RODITELJE SE KUDI ALI NE POUČAVA

-roditelje se kudi zbog nevolja mladih i nevolja za koje se čini da mladi prave društvu, ali ih se ne poučava-1962. u Pasadeni u Kaliforniji dr. Thomas Gordon osnovao je tečaj s namjerom da poučava roditelje koji su se susreli s nevoljama svoje djece-nakon osam godina više od 200 zajednica u 18 država gdje je poučavalo preko 300 upućenih poučavatelja koji su prošli posebnu učiteljsku obuku za taj program-tečajeve pod nazivom Škola roditeljske odgovornosti pohađalo je više od 15 000 očeva i majki-privlači i roditelje vrlo male djece pa i parove koji ih još nemaju-nudi preventivnu obuku prije nevolje-uz posebno školovanje mnogi roditelji mogu uvelike povećati svoju roditeljsku učinkovitost, steći znanja kojima se vrata komunikacije izmešu roditelja i djece mogu držati otvorena, naučiti postupak za rješavanje sukoba roditelja i djece koji vodi do učvršćivanja njihova međuodnosa-prije desetak godina dr. Thomas Gordon je bio uvjeren kako je „strašno tinejdžersko doba“ neizbježno jer je posljedica dječje prirodne potrebe za uspostavljanjem vlastite nezavisnosti-iskustvo sa Školom roditeljske djelotvornosti pokazalo je kako nije bio u pravu-uvjeren je da se mladež ne buni protiv roditelja nego protiv nekih razornih stegovnih postupaka što ih primjenjuju gotovo svi roditelji-kažnjavanje djece u svrhu discipliniranja može se zauvijek odbaciti-pritom misli na sve načine kažnjavanja-roditelji mogu naučiti kako valja utjecati na djecu da budu odgovorna, samodisciplinarana i kooperativna iz obzira prema potrebama roditelja, a ne iz straha od kazne ili ukidanja sloboda-roditelji su pokazali da su sposobni za promjene kad im se dade prilika da se obuče-jedan od prvotnih ciljeva bio je roditelje naučiti osnovna znanja o pomoći djeci u prevladavanju emocionalnih problema i neprilagođena ponašanja-danas se roditelji oslanjaju na iste metode za podizanje djece i rješavanje problema u svojim obiteljima kojima su se koristili njihovi roditelj i roditelji roditelja i roditelji djedova-zgrnuto je dojmljivo novo znanje o djeci, roditeljima, međuljudskim odnosima i o tome kako pomoći osobi u rastu i kako stvoriti psihološki zdravu klimu za ljude, o djelotvornom odnosu čovjeka prema čovjeku, o učincima sile u ljudskim odnosima, o konstruktivnom rješavanju sukoba itd-oni koji su otkrili sve to nisu priopćili roditeljima-neki su nastojali prenijeti nove ideje i metode roditeljima, posebno Haim Ginott-u knjizi Between parent and child pokazao je kako roditelji mogu s djetetom razgovarati terapeutskije i izbjeći povredu njegova samopoštovanja-međutim rijetki koji su čitali tu i druge knjige pokazuju znakova značajnijih promjena ponašanja-u ovoj knjizi roditelji mogu naučiti ne samo metode i vještine već i kada i zašto ih valja primjeniti i u koju svrhu-razumijeti će zašto koriste metodu P.E.T. (Parent Effectiveness Training = vježbanje roditeljske djelotvornosti ili škola roditeljske djelotvornosti), kada da je primjenjuju i kakav može biti rezultat-mnogi roditelji smatraju P.E.T. potpuno revolucionarnim-odgovara roditeljima s malom djecom, onima s tinejdžerima, onima s prikraćenom i onima „normalnom“ djecom

-je li to još jedan popustljivi prilaz odgoju djece? Ne! Popustljivi upadaju u osto toliko problema koliko i pretjerano strogi jer im djeca postaju sebična, nekooperativna, neukrotiva i neobzirna prema roditeljskim potrebama-može li jedan roditelj djelotvorno primjenjivati taj novi pristup ako drugi ustrajava na starome? Ako samo jedan roditelj počne koristiti novi pristup doći će do poboljšanja odnosa između tog roditelja i djece, međutim odnosi između drugogo roditelja i djece mogu se pogoršati -hoće li roditelji izgubiti utjecaj na djecu? Prva poglavlja se bave načinima pomaganja djeci u nalaženju vlastitih rješenja za probleme koje susreću-uloga djelotvornog roditelja činit će se znatno pasivnijom ili „nedirektivnom“-dalja poglavlja bave se time kako promjeniti neprihvatljivo ponašanje djece i kako utjecati na djecu da vode računa o potrebama roditelja-u ovoj se knjizi roditelji poučavaju lako shvatljivoj metodi (zvanoj „aktivno slušanje“) tza poticanje djece za iznalaženje vlastitih rješenja za svoje probleme -zašto su u našem društvu roditelji i djeca u ratu jedni s drugima?-metoda P.E.T. jest revolucionarna, ali nije metoda koja potiče revoluciju.-to je metoda koja može spriječiti rat u kući i zbližiti roditelje i djecu-nova ideja da se bude osobnost, strogo odvojena osoba koja izražava svoja mjetila, sli ih ne nameće drugima već predstavlja dobar primjerKakvu li to vrstu ljudi stvaramo, ako se djeci dopušta odrsati sa shvaćanjem da im svijet duguje tako mnogo, mada ona uzvraćaju tako malo-skoro bez iznimke roditelje se može svrstati u tri skupine= 1. pobjednike= brane i uvjerljivo pravdaju svoje pravo korištenja autoriteta i moći nad

djetetom -vjeruju u ograničenja, u propisivanje određenog ponašanja, izdavanje naredaba -očekuju poslušnost -koriste prijetnje kažnjavanjem pa i kažnjavaju -kad nastane sukob rješavaju ga tako da roditelj pobijedi jer je „dužnost roditelja koristiti svoj autoritet djetetu na dobrobit jer roditelji najbolje znaju što je dobro, a što loše“

2. gubitnike= brojčano manja skupina od „pobjednika“-djeci dopušta mnogo slobode -izbjegavaju postavljati granice-ne slažu se s autoritarnim metodama-kad dođe do sukoba uvijek dijete pobjeđuje, a roditelj gubi-vjeruju kako je štetno uskraćivati djetetove potrebe

3. kolebljivce= najvećaskupina-ne uspijeva dosljedno se držati ni jednog od dvaju navedenih pristupa-kolebaju se između strogosti i mekoće, krutosti i popustljivosti, ograničavanja i tolerancije -čas su pobjednici, čas gubitnici-najzbunjeniji i najnesigurniji roditelji čija djeca često imaju najviše smetnji

-današnji roditelji dođu u škripac zato što razumiju samo sva pristupa rješavanju sporova u kući između roditelja i djeteta= pristup „ja dobivam – ti gubiš“

„ja gubim – ti dobivaš“-ostali se ne mogu odlučiti-u školi roditeljske djelotvornosti postoji „negubitnička“ metoda a pomoć roditeljima da je nauče jedan je od glavnih ciljeva-mnogi muževi i žene, poslovni suradnici, sindikati i poslovodstavo, pa i djeca svoje sukobe rješavaju dogovorno

„negubitnička“ metoda treba vremena dok se ustali u kući-traži da roditelji najprije nauče vještinu neproračunatog slušanja i prijenosa svojih osjećaja-on je srce i duša naše filozofije-glavni ključ za roditeljsku odgovornost-roditelji koji nađu vremena da je usvoje i primjene u kuću bit će bogato nagrađeni

RODITELJI SU LJUDI, A NE BOGOVI

-kad ljudi postanu roditelji zaborave da su ljudi-marljivo se pokušavaju ponašati na način na koji misle da bi se roditelji morali ponašati-zaboravljaju kako su i dalje ljudi s ljudskim manama, osobnim ograničenjima, sa stavrnim osjećajima-ne osjećaju se slobodni da budu oni, što god li u različitim trenucima osjećali-sad kao roditelji moraju biti nešto bolje-u osjećajima moraju biti dosljedni, djecu moraju voljeti neprekidno, bezuvjetno moraju biti prijazni i tolerantni, sebične potrebe moraju stavljati na stranu, za djecu se moraju žrtvovati, ne smiju praviti greške koje su pravili njihovi roditelji-zaboravljanje ljudskosti prva je ozbiljna greška koju može učinti netko tko je postao roditelj-djelotvorni roditelj dopušta sebi biti osobom-djeca duboko cijene tu osobinu stvarnosti i ljudskosti svojih roditelja-draže im je da su im roditelji ljudi, a ne bogovi (nastoje biti nešto što nisu)-možete prihvatiti sebe kao osobu s pozitivnim, ali i s negativnim osjećajima prema djeci-ne morate ćutiti isti stupanj ljubavi ili naklonosti prema svakom djetetu-bitno je da naučite shvaćati što osjećate-utvrdili smo kako nekoliko dijagrama pomaže roditeljima razabrati što osjećaju i što je uzrok tome da se u različitim okolnostima različito osjećaju-roditelji imaju dvije različite vrste osjećaj prema svojoj djeci= osjećaj prihvatljivosti

osjećaj neprihvatljivosti-jednom osjećaju naklonost prema onome što dijete čini, drugi put nenaklonost-sva moguća ponašanja djeteta možemo predstaviti pravokutnom plohom-neka ponašanja spremno prihvaćate, neka ne možete prihvatiti-djetetovo gledanje televizije koje vamdaje slobodu za obavljanje kućaniskih poslova= područje prihvatljivosti-ako je udesilo televizor da vam probija uši= područje neprihvatljivosti

sva mogućaponašanja djeteta

područjeprihvatljivosti

područje neprihvatljivosti

relativno „tolerantan“ roditelj relatvino „netolerantan“ roditelj

-koliko je roditelj tolerantan prema djetetu djelomično ovisi o tome koji je tip osobe-roditelji tolerantni prema djeci obično su vrlo tolerantni prema ljudima uopće-karakteristika njihove osobnosti= unutarnja sigurnost, visoka razina tolerancije, činjenica da vole sebe, njihovi osjećaji prema sebi su neovisni o onome oko njih...-pokraj takvih ljudi možemo biti ono što jesmo-netolerantni roditelji više ljudi nalaze neprihvatljivima-karakteristika njihove osobnosti= stroga i kruta gledanja na to kako bi se drugi morali ponašati, koje ponašanje pravo, a koje krivo-pokraj takvih ljudi možda ćete osjećati nelagodu jer ćete dvojti da li vas prihvćaju ili ne-stupanj prihvatljivosti određuje i dijete

roditelj s djetetom A roditelj s djetetom B

-prema nekoj djeci teže je osjećati toleranciju= mogu biti vrlo agresivna i živahna, ili tjelesno neprivlačna, dijete koje započne život bolešću, koje teško zaspi, počesto zaplače...-misao kako roditelji moraju jednako prihvaćati svako dijete je učinila da se mnogi roditelji osjećaju krivima zato što u odnosu na svoju djecu doživljavaju različite stupnjeve prihvatljivosti-nekim je roditeljima lakše prihvatiti djevojčice nego dječake-neki teže prihvaćaju živahnu, znatiželjnu djecu -neki teže prihvaćaju nepokretniju i zavisniju-razdijelna crta između područja prihvatljivosti i neprihvatljivosti se giba gore-dolje-roditelj koji se u određenom trenutku osjeća krepkim, zdravim i zadovoljnim samim sobom, prije može osjećati naklonost za mnogo djetetovih postupaka-kad se osjeća mrtav umoram, boli ga glava ili je razdražljiv, može u smetati velika većina stvari što ih dijete čini

područje prihvatljivosti

područje neprihvatljivosti

područje prihvatljivosti

područje neprihvatljivosti

područje prihvatljivosti

područje neprihvatljivosti

područje prihvatljivosti

područje neprihvatljivosti

roditelj koji se ojeća dobro roditelj koji se osjeća loše

-roditeljev osjećaj prihvatljivosti mijenja se i os prilike do prilike= mnogo manje dječjeg ponašanja mogu prihvatiti kad je obitelj u gostima, mijenja se kad u posjet dođu bake i djedovi-na djecu često može djelovati zbunjujuće

okolnosti A okolnosti B

-jedan je roditelj u osnovi tolerantniji od drugoga-zavisno od okolnosti i raspoloženja majka i otac ne mogu uvijek osjećati isto o istom ponašanju djeteta u određenom trenutku-roditelji će biti nedoslijedni-kad bi roditelj pokušali biti dosljedni ne bi mogli biti realni-roditelji ne moraju uspostaviti „ujedinjenu frontu“= uvijek podupirati jedan drugoga, i tako uvjeriti dijete kako o određenom ponašanju razmišljaju na isti način-to je besmislica, a ipak je jedno od najrasprostanjenijih mišljenja u odgoju djece-dr. Thomas Gordon nikad nije susreo „bezuvjetno tolerantnog roditelja“-neki se roditelji pretvaraju kako su tolerantni prema glavnini dječjeg ponašanja, ali i oni glume ulogu dobrih roditelja-određeni dio njihove tolerancije je hinjen

-kakvi su učinci na dijete kad roditelj hini tolerantnost?

područje prihvatljivosti

područje neprihvatljivosti

područje prihvatljivosti

područje neprihvatljivosti

područje prihvatljivosti

područje neprihvatljivosti

područje prihvatljivosti

područje neprihvatljivosti

prihvatljivost

hinjenaprihvatljivost

neprihvatljivost

-roditelj čije je unutarnje stanje razdraženost ili bijes, ne može si pomoći te daje jedva zamjetljive znakove, mrkim pogledom, uzdignutom obrvom, posebnom bojom glasa, držanjem, napetošću mišića na licu-čak i mala djeca razabiru takve znakove, učeći iz iskustva kako oni znače da majka zapravo ne prihvaća to što rade-otuda dijete osjeća neodobravanje – u dotičnom trenutku osjeti kako ga roditelj ne voli-što se događa kad majka osjeća neprihvaćanje, anjezio ponašanje se djetetu čini kao prihvaćanje?-dijete je vrlo zbunjeno, prima „mješane poruke“ ili suprotne znakove-ovo se dijete nalazi „u procijepu“-može ozbiljno utjecati na njegovo psihičko zdravlje-može dovesti do toga da se djeca osjećaju nevoljenom-djeteu se to može činiti kao stalno provjeravanje, te mu stvoriti teret tjeskobe, osjećaj nesigurnosti...-kad dijete primi „miješane poruke“ može početi duboko sumnjati u poštenje i iskrenost svoga roditelja-na koncu u djetetu narasta nepovjerenje prema takvu roditelju-roditelji moraju shvatiti kako bi im bilo bolje da ne pokušavaju proširiti svoju površinu prihvatljivosti izvan one koja je primjerena njihovim istinskim gledištima-kad ne osjećaju prihvatljivost, roditeljima je daleko bolje to i priznati i ne pretvarati se da je osjećaju-možete li prihvatiti dijete, ali ne i njegovo ponašanje?-to je još jedna sumnjiva i štetna ideja koja roditelje sprječava da budu stvarni-dopala se roditeljima koji su bili pod utjecajem zagovornika tolerantnosti, a ipak su bili pošteni te rpiznali kako uvijek ne prihvaćaju ponašanje svoje djece-roditeljima je dala profesionalno odobrenje za uporabu autoriteta i moći pri postavljanu granica nekih ponašanja koja ne mogu prihvatiti-to su si roditelji tumačili kao da je u redu ako kontroliraju, ograničavaju, zabranjuju, zahtijevaju ili uskraćuju sve dok to čine na nekakav pametan način tako da dijete shvati kako se ne odbacuje njega već njegovo ponašanje-što je „dijete“ ako nije dijete koje se ponaša, djeluje na posban način i u određenom trenutku?-ako dijete naslućuje kako ne prihvaćate da je svoje prljave cipele stavilo na vašu novu počivaljku, sumnjam da će izvesti zaključivanje kako premda ne volite njegovo ponašanje s „cipelama na počivaljci“ ipak prihvaćate njega kao osobu-hoće li se dijete osjećati neprihvaćeno kao osoba zavisit će o tome koliko je njegovih postupaka neprihvatljivo-roditelji kojima je neprihvatljivo jako puno toga što djeca čine ili govore, kod djece će potaknuti duboki osjećaj da su neprihvatljiva kao osobe i obrnuto-najbolje je priznati sebi, a i djetetu kako ga ne prihvaćate kao osobu kad napravi ili kaže nešto na poseban način i u određenom trenutku-na taj će način dijete naučiti da vas doživljava kao otvorena i poštena jer ste realni-realni će roditelji prema svojoj djeci neminovno osjećati i prihvaćanje i neprihvaćanje-roditelji ne smiju i ne mogu skrivati svoje prave osjećaje-moraju prihvatiti činjenicu da za isto ponašanje jedan može osjećati prihvaćanje dok drugi osjeća neprihvaćanje-roditelji su ljudi, a ne bogovi-ne moraju prihvaćati ni bezuvjetno ni dosljedno-ne smiju ni hiniti da su tolerantni kad to nisu

KAKO SLUŠATI DA DJECA S VAMA POŽELE RAZGOVARATI= JEZIK PRIHVAĆANJA

-djeca nauče kako razgovor s roditeljima ne pomaže, a često nije ni bezopasan-zašto djeca prestaju razgovarati s roditeljima o stvarima koje ih zbilja muče-zašto djeca mnogo lakše razgovaraju sa stručnim savjetnicima nego s roditeljima-možda je u svemu najbitniji „jezik prihvaćanja“-kad je jedna osoba u stanju osjećati i iskazivati iskrenu prihvatljivost prema drugoj, ona posjeduju sposobnost da za druge bude snažan pomagajući posrednik-njezino prihvaćanje drugih važan je čimbenik za poticanje odnosa u kojemu druga osoba može razvijati se, vršiti konstruktivne promjene, naučiti rješavati probleme, postati produktivnijom i kreativnijom i najpotpunije ostvariti svoje sposobnosti-kad jedna osoba osjeća kako je druga prihvaća takva kakva jest, ona bi htjela postati i više od onoga što može biti-prihvaćanje je kao zemlja što sićušnoj sjemenki omogućuje razvitak u divan cvijet kakav je u stanju postati-ona oslobađa njezinu sposobnost da raste, ali sama sposobnost je potpuno u sjemenci-mnogi ljudi misle da prihvate li dijete, ono ostaje kakvo jest-a način da mu se pomogne postati boljim jest da mu se kaže što u vezi s njim nije sada prihvatljivo-i stoga se većina roditelja oslanja na jezik neprihvaćanja-podloga koju većina roditelja pripravlja za razvoj djece je opterećene ocjenama, kritikama, moraliziranjem i naređivanjem koje kazuju kako je dijete neprihvatljivo takvi kakvo jest-„govori djetetu dovoljno često kako je zločesto, ono će takvo najvjerojatnije postati“-jezik neprihvaćanja kvari djecu-prestaju razgovarati s roditeljima-nauče kako je mnogo ugodnije svoje osjećaje i probleme da zadrže za sebe-jezik prihvaćanja čini djecu pristupačnom-oslobađa ih pa svoje osjećaje i probleme podjeljuju s drugima-kad roditelji naučw kako će preko svojih riječi djetetu iskazati unutarnji osjećaj prihvaćanja, tad posjeduju sredstvo koje može proizvesti iznenađujuće učinke-mogu utjecati na dijete da sebe prihvati i da se voli, te zadobije osjećaj vlastite vrijednosti-mogu ubrzati priklon nezavisnosti i samoodređivanju-mogu mu pomoći da probleme nauči rješavati u svoju korist i da se konstruktivno odnosi prema razočaranjima-osjećati se prihvaćenim znači osjećati se voljenim-ako roditeljsko prihvaćanje ne stigne do djeteta, na njega ne može imati nikakva utjecaja-roditelj mora naučiti pokazivati svoje pihvaćanje tako da ga dijete osjeti-kako govore sa svojom djecom određuje hoće li biti korisni ili štetni-djelotvoran roditelj kao i djelotvoran savjetnik mora naučiti kako valja priopćavati svoje prihvaćanje i kako steći vještine komuniciranja-većina roditelja može naučiti kako će svojoj djeci postati koristan činitelj-dobra savjetnika čini pitanje svladavanja „konstruktivnog“ razgovora s ljudima-takve razgovore psiholozi zovu „terapeutskom komunikacijom“-neke vrste poruka imaju „terapeutski“ učinak na ljude-pomažu im da se osjećaju bolje, ohrabruju ih na govor, pomažu im izraziti osjećaje, potiču osjećaj vrijednosti ili samopoštovanja, smanjuju osjećaj ugroženosti ili straha, olakšavaju razvoj i konstruktivne promjene-ostale vrste razgovora jesu „neterapeutske“ ili destruktivne

-ljudima stvaraju dojam da im se sudi ili da su krivi, ograničavaju izražavanje osjećaja, bude osjećaj beznačajnosti ili slabog samopoštovanja, blokiraju razvoj i konstruktivnu mijenju, čineći da se osoba brani jače nego što je potrebno-vrlo malo roditelja terapeutske vještine posjeduje intuitivno -većina mora proći postupak odvikavanja od destruktivnih načina komuniciranja te potom naučiti konstruktivnije načine-poruke šaljemo onim što kažemo ili onim što ne kažemo-što znanstvenici nazivaju neizrečenim, nemuštim porukama-priopćuju se kretnjama, držanjem tijela, izrazima lica...-svoje prihvaćanje djeteta roditelj može pokazati neupletanjem u njegove aktivnosti-kad je dijete zaokupljeno nekom djelatnošću, nemiješanje znači snažan način za priopćavanje prihvaćanja-mnogi roditelji niti ne zamijete koliko često djeci priopćavaju neprihvatljivost upletanjem, nametanjem, uskakivanjem, provjeravanjem i pridruživanjem-odrasli prečesto djecu ne puštaju na miru-roditelji žele da dijete nauči-nelagodno im je kad djeca naprave grešku-žele se ponositi djelima svoje djece-djeci postavljaju kruta mjerila odraslih o dobrom i lošem-s djecom imaju skrivene ambicije-pretjerano ih brine što će drugi misliti o njihovoj djeci-žele osjećati kako ih djeca trebaju...-ništa ne govoriti – „pasivno slušanje“ – može također priopćavati prihvatljivost-npr. roditeljevo pasivno slušanje omogućio je djetetu da se odlijepi od činjeničnog izvještada o tome kako je bilo upućeno pomoćniku ravnatelja-omogućilo mu da prizna zašto je bilo kažnjeno, da se oslobodi ljutnje prema učitelju, da razmotri posljedice nastavka ovakve reakcije prema lošim učiteljima, da dođe do nezavisnog zaključka kako takvim ponašanjem šteti samo sebi-roditeljeva šutnja olakšala je taj „trenutak razvoja“, taj mali „skok rasta“, taj primjer organizma u procesu samousmjerene promjene-kakve li tragedije za roditelja koji je propustio prigodu doprinjeti razvitku toga djeteta, ako je djetetovo priopćavanje smetao ubacivanjem odgovora koji izražavaju neprihvaćanje kao= „Ti si što? No, to bi ti trebala biti lekcija! Pa, gospodnim Franks nije baš tako loš, je li tako?...“-razgovor je vrlo važan, ali bitno je i kako roditelji razgovaraju s djecom-roditelji moraju preispitati način verbalnog odvraćanja djeci jer je u tome ključ svake roditeljske djelotvornosti-u Školi roditeljske djelotvornosti koristimo jednu vježbu kao pomoć roditeljima da raspoznaju koju vrstu verbalnog odgovora rabe kad im djeca priđu s osjećajem da imaju problema-dovoljno je uzeti list papira i pisaljku -na papi napišite kojim riječima biste odgovorili na izjavu vašeg petnaestogodišnjaka da neće ići na studij-postoji samo dvanaestak kategorija u koje spadaju roditeljski verbalni odgovori=1. određivanje, usmjeravanje, zapovijedanje= kazivanje djetetu da nešto učini, izdavanje

naloga ili zapovijedi„Nije me briga što rade drugi roditelji, ti moraš obaviti posao u dvorištu.“„Ne razgovaraj sa svojom majkom na takav način!“„A sad se vrati i igraj se sa Ginny i Joyce!“„Prestani cendrati!“

2. opomena, ukor, prijetnja= kazivanje djetetu kakve će se posljedice dogoditi ako nešto učini„Ako to učiniš bit će ti žao!“„Još jedna takva tvrdnja i napustit ćeš sobu!“„Bolje bi ti bilo da to ne učiniš, ako znaš što je dobro za tebe!“

3. poticanje, moraliziranje, prodika= kazivanje djetetu što bi trebalo ili moralo činiti„Ne bi to trebao raditi!“„Valja ti to napraviti...“„Uvijek moraš poštivati starije!“

4. savjetovanje, predlaganje i davanje rješenja= kazivanje djetetu kako će riješiti problem dajući mu savjete ili sugestije; pronalaženje odgovora ili rješenja umjesto njega „Pozovi Ginny i Joyce da se igrate ovdje dolje!“„Pričekaj koju godinu dok odlučiš što češ studirati.“„Predlažem ti da o tome razgovaraš sa svojim nastavnicima.“„Sprijatelji se i s nekim drugim djevojkama.“

5. predavanje, poučavanje i logičko dokazivanje= pokušaj utjecanja na dijete putem činjenica, protudokaza, logike, informacija, svojih mišljenja„Studentske godine mogu biti najljepše u životu.“„Djeca moraju učiti kako izlaziti na kraj jedni s drugima.“„Pogledajmo malo podatke o diplomandima fakulteta.“„Ako djeca nauče steći odgovornost u kući, postat će od njih odgovorni građani.“„Gledaj to na način da tvoja majka treba pomoć oko kuće.“„Kad sam bio tvoje dobi, morao sam dvostruko raditi koliko ti radiš.“

6. presuđivanje, kritika, neslaganje, grdnja= negativna osuda ili ocjena djeteta= „Ti ne misliš jasno.“„To je nezrelo stanovište.“„Tu imaš potpuno krivo.“„Ne bih se s tobom više svađao.“

7. hvaljenje, slaganje= davanje pozitivne ocjene ili prosudbe, slaganje„No, mislim da si zgodna!“„Ti imaš sposobnosti da to dobro učiniš.“„Mislim da imaš pravo.“„Slažem se s tobom.“

8. nadijevanje imena, ismijavanje, posramljivanje= nastojanje da se dijete osjeća blesavo, svrstavanje djeteta, posramljivanje„Ti si jedno pokvareno derište.“„Pogledaj ovamo, gospodine Pametnjakoviću!“„Ti se ponašaš kao divlja životinja.“„U redu, bebice.“

9.objašnjavanje, raščlanjivanje, dijagnosticiranje= kazivanje djetetu koji su njegovi motivi ili raščlanjivanje zašto nešto čini ili govori; priopćavanje kako ste ga procijenili ili mu postavili dijagnozu„Baš si ljubomoran na Marka.“„To si rekao da bi mi išao na živce“„Ti uopće u to ne vjeruješ.“„Tako se osjećaš zato što nisi dobra u školi.“

10. uvjeravanje, suosjećanje, tješenje, bodrenje= nastojanje da se dijete osjeća bolje, neprestano mu govoreći o njegovim osjećajima, pokušavanje da se tih osjećaja riješi, umanjivanje snage njegovih osjećaja„Sutra ćeš se osjećati drukčije.“„Sva djeca jednom to prolaze.“„Ne brini, stvar će se riješiti.“„Sa svojim mogućnostima, ti možeš biti odličan student.“„Tako sam i ja znao misliti.“„Znam, škola ponekad može biti priličo dosadna.“„S drugom djecom obično se dobro slažeš.“

11. istraživanje, sumnja, preslušavanje= nastojanje da se nađu razlozi, motivi, uzroci; traženje više podataka radi pomoći u rješavanju problema„Kad si se počela tako osjećati?“„Zašto misliš da mrziš školu?“„Kažu li ti ikad djeca zašto se ne žele igrati s tobom?“„Koliko ti je druge djece govorilo o poslu koji moraju obavljati?“„Tko ti je stavio tu ideju u glavu?“„Što ćeš ako ne odeš na studij?“

12. odvraćanje, uzmicanje, udobrovoljavanje, zabavljanje= nastojanje da se dijete odvrati od problema, odvraćanje od samog problema, opuštanje djeteta, umanjivanje značaja problema, guranje problema u stranu„Jednostavno na to zaboravi.“„Nemojmo o tome govoriti za stolom.“„Ma daj – razgovarajmo o nečemu ugodnijem.“„Kako ide s tvojom košarkom?“„Zašto ne pokušaš zapaliti školu?“„Mi smo sve to već prošli.“

-kad roditelji rade o vježbe u našoj Školi, preko devedeset posto njihovih odgovora padne u ovih dvanaest skupina-„Što se očekuje da naučimo iz toga da smo utvrdili kako se svi uklapamo u „tipičnih dvanaest“ skupina?“-roditeljima se prvo mora pokazati kako njihovi verbalni odgovori obično sadrže više od jednog značenja ili jedne poruke-kad roditelji kažu nešto djetetu, uvijek kažu nešto i o djetetu-priopćenje djetetu djeluje na njega kao osobu, a potom i na odnos između njega i vas-ono si postupno gradi sliku kako ga prihvaćate kao osobu-za dijete i za odnos govor može biti konstruktivan, a može biti i razoran

-jedan od načina na koji roditeljima pomažemo razumjeti kako „tioičnih dvanaest“ mogu biti razorni jest da tražimo neka se sjete svojih reakcija kad osjećaje dijele s prijateljem-evo nekih učinaka što ih opisuju=Čine da se svađam i protuslovim.Čine da se osjećam nedoraslo.Čine da osjećam srdžbu.Čine da se osjećam krivim ili lošim.Čine da se osjećam kako me se tjera da se promijenim.Čine da se osjećam kako nisam shvaćen...-roditelji uočavaju da ako „tipičnih dvanaest“ imaju ovakve učinke na njih, u njihovim odnosima s drgima, jednake će učinke vjerojatno imati i na njihovu djecu-ovakvi odgovori potencijalno su neterapeutski ili destruktivni-jedan od najdjelotvornijih i najkonstruktivnijih načina odgovaranja na dječje poruke o osjećajima i problemima jest „otpirač vrata“ illi „poziv da se kaže više“-to su odgovori koji ne priopćavaju nikakve slušateljeve osobne ideje, prosudbe ili osjećaje, već dijete pozivaju neka podijeli svoje ideje, prosudbe ili osjećajeNajjednostavniji takvi neobvezni odgovori mogu biti= „Shvaćam.“

„O!“„Mm hmmm.“„Kako je s tim?“„Zanimljivo.“„Stvarno!“„Nemoj mi reći!“„Šališ se.“„Uh, jesi li?“„Je li tako?“

-drugi su jasniji u prijenosu poziva da se govori i kaže više=„Pričaj mi o tome.“„Htjela bih o tome čuti više.“„Pričaj mi još!“„Zanimalo bi me tvoje mišljenje.“„Bi li htio razgovarati o tome?“„Hajdemo to raspraviti!“„Da čujem što hoćeš reći!“„Ispričaj mi sve!“„Čini mi se kao da imaš nešto o tome reći.“„To izgleda kao nešto što je tebi važno.“-ovi otpirači vrata ili pozivi na razgovor „lopticu prepuštaju njemu“-vaše osjećaje i misli drže izvan komunikacijskom procesa-odaziv djece i mladeži na ovakve jednostavne otpirače iznenadit će roditelje-mladi se osjećaju ohrabrenima da izliju svoje osjećaje i ideje-otvarači vrata prenose i prihvaćanje djeteta i poštovanje prema njemu kao osobi-postoji i drugi put odaziva na poruke madih neizmjerno učinkovitiji od otpirača vrata, koji su tek pozivi na razgovor: djetetu samo otvaraju vrata za razgovor-no, roditelji moraju naučiti kako držati vrata otvorena-mnogo djelotvornije od pasivnog slušanja (šutnje) jest aktivno slušanje – način da se pošiljatelj poveže s primateljem-primatelj je aktivan u tom procesu kao i pošiljatelj-kad god dijete odluči komunicirati s roditeljem ono to čini jer ima potrebu

-nešto hoće, osjeća nelagodu, nečim je razdraženo, uzrujano je zbog nečega – u nekoj je vrsti neravnoteže-radi priopćavanja, recimo, svoje gladi nekome dugome, dijete mora odabrati neko signal za koji drži da će za drugoga predstavljati informaciju „Ja sam gladan.“-taj se proces zove kodiranje – dijete izabire kod-recimo, „Mama, kad će večera?“

DIJETE

-kad majka primi kodiranu poruku mora obaviti proces dekodiranja, kou mora shvatiti značenje i shvatiti što se u djetetu zbiva-ako je majka dekodirala točno, razumjet će da je dijete gladno

DIJETE MAJKA

-razlog zbog kojeg komunikacijski proces između dvoje ljudi često krene krivo: pošiljateljevu poruku primatelj je krivo razumio, a pošiljatelj pritom i ne zna da postoji nesporazum-majka može provjeriti točnost svoga dekodiranja tako da djetetu iskaže svoju misao: Ti se hoćeš još poigrati prije spavanja?“-sad joj dijete može reći kako je dekodirala neispravno-dojavom svoga rzumijevanja izvorne poruke majka se uključila u aktivno slušanje-u slučaju da je točno dekodirala taj bi se proces dijagramski mogao prikazati ovako=

DIJETE MAJKA

gladproces kodiranja

kod

„“Kad će večera?“

proces dekodiranja

proces kodiranja

kod

„“Kad će večera?“

„Dijete je gladno“

proces dekodiranja

proces kodiranja

kod

„“Kad će večera?“

„Dijete je gladno“

glad

aktivno slušanje

„Jako si gladan.“

glad

-kod aktivnog slušanja primatelj pokušava shvatiti što pošiljatelj osjeća i što znači njegova poruka-zatim to razumijevanje stavlja u vlastite riječ (kod) i dojavljuje ga opet pošiljatelju radi provjere-primatelj ne šalje ocjenu, mišljenje, savjet, logiku, raščlambu ili pitanje-on dojavljuje samo ono što misli da je pošiljateljeva poruka-aktivno slušanje djetetu olakšava da kaže više da ide dublje i dalje razvije svoje misli-kad im se u Školu roditeljske djlotvornosti predstavi ova nova tehnika, neki roditelji govore=„To mi se čini tako neprirodno.“„osjećao bih se kao glupan kad bih sa svojim djetetom tako razgovarao.“„Kad bih sa svojom kćeri počeo primjenivati aktivno slušanje, pomislila bi da sam pošašavio.“-mnogi roditelji dožive trenutačni uspjeh čim pokušaju iskušati novu tehniku-kad ih se ohrabri da se otvoreno izraze, ljudi se oslobode mučnih osjećaja-aktivno slušanje potiče tu vrstu pročišćenja-aktivno slušanje pomaže djeci da postanu manje zaplašena negativnim osjećajima-iz roditeljeve prijemljivosti ono nauči da osjećaji jesu dobrohotni-između roditelja i djeteta aktivno slušanje stvara odnos srdačnosti-kad netko sluša drugu osobu sa suosjećanjem i pozornošću, uspijeva je razumjeti i cijeniti njezin pogled na svijet – u nekom smislu postaje tom osobom u razdoblju u kojem se stavlja u njezinu kožu-aktivno slušanje pomaže djetetu riješiti problem-aktivno slušanje utječe na dijete da bude sklonije slušanju roditeljskih misli i ideja-ako netko hoće saslušati nečije stanovište, opće je iskustvo, lakše će potom biti saslušano i njegovo-aktivno slušanje „ostavlja loptu u djetetovim rukama“-dijete će stati samo raščlanjivati svoj problem i možda doći do konstruktivnih rješenja-aktivno slušanje izražava povjerenje dok poruke savjetima, logikom, uputama i slično izražavaju nepovjerenje jer se od djeteta preuzima odgovornost za rješenje problema-postoje osnovna stajališta koja moraju biti nazočna dok roditelj primjenjuje aktivno slušanje=1. morate htjeti čuti što dijete ima za reći, pripravni ste dati si vremena za slušanje2. morate iskreno htjeti pomoći djetetu pri njegovim posebnim problemima u tom trenutku, ako ne želite pričekajte dok poželite3. morate uistinu biti sposobni prihvatiti njegove osjećaje, kakvi god bili i koliko god bili različiti od vaših osjećaja, ili od osjećaja koje bi po vašem mišljenju dijete moralo ćutiti4. morate imati duboki osjećaj povjerenja u djetetovu sposobnost upravljanja svojim osjećajima i da za svoje probleme nađe vlastita rješenja5. morate uviđati kako su osjećaji prolazni, ne morate se bojati izražavanja osjećaja, neće oni kruto ostati u djetetu6. svoje dijete morate gledati kao nekoga odvojenog od vas – kao jedinku koja za vas više nije vezana, morate u njoj gledati posebnu osobu kojoj ste dali njezin život i njezinu osobnost, dopustite imati svoje vlastite osjećaje i svoj vlastiti način shvaćanja stvari, jedino osjećajući odvojenost sposobni ste djetetu biti pomagajući činitelj-aktivno slušanje slušatelja prisiljava na točan prijem-roditelj se mora staviti u djetetovu kožu i tad će moći čuti značenje koje mu pridaje pošiljatelj-povratni dio aktivnog slušanja je roditeljeva konačna provjera točnosti onoga što je čuo-ona i pošiljatelju daje sigurnost da je dobro shvaćeno-otvorenost za tuđe iskustvo otvara vjerojatnost da će se morati preispitati i osobna iskustva

POTICANJE SPOSOBNOSTI ZA AKTIVNO SLUŠANJE

-većina roditelja može se promijeniti i naučiti kada je prikladno koristiti se aktivnim slušanjem, pod uvjetom da to odluče i uzmu ga provoditi u djelo-vježba čini vještinu-aktivno slušanje najprikladnije se koristi kad dijete objavi da ima problem-takve situacije obično otkriva roditelj jer sluša izražaje djetetovih osjećaja-djeca koja nailaze na pomoć u rješavanju problema u vezi s prijateljima, braćom i sestrama, roditeljima, učiteljima, okolinom i samima sobom zadržavaju svoje duhovno zdravlje, stječu nove snage i samopouzdanje-u djece koja to ne čine razvijaju se emocionalni problemi-kako bi mogli uočiti kad je pogodno uključiti aktivno slušanje roditelji moraju biti udešeni na primanje znakova djece koja imaju problema-ali prvo ih moramo učiniti svjesnima načela pripadnosti problema-jedna osoba (A) ima problema to jest njezina potreba nije zadovoljena ili nije zadovoljna nečijim ponašanjem-B ima problem jer ponašanje osobe A nije u skladu sa zadovoljavanjem potreba osobe B1. problem ima dijete= jer je osujećeno u zadovoljavanju neke potrebe, dijetetovo ponašanje ne ukršta se sa zadovoljavanjem potreba roditelja2. nema problema u međusobnom odnosu= dijete zadovoljava svoje potrebe i njegove potrebe se ne ukrštaju s potrebama roditelja3. roditelj ima problem= dijete zadovoljava svoje potrebe ali se njegovo ponašanje ukršta sa zadovoljavanjem potreba roditelja-presudno je što odnos uvijek svrstavaju roditelji

područje prihvatljivosti djetetovo ponašanje problem je njemu samome

područje neprihvatljivosti djetetovo ponašanje stvara problem roditelju

-roditeljsko je aktivno slušanje najprikladnije i nakorisnije kad dijete ima problem

dijete ima problem

nema problema

roditelj ima problem