gp - opći dio

7/27/2019 GP - opi dio

1/97

PRAVOKUTNIK.NET E-ZINE STUDENATA PRAVA

GP 1 - opi dio graanskog prava

Autor: Nikola

Graansko pravo

04/08/2012

1

7/27/2019 GP - opi dio

2/97

OPI DIO GRAANSKOG PRAVA

1. UVOD

1. 1. POJAM GRAANSKOG PRAVA

U povijesti je graansko pravo predstavljalo ukupni pravni poredak odreene drave dok usuvremenim pravnim porecima postoji i graansko pravo kao posebna grana prava.

Na pitanje to je graansko pravo nema jedinstvenog odgovora pa emo se ukratko osvrnuti narazvoj i pokuaje definiranja graanskog prava u okvirima europskog kontinentalnog kruga i na kraju, natemelju svega navedenoga, dati definiciju graanskog prava.

Za prvo suavanje obujma graanskog prava poistovjeenog sa ukupnim pravnim poretkom zasluan

je Upijan koji je napravio podjelu prava najavno i privatno. Ujavnom pravu centar su drava i organizacijejavne vlasti, a uprivatnom pravu centar je ovjek.

U graanskopravnoj znanosti su se privatno i graansko pravo upotrebljavali kao sinonimi, ali kadaje zapoeo proces raslojavanja sadraja privatnog prava i kada su u njegovim okvirima poele nastajati novepravne grane, graansko pravo vie nije moglo oznaavati ukupnost privatnog prava. U takvoj situacijigraansko pravo je bilo onaj dio privatnog prava koje bi se kao zajedniko pravo primjenjivalo na sve onedrutvene odnose koji nisu odreeni drugim, posebnim pravilima. Graansko pravo je predstavljalo stoerno

podruje privatnog prava, a druge grane nastaju onda kada pravila graanskog prava za neke privatnopravneodnose postanu preopenita (npr. tu se u posebnu granu izdvaja trgovako pravo) ili neodgovarajua (npr. tuse u posebnu granu izdvajaju obiteljsko i radno pravo).

Nasuprot pojavi izdvajanja pojedinih privatnopravnih odnosa iz graanskog prava i time suavanjanjegovog predmeta, suvremeni razvoj graanskopravnih sustava biljei istodobno i irenje njegova

predmeta. Osobito nakon Drugoga svjetskog rata kada se u okviru graanskog prava zbog snanog razvojazatite ljudskih prava i sloboda tradicionalnom krugu imovinskih odnosa dodaje segment neimovinskihodnosa koji se tie zatite osoba i njihovih osobnih neimovinskih dobara.

Nakon procesa suavanja i irenja predmeta graanskog prava pod zajedniki naziv graansko pravomoemo svrstatistvarnopravne, obveznopravne i nasljednopravne odnose.

Graansko pravo u objektivnom smislu je grana privatnog prava koja kao skup pravnihpravila ureuje odnose pravnih subjekata povodom stvari, inidaba, imovine i njihovih osobnih

neimovinskih dobara.

1. 2. NAZIV

Uz naziv graansko pravo kroz povijest su se javljali jo i nazivi privatno i imovinsko pravo. No,danas se ti nazivi vie ne mogu koristiti kao sinonimi.

1. 2. 1. NAZIV GRAANSKO PRAVO

Naziv graansko pravo je najstariji i potjee iz rimskog prava kao prijevod latinskog naziva ius

civile, ali staro rimsko ius civile i moderno graansko pravo nisu pojmovi istog sadraja.

2

7/27/2019 GP - opi dio

3/97

Ius civile je bio naziv za ukupni pravni poredak koji je vaio u rimskoj dravi. Tim se pravom, postrogom naelu personaliteta, mogao sluiti iskljuivo rimski graanin (civis Romanus) dok su se za potrebe

pravnog prometa sa strancima (peregrinima) stvorila nova pravna pravila koja su bila poznata pod nazivomius gentium. Kako je ius gentium bio osloboen strogog formalizma, njime su se sluili i rimski graani.212. godine, kada je car Karakala konstitucijom Antoniniana podijelio rimsko graansko pravo slobodnim

podanicima rimske drave, postali su instituti ius gentium sastavnim dijelom iuris civilis. Nakon toga se iusgentium poelo sadrajno kretati prema prirodnom pravu, tj. poelo je obuhvaati institute koji se mogupodjednako nai kod svih naroda, a utemeljeni su na prirodnom razumu (naturalis ratio).

U hrvatskom pravnom nazivlju postoji za graansko pravo i sinonim civilno pravo pa se pravnici kojise njime bave nazivaju civilistima. Kao to moemo vidjeti, prevladao je naziv graansko pravo. Teitetoga naziva je na subjektima pravnih odnosa, a ne na sadraju samih odnosa pa tako graansko pravo moeu svom nazivu istodobno obuhvatiti odreeni krug i imovinskih i neimovinskih odnosa te se upravo ponazivu graansko pravo razlikuje od svih drugih imovinskih ili neimovinskih odnosa.

1. 2. 2. NAZIV PRIVATNO PRAVO

Naziv privatno pravo izravno je povezan s podjelom cjelokupnog prava na javno (ius publicum) iprivatno (ius privatum). Tu je diobu ve za rimsko pravo izvrio Ulpijan ustvrdivi: javno pravo je ono

koje se odnosi na poloaj drave, a privatno ono koje se tie koristi pojedinca.Graansko pravo, ne samo da je uvijek bilo svrstavano u privatno pravo, nego je jedno vrijeme bilo i

njegov sinonim. Ali kad je zapoeo proces sadrajnog raslojavanja privatnog prava i kada su se u njegovimokvirima stvorile nove pravne grane za koje su se donosili posebni propisi, ostao je jedan skup pravnih

pravila koja se u teoriji nazivalo ope privatno pravo ili ope graansko pravo.

Danas u privatno pravo spadaju graansko pravo, trgovako pravo, autorsko pravo, pravovrijednosnih papira, pravo osiguranja i druga prava sa srodnim karakteristikama.

1. 2. 3. NAZIV IMOVINSKO PRAVO

Naziv imovinsko pravo neposredno asocira na sadraj toga prava i narav odnosa koje ureuje pa semoe rei da je odreen ratione materiae. Meutim, nazivu imovinsko pravo prigovara se s jedne strane daje preirok jer su imovinska prava takoer trgovako, financijsko, carinsko i neka druga prava, a s drugestrane, da je preuzak jer ne obuhvaa zatitu ovjekove neimovinske sfere.

1. 3. NAELA GRAANSKOG PRAVA

Drutvenogospodarski odnosi koje ureuje graansko pravo imaju neke zajednike karakteristike.Graansko ih pravo formulira kao naela. Razlikujemo sljedea etiri osobito karakteristina naelagraanskog prava:

1) naelo stranake dispozitivnosti 2) naelo stranake ravnopravnosti

3) naelo imovinske sankcije

4) naelo prometnosti ili prenosivosti imovinskih subjektivnih prava

U znanosti se ukupnost naela graanskog prava naziva i metodom graanskopravnog ureivanja.Metodaje otkrivanje onih oblika kojima se izraava sadraj objektivno date stvarnosti dok su naela svjesnaformulacija bitnog sadraja objektivno date stvarnosti drutvenih odnosa, a istodobno i oblici u kojima se tastvarnost izraava.

3

7/27/2019 GP - opi dio

4/97

1. 3. 1. NAELO STRANAKE DISPOZITIVNOSTI

Naelo dispozitivnosti u graanskom pravu znai da graanskopravni odnos nastaje, prestaje imijenja se voljom pravnih subjekata. To se naelo jo naziva i naelom slobodne inicijative ili naelomautonomije.

Naelo dispozitivnosti dolazi do izraaja u svim dijelovima graanskog prava:

a) Na podruju obveznog prava naelo dispozitivnosti se izraava kao sloboda ugovaranja, odnosno premaZOO-u, kao sloboda ureivanja obveznih odnosa. Tako sudionici u prometu mogu slobodno odluiti hoe liui u neki obvezni odnos ili ne, zatim imaju slobodu izbora vrste ugovornog odnosa te slobodu utvrivanjasadraja i izbora oblika ugovornog odnosa.

No, sloboda ureivanja obveznih odnosa nije neograniena. Postoje i odreena ogranienja. Naime, svakipravni poredak utvruje ope granice slobode ugovaranja koje pravni subjekti ne smiju prekoraiti. U naemobveznom pravu propisano je da sudionici u prometu ne mogu ureivati obvezne odnose suprotno UstavuRH, prisilnim propisima te moralu drutva.

Kao primjer ogranienja slobode u zasnivanju obveznih odnosa mogu nam posluiti oni obvezni odnosi kojinastaju mimo volje pravnog subjekta, tj. po sili zakona. Takav je sluaj s odnosom odgovornosti za tetu jer

ako razbijem tui prozor nastaje odgovornost za tetu bez obzira jesam li ili nisam imao namjeru zasnovatigraanskopravni odnos odgovornosti za tetu. No, i u takvim se sluajevima naelo dispozitivnosti oitujeglede promjene i prestanka takvih odnosa.

ZOO l. 2.: Sudionici u prometu slobodno ureuju obvezne odnose, a ne mogu ih ureivati suprotno Ustavu RH,prisilnim propisima i moralu drutva.

b) Na podruju stvarnog prava naelo dispozitivnosti oituje se u slobodnom koritenju i raspolaganjustvarima i pravima koja imamo na stvarima (npr. pravo vlasnitva).

c) Na podruju nasljednog prava naelo dispozitivnosti se oituje u slobodi oporunog raspolaganja.

1. 3. 2. NAELO STRANAKE RAVNOPRAVNOSTI

U graanskom pravu nema podreivanja jedne strane drugoj, tj. nema subordinacije pa kaemo da jepoloaj subjekata u graanskopravnom odnosu koordiniran.

Naelo ravnopravnosti vrlo je usko povezano s naelom dispozitivnosti. Budui da graanskopravniodnos u pravilu nastaje voljom njegovih sudionika, logino je da te volje budu meusobno ravnopravne.

ZOO l. 3.: Sudionici u obveznom odnosu ravnopravni su.

1. 3. 3. NAELO IMOVINSKE SANKCIJE

Sankcija je tetna posljedica koja treba pogoditi onoga koji se ne dri zapovijedi ili zabrane izraeneu pravnoj normi. Isto tako sankcija znai tetnu posljedicu koja stie onoga koji ne ispuni obvezu koju ju jena sebe preuzeo stupajui u graanskopravni odnos.

Pobjedom naela ravnopravnosti subjekata u graanskopravnom odnosu nuno je dolo do priznanjaiskljuivo imovinske sankcije za neispunjenje dune obveze to znai da vjerovnik nema nikakve vlasti nadosobom dunika i da se moe jedino namiriti iz dunikove imovine.

Npr. ako naruim taksi u 12 h da me odveze na kolodvor kako bih stigao na vlak koji ide u 13 h(poslovni put), a voza taksija ne doe ili jako zakasni te zbog njega zakasnim na vlak i pretrpim neku tetu,nemam ga pravo strpati u zatvor jer nije ispunio svoju obvezu, nego ga imam pravo tuiti za naknadu tete.

On e tada biti osuen platiti odreeni iznos novca kao ekvivalent za nastalu tetu. Ako nema novca,

4

7/27/2019 GP - opi dio

5/97

zaplijenit e se njegove stvari i prodati kako bi se namirila moja trabina. Dakle, sankcija ne pogaa osobu,ve njezinu imovinu.

1. 3. 4. NAELO PROMETNOSTI ILI PRENOSIVOSTI IMOVINSKIH SUBJEKTIVNIH PRAVA

Kad se govori o naelu prometnosti ili prenosivosti imovinskih subjektivnih prava treba imati na umuda se tu ne radi o prometu graanskog prava u objektivnom smislu, nego o prometu subjektivnih graanskih

prava.

Subjektivno graansko pravo je ovlatenje koje za sudionika konkretnog graanskopravnogodnosa nastaje u okviru tog odnosa ureenog graanskim pravom u objektivnom smislu.

Npr. pravni odnos kupoprodaje ureen je pravnim pravilima objektivnog graanskog prava. Ukonkretnom kupoprodajnom odnosu kupac je ovlaten traiti od prodavatelja izruenje stvari i to njegovoovlatenje se naziva subjektivno pravo.

Kupac moe dobrovoljnim sporazumom s nekom treom osobom prenijeti svoje subjektivno pravona tu treu osobu. Npr. A je prodao mobitel B-u. B moe svoje pravo da od A-a zahtjeva predaju mobitela

prenijeti na C-a.

Postoje i neka subjektivna prava koja su neprometna. Takva se prava ne mogu dobrovoljnimsporazumom prenositi s jedne osobe na drugu. Ta prava nazivamostrogo osobnim graanskim pravima, npr.pravo osobne slunosti, prava osobnosti (pravo na ivot, ugled, ast). No, golema veina subjektivnihgraanskih prava ima prometni karakter.

Obiteljsko pravo je neprometno (npr. ne moe otac svoje roditeljsko pravo prenijeti na drugu osobu).Takoer, i upravno pravo je neprometno. Kod upravnog prava, naime, postoji sustav delegacije, tj. prijenosnadlenosti s jednog upravnog tijela na drugo.

1. 4. SUSTAV GRAANSKOG PRAVA

Raslojavanjem privatnog prava na pojedine pravne grane ostao je jedan skup pravnih pravila kojimasu se ureivali odreeni imovinski, a i neki neimovinski odnosi. Taj se skup pravnih pravila nazivaograansko pravo. No, pojedini odnosi koje ureuje graansko pravo imaju i svoje posebne karakteristike pase stoga cjelokupna materija graanskog prava moe podijeliti, sistematizirati u nekoliko dijelova. Ako se

pojedini dijelovi svrstaju u cjelinu, dobiva se sustav graanskog prava.

Poznata su dva modela u izgradnji sustava graanskog prava institucijski i pandektni.

1. 4. 1. INSTITUCIJSKI SUSTAV

Institucijski sustav potjee iz rimskog prava iz razdoblja u kojemu je ius civile bio naziv za ukupnipravni poredak. Zato Gaj u svojimInstitucijama kae da se cjelokupno pravo kojim se koristimo odnosi na:

1)personae (osobe)

2) res (imovinu)

3) actiones (tube)

Kad se taj trodijelni sustav primijenio na graansko pravo kao dio privatnog prava, pokazao sepotpuno neodgovarajuim. To se najbolje vidi iz sistematike prvih graanskih zakonika u kojima jeprimijenjen austrijski Opi graanski zakon iz 1811. godine i francuski Code civiliz 1804. godine.

1. 4. 2. PANDEKTNI SUSTAV

5

7/27/2019 GP - opi dio

6/97

Pandektni sustav je razvijen u njemakoj pravnoj teoriji i primijenjen je u njemakom Graanskomzakoniku iz 1896. godine. Sastoji se od pet dijelova:

1) opi dio

2) obvezno pravo

3) stvarno pravo

4) obiteljsko pravo

5) nasljedno pravo

Pandektni sustav ne polazi od ukupnog pravnog poretka, nego od onog dijela privatnog prava koji senaziva graanskim pravom. Prednosti pandektnog sustavu su s jedne strane u izotrenijim kriterijimagrupiranja materije, a s druge strane u izdvajanju onoga to je u svim dijelovima graanskog pravazajedniko u opi dio.

Kod nas je prihvaen pandektni sustav pa se nae graansko pravo sastoji od:

1) Opeg dijela graanskog prava koji sadri pravila i naela koja su zajednika svim dijelovimagraanskog prava.

2) Stvarnog prava koje je skup pravnih pravila kojima se ureuju odnosi meu pravnim subjektima sobzirom na stvari.

3) Obveznog prava koje je skup pravnih pravila kojima se ureuju oni drutveni odnosi u kojima je jednastrana (vjerovnik) ovlatena od druge strane (dunika) zahtijevati neku inidbu, a ona je duna tu inidbuispuniti.

4) Nasljednog prava koje je skup pravnih pravila kojima se za sluaj smrti jedne osobe (ostavitelja) ureujeprijelaz njezine imovine na druge osobe (njezine nasljednike).

1. 5. ODNOS GRAANSKOG PRAVA PREMA DRUGIM GRANAMA PRAVA

1. 5. 1. ODNOS GRAANSKOG I TRGOVAKOG PRAVA

Trgovako pravo je nastalo iz graanskog, odnosno privatnog prava. Graansko i trgovako pravoureuju u biti istu vrstu odnosa te se graansko pravo prema trgovakom odnosi kao ope prema posebnom.

Intenzitet i kompleksnost gospodarskog ivota zahtijevaju prilagodbu i uposebljenje pa i kreacijunovih instituta graanskog prava. Pravnotehniki se to izvodi u dvije varijante:

1)Dualistika varijanta. Sastoji se u potpunom odvajanju trgovakog od graanskog prava. Karakteristina

za Njemaku, Francusku i eku.2) Monistika varijanta. Prema njoj se zadrava jedinstvenost graanskog prava za sve vrste subjekata i

pravnih poslova s odreenim odstupanjima za trgovce i trgovake poslove. Karakteristina za Italiju,vicarsku, a primjenjuje se i u RH.

Kao to je ve navedeno, monistika varijanta je prihvaena i u ZOO-u . ZOO l. 14. st. 1.: Odredbeovog Zakona to se odnose na ugovore primjenjuju se na sve vrste ugovora, osim ako za trgovake ugovore nijeizrijekom drukije odreeno.

Takoer, istaknut emo nekoliko vanijih osobitosti trgovakog prava koje se obino navode u prilogdualistike varijante. To su krai rokovi, neformalnost poslova, naglaena potreba povjerenja, opi uvjeti

poslovanja, adhezijski i tipski ugovori, vanost trgovakih obiaja, tj. uzanci za promet robom i izrazitatendencija ujednaavanja pravila na meunarodnom planu.

6

7/27/2019 GP - opi dio

7/97

1. 5. 2. ODNOS GRAANSKOG I OBITELJSKOG PRAVA

U nekim sustavima graanskog prava obuhvaeno je i obiteljsko pravo dok je u drugim sustavimaobiteljsko pravo izdvojeno u samostalnu pravnu granu (tu spada i nae pravo). U prilog prvog sustava seistiu slinosti, a u prilog drugog razlike izmeu graanskog i obiteljskog prava.

Slinost izmeu graanskog i obiteljskog prava postoji, posebno u segmentu imovinskih odnosa ubraku i obitelji (brana steevina i posebna imovina, uzdravanje). Narav ostalih odnosa koji ine glavninu

onih koje ureuje obiteljsko pravo posve je razliita od imovinskih koji su naglaeno osobne naravi s ciljemzadovoljavanja afektivnih potreba ovjeka. Metodoloka slinost temelji se na naelu dispozitivnosti i nanaelu ravnopravnosti dok razliku u metodi ine neprometnost obiteljskih subjektivnih prava i odsutnostimovinske sankcije u obiteljskom pravu.

1. 5. 3. ODNOS GRAANSKOG I RADNOG PRAVA

Prije osamostaljenja u zasebnu granu prava, radno pravo je bilo sastavni dio graanskog prava.Osnovni instrument radnog odnosa bio je ugovor o slubi (locatio condctio operarum). Danas radno pravovie nije dio graanskog prava.

U suvremenom radnom pravu prevladavaju norme imperativnog i zatitnog karaktera (npr. propisi o

zatiti na radu), no ima i onih koje su imovinskopravne naravi (npr. propisi kojima se ureuje odgovornostza tetu koju prouzroi radnik poslodavcu ili treima).

Samo zasnivanje radnog odnosa ima ugovorni karakter, a na ugovor o radu se supsidijarnoprimjenjuju opi propisi obveznog prava.

1. 5. 4. ODNOS GRAANSKOG I UPRAVNOG PRAVA

Na razini metode ureivanja odnosa postoje znatne razlike izmeu graanskog i upravnog prava.Tako umjesto naela ravnopravnosti i koordinacije meu stranama, u upravnom pravu vrijedni naelosubordinacije; umjesto naela prometnosti, naelo neprometnosti i delegacije nadlenosti; umjesto

imovinske, preteito osobna sankcija. U upravnom pravu prevladavaju kogentne norme, a u graanskomdispozitivne.

Upravno pravo takoer moe ureivati neke od imovinskih odnosa. Razlikujemo dvije situacije. Uprvoj je to ureivanje relativnosamostalno i cjelovito (npr. eksproprijacija, odgovornost drave za odreenevrste tete i dr.) dok u drugoj situaciji upravno pravo samo djelomino ureuje imovinske odnose, tzv.presizanja upravnog u podruje graanskog prava (npr. razliita ogranienja kao to je ogranienjeslobode ugovaranja propisivanjem cijena ili propisivanjem obvezatnog sklapanja ugovora i dr.).

1. 5. 5. ODNOS GRAANSKOG I MEUNARODNOG PRIVATNOG PRAVA

Meunarodno privatno pravo takoer ureuje imovinske odnose. Svoj naziv meunarodno nije

dobilo zbog toga to je doista meunarodno, nego zato to ureuje privatnopravne odnose s meunarodnimobiljejima. Ono je zapravo unutarnje pravo svake drave. Dakle, meunarodno privatno pravo ureujegraanskopravne odnose s tzv. meunarodnim obiljejima.

Graansko pravo jedne drave ureuje smo unutarnje ili tuzemne graanskopravne odnose, tj. onekoji se po svojim elementima (subjekti, objekti, nastanak, prestanak) nalaze u granicama njegova vaenja.

S meunarodnim obiljejem su oni graanskopravni odnosi kod kojih pojedini elementi upuuju namogunost primjene nekog stranog prava (npr. ugovor o prodaji sklope domai i strani dravljanin nateritoriju tree drave). Na pitanje od koje e se drave graansko pravo primijeniti odgovara meunarodno

privatno pravo pomou tzv. kolizijskih pravila.

2. IZVORI GRAANSKOG PRAVA

7

7/27/2019 GP - opi dio

8/97

2. 1. POJAM I VRSTE PRAVNIH IZVORA

Graansko pravo kao dio naeg cjelokupnog pravnog poretka predstavlja u prvom redu skup pravnihpravila. Informacije i obavjetenja o pravnim pravilima nalazimo u tzv. pravnim izvorima.

Definicija pojma izvora ovisi o gleditu s kojega se sam pojam promatra:

1) Ako se kod pravnih izvora postavlja teite na onu materijalnu drutvenu snagu koja daje sadraj

pravnom pravilu, koja ga dakle stvara i prema tome je ne samo uzrok postanka nego i temelj opstanka samepravne norme, govori se o unutarnjim ili materijalnim pravnim izvorima ili vrelima prava. Izvori prava utom smislu nisu predmet izuavanja graanskog prava.

2) Ako se kod pravnih izvora postavlja teite na nain na koji se odreeni sadraj pravno izraava, ako sedakle teite postavlja na oblik u kojemu se pojavljuju pravna pravila, govori se o izvanjskim ili formalnim

pravnim izvorima ili vrelima prava.

Izvori prava su razliiti oblici u kojima se javljaju pravna pravila.

U znanosti o izvorima poznata je podjela na dravne i drutvene izvore prava:

1) Za dravni izvor prava karakteristino je da je formalni tvorac prava ustavom odreeno zakonodavnotijelo. Osnovni oblik u kojem se javlja pravno pravilo iz toga izvora je propis, najee zakon. Stvarateljnorme nije istodobno i njezin adresat. Norma je dakle heteronomna.

2) Za drutveni izvor prava ili za tzv. autonomno pravo karakteristini su samoureivanje meusobnihodnosa i akcija lanova odreenih asocijacija. Sve te razliite odnose drava esto uope ne moe ureivati.Zbog toga su kod autonomnog prava u naelu oni koji stvaraju normu istodobno i njezini adresati. Norma jedakle autonomna.

Izvori naeg graanskog prava su:

1) propisi (izravan izvor)

2) pravni obiaji (izravan izvor)

3) sudska praksa (neizravan izvor)

4) pravna znanost (neizravan izvor)

2. 2. PROPISI

Propis sadri napisano pravno pravilo. Meu propisima postoji rang, koji odreuje meusobni odnospropisa (vano u sluaju sadrajnog sukoba dvaju propisa).

Temeljna odredba Ustava RH je da zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i sUstavom i sa zakonom.

Od propisa za graansko pravo bitni su Ustav, zakon te propisi stare Jugoslavije.

2. 2. 1. USTAV

Kao izvori graanskog prava ustavi u pravilu sadre relativno mali broj odredaba, ali one zagraansko pravo imaju prvorazredno znaenje.

Odredbe iz Ustava RHkoje su relevantne za graansko pravo:

1) proglaavaju nepovredivost vlasnitva jednom od najviih vrednota RH

8

7/27/2019 GP - opi dio

9/97

2) jame pravo vlasnitva i pravo nasljeivanja, ali takoer odreuju da pravo vlasnitva obvezuje njegovenositelje i korisnike na doprinoenje opem dobru

3) jame poduzetniku i trinu slobodu te zabranjuju zlouporabu monopola (poduzetnika sloboda i pravovlasnitva mogu se iznimno zakonom ograniiti radi zatite interesa i sigurnosti drave, prirode, ljudskogokolia i zdravlja ljudi)

4) jame temeljne slobode i prava ovjeka i graanina

5) nezakonito lieni slobode i osueni imaju pravo na odtetu i ispriku

Ustavne odredbe se razrauju u odgovarajuim zakonima i ine temelj pojedinih graanskopravnihinstituta.

2. 2. 2. ZAKON

Zakon je akt donesen od strane zakonodavnog tijela na ustavom propisan nain, a sadri apstraktno,ope pravno pravilo. Zakon je najei i najuobiajeniji pravni izvor. Valja napomenuti da je svaki zakon

propis, ali svaki propis ne mora biti zakon. Propis je npr. i uredba i naredba ili svaki podzakonski akt. Dakle,pojam propisa je iri od pojma zakona.

Za nae je graansko pravo karakteristino da jo nije u cjelini ureeno novim zakonima, tj. nije jokodificirano. Mi, dakle, nemamo graanskog zakonika koji bi sadravao sva ili najvei dio pravilagraanskog prava.

Tenja za kodifikacijom graanskog prava u stanovitoj je mjeri ostvarena kodifikacijom pojedinihdijelova graanskog prava. Doneseni su posebni zakoni, odvojeni za svaki dio graanskog prava. Tako su

pravila obveznog prava sadrana u Zakonu o obveznim odnosima iz 2005. godine, pravila stvarnog prava uZakonu o vlasnitvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. godine, a pravila nasljednog prava u Zakonu onasljeivanju iz 2003. godine.

Uz spomenute propise postoji i itav niz razliitih zakona koji sadre odreeni broj pravilagraanskog prava. To su zakoni o stambenim odnosima, o umama, vodama, zatiti okolia, lovu i ribolovu,o izvlatenju (eksproprijaciji), o trgovakim drutvima i dr.

2. 2. 3. PROPISI STARE JUGOSLAVIJE

Izmeu stare i nove Jugoslavije nije bilo unutarnjeg pravnog kontinuiteta. Budui da su u novojJugoslaviji postojali neki drutveni odnosi koji su postojali i u staroj, bilo je potrebno prekid pravnogkontinuiteta izmeu stare i nove Jugoslavije potvrditi i zakonskim putem.

Zakon o nevanosti pravnih propisa donesenih prije 6. IV. 1941. godine i za vrijeme neprijateljskeokupacije. Tim su zakonom u cjelini brisani svi okupatorski propisi. Oni su proglaeni nepostojeim. Propisi

koji su vrijedili do 6. IV. 1941. godine izgubili svoju pravnu snagu, tj. nisu se mogli primjenjivati kaopozitivni propisi. No, iznimno su postojali sluajevi u kojima su se pravna pravila sadrana u starimpropisima mogla primjenjivati. Pravna pravila sadrana u starim propisima mogla su se primjenjivati:

1) ako odreena materija nije bila ureena propisima SFRJ

2) ako takva pravila nisu bila u suprotnosti s Ustavom SFRJ i ustavima socijalistikih republika

3) ako takva pravna pravila nisu bila u suprotnosti s naelima socijalistikog pravnog poretka SFRJ

Zakon o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima i Zakon o osnovnim vlasnikopravnim odnosimaiz 1991. godine. Tim zakonima bila je doputena primjena odredaba OGZ-a i drugih propisa koji su bili na

snazi na dan 6. IV. 1941. godine, ali glede tono odreenih pravnih instituta i pod uvjetom da su usuglasnosti s Ustavom i zakonima RH.

9

7/27/2019 GP - opi dio

10/97

Svako pravno pravilo ima dva osnovna elementa sadrajni i normativni dio. U sadrajnom dijelunalazi se sadraj niza konkretnih odnosa izraen pomou pojmova, a u normativnom dijelu nalazi sezapovijed ili zabrana koja se odnosi na taj sadraj. Preuzimajui stare propise ne preuzima se njihovnormativni, nego iskljuivo sadrajni dio.

Zakon o nainu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. IV. 1941. godine. Prema njemu se,pravni propisi koji su bili na snazi 6. IV. 1941. godine, mogu primjenjivati u RH kao pravna pravila naodnose koji nisu ureeni vaeim propisima ako su se do stupanja na snagu toga zakona primjenjivali u RH i

ako su u skladu s Ustavom i zakonima RH.

Stara Jugoslavija u graanskopravnom pogledu nije bila jedinstveno pravno podruje. Postojalo jeest pravnih podruja:

1) Hrvatska i Slavonija (OGZ iz 1811. koji je u Hrvatsku uveden 1852.)

2) Slovenija i Dalmacija (novelirani OGZ novele 1914., 1915. i 1916.)

3) Srbija i Makedonija (Srpski graanski zakonik iz 1844. koji je bio zapravo skraeni OGZ)

4) Bosna i Hercegovina (tursko pravo ili Medela, obiajno pravo i OGZ od 1878.)

5) Crna Gora (Opti imovinski zakonik za Crnu Goru Baltazara Bogiia od 1888.)

6) Vojvodina i Meimurje (na tom podruju nije bilo pisanog zakonskog prava nego seprimjenjivao sustav sudskih presuda)

2. 2. 4. RETROAKTIVNOST PROPISA

U svim modernim pravnim porecima postoji zabrana retroaktivnog djelovanja propisa. Zabranaretroaktivnosti vai za zakonodavca relativno jer moe odrediti da pojedine odredbe djeluju unatrag, a po

prirodi stvari retroaktivno djelovanje imaju i svi interpretativni propisi. Nasuprot tome, zabranaretroaktivnosti za suca je apsolutna jer on ne moe na temelju svoje vlastite odluke primijeniti propis

unatrag.

Ustav RH propisuje da samo pojedine odredbe zakona, iz posebno opravdanih razloga, mogu imatipovratno djelovanje dok uredbe na temelju zakonske ovlasti ne mogu djelovati unatrag.

U pravnoj su znanosti stvorene dvije teorije koje pokuavaju objasniti zabranu povratnog djelovanja klasina i moderna teorija. Prema klasinoj teoriji ili teoriji steenih prava propisi ne mogu djelovatiunatrag ako bi time vrijeali steena prava pravnih subjekata dok prema Roubierovoj modernoj teorijizakoni neposredno zahvaaju pravne situacije u toku, ali ne mogu utjecati na posljedice koje su takvesituacije ve proizvele (tu je bitno razlikovanje neposrednog djelovanja od retroaktivnog djelovanja pravnih

propisa).

Npr. raniji propis je odreivao da se poslovna sposobnost stjee s navrenih 18 godina, a kasnijipropis podie tu granicu na 21 godinu. Prema klasinoj teoriji bi oni koji su u trenutku stupanja na snagukasnijeg propisa imali 20 godina ostali i dalje poslovno sposobni dok bi prema modernoj teoriji izgubili

poslovnu sposobnost, ali bi pravni poslovi koje su sklopili po navrenju 18. godine bili valjani.

2. 3. PRAVNI OBIAJI

Pravni obiaji su pravila ponaanja koja su se kroz stanovito potrebno vrijeme oblikovala udrutvenoj zajednici na osnovi nekog ponavljanjem utvrenog shvaanja, a zakonski im je propis svojomnormom izravno ili neizravno dao pravni karakter.

U pravnom obiaju kao izvoru prava moraju biti utjelovljena dva elementa:

10

7/27/2019 GP - opi dio

11/97

1) materijalni element koji pokazuje da je drutvena praksa koja se izraava kao vrenje ili nevrenjeodreenih radnji ili postupaka dovoljno gusta, stalna i jednolina

2)psiholoki elementkoji se naziva opinio iuris sive necessitatis, tj. uvjerenje da se radi o opeobvezatnompravnom pravilu ponaanja

Dvije osnovne karakteristike pravnih obiaja su:

1) Subordiniranost. Pravni obiaji su subordinirani zakonskom pravu jer vae samo onda ako ih zakonprizna.

2) Supsidijarnost. Pravni obiaji su supsidijarni pravni izvor, tj. obiaj dolazi u obzir samo onda akoodreeni odnos nije propisom u cijelosti pravno ureen, a pravilo koje sadri nije protivno naelima nakojima se temelji itav pravni poredak odreene zajednice.

Obiaj se moe primijeniti i u sluaju da za neki obvezni odnos ne postoji propis jer postoji praviloda sud mora rijeiti svaki sluaj koji stranke pred njega iznesu. Pritom se ne pita postoji li za takav sluaj iline postoji pravni propis, nego sud bez obzira na to mora donijeti presudu. Konkretno, ako u RH pred suddoe neki sluaj za koji ne postoji pravno pravilo u pozitivnim propisima, niti postoji pravno pravilo iz

propisa stare Jugoslavije, sud e morati provjeriti postoji li moda u narodu obiaj po kojemu bi se mogao

rijeiti dotini sluaj. No, nije dovoljno samo da sud utvrdi da obiaj doista postoji, nego i sadraj togobiaja ne smije biti suprotan naelima pravnog poretka.

Sljedei sluaj posluit e kao primjer primjene pravnih obiaja. A je zbog zdravstvenih razloga biou inozemstvu u bolnici i ba mu je u to vrijeme umrla majka. Kako on nije mogao doi, njegov prijatelj B jesahranio njegovu majku na svoj troak. Kad se A vratio, B mu je podnio troak na kojem je bio i izdatak zavijenac na kojem je pisalo: Svojoj majci sin A. Kako A nije htio priznati taj izdatak, dolo je do spora ukojem je sud presudio da je A duan naknaditi B-u izdatak za vijenac. Sud se nije mogao pozvati na propise

jer ni u jednom propisu ne stoji da se pokojniku mora na odar kupiti vijenac pa se stoga sud pozvao naobiaj pijeteta koji nije suprotan ni pravu, ni moralu, a prema njemu se pokojniku kupuje vijenac.

Pravni obiaji su izvor naeg graanskog prava. Tu se prvenstveno misli na odnose netrgovaca imjeovite odnose, tj. odnose izmeu trgovaca i netrgovaca.

U obveznim odnosima meu trgovcima primjenjuju se tzv. trgovaki obiaji kao dopunski izvorobveznog prava. Ako su kodificirani, nazivaju se uzancama (ope uzance ako se primjenjuju na promet svihvrsta usluga ili robe te posebne uzance ako se primjenjuju samo na promet pojedine vrste usluge ili robe).Trgovaki obiaji primjenjuju se na obvezne odnose meu trgovcima u dva sluaja:

1) kad su njihovu primjenu izrijekom ugovorili

2) kad ih redovito primjenjuju, a izrijekom ili preutno nisu iskljuili njihovu primjenu

Vano je spomenuti da se na obvezne odnose meu trgovcima, pored trgovakih obiaja, primjenjujei praksa koju su meusobno razvili u svom poslovnom odnosu. Trgovaki se obiaji i praksa koju su trgovcimeusobno razvili primjenjuju i ako su suprotni dispozitivnom propisu, no oni ne smiju biti protivni Ustavu

RH, prisilnim propisima i moralu drutva.

ZOO l. 12.:

U obveznim odnosima meu trgovcima primjenjuju se trgovaki obiaju iju su primjenu ugovorili i praksa koju sumeusobno razvili.

U obveznim odnosima iz st. 1. ovog lanka primjenjuju se i trgovaki obiaji koje trgovci primjenjuju u istim takvimodnosima, ako sudionici u njima nisu izrijekom ili preutno iskljuili njihovu primjenu.

11

7/27/2019 GP - opi dio

12/97

Trgovaki obiaji i praksa koju su trgovci meusobno razvili, za iju su primjenu ispunjene pretpostavke iz ovog Zakona,primjenjuju se i ako su suprotni dispozitivnom propisu.

U obveznim odnosima meu ostalim sudionicima primjenjuju se obiaji kad je njihova primjena ugovorena ili zakonompropisana.

Ope uzance za promet robom iz 1954. godine nee se primjenjivati na obvezne odnose meutrgovcima koji nastanu nakon stupanja na snagu ZOO-a (01. 01. 2006.), osim ako bi njihova primjena bila

izrijekom ugovorena.

2. 4. SUDSKA PRAKSA

Sudskom odlukom kao izvorom prava naziva se donoenje vie suglasnih presuda od strane istogsuda o istom pravnom pitanju na temelju kojih se ustanovljuje opeobvezatna pravna norma.

Sudska praksa je neizravan izvor prava jer se, rjeavajui konkretan sluaj, sudac ne moe pozivatina svoju raniju presudu, niti na presudu vieg suda kao na neki propis (karakteristino za RH).

Sudski presedan kao izvor prava znai takvu sudsku odluku koja je podignuta na rang opeg pravila iproglaena kao obrazac za rjeavanje slinih sluajeva (karakteristian za anglosaksonske zemlje).

U RH sudska odluka nema karakter presedana. Odluka vieg suda djeluje na nii sud samo snagomsvoje uvjerljivosti jer sudac nieg suda koji je uvjeren da je vii sud donio ispravnu presudu nee ukonkretnom sluaju donositi drukiju presudu. Zato objavljene zbirke sudskih odluka, premda nemajukarakter zakona, djeluju pozitivno na ujednaavanje sudske prakse.

Sudska odluka djeluje kao izvor prava za stranke za koje je u konkretnom sluaju donesena (interpartes).

2. 5. PRAVNA ZNANOST

Znanstvena djela u kojima se teorijski obrauju pravni problemi imaju veliko znaenje za razvojpravne znanosti, ali nemaju snagu izravnog pravnog izvora.

Pravna znanost je neizravan izvor prava. Ona djeluje na sud samo snagom svoje uvjerljivosti, ali sesudac ne moe u konkretnom sluaju pozivati na neko znanstveno djelo kao zakon.

3. GRAANSKOPRAVNI ODNOS

3. 1. POJAM GRAANSKOPRAVNOG ODNOSA

Graanskopravni odnos je onaj drutveni odnos koji je ureen pravnim pravilima graanskog prava.

Graansko pravo ureuje one drutvenogospodarske odnose u koje ljudi i njihove udruge (pravnisubjekti) ulaze povodom stvari, inidaba, imovine i njihovih osobnih neimovinskih dobara.

3. 2. POSTANAK GRAANSKOPRAVNOG ODNOSA

Graanskopravni odnos javlja se u prvom redu kao faktini, materijalni drutveni odnos. No, prijenego odreeni materijalni drutveni odnos uope nastane, potrebno je da se u drutvenom ivotu dogode

12

7/27/2019 GP - opi dio

13/97

neke injenice. Dakle, postanak graanskopravnog odnosa vee se s pitanjem pravnih injenica. Npr. trebamrazbiti tui prozor da se na temelju te injenice zasnuje odnos odgovornosti za tetu.

Materijalni drutveni odnos postaje graanskopravnim odnosom onda kada ga graansko pravoprizna i uredi. Pretvaranjem odreenih drutvenih odnosa u graanskopravne odnose prua se mogunost dase prava i obveze koje imaju subjekti u takvim odnosima, ako zatreba, i prisilno ostvare pomou prava.Takvo ostvarenje graanskih prava i obveza ureeno je pravilima graanskog sudskog postupka. Graansko

pravo daje samo pretpostavke za prisilno ostvarenje prava i obveza koje imaju subjekti u odreenim

graanskopravnim odnosima, a samo njihovo prisilno ostvarivanje zadaa je pravosua.

Izmeu drutvenogospodarskih odnosa s jedne strane i graanskog prava s druge strane postojitijesna uzajamna veza i uzajamno djelovanje. Drutveni odnosi daju sadraj graanskom pravu, a graansko

pravo daje tim odnosima pravnu karakteristiku. To znai da se drutvenogospodarski odnosi posredstvompravne norme pretvaraju u graanskopravne odnose im se dogode neke injenice koje izazivaju nastanakdrutvenih odnosa odreenog sadraja.

3. 3. PRAVNE INJENICE

Drutvenogospodarski odnosi nastaju, mijenjaju se i prestaju istom onda kada se u stvarnom ivotu

dogode odreene injenice.injenice za koje pravo vee postanak, promjenu ili prestanak pravnog odnosa, a u vezi s tim

postanak, promjenu ili prestanak subjektivnih prava nazivaju sepravnim injenicama.

Pravne injenice mogu se podijeliti u nekoliko grupa prema razliitim kriterijima. Najvanije vrstepravnih injenica nalaze se u podjeli pravnih injenicas obzirom na postanaki podjeli pravnih injenica sobzirom na funkciju.

3. 3. 1. VRSTE PRAVNIH INJENICA S OBZIROM NA POSTANAK

S obzirom na postanak, pravne injenice obino se u teoriji dijele na sljedee dvije vrste:

1) prirodni dogaaji

2) ljudske radnje

1) PRIRODNI DOGAAJI

Prirodni ili pravni dogaaji postaju pravnim injenicama kada pravo za njih vee pravne uinke(npr. roenje, smrt, protek vremena i dr.).

2) LJUDSKE RADNJE

Ljudske radnje su manifestacije ljudske volje za koje su vezani pravni uinci. Dijele se na doputenei nedoputene.

Doputene ljudske radnje zovu se i pravne radnje, pravna djelovanja. Meu pravnim radnjamanajvaniji su pravni poslovi. Pravni posao je stranako oitovanje volje usmjereno na postizanje doputenih

pravnih uinaka. Takvi su pravni uinci postanak, promjena ili prestanak graanskopravnog odnosa.

Nedoputene ili protupravne ljudske radnje zovu se delikti. U graanskom pravu nazivamo ihgraanskim deliktima (za razliku od kaznenih). Graanski delikt je protupravna radnja uz koju pravilagraanskog prava i mimo volje tetnika veu postanak odnosa odgovornosti za tetu.

3. 3. 2. VRSTE PRAVNIH INJENICA S OBZIROM NA FUNKCIJU

13

7/27/2019 GP - opi dio

14/97

Za postanak, promjenu ili prestanak graanskopravnog odnosa u pravilu je potrebno vie injenica.Skup svih injenica koje su potrebne za nastanak nekog graanskopravnog odnosa naziva se injenino

stanje.

Meutim, sve injenice koje su potrebne za postanak, promjenu ili prestanak graanskopravnogodnosa nemaju potpuno jednaku funkciju pa se tako pravne injenice s obzirom na funkciju mogu javljatikao:

1) pretpostavka2) pravna osnova

3) presumpcija

4) fikcija

Kako bi malo bolje pojasnili potrebu injenica za nastanak nekog graanskopravnog odnosa uzetemo primjer iz nasljednog prava. Dakle, nasljednopravni odnos moe nastati samo ako postoje sljedeeinjenice:

1) smrt ostavitelja (netko mora umrijeti jer se ivog ovjeka ne moe naslijediti)2) imovina (ako ostavitelj nema imovine, nema se to naslijediti)

3) ivi nasljednici u trenutku smrti ostavitelja

4) sposobnost nasljednika da naslijede

5) oporuka u korist odreenog nasljednika ili nasljednik koji je ostaviteljev krvni srodnik,brani drug ili posvojenik ako nema oporuke

1) PRETPOSTAVKA

Pretpostavka je pravna injenica koja je doista kao injenica realno nastala u stvarnosti, a potrebna jeda bi nastao, promijenio se ili prestao odreeni graanskopravni odnos.

Dakle, pretpostavkom nazivamo samo onu pravnu injenicu koja je kao injenica doista nastala ustvarnom ivotu. Npr. ako je netko doista umro, tada je ta pravna injenica pretpostavka za otvaranjenasljedstva.

Valja napomenuti da u obinom govoru izraz pretpostavka upotrebljavamo onda kada nismo sigurnije li se neto dogodilo ili nije dok u graanskopravnoj terminologiji pod pretpostavkom razumijevamoinjenicu za koju smo sigurni da se dogodila i ije postojanje moemo uvijek dokazati.

Funkcija pretpostavke je da povezuje graanskopravni odnos sa stvarnim drutvenogospodarskimodnosom u nerazluivo dijalektiko jedinstvo.

2) PRAVNA OSNOVA

Razlikujemo dva poimanja pravne osnove ili pravnog temelja u pravnoj teoriji:

1) Iz prvog poimanja pravne osnove proizlazi da sve pretpostavke nemaju podjednako znaenje i potpunoistu funkciju kod nastanka graanskopravnog odnosa. Prema tom poimanju istodobno sa samimgraanskopravnim odnosom nastaju u tom odnosu i odreena prava za subjekte izmeu kojih je odnosnastao (subjektivna graanska prava). U svakom je graanskopravnom odnosu bar jedan subjekt nositeljsubjektivnog prava. Ta subjektivna prava postoje unutar graanskopravnog odnosa, ali su nerazdruivo

povezana s jednom od pretpostavki. Dakle, subjektivna prava nastaju iz jedne pretpostavke. Da bi se ta

14

7/27/2019 GP - opi dio

15/97

pretpostavka za koju je povezano i iz koje nastaje subjektivno graansko pravo razlikovala od svih ostalihpretpostavki koje su potrebne za postanak odnosa, ona se naziva pravnom osnovom.

Pravna osnova je ona bitna pretpostavka za koju se vee postanak, promjena ili prestanak subjektivnihgraanskih prava. Dakle, pravna osnova je bitna pretpostavka, a sve ostale su samo potrebne.Graanskopravni odnos bitno je ovisan o pravnoj osnovi. Pravna osnova uvijek prethodi pravnom odnosu.Stoga i pravni subjekt, kada dokazuje svoje subjektivno pravo, mora uvijek dokazati postojanje pravneosnove kao injenice iz koje izvodi to svoje subjektivno graansko pravo. Za pravnu osnovu je

karakteristino da se njezino postojanje uvijek mora dokazati.

Npr. kod nasljednopravnog odnosa pravna osnova bi bila injenica iz koje odreeni nasljednik izvodi svojepravo da naslijedi konkretnog ostavitelja. Nasljednik svoje pravo izvodi iz injenice da postoji oporuka unjegovu korist ili, ako nema oporuke, iz injenice da je ostaviteljev brani drug, krvni srodnik ili usvojenik.

Nasljednik svoje pravo nikako ne moe izvoditi iz injenice da je netko umro ili iz injenice da je izapokojnika ostala imovina.

2) Iz drugog poimanja pravne osnove proizlazi da je pravna osnova pravno pravilo ili pravna norma kojasadri ovlatenje, dunost, odgovornost ili zabranu odreenog ponaanja.

Tako je npr. pravna osnova odveze odgovornosti za tetu odredba iz l. 1045. ZOO-a kojom se nalaedunost naknade tete onome tko je drugom nanese.

ZOO l. 1045.:

Tko drugome prouzroi tetu, duan je naknaditi je ako ne dokae da je teta nastala bez njegove krivnje.

Predmnijeva se obina nepanja.

Za tetu od stvari ili djelatnosti od kojih potjee poveana opasnost tete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju.

Za tetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim sluajevima predvienim zakonom.

Ili, npr. pravna osnova oporunog nasljeivanja je norma koja priznaje i doputa oporuno nasljeivanje.

Prema tom poimanju, ukupnost pretpostavki potrebnih za nastanak graanskopravnih odnosa te subjektivnihprava i obveza, ne iscrpljuje se injeninim stanjem. Osim injenica obuhvaenih injeninim stanjem,potrebna je kao pravna pretpostavka i pravna norma kojom se ureuje odreeni graanskopravni odnos. Uodnosu prema ostalim pretpostavkama, pravna norma je vremenski i logini prius. Prije i bez pravne normene mogu biti poznate injenice koje se trae kao pretpostavke za nastanak nekog graanskopravnog odnosa,niti mogu imati pravno relevantno znaenje.

Da bi nastao konkretni graanskopravni odnos s pravima i obvezama za odreene subjekte, nije dovoljnapravna osnova. Potrebno je da se ostvare i sve injenice koje se pravnom normom trae kao pretpostavke, tj.

u uzronom kompleksu nastanka jednog graanskopravnog odnosa uvijek se nalaze pravna i injeninaosnova pa utvrivanje postojanja konkretnog subjektivnog graanskog prava i pravne obveze podrazumijevaobvezatno dokazivanje njihove pravne i injenine osnove. Prema tome, pravna osnova nije dio injeninogstanja, ni vrsta pravne injenice te se ona ne moe poistovjetiti ni s pravnim izvorom, zakonom, ustavom ilinekim drugim izvorom budui da je pravna osnova uvijek odreena, konkretna pojedinana pravna norma.

3) PREDMNJEVA ILI PRESUMPCIJA

Predmnjeva ili presumpcija je takva pravna injenica koja se smatra dokazom dok se ne dokaesuprotno.

Dogaa se da graanskopravni odnos ne bi mogao nastati jer za neke od potrebnih pravnih injenica

jo nije sigurno da su doista nastale. Dakle, nije sigurno da su se ostvarile kao pretpostavke. No,

15

7/27/2019 GP - opi dio

16/97

graanskopravni odnos moe nastati i ako jo nije sigurno za sve potrebne injenice jesu li se doistadogodile.

Budui da sam pravni propis odreuje da se neka injenica smatra dokazom tako dugo dok se nedokae suprotno, takva se pravna injenica zove pravna predmnjeva (praesumptio iuris). Izraz pravna

presumpcija postavljao se u pandektarnom pravu kao suprotnost tzv. faktinoj presumpciji (praesumptiofacti) gdje je sudac slobodnim logikim zakljuivanjem iz jedne opepoznate (notorne) ili dokazaneinjenice izvodio zakljuak da je istinita i neka druga injenica.

Uzet emo i za presumpciju primjer iz nasljednopravnog odnosa. Meu pravnim injenicama kojedovode od tzv. oporunog nasljednog prava potrebna je smrt ostavitelja. No, moe se dogoditi da ovjeknapravi oporuku te mu se nakon toga spletom ivotnih okolnosti izgubi svaki trag te se ne zna da li je iv ilimrtav. U takvim se situacijama nasljednicima moe izii u susret tako da se ovjeka u odreenom postupku

proglasi umrlim te oni na temelju oporuke dobivaju njegovu imovinu. Umjesto potrebne pretpostavke, tj.smrti ostavitelja, pravo je pomoglo ostvarenju oporunog nasljednog prava pomou presumpcije, tj. ovjekse smatra mrtvim i nasljednici dobivaju njegovu imovinu. Ali, ako bi se dokazalo suprotno, ovjek bi

ponovno dobio svoju imovinu jer se ne moe otvoriti nasljeivanje ako je ostavitelj doista iv.

Danas razlikujemo dvije vrste presumpcije:

Presumptio iuris. Kodpravne ili tzv. oborive predmnjeve (praesumptio iuris) nikad se ne dokazuje ono tose predmnijeva. Uvijek se dokazuje ono to je predmnjevi protivno, tj. praesumptio iuris se uvijek moeoboriti protudokazom. U propisima se predmnjeva u pravilu oznaava izrazom smatra se.

Presumptio iuris et de iure. Tzv. neoboriva predmnjeva ili pravna predmnjeva i o pravu (praesumptio iuriset de iure) znai da se po propisu smatra neka injenica dokazom, a protudokaz nije mogu. Tipina takva

presumpcija je poznavanje stanja u zemljinim knjigama (smatra se da je svakome stanje u zemljinimknjigama poznato i nitko se ne moe opravdavati da nije znao za postojanje nekog prava koje je upisano uzemljinim knjigama). Kad god treba dokazati postojanje nekog subjektivnog prava, uvijek dokazujemosamo injenice iz kojih se to pravo izvodi. Kod praesumptio iuris et de iure ne radi se samo o tome da seneka injenica uzima kao dokazana, nego se uzima kao dokazano i samo pravo koje se iz te injenice izvodi.Zbog toga u takvim tono odreenim sluajevima pravo ne doputa izvoenje dokaza.

4) FIKCIJA

Fikcija je pravna injenica za koju se zna da se uope nije dogodila ili da se nikad nee ni dogoditi,ali se uzima kao da se dogodila da bi mogao nastati, promijeniti se ili prestati neki graanskopravni odnos.

Npr. u nasljednom pravu postoji fikcija koja se izraava sljedeom formulacijomNasciturus pro iamnato habetur quotiens de commodis eius agitur (onaj koji e se roditi dri se da je ve roen) . Ta fikcija

prihvaena je i u ZOO-u l. 17. st. 2: Uzima se da je zaeto dijete roeno, kadgod se radi o njegovim probicima, poduvjetom da se rodi ivo. Upravo zbog tih fikcija mogue je da zaeto, ali jo neroeno dijete bude nasljednik

svoga oca koji je umro prije nego se dijete rodilo unato tome to je za oporuno nasljeivanje potrebnapretpostavka da nasljednik bude iv u trenutku smrti ostavitelja. Od ostalih fikcija poznatija je jo i fikcijapoznavanja objavljenih propisa.

Za fikciju vrijedi naelo da se ne moe fingirati svaka pravna injenica, nego samo ona za kojupropis to dopusti. U propisu se fikcija u pravilu oznaava izrazom uzima se.

4. SUBJEKTI GRAANSKOPRAVNOG ODNOSA

4. 1. POJAM PRAVNOG SUBJEKTA

16

7/27/2019 GP - opi dio

17/97

Svaki je graanskopravni odnos u prvom redu drutveni odnos. To znai da je pravni odnos samoodnos izmeu ljudi. Dakle, nema pravnog odnosa izmeu ljudi i stvari. Izmeu ljudi i stvari moe postojatisamo faktiki odnos.

Pravni subjekt (osoba) je nositelj prava i obveza. Izrazi pravni subjekt i osoba se upotrebljavaju kaosinonimi. Za pravni subjekt je, s gledita graanskog prava, karakteristino da se on pojavljuje kao sudionik ugraanskopravnim odnosima.

Pravni subjekt moe biti:1) fizika ili naravna osoba (pojavljuje se kao iv ovjek, ljudsko bie)

2) pravna osoba (pojavljuje se kao drutvena tvorevina)

Da bi se pravni subjekt mogao ukljuiti u graanskopravne odnose mora imati dva osnovna svojstvapravnu i poslovnu sposobnost. Pravna i poslovna sposobnost nisu ni prava, ni dunosti. To su svojstva.Razlika izmeu svojstava i prava je u tome da se osoba moe odrei svojih subjektivnih prava, ali se nemoe samo odrei svojih svojstava. Uz ta dva svojstva postoji i deliktna sposobnost.

4. 2. SVOJSTVA PRAVNOG SUBJEKTA

4. 2. 1. PRAVNA SPOSOBNOST

Pravna sposobnostje svojstvo biti nositeljem prava i obveza.

ZOO l. 17. st. 1.: Svaka fizika i pravna osoba sposobna je biti nositeljem prava i obveza.

Pravna sposobnost osnovno je svojstvo pravnog subjekta. On ne moe postojati bez pravne

sposobnosti. Dakle, kada bi se nekom pravnom subjektu oduzela pravna sposobnost, on bi tog trenutkaprestao biti pravni subjekt. Ako se pravna sposobnost oduzme fizikoj osobi, ona postaje stvar, a ako sepravna sposobnost oduzme pravnoj osobi, ona prestaje postojati.

U suvremenim pravnim porecima svaki je ovjek pravni subjekt, tj. nositelj prava i obveza. No,povijest nam pokazuje da pravna sposobnost nije ovjekovo priroeno svojstvo, nego da je pravnasposobnost drutveno svojstvo koje pravni poredak moe, ali i ne mora priznati svakom ovjeku. To znaida ovjek postaje pravni subjekt samo onda ako mu to pravni poredak prizna.

4. 2. 2. POSLOVNA SPOSOBNOST

Poslovna sposobnostje svojstvo da se vlastitim oitovanjem svoje volje (aktivitetom) stjeu prava iobveze.

ZOO l. 18. st. 1.: Poslovno sposobna osoba moe vlastitim oitovanjima volje stvarati pravne uinke.

Svaki pravni subjekt mora imati pravnu sposobnost. No, svaki pravni subjekt ne mora imati poslovnusposobnost, niti jednak stupanj poslovne sposobnosti. Fizikoj se osobi ne moe oduzeti pravna sposobnostdok joj se poslovna sposobnost moe oduzeti iz odreenih razloga (tzv. lienje poslovne sposobnosti).

4. 2. 3. DELIKTNA SPOSOBOST

Deliktna sposobnost (uraunljivost, ubrojivost) je svojstvo pravnog subjekta da bude odgovoran zasvoja protupravna djelovanja.

17

7/27/2019 GP - opi dio

18/97

Dok se za poslovnu sposobnost trai tzv. pravno relevantna volja pravnog subjekta, tj. volja kojupravo uvaava (u onom trenutku kada ju je pravni subjekt oitovao, pravo za to oitovanje vee odreenepravne uinke), dotle se za deliktnu sposobnost trai odreeni stupanj svijesti (mogunostsamoopredjeljenja). Stoga ponekad i poslovno nesposobne osobe mogu biti deliktno sposobne (npr. tekialkoholiar kad je trijezan moe biti svjestan da se ne smije razbijati tue prozore). Za protupravne radnjedovoljna je ubrojivost pravnog subjekta.

4. 3. FIZIKA ILI NARAVNA OSOBA

4. 3. 1. POJAM FIZIKE OSOBE

Fizika ili naravna (prirodna) osoba je iv ovjek kao subjekt prava.

ZOO l. 17. st. 1.: Svaka fizika i pravna osoba sposobna je biti nositeljem prava i obveza.

4. 3. 2. PRAVNA SPOSOBNOST FIZIKE OSOBE

Pravnu sposobnost fizika osoba stjee roenjem, a gubi je smru. U pravnoj sposobnosti nemagradacije jer su svi ljudi pravni subjekti, tj. nositelji prava i obveza. Pravna se sposobnost ne moe oduzetifizikoj osobi.

Funkcija pravne sposobnosti je ukljuivanje subjekata u promet.

1) POSTANAK FIZIKE OSOBE

Fizika osoba postaje roenjem. To znai da dijete im se rodi dobiva pravnu sposobnost, tj. postajenositelj prava i dunosti. Dovoljno je da dijete pokazuje znakove ivota, a ne mora biti i sposobno za ivot.Razumije se, porod mora biti zavren. Po naem pravu predmnijeva se da je dijete roeno ivo. Tko tvrdi

protivno, mora to dokazati. ZOO l. 17. st. 3: Smatra se da je dijete roeno ivo, ne utvrdi li se suprotno.

Pravilo je da dijete koje je roeno ivo postaje pravnim subjektom. No, ponekad se ukazuje potrebada se i zaetom, ali jo neroenom djetetu, sauvaju neka prava. Dijete u majinoj utrobi naziva se

nasciturus. Ako se ukae potreba da se nasciturusu sauvaju neka prava, tada se u pravu sluimo sljedeomfikcijom: onaj koji e se roditi uzima se da je ve roen (Nasciturus pro iam nato habetur quotiens decommodis eius agitur). Tu fikciju prihvatio je i ZOO u l. 17. st. 2.: Uzima se da je zaeto dijete roeno, kadgodse radi o njegovim probicima, pod uvjetom da se rodi ivo. Tom se fikcijom fingira postojanje pravnog subjektamakar je oigledno da subjekt jo ne postoji, ali se pritom treba paziti na sljedee:

1) da fikcija ide u korist nasciturusa 2) da se dijete mora doista roditi ivo

2) PRESTANAK FIZIKE OSOBE

Fizika osoba prestaje smru. Kao to fizika osoba dobiva roenjem pravnu sposobnost, isto je tako

gubi smru. Dakle, smrt znai ne samo kraj fizikog ivota, nego i prestanak pravne sposobnosti fizikeosobe.

Zbog razvoja medicine i mogunosti presaivanja dijelova ljudskog tijela doneseni su propisi premakojima se smatra da je nastupila smrt osobe od koje se uzimaju dijelovi tijela radi presaivanja ako je naosnovi medicinskih kriterija i na propisan nain sa sigurnou utvren prestanak rada mozga i srca (Zakon ouzimanju i presaivanju dijelova ljudskog tijela u svrhu lijeenja).

3) PROGLAENJE UMRLIM

Fizika osoba prestaje smru, no esto se ne zna da li je neka osoba iva ili mrtva. Budui da njezinepravne odnose treba razrijeiti, pravo se u takvim sluajevima slui presumpcjom smrti. Presumpciju smrti

poznaje i nae pravo u obliku ustanove proglaenja nestale osobe umrlom. Dakle, proglaenjem osobeumrlom samo se predmnijeva i prestanak pravne sposobnosti fizike osobe.

18

7/27/2019 GP - opi dio

19/97

Od proglaenja osobe umrlom treba razlikovati postupak za dokazivanje smrti. Naime, u tom jesluaju sigurno da je neka osoba mrtva, samo se ne zna tono kad je umrla. Ustanovljenje dana smrti vano

je za nasljedno pravo, ali i zato da se moe u matinim knjigama ubiljeiti smrt. Do situacije u kojoj neznamo tono vrijeme smrti neke osobe moe doi kada u istoj prometnoj nesrei umre vie osoba. Da bilake utvrdili jesu li sve osobe umrle u istom trenutku ili u razliitim trenucima postavljena je predmnjeva uZOO-u l. 17. st. 4.: U dvojbi koja je od vie osoba prije umrla, smatra se da su umrle istodobno, ne utvrdi li se da je

jedna umrla prije druge.

Pretpostavke i postupak proglaenja umrlim i dokazivanja smrti ureeni su Zakonom o proglaenjunestalih osoba umrlima i o dokazivanju smrti.

4. 3. 3. POSLOVNA SPOSOBNOST FIZIKE OSOBE

Poslovna sposobnost fizike osobe je svojstvo da se svjesnim oitovanjima volje proizvode pravniuinci. ZOO l. 18. st. 2.: Poslovno sposobna osoba moe vlastitim oitovanjem volje stvarati pravne uinke.

Osnovna funkcija poslovne sposobnosti je zatita pravnih subjekata. Naime, ne mogu se jednakotretirati i u pravu po uinku izjednaiti oitovanja volje odraslog ovjeka i djeteta ili normalnog ovjeka iduevno bolesnog ovjeka. Upravo zbog toga dolazi do stupnjevanja (gradacije) poslovne sposobnostifizikih osoba. Institutom stupnjevanja poslovne sposobnosti pravo zatiuje svoje subjekte.

Unutar poslovne sposobnosti postoje tri stupnja:

1) puna poslovna sposobnost

2) ograniena poslovna sposobnost

3) poslovna nesposobnost

1) PUNA ILI POTPUNA POSLOVNA SPOSOBNOST

Puna ili potpuna poslovna sposobnoststjee se po naem pravu punoljetnou, tj. s navrenom 18.

godinom ivota. ZOO l. 18. st. 2.: Poslovnu sposobnost fizika osoba stjee punoljetnou, a pravna danomnastanka, ako zakonom nije drukije odreeno.

Punoljetna osoba moe sama sklapati pravne poslove. Pri sklapanju pravnih poslova moe seposluiti i ugovornim zastupnikom (npr. odvjetnikom).

Postoje dvije situacije u kojima i maloljetna osoba moe postati potpuno poslovno sposobna.Maloljetna osoba postaje potpuno poslovno sposobna sklapanjem braka ili ako postane roditelj, a starija jeod 16 godina i mentalno zrela (o tome odluuje sud u izvanpraninom postupku).

2) OGRANIENA I DJELOMINA POSLOVNA SPOSOBOST

Osobe s ogranienom poslovnomsposobnou mogu u pravilu same sklapati pravne poslove, alitakvi pravni poslovi vae smo onda kad ih odobri zakonski zastupnik kojega ima osoba s ogranienom

poslovnom sposobnou. Pravni posao koji sklapa osoba ograniene poslovne sposobnosti naziva se epavipravni posao (negotium claudicans). U Obiteljskom zakonu je propisano da su osobe ograniene poslovnesposobnosti samo one osobe koje su nakon punoljetnosti djelomino liene poslovne sposobnosti. Sudodlukom odreuje krug poslova koje takva osoba nije sposobna samostalno poduzimati te za iju jevaljanost potrebno odobrenje skrbnika. Poslove koji nisu navedeni u sudskoj odluci o djelominom lienju

poslovne sposobnosti osoba moe samostalno poduzimati.

ZOO l. 18. st. 3.: Osoba koja nije punoljetna moe stvarati samo pravne uinke odreene zakonom.Djelominu poslovnu sposobnostprema Obiteljskom zakonu ima maloljetnik koji se zaposli (mora imati vie

od 15 godina i suglasnost roditelja za zaposlenje). On moe samostalno upravljati imovinom koju stekneradom, a uz to ima dunost i pridonositi za svoje uzdravanje.

19

7/27/2019 GP - opi dio

20/97

3) POTPUNA POSLOVNA NESPOSOBNOST

Osobe koje su potpuno poslovno nesposobne ne mogu uope same sklapati pravne poslove. Za njihpravne poslove sklapaju njihovi zakonski zastupnici.

Prema Obiteljskom zakonu potpuno su poslovno nesposobni maloljetnici do navrene 18. godineivota (osim onih koji sklope brak ili postanu roditeljem) i punoljetne osobe koje su odlukom suda potpunoliene poslovne sposobnosti.

Razlozi za potpuno ili djelomino lienje poslovne sposobnosti su duevna bolest, ovisnost oopojnim sredstvima, mentalno oteenje i sl., pod uvjetom da uslijed njih osoba nije u stanju brinuti se osvojim osobnim potrebama, pravima i interesima ili ugroava prava i interese drugih.

4. 3. 4. DELIKTNA SPOSOBNOST FIZIKE OSOBE

Deliktna sposobnost je svojstvo pravnog subjekta da bude odgovoran za svoja protupravnadjelovanja.

Deliktna sposobnost i poslovna sposobnost nisu identini pojmovi. Potpuna poslovna sposobnostnastupa s navrenih 18. godina ivota, a deliktna sposobnost s navrenom 14.-om godinom ivota. Prema

tome, maloljetnik koji je navrio 14 godina ivota potpuno je deliktno sposoban ako je duevno zdrav.Duevno zdravlje se predmnijeva.

Maloljetnik od navrene 7. godine do navrene 14. godine nije deliktno sposoban, ali e iznimno bitiako se dokae da je pri poinjenju graanskog delikta bio sposoban za rasuivanje. To je mogue zato jer jenjegova deliktna nesposobnost oboriva predmnjeva (praesumptio iuris) pa je doputeno dokazati suprotno.ZOO l. 1051. st. 2.: Maloljetnik od navrene sedme godine do navrene etrnaeste godine ivota ne odgovara zatetu, osim ako se ne dokae da je pri prouzroenju tete bio sposoban za rasuivanje.

4. 4. PRAVNA ILI JURISTIKA OSOBA

4. 4. 1. POJAM PRAVNE OSOBE

Pravna (juristika, moralna) osoba je drutvena tvorevina kojoj je pravni poredak priznao pravnusposobnost.

Priznavanje pravne sposobnosti pojedinim drutvenim tvorevinama javilo se kao posljedicaodreenih zahtjeva to ih je postavio gospodarski i socijalni ivot. Naime, u drutvu treba ostvariti takvesvrhe i postii takve ciljeve za koje ovjek pojedinac naprosto nije sposoban jer ostvarenje odreenih ciljevaesto prelazi fiziku i imovinsku snagu pojedinca. Takoer je za postizanje nekih ciljeva potrebno i takvovremensko razdoblje koje prelazi prosjeni vijek ljudskog ivota. Kako bi rijeilo te probleme, pravo

priznaje pravnim osobama pravnu sposobnost te im time omoguuje ukljuivanje u graanskopravneodnose.

4. 4. 2. PRAVNA NARAV PRAVNE OSOBE

1) POVIJESNI KORIJENI PRAVNE KONSTRUKCIJE PRAVNE OSOBE

20

7/27/2019 GP - opi dio

21/97

Korijeni pravne konstrukcije pravne osobnosti juristike osobe nalaze se u srednjovjekovnimpravnim shvaanjima koja dijelom poniru u rimsko i kanonsko, a dijelom u germanska i druga obiajnaeuropska prava.

Za pandektiste je ishodina toka i model subjektiviteta bio ovjek. U prvom je redu u duhu rimskogprava reafirmiran rimski individualistiki koncept uenjem da samo ovjek pojedinac moe biti pravnisubjekt (persona) jer je samo on nositelj slobodne volje. Pandektisti, naime, nisu jo uoili da je supstrat

pravnog subjektiviteta kod ovjeka ivo ljudsko tijelo. Postojee organizacije i drutvene tvorevine prema

shvaanju pandektista nisu mogle biti personae. No, postavilo se pitanje mogu li organizacije kao i ovjekulaziti u pravne odnose. Za nalaenje kakvog-takvog rjeenja bilo je potrebno pronai teorijski modus putemkojega bi se premostio jaz izmeu individualistikog i kolektivistikog koncepta.Kolektivistiki konceptse,umjesto s pitanjem pojedinca, susree s problemom grupe, zajednice pojedinaca. U rimskom pravu skolektivistikim konceptom susreemo se kod Ulpijana kada kae: Si quod universitati debetur, singulisnon debetur, nec quod debet universitas singuli debent (Ako se neto duguje drutvu, ne duguje se

pojedincima, niti pojedinci duguju ono to duguje drutvo). Za pobjedu individualistikog koncepta(zajednica se kao poseban subjekt odvaja od skupa lanova) nad kolektivistikim konceptom (drutvo jezbroj lanova) potrebne su dvije pretpostavke:

a) postojanje izgraenog opeg pojma pravnog subjektiviteta

b) teorijske predradnje koje bi omoguile misaono razdvajanje supstrata pravne osobnosti od same teosobnosti

Kako u Ulpijanovo doba nisu mogle biti ostvarene te dvije pretpostavke, on je dao samo jednokonkretno rjeenje, koje je u tadanjim drutvenim odnosima bilo najpraktinije. Kao to vidimo izUlpijanovog primjera, rimski pravnici su smatrali, usprkos pravilnim pojedinanim konkretnim rjeenjima,nepotrebnim izvoditi apstrakciju koja se u suvremenom juridikom jeziku naziva pravna osobnost.

Obradu rimskih tekstova preuzeli su glosatori koji su za razliku od rimskih pravnika i rjeavanjakonkretnih pitanja u svoja razmiljanja i rjeenja unosili i spekulativne elemente. Glosatori su komentirajuitekst jasno postavili teorijsko pitanje je li universitas identina sa skupom lanova pojedinaca ili nije. No,oni su na to pitanje davali kontradiktorne odgovore. Pa su tako, citirajui Ulpijana, doli do sljedeega:

a) Universitas nihil aliud est, nisi singuli qui ibisunt universitas je identina sa skupom pojedinaca

b) quod universitatis eat non est singulorum - universitas nije identina sa skupom pojedinaca jer onoto pripada drutvu ne pripada pojedincima

Proturjeni i neizgraeni glosatorski koncept preuzeo je Sinibaldo de Fiescho (papa Inocent IV.) kojije za universitas rekao da je pojam, netjelesno bie, nomen iuris. No, universitas kao nomen iuris ne moebiti subjekt u pravu. Njegova najpoznatija tvrdnja je cum collegium in causa universitatis fingitur unapersona koja je postala temelj teorije fikcije.

2) SKICA OSNOVNIH TEORIJA O PRAVNOJ OSOBI

a) Teorija fikcije ili klasina teorija

Prema teoriji fikcije, odreeni kolektivi (drutvene tvorevine) nisu personae jer nisu bia obdarenavlastitom voljom. Kod njih se samo zamilja da persona postoji, subjekt se dakle fingira. Taj zamiljenisubjekt naziva se juristikom osobom.

Kao nedostatak teorije fikcije navodi se da nije odredila pretpostavke koje su potrebne da bi nekatvorevina mogla uope biti proglaena, makar i fingiranim, pravnim subjektom. Samim time ona dajezakonodavcu odrijeene ruke da sasvim svojevoljno podjeljuje ili oduzima pravnu sposobnost.

21

7/27/2019 GP - opi dio

22/97

Pandektisti su poistovjeivali pravnu osobnost s njezinim supstratom i to im se zamjera. U 19. st.nazire se misao da nastali pravni subjektivitet predstavlja juridiku stvarnost. Kad se ta misaona operacijaodvajanja pravnog subjektiviteta od njegove podloge, od njegova supstrata primjenila na ovjeka kao

personu, primijetilo se da supstrat pravnog subjektiviteta nije volja, nego iv ovjek, ivo ljudsko tijelo corpus. Pa tako, teorija fikcije zapravo i ne izmilja pravni subjektivitet. Pravna osobnost je postojala u

pravu kao juridika stvarnost. Fingiralo se samo da tu osobnost, da taj subjektivitet ima odreena drutvenatvorevina, grupa ljudi ili dobara.

Predstavnici teorije fikcije su Savigny i Heise.

b) Potvrdne teorije

1. Organska ili germanska teorija. Ona realnost koja je ostala kada se otklonila fikcija smatra sestvarno postojeom kolektivnom osobom koja je, isto kao i ovjek, ivi organizam. U tom organizmu

pojedine stanice gube svoju samostalnost (pretjerano biologiziranje kolektova ljudi). Osnovna zaslugaorganske teorije je u tome to je upozorila na realnu egzistenciju pravnih osoba i to je skrenula pozornost navanost i znaenje organa. Iz te se teorije razvilo uenje prema kojemu je radnja organa (tijela) radnja same

pravne osobe dok je radnja zastupnika njegova vlastita radnja. Predstavnici su Beseler, Gierke, Zitelmann.

2. Teorija pravne ili tehnike realnosti. Pravni subjektivitet moe postojati iako nema biolokogsupstrata. Svaki kolektivni interes, koji je razliit od individualnog, trai osnivanje pravne osobe, trai dakleorganizaciju, organe, predstavnike koji e moi dane interese braniti i realizirati u pravnim odnosima.Kolektivni interesi, kad se pravno tite, moraju imati svoje subjekte, a ti subjekti su pravne osobe. Teorija

pravne ili tehnike realnosti naglaava dva osnovna naela:

a) da treba priznati postojanje pravne osobe, ak i u sluaju zakonske utnje, uvijek kada sekolektivni interes organizirano izrazi

b) da treba priznati sva prava pravnoj osobi, ak i preko zakonskog teksta, ako su takva pravapotrebna za realizaciju kolektivnog interesa

U uenje o pravnoj osobi ova je teorija unijela sljedee elemente: organizaciju, realno djelovanje organa(tijela), interes i cilj. Predstavnici su Michoud i Saleilles.

3. Teorija ustanove. Pravna ustanova je drutvena organizacija u kojoj pojedinci spontanoorganiziraju kolektiv radi ostvarenja odreene ideje. Kolektiv postaje ustanova i automatski stjee pravnusposobnost im postigne takav stupanj koncepcije i organizacije na kojemu postaje svjestan svojih zadataka iciljeva. Uz svijest o pretvaranju u gospodara svojih akata dolazi i svijest o vlastitoj odgovornosti. Teorijanaglaava realnost organizacije, ali time to cilj kao jedan od esencijalnih elemenata pretvara putem ideje ocilju zapravo u nov supstrat pravne osobnosti postaje neprihvatljiva i objektivno pravno neprovediva.Predstavnik je Hauriou.

c) Odrine teorijeTeorije koje negiraju pravnu osobu zapoele su kritiki napad na teoriju fikicije uglavom sa stajalita

subjektivnih prava ili pak sa stajalita imovine.

1. Teorija namjenske imovine. Prava ne pripadaju stvarno nekome, nego mogu pripadati i za neto.Dakle, subjektivna prava mogu postojati i bez subjekata. Prema tome, subjekt nije problem i nije ga potebnofingirati, tj. nije nuna egzistencija pravne osobe. Ono to stvarno postoji su imovinske mase bez subjekata,ali s odreenim ciljem. Ovdje pozornost nije usmjerena na postojanje tzv. personalnog supstrata pravneosobnosti (korporacija), nego na tzv. realni supstrat (zaklada). Predstavnik je Brinz (teza o namjenskojimovini).

22

7/27/2019 GP - opi dio

23/97

2. Teorija destinatara. Smatra da su stvarni subjekti prava kod pravnih osoba korisnici kojima jeimovina namijenjena. Time je zapravo likvidirana pravna osoba kao jedinstven subjekt i dolazi se do

problematike tzv. kolektivnog subjektiviteta. Predstavnik je Ihering.

3. Teorija kolektivnog vlasnitva. Pravna osoba ne postoji, odnosno, ona je potpuno nepotrebna te setreba zamijeniti sa pojmom kolektivnog vlasnitva koje se stvarno nalazi ispod maske koja se naziva

pravnom osobom. Predstavnik je Planiol.

4.Druge odrine teorije. Neki autori negiraju postojanje subjektivnih prava uope, a budui da njimane treba nikakav pravni subjekt, ne treba im niti pravna osoba. Predstavnici su Duguit i Kelsen.

d) Teorija realne egzistencije

Realni supstrat pravne osobnosti moe biti ivo ljudsko tijelo. Pravni se subjekt tada javlja kaofizika osoba.

No, supstrat osobnosti moe biti i odreeni skup pojedinaca (universitas personarum - korporacija)ili odreena imovinska masa (universitas rerum zavod ili zaklada). U ta dva sluaja pravni subjekt se

javlja kao pravna osoba. Prema naelu identiteta udruenje ostaje pravno identino samo sebi bez obzira nato ulaze li novi lanovi u njega ili pak ispadaju stari. Naelo identiteta kako vrijedi za korporaciju, tako

vrijedi mutatis mutandis i za imovinsku masu kao realni oslonac zaklade.

Osnovno pitanje kod pravnih osoba je mora li pravni subjektivitet pravnoj osobi biti priznat izravnoili neizravno nekim propisom ili to nije potrebno. U znanosti se smatra da su potrebne najmanje tri

pretpostavke da bi se neka drutvena tvorevina mogla pojaviti kao subjekt u pravnim odnosima:

1) drutvena tvorevina mora imati razmjerno vrstu i trajnu organizaciju, tj. prema vanjskom svijetu morapredstavljati organizacijsko jedinstvo

- za osnivanje korporacije po jednom je miljenju potrebno da njezini osnivai zakljue ugovor o osnivanju,tzv. pactum subiectionis (najmanje trojica) dok je po drugom miljenju potreban tzv. skupni akt

- za osnivanje zaklade potrebno je oitovanje volje osnivaa (u pravilu je to jednostrani pravni posao)

2) drutvena tvorevina mora imati zasebnu imovinu, odvojenu od svojih lanova

3) drutvena tvorevina mora stei pravnu osobnost mogua su tri praktina rjeenja stjecanja pravnogsubjektiviteta:

a) sustav slobodnog udruivanja

b) sustav normativnog akta

c) sustav koncesije

Sva ona prava koja ima ovjek, ne kaopersona, nego kao ljudsko bie, ne moe imati i pravna osoba.Opseg pravne sposobnosti nuno nije jednak. Osim toga, mogue je da se i propisima odreenim pravnimosobama ogranii djelovanje samo na neka podruja. to se tie poslovne i deliktne sposobnosti, suvremenograansko pravo priznaje u cjelosti ta svojstva i pravnim osobama.

4. 4. 3. POSTANAK PRAVNE OSOBE

Da bi neka drutvena tvorevina postala pravnom osobom, potrebno je da se kumulativno ispunesljedee pretpostavke:

1) drutvena tvorevina mora imati vrstu i stalnu organizaciju, tj. mora predstavljati organizacijsko jedinstvo

2) drutvena tvorevina mora imati svoju zasebnu imovinu, razliitu i odvojenu od imovine njenih lanova

23

7/27/2019 GP - opi dio

24/97

3) drutvenoj tvorevini mora biti priznata pravna sposobnost

Odgovor na pitanje u kojem trenutku drutvena tvorevina dobiva pravnu sposobnost dobivamopomou tri sustava pretpostavki potrebnih da neka tvorevina dobije pravnu sposobnost (u svakom sedravnom poretku trae druge pretpostavke):

1) Posustavu slobodnog udruivanja pravna osoba nastaje organiziranjem, odnosno konstituiranjem, to sevidi iz njezina statuta ili ugovora. Nadlenom se dravnom tijelu mora podnijeti prijava (nema konstitutivni

karakter). Ako cilj pravne osobe nije u skladu s postojeim poretkom, mora se donijeti rjeenje kojim sezabranjuje rad takvoj pravnoj osobi.

2) Posustavu normativnog akta drutvena tvorevina dobiva pravnu sposobnost na dva naina:

a) Mogue je da se izravno propisom osnuje neka tono odreena pravna osoba.

b) Mogue je i da se posebnim propisima odreuju pretpostavke koje se moraju ispuniti da bi neka tvorevinapostala pravna osoba. Pravna osobnost se stjee tek registracijom, a nadleno tijelo ispituje jesu li ispunjenepo zakonu odreene pretpostavke. Ako jesu, mora izvriti registraciju.

3) Po sustavu koncesije drutvena tvorevina dobiva pravnu sposobnost posebnim aktom upravnog tijela

odobrenjem. Odobrenje se daje po diskrecijskoj ocjeni.

U naem pravnom poretku ne postoji kruti i iskljuivi sustav koji bi beziznimno vrijedio za postanaksvih vrsta pravnih osoba. Najvie se priklanjamo normativnom sustavu u njegovim razliitim varijantama.Primjenjuje se isustav koncesije, ali samo kao iznimka (npr. za udruenja stranaca i zadubine) jer on moeimati i nezgodne posljedice upravo zbog ovisnosti o diskrecijskoj ocjeni. Kod sustava slobodnogudruivanja pretpostavke za nastanak odreuju iskljuivo osnivai.

Jedinice lokalne samouprave stjeu pravnu osobnost izravno propisom dok je jedino drava ta koja jeve samim svojim postojanjem pravna osoba. Sustav normativnog akta primjenjuje se za stjecanje pravneosobnosti gospodarskih subjekata (trgovaka drutva, politike stranke i razliite udruge graana) koji svoju

pravnu i poslovnu sposobnost stjeu upisom u sudski registar, tj. registar koji se vodi kod nadlenog tijeladravne uprave.

4. 4. 4. PRAVNA SPOSOBNOST PRAVNE OSOBE

ZOO l. 17. st. 5.: Pravna osoba stjee pravnu sposobnost danom svojega nastanka koji se utvruje posebnimpropisima.

Fizika osoba moe u naelu biti nositelj svih subjektivnih prava i obveza koje predvia objektivnopravo. Pravna osoba je kao pravni subjekt nositelj prava i obveza. No, obujam prava i obveza koje nosi nekapravna osoba ovisi o cilju koji ta pravna osoba treba ostvariti. Pojmovno, pravna sposobnost fizike osobeira je od pravne sposobnosti pravne osobe pa za fiziku osobu kaemo da ima opu pravnu sposobnostdokza pravnu osobu kaemo da ima posebnu pravnu sposobnost. Fizika osoba djeluje u krugu onoga to nijezabranjeno dok pravna osoba djeluje u okviru onoga to joj je odreeno.

Posebna pravna sposobnost se odreuje statutom pravne osobe. U statutu je izraena tzv. statikavolja pravne osobe. Kod nekih pravnih osoba umjesto izraza statut upotrebljava se naziv pravila, a nekese pravne osobe osnivaju ugovorom (npr. javno trgovako drutvo). U statutu ili ugovoru pravne osobe seodreuju njezine karakteristike:

1) cilj, odnosno svrha pravne osobe, a time se izravno ili neizravno odreuje i obujam pravne sposobnosti

2) djelatnost pravne osobe

24

7/27/2019 GP - opi dio

25/97

3) unutarnja organizacija pravne osobe

4) imovinska podloga pravne osobe (odredbe o sredstvima)

5) lanska prava, tj. odreena prava korisnika

6) odredbe o tijelima (organima)

Statut pravna osoba donosi sama. Budui da je u statutu izraena volja pravne osobe, on uvijek ima

oblik pravnog propisa. No, nije rijedak sluaj da pravila pravne osobe imaju ne samo oblik nego i snaguzakonskog propisa.

4. 4. 5. POSLOVNA SPOSOBNOST PRAVNE OSOBE

ZOO l. 18. st. 2.: Poslovnu sposobnost fizika osoba stjee punoljetnou, a pravna danom nastanka, akozakonom nije drukije odreeno.

Statut ili ugovor jedan je od naina na koji pravna osoba izraava svoju volju, ali ta statika voljanije dovoljna da se pravna osoba ukljui u prometnu dinamiku. Zato pravna osoba mora imati mogunostizraziti i svoju tzv. dinamiku volju. Pravna osoba svoju dinamiku volju izraava preko svojih tijela

(organa) te preko njih postaje poslovno sposobna.Tijelo ili organ je fizika osoba ili skup fizikih osoba preko kojih pravna osoba izraava svoju volju.

Tijelo pravne osobe treba raditi u okvirima statuta odnosno pravila ili ugovora. U tim okvirima njegovaradnja se smatra radnjom same pravne osobe.

Tijelo pravne osobe se ne smije poistovjeivati sa zastupnikom pravne osobe. Radnja zastupnika jenjegova vlastita radnja koju on poduzima u ime i za raun zastupane pravne osobe dok je radnja tijela radnjasame pravne osobe. Npr. odluka koju donosi dekan fakulteta nije njegov osobni akt, ve akt fakulteta.

Razlike u pravnoj i poslovnoj sposobnosti kod fizikih i pravnih osoba:

1) kod fizike osobe pravna i poslovna sposobnost ne nastaju istodobno dok pravna osoba u trenutku kadadobiva pravnu sposobnost postaje i potpuno poslovno sposobna

2) kod pravne osobe nema stupnjevanja poslovne sposobnosti dok kod fizike ima

3) kod fizike osobe nema stupnjevanja pravne sposobnosti dok je takvo stupnjevanje nuno za razliitepravne osobe

4. 4. 6. DELIKTNA SPOSOBNOST PRAVNE OSOBE

Priznanje poslovne sposobnosti pravne osobe bilo je polazna toka i za priznanje deliktnesposobnosti pravne osobe. Kao to fizika osoba moe povrijediti ugovornu i zakonsku obvezu i kao to

moe poiniti tzv. graanski delikt, tako isto i pravna osoba moe poiniti sve te vrste tetnih radnji.O deliktnoj sposobnosti pravnih osoba govorit e se detaljnije u obveznom pravu, u dijelu o

odgovornosti za tetu. Naime, imamo odgovornost za tetu gdje se trai krivnja i odgovornost za tetu bezkrivnje. Ako se kod odgovornosti za tetu trai krivnja, krivnja pravne osobe e se prosuivati i odreivati

po krivnji njezina tijela. Kada je tijelo pravne osobe fizika osoba, tada se za krivnju trai ubrojivost.

4. 4. 7. VRSTE PRAVNIH OSOBA

Pravne osobe nisu same sebi svrhom, nego su uvijek sredstvo za postizanje odreenih ciljeva.Stvaranje odreenih vrsta pravnih osoba ovisi o karakteru pravnog poretka unutar kojega i pomou kojegarazliite drutvene tvorevine dobivaju pravnu osobnost.

1) OSNOVNE VRSTE PRAVNIH OSOBA

25

7/27/2019 GP - opi dio

26/97

Pravne osobe se mogu podijeliti na osnovne 4 vrste:

a) pravne osobe javnog prava

b) pravne osobe privatnog prava

c) korporacije

d) zaklade

Dioba pravnih osoba na javne i privatne konzekvencija je diobe cjelokupnoga prava na javno iprivatno (dioba je sporna). Kao kriterij razlikovanja pravnih osoba javnog i privatnog prava na prvom semjestu pojavljuje cilj i zadaa pravne osobe pa se u javne osobe svrstavaju one koje ostvaruju javne ciljeve iinterese (drava, jedinice lokalne samouprave i uprave, crkva i dr.), a u privatne one koje slijede privatneciljeve i interese (trgovaka drutva, udruge graana i dr.). Kao dopunski kriteriji se navode financiranje izsredstava dravnog prorauna, osnivanje, nadzor i upravljanje od strane drave, javna ovlatenja i sl.

Dioba pravnih osoba na korporacije, odnosno zaklade vri se prema tzv. supstratu (temelju, osnovi)osobnosti. Drutvena tvorevina se moe javiti kao neki socijalni kolektiv, skup osoba korporacija, ali setakoer moe pojaviti i kao neka imovinska masa zaklada. Kriterij koji je postavljen za razlikovanje

korporacija od zaklada nije potpuno siguran jer u stvarnom ivotu neka konkretna pravna osoba predstavljakombinaciju korporacije i zaklade. U takvim se sluajevima pravna osoba razvrstava u odreenu vrstuprema elementima koji u njoj prevladavaju:

a) Korporacija je organizirana zajednica osoba koja je samostalan pravni subjekt razliit od pojedinihlanova korporacije. Korporacija ima svoju imovinu, ali u supstratu pravne osobnosti teite nije naimovinskoj masi, nego na skupu osoba. Korporacija nuno mora imati svoje lanstvo. Odnos lanova premakorporaciji i obrnuto ureen je njezinim statutom ili ugovorom. Imovina korporacije razliita je od imovinelanova. Za korporaciju je karakteristino da se njezin identitet ne mijenja promjenom lanova. Ona ostajeisti pravni subjekt makar su neki lanovi otpali, a novi pridoli. Pravna sposobnost korporacije nije zbroj

pravnih sposobnosti njenih lanova pa lan neke korporacije moe stupati u graanskopravne odnose sa

svojom korporacijom. Meu tipine korporacije ubrajaju se dionika ili akcionarska drutva.b) Zaklada je za odreenu svrhu namijenjena imovinska masa kojoj je pravnim poretkom priznata pravnasposobnost. Zakladom upravljaju fizike osobe, ali dominantni element supstrata njezine pravne osobnosti

je imovinska masa. Zaklada se osniva ili aktom dravne vlasti ili pravnim poslom koji poduzima bilofizika, bilo pravna osoba. Zaklada moe biti osnovana u razliite, opekorisne i dobrotvorne svrhe, ona seodreuje aktom zakladnika, aprihodi koje ostvaruje mogu biti namijenjeni odreenom krugu fizikih osoba(npr. iz prihoda raznih stipendijalnih zaklada daju se stipendije studentima). Osnivanje, ustrojstvo,djelatnost, nadzor i prestanak zaklada ureeni suZakonom o zakladama i fundacijama.

Od zaklade kao posebnog pravnog subjekta koja se naziva i samostalnom zakladom valja razlikovati nalog

oporuitelja kojim ostavlja dio ili cijelu ostavinu ve postojeoj pravnoj osobi da je koristi za ostvarenjeneke doputene svrhe, npr. za kolovanje siroadi. Takva oporuna odredba po svojoj je pravnoj naravinalog ili modus, a imovinska masa koja je ula u imovinu postojee pravne osobe naziva se nesamostalnom

zakladom. Nesamostalna zaklada nije pravna osoba.

c)Fundacija se u naem pravu razlikuje od zaklade samo po tome to se osniva za razdoblje ne dulje od petgodina.

2) VRSTE PRAVNIH OSOBA PO NAEM PRAVU

a) Razdoblje do 1971. godine

To razdoblje je obiljeeno stvaranjem sustava pravnih osoba primjerenom i podobnom ostvarivanjuciljeva drutva orijentiranog na izgradnju socijalizma u bivoj SFRJ i SR Hrvatskoj.

26

7/27/2019 GP - opi dio

27/97

Pravne osobe klasificirale su se prema tri kriterija. Prema prvom, klasinom kriteriju pravne osobe suse klasificirale prema konstrukciji pojedinih pravnih osoba. No, taj kriterij ne zadovoljava jer se smatralo daza novi pravni poredak nije odluno je li neka pravna osoba tipa korporacije ili zaklade. Drugi kriterijklasifikacije je prema cilju ili svrsi pojedine pravne osobe. Na osnovi toga kriterija pravne osobe su sedijelile u 2 kategorije - one kojima je svrha bra izgradnja socijalizma i one kojima to nije bio cilj, no to nije

bio pravni ve izvanpravni teleoloki kriterij.Trei kriterij je kriterij baze ili supstrata pravne osobe koji jeujedno bio najpogodniji kriterij klasifikacije.

Trei kriterij klasifikacije je najpogodniji kriterij zato jer su u bazi pravne osobe identificirana dvaelementa s jedne strane radni kolektiv ili radna zajednica kao personalni element, a s druge straneekonomska dobra kao materijalni element. Prema tom kriteriju pravne osobe bile su podijeljene na drutvene

pravne osobe i graanske pravne osobe.Drutvena pravna osoba definirana je kao pravni subjekt kojemu seekonomska baza nalazila iskljuivo u drutvenom vlasnitvu (drava, politikoteritorijalne jedinice,drutvenopolitike zajednice). Nije mogla biti nositelj prava vlasnitva, ali je bila nositelj prava koritenja i

prava raspolaganja kao novih stvarnih prava. Graanske pravne osobe su bile one drutvene tvorevine ijase gospodarska osnova ili supstrat nalazi u graanskom (privatnom) vlasnitvu (razliite vjerskeorganizacije, zaklade, udruenja graana). Za njih je bio nadlean redovni sud. U odnosu na drutvene

pravne osobe, bile su posve marginalnog znaenja. Nisu se u pravilu mogle baviti privrednom djelatnoujer im bi ta djelatnost prela stanovitu granicu, automatski bi njihova imovina postala drutvenom.

b) Razdoblje od 1971. do 1988. godine

U tom razdoblju dolazi do normativnog, institucionalnog i praktinog oivotvorenja tzv. koncepcijeudruenog rada. Normativnu osnovu ine Ustavni amandmani iz 1971., Ustav SFRJ iz 1974. i Zakon oudruenom radu iz 1976.Razdoblje slovi kao razdoblje samoupravnog koncepta drutvenog vlasnitva. tose tie vrsta pravnih osoba, nije se dovodila u pitanje podjela pravnih osoba na drutvene i graanske pravneosobe, ali je dolo do znaajnih promjena u definiciji drutvenih pravnih osoba.

U ovom razdoblju osnovni zahtjev pri koncipiranju drutvene pravne osobe bio je da se onaonemogui kao posrednik u povezivanju udruenog rada sa sredstvima za proizvodnju. Da bi se to postiglo

bilo je potrebno izvui drutvena sredstva iz supstrata drutvene pravne osobe. Sredstva sad postaju prirodnapretpostavka rada, a to znai da ona u pravnom smislu ne pripadaju ni pojedincu, ni drutvenoj pravnojosobi. Zato gospodarska korist ne dolazi nikome s naslova pripadanja stvari, nego iskljuivo na temeljuspajanja ivog rada s drutvenim sredstvima, odnosno na osnovi rada.

Dakle, drutvena pravna osoba je ona drutvena tvorevina koja svoje ciljeve moe ostvariti samoangairanjem sredstava u drutvenom vlasnitvu. Temeljni oblik drutvenih pravnih osoba bile suorganizacije udruenog rada osnovne organizacije udruenog rada, radne organizacije i sloeneorganizacije. Osnovne su se organizacije udruenog rada udruivale u radnu organizaciju, a radnaorganizacija u sloenu organizaciju udruenog rada. Drutvene pravne osobe bile su jo i samoupravne

interesne zajednice, drutveno-politike zajednice i drutvene organizacije.c) Razdoblje poslije 1988. godine

To razdoblje zapoinje radikalnim promjenama u drutvenogospodarskom i pravnom poretku.Normativna podloga dana je amandmanima na Ustav SFRJ iz 1988. iZakonom o poduzeima iz 1988.

1) Zakon o poduzeima i Zakon o pretvorbi drutvenih poduzea slue kao prijelazni zakoni sasustava organizacija udruenog rada i dogovornog gospodarstva na sustav trgovakih drutava i trinoggospodarstva. Temeljni organizacijski oblik pravne osobe postaje poduzee. Poduzee je pravna osoba kojaobavlja privrednu djelatnost radi stjecanja dohotka, odnosno dobiti. S obzirom na vlasnitvo sredstavakojima poduzee posluje,Zakon o poduzeima razlikuje etiri tipa poduzea:

- drutveno poduzee koje posluje sredstvima u drutvenom vlasnitvu

27

7/27/2019 GP - opi dio

28/97

- zadruno poduzee koje posluje sredstvima u zadrunom vlasnitvu

- privatno poduzee koje posluje sredstvima u privatnom vlasnitvu, tj. vlasnitvu domaihfizikih i graanskih pravnih osoba i stranih osoba

- mjeovito poduzee koje posluje sredstvima u drutvenom, zadrunom i vlasnitvu domaihfizikih i graanskih pravnih osoba te vlasnitvu stranih osoba

U supstratu svakog poduzea nalazi se imovina bez obzira o kojem se tipu poduzea radi.2)Zakonom o trgovakim drutvima prelazi se na sustav trgovakih drutava i trinog gospodarstva

(prijelaz su olakala prethodna dva zakona). Prema tom zakonu temeljni oblici pravnih osoba ugospodarstvu su:

- javno trgovako drutvo

- komanditno drutvo

- dioniko drutvo

- drutvo s ogranienom odgovornou

- gospodarsko interesno udruenje

Time je dobiven sustav kakav postoji u razvijenim europskim dravama. Svako je trgovako drutvo pravnaosoba, a osniva se upisom u trgovaki registar.

Izvan gospodarstva, tj. na podruju odgoja, obrazovanja, informiranja, zdravstva i sl., prevladava ustanovakao vrsta pravne osobe.

Razvitkom ustavnih prava i sloboda nastaju i udruge. Udruge su oblici dobrovoljnog udruivanja fizikih ipravnih osoba radi zatite i promicanja zajednikih ekolokih, gospodarskih, humanitarnih, informacijskih,

kulturnih, etnikih i nacionalnih, prosvjetnih, socijalnih, strukovnih, sportskih, tehnikih, zdravstvenih,znanstvenih i drugih interesa, ciljeva i uvjerenja, ali bez namjere stjecanja dobiti.

Poduzee kao pravna osoba ne postoji u novom sustavu. Zakonom o trgovakim drutvima nestaje i pojamdrutvene pravne osobe, a s njim i dioba pravnih osoba na drutvene i graanske.

U sustavu pravnih osoba naeg pozitivnog prava razlikujemopravne osobe javnog i privatnog pravate pravne osobe tipa korporacije i zaklade. U pravne osobe javnog prava ubrajamo dravu, upaniju, grad,opinu, crkvu i sl. dok u pravne osobe privatnog prava ubrajamo sve oblike trgovakih drutava, privatneustanove, privatne zaklade i fundacije, razne udruge i sl. to se tie diobe na korporacije i zaklade, osimzaklada i fundacija, sve druge pravne osobe su korporacije.

4. 4. 8. PRESTANAK PRAVNE OSOBE

Pravna osoba je samo ona drutvena tvorevina koja ima odreeno organizacijsko jedinstvo, odreenuimovinu i priznanje pravne sposobnosti od pravnog poretka. Sve te pretpostavke moraju postojatikumulativno jer ako nestane bilo koja od tih pretpostavki, mora prestati i pravna osoba kao pravni subjekt.

Pravna osoba moe prestati:

1) propisom osoba mora prestati postojati jer bi njezino daljnje postojanje bilo protupravno

2) aktom dravne vlasti tu se moe raditi o prestanku pravne osobe povlaenjem odobrenja koje jepotrebno za egzistenciju pravne osobe

3) ostvarenjem cilja ako je pravna osoba bila osnovana radi postizanja odreenog cilja

28

7/27/2019 GP - opi dio

29/97

4) smanjenjem broja lanova ispod odreenog broja koji je npr. predvien statutom pravne osobe zakorporaciju se obino trae tri lana (tres faciunt collegium)

5) odlukom njezinih lanova

6) nestankom imovine

7) steajem pravna osoba nad kojom se provodi steaj prestaje postojati na dan upisa rjeenja o zakljuenja

steajnog postupka u sudski registarPravna osoba prestaje postojati na jedan od navedenih sedam naina, a imovinskopravni odnosi

pravne osobe razrjeavaju se u postupku likvidacije. Likvidacija je postupak u kojemu se razrjeavajuimovinskopravni odnosi pravne osobe koja treba prestati postojati kao samostalni pravni subjekt. Nakonokonanja postupka likvidacije pravna osoba se brie iz registra.

5. GRAANSKO PRAVO U SUBJEKTIVNOM SMISLU

5. 1. POJAM SUBJEKTIVNOG GRAANSKOG PRAVA

Drutveni odnosi koje ureuje graansko pravo nazivaju se graanskopravnim odnosima. Pravno

ureenje odnosa znai da apstraktne norme objektivnog graanskog prava odreuju kakva prava subjektistjeu i kakve obveze preuzimaju kada stupaju u odreene graanskopravne odnose. Dakle, pravni subjektstupajui u odreeni graanskopravni odnos postaje nositelj odreenih prava koja mu prema drugimsubjektima priznaju norme objektivnog graanskog prava kojima se i sam odnos ureuje. Ta prava nazivajusesubjektivna graanska prava.

U pravnoj teoriji na pitanje to je subjektivno graansko pravo nema je

gp - opći dio

Documents