GORSKI KOTAR – HRANA ZA DUŠU I TIJELO

Zlatan Nadvornik

Zlatan Nadvornik: GORSKI KOTAR – HRANA ZA DUŠU I TIJELO

Nakladnik:

Za nakladnika:

Predgovor:

Recenzija:

Glavni i odgovorni urednik:

Grafičko oblikovanje i

Priprema za tisak:

Tisak:

Broj primjeraka:

Drugo dopunjeno izdanje

Prvo izdanje 2004

© Copyright, Zlatan Nadvornik, Zagreb 2014.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ili prenositi u bilo

kojem obliku, ni na koji način, elektronički ili mehanički, uključujući fotokopiranje, snimanje

ili pohranjivanje u bazu podataka ijedne namjene bez prethodnog pismenog dopuštenja nositelja

autorskih prava.

GORSKI KOTAR – HRANA ZA DUŠU I TIJELO

DOĐITE, VRATITE SE, ILI AKO NISTE BILI OVDJE,

DOĐITE ... KAD JE POLA GODINE BIJELI PLAŠT, A

POLA GODINE ZELENA HALJA ...

GDJE SE IZ SVAKE BUKVE ČUJE DISANJE PUHOVA,

SVAKE LEDINE ĆUTI SRNEĆA VEČERNJA PAŠA, A

KROZ BUKOVO GRANJE ĆIRE ZVIJEZDE I SVE

MIRIŠE NA ŠUŠANJ I VLAŽNU TRAVU...

A IZ KUHINJE SE ŠIRE MIRISI UKUSNIH JELA U

KOJIMA MOŽETE UŽIVATI NA SVJEŽEM ZRAKU, U

ZELENILU, NA PRAVIM GORANSKIM DRVENIM

STOLOVIMA...

Sadržaj:

O Gorskom kotaru

Klima

Vode

Flora

Fauna

Stanovništvo

Odjeća

Planinarstvo

Kraško podzemlje - tajanstveni i

zagonetni svijet

Skijališta Ljubitelji ptica (lovci bez puške)

Tetrijeb

Ribolovci

Džiperi

Po tragovima „Karoline“

Kolni put Donja Slavica - Brestova

Draga.

Put Ravna Gora - Višnjevica (džip

- pješačenje)

Obruč - Snježnik - Risnjak

„Gluha Kapela“

Strogo zaštićeni prirodni

rezervati

Ceste koje život znače

Bjelolasica

Brod na Kupi

Brod Moravice

Crni Lug

Čabar

Delnice

Fužine

Gerovo

Gomirje

Hajdova hiža

Lič

Lokve

Lukovdol

Moravice

Mrkopalj

Ogulin

Platak

Plešce

Prezid

Ravna Gora

Razdrto

Skrad

Stara Sušica

Sveta gora

Vrbovsko

OBIČAJI

Poklade, fašnik, maškare

Post

Cvjetnica

Velika srijeda

Veliki petak

Velika subota

Bojenje jaja

Ivanje - Uskrsni krijes - krijesovi

Uskrs

Jurjevo

Duhovski ponedjeljak

Sveti Nikola

Sveta Lucija

Badnjak - Božić

Silvestrovo

Sveta tri kralja - Kraljevo

Zima - klanje svinja

Ženidba - Svadba

Gradnja kuće

Belenje kukuruza

Ribanje zelja

Čihanje perja

Zabave

JELA

O prehrani

Ognjište

Kotlić

Peka

Cripnja

Ražanj

PREDJELA

Crnoluški želudac – Budel

(Goranski nadjev)

Nadjevena crijeva (uskršnji

nadjev) - moderna inačica Budela

Lumbul

Kuhani goveđi jezik

Prženi goveđi jezik

JUHE

Juha od krumpira

Juha od mladog krumpira s

mlijekom

Juha od kiselog mlijeka s

krumpirom

Juha od krumpira na starinski

način

Juha od boba

Kisela juha od vrganja

Juha od ječmene kaše s gljivama

Kisela juha od ječmene kaše

Juha od kukuruznog brašna

Grah čorba

Juha sa suhom slaninom

Juha s mladim kupusom i

krumpirom

Juha od ribe

Juha od žaba

Juha od fazana

MALA JELA ili PRILOZI

Gramelj

Mošnje

Frkanci

Palenta

Zapečena palenta

Palenta s čvarcima i mlijekom

Palenta od kukuruza s krumpirom

Palenta krumpirača

Palenta krumpirica (bijeli žganci)

Slani krumpir

Pole od krumpira sa slaninom i

šunkom

Mladi krumpir s vrhnjem

Krumpir sa slaninom

krumpir sa sirom i kiselim

mlijekom

Krumpir s kiselim kupusom

Pečeni krumpir s vrhnjem

Dugački valjušci od krumpirova

tijesta

Krumpir s čvarcima

Žličnjaci od brašna i krumpira

Šiljarski krompr

Okruglice sa čvarcima

Bob

Bob u loncu

Bob u umaku

Zapečeni bob

Bob začinjen lukom

Bob u mlijeku

„Čušpajz“ od prisada

Prženi kiseli kupus

Kiseli kupus sa čvarcima

Jaja sa slaninom

Kiseli kupus sa čvarcima

Slatka repa

Seljačka tava

Panirane palačinke s kobasicom

Rezanci od krumpira

Kopriva s krumpirom

Kuhani krumpir s koprom

Krumpir s koromačem

Krumpir s peršinom

Šuljki

Seljačka savijača

GLAVNA JELA

Jočmik i fažol (ričet i grah)

Varivo od buče

Varivo od boba

Grah sa slaninom (špekom)

Grah sa sirom

Grah s vrhnjem

Varivo s mahunama

Krumpiruša s kiselim kupusom

Podmetaš

Pirjani kiseli kupus sa čvarcima

Kupus sa svinjskim rebrima

Rolada od kiselog kupusa

Okruglice s kupusom

Repa i grah

Varivo od kisele repe

Zapečene kobasice s repom

Kisela repa e pečenicama

Složenac od krumpira, sira i

slanine (špeka)

Krumpirača

Gljive u zapečenom krumpiru

Grofov odrezak

Šumarev zalogaj

Junetina (govedina) s povrćem

Koljenica u kupusu

Lonac s prosom

Svinjski đuveč

Lumbul sa suhim šljivama na

način „Bitoraj“

Janjetina na lovački način

Janjeći kotleti na roštilju

Jetrica s vinom

Janjetina s vrganjima

Goveđi gulaš

Pastirski kotlić od ovčetine

Novogodišnja sarma

Goransko nadjeveno pile

Popečci od konjskog mesa

Pastrva sa slanim krumpirom

Kupska pastrva

Prženi puževi

Puževi s palentom

Plata od žaba

Pirjani žablji kraci s palentom

Pečeni žablji kraci

Panirani žablji kraci

Ražnjići od žaba I. način

Ražnjići od žaba II. način

Jela od divljači Odojak divlje svinje na ražnju

Kotleti od divlje svinje na roštilju

Nadjeveni odojak divlje svinje I.

način

Nadjeveni odojak divlje svinje II.

način

Kuhana glava

Nadjevena veprova (svinjska)

glava I. način

Nadjevena veprova glava II. način

Svinjske uši

Veprov but na „hajdučki način“

(ražanj)

But u crnom vinu

But u lovačkom umaku

But s lukom

Kotleti od divlje svinje

Panirani kotleti

Kotleti s kestenima

Pisana pečenica divlje svinje u

maramici

Medaljoni od vepra u umaku od

gorušice

Goranski odresci od mesa

medvjeda

Medvjeđe šape

Odresci od divlje svinje

Odresci od divlje svinje na lovački

način

File divlje svinje

Ragu od divlje svinje

Pirjano meso u vinu

Divlja svinja u umaku od borovica

Paprikaš od divlje svinje

Gulaš od veprovine sa zapečenom

palentom

Gulaš s malinama

Lovački kotlić od divlje svinje i

srnjaka

Hladetina (mrzletina) od divlje

svinje

Pečena divokoza

Ragu od divokoze

Jelenji kotleti sa šumskim

gljivama

Jelenji kotleti u pikantnom umaku

na način „Delnice“

Pečeni jelenji but

Srneći odresci na roštilju

Pečeni srneći but

Srneći but s vrganjima na način

„Vrbovsko“

Nadjevena srneća prsa

Nadjeveni srneći hrbat na način

„Bitoraj“

Srneći odresci na način „Vrelo“

Srneći odresci s gljivama

Srneći kotleti s borovicom

Gulaš od srnetine

Srneći paprikaš

Srneći paprikaš u kotliću

Zec na ražnju

Pečeni zec u cijelom I način

Pečeni zec u cijelom II način

Stari zec iz rasola

Lovački kotlić od zečetine

Puh

Puh na ražnju

Gulaš od puhova (najčešće

Čabarsko jelo)

Pečen tetrijeb

Pečeni mali tetrijeb

Fazan na ražnju

Fazan na roštilju

Fazan sa crvenim kupusom

Fazan ispod čripnje (peke)

Nadjevene jarebice u kupusu

Imitirana jela

Peka

Mlado janje pod pekom

Janjetina pod pekom

Teleći but pod pekom

Teleća koljenica pod pekom

Svinjetina od pekom

Piletina s povrćem pod pekom

Zec ispod peke

Ražanj

Janjac na ražnju

Odojak na ražnju

Ovčetina na ražnju

Šumarski ražanj

UMACI

Umak od celera

Umak od hrena

Umak od jabuka

Umak od jabuka i hrena

Umak od krumpira

Umak od krumpira i hrena

Umak od ribizla

Umak od šljiva

Umak od višanja

Umak od vlasca i češnjaka

SALATE

Kiseli krastavci s koprom

Matovilac s grahom

Salata od krumpira, graha i crne

rotkve

Salata od krastavaca i krumpira

Salata od crvenog kupusa

Salata od radića (maslačka)

Kisela repa na salatu

POGAČICE I KRUH Pogačica

Pogača pod cripnjom

Pogača

Domaći kruh

Kruh od crnog brašna

Kruh od miješanog brašna

Kukuruzni kruh

Kruh s raženim brašnom

Zobeni kruh

Kruh od krumpira

Raženi kruh s krumpirom

SLATKO

Pečene jabuke

Pečene šljive

Pržene šljive

Kompot od suhih šljiva

Kompot od suhog voća

KOLAČI SLANI I SLATKI Povetica

Bazlamača

Puhanci

Pogačice od čvaraka i malina

Starinski uštipci

Frite

Pogačice sa sirom

Borovnice s prženim žemljama

Palačinke s borovnicama

Pita od sira s kukuruznim

brašnom

Pita s kruškama i kupinama

Jabuke u tijestu

Livanci s jabukama

Okruglice od jabuka

Okruglice od šljiva

Livanci s jabukama

Kolač s kruškama

Kolač sa šljivama

Kolač s trešnjama

Savijača od borovnice

Savijača od jabuka

Savijača od sira i jabuka

Savijača od kiselog kupusa

Kuminovi štrukli (štruklji s

kimom)

Medeni, crni kruh

Frankapanska torta (Frankopan-

Torte)

Bribirski prisnac

Kolač od čvaraka

Kolač s rogačima

Specijaliteti kućne radinosti

Kupus

Kiseljenje kupusa

Ribani kupus

Kupus u glavicama

Kiseljenje ribanog kupusa i

kupusa u glavicama

Brzo kiseljenje kupusa

Smrzavanje kupusa

REPA

Kisela repa

KISELO MLIJEKO I SIR

Kiselo mlijeko

Domaći kravlji sir - „bakin sir“

Škripavac

Pastirski ovčji sir

Grobnički ili primorski sir

Tounjski sir

Mesne prerađevine

Goranska zaseka

Kobasice u zaseki

Prešanac

Domaće dimljenje šunke

Svinjski pršut

Goveđi pršut

Ovčji pršut

Kobasica od veprovine

Mesna kobasica (mesinka)

Čabranske krvavice

Hladetina

Darovi prirode na gozbenom

stolu

Bazga

Bazgino vino

Bazgin popečak

Medna kaša

Bazgin pekmez

Liker od bazginih bobica

Borovnica Borovnice s vinom

Liker od borovnice

Rakija od borovnice

Džem od borovnice

Pekmez od borovnica

Sladoled od borovnice

Borovnice sa tučenim vrhnjem

(šlagom) i limunom

Mlijeko s borovnicom

Lagani kolač s borovnicom

Torta s borovnicama

Torta od borovnica i malina

Drijenak Džem od drenka

Marmelada od drenka

Pekmez od drenka

Drenak ukuhan u pari

Zreli drenak i šećer

Šumske jagode Piće od šumskih jagoda

Slatko od jagoda

Pjena od jagoda

Kompot od jagoda

Sirova marmelada od jagoda

Džem od jagoda

Kupina Zamrzavanje

Džem od kupina

Marmelada od kupina

Kompot od kupina

Vino od kupina

Šljive

Pekmez od šljiva

Kompot od šljiva

Ukuhane šljive za kolače

Ukuhane šljive za okruglice

Višnje

Kaša od višanja

Pekmez od višanja

Kompot od višanja

Ukuhane višnje i sirup

Ukuhane višnje s rumom

Višnje u rakiji

U medu spremljeno voće

Voćnjaci

Travnjački voćnjaci

Šumski voćnjaci

Divlje jabuke i kruške

Sušenje voća

Stolisnik Čaj od stolisnika

Vino od stolisnika

Košutje uho

Čaj

Vino

Rakija

RAKIJA

Gljive - „šumsko meso“

Gljive Gorskog kotara

Osnovni postupci pripreme jela od

gljiva

Juha od gljiva

Gljive sa šunkom

Pire od gljiva

Gljive na gulaš

Pržene gljive

Panirane gljive

Gljive na žaru

Gljive na pastirski (na ražnju)

Gljive na šumarski način

Salata

Salata od sušenih gljiva

Salata od svježih gljiva

Gljive u octu

Sušene gljive

Kolačići od zimske panjevčice

Bukovače na roštilju

Paprikaš od bukovača

Junetina s martovkama

Krem juha od smrčaka

Smrčci na pastirski način

Nadjeveni smrčci

Rižoto s vrganjima

Kiseli kupus s vrganjima

Vrganji s kukuruznim brašnom

Tetrijeb nadjeven grmoščicama

Osinci s palačinkama

Pirjana žuta trubača

Žuti umak od trubača

Juha od puževača

Đurđevača nadjevena dimljenom

ribom

Salata od sirovih golubača

Golubače na roštilju

Lovački doručak od lisičica

Odresci divlje svinje s lisičicama

Teleća lopatica s lisičicama

Mahovinarka s govedinom

Kravare u umaku

Borov čavlić u sarmi

Zelenka kao prilog divljači

Zelenka na „gospodski“ način

Popečci od maglena

Kokoš nadjevena jesenjim hrčkom

Prosenjaci na salatu

Prosenjaci u glinenom loncu

Nadjevena rujnica na žaru

Kratki pregled informacija za

posjetitelje:

Smještaj i prehrana (gastro

ponuda) Domaća jela na jestvenicima

smještajnih objekata i objekata

prehrane

Prirodne znamenitosti

Hodočasnička mjesta

Najstarije crkve

Riznice

Manastir

Galerije/Muzej

Umjetničke

radionice

Spomenici kulture

Etnozone i spomenici

Kašteli/dvorci

Memorijalne građevine

Manifestacije

Rekreacija

Pješačke i biciklističke i staze

Montainbike staze

Ribolov

Catch&Release

Kanuom po Kupi

Rafting na Kupi

Kanuom po jezeru

Surf

Paraglajderi

Tenis

Jahanje

Lovišta

O autoru

Što dalje, to me priroda više zaustavlja i mnogo sam puta sustao kao niem, da

se u njezinu hramu, da se pod njezinim okriljem zahvalim Bogu, što nam Hrvatsku

ukrasio veličajnim Gorskim kotarom.

(Dragutin Hirc u knjizi: „Gorski kotar“)

Veličanstvenu romantiku prirode, divlje i pitome (mjestimice grozne i

zastrašujuće), vječni snijeg i led, posebni rezervati i zaštićeni krajolici s pogledom na

morski žal i bogatim stolom autohtonih gurmanskih specijaliteta, zdrave hrane seoskih

domaćinstva i gostionica, koji ne zaostaju za ljepotom prirode - naći ćemo u Gorskom

kotaru.

Gorski kotar, kraška zaravan, smješten je između Like i Slovenije, koju sa

sjevera omeđuje rijeka Kupa, s juga Jadransko more, sa zapada Hrvatsko primorje a

istoka pokupsko-karlovački rub Panonije. Površinom obuhvaća 1270 km2 (od čega na

šume otpada 63%), sa 342 naselja i 27.000 stanovnika (popis iz 2001. godine). Malo

naselje Begovo Razdolje najviše je naseljeno mjesto u Hrvatskoj, na 1078m, a ima

svega četrdesetak stanovnika.

Dobrohotno dopuštamo da se na istome mjestu može podići treći kotar, posebno

s tom namjerom da regulacija vožnje kolima zadobije dobru i za javnu trgovinu

korisnu svoju trajnost …dio je teksta kojim je 7. studenog 1778. godine carica Marija

Terezija dopustila da se na području između Severinskog i Primorskog kotara stvori i

treći kotar – Gorski kotar. Sukladno njegovim prirodnim karakteristikama naziv

cijelog jednog kraja ostao i danas, unatoč toga što su u međuvremenu nestale tadašnje

lokalne i regionalne granice.

Ime Gorski kotar službeno se navodi i u zapisniku sa sjednice Severinske

županije 20. svibnja 1787. godine. Kotar je vrlo stara riječ koja označava teritorij,

kraj, među kao administrativni termin.

Današnji Gorski kotar bio je u antičko doba granična obrambena zona, tako da

ga zaobilaze rimske ceste s južne i sjeverne strane. Rimljani su izgradili limes - rimski

granični zid, između civiliziranog rimskog imperija i „divljih“, malo nastanjenih

krajeva „barbarije“. Ostaci toga zida, građenog vjerojatno u 2. ili 3. stoljeću, vidljivi

su mjestimice i danas, od Prezida prema Rijeci. Da su Rimljani bili u Gorskom kotaru

dokazuju nam keramičke posudice (pronađene u pećini Tetinje jama kod Lukovdola,

Rimski carski novčić (pronađeni na delničkom području), brončana kopča (fibula) u

Bosiljevu.

Pješačenje, jogging, brdski biciklizam (Mount-bike) bicikl vožnje (Cross-

Country), foto safari (Bird-Waching) vožnje kanuima, kajakom, jedrilicama po jezeru,

rafting, lov, ribolov, raj za džipere (vožnja terenskim vozilima) po divljim

prostranstvima - je rekreacija gradskog čovjeka koje pruža Gorski kotar.

Svojim brjegovima i vrhovima, groznim prolomima, ponorima, ponikvama

(duboke uvale nastale pomicanjem tla ispunjene zemljom koje su se obrađivale radi

plodne zemlje), čudolikim dolomitnim stijenama, Gorski je kotar prizor koji

iznenađuje, a potom i oduševljava. Prostor je to svakodnevnog otkrivanja i avantura,

gdje čovjek zalazi u špilje i pećine, ili plovi podzemnim jezerima u potrazi za

iskonskim spajanjem s prirodom, kojoj se najviše divi na mjestima gdje je još

netaknuta. Gorski kotar, beskonačno zeleno more, je upravo takvo i skriva upravo ono

što priroda može iznjedriti - kako bi u svoje duše unijeli bogatstvo ljepote iskonskog

mira.

Avanturizam u netaknutoj prirodi, blizu civilizacije ali ipak daleko, taj

„robinzonski turizam“ pruža obilje šumskih putova svega 30-ak kilometara ili

dvadesetak minuta od Rijeke (mora). Kupanje na Kvarneru a provesti noć u spavaonici

prepunoj svježeg zraka, bez klima-uređaja, to se može samo u Gorskom kotaru.

U usporedbi sa sličnim nam planinskim područjima europskih zemalja, Gorski

kotar ima niz prednosti; u očuvanoj okolini, blažoj klimi, s mogućnošću toliko tražene

osame od gradske vreve.

Godine 1931. zabilježeno je u sušačkom listu „Naša Sloga“ s potpisom autora

„Goranin“ sljedeće“: Brdski krajevi ... odlikuju se svježim gorskim uzduhom, koji

obiluje ozonom, što osobito pogoduje dušnim organima, pak, pošto je cijeli Gorski

Kotar proglašen i klimatičkim lječilištem, dobivamo u ljetnoj sezoni veći priliv gostiju,

koji traže oporavak u ovoj samozvanoj našoj „Gorskoj Švici“. Zimi vidjevamo također

čitave kolone stranaca kako obilaze našim mjestima i hoće da se naužiju skijanja i

sankanja, pošto ovdje nailaze najpogodniji teren za taj lijepi sport .. posljednjih je

godina industrija prometa stranaca u Gorskom Kotaru vrlo mnogo uznapredovala ...

i Gorski kotar će već za koju godinu dana pokazati pravu svoju narodnu dušu, a i

vlastitu gospodarsku snagu.

Nažalost, „zimski san“ još uvijek traje, sedamdeset i jednu godinu.

Klima

Kratka i svježa ljeta, duge i oštre zime s mnogo snijega karakteristika je oštre

gorsko-planinske klime. Ovaj se dio Hrvatske posebno ističe velikim količinama

padalina. To je posljedica blizine Jadranskog mora i utjecaja visokog reljefa.

Najhladniji mjesec u godini je - siječanj,

Najtopliji mjesec - srpanj,

Najviše naoblake ima u - rujnu,

Najviše magle ima u - studenome i prosincu,

Najvedriji dani u godini su u - kolovozu,

Najviše oborina ima u - studenome i prosincu,

Najmanje oborina ima u - srpnju i kolovozu,

Najviše snježnih padalina ima u - siječnju,

Najviše snijega ima u - siječnju i veljači,

Najniža temperatura zabilježena je u dolinama.

Flora

Po bogatstvu prirodnih ljepota teško je naći slično mjesto u Europi. Velike guste

bjelogorične i crnogorične šume u planinama, prosječne visine oko 800 m, bile su

nepristupačne i samo si je čovjek sa sjekirom mogao prosjeći put. Ova visoka miješana

šuma bila je stoljećima neiscrpan izvor bukve, brijesta, jasena, javora, jele, kleka,

planinskog bora i tise, i vrlo rijetkog drveta - crne lipe. Nažalost, prekomjernom

sječom znatno je opustošena.

Zbog obilja različite flore i faune, poneki endemskog karaktera, Risnjak sa

svojim okomitim i raspucanim stijenama oštrih litica, ispod kojih su ponori i ponikve,

gusta šuma s raznovrsnom faunom i florom, proglašen je nacionalnim parkom površine

64 km2. Na Risnjaku, među 30 biljnih zajednica s brojnim endemičnim reliktima npr.,

raste planinski stolisnik, dlakavi pjenišnik (rododendron), orhideja, košutje uho,

runolist ili bjelolist, kako se nekada za njega kazivalo. Prvi koji je pronašao runolist

na Risnjaku je Josip Ribička, šumarski vježbenik u Crnom Lugu 1873. godine.

U brdima Gorskog kotara nalazimo i rijetku biljku mesožderku, rosiku.

Rosika je najrjeđa i najugroženija biljka mesožderka u Hrvatskoj. Mnogima je

nepoznato da u nas obitavaju čak četiri vrste biljaka mesožderki. One preživljavaju

zahvaljujući neobičnoj sposobnosti hvatanja sitnih kukaca i vodenih organizama.

Rosika i dvije vrste masnica rastu na posebnim tipovima vlažnih - cretnih staništa, dok

mješinka raste u jezerima i barama. To su vrlo neobične, rijetke i nadasve ugrožene

biljke kojima prijeti neposredno izumiranje. Rosika i tustice su preostaci živog svijeta

iz ranijih geoloških razdoblja - kažemo da su glacijalni i borealni relikti pa im današnji

uvjeti života na našem području više ne odgovaraju. To je dijelom zbog nastupajućih

klimatskih promjena, ali je još izraženiji problem uništavanja njihovih staništa. U

Hrvatskoj su preostala malobrojna staništa tih neobičnih biljaka i uništavanje svakog

od još preostalih aktivnih staništa, od kojih se nekoliko nalazi i u Gorskom kotaru

nenadoknadivi je gubitak za našu bogatu bio raznolikost.

Cretovi su poseban tip vlažnih staništa s obiljem mahovina i drugog bilja koje se

na njima nakuplja, trune bez prisutnosti kisika i stvara treset. Smatra se da ta staništa

pripadaju preostacima oledbe (ledenih doba) jer na njima obitavaju mnoge rijetke vrste

glacijalnih i borealnih relikta koje ne nalazimo na drugim tipovima staništa. Neke od

najrjeđih biljaka u Hrvatskoj rastu upravo na cretovima. Iščezavanje cretova i njihova

specifičnog živog svijeta zbiva se u Gorskom kotaru zabrinjavajućom brzinom. Tako

je zbog promjena na cretu Ponikve kod Tršća iz Hrvatske već nestala cretna biljka

vitka suhorepka kojoj je ovdje bilo jedino stanište, a mnogi mali cretovi potopljeni su

izgradnjom akumulacijskih jezera.

Hidroakumulacije u Gorskom kotaru također ubrajamo u velika slatkovodna

staništa antropogenog postanka, dok su veće tekućice Gorskog kotara - rijeka Kupa,

Čabranka, Dobra te Rječina u priobalnom dijelu najvažnija prirodna riječna staništa u

Primorsko-goranskoj županiji. Izvor i dolina Kupe, izvor Čabranke, izvor, dolina i

kanjon Rječine, izvor i kanjon Kamačnika, Zeleni vir i Vražji prolaz s Kupicom pravi

su biseri očuvanih tekućica s mnogim i raznolikim popratnim vlažnim staništima i

njihovim očuvanim živim svijetom te izuzetno lijepim krajolicima.

Mnogo toga ljudi su zaboravili živeći u gradu, bez kontakta s prirodom, tako npr.

ne znaju da nam biljke nagovješćuju i kišu. Kad ste u prirodi naćulite uši i otvorite oči,

raširite nosnice i duboko udahnite, mnogo toga ćete zanimljivog i korisnog saznati.

U sunčano jutro uživate u prirodi, na plavom nebu razbacani su oblačići, tiho je

i ništa ne ukazuje da bi mogla pasti kiša. Ako pažljivo promotrite i „osluhnete“,

ustanovit ćete da je neobična tišina. Ptice ne lete u svim pravcima, ne čuje se zujanje

kukaca. Čudno se ponašaju i neke biljke. Najčešće zatvaraju cvjetove, kako bi zaštitile

prašnike i tučkove da bi oprašivanje uspjelo kad ponovo bude lijepo vrijeme. To su

biljke koje bismo mogli nazvati „sinoptičarima“ i one pažljivom promatraču ukazuju

hoće li biti kiše ili nepogode. Pred kišu svoje cvjetove zatvara česti korov slak, savio

se cvijet režuhe. Za tmurna vremena ili uoči kiše svoj cvat zatvara i - maslačak. Ako

ste uz obalu stajaće vode, gdje raste - lopoč, primijetit ćete da su pred kišu zatvoreni

njegovi krupni bijeli cvjetovi.

Uzgojene biljke također se neobično ponašaju. Obični neven, počevši od jutra,

otvara sve svoje cvjetove. Pred kišu su zatvoreni i izgledaju kao uvenuli. Cvjetovi

jagode zatvaraju se pred kišu ili za lošeg vremena kako bi se zaštitili od padalina.

Ladolež - također zatvara svoje cvjetove. Dobar prognostičar kiše i nepogode je - sljez,

njegovi krupni cvjetovi izgledaju kao uvenuli pred kišu. Cvjetovi kozje krvi i karagane

pred kišu luče mnogo nektara i počinju jako mirisati tako da privlače pčele i ostale

kukce oprašivače.

Pred kišu neke biljke mijenjaju položaj svojih listova. Djetelina spušta listove i

zatvara ih poput kišobrana pokrivajući cvjetove. Listovi mišjakinje mijenjaju svoj

položaj dok se cvjetovi ne otvaraju. Listići kokotca pred kišu se podižu i slažu. Listovi

smilja se pred kišu podižu-uspravljaju i slažu dok su za lijepa vremena savijeni. Kupine

kamenjarke svoje listove uspravljaju čak 15 do 20 sati pred kišu, dok su za lijepa

vremena savijeni. Žednjak svoje cvjetove tijekom noći ne otvara ako je lijepo vrijeme,

dok će ih otvoriti očekujući kišu. Bijela šumarica nekoliko sati prije kiše zatvorit će

svoje cvjetove.

Dvadesetosam metarska smreka, Goranskih šuma, 2002. godine krasila je Trg

Svetog Petra u Vatikanu za božićne i novogodišnje praznike. Najljepše božićno stablo

koje je moralo zadovoljite visoke vatikanske kriterije izraslo je na obiteljskom imanju

Antona i Ane Majnarić u Javorniku. U vatikanskoj Dvorani Pavla VI. nalazila se njena

sedam metarska sestra. Velika smreka bila je ukrašena kuglama u bojama grba i

zastave Svete Stolice, dok je smreka u dvorani ukrašena hrvatskim licitarskim

ukrasima dizajniranim po g. Miroslavu Šuteju.

„Bliže k suncu! Na klis s klisa, A tanane jele šušte

Gdje se vedro nebo smije, Umiljate priče svoje.

Zelenkite mrkih smreka Tamo čezne, tamo žudi

Hladan vjetar drsko vije. Tamo živi srce moje!“

(Velimir Deželić)

Fauna

Gorski kotar bogat je raznolikom faunom. Ovdje su se po volji širili tetrijeb

gluhan (obitava samo na dva mjesta; na području između Ravne Gore i Vrbovskog te

na Trojbukve u reviru Plana u Novom Vinodolskom), ris, divokoza, jelen i mrki

medvjed - kralj goranskih šuma, a mjestimično se javlja i vuk. U špiljama ovog

područja, navodno, živi također čovječja ribica - močarila, a najpoznatije joj je,

navodno, stanište špilja Muževa hižica (Zeleni vir) kod Skrada.

Vuk

Kako je u prošlosti medvjed zatiran do te mjere, da je i Hrvatska zamalo, poput

većine europskih zemalja ostala bez njega, banska vlada Hrvatske donosi 1935. godine

naredbu prema kojoj se medvjed u Hrvatskoj smije loviti samo uz dopuštenje državne

vlasti. Gorski kotar jedno je od rijetkih područja naše zemlje u kojem je mrki medvjed

postao gotovo onoliko brojan koliko to omogućuju prirodni uvjeti. Medvjed iz

goranskih šuma odlikuje se velikom težinom i snagom, po trofejnoj vrijednosti krzna,

medvjed ustrijeljen 1975. godine na Matić poljani, prvak je Hrvatske i u ono vrijeme

treći na rang - listi trofeja najvećih krzna u svijetu. Osim što ginu od ruke krivolovaca,

medvjedi u Gorskom kotaru ginu i od prometa - ponešto od vlaka na pruzi Rijeka -

Zagreb, a nešto i od motornih vozila na cestama.

Medviđak najmarkantniji vrh, u primorskom rubu goranske visoravni, teško je

prohodan u labirintu šuma i krša i nekada je bio stanište medvjeda odakle mu i ime.

Planinarsku vrijednost Medviđaka otkrio je prvi prof. J. Frischauf iz Graca i opisao

svoj uspon u djelu „Gebirgsführer“ 1874. godine.

Kako se čuvaju bogata lovišta s vrijednim vrstama divljači, govori i poruka

svjetski poznatog vozača „formule 1“ i njegovih prijatelja, lovačkom društvu „Jelenski

jarak“ iz Vrbovskog:

Nismo vjerovali da Hrvatska ima tako prekrasna lovišta bogata vrijednim

vrstama divljači, a vi lovci da ste takvi gospodari. Na uređenim lovačkim čekama

mogu vam pozavidjeti i mnogi lovci u Njemačkoj i Austriji.

Ljubitelji prirode, šetnjom po šumama Gorskog kotara, u prilici su naići na

kaljuže i češališta jelena i divljih svinja i na taj način upoznati i vrlo rijetku stranu

životinja, koja se u zoološkim vrtovima ne može vidjeti.

U rujnu, naročito drugoj polovini, svi koji vole šetnje šumama i livadama

doživjet će „svadbene svečanosti“ popraćene gromoglasnom rikom jelena od koje će

odzvanjati šume i livade. Rikajući jeleni do te su mjere uzbuđeni pa ne samo što

neredovito uzimaju hranu, nego izgube onu prirođenu im opreznost zbog čega bi im

se, da nema njihovih družica košuta, lovci lako domogli glave.

Kaljuže su razni blatni dijelovi u šumi, to je briga o dlaci, to je nezamjenljiva

tjelesna potreba, važna za zdravlje životinja. Ono što divljač ne može ukloniti s dlake

i kože češanjem nogama, otresanjem i pomoću jezika, obavi to blatom iz kaljuže. U

blato tako dospijeva odumrla dlaka, iglice četinjača, trnje i drugo, što izaziva svrbež.

Poslije izlaska iz kaljuže ponašanje jelena i divljih svinja je različito. Češalište je drvo

u blizini kaljuže i raspoznaje se izdaleka po tome što je kora djelomično oderana i

umazana osušenim blatom.

Prvo, jeleni se kaljužaju u toplije vrijeme godine, a veprovi i u vrijeme parenja

kada je već sasvim hladno. Jelen se otresa kao pas kad izlazi iz vode, rijetko se tare o

drveće. Jeleni imaju i svoje omiljeno drveće, koje se nalazi u blizini stalnih staza,

povremeno ih posjećuju i s užitkom se češu. Debla za češanje su od dugotrajnog

češanja skoro sasvim bez kore do visine od dva metra i često se sasvim osuše. Na njima

ostaje dlaka i miris jelenske divljači, pa i to ima ulogu u označavanju teritorija.

Divlje svinje redovno otiru blato o drveće, a stabla su umazana blatom do metra

visine. Taj postupak ima višestruko značenje: blato se ravnomjerno razmazuje po tijelu

i utire dublje među dlaku, a trljanje dobro djeluje krvotoku.

Nakon napuštanja kaljužišta divljač je još neko vrijeme zaštićena od parazita,

koji bodu. I to ne samo mehanički, nego i time što blato ima vlastiti miris, koji prekriva

za kukce privlačeći miris divljači.

Divljač se kaljuža da se rashladi, kada joj je vruće. Jeleni. primjerice, za vrijeme

rike kaljužaju se kako bi se rashladili od napora parenja i borbi za ženke, ohladili svoju

vrelu krv, iako tada već može biti dosta hladno. Veprovi se u vrijeme parenja u borbi

za ženke paraju svojim opasnim kljovama. Za zaštitu imaju posebno hrskavično

beskrvno tkivo koje se nalazi ispod kože na lopaticama. No, dobro dođe i dodatni

oklop, koji se stvara od blata iz kaljužišta. Gdje ima četinjača, u stvaranju oklopa

sudjeluje i smola, koju veprovi kupe češanjem o debla.

Jelen svako proljeće odbacuje svoje rogove da bi mu zatim uskoro izašli novi.

Ti odbačeni rogovi ostanu ležati na tlu šume i potrebno ih je samo pronaći. To nije

lako ni jednostavno, treba dobro poznavati način života i migracije jelenske divljači.

Nije rijetkost da se pronađu i kapitalni primjerci rogovlja. Rogovi se obnavljaju

brzinom od 1 cm na dan, što iziskuje veliku količinu kalcija pa oni često, da bi unijeli

u organizam dovoljno kalcija, jedu svoje odbačene rogove.

Srnjak također odbacuje svoje rogove, te treba potražiti i njegove. Najljepši su

između njegove pete i sedme godine života.

Prolazeći šumama treba obratiti pažnju i na mlada stabla bukovih šuma. Skršene

i oguljene mladice siguran su dokaz jelenova boravka.

Ljubitelji ptica (lovci bez puške)

Sve popularnijim, a jednako uzbudljivim, postaje „lov“ na životinje foto

aparatom. Posebno zadovoljstvo takvoj vrsti „lovaca“ pružaju „trofeji“ šumskih ptica

u njihovom prirodnom šumskom okruženju ili karakterističnom letu.

Šuma je početna i osnovna životna sredina većine ptica. U šumskoj sredini su

nastale i razvile se osnovne forme kretanja ptica, pa tako i let. Šumska sredina traži

manevarski let i šumske ptice imaju prilagodbu na njega. Krila su skraćena, široka i s

tupim vrhovima. Raširena krila pokazuju prstasto rasporena primarna letna pera.

Pakrilce je dobro razvijeno, rep dostiže znatne veličine. Sve im to omogućava spretno

manevriranje među granama i stablima drveća, brzo polijetanje, zaustavljanje i

sjedenje. U zavisnosti od načina života i veličine ptice karakter leta može imati i

posebne osobine, što se odražava i na građu krila. Tako je npr. kod šumskih koka -

tetrijeba gluhana i lještarke gluhe - koje imaju teško tijelo i žive na zemlji. Šumske

koke razvile su poseban način leta sa snažnim udaranjem krila pomoću kojih ptica

može jako brzo poletjeti, gotovo ispred nosa grabežljivaca. Takav polet treba snažne

prsne mišice, jer pri brzom polijetanju ptica mora mahati krilima snažno i s velikim

zamasima. Krilna pera moraju biti vrlo elastična, sposobna svladati otpor gustiša

biljaka. Podigavši se na krilima, šumske koke obično ne lete daleko, jer se brzo

umaraju. Kada prelijeću i male udaljenosti, kombiniraju let mahanjem krila i let

planiranjem, jer na taj način štede snagu.

Sitne šumske ptice također izbjegavaju let preko širokih brisanih prostora.

Njihova krila prilagođena su za lepršanje s grane na granu, s grma na grm, s drveta na

drvo, s krošnje na krošnju. Većina leti valovito, smjenjujući brzo mahanje krilima s

planiranjem.

Posebno je zanimljivo razdoblje „sazrijevanja“ pjesme pijevca tetrijeba gluhana

(divljeg peteha kao ga nazivaju Gorani; peteh - pijetao; dok ženku zovu - divlja kokoš)

koje traje relativno dugo. Tijekom prvog proljeća, kada mladi pijevci dolijeću na

pjevalište, ili šute ili ispuštaju škriputave zvuke, sasvim različite od pjesme starijih

pjevaca. Tijekom sljedeće godine ili rijetko na kraju prve, mladi pijevci počinju pjevati

skoro kao stari. Postoji mišljenje da se mladi pijevci boje starih i zato ne pjevaju, iako

znaju.

U praskozorje tetrijeb počne svoj pjev koji se sastoji od četiri dijela, pazite, čuje

se samo na udaljenosti od 150 metara. Onaj tko ne zna njegovu pjesmu koja sliči u

prvom dijelu kao udarci u drvo, proći će kraj njega ne znajući o čemu se radi. Prvi dio

je rijetko škljocanje tlak-tlak-tlak da bi se u drugom dijelu ubrzalo i imalo isti, ali

ubrzani zvuk. Treći dio njegove pjesme sliči kao kad se otvara boca pri čemu čep

proizvede zvuk. Taj dio zove se - plank, jer djeluje slično kada omanji kamen padne

okomito u vodu. Četvrti dio pjesme zove se - brušenje, jer sliči zvuku koji čujemo kad

se brusi kosa. U tom dijelu pjesme tetrijeb ne čuje i ne vidi, i onaj tko mu se želi

približiti mora nepomično stajati na mjestu čekajući „brušenje“ kada se može sa dva,

najviše tri koraka približiti zanesenom ljubavniku. Nakon što pjesmom dozove koke,

tetrijeb se spušta s grane na zemlju i nastavlja na zemlji svoju pjesmu šepureći se i

spuštajući krila do zemlje, a repna pera širi u lepezu. Ponašanje mu je vrlo slično kao

kod purana. Ponekad zna tetrijeb pjevati i u sumrak samo što pjev znatno kraće traje.

Vrh Petekovac ponad Delnica, na 1098 m, dobio je ime po petehu - divljem

pijetlu/tetrijebu, koji je na tim prostorima obitavao u vrijeme dok su šume još bile guste

i pružale mir i sigurnost. Krčenjem šuma peteh se povukao ne samo s Petehovca nego

i Debelom vrhu i Mrkovca.

Tetrijeb

Tetrijeb gluhan je najveća koka naših šuma. Težak je u prosjeku 3 do 5 kg, rijetko

više. Razlika između mužjaka i ženke je očita. Pijevac je crne boje, s tamnosmeđim

leđima, trbuh i prsa su sivi s pojedinačnim bijelim prugama. Prednji dio vrata je kovno

zelene boje, izduženo perje na podvratku čini „bradu“. Iznad očiju mu je crvena

kožnata ruža. Ženka je manja, neuglednija, hrđasto žute boje s crnim poprečnim

prugama. Tetrijeb uglavnom živi na visinama iznad 900 metara. U Hrvatskoj je

nastanjen na samo nekoliko lokacija u Gorskom kotaru i Lici (Velebit). Pretjerana

sječa šuma i probijanje putova i cesta gotovo ga je potpuno istisnula. Hrani se raznim

sjemenjem, plodovima i iglicama, te kukcima, gusjenicama, crvima, puževima,

paucima i slično. Mužjak za vrijeme parenja u travnju i svibnju pjeva na stablu

(pjevalištu). Tetrijeb se u to vrijeme i lovi, ali ne kod nas gdje je sada zakonom o lovu

trajno zaštićena divljač.

Tijekom lipnja koka snese 8 do 16 jaja na kojima sjedi 28 dana. Podmladak

istoga legla živi u jatu sve do zime, kada se jata podijele po spolovima. Ime gluhan

dobio je po svojoj osobini da u zadnjem dijelu pjevanja (brušenja) ne čuje i ne vidi, te

mu se u tom trenutku najlakše prikrasti.

(Manji od velikog tetrijeba jest tetrijeb ruževac, koji je težak od jedan do dva

kilograma. Po vanjskom izgledu jasno se razlikuju mužjak i ženka. Osnovna mu je

boja tamnoplava, repna pera su crna i srpasto svinuta u lijevu i desnu stranu, a ispod

repa nalazi se skupina bijelog perja. Ženka je manja, zemljasto smeđe boje s

tamnosmeđim prugama. Također živi u rijetkim planinskim šumama i visoravnima

iznad 1000 metara nadmorske visine.

Parenje počinje potkraj ožujka i traje 6 do 7 tjedana, a pjevalište (bojine) ima na

planinskim proplancima na zemlji. Ženka snese 6 do 12 jaja na kojima sjedi 26 dana.

Hrani se kao i veliki tetrijeb. U Hrvatskoj ga nema).

Veliki tetrijeb

Tetrijeb gluhan

Zaštićeni prirodni rezervati

Od svih zaštićenih prirodnih predjela u Gorskom kotaru Risnjak je najpoznatiji.

To je vapnenačka planina bogata kraškim reljefnim oblicima: škrapama, ponikvama,

špiljama i ponorima. Najveća vrijednost Risnjaka je njegov biljni i životinjski svijet.

Nalazi se na razmeđi primorskih, alpskih, dinarskih i peripanonskih utjecaja te se

razvio osebujan vegetacijski pokrov. Najveću površinu zauzimaju šume jele i bukve,

iznad 1400 metara visine javlja se pojas klekovine bora s bogatim biljnim svijetom

raznih cvjetnica.

U dolini dubokoj 350 m, nedaleko od Skrada, obrasloj šumom pritoke Krke tvore

dva geomorfološko-hidrografska fenomena: Vražji prolaz i Zeleni vir. Izvirući iz

visokog stijenja nekoliko potočića stvara potok Jasle, koji se probija kroz vrlo uzak

kanjon, dug nešto više od kilometra, između neobičnih gotovo okomitih litica, pjeneći

se i hučeći. Mjestimice je duž Vražjeg prolaza u živoj stijeni usječena staza, a

mjestimice je postavljen drveni most. Zeleni vir, koji se nalazi još bliže Skradu, iz

špilje na vrhu okomite stijene visoke 70 m izvire potok, Curak, koji se ruši kao slap.

Rubom te iste hridine prelijevaju se još dva manja potoka (bogata potočnom

pastrvom), tako da je to jedinstveni splet stijena, vode i bilja. Izgledom nas sve

podsjeća kao da se nalazimo na samom ulazu u - podzemni svijet.

Zima ovdje ima svoj svečani dekor, kada ledene sige velike više metara

prekrivaju vertikalne stijene i stvaraju slike koje susrećemo samo u bajkama, a Zeleni

vir okovan je ledenim slapom dočarava iluziju velikog ledenog i tajanstvenog dvorca

iz kojeg svakog trenutka mogu izaći vilenjaci, satiri, sukube (ženski demon), a možda

i snježna kraljica.

U proljeće potoci nabujaju od topljenja snijega, jedna čarolija pretvara se u drugu

uz zaglušujući huk Curka i Jasle, kada se ne može čuti ni pjesma ptica, ali bogatstvo

boja šumskog cvijeća razgali nam dušu i u nama pobudi romantični ugođaj.

Ljeti, uz pjesmu ptica i cvrčaka, zujanje marljivih pčela i osvježujući povjetarac,

čovjek nalazi utočište za svoju dušu umornu od svakodnevne životne trke.

Jesen, kad zrela ljepota Vražjeg prolaza i Zelenog vira poprime oblik pune

slikovite smirene prirode spremne na novi počinak, u nama se budi sjeta i sjećanje na

vrijeme koje je prošlo. Mističnim magličastim velom vile i vilenjaci smjenjuju satire i

sukube – ženske demone.

Rječica Kamačnik kod Vrbovskog, svojom ljepotom nimalo ne zaostaje.

Posebno se ističe predivnim izvorom i kanjonom dužine preko tri kilometra, te nas

uređenom šetnicom, brojnim mostićima i stazama uvodi u bajku.

Posebnu ljepote pružaju Dobra, Mrežnica i Korana, pritci Kupe.

Park šuma Golubinjak (sa svojom jelom visokom 33 metara i obujma debla od

1,4o cm), kod Lokava, koja pruža jedinstvenu čaroliju goranske prašume. U blizini se

nalaze i dvije male pećine - Golubinjak, nazvane tako jer su se nekada u njoj skrivala

jata golubova, i Ledena spilja, koja je ime dobila po tome što se u njoj i usred ljeta

zadržava nekoliko kilometara debeli sloj leda. Golubinjak se počeo uređivati još u

prošlom stoljeću kao izletište u kojem su se održavale razne priredbe i manifestacije.

Od nekadašnjih „Sokolskih“ sletova do natjecanja drvosječa. Prije je u Gorskom

kotaru postojalo zanimanje - „ledar“. Cijele obitelji Gorana bavile su se skupljanjem

leda ponekad i iz vrlo dubokih jama - ledenica i prodavali tadašnjim ugostiteljima sve

do Rijeke.

Spilja Lokvarka kod Lokava, najveća spilja u Hrvatskoj uređena za turističke

obilaske. Duga je 1 km (turistički dio), a sam obilazak traje 60 minuta. Njezina prava

ljepota otkriva se tek u dugoj polovini s prostranim dvoranama i podzemnim jezerom.

Spilja mami znatiželjnike svojom „tjelesno temperaturom“ od 6,5 do 8 stupnjeva u sva

četiri godišnja doba. Znalci tvrde da je „stara“ 20 - 25 tisuća godina.

Spilju je otkrio 1912. godine Lokvarac Jakov Bolf, a svečano otvaranje bilo je

1935. godine.

Prva galerija koja je bila najdostupnija najviše je i oštećena. Druga galerija, teže

pristupačna, najbolje je očuvana i najbogatija špiljskim ukrasima sa svojim sigama

koje asociraju na glavu psa, Majku Božju, dvorac, indijansko selo, zatvorski prozor s

rešetkom .... Jednom zgodom prije četrdeset godina Lokvarci su u ovoj dvorani

organizirali ples pa se zbog toga dvorana naziva i - plesnom. Treća dvorana nosi naziv

- Crvena dvorana zbog specifične boje. Iz treće dvorane vodi prolaz u - Djevičansku

dvoranu. Ulaz je zatvoren i pristup je dozvoljen samo speleolozima. Speleolozi su je

prozvali Djevičanska zbog plave boje, bogatstvom siga i zbog visine. Poslije velikih

kiša voda procuri i do spilje pa se u svakoj dvorani stvara vodopad te dodatni ugođaj i

slike.

Spilja Vrelo kod Fužina otkrivena je 1950. godine, slučajno pri gradnji jezera

Bajer. Starost spilje je između 35 i 40 tisuća godina. Tijekom Domovinskog rata spilja

Vrelo poslužila je kao ogromno skladište opreme i oružja kako bi se u pogodnom

trenutku otpremilo na odgovarajuća mjesta. Uređena spilja Vrelo omogućuje

posjetiteljima razgledanje u dužini od tristo metara, a jedina je u Hrvatskoj koja to

omogućuje i invalidima.

Sungerski lug, nalazi se uz „Karolinu“, zaštićen je zbog prekrasne jelove šume.

U njemu je i mala kamena kapelica iz 1899. godine. Jednostavna je oblika, dvostrešna,

s nišom koja je zatvorena rešetkastim vratašcima. U nišu prolaznici stavljaju zapaljene

svijeće i kite poljskog cvijeća. Podignuta je kao zavjet i znak zahvalnosti za

proživljavanje i prevladane nevolja i nedaća. U kamenoj ploči uklesan je tekst:

„PREBLAŽENOJ DJEVICI MARIJI 1899 našoj milostivoj Majci, u znak ljubavi i

počitanja postavljaju njezini štovatelji uz nastojanje i mar braće Mate i Venka Šprera

te mjesnog župnika oko sakupljanja milorada. Izklesao Franjo Vidas iz Hreljina.“

Bijele i Samarske stijene (25 km2) dvije su kraške skupine u središnjem dijelu

Velike Kapele s provalijama i ponorima u kojima bujaju, bjelogorične i crnogorične,

prašume. Njihove stijene tvore skupinu stupova, tornjeva, stožaca i kupola, ponegdje

tako izbrazdane da se brazde doimaju kao duborezi ili čipke u posve bijelom dolomitu.

Zbog svojih prirodnih ljepota i šumske vegetacije (jela, smreka, bukva, javor; runolist,

zvončić, srčanik, kamenika, dragušac, kranjski ljiljan, zlatan, likovac) proglašene su

strogim prirodnim rezervatom.

Davne 1899. godine Razdoljčanin Jakov Mihelčić, kraljevski nadlugar ili „veliki

umjetnik“ kako je bio nazivan u narodu, slijedeći trag medvjeda otkrio je put za Bijele

i Samarske stijene, koje su tada bile planinarima samo donekle poznate, a znanosti

posve nepoznat kraj naše domovine.

Kapela je dobila ime po Kapeli sv. Nikole na mjestu nekadašnjeg pavlinsko-

glagoljaškog samostana „Sv. Mikula na Gvozdu. Osnovao ga je Anž Frankopan koji

je stanovao u susjednom Modrušu, ali je u 16. st. opustio zbog turskih provala.

Obnovljen je 1708., ali kad je Josip II. zabranio redove, postaje po drugi put ruševina.

U starini je narod ovu planinu zvao Gvozd, ali se s vremenom ime prijevoja proteglo

na čitavo gorje. Ime Kapela za prijevoj zabilježeno je prvi puta 1655., za planinu 1692.,

a 1696. spominje se prvi put Velika i Mala Kapela.

Na Kleku - hrvatskom „Triglavu“, botaničkom rezervatu, gdje se prema

legendama roče vještice i vragodusi za olujnih noći, rastu alpski ranjenik, zvjezdasti

ljiljan, hrvatska zvjezdanka, perunika, orhideja i drugo rijetko bilje. Veliki Klek sa

svojim najvišim vrhom doima se kao glava, a Mali Klek kao sklopljene ruke usnula

diva. S vrha Kleka širok je vidik na sve strane, osobito na Gorski kotar i na Ogulin s

okolicom. Taj je vrh legendaran u hrvatskom planinarstvu jer je povezan s osnutkom

Hrvatskog planinskog društva 1874. godine. Bilo je to jedno od prvih takvih društava

u svijetu, čime se naš narod odavno uvrstio među prve narode s tom kulturnom

tekovinom. Osnivanje je proslavljeno paljenjem krijesa na vrhu Kleka koji su

promatrali stari Zagrepčani sa Strossmayerova šetališta u Gornjem gradu. U „Vijencu“

od 1912. godine može se pročitati da su zagrebački planinari povezani užetom „plazili

od stijene do stijene i nakon višesatnog penjanja doplazili na vrh“. Za vedra dana,

pogotovu nakon kiše, s Gornjega grada lijepo se vidi karakteristična Klekova stijena

koja svojim oblikom podsjeća na ležećeg diva. Danas je Klekova stijena vježbalište

hrvatskih alpinista i sva je prošarane tzv. prvenstvenim penjačkim smjerovima

najrazličitijih stupnjeva težine. Južnim podnožjem Kleka vodi Rudolfova cesta Ogulin

- Novi.

Pakleno teško prohodna udolina između nekoliko visova koji se u nju strmo ruše.

Izvor i gornji tok rijeke Kupe koji se nalaze u sklopu NP „Risnjak“, zaštićeni su

prirodni predjeli. Kanjon Kupe vjerojatno je najljepši podno Orlovih stijena kod

Razdrtog, dubok 400 m, a njeni slapovi su najljepši kod Damlja. Rijeku Kupu u rimsko

doba nazivali su Kolapis, a pretpostavlja se da je riječ ilirska ili tračka.

Iako ne spada u zaštićeni rezervat vrijedno je pogledati Kuželjsku stijenu, kod

sela Kuželj. Zbog specifična oblika, kamene hridi koja gotovo okomito strši iz šume i

propinje se u visinu, najprepoznatljivi je simbol Kuželja. U ne tako davna vremena

služila im je da saznaju koliko je sati. Iščitavali su na njoj vrijeme. Kad je izašlo sunce

obasjan je bio samo vrh stijene. Kako je dan odmicao sve veća površina stijene bila je

obasjana. Tako su dobri poznavatelji po površini obasjanog sunca mogli vrlo točno

odrediti koliko je sati.

Češki slikar Vaclav Lev Anderle (25.8.1859. - 27.6.1944.) sin šumarskog

činovnika, završio Višu školu za šumarstvo i Akademiju likovnih umjetnosti u Beču,

boravio je tri godine u Gorskom kotaru, te ostavio niz slika prirode i ljudi tog kraja

koje su vjerodostojna i impresivna svjedočanstva o vremenu u kojem su nastala.

Slikar Vladimir Varlaj (1895.-1962.) svojim prekrasnim slikama obogatio je

našu kulturnu baštinu motivima markantne Klekove vizure u raznim godišnjim

dobima. Zbog toga i njegovih putopisa, planinari ga smatraju svojim slikarom,

„slikarom Kleka“.

Vode

Unatoč obilju oborina, Gorski kotar je siromašan tekućim vodama zbog

vapnenačke građe. Najveća i vodom najbogatija rijeka Kupa rubno je smještena. Izvire

u podnožju Risnjaka iz krškog vrela. Iako je izvor Kupe udaljen od Jadranskog mora

samo 25 km, ova goranska rijeka pripada Savskom slivu. Od ostalih rijeka ističu se

Čabranka, Dobra, Ličanka i Lokvarka.

Kišnica je bila osnovni snabdjevač vode. Domaćinstva koja su imala šternu a

punila se kišnicom s krova kuće bila su sretna. Bilo je dostatno vode, no ipak se moralo

paziti i štedjeti u ljetnim periodima, da se napoji stoka, opere rublje, za kuhanje, pranje

... Oni koji to nisu imali morali su vodu donositi s obližnjih izvora. Uglavnom su to

radile žene, stavile su svitak (podložak od starih krpa koji je ublažavao težinu posude

ali istovremeno dao i stabilitet) na glavu, kantu ili drveni škaf u ruke pa na izvor. U

povratku kanta ili škaf je bila na glavi, na svitku. U vrijeme poljskih radova voda se

donosila kolima u većim posudama, drvenim barilcima i žbajnkama.

Seoski izvori i danas svjedoče koliko je voda bila dragocjena, nisu bili izgrađeni

kao kuće s ornamentima ili ukrasima, no bili su čvrsti, skromni ali postojani i

funkcionalni. Danas su izvori napušteni, iako u većini još ima vode, više se ne nosi

voda za kosce, težake, nadničare. Iz njih vodu piju jeleni, košute, srne, a možda i kralj

goranskih šuma - medvjed.

Čovjek i kraj

Stanovništvo

Gorski kotar, kraška zaravan, smješten je između Like i Slovenije, koju sa sjevera

omeđuje rijeka Kupa, s juga Jadransko more, sa zapada Hrvatsko primorje a istoka

pokupsko-karlovački rub Panonije. Površinom obuhvaća 1270 km2 (od čega na šume

otpada 63%), sa 342 naselja i 27.000 stanovnika (popis iz 2001. godine). Malo naselje

Begovo Razdolje najviše je naseljeno mjesto u Hrvatskoj, na 1078m, a ima svega

četrdesetak stanovnika.

Ime Gorski kotar prvi put se službeno navodi u zapisniku sa sjednice Severinske

županije 20. svibnja 1787. godine. Kotar je vrlo stara riječ koja označava teritorij, kraj,

među kao administrativni termin.

Današnji Gorski kotar bio je u antičko doba granična obrambena zona, tako da

ga zaobilaze rimske ceste s južne i sjeverne strane. Rimljani su izgradili limes - rimski

granični zid, između civiliziranog rimskog imperija i „divljih“, malo nastanjenih

krajeva „barbarije“. Ostaci toga zida, građenog vjerojatno u 2. ili 3. stoljeću, vidljivi

su mjestimice i danas, od Prezida prema Rijeci. Da su Rimljani bili u Gorskom kotaru

dokazuju nam keramičke posudice (pronađene u pećini Tetinje jama kod Lukovdola,

te rimski carski novčić (pronađeni na delničkom području), brončana kopča (fibula) u

Bosiljevu.

Stanovnici Gorskog kotara poznati su i pod imenom Gorani. Nastali su

miješanjem starosjedilačkih hrvatskih čakavaca s kajkavskim doseljenicima iz

slovenskog susjedstva i sa štokavskom strujom iz pokupskih imanja grofa Zrinskog za

vrijeme prodiranja Turaka. I danas se mogu uočiti razlike u strukturi stanovništva,

unatoč njihovu stapanju, čak od sela do sela. Prvotna naselja nastala su na

„krčevinama“, dijelovima šuma koji se uklanjanjem stabala pretvara u stambenu i

gospodarsku površinu. To su uglavnom bili osamljeni zaselci.

Prva značajnija naselja spominju se od 16. stoljeća kada je Gorski kotar zbog

prodiranja Turaka s jugoistoka postao prostor zbjegova stanovništva. Između 1600. i

1605. dolazi do velikog naseljavanja Gomirja, Vrbovskog, Moravica i Liča. Nova

naseljavanja provodili su pojedini feudalci u 17. stoljeću, a najviše je stanovnika došlo

u doba gradnje prvih cesta kroz Gorski kotar.

Iako je Gorski kotar zemljopisno jedinstveno područje, kao nekada i danas se

može podijeliti u tri karakteristična dijela koja su ostavila neizbrisiv trag. Zapadni dio

Gorskog kotara oduvijek je gravitirao Rijeci i Hrvatskom primorju, a istočni dio

Karlovcu i Zagrebu. Sjever je zbog slabije prometne povezanosti obilježio poseban

način razvoja utjecajem Slovenije, obrtništvom, drvnom industrijom i malim kućnim

obrtom. Zapadni dio goranskog kraja više karakterizira promet, vodno bogatstvo,

trgovina i obrt, a istočni više industrija i danas manje poljoprivreda.

Šuma, drvo i njegova prerada (bordunali - velike grede, jarboli, daske, duge,

letve, šindre ..), oduvijek su sastavni dio života Gorana, a rad u šumi i zanimanja

vezana za obradu drveta bili su i ostali njihovi simboli i njihov zaštitni znak. Dlijeto i

hoblić su igračke - Goranima, a šuma, puška i skije sastavni dio života.

Nije bilo lako i jednostavno dovesti u selo puna kola drva ili sijena strmim i

neravnim terenima. Strmine se nisu mogle svladati samo „vintama“ ili „rajsovima“.

Domišljatošću i znanjem u obradi drveta, Gorani su „pronašli“ - cokl. Cokl je u stvari

kratka masivna skija od tvrde suhe bukovine a da bi duže trajala okovana je debelom

željeznom šinom. Navlačili su je na zadnje kotače zaprženih kola i učvrstili lancem,

„vinta“ se zategla do kraja i spuštanje niz strminu moglo je započeti. Zadnji dio

zaprežnih kola nalikovao je na sanjke koje su klizile. Na ravnom dijelu puta, „cokli“

su se skidali s kotača i kola su nastavila normalnim kretanjem.

Šećući po šumama Gorskog kotara još i danas se mogu naći tragovi kolibica,

ugljenica i „kopišta“ mjesta gdje se pali ugljen. Primorci - ugljenari, zajedno s obitelji,

dolazili su u šume Gorskog kotara već u rano proljeće i ostajali do prvih snjegova, da

bi paljenjem drva dobivali ugljen. Prodavali su ga u Rijeci, Bakru, Kraljevici i Senju

a veletrgovci slali u prekomorske zemlje, kao vrlo traženu robu. Kolibice su im bile

jednostavne, od trupaca, stupova i dasaka, a uz jednu stranu bilo je ognjište. Život tih

ugljenara nije bio nimalo lak, od „uranka“ do mraka, preko noći, valjalo je dopremati

drva, slagati cjepanice, pokrivati ih granjem i zemljom, paliti da se smude - da bi

konačno od drveta dobili drveni ugljen.

Današnjoj djeci sanjke i sanjkanje pričinjava nezaboravni zimski doživljaj, no

ugljenarima koji su se također služili sanjkama to je bio jedan od osnovnih alata.

Natrpavši drva na sanjke spuštali su se šumskom strminom, upravljajući rudom, do

kopišta. Istovarivši drva, sanjke su stavili na leđa i opet sve ispočetka.

Prehrana im je bila vrlo skromna, pelenta zaslađena prženom slaninom, kupus,

krumpir, slani primorski sir, kapula (luk crljenac) a za blagdan i malo pršuta. Meso

puha, puha su nalazili u šupljim bukvama, pekli su često na ražnjiću.

Proizvodnja drvenog ugljena- ugljenari

Gorski kotar bio je feudalni posjed Zrinskih i Frankopana do 1671. godine, a po

njihovu smaknuću, tih moćnih rodova, imanja preuzima (zaplijenila) državna

austrijska komora podijelivši ih stranim feudalcima. Posljednji od njih bili su knezovi

Thurn-Taxis. Kralj Leopold na prijevaru ih je domamio u Beč. Taj dvoglavi habsburški

orao, koji je raširio svoja krila nad Kupom i Unom, nad Savom i cijelom Panonijom,

protezao se nad našom zemljom od Trsta do Čakovca, skinuo je glave Petru Zrinskom

i Krstu Frankopanu 30. travnja 1671, u Bečkom Novom Mjestu. Umjesto spomenika,

na tome mjestu 1835. podignuta je pivovara. Znaju li mjesni pivoljupci da je u jednom

hodniku te pivovare uklesano: „Comes Petrus Zrinius, banus Croatie, et marchio

Franciscus Frangipan, ultimas familiae hac in arca truncatis capitibus poenas

perduellionis dedere pridie kalendas Mai anno MDLXXI. hora IX.“ Kao što se vidi,

navedeno je i vrijeme kad se to dogodilo (9 sati).

Likvidacijom Zrinskih i Frankopana slomljena je otporna kičma hrvatskog

staleža, a habsburška dinastija uspjela je ostvariti svoj vjekovni san, izlaz na more.

Na minulo doba Zrinskih i Frankopana nijemo podsjećaju ostaci njihovih

gradova; Bosiljevo, Brod, Čabar, Lič, Ogulin, Severin, Vitunj. U razdoblju do 1755.

godine vlada divlji feudalni sustav, a Marija Terezija donosi urbarske regule kojima se

utvrđuju davanja kmetova feudalnim gospodarima. Od 1809. do 1813. godine,

odnosno u vrijeme francuske okupacije naših krajeva, osnovani su kantonalni sudovi

u Mrkoplju i Vrbovskom koji uspostavljaju nove odnose između kmeta i vlastelina

izdvajanjem dijela površine feuda na korištenje urbarskim (kmetskim) općinama.

Kantonalni sudovi ostaju i pod austrijskom vlašću, nakon povlačenja Francuza, te

izdvajaju daljnje površine za urbarske općine, a pod pritiskom revolucionarnih

kretanja u Europi. Godine 1827. pod vlašću Franje II., izdvajanjem urbarskim

općinama se poništavaju i uspostavlja se stanje prije dolaska Francuza. Kmetovi su

imali ograničeno pravo posjedovanja i korištenja zemlje za obradu i pašu, zatim sječe

šuma za ogrjev, te popravak i gradnju nastambi. Kmetstvo je ukinuti 1848. godine, pa

kmetovi postaju slobodni i pravno izjednačeni s vlastelom, a prava služnosti koja su

kmetovi uživali (pašarenje i drvarenje) trebaju se riješiti ustupanjem pašnjaka i šuma

kmetovima. Zakoni i patenti kojima se provelo namirenje kmetova (segregacijski

procesi) donijeti su 1853. i 1857. godine. U to vrijeme vlasništvo nad zemljištem i

šumama na području južno od ceste „Karoline“ ima državna komora, a na ostalom

području (Delnice i Čabar) njemački knezovi Thurn Taxis i mađarski baruni Ghyczy.

Godine 1867. i 1881. segregiranjem izvršena su izdvajanja u korist općina, ali znatno

manje s vlastelinskih nego s državnih imanja. Bivši kmetovi bili su prikraćeni u svojim

pravima i bez ekonomske osnovice za život, pa su se njihovi zahtjevi za eliminaciju

prikrata otegli do pred sam Drugi svjetski rat.

(U davnoj su prošlosti postojale tri obitelji s prezimenom de Frangipanibus,

odnosno Frangipane ili Frankapan/Frankopan. Jedna od njih cvala je u Rimu i okolici,

druga u Hrvatskoj (Krčki knezovi), a treća u Furlaniji (gospodari „od Kaporijaka“

(Caporiacco), ili samo „od Kastela“ (Castello). S imenom Frangipane počeli su se

zapravo služiti tek mnogo kasnije, tijekom 15. stoljeća. Zapravo nisu bili ni u kakvu

srodstvu, ali su se sami smatrali rođacima. Brojni sačuvani dokumenti svjedoče nam o

intenzivnim kontaktima između njih. Prvi nama poznati krčki knez bio je Dujam,

spomenut 1118. godine, a od njega je potekla dinastija koja je s toliko sjaja cvala u

Hrvatskoj, da bi skončala smrću Frana Krste.

Mikula (Nikola) IV., umro 26.VI. 1432., „plemeniti ban“ u posjedu nepreglednih

posjeda i najmoćniji velmoža u Hrvatskome kraljevstvu, bio je ujedno i prvi krčki knez

koji je posegnuo za rimskom obitelji Frangipane kao svojim precima. Prema

sačuvanim ispravama, Mikula se prvi put naziva de Frangipanibus dana 8. kolovoza

1422. Mikula se 1430. uputio u Rim, gdje ga je papa Martin V. primio i izdao ispravu

u kojoj je ne samo potvrdio podrijetlo krčkih knezova, nego i da potječu od pradavnih,

još postojećih Frangipane.

Fran Krsto dopisivao se u Furlaniju s Pietrom Urbanom Frangipane i potpisivao

kao „servtore e parente“ (sluga i rođak). Njihovi odnosi bili su tako bliski da je za

sinom Orfejom, Pietra Urbana, bila raspisana nagrada od 100.000 talira jer se smatralo

da je suučesnik u „uroti“ protiv cara. Orfej je otišao u Francusku, te je tamo ostao do

svoje smrti. Žena Frana Krste, Julia de Nero, s kojom nije imao djece, čim je saznala

za njegovo uhićenje, prvo je utekla u Mletke (Veneciju), u pratnji Orfeja Frangipane,

a poslije u Rim, gdje se povukla u samostan sv. Terezije, te je tu preminula.

Prema Internoj istrazi Hrvatskog plemićkog zbora generalna skupština Zbora u

ožujku 2006. i službeno je izbacila obitelj Vukašinović – de Lupis, tj. Louis-a Doimi

di Delupisa koji se oženio švedskom odvjetnicom Ingrid Detter, zbog lažnog

predstavljanja. Spomenuta obitelj se počela predstavljati kao Frankopani, padom

Željezne zavjese, najpoznatijem imenom hrvatske aristokracije, koja nema nasljednika

poslije smrti Frana Krste Frankopana).

Oproštajno pismo F.K. Frankopana (prvobitno sročeno na talijanskom jeziku, ali

se širilo u prijevodnoj njemačkoj verziji)

Preljubljeno zlato i izabranice moga srca! Konačno je i moje dugo zatočeništvo

dostiglo svoj kraj, a moje zlodjelo učinjeno protiv Njegove Carske Visosti, kao mojeg

prirodnog kralja i gospodara izazvalo je kaznu, naime smrt, kojoj se smjerno

predajem. Jer kako se služi, tako se i prima plaća, a Bog ništa ne ostavlja neosvećeno.

Moja me zlodjela ne mogu boljeti tako žestoko kako će tebe ožalostiti tuga i žalobna

vijest. Ali što pomaže plač i žalost, osuda je izrečena i ne može se više promijeniti.

Moja se duša danas mora odijeliti od ovoga svijeta i stupiti pred Božji sud, otići u

vječni boravak.. Budući da je ovdje moj Premilostivi Kralj izrekao kaznu, a moje se

srce ispunilo pokajanjem i bolom zbog počinjenih zlodjela, nadam se da će Svemogući

Bog suditi toliko blaže i milostivije. Zbog toga te molim, moje najdraže dijete, uime

Svetih pet rana Isusa Krista, ako sam ti u našem bračnom životu u ovom ili onom nanio

bol, to mi oprosti. Moj je čas tu, smrt me očekuje, pravda mi je odredila mjesto, a

izlaska nema. Moj će mladi život prekinuti mač, no uzdajem se da će ga moj Isus opet

zazeleniti. U njegove ruke preporučam svoju dušu, a tijelo predajem hladnoj zemlji.

Valeas.

(preveo Stanko Žepić)

Grade i dvorove ke si pervo ladal,

z opravom gospockom konje bisne jahal,

sablje okovane dično g boku pasal

i viteštvo tvoje na mejdanu kazal:

vse ti je prevzela nesriča hudobna,

još i žitku tvomu postala nazlobna …...

(F. K. Frankopan u Beču, 8. svibnja 1670.)

Preporuka Gospi (napisala Ana Katarina Frankopan Zrinska)

O Ti preblažena Divica Marija, Mati dike milosrdnosti u vufanja, Ti presvitla zvizda

morska, vsim brodečim put, cilj i pristanišče, ravnaj i peljaj ladju žitka našega po

ovoga zburkanoga svita morju, stazah i putih, da ne zabludimo, ne zajdemo i u grihih

ne utonemo. O Marija, put nebeskih, staza vekvečnosti, skala rajska i milosti! Daj da

po tebi i tvojoj prošnji zajdemo u blaženstva domovinu, podaj nam milosrdnu ruku

tvoju, vodi i dopeljaj nas na pravi put zveličanja, opčuvaj nas putujučih, obrani od

neprijatelji trudečih, zaščiti nas od tolvajev koji žele opliniti duše naše, ne daj nam vu

ruke krvolokov dopasti, nego nas peljaj onamo kadi vsi izibrani sveti veselo čekaju

prišastnoga suda Božjega. O Marija, Ti nas ravnaj, Ti nas ščiti, Ti nas brani i do raja

dopeljaj.

F. K. Frankopan; Dijačke junačke (1663?)

Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 17 (1976)

Napojnica pri stolu

Nek vam projde misal nujna, Mi dva vam dvima naklanjamo,

toči čašu vina rujna s napojnicom pozdravjamo.

da se srce razveseli, Koji koga ljubi v bitju,

dobra volja k nam priseli. zagovori u nebitju,

Što težaci pridelaju, a za hrptom koji hudi,

naj ležaci nasladuju. kurva mati njemu budi.

Vitezovi, da ste zdravi, . . .

vrla srića vami rabi Grla naša bojl pripravžmo,

haj, pri stolu gospockomu, do tretoga ne ustavžmo,

muzovire bog ubio, naj zdravica ophajuje,

a pravične počasnio! jedna drugu dostiguje;

Desna ruka kopje lomi, a spominak da ne zgine

dobra volja srce goni; vse kršćanske pokrajine,

haj, hodžmo se veseliti, Bog je čuvaj i potvdi,

pehar vina izroniti. Poganina pak zateri.

F.K.Frankopan

ZVIRARA MARLJIVO LOVLJENJE

ČINI SERCU POVOLJNO ŽIVLENJE

Pervo nego Febuš iza briga zahde,

svitle svoje trage nad zemljom razgerne;

pervo nego rosa na polje razajde,

a prigusta magla nad goru oberne,

zvirar jur na nogah pušku pripravljuje,

gdi če zvire najti, u sebi misleči,

priko rosna polja marlivo šetuje,

po zelenom lugu poslušno hodeči.

Iz leva zagleda na maloj čistini

lisicu kraduču, zajce zaigrajuči;

malo dalje pako na jednoj ledini

hudobna divjaka zemlju rovajuči.

S trudom nezgovornim k njemu približava,

od hrasta do hrasta skrovnomce dohodi;

po več puti s puškom želno namiriva,

koncu ogajn spruži, divjaka pogodi.

Oh, kakovu radost zvirar tada čuti

da ob pervom hitcu sriča poslužila,

zadovojlnim sercem nadalje se trudi,

al nut izpred njega serna iskočila!

Od naglosti nemre na sinjal pobrati,

medtim guščavina zvire otimluje;

malo v toj žalosti moral prebivati,

da jelena starca rukajuč začuje.

Na ta glas poteže vsakom marlivostjom,

vidi vuka kašuč, na buki h(e)juša;

ne zna kaj začeti svojom pohlipnostjom:

če l` jelena slidit, vuka al hejuša.

Milo mu je jedno, drugo još milnije,

ak na ovo hiti, ono če oplašit;

dok sobom razmišlja koje bi dičnije,

jelena zagleda k potoku doprašit.

Onda vred dokonča svoje razmišlenje,

pojde rad jelena drume obračati

ter priličnim jarkom, ne gledeč terplenje,

čes klade, čes germje blizo dohajati.

Ravno tada jelen biše začel piti

štimajuč pokojno zdenca uživati;

al zvirar na njega primirlivo hiti

da na pervom skoku mora skončati.

Dobro prigođenje verlo ga raduje,

nezgovornu dragost v sebi povekšiva;

va toj nasladnosti domom zavračuje,

ali polag puta medvid pomermljiva.

Vreda pušku spravi, izlize na kladu,

medvida premiri, zgodi među oči;

šetuje iz luga, dan bi na zapadu,

veselje ko ima ispisat ni moči.

Ta slobode drage koristna je vridnost

da v divjaku skonča čemernu himbenost,

u medvidu stare hudobnu serditost,

u jelenu pako oholu sponešast.

Brodmoravički kraj bogat je starinskim predmetima koji se čuvaju u zavičajnim

muzejima starina smještenim u nekim od ovdašnjih kuća spomeničke vrijednosti.

Predmeti su uglavnom izrađeni od drva, kamena, metala i keramike, a stari nazivi za

neke od njih, kao i za drugo, otkrivaju nam i dio zaboravljenih riječi:

ariston - vrsta automatskog bučnog glazbala,

badnjevi - bačve za vino,

bijelci - (gunjci, deke, izrađeni od vune),

bor - crnogorična šuma,

brimenica - (lodrica) drvena posuda za vodu,

bute - posude za vino,

cukraci - bomboni, dolia - zemljana bačva za mošt,

drvena vijača - zaimača za žito i brašno,

drevo - plug,

dubrava - listopadna šuma,

filjar - fenjer,

gaj - (dubrava) mlada uzgojena šuma,

glažak - čašica za rakiju,

golida - kabao za nošenje napoja svinjama i govedima,

gonik - širok put, obično za dva vola u jarmu, gora - šuma,

gozd - šuma,

hlojka, hujka, - jela (zujanje vjetra),

klepci - čekić s maticom za istanjivanje kose,

kositrenja - paprat (Equisetum hiemale) kojom su laštili kositreno posuđe,

kotar - omeđen seoski pašnjak,

kupica - čaša za mošt ili vino,

lajtičak - maleno bure ili bačva, laz - 1. šuma uz kuću, 2. iskrčeno mjesto radi

dobivanja obradiva tla,

lazi - gorski pašnjak,

močnjak - kaša, skosana ili stučena, gustao jelo,

mern - mrkva,

pekva ili čripnja - posuda za pečenje kruha ili pogače na ognjištu,

peso - blitva,

plana - 1. cvjetna livada na kojoj se ovce odmaraju, planduju (neplodni pristran ili

zaravnjak (pašnjak na uzvisini), 2. greda ispod krova na zidu kuće,

plankača - velika sjekira za sječenje i tesanje planaka (ravno izdjelana daska), presjeka

- žljeb u kamenu kojima se drvo odtakalo u nizinu,

protvon - lim (posuda) za pečenje,

samokis - sir od mlijeka u koji se ne stavlja sirište,

rudine - zelena zaravan na kršu,

skleda - zdjela,

staza - običan put uz proplanak,

stovčak - tronožac pokraj štednjaka,

sušica - svaki potok koji ljeti presuši,

švarba - tesarska sjekira,

vaganica - posuda za žito (25 kg),

vrelo - izvor podzemne vode,

zbirnik - zemljana posuda za skupljanje mlijeka, žaga - pila,

žganje - rakija, itd. ...

Kad se već spominju stare riječi pažnje vrijedno je spomenuti i riječ - kras (kars).

To je hrvatska riječ koja je prvi put zabilježena 1230. godine na jednoj darovnici s

otoka Krka (posjed Zrinskih i Frankopana). Kasnije su je, u malo izmijenjenom obliku

prihvatili i ostali europski narodi. Riječ označava; oštar kamen, zemlju kamenitu,

kamenit pašnjak (koji se ne može kositi).

Vrijedno je posjetiti zbirku od oko 150 raznih drvenih i metalnih predmeta i alata

koji su koristili u ranija vremena u domaćinstvima Gorskog kotara, koju je sakupio i

održava je g. Branko Majnarić - Barinov u naselju Raskrižje Tihovo br 1 uz samu

prometnicu Delnice - Brod na Kupi.

Zavičajna zbirka Lič, u istoimenom naselju, čuva već zaboravljene predmete

svakodnevne uporabe. Postojanje mjesta zabilježeno je još u 12. stoljeću.

Obrađivanje zemlje, oranje, bio je težak posao. U težak drveni plug trebalo je

upregnuti najmanje tri do pet pari volova, uz koje treba još najmanje četiri do šest ljudi

da vode volove i da oru. Toliko broj stoke nije mogla izdržavati svaka kuća, zato su

često pojedine kuće zajedno sprezale svoje volove i zajednički obrađivale zemlju.

Sve te stvari nalazile su se u običnim kućama, za tadašnje pojmove, a prema

starim zapisima izgledale su:

bile su niske, od kamena građene i šindrom pokrivene (drvene daščice). S jedne

je strane malen otvor, kuda svjetlo prodire, a nad nizkim ognjištem veća škulja, kojom

dim izlazi. Uz zid redaju se oniske klupe, u kutu stoji po koja škrinja, a na okolo

nekoliko klada, što služe za stolce. Kad još spomenemo kotao za palentu, po koji lonac,

solnicu, kus slanine, palentar, koji zatiču za rožnik (konjiće) krova, pa sadjač, koji

izpod vinčanica viri i kojim kupus sade, opisao sam cio namještaj takve planinske

kolibe.

Opisana kuća bila je „luksuzna kuća“ u odnosu na još starije: kuća je imala

obično samo jednu prostoriju s otvorenim ognjIštem, koja je služila u isto vrijeme i

kao kuhinja i kao soba, pa čak i za sitniju stoku i za mužu.

Toj prostoriji se naprije pridružio natkriti ulaz i tek oko 15. stoljeća podijelila se

unutrašnjost kuće u kuhinju i zasebnu sobu „hižu“.

Dodajmo još tome da su nekad krevete radili od smrekovih grana, ležali na

smrečju (iglicama smreke uloženim u deke) i pokrivali se dekama koje su koristili

preko dana za pokrivanje znojnih konja kad su se odmarali.

Ispod kuća bio je podrum - kevdr, ponekad sa zidanicom - voltani podruma, a u

njemu bačva s moštom, bocun s rakijom, šunke, kiselo mlijeko, kace, bukove dašćice

za stavljanje povrh ribanog zelje u kaci, ...

Kolibice - ovčarske bajte, koje su žitelji pravili u blizini većih pašnjaka, na

kojima je paslo mnogobrojno ovaca (npr., Lič polje), bile su od kamena, debala i

pokrivene daskama - škornicama, takovima (daska na kojima je ostala kora). Na

jednom kraju, krova, bio je malen otvor kroz koji je ulazilo svjetlo, a na drugom drugi

otvor koji je služio za izlaz dim. Uza zid su klupe, a pri ognjištu oblice za vatru. Na

sredini takve kolibice stajala je škrinja za sve potrebne stvari, a oko nje klade - panjići

umjesto stolaca. Pored ognjišta ispod rožnika (konjića) utaknut je bio palentar (velika

drvena kuhača za miješanje palente) i sadjač (sač, peka, crepulja). U kutu je stajalo

barilce ili lodrica za vodu, na polici od daske žlice (drvene) škorupnjače, mjehovi,

kabli i kablice (u koje se muzlo), brente (za spremanje sira). Na ognjištu je bio veliki

kotao u kojem se mlijeko varilo (kuhalo).

Nema više truba od rogova i njihova prodornog zvuka kojim su odjekivale

planine, kojim su se volari (oni koji čuvaju krave) dozivali i upozoravali, na

pašnjacima, nema više dvojnica kojima su si ovčari uljepšavali teški život i nadmetali

se njezinim zvukom s obližnjim cvrkutom i pjevom ptica. Nema više kudravih vranka

(ovčarski psi) da im pomažu u poslu. Nema više skute - neslanog sira, žure - sirutke

kojom se utaživala žeđ.

Duh minulih vremena može se vidjeti i danas u očuvanim kućama. Obilje staroga

narodnoga graditeljstva vidljivo je i danas u kućama Brod Moravica, kao nigdje

drugdje u Gorskom kotaru, u obliku zanimljivih dovratnika ili portala („bangara“) od

klesana kamena na prizemnim ulaznim ili podrumskim prostorijama, kao i teška

drvena vrata. Postoji nekoliko starih kuća koje predstavljaju baštinu narodnoga

graditeljstva, kuća Delač iz 1644. godine u zaselku Delači (spomenik prve kategorije

narodnoga graditeljstva, obnovljen krov s novim jelovim i smrekovim daščicama -

„šindrom“ i podom), Ožanić (kuću je izgradio Jure Ožanić, seljak i kolar; posebno je

interesantan drveni ulazni portal s raspelom, godinom izgradnje 1826. i prezimenom)

i Ferderber u Moravičkim selima, te kuća Mance u Kutima iz 1740. godine, kuća

trgovca Žagar (dva međusobno povezana objekta koji čine masivnu građevinu L-

tlocrta, pokrivena je „biber“ crijepom, a na zaglavnom kamenu portala urezano je „AŽ

1849“) i kuća Vesel u Prezidu (građena je od kamena i drva, prekrivena šindrom, s

originalnom drvenom gangom duž fasade. Na stropnoj je gredi urezan Kristov

monogram, a godina izgradnje je 1858.), kuća Rački u Delnicama (koja je posljednji

primjer pučke arhitekture), kuća Lončarić u Skradu (na čijem je dominatnom ulaznom

kamenom portalu vidljiva 1841. godina, jedna je od najstarijih toga tipa u Skradu i na

Lujzinskoj cesti. Na zapadnom pročelju dograđena je drvena ostakljena veranda) ističu

se kao vrhunski primjerci hrvatskog graditeljstva tog vremena i prostora.

Nema više klesarskih oruđa macole, puntarola, škrpela, .. Danas se više ne

izrađuju iz kamena „samca“ pragovi za vrata i prozore, okviri za šterne, spomenici.

Gdje su ta vremena kad su se izrađivali koševi za krumpir, repu, koš za nositi

hranu/jelo u polje ili šumu. Nema više kolara, postoje samo automehaničari.

Starinskih kuća sve je manje, mnoge od njih su adaptirane i izgubile prvotni

oblik, one stare u kojima još netko živi naherenu su i dotrajale. Nema više ni

gospodarskih zgrada: kolarnica, sjenice, šupe ... koje su podizali domaći zidari, tesari

i stolari. Gospodin Josip Klarić iz Marija Trošta (na prometnici Brod na Kupi -

Delnice), likovnjak izradio je nekoliko maketa starih goranskih kuća sa svim detaljima,

obojio ih patinom tako da izgledaju kao da i one već imaju po nekoliko desetljeća.

Pred kućom stoje uredno složena drva za nadolazeću zimu, smrekova i jelova kora

kojoj se potpaljuje i loži, i izgledaju kao da čekaju patuljke da se samo usele.

Postojao je običaj, danas nezamisliv, ukućani nisu zaklepali (zaključali) vežna

vrata (glavni ulaz) kad bi napuštali kuću, odlazeći na polje ili negdje drugdje poslom.

Vladalo je - poštenje.

Godine 1753. napravljen je nacrt za izgradnju tipskih seljačkih kuća u Mrkoplju,

možda je to i početak tipskih montažnih kuća, koje su bile jedan od značajnih

proizvoda Gorskog kotara. Kuća se sastojala od: ulaza, dvorišta, sobe, kuhinje, ostave,

sobice, kuhinje za pranje i sušenje, konjušnice, kolnice, staje za krave i volove, štaglja,

žitnice, koca, ognjišta. Ispod sobe mogao se izgraditi podrum.

Kroz dugu i oštru zimu trebalo je sačuvati ili današnjim rječnikom kazati -

konzervirati, voće i povrće, a ponajviše krumpir. Rješenje je trap (trep) ili rov (rupa u

zemlji). U rupu iskopanu u vrtu u blizini kuće, prostrla se slama ili suha paprat na koju

se istreslo voće i povrće (npr., krumpir) i potom zatrpalo zemljom. Nedostatak je bio

u slučaju visokog snijega, trebalo se dosta vremena i napora da se kroz snijeg i

zamrznutu zemlju dođe do željene namirnice. Stare kuće prizemnice, što je danas malo

poznato, koje nisu imale podrum, trap su napravile ispod kuće. Ispod jedne prostorije,

obično „hiše“ (prostorija u kojoj se boravilo i kuhalo), iskopao se trap veličine 3 x 3

metra i dubine oko 2 metra. U njega se silazilo po ljestvama kroz otvor napravljen u

daščanom podu, koji se mogao podizati i spuštati.

„Guba“ - gljiva koja raste na stablu, bila je čest ukras goranskih domova.

Izdubljena, koristila se kao vaza za ukrasno bilje a iz nje je rastao bršljan. Pred svakom

kućom bio je, a i danas je, mali cvjetnjak s pitomim makom, trandovijom i sl.

Selo Kuželj, nezaboravni prizor sačuvanoga goranskoga krajolika i načina

života, smjestilo se uz rječicu Veliku Belicu, koja utiče u Kupu, nepresušni izvor

dragocjene vode. Prepoznatljiv ali i upečatljiv prizor upotpunjuje župna crkva

Glavosijeka Svetog Ivana Krstitelja iz 1827. godine, župni dvor („farož“), kapelica iz

1863. i most preko Velike Belice.

Bujne svježe aromatične trave bogatih i sočnih livada Gorskog kotara

omogućavale su ovčarima, kako domaćim tako i primorskim, odličnu ispašu. Proljeće

je značilo gibanje pastira s malim konjićima koji su ima nosili razne vedrice, solnice,

kačice za sir, kotlove, cjedila. .... Uz ovce pasle su i krave domaćeg stanovništva.

Prehrana na pašnjacima bila je skromna, danas bi smo bez dvoumljenja rekli - prava

domaća hrana, koja spada u cijenjenu i traženu gastro ponudu: palenta, jačmanik

(pogača od ječmena brašna), ovčji sir, skuta, mlijeko, pečen krumpir, komadić slanine

(sirova ili pečena na vatri a mašću koja kapa iz nje mastila se palenta).

Život nije bio lijep. Naporno se radilo i skrbilo. Drvo Gorskoga kotara život je

značilo. Rano ujutro, u svitanje, mnogi Gorani su godinama iz topline štale izvodili

konje, upregnuli u kola i kretali na daleke putove. Plemenite četveronošce čekale su

šumske ceste i vlake, naporna i pogibeljna „šlajsanja“ trupaca, psovke, povici i bič

furmana. Oni su bili hranitelji obitelji. Kad je iznenada zagrmilo i spustila se kiša,

furman je sa sebe skinuo kabanicu i njome pokrio svog hranitelja i svoju uzdanicu.

Malo je još starih zanata koji su vezani uz drvo i njegovu obradu, Gorski kotar

bio je poznat po kolarima, tesarima, bačvarima, stolarima, nema više kirjaša, kovača,

bravara. Samo požutjele fotografije u obiteljskim albumima i knjigama ostaju kao

spomen o njima. Nekada se kuće i gospodarski objekti pokrivali - šindrom, danas je to

samo poneka vikendica ili manji objekt. Za izradu šindre potrebno je, osim alata, znati

odabrati stablo prije nego se poruši. Nema više tko bi je napravio. Uostalom, svakom

tko prvi puta dođe u Gorski kotar, bilo ljeti ili zimi, prvo što će mu zapasti za oko su

kuće sa strmim krovovima pokriven šindrom i puno drva ispred nje (cjepanice ili

trupci), kao da svaka kuća ima svoju pilanu.

Za Gorane se kaže da ih drvo prati čitav život - od drvene zibke, do črne škrute

(lijes) i drvenog križa nad grobom, da ih grije tri puta: prvi put u šumi dok ruše drvo,

drugi put dok cijepa i treći put kad ga stavi u peć.

Gorani su za svoje potrebe od drveta izrađivali, skoro sve što im je trebalo u

svakodnevnom životu: berevc, berevček (odozgo otvorena bačva, bačvica za nošenje

vode koscima); bobličak, cepe, golice; golido (posuda za vađenje vode iz bunara,

posuda za dojenje, mužnju krava, posuda za čišćenje žita i drugo); grablje, jaram,

kab’co, kace, kabov (posuda za hranjenje svinja); kljuko, kosje (kose), držalo za vile i

motiku; koške (košare); kozolac, kozovc, drvena naprava za sušenje usjeva, smještena

u polju ili u blizini doma; kreblj’co, načko, rov’co, stovčak, štipico, zagozde, žlajkar,

žrd, .... a to su bile debele motke za stezanje sijena na kolima, mlatilo za tučenje,

vršenje žita i graha u rižnji - ljusci, glatke i s rogljima - rogovima, motke za sušenje

snoplja ili djeteline; visoke drvene posude s motčicom za pravljenje kiselog mlijeka;

alat za grabljanje gnoja; štap u obliku brojke za skupljanje sijena strpanog u sjeniku;

alatka za kopanje zemlje, slična trnokopu; drveni klinovi za razbijanje bukovih i drugih

blanja, cjepanica; drveni bat za tučenje po zagozdama. Sve te stvari izrađene su iz

jelovog, bukovog, hrastovog drveta, te od drenovine, koja se o nekoliko godina sušila

na tavanu.

Iseljavanje iz Gorskog kotara, „trbuhom za kruhom“, bilo je zbog mnogih

razloga, zbog nedostatka kruha, siromaštva, izbjegavanja vojnikovanja. Odlazili su čak

i u prekomorske zemlje i zapošljavali se u rudnicima. Ljudi su odlazili u Slavoniju u

potrazi za kruhom i sezonskim radom u hrastovim šumama. Prvo veće iseljavanje

zabilježeno je 1710. i 1711. godine kada je 800 delničkih obitelji (muškaraca, žena i

djece) odlučilo napustiti goranske šume i naseliti se u Moslavinu, na poziv grofa

Erdödya. Domaće stanovništvo pridošle gorane nazivali su „kranjci“, obzirom na to

da ih je njihov govor podsjećao na slovenski.

„Gorani su pametni, vrijedni, ali iznad svega tvrdoglavi i teška karaktera, pa ih

se voli isto onoliko koliko ih i ne voli“, kažu supruge - negoranke - za Gorane. Isto

tako dodaju: „Odmah se vidi tko je gazda u goranskoj kući - žena! A kako žena vlada

potiho dok muž misli da je on glava obitelji, nastaje zbrka!

„Što haje kmet

Za tuđi svijet,

Dok ljubi svoj

Nad pragom broj?

A Goran tek,

Koj mari vijek

Za Gorski kraj,

Zemaljski raj?“

(Dr. Ante Cividini)

Ceste koje život znače

Ceste kojima su putovali ljudi, prevozila roba, nadirale vojske, putovale kočije,

stizale i dobre i loše vijesti, žandari vodili lopove i razbojnike, odlazilo „trbuhom za

kruhom“ u pečalbu, odakle se mnogi više nikad kući nisu vratili. Da mogu pričale bi

nam zanimljive priče iz prošlosti o životu, ljudskim sudbinama i patnjama.

Kroz Gorski kotar još od davnina vodile su japodske i liburnijske, rimske ceste

kao i kasnije karavanski putovi (prastara cesta Senj - Senjska vrata - Modruš - Skrad;

Senj - Velika Kapela - Korana/Kupa) povezujući unutrašnjost s Primorjem. Ali su bile

loše, nepovezane i vrlo nesigurne. Rimljani su preko Senja, Gacke i Like duboko

prodrli u unutrašnjost. Na Vratniku je bila carinska postaja, publicum portorij. Zbog

urušavanja, neodržavanja ili hajdukovanja koje je bilo, na neki način zarađivanje za

goli života, neke od njih potpuno su napuštene. Rijeka Kupa bila je dobro poznata i

Rimljanima pod imenom - Colapis, pa je uz nju također vodio jedan od putova.

Octavijan August koji je vodio ratove s Japodima (34. godine prije Krista) upoznao je

i ovaj kraj, a poslije tih ratova na utoku Kupe u Savu procvala je i Siscia, današnji

Sisak.

Srebrna vrata na Snježniku i Medvja vrata na Risnjaku proboji su starih

srednjovjekovnih a možda i starovjekovnih cesta.

Južnim rubnim područjem Gorskog kotara prošle su križarske čete pod

vodstvom franačkog vojvode Raimunda Tuluškoga (Toulouskog) i drugih vitezova

zapadne Europe. O tome svjedoči i zapis, koji je možda i prvi opis Gorskog kotara: ..

nenastanjena je, brdovita i šumovita, s velikim rijekama i pašnjacima što se nadaleko

prostiru. Malo njezini stanovnici imadu obradivih površina i sva je njihova životna

nada u stadima ovaca i oružju, izuzevši onu manjinu koja živi pri moru i razlikuju se

od ostalih govorom i običajima života ..

Svaka karavana je imala oružanu pratnju, a kakvi su nekada putovi bili, možemo

zaključiti iz starih spisa. Veliki put ili župski morao je biti najmanje širine oko 209 cm,

za gonike (ili seoski put) širina je bila tolika da su njima mogla slobodno prolaziti „dva

vola u jarmu“, koji su vukli kola, za što je potrebno nešto više od 150 cm. Svako

sužavanje ili proširivanje putova (staza) ili mijenjanje smjerova ili postavljanje novoga

bilo je zabranjeno bez prethodnog dogovora tj. dozvole. Putovi su se dijelili prema

važnosti na: „putivi prični ili okolni, staze velike ili male“, ali se isto tako poznaju i

stranputice (zaobilazni put), pješačke staze, prečaci i sl. Kroz povijest mnogi od tih

putova potpuno su nestali, nestali u prirodnom zagrljaju vegetacije, a neki su temelj tri

stare ceste kroz Gorski kotar.

Frankopani su u 15. i 16. stoljeću izgradili cestu: Moravice - Brod - Lešnica -

Delnice - Lokve - Fužine - Lič. Jedan krak te ceste vodio je od Lukovdola do Gomirica

- Vrbovskog - Ravne Gore i preko Mrkoplja do Liča. Ovdje su se ceste sastajala i dalje

vodila prema Bakru i Kraljevici. Obje ceste vezale su se na postojeće srednjovjekovne

prometnice kojima su bili povezani kontinentalni i primorski krajevi, tj. frankopanski

pokupski i vinodolski posjedi u luku Bakar. Drugi pravac frankopanskih prometnica

povezivao je Prezid - Gerovo i Grobnik s Trsatom/Rijekom.

Preko luke Bakar, najvažnije frankopanske luke, i Senja karavane su donosile u

unutrašnjost srebro, zlato, olova, bakar, željezo, mjed, tekstil, vosak, sol, konzerviranu

ribu u bačvama, mirodije, vino u mjehovima od kože ovaca ili koza maslinovo ulje

(koje je bilo na velikoj cijeni), itd.

Gradnjom cesta mnogo toga se promijenilo u Gorskom kotaru, a gradnju su

potakle i zarade koje su se ostvarivale eksploatacijom šuma i prijevozom robe, naročito

žita (pšenica, kukuruz) u primorske luke, Senj i Rijeku. Kirijašilo se konjima čak do

Senja, Bakra ili Sušaka, dok se volove koristilo za kraće relacije. Drvo koje se izvozilo

iz Gorskog kotara u Bakar i Senj koristilo se za brodogradnju i izvoz u mediteranske

zemlje.

Mnogi od tih starih putova su nestali, urušili su se, pojela ih je vegetacija i danas

se vrlo teško mogu prepoznati. Kao nijemi svjedoci ostale je možda po koje ljetne

nastambe - stanovi - šute, u kojima su se sklanjali žitelji tijekom obrađivanja polja i

sjenokoša. Kao nijemi svjedoci, na te stare putove, i danas nam stoje izvori vode na

kojim su se krijepili ljudi, volovi i konji. Neki su još uvijek od drva, ukopanih kaca, a

neki obzidani kamenom, da se zaštite od nečistoće i životinja.

Vremenom su sagrađene tri ceste, koje su i temelj današnjim cestama, bilo da se

djelomično poklapaju s njihovim starim trasama, bilo da ih sagrađene nove povezuju

na brži i lakši način.

U starim se dokumentima uz ovo naselje vezuje i naziv "Shegine". Kada je ono nastalo ne zna se, tek pretpostavlja

se da je početak naseljavanja bio u vrijeme knezova Zrinskih jer je u blizini prolazio karavanski put. Za vrijeme

prometovanja po staroj rimskoj cesti Gerovo-Platak, tu je bila postaja za odmor i prenočište. Ime je nastalo od

slovenske riječi "šega, šegina" = šala, velika šala."

Po tragovima „Karoline“

Prikaz Karolinske ceste kod Mrkoplja na crtežu Antuna Matije Weissa

Karolinska cesta na prijevoju Peć iznad Hreljina

- „Karolina“ (Stara Karolina) bila je prva prava kolska cesta koja je povezivala

unutrašnjost: Karlovac i Primorje - Bakar i Rijeku i prošla kroz Gorski kotar. Cesta je

građena od 1726. do 1738. godine za vrijeme austrijskog cara Karla VI. pa je po njemu

i dobila ime. Kao voditelj radova spominje se vojni arhitekt Matija Weiss (*?Baden

Wirtenberg – 19.10.1738 ili 1739?). Trasa uske, strme i zavojite ceste, u dužini od

105,6 km, pružala se od Karlovca (Carlstatt) – Duge Rese – Generalskog stola –

Ogulina - Vrbovskog - Ravne Gore - Mrkoplja (Verkopail) – Belog sela (Bello Sello)

– Lokava -Fužina (Fuschina) - Zlobina - Meje - Sv. Kuzam (St. Cosmo), odakle je

jedan krak išao u Bakar (Buccari), a drugi kroz Dragu (Val di Draga) u Rijeku

(Flumine). U svim tim mjestima bile su izgrađene prijevozničke postaje i gostionice,

dok su na cesti izgrađene stražarske i poštanske postaje. Cesta je goranskim selima

donijela ekonomski napredak, bolji život i povezivala ih sa svijetom, u koji su morali

otići „trbuhom za kruhom“. Uz cestu su bili naseljavani, pored domaćeg stanovništva,

još i Slovenci i Česi, koji su se počeli baviti kirijašenjem, zanatstvom, šumarstvom, te

pilanskom i kasnije drvnom industrijom. Suviše zavojita cesta, prestrma i preuska,

nažalost, nije bila podesna za veći i brži tranzitni promet tako da je kasnije sagrađen

značajniji prometni pravac.

Uz staru cestu podizale su se kuće, svratišta, štale, šterne (čatrnja, gustijerna -

nakapnica za skupljanje kiše), kapelice, daljinari, razne oznake i biljezi namijenjeni

prolaznicima, a nalazila se i poneka snježnica iz koje se vadio led kad bi ponestalo

vode u šternama.

Malo napušteno selo Gornja Slavica na Karolinskoj cesti, po predaji, dobilo je

ime po gostioničarki Slavici. U gostionici su se zadržavali prolaznici a bila je poznata

po plesovima koji su se u njoj održavali. Danas samo ostaci srušenih, izgorjelih i

napuštenih kuća govore o nekadašnjem životu kirijaša i rada u šumi.

Sva sela koja su podignuta uz Karolinsku cestu razdaljinom odgovaraju čujnosti

puške. Na taj način mještani su signalizirali razne nevolje, potrebu za pomoć, olujne

mećave ili se okupljati radi potjere za hajducima.

Tajanstvene šume uz „Karolinu“ i njezina napuštena sela skrivaju mnoge istinite

i izmišljene priče. Priča se da su hajduci koji su harali područjem „Karoline“ negdje

zakopali i sakrili silno blago, koje do danas nije pronađeno.

Uz cestu su podizane šterne radi oskudnosti za vodom koja je svima koji su

njome putovali bila nasušna potreba, kako konjima tako i ljudima. Mnoge od njih bi

mogle ispričati razne priče i doživljaje putnika pomoću svojeg pisma u obliku dubokih

ižljebljenih jaraka u kamenu od izvlačenja mnogih kanti i konopa „kalača“ (sprava

kojom se crpi voda) s vodom.

Iako je trasa ceste tako vodila da izbjegava vodotokove i gradnju mostova, ipak

je jedan most napravljen. Na staroj karti (veduti) Karolinske ceste posebno je označeno

i ucrtano „grosse Brucken“. Na mjestu nekadašnjeg mosta ostalo je četrnaest kamenih

upornjaka preko kojih je bio položen drveni most dužine oko dvjesto metara i visine

od četiri do devet metara. Mještani te upornjake zovu „fajer“, „fajler“ prema

njemačkom - der Pfeiler - stup. Stara priča govori o nesreći koja se dogodila zaprežnim

kolima koja su zbog poledice sletila a konji i kočijaš poginuli. Navodno se zbog toga

projektant kasnije ubio. Rekonstrukcijom, cesta je zaobišla to mjesto, a stupovi su do

danas ostali dobro sačuvani.

Dio Karoline

- „Jozefinska“ cesta Karlovac - Generalski Stol - Josipdol - Jezerane - Brinje -

Vratnik - Senj, u dužini 113,2 km, građena od 1770. do 1779., ime je dobila po caru

Josipu II. Godine 1843. je rekonstruirana.

U doba gradnje Jozefinske ceste Karlovac - Senj, Karolinska je cesta već bila

izvan upotrebe. Tridesetih godina 19. stoljeća temeljito je rekonstruirana i prozvana je

„Nova Karolina“.

Uz Lujzinsku cestu

Lujzijanska cesta oko 1900

Poznata karlovačka aleja platana, spomenik prirode – danas Marmontova aleja. To je i početak nekad poznate

ceste „Lujzijane“ koja je išla od Karlovca do Rijeke a koju su tada nazivali „ jednom od najboljih cesta u Carstvu“.

Aleju platana dao je zasaditi maršal Marmont, pa po njemu nosi i ime. Prije 60-etak godina u aleji su bile 62

platane a danas ih je manje.

Kočija na Lujzijani

Lujzijanska cesta (Ludovicejska cesta) povezuje Karlovac (Carlstadt) -

Vrbovsko - Lokve - Rijeku (Fiumu). Duga je 140,7 km. Gradila se od 1803. do 1809.

Cestu je projektirao i gradio, Senjanin, Filip Vukasović (*1755., Sv. Petar u Lici - +

9.8.1809 Beč. Kao podmaršal umro od posljedica ranjavanja, topovska kugla odnijela

mu je obje noge). Koštala je 2,100.000 forinti. Car Franjo I. dozvolio je 1808. godine

da se nazove Via Ludovicea po njegovoj ženi Mariji Ludovici, te je bez osnove legenda

da je prozvana po Napoleonovoj ženi Mariji Lujzi. Cesta koja je izgrađena za deset

godina bila je za ono vrijeme najljepša i najsolidnije građena cesta Europe. I danas je

ta cesta atraktivna i neobična zbog svojih graditeljskih karakteristika, strmih uspona,

ljepote netaknute prirode i niza malih mjesta. Iz Karlovca, u koji je Savom i Kupom

lađama dolazila razna roba, otpremala se u Bakar i Rijeku, cesta kreće u pravcu

Vukove Gorice, Severina, Vrbovskog, Moravica, Skrada, Kupjaka, Delnica, Lokava,

Gornjeg Jelenja i Grobnika. Kod Gornjeg Jelenja dijeli se na dva kraka; jedan vodi

preko Škrobutnjaka, Kamenjaka i Grobničkog polja na Rijeku, a drugi preko

Oštrovice, vrha Koritnjaka i Meje u Bakar, koji su Karlovac povezivali s hrvatskim

primorjem. Trasu je kasnije ispravio 1811. godine, za vrijeme francuske okupacije, po

svom projektu, kapetan Charpenter (Henry Jean Philippe Charpentier).

Filip Vukasović

Danas se još samo u delničkom Grabnju mogu naći sačuvani ostaci prave stare

Lujzijanije, u Lokvama još stoji daljinar austrijske poštanske milje - približno 7,5 km

(7.582 metra), u Srednjem Jarku čvrsto stoji mostić - majstorija graditeljstva bez

cementa i betona, u blizini Kamenjaka (590 m nad morem) ponosno stoji piramida -

daljinar: 119,5 km od Karlovca, 15 km od Rijeke. Dužina pojedine dionice ceste

označena je u poštanskim miljama na gornjem dijelu miljokaza, dok je u donjem

naznačena nadmorska visina svakog miljokaza i to u stopama. Večina miljokaza

sačuvana je do danas.

Kameni most na Dobri (1726 - 1728.) u Novigradu

Lujzijana se najviše uspinje na prijevoju - visoravni Ravno Podolje - do 928 metara nad morem

Visoki trobridni "obelisk" uz Lujzijanu nadomak Grobika - nekoć daljinar, a danas i spomenik umjetničke

vrijednosti

Miljokaz na Grobniku

Tijekom minulog stoljeća putovalo se tom cestom kočijama, a početkom prošlog

stoljeća već i automobilima. Među putnicima bilo je i onih koji su svoje dojmove s

putovanja kroz Gorski kotar i opisali. Antun Nemčić koji je „Lujzijanom“ putovao

1843. godine putnim kolima s konjskom zapregom i Milan Šenoa, sin Augusta Šenoe,

koji je njome projurio 1907. godine - automobilom. Antun Nemčić svoje putovanje

opisao je Ilirskim zanosom u „Putositnicama“, dok je putna reportaža Milana Šenoe

prvi književni opis putovanja automobilom starom „Lujzijanom“.

U povijest hrvatskog slikarstva Hugo Conrad Hötzendorf ušao je i kao slikar

pejzaža u Slavoniji, Gorskom kotaru i Lujzijanske ceste.

Ova važna cesta nakon 1873. godine, puštanjem u promet 1873. godine

željezničke pruge Zagreb - Karlovac - Rijeka, pomalo gubi prvobitno značenje, ali

moderno vrijeme vratilo je stari sjaj „moderniziranoj Lujzijani“. Gradnja zavojite

pruge s tunelima i vijaduktima koštala je tadašnjih 26,573.757 forinti. Prvi vlak dojurio

je u Rijeku 23. listopada 1873. godine, a ugarska vlada bila je zadovoljna jer je riječku

luku spojila s Budimpeštom i Zagrebom, a luka Trst gubi svoje značenje.

Putujući iz Karlovca prema Rijeci, stići ćete nakon Duge Rese i Jarčeg Polja do

Vukove Gorice, gdje se prvi put sastajete s trasom stare „Lujzijanske“ ceste, koja je

Karlovac i Vukovu Goricu nekad povezivala preko Netretića. Ubrzo nakon ne preduge

vožnje, dolazi se do Severina na Kupi. To je poznato odmaralište uz „Lujzijanu“ koje

u svojim „Putositnicama“ spominje i Antun Nemčić, kao i stari barokni jednokatni

dvor s vanjskim cilindričnim kulama i unutarnjim arkadnim dvorištem - Frankopansku

kulu koja se prvi put spominje 1558., ali nije poznato kada je sagrađena. Frankopanski

dvorac je smješten u parku s kapelom sv. Florijana, visoko na litici iznad Kupe.

Napuštajući Severin padinom Vučjak otvara se pogled na ljupko selo Lukovdol,

udaljeno dva kilometra od „Lujzijane“. To je jedno od najstarijih goranskih sela nad

Kupom, zapisano u Modruškom urbaru i koje je bilo u posjedu Frankopana.

Nakon Lukovdola sa ceste se, preko plavozelenih goranskih šuma, pruža pogled

prema kamenitim vrhovima Kleka, a koji kilometar dalje cesta nas vodi do odmorišta

„Vrbovsko“. Na tome mjestu je davno stajala drvena turistička kućica koju je progutao

požar. S terase odmorišta pruža se vidik na duboku dolinu kojom teče rijeka Dobra i

vijuga željeznička pruga Zagreb - Rijeka. Na platou iznad riječne doline smjestilo se

Vrbovsko.

U parkiću škole u Lokvama je daljinar koji je spašen i tu prenesen iz obližnje Male vode

Potok Križ, pritok Lokvarke, u Maloj vodi Lujzijana "preskače" lijepim kamenim mostom na dva luka

Stari lujzinski dvosvodni most u Lokvama jedan je od zanimljivih povijenih

ostataka Lujzijane koji se koristi i danas

Sačuvani daljinar u Nadvučniku - na trećini prevaljenog puta od Karlovca do Rijeke

Prijevoj Veliki Vodenjak blizu Delnica - danas kamen na 847 metara nad morem, a nekoć (i) miljokaz?

Lujzijan nas vodi dalje u srce Gorskog kotara s koje se pruža niz lijepih vidika

prije nego se strmo spustimo u dolinu u kojoj leže Donja i Gornja Dobra. Na mjestu

gdje se cesta provlači kroz stari kameni tunel ispod željezničke pruge, odvaja se cesta

prema dolini Kupe i Broda na Kupi. Strmi završetak ceste vodi nas u Skrad, poznato

goransko mjesto, stisnuto na strmim sjeveroistočnim padinama Skradskog vrha.

Na ovome mjestu u 16. stoljeću postojalo je malo kmetsko naselje. Nakon

turskih napada osnovano je 12. lipnja 1694. godine novo naselje - začetak današnjeg

Skrada. Gradnjom „Lujzijane“, a posebno nakon gradnje željezničke pruge Karlovac

- Rijeka, Skrad postaje značajno mjesto. U to vrijeme grade se gostionice i prenoćišta

a sve je više posjetilaca koji ovamo dolaze zbog povoljne klime i prirodnih ljepota.

Početkom prošlog stoljeća počinje i propaganda turizma u čemu se posebno

istakao šumar Rudolf Tredl. Kaže se da je njegovom zaslugom 1914. godine osnovano

Društvo za promet stranaca, preteča današnjeg Turističkog ureda.

Lijepi vidikovci u okolici Skrada njegova su osebujnost što je već zapazio i

Antun Nemčić. Najljepši pogled pruža se sa Skradskog vrha i njegovih planinskih

livada odakle se vide brojni vrhovi Gorskog kotara. Duboko ispod ceste koja se

nastavlja prema Kupjaku i Delnicama otvara se pogled na duboku kupsku kotlinu. Od

niza prekrasnih prirodnih zanimljivosti okolice Skrada najatraktivniji su Vražji prolaz

i Zeleni vir.

Na najvišoj točci Lujzijane, masiv Vodenjak 847 metara, otvara se prvi vidik na

Delnice, gradić uokviren pejzažom polja, livada i šumovitih gorskih kosa, koji se prvi

put spominje 1481. godine na prostoru zvanom Lučice. Iz Delnica vode odvojci u

dolinu Kupe do Broda na Kupi i nešto dalje prema Crnom Lugu i Gerovu.

Iz Delnica cesta vodi pravo prema Lokvama i Mrkopalju i masivu Špičinku

(1006 m) s kojeg se pruža prekrasan vidik na Omladinsko jezero i široki goranski

pejzaž koji ga okružuju. Gradnjom velike i jedinstvene zemljane brane potopljen je

dio stare „Lujzijanije“, ali je stvoreno privlačno, gotovo prirodno, umjetno

akumulacijsko jezero. Strmom cestom dolazi se do obale jezera i sela Homer koje je

dijelom potopljeno jezerskom vodom.

Dva kilometra dalje na staroj cesti „Lujzijani“ leže Lokve, goransko mjesto

poznato po turističkoj priredbi „Žabarska noć“ te prirodnim atrakcijama u okolici.

Po južnom i jugoistočnom rubu Gorskog kotara vodi „Rudolfova cesta“ ili

„Rudolfina“ (austrijski carević Rudolf), Ogulin - Jesenak - Stalak - Mošune - Ledenice

- Novi Vinodolski (Valis vinearie), u dužini od 135 km. Prvi itinerer ove ceste sačinio

je u listopadu 1874. godine August Šenoa u svom djelu „Kroz Jasenak“, tjeran

znatiželjom da upozna ovaj kraj i ljude.

Kameni stupići "stražari" Lujzijane - starost ih je nakrivila, ali i dalje ponosno čuvaju cestu

Miljokaz uz Lujzijanu u Prilišću - obnovljen i uređenog okoliša

Fajeri

Sušak kraj Lujzijanske ceste

Od Ogulina, gradića čiji prvi povijesni zapisi datiraju iz 15. stoljeća, vrijedno je

pogledati frankopansku tvrđavu u kojoj je smješten ogulinski Zavičajni muzej s

memorijalnom sobom spisateljice Ivane Brlić-Mažuranić, kao i alpinistička zbirka

(koja prikazuje razvoj i najveće domete hrvatskog alpinizma, dokumente i originalne

alpinističke rekvizite iz raznih razdoblja planinarske povijesti), nedaleko od

znamenitog i veličanstvenog grotla Julin ponor (gdje je nekada ponirala rijeka Dobra)

počinje „Rudolfova cesta“. Frankopanska tvrđava sagrađena je oko 1500. godine radi

obrane od Turaka. Isušena špilja Julina ponora skriva 16 km podzemnog kanala, po

čemu je ovaj špiljski kompleks prvi u Hrvatskoj.

Na mjestu gdje se s nje odvaja cesta prema Gomirju i Vrbovskom, „Rudolfova

cesta“ prelazi kameni Molinarjev most, neopravdano skriven u vegetaciji. Odavde se

pruža divan vidik na siluete Kleka i njegove stjenovite vrhunce.

Dio „Rudolfine“ sve do iza simpatičnog Jasenka, u kojem je boravio August

Šenoa, danas je moderniziran. Jesenak i obližnje mjesto Vrelo sve više se spominju i

u zimskom turizmu zahvaljujući padinama Bjelolasice.

Prvi izlet na Bjelolasicu organizirala je skupina ogulinskih časnika, na konjima,

1864. godine među kojima je bio i Bude Budisavljević, čovjek koji je ostavio

neizbrisiv trag u osnivanju Hrvatskog planinarskog društva desetak godina kasnije.

Svoj izlet opisao je i objavio 1912. godine u „Vijencu“.

Nedaleko od Jasenka odvaja se šumska cesta, poznata još pod imenom „Begova

staza“, koja vodi preko Matić poljane, bujne livade, prema Tuku i Mrkoplju s koje

vode planinarske staze u labirint Bijelih i Samarskih stijena.

Matić poljana

Na Matić poljani koja je široka oko 300 metara a dugačka gotovo 3 km, nalazi

se originalni spomenik palim borcima. U pravilnom nizu postavljeno je 26 monolitnih

vapnenačkih stijena, visokih oko 2 m, koji simboliziraju kolonu partizanskih boraca

13. primorsko-goranske udarne divizije, što su se smrznuli tijekom marša kroz snježnu

mećavu 24.02.1944. godine na temperaturi minus 27 oC.

Cesta iz Jasenka vodi na jugu prema Drežnici i Jezeranama gdje se spaja s

moderniziranom „Jozefinskom cestom“, prva tri kilometra su dio stare „Rudolfove

ceste“. Cesta koja vodi šumovitim podnožjem Javornice, čija dva stjenovita vrha kao

da pozivaju na razgledanje Bijelih stijena, Bjelolasice, Jasenka i Drežničkog polja,

uskoro će nas dovesti do Banskih vrata i izlaskom iz šume dolazi se na primorsku

stranu.

Stanovnici Fužina i Liča najbolji su poznavatelji ceste koja vodi preko

prostranog Ličkog polja (ime dobilo po zaseoku Lič) kroz šume i livade do ruba

goranske ploče, tzv. Vinodolske stepenice, koja se spušta na more. To je stara dobro

trasirana frankopanska cesta koju su sagradili još krčki knezovi kada su se iz svojih

posjeda u Vinodolu (Vallis vinearie) širili i prodirali u guste i mračne goranske šume.

Lič je postao njihov značajniji centar s kovačnicama, pilanama, rudnicima i

topionicama. Vinodol je bio poznat i po frankopanskim vinogradima koji su: bili mali

površinom ali zato s odličnim vinima, i prodavali u unutrašnjosti zemlje.

Stanovnici Vinodola i Bribirci na zaravnima Ravno, Lukovo i Maševo, još davno

su podigli ljetne pastirske kolibe - nastambe gdje su napasali ovce i krave, orali i kosili,

sadili (najviše krumpir i zelje). O svemu tome govore nam tragovi kamenih ograda -

Zagrada po kojima je i Zagradski vrh (1187m) dobio svoje ime. Poput pravilnog stošca

izdiže se iznad bukovih šuma sa sjeverne strane i jugozapadne gole strane obrasle

travnjacima. Šumovita strana, prema Ravnom, ispresijecana je stazama pokraj kojih

su zidane zgrade, ljetni stanovi - pastirske kolibe (danas već ruševne), a nešto niže

livade pune cvijeća. Šumski radnici ostavili su svoje tragove - nastambe i samarice, na

kojima su izdržljivi i vrijedni planinski konji nosili teške bukove cjepanice.

Jednom od tih staza dolazi se do Mlake, jakog gorskog izvora koji je još uvijek

dobro sačuvan. Kamene stepenice vode do dna izvora, često su i potopljene obilnom

vodom, a uz Mlaku sačuvano je korito za napajanje stoke samo što se više ne čuje

blejanje ovaca ni zvon kravljih zvona.

Na šumskim cestama Gorskog kotara automobil se pojavljuje godine 1926., tada

je uprava veleposjeda Thurn-Taxis nabavila prvo osobno vozilo, a 1927. godine prvi

kamion za prijevoz građevinskog materijala, drva i drugih tereta.

Goranska cesta Delnice – Prezid

Vrlo zanimljiva goranska cesta u dužini od 63 kilometra je Delnica preko Crnog

Luga, Gerova i Čabra vodi za Prezid. Cesta se kreće koridorom iz srednjeg vijeka koji

su najviše koristili Zrinski i Frankopani, vlasnici velikog dijela tog područja. Godine

1890. cesta je dobila makadamski oblik da bi u drugom dijelu dvadesetog stoljeća bila

asfaltirana. Danas ona predstavlja idealan pravac u bijegu iz gradske gužve u idilu

prirode.

Poluatocesta Zagreb - Rijeka

Tišinu na Lujzijani donijela je nova poluautocesta izgrađena od Karlovca do

Rijeke. Za očekivati je da će ona Gorskom kotaru zbog bolje povezanosti s većim

gradskim centrima, donijeti napredak i zahvaljujući prirodnim ljepotama učiniti ga

jednim od najatraktivnijih turistički odredišta Hrvatske. Vrbovsko, Ravna Gora,

Delnice i Fužine četiri su izlaza ili ulaza na novu cestu.

Nekadašnje povijesne ceste Gorskog kotara koje su izgubile komunikacijsku

važnost, pretvaraju se danas u izniman turistički potencijal. Vratiti će svoj mir i

sačuvati ljepotu, dok će se posjetitelji moći upoznati s brojnim naseljima i gradićima

zanimljive povijesti. nesvakidašnju

Goranska naselja kroz povijest

Brod na Kupi

Brod na Kupi 1912.

Oko ti se otimlje, da na sve strane zahvati, nu ipak se zaustavlja na krasnoj

dolini, koja doista zaslužuje, da je prispodobiš i najljepšim dolinama Švicarske

napisao je prof. Stošić u „Il Carsso Liburnico.“ (Estratto del Bollettino della Societačà

adriatica di scienze naturali in Trieste. Vol. V., facs. 2., 1880, strana 14.)

Brod na Kupi prvi put se spominje 1481. godine, 1577 postaje vlasništvo

knezova Zrinskih. Prije dolaska Frankopana mjesto, seoce, zvalo se Ribarsko.

Raskrižje putova koji su povezivali posjede Zrinskih i Frankopana u Čabru i Brodu na

Kupi s Primorjem preko Delnica i s Bosiljevom i Ozljem preko Moravica, pokazalo se

najboljim mjestom za četverokutni dvorac na dva kata, moćne plemićke obitelji, koji

je podigao Petar Zrinski 1651. godine. Osim toga, tu je bio i „brod“ (skela) koja je

omogućavala povezivanje s Kranjskom. Po toj skeli - brodu i mjesto je dobilo ime -

Brod na Kupi. Od nekadašnje slave i plemićkih simbola ostao je samo buzdovan,

postavljen visoko na vrhu kule, danas zaboravljenog dvorca. Taj dvorac i utvrda s

teško okopanim vratima, puškarnicom i tunelom iskopanim u podzemlju koji je trebao

poslužiti kao izlaz i spas u velikoj nevolji. S obzirom na dvojaku ulogu ne njemu nema

graditeljske raskoši. Sve odiše jednostavnošću, masivnošću i čvrstoćom. Stara vrata

još su okovana kračunima i čvrstom bravom, iskovani tko zna kada i gdje. Izlizane

kamene ploče prizemlja također govore o prohujalim vremenima. Visoko iznad ulaza

stoji izbočeni dio koji je bio u funkciji obrane dvorca. Kroz otvor u njegovom donjem

dijelu, na napadača bacalo se kamenje ili vrela smola.

Poslije smrti Zrinskih i Frankopana 1722. postaje vlasništvo grofa Rajmunda

Perlasa, a 1766. prodaje ga grofu Teodoru Batthyányu. Obitelj Batthyány prodala je

svoj brodski posjed knezovima Thurn-Taxis.

Župna crkva sv. Marije Magdalene izgrađena je 1670. u istoimenoj župi koja je

osnovana 1609. a obnovljena 1964.

U selu Homer u blizini Broda na Kupi u staro vrijeme nalazile su se i kovačnice

i talionice željeza, a iznad obližnjeg sela Velika Lešnica kopala se željezna ruda.

Danas je Brod na Kupi zahvaljujući impresivnom prirodnom okruženju sve

poznatije turističko mjesto, a na značenju je dobilo i graničnim prijelazom prema

Sloveniji.

Brod Moravice

Brod Moravice idilično goransko naselje i prvi se put spominje u ispravi Bele

IV. iz 1260. godine pod nazivom Gornje Moravice, kojom je bila određena sjeverna

granica gospoštije Vinodol. Povjesničari smatraju da je ta isprava krivotvorena u 15.

stoljeću. Pretpostavlja se da je mjesto postojalo u 13. stoljeću, jer je na razmeđi 13. i

14. stoljeća utemeljena župa, uz gerovsku, najstarija na goranskom području. Tijekom

svog višestoljetnog postojanja imalo je razne nazive, i to: Moravice, Gornje Moravice,

Turanj i Brodske Moravice.

Prvi autentični spomen današnjeg naselja Brod Moravice datira od 22. veljače

1481. godine kada je u Gradecu (današnjem zagrebačkom Gornjem gradu) Kraljevski

sud Matije Korvina izdao ispravu po kojoj tamošnji trgovci nisu dužni plaćati određene

novčane pristojbe feudalcima preko čijih imanja putuju na Jadransko more. U daljnjem

tekstu tog pravnog dokumenta poimence se navode i određeni zemljopisni lokaliteti, a

među njima i pojedina goranska mjesta: Lukovdol, Moravice, Delnice, Lokve, Brod,

Vrbovsko .... .

Brodmoravički kraj bio je u posjedu knezova Frankopan čiji su kapetani stolovali

u Ribarskom, današnjem Brodu na Kupi. Najveće naselje tog kraja dobilo je naziv

Brodske Moravice u 19. stoljeću, te potom i Brod Moravice.

O povijesnoj važnosti ovoga kraja svjedoči nekoliko znamenitosti među kojima

je crkva sv. Nikole sagrađena 1434. godine (proširena je 1834.). Kulu Turanj

sagrađena je 1595. godine. Tome svjedoči isprava iz svibnja iste godine, kojom je knez

Zrinski od Ratnog vijeća u Grazu tražio 15 trabanata (stražara) u cilju održavanja

stalne stražarske službe kule Turanj. Godine 1818. godine počinje s radom jedna od

najstarijih škola na ovom području. Nastava se održavala u seoskim kućama do 1869.

godine, kada je sagrađena jednorazredna školska zgrada koja je izgorjela 1944. godine.

Godine 1891. sagrađena je željeznička stanica, a do tada je stajalište vlakova bilo u

Donjoj Dobri.

Jedno od najznačajnijih obilježja ovog kraja su prirodne ljepote. Veliko

bogatstvo crnogoričnih šuma, rijeka Kupa (koja u dužini od 17 km u pravcu istok -

zapad uz općinsku granicu predstavlja i državnu granicu s Republikom Slovenijom),

Orlove stijene, Skrad i Bukovska Dobra, te još veliki broj prirodnih destinacija Brod

Moravice čine zanimljivim turističkim odredištem. Šume i proplanci brodmoravičke

općine bogati su srnećom i jelenskom divljači, divljim svinjama, medvjedom i

divokozama u predjelu Orlovih stijena, i risom. Od ostale divljači obitavaju jazavac,

lisica, kuna, vuk, zec, fazan, jarebica i divlja patka. Treba spomenuti i lovačku kuću

Lazica, mjesto održavanja vrtnih zabava i kulinarskih sadržaja.

Od kulturnih znamenitosti brodmoravičkog kraja od izuzetnog su značaja

očuvane stare goranske kuće, spomenici ruralnog graditeljstva i to: kuća Delač (iz

1644. godine) i kuća Ožanić (iz 1826. godine) u Delačima predstavljaju najvrjednije

primjerke goranske arhitekture u etnozoni: Maklen-Delači-Gornji Kuti-Colnari-

Doluš-Moravička sela. Kuća Mance iz 1740. godine, pripada etnozoni Kuti; kuća

Ferderber u Brod Moravicama iz 1766. godine; seoska cjelina Colnari koja se sastoji

od tri kućišta od kojih je jedno cjelovito sačuvano, dok su druga dva ruševna i

napuštena.

Na raskršću putova za Brod Moravice, Moravička Sela i Maklena stoji visoki

kameni stup - „Piljdak“ iz 17. stoljeća. Iako je imao prvenstveno sakralno obilježje

pasu u nišu stanovnici stavljali svete sličice vjerujući da će se time zaštiti od kuge i

drugih nedaća i zala, služio je i kao stup sramote za razbojnike, vojnike dezertere,

kradljivce i žene preljubnice, i ispred njega su se osuđenicima izricale kazne.

U Moravicama se u 16. stoljeću govorilo čakavskim narječjem, no kako je za

provale Turaka većina stanovništva stradala, manji dio koji je izbjegao preko Kupe u

Sloveniju (nastanio se oko Kostel grada) i kasnije se vratio u stari kraj, donosi sa

sobom kajkavski govor. Tako i dandanas dijalekt kojim se govori u brodmoravičkom

kraju, kao i većini goranskih mjesta, ima određenih sličnosti sa slovenskim jezikom.

Dan Općine Brod Moravice tradicionalno se slavi, pučkim veseljem, uz blagdan

Svetog Roka (16. kolovoza), kada se organizira i natjecanje gastronomskog karaktera

„Zlatni kotlić“. U rujnu svake godine priređuje se manifestacija također

gastronomskog značaja pod nazivom i „Puharska noć“.

U svibnju žitelji uz rijeku Kupu slave blagdan Svete Lucije, a poznat je i kao

„Breška nedelja“. Obično se kreće iz Brod Moravica do nekadašnje kozarske farme u

Šimatovu, nakon toga stazom preko sela Gornji Šehovac kroz kanjon do Goršeta. U

selu Goršeti je odmor uz čaj i domaću rakiju i sveta misa u mjesnoj kapelici povodom

blagdana Svete Lucije. Nastavlja se uz rijeku Kupu do naselja Donja i Gornja Lamana

Draga, te serpentinskom stazom do sela Zavrh - konačnog odredišta. Ukuna dužina

staze je oko 15 km.

Iz sela Gornji Kuti započinje i završava planinarska trasa uz obale rijeke Kupe,

prava obiteljska šetnja na koju mogu ići i djeca.

Crni Lug

U podnožju Risnjaka, okruženo zelenim livadama i tamnom crnogoričnom

šumom po kojoj je i dobolo ime, leži idilično goransko mjesto Crni Lug. Nalazi se na

nadmorskoj visini od 726 m i zajedno s obližnjim Malim Selom smješteno je uz cestu

Delnice - Prezid.

Stanovnici Crnog Luga oduvijek su egzistencijalno bili vezani za šumu pa su i

danas šumarstvo, lovstvo, drvodjelstvo i briga o zaštiti i očuvanju prirode glavna

zanimanja Crnolužana.

Obzirom da se u samom mjestu nalazi Uprava Nacionalnog parka „Risnjaka“ i

glavni ulaz u park, Crni Lug je polazišna točka u obilasku goranskih prirodnih dragulja

Risnjak, Snježnika i Izvora Kupe. To je svakako glavni turistički adut ovog lijepog

mjestašca, no uz njega je vezano još nekoliko zanimljivosti.

U vrijeme poklada u Crnom Lugu sresti ćete jedine goranske maškare-zvinčare

Pesnike (tako nazivaju čovjeka koji voli zaviriti u čašicu, a k tome je i sklon

„ekstravagantnijem oblačenju“), a u posljednje vrijeme mjesto se pročulo i po

tradicionalnom takmičenju u branju gljive smrčka, popularnoj Maroblinijadi. Pesniki

imaju svog „Korlea“ koji je kriv za sve. A na sam dan Pusta, u utorak, u svakom

crnoluškom domu gazdarica kuha kiseli kupus u kojem se mora naći ili buncek, ili suha

rebra, možda špek ili bilo koji drugi komad suhog svinjskog mesa. Pripremaju se i

krafne (frite) a njima se slade Pesniki prilikom svojih „kućnih posjeta“.

Župna crkva sv. Petra i Pavla Apostola izgrađena je 1840. i obnovljena 1923.

Čabar

Najzelenija urbanizirana cjelina u Hrvatskoj i dugo vremena najnepoznatiji dio

naše zemlje „terra incognita“

Čabar se smjestio u dubokoj kotlini (ponikvi) sa svih strana okruženoj okomitim

liticama i brdima. Kotlina nalikuje ogromnom čabru te se pretpostavlja da je upravo to

razlog nastanka imena mjesta. U žargonu „doći u čabarab“, ili „pasti u čabar“ znači -

ostati bez novca, naći se u velikoj nestašici novca.

Dugo vremena cijeli je kraj bio neopravdano zapostavljen i o njemu se malo

znalo, premda se Čabar spominje još davne 1642. godine u Grobničkom urbaru.

U vrijeme Petra Zrinskog, 1651. godine u Čabru je otvorena prva ljevaonica i

kovačnica, gdje su se proizvodili plugovi, motike, čavli (čak četiri vrste od kojih je

jedna bila namijenjena brodogradnji), potkove, obruči, kućanski predmeti, željezne

šipke za kovanje, ali i mužari, topovi i topovske kugle. To je bio najveći „rudarski i

metalurški pogon“ u tadašnjoj Hrvatskoj. Ljevaonica za koju su se sirovine vadile na

raznim mjestima u Gorskom kotaru, sastojala se od jedne visoke i jedne manje peći. U

tri zgrade bila su smještena velika kladiva; dvije su služile za kovanje čavala, a jedna

za kovanje pružnog željeza. Bilo je uposleno oko 200 radnika. Oružje je služilo Petru

Zrinskom za naoružavanje vlastitih jedinica, a ostala roba prodavala se po čitavoj

Hrvatskoj i Slavoniji, a preko Bakra, gdje je bilo skladište, izvozila se u druge zemlje.

U Čabru je Zrinski imao i mlin i pilanu, a u području Grobnika vadio je čak i srebro i

zlato. Na čabarskom vlastelinstvu Zrinski i Frankopani su imali 1670. godine 2.000

kmetova.

(Da je rudarska djelatnost bila razvijena u Gorskom kotaru govore nam povijesni

izvori iz druge polovine 18. stoljeća. Prerada željeza vršila se iz domaće rude i starog

željeza. Čabarska željezara stradala je 1711. od poplave, koja je razorila tvorničke

zgrade. Kasnije je slabo radila i potpuno je zatvorena 1785. godine. Ostale su raditi

željezare u Brodu na Kupi (od 1770.), u Crnom Lugu, Mrzlim Vodicama, Brodu i

Homeru).

U Čabru je 1663. godine, utemeljena župa i samo mjesto tada broji 400 duša.

Prvi opis Čabra, nastao je 1778. godine, u opisu Hacqueta u knjizi Oryctographia

Carniolica posvećenoj carici Mariji Tereziji u kojoj se uglavnom opisuje život rudara

i kovača, kako su stanovali i živjeli. Godine1798. kralj Franjo II. darovao je

čabarsko imanje Matiji Josipu Paroviću za njegove zasluge u ratu protiv Turaka.

Poslije Paravićeve smrti 1866. godine imanje nasljeđuje njegova udova, a potom

vlasnikom čabarskih posjeda postaje mađarski grof Nikola Ghyczy i uživa ga sve do

nacionalizacije poslije Drugog svjetskog rata.

Od kulturno-povijesnih znamenitosti Čabra treba spomenuti kaštel (kuriju) Petra

Zrinskog i baroknu crkvu sv. Antuna Padovanskog s kalvarijom iz 1663. u kojoj se

nalazi vrijedna oltarna slika Valentina Metzingera iz 1758. godine.

U vrijeme posjeta Čabru 1882. godine Dragutin Hirc, u svojoj knjizi Gorski

kotar, opisuje ostatak starodavne kule, ostatak lovačkog dvorca bana Petra Zrinskog i

ogromnu lipu usred trga koja je imala obujam 4 metra i 25 centimetra, za koju kaže da

je najomašnija u Gorskom kotaru.

Danas se Čabar najčešće opisuju kao najzelenija urbanizirana cjelina u Hrvatskoj

i obiluje prirodnim ljepotama od kojih se posebno ističe vrelo Čabranke pod Velikim

Obrhom.

Da je u Čabru, tj. rijeci Čabranki bilo pastrva znano je, ali manje da su ih uzgajali

na imanju plemića Ghuczya. Ribu koju nisu uzgajali, lovili su „vršom“ i mrežom

„ganzom“ i držali žive u drvenoj škrinji „puntar“, kako bi uvijek bila na raspolaganju

čabarskoj gospodi.

Uz 5. kolovoza, Dan drvara i šumara grada Čabra, Blagdan Majke Božje

Snježne, Dan pobjede i Dan domovinske zahvalnosti, u poznatom izletištu Lividraga

nedaleko od Gerova tradicionalno je okupljanje stanovnika čabarskog kraja. Nakon

okupljanja kod kapelice Majke Božje Snježne održava se svečano misno slavlje, a

poslije toga početak je sportskog natjecanja drvara i šumara.

Delnice - najviši grad Hrvatske, 698 m

Delnice 1922

Delnice 1925

Delnice Hotel Risnjak

Najstarija povijesna vrela o Delnicama vezana su kao i kod drugih starijih naselja

u Gorskom kotaru zu razvoj gospodarske moći Stjepana Frankopana i prvi put se

spominje u ispravi kraljevskog suda iz 1481. godine, od druge polovine 16. stoljeća

vlasnici su Zrinski. U dotursko vrijeme delničko je naselje bilo potpuno čakavsko, no

stoljetna pljačka turskih četa zaustavlja razvoj i ovog goranskog naselja. U to vrijeme

zapravo nestaje stare Delnice koje su ležale nešto južnije od današnjeg grada. Kada su

nova krajiška naselja u Liču, Jasenku, Drežnici, Ogulinu i Moravicama pružala veću

sigurnost Gorskom kotaru, Zrinski počinju naseljavati Delnice te početkom 17.

stoljeća počinje izgradnja novih Delnica. Razdoblje najbržeg razvoja počelo je u 19.

stoljeću kada je izgrađena Lujzinska cesta i željeznička pruga Karlovac – Rijeka.

Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća teški uvjeti u gospodarstvu utječu na

iseljavanje velikog broja ljudi iz Gorskog kotara. Odlazili su najčešće nepismeni i sve

što su imali ponuditi u stranom svijetu bila je njihova snaga, mladost i mišice. Amerika

i Kanada baš su to tražile i trebale. Čekale su širom raširenih ruku i prosljeđivale ih iz

pristaništa u šume, rudnike i topionice. Sve što je bilo najteže i najopasnije zapadalo

je njih. Štedjeli su na svemu, najviše na sebi, na hrani. Radili su i danju i noću. Trošili

su se. Odnosila ih je bolest a u stari kraj umjesto dolara dolazila su pisma i obavijesti

o smrti u dalekom svijetu. U Delnicama postoji Amerikanska ulica koja je ime dobila

upravo zahvaljujući tome što su kuće koje su u njoj sagrađene podignute uglavnom

novcem koji su slali delnički Amerikanci.

Poneki od njih se u zreloj dobi i vratio, većina nije. Asimilirao ih je svijet, a u

telefonskim imenicima Sjeverne i Južne Amerike ostala su zapisana modificirana

prezimena naših ljudi. Ljudi - Gorana.

Danas se teritorijalno trojstvo grada Delnica slikovito može riječima uobličiti u

promidžbeni naziv „Delnički trolist“. Njega čine Delnice, Crnoluško-risnjački kraj i

Kupska dolina. Između 49 naselja ističu se Delnice, Crni Lug i Brod na Kupi kao

okosnica naseljenosti ovog dijela Gorskog kotara i prožimlju se međusobno, kako

svojom različitošću tako i blizinom, odnosno uzajamnom povezanošću.

Delnice su danas središnje i najveće naselje Gorskog kotara s nešto manje od

5000 stanovnika. Tradicija življenja u okrilju goranskih šuma učinila je Delnice

središtem šumarstva i drvne industrije. Na nadmorskoj visini od 698 m i uokvirene

planinskim uzvišenjima Drgomlja, Petehovca i Japlenškog vrha najviši su grad u

Hrvatskoj, tj. medicinski gledano, u zoni su tzv. podražajne klime posebno

preporučljive za visinske pripreme sportaša te odmor, rekreaciju, šetnje u prirodi,

skijaško trčanje. Zrak je specifičan, oplemenjen mirisom crnogorice što čini prirodnu

aromaterapiju, posebno u park-šumi Japlenški vrh gdje je motel „Lovački dom“ u

okrilju svoje gastro-tradicije, brojnih šetnica i najljepše panorame na grad.

Dan Grada i Župe Delnice održava se na dan 24. lipnja, tj. blagdan Svetog Ivana

Krstitelja, uz brojne sportske, kulturne, zabavne i druge manifestacije. Jedna od

najznačajnijih manifestacija je i Međunarodno natjecanje orijentalista „Croatia Open“.

Mnoge žitelje goranskih mjesta i naselja prate nadimci. Jesu li istiniti ili

izmišljeni, ne zna se, ali se i danas koriste u prepoznavanju i naglašavanju pripadnosti

nekoj sredini ili mjestu. Simpatična je priča o tome kako su Delničani dobili nadimak

svejdraši. U dijalektu je svejdr znači – svrdlo, alat drvodjelaca, međutim ova priča s

drvodjelstvom, nema baš nikakve veze.

Naime, u vrijeme podizanja delničke crkve sv. Ivana Krstitelja sredinom prošlog

stoljeća, kamen korišten za njenu gradnju vozio se zaprežnim volovskim kolima iz

Primorja s Kamenjaka. Navodno je na Lujzijani kod Mrzlih Vodica od umora jedan

vol u zaprezi pao, a kako se uz pravog Goranina uvijek nađe sjekira, pila i svrdlo,

vozar uzme svrdlo i prikrati muke volu pustivši mu krv, priskrbivši time Delničanima

nadimak koji još danas nose.

Ista priča, ali na drugome mjestu: mjesto je sad Gerovsko Rebro, gorska strana

Petehovca iznad Lučice. Delničanin je gonio upregnute volove i jedan vol od

iscrpljenosti padne. Kirijaš „svejdrom“ pusti krv i skrati mu muke.

Znajući za nadimak - „svejdraši“ željezničari su za vrijeme Austro-

Ugarske pružnim radnicima -“ajzenponerima“ ili „štrekarima“ stalno dovikivali

„svejdraši“. U tome je prednjačio mađarski strojovođa (strojovođe i kondukteri su bili

Mađari, što je još više ljutilo pružne radnike). Za osvetu su radnici sakupili veliku

količinu puževa i položili ih na šine u Kupjačkom tunelu. Vlakovođa je u prolazu vikao

i vrtao kažiprstom i otišao u tunel. Kotači lokomotive su uskoro naišli na puževe,

smrvili puževe, namastili kotače i šine i - vrtjeli se na mjestu. Vlak je stao, strojovođa

se skoro ugušio u dimu, ali više nikada nije izazivao.

Kad budete konzumirali jedno od jela od puževa – sjetite se te priče.

Fužine - naselje s najviše voda i padalina u Hrvatskoj

Fužine 1935

Fužine (732m) su smještene u jugozapadnom dijelu Gorskog kotara, okružene

slikovitim brdima i planinama i tišinom stoljetnih šuma. Ime Fužina javlja se u 17.

stoljeću kada je mjesto bilo u posjedu knezova Zrinskih i Frankopana i vjerojatno

dolazi od talijanske riječi fucina ili njemačke Fussine što znači kovačnica, a govori o

tome da se na ovim prostorima talila željezna ruda. Naša stara riječ za kovačnicu je

samokov - oruđe, sprava kojom se kuje Neselje Fužine za vrijeme vladavine Karla VI.

1712. godine imalo je svega 40 stanovnika i malu crkvu.

Već u ranim počecima svog postojanja Fužine se spominju i kao prenoćište za

putnike koji su iz unutrašnjosti putovali prema moru.

Zbog povoljnog geografskog položaja u središtu goranskih šuma, sa zdravom

vodom i svježom planinskom klimom, Fužine su odavno poznate kao turističko

mjesto. Atrakcija cijelog kraja je špilja Vrelo, u neposrednoj blizini jezera Bajer i

Lepenica, koju karakteriziraju raznoliki podzemni oblici, pa joj otud naziv „Postojna

u malom“. Šumska vegetacija i zanimljivi planinski putovi, privući će ljubitelje

planina na pohod po vrhovima Bitoraja (1385m), Višnjevice (1428m) i Tuhobića

(1106m), odakle se pruža prekrasan vidik na more i na Kvarnerske otoke.

Fužinska okolica predivna je, a poznavatelji Fužina kažu da je ovdje najbolje

navratiti na blagdan svetog Ante Padovanskog, zaštitnika mjesta, 13. lipnja kad se

održava velika pučka fešta. Istoimena crkva izgrađena je 1722. i obnovljena 1833.

Iznad Fužina, na visini 1385 m, nalazi se goli kameni stožac, koji izviruje iznad

šumskog pojasa, vrh Burnog Bitoraja. Na granici između kontinentalne i mediteranske

klime na rubu goranske visoravni koja se počinje spuštati prema moru, česte su burne

vremenske promjene, kad olovni oblaci nepogrešivo navještaju nevrijeme. Zato je i

vrh Bitoraj dobio pridjevak Burni (prema drugima ime Bitoraj je ostatak keltskog

Babie ore - bijelo brdo, dok se također smatra da je ime nastalo po nekadašnjim

ovčarskim torovima vlaških pastira). Prvi zapisani uspon na Burni Bitoraj izveo je V.

Borbas iz Pešte oko 1875. godine, kojega je 1885. godine opisao i objasnio Dragutin

Hirc.

Godine 1874. zabilježen je prvi organizirani dolazak turista vlakom iz Rijeke,

Bakra, Kostrene i Drage u Fužine, s cjelodnevnim programom. Bilo je to samo

nekoliko mjeseci poslije puštanja u promet željezničke pruge Rijeka – Zagreb. No,

„turizam“ se u Fužinama pojavljuje već tijekom gradnje Karolinske ceste nakon

osnivanja postaja, tzv. konaci, za karavane i zaprege koje su putovale iz unutrašnjosti

prema moru i obrnuto.

U Fužinama je 25. studenoga 1828. godine rođen hrvatski velikan, političar,

povjesničar, osnivač Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i njezin prvi

predsjednik, g. Franjo Rački. Umro je 1894. godine.

Turistička zajednica općine organizira već tradicionalnu manifestaciju pod

nazivom „Ljeto u Fužinama“ s različitim priredbama, koje obuhvaćaju sportske,

kulturne i zabavne sadržaje, a obuhvaćaju i međunarodno natjecanje brdskih biciklista

i natjecanje ribiča na obližnjim jezerima. Za ljubitelje gljiva, organizira „Vikend gljiva

bukovača“ s degustacijom raznih specijaliteta od tih gljiva. Manifestacija je popraćena

Limenom glazbom Fužina, koja je osnovana još prije 1848. godine, o čemu govori i

prvi zapis o njoj u novinama „Novine dalmatinsko-hervatskoslavonske“. Glazba,

„čabarsko-fužinska“, pratila je okupljanje Hrvata pod vodstvom bana Josipa Jelačića

u pohodu prema Rijeci, kao što je i pratila regimentu bana Jelačića na njihovu putu u

Lombardiju. Posljednjih deset godina s ponosom nosi ime orkestra Hrvatskog Crvenog

križa.

Gerovo

Gerovo, središnje mjesto gerovske udoline, jedno je od najstarijih mjesta u

Gorskom kotaru i prvi put se spominje 1028. godine kao „naseobina Gerona“. U

Gerovu je 1404. godine utemeljena župa, a u doba Zrinskih Gerovo je jedno vrijeme

bilo sjedište Gorskog kotara.

Od kulturnih znamenitosti u Gerovu treba spomenuti crkvicu i kapelicu sv. Roka

kao i sačuvani dio ruralnog naselja. U blizini Gerova nalazi se i poznato svetište Majke

Božje Karmelske na Svetoj gori kamo i danas stanovnici Gorskog kotara, hrvatskog

primorja i Slovenije (Kranjske) dolaze hodočastiti. Prema legendi, pije otprilike 500

godina, na mjestu gdje su ovce najradije pasle, pastiri su pronašli sliku Majke božje pa

su žitelji ovoga kraja, na „božji znak“, tu podigli malu crkvicu. Na mjestu stare

podignuta je nova crkva sv. Hermagora i Fortunata izgrađena 1842., sa zvonikom i tri

zvona od kojih najstarije potječe još iz 1802. godine.

O imenu mjesta postoji legenda: u vrijeme prodora Turci su spalili prvobitno

selo. Spasila se jedino neka Gera sa svojim sinovima pobjegavši na Crkveni hrib (hrid),

gdje se sakrila pod bukovo korijenje. Kad su Turci otišli, Gera se vratila na zgarište,

sagradila novu kuću i naselje je dobilo ime po njoj - Gerovo.

U Malom Lugu pokraj Gerova podignut je impozantan spomenik internircima

poginulim i umrlim u drugom svjetskom ratu.

Godine 2007. u kolovozu, u Malom Lugu podignut je spomenik od drveta

(sastavljen od dvadesetak dijelova bresta) legendarnog lika iz prošlosti žitelja

čabarskog kraja Petra Klepca. Gerovski umjetnik Marijan Leš tvorac tog umjetničkog

djela pokazao je svu nadnaravnu moć Petra Klepca o čijoj hrabrosti, plemenitosti i

otpornosti pričaju mnoge legende.

Iz Gerova vode putovi na Risnjak, Snježnik, izvor Kupe i bogata lovišta od kojih

je najpoznatije Lividraga gdje se svake godine 5. kolovoza okupljaju stanovnici

čabarskog kraja slaveći Dan Majke Božje Snježne, Dan domovinske zahvalnosti i Dan

drvara i šumara Grada Čabra.

Posljednjih je godina mjesto postalo poznato i po turističkoj manifestaciji

Puharska noć.

Puh

Puholovka

Gomirje

Mjesto Gomirje prvi put se spominje 5. lipnja 1461. godine uz ime „plebanuša

gojmerskog“ Marka Grebčića. Mjesto je poznato po manastiru, najzapadniji manastir

pravoslavne crkve u Hrvatskoj, izgrađen je od drva između 1601. i 1602. i takav bio

sve do početka 18. stoljeća. Uz manastir je godine 1621. grof Vuk Frankopan izgradio

kulu promatračnicu. Početkom 18. stoljeća počela je gradnja zidane crkve, Sv. Jovana

Preteče i manastirski konak. Crkva je izgrađena 1719. godine uz staru frankopansku

kulu koja joj služi kao zvonik. Manastir, registrirani spomenik kulture, obnavljan je

više godina sve do 1975. kada je dovršeno uređenje. U oltaru su otkrivene zidno

slikarstvo freske tehnike iz prve polovice 18. stoljeća, koje su restaurirane i retuširane.

Vlak 1940

Lič

Župna crkva sv. Jurja

Mjesto Liču ucrtano je u 12. stoljeću u mletačkim kartama, što dokazuje ne samo

da je staro naselje nego da je, u vremenu kad je i zabilježeno na karti, bilo značajno

mjesto. Prvobitno naselje bilo je usred Ličkog polja oko brežuljka sv. Ivan. Iznad Liča

na Gradini u 15. stoljeću nalazio se povijesni kaštelet. Selo i župa Lič, kojoj su

pripadala i mjesta Banovina, Pirovišće, Brizić i Tomino selo, oko 1880. godine brojila

je 2.000 žitelja koji su se uglavnom bavili sadnjom krumpira, kupusa, graha, graška i

boba, a od voća najbolje im je uspijevala trešnja. Stari zapisi govore i o imućnim

zadrugama koje su imale i tisuće ovaca.

Već stoljećima, svake godine 5. kolovoza u Ličkom polju okupi se veliki broj

vjernika i hodočasnika koji njeguju tradiciju obilježavanja blagdana Majke Božje

Snježne.

Na Ličkom polju u 17. stoljeću stajala je kapela sv. Ivana Krstitelja. Prema

legendi, na dan 5. kolovoza 1733., usred ljeta, stanovnici Liča uputili su se prema

ruševnoj kapeli s namjerom da je obnove, no iznenada je zapuhao vjetar i podigla se

velika snježna oluja koja je snijegom oblikovala kapelicu u kojoj se ukazala Majka

Božja. U spomen na taj događaj, Ličani nisu obnovili kapelu, nego sagradili crkvu

posvećenu Majci Božjoj Snježnoj. Već stoljećima se svake godine na tom mjestu na

taj dan okuplja mnoštvo vjernika i hodočasnika.

Prema „nekim tvrdnjama“, na mjestu svetišta postoji jaka energetska točka s

pozitivnim zračenjima. Mnoga ozdravljenja pripisuju se tim pozitivnim zračenjima, a

i sam boravak uz molitvu i vjeru pridonosi sreći.

U Drugom svjetskom ratu njemačka vojska minirala je crkvu zbog toga što je u

njoj bilo spremljeno oružje i municija. Njemački vojnik koji je i postavio eksploziv

tvrdio je poslije eksplozije da je vidio Majku Božju kako ulazi na nebo.

Crkva je 5. kolovoza 2002. godine osvanula u novom, obnovljenom ruhu i na taj

je blagdan posvećena.

Na mjestu stare kapele sv. Ivana Krstitelja postavljen je velik drveni križ u

zahvalu kad je starosjedioce Liča, prema legendi, spasio od Turaka pokazavši im put

spasa, kao i u mjestu Turinu gdje je 17. stoljeću bila opatija (samostan).

V Lič po kronpir (zabilježila Zlaticab Balas, godine 2010.)

To gorsko kotarsko mesto, tri ure hoda, veže puno nas od kad pamtimo za se.

Najviše z vrimena rata kad su naši ljudi hodili va Gorski kotar minjati smokve friške

ili suhe, črišnje, rakiju, vino, sokne, kalceti, preju, vunu i sol za kronpir. Za razliku od

našeg Novljanca i ripice, ki bi , ako je bilo sušno leto zgljedal na šiškvići, lički kronpir

bil je debel, mučan i ukusan. Ko da ga sad jin.

Z Ličani je puno naših ljudi steklo prijateljstvi, aš kako su Grižanci mejašili z

svojimi grunti z Ličani (Laz, Vršak, Zelemišalj, Kalašnica...) znali su jin ustupiti svoje

senekoše ili delšume za nabrat drva ko i jelovinu za graju. Puno naših žen, more se reć

z cele Griško-begracke bandi pa i susedne Crikvenice znale su težačit v Liču kopajuć

kronpir za kronpir. Kopale bi tri do četiri tjedni i tako zaslužile pune kola kronpir.

Lički kirijaši Ive Starčević i Ive Vlahović bi jin razvažali kronpir z Liča do Antova,

Blašković, pa do Mavrić. Kako je va Liču živel jedan Rus, a isto tako drugi u Mavrić,

ki se zval Vasiljko Zoloćko, potpomagali su se pa bi z istimi koli pripeljali kronpir.a

Mavrićevom Rusu. Za težakinje z Crikvenice kronpir su ženske nosile na pleći priko

Stolnića. Jedna med njimi je još danas živeća teta Andrina Jurinčić.

Pravo za pravo, Lič je hranil z kropirom pol Primorja. Vezala jih je i crikva

majke Božje va Ličkom polju, kamo su naši prošecijun hodili pomolit se da pade daž

i spasi od žeji ljudi i blago. Med sobun se se ženili, pa se puno ondašnjih divojak

poženilo za Ličani. Otud i griški rod s prezimeni; Budiselić, Starčević i dr.

…………………………………………………………………………………

…………………….

One su nan v niku ruku bila najveća nagrada ko i kuhani kronpir z kobasicami

ča su nam ponudili gostoljubivi domaćini.

……………………………………………………..

Lokve

Tomislavova pećina

Na svega nešto više od 30 kilometara od Jadranske obale, u središnjem dijelu

Gorskog kotara, smjestile su se Lokve na visini od 760 metara nad morem.

Mjesto Lokve prvi put se spominje 1481. godine u ispravi Kraljevskog suda

Matije Korvina. Naselje je nastalo uz karavanski trgovački put koji je vodio duž

frankopanskog feuda iz unutrašnjosti prema moru. Poslije stradanja Frankopana Lokve

dolaze pod upravu Ugarske i barona Franje Rigonija. Poseban zamah u razvoju mjesta

doživljava izgradnjom Lujzinske ceste pa se u Lokvama grade pilane i mlinovi, kreće

trgovina drvom, dižu lijepa konačišta i svratišta za prolaznike, a 1857. godine u

Lokvama se osniva trorazredna pučka škola. Rane početke razvoja turizma dokazuje

osnivanje „Društvo za uljepšavanje mjesta“ 1906. godine.

Izgradnjom „Omladinskog jezera“ 1954. godine mjesto zahvaljujući i ostalim

prirodnim ljepotama postaje jednim od najatraktivnijih turističkih odredišta Gorskog

kotara. Omladinsko jezero umjetna je akumulacija površine 4 km2 i zahvaljujući

svojoj veličini i dubini pruža mogućnosti za razne rekreativne i sportske sadržaje na

vodi, od ribolova, vožnje čamcem, kupanja, orijentacionog ronjena .. Od ribljih vrsta i

jezeru obitava više vrsta pastrva, klen, šaran, karas i još neke manje vrste.

Tradicionalna turistička atrakcija u Lokvama je „Pješice oko jezera“ (od 1978.)

i „Biciklom oko jezera“ koja se održava u prvu nedjelju kolovoza.

Polovicom rujna 2005. godine Lokvarsko jezero se napunilo do polovice - na dnu krije dva

stoljeća staru cestu koja se pruža od Homera do Mrzle vodice

Potopljen Carev most na trasi stare Lujzijane kod Mrzlih Vodica za sušnih ljetnih mjeseci izranja iz Lokvarskog

jezera

Dio Lujzijane koju je potopilo Lokvarsko (Omladinsko) jezero, a tijekom ljeta 2001. bio je prvorazredna turistička

atrakcija

Prije nekoliko milijuna godina u središte današnjeg jezera udario je golemi

meteorit, možda je tu kasnije i bilo jezero u nastalom udubljenju, ali je prouzročio

izuzetnu poroznost tla, s bezbroj kraških pećina i rupa. Teorija o padu meteorita na

području Lokava u posljednje vrijeme dobiva sve više pristalica, jer se na taj način i

objašnjava prirodni fenomen - Paklena vrata - šumski prolaz s prirodnim kamenim

mostom, u koji za vrijeme oluje učestalo udaraju gromovi. Pretpostavlja se upravo

zbog velike količine metalne rudače meteoritskog podrijetla. Danas jezero pokriva dio

Lujzijanske ceste od Mrzlih Vodica do Homera (mjesto je dobilo ime po velikom

željeznom batu - hammeru kojim se kovalo željezo, ovdje se kopala željezna rudača) i

poznati kameni Carov most, koji je dobio ime po Silvestru Caru čija se kuća nalazila

u blizini. Jezero će ponovo otkriti svoje dno s ostacima ceste, mrgiljima (rubnim

stupovima) zidine kuća potopljenih sela i njihovih gostionica, pilana, akvadukta

inženjera Filipa Vukasovića, za deset godina kad se bude ponovo praznilo, a to će biti

2011/12. godine.

Pokraj samog mjesta prostire se na površini od 51 ha park šuma Golubinjak. Na

relativno maloj površini mogu se vidjeti različiti fenomeni krša: špilje, strme litice,

kamene glavice te impozantna šuma bukve i jele. U park šumi veličinom se ističe

divovska jela prozvana „kraljicom šume“. Po mjerenju iz 1988. godine promjer joj je

140 centimetara, visina 37 metara, a drvna masa 28,46 kubičnih metara. Stara je oko

200 godina.

U Golubinjaku su i dvije manje špilje, „Ledena“ i „Golubinjak“. U Ledenoj špilji

snijeg i led zadržavaju se do ljeta, a zbog strujanja zraka i smještaja temperatura u njoj

ni ljeti ne prelazi 6-8 stupnjeva Celzija.

Golubinja špilja je pak ime dobila po golubovima dupljašima. Uređenje park

šume počelo je 60-tih godina prošlog stoljeća kada je posebno uređen prostor za

natjecanje šumskih radnika drvosječa. Park šuma Golubinjak oduvijek je bila izletište

Lokvaraca, ali i predivan prirodni kutak koji i drugi rado posjećuju. Spominje se kao

izletište još koncem 19. stoljeća gdje su se održavala športska natjecanja – sokolski

susreti. O jednom takvom susretu održanom 1925. godine povodom tisućite godišnjice

krunidbe kralja Tomislava svjedoči spomen-ploča isklesana na jednoj od prelijepih

stijena Golubinjaka.

Špilja Lokvarka najveća je uređena špilja u Hrvatskoj. Špilju je 1912. godine

slučajno, prilikom kopanja kamena, otkrio mještanin Jakov Bolf. Prve stepenice

napravljene su 30-tih godina prošlog stoljeća čime je omogućen organizirani posjet

špilji s priručnim svjetlom. Kasnije je uvedena i električna rasvjeta. Istražena duljina

špilje je 1200 metara dok je za posjetitelje otvoreno 900 metara.

Lokve su oduvijek bile poznate po žabama i lovu na žabe, stoga Lokvarce i zovu

„žabarima“. U proljeće, potkraj travnja, turistička zajednica od 1974 organizira

tradicionalnu „Žabarska noć“. Jedinstvena manifestacija takve vrste u Hrvatskoj

izostala je samo 1992. godine zbog rata i 2002. godine zbog preuređenja Doma kulture.

Uz pjesmu, ples te natjecanje u žabljim skokovima nude se i gurmanski specijaliteti –

žablji krakovi.

U središtu posebnog „žabodroma“ svaki natjecatelj stavlja svoju žabu

natjecatelja i tada samo od njegova umijeća motiviranja žabe i njene kondicije ovisi

rezultat - dužina skoka. Žabodrom je danas obujma 140 cm, radi skoka „Hromog dabe“

1975. od 130 centimetara što je bilo duže od tadašnjeg žabodroma tj. 110 cm. Danas

„Hromi“ ponosni stoji prepariran, očekujući dulji skok. Godine 1980. „Popišanka“ je

bila blizu njega ali još uvijek skromna - sa svojih 120 cm. Žabac „Poskok“ 2001.

godine doskočio je na 140 cm, a „Galić na 130 cm.

Svaki natjecatelj (žaba) ima pravo na tri pokušaja, zbrajaju se dva najbolja, a u

slučaju da žaba ne skoči u roku jedne minute, diskvalificira se u tom krugu natjecanja.

Ako natjecatelji dođu bez vlastite žabe, mogu ih unajmiti od organizatora. Sve žabe,

bez obzira na postignuti rezultat, organizator vraća u prirodu, u neki od bistrih potoka

Lokava.

No nisu sve žabe te sreće, najveći dio završava na bogatom stolu za kojim

gurmani mogu uživati u ukusnim jelima pripravljenim od žabljih bataka, jer lokvarske

žabe ne žive u barama, nego u malim bistrim planinskim potocima. Tijekom natjecanja

pojede se 30 kilograma žaba, jedna porcija sadrži 10 žaba.

Koliko Lokvarima ili „žabarima“, kako su ih oduvijek zvali, znači „Žabarska

noć“ vidi se i po tome da razasuti svuda po svijetu upravo na dan kada se organizira

„Žabarska“ osvanu u Lokvama, jer sve se može propustiti, ali jedinstveno natjecanje

u svijetu - samo uz uistinu dobar razlog.

U svijetu jedinstveni „Muzej žaba“ nalazi se u obiteljskoj kući Gašparac-Zorc u

kojem se posjetitelj može upoznati o pojedinostima čuvene lokvarske „Žabarske noći“

i likerom „Žablja krv“.

Uz liker „žablja krv“ (napitkom od domaćih borovnica, malina, i čudotvorne

goranske rakijice), možete kušati i druge biljne likere izrađene na bazi biljaka ubranih

na području Lokava i okolice te obrađeni po starinskim naputcima i vlastitoj kreaciji –

goranske likere „San Hubert“ (proizvedenim od 57 vrsta trava i sedam vrsta voća,

„Divlja ruža“ (od 21 vrste trava i sedam vrsta voća na bazi rakije) i „Papra“.

Fermentacija pića traje tri mjeseca, a trave se dodaju postupno kroz tri faze. Tajnu,

koliko čega dodati i kada dodati, čuvaju gđa. Mirjana i g.Vid Arbanas.

Za „Papru“ kažu da se proizvodi hladnom fermentacijom bez ikakvog dodataka

kemijskih sredstava te uz spajanje trinaest vrsta trava i četiri vrste različitih korijena.

Temelj je korijen jedne goranske biljke koja je inače korov. Sve to se radi u komu

grožđa muškata. Papra se ne pije poput rakije ili nekog drugog žestokog pića da se

„strusi“ u grlo. Pije se poput degustacije vina uz mali gutljaj. Prvo se okusi, zatim drži

u ustima minut-dvije. Najprije se osjeti slatki pa gorki okus, potom tisuće iglica te

osjećaj topline i vatre koja raje 15-20 minuta. „Vatru“ stvara tajnoviti korijen koji ne

peče, ali stvara ugodu i pojačanu cirkulaciju. Punih 20 minuta nakon konzumacije

„Papre“ u ustima je lijep osjećaj odličnog pića, a ispijanje je ugodnije, barem tako

kažu, uz krišku limuna.

Od 1978. godine provodi se rekreacijska akcija POJ (pješice oko jezera), a od

1998. godine i BOJ (biciklom oko jezera). Bit akcije je animiranje što većeg broja ljudi

u povratku druženju s prirodom i zdravom načinu života. Zadatak je svakog sudionika

da pješice ili biciklom, bez vremenskog ograničenja, prijeđe stazu dugu 16 km. Ista

staza koristi se kao šetalište, trim staza i biciklistička staza.

Na blagdan Svetog Roka, Dan Općine u župi Lokve obilježava se Svetom

misom, brojnim događajima uz veliko pučko veselje.

Lokvarski kalendar - Brojanica

Članovi Udruge ljubitelja lokvarskih starina za svaku govinu izrađuju –

Lokvarski kalendar, na temelju bilježenja (brojanja) vremena od 12 dana od Svete

Lucije do badnjaka. Svaki od 12 dana podijeljen na trideset ili trideset jednu cjelinu,

ovisno o tome koliko dana ima mjesec kojem odgovara dan kad se vrše mjerenja.

Vrijeme se bilježi iz sata u sat, čaki noću, te se potom izrađuje okvirna prognoza.

Uz prognozu vremena su i narodne izreke vezanim uz vrijeme u pojedinom mjesecu:

Ako siječanj fine z snegom, letina bo strodola od mraza

(Ako siječanj završi sa snijegom, ljetina će stradati od mraza)

Ako se močka sunča va veljače, va ožujku bo se grela oko peći

(Ako se mačka sunča u veljači, u ožujku će segrijati kraj peći.

Kuliku je va ožujke magle, tuliko bo pu leta dažja

(Kolio je u ožujku magle, toliko ljeti kiše)

Suh travanj znoče slabu leto.

(Suh travanj znači slabo ljeto)

Mrzle svibanj znoče punu sena o otave pu lete.

(Hladni svibanj znači puno sijena i otave ljeti)

Aku bo na Vidovo daš, podaf bo 7 tednjof.

(Ako na Vidovo bude padala kiša, padat će sedam tjedana)

Aku srpanj fine vedru, bela bo jaka zima.

(Ako srpanj završi vedrinom, zima će biti jaka)

Rosa va kolovoze znoče da bo jesen lipa.

(Rosa u kolovozu znači da će jesen biti lijepa)

Kakof je rujan, takof bo travanj drugo leto.

(Kakav je rujan, takav će biti travanj sljedeće godine)

Listopadske magle prenesejo punu snega to zime.

(Magle u listopadu donijet će sljedeće zime puno snijega)

Ako bodo na Martinje don i noćvedre, zima bo jaka.

Bude li na Martinje dan i noć vedri, zima će biti jaka)

Ako je Božić bez vetra, zima bo duga.

(Ako je Božić bez vjetra, zima će biti duga)

Lukovdol

Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije

Lukovdol jedno od najstarijih goranskih naselja. Smješten nad rijekom Kupom

u početku je bio posjed Frankopana. U 16. stoljeću spalili su ga Turci, a narod je

prebjegao preko Kupe u Kranjsku. Potomci starosjedilaca kasnije su se vratili i

obnovili naselje. Iz tog vremena potječe jedna od najstarijih crkava Gorskog kotara,

crkva Svete Marije na nebo uzete. Pretpostavlja se da je izgrađena oko 1573. godine,

a radi se o kasnogotičkoj jednobrodnoj građevini s polukružnim svetištem i masivnim

tornjem šiljatog krova.

Na Rtiću iznad Lukovdola nalazi se proštenićka crkva Svetog Franje Ksaverskog

iz 17. stoljeća. To je jednobrodna crkva s trostranim završetkom, kupolastim svodom

nad brodom i pobočnim zvonikom koji je vjerojatno nastao kao obrambeni objekt. U

crkvi je sačuvan izuzetno zanimljiv inventar koji se sastoji od drvenih, rezbarenih,

polikromiranih i pozlaćenih oltara kao i drvenog baroknog namještaja zbog čega

predstavlja jedan od najvrednijih sakralnih objekata Gorskog kotara.

Zanimljivost su ovog prostora također i arheološki nalazi tumulusa (grobni

humak, mogila, grob) temeljem kojih se pretpostavlja da su područja oko Lukovdolske

drage, padine Jadrča i Osojnika, kupski predio od Severina do Zdihova Bosiljevskog

bili naseljeni još u pretpovijesno doba. U Tetinjoj jami, također u blizini Lukovdola,

pronađena je keramička posudica iz starijeg željeznog doba, oko 8. stoljeća prije

Krista.

21. ožujka 1913. godine rođen je Ivan Goran Kovačić, jedan od najmarkantnijih

ličnosti hrvatske književnosti između dva svjetska rata. Njegova je kuća zaštićena kao

spomenik kulture i u njoj je smješten memorijalni muzej, galerija i knjižnica.

Nedaleko od kuće, u Gorandolu, stoji spomenik s uklesanim stihovima ovog velikog

goranskog pjesnika:

Nitko da ne dođe, do prijatelj drag

i kad se vrati, nek poravna trag.

Moj grob

U planini mrkoj nek mi bude hum,

Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,

Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,

Muku moje rake nedostupan bijeg.

Visoko nek stoji, ko oblak i tron,

Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,

Da ne dopre do njeg pokajnički glas,

Strah obraćenika, molitve za spas.

Neka šikne travom, uz trnovit grm,

Besput da je do njeg, neprobojan, strm.

Nitko da ne dode, do prijatelj drag –

I kada se vrati, nek poravna trag.

Ivan Goran Kovačić

(1913 – 1943)

Na prvi dan proljeća, u znaku pjesništva i mladih stvaralaca, a u spomen na Ivana

Gorana Kovačića u Lukovdolu se svake godine održavaju pjesnički susreti pod

nazivom „Goranovo proljeće“.

Sve radosti i boli života, prijateljstva i mržnja, prkos i hrabrost, sukobi

industrijalaca i lovozakupnika s kmetovima i seljacima, tj. goranski život istkan je

Goranovim tekstovima. Pored slike i biste Gorana stoji i tekst životne zbilje, koji je

napisala njegova majka:

„Mir s vami

Nobena naglost nič nevalja,

ki se nje drži taj se zakopa.

Zaklela se zemlja raju da se

sve otajne znaju.

Svi prijatelji su nestalni.

Samo muž i žena, otac i mati

ostaju prijatelji i onda kada se

svađaju.

Ljubav roditeljska prati djecu

dobru i zločestu, ali zla djeca

otvaraju rane na otcu i majki

koje se izlečiti ne mogu.

Zakopajte zle navade sa starim

letom.

Bog i Hrvati!“

Moravice (Srpske Moravice)

Oko 1900

Moravice su staro goransko mjesto opustjelo za vrijeme turskih provala te

ponovo obnovljeno i naseljeno izbjeglicama pred Turcima koncem 16. stoljeća.

Za razliku od Gornjih Moravica (sadašnjih Brod Moravica), Moravice su se u

svojoj najranijoj povijesti zvale Donje Moravice, potom nekoliko puta mijenjale naziv

i do 1919. godine zvale su se Komorske Moravice.

Mjestom teče rijeka Dobra, smješteno je uz željezničku prugu Zagreb – Karlovac

– Rijeka, svojim rubnim dijelom i uz Lujzinsku cestu i upravo takav položaj omogućio

je razvitak Moravicama i okolnim selima, kako u gospodarskom, tako i u obrazovnom

smislu. Osnovno školovanje bilježi svoje početke daleke 1839. godine, a srednje 1921.

godine. danas su Moravice značajno željezničko čvorište.

Prirodnim ljepotama posebno se ističe idilično Čogrljevo jezero, a poznata je i

Ledena jama u obližnjem šumskom predjelu Rudač.

Mrkopalj

Mrkopalj se uz Lič prvi put spominje u jednoj frankopasnskoj ispravi iz 1471.

godine kao posjed (polje) i za pretpostaviti je da je to područje već dosta dugo

naseljeno kao značajno gospodarsko frankopansko središte u Gorskom kotaru. O tome

svjedoče i arheološki ostaci starohrvatske crkvice na uzvisini Fortica koja se gradnjom

podudara sa crkvicama kakve su Frankopani podizali svojim kmetovima i

pretpostavlja sa da je sagrađena u 14. ili 15. stoljeću.

U starim dokumentima spominju se različiti nazivi za mjesto, kao na primjer

Mercopall, Mercopaly, Mrkovac, Mrkvišće, no samo je ime nastalo od prvotnog

naziva Mrko polje o čemu govori i spis iz 1632. godine u kojem kraljevski povjerenici

Ivan Verneg i Ivan Somogij opisuju sjedišta i život Vlaha u Vrbovskom, Gomirju i

Moravicama.

Za vrijeme vladavine Marije Terezije započelo je najveće naseljavanje Mrkoplja.

Dolazili su Česi i Poljaci, a 1880. imao je 3.456 stanovnika. Prvi žitelji Mrkoplja

sagradili su crkvu na čast Majci božjoj 1750. godine, koja je obnovljena 1854.

Od izuzetnog je značaja za povijesno-kulturnu baštinu Mrkoplja povelju cara

Josipa II., sina i nasljednika Marije Terezije, od 14.03.1785. godine koju je

31.05.1793. godine potvrdio Franjo II. Povelja i dokument privilegija sadržanog u

povelji čuvaju se u arhivi općine Mrkopalj. Poveljama je Mrkopalj dobio privilegij

trgovišta s pravima na samostalnu unutrašnju upravu s magistratom i sucem, pravo na

iskupljenje od tlaka i daća koje je propisivao urbar, pravo na potrebnu količinu drva iz

gospoštijskih šuma za izgradnju i popravak kuća te ogrjev i pravo na održavanje

godišnjih i tjednih sajmova, ubiranje poreza na vino, otvaranje mesnica i gostionica.

Mrkopalj je u to vrijeme bio poznat po stočarstvu, poljoprivredi, naročito uzgoju

krumpira. Kad je u 18. stoljeću carica Marija Terezija i njezini bečki dvor trebao

krumpir, dvorski dostavljači pohitali su u Gorski kotar, u mrkopaljski kraj, ne bi li

Njezino Veličanstvo opskrbili najkvalitetnijim krumpirom u carevini. Iz tog vremena

potiče uzrečica „Sladak krumpir mrkopaljskih sela i carica Marija bi jela.“

Još i danas se najstariji stanovnici ovog kraja prisjećaju Primorki koje su

dolazile iz vinodolskog zaleđa preko Jožine plane noseći na glavama košare sa

smokvama, te ih zamjenjivale za nadaleko poznati mrkopaljski krumpir.

Danas Begovo Razdolje u Gorskom kotaru, najvišem naseljenom mjestu u

Hrvatskoj, kao i u bližoj i daljoj okolici, uzgoji tek ponešto krumpira, a njegova slava

teško da dopire i do Zagreba, a kamoli do Beča. Nekada se u Lici, Gorskom kotaru i

Podravini uzgajao krumpir „plavac“ nazvan tako zbog plave pokožice.

Iako je nekad najraširenija goranska poljoprivredna kultura izgubila popularnost

iz doba habsburške vladavine, 40-ak stanovnika Begova Razdolja, smještenog na 1060

metara podno Bjelolasice, nije zaboravilo najomiljeniji gorskokotarski „krumpirski“

naputak - pole od krumpira.

Pole od krumpira poslužene uz gulaš od veprovine, specifičnu, zapečenu

goransku palentu - „glavno sporedno“ jelo za svaki doručak i za večeru (najprije se

priprema na štednjaku, a potom u pećnici) i pastrvu iz obližnjeg jezera pripremljenu

po izvornom naputku.

Od povijesnih znamenitosti kraja treba istaći Fajere, odnosno ostatke vijadukta

Karolinske ceste iz 1732. godine koji se nalaze u obližnjoj Brestovoj Dragi.

U Mrkoplju stoji crkva Majke Božje Od Sedam Žalosti koja je sagrađena 1750.

godine i obnovljena 1854.

Mrkopalj je poznat i kao kolijevka skijanja i upravo je ovdje još davne 1913.

godine organiziran prvi važan skijaški tečaj za cijelu Hrvatsku.

Danas se u Mrkoplju prepoznaju znatni pomaci u osmišljavanju turističke

ponude i mjesto postaje sve prepoznatljivijim turističkim odredištem. Prednjači u

Gorskom kotaru po razvoju seoskog turizma i broju noćenja. Zahvaljujući obnovi

skijališta na Čelimbaši u Mrkopalj se vraćaju mnogobrojni skijaši iz cijele regije.

Obližnje Begovo Razdolje sa svojim skijalištem i ostalim cjelogodišnjim sadržajima

upotpunjuje zanimljivu turističku ponudu mrkopaljskog kraja.

Iznad obližnjeg Tuka nalazi se zaštićeni krajolik i memorijalno područje u

spomen 26 smrznutih partizana Matić poljana.

Mrkopalj je ponosan i na svoje „vunarice“ koje izrađuju razne odjevne predmete,

od papuča do kapa i šešira, a najunosniji proizvod su im - popluni. Na proizvodima se

pojavljuju prekrasne boje koje dobivaju iz prirode sakupljivanjem raznih livadskih

trava i cvjetova. Temeljne sirovine, vune, ima u ovim krajevima na pretek. U 18.

stoljeću u Mrkoplju je, za vrijeme terezijanske vladavine, bila i osnovana stanica za

merino ovce, ali se nije dugo održala.

Ogulin

Grad Ogulin smješten u dolini rijeke Dobre na padinama Kleka, u mikroregiji

Ogulinske zavale Gorske Hrvatske, jugoistočna su vrata ulaza u Gorski kotar.

Nakon poraza hrvatske vojske na Krbavskom polju 1493. godine, modruški

velikaš Bernardin Frankopan povukao se na sjever. Na visokoj stijeni iznad ponora

rijeke Dobre (Julinim - Đulinim) ponorom dubokim 50 metara, po predaji u njega se

bacila Jula Frankopan), dao je izgraditi moćnu utvrdu iz koje je bilo lakše organizirati

obranu. Bilo je to oko 1500. godine koje je označilo i početak razvoja novog naselja.

Stari ogulinski grad bio je zaštićen ponorom rijeke Dobre i zato se lakše branio. U

tvrđavi je bila smještena vojna posada, a oko nje se vremenom razvilo naselje. Nakon

gradnje željezničke pruge Karlovac - Rijeka, Ogulin postaje važnije mjesto.

Okolica Ogulina pruža razne sportsko-rekreacijske sadržaje. Iz njega se dolazi

do skijaškog centra Bjelolasica, planine Klek, jezera Sabljaci, a ribolovci mogu uživati

na privlačnoj rijeci Dobri.

Iznad mjesta Bukovska stijena, na rijeci Dobri, stoji pećina u kojoj je živio

patuljak-pustinjak, hranio se rosom i korijenjem, a u selu, kad bi došao, pio je mlijeko.

Jednom zgodom opio se vinom, uspeo na granu, pao i nastradao.

Plešce

Plešce je lijepo goransko mjesto smješteno podno svetogorske litice uz rijeku

Čabranku, 8 km jugoistočno od Čabra. Tu je još prije 250 godina rasla gusta šuma u

koju je gospoda dolazila u lov i u svojoj lovačkoj kući zabavljala se i plesala po čemu

je, kaže legenda, naselje i dobilo ime. Prvi stanovnik je, navodno bio, neki Wolf. Župa

je u Plešcu utemeljena 1803. godine. Župna crkva Presvetoga Trojstva izgrađena je

1885. na mjestu kapelice koja je bila izgrađena 1648.

Ljudi su ovdje stoljećima osmišljavali život gradeći pilane i mlinove na vodu i

kovačnice od kojih su neke još i danas u funkciji. U etno selu Zamost do danas su

sačuvane stara mlinica Žagar i pilana Malinarić na rječici Gerovčici. U obližnjim

Mandlima sačuvana je stara tradicija sušenja voća, takozvana blječki.

Posjetitelji će ovdje naći svoje užitke i u ljepoti prirodnih pejzaža kao i

rekreativnim sadržajima na obližnjim vodama.

Prezid

Prvobitno naselje Prezid, u srcu stoljetnih bukovih i jelovih šuma, nastalo je

pored starog rimskog zida limesa – Allpium Vallum po kojem je najvjerojatnije i dobilo

ime.

Zid su sagradili Rimljani krajem 4. stoljeća na potezu Rijeke - Trstenika - Prezida

- Ajdovščine – Trsta, da bi se zaštitili granice Zapadnog rimskog carstva od provale

barbara s istoka. Dugačak je preko 100 km, visina mu je bila 2-3, mjestimično i 4 m,

a debljina u temelju 2 m. Sagrađen je od dva reda naslaganog kamenja među koje se

ubacivalo sitnije kamenje ponegdje vezano žbukom. U šumskom predjelu Gmajna kod

Prezida vidljivi su ostaci tog zida.

Mjestimice ima dobro sačuvanih dijelova, ostatak tornjeva, pa čak i jednog

kastruma. Zid se protezao i Grobničkim poljem, i danas postoji mjesto, u brdima, koje

se zove Željezna vrata. Pretpostavlja se da je ime mjesta povezano s vratima na zidu.

Nastanak naselja vezuje se za 15. i 16. stoljeće i vrijeme suverenosti Frankopana,

a daljnji razvitak se u vrijeme knezova Zrinskih, naročito Petra Zrinskog.

Od znamenitosti Prezida vrijedno je spomenuti sačuvani dio ruralnog naselja i

posebno stare prezidske kuće Vesel, Ožbolt, Žagar i Lipovac koje prema građevinskim

odlikama predstavljaju tipično goransko graditeljstvo između 17. i 19. stoljeća. Sve su

danas zaštićene kao spomenici kulture. Prezidanci su ponosni i na svoju vrlo

zanimljivu zavičajnu zbirku.

Na Prezidskoj gmajni (zajednički pašnjak), kraj ceste, sagrađena je mala

kapelica sv. Jakoba, na kojoj stoji svjedočanstvo o nevoljama koje su 1855. godine

zadesile Prezidance:

1855 -1990 - u spomen

Epidemija kolere počela je harati po Prezidu 04.08.1855. i u roku od 34 dana

umrlo je 98 mještana.

Još po dojmom „Božje kaštige“ naši su stari na ovome mjestu podigli spomen

obilježje s kipom Sv. Jakova kojega je izradio domaćin Naglić Miha - Hamut.

Godine brišu bolne uspomene pa je i kip zaštitnika protiv kužnih bolesti kasnije služio

djeci kao igračka.

Sačuvao se kod Načečkenih i sada došao na prvobitno mjesto.

Prolazniče! Prenesi se mislima u mizerne prilike i bijedan život naših predaka.

Ne ponovilo se!“

Iza stakla, uz tekst, nalazi se figura sv. Jakova, visoka oko 25 cm, izrađena u

drvu, stara, ali sačuvana i postojana. Uz kapelicu svijeće i cvijeće.

Kapelica je šesterokutnog oblika i zajedno s kapelicom sv. Ivana i Pavla

na Kranjcima te kapelicom Marije od sedam žalosti na Kozjem vrhu čini trokut unutar

kojeg se nalaze tri izvora rječice Trbuhovice, od kojih jedan ide u Čabranku, drugi u

Ljubljanu i treći u Mlake. Tri kapelice koje su gore (na uzvisini) i tri izvora, koji su

dolje (tj., tri otvora u zemlji) tvore šesterokut. Vjerovanje da ta mjesta donose zdravlje,

jer ima šest energetskih točaka koje su vrlo jake, potvrđuje nam i podatak da su ljudi

još u prošlom stoljeću dolazili na hodočašće. Taj kraj, prema vjerovanju, sličan je po

energiji Lourdsu.

Na samoj granici prema Sloveniji, iznad Prezida, uzdiže se sa svojih 904 metara

nadmorske visine Vražji vrtec. Do njega se dolazi kroz zaselak Zbitke ili bijelom

cestom kraj prezidskoga groblja. Vražji vrtec je kontrolna točka Goranskog

planinarskog puta, a pečat se nalazi u gostionici Mire Levačića na glavnoj cesti u

Prezidu. Na vrhu se nalazi ostatak bunkera iz Drugog svjetskog rata i pogled na čitavu

dolinu.

Starinsku idilu mjesta nastoji vratiti obitelj Ožbolt nudeći uz zadovoljstvo

jahanja na konjima te vožnje kočijom i izbor iz domaće goranske kuhinje.

Iako je ovo mjesto nekada bilo poznato po rasnim konjima koji su pasli na

zelenim obroncima zajedno sa stokom, njih danas više nema. Nema ni ljudi, otišli su

po svijetu.

Zahvaljujući i prirodnim ljepotama, posebno blizini izletišta Milanov vrh,

Prezid, kao i ostala okolna mjesta, ima lijepe izglede za razvoj seoskog turizma.

Obrambeni zid Zapadnog rimskog carstva. Prezid je jedno od prvih goranskih naselja

nastalih u doba Frankopana. Nastao je, kako mu samo ime govori, "pri zidu", tj. pored

starog rimskog zida - limesa, koji je zatvarao granicu Zapadnog rimskog carstva pred

prodorom barbarskih naroda.

Ravna Gora

Ravna Gora 1924.

Nakon gradnje Karolinske ceste 1732. godine doživjela je nagli razvoj. U nju se

doselilo nekoliko desetaka obitelji iz Primorja, Kranjske, Češke i Slovačke. Godine

1875. carskom poveljom Josipa II. mjesto dobiva status povlaštenog slobodnog

kraljevskog trgovišta, čime je dobila dozvolu za održavanje dvaju godišnjih sajmova i

tjednog sajma svakog utorka. Nažalost, kasnijom gradnjom Lujzijane i željezničke

pruge Rijeka - Karlovac ostaje izvan prometnica. Danas je opet na Autocesti Karlovac

– Rijeka.

Ravna Gora prekrasno je goransko mjesto smješteno na visoravni koju sa svih

strana okružuju brda i brežuljci. Sjeverno se proteže Javorova kosa, planinski hrbat

prekriven šumom i vidikovcem na vrhu. Još sjevernije je brdo Rudač u čijem se

južnom pobočju nalazi Ledena jama, poznata po prekrasnoj špilji s ledenim ukrasima.

Na pola sata hoda od Ravne Gore je ponor pod Kosicom, dubine 207 a dužina kanala

737 metara. Na temeljima negdašnjeg frankopanskog grada podignut je u Staroj Sušici

dvorac u čijoj se blizini na rijeci Sušici nalazio znameniti most, Ponte Sušica, podignut

za vrijeme gradnje Karolinske ceste. Jugoistočno od Ravne Gore je vrh Turmin sa

slikovitim vidikovcem, u krošnji stare bukve.

U podnožju Javorove kose nalazi se, među mnogobrojnim izvorima i izvor Božji

studenac za koji predaja kaže da je voda iz njega ljekovita za oči.

Prepoznatljiva ravnogorska manifestacija postaje i „Dan bazge“, početkom

lipnja povodom Međunarodnog dana planine i Dana zaštite planinske prirode

Hrvatske. Ravnogorci nude turistima razna jela od bazge, kao npr. panirane bazge,

kifle nadjevene bazginim cvijetom, sirup i vino od bazge, koje mnogi prvi put u životu

i kušaju.

U sklopu manifestacije „Skup ljubitelja Gorskog kotara“ u lipnju organizira se i

fotosafari na dijelu ravnogorskog planinarskog puta na kojem obilno cvatu đurđice, a

za one koji vole vožnju biciklom istim predjelom - vodi i biciklistička staza.

Turisti se mogu upoznati i s drugim „oblizekima“, kao šumskim jagodama,

malinama, gljivama, na manifestacijama; „Plodovi gorja“ - „Dan borovnica“, „Dan

jagoda u Starom Lazu“, „Dan vrganja“, koji sve više privlače gradskog čovjeka u

uživanju s prirodom i gorskim slasticama. Svima se pruža još i zanimljiva vožnja

biciklom po stazi dugačkoj 40 kilometara: Ravna Gora preko Javorja, Begove cisterne

i Lokande do Javorove kose.

Borovnice se beru na poznatoj Javorovoj kosi uz degustaciju - sirupa i džema

od borovnica kao i poznatog gorskog likera od borovnice.

Dan jagoda održava se u Starom Lazu uz degustaciju sirupa od jagoda i raznih

slastica od jagoda.

Dan malina održava se 17. kolovoza uz blagdan Svetog Roka, zaštitnika Šija,

uz padine Jasena, a završava veseljem i piknikom uz degustaciju sirupa i štrudle od

malina.

Tradicionalno hodočašće na Božji studenac održava se uvijek prve nedjelje

nakon Velike Gospe, kod planinarske kuće na Javorovoj kosi, podno koje je izvor pitke

vode.

Na kraju kolovoza, tj. 31. održava se Dan vrganja, također u Šijama, gdje gosti

mogu uživati u delicijama gljiva - gulašu od vrganja i štrudli od vrganja. Nije rijetkost

da gosti, na livadama okolice, uberu vrganje teže i od 1 kilograma.

Domaćin svih manifestacija je i pansion „Vizjak“ koji njeguje stara domaća jela,

te posjetiteljima za doručak nudi i nekadašnji „prosti doručak“ - špek na štapu (slanina

pečena na štapu iznad vatre), a za ručak forbiks iz kotla (grah kuhan u kotlu, u koji se

dodaje preprženi kosani luk s komadićima slanine, suhim mesom od rebara, kockicama

mrkve, začinima, i na kraju umiješanim širokim domaćim rezancima).

Dan župe i Dan Općine Ravna Gora slavi se 15. listopada pred matičnom crkvom

Svete Terezije Avilske izgrađene 1774. godine.

Razdrto

Selo Razdrto (ispod Kupe, između Orlovih stijena i Glavice) na 578 m, 6 km

istočno od Brod Moravica, zvali su i „Švic“, zbog toga što su Razdržani na svom

kamenjaru mnogo mučili - „švicali“. Tko zna da li je i to razlog što se za Gorski kotar

kaže, općepoznata riječ - Švica.

Severin Na Kupi

Frankopanski dvorac

U najveća naselja najistočnijeg dijela Gorskog kotara svakako treba ubrojiti

Severin na Kupi, u povijesti znan kao Severin. Mjesto je poznato po starom

istoimenom gradu koji se ugnijezdio iznad kanjona rijeke Kupe.

U ispravama Severin se prvi put spominje 1572. godine. Pod učestalim naletima

Turaka, posebno tijekom 16. stoljeća, narod je primoran bježati preko Kupe.

Kada su se turske provale stišale, dio potomaka starosjedilaca vraća se u stari

kraj, a dio izbjeglica trajno ostaje živjeti u susjednoj Sloveniji pod imenom Bijeli

Kranjci. U procesu naseljavanja uključili su se i karlovački generali napučivanjem

opustjelih dijelova Gorskog kotara stanovništvom iz negoranskih krajeva.

Marom ondašnjeg severinskog vlastelina Krste grofa Oršića uspostavljena je

1776. godine Severinska županija sa sjedištem u Severinu.

Stari grad Severin obnovljen je više puta. Današnji oblik dao mu je godine 1803.

tadašnji vlasnik Ivan grof Oršić.

Severin je 1808. godine spojen Lujzinskom cestom s Rijekom, a pet godina

kasnije s Karlovcem.

Društvo Lujzinske ceste imalo je u Severinu veliku harmicu (mitnicu) za 3.

Distrikt dionice ceste.

Severin na Kupi u proteklih je gotovo dvjesto godina, pored Skrada, ostao glavno

tranzitno mjesto na cesti Zagreb - Karlovac – Rijeka.

Skrad

Zeleni vir

U središnjem goranskom prostoru na Lujzinskoj cesti koja razdvaja mjesto,

smjestio se Skrad. Tijekom srednjeg vijeka posjed Frankopana, Benvenuda i Zrinskih;

1585. naselje su spalili Turci. Krajem 19. stoljeća naselje je poznato kao klimatsko

oporavilište i odmorište. Skrad se s okolicom prostire na 53,85 km2 i prema popisu iz

2001. godine broji 1333 stanovnika. Rasprostranjen po padinama Skradskog vrha

(1044 metra), okružen šumama bjelogorice i crnogorice, Skrad se nalazi na prosječnoj

nadmorskoj visini od 700 m i prirodno se dijeli na tri lokaliteta:

- Sportsko rekreacijski centar Skradska draga gdje se nalaze nogometno igralište,

bočalište, biciklističke staze, šetnice te vidikovci Perić i Kvraniova stijena.

- Centar Skrada uz benzinsku stanicu i restoran Zeleni vir, nalazi se i nekoliko

ugostiteljskih objekata i sva ostala važnija infrastruktura: pošta, banka, općina,

ambulanta, ljekarna.

- Izletište Zeleni vir, geomorfološki izvor Zeleni vir sa slapom Vražji prolaz i

spilja Muževa hiža, gdje priroda nije štedjela iskazati svoju umjetničku maštovitost.

Intenzivniji razvoj Skrada kroz povijest počinje upravo izgradnjom Lujzinske

ceste kada u donjem dijelu naselja počinju nicati kuće za prihvat i ugošćivanje putnika,

zaprežnih vozila i stoke. Skrad još više dobiva na važnosti izgradnjom željezničke

pruge 1873. Upravo zahvaljujući prometnoj povezanosti Skrad postaje sve popularnija

destinacija u Gorskom kotaru pa je tako na inicijativu grupe entuzijasta 1914. godine

osnovano Društvo za promet stranaca i proljepšavanje, čija je zadaća bila brinuti se

za uređenje mjesta i smještaj gostiju. Ovo je društvo bilo preteča kasnije osnovanom

Turističkom društvu. Izgradnjom hotela Zeleni vir 1921. godine, obnovom

planinarskog doma u Zelenom viru i prilaznih putova te izgradnjom Tranzit restorana,

za Skrad počinju zlatne godine. Svakodnevno ovdje staju mnogobrojni putnici da

probaju poznatu skradsku štrudlu, domaći sir i vrhnje, kiselo mlijeko ili marendu.

Budući su nekada vojni objekti bili klimatska lječilišta za djecu, turizam postaje

vodeća djelatnost.

Stara Sušica

Frankopanski dvorac Stara Sušica

U općini Ravna Gora smjestilo se tipično malo goransko mjesto u kojem se

nalazi vrijedan spomenik kulture, stari Frankopanski dvorac, poznat kao dvorac Stara

Sušica, s malom crkvicom, sve što je ostalo od srednjovjekovnog Frankopanskog

grada. Prekrasan dvorac, kao iz bajke, sada služi kao dječje odmaralište. Iako su Turci

1768. godine opustošili čitav kraj, grad nisu uspjeli osvojiti. U 19. stoljeću dvorac je

bio u vlasništvu grofa Lavala Nugenta, da bi ga 1890. godine kupili riječki trgovci

Feliks i Josip Nosberger. Rekonstrukcijom su napravljene preinake koje su dvorcu

izmijenile prvobitni izgled. Od vrijednosti starog dvorca ostala je prekrasna kaljeva

peć, raskošnih ukrasa i bogatog izgleda. U susjednoj prostoriji se mogu vidjeti izvorni

drveni strop i stepenice.

Sredinom 18. stoljeća u Staroj je Sušici bila podignuta tvornica stakla, jedina

takva u Gorskom kotaru.

Tršće

1923

1939

Po Dragutinu Hircu: ………tu stani i gledaj gorovit kraj, kojemu nema premca

do daleka Velevita. ..

Tršće, na 824 m, s okolnim selima izrazito je planinski kraj smješten 6 km južno

od Čabra.

Prema ispravi iz 1670. godine Tršće, Gerovo, Prezid i Plešce spominju se kao

kmetska naselja zrinske gospoštije.

Od prvih početaka nastanka naselja, u cilju opstanka, ovdašnje stanovništvo

bavilo se kopanjem željezne rude, proizvodnjom drvenog ugljena i krčenjem šume. U

kasnijem razdoblju tome treba pridodati kopanje živine rude. Škrta zemlja ovog

podneblja rijetko je bila u stanju nahraniti sva gladna usta žitelja ovog kraja.

Prirodno je da su prvi obrti u tršćanskom kraju vezani uz drvo, u čemu prednjači

izrada šindre (cijepana strešna daska), duge, dužnice, tesane grede i slično. Javljaju se

obrti: stolari, kolari, pilari, tesari, kovači i slično. U prošlom stoljeću primat

preuzimaju drvna industrija i šumarstvo. Uz iskorištavanje šuma, neizostavno treba

spomenuti poslove kirijašenja (prevoženje konjskom zapregom uz naplate kirije; kirija

najam tegleće marve).

Tijekom Drugog svjetskog rata Tršće i cijeli čabarski kraj doživljava veliku

kalvariju, kada, pod okupacijom Italije, veliki dio ovdašnjih ljudi biva odveden u

koncentracijski logor na otok Rab i druge logore u Italiji iz kojih se veliki broj nije

nikada vratio.

Spomenik internircima u Malom Lugu pored Gerova danas nijemo podsjeća na

žrtve tog razdoblja.

Otvaranjem prometnica i gradnjom skijališta na Rudniku, Tršće postaje

interesantna turistička destinacija. Osnivač ski kluba u tršću je g. Vladimir Takač.

Tome neizostavno treba pridodati lov na visoku divljač i u ti svrhu nekoliko suvremeno

opremljenih lovačkih kuća.

Tršćani su posebno ponosni na svoju župnu crkvu sv. Andrije apostola sagrađenu

1850. godine, kao i Dobrovoljno vatrogasno društvo utemeljeno 1908. godine koje je

u svojoj dugoj povijesti više puta bilo u kušnji da opravda svoje postojanje.

Vrbovsko

Vrbovsko je drugo po veličini naselje u Gorskom kotaru i prvi put se spominje

potkraj 1481. kao agrarno naselje na karavanskom trgovačkom putu iz unutrašnjosti

prema Jadranu.

Od povijesnog je značenja za Vrbovsko datum 14. ožujka 1785. godine (to je

danas i Dan Grada Vrbovskog), kada je car Franjo Josip II. poveljom dodijelio

Vrbovskom grb i položaj povlaštenog kraljevskog trgovišta s gradskom samoupravom,

magistratom i sudom. Dobilo je pravo održavanja sajmova na Ivanje i Martinje, a

nekadašnji kmetovi postaju slobodni građani. Prvi povijesni izvori o Gradu mogu se

naći u crkvenim analima iz 1461. i 1481. godine, kada se spominju tri naselja:

Lukovdol, Moravice i Vrbovsko. U 16. stoljeću turskim pustošenjem Gorskog kotara

mijenja se stanovništvo.

Nakon izgradnje Karoline dolaze uz obitelji iz Primorja, Istre i Like i naseljenici

iz drugih austrougarskih pokrajina i zemalja pa tako i Česi i Austrijanci. Upravo je

stoga stara župna crkva izgrađena 1755./1756. bila posvećena češkom svecu Ivanu

Nepomuku (Jan Nepomucky; 1345-Prag, 20.III. 1393.; generalni vikar Praške

nadbiskupije. Legenda kaže da ga je kralj dao ubiti zato što nije izdao grijehe koje mu

je ispovijedala kraljica. Proglašen mučenikom kao branitelj Crkve i čuvar ispovjedne

tajne).

Vrbovsko je prirodna poveznica unutrašnjosti Hrvatske s priobaljem. Ima dvije

cestovne prometnice: Lujzijanu (cestu drva) i Karolinu (cestu žita). U novije vrijeme

auto-cesta Rijeka – Zagreb približila je Vrbovsko na svega 40 minuta vožnje od

Zagreba i Rijeke.

Nekoliko stotina metara od željezničke stanice Vrbovsko vodi nas put u kanjon

rječice Kamačnik. Kanjon je dugačak tri kilometra i jedan je od najljepših prirodnih

parkova Gorskog kotara. Na samom početku kanjona nalazi se pilana koju je pokretala

snaga vode koja se ulijeva u Dobru. Od restorana koji se nalazi odmah do pilane

počinje i završava obilazak koji će nam dočarati gotov sve što kraško-planinski teren

pruža: huk rječice, hirovitu prirodu, vodopade, visoke stijene, pećine, gustu šumu

bukve i javora. Pored Kamačnika ističu se slijedeće atraktivne turističke destinacije:

rijeka Kupa Dobra, Čogrljino jezero, vidikovac „Orlova stijena“, izletište „Litorić“.

Turizam i ugostiteljstvo oduvijek su značajne grane ovoga kraja o čemu svjedoči

i najstariji goranski hotel „Croatia“ iz 1900. godine. To je bio ne samo prvi goranski

hotel, već i najveći hotel od Zagreba do Rijeke.

OBIČAJI

Poklade, fašnik, maškare

Gorski kotar nema svoj specifični folklora, već je on nastao pod utjecajem

drugih, pretežno folklora Primorja i Slovenije (uz Kupu). U vrijeme maškara običaj je

da se muškarci odijevaju u ovčja runa (crnoluški pesniki) navlače maske životinjskih

likova, najčešće medvjeda, za što se može ustvrditi da je Goranska autohtonost.

Maškare, rencari obilaze, u zimskim večerima kuće, šuteći da ih se ne prepozna po

glasu, okrenu se po kuhinji nekoliko puta da pokažu svoj kostim, poplaše djecu i odu

uz povike ukućana.

Stari običaj je bio dovući panj ili dasku, s pričvršćenom lutkom do kuće starih

momaka, neženja. „Stari dečko“ morao je otkupiti vinom ploh (od njem. Blochzien),

a ako to nije htio, daska s lutkom ostala je pred kućom za kaznu.

Spaljivanje korentina - fašnika, krivca za sve loše stvari u proteklom razdoblju,

obavljalo se uz veselo odobravanje, ciku i viku. Veselje se nastavlja uz ples, pjesmu,

piće i jelo dugo u noć, jer slijedećeg dana dolazi Pepelnica i duga korizma

O pokladama se u posljednje vrijeme pripremaju raznovrsna jela, brižljivo

pripremana.

Nekada nije bilo tako. Nije bilo raznog mesa, kobasica, slanina, jaja raznih

kolača. Jelo se bolje nego u obične dane, ali slabije nego za blagdane.

Post

Običaj posta nastao je na temelju vjerovanja da se uzdržavanjem od blagovanja

i obilja može zadobiti Božja milost. No, kako je život u Gorskom kotaru nekad bio

težak (bilo je puno djece, puno gladnih usta), a upravo na prijelazu iz zime u proljeće

hlapile su zalihe hrane, običaj posta i odricanja u vrijeme korizme dobro je došao.

Mjeseci posta bili gospodarski najteži za seljačka imanja, pa su zahtijevali skromnost

u hrani i piću, nisu se održavale ni svadbe jer se smatralo da čovjek ne griješi dušu

samo onda kad se pretjerano veseli. U stara vremena, kad se oblikovao korizmeni

jelovnik, iscrpljenost zaliha hrane poklapao se s korizmenim razdobljem posta. Kako

je poslije zime u goranskim smočnicama ponestajalo mesa od kolinja (osim šunke koja

se čuvala za Uskrs), a perad bila prorijeđena, našlo se krumpira, zelja, brašna,

kukuruznog brašna, mlijeka i mliječnih proizvoda, sušenog povrća i voća. Prema tim

posnim zalihama oblikovao se jelovnik. Pripremalo se kiselo zelje, kisela repa, fažol i

krumpir, pečeni krumpir, kuhani krumpir začinjen s malo masnoće ili začinjena

palenta, palenta i mlijeko, sir i vrhnje, mlijeko i domaći kruh te kompoti od sušenog

voća. Kruh se pekao od domaće pšenice. Bio je to crni kruh u kojem su bili komadići

zrnja pšenice i drugog zrnja, vrlo slično današnjem integralnom kruhu. Samo

nedjeljom se kuhalo meso, najčešće govedina (otprilike kilogram mesa na obitelj od

osam članova), tada se na stolu našla juha, govedina sa umakom od luka i kuhani

krumpir.

Post se održavao u propisane dane i to na Pepelnicu, Veliki petak, subotu pred

Duhove, pred Petrovo, Sve svete, Veliku Gospu, u srijedu, petak i subotu za Kvatre i

na Badnjak. Mnogi nisu tijekom dana ništa jeli sve do večeri ili bi pojeli samo: kruh i

luk i kuhano jaje. Prava posna jela bila su: grah na salatu, ili na bosu juhu (začinjen

samo s malo ulja, mast se nije smjela koristit), krumpir prerezan na pola i pečen u

pećnici ili salata od krumpira, poljevka (u zemljanoj zdjeli narezan kukuruzni kruh i

polit uljem), riba priređena na razne načine; navečer gibanica, kompot od šljiva,

krušaka ili jabuka. Vino se nije smjelo piti.

Post koji traje od Pepelnice, kulminira na Veliki petak i Subotu, da bi za Uskrs

domaćice ponudile prepun stol na kojem će se, uz jaja, obvezno naći i šunka kao znak

obilja i nagrada za posnu zimu. Pravi su ukras stola i uskrsna peciva, pletenice, kuglofi

(kunglof a ponegdje zbornjak), pereci, kovrtanji, ftičice, pletenice ...

Izostavljanje namirnica mesnog podrijetla, tijekom posta štovalo se vrlo strogo,

jer ne izdržati iskušenje mesnog jela bilo je sramotno i izdajnički.

U korizmi je prehrana odgovarala namirnicama iz zimskog doba i sastojala se od

različitog povrća (grah, bob, leća), krumpira, kaša od kukuruzna ili prosena brašna i

sl. Kuhalo se varivo, samo ili pomiješano s pšenicom ili krumpirom. Obična slana

srdela također je bila svakodnevna korizmena hrana. Kuhani posoljeni grah na salatu

ili u juhi, začinjen samo s malo ulja također je često bio na jestveniku.

Cvjetnica

Na Cvjetnicu, nedjelja prije Uskrsa, u crkvu se na misu nosi stručak grančica na

blagoslov. Redovito je maslinova ili grančica drijenka, ljeskova šiba, bršljan i sl.

Blagoslovljeni stručak donosio se kući i stavljao za rog pod krovom uz riječi: „Bože

blagoslovi taj dom“. Vjerovalo se da će se tako kuća zaštiti od nesreće. Kod velikog

nevremena u vatru se bacao komadić blagoslovljenih grančica kako bi se kuća zaštitila

od groma, a zasađena grančica ispod križa na obiteljskom grobu donijet će uspjeh u

gospodarstvu.

Velika srijeda

Na Veliku srijedu ili četvrtak na kraju noćnih misa svećenici i vjernici lupali su

šibama po crkvenim klupama, kao spomen na udarce koje vojnici zadaše nedužnom

Isusu.

Veliki petak

Na Veliki petak prije odlaska u crkvu obavljalo se umivanje u blagoslovljenoj

vodi. U malom drvenom koritu u vodu su se stavljale blagoslovljene grančice (u nekim

mjestima i svježe ubrani jaglaci). Veliki petak bio je dan suzdržavanja u jelu. Ujutro

se pio rasol, a oko podneva pojeo bi se zalogaj kruha s rakijom, a ne vinom. Na večer

se obično jeo kiseli kupus začinjen uljem i beskvasnom pogačom.

Na Veliki petak vrijedila je zabrana „povrede zemlje“ – odnosno obrađivanja

zemlje u spomen kopanja rupe za križ na koji je Isus bio razapet. No, u Gorskom kotaru

vladao je običaj sadnje krumpira, jer se vjerovalo u magičnu moć u poticanju njegova

rasta.

Velika šutnja zvona prekidala se tresenjem ili pucanjem na voćke ne bi li bolje

rodili.

Velika subota (uskrsno bdijenje i blagoslov vatre)

Zvona najavljuju velik dan Uskrsa. Djeca i djevojke beru maćice - prve proljetne

raspupane grančice, koje na Uskrs nose u crkvu na žeg’n - blagoslov.

Na Veliku subotu i sam Uskrs palila se guba - blagoslovljeni oganj. Pred crkvom

bi se zapalila velika gomila (velika vatra) i na njoj zapalila guba koju bi svatko nosio

kući i njome zapalio kućnu vatru i time blagoslovi svoje ognjište i dom. Danima prije

blagoslova djeca su po šumama tražila najbolju i najljepšu gubu, koju se kod kuće

dobro osušili i pripremili za paljenje.

Bojenje jaja

Uskrs se dočekuje košaricama punih crvenih, zelenih, plavih, žutih – pisanica,

odnosno oslikanih jaja.

U našem se narodu vjeruje da je Marija bojila jaja za Isusa dok je bio dijete.

Poslije, za vrijeme Isusova suđenja, ponovo je to učinila, želeći mu ih darovati kao

uspomenu na njegovu mladost. Saznavši za konačnu presudu, potrčala je s pregačom

punom jaja k Pilatu, ne bi li izmolila milost za Isusa. Putem joj se razvezala pregača a

jaja pokapana njezinim suzama otkotrljala su se zemljom obznanjujući što se dogodilo.

Jaja su se šarala - oslikavala desetak dana prije samog blagdana. Ranije, dok nije

bilo umjetnih boja, ljudi su koristili boje što im je davala priroda. Prije oslikavanja jaja

treba protrljati octom ili limunovim sokom, da se skine masnoća s ljuske i boja će se

bolje upiti, a zatim ih dobro osušiti. Bojanje prirodnim bojama vrši se tako da se kuhaju

zajedno s „bojalima“. Tako se najčešća za dobivanje crvene boje jaja kuhaju zajedno

s korijenom broća ili cikle, a crvenosmeđa boja jaja postići će se kuhanjem ljuske luka

(ljusku treba omotati oko jajeta i sve oviti, danas najlon čarapom; nakon toga se kuha

najmanje pola sata, ohladi odmota i premaže slaninom da bi crvenkastosmeđa boja bila

još istaknutija), crvenog radića. Crne su se pisanice bojile bobicama bazge ili duda ili

kore od johe, oraha, kruške i šljive, a od kore hrasta dobili bi lijepu crnosmeđu boju.

Od korijena koprive, špinata ili poriluka može se dobiti zelena boja. Žuta boja

dobivala se od šafrana; a svjetložuta od koprive, naranče, mrkve, sjemena celera.

Plava boja dobivala se od borovnice ili listova crvenog kupuza/zelja. Kasnije su se

koristile licitarske boje. Među najstarijim običajem je bojenja u mravinjaku, gdje bi ih

mravi „ukrasili“ mravljom kiselinom koja je izgrizajući boju načinila lijepe ornamente

Jaja su bojali lužinom od pepela te dobivali tamna i smeđe obojena jaja - to su

tzv. lugana jaja. Kasnije su ih ornamentirali (ukrašavali različitim geometrijskim

oblicima) ili stavljali u mravinjak da bi mravlja kiselina izgrizajući boju načinila

ornamente. Bojenje voskom i kolomazom bilo je složenije i zahtijevalo dugotrajni

posao. Šaranje - bojanje jaja polako odumire, sve je manje žena koje to lijepo rade.

Tako obojene pisanice narod je slikanjem, crtanjem pretvarao u pravu umjetnost

zadivljujućih ornamenata, ukrasa, šara, cvjetića, simbola sunca, plodnosti, ljubavi.

Tankim rastopljenim drvcem umočenim u rastopljeni vosak, šaraju se pisanice, dok je

druga tehnika struganje.

Šaranje voskom ubraja se u najstarije načine. Vosak se rastopi u metalnoj

posudici a zatim se vrhom pisalice ili kista (gusjeg pera ili pribadače) uroni u masu i

brzo prenosi na ljusku jajeta. Nabolje je koristiti prokuhano jaje najmanje 30 minuta.

Poslije oblikovanja motiva, prvotno nebeskih tijela, mjeseca i zvijezda (a bojanje je

tek u novije vrijeme), šareno jaje se uranja u željenu boju, najprikladnije onu za

tkanine, a potom se pažljivo osuši i vosak skine iznad izvora topline. Pisanice se na

kraju premažu uljem ili slaninom da bi bile sjajne.

Zahtjevna tehnika je struganje obojenog jajeta britvom, nožićem ili iglom. Jaja

se prvo oboje, a zatim se vrlo precizno boja odstranjuje s ljuske navedenim alatkama.

Uskrs

1910

Kad zazvone uskrsna zvona umivalo se u vodi u kojoj su bile lupine

blagoslovljenih (ljuske oguljenih uskršnjih jaja - žegnanih jaja) kao simbola očišćenja

ili u cvjetnoj vodi proljetnog cvijeća, vjerujući da će im to umivanje donijeti zdravlje

i ljepotu. Najčešće su se u vodu stavljale biljke drijenak, ljubice i bršljan. O njihovoj

moći govore i uzrečice; kaže se da je netko „zdrav k’o drinić“, da je djevojka „lipa

k’o fijolica (ljubica) ili da dijete „treperi i raste k’o bršljan“.

Čestitanje Dana uskrsnuća obavlja se tek poslije velike mise i blagoslova

uskršnjeg jela koji je blagdanu davao osobitu draž.

Na ranu nedjeljnu misu, na sam dan Uskrsa, najmlađa ženska osoba iz kuće

nosila je punu košaru, obično na glavi, poznatih uskrsnih jela pokrivenih s najljepšim

tkanim stolnjakom.

Kad se blagoslovljena hrana donijela kući, najprije se zapalila svijeća na

uskrsnom kolaču. Obično oko devet sati obitelj se okuplja oko blagdanskog stola

prekrivenog bijelim stolnjakom i ukrašenog proljetnim cvijećem. Na njemu je obvezno

zdjela s obojenim jajima, i raznovrsna jela s obzirom lokalnu tradiciju. Nakon molitve,

svaki je ukućan dobio komadić blagoslovljene hrane, za koju se vjerovalo da ima

posebne moći. Nakon jela darivane su pisanice ili drugi darovi. Prvi proljetni plodovi;

mladi luk i rotkvica, zatim pršut, šunka, komad slanine, vratina, dimljene suhe

kobasice, nadjev (suhi svinjski želudac nadjeven kuhanim jajima, slaninom, kosanim

mesom,..), kulen, sir, vrhnje, hren, jaja, pogača, gibanica, kolači (gibanice,

makovnjača i orehnjača, u nekim krajevima kuglof ... nezaobilazne su jestvine

uskrsne košare i jutarnjeg blagdanskog stola. Običaj nalaže da blagoslovljeno jelo

kušaju svi ukućani kako bi cijele godine imali mir i blagostanje. Uskrsni doručak

uključuje je i gorku hranu kao što je hren, koji svojom ljutinom podsjeća na Isusove

muke.

Nakon blagovanja posebno se pazilo da se mrvice i ostaci koji se neće pojesti

(ljuske od jaja, koža i sl.) slučajno ne bace ili daju životinjama. Svi ostaci

blagoslovljene hrane su se spalili, a u nekim sredinama, npr. Fužinama, spremali su se

i bacili pod prvu brazdu kod proljetnog oranja. Nakon uskršnjeg doručka mlađi su se

vraćali pred crkvu gdje se plesalo i igrale razne igre.

Košara s jelima za blagoslov, koja se nosila u crkvu, izrađivala se od drenovih

šiba (kasnije su se koristile za šibe) s cvijećem, šibe ljeske, bršljana, vrbovih macica.

Djevojke su se obično natjecale koja će napraviti ljepšu košaru. U nekim selima bio je

običaj da košaru nosi najjači momak.

Sastojci košara bio je različit od sela do sela, od kuće do kuće, s obzirom na

imovno stanje, ali u osnovi se sastojao od: komadića suhog mesa, komada kruha,

nekoliko oguljenih jaja, povitica (pleteni kolač), sira i malo soli.

Povratak kući s blagoslovljenom košarom bio je u znaku natjecanja tko će prvi

stići, bilo pješice ili s upregnutim konjima u kola. To je bio i način da se pokaže tko

ima bolje konje. Žene koje su nosile hranu k blagoslovu vjerovale su da će, poradi

hitnje, te godine njezin dom biti među prvima u radinosti i boljitku, a djevojke su

vjerovale da će se te godine udati.

Za uskršnji objed uobičajenija je bila janjeća pečenka, dok je svinjska usvojena

u kasnijem razdoblju.

Uskrsnuće

U zanosu kličem:

Čežnjo, ćutiš kako mlado

srce lupa,

a mirišu polja i pjevaju ljudi,

polomljeno drvo diže se i

pupa,

a zemljine cvijećem posute

su grudi.

I mirišu noći, večeri i dani,

a sunašce mlado drhti ko od

sreće;

i ljubica šapće: Kani, suzo,

kani,

u slabu te Bog vjetar odnijet

će ...

Smiju se jezera pod

drhtanjem sunca,

svečano je nebo, od sreće se

plavi;

jer danas će s jednog

najljepšeg vrhunca

u nebesa plava On Bog da se

javi.

Čuti će se pjesma ševe,

cvrkut laste,

i svilu će plavu nebo da

navuče,

ushit će u času svod da

ponaraste

slaveći u raju sveto

Uskrsnuće ...

Predati će zemlja nabujale

grudi

u koje će ratar plugom da

zareže,

uz oklik pastira, miris trave

svježe,

uz majčinu brigu, blaži bit će

ljudi.

Ivan Goran Kovačić

Ivanje - Uskrsni krijes – krjesovi

Kao i drugim našim krajevima, tako i u Gorskom kotaru postoji običaj paljenja

krjesova na Ivanje. Uskrsni krijes je blagoslov vatre. Krijes bi često bio visok i do 15

metara, sazdan od četiri jake, duge, u zemlju pobodene motke, među kojim se slažu

drva i čitave glavne suhe crnogorične grane borovice i lišće. Na vrh se stavljala posuda

s barutom. Mladići su sjekli brinje i granje smreke ili drugog drveća, pa zajedno s

djevojkama slagali krijes. Na krjesove se budno pazilo da ih ne bi netko zapalio prije

reda. Oko krijesa bi se obično zapalila mala vatrica za čuvare da ih drži budnim.

Mladež bi se sakupljala i zbijala šale zajedno sa čuvarima. U određeno vrijeme, obično

oko 3-4 sata ujutro, palio se krijes, jedan za drugim i gorio velikim vatrenim stupom.

Vrijeme paljenja trebalo je dobro procijeniti, jer je poželjno da gori po mraku, a ostaci

dogorijevaju u svanuće. Dok je krijes dogorijevao, mladići su ga preskakivali,

natječući se koji će preskočiti dalje i tako biti „važan“ u očima djevojaka.

Ugarci krijesa davali su, prema vjerovanju, osobitu moć i stavlja se na polja i

vrtove da odagnaju zle sile.

Uz Ivanjske krjesove bio je i običaj „kresnica“ - ophod djevojaka selom, uvečer

uoči Ivanja, u toku kojega pozivaju na Ivanjski krijes.

Uskršnji krijes bio je nekada u samom središtu obilježavanja Uskrsa i mnogi

mladi su govorili da im uskršnji doručak nije ništa značio ako nisu bili na krijesu.

Krijes se po brdima, nekada se davno palio, kojima su stražari obavještavali

stanovništvo sa dolazi opasnost/neprijatelj.

Stara ivanjska navada je „saznavanje“ kad će se koja djevojka udati. Da bi

saznale kad će se taj čin dogoditi, djevojke bi isplele vjenčić od cvijeća i bacile ga na

krov kuće. Kako su nekad krovovi bili od šindre, odnosno dasaka, djevojke bi

prebrojale na koji je red dasaka pao vjenčić. Jedan red, jedna godina, vjerovale su

djevojke.

Jurjevo

Iza krvavog mora, iz carstva ljutih zvijeri, iza crne gore, po zelenom lugu, u

ravno polje dolazi Zeleni Juraj. Simbol proljeća i plodnosti, zaštitnik stoke koja živi u

Vireji, Velesovom svijetu. Iza zlatnih vrata čeka ga Mara, djevojka iz Perunova svijeta,

koja će mu dati ključ da otvori njeno srce. Prožet će se tako vlaga iz Jurjevog svijeta i

sunce iz Marinog, vjenčat će se Juraj i Mara, a njihovo vjenčanje donijet će ljudima,

stoci i bilju radost proljeća.

Tako kaže stara slavenska priča iz koje potječe lik Zelenog Jurja čiji se imendan,

Jurjevo, i po katoličkom kalendaru slavi 23. travnja. Po narodnom vjerovanju to je

pravi početak proljeća.

Jurjevo je od davnina dan pastira i od tog se dana stoka poslije dugog zimskog

razdoblja ponovo izvodila na pašu. U ranu zoru pastiri s kravama prelazili preko

pepela, koje je ostalo od zapaljenih krjesova prethodne noći. Vjerovalo se da će onome

koji ga prvi prijeđe, krave davati najviše mlijeka. Jurjevo je bio i dan kad su se pastiri

smjenjivali, otpuštali stari i primali mladi, a stoka koja je dotad slobodno pasla, morala

je otići svaka na svoju parcelu. Zatim bi pastiri sjeli na krtičnjake i ljuštili jaja, a ljuske

bi zakopali da bi „izrasla“ veća ljubav i prijateljstvo među ljudima. Pritom su uz jaja

jeli i slaninu (špek) i pili vino.

Pastiri najavljuju svoj dan ophodnjom po kućama uz zvuk trube od vrbove kore.

Na Jurjevu su se zelenilom i cvijećem, kao simbolikom magične snage, kitili

plotovi vrta, prozori i dr. Drijenak je bio najvažnija biljka tog dana. Njegova šiba ili

grančica puna je zdravonosne snage. Njegov cvijet, zajedno s drugim biljem, stavljao

se na Cvjetnicu u vodu i mladež se tom vodom umivala zbog čistoće i zdravlja lica.

Običaj i vjerovanje ukrašavanja stoke, rogova, je od davnine i predstavlja zapravo -

dan pastira.

Duhovski ponedjeljak

Na Duhove, ljetni blagdan, svi čobani su se žurili na ispašu, jer su onoga koji je

stigao posljednji nazvali „lončogloja“, a nadimak mu je ostao za čitavu godinu, dok ga

dogodine, za drugo Duhovo, ne „naslijedi“ drugi čobanin. Nadimak lončogloja dolazio

zbog toga što je ostao kod kuće i skidao s dna lonca zaostali dio palente - renje. Običaj

je da se na taj dan domaći kruh, prije nego se načne, prekriži oštricom noža.

Sveti Nikola

Navečer uoči 6. prosinca po selu su hodali Sveti Nikol i Krampus.“ Sveti je

Nikola obučen u dugu grimiznu haljinu, ima dugu bijelu bradu i brkove (obično od

kudjelje), na glavi visoku „biškupsku“ kapu, a u ruci drži dugačak štap koji je na vrhu

bio zavrnut u kružnicu. Krampus je crn, nagaravljen, ima veliki crveni jezik i dugačak

kravlji rep. Jednom rukom drži lance kojima pravu buku, a drugom maše šibom. Na

leđima nosi vreću u koju će strpati zločestu djecu. Dobroj djeci (a to su uglavnom bila

sva) Sveti Nikola podijelio je škrnicljak cukracev, po eno pomorančo, po e’dn-dva

rošca i šako lešnikov .. (svakome po paketić bombona, po jednu naranču, jedan do dva

rogača i šaku lješnjaka ... ).

Sveta Lucija

Sveta Lucija (slavi se 13. prosinac), zaštitnica je vida, slijepih, staklara, krojača,

tkalaca, pisara, vratara i kovača. Prema narodnoj predaji, blagdan sv. Lucije veže se

uza pojam svjetlosti. O njezinu životu ispredaju se brojne legende, a najpoznatija kaže

da je živjela u 3. stoljeću u Siracuzi na Siciliji. Kao jedna od rijetkih sljedbenica tada

zabranjenog kršćanstva mučki je ubijena jer je kao djevica odbila poganskog prosca.

Legenda kaže da su je zavezali za volove, ali je nisu mogli pomaknuti s mjesta, vruće

ulje i lomača također joj nisu naudili, pa joj je vojnik zarinuo mač u grlo. Druga

legenda kazuje o zaljubljenom mladiću kojega su očarale njezine oči. Čedna Lucija

nije htjela navesti vojnika na zlo, pa si je iskopala oči i poslala ih mladiću na pladnju.

Zbog svih ovih legendi Sveta Lucija se najčešće prikazuje s bodežom u vratu,

uljanicom u ruci i očima na pladnju.

Mlada pšenica koja se sije na dan sv. Lucije, simbol je novoga života. Taj drevni

običaj sijanja pšenice pretkršćanskog je podrijetla, ali danas ima snažnu kršćansku

simboliku, jednako na selu kao i u gradu. Običaj goranskih djevojaka bio je po

povratku s Polnoćke pogledati u izraslu pšenicu. Onoj na čijoj se stvorio prstenčić od

vlati vrlo brzo bi se udala, a onoj čija je pšenica bila rosna, slijedila je čitava godina

plakanja.

Lijepa i zelena pšenica znak je uspješne godine.

Blagdan Svete Lucije je stvarni početak božićnog doba, vrijeme kada počinju

pripreme za Božić: prikupljanje drva, priprema božićnih kolača, jela...

Obavijeno mlado žito (pšenica) trobojnicom danas je postalo nezaobilazan znak

hrvatskog slavljenja Božića. Trobojnica kao nacionalni simbol koristi se tek poslije

Napoleonovih ratova, a taj običaj možemo zahvaliti Ilirskom pokretu.

Na dan sv. Lucije Gorani bi otkinuli grančicu jabuke i grančicu šljive, stavili ih

u vodu, a ako bi one na Badnjak procvjetale, pretpostavljalo se da će godina biti rodna.

U vremenu od sv. Lucije do Badnjaka Gorani su izrađivali mali stolčić - stolčak,

ali bez čavala. Uzimali bi ga sa sobom na Polnoćku, te bi u datom trenutku tzv.

pozdigavanju stali na njega. Sve žene koje bi se u tom trenutku okrenule prema njima

ili ih pogledale, smatrane su vješticama - coprnicama. Pogled i okret muškaraca u tom

smjeru nije značio da su oni vješci - coprnjaci.

Na trinaest listića djevojke su napisale imena potencijalnih ženika i od Lucije do

Badnjaka svaki dan bi bacile jedan u vatru, ne gledajući što na njemu piše, a zadnji je

ostao za Badnjak. Toga su pogledale i vidjele kako se zove taj budući.

Badnjak - Božić

Božićno drvce Gorani nazivaju jablana, (stara riječ kojom su se služili alpskih

Slaveni). Zabilježena je 1252. godine u dokumentu zagrebačkog biskupa a odnosi se

na stablo iz porodice vrba, visoke i uske krošnje. Ako se kaže - visok kao jablan - onda

se to odnosi na nekoga tko je lijep i visoka stasa. Okićena božićna jelka je uska i

okićena, drugim riječima - lijepa i donosi radost i veselje.

Jablana su šumi pažljivo birali i odabrali, odsjekli, donijeli kući, učvrstili na

stalak i s veseljem počeli kititi, odnosno kinčiti (ukrašavati), kako bi to Gorani rekli.

U skromnim životnim okolnostima i ukrasi za božićno drvce bili su skromni. Veliki

dio ih je, osim toga, bio jestiv pa je vrlo malo ukrasa i ostalo za spremanje. Najpoznatiji

i najčešći ukrasi, uz to i jestivi, bili su cukraci - bomboni zamotani u srebro – staniol,

cekinčaki - bomboni od čokolade, čokoladni „dukati“, kusi - veliki bomboni u obliku

panjička (panja), staklene ukrasne lopte, domaći keksi, rogači, jabuke, orasi (bojani u

zlatnu ili srebrnu boju). Sve to bilo je vezano koncem i obješeno na grane i grančice

jablana. U kući punoj djece jablana je imala sve manje ukrasa, a grane sve manje

tereta, jer su djeca svakodnevno pomalo i kradomice skidala ponešto od slatkiša i voća.

I ostali nejestivi ukrasi bili su od prirodnog materijala i potjecali iz prirode, kao češeri

od bora i jele. Među njima bilo je i raznih papirnatih ukrasa. Na jablanu su se palile

voštane svijeće uložene u metalne štipaljke. Pod „božje drveće“ stavili bi svetačku

sliku ili kipac Majke Marije, koja raširenih ruku bdije nad novorođenim sinom svojim

- Isusom. Na mahovini, koja bi također bila ispod jablana, postavile bi se figurice

pastira i bijelih ovčice.

Na Badnjak su djevojke kuhale knedle - okruglice, i u njih stavljale papiriće na

kojima su bila napisana imena momaka. Koja je knedla s papirićem prva isplivala na

površinu pri kuhanju, toga je djevojka smatrala svojim izabranikom (momkom).

Blagoslov stoke blagoslovljenom vodom obavljao se također na Badnjak uz

vjerovanje da će tako biti oslobođena zla, bolesti i drugih nedaća.

Prije nego se krenulo na polnoćku, blagoslovila se kuća. U posudu ili staru peglu

stavilo se žara, na to se nasjeckalo suho blagoslovljeno cvijeće, šumsko bilje i grančice

grmlja, maćuhice, božjeg drvca, brinje, bršljanke, smreke, tise i sl., koji su bili

blagoslovljeni još na Cvjetnu nedjelju i Veliku Gospu.

Navečer, poslije polnoćke, ukućani su prvo nahranili blago a tek tada jeli. Jela

se juha kuhane kobasice, hren, kuglov, kolače od ocvirkov.

Jedan od zaboravljenih običaja, prije odlaska na polnoćku, kojim su određivali

broj vlažnih (kišovitih) i suhih mjeseci: ukućani su ogulili 12 kapula (luka) i vanjski

omot svake od kapula stavili u hodnik te u svakog od njih ubacili malo soli. Po

povratku s polnoćke pogledali bi u omote i tamo gdje bi sol ostala značilo je da će

mjesec biti suh, a tamo gdje se rastopila značilo je kišovito vrijeme.

Ujutro na Božić susjedi su se posjećivali i čestitali dan Isusova rođenja. Svaka

je obitelj željela da im prvi čestitar bude muškarac, jer ako bi to bila žena, smatralo se

da će im se dogoditi kakva nesreća. Djeca bi dobila po koju jabuku, šaku lješnjaka i

orah, dok bi odrasli razgovarali uz čašicu rakije. Tepeškanje je bio običaj da svako

dijete nosi jabuku u koju je zabadalo darovani novac.

Božićni objed sastojao se od kokošje juhe z rezancima, sarme, pečene kukuševine

(kokoši) z pečenim krumpirom (kromperjem). Prije povatice (savijače) popila se čaša

domaćeg mošta. Za Božić se pekao mali ljepčić (kruščić) od bijelog brašna, za razliku

od ostalih dana, kad se kruh pekao isključivo od crnog, tzv. krušnog brašna. Taj ljepčić

drobio se u šalici mlijeka i bio je prava poslastica. Sličan njemu bila je pogača u koju

se stavljalo jaje i grožđice. Na vrh bi se stavila zvijezda napravljena od istog tijesta.

Pečena pogača izrezala se i čuvala pokrivena na stolu tijekom svih blagdana sve do

Sveta tri kralja, kada je nakon svete mise svatko pojeo komadić. Kolač koji se pekao

za Božić zvao se božićnica. Pekla se i pajtica, kolač od rogača (karube-karubnjača) jer

je bio najceneji (najjeftiniji).

Župnik je božićni slatki kruh na kojem su od istog tijesta ukrasi u obliku goluba

– golobčka (simboli mira), zmije (simbol zdravlja), barilček i grozje simboliziraju

obilje. U sredini je bio lik Isusa, a na dnu znak pričesti što znači Isus hrani svijet. Na

najljepšem, ručno vezenom lanenom stolnjaku nalazili su se rascvjetane grane voćaka,

svijeće, pšenica, pogača, blagoslovljena voda i kolači: orehnjača, makovnjača i

karubnjača - kolač od rogača.

Drugi dan već je bio običan dan. I hrana je bila obična: palenta i mlijeko,

krumpirove pole sa slaninom, krumpir i zelje, i repu i zelje, uglavnom su kuhali s

komadićem slanine ili sa suhim svinjskim mesom, ali ne svaki dan. Zelje se kuhalo u

puno vode, da bolje zasiti.

Jedna od zanimljivosti starih goranskih običaja je da se za vrijeme božičinih

blagdana pod stol stavljala slama. Na nju su se odlagali jarmići za uprezanje stoke,

lanci, alati, a ponekad i bič. U sve dane blagdana smeće se nije iznosilo iz kuće, nego

se samo gurnulo i skupilo ispod stola. Osim toga, na stolu su se kroz sve te dane držale

krunice, molitvenici, kruh „župnik“, češalj i svijeća, i komadi odjeće.

Silvestrovo

Uvečer na Silvestrovo bio je običaj topiti svinc (olovo), koje se izlivalo u hladnu

vodu. Na taj način nastajale su figurice raznih čudesnih oblika. Svakoj bi se figurici

davalo određeno značenje i po njemu bi se ukućanima i bližnjima proricala sudbina u

nastupajućoj godini.

Navečer su očevi izlazili iz kuće i blagoslovljenom vodom i grančicom

blagoslivljali kuće i štale. Kad je svanulo novogodišnje jutro, donosila se u kuću voda

sa zdenca i bunara. Ulila se u lavor u koji bi se zatim stavljalo prstenje i kovanice

novca. U toj su se vodi ukućani umivali s vjerovanjem i nadom da će nova godina biti

sretna, dobra i bogata.

U obližnjim gostionicama dekle i fanti dočekivali su Novu godinu na zabavi i

plesu. Stariji su ostajali oko toplog kućnog ognjišta, razgovarali o tome što im je donio

prošlogodišnji svinac i kakva bi mogla biti nova godina. Povremeno bi uzimali, iz

košarice rižinje (suhe jabuke, kruške, šljive), i grickali. Pričali bi kako se nekad jelo

za taj dan, kad su bili mladi, - presno zelje - (nezamašćeni kupus) bez mesa, raženi

kruh (črn ko zemlja), renjčica (zdjelica) mlijeka i palente, ili nekoliko pola u pečenih

krumpira s komadićkom slanine.

Sveta tri kralja – Kraljevo

Na Sveta tri kralja ukućani bi bili kod kuće očekujući župnika koji obilazi i

blagosljiva kuće. Kuća je bilo dobro očišćena, na stolu u zdjelici bila je pripremljena

žegana (blagoslovljena) voda u kojoj je bila umočena smrekina vekica (grančica), a na

tanjuru kovanice za mežnara i ministranta. Župnika se plaćalo novcem ili u naturi,

obično svinjskom kračicom (nogica s butom) ili mjericom-dvije fažola. Na Tri kralja

skidali su se ukrasi s jablanca, mnogi ukrasi kao: cukraci, orahi, jabuke i lješnjaci već

su bili pojedeni.

Kućarci - Gorani koji su delali v belen svete (po bijelom svijet, a najčešće po

Slavoniji i Podravini) poslije blagdana odlazili bi opet na rad i vračali se oko Vezma

(Uskrsa). Danas bi kazali - „gastarbajteri“.

Zima - klanje svinja

Kolju se svinje i kuća je puna mesa, miriše po pečenim praticama (obrezni

komadići svinjskog mesa), po kuhanom zelju s praščevino, po krvavicama i po

mesnatim kobasicama – to su mirisni znakovi svinjokolja.

Nekada se, za razliku od danas, svinje nisu garbale u vrućoj vodi da im otpadne

dlaka - čekinje, već ih se pokrilo paprati, slamom i borovim ili brinevim grančicama,

da slanina bolje miriše, pa se ta slama zapalila. Stariji ljudi su govorili da su meso i

slanina od tih svinja ukusniji. Nakon toga trup se dobro oprano da ne ostane garav.

Voda u kojoj su se svinje garbale – šurile ne smije biti toplija od 25 oC da se s dlakom

ne bi „skidala“ i koža. Preostala dlaka ostruže se žlicom ili limenim strugalom, a ukloni

se i vanjski tvrdi dio papaka.

Svinja se rasijeca (raspolovila), a meso i iznutrice se pripremaju za daljnju

obradu. Od butova se oblikuju šunke koje će se pripremiti za dimljenje, a često se

slično oblikuju i dime i lopatice, ili režu na sitne komadiće za bolje vrste kobasica, no

mogu se izrezati i na komade za duboko smrzavanje (novi postupak). Odvoje se i rebra

i tvrđi dijelovi slanine za dimljenje te salo i mekša slanina za topljenje i pripremu masti

i čvaraka. Ni krv se ne baca već se upotrebljava za izradu krvavica, a uši, rep, nožice

te dio iznutrica i vezivnog tkiva koriste se za pripremu hladetine. Jetra i dio iznutrica

domaćica obično sprema za večeru na završetku kolinja ili se od jetara pravi dobra

domaća jetrena kobasica.

Svinjska mast je dugo vremena bila jedini začin u goranskim kućama. Jedan dio mesa

se zalijevao u mast, i koristio kod poljskih radova za jelo. Slanina se rezala na sitne

komadiće za mast i pravljenje ocvirka - čvaraka. Navečer se rade krvavice i mesne

kobasice (mastenice), koje se suše na dimu, pa prvi put jedu na Badnjak, kad se dođe

s ponoćke i na Silvestrovo, na Staru godinu, a naravno i poslije ako koja još ostane.

Za vrijeme klanja obično se pripremalo za jelo:

za nadojužnik (doručak) - jetra na saft z dinstano žbulo (pečena jetra na pirjanom luku)

i poslije toga kupica mošta ili vina.

za južno (objed, ručak) - kuhano zelje sa svinjskim mesom, kuhani krumpir, pečena

pratica (pečena svinjetina) sa salatom. Na kraju dolazi povatica (savijača) od rošcef

(rogača) ili od orehof (oraha).

za večera - krvavice, kuhane ili pečene. Nekada se umjesto riže u krvavice stavljalo

kukuruzno brašno.

Za kolinjsku večeru bio je običaj pozivati vjenčane ili krsne kumove. Kum i

botra (kuma) sjedili su na počasnom mjestu, na čelu stola i pred njih su se stavljali

najbolji komadi jela.

Drugi dan se još topi slanina, a domaćica slaže podeliš - komad mesa, krvavicu

i pločicu-dvije ocvirkov što će odnijeti susjedima koji još nisu klali. Kad dođe vrijeme,

i ono će uzvratiti svojim podelišom pa je tako redom u sve vrijeme kolinja cijelo selo

bilo dobro opskrbljeno mesom i kobasicama.

Meso se soli i stavlja u kačicu (bačvicu) u rasol, u koji se ulije voda, jesih (ocat)

i doda papar. Nakon dva-tri tjedna meso se iz rasola stavlja sušiti na šišilo (sušilo) na

tavan. Nekada se meso sušilo iznad ognjišta, koje je bilo zaštićeno veljpom - mrežicom

od pruća, ljeskovih šiba, da iskre s ognjišta ne zapale strehu od slame ili šindre.

U vrijeme kolinja malo se bolje jelo, a kad je meso na sušilu onda se dobro pazi

koji će se komad i kada staviti u lonac. Prva šunka, na primjer, kuha se za Uskrs, druga

se otvara za košnju. U zimi se sa zeljem i repom kuhaju rebra, zarebrniki, slanina,

glava, repi (repovi), abje hrptišče nogice (od koji se pravi žuca (hladetina-mrzletina),

vuha (svinjske uši) i slično.

Klanje svinja je siguran znak da dolazi - duga goranska zima.

Ženidba - Svadba

Svadba se održavala subotom ili nedjeljom. Ljudi su govorili: petak - slab

početak; utorak - slab korak, te se u te dane nije ništa započinjalo.

Prije vjenčanja, u mladenkinoj kući, svatovi su, a posebno mladoženja, za

ohrabrenje popili po koji frakl rakije i pojeli po koji buftlj (uštipak). Nakon toga svi

zajedno odlaze u crkvu. Kao što je svečani čin ženidba u crkvi, tako je isto svečani čin

i na kućnom pragu. Pred kućom mladence dočekuju roditelji mladenke i mladoženje,

prema običaju oni nejdu u crkvu, mladenci se prvo poljube s roditeljima, kleknu pred

kućni prag i poljube ga i prekrižile se. Pri tom svečanom činu mladenkin otac škropio

ih je i blagoslivljao smrekovom vekicom/vejicom (grančicom) namočenom u

blagoslovljenu (posvećenu) vodu. Poslije ovog svečanog čina mladenci ulaze u kuću i

počinje zabava. U hiži (najveća soba u kući) očekuje ih sva rodbina i uz fraklj rakije

mladenci započinju novi život. Dugi hrastov stol pokriven je lanenim stolnjakom, na

njemu pladnjevi, žlice, holjbe (litrenke) s vinom i moštom, i čaše. Pokraj svake čaše

je mala grančica jele ili smreke, znamen goranskih šuma. Pred mladencima na čelu

stola u glinenom je vrču buket poljskog cvijeća. Posluživanje jela počinje od

mladenaca, prvo dolazi juha s rezancima od domaće gotovine (domače krušno brašno).

Na sredini stola leže kugljovi okićeni s rožicama i smrekovim grančicama, nitko ih ne

jede, jer on po slijedu dolazi na kraju. Poslije juhe dolazi gulaš s palentom ili

krumpirom, a poslije njega debelo narezana šunka s bijelim kruhom. Pijuckajući vino

ili mošt, uz razgovor i šalu polako nestaju jela sa stola. Umjesto „kolača“ domaćica

donosi buftlje nadjevene pekmezom ili kravljim sirom. Umjesto današnje torte

mladenci režu okićen kugljof.

Sarma, pečena janjetina, janjetina ili odojak na ražnju, povatica (savijača), kolači

od ocvirkov, jabuka, oraha ili trešanja, zavisno od godišnjeg doba, pirna su jela

imućnijih Gorana.

Svaki učesnik svadbe, pri odlaska kući, dobio bi po nekoliko buftlji i komadić

šunke. Drugi dan opet je bio obični dan, čekao je posao i svakodnevna hrana - palenta

i mlijeko, zelje i krumpir s puno vode i po koji komadić suhog mesa, jer se čuvalo za

oranje i košnju, za drvarenje - najteže poslove.

Tijekom svadbe, kao i kod vjerskih praznika, za vrijeme bdijenja nad

pokojnikom, radovima u polju, šumi i sjenokošama, pjevala se – polanka, jedna od

najljepših ako ne i najljepša. Pjesma govori o svakodnevnom životu ljudi, običajima i

legendama.

U jutarnjim satima pira mladoženja bi, uz tu pjesmu, najavio svoju košnju za

polanski „zoajdne cvejtar“, odnosno natjecanje u košnji do odabranog cvjeta kojeg bi

pobjednik poklonio svojoj izabranici.

Gradnja kuće

Kod gradnje kuće, kad se dođe do prvih krovnih greda - rožnika, muž i žena peru

ruke u istom lavoru i obrišu ih istim ručnikom, da bi u kući bio mir, sloga i čistoća.

Ručnik tkan iz domaćeg platna i ukrašen vezom, poklanjao se radnicima koji su gradili

kuću. Javno obznanjivanje da je novi dom pod krovom je ručnik obješen na lastavicu,

zajedno s buketom cvijeća, na vrhu kuće gdje se spajaju dva rožnika. Danas umjesto

ručnika pribijaju mladu granu smreke i pokraj nje hrvatsku trobojnicu. Kada je kuća

bila potpuno gotova. domaćin je pozivao svećenika da je blagoslovi. Prvi predmet koji

se unosio u kuću je bila sveta slika, a prvu vatru na novom ognjištu zapalio je

muškarac, da bi u kući uvijek bila sreća.

Majstori (šindlari, šindleri) koji su pred šezdesetak godina, izrađivali šindru bili

su vrlo cijenjeni, jer su gotovo svi goranski krovovi bili njome pokriveni. Ručno

izrađene daščice (dužine 80 cm, širine od 5 do 10 cm te debljine od 0,5 do 1 cm)

zahtijevale su majstora – pravog znalca. Trebalo je znati odabrati drvo - kvalitetnu

jelovinu sa što manje grana i što je još značajno, na udarac drvo je moralo odgovoriti

– punim zvukom. Nakon što je drvo srušeno pristupilo se skidanju kore i rezanju na

trupce od 82 cm. Nakon toga bi se rascijepali i usitnili na spomenutu dimenziju. Pri

cijepanju trebalo se paziti na redoslijed, jer se šindra na krovu postavljala (slagala)

točno onim redom kojim je i cijepana da se osigura kvalitetno prianjanje. Krov od

šindre trajao je ovisno o prilikama i zaštiti od 20 do 50 godina.

Belenje kukuruza

Navečer se belio kukuruz uz pomoć susjeda i muških i ženskih. Prvo su se skidali

obeljki (lišće) s klipova, a potom listovi zavezivali u čvor da ih se može objesiti za

sušenje. Tijekom posla zbijale su se šale, i pijuckalo, muškarci domaću lanjsku

šljivovicu, a žene vrući lipov čaj ili sok od bazge. Kada je posao bio dovršen, domaćica

je donijela na stol veliki protvan (tavu) masne povatice (savijače) od sira, a domaćin

nekoliko holjbi (litara) domaćega mošta. Drugi dan domaći su objesili obeljene klipove

kukuruza na kozovc, letve na pročelju šajera (šupe), i tu su se sušili.

Ribanje zelja

U kasnu jesen u kevdru (podrumu) na velikom ribežu riba se zelje i stavlja u kace

(bačve). Mlade bi žene, s lijepim nogama, koje su prethodno oprale, ušle u kacu,

pridigle kiklju visoko iznad koljena i gacale po zelju, klačile ga, stješnjavale, da bolje

prilegne, da ga više stane u kacu. Cijele glavice zelja stavljale su u osoljenu vodu, a

pera (listove) služili su za sarmu, omiljeno goransko zimsko jelo.

Čihanje perja

Zajednički posao žena, u zimskim mjesecima, pri velikom kuhinjskom stolu, bila

je još jedna prilika za druženje i šale. Perje se spremalo i svake pete ili šeste godine

obnavljalo u vanjkušekima i blazinama (jastucima i perinama). Muški su sjedili sa

strane, dobacivali ženama ili kartali, pili domaću šljivovicu ili tropovicu. Djevojke i

mladići koristili su priliku za dobacivanje i zaljubljene poglede. Kad je čihanje bilo

završeno, žene su pospremile perje u posebno pripremljene vreće, očistile stol i

donijele nezaobilaznu poviticu.

Zabave

U goranskim je selima barem po jedan muzikant svirao na heligonku (tip

harmonike s dugmetima). U gostionicama ili na otvorenom svirali su polku i valcer.

Tancalo se (plesalo) i primorsko kolo, obavezni puštrtanc ili dame-poljka (ples u

kojem su dame kad birale plesača). Ranije se taj ples zvali i kušlec-tac“.

Heligonka

Odijevanje

Gorski kotar nema izvorne narodne nošnje i način odijevanja naroda bio je

posljedica oponašanja odijevanja bogatih. Stoga će ovdje biti opisani nekadašnji način

odijevanja Delničana, što znači da i druga goranska mjesta nemaju svojih osobitosti u

odijevanju. Odjeća i obuća koju su nosili Delničani bila je domaće izrade, a odjevni

predmeti izrađeni su od prirodnog domaćeg materijala.

Muškarac nosi uske hlače - gače iz bijelog domaćeg sukna (kasnije kupovnog),

robaču - košulja od grubog domaćeg platna, kružak, lajbek ili suknju (prsluk; suknja u

značenju odijelo ili dio odjeće; prsluk su nazivali i ječermom) od domaćeg ili

kupovnoga sukna, modre ili crne boje, nazubke (priglavak što se navlači (nazuva) na

noge preko čarapa; čarapa koja pokriva stopalo do gležnja) domaćom rukom pletene i

bijelom, modrom i crvenom prejom odozgora izvezene. Umjesto čarapa nosilo se i

tozluke - obojke. Na nogama su cokle, nestve ili opanci, domaći ili kupljeni (kod

opančara, šoštara). Bogatiji su nosili čizme. U obične dane na glavi se nosila crvena

kapu, a za svečanije prilike klobuk – skerljak, nizak sa širokim obodom. Oko pasa

stavljalo su ćemer (kožnati pojas). Kažaret je kratka kabanica od bijelog sukna, dok se

zimi oblačila mazlanka. Koretac je duga kabanica.

Žena glavu pokriva rupcem koji se veže na zatiljku, a kosa je složena u pletenice.

Kiklja, suknja, brhan je od domaćeg platna, posve uz tijelo do pasa, modro, bijelo ili

zeleno išarana. Sprijeda se kopčala našivenim koštanim pucima - gumbima. Preko

suknje stavlja se pregača - fertun, fertol, tarvez, širok gotov kao kiklja, do gležnja.

Djevojke su nosile pregaču jarkih boja, a žene crni. Oko pasa je bio zategnut crveni ili

crni pas. Na prsima se nosio bijeli haljetak sa širokim oplećkom, koji se sprijeda kopča.

Prsa su nešto otvorena. Gornji dio haljine nazivali su surka dok je donji dio haljine

nazivan gvant. Ispod suknje nosio se fris - podsuknja, zagasitih boja od bijelog platna

(tamnocrvena, tamnozelena, tamnoplava), a sezala je do gležnja. Donje rublje su

nazivali - modrc i hločce. Župica, zobun, jelek - kratki kaput, sa ili bez rukava, crne je

ili šarene boje. Pletene, vunene bijele čarape - kolenke s crvenim podvezicama

navučene su do koljena. Na nogama se nose kopice, natikače ili papuče, prepletene i

narešene, odozdola s tankom našivenom potplatom. U kući se nosio čampakin, vrsta

papuča. Karitec je vrsta ženske kabanice. Ako nisu nosile župicu zaogrnule su se

pljetom, prtom, prtičekom, resanom - zimskim vunenim šalom, urešenim raznobojnim

resama.

Djevojke su se slično oblačile, ali su im haljine snježno bijele, a pregača crvena,

modra ili zelena, glavu su pokrivale bijelim dugim rupcem.

Žene i djevojke su oko vrata nosile nakit od koralja i raznobojnih stakalaca -

klof’nce, mržen. Koralje su donosili primorski trgovci i mijenjali ih najčešće za

svinjsku mast. Mladenka je na glavi nosila ukras - šapovec.

U zimi po snijegu za lakše hodanje koristili su drveni okvir - gazare, krpl(j)e,

spletene od žilava pruća (žukve, brijesta i sl.) trostruko većim od stopala, prepletene

ljeskovim trtama ili kožnim oputama, okruglog ili četvrtastog oblika.

Ženska svečana nošnja Muška radna nošnja

Ženska svatovska nošnja Muška svečana nošnja

Slike preuzete iz knjige Dejuôčeca i Dejuônčan - DELNIČKA NARODNA NOŠNJA

autorice Sandre Malvić

Nošnja iz Brod MMoravica

Delnička nošnja

Goranski običaji i manifestacije

Težački način života nekadašnjega goranskog čovjeka na posebno slikovit

prikazuje svake godine u mjesecu srpnju na tradicionalnoj folklorno-kulturno-

zabavnoj manifestaciji Polane - na tragu goranske starine u organizaciji Turističke

zajednice Grada Delnica. Polane, zaravan na obroncima Petehovca iznad Delnica,

poznato su delničko izletište i vikend-naselje. Nekada su tokom ljeta u svojim bajtama

boravili stari delničani obavljajući poslove u košnji i skupljanju sijena. Upravo ta

činjenica kao i živopisan prostor iskorišteni su za održavanje spomenute manifestacije

kojoj je prvenstveno smisao očuvanje uspomena na nekadašnji način života ovdašnjeg

čovjeka. Od sadržaja koji se tijekom manifestacije nude najzanimljivija su natjecanja,

u starim vještinama, - košnji trave ručnom kosom i skupljanje pokošenog u

tradicionalnu ouvncu (stogove), žaganje (piljenje) trupaca pilom amerikankom,

svidranje (svrdlanje) drvene grede. Završni dio košnje bila je borba najboljih kosaca

za cvejtar, buket cvijeća koji kosac, koji prvi stigne do njega, poklanja najljepšoj

djevojci. Stariji Gorani tu će se prisjetiti, a mladi naučiti, kako se nekad u žvajkaru

(stapu) radio maslac, prela vuna na kolovratu i kojekakve druge već zaboravljene

vještine.

Uz predstavljanje starog delničkog načina odijevanja i prigodan kulturno-

zabavni program, zanimljivost je i starinska gastro ponuda, pa se tu može kušati

maslac na domaćem kruhu, domaće kiselo mlijeko i palenta, pole sa špekom i drugi

starinski specijaliteti. Gastronomska ponuda obogaćena je i kotlovinom. Autohtoni

proizvod sjeverozapadne Hrvatske, koji je također u Gorski kotar došao s novim

stanovnicima. Kotlovina je način i pribor za pripremanje mesnih jela, a pečenjari koji

su to radili - naši su prvi pokretni ugostitelji, od sajma do sajma, od proštenja do

proštenja. Ponekad je tu i nezaobilazni vol na ražnju uvijek prisutan kod velikih pučkih

svetkovina.

Vrijedno je spomena i scensko uprizorenje goranskih narodnih običaja Od

Grgurjeva do Adventa koje je organizirala udruga „Spasimo Zeleno srce Hrvatske“

Ravna Gora i Lokve u također živopisnom prostoru u Golubinjaku kod Lokava.

Gorani čuvaju čuvaju od zaborava svoje stare običaje pokazujući ih svojim

novim naraštajima ali i turistima. Uzrečica To smo vredneje koji već običajof čuvamo

(Toliko smo vrjedniji, koliko starih običaja čuvamo) potvrđuje se i nizom priredbi,

manifestacija narodnih običaja, zbirki alata i pribora koji su se koristili u

svakodnevnom životu.

Ma kako je težački život bio naporan i često surov, goranski čovjek znao je

sačuvati vedar duh i optimizam. Tako je sačuvana i uzrečica koja o tome uvjerljivo

svjedoči, a glasi:

Nebo je tu, na zemlji, v lipin životi, a ne zgora.

Rekreacija

Ribolovci

Gorski kotar sa svojim jezerima i rijekama pravi je raj za ribolovce.

Uz Fužine nalaze se dvije odlične, poput bisera, urezane vode, dva oka, jezero

Bajer i Lepenica. Jezero Bajer nastalo je 50-ih godina, gradnjom umjetne akumulacije

u dolini Bajer, dolinom kojom je proticala rijeka Ličanka. Akumulacija je velika oko

50 hektara. Jezero dodiruje Fužine, natkrito je vijaduktom obližnje riječke autoceste.

Uz jezero vodi cesta do drugog, tek koji kilometar udaljenog jezera Lepenice. Ovo

jezero je pet i pol puta veće od Bajera. Nastalo je zaustavljanjem toka rječice Lepenice,

ispod planine Tuhobić. Za razliku od jezera Bajer, nije protočno.

Oba jezera duboka su mjestimice i četiri metra a u oba se mogu loviti različite

vrste riba. U Bajeru, uz amura (najveći ulovljeni primjerak težio je 18 kilograma),

štuku (najveći ulovljeni primjerak 11,25 kg kilograma dužine 112 cm), šarana (najveći

ulovljeni primjerak oko 12 kilograma), potočnu i kalifornijsku pastrvu, pliva i pokoja

soška pastrva, krupni linjaci. Voda jezera Lepenice je nešto toplija pa se u njoj

zadržavaju i ciprinidne vrste: šaran, linjak, amur. I u Lepenice plivaju krupne pastrve

i štuke, a ima i klenova. Oba jezera nastanjuje i rak, što dokazuje o čistoći vode. Na

jezerima je zabranjena upotreba motora.

Omladinsko jezero koje se idilično stopilo crnogoričnim i bjelogoričnim

okružjem u pitoreskni pejzaž oduševit će ribiče svojim kapitalnim primjercima pastrve

i lipljana. Hrvatska se može pohvaliti da je u njenim vodama ulovljena najveća pastrva

na svijetu. Prilikom pražnjenja Omladinskog jezera, 1968. godine, pronađena je

pastrva teška 25,5 kg., duga 124 cm.

Najveća potočna pastrva ulovljena je na Jezeru Bajer teška 5,10 kg, u Čabranki

od 3,40 kg.

Mrzlovodičko jezero još je jedan plavi dragulj Gorskog kotara. Smješteno je kraj

naselja Mrzla Vodica, mjestašca nedaleko od Lokava. Jezero ima dva kilometra obale,

dugo je 400, a široko 100 metara. jezero je spojeno takozvanim „ribljim putem“ s

Omladinskim jezerom tako da će se pastrve moći mrijestiti u Mrzlovodičkom jezeru i

vraćati se natrag. Mrzla Vodica dobila je ime po potoku koji je izvirao kraj Mrzlica ili

Mrzlim dolcima (dol - dugodolina, kraška udolina; dolac - okrugla kraška vrtača). U

vodi je nekada bilo pastrva, frilja i klenova. Uz potok su žitelji imali polja i njive s

krumpirom, grahom, zobi i ječmom koji su odlično uspijevali.

Planinarenje

Gorski kotar po svojim planinarskim mogućnostima zauzima prvo mjesto u

Hrvatskoj. Sa svojim planinama Risnjak (navodno dobio ime po risu, najvećoj mački

naših krajeva; dok drugi smatraju da je ime po vrsti trave koja koju narod zove - risje),

Viševicom, Višnjevicom, Bjelolasicom, Bitorajem, Tuhobićem, Bijelim i Samarskim

stijenama i još mnogim drugim dobro poznatim vrhovima izuzetno je atraktivno

planinarsko područje. Planinarski putovi koji vode kanjonima Vražjeg prolaza,

Kamačnika, Kupe, Čabranke, Iševnice samo su dio goranske planinarske bajke.

Goranski planinarski put

Sustav markiranih staza Goranskog planinarskog puta, podijeljen u tri etape,

povezuju sve planinarske staze u vijenac, otkrivajući veliki broj nepoznatih planinskih

detalja.

Prva etapa započinje u Severinu i vodi lijevo iznad Kupe preko Orlove stijene,

Špičastog i Skradskog vrha do njezina izvora.

Druga etapa se nastavlja se preko izvora Kupice, Drgomlja i Risnjaka do Vražjeg

prolaza iznad Prezida,

Treća obuhvaća Bjelolasicu, Bijele stijene te Klek i završava na početnoj točci

Severin.

Na cijelom putu ima 40 kontrolnih točaka, od kojih je svaka mali prirodni biser.

Put je lagan, nema većih uspona te vodi najvećim dijelom hladovinom gorskih šuma.

Svaka etapa se može podijeliti na dionice koje je moguće proći u sklopu jednog

vikenda.

Velika Kapela

Južno od ceste Rijeka - Karlovac prostire se područje Velike Kapele, planinski

kraj neizmjernih prirodnih ljepota u kojem se stijene ljutog krša isprepletene s bujnom

vegetacijom, a livade skrivene u sjeni gustih šuma. Velika Kapela ima tri izrazita lanca

gorskih bila od kojih istočno bilo počinje sa Bjelolasicom i završava na prijevoju Vrata

preko kojega prolazi cesta Jezerane – Josip dol, a zapadni bilo počinje s Burnim

Bitorajem i proteže se preko Viševice do Kolovarskih stijena i Crnog vrha. Između

njih je srednje bilo u kojem su Celimbaša, Velika i mala crna kosa, Samarske i Bijele

stijene, Velika Javornica i Bijela Greda. Iako se mnogi dijelovi ovog planinskog

područja čine gotovo neprohodni i premda se kroz njih može proći tek šumskim

cestama, područje Velike Kapele može se upoznati pješačeći po lijepom planinskom

putu.

Poučna staza „Leska“

Izletnicima, bez obzira na uzrast i fižičku kondiciju, bez planinarskih cipela i

naprtnjače, samo u trenirci i tenisicama, Nacionalni park „Risnjak“ pruža mnoge

zanimljive izlete među kojima je i poznata - poučna staza „Leska“. Ime je dobila po

napuštenom zaseoku Leska, koje se sastoji od dvije kuće sa šajerima, štalama i

kolarnicama, pokrivene šindrom i daskama. Dobro uređena i vijugava staza je duga 4

km, vodi preko šume, gorskih izvora, livada, parka sve do zaseoka Leske. Kod svakog

značajnog prirodnog obilježja postavljena je tabla s najnužnijim informacijama.

Posjetitelji će saznati detalje o šumi, vjetroizvalama vjetrolomima, kako nastaju

ponikve (vrtače), a mogu posjetiti i onu najveću, Viljsku.

Kanjonom Kupe

Tradicionalni pohod planinara „Kanjonom Kupe“ održava se u svibnju s

polazištem iz Brod Moravica odakle se automobilima kreće do Završja, tj. sela Gornji

Šehovac, odakle zapravo i počinje pješačenje.

- od sela Gornji Šehovac (545 metara nad morem) ide se do sela Goršeti (205 metara

nad morem). Put traje oko sat i pol. Ovdje je sveta misa u kapelici Svete Lucije

- od Goršeta ide se do sela Donja Lamana Draga (210 metara nad morem), oko pola

sata pješačenja uz rijeku Kupu.

- uspon od Donje Lamane Drage do sela Gornji Šehovec traje oko jedan sat i 15 minuta.

- u Gornjim Šehovcima je završetak pohoda.

Cijela trasa duga je sedam kilometara a vodi kroz predjele obrasle uglavnom

bukovom šumom i lijeskom. Uspon od Donje Lamane Drage do Gornjeg Šehovca ide

se po serpentinskoj stazi.

Po tradiciji lokalna vjerska svečanost „Breška nedjelja“ održava se šeste nedjelje

po Uskrsu u selu Goršeti. Ovo naselje sa svega tri stalna stanovnika postaje veliko

sastajalište brojnih vjernika, bivših žitelja i njihove rodbine.

Staro pravilo šumskog čovjeka - Gorana, našeg „hajlendera“, jede se i pije na

laznje (na početku puta) malo, kad se stigne na tjemenicu (najviši vrh bilo čega;

planine, puta), založi nešto više, a pravo blagovanje tek onda, kad je do cilja došao.

Hodaj lagano i sigurno, ne otvorenih usta, ne pravcem već krivuljicom, ne

koračaj cijelom nogom, već prstima, a kad silažiš to se radi petom - doći češ prije i

sigurnije. Jakih pića se čuvaj, ali gutni malo rakije s dobrom hladnom vodom

Bijele stijene i Samarske stijene

Mrkopaljske neprohodne Bijele stijene proglašene su strogim prirodnim

rezervatom, zajedno sa Samarskim stijenama, vjerojatno najneprohodnije područje

naše zemlje s prirodom očuvanom u iskonskom obliku. To je labirint kamenih tornjeva

najrazličitijih oblika (Dvorac, Glava šećera, Veliki kanjon, itd.). Smjer puta je

označen, ali treba skrenuti pažnju da to nije staza nego penjanje od stijene do stijene

uz obilno korištenje ruku.

Mrkopaljsko planinarsko društvo „Bijele stijene“ markirali su novi planinarski

put na Burni Bitoraj, koji se može obići za 5-6 sati hoda, zanimljivoj cjelodnevnoj

avanturi:

- put započinje u Sungeru (udaljenom 7 km od raskrižja Lokve - Mrkopalj, odnosno

10 km od izlaska s poluatoceste Rijeka - Zagreb u Lučicama, ili 6 km od željezničke

postaje Lokve). Početak puta je na samom skretanju za Brestovu Dragu, a nakon 500

m pješačenja nalazi se putokaz koji ulijevo nakratko vodi šumskom cestom, i dalje,

desno od ceste, kroz šumu prema Rudinama. Na tim pašnjacima u podnožju Bitoraja,

u davnini su mještani Sungera kosili svoje pašnjake. Na prekrasnoj livadi nalazi se

planinarska kuća „Rudine“. Put se nastavlja šumskom cestom i nakon markiranog

skretanja u desno napušta se cesta Sunger - Brestova Draga - Žilavi Dolci, te se stiže

na Jožinu planu (bujna livadica s malim izvorom). Nakon toga se Peršovom kosom

stiže do vrha Burnog Bitoraja. S vrha Bitoraja pruža se širok vidik na bitorajske šume,

na Brestovu Dragu, Sunger i Mrkopalj, kao i gotovo na sve vrhove Gorskog kotara a

ponekad, za lijepog vremena i na Učku (Istra). Dubine tamnih šuma skrivaju brojne

ponikve s vječnim snijegom.

Povratak s Bitoraja vod preko planinarske kuće „Bitorajka“ i skupine

fantastičnih okomitih stijena Nadstijene (1.259 m) ili Bitorajskih bijelih stijena, kako

ih zovu Sungerčani. Strmim silaskom ulazi se u kamena vrata i izlazi pored Snježnice

s potpuno okomitim stranama. Kroz taj labirint ljutoga krša dolazi se do Sungerskog

luga, zaštićenog područja smrekove i jelove šume gdje se jedino još može naći biljke

zmijanac (lat. calla palustris) u Hrvatskoj. Rubom crnogorične šume dolazi se do

asfaltne ceste Sunger - Mrkopalj, gdje je i kraj ovog puta.

Džiperi

Organizirana vožnja terenskim vozilima po divljim prostranstvima

„udaljenim“ od civilizacije postala je u posljednje vrijeme i jedan oblik rekreacije.

Zapadna je Europa ograničena prostorima za taj oblik rekreacije - avanturizma, dok

Gorski kotar pruža obilje šumskih makadamskih putova i planinarskih staza kroz puste

i divlje prirodne pejzaže, jedinstvene flore i faune. To zeleno more Hrvatske

poklonicima foto-safarija i tzv. „robinzonskog“ turizma u netaknutoj prirodi, pruža

gotovo idealne uvjete. Jednom riječju - krajevi koji se mogu naći na filmu i u bajkama.

Od mnogih starih putova kojima se kirijašilo/foringašilo (od tur. kira - najam;

foringašilo od njem. Führung - vođenje; prevozilo s konjskom zapregom) i „šlajsalo“

(od njem.schlajfen - klizati; izvlačiti konjima, po zemlji, debla iz šume) konjima i

volovima, cesta „Karolina“ pruža tračak prošlosti, napuštene, zaboravljene i nikad

obnovljene ceste, sela u kojima više nitko ne živi osim zečeva, lisica i po kojeg

medvjeda.

Kirjaši

Kraško podzemlje - tajanstveni i zagonetni svijet

Svako je kraško područje poznato i prepoznatljivo po prirodnim ljepotama na

površini jedinstvenim oblicima, vegetacijom i vodama (kraškim izvorima, jezerima,

rijekama ponornicama). Zagonetni svijet špilja i jama - podzemlja, otkriva se tek kad

se zaviri u unutrašnjost. Ta nedirnuta priroda stara i više tisuća godina nenarušena je

prošlost Gorskog kotara koja se spušta u dubinu i više od 500 metara, pretpostavlja se

sve do morske razine.

Prema dosadašnjim saznanjima istraženo je više od 700 speleololškig objekata u

Gorskom kotaru, što je više od 10 posto svih speleo objekata u Hrvatskoj. Špilja

Hajdukova hiža, jedna od najdužih u Gorskom kotaru istražena je s 1.300 metara

špiljskih kanala, Stupina jama na međi Gorskog kotara i Primorja istražena je do

dubine 413 metara, i uz sustav Kicljevih jama kod Ravne Gore to je najdublja jama.

Ponor Vele Vode kod crnog Luga s 1.500 metara najdulja je goranska špilja. U špilji

Bukovac iznad Lokava nađeni su ostaci plemena Japoda (Iliri) i špiljskih životinja -

medvjed, lisica i drugih koje su u špiljama tražile sklonište. Među najljepše špilje,

kažu, spadaju: Brlog, Gornji Brlog, Maklenska jama i Rudač.

Gorski kotar obiluje i snježnicama i ledenicama - jamama gdje se cijele godine

zadržavaju snijeg i led. Najpoznatija je Pilarova ledenica kod Mrkoplja, koju rado

posjećuju planinari i ledenica na Bitoraju.

Goranske špilje od životinjskog svijeta ugošćuju šišmiše, kukce, leptire, pauke i

sitne račiće.

Skijanje

Stare skije

skije krplje

Skijaši u Delnicama

Skakaonica u Delnicama

Skok

Organizirano skijanje u Gorskom kotaru spominje se još u prvoj polovici prošlog

stoljeća. Najprije se razvijalo nordisjko skijanje, skijaški skokovi i skijaško trčanje, a

Delnice i Mrkopalj u tom su prednjačili. Razvoju skijaškog sporta pridružili su se i

Ravna Gora, Skrad i naročito kasnije razvojem alpskog skijanja Tršće. Skijaško trčanje

ima najdužu tradiciju i najpopularniji je i najtrofejniji skijaški sport u Gorskom kotaru.

Delnice su bile dugo godina središte zimskih sportova te je na Vučniku 1936.

godine otvorena skijaška skakaonica na kojoj se skakalo sve do 1947. Godine kada je

zbog dotrajale drvene konstrukcije to postalo preopasno. U zimu 1948. godine održano

je i prvo natjecanje na novoj delničkoj skakaonici, a prvi je skokovima bilo prisutno

oko 2000 ljudi koji su s pažnjom pratili skokove delničkih mladića Josipa Šporera, Bor

Muvrina, Vilim Vmiljanića, Viktora Rački, .., koji su se ravnopravno borili sa

Slovencima na tadašnjoj 45-metarskoj skakaonici. Godine 1957 skakaonica je

pretvorena u šezdesetmetarsku, a 1966. godine u 75 metarsku. Kasnije je na padinama

Japlenškog vrha sagrađena modernija i veća 70 metarska skakaonica na kojoj su

održavana republička prvenstva. Petehovac je također bio poznato skijalište koje je uz

domaće privlačilo riječke i zagrebačke skijaše.

Begovo Razdolje je jedno od najljepših skijališta u Gorskom kotaru i raspolaže

vučnicom i stazama za nordijsko skijanje.

Fužine također gaje skijašku tradiciju, a ističu se u organiziranju rekreativnih

sadržaja na snijegu, naročito za djecu.

Mrkopalj je prvorazredno skijaško područje, i kolijevka skijanja u Hrvatskoj.

Otkrili su ga riječki skijaši početkom 19. stoljeća.

Godine 1913. organiziran je prvi trodnevni tečaj za skijaše u Mrkoplju, a godine

1914. održano je prvo prvenstvo na skijama za Hrvatsku i Sloveniju. Već 1934. godine

uređena je prva skakaonica. Rekordan skok od 33 m pripao je Norvežaninu Jahru.

Skrad su svojim nastupima proslavili skijaši trkači, a okolica Skrada obiluje

prekrasnim terenima pogodnim za skijaško trčanje i hodanje. Na padinama Skradskog

vrha 1939. g. bila je izgrađena manja skijaška skakaonica.

Tršće je naročito pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, a kasnije, bilo

poznato po vrsnim alpskim skijašima. Rudnik je poznato skijalište s uređenim stazama

za alpsko skijanje i vučnicom.

Bjelolasica, visoravan bujna cvjetovima - pravi planinski botanički vrt,

okružena klekovom šumom, dijelom je pokrivena snijegom sve do početka ljeta. Ime

je dobila po uskom svijetlom hrptu, koji se izdiže iznad šuma, za koji je puk govorio

da je lasast - što znači da je bijel, kao što i izgleda lasica sa svojim bijelim krznom.

Bjelolasica je Hrvatski olimpijski centar i skijališni centar Gorskog kotara.

Vrbovsko na padinama Velike Kapele, posebice na Bijeloj kosi pruža dobre

uvjete za izgradnju skijališta.

Platak je prostrana ponikva obrasla travom i okružena šumom na kojoj se, zbog

svoje klime, dugo zadržava snijeg, zbog čega je i postao zimsko-sportsko središte

Rijeke. Turistička vrijednost tog područja je što se u isti dan može kupati u moru i

skijati na snijegu. Višegodišnja mjerenja pokazuju da je srednji datum prvog snijega

1. studenog a posljednji 24. travnja.

I u ostalim mjestima Gorskog kotara poput Lokava, Brod Moravica i drugih

skijanje, naročito skijaško trčanje, ima dugu tradiciju, a živopisni tereni pružaju razne

mogućnosti razvoja sportova i rekreacije na snijegu.

Skijanje u Gorskom kotaru ima, kao što se vidi, duboke korijene, a Gorani vješti

drvodjelci, bili su majstori i u izradi svojih skija. Na području bivše države prvi

proizvođač skija i sanjki bilo je delničko drvno poduzeće „Jela“. No nisu Gorani bili

poznati samo po proizvodnji skija.

Danas cijeli svijet zna za Kosteliće (Janicu i Ivicu) nosioce zlatnih olimpijskih

medalja i kristalnog globusa skijaške sezone 2001/2, a da li uopće još itko zna, kod nas

i u svijetu, za Gorana gospodina Martina Ožanića, vrsnog postolara iz Broda na Kupi.

Malo je vjerojatno, osim njegove obitelji.

Dobiti Grand Prix i Zlatnu medalju za proizvodnju skijaških cipela, i to u

Londonu na Svjetskoj izložbi, govori sâmo za sebe. Ovdje riječi više nisu potrebne, ali

ne smije se dopustiti da na takav podataka to padne „snijeg“ i „otklizne“ u zaborav.

Hvala g. Martinu Ožaniću u ime svih Gorana, skijaša i postolara.

Godina 1933. London. Grand Prix i Golden Medal.

Building of Modern Homes Industrial Exhibitions.

LONDON 1933

TOWVN HALL BUILDING, EAST HAM

DIPLOMA

of Grand Prix and Gold Medal

Award to Mr. Martin Ozanic.

For his Manufacture of ski-boots Brod na Kupi.

Iz knjige priručnik za poduzetnike - Mali brod na olujnom moru - od ideje do prvog ugovora mr. Marijan Ožanić,

Zagreb 2004, ISBN 953-98317-1-7

Kola - sanjke i konj

15. - 17.09.1878. - Na regionalnoj Gospodarsko – šumarskoj iobrtničkoj izložbi u Delnicama

delnički kolari izložili skije ručne izrade istesane iz bukovog drva.

1899. - Počeci aktivnosti na organiziranom pristupu svladavanja tehnike skijanja u sekciji za

tjelovježbu Kulturno športskog društva „Sokol“ Delnice

1903. - Počeci alpskog skijanja u Gorskom kotaru.

1904. – Na padinama Podlučičkog vrha kraj Delnica izgrađena prva skijaška skakaonica u

Gorskom kotaru i u ovom dijelu Europe. Istovremeno se održavaju prva pokazna natjecanja u

skijaškom

trčanju.

1910. - Prva službena natjecanja u skijaškom trčanju za Sušačko – frankopansko sokolsko

područje na 8 km stazi sa startom i ciljem na Lujzinskom mostu u Delnicama.

1912. – U Mrkoplju i Fužinama pripadnici Austro – ugarske vojske organiziraju skijaško

natjecanje. Započinju skijaški tečajevi.

1921. - Hrvatsko planinarsko društvo „Risnjak“ Delnice osniva sekciju za skijanje.

Do 1945. - U Delnicama, Mrkoplju, Skradu, Čabru i ostalim goranskim mjestima osnuju se

skijaški klubovi, sekcije i njihovi ogranci.

1933. - U Skradu izgrađena nova skakaonica, godinu kasnije u Mrkoplju.

1936. - Izgrađena 30 metarska skakaonica u Delnicama (Vučnik), dok je 45– metarska

izgrađena na Japlenškom vrhu 1948.

1954. - U Delnicama osnovan Skijaški savez za Gorski kotar. 1958. - Započela industrijska proizvodnja masivnih i lameliranih skija u poduzeću „Jela“

Delnice“ s godišnjim kapacitetom od 100 tisuća pari skija. Na „Jelinim“ fiberglas skijama skijao

je danas svjetski priznati skijaški trener Ante Kostelić, ali i Venera Milin Vlašić - majka svjetske

prvakinje u skoku u vis Blanke Vlašić.

1962. - U Delnicama održan 11. Skijaški međunarodni kup „Kurikkala“ (nastupili

skijaši Austrije, Italije, Rumunjske, Bugarske, Švicarske, Zapadne Njemačke, Poljske,

Francuske i Jugoslavije)

1963. – Na Petehovcu održana prva skijaška spomen utrka u znak na pogibiju partizana veljače

1944. na Matić Poljani. 1966. natjecanje je u Mrkoplju preraslo

u memorijalni kup „26 smrznutih partizana“. Od osamostaljenja Hrvatske natjecanja nose naziv

Memorijal „Mira“, a uoči 45. EFNS-a održava se već 51. Memorijal mira – 26 smrznutih

partizana.

Put Ravna Gora - Višnjevica (džip - pješačenje)

Do Višnjevice se dolazi putem dugim osam kilometra po dijelom asfaltiranoj

šumskoj cesti do nekadašnje šumske nastambe koja je danas planinarska kuća. Na

dijelu šumske ceste nalazi se prijevoj karakteristična imena „Posranac“. U vremenu

kad se kirijašilo ovdje je bilo odmaralište za konje i volove. Zbog obilnog izmeta na

cesti nastao je i taj naziv koji se koristi i danas, iako nema više ni konja ni volova.

Uspon na Višnjevicu ide dobro markiranim putem, ali slabo uočljivom stazom

bukovom šumom, jer nema puno planinara. Vrh, kamena glavica, stožastog oblika

(1366 m) strši iz šumske vegetacije. Unatoč sječama ostalo je još mnogo nedirnutih

kutaka punih divljine i romantike.

Obruč - Snježnik - Risnjak

Idealno mjesto je za avanturiste s terenskim vozilima između labirinta klanskih

udoline usred kojih se nalazi Pakleno, veličanstveni prizor divljine.

Najzapadniji dio goranske ploče obiluje ne samo prirodnim ljepotama, dobrim

vidikovcima nego i starim šumskim putovima. Podnožja su pokrivena bukovim

šumama, viši dijelovi miješanom šumom i crnogoricom, a između njih se nalaze

prostrani pašnjaci. Ovdje se sučeljavaju dva svijeta, kontinentalni i mediteranski, s

biljnim pokrovom od više od stotine biljnih zajednica. Za vladavine Frankopana tu se

nalazilo središte šumske eksploatacije s centrom na Grobničkom polju. Na velikom

predjelu od nekadašnjih gustih šuma ostalo je vrlo malo. Današnji putovi trasirani su

na davnašnjim trgovačkim putovima, a jedan od njih je poznat kao Rimska cesta. Tu

žive divokoze, jeleni i srne, neometane od ljudskih zajednica i posjetitelja.

„Gluha Kapela“

Golemo šumsko prostranstvo bujne vegetacije planinskog masiva, slabe naseljenosti i

izoliranosti, poseban je čar doživljaja vozeći se terenskim automobilima i noćeći uz

vatru koju prati povjetarac i, mnogima, tajanstveni zvuk šume.

Bjelolasica (najviši vrh Gorskog kotara i Primorsko-goranske županije)

Uspon na najviši vrh Gorskog kotara mnogo je lakši otkad postoji žičara Gomorkovica

na visini od 1069 metara. No postoji i drugi put, tj. uspon, cestom od Delnica preko

Mrkopalja u dužini od 20 km dolazi se do sela Begovo Razdolje. Uspon iz Begova

Razdolja na vrh Bjelolasice u zimi traje tri do pet sati, ovisno u visini i tvrdoći snijega.

Put prvo ide šumskom cestom oko 6 km do Vrbovske poljane, zatim do planinskog

skloništa „Jakob Mihelčić“ (1460 m) a onda prema koti na visinu od 1534 m, tj. na

„Kulu“ (zidani triangulacijski stup). Po vedrom danu pogled seže sve do Kleka i

Risnjaka i do mora.

Sveta gora

Prema zapisu od 10. kolovoza 1882. godine Dragutina Hirca

Do Svete gore dolazi se iz mjesta Plešca, Mali Lug ili, bliže, Zamost.

Prema legendi, na mjestu gdje su ovce najradije pasle pastiri su pronašli sliku

Majke božje, i prije otprilike 500 godina žitelji su podigli malu crkvicu. I danas se

stanovnici Gorskog kotara, Hrvatskog primorja i iz Slovenije (Kranjske) dolaze na

hodočašće na dan Majke Božje. Na mjestu stare crkvice podignuta je nova crkva sa

zvonikom i tri zvona. Najstarije zvono je iz 1802. godine. Prema opisu Dragutina Hirca

iz 1882., na čistini ispred crkve stoji pet ogromnih lipa (svetog drveta naših starih)

između kojih se nalaze stolovi i klupe na kojima hodočasnici mogu blagovati.

Nedaleko od njih su dućani malih trgovčića i ognjište do ognjišta, na kojima se

pripravljaju jela. Od lipa vodi put prema crkvi, koja se smjestila između visokih

smreka, preko 74 kamenitih stepenica. Crkva ima pet žrtvenika, od kojih je glavni

odijeljen željeznim vratima podignutim 1749. godine.

U šumi, jugozapadno, stoji kamen na kojemu je utisnut duboki okrugao trag.

Prema vjerovanju, to je otisak košarice Majke Božje, koju je ona stavila na kamen, kad

se od umora odmarala na put prema Geri.

Hajdova hiža

Prema zapisu od 10. kolovoza 1882. godine Dragutina Hirca

Blizu izvora Male Bjelice, koja utječe u Kupu između Guča Sela i Grbajele

nizvodno od Kužja, nalazi se spilja Hajdova hiža, okružena stoljetnim jasenom i

prekrasnim biljem Još uvije neistražena u potpunosti i na nepristupačnom mjestu

skriva svoje tajne. Tajne boravka ljudi „hajda“ koji su u njoj živjeli, prema legendi,

njihovom kamenom stolu za blagovanje i danas već okamenjenim mrvicama kruha

koje su pale sa stola. Ljudi ih hvale zbog dobročinstva, jer su ih upozoravali kada treba

orati ili sijati.

JELA

Urbari, propisi kojima se određuju odnosi između feudalaca i kmetova, detaljno

su fiksirali obveze kmetova ne zaboravljajući baš ništa, čak ni kopune, guske, kurice,

praščiće, janjce, zajce, svinjske lopatice (zarebrnik) jaja, sir, kruh ... kojima su kmetovi

- koliko je „podobno“ - morali „kuhinju gospodina pomagati“. Feudalna pedanterija je

predvidjela tko mora što raditi, plaćati ali i podizati vješala za osuđenike. Iz njih danas

možemo s velikom sigurnošću saznati i o prehrani stanovništva.

Naseljavajući Gorski kotar novi stanovnici su donosili svoje običaje i svoj način

priređivanja jela i vremenom, stapajući se s domaćim stanovništvom, stvorili svoju

posebnu gastro kulturu. Gorani su odlazeći na sezonski rad u druge krajeve (često u

slavonske šume ili slavonska polja brati kukuruz), donosili uvijek nešto novo, što je

opet kao najfiniji začin oplemenjivalo dosadašnje prehrambene navike. Razvojem

putova i trgovine omogućavala se i razmjenu živežnih namirnicama. Kako je šuma

uvijek bila izvor, kako mesa od divljači, tako i raznih šumskih plodova, i tj. je izbor

namirnica određivao karakter goranske kuhinje. Također i uzgoj domaćih životinja kao

i sadnja krumpira, kukuruza i žita, odnosno kultura koje su se na ovom području mogle

uzgojiti, stvorili su osnovu za njegovanje lokalne kuhinje iz čijeg se izbora i danas

mogu naći razna jela, kako na domaći

m jelovnicima, tako i u gastro ponudi mnogih goranskih ugostiteljskih objekata.

Konjogojstvo je također bilo na glasu, jer je konj služio za jahanje, prijenos

tovara i prijevoz robe. Isluženi konji, kao i volovi, također su bili izvor mesne hrane.

Planinski krajevi u ishrani stanovništva, zbog klimatskih uvjeta, ne dozvoljavaju

uzgajanje niz vrsta povrća i voća, te su oduvijek bili prvi koji su u svojoj ishrani

koristili divlje bilje, voće, gljive i šumske životinje u svojoj prehrani. Šumski radnici i

pastiri pripremali su od njih ukusna jela, a time dobivali, iako to nisu znali, toliko

tražene vitamine.

U 17. stoljeću prodire kukuruz u Hrvatsku i za relativno kratko vrijeme, pedeset

godina, postaje glavnom žitaricom za prehranu seljačkoga stanovništva i stoke. Uz

kukuruz ostaje i dalje, do tada glavna ratarska kultura, proso (proja, žulja - kako su

govorili u Gorskom kotaru), ječam, pšenica - jarica, raž, pir i napolica miješana od

pšenice, raži i ječma, a za konje pretežno zob, grah - pritkaš (grah trkljaš, kolčenjak;

trklja - pritka, kolac).

Pir se sijao zajedno sa zobi i ječmom, krupno samljeven bio je jedan od važnih

u prehrani stoke.

Pirovnjača je kruh od fino očišćenog pira. Prvo se u stupi mlatio da se skine

košuljica a potom fino mljeo u brašno. Kruh se općenito nekad jeo samo za Uskrs,

Božić ili Novu godinu.

Tradicionalni goranski kruh priprema se od mješavine brašna ječma, pšenice i

raži. U nedostatku kvasca, u brašno za kruh Goranke su dodavale malo kruha ranije

pečenog, razmućenog u mlakoj vodi, koji je morao odstajati nekoliko sati u toploj

prostoriji. Takav kruh pekle su na ognjištu pod „cripnjom“. Kad je nakon nekog

vremena, takav kruh postao tvrd, obično su ga jeli nadrobljenog u kiselom mlijeku.

Goste se dočekivalo na vratima s pogačom koju se domaćice zamijesile od crnog

brašna s kiselim mlijekom i malo soli, koja se također pekla na ognjištu pod cripnjom

ili u krušnoj peći.

Goran nije gladovao zbog lijenosti, već zbog škrtosti brazdi.

Uobičajeni obroci u vrijeme težih poslova u polju bili su:

Zajutrak: palenta od kukuruznog brašna s mlijekom. Djeca su se obično svađala

i otimala za najslađi dio, dio s dna lonca, koji su zvali - renja.

Ručak, ustvari današnji doručak. Za kosce: zdjela s bijelom kavom (od divke,

žitna kavovina), palenta, mlijeko i kruh

Nadojužnik - marenda (između posla) oko 9-10 sati, scvrena/ofrigana (pečena)

jaja sa šunkom ili sušenim kobasicama, ili jetrica na saft, fažon (grah) na salatu ili meso

i kobasice zalite u masti, ili kuhani krumpir s poprženom slaninom (špekom), radić s

jajima. Kupica (čaša) vina i fraklj (čokanjčić) domaće rakije.

Južno - objed (ručak) - 1. juha, varivo, govedina, štruklji i povatica (od lanjskog

maka ili oraha), sve se to zalijevalo čašom vina iz hoblje ili dupljaka (litre ili dvolitre);

kod siromašnih gruntaša pio se mošt - jabukovac ili hruškovac (od kruške). 2. juha

(goveđa ili kokošja sa širokim rezancima), varivo ili pečen krumpir s komadićem mesa

(najčešće govedine), kuhano kiselo zelje s dodatkom komadića slanine ili govedine,

kuhani krumpir ili palenta krumpirica (kukuruzna krupica izmiješana s kuhanim

krumpirom).

Večera - palenta, kuhano mlijeko, ocvirki (čvarci). Najslađa je bila palenta

začinjena s ocvirkima ili žontom (ostatkom masla na dnu zdjele u kojoj se cvrv - kuhao

putar (maslac).

Domaćin kuće uvijek je sjedio na čelu stola (bez obzira da li je bila samo obitelj

ili su jeli i radnici), a domaćica obično blizu šporheta (štednjaka).

Dopuna osnovnoj prehrani bili su razni domaći proizvodi od mlijeka, kao na

primjer kiselo mlijeko, sir i maslac, ali i razni pčelinji i drugi proizvodi koji i danas,

proizvedeni po starim uputama i u domaćoj radinosti predstavljaju izuzetne

specijalitete.

Kiselo mlijeko

Severin na Kupi i Skrad tradicionalna su odmarališta putnika, koji se mogu

osvježiti i jednim, u Europi, rijetkim hladnim mliječnim proizvodom - kiselim

mlijekom. Uz domaći kruh poslužiti će vam kiselo mlijeko koje se „može rezati

nožem“ kako se u narodu kaže za pravo kiselo mlijeko, jer pri uzimanju žlicom

zadržava oblik žlice. To je proizvod od kravljeg mlijeka koji se prvo ukuhava do 1/2

ili 1/3 prvobitne zapremine, ohladi na 35-40 oC, zatim mu se dodaje maja (kiselo

mlijeko) od prethodnog dana. Na ovoj temperaturi mlijeko se drži dok se ne zgruša.

Nakon zgrušavanja se hladi, da bi se spriječilo daljnje povećanje kiselosti. Kiselo

mlijeko proizvodilo se od punomasnog kravljeg ili ovčjeg mlijeka gotovo u svakoj

kući.

Sirevi

Sirevi proizvedeni od sirovog mlijeka su najkvalitetniji. U proizvodnji takvog

sira mlijeko se ne prokuhava i ne zagrijava na temperaturu veću od 30 oC i ne koriste

sirila već prirodna mikroflora. Od goranskih sireva najpoznatiji je, autohtoni, - tučki

sir i sirevi tipa tućkog sira (grobnički sir), a u Gorskom kotaru može se nabaviti u

Tuku, kod nekih proizvođača, i kod obitelji Francisković iz Begova Razdolja. I od

ovčjeg mlijeka proizvodila se jedna vrsta sira – goranski škripavac. Meki škripavac je

bio namijenjen brzoj potrošnji, a ako se željelo dobiti polutvrdi, trajniji sir, oblikovalo

ga se rukama i sušilo desetak dana na suncu.

Med

Tajna besmrtnosti grčkih bogova skriva se u ambroziji - hrani čiji je glavni

sastojak bio pelud, cvjetni prah koje su u svoje košnice donosile pčele i dorađivale ga

izlučevinama svojih žlijezda.

Nije dakle čudno da je med od davnina bio na cijeni zbog svoje ljekovitosti i

hranjivosti te služio kao jedino sladilo, a vosak kao jedino sredstvo za svijetljenje. Od

meda se dobivala medovina, koja se miješala s vinom i kao molca ili melllatum (lat.)

bila na visokoj cijeni.

Goranski med izuzetno je cijenjen zbog svoje ljekovitosti i okusa. Nezagađene

goranske šume i livade idealna su mjesta za pčelinju pašu. Danas se u Gorskom kotaru

od nekolicine pčelara-medara može nabaviti pravi goranski med, „, kao i drugi

pčelarski proizvodi (npr. svijeće od prirodnog pčelinjeg voska).

Tu svakako prednjače gospodin Damir Zanoškar s tvrtkom „Gorski“ i svojim

poznatim šumskim medom - medum ili mediljka. Med od jele i smreke danas je

najtraženiji med zbog eteričnih ulja, ljekovitosti i bogatstvom energetskog sastava.

Najcjenjeniji je tamnozelenkasti medun od jele, ugodnog okusa i mirisa po crnogorici.

Med od smreke je svjetlije pomalo crvenkaste boje, donekle sličan cvjetnom medu.

Gust i taman, skoro crne boje, je medo od hrasta.

i

gospodin Antun Butković u svojoj tvrtki B&B nakon dugogodišnjeg rada i

mnogobrojnih priznanja nudi, ne samo Goranima nego i posjetiteljima Gorskog kotara,

svoje proizvode: med od planinske livade, med u saću s dodatkom cikle (spoj dokazane

ljekovitosti goranskog meda i cikle), med u saću (čija je cijena veća od običnog meda),

razne druge proizvode na bazi meda: medovinu, medni ocat, jabučni ocat s medom.

Nekadašnji, a danas zaboravljeni proizvod, svijeće od pčelinjeg voska, također se

nalazi u ponudi ove tvrtke.

Svi ovi proizvodi mogu se kupiti i u originalnom ukrasnom pakiranju u kori jele,

koje izrađuje (među inim drvenim umjetnički oblikovanim predmetima) g. Boško

Šporer iz Sungera, vlasnik obrta za izradu suvenira.

Nekada su šumari, vični drvodjelstvu, za dugih zimskih noći, izrađivali od češera

klekovine, jele i smreke i njihovih ljusaka razne predmete kao: drvene okvire za slike,

košare pa čak i carnisse za zastore.

Češera danas još uvijek ima, ali nažalost nema vremena ni strpljenja uz toplinu

vatre zimskih noći baviti se i „tričarijama“.

Medun

šumska paša pčela od polovine srpnja pa do konca kolovoza. U krošnjama

gustih jelovih šuma iz velikih krošnji čuje se šumljenje pčela i drugih kukaca letača.

Slatke kaplje na tlu ispod crnogoričnih stabala upućuje na medljiku (medun) – med

izvanredne kvalitete. Medun se može javiti i na bjelogorici, primjerice hrastu, lipi,

klenu … Za proizvodnju meduna značajni su kapari i nekoliko vrsta ušiju.

Kapari se mogu javiti na smreki i jeli. Na smreki živi veliki i mali kapar. Oni se

razlikuju po veličini i građi. Veliki smrekov kapar se razvije tri do četiri tjedna prije

malog.

Od više vrsta ušiju značajne su crvenkastosmeđa smrekova uš, velika crna

smrekova uš, velika crna smrekova uš, vrlo značajna za pčelare zelena jelova uš.

Izlučivanje meduna može početi već krajem travnja ili početkom svibnja.

Ovi proizvođači meduna imaju odlično građeni usni sustav za sisanje. Tim

usisnim aparatom lako dolaze pod koru drveća gdje kruže biljni sokovi. Sok u drveću

pod velikim je pritiskom što rezultira njegovom većom količinom u organizmu uši od

za nju potrebne. Taj višak prolazi i izlazi mimo pravog želuca uši, što pčele vješto

iskoriste i donose u košnicu.

Medun je jedan od najkvalitetnijih medova s puno minerala. Medun kapara

tamnocrvene je boje, a medun ušiju je taman i zelenkast.

Žabe, puževi, puhovi, divljač i janjetina

Žabe, puževi i puh dana su također jedna od autohtonih gastro ponuda, dok je

u stara vremena to bilo najobičnije jelo.

Žablji kraci odavno su poznati kao gastronomski specijalitet, a kako su goranske

šume, livade i bare obilovale i žabama, goranska je kuhinja mogla lako biti obogaćena

i dopunjena i ovim specijalitetom.

Lov na žabe ima u Gorskom kotaru također dugu tradiciju. Po barama i jezercima

i danas se hvata samo određena vrsta žaba i to tako da ih se noću najprije navabi nekom

svjetiljkom (ranije bakljama ili karabit lampama) te ih se mrežom ili golim rukama

pohvata. Potom se žabama odsijecaju krakovi i s njih skida kožica. Prženi žablji

krakovi izvrsna su poslastica, a Lokvarci najpoznatiji goranski žabari.

O puhovima i puževima kao izvrsnom jelu pisao je još Apicije, gastronomima

poznat kao rimski pisac kulinarske knjige De re coquinaria. U osmom poglavlju -

Tetrapvs (četveronošci) svoje knjige navodi naputak za puha (glires), a za puževe -

Cochleas (puževi) u sedmom poglavlju.

O puhu - „nadijevaju se svinjskim valjušcima, samljevenim vlastitim mesom s

nožica, paprom, pinjolima, raskovnikom (trava iz porodice štitara; Laserpitium siler,

Siler trilobum - laser (lat.), presolcem (fermentirana utroba malih ribica/srdelica u

maslinovu ulju i morskoj soli, drugim imenom garum - liburnijskog porijekla). Sve se

stavi u puha, zašije trbušni otvor, stavi na zagrijanu „ciglu“, pa u pećnicu ili se stavlja

ispod peke (koja je također japodskog ilirskog porijekla, koji su živjeli na našem

području)“.

Puhove su i konzervirali: nakon što im se skine koža, očiste se od iznutrice, dobro

osole i stavljaju u bačvice - to je jelo „deorum cibus“ - hrana bogova.

O puževima - „puževi uhranjeni na mlijeku; uzmi puževe, očisti ih, i ukloni

pregradu da mogu da izađu. Stavi ih u posudu sa mlijekom i solju za jedan dan, drži ih

samo na mlijeku slijedećih dana, čisteći svakog dana njihov izmet. Kada se toliko

ugoje da ne mogu da uđu u kućicu, prži ih na ulju. Stavi ih i u vinski presolac. Isto

tako se mogu gojiti i na kaši“.

Puževi se i danas skupljaju u Gorskom kotaru po livadama ili uz rubove šume.

Od kućica se odvajaju kuhanjem u velikim kotlovima, a pripremljeni na razne načine

izuzetan su gurmanski specijalitet.

Tko zna jesu li puhovi iz Gorskog kotara stizali na rimski stol, jer je poznato da

su Rimljani dovozili divlje životinje iz naših krajeva i držali ih u posebnim

uzgajalištima. U nepreglednim djevičanskim šumama, koje su do 14. stoljeća bile

skoro netaknute, ali bogate jelenima (najstariji žitelji Iliri koristili su ih kao motike,

pijuke i niz drugih alatki), medvjedima, kunama, risovima, vukovima, jazavcima i dr.,

žitelji su koristili kao hranu a krzna kao odjevne predmete. Antički pisac Paulus

Aegineta govori kako su premazivali vrškove svojih strelica otrovom „kojega zovu

ninum, i nije otrovno za ljude kad jedu ubijenu životinju“, otrov se vjerojatno radio od

zmija otrovnica.

Najpoznatiji krajevi po puhovima su Čabar i Gerovski kraj. Kad nastupi sezona

lova, brojni puholovci uzimaju godišnji odmor i danima su u šumama odakle se vraćaju

s brojnim ulovima. Lovi se pomoću raznovrsnih zamki: pastima, tulcima i takozvanim

škrinjicama, a vrlo se često tjeraju i dimom iz duplje, pušine (otvor, rupa u kojoj živi

puh). Najobičniji je ipak lov sa škrinjicama uz pomoć pržene jabuke. Stare bukove

šume, u godinama kad daju obilje slatkih plodova bukvice (u razmaku od 5 do 7

godina), omiljene hrane puhova, garantiraju i bogat ulov - tada se kaže da je pušna

godina ili „zibnšlaf“ (od njem. Siebenschläfer - koji spava sedam godina), a onda su

širi nego duži, debeli su i s dva prsta masti. Od te masti se pravi puhovo ulje koje je

najbolji lijek protiv tetanusa, kažu - Gorani. Uz dobivenu dozvolu za lov, svaki lovac

mora voditi točnu evidenciju o broju ulovljenih puhova i mjesto ulova. Prosječno se

može računati po jednom hektaru površine pet puhova. Primjerci težine od 420 grama

smatraju se vrlo rijetkim, kao i pronaći puhove s različitom bojom dlake, potpuno

crnog ili bijelog, pa čak i bez dlake - potpuno golog. Od kože su radili šubare i manje

odijevne predmete.

Dvije su stvari važne za zimu u Gorskom kotaru: spremiti drva i puhove.

Divljač

Divljač je nekada također bila hrana domaćeg stanovništva, no lovom se moglo

baviti samo uz dopuštenje zemljoposjednika. No, to nije priječilo ljude da se bave

krivolovstvom radeći u gustim neprohodnim šumama. Specijaliteti iz tog vremena kao

što su srneći ili jelenski gulaš, pečeni mladi vepar i danas se mogu naći u ponudi

mnogih goranskih ugostitelja, no gerebica (jarebica) - ta šumska koka nekad obično

goransko jelo, a danas je gotovo nestala iz gastronomske ponude.

Medvjeđi pršut (koji se priređivao kao i svinjski), delikatesa koja se danas može

samo poželjeti, bio je češće na stolu siromašnog čovjeka nego zemljoposjednika.

Danas je ostalo samo sjećanje na taj specijalitet.

Pripremanje hrane

Pripremanje hrane

Povezanost Gorskog kotara s Rijekom, Novim Vinodolskim i Senjom vidljiva je

i u zastupljenosti nekih primorskih namirnica. Iz tih mjesta, još prije dvjestotinjak

godina, dolazile su: naranče, limuni, četruni, mogranj, kruške, marelice (armulin)

pune bačvice ulja (maslinova), ukrašene lovorovim lišćem, slane ribe (sardele, renge-

sleđevi, sardelice, tune, ugori), mrkači, hobotnice u ulju ili sušeni, vino, .... .

Zimsko jelo spravljeno od friganih slanih srdelica s kusom palente nije se jelo

samo u siromašnim kućama, ili kod šumskih radnika, nego i na gospodskom stolu. Iz

primorja je stizalo i vino, suhe smokve, rogači i grožđice.

U nekim dijelovima Gorskog kotara koji su imali blažu klimu, kao Brod

Moravice, dobro je uspijevalo voće, a u nižim predjelima rodila je i – vinova loza, ali

ne toliko da bi bila značajna za proizvodnju vina.

Osim palente, kao osnovnog jela, od kukuruznog brašna radila se

„kašica“ (na debeo samljeven kukuruz) i priređivala jela od: krumpira, mrkve, fažola,

jačmika (ričet), kupusa, .. .Imućnije kuće trošile se prašćevinu, koja se u kupusu kuhala

ili kao „pršut“ prijesna jela.

Jela su se začinjavala mašću, slaninom a rjeđe maslinovim uljem. Svako

domaćinstvo je držalo po koju svinju od koje bi početkom zime izrađivali razne sušene

i dimljene proizvode (kobasice, domaći kulen, panceta, suha vratina ...), a jedan takav

proizvod je goranski specijalitet - nadjeveni svinjski želudac, za koji svaki kraj

Gorskog kotara ima svoj naputak i smatra ga najboljim.

Za svetkovina pripravljali su se kolači, pogače, priesnac, hruština, paškot,

škrnatica, cizibama (cvebama) nadjeveni kruh. Glavni blagdanski kolači su bili:

povetica i bazlamača.

Tužno je i pomisliti koliko se od tog blaga, jela, naočigled gubi, a bitno je ne

samo za naš svakodnevni život, nego i za turističku ponudu. Tradicija ili narodna

kuhinja potencijal je turističke privrede, šansa za ugostiteljstvo, jer su jela dio našeg

narodnog identiteta. Seljački su jestvenici obogaćivani, kad je to bilo moguće,

ugledanjem na jela viših slojeva koja su se miješala s do danas očuvanim arhajskima,

jednostavnima. Naša je kuhinja češće bila siromašna negoli bogata, jer doba velikih

gladi nije minula sve do sredine prošloga stoljeća. Ipak, svako je mjesto i selo, svaka

uža regija davala neku svoju osobitost u sastojcima (mnoge jestive i začinske biljke

danas su zaboravljene kao i načini pripremanja).

Gorski kotar raspolaže mnogim autentičnim jelima, neka od njih možemo naći

na jestvenicima naših ugostiteljskih objekata, no još više je onih koja se mogu pronaći

samo na narodnim svečanostima, proštenjima, sajmovima ili na obiteljskim susretima.

Veliki broj jela možemo vidjeti a neka i kušati na „gastro susretima“ autohtone

gastronomije koja se povremeno održavaju, ali nažalost tamo i ostaju. Najviše ih je

ostalo nezapisanih ali zaboravljenih ima još i više.

O karakteristikama jela ne govori samo sastav namirnica nego i način pripreme

i uvjetima života. Neka od ovih jela priređuju vikend kulinari svojim društvima u

prirodi ili vikendicama, a poneka se ipak mogu kušati u rijetkim ugostiteljskim

objektima.

Domaći specijaliteti dio su doživljaja nekoga mjesta. Ugostitelji bi u svakom

mjestu na jestveniku morali imati barem ponešto specifično za taj grad ili kraj.

Takozvana narodna kuhinja korisna je i potrebna. Kada gosta dočeka netko stručan

kako bi objasnio što je hladetina (stari izraz - mrzletina), zašto se jede uz tople

pogačice, sir i vrhnje, ili kiselo mlijeko, koji je prilog najbolji uz kuhani buncek, što je

peka, itd. onda će rijetko tko otići razočaran.

Posebna je draž za goste i suđe iz starih vremena, ili danas vjerno izrađeno prema

originalu.

Kad bi radna odjeća poslužitelja (što je uobičajeno u mnogim zemljama) bila

osmišljena prema odjeći nekadašnjih Gorana, tada bi cijeli doživljaj bio uobličen u

trajnu, nezaboravljivu, uspomenu.

Otvoreno ognjište koje daje toplinu, zamamni miris drva koje gori i mogućnost

pripreme jela svakom gostu, u večernjim satima, dočarao bi djelić nekadašnjeg života.

Neopterećeni „sofisticiranim posuđem i kuhinjom“ samo uz kotlić, izrezano meso,

krumpir, sol, luk, komad slanine, izvorsku vodu može se napraviti jelo koje će ostati

trajna uspomena. Kada bi još mogli utažiti žeđ musom ili brezinim sokom - to bi bio

vrhunac doživljaja. Musa je sok drveća: bukve, cera, graba, jasena, klena koji su

najčešće koristili pastiri. Da bi se došlo do soka mora se u drvetu napraviti rupica, u

nju se stavi drvena cjevčica i ispod nje malo barilce (drvena posuda). Nakon 24 sata

rupica se mora zatvoriti drvetom ili najbolje voskom, a sok i barilce odnose. Kroz 48

sati može se sakupiti prosječno 4,5 l soka. Nabolje vrijeme za skupljanje soka je

svibanj i lipanj. Stablo iz kojeg se uzima sok mora biti najmanjeg promjera 20 cm i to

mjereći 1 metar iznad tla. Rupica u drvetu mora biti duboka 2 - 3 cm. Nikada ne

koristite metalnu cjevčicu ili posudu. Sok je ugodna okusa i tečan. Pastiri nikada nisu

dvaput u jednoj godini vadili sok iz istog drveta.

Brezin sok sakupljen na proljeće još je bolji. Svijetli slatkasti sok pije se sam ili

s dodatkom cimeta i drugih mirodija, nakon što kratko vrijeme odleži u podrumu. Od

soka, šećera, vina, limuna i kvasca priređivalo se brezino vino - vrlo ugodno piće slično

pjenušcu.

Što bi se moglo kazati za kuhinju Gorskog kotara, najkraće: nakon teškog rada

tražila se teška hrana, zasitna i ukusna.

Prije pripreme jela, dok čitate ovu knjigu, ili posluživanja već spravljenog jela,

prvo se počastite goranskim suvenirom „žabljom krvi“, napitkom od domaćih

borovnica, malina, i čudotvorne goranske rakijice,

ili

„gerušom“ pićem od grančice pelina, alkohola i čaja od kamilice (alkohol se razrijedi

vodom, potopi pelin i ostavi nekoliko dana, razblaži se čajem od kamilice i pije). Sam

naziv dolazi od riječi ger koja je sinonim za kiticu. Ne zaboravimo da je pelin kuhan

u octu služio, kod naših starih, kao prva pomoć kod otrovanja gljivama.

OGNJIŠTE

Središnje mjesto, ili srce, drvene (brnašice, kuće od bukovine) ili kamene kuće,

ili kamene i drvene (još početkom ovog stoljeća a ponegdje i iza Drugog svjetskog

rata) pokrivene drvenim daščicama (od jele) dugim do jedan metar šindrom, je -

otvoreno ognjište, na kojem se, osim što se grijalo kuću, kuhala hrana. Kvadratnog

oblika napravljen od nabijene zemlje i zaglađen razmočenom gnjilom (ilovačom) ili

od kamenih ploča, uzdignut je od poda za oko 10 cm, i zagrađen kamenom ili rjeđe

drvom. Dim iz ognjišta slobodno je izlazio kroz otvor na krovu, koji se mogao

dugačkim štapom po potrebi otvarati ili zatvarati (dimnjaci su se gradili kasnije). Iznad

ognjišta na drvenoj gredi, na tritušu (vrsta kuke) visila je prvotno glinena posuda a

kasnije od bakra (kasnije mjedeni kotao), ili željezni lonac, u kojem se kuhala hrana.

Prema jakosti vatre sve se moglo pomicati ulijevo ili udesno. Na ognjištu su gorjele

cepanjice i hrge (cjepanice i kvrge).

Na ognjištu stajale su tronoge iz kovanog željeza i tava, a obično je u jednom

uglu bila pripravna i glinena ( kasnije metalna) črupnja, črepnja (zemljana zdjela,

često zelene boje omotana žicom u kojoj se pod žeravicom i pepelom pekao kruh,

kuglof ili meso) ili limena crepulja samo za kruh. Pomoću lopar od jasenova drveta,

stavljao se kruh na ognjište, a nački posudi od izdubenog drveta mijesio se kruh, čistio

fažol, ječam, kukuruz od snijeti (žene bi na dvorištu zabacivale sadržaj iz načke u zrak

kako bi snijet /vrsta parazita/ lakše odlazio u zrak; načka je imala višestruku primjenu,

služila je za odlaganje svinjskih crijeva pri pranju, a u siromašnim obiteljima i kao

zamjena za zibku).

Rašlice su stajale također u blizini, a služile su za prihvaćanje lonaca odozdo kad

se stavljaju na ognjište ili peć. Trinfus (tronožac) je služio da se na njega stavi posuda

s jelom koja se zatim poklopi crepuljom (pekom). Crepulja je bila prvobitno izrađena

od gline, odakle joj i ime, dok se poslije izrađivala od debljeg lima.

Na ognjištu na tronogama je stajao željezni lonac pun pomuzenog, neobranog

mlijeka iz kojeg se radio sir. U pržnici (željeznoj posudi na četiri noge) pržilo se žito

iznad žara. Čim je žito malo iskokalo (zapucalo kao kukuruz) i zamirisalo, prženje je

bilo gotovo. Poprženo žito mljelo se na žrvnju.

Oko ognjišta su bile raspoređene stolice na tri noge.

Na polici koja je visila na zidu stajale su okrugle drvene zdjele izrađene od lipova

ili jasenova drveta (uobičajene zapremine 3-4 litre), zemljane posude, boce, drvene

žlice i posuda za sol - solnjača. Kasnije su se sve te stvari držale u kuhinjskom ormaru

kredencu, zajedno s mašću, maslom, mlijekom, sirom, kruhom, solju, zdjelama,

tanjurima (drvenim) žlicama, vilicama, noževima, ribežom za hren, fraklj (čašica za

rakiju, holjba (boca od litre), dupljak (dvolitra) ....

Uz police, uza zid blizu vrata, stajala je i posuda za vodu izrađena od jelovine i

opasana jasenovim obručima

Nasuprot ognjišta (u samom početku izgradnji kuća) obično je bio žrvanj -

kamen na kojem se mljelo i nedaleko njega drvena posuda za brašno.

Oko ognjišta bile su raspoređene stolice na tri noge (od jednog drvenog komada)

na kojima se sjedilo, a jelo na niskom okruglom stoliću, koji je inače visio na zidu.

Postojali su i veći tronošci za gospodara kuće i gosta. Jelo se iz zajedničke drvene ili

zemljane zdile, a kasnije limenog posuđa, drvenim žlicama.

U škrinje s poklopcima spremalo se brašno, suho meso i slanina. U pokrajnjoj

prostoriji kamari, nalazili su se kofani (velik sanduci) za žito ili pšenična i kukuruzna

gotovina (brašno).

Za rasvjetu je služila borova luč pričvršćena na metalni stalak na tri noge svičaja

ili svitljaj. Lučevinu su radili od suhe jelovine ili smrekovine, a nazivali su je i smugor

(etimološki, nešto zapaljeno ili osmuđeno). Pojavom lampi, luč je služila za

potpaljivanje vatre.

Zidana peć

Vremenom je ognjište nestajalo i zidala se okrugla peć (prvo za grijanje kuće, a

kasnije grijanje i kuhanje) u kutu kuće. Podnožje peći bilo je od tesanog kamena, a

gornji dio od zemlje ilovače pomiješane vapnom i sitnom pljevom što drži i učvršćuje.

Gradnjom takvih peći i stolovi su se promijenili. Izrađivali su se masivne hrastovine i

smještali na čelu sobe između dva prozora. Prvo se za njim jelo samo za svečane

prigode i kad dođu ugledniji gosti. Uz stol su bile klupe s naslonom ili bez i stolice s

naslonom.

Gradnjom velike, masivne, zidane peći u kući došlo je i do promjena, oko nje su

napravljene klupe - klupi, za odrasle dok su se djeca grijala na peći. Nažalost, danas

nema više ni tih bijelo obojenih peći na „kahle“ ili pečnjake“, četvrtastih niša koje su

povećavale toplinu prostorije. Iznad peći stajala je drvena vješalica - motke za sušenje

odjeće (glisnice, drog), u nasuprotnom kutu prostorije smještao se stol s klupama i

stolicama (stol, klup, kantrida, kantreda). U kutu iznad stola s klupama visjele su

svetačke slike ili raspelo (sveti kut). Uz slobodne stijene smještene je postelja/e

(o(j)dr), klupe i zipka (ziba, zibica) i škrinja za ruho, ravnog pokrova (kofan). Za

spremanje ruha upotrebljavala se i komoda s ladicama (boro).

Kotlić

Jela koja se spravljaju u kotliću mogla bi se nazvati složenci, jer su se istodobno

kuhale različite namirnice: sve vrste mesa s različitim povrćem i drugim namirnicama,

kao i bez mesa. Sastavni dio složenca, osim mesa, može biti i povrće, riba, vrganji,

riža i tijesto. Jela su vrlo ukusna, hranjiva, kalorična i upravo različitost namirnica daje

im draž i specifičnost. Ovakva jela vrlo su slična čorbama i osnovna razlika im je u

tome što su čvršća i gušća. Meso, riba, povrće i krumpir su osnovni sastojci kojima

obilno dodajemo začine, s obzirom da ih takva vrsta jela odlično podnose. Kada

govorimo o začinima, u prvom redu se misli na razne zelene začine, a ne toliko na

papar i sol.

Za pripravu jela u kotliću bilo je važno napraviti dobru vatru. Potpalimo veću

količinu drva, tako da dobijemo puno žeravice. Nakon toga kotlić se objesi na lanac

koji je pričvršćen na tronošcu. Potrebno je voditi računa da neposredno ispod dna

kotlića ne bude žeravica, nego uokolo kotlića.

Sadržaj u kotliću kuha se i po 2, 3 i 4 sata na ravnomjernoj vatri, koju postižemo

na taj način da žeravicu nagrnemo ispod kotlića. Pri kuhanju se jela uglavnom ne

miješaju nego se kotlić lagano protrese.

Kuhati se u kotliću moglo i u kući na ognjištu, ali i na otvorenom za vrijeme

šumskih ići poljskih radova.

Kuhanje u kotliću i danas je, naročito izletnicima, omiljen način pripravljanja

hrane na svežem zraku, a način kuhanja ostao je isti kao nekad.

Peka

Iz davnih japodskih vremena potječe i stara kulinarska sprava peka (pekva;

crepulja, cripnja samo za pečenje kruha, i sač) i susreće se na ovim prostorima još od

starijeg željeznog doba.

U svakodnevnome životu peka je imala važnu ulogu, služila je za pečenje kruha

na otvorenoj vatri. To je poveći masivni poklopac od pečene gline s drškom na vrhu.

Kruh se pekao tako što se peka (ili crepulja) najprije dobro zagrijala iznad vatre, zatim

se žeravica i vrući pepeo odgrnuo s ognjišta, a na vruću podlogu stavljalo se tijesto

koje se odmah pokrivalo pekom. Peku bi zatim pokrili vrućim pepelom i žeravicom, a

da to ne bi klizilo s nje na sebi je imala koncentrična rebra. Iliri su kuhali i pekli svoja

jela u pećima koja su se nalazila unutar ili izvan kuća.

Današnje peke napravljene su od gline ili kovanog željeza, kupolasta su oblika s

drškom na vrhu. Tik kraj drška nalazi se mali otvor, koji se zatvara poklopčićem.

Poklopčić ima na sebi veću bradavicu koja ulazi u otvor. Uloga mu je da omogući

ulazak zraka pod peku kako, uslijed stvorenog podtlaka, prilikom podizanja peke, na

pečeno jelo ne bi uletjeli pepeo i žeravica.

Ako neka peka nema otvora, poslije pečenja potrebno je ukloniti sav pepeo oko peke

i nju sâmu podizati vrlo oprezno i pomalo jer bismo mogli upropastiti cijeli posao.

U peki se mogu peći tako reći sva jela, što ovisi i o njezinoj veličini - od pogača,

kruha do mesa i dr.

Budući da se peka zagrijava žarom i pepelom prije i za vrijeme pečenja, cijeli

postupak se obavlja na većoj kamenoj površini (ili podu od cigle). Prije pečenja

napravi se oko peke vatra od suhog drveća za bogatu žeravicu. Kada to postignemo,

pepeo i žeravicu odgrnemo i dobro očistimo kamenu površinu. Jelo se stavlja u peku,

ako je peka veća, ispod pleha se stavi mali metalni tronožac. Poklopi se sve sa pekom,

na nju se nagrne pepeo i žeravica i peče od pol sata do 3 sata, što ovisi o vrsti jela.

Peke mogu biti u promjeru od 40 do 60 cm.

Kruh se pekao na ognjištu pod zemljanom crepuljom. Odjednom se radilo više

hljebova, tako da je od stajanja znao postati tvrd te su ga jeli nadrobljenog u toplom ili

kiselom mlijeku.

Danas je peka simbol za ukusni „kruh ispod peke“, ali i za janjetinu, teletinu i

perad pečenu ispod te praiskonske kulinarske sprave, istinskim ljubiteljima specifičnih

okusa pečenog mesa, a peka ih zaista daje. No, prava peka mora biti kovana na hladno

od debelog lima.

Meso je sočno, ugodnog mirisa, lako se odvaja od kostiju, nije pregoreno ni

zagoreno, sjajne smeđecrvene boje. Povrće koje se peče uz meso prirodnog je okusa i

mirisa i ne raspada se. U soku od mesa ili povrća koji ostaje u posudi pirjaju se svi

sastojci.

Cripnja

Cripnja (ili crepulja) je obla posuda od gline ili željeza, dimenzije između 30 i

40 cm. U njoj se najčešće peče kruh. Prilikom pečenja cripnja stoji na malom tronošcu

koji odgovara njenoj veličini. Kruh se stavlja u nju, pokrije prethodno pripremljenim

žarom. Kada je kruh gotov, žar uklonimo i sa kore kruha nožem ostružemo ostatke koji

su se utisnuli u njega.

Moderne kuhinje i štednjaci potisnuli su crepulju u zaborav. Samo oni najodaniji

ljubitelji domaćih specijaliteta, još po koji put u dvorištu, za svoju dušu, spreme

pogaču ili hljeb na ovaj način.

Ražanj

Bez pretjerivanja se može reći da se ražanj ubraja u našu kulinarsku tradiciju.

Pečenje mesa na ražnju najstariji je oblik pečenja mesa koji se zadržao na ovim

prostorima i vrlo ga je rijetko ili nemoguće drugdje naći. Današnja moderna kulinarska

tehnologija potpuno je potisnula stari običaj. Nekada, za vrijeme narodnih svečanosti,

pekle su se cijele životinje kao: vol, tele, ovca, svinja. I danas se ponegdje u naročitim

zgodama, osobito ondje gdje se okuplja mnogo svijeta, npr. sajmovima i narodnim

veseljima, peče vol na ražnju.

Da bi postupak pečenja na ražnju bio ispravno izveden, moraju se poštivati neka

osnovna pravila. Važno je da vatra na kojoj se peče bude dovoljno jaka, odnosno

bogata žeravicom, jer pečenje na ražnju traje i do 4 sata, što ovisi o veličini pečenke

(npr., janjetina, odojak).

Kvalitetna žeravica dobije se od suhog i zdravog drveta graba ili bukve. Mora se

paziti da ga nije pojela crvotočina. Ako imate crnogorično drvo ili drvo vinove loze,

upotrijebite ga, jer će pečenje dobiti specifičan miris i okus. Kad se napravi dosta

žeravice, sakupi se na dva kupa. Da nam strujanje zraka ne poremeti jačinu

temperature (vatre), a kasnije i žeravice, dobro je da se s jedne strane, u pravilu s one

koje puše vjetar, načini neka vrsta vjetrobrana. Drveni ražanj izrađuje se uglavnom od

crnogoričnog drveta ili od graba, bukve, kestena; s jedne strane je zašiljen a s druge

zadebljan. Kora drva mora biti oguljena. Za pečenje janjaca ili telića nekada se

obvezno upotrebljavalo smrekovo drvo (za ražanj i žar), jer se smatralo da mesu daje

specifičnu aromu. Meso životinje se natakne još dok je toplo (neposredno poslije

klanja) kako bi prionulo što bolje uz ražanj. Životinju prije naticanja na ražanj ne

smijemo previše prati vodom jer joj olabavi mišićna struktura i zato je bolje obrisati

izvana i iznutra čistom mokrom krpom. Međutim, ako je moramo prati, onda je bolje

prije pranja malo posoliti. Očišćenu životinju prije naticanja na ražanj treba posoliti

izvana i iznutra. Kada se radi o janjetini, stavimo malo maslaca. Uobičajeno je da se

na težinu od 10 kg uzima između 20 i 22 g soli. Odojak se treba jače posoliti od mesa

janjeta, tj. uvijek se treba nešto jače posoliti masnije meso. Sol se dobro utrlja u meso,

a butove, lopaticu i hrbat moramo malo i zarezati kako bi sol što bolje prodrla u

unutrašnjost. Ražanj se natiče najprije kroz butine ispod repa da bi kroz trbušnu

šupljinu (ispod križa i hrbata) izašao na usta životinje. Žicom se učvrste butovi na

ražanj i povuku prema naprijed kako bi se što bolje učvrstili. Stražnje noge se također

učvrste žicom, a prve odrežemo u koljenu i sa njima učvrstimo, odnosno zatvorimo

trbušnu šupljinu. Po starom se običaju u utrobu životinje prije naticanja na ražanj

stavljao užareni kamen kako bi se meso iznutra ispeklo prije nego što se počne peći

izvana. Neki kulinari danas umjesto kamena stavljaju prazne boce ili čaše, što ovisi o

veličini životinje, kako bi užareno staklo pospješilo unutrašnju temperaturu i pečenka

se još bolje ispekla.

Ražanj s pripremljenom pečenkom stavlja se na drvene rašlje utisnute u zemlju.

Žeravica koja je prethodno skupljena na dva kupa, sada je s jedne i druge strane ražnja.

Razmak među hrpama je od 1,5 do 2 metra. Kvaliteta pečenke sada uveliko ovisi o

načinu i trajanju pečenja. Polaganim stalnim okretanjem ražnja ravnomjerno se izlaže

meso toplini da se naglim pečenjem ne izazove krućenje trbušnih vlakana. Kako

vrijeme pečenja prolazi, tako žar primičemo pečenki, ali uvijek uz oprez da to ne bude

preblizu i da se slučajno ne pojavi plamen koji može upropastiti sav trud. Najjača

temperatura vatre treba biti uz lopatice i butove. Prilikom pečenja stvara se vanjska

aromatična hruskava korica, koja je bogata različitim mirisnim tvarima i upravo one

pridonosi atraktivnosti takvog pečenja. Prilikom pečenja stalno kapa mast i da ne pada

na žeravicu ispod ražnja i stvara neugodan miris, potrebno je staviti posudu da u nju

kapa. Za vrijeme pečenja meso se može premazivati.

Meso je pečeno kad butovi puknu, pa nakon jednog sata daljnjeg pečenja kosti

izvire iz trbuha. Ovakvim načinom pečenja znalci mogu napraviti prave delicije.

Pečenjem nad žarom, ali i u žaru i pepelu mogu se spremiti razne vrste mesa.

Ako se netko odluči napraviti ražanj od juneta ili vola treba znati ovo:

za june teško 200 kg treba: 5 kg slanine (špeka) (june se nabode slaninom), 4 kg soli,

8 l ulja, 4 l pive (za podmazivanje) i 2 metra drva za loženje. June poslije pečenja

kalira 40%, za vola i bika 270 kg treba: 15 kg domaće slanine. Pečenje traje oko 17

sati da se dobiju tek prvi odresci. Meso se reže sa površine u tankim slojevima i peče

se dalje.

PREDJELA

Crnoluški želudac - Budel (Goranski nadjev)

Sastojci za 10 osoba: 30 dag šunke ili vratine, 10 dag sušene slanine bez kože, 15 jaja,

zeleni dio mladog luka, svježe mljeveni papar, sol, 20 dag kruha bez korice, svinjski

želudac (u nedostatku želuca kuhajte u kalupu).

Šunku i slaninu narežite na kockice, a zeleni dio mladog luka nasjeckajte. Kruh

narežite na kockice a jaja dobro razmutite. Spojite razmućena jaja, šunku, slaninu,

nasjeckani luk i kruh. Začinite paprom i soli, sve dobro izmiješajte i začinite još ako

treba. Ostavite jedan sat da smjesa upije sve sastojke. Dobivenim nadjevom puni se

očišćeni svinjski želudac ili osušena svinjska crijeva. Otvor želuca se zašije i nakon

kuhanja u goveđoj juhi od dva i pol sata, ostavi se u istoj vodi hladiti. Poslužuje se

hladan ili topao izrezan na ploške.

U nedostatku svinjskog želuca ili crijeva (danka), danas se radi moderna inačica tog

jela na slijedeći način:

namašćeni dugoljasti kalup napunite smjesom, prekrijte alu-folijom i stavite u veću

posudu s vrućom vodom. Pecite u pećnici na temperaturi od 220 oca oko sat vremena

(pečenjem u vodi jelo će biti sočnije i ukusnije). Kad je pečeno istresite iz kalupa,

ohladite, narežite na ploške i poslužite.

Budel ili naduvavanje, kako se još naziva u drugim mjestima Gorskog kotara.

Riječ budel ima značenje: udvojeno ili bilo...bilo, ili.…ili. (danas-sutra), postojati.

Riječ naduvavanje opet označuje nešto napuhnuto, povećanog volumena, što zapravo

i u konačnici jelo, nakon kuhanja, i poprimi.

Jelo naduvavanje postoji u bjelovarskoj regiji i sličnog je sastava. Peče se u limu i

poslužuje uz toplu salatu od kelja. Najvjerojatnije je i izvorno iz bjelovarske regije.

Ovo staro „goransko“ jelo uvijek se pripremalo o uskrsnim blagdanima.

Pripremljenim nadjevom ispuni se želudac malo više od polovine, sašije i kuha oko 3-

4 sata. Kuhan se stavlja pod prešu nekoliko sati i poslužuje izrezan na ploške s hrenom,

sirom škripavcem i mladim lukom.

Izvorno se upotrebljavao stari kruh (1 kg kruha, starog dva dana), barem 30 jaja (samo

žutanjki), 0,50 kg mesa (od domaće kraće – bunceka ili suhog špeka), kvasac, sol,

papar, luk, suhe danke (suha crijeva).

Kiseli kupus sa čvarcima

Sastojci: 50 dag kiselog kupusa, 1 žlica kleke (borovice), 2 glavice luka, 1 žlica masti

(kosane masti), 20 dag čvaraka, 1 dl juhe, sol, papar.

Kupus isperite, ako je prekiseo. Skuhajte ga zajedno s klekom i ocijedite. Posebno

ispržite kosani luk, dodajte čvarke i podlijte juhom. Posolite, popaprite i kratko

prokuhajte. Podlijte

kupus i možete ponuditi uz pečene kobasice.

Jaja sa slaninom

Narežite mesnatu slaninu na kocke, u tavi otopite malo svinjske masti i pržite slaninu

na tihoj vatri. Dodajte usitnjeni češnjak i pržite dalje na tihoj vatri da slanina poprimi

miris češnjaka a slanina postane hrskava. Umiješajte stučenu smjesu jaja i ispržite.

Lumbul

Od cijelog komada svinjskih leđa odvoji se meso od kosti, stavi u marinadu 2-3 dana

i posušeno se dimi. Prodimljeno, reže se na tanke tanke ploške.

Kuhani goveđi jezik

Sastojci: goveđi jezik, korijen celera, 2 korijena peršina, hren, zelen peršina, sol.

Goveđi jezik kuhajte u hladnoj vodi s narezanim korijenjem i cijelim lišćem peršina.

Vodu posolite. Kad je jezik mekan, izvadite ga i pustite da se ohladi. Ogulite ga,

narežite ga na tanke ploške i poredajte u zdjelu. Poslužite s ribanim hrenom, octom i

uljem.

U „gospodskim kućama“ priređivao se i umak od slanih srdelica; na masti se napravi

zaprška s kosanim lukom i peršinom, dodaju se usitnjene slane srdelice, dolije malo

juhe i kad prokuha, prelije se preko jezika izrezanog na ploške.

Stari način obrade goveđeg jezika, prije kuhanja, je spor ali djelotvoran; svježo jezik

topite u hladnoj vodi 24 sata. Svaka 3 sata polijevajte ga vrućom vodom i nanovo

mijenjajte vodu a to zato da se koža, nakon kuhanja, dobro ogulila.

Prženi goveđi jezik

Kada je goveđi jezik napola kuhan, ogulite kožu te ponovo kuhajte dok bude gotov.

Izrežite ga na ploške, pobrašnite s obje strane, umočite u tučeno jaje i povaljajte u

mrvice. Pržite na obilatoj masti. Poslužite uz umak po želji

JUHE

Juha od krumpira

Sastojci: 50 dag krumpira, sol, papar, 2 režnja češnjaka, muškatni oraščić, dimljena

slanina.

Ogulite krumpir, narežite na što sitnije kockice i pristavite u hladnu vodu. Posolite,

popaprite, dodajte muškatni oraščić, nasjeckani češnjak i kuhajte dok se krumpir

gotovo ne raskuha. Slaninu narežite i prepržite. Juhu podijelite u tanjur i odozgo stavite

slaninu.

Juha od mladog krumpira s mlijekom

Sastojci: 0,5 kg mladog oguljenog krumpira, 7,5 dl mlijeka, 7,5 dl vode, 2 žlice masti,

1,5 žlica brašna, pola male glavice luka, kosani peršin i vlasac, sol, kim.

Priredite svijetlu zapršku od masti, brašna i kosanog luka. Zalijte mlijekom i vodom.

Kad juha prokuha, dodajte oguljeni mladi krumpir izrezan na kocke i kuhajte oko pola

sata. Na kraju stavite u juhu kosani peršin i isto toliko vlasca (po kavsku žlicu). Po

ukusu začinite solu i po želji dodajte još malo kima.

Juha od kiselog mlijeka s krumpirom

Sastojci: 0,5 kg mladog krumpira, 1 l vode, sol, papar, 0,5 kg kiselog mlijeka,

nasjeckani peršin.

Očišćeni i oprani krumpir stavite u vrelu vodu da se skuha. Posolite i popaprite.

Skuhani krumpir zdrobite u kašu, dodajte mu kiselo mlijeko, začine još, ako treba i

ospite nasjeckani peršin. Poslužite hladnu juhu.

Juha od krumpira na starinski način

Sastojci: 0,5 kg krumpira, voda, sol, 4 žlice masti, 1 glavica luka, 2 žlice brašna, malo

crvene mljevene paprike, nasjeckana zelen peršina, 0,5 dl kiselog mlijeka.

Krumpir ogulite, operite i izrežite na manje kockice. Zagrijte vodu, posolite i skuhajte

krumpir na umjerenoj vatri. Posebno na zagrijanoj masti ispirjajte nasjeckani luk,

dodajte brašno, popržite, dodajte mljevenu crvenu papriku, izmiješajte, dolijte malo

hladne vode, zatim tople, prokuhajte i dodajte ocijeđeni krumpir. Sve zajedno

prokuhajte. Prije posluživanja dodajte nasjeckani peršin i kiselo mlijeko.

Juha od boba

Sastojci: 35 dag zrna boba, 1 glavica luka, 1 veći krumpir, 4 dag ulja, 2 dag brašna, 1

jaje, malo kiselog mlijeka, 1 žlica isjeckanog peršina.

Bob prelijte hladnom vodom i kuhajte, kad voda uzavri, dodajte izrezan luk. Kuhajte

dok bob ne bude na pola kuhan, dodajte mu krumpir izrezan na manje kockice i

umiješajte zapršku (na ulju ispržite brašno, dolijte hladne vode i malo prokuhajte). Sve

zajedno kuhajte na blagoj vatri dok sve omekani. Gotovoj juhi dodajte razmućeno jaje

u kiselome mlijeku i pospite isjeckanim peršinom. Po želji možete dodati i malo

mljevene crvene paprike.

Kisela juha od vrganja

Sastojci: 6o dag vrganja, 2 krumpira, 4 žlice brašna, 2 žlice masti, 1/5 glavice luka, 1

češanj češnjaka, sol, papar, malo mljevene crvene paprike, 1 žlica octa.

Očišćene i narezane vrganje prelijte kipućom vodom, ocijedite i stavite kuhati u 3 l

posoljene vode. Kad budu napola skuhani, dodajte krumpir narezan na kockice. Od

masti i brašna napravite zapršku, poprašite je mljevenom crvenom paprikom i ulijte u

juhu. Dodajte usitnjeni češnjak, papar i ocat. Pustite da provri i poslužite.

Juha od ječmene kaše s gljivama

Sastojci: 2,5 dl ječmene kaše, suhe ili svježe gljive, kosani peršin, 1 češanj češnjak,

mast, zelen za juhu.

Ječmenu kašu namočite navečer u hladnu vodu, drugi dan je prokuhajte u istoj vodi.

Ocijedite je, zalijte je juhom od zeleni i kuhajte dok se smekša. Očistite svježe gljive,

izrežite na listiće, popaprite, ocijedite i propržite s nešto masti i kosanog luka.

Propržene gljive pospite žlicom brašna, promiješajte, nalijte malo juhe ili vode,

prokuhajte i dolijte juhi od ječmene kaše. Dodajte kosani češnjak, kavsku žlicu

kosanog peršina, sol i nešto papra. Kuhajte još 25 minuta i poslužite.

Kisela juha od ječmene kaše

Sastojci: 1,2 l ječmene kaše, malo krumpira, čvarci, ocat, list lovora, luk, češnjak.

Navečer namočite ječmenu kašu. Drugi je dan pristavite kuhati, kad provri ocijedite

vodu, zalijte juhom od zeleni ili toplom vodom. Dodajte lovor, malo skosanog luka i

češnjaka, na kocke izrezanog krumpira i soli. Skuhanu juhu zamastite vrelim čvarcima

(zagrijte ih u maloj posudi) i okiselite po ukusu.

Juha od kukuruznog brašna

Sastojci: 0,5 l kukuruznog brašna, mast, luk, jaje.

Umijesite jaje s kukuruznim brašnom i 2 žlice vode. Polovicu ukuhajte u 2,5 l slane

vrele vode. Stavite u posudu žlicu masti i na njoj popržite fino kosani luk. Kad luk

porumeni, dodajte mu drugi dio tijesta, propržite ga i dodajte juhi. Juha je dogotovljena

kad još jedno dobro provrije.

Grah čorba

Sastojci: 25 dag graha, 10 dag dimljene slanine, 10 dag dimljenih rebara, 2 češnja

češnjaka, pola glavice luka, list lovora, žlica masti, 2 žlice brašna, mljevena crvena

paprika.

Grah namočite preko noći. Pristavite ga u istoj vodi, a kad provri, odlijte vodu i zalijte

čistom vrućom vodom. Stavite rebra, narezanu slaninu, sol, lovor, kosani češnjak i luk.

Skuhajte. Posebno napravite zapršku od masti i brašna, poprašite s dosta mljevene

crvene paprike i ulijte u grah. Prokuhajte, provjerite je li dovoljno začinjeno.

Juha sa suhom slaninom

Sastojci: 25 dag dimljene slanine, 3 dag masti, 2 glavice luka, 4 struka poriluka, 7-8

mrkvi, 1 korijen celera, 7 dag brašna, 2 dag maslaca, sol, papar.

Slaninu narežite na male kockice, popržite na masti, dodajte nasjeckani luk i popržite

ga da dobije boju. Povrće operite, narežite i ispirjajte na slanini i luku. Zalijte vodom

i kuhajte jedan sat. Posolite, popaprite. Od masti i brašna načinite zapršku i umiješajte

u juhu. Kad prokuha poslužite.

Juha s mladim kupusom i krumpirom

Sastojci: 5 dag masti, 15 dag dimljene slanine, 1,2 kg mladog kupusa, 30 dag krumpira,

sol, papar, 2 češnja češnjaka.

U slanu kipuću vodu stavite krumpir izrezan na kockice i sasvim mlado, zeleno lišće

kupusa (prije nego se počne savijati u glavice). Posebno na masti ispržite kockice

slanine. Umiješajte u nju vilicom zgnječeni krumpir i kupus narezan na rezance te

kosani češnjak. Stavite opet na vatru, dolijte vode u kojoj se kuhalo povrće i prokuhajte

da dobijete gustu juhu.

Juha od ribe

Sastojci: 3/4 kg ribljih glava, po 4 dag mrkve i peršinova korijena, 2 dag celerova

korijena, 1 krumpir, 2 dag luka, malo masti ili ulja, sol, papar, lovorov list.

Dobro operite glave od riba. Juha će biti bolja ako dodate koju cijelu ribu, da bude i

mesa. Luk nasjeckajte i ispržite. Mrkvu, peršin i celer ostružite, operite i narežite pa

sve zajedno s ribljim glavama i lukom pristavite u 1,5 L vode. Dodajte papar u zrnu i

skuhajte. Posolite. Procijedite. Možete vratiti komade mesa, ako ste ih kuhali. Začinite

po želji lovorovim listom. Zakuhajte u juhi tjesteninu ili rižu.

Juha od žaba

Desetak žabljih krakova očistite i ogulite kožu s njih, posolite i popržite na maslacu

(ulju). Meso odvojite od kostiju i izrežite na sitne komadiće. Na maslacu (ulju) na

kojem ste pržili krakove napravite zapršku s dvije žlice brašna. Zalijte juhom od zeleni

i dodajte već prije pripremljeno meso. Pospite kosanim peršinom i dodajte malo soka

limuna. Prokuhajte i poslužite.

Juha od fazana

Sastojci: 2 očišćena fazana, 2 mrkve, 2 korijena peršina, 1 celer, glavica luka, 5 g papra

u zrnu, 1 šalica umaka od ribanog hrena.

Fazana stavite u hladnu vodu, dodajte mrkve, peršin, celer, papar. Glavicu luka

raspolovite, popržite i stavite u juhu. Posolite i kuhajte na laganoj vatri dok meso

omekša. Juhu zakuhajte domaćim rezancima ili krpicama.

MALA JELA ili PRILOZI

Gramelj (kupčić) - pogačice s čvarcima

Sastojci: 40 dag brašna, 30 dag čvaraka, 2,5 dl mlijeka, 2 žumanjka, 1 svježi kvasac,

sol.

Izradite tijesto od kvasca prethodno rastopljenog u mlakome mlijeku, mljevenih

čvaraka, umućenih žumanjaka, brašna i soli. Tijesto dobro umijesite. Ostavite ga da

odstoji. Razvaljajte na prst debljine, pogačice izradite pobrašnjenom čašom. Složite na

zamašćeni lim. Premažite razmućenim žumanjkom, posolite i pecite na 180 oC u vreloj

pećnici 15 minuta.

Mošnje (kesa, vrećica u kojoj se drži novac, barut i sl.)

Sastojci: 0,5 kg brašna, 3 glavice luka, 10 dag masti, 6 jaja, 2 velike žlice maslaca, 1

vrećica kvasca, sol.

Izradite glatko srednje tvrdo tijesto od prethodno rastopljenog kvasca u toploj vodi uz

dodatak brašna i maslaca. Tijesto podijelite na tri djela i držite ga sat vremena da

odstoji. Prepržite sitno kosani luk na masti. Izradite snijeg od jaja. Svaki dio tijesta

razvaljajte, premažite preprženim lukom, prelijte umućenim jajima i savijte u savijaču

(rolu). Tupim predmetom (najbolje rubom tanjura) režite savijaču na tri dijela, tako da

krajevi ostanu sljubljeni i da smjesa ne iscuri pri kuhanju. Mošnje kuhajte 10-20

minuta u kipućoj vodi, Kuhane izrežite na ploške i prelijte vrelom masnoćom.

------------------------------------------------------------------------------------------------------

Mošnje - kesa, vrećica u kojoj se drži novac, barut i sl.

------------------------------------------------------------------------------------------------------

Frkanci

Od kilogram brašna, zaparenog toplom vodom, napravi se tijesto kao za kruh. Oblikuju

se tanki valjušci i stave kuhati u slanu vrelu vodu. Gotovi su kad isplivaju na površinu.

Poliju se gulašom.

------------------------------------------------------------------------------------------------------

Vrlo stari prilog mesnim jelima, ali su se jeli i bez mesa, samo poliveni zagrijanim

čvarcima ili mlijekom.

------------------------------------------------------------------------------------------------------

Palenta

Sastojci: 1 l vode, 30 dag kukuruzne krupice, žlica soli.

Palentu kuhajte u zasoljenoj kipućoj vodi 20-tak minuta dok postane jako gusta. U istoj

se zdjeli peče 10-tak minuta u vrućoj pećnici dok dobije koricu. Sva se palenta izruči

iz zdjele na tanjur, te reže kao torta. Poslužite uz kiselo mlijeko ili kiseli kupus.

------------------------------------------------------------------------------------------------------

Palenta (žganci) su prastaro jelo našeg podneblja, koje se zadržalo do današnjih dana.

Ta „sirotinjska hrana“ danas je doživjela preobrazbu i uživa ugled gotovo elitnog jela.

U najboljim restoranima ponudit će vam je uz brodet, naći ćete je i kao prilog uz

ekskluzivne pileće paprikaše pripravljene na tzv. lovački način, uz razne „seljačke

ručkove“ s obiljem mesa, itd. Dakle, ništa novog pod kapom nebeskom, ni pura ili

žganci nisu izmišljotina modernog kulinarstva.

U prehrani palenta nije nikada manjkala jer: tko palentu ne jede, tome vele, da ne zna,

što je dobro i zdravo. Ona se kuha u bakrenom kotlu nad jakim ognjem. Čim je voda

uzavrela, usipava se kukuruzna muka i neprestance sa „palenterom“ mieša. Ona je

suha, ne slana, a kad je kuhana, prevrne se na dasku, ohladi i razreže. Kad se dječica

probude, palenta je na stolu te ju mliekom jedu, ona je u podne i na večer na stolu,

ona je djetetu uz materinje mlieko prva hrana i prati od žigve (kolijevke) do groba.

Palenta se radila i od miješanog brašna: pšeničnog, ječmenog, heljdinog,

kukuruznog i raženog. Nekada je bio običaj poslije žetve ozimskog žita na preoranu

njivu posijati heljdu koja je iste godine davala još jedan prirod.

Svaka palenta bit će ukusnija ako se kuha u vodi u kojoj se kuhalo suho meso.

Palentu možete posuti poprženom sitno kosanom slaninom i vrhnjem.

Palenta krumpirica jela se nekada i po tri puta dnevno, s bijelom kavom, juhom,

pečenom ili kuhanom slaninom (špekom), uz gulaš ili slanu ribu. Palenta je

jednostavno zamjenjivala kruh.

------------------------------------------------------------------------------------------------------

Zapečena palenta

Sastojci: 30 dag kukuruznog brašna, 25 dag kobasica pečenica, 20 dag dimljene

mesnate slanine, 1 dl ulja, 4 tvrdo kuhana jaja, sol.

Skuhajte palentu od kukuruznog brašna u slanoj vodi. Slaninu nasjeckajte i ispržite na

ulju. Izvadite je i na istoj masnoći popržite pečenice. U skuhanu palentu umiješajte

slaninu i kobasice te samo dio masnoće od prženja. Namastite zemljanu posudu ili

vatrostalnu posudu, ulijte palentu i poravnajte površinu. Jaja narežite na kriške i

posložite po palenti, zalijte preostalom masnoćom i zapecite u pećnici.

Palenta s čvarcima (i mlijekom)

Sastojci: 0,5 l vode, 3,5 l kukuruzne krupice, mast sa čvarcima (mlijeko).

U ključalu slanu vodu ukuhajte kukuruznu krupicu ili miješano brašno. Ostavite neko

vrijeme da kuha, a tada smjesu „proparajte“ do dna. Kuhajte još 10 minuta, odlijte

suvišnu vodu i dobro promiješajte. Ako je palenta pretvrda dolijte one vode koju ste

odlili. Dogotovljenu palentu ostavite neko vrijeme u pokrivenoj posudi, u kojoj se

kuhala. Žlicom izvadite palentu i stavite u zdjelu, prelijte vrelom mašću s čvarcima.

Poslužite kao samostalno jelo uz salatu od svježeg crvenog kupusa ili kiselog bijelog.

Nezamašćenu palentu poslužite s mlijekom.

Palenta od kukuruza s krumpirom

Sastojci: 2 velika krumpira, 0,5 l kukuruznog brašna, čvarci.

U 7,5 dl vode skuhajte oguljene i na kocke izrezane krumpire, dodajte soli i kukuruzno

brašno. Kad pura počne kuhati, prerežite je kuhačom do dna, i ostavite da kuha oko 10

minuta. Dobro promiješajte i izvadite žlicom kao žličnjake. Stavite u zdjelu, prelijte

vrućim čvarcima, mrvicama poprženim na masti ili poprženim lukom izrezanim na

tanke listiće. Masnu palentu poslužite kao samostalno jelo. Nezamašćene s mlijekom

ili s prežganom juhom.

Palenta krumpirača

Sastojci: 25 dag kukuruznog brašna, 50 dag krumpira, 0,8 dl maslinova ulja, sol, 5 dl

kiselog mlijeka.

Krumpir ogulite, izrežite na ploške i skuhajte u posoljenoj vodi. Kad je mekan

umiješajte ulje i brašno, kuhajte još oko 20 minuta bez miješanja na blagoj vatri, a

zatim uz stalno miješanje sve dok se masa ne počne odvajati od kuhače i stjenke

posude. Kuhanu palentu istresite u zemljanu posudu (zdjela) za kuhanje na ognjištu s

presvođenim drškom, premazan uljem, ugrijte u pećnici i poslužite s hladnim kiselim

mlijekom.

Palenta krumpirica (bijeli žganci)

Sastojci: 50 dag krumpira, 20 dag kukuruznog brašna, sol, 2 žlice ulja, 10 dag maslaca,

voda.

Oljušteni krumpir izrežite napola prerežite i kuhajte u slanoj vodi dok omekša. Dodajte

ulje, brašno i ostavite da se kuha oko 20 minuta, bez miješanja. Odlijte slobodnu vodu,

smjesu dobro izmiješajte i uz stalno miješanje kuhajte dok se palenta počne odvajati

od kuhače i lonca. Od skuhane palente napravite žličnjake (velikom žlicom umočenom

u vrelu vodu uzimajte od mase), stavite u plitku posudu, prelijte rastopljenim

maslacem i poslužite.

-----------------------------------------------------------------------------------------------

Palenta se jela i po tri puta dnevno, umjesto kruha: z maneštrami, friganin ili kuhanin

špehom, toćala se j´ va gulaš, friganu pancetu ili slanu ribu. Posipala se z ribanim

sirom ili teplin ujin ili mastun. Jila se j´i s belin kafon ili z mlikon. Užala se j´ jist i

mrzla palenta drugi dan.

-----------------------------------------------------------------------------------------------

Palenta u crijevu

Sastojci: 1 kg kukuruzne krupice, slana voda, 3 žlice sitno isjeckane suhe slanine, 30

dag suhe slanine narezane na kockice, 2 srednje velika luka izrezana na rezance.

Kukuruznu krupicu skuhajte u slanoj vodi i napravite palentu. Kad je kuhana, malo je

ohladite. Na isjeckanoj slanini popržite luk, dodajte slanini izrezanu na kockice i

pirjajte dok luk ne posmeđi. Primiješajte palentu i nadjenite u debelo svinjsko crijevo.

Nekada su se više koristila ovčje crijeva, a „kobasica“ od palente imala je i specifičan

okus. Crijeva ne smiju biti ispunjena do kraja, jer će se palenta još kuhati. Kobasice

zatvorite štapićem i kuhajte u vodi koja ne smije vreti.

Poslužuju se pečene na masti ili maslacu uz pirjani kiseli kupus.

Kukuruzne loptice

Sastav za 10 osoba: 80 dag kukuruznog brašna, 20 dag raženog brašna, 50 dag čvaraka,

3 dl mlijeka, sol.

Svježe čvarke izmiješajte s kukuruznim brašnom, dodajte mlijeko i sol, umijesite

glatko tijesto i od njega napravite loptice. Stavite ih u namašteni lim i ispecite u

pećnici.

Palenta (žganci) od heljde

Sastojci: 0,5 l heljdinog brašna, 3 velika krumpira, mast sa čvarcima.

Krumpir ogulite, izrežite u kriške i skuhajte u 1,5 l vode. Kad je krumpir kuhan,

posolite ga, i ukuhajte u vodu 0,5 l brašna od heljde. Ostavite da 5 minuta kuha, tada

žgance kuhačom podijelite do dna u dva dijela. Ostavite da još 5 minuta kuhaju. Dobro

promiješajte i izgnječite. Žlicom ih vadite, stavljajte u zdjelu, zamastite mašću i

čvarcima i poslužite uz juhu od gljiva, kiselo zelje ili nezamašćene uz mlijeko.

Slani krumpir

Sastojci: 1 kg krumpira, žlica soli, peršin po želji.

Oguljen i razrezan krumpir ne četvorine kuhajte u zasoljenoj vodi. Prije posluživanja

možete posuti kosanim peršinom.

Pole od krumpira sa slaninom i šunkom

Sastojci: 1 kg starog krumpira, sol, slanina, maslac, šunka.

Krumpir operite, dobro osušite i prepolovite. Pecite na plehu u dobro zagrijanoj pećnici

dok kora ne bude zlatnožuta, hrskava i ne počne se odvajati od krumpira. Uz vruće

pole poslužuje se maslac te slanina i šunka po želji.

Mladi krumpir s vrhnjem

Sastojci: 1 kg krumpira, 3 dl kiselog vrhnja, 5 dag masti, malo soli i lišća peršina.

Mladi krumpir ogulite, operite, posolite i ispecite na masti u pećnici. Ako su gomolji

preveliki razrežite ih na polovine ili četvrtine. Tijekom pečenja lim nekoliko puta

protresite, a kad je pečen ocijedite s njega masnoću i stavite u vatrostalnu posudu.

Izmiješajte ga isjeckanim peršinom, prelijte vrhnjem i stavite u pećnicu da vrhnje

zavrije.

Krumpir sa slaninom

Sastojci: 0,5 kg krumpira, 0,5 kg svježeg kravljeg sira, 10 dag slanine, sol, papar.

Krumpir skuhajte, ogulite i izrežite na kolute. Slaninu izrežite na tanke ploške i njome

obložite posudu u kojoj ćete peći. Preko slanine složite krumpir, malo ga posolite i

popaprite, prekrijte izmrvljenim sirom, zatim slaninom, krumpirom i tako redom dok

ne utrošite sve namirnice. Gornji red mora biti slanina. Stavite u zagrijanu pećnicu i

pecite oko 20 minuta.

Krumpir sa sirom i kiselim mlijekom

Sastojci: 1 kg krumpira, 25 dag sira, 5 dag maslaca ili kajmaka, 2 dl kiselog mlijeka,

1 dl vrhnja, sol, 4 jaja.

Krumpir operite, kuhajte u ljusci dok napola omekša. Ocijedite ga, ogulite i izrežite na

kolute. U vatrostalnoj posudi rastopite maslac ili kajmak, stavite polovicu krumpira,

posolite, prekrijte izdrobljenim sirom, prelijte rastopljenim maslacem ili kajmakom i

zapecite u zagrijanoj pećnici. Kada krumpir dobije rumenu boju prelijte ga

mješavinom kiselog mlijeka, vrhnja i jaja. Ponovo ga stavite u pećnicu i pecite oko 15

- 20 minuta da korica lijepo porumeni.

Krumpir s kiselim kupusom

Sastojci: 1 kg krumpira, 1 kg kiselog kupusa ribanca, 8 ploški suhe slanine.

Kupus operite, nalijte hladnom vodom i na umjerenoj vatri kuhajte. Krumpir ogulite,

operite, izrežite na kriške, dodajte kupusu kad je napola skuhan. Slaninu rastopite i

malo prepecite, dodajte kupusu i krumpiru, poklopite i na umjerenoj vatri dogotovite,

tj. dok sve ne omekša. Po želji možete rastopljenoj slanini dodati i malo mljevene

crvene paprike.

Poslužite kao prilog kuhanom ili pečenom svinjskom mesu posuto rastopljenim

čvarcima.

Pečeni krumpir s vrhnjem

Sastojci: 0,50 kg krumpira, 2 dl kiselog vrhnja, sol, mast.

Ogulite krumpir, operite ga i narežite na što tanje ploškice. U namaštenu posudu slažite

ga u slojeve. Svaki sloj posolite i malo namastite. Prelijte vrhnjem i zapecite u pećnici

da bude pečen, a odozgo dobije lijepu koricu.

Dugački valjušci od krumpirova tijesta

Sastojci: 4 krumpira, 2 žumanjka, malo maslaca, 6 žlica brašna, kosani peršin, luk,

mrvice.

Propasirajte kuhani krumpir, dodajte mu komadić maslaca, razmućeni žumanjak,

brašno i malo soli. Umijesite glatko tijesto, razvaljajte ga i namažite kosanim

peršinom, mrvicama poprženim na maslacu i poprženim kosanim lukom. Savijte

tijesto, izrežite ga na 2-3 prsta duge komade, rukama uobličite valjuške i skuhajte ih u

vreloj slanoj vodi. Skuhane ocijedite, stavite ih u plitku zdjelu, svaku prerežite napola

i polijte rastopljenim maslacem. Poslužite ih s mesom, varivom ili kao samostalno jelo

uz salatu.

Krumpir sa čvarcima

Sastojci: krumpir i čvarci

Oprani krumpir, skuhajte, ocijedite, ogulite i izrežite na kolutiće. Složite ga u lim na

debljinu dva prsta i prelijte ugrijanim čvarcima. Na čvarke stavite red krumpira, na

krumpir čvarke, i tako slažite dok lim ne bude pun. Prepecite 10 minuta u srednje

zagrijanoj pećnici. Poslužite uz kiseli kupus, kiselu repu ili, kao samostalno jelo, uz

salatu.

Žličnjaci od brašna i krumpira

Sastojci: 30 dag brašno, 1 jaje, 0,5 kg krumpira, luk, mast, mrvice, sol.

U slanoj vodi skuhajte oguljene krumpire izrezane u kocke. Skuhan krumpir ocijedite.

Priredite tijesto za žličnjake od brašna, 1 žličice masti, jajeta i vode. Ukuhajte žličnjake

u ključaloj slanoj vodi, kuhajte ih nekoliko minuta u pokrivenom loncu. Ocijedite ih,

čim se dignu na površinu, prelijte hladnom vodom i ostavite da se dobro okapaju.

Propržite na 1,5 žlici masti, 1 žličicu na listiće izrezan luk. Kad luk porumeni, dodajte

žličnjake, promiješajte i primiješajte krumpir. Ostavite da se sve malo poprži, stavite

u zdjelu i prelijte poprženim mrvicama na malo masti.

Žličnjake s krumpirom poslužite s kiselim vrhnjem kao samostalno jelo uz salatu.

Šiljarski krompr (krompir)

Skuhani krumpir, u ljusci, ogulite i izrežite na ploške. Jaja skuhajte u tvrdo i izrežite

na ploške. Luk izrežite na rezance i popecite ga na masti, da samo malo uvene. Izrežite

malo šunke i špeka (slanine) na manje odreske i lagano prepecite u tavi, na luku.

Dodajte krumpir i jaja, pomiješajte, začinite paprom i solju (po ukusu) i pospite

kosanim peršinom.

------------------------------------------------------------------------------------------------------

Ovo staro jelo – šiljarski krumpir –jelo je pastira - ovčara. Šilj, šiljevica je ovca koja

se još nije ojanjila; šilježe, šiljeg – janje prve godine. Govorilo se: u proljeće janje –

u jesen šilježe. Šiljte – vuneni madrac, jastuk, mala slamarica.

Ovo pastirsko jelo doživjelo je samo jednu promjenu, kosani peršin je novi dodatak,

pastiri nisu imali vremena za kosanje peršina. Krumpir i jaja kuhali su zajedno, i sve

zajedno u tavi pekli na masti (luk, slaninu, šunku i jaja).

------------------------------------------------------------------------------------------------------

Okruglice sa čvarcima

Sastojci: 1 kg kuhanih krumpira, 2 jaja, 3 žlice brašna, 20 dag sitno kosanih čvaraka,

1 žličica kosanog peršina, 1 manji luk.

Vruće kuhane krumpire ogulite i protisnite ih kroz prešu za krumpir. Posolite ih i

promiješajte s razmućenim jajima i brašnom. Od te smjese napravite rahlo tijesto. Od

tijesta načinite svitak i narežite ga na jednake dijelove. Svaki dio plosnite dlanovima,

napunite nadjevom i oblikujte okruglicu. Nadjev se pravi ovako:

pomiješajte sitno kosane čvarke s kosanim peršinom i lukom, pa tu smjesu posolite.

Okruglice kuhajte u vreloj posoljenoj vodi. Uz okruglice poslužite kiseli kupus ili neku

salatu.

Bob

Sastojci: 75 dag oljuštenog boba, 4 dag masti, glavica luka, stabljika čubra, malo

mlijeka, zelen peršina, sol.

Nasjeckani luk kratko zapržite na vrućoj masti, dodajte zrnje čubra i njegovu zelen

koju ćete kasnije izvaditi. Sve to prelijte mlijekom i u mlijeku otprilike pola sata

polako kuhajte zrnje boba. Za to vrijeme bob treba upiti gotovo čitavo mlijeko. Na

kraju posolite i pospite nasjeckanim peršinom.

Bob u loncu

Sastojci: 2 kg boba, 1 kg graška, 6 malih glavica luka, 20 dag dimljene slanine, 1

svežnjić blitve, nekoliko odrezaka šunke, sol, papar, 2 dl juhe.

Posebno skuhajte očišćeni grašak, bob i blitvu. Slaninu narežite na rezance i popržite

je, dodajte nasjeckani luk i narezanu šunke i sve popržite. Umiješajte povrće, posolite,

popaprite i podlijte juhom. Pirjajte dvadesetak minuta.

Bob u umaku

Sastojci: 1 kg boba, 35 dag kožica, 15 dag dimljene slanine, 1 celerov korijen, 1 glavica

luka, 1 dl bijelog vina, ulje, sol, papar, 20 dag ukuhane rajčice.

Očistite bob i prokuhajte u slanoj vodi. Kožice očistite, narežite i pristavite u slanu

vodu. Luk nasjeckajte i popržite sa slaninom. Dodajte naribani celer i propirjajte.

Podlijte vinom, dodajte kožicu i začine. Nakon 15 minuta dodajte bob i rajčicu i

kuhajte još 15 minuta.

Zapečeni bob

Sastojci: 1,5 kg mladog boba, sol, 25 dag kuhane šunke, sol, papar, maslac, 2 dl vrhnja,

1 žumanac, zelen peršina i vlasac.

Očišćeni bob skuhajte u slanoj vodi i ocijedite. Šunku nasjeckajte i pomiješajte s

bobom. Popaprite. Posudu namažite maslacem i uspite mješavinu. Vrhnje dobro

pomiješajte sa žumancem, posolite i prelijte preko boba. Zapecite u pećnici. Prije

posluživanja pospite nasjeckanim peršinom i vlascem.

Bob začinjen lukom

Sastojci: 70 dag boba, malo vode za podlijevanje, 2 veće glavice luka, 10 dag masti, 3

žlice sjeckanog peršina.

Bob kuhajte u slabo posoljenoj vodi dok omekša. Luk usitnite i propirjajte ga na

zagrijanoj masti, dodajte ocijeđeni bob, kratko propirjajte, posolite i pospite peršinom.

Poslužite kao prilog pečenim jetricama, bubrezima, jelima od jaja i drugim uz salatu.

Bob u mlijeku

Sastojci:4 dag masti, glavica luka, 75 dag oljuštenog boba, stabljika čubra, malo

mlijeka, sol kosano lišće peršina.

Fino kosani luk popržite na vrućoj masti do svjetložute boje, dodajte zrnje čubra i

njegovo zelenje (kasnije zelenje izvadite). Sve prelijte mlijekom i u mlijeku, otprilike

pola sata, polako kuhajte zrnje boba. Tijekom kuhanja bob će upiti gotovo čitavo

mlijeko. Na kraju posolite i pospite kosanim peršinom.

„Čušpajz“ od prisada

Sastojci: 1 kg prisada, 0,5 kg krumpira, sol, papar, malo češnjaka, domaćeg kiselog

vrhnja.

Prisad skuhajte u slanoj vodi i sameljite u „flajš mašini“ (stroj za mljevenje mesa) ili

sitno iskošite. Skuhajte krumpir i napravite pire. Na laganom „ajnprenu“ (zapršci)

popirjate kosani češnjak, kosani ili mljeveni prisad, začinite i na kraju umiješajte kiselo

vrhnje. Poslužuje se zajedno s pireom od krumpira i po želji „faširanim šniclima“

(popečci od mesa).

Prisad – mlade sadnice od raznovrsnog povrća (blitve, kelja, korabe, cvjetače,

zelja…. ..)

Kiseli kupus u tavi

Na rastopljenoj masti lagano užutite 4 kosana češnja češnjaka, dodajte kupus izrezan

na rezance i neprestano miješajte. Pržite 10 minuta, popaprite i poslužite uz tvrdo

kuhanu palentu.

Prženi kiseli kupus

Sastojci: kiseli kupus, mast, luk, šećer.

Ako je kiseli kupus prekiseo, prokuhajte ga i ocijedite. Popržite na dvije žlice masti

fino kosani luk i jednu žlicu šećera. Dodajte kupus i pirjajte dok ne omekani. Prema

potrebi podlijevajte s malo vode. Poslužite uz pečeno meso ili kobasice.

Kiseli kupus sa čvarcima

Sastojci: 0,50 kg kiselog kupusa, 1 žlica kleke (borovice), 2 glavice luka, 1 žlica ulja,

20 dag čvaraka, 1 dl juhe, sol, papar.

Kupus isperite ako je prekiseo. Skuhajte ga s klekom i ocijedite. Posebno ispržite

kosani luk, dodajte čvarke i zalijte juhom. Posolite, popaprite i kratko prokuhajte.

Zalijte kupus i poslužite uz pečene kobasice.

Slatka repa

Sastojci: repa, maslac, šećer, brašno, kim, slatka crvena mljevena paprika.

Ogulite repu, operite je i izrežite na kockice. Poparite je, ocijedite i skuhajte u slanoj

vodi kojoj ste dodali kim. U zagrijani maslac stavite dvije žlice šećera, a kad zapjeni,

dodajte dvije žlice brašna. Napravite svijetlu zapršku, dodajte crvene mljevene paprike

i ocijeđenu repu. Lagano promiješajte, razrijedite vodom, posolite i skuhajte. Poslužite

uz kuhanu govedinu, odreske ili slično.

Seljačka tava

Sastojci: 40 dag samljevenog mesa, 0,5 kg krumpira, 10 dag luka, 3 žlice ulja, 2,5 dl

juhe, 4 jaja, 2,5 dl kiselog vrhnja, sol, papar, muškatni oraščić, kosani peršin.

Skuhajte, ogulite i narežite krumpire na ploške. Ispržite nasjeckani luk, dodajte meso,

propržite ga zalijevajući juhom. Dodajte krumpir, jaja, sol, papar, ribani oraščić i sve

zajedno pržite miješajući. Prije posluživanja pospite kosanim peršinom.

Panirane palačinke s kobasicom

Sastojci: 0,5 kg brašna, 2 jaja, 2 dl mlijeka, 1 dl ulja, sol; nadjev: 25 dag kobasica, 1

žlica maslaca, kosani peršin, jaje, ribani sir, sol, papar.

Izradite smjesu za palačinke od jaja, mlijeka, ulja, brašna i soli. Ispecite palačinke,

nadjenite nadjevom, uvijete (zarolajte) rubove, uvucite unutra, uvaljajte u brašno, jaja

i mrvice i panirajte na vrelom ulju.

Nadjev: kobasice izrežite na kockice i prepržite na maslacu. U ohlađenu smjesu

umiješajte kosani peršin, umućeno jaje i sir. Začinite.

Kopriva s krumpirom

Sastojci: 60 dag listova koprive, 40 dag krumpira, 1 dl ulja, režanj češnjaka, sol, papar.

Lišće mlade koprive očistite, operite i kuhajte u slanoj vodi oko pola sata. Ocijedite i

iskošite. Oguljen i na ploške izrezan krumpir skuhajte u slanoj vodi i ocijedite. Na

ugrijano ulje stavite isjeckani češnjak, koprivu, krumpir, posolite, popaprite i

miješajući pirjajte nekoliko minuta. Poslužite kao prilog uz mesna jela.

Kuhani krumpir s koprom

Sastav (za 10 osoba): 1,5 kg krumpira, 3 dag kopra, 10 dag maslaca, sol, voda.

Mlado krumpir ogulite i skuhajte u slanoj vodi zajedno s koprom. Ocijedite ga, posolite

i prelijte rastopljenim maslacem. Poslužite uz mesna jela.

Krumpir s koromačem

Sastojci: 80 dag krumpira, 60 dag koromača, 0,6 dl maslinova ulja, papar, sol.

Krumpir ogulite, izrežite na kocke i kuhajte u vreloj slanoj vodi zajedno s opranim i

na male komadiće izrezanim koromačem. Kad omekša, ocijedite i začinite uljem i

paprom. Poslužite uz mesna jela.

Krumpir s peršinom

Sastojci: 80 dag krumpira, 2 režnja češnjaka, 0,8 dl ulja, 3,5 dag lišća peršina, sol,

papar.

Oguljen i opran krumpir izrežite na kockice, posolite, popaprite, pospite isjeckanim

češnjakom i peršinom, zauljite. Prelijte vodom da samo prekrije krumpir i kuhajte da

omekani. Malo promiješajte i poslužite uz mesna jela.

Rezanci od krumpira

Sastojci: krumpir, brašno, 1-2 jajeta, mast ili maslac, mrvice.

Skuhan i oguljen krumpir propasirajte na dasci, dodajte mu jaja ili samo žumanjke,

komadić maslaca ili masti i toliko brašna, da možete umijesiti glatko krumpirovo

tijesto. Razdijelite tijesto u nekoliko dijelova, oblikujte od njih podebele kobasice,

izrežite ih u kocke i rukom uobličite rezance, nešto tanje i kraće od palca. Skuhajte ih

u slanoj vrućoj vodi, ocijedite i promiješajte s mrvicama poprženim na masti.

Poslužite kao samostalno jelo uz salatu ili kao prilog mesu u umaku ili gulašu.

Šuljki

Sastojci: 30 dag glatkog ili crnog brašna, 1 jaje, malo mlake vode, sol, ulje, dimljeni

sir škripavac.

Umijesite tijesto s jajetom i malo mlake vode, te ostavite da malo odstoji. Razvaljajte

tijesto na debljinu dva milimetra i razrežite na male kvadratiće. Vrhove suprotnih

krajeva spojite i dobiti će te „makaron“ - šuljak. Šuljke kuhajte u vrućoj slanoj vodi,

kuhane procijedite i stavite na vrelo ulje da malo zažute. Preselite ih u zamašćenu

zdjelu, pospite ribanim sirom škripavcem, kratko zapecite i odmah poslužite.

Mnoga jela često dobivaju čudne nazive, nazive koje asociraju na neke predmete

iz prirode, života ili sl., tako je i sa šuljkima; šuljak: 1. donji dio odsječena stabla; panj.

2. ostatak žita od vršenja pomiješan s pljevom. 3. zakržljao plod (šupalj lješnjak, orah

i sl.). 4. pšenica u kojoj svaka vlat u klasu ima samo po jedno zrno, jednozrnka,

glavničavo žito.

Seljačka savijača

Sastojci: 1 kg krumpira, 1 žličica soli, 15 dag brašna, 1 jaje, 5 dag svinjske masti, 20

dag čvaraka, mast za lim.

Skuhani krumpir ogulite i protisnite. Dodajte brašno, sol i jaje, zamijesite tijesto,

razvaljajte ga da bude debelo 1 cm. Premažite otopljenom mašću, stavite čvarke i

savijte. Dobiveni svitak narežite na komade od po 4 cm, poslažite u namašteni lim i

ispecite na 180 oC. Poslužite toplo uz kiseli kupus ili salatu.

GLAVNA JELA

Jočmik i fažol (ričet i grah)

U hladnu vodu stavite kost šunke ili pršuta zajedno s ričetom i grahom, i kuhajte. U

međuvremenu se radi pešt, skoše se suha slanina (špek) i češnjak i stavi na zapršku.

Napola kuhani grah se uspe na zapršku s peštom i vrati natrag u kotlić. Dodajte krumpir

izrezan na kockice i kuhajte još jedan sat.

Jedno od najstarijih jela koje se radilo u kotlu. Prije graha koristio se bob, a

krumpir je došao kasnije.

Varivo od buče

Sastojci: 1,5 kg buče (1kg očišćene), 0,5 l kiselog mlijeka, 1 dl kiselog vrhnja, 3 velike

žlice brašna, 2 žličice octa, 2 žlice ulja, sol.

Buče očistite i naribajte na krupnije rezance. Dodajte 2 žličice soli i ocat, sve

promiješajte. Držite pola sata da odstoji, procijedite i pržite na vrelom ulju u kojem je

spravljena zaprška od brašna. Dodajte kiselo mlijeko i kuhajte na jakoj vatri. Kad buče

omekšaju dodajte vrhnje, kratko prokuhajte i toplo poslužite.

Varivo od boba

Sastojci: 80 dag mladog boba, 2 glavice luka, 5 dag ulja, 10 dag svježe rajčice, 2 dl

kiselog mlijeka, 1 žlica brašna, 2 žlice isjeckanog peršina.

Zagrijte ulje i na njemu ispirjajte iskosani luk, dodajte oprani bob i pirjajte uz

povremeno podlijevanje vodom. Kad bob omekša, dodajte izrezanu rajčicu i brašno

razmućeno u malo vode. Kuhajte na tihoj vatri dok bob omekša. Prije posluživanja

začinite i posebno poslužite kiselo mlijeko u kojem je umiješan peršin. Svatko će

dodati po svojoj želji.

Grah sa slaninom (špekom)

Sastojci: 60 dag graha, 10 dag slanine, 0,5 kg luka, 1 glavica celera, 2 mrkve, 3 češnja

češnjaka, 1 ljuti feferon, 1 žlica slatke crvene mljevene paprike, sol, papar.

Grah držite 10 sati da odstoji namočen u vodi. Prokuhajte ga kratko i prvu vodu bacite.

U dubljoj posudi u kojoj će se kuhati grah prepržite sitno kosanu glavicu luka, mrkvu

izrezanu na kolutiće, slaninu izrezanu na kockice, krupno izrezan celer i cijeli feferon.

Dodajte prokuhani grah i kuhajte dok omekša. Posebno popržite 0,5 kg kosanog luka.

Pred kraj prženja dodajte mljeven crvene paprike, sol, papar. Sve zajedno prokuhajte

juhom od graha. Dobivenu „juhu“ uspite grahu i kratko prokuhajte.

Grah sa sirom

Sastojci: grah, svježi kravlji sir, vlasac, kosani peršin.

U zdjeli zdrobite 0,5 l kravljeg sira, dodajte mu nekoliko žlica vrhnja, kosani vlasac i

peršin. Sve zajedno dobro promiješajte. Na sir stavite još topli skuhani grah i ostavite

da se ohladi. Poslužite za ljetnu večeru kao samostalno jelo.

Grah s vrhnjem

Sastojci: 0,5 kg graha, 4-6 žlica kiselog vrhnja.

Skuhani i ocijeđeni grah stavite u zdjelu i polijte vrhnjem, koje ste prokuhali s malo

papra. Poslužite toplo kao prikladnu ljetnu večeru.

Varivo s mahunama

Sastojci: 0,5 kg mahuna, 3 svježe rajčice, 1 glavica luka, 1 češanj češnjaka, list peršina,

4 žlice ulja, 1 velika žlica mrvica, sol, papar.

Ispržite kosani luk na vrelom ulju. Dodajte mrvice, izrezan češnjak, kosani peršin,

oguljene rajčice, mahune prepolovljene na pola (s odstranjenim koncem), sol i papar.

Sve dobro promiješajte, podlijte s malo vode, poklopite i kuhajte na laganoj vatri. Kad

mahune omekšaju, jelo je gotovo.

Krumpiruša s kiselim kupusom

Sastojci: 1 kg bijelog krumpira, 30 dag luka, 6 kora za savijaču, 2 dl kiselog vrhnja,

0,5 dl ulja, sol, papar.

Oguljeni krumpir izrežite na sitne kockice, operite, ocijedite, stavite u zdjelu, posolite

i popaprite. Luk narežite na tanke listiće i popržite na malo ulja da postane staklast.

Donju koru tanko namažite uljem, gornju vrhnjem. Po kori rasporedite trećinu

krumpira i luka, poprskajte uljem, savijte i stavite u namazani lim. Krumpirušu prije

pečenje namažite vrhnjem pomiješanim sa žlicom ulja. Pecite u zagrijanoj pećnici na

180 oC dok ne porumeni. Toplu krumpirušu poslužite sa salatom od kiselog kupusa

Podmetaš

Sastojci: otprilike 65 dag ostataka sarme, 25 dag kukuruzne krupice (griza).

Pristavite 0,5 l vode i kad provre pomalo umiješajte kukuruznu krupicu. Stalno

miješajte i kuhajte 15 minuta da dobijete jelo nalik na dosta rijetke žgance. Po želji

začinite, neki vole dodati ljute mljevene crvene paprike.

Ovo jelo omiljeno je zimi i u rano proljeće u Gorskom kotaru. Tada se

pripremaju veće količine sarme, pa kad se sarme, komadi dimljenog mesa i ostalo

pojede, u dnu lonca ostane dosta narezanog kupusa, komadići mesa, raspadnutog

nadjeva, što je popadalo iz sarmi i drugoga. U to se doda vode da se dobije rijetka juha.

Pirjani kiseli kupus sa čvarcima

Sastojci: 0,50 kg kiselog kupusa, 3 žlice čvaraka, manju glavicu luka, 1 dl juhe, 2 žlice

čvaraka za ukras.

Skuhajte kupus i ocijedite ga. Popržite čvarke s kosanim lukom, a kad dobiju boju,

zalijte juhom, prokuhajte i dodajte kupus. Pirjajte deset minuta. Odozgo prelijte

zagrijanim čvarcima (2 žlice čvaraka). Poslužite s prženom kobasicom i kuhanim

krumpirom.

Kupus sa svinjskim rebrima

Sastojci: 1,5 kg svježeg kupusa, 50 dag masnih rebara, 1 žlica mljevene crvene

paprike, 1 žlica pirea od rajčice, 1 glavica luka, 2-3 češnja češnjaka, kosani peršin,

ulje, sol, papar. 1 žlica brašna.

Kupus ogulite, izrežite na kocke i pokuhajte ga u vreloj posoljenoj vodi. Izvadite ga,

ocijedite i izrežite na sitne kockice. Zagrijete ulje i na njega stavite dio kupusa, zatim

izrezana rebra, kosani luk i češnjak, pire od rajčice, mljevenu crvenu papriku i

poklopite ostatkom kupusa. Nalijte vode tako da dođe do kupusa ali da ga ne prekrije

i kuhajte. Kad su rebra i kupus mekana začinite po želji, pospite kosanim peršinom i

brašnom te pustite da još malo „krčka“ - prokuha.

Rolada od kiselog kupusa

Sastojci: 1 glavica kupusa, 20 dag svinjetine, 30 dag junetine, 10 dag dimljenje slanine,

mala šalice riže, sol, papar, kosani peršin, 2 češnja češnjaka, glavica crvenog luka, 1

dl kiselog vrhnja, 3 dl juhe, mast.

Odvojite listove kupusa i malo ih operite u mlakoj vodi. Na masti popržite kosani luk

da postane staklast, dodajte slaninu izrezanu na kockice. Sameljite svinjetinu i junetinu

u stroju za mljevenje mesa, dodajte poprženu slaninu i luk, posolite i popaprite, dodajte

kosani češnjak i peršin (dio ostavite za kasnije). Rižu malo prokuhajte i ocijedite i

dodajte smjesi. Sve dobro izmiješajte i umiješajte kiselo vrhnje. Listove kiselog

kupusa složite na dasku jedan preko drugog, tako da ih možete saviti u roladu.

Rasporedite smjesu po listovima i savijte. Na krajevima možete učvrstiti čačkalicama.

Preostali kupus narežite na rezance, propirjajte na masti i složite u dobro namašteni

lim. Na kupus stavite rolade i pecite oko jedan sat u pećnici na 200 oC, uz povremeno

podlijevanje juhom. Pečenu roladu pospite kosanim peršinom i narežite na deblje

ploške, te poslužite uz kuhani krumpir.

Repa i grah

Sastojci: svinjska mast, 2 žlice brašna, 1 kg kisele repe, 60 dag graha, 20 dag suhe

slanine, 1 žlica crvene mljevene paprike, kosani češnjak.

Napravite zapršku od brašna i masti, dodajte slaninu izrezanu na kockice i crvenu

papriku. Promiješajte u jednoličnu smjesu i dodajte joj kuhani grah, promiješajte,

dodajte ne kuhanu repu i začinite. Podlijte vodom i kuhajte oko pola sata.

Varivo od kisele repe

Sastojci: 1 kg kisele repe, 4 žlice svinjske masti, 2 žlice brašna, 1 glavica luka, 1 žlica

mljevene crvene paprike, sol.

Kiselu repu stavite u hladnu vodu s glavicom luka i kuhajte dok ne omekša. Kada je

kuhana (postala mekana) ulijte u nju zapršku (od masti i brašna kojoj ste dodali crvenu

mljevenu papriku) i kuhajte sve zajedno još oko pola sata.

Često je prilog varivu od repe bio kuhani grah (gusto kuhan) začinjen s vrelim

čvarcima.

Zapečene kobasice s repom

Sastojci: 0,50 kg kisele repe, 2 glavice luka, 4 para domaćih kobasica, 10 dag suhe

slanine, 1 list lovora, 1 klinčić, 1 žlica kima, 6 zrna papra, 3 žlice maslaca, 2 dl kiselog

vrhnja, 1 l vode, sol.

Narezanu kiselu repu prelijete (blanširajte) s 1 l kipuće vode, i procijedite. Luk iskošite

i popirjate na zagrijanom maslacu. Kad poprimi zlatnožutu boju dodajte narezane

kobasice i nastavite pirjati još 15 do 20 minuta. U kiselu repu dodajte kobasice, začinite

i dobro promiješajte. Sve stavite u namaštenu vatrostalnu posudu (nekada se to radilo

u zemljanoj posudi), prelijte vrhnjem i obložite tankim ploškama slanine. Stavite u

pećnicu i pecite 50-60 minuta na 200 oC.

Poslužite kao glavno jelo sa salatom po izboru.

Kisela repa s pečenicama

Sastojci: 10 dag suhe slanine, 2 glavice luka, 75 dag kisele repe, 30 dag domaćih

pečenica, 1 žlica šećera, 1 žlica kimla, 1 žlica ulja, 2,5 dl kiselog vrhnja, 2 žlice crvene

mljevene slatke paprike, 1 žlica škrobnog brašna, 1 dl tople vode, sol, papar.

Na zagrijanom ulju popržite šećer do zlatnožute boje (pazite da šećer ne zagori).

Dodajte kosani luk, narezanu slaninu i popržite do zlatnožute boje. U popržene

sastojke dodajte narezanu kiselu repu, toplu vodu i lagano pirjate pola sata. Pečenice

popržite na ulju. Pri kraju kuhanja u repu dodajte izmiješano vrhnje s mljevenom

crvenom paprikom, soli, paprom i škrobnim brašnom. Dobro promiješajte i kuhajte

oko 10 minuta. Poslužite s domaćim pečenicama.

Okruglice s kupusom

Sastav; za okruglice: 3 dag kvasca, malo soli, brašno; 30-40 dag dimljenog mesa

(rebra, buncek), 1 kg kiselog kupusa, 2 žlice masti, 1 glavica luka, 2-3 žlice brašna,

mljevena crvena paprika.

Kvasac namrvite u malo tople vode s malo brašna i stavite na toplo. Uzašlom kvascu

dodajte otprilike litru mlake vode, sol, i toliko brašna da dobijete čvrsto tijesto. Dobro

sve izmiješajte i dobro istucite kuhačom. Ostavite da uzađe na toplom mjestu, oblikujte

okruglice i ostavite na toplom da opet uzađu. Skuhajte kupus sa suhim mesom,

umiješajte zapršku, prokuhajte, začinite mljevenom crvenom paprikom i solju.

Okruglice skuhajte u kipućoj vodi i poslužite uz kupus.

Složenac od krumpira, sira i slanine (špeka)

Sastojci: 1 kg krumpira, 0,5 kg svježeg kravljeg sira, 25 dag suhe slanine (špeka), sol,

papar.

Krumpir operite, skuhajte u slanoj vodi, ogulite i izrežite na listiće. Pola krumpira

rasporedite u pouljeni dublji lim. Prekrijte sirom, poredajte slaninu izrezanu na tanke

listiće. Začinite solju i paprom, po ukusu, i prekrijte drugom polovicom krumpira. Na

krumpir poredajte ostatak izrezane slanine i pecite u vreloj pećnici.

Krumpirača

Sastojci: 1 kg krumpira, 4 glavice luka, 3 žlice masti, 1 žlica brašna, 25 dag suhih

rebara, 5 dag suhe slanine, 1 kobasica, sol, 1 žličica crvene mljevene paprike.

Nasjeckani luk popržite na masti, kad omekša dodajte brašno i crvenu papriku.

Oguljeni i izrezani krumpir na tanke ploške posolite i dodajte luku. Podlijte vodom

tako da je krumpir pokriven, odozgo stavite slaninu izrezanu na kriške, suha ili svježa

rebra i kobasicu. Poklopite i pecite u pećnici.

Gljive u zapečenom krumpiru

Sastojci: 1 kg svježih gljiva, 1 kg krumpira, 2 jaja, 2,5 dl kiselog vrhnja, maslac, luk,

kosani peršin, 1 češanj češnjaka, mrvice.

Skuhajte krumpir u slanoj vodi, ogulite ga i izrežite na listiće. Poparite gljive i odmah

ih ocijedite. Prepržite na maslacu kosani luk, dodajte mu gljive, posolite, pospite

kosanim peršinom i češnjakom. Pirjajte tako dugo, dok se sok ne ukuha. Pospite

brašnom, promiješajte, nalijte s malo juhe ili mlijeka i skinite s vatre. Namažite mašću

lim i pospite mrvicama. Na dno lima složite krumpir izrezan na listiće, na njega

propržene gljive, polijte s malo vode, u koju ste umutili jaje. Opet stavite krumpir pa

gljive, i tako redom dok utrošite i krumpir i gljive. Najgornji sloj mora biti krumpir

preliven vrhnjem. Pecite u dobro zagrijanoj pećnici i ostavite da se jelo malo prepeče.

Poslužite s umakom, varivom ili salatom.

Grofov odrezak

Sastojci: 80 dag junetine od buta, 20 dag bukovača ili vrganja, 1 dl vrhnja, 50 dag

krumpira, 1 dl mlijeka, sol, papar, 10 dag luka, 60 dag različitog povrća (mahune,

grašak, mrkva i sl.) 15 dag brašna, 1 jaje, ulje, maslac.

Ispržite istučene i posoljene odreske. Nasjeckani luk ispržite i kad dobije zlatnožutu

boju, umiješajte narezane gljive. Pirjajte desetak minuta, maknite s vatre, posolite,

popaprite i umiješajte vrhnje. Povrće skuhajte svako posebno. Od mlijeka, brašna, jaja

i soli napravite tijesto za palačinke. Na svaku ispečenu palačinku stavite odrezak,

preklopite i prelijte pirjanim gljivama. Uz to poslužite povrće začinjeno maslacem i

pržene valjuške.

Šumarev zalogaj

Sastav za dvije osobe: 20 dag junetine, 20 dag goveđeg mesa, 2 jaja, 20 dag vrganja,

10 dag luka, 20 dag tvrdog masnog sira, sol, papar, ulje, 40 dag krumpira.

Umiješajte mljevenu govedinu, kosani luk i papar, oblikujte dvije pljeskavice. Juneće

odreske istucite i zajedno s pljeskavicom ispecite. Vrganje izrežite na listiće i

popirjajte na luku i ulju, dodajte umućena jaja, posolite i popaprite i ispecite. Jaja s

vrganjima stavite preko pljeskavice i odreska i poslužite s polama.

Junetina (govedina) s povrćem

Sastojci: 0,5 kg junetine, 4 glavice luka, 0,5 kg krumpira, 2 žlice koncentrata rajčice,

2 mrkve, list peršina, 1 žlica mljevene crvene paprike, 1 žica brašna, 3 češnja češnjaka,

sol, papar, ulje.

Meso izrežite na kockice i prepržite na ulju. Sameljite ili sitno iskošite luk, češnjak i

list peršina, prepržite na zagrijanom ulju. Pred kraj dodajte brašno i crvenu mljevenu

papriku. Kad je zaprška gotova dodajte preprženu junetinu, narezanu mrkvu i zalijte

hladnom vodom. Začinite solju, paprom i koncentratom rajčice. Na kraju dodajte

krumpir izrezan na kocke i kuhajte dok krumpir i meso omekšaju.

Koljenica u kupusu

Sastojci: 2 dimljene svinjske koljenice (po 70-80 dag), 1 glavica kiselog kupusa,

mljevena crvena paprika.

Odvojite vanjske listove s glavice kupusa, pa njima omotajte dimljene koljenice.

Stavite ih u posudu, uz njih stavite sredinu glavice kupusa. Zalijte vodom i kuhajte tri

do tri i pol sata. Odmotajte koljenice, a uz njih poslužite srednji dio glavice kupusa

posut s malo crvene mljevene paprike.

Lonac s prosom

Sastojci: glavica kupusa, 50 dag svinjetine, 3 žlice masti, 2 glavice luka, 2 dl prosa,

žlica pirea od rajčice, mažuran.

Luk usitnite i popržite na masti da zarumeni. Meso narežite kao za gulaš pa ga popržite

na luku. Kupus narežite na rezance i pomiješajte s mesom, zalijte vodom ili juhom,

umiješajte rajčicu. Kuhajte na umjerenoj vatri. U gotovo jelo umiješajte oprano proso

i mažuran te kuhajte kratko da se proso ne raskuha.

Svinjski đuveč

Sastojci: 0,60 kg svinjetine, 20 dag riže, 3 paprike, 3 rajčice, 1 patliđan, 1 glavica luka,

30 dag mahuna, ulje, papar, sol, muškatni oraščić.

Popržite kosani luk na ulju, dodajte meso izrezano na komadiće i pirjajte oko 15-20

minuta. Patliđane prokuhajte i izrežite na komadiće kao i ostalo povrće i dodajte mesu.

Pirjajte 20 minuta, dodajte rižu, začinite, podlijte vodom i kuhajte na laganoj vatri oko

20 minuta.

Lumbul sa suhim šljivama na način „Bitoraj“

Sastojci: 2 komada lumbula teških oko 0,60 kg (lumbul - svinjski kare bez kosti), 10

crnih suhih šljiva, žlica senfa, papar, sol, 10 dag maslaca, 20 dag vrganja (ili

šampinjona/pečurki), 1 dl bijelog suhog vina, kosani peršin, češanj češnjaka.

Lumbul nadjenite šljivama, posolite, premažite senfom i malo pospite solju i paprom.

Naglo ga popržite na maslacu sa svih strana dok dobije zlatnožutu boju. Meso izvadite

i na istoj masnoći lagano popirjate gljive, izrezane na listiće, 10 minuta. Podlijevajte

temeljcem goveđe juhe. Pred kraj dodajte malo kosanog peršina i češnjaka, i ostale

začine po želji. Lumbul stavite u umak, poklopite posudu i pirjajte 20 minuta. Kad je

gotovo narežite meso na ploške, prelijte umakom i poslužite uz krokete od krumpira.

Janjetina na lovački način

Sastojci: 2,5-3 kg janjetine, 20 dag suhe slanine (špek), 6 žlica ulja, 3 žlice octa,

češnjak, sol, papar u zrnu, ružmarin, muškatni oraščić, kosani peršin.

Slaninu izrežite na duge tanke rezance. Češnjak izrežite po duljini. Janjeće meso

izbodite po dubini i u svaki ubod utisnite komadić češnjaka i slanine. Meso rasporedite

po limu, prelijte s 4 žlice ulja i 2 žlice octa i začinite ružmarinom, soli i paprom. Pecite

u zagrijanoj pećnici na umjerenoj vatri. Pečeno meso razrežite i prelijte umakom.

Umak: u umak od pečenja dodajte 2 žlice ulja, 1 žlicu octa, muškatni oraščić, kosani

češnjak i peršin. Sve zajedno prokuhajte.

Janjeći kotleti na roštilju

Sastojci: 4 janjeća kotleta, sol, papar, ružmarin, maslinovo ulje, malo bijelog vina.

Kotlete posolite i popaprite. Natrljajte maslinovim uljem i stavite da odleže. Ispecite

ih na roštilju i premažite vinom da se ne osuše.

Jetrica s vinom

Sastojci: 1 kg svinjskih jetrica, 2 žlice ulja, 2 žlice brašna, 2 dl bijelog vina, 1 glavica

luka, sol, papar, mljevena crvena paprika, kosani peršin.

Jetrica narežite i popirjajte na ranije popirjanom kosanom luku. Podlijte vinom,

dodajte brašno, promiješajte, začinite i pustite da lagano provri. Prije posluživanje

pospite kosanim peršinom.

Janjetina s vrganjima

Sastojci: 60 dag janjetine, 4 glavice luka, 3 češnja češnjaka, 10 dag vrganja, maslac,

sol, papar, 1 dl suhog bijelog vina, 1 dl kiselog vrhnja, kosani peršin.

Sitno izrezan luk popržite, dodajte janjetinu izrezanu na rezance i popržite je, posolite,

popaprite, podlijte s malo vina i pirjajte do pola. Dodajte kosani češnjak i pirjajte do

kraja. Posebno na zagrijanom maslacu popržite listiće vrganja, začinite solju i paprom,

vinom, kosanim peršinom i vrhnjem. Spojite s janjetinom, stavite sve u zemljanu

posudu, pokrijte alu-folijom i zapecite u pećnici. Kad je gotovo pospite kosanim

peršinom i poslužite s domaćim njokima.

Popečci od konjskog mesa

Sastojci: 75 dag konjskog mesa, sol, papar, češnjak, limunova kora, suha slanina, 1

jaje, mrvice, mast.

Meso sitno izrežite ili sameljite u stroju za mljevenje mesa, posolite, popaprite, dodajte

vrlo malo ribane korice limuna, malo kosanog češnjaka i na sitne kockice suhe slanine.

Dobro izmiješajte, oblikujte male pogačice, uvaljajte u umućeno jaje i mrvice. Ispržite

u vreloj masti. Popečci će biti još bolji ako im dodate malo svinjskog mesa.

Konjsko meso priprema se kao i govedina, a ukusni su odresci i gulaš.

Goveđi gulaš

Sastojci: 50 dag goveđeg mesa bez kosti, 5 dag masti ili ulja, 2-3 glavice luka, 2-3

svježe rajčice, 1-2 svježe paprike, 1-2 ljuta feferona, 1-2 krumpira, 1 žličica šećera,

sol, slatka mljevena crvena paprika, papar.

Na toploj masnoći popržite kosani luk, izrezanu papriku, šećer, sol da dobijete

staklastu smjesu. Na to dodajte goveđe meso izrezano na kockice veličine 5x5 cm.

Pecite meso uz lagano miješanje. Nakon pola sata dodajte izrezanu rajčicu, ljutu

papriku i ostale začine, uz dolivanje toplom vodom. Dodajte krumpir izrezan na kolute

i kuhajte na laganoj vatri. Jelo mora imati što manje soka, koji je vrlo pikantan, gust,

blago slan i ljut s jasno vidljivim kockama mesa. Gulaš poslužite preliven preko

željenog priloga, i poslužite uvijek toplo.

Najpoznatije i najpopularnije jelo od goveđeg mesa je goveđi gulaš.

Pastirski kotlić od ovčetine

Sastojci: 2 kg ovčjeg mesa od vrata, prsa ili potrbušine s masnoćom, 2 dl ulja, 2-3 l

vode, 2-3 žlice octa, 4-5 glavica luka, 3-4 češnja češnjaka, 3-4 žlice soli, 3-4 žlice

mljevene crvene paprike, 2-3 zrele rajčice, 1-2 žličice papra, 6-8 krumpira, nekoliko

mrkvi, listove mažurana, prstohvat muškata ili drugih mirisnih trava.

Luk izrežite na sitno i popržite do zlatnožute boje na ugrijanoj masnoći. Podlijte

vodom i začinite. Meso izrežite na kocke i stavite u zakuhanu vodu/juhu i promiješajte.

Cijela masa mora se malo zapjeniti. Kuha se oko sat i pol. Kada se pojavi sivožuta

pjena dodajte krumpir izrezan na kockice. Probajte okus i dodajte ocat i sol po potrebi.

Nakon dodavanja krumpira sadržaj postaje gušći, pa je potrebno podlijevati vodom da

sadržaj kotlića ostane tekuć, a ne gust i kašast. Komadi mesa trebaju ostati iste veličine

i oblika, vrlo sočni, a tekući dio jela crvenkaste boje i žitak. Jelo se jede uvijek toplo

uz kruh ili pogaču. Okus jela blago je slan, blagog okusa i intenzivnog mirisa.

Novogodišnja sarma

Sastojci: 0,5 kg mljevene govedine ili junetine, 0,5 kg mljevene svinjetine, 15 dag suhe

slanine, nekoliko glavica luka, dva jaja, 2-3 žlice mljevenog papra, 2-3 žlice slatke

mljevene crvene paprike, 1-2 žlice soli, kosani peršinov list, 15-20 dag riže, 1 dimljeni

svinjski buncek, 0,5 kg domaćih svježih dimljenih kobasica, 2 glavice kiselog kupusa.

Sve sastojke za nadijevanje: mljeveno meso, začine, rižu i jaja, ujednačeno izmiješajte.

Glavice kupusa operite u mlakoj vodi, izdvojite listove, izrežite korijen i stavite u

hladnu čistu vodu. U ocijeđene listove stavljajte po grudu nadjeva, savijte krajeve lista

i oblikujte sarmu. Slažite u posudu u kojoj će se kuhati u redovima, a između redova

stavljajte kobasice ili rasječen buncek. Manje listove kupusa izrežite u rezance, raširite

po cijeloj posudi, nalijte vodu da prekrije sarme i kuhajte na blagoj vatri 2-3 sata.

Sarma se ne smije miješati, već se posuda nekoliko puta samo protrese. Kad je sarma

kuhana, napravite blagu zapršku, ulijte je i pustite da prokuha.

Tradicionalno zimsko i novogodišnje jelo u nas je sarma. Prednost ovog jela je

što se može prirediti i nekoliko dana prije posluživanja, a stajanjem dobiva bolji okus

i miris. Jelo se čuva u zračnoj i prohladnoj prostoriji poklopljeno čistim poklopcem

kako se ne bi izgubio specifični miris. Sarme koje ćemo upotrijebiti za jedan obrok

oprezno vadimo iz zajedničke posude, podgrijavamo i poslužujemo uz željeni prilog,

kao palenta ili pire krumpir i slično.

Riječ sarma znači „zavijanje“ od turske riječi sarmak - oviti, poviti, saviti. U

kulinarskoj terminologiji sarma znači „isjeckano meso zavito u listove kupusa ili

vinove loze“.

Goransko nadjeveno pile

Sastojci: pile teško 1,5 kg, suho miješano začinsko bilje,; za nadjev, 2 peciva, malo

mlijeka, 2 glavice luka, 50 dag gljiva (lisičice, panjevčice, crne trubače i druge po

želji), maslac i ulje (nekad se koristila mast), 15 dag pileće jetre, 1 jaje, svežnjić

peršinova lista, 2 dl jabučnog octa, sol, papar.

Pile posolite i popaprite izvana i iznutra, te izvana natrljajte suhim biljem. Za nadjev

namočite pecivo u mlijeko. Nasjeckajte luk i popržite ga da postane staklast.

Primiješajte usitnjenu jetru i ispržite. Posebno ispržite očišćene gljive i odmah pola

odvojite za prilog. Iz ohlađenih gljiva odvojite crne trubače i narežite. Preostale gljive

pomiješajte s jetrom, kosanim peršinom, iscijeđenim pecivom, jajetom, soli i paprom,

i što bolje usitnite. Umiješajte i narezane trubače. Nadjenite pile, zatvorite otvor

čačkalicom, stavite u posudu, zalijte vrelom masnoćom (mašću, maslacem ili uljem) i

nalijte vrele vode (1,5 dl). Pecite 60 do 70 minuta u pećnici na 180 oC, povremeno

zalijevajući, najprije vinom, a potom vlastitim sokom. Narežite pile i nadjev i okružite

podgrijanim gljivama.

Pastrva sa slanim krumpirom

Sastojci: 1 kg pastrve (četiri komada po 25 dag), žlica soli, papar, nekoliko žlica oštrog

brašna, peršin, dva češnja češnjaka, malo maslinova ulja.

Pastrve očistite i dobro osušite, nasolite, popaprite i malo poprskajte maslinovim

uljem, ostavite da odstoje 10 minuta. Uvaljajte u oštro brašno i pecite na žaru sa svake

strane 10 minuta dok dobiju zlatnožutu boju. Prije posluživanja pastrve premažite

kosanim peršinom, češnjakom i maslinovim uljem.

Kupska pastrva

Očišćenu pastrvu posolite, uvaljajte u kukuruzno brašno i ispecite na masnoći. U

preostalu masnoću dodajte usitnjeni češnjak, par kapi jabučnog octa i lagano

pokuhajte. Prelijte pastrve i poslužite s polama krumpira i kiselim vrhnjem.

Na isti način pripremala se i druga kupska riba, s tom razlikom što su se od većih

riba oblikovali odresci/ploške.

Prženi puževi

Sastojci: 15 puževa po osobi, sol, začinske trave, 2-3 žlice masti, 1 dl kiselog vrhnja,

2 jaja, 2 žlice kukuruznog brašna.

Dobro oprane puževe skuhajte u slanoj vodi, povadite meso iz kućice, odstranite

crijeva (iznutricu) od mesa (stopala) i dobro ih operite. Tako očišćene stavite u kipuću

slanu vodu i kuhajte dva sata sa začinskim travama. Ocijedite ih, stavite na ugrijanu

mast te dodajte preljev (mješavinu) od vrhnja, jaja i brašna. Miješajte na vatri da se

dobro poprže.

Puževi s palentom

Sastojci: 40 puževa, 12 dag ulja, 6 dag dimljene slanine, 12 dag luka, 2 češnja češnjaka,

list celera, 0,5 dl suhog vina, pire od rajčice, lovor, sol, papar, ocat, ribani ovčji sir.

Puževima očistite kućice, operite ih u nekoliko voda i dobro istrljajte u posoljenoj i

pooctenoj vodi. Ponovo ih operite da odstranite zaostale tragove sluzi. Puževe kuhajte

oko 20 minuta u kipućoj slanoj vodi s lovorovim listom i malo luka. Kuhane ostavite

da se ohlade u vodi u kojoj su se kuhali. Izvadite ih iz kućice i odstranite crijeva od

stopala. Ponovo ih kuhajte sa začinskim travama. Na ulju popržite kosani luk, dodajte

pire od rajčice i skuhane puževe. Pirjate podlijevajući vodom ili juhom, na kraju

začinite. Začin priredite na slijedeći način: slaninu iskošite i pomiješajte s kosanim

češnjakom i kosanim listom celera. Na kraju dodajte vino, posolite i popaprite po

ukusu. Poslužite s palentom i vinom koje ste koristili pri kuhanju.

Plata od žaba

Sastoji se od šest paniranih puževa, šest paniranih žabljih krakova s prilogom od

prženih krumpirića i divljači pripremljene na lovački način (meso pirjano sa dosta

povrća, vinom i gljivama; podliveno juhom i začinjeno paprom, pekmezom od

borovnice i feferonima) s palentom.

Puževi, žabe i puhovi, prema povjesničarima gastronomije, nalaze se na jestvenicima

onih zemalja gdje je nekad vladalo Rimsko Carstvo.

Pirjani žablji kraci s palentom

Sastojci: 50 dag žabljih krakova, 7 dag češnjaka, 20 dag luka, 5 dag masti, 1 dl bijelog

vina, sol, papar, malo brašna, peršinovo lišće.

Na masti zažutite vrlo sitno nasjeckani luk i umiješajte zgnječeni češnjak. Na tome

ispržite krakove uvaljane u posoljeno brašno. Ispržene izvadite, zalijte sok od pečenja

vinom, posolite, popaprite, vratite natrag krakove i dokraja ih ispirjajte da omekšaju.

Poslužite s palentom sve zaliveno sokom i posuto kosanim peršinom.

„Kontinentalni jastog“, kako se kaže još za žablje krakove, među gastronomima

uzrokuje još uvijek neriješenu dilemu: kada su najukusniji za konzumiranje. Prema

jednima, u jesen, a prema drugima, u proljeće, prije mriještenja. U našim pučkim

regionalnim kuhinjama žablji kraci bili su na cijeni u jestvenicima o proljetnom postu.

Profinjeni ukusi reći će da su upravo u travnju žabe najslasnije, jer su u jesen već

masne.

Žablje krakove (koji su po okusu vrlo slični piletini) dobro je prije pripreme

držati nekoliko sati u slanoj vodi.

Pečeni žablji kraci

Sastojci: žablji kraci, maslac, mrvice, limun, kosani peršin.

Meso odvojeno od kosti lagano potucite, posolite i ostavite kratko vrijeme da odstoji.

Meso obrišite, umočite u rastopljeni maslac i pospite krušnim mrvicama. Pecite na

vrućem rastopljenom maslacu. Kada se zarumene na jednoj strani okrenite i pecite na

drugoj strani. Složite ih u zdjelu, pokapajte sokom limuna, pospite kosanim peršinom

i poslužite s valjušcima od krumpira.

Panirani žablji kraci

Sastojci: 1 kg žabljih krakova, 2 jaja, sol, papar, mrvice, brašno, ulje.

Meso bez kostiju stavite u posoljeno i popapreno ulje da malo odstoje. Ocijedite,

uvaljajte u brašno, razmućena jaja i mrvice. Panirajte u puno vrućeg ulja. Poslužite s

kriškama limuna i prilogom po želji.

Ražnjići od žaba I. način

Sastojci: 20-25 žabljih krakova, 6 rajčica, 12 većih gljiva, 2 dl ulja, 10 dag maslaca, 4

veća češnja češnjaka, kosani peršin, sol, papar, lovorov list.

Krakove nataknite na ražnjiće, između svakog stavite listić lovora. Rajčice prerežite

na pola, od gljiva uzmite samo klobuke (šeširić). Sve namažite uljem, posolite,

popaprite i pecite desetak minuta na jakoj žeravici. U međuvremenu na rubu roštilja

otopite u lončiću maslac, dodajte mu kosani češnjak i peršin. Dobivenim umakom

prelijte pečene žablje krakove, rajčice i gljive.

Ražnjići od žaba II. način

Sastojci: žablji krakovi, ulje, sol, papar, bijelo suho vino, kosani peršin, brašno.

Krakove posolite, popaprite i uvaljajte u brašno. Nabodite na ražnjiće i pecite na

žeravici. Premazujte naizmjenično uljem i vinom. Pečene krakove uvaljajte u fino

kosani peršin i poslužite.

Jela od divljači

Odojak divlje svinje na ražnju

Odojak divlje svinje se očisti, začini, te natakne na ražanj kao i odojak domaće svinje.

Peče se na dosta jakoj vatri i često polijeva maslacem i vlastitim sokom. Da bi odojak

zadržao lijepi oblik u prsnu šupljinu se stavi boca odgovarajuće veličine.

Odojak možete nadjenuti nadjevom koji se spravlja u boljim restauranima. Jetra odojka

narežite na male tanke listiće i stavite u posudu, prelijte čašom lozovače/travarice i

čašom prošeka, popaprite, dodajte majčinu dušicu (timijan), i prašak lovorova lista. U

tako pripremljenoj kvaši držite nekoliko sati. Izvadite, posušite i, brzo, kratko popržite

na maslacu i nasjeckanom luku, te prelijte čašicom zagrijane lozovače /travarice,

travaricu zapalite i pustite da sasvim izgori. Zatim jetra pomiješajte sa samljevenim

svinjskim mesom (potrbušinom) ili svinjskom svježom kobasicom, nadolijte kvašom,

dodajte mrvice, timijan, papar, sol, cimet, korijandar, kim, muškatni oraščić i

nasjeckano lišće peršina. Sve se zajedno promiješajte i dobro ohladite. Nadjevom

napunite prsnu šupljinu odojka, koju se prije toga posolili i popaprili.

Kotleti od divlje svinje na roštilju

Sastojci: 8 kotleta, 16 štapića slanine dužine 7 - 8 cm, ulje, 1 glavica luka, grančica

ružmarina, lišće peršina, sol, papar.

Kotlete potucite batićem za meso, posolite, popaprite i nabodite sa po dva štapića

slanine. Pecite na jakom žaru s obadvije strane. Povremeno premazujte grančicom

ružmarina ili lišćem peršina natopljene u ulje. Poslužite kotlete nasjeckanim lukom i

pečenim paprikama.

Nadjeveni odojak divlje svinje I. način

Sastojci: očišćeno prase, desetak žemlji (ili jedan bijeli cijeli odstajali kruh), 1 l

mlijeka, 20 dag suhe prošarane slanine sušene na dimu, sol.

U mlijeko namočite žemlje, kad se dobro namoče iscijedite mlijeko i smjesi dodajte

kockice suhe slanine. Uši i rep praseta (očišćene od i najmanje dlačice) uvijte u tvrđi

pergament papir ili alu-foliju, da ne bi izgorjeli i skvrčili se. Posolite prase iznutra i

izvana, i dobro istrljajte kožu solju da tijekom pečenja ne popuca. U trbušnu šupljinu

ugurajte smjesu od žemlji i slanine. Prase stavite u plitku posudu, podvijte mu pod

tijelo prednje i stražnje noge, pod njih podložite dvije tanje daščice, da ne zagori i da

se koža ne zalijepi za dno posude. Pecite najmanje dva sata: najprije na blagoj vatri

120 - 150 oC, a zatim na sve jačoj do 200, pa čak i 250 oC. Ako pečete odmah na jakoj

vatri, ostat će nedopečen i uz kosti krvav. Osobito se teško peče vratina, pa se

preporučuje oštrim nožem izbosti na nekoliko mjesta, tako da jara zahvati i dublje

slojeve mesa. Tijekom pečenja često podlijevajte sokom što se sakupio na dnu posude,

a da korica bude dobro pečena (da ne puca i bude hruskava) svakih desetak/petnaestak

minuta premazujte ga hladnom mašću.

Nadjeveni odojak divlje svinje II. način

Očišćenog odojka posolite, popaprite izvana i iznutra i ispunite nadjevom.

Sameljite 0,5 kg pečenog svinjskog mesa, narezanu glavicu luka, 10 dag izrezane suhe

slanine, nasjeckani peršin, šaku mrvica, šalicu vinskog octa, 2 jaja i malo gorušice

(senfa). Samljevenu masu posolite, popaprite, dobro izmiješajte i stavite u trbušnu

šupljinu odojka. Otvor zašijte i pecite u pećnici. Tijekom pečenja odojka češće okrećite

i prelijevajte uljem. Peče se na srednjoj temperaturi najmanje tri sata.

Kuhana glava

Sastojci: svinjska glava, 1 l octa, 6 žlica soli, lovor, 2 žlice papra u zrnu, 6 glavica luka,

4 režnja češnjaka, hren.

Glavu namakajte u hladnoj vodi nekoliko sati, a nakon toga prelijte je kipućom vodom

i dobro očistite. Izvadite četverokutnu kost i jezik. Uvijte glavu u krpu i kuhajte u vodi

kojoj ste dodali ocat, desetak listova lovora, papar, izrezan luk i češnjak. Kuhajte

poklopljeno sve dok omekša. Izvadite iz vode i poslužite s ribanim hrenom.

Nadjevena veprova glava I. način

Sastojci: glava težine oko 2 kg;

za nadjev: 1 kg teleće lopatice, 25 dag maslaca, 3 jaja, 10 dag suhe slanine, 5 dag

suhog goveđeg jezika, 10 dag svježih gljiva - blagvi, bijeli papar;

za umak: voda, 1,25 dl crvenog vina, 2,5 dl vinskog octa, mrkva, korijen peršina,

celer,1/2 glavice luka, 6 zrna papra, sol, 2 teleće potkoljenice, 4 svinjske nožice.

Iz kože svinjske glave oprezno izvadite meso i kosti. Meso sameljite zajedno telećom

lopaticom i jezikom nekoliko puta. Dodajte pjenasto umućeni maslac i sve sastojke za

nadjev. Smjesom nadjenite kožu glave, a na otvorenom mjestu dodajte kožu od trbuha

i sve dobro zašijte. Glavu umotajte u platneni ubrus, objesite na kuhaču i kuhajte u

vodi i vinu uz dodatak povrća, telećih i svinjskih nožica. Kuha se najmanje tri sata.

Kad se sve ohladi, izvadite glavu, prelijte procijeđenom vodom od kuhanja, ukrasite

kuhanim korijenastim povrćem i ostavite na hladnom mjestu da se sve stvrdne, kao

hladetina. Tijekom kuhanja sa površine uklonite pjenu, kako bi juha bila potpuno čista.

Pri posluživanju izrežite na ploške.

Nadjevena veprova glava II. način

Sastojci: svinjska glava, 1 par pečenih kobasica, 1 suhi goveđi jezik, 6 jaja, 5 - 7 kiselih

krastavaca, lišće peršina, 2 limuna, listovi celera i zelene salate, ribani hren, sol, papar,

ocat.

Očišćenoj glavi odrežite uši, operite nekoliko puta u hladnoj vodi, raspolovite je,

pospite nasjeckanim peršinom, dodajte malo octa vodi, i kuhajte. Kad je glava kuhana,

izvadite je iz vode i pažljivo odstranite sve kosti da ne oštetite kožu. Glavu iznutra

posolite, popaprite, pospite nasjeckanim peršinom, dodajte komadiće limunove korice

i sitno nasjeckane krastavce. Na to stavite narezani suhi goveđi jezik, kuhana jaja

izrezana na četvrtine i komade pečene kobasice. Polovine glave sastavite tako da je

jednoj njuška okrenuta prema naprijed, a drugoj straga. Uvijte u platnenu salvetu,

dobro stegnite vrpcom i stavite između dvije daščice. Odozgo pritisnite utegom ili

težim predmetom i ostavite je da se hladi i tiješti. Pri posluživanju režite na tanke

kriške, stavite na list zelene salate, pospite ribanim hrenom, ukrasite celerovim lišćem,

kriškama limuna i režnjevima kuhanih jaja.

Svinjske uši

Sastojci: 4 svinjska uha, ocat, papar u zrnu, lovor, 2 glavice luka crljenca, lišće peršina,

lišće celera, celer, mrkva, gorušice (senf).

Svinjske uši dobro očistite i kuhajte s vodom i octom ( pola - pola ), nekoliko zrna

papra, 2 lista lovora, izrezanim lukom na kolute, nasjeckanim lišćem peršina i celera,

mrkvom i celerom. Kuhane uši ostavite hladiti u istoj vodi. Izrežite na tanke rezance i

poslužite umakom od luka kojemu ste dodali malo gorušice ili pikantan umak od

kapara.

Veprov but na „hajdučki način“ (ražanj)

Ovo je najjednostavniji i najbrži način priređivanja mesa divlje svinje, uzmite samo

meso nazimadi ili veprića godišnjaka.

Sastojci: but bez kosti, sol, papar, slanina prošarana mesom od divlje svinje, kukuruzno

brašno, luk.

Meso izrežite na odreske široke jedan dlan i debele oko 2,5 cm, malo ih natucite

debljom granom da omekšaju i utrljajte sol i papar. Nataknite na ražanj tako da između

svakog odreska bude nekoliko debljih komadića slanine, koje ste odrezali ispod kože.

Pecite podalje od vatre na štapovima zabodenim ukoso u zemlju. Žeravica mora biti

jaka. Čim meso porumeni posipajte ga kukuruznim brašnom, koje će spriječiti da meso

ne pusti sok, a ujedno će pokupiti mast i mesu dati bolji okus. Pečeno meso skinite s

ražnja, stavite u plitku posudu na luk izrezan na ploške.

But u crnom vinu

Sastojci: 40 dag buta bez kosti (nazimeta ili godišnjaka), šećer, 10 dag pečurki, glavica

luka, režanj češnjaka, 5 dag bijele repe, 5 dag mrkve, 6 dag suhe slanine, 6 dag svinjske

masti, 2 dag brašna, 2 dag pirea od rajčice, 1/2 lista lovora, malo soka limuna,

mažurana, peršina, sol.

Najtečnije meso je od nazimeta ili godišnjaka do težine 50 kg. Meso posolite, popaprite

i u komadu stavite na zagrijanu masnoću, pospite mažuranom i dobro prepecite s obje

strane. Prepečeno meso stavite u drugu posudu na toplo mjesto (pećnicu). Na masti

karmelizirajte malo šećer, dodajte ribani luk, zdrobljeni češnjak, mrkvu i repu narežite

na kockice, lovor, pobrašnite, prelijte čistom mesnom juhom (bouillon) i prokuhajte.

Na kraju primiješajte crno vino i još jednom prokuhajte. U tekućinu stavite meso,

poklopite i pirjajte u pećnici na umjerenoj temperaturi. Ako umak počne kipjeti

otvorite pećnicu da se temperatura smanji. Po potrebi dolijte malo vruće vode. Kad

meso omekša izvadite ga i odložite na toplo mjesto. Umak dosolite, procijedite i stavite

u pećnicu da ostane topao. Slaninu narežite na kockice i popržite do polovine na masti.

Pečurke narezane na krupnije, propirjate na masti, posolite, popaprite i dodajte im

malo umaka, sve zajedno prokuhajte. Meso izrežite na tanke ploške, složite na

zagrijani pladanj, prelijte s malo umaka i obložite pečurkama. Ostatak umaka poslužite

u posudici, a kao prilog poslužite pržene krumpirove valjuške ili prepečene trgance od

tijesta za kruh (tijesto trgajte iz mase prstima, kuhajte u slanoj vodi i prepecite na

masti).

But u lovačkom umaku

Sastojci: but (nazimeta ili godišnjaka), sol, papar, sušena dimljena slanina, 4 žlice

masti, 2 - 3 kocke šećera, 2 mrkve, lišće peršina, 2 srednje glavice luka, četvrtina

korijena celera, 2 režnja češnjaka, nekoliko listova kelja, list lovora, 20-tak zrna papra,

0,5 l crvenog vina, žlica brašna, 2 dl kiselog vrhnja.

Iz buta izvadite kost, meso odvojite od slanine, dobro operite, posolite, popaprite

(utrljajte sol i papar), gusto nabodite sušenom slaninom i ostavite da odstoji. Na

rastopljenoj masti zažutite šećer, dodajte naribanu mrkvu, nasjeckani peršin, naribani

luk i celer, zgnječeni češnjak, nekoliko opranih listova kelja, list lovora i papar. Pirjajte

najviše desetak minuta, a zatim dodajte but izrezan na nekoliko većih komada. Prelijte

s crvenim vinom. Posudu poklopite i pirjajte u pećnici na temperaturi od 170 oC, dva

do dva i pol sata. Često podlijevajte sokom iz posude. Izvadite posudu iz pećnice,

odvojite meso, pustite da se ocijedi i izrežite ga na ploške. Posudu sa ostatkom zelenja

stavite na laganu vatru i miješajte dok se sav sok ne ispari. Dodajte brašno,

promiješajte, zalijte mješavinom od 0,5 dl mlake vode i 0,5 dl crnog ili crvenog vina.

Kad zavri, dodajte vrhnje, kuhajte još samo minutu-dvije i sadržaj procijedite kroz sito.

U umak dodajte ploške buta i poslužite.

But s lukom

Sastojci: but (nazimeta ili godišnjaka), sol, papar, 10-tak malih glavica luka crljenca,

pola kavene žlice mljevene crvene paprike, mast, lišće peršina, sok limuna.

Izvadite bedrenu kost, pažljivo izrežite masni „omotač“, skinite kožicu, obrežite žilice,

posolite i popaprite, (utrljajte u meso). Pustite da odstoji oko pola sata. Luk izrežite na

tanke ploške, posolite i poprašite mljevenom paprikom. Posudu za pečenje namažite

rastopljenom mašću, stavite but, obložite ga debelim slojem ploškama luka (dobro

utisnite u meso, da ne padne s buta) i prelijte s nekoliko žlica rastopljene masti. Pecite

na srednje jakoj vatri. Pečeni but izrežite na tanje ploške, stavite na zagrijani

poslužavnik, okružite pečenim lukom, ukrasite nasjeckanim peršinom, po želji

poškropite sokom limuna i poslužite uz salatu.

Kotleti od divlje svinje

Kotlete u komadu (75 dag) natrljajte solju, žalfijom i paprom, dodajte malo ružmarina

i nakapajte sokom limuna. Pecite u pećnici na zagrijanom ulju, na umjerenoj

temperaturi, postupno dolijevajući vodom.

Panirani kotleti

Sastojci: kotleti, 7,5 dl bijelog vina, 2,5 dl vode, sol, papar, 10 dag maslaca, 8

žumanaca, mrvice od žemlje, ulje, 5 žlica kiselog vrhnja, 2 limuna.

Kotlete stavite u veću posudu, prelijte vinom, vodom, posolite, popaprite i kuhajte dok

omekšaju. Odstranite im kost i izrežite na komade. Pjenasto umutite maslaca u

dubokom tanjuru, a u drugi stavite razmućene žumance. Kotlete umočite u maslac,

žumanca i mrvice od žemlje, pržite u zagrijanoj masnoći s jedne i druge strane da

dobiju lijepu rumenu boju. Kotlete stavite u vatrostalnu posudu, prelijte mješavinom

vrhnja, soka od 2 limuna i masnoće od prženja. Prepecite ih u pećnici oko pola sata,

poslužite s raznim salatama.

Kotleti s kestenima

Sastojci: 6 kotleta od vepra; za kvašu: 0,5 l crnog vina, 6 žlica ulja, 5 žlica vinskog

octa, 2 glavice luka, 2 režnja češnjaka, 2 - 3 lista lovora, 2 grančice celera, nekoliko

listića ružmarina, 6 zrna papra; 1 kg kestena, 20 dag maslaca, malo juhe, začinsko bilje

kao za kvašu; za umak: 2 mrkve, 1 glavica luka, 5 dag maslaca, 3 dag brašna, sol,

papar, začinsko bilje.

Kotlete stavite u kvašu (luk i češnjak izrežite), ostavite da odstoje jedan dan i

povremeno ih okrećite. Kestene skuhajte, ogulite i propirjajte na maslacu sa začinskim

biljem i malo juhe. Za umak sitno narežite mrkvu, luk i začinsko bilje. Kuhajte oko

pola sata u malo kvaše. Zapršku napravite od masnoće i brašna, zalijte juhom,

prokuhajte, umiješajte usitnjeno povrće i začinsko bilje. Prokuhajte, posolite i

popaprite. Kotlete ispržite na masnoći, stavite na zagrijani poslužavnik i okružite

kestenima. U tavicu od prženja ulijte malo kvaše, prokuhajte, ulijte umak, još jednom

prokuhajte i prelijte preko mesa i kestena.

Pisana pečenica divlje svinje u maramici

Kilogram kotleta odvojite od kostiju i premažite mješavinom jedne žlice gorušice

(senfa), nasjeckanog češnjaka i papra. Po površini mesa stavite kriške limuna i

zamotajte u svinjsku maramicu (potrbušinu). Tako složeno meso ostavite da odstoji 24

sata. Pecite u posudi namazanoj uljem, na laganoj vatri oko 45 minuta. Uz meso stavite

nekoliko listova lovora i povremeno podlijevajte vodom kako bi meso ostalo sočno.

Medaljoni od vepra u umaku od gorušice

Sastojci: 80 dag veprovine za odreske; za kvašu: 0,5 l bijelog vina, 1 l bijelog vinskog

octa, sol, korjenasto povrće, lovor, 1 - 2 češnja češnjaka; ulje; za umak: 2 - 3 dag

maslaca, 2 žlice gorušice, 3 - 4 dl kiselog vrhnja, govedske juhe, sol, papar, malo

bijelog vina, sok limuna, sasvim malo šećera.

Meso držite 7 - 10 dana u kuhanoj i ohlađenoj kvaši, povremeno ga okrećite. Narežite

na medaljone (manji okrugli komadići mesa svaki 6 - 7 dag, u porciju idu3 komada) i

ispržite na ulju. Držite ih na toplom. Za umak otopite na masti mješavinu maslaca i

gorušice, dodajte vrhnje i kuhajte dok se malo ne zagusti. Začinite po ukusu. Meso

vratite u umak i prokuhajte da omekša do kraja.

Goranski odresci od mesa medvjeda

Za odreske je potrebno kilogram medvjeđeg mesa. Odreske je potrebno dobro natući,

posoliti, popapriti i posuti crvenom paprikom i kosanim češnjakom. Uvaljajte tako

pripremljene odreske u brašno i prepržite na vrućem ulju da porumene s obje strane.

Kad dobiju boju, podlijete goveđim temeljcem i dodajte žlicu razmućene rajčice iz

tube. Pirjajte na laganoj vatri dva tri sata. Poslužite s palentom, krumpirovim

valjušcima ili okruglicama od kruha.

Medvjeđe šape

Nekada su za veleposjednike Gorskog kotara i njihove goste priređivali

medvjeđe šape kuhane u mnoštvu različitih začina, a posluživali su s umakom,

tjesteninom ili palentom.

Odresci od divlje svinje

Po osobi potrebno je: jedan odrezak, dvije žlice ulja, 2 - 3 krumpira, 1 dl bijelog vina,

limun, papar, sol, lišće peršina.

Na vrelom ulju popržite odreske s obje strane dok porumene. Izvadite ih, ocijedite od

ulja, posolite, popaprite i stavite u drugu posudu. Na ostatku ulja propržite krumpir

izrezan na kockice, prelijte vinom, pospite nasjeckanim peršinom, vratite odreske

(stavite ih na krumpir), prelijte vodom i još malo propirjajte.

Odresci od divlje svinje na lovački način

Tanke odreske od buta istucite, posolite, pospite brašnom i ispecite na vrelom ulju.

Stavite ih na toplo mjesto, u sok od pečenja dodajte žlicu maslaca, šaku nasjeckanih

gljiva i malo nasjeckane jetre. Sve propirjajte, dodajte čašu crnog vina, žlicu gorušice,

nasjeckanog peršina, malo vode i prokuhajte. Umakom prelijte odreske i poslužite s

pirjanom rižom.

File divlje svinje

Izrežite file, posolite, popaprite i ispecite na vrelom ulju. Kad porumeni prelijte s malo

vode, octa i kiselim vrhnjem. Meso izrežite na komade, složite na poslužavnik i prelijte

sokom od pečenja. Poslužite s pečenim krumpirićima i salatom po želji.

Ragu od divlje svinje

Sastojci: 1 kg mesa, 1 dl ulja, šalica nasjeckanog divljeg povrća ili vrtnog povrća, 2

glavice luka, 2 žlice brašna, lovor, sol, papar.

Meso izrežite na kockice, posolite i popržite na ulju. Dodajte nasjeckani luk i povrće

te sve zajedno propirjajte. Podlijte vodom i kad je meso kuhano, zapržite. Poslužite s

limunom.

Pirjano meso u vinu

Veći komad mesa, nakon što je odležalo na ledu više dana, posolite, popaprite i

obložite ploškama slanine. Meso stavite u posudu za pečenje i prekrijte izrezanom

zeleni, glavicom luka, listom lovora. Dolijte čašu vode, čašu bijelog vina i pirjajte dok

meso omekša. Ako se tekućina ukuha, dolijte vode i vina. Omekšalo meso izrežite,

prelijte sokom od pečenja i pospite nasjeckanim peršinom i ribanim sirom. Poslužite s

krumpirom i kriškama limuna.

Divlja svinja u umaku od borovica

Sastojci: 2 kg mesa, 1,5 dl ulja, 5 dag brašna, glavica ulja, 20 borovica, 5 klinčića,

šećer, ocat, voda ili juha, sol.

Meso izrežite na komade, popržite na ulju, dolijte vode i kratko pirjajte. Na ulju

popržite nasjeckani luk, dodajte brašno, dolijte vode ili juhe i stavite meso. Borovice

zdrobite, dodajte mesu kao i klinčiće, šećer i sol. Pirjajte dok meso omekša. Prije

posluživanja malo zakiselite.

Paprikaš od divlje svinje

Sastojci: 1 kg lošijih dijelova od divlje svinje (od rebara, trbušine i dr.), 2 velike glavice

luka, malo masti, 3 - 4 ukiseljene paprike, sol, papar, 2 - 3 žlice brašna, 1/2 žličice

mljevene crvene paprike, 0,5 l bijelog vina.

Nasjeckani luk ispržite na masti, umiješajte meso narezano na kockice i pržite da

dobije boju, dodajte nasjeckane kisele paprike. Pirjajte dok sva tekućina ispari.

Posolite, popaprite i poprašite brašnom. Malo popržite, stavite mljevenu papriku i

zalijte razrijeđenim vinom (jednaka količina vina i vode). Kuhajte dok meso omekša.

Poslužite s kuhanim krumpirom.

Gulaš od veprovine sa zapečenom palentom

Sastojci: 1 kg veprovine od kosti, 0,5 kg crvenog luka, 0,5 kg mrkve, 20 dag korijena

peršina, 20 dag korijena celera, 2-3 lista lovora, 2 l crnog vina, bosiljak, 3-4 suhe šljive,

3-4 suhe smokve, žlica gustina, sol, papar, papar u zrnu.

Veprovinu 24 sata stavite u rasol koji se priprema od narezane mrkve, luka, peršina,

celera, papra u zrnu, soli i lovora. Meso, povrće i začine prelijte vinom i sve ostavite

pokriveno na hladnome mjestu. Nakon 24 sata sve sastojke rasola ispasirajte i stavite

na vruće ulje i popržite. Na to dodajte meso narezano na kockice i sve skupa pirjajte

pokriveno. Meso polijevajte vinom iz rasola, a kad omekša, dodajte sol, papar,

bosiljak, suhe šljive i smokve, te po potrebi gustina.

Gulaš s malinama

Sastojci: 3 kg mesa od divljači s kostima (srnetina, vepar, zec), 1 kg luka, 1,5 kg

krumpira, 0,5 kg ribane mrkve, 3 dl crnog suhog vina, ljuta crvena mljevena paprika,

papar, sol, 4 žlice svinjske masti, 15 dag malina.

Meso narežite na kockice. Na ugrijanoj masti ispirjajte sitno narezani luk, kad počne

žutjeti dodajte ribanu mrkvu, blago popržite, podlijte litrom vruće vode i kuhajte sve

dok se luk i mrkva raskuhaju. Dodajte meso s kostima, crvenu papriku (3 žlice), papar

i sol. Ako je potrebno dolijte još vruće vode. Kuhajte na umjerenoj vatri. Kada je meso

napola kuhano, dodajte krumpir narezan na kockice i nastavite kuhati. Po potrebi

dotjerajte začinima. Maline i vino izmiješajte u posudici i dodajte gulašu, te još kratko

prokuhajte na pojačanoj vatri. Poslužite s istim vinom koje ste stavili u jelo.

Lovački kotlić od divlje svinje i srnjaka

Sastav za 12 osoba: miješano meso od buta divlje svinje i srnjaka (3-4 kg), kilogram

luka, o,5 l suncokretova ulja, sol, papar, origano, ljuta crvena mljevena paprika,

kadulja, 0,5 l bijelog suhog vina.

Meso ne smije biti iz paca već samo odmrznuto. Kada se iskosani luk zažuti na ulju,

dodajte meso izrezano na komadiće i 5-6 l vode. Sve to kuhajte jedan sat. Dodajte sol,

papar, ljute paprike, origano i kadulju. Kuhajte 3 do 4 sata na laganoj vatri. Na kraju

dodajte pola litre suhog bijelog vina.

Hladetina (mrzletina) od divlje svinje

Prokuhane čiste i obrađene uši od vepra, srce i jezik izrežite na rezance i stavite u

posoljenu vodu, zajedno s mrkvom, peršinom, lukom i nekoliko zrna papra. Tijekom

kuhanja dodajte malo i mesa divlje svinje. Kuha se dobrih dva sata. Pjena koja se stvara

na površini pri kuhanju, mora se skidati kako bi dobili što bistriju juhu. Kada je sve

kuhano, procijedite, meso stavite u porculansku posudu, zalijte juhom i ostavite na

hladnom mjestu da se stegne. Radi ljepšeg izgleda možete na dno posude staviti kriške

tvrdo kuhanih jaja i izrezanu kuhanu mrkvu. Pri posluživanju posudu preokrenite na

tanjur (tada će doći do izražaja ukrasi od jaja i mrkve) i poslužite posuto nasjeckanim

češnjakom i crvenom mljevenom paprikom, ili lukom i malo vinskog octa.

Pečena divokoza

Sastojci: 2 buta, 20 dag suhe slanine,2 glavice luka, 1 limun, mrkva, korijen peršina, 2

lista lovora, 1 l vinskog octa, 2 dl bijelog vina, 2 dl kiselog vrhnja, sol, papar.

U dublju posudu stavite očišćene butove, na listiće narezanu mrkvu, peršin, luk

narezan na male kockice, lovor, sol, papar, kriške limuna, prelijte kipućim octom,

ohladite i držite meso u kvaši na hladnom mjestu oko 7 dana. Svakodnevno meso

okrećite. Meso izvadite iz kvaše, nabodite ga slaninom, pecite na masnoći sa sitno

nasjeckanim lukom, često zalijevajući vinom. Kada je meso napola mekano, dodajte

vrhnje, po potrebi sol i papar, i pirjajte dok ne omekša. Izrežite na komade i prelijte

sokom od pečenja.

Ragu od divokoze

Sastojci: 80 dag mesa od lopatice ili prsa, 2 dl bijelog vina, 1 dl octa, zelen za juhu, 1

poriluk, žličica šećera, žlica brašna, 5 dag maslaca, 2 dl kiselog vrhnja, list lovora,

lišće peršina, 1 limun, glavica luka, sol, papar.

Meso izrežite na veće komade i stavite kuhati. Dodajte luk narezan na listiće, lovor,

poriluk narezan na kolutiće, zelen za juhu izrezano na veće kocke, vino, ocat, sol,

papar, vode prema potrebi i kuhajte dok meso omekša. Ugrijte maslac, dodajte šećer i

pržite s brašnom, kad brašno zažuti, stavite u posudu s mesom, lagano promiješajte i

kuhajte još oko 20 minuta. Na kraju umutite vrhnje i sok limuna. Izvadite lovor. Ragu

ne smije biti pregust ni prerijedak. Za prilog poslužite kuhani krumpir ili okruglice.

Jelenji kotleti sa šumskim gljivama

Sastojci: (za 10 osoba) 2 kg kotleta, 1 kg luka, 30 dag masnoće, 20 dag lisičarki, 20

dag pečurki, 1 goveđa kocka, 1 dl vrhnja, 2 žlice brašna, papar, sol.

Kotlete izvadite iz mlijeka, dobro osušite, isijecite na komade, uvaljajte u brašno,

prepecite na plitkoj masnoći s obje strane da zarumene i ostavite na toplom. Na istoj

masnoći ispirjajte luk izrezan u ploške do zlatnožute boje. Dodajte gljive izrezane na

ploške, posolite i lagano pirjajte dok omekšaju. Dodajte brašno, razmućeno vrhnje,

prokuhajte i dotjerajte okus. Tada stavite kotlete i zajedno prokuhajte 10 minuta uz

lagano drmanje posude da ne zagori. Poslužite uz krokete od riže ili krumpira, loptice

od riže ili mladi krumpir s maslacem.

Jelenji kotleti u pikantnom umaku na način „Delnice“

Sastojci: 8 kotleta, 1 kiselo vrhnje, 2 dl bijelog suhog vina, papar u zrnu, sol, 10 dag

maslaca, 4 češnja češnjaka, 1 žlica brašna.

Na maslacu popržite kotlete s obje strane, stavite u drugu posudu i poklopite. Istoj

masnoći dodajte brašno, češnjak, papar i podlijte vinom. Prokuhajte, posolite,

umiješajte kiselo vrhnje, još malo prokuhajte, prelijte preko kotleta i još jednom

nakratko prokuhajte. Poslužite s okruglicama od kruha ili palentom.

Pečeni jelenji but

Sastojci: jelenji but bez kosti, 6 dl octa, 3 dl vode, nekoliko zrna papra, glavica luka,

1 mrkva, 1 korijen celera, 2 korijena peršina, 2 lovorova lista, malo limunove korice,

15 dag slanine, 3 žlice masti, 4 žlice kiselog vrhnja, 1 žlica brašna, sol.

Napravite kvašu; u lonac stavite ocat, vodu, papar, raspolovljeni luk, na komade

narezano korijenje, lovor i limunovu koricu. Kuhajte pola sata. Kvašom prelijte but i

ostavite najmanje jadan dan. Meso izvadite, osušite, posolite i nabodite slaninom.

Namažite mašću i pecite u vrućoj pećnici na umjerenoj temperaturi. Tijekom pečenja

češće prelijevajte nastalim sokom, a ponekad i kvašom. Kad je but pečen, izvadite ga

i narežite na odreske. Promiješajte vrhnje s brašnom, dodajte malo kvaše i prokuhajte

sa sokom od pečenja. Napravljenim umakom prelijte odreske, a višak poslužite u

posudici.

Srneći odresci na roštilju

Sastojci: 4 srneća odreska svaki težine od 13 dag, 4 žlice ulja, 8 dag maslaca sa

začinima, 4 polovine krupnih krušaka iz kompota, 4 žlice marmelade od ribizla, 4

oguljena badema, 1/2 žličice kadulje, 1/2 žličice crnog papra u zrnu, 1/2 žličice crvene

mljevene paprike, sol.

Ulje dobro izmiješajte s paprom, crvenom paprikom, solju i osušenom kaduljom u

prahu. Odreske izrezane od buta očistite od svih žilica i tetiva, malo istucite drvenim

čekićem, premažite mješavinom ulja i ostavite desetak minuta da odstoje. Rešetke

dobro zagrijanog roštilja premažite uljem i odreske pržite sa svake strane po 3 - 4

minute. Gotove stavite na zagrijani poslužavnik. Maslac sa začinima narežite na četiri

debele ploške i stavite na svaki odrezak. Polovine krušaka ocijedite, stavite na njih po

jednu žlicu zagrijane marmelade od ribizla i ukrasite oljuštenim bademima. Poslužite

vruće uz krokete od krumpira.

Pečeni srneći but

Sastojci: 3 kg mesa od buta, 1 boca crnog vina, 1 velika glavica luka, režanj češnjaka,

list lovora, 6 ploški suhe slanine, sol, papar.

Meso stavite u dublju posudu, prelijte vinom, dodajte luk izrezan na kolute, nasjeckani

češnjak i lovor. Ostavite da odstoji barem 24 sata. Meso osušite, savijte i učvrstite

koncem da bude u čvrstom (kompaktnom) obliku. Tekućinu od mesa procijedite. Meso

stavite u posudu za pečenje, obložite ploškama slanine i pecite u zagrijanoj pećnici na

200 oC. Prvo pecite na toj temperaturi oko 20 minuta a nakon toga smanjite

temperaturu i pecite dalje oko pola sata po kilogramu težine mesa. Tijekom pečenja

zalijevajte meso ocijeđenom tekućinom.

Srneći but s vrganjima na način „Vrbovsko“

Sastav za 6 osoba: 1 srneći but, 3 dl ulja, 1 kg luka, 40 dag mrkve, 1 kisela jabuka, 1

manja glavica svježeg kupusa, 1 rebro čokolade, 1 žlica marmelade, 1 žlica pirea od

rajčice, kosani peršinov list, 2 lista lovora, 1 žlica mažurana, 1 žlica mljevene crvene

paprike, sol, papar, 3 žlice brašna, 30 dag vrganja.

Oprani srneći but osušite i ispecite sa svih strana na vrelom ulju. Kad meso postane

crveno, dodajte izrezano povrće (luk, mrkvu, jabuku, kupus, vrganji) i prelijete vodom.

Kuhajte 40 minuta na laganoj vatri. Meso izvadite kad omekani i počne se odvajati od

kosti. Povrće propasirajte. U drugoj posudi napravite zapršku (od ulja i brašna), i

prelijte je pasiranim povrćem i začinite svim začinima (čokolada, marmelada, pire od

rajčice, kosani peršin, lovor, mažuran, mljevena crvena paprika) po ukusu. Meso

izrežite na odreske i prelijte umakom. Poslužite s bijelim žgancima ili okruglicama od

kruha.

Nadjevena srneća prsa

Izvadite rebra iz srnećih prsa. Posolite i ispunite nadjevom: izmiješajte žemlju

namočenu u mlijeko, 20 dag mljevenog fazanova mesa poprženog na luku, muškatnim

oraščićem, paprom, nasjeckanim peršinom i jednim jajetom. Savijte u rolu, svežite

koncem, malo posolite, natrljajte mažuranom i pecite u pećnici 75 - 80 minuta.

Tijekom pečenja često podlijevajte meso i dodavajte tople vode.

Nadjeveni srneći hrbat na način „Bitoraj“

Sastojci: 1,20 kg srnećeg hrpta, 10 dag slanine, 20 dag mrkve, 20 dag kiselih

krastavaca, 10 dag brašna, 20 dag luka, 5 dag korijena celera, 2 dl kiselog vrhnja, sol,

papar, 1 žlica senfa, list lovora, ružmarin, ulje.

Pravilno isječeni hrbat natrljate solju, malo popaprite, premažite senfom i uljem, i

obložite listom lovora i s malo iglica ružmarina. Hrbat ostavite da odstoji dva -tri sata.

Meso uvaljajte u brašno i zapecite sa svih strana na vrućem ulju. Dodajte grubo

narezano povrće, poslažite ga oko mesa, zalijte hladnim goveđim temeljcem i pirjajte

na laganoj vatri oko 1,5 sat. Kada je meso pečeno izvadite ga, povrće propasirajte,

dodajte mu kiselo vrhnje i kratko prokuhajte. Dobivenim umakom prelijte hrbat

narezan na ploške i poslužite s njokima.

Srneći odresci na način „Vrelo“

Sastojci: 1,5 kg mesa od buta u komadu, sprešane bobe (šišarke) borovice, list lovora,

češnjak, celerov list, ploške limuna, sol, papar, ulje, suha dimljena slanina (špek),

klinčići, maslac, juha od kostiju divljači, 20 dag suhih šljiva, 1 kisela jabuka, senf,

kiselo vrhnje.

Meso stavite u „pac“ na 24 sata. U dvije litre vode stavite sprešane bobe borovnice,

list lovora, nekoliko češnja češnjaka, list celera, ploške limuna, sol, papar i ulje. Ne

kuha se nego meso samo stavite da odstoji. Meso izvadite, nabodite („špikajte“) suhom

dimljenom slaninom (špekom), češnjakom i klinčićima. Na laganoj vatri, na

rastopljenom maslacu, poklopljeno pirjajte meso nekoliko sati. Pazite da se meso ne

„uhvati“ za dno posude, podlijevajte ga juhom od kostiju divljači. Pečeno meso

izvadite, izrežite na ploške i poslužite preljevom od mješavine prokuhanih i ispasiranih

suhih šljiva, jedne izribane kisele jabuke, nekoliko žličica senfa i vrhnja.

Srneći odresci s gljivama

Od mesa buta napravite odreske, posolite, popaprite i uvaljajte u brašno. Pržite u ulju

6 - 8 minuta sa svake strane. Pečene odreske izvadite, a na preostalo ulje stavite klinčić,

2 dl bijelog vina, malo vode, papar i 1 dl kiselog vrhnja. Promiješajte i kratko

prokuhajte. Poslužite sa pirjanim gljivama (lisičarke, brusnice), pečenim jabukama i

umakom u posebnoj posudi.

Srneći kotleti s borovicom

Srneće kotlete ispržite na maslacu. U sok od pečenja dodajte 2 dl slatkog vrhnja i 10

zdrobljenih bobica borovice. Pržene kotlete prelijte dobivenim umakom. Uz ovako

pripremljene kotlete najbolje odgovara prilog od kiselih jabuka pirjanih na maslacu.

Gulaš od srnetine

Sastojci: 30 dag mesa od buta, 4 glavice luka, šalica oguljene i nasjeckane rajčice, 2 dl

bijelog vina, žlica masti, malo crvene mljevene paprike, sol, lovor, žlica brašna.

Propržite meso izrezano na kocke, dodajte nasjeckani luk i pirjate uz dolijevanje vode.

Pred kraj dodajte vino, začinite (začinima, rajčicom i laganom zaprškom od masti i

brašna) i na kocke narezan krumpir. Gotovo je kad krumpir omekša.

Srneći paprikaš

Sastojci: srneće meso, malo mesa od divlje svinje, mrkva, korijen i list peršina, list

lovora, češnjak, prepečeni luk, papar i sol, mast, crvena mljevena paprika, malo

koncentrata rajčice, malo senfa i ljutog feferona.

Prokuhajte desetak minuta mrkvu, korijen i list peršina, češnjak, prepečeni luk, papar

i sol. Kad se „pac“ ohladi stavite meso i ostavite preko noći. Na masti prepržite ribani

luk, mrkvu i meso izrezano na komadiće, posolite i kad luk omekša dodajte 3/4

tekućine od paca. Tekućinom od paca čitavo vrijeme podlijevajte jelo koje se na

laganoj vatri kuha barem jedan i pol sata. Dodajte crvenu mljevenu papriku, malo

rajčice i na kraju malo senfa i ljutog feferona. Sve zajedno kuhajte oko 15 minuta. Kao

prilog poslužite palentu i salatu od svježih krastavaca s vrhnjem i češnjakom.

Srneći paprikaš u kotliću

Sastojci: 2 kg srnetine, 0,5 kg luka, 1 dl ulja ili jušna žlica masti, 2 dl bijelog suhog

vina, 0,5 dl vinjaka, 15 dag mrkve, 2 zelene paprike, 5 suhih šljiva, kosano lišće

peršina, sol, papar, brašno ili krušne mrvice.

U vrući kotlić stavite ulje ili mast. Kad je ugrijano, dodajte meso izrezano na kockice

i miješajte dok dobije smeđkastu boju. Podlijte ugrijanim vinjakom i zapalite,

„flambirajte“. Dodajte kosani luk, ribanu mrkvu i usitnjenu papriku, pirjajte dok se

povrće raskuha. Podlijte s 2,5 l vode i kuhajte jedan i pol sat. Pazite da meso uvijek

bude prekriveno vodom, dodajte vode po potrebi. Dvadesetak minuta pred kraj začinite

jelo začinima po želji i okusu, tako da ih pomiješate s vinom i ulijete u paprikaš. Ako

je prerijedak, zgusnite ga brašnom ili krušnim mrvicama.

Zec na ražnju

(za 6 obroka)

Zeca očistite i oštrim nožem skinite žile i kožice. U meso utisnite slaninu koja je prije

toga odstajala dva sata u vinjaku. Posolite, popaprite i stavite u kvašu najmanje 12 sati.

Nakon vađenja iz kvaše, osušite ga, nataknite na ražanj i pecite. U posudu u koju kapa

sok (kapljevina) tijekom pečenja stavite kvašu i sitninu zeca. Zeca što češće

premazujte vrelom svinjskom mašću, osobito mesnate dijelove kao što su hrbat i

butovi. Vrela mast prodire u meso i daje mu osobit okus. Tijekom pečenja zec se još

dva puta prelije kvašom iz posude. Neposredno prije završetka pečenja u kvašu dodajte

6 žlica gustog vrhnja. Taj umak prije posluživanja procijedite. Pečenje zeca traje oko

pola sata, što ovisi o jačini vatre.

Pečeni zec u cijelom I. način

Dobro namažite zeca uljem i pecite ga u pećnici. Čim se dobro zagrijao prelijte ga

kvašom, a tijekom daljnjeg pečenja prelijevajte sokom koji je u posudi za pečenje. Po

potrebi dolijte kvaše. Kad je zec napola pečen posolite ga. Vrijeme potrebno da se

ispeče je od 45 minuta do jednog sata. Kad je zec pečen, izvadite ga i pažljivo oštrim

nožem izrežite na manje komade. Meso se ne smije kidati pri rezanju. Na toplom

poslužavniku sastavite zeca u cijelo, od izrezanih komada i prelijte polovicom soka od

pečenja. U ostatak soka dodajte malo kiselog vrhnja i soka od limuna, promiješajte i

poslužite u toploj posudici. Oko zeca stavite okruglice od kruha ili žemlje. Posebno

poslužite vrhnje, koje će svatko uzeti koliko mu treba.

Pečeni zec u cijelom II. način

Zeca premažite mješavinom maslinova ulja, soka limuna, soli, papra, majčine dušice i

lovora. Ostavite ga da odstoji deset sati. Na zagrijanom ulju popržite do pola kockice

slanine, stavite zeca i pecite na štednjaku. Pazite da se jednako ispeče sa svih strana,

pritišćite ga vilicom. Kad je napola pečen, prelijte ga čašom bistre juhe, žlicom vinjaka

ili dobre komovice. Kad je gotov, izrežite ga u komade i spojite u cijelu na

poslužavniku, okružite okruglicama (po želji), prelijte sokom od pečenja i poslužite.

Stari zec iz rasola

Sastojci: zec, suha slanina, mast, zelenje za juhu (mrkva, celer, peršin), luk, list lovora,

papar, slatka crvena mljevena paprika, 1 žlica šećera, 2 žlice brašna, kiselo vrhnje, 3

žlice bijelog vina, 1 žličica pekmeza od šipka, 1/2 limuna.

Starog zeca stavite u rasol 2-3 dana, ili barem preko noći. Izvadite ga iz rasola,

odstranite s njega kožice, odrežite glavu s vratom i rebra, posolite ga izvana i iznutra,

i nadjenite rezancima suhe slanine. U posudu stavite 2-3 žlice masti, na tanke kolute

izrezanu mrkvu, celer, peršin i luk, lovorov list, 10-15 zrna papra, 1/2 žličice slatke

crvene mljevene paprike, i 5-6 žlica rasola. Na to stavite zeca i pirjajte u dobro

zagrijanoj pećnici. Dok se pirja ga često prelijevajte sokom. Kada se sok ukuha dodajte

rasol, a kada je zec mekan i zelenje raskuhano izvadite zeca iz posude, a posudu sa

zelenjem stavite na štednjak. Ostavite da sok ukuha. Na zelenje stavite 1 žlicu šećera,

propržite i promiješajte, dodajte 2 žlice brašna, propržite i miješajte. Kada je smjesa

svjetlosmeđa dodajte hladne vode i miješajte dok prokuha. Umak mora biti srednje

gust, dodajte mu još 3-4 žlice kiselog vrhnja, 3 žlice bijelog vina, žličicu pekmeza od

šipka, 1/2 limuna izrezanog na tanke kolute. Zeca izrežite na lijepe komade i stavite u

umak na 10 - 15 minuta. Umak neka jedva kuha. Izvadite meso, lijepo ga složite u

plitku zdjelu i prelijte umakom (po želji ga možete pasirati ili ne pasirati). Poslužite s

prilogom krumpirova tijesta.

Lovački kotlić od zečevine

Sastojci: 1 kg zečevine od lopatice, 15 dag suhe slanine, 2 glavice luka, 2 mrkve, 4

režnja češnjaka, 50 dag vrganja, lišće peršina, ružmarin, 2 dl kiselog vrhnja, 2 dl crnog

vina, 1 list lovora, 5 borovnica, ulje, papar, sol.

Meso narežite na veće komade. Suhu slaninu narežite na štapiće. Luk nasjeckajte i

popržite na ulju zajedno sa slaninom i nasjeckanim češnjakom. Mrkvu narežite na

kolute. Vrganje narežite na listiće. U kotlić slažite naizmjenično povrće, meso, slaninu

i vrganje. Svaki sloj pospite nasjeckanim peršinom i ružmarinom. Dodajte lovor i

borovice. Posolite i popaprite. Zalijte vodom da bude pokriveno. Kuhajte na srednje

jakoj vatri oko 3 sata. Tijekom kuhanja povremeno protresite kotlić. Ako je potrebno,

dodajte malo tople vode. Petnaest minuta prije nego je jelo gotovo dodajte crno vino.

Prije posluživanja prelijte vrhnjem.

Puh

Puha se priprema na gulaš ili paprikaš poslužen s palentom. Kao jelo često je bio na

stolu siromašnijeg pučanstva, dok je danas prava poslastica i nalazi se na jestvenicima

samo rijetkih restorana.

Stara je uzrečica: sit kao puh i debeo kao puh ili glatko je drvo bukovo, slatko je meso

puhovo.

U kasnu jesen kad je puh usaljen i poslije zimskog sna, neznatno potroši sala u

zimskom snu, najbolji je za pripremu nekog od specijaliteta.

Po osobi se obično računaju 2 ovogodišnja puha, jer obično teže oko 15 dag, dok su

prošlogodišnji teži, tj. oko 20 dag tako da se uzima samo jedan.

Puh na ražnju

Puhu se skine koža i odstrane crijeva. Opere se, posoli i obloži slaninom. Peče se oko

30 minuta. Kao prilog najčešće se poslužuje grah na maslacu.

Uzima se svježa lopatica. Samo ako je odležala, treba je oprati vodom i octom. Meso

se obradi, tj. potpuno skine kožica i žile te izvadi ključna kost. Lopatice se zatim

nabodu masnom slaninom, nataknu na ražanj i peku uz češće polijevanje vlastitim

sokom. Sok koji se nakupi u posudi posebno se posluži ili se poslužuje papreni umak

(sauce diable).

Najjednostavniji način je ispečen u vlastitoj masti. Oguljene puhove treba malo

posoliti i staviti na laganu vatru. Kad im se mast otopi, meso se nastavi peći u njoj.

Može se ispeći cijeli puh ili narezan na komade.

Gulaš od puhova (najčešće čabarsko jelo)

Dosta iskosanog luka treba na masti ispirjati, kad luk porumeni doda se isjeckano meso

puha i sve skupa pirja još oko 15 minuta. Dolijte vode i kad provre dodajte krumpir

nasjeckan na kocke. Pirjajte dok krumpir omekani.

U Gorskom kotaru, gdje ih ima najviše, poznate su dvije pučke „svečanosti“ -

žabarska i puhovska. Nažalost, sve manje ima i žaba i puhova.

Pečeni tetrijeb

Sastojci: očišćen i opran tetrijeb (neka bude mlad, jer stariji su žilavi), 6 dl octa, 3 dl

vode, glavica luka, nekoliko zrna papra, 3 lista lovora, komadić limunove korice, 1

korijen peršina, 1 korijen celera, 1 mrkva, 5 dag slanine, 1 žlica masti, 3 žlice slatkog

vrhnja, sol.

U posudu stavite ocat, vodu, raspolovljeni luk, papar, lovor, limunovu koru, narezano

korijenje na veće komade i kuhajte sve pola sata. Vrućom kvašom prelijte tetrijeba i

pustite preko noći u kvaši. Tetrijeba posolite i nabodite (osobito prsa), namažite mašću

i pecite u zagrijanoj pećnici na umjerenoj temperaturi. Tijekom pečenja više puta

prelijte kvašom i sokom od pečenja. Na kraju pečenja prelijte ga mješavinom

procijeđene kvaše i slatkog vrhnja.

Pečeni mali tetrijeb

Sastojci: 1 tetrijeb, 10 dag masti, 15 dag suhe slanine, 2 dl kiselog vrhnja, sol, papar.

Nakon što je nekoliko dana odležao u perju operušajte ga i očistite, posolite, popaprite

i nabodite slaninom. Na vrućoj masti ga pirjajte poklopljeno uz često okretanje i

podlijevanje. Dodajte vrhnje i pirjajte dok posve omekša. Izrežite ga na komade i

prelijte umakom.

Fazan na ražnju

Sastojci: jedan fazan, 15 dag masne slanine, 1 limun, 3 žlice maslaca, sol.

Fazanu odrežite glavu zajedno s perjem i čuvajte je za ukrašavanje. Očišćenog fazana

posolite i nabodite slaninom. Nataknite na ražanj i pecite na umjerenom žaru. Tijekom

pečenja namažite ga više puta maslacem. Kada je fazan pečen, skinite ga s ražnja,

narežite na komade i stavite u zdjelu. Limun narežite na tanke ploške i stavite između

pojedinih komada mesa. Vratni kraj glave zamotajte u papir i ukrasite zdjelu.

Fazan na roštilju

Sastojci: jedan fazan, 30 dag slanine, čaša kiseloga mlijeka, 5 češnja češnjaka, sol,

papar.

Fazana nabodite slaninom i nasjeckanim češnjakom. Ostatak slanine izrežite na ploške

i obložite fazana. Pecite na roštilju na kojem možete skupljati sok koji se stvara

pečenjem. U sok dodajte kiselo mlijeko, malo majčine dušice, promiješajte i prelijte

preko pečenog fazana.

Fazan s crvenim kupusom

Sastojci: fazan, maslac, slanina, sol, papar, glavica ili dvije crvenog kupusa, šećer,

crveno vino, ocat i jabuke.

Odležanog i očišćenog fazana nabodite slaninom, posolite izvana i iznutra, prsa mu

obložite ploškama slanine i pecite ga na vrućoj masti. Potkraj pečenja s prsiju skinite

slaninu i pecite još malo da prsa porumene. Kupus narežite na tanke trake, posolite i

ostavite da odstoji pola sata. Tada istisnite gorki sok, stavite ga na maslac, posolite,

popaprite i pošećerite, podlijte crvenim vinom i zakiselite octom, pa pirjajte. Potkraj

dodajte na kocke narezane jabuke i sve zajedno propirjajte. Poslužite na istom pladnju,

s jedne strane fazan, a s druge prilog-kupus.

Fazan ispod čripnje (peke)

1 - 1,2 kg fazana, 1,0 kg krumpira, 10 dag suhe slanine, 0,5 dl ulja, 10 dag luka, lovor,

grančica ružmarina, sol, papar.

Fazana posolite i obložite ploškama suhe slanine. Stavite ga u donju posudu od čripnje

i oko njega oguljen i na kriške izrezan krumpir. Dodajte na veće kriške izrezan luk,

lovor i grančicu ružmarina. Posolite, popaprite i prelijte vrelim uljem. Pokrijte

čripnjom, zagrnite žarom i pecite na ognjištu oko 2 sata.

Nadjevene jarebice u kupusu

Jarebicama izvadite utrobu, operite i nadjenite slaninom i češnjakom. Na masnoći

popržite nasjeckanu glavicu luka, dodajte šalicu riže i sve malo popržite. Podlijte

juhom i kuhajte rižu dok nabubri. Kad je riža gotova, dodajte nasjeckani peršin, jetra

od jarebica, sol i papar. Napravljenom masom nadjenite jarebice i omotajte u široku

plošku slanine. Veću glavicu slatkog kupusa očistite, malo prokuhajte i izdubite kako

bi u otvor mogli staviti jarebicu. Pokrijte jarebicu odozgo listom i pecite u dubljoj

posudi s malo ulja. Češće prelijevajte sokom od pečenja. Kad je kupus gotov, gotove

su i jarebice. Jarebice izvadite, izrežite na četiri dijela, stavite na poslužavnik i okružite

kupusom izrezanim na manje komade.

Imitirana jela

Imitirana jela (lat. imitari - oponašati) su jela kod kojih se iz raznih razloga

originalna namirnica zamjenjuje nekom drugom i priprema kao izvorno jelo, što je

dopušteno u gastronomiji, ali u jestveniku ili meniju takva jela moraju biti posebno

naznačena.

„Divljač“ možemo prirediti od mesa domaće stoke ili peradi, koristeći naputke

za jela od divljači. Tamnu boju umaka divljači postižemo pirjajući šećer do rumene

boje i dodajući ga tijekom pripreme jela. Domaću patku možemo prirediti kao divlju

uz dodatak brinja, klinčića i crnog vina. Od piletine se može napraviti jelo kao da je

od prepelice. Pijetao će poslužiti u zamjenu za fazana, kao i stara kokica u kvaši.

Teletinu možemo iskoristiti za jelo od zeca. Junetina i starija janjetina će odlično

zamijeniti srnetinu ili jelena. Domaća svinja i govedina s uobičajenim dodacima za

jelo od divljači, lako se preobražava u divlju svinju i medvjeda.

Najčešće se na lovački način pripremaju bravetina, junetina i govedini.

Peka

Mlado janje pod pekom

Mlado janje od 10 kg očistite, operite, posolite, isijecite na 4 dijela i stavite u veću

okruglu metalnu posudu. Dodajte malo vode i posudu postavite na tronožac sa ognjišta.

Poklopite pekom a odozgo stavite žeravicu. Pecite povremeno dolijevajući vodu, a

meso polijevajte sokom u kojem se peče. Kada je janje gotovo pečeno (otprilike nakon

1,5 sat), oko njega poredajte cijele, oguljene, oprane i posoljene krumpire, i pecite do

kraja. Peče se oko 3 sata. Pečeno meso izvadite ispod peke i poslužite s pečenim

krumpirom i kruhom pečenim ispod peke ili u crepulji.

Janjetina pod pekom

Znalci kažu da je za peku bolja malo starija i teža janjetina. Janjca rasijecite po sredini

kralježnice s unutarnje strane do glave, koja mora ostati cijela s jezikom i mozgom.

Sastojci: potrebna je veća peka, pola janjca, 2 - 3 kg krumpira, sol, 1 dl ulja, 2 - 3

glavice crvenog luka, mješavina usitnjenih bobica borovice/kleke i ružmarina, 10 - 15

češnjeva češnjaka.

Krumpir ogulite i operite u hladnoj vodi. Pola količine ocijeđenog krumpira izrežite

na kolute debljine do 3 cm i stavite na dno posude. Ostali dio izrežite na polovice i

stavljajte između komada mesa i uz meso. Posolite samo krumpir izrezan na polovice.

Meso razrežite na dva dijela: vratni dio s lopaticom i 8 rebara, leđni dio s rebrima i

bubregom te butom. Kod oba dijela razrežite koljenice u zglobu kako biste ih lakše

mogli savinuti. Rasječenu polovicu janjca s vratom, lopaticom, leđima i butom

nadjenite češnjevima češnjaka, u otvore koje ste napravili nožem. Meso posolite

trljajući rukom vanjsku i unutrašnju stranu. Površinu malo pospite smjesom miješanih

začinskih trava i premažite uljem. Posuda za pečenje mora imati viši rub, jer se tijekom

pečenja stvara dosta soka. Poklopite ranije zagrijanom pekom i prekrijte žarom.

Pečenje je gotovo kada je žar izgaranjem prešao u bijeli prah.

Janjetina pečena pod pekom je tamne lješnjak boje, vrlo sjajna, meso je u komadu i

može se rezati u tanke odreske. Blagoslankastog je okusa i aromatična. Krumpir je

posebna poslastica, sočan i dovoljno mastan. Poslužuje se vruća uz dodatak raznih

salata, kiselog mlijeka i svježeg sira.

Teleći but pod pekom

Sastojci: 1 manji teleći but, 20 dag mrkve, 20 dag poriluka, 2 režnja češnjaka, 10 dag

vrganja, 15 dag luka, 2 dl ulja, mljevene slatke crvene paprike, papar, sol.

But malo razrežite i nadjenite ga povrćem i vrganjima. Prelijte uljem, posolite, utrljajte

crvene mljevene paprike, stavite u dublju posudu, podlijte mlakom vodom i pecite do

3 sata. Povremeno kontrolirajte pečenje, 2 - 3 puta ga okrenite i zalijevajte sokom od

pečenja. Krumpir izrezan na četvrtine složite oko buta, na pola vremena pečenja.

Pazite da se but ne zapeče.

Teleća koljenica pod pekom

Za pečenje ovog specijaliteta bolje je uzeti meso nešto starije teladi, jer meso mliječne

teladi ima dosta vode, pa nakon pečenja izlazi voda i meso postaje mrvičasto i suho.

Sastojci: 1 teleća koljenica (otprilike od 1,5 kg za 4 osobe), 1 teleća vratina, 2 kg

krumpira, 2 - 3 glavice crvenog luka, 10 - 15 češnjeva češnjaka, 20 dag mesnate

slanine, sol.

Koljenicu blago rukom posolite po površini i nožem napravite otvore u koje stavite

češnjak. Vratinu s unutrašnje strane uz kost vratne kralježnice dobro posolite, jer će

stajati okomito na dnu posude za pečenje. Gornju stranu vratine obložite tankim

listićima slanine. Krumpir izrežite na polovice i stavite između komada mesa da

pokrije dno posude u dva - tri reda. Luk izrežite u kolutiće i složite po mesu i krumpiru.

Posuda mora biti dovoljno visoka da za vrijeme pečenja sok ne curi van. Pokrijte

prethodno zagrijanom pekom i prekrijte žarom. Kada sav žar postane bijelosiv i

pretvori se u pepeo, pečenje je gotovo (otprilike oko 70 minuta).

Teletina ispod peke je smeđesive boje, meso se lako odvaja ali se ne raspada u sitne

komade, ugodna je aromatičnog okusa, blago slana i vrlo sočna. Poslužuje se topla uz

svježe povrće ili salate s kruhom ispod peke.

Svinjetina pod pekom

Sastojci: 2 svinjske koljenice, 1,5 kg svinjskih leđa, 2 kg krumpira, 2 glavice crvenog

luka, 2 - 5 češnjeva češnjaka, sol.

Koljenice dobro operite i nožem napravite kružno široke otvore oko 3 cm kroz kožu

do mesa. Rukom natrljajte sol i u otvore koje ste načinili nožem ugurajte češnjak. Meso

leđa u komadu s gornje strane u debljini prsta nožem režite do kosti. Svaki rez blago

nasolite i stavite između rezova izrezane ploške luka. Polovice krumpira posolite i

stavite na dno posude u jednom redu. Na taj red stavite obje koljenice a između njih

leđa. Preostali prostor ispunite četvrtinama krumpira. Ne dolijevajte vode ni masnoću.

Poklopite pekom i prekrijte žarom. Nakon 1,5 sat dobit će te poznati sočni specijalitet,

sjajne smeđecrvenkaste boje i ugodna mirisa.

Piletina s povrćem pod pekom

Sastojci: 2 pileta od 1,5 kg, 2 kg krumpira, 0,5 kg povrća (mrkve, mahuna, cvjetače, 2

glavice crvenog luka, 2 paprike), sol, crvena slatka mljevena paprika, papar mljeveni,

10 dag slanine.

Pile rasijecite po prsima ali pazite da ostane u komadu. Rukom blago utrljajte s

unutrašnje strane sol, papar i slatku papriku. Stavite na dno posude u kojoj će se peći.

Slaninu izrežite na tanke listiće i obložite površinu pileta. Očišćene krumpire izrežite

na četiri djela, posolite i stavite između piletine. Povrće operite, očistite i složite po

mesu. Svaku glavicu luka izrežite na četiri djela i stavite na sve četiri strane. Paprike

izrežite po dužini na dva djela, očistite od sjemenki i stavite pored luka. Ne podlijevajte

vodom ili masnoćom. Pokrijte zagrijanom pekom i žarom. Pecite 1 do 1,5 sat i dobit

će te pečenje zlatnožute boje, slatkastoljepljivog okusa s puno tekućine koja mu daje

posebnost.

Zec ispod peke

Sastojci: 1 divljeg zeca srednje veličine, 15 dag luka, 2 - 3 režnja češnjaka, 10 dag

mrkve, 10 dag svježe paprike, 15 dag vrganja, 2 lista lovora, 20 dag maslaca, 40 dag

krumpira, 1 dl bijelog vina, mljevena slatka crvena paprika, papar, sol.

Očišćenog zeca stavite u lonac, ulijte mlake vode, posolite, popaprite i kuhajte jedan

sat. Povrće i oguljene vrganje izrežite na sitne komade, stavite u lim (posudu za peku),

podlijte uljem, stavite zeca, premažite ga uljem, pospite crvenom paprikom, podlijte

mlakom vodom i pecite ispod peke. Kada je gotovo pečen dodajte krumpir izrezan na

četvrtine i pecite dok porumeni. Tijekom pečenja nekoliko ga puta prelijte vinom.

Poslužite u posudi u kojoj se sve peklo.

Ražanj

Janjac na ražnju

Janjetina se najčešće priprema pečenjem na ražnju, na otvorenoj vatri. Početkom

godine, u krajevima gdje se uzgaja, priželjkuje se kao najslasnija pečenica. Za ražanj

se uzima deblje, krupnije janje teško 8 - 10 kg. Pečenje zimsko-proljetnog janjeta na

ražnju traje 1,5 - 2 sata, dok starijeg traje i do četiri sata. Pečenjem gubi na težini 35 -

50 posto.

Ražanj, drveni kolac mora biti od zdrava, dovoljno debela drveta najmanje dužine 4

m. Janjca nabijte na kolac tako da mu je glava oko 30 cm od vrha kolca i učvrstite je

čavlom za kolac, a noge povežite uzicom. Crijevnu maramicu, opnu s lojem oko

crijeva, nakon pranja u hladnoj vodi, stavite preko leđa kako bi za vrijeme pečenja loj

podmazivao površinu trupa. Ohlađeni trup janjčića solite samo s unutrašnje strane.

Pecite polako, na blagoj vatri, uz stalno okretanje u istom smjeru. Kad počne curiti

sok, janjca mažite mješavinom ulja, piva i vode po cijeloj površini. Janjac je pečen kad

je cijela površina zlatnosmeđe boje, na leđima puca, glava s očima je tamnija, miris

karakterističan, sok prestane kapati iz utrobe, a loj je istopljen. Skinutog s ražnja

ostavite pola sata i tek tada režite na komade.

Uz janjca poslužite mladi luk ili salatu po želji kao: rajčicu, radić, zelenu salatu.

Odojak na ražnju

Sastojci: 1 odojak (od 6 do 8 tjedana, težine do 20 kg), ulje, pivo, sol.

Odojku izvadite utrobu, dobro ga operite izvana i iznutra, stavite u veću posudu, nalijte

vodom i ostavite da odstoji 1 sat kako bi voda izvukla preostalu krv. Izvadite odojka

iz vode i dobro ga obrišite i posušite. U vodi otopite sol, premažite odojka izvana, a

unutra ga posolite suhom soli. U odojka stavite bocu i radi boljeg mirisa cijelu jabuku

ili dunju. Otvor zašijte. Nataknite odojka na ražanj. Za vrijeme pečenja premazujte ga

mješavinom piva, ulja i soli, a povremeno i slaninom. Pecite 3-4 sata na laganoj vatri.

Stari, zaboravljeni, običaj je stavljanje zeca (rjeđe pile ili kokoš) u odojka, kad se pekao

za Božić i to se zvala božićna pečenica. Zeca se prvo pojelo.

Pečeni odojak je zlatnosmeđe boje kože mu je prilično čvrsta i karakteristična mirisa.

Okus odojka je puno bolji kad se jede hladan.

Ovčetina na ražnju

Za ražanj se uzima ovca jalovica, tj. ona koja još nije ili se ne može janjiti.

Najboljeg je okusa meso onih ovaca koje imaju pašu u gorovitim, suhim krajevima s

kratkom travom. Dobre su ovce između 35 - 50 kg, da nisu pretile (gojazne) i lojnate.

Od ovnova se za ražanj izabiru samo uškopljeni. Ovca i ovan peku se na ražnju do 4

sata, a na težini gube do 30 posto.

Postupak pečenja je kao i kod janjetine.

Šumarski ražanj

Sastojci: 10 dag svinjskog mesa od buta, 10 dag telećih brizli, 10 dag telećih bubrega,

16 dag mljevenog miješanog mesa, 10 dag svinjske jetre, sol, papar, masnoća.

Meso izrežite na jednake komadiće i blago ih potucite drvenim batom s obje strane.

Na drveni štapić nanižite kocke mesa, komad bubrega, komad brizli, komad jetrica,

male okruglice od mljevenog mesa. Sve posolite, popaprite, premažite uljem i ispecite

na žaru s obje strane. Poslužite odmah sa rajčicom i lukom.

Na žaru možete ispeći krumpir i luk, koji mogu biti posebno ukusan prilog jelima s

ražnja ili žara.

UMACI

Umak od celera

Sastojci: celer, zaprška, sol, vrhnje.

Skuhajte opran i očišćen celer. Ogulite ga i izrežite na kocke. Napravite blijedožutu

zapršku od maslaca i brašna, dodajte celer, podlijte s malo vode u kojoj se kuhao celer.

Posolite i prokuhajte. Na kraju dodajte žlicu kiselog vrhnja. Ostavite da još jednom

prokuha. Poslužite uz popečke ili kuhanu govedinu.

Kiseli umak od hrena

Sastojci: 2 dag hrena, 1 dl razrijeđenog octa, šećera po ukusu, sok cikle.

Pomiješajte ribani hren i ocat, dodajte šećer i sol po ukusu. Po želji umak možete

obojiti sokom ribane cikle.

Umak od jabuka

Sastojci: jabuke, šećer, maslac, brašno.

Operite i skuhajte neoguljene jabuke. Propasirajte. Savite u posudu žlicu maslaca i

žlicu šećera. Kad se šećer upjeni dodajte žlicu brašna. Napravite svjetložutu zapršku i

prelijte je vodom u kojoj su se kuhale jabuke. Ostavite da prokuha i dodajte

propasirane jabuke. Prema ukusu dodajte sol, komadić cimeta i po želji još malo šećera

i limunove korice. Kuhajte još 2 - 3 minute. Poslužite uz pečenku, govedinu, palentu i

slično.

Umak od jabuka i hrena

Sastojci: 4 jabuke, komad hrena, sol, šećer, ocat.

Ogulite jabuke i naribajte ih na sitno. Ogulite hren, pa i njega naribajte sitno.

Pomiješajte, posolite, dodajte sasvim malo šećera (ovisi o tome koliko su jabuke

kisele) i po ukusu malo pooctite.

Umak od krumpira

Sastojci: 2 krumpira, 2 žlice kiselog vrhnja, mirodije, mast.

Oguljeni krumpir stavite u posudu, dodajte mu vršak timijana, 1/2 lovorova lista, 2

češnja češnjaka, i podlijte juhom ili vodom toliko da tekućina samo prekrije krumpir.

Skuhajte krumpir. U drugoj posudi napravite zapršku od 2 žlice masti i 1,5 žlice

brašna, kad brašno malo porumeni dodajte 1/2 žlice fino kosanog luka. Čim luk požuti

dodajte kosanog peršina, propasirani krumpir, malo octa, 2 žlice kiselog vrhnja, malo

papra i prema potrebi soli. Podlijte s vrlo malo juhe. Kad umak prokuha poslužite ga

uz govedinu ili tijesto.

Umak od krumpira i hrena

Sastojci: hren, krumpir, ulje, ocat, luk, peršin, šećer.

Skuhajte 2 osrednja oguljena krumpira u slanoj vodi. Propasirajte ga i ostavite da se

ohlade. Hladnim krumpirima primiješajte malo ulja, 2 ili više žlica ribanog hrena,

prema ukusu zakiselite i pospite s vrlo malo kosanog luka i peršina. Prema ukusu

dodajte i malo šećera. Promiješajte i poslužite uz meso.

Umak od ribizla

Sastojci: 2,5 dl ribizla, vino, zaprška, šećer.

Napravite svijetlu zapršku od maslaca i brašna, dodajte očišćene i oprane ribizle,

podlijte s malo vode ili vina, posolite, prema ukusu pošećerite i ostavite oko 25 minuta

kuhati. Umak procijedite i poslužite s palačinkama, uz govedinu ili divljač.

Umak od šljiva

Sastojci: 35 dag šljiva, maslac, mrvice, 1 dl vina, cimet, klinčići, šećer.

Svježe šljive operite i odstranite im koštice. Popržite žlicu šećera sa žlicom maslaca.

Dodajte 2 žlice mrvica, malo ih propržite i na to stavite šljive. Promiješajte, pokrijte

poklopcem i ostavite da šljive omekšaju. Dodajte nekoliko klinčića, malo cimeta i

vino. Po ukusu posolite i pošećerite. Ako je umak prerijedak, dodajte još malo mrvica.

Poslužite uz kuhanu tjesteninu, pržene krumpire ili uz govedinu.

Umak se može pripremiti i od kuhanih suhih šljiva.

Umak od višanja

Sastojci: 30 dag višanja, 2 žlice masti, 1 žlica brašna, 2 žlice kiselog vrhnja, sol.

U posudu stavite mast, zagrijte, dodajte brašno i popržite. Kad brašno požuti, uspite

oprane višnje iz kojih ste izvadili koštice, te ih dobro popržite. Dolijte vodu ili

govedske juhe, dodajte vrhnje i malo soli, ostavite da provri. Smanjite vatru i kuhajte

10 minuta.

Umak od višanja poslužite uz govedinu iz juhe ili drugo kuhano meso.

Umak od vlasca i češnjaka

Sastav za 2-3 osobe: 2,5 dag nemasnog krem sira, 2 jušne žlice majoneze, 1 češanj

zdrobljenog češnjaka, 2 jušne žlice kosanog vlasca, sol, mljeveni papar.

U zdjeli izmiješajte sir, majonezu, češnjak i vlasac. Dodajte sol i papar po ukusu.

Premjestite u zdjelicu za umak, zagladite površinu poleđinom vlažne žlice i odložite u

hladnjak, barem pola sata, prije posluživanja.

SALATE

Kiseli krastavci s koprom

Sastojci: 10 krastavaca za kiseljenje, kitica svježeg kopra, 7,5 dag krupne morske soli,

1 jušna žlica sjemenki kopra, 125 ml bijelog vinskog octa, 1 jušna žlica papra u zrnu,

1 jušna žlica začina za kiseljenje.

Stavite oprane krastavce i svježi kopar u dvolitrenu, steriliziranu staklenku s

poklopcem na pritezanje. U lonac stavite 1200 ml vode, sol, sjemenke kopra, ocat, zrna

papra i začin za kiseljenje. Zagrijte do vrenja na jakoj vatri i pustite da vrije oko 3

minute. Ostavite da se ohladi. Ohlađenu smjesu prelijte preko krastavaca: ako

preostane tekućine, dodajte sve preostale mirodije krastavcima a tekućinu bacite.

Zatvorite staklenku i spremite je na hladno, tamno mjesto da stoji tri tjedna prije

posluživanja. Kad je otvorite, držite je na hladnom.

Matovilac s grahom

Sastojci: matovilac, grah, ulje, ocat.

Navečer namočite grah, drugo jutro ga skuhajte. Očistite matovilac, operite i ocijedite,

poškropite uljem i pomiješajte s grahom. Dodajte još octa i ulja, prema ukusu i fino

kosanog češnjaka. Promiješajte salatu, po želji ukrasite ploškama ili kriškama tvrdo

kuhanih jaja.

Salata od krumpira, graha i crne rotkve

Sastojci: krumpir, luk, grah, crna rotkva, ocat, ulje, papar, sol.

Izrežite na listiće kuhan i oguljen krumpir, polijte ga uljem i posolite, dodajte ocat i

luk izrezan na kolutiće. Salatu od krumpira promiješajte i stavite u sredinu zdjele.

Kuhani grah začinite octom, uljem, solju i kosanim lukom. Promiješajte salatu od

graha i stavite u zdjelu oko krumpira. Crnu rotkvu očistite, izrežite na tanke listiće,

posolite i nakon nekog vremena istisnite. Polijte je uljem i octom i složite oko graha.

Sve pospite paprom.

Salata od krastavaca i krumpira

Sastojci: 0,50 kg krastavaca, 30 dag krumpira, 1,2 dl kiselog vrhnja, 1 češanj češnjaka,

1 žličica kumina, 1 žličica soli, 2 žlice octa, malo papra ili mljevene crvene paprike.

Krumpir skuhajte, ogulite i narežite na listiće. Ohlađenima dodajte oguljene i naribane

krastavce. U kiselo vrhnje umiješajte kosani češnjak, kumin, sol i ocat, pa time začinite

salatu. Pospite paprom ili mljevenom crvenom paprikom.

Salata od crvenog kupusa

Sastojci: 2 kg crvenog kupusa, kim, sol, ocat, ulje, 0,5 kg kuhana graha.

Kupus narežite ili izribajte i posolite. Ostavite ga jedan sat da se orosi i tada ga začinite

uljem, octom, soli i kimom. Umiješajte kuhani, ohlađeni i ocijeđeni grah, i poslužite.

Salata od radića (maslačka)

Listove mladog radića operite. Suhu slaninu (špek) izrežite na kockice, popržite i

prelijte preko radića. Začinite s jabučnim octom.

Kisela repa na salatu

Sastojci: 0,50 kg kisele repe, 1 žlica mljevene slatke crvene paprike, 1 žlica pirea od

rajčice, 1 žlica senfa (gorušice), 4 žlice ulja, sol.

Kiselu repu operite, ako je prekisela, u hladnoj vodi i ocijedite. Posebno izmiješajte

marinadu: u zdjelu stavite senf, umiješajte postupno ulje i dodajte malo razrijeđenog

pirea od rajčice. Začinite slatkom mljevenom paprikom i osolite po ukusu. Marinadu

prelijte po kiseloj repi, lagano promiješajte i ostavite neko vrijeme da odstoji.

Možete poslužiti i kao predjelo uz domaći kruh.

POGAČICE I KRUH

Pogačica

Sastojci: 4 cijela jaja, 1 žumanjak, 0,5 l mlijeka, 5 dag kvasca, 25 dag maslaca, sol, 1

kg brašna.

Od brašna, jaja, zdrobljenog kvasca, toplog mlijeka i soli zamijesite tijesto i razvaljajte

ga, na pobrašnjeni stol, na debljinu prsta. Razmekšali maslac podijelite na četiri dijela.

Tijesto premažite 1/4 maslaca, presavijte tijesto na četiri dijela i ostavite 10-15 minuta

da naraste. Ovo ponovite još tri puta. Tijesto stavite u lim namazan uljem i pobrašnjen.

Površinu pogače premažite žumanjkom i izbodite vilicom. Pecite u zagrijanoj pećnici

30 minuta na temperaturi od 200 oC. Ispečenu pogaču izvadite, poškropite hladnom

vodom i pokrijte čistom kuhinjskom krpom. Nakon 15 minuta poslužite uz hladno

predjelo ili glavno jelo.

Pogača pod crepuljom

Sastojci: 1,5 kg brašna, 1/2 žličice soli i sode bikarbone, 0,5 l mlake vode.

U prosijano brašno umiješajte sol i sodu bikarbonu, i zamijesite tijesto s mlakom

vodom. Dobro izrađeno tijesto, ne smije biti ni mekano ni pretvrdo, oblikujte u pogaču.

Površinu izbodite vilicom. U međuvremenu ste napravili odgovarajuću vatru i žar. U

jako zagrijanu crepulju, na vatri, stavite pogaču. Ostavite 10 minuta da se peče.

Usitnjeni žar lopatom stavite preko pogače. Povremeno žar promiješajte. Stavite

crepulju natrag na vatru i ostavite još 5 minuta da se peče. Izvadite pogaču iz crepulje,

otresite pepeo. Ostatak pepela sastružite nožem. Pogaču poslužite toplu.

Pogača

Bakinu pogaču, kako bismo je još mogli nazvati jer nas podsjeća na djetinjstvo, danas

rijetko mijese.

Na 1 kg „crnog“ brašna uzmite 2 dl kisele vode (mineralne vode) ili kiselog mlijeka,

1 dag soli i praška za pecivo koliko se može uhvatiti s tri prsta i zamijesite tijesto.

Miješajte desetak minuta dok tijesto postane čvrsto. Pokrijte ga čistom krpom, ostavite

da odstoji desetak minuta i ponovo mijesite ali ovaj put nešto kraće.

Oblikujte pogaču, izbockajte vilicom i ispecite je. Ovako priređenu pogaču možete

ispeći u krušnoj peći, ali i pod crepuljom (što traje oko pola sata). Ispečenu pogaču

zamotajte u čistu krpu da ostane topla do posluživanja.

U našim se krajevima od davnina dočekivalo gosta vrućom pogačom i solju, time

se išlo u goste i ispraćalo vojnike ... Pogača se katkada i ukrašavala ali bez obzira na

ukrašavanje, uvijek je bila znak blagostanja i sreće.

Peče se na umjerenoj vatri, mora imati svijetlu koru, ne rumenu. Kod se jede, ne reže

se, nego se kida i uglavnom se poslužuje s vrhnjem, sirom, šunkom, jajima i slično.

Umijesi se od oštrog pšeničnog brašna i (ili) kukuruznog. Ne smije biti deblja od 4-5

centimetara i uvijek je okrugla. Kukuruznu pogaču treba nožem (prije pečenja) izrezati

na površini na kockice da bi se lakše lomila. Za razliku od pšenične peče se dugo na

laganoj vatri dok na površini ne dobije boju bijele kave. U nekim našim krajevima

beskvasna pogača osim kao kruh služila je i kao tanjur. (Pogača je izvorni oblik pizze).

Pogača zdravlje - radi se kao božićni kolač samo je razlika u načinu ukrašavanja. Prije

pečenja izreže se u obliku križa, jede se na Badnje veče uz posebnu večeru.

Domaći kruh

Sastojci: 75 dag brašna, paketić svježeg ili suhog kvasca, 3-4 žlice mlijeka, žličica soli.

Kvasac izmiješajte s mlakim mlijekom i žlicom brašna, ostavite ga da ukisne na toplom

mjestu. Na dasku stavite brašno izmiješano sa solju, u sredini napravite udubljenje,

uspite uskisali kvasac i uz dolijevanje po malo mlačne vode zamijesite tijesto, koje ne

smije biti pretvrdo ali se ne smije lijepiti za ruke. Dobro izrađeno tijesto stavite u veću

posudu posutu brašnom, pokriveno čistom krpom i ostavite da na toplom „uzađe“ oko

45 minuta. Naraslo tijesto ponovo mijesite, stavite u podmazani lim i pustite da naraste

još desetak minuta. Pecite je oko jedan sat.

Domaćem kruhu možete dodati i krumpir, skuhan u ljusci, oguljen i protisnut

kroz sito. Na 2 kg brašna, dodaje se oko 0,50 kg krumpira i nešto manje vode.

Nekada su žene u nedostatku kvasca namakale kruh od prethodnog dana u mlakoj vodi,

pa ga dodavale smjesi. Kruh se obično mijesio uvečer, ostavljao preko noći da se digne

i rano ujutro pekao.

Smatra se da je najbolji kruh od mješavine pšeničnog (2,25 kg) i raženog (25 dag)

brašna, ali se tada mijesi tvrđe tijesto nego za pšenični kruh.

U tijesto se ponekad stavljao i kuhan zgnječen krumpir (3-4 komada), da bi kruh bio

mekši.

„Zlatni kruh“ pekao se od kukuruznog brašna pomiješan s malo posija, dok je običan

kruh mješavina brašna od raži, ječma i pšenice.

Kruh od crnog brašna

Sastojci: 1 kg crnog brašna, paketić kvasca, žličicu soli, žličicu šećera, šalicu mlijeka.

Kvasac, šećer, mlijeko i žličicu brašna izmiješajte i ostavite da ukisne. Izmiješajte

brašno, sol, i ukisli kvasac, dolivajući po malo mlačne vode, da napravite srednje tvrdo

tijesto. Dobro izradite rukama, zatim pokrite krpom i ostavite jedan sat da „uzađe“.

Zatim još jednom izmijesite tijesto da se na njemu pojave „klobuci“, ostavite da odstoji

desetak minuta. Stavite u podmazani lim i pecite oko jedan sat.

Kruh od miješanog brašna

Sastojci: 0,5 kg crnog brašna, po 20 dag kukuruznog i raženog brašna, 10 dag mekinja,

žličicu soli, paketić kvasca, 1 dl mlijeka.

Kvasac ukisnite u mlijeku izmiješanim s brašnom i solju, dobro izradite tijesto i

ostavite jedan sat da naraste. Zatim još malo izmijesite rukom tijesto, stavite u

podmazani lim, pustite desetak minuta da „uzađe“, pa pecite u pećnici oko jedan sat.

Kukuruzni kruh

Sastojci: 1 kg pšeničnog brašna, 25 dag kukuruznog brašna, paketić kvasca, žličica

soli.

Kukuruzno brašno prelite šalicom vrele vode, izmiješajte, a kada se smlači dodajte

kvasac i ostavite do sutradan. U pšenično brašno umiješajte sol i kvasac s kukuruznim

brašnom, pa uz dolijevanje po malo mlake vode umijesite čvršće tijesto, koje se ne

lijepi za ruke. Stavite u podmazani lim da se odmara 15 minuta, a zatim pecite oko 45

do 60 minuta.

ili

s malo šećera i mlijeka ukisli kvasac stavite u veću posudu u kojoj je 1-1,5 kg

miješanog kukuruznog i raženog brašna, Da lakše umijesite kruh, dodajte smjesu vode,

ulja, mlijeka i soli, što ste izmiješali u čaši od 1 dl. Kruh ostavite stajati dok se ne

digne, zatim pecite oko 35-40 minuta u pećnici.

Kruh s raženim brašnom

Sastojci: 50 dag neprosijanog crnog pšeničnog brašna, 25 dag raženog brašna, paketić

kvasca, žličica soli, 2 žličice origana, 2 žlice sezama.

Uskisli kvasac izmiješajte s brašnom i ostalim sastojcima, po potrebi dolijte mlake

vode da dobijete elastično tijesto i ostavite na toplom da naraste. Ponovo dobro izradite

tijesto i ostavite da naraste. Napravite nekoliko kruščića, stavite ih u podmazani lim,

ostavite da se odmara 15 minuta i pecite.

Zobeni kruh

Sastojci: 75 dag pšeničnog brašna, 35 dag zobenih pahuljica, 1,5 paketić kvasca,

žličica šećera, žličica soli, 0,5 l mlijeka, 2 žlice maslaca.

Kvasac izmiješajte s 3 žlice mlake vode i šećerom i ostavite na toplom da ukisne. U

vruće mlijeko stavite maslac i rastopite, pa ostavite da se ohladi. Izmiješajte brašno,

sol, zobene pahuljice, dodajte kvasac, mlijeko s maslacem i zamijesite glatko, elastično

tijesto. Stavite u brašnom posutu posudu, pokrite krpom i ostavite na toplom da oko

dva sata „uzađe“, tako da gotovo udvostruči obujam. Naraslo tijesto još jednom

obradite, oblikujte dva kruha, stavite u podmazani lim, odozgo premažite rastopljenim

maslacem i ostavite da još jedan sat narasta. Pecite oko 45 minuta.

Kruh od krumpira

Sastojci: 80 dag bijelog ili crnog brašna, 20 dag krumpira, paketić kvasca, žličicu soli.

Skuhajte krumpir u ljusci, ogulite ga i odmah zgnječite, pazite da ne ostanu grudice.

Dodajte brašno i ukisli kvasac, s mlakom vodom zamijesite tijesto i dobro ga izradite.

Ostavite jedan sat da „uzađe“, zatim opet mijesite, stavite u podmazani lim i pecite u

pećnici.

Ovaj kruh manje naraste od običnog pšeničnog kruha, ali je vrlo ukusan.

Raženi kruh s krumpirom

Sastojci: 2 dag kvasca, 3 dl vode ili sirutke, 3/4 l zgnječenog kuhanog krumpira, 3 žlice

soli, 5 l raženog brašna, 1 žličica kumina.

Kvasac i mlaku vodu (ili sirutku) dobro izmiješajte i ostavite na toplom da se digne.

Još topli krumpir pomiješajte s kvascem, dodajte brašno, kumin i zamijesite kruh. Kruh

ostavite na toplom da uzađe, ponovo ga premijesite, razdijelite u dva ili tri kruščiće, i

ostavite da ponovo uzađe. Ispecite u zagrijanoj pećnici.

Planinski kruh

- kukuruzno brašno zamijesilo se uz dodatak soli s vrućom vodom (samo što ne vrije)

poslije podne i pokrilo krpom da odstoji do navečer (3 - 6 sati), da se „prozrači“. Za to

vrijeme tijesto je izgubilo suvišnu vodu. Navečer se na ognjištu naložila vatra,

zagrijala peka (pekva, sač, crepulja) i pripremilo lišće od kupusa. Ognjište se očistilo,

tijesto se postavilo na listove kupusa, pokrilo pekom, nagrnuo žar i peklo se do jutra.

Tek ujutro se kruh vadio i lomio vruć. Uz kukuruzni kruh posluživala se lukovica

(salata od luka: izrezan luk na tanke kriške se osoli, ostavi jedan sat da odstoji, ižmiče,

ocijedi i začini uljem, octom i paprom).

SLATKO

Pečene jabuke

Jabuke operite, izdubite je i odstranite peteljku i koštice. U otvor stavite kosane orahe

pomiješane s malo šećera. Ispecite u pećnici u namaštenom limu.

Pečene šljive

Sastojci: 75 dag šljiva, 7,5 dag šećera, 2 dag maslaca, 0,5 dl slatkog vrhnja.

Šljive operite, odstranite peteljke i koštice. Lim namažite maslacem, složite

raspolovljene šljive, pospite ih šećerom, prelijte vrhnjem i pecite tako dugo dok se

šećer rastopi, a šljive puste sok. Pečene šljive poslužite kad se dobro ohlade.

Pržene šljive

Sastojci: 1 kg šljiva, 1 čašica šljivovice, 5 dag šećera, 15 dag brašna, 2 jaja, 2-3 dl piva,

malo soli; ulje za prženje; šećer u prahu i cimet za posipanje.

Oprane šljive otvorite tek toliko da izvadite koštice, Pošećerite ih i prelijte šljivovicom.

Od brašna, jaja, soli i piva načinite lijevano tijesto. Zagrijte ulje (u posudi ga mora biti

u debljem sloju), umočite šljive u tijesto i pržite ih s obje strane. Pospite šećerom

kojemu ste dodali cimet.

Kompot od suhih šljiva

Sastojci: suhe šljive, cimet, klinčić, limunova kora, vino.

Operite šljive u toploj vodi, stavite ih kuhati u vruću vodu, dodajte im komadić cimeta,

malo limunove kore, nekoliko klinčića i malo vina. Prema ukusu možete dodati i nešto

šećera. Skuhane šljive stavite na hladno. Poslužite kao hladan kompot.

Kompot od šljiva bilo je uobičajeno poslužiti za poklade.

Kompot od suhoga voća

Sastojci: šljive, jabuke, kruške, itd.

Suho voće operite toplom vodom i stavite kuhati u vruću vodu. Ne dolijajte vode, jer

će se samo sve razvodniti, umanjiti hranjivost tvari i izgubiti će se voćni miris. Ako je

kompot premalo sladak dodajte šećer. Kompot od suhog voća nije lijep izgledom, ali

je ukusno i zdravo jelo.

Kompot od divljih krušaka često se nosio na polje tijekom ljetnih poljskih

radova, za okrjepu i žeđ.

KOLAČI SLANI I SLATKI

Glavni blagdanski kolači nekada su bili: povetica (savijača) i bazlamača, a puhanci

odmah iza njih

Povetica - poatica

Sastojci: 1 kg krušnog brašna, 3 jaja, paketić kvasca, mlijeko, maslac, kiselo vrhnje,

šećer; nadjev: ribane jabuke, malo šećera, malo oraha ili lješnjaka.

Izradite dizano tijesto od navedenih sastojaka. Mljevene orahe (ili lješnjake) prelijte

vrućim mlijekom prethodno zaslađeno medom ili pekmezom od jabuka. Jedan dio

razvaljanog tijesta stavite u podmazani lim, namažite nadjevom (orasima i ribanim

iscijeđenim jabukama) prekrijete drugim dijelom razvaljanog tijesta i ispecite.

U nekim predjelima Gorskog kotara poaticu nadijevali su i rogačem. Brašno rogača

kuhalu su u mlijeku i zasladili medom.

Ovaj kolač od dizanog tijesta nekada se radio na slijedeći način: tijesto se radilo

kao za običan kruh samo slatko, u razvaljano tijesto zamotale su se ribane jabuke ili

svježi kravlji sir. Prema kazivanju, još stariji način je samo premazivanje/nadijevanje

tijesta maslacem i medom (kasnije šećerom).

Bazlamača

Radila se od žutog brašna - kukuruznog brašna skuhanog u mlijeku, zašećerilo, izlilo

u lim i ispeklo. Pečeno se namazalo pekmezom.

Bazlamača - jednostavan domaći kolač od kukuruznog brašna; razljevuša,

zljevka.

Puhanci

Od 3 žumanjka, 1 žlice šećera, 1 žlice vrhnja i brašna napravite tvrđe tijesto.

Razvaljajte ga i izrežite kotačićem u razne oblike ili izradite mašnice. Pržite u vrućem

ulju s obje strane. Stavite na papir da upije masnoću i pošećerite.

Riječ puhanci označuje nešto što se nadme, a prženjem se kolačići nadmu.

Pogačice od čvaraka i malina

Sastojci: 25 dag brašna, 15 dag šećera, 15 dag čvaraka, 1 jaje, 1/2 praška za dizanje,

malo mlijeka, marmelada od malina.

Čvarke sameljite. Na dasci umijesite tijesto od brašna, čvaraka, šećera, jajeta i malo

praška za pecivo. Mlijeka dodajte prema potrebi. Razvaljajte 2/3 tijesta, stavite ga u

namašteni lim i premažite marmeladom od malina. Od preostalog tijesta napravite

mrežu nad marmeladom i s krajeva rub. Ispecite. Pečeno pospite šećerom u prahu.

Možete također koristiti i marmeladu od ribizla ili šipka.

Starinski uštipci

Sastojci: 0,5 l vode, 0,5 kg brašna, 6 jaja, ulje za prženje, šećer u prahu.

Vodu posolite i stavite da se zagrije. Posebno umutite 3 žumanjka, dodavajte toplu

vodu, neprestano miješajući, dok je potrošite. Polako uspite brašno i lupajte kuhačom

dok tijesto dobije mjehuriće. Na kraju umiješajte snijeg od bjelanjka. U zdjelu stavite

dosta ulja i dobro zagrijte. Žlicom vadite manje količinu tijesta i ržite. Rumene uštipke

vadite rešetkastom žlicom da se ulje ocijedi i pospite šećerom. Poslužite tople.

Frite

Sastojci: 30 dag brašna, 1-2 žumanjka, 1 dag masti, 6 dag šećera, 1 dl vrhnja, 1 žličica

soli, rum po želji, šećer u prahu za posipanje, malo vanilin šećera, 15 dag masti za

prženje.

Dobro izmiješajte žumanjke sa šećerom, masti i vrhnjem u gustu smjesu, umiješajte

sol i lagano miješajući dodajte brašno. Izradite glatku smjesu i ostavite da odstoji

barem pola sata. Odstajalo tijesto tanko razvaljajte, izrežite u pravokutnike i pržite na

vrućoj masti s obje strane dok se zarumeni. Pečene frite pospite šećerom u prahu.

Fanjek, lepirice, kroštule, uštipka; vrsta hrskavog kolačića pečenog na masti.

Pogačice sa sirom

Sastojci: 25 dag brašna, 25 dag svježeg kravljeg sira, 20 dag maslaca, 1 jaje, sol.

Pjenasto izradite maslac, dodajte jaje, sir, brašno i sol. Umijesite glatko tijesto. Po

potrebi dodajte 1-2 žlice mlake vode. Tijesto držite najmanje 2 sata da odstoji.

Razvaljajte ga na dva prsta debljine, izrežite pogačice, poredajte u namašteni lim,

premažite razmućenim žumanjkom i pecite na jakoj vatri (220 0C) kratko vrijeme.

Drobljenac od kukuruznog brašna

Sastojci: 1 l mlijeka, 1 l kukuruznog brašna, jedna žlica šećera, maslac, mast.

Mlijeko stavite u lonac, dodajte mu žlicu šećera i žlicu maslaca i zakuhajte. Kad

mlijeko zakipi uspite polagano, stalno miješajući, kukuruzno brašno da se zgusne.

Ugrijte u limu dvije žlice masti, na vrelu mast stavite zgusnutu smjesu i pecite u pećnici

oko pola sata. Kad je pečeno vilicom raskidajte ili nožem izrežite. Pospite šećerom i

poslužite uz mlijeko, kavu ili kompot.

Borovnice s prženim žemljama

Sastojci: 1 l borovnica, 1,2 dl bijelog vina, 15 dag šećera, komadić cimeta, pržene

žemlje.

U lončić ulijte malo vode i vino, dodajte šećer i komadić cimeta. Kad zakuha uspite

očišćene borovnice i polako ih kuhajte. Skuhan kompot prelijte preko prženih žemlji.

Žemlje izrežite na kockice, prelijte ih umućenim jajem i ispržite na maslacu. Poslužite

toplo ili hladno.

Palačinke s borovnicama

Sastojci: 6 dag svježeg kravljeg sira, 3 jaja, 2 dl mlijeka, 2 žlice ulja, sasvim malo soli,

6 do 8 dag brašna,, mast (ili maslac) za prženje;

nadjev: 50 dag borovnica, po želji šećera, 5 dag samljevenih badema.

Probrane borovnice operite i pustite da se ocijede. Posebno tucite sir, jaja, mlijeko i

sol. Pomalo umiješajte brašno. Dobit ćete gusto tijesto: ispecite 4 do 5 debljih

palačinki. Svaku pokrijte borovnicama u koje ste umiješali šećer i bademe, presavijte

i poslužite.

Pita od sira s kukuruznim brašnom

Sastojci: šest listova tankog tijesta za savijače, 1 dl vode, 6 žlica kukuruznog brašna

(ili krupice), 3-4 žlice šećera, žlica ruma, 2-3 žlice grožđica, 25-30 dag svježeg

kravljeg sira, malo soli, 3-4 žlice rastopljenog maslaca, malo vode ili mlijeka, šećer za

posipanje.

U plitkoj posudi zakuhajte vodu s malo soli i uz miješanje dodajte kukuruzno brašno.

Kuhajte kratko. Pjenasto umutite jaja, šećer, rum, sir, grožđice, te dodajte u kuhanu

smjesu. Premažite lim za pečenje maslacem i na njega stavite prvi list tijesta. Na list

tijesta stavite dio pripremljene smjese. Na to stavite drugi list tijesta i na njega opet

smjesu. Tako načinite do šestog tijesta. Zadnji list poškropite mlijekom ili vodom.

Pecite na 175 oC dok porumeni (oko 20-25 minuta). Pospite sitnim šećerom, režite na

kvadratiće i poslužite toplo ili hladno.

Pita s kruškama i kupinama

Sastojci: 40 dag bijelog brašna, 18 dag šećera u prahu, 15 dag maslaca, 10 dag

kukuruznog brašna, 1 jaje, 3 žumanjka, 1 žlica kruškovca ili drugog likera, sol; za

nadjev: 5 krušaka (1 kg), 30 dag kupina, 2 dl slatkastog vina ružica, 15 dag šećera,

cimet u prahu, 1 limun.

Kupine možete zamijeniti istom količinom šljiva ili dunja (dunje skuhajte i uz njih

koristite bijelo vino).

Maslac sobne temperature narežite na listiće i trljajte s obje vrste brašna, šećerom i

malo soli da dobijete jednolične mrvice. Dodajte jaje, žumanjke, malo soli, liker i

hladnu vodu (najviše jednu čašu) te mijesite da dobijete prhko i glatko tijesto. Tijesto

omotajte rastezljivom plastičnom folijom i stavite u hladnjak na pola sata. Oprane

kruške ogulite, izvadite im koštice, narežite na ploške i odmah stavite u vodu s

limunovim sokom da ne pocrne. Kad ste to napravili skuhajte ih u mješavini vina,

šećera i cimeta. Kad provri smanjite temperaturu, poklopite i kuhajte 15 minuta.

Kupine očistite, operite i ocijedite. Dodajte ih kruškama, te nastavite kuhati još samo

5 minuta, da se ne raspadnu. Voće stavite u cjedilo i ostavite da se ohladi. Tijesto

razvaljajte na debljinu 3 mm. Oblikujte dva kruga, veći utisnite u namašteni okrugli

oblik (kalup) promjera 23 cm. Nožem odrežite kraj tijesta da izravnate s rubom oblika.

Tijesto nabockajte vilicom. Pospite dno mrvicama (po želji) da se tijesto ne bi previše

razmočilo od soka, što ga pušta voće. Na tijesto rasporedite nadjev od krušaka i kupina,

sačuvajte sok što se skupio ispod voća. Nadjev pokrijte drugim krugom tijesta.

Vlažnim prstima dobro stisnite rubove gornjeg i donjeg tijesta. Pecite u prethodno

zagrijanoj pećnici na 200 oC, 20 minuta, smanjite temperaturu na 180 oC i pecite još

15 minuta. Pitu poslužite rashlađenu s vinom u kojem se kuhalo voće za nadjev.

Jabuke u tijestu

Sastojci: 1 kg kiselih jabuka, 3 žlice šećera, 1 limun, 2 jaja, malo mlijeka, 20 dag

mrvica, 2 dl ulja, šećer u prahu, cimet, rum.

Jabuke ogulite, izdubite im sredinu i izrežite na deblje ploške, pospite šećerom

pomiješanim s cimetom i obilno poprskajte limunom. Umutite jaja s malo mlijeka, te

svaku plošku jabuke uronite u jaja, uvaljajte u mrvice, te ispržite u ulju. Izvadite pržene

jabuke rešetkastom lopaticom, dobro ocijedite i pospite šećerom u prahu te poprskajte

rumom. Poslužite toplo.

Livanci s jabukama

Sastojci: 1l mlijeka, 2 jaja, sol, 2 žlice šećera, 5/8 l brašna, jabuke, maslac.

Umutite mlijeko, jaja, brašno i žličicu soli. Kad smjesa postane glatka ulijte je u lim,

u koji ste prethodno stavili vreli maslac. Pospite oguljenim i izrezanim jabukama na

ploškice, pospite šećerom i ispecite u pećnici da lijepo požuti. Pečene livance izrežite

u kocke i pospite šećerom.

Okruglice od jabuka

Sastojci: 1 kg kiselih jabuka, 12 dag brašna, 3 žlice ulja, 3 žlice krušnih mrvica

(prezla), sol, šećer, cimet.

Jabuke ogulite, izribajte na rezance i ostavite da odstoje deset minuta. Ocijedite,

dodajte brašno, šećer po ukusu, cimet i oblikujte okruglice. Okruglice skuhajte u

posoljenoj vodi. Izvadite ih, ocijedite u uvaljajte u popržene mrvice. Pospite šećerom

i poslužite.

Okruglice od šljiva

Sastojci: 1 kg krumpira, 1 jaje, maslac, brašno, šljive.

Krumpir skuhajte, ogulite i na dasci propasirajte. Kad se malo ohladi, dodajte žlicu

maslaca ili masti, jaje i sol. Promiješajte, primiješajte brašno, toliko da dobijete čvršće

tijesto. Razvaljajte na prst debelo i izrežite u četverokute. Na svaki stavite šljivu. Ako

su šljive kisele izvadite košticu i na njeno mjesto stavite malo šećera. Od tijesta i šljive

oblikujte okruglice. Kuhajte 5 - 7 minuta u slanoj, kipućoj vodi. Popržite mrvice s

mašću i uvaljate u njih skuhane i ocijeđene okruglice. Malo ih popržite, stavite u zdjelu

i pospite cimetom i šećerom.

Zimi, kad nema svježih šljiva, okruglice su se pripremale od suhih prokuhanih

šljiva ili šljiva iz kompota.

Kolač sa kruškama

Sastojci: 1 kg krušaka, 10 dag brašna, 7,5 dag šećera, 3 jaja, 1/2 vrećice suhog kvasca,

2 vrećice vanili-šećera, 3 žlice mlijeka, 9 dag maslaca.

U posudi izmiješajte brašno, šećer, vanili-šećer i kvasac. Napravite udubljenje u brašnu

i stavite jaja i mlijeko. Ulupajte žicom i na kraju dodajte otopljeni maslac. Ogulite

kruške, izrežite na kriške, pa ih polako umiješajte u tijesto. Maslacem podmazani lim

napunite smjesom i pecite na temperaturi od 230 oC oko pola sata.

Kolač sa šljivama

Sastojci: 50 dag šljiva, 60 dag šećera, 2,5 dl mlijeka, 3 dag kvasca, sol, 8 dag maslaca,

2 - 2,5 kg šljiva, malo badema, 10 - 12,5 dag šećera u prahu, cimet.

Kvasac rastopite u mlakom mlijeku, dodajte malo brašna, soli, žlicu šećera, pokrijte i

ostavite na toplome mjestu oko 15 - 20 minuta. Kad kvasac „uzađe“ dodajte ga

preostalom brašnu, izmiješanome maslacu, ostatku šećera i sve dobro umijesite dok se

pojave mjehurići i tijesto počne odvajati od posude. Tijesto razvaljajte i stavite u

podmazani lim. Šljive prethodno oprane i izvađenih koštica, gusto složite u krug po

tijestu i ostavite da malo kisnu. Pecite 25 - 30 minuta u zagrijanoj pećnici na 200 oC.

Pomiješajte bademe, šećer i cimet, pospite po šljivama i pecite još 10 minuta. Ohlađen

kolač izrežite i poslužite.

Kolač s trešnjama

Sastojci: 4 jaja, 12,5 dag šećera, malo soli, 8 dag brašna, 2,5 dl mlijeka, 6 dag maslaca,

1 vrećica vanili-šećera, 50 dag crnih trešanja.

Operite i očistite trešnje od peteljki i koštica. U posudi umutite pjenasto jaja, dodajte

sol, šećer, sve dobro izmiješajte i na kraju dodajte brašno. Otopite pola količine maslac

i izmiješajte s mlijekom, te sve spojite sa brašnom. Dno zemljane posude namažite

maslacem, stavite trešnje, izlijte tijesto, na površinu stavite komadiće maslaca i pecite

u zagrijanoj pećnici oko 45 minuta. Kad je pečeno izrežite na kriške, pospite vanili-

šećerom i poslužite toplo.

Savijača od borovnica

Nadjev: 1 l borovnica, dvije žlice šećera, mrvice, vrhnje i cimet.

Polovicu razvučenog tijesta pospite mrvicama i opranim i ocijeđenim borovnicama,

koje ste posuli šećerom i cimetom. Drugu polovicu namažite vrhnjem. Tijesto počnite

savijati s one strane, koju ste posuli borovnicama. Savijenu stavite u namašćeni lim,

premažite jajem i ispecite u dobro zagrijanoj pećnici. Pečenu savijaču izrežite u lijepe

komade i pospite šećerom u prahu.

Savijača od jabuka

Sastav za tijesto: 35 dag glatkog brašna, 1 cijelo jaje, 1 žlica ulja, malo soli i vode

prema potrebi;

za nadjev: 8 dag mrvica, 2 kg oguljenih kiselkastih jabuka, 5 dag grožđica, malo cimeta

i šećera, 6 dag maslaca, šećer za posipanje.

Napravite podatno tijesto od brašna, razmućenog jaja, žlice ulja i potrebne količine

mlačne vode. Tijesto valja posoliti. Takvo tijesto neka stoji pola sata. Treba ga pokriti

čistom kuhinjskom krpom i staviti na toplo mjesto. Zatim pobrašnite stolnjak i na

njemu razvaljajte tijesto. Potom ga dlanovima i prstima razvucite. Dlanove i prste

morate prije namazati brašnom. Tijesto razvlačite tako dugo da postane tanko kao

papir. Odebljale krajeve tijesta odrežite. (Od odebljalih krajeva obično su se djeci

izrađivali mali kolačići u različitim oblicima, najčešće u obliku ptičica. Odmah su se

pekli i djeca su ih još tople jela.) Tijesto premažite rastopljenim maslacem. Na tijesto

posipajte pržene mrvice u maslacu. Na taj sloj stavite jabuke narezane na tanke ploške.

Na jabuke razdijelite grožđice i posipajte ih cimetom i šećerom. Podizanjem stolnjaka

smotajte savijaču i složite je u zamašćeni lim. Gornji dio savijače premažite

rastopljenim maslacem. Stavite savijaču u vruću pećnicu i pecite je pola sata na srednje

jakoj vatri. Pečenu savijaču narežite na komade, složite ih u zdjelu i pospite šećerom

u prahu.

Stara savijača ili „štrudl“ radila se vrlo jednostavno; tijesto se umijesilo od brašna i

vode kojoj se dodalo malo jabučnog octa, soli i malo ulja. Kad se dobilo glatko tijesto,

razvuklo se tijesto i stavi željeni nadjev; borovnice sa šećerom ili jabuke s malo šećera,

malo ribanih oraha ili lješnjaka.

Savijača od sira i jabuka

Sastojci: 0,5 kg mekanog brašna, 1 žlica octa, malo soli, 4 jaja; nadjev od sira: 0,5 kg

svježeg kravljeg sira, 10 dag grožđica, 1 vanilin – šećera, 10 dag šećera, 1 omot cimeta,

1 jaje, ribane korice limuna; nadjev od jabuka: 2 kg jabuka (najbolje miješati više

vrsta), 15 dag šećera, 1 vanili – šećer, 1 omot cimeta, 10 dag grožđica, ulje, 25 dag

krušne mrvica (prezli), 25 dag krupice (griz) 1 dl kiselog vrhnja, 1 žumanjak, šećer u

prahu.

Zamijesite od navedenih sastojaka polumekano tijesto. Mijesite pola sata da postane

sasvim glatko. Podijelite u četiri dijela, odozgo ih premažite uljem i ostavite da stoje

35-40 minuta. U međuvremenu pripremite dugački stol, pokrijte ga starim stolnjakom

i pobrašnite ga. Pripremite nadjev: sir zgnječite i pomiješajte s drugim sastojcima. Za

nadjev od jabuka voće ogulite, očistite i naribajte, pa umiješajte ostale sastojke. Na

stol stavite najprije jedan dio tijesta, odozgo malo nauljite, opet uljite i poslije, dok

razvlačite, da tijesto ne bi pucalo. Mora biti sasvim tanko. Zadebljaje krajeve odrežite,

pa stavljajte nadjev. Posebno na ulju popržite krušne mrvice, posebno krupicu. Ispod

nadjeva od sira stavljajte na tijesto krupicu, a ispod nadjeva od jabuka mrvice. Stavite

nadjev na 1/3 tijesta, uhvatite najbliži rub stolnjaka i polako zadižite da bi se tijesto

svijalo u savijaču. Lim nauljite, savijaču narežite na komade koliko je dugačak lim, pa

ih poslažite jednu do druge. Odozgo savijaču premažite vrhnjem u koje ste razmutili

jaje Pecite 30-40 minuta na 150-180 oC. Ispečenu savijaču narežite i pošećerite

šećerom u prahu.

„Štrudla“ (savijača) od sira

Sastojci: 0,50 kg brašna, 2 dl mlake vode, 0,5 dl ulja, 1 čajna žličica octa, malo soli;

nadjev: 0,5 kg svježeg kravljeg sira, 20 dag šećera, 2 vanilije, 3 jaja, ribana korica

jednog limuna.

Zamijesite mekano tijesto tako da se ne lijepi za prste. Izrađeno tijesto stavite na

pobrašnjenu dasku i pokrijte zagrijanom (limenom) posudom. Nakon sat vremena

tijesto razvucite na stolu, preko stolnjaka, na tanko i ostavite da se suši. Nadjev

napravite od navedenih sastojaka i ravnomjerno položite na tijesto. Poprskajte uljem i

savijte u rolu – savijaču - „štrudl“. Štrudl stavite u namašten „pleh“ i pecite u pećnici

na 200 stupnjeva oko pola sata. Po želji, izrezan „štrudl“ pospite mješavinom šećera i

vanilije.

Savijača od kiselog kupusa

Sastojci za tijesto: 25 dag brašna, malo soli, 3 žlice ulja, 1,8 l mlake vode; za nadjev:

2 glavice luka (oko 10 dag), 2 žlice maslaca (oko 4 dag), 0,50 kg kiselog kupusa,, 1,2

dl juhe, 3 pileća prsa (oko 40 dag), 5 dag kuhane šunke, sol, papar, malo šećera.

Umijesite tijesto od brašna, soli, ulja i mlake vode. Tijesto dobro izradite i ostavite da

malo odstoji na pobrašnjenoj dasci. Zagrijte zdjelu, njome poklopite tijesto i ostavite

mirovati pola sata. Luk sitno iskošite i kratko popržite na maslacu, dodajte kiseli kupus

izrezan na rezance i kratko popirjajte. Zalijte juhom. Pileće meso izrežite na kockice i

dodajte kupusu. Dodajte i šunku izrezanu na sitne kockice. Začinite solju, paprom,

šećerom i sve skupa pirjajte oko 15 minuta. Razvucite tijesto, na njega stavite nadjev

i pomoću stolnjaka savijte u savijaču. Stavite savijaču u podmazani lim i pecite 50

minuta u zagrijanoj pećnici na 200 oC.

Kuminovi štrukli (štruklji s kimom)

Gorani su također priređivali štruklje, ali na drugačiji način.

Tijesto se pripremalo kao sa savijaču (štrudl) ali se razvuklo na deblje. Premazalo se

maslacem i posulo kimom. Čvrsto se uvilo (zarolalo) i savilo u kolut. Ovako savijeno

kuhalo se u vreloj slanoj vodi. Kad se skuhalo, ocijedilo se i posulo mrvicama kruha

poprženim na maslacu.

Meden, crni kruh

Sastojci: krušno brašno, šećer, mlijeko med, prašak za dizanje, orasi ili suho voće.

Popržite jednu – dvije žlice šećera i nalijte mlijekom. Promiješajte prašak za pecivo za

dizanje s brašnom i stavite u zdjelu. Umiješajte u brašno krupno izrezane orahe ili suho

voće, nekoliko žlica meda i poprženi šećer. Po volji uzmite od svih primjesa. Sve

zajedno umijesite u tijesto, oblikujte dugoljaste hljepčiće, stavite u namašteni lim i

ispecite u dobro zagrijanoj pećnici. Ako u brašno stavljate sodu bikarbonu, ostavite

hljepčiće da stoje 10-15 minuta, a tada ih pecite. S praškom za dizanje pecite odmah.

Pečene hljepčiće ostavite da se ohlade, izrežite ih u ploške i poslužite uz kavu ili

mlijeko.

Frankapanska torta (Frankopan-Torte).

Naputak objavljen u knjizi:

"NOVA ZAGREBAČKA KUHARICA, praktični naputak za kuhanje, pečenje i

ukuhavanje. Podpuna sbirka najboljih propisa za domaćice i kuharice sa 170

slika", štampana u Zagrebu bez oznake datuma štampanja, no vjerojatno potkraj 19.

ili početkom 20 stoljeća. Knjigu je sastavila Marija Kumičić po KATARINI PRATO,

SAINT-HYLAIRE I DRUGIMA - tada najpoznatijoj spisateljici kuharica na

njemačkom jeziku:

stranica 253, Poslastice 15 -19.

16. Frankapanska torta (Frankopan-Torte).

6 žutanjaka, 3 decilitra skorupa, šećer s vanilijom i jednu kašiku brašna krkljaj na

ognjištu, dok se sgusne. Ovom kremom, pošto se ogladi naliči mlinac od maslena

tiesta, kojim si kalup obložila, speci, a zatim raznim voćem ukrasi, koje glasiraj geléom

od grozdjića ili pekmezom od kajsija.

Kuharica izdana u Leipzigu 1709. god. pod naslovom GRANAT-APFEL, koja je

raskošni barokni vodič sa 519 naputaka, vrlo je značajna za nas. Knjigu je napisala

Elenora Maria Rosalia, kneginja od Eggenberga koja je neko vrijeme živjela na

području Slovenskog primorja, i u knjizi navodi naputak za "Frankopan tortu" čiji je

naputak prvi put objavljen 1686. godine ali pod imenom torta FRANGIPANI. Ta torta

je jedna od prvih europskih baroknih slastica, a prema svim dosadašnjim saznanjima

(istraživanjima etnologinje gospođe Nives Ritig-Beljak i profesora Melichara)

najvjerojatnije je u vezi s kulinarskim stolom KRSTE FRANKOPANA (Frangipani u

prijevodu znači - kruholomci). Torta se radi od lisnatog tijesta (tada se to radilo sa

svinjskom masti i lojem) i nadijeva obilnom kremom od slatkog vrhnja, oplemenjeno

prženim pistacijama, muškatnim oraščićem, cimetom, limunovom koricom, ružinom

vodicom i voćem. Svi navedeni sastojci odavno su korišteni kao živežna namirnica u

primorju i nije pretenciozno ustvrditi, da je ta torta ponikla iz našeg podneblja.

Uostalom, i sam Krsto Frankopan, izuzetan je pisac o "istvini i pitvini" u svojim

gastronomskim stihovima: "Mesari kak mesari", "Meso u loncu", "Tele", "Kokot",

"Par golubova", "Jajce", "Kruh u peć metati", "Napojnica pri stolu".

(Zapisi iz 16. i 17. stoljeća otkrivaju knezove Zrinske i Frankopane velikim

gurmanima. „Jednu ili dvi ladice oštrig i datal i prilipkov što najveć more, lian na

ocat grancepore i inih vsake fele primorskih stvari, ter neka dan i noć šetuje teklić s

tuje simo ..“ Petar Zrinski je 1610. od svojih podanika u Vinodolu naručio da mu hitno

u Čakovec donesu „za njega i njegove prijatelje“ suhe hobotnice, koje su se kao

poznata trgovačka roba izvozile u Austriju, dok su soljenim skušama opskrbljivali -

Vatikan. Poznat je još njihov - Krčki - specijalitet - dimljena ikra cipla. Za pretpostaviti

je, sa velikom vjerojatnošću, da je i Gorski kotar upoznao mnoge načine pripreme jela,

ali i jela s namirnicama koje nisu iz tog podneblja kad su Zrinski i Frankopani boravili

na svojim ovdašnjim imanjima. Na otoku Krku, u Primorju, kao i u Gorskom kotaru,

još i danas su ostala na domaćim jestvenicima neka jela iz Frankopanske prošlosti,

poneka od njih nalaze se u ponudi restauracija. Trsovica (rakija od trsa loze), bribirski

dimljeni sir škripavac, bribirski prisnac, šuljki, studec (autohtono bijelo vino iz

Bribira od žlahtine) samo su neki od specijaliteta iz davnih dana Frankopana. U

Bribiru, nedaleko od Vinodola, ni pet km od mora, još i danas dominira četverokutna

kula knezova Frankopana iz 1302. godine.

Modernizirana verzija kolača koji je sačinjen u Podravkinu Centru za

istraživanje i unapređivanje prehrane, objavila gđa Božica Brkan u kolumni

"Enciklopedija špeceraja" - Večernji list:

Sastojci: 1 "Ledo" lisnato tijesto;

za kremu: 6 žumanaca, 20 dag šećera, 2 dl slatkog vrhnja, 2 dag gustina, 15 dag

sjeckanih prženih lješnjaka ili pistacija, cimet, muškatni oraščić, ribana korica od pola

limuna, 10 dag grožđica, o,3 dl maraskina, 12 dag maslaca;

za ukrašavanje:

komadići svježeg voća ili voće iz kompota i slatko tučeno vrhnje.

Svaku polovicu lisnatog tijesta razrezati na pola, pa svaki komad razvaljati vrlo tanko

na oblik pravokutnika. Ispeći kore, svaku posebno, na 220 oC oko 15 minuta.

Žumanca, šećer, slatko vrhnje i Gustin izmiješati i ostaviti oko pola sata da odstoji.

Kuhati na pari dok masa ne zgusne. Malo ohladiti, dodati lješnjake i ostale začine. Na

kraju umiješati omekšali maslac. Dobro ohlađenu kremu premazati u tankom sloju

preko tri pečene kore tijesta pa ih slagati jednu na drugu. Prekriti četvrtom korom,

ukrasiti komadićima voća i tučenim slatkim vrhnjem. Oblik torte je četvrtast.

U Italiji je poznata creme frangipane - osnovni sastojci su jaja i brašno, kojom

se često nadijeva španjolski kruh (pan di spagna - pandišanj, patišpanj dubrovačka

poslastica koja se proširila po našim krajevima. Postoje indicije da su dubrovački

pomorci donijeli način izrade tog kruha iz Španjolske, suhi kolač od brašna, šećera,

jaja i oraha) a bogata je maslacem. Izvorni naputak kaže da je to krema od vanilije s

bademom za kolače.

Bribirski prisnac

Sastojci: 5 dag kvasca, malo mlakog mlijeka, 0,5 dl ulja, 10 dag vlasca ili luka ljutike,

15 dag suhe mesnate slanine, 15 dag pršuta, 30 dag sira škripavca (polumasni kravlji

sir, ocijeđen i malo fermentiran), 8-10 jaja, 30 dag brašna, 1/2 paketića praška za

pecivo, koromač.

Kvasac namočite u mlijeku i pustite da se digne. Na ulju ispržite polovicu narezanog

vlasca, na kockice narezanu slaninu i pršut, masu ohladite i dodajte joj na kockice

narezan sir, nasjeckani koromač i papar. Posebno istucite pjenasto jaja te dodajte u

prethodno pripremljenu smjesu kao i brašno i prašak za pecivo. Tijesto je slično

biskvitu, ali je nešto rjeđe nego što se priprema kruh. Tijesto ostavite na toplom mjestu

da se digne i prije pečenja (na temperaturi od 160 stupnjeva, oko 45 minuta) pospite

ga preostalim nasjeckanim vlascem.

*prisnac/presnac se nekad posluživao za Božić i Uskrs. Podrijetlo imena jela nije

potpuno jasno: moglo bi doći od pojma tj. od riječi prisni, prisno, prisnost; iskreno,

srdačno, blisko, pravo, prijateljsko; u crkvenom jeziku – uvijek i vazda; ali i pojma

prijesno koje se odnosilo na nakiseo kruh ili kolač uopće, ali i pojmovno na nešto na

svježe, „friško“. U Vinodolskom zakonu je spomenuta riječ - prisegnuti, a sama

prisega se obavljala pružanjem ruke i doticanjem svetog predmeta pri zaklinjanju

(prisezanju).

Naputak za izradu prisnaca je različit od sela do sela.

Možete poslužiti i kao toplo predjelo ili kao glavno jelo s proljetnom salatom ili kao

prilog uz uskrsnu šunku.

Kolač od čvaraka

Sastojci: 0,50 kg brašna, 20 dag šećera, 30 dag čvaraka, cimet, klinčić, soda bikarbona,

zdjelica mlijeka, 2 jaja, marmelada.

Čvarke sameljite u stroju za mljevenje mesa i stavite na dasku k brašnu i šećeru.

Dodajte cimet, klinčiće i na vršku noža soda bikarbone. Jaja umutite u mlijeku i dodajte

brašnu. Od te smjese umijesite tijesto. Više od polovine tijesta razvaljajte, stavite u

namašteni lim i namažite marmeladom (najbolje od ribizla ili malina). Od preostalog

tijesta napravite na marmeladi mrežu i stavite kolač peći. Pecite oko pola sata. Pečen

kolač pospite šećerom i izrežite na kose komadiće.

Kolač s rogačima

Sastojci: 4 žumanjka, 25 dag šećera, 6 žlica kiselog vrhnja, 1/2 omota praška za pecivo,

4 bjelanca (snijeg), 20 dag brašna, 15 dag mljevenih rogača, 1 vanilin-šećer.

Žumanjke i šećer umiješajte da postane pjenasto. Dodajte vrhnje i dalje miješajte.

Brašno pomiješajte s praškom za pecivo, dodajte mljeven rogače i vanilin-šećer, a na

kraju umiješajte snijeg od bjelanjka. Smjesu stavite u namašteni i brašnom posut lim i

pecite na jednoličnoj temperaturi. Ohlađeni kolač razrežite i nadjenite marmeladom.

Kasnije su žene na kolač stavljale i čokoladnu glazuru. Za glazuru je potrebno:

8 dag čokolade, 4 dag biljne masti, 10 dag marmelade.

Otopite čokoladu u biljnoj masu na vatri, miješajte i kuhajte. Maknite s vatre i

miješajte. Prelijte kolač s toplom glazurom.

Specijaliteti kućne radinosti

Kupus

Kiseli kupus nezaobilazna je namirnica u tijeku zimskih mjeseci i naše je omiljeno

jelo. Za domaću potrošnju kupus se kiseli potkraj listopada i početkom studenoga.

Odabiru se čvrste glavice, malo plosnate, širokih tankih listova, malih i tankih rebara

i malog korijena, prosječne težine oko dva kilograma. Obično se za domaćinstvo od 4-

6 članova kiseli 25-30 kg kupusa. Za ovu količinu kupusa potrebno je 1,0-2,0 kg soli,

10 dag papra u zrnu, 2 korijena hrena, 10 dag kukuruza u zrnu ili 1-2 dunje, nekoliko

listova lovora.

Kod pripreme kiselog kupusa treba koristiti svinjsku mast ili jestivo biljno ulje. Maslac

ili margarin mogu se koristiti, ali jelu daju poseban okus. Guščja mast daje najbolji

okus jelima od kiselog kupusa.

Ne perite kiseli kupus prije priprema jela, jer pranjem gubi hranjive vrijednosti.

Pri dodavanju začina jelima od kiselog kupusa, ne škrtarite i budite maštoviti,

iskoristite sve mogućnosti: svježi crveni usitnjeni luk, češnjak, lovorov list, klinčić,

piment, borovica/kleka, svježa zelena ili crvena paprika izrezana na ploške ili rezance,

koncentrat rajčice, kiselo vrhnje. Za preljev koristite rasol, vodu, mesni bujon, sok

jabuke. Kad je jelo gotovo dodajte mu i oporo bijelo vino ili pjenušac.

Kuhanom kupusu uvijek dodajte nešto svježe usitnjenog kupusa uz dobro miješanje,

što će ga obogatiti i dobit će miris svježeg kupusa.

Kace za kiseljenje kupusa, koje su imala pojedina domaćinstva, bile su visoke do 3

metra i promjera 2 metra. To su okrugle posude sastavljene od jelovih dužica, opasane

drvenim ili željeznim obručima.

Ribež, sprava za ribanje kupusa, sastavljena je od daske duge 1 metar, široke o,3 m. U

sredini daske nalazi se poprijeko nekoliko noževa, jedan iza drugoga. S gornje strane

na daski je drveni sandučić, zvan škatula, bez dna. U malom žlijebu sa svake strane

škatule se pomiče po noževima.

Kiseljenje kupusa

Za kiseljenje treba odabrati zdrave, čvrste i žutozelene glavice, tankih listova i malih

rebara. Najbolje je glavice ostaviti 3 - 4 dana da uvenu i nakon toga odstraniti vanjsko

lišće. Na taj način odstranjuje se mehanička nečistoća a ujedno zamjenjuje pranje.

Oštrim nožem izrežite korijen iz glavice i sada ga kiselite na jedan od željenih načina,

rezani, u glavicama ili miješano jedno i drugo. Kiselite ga u drvenim ili plastičnim

bačvama koje moraju biti dobro oprane. Temperatura fermentacije, tj. prostorije, mora

biti između 18 - 20 oC. Kvaliteta kupusa ovisi o temperaturi i koncentraciji soli,

optimalna je 2,25 posto. Ako je manja omogućit će razvoj mikroorganizama koji

omekšavaju tkivo, a ako je veća uvjetovat će žilavost.

Ribani kupus

Na dno bačve složite nekoliko zdravih čistih listova kupusa. Kupusnu glavicu izrežite

na pola i ribajte izravno u bačvu na specijalnom ribežu na što dulje rezance, ili režite

rukom na duge tanke rezance. Rezanci ne smiju biti deblji od 5 mm, što je kupus sitnije

riban, bolji su uvjeti za kiseljenje. Među redove ribanog kupusa stavite oprana i

osušena zrna kukuruza, crnog papra, 1 - 2 lovorova lista, red lišća vinove loze, kriške

rezane dunje, smrekovih boba i komorača. Na svakih 30 kg ribanog kupusa dodajte 1

kg soli, koju rasporedite između slojeva. Sloj po sloj valja dobro pritisnuti (da se istisne

što više zraka i da kupus pusti što više soka). Kad je bačva puna, zatvorite je

poklopcem na navoj, u slučaju neposjedovanja takve bačve gornji nasoljeni sloj kupusa

pokrijte debljom prozirnom folijom čije rubove prebacite preko bačve. Na foliju nalijte

slanu vodu (5 dag soli na 95 dag vode) u sloju 5 - 10 cm. Taj sloj će zamijeniti kamen,

kojim se nekada sve opteretilo (kupus se pokrivalo čistom krpom, daščicama i

opteretilo kamenom). Bačvu odložite u prostoriju čija je temperatura između 18 - 20

oC.

Kupus u glavicama

Za manju obitelj dovoljno je ukiseliti 50 kg glavica. Odaberite veće glavice od 2 kg,

jer će najbolje odgovarati za sarmu (listovi će biti veliki). Glavicama izdubite korijen,

stavite u otvor sol i slažite ih okrenutim prema gore. Složene glavice kupusa zalijte

hladnim slanim rastvorom. Rastvor pripremite otapanjem kuhinjske soli u običnoj

hladnoj vodi (o,5 kg soli na 9,1 l vode, za kiseljenje u bačvi; 0,5 kg soli na 9,5 l vode,

što daje koncentraciju od 5 posto soli u vodi, za kiseljenje u plastičnoj vreći). Pričekajte

neko vrijeme da glavice upiju rasol i nadopunite rasolom. Preko bačve prebacite foliju,

nalijte na nju slanu vodu (rasol) tako da bude u sloju 5 - 10 cm, ili bačvu zatvorite

poklopcem na navoj. Bačvu odložite na 3 - 4 tjedna u prostoriju u kojoj je temperatura

18 - 20 oC.

Kiseljenje ribanog kupusa i kupusa u glavicama

Na dno bačve stavite nekoliko zdravih listova, zatim složite red rezanog kupusa, 25 -

30 cm, pospite solju i paprom u zrnu, dodajte nekoliko komadića očišćenog i

narezanog hrena i dunje (da bi kupus dobio lijepu žutu boju). Na to složite cijele

glavice, tako da im je otvor od izvađena korijena okrenut prema gore. Korijen izvadite

i na njegovo mjesto stavite sol. Količina soli koja se stavlja u glavice uzima se od

ukupne količine soli - 2,5 posto. Prekrijte rezanim kupusom i tako slažite sve do vrha

posude. Između glavica također ugurajte rezani kupus. Za 50 kg kupusa treba 1,5 - 2

kg soli, 10 dag papra u zrnu, 2 - 3 korijena hrena, 1 - 2 dunje, 10 dag kukuruza i po

želji nekoliko manjih feferona koji kupusu daju pikantan okus. Na vrh stavite rezani

kupus ili prekrijte listovima kupusa. Svaki sloj dobro nabijte da se istisne zrak i da

kupus pusti što više soka. Pokrijte na jedan od već ranije opisanih načina. Ovako

pripremljeni kupus ostavite dvadesetak dana (3, 4 tjedna) na temperaturi od 17 - 21

stupanj C. Nakon nekoliko dana tekućina iznad kupusa počet će se pjeniti, a kupus

kiselo mirisati. Vrenje je završeno kad se na površini prestane pjeniti, a rasol postane

bistar. Tada bačvu premjestite na hladnije mjesto, gdje će stajati cijelu zimu.

Da bi kupus zadržao čvrstoću i lijepu boju te rasol postao bistar, potrebno ga je

povremeno prati. Prvi se put pere odmah nakon završenog vrenja, zatim svaka tri

tjedna, odnosno najbolje kad se kupus vadi radi korištenja. Pere se tako da odlijete

tekućinu s vrha, skinete krpu i operete. Kako kupus mora biti stalno pokriven

tekućinom, dolijte po potrebi 4 - 5 l prokuhane ohlađene vode i ponovo prekrijte krpom

i daskama.

Ako prilikom nabijanja kupus nije pustio dovoljno tekućine da bude prekriveno, valja

dodati nešto mlake, prokuhane, slane vode.

Kupus možete kiseliti i u čvrstim plastičnim vrećama, koje nakon punjenja dobro

zatvorite i ne otvarajte dok vrenje nije završilo.

Ne koristite crne plastične vreće za smeće, nego bijele - prozirne i atestirane za

korištenje u prehrambene svrhe.

Prilikom nabave, pakiranog, gotovog kiselog kupusa obratite pažnju na rok pakiranja.

Nakon što ste otvorili vrećicu, sadržaj istresite u zdjelu ili tanjur i prekrijte mokrim

ubrusom ili kuhinjskom krpom, tako će te ga sačuvati na hladnome mjestu do

korištenja.

Rasol je zdrav i poznat je kao napitak kod mamurluka.

Brzo kiseljenje kupusa

Sastojci: 1 kg kupusa, 2 dl octa, 10 dag šećera, 3 lista lovora, žličica soli.

Kupus očistite, narežite na rezance ili izribajte, i posolite. Octu dodajte 6 dl vode, šećer

i lovor, te skuhajte. Kupus dobro ocijedite, stavite u staklenku, zalijte kuhanim rasolom

i poklopite tanjurom. Za 5 - 6 dana kupus se može koristiti za jelo.

Smrzavanje kupusa

Kupus očistite od oštećenih i zaprljanih listova, razrežite na četvrtine, odstranite

korijen i blanširajte 1 - 2 minute na 80 oC. Prelijte hladnom vodom, ohladite i spremite

u plastične vrećice, zatvorite i odložite u zamrzivač. Kupus možete prije blanširanja i

sitno narezati ili naribati, i blanširati samo pola minute. Za upotrebu nije ga potrebno

odmrzavati već ga odmah stavite u kipuću vodu ili pirjajte.

REPA

Kisela repa

Repa je prije otkrića krumpira bila osnovna namirnica. Rimljanin Gavinus Apicius jeo

je repu s mirtinim bobicama, medom i kvasinom. Repa je oduvijek bila zdrava

namirnica koja je ponekad u prošlosti predstavljala jedinu hranu siromašnog seoskog

i gradskog stanovništva. Danas se repa najviše koristi u jelima sa suhim mesom.

Najčešće se koristi za jelo ukiseljena repa, koja uz kiseli kupus obogaćuje zimski

jestvenik. Kiseli se uz dodatak soli u bačvama ili u staklenki. Prije kiseljenja dobro je

operite i svakoj provjerite okus da nije gorka. Gorku repu ne kiselite.

U manju staklenku (5 - 8 l sadržine) ili veću čistu bačvicu, na dno stavite sloj ribane

repe (15 - 20 cm), dodajte žlicu soli, po želji list lovora, nekoliko zrna papra, kim i

ponovo sloj ribane repe. Tako slažite dok ne napunite staklenku ili bačvicu. Na 1 kg

repe dodajte 1 - 1,5 dag soli. Repu pritisnite da istisnete zrak i da pusti sok.

Na vrh bačvice stavite čistu platnenu krpu, na nju daščice i opteretite čistim kamenom.

Repa mora biti pod pritiskom da se ne digne, jer se vrenje odvija bez prisutnosti zraka.

U staklenki na vrh stavite dvije daščice u križ i pokrijte tanjurom.

Tijekom vrenja koje traje 15 do 20 dana, držite na sobnoj temperaturi - oko 20

stupnjeva oC. Kada repa postane ugodno kiselkasta, vrenje je završeno i može se

prirediti na jedan od željenih načina. Držite je dalje na temperaturi koja nije niža od

oC, a najpovoljnija je +10 oC.

KISELO MLIJEKO I SIR

Kiselo mlijeko

Za pripremu kiselog mlijeka koristi se ovčje i kravlje punomasno mlijeko,

pasterizirano kupljeno mlijeko ili prokuhano svježe pomuzeno mlijeko.

Mlijeko ukuhajte na pola volumena od početne količine (litra mlijeka na pola litre).

Naglo ga ohladite na 24 oC uranjanjem posude, u kojoj ste ga kuhali, u sudoper s

protočnom hladnom vodom. U ohlađeno mlijeko stavite 5 žlica kupljenog kiselog

mlijeka (na 1 l mlijeka 5 žlica kiselog). Dobro promiješajte i odlijte u posude

odgovarajuće veličine (po želji), prekrijte platnenim ubrusom i ostavite na sobnoj

temperaturi 24 sata. Mlijeko će se kroz to vrijeme ukiseliti i bit će čvrsto, sada ga

stavite u hladnjak da jače ne kiseli.

Kiselo mlijeko pohranjivalo se u zidanici - voltnom podrumu, u kojem je zimi bilo

toplo, a ljeti hladno kao u najboljem hladnjaku. Za vrijeme kosidbe, kiselim mlijekom

posluživali su kosce i grabljačice, a samo imućniji vinom.

Domaći kravlji sir - „bakin sir“

Sastojci: 4 l mlijeka, 8 žlica mlaćenice, 2 žlice sirila, 0,5 l kiselog vrhnja, 1,5 žlica soli.

Svježe pomuzeno mlijeko procijedite, zagrijte na 36 - 38 oC, dodajte uz miješanje

mlaćenicu, pokrijte posudu i ostavite jedan sat na toplome mjestu. Dodajte sirilo

miješajući sadržaj u posudi, poklopite i ponovo ostavite na toplom jedan sat. Sada se

već treba stvoriti gruš, odvojite ga od sirutke, izrežite na kocke veličine 1 cm i ostavite

da se ocijedi deset minuta. U cjedilo stavite gazu ili laneno platno (prethodno

namočeno u vodi) i gruš, da se cijedi. U kalup stavite trećinu sira, pospite polovinom

količine soli, prelijte s pola količine vrhnja. Stavite drugu trećinu sira, posolite i prelijte

vrhnjem. Na kraju stavite posljednju trećinu sira i ostavite u kalupu 2 dan da se cijedi

na sobnoj temperaturi. Gotov sir preokrenite na dasku i stavite u odgovarajuću posudu

za hladnjak.

Poslužite uz pole (krumpir u ljusci izrezan na polovicu, posoljen i pečen u pećnici) i

luk.

Od sirutke zaostale od sira radili su ocat. Sirutku treba ukuhati na polovinu

volumena uz lagano vrenje, preliti kroz gazu u odgovarajuću posudu i ostaviti na

hladnome mjestu (podrumski prostor) dva do tri mjeseca.

Škripavac

Sastojci: 10 l punomasnog kravljeg mlijeka, žlica sirila, 5 dag soli.

Svježe mlijeko procijedite kroz gazu i zagrijte na 36 oC. Za mjerenje temperature

koristite alkoholni termometar. Uz stalno miješanje dodajte jednu žlicu sirila i ostavite

mlijeko da odstoji 45 minuta, kako bi se zgrušalo. Gruš usitnite, izrežite, nožem na

veličinu zrna kukuruza, promiješajte i ostavite da odstoji 5 minuta. Sada ponovo

usitnite gruš, ali ovaj put rukom i ponovo ostavite da odstoji 5 minuta. U cjedilo stavite

gazu i procijedite gruš od mlijeka. Krajeve gaze spojite preko gruša, sada već sira i

stavite sve u kalup za sir. Najbolje je da odložite u sudoper, jer će se opet sve malo

procijediti. Ostavite tako pola sata. Odmotajte sir iz gaze, vratite ga u kalup, okrenite

na suprotnu stranu (gornju), prekrijte gazom i ostavite tako stajati jedan dan. Natrljajte,

drugi dan, sir solju i ponovo stavite u kalup, da odstoji 24 sata. Sada ste dobili sir -

škripavac, da bi bio još bolji ostavite ga da zri tri tjedana na temperaturi između 16 i

18 oC. Stavite ga na čistu daščicu, pokrijte ga sitom i sve to pokrijte mokrom gazom

da bi sve bilo malo vlažno. Ako imate sirutku, 3 - 5 puta „umijte“ sir u toku zrenja, što

će pridonijeti njegovoj lijepoj žutoj boji, a bit će i ugodna mirisa i okusa.

Poslužite sir uz mladi luk i šunku, ili pršut, što je po tradiciji uvijek tako poslužen i na

Uskrs.

Škripavac se nekada radio samo od neprokuhanog ovčjeg mlijeka. Procijeđeno mlijeko

stavljalo se u zemljanu posudu od 10 l, koja se zatim držala na tronošcu uz ognjište da

se malo smlači. U smlačeno mlijeko ulijevalo se domaće sirište ili murilo (sirište se

radilo od ovčjeg želuca). Kada se mlijeko zgrušalo odvajala se sirutka, a sir se

izrađivao rukama. Sir se stavljao na drveni pladanj ili u limenu posudu s rupicama,

kako bi se mogao izgnječiti i izmiješati s morskom soli. Sir se premještao u ocakljenu

zemljanu posudu u kojem se oblikovao i sušio. Suhi škripavac se dobio sušenjem na

suncu desetak dana i imao je veću trajnost, meki se nije sušio na suncu i trošio se

odmah.

Od jedne litre mlijeka (kravljeg ili kozjeg) dobije se 10 dag sira, dok se od ovčjeg

dobiva i do 38 dag, budući da ovčje mlijeko sadrži više bjelančevina. Kao kalup za sir

možete koristiti i oblik za tortu bez dna, a najbolje odgovara promjera od 20 cm.

Pastirski ovčji sir

Sastojci: 4 l ovčjeg sira, 4 žlice sirila, 8 žlica mlačenice (ostatak od maslaca); salamura:

2 žlice soli, 1 l vode.

Ovčje mlijeko je hranjivije od kravljeg, ima više bjelančevina tako da se dobije i više

sira. Kod proizvodnje sira, ovčje mlijeko se može miješati s kravljim.

Zagrijte mlijeko na 72 oC, ohladite uz miješanje na 29 oC. Dodajte sirilo, izmiješajte,

pokrijte gazom i ostavite na toplome mjestu dva sata da se mlijeko podsiri. Podsireno

mlijeko izrežite nožem, ostavite 10 - 15 minuta da se zrnca osuše i stavite u kalup

(veličine 1,5 -2 kg) da se cijedi. Ako ne posjedujete kalup sir stavite na dasku za

cijeđenje sira, na čistu krpu, na koju stavite model za torte bez dna, pa u nju sir. Krpa

će omogućiti otjecanje sirutke. Nakon nekoliko sati stavite na površinu modela čistu

krpu i sve okrenite tako da ruku podmetnete pod kuhinjsku krpu koja je ispod. Sir

preokrenite, i ponovo ostavite na dasci da se cijedi, na sobnoj temperaturi, dva dana.

Izvadite ga iz kalupa, ocijedite, obrišite i stavite u salamuru na hladno mjesto 48 sati.

Za salamuru prokuhajte vodu, sol, ohladite i stavite u posudu u kojoj će te salamuriti

sir. Tijekom salamurenja sir preokrenite nekoliko puta. Sir izvadite iz salamure,

obrišite ga i odložite na hladno mjesto da zri 1 do 1,5 mjesec.

Odlično se slaže s kukuruznim kruhom, svježe pečenom janjetinom, buncekom,

slaninom, hladnim pečenjem, šunkom i mladim lukom.

Ako ne želite da vam sir bude kompaktan, nego rupičast, tada u mlijeko dodajte sirutke

ili kiselo mlijeko.

Grobnički ili primorski sir

Masni, tvrdi, gusto rupičasti ovčji sir, oblikovan bez tiještenja (prešanja)

niskocilindričnog oblika korist se za rezanje kad je mlad (star mjesec dana), a stariji

za ribanje. Slanost mu je velika zbog obilnog soljenja.

Mlijeko nakon muzenja prelije se kroz cjedilo u kotao i grije na temperaturu 36 do 37

oC. Odmah, kako se smlači, u kotao se stavlja sirilo (obično u platnenoj vrećici),

sklanja s vatre, pokriva i ostavlja da miruje dok se mlijeko usiri. Sirenje je obično

završeno za pola sata. Posireno mlijeko usitnjuje se štapom - klačem (klača je riječ

kojom se na nekim područjima označava mjesto gdje se gasi kreč, a miješa se štapom;

a drugim područjima označava dio jarma što stoji volovima oko vrata, kamba; u

svakom slučaju to mora biti čvrst dio drveta), vraća ga se na vatru i grije do temperature

između 50-55 oC. Važno je da se pri tome neprestano miješa. Po starom postupku

kazalo se da sve to traje dok sir ne škripi pod zubima. Kotao se uklanja s vatre, gruš

oblikuje rukama u kugle i prenosi u drvene kace u kojima stoji oko dva dana dok se

sirutka ne iscijedi. Nakon toga, treći dan, sir se soli i stavlja u brentu (od tal. brenta;

drvena posuda oko 50 l u kojoj se u berbi stavlja grožđe i noseći prikuplja na jednome

mjestu; putanja, bremenica). Jednom dnevno sir se soli i opet vraća u brentu. U brenti

se drži oko 1,5-2 mjeseca. dok potpuno upije sol, i tada je spreman za konzumiranje.

Sir koji se želi sačuvati za dulje vrijeme drži se u salamuri (otopini vode i soli) i traje

čuda let.

U postupku proizvodnje koristi se jednostavan, riječju primitivan pribor, koji odražava

i njegovu staru tradiciju proizvodnje.

Za ovaj sir se kaže i Gorskokotarski sir. Danas ga se može naći, ipak rijetko, u

mjestima Podkilavac, Dražice, Sobole kod obitelji koji se bave uzgojem ovaca, a

možda će vas uslužiti i sirom i palentom.

Tounjski sir

Dimljeni sir okruglog oblika kao pogače, težine oko 0,50 kg sa zlatnosmeđim

površinskim slojem (od dimljenja) i šupljinama (očima) veličine 2-4 mm. Danas se

pripravlja samo od procijeđenog kravljeg mlijeka, večernje i jutarnje mužnje.

Zagrijanome mlijeku na 30-35 stupnjeva dodaje se sirilo i nakon 30-50 minuta stvori

se gruš. Slijedi usitnjavanje gruša drvenom žlicom a potom prstima do veličine

kukuruznog zrna. Sve se to obavlja na kraju štednjaka kako bi se održala stalna

temperatura. Nakon taloženja od sat vremena oblikuje se gruda sira rukama i stavlja

na tanjur ili zdjelicu. Laganim pritiskanjem istiskuje se sirutka. Postupak traje oko 20

minuta, a potkraj se sir tiska rukama i izvan posude. Sir mora dobiti oblik posude,

tanjura ili zdjelice. Slijedi postupak soljenja, utrljavanjem, krupnom soli nakon čega

se odlaže na hladno mjesto (oko 15 stupnjeva) u trajanju od 14-15 sati. Drugog dana

sir se vadi iz posude-kalupa, ispire vodom i odlaže u sušaru/pušnicu na dimljenje. To

se obavlja u drvenom sanduku obješenom za strop. Sušenje i dimljenje traje dva do tri

dana, nakon čega se dobiva kvalitetan sir s karakterističnim okusom i mirisom.

Postupak dimljenja je kao i kod dimljenja mesa vrlo važan. kvalitetan dim dobiva se

samo od tvrdog drveta (bukva, jasen, hrast, jova, grab,..). Najbolje je uzeti čvoraste

komade jer duže izgaraju i daju bolji dim. Drvo treba lagano sagorijevati, da se ne

dostigne prevelika temperatura. Pri višim temperaturama razvija se manje dima. Bukva

i javor daju zlatnosmeđu boju dima; hrast i jova žutosmeđu. Gorski kotar, kao i Lika,

nekada su obilovali bukvama i jasenom.

Tounjskom siru slični su sirevi: drežnički sir (mjesto Drežnica), tučki sir (mjesto Tuk

kraj Mrkoplja), lički i u nekim mjestima Hrvatskog zagorja. To su izvorni sirevi Velike

Kapele. Nekada su se sve tri vrste sireva pravile od miješanog mlijeka, kravljeg i

ovčjeg, dok se danas prave samo od kravljeg mlijeka, i to često od obranog mlijeka.

Mesne prerađevine

Goranska zeseka

Sastav za 10 kg: 8 kg svježe svinjske slanine, 2 kg masti, 1-2 glavice češnjaka (ovisno

o veličine glavice), 2-3 lovorova lista, 1 žlica papra u zrnu, 25 dag soli.

Svježu slaninu narežite na komade, stavite u veću posudu (u slojeve), svaki sloj

posolite i pospite kosanim češnjakom. Posudu pokrijte čistom kuhinjskom krpom i

stavite u hladnu prostoriju da odstoji tri dana. Slaninu prelijte potpuno ohlađenom

vodom u kojoj se kuhao lovor i papar, ostavite stajati tri dana u tekućini. Slaninu

izvadite, dobro je osušite kuhinjskom krpom i u čistoj suhoj krpi ostavite da visi na

prozračnome mjestu. Suhu slaninu dimite tri dana - hladnim dimom. Dim mora biti

suh i malo topao. Najbolja je piljevina suhe, zdrave bukve i grabovine. Piljevina ne

smije gorjeti plamenom. Ne miješajte vrste drva, koristite samo jednu vrstu. Nakon

dimljenja slaninu stavite u hladnu prozračnu prostoriju i ostavite četiri dana. Nakon

toga izrežite je na manje komade i sameljite na stroju za mljevenje mesa. Dosolite ako

treba i stavite u staklenke, zalijte otopljenom mašću. Dobro zatvorite i ostavite u

tamnoj prozračnoj prostoriji.

Zaseka se koristi kao dodatak jelima i namaz za kruh.

Kobasice u zaseki

Sastojci: svježa slanina, sol, dimljene kobasice.

Svježoj slanini skinite kožu, narežite je na komade od 1 kg i kuhajte 5 minuta u

prevreloj vodi. Ohlađenu narežite na kriške od 10 cm, poslažite ih u lim i pecite 20

minuta u dobro zagrijanoj pećnici. Mast ocijedite, slaninu sutradan s jedne strane

umočite u sol i krupno sameljite. Prokuhajte dimljene kobasice. U zemljane posude

slažite redove zeseke i redove kobasica. Dobro nagurajte da ne bude zraka. Tako

konzervirana kobasica ili meso traje mjesecima. Mast je odlična kao namaz ili za

kuhanje.

Prešanac

U rasolu prokuhajte svinjsku glavu, jezik i nešto mesa. Meso izrežite na kocke, dodajte

slaninu narezanu na kocke, sol, papar i svježu svinjsku krv. Sve dobro izmiješajte i

nadjenite svinjski želudac, do polovine, zatim stavite jezik, a na njega opet smjesu.

Otvor zavežite i želudac kuhajte 2 sata s octom i lovorovim lišćem. Izvadite želudac,

stavite između dvije daske, stisnite, opteretite i ostavite tako 2 dana, a onda prodimite.

Domaće dimljene šunke

Sastojci: svinjski butovi, češnjak, sol.

Koristite butove starijih mesnatih svinja težine 8 - 12 kg, koje imaju čvrsto, suše i

crvenije meso. Butove odvojite na spoju zdjelične i križne kosti, izvadite zdjeličnu

kost i odvojite je od bedrene kosti. Ako ste valjano napravili, vidjet će te na unutrašnjoj

strani buta glavu bedrene kosti. Polukružno oblikujte gornji dio butova, skinite donji

dio noge i ostavite ih da se dobro ohlade. Drugog dana utrljajte sol sa svih strana,

uzmite 10 posto soli od težine buta. Dobro nasolite udubljenja oko kostiju i krvnih žila.

Kao dodatak soli u butove utrljajte češnjak, jer šunki daje prijatan miris i veću

održivost šunke. Nasoljene butove stavite u veću posudu, tako da koža od buta dođe

dolje, a mesnati dijelovi prema gore. Ostavite ih da odstoje mjesec dana. Svakih sedam

dana uklonite mesni sok koji butovi otpuštaju i dosolite s 20 dag soli.

Prostorija gdje čuvate butove mora biti tamna i zračna, a temperatura oko 8 oC. Nakon

mjesec dana, butove operite u mlakoj tekućoj vodi, učvrstite jačom uzicom i objesite

na 24 sata na zrak da se cijede i suše. Premjestite ih u pušnicu i dimite mjesec dana na

hladnom dimu, koji mora biti suh i topao, nikako ne smije biti prevruć. Najbolji dim

za dimljenje je od suhe bukovine ili grabovine, koji ne smije gorjeti plamenom,

pokrijte ga suhom piljevinom istog drveta. Tijekom dimljenja povremeno dodajte

grančice borovice da dimljena šunka dobije prijatan miris. Dimljenje obavljajte svaki

dan, a u tijeku dana pušnicu češće provjetravajte da šunka ne dobije neugodan miris.

Kad šunka dobije lijepu smeđu boju, dimljenje je završeno. Šunku iz pušnice

premjestite na sušenje, zrenje, koje traje od 6 do 8 mjeseci, što ovisi o debljini šunke i

o vanjskim klimatskim uvjetima. Prostorija u kojoj se suši mora biti tamna i zračna,

temperature od 12 do 16 oC.

Domaća dimljena šunka poslužuje se narezana na vrlo tanke odreske, kuhana cijela ili

u većim komadima. Vrijeme kuhanja računa se; jedan sat po težini. Na dno posude, u

kojoj kuhate, stavite dvije uske daščice u križ kako šunka ne bi doticala dno posude i

zagorjela.

Ako pečete šunku u krušnom tijestu, namočite je dan prije u mlakoj vodi, obrišite i

umotajte u tijesto. Spoj tijesta dobro ulijepite jedan u drugi, šunku položite na njega u

posudi u kojoj je pečete, kako se tijekom pečenja ne bi raširilo-otvorilo. Vrijeme

pečenja je; jedan sat po težini šunke.

Pečeno tijesto-kruh, poseban je specijalitet, vrlo je ukusno i u unutrašnjosti sočno od

ispuštenog soka šunke, tijekom pečenja. Poslužite tako da šunku izrežete na tanke

ploške a tijesto-kruh istrgate u veće komade.

Svinjski pršut

Sastojci: svinjski butovi, sol, češnjak, ružmarin, lovor, mljeveni papar.

Kod izrade pršuta postupite isto kao kod šunke, do soljenja. Tijekom soljenja, soli

dodajte mješavinu sitno nasjeckanog češnjaka, zdrobljenog ružmarina i lovora. Daljnji

postupak odležavanja je kao kod šunke. Nakon mjesec dana odležavanja, butove

operite u mlakoj vodi, stavite ih između dvije čiste daske i opteretite da se voda iscijedi.

Tako opterećene ostavite tri dana. Nakon toga dobro ih pospite mješavinom papra,

zdrobljenog ružmarina i lovora, da budu potpuno pokriveni. Učvrstite ih uzicom i

objesite na zrak da se suše. Zrak mora biti potpuno suh, a najbolje je da ih suši bura.

Sušenje traje najmanje 10 mjeseci, nakon čega ih premjestite, da stoje do upotrebe, u

tamnu i zračnu prostoriju temperature od 12 do 16 oC.

Poslužite što tanje izrezan kao zakusku ili predjelo.

Goveđi pršut

Sastav goveđe meso bez kosti, sol.

Za goveđi pršut koriste se butovi ili kare. Komadi mesa mogu biti veći ili manji. Sol

dobro utrljajte u meso, pokrijte ga i ostavite na hladnome mjestu oko 7 dana ili duže

ako su komadi veći. Nakon odležavanja meso operite, osušite jedan dan i stavite u

pušnicu. Dimite ga 25 dana na hladnom dimu od suhe bukovine ili graba. Povremeno

dodavajte grančice borovice da dobije prijatan miris. Dimljenje obavljajte svaki dan,

a u toku dana pušnicu češće provjetravajte. Kad pršuti dobiju lijepu smeđu boju,

dimljenje je završeno. Premjestite ih na sušenje, zrenje, koje traje 3 do 4 mjeseca, što

ovisi o debljini pršuta i vanjskim klimatskim uvjetima. Prostorija za sušenje mora biti

tamna, zračna i temperature od 12 do 16 oC.

Goveđi pršut poslužuje se vrlo tanko narezan kao zakuska ili predjelo uz tvrde sireve,

s lukom i slično.

Ovčji pršut

Nakon oblikovanja butova (kost izvadite) dobro ih nasolite i stavite u posudu. Skuhajte

posoljenu vodu s paprom, lovorom i nasjeckanim češnjakom. Kad se voda potpuno

ohladi prelijte je preko butova, tako da budu pokriveni. U ovako napravljenoj salamuri

ostavite da odleže 15 dana. Nakon toga ih operite, sušite 1 dan na zraku i tek tada

objesite u pušnici (šušari) na hladni dim 20 dana. Dim mora biti suh i topao, nikako

prevruć. Najbolji je dim od suhe smrekovine ili bukovine koji ne smije gorjeti

plamenom (vatru pokrijte suhom piljevinom). Dimi se svaki dan a tijekom dana

pušnicu češće provjetrite da uđe svježi zrak, kako bi izbjegli neugodan miris dima na

mesu. Kad pršuti dobiju lijepu smeđu boju, dimljenje je završeno. Sada se suše na

zraku barem 3-4 mjeseca, što ovisi o debljini pršuta i vanjskim klimatskim uvjetima.

Prostorija za sušenje mora biti tamna i zračna, a temperatura od 12 do 16 oC.

Poslužuje se izrezan na što tanje ploške.

Pršuti iz brdskih krajeva cjenjeniji su od nizinskih jer su bogatiji vitaminima i

proteinima. Najbolji su oni stari između 12 i 16 mjeseci koji u tijeku dozrijevanja

izgube oko 30 posto početne težine.

Proizvođači pršuta kažu: „Pršut se ka’ živi čovik more prehladit, zarazit, razbolit. To

ti je, čovik moj, k’a živo čejade“.

Kobasica od veprovine

Sastojci: 6 kg veprovine, 4 kg tvrde slanine ili mesne svinjetine, 3 žlice šećera, 20 dag

soli, 2 žlice mljevenog papra, žlica ljute crvene mljevene paprike, 2 žlice slatke crvene

mljevene paprike, glavica zgnječenog češnjaka umočenog u čaši bijelog vina, 2 metra

crijeva za 1 kg nadjeva, uzica.

Meso i slaninu sameljite u stroju, pola težine smjese na otvoru od 6 mm, a drugu

polovicu na otvoru 12 mm. Krupnije mljeveno meso stavite u posudu, rukama raširite

i začinite. Prekrijte sitnije mljevenim mesom i miješajte oko pola sata. Mješavina mora

biti jednolična i prije nego ste gotovi provjerite okus. Nadjenite kobasice pazeći da u

njima ne zaostanu mjehurići zraka. Složite u parove, kraka dužine do 20 cm, a krajeve

zavežite uzicom. Kobasice stavite na drvene štapove i dimite na dimu suhe i zdrave

piljevine. Temperatura u pušnici ne smije biti veća od 35 oC. Dimljenje traje šest dana,

a vatra se pali jednom dnevno. Nakon dimljenja ostavite kobasice u pušnici još četiri

- pet dana, da se provjetre na svježem zraku. Premjestite ih u zračnu, suhu i prohladnu

prostoriju, da zriju mjesec dana, kad se mogu jesti sirove. Ako ih želite prirediti prije

tog vremena, obvezno ih kuhajte ili ispecite.

Mesna kobasica (mesinka)

Obično se rade dvije vrste kobasica, bolje, tzv. mesne, mesinke koje se mogu sušiti ili

samo odimiti i kuhati i slabije, koje se dime nekoliko dana i onda se kuhaju.

Za mesne se kobasice koristi meso s lopatice i butova i dodaje 30 posto leđne slanine.

Na 10 kg smjese stavlja se 22-25 posto soli, 5-7 g mljevenog papra, 2 čajne žličice

šećera, 1 dl bijelog vina i oko 1 – 2 dl vode u kojoj je bio namočen mljeveni češnjak.

U slabije kobasice se stavljaju kuhane glave, pluća, srca- želuci, dodaje se mljeveno

meso od mesnih kobasica. Na 10 kg smjese stavlja se 27-30 dag soli, 7 g mljevenog

papra te vode u kojoj je bio namočen mljeveni češnjak.

Prilikom punjenja kobasica treba paziti da u crijevima nema zraka, ukoliko ga ipak

ima, crijevo treba probušiti tankom iglom.

Čabranske krvavice

Sastav za 6 osoba: 1 l svinjske krvi, 0,50 kg riže, 30 dag čvaraka, sol, papar, 5 dag

usitnjenog češnjaka, 1 m širokih crijeva.

Skuhajte rižu, čvarke i krv sameljite u stroju za mljevenje mesa. Sve izmiješajte i

dodajte ostale sastojke. Smjesom nadjenite crijeva i krajeve zavežite uzicom. Kuhajte

pola sata i poslužite ih kuhane ili pečene s kuhanim krumpirima i kupusom.

Za razliku od ostalih naših krajeve Gorani koriste za pripremu krvavica i čvarke.

Krvavice se priređuju od svinjskih obrazina, kožica, pluća, jezika i srca. Meso se kuha

s povrćem (mrkva, korijen celera, peršinov list). Osim soli i papra dodaje se i muškatni

oraščić zbog mirisa i arome.

------------------------------------------------------------------------------------------------------

Za goranske krvavice postoje razni naputci (recepti), a niti jedan pisani. Sve se radi na

temelju iskustva i vlastitog ukusa. Ako se krv zgrušala treba je samljeti u nju se stavlja

malo mljevenih kuhanih kožica, mljeveno kuhano meso, kuhana riža, i masnoća,

prethodno pirjani mljeveni luk, sol, papar, malo klinčića u prahu i malo cimeta te

drugih mirodija prema vlastitom ukusu. Smjesa ne treba biti ni rijetka ni pregusta.

Crijeva se prethodno izrežu na različite dužine i povežu s jedne strane pa se pune

smjesom, ali ne do kraja. Smjesu treba stalno miješati da ne dođe do raslojavanja

masnoće od ostalog dijela. Kuhaju se na laganoj vatri, a u vodu se stavlja malo klinčića

u zrnu, papra u zrnu, soli i crveni luk u glavici. Običaj je da kuharica koja stavlja

krvavice na kuhanje ne smije pričati, da krvavice ne bi pucale dok se kuhaju.

------------------------------------------------------------------------------------------------------

Hladetina

Sastojci: 4 svinjske noge, 4 svinjska uha, 1 svinjska glava, 2 svinjska repa, 4 veće

mrkve, peršin s korijenom, 6 glavica češnjaka, tvrdo kuhana jaja po želji.

Ova hladetina pripravlja se isključivo od dimljenog svinjskog mesa, zato je i ne trebate

soliti. Meso operite i stavite kuhati u hladnu vodu (oko 3 l) na tihu vatru sve dok se ne

počne odvajati od kostiju (po prilici oko 3-4 sata ili u loncu pod pritiskom; tada sve

sastojke stavite odjednom). Kada je napola kuhana, dodajte mrkvu izrezanu na štapiće

i peršin s korijenom. Kuhano meso odvojite od kostiju, razdijelite u duboke posude,

dodajte sitno izrezan češnjak i mrkvu pa dobro promiješajte. Možete dodati i tvrdo

kuhana jaja izrezana na polovine. Sve zajedno prelijte ocijeđenom juhom u kojoj se

meso kuhalo i ostavite na hladnom da stegne. Poslužite uz ocat i svježi luk.

Darovi prirode na gozbenome stolu

Mirisni šumski plodovi (bazga, borovnice, kupine, maline i šumske jagode) u

kuhinji se pretvaraju u rijetke i neodoljive deserte.

Bazga

Bazga je grm ili poludrvo visoko do 10 metara. Cvjetovi su prljavo bijele do

žućkaste boje, sastavljeni u paštirac („bazgin tanjurić“) promjera do 20 cm. Bazga

cvjeta od početka svibnja u nizinama do početka srpnja u višim brdskim predjelima.

Od potpuno zrelih bobica može se pripravljati pekmez, kuhani sirup, kuhani

kompot i kuhano vino. Bazgino vino, Gorani su koristili kao izvanredno sredstvo

protiv prehlada, i pili kao „bevandu“ (1 decilitar vina na 1 decilitar vode).

Uz kamilicu, vjerojatno, ne postoji ni jedna druga biljka koja je postala tako

pučka kao bazga i ubraja se među najstarije ljekovito bilje. Još i danas vrijedi u narodu

poslovica da se pred bazgom mora skinuti šešir.

Bazgino vino

U 10-litarsku ili veću emajliranu posudu stavite 7 l vode i 2 kg smeđeg šećera,

prokuhajte 10 minuta, ohladite do mlačnog i dodajte u slatku tekućinu 3 l bazginih

bobica bez peteljki. Zagrijte sve do 80 oC (ne smije zavreti) i ohladite pokriveno. U

ohlađenu masu dodajte 20 g kvasca smrvljenog u prah, promiješajte, prelijte u 2

staklena balona („demižona“, bocuna) po 5 litara. Kroz čep svakog bocuna provedite

vrelnjaču (S-cjevčica s učvršćenom gazom na vrhu cjevčice i vodom u koljenu cjevčice

za sprečavanje ulaska octenih bakterija). Bocune ostavite u prostoriji na temperaturi

oko 20 oC kako bi se proces vrenja optimalno završio. Nakon 3 tjedna treba pretočiti

mlado vino u sterilne boce i ostaviti ih začepljene i položene u hladnom podrumu do

upotrebe. Pri pretakanju je bitno da ne mućkate talog kako bi on ostao u bocunu. Za

pretakanje treba upotrijebiti stakleni ili plastični pribor (lijevak, velika žlica ..)

Sladokusci prije upotrebe mogu bazgino vino prokuhati do 10 minuta s

klinčićem i koricom cimeta što uveliko poboljšava okus.

Bazgin popečak

U malo gušću smjesu za palačinke umočite i dobro natopite cvjetni paštitac te ga

popržite u vrućem ulju. Kada blago porumeni s donje strane, škaricama brzo odrežite

peteljke i okrenite popečak na drugu stranu. Sa svake strane pržite 2-3 minute ovisno

o temperaturi ulja. Gotovi popečak stavite na papir za upijanje masnoće.

Uz popečak izvrsno ide krumpirova salata s lukom i listovima maslačka ili listovima

krumpirače (list sličan maslačku, miriši na „restani“ (pirjani) krumpir, a cvijet

krumpirače je sličan cvijetu maslačka).

Popečke možete poslužiti i kao slatko jelo, ali tada smjesi za palačinke dodajte šećer i

poslužite kao desert s kompotom ili voćnim sokom.

Medna kaša

od prokuhanih i zgnječenih bobica s jednakom količinom ribanih jabuka može se

napraviti ukusnu i izvrsno jelo.

Bazgin pekmez

priprema se isto kao pekmez od šipka, drijenka, borovnice ili kupina.

Liker od bazginih bobica

Sastojci: 1 l bazginih bobica, 1 kg šećera, 1 vanilija, 6 klinčića, 1 limun, 0,5 l alkohola.

Oprane i očišćene bazgine bobice kuhajte posla sata u 2 l vode. Procijedite ih, u sok

dodajte šećer, vaniliju i klinčiće, te kuhajte još jedan sat. Dodajte limunov sok. Kad se

ohladi ulijte alkohol.

Borovnica

U našim šumama borovnica raste kao niski grm, koji potkraj lipnja i početkom

srpnja obiluje tamnoplavim sitnim bobicama posebne arome i okusa. Najbolji je ih

brati ujutro nakon rose, pažljivo da se ne ošteti plod. Plodovi se odlažu u košarice ili

plitke široke posude bez pritiskanja. U povoljnim uvjetima, u hladnjaku na temperaturi

oko ništice i relativnoj vlazi 85-90 posto, mogu sadržati svježinu 3-4 tjedna. Plodovi

se koriste najčešće u svježem stanju, no mogu se priređivati u sokove, sirupe, vino,

marmeladu, te za pripremu raznih slastica, kao npr. poznatu savijaču od borovnica.

Borovnice s vinom

Sastojci: 1 kg borovnica, 40 dag šećera, 1/2 čaše bijelog vina, 1 čaša vinskog octa, 1

list lovora, 1 karanfilčić, komadić kore od limuna.

Borovnice operite, ocijedite i očistite. Sve mirodije zavežite u komadić čiste gaze i

stavite među borovnice, dodajte šećer, vino i ocat, pristavite na vatru da kuhaju 5

minuta. Izvadite gazu s mirodijama. Borovnice stavite u veliku staklenku i poklopite

tanjurićem. Nekoliko dana za redom cijedite sok, prokuhajte ga i ponovo zalijte

borovnice. To ponavljajte sve dotle dok se sok prilično zgusne.

Liker od borovnice

Sastojci: 1 kg zrelih očišćenih borovnica, 1 l voćne rakije, 0,75 dag šećera, nekoliko

klinčića, kora od cimeta.

Očišćene, oprane i dobro ocijeđene borovnice stavite u veću staklenu zdjelu zajedno s

rakijom, šećerom, klinčićima i cimetom. Poklopite i ostavite na sunčanome mjestu 5-

6 tjedana, odnosno dok se sav šećer otopi. Procijedite kroz gustu gazu uz gnječenje

bobica, da se istisne što više soka. Prelijte u čiste, suhe boce i ostavite stajati još četiri

tjedna. Prije upotrebe još jednom procijedite.

Rakija od borovnice

Sastojci: koliko borovnice toliko šećera i rakije (šljivovice), količinski, ne težinski.

Svježe ubrane borovnice slažite u staklenku široka grla u redove, a svaki red dobro

pošećerite. Staklenku držite na suncu da bobice puste sok (to može potrajati i do mjesec

dana). Tad nalijte rakiju da dobijete vrlo rijetku mješavinu, borovnice ostaju u piću.

Razrijedite s malo vode ili soka od borovnice da ne bude prejako.

Džem od borovnice

Sastojci: 1 kg borovnica, 0,5 kg šećera, 2 dl vode, sok od jednog limuna, nekoliko

klinčića i koru cimeta.

Šećer prokuhajte u vodi i dodajte očišćene, oprane i dobro ocijeđene borovnice.

Klinčiće i cimet stavite u malu vrećicu od guste gaze, koju nakon kuhanja izvadite.

Smjesu kuhajte 10 minuta uz miješanje i obiranje pjene. Vrući džem ulijte u manje,

tople, suhe, sterilizirane staklenke (sterilizirajte ih u pećnici zagrijanoj na 105 oC dva

sata). Staklenke dobro zatvorite i označite naljepnicom (vrsta i datum). Vrući je džem

gotovo tekući, hlađenjem se želira.

Pekmez od borovnica

Sastojci: 2 kg borovnica, 1,5 kg šećera.

Rastopite šećer u 0,5 l hladne vode. Borovnice operite i očistite, istresite u šećerni sirup

i pristavite kuhati. Često miješajte da se ne prihvati za dno i skidajte pjenu s površine.

Kada dobijete jednoličnu masu, pekmez je gotov. Još vruć stavljajte u staklenke.

Sladoled od borovnice

Sastojci: 1 bjelanjak, 30 dag borovnica, 30 dag šećera, 2 vrećice praha za šlag.

Pjenasto izmiješajte oprane i očišćene borovnice sa šećerom i bjelanjkom u gustu

pjenu, te umiješajte pripremljeni šlag prema uputstvu na vrećici. Stavite smjesu u

posudice i zamrznite.

Borovnice s tučenim vrhnjem (šlagom) i limunom

Dobro oprane, očišćene i ocijeđene borovnice složite u široke čaše ili zdjelice. Po želji

pospite šećerom u prahu i obilno nakapajte limunovim sokom, te ukrasite tučenim

slatkim vrhnjem i rashladite.

Mlijeko s borovnicom

Sastojci: 1 l mlijeka, 1/4 žličice soli, 6 dag šećera, 6 dag brašna, 5 žumanjaka, 0,5 l

borovnice.

Dobro istucite žumanjke s 1/4 l mlijeka i brašnom. Preostalo mlijeko pristavite, dodajte

mu šećer i sol. Kad provri, pomalo mu umiješajte mješavinu sa žumanjcima i kuhajte

5 minuta na slaboj vatri miješajući. U ohlađeno dodajte borovnice.

Lagani kolač s borovnicom

Sastojci: smrznuto lisnato tijesto, 0,5 kg borovnica, 0,5 l tučenog slatkog vrhnja, 2

vrećice ledene kreme od borovnica, listiće prženih lješnjaka, 1 vrećica preljeva za

torte, listići mente.

Odmrznite tijesto i razvaljajte nešto veće od promjera oblika (kalupa), tako da ga

podignete uz rub. Izbodite ga na nekoliko mjesta vilicom i ispecite, 10 minuta na 200

oC. Pripremite ledenu kremu prema uputama na vrećici i umiješajte 3/4 tučenog

slatkog vrhnja i polovicu borovnica. Ohlađeni kolač nadjenite smjesom kreme.

Preostale borovnice posložite po vrhu i prelijte preljevom za torte. Sa strane omažite

tučenim slatkim vrhnjem i obilno posipajte nasjeckanim prženim lješnjacima. Ukrasite

tučenim slatkim vrhnjem i listićima mente.

Torta s borovnicama

Sastojci: 20 dag brašna, 2,5 žlice praška za pecivo, malo soli, žličica cimeta, 10 dag

oraha, 23 dag šećera, 1,5 dl jogurta, 3 jaja, 1 dl ulja, 25 dag borovnica, masnoća,

brašno; preljev od limuna: 2,5 dag šećera u prahu, 1 limun, 6 dag masnog topljenog

sira, 3 dag maslaca; po želji dodajte i sladoled.

Pomiješajte brašno, prašak za pecivo, sol, cimet, orahe i šećer. Istucite jogurt s jajima

i uljem. Dodajte smjesi brašna, a na kraju očišćene i oprane borovnice. Namastite i

pobrašnite oblik (kalup) promjera 26 cm. Ulijte tijesto i pecite 50 do 55 minuta u

zagrijanoj pećnici na 180 oC. Za preljev šećeru u prahu dodajte ribanu koricu i sok

limuna, razmekšali maslac i sir. Miješajte na pari da se sve poveže. Time prelijte

ispečenu tortu. Uz to možete ponuditi i sladoled.

Torta od borovnica i malina

Sastojci: 4 jaja, 4 žlice vrele vode, 20 dag šećera, 15 dag brašna, pola praška za pecivo,

korica dobro opranog limuna, vanilin šećer. Nadjev: 2,5 dl bijelog suhog vina, 25 dag

borovnica, 15 dag malina, 15 dag šećera u prahu, 6 listova želatine, sok limuna, tučeno

slatko vrhnje, listići badema.

Odvojite žumanjke od bjelanjaka, dodajte im vrelu vodu, te dobro izmiješajte dodajući

šećer. U pjenastu masu dodajte koricu od limuna i polagano miješajući naizmjence

dodajte brašno prosijano s praškom za pecivo i snijegom od bjelanjaka. Kalup (oblik)

za torte promjera 26 cm premažite maslacem i pospite brašnom, te ulijte pripremljenu

smjesu. Pecite oko 35 minuta u pećnici zagrijanoj na 180 oC. Kada se biskvit ohladi,

prerežite ga napola i nadjenite. Vino, šećer i limunov sok zagrijte do vrenja, te stavite

namočenu i ocijeđenu želatinu. Kada se malo ohladi, stavite polovicu očišćenih i

opranih borovnica i malina. Ohladite nadjev i premažite biskvit. Poklopite. Izvana

premažite tortu tučenim slatkim vrhnjem, ukrasite je i složite preostale borovnice i

maline. Po rubovima rasporedite listiće od badema.

Drijenak

Dren, drenj, drenovina, drenjina je malo drvo ili grm. Ima tanku žućkastu

ispucanu koru. Plodovi dugoljasto eliptični, crvene i sjajne koštunice oko 15 mm duge

i oko 10 mm široke, su jestive. Dozrijevaju potkraj kolovoza. Plod je trpak i kiseo, a

kad sasvim sazre postane tamnocrven i poprima slatkokiseli okus, te se može jesti svjež

i neprerađen, kao ukusno i vrlo zdravo voće. Najviše se prerađuje u marmeladu, zatim

u voćne sokove, kompot, slatko, rakiju i vino.

Drijenak se još u starom vijeku priređivao za jelo, još nepotpuno zrele plodove

konzervirali su u slanoj vodi aromatiziranoj s komoračem. Uživali su ih poput maslina.

Džem od drenka

Za spremanje džema plodovi moraju biti dovoljno zreli, da se koštice mogu lako

odvajati od „mesa“. 2 - 3 kg zrelih drenaka dobro operite u nekoliko voda, ocijedite,

izvadite koštice i propasirajte. Količina plodova i šećera ovisi o okusu (slatkiji ili

trpkiji džem). Na spomenutu količinu dodajte 1 kg šećera, sve dobro izmiješajte i

ostavite 24 sata da stoji. Džem stavite u staklenke, zatvorite celofanom i gumicom. U

hladnoj prostoriji džem može stajati i 2 - 3 godine, jer je vrlo postojan i ne kvari se.

Marmelada od drenka

Posve zrele i mekane plodove očistite od peteljki i dobro operite, te kuhajte u malo

vode. Kad omekša, pasirajte, izmiješajte sa šećerom i kuhajte na jačoj vatri dok smjesa

postane gusta. Još vruću smjesu ulijte u staklenke, kad se ohladi stavite celofan

namočen u rum i zatvorite gumicom. Na 1 kg mezgre stavite 1 kg šećera i dobiti će te

2 - 3 kg marmelade.

Pekmez od drenka

Dobro operite 1 kg zrelih drenaka i izvadite im koštice. Propasirajte ih i u posudu

stavite red drenaka i red šećera (1kg drenaka - 1 kg šećera). Ostavite tako 2-3 sata i

zatim ih skuhajte na laganoj vatri uz stalno miješanje oko 3 sata. Skuhani pekmez

stavite u staklenke.

Pekmez se može napraviti i bez kuhanja. 1 kg zrelog drenka, 0,5 kg šećera (nekad se

koristio samo smeđi šećer). Probrane plodove raširite na dasci ili platnenoj krpi i

ostavite na suncu nekoliko dana da jednolično omekšaju. Operite ih, pasirajte i pomalo

miješajući dodajte sav šećer. Trebate dobiti jednoličnu gustu masu. Napunite staklenke

i dobro zatvorene čuvajte na hladnome mjestu. Pekmez nije dugotrajan.

Drenak ukuhan u pari

Jako zrele ali još tvrde i očišćene bobice drenka stavite u staklenke, dodajte po jedan

klinčić i malo cimeta. Zalijte prokuhanom i ohlađenom otopinom šećera. Na 1 kg

plodina stavite 1/4 do 1/5 kg šećera. Napunjene staklenke zatvorite i kuhajte na pari

15 - 20 minuta pri temperaturi od 85 oC.

Zreli drenak i šećer

Uberite zreli drenak, očistite te ga i stavite u staklenke. Red drenka, red šećera. Između

redova stavite klinčić i malo cimeta. Najgornji red mora biti od šećera. Na 1 kg drenka

stavite 75 dag šećera. Napunjenu staklenku zatvorite i stavite na sunce ili toplo mjesto.

Tekućina koja se dobije od drenka i šećera vrlo je ukusna.

Na Cvjetnicu ujutro, mladež se umiva u vodi, u kojoj su namočeni cvjetovi drijenka -

simbolom zdravlja i snage.

Šumske jagode

Jagoda, jagodnjača, mamica, pozemljuša raste o šumama, krčevinama, uz

šumske putove, grmlje, šikare i živice, u nizini i po planinama. Sitni kugličasti plodovi

dozrijevaju od svibnja do kolovoza na planinama. Šumske jagode se jedu svježe, a

mogu se preraditi u džem, marmeladu, slatko, žele, sirup, kompot, sladoled, kolače,

vino, itd. Međutim, svi ti oblici prerade teško mogu sačuvati posebnu, izvanrednu

aromu šumskih jagoda, pa čak ni uzgojene/kultivirane nemaju te arome.

Vračajući se kući, s pašnjaka ili posla iz šume, često su jagode zateknuli za traku nad

obodom šešira, i tako ih donosili djeci na veselje.

Piće od šumskih jagoda

Sastojci: 1 l šumskih jagoda, 20 dag šećera, sok polovice limuna, 3 dl bijelog vina.

Od jedne litre šumskih jagoda odaberite 3 dl najljepših i stavite ih u posudu na led ili

u vrlo hladnu vodu. Ostale jagode pasirajte, pomiješajte sa šećerom, sokom limuna i

bijelim vinom. Procijedite u staklenu zdjelu. Pažljivo dodajte odabrane jagode i tako

priređeno piće ostavite nekoliko sati na ledu. Poslužite uz fine kolačiće.

Slatko od jagoda

Sastojci: 0,5 kg jagoda, 0,5 kg šećera, sok 1 limuna.

Dobro očistite jagode, poškropite ih sokom limuna i ostavite da odstoje jedan sat.

Napravite gusti sirup od šećera s vrlo malo vode. Kad je sirup gust kao med uspite

jagode i polako kuhajte, neprestano skidajući pjenu. Kad su ukuhane skinite s vatre,

pokrijte čistom, vlažnom krpom i ostavite do drugog dana. Složite u staklenke i

zatvorite.

Pjena od jagoda

Sastojci: 20 zrelih jagoda, 2 bjelanjka, 20 dag šećera u prahu.

Očistite jagode, dodajte im bjelanjke i šećer u prahu, sve zajedno ulupajte, šibom za

pravljenje snijega, da dobijete čvrstu pjenastu masu. Tucite barem 20 minuta.

Pjenu poslužite uz sitne kolačiće ili ohlađeni gris na mlijeku.

Na isti način možete napraviti pjenu od ribizla i malina.

Kompot od jagoda

Sastojci: 0,5 kg jagoda, 40-50 dag šećera, malo ruma.

Jagode operite i ostavite da se ocijede. Oprezno im odstranite peteljke, istresite u

posudu i pospite šećerom. Ostavite ih, preko noći da puste sok. Drugi dan ih kuhajte

otprilike pet minuta. Pri kuhanju nemojte miješati, već samo protresite posudu.

Izvadite ih iz soka i stavite u staklenku, a sok dalje kuhajte, skidajući pjenu. Malo

rashlađenim sokom prelijte jagode. Kad se kompot posve ohladi, na površinu sadržaja

svake staklenke stavite okruglo izrezan pergament namočen u rum. Staklenku zatvorite

navlaženim celofanom.

Sirova marmelada od jagoda

Sastojci: na 1 l soka 1 kg šećera.

Oprane i očišćene jagode osušite, a zatim ih novom ili prokuhanom kuhačom miješajte

sa šećerom pola sata do jedan sat. Stavite ih u staklenke i zavežite.

Džem od jagoda

Sastojci: jednaka količina jagoda i šećera.

Jagode operite, dobro osušite, pa im povadite peteljke. Stavite ih u posudu i pošećerite.

Džem od jagoda ne smijete miješati, pa samo s vremenom na vrijeme posudu protresite

da jagode ne prigore. Čim zakuha, snizite temperaturu.

Kupina

Kupine počnu dozrijevati polovinom kolovoza, a kao divlje se mogu naći po

livadama, pašnjacima i uz rub šume. S obzirom da se ne može duže čuvati u svježem

stanju prerađuje se u džem, sok, sirup, vino ili se zamrzava.

Zamrzavanje

Zrele, zdrave, neoštećene plodove operite pod mlazom vode, dobro ocijedite, lagano

posušite na papirnatom ubrusu, složite u plitke posudice, pospite šećerom u prahu i

zamrznite. Koristite ih za pripremu raznih slastica.

Džem od kupina

Sastojci: 1 kg očišćenih i opranih kupina, 70 dag šećera, rum.

Kupinama dodajte šećer i ostavite oko jedan sat na hladnome mjestu, da puste sok.

Nakon toga kuhajte ih oko 15 minuta uz stalno miješanje i pobiranje pjene. Vrući džem

prelijte u čiste, suhe i zagrijane staklenke. Ostavite pokriveno preko noći na hladnome

mjestu da se želiraju. Površinu džema poškropite s nekoliko kapi ruma, staklenku

dobro zatvorite poklopcem na navoj, označite naljepnicom, te pohranite na suho i

prozračno mjesto.

Marmelada od kupina

Sastojci: 1 kg kupina, 60 dag šećera, 2 dl soka od ribizla, rum.

Očišćene i oprane kupine zgnječite i procijedite kroz gustu gazu. Dodajte šećer i

kuhajte 30 minuta uz povremeno miješanje i pobiranje pjene. Pri kraju kuhanja dodajte

sok od ribizla da marmelada bolje želira. Punite u očišćene i zagrijane staklenke, i

ostavite na toploj pećnici, dok se na vrhu stvori korica. Dodajte malo ruma, staklenke

zatvorite, označite i odložite na suho i zračno mjesto do upotrebe.

Kompot od kupina

Sastojci: 4 kg kupina, 75 dag šećera.

Kupine dobro očistite, odstranite sve peteljke, te nezrele ili nezdrave plodove. Dobro

ih operite u cjedilu i ostavite da se dokraja ocijede. Ocijeđene istresite u zdjelu i pospite

šećerom, pa oprezno pomiješajte da sve kupine budu uvaljane u šećer. Tako ih ostavite

da stoje jedan sat. Tada ih oprezno stavljajte u tople staklenke i zalijte sokom što su ga

pustile same. Staklenke dobro zatvorite i kuhajte u pari pola sata.

Vino od kupina

Sastojci: 4 kg očišćenih kupina, 1 kg šećera, 2-3 prutića vanilije.

Kupine malo zgnječite i složite u veću staklenku, oko 5 l. Na svaki sloj kupina stavite

nekoliko žlica šećera i komadić vanilije. Na vrhu mora biti šećer. Staklenku punite do

tri četvrtine zapremine. Poklopite tanjurićem i stavite na sunčano mjesto 10-15 dana,

odnosno dok se sav šećer otopi. Kupine se dignu na površinu a sok se odlijte u čiste

staklene boce. Boce ne zatvarajte, već samo prekrijte čistom gazom, radi daljnjeg

vrenja, koje obično traje 3-4 tjedna. Završetak vrenja je kad više ne izlaze mjehurići.

Gotovo vino još jednom prelijte u čiste, suhe boce, da se odvoji preostali talog i dobro

začepite. Vino mora biti bistro. Čuva se na suhom i hladnome mjestu. Preostale kupine

možete koristiti za pekmez. Vino se pije u malim količinama, jer je prilično jako.

Šljive

Pekmez od šljiva

Sastojci: 5 kg šljiva.

Potpuno zrele i slatke šljive operite, povadite im koštice i kuhajte bez ikakvih dodataka

da dobijete gustu i tamnu, gotovo crnu kašu. Kuhajte na umjerenoj vatri i često

miješajte da ne zagore, a ruke zaštitite rukavicama, jer pekmez jako šprica. Ako ga ne

možete skuhati u jednom danu, nastavite kuhati drugog dana, jer pekmez je posve

gotov tek kad kuhača u njemu stoji uspravno. Ohlađen pekmez stavite u staklenku, a

gornju površinu izravnajte da bude glatka i pokrijte komadom celofana umočenog u

rumu. Zatvorite staklenke.

Kompot od šljiva

Sastojci: za staklenku od 0,5 l napunjenu šljivama skuhajte sirup od 3 žlice šećera i 8

žlica vode.

Manje šljive možete samo oprati, oguliti i staviti u staklenke. Veće šljive raspolovite i

izvadite im koštice. I njih ogulite. Prelijte ih vrućim sirupom i pasterizirajte 15-20

minuta.

Za pasteriziranje (prokuhavanje) potrebna vam je veća posuda, kojoj dno i stjenke

obložite krpama ili novinama da izbjegnete dodir staklenke s vrućim metalom.

Staklenke stavite u hladnu vodu koja je do polovine visine posude. Zagrijavajte i čim

voda provri, računajte vrijeme pasterizacije. Staklenke izvadite tek kad se voda

ohladila i dobro zatvorite.

Ukuhane šljive za kolače

Sastojci: malo manje od 4 kg šljiva (za jednu staklenku malo manje od 1 kg), 30 dag

šećera.

Jednu po jednu dobro opranu šljivu obrišite krpom, raspolovite je i izvadite košticu.

Slažite ih u staklenku oblom stranom prema gore i prelijte prokuhanim i rashlađenim

šećernim sirupom (skuhajte šećer u litri vode). Pasterizirajte 30 minuta, ali nemojte

dopustiti da kuhaju naglo.

Ukuhane šljive za okruglice

Sastojci: na staklenku od 0,5 l napunjenu šljivama stavite 1/2 žlice šećera i malo

konzervansa.

Šljive operite i dokraja osušite. U staklenku stavite šećer i konzervans, na to slažite

šljive. Staklenke zatvorite i pasterizirajte 5 minuta. Ostavite ih u vodi još 15 minuta, a

onda ih izvadite i spremite.

Višnje

Kaša od višanja

Sastojci: 1 kg višanja, 35 dag šećera.

Šećer skuhajte s malo vode, pa mu dodajte oprane višnje bez peteljki i koštica. Kuhajte

da se omekša. Ako je previše soka, višnje povadite, a sok kuhajte da se zgusne. Vratite

višnje, pa ih uspite u staklenke. Hermetički zatvorite i kuhajte u pari petnaest minuta.

Pekmez od višanja

Sastojci: na 1 kg višanja 60 dag šećera.

Oprane i očišćene višnje sameljite strojem za mljevenje mesa. Stavite u staklenu

zdjelu, dodajte šećer, dobro izmiješajte i ostavite stajati 24 sata. Slijedećeg dana

pristavite pekmez na vatru. Kad zavri kuhajte još samo deset minuta. Toplo stavljajte

u zagrijane staklenke, pokrijte ih čistom krpom. Drugog dana zavežite pergamentom

ili celofanom.

Kompot od višanja

Sastojci: za staklenku od 0,5 l napunjenu očišćenim višnjama priredite sirup od 5 žlica

šećera i 4,5 žlice vode.

Višnje operite i očistite od peteljki (možete izvadite i koštice). Stavite ih u staklenke,

zalijte kipućim sirupom i skuhajte u pari.

S obzirom da je sirup kipuć, staklenke unaprijed ugrijte u toploj vodi, ne stavljajte ih

na metalnu, već na drvenu podlogu a ispod ih podložite krpom da ne puknu. Osim

toga, sirup nalijevajte postupno. Staklenke nikada ne smiju biti pune do vrha. Kad

slažete voće povremeno protresite staklenku da se voće složi jedno uz drugo. Sirup

mora prekriti voće.

Ukuhane višnje i sirup

Sastojci: 2 kg višanja, 80 dag šećera u prahu, 1,20 kg šećera.

Od ovog naputka istodobno dobivate sirup i ukuhane višnje. Opranim, zrelim višnjama

otkinite peteljke i izvadite koštice. Pospite ih šećerom u prahu i ostavite da stoje 12

minuta. Nakon toga ih pristavite na vatru da kuhaju 20 minuta. Tada ih istresite na

sitno cjedilo, a ispod stavite posudu u kojoj će se skupljati sok. Kad se višnje ocijede,

stavite ih u lonac, dodajte šećer i kuhajte još četrdesetak minuta. Još vruće stavljajte u

staklenke. Ostavite da se ohlade, pa tek tada zatvorite. Dobiveni sok izvažite, dodajte

mu jednaku količinu šećera i kuhajte još pola sata, skidajući pjenu. Ohlađeni sok nalijte

u boce.

Ukuhane višnje s rumom

Sastojci: 3 kg višanja, 1,5 kg šećera, 8 dl ruma, vanilija.

Višnjama skinite peteljke, operite ih i dokraja obrišite. Slažite ih u redove u staklenku

široka grla, svaki red pospite šećerom, a u sredinu stavite vaniliju. Zalijte ih rumom

sve do vrha. Staklenku pokrijte tanjurićem i držite je na suncu desetak dana.

Povremeno je protresite da se sav šećer rastopi. Kad se šećer otopi, višnje su gotove.

Staklenku zavežite i odložite.

Višnje u rakiji

Sastojci: 1 kg višanja, 1 l rakije, 30 dag šećera u prahu, pola šipke cimetove kore, 1

klinčić.

Operite i dobro ocijedite višnje. Četvrtinu odvojite, pa ih zgnječite, a pritom zdrobite

dobro i koštice, jer one daju poseban okus (po maraskinu). Prelijte ih s pola litre,

začepite i ostavite da stoje mjesec dana. Preostalim višnjama prerežite peteljke do

polovine, pa i njih prelijte rakijom, začepite i spremite. Nakon mjesec dana ocijedite

sadržaj prve staklenke, nalijte na cijele višnje, dodajte šećer, cimet i klinčić. Pažljivo

začepite staklenku i ostavite još najmanje dva mjeseca. Budite strpljivi, bolje su kad

još malo dulje odleže.

U medu spremljeno voće

Sastojci: 1 l meda (čisti vrcani med), 0,5 l vode, 1 limun ili žličica voćnog octa.

Med prokuhajte isto kao šećer, pjenu uklonite tijekom kuhanja. Rastopinu procijedite

kroz čistu platnenu krpu, preko cijedila. Svježe očišćeno voće (kruške, višnje, drijenak,

ogrozd...) operite, uklonite peteljke i složite u staklenku. Prelijte kuhanim medom i

zatvorite.

Voćnjaci

Travnjački voćnjaci

Jedna od naših kulturnih vrijednosti, koja polako ali sigurno iščezava je, –

travnjački voćnjak s visokim stablima, koji su svojim raznolikim vrstama osiguravala

vrlo vrijedne prinose svježeg voća seoskim gospodarstvima. Višak se prerađivao u

voćni sok, rakiju ili sušilo. Male zelen kisele jabuke bile su neizostavni dodatak

pečenjima od guske, svinje i pure.

Visoka stabla voćaka bujne krošnje – karakteristična slika brojnih sela - ponos

su dobrog gazde. Ne samo zbog toga što su davale voće nego i najbližu travu za stoku,

bilo da ju je pasla ili uzimala kao sijeno. Stručnjaci kažu da su te stare sorte otpornije

na određene bolesti a veliku pomoć u tome su im davali i njihovi stanovnici: ptice i

drugi organizmi na njima, koji su suzbijali mnoge štetnike, kao npr. uholaža ili „buba

mara“ koje su jele lisne uši. Posebno su značajne pčele koje pomažu pri oplodnji

voćaka, a stari voćnjaci nisu bili bez košnica. Upotreba pesticida prije pedeset godina

bila je nepoznata većini gazdinstava.

Zemlja tj. površina, koja se koristila za voćnjake bila je manje iskoristiva

(strmina), manje vrijedna površina (okućnica) u blizini gospodarstva. Voćnjaci

zasađeni različitim sortama voćaka prvenstveno je služila osobne potrebe u svježem

stanju, a višak se prerađivao u sokove, marmelade, rakije, ocat, vino, te se sušio.

Voćnjaci su dobivali gnoj od stoke koja ju je pasla, i zapravo je to bila jedina

briga oko stabala u njemu, što je rezultiralo i nejednakim prinosima kroz godine.

Međutim, oni su bili korisni i zbog drugog, a ne samo radi voćaka, kao npr. strmo

zemljište nije erodiralo, ljeti su visoka stabla štitila domaćinstva od vrućine (koliko je

samo ručkova bilo pojedeno u „ladu voćnjaka“ tijekom žetvenih radova), a zimi od hladnih

vjetrova.

Ljudi su vjekovima cijenili i čuvali svoje voćnjake, što nam dokazuju stari pravni

propisi (kao npr.: Poljički statut) zbog ukusnog i zdravog voća, životinje radi krme i ispaše,

a brojne životinjske vrste u njima nalazile svoj dom. Voćnjaci su s okolinom

poljoprivrednim površinama povezivale žive granice, pojas vegetacije ili šumske

rubove. Trula ili natrula stabla naseljavaju mravi, hruštevi i ostali kukci koji su hrana

djetlićima i žunama. U deblima su gradila duplje mnoge ptice: velika sjenica, čvorak,

brgljez, vijoglav, mrka crvenperka, te poljski i domaći vrabac, a u većim dupljama

ćukovi i sove. U njima su također stanovali puhovi, kune i šišmiši, stršljeni, ose i pčele.

U razgranatim krošnjama gnijezde se svračci, žutarice, češljugari, svraka, šojka,

kreštalica i kos. Bogate zatravljene površine dom su raznim kukcima, od kojih

prevladavaju skakavci, hruštevi i leptiri. Oni su hrana za ptice.

Intenzivni nasadi sve više prevladavaju a travnjački voćnjaci, naša posebnost, na

kojoj se može graditi – čista zdrava hrana – ekološki proizvod – nestaje.

Poljički statut spominje voćnjak riječju sâd i kaže: …

.. da je posebna gospodarska cjelima koja mora biti ograđena zidom ili plotom,

.. ako bi se voćka nalazila tako blizu, da bi deblom ili granama nadvisivala susjedno

zemljište gospodar tog zemljišta morao je ponuditi gospodaru voćke, da zajednički

beru plodove; ako bi taj to odbio, slobodno je mogao po tihom vremenu, a ne u vrijeme

vjetra, na svom zemljištu ispod susjedova stabla zapaliti vatru, i što bi pritom izgorjelo.

Dobro bi bilo. ..

..i jedan ili dvojica ili trojica, koji imaju voćke uz međaše ili uz lijehu, i njegova

bi voćka nagnula deblo ili granu na lijehu mojega vinograda ili zemljišta, i ne bi

dopustio gospodar one voćke slobodno zajedničko korišćenje, ne može mi zabraniti

osloboditi svoje zemljište, ne sa sjekirom, nego naložiti vatru na granici za tišine i ono,

što odnese vatra, po običaju je (prastari običaj u Hrvatskoj, a i posvuda u Europi, vrijedilo je

pravilo rimskog zakona, po kojem se u takvu slučaju mogao osloboditi takva granja sječom svega onoga,

što se nalazilo iznad njegova zemljišta).

Šumski „voćnjaci“

Od lipnja do studenog, šume nam daruju jestive plodove visoke prehrambene

vrijednosti. Općenito, divlje je voće, divljake, bogatije vitaminima od kultiviranog, a

sazrijeva u vrijeme kad mnoge vrste divljeg povrća nisu više pristupačne ni jestive.

Nažalost, civilizacija nam polako ali sigurno, oduzima i tu posljednju netaknutu oazu,

iako kod nas još uvijek, u usporedbi s ostalim zemljama Europe, postoje skriveni

gajevi voćaka. Od Zagrebačke gore do Like, Gorskog kotara, Primorja i Slavonije

nalaze se – gajevi (mlada šuma, šumica, lug), poznati još od starih mitoloških vremena u

kojima su boravili satiri i vile. To su mjesta mira, spokoja, ljepote, ljubavi.

Omiljene vrste šumskog voća, kojeg prepoznaje najveći broj ljudi, može se svesti

na: šumske jagode, maline i kupine, dok je već teže prepoznatljiv, iz neznanja, s drijen

i borovnica. Tko može od kontinentalaca reći da je vidio: divlju jabuku, krušku,

trešnju?

Na jadranskom području, osim domaćeg stanovništva, ne poznaje se: kostela,

žižola, maginja, opuncija i rogač.

Voće kojeg su oplahnuli jači jesenski mrazevi i koje nam izgleda nagnjilo tek je

sada najbolje za jelo, kao npr.: jarebika, brekinja, mukinja, oskoruša, trnina, divlja

kruška.

Svô to šumsko voće samo ili miješano daje nam visokovrijedne proizvode, koje

se pripremalo od davnina, kao: ukusne marmelade, džemove, kompote, voćne sokove

ili voćna vina. Osušeno šumsko voće koristilo se za čajeve koje je ljudima davalo

neophodne hranjive sastojke tijekom zime: plodovi divlje ruže (šipak), bijeli ili crveni

glog, glogovica, drijen, crna i crvena bazga, pasji trn, brusnica, borovnica, žutika.

Aromatični divlji plodovi koriste se kao začini i mirodije, što je danas za mnoge

„otkriće“, borovnica, mirta, kim, ..

Stabla tih „divljaka“ otpornija su na bolesti, štetnike, smrzavanja. Kora je gorka pa

stablo ne napadaju zec i voluharice, koji oštećuju stablo i korjenov sustav.

Zimsko bijeljenje voćaka

Mnogi voćari premazuju vapnom svoje voćke u periodu zime i ranog

proljeća, osobito u hladnijim područjima kao što je Gorski kotar. Osim korisnosti to

ima i estetski razlog jer je voćnjak puno ljepšeg izgleda.

Razlog premazivanja vapnom je spriječavanje pucanja kore debla i nižih grana

krošnje voćaka, te tako onemogućiti i ulazak patogenih mikroorganizama pod koru.

Kad se temperatura zraka u proljeće poveća, voćka iz svojih zaliha u korijenu prenosi

hranjive tvari u krošnju kako bi oformila lišće i reproduktivne organe. U rano proljeće

za vedrih dana temperatura zraka se može povećati dok se u noći temperatura može

spustiti ispod nule i dolazi do zamrzavanja sokova i do pucanja kore voćaka, naročito

na strani koja je bila najviše izložena suncu. Ranu na voćki napadaju razni patogeni

mikroorganizmi koju uzrokuju bolest i kod većih oštećenja može cijela voćka propasti.

Bijeljenjem voćke spriječavamo pucanje kore, jer bijela boja odbija sunčeve zrake, te

neće doći do zagrijavanja debla i pucanja kore. Bijeli se u dva navrata. Početkom

prosinca za razdoblje zime i u rano proljeće da bi spriječili prerano kretanje vegetacije.

Za što uspiješnije bijeljenje koristite hidratizirano vapno u koje dodajte 10 posto

soli i 10 posto sumpora smočenog u vodi, što će očuvati voćke od naseljavanje štetnih

organizama.

Divlje jabuke i kruške

Divlja jabuka raste u miješanim bjelogoričnim šumama, pokraj putova i polja,

među grmljem, uz okrajak šuma i po sunčanim obroncima planina. Okus divljih jabuka

je trpak i kiseo. Zbog velike količine pektina ponekad se upotrebljava za želiranje

proizvoda od drugog voća. Plodovi su okruglasti, do 3 cm u promjeru, žućkastozeleni

a kad sazriju često su crvenkasti na strani okrenutoj prema suncu. Dozrijevaju

početkom lipnja. Prerađuje se u rakiju ili u voćni sok, a strugana i osušena za voćni

čaj.

Od divljih jabuka - lisnika, pomiješanim s kruškama radio se mošt.

Divlju krušku susrećemo uz rubove šuma, živica, pašnjake i putove, od ravnice

do pretplaninskog pojasa. Plodovi dozrijevaju u rujnu i listopadu. Tvrdi su i opora

okusa, pa se mogu jesti samo prezreli i nagnjili, kad su vrlo ukusni i slatki. Priređuju

se na razne načine kao i drugo voće.

Prije dva stoljeća u Gorskom kotaru bilo je puno divljih voćaka o čemu nam

govori i mjesto Divjake u blizini Skrada. Prvi stanovnici koji su nastanili današnje

mjesto Divjake nazvali su ga upravo zbog mnogobrojnih stabala divljih voćaka.

Pred crkvom sv. Izidora ratara, u Divjakama, bila je ogromna lipa promjera 4,5 metara,

sveto drvo naših predaka pod kojim su se sastajali i donosili sve važne odluke.

Sušenje voća

Sušenje voća na zraku i na suncu najjednostavniji je način spremanja voća. Voće

se nareže na kriške i ploške, prostre ili naniže na nit i objesi na zračnom mjestu. Ako

je vrijeme kišno voće se suši i u pećnici ili i na samom štednjaku koristeći pri tome

ljesice (drvo ljeske daje najkvalitetnije pruće koje se daje lako pregibati i guliti. Služi

u košaraštvu i građenju pletera, plota i torova za ovce), ili rešeta i sita. Voće se može

sušiti i u peći tako da se naslaže na ljesice i ove slože u ne prevrućoj peći. Za vrijeme

sušenja moraju vrata peći biti otvorena, da iz nje izlazi vlažan zrak. Najbolje se voće

osuši u sušionici, koja se može namjestiti na štednjak. Temperatura sušenja, na

početku, mora biti nešto viša od 80 oC, a kasnije na 50 oC. Kolutiće, ploške ili kriške

ne valja presušiti već su najkvalitetniji kad sadrže oko 22 posto vlage, odnosno kad su

elastični, a ne lomljivi i kad im je boja blijedožućkasta.

Voće određeno za sušenje mora biti sasvim zrelo. Jabuke i kruške moraju biti dosta

tvrde, voće s košticama prezrelo, a nezrelo, crvljivo, nagljilo i natučeno voće ne valja

sušiti.

Jabuke se ogule, razrežu na kriške ili ploškice a koštice izvade. Kruške se mogu,

ako imaju lijepu koru, sušiti s korom, tako da se samo uzduž razrežu. Najbolje je

kruške prije sušenja pariti u vodenoj pari, da malo omekšaju i prostrti po lijesi. Za

parenje potreban je parni kotlić ili običan lonac, u koji se stavi tronog, a na njega

košarica s voćem. Lonac se pokrije poklopcem, rubovi obaviju mokrom krpom, da se

iz njega isparuje što manje vode.

Voće sušenjem sačuva svoju svjetložutu boju, ako se odmah kako se nareže

namoči malo u slanu vodu ili vodu zakiseljenu limunom.

Šljive i trešnje suše se najprije 6 sati u sušnici, zatim 6 sati na zraku i opet 6 sati

u sušnici. Suhe su onda ako se ne raspuknu i ne ispuste sok, kad se prstima stisnu.

Dobro je to voće prije sušenja malo izložiti suncu, da malo povene. Sušene šljive

dobiju sjaja, ako se za sušenja nekoliko puta ohlade na zraku.

Jabuke i kruške suše se na najdonjoj ljesici, te se dižu postupno na više, u sve

manjoj toplini.

Kad je voće dovoljno suho, ohladi se i odaberu komadi koji nisu posve suhi i

posebno se suše do kraja.

Vrijeme sušenja:

jabuke izrezane na ploške suše se 3 - 4 sata

jabuke izrezane na kriške suše se 6 - 8 sati

kruške narezane na kriške suše se 8 - 10 sati

šljive 12 - 18 sati

marelice i breskve 15 - 16 sati

100 kg jabuka daje 12 kg suhih jabuka

100 kg krušaka daje 16 kg suhih krušaka

100 kg šljiva daje 30 kg suhih šljiva

100 kg trešanja daje 25 kg suhih trešanja

100 kg bresaka bez koštica daje 12 kg suhih bresaka

100 kg marelica bez koštica daje 12 kg suhih marelica

Voće osušeno u sušnici ostavi se nekoliko dana na zraku, spremi u vrećice ili

sandučiće, i odloženi na prozračnom i suhom mjestu, mogu se održati i nekoliko

godina. Najbolje je čuvati u zatvorenim staklenkama u prostoriji čija se temperatura

kreće od 0 do 4,5 oC.

Gorani su radili - šišne jame - potleušice od pletenog granja, šiba, u kojima su

kasno ujesen sušili jabuke, kruške i šljive. Od sušenog voća kuhao se napitak za kosce

i grabljačice.

Djeca su u školu nosila za prehranu po koju rižinju - na dimu sušenu jabuku ili

krušku, komad crnog kruha i malo slanine.

Stolisnik (hajdučka trava, kunica, kostrijet, ravan, roman, romanika, šporiš)

Raste pojedinačno ili u velikome mnoštvu, po livadama, međama, pašnjacima i

uz putove. Ta visoka i uspravna biljka ima mnogo prekrasnih bijelih ili

purpurnocrvenih cvijetova ugodna mirisa. Cvate od proljeća do jeseni (do prvih

mrazeva), a ubiru se razvijeni cvjetovi gornje polovice. Cvjetovi se suše u hladu.

Čaj od stolisnika

Uzmite 1 čajnu žlicu osušenog stolisnika i prelijte vrućom vodom (2 dl). Ostavite 5

minuta da odstoji i procijedite. Kad voda postane mlačna umiješajte 1 čajnu žlicu

meda.

„Vino“ od stolisnika

U jednu litru očišćene i prokuhane vode stavite 18 - 30 g cvjetova i ostavite da stoji

desetak dana i dobit ćete tzv. „vino“. Pije se 2 do 3 čaše dnevno.

Stolisnik se također s drugim travama stavlja u rakiju. Iz mladih listova uz dodatak

soka limuna može se prirediti vrlo ukusan umak, nalik onome od kopra.

Košutje uho (Gentiana lutea), gencijan, goreč, košutnik, lincura, srčenik, trava od srca

- korijen suše i grickaju s rakijom. Ubraja se kao najstarija ljekovita biljka u povijesti.

Naše uobičajeno ime za tu biljku je „gencijana“ dolazi od latinskog naziva Gentiana,

a dolazi od ilirskog kralja Gentisa koji ju je preporučivao kao lijek protiv kuge. Korijen

starijih biljaka, i to ujesen ili u rano proljeće, razrezan po dužini suši se na prozračnom

mjestu, nanizan na uzici. Svježi korijen nema ugodan miris, dapače oduran, ali osušen

je vrlo aromatičan. Od sastruganog korijena (cijeli korijen se ne smije kuhati) radi se

čaj ali se daje prednost vinu i rakiji pripremljenim od njega.

Čaj

Žličica struganog korijena stavi se u vodi stajati 4 sata. Pije se dvaput dnevno po malu

šalicu.

Vino

30 - 40 g korijena stavi se močiti 14 dana u 1,5 l bijelog ili crnog vina. Pije se svega

po pola deci do deci dnevno.

Rakija

Korijen se stavi u finu rakiju stajati barem 24 sata. Nakon toga izvadi se i pije u malim

količinama. Preporuča se planinarima-alpinistima, po jedan gutljaj, koji je dovoljan da

otkloni prijeteću iznemoglost od gladi ili hladnoće, a ujedno pobuđuje mišiće i ojačava

želudac

Šumski radnici i ovčari uobičavali su miješati malo rakije s brezinim sokom.

RAKIJA

Jesen donosi „kuhanje za veselje, grlo i uho“, pečenje rakije. Za grlo to svi znaju,

za uho jer se kod toga čuju mnoge priče za cijelu godinu, a za veselje je zaslužen cijeli

posao i zadovoljstvo uspješnih prvih kapi. Voće koje je odstajalo u „dropu“ tridesetak

dana zajedno s travama autohtonog podrijetla (pelin, koromač, vres, bresina, kuš, ruta

i brinje) peče se u kotlu i curka tananim mlazem u čabrić preko gaze koja ju filtrira.

Prvo teče ona prava jaka rakija - cvet (1-2 litre), nakon nje poteče normalna a na kraju

plavuš ona slaba. Te zadnje dvije miješaju se zajedno da bi dobili gradaciju od 46 do

50 gradi. Danas se to mjeri posebnom napravom, a nekada je za to služili grlo. Govorili

se: „tko ima dlakavo grlo, tome je i rakija slaba, a tko je imao normalno znao je

„potrefiti“ gradaciju“. Nakon lijepog druženja, lijepih priča i pokoje pjesme i starih

običaja „da se više rakije popije nego se ispeče“ treba čekati opet cijelo ljeto.

Najpoznatija je rakija od borovnica crnogoričnih gromova.

Šljivovica služi i kao „stari“ kulinarski „štos“ kod omekšivanja tvrdih ili žilavih

mesa tijekom kuhanja. I najtvrđi vol postati će mekan poput najmlađe junetine. U lonac

gdje se kuhaju „islužene životinje“ krave, volovi ili bikovi, kapne se mala čaša

šljivovice. Meso se tada brže raskuha a alkohol ionako ispari iz lonca.

Osim rakije od voća, najviše od jabuka, radio se mošt. Svaka kuća imala je malu

prešu. jabuke su se istukle ili samljele u muljarici i nakon toga stavljale u prešu. Od

soka se radio i poznati jabučni ocat.

Gljive - „šumsko meso“

Gorski kotar obiluje mnogim gljivama koje je domaće stanovništvo koristilo i

koristi u svakodnevnoj prehrani, svježe ili suhe. Za njih se nekada govorilo da su

„sirotinjska hrana“.

Gljive za jelo se javljaju tek nakon dva tjedna poslije prve velike kiše, pa sve do

pet tjedana. Nove kiše mogu samo pridonijeti razvitku i obilju, a i bujnosti gljiva.

Proces njihova prikritog razvijanja (pod zemljom ili u drvetu) traje minimalno

petnaestak dana. Ako kiše nije bilo duže od mjesec i pol dana, gljive se uopće ne isplati

tražiti. No ponekad se i u doba suše mogu naći krupni primjerci onih vrsta, koje svoj

micelij (gljivaču) imaju duboko pod zemljom i trebaju dugo vegetativno razdoblje.

Gljive vole više svjetlija nego mračnija mjesta, rjeđu nego gustu šumu. Odlične

šume su sunčane i istodobno vlažne, s mahovinom ili golom zemljom po tlu.

Pokraj jela uspije približno 850 vrsta, kraj smreka oko 800, zatim kraj bukava

oko 700, kraj borova oko 600, kraj grabova oko 350, kraj breza oko 300, .... U proljeće

i ljeto najbogatije su hrastove-grabove šume, U rujnu po vrstama vode bukove i šume

jela, u listopadu prevladavaju šume smrče i jele, u studenomu šume bora pa smrča, u

prosincu je borova šuma bez konkurencije.

Kao što treba čuvati poljsko cvijeće, ne brati ga, tako je i s gljivama, ne berite

više od dva kilograma gljiva dnevno.

Gljive Gorskog kotara:

- borov čavlić (narodna imena: bakrenasti prljavac, borov polžar, bakreno rdeči

polžar),

- bukovača (narodna imena: ostriga, bukova gljiva, bukova ostriga, bukova goba),

- crni vrganj (narodna imena: ljetni vrganj, ajdovec, črni jurček, črni goban),

- đurđevača (narodna imena: đurđevka, ranka, prusnica, jurjevka),

- golubača (narodna imena: zeka, blavijenka, golobača, krasotica, gluhara),

- grmoščica (narodna imena: grmača, bezobročna štorovka),

- jesenji hrčak (narodno ime: bijeli hrčak),

- kravara (narodna imena: kravljača, riđovka),

- lisičica (narodna imena: lisica, lisičarka, žutica, paprenjača, lisička, kajsijača, .. )

- maglen (narodna imena: kozja noga, fratrići, možek, škripac (pogrešno),

- mahovinarka (narodna imena: dvobojna trubača, žutomrka trubača),

- martovka (narodna imena: snježnica, marćevka),

- osinac (narodna imena: maslenka, maslenjak, ljepivka, maslenica, masleni goban,

sosnjik, šljivak),

- pepeljasti smrčak (narodno ime: marohlin, smrljak),

- proljetni vrganj (narodna imena: pseničnik, krastovec, poletni goban),

- riđi prosenjak (narodno ime: kozja brada)

- rujnica (brinovka, užitna, sirovka, borovača)

- zelenka (narodno ime: jaunet),

- zimska panjevčica (narodna imena: zimska plosnatica, zimska štorovka),

- žuta puževica (narodna imena: zmrzalka, pozna polževka),

- žuta trubača (narodna imena: zlatka, žolta trobenta),

Osnovni postupci pripreme jela od gljiva

Juha od gljiva

Od gotovo svih vrsta gljiva pripravlja se juha a najbolje su kad ih ima više vrsta.

Sastojci: 25 dag gljiva, 2 žlice maslaca, 2 žlice brašna, pola glavice luka, malo

češnjaka, sok 1 režnja limuna, 1/2 šalice kiselog vrhnja, 2-3 žumanjka, sol.

Maslac rastopite i izmiješajte ga s brašnom, dolijte vodu ili mesne juhe, i na tihoj vatri

kuhajte 5-7 minuta. U drugoj posudi ispirjajte isjeckane gljive 5 minuta na zapršci s

lukom i limunovim sokom, i dodajte rastopljenome maslacu u brašnu. Vrhnje

umiješajte sa žumanjcima i umutite u juhu. Na kraju posolite.

Gljive sa šunkom

Gljive očistite, izrežite na tanke listiće i pržite s češnjakom na ulju. Odlijte ulje,

dodajte maslac i suhu šunku izrezanu na komadiće. Miješajte dok se šunka isprži.

Posolite, popaprite i poslužite toplo.

Pire od gljiva

Sastojci: 70 dag gljiva, žlica ulja, 2 glavice luka, 1 dl bijelog vina, malo peršina, sol,

papar.

Bilo koju vrstu gljiva (može i miješano) operite i sameljite. Na ulju propržite kosani

luk s kosanim peršinom, dodajte samljevene gljive, te miješajući drvenom kuhačom

pirjajte na umjerenoj vatri da sok ispari. Posolite, ulijte vino i pokrijte. Pirjajte još oko

dvadeset minuta.

Ovako pripremljeni pire poslužuje se kao prilog uz meso, nadjev uz tvrdo kuhana jaja

ili kao obični namaz na preprženi kruh.

Gljive na gulaš

Kao i za juhu, što više ima vrsta gljiva to je jelo bolje. Pripravlja se gotovo kao i juha

samo što se dodaje manje vode, ne stavljaju se jaja, a u zapršku dolazi i crvena

mljevena paprika. Najbolje je da se gljive pirjaju u vlastitom soku, a ako se zgusnu

prije 20 minuta kuhanja, dodajte toliko vode da ne zagore.

Pržene gljive

Vrlo je važno kod prženja da se maslac ili ulje jako ugriju, tako da se oko vanjskog

sloja stvori kora koja čuva sočnost i aromu gljiva, a također će spriječiti da se previše

napiju masnoćom. Kad ih skinete s vatre, solite i paprite.

Panirane gljive

Kao i meso gljive se mogu panirati. Režu se uzdužno na režnjeve debljine 1 cm, umoče

u jaja, zatim u mrvice od korice bijelog kruha i prže u vreloj masnoći s obje strane.

Poslužuju se sa režnjem limuna, rajčicom i zelenom salatom, sve posuto kaparima i

kosanim peršinom.

Gljive na žaru

Đurđevača i vrganj, pored smrčka, rujnice i jablanovače ima nezaboravan okus i aromu

pripremljena na žaru. Rešetku roštilja treba dobro nauljiti i povremeno premazivati

uljem cijele šešire i stručke sa strane. Kad se zarumene sa svih strana, pospite

mješavinom soli i papra, ili soli i crvene mljevene paprike.

Gljive na pastirski (na ražnju)

Na ražanj (štapić) nataknite naizmjenično kriške gljiva, slanine, luka ili rajčice tako da

uz svaku krišku gljive stoji obvezno komad slanine, jer slanina ne samo da izvlači

ljutinu nego i ravnomjerno zamašćuje gljivu i sprječava sušenje.

Gljive na šumarski način

Uzmite samo debele šešire različitih gljiva, stavite ih na podmazani lim, prelijte

rastopljenim maslacem. Pred kraj pečenja u pećnici posolite, popaprite i kad ih izvadite

pospite kosanim svježim začinskim travama.

Salata

Gljive tvrdog mesa najpogodnije su za pripravljanje salate. Kao i kod drugih jela od

gljiva i salata će biti ukusnija i aromatičnija ako se koristi više vrsta.

Salata od sušenih gljiva

Isjeckane gljive stavite u vrelu vodu i kuhajte bez ikakvih dodataka 25 minuta.

Ocijedite i ostavite da se potpuno ohlade. Začinite kao i zelenu salatu: solju, sokom

limuna i uljem.

Salata od svježih gljiva

Ne treba ih kuhati, izrežite ih i začinite.

Gljive u octu

Kao i za salatu gljive tvrdog mesa najpogodnije su za kiseljenje. Gljive nemojte

usitnjavati, osim ako su krupne i tada ih izrežite na krupne komade. Najprije kuhajte u

vodi 10 - 15 minuta, iscijedite i ponovo kuhajte pet minuta u marinadi od 2/3 vinskog

octa i 1/3 vode, u koju ste stavili malo soli i malo šećera, 1 glavicu luka, list lovora,

pola limuna, nekoliko zrna papra, 3 karanfilčića i po želji estragona. Gljive ponovo

ocijedite i stavite u sterilizirane staklenke. Marinadu još jednom prokuhajte, ohladite i

prelijte preko gljiva. Staklenke hermetički zatvorite.

Sušene gljive

Gljive ne perite, nego samo nožem očistite, izrežite na kriške otprilike debljine 1 cm,

stavite u mrežicu i sušite na suncu, zraku ili kraj štednjaka. Temperatura sušenja ne

smije biti veća od 40 oC. Kad se drobe pod prstima tada su dovoljno suhe. Pohranite

ih u hermetički zatvorenoj posudi, najbolje staklenoj. Dobro sušene možete usitniti u

prah i dodavati kao začin svakom jelu. Suhe gljive prije upotrebe močite 5-6 sati.

Kolačići od zimske panjevčice

Sastojci: 40 dag klobuka panjevčica, 15 dag maslaca, 30 dag brašna, 2 jaja, 1 glavica

luka, 1 vezica lišća peršina, 1 žličica soli.

Nadjev: rastopite maslac i na sitno kosanom luku ispirjajte klobuke panjevčica na

laganoj vatri da porumene. Dodajte kosani peršin i posolite, te još 15 minuta pirjajte.

Tijesto: pomiješajte brašno, jaja, sol i 10 dag maslaca. Na pobrašnjenoj dasci izmijesite

i razvaljajte tijesto na debljinu 2 mm. Srednje velikom čašom ili kalupom izradite

kolute. Pripremljeni nadjev stavite na svaki kolut tijesta, krajeve spojite u oblik

polumjeseca. Kolačiće poslažite na zamašćeni lim i ispecite u zagrijanoj pećnici da

posmeđe.

Od zimskih panjevčica možete pripremiti odličnu juhu i umak. Odbacite prežilave

stručke a klobuke „pofurite“ - blanširajte. Kao prilog panjevčice se izvanredno slažu s

varivom i telećim medaljonima.

Bukovače na roštilju

Sastojci: količina po želji, maslinovo ulje, kosani peršin, sol, papar.

Bukovače očistite nožem, ne perite ih, odsijecite im donji dio stručka sve do visine do

koje je pretvrd. Nauljite roštilj, pustite da se zagrije, poslažite po njemu cijele

nerazrezane bukovače. Premažite uljem, te s obje strane pecite petnaestak minuta.

Premazujte ih i tijekom pečenja i to, najbolje, umočenom grančicom ružmarina. Kad

blago porumene pospite kosanim peršinom, solju i paprom. Vruće stavite na preprženi

kruh ili kuhanu rižu.

Paprikaš od bukovača

Sastojci: 60 dag bukovača, 3 dl mesne juhe, 2 glavice luka, 1 dl jogurta, 1,5 dl

maslinova ulja, 1 žličica mljevene crvene paprike, sol.

Tanko narezane bukovače ispržite s kosanim lukom da porumene, dodajte crvenu

papriku, podlijte mesnom juhom i pokriveno kuhajte pola sata. Skinite poklopac,

pojačajte vatru i pirjajte da se sok zgusne. Na kraju primiješajte jogurt i na jakoj vatri

kuhajte još samo nekoliko sekundi.

Ova izvanredna gljiva finog mirisa na svježe rezano drvo, na vrganj, na anis nije za

samostalno pirjanje.

Junetina s martovkama

Sastojci: 40 dag martovki, 4 odreska junetine, 8 dag maslaca, 1 žlica brašna, sok

limuna, kosani peršin, majčina dušica, mažuran, 1 glavica luka, 1 žličica ružmarina, 1

žličica kosanog lista celera, sol, papar.

Odreske posolite, popaprite i natrljajte ružmarinom s obje strane. Usitnjene martovke

(zajedno sa stručcima) poškropite sokom limuna. Narezani luk i začinsku zelen ovlaš

propirjajte, dodajte gljive i pirjajte osam minuta. Pobrašnite i pržite da požuti, zalijte

čašom vode. Dodajte preostali ružmarin, sol, papar, te kuhajte desetak minuta.

Poslužite uz pržene odreske.

Meka i sočna gljiva blagog okusa, po nekima na miris „uvele ruže“ topi se u ustima i

jedna je od gljiva s najnježnijim mesom.

Krem juha od smrčaka

Sastojci: 20 do 30 smrčaka, 2 do 3 l mesne juhe, 2 žumanjka, 1 limun, 1 dl kiselog

vrhnja, 1 muškatni oraščić, 1 žlica brašna, 8 dag maslaca, 1 glavica luka, 2 dl bijelog

suhog vina.

Smrčke isperite do posljednjeg zrnca pijeska i sitno iskošite. Stavite ih na poprženi

kosani luk i pirjajte da izgube vlagu. Pospite brašnom, zalijte mesnom juhom i vinom,

i stalno miješajući kuhajte pola sata. Skinite masnoću s juhe, procijedite juhu, dodajte

pomiješano vrhnje, maslac i žumanjak, i prokuhajte da se zgusne. Poslužite s 10 do 12

malih smrčaka, koje ste skuhali u mesnoj juhi s dodatkom limunova soka i muškatnog

oraščića.

Smrčci na pastirski način

Sastojci: 1 kilogram smrčaka, sol, papar, slatka crvena mljevena paprika.

Naložite vatru i dok se drvo razgorijeva, oštrim nožićem očistite klobuke i stručke

gljiva. Ovlaš poperite (to su pastiri radili na obližnjem izvoru) i nanižite na drvene

štapiće. Kad drvo sagori i ostane samo žeravica, laganim okretanjem pecite smrčke.

Kad zacvrće i skrvće se, gotovi su. Tada ih posolite i popaprite, a možete ih posuti i

slatkom mljevenom crvenom paprikom.

To je vjerojatno najstariji i najjednostavniji način za priređivanje smrčaka i ostalih

mesnatih gljiva, a po svojoj prilici pronašli su ih pastiri.

Nadjeveni smrčci

Pečeno i fino samljeveno teleće meso izmiješajte s namočenom i zgnječenom

sredinom kruha u mlijeku, usitnjenim strukovima smrčka, dva žumanjka, soli, kosanim

peršinom i vlascem, muškatnim oraščićem. Dobivenim nadjevom ispunite klobuke.

Od brašna napravite zapršku na maslacu, zalijte mesnom juhom i čašom vina, dodajte

kosani luk, te kuhajte nadjevene smrčke (klobuke) da omekšaju. Na kraju umak

doradite sokom limuna. Tako nadjeveni smrčci odličan su prilog raguima.

Nadjeven smrčke možete posebno pripremiti i na slijedeći način: stavite ih na

zamašćeni lim, prelijte kiselim vrhnjem i zapecite u pećnici.

Gljiva vrlo finog mirisa i arome, naročito osušena, za koju gastronomi kažu da spada

na prvo mjesto.

Rižoto s vrganjima

Sastojci: 30 dag vrganja, 40 dag riže, 1,5 l juhe od mesa, ribani ovčji sir, 1 glavica

luka, kosani peršin, maslac, sol, papar.

Kosani luk i peršin ispržite na maslacu da luk porumeni, dodajte gljive izrezane na

tanke komadiće, posolite i popaprite te pirjajte na laganoj vatri oko 15 minuta. Dodajte

rižu i neprestano miješajući ulijte juhu. Pirjajte da riža omekša. Gotov jelo pospite

komadićima maslaca i ribanim sirom.

Kiseli kupus s vrganjima

Sastojci: 15 dag kiselog kupusa, 15 dag vrganja, 4 glavice luka, 10 dag masti, malo

kosanog peršina, vrhnje, sol, papar.

Skuhajte kiseli kupus. Očišćene i oprane pirjajte s lukom prženim na masti. Dodajte

skuhani i ocijeđeni kiseli kupus, pa još malo pirjajte. Posolite, popaprite i dodajte

kosani peršin i prelijte vrhnjem. Malo prokuhajte i poslužite.

Vrganji s kukuruznim brašnom

Sastojci: 0,5 kg vrganja, 3 jaja, 3 žlice kukuruznog brašna, 3 dl mlijeka, 1 glavica luka.

Kosani luk ispržite na masti, dodajte izrezane vrganje na komadiće i pirjajte na blagoj

vatri da se sok vrganja zgusne. Kukuruzno brašno promiješajte s mlijekom i ostavite

da malo stoji. Jaja razmutite, dodajte odstajaloj smjesi, sve promiješajte, prelijte

vrganje i pokrijte poklopcem. Uz povremeno miješanje pirjajte još 20 minuta. Posolite

i pirjajte još 2 minute.

Tetrijeb nadjeven grmoščicama

Sastojci: 30 dag grmoščica, tetrijeb, 15 dag suhe slanine, 10 dag maslaca, 2 jaja, 4 žlice

mrvica, 1/2 vezice kosanog peršina, 1 glavica luka, 6 zrna borovnice (kleke), 1 žlica

majčine dušice (timijana), 1 žličica začinskih trava, 2 dl slatkog vrhnja, 1 žličica

škrobnog brašna, sol, papar.

Tetrijeba osolite iznutra i izvana, natrljajte zgnječenim borovnicama. Pirjajte otprilike

5 minuta na maslacu sitno kosane gljive, luk i peršin. Primiješajte jaja, mrvice, majčinu

dušicu, sol i papar. Dobivenom smjesom nadjenite tetrijeba, omotajte trakama slanine,

prelijte vrelim maslacem i pecite u zagrijanoj pećnici na 200 oC otprilike dva sata.

Zalijevajte vodom i sokom od pečenja. Sok od pečenja prokuhajte s pola litre vode,

začinite začinskim travama, solju i paprom. Umak zgusnite škrobnim brašnom i

vrhnjem, i prokuhajte. Tetrijeba izrežite na lijepe komade i prelijte umakom.

Gljiva blagog okusa i osvježujućeg mirisa.

Osinci s palačinkama

Sastojci: 40 dag osinaca, 10 dag sira ementalera, 6 dl mlijeka, 10 dag maslaca, 2 žlice

brašna, mrvice, 2 dl mesne juhe, 1 žlica ulja, 1 glavica luka, sol, papar.

Očistite, ogulite i usitnite gljive. Kosani luk ispržite na maslacu i kad požuti dodajte

gljive, posolite, popaprite i zalijte s malo mesne juhe. Na laganoj vatri pirjajte 25

minuta.

Od jaja, brašna i 1 dl mlijeka zamijesite i ispecite tri debele palačinke, odložite ih na

toplo mjesto. Napravite bešamel umak od 4 dag maslaca, brašna i pola litre mlijeka,

ulijte ga na gotove gljive i promiješajte. Zemljanu (ili vatrostalnu posudu) premažite

maslacem, pospite mrvicama, položite jednu palačinku, preko nje polovicu smjese od

gljiva. Poklopite palačinkom i opet prekrijte polovicom smjese od gljiva. Na vrh

stavite treću palačinku a po njoj sitne listiće ementalera. Stavite u pećnicu i zapecite

da se sir rastopi. Poslužite odmah još toplo.

Kuhani osinac ima istodobno miris na kestenje i vrganje.

Pirjana žuta trubača

Pirjate ih poput vrganja.

Žuti umak od trubača

Sastojci: 2 velike trubače u prahu, 3 dag prosušene dimljene slanine, 2 dag maslaca, 2

žumanjka, 1 glavica češnjaka, sol, papar.

Slaninu narežite na fine kockice i ispržite. Primiješajte maslac i fino kosani češnjak, te

još dvije minute pržite. Dodajte brašno, te pržite još daljnje dvije minute. Zalijte s pola

litre vode. Dodajte gljive u prahu i kuhajte deset minuta na laganoj vatri. Začinite solju

i paprom. Umak skinite s vatre i u njega umiješajte razmućene žumanjke.

Gljiva vrlo tankog mesa, intenzivnog ugodnog mirisa, po nekima na cvat voćaka,

drugima na marelicu, a trećima na vaniliju. Osušene trubače prvorazredne su za umake

i dodatak svim drugim jelima.

Juha od puževača

Sastojci: 15 dag puževače, 10 dag riže, 1 glavica luka, 1/2 vezice zeleni za juhu, 2 dag

maslaca, sol, papar.

Gljive ogulite, s kožicom im skinite sluzavi sloj, operite i sitno izrežite. Pirjajte na

maslacu 3 minute. Zalijte vodom. Dodajte usitnjeno povrće i rižu, kuhajte na blagoj

vatri petnaestak minuta. Začinite po ukusu.

Gljiva blagog okusa i mirisa, najprikladnija za juhu i pirjanje.

Đurđevača nadjevena dimljenom ribom (štuka, šaran, pastrva)

Sastojci: 8 klobuka đurđevače, 20 dag dimljene ribe, 5 dag maslaca, 1 dl slatkog

vrhnja, 1 žlica škrobnog brašna, 1 dl bijelog vina, 1/2 vezice lista peršina, pola limuna,

sol, papar.

Iz krupnijeg klobuka izvadite lamele, otkinite stručak, te ih usitnite i začinite sokom

limuna. Iskošite peršin i kratko ga propirjajte na maslacu, dodajte isjeckane komadiće

gljiva i ribe, te zajedno pirjajte još dvije minute. Pomiješajte vrhnje sa škrobnim

brašnom, dodajte vino, sol i papar, te izmiješajte. Dobivenim nadjevom ispunite

klobuke i stavite ih u zamašćenu posudu, zemljanu ili vatrostalnu, i zapecite u pećnici

petnaestak minuta na 200 oC. Poslužite uz zelenu salatu ili salatu od rajčica.

Gljiva intenzivnog mirisa na brašno i okusa na svježi krastavac. Odlična je na roštilju,

pržena i panirana.

Salata od sirovih golubača

Sastojci: 60 dag golubača, 5 dag oraha, 1/2 limuna, ulje, sol, papar.

Očišćene i oprane gljive izrežite na komade u veličini zalogaja, izmiješajte ih s

narezanim orasima te začinite sokom limuna, uljem, solju i po želji paprom. Salatu

poslužite kao predjelo ili uz mesno jelo.

Golubače na roštilju

Sastojci: 4 do 8 golubača, 1 luk, krušne mrvice, kosani peršin, ulje, maslac, sol, papar.

Dobro očistite gljive, odvojite klobuke od stručaka, njih sitno iskošite i pomiješajte s

kosanim lukom, peršinom, uljem i mrvicama, solju i paprom. Tom smjesom, koja ne

smije biti pregusta, nadjenite klobuke. Na svaki stavite malo maslaca i pecite na

roštilju oko 20 minuta.

Za priređivanje se koriste svi dijelovi, čak ni kožicu nije potrebno guliti. Golubače su

jestive i sirove, imaju okus kao orasi ili lješnjaci, pa se dodavanjem oraha to i

potencira.

Lovački doručak od lisičica

Sastojci: 50 dag lisičica, 8 jaja, glavica luka, sol, 15 dag mesom prošarane slanine,

papar.

Slaninu narežite na tanke ploške i popržite na tavi do svjetlosmeđe boje. Luk iskošite

i u masnoći slanine pržite da postane staklast. U to ubacite sitno isječene lisičice i olako

pirjate 10 minuta sa malo soli i papra. Pomiješajte jaja, posolite ih i prelijte preko gljiva

i kako se masa bude zgušnjavala, blago tresite tavu. Ispržite da se sasvim stisne.

Poslužite uz raženi kruh i zelenu salatu.

Odresci divlje svinje s lisičicama

Sastojci: 60 dag veprovine, 5 dag maslaca, 25 dag lisičica, 2 rajčice, 1 vlasac, 7,5 dag

dimljene slanine, svinjska mast, malo mesne juhe, malo brašna, 5 dag maslaca, sol,

papar.

Lisičice očistite, operite i popržite na maslacu. Odreske veprovine istucite, posolite i

popaprite, uvaljajte u brašno i ispecite u masti s obje strane. Pomiješajte nasjeckane

gljive, poprženu slaninu, kosani vlasac i maslac. Rajčice ogulite, usitnite, pomiješajte

s gljivama i sve zajedno prokuhajte s dodatkom guste mesne juhe. Začinite po ukusu.

Mješavinu gljiva i rajčica prelijte preko odrezaka.

Teleća lopatica s lisičicama

Sastojci: 50 dag lopatice, 5 dag slanine, majčina dušica, 30 dag lisičica, malo lovora i

kadulje, sol, papar, 10 dag maslaca.

Lopaticu nadjenite komadićima slanine i pecite na maslacu da dobije rumenu boju.

Dolijte pola čaše vode i prekrijte meso gljivama nasjeckanim na komadiće, posolite,

popaprite, dodajte majčine dušice, lovor i kadulju. Sve zajedno pirjajte na laganoj vatri

dva do tri sata. Gotovo meso narežite, složite na pladanj i ukrasite gljivama.

U svijetu kuhinje govedina je prva najvažnija stvar, vrganj je prva najvažnija sporedna

stvar, a lisičica, s mirisom po breskvama, dolazi odmah iza njega. Lisičice nisu jedino

podesne za sušenje, a najčešće se pripravljaju s jajima.

Mahovinarka s govedinom

Sastojci: 12 dag mahovinarki, 5 tankih odrezaka govedine od buta, 7 dag slanine, 1

jaje, žlica mrvica, 2 dl crnog vina, 4 žlice maslinova ulja, 10 kapara, sol, papar, 1 žlica

brašna, 3 vezice peršina, glavica češnjaka.

Mahovinarke i dobro osušenu slaninu iskošite. Najprije ispržite slaninu, dodajte gljive

i kosani peršin, pa pirjajte da sok ispari. Primiješajte umućena jaja s mrvicama,

kaparima, paprom i soli. Odreske popaprite i posolite te po njima složite gljive. Zavijte

odreske, učvrstite čačkalicama i pržite ih na maslinovu ulju da porumene. Pobrašnite

ih i ostavite na vatri da blago posmeđe. Podlijte vodom, posolite i popaprite po ukusu,

začinite po želji i kuhajte da omekšaju. Pred kraj, oko 10 minuta, podlijte crnim vinom

i dovršite.

Gljiva prijatnog okusa. Sušena s drugim gljivama pridonosi njihovoj aromi. Sušena

koristi se za juhe, začine i umake.

Kravare u umaku

Kravare narežite na kriške, iscijedite ih i ispržite na maslacu, dodajte kosani peršin i

sol. Pirjajte u kiselom umaku od brašna, mesne juhe, vrlo malo octa i malo ribanog

luka. Mekane zalijte kiselim vrhnjem i kratko prokuhajte. Poslužite uz mesno jelo ili

kao predjelo.

Ugodna okusa i neodređena mirisa. Lako se octi i dobiva profinjeni okus.

Borov čavlić u sarmi

Sastojci: 0,50 kg borovih čavlića, 25 dag mljevenog mesa, 10 listova kiselog kupusa,

2 jaja, 5 dag maslaca, 2 dl mesne juhe, 1 glavica luka, sol, papar, vrlo malo češnjaka.

Sitno iskošite luk i gljive pirjajte na maslacu pet minuta. Promiješajte s mljevenim

mesom, jajima, soli i paprom. Smjesu zavijte u listove kiselog kupusa, stavite u

zemljanu (ili vatrostalnu) posudu i pecite u pećnici najprije pokriveno 30 minuta, a

zatim još otvoreno 15 minuta.

Pikantna i ukusna gljiva čija kvaliteta dolazi do izražaja kad se jednostavno isprži na

maslacu i posoli. Znalci kažu da spada u A kategoriju gljiva. Zbog ugodna kiselkastog

okusa prikladna je za sva kisela jela, a kiseli kupus upravo dolazi u njegovo doba.

Zelenka kao prilog divljači

Sastojci: 0,5 kg zelenki, 15 dag dimljene slanine, 1 glavica luka, 1/2 vezice lista

peršina, sol, papar.

Slaninu izrežite na krupnije kocke pa ispržite, ali tako da stalno odlijevate istopljenu

mast iz njih. Na kraju moraju ostati samo smeđerumene kockice. Izvadite ih i stavite

na papir koji upija masnoću. U masti koju se izlijevanjem sakupili propržite izrezani

luk da zarumeni. Dodajte gljive i naglo ih prepržite da se veći dio soka ispari. Dodajte

slaninu i zajedno s gljivama još jednom prokuhajte i poslužite vruće uz mesno jelo od

divljači.

Zelenka na „gospodski“ način

Sastojci: 12 klobuka zelenki, 2 dl kiselog vrhnja, slatka mljevena crvena paprika, sol,

malo ulja.

Nožem dobro očistite zelenke, nemojte ih prati. Ispržite ih samo sa strane kožice (ne i

listića, jer su klobuci zelenki dovoljno tanki). Ulje mora biti vrelo toliko da se puši.

Kad počnu rumenjeti, smanjite temperaturu na najmanje i pržite još 3-4 minute.

Posebno slatku crvenu papriku umiješajte u kiselo vrhnje tako da postane ravnomjerno

crveno. Pržene zelenke, u tavici, zalijte vrhnjem i na kraju pospite paprom i solju.

Zelenka uspijeva u sezoni divljači i odlično se slaže, pirjana ili pržena, kao mesna

osnova uz nju.

Popečci od maglena

Sastojci: o,50 kg maglena, 0,50 dag mljevenog mesa, 3 jaja, 5 dag maslaca, 1 glavica

luka, 1/2 vezice lišća peršina, 3 žlice mrvica, mast, sol, papar.

Sitno nasjeckajte cijele (s očišćenim stručkom) gljive, luk i peršin. Pirjajte zajedno 10

minuta. Ohlađeno pomiješajte s mljevenim mesom, jajima i mrvicama. Popaprite i

posolite. Od smjese oblikujte popečke i ispržite ih u vreloj masti s obje strane da

posmeđe.

Gljiva fine osvježujuće arome i okusa na orahe. Jedna od najukusnijih gljiva koja se

priprema pržena, pirjana ili uoctena.

Kokoš nadjevena jesenjim hrčkom

Sastojci: 15 klobuka (pazite da nisu stari), kokoš težine 1 kg, 2 dl crnog vina, 3 dag

maslaca, 3 žlice maslinova ulja, 1 glavica luka, 1 češanj češnjaka, malo ružmarina, 1

žlica škrobnog brašna, sol, papar.

Klobuke blanširajte („pofurite“), sitno nasjeckajte i pirjajte na maslacu 15 minuta.

Posebno izrežite kokoš, posolite je, popaprite, natrljajte ružmarinom i ispržite je

zajedno s usitnjenim češnjakom i lukom. Zalijte vodom, crvenim vinom posolite i

popaprite, te pirjajte još 40 minuta. Dodajte pirjane gljive i još 10 minuta sve zajedno

pirjajte. U vodi razmutite škrobno brašno, ulijte to i pustite da provrije kako bi se jelo

zgusnulo.

Gljiva čije je meso bijele boje slabog mirisa na travu, osvježujućeg i pikantnog okusa.

Pripremajte samo mlade gljive, jer su starije teško probavljive.

Prosenjaci na salatu

Sastojci: 0,50 kg prosenjaka, 2 veće jabuke, 1,1/2 limun, sol, papar.

Prosenjake i jabuke izrežite na kriške. Prosenjak skuhajte u neslanoj vodi (25 minuta).

Ostavite da se potpuno ohladi. Pomiješajte s kriškama jabuke, po njima iscijedite

limun, popaprite i posolite. Poslužuje se za predjelo jer otvara tek za jelom.

Prosenjaci u glinenom loncu

Sastojci: 0,50 kg prosenjaka, 10 dag suhe slanine, 40 dag krumpira, 2 dl mesne juhe,

1 vezica vlasca, 1 grančica celera, sol, papar, prstohvat majčine dušice, 1 žličica crvene

mljevene paprike, 3 dl kiselkastog vina.

Gljive dobro operite, krumpire ogulite, vlasac i slaninu iskošite. Slaninu ispržite da

postane prozirna, dodajte vlasac. Kad požuti primiješajte sitno sjeckane gljive. Pustite

da se 5 minuta pirja u vlastitom soku. Posebno ogulite krumpir i narežite na tanke

kriške. Polovicu krumpira složite na dno lonca, pospite solju i crvenom paprikom.

Odozgo stavite gljive sa slaninom i vlascem, zalijte juhom, dodajte još soli i paprike,

te celer i majčinu dušicu. Na sam vrh stavite preostali krumpir, posolite i popaprite po

želji. Preko svega nalijte vino, lonac čvrsto zavežite pergament papirom i stavite da 45

minuta kuha na laganoj vatri.

Sočna gljiva blagog mirisa na limun. Najčešće se panira, prži „reš“ izrezan na kockice

zajedno s kockicama slanine (kažu da je to možda i najukusnij način), skuhan na salatu.

Ukiseljeni s drugim gljivama glavni je sastojak zimnice.

Nadjevena rujnica na žaru

Sastojci: 8 krupnijih rujnica, 2 češnja češnjaka, mažuran, ulje, sol, papar.

Pažljivo očistite gljive, rastavite klobuke od stručka. Stručke isjeckajte na tanko za

jedno s češnjakom, dodajte malo mažurana, soli i papra. Dobivenom smjesom ispunite

klobuke. Uljem premažite roštilj (ili alu-foliji, ako je roštilj preširok), stavite klobuke

i pecite.

Ovaj naputak možete primijeniti i za pećnicu. Gljive pecite u alu-foliji u pećnici, ali

nemojte zatvoriti do kraja alu-foliju, tako da gljive imaju dovoljno zraka tijekom

pečenja. pecite oko 20 minuta i poslužite u alu-foliji, koju treba otvoriti tek pri

posluživanju.

Osvježujućeg voćnog mirisa. Mlade prvoklasne za juhu i uoctene, zajedno sa zrelijim

izvanredne na žaru, pržene i pečene. Jedino ne valjaju pirjane.

Kratki pregled informacija za posjetitelje:

Smještaj i prehrana (gastro ponuda)

Pobjegnite od gradske gužve, ljetne vrućine, vreline asfalta i potražite mjesto za

šetnje livadama i prostranim proplancima prošaranim najrazličitijim bojama

planinskog cvijeća, uz žubor rijeke i šum krošnji stoljetnih stabala, i ponudu domaćih

specijaliteta.

Brod na Kupi Hotel „Mance“

Brod Moravice Restoran „Jaca“

Čabar

Pansion „Lipovac“, Gerovo

Pansion „Jurković“, Tršće

Restoran „Tajči“, Kozji Vrh

Pizzerija „Lessi“, Prezid

Bistro „Ivica“, Čabar

Restoran „Izvor“

Buffet „Klarić“, Plešce

Delnice Motel „Lovački dom“

Prenoćište „Risnjak“

Motel „Mance“, Brod na Kupi

Motel „Nacionalni park Risnjak“, Crni Lug

Restoran „Pleter“

Bistro „101“

Bistro „Mir“

Bistro „AM“

Bistro „Start“

Pizzerija „Kotač’

Pizzerija „Scorpion“

Fužine Pansion - Lovački dom „Arnika“

Apartmani „Bitoraj“

Odmaralište „Villa Brigita“

Restoran „Bitoraj“

Pizzerija „Landravec“

Bistro „Tren“

Buffet „Rogozno“

Buffet „Vrelo“

Gerovo „Lipovac“

Klanac „Biba“

Kozji vrh „Tajči“

Kupjak „Vesna“

Lokve Restoran „Žaba“

Izletište „Carov most“, Mrzla Vodica

Bistro „Jezero“

Mrkopalj Hotel „Jastreb“, Begovo Razdolje

Planinarska kuća „Mance“, Begovo Razdolje

Planinarski dom „Bijele stijene“

Pansion „Planinarski raj“, Begovo Razdolje (ovdje se mogu vidjeti

zanimljive slike od prešane vune)

„Apartman - Studio“, Poljica (ispod brda Lisina)

Krčma „Gorje“, Begovo Razdolje

Bistro „Stari Baća“ (mogućnost smještaja), Mrkopalj

Bistro „833“, Mrkopalj

Bistro „Runolist“, Sunger

Mrzle Vodice Izletište „Carov most“

Plešce „Klarić“

„MBT III“

Prezid „Prezid“

Ravna Gora Pansion - „Bijela Ruža“

Pansion - „Bistro Vizjak“, Šije

Planinarska kuća - „Javorova kosa“

Restoran - „Bjelolasica“

Bistro „Vesna“, Kupjak

Rim Kuća za odmor „Rim“

Severin na Kupi „Riba“

„Severin“

Skrad Prenoćište „Zeleni vir“, Skrad

Apartmanski smještaj Crnković, Hribac

Bistro „Amadeus“ (noćenje i prehrana)

Restoran „Tranzit“, Skrad

Izletnički dom „Zeleni vir“, Zeleni vir

Sunger „Runolist“

Šije „Vizjak“

Tršće, Srednja Draga „Jurković“

Vrbovsko Prenoćište - restoran Vrbovsko

Restoran „Kamačnik“

Restoran „Lovački dom“

na cesti Zagreb-Rijeka:

„Piknik i „Mali raj“, Zdihovo

„Zelena terasa“, „Rim“, „Mirni kut“, Klanac

Restoran „Severin, I „Putnik“, Severin na Kupi

Gostionica „1001. noć“, Presika

Gostionica „Goranka“, Moravice

Bistro „Pink panter“

Domaća jela na jestvenicima smještajnih objekata i objekata prehrane:

rakija (šljivovica, kruškovača, jabukovača),

rakija brinjevica

domaći kravlji sir - škripavac,

krumpirove police sa slaninom,

dimljeno meso - jelenji/veprov pršut,

„težački zajutrak“ (gosti sami peku „špek“ (slaninu) nabodenu na štap iznad vatre,

tijekom pečenja masnoća koja kapa, pokapa se po kruhu ili pogači. Tako pečeni

špek poslužuje se kruhom ili pogačom i lukom).

dimljena koljenica,

goranski nadjev,

juha od gljiva/divljači,

lovačka juha,

goveđa juha s domaćim rezancima,

krumpir s fažolom ili jačmenikom,

štrocje (mahune, jedno od glavnih variva u kasno ljeto ili ranu jesen)

domaće kobasice-pečenice s kupusom,

pečeni krumpir i kiselo zelje,

Kronper i zeve - devn’ško veseve (krumpir i zelje - delničko veselje)

štrocje na solato z palento

jela kuhana u kotliću,

veprić ispod peke,

gulaš od divljači s palentom ili lovačkim njokima,

pečeni puh/gulaš od puha,

pečena pastrva,

žablji kraci,

gljive,

salata od divljeg radiča,

štrocje na solato (začinjene uljem i češnjakom)

domaći kruh (kreh od duma),

kruh sa špekom,

povatica,

pogatica od sira,

savijača od sira i jabuka,

štrudle od borovnica.

Prirodne znamenitosti

Nacionalni park Risnjak i poučna staza Leska,

Strogi rezervat - Bijele i Samarske stijene,

Zaštićeni krajolik - Vražji prolaz i Zeleni vir,

Zaštićeni kraj - kanjon Kamačnika,

Zaštićeni kraj - Petehovac (danas manje poznati dio većini planinara s vrijednim

zanimljivostima koje su povezane u nekoliko točaka: Lučićka špilja, Jezerske

stijene, Jezerski vrh, Polane i Črmažov vrh) Delnice,

Lokvarka - spomenik prirode,

Vrelo; Fužine,

Hajdukova hiža,

Izvor Kupe s okolicom - spomenik prirode,

Izvor Čabranke,

Lokvarsko jezero,

Jezero Bajer, Lepenica, Podkoš; Fužine,

Čogrljino jezero; Vrbovsko,

Park šuma Golubinjak; Lokve,

Japlenški vrh; Delnice,

Rezervat - Debela lipa

Park uz dvor u Severinu na Kupi - spomenik hortikulture,

Bjelolasica,

Orlova stijena nad Kupom.

Hodočasnička mjesta

Božji studenac, Ravna Gora - srpanj,

Majka Božja Škapularska, Moravička Sela - 16. srpnja,

Majka Božja Snježna u Liču - 5. kolovoza,

Majka Božja od Sedam Žalosti, Kozji Vrh - 15. kolovoza,

Majka Božja Lurdska, Begovo Razdolje - 15. kolovoza,

Uznesenje Marijino, Skradski vrh - 15. kolovoza,

Sveti Rok, Lokve - 16. kolovoza.

Majka Božja Svetogorska - 2. nedjelja u rujnu,

Majka Božja Žalosna, Mrkopalj - 3. nedjelja u rujnu,

Sveta Tereza Avilska, Ravna Gora - 15. listopada,

Najstarije crkve

Sveti Nikola, Brod Moravice iz 1434. godine,

Majka Božja Škapularska, Brod Moravice iz 1663. godine,

Sveti Franjo Ksaverski Rtić, Lukovdol iz 16. stoljeća,

Sveta Marija, Velika Lešnica.

Riznice

Crkva sv. Terezije Avilske, Ravna Gora

Manastir

i crkva sv. Jovana Preteče, Gomirje (najzapadniji pravoslavni manastir)

Galerije/MuzejUmjetničke radionice

Vilim Svečnjak, Čabar,

Marijan Filipović, Čabar,

Zbirka Čabar,

Kuća Rački, Delnice,

Galerija Doma HV, Delnice,

Zbirka Majnarić, Raskrižje uz prometnicu Delnice - Brod na Kupi,

Oblikovna radionica Plemenitaš,

Zbirka Lič,

Muzej i galerija Ivana Gorana Kovačića, Lukovdol,

Zbirka Mrkopalj,

Zbirka Prezid,

Alrauna, Presika, Vrbovsko.

Spomenici kulture

Fortica - temelji crkve, Mrkopalj

Arheološka zona - kasnoantički limes, Prezid

Kalvarija - simbolična slika posljednjeg Kristova puta, sklop je malih religioznih

postaja koje svojim sadržajima čuvaju sjećanje na zadnje sate Kristova života. Ovi

posebni spomenici kršćanstva česti su u svim katoličkim zemljama, tako i u

Hrvatskoj, a u Gorskom kotaru spadaju u najvrednije i najzanimljivije u Čabru,

Lokvama, Mrkoplju i Šimatovu.

Etnozone i spomenici:

Kuća Delač i kuća Ožanić, Delači (Brod Moravice)

Kuća Rački, Delnice

Velika Lešnica

Doluš, Kuti, Kuća Mance, Kuti - sveti Andrija, Maklan, Moravička Sela, Zapeć,

Colnar

Kuća Žagar, Ožbolt - Lipovac, Vesel - Prezid

Kašteli/dvorci:

Čabar,

Ogulin,

Brod na Kupi,

Severin na Kupi

Stara Sušica

Memorijalne građevine:

Matić poljana i Fajer - ostaci vijadukta „Karoline“, Mrkopalj

Manifestacije

siječanj: - natjecanje u ski trčanju, Brod Moravice

- maškarni skokovi, Delnice

siječanj/veljača - mesopusni običaji u Gorskom kotaru

veljača: - Hrvatski dječji kup u ski trčanju, Ravna Gora

- Memorijal mira, Mrkopalj

veljača/ožujak: - Natjecanje u alpskom skijanju, Tršće

ožujak/lipanj: - Goranovo proljeće, Lukovdol (svečanost u Lukovdolu početak je

kulturnih događanja koja će se odvijati tijekom sljedeća dva

mjeseca, sve u sklopu pjesničke manifestacije Goranu u spomen)

travanj: - Žabarska noć, Lokve

- Škola mira, Mrkopalj

svibanj: - Zlatni lipljan, natjecanje u ribolovu, Brod Moravice

- Enduro, motociklističko natjecanje, Brod Moravice

- Nogometni turnir, Plešce

- Svibanjski dani mira, Mrkopalj

- Zrinske glazbene večeri, Čabar

lipanj: - CRO-open, orijentacijsko trčanje za svjetsku listu, Delnice

- Cros za Hrvatsku, Prezid

- Pohod planinara na Risnjak, Delnice

- Fotosafari u okviru manifestacije „Skup ljubitelja Gorskog

kotara“, Ravna Gora

srpanj/kolovoz: - Ljetne večeri u parku, Delnice

- Ljeto u Fužinama

- Susreti u malom nogometu i boćanju, Brod Moravice

- Plodovi gorja, Mrkopalj, Skrad

kolovoz: - Raku saziv u Plemenitašu

- Kiparska kolonija u Lokvama

- Škola mira, Mrkopalj

- Dan vrganja, Ravna Gora

- Dan drvara i šumara, Čabar

- Poj i Boj, pješačenje i biciklijada, Lokve

- Velika nagrada Lokava, biciklistička utrka, Lokve

rujan: - Dani kukuruza, Lukovdol (izložba posvećena kukuruzu koji je

nekada bio osnovna namirnica u svakom domaćinstvu i odhranio generacije i

generacije žitelja i stoke)

- Goranski maraton, Fužine

- Dani turizma i lova

- Zlatni kotlić, gastroprogram, Brod Moravice

listopad: - Natjecanje Primorsko-goranske županije (PGŽ) u ski-rolama,

Ravna Gora

- Dječju tjedan, Gorski kotar

- Bela nedjelja, Marija Trošt

studeni: - Martinje, Vrbovsko

prosinac: - Božićni koncert Puhačkog orkestra Ravna Gora

- Božićni koncert Fužinarske glazbe

- Božićni koncert KUD-a Delnice

Rekreacija:

Pješačke i biciklističke i staze: 1; Na Japleneški vrh, Delnice

2; 9 označenih staza, Fužine

3; na vrh Preradović, Fužine

4; Oko Lokvarskog jezera, Lokve

5; Bajera i Mrzlovačkog jezera

6; Ravna Gora - Hlevci - Kicljeve jame - Rudač –

Stara Sušica - Ravna Gora, dužina staze 16 km.

Montainbike staze: 1; 19 km: Mrkopalj - Tuk - Matić poljana - Begovo Razdolje –

Mrkopalj

2; 28 km: Begovo Razdolje - Samarske i Bijele stijene – Matić

poljana - Begovo Razdolje

3; 30 km: Ravna Gora - Begova cisterna - Lokanda - Šije -

Ravna Gora

4; 40 km: Begovo Razdolje - podno Bjelolasice - Ravna Gora -

Stari Laz - Begovo Razdolje

5; 45 km: „Od 0 do 1150 m“ - Novi Vinodolski - Breze -

Matić poljana - Begovo Razdolje

6; 48 km: Begovo Razdolje - podno Bjelolasice - Vrelo -

Begovo Razdolje

7; 69 km: Ravna Gora - Vrelo - Begovo Razdolje - Ravna Gora

Napomena: Bicikli se mogu iznajmiti u Fužinama i Begovu Razdolju

Ribolov Kupa (najveća visokogorska rijeka i riječna dolina

u Hrvatskoj na kojoj se lovi i jedna od najtrofejnijih vrsta

riba - mladica, naraste do 10 kg i 1 m dužine), Kupica i Curak spadaju među

najpoznatije vode svijeta za lov lipljana i potočne pastrve). Oko gornjeg toga rijeke

Kupe obitava oko petsto vrsta leptira.

Catch&Release

(vrijedi isključivo pravilo lova

mušicom i mušičarskim štapom) Bajer i Lepensko jezero

Omladinsko jezero

Mrzlovodičko jezero

rijeka Dobra

rijeka Čabranka

rijeka Kamačnik (vikendom i blagdanom)

Kanuom po Kupi Prvog svibnja održava se „kanu-safari“ u dužini

35 km, polazište je u Brodu na Kupi. Dio trase vodi uz

prirodnu granicu između Hrvatske i Slovenije. Proljetna Kupa jedan je od najboljih

načina za doživljavanje Gorskog kotara u punoj vegetaciji s plavim nebom i vodom

u preljevima magične zelene boje.

Rafting na Kupi „Fortis“ sportski centar Brod na Kupi, organizira

rafting na vijugavoj rijeci, kristalno čiste vode u prekrasnom

okolišu. Za ljubitelje biciklizma organizira bicikli ture od sedam dana po skrivenim

kutcima istoimene rijeke.

(Prelazeći čamcima preko svojih rijeka, Gorani su se

koristili štapom - drug - umjesto vesala, njime su se otiskivali od dna).

Kanuom po jezeru Fužine

Surf jezera Bajer i Lepenica, Fužine

Paraglajderi Lič, Mrkopalj

Tenis Delnice, Ravna Gora, Tršće, Vrbovsko

Jahanje Lokve, Mrzle Vodice, Prezid, Tršće, Vrbovsko

Lovišta Brod na Kupi, Brod Moravice, Delnice, Čabar, Fužine,

Gerovo, Mrkopalj, Severin na Kupi, Skrad, Turke, Vrbovsko.

(Dva vrsna puškara, u svojim umjetničkim

radionicama, g. Mladen Miljančić - Mačak u Lučicama

(pokraj Delnica) i g. Mario Glad u Delnicama, popravit će svaku pušku.)

O autoru:

Zlatan Nadvornik rođen 1942. god. u Zagrebu. Diplomirao na zagrebačkoj Hotelijerskoj školi

1963. god. Istražuje povijest hrvatskog kulinarstva, i piše gastronomske knjige. Svi naslovi su

s osvrtom na nacionalnu gastronomiju.

Do sada objavio:

1. ZLATNA KNJIGA RIBLJIH JELA, Nakladni zavod Matice hrvatske 1986. (ISBN

xx …….);

2. I IZNUTRICE SU MESO, „Svjetlost“, Sarajevo 1987. (ISBN 86-01-01012-1);

3. ZEBRANE JESTVINE HRVATSKOG ZAGORJA, (koautor Slavko Večerić)

„Turistkomerc“ Zagreb, 1991. (ISBN 86-7133-185-7);

4. PIVO TEKUĆA HRANA (koautor prof. dr. Vladimir Marić) „PTI“ - Prehrambeno

tehnološki inženjering, Zagreb 1996.(ISBN 953-6449-01-3);

5. JELA VRBOVEČKOGA KRAJA (KAJ SU JELI NAŠI STARI) Turistička

zajednica grada Vrbovca, Vrbovec 1997.(ISBN 953-97273-0-8);

6. BOŽIĆNI STOL Strijelac Zagreb 2000. (ISBN 953-210-044-X);

7. JABUKE ZEMELJSKE (jela od krumpira) Strijelac Zagreb 2000. (ISBN xx…..);

8. JELA OD ZLATA (jela od kukuruza) Strijelac Zagreb 2000. (ISBN xx…..);

9. KAVA - OČARAVAJUĆI NAPITAK Strijelac Zagreb 2000. (ISBN 953-210-036-9);

10. ČAJ - PUT U NEBO Strijelac Zagreb 2000. (ISBN 953-210-037-7);

11. JELA LIKE (prva knjiga o jelima Like) Strijelac Zagreb 2000(ISBN 953-6053-74-8);

12. VUKOVARSKE GASTRONOMSKE ČAROLIJE Narodne Novine, Zagreb,

studeni 2002. (ISBN 953-6053-74-8);

13. ZAGREBAČKI STOL Finkor, Zagreb 2003.(ISBN 953-99271-0-2),

14. GORSKI KOTAR – hrana za dušu i tijelo, TKD d.o.o., Delnice 2004. (ISBN 953-

99763-0-8),

15. TURIST KAO GOST – prilozi kulinarskom turizmu (više autora), Zlatan Nadvornik:

Kulinarska baština (crtice iz rukopisa knjige: Hrvatska autohtona jela i pila i njihovi

izvori), Nakladnik: Institut za etnologiju i folkloristiku Zagreb, svibanj 2009. (ISBN

978-953-6020-43-9)

Literatura:

1. Rudolf Strohal: „UZ LUJZINSKU CESTU“ Zagreb, 1935., O jezičnim područjima

Gorskog kotara.

2. Rudolf Bičanić: „KAKO ŽIVI NAROD U GORSKOM KOTARU, Kako živi narod,

knjiga II.“., Zagreb 1939., str. 24.

3. Štefanija Crnić: „GDJE JE GORSKI KOTAR? TRAŽENJE G. KOTARA“. Posebno

izdanje DOMET-a, Rijeka, 1969.g.

4. Marija Schneider: „Narodne nošnje u slikarstvu i grafici XIX. st., Povijesni muzej

Hrvatske, katalog muzejskih zbirki V“., Zagreb 1971.

5. Milovan Gavazzi: „VRELA I SUDBINE NARODNIH TRADICIJA“ Zagreb, 1978.,

str. 180-183.

6. Gorski kotar Delnice, 1981. (PRILOZI ZA ETNOGRAFIJU: Beata Gothardi-

Pavlovsky: „Etnografski prostor i sadržaj“ str.332-362. Alojz Crnić: PRINOSI ZA

GORANSKU ETNOGRAFIJU str. 373-408).

7. Jurković Viktor: „NA ZEMLJI GORANSKOJ“ Delnice 1984., SIZ za kulturu i fond

knjige „Gorski kotar“.

8. Osobna istraživanja Zlatan Nadvornika