godina x ljubljana izlazi povremeno -...

Godina X broj 45 LJUBLJANA Decembar 2012 Izlazi povremeno

[email protected]

foto: Jasmina Imširović

Uvodnik Admir Baltić 3

Sarajevska djeca Edita Plava 3

Bosanski jezik i kultura Jasmina Imširović 4 - 5

Pismeni zadaci učenika škole bosanskog jezika i kulture Jasmina Imširović 6

Moj ili moja… učenice i učenici 6-9

učenice i učenici 10-11




Petrine priče Petra 20 - 21

Poezija Valerije Skrinjar Tvrz Nađa Sarkić 22 - 23

Razumjeti folklor Jasmina Imširović 24 - 25

Istorija kroz film Admir Baltić 26 - 27

U Zemlji krvi i medafilm Angeline Jolie Filip Mursel Begović 28 - 31

Bihać, grad na rijeci Uni Nađa Sarkić 32 - 33

Srednjevjekovni gradovi u Bihaćkoj krajini Nađa Sarkić 34 - 35

O Bosni i Sloveniji

Dan…

Bosanska škola

Novcem ne možemo kupiti sreću

JAVNI SKLAD REPUBLIKE SL O VENIJEZA KULTURNE DEJ A VNOS TI

S A D R Ž A J

Slika: Admir Baltić

3

RIJEČ UREDNIKA

Poštovani čitaoci, Bošnjak je tu ponovo s vama. U ovom broju posebnu pažnju posvećujemo našoj djeci i omladini. Preciznije, u ovom broju vam donosimo jedan širi prikaz djelovanja Škole bosan-skog jezika i kulture u Velenju i Ljubljani. Škola djeluje u okviru projekta Korijeni u Bosni, stablo u Sloveniji, kojeg podupire švicarska vlada u sklopu programa podrške proširenoj Evropskoj Uniji. Švi-carci su naš projekt podržali, jer su pre-poznali važnost njegovanja i razvijanja maternjeg jezika, odnosno njegovanja i razvijanja višejezičnosti u svakom društvu gdje ona postoji. Mi Bošnjaci u Sloveniji živimo sa dva jezika, no često nismo svjesni koliko bogatstvo to pred-stavlja i koliko je važno i maternji bosan-ski i naučeni slovenski jezik njegovati i usavršavati. To širenje svijesti o predno-stima znanja više jezika, a naročito maternjeg jezika koji je osnova za učenje svih drugih jezika, je jedan od glavnih razloga zbog kojeg smo pokrenuli Školu bosanskog jezika i kulture. Više o njoj možete pročitati na sljedećim stranica-ma.

Preporučujemo vam, da posebnu paž-nju posvetite sastavima i kratkim eseji-

ma koje su pisali učenici i učenice naše škole. Od onih osmogodišnjih do dvade-setogodišnjaka. Vjerovatno još nijedan broj Bošnjaka nije imao ovoliko autora koliko ih ima ovaj. Vjerujemo da će vam biti jako drago i zabavno pročitati teks-tove naših školaraca.

Pored škole bosanskog jezika u ovom broju posebnu pažnju posvećujemo i filmskoj umjetnosti. Zanimalo nas je naj-više tretiranje rata u Bosni i Hercegovini kroz film. Da li filmovi mogu pripomoći na putu ka pomirenju među narodima na prostoru bivše Jugoslavije? To pitanje se često postavljalo početkom ove godine nakon što je prikazan film Angeline Jolie „U zemlji krvi i meda“, a koji govori o ratu u BiH. Kakav je odnos između filmske i stvarne istine o ratu, smo se upitali mi.

Ove godine bilježimo dvadeset godina osamostaljenja BiH. Nažalost ta godiš-njica ide zajedno sa dvadesetom godiš-njicom početka zadnjeg rata u Bosni i Hercegovini. Taj rat je ostavio duboke tragove u Bosni i Hercegovini i kod Bosanaca i Hercegovaca diljem svijeta. Ne čudi stoga, što je taj rat i jedna od najčešćih tema kojom se posredno ili neposredno bave bosansko-hercegovač-ki filmski režiseri. Bosna, otkako je upoznala film, nije nikad oskudijevala sa dobrim filmskim režiserima. Nažalost, kao ni za druge vidove umjetnosti, tako ni za film u Bosni i Hercegovini danas nema dovoljno novca pa tako naši reži-

seri nemaju dovoljno prilike da pokažu svoje umijeće. No po drugoj strani, kao što jednom reče bosanski režiser Pjer Žalica, autor filmova Gori vatra i Kod amidže Idriza, možda taj manjak sred-stava upravo i tjera bosanske režisere da snimaju dobre filmove, jer nikad ne zna-ju kad će, i da li će, ponovo imati priliku da bilo šta snime. U toj neizvjesnosti bosanske konstantne besparice autori svaki film snimaju kao da im je posljednji.

U želji da bar moralno podupremo naše filmske radnike, ovom uvodniku priklju-čujemo i kratku vijest o novom filmu Aide Begić. U Bošnjačkom kulturnom savezu Slovenije smo imali želju da ovu bosansku režiserku ove godine dovede-mo u Sloveniju, no nažalost za to nismo skupili dovoljno sredstava. Na sreću pak, došla je Aida i bez našeg poziva, bila je u Ljubljani u okviru Ljubljanskog filmskog festivala, gdje je predstavljala svoj novi film Djeca.

Ako smo započeli ovaj uvodnik sa porukom o važnosti čuvanja maternjeg jezika, zaključićemo ga sa porukom o važnosti podržavanja dobrih umjetnika i dobrih ambasadora naše matične kultu-re. Konkretno, pozivamo vas da malo više pažnje poklonite bosansko-herce-govačkom filmu. Među ostalim, gleda-njem tih filmova, možete čuvati i svoj maternji jezik.

Piše: Edita Plava

Uspješna trideset i šestogodišnja bosanska režiserka Aida Begić je, poslije svog debitantskog filma „Snijeg“ (2008), prošle godine predstavila svoje novo ostvarenje, dugometraž-ni igrani film „Djeca“. Film je svjetsku premijeru doživio na prestižnom Cannes Film festivalu, gdje je dobio i posebnu nagradu žirije u programu „Poseban pogled“, a jula je otvorio 18. po redu Sarajevo film festival. Film je takođe prikazan na Pesaro Film festivalu u Italiji i na 23. ljubljanskom međunarodnom filmskom festivalu Liffe.

Film govori o neizvjesnoj budućnosti sarajevske (bosanske) djece, generacije rođene u periodu rata ili nekoliko prije, govori o budućnosti mladih u svijetu u kojem oni moraju pronaći način da žive. Možemo reći, da je njihova budućnost neizvjesna i maglovita, na što nas asocira i posljednja scena u filmu u kojoj Rahima i njen mlađi brat Nedim prolaze ispod nadvožnjaka i sa osmjehom na licu ulaze u mračan i maglovit prostor.

Rahima (23) i njen brat Nedim (13) su glavni junaci filma, oni kroz život moraju prolaziti sami, jer su ratna siročad, žive u Sarajevu, koji je u filmu predstavljen kao mračan grad, kao

Sarajevo u kojem sunce rijetko izlazi i čiji stanovnici rijetko kada osjete njegovu toplinu. Rahima je pokrivena muslimanka, koja radi kao kuharica u jednom sarajevskom restoranu i bori se sačuvati skrbništvo nad mlađim bratom Nedimom, koji sve više i više upada u svijet kriminala. Svakodnevnica Rahime je svedena na puko preživljavanje, dok nam film prikazuje bolesti društva u tranziciji u kojem su poremećene sve vrijednosti kao i odnos prema djeci onih, koji su dali svoje živote za slobodu grada, što možemo vidjeti u kadru u kojem sin lokalnog političara Nedimu opsuje mater a zauzvrat mu Nedim razbije skupocjeni mobitel. Možemo reći da sa tim kadrom se film počinje razvijati.

Što je potaknulo režiserku da snimi film? Aida Begić kaže, da „smo poslije rata mislili da idemo naprijed, da idemo dalje i da se razvijamo, ali sad je još gore nego što je bilo tad. Tad smo vjerovali u ponovno uspostavljanje sistema, čvrsto smo se nadali, sanjali smo... A sad se bojim, da smo došli do tačke, kad nemamo više koncepta budućnosti in u nju više i ne vjerujemo. Naša su djeca izgubila optimizam i mislim, da je naša država u najtežem trenutku poslije rata.“

Svakako preporučujemo gledanje filma iako je težak po tematici. Da bi se moglo ići u budućnost, moramo prvo znati gdje tačno stojimo i koliko duboko smo zaglibili. Film „Djeca“ nam nudi upravo tu informaciju.

Djeca Sarajeva

BOSANSKI JEZIK

4

Sa izvođenjem eksperimentalne nasta-ve bosanskog jezika i kulture smo počeli u maju 2012. godine u bosansko-herce-govačkim udruženjima u Ljubljani i Vele-nju. Nakon istraživanja „terena“ smo u septembru te iste godine počeli sa redov-nom sedmičnom nastavom. Za sad se najveće interesovanje djece i omladine za školu bosanskog jezika i kulture pokazalo u Velenju (u Bošnjačkom omladinskom kulturnom udruženju), gdje školu pohađa gotovo šestdesetero učenika u tri starosne grupe. U Ljubljani se nastava izvodi u društvu Ljiljan, gdje smo u početku imali dvadesetak učenika, a u zadnje vrijeme bilježimo opadanje broja đaka, no u Ljubljani od novembra dalje nastavu bosanskog jezika i kulture izvodimo i u osnovnoj školi Livada

(Rakova Jelša), gdje nastavu pohađa četrdeset učenika u dvije starosne grupe. Bitno je napomenuti da širenje izvođenja škole bosanskog jezika i kulture, sa udru-ženja na javne škole, ne bi bilo moguće bez podrške vodstva, u ovom slučaju, osnovne škole Livada. Naime, direktor škole je pozdravio projekat i zajedno sa vodstvom škole svojim učenicima omo-gućio pohađanje nastave maternjeg jezika.

Vjerujemo da i na mnogim drugim javnim školama u Sloveniji, postoji inte-res za izvođenje nastave maternjih jezika manjinskih zajednica, među njima i bo-sanskog jezika dakako. Prepreka kod svega toga su naravno novčana sredstva za izvođenje nastave. Većina dosadašnjih programa učenja maternjeg jezika za

djecu iz novo-manjinskih zajednica (Albanci, Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati, Makedonci i Srbi) bazira na volonter-skom radu ili na podršci matičnih zemalja tih zajednica. U ovom potonjem pogledu smo Bošnjaci u uskraćenom položaju. Naime Bosna i Hercegovina na državnom nivou uopće nema ministar-stva za školstvo, već se tim područjem bavi šire Ministarstvo civilnih pitanja. No pored političkih, BiH ni zbog ekonoms-kih razloga ne financira nastave u iselje-ništvu niti se aktivnije upliće u samu nastavu ili program izvođača učenja bo-sanskog jezika za b.-h. zajednice u iseljeništvu. Iz tog razloga je ovaj projekat više nego dobrodošao za bošnjačku i bosansko-hercegovačku za-jednicu, pošto omogućava financiranje izvođenja i zapošljavanje kadra za realizaciju nastave za vrijeme trajanja projekta.

Namjera ovog projekta je širiti ideju i spoznaju o tome, da je učenje mater-njeg jezika, za djecu i omladinu, kojoj maternji jezik nije slovenski, jako bitno, ne samo radi očuvanja jezika kao velikog dijela kulturnog nasljeđa naših predaka, nego i zbog praktičnih koristi koje proizilaze iz naučenog jasnog razgra-ničavanja slovenskog i bosanskog jezika u njihovom vokabularu. Djeca u školi uče zborni slovenski jezik, napolju među svojim vršnjacima uče neformalni ulični slovenski govor, a u porodičnoj atmosferi većinom upoznaju i uče jezik svojih rodi-telja koji je često na jednoj strani ograni-čen na takozvani kućni govor, na drugoj pak strani često obilježen jakim primje-sama iz svakodnevnog slovenskog jezika koje se većinom koriste u nestandardnoj i nepravilnoj formi. Ponajviše iz ovog

Škola bosanskog jezika i kulture, je dio projekta „Korijeni u Bosni, stablo u Sloveniji“, kojeg izvodi Bošnjacki kulturni savez Slovenije, a financira švicarska vlada u sklopu programa podrške proširenoj Evropskoj Uniji. Nastava se izvodi u Velenju svake subote i nedjelje od 13.00 do 16.00 u prostorijama Mladinskega centra na Efenkovoj 61a i u Ljubljani u prostorijama društva Ljiljan, u Savskom naselju,

Luize Pesjakove 9, svake srijede od 16.00 do 18.00. Na Osnovnoj školi Livada u Ljubljani, nastava se izvodi u sklopu redovne nastave za učenike te škole. Ako vas zanima više o školi bosanskog jezika i kulture, posjetite internet stranicu www.kbds.bosnjak.si, ako nas želite kontaktirati, obratite nam se na elektronsku adresu [email protected].

Korijeni u Bosni, stablo u Sloveniji

Škola bosanskog jezika i kulture

druženje djece iz Velenja i Ljubljane u Ljiljanu

5

posljednjeg slučaja miješanja oba jezika djeca često završe sa problemom da ne znaju ispravno razdvojiti slovenske riječi od bosanskih, slovensku konjugaciju (padeže) od bosanske i slovensku sinta-ksu (način oblikovanja rečenice) od bo-sanske. Time se rađa novi „miješani“ jezik, koji pak nije blizak standardnoj formi koja se zahtjeva u školi. Izražava-jući se na taj način djeca posljedično bilježe lošiji uspjeh u školi, jer taj među-jezik kojim govore ne znači samo da ona ne govore ispravno bosanski, već to znači da ona neispravno govore i kad govore na slovenskom.

U praksi se pokazalo da roditelji koji ne vladaju dovoljno dobro jezikom sredine u kojoj žive (u našem slučaju slovenskim jezikom), svojoj djeci mogu više koristiti ako s njima u svakodnevnoj komunika-ciji razgovaraju na čistom maternjem jeziku bez primjesa jezika sredine, nego ako ga pokušavaju odgajati na jeziku sredine kojeg sami ne znaju govoriti dovoljno dobro. U ovom drugom slučaju se tako odgojena djeca kasnije susreću sa mnogim problemima prilikom ko-munikacije na jednom ili drugom jeziku. Kao što rekosmo, česti su slučaje-vi da ne znaju ispravno govoriti ni bosan-ski ni slovenski. A naročito lošije prolaze kad je u pitanju pismeno izražavanje.

Što se pak samog kvaliteta maternjeg jezika tiče, moramo znati, da čak i djeca koja provedu deset godina učeći svoj maternji jezik u sklopu školskog sistema, nemaju uvijek dovoljno obiman rječnik da vode razgovor o svim mogućim tema-ma niti znaju sva pravila iz gramatike i pravopisa, a kamoli djeca koja su svoj maternji jezik upoznavala samo kod kuće, a ne i kroz formalno obrazovanje. Briga o maternjem jeziku i matičnoj kul-turi je stoga jako važna za svaku odgo-vornu i ozbiljnu zajednicu, pojedinca, a i svako ozbiljno društvo u širem smislu. Jezik i jezička kultura su sastavni dijelovi svačijeg identiteta. Da bi se jezik nekog naroda održao na dugi rok, potrebno je čuvanje i razvijanje istog u matičnoj zemlji, a jako je dobrodošlo ako se isti jezik njeguje i u dijaspori gdje žive pripadnici tog naroda.

Svako od nas ima pravo učiti maternji jezik. Pravo na njegovanje maternjeg jezika je u Sloveniji Ustavom zaštiće-no. Učenjem maternjeg jezika djetetu istovremeno pomažemo da lakše savla-dava i strane jezike, a pri tom povećava-mo i njegovo znanje o svojoj kulturi i svom porijeklu. Dokazano je da je za učenje svakog drugog jezika, u starosti

nakon doba primarne socijalizacije, ne-ophodna dobra osnova u maternjem jeziku. Na tu osnovnu matricu utemelje-nu na maternjem jeziku se potom nado-vezuju znanja svih novih jezika koje nau-čimo. U djetinjstvu je učenje maternjeg, ali i drugih jezika vezano na komunika-ciju djeteta sa sredinom. Stručna litera-tura bilježi, da djeca mogu, bez velikog napora, naučiti i do sedam jezika i jed-nako dobro ih govoriti, pod uvjetom da svaki drugi jezik govore sa drugom osobom. Ukoliko jedna ista osoba govori sa djetetom više jezika, postiže se slabiji rezultat. I upravo sa tim problemom se počela susretati bosansko-hercegovačka zajednica u Sloveniji. Naime u Sloveniji živi i odrasta već treća generacija dose-ljenika iz Bosne i Hercegovine i ta popu-lacija je svoj maternji jezik učila od rodi-telja, koji se jezika nisu učili kroz službeni školski sistem nego je učenje jezika teklo u porodičnom krugu unutar kuće, gotovo isključivo samo usmenim putem, što je u konačnici obuhvatalo ograničeni fond riječi i naravno rijetko kad se doticalo pravopisa i gramatike.

Generacije, koje odrastaju u iseljeniš-tvu, često pod asimilacijskim pritiscima okoline imaju probleme sa krizom vlasti-tog identiteta. Dobro vladanje maternjeg jezika te probleme u mnogočemu uma-njuje. Pojednostavljeno rečeno, dijete koje dobro nauči maternji jezik, puno lakše kvalitetno savlada i jezik sredine u kojoj živi. Konkretnije u našem slučaju, dijete ili mlada osoba koja živi u Slo-veniji i dobro govori svojim mater-njim bosanskim jezikom, u većini slučajeva dobro govori i slovenski jezik. Na taj način dijete lako i kvalitetno komunicira sa obje kulture, kako onom svoje porodice tako onom svoje okoline, i jednu i drugu može detaljno upoznati, te se dovoljno dobro osjećati u svakoj od njih, čime se izbjegava ili bar znatno ublažava moguća kriza identiteta.

Od velikog značaja je da dijete dobro nauči svoj maternji jezik zbog toga što je to jezik na kojem dijete osjeća a vrlo često i razmišlja. Maternji jezik je va-žan, kako za učenje drugih jezika, tako i za učenje i usvajanje svih osta-lih znanja. Ponovićemo još jednom, pro-sječno dijete može odlično da nauči i ko-risti dva ili više jezika, ako mu se za to pruža mogućnost. Nema bojazni da će dijete koje pohađa nastavu bosanskoj jezika iz tog razloga popustiti u učenju slovenskog jezika.

Nastavom maternjeg jezika utiče se na način razmišljanja učenika, poboljšava

vještina upotrebe jezika i način izraža-vanja djeteta, razvija djetetova vještina komunikacije, ali i utiče na razvoj ličnosti djeteta. Nastava maternjeg jezika također pomaže i u prevazilaženju poteškoća u učenju i poboljšava uspjeh u školi. I upravo iz tog razloga je jako poželjna, ako ne i nužna, podrška roditelja (pogotovo kod djece mlađeg uzrasta) kod ovakvih projekata u kojima se omogućava besplatno učenje mater-njeg jezika.

Nastavni plan u sklopu škole bosan-skog jezika i kulture je u cijelosti prila-gođen djeci i omladini koja pohađaju slovensko javno školstvo, jer je prila-gođen slovenskom nastavnom planu. Forma u kojoj se znanje prosljeđuje uče-nicima je zasnovana na način da znanje o bosanskom jeziku smjestimo u već pos-tojeće znanje slovenskog jezika. Što znači da bosanski jezik, u sklopu ove škole, učimo putem slovenskog jezika tako da tražimo paralele između jednog i drugog. To se ispostavilo kao dobra prak-sa jer djeca na taj način prave jasne gra-nice između dva srodna jezika i ne mije-šaju upotrebu jednog i drugog jer su svjesni razlika između njih. Pored para-lelnog učenja je jako bitno napomenuti i kreativnost kod izvođenja nastave, koja je neophodna za učenike za koje nastava nije obavezna, stoga je potrebno kroz čitav nastavni program voditi brigu o atraktivnom pristupu i prosljeđivanju znanja sa pedagoga na učenike. Zato nije bitno samo učiti sva jezička teoretska znanja, gramatička i pravopisna pravila nego je jako bitno da se djeca dobro osjećaju na nastavi, da se igraju (mlađe grupe), čitaju, druže, pismeno i usmeno izražavaju, pjevaju... a teoretsko znanje osvajaju uz pomoć zanimljivih pedagoš-kih pristupa na suptilan, nenametljiv i njima prilagođen način.

Nadamo se da će ovaj projekat konačno probuditi svijest ne samo kod roditelja, nego kod svih onih koji imaju dodirne tačke sa bosansko-hercegovačkom djecom i omladinom o važnosti učenja maternjeg (bosan-skog) jezika. Projekat Korijeni u Bosni, stablo u Sloveniji traje do kraja juna 2013. godine. Naša je velika želja da sa nastavom bosanskog jezika i kulture nastavimo i ubuduće, čak u širem smislu nego što se to sad izvodi. U tome će nam trebati podrška ne samo roditelja i šire bošnjačke i bosansko-hercegovačke za-jednice, nego i javnog školskog sistema, donatora, pa, nadamo se, i države Bosne i Hercegovine.

Foto: A.Baltić

6

BOSANSKI JEZIK

Pismeni zadatci učenika škole bosanskog jezika i kultureUredila: Jasmina Imširović[email protected]

Škola Bosanskog jezika

Pismeni zadatci pred vama su nas-tali u okviru nastave bosanskog jezi-ka i kulture u Velenju i Ljubljani u raz-ličitim starosnim grupama. Nekoliko njih smo izdvojili i podijelit ćemo ih sa vama u ovom broju časopisa Boš-njak. Nadamo se da ćete podržati kre-ativnost i maštu djece i omladine u ovom programu. Ugodno čitanje!

Ukoliko ste vi ili vaša djeca zain-teresovani za pohađanje nastave bosanskog jezika i kulture možete se obratiti na sljedeći adrese: [email protected], broj telefona: 040 477 074 (učiteljica Jasmina Imširović).

Moja nenaMoja nena je žensko i ona mene puno voli. Volim i ja nju.

Ona mene stalno tjera da jedem. Moja nena je vesela

osoba. Ja sam njen prvi unuk, zato me odvaja od ostalih

unučadi. Moja nena živi u Bosni. U slobodno vrijeme

obrađuje svoj vrt. U njezinom vrtu ja kradem mrkvu,

zato se ona ponekad naljuti na mene. Moja nena ima i

kravu, koju volim da češem. Prvo mlijeko koje sam ikad

popio bilo je od te krave. Jedva čekam da idem u Bosnu

kod nene.

Muhamed, BMKD Velenje

Moj prvi školski danMoj prvi školski dan bio je veoma sretan. Kada sam

stigla u školu upoznala sam nove drugare. Nastavnici su

bili blagi prema nama jer je taj dan bio skoro pa slobodan.

Ništa nismo radili, niti ponavljali naučeno. Svi smo

pričali svoje doživljaje sa raspusta. Bili smo sretni jer je

upravo taj dan, dan kada počinju nove avanture. Godinu

stariji krećemo u nove pustolovine. Vračajući se kući

pomislila sam da je to najbolji dan koji sam doživjela, ali

ipak je dolazak raspusta doživljaj koga ništa ne može

zamijeniti. Jako volim ići u školu, ali također i na folklor.

Amila, BMKD Velenje

Moj ili moja...

7

Foto: A.Baltić

Moja domovina

Moja domovina je divna, krasna, puna ljubavi i puna

neke budućnosti. Sva je lijepa. Kad je neko spomene,

trudim se da što ljepše stvari kažem o njoj jer to i

zaslužuje. Mnogi je kude i govore ružno o njoj, a ne znam

zbog čega. Ja se opet s druge strane trudim da je

predstavim u najboljem svijetlu drugim ljudima, koji o

mojoj domovini ne znaju ništa ili znaju jako malo, to malo

je obično vezano za rat, koji se dogodio u Bosni i

Hercegovini. Ja u mojoj domovini vidim svoju

budućnost, budućnost moje djece i unučadi – ako Bog da.

Merisa, BMKD Velenje

Moja prva ljubav

Moja prva ljubav dogodila se sedmicu dana prije nove

godine. Sa rodicom sam bio u školi i tad me je pogledala

njena prijateljica. Osmjehnula mi se. Znao sam da će se

nešto desiti. Rodica me je upoznala sa njom i tako smo

postali dobri prijatelji. Preko Facebook internetne

stranice me je pitala dali mi se sviđa kakva djevojka.

Rekao sam joj da mi se ona sviđa, nakon toga pitao sam je

da li bi bila moja djevojka. Rekla je da. Bili smo u vezi

sedmicu dana.

Benjamin, BMKD Velenje

Moja porodica

U mojoj porodici su četiri člana. To su: tata, mama, brat

i ja. Moj tata ima 43 godine, mama 39 godina, brat 19

godina a ja 10 godina. Moj tata i mama su se rodili u

Bosni. Moj brat i ja smo se rodili u Sloveniji. U mojoj

porodici svi se razumijemo i jako volimo. Ja i moj brat se

slažemo. Moj tata i mama isto se slažu. Jako volim ići u

Bosnu. Tamo imamo rodbinu koju posjećujemo. Ja ih sve

volim.

Hana, BMKD Velenje

88

Moj ljetni provod

Bio je vruć prvi maj. Ja, moja rodica i njeni drugovi i

drugarice željeli smo izaći u provod. Kenan je priredio

manju zabavu, zato smo svi već u pet sati izašli. Šetali

smo od kuće do kuće, kako bismo pokupili još nekoliko

drugova i drugarica. Kad smo došli do Kenana, on nas je

odveo do bašče, u kojoj se je nalazio roštilj. Cijelu večer

presjedili smo vani. Jeli smo, slušali muziku i

razgovarali. Bilo je nezaboravno. I nakon prvog maja

izlazili smo redovno. Sa rodicom sam išla na njihove

probe sa folklornim društvom. Upoznala sam mnogo

novih ljudi sa kojima se sad na raspustu družim. Drago

mi je što sam ih upoznala. Zbog tog društva nikad mi nije

dosadno i jedva čekam da ih ponovo vidim.

Vanesa, BMKD Velenje

Moj grad u Bosni i Hercegovini

Moj grad u Bosni i Hercegovini zove se Fojnica. Fojnica

je manji grad iako ima mnogo stanovnika. Poznata je po

banjama Reumal Fojnica, gdje dolaze ljudi sa svih strana

zbog zdravstvenih razloga ili zbog odmora. U Reumalu

nude mnoge terapije kako bi se ljudi koji dolaze u posjetu

osjećali bolje. Fojnica je turistički grad. U blizini grada

nalazi se planina Prokoško jezero. Njeno ime potiče od

sela sa imenom Prokos. U to selo ja idem često, pošto u

tom selu živi očeva porodica.

Ako nekad posjetite Fojnicu, imate mnogo mogućnosti

za lijep odmor u Reumalu, u kojem se možete provesti na

bazenima koje su napravili prošle godine. Kad ogladnite

možete ići u najbolji restoran Central gdje nude jako

ukusna jela sa roštilja. Na kraju možete prošetati

parkom, a navečer posjetiti novo napravljenu diskoteku

Triumf.

Azra B., BMKD Velenje


Moj babo rođen je u Kozarcu u Kamičanima. To selo se

zove Huskići. Kozarac je mali grad. Svakog četvrtka je u

Kozarcu pijaca. Tamo uvijek sretneš puno rođaka.

Kozarac ima jedan spomenik, koji je posvećen šehidima.

9

U čaršiji ima i jedna osnovna škola. Sve srednje škole

nalaze se u gradu Prijedoru i Banja Luci.

Erna, Ljiljan Ljubljana


Moj rodni kraj je Kozarac, iz tog grada dolaze moja mati

Kadira i otac Adil. Otac Adil rođen je u selu Ćela kod

Kozarca, a mati Kadira u Omarskoj, koja je u

neposrednoj blizini Kozarca. Kozarac je jedan od

najstarijih gradova u Bosni i Hercegovini. Jedan od

poznatih historijskih objekata, koji je još sačuvan, je kula

u Kozarcu. Ako se ne varam 1341. godina je ona u kojoj se

Kozarac spominje kao grad.

Elvis, Ljiljan Ljubljana

Moja prva ljubav

Moju prvu ljubav sam upoznala u školi na prvi školski

dan. Ime mu je bilo Jakob. Kad sam ga vidjela, odmah mi

se svidio. Imao je prelijepe oči plave boje, lice zapeklo od

sunca i smeđu kosu. Sviđao mi se njegov karakter.

Nekoliko dana sam ga posmatrala. Primijetila sam da ga

i druge djevojčice gledaju. Bilo mi je krivo i bila sam malo

ljubomorna. Nas dvoje smo se dobro slagali, igrali smo se

i razgovarali. Bilo mi je lijepo u njegovom društvu. Kod

kuće sam to rekla mami. Ona mi se smijala i rekla da sam

još premlada za te stvari. Dodala je još, da on nije

musliman i kad porastem i kad budem sebi tražila

momke, da oni moraju biti muslimani jer je to naša vjera.

To nisam baš dobro razumjela, zato sam ga u svom srcu

još dugo tajno voljela.

Amra, Ljiljan Ljubljana

Moj najbolji prijatelj

Moj najbolji prijatelj je Jan. Ja i on smo najbolji

prijatelji. Ja i on se volimo igrati i sastavljati Lego kocke.

Idemo u istu školu i isti razred. Obojica volimo naranče.

Selman, BMKD Velenje (8. godina)

10

Ja i slovensko društvo

Ja se u slovenskom društvu ne

osjećam dobro jer me ponekad

zafrkavaju zato što sam Bosanac. U

slovenskom društvu sa mojim

prijateljima mi je dobro ali mi je bolje u

bosanskom društvu, zato što su svi

Bosanci i ne zafrkavaju me. U

slovenskom društvu imam manje

prijatelja nego u bosanskom, zato mi

je u bosanskom društvu bolje. Volim

sve svoje prijatelje ali najdraži su mi

svi bosanskih prijatelji, jer se sa njima

bolje razumijem. Ja bih volio, da me

slovensko društvo (slovenski prijate-

lji) ne zafrkavaju. Ja svoje prijatelje ne

osuđujem na osnovu vjere i ne smeta

mi nijedan Slovenac. To im želim

dokazati ali oni me još uvijek

zafrkavaju.

Din, BMKD Velenje

O Bosni i Sloveniji...

Ne stidim se što sam Bosanka

Svi smo mi ljudi, neki Slovenci, Bosanci, Hrvati i tako

dalje. Nije važno šta si, onakav si kakav se činiš sam. Neki

ljudi te procjenjuju na osnovi tvoje vjere, ali ja se toga ne

stidim. Bosanka sam pa šta, i ti si Slovenac ili Slovenka pa

ti niko ništa ne kaže. Ne mora da znači ako si sreo jednog

Bosanca, koji se ti nije sviđao, da su svi takvi. Upoznaj

nove pa ćeš onda moći govoriti kakvi smo. Znam da je

neprijatno ako si jedini Bosanac u društvu, a svi ostali su

druge nacije. Ne stidi se i ja se ne stidim, nego poštujem

ostale kao i oni mene. Nije važno šta si i ne moraš se stiditi

toga.

Emina, BMKD Velenje

11

U Bosni...

Davno je bilo kad sam posljednji put bila u Bosni. Bilo je to prije četiri godine. Sve čega se mogu sjetiti su porodice kojima smo išli u posjete. Moja želja je da idem u Bosnu svake godine ali na žalost nije se mi pružila takva prilika. Raspust sam provela kod kuće, osim nekoliko dana kad smo zajedno sa porodicom otišli na bazene. Tamo smo se proveli baš super. Imali smo velike bazene u koje si se mogao pustiti toboganima. Kupali smo se, sunčali i to je bio moj nezaboravni događaj – jednostavno bilo je super.

Esma, BMKD Velenje

Slovenija i Bosna i Hercegovina

Slovenija i Bosna i Hercegovina,

nekad davno jedan svijet. A danas?

Danas su to dva potpuno različita

svijeta. U jednom vidim mnogo

mogućnosti za bolji život, pare,

politiku u centru pažnje... A u drugom

svijetu puno nade, dobrih ljudi,

opušten život i prelijepa mjesta.

Možda imam takvo mišljenje zato što

živim u jednom svijetu, a drugi svijet

vidim jednom godišnje par dana. U

Sloveniji jeste moj dom, ali ovdje

vidim mnogo dvoličnih ljudi, previše

predrasuda o tome ko si, odakle si,

kakav si... Nisu svi ljudi takvi, ima i

onih koji na to ne obraćaju pažnje.

Vjerovatno je slična situacija i u Bosni

i Hercegovini, ali mi se čini da Bosanci

bolje prihvataju „drugačije“ ljude od

sebe. Ne živim u Bosni i Hercegovini

da bih mogla tačno znati kakav je

život ljudi koji žive u toj zemlji, ali

jedno znam, da su dani koje provodim

u Bosni i Hercegovini najbolji dani u

toku godine. I uvijek se sa teškim

srcem vraćam u Sloveniju. Zato jedva

čekam, da se ponovno vratim u svoju

Bosnu i Hercegovinu.

Irma, BMKD Velenje

12

Dan iz moga djetinjstva ili torba puna slatkiša

Danas na svijetu živi mnogo djece koja žive samo s

jednim roditeljem. Među njima sam i ja, živim sa mamom

Hajrijom i bratom Semirom. Sami živimo već deset

godina. Bez njih sigurno ne bih postigla u životu toliko

koliko jesam. Uvijek su bili uz mene: kad sam pogriješila

a i kad sam bila u pravu. Podržavali su me na svakom

koraku i zato sam im mnogo zahvalna.

Obično se ljudi, kad pomisle na svoja djetinjstva,

prisjete neke lijepe sitnice koju su dobili na poklon ili

nešto slično. U mom slučaju to nije tako, kad pomislim na

svoje djetinjstvo prisjetim se da sam u tom periodu

izgubila nekoga kog sam mnogo voljela i ko je bio dio

mene. Dana kojeg se prvo sjetim iz svog djetinjstva,

sjećam se kao da je bio jučer, a desio se prije deset godina.

U tom periodu sam bila dijete koje je imalo pet godina i

pohađala sam obdanište u gradu u kojem živim. Pošto je

moj otac radio na terenu, viđala sam ga jako rijetko. Kad

bi došao kući donio bi meni i mom bratu punu torbu

slatkiša. Nas dvoje smo se tome naravno radovali i

veselili. Tog dana mama me je obukla u moju omiljenu

trenerku. Vani je bila zima, padao je snijeg. Ja i moj brat

igrali smo se na podu sa autićima. U tom trenu neko je

pozvonio. Imala sam tu naviku da sam uvijek, kad je neko

pozvonio ustala i brzo otrčala do vrata da vidim ko je

došao. Tako sam učinila i ovaj put. Pred vratima stajao je

moj otac, u ruci je držao torbu – znala sam šta je u njoj.

Velika crna torba puna slatkiša. Mama mi je prišla i sve

što se dešavalo nakon toga moja mala dječja glava nije

više shvatala. Sjećam se da je otac ponavljao: „Neću da

živim više sa vama. Odoh u Bosnu, dole je moja

budućnost.“ Mama je samo nijemo posmatrala situaciju,

što me je još više zbunjivalo. Moj brat u tom periodu imao

je trinaest godina, nakon tih očevih riječi počeo je plakati.

Tek sad znam koliko ga je volio - volio ga je više i od one

crne torbe pune slatkiša. Još uvijek nisam razumjela šta

se dešava. Otac je počeo kupiti stvari po kući. A mama?

Ona je samo nijemo gledala. Vidjela sam kako joj se oči

pune sa suzama ali uvijek je bila jaka i uvijek bi se

suzdržala pred nama te nikad ne zaplakala. Brat, on taj

dan nije bio dovoljno jak, plakao je i vikao: „Tata nemoj

ići molim te vrati se!“ A ja sa druge strane mislila sam da

kao i uvijek do sad ide da radi i da će se vratiti za koji

mjesec. Jeste, kao i do sad otišao je, ali je otišao zauvijek.

Otišao je u Bosnu i Hercegovinu, zemlju u kojoj je vidio

svoju veliku budućnost – bez nas. Nas troje ostavio je

same, bez ičega, sve je pokupio i nestao.

Prolazile su godine, jedna za drugom i ja sam odrasla –

bez oca, a bratu je bilo svake godine sve teže i teže, teško

mu je i sad. Morali smo se pomiriti sa tom našom

sudbinom i nastaviti živjeti svoje živote. Prošlo je deset

godina. Svog oca sam do sad vidjela nekoliko puta. Uvijek

kad ga vidim (premda su to rijetke prilike) zadrhti mi

glas i oči mi se napune suzama, isto kao i mama tog dana

ostanem jaka i ne zaplačem. Ponekad se pitam kakvo bi

bilo moje djetinjstvo da sam odrasla sa ocem i da se taj

dan nije desio. I nikad sebi ne odgovorim, vjerovatno tog

odgovora neću nikad ni pronaći. Unatoč tome ja sam

sretna, kraj sebe imam svoju jaku majku koja nas je

podigla i koja nije dozvolila da nam nešto fali. Imam svog

brata koji mi znači mnogo i kojem ja značim mnogo. Moje

djetinjstvo bilo je takvo kakvo je bilo, ne mogu ga

promijeniti. Svi mi koji imamo samo jednog roditelja isti

smo kao i svi vi koji ste imali tu sreću odrastati sa oba, ali

možda, smo za nokat više osjećajni i imamo za nokat više

razumijevanja za one koji su bili zakinuti za sreću koju su

imala djeca sa oba roditelja.

Emina H., BMKD Velenje

Dan...

13

Dan iz mog djetinjstva

Imala sam četiri godine. Moja

najveća želja bila je da me neko

odvede na voz. Mnogo sam voljela

vozove. U biblioteci stalno sam

posuđivala knjige i DVD-jeve o

vozovima. Moj djed je primijetio

moju ljubav do vozova. Donio je

odluku da me odvede na voz. Tu

noć sam noćila kod nane i djeda,

probudila sam se rano ujutro i

odmah počela da skačem od

uzbuđenja. Nakon doručka me je

držeći za ruku odveo na željezničku

stanicu. Tamo sam od blizu vidjela

sve vozove. Djed me je uveo u

stanicu. Iznenadila sam se kad je

gospodinu za šalterom rekao za

dvije karte do Šoštanja, grada

udaljenog samo nekoliko kilome-

tara od Velenja. Gospodin mu je

rekao da će platiti samo jednu

kartu, pošto meni, kao dijetu, karta

ne treba. Bila sam jako uzbuđena

kad je voz stigao na peron. Sjela

sam sa djedom u voz, a u meni se

probudio osjećaj da sam najsretnije

dijete na svijetu. Stigli smo u

Šoštanj. Djed me je dodatno

iznenadio kad je rekao da ćemo

naše putova-nje produžiti do Celja.

Kad sam se tog dana vratila kući

stvarno sam bila presretna. Još

uvijek sam zahvalna djedu za taj

doživljaj. Kad je mama došla sa posla

sve sam joj ispričala, radovala se je

zajedno sa mnom. Moj mlađi brat

također voli vozove i stalno ih

spominje. Djed nam je obećao da će

nas, kad brat malo poraste, oboje

voditi na izlet sa vozom.

Selma, BMKD Velenje

Dan kad sam se prvi put zaljubila

Bilo je ljeto. Imala sam deset i po

godina. Bila sam u Bosni i tamo sam

upoznala jednog dječaka. Imao je

smeđe oči i kosu. Bio je poprilično

viši od mene. Upoznala sam ga

preko svoje drugarice Emine. Prvi

put kad sam ga vidjela znala sam da

sam se zaljubila. Moja drugarica je

znala da sa mnom nešto nije uredu.

Otkrila sam joj tu tajnu, a ona je to

znala prije nego što sam joj rekla.

Taj raspust bio je nezaboravan.

Larisa, BMKD Velenje


Vjerovatno to nije moj prvi dan

djetinjstva ali jeste dan kojeg se sad

ovaj trenutak sjećam. Bio je

predivan dan, kao i uvijek poslije

škole vraćala sam se kući, ovaj put

sama bez moje najbolje prijateljice.

Bila sam prvi razred osnovne škole

i bila sam dovoljno velika, da sam

išla sama kući. Završio se zadnji čas

i krenula sam kući. Prešla sam oko

tristo metara kad me je zaustavila

starija žena. Još se sjećam njenih

ruku koje su bile istrošene i stare.

Sjećam se njenih dubokih crnih

očiju koje su me toga dana gledale.

Počela je da me grli i dira po kosi, a

ja kao mala uplašila sam se i

probala se izvući iz njenih ruku.

Otrčala sam nazad u školu, jer sam

znala da je tamo moj stariji brat te

da će mi pomoći. Sva uplakana sam

ga pronašla i kazala sam da me je

14

htjela ukrasti neka starija žena. Kako bi svaki stariji brat

odreagovao, otrčao je da vidi ko je ta žena. Žena je već bila

otišla, a brat me dopratio kući. S osmjehom na licu brat

ulazi u stan i veseli se kako je dobio peticu, a ja ulazim iza

njega i plačem. Mami i tati sam rekla šta se desilo na putu

kući. Dok me je mama tješila, otac i brat su otišli u

starački dom da pitaju da li imaju kakvu gospođu sličnu

toj koja me je zaustavila. Poslije nekoliko vremena vratili

su se kući, i tata mi je dao mali poklon. Bile su to dvije

umjetničke ruže. Tata mi je objasnio da gospođa koju sam

srela voli barbike i umjetnost. Kad me je vidjela pomislila

je da sam barbika i htjela me je samo dodirnuti. U

izvinjenje mi je poslala taj mali poklončić kojeg još uvijek

imam.

Irma, BMKD Velenje


Svaki čovjek ima neka sjećanja iz prošlosti. Ona mogu

biti dobra ili loša. Nešto posebno je sjećanje iz djetinjstva.

Kad se sjetim mog doživljaja, mnome prođu trnci.

Zatvorim oči i vidim mog rahmetli đedu kako se igra sa

mnom i mačkom, nasmije mi se i kaže: „Pazi, ugrist će

te!“, ja ga samo pogledam kao da mi ništa nije jasno i

nasmijem mu se. Pričali su mi, imala sam dvije godine,

nisam znala puno pričati ali sam bila vrlo glasna. Svi su

me voljeli, a posebno đedo. Bio je jedan od rijetkih koji je

htio igrati se sa mnom. Mnogo sam ga voljela, a sada ga

imam samo u sjećanju. Nena mi je umrla kada sam imala

nekoliko mjeseci. Jako ju je volio, a i ona njega. Više puta

išao je u Njemačku i tamo zarađivao kruh svojoj djeci.

Imao je osmero djece. Bio je jako strog, nije volio nered u

kući. Nije mu bilo svejedno kada bi mu došla kći ili sin i

rekli kako se žene ili udavaju i da ga ostavljaju samog.

Tada bi bio baš usamljen. Oči bi mu se zacaklile kad bi

vidio kuću punu svoje rodbine.

Kada pitam mamu da mi kaže šta o njemu, samo kaže:

„Bio je poseban.“ i oči joj se napune suzama. Volim se

sjećati takvih stvari, jer me ispune srećom i milinom.

Često ga sanjam. Mislim da zajedno s nenom prati svaki

moj korak negdje u džennetu. Želim da budu ponosni na

mene. Neću ih zaboraviti tako lako. Nadam se da će neko

15

od mojih unuka isto tako biti ponosan na mene kao što

sam i sama na svoju nenu i đedu.

Merima, BMKD Velenje


Bila sam još mala nisam znala šta se dešava sa mamom i

tatom. Svaki dan sam čula krikove mame. Na svoj peti

rođendan sam dobila svoju prvu lutku i bilo mi je jako

drago. Nakon par godina ponovo sam čula svađu roditelja

i to mi se nije svidjelo. Ušla sam u sobu gdje je mama

plakala, a tata vikao. Jednog jutra tate nije bilo. Pitala

sam mamu gdje je, na to je ona odgovorila: „Ne bi

razumjela.“ Prošlo je par mjeseci da sam shvatila da nas

je napustio, bilo mi je teško. Ostali smo u kontaktu,

čujemo se često i volim ga vidjeti. Nisam ljuta na njega,

takva je bila njegova odluka. Sa njim mi je bolje ali

najbolje bi mi bilo da smo svi zajedno.

Nika, OŠ Livada Ljubljana

16

O bosanskoj školi... Dragi brate

Dragi brate, želim da bi i ti išao na

bosansku školu. Da bi bio pametan i

zdrav. Ovdje bi imao društvo.

Voli te tvoja sestra.

Elma, BMKD Velenje (7. godina)

Bosanska škola

Mnogo prije nove godine smo na

bosanskoj školi održali prednovo-

godišnju zabavu. Kada smo došli u

naše prostore, čuli smo muziku,

odmah smo znali da će biti na zabavi

jako zanimljivo. Vidjeli smo mnogo

stolova, na kojima su se nalazili

različiti materijali iz kojih smo kasnije

pravili ruže iz papira, skelete iz

makarona, sa vodom i pjenicama smo

radili sve što smo poželjeli, slagali smo

Lego kocke, pravili čestitke, nakit i još

puno stvari. Nakon toga išli smo do

stolova, koji su bili puni hrane i sokova

i tamo smo jeli i pili. Kad smo završili

sa jelom sjeli smo i slušali muziku

grupe koja je samo zbog nas došla i

svirala nam sevdalinke. Nakon

koncerta smo se igrali, plesali i

zabavljali uz razne igre. Onda sam ja

morali ići kući i ne znam šta se je desilo

poslije.

Bilo je nezaboravno!

Hana, BMKD Velenje (11.

godina)

Bosanska škola

Sa bosanskom školom uvijek radimo

nešto zanimljivo. Neki dan smo išli u

kino i na klizanje. U kinu smo gledali

Hotel Transilvanija, a na klizanju smo

vidjeli i igrali se sa klaunima. Naša

nastavnica je Jasmina. U školi čitamo

priče i učimo puno novih stvari.

Upoznali smo bosansku abecedu, koju

sad znam na pamet. Prije nove godine

imali smo i zaključak. Na zaključku

smo pravili ruže, čestitke, skelete,

nakit i još puno stvari. Zabava mi se

jako svidjela. Imam 8 godina. Ime mi je

Ilma. Imam i prijatelje Irmu, Merisa,

Elmu, Lauru, Taidu i dvije Larise.

Ilma, BMKD Velenje (8. godina)

Bosanska škola

Svaku subotu imamo bosansku

školu. Ime mi je Irma i imam 12

godina. U bosanskoj školi imam puno

prijatelja. Nastavnica za bosansku

školu je Jasmina Imširović. U školi

puno učimo ali imamo i puno zabava i

često idemo u kino. Imali smo i

prednovogodišnju zabavu. Najviše

volim kad se igramo kipova i voćne

salate.

Irma, BMKD Velenje (12. godina)

Bosanska škola

Na bosanskoj školi ima puno lijepih

stvari i dobrih drugova i drugarica.

Naša nastavnica je Jasmina Imširović.

Mnogo se igramo. Časovi na bosanskoj

školi su mi puno bolji nego časovi u

običnoj školi, jer su zanimljiviji i

vrijeme mi brže prođe na bosanskom.

Na bosansku školu idemo da ne

zaboravimo jezik svojih roditelja i ja ga

ne želim zaboraviti.

Meris, BMKD Velenje (10. godina)

Bosanska škola

Na bosanskoj školi ponavljamo

slovensku abecedu i učimo bosansku

abecedu. Učili smo razne nove riječi,

17

rečenice, mnogo se igramo a i učimo

bosanski jezik. U školi bosanskog

jezika i kulture mnogo naučim i volim

časove bosanskog jezika. Jako bitno je

učiti bosanski jezik da ne zaboravimo

svoj jezik, upravo zato pohađam te

časove a i roditeljima je drago što idem

na bosanski jezik.

Larisa V., BMKD Velenje (9.

godina)

Bosanska škola

Na bosanskoj školi učimo bosanski.

Učili smo bosansku abecedu, riječi,

rečenice i puno toga. Sa bosanskom

školom išli smo i u kino. Puno se

igramo i zabavljamo a i učimo, zato mi

se škola i sviđa. Na bosansku školu

idem zato da ne zaboravim jezik svojih

roditelja. Pored bosanske škole

pohađam i folklor. Učiteljice na

folkloru su Melita Islamagić i Enida

Suljić. I školu i folklor imamo u MC

centru.

Larisa Dž., BMKD Velenje (9.

godina)

Bosanska škola

Na BMKD-ju ima mnogo zanimljivih

stvari i tamo se lijepo provodimo.

Zadnji put smo otišli u kino i gledali

smo film Hotel Transilvanija. U

BMKD-ju imamo i bosansku školu,

koji i ja pohađam. Naša nastavnica je

Jasmina Imširović i ona nas uči

bosanski jezik. Do sada smo puno

novog naučili. U školi bosanskog

jezika imam puno prijatelja: Larisu,

Larisu H., Irmu, Sauru, Selmana,

Elmu, Hanu, Merisa, Isaka, Berinu,

Alinu, Ines, i Ilmu. Bosanski jezik

ponavljamo zato da znamo kakav je

domaći jezik od mame i babe. U

bosanskoj školi mi je baš super!

Taida, BMKD Velenje (8. godina)

Bosanska škola

Na časovima bosanskog jezika i

kulture koje pohađam učimo pravila

svog maternjeg jezika. Kroz nastavu

prikupljamo znanje iz gramatike, koja

nam pomaže kod sastavljanja rečenica

u esejima koje pišemo. Mnogo radimo i

na konverzaciji, jer je vrlo važno kako

se izražavamo i koje riječi upotreblja-

vamo kada sa nekim razgovaramo.

Vrlo često nastavnica kroz časove

povezuje znanje slovenskog jezika

kako bismo shvatili ono što nam

predaje na bosanskom i često mi na

takav način bude jasnija tema o kojoj

učimo. Na takav način ne samo da

učim bosanski nego obnavljam znanje

i iz slovenskog jezika. Sada sam

mnogo pažljivija kad se nekom

obraćam na bosanskom jeziku i poku-

šavam osvojeno znanje upotrijebiti i u

praksi – moram priznati da mi ide za

rukom, jer su moje izražavanje mnogi

već pohvalili. A sama sam primijetila

da se pismeno sad mnogo bolje i lakše

izražavam nego što sam se na početku

nastave.

Bosanska škola jezika i kulture je

veliki doprinos nama, koji smo rođeni

u drugoj okolini i nemamo puno

mogućnosti, da bi naučili pravilno

upotrebljavati svoj jezik, a preko

jezika upoznati svoju kulturu.

Vanesa, BMKD Velenje (16.

godina)

18

Novcem ne možemo kupiti sreću...


Ta rečenica se vrlo često upotreblja-

va kao simbol za neku vrijednost, koju

danas u ovo vrijeme jednostavno treba

imati. Sreća je nešto što ne možemo

dodirnuti ali je možemo doživjeti kao

nešto najpozitivnije u životu.

Sreća, već kada izgovorite tu riječ

osjećate njezino značenje, odmah vam

se nacrta osmijeh na licu, osjećate

kako vas zagrli osjećaj topline i kako

vam dan u tom trenu postane ljepši i

tako dan za danom.

Sreća, kako kaže poznata rečenica,

nije na prodaju već je jednostavno

treba imati, doživjeti i živjeti.

Sreća nas prati na svakom koraku i

kada je imamo sreća nam je najbolji

prijatelj, sreća nam znači najviše u

životu i zato je treba cijeniti.

Sreća je svugdje oko nas i samo pravi

ključ otvara vrata i ta vrata traži svako

od nas i svi ćemo ih naći ako sreću

budemo dijelili sa drugima, budemo

dovoljno dobri i to pokazivali svojim

djelima, budemo je dovoljno cijenili i

poštovali te je naravno željeli imati.

I zato je sreća nešto najljepše na

svijetu i budite dobri prema njoj je će

vam ona vašu dobrotu uzvratiti.

Amadeo, BMKD Velenje

Novcem ne možemo kupiti

sreću

Mnogi ljudi su nesretni jer misle da

sreću mogu kupiti s mnogo novca.

Sreću ne možeš kupiti. Tako se nikad

nećemo osloboditi svog nezado-

voljstva. Novac je potreban za život i

preživljavanje. Nekim ljudima novac

je sve, s njim kupuju sve i svakoga i što

je najgore sa novcem uništavaju sami

sebe. Novcem možeš kupiti sve ali

ljubav i sreću ne!

Almedina, BMKD Velenje


Sa tom rečenicom se u jednom djelu

slažem, a u drugom ne. Kad me neka

osoba ne želi za drugaricu, ja mogu

novcem kupiti sreću, na primjer

vodim je u kino, idemo u shoping, na

piće, kupim joj telefon,... Ona će

najvjerovatnije postati moja drugari-

ca. A ako imamo primjer žene koja ne

može imati djece. Ona je zbog toga

jako nesretna. Ima puno novca, ali sa

njim ne može kupiti sreće na način da

ima svoje dijete. Može ga usvojiti ali to

dijete neće popuniti praznine u

njenom srcu. Želim dodati da bogati

ljudi novca ne znaju cijeniti i previše

ga troše. A većina siromašnih ljudi

koju god paru da zarade to sačuvaju.

Amra, Ljiljan Ljubljana

Dobro radno okruženje je važnije od velike plate

Danas je u životu vrlo bitan novac,

koji nažalost kvari ljude tako da

nemaju vremena za svoje najbliže kao

što su na primjer porodica ili najbolji

prijatelji. To je velika greška koja se

dešava svaki dan mnogima po cijelom

svijetu. Međutim imamo takve ljude

kojima je bitan samo novac. Mislim da

je radno okuženje vrlo bitno. Kad

dobijemo posao trebamo biti u dobrim

odnosima sa kolegama na poslu.

Nikad se ne zna, možda ćemo i napre-

dovati u tom poslu. Za napredovanje

trebamo imati dobro radno okruženje

i moramo biti sposobni. Sve to može-

19

mo dobiti ako imamo prijatelje koji će

poslovođi ili šefu to preporučiti. Tako

možemo imati veliku platu i vrlo dobro

radno okruženje u kojem ćemo se

osjećati udobno i sigurno, a što je

najbitnije trebali bi uživati u njemu

kao i u poslu kojeg obavljamo.

Azra, BMKD Velenje


sreću

Sreća je nenaplativa, sreću ne možeš

kupiti. Novac je potreban da živimo

životom dostojnim čovjeka. Ali nov-

cem ne možeš kupiti sreću, novac čak

može postati najveća prepreka našoj

sreći. Moramo biti zadovoljni sami

sobom ako želimo živjeti ispunjenim

životom. Ako nismo zadovoljni sami

sobom, onda to ispoljavamo prema

okolini i privlačimo neželjene ljude i

događaje u naš život koji će taj osjećaj

nezadovoljstva samo još više pojačati.

Bez obzira koliko voljeli nekoga,

partnera ili partnericu, ne smijemo

vezivati našu sreću uz tu osobu. Onda

takva veza postaje ovisnička i samim

time nezdrava. Bez obzira da li smo u

vezi ili ne, uvijek moramo prvenstveno

biti sretni i zadovoljni sobom. To je

temelj od kojeg polazi čitav naš život,

sva naša sreća i osjećaj svrhe, ispunje-

nja i zadovoljstva. Kada se bavimo

onim što volimo, onda smo istinski

sretni. Sretni smo kada nam nije pot-

reban nikakav dokaz, nikakav vanjski

signal kao potvrda onoga što radimo.

Kada smo sretni, nemamo se potrebu

dokazivati i tražiti odobravanje oko-

line kako bismo vjerovali da je ono

čime se bavimo dobro za nas.

Emina B., BMKD Velenje


sreću

Puno ljudi se danas zanosi novcem,

misleći da će im to donijeti sreću. A

brzo shvate da nisu bili u pravu.

Novcem se može kupiti svašta. Pored

osnovnih stvari koje su potrebne za

život, ljudi kupuju i neke stvari za koje

nekad nisu znali da su na prodaju.

Tako danas ljudi koji imaju puno para

kupuju ljubav, žene, muškarce, čak i

lažne porodice da bi se osjećali bolje ili

vrednije. Takve osobe koje misle da

novac donosi sreću i da ih to čini

sretnim shvate da ipak takva sreća

nije dugotrajna i ne čini ih sretnim.

Sreća je kad imaš pokraj sebe nekoga

ko te voli bez obzira na sve, nekoga na

koga se možeš osloniti. Kada drugi odu

taj neko bi ostao uz nas. Nije važno je li

to brat, prijatelj, momak, djevojka,

neko od rodbine, važno je imati jednu

osobu u životu koja će te učiniti

sretnim i kada je najteže. To za mene

znači sreća. Vjerujem da se to ne može

kupiti novcem.

Irma, BMKD Velenje

20

Šta sve radimo jezikom?

Prije nego što počnem raspravljati šta je jezik i šta sve možemo raditi njime moram objasniti nekoliko stvari. Prvo, jezik možemo definirati biološki a i gramatički. Odlučila sam da na ovom mjestu neću pisati o jeziku na cipelicama ili nekim drugim predmetima (kojih se, iskreno, sada ne mogu ni sjetiti) nego ću se fokusirati na jezik kao organ u ustima i jezik kao gramatički medij komuniciranja.

Jezik je mišićni organ u usnoj šupljini i pomoću njega možemo da pričamo (pravimo zvukove, koji su sastavni dio riječi). Jezik je mišić i vrlo je fleksibilan (ponekad i previše). Možemo reći, da je jezik mišić koji se nikad ne umori. To naravno nije njegova jedina funkcija. Veoma je važan kod žvakanja hrane i glavno je čulo za ukus. Bez njega ne bi znali, da je limun kiseo, bombon sladak, bitter lemon gorak i da je so slana. Ruku na srce jezik nam pomaže i u trenucima kada nam zalogaj hrane ostane iza zuba i kada nam neki sos ostane van usne šupljine.

Sa jezikom ližemo. Najčešće sladoled. Ima ljudi koji sladoled grizu ali oni su za moje pojmove jako čudni. Obično se sladoled liže jezikom i može se desiti da neki pojedinci, kada vide ili čuju, da neko liže sladoled pomisle na neke druge stvari, o kojima u tom eseju nije ukusno raspravljati (ima i pjesama na tu temu).

Imala sam priliku vidjeti naušnicu u jeziku. Na svijetu postoje ljudi koji su, pitaj boga zašto, hirurški razdvojili jezik, kako bi njihov jezik izgledao kao jezik zmije. Moje lično mišljenje - to je strašno ali i interesantno. Ne bih nikad to uradila ali uvijek pogledam ako nešto tako vidim na tv-ju. Sjećam se, kada je sestra stavila piercing na jezik, počela je čudno pričati - imala je problema sa slovima s, š, c, č. I na kraju ga je izvadila. Rupica od piercinga je nestala u roku par dana. Toliko o jačini našeg posebnog mišića.

Jezik razumijemo kao medij komuni-kacije. Sjetimo se biblijske priče o Babilonskoj kuli. Babilonci htjeli su napravit kulu, koja će biti visoka do neba. Jer se Bog nije složio sa idejom

kaznio je ljudi tako, da su počeli pričati različite jezike. Na kraju od kule nije bilo ništa. Dodala bih, ljudi su se selili na različita mjesta i tako počeli formirati nove grupe bazirajući ih na svom jeziku i novoj kulturi. Dali je to bila pametna odluka Boga nisam sigurna, nemam ni prava da sudim ali kažu da kazna mora biti poučna.

Poznajemo prirodni i umjetni jezik. Prvi je jezik kojeg koristimo u svakodnevnoj komunikaciji. Koriste ga ljudi jedne grupe, koji imaju istu kulturu i historijsku pozadinu. Danas možemo reći, da ima svaki narod (u političkom smislu) svoju geografsku poziciju, historiju, etnogenezu i kulturu pod koju svrstavamo i jezik. Poznajemo i narode koji nemaju svoje geografske pozicije, znači države, njihova pripadnost narodu bazira na kulturi. To su na primjer Romi, Jevreji i starosjedioci širom svijeta. Hugo von Hofmannstahl je rekao, da je jezik jedino što ostaje onom ko nema domovine. Za ostale narode koji su tokom svoga života, ako mogu tako reći, bili pod nekom drugom okupa-cijom, jezik je imao znatan položaj u kulturi. Bio je glavni element identi-teta. Za moj narod, slovenski narod, koji je u historiji bio dio mnogih državnih tvorevina, jezik je bio od velikog značaja. Svi veliki slovenski domoljubi tvrdili su da nema naroda bez jezika i bili su u pravu. U savre-meno doba svjedoci smo velikim promjenama u jeziku, pogotovo zbog korištenja engleskih riječi. Mlađe generacije nažalost nisu ni svjesne toga. Divne slovenske riječi se zabo-ravljaju. Na ulicama možemo često čuti riječi kao što su full cool, the best i druge anglizme i to je svima postalo sasvim normalno. Dobro, i ja ih ko-ristim ali sam svjesna da je to nestandardizirani jezik koji mora da ide sa vremenom. Smeta mi kada u standardnom jeziku susretnem riječi koje nisu slovenske. Lingvisti kažu da je to sasvim normalno. Ja se sa njima ne mogu složiti. Ali vjerujem da svaki čovjek i svaki jezik ima svoju nafaku. Ako mu nije mjestu u društvu onda će nestati, a ako mu jeste onda će opstati. Ili pak nestati kao jezik većine i postat jezik manjine ili određene grupe ljudi.

Skrenuh sa teme. Znači, šta sve mogu raditi jezikom? Mogu pričati. Mogu pjevati. Mogu jesti (jezik pomaže kod procesa hranjenja). Mislim da su to jako bitne funkcije bez

U školi bosanskog jezika i kulture imamo i jednu volonterku. Zove se Petra

i ona je Slovenka. Prošle godine je studirala u Sarajevu i nakon povratka u

Ljubljanu, tražila je mogućnost gdje i kako da nastavi usavršavati svoje

znanje bosanskog jezika. Rado smo ju uključili u našu grupu u društvu

Ljiljan. Inače studira muzikologiju i radi diplomski rad na temu muzičkog

stvaralaštva za vrijeme rata 1992 – 1995 u Sarajevu. Petra je i stručnjak za

višeglasno horsko pjevanje karakteristično za bosansko-hercegovačko selo

(pjesme u narodu poznate kao brajalice, žetalačke pjesme, gange...). Njeno

pjevačko umijeće ćemo iskoristiti i u sklopu Škole bosanskog jezika i

kulture gdje ćemo sa djecom i omladinom oblikovati jedan hor. Kao i ostali

polaznici naše škole i Petra piše zadaće. Ovdje su njeni pismeni zadatci.

Petrine priče...

21

kojih ja i vjerujem da i ostali ljudi ne mogu živjeti. Komunikacija je danas veoma bitna. Doduše, bila je od uvijek, ali ne mogu zamisliti da ne bih mogla nekome nešto ispričati. Ljuti me kada upoznam ljude čijeg jezika ne pozna-jem. Hvala bogu pa postoji engleski jezik koji je danas, pogotovo u zapad-nom svijetu glavni jezik komunikacije. Na jugoistoku ili Balkanu (kako hoćete) drugi jezik je »glavni«. Postoji čak izreka »Pričaj srpski da te razume ceo svet!«. E, ja nažalost nisam naučila srpski, nego bosanski i sada mogu komunicirati sa ljudima koji su mi dragi i koji mi puno znače.

Sa jezikom koji tvori riječi možemo usrećiti, a možemo i ražalostiti, uvrijediti nekoga. Ima puno svjetskih izreka koji govore o tome. Iako je jezik mekan, može biti oštar kao britva. Koliko može biti grub, toliko može biti i lijep. Može biti i smiješan, pogotovo kada kao stranac učiš razliku između č i ć i đ i đž (pozicija jezika u ustima je glavna). Moje je mišljenje, da moramo svi raditi na tome da je naš jezik što manje OŠTAR a što više nježan, lijep i prijatan za uho i da se što više čuje razlika između č i ć i đ i dž. Pogotovo kad učiš bosanski.

Petra, Ljiljan Ljubljana


Na početku moramo prvo da se zapitamo šta znači sreća. Koliko je pojedinaca, toliko je i definicija sreće, naime svako ima svoje objašnjenje za tu jednostavnu ali i komplikovanu riječ.

Ima ljudi koji ne mogu biti sretni ako nemaju gomilu nekih vrijednih stvari. Trebaju im skupi automobili, odjeća i obuća poznatih dizajnera. Neka se vidi raskoš - to njima predstavlja sreću. Kada dobiju ono što žele onda su sretni - tako barem kažu oni sami.

Za nas »obične« ljude haljina od Georga Armanija bila bi preskupa. Ali nam u suštini (ako pričam u svoje ime) to i ne treba. Šta fali haljini iz HM-a koja košta dvadeset eura? Na moju sreću za svoju sreću ne trebam potro-šit mnogo novca. Imam MasterCard i otplaćujem na rate. Šalim se. Sretna sam kada sam u dobrom društvu svojih drugova i drugarica, jer znam, da su to ljudi koji me vole neovisno od toga imam li ili nemam novca.

Sreća je pojam. Ne može se kupiti. Ali mogu se kupiti stvari, koje nas čine sretnim. Zna se desiti da je sve to laž i da su bogati ljudi u suštini siromašni. Siromašni u tom smislu, da im fali društvo iskrenih i dragih ljudi. To se ne može kupiti. A možda su rečenicu »novcem ne možeš kupiti sreću« izmislili upravo oni, da bi mi »obični« ljudi ne bili ljubomorni na njihovo bogatstvo. Da nam ta rečenica bude nekakva utjeha.

Ali vjerujem, da se sreća ne nalazi ni u haljini ni u torbi Georga Armanija, ni u kutiji sa cipelicama Prada nego u osmijehu i zagrljaju osobe koja me voli. Srećom, pa tih ljudi ima mnogo.


Moj omiljeni pisac ili spisateljica

Od malena volim čitati knjige. Sje-ćam se svoje prve. Bila je japanska bajka Mandarinji sin. Autora se ne sjećam, nisam upamtila njegovo ime. Oduševio me je pričom i tako su tokom godina domaći i strani pisci i spisa-teljice sa svojim djelima uticali na mene i moje odrastanje.

Ako neko voli da čita, a pročitao je mnogo djela od mnogo autora teško mu je odabrati najomiljenijeg. Zašto? Jednostavno zato jer svaki period u životu (djetinjstvo, pubertet, mladost, zrelost, starost) ima svoju modu, na-čin razmišljanja i razumijevanja tako da svaki pisac nije za svaku dob. Većina njih specijalizovana je za neku temu ili neku publiku i o tome piše. Za-to ću pokušat u ovom eseju izabrati pojedinačne pisce/spisateljice koji su najviše uticali na mene u različitim trenucima moga života.

Dok sam bila dijete mama, tata i seka čitali su mi bajke, mnogo bajki jer sam ih obožavala. Sjećam se, da smo imali knjige gdje su bile bajke za svaki dan godine. A glavni junaci bili su „Miki Mouse“, „Patak Dača“ i ostala ekipa Walt Disneya. Također drag mi je bio i Hans Christian Andersen te njegova bajka „Kneginja na zrnu graška“. Često sam u snu sanjala da se ispod mog madraca krije zrno graška te da upravo zbog toga ne mogu spavati. Isto tako sam voljela Pipi Dugučara-pu, spisateljice Astrid Lintgren. Kad sam malo porasla seka me upoznala sa

spisateljicom Enid Blayton i njenom zbirkom „Priča o pet prijatelja“ kojima se uvijek nešto dešava. Svaku knjigu sam pročitala više puta i mogla sam da pred sobom dočaram sliku o tome kako traže zlato, kako negdje kampiraju i kako jedu svu onu hranu koju im je napravila mama. Narednih par godina u osnovnoj školi upozna-vala i čitala sam slovenske pisce, znači klasiku, i mislim, da sam bila jedina koja je voljela Ivana Cankara. Srce mi se paralo kada sam čitala kako Francka trči za kočijom i ne može da je dohvati. Trauma. Srednja škola slična scena. Obožavala sam ruski realizam i francuski naturalizam. Dostojevski, Puškin, Gogolj, Zola, Flaubert… Često sam čitala na autobusu kad sam putovala kući iz škole.

Kada su nam najavili, da će nam maturski esej bit knjiga „Zločin i kazna“ i „Visoška hronika“, toliko da nisam zaplakala od sreće. I jednu i drugu knjigu sam imala u malom prstu. Na fakultetu je nažalost počela sasvim druga priča. Najčešće čitam stručnu literaturu, koja je također zanimljiva ali kad čitaš teorije o antropologiji ili o tome šta je popularna kultura možeš da zaplačeš ali ne od tuge jer je priča tako tužna nego od dosade jer svako ima svoju teoriju i onda se bockaju ko je u pravu i ko nije. Strašno. Ali unatoč tome sam uspjela pročitati i nešto drugo, zadnje što sam čitala bila je „Tvrđava“ od Meše Selimovića. U Sarajevu sam često čitala Miljenka Jergovića i pone-kad čitam i zbirku sevdalinki. Momen-talno knjige pored mene su stručne, vezane za diplomski, znači muziku i Bosnu.

Ruku na srce slabo čitam ljubavne romane poput Danielle Steel ili neke druge slične spisateljice romana u tom žanru. Također nisam baš fan žanra znanstvene fantastike i kriminala. Volim realne knjige, koje su intere-santne, koje imaju poruku za čitaoca i koje su poučne. Vjerujem da su knjige dobri prijatelji ljudi, prate ih bez pitanja, ne komentiraju kaosa u sobi, ne jade ako stoje na stolu mjesec dana a na kraju, kada ih pročitaš bogatiji si za nešto, što ti niko ne može uzet, jedino što možeš, je da to što si od knjige dobio podijeliš sa nekim.


22

S obzirom da sam rođena Bosanka koja

se, ne tako davno, doselila u Ljubljanu,

moram priznati da nisam baš bila

upoznata sa bosansko-slovenskim

piscima. Tako je i moj prvi susret sa

poezijom gospođe Valerije bio tog dana,

28. novembra 2012., kada je predstav-

ljala svoju novu zbirku pjesama pod

nazivom »Traženje bliskosti« u Društvu

bosansko-hercegovačkog i slovenskog

prijateljstva »Ljiljan«.

Pozorno sam gledala i slušala pjesniki-

nju dok je čitala svoje pjesme na oba jezi-

ka. Njene pjesme su mi zvučale snažne,

jezgrovite i nadasve duboke. Njeno lice,

životna energija kojom je zračila, smire-

nost i emocije koje su plovile njenim

pjesmama, su to veče ostavile veliki

utisak na mene.

Malo ljudi se danas može pohvaliti da

živi ispunjenim životom, unutrašnjom

ravnotežom i neustrašivom borbom u

nastojanju da od života dobije što više, da

se izbori sa svim preprekama koje nose

godine koje tako brzo prolaze. I da svaki

put kad pogledaš iza sebe osjetiš

zadovoljstvo, osjetiš ispunjenost i moti-

vaciju da ideš naprijed, naprijed… Čini

mi se da je Valerija Skrinjar Tvrz jedna od

tih ljudi. Njene godine i njena djela

govore o tome.

Ono što je mene posebno dirnulo kod

njene poezije jeste zbirka pjesama pod

nazivom »Sarajevo«. Sadržaj i emocije tih

pjesama su me vratili u taj ratni period u

Bosni i Hercegovini - period koji je ostao

duboko potisnut negdje u mojoj glavi…

Slike su stvarne, osjećanja još stvarnija, a

sjećanja bolna… Suosjećam s autoricom,

jer vrlo dobro znam o čemu govori… I

pomalo iznenađena još pažljivije slušam

svaki stih, svaku riječ…

Njene pjesme su me natjerale na

razmišljanje o stvarima o kojim nikada

prije nisam razmišljala. U mojoj glavi se

javilo bezbroj pitanja poput: Da li čovjek

Poezija Valerije Skrinjar Tvrz

Piše: Nađa Sarkić

KULTURA

Valerija Skrinjar Tvrz i Josip Osti

23

može imati dvije domovine? Da li možeš

neku drugu državu, neki drugi grad u

kojem sticajem okolnosti živiš, voljeti

kao svoj vlastiti? Da li možeš osjećati i

doživljavati sve jednako kao i njegovi

stanovnici? I dobro i loše? Da li možeš

Biografija/bilješka o piscu

Valerija Skrinjar Tvrz je slovensko-bosanska spisateljica, rođena 8. novem-bra

1928. godine u Zagorju pored Save. Njen životni put je odvodi u Bosnu i

Hercegovinu, tačnije u Sarajevo gdje je živjela i radila skoro četrdeset godina.

Valerija je radila kao novinarka u dnevnom listu »Oslobođenje« i tjedniku za

mlade »Male novine«, uz koje su od-rastale generacije bosanskih školaraca.

Napisala je preko dvadeset knjiga. Važno je izdvojiti nekoliko knjiga odnos-no

romana čija je tematika vezana za život bosanskog stanovništva. Takve knjige su:

»Bosna i Soča«, »Na svojoj, na plemenitoj« i »Jutro u Bosni«.

Ove knjige su dokaz Valerijine snažne veze sa Bosnom i Hercegovinom, te njene

ljubavi prema zemlji u kojoj je provela veliki dio svog života i suosjećanja za

patnje njenog naroda.

1992. god. je na svojoj koži zajedno sa svim bosancima osjetila strahote rata u

Bosni i Hercegovini. Krajem te iste godine se zajedno s mužem vraća u Ljubljanu,

gdje nastavlja svoju književnu karijeru. U aprilu 2012. god. na 24.

Međunarodnom sajmu knjige u Sarajevu joj je uručena nagrada za životno djelo u

književnosti.

CRVENE SARAJEVSKE RUŽE

Crvene sarajevske ruže cvjetaju i zimi na bijelom snijegu.Njihove stabljike su ljudi-možda su tražili kruh.

Ubrali su ih-ne za svadbu,ne za maturalni ples.Crvene sarajevske ružena sivom asfaltu grada.

Bili su očevi, majke,Kćerke, sinovi…

Mnogo je u Sarajevu procvjetalo ruža.Kud god pogledam vidim crvene cvjetove.

Kako ćemo s njima?Kako ćemo bez njih?

svojim životom i životnim djelom dati

svoj doprinos tom gradu, državi i naciji?

U Valerijinom slučaju, odgovor na sva

postavljena pitanja je pozitivan. Još bih

dodala, da itekako možeš… Mislim da bi

gospođa Valerija trebala poslužiti kao

poticaj i dokaz svima nama da uvijek

možemo dati više i postići više… Da u

sebi nosimo beskrajnu snagu, ljubav i

ustrajnost, koje bi trebale biti pokretač

naše želje da se uzdignemo iznad nas

samih.

Valerija Skrinjar Tvrz Josip Osti

24

U terminu od 19. do 21. oktobra 2012.

godine, u Ljubljani i Velenju održan je

seminar za umjetničke rukovodioce i

autore scenskih postavki u folklornoj

djelatnosti u organizaciji Bošnjačkog

kulturnog saveza Slovenije. Seminar smo

izveli u sklopu projekta „Razumjeti

folklor“, kojeg je financirao Javni sklad RS

za kulturne dejavnosti. Odazvali su nam

se predstavnici pet udruženja iz Slove-

nije. Ali to ne bijahu svi, zbog zanimlji-

vosti programa seminara došli su nam i

predstavnici triju udruženja iz Bosne i

Hercegovine, koji su nam rekli da ni u

samoj BiH nema dovoljno mogućnosti za

ovakva obrazovanja. Učesnici seminara

su tri dana intenzivno radili sa predava-

čima iz Bosne, iskusnim i veoma struč-

nim folkloristima Reufom Ibrahima-

gićem i Vedom Polovinom te muzikolo-

gom Ajdinom Smajkanom.

Obrazovanje na polju folklorne djelat-

nosti je prijeko potrebno za sve one koji

imaju dodirne tačke sa tom umjetnošću i

sa tom aktivnošću u svojim udruženjima.

Smisao folklora je u autentičnom prika-

zivanju i čuvanju izvornih običaja jednog

naroda. U tom pogledu folklor nije samo

ples, nije samo kolo, već mnogo više od

toga. On treba da nam vjerodostojno

prikazuje ukupnu sliku života naše

zajednice u prošlosti. Stoga je među

ostalim veoma bitno znati kakve su

zaista bile nošnje naših predaka, kakvo je

bilo njihovo držanje i njihova među-

sobna komunikacija, na koji način su se

Razumjeti folklor – seminar sa područja bošnjačkog folkloraK U L T U R A

Piše: Jasmina Imširović[email protected]

Mirsad Adrović i Fahir Gutić

25

veselili, kako su pjevali i plesali, kako su

ašikovali i ženili se, šta su bila njihova

većinska zanimanja odnosno kako su

privređivali za svoj život, na koji način su

provodili svoje slobodno vrijeme, kako

su obilježavali različite blagdane i

porodična veselja i kako se sve ovo

navedeno razlikovalo od jednog kraja do

drugog. U užem smislu gledano su pak

ovakva obrazovanja potrebna već čisto

zbog toga da naši folkloraši nauče

posebnosti bosanskih plesnih koraka, da

bi ih znali razlikovati od izvornih

srbijanskih, kosovskih i makedonskih.

U Sloveniji su seminari tog tipa za

bosansko-hercegovačku zajednicu bili

rijetkost odnosno sve doskora ih uopšte

nije bilo. Zbog toga smo na jednom od

sastanaka Izvršnog odbora Bošnjačkog

kulturnog saveza 2011. godine, usvojili

prijedlog gđe. Izete Hodžić iz KUD

Sevdah, da se organizuje folklorno

edukativni seminar za sve zaintere-

sirane iz naših kulturnih udruženja.

Prijedlog smo razradili u projekt i istog

prijavili na raspis već spomenutog

Javnog sklada za kulturne dejavnosti,

koji je u konačnici pokrio oko dvije

petine svih troškova projekta.

Najava održavanja seminara je među

našim udruženjima dočekana sa velikim

interesovanjem. Učesnici su tokom

seminara upoznavali sljedeća polja bitna

za folklornu djelatnost: kulturna baština

Bošnjaka, scenska primjena folklora,

podjela igara u BiH, osnove muzičke

teorije i polifoni oblici u narodnom

pjevanju. Uvodni teoretski dio seminara

smo izveli 19. oktobra 2012 u Ljubljani u

prostorijama društva Ljiljan. Tu smo se

kroz predavanje Reufa Ibrahimagića

upoznali sa različitim vidovima bogatog

bošnjačkog kulturnog blaga, naročito

onim vezanim uz narodne nošnje i

narodne običaje. Praktični dio seminara

smo izveli u naredna dva dana u Velenju,

u prostorijama Bošnjačkog omladinskog

kulturnog društva Velenje. Tu su nam

naši predavači pokazali nekoliko dese-

tina različitih igara i plesnih koraka sa

područja Sandžaka, sjeveroistočne

Bosne i zapadne Bosne odnosno Bosan-

ske krajine. Na ta tri područja smo se

fokusirali uzimajući u obzir činjenicu da

većina Bošnjaka u Sloveniji dolazi

upravo iz te tri regije pa je samim tim i

interes za igre sa ta tri područja najveći.

Da bi nova saznanja i novo iskustvo

polaznici seminara mogli uvježbavati i

kod kuće te u svojim udruženjima, zadnji

smo dan seminara, snimili sve naučene

plesne obrasce i igre koje su zajedno sa

profesorima obrađivali tokom radnog

vikenda. Video snimke smo obradili i

načinili poseban video priručnik za

rukovodioce u bošnjačkim folklornim

grupama, kojima smo isti priručnik i

uručili.

Nadamo se da će ubuduće biti još

ovakvih prilika za prikupljanje znanja i

usavršavanje već postojećih vještina.

F I L M

26

Početkom 2012. je veliku pažnju javno-sti na području bivše Jugoslavije izazvalo prikazivanje filma „U zemlji krvi i meda“, kojeg je režirala poznata hollywoodska glumica Angelina Jolie. Bio je to prvi film u kojem se zvijezda brojnih hollywood-skih hitova okušala kao režiserka. No njeno režisersko umijeće na kraju nije izazvalo toliko pažnje koliko sam sadržaj filma. Među Bošnjacima je nakon prika-zivanja Angelinin film dočekan sa veli-kim oduševljenjem. Prema komentarima brojnih uglednih Bošnjaka, film objek-tivno prikazuje pravu prirodu rata u BiH, u kojem je kao što znamo pored brojnih masovnih zločina i genocida bilo i ma-sovnih sistematičnih silovanja Bošnjaki-nja od strane agresorske srpske vojske i film otpočinje upravo prikazom jednog takvog logora u kojeg se na silu dovode i potom siluju Bošnjakinje. Na drugoj strani entitetske linije, a i rijeke Drine, film je dočekan kao najcrnja antisrpska propaganda. Za srbijansku javnost je film „U zemlji krvi i meda“, sve osim objek-tivnog filma. Pri tom je zanimljivo to, da većina ljudi koji su napali Angelinu i njeno djelo, taj film uopće nisu ni pogle-dali, jer je film u Republici Srpskoj zabranjen za prikazivanje, a u Srbiji se oko filma opća društvena atmosfera toli-ko zapalila, da se film gledao što bi se rek-lo „na vlastitu odgovornost“. Dovoljno je dakle bilo čuti o čemu se približno u filmu radi da bi onaj nacionalistički dio srpske javnosti skočio na noge i Angelinu prikivao na stub srama.

Te različite reakcije na film „U zemlji krvi i meda“ su odraz različitog viđenja rata iz devedesetih godina. Taj rat odnosno sjećanje na njega u Bosni i Hercegovini još uvijek znatno utiče na opću klimu u društvu. Još uvijek traje »debata« o tome ko je počeo rat, s kojom namjerom, i ko je u tom ratu bio žrtva a ko zločinac. Naravno sva tri konstitutiv-na naroda, pogotovo njihovi predstavni-ci, imaju odgovore na ova pitanja, ali su ti odgovori obično dijametralno suprotni između sve tri strane. Zbog toga što u ratu u BiH nije bilo pravog apsolutnog pobjednika, danas nema ni pobjedničke istine o ratu, koja bi se mogla nametnuti

kao jedina legitimna pa i legalna (na primjer u BiH još uvijek ne postoji zabra-na negiranja dokazanog genocida u Srebrenici).

Istina je po svojoj osnovnoj definiciji saglasje sa činjenicama i obično se oče-kuje da po pitanju konkretnih činjenica postoji samo jedna prava istina o njima. Rat u Bosni i Hercegovini je okončan u Daytonu, no „rat“ za istinu o tome ko je u Bosni bio agresor a ko žrtva, još uvijek traje. Tu borbu različitih istina možemo pratiti kroz bosansko-hercegovačke, hr-vatske i srbijanske medije, kroz prepuca-vanja među političarima te nadmudriva-nja na internet forumima.

Ideja da će Haški sud kao međunarodno mjerodavno tijelo uspjeti otkriti i ustoli-čiti jedinu istinu o ratu u BiH, po kojoj će se, ako ne svi a ono bar većina, Bošnjaka, Srba i Hrvata, morati ravnati, pokazala se previše naivnom. Ako se ograničimo samo na relaciju između Bošnjaka i Srba, možemo reći, da osude ratnih zločinaca iz srpskog naroda većina Srba u Bosni i Srbiji, te njihovi populistički političari, još uvijek doživljavaju kao nepravdu ili čak dokaz svjetske zavjere protiv Srba. Nakon svake nove presude iz Haga srpski mediji brižljivo prebrojavaju broj osuđe-nih Srba u Hagu, taj broj množe sa brojem dosuđenih im godina zatvora, te dobivenu cifru porede sa rezultatima na drugim stranama. Kad ustanove veliki nesrazmjer, odnosno kad vide koliko više Srba je presudama proglašeno za ratne zločince nego li Bošnjaka (i Hrvata i Albanaca), sve skupa ne žele objasniti drugačije nego li nepravednim i „politič-kim“ djelovanjem suda. Da bi taj omjer među brojem ratnih zločinaca iz redova srpskog naroda i brojem ratnih zločinaca iz redova bošnjačkog naroda mogao biti i realna slika prirode rata u BiH, za većinu je srpske javnosti još uvijek neprihvat-ljiva mogućnost.

Srpski središnji mediji su tijekom deve-desetih govorili da su Srbi u tadašnjim ratovima nevini a svi drugi oko njih krivi. Nakon svrgnuća Miloševića došlo je do pomaka u smjeru „objektivne“ istine, po kojoj su sve sukobljene strane činile zločine i sve su podjednako krive. Svi su

jednako krivi u konačnici znači da niko nije zaista kriv i prema tome niko nikome ništa ne duguje. S tim što i kod te interpretacije u nastavku često ima jedan „ali“. Taj „ali“ glasi, ako smo svi isto krivi i ako su sve strane uprljale ruke, zašto Hag sudi samo Srbima i zašto Bošnjaci ne žele priznati da su i oni jed-nako krivi kao i mi? Čak i u toj „objek-tivnoj“ srpskoj istini na kraju Srbi ispadaju žrtve a Bošnjaci prljavi igrači.

Na drugoj strani Bošnjacima osude srpskih oficira i vojnika na dugogodišnje zatvorske kazne ne znače konačno ispu-njenje pravde. Haške presude se naime odnose isključivo na pojedince i ne pro-blematiziraju činjenicu da se zemlja s koje su ti zločinci protjerali Bošnjake i druge nesrbe danas zove Republika Srpska. Pojednostavljeno rečeno, djelo-vanje Haškog tribunala se među Bošnja-cima često doživljava kao da sud osuđuje kradljivca zato što je krao, a istovremeno mu ne naređuje da vrati ukradenu stvar. U tom smislu su i Bošnjaci razočarani međunarodnim sudovima (pored Haš-kog tribunala i Međunarodnim sudom pravde) jer osuđuju pojedince, a nisu željeli osuditi državu Srbiju za genocid i nisu naredili da se ponište rezultati genocida, bar u toj mjeri da se Srebrenica kao mjesto gdje je sudski dokazan geno-cid nad Bošnjacima izuzme iz Republike Srpske. Taj bosansko-hercegovački enti-tet se već imenom definira kao srpska zemlja u kojoj nema stvarnog mjesta za Bošnjake i u samom je svom biću osno-van upravo s razlogom da se Srbi ograniče i odvoje od Bošnjaka, po cijenu bošnjačke zemlje i stotine hiljada ljud-skih života. Ako Haška istina traži i pomirenje sa postojanjem Republike Srpske onakvom isključivo jedno-narod-nom kakva ona danas u praksi jeste, onda se ni Bošnjacima ta istina ne sviđa. Ipak Haški sud ovdje spominjemo jer u ovom sukobu istina, dobro je da postoji bar jedno takvo međunarodno neutralno tijelo, koje istražuje i dokumentira istinu po pitanju rata u BiH.

Kroz taj rat za istinu, odnosno kroz taj sukob dviju istina, se često ocjenjuje i filmove koji govore o ratu ili posljedica-

Istorija kroz film

Sukob istina o ratu u Bosni i Hercegovini

Piše: Admir Baltić

U sklopu ovogodišnjih projekata, koje je Bošnjački kulturni savez Slovenije izvodio uz podršku Javnog sklada za kulturne dejavnosti republike Slovenije, izveli smo i projekt naslovljen »Istorija kroz film« (Zgodovina skozi film). Želja nam je bila da se tim projektom, a povodom dvadesete godišnjice

osamostaljenja Bosne i Hercegovine, posvetimo pitanju tumačenja nedavne bosansko-hercegovačke istorije u filmskoj umjetnosti. Dio projekta su i ovaj članak, te članak g. Filipa Mursela Begovića na sljedećim stranicama Bošnjaka.

27

ma rata u BiH. Ono što je za srpsku stranu objektivan prikaz rata u BiH za Bošnjake obično to nije, i obrnuto. Naravno ovdje ne govorimo o krugovima naprednih in-telektualaca, analitičara, boraca za ljud-ska prava ili filmskih kritičara i poznava-oca filmske umjetnosti. Ovo primjeći-vanje se odnosi ponajviše na obične ano-nimne ljude, koji ostavljaju komentare na najposjećenijim informativnim por-talima u regiji kao što su beogradski B92.net i sarajevski klix.ba. Ti komen-tatori u velikom broju slučajeva ne odvajaju vrijednosti filma u zanatskom smislu od istine koju prikazuje. Ako je istina odgovarajuća, za većinu komenta-tora je i film uglavnom dobar, ako istina nije odgovarajuća, onda više ne valja ni režija, ni zaplet, ni gluma, ništa. To se fino pokazalo na filmu Angeline Jolie i reakcije bošnjačke javnosti na taj film. Iako je filmska struka taj film po pitanju režije i scenarija ocijenila kao ne baš veliko dostignuće, bošnjačka javnost bi Angelini, u onom prvom momentu ushi-ćenja nakon premijere, najradije uručila Oskare za sve kategorije za koje se ta najpoznatija filmska nagrada dodjeljuje. A sve zbog osjećaja da Angelina, velika svjetska zvijezda, razumije šta se desilo u Bosni i Hercegovini između 1992. i 1995, i to razumije na isti način kao i mi sami.

U svakom slučaju je današnja situacija po pitanju prikazivanja nedavne istorije u filmu različita nego li je bila u vrijeme SFRJ. Tad se svagdje pa i u filmovima znalo da su partizani bili dobri, a njihovi protivnici loši momci. Ko god se usudio opovrgavati tu istinu, završio je na sudu te potom u zatvoru. Nakon dolaska de-mokracije, raspada Jugoslavije i novih ratova, u zemljama nasljednicama takve jedne opće prihvaćene istine više nema. Nema suglasnosti oko toga, ko su bili dobri, a ko loši momci u proteklim ra-tovima. Postoji više malih pobjedničkih istina, koje međusobno gotovo da i ne mogu komunicirati. I to se odražava i na film. Na ovom ćemo mjestu, po pitanju načina na koji prikazuju rat u BiH, uporediti dva vjerovatno najpoznatija igrana filma na tu temu, jedan s istočne i drugi sa zapadne strane Drine. To su srbijanski film »Lepa sela lepo gore« Srđana Dragojevića i (koprodukcijski ali za nas u ovom slučaju) bosansko-hercegovački Oskarom nagrađeni film »Ničija zemlja« Danisa Tanovića.

Film „Lepa sela lepo gore“, je među mnogim Srbima u početku prihvaćen kao gotovo izdajnički, jer Dragojević u njemu navodno ne nudi objektivnu sliku »ota-džbinskog oslobodilačkog rata«, već srpske borce prikazuje kao mješavinu ratnih profitera, razočaranih bivših ko-munista, naivnih i priglupih srpskih se-ljaka, sitnih kriminalaca, zalutalih narko-mana, nedoraslih mladića, te šutljivih

profesora. Na prvi pogled ni jednog pravog junaka među njima, osim glavnog junaka Milana, koji nije želio rat, ali se ipak našao u njemu. Film je snimljen 1995., kad je Milošević još uvijek bio čvrsto usidren u svojim predsjedničkim foteljama, i u to vrijeme je film znatno odstupao od istine o ratu koju je plasirala beogradska državna televizija. S te strane treba Dragojeviću odati priznanje za hrabrost. Za strane gledaoce film je većinom djelovao vjerodostojno i korek-tno, u njemu se mogla primijetiti sprem-nost Srba da priznaju svoje zločine a istovremeno je film strancima nudio prostor za razmišljanje da u ratu u BiH nije sve bilo crno i bijelo. I jedna i druga strana se čine i krivima i nevinima. Najviše je film pak oduševio u zanatskom smislu, odličan scenarij baziran na jed-nom istinitom ratnom događaju, moćni dijalozi, odlična gluma, i savršena režija.

No za Bošnjake film, po pitanju istine koju prikazuje, u najmanju ruku nije objektivan. Dva glavna lika u filmu Milan i Halil motiv za ratovanje nalaze u različitim sudbinama koje su ih zadesile. Milan osvećuje zaklanu mater, dok Halil osvećuje zapaljenu kuću. Gledano iz bošnjačke perspektive po ovome ispada da su Srbi u tom ratu palili i pljačkali, a Bošnjaci klali. Zna se za koje od ovih djela se na sudu dobiva duža zatvorska kazna. Drugi momenat u filmu koji je za boš-njačku stranu sporan, jeste situacija u kojoj mladi srpski vojnik Marko upada u bošnjačku kuću i prepadnut od škripe prozora i vrata opaljuje rafal po zatvo-renom ormaru. Kasnije se ispostavi da se u ormaru neko sakrio i tako je mladi Marko počinio zločin u neznanju. Ovo jedino direktno ubistvo u filmu se dakle prikaže kao nesretni slučaj. Bošnjački civili u stvarnom ratu pak nisu ubijani slučajno. Potom je u filmu kao događaj pred sami rat prikazan odlazak poštara Nazima iz sela, koji krčmaru Slobi govori kako samo vozi neke stvari sestri u Tuzlu, pa se onda vraća. Naravno, nije se vratio. Osjetljivom bošnjačkom oku to daje naslutiti kako su u Lepim selima Bošnjaci valjda znali da počinje rat, dok Srbi nisu, iz toga proizilazi i to da su Bošnjaci očito bili ti koji su započeli rat. Posebno spor-na tačka je kad krčmar Slobo Milanu govori kako je bilo zločina u njihovom selu, jer su Sandžaklije preplivale Drinu i došle ratovati protiv Srba. U stvarnosti su pak zločinci pod vodstvom Milana Lukića iz Višegrada u nekoliko navrata prelazili u Srbiju odnosno Sandžak, presretali autobuse i vozove te iz njih izvodili sve putnike s muslimanskim imenima, odvodili ih na bosansku stranu i tamo ih ubijali. Nekih sandžačkih vikend mudžahedina, kako se u filmu sugerira, nikad nije bilo.

Na drugoj strani film „Ničija zemlja“ u

većoj mjeri pokazuje i onu drugu stranu. Dok se u Lepim selima bošnjačka vojska samo javlja putem motorole, u Ničijoj zemlji vidimo i dobro postrojenu, obuče-nu i naoružanu srpsku vojsku na frontu, i malo manje discipliniranu srpsku vojsku u pozadini fronta. Njima nasuprot stoji Armija Bosne i Hercegovine koja je slabo obučena, vođena, opremljena i naoruža-na. Iako je ta razlika u naoružanosti i opremljenosti bila takva i u stvarnom ratu u BiH, komentatori na srbijanskim internet portalima su upravo tu paralelu Tanoviću zamjerali. Prikazivanje stanja u kojem je na jednoj strani stajala dobro ustrojena armija, koja je naslijedila sve oružje i mehanizaciju bivše JNA, a na drugoj slabo naoružana i slabo organizi-rana Armija BiH je za srpske internet komentatore dio bošnjačke propagande. Druga zamjerka filmu sa srpske strane jeste prikazivanje jednog od srpskih vojnika kao homoseksualca, u džepu je naime nosio erotičnu fotografiju golog muškarca. To se doživljava kao posebnu Tanovićevu provokaciju. Prosječnom srpskom nacionalisti (kao i mnogim drugim nacionalistima) možda čak lakše pada osuda da je srpski vojnik zločinac, nego da je „peder“. Još najviše se pak Ničijoj zemlji zamjera Oskar kojeg je taj film dobio. Za mnoge srpske komenta-tore taj je Oskar dobiven zbog američke politike i „bošnjačke propagande“ a ne zbog kvaliteta filma.

S bošnjačke strane se pak filmu Ničija zemlja zamjeralo to što Tanović ne ponu-di konačni i apsolutni odgovor na pitanje „Ko je počeo rat“ koje se više puta ponavlja u filmu. Odgovor na to pitanje uvijek ovisi od toga ko drži uperenu pušku, a ko stoji podignutih ruku ispred puške. Dok srpski vojnik drži pušku, bosanski odgovara „Mi smo počeli rat“, dok bosanski vojnik drži pušku, srpski „Mi smo počeli rat“. Na toj tački Ničija zemlja nije više film samo o ratu već je i film o poraću i upravo govori o ovom o čemu se pokušavamo baviti u ovom članku, o različitim istinama i o sukoblja-vanju jedne i druge. Svaka pobjeđuje tamo gdje je jača, svaka vlada na svom terenu. Do neke zajedničke istine o tome šta nam se svima skupa dešavalo, još je dalek put.

Cijenu u tom sukobu različitih istina, danas uglavnom plaćaju ljudi kojima su kuće ostale na „onoj“ strani i koji iz ljubavi do svoje jedan kroz jedan djedovine ipak žele živjeti tu na svome, gdje pak nisu pobjednik već pobijeđeni. Zbog strjelica koje se odapinju na višim razinama, upravo oni bivaju ti koji te strjelice otplaćuju u obliku različitih vidova diskriminacije i uskraćivanja normalnog života s kojim se suočavaju.

F I L M

28

Prije nekoliko godina u Beharovom

tematu (kulturnom časopisu Kultur-

nog društva Bošnjaka Hrvatske Prepo-

rod) predstavili smo brojna mučna

svjedočanstva silovanih Bošnjakinja u

periodu agresije na BiH (1992.-1995.).

Očekivano, u čitača, bez obzira na

etničku pripadnost, broj je izazvao šok

i nevjericu. Stoga, redakcija je smatrala

da je temat uspio jer je podsjetio na

događanja koja se rijetko spominju –

dakle, silovanja kao poseban vid

ratnog zločina koji je sistematski vršen

nad Bošnjakinjama u proteklom ratu.

Međutim, nemalo smo se iznenadili

kada smo naišli na članak jedne mlade

bosanske studentice. Naime, ona se u

sklopu svoje studijske grupe, na

Filozofskom fakultetu u Sarajevu,

pozabavila temom silovanja kao

nekom vrstom muškog inicijacijskog

grupnog čina u vrijeme rata. Da ne

duljimo, među ostalim, zabrinjavajuća

je njena konstatacija: svjedočanstva

koja su predstavljena u Beharu su

romantičarsko-nacionalnog karakte-

ra. U silnoj želji da zadovolji svoje

mentore, jer upravo su oni kreator

takvog stava koji bi trebao dokazati

postojanje bošnjačke nacionalne mito-

manije u svim sferama kulture i

društva, ali i ih i dekonstruirati –

studentica je zaključila da je svjedo-

čanstvo o silovanju bošnjački nacional-

romantizam. Nevjerojatno!

Romantični silovatelj je

znanstvena fantastika

Upravo sam se tog događaja sjetio

nakon što je u javnosti odjeknula vijest

da hollywoodska zvijezda Angelina

Jolie snima film o ljubavi između Boš-

njakinje i Srbina u srpskom logoru za

silovanje. Eto ga, pomislih, ono što nije

uspjelo Beharu, napokon će ugledati

svjetlo dana – prikaz romantičnog

odnosa silovatelja i silovane. No, kao i u

neprimjerenoj konstrukciji sarajevske

studentice, bez sumnje ćemo zaključiti

da u silovanju nema ništa romantič-

nog! Šta ima romantičnog u tome da

vas siluje vod raspamećenih vojnika?

No, raduje da je Angelina Jolie pre-

poznala zapostavljenu ratnu rak-ranu

te je upravo tu temu izabrala za svoj

scenaristički i redateljski debi. I ne

ulazeći u detalje, brojka od oko 30 000

silovanih Bošnjakinja nikoga ne može

ostaviti ravnodušnim. U medijima, od

svjedoka koji su preživjeli, svako-

dnevno saznajemo o svireposti zloči-

na, o detaljima genocida i etničkog

čišćenja, o metodologiji klanja i ubija-

nja, ali je rijetkost da se otvoreno čuju

svjedočanstva silovanih žena. Neos-

porna je i razumljiva osjetljivost Boš-

njakinja na temu silovanja. Zato je i

shvatljiva prva reakcija udruženja

Žena žrtava rata na film „U zemlji krvi i

meda“, još u pripremnoj fazi, ali i

zabrana vlasti Federacije BiH da se film

snima u toj zemlji. Naime, postavlja se

opravdano pitanje: kako je moguće da

se žrtva zaljubi u silovatelja. To jest,

bez obzira na uvid u scenarij, nitko nije

mogao znati kako će film izgledati

nakon finalne obrade. Jedan od argu-

menata je da se izrazito naivno pristu-

pa ljubavnom odnosu dva glavna lika –

to jest nekoj vrsti bizarne ljubavi

između žrtve i silovatelja. Dakle, u

takvim okolnostima (govorimo o

stvarnim događajima) pričati o ljubavi

i romantici može izgledati kao znan-

stvena fantastika ili – teška i poniža-

vajuća uvreda.

Stockholmski sindrom

No, Angelinin film scenaristički se

bazira na činjenici da su se žrtva i

silovatelj poznavali otprije. Rijec je,

dakle, o paru koji se na kratko upoznao

pred početak rata, a ponovno se susreo

za vrijeme utamničenja glavnog žen-

skog lika u ženskom logoru za silova-

nje. Rekli bismo, u hollywoodskom

smislu, tužna je to priča o dvoje

ljubavnika koje neobično, gotovo nas-

trano, spaja i razdvaja etnička ili

vjerska ili klanovska uvjetovanost.

Pritom, prikazuje se i kolebanje glav-

nog muškog lika koji je razapet između

osjećaja ljubavi i odanosti vlastitoj

naciji te okrutnom patrijarhalnom liku

oca.

Manje je poznato da je snimljen film

„Kao da me nema“ irske redateljice

Juanite Wilson po romanu književnice

Izvini što si me silovao

(Osvrt na film „U zemlji krvi i meda“, režiserski prvijenac Angeline Jolie )

I šta je ostalo od sve te galamdžijske euforije? „Anđeo od Bosne“ se vratio u svoju vilu negdje na Beverly Hillsu ili Provanci ili gdje već, a stanovnici BiH su nastavili svoj turobni postratni život. Kako čujemo, glumica „sa najljepšim bedrom na svijetu“ priprema nove projekte, negdje u daljem Trećem svijetu: u Afganistanu, Sierra Leoneu, Ruandi, Iraku... negdje na Ničijoj zemlji. A tko će znati? Možda jednom odluči napraviti i film o američkim 'slučajnim' bombardiranjima nevinih ljudi širom Istoka. Mo'š mislit!

Piše: Filip Mursel Begović

Filip Mursel Begović je dopredsjed-nik Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske Preporod, glavni urednik znanstvenog godišnjeg časopisa Bošnjačka pismohrana, zamjenik glavnog urednika mjesečnika Prepo-rodov Journal, član uredništva Beha-ra, časopisa za kulturu i društvena pitanja i voditelj dramskog studija „Orient Espresso“ u Zagrebu. Objav-ljuje u hrvatskim i bosanskohercego-vačkim novinama i časopisima.

29

Slavenke Drakulić – također na temu

intimnih drama silovanih muslimanki.

No, on je baziran na stvarnim svjedo-

čanstvima koji su u romanu literarizi-

rani, a time je suodnos likova realniji,

opravdaniji i gledatelju se lakše

identificirati sa žrtvom, shvatiti njena

psihološka stanja, a žena zatočena u

logoru za silovanje neočekivano se

zaljubljuje u silovatelja i postaje

njegova ljubavnica. Dakle, imamo

sličnu situaciju kao i u filmu Angeline

Jolie, no, žrtvini razlozi su drugačije

prirode: nema prikaza romantičnog

zbližavanja sa zločincem, nema artis-

tičkih golišavih ljubavnih scena - žrtva

je izabrala da ju siluje jedan muškarac,

a ne njih cetrdeset. Nesumnjivo da je

kod Drakulićke riječ o opisu Stockhol-

mskog sindroma, emocionalne veze i

identifikacije s agresorom. Bez obzira

na to ne treba sumnjati da je Angelina

Jolie, kao i Slavenka Drakulić, ovim

projektom, kroz faktografsku fikciona-

lizaciju, željela napraviti posvetu ili

spomenik silovanim ženama i uopće

žrtvama rata. Već time je na neki način

onemogućila zloupotrebu filma. Ipak,

neki američki filmski krugovi loše su

ocijenili Angelinin film „U zemlji krvi i

meda“, a jedna od glavnih zamjerki se

krije u pitanju: „a gdje joj je balans u

prikazivanju sukobljenih strana“? Angelinin odgovor dokazuje koliko se

saživjela sa pričom koju je pretočila na

filmsko platno: „Pa nije bilo ni balansa

za vrijeme rata!“ – zaista je hrabro

odgovarala u stranim medijima. No, da

li je baš tako. Imaju li Srbi razloga za

toliko negodovanje? Rade Šerbedžija i 'sveta' Angelina

Ako krenemo od prve scene susreta

dvoje glavnih likova u filmu (iako je

riječ o fikciji) možemo primijetiti da

glavni lik Danijel nosi uniformu tadaš-

njeg MUP-a BiH. Govorimo li o vjero-

dostojnosti nije moguća situacija u

kojoj bi Srbin u to vrijeme plesao u

nekoj sarajevskoj kafani. MUP BiH je

već znatno prije bio podijeljen i Srbi

MUP-ovci se nisu nalazili u Sarajevu.

Zatim, njihov romantični ples prekida

granata ili bomba. U filmu nije vidljivo

ni jasno tko je izazvao eksploziju koja

označava početak rata. Nadalje, Armija

BiH se prikazuje kao neka vrsta sla-

bašnog i neuvjerljivog pokreta otpora

– šacice gladnih ljudi koji posve naivno

spremaju neku špijunsku zavjeru pro-

tiv srpske vojne armade. Sudeci po

filmu Angeline Jolie, postavlja se

pitanje da li je uopce postojala neka

vojska koja se zvala Armija BiH i koja je

godinama pružala junacki otpor

nadmocnoj Vojsci RS.Srbi bi mogli vidjeti i pozitivnu stranu

u liku srpskog generala kojega glumi

Rade Šerbedžija. On će u jednoj sceni

ustvrditi da su muslimani neki dan

ubili pedesetak civila. Šerbedžijin lik

će u razgovoru sa glavnim ženskim

likom Ajlom objasniti zašto Srbi imaju

opravdanja da čine što čine: njemu su

'44 ustaše i Handžar divizija na polju

ubili čitavu obitelj, da bi, eto, neka

muslimanka mogla slikati i biti gospo-

đa u dimijama. Srbi bi mogli biti

zadovoljni što se neki lik u filmu nije

raspričao o četničkom klanju muslima-

na '41. i '42. – u Foči, Goraždu,

Višegradu, Kulen Vakufu... Četnički

pokret je formalno počeo junskim

ustankom, ali paljenjem muslimanskih

sela. Možda je na to uspio odgovoriti

stvarni Rade Šerbedžija, glumac koji je

nakon premijere bio zatečen agresiv-

nom reakcijom Srba na film te je u

medijima nervozno izjavljivao da je

upravo njegov lik ta protuteža – taj

famozni balans jer se dokazuje da, iako

nema opravdanja, postoje povijesne

uzročno-posljedične veze. Možda je

upravo Šerbedžija bio prvi koji je

utjecao na scenarij i forsirao roman-

tičnu priču – neko nakaradno pomire-

nje u kojem silovana na kraju filma

svome tamničaru patetično kaže:

Izvini! - i dobije metak u glavu. Zatim

taj silovatelj-nesretnik, skrhan zbog

neumitnosti sudbine koja ga je zadesi-

la, odlazi na prvu nadzornu točku UN-a

i predaje se uz priznanje: ja sam ratni

kriminalac. Bezbeli smo čuli za ratne

profitere i ratne zločince, ali nismo za

kategoriju ratnog kriminalca do pojave

Angelininog prvijenca.

I sve ostalo u javnosti vezano uz

Angelinin film bilo je s bošnjačke

strane ili nacional-romantično ili eufo-

rično i patetično, a sa srpske, dočekano

je na nož što je filmu donijelo veliki

interes i regionalnih i svjetskih medija.

Milorad Dodik voždovski je ustvrdio da

su Srbi preživjeli i gore stvari od tog

filma, pa ce preživjeti i tu hollywood-

sku trebu. I, naravno, preživjeli su.

Šerbedžija je mekim glasom staroga

lisca na zagrebačkoj premijeri objavio

Hrvatskoj da je Angelina Jolie 'jedna

30

sveta žena'.

Neumjerena bošnjačka euforija

Tiražne bošnjačke novine na naslov-

nicama su prenosile sliku Angeline

Jolie uz koju je pisalo 'Anđeo Bosne'. U

prvom broju časopisa PanBošnjak

pojavila se teza da je Angelina, kojoj

treba promijeniti ime u bosansku

inačicu Meleka, prva bosanska kraljica

nakon Katarine Kosače... i sve tako

redom nizali su se neumjereni eufo-

rični ispadi. Kao da su se bošnjački

mediji natjecali u tome tko će više i

bolje javno hvaliti Angelinu Jolie –

novu bosansku kraljicu. A tek bošnjač-

ki političari? Natjecali su se tko će se

brže-bolje slikati sa „Anđelom od

Bosne“, ne bi li kojim slučajem dio tog

izmišljenog filmskog 'evlijaluka' pre-

šao i na njih. Rekla bi mlada bosanska

studentica, ovoga puta s pravom, jedan

prikaz nacional-romantizma – i tuge, i

tuge.

I šta je ostalo od sve te galamdžijske

euforije? „Anđeo od Bosne“ se vratio u

svoju vilu negdje na Beverly Hillsu ili

Provanci ili gdje već, a stanovnici BiH

su nastavili svoj turobni postratni

život. Kako čujemo, glumica „sa naj-

ljepšim bedrom na svijetu“ priprema

nove projekte, negdje u daljem Trećem

svijetu: u Afganistanu, Sierra Leoneu,

Ruandi, Iraku... negdje na Ničijoj

zemlji. A tko će znati? Možda jednom

odluči napraviti i film o američkim

'slučajnim' bombardiranjima nevinih

ljudi širom Istoka. Mo'š mislit!

Ništa se nije promijenilo – Srbi se nisu

posuli pepelom zbog okrutnih silova-

nja koje su činili pripadnici Vojske RS, a

Bošnjacima su ostali pogolemi računi.

Naime, promociju filma u Zetri i gosto-

vanje hollywoodske zvijezde (režiser-

ke debitantkinje) platilo se iz proraču-

na Federacije. I to su gledali i bosanski

oskarovac Danis Tanović i višestruko

nagrađivane bosanske redateljice

Jasmila Žbanić i Aida Begić. I morali su

šutjeti, i pljeskati, i smješkati se, i

zaboraviti da su talentiraniji redatelji, i

da nisu mainstream svjetske filmske

scene, i da nikad neće biti. Oni su

Bosanci i trebaju biti sretni kada im u

posjetu stigne Hollywood. Štoviše,

Angelina Jolie je godinu dana prije

premijere nagrađena na neviđeno.

Angelini Jolie je 2011. u Narodnom

pozorištu primila prestižnu nagradu

„Srce Sarajeva“ – a da nije bilo ni filma

ni uloge koji bi to opravdavali. Dobili

smo pojašnjenje da je nagradu dobila

kao festivalski gost iznenađenja zbog

velikog utjecaja na filmsku industriju i

zbog „inzistiranja na aktivnom sudje-

lovanju u kompleksnosti stvarnog

života u kojem živimo“. Opa, šta je

značila ova zamršena jezična kon-

strukcija, osim što ukazuje na neposto-

janje ni zrna dostojanstva – ni nacio-

nalnog ni profesionalnog? Ma bilo je

dovoljno da se pojavi ta treba, kako

reče Dodik, samo da prošeta crvenim

sarajevskim festivalskim ćilimom, pa

da počne grupno slinjenje. Jedan od

tako očiglednih dokaza snishodljivosti

i manjka samopoštovanja nekih naših

filmskih stvaraoca.

A šta misle žrtve silovanja?

Bez obzira na navedeno film Angeline

Jolie ne bi se trebalo shvatiti kao ar-

bitražu ili naručeno političko svrstava-

nje, ali može joj se zamjeriti zamjetna

režiserska, scenaristička i dramatur-

ška nedorađenost. Dakle, govorimo

isključivo o zanatu, a ne o politici.

Nikome to nije ni bilo važno, to što je

riječ o zanatski loše urađenom filmu,

pa nećemo ni ovaj tekst opterećivati sa

filmsko-kritičarskim detaljima. „U

zemlji krvi i meda“ je počeo i završio u

domeni politike. Jasmila Žbanić je

puno prije Angeline Jolie na sličnu

temu napravila zanatski kudikamo

bolji film. „Grbavica“ je također

dočekana na nož od srpske strane te joj

zabranjeno prikazivanje u RS-u. Kako

god okrenemo, Srbi se još uvijek nisu

spremni suočiti sa činjenicama –

31

masovna silovanja su se dogodila.

Također, „Grbavica“ nije bio film o

izravnim ratnim događanjima nego o

postratnim posljedicama silovanja.

Glavna glumica 'Grbavice' Mirjana

Karanović i redateljica Jasmila Žbanić

su, nameće se samo od sebe, puno

hrabrije od Angeline Jolie. I Karanović-

ki su prijetili, ali ona nije mogla, uz

zaštitu vojske tjelohranitelja, uteći u

svoju američku vilu – eto je i dan-danas

živi u Beogradu. Svaka joj čast! Dakle,

film o silovanim Bošnjakinjama je već

snimljen, a režirala ga je sjajna Jasmila

Žbanić. Film „U Zemlji krvi i meda“ bila

je hollywoodska intervencija koja,

kada se svede račun nepunih 6 mjeseci

nakon premijere, nikome nije donijela

ni premoć, ni istinu, ni pobjedu, ni

poraz, ni zadovoljstvo, a bome niti

utjehu.

Voljeli bismo znati da ćemo 2012.

godinu pamtiti po dostojanstvenom

obilježavanju 20 godina od početka

Opsade Sarajeva, uspjelog Referendu-

ma za nezavisnost BiH i primanja BiH u

punopravno članstvo UN-a. Potonji je

događaj, bez obzira na svoju važnost,

potpuno zapostavljen. Film holly-

woodske dive je, na žalost, rezultirao

masovnom bošnjačkom nacionalnom

euforijom, slično kao što nastane

adrenalinsko nacionalno veselje kada

nacionalna momčad zabije gol u

kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo

u nogometu.

Veselje traje samo neko vrijeme – a

onda stignu računi za struju, vraćamo

se stvarnom životu i euforija nestaje

istom brzinom kojom se pojavila.

Filmovi neće pomiriti Bošnjake i Srbe,

a posebice ne oni hollywoodski. Nije ni

Angelina kriva, jednostavno na taj

način funkcioniraju odnosi malih i

velikih naroda i odnosi malih i velikih

filmskih industrija.

Ako netko doista želi mišljenje o

Angelininom filmu, onda je najbolje

upitati žene žrtve silovanja. No, one su

ostale nijemi svjedoci, njih nitko nije

pitao za mišljenje. Sve ostalo što je

pratilo film, a tiče se političkih

prepucavanja, svodi se na izrabljivanje

izrazito bolne teme za bošnjački narod

– i riječ je o nekoj vrsti profiterstva –

onog filmskog.

Fotografije preuzeta sa Internet

stranice www.slobodnaevropa.org i

zvanične stranice filma http://

www.inthelandofbloodandhoney.c

om.

32

Nakon što sam u junu 2012., u sklopu

radionica javnog nastupanja, koje je

organizirao Bošnjački kulturni savez

Slovenije, napravila kratku powerpoint

prezentaciju o svom rodnom gradu

Bihaću pod nazivom »Bihać - grad sa

najljepšom rijekom« (jer za nas Bišćane

ona i jeste najljepša), došla sam na ideju

da na osnovu te iste prezentacije

napišem članak o njemu.

O Bihaću ne pišem zbog toga što je to

moj rodni grad i što sam ponosna što sam

se tamo rodila i odrasla, već zbog toga što

smatram da je to grad sa puno potenci-

jala u kulturnom, rekreativnom i ekološ-

kom turizmu, zbog svoje bogate histori-

je, znamenitosti koje i danas čvrsto

svjedoče o toj istoj historiji, te prirodnim

ljepotama nacionalnog parka Una; po-

tencijala koji je vrlo malo iskorišten za

dobrobit građana i samoga grada. Zato

koristim ovu priliku da predstavim grad,

rijeku i sve ostalo što krasi ovaj dio

Krajine.

Možda će poneki čitalac potaknut

mojim riječima ili slikama, koje su dio

ovog teksta, doći na ideju da posjeti ovaj

grad, da doživi lijepe trenutke i da svoja

iskustva podijeli sa svojim prijateljima,

rodbinom i poznanicima, pa će posjete,

lijepi trenuci i iskustva posjetilaca posta-

ti tradicija. A možda ćete jednostavno

ponešto naučiti o ovom ponosnom gradu

- heroju koji se izborio za svoju slobodu,

za slobodu svojih građana i zahvaljujući

toj slobodi i ja danas mogu pisati o

njemu.

O gradu Bihaću se može mnogo toga

reći i napisati, ali moj cilj nije da pišem

bilo kakvu knjigu, već samo da zagolicam

vašu maštu i da vas natjeram da se

uvjerite u istinitost mojih riječi.

Pa počnimo. Bihać se prvi put spominje

u dokumentima hrvatsko-ugarskog

kralja Bele IV, 1260. god. koji ga je

proglasio slobodnim kraljevskim grad-

om. Od tada se puno toga događalo u

gradu Bihaću i svi su ti događaji ostavili

svoj pečat. Interesantno je spomenuti da

su Bišćani (kako se kaže za nas koji dola-

zimo iz tog grada), uvijek bili ponosni na

ljepote grada i prirode, ali isto tako i na

kulturnu i etničku raznolikost. U gradu

Bihaću su pored Bošnjaka, Hrvata i Srba,

koji pripadaju konstitutivnim narodima

BiH, živjele su i mnoge nacionalne

manjine (neke od njih i danas žive) kao

što su: Nijemci, Talijani, Židovi, Francuzi,

Austrijanci, Česi, Rusi, Poljaci, Bugari i

Slovenci.

S obzirom da se radi o članku za

bošnjački časopis u Sloveniji, spomenut

ću neke od bihaćkih Slovenaca: Hinko

MATICA Bihać-grad na rijeci UniPiše: Nađa Sarkić

Bihać iz ptičije perspektive

33

Vajer, Rudolf Planta, Franc Kotečak,

Laurenc Bouha, Franc Ljubačevski, Peter

Lajterman, Franc Krajza, Vilijem Preve-

ner… Većinom su to bili obrazovani ljudi,

po zanimanju profesori, pravnici i sl.

Tako je gospodin pod imenom Hinko

Vajer bio profesor matematike i fizike u

Bihaćkoj gimnaziji od 1919. do 1927.

god. Ili gospodin Franc Kotečak, koji je

obavljao dužnost pravnika u Okružnom

sudu Bihać.

Toliko o historiji grada. Ukoliko sam

nekoga od vas zainteresirala za historiju

ovog grada i želite nešto više saznati,

predlažem da pronađete knjigu pod

nazivom »Bihać sa starih razglednica«,

autora Nikole Radića ili možda ponešto

što su napisali historičari Radoslav

Lopašić ili Hamdija Kreševljaković.

I šta ima taj grad tako posebno da je

vrijedno da se pogleda?

Bihać ima prekrasnu rijeku Unu sma-

ragdno-zelene boje, u čijem žuboru i

slapovima možeš naći odmor i mir za

dušu i srce, te ispunjenje i sreću. Bihać

ima statuu Djevojke sa Une koja je simbol

ovog grada i ljepote rijeke. Ima prelijepu

gradsku plažu Beton koja se nalazi u

centru grada. Ima most koji spaja dvije

strane grada, a to su centar i Prekounje.

Most sam po sebi nije ništa posebno, ali

pruža prelijep pogled na rijeku Unu i

staro jezgro grada.

Bihać kao i svaki veći grad ima svoje

znamenitosti, svoje galerije, muzeje,

park, trg, šetalište... Neke od znameni-

tosti koje su vrijedne da ih pogledate, a

nalaze se u strogom centru grada su:

Kapetanova kula, crkva Svetog Antuna,

džamija Fethija, sarkofag tik uz crkvu,

Turbe, stare zidine grada…

Džamija Fethija

Za džamiju Fethiju je zanimljivo spome-

nuti da je ona prvobitno izgrađena kao

crkva Sv. Antuna (izgrađena u gotskom

stilu), te da su je Turci nakon osvajanja

Bihaća 1592. god. pretvorili u džamiju i

preimenovali je u Fethiju što na turskom

jeziku znači »Osvojena«.

Ako pažljivo pogledate džamiju sa svih

strana primijetit ćete da su na njoj ostali i

neki obrisi stare crkve. U podnožju mina-

reta nalaze se dva natpisa na arapskom

jeziku od kojih jedan preveden na naš

jezik glasi: »U zdravlje njegovog

veličanstva, našeg cara i sultana Abdul

Aziza, poglavitog člana visoke otoman-

ske porodice, zaštitnika vjere i zakona,

obnovitelja gradova… jest ova munara

podignuta, a džamija popravljena i u

blagostanje dovedena, tako da se ova

munara broji među tvorevine kojima

primjera nema. Godine 1280. po Hidžri

(1863. po evropskom kalendaru)«. Citat

je preuzet iz knjige Nikole Radića „Bihać

sa starih razglednica“ i očito se odnosi na

datum obnove džamije.

Ukoliko sve prethodno spomenuto nije

probudilo vaš interes, možda će to uspje-

ti poneka od stvari koje ću sad spomenu-

ti. Šta preporučiti za posjetu u ovom

gradu je ovisno od toga šta vas zanima.

Ljubitelji prirode mogu obići planinu

Plješevicu, Nacionalni park Una, slapove

Štrbačkog buka i Martin broda, ili

obližnji Nacionalni park Plitvička jezera

u Republici Hrvatskoj.

Ljubitelji kulture i umjetnosti mogu

posjetiti neke od bihaćkih muzeja i gale-

rija. U ljetno vrijeme pak mogu posjetiti

Festival scenskih umjetnosti »Bihaćko

Ljeto« ili muzičke festivale.

Ljubitelji adrenalina mogu uživati na

Una regati ili raftingu na rijeci Uni, koji

garantiraju nezaboravna iskustva. Mogu

se odlučiti i za neki drugi ekstremni

sport… A onda navečer odmoriti uz

bihaćko pivo Preminger.

Oni koji vole stare građevine ilijihove

ostatke mogu posjetiti Sokolačku kulu

(okolica grada Bihaća i rodno mjesto

Alena Islamovića), ili npr. Ostrožački

zamak (općina Cazin). Oni koji vole vojnu

historiju novijeg datuma, mogu posjetiti

vojni aerodrom Željava, kojeg je izgradila

Jugoslavenska narodna armija tako da ga

je ukopala u brdo.

Eto toliko o gradu na Uni, o gradu heroju… Oprostite mi ako ovaj moj čla-nak zvuči previše sentimentalno, ali kao i svaki autor/pisac, tako i ja u ono što pi-šem prenesem dio sebe ili svojih emoci-ja… To je na neki način neizbježno. Iskreno se nadam da sam vam uspjela približiti ovaj dio Krajine i da ćete se uskoro sami uvjeriti da moje riječi nisu samo pusta priča.

Više o gradu Bihaću možete saznati na njegovoj zvaničnoj stranici www.bihac. org, gdje se nalazi i turistička brošura grada.

Fotografije preuzete sa: www.bh-travel.net.

Rijeka Una u svom najljepšem sjaju

34

Kao dodatak članku o gradu Bihaću

ovdje donosimo i prijepis srednjo-

školskog rada na temu srednjevjekovnih

gradova u Bihaćkoj krajini, s kojim je

Nađa Sarkić sudjelovala na izložbi Mladi i

nasljeđe u Sarajevu, 1999. godine

Bihaćka krajina prepuna je simbola koji svjedoče o našoj slavnoj prošlosti i o kulturnom bogatstvu naše zemlje. Širom naše Krajine protežu se simboli u obliku ponosnih građevina kao što su Sokolac, koji se prvi put u historijskim dokumen-tima spominje 1395. godine, i Ostrožac, prvi put spomenut 1286. godine. Obje kule se i dan danas odupiru naletima vremena. Te građevine izgrađene na brdima još svjedoče o onom što se dogodilo unutar njihovih čvrstih zidina.

One stoje tako usamljene i čekaju da neko dođe i čuje njihovu priču.

Čekaju priliku da ispričaju priču o podvizima njihove vlastele.

O podvizima ostrožačke vlastele Babonića Blagajskih koji su vladali 1286. god. i koji su se borili za očuvanje Ostrošca... te podvizima plemića Tompe koji brani Sokolac 1405. god... da bi nakon njega na vlast došli kneževi Frankopani (1431.-1434.)... pa Orlovići

(1510. god.)... te bi zatim prešao u ruke junaka Petra Kružića ( 1529. god.)... te napokon pripao Ladislavu Kerečenu 1534. god., a kao posljednjem vladaru prije turskog osvajanja Juraju Vragoviću (1540. god.). Možda da ispričaju priču o njima samima.

Priče o Sokocu kojeg je zakupio kralj Ferdinand, 6. marta 1550. god., da bi ga plemići Kerečeni napustili 5. oktobra 1553. god. Još nešto se može reći o Sokocu, a to je da je on 1538. god. bolje utvrđen, da je sazidana okrugla kula i četvrtasti toranj. Njihova priča seže duboko u prošlost, krije mnoge tajne, junake, možda i ljubavi nesretnih ljubavnika kojima su pružali utočište.

Imaju i poneku priču o užasu, smrti kao što su neprestane navale Turaka na Ostrožac, borbe, da bi najzad i pao pod njihovu vlast 13. novembra 1577. god.

Možda su to navale Turaka na Sokolac i njegovo osvajanje 1592. god. i mnogi drugi događaji koji su se dogodili stoljećima prije i ostali zauvijek zaboravljeni. I oni kao i ljudi čeznu za nekim, čeznu za svojom slavnom prošlošću, za plemićima kao što bijaše Osman-aga Beširević, kapetan od Ostrošca, koji je na vlasti bio od 1690. do 1727. god., kojim su se ponosile i koji su se brinuli o njima; jer sad kad su stoljećima tu, same, bez igdje ikoga da se

Piše: Nađa Sarkić

Srednjevjekovni gradovi u Bihaćkoj krajini

MATICA

35

s njima ponosi, da se brine za njih, moraju biti tužne.

Zar nije tužna kula Sokolačka, jer se o njoj niko ne brine, polagano propada, sama bez ikakvih posjetilaca, jer nikome danas nije stalo da sačuva ostatke naše kulturne baštine? Zar nije tužan Ostrožački zamak što samo ponekad neko plati čuvaru da ga pusti unutar njegovih trošnih zidina? Zar nije osjetio bol dok su mladi ljudi uništavali njegova vrata, prozore… Možda rijetko danas neko pomisli na njih i poželi podijeliti djeliće prošlosti i čuti priču ovih starih dama. Ali to ne znači da su zaboravljene.

To ne znači da se njima niko ne ponosi i da se niko ne brine. Oni su dio naše sveukupne tradicije, nemaju samo simboličnu vrijednost, već i onu emocionalnu. Kako bi mogao zamisliti Bihaćku krajinu bez Sokoca, jer su njegove zidine neizbježne ako idemo u tom pravcu. Ili Ostrožac? Kako bi turisti mogli zamisliti šetnju pored Une, a da se ne popnu krivudavom stazicom kroz šumu do ovog grada ili bolje reći njegovih ostataka? Kako djeca koja tamo

žive mogu da zamisle 1. maj bez sajma koji se tamo redovno održava?

Ne samo ove građevine već i sve ostale čine poseban milje i upravo na taj način ushićuju sve one koji ih po prvi put vide i koji nikada ne mogu ostati ravnodušni. Osim toga oni su upravo ono po čemu

ćemo svi pamtiti naš grad, našu okolinu. Oni će zauvijek kao slike ostati zapečaćene u našim glavama, i svaki put kad budemo nekom pričali o njima, iz naših riječi će zračiti ponos, poteći će tople emocije koje će biti dokaz da sve te srednjovjekovne građevine nisu i nikad neće biti zaboravljene.

godina x ljubljana izlazi povremeno -...

Documents