govor 34 2 - ffzg.unizg.hr · konteksta ili odgovore ispitanika na one rečenice u kojima...

GOVOR / SPEECH Zagreb, godina 34 (2017), broj 2

UDK 81'34(05)"540.6" CODEN GOVOEB Mrežna inačica: ISSN 1849-2126 Tiskana inačica: ISSN 0352-7565

Izdavač ODJEL ZA FONETIKU HRVATSKOGA FILOLOŠKOG DRUŠTVA

Uredništvo Gordana VAROŠANEC-ŠKARIĆ, glavna urednica

Petra ACZÉL Sveučilište Corvinus, Budimpešta, Mađarska Dana BOATMAN Johns Hopkins Hospital, Baltimore, SAD Almasa DEFTERDAREVIĆ Filozofski fakultet, Sarajevo, Bosna i Hercegovina Mária GÓSY Mađarska akademija znanosti, Budimpešta, Mađarska William J. HARDCASTLE Queen Margaret University, Edinburgh, Velika Britanija Damir HORGA Filozofski fakultet, Zagreb, Hrvatska Patricia KEATING University of California, Los Angeles, SAD Nikolaj LAZIĆ Filozofski fakultet, Zagreb, Hrvatska Marko LIKER Filozofski fakultet, Zagreb, Hrvatska Vesna MILDNER Filozofski fakultet, Zagreb, Hrvatska Elenmari PLETIKOS OLOF Filozofski fakultet, Zagreb, Hrvatska

Marija POZOJEVIĆ TRIVANOVIĆ Filozofski fakultet, Zagreb, Hrvatska

Vesna POŽGAJ HADŽI Filozofski fakultet, Ljubljana, Slovenija Ján SABOL Filozofski fakultet, Košice, Slovačka Irena SAWICKA Filološki fakultet, Torunj, Poljska Mirjana SOVILJ Institut za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora

"Đorđe Kostić", Beograd, Srbija Jelena VLAŠIĆ DUIĆ Filozofski fakultet, Zagreb, Hrvatska

Tajnica: Diana TOMIĆIzvršna tajnica: Ana VIDOVIĆ ZORIĆ

Lektorica: Katarina VARENICAKorektorica: Marica ŽIVKO Design ovitka: Zlatko ŠIMUNOVIĆ

Grafičko uređenje i prijelom Jordan BIĆANIĆ, Odsjek za fonetiku, Filozofski fakultet, Zagreb

Prilozi objavljeni u Govoru referiraju se u sljedećim sekundarnim izvorima: ERIH Plus, Scopus, Linguistics Bibliography Online, LLBA – Linguistics and Language Behavior Abstracts, MLA International Bibliography, FRANCIS, MLA Directory of Periodicals, Communication Source, ProQuest Linguistics Collection, Elsevier.

Adresa uredništva Filozofski fakultet, Odsjek za fonetiku, I. Lučića 3, 10 000 Zagreb, Hrvatska

Telefoni: 385 (0)1 409 23 74, 385 (0)1 409 20 97, 385 (0)1 409 20 98 E-mail: [email protected], [email protected], [email protected]

Elektronička inačica dostupna je na stranici: http://www.hfiloloskod.hr/index.php/casopisi/govor.

Ovaj je broj tiskan uz financijsku potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske.

Tisak: Tiskara "Rotim i Market", Lukavec

SADRŽAJ / CONTENTS

Dario MARIĆ Uzlazno-silazno-uzlazni naglasak u razgovorima na njemačkom jeziku Rising-falling-rising pitch accent in conversational German language ............................. 109 Tatjana BALAŽIC BULC, Vesna POŽGAJ HADŽI Interakcijske retoričke strategije u znanstvenom diskursu (na primjeru znanstvenog jezika Ivana Ivasa) / Interactive rhetorical strategies in the discourse of science: The case of scientific language of Ivan Ivas ..................................................................... 127 Anita RUNJIĆ-STOILOVA Klasična i uporabna naglasna norma u onima aloglotskog postanja Explicit and implicit accentual norm in foreign names ................................................... 153 Kristina CERGOL KOVAČEVIĆ Prikaz knjige Višnje Josipović Smojver Suvremene fonološke teorije .................................. 171 Richard RHODES 26th annual conference of the International Association for Forensic Phonetics and Acoustics (IAFPA). Split, Croatia, 9th – 12th July 2017 ................................................... 177 Silvana PUNIŠIĆ, Slavica MAKSIMOVIĆ, Nina STANOJEVIĆ 6. međunarodna konferencija Govor i jezik o temeljnim i primijenjenim aspektima govora i jezika. Beograd, Srbija, od 27. do 29. listopada 2017. ....................................... 183 Diana TOMIĆ Izvještaj o radu Odjela za fonetiku od lipnja 2016. do lipnja 2017. ................................ 189 Upute autorima ............................................................................................................. 193 Information for authors ................................................................................................. 196

GOVOR 34 (2017), 2

109

Izvorni znanstveni rad Rukopis primljen 4. 5. 2017.

Prihvaćen za tisak 23. 3. 2018. https://doi.org/10.22210/govor.2017.34.07

Dario Marić [email protected]

Filozofski fakultet Sveučilišta u Sarajevu

Bosna i Hercegovina

Uzlazno‐silazno‐uzlazni naglasak u razgovorima

na njemačkom jeziku

Sažetak

Uzlazno-silazno-uzlazni naglasak je zbog svoje upadljive složenosti zasigurno jedan od osebujnijih tonskih naglasaka u njemačkom jeziku. Čini se da oslikava vrlo visok stupanj informacijske bitnosti istaknute riječi ili jaku potrebu skretanja sugovornikove pozornosti na izričaj koji slijedi istaknutoj riječi. Dosad nije bio dostatan predmet istraživanja prozodije njemačkog jezika. Cilj je ovog istraživanja odrediti moguće funkcije uzlazno-silazno-uzlaznog naglaska unutar razgovora na njemačkom jeziku pri konstituiranju govornih činova, strukturiranju razgovora te izražavanju modalnosti iskaza. Korpus čini 100 isječaka iz razgovora vođenih u sklopu radijske kontakt-emisije "Im Gespräch" (Deutschlandradio), koji sadrže po jedan uzlazno-silazno-uzlazni naglasak unutar svoga verbalnog konteksta. Analiza pokazuje da se uzlazno-silazno-uzlazni naglasak pojavljuje unutar izričaja koji funkcioniraju kao dio samoinicijativnih pobližih pojašnjenja, bezrezervnih uvjeravanja, a sporadično i ironičnih iskaza, poziva te potvrđivanja.

Ključne riječi: konverzacija, uzlazno-silazno-uzlazni naglasak, njemački jezik, ilokucijska snaga izričaja

D. Marić: Uzlazno-silazno-uzlazni naglasak u razgovorima na njemačkom jeziku 109-125

110

1. UVOD

Dosadašnje zanemarivanje uzlazno-silazno-uzlaznog naglaska kao govornog znaka u komunikaciji na njemačkom jeziku proistječe iz preopterećenosti teorijskim postavkama unutar novijih istraživanja prozodije njemačkog jezika, koja a priori isključuju mogućnost postojanja tonskih naglasaka. Tonske naglaske čini više od jedne promjene smjera tonske kretnje unutar naglašenog sloga (Grice i Baumann, 2002; Grice i sur., 2005). Takve se tonske kretnje, takozvani "jezgreni obrisi" (njem. nukleare Konturen), pribrajaju inventaru kombinacija posljednjega tonskog naglaska u intonacijskoj jedinici i graničnog tona. S druge strane, inventariziranje intonacijskih obrazaca i tonskih naglasaka retrospekcijom od strane izvornoga govornika jezika koji se istražuje, također rezultira nepotpunim i nepreciznim inventarima (Essen, 1964; Pheby, 1980). Pojedini opisi svoje inventare svjesno ograničavaju na intonacijske obrasce stilistički neutralnih izričaja (Uhmann, 1988; Wunderlich, 1988) i pri tome analiziraju izričaje prethodno pripremljenih, umjetno konstruiranih rečenica izvan konteksta ili odgovore ispitanika na one rečenice u kojima ispitanici nagađajući simuliraju upotrebu jezika oslanjajući se na zadani propozicijski sadržaj i interpunkciju (usp. spoken prose u Abercrombie, 1971: 1–9). Naposljetku, nepostojanje uzlazno-silazno-uzlaznoga tonskog obrasca u opisima prozodije autentičnih razgovora na njemačkom jeziku (npr. u Selting, 1995) jedino je moguće objasniti nedostatkom antagonističkih odnosa među sudionicima u analiziranim razgovorima i nedostatkom suprotstavljanja njihovih mišljenja budući da se taj tonski obrazac po svoj prilici često pojavljuje unutar sljedova argumentiranja, uvjeravanja, proturječenja, predbacivanja i sl. (za pregled dosadašnjih opisa intonacije njemačkog jezika vidi Grice i Baumann, 2002: 3–8; Gilles, 2005: 6–16). U ovom će istraživanju uzlazno-silazno-uzlazni naglasak kao nezavisna varijabla biti, zajedno sa svojim govornim i okogovornim okruženjem u kojem je upotrijebljen, izdvojen iz cjelovitih autentičnih razgovora vođenih unutar kontakt-emisija radijske postaje Deutschlandradio s ciljem detaljne rekonstrukcije interakcije među sudionicima u razgovoru koja bi, naposljetku, trebala dati uopćene funkcije ovog naglaska.

Zanemarivanje ovoga tonskog naglaska predstavlja višestruk propust budući da, uz očekivane funkcije konstituiranja govornih činova, strukturiranja razgovora te izražavanja modalnosti iskaza, postoje pokazatelji da on predstavlja sredstvo isticanja riječi najviše ili vrlo visoke informacijske bitnosti u odnosu na druge fonetske riječi unutar govornog prinosa.

GOVOR 34 (2017), 2

111

Moguće pojavljivanje uzlazno-silazno-uzlaznoga tonskog obrasca unutar inventara jezgrenih obrisa, tj. završnih dijelova melodema u dosadašnjim istraživanjima ((L+)H* L-H% kod Grice i Baumann, 2002 kojem određuju samo funkciju konstituiranja učtive ponude) neće imati osobitog značaja za ovaj rad budući da se ovdje fokusira lokalna uzlazno-silazno-uzlazna tonska kretnja, koja se, u pravilu, u cijelosti ostvaruje unutar jedne naglašene jezične riječi i koja sama ne obuhvaća ni frazni ton intermedijarne fraze ni granični ton intonacijske jedinice, nego isključivo tonove tonskog naglaska.

2. TEORIJSKI OKVIR I CILJEVI RADA

U radu se polazi od pretpostavke da je uzlazno-silazno-uzlazni naglasak kontekstualizirajući mig (engl. contextualization cue; Gumperz, 1982), te da stoga nema transkontekstualnu sebi inherentnu funkciju, nego da primatelju sugerira ispravna tumačenja izričajā u kojima se pojavljuje, a koja su različita koliko su različiti konteksti u kojima se ti izričaji pojavljuju. Ovo je slučaj utoliko prije što prozodijski kontekstualizirajući migovi svoj signalizacijski potencijal dobivaju iz odnosa s drugim istovrsnim migovima u sintagmi (Gumperz, 1992: 50). Takva upotreba kontekstualizirajućih migova i njihovih kombinacija visoko je konvencionalizirana pa primatelju omogućava ubrzano, šablonizirano tumačenje izričaja (Gumperz, 1982: 145).

Apstrahiranjem jedne funkcije naglaska, kao što je u Dudenovoj gramatici (2016) učinjeno s četiri tonska naglaska standardnoga njemačkog jezika, dobiva se odveć apstraktna funkcija upitne valjanosti. Zbog toga se ovdje polazi od više funkcija uzlazno-silazno-uzlaznog naglaska, koje nemaju nužno zajedničke elemente, osim što sve podrazumijevaju jako isticanje jedne komponente propozicijskog sadržaja iskaza.

Pri imenovanju funkcija u radu će se nadalje, gdje god bude moguće, po uzoru na etnometodologiju (Bergmann, 1981) birati one kategorije kojima bi se većina lingvistički neobrazovanih članova njemačke jezične zajednice znala koristiti u svojim svakodnevnim društvenim djelovanjima.

I, konačno, prvenstveni cilj ovog istraživanja jest pobrojavanje funkcija uzlazno-silazno-uzlaznog naglaska, do kojih će se doći analizom 100 govorno-okogovornih okruženja, u kojima je upotrijebljen, gdje se očekuju funkcije pri 1. signaliziranju stupnja informacijske bitnosti, 2. organiziranju razgovora, 3. strukturiranju govornog priloga, 4. konstituiranju govornih činova i 5. izražavanju modalnosti iskaza.


112

3. PODACI I METODE ANALIZE PODATAKA

Korpus ovog rada čini 100 isječaka iz izdanja radijske emisije "Im Gespräch" njemačkoga državnog radija (Deutschlandradio) emitiranih u prvoj polovici 2016. godine. Ta je emisija izabrana u uvjerenju da su razgovori koji se unutar nje vode spontani i autentični, osobito oni unutar subotnjeg izdanja kada emisija traje znatno dulje i kada se i pozivatelji imaju priliku uključiti u razgovor u studiju. Isječci traju između deset i 60 sekundi, ovisno o količini konteksta nužnog za vjernu rekonstrukciju zabilježene interakcije među sudionicima u razgovoru.

Za bilježenje govornih i okogovornih pojava u isječcima iz razgovora korišten je GAT 2 (Selting i sur., 2009), najupotrebljavaniji transkripcijski sustav za lingvističku analizu razgovora na njemačkome govornom području, čijem je znakovnom inventaru dodan znak za uzlazno-silazno-uzlazni naglasak. Govorni signal je bilježen dekomponiran nakon višestrukog preslušavanja i dodatne provjerene analize softverskim programom Praat (Boersma i Weenink, 2018).

Slika 1. Dijagram s vrijednostima osnovne frekvencije u dijelu izričaja Sollte ich noch mal so intensive Rollen spielen, dann auf jeden Fall mit 'nem Coach s uzlazno-silazno-uzlaznim smjerom promjene njene vrijednosti unutar riječi spielen

Figure 1. Diagram with the value of fundamental frequency in the part of the utterance Sollte ich noch mal so intensive Rollen spielen, dann auf jeden Fall mit 'nem Coach with a rising-falling-rising direction of change of the frequency value within the word spielen

GOVOR 34 (2017), 2

113

Nakon transkripcije slijedila je kvalitativna analiza razgovornog slijeda, često nastalog nizom lokalnih, moment-by-moment odluka, u kojoj je stoga svaki pojedini izričaj tumačen kao određena govorna radnja (engl. action, speech event) ili kao njezin konstitutivni dio. Dodatna provjera utvrđene funkcije uzlazno-silazno-uzlaznog naglaska radila se testom zamjene naglaska riječima (česticama, prilozima, prijedlozima ili veznicima), sintagmama ili cijelim rečenicama.

4. REZULTATI ISTRAŽIVANJA

Istraživanje je polučilo sedam različitih funkcija uzlazno-silazno-uzlaznog naglaska unutar razgovora na njemačkom jeziku i četiri moguća rasporeda promjenā smjera tonske kretnje unutar naglašenog sloga i sloga iza. Spomenute se funkcije mogu podijeliti s obzirom na predmet isticanja: isticanje riječi naglašene uzlazno-silazno-uzlaznim naglaskom (uži ili širi fokus) ili isticanje izričaja iza riječi naglašene uzlazno-silazno-uzlaznim naglaskom. Okruženja u kojima se uzlazno-silazno-uzlazni naglasak našao manje od tri puta unutar korištenog korpusa, kao što su npr. ironični iskazi ili izričaji kojima se sudionici u razgovoru nadmeću za ulogu govornika, neće biti tematizirani u nastavku.

4.1. Uzlazno‐silazno‐uzlazni naglasak u funkciji isticanja naglašene

riječi (uži ili širi fokus)

Uzlazno-silazno-uzlaznim naglaskom u razgovorima na njemačkom jeziku moguće je isticati od jedne riječi (funkcija najave novoga tematskog aspekta, riječ koja sažima prethodno izrečeno, neočekivane radnje, događaje, stanja ili okolnosti i dr.) do cijele rečenice (funkcija jačanja ilokucijske snage izričaja, kontekstualiziranja kraćega bližeg pojašnjenja i dr.).

4.1.1. Funkcija jačanja (ilokucijske) snage izričaja

Pri izricanju vrijednosnih sudova, uvjeravanja, savjetovanja, odbacivanja, plediranja, proturječenja, potvrđivanja, opravdavanja, žalbi i podržavanja, uzlazno-silazno-uzlazni naglasak isticanjem rečeničnih dijelova, među kojima su najzastupljeniji predikati ili njegovi dijelovi, znatno manje priložne oznake, subjekti i objekti, izražava visok stupanj uvjerenosti govornika u ispravnost propozicijskog sadržaja aktualnog izričaja i prikladnost govorne radnje koju upravo vrši, odnosno prikladnost vlastite radnje o kojoj pripovijeda. Na takav zaključak, između ostalog, upućuje izostanak izraza


114

nesigurnosti i neodređenosti u tekstualnom sloju govornog signala izričaja ili izostanak tihog, sporog, nerazgovijetnoga govora ili govora koji odlikuju otezanja i zastajkivanja. Istaknuti rečenični dijelovi unutar govornih radnji predstavljaju bitne aspekte na kojima se temelje argumenti za vrijednosne sudove, uvjeravanja, savjetovanja itd. Visok stupanj uvjerenosti u ispravnost propozicijskog sadržaja aktualnog izričaja i prikladnost govorne radnje govornik svakako želi prenijeti na sugovornika pa uzlazno-silazno-uzlazni naglasak djeluje kao pojačivač ilokucijske snage izričaja. Zamijeniti ga mjestimično mogu čestice gerade (hrv. baš), ne? nicht? (ne? zar ne?), prilozi nämlich (naime) i übrigens (uostalom) (za ne? i nicht? vidi Hagemann, 2009). U korpusu su zabilježene 34 upotrebe uzlazno-silazno-uzlaznog naglaska s funkcijom jačanja ilokucijske snage izričaja. Sljedeći isječak iz razgovora vođenog u sklopu radijske kontakt-emisije posvećene terorističkom napadu islamista u Münchenu u srpnju 2016. i reakciji njemačkih građana na napad sadrži jednu upotrebu uzlazno-silazno-uzlaznog naglaska u svrhu jačanja ilokucijske snage izričaja. Na pitanje voditelja emisije o mogućoj začuđenosti njemačkih sigurnosnih službi povodom izostanka terorističkih napada islamista u Njemačkoj do srpnja 2016. (redak 1), gošća emisije, stručnjakinja za sigurnost, proturječi ističući da je pogrešno stanje svijesti sigurnosnih službi nazvati čuđenjem (NEnnen) (redak 2). U nastavku (redak 3) izriče slaganje glede drugog aspekta, koji implicira pitanje voditelja emisije. Uzlazno-silazno-uzlazni naglasak ovdje intenzivira proturječenje, a moguće ga je u potpunosti zamijeniti česticom gerade. Transkript 1: Islamistički terorizam

1 vod.: °h ˆWUNdern die sich (.) nicht manchmal dass es Zar se oni ponekad ne čude što ba_↑ˉUns nich wirklich schon so ein (-) eine kod nas još nije bilo stvarno velikog ˆgrOße verbrecherische tat mit (.) ↑ˋIslamistisch zlodjela s islamističko-terorističkom pozadinom? <<p, creaky>terroristischem hintergrund gegeben hat.> →2 goš.: ((mljacne)) wundern würden die dass Čuđenjem to oni

GOVOR 34 (2017), 2

115

<<>wahrscheinlich nich ᷉ NEnnen,> vjerojatno ne bi baš nazvali, 3 ähm aber es ˉIST tatsächlich so dass es ˉImmer eee, ali zbilja je slučaj da se wieder heißt in solchen geˉsprÄchen [...] u takvim razgovorima uvijek iznova govori...

4.1.2. Funkcija karakteriziranja istaknute radnje, događaja, stanja ili

okolnosti u kojima se odvijaju kao neočekivane, nepojmljive ili oprečne

očekivanom

Uzlazno-silazno-uzlazni naglasak također ističe radnje, događaje, stanja ili okolnosti u kojima se odvijaju, a koje bi u danom kontekstu mogle biti prepoznate kao neočekivane, nepojmljive ili oprečne očekivanom. Na taj način one i bivaju okarakterizirane kao neočekivane, nepojmljive ili oprečne očekivanom. U korpusu je zabilježeno deset takvih upotreba uzlazno-silazno-uzlaznog naglaska. Moguće ih je zamijeniti jezičnim izrazima ob Sie es glauben oder nicht (vjerovali ili ne) ili stellen Sie sich das mal vor (zamislite), prilogom tatsächlich (zbilja) i sl. Sljedeći transkript dijela razgovora potječe iz radijske kontakt-emisije o očuvanju sjećanja na njemačku povijest, u kojoj pozivatelj pripovijeda o tadašnjim načinima prelaska granice između Savezne Republike Njemačke i tadašnje Njemačke Demokratske Republike. U dijelu razgovora koji prethodi ovome, pozivatelj otkriva da je jednom prilikom podmitio graničnog policajca Njemačke Demokratske Republike džepnim nožićem, nakon čega na graničnom prijelazu na kojem je radio spomenuti policajac više nije imao problema s unošenjem robe iz Savezne Republike Njemačke. Nabrajanjem stvari iz prtljažnika svog automobila, koje je u to vrijeme pri prelasku granice bilo teško unijeti u Njemačku Demokratsku Republiku (redci 1 do 7), pozivatelj čini svoju priču još nevjerojatnijom, da bi u nastavku istaknuo, za to vrijeme neobičnu okolnost, da na graničnom prijelazu nitko nije pregledao njegov automobil (redak 8). Transkript 2: Teniski reketi, lopte, Spiegel i Stern

1 poz.: hatte im ´AU↓to, Imao sam u autu 2 im ´KOFfer↓raum,


116

u prtljažniku 3 zehn ˆTENnisschläger; deset teniskih reketa, 4 ˆhUndert ˆTENnisbälle; stotinu teniskih lopti, 5 den ˆSPIEgel; "Spiegel" (njemački politički tjednik), 6 westdeutsche ˆZEItungen; zapadnonjemačke novine, 7 den ˆSTERN; "Stern" (njemački politički tjednik). → 8 es hat mich ᷉ NIEmand kontro´lIert, Zamislite, nitko me nije pregledao, 9 vod.: ja, da, 10 poz.: und ich ˆwUsste geˇNAU wo ich das ˋAblagern muss. i točno sam znao gdje to moram smjestiti.

4.1.3. Funkcija karakteriziranja istaknutog kao kraćega bližeg pojašnjenja

odnosno preciziranja

Uzlazno-silazno-uzlazni naglasak se u korpusu korištenom za ovo istraživanje 15 puta našao unutar bližih pojašnjenja ili preciziranja koja nisu duža od jedne rečenice. Jedan dio rečenica, koje predstavljaju bliža pojašnjenja u korpusu, nadovezuje se uzročnim ili zaključnim veznicima na prethodno izrečeno. Sam uzlazno-silazno-uzlazni naglasak je u slučaju bližih pojašnjenja moguće zamijeniti prilogom nämlich (naime), unutar preciziranja sintagmom und zwar (i to) ili prilogom übrigens (uostalom). Unutar pojašnjenja riječ istaknuta uzlazno-silazno-uzlaznim naglaskom predstavlja za pripadni dio razgovora ključnu, najčešće tematsku riječ. U sljedećem isječku iz razgovora između voditeljice radijske emisije i gosta u studiju o načinima približavanja institucije Europske unije njenim građanima, voditeljica emisije započinje temu Sporazuma o slobodnoj trgovini Kanade i EU-a (CETA), o kojem su vlade država članica EU-a upravo tada odlučivale. Na zahtjev voditeljice emisije gost navodi koja

GOVOR 34 (2017), 2

117

je razina vlasti u EU nadležna za trgovinsku politiku (redak 4), a u nastavku (redci 5 i 6) kratko pojašnjava i zašto. Transkript 3: Trgovinska politika EU-a

1 vod.: es geht um das ˆWIRTschaftsabkommen mit ´kAnada,= Radi se o gospodarskom sporazumu s Kanadom. 2 =könn_sie bitte noch mal für ↑ÂLle die jetzt Možete li, molim Vas, za sve koji nisu baš upućeni u ↑ˉnIch so im thEma e:u: sind; temu EU-a još jednom 3 er´klÄren °h ↓ˆWER da ´wAs geˇnAu entˇschEidet objasniti tko tu točno što odlučuje na razini EU- a? Áuf e:u: ebene? 4 gos.: ja ˆHANdelspolitik ist seit vielen vielen ´jAhren Pa, evo, trgovinska politika je već puno, puno godina im ´kErn e:Ú: politik, u svom najvažnijem dijelu politika EU-a, → 5 also Âusschließliche ↑ˋzUständigkeit weil für dakle isključiva nadležnost, jer za carine ᷉ ZÖLle, 6 äh die e:↑ˋU: zuständig ist un_nich mehr die je, naime, nadležan EU, a ne više nacionalne države. natioˋNALstaaten;

4.1.4. Funkcija najave novoga tematskog aspekta

Uzlazno-silazno-uzlazni naglasak je unutar korištenog korpusa pet puta isticao riječ koja je najavljivala novi tematski aspekt koji bi u nastavku razgovora bio tematiziran. Takva se riječ ne pojavljuje isključivo prozodijski i sintaktički samostalna, kao što je slučaj u sljedećem isječku iz razgovora, nego i potpuno integrirana u rečenicu i intonacijsku jedinicu. U slučaju sintaktičke neovisnosti riječi koja najavljuje novi tematski aspekt, uzlazno-silazno-uzlazni naglasak moguće je zamijeniti prijedlogom


118

bezüglich (glede) stavljenim ispred riječi ili jezičnim izrazom was + novi tematski aspekt + betrifft/angeht/anbelangt (što se tiče + novi tematski aspekt). U isječku iz razgovora prikazanom u sljedećem transkriptu njemački pisac Daniel Kehlmann iznosi vlastitu ocjenu ekranizacija svojih romana. Nakon komentiranja ekranizacije romana Vermessung der Welt (Mjerenje svijeta) pisac najavljuje komentar ekranizacije romana Ruhm (Slava), ističući naslov filma uzlazno-silazno-uzlaznim naglaskom. Transkript 4: Neobičan, ali lijep film

1 gos.: aber äh <<all>ich muss wirklich sagen> ich finde: Ali, em moram stvarno reći, smatram ich finde das is ein <<all>ein ein> da je to jedan neobičan film, ˆUNgewöhnlicher film; 2 <<all>ein film der sich auch sehr vom buch film koji se, također, jako udaljava od knjige, ent´FERNT,> 3 ganz be´WUSST, potpuno svjesno, 4 aber ein ein sehr ˉschÖner und und und ali jako lijep emp↑ˋFEHlenswerter ´fIlm, i preporučljiv film. → 5 ↑äh ᷉ RUHM? Glede "Slave", 6 äh der: nur sehr ↑ˉKURZ ↓in den ˋkInos war; on je jako kratko bio u kinima.

4.1.5. Funkcija karakteriziranja istaknute riječi ili sintagme kao

odgovarajuće za sažimanje prethodno izrečenoga

Sedam upotreba uzlazno-silazno-uzlaznog naglaska u korištenom korpusu odlikuje pojavljivanje uz riječ ili sintagmu koja sažima propoziciju izrečenu unutar jednog odnosno više prethodnih izričaja. Sažimati se može vlastiti ili tuđi dio govora. Neke

GOVOR 34 (2017), 2

119

od ovih upotreba moguće je zamijeniti sintagmom mit einem Wort (jednom riječju), stavljenom ispred riječi koja sažima. U sljedećem transkriptu dijela razgovora između voditeljice radijske emisije i gošće u studiju, voditeljica na osnovi pripovijedanja gošće o svojim doživljajima izvodi zaključak da je gošća sklona posredovanju između sukobljenih strana u konfliktu. Riječju verbinden (ujedinjavanje) gošća sažima dio voditeljičinog pitanja: … möchten, dass sich alle um Sie rum eigentlich gut verstehen? (… želite da se svi oko Vas ustvari dobro slažu?). Transkript 5: Ujedinjavanje

1 vod.: sind sie auch (--) pri´VAT so dass sie so ´gErne Jeste li i privatno takvi da tako jako möchten dass sich alle um sie rum eigentlich želite da se svi oko Vas ustvari <<>gut ver´stEhen?> dobro slažu? 2 goš.: ja Da. 3 ˋSEHR eindeutig; °h Vrlo jasno. → 4 also das ver ᷉ BINden(.) is für mich eine sehr Dakle, ujedinjavanje je za mene jedno vrlo existenzielle(-) er´fAhrung,= egzistencijalno iskustvo, 5 =auch eine beˆGLÜckende erfahrung; također jedno usrećujuće iskustvo.

4.2. Uzlazno‐silazno‐uzlazni naglasak u funkciji isticanja izričaja koji

slijedi riječ koju naglašava

4.2.1. Funkcija poziva koji dodatno najavljuje zahtjev

Ovu funkciju, uz uzlazno-silazno-uzlazni naglasak, konstituira oslovljavanje imenom, naslovom Herr i prezimenom ili osobnom zamjenicom u drugom licu jednine du u


120

zasebnoj intonacijskoj jedinici. Iza takvog oslovljavanja uvijek slijedi zahtjev koji u tri primjera pronađena u korpusu predstavlja poticanje na komentar, objašnjenje ili pripremanje za polazak. U dva primjera radi se o ilustraciji jednoga takvog poziva iz prošlosti u sklopu pripovijedanja. Takav je poziv mjestimično moguće zamijeniti oslovljavanjem i redoslijedom poput Kann ich dich/Sie um einen Gefallen bitten? (Mogu li te/Vas nešto zamoliti?) ili Hast du / Haben Sie kurz Zeit? (Imaš li / Imate li malo vremena?) i sl. U dijelu razgovora koji neposredno prethodi sljedećem transkriptu dijela razgovora, voditelj radijske emisije postavlja pitanje glumcu poznatom iz dječjih serija o reakciji djece na njegovu prisutnost u javnosti. Glumac opisuje ustaljenu dječju reakciju ilustrirajući njihov poziv sa zahtjevom (redci 3 i 4) upućenim njemu: Transkript 6: Fritz

1 gos.: das erˆSTAUnen und die augɁ offene augen und Čuđenje i otvorene oči i offene ˆmÜnder sind erst dann da ´wEnn sie mich otvorena usta tek su tu kada me prepoznaju, erkennen, 2 °hh aber ˆdAnn ist das nun ↑ˉSEHR kurzer mo´mEnt ali to je, međutim, jako kratak trenutak un_dann sagen sie; i onda kažu: → 3 ᷉ FRITZ, Fritz! 4 °hh <<all>du hast immer so gute iˉdEen kannst du Ti uvijek imaš tako dobre ideje, možeš li nam mal> das un_ˋdAs erˋKLÄren; to i to objasniti?

4.2.2. Funkcija najave iskaza oprečnog prethodnom

Prilog dann, veznik aber i prijedložna skupina auf einmal, koji stoje između dva oprečna iskaza u korištenom korpusu, četiri puta su istaknuti uzlazno-silazno-uzlaznim naglaskom. Kod oprečnih iskaza radi se ili o iznesenom djelomičnom

GOVOR 34 (2017), 2

121

slaganju i djelomičnom neslaganju ili o različitim vlastitim sudovima koji su vrijedili unutar različitih vremenskih razdoblja. Moguće ga je zamijeniti veznikom aber (ali), prilozima jedoch (a, ali), dagegen (naprotiv) itd. ukoliko se oni sami ne pojavljuju u ulozi riječi koja najavljuje oprečni iskaz. Sljedeći transkript dijela razgovora između voditeljice radijske emisije i gostiju u studiju o idealnom štivu za godišnji odmor, u kojem jedan od gostiju otkriva vlastito iskustvo s ponovnim čitanjem knjiga za djecu i mladež u odrasloj dobi, oprimjeruje upotrebu uzlazno-silazno-uzlaznog naglaska za najavu iskaza oprečnog prethodnom. Vlastitoj ocjeni romana Stepski vuk Hermanna Hessea prije posljednjeg čitanja (redak 1) gost suprotstavlja svoju ocjenu istog romana za vrijeme i nakon posljednjeg čitanja (redci 4, 5 i 6), koju najavljuje u retku 4 prilogom dann istaknutim uzlazno-silazno-uzlaznim naglaskom.

Transkript 7: Stepski vuk

1 gos.: da dachte ich [(.)]<<>o gott jetzt muss du den Tad sam pomislio: O Bože, sad još jednom moraš čitati ˆKÄse 2 goš.: [ja] da noch mal ˆlEsen [den du mit fünf]zehn ˆgUt[fandst];> tu glupost koju si s petnaest smatrao dobrom, 3 vod.: [khe he] ha, ha [mhm] →4 gos.: °h und ᷉ DANN hab ich dieses ↑ˉbUch <<creaky>gelesen;> ali onda sam pročitao ovu knjigu 5 und fand es plötzlich ˆWUNderbar;= i odjednom mi se doimala divnom, 6 =und zwar ↑´vÖllig ˋANders als ↑ˋfrÜher; i to potpuno drukčijom nego prije.


122

Slika 2. Shematski prikaz četiriju mogućih rasporeda promjenā smjera tonske

kretnje unutar naglašenog sloga i sloga iza s postotcima učestalosti pojavljivanja u korištenom korpusu

Figure 2. Schematic representation of the four possible ways of the tonal movement direction change within the stressed syllable and the next syllable with the percentage of frequency of occurance in the used corpus

5. ZAKLJUČAK

Analiza 100 govorno-okogovornih okruženja uzlazno-silazno-uzlaznog naglaska u razgovorima na njemačkom jeziku razlučila je njegove sljedeće funkcije: jačanje ilokucijske snage izričaja, karakteriziranje istaknute radnje, stanja ili događaja kao neočekivanog, nepojmljivog ili oprečnog očekivanom, karakteriziranje istaknutog kao kraćega bližeg pojašnjenja, najavljivanje novoga tematskog aspekta, karakteriziranje istaknute riječi ili sintagme kao odgovarajuće za sažimanje prethodno izrečenoga, pozivanje uz dodatno najavljivanje zahtjeva i najavljivanje iskaza oprečnog prethodnome.

U višesložnim se riječima ovaj naglasak ostvaruje mahom unutar leksički naglašenog sloga i sloga iza, te se pojavljuje kao neposljednja i kao posljednja tonska kretnja unutar intonacijske jedinice. Analiza je također pokazala da se uzlazno-silazno-uzlazni naglasak pojavljuje isključivo unutar intonacijskih jedinica koje neposredno ne prethode zamjeni govornih uloga.

GOVOR 34 (2017), 2

123

REFERENCIJE

Abercrombie, D. (1971). Studies in Phonetics and Linguistics. London: Oxford University Press.

Bergmann, J. R. (1981). Ethnomethodologische Konversationsanalyse. U P. Schröder i H. Steger (ur.), Dialogforschung. Jahrbuch 1980 des Instituts für Deutsche Sprache, 9–51. Düsseldorf: Schwann.

Boersma, P., Weenink, D. (2018). Praat: Doing phonetics by computer [računalni program]. Verzija 6.0.39, preuzeto 4. travnja 2017. s http://www.praat.org/

Duden (2016). Grammatik der deutschen Gegenwartssprache (sv. 4). Mannheim: Dudenverlag.

Essen, O. (1964). Grundzüge der hochdeutschen Satzintonation. Ratingen: Henn. Gilles, P. (2005). Regionale Prosodie im Deutschen. Variabilität in der Intonation von

Abschluss und Weiterweisung. Berlin, New York: de Gruyter (Linguistik Impulse & Tendenzen).

Grice, M., Baumann, S. (2002). Deutsche Intonation und GToBI. Linguistische Berichte 191, 267–298.

Grice, M., Baumann, S., Benzmüller, R. (2005). German intonation in autosegmental-metrical phonology. U Jun Sun-Ah (ur.), Prosodic Typology. The Phonology of Intonation and Phrasing, 55–83. Oxford: Oxford University Press.

Gumperz, J. (1982). Discourse Strategies. Cambridge: Cambridge University Press. Gumperz, J. (1992). Contextualization revisited. U P. Auer i A. Di Lucio (ur.), The

Contextualization of Language, 39–54. Amsterdam: John Benjamins. Hagemann, J. (2009). Tag questions als Evidenzmarker. Formulierungsdynamik,

sequentielle Struktur und Funktionen redezuginterner tags. Gesprächsforschung 10, 145–176. Dostupno na http://www.gespraechsforschung-ozs.de/ [posljednji pristup 4. svibnja 2017.].

Pheby, J. (1980). Intonation und Grammatik im Deutschen (2. izd.). Berlin: Akademie-Verlag.

Selting, M. (1995). Prosodie im Gespräch. Aspekte einer interaktionalen Phonologie der Konversation. Tübingen: Niemeyer (Linguistische Arbeiten 329).

Selting, M., Auer, P., Barth-Weingarten, D., Bergmann, J., Bergmann, P., Birkner, K., Couper-Kuhlen, E., Deppermann, A., Gilles, P., Günthner, S., Hartung, M., Kern, F., Mertzlufft, C., Meyer, C., Morek, M., Oberzaucher, F., Peters, J., Quasthoff, U., Schütte, W., Stukenbrock, A.,


124

Uhmann, S. (2009). Gesprächsanalytisches Transkriptionssystem 2 (GAT 2). Gesprächsforschung 10, 353–402. Dostupno na http://www.gespraechsforschung-ozs.de/ [posljednji pristup 4. svibnja 2017.].

Uhmann, S. (1988). Akzenttöne, Grenztöne und Fokussilben. Zum Aufbau eines phonologischen Intonationsystems für das Deutsche. U H. Altmann (ur.), Intonationsforschungen, 65–88. Tübingen: Niemeyer.

Wunderlich, D. (1988). Der Ton macht die Melodie. Zur Phonologie der Intonation des Deutschen. U H. Altmann (ur.), Intonationsforschungen, 1–40. Tübingen: Niemeyer.

GOVOR 34 (2017), 2

125

Dario Marić [email protected]

Faculty of Philosophy, University of Sarajevo

Bosnia and Herzegovina

Rising‐falling‐rising pitch accent in

conversational German language

Summary

Rising-falling-rising pitch accent is surely the most unique pitch accent in German language due to its prominent complexity. Its prominence reflects very high degree of informational relevance of focused word or the strong need to distract interlocutor’s attention on utterance that follows focused word. Up to now, rising-falling-rising pitch accent was not studied in the German prosody, partially due to the stylistic neutrality of utterances that would be artificially generated for the study purpose and therefore decontextualized and partially because of insufficient number of different types of conversations within the used corpus in the case of the analysis of prosody in authentic conversations. The purpose of this study is to determine possible functions of the rising-falling-rising pitch accents in conversational German language in co-constituting speech acts, structuring conversations and expressing modality of utterance.

The used corpus included 100 excerpts from conversations led in Radio Phone-In Im Gespräch on Deutschlandradio that consist of single rising-falling-rising pitch accent within its verbal context. Rising-falling-rising pitch accents were recognized in radio shows, after which, acoustic analysis confirmed the findings. Acoustic analysis included fundamental frequency of speech signal and rising-falling-rising direction of change of fundamental frequency.

In order to achieve intersubjectivity regarding the analytical categories, the qualitative analysis focuses on validation and the interpretation by the conversation participants themselves. The analysis shows that rising-falling-rising pitch accent appears within utterances that function as part of a self-initiated explanations, energetic persuasions, and occasionally ironic statements, callings and confirmations.

Key words: talk-in-interaction, rising-falling-rising pitch accent, German language, illocutionary force of the utterance

GOVOR 34 (2017), 2

127

Izvorni znanstveni rad Rukopis primljen 30. 8. 2017.


Tatjana Balažic Bulc, Vesna Požgaj Hadži tatjana.balazic‐[email protected], [email protected]

Filozofski fakultet Sveučilišta u Ljubljani

Slovenija

Interakcijske retoričke strategije u znanstvenom

diskursu (na primjeru znanstvenog jezika Ivana

Ivasa)

Sažetak

Znanstveni diskurs tradicionalno označavaju pojmovi kao što su racionalnost, strogost, ekonomičnost, jednoznačnost i sl., a znanstvena je komunikacija često opisivana kao apstraktna, usmjerena na sadržaj. Međutim, razvojem suvremenih tehnologija i internetizacije taj se pogled drastično mijenja. Sve se češće odbacuju elitne prakse i specijalni diskurs polako prelazi u javni, pa se može reći da su u jeziku znanosti ostali još samo mitovi o objektivnosti i neutralnosti jezičnih elemenata te izostanku emocionalno-ekspresivnih elemenata. Različita istraživanja potvrdila su da se znanstveni diskurs, kao i svaki drugi, odvija na dvjema razinama, autonomnoj i interaktivnoj. To znači da funkcija znanstvenog teksta nije samo referencijalna, odnosno informativna, već i komunikacijska, a komunikacijom između autora teksta i čitatelja/slušatelja uvijek se razotkrivaju karakter, mišljenja i stavovi sudionika komunikacije. Jedna je od temeljnih komunikacijskih funkcija znanstvenog teksta uvjeravanje, koje je u centru pozornosti ovog rada. U njemu se diskursnom analizom proučavaju različite retoričke strategije kojima autor uspostavlja interakciju s čitateljem kako bi privukao njegovu pozornost i uvjerio ga u točnost i prihvatljivost vlastitih stavova. Polazeći od pretpostavke da je svaki tekst obilježen individualnim stilom autora, u kojemu se odražavaju autorov karakter, mišljenja i stavovi, kao studija primjera poslužili su nam nasumce odabrani znanstveni radovi Ivana Ivasa. U prvom dijelu istražuje se strategija naslovljavanja, a u drugom dijelu metadiskursne strategije uspostavljanja interakcije s čitateljem: strategije ograđivanja, pojačavanja, izražavanja odnosa prema izloženoj tvrdnji, izravnog obraćanja čitatelju/slušatelju te strategija vlastitog angažiranja. Kvalitativna analiza komunikacijskih retoričkih strategija u znanstvenim radovima

T. Balažic Bulc, V. Požgaj Hadži: Znanstveni diskurs Ivana Ivasa 127-151

128

pokazuje da Ivas različitim jezičnim elementima pokušava privući pozornost čitatelja/slušatelja, pri čemu se uglavnom pridržava pravila znanstvenog diskursa, ali koristi i emocionalno-ekspresivne jezične elemente koji postaju obilježje njegova individualna stila. Na taj se način potvrđuje pretpostavka da pravila o objektivnosti, neutralnosti i sl. vrijede za znanost i znanstvena istraživanja, dok se za znanstveni jezik to ne bi moglo reći.

Ključne riječi: znanstveni diskurs, retoričke strategije, metadiskurs, interakcijski metadiskurs

GOVOR 34 (2017), 2

129

Postoji jedna stara simbolička podjela govora na suhi i vlažni. Stari su narodi božanskom nečujnom (nečulnom) govoru (prvoj riječi) pripisali suhoću, a čujnost (čulnost) ljudskoga govora usporedili su s prodornošću koju omogućuje ovlaženost. Bez sumnje je ova drevna podjela nastala suprotstavljanjem dviju vrsta govora – suhog govora vlasti i vlažnog govora snubljenja.

(Ivas, 1988: 247)

1. UVOD

Parafrazirajući natuknicu Riječ iz Rječnika simbola (Chevalier i Gheerbrant, 1983) Ivas (1988: 247–248) kaže da su stari narodi nečujnom (nečulnom) govoru pripisivali suhoću, a čujnost (čulnost) ljudskoga govora uspoređivali s prodornošću koju omogućuje ovlaženost. Govoreći o javnom govoru, posebno političkom, Ivas zaključuje da je on uravnjen, monoton i nezanimljiv te da je suh ne samo simbolički, već i doslovno pa suhi govor vlasti zapinje već u ušnoj školjci. Slične se karakteristike navode i kada je riječ o znanstvenom diskursu. Njega, naime, tradicionalno prate obilježja kao što su racionalnost, strogost, ekonomičnost, jednoznačnost itd. Međutim, znanstveni diskurs nije ni jednoznačan ni stilski nezanimljiv. Činjenica da u domaćoj lingvistici još uvijek prevladavaju mitovi o objektivnom, neutralnom i neemocionalnom znanstvenom diskursu, koji je svojom hermetičnošću dostupan samo uskom krugu određene diskursne zajednice, potakla nas je na razmišljanje o znanstvenoj komunikaciji. U radu se pokušava odgovoriti na neka pitanja vezana uz takav znanstveni diskurs. Prije svega zanima nas jezik znanosti, a posebice jedna od temeljnih komunikacijskih funkcija znanstvenog teksta – uvjeravanje čitatelja/slušatelja.

U domaćoj je lingvistici još uvijek prisutan tradicionalan stav o znanstvenoj komunikaciji i jeziku znanosti. Silić (2006: 63–64) primjerice smatra da postoji razlika između apstraktne i konkretne komunikacije, pri čemu je apstraktna komunikacija neosobna, usmjerena na poruku i odražava neosobni odnos prema sadržaju poruke, dok je konkretna komunikacija osobna, usmjerena na pošiljatelja i primatelja poruke te odražava osobni odnos prema sadržaju poruke. U tom smislu znanstvena je komunikacija apstraktna, ona je prije svega "komunikacija sa sadržajem, a ne komunikacija s osobama koje taj sadržaj stvaraju i jezično oblikuju", pa zato i: "Jezik znanstvenoga stila mora biti strogo u skladu sa sadržajem znanstvenoga stila." Osim o sadržaju znanstvenog teksta znanstvenik mora neprestano voditi računa i o trima načelima na kojima se on temelji: o načelu logičke organizacije sadržaja i izraza, načelu


130

objektivnosti i načelu apstraktnosti, ali ne smije zaboraviti i na primatelja poruke kojemu mora prilagoditi sadržaj i jezik znanstvene poruke. Pri tome mora paziti "da subjektivna sredstva (u tome smislu i emocionalno-ekspresivna) iskoristi samo ondje gdje su ona (do stanovite mjere) dopuštena (npr. u populariziranju sadržaja znanstvene poruke)" (Silić, 2006: 44).

Međutim, činjenica je da se uloga akademske zajednice u postmodernom društvu drastično promijenila, pa se time mijenja i jezik znanosti, prije svega pod utjecajem suvremenih tehnologija i internetizacije. Fairclough (1995: 230–231) konstatira da se sve više ruše granice između akademskog diskursa i neformalnije osobne komunikacije. U suvremenim se društvima sve češće odbacuju elitne, profesionalne, birokratske i sl. prakse, a dobivaju na vrijednosti uobičajenost, neutralnost, osobnost i sl., što je zapravo proces demokratizacije društva, a s druge strane i rezultat tržišne usmjerenosti akademske zajednice koja za vlastitu promociju koristi marketinške pothvate. Češćim pojavljivanjem u medijima i popularizacijom istraživanja akademski diskurs prelazi iz specijalnog u javni pa se posljedično mijenja i ideja o jeziku znanosti. Danas je zapravo ostao samo mit o neemocionalnom, neutralnom i objektivnom znanstvenom jeziku (Crystal, 2006: 23). Slično konstatira i Katnić-Bakaršić (2012: 70–71) koja navodi i tradicionalne mitove jezika znanosti: mit o objektivnosti znanstvenika, mit o neutralnosti jezičnih elemenata (npr. bezlične konstrukcije, pasiv, tipične fraze) te mit o izostanku emocionalno-ekspresivnih elemenata pomoću kojih se zapravo stvara personifikacija znanosti kao "jedna od retoričko-stilskih strategija koje imaju za cilj stvaranje dojma objektivnosti, gotovo autonomnosti i samodovoljnosti znanstvenoga diskursa". Čini se kao da akademska zajednica svojom hermetičnošću želi svijet znanosti zadržati za sebe te "sačuvati svojevrsnu mistiku, tajanstvenost, stvoriti dojam o svom zasluženom specijalnom statusu u društvu" (Katnić-Bakaršić, 2012: 67), dok se zapravo sve vrijeme odvija borba za prihvaćanje tumačenja koje znanstvenik daje (Katnić-Bakaršić, 2012: 71), a time u svoja istraživanja na ovaj ili onaj način nesvjesno unosi dio sebe, tj. vlastite sociokulturne, ekonomske i druge subjektivne elemente (Katnić-Bakaršić, 2012: 70–71). To znači da se svaki autor neprestano opredjeljuje za ovaj ili onaj jezično-stilski izbor, a svaki je izbor važan i nosi svoje značenje. Pogotovo onda kada je riječ o neočekivanom i upečatljivom govoru u jeziku znanosti, kakav je i znanstveni diskurs Ivana Ivasa (1953. – 2006.) kojem posvećujemo ovaj rad1 u nadi da će, ako se izrazimo riječima Ivana 1 Rad je potaknut izlaganjem s naslovom Vlažni govor snubljenja Ivana Ivasa na Simpoziju u spomen na Ivana Ivasa održanom na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u prosincu 2011.

GOVOR 34 (2017), 2

131

Ivasa (2002: 210), ovaj govor izazvati nov govor (komentar) i potaknuti na razgovor, konkretnije na razgovor o otvorenim i aktualnim pitanjima znanstvenog diskursa.

Uzimajući u obzir da je jedna od temeljnih komunikacijskih funkcija znanstvenog teksta privući pozornost što više članova diskursne zajednice i uvjeriti ih u točnost i prihvaćanje iznesenih stavova, pretpostavljamo da znanstvenici koriste različite retoričke strategije koje su dijelom uvjetovane kulturološkim karakteristikama, a dijelom individualnim stilom pojedinog autora, što potvrđuju i naša dosadašnja istraživanja. Katnić-Bakaršić (2012: 70) među strategijama tipičnima za akademski diskurs navodi strategiju okvira znanstvenog teksta (cijela struktura znanstvenog teksta), strategiju stvaranja privida objektivnosti i neutralnosti jezičnih sredstava (izbor pasivnih struktura, prividan izostanak emocionalno-ekspresivnog leksika i sl.), strategiju stvaranja privida objektivnosti znanstvenika (izbor prvog lica množine, pasivnih i bezličnih konstrukcija) i strategiju personifikacije predmeta istraživanja. Od niza strategija tipičnih za znanstveni diskurs u radu nas zanimaju strategije kojima autor eksplicitno uspostavlja komunikacijski odnos s čitateljem.

2. RETORIČKE STRATEGIJE ZNANSTVENOG DISKURSA

Prema Hylandu (2005) već se 80-ih godina prošlog stoljeća pojavljuje ideja o dvosmjernoj komunikaciji između autora teksta i čitatelja/slušatelja u akademskom diskursu, točnije znanstvenom članku kao jednom od njegovih najprestižnijih žanrova (Sinclair, 1981; Swales, 1990). Također se mijenja i pogled na svrhovitost pisanja znanstvenih tekstova, što znači da funkcija znanstvenog članka nije samo referencijalna odnosno informativna, već je autorova namjera uvjeriti čitatelja u svoje stavove i, konačno, utjecati na njegovo mišljenje. Slično ističe i Hunston (1994) smatrajući da autor znanstvenog teksta svakim dijelom svog teksta uvjerava čitatelja. U uvodu ga uvjerava da je opisano istraživanje neophodno i korisno budući da su na tom području još uvijek otvorena neka pitanja, u metodološkom dijelu uvjerava ga da je istraživanje obavljeno u skladu s pravilima metodologije znanstvenoistraživačkog rada, u rezultatima ga uvjerava da je kvantitativna i/ili kvalitativna analiza bila uspješna i informativna, a u raspravi da se rezultati podudaraju s rezultatima drugih istraživanja i da zajedno s njima tvore jedinstvenu cjelinu. Hyland (2005: 66–67) u tom smislu konstatira da se uvjerljivost znanstvenog teksta postiže metodama, argumentima i različitim retoričkim strategijama.


132

Na slične stavove nailazimo i u retorici. Ornatowski (2007: 2) primjerice smatra da je jedno od temeljnih pitanja retorike kako postići učinkovitost određenog diskursa. Kada je riječ o retorici znanosti, temeljno je pitanje kako znanstvenici kao članovi određene zajednice s određenim znanjem i praksom u toj zajednici iskazuju i prenose svoje znanje. Pritom trebaju pokazati odgovornost prema predmetu o kojem raspravljaju, prema drugim autorima koji su se bavili tim predmetom, prema publici, ali i prema sebi i vlastitim etičkim vrijednostima. Jer, kako Bazerman (1988, prema Ornatowski, 2007: 7) konstatira, znanstveni tekstovi sadrže četiri različita konteksta koja se međusobno isprepliću: 1. objekt o kojem se diskutira, tj. referencijalni okvir u kojem se objekt prikazuje; 2. postojeće znanje, što uključuje pregledavanje prethodne literature, određivanje znanstvenoistraživačkog problema te korpus i metode istraživanja; 3. publiku, tj. znanja i stavove određene publike kojima se prilagođava argumentacija te 4. autorovu osobnost ili etos, tj. način na koji se autor pojavljuje u tekstu. Blagojević (2007: 127) pojmom retorika akademskog diskursa označava odabir i uporabu onih jezičnih elemenata koji će prema autorovoj procjeni najučinkovitije uvjeriti publiku, odnosno pomoći autoru da svoje ideje predstavi ciljnoj publici na način na koji on to želi. Ti jezični elementi čine različite retoričke strategije, npr. strategiju eksplicitnog vođenja čitatelja kroz tekst, strategiju autorova pojavljivanja u tekstu, strategiju obraćanja čitatelju i sl., a autori ih koriste pri izlaganju svojih tvrdnji kako bi se one preoblikovale u činjenice. Prema tome, svaki se diskurs, govoreni ili pisani, pa tako i akademski, uvijek odvija na dvjema razinama koje se u literaturi nazivaju autonomna i interaktivna (Sinclair, 1981) ili češće propozicijska i metadiskursna (Hyland, 2005). Kako Katnić-Bakaršić (2012: 67) ističe: "Konačno, pokazalo se da je akademski diskurs, koji je tradicionalno promatran kao jednostavan i, reklo bi se, jednoznačan, stilski ne pretjerano zanimljiv, zapravo riznica skrivenih zanimljivosti i s obzirom na specifičnu retoriku, i s obzirom na odnose moći u njemu i s obzirom na povezanost znanosti sa sociokulturnim i ekonomskim odnosima." Naime, kao i svaka druga komunikacija, i znanstvena komunikacija ne znači samo razmjenu informacija, dobara i usluga, kao što je to često definirano u rječnicima (vidi npr. Rječnik hrvatskoga jezika, (http://hjp.znanje.hr): 1. davanje i primanje informacija [usmena komunikacija; pismena komunikacija]; općenje; 2. čin komuniciranja; 3. prometna veza između dvaju odredišta (cestom, željeznicom, brodom itd.)), već se komunikacijom otkrivaju i karakter, mišljenja i stavovi sudionika u komunikaciji (Hyland, 2005: 3–4). To znači da pismo i govor, dva čina stvaranja značenja, nikada nisu neutralni, već uvijek odražavaju i interese, polazišta, stavove i vrijednosti onih

GOVOR 34 (2017), 2

133

koji ih stvaraju. Zato oni koji stvaraju značenje moraju imati u vidu i društveni utjecaj, učinak koji će imati na komunikacijsku publiku, tj. čitatelje ili slušatelje koji će interpretirati značenje. Dakle, prema Hylandu (2005: 49), metadiskurs ne predstavlja samo diskurs o diskursu, kao što je često definiran u ranijim radovima, već je riječ o interaktivnom modelu koji uključuje niz različitih jezičnih elemenata kojima se autori služe u eksplicitnom organiziranju teksta, uključivanju čitatelja/slušatelja i iznošenju vlastitih stavova. U tom smislu, razlikuju se dvije dimenzije interakcije, interaktivna i interakcijska.

Interaktivna dimenzija podrazumijeva diskretnu prisutnost autora u tekstu. To znači da autor, imajući u vidu čitatelja/slušatelja, stvara tekst koji je prilagođen znanju, interesima, retoričkim očekivanjima te mentalnim sposobnostima čitatelja/slušatelja i na taj način vodi čitatelja/slušatelja prema željenoj interpretaciji poruke. Pritom koristi različite jezične elemente za organiziranje teksta koje Hyland (2005: 49) dijeli u pet grupa: 1. prijelazi (engl. transitions), koji izražavaju semantičke odnose među rečenicama (npr. i, ali, međutim, zato); 2. označivači okvira (engl. frame markers), koji se eksplicitno odnose na diskursne činove ili sekvence teksta (npr. konačno, da zaključim, ako ponovimo, moja je namjera); 3. endoforički označivači (engl. endophoric markers), koji se odnose na informacije u drugim dijelovima teksta (npr. kao što je rečeno/spomenuto, vidi sliku, u 2. poglavlju); 4. dokazivači (engl. evidentials), koji se odnose na informacije u drugim tekstovima (npr. prema XY, XY konstatira) i 5. tumači (engl. code glosses), koji olakšavaju razumijevanje propozicijskog sadržaja (npr. naime, npr., tj., drugim riječima).

S druge strane, interakcijska dimenzija znači da je autor eksplicitno prisutan u tekstu, pri čemu posebnim jezičnim elementima izražava vlastiti stav, mišljenje, odnos i sl. prema sadržaju te na taj način uspostavlja direktnu komunikaciju s čitateljem/slušateljem i pruža mu mogućnost da reagira na njegovo mišljenje. Hyland (2005: 49) među interakcijskim jezičnim elementima navodi: 1. ograđivače (engl. hedges), koji ograničavaju potpunu potporu nekoj izjavi (npr. možda, moguće, približno); 2. pojačivače (engl. boosters), koji naglašavaju autorovu sigurnost o nekoj izjavi (npr. zapravo, definitivno, sigurno, jasno je da); 3. označivače odnosa prema sadržaju (engl. attitude markers), koji izražavaju autorov odnos prema propozicijskom sadržaju (npr. nažalost, slažem se s/sa, iznenađujuće je da); 4. označivače odnosa prema čitatelju (engl. engagement markers), koji označavaju odnos prema čitatelju ili grade taj odnos (npr. kao što vidite, treba naglasiti/napomenuti da) i 5. autoreferiranje (engl. self mentions), koje eksplicitno označava autora (npr. ja, mi, moj, naš).


134

Takve jezične elemente Škarić (2003: 81) naziva modalnim izrazima, odnosno kratkim stereotipnim komentarima koje o svom govoru izriče sam govornik tijekom svoga govora, koji su često sintaktičke okamine, međutim nisu sintaktički dijelovi rečenice, već su umetci. Škarić smatra da se modalni izrazi pojavljuju u različitim ulogama, među kojima su: 1. označavanje stila, pri čemu modalni izrazi najavljuju način govora ili upozoravaju na nj ili ga opravdavaju (npr. ukratko, točnije rečeno, da ne duljim, pitanje je); 2. fatična uloga, gdje se modalnim izrazima uspostavlja, provjerava i učvršćuje komunikacija (npr. slušajte, gledajte, ako sam vas dobro razumio); 3. populistička uloga, gdje se određenim izrazima laska slušačima te im se sugerira da se slažu s govornikom (npr. kao što znate, vjerujem da znate, morate priznati); 4. spojnice (konektori), koje upozoravaju na povezanost i sređenost raznih dijelova diskursa i time ga čine jasnijim (npr. kao što je prije rečeno, podsjetit ću), najavljuju nastavak (npr. nadalje, zatim, dalje) te upozoravaju na red i redoslijed (npr. kao prvo/drugo, prvo, drugo, treće); 5. razabiranje, koje pomaže sređivanju i razumijevanju (npr. s jedne/druge strane, za razliku, nasuprot, naprotiv, no, međutim, inače, dapače); 6. uloga promišljanja, gdje se modalnim izrazima upozorava da se govori promišljeno (ako se dobro razmisli, u biti, logično, iz čega slijedi, dakle, znači); 7. subjektivnost, pri čemu posebnim izrazima govornik ističe da izriče vlastito mišljenje, izrečeno relativizira i ograđuje se, a i slušačima dopušta subjektivnu prosudbu (npr. po mom sudu, mislim, smatram, cijenim, osjećam, pitam se); 8. ublažavanje, koje govornik koristi zbog obazrivosti prema slušačima (npr. po svoj prilici, recimo, čini se, može biti, valjda, vjerojatno); 9. pojačavanje, gdje govornik ističe svoju uvjerenost u svoje tvrdnje (npr. nema sumnje, štoviše, dakako, svakako, treba naglasiti, u svakom slučaju) i 10. kvalifikacije, pri čemu govornik izriče vrijednosni sud o sadržaju (npr. nažalost, srećom, neizbježno, stvarno) (Škarić, 2003: 82–84).

Drugim riječima, interaktivni metadiskursni jezični elementi, koji su obilježje svakog teksta i kojima se postiže kohezija i koherentnost, dio su retoričkih strategija kojima autor olakšava čitatelju/slušatelju snalaženje u tekstu te ga vodi prema željenoj interpretaciji teksta, dok su interakcijski metadiskursni jezični elementi dio retoričkih strategija u kojima se autor eksplicitno pojavljuje u tekstu iznoseći vlastite stavove, odnosno uključujući čitatelja/slušatelja u tekst. Te su strategije dijelom kulturološki uvjetovane, a dijelom ovise o autorovu individualnom stilu, što potvrđuju različita istraživanja (Katnić-Bakaršić i Požgaj Hadži, 2005, 2010; Blagojević, 2007; Požgaj Hadži i Balažic Bulc, 2013; Balažic Bulc i Požgaj Hadži, 2016). Na primjeru znanstvenog diskursa Ivana Ivasa u centru su pozornosti ovog istraživanja retoričke

GOVOR 34 (2017), 2

135

strategije kojima autor uspostavlja interakciju sa slušateljem/čitateljem uvjeravajući ga u točnost i prihvatljivost vlastitih stavova.

3. ISTRAŽIVANJE

Polazeći od pretpostavke da je svaki tekst obilježen individualnim stilom autora, izborom retoričkih i stilskih sredstava, mogli bismo reći da se u njemu odražava i autorov karakter. Budući da je Ivas bio blage i samozatajne naravi, ali i vrsni stilističar i retoričar koji komunicira s čitateljem/slušateljem birajući neuobičajene, često i stilski obilježene jezične elemente, pretpostavljamo da će se sve to odraziti i u njegovim znanstvenim tekstovima.

3.1. Cilj istraživanja i hipoteza

U istraživanju se polazi od pretpostavke da komunikacija u znanstvenim tekstovima nije nužno samo apstraktna, tj. neosobna i usmjerena na poruku, već da postoje zapravo dvije razine komunikacije, autonomna i interaktivna. Prva se odnosi na sam sadržaj, odnosno propoziciju, a drugom autor uspostavlja kontakt s publikom kojoj je tekst namijenjen. Cilj je istraživanja na studiji primjera pokazati koje se retoričke strategije za uspostavljanje interakcije s čitateljem/slušateljem pojavljuju u znanstvenim tekstovima jednog autora, kojim su jezičnim elementima izražene te koliko su one odraz općih pravila pisanja znanstvenog teksta, odnosno stereotipnih predodžbi o znanstvenom jeziku, a koliko se u njima odražava individualni stil autora, u našem slučaju lingvista, retoričara i stilističara Ivana Ivasa. U fokusu su našeg istraživanja prije svega retoričke strategije pomoću kojih Ivas uspostavlja kontakt s čitateljem/slušateljem, tj. kako privlači njegovu pozornost i kako ga motivira da ustraje do kraja.

3.2. Metode

Diskursnom analizom odabranih tekstova u radu se na studiji primjera pokušava odrediti retoričke strategije kojima autor uspostavlja interakciju s čitateljem. Istraživanje je podijeljeno u dva dijela. U prvom dijelu polazimo od pretpostavke da je naslov "ključno mjesto teksta" (Ivas, 2004: 29) i u tom smislu istražujemo ulogu naslova i podnaslova u Ivasovim znanstvenim tekstovima. Naime, sam Ivas istražujući novinske naslove naglašava da je cilj naslova "privući pozornost te pospješiti zapamćivanje" (Ivas, 2004: 10). Taj se cilj najčešće ostvaruje dvama načinima:


136

1. sažimanjem teksta u konkretnu obavijest i naznačavanjem mogućeg sadržaja teksta (semantička uloga) te 2. buđenjem čitateljeve pozornosti (pragmatička uloga naslova). Ekonomiziranje količinom teksta i privlačenje pozornosti postiže se, prije svega, jezičnom kreativnošću ili, riječima Ivasa, "poigravanjem jezikom" (Ivas, 2004: 13) koje ovisi o različitim tipovima diskursa i različitim žanrovima. Govoreći metaforički o naslovu, on je za Ivasa i ulaz, i kanal, i mamac, i atraktor, i put, i slika, i obrat:

Ako je naslov ključno mjesto teksta – njegov ulaz, naslovljivač mora paziti da vrata ulaza otvori širom. Ako je naslov kanal koji vodi u tekst, on ne smije biti usko grlo, a poželjno je da bude sklizak. Ako je naslov mamac, mora biti atraktivan. Ako je naslov atraktor, mora proizvesti vrtlog. Ako je put do čitateljeva uma izravniji preko jezika desne polutke mozga, naslov mora imati sliku, paradoksalan obrat, naročit sintaktički odnos i ritam. (Ivas, 2004: 29)

Pritom se postavlja pitanje imaju li i naslovi tekstova znanstvenog diskursa, kao npr. naslovi u publicističkom diskursu, isti cilj, dakle, privući pozornost čitatelja.

U drugom dijelu istražuje se Ivasova interakcija s čitateljem. Kao polazište poslužila nam je Hylandova (2005) klasifikacija interakcijskih metadiskursnih jezičnih elemenata koja je danas, posebno u istraživanjima akademskog diskursa, najčešće primjenjivana, iako postoje i druge klasifikacije (Williams, 1981; Vande Kopple, 1985; Crismore i Farnsworth, 1990). Kvalitativnom analizom iz korpusa prvo su izdvojeni jezični elementi kojima autor uspostavlja interakciju s čitateljem, a zatim kategorizirani prema ovim tipovima retoričkih strategija:

1. strategija ograđivanja, tj. ublažavanje neke izjave odnosno tvrdnje ne dajući joj potpunu potporu (npr. možda, moguće, približno);

2. strategija pojačavanja, tj. naglašavanje autorove sigurnosti o nekoj izjavi odnosno tvrdnji (npr. zapravo, definitivno, sigurno, jasno je da);

3. strategija označavanja odnosa prema sadržaju, tj. izražavanje autorova odnosa prema propozicijskom sadržaju (npr. nažalost, slažem se s/sa, iznenađujuće je da);

4. strategija označavanja odnosa prema čitatelju/slušatelju, tj. izražavanje ili uspostavljanje odnosa prema čitatelju (npr. kao što vidite, treba naglasiti/napomenuti da);

5. strategija autoreferiranja, tj. eksplicitno pojavljivanje autora u tekstu (npr. ja, mi, moj, naš).

GOVOR 34 (2017), 2

137

3.3. Korpus

Istraživanje je izvedeno kvalitativnom analizom pa je zato analizirani korpus manjeg opsega; sastavljen je od šest nasumce odabranih članaka Ivana Ivasa objavljenih između 1987. i 2004. godine (vidi Izvore na kraju teksta):

1. Dvočlani govorni oblici u javnom govorenju (1987) 2. Silazno-uzlazna jezgra u sustavu jezgri hrvatskoga jezika (1996) 3. Tropi u novinskim naslovima (2004) 4. Prozodijska transkripcija i interpretacija teksta (1997) 5. Rascijepljene rečenice u hrvatskome jeziku (2001) 6. Govorni fraktali (2002).

Odabrani tekstovi već se na prvi pogled međusobno razlikuju po samoj strukturi, odnosno okviru znanstvenog teksta, zato su podijeljeni u dvije skupine. Prvu skupinu (tekstovi 1. – 3.) čine tekstovi objavljeni u znanstvenim časopisima i obilježava ih čvrsta struktura znanstvenog diskursa, dok su u drugoj skupini (tekstovi 4. – 6.) tekstovi izloženi na znanstvenim skupovima i kasnije objavljeni u zbornicima i oni imaju slobodniju strukturu. Usporedbom obiju skupina tekstova pokušava se odgovoriti na još jedno pitanje. Naime, zanima nas koliko izbor interakcijskih retoričkih strategija ovisi o načinu prenošenja informacije? Drugim riječima, postoji li razlika u izboru retoričkih strategija u Ivasovim tekstovima koji su pripremljeni za čitanje (akademsko pismo) i tekstovima koji su pripremljeni za slušanje (akademski govor) i koji su kasnije objavljeni (vjerojatno u neizmijenjenom obliku) u zbornicima?

4. REZULTATI I RASPRAVA

Kao što je rečeno, u istraživanju smo analizirale retoričke strategije pomoću kojih autor uspostavlja interakciju s čitateljem/slušateljem. U nastavku rada prikazani su rezultati istraživanja prema pojedinim strategijama, počevši od strategije naslovljavanja kojoj slijede metadiskursne strategije ograđivanja, pojačavanja, izražavanja odnosa prema izloženoj tvrdnji, izravnog obraćanja čitatelju te strategija vlastitog angažiranja autora znanstvenog teksta.

4.1. Strategija naslovljavanja

Naslov je definicija predmeta (sadržaja) teme, a podnaslov određenje aspekata teme, ili riječima Oraić Tolić (2011: 261), naslov je "prezime", a podnaslov "ime" akademske proze, zato je bez sumnje najvidniji dio znanstvenog teksta (Silobrčić,


138

2003). Moć naslova odražava se u tome hoće li čitatelji posegnuti za znanstvenim radom i kako će ga čitati. U literaturi se obično navodi da naslov mora biti što precizniji, informativniji, jezično besprijekoran i, ako je moguće, što kraći. Analiza odabranih tekstova pokazuje da su Ivasovi naslovi i podnaslovi u skladu s pravilima naslovljavanja u znanstvenim tekstovima, oni su najčešće kratki, precizni i informativni. Međutim, moglo bi se reći da se Ivas često na različite načine "poigrava jezikom" bilo stilogenim izborom leksema (primjeri 1. i 2.) bilo obilježenim redom riječi (primjer 3.):

(1) Vlast oblika (ritma) (Ivas, 1987) (2) Dizajneri kaosa i njihovi oscilatori (Ivas, 2002) (3) Primjena teorijska (Isto).

Drugi se način Ivasova "poigravanja jezikom" odražava u korištenju različitih pravopisnih znakova u analiziranim tekstovima, prije svega zagrada (primjeri 4. i 5.):

(4) Figura ili (ob)lik (Ivas, 1987) (5) Ograđivanje (od) tropa (Ivas, 2004).

U naslovima ponekad koristi retorička pitanja koja spadaju u tipične retoričke strategije akademskog diskursa, ali i svakoga drugog argumentativnog tipa diskursa u kojem se autor obraća čitateljima i traži direktno sudjelovanje u rješavanju problema (primjer 6.).

(6) Što je jezgra i je li ona jezični znak? (Ivas, 1996)

Dok su u nekim tekstovima naslovi i podnaslovi na početku vrlo precizni i pregledni, njihova se preglednost ponekad u tekstu "gubi", što se označava trima zvjezdicama, koje ponekad i imaju funkciju zaključka (primjer 7.).

(7) Uvod, Prave rascijepljene rečenice, Inverzne neprave rascijepljene rečenice, Neprave rascijepljene rečenice, *** (Ivas, 2001)

Takvi se primjeri pojavljuju prije svega u tekstovima druge skupine (tekstovi izloženi na skupovima) koji su u načelu kraći od tekstova prve skupine (tekstovi objavljeni u znanstvenim časopisima). Čitajući tekstove druge skupine imamo osjećaj da oni završavaju onda kada je "isteklo vrijeme" za izlaganje na skupu.

Za razliku od tekstova druge skupine, tekstovi prve skupine duži su te "bogatiji" naslovima i podnaslovima (primjer 8.):

GOVOR 34 (2017), 2

139

(8) Što je jezgra i je li ona jezični znak?, Sustav jezgri hrvatskog jezika prema intonacijskim oblicima, Silazno-uzlazna jezgra u hrvatskom jeziku, Moguća značenja silazno-uzlazne jezgre u hrvatskom, Zaključak (Ivas, 1996).

Iz gornjih se primjera može zaključiti da Ivas naslovima i podnaslovima pažljivo vodi čitatelja kroz tekst precizno najavljujući temu poglavlja ili potpoglavlja, pri čemu se služi i nekim, za znanstveni diskurs neuobičajenim strategijama, pogotovo u stilskom izboru leksema i različitih grafostilema. U njima su dobro spojene semantička i pragmatička uloga. Dakle, oni s jedne strane odlično naznačuju sadržaj teksta, a s druge strane bude čitateljevu pozornost i "tjeraju" čitatelje da posegnu za tekstom, s time da privlačenje čitateljeve pozornosti apsolutno prevladava.

4.2. Strategija ograđivanja

Ograđivanje, pojam koji je u hrvatsku lingvistiku uvela Žic Fuchs (1988), jedna je od retoričkih strategija kojom autor ublažava svoje tvrdnje kako bi izrazio obazrivost prema čitatelju/slušatelju i prepustio mu da sam odluči hoće li (ili neće) prihvatiti iznesene tvrdnje. Naime, pretjerana bi kategoričnost u tom kontekstu, kako kaže Velčić (1987: 82), mogla postati razlogom za diskreditiranje čitava iskaza. Prema Swalesu (1990: 175) ova se strategija koristi za izražavanje poštenja, skromnosti i opreznosti u iznošenju vlastitih tvrdnji, a time znanstvenik diplomatski oblikuje vlastiti prostor u diskursnoj zajednici. Ivas u analiziranim tekstovima koristi različite jezične elemente za izražavanje ograđivanja koje bismo mogli prema njihovoj funkciji podijeliti u dvije skupine. Prvoj skupini pripadaju jezični elementi koji se odnose na ublažavanje iskaza u samoj propoziciji, i to s obzirom na: 1. učestalost pojavljivanja, izražena prilozima često (i varijantom najčešće), obično, pretežno (primjer 9.); 2. količinu pojavljivanja, izražena imenicama, odnosno imeničkim spojevima riječi mnoštvo, dobar dio ili zamjenicama nešto, nešto od, neki (primjer 10.); 3. intenzivnost pojavljivanja, izražena prilozima najviše, najteže (primjer 11.).

(9) Kad je govorniku važniji način govorenja nego njegov logički sadržaj, obično2 ponavlja jednake, za određeni način tipične govorne oblike. (Ivas, 1987: 66)

(10) Slično vrijedi za izraze u kojima djeluju dva ili više tropa, čime se postiže neka vrsta figurativne dvosmislenosti. (Ivas, 2004: 20)

2 Istaknuto označile autorice i dalje u tekstu.


140

(11) Ta su zajednička obilježja najviše određena ograničenjem količine teksta i općim ciljem: privući pozornost te pospješiti zapamćivanje. (Isto, 10)

U drugoj su skupini jezični elementi kojima autor ublažava vlastite stavove s obzirom na: 1. stupanj slaganja s iskazom, izražen prilozima mjestimično, prilično, relativno, teško da, više ili manje (primjer 12.); 2. vjerojatnost izjave, izražena modalnim glagolima moći i trebati (više o tome u nastavku rada) te česticama vjerojatno (i varijantom najvjerojatnije), donekle, možda, barem, uglavnom (primjer 13.); 3. relativiziranje iskaza odnosno određenog pojma, izraženo česticom uostalom (primjer 14.) i pridjevom takozvani (primjer 15.).

(12) Monotoni ritam zanjihanih rečenica teško da je rezultat planiranog postupka. (Ivas, 1987: 62)

(13) Popularnost dvojčanog govornog oblika možda ništa ne može bolje ilustrirati od rimovanog slenga (…). (Isto, 59)

(14) Odatle uostalom prepoznatljivost novina po načinu naslovljavanja. (Ivas, 2004: 13)

(15) Naziv rascijepljene rečenice (…) javlja se u takozvanim "formalnim gramatikama" engleskog jezika. (Ivas, 2001: 434)

Analiza odabranog korpusa ukazuje na to da se od svih gore spomenutih jezičnih elemenata kojima se ublažava izjava najčešće pojavljuju modalni glagoli, prije svega moći, i to u prezentu trećeg lica jednine ili množine (primjer 16.) ili kondicionalu I. trećeg lica jednine ili množine (primjer 17.), a često i u bezličnim oblicima (primjer 18.).

(16) Isticanja mogu biti nejezgrena (…) i jezgrena. (Ivas, 1996: 228) (17) Prozodijska transkripcija – bilježenje govorne melodije – mogla bi biti

korisna i izvan fonetike i fonologije (…). (Ivas, 1997: 197) (18) Naslov se može smatrati posebnom vrstom teksta, koji zbog odnosa s

tekstom koji naslovljava nije autonoman (…). (Ivas, 2004: 13)

Ponekad se u istom značenju umjesto modalnoga glagola moći javlja stilizirana varijanta dati se (primjer 19.).

(19) Osnovni smisao cjelovitosti govornog oblika i-veze izvodi se iz njegove binarnosti, to jest supostavljenosti i suprotstavljenosti dvaju različitih dijelova jednog, što se dade svesti na poznatu formulu dijalektičkog jedinstva suprotnosti. (Ivas, 1987: 63)

GOVOR 34 (2017), 2

141

Iz navedenog se može zaključiti da Ivas u svojim znanstvenim tekstovima izbjegava kategoričnost i pritom koristi čitav niz različitih jezičnih elemenata. Posebno kada govori o svom znanstvenom radu, uvijek je samozatajan. Nedvosmisleno i izravno govori o svojoj neoriginalnosti i skromnosti, pri čemu se pokazuje i kao vrhunski stilističar (primjer 20.).

(20) U primjeni pojma fraktal nisam orginalan. Temu već dugo njegujem, ali je nisam uspio domisliti (nije, doduše ni čudo – kakva je). Osim što je neskromno baviti se velikim temama, bojim se da je ova dugo već pomodna. (…) Naslov ovog rada odgovara i izvornom značenju izraza fraktali (– ovo su govorne krhotine mojih pokušaja razmišljanja o cjelini) i tehničkom značenju toga izraza u okviru teorije kaosa. (Ivas, 2002: 201–202)

4.3. Strategija pojačavanja

Retorička strategija pojačavanja upravo je oprečna strategiji ograđivanja i već se iz prije iznesenih rezultata može naslutiti da u Ivasovim tekstovima neće imati značajniju ulogu, što potvrđuje i analiza. Vlastite stavove kategorički ističe česticama naravno, dakako (primjer 21.), naročito, posebno, zapravo (primjer 22.).

(21) Ova rečenica, s obzirom na svoju tematsko-obavijesnu strukturu, može imati dva konteksta, te, dakako, i dva prozodijska oblika (…). (Ivas, 2001: 436)

(22) Posebno se lako govorniku nameću dvoakcenatski govorni oblici (…). (Ivas, 1987: 66)

4.4. Strategija izražavanja odnosa prema izloženoj tvrdnji

Eksplicitno iznoseći afektirane komentare o propoziciji, autor strategijom izražavanja odnosa prema izloženoj tvrdnji čitatelju nameće vlastiti stav koji je zapravo teško demantirati (Hyland, 2005: 150). Ivas u tu svrhu najčešće koristi glagole čini se, izgleda, zbunjuje i sl. (primjer 23.) te priloge kao što su neuobičajeno, zanimljivo, očekivano, važno (primjer 24.) i čestice kao što je nažalost (primjer 25.).

(23) Izgleda da proznom izrazu mjestimična ritmizacija nikad nije bila strana. (Ivas, 1987: 55)

(24) Zanimljivo je da je broj slogova s obje strane najčešće jednak, a drugi dio ciklusa nikad nema manji broj slogova. (Isto, 64)


142

(25) Ali, nažalost, konstrukt nije samo apstrakcija (…). (Ivas, 2002: 212)

Afektirani odnos prema izloženoj tvrdnji u Ivasovim tekstovima u nekoliko je primjera izražen uskličnikom, tj. interpunkcijskim znakom koji nije tipičan za znanstveni diskurs (primjer 26.).

(26) Novinar teško da može izbjeći preuzimanje jedne od mogućih perspektiva. Pa i zašto bi izbjegavao! (Ivas, 2004: 25)

4.5. Strategija izravnog obraćanja čitatelju/slušatelju

Uspostavljajući prividni dijalog s publikom, Ivas se neprestano trudi imati njezinu maksimalnu pozornost i zato je Ivasov znanstveni diskurs prožet jezičnim elementima kojima se izravno obraća čitatelju/slušatelju. U toj ulozi najčešće se pojavljuje inkluzivno mi koje uključuje i autora i čitatelje, stvarajući dojam njihova aktivnog sudjelovanja u razmišljanjima i kreiranju teksta. Pritom, prije svega, koristi prezent prvog lica množine (primjer 27.) i futur I. prvog lica množine (primjer 28.), a ponekad i strukturu tipa ako – onda (primjer 29.).

(27) Vidimo da gomilanje i-veza nije vezano uz temu ili žanr, nego za situaciju kojoj odgovara (…) svečan ton. (Ivas, 1987: 62)

(28) Češći su, izgleda, slučajevi kad poznato (shema) prevladava, a takvim ćemo se slučajevima ovdje baviti. (Isto, 57)

(29) Usporedimo li naslov (…) s njegovim mogućim inačicama (…), pokazat će se da su ti tropi, iako fraze, još uvijek slikoviti. (Ivas, 2004: 21)

Međutim, još se jača veza s čitateljem/slušateljem uspostavlja direktivima, tj. glagolima kojima autor poziva čitatelja/slušatelja na djelovanje i usmjerava ga prema određenom cilju. U toj ulozi se najčešće javljaju imperativ glagola prvog lica množine (primjeri 30. i 31.) i bezlični oblik modalnoga glagola trebati (primjer 32.).

(30) U osnovi je određenja figure uopće, pa tako i govorne figure, osjet prostornosti, pa počnimo i mi plastičnim. (Ivas, 1987: 56)

(31) Sjetimo se da su nam u Orwellovu romanu "1984" prejako i nerealno izgledale jednadžbe protivnosti (…). (Ivas, 2002: 212)

(32) Vedrom igranju treba dati prednost jer: prvo je postao homo ludens, a tek iz njega se razvio homo symbolicus (…). (Ivas, 2004: 27)

GOVOR 34 (2017), 2

143

U nekoliko primjera Ivas uspostavlja komunikaciju s čitateljem/slušateljem jezičnim elementima koji su tipičniji za govoreni jezik, kao što je npr. čestica evo (primjer 33.).

(33) Najzanimljiviji su oblici sa sinonimnim i-vezama, pa zato evo još nekoliko primjera iz javnih istupa i pisanih tekstova: (…). (Ivas, 1987: 62)

4.6. Strategija vlastitog angažiranja

Vlastito angažiranje autora u tekstu odnosi se na njegovo eksplicitno pojavljivanje u tekstu, tj. u prvom licu jednine ili množine, što se u tradicionalnoj teoriji funkcionalne stilistike zapravo ne preporučuje, budući da se naglašava važnost nenametljivog obraćanja čitatelju. U tom smislu Silić (2006: 47) konstatira da je za znanstveni stil tipična apstraktna, nepersonalna komunikacija, zato se kao vršilac glagolske radnje načelno pojavljuje treće lice (pasivni i bezlični oblici), a umjesto toga može se koristiti i prvo lice množine, odnosno "autorsko mi" ili "mi skromnosti" koje znači da se autor odrekao sebe kao "ja" i podijelio svoje autorstvo s drugim autorima. Samo u slučaju kada autor uspostavlja odnos s porukom, a ne s čitateljem, koristi prvo lice jednine. Međutim, u kritičkoj analizi diskursa taj se pogled mijenja pa se smatra da isticanjem vlastitog identiteta autor preuzima individualnu odgovornost i uvjerenost u vlastite stavove (vidi npr. Hyland, 2002).

U analiziranim tekstovima pojavljuju se svi gore spomenuti oblici autorova angažiranja, dakle prvo lice jednine i množine te bezlični glagolski oblici. Ivas koristi prvo lice množine i bezlične konstrukcije za: 1. izražavanje vlastitog razumijevanja sadržaja, pri čemu je najfrekventniji prezent glagola zvati, smatrati, definirati, tretirati, pretpostavljati i sl. (primjeri 34. i 35.); 2. opisivanje vlastitih znanstvenoistraživačkih postupaka, pri čemu su najfrekventniji prezent i futur I. glagola prikazati, parafrazirati, naći i sl. (primjer 36.) ili bezlične konstrukcije (primjer 37.) i 3. eksplicitno najavljivanje sadržaja teksta, pri čemu je najfrekventniji futur I. glagola predstaviti, ilustrirati, povezati, komentirati, razmotriti i sl. (primjeri 38. i 39.).

(34) Tako ostvaruje umjetničkom govoru svojstvenu izražajnost, koju definiramo kao sličnost označenog i označitelja. (Ivas, 1987: 62)

(35) U ovom se radu ipak pretpostavlja mogućnost dijeljenja intonacijske jedinice na manje dijelove te izdvojivost barem jezgrenih oblika. (Ivas, 1996: 228–229)

(36) U zamjenama po suprotnosti nismo našli ironiji suprotan postupak zvan asteizam (…). (Ivas, 2004: 22)


144

(37) Po odnosu dviju funkcija može se mjeriti i hijerarhijski odnos naslova i naslovljenog teksta. (Isto, 11)

(38) Nakon definicije naslova i figure predstavit ćemo osnovna obilježja i funkcije naslova te povezati figurativnost u naslovu s njegovim funkcijama. Zatim ćemo definirati trope te primjerima ilustrirati i komentirati djelovanje onih koji se javljaju u naslovima. Na koncu ćemo razmotriti etički aspekt upotrebe tropa (i figura uopće) u naslovima. (Isto, 10)

(39) Neki u trope svrstavaju i klimaks, hiperbaton, oksimoron i onomatopeju, figure koje se tvore posebnim supostavljanjem riječi u sintagmu, pa ovdje neće biti razmatrane. (Isto, 14)

Međutim, u slučajevima kada Ivas predstavlja vlastita istraživanja, misli i ideje, kada predlaže nove termine itd., koristi autorsko ja (primjeri 40. – 43.). Uporaba prvog lica jednine time dobiva ulogu retoričke strategije toposa naglašene subjetivnosti (Katnić-Bakaršić, 2012: 71). Ti se oblici u tekstovima prve skupine (objavljeni u znanstvenim časopisima) rijetko javljaju, prije svega u prezentu glagola u iskazima koji se odnose na sadržaj (primjer 40.), dok su u tekstovima druge skupine (prethodno izloženi na skupovima) češći, a javljaju se u svim trima prije spomenutim tipovima (primjeri 40. – 43.).

(40) Pod "ozvučenom pokaznom gestom" smatram jezičnim (gramatičkim) osjećanjem govornika vođeno pojačanje–povišenje–produženje izgovora sloga u riječi (…). (Ivas, 1996: 228)

(41) Iako je ovdje pristup karakterističan za tzv. funkcionalnu gramatiku, zadržat ću nazivlje tzv. formalne gramatike. Ono jest pomalo nespretno i nemotivirano, ali prikladno upućuje na zajedničko obilježje navedenih triju tipova rečenica – rascijepljenost. Dakle, tri su vrste rascijepljenih rečenica koje ovdje razmatram (…). (Ivas, 2001: 434)

(42) U nečemu se ovdje ipak neću složiti sa svečarom, pa termin idioglotizam neću upotrijebiti kao on (…). (…) idioglotizam neću upotrebljavati u značenju podvrste aloglotizma – miješanje različitih dijalekata (ili, kako se to još, mislim, neprikladno zove – idioma, jednog jezika), nego u značenju koje proizlazi iz izvornog značenja morfema grčkog podrijetla idios (…). (Ivas, 2002: 218)

(43) Budući da ovdje nema mjesta detaljnijoj analizi razlika između pojedinih vrsta transkripcije, donosim samo kratke ilustracije 27 različitih

GOVOR 34 (2017), 2

145

transkripcijskih rješenja (…). Zatim predstavljam i vlastita rješenja za široku i usku prozodijsku transkripciju. (Ivas, 1997: 198)

Budući da su u fokusu našega istraživanja metadiskursne retoričke strategije, u analizu nije uključen velik segment prije svega stilističkih jezičnih elemenata u kojima također dolazi do izražaja Ivasova jezično-stilska prepoznatljivost i upečatljivost. Naime, Ivas izborom obilježenog leksika ostvaruje emocionalno angažirane tekstove koji odišu poetičnošću i metaforičnošću, što postiže stilskim paralelizmima i ponavljanjima (primjer 44.), personifikacijama predmeta istraživanja (primjeri 45. i 46.), metaforama (primjer 47.) itd.

(44) Govor je dio svijeta koji je sav strukturiran najvjerojatnije onako kako ga predstavlja teorija kaosa. I govor je dakle dio tog kaosa. I govor o govoru (stilistika) ne može to ne biti. (Ivas, 2002: 203)

(45) No, naslov s jakom figurom ne propušta lako čitatelja (...). (Ivas, 2004: 13) (46) Da stilistika pati od kompleksa neznanstvenosti pokazuje nastojanje da

eksplicira svoju metodu i da se okiti teškim lingvističkim žargonizmima. (Ivas, 2002: 209)

(47) Budući da se figurom sažeto, ali i pojačano može prenijeti autorov (i redakcijski) sustav vrijednosti i stav (…), autori bi naslova trebali svjesno birati hoće li ili neće upotrijebiti figuru (…). Trebali bi osvijestiti da je upotreba figura u naslovu rizičan hod po moralnom rubu koji dijeli vrhunce od provalija duha. (Ivas, 2004: 29)

5. ZAKLJUČAK

Iz svega navedenog može se zaključiti da Ivas cijelo vrijeme vodi računa o tome kako privući čitateljevu/slušateljevu pozornost, što potvrđuju različite retoričke strategije koje smo u radu analizirali: od strategije naslovljavanja do različitih metadiskursnih strategija: strategije ograđivanja, pojačavanja, izražavanja odnosa prema izloženoj tvrdnji, izravnog obraćanja čitatelju i vlastitog angažiranja. Rezultati istraživanja pokazuju da su Ivasovi naslovi u skladu s pravilima naslovljavanja u znanstvenim tekstovima, tj. kratki, precizni i informativni, ali se često u njima pojavljuju različiti emocionalno-ekspresivni jezični elementi koji ukazuju na autorov individualni stil, npr. obilježeni leksik (vlast oblika), obilježeni red riječi (primjena teorijska), obilježeni interpunkcijski znakovi (ograđivanje (od) tropa), retorička pitanja itd. Slično bismo mogli zaključiti i kada je riječ o metadiskursnim retoričkim strategijama. Čestim


146

primjenjivanjem strategije ograđivanja (npr. prilozi često, obično, najviše, teško, zamjenice neki, imenice mnoštvo, čestice možda, glagoli mogla bi biti) te s druge strane minimalnim primjenjivanjem strategije pojačavanja (čestice naravno, dakako, naročito), Ivasovi tekstovi odišu poštovanjem, blagošću i samozatajnošću – karakteristikama koje možemo pripisati i njegovu autoru. I tu se javljaju emocionalno-ekspresivni jezični elementi, npr. obilježeni glagol dati u značenju moći (dade se svesti). Strategija odnosa prema izloženoj tvrdnji izražena je različitim jezičnim elementima (glagoli čini se, izgleda, zbunjuje, prilozi neuobičajeno, zanimljivo, očekivano), u nekoliko primjera i emocionalno-ekspresivnim, kao što je uskličnik u znanstvenom tekstu (Pa zašto bi i izbjegavao!). U Ivasovim znanstvenim tekstovima česta je i strategija izravnog obraćanja čitatelju, čime Ivas stvara dojam da njegova publika aktivno sudjeluje u razmišljanjima. Pritom najčešće koristi prvo lice množine glagola (vidimo, usporedimo), glagolske direktive (počnimo, sjetimo se), ali i tu nisu neobični emocionalno-ekspresivni elementi (čestica evo). Što se tiče strategije vlastitog angažiranja, Ivas koristi različite jezične elemente: bezlične strukture (može se mjeriti, neće biti razmatran), prvo lice množine (definiramo, predstavit ćemo), međutim kada predstavlja vlastita istraživanja, misli i ideje, koristi autorsko ja (smatram, zadržat ću, ovdje se ipak neću složiti).

Rezultati pokazuju da između prve (izvorni znanstveni članci) i druge skupine tekstova (tekstovi prethodno predstavljeni na znanstvenim skupovima) nema velikih razlika u izboru retoričkih strategija, iz čega bi se moglo zaključiti da na njihov izbor više utječe osobni stil autora nego izbor medija, tj. pisma ili govora. Najveća odstupanja pokazala su se u strategiji naslovljavanja, gdje su tekstovi prve skupine precizniji, dok u naslovima tekstova druge skupine često ostaje nedorečen (umjesto naslova javlja se simbol ***), kao da mu je nestalo vremena da dovrši započetu "priču". U drugoj se skupini tekstova češće javlja i strategija naglašene subjektivnosti, tj. uporaba prvog lica jednine u iznošenju vlastitih stavova, ideja, prijedloga i sl. U svakom slučaju ubuduće bi trebalo istom metodom (kvantitativnom analizom) istraživanje proširiti većim korpusom jednoga, ali i drugih autora.

Treba napomenuti da su ovo "samo krhotine" osebujna Ivasova znanstvenog diskursa. Budući da su u fokusu našeg istraživanja prije svega metadiskursne retoričke strategije, u analizu nije uključen velik segment jezičnih elemenata u kojima također dolazi do izražaja autorova jezično-stilska prepoznatljivosti i upečatljivost, kao što su npr. stilski paralelizmi, ponavljanja, personifikacije i sl. Iako je riječ o znanstvenom diskursu, on nikada nije ogoljen već "ivasovski" prepoznatljiv, i u izvornim

GOVOR 34 (2017), 2

147

znanstvenim člancima kao i u tekstovima prethodno izloženima na znanstvenim skupovima. Time se potvrđuje hipoteza da je, usprkos pravilima akademskog pisanja ili govora, svaki tekst, pa onda i znanstveni, obilježen i individualnim stilom autora.

Svim tim postupcima autor čitatelja/slušatelja na neki način cijelo vrijeme zavodi, odnosno ivasovski snubi, stvarajući atmosferu estetskog ugođaja kojemu, prema tradiciji, u znanstvenim tekstovima nije mjesto. Upečatljivost njegova diskursa upravo najviše dolazi do izražaja u orijentaciji prema čitatelju. Koristeći stilski obilježen leksik i posebne retoričke strategije za uspostavljanje kontakta s čitateljem/slušateljem, čini se kao da Ivas ne pristaje na uštogljena pravila znanstvenog diskursa. Na kraju možemo zaključiti da pravila o objektivnosti, neutralnosti jezičnih elemenata itd. vrijede za znanost i znanstvena istraživanja, ali ne i za znanstveni jezik. Znanstvenik mora znati kako suhi govor znanosti pretvoriti u vlažni govor snubljenja i na sebi svojstven način zavoditi čitatelja da ustraje s njim do kraja. A Ivas je to i te kako znao!


148

REFERENCIJE

Balažic Bulc, T., Požgaj Hadži, V. (2016). Metadiskursni elementi u znanstvenim člancima Ljiljane Subotić. U J. Dražić, I. Bjelaković i D. Sredojević (ur.), Teme jezikoslovne u srbistici kroz dijahroniju i sinhroniju: zbornik u čast Ljiljani Subotić, 591–608. Novi Sad: Filozofski fakultet.

Blagojević, S. (2007). Autorovo ograđivanje kao retorička strategija u akademskom diskursu: kontrastivna analiza. Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Prištini 37, 125–133.

Crismore, A., Farnsworth, R. (1990). Metadiscourse in popular and professional science discourse. U W. Nash (ur.), The Writing Scholar, 118–136. Newbury Park, CA: Sage.

Crystal, D. (2006). Language and the Internet. Cambridge – New York: Cambridge University Press.

Fairclough, N. (1995). Critical Discourse Analysis: The Critical Study of Language. London: Longman.

Hunston, S. (1994). Evaluation and organization in a sample of written academic discourse. U M. Coulthard (ur.), Advances in Written Text Analysis, 191–218. London – New York: Routledge.

Hyland, K. (2002). Authority and invisibility: Authorial identity in academic writing. Journal of Pragmatics 34, 8, 1091–1112.

Hyland, K. (2005). Metadiscourse: Exploring Interaction in Writing. London – New York: Continuum.

Ivas, I. (1988). Ideologija u govoru. Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo. Ivas, I. (2002). Govorni fraktali. U K. Bagić (ur.), Važno je imati stila, 201–221.

Zagreb: Disput. Ivas, I. (2004). Tropi u novinskim naslovima. Medijska istraživanja 10, 2, 9–34. Katnić-Bakaršić, M. (2012). Između diskursa moći i moći diskursa. Zagreb: Naklada

Zoro. Katnić-Bakaršić, M., Požgaj Hadži, V. (2005). Izazovi akademskog diskurza:

znanstveni stil Josipa Silića. U I. Pranjković (ur.), Od fonetike do etike: zbornik o sedamdesetogodišnjici prof. dr. Josipa Silića, 27–38. Zagreb: Disput.

Katnić-Bakaršić, M., Požgaj Hadži, V. (2010). Zapis o Ivi Pranjkoviću kao stilističaru. U L. Badurina i V. Mihaljević (ur.), Jezična skladanja: zbornik o

GOVOR 34 (2017), 2

149

šezdesetogodišnjici prof. dr. Ive Pranjkovića, 85–90. Zagreb: Udruga đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko – Zagreb.

Oraić Tolić, D. (2011). Akademsko pismo: Strategije i tehnike znanstvenoga rada. Zagreb: Naklada Ljevak.

Ornatowski, C. M. (2007). Rhetoric of science: Oxymoron or tautology? The Writing Instructor, 1–15 (Special Issue: Writing and Science). Dostupno na http://files.eric.ed.gov/fulltext/EJ824640.pdf [posljednji pristup 13. svibnja 2017.].

Požgaj Hadži, V., Balažic Bulc, T. (2013). "Leksikalni arzenal" Vladimirja Pogačnika. Linguistica 53, 1, 263–272.

Rječnik hrvatskoga jezika. Dostupno na http://hjp.znanje.hr [posljednji pristup 13. svibnja 2017.].

Silić, J. (2006). Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika. Zagreb: Disput. Silobrčić, V. (2003). Kako sastaviti, objaviti i ocijeniti znanstveno djelo. Zagreb:

Medicinska naklada. Sinclair, J. M. (1981). Planes of discourse. U S. N. A. Rizvi (ur.), The Two-Fold

Voice. Essays in Honour of Ramesh Mohan, 70–89. Salzburg: Salzburg University Press.

Swales, J. (1990). Genre Analysis. English in Academic and Research Settings. Cambridge: Cambridge University Press.

Škarić, I. (2003). Temeljci suvremenoga govorništva. Zagreb: Školska knjiga. Vande Kopple, W. J. (1985). Some exploratory discourse on metadiscourse. College

Composition and Communication 36, 82–94. Velčić, M. (1987). Uvod u lingvistiku teksta. Zagreb: Školska knjiga. Williams, J. M. (1981). Style: Ten Lessons in Clarity & Grace. Glenview, IL: Scott,

Foresman and Company. Žic Fuchs, M. (1988). "Ograđivanje" i "dokazivanje" u govornom jeziku. Republika:

časopis za književnost 54, 1–2, 164–172.

IZVORI

Ivas, I. (1987). Dvočlani govorni oblici u javnom govorenju. Govor 4, 1, 53–70. Ivas, I. (1996). Silazno-uzlazna jezgra u sustavu jezgri hrvatskog jezika. Suvremena

lingvistika 22, 1–2, 245–254.


150

Ivas, I. (1997). Prozodijska transkripcija i interpretacija teksta. U M. Andrijašević i L. Zergollern-Miletić (ur.), Tekst i diskurs: zbornik, 197–208. Zagreb: Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku.

Ivas, I. (2001). Rascijepljene rečenice u hrvatskom jeziku. U D. Sesar i I. Vidović Bolt (ur.), Drugi hrvatski slavistički kongres. Zbornik radova I, 433–440. Zagreb: Hrvatsko filološko društvo.

Ivas, I. (2002). Govorni fraktali. U K. Bagić (ur.), Važno je imati stila, 201–221. Zagreb: Disput.

Ivas, I. (2004). Tropi u novinskim naslovima. Medijska istraživanja 10, 2, 9–34.

GOVOR 34 (2017), 2

151

Tatjana Balažic Bulc, Vesna Požgaj Hadži tatjana.balazic‐[email protected], [email protected]

Faculty of Arts, University of Ljubljana

Slovenia

Interactive rhetorical strategies in the discourse

of science: The case of scientific language of

Ivan Ivas

Summary

While scientific discourse is traditionally identified by the concepts such as rationality, strictness, efficiency, unambiguity etc., scientific communication is frequently described as abstract and content oriented. However, with the development of modern technologies and internetization this viewpoint is drastically changing. More often elite practices are abandoned and specialized discourse is slowly becoming public. Therefore, in the language of science the myths about the objectivity and neutrality of language elements only remain, along with the absence of emotional and expressive elements. Various studies confirmed that scientific discourse, as any other, is carried out at two levels – autonomous and interactive. This means that the function of a scientific text is not just referential, i.e. informative, but also communicative. Communication between the author of the text and the reader/listener always reveals the character, opinions and attitudes of the participants in communication. One of the basic communicative functions of the scientific text is persuasion which is also the focus of this paper. In terms of discourse analysis this paper discusses various rhetorical strategies which the author uses to establish interaction with the readers in order to attract their attention and convince them of the accuracy and acceptability of his/her own attitudes. Starting from the assumption that every text is marked with the author’s individual style, which reflects the character, opinions and attitudes of the author, we studied a randomly selected scientific works of Ivan Ivas. In the first part, the paper explores the strategy of addressing whereas in the second part it deals with the metadiscourse strategies of establishing interaction with the reader: hedges, boosters, attitude markers, engagement markers as well as self-mentions. The qualitative analysis of communicative rhetorical strategies in scientific papers indicates that Ivas tries to attract the attention of the reader/listener using different language elements, while mostly adhering to the rules of scientific discourse, but he also uses emotional and expressive language elements which represent the characteristic of his own individual style. In that way, it is confirmed that the rules concerning objectivity, neutrality and similar, apply to science and scientific research, but not to the language of science.

Key words: scientific discourse, rhetorical strategies, metadiscourse, interactional metadiscourse

GOVOR 34 (2017), 2

153

Pregledni rad Rukopis primljen 9. 10. 2017.


Anita Runjić‐Stoilova [email protected]

Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu

Hrvatska

Klasična i uporabna naglasna norma u onima

aloglotskog postanja

Sažetak

Neprihvatljivost silaznih naglasaka na nepočetnim slogovima u riječi opće je naglasno pravilo u standardnome hrvatskom govoru. To je staro pitanje oko kojeg polemike ni danas ne jenjavaju. Neka istraživanja (Škarić i sur., 1987; Škarić, 1999a, 1999b, 2002; Varošanec-Škarić, 2001, 2003; Škarić i Varošanec-Škarić, 2002) pokazuju kako u općem hrvatskom postoji otvorena mogućnost silaznih naglasaka na nepočetnim slogovima u posuđenicama. Pri prihvatu posuđenica otvaraju se barem dvije naglasne mogućnosti: očuvanje izvornog mjesta silaznog naglaska ili prebacivanje naglaska na prethodni slog. U ovom se radu uspoređuje odnos klasične i uporabne naglasne norme, odnosno ispituje se pojavnost silaznih naglasaka na nepočetnim slogovima aloglotskih onima. Na uzorku od 60 ispitanika, studenata hrvatskog jezika i književnosti Filozofskog fakulteta u Splitu, ispitivana je govorna produkcija 35 aloglotskih onima te poželjnost pojedinih naglasnih oblika u 58 aloglotskih onima, poput Andaluzija, Lombardija, Palagruža, Kaledonija, Sicilija, Milano i sl. U većini ispitivanih riječi uočena je prevaga u korist prve naglasne mogućnosti – očuvanja izvornog mjesta silaznog naglaska. Izgovarano je tako Andalu zija, Lombardija, Palagruža, Kaledonija, Milano, ali primjerice Sìcīlija.

Ključne riječi: klasična naglasna norma, onim, silazni naglasak, uporabna naglasna norma

A. Runjić-Stoilova: Klasična i uporabna naglasna norma u onima aloglotskog postanja 153-170

154

1. UVOD

Silazni naglasak na nepočetnim slogovima u riječi, kao i naglasni sustav općenito, vrlo je živa tema među jezikoslovcima. Kako prozodija izmiče krutoj standardizaciji, tako se može utvrditi da je hrvatska ortoepska norma već dugo najproblematičnija norma hrvatskoga standardnog jezika (Pranjković, 2001 prema Mićanović, 2008). Narav te problematičnosti specificira se ovako: "Ta njezina problematičnost izvire dobrim dijelom iz činjenice da je ona i najkonzervativnija. Naime, normativci uglavnom inzistiraju na tzv. klasičnoj akcentuaciji, koja se ne zasniva na realnom stanju u pojedinim hrvatskim govorima..., nego je zapravo strána većini govornika hrvatskog standardnog jezika..., pa se zapravo...uči kao stranā" (Pranjković, 2001: 305 prema Mićanović, 2008: 100). Hrvatski naglasni sustav vrlo je složen sustav sam po sebi, a dodatno ga opterećuje supostojanje dvaju ili čak triju naglasaka na jednoj riječi. Različito naglašavanje pojedinih riječi često pripisujemo razlikama između klasične i uporabne norme. Pritom se podrazumijeva da su oba naglašavanja svojstvena hrvatskom novoštokavskom naglasnom sustavu (Škavić i Varošanec-Škarić, 1999: 26). Raskorak između klasične i uporabne norme u posljednja dva i pol desetljeća temeljito se preispituje jer velike razlike pokazuju da se ne radi samo o razlikama unutar jednog idioma (Škarić i sur., 1987; Škarić, 1999a, 1999b, 2002; Škavić i Varošanec-Škarić, 1999; Varošanec-Škarić, 2001; Škarić i Lazić, 2002; Varošanec-Škarić i Škavić, 2003; Runjić-Stoilova i Bartulović, 2011). Dakle, klasična (ili kodificirana) novoštokavska četveronaglasna norma sustavno se tijekom nekoliko desetljeća opire nekim naglasnim oblicima u uporabnoj (ili verificiranoj) govornoj normi. Unatoč utvrđenom stanju u govoru medija i u urbanim sredinama te već spomenutim različitim istraživanjima, u jezičnim se priručnicima brane oblici koji nisu pronađeni u verifikacijskom postupku (npr. Barić i sur., 1997; Vukušić i sur., 2007). U naglasnom sustavu mlađih štokavskih govora, temelju našega suvremenog standarda, opće je pravilo da silazni naglasci ne mogu stajati na nepočetnim slogovima riječi. Smatra se da ih u tim govorima u tom položaju nema još od 15. stoljeća (Belić, 1972 prema Škarić i sur., 1987: 140). Tada su se kratkosilazni i dugosilazni naglasak, koji su u tim govorima jedini i preostali (budući da se akut metatonirao i izjednačio s dugosilaznim), počeli premještati za jedan slog naprijed i pri tome metatonirati u uzlazne naglaske: u kratkouzlazne, ako je slog ispred i prije bio kratak, a u dugouzlazne, ako je taj slog prije bio dug (Moguš, 1971 prema Škarić i sur., 1987: 140). Ta se metatonija uz metataksu vjerojatno dogodila zato što je već i prije premještanja naglaska slog pred njim bio uzlaznog tona. Dakle, uobičajeno je stajalište da naglaske treba prilagoditi standardnome naglasnom

GOVOR 34 (2017), 2

155

sustavu. Ako su u uporabnoj normi zabilježeni silazni naglasci na nepočetnim ili na posljednjim slogovima riječi, trebali bi se prilagoditi u standardizaciji na način da se prebace na prethodni slog i postanu uzlazni, ili da na mjestu silaznih naglasaka postanu uzlazni, tzv. prilagođeni naglasci. Ovo je pravilo ugrađeno u naš standard, ali ne sasvim odlučno i dosljedno. Drukčije ne bi bilo ni moguće budući da se u standardu ukrštavaju silnice i iz drugih govora, a i temelji su standarda drugačiji, osvješteniji nego što su u organskim idiomima. Zbog toga su u standardu nerijetka područja prelamanja (Škarić i sur., 1987). Kada priručnici donose mogućnost odstupanja od standardnoga naglasnog sustava, riječi s takvom raspodjelom naglasaka donose uglavnom kao naglasne dublete ili čak triplete. Barić i suradnici (1997) ističu da je takva raspodjela moguća samo u nekim kategorijama riječi: u složenicama, posuđenicama, stranim vlastitim imenima, genitivu množine riječi s nepostojanim a i s uzlaznim naglascima u ostalim padežima, u kraticama koje se izgovaraju nazivima početnih slova. Vukušić i suradnici (2007: 26) pak kažu da je put naglascima neuzlaznog tona na nepočetnim slogovima riječi donekle otvoren u naglašavanju stranih riječi, složenica i vlastitih imena. Novija istraživanja utvrđuju da su silazni naglasci na nepočetnim slogovima prihvatljivi ne samo u novoštokavskim govorima (pa i u implicitnom i eksplicitnom standardu) u naglasnim riječima s prislonjenicama nego i u samostalnim riječima. Tri su skupine takvih riječi: 1. stilističke riječi (markirane riječi), 2. složenice (složenice, superlativi pridjeva i priloga te skraćenice) i 3. riječi u oblicima koje obilježava silazni naglasak (vokativ, genitiv množine i prezent) (Varošanec-Škarić, 2001: 143).

2. CILJ I PRETPOSTAVKE

Cilj je rada bio da se ispitivanjem naglaska onima aloglotskog postanja dobije uvid u to kako u ovom trenutku hrvatski jezik izgleda u jednom dijelu svoga naglasnog sloja. Pritom se, s obzirom na ispitanike, ne misli na hrvatski jezik u cjelini. Pod aloglotskim onimima podrazumijevat će se vlastita imena te imena gradova i država stranog podrijetla, na neki način usvojenice, jer se radi o riječima koje su se (potpuno, ali ne i naglasno) prilagodile hrvatskom jeziku. Pretpostavlja se da će izabrane riječi biti izgovarane uglavnom s izvornim naglaskom1 na izvornome mjestu.

1 Sintagma "očuvanje izvornog mjesta silaznog naglaska" koristit će se u cijelom radu iako mnogi strani sustavi ne sadržavaju duge i kratke te silazne i uzlazne naglaske. Izvorni naglasci zapravo se često ne mogu označivati terminima kojima se opisuje hrvatski četveronaglasni sustav, npr. ne može se reći da je u grčkome izvorni ks naglasak na drugome slogu u riječi Akropola. U takvim primljenicama izvorno je mjesto naglaska, a naglasni je ostvaraj naš.


156

3. METODOLOGIJA

Ideja za rad nastala je nakon jedne rasprave s professorom emeritusom Joškom Božanićem s Filozofskog fakulteta u Splitu o naglasnim oblicima aloglotskih onima koji se nalaze u knjizi Naglasak u hrvatskome književnome jeziku (Vukušić i sur., 2007). Uočeno je da silaznog naglaska na nepočetnom slogu u tim riječima gotovo da i nema, osim uz napomenu da se taj oblik javlja isključivo u razgovornom jeziku. Iz knjige (Vukušić i sur., 2007) izabrani su neki onimi aloglotskog postanja i njihov je naglasak uspoređen s naglascima u drugim hrvatskim meritornim jezičnim priručnicima i rječnicima: Rječniku hrvatskoga jezika (Šonje, 2000) (Š)2, Naglasku u hrvatskome književnome jeziku (Vukušić i sur., 2007) (N), Hrvatskom enciklopedijskom rječniku (Anić i sur., 2004) (ER), Rječniku hrvatskoga jezika (Anić, 2000) (A), Rječniku stranih riječi (Anić i Goldstein, 1999) (SR), Hrvatskom jezičnom savjetniku (Barić i sur., 1999) (JS). Ne donose svi priručnici sve oblike, neki donose samo jedan naglasni oblik, neki čak tri. U svim se priručnicima uočava već rečeno za Naglasak Vukušića i suradnika (2007), a to je da silazni naglasak na nepočetnom slogu dolazi samo uz napomenu da se navedeni oblik javlja isključivo u razgovornom jeziku. U Prilogu 1. na kraju rada donose se svi naglasni oblici ispitivanih onima pronađeni u navedenim jezičnim priručnicima. Istraživanje je provedeno u dva dijela. U prvome dijelu istraživanja ispitivana je govorna produkcija 35 aloglotskih onima, a u drugome je dijelu, uz ovih 35, ispitivana poželjnost pojedinih naglasnih oblika u još 23 onima aloglotskog postanja, dakle u ukupno 58. U prvom su dijelu ispitanici (N = 60) bili aktivni govornici koji su generirali naglaske iz svojih jezičnih pravila: studenti druge i treće godine hrvatskog jezika i književnosti Filozofskog fakulteta u Splitu. Kako su ispitivani studenti kroz studijski program već dobili osnovna znanja iz ortoepije i dijalektologije, bili su u stanju procijeniti koje je narječje utjecalo na njihov govorni razvoj. Prema vlastitoj procjeni, na njih 60 % utjecalo je štokavsko, a na 40 % čakavsko narječje. Iako su ispitanici studenti splitskog Filozofskog fakulteta, njihova podrijetla (podjednako je zastupljena Dalmatinska zagora, Hercegovina, Split i srednjodalmatinski otoci) i prebivališta su različita (Split, Šibenik, Trogir, Dubrovnik, Korčula, Široki Brijeg, Mostar, Hvar, Brač, Vrgorac, Imotski, Opuzen, Metković, Čakovec, Osijek...). Ispitanicima je zadana uputa da bez razmišljanja izgovore 35 napisanih riječi, od toga 24 toponima i 11 antroponima: Anastazija, Ankona, Antonija, Antonije, Andaluzija, Arabija, Aragon, Australija, Dalmacija, Dioklecijan, Eustahije, Firenca, Garibaldi, Italija, Kalabrija, Kalifornija, Kaledonija, Katalonija, Kolumbija, Kolumbo, Langobardija, Leonardo, Leopardi, Lombardija, Makedonija, Mikena,

2 Dalje u tekstu za svaki priručnik korištene su kratice navedene u zagradama.

GOVOR 34 (2017), 2

157

Milano, Moravia, Normandija, Palagruža, Petrarka, Peru, Portorož, Sicilija, Ženeva. U drugom dijelu istraživanja ispitivana je poželjnost pojedinih naglasnih oblika. Procjenitelji su bili studenti prve i treće godine hrvatskog jezika i književnosti Filozofskog fakulteta u Splitu (55)3 i pet govornih profesionalaca, novinara HTV-a. Autorica rada, fonetičarka, izgovorila je 35 riječi iz prvog dijela istraživanja na četiri naglasna načina koja se, prema autoričinim pretpostavkama, u govoru znaju ostvariti za riječ Andaluzija, npr. Andàlūzija, Andalúzija, Andalu zija i Andalùzija. Također, na četiri su načina izgovorene i 23 nove riječi: Albanija (npr. Àlbānija, Albanija, Albánija, Albànija), Akropola, Amazonka, Antarktik, Antonio, Aragonija, Argentina, Aurelija, Emilija, Etrurija, Eugenija, Galicija, Iberija, Laponija, Madona, Maroko, Melanija, Mikronezija, Moldavija, Monako, Slovenija, Toskana, Transilvanija. Izgovorene su riječi snimljene i dane u slučajnome redoslijedu ispitanicima na procjenu. 60 % ispitanika procjenjuje da je na njihov govorni razvoj utjecalo štokavsko narječje, a 40 % ispitanika da je čakavsko. Ispitanicima je zadana uputa da zamišljaju sebi poželjan hrvatski jezik koji je prikladan za opći javni govor, a ne onaj koji im je spontano najbliži u privatnome govoru. Ispitanici su slušali različito naglašene riječi te su procjenjivali poželjnost različitih naglasnih ponuda. Svoj su sud upisivali na ljestvici od sedam stupnjeva gdje je 1 značio krajnje neprihvatljiv naglasak te riječi u tom obliku, a 7 najpoželjniji naglasak. Pouzdanost dobivenih odgovora ispitanika može jamčiti i njihov broj. Naime, prikupljeno je desetak tisuća procjena (točnije 13 290). Ispitanici (N = 60) su, dakle, procjenjivali poželjnost pojedinoga naglasnog oblika na pojedinom onimu, što je ukupno 232 naglasna oblika. Na koncu su izračunate srednje vrijednosti ocjena ispitanika za pojedino naglasno ostvarenje.

4. REZULTATI I RASPRAVA

4.1. Prvi dio istraživanja

U prvom su dijelu istraživanja ispitanici izgovorili 35 zapisanih onima aloglotskog postanja. Pri izgovoru, tj. prihvatu posuđenica općenito, otvaraju se barem dvije naglasne mogućnosti: očuvanje izvornog mjesta silaznog naglaska ili prebacivanje naglaska na prethodni slog. Izvorni naglasak iz pozicije etimologije, povijesti jezika i dijalektologije nije tako jednostavno odrediti, posebice ovdje zbog raznolikosti ispitivane građe. Primjerice, građa sadrži stare prilagođenice poput Akropola, Mikena pa se može pitati treba li tu uopće govoriti o izvornim naglascima; mnoge od ispitanih toponima i antroponima primili smo iz latinskog talijanskim posredovanjem, a ne iz današnjeg jezika koji se ondje govori (npr. Albanija, Arabija, Etrurija, Galicija, 3 Za ovu skupinu ispitanika vrijede sve već ranije iznesene informacije o podrijetlu i prebivalištu.


158

Normandija…). Stoga se pod izvornim naglaskom u ovom istraživanju najčešće podrazumijeva ostvarenje iz jezika posrednika. U istraživanju su ostvareni razni naglasni oblici: 1. dugosilazni naglasak na izvornome slogu (ds), npr. Andalu zija; 2. kratkosilazni naglasak na izvornome slogu (ks), npr. Peru ; 3. dugouzlazni naglasak na izvornome slogu (du), npr. Ženéva; 4. kratkouzlazni naglasak na izvornome slogu (ku), npr. Kalàbrija; 5. prebačeni naglasak na slog ispred kao kratkouzlazni (pku), npr. Lòmbardija4; 6. prebačeni naglasak na slog ispred kao kratkosilazni (pks), npr. Antonija.

Slika 1. prikazuje da od ukupno 35 ispitivanih riječi 80 % ispitanika izgovara s odstupanjima od propisanog čak 19 riječi, odnosno izgovara ih sa silaznim naglaskom na nepočetnom slogu. Između 50 % i 80 % ispitanika s odstupanjima od propisanog izgovara osam riječi, a samo osam riječi izgovoreno je kako propisuju priručnici, ali kod manje od 50 % ispitanika. Dakle, kod ispitanika je očita prevaga očuvanja izvornoga silaznog naglaska.

Slika 1. Postotak ispitanika i broj onima u kojima odstupaju od naglasne norme Figure1. Percentage of respondents and the number of names that deviate from

the standard norm

4 U radu se zanemaruje zanaglasna duljina pa se ni znak za duljinu ( ¯ ) neće pisati.

GOVOR 34 (2017), 2

159

Tablica 1. donosi broj ostvarenja za sve ispitivane riječi te postotak (%) odstupanja od naglasnog oblika propisanog u rječnicima (O). Tablica 1. Učestalost pojedinoga naglasnog ostvarenja te postotak odstupanja od

rječnikom propisanog oblika Table 1. The frequency of a particular accent realization and the percentage of

deviation from the prescribed form

Red. br. / No

Ispitivane riječi / Tokens

ds/lf ks/sf du/lr ku/sr pku /

mov-srpks /

mov-sf O/DEV

(%) 1. Anastazija* 59 0 0 1 0 0 98 2. Andaluzija 57 0 2 0 1 0 95 3. Ankona 36 0 4 0 16+4 0 60 4. Antonija* 30 0 0 0 29 1 52 5. Antonije* 48 0 0 0 12 0 80 6. Arabija 23 0 1 1 35 0 38 7. Aragon* 0 0 0 1 1 58 98 8. Australija 59 0 0 0 1 0 98 9. Dalmacija 15 0 0 0 45 0 25

10. Dioklecijan* 3 0 0 0 57 0 5 11. Eustahije* 34 17 2 7 0 0 97 12. Firenca 52 2 1 0 5 0 90 13. Garibaldi* 58 1 0 1 0 0 98 14. Italija 7 0 0 0 52 1 12 15. Kalabrija 43 1 0 2 14 0 75 16. Kaledonija 57 0 2 0 1 0 95 17. Kalifornija 56 0 1 2 1 0 93 18. Katalonija 56 0 3 0 1 0 93 19. Kolumbija 48 0 1 3 8 0 80 20. Kolumbo* 46 0 0 2 12 0 80 21. Langobardija 52 0 3 5 0 0 87 22. Leonardo* 59 0 1 0 0 0 98 23. Leopardi* 53 2 0 0 0 5 100 24. Lombardija 31 0 1 1 27 0 52 25. Makedonija 38 0 1 0 21 0 63 26. Mikena 13 0 41 0 4 2 22 27. Milano 57 0 0 0 3 0 95 28. Moravia 32 0 1 0 24 35 53

5 Ovdje se ne radi o prebacivanju naglaska u obliku ks na prethodni slog, nego na slog iza izvornoga, Moravȉa.


160

Red. br. / No

Ispitivane riječi / Tokens

ds/lf ks/sf du/lr ku/sr pku /

mov-srpks /

mov-sf O/DEV

(%) 29. Normandija 23 0 2 3 32 0 38 30. Palagruža 47 3 5 0 5 0 83 31. Petrarka* 43 1 2 0 14 0 73 32. Portorož 33 0 0 0 1 26 55 33. Peru 1 47 0 0 6 6 80 34. Sicilija 7 0 0 0 52 1 12 35. Ženeva 18 4 17 0 21 0 37

Riječi označene zvjezdicom su antroponimi, a ostale toponimi. Najviše

odstupanja od propisanoga naglasnog oblika6 imaju primjerice riječi Andaluzija, Australija, Katalonija, Kaledonija, Milano. Sve one se u više od 90 % izgovora ostvaruju s dugosilaznim naglaskom na nepočetnom slogu, što znači da zadržavaju izvorni naglasak: Andalu zija, Australija, Katalonija, Kaledo nija, Milano. S druge strane, toponimi poput Italija i Sicilija izgovaraju se u samo 12 % slučajeva s odstupanjima od propisanih oblika. Najčešće se, dakle, izgovaraju Ìtālija i Sìcīlija. Toponim Italija imao je zanimljiva naglasna ostvarenja. Između ostalog, primijećeno je ostvarivanje naglaska s pomakom siline u tijeku. Tako se čuo dvostruki naglasak Ìtalija, ali radi grupiranja rezultata ta su ostvarenja pribrojena u skupinu ds na izvornome slogu. Na ovakav način toponim su izgovarali ispitanici pod čakavskim jezičnim utjecajem. Riječ Ankona četiri su ispitanika izgovorila s ds na prvome slogu, dakle radi se o prebacivanju izvornog naglaska, ali ne u obliku ku niti ks. Kako je to jedini takav primjer, uključen je u skupinu pku. Kod toponima Moravia u skupini rezultata pku zapravo se ne radi o prebacivanju naglaska u obliku ks na prethodni slog, nego na slog iza izvornoga, Morava.

Kod antroponima rezultati su takvi da ostvarenja više odstupaju od propisanog oblika u rječnicima, odnosno većina se vlastitih imena izgovara sa zadržavanjem naglaska na izvornome slogu (vidi Tablicu 2. i Sliku 2.). Zanimljiv je primjer imena Dioklecijan, koji se u 95 % slučajeva izgovara kako je u rječnicima propisano, dakle Dioklecìjān, a samo u 5 % slučajeva s izvornim naglaskom Dioklecija n. Zanimljivi su i rezultati izgovora antroponima Antonija i Antonije. Radi se o imenskom mocijskom paru. Dok se ime Antonija izgovara podjednako s prebačenim naglaskom (kako je propisano: Antonija) 48 % i s očuvanim naglaskom na izvornome mjestu (Antonija) 52 %, Antonije se u čak 80 % slučajeva izgovara sa silaznim naglaskom na izvornome mjestu (Antonije). Antroponim Leopardi svi ispitanici (100 %) izgovaraju Leopardi. Riječ se može naći samo u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku, i to u ovom obliku, 6 Propisane naglasne oblike donosi Prilog 1.

GOVOR 34 (2017), 2

161

ali s naznakom da se takav oblik javlja u razgovornome. Druge natuknice nema. Grad Portorož izgovara se u 45 % slučajeva kao Portorož, a u 55 % slučajeva s prebačenim naglaskom, ne na prethodni slog, nego na prvi slog, pa se čulo uglavnom Po rtorož i Portorož (jedanput).

Tablica 2. Ukupan broj i postotak ostvarenja pojedinih naglasnih oblika prema

skupinama Table 2. Total number and percentage of particular accent realizations by group

ds/lf ks/sf du/lr ku/sr

pku / mov-sr

pks / mov-sf

Zbroj / Sum

Toponimi / Toponyms

861 59,8 %

57 3,95 %

86 5,97 %

17 1,18 %

380 26,38 %

39 2,7 %

1 440 100 %

Antroponimi / Antroponyms

433 65,6 %

21 3,18 %

5 0,75 %

12 1,82 %

125 18,93 %

64 9,7 %

660 100 %

Onimi / Onyms 1 294 61,61 %

78 3,71 %

91 4,33 %

29 1,38 %

505 24,04 %

103 4,9 %

2 100 100 %

Slika 2. Postotak ostvarenja pojedinih naglasnih oblika prema skupinama Figure 2. Percentage of particular accent realizations by group


162

Slika 2. zornije pokazuje rezultate iz kojih se iščitava da je u najvećem broju slučajeva i kod toponima (60 %) i kod antroponima (65 %) zadržan dugosilazni naglasak na izvornome slogu, npr. Australija ili Anastazija. Sasvim je slučajno na popisu više riječi s izvornim dugosilaznim naglaskom pa to opravdava mali postotak zadržavanja kratkosilaznog naglaska na izvornome slogu. Sljedeće je najbrojnije ostvarenje u obje skupine onima (toponomi 26 %, antroponimi 19 %) prebacivanje izvornog naglaska na prethodni slog u obliku kratkouzlaznoga, npr. Lòmbārdija, Makèdōnija ili Dioklecìjān.

4.2. Drugi dio istraživanja

U drugom su dijelu istraživanja ispitanici (N = 60), od čega 55 studenata kroatistike i pet novinara HRT-a, ocjenama od 1 do 7 procjenjivali poželjnost pojedinih naglasnih oblika. Ocjena 1 značila je krajnje neprihvatljiv naglasak riječi, a 7 najpoželjniji. Kako je već rečeno, ukupno 232 naglasne pojavnice dane su na procjenu (58 riječi koje je autorica izgovorila na četiri različita načina). U Tablici 3. nalaze se prosjeci ocjena svih 60 procjenitelja, ali samo za izabrane riječi. Tablica 3. Prosjek ocjene poželjnosti za pojedini naglasni ostvaraj Table 3. Desirability of a particular accent realization – average values

R.br./No

Riječ/Word x Riječ/Word x Riječ/Word x Riječ/Word x

1. Akròpola 3,63 Akropola 6,63 Akropola 1,15 Akropola 1,72

2. Alba nija 6,17 Alba nija 5,70 Alba nija 1,43 Alba nija 1,57

3. Anda lu zija 2,88 Andalu zija 1,85 Andalu zija 6,00 Andalu zija 2,75

4. Anko na 5,88 Anko na 4,97 Anko na 1,73 Anko na 1,45

5. Antàrktik 2,95 Anta rktik 4,77 Anta rktik 4,07 Anta rktk 4,48

6. Ara bija 6,03 Arabija 1,37 Ara bija 4,92 Ara bija 1,97

7. Aràgo nija 4,03 Arago nija 5,70 Arago nija 1,52 Aragonija 2,78

8. Argentna 3,10 Argentna 4,57 Argentna 5,92 Argentna 2,62

9. Austra lija 5,77 Australija 6,25 Australija 1,18 Australija 1,23

10. Dàlmacija 6,62 Dalmacija 4,98 Dalmacija 1,27 Dalmacija 1,37

11. E tru rija 5,73 Etrurija 1,52 Etrurija 5,58 Etrurija 3,05

12. Frenca 5,53 Firenca 1,42 Firenca 2,40 Firenca 6,60

GOVOR 34 (2017), 2

163

R.br./No

Riječ/Word x Riječ/Word x Riječ/Word x Riječ/Word x

13. Ga lcija 6,15 Galcija 5,02 Galcija 2,18 Galcija 2,33

14. I ta lija 6,35 I talija 1,20 Italija 5,10 Italija 1,23

15. Kala brija 2,52 Ka la brija 5,02 Kala brija 6,28 Kala brija 1,83

16. Kalifo rnija 1,63 Kalifo rnija 1,72 Kalifo rnija 6,17 Kalfo rnija 2,32

17. Katàlo nija 3,03 Katalo nija 1,65 Katalo nija 6,17 Katalo nija 2,25

18. Kolumbija 2,32 Kòlu mbija 5,82 Kolu mbija 6,30 Kolu mbija 2,07

19. Langobàrdija 1,93 Langoba rdija 3,23 Langobardija 5,30 Langobardija 2,37

20. La po nija 6,23 Lapo nija 5,27 Lapo nija 1,77 Lapo nija 2,03

21. Lòmba rdija 5,07 Lomba rdija 1,70 Lomba rdija 5,82 Lomba rdija 1,07

22. Makedo nija 5,37 Makedo nija 1,68 Makedo nija 5,20 Makedo nija 1,57

23. Maroko 6,77 Maròko 2,52 Ma roko 4,87 Ma roko 1,63

24. Mikena 4,00 Mikena 3,95 Mkena 2,05 Mkena 2,13

25. Mikrònezija 4,17 Mikronezija 5,62 Mikronezija 2,02 Mikronezija 2,68

26. Mla no 5,88 Milano 5,67 Milano 1,37 Mlano 1,12

27. Molda vija 6,60 Molda vija 5,43 Molda vija 1,75 Molda vija 2,20

28. Monako 5,68 Mo nako 2,47 Monako 5,73 Monako 2,20

29. Moravia 1,55 Moravia 4,32 Moravia 1,72 Moravia 6,12

30. Normàndija 1,75 Norma ndija 3,52 Norma ndija 1,67 Nòrma ndija 6,12

31. Palàgruža 3,65 Palagruža 1,67 Palagruža 6,32 Palagruža 3,55

32. Pe ru 4,02 Peru 4,10 Peru 5,83 Peru 1,22

33. Po rtorož 5,72 Portorož 3,90 Porto ro ž 2,48 Portorož 2,88

34. Sclija 6,35 Siclija 5,45 Siclija 1,57 Scilija 1,48

35. Slòvenija 6,63 Slovenija 3,32 Slovenija 1,70 Slovenija 1,78

36. Toska na 3,32 Toska na 2,53 Toska na 2,53 Toska na 2,53

37. Translva nija 3,42 Transilvanija 5,63 Transilvanija 1,82 Transilvanija 2,15

38. Ženeva 1,87 Ženeva 2,73 Ženeva 4,95 Ženeva 3,45

Od 232 pojavnice u istraživanju zbog obima rezultata donose se srednje ocjene

za samo 152 naglasna oblika. Rezultati su zanimljivi i raznoliki. Slika 3. prikazuje grupiranost ocjena za 38 onima i njihovih naglasnih oblika iz Tablice 3.


164

Slika 3. Grupiranost ocjena poželjnosti naglasnih oblika ispitivanih onima Figure 3. Grouping of the analyzed accent realizations according to desirability

Kod navedenih onima najčešće je ocijenjeno poželjnim očuvanje izvornog (mjesta) naglaska, i to u 16 primjera što iznosi 42 %. Najprihvatljiviji očuvani izvorni naglasci, odnosno mjesto naglaska s našim naglasnim ostvarenjem su u riječima: Akro pola (x̄ = 6,63), Firenca (x̄ = 6,60), Palagru ža (x̄ = 6,32), Kolu mbija (x̄ = 6,30), Kalabrija (x̄ = 6,28), i Austra lija (x̄ = 6,25). Od navedenih 38 onima kod 10 (što je 26 %) podjednako je procijenjena poželjnost u rječnicima propisanog i izvornog naglaska, npr. kod antroponima Ankona, propisani oblik Ànkōna nešto je poželjniji (x̄ = 5,88) od izvornoga naglasnog oblika Ankona (x̄ = 4,97). Još je manja razlika prihvatljivosti naglasnih oblika kod primjerice riječi Lombardija, za propisani naglasni oblik Lòmbārdija srednja ocjena je 5,07, a za izvorni Lombardija 5,82, ili kod riječi Makedonija – rječnikom propisani oblik Makèdōnija (x̄ = 5,37) prema izvornome Makedo nija (x̄ = 5,20). Prevaga prihvatljivosti rječnikom propisanog oblika javlja se kod samo sedam riječi: Slòvēnija (x̄ = 6,63), Dàlmācija (x̄ = 6,62), Ìtālija (x̄ = 6,35), Mòrāvia i Nòrmāndija (x̄ = 6,12), Àrābija (x̄ = 6,03) i Ètrūrija (x̄ = 5,73). Zanimljivo je da su kod 13 % primjera procjene poželjnosti raspršene na sve ponuđene naglasne oblike, na primjer kod antroponima Toskana dobivene su gotove identične procjene prihvatljivosti naglasnih oblika: Toskàna (x̄ = 3,32) te Toskána, Toskana i Toskana (x̄ = 2,53).

GOVOR 34 (2017), 2

165

5. ZAKLJUČAK

Rezultati u naglašavanju i procjenjivanju naglasnih oblika onima aloglotskog postanja pokazuju značajno odstupanje od standardnoga naglasnog sustava i oblika koje donose meritorni jezični priručnici.

I u prvom i u drugom dijelu istraživanja dobiveni rezultati pokazuju prevagu zadržavanja izvornog, silaznog naglaska, dugog ili kratkog na nepočetnom slogu onima. Tako će ispitanici češće (u 98 % slučajeva) izgovoriti Andalu zija nego Andàlūzija ili Milano (u 95 % slučajeva) nego Mìlāno. Isto tako procjenjuju poželjnijim naglasne oblike, npr. Firenca, Palagru ža, Kolu mbija od Fìrēnca, Palàgrūža, Kòlūmbija i sl. S druge strane, nekolicina onima, posebno antroponima izgovaraju se, ali i procjenjuju poželjnima s propisanim naglasnim oblikom. Tako većina ispitanika izgovara Ìtālija i Sìcīlija (u 88 % slučajeva), a izrazito poželjnim (srednja ocjena iznad 6) smatraju naglasne oblike Slòvēnija, Dàlmācija, Ìtālija, Mòrāvia i Nòrmāndija. Izgovaranje silaznih naglasaka na nepočetnim slogovima u onima aloglotskog postanja nikako se ne mogu smatrati naglasnim inovacijama, ili kako konzultirani priručnici donose – razgovorne inačice. Jasno je da bi se ovakvo istraživanje trebalo provesti i u drugim, većim središtima u Hrvatskoj. Ipak, učestalost uporabe i procjena poželjnosti tih oblika na ispitivanoj skupini ispitanika ukazuje da bi se o ovim oblicima vrlo vjerojatno moglo govoriti kao o dijelu hrvatskoga standardnog naglasnog sustava.

REFERENCIJE

Anić, V. (2000). Rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi Liber. Anić, V., Goldstein, I. (1999). Rječnik stranih riječi. Zagreb: Novi Liber. Anić, V., Brozović Rončević, D., Goldstein, I., Goldstein, S., Jojić, Lj.,

Matasović, R., Pranjković, I. (2004). Hrvatski enciklopedijski rječnik. Zagreb: Novi Liber i Europapress Holding.

Barić, E., Lončarić, M., Malić, D., Pavešić, S., Peti, M., Zečević, V., Znika, M. (1997). Hrvatska gramatika. Zagreb: Školska knjiga.

Barić, E., Hudeček, L., Koharović, N., Lončarić, M., Lukenda, M., Mamić, M., Mihaljević, M., Švaćko, V., Vukojević, L., Zečević, V., Žagar, M. (1999). Hrvatski jezični savjetnik. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Pergamena i Školske novine.

Mićanović, K. (2008). Hrvatski s naglaskom. Zagreb: Disput.


166

Runjić-Stoilova, A., Bartulović, I. (2011). Odstupanja od standardnog naglasnog sustava u govoru profesionalnih govornika na HTV-u. Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Splitu (ur. R. Relja), vol. 2–3, 153–168.

Škarić, I. (1999a). Sociofonetski pristup standardnom naglašavanju. Govor XVI, 2, 117–137.

Škarić, I. (1999b). Suvremeni svehrvatski implicitni govorni standard. Drugi hrvatski slavistički kongres (ur. D. Sesar i I. Vidović), 150–151.

Škarić, I. (2002). Naglasci iz suprotstavljenih pravila. Govor XIX, 2, 115–135. Škarić, I., Lazić, N. (2002). Vrijednosni sudovi o hrvatskim naglascima. Govor XIX,

1, 5–34. Škarić, I., Varošanec-Škarić, G. (2002). Stupanj tolerancije hrvatskih govornika na

pogrešne naglaske. Zbornik Zagrebačke slavističke škole (ur. S. Botica), 291–304. Škarić, I., Babić, Z., Škavić, Đ., Varošanec, G. (1987). Silazni naglasci na

nepočetnim slogovima riječi. Govor IV, 2, 139–152. Škavić, Đ., Varošanec-Škarić, G. (1999). Neke osobitosti hrvatskog naglasnog

sustava. Govor XVI, 1, 25–31. Šonje, J. (2000). Rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Školska knjiga. Varošanec-Škarić, G. (2001). Poželjnost nekih kategorija izografnih naglašenih

heterofona. Govor XVIII, 1, 33–45. Varošanec-Škarić, G. (2003). Prenošenje silaznih naglasaka na proklitiku u opće

prihvaćenom hrvatskom izgovoru. Govor XX, 1–2, 469–489. Varošanec-Škarić, G., Škavić, Đ. (2001). Neutralizacija KU i KS naglaska u

suvremenom hrvatskom prihvaćenom izgovoru. Govor XVIII, 2, 87–104. Vukušić, S., Zoričić, I., Grasselli-Vukušić, M. (2007). Naglasak u hrvatskome

književnome jeziku. Zagreb: Nakladni zavod Globus.

GOVOR 34 (2017), 2

167

Prilog 1. Abecedni popis riječi s naglasnim oblicima koje donose meritorni rječnici i priručnici hrvatskog jezika

Appendix 1. Alphabetical list of accent forms found in Croatian dictionaries and handbooks

Kratice/Acronyms: Š – Rječnik hrvatskoga jezika (Šonje, 2000) N – Naglasak u hrvatskome književnome jeziku (Vukušić i sur., 2007) ER – Hrvatski enciklopedijski rječnik (Anić i sur., 2004) A – Rječnik hrvatskoga jezika (Anić, 2000) SR – Rječnik stranih riječi (Anić i Goldstein, 1999) JS – Hrvatski jezični savjetnik (Barić i sur., 1999)

1. Anastázija (N, ER), Anàstāzija (N); 2. Andàlūzija (ER, N, Š, A), Andalúzija (N), Andaluzija (razg. N); 3. Anko na (ER); 4. Akròpola (N, JS); 5. Àlbānija (N, Š, A, JS), Albánija (JS); 6. Amàzōnka (N, Š, JS); 7. Antàrktik (N, Š, A, JS); 8. Àntōnija (N); 9. Antónije (ER), Àntōnije (N); 10. Àntōnio (N), Anto nio (razg. N); 11. Àrābija (N, ER, Š, JS), Arábija (JS); 12. Aragón (ER), Aràgōn (SR); 13. Aràgōnija (N); 14. Argentína (N, Š, JS); 15. Aurélija (N), Àurēlija (N); 16. Àustrālija (ER, Š), Aùstrālija (A, JS), Austrálija (JS), Australija (razg. ER, N); 17. Dàlmācija (N, ER, Š, A, JS), Dalmácija (JS); 18. Dioklecìjān (N, ER, JS); 19. Èmīlija (N); 20. Ètrūrija (N, Š, JS); 21. Èugēnija (N); 22. Eustáhije (ER); 23. Fìrenca (ER), Firènca (N, Š, JS);


168

24. Gàlīcija (N, Š, JS), Galícija (JS); 25. Garibaldi (razg. ER); 26. Ìbērija (N); 27. Ìtālija (N, ER, Š, JS), Itálija (JS); 28. Kalàbrija (N, ER, Š, A, JS); 29. Kalèdōnija (N, ER, Š); 30. Kalifòrnija (N, ER, Š, JS); 31. Katàlōnija (N, JS), Katalónija (JS); 32. Kolùmbija (ER, Š, JS), Kòlūmbija (Š, JS); 33. Kolùmbo (ER); 34. Langobàrdija (N); 35. Làpōnija (N, Š, A, JS); 36. Leonárdo (ER); 37. Leopa rdi (razg. ER); 38. Lombàrdija (N, ER, Š, A), Lòmbārdija (JS), Lombárdija (JS); 39. Madòna (N, Š, JS), Madona (razg. N); 40. Makèdōnija (N, ER, Š, JS), Makedónija (JS); 41. Maròko (N, Š, JS); 42. Mèlānija (N); 43. Mikéna (N, ER); 44. Mikrònēzija (N, Š); 45. Miláno (Š), Milano (razg. N); 46. Mòldāvija (N, Š); 47. Mònako (N), Monako (Š); 48. Morávia (ER); 49. Normàndija (N, ER), Nòrmāndija (Š); 50. Palàgrūža (Š, A, JS); 51. Petra rka (ER), Petràrka (N); 52. Pèrū (N, Š, JS), Perū (N), Peru (ER); 53. Po rtorož (ER); 54. Sìcīlija (N, ER, Š, JS), Sicílija (JS); 55. Slòvēnija (N, Š, JS), Slovénija (JS); 56. Toskána (N, Š, JS); 57. Transìlvānija (N, Š); 58. Ženéva (N, ER, Š, JS).

GOVOR 34 (2017), 2

169

Anita Runjić‐Stoilova [email protected]

Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Split

Croatia

Explicit and implicit accentual norm in foreign

names

Summary

General accent norm of the standard Croatian language prescribes that the falling stresses

cannot appear in non-initial syllables. This is an old controversial question even today. Some

studies (Škarić et al., 1987; Škarić, 1999a, 1999b; Varošanec-Škarić, 2001) show that general

Croatian language keeps the possibility for the falling stresses to appear in non-initial syllables

in loanwords open. When accepting loanwords, there are at least two possibilities in terms of

the accent realizations: the preservation of the original place or the shifting of stress to the

previous syllable. This paper compares the explicit and implicit accent norm through an

analysis of the occurrence of the falling stresses in non-initial syllables in foreign names. 60

students of Croatian language and literature were asked to pronounce 35 words and evaluate

particular accents of 58 words such as Andaluzija, Lombardija, Palagruža, Kaledonija, Sicilija,

Milano…

The results show a significant deviation from the standard accent system and the forms

prescribed in dictionaries. In both parts of the study the results show a tendency towards

retention the original form, i.e. falling stress, be it long or short. Thus, respondents more often

(in 98% of cases) pronounced Andalu zija rather than Andàlūzija or Milano (in 95% of cases)

rather than Mìlāno. Similarly, they evaluate forms such as Fire nca, Palagruža, Kolu mbija as

more desirable than Fìrēnca, Palàgrūža, Kòlūmbija. On the other hand, some names, especially

antroponyms, were pronounced in the standard way and evaluated as more desirable. Thus

most of the respondents pronounce Ìtālija and Sìcīlija (in 88% of cases) and deem forms such

as Slòvēnija, Dàlmācija, Ìtālija, Mòrāvia and Nòrmāndija very desirable (with an average grade

above 6).

The pronunciation of falling stress in non-initial syllables in foreign words can in no way

be considered a linguistic innovation nor, as the literature suggests, conversational variants. It


170

is clear that this type of study should be carried out in other larger Croatian towns as well. Yet,

the frequency of use and the level of desirability of these forms seen in the respondents suggest

that these forms may well be considered a part of the standard Croatian accent system.

Key words: classical accent norm, onym, falling accent, usage based accent norm

GOVOR 34 (2017), 2

171

Prikaz Rukopis primljen 21. 3. 2018.

Prihvaćen za tisak 28. 3. 2018.

https://doi.org/10.22210/govor.2017.34.10

Kristina Cergol Kovačević [email protected]

Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Hrvatska

Višnja Josipović Smojver: Suvremene fonološke teorije. Zagreb, IBIS

grafika, 2017.

Znanstvena monografija Suvremene fonološke teorije autorice Višnje Josipović Smojver, objavljena u studenome 2017. godine u izdanju IBIS grafike, uistinu je prijeko potrebno djelo na hrvatskoj lingvističkoj sceni jer na hrvatskom jeziku donosi pregled razvoja fonološke misli te detaljan prikaz najsuvremenijih fonoloških teorija i modela. Knjiga broji 360 stranica, sadržaj je organiziran u pet poglavlja, a tekst popraćen sa 67 primjera i ilustracija. Kao iznimno važan dodatak knjizi valja istaknuti Glosar fonoloških pojmova u kojemu se, uz navođenje objašnjenja razmatranih pojmova, čitatelj upućuje i na uz njih vezane relevantne autore. Tako na jednome mjestu nalazimo terminologiju na hrvatskom jeziku potrebnu za razmatranje fonološke misli te nerijetko i različite hrvatske termine koje nudi više autora, a autorica mjestimično poseže i za internacionalnim nazivima za potrebe jasnoće. Slijedi impresivan popis manje poznatih (egzotičnih) jezika iz fonološke literature koji se proteže na 34 stranice. Iznimno je vrijedan Kontrastivni indeks optimalnosnih ograničenja popisan na engleskom jeziku, uz koji je ponuđen popis kratica na hrvatskom jeziku. Ovakav popis prvi se put pojavljuje u domaćoj literaturi te također valja istaknuti njegovu vrijednost u smislu razvoja primjerene hrvatske terminologije.

U prvom poglavlju naslovljenom Fonološke teorije i modeli autorica donosi kronološki posložen pregled razmatranja fonologije u dvama različitim pravcima u lingvistici – strukturalizmu i generativnom pristupu. U okviru strukturalizma usredotočuje se na pregled pojave strukturalizma u fonologiji, opis djelovanja Praške škole, kratak osvrt na neizostavnu Dansku strukturalističku školu te američki strukturalizam u smislu bloomfieldovskog distribucionalizma. U okviru generativnog pristupa autorica prikazuje linearnu fonologiju, koja svoj začetak ima u revolucionarnom radu Chomskog i Hallea, The Sound Pattern of English (SPE), i

K. Cergol Kovačević: prikaz knjige Višnje Josipović Smojver Suvremene fonološke teorije 171-176

172

nelinearnu fonologiju koja se razvija u okviru generativnog pristupa, ali se u svojim postavkama odmiče od izvornoga linearnog modela. Prikazavši ova dva derivacijska pristupa, autorica uvodi optimalnosnu teoriju kao trenutno najrelevantniji pristup fonološkom opisu u okviru generativne fonologije te tako ovaj kratak, ali iscrpan kronološki pregled relevantnih fonoloških teorija i modela završava uvidom u najistaknutije svjetske trendove. Potrebno je osobito istaknuti način na koji autorica u danom pregledu interpretira pojavljivanje novih teorija kao rezultata nedostataka prethodnih pristupa. Na taj se način čitatelju daje dubinski uvid u motiviranost razvoja fonološke misli.

Osobita je vrijednost ovog pregleda u tome što autorica osnovne značajke pojedinih pristupa razmatranju fonologije povezuje s lingvističkom misli u okviru teorije u kojoj je nastala. Tako, primjerice, temeljne postavke generativne sintakse preslikava na opis temeljnih postavki generativne fonologije. Ove poveznice, koje ukazuju na usklađenost fonoloških razmatranja sa širim teorijama iz kojih proizlaze, pomažu čitatelju stvoriti poveznice između onoga što mu je već poznato iz razvoja lingvističke misli i novih informacija vezanih uz fonološka razmatranja te time doprinosi transparentnosti iznošenja materije kojom se ova knjiga bavi.

Objektivan prikaz pozitivnih strana, ali i nedostataka različitih teorija i modela, autorica razrađuje u sljedeća tri poglavlja u kojima prikazuje detalje segmentne fonologije (razlikovnih obilježja), suprasegmentne fonologije i optimalnosne teorije.

Drugo poglavlje Segmentna fonologija: teorija razlikovnih obilježja autorica započinje obrazloženjem za tadašnje vrijeme revolucionarne strukturalističke ideje o rastavljanju fonema na razlikovna obilježja koja se ipak ubrzo pokazala nedostatnom za potrebe fonološkog opisa, što je dovelo do pojave sustava SPE i razvoja geometrije fonoloških obilježja u nastojanju ka univerzalijama u opisu fonološke strukture jezikā. U svrhu jasnog prikaza ovog teorijskog okvira, autorica najprije predstavlja i oprimjeruje teoriju razlikovnih obilježja (SPE) čiji se opis temelji na artikulacijskim kriterijima i usredotočuje se na segmentna obilježja zanemarujući pritom pomalo prozodiju (izuzev naglaska). U poglavlju se iznosi pregled razlikovnih obilježja, prema modelu SPE, svrstanih u šest glavnih skupina: glavna obilježja, obilježja mjesta tvorbe, obilježja položaja korpusa jezika, obilježja korijena jezika, grkljanska obilježja i obilježja načina tvorbe.

Djelovanje fonoloških procesa na podskupove razlikovnih obilježja unutar segmenata prikazano je unutar geometrije razlikovnih obilježja kao teorijskog okvira koji je omogućio prikaz hijerarhijske organizacije obilježja. Učinkovitost ovog modela prikazana je primjerima iz hrvatskog i engleskog standarda, ali i pojedinih dijalekata,

GOVOR 34 (2017), 2

173

što daje posebno zanimljivu notu ovom djelu. U razjašnjavanju problema opisa danih pojava (npr. disimilacije) autorica vješto izlazi izvan granica određenih modela te dobrodošlim i dobro organiziranim digresijama daje interpretacije i rješenja koja nude drugi, manje ili više poznati modeli. Također nerijetko isprepliće objašnjenja koja nude različite teorije. Tako opisuje laringalnu fonologiju, potpodručje geometrije razlikovnih obilježja koje se bavi grkljanskim obilježjima, a koje primjerice razjašnjava pitanja aspiracije u jezicima. Aspiraciju autorica obrazlaže kontrastivno na primjeru hrvatskog i engleskog jezika te zabavnih primjera iz drugih jezika. Naime, nedostatak aspiracije može dovesti do greške u percepciji zvučnosti, što može negativno utjecati na komunikaciju između govornika engleskog kao inog jezika. Relevantnost aspiracije potkrijepljena je i činjenicom da je Jenkins smješta u Lingua Franca Core obilježja engleskog jezika. Autorica se usredotočuje i na korijenska obilježja u novijim modelima geometrije razlikovnih obilježja koja su osobito relevantna jer autosegmentne operacije na korijenskom čvoru uključuju sva obilježja na nižim razinama hijerarhije. Navedenu operaciju autorica je oprimjerila prikazom redukcije vokala u engleskom jeziku te tako analizirala jednu od najkarakterističnijih pojava u izgovoru tog jezika.

Poglavlje o segmentnoj fonologiji, odnosno prikazu i razmatranju teorije razlikovnih obilježja, autorica završava pitanjima koja ova teorija ostavlja nerazjašnjenima te tako najavljuje naredna poglavlja knjige. Autorica promišlja rješenja dana u okviru nekih teorija koje možda nisu imale primjereno velik odjek u razvoju fonološke misli, kao što su teorija nastajućih obilježja ili teorija egzemplara, te zaključuje navođenjem laterala kao fonološkog izazova zbog varijabilnosti koju pokazuju u različitim jezicima. Zaključno, autorica najavljuje doprinose suvremenijih teorija u razrješavanju navedenih problema.

Treće poglavlje Suprasegmentna fonologija autorica započinje obrazloženjem potrebe uključivanja prozodijskih obilježja, domena i pravila u opis izgovornih pojava. Kako se čini da je slog u prirodnim jezicima temeljna organizacijska jedinica, autorica se usredotočuje na njegov opis te na univerzalne i jezično-specifične fonološke zakonitosti relevantne za njegovu strukturu. Pritom uspoređuje tradicionalni i suvremeni pristup strukturi sloga te obrazlaže potrebu za uvođenjem tihe jezgre u pristupu i odstupu sloga. To prikazuje na primjeru posebnog statusa segmenta /s/ na početku riječi u onim jezicima u kojima su dopušteni granajući pristupi (npr. riječ street u engleskom jeziku) te prikazuje rješenja iz jezikā poput španjolskog i talijanskog koji umjesto tihe jezgre na razmatranome mjestu umeću vokal. U istom primjeru prikazana je i struktura tihe jezgre u odstupu sloga gdje se završni segment /t/ tretira kao pristup slogu s tihom jezgrom. Relevantnost sastavnica sloga autorica potkrepljuje


174

zabavnim primjerom strukture jezičnih igara, odnosno ludlinga, u kojima slog čini temeljnu sastavnicu na kojoj se obavljaju zahvati kako bi se postigao šaljiv učinak.

Autorica nastavlja knjigu baveći se prozodijskim domenama ispod i iznad razine sloga te tako obrađuje mòru, stopu i fonološku riječ. Pritom se bavi minimalnom fonološkom riječi kao pojmom relevantnim u opisu razvoja dječjega govora. Pozivanje na razvojni aspekt govora dobrodošao je element koji prožima knjigu, a relevantan je jer upućuje na određene univerzalne zakonitosti koje se uočavaju u razvojnim fazama govora prije nego se usvoje zakonitosti definirane strukturom danog jezika.

Autorica se u daljnjem tekstu usredotočuje na fonološku skupinu te izričaj kao najvišu domenu u prozodijskoj hijerarhiji te se posvećuje intonaciji. Pritom razlikuje dva temeljna pristupa: tradicionalni i generativni. Kao začetak generativnih pristupa opisuje dvotonski generativni kompozicijski pristup koji je utemeljila Pierrehumbert, a koji se temelji na dva tona, visokom i niskom, te na temelju njih gradi razrađen sustav intonacijskih pravila koja se koriste za proizvodnju mogućih melodijskih uzoraka na primjeru engleskog jezika. Naime, u engleskom se jeziku svaka intonacijska skupina sastoji od kombinacije najmanje jednoga tonskog akcenta, jednoga skupnog tona i završnoga graničnog tona. Tu se primjenjuju dvije vrste pravila prilagodbe: silazno i uzlazno koračanje. Autorica razmatranje intonacije nadopunjuje vrijednim kontrastivnim prikazom intonacijskih obrazaca hrvatskog i engleskog jezika koji se temelji na njezinom istraživanju provedenom sa svrhom utvrđivanja osnovnoga intonacijskog inventara hrvatskog jezika.

Poglavlje o suprasegmentnoj fonologiji autorica zaključuje bavljenjem prozodijskom tipologijom u okviru koje razmatra ritmičku i tonsku tipologiju.

Četvrto poglavlje predstavlja kulminaciju razmatranja fonološke misli te se usredotočuje na optimalnosnu teoriju kao trenutno najutjecajniju fonološku teoriju. Autorica predstavlja teoriju i rješenja koja ovaj pristup nudi za one fonološke pojave koje nisu mogle biti riješene u okviru ranijih teorija. Optimalnosna teorija temelji se na empirijski utemeljenom (deskriptivnom) utvrđivanju kriterija rangiranja fonoloških ograničenja na nekom jeziku te se utvrđuje hijerarhija rangiranja ograničenja. Pritom se nastoje utvrditi univerzalna ograničenja, a strukture pojedinih jezikā razlikuju se prema tome kako su ta ograničenja hijerarhijski rangirana za pojedini jezik. Nije opravdano uvoditi neko ograničenje za potrebe opisa samo jednog jezika, ako se ono ne pokaže univerzalnim. Zanimljivi su autoričini primjeri iz fonoloških opisa dijalektalnih varijacija hrvatskog jezika te dokazi iz razvojnih faza dječje gramatike. Osim toga, autorica se osvrće na usvajanje stranog jezika te pokazuje da optimalnosna teorija može objasniti pojavu stranog akcenta razlikama u

GOVOR 34 (2017), 2

175

hijerarhijskom rangiranju između jezikā, odnosno preslikavanjem hijerarhije rangiranja iz materinskog u strani jezik i s time usklađenom njegovom realizacijom. Daljnji razvoj optimalnosne teorije uključuje i mogućnosti nedominacijskog odnosa među ograničenjima koje autorica predstavlja. Na temelju primjera iz kajkavskog dijalekta autorica prikazuje primjenu optimalnosne teorije te njezine specifične notacije u opisu fonoloških pojava. Pritom se opis razlaže do najsitnijih detalja te se čitatelja vodi korak po korak kroz relevantne postupke. Ovakav didaktički pristup bit će iznimno koristan svakome tko želi naučiti raditi fonološke opise u okviru optimalnosne teorije. U ovoj je knjizi primjena optimalnosne teorije obrazložena u svrhu osposobljavanja čitatelja za praćenje fonoloških analiza predstavljenih u daljnjem tekstu, u kojemu autorica daje konačna rješenja segmentnih i prozodijskih pojava koje su u okviru razmatranja ranijih teorija ostale nerazjašnjene. Tako tumači problematiku kajkavskog obezvučenja te općenito distribucije zvučnih i bezvučnih šumnika u kajkavskom, varijabilnost ponašanja laterala u svjetskim jezicima te fonološku bit nazalnosti. Iz razvojne se perspektive usredotočuje na posebnost konsonantske harmonije u dječjem jeziku, a u govoru odraslih na lokalnost i regresivan smjer jednačenja. Zanimljive primjere autorica daje i iz vlastitog opisa govora blizanačkog jezika, čime upotpunjuje raznolikost zanimljivih primjera kojima barata u danom prikazu fonoloških teorija. Konačno, autorica se u okviru optimalnosne teorije usredotočuje na prozodijsku analizu, objašnjava slogovnu strukturu i ritam te se bavi zanimljivim pitanjem akcentiranja hrvatskih pridjeva i iz njih izvedenih imenica u parovima poput mlâd – mla dost.

Uz standardnu optimalnosnu teoriju autorica predstavlja i neke manje poznate srodne teorije ili neke teorije u nastajanju. Njih kratko prikazuje u petom poglavlju naslovljenom Novi uvidi i izazovi te zaključuje opaskom o trendu približavanja suvremenih fonoloških teorija fonetskom aspektu u interpretaciji izgovornih pojava te interdisciplinarnom usmjerenju fonologije.

Posebna je vrijednost ovog djela u tome što se na jednome mjestu donosi prikaz fonoloških razmatranja u europskoj i američkoj lingvistici od njihovih začetaka do demonstracije inovativnih rješenja koja nude najsuvremenije teorije. Autorica je knjigu posvetila "svima koji se boje fonologije" te ju je namijenila ponajprije, kako kaže, sveučilišnim studentima filoloških smjerova hrvatskoga govornog područja. No, zainteresirano čitateljstvo zasigurno će biti i puno veće. Ova će knjiga biti neizostavno štivo u kojemu će doktorandi pronaći iscrpan pregled te dobiti uvid u logiku promišljanja fonoloških problema u raznim jezicima. Osim toga, filolozi koji se u svojem užem fokusu posvećuju fonologiji, kao i oni koji je se tek dotiču u svojim


176

filološkim razmatranjima, u ovom će djelu pronaći pregršt nužnih informacija te inspiraciju za daljnji rad.

Spomenut kronološki pregled različitih teorija fonološkog razmatranja dovoljno je sažet da ostane čitak i razumljiv, dok je na relevantnim mjestima iznimno detaljan te autorici dopušta ući u dubinu razmatranih fonoloških problema i ponuditi rješenja gledano iz različitih aspekata. Autorica osobito vješto pristupa pojedinim fonološkim zagonetkama (poput primjerice velariziranoga /l/, ili skupa sk/sp na početku riječi) koje uvodi na jednome mjestu u knjizi, pokazuje rješenja (i nedostatak istih) koja za njih nudi teorija koju na danom mjestu razrađuje te obećava kako će se isti problem riješiti u okviru kasnijih teorija, upućujući čitatelja na to mjesto u knjizi. To, naravno, i čini te tako pokazuje razvoj i napredovanje fonološke misli te superiornost teorija koje su se s vremenom razvile.

Još jedna iznimna karakteristika ove knjige jest njezina jasnoća. Ona se ogleda u tome što su razmatrani problemi prikazani na temelju primjera iz hrvatskog jezika (u skladu s time da je pisana za čitatelje hrvatskoga govornog područja) te kontrastivno postavljenih primjera iz engleskog jezika kao lingue france i jezika na kojemu je napisan značajan broj relevantne literature. Tek ponegdje se koriste primjeri iz hrvatskom čitateljstvu možda manje poznatih, ili čak egzotičnih jezika. U tom je smislu vrijedan popis jezika (i ludlinga) na engleskom i hrvatskom jeziku, u kojemu autorica često navodi geografsku lokaciju vezanu uz dani jezik te ističe koji aspekt fonologije oprimjeruju, čime se čitatelju olakšava praćenje većine fonološke literature s kojom se susreće. Nerijetko u znanstvenom svijetu nalazimo fonološke opise koji se obrazlažu na temelju primjera iz malo poznatih jezika. Iako dobra i ustaljena, ova praksa može ponegdje umanjiti razumijevanje fonoloških fenomena ili, možda, u manje iskusnih čitatelja (primjerice studenata) stvoriti nelagodu zbog suočavanja s nepoznatim, kompleksnim gradivom. To se zasigurno neće dogoditi pri čitanju ove knjige jer autorica većinu primjera temelji na hrvatskom i engleskom jeziku, a rijetke primjere iz egzotičnih jezika koristi samo na mjestima gdje fonološke pojave kojima se bavi nije bilo moguće drugačije opisati.

Knjiga Suvremene fonološke teorije autorice Višnje Josipović Smojver predstavlja jasan i iscrpan pregled fonoloških razmatranja i najsuvremenijih teorija potkrijepljen hrvatskom čitateljstvu bliskim primjerima i pregledom terminologije na hrvatskom jeziku. To je čini neizostavnim štivom za kojim će rado posegnuti svaki čitatelj s užim ili djelomičnim zanimanjem za fonologiju.

GOVOR 34 (2017), 2

177




Richard Rhodes [email protected]

J P French Associates, York

UK

26th annual conference of the International Association for Forensic

Phonetics and Acoustics (IAFPA). Split, Croatia, 9th – 12th July 2017

1. INTRODUCTION

I am delighted to have been asked to review the 26th annual IAFPA conference, held from 9th – 12th July 2017 in Split, on Croatia’s spectacular Dalmatian coastline. IAFPA’s annual conference always provides a unique opportunity for meeting one’s peers and colleagues from across the world, and the warmth and generosity of our Croatian hosts permeated the discussions and debates that were sparked by a catholic and progressive scientific program. IAFPA conferences have always promoted student development and research, and the quality of presentations from post-graduate, doctorate, and early-career researchers demonstrated the bright future of our field. Of course, I cannot summarise the conference without making reference to the natural beauty of the Dalmatian coast, and the historical milieu of Split’s city centre; I am completely convinced that while most attendees left feeling wiser and better-informed, what they will remember is the evening sun reflecting from the sea’s still surface, the easy confidence of the local cuisine, and the atmosphere of welcome and good humour.

2. IAFPA

To briefly offer some context, the International Association for Forensic Phonetics and Acoustics – 'IAFPA' – is the professional association for forensic speech scientists who analyse voices, speech and audio recordings for evidence, security and intelligence applications. It is a worldwide network of researchers, practitioners and students whose shared goal is to improve the practice of forensic speech science by sharing

R. Rhodes: 26th annual conference IAFPA 177-182

178

knowledge and best practice, and helping one another to develop skills, knowledge, and new techniques and frameworks for analysing speech.

IAFPA was formally established in York, UK, in 1991, styled as 'The International Association for Forensic Phonetics' (IAFP). Since then, IAFP has grown to over 120 members worldwide, with expertise spanning both forensic phonetics and acoustics (hence the addition of the latter 'A' to IAFPA). A major element of its mission is to foster research and provide a forum for the interchange of ideas and information, and the main mechanism for achieving this goal is an annual conference. Having celebrated the 25th 'silver' anniversary of the formation of IAFPA in a special conference in York, the organisation was delighted to receive an offer from researchers at Zagreb and Split Universities to host the conference in Croatia for the first time in IAFPA’s history.

3. SCIENTIFIC PROGRAMME

The conference, held at the formidable Three Faculty Building, was opened on Monday morning with addresses from senior university figures, after which Professor Gordana Varošanec-Škarić formally opened the scientific program with a memorable prefatory speech.

The tone for the conference was appropriately set by a range of talks about carrying out or interpreting forensic speaker comparison analyses which were illustrated using real cases. The conference’s first paper, given by IAFPA President Professor Peter French (working with colleagues), attempted to 'open the blinds' on laboratory practices by giving an insight into what types of methods are used to analyse different speech parameters by Professor French and colleagues at his laboratory (J P French Associates), and how these are combined to assess the strength of voice comparison evidence. Isolde Wagner similarly illustrated the Bundeskriminalamt’s (BKA: German Federal Criminal Police) method for speaker comparison, using example cases to reveal how methods are selected according to the peculiarities of each case. Jos Vermeulen and Tina Cambier-Langeveld discussed the types of features which typically lead to very strong conclusions from the Netherlands Forensic Institute (NFI) case files. A later paper by Zhang and colleagues, presented by Geoffrey Stewart Morrison, focussed on how different numerical interpretations of the Likelihood-Ratio approach can be used to establish strength of evidence, based on real case data from a Chinese case concerning sisters.

GOVOR 34 (2017), 2

179

There were presentations on analytical and inferential procedures from members of the Voxalys cluster, such as those designed to avoid bias (presented by Maria Sundqvist) and on the comparison of performance of human perceptual methods with an ASR system (by Jonas Lindh). In these talks, they presented work carried out as a response to the increasing demands for accreditation and validation of methods incorporating 'human' and 'machine' analysis methods. I presented a paper, with colleagues at York, considering how we should generate propositions for forensic speaker comparisons, which parts of the interpretation should be within the expert realm, and whether the questions we answer in casework are those which the court is really asking. Jessica Wormald and Vincent Hughes used a poster presentation to debate whether the forensic and socio-phonetic communities could make better use of the internet, creating online repositories for speech recordings and descriptions of linguistic varieties. The procedure talks weren’t just limited to voice comparison, however: Helen Fraser laid down ideal procedures for forensic transcription as part of her long-running focus on the best way to transcribe and present difficult audio material.

The audience heard from other wide-ranging projects developing methods to analyse different speech parameters. PhD researchers from Zurich, with Volker Dellwo, reported on progress in their specialised field of using intensity and rhythmic measures in shouted and normal speech. Lei He presented innovative methods for capturing intensity dynamics in signals with different bandwidths and Kostis Dimos presented on rhythmic speaker variability in shouted speech. The audience was also grateful to Damir Kovačić for his keynote talk on the fascinating field of gender identification in cochlear implant users. Erica Gold, Sula Ross and Kate Earnshaw from the University of Huddersfield introduced their new WYRED project to IAFPA, and examined the regional specificity of hesitation markers – 'er' and 'erm'. Members of the Voice and Identity: Source, Filter, Biometric project group at the University of York presented their latest results on the complementarity of automatic, semi-automatic, and phonetic measures of vocal tract output, with Vincent Hughes demonstrating the advantages of combining different types of analysis identifying DyViS speakers.

A range of other papers addressed automatic analysis methods. Two papers form the Oxford Wave Research group gave insight into further uses of ASR systems, beyond comparing voices. Anil Alexander demonstrated automatic diarization and separation of different speakers in realistic conditions. Finnian Kelly posed the question: 'What


180

does your voice say about you?' – exploring what properties can be profiled from a speech signal using an i-vector engine. Georgina Brown from York (with Dominic Watt) further evinced the abilities of an automatic system to detect accents, and how feature selection can improve or inhibit performance. A further poster presentation by Georgina Brown (with Megan Jenkins) compared the performance of this automatic system with human listeners, as part of a student research project. Nadia Tschäpe and colleagues from the BKA revealed the effects of dialect differences on the performance of an i-vector system.

There were also papers which dealt with the more fine-grained aspects of forensic phonetic analysis. Presenting a paper authored with Kieran Dorreen, Vica Papp highlighted the limitations of Praat’s pitch measurement function, and the need for f0 analyses to consider the interaction between modal phonation and creak and metrics relating to resulting bimodal f0 distributions. Radek Skarnitzl and Alžběta Růžičková examined different methods of voice disguise; in particular, how adopting multiple types of disguise can produce a more sophisticated obfuscation of the natural speaking voice. Willemijn Heeren discussed the speaker-specific qualities of /s/, while Kirsty McDougall and Martin Duckworth introduced a formal taxonomy for assessing disfluencies – 'TOFFA' – in a poster presentation. Katharina Klug gave a poster presentation aimed at refining the vocal profile analysis (VPA) schema for voice quality analysis.

There was a significant contribution from a range of students at the 2017 conference. A special mention must be reserved for the talk by Elliott Land; Elliott was the winner of the student prize for his talk (with Erica Gold) on familiar speaker recognition using laughter (in what was a suitably amusing presentation). In winning the prize – which was voted for by the conference attendees – Elliott was closely followed by Thayabaran Kathiresan (with Volker Dellwo) for his talk on emotion and speaker recognition using cepstral dynamics, and Zdravka Biočina, for her talk concerning variation on the local island of Brač, which was a natural and fitting end to a conference in Split.

In my view, the selection of papers represented an impeccably balanced programme, considering the focussed nuances of analysis and interpretative methods, but also the broader issues in the field. Conclusions were drawn from big and small data, and ideas were generated from casework, thought experiments and logical argument. There was a tangible focus on the challenge that IAFPA members face in the wake of increasing demands for accreditation and validation. It was also clear that

GOVOR 34 (2017), 2

181

there was a level of mutual respect and consideration, as well as genuine interest, in the range of questions and comments from the audience; thus continuing the tradition for IAFPA conferences to provide a constructive and fair environment for mature debate.

4. SOCIAL EVENTS; ATMOSPHERE; VENUE

On Sunday evening, guests were wowed by the dramatic splendour of the Croatian National Theatre, and treated to an array of drinks and canapes. While a cohort of attendees also attended the Meštrović Gallery on Monday for a guided tour, most simply enjoyed sauntering through Split’s old Town and visiting some of the key landmarks: the Diocletian Palace and Peristyle Square, Vestibul, Cathedral of St. Duje (Saint Domnius), and Jupiter’s temple, for example. Others partook of the varied and vibrant nightlife.

The highlight for me, and many other guests at the conference, was the conference dinner at Lovrečina beach. A sunset boat trip across the short stretch of the Adriatic to the island of Brač was the perfect aperitif to a lively evening of local cuisine and music; a perfect marriage of food, music, local libations and dancing (we all succumbed to over-indulging in some or all of the above).

5. SUMMARISING COMMENTS

I believe I have made my admiration for this conference clear. To me, it is a clear sign of a successful conference that IAFPA has been inundated with application requests from attendees who have applied at or closely following the conference; this illustrates how impressed those attending were with the conference and, by extension, the association. I hope that next year’s conference in Huddersfield can show the same level of warmth and a similar range of engaging scientific content; as an adopted son of Yorkshire, I am optimistic that we can deliver a conference that compares with the 2017 event. On behalf of IAFPA, I would like to extend my greatest thanks to the organisers for arranging such a successful conference: Anita Runjić-Stoilova, Tina Cambier-Langeveld, Gordana Varošanec-Škarić, Zdravka Biočina and Jelena Novaković.


182

BIO NOTE

About the author: Dr Richard Rhodes is a forensic consultant at J P French Associates, Forensic Speech and Acoustics Laboratory in York, UK. He acts as an expert witness in primarily criminal proceedings in court and produces reports concerning speaker comparison, transcription, questioned content analysis, and other types of forensic phonetic casework. He is an Associate Lecturer in the Department of Language and Linguistic Science at the University of York. He is also an executive committee member of IAFPA and has attended each IAFPA conference since 2009.

GOVOR 34 (2017), 2

183




Silvana Punišić, Slavica Maksimović, Nina Stanojević [email protected], [email protected], [email protected]

Institut za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora ʺĐorđe Kostićʺ, Beograd

Srbija

6. međunarodna konferencija Govor i jezik o temeljnim i

primijenjenim aspektima govora i jezika. Beograd, Srbija, od 27. do

29. listopada 2017.

Govorna komunikacija čini osnovnu poveznicu između ljudi i predstavlja temeljnu kariku u formiranju i opstanku ljudske zajednice. Govor i jezik izdvajaju čovjeka od ostalih živih bića i omogućavaju mu da izrazi svoje misli, osjećaje, želje, htjenja – sve što čini dio njegova duhovnog života. Jezik kao najšire i najsavršenije sredstvo sporazumijevanja u velikoj je mjeri apstraktna pojava koja se materijalizira kroz govor. Pokazalo se da je govorna komunikacija u svakodnevnim, vrlo promjenjivim uvjetima življenja najučinkovitiji sustav za izražavanje najkompleksnijih ideja i zamisli, kao i funkcionalno najotporniji sustav bez obzira na njegovu upotrebu u uvjetima milijuna različitih glasova, dijalekata i naglasaka. Koliko god govor i jezik bili uobičajena i svakodnevna pojava, oni su vrlo kompleksni entiteti zbog čega im se u istraživanju, kako normalnih tako i patoloških oblika, pristupa interdisciplinarno. Govorna komunikacija interdisciplinarnog je karaktera i za njeno razumijevanje potrebno je poznavanje različitih znanstvenih disciplina, ali i kontinuitet u istraživanjima govora i jezika i primjeni znanstvenih dostignuća u praksi.

U skladu s navedenim, počevši od 1999. godine, kada je održana prva konferencija, u razdoblju od 27. do 29. listopada 2017. godine održana je u Beogradu šesta po redu Međunarodna konferencija o temeljnim i primijenjenim aspektima govora i jezika u organizaciji Centra za unapređenje životnih aktivnosti (CUŽA) i Instituta za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora "Đorđe Kostić" (IEFPG) iz Beograda, pod pokroviteljstvom Ministarstva za prosvetu, nauku i tehnološki razvoj Republike Srbije.

Cilj konferencije Govor i jezik jest razmjena znanja iz različitih znanstvenih područja koja se bave proučavanjem govora i jezika s temeljnih i primijenjenih aspekata. Imajući u vidu da su govor i jezik najsloženije psihofiziološke funkcije

S. Punišić, S. Maksimović, N. Stanojević: 6. međunarodna konferencija Govor i jezik 183-188

184

ljudskog organizma i da su ne samo sredstvo sporazumijevanja već i spoznaje, holistički je pristup imperativ u njihovu proučavanju. U cilju podrške holističkog pristupa u proučavanju i istraživanju govora i jezika, radovi na svim do sada održanim konferencijama plenarno su izlagani.

Osnovne, ali ne i jedine teme na konferenciji bile su: lingvistika, fonologija i fonetika, eksperimentalna fonetika, neurolingvistika i psiholingvistika, psihofiziologija sluha, govora i jezika, prozodija i percepcija govora, spoznaja, ponašanje, učenje, svijest, mišljenje i psihosomatika, nelingvističke informacije i govor, genetika, filozofija jezika, estetika i govor, prenatalni korijeni komunikacije, informacijske tehnologije u području govora i sluha, govor i jezik – sociološki i kulturološki aspekti.

Na konferenciji su izlagana pozvana predavanja kao i znanstveni radovi u vidu usmenih i posterskih prezentacija. U okviru konferencije održana je i izložba vlastitih realizacija zainteresiranih institucija i pojedinaca (tehnološka rješenja, literatura, edukativni materijal) vezanih za govor i jezik. Konferencija je akreditirana odlukom Zdravstvenog saveta Republike Srbije s pripadajućim brojem bodova za predavače, za usmenu i postersku prezentaciju, kao i za pasivno sudjelovanje.

Konferencija je okupila stručnjake iz 16 zemalja: Grčke, Rusije, Ukrajine, Turske, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Nizozemske, Francuske, Italije, Hrvatske, Češke, Cipra, Poljske, Izraela, Indije i Srbije. Ukupno 135 autora i koautora predstavilo je svoje radove u okviru 15 pozvanih predavanja, 55 usmenih prezentacija i 20 posterskih prezentacija.

Pozvana predavanja održali su neki od istaknutih svjetskih i domaćih znanstvenika u svojim područjima pa su njihova izlaganja nesumnjivo doprinijela visokoj znanstvenoj razini skupa.

Ranka Bijeljac-Babić, profesorica sa Sveučilišta u Parizu i istraživačica u laboratoriju za psihologiju i percepciju, pokrenula je aktualnu temu suvremenog društva koja se odnosi na dvojezičnost i dala potvrdu važnosti rane stimulacije govora i jezika, ali i zaključak da su dvojezična djeca u pogledu razvoja kognitivnih sposobnosti u izvjesnoj prednosti u odnosu na djecu koja slušaju jedan jezik.

Područje prelingvalnog i ranog lingvalnog razvoja govora, odnosno najranije faze gramatičke ontogeneze, u fokusu je istraživanja i autorice Velke Popove, profesorice sa Sveučilišta iz Šumena (Bugarska).

Grčka psihologinja Olga Gouni govorila je o prenatalnom i ranom postnatalnom razdoblju razvoja djeteta iz aspekta utjecaja okruženja iznoseći kao osnovnu pretpostavku prenatalne psihologije da okruženje, odnosno interakcija majke i nerođenog/rođenog djeteta te interakcija majke i okruženja oblikuje djetetovu ličnost.

GOVOR 34 (2017), 2

185

Grigori Brekhman, liječnik i profesor, objedinjuje teme vezane za sve aspekte ranog razvoja djeteta govoreći o fenomenu roditeljstva kojim se ostvaruje misija muškarca i žene na mikro-, ali i makro-planu, u smislu očuvanja stanovništva i civilizacije. Isti autor apelira na mlade ljude u modernom društvu da očuvaju instituciju roditeljstva kroz spoznaje i znanstvena dostignuća iz područja prenatalne i perinatalne psihologije, genetike i epigenetike, primaljstva, pedagogije, psihologije ličnosti, ekologije itd.

Općenito, istraživanja ranog razvoja, od prenatalnog razdoblja do maksimalno druge godine, postaju brojnija i jasnija u zaključivanju da je to najznačajnije razdoblje za razvoj djeteta, s posebnim osvrtom na značaj ranog uzrasta u stanjima atipičnog razvoja. U području oštećenja sluha i umjetne pužnice prvi se put istraživanja bave prelingvalnim razvojem.

Prvi su put obrađeni mehanizmi djelovanja i traumatski aspekti pojedinih faktora rizika kojima se u ranijim istraživanjima nije pridavalo mnogo značaja ili su čak negirani. Npr. zna se da rođenje carskim rezom nosi nedostatke i rizike za tijelo djeteta, ali se o njegovim psihološkim traumatskim aspektima vrlo malo zna ili se oni (posebno u medicinskim krugovima) negiraju i ignoriraju. Radovi iz ovog područja, prezentirani na konferenciji, pokazuju da novorođenčad može iskusiti emocionalnu bol, anksioznost, bijes, usamljenost ili tugu tijekom i nakon rođenja, i da je carski rez traumatično iskustvo za novorođenče s kratkoročnim, ali i dugoročnim posljedicama. Ono što je posebno značajno jest činjenica da se prepoznavanjem i tretiranjem ovih posljedica može doprinijeti boljim rezultatima u radu s djecom.

Autori s Američko-nizozemskog razvojnog instituta (John i Troya Turner) baveći se hamletovskom dilemom "biti ili ne biti", raspravljaju o filozofskim postavkama jezika i mišljenja dovodeći ih do praktičnih implikacija i primjena u psihoterapiji.

Dimitar Popov, profesor sa Sveučilišta u Šumenu (Bugarska), razmatra "lingvističku personologiju" kao novi teorijski i praktični znanstveni pristup karakterizacije govornika na osnovu transformacije glasa, primijenjen u forenzičnoj fonetici.

Profesorica Maria Goncharenko, predsjednica Ukrajinskog udruženja valeologa, nije mogla sudjelovati na konferenciji, ali je dostavila svoje istraživanje koje predstavlja novi pristup u shvaćanju pojma "zdravlja", iznoseći stav da je razina duhovnog razvoja ključni pokazatelj zdravlja osobe. Izdvaja se i grupa autora iz Srbije (Dejan Raković i suradnici) koja na specifičan način pristupa bolesti i zdravlju. U njihovim zaključcima navodi se da uzroci mnogih problema počivaju na osnovnim prenatalnim transgeneracijskim razinama te se u liječenju mogu koristiti transpersonalni holistički pristupi i tehnike.


186

Istraživanja grupe autora s Fakulteta tehničkih nauka iz Novog Sada (Vlado Delić i suradnici) bave se govornim tehnologijama te predstavljaju novinu u području pomaganja osobama s invaliditetom, a cilj im je poboljšanje kvalitete života određenih skupina.

Na konferenciji je izloženo i kapitalno djelo u elektroničkoj formi: "Kvantitativni opis strukture srpskog jezika" nastalo iz korpusa srpskog jezika koji je sredinom pedesetih godina realiziran pod vodstvom profesora Đorđa Kostića. Korpus sadrži 11 milijuna riječi i predstavlja najveći ručno obrađen jezični korpus u svijetu. Korpus je postavljen dijakronijski i obuhvaća srpski jezik od prvih zapisa iz 12. stoljeća do suvremenog jezika 20. stoljeća. Uzorak jezika do 20. stoljeća sadrži oko pet milijuna riječi, a uzorak suvremenog jezika sadrži oko šest milijuna riječi. Svaka je riječ u korpusu detaljno ručno gramatički obrađena što omogućava da se, pored standardnih parametara (dužina riječi, broj slogova i frekvencija riječi), statistički diskutiraju i gramatički aspekti srpskog jezika kao jezika s izrazito razvijenom infleksijskom morfologijom. Akademik profesor Aleksandar Kostić je u svom radu vezanom za korpus posebno razmatrao problem automatske anotacije za jezike s infleksijskom morfologijom, ali i ukazao na neophodnost postojanja precizno statistički obrađenog jezika za primjenu u informacijskim tehnologijama.

Velik broj radova bio je iz područja poremećaja verbalne komunikacije, uključujući i poremećaje školskih vještina, poremećaje pažnje, ponašanja, socijalne interakcije i dr.

Ovi su radovi imali vrlo širok okvir u pogledu uzroka (faktori rizika), mogućih posljedica i načina liječenja/tretmana, i sve to kroz prizmu suvremenih okolnosti u kojima se govor i jezik razvijaju i u kojima se realizira komunikacija. U tom smislu bilo je istraživanja iz područja logopedije, fonetike, lingvistike, psihologije, sociologije, psihofiziologije, genetike, prenatalne dijagnostike, neurologije i elektrofiziologije, neurobiologije, psihomotoronog i senzomotornog razvoja, percepcije govora, informacijskih tehnologija, umjetne pužnice i KSAFA sistema. Radovi grupe autora iz Laboratorija za kognitivnu neuronauku Centra za unapređenje životnih aktivnosti istaknuli su mogućnosti primjene EEG-a u istraživanjima neurolingvističkih procesa kod djece s tipičnim i patološkim razvojem verbalne komunikacije. Time se trasira put i daje doprinos relativno "mladoj" znanstvenoj disciplini – razvojnoj neuroznanosti. Objektivizacijom i kvantifikacijom moždane aktivnosti tijekom procesiranja govorno-jezičnih podražaja i detekcijom aktivacije regija zaduženih za obradu različitih modaliteta senzornih podražaja, omogućuje se procjena općih kapaciteta djeteta kao i praćenje napretka tijekom tretmana.

Da su mogućnosti eksperimentalnih istraživanja u okviru Laboratorija za kognitivnu neuronauku neiscrpne govore i rezultati istraživanja domaćih autora koji

GOVOR 34 (2017), 2

187

su analizirali EEG ritmove tijekom molitve "Oče naš" (unutrašnji govor) i u stanju mira koji su ukazali na postojanje regije za "znanje" i "vjerovanje" i inicirali razmatranje tipova povezivanja regija u odnosu na interhemisferalne razlike, kao i u odnosu na stanje molitve i stanje mira (Sovilj, Radičević i suradnici).

Aspekt razvoja jezika, socijalizacije i vršnjačke integracije obrađen je kroz longitudinalno praćenje pacijenata s određenim oštećenjima (oštećenje sluha, motoričko oštećenje) od dijagnostike, preko tretmana do stjecanja akademskih vještina. Nije zaobiđen ni segment pohađanja nastave po programu inkluzivnog obrazovanja koji do danas nije u potpunosti teorijski definiran, a ni u praksi adekvatno implementiran kako bi dao očekivane rezultate. Upravo je ovaj problem istaknut u istraživanju srpskih, ali i hrvatskih autora koji su se osvrnuli na djecu oštećena sluha i obrazovne izazove s kojima se susreću zajedno s nastavnicima, posebno u učenju stranih jezika. U njihovim zaključcima izneseni su stavovi nastavnika koji na inkluziju gledaju kao na poželjan oblik nastave, ali su mišljenja da je izostala adekvatna podrška u smislu informiranja/edukacija o posebnostima djece s invaliditetom i stjecanja znanja o modelima odgojno-obrazovnog rada u skladu s individualnim potrebama.

Jedan broj radova iz lingvistike, fonetike i eksperimentalne fonetike za temu je imao karakterizaciju specifičnosti jezika, promjene u govoru i jeziku, sličnosti i razlike između jezika ili jezičnih grupacija u aspektu tipične produkcije, očuvanja jezika i kulture govora. Zanimljivo je spomenuti istraživanja o usporedbi hrvatskog i srpskog jezika i krajnosti u tvrdnjama koje idu od stava da su to potpuno različiti jezici do toga da je to jedan jezik.

Bez obzira o kojem se jeziku radi i je li produkcija tipična ili atipična, sam čin govorenja/komunikacije nije moguć bez funkcije respiratornog sustava te je tema jednog od radova upravo utjecaj hiperventilacije na fonaciju, a zaključci donose određene novine iz područja psihofiziologije disanja tijekom govorenja.

Pitanjem sociolingvistike bavi se nekoliko radova, ali pažnju zavređuje istraživanje suvremenoga ruskog medijskog diskursa gdje ruski znanstvenici pokušavaju definirati konstitutivne osobine konstruktivne i destruktivne komunikacije. U radu se zaključuje da konstruktivna komunikacija, koja promovira ljudsko unapređenje ili razvoj, dovodi do pozitivnih rezultata, dok destruktivna komunikacija stvara neugodnost, uzrokuje negativne emocije i na kraju uništava odnose među ljudima. Ovaj bi zaključak mogao navesti na razmišljanje istraživače iz svih navedenih područja upravo zbog toga što je komunikacija integralni dio bavljenja bilo kojom djelatnošću.

Početak 21. stoljeća unio je značajne promjene u tempo i način života ljudi što je rezultiralo višestrukim utjecajem na verbalnu komunikaciju. Potreba za što bržom razmjenom informacija, sve manje zastupljena direktna komunikacija između


188

sugovornika, nedostatak pravilnoga govornog uzora u najranijem djetinjstvu, pretjerano izlaganje sadržajima elektroničkih medija, samo su neki od faktora koji su značajni generatori za pojavu poremećaja verbalne komunikacije u najranijem, ali i adolescentskom i kasnijem dobu. Ako se navedeni faktori uzmu kao središnji i njima dodaju brojni činitelji iz biološkog područja, kao što su faktori rizika tijekom trudnoće, porođaja i ranog razvoja, onda se može nazreti problematika koju su autori konferencije željeli obuhvatiti.

Šesta konferencija Govor i jezik osigurala je bitnu razmjenu multidisciplinarnih znanja i iskustava iz područja temeljnih i primijenjenih aspekata govora i jezika. Ostvarena razmjena znanja i iskustava dala je mogućnost za pokretanje međunarodnih projekata iz područja razvoja govora i jezika u fiziološkom i patološkom smislu, čiji bi sudionici bili fakulteti, instituti, laboratoriji i edukativni centri sudionika na konferenciji. Predstavnici institucija i pojedinci obvezali su se na međusobnu korespondenciju u cilju izrada znanstvenih projekata, čime bi se osigurali novi znanstveni rezultati.

Prevencija i holističko sagledavanje psihofizioloških i sociokulturoloških uzroka nastanka, dijagnostike i liječenja poremećaja verbalne komunikacije od strane multidisciplinarnih timova imperativ je za budućnost. Pokazalo se da je multidisciplinarni pristup postao opća potreba, a ne samo iznimka u istraživanju govorno-jezičnih fenomena. Samo uz pomoć multidisciplinarno kreiranih timova moguće je dobiti rezultate koji mogu odgovoriti sve zahtjevnijim potrebama primjene govora i jezika u najrazličitijim područjima.

Radovi na konferenciji odnosili su se na istraživanja koja su trenutno u žarištu znanstvene i stručne javnosti dajući doprinos boljem razumijevanju postojećih znanstvenih dvojbi i nedoumica u području multidisciplinarnog istraživanja govora i jezika s pozitivnim implikacijama na buduća temeljna istraživanja kao i na praktična rješenja u različitim područjima primjene znanja iz znanstvenih djelatnosti koje su bile tema konferencije.

Radovi prezentirani na konferenciji objavljeni su u Zborniku radova Speech and Language 2017, 6th International Conference on Fundamental and Applied Aspects of Speech and Language, koji su uredili M. Sovilj, S. Jovičić, M. Subotić i S. Maksimović. Jedan broj istraživanja prezentiranih na konferenciji dijelom je financiran sredstvima Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije.

GOVOR 34 (2017), 2

189




Diana Tomić [email protected]

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Hrvatska

Izvještaj o radu Odjela za fonetiku od lipnja 2016. do lipnja 2017.

U akademskoj godini 2016./2017. s radom je započelo predsjedništvo Odjela za fonetiku u sljedećem sastavu: dr. sc. Diana Tomić (Odsjek za fonetiku), dr. sc. Ivančica Banković Mandić (Croaticum – Centar za hrvatski kao drugi i strani jezik), dr. sc. Boška Munivrana (Poliklinika SUVAG) i Ivana Šušković, prof. (Microton d.o.o.). Predsjedništvo svojim sastavom odražava širinu djelatnosti fonetičara te će tijekom četverogodišnjeg mandata pripremom ciklusa nastojati ponuditi stručna predavanja za različite profile fonetičara. Tradicija redovitog održavanja stručnih predavanja nastavljena je i u prvoj godini mandata predsjedništva. Održana su dva ciklusa predavanja: Slušna pomagala – suvremeni pristup (koordinatorica ciklusa bila je Ivana Šušković, prof.) i Percepcija govora (koordinatorica ciklusa bila je dr. sc. Boška Munivrana). Predsjedništvo je održalo niz sastanaka na kojima se razgovaralo o statusu fonetičara na tržištu rada, o poteškoćama s kojima se fonetičari suočavaju i o mogućim rješenjima istih. Dogovoreno je da će članice predsjedništva nastaviti promicati struku unutar zajednice te pokušati povećati vidljivost i prepoznatljivost fonetičara kao zanimanja. Neupitno, uz članice predsjedništva, tome mogu doprinijeti i svi članovi Odjela za fonetiku Hrvatskoga filološkog društva, kao i ostalih strukovnih udruga.

Predavanja i sastanci

Tijekom akademske godine održano je osam stručnih predavanja raspoređenih u dva ciklusa: 1. Slušna pomagala – suvremeni pristup

Davor Šušković, mag. ing. el. techn. inf.: Slušna pomagala danas – najnovija tehnologija (7. studenog 2016.)

D. Tomić: Izvještaj o radu Odjela za fonetiku 189-192

190

Maja Lakuš, mag. educ. phon. rehab.: Jednostrano i/ili obostrano nošenje slušnih pomagala (28. studenog 2016.)

dr. sc. Sanja Vlahović, dr. med.: Osobitosti dijagnostike i intervencije kod male djece oštećenog sluha (19. prosinca 2016.)

prof. dr. sc. Robert Trotić, dr. med.: Kirurgija nagluhosti i gluhoće (30. siječnja 2017.)

Stjepan Dubec, prof.: Dometi verbotonalne rehabilitacije (27. veljače 2017.) 2. Percepcija govora

Sanja Lanc, mag. logopedije: Poremećaji slušnog procesiranja (27. ožujka 2017.) dr. sc. Maja Kelić: Fonološka obrada u djece s disleksijom (24. travnja 2017.) Mateja Konjevod, mag. educ. phon. rehab.: Utjecaj modifikacije govora na

diskriminaciju frikativa u šestomjesečnih beba (22. svibnja 2017.).

Godišnja skupština Odjela za fonetiku

Godišnja skupština održana je 12. lipnja 2017. Podnesen je izvještaj o radu i aktivnostima Odjela u protekloj akademskoj godini i predstavljen je plan aktivnosti za iduću godinu, a članovi Odjela izvijestili su o sudjelovanjima na konferencijama i stručnim skupovima. Raspravljalo se o prostoru za održavanje redovitih sastanaka Odjela te je odlučeno da se u sljedećoj akademskoj godini predavanja Odjela za fonetiku opet održavaju u prostorijama Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika. Nove prostorije Društva nalaze se u Frankopanskoj 5 a/II. Osim mjesta održavanja predavanja, razgovaralo se i o posjećenosti samih predavanja te članstvu u Hrvatskome filološkom društvu. Podsjetili smo se na to da članarina u ovoj godini (temeljem odluke Predsjedništva HFD-a od 25. veljače 2016.) iznosi 100 kn te da uključuje, uz predavanja, časopis Govor i popuste na cijenu kotizacije za skupove u organizaciji HFD-a te knjige u izdanju Društva. U protekloj akademskoj godini osnovana je Hrvatska strukovna udruga fonetičara, koja je uz Odjel za fonetiku Hrvatskoga filološkog društva i Udrugu fonetičara u zdravstvu treća strukovna fonetičarska udruga u Hrvatskoj. Također, Predsjedništvo je stupilo u kontakt s Hrvatskom udrugom audiologa i fonijatara koji, s obzirom na blisku profesionalnu suradnju, zainteresiranim fonetičarima omogućavaju članstvo. Naravno, treba spomenuti i Verbotonalnu udrugu u kojoj dio članova također čine fonetičari. Dakle, trenutno se za strukovna pitanja fonetičara zalažu tri udruge fonetičara te dvije udruge u kojima su fonetičari prihvaćeni članovi. Vjerujemo da će rad udruga ubrzati

GOVOR 34 (2017), 2

191

rješavanje pitanja fonetičara u praksi te da će se članovi triju fonetičarskih udruga sastati tijekom sljedeće akademske godine.

Na kraju službenog dijela skupštine članovima Odjela izvođenjem govora predstavili su se studenti fonetike s kolegija Govorništvo.

Govore su izveli: Mirna Rajaković – Engleski fonetičarima Katarina Beštak – Oni kradu, ali nama ne daju Dora Kolarić – Brzi i žestoki Karla Kočar – In vino veritas Fran Marković – Moj predsjednik.

9. znanstveni skup Istraživanja govora

Odjel za fonetiku Hrvatskoga filološkog društva i Odsjek za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu organizirali su Deveti znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem Istraživanja govora. Skup je održan na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu od 8. do 10. prosinca 2016. godine. Predsjednica Organizacijskog odbora bila je doc. dr. sc. Elenmari Pletikos Olof, a predsjednik Programskog odbora dr. sc. Nikolaj Lazić, izv. prof. Središnja tema skupa bila je prozodija govora. Plenarni predavači bili su prof. dr. sc. Carlos Gussenhoven (Sveučilište Radboud, Nijmegen, Nizozemska) s temom Evidence-based word prosodic structures i prof. dr. sc. Bettina Braun (Sveučilište Konstanz, Njemačka) s temom On the interplay between intonation and lexical processing in intonation languages. Uz središnju temu, Istraživanja govora donose nove spoznaje o retorici, argumentaciji i ostalim fonetskim temama pokazujući širinu fonetskih znanosti općenito, ali i specifičnosti Zagrebačke fonetike. Treba istaknuti i sesiju u spomen na profesora Branka Vuletića, o čijoj su fonetici i govornoj stilistici govorili doc. dr. sc. Jelena Vlašić Duić i dr. sc. Davor Nikolić, izložbu povodom 50 godina Odsjeka za fonetiku te velik broj sudionika iz inozemstva, što potvrđuje izniman trud Organizacijskog odbora.

Izvještaji s konferencija, znanstvenih i stručnih skupova te ljetnih

škola

Članovi Odjela za fonetiku redovito aktivno sudjeluju na znanstvenim i stručnim skupovima u zemlji i inozemstvu. Na godišnjoj skupštini Odjela za fonetiku voditeljica je izvijestila članove o tim aktivnostima u ime sudionika. Professor emeritus

D. Tomić: Izvještaj o radu Odjela za fonetiku 189-192

192

Damir Horga održao je pozvano predavanje na Devetom stručnom savjetovanju za lektore hrvatskog jezika (Zagreb, 8. i 9. srpnja 2016.) pod naslovom Fluentnost govora, a sudjelovao je u radu dvaju skupova Fonetyka jazikow slovianskich (Torunj, Poljska, 16. i 17. rujna 2016.) i 31. međunarodnog znanstvenog skupa Hrvatskog društva za primijenjenu lingvistiku čija je tema bila Jezik i njegovi učinci. Kao i svake godine, članovi Odjela aktivno sudjeluju u radu HDPL-a, pa su uz profesora Horgu na skupu izlagale i Iva Bašić, Zdravka Biočina, Elenmari Pletikos Olof, Gordana Varošanec-Škarić i Ana Vidović Zorić. Velik broj naših članova sudjelovao je u radu novog skupa održanog u Mađarskoj (14. – 17. svibnja 2017.) Izazovi u analizi i obradi spontanoga govora (CAPSS2017) koji će svake dvije godine okupljati istraživače s interesom za spontani govor. Pozvano predavanje održala je prof. dr. sc. Vesna Mildner pod naslovom Neurolinguistic aspects of speech processing. Uz nju, u radu skupa sudjelovali su članovi Odjela: Zdravka Biočina, Gabrijela Kišiček, Marko Liker i Gordana Varošanec-Škarić. Ivančica Banković-Mandić sudjelovala je u organizaciji i radu konferencije Hrvatski kao drugi i strani jezik (HIDIS) održane u Zagrebu (15. – 17. prosinca 2016.) u suautorstvu s Arnaldom Dobrić koja je također u protekloj godini sudjelovala na nekoliko skupova i ljetnih škola: Jornadas da Língua Portuguesa (Zagreb, 29. rujna – 1. listopada 2016.), Making It New In English Studies (Maribor, Slovenija, 15. – 17. lipnja 2017.) i na 19. ljetnoj psiholingvističkoj školi (Balatonálmadi, Mađarska, 21. – 25. svibnja 2017.). Pozdravljamo znanstvene i stručne aktivnosti članova i veselimo se razmjeni znanja i iskustava.

Časopis Govor

Govor izlazi redovito. Godišnja pretplata na dva broja časopisa Govor iznosi 50 kn.

Godišnja skupština Hrvatskoga filološkog društva

Predsjedništvo Hrvatskoga filološkog društva održalo je sastanak 2. veljače 2017. te je sazvalo redovitu godišnju skupštinu Hrvatskoga filološkog društva 23. veljače 2017. Na skupštini su predsjednici odjela i urednici časopisa podnijeli izvještaje o radu. Predstavljen je i plan aktivnosti za 2017. godinu te su podneseni financijski izvještaji i planovi. Godišnja skupština tradicionalno je započela predavanjem i stručnim razgovorom na određenu temu koju je ove godine održala poslijedoktorandica dr. sc. Iva Nazalević Čučević pod naslovom: Sintaktička negacija u hrvatskome i makedonskome jeziku.

GOVOR 34 (2017), 2

193

UPUTE AUTORIMA

Časopis Govor objavljuje znanstvene i stručne priloge koji pridonose razvoju znanosti o govoru – izvorne znanstvene radove, studije, stručne radove, pregledne članke, znanstvene eseje, prethodna priopćenja i prikaze.

Primaju se radovi na hrvatskom i na engleskom jeziku. Molimo Vas da svakom rukopisu pisanom na hrvatskom jeziku, a koji je pripremljen prema uputama, priložite na kraju još i na engleskom jeziku naslov, opis slika i tablica te prošireni sažetak (summary) opsega od 1 800 do 2 500 znakova. Iz tog sažetka te opisa slika i tablica čitatelji koji budu čitali samo engleski trebaju dobiti najvažnije informacije koje je autor člankom želio prenijeti. Savjetujemo da prošireni sažetak uključuje vrlo kratak uvod i postavljanje problema, opis istraživanja, dobivene rezultate i kratak komentar.

Oblik rukopisa. Rukopise treba slati u A4 formatu, s dvostrukim proredom. Stranice treba numerirati redom, od naslovne do kraja. Prva stranica neka sadrži podatke o radu i autoru prema predloženom obrascu: naslov rada na jeziku članka autor(i) institucije autora podaci o autoru za korespondenciju (puna adresa, telefoni, e-mail) skraćeni (tekući) naslov do 45 slovnih mjesta, uključujući razmake.

Sam rukopis počinje na drugoj stranici prema sljedećem obrascu: naslov (na jeziku članka) sažetak opsega od 600 do 1 200 znakova na jeziku članka maksimalno pet ključnih riječi tekst unutar odlomka retke ne treba odvajati prelaskom u novi red ne treba uvlačiti prvi redak teksta između odlomaka i prije svakog naslova poglavlja ostaviti jedan redak proreda.

Slike. Slikovne priloge i grafikone treba poslati izdvojene u nekom od sljedećih formata: jpg, gif, bmp itd. Poželjno je grafikone poslati i u MS Excel formatu. Svaki slikovni prilog mora imati redni broj i opis na hrvatskom i engleskom jeziku (primjerice: Slika 1. Grafički prikaz rezultata, Figure 1. Visualization of the results), a u tekstu treba označiti mjesto na kojem dolazi taj slikovni prilog.

Tablice. Svaku tablicu treba obilježiti arapskim brojem i opisom na hrvatskom i engleskom jeziku (primjerice: Tablica 1. Rezultati prvog eksperimenta, Table 1.

GOVOR 34 (2017), 2

194

Results of the first experiment) te je priložiti na kraju rukopisa, a u tekstu je potrebno označiti mjesto gdje koja tablica treba doći.

Bilješke (fusnote) treba izbjegavati, a ako to nije moguće, treba ih u tekstu označiti arapskom brojkom između kosih zagrada i priložiti na kraju teksta.

Referencije. Radove na koje se tekst poziva treba navesti u zagradi s navođenjem prezimena autora i godine pojavljivanja, npr. (Laver, 1994) ili Laver (1994), a ako se nešto citira, onda treba navesti stranicu, npr. (Laver, 1994: 72). Ako se navodi više radova jednog autora objavljenih iste godine, ispravno je napisati npr. Kimura (1973a) ili (Kimura, 1973b). Rad dvaju autora navodi se tako da se bilježi prezime i jednog i drugog autora, npr. (Studdert-Kennedy i Shankweiler, 1970), a rad triju i više autora tako da se bilježi samo prezime prvog autora, uz oznaku "i sur." npr. (Blumstein i sur., 1975). Priloženi popis literature smije sadržavati samo radove koji se izrijekom spominju u tekstu. Te radove treba poredati abecednim redom prema prezimenu prvog autora u sljedećem obliku:

Članak u časopisu Gospodnetić, J. (1982). Načela fonetike i njezin napredak. Govor 4, 2, 93–108. Članak u zborniku radova Blumstein, S. (1995). On the neurobiology of the sound structure of language:

Evidence from aphasia. Proceedings of the XIIIth International Congress of Phonetic Sciences (ur. K. Elenius i P. Branderud), vol. 2, 180–185.

Članak odnosno poglavlje u knjizi više autora Bialystok, E. (1992). Selective attention in cognitive processing. U R. J. Harris (ur.),

Cognitive Processing in Bilinguals, 501–514. Amsterdam: North-Holland. Knjiga Malmberg, B. (1960). La Phonétique. Paris: Presses universitaires de France. Izvor na Internetu s navedenim autorom Boersma, P., Weenink, D. (2005). Praat: Doing phonetics by computer.

Dostupno na http://www.praat.org/ [posljednji pristup 26. siječnja 2005.].

GOVOR 34 (2017), 2

195

Izvor na Internetu bez navedenog autora ili datuma objavljivanja Introduction to Evidence-Based Practice What it is (and what it isn't) (n.d.).

Dostupno na http://www.asha.org/Research/EBP/Introduction-to-Evidence-Based-Practice [posljednji pristup 26. siječnja 2015.].

Recenzije. Recenzenti su stručnjaci s područja teme koju članak obrađuje. Oni

ne znaju tko je autor članka koji recenziraju, a autor ne zna tko su recenzenti, te komuniciraju isključivo posredstvom Uredništva.

Autori trebaju biti spremni na eventualno popravljanje teksta prema uputama recenzenata i posljednju korekturu. Autori članaka dobit će po jedan primjerak onog broja Govora u kojem je njihov rad objavljen.

Rukopisi se šalju elektroničkom poštom na adresu [email protected].

GOVOR 34 (2017), 2

196

INFORMATION FOR AUTHORS

Govor publishes original research articles, studies, professional articles, reviews, essays, scholarly notes, and letters to the editor that are relevant to speech science and communication. Contributions addressing the issues of speech and hearing disorders and rehabilitation will also be considered.

The languages of the journal are Croatian and English. Articles in Croatian should be accompanied by an extended summary in English and articles in English should be accompanied by an extended summary in Croatian (1800 to 2500 characters). Figure and table captions should also be bilingual, i.e., written in English and Croatian. We suggest that the summary be oganized into a short introduction, problem definition, description of the research, and results with a brief discussion. The purpose of this addition is to enable authors who do not read the language of the article to get the most relevant information the author wanted to convey. Translations may be provided by the Editor.

Form of manuscript. Manuscripts should be submitted double-spaced with wide margins (2.5 cm). All pages should be numbered consecutively. Page one should contain the following information: article title in the language of the article author(s) name(s) author(s) affiliation(s) information about the author to whom correspondence should be sent (full

address, phone numbers, e-mail address) abbreviated form of the title for the running page heading (maximum 45

characters including letters and spaces). The manuscript itself should start on page 2, in the following format:

title in the language of the article abstract in the language of the article (600 - 1200 characters) the maximum of five key words body of the article within the paragraph use the word-wrapping routine on your word processor do not use any indentations leave one blank line between paragraphs and before each heading or subheading

GOVOR 34 (2017), 2

197

figures, tables, footnotes title, extended summary and key words in the language other than the language

of the article Figures. All figures must be submitted in a separate document in one of the

following file formats: jpg, gif, bmp, etc. Authors are encouraged to submit charts in MS Excel files as well. Figures should be numbered in order of appearance with Arabic numerals. Figure captions should be in English and Croatian. In the text itself the place for each figure should be clearly marked.

Tables should be numbered in order of appearance with Arabic numerals and placed at the end of the text. A short descriptive title in English and Croatian should be provided with each table. In the text of the article the place for each table should be clearly marked.

Footnotes should be kept to a minimum. When necessary, they should be indicated by superscript Arabic numerals in the text and enclosed on a separate page (typed double-spaced).

References should be cited in the text by the last name of the author and the publication year in parentheses, e.g. (Laver, 1994) or Laver (1994); if direct quotes are used from the reference, page number should also be given after a colon, e.g. (Laver, 1994: 72). If more than one article was published by the same author in a given year, the following format should be used: Kimura (1973a) or (Kimura, 1973b). Articles with two authors are cited as (Studdert-Kennedy & Shankweiler, 1970); for articles with three or more authors the correct format is (Blumstein et al., 1975). All references cited in the text should be listed alphabetically at the end of the article. Please, observe the following formats:

Article in a journal Gospodnetić, J. (1982). Načela fonetike i njezin napredak. Govor 4, 2, 93–108. Article in conference proceedings Blumstein, S. (1995). On the neurobiology of the sound structure of language:

Evidence from aphasia. Proceedings of the XIIIth International Congress of Phonetic Sciences (ed. K. Elenius & P. Branderud), Vol. 2, 180–185.

GOVOR 34 (2017), 2

198

Article or chapter in a book Bialystok, E. (1992). Selective attention in cognitive processing. In R. J. Harris (ed.),

Cognitive Processing in Bilinguals, 501–514. Amsterdam: North-Holland. Book Malmberg, B. (1960). La Phonétique. Paris: Presses universitaires de France. Internet source with an author Boersma, P., Weenink, D. (2005). Praat: Doing phonetics by computer,

http://www.praat.org/ [accessed 26th January 2005].

Internet source without an author or a date Introduction to Evidence-Based Practice What it is (and what it isn't) (n.d.). Retrieved

from http://www.asha.org/Research/EBP/Introduction-to-Evidence-Based-Practice [accessed 26th January 2015].

Reviews are anonymous. Each article is reviewed by three independent reviewers. The authors will be asked to modify their contributions in accordance with the reviewers' suggestions.

Proofs will be sent to the designated author. Prompt reply and return of corrected proofs will be expected.

Reprints. Authors will receive one copy of the journal in which their contribution has been published.

Submission of manuscripts. The manuscripts are submitted via e-mail: [email protected].

GOVOR 34 (2017), 2

199

Govor izlazi dva puta godišnje. Godišnja pretplata: 50 kn. Pojedini broj: 30 kn.

Uplate: Zagrebačka banka, Zagreb, IBAN račun: HR7423600001101551990 Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, Ivana Lučića 3.

Godišnja pretplata u inozemstvu: 15 €. Pojedini broj: 10 €.

Uplate iz inozemstva slati na račun: Zagrebačka banka, Zagreb, SWIFT ZABA HR2X IBAN HR7423600001101551990 Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, Ivana Lučića 3.

govor 34 2 - ffzg.unizg.hr · konteksta ili odgovore ispitanika na one rečenice u kojima...

Documents