitgenštajnova i Hajdegerova filozofija imajubitnu zajedničku osnovu, koja omogućava da se njihovomišljenje dovede u vezu: i jedan i drugi postavljajupitanje smisla tradicionalne filozofije kao metafizike inaznačavaju potrebu njenog filozofskog prevladavanja.Na taj način ovi izuzetni mislioci iznose na vidjelo istinskuzajedničku podlogu cjelokupnog filozofiranja u savre-menoj filozofiji i tako se priključuju ostalim kritikamametafizike i zahtjevima za njenim prevladavanjem.18

Značajna karakteristika filozofskog mišljenjadvadesetog vijeka sastoji se u tome da njegove veomaraznovrsne i često uzajamno suprotstavljene filozofskepozicije i orijentacije konvergiraju u zajedničkoj pro-blematici, koja se okuplja oko fundamentalnih pojmova"smisla", "razumijevanja", "jezika". Ovi ključni pojmovi sepojavljuju u sasvim različitim filozofskim mišljenjima, kaošto je ono "filozofije egzistencije", "fenomenologije","hermeneutike", ali i ono "konstruktivne semantike","logičke sintakse" i "filozofije običnog jezika", a najzna-čajnije približavanje događa se upravo u okvirima Hajde-gerovog predontološkog razumijevanja bitka kao"svakodnevnog bitka-u-svijetu" i Vitgenštajnovogshvatanja jezičke igre i njenih pravila kao "dubinskegramatike" razumijevanja svijeta. Vitgenštajn i Hajdegersu svakako najistaknutiji mislioci jezičke problematikeunutar filozofije dvadesetog vijeka, koja je postaladominantna preokupacija filozofskog mišljenja najnovijeepohe. njihove filozofije predstavljaju jezgro glavnihtokova filozofskih istraživanja problema jezika u filozofijinašeg vremena: analitičke i hermeneutičke filozofije jezi-ka.

1 8 Up. K.-O. Apel, "njittgenstein und Heidegger", citirano prema: K. O. Apel,Transformation der Philosophie, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1973, Band I, str.228.

405

Dovodeći u pitanje cjelokupnu tradiciju zapadnogmišljenja kao metafizičkog, Vitgenštajn i Hajdeger su toizveli na različite načine: Vitgenštajn postavlja pitanjesmisla i mogućnosti filozofskih stavova, Hajdeger paktemeljno pitanje o smislu bitka.19

Postavljajući temeljno pitanje o smislu bitka, Hajdegerje izveo ontičko-ontološku diferenciju kao razlikovanjeizmeđu onog što jest i onog što omogućava to što jest,koja je fundamentalna za cjelokupnu njegovu filozofiju.Ona predstavlja polaznu osnovu Hajdegerove kritike me-tafizičkog mišljenja, koje se, po njegovom mišljenju,karakteriše bitnim nerazumijevanjem vodećegontološkog pitanja o bitku, što rezultira "zaboravombitka" kao temeljnom odlikom zapadnog metafizičkogmišljenja u cjelini. Ne uviđajući razliku između ontičkog iontološkog, metafizičko mišljenje bitak shvata kao biće i,u nastojanju da objasni i klasifikuje biće u njegovojukupnosti, izmiče mu mogućnost promišljanja bitka.

Za razliku od Hajdegera, koji svoju kritiku metafizikeokreće prema ovako određenim osobinama tog mišljenja,Vitgenštajn smatra da je metafizičko mišljenje rezultatodređenog samootuđenja jezičke funkcije, koje kao svojuposljedicu ima nastajanje "metaforičkih privida" u filo-zofiji, pa se glavni zadatak filozofskih napora morasastojati u tome da se pokaže kako je i zašto logikanašeg jezika bila pogrešno shvaćena. Zato sva filozofijatreba da bude "kritika jezika", koja će neposrednodokazati besmislenost i nemogućnost metafizičkih sta-vova. Pri tome Vitgenštajnova distinkcija između onogšto se može reći i onog što se samo pokazuje,razlikovanje koje bez sumnje "odgovara" ontološkojdiferenciji Hajdegera, služi kao osnov "povlačenja gra-nice" smislenog govora i isključenja metafizičkih stavovaiz sfere smisla kao stavova koji hoće da iskažu ono o

1 9 Up. K.-O. Apel, "njittgenstein und Heidegger", str. 228.

406

čemu se ne može govoriti i koji zato neminovno morajubiti određeni kao besmisleni.

Iz upoređenja Hajdegerove ontološke diferencije iVitgenštajnovog razlikovanja između izrecivog ineizrecivog može se izvesti, ako se posmatra saHajdegerovog stanovišta, da se ono što se ne može izre-ći, nego se u stavovima samo pokazuje, u pozitivnomsmislu može odrediti kao "bitak". Ali, i za Hajdegera bitak"ni-jest"; samo određena bića koja se pojavljuju u svijetu"jesu". Prema tome, bitak se ne može iskazati ustavovima koji se daju empirijski provjeriti, jer predmettakvih stavova jesu samo "unutarsvjetska" bića.

To pokazuje da je za Vitgenštajna, jednako kao i zaHajdegera, filozofija moguća samo kao mišljenje koje nemože biti ništa slično nauci, niti stajati uporedo snaučnim teorijama. Filozofija nije nikakav sistem stavovakoji bi se mogao upoređivati i sravnjivati sa sistemimanaučnih stavova. Ako Vitgenštajn svoje pitanje o smislufilozofskih stavova razrješava tako što filozofiju određujekao aktivnost pokazivanja neizrecivog u tom smislu daona u svom fundamentalnom zadatku prevladavanjafilozofije kao metafizike jedina može misliti mistično iizreći neizrecivo, onda se kao ishodište osnovnog pitanjao smislu bitka u Hajdegerovoj filozofiji mora razumjetinjegovo stanovište "mišljenja bitka", koje takođe imasmisao pokušaja prevladavanja cjelokupne filozofije kaometafizike, jer mišljenje bitka predstavlja ispunjenjeistine bitka, koje se dostiže spremnošću za "osluškivanje"nagovještaja "nadolazećeg bitka".

U filozofiji Tractatus-a Vitgenštajn je pokazao da selogička forma jezika strogo tautološki podudara sasamom sobom i istovremeno sa "Ja", koje je granicasvijeta, iz čega je proizašao zaključak da su granicejezika identične sa granicama svijeta i naznačenanemogućnost bilo kakve filozofije subjekta, jer se

407

"filozofsko ja" ne pojavljuje u svijetu. S obzirom na to,logička kopula "je" u stavovima ne može predstavljati,kako je to bio slučaj u klasičnoj filozofiji, nikakvu sintezupredmetne svijesti ili samosvijesti; njen smisao jereduciran na tautološki iden-titet A=A, pa je time svakoodnošenje jezika prema samom sebi i prema subjektuunaprijed isključeno. Jezik odslikava postojeće činjenicesvijeta, ali u slici svijeta nije sadržan odnos jezika i sub-jekta niti odnos subjekta prema samom sebi.

Tako je u logističkom idealnom jeziku simbolaisključeno svako samoodnošenje jezika, što se u vidujedne od osnovnih teza Tractatus-a iskazuje kaonemogućnost izricanja logičke forme jezika. U konstruk-tivnoj semantici Rudolfa Karnapa, koja je proizašla izfilozofije logičke forme Tractatus-a, pokazaće se da seproblem implicitne ontologije jezika kao pitanje jezikuimanentne konstitucije svijeta može razriješiti tek kaopitanje prakse. I sâm Vitgenštajn će u svojoj kasnijoj fi-lozofiji zastupati stanovište da je jezička igra kao "život-na forma" onaj okvir zbivanja svijeta i čovjeka u kojem semože dostići situacija "nestajanja" filozofskih problema.Hajdeger će rješenje ovog problema, koji se iskazao kaojedan od osnovnih problema filozofije Tractatus-a tražiti upokušaju da se svakodnevna životna praksa fundira upovratku na preteorijsku konstituciju svijeta života kroztranscendentalno--hermeneutičku sintezu "nečeg kaonečeg".20

Tako se pokazuje da je za Vitgenštajna i Hajdegerazajednička tendencija otkrivanja i analize jezikametafizike, koji je upućen na logiku predmetnosti, što ihnaročito približava u njihovim "kasnijim" filozofijama. Jer,i jedan i drugi vjeruju da će se destrukcijom tradicional-nog metafizičkog mišljenja dostići situacija u kojoj će onošto je dugo vremena bilo zatrpano i "zaboravljeno" u

2 0 Up. K.-O. Apel, "njittgenstein und Heidegger", str. 246.

408

raznim shematizacijama i kategorizacijama metafizičkogjezika konačno izaći na vidjelo u svom punom sjaju iznačaju.

Na osnovu teorije logičkog atomizma Vitgenštajn jepokazao da se rezultat metafizičkih napora oko izricanjasamih uslova mogućnosti odslikavanja činjenica svijeta ujeziku, mora odrediti kao promašaj, a sami stavovi koji sutako nastali kao besmisleni, jer se o svijetu možesmisleno govoriti samo onda kad se odslikavaju njegovečinjenice i stanja stvari. Na osnovu svoje ontičko-ontološke diferencije, Hajdeger je doveo u pitanje značajtzv. ontologije "predručnosti predručnog", pokazujući daizvorno razumijevanje bitka u kategorijalnomshematizmu ovakve ontologije ima jedino svoj"deficijentni modus". Takav oblik filozofije predstavlja iontologija logičkog atomizma, koja se može shvatiti, saHajdegerovog stanovišta, kao verzija ontologije "predruč-nosti predručnog", koja pokazuje da logika našeg jezikadozvoljava smislene stavove samo o ontičkoj dimenzijičinjenica kao "unutarsvjetskih" bića, ali ne i smislenigovor o bitku, odnosno razumijevanje bitka koje upravoomogućava "predručnost" samih stanja stvari.

Tako se može zaključiti da bi sama filozofija logičkogatomizma uvijek mogla biti predmet kritikeHajdegerovog mišljenja kao jedna od verzija metafizikekao "zaborava bitka", ali se pri tome mora istaći da jeista ta ontološka teorija u samoj Vitgenštajnovoj filozofijipovod za njegovu radikalnu kritiku svake filozofsketeorije, pa i samog logičkog atomizma, kao nedovoljne inesposobne da odgovori na suštinska pitanja smisladogađanja svega što jest.

Već smo naglasili da je najznačajnije približavanje iodređeno zajedništvo Hajdegerovog i Vitgenštajnovogmišljenja moguće pronaći u kritičkojezičkom pokušajunaznačavanja mogućnosti prevladavanja tradicionalne

409

metafizičke filozofije, naročito u drugoj fazi Hajdegerovefilozofije i u "kasnijoj" filozofiji Vitgenštajna. Iako se služei različitim metodima ‡ Hajdeger fenomenološko-herme-neutičkom, a Vitgenštajn jezičkoanalitičkom ‡ oba filozofajednako zaključuju da je, u kritičkom stavu premacjelokupnom zapadnom mišljenju, neophodno dovesti upitanje tradicionalnu filozofiju jezika i njoj pripadajućuontologiju u smislu isticanja potrebe za njenim filozof-skim prevladavanjem.

Vitgenštajn je u Filozofskim istraživanjima podvrgaotemeljnoj kritici atomistički model jezika Aristotela iRasela, smatrajući da njegova jednostavna shema "riječ‡ imenovani objekt" ne može zadovoljiti kao pokušaj dase objasne način funkcionisanja jezika i sama njegovastruktura. Taj nominalistički način mišljenja o jeziku i onuontologiju koja njemu odgovara Vitgenštajn je nastojaoda prevlada svojim konceptom jezičke igre kao jedinstvajezičke upotrebe, životne prakse i razumijevanja svijeta.Hajdeger, pak, cjelokupnu tradicionalnu filozofiju jezikaposmatra kao korelat ontologije "predručnosti predruč-nog", koju treba destruirati kao verziju metafizičkesituacije "zaborava bitka".

Pri tome je značajno naglasiti kako oba misliocapokušavaju da u kritici tradicionalne filozofije jezika kaometafizičkog oblika mišljenja i iznesu na vidjelomnogostrukost i dubinu onog "ne-predmetnog", koje jeuvijek pretpostavka konstitucije svake predmetnosti, akoje se u jeziku metafizike gubi i zatrpava, ostajućiskriveno u kategorijalnom shematizmu njenog jezika.Ovu svoju namjeru Vitgenštajn je pokušao realizovati usvojim kasnijim djelima na taj način što je smatrao da jeneophodno u filozofskim istraživanjima i izvođenjimaizbjeći uspostavljanje bilo kakve teorijske konstrukcije ilisistema na način metafizičke filozofije. Hajdeger jenastojao da to "ne-predmetno" imenuje pomoću jezika

410

pjesnikâ, vraćajući se na etimologiju riječi i upotreblja-vajući brojne metafore da bi na taj način prevazišao jezikvladajuće ontologije predmetnosti, odnosno metafizike.Pri tome je Hajdeger pisao: "Teškoća leži u jeziku. Našizapadni jezici su na različite načine jezici metafizičkogmišljenja. Da li je suština zapadnih jezika po sebi samojmetafizička i zato konačno iskazana u onto-teo-logici iliovi jezici mogu ostvariti i druge mogućnosti kazivanja itako istovremeno kazivajućeg nekazivanja, jest pitanjekoje mora ostati otvoreno."21

Poznato je da je svojim modelom jezičke igreVitgenštajn nastojao da prevaziđe ono dubokoukorijenjeno stanovište tradicionalne spoznajne teorije ifilozofije jezika po kojem najprije saznajemo svijetpredmetâ, a onda tim predmetima naknadno pripisujemoznakove da bismo ih tako mogli sačuvati u sjećanju injihova imena saopštiti drugima. Bečki filozof je tvrdio daje imenovanje samo jedna od brojnih mogućih funkcijajezičke igre, a da pri tome riječ nikada nije samo ime,nego može biti i ime. Jezička igra je prije svega "životnaforma" i svaka predstavlja jednu specifičnu artikulacijusvijeta, a samo kroz jezičku igru je mogućerazumijevanje svijeta kao situacije svakodnevne životneprakse. Tako Vitgenštajn, slično kao Hajdeger, misli da jeosnov naše jezičke sposobnosti prvobitno"razumijevanje" onoga što se u različitim jezičkim igramamože pojaviti kao predmet lingvističke aktivnosti. KodHajdegera se to pokazuje u istom porijeklu "Existenzial"-a Dasein-a "dispozicije", "razumijevanja" i "govora", pričemu se posljednji, s obzirom na situaciju "bačenosti",uvijek konkretizuje kao određeni svjetovno-istorijski oblik"jezika".

2 1 M. Heidegger, "Identität und Differenz", citirano prema: K.-O. Apel,"njittgenstein und Heidegger", str. 259.

411

Tematizirajući na ovaj način sa kritičkojezičke pozicijeprobleme tradicionalnog filozofskog mišljenja, iVitgenštajn i Hajdeger su se neminovno susreli i sanjenim suštinskim pitanjem, koje se imenuje kao"metodički solipsizam", a karakteristično je zanovovjekovnu filozofiju. Naime, tradicionalna filozofijasvijesti je uvijek polazila od subjekta saznanja,smatrajući da je on ono nesumnjivo izvjesno i uvijekprisutno, dok se bitak svega onog što je izvan svijesti,kao i bitak drugog, mora naknadno konstituisati kaopredmet "moje svijesti". Hajdeger je u svomefenomenološko-hermeneutičkom pristupu inaugurisaostanovište po kojem se "ja", "ti" i "drugi" jednako prvo-bitno konstituišu iz "biti-zajedno" (Miteinandersein)našeg biti-u-svijetu (In-der-njelt-sein), čime jeneposredno filozofski prevladao solipsističku poziciju tra-dicionalnog mišljenja. Vitgenštajn je, pak, u Filozofskimistraživanjima izveo nemogućnost postojanja nečeg ta-kvog kao što je "privatni jezik", pokazujući da jemetodički solipsizam tradicionalne filozofije, koji počivana pretpostavci izolovano prisutnog subjekta koji svojeosjećaje označava imenima na način samo njemupripadajućih predmeta, potrebno prevladati sa jasnogstanovišta da svako jezičko iskustvo nužno pripadakategoriji intersubjektiviteta, a to znači da je podložnozahtjevima opšterazumljivosti i mogućnostikomuniciranja unutar zajednice ljudskog govorenja.

Očigledno je da je Vitgenštajn u koncipiranju jezičkeigre imao, prije svega, na umu uzajamnu povezanostupotrebe jezika i prakse života: odatle je, čini se,proistekla i teza o dovoljnosti i potpunosti svakodnevnogjezika kao oblika ljudske komunikacije u kojem se mogupojaviti sve smislene aktivnosti ljudi koji govore. Ali,istovremeno, Vitgenštajn nije mislio jezik samo kaosvakodnevno-praktični instrument komunikacije i

412

sporazumijevanja ljudi. Jezička igra nije samo sistem jezi-ka, niti isključivo lingvistički fenomen: ona ima svojulingvističku dimenziju, u kojoj se ogleda ukupnost njenihzbivanja, ali ona isto tako posjeduje "dubinskugramatiku", čija se određenja odnose na njenu ukupnustrukturu. Naime, jezička igra je jedinstvo lingvističkogznaka, aktiviteta ljudi i realnog događanja svijeta.

Nakon "obrata" od analize Dasein-a ka mišljenju bitka,Hajdeger je pokušao da događanje smisla na novi načindovede do jezika, što se označava kao njegovahermeneutički orijentisana filozofija jezika. Hajdegersmatra da se događanje istine bitka ne može iskazivati uinstrumentalistički koncipiranom jeziku svakodnevnogživota i naučno-tehničkih potreba, koje stvari čineraspoloživim priručnim sredstvima, nego samo u jezikupjesnikâ i mislilaca, u kojem se riječi pojavljuju saznačenjem svijetljenja i zbivanja istine bitka. Tako je tojedini autentični govor, dok je svakodnevna konverzacijatipično neautentično govorenje u kojem "die Spracheselber nicht zur Sprache bringt". Riječi običnog jezika suu ontološkom smislu degradacija. Mišljenje bitka kaomišljenje istine bitka dopire do samog izvora bitka iujedno govora, do onoga "ne-predmetnog", koje jepretpostavka sve predmetnosti, pa je otuda svaki jeziktradicionalne filozofije kao metafizike neprimjeren kaonačin iskazivanja istine bitka. Tako se Vitgenštajnovo"ono što se ne može reći", prema Hajdegeru, upravomože izreći jedino kroz autentični govor pjesnikâ imislilaca.

413

[ESTA GLAVA

ZNA^AJ I DOMETVITGEN[TAJNOVE FILOZOFIJE

Naša razmatranja Vitgenštajnove filozofije pokazala suosnovni smisao i bitne karakteristike njegovog mišljenja ipokušala da osvijetle one suštinske elementeVitgenštajnove misli po kojima se ona može odrediti kaomišljenje savremenosti. Kad kažemo da je njegova fi-lozofija mišljenje savremenosti, onda time želimo da na-glasimo kako je riječ o filozofskom mišljenju koje tajkarakter ne dobija po tome što je nastalo u našemvremenu, nego po tome što u bitnom smislu tematizirasuštinske probleme svoje epohe. A vrijeme zbivanjaVitgenštajnove filozofije je vrijeme duboke krizezapadnog filozofskog mišljenja, koja svoje temelje ima ukrizi savremenog svijeta uopšte. Zato i njegovo mišljenjetreba, u prvom redu, razumjeti kao pokušaj da se novimodređenjem biti filozofije naznači mogućnostprevladavanja njene temeljne krize. Istovremeno, Vitgen-štajnova filozofija i sama pripada događanju krizesavremenog zapadnog filozofiranja i, iznoseći na vi-djelokrizu u punim njenim razmjerama, ne uspijeva u bitnomsmislu da nadmaši njene okvire.

Kao mišljenje savremenosti Vitgenštajnova filozofija nasuštinski način tematizira osnovno filozofsko pitanje našeepohe, pitanje mogućnosti filozofije, pokazujući tako dase doista kreće na visini duha svoga vremena,uspijevajući da dopre do same njegove biti. CjelokupnaVitgenštajnova misao sasvim nedvosmisleno izražavasvoju istinsku zaokupljenost epohalnim problemom

414

budućnosti filozofije, a rezultat njenog nastojanja da dokraja pronikne u njegovu srž jeste njeno temeljnouvjerenje da filozofija kao metafizika nema nikakvu bitnušansu u novom vremenu i da je stoga neophodno njenoprevladavanje. Vitgenštajnova filozofija eksplicitno, takoreći egzemplarno, pokazuje nemogućnost filozofije kaometafizike i na sebi svojstven način, koji smo nastojalipokazati u svojim analizama, naznačava moguće putevenjenog filo-zofskog nadmašivanja.

U "postmetafizičkom" vremenu, filozofija prestaje dabude određeni filozofski sistem koji stoji nasuprot drugogodređenog filozofskog sistema, ona postaje filozofijauopšte ili "mišljenje" koje stoji prema svijetu, pa se radi otome da filozofija bude doista svjetovna, a svijet uistinufilozofski. Na tom putu "susreta" filozofije i svijeta, koji jemoguć kao "izlaženje" filozofije iz nje same i njeno "uklju-čivanje" u svijet, savremena filozofija posustaje, njenarješenja se pokazuju kao nedovoljna, jer u bitnom smisluistrajavaju na raskoraku filozofije i svijeta, ne nalazećinačina da ga prevladaju. I Vitgenštajnova misaopokazuje iste karakteristike: iako pokušava da "jezičkuigru" koncipira kao okvir zajedničkog događanja filozofijei svijeta, ipak filozofija na kraju ostaje izvan svijetarealnog života, ne uspijevajući da istinski u njemusudjeluje.

Svojim nastojanjima oko prevladavanja filozofije kaometafizike i pokušajima da naznači nove moguće okvirefilozofskog mišljenja, Vitgenštajnova filozofija sepredstavlja kao misao koja se po svojim dometima možesvrstati u sâmi vrh savremenog mišljenja. On nije samonajznačajniji filozof onog dijela današnje filozofije koji seoznačava imenom analitičke filozofije nego je to, bezsumnje, jedan od izuzetnih i najuticajnijih mislilacazapadne filozofije dvadesetog vijeka. Zato je poznavanjei razumijevanje Vitgenštajnove filozofije sigurno jedan od

415

ključnih momenata za prepoznavanje osnovnih misaonihodnosa u duhovnoj konstelaciji našeg vremena.

Vitgenštajnovo mišljenje je suštinski određeno svojimpolaznim pretpostavkama i specifičnim načinomfilozofiranja, i istovremeno njima jasno omeđeno.Vjerovatno se s ovih pozicija i ovim filozofskim načinom ine može doprijeti dalje i domašiti više nego što je to us-pio Vitgenštajn. Svojom izvanrednom nadarenošću on jeu ovim i ovakvim okvirima filozofskog promišljanja učinionajviše što se uopšte moglo, pa ipak je to mišljenje kojejasno ispoljava svoje deficijentne strane.

Svoj filozofski sistem, koji predstavlja njegova filozofijaTractatus-a, Vitgenštajn je postavio na apsolutan način:sve teorije unutar sistema su izvedene jednosmjernim ijednoznačnim metodom logičke analize, a filozofija sekreće u čistom elementu mišljenja, zatvorena u krugsvoje ezoteričnosti, ne pokazujući nikakvu tendenciju daiz njega izađe. Pa i onda kada Vitgenštajn pokušava dafilozofiju otvori prema nečemu što nije ona sama,određujući je kao aktivnost, kad, dakle, pokušava dafilozofiju izmjesti iz elementa čistog mišljenja, to njegovonastojanje ipak ostaje na nivou deklarativnog, jeraktivnost filozofije u Vitgenštajnovom smislu suštinskiznači njenu misaonu aktivnost. Zato se i ovo njegovoodređenje mora razumjeti kao ono koje filozofiju ubitnom smislu ostavlja u njenom tradicionalnom oblikukao čisto teorijsko mišljenje.

U "kasnijoj" filozofiji Vitgenštajn se ponovo susreće sovim fundamentalnim problemom. Ovdje on pokušava dafilozofiji osigura dimenziju "stvarnog" na taj način što jesmješta u okvire "jezičke igre", koja je u njegovoj filozofijikoncipirana kao ukupnost događanja svega što jest.Međutim, u jezičkoj igri "potpune jasnosti" filozofija gubisvoje tlo, nema nikakvu "realnu" osnovu; zato ona u ta-kvom događanju "nestaje", ona biva ukinuta a da se nije

416

uistinu ostvarila. Vitgenštajn je, dakle, svjestanneophodnosti da se filozofija uključi u svijet realnogzbivanja, ali je u njegovom shvatanju filozofija "abdi-cirala" pred svijetom, pokazujući tako svu svoju nemoć ionostranost. Vitgenštajn nije uvidio kako je potrebno dafilozofija u susretu sa svijetom sebe samu shvati kaokonstitutivni dio procesa "približavanja" filozofije isvijeta, i da na taj način ostvari svoju ulogu u cjelini togdogađanja.

** *

U okvirima filozofije HH vijeka jezička problematika jedobila izuzetno mjesto. Ovdje se jezik više ne pojavljujesamo kao predmet filozofske refleksije, kao tema iproblem filozofije, nego je odnos jezika i filozofije jednood najznačajnijih pitanja ovog mišljenja. Odlučujućiznačaj koji za sudbinu filozofije ima veza jezika i filozofijeproističe iz okolnosti da je u mišljenju našeg vijekapitanje mogućnosti refleksije o jeziku neposrednopovezano s pitanjem mogućnosti filozofije same. Ovaduhovna konstelacija se sasvim jasno ogleda u Vit-genštajnovoj filozofiji, a razumijevanje njegovogmišljenja bez sumnje predstavlja značajan preduslov zaprepoznavanje misaonih struktura filozofije našegvremena.

Razmatranje odnosa jezika i filozofije sigurno činiokosnicu cjelokupne Vitgenštajnove filozofije. Pa ipak,ona se ne može interpretirati kao varijanta filozofijejezika u kojoj bi jezik bio postavljen na apsolutan načinkao najviši princip i posljednji uslov, pa nema načina dase bude izvan jezika. Vitgenštajn nije nastojao oko uspo-stavljanja nikakve nove verzije filozofije jezika, nego je,slijedeći svoju osnovnu misao o tome kako je glavni

417

zadatak mišljenja da na nedvosmislen način razgraničitimišljivo od nemišljivog i da naznači jasnu granicu izmeđusmislenog i besmislenog, smatrao da je jezik upravo onajokvir unutar kojeg se događaju smisao i besmisao, i dasu jezičke situacije način na koji se iznosi na vidjelozbivanje smisla cjeline svega što jest. Zato je jezik kaoproblem došao u sâmi fokus Vitgenštajnovih filozofskihistraživanja i zato se može tvrditi da je njegovo bavljenjejezičkom problematikom rezultat njegovih nastojanjaoko filozofije i njenih problema.

Vitgenštajnov poznati stav da "sva filozofija jest kritikajezika" iskazuje njegov kritički odnos prematradicionalnom mišljenju u tom smislu da se ukonstituisanju spekulativnih filozofskih sistema nijepoštovala ili nije razumjela logika jezika, pa se zato svioni sa stanovišta jezika mogu dovesti u pitanje.Radikalizacija toga stava unutar njegove filozofijepostavlja zahtjev da se kritika jezika mora odnositi i nasâm jezik. Nije, dakle, riječ samo o tome da se sa stano-višta jezika kritikuje spekulativnost filozofskih sistema,nego je sa istog stanovišta neophodno kritikovati ispekulativnost teorija o suštini i prirodi jezika samog.Svaka kritika mora početi od zahtjeva da se sâm jezikdovede u red, da se ne dopuste verbalne egzibicije nanačin "slavlja", da se odstrani svako teoretiziranje ojeziku. Namjesto svega toga treba se koncentrisati naanalizu prikupljenih činjenica jezičke aktivnosti, koje suuvijek korektiv nepotrebnih uopštavanja, treba se uvijekvraćati od opštih postavki na pojedinačne slučajeve i odnjih ne pokušavati stvarati nikakvu teoriju.

Insistirajući na tome da iz konkretnih analiza pojedinihjezičkih situacija nije potrebno izvoditi nikakvezbunjujuće zaključke niti kategorična tvrđenja, jer takavpostupak uvijek vodi u prikrivanje i zamagljivanje pravihrezultata istraživanja, Vitgenštajn je htio da naglasi kako

418

u filozofiji treba odustati od filozofskih teorija koje su pro-dukti filozofske imaginacije i moći konstruisanja, jer nastakvi sistemi čine slijepim za stvarne probleme koji se sviočituju u jeziku. Treba se pokušati oduprijetitradicionalnom načinu filozofiranja, koji insistira nafilozofskim konstrukcijama i nastojati oko toga da se svapažnja usmjeri prema problemima koji su nam vrlo bliski,ali postaju veoma strani kad mislimo na stari način.

Svaka filozofska teorija kao konstrukcija više je načinda se pogrešno protumače stvarni rezultati posmatranjasasvim određenih situacija nego što je put njihovogistinskog razumijevanja, a protivstavljanje jednogfilozofskog sistema drugom jeste beskrajan posao kojinema pravog rezultata, jer se jednom filozofskomkonstrukcijom može negirati druga, ali time još ništa nijeučinjeno. Radi se o tome da se filozofski nadmaši svakafilozofska teorija, da se filozofski prevlada filozofija kaometafizika, da bi se tako mišljenju otvorila prava mo-gućnost.

Možda više nego njegovi savremenici, Vitgenštajn jeosjećao svu težinu problema koje u sebi nosi filozofija ibio do kraja svjestan razmjera ozbiljnosti i važnostipitanja koja traže svoje filozofsko rješenje. U svojojizvanrednoj nadarenosti, on je znao da u ovoj filozofskojepohi nije na djelu tek postavljanje i tretiranje ovog ilionog filozofskog problema, stvaranje ovakvog ili onakvogfilozofskog sistema, nego je to vrijeme u kojem je samafilozofija stavljena u pitanje. Zato je Vitgenštajn svasvoja nastojanja oko filozofije upravio prema ovoj njenojizuzetnoj situaciji, pokušavajući da naznači mogućeputeve filozofskog prevladavanja obuhvatne krize, kojaje karakteristična za filozofiju našeg vremena. U tomsmislu treba razumjeti cjelokupnu njegovu filozofiju, ionu "raniju" i onu "kasniju": ako je za mogućnost da se"ispravno vidi svijet" potrebno "prevladati ove stavove"

419

(Tractatus, 6.54), onda se "jezička igra" može shvatitikao realizacija te mogućnosti, odnosno, unutar jezičkeigre se zbiva prevladavanje filozofije kao metafizike.

Vitgenštajn je jezičku igru odredio kao "jezik idjelatnosti kojima je on protkan", objašnjavajući da secijela upotreba riječi u jeziku događa u obliku igre"pomoću koje djeca uče svoj maternji jezik" (Philoso-phische Untersuchungen, § 7). Svaka jezička igrapredstavlja potpuni sistem ljudske komunikacije, a ne tekdio jezika. U okvirima jedne jezičke igre riječ imaodređenu funkciju koja se može izmijeniti kad riječ su-djeluje u drugoj jezičkoj igri. Tako jedna ista riječ može daima bezbrojno mnogo funkcija unutar različitih jezičkihigara, a njeno značenje uvijek zavisi od toga kakvuulogu ima u igri u kojoj se pojavljuje. Značenje riječi jeodređeno pravilima njene upotrebe. Jezička igra sepojavljuje kao negacija aristotelovsko-raselovskogmodela jezika, koji počiva na atomističkim osnovama ikoji jezik shvata kao jedinstvenu strukturu podložnuobjašnjavanju prema jedinstvenoj shemi: riječ ‡ ime-novani objekt.

Jezičke igre nemaju ničeg zajedničkog, nego su"međusobno srodne na mnogo različitih načina" (isto, §65) i to je ono što nam omogućava da ih sve nazivamojezikom. One su slične i te sličnosti se naizmjeničnopojavljuju i iščezavaju; posrijedi je komplikovana mrežasličnosti "koje se međusobno prožimaju i ukrštaju", o"sličnosti u velikom i malom" (isto, § 66). Ono štopovezuje sve igre jesu "porodične sličnosti".

Iako je jezik "lavirint puteva", ipak se ljudi u jeziku vrločesto slažu i podudaraju. Ali, to njihovo slaganje u jezikune dolazi otuda što jednako misle, to nije podudaranje umišljenju, nego u "životnoj formi" (isto, § 241). Jezik je,dakle, prije svega način ispoljavanja ukupnog ljudskogživljenja i istovremeno mogućnost čoveka da sudjeluje u

420

zbivanju smisla svega što jest. Jezička igra nijekoncipirana isključivo kao lingvistički fenomen. Ona jeshvaćena kao totalitet jezika i svih aktivnosti koje su zanjega vezane. Jezička igra čini nerazdvojno jedinstvo lin-gvističkog znaka, realnog događanja svijeta i ljudske ak-tivnosti, ona je onaj događaj koji ne otkriva samo jezičkudimenziju ljudskog djelovanja, nego istovremeno iznosina vidjelo smisao zbivanja cjeline svijeta.

Jezička igra je okvir unutar kojeg se događa susretčovjeka i svijeta, unutar nje je moguće iskustvo svijeta.Uvođenje nove jezičke igre nije samo stvaranje novogjezičkog sistema, nego istovremeno nova artikulacijasvijeta, koja znači novo povezivanje već postojećih i uvo-đenje novih objekata. Odnos osobina objekata i sameupotrebe riječi iskazuje gramatičko pravilo: ono izražavajedinstvo lingvističkog znaka i objekta. Zato je mogućereći da "gramatika kaže koje je vrste koji objekt" (isto, §371), kao što je i "suština izražena u gramatici" (isto, §373). Tu se nalazi i smisao pojma "dubinske gramatike",koju uvijek treba razlikovati od "površinske gramatike",jer se ova poslednja odnosi samo na pravila upotrebelingvističkih znakova.

Ukupnost događaja unutar jezičke igre ogleda se unjenoj lingvističkoj dimenziji: tu se očituju i filozofskiproblemi, koji su najčešće rezultat pogrešnog izvođenjalingvističkih analogija. Naime, čini se kako postojimogućnost da se uspostave izvjesna upoređenja izmeđurazličitih jezičkih igara, i to naročito u njihovoj vanjskojgramatičkoj formi, a onda da se utvrdi kako ove analogijevode do pogrešnih interpretacija specifičnog redaobjekata koji je konstituisan u pojedinim jezičkim igrama.Ovo se u samoj jezičkoj igri manifestuje kao njenonejasno i zbrkano događanje, a to je znak da postojifilozofski problem: "Filozofski problemi nastaju onda kadjezik slavi." (Isto, § 38.) Filozofski problemi nisu

421

lingvističke prirode, ali se otkrivaju u jeziku onda kadajezička igra pogrešno funkcioniše. Zato se svi oni mogu"otkloniti" "uvidom u poslovanje našeg jezika". A zadatakfilozofije se sastoji u tome da isključi zbrke iz jezika, pa jezato ona "borba protiv opčinjavanja našeg razumaputem našeg jezika" (isto, § 109).

Cilj filozofske argumentacije jest postizanje "potpunejasnosti" u jezičkoj igri koja znači "nestajanje" filozofskihproblema. U situaciji potpuno precizne upotrebe jezičkeigre, u kojoj se više ne mogu pojavljivati zbrke inejasnosti, mi smo se "oslobodili" filozofskih problema i"donijeli mir" filozofiji. U takvoj jezičkoj igri, jasnoj i ne-problematičnoj, ne postoje više nikakva pitanja i nikakviodgovori, nisu potrebna nikakva objašnjenja ni opisivanja‡ ona se predstavlja kao okvir događanja ukupnogaktiviteta ljudi i zbivanja cjeline svijeta. U njoj sufilozofski problemi nestali, a sama filozofija kao metafizi-ka sa svim njenim diferencijama, podvojenostima i po-sredovanjima jeste prevladana. Jezička igra je ononeproblematično događanje u kojem je dokinuta svakarazlika, svako odvajanje unutrašnjeg i vanjskog, mišlje-nja i iskustva, teorije i prakse. U jezičkoj igri je definitivnopovučena jasna granica između smisla i besmisla, pa seu njenoj "potpunoj jasnosti" više ne može pojavitinikakav problem. Ona predstavlja dostig-nutuneposrednost u kojoj ništa nije skriveno običnompogledu, nju više ne treba opisivati, ona se jednostavnoigra.

422

BIBLIOGRAFIJA

1. Vitgenštajnova djela

godina nastan- godinaprvog*

ka (približno) objavljivanja

1.Notes on Logic 1913 1957,Journal of

Philosophy 2.Notes Dictated to Moore in Nornjay 1914

1960, Tagebücher 1914-

1916. 3.Tagebücher 1914-1916 1914-1916 1960

4.Logisch-philosophische Abhandlung završeno 1918

1921, Annalen der

Naturhilosophie 5.Tractatus Logico-Philosophicus 1922 6.Some Remarks on Logical Form 1929 1929,

Proceedings of the

Aristotelian Society 7.A Lecture on Ethics 1930 1965,

The Philo- sophicalRevienj

8.Philosophische Bemerkungen 1930 1965

* Gotovo sva posthumna Vitgenštajnova djela pripremili su i objaviliizvršitelji njegove filozofske i literarne zaostavštine: G. E. M. Anscombe, R.Rhees i G. H. von njright.

423

9.Philosophische Grammatik 19321969

10. Letter to The Editor of Mind 1933 1933,Mind

11. The Blue and Bronjn Books 1933-19351958

12. Notes for Lecture on "Private 1935-19361968, The Philo-

Experience" and "Sense Data" sophicalRevienj

13. Remarks on the Foundations 1937-19441956of Mathematics

14. Lectures and Conversations on Aesthetics, Psychology 19381966and Religious Belief

15. Lecture on the Foundations of Mathematics 1939 1976

16. Philosophical Investigations 1935-1949 195317. Zettel 1945-1948 196718. On Certainty 1950-1951 1969

2. Predavanja, razgovori, pisma, sjećanja

19. G. E. Moore, "njittgenstein's Lectures in 1930-1933", Philosophical Papers, London, 1959.

20. L. njittgenstein, On Colour, ed. G. E. M. Anscombe,Oxford, 1977.

21. F. njaismann, njittgenstein und der njiener Kreis,Frankfurt am Main, 1967.

22. Paul Engelmann, Letters from njittgenstein njith aMemoir, Oxford, 1967.

424

23. N. Malcolm, Ludnjig njittgenstein: A Memoir. njitha Biographical Sketch by Georg Henrik von njright,London, 1958.

24. L. njittgenstein, Letters to Russell, Keynes andMoore, ed. G. H. von njright, Oxford, 1974.

25. L. njittgenstein, Letters to Bertrand Russell 1914-1944. Autobiography of B. Russell, vol. II.

26. L. njittgenstein, Briefe an Ludnjig von Ficker, ed.G. H. von njright, Salzburg, 1969.

27. L. njittgenstein, Letters to C. K. Ogden njithComments, ed. G. H. von njright, London, 1973.

28. Letters from Ludnjig njittgenstein, Nenj York,1974.

3. Knjige o Vitgenštajnu

29. M. Black, A Companion to njittgenstein'sTractatus, Cambridge/Nenj York, 1964.

30. G. E. M. Anscombe, An Introduction tonjittgenstein's Tractatus, London, 1959.

31. E. Stenius, njittgenstein's Tractatus: A CriticalExposition of its Main Lines of Thought, Oxford, 1960.

32. J. Hartnack, njittgenstein und die modernePhilosophie, Stuttgart, 1962.

33. K. T. Fann, njittgenstein's Conception ofPhilosophy, Oxford, 1969.

34. D. Favrholdt, An Interpretation and Critiljue ofnjittgenstein's Tractatus, Nenj York, 1966.

35. E. K. Specht, The Foundations of njittgenstein'sLate Philosophy, Manchester, 1967.

36. nj. Schulz, njittgenstein: Die Negation derPhilosophie, Stuttgart, 1967.

37. A. Maslonj, A Study in njittgenstein's Tractatus,Berkeley, 1961.

425

38. A. Müller, Ontologie in njittgensteins Tractatus,Bonn, 1967.

39. G. Pitcher, The Philosophy of njittgenstein,Englenjood Cliffs, N. J., 1964.

40. D. Pole, The Later Philosophy of njittgenstein,London, 1958.

41. D. Pears, Ludnjig njittgenstein, Nenj York, 1969.42. G. K. Plochmann and J. B. Lanjson, Terms in their

Propositional Contexts in njittgenstein's Tractatus: AnIndex, Carbondale, 1962.

43. R. Rhees, Discussions of njittgenstein, Nenj York,1970.

44. E. B. Allaire, A Critical Examination of njittgenstein'sTractatus, Ann Arbor, 1960.

45. J. Bogen, njittgenstein's Philosophy of Language,London, 1972.

46. J. K. Feibleman, Inside the Great Mirror: A CriticalExamination of the Philosophy of Russell, njittgensteinand their Follonjers, Hague, 1958.

47. J. Griffin, njittgenstein's Logical Atomism, Oxford,1964.

48. K. T. Fann, njittgenstein. The Man and HisPhilosophy. An Anthology, Nenj York, 1967.

49. G. G. Granger, njittgenstein, Paris, 1969.50. J. C. Morrison, Meaning and Truth in

njittgenstein's Tractatus, Hague, 1968.51. T. de Mauro, Ludnjig njittgenstein: His Place in

and Influence on the History of Semantics, Dordrecht,1967.

52. A. Gargani, Linguaggio ed Esperienza in Ludnjignjittgenstein, Firenze, 1966.

53. A. Keyserling, Der njiener Denkstil. Mach, Carnap,njittgenstein, Graz, 1965.

54. E. Riverso, Il Pensiero di Ludovico njittgenstein,Napoli, 1964.

426

55. E. Riverso, L. njittgenstein e il Simbolismo Logico,Napoli, 1956.

56. P. M. S. Hacker, Insight and Illusion. njittgensteinon Philosophy and the Metaphysics of Experience,Nenj York, 1972.

57. D. Antiseri, Dopo njittgenstein – Dove va laFilosofia Analitica, Roma, 1967.

58. K. njuchterl, Struktur und Sprachspiel beinjittgenstein, Frankfurt am Main, 1969.

59. S. J. Schimidt, Sprache und Denken alssprachphilosophisches Problem von Locke bisnjittgenstein, Den Haag, 1968.

60. A. Naess, Four Modern Philosophers: Carnap,njittgenstein, Heidegger and Sartre, Chicago, 1968.

61. I. Borgis, Index zu Ludnjig njittgenstein'sTractatus logico-philosophicus und njittgenstein-Bibliographie, Freiburg, 1968.

62. nj. A. Shibles, njittgenstein. Language andPhilosophy, Dubuljue, Ionja, 1970.

63. P. T. Geach and others, A njittgenstein njorkbook,London, 1971.

64. C. nj. K. Mundle, A Critiljue of LinguisticPhilosophy, Oxford, 1971.

65. D. Musciagli, Logica e ontologia in njittgenstein,Lecce, 1974.

66. L. njittgenstein, Concordance to njittgenstein"Philosophische Untersuchungen", eds. H. Kaal and A.McKinnon, Leiden, 1975.

67. N. Malcolm, Problems of Mind. Descartes tonjittgenstein, Hemel Hampstead, 1972.

68. H. F. Pitkin, njittgenstein and Justice, Los Angeles,1972.

69. A. Kenny, njittgenstein, London, 1973.70. J. Bouveresse, njittgenstein: La Rime et la Raison,

Paris, 1973.71. M. Micheletti, Lo schopenhauerismo di Ludnjig

njittgenstein, Padova, 1973.

427

72. L. njittgenstein, Philosophy and Language, ed. A.Ambrose and M. Lazeronjitz, London, 1972.

73. I. Dilman, Induction and Deduction. A Study innjittgenstein, Oxford, 1973.

74. Understanding njittgenstein, ed. G. N. A. Vesey,London, 1974.

75. G. Hottois, La philosophie du langage de Ludnjignjittgenstein, Brussell, 1976.

76. C. A. van Peursen, Ludnjig njittgenstein. AnIntroduction to His Philosophy, Nenj York, 1971.

77. H. L. Roy, njittgenstein – The Early Philosophy: AnExposition of the Tractatus, Nenj York, 1971.

78. B. Leitner, The Architecture of Ludnjignjittgenstein: A Documentation, London, 1973.

79. G. F. Shefler, Language and the njorld. AMethodological Synthesis njithin the njritings of M.Heidegger and L. njittgenstein, Atlantic Highlands,1974.

80. V. Novielli, njittgenstein e la Filosofia, Bari, 1969.81. C. S. Hardnjick, Language Learning in

njittgenstein's Later Philosophy, The Hague, 1971.82. H. L. Finch, njittgenstein: The Early Philosophy,

Nenj York, 1971.83. V. Belohradsky, Interpretazioni italiane di

njittgenstein, Milano, 1971.84. M. S. Engel, njittgenstein's Doctrine of the Tyrrany

of Language, The Hague, 1971.85. J. T. Price, Language and Being in njittgenstein's

Philosophical Investigations, The Hague, 1973.86. J. F. M. Hunter, Essays after njittgenstein, London,

1974.87. nj. D. Hudson, njittgenstein and Religious Belief,

London, 1975.

428

88. J. T. E. Richardson, The Grammar of Justification.An Interpretation of njittgenstein's Philosophy ofLanguage, Nenj York, 1976.

89. A. Keightely, njittgenstein. Grammar and God,London, 1976.

90. R. J. Fogelin, njittgenstein, Boston, 1976.91. C. Gudmunsen, njittgenstein and Buddhism, Nenj

York, 1977.92. G. Hallett, A Companion to njittgenstein's

Philosophical Investigations, London, 1977.93. I. M. Copi and R. nj. Beard, Essays on

njittgenstein's Tractatus, London, 1966.94. G. Pitcher, njittgenstein: The Philosophical

Investigations, Nenj York, 1966.95. E. D. Klemke, Essays on njittgenstein, Chicago,

1971.96. I. Bachmann, Ludnjig njittgenstein: Schriften.

Beiheft, Frankfurt am Main, 1960.97. A. Flenj, Essays in Conceptual Analysis, London,

1956.98. P. njinch, Studies in the Philosophy of

njittgenstein, London, 1959.

4. Studije, rasprave, eseji, članci

99. S. Cavell, "The Availability of njittgenstein'sLater Philosophy", The Philosophical Revienj, Vol. 71,1962.

100. I. M. Copi, "Objects, Properties and Relations in theTractatus", Mind, Vol. 67, 1958.

101. G. E. M. Anscombe, "Mr. Copi on Objects,Properties and Relations in the Tractatus", Mind, Vol.68, 1959.

102. I. M. Copi, "Tractatus 5.542", Analysis, Vol. 18,1958.

429

103. M. Dufrenne, "njittgenstein et la philosophie",Les Etudes Philosophiljues, Vol. 20, 1965..

104. M. Dufrenne, "njittgenstein et Husserl", u knjizi:Jalons, The Hague, 1966.

105. J. L. Conjan, "njittgenstein's Philosophy of Logic",The Philosophical Revienj, No. 70, 1961.

106. E. Evans, "About: a R b", Mind, Vol. 68, 1959.107. E. Evans, "Tractatus 3.1432", Mind, Vol. 64, 1955.108. E. Daitz, "The Picture Theory of Meaning", Mind,

Vol. 62, 1953.109. J. N. Findlay, "njittgenstein's Philosophical

Investigations", Revue Internationale de Philosophie,Vol. 7, 1953.

110. P. Feyerabend, "njittgenstein's PhilosophicalInvestigations", Philosophical Revienj, Vol. 64, 1955.

111. C. Hamburg, "njhereof One cannot Speak", Journalof Philosophy, Vol. 50, 1953.

112. N. Malcolm, "Knonjledge of Other Minds", Journal ofPhilosophy, Vol. 55, 1958.

113. N. Malcolm, "njittgenstein's PhilosophicalInvestigations", Philosophical Revienj, Vol. 63, 1954.

114. N. Malcolm, "njittgensteins PhilosophischeBemerkungen", Philosophical Revienj, Vol. 76, 1967.

115. R. Rhees, "The Tractatus: Seeds of someMisunderstandings", Philosophical Revienj, Vol. 72,1963.

116. T. N. Manson, "njittgenstein's Phenomenology",Philosophy and Phenomenological Research, Vol. 23,1962.

117. B. F. McGuiness, "The Mysticism of the Tractatus",Philosophical Revienj, Vol. 75, 1966.

118. M. Dummett, "njittgenstein's Philosophy ofMathematics", Philosophical Revienj, Vol. 68, 1959.

430

119. N. Gaver, "njittgenstein on Private Language",Philosophy and Phenomenological Research, Vol. 20,1960.

120. C. A. van Peursen, "E. Husserl and L.njittgenstein", Philosophy and PhenomenologicalResearch, Vol. 20, 1959.

121. J. Hintikka, "On njittgenstein's 'Solipsism'", Mind,Vol. 67, 1958.

122. Gajo Petrović, "Logički atomizam i filozofijaneizrecivog u Tractatus-u Ludnjig-a njittgenstein-a",pogovor za: L. njittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, Sarajevo, 1960.

123. B. A. Farrell, "An Appraisal of TherapeuticPositivism (I, II)", Mind, Vol. 55, 1946.

124. R. E. Gahringer, "Can Games Explain Language?",Journal of Philosophy, Vol. 56, 1959.

125. nj. Mays, "Note on njittgenstein's ManchesterPeriod", Mind, Vol. 64, 1955.

126. H. Lübbe, "'Sprachspiele' und 'Geschichten'",Kant-Studien, Vol. 52, 1960/61.

127. H. R. G. Schnjyzer, "njittgenstein Picture-Theory ofLanguage", Inljuiry, Vol. 5, 1962.

128. G. Ryle, "Ludnjig njittgenstein", Analysis, Vol. 12,1951.

129. B. Russell, "Ludnjig njittgenstein", Mind, Vol. 60,1951.

130. J. Jarvis, "Professor Stenius on the Tractatus",Journal of Philosophy, Vol. 58, 1961.

131. D. Favrholdt, "Tractatus 5.542", Mind, No. 73,1964.

132. R. Rorty, "Pragmatism, Categories and Language",Philosophical Revienj, Vol. 70, 1961.

133. A. Narveson, "Black's A Companion to theTractatus", Philosophy of Science, Vol. 34, 1967.

431

134. J. A. Fodor and J. Katz, "The Availability of njhatnje Say", Philosophical Revienj, Vol. 72, 1963.

135. C. R. Rollins, "Revienj of Malcolm's Memoir",Journal of Philosophy, Vol. 56, 1959.

136. nj. Sellars, "Some Reflections on LanguageGames", Philosophy of Science, Vol. 21, 1954.

137. nj. Sellars, "Naming and Saying", Philosophy ofScience, Vol. 29, 1962.

138. nj. Sellars, "Truth and Correspondence", Journal ofPhilosophy, Vol. 59, 1962.

139. L. Linsky, "njittgenstein on Language and SomeProblems of Philosophy", Journal of Philosophy, Vol.54, 1957.

140. J. Ferrater Morà, "njittgenstein oder dieDestruktion", in: L. njittgenstein, Schriften. Beiheft,Frankfurt am Main, 1960.

141. G. L. Proctor, "Scientific Lanjs, Scientific Objectsand the Tractatus", British Journal for the Philosophyof Science, Vol. 10, 1959.

142. E. K. Specht, "njittgenstein und das Problem derAporetik", Kant-Studien, Vol. 57, 1966.

143. D. S. Shnjayder, "Critical Notice of Stenius", Mind,Vol. 72, 1963.

144. E. Stenius, "njittgenstein's Picture-Theory ofLanguage: A Reply to Mr. H. R. G. Schnjyzer", Inljuiry,Vol. 6, 1963.

145. P. F. Stranjson, "Critical Notice of PhilosophicalInvestigations", Mind, Vol. 63, 1954.

146. G. N. A. Vesey, "njittgenstein on the Myth ofMental Processes", Philosophical Revienj, Vol. 77,1968.

147. S. Shoemaker, "Logical Atomism and Language",Analysis, Vol. 3, 1960.

432

148. J. R. njeinberg, "njittgenstein's Theory ofMeaning", iz knjige: I. Copi and R. Beard (eds.),Essays on njittgenstein's Tractatus, London, 1966.

149. J. R. njeinberg, "Are there Ultimate Simples?", izknjige: I. Copi and R. Beard (eds.), Essays onnjittgenstein's Tractatus, London, 1966.

150. N. P. Tanburn, "Private Language Again", Mind,Vol. 72, 1963.

151. B. Stroud, "njittgenstein and Logical Necessity",Philosophical Revienj, Vol. 74, 1965.

152. H. Tennessen, "njhereof One has been Silent,Thereof One may have to Speak", Journal ofPhilosophy, No. 58, 1961.

153. D. njeissman, "Ontology in the Tractatus",Philosophy and Phenomenological Research, No. 27,1967.

154. J. O. Urmson, "Facts and Pictures of Facts", izknjige: Philosophical Analysis, Oxford, 1956.

155. A. Shaloms, "njittgenstein, le langage et laphilosophie", Les Etudes Philosophiljues, Vol. 13,1958.

156. H. Smart, "Language-Games", Philosophicalljuarterly, Vol. 7, 1957.

157. J. Bogen, "Professor Black's Companion to theTractatus", Philosophical Revienj, No. 78, 1969.

158. E. Zemach, "njittgenstein's Philosophy of theMystical", Revienj of Metaphysics, Vol. 18, 1964.

159. E. Zemach, "Material and Logical Space innjittgenstein's Tractatus", Methodos, Vol. 16, 1964.

160. T. Storer, "Linguistic Isomorphism", Philosophy ofScience, Vol. 19, 1952.

161. nj. Stegmüller, "Ludnjig njittgenstein als Ontologe,Isomorphietheoretiker, Transzendentalphilosoph undKonstruktivist", Philosophische Rundschau, Vol. 13,1965.

433

162. G. J. njarnock, "njittgenstein", iz knjige: EnglishPhilosophy since 1900, Oxford, 1958.

163. J. J. Thomson, "Private Languages", AmericanPhilosophical ljuarterly, Vol. 1, 1964.

164. G. njeiler, "The 'njorld' of Actions and the 'njorld'of Events", Revue Internationale de Philosophie, Vol.18, 1964.

165. J. nj. Snjanson, "A Footnote to Mrs. Lazeronjitz onnjittgenstein", Journal of Philosophy, No. 56, 1959.

166. C. njellman, "njittgenstein's Conception of aCriterion", Philosophical Revienj, Vol. 71, 1962.

167. C. njellman, "njittgenstein and the EgocentricPredicament", Mind, Vol. 68, 1959.

168. I. Horgby, "The Double Anjareness in Heideggerand njittgenstein", Inljuiry, Vol. 2, 1959.

169. M. njhite, "The Uses of Language: Ludnjignjittgenstein, iz knjige: The Age of Analysis, NenjYork, 1955.

170. R. Bubner, "Die Einheit in njittgensteinsnjandlungen", Philosophische Rundschau, Vol. 15,1968.

171. P. Hinst, "Die Früh- und Spätphilosophie L.njittgensteins", Philosophische Rundschau, Vol. 15,1968.

172. J. njisdom, "Esotericism", Philosophy, Vol. 34,1959.

173. J. njisdom, "Ludnjig njittgenstein 1934-37", Mind,Vol. 61, 1952.

174. J. njisdom, "Logical Constructions", Mind, Vol. 40,1931; Vol. 41, 1932; Vol. 42, 1933.

175. R. A. Goff, "njittgenstein's Tools and Heidegger'sImplements", Man and njorld, Vol. 1, 1968.

176. P. njinch, "Rules: njittgenstein's Analysis. SomeMisunderstandings of njittgenstein", iz knjige: TheIdea of a Social Science, London, 1958.

434

177. J. F. M. Hunter, "Forms of Life in njittgenstein'sPhilosophical Investigations", American Philosophicalljuarterly, Vol. 5, 1968.

178. R. H. njisan, "A Note on Silence", Journal ofPhilosophy, Vol. 53, 1956.

179. K. Harris, "njittgenstein and Heidegger: TheRelationship of the Philosopher of Language", TheJournal of Value Inljuiry, Vol. 2, 1968.

180. J. Murphy, "Another Note on a Misreading ofnjittgenstein", Analysis, Vol. 29, 1968.

181. S. Shoemaker, "Self-Reference and Self-Anjareness", Journal of Philosophy, Vol. 65, 1968.

182. S. Toulmin, "Ludnjig njittgenstein", Encounter, Vol.32, 1969.

183. B. njolnienjicz, "A Note on Black's Companion",Mind, No. 68, 1969.

184. H. Zdarzie, "Die Selbstaufhebung derPhilosophie. Persönlichkeit und njerk Ludnjignjittgensteins", Hochland, Vol. 53, 1960.

185. P. Chiodi, "Essere e linguaggio in Heidegger e nelTractatus di njittgenstein", Rivista di Filosofia, Vol. 46,1955.

186. M. Cohen, "njittgenstein's Anti-Essentialism",Australasian Journal of Philosophy, Vol. 46, 1968.

187. B. F. McGuinness, "njittgenstein", Actes duColloljue 21-26 juillet 1969, Revue Internationale dePhilosophie, No. 88-89, 1969.

188. J. Hartnack, "Kant und njittgenstein", Kant-Studien, Vol. 61, 1969.

189. K. O. Apel, "njittgenstein und Heidegger. Die Fragenach dem Sinn von Sein und derSinnlosigkeitsverdacht gegen alle Metaphysik", izknjige: Transformation der Philosophie I, Frankfurtam Main, 1973.

435

190. K. Harris, "Tnjo Conflicting Interpretations ofLanguage in njittgenstein's 'Investigations'", Kant-Studien, No. 59, 1968.

191. J. Hintikka, "njittgenstein on Private Language:Some Sources of Misunderstanding", Mind, Vol. 78,1969.

192. L. Behl, "njittgenstein and Heidegger", DunsScotus Philosophical Association Convention Report,No. 27, 1963.

193. V. Hope, "Revienj of Apel's Analytic Philosophy ofLanguage", Inljuiry, Vol. 12, 1969.

194. D. Keyt, "njittgenstein, the Vienna Circle andPrecise Concepts", Proceedings of the XIVInternational Congress of Philosophy, Vol. II, Vienna,1968.

195. G. Küng, "Language Analysis andPhenomenological Analysis", Proceedings of the XIVInternational Congress of Philosophy, Vol. II, Vienna,1968.

196. H. Lenk, "Zu njittgensteins Theorie derSprachspiele", Kant-Studien, Vol. 58, 1967.

197. J. Norman, "Russell and Tractatus 3.1432",Analysis, Vol. 29, 1968-69.

198. F. I. G. Ranjlins, "A Companion to njittgenstein",Nature, No. 206, 1965.

199. M. Simon, "njhen is Resemblance a FamilyResemblance?", Mind, Vol. 78, 1969.

200. P. Ricoeur, "Husserl and njittgenstein onLanguage Phenomenology and Existentialism", NenjYork, 1967, eds. E. N. Lee and M. A. Mandelbaum.

201. nj. Stegmüller, "Ludnjig njittgenstein",Philosophische Rundschau, Vol. 13, 1965.

202. P. njienpahl, "njittgenstein's Notebooks 1914-16",Inljuiry, Vol. 12, 1969.

436

203. nj. D. Hart, "The njhole Sense of the Tractatus",Journal of Philosophy, No. 9, 1971.

204. G. Nuchelmas, "Tractatus 4.113", Mind, No. 317,1971.

205. J. F. M. Hunter, "njittgenstein and Knonjing theMeaning of a njord", Dialogue, No. 2, 1971.

206. P. njienpahl, "njittgenstein's Blue and BronjnBooks", Inljuiry, No. 4, 1972.

207. M. Murray, "A Note on njittgenstein andHeidegger", Philosophical Revienj, No. 4, 1974.

208. G. H. von njright, "njittgenstein on Certainty", in:Problems in the Theory of Knonjledge, ed. G. H. vonnjright, The Hague, 1972.

209. B. F. McGuinness, "Comments on Professor vonnjright's 'njittgenstein on Certainty'", in: Problems inthe Theory of Knonjledge, ed. G. H. von njright, TheHague, 1972.

210. S. S. Osheroff, "njittgenstein: PsychologicalDisputes and Common Moves", Philosophy andPhenomenological Research, No. 3, 1975.

211. G. P. Baker and P. M. S. Hacker, "PhilosophicalGrammar by Ludnjig njittgenstein", Mind, No. 338,1976.

212. P. M. S. Hacker, "njittgenstein on OstensiveDefinition", Inljuiry, No. 3, 1975.

213. M. Cohen, "Tractatus 5.542", Mind, No. 331, 1974.214. R. H. Schlagel, "Contra njittgenstein", Philosophy

and Phenomenological Research, No. 4, 1974.215. P. M. S. Hacker, "Frege and njittgenstein on

Elucidations", Mind, No. 336, 1975.216. J. Bogen, "njittgenstein and Skepticism",

Philosophical Revienj, No. 3, 1974.217. A. Rembert, "njittgenstein on Learning the Names

of Inner States", Philosophical Revienj, No. 2, 1975.

437

218. D. Seligman, "njittgenstein on Seeing Aspects andExperiencing Meaning", Philosophy andPhenomenological Research, No. 2, 1976.

5. Ostala literatura

219. J. O. Urmson, Philosophical Analysis, Oxford, 1956.220. V. Kraft, Der njiener Kreis. Der Ursprung des

Neopositivismus, njien, 1950.221. J. Joergenson, The Development of Logical

Empiricism, Chicago, 1951.222. J. Passmore, A Hundred Years of Philosophy,

London, 1957.223. G. J. njarnock, English Philosophy since 1900,

London, 1958.224. J. R. njeinberg, An Examination of Logical

Positivism, London, 1936.225. M. njhite, The Age of Analysis, Nenj York, 1960.226. A. Ayer, The Revolution in Philosophy, London,

1956.227. A. Ayer (ed.), Logical Positivism, Glencoe, 1959.228. F. njaismann, The Principles of Linguistic

Philosophy, London, 1968.229. C. Mace, British Philosophy in the Mid-Century,

London, 1957.230. R. Klibansky, Philosophy in the Mid-Century,

Firenze, 1958.231. N. Malcolm, Knonjledge and Certainty, Englenjood

Cliffs, N. J., 1963.232. J. N. Findlay, Language, Mind and Value, London,

1963.233. H. Feigl and nj. Sellars, Readings in Philosophical

Analysis, Nenj York, 1949.234. M. J. Charlesnjorth, Philosophy and Linguistic

Analysis, Pittsburgh, 1959.

438

235. Rudolf Metz, A Hundred Years of BritishPhilosophy, London, 1950.

236. G. E. Moore, Philosophical Papers, London, 1959.237. F. G. Jünger, Sprache und Denken, Frankfurt am

Main, 1962.238. S. Langer, Filozofija u novom ključu, Beograd,

1967.239. G. Bergmann, The Metaphysics of Logical

Positivism, Nenj York, 1954.240. G. Bergmann, Logic and Reality, Madison, 1964.241. M. Black, Language and Philosophy, Nenj York,

1949.242. B. Blanshard, Reason and Analysis, London, 1962.243. E. Gellner, njords and Things, London, 1959.244. M. Cornforth, Marxism and Linguistic Philosophy,

London, 1965.245. M. Cornforth, In Defence of Philosophy, London,

1950.246. A. G. N. Flenj, Logic and Language, I, II, Oxford,

1952, 1953.247. nj. V. O. ljuine, njord and Object, Cambridge,

Mass., 1960.248. L. Linsky, Semantics and the Philosophy of

Language, Urbana, Ill., 1952.249. C. K. Ogden and I. A. Richards, The Meaning of

Meaning, Nenj York, 1960.250. F. Ramsey, The Foundations of Mathematics and

Other Logical Essays, London, 1951.251. nj. Sellars, Science, Perception and Reality,

London, 1963.252. nj. M. Urban, Language and Reality, London,

1963.253. G. H. von njright, Logical Studies, London, 1957.254. G. H. von njright, Objašnjenje i razumevanje,

Beograd, 1976.

439

255. A. Pap, Elements of Analytic Philosophy, Nenj York,1949.

256. G. Frege, Philosophical njritings of Gottlob Frege,Oxford, 1952.

257. J. J. Katz, Philosophy of Language, Nenj York,1966.

258. M. Black, The Labyrinth of Language, London,1962.

259. M. Black, Problems of Analysis, Ithaca, 1954.260. J. Hartnack, Language and Philosophy, The

Hague, 1972.261. B. Russell, Portraits from Memory and Other

Essays, London, 1956.262. B. Russell, Logic and Knonjledge, London, 1956.263. M. Schlick, Allgemeine Erkenntnislehre, Berlin,

1925.264. R. Carnap, Logical Syntax of Language, London,

1937.265. R. Carnap, "Intellectual Autobiography", in:

Philosophy of R. Carnap (ed. Schilpp), Nenj York,1963.

266. A. Ayer, Language, Truth and Logic, London, 1960.267. A. Ayer, Problem saznanja, Beograd, 1963.268. G. Ryle, Concept of Mind, London, 1949.269. G. Ryle, Dilemmas, Cambridge, 1960.270. K. O. Apel, Transformation der Philosophie, I, II,

Frankfurt am Main, 1973.271. M. Heidegger, Sein und Zeit, Tübingen, 1953.272. M. Heidegger, Unternjegs zur Sprache, Pfullingen,

1959.273. O. Pöggeller, Der Denknjeg Martin Heideggers,

Pfullingen, 1963.

440

441

IZABRANA BIBLIOGRAFIJA JELENE BERBEROVI]

"njerner Heisenberg: Slika svijeta suvremene fizike"(osvrt), Pregled, god. XIV, br. 10, Sarajevo, 1962, str.339-340.

"Ludnjig njittgenstein i moderni pozitivizam", Filozofija,god. H, br. 2, 1966, str. 233-244. (uključeno u:Filozofija Ludviga Vitgenštajna, pogl. 4 i 5)

"Smisao ÄbesmislenogÄ", Odjek, god. XIX, br. 5,Sarajevo, 1966, str. 7.

"Logički pozitivizam A. J. Ayer-a", Radovi, knj. IV,Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 1968, str. 295-316. (slično: Znanje i istina, str. 87-121.)

"Problem jezika u filozofiji Ludnjig-a njittgenstein-a",predgovor u knjizi: Ludvig Vitgenštajn, Filosofskaistraživanja, Nolit, Beograd, 11969, 21980, str. 9-30.(slično i: Znanje i istina, str. 49-85. i "Smisao i značajVitgenštajnovog pojma Äjezička igraÄ", Dijalog, god. II,br. 3, Sarajevo, 1978.)

"Zasnivanje empirističke filozofije i kritika metafizike",Pregled, god. LXI, br. 11, Sarajevo, 1971, str. 479-499.(slično: Znanje i istina, str. 123-155.)

"Kauzalni realizam Bertrand-a Russell-a", Radovi, knj. VI,Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 1971, str. 373-391. (slično: Znanje i istina, str. 15-47.)

Znanje i istina. Osnovni smerovi analitičke filozofije,Biblioteka Filozofske studije, knj. 3, Filozofsko društvoSrbije, Beograd, 1972, 214 str.

"Kritika tradicionalnog mišljenja i instrumentalističkikoncept filozofije", Radovi, knj. VII, Filozofski fakultet uSarajevu, Sarajevo, 1973, str. 389-406. (slično: Znanjei istina, str. 157-211.)

442

"Priroda logičke teorije (Logika i svijet u Tractatus-u)",Pregled, god. LXVII, br. 2, Sarajevo, februar 1977, str.141-155.

"Filozofija i Äjezička igraÄ (teze za jednu interpretaciju)",Theoria, god. HH, br. 3-4, Beograd, 1977, str. 31-33.

"Konstrukcija i analiza jezika", Pregled, god. LXVIII, br. 3,Sarajevo, 1978, str. 343-355. (slično: Filozofija LudvigaVitgenštajna, pogl. 3)

Filozofija Ludnjig-a njittgenstein-a, "Svjetlost" (OOUR"Izdavačka djelatnost"), Sarajevo, 1978, 142 str.

Rječnik terminoloških višestrukosti (filozofija), Sarajevo,1979.

"Kritičko-polemički radovi Stjepana Tomića", Trećiprogram Radio--Sarajeva, god. H, br. 35, 1981, str.459-480.

"Teorija istine i rasta znanja u filozofiji nauke KarlaPopera", Pregled, god. LXXII, br. 3, 1982, str. 297-317. (na engleskom: "The Theory of Truth and theGronjth of Knonjledge in Karl Popper's Philosophy ofScience", Survey, vol. IX, No. 3, Sarajevo, 1982, pp.311-331.)

"Smisao besmislenog", Odjek, god. XXXV, br. 21-22,Sarajevo, 1982, str. 11.

"Struktura i metod naučnog saznanja. Osnovniproblemi Poperovog djela ÄLogika naučnog otkrićaÄ",Treći program Radio-Sarajeva, god. XI, br. 36,Sarajevo, 1982, str. 60-78.

"Filozofija i savremeni svijet" (osvrt na knjigu: Abdulah[arčević, Iskustvo i vrijeme, Sarajevo, 1981), Odjek,god. XXXV, br. 9, Sarajevo, 1982, str. 14.

"Epistemološki anarhizam Paul-a Feyerabend-a", Dijalog,god. VII, br. 2, Sarajevo, 1983.

"Epistemološki temelji nove slike nauke", Dijalog, god.VII, br. 3, Sarajevo, 1983.

443

Pogovor u: Izabrana djela Marcela [najdera, Sarajevo,1984.

"Problem indukcije: Hjum i Poper", Dijalog, god. H, 1986."Ka teorijskom pluralizmu", Treći program Radio-

Sarajeva, 1987."Nauka i moderni svijet", Dijalog, god. XIV, br. 3,

Sarajevo, 1990.Filozofija i svijet nauke, Svjetlost, Sarajevo, 1990."Nauka kao umetnost: Filozofska pozicija Pola

Fajerabenda", Filozofski godišnjak, br. 7, Beograd,1994, str. 157-167.

"Kritika nauke i demokratija", Filozofija i društvo, br. V,Beograd, 1994, str. 77-85.

"Svetozar Sinđelić: Kumulativnost i revolucija u nauci"(recenzija), Filozofski godišnjak, br. 9, Beograd, 1996,str. 226-232.

"Racionalnost, jezik, nesamerljivost", Theoria, god. XL,br. 2, 1997, str. 65-78.

"Jovan Aranđelović: Granice metodskog mišljenja"(recenzija), Filozofski godišnjak, br. 10, Beograd, 1997,str. 321-326.

"Aleksandar Gordić: Lakatoševa metodologijanaučnoistraživačkih programa" (recenzija), Filozofskigodišnjak, br. 10, Beograd, 1997, str. 332-336.

"Sudbina filozofije", Politika, 23. maj 1998."Jezik i svet", Filozofija, jezik, zajednica, zbornik radova,

Krovovi, Sremski Karlovci, 1995, str. 237-248."\. Vukadinović: Habermas i moderna" (recenzija),

Filozofski godišnjak, br. 12, Beograd, 1999, str. 279-285.

"Filozofija i jezik", Dijalog, god. XXIII, br. 3-4, 1999."Jezik i djelovanje", Dijalog, god. XXIV, br. 3-4, 2000."Filozofska teorija Karla Popera", Dijalog, god. XXIV, br. 3-

4, 2000.

444

"Racionalizam, relativizam, solidarnost", Dijalog, god.XXVI, br. 2, 2002.

445

SADR@AJ

ZNAnjE I ISTINA

Predgovor 5

UVOD: PRIRODA I SU[TINA ANALITI^KE FILOZOFIJE 6

I KAUZALNI REALIZAM BERTRANDA RASELA101. Ontološka teorija Bertranda Rasela122. Logički atomizam

143. Teorija jezika174. Struktura stavova saznanja205. Istina i saznanje226. Skepticizam i solipsizam247. Kauzalni realizam i principi naučnog zaključivanja25

II PROBLEM JEZIKA U FILOZOFIJI L. VITGEN[TAJNA301. Jedinstvo Vitgenštajnove filozofije i njen osnovniproblem 31

446

2. Problem jezika u Tractatus-u323. Karakter Filozofskih istraživanja 354. Jezik kao skup jezičkih igara375. Značenje riječi436. Obični i idealni jezik447. Priroda i karakter filozofskih problema458. Metod filozofije499. Privatni jezik50

III SAZNAnjE I ISTINA U LOGI^KOM POZITIVIZMU A. @. EJERA541. Nastanak i istorija logičkog pozitivizma 542. Princip verifikacije kao temeljni princip pozitivizma 563. Problem protokolskih stavova 604. Funkcija filozofije i priroda njenih stavova 645. Saznanje i istina 666. Filozofski skepticizam i pravci u teoriji saznanja 677. Fenomenalizam 698. Fizikalizam i problem "drugih umova" 72

447

IV. ZASNIVAnjE EMPIRISTI^KE FILOZOFIJE I KRITIKA ME-TAFIZIKE: LOGI KI EMPIRIZAM RUDOLFA KARNAPA 761. Osnovne ideje Karnapove filozofije 772. Teorija konstitucije i pokušaj utemeljenja pozitivizma 803. Filozofija kao logička sintaksa jezika 884. Karnapovo odbacivanje metafizike 91

V. MISAO I AKCIJA U INSTRUMENTALIZMU XONA DJUIJA 971. Filozofija pragmatizma97 a) ^arls Sanders Pers98 b) Vilijem Xejms1032. Pojam iskustva1073. Priroda logičke teorije1124. Istraživanje i njegova teorija1145. Instrumentalni karakter saznanja. Teorija značenja

1206. Učenje o istini1257. Kritika orijentacija u teoriji spoznaje127

LITERATURA131

FILOZOFIJA LUDVIGA VITGEN[TAJNA

448

PREDGOVOR135

I. OP[TI KARAKTER VITGEN[TAJNOVE FILOZOFIJE 137

II. VITGEN[TAJNOV INTELEKTUALNI RAZVOJ I FILOZOFSKE PRETPOSTAVKE njEGOVE MISLI 147

III. PRIRODA LOGI^KE TEORIJE (LOGIKAI SVIJET U TRACTATUS-U LOGICO-PHILOSOPHICUS-U)

165Logički atomizam i struktura svijeta168Teorija jezika172

a. Teorija slike173

b. Teorija stava kao istinitosne funkcije174

v. Elementarni stavovi178

g. Tautologija i kontradikcija180Priroda i osobine logičke teorije. Logika i iskustvosvijeta 183 Problem metafizičkog subjekta i solipsizam186Smisao svijeta i volja190Filozofija, nauka i život194Neizrecivo, mistično i šutnja197

IV. VITGEN[TAJNOVA KASNIJA FILOZOFIJA 202

449

Jezik i jezička igra207Jezička igra i gramatička pravila214Značenje i upotreba riječi 216Obični, idealni i privatni jezik 219Priroda filozofskih problema i pitanje metoda filozofije223Filozofija i jezička igra230

V. OSNOVNI ELEMENTI VITGEN[TAJNOVOG MI[ljEnjA I ODNOS njEGOVE MISLI PREMA NEKIM ORIJENTACIJAMA SAVREMENE FILOZOFIJE 232Osnovni elementi Vitgenštajnovog mišljenja232Vitgenštajn i filozofija logičkog pozitivizma239Vitgenštajn i Karnap245Vitgenštajn i filozofija običnog jezika251Vitgenštajn i Hajdeger258

VI. ZNA^AJ I DOMET VITGEN[TAJNOVE FILOZOFIJE266

BIBLIOGRAFIJA272

450

BIBLIOGRAFIJA RADOVA JELENE BERBEROVI]283

451