grad osijek u obrani hrvatskoga istoka...vjekoslav Đaić, branimir feiger, gordana lesinger Žene...

GRAD OSIJEK U OBRANI HRVATSKOGA ISTOKAUrednik Miljenko Brekalo

INSTITUT DRUŠTVENIH ZNAN OSTI IVO PILAR

GRAD OSIJEK U OBRANI

HRVATSKOGA ISTOKA

Glavni urednik

prof. ddr. sc. Miljenko Brekalo

raINSTITUT DRUŠTVENIH ZNANOSTI IVO PILAR

Zagreb, 2019.

Sadržaj

PREDGOVOR...............................................................................................................7

PREFACE..................................................................................................................... 11

Zlata Zivaković-KeržeSVEOPĆE PRILIKE U OSIJEKU TIJEKOM 20. STOUEĆA.......................................15

Marinko LozančićGEOSTRATEGIJSKI I GEOPOLITIČKI ASPEKT OBRANE OSIJEKA 1991..............29

Ivan MihanovićOPSADA I OBRANA OSIJEKA 1991. GODINE U SRPSKIM MEDIJIMA.............. 48

Ivica Sola, Mate BuntlćUSPOREDBA KARAKTERIZACIJA DOMOVINSKOGA RATA KAO „ORUŽANOGA

SUKOBA" (GRAĐANSKOGA RATA) U PRESUDI ZA RATNI ZLOČIN OSJEČKIM BRANITELJIMA ŽUPANIJSKOGA SUDA U ZAGREBU S KARAKTERIZACIJOM MEĐUNARODNIH SUDOVA.................................................................................. 64

Antonija HuljevDOMOVINSKI RAT U „PETOJ ZAPOVIJEDI" IVANA VEKIĆA...............................72

Josip MilasZAVOD ZA JAVNO ZDRAVSTVO OSJEČKO-BARANJSKE ŽUPANIJE U DOMOVINSKOM RATU........................................................................................... 86

Ivan Požgain, Marina Kotrla Topic, Marina Perković KovačevićSPECIFIČNOSTI FUNKCIONIRANJA OSJEČKE PSIHIJATRIJSKESLUŽBE U VRIJEME DOMOVINSKOGA RATA.................................................. 103

Đurica PardonSLAVONSKA ZEMLJA - SVETA BAŠTINA PRADJEDOVA I ZALOG BUDUĆIM NARAŠTAJIMA. BIBLIJSKO-TEOLOŠKA PODLOGA RAZUMIJEVANJU POVEZANOSTI SLAVONSKOGA ČOVJEKA I NJEGOVE ZEMLJE................... 114

Ivan Miškulin, Maja Miškulin, Zelimir Orkić

STANOVNICI OSIJEKA RANJENI U DOMOVINSKOM RATU 1991.-1995. GODINE..................................... ..........................................................................138

Sanja Kopunović Legetin, Stanislav Sota, Suzana VuletićPASTORALNE MOGUĆNOSTI DJELOVANJA CRKVE SA ŽRTVAMA RATNOGA

ZLOČINA SILOVANJA U DOMOVINSKOM RATU............................................147

Vjekoslav Đaić, Branimir Feiger, Gordana Lesinger ŽENE ŽRTVE SILOVANJA U DOMOVINSKOM RATU U POSTRATNOM

PROCESU - ULOGA OSJEČKIH MEDIJA U PRIKAZIMA INFORMACIJA O

VIKTIMIZACIJI ŽENA TIJEKOM RATA..................................................................167

Mladen Lončar, Ivana LončarZAVJET ŠUTNJE U SRPSKIM LOGORIMA MUŠKARACAZAROBUENIH NA ISTOČNOM SLAVONSKOM BOJIŠTU...............................188

Vlatko DolančićNADBISKUPIJSKI ARHIV U ĐAKOVU - ČUVAR PODATAKA O DOMOVINSKOM

RATU NA PODRUČJU DANAŠNJE ĐAKOVAČKO-OSJEČKE NADBISKUPIJE I SRIJEMSKE BISKUPIJE (1991 .-1998 .)................................................................197

Miljenko Brekalo, Anamarija Lukić, Zvjezdana Penava Brekalo POSLJEDICE DOMOVINSKOGA RATA U OSIJEKU I POSLIJERATNE GOSPODARSKE PERSPEKTIVE ...........................................................................219

i

Grad Osijek u obrani hrvatskoga Istoka

SLAVONSKA ZEMLJA - SVETA BAŠTINA PRADJEDOVA I ZALOG BUDUĆIM NARAŠTAJIMA.

BIBLIJSKO-TEOLOŠKA PODLOGA RAZUMIJEVANJU POVEZANOSTI SLAVONACA I NJIHOVE ZEMLJE

Đurica PardonUDK 172.15(497.54=163.42):272

Pregledni rad

SAŽETAK

Povezanost Hrvata, a napose Slavonca, sa svojom zemljom oslanja se na općeljudsku potrebu za ukorijenjenošću i pripadanje određenom teritoriju. Zemlja veže pojedinca s poviješću, s predcima i uspostavlja vezu s budućnošću povezujući ga s naraštajima koji dolaze. Osjetilna percepcija u doživljaju prirode i materijalnoga svijeta, a potom i poraba fiziološke terminologije prouzročile su stereotip raspojasane Slavonije. Iz toga se razloga Slavonca često osuđuje da previše uživa u onom odozdo, osjedlnom, vulgarnom, da je sklon hedonizmu te se slavonski stil života u takvoj percepciji prirode smatra izrazom neke vrste poganskih vjerovanja. Treba li ljubav Slavonca prema svojoj zemlji u ime „kršćanskoga svjetonazora“ smatrati neprimjerenom i osuditi ju? Ne bismo li radije trebali ispitati sadržaj i tumačenje „kršćanskoga svjetonazora“ i usporediti ga s temeljnim odrednicama biblijskoga nauka o zemlji?

Osjećaj i doživljaj pripadanja određenomu teritoriju i pripadanja određenoga teritorija čovjeku biblijski spisi promatraju i opisuju kao duboko religiozno iskustvo koje pojedince i narode povezuje s Bogom. U biblijskom teološkom govoru pojmom „baština“ {nahala) izražava se entitet i identitet čovjeka, njegova odnosa prema Bogu i kvaliteta odnosa prema njihovoj zemlji. U toj uzajamnosti definiraju se i Bog i čovjek i njihova zemlja. Biblijska vjera smatra „baštinu“ temeljem zakonskih pravila koja definiraju međuljudske odnose, odnose ljudi prema zemlji te odnose ljudi prema Bogu i postavljaju ih na istu razinu. Zemlja i ljudi, i Bog zajedno s njima, pripadaju stvarnom i opipljivom zajedništvu. Pripadanje Bogu poima se pripadanjem naroda njegovoj zemlji, a čuvanje, briga, obrana i rad na prosperitetu zemlje poima se vjerničkom dužnošću - izražajem ljubavi prema Bogu i ljudima.

U Domovinskom ratu u Slavoniji, pa i u cijeloj Hrvatskoj, ljubav prema zemlji doživljavana je vrhunskom vrednotom dostojnom mučeničke smrti. Tada se rađao i uspostavljao religiozni i nacionalni identitet Hrvata i Slavonaca. Bog, zemlja i narod bili su shvaćani kao jednakovrijedne vrednote za koje su mnogi bili i još jesu spremni u potpunosti posvetiti svoj život

Ključne riječi: Slavonija, domoljublje, biblijska teologija, baština (nahala), teologija %emlje

114

Đurica Pardon: Slavonska zemlja - sveta baština pradjedova i zalog budućim naraštajima

UVOD

Temeljna je oznaka slavonskoga mentaliteta ukorijenjenost u zemlju koja se stječe

dubokom i dugotrajnom suživljenošću s tlom. Ponekad se čini da je Slavoncu njegova

zemlja draža od svih drugih vrijednosti. Treba li zato Slavonca osuditi? Doživljaj i osje

ćaj životne pripadnosti Slavonca svojoj zemlji temelj je međugeneracijske povezanosti.

Ucijepljenost u život sa zemljom i na zemlji oblikuje identitet Slavonca, ali mu istovre

meno i pruža prostor, ukorijenjenost ne samo u teritoriju nego i u specifičnom stilu

života. Mentalni sklop Slavonca plod je sjedilačke kulture u kojoj zemlja nije prostor

kro% koji se putuje, nego prostor koji %raa, u kojem se postoji i živi.

Osjećaj i doživljaj pripadanja određenomu teritoriju i pripadanja određenoga te

ritorija čovjeku biblijski spisi promatraju i opisuju kao duboko religiozno iskustvo

koje pojedince i narode povezuje s Bogom. U biblijskim tekstu i nauku ta je stvarnost

pripadanja zemlje čovjeku i čovjeka zemlji označena pojmom „baština“ (nahala). U

biblijskom teološkom govoru pojmom „baština“ izražava se entitet i identitet čovjeka

i naroda. Čovjek se shvaća kao biće načinjeno od zemlje, a njegova povezanost sa ze

mljom daje mu doživljaj uzajamnoga pripadanja jednomu narodu. Čovjek pripada ze

mlji i zemlja pripada čovjeku. U toj uzajamnosti definiraju se i zemlja i čovjek. Razumi

jevanje te povezanosti bitno je povezano sa shvaćanjem nasljedne darovanosti zemlje.

Biblijska vjera smatra „baštinu“ temeljem zakona i pravila međuljudskih odnosa,

odnosa ljudi prema zemlji te odnosa ljudi prema Bogu i postavlja ih na istu razinu. U

trostrukom odnosu Bog-zemlja-čovjek s jednoga se na drugi pojam prelijevaju znače

nja, pa i zemlja i ljudi i Bog zajedno s njima pripadaju stvarnom i opipljivom zajedniš

tvu života. Pripadanje Bogu povezano je pripadanjem naroda njegovoj zemlji, a čuva

nje, briga, obrana i rad na prosperitetu zemlje izražaj je vjerničke ljubavi prema Bogu.

Biblijska Teologija zemlje, izložena u ovome članku, može čitatelju dati poticaj na

oživljavanje vlastite vjernosti Bogu i vjernosti svojoj zemlji. Cilj je ovoga članka otvo

riti prostor razmišljanja u kojemu se zemlja cijeni i poštuje kao politička, ekonomska,

kulturna, ali i kao religiozna vrednota. Zemlja je zajedničko dobro naroda i pojedinca,

vrhunska vrijednost zbog koje je čovjek spreman svoj život založiti i u koju je spreman

svoj život uložiti, za zemlju umrijeti, ali i za zemlju živjeti.

1. SLAVONAC I NJEGOVA ZEMLJA

Tematiziranje zemlje, odnosno ravnice, Slavonije, zavičaja i sela, svojstveno je

panonskom književnom diskursu. Povezanost Hrvata, a napose Slavonca, s njegovom

zemljom opjevana je u mnogim pjesmama i opisana u mnogim književnim djelima.

Međutim, osjetilna percepcija u doživljaju prirode i materijalnoga svijeta, a potom i

poraba fiziološke terminologije prouzročile su stereotip raspojasane Slavonije te je

115


literarna Slavonija potisnula stvarnu, zbiljsku sliku Slavonije, zemlje mukotrpnoga rada

i znoja, vjere u Boga i povjerenja ljudima.

Veza između čovjeka i tla, Slavonca i njegove zemlje, oslanja se na općeljudsku

potrebu za ukorijenjenošću i pripadanje određenomu teritoriju. Prostor, premda je

geografski determiniran, kao takav ima modelativnu funkciju i sposobnost izražava

nja neprostornih odnosa, npr. društvenih, religioznih, ideoloških i moralnih aspekata

svjetonazora. U tom smislu zemlja i poimanje zemlje oblikuje svjetonazor Slavonca te

daje dimenziju njegovoj društvenosti, politici, kulturi i religioznosti.

1.1. Zemlja u slavonskoj pjesmi i prozi

U slavonskoj književnosti zemlja se pokazuje kao važan čimbenik. Postoji, prema

Vinku Brešiću, jedna zavičajna varijanta hrvatske književnosti koja bi se mogla nazvati

„slavonska poetika zemlje“. Tu književnu slavonštinu oblikuje slavonski genius loá koji

ima svoju klimu, floru i faunu, svoj specifičan način života i iz njega proizašlu vlastitu

životnu filozofiju. Zajedničko svim viđenjima slavonske književne tradicije je zemlja,

zapravo doživljaj zemlje, koji je u osnovi određen jakom emocionalnom percepcijom

mjesta - iskustva prostora, iskustvom zemlje. Prozna djela i poezija Slavonaca proizla

ze iz iskustva zemlje. Zemlja je „treća dimenzija“ slavonske poezije i proze.1

Literarna Slavonija, tvrdi Anica Bilić, još od 18. stoljeća prikazuje Slavoniju, kako

veli Antun Gustav Matoš, kao arkadiju na priliku zemaljskoga raja, obećanu zemlju blago

dati, jela i obilja, zbog čega Slavonci mogu živjeti epikurejski okruženi svekolikim bla

gostanjem te se predati hedonizmu. Već je davno Julije Benešić u svojem eseju Raspoja

sana Slavonija obrazlagao potrebu razbijanja predrasude Slavoncima kao o razuzdanim

hedonistima i takvom poimanju suprotstavljao sliku zemlje »naseljene narodom koji

nam je dao ljude visoke kulture«. Razlog nastanka takvih stereotipa u prvom je redu

u tome što oni proizlaze iz „nepoznavanja života u Slavoniji, nehaja za ovu zemlju i

površnosti u posmatranju pojava iz slavonskoga života“.2 Zbog toga sliku ra^u^dane

Slavonije kao zemlje jela i pila, veselja i obilja možemo smatrati samo književnom kon-

„Zajedničko svim viđenjima slavonske književne tradicije je zemlja, zapravo doživljaj zemlje, koji

je u osnovi određen - Z a razliku od južnjačke racionalne - jakom emocionalnom percepcijom,

a uz koju ide i specifičan, nazovimo ga tako, kontinentalni književni diskurs.“ Ivica Matičević,

„Razgovori, Vinko Brešić, povjesničar hrvatske književnosti, Slavonska poetika zemlje“, Vijenac,

288 (2005.) 17. ožujka 2005., http://www.matica.hr/vijenac/288/slavonska-poetika-zemlje-9232/

(23. II. 2018.); Također vidi: Vinko Brešić, Slavonska književnost i novi regionalizam, Matica hrvatska,

Osijek, 2004., str. 63.

2 ,Anica Bilić, „Ivan Kozarac i literarna Slavonija“, Dani Hvarskoga kazališta. Građa i rasprave o hrvatskoj

književnosti i kazalištu, 32 (2006.) 1., str. 440.

116

http://www.matica.hr/vijenac/288/slavonska-poetika-zemlje-9232/

Đurica Pardon: Slavonsko zemlja - sveta baština pradjedova i zalog budućim naraštajima

strukcijom koja se često ne podudara sa stvarnom, zbiljskom slikom Slavonije. Zablu

de o hedonističkoj i razuzdanoj Slavoniji proizlaze i iz krivoga shvaćanja i doživljaja

darežljivosti i gostoprimljivosti slavonskih ljudi koji pred svoje goste iznose najbolje

plodove svoga rada i zemlje na stol. Umjesto da gost shvati taj čin predstavljanja obilja

kao počast, često se događa da u svijesti pogošćenoga i počašćenoga zavlada zavist i

ljubomora na Slavonca te njegov svakodnevni život zbog bogatstva stola bude shva

ćen kao neprestano čašćenje i hedonističko uživanje. Međutim, Slavonija je u svojoj

svakodnevici zemlja marljivih ratara koji u znoju lica svoga i svojim svakodnevnim

napornim radom obrađuju brazde svojih njiva, voćnjaka i vinograda. Taj trud i preda

nost zemlji očituje se i u tome da je Slavonac kadar svoju zemlju do zadnje kapi krvi

braniti i za nju umrijeti.

Domovinski rat pomogao je jačanju svijesti u samih slavonskih pisaca o slavon

skoj duhovnoj izdvojenosti i posebnosti, o duhovnoj i životvornoj povezanosti Sla

vonca s njegovom zemljom. Bez zemlje nema „šokaštva“ i „slavonstva“ jer Slavoncu,

pjesniku, piscu ili sasvim običnom čovjeku tijekom vjekova i u svim okolnostima nje

gova postojanja slavonski kraj ima puno veće značenje od pukoga komada zemlje.3

Slavonija je bila izložena još jednomu u nizu ratova njezine nevoljne povijesti. Za

vrijeme i nakon rata javljaju se mnogi znanstveni i nakladnički projekti koji aktualizira

ju slavonski prinos nacionalnoj književnosti.4 I upravo u ratu i za vrijeme izloženosti

smrtnoj opasnosti Slavonci pjevaju svoje najljepše pjesme i pišu najljepše retke o svo

joj zemlji.

Cak i danas, u vrijeme iseljavanja i opustošenja, Slavonci se ne odriču svoje zemlje

i pjesama koje uz zvuk tambure razgaljuju srca Slavonaca i otvaraju njegovu dušu.

Premda se čini da je pjesma o Slavoniji i specifična tamburaška glazba postala još jedan

veliki tabu, ipak ljubav prema Slavoniji, bogatoj masnoj rodnoj zemlji koju su političari

u dobroj mjeri uništili ili rasprodah, kad tambura zasvira, iz duše Slavonaca istiskuje

3 Marija Klapka, „Cvelfer stari ili o Duki Galoviću“, Aleph, 5 (2006.) 1, str. 147.

4 U Osijeku je 1991. bila formirana kulturno-umjetnička postrojba koja je djelovala na zaraćenom

području da bi - kako to veli Goran Rem - »zavičajnoj fazi rata« mogla uzvratiti na »identitetno

prepoznadjiv način«. Tomu pripada i vinkovački projekt Slavonka čijih su 100 knjiga definirane

kao i Slavonija - \avicajna čitanka Stanka Andrića itd. Diskusiju o slavonskoj književnosti devede

setih preuzeo je novi naraštaj književnih stručnjaka osječkoga Sveučilišta izašlih ispod kabanice

Stanislava Marijanovića. Stječe se dojam kako je koncentracija slavonskih projekata su/postavila

slavonsko-hrvatsko, implicite Sjever i Jug i kontinentalno-mediteransko te tako ukazuje na proces

decentralizacije ili disperzije objektivno najjačega nacionalnoga integrativnoga identiteta u trenutku

njegove najradikalnije kušnje, ali nesumnjive snage. Vinko Brešić, n. dj., str. 96-98.

117


one posebne osjećaje koji su dio ovoga podneblja, iz slavonskoga blata izrasli, na šoru

rođeni i iz slavonske zemlje izniknuli.5

Novi tip seoske kulture, koji se u posljednje vrijeme rađa u Slavoniji, prema Josi

pu Užareviću, raste na nadahnuću slavonskom prirodom, ponajprije slavonskom ze

mljom. Unatoč opterećenjima i sivilu, opustošenosti stanovništvom i ekonomskom

siromaštvu koje sve više zahvaća slavonsku svagdašnjicu, rađaju se mnoge pjesme koje

spajaju nebo sa zemljom stvarajući „svojevrsnu filozofiju zemlje i slavonskoga pejza

ža“, dajući osnovu za pozitivnu perspektivu šokačkoga seljačkog života gdje se vlastiti

životni prostor, vlastita zemlja, vidi i doživljava posebnom i životvornom vrednotom.6

1.2. Ukorijenjenost Slavonaca u zemlju pradjedova

Slavonce se često opisuje kao osjetilne ljude, ponekad strasne i razuzdane, a če

šće melankolične i tugaljive. Osjetilnost se u panonskom književnom diskursu reflektira

kroz tematiziranje materijalnoga svijeta,, percepciju čovjeka kao strastvenoga djeteta prirode

koje uživa u doživljaju prirode i materijalnoga svijeta.7 Takva je slika Slavonije poti

snula stvarnu, zbiljsku Slavoniju, zemlju mukotrpnoga rada i znoja, zemlju u kojoj se

podjednako gleda u nebo i u do, zemlju na kojoj se Boga časti i njemu zahvaljuje, ze

mlju kao prostor koji zrači milošću i božanskom prisutnošću. Upravo stvarnost zemlje,

a ne ideja o zemlji, duboko i životvorno označava slavonski mentalni sklop u kojem

se zemlja ne misli, nego živi. Mentalni sklop Slavonca plod je sjedilačke kulture u kojoj

zemlja nije prostor kro% koji se putuje, nego prostor koji %rači, u kojem se postoji i živi.

„Kad se govorilo o Šokcima, poveznica je uvijek bila ‘kulen, rakija, tambura, bećarluk...’, čega se

Šokci ne odriču. No oni su prije svega radišni, pošteni ljudi, dobri katolici i Hrvati. Najdosljednija

promicateljica šokaštva, književnica Mara Svel Gamiršek, rekla je da je ‘Sokac sljubljen sa svojom

zemljom’. Zato Šokci/Slavonci i ne napuštaju svoju Slavoniju, a mi današnji Šokci donijeli smo

odavno iz svojih šokačkih sela ‘grumen zemlje’ u srcu.“ Vera Eri, „Šokci Osijeka“, A nali Zavoda %a

znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, 25 (2009.) 1, str. 165-181., 167.

6 Usp. Josip Užarević, Popucale štrange i kajasi. .., Različak, Strizivojna, 2003., str. 137-142.

7Kant proučava uvjete spoznaje te je ključno pitanje njegove filozofije što mogu spoznati. Postoji stvar

o sebi koja je transcendentna (onkraj spoznaje, neshvadjivo) i stvar %a sebe koja svoje pojavljivanje

može zahvaliti trancendentalnim uvjetima spoznaje. Postoje tri apriorna principa spoznaje: prostor,

vrijeme i uzročnost. Sve što spoznajemo, pojavljuje se u te tri kategorije. Stvari se postavljaju u

prostorno-vremenski okvir i uzročno-posljedične odnose. Prostor i vrijeme dolaze odozdo te imaju

osjetilni karakter, a uzročnost dolazi odozgo, iz uma. Svemir, Bog i duša ne mogu se objasniti unu

tar triju apriornih principa. On je srastao s prirodom i njezinom bujnom vegetacijom te možemo

govoriti o zelenoj religiji ili slavoničnoj psihobotanici, kojoj valja dodati kult životinja, posebice

konja. Doživljaj zemlje praćen je jakim emocijama te naglašenom zavičajnošću. Kozarčevi likovi nisu

privrženi zemlji kao posjedu, imetku, nego prirodi kao prostoru slobode, sreće i ugode. Usp. Anica

Bilić, n. dj., str. 433.

118


Takvo shvaćanje prostora svojstveno je gotovo svim ratarskim kulturama i svjetonazo

rima proizašlim iz sjedilačkih civilizacija. U takvom svjetonazorskom okružju Slavonac

doživljava svoju zemlju kao svoj dom, svoje domaćinstvo i siguran prostor svoga po

stojanja i življenja - kao zemlju koja život %raiï i koja život %nači}

Temeljna oznaka slavonskoga mentaliteta upravo je ona životna lokalnost i uko

rijenjenost u zemlju koja se stječe dubokom i dugotrajnom suživljenošću s dom iz

kojega on crpi život i koji mu život daje. Lokalnost i ukorijenjenost u vlastitu zemlju

je, kako tvrdi Ton Lemaire, tipična oznaka seoskoga života i seljačkoga, zemljoradnič

koga mentaliteta. Seljaci i zemljoradnici u intimnoj su vezi sa svojom zemljom i svojim

regionalnim okolišem. Tlo se u seljačkom mentalitetu ne shvaća samo kao sredstvo

proizvodnje nego kao istinski temelj njihova postojanja. Svaki je seljak intimno i obi

teljski povezan sa svojom zemljom, s njezinom poviješću, s njezinim posebnostima

i osobnim karakteristikama. Budući da je zemlja uvijek posebna i lokalna, seljački je

život čvrsto „lociran“ (smješten). Seljački je život „art de la localité“.9

Doživljaj i osjećaj životne pripadnosti Slavonca svojoj lokalnoj zemlji temelj je

međugeneracijske povezanosti između ljudi koji su na toj zemlji živjeli prije i onih koji

će tu zemlju naslijediti. Ucijepljenost u život sa zemljom i na zemlji oblikuje identi

tet Slavonca, ah mu istovremeno i pruža prostor ukorijenjenosti ne samo u teritorij

nego i u specifični stil života koji oblikuje međuljudske odnose. Međutim, upravo zbog

trajnosti i postojanosti zemlje slavonski stil života seže u prošlost i proteže se prema

budućnosti. Zemlja, taj dom Slavonca, i njezina postojanost nije ograničena samo na

jedan naraštaj, nego spaja prošlost i budućnost u jedan tijek ljudskih života, tijek uza

jamne povezanosti postojanja zemlje i njezinih obitavatelja.10 Na taj način zemlja veže

8Kategoriju prostora u slavenskom doživljaju stvarnosti posebno je proučavao ruski semiotičar To-

porov. U ratarskom svjetonazoru važan je pojam kuća i dom - prostor koji zrači - kako ga naziva

Toporov. Usp. Anica Bilić, n. dj., str. 434.

9 V • V •Napokon, seljaci se manje-više uvijek osjećaju autarhičnim na svojoj zemlji, a osobito svoj ponos i

neovisnost pokazuju uzgajanjem i pribavljanjem vlastite hrane. Uživanje u okusima vlastite domaće

hrane i pića jedna je od važnih oznaka seljačkoga života. Uvijek se među seljacima pridavala velika

važnost blagovanju obroka koji se sastoji od u vlastitom domu osobno pripravljenoga kruha, po

vrća, mesa, vina, sira i drugih namirnica. Usp. Ton Lemaire, „The Taste o f the Local. The Global

Aliénation o f Food and the Peasant and Rebellion in France“, u: Dick Kooiman - Adrianus Koster

(urr.), Conflict in a Globalising World. Studies in Honour of Peter Kloos, Uitgeverij Van Gorcum, Assen,

2002., str. 197-210., 199.

^ Mnogi su znanstvenici na temelju arheoloških i antropoloških istraživanja već opisali i naglasili

važnost predaka u zemljoradničkim zajednicama. U društvima koja obrađuju zemlju, predci su

obično smatrani prvotnim vlasnicima i zaštitnicima zemlje. Naglašava se i česta povezanost pre

daka s osnutkom „kuće“ (doma) čije značenje nije zgrada, nego s njom povezani društveni entitet,

zajedničko društveno tijelo ili sržna grupa raznim oblicima stvarnih ili fiktivnih veza međusobno

119


pojedinca s poviješću, s predcima i uspostavlja vezu s budućnošću. Povezujući prošle

i buduće naraštaje, zemlja je baština predaka i nasljedstvo koje se s koljena na koljeno

prenosi putem političkih, kulturnih i religioznih vrijednosti ucijepljenih ne samo u du

hovni, nego i u konkretni život čovjeka koji na njoj, od nje i s njome živi. Kroz odnos

prema zemlji, kroz odnos sa zemljom, čovjek na konkretan i lokaliziran način izražava

svoj politički, kulturni i religiozni entitet i identitet.11

1.3. Vjera Slavonaca i njihova zemlja

Sveto Pismo je temelj kršćanskoga nauka i kršćanskoga morala. Biblijska izvješća

i naputci koje nalazimo u svetopisamskim tekstovima, oblikovah su tijekom stoljeća

kršćanski svjetonazor i s njime povezana pravila života. U srce Slavonije i u srca ljudi

koji u njoj žive, od davnina je posijana Božja riječ i odavna je zaživjela kršćanska vjera

koju većina Slavonaca žive kao članovi Rimokatoličke Crkve. Međutim, unatoč činjeni

ci da je kršćanstvo u ovaj prostor i u ljude koji ga nastavaju duboko pustilo svoje kori

jene, Slavoniju se često doživljava kao zemlju u kojoj vladaju dionizijska načela života,

hedonističko i pogansko raspoloženje bez Boga. U takvom promatranju smatra se da

je „Šokadija kršteni residium poganstva“ te je s njom, njezinim običajima i navadama

nespojiv „kršćanski moral“. Moralizatorski duh odjeven u „kršćanski svjetonazor“

smatra slavonski mentalitet odnosa prema zemlji u najmanju ruku neprimjerenim.12

Iz toga se razloga Slavonca često osuđuje da previše uživa u onom odozdo, osjetil

nom, vulgarnom, da je sklon hedonizmu, te se slavonski stil života u takvoj percepciji

prirode smatra izrazom neke vrste poganskoga obožavanja prirodnih elemenata, %emlje

na prvom mjestu (zemlja je mati, božica). U ime „kršćanske uzdržljivosti“ i odricanja,

uvezanih i ucijepljenih osoba, kao što su npr. rodbinske, savezničke ili posjedovne. Vezivanje se po

kazuje na zajedničkom materijalnom, nematerijalnom - uključivo i nadnaravnom - području te po

državaju čitav svijet osnovan na poštovanju i časti. Dom nije materijalni oblik, nego se u srži doma

nalazi provjerljiv i istinit mikrokozmos koji u svojim najmanjim detaljima predstavlja sliku cijeloga

svemira i čitavoga sustava društvenih odnosa. Nasljednici doma u izravnoj su vezi s početnicima

koji su ugrađeni u njegove temelje i na taj su način povezani s prvotnim kozmološkim i stvaralač

kim početcima od kojih dom potječe i na kojima tijekom vremena stoji. Usp. Harry Fokkens - Stijn

Arnoldussen, Bronce Age settlement sites in the Low Countries, Oxbow, Oxford, 2008., str. 9.

11 Usp. Anastasia Christou, Narratives of Place, Culture and Identity. Second-Generation Greek-Americans

'Return ‘Home’, Amsterdam University Press, Amsterdam, 2006., str. 82.; Allison Hayes-Conroy, Re

connecting Uves to the Land: A n Agenda for Critical Dialogue, Associated University Presse, Cranbury,

2007., str. 63-67.; Chris Fitter, Poetry, Space, Landscape: Toward a New Theory, Cambridge Univerity

Press, Cambridge, 1995., str. 5-6.; Stephen Gavin Radley, Towards the theology of place, Durham the

ses, Durham University, Durham, 1992., str. 50.

12Usp. Anica Bilić, n. dj., str. 439.

120


pokore i pobožnosti, Slavonac i njegova vjera često biva promatrana kroz prizmu pan-

teističke sraštenosti i duhovne identifikacije s prirodom, napose sa svojom zemljom.

Nepobitna je činjenica da Slavonac voli i cijeni svoju zemlju, od nje i za nju živi.

Ponekad se čini da je Slavoncu njegova zemlja draža od svih drugih vrijednosti. Tre

ba li zato Slavonca osuditi? Suvremena istraživanja biblijske teologije otvaraju sasvim

opravdanu sumnju da se dosadašnji „kršćanski svjetonazor“ o zemlji i zemaljskim

vrijednostima teško može utemeljiti na biblijskim tekstovima i ispravno tumačenoj

biblijskoj vjeri. Sam papa Franjo u nedavno objavljenoj enciklici Laudato si’ tumači da

su dosadašnji kršćanski stavovi bili utemeljeni na neispravnim i ponekad pogrešnim

tumačenjima biblijskih tekstova koji govore o ljudskim odnosima prema zemlji (usp.

LS 67). Papa Franjo naučava da je pogrešan onaj kršćanski svjetonazor koji zapostav

lja, zanemaruje i ukida činjenicu da je ljudski život utemeljen na tri tijesno povezana

i isprepletena odnosa: s Bogom, s bližnjim i sa zemljom (usp. LS 66).13 Stoga je i op

ravdano postaviti pitanje može li se i smije li se Slavonca, zbog ljubavi prema svojoj

zemlji i zbog sraštenosti s njome, u ime kršćanskoga svjetonazora i morala proglasiti

krivovjercem? Štoviše, daje li element zemlje u vjeri Slavonca upravo onaj dodatni i

u dosadašnjem kršćanskom svjetonazoru davno izgubljeni i zaboravljeni čimbenik te

upravo vjeru Slavonca čini „pravom“ i na biblijskim tradicijama „utemeljenom“? S

druge strane, ima li zemlja svoje opravdano i važno mjesto u kršćanskoj vjeri Slavona

ca? Je li zemlja u vjeri Slavonaca shvaćena samo kao imanje koje se nasljeđuje od svojih

pradjedova ili nosi u sebi i duhovne oznake generacijskoga prenošenja vjere u Boga čiji

je zemlja dar rodu slavonskome? Stoga valja pomno ispitati temeljna uvjerenja dosa

dašnjega „kršćanskog svjetonazora“ koji osuđuje prevladavajuće shvaćanje stila života

Slavonca i uloge zemlje u njemu te ga usporediti sa suvremenim kršćanskim naukom

0 zemlji izraslim na novijim proučavanjima biblijskih tekstova.

2. BIBLIJSKA TEOLOGIJA ZEMLJE

Proučavanje biblijskih tekstova s fokusom na %emlju, na tlo koje služi za obradu

1 izvor hrane, općenito na mjesto i prostor života ili podrijetla, na političku zajednicu,

pokrajinu i državu, na svijet i konačno na Zemlju, planet na kojem živi i postoji ljudski

rod u zajednici sa svim ostalim bićima i stvorenjima, relativno je nov pristup u biblij

skoj znanosti.14 Interes biblijske teologije za zemlju izrastao je iz konteksta ekološke

13Papa Franjo, Laudato si’: End klika o bri^i %a zajednički dom, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2015. (LS)

14 yU terminologiji ovoga članka riječ %emlja koristi se u njezinom najširem značenju i njome se ponaj

prije označava prostor i mjesto ljudskoga života. Koriste se i druga značenja pojma %emlja kao što su

do, obradivo zemljište. Značenje riječi Zemlja u smislu planeta rjeđe je u upotrebi jer takvo značenje

riječi nije bilo poznato semitskim piscima. Riječ zemlja u biblijskim spisima upotrebljava se, prije

121


:

krize, a proučavanje zemlje u biblijskim tekstovima iznjedrilo je mnoštvo istraživanja,

osobito na području antropologije religije, koja su potvrdila daleko veću širinu i zna

čaj te teme za biblijsku teologiju, za opću teološku znanost, a napose za svakodnevni

kršćanski vjernički život.15

2.1. Zemlja u Bibliji, teologiji i praktičnoj vjeri

Prema hrvatskoj biblijskoj konkordanciji, riječ %emlja se u cijeloj Bibliji spominje

3 112 puta, što tu riječ čini po brojnosti trećom spominjanom ključnom riječi u biblij

skom tekstu.16 Već je učestalost upotrebe riječi zemlja u Bibliji dovoljan pokazatelj važ

nosti ove teme. O važnosti zemlje u Bibliji svjedoče i primjedbe brojnih znanstvenika

s područja biblijskih znanosti. Čitava je Biblija, kaže židovski etnograf i povjesničar

Shelomo Dov Goitein, duga pripovijest o tome kako je Božji narod zemlju dobio, kako

ju je izgubio i kako se ponovo u nju vratio.17 Tema %emlja središnja je tema biblijskoga

teksta i biblijske vjere, pa je time i nezaobilazan kontekst teološkoga razmišljanja ako

se želi na cjelovit način razumjeti i prikazati teološka poruka biblijskih spisa i potpunije

shvatiti i protumačiti odnos Boga i čovjeka.18 Stoga milanski nadbiskup kardinal Carlo

svega, u konkretnom smislu obradivoga i plodnoga da, rjeđe kao oznaka za političku zajednicu - dr

žavu, a još manje kao oznaka Zemlje kao planeta. Daljnje informacije o značenju pojma zemlja u bi

blijskoj teologiji vidi u: Đurica Pardon, Zemlja: dar; kušnja i %adaća. Biblijska teologija %emlje u Knjizi Po

stanka 1 - 1 1 , Glas Koncila, Zagreb, 2014., str. 37-64. Također vidi „Zemlja“, Ljiljana JOJIC - Ranko

MATASOVIĆ (urr.), Hrvatski enáklopedijski rječnik, sv. 12., Novi liber, Zagreb, 2002., str. 158-160.

15 „Rast svijesti o alarmantnom porastu ekološke opasnosti, koja je već sredinom druge polovice 20.

stoljeća pokazivala ozbiljne prijetnje, potaknula je potrebu da se dotadašnji teološki nauk o stvorenji

ma i zemlji prerekne i jasnije protumači. Pitanje shvaćanja zemlje u biblijskoj vjeri nije aktualno samo

zbog prijeteće ekološke krize, već se odgovor na njega tiče i svjetske politike i ekonomije. Mnogi su

stručnjaci s područja biblijske, dogmatske i pastoralne teologije već naglasili kompleksnost teme ze

mlje u biblijskoj vjeri, ali i važnost njezina proučavanja za cjelokupni teološki, politički, ekonomski i

socijalni nauk Crkve, pa tako i za konkretni, svakodnevni kršćanski praktični vjernički život.“ Pregled

teoloških nastojanja u proučavanju teologije zemlje vidi u: Đurica Pardon, „Biblijska teologija zemlje

- potka enciklike Laudato si’“, Diacovensia, 24 (2016.) 1., 13-43., str. 15-17.

16 Usp. Tadej Vojnović, Velika biblijska konkordandja, sv. 1-2, KS, Zagreb 1991.

17 Shelomo Dov Goitein, Bible Studies, Yavneh, Tel Aviv, 1967., str. 15 (hebrejski). Prema: David Fran

kel, The hand of Canaan and the Destiny of Israel: Theologies of Territory in the Hebrew Bible, Eisenbrauns,

Winona Lake, 2011., str. 1.

18„Zemlja je središnja, ukoliko ne i zaista središnja tema biblijske vjere“. Walter Brueggeman, The

Land: Place as Gift; Promise and Challenge in Biblical Faith, Fortress, Philadelphia, 1977., str. 3; „Zemlja

je središnje referentno interpretativno mjesto za shvaćanje vjere Izraela.“ Usp. Gary M. Bürge, Jesus

and the Land: The New Testament Challenge to ‘Holy Land” Theology, Baker Academic, Grand Rapids,

2010., str. 53; Na temelju analize starijih biblijskih spisa Geoffrey Lilburne tvrdi da „zemlja u biblij

skoj vjeri ne predstavlja samo jednostavno mjesto pojavka i odvijanja vjere, nego ima udio u samoj

122


Maria Martini opravdano kaže da je pitanje zemlje „jedno od gorućih pitanja“ koje s

biblijskih stranica, na kojima je sveprisutna, „traži svakovrsnu analizu“ da bismo shva

tili njezino „posebno značenje“. Pri tome kardinal Martini misli, prije svega, na teološ

ku interpretaciju činjenica koje su dinamikom povijesti izraelskoga naroda u biblijskim

knjigama upućenim svim narodima i predstavljene kao primjer ponašanja kako živjeti

svoje čovještvo u povezanosti s Bogom po svoj zemlji i na svakom mjestu. Odnos sa

zemljom utemeljen na Božjoj vjernosti ne vrijedi samo za određeni geografski prostor

koji je Bog obećao svomu narodu. Ispravan stav prema zemlji ostaje i nadalje nepromi

jenjen za sve ljude svih prostora i vremena. U svjetlu starih odlomaka Svetoga Pisma

taj se odnos nastavlja i traži da ga proučavaju i interpretiraju svi sljedbenici Biblije.19

Zemlja nije važna samo za shvaćanje biblijskih tekstova nego i za praktični život

Crkve i njezinih članova, vjernika koji žive svoj svakodnevni vjernički život na zemlji.

Crkva je na to pitanje pozvana teološki i na iskustvu dijaloga s tekstovima Svetoga

Pisma utemeljeno odgovoriti te svoj nauk o razumijevanju zemlje unutar svojega teo

loškog nauka jasno iznijeti. Jasnoća teološkoga nauka potrebna je iznimno zbog toga

što odgovor na pitanje zemlje i teološka poruka koja iz njega proizlazi više nego ikoja

teološka tema oblikuje praksu i praktičan vjernički život, a napose oblikuje shvaćanje

poslanja Crkve svijetu u kojemu živi i u kojemu je pozvana svjedočiti Božju riječ.20

Čitanjem biblijskoga teksta sa sviješću o značenju zemlje za vjeru Izraela i o poru

ci kojom je ta tema bremenito označena, otvara se mogućnost drukčijega pristupa

problemima suvremenoga svijeta s kojima se susreću vjernici današnjice, bez obzira

radi li se o poteškoćama vjerničkoga života i svjedočenja na području političkoga,

etičko-ekološkoga, ekonomskoga ili općenito moralnoga ponašanja kako prema svo

jim bližnjima, tako i prema samima sebi.21 Proučavanje teme %emlja u Bibliji otvara

biti vjere“ te da se „hebrejska vjera uopće ne može razumjeti bez dara zemlje“. Geoffrey Lilburne,

A Sense of Place: A Christian Theology of the Land, Abingdon, Nashville, 1989., str. 45.

19Usp. Alain Marchadour - David Neuhaus, Land, Bibel und Geschichte: „Das Land, das ich D ir geigen

werde... “ Paulinus Verlag, Trier, 2011., str. 7-8.

20Usp. Hans-Christoph Goßmann, Das Land der Verheißung: Studien %ur Theologie des Landes im Alten

Testament und Ihrer Wirkungsgeschichte in frühjüdischen undfrühchristlichen Texten, EB-Verlag, Schenefeld,

2003, str. 141-143.

21Kratak, ali inspirativan članak iz pera poznatoga njemačkog katoličkog bibličara Norberta Loh-

finka, već svojim naslovom „Nema spasenja bez stvorenja“, govori o potrebi zaokreta kršćanske

teologije, drukčijega odnosa i shvaćanja odgovornosti za stvorenja i zemlju. On doslovno kaže:

„Es gibt also kein Heil füir den Menschen an der Schöpfung vorbei. Es gibt keinen Absprung vom

Tiger, durch den der einzelne oder ein kleiner Freundeskreis sich der Verantwortung fiir diese Erde

entziehen könnte.“ N orbert Lohfink, „Kein Heil an der Schöpfung vorbei“, Orientierung, Katholische

Blätter fü r mitanschauliche Information, 41 (1977.) 17, str. 183-186.

123


pitanja o ispravnosti dosadašnjega razumijevanja stvaranja i stvorenja, postavlja u sum

nju uvriježena shvaćanja koja su oblikovala „kršćanski mentalitet“ i iz njega proizašli

„kršćanski svjetonazor“ o zemlji, vrijednostima i svrsi zemaljskoga života i postojanja,

a napose o planetu Zemlji i završetku ljudima poznatoga svijeta.22

2.2. Bog, čovjek i zemlja u Bibliji

Zemlja, od Boga stvorena, predstavlja prostor koji je ljudima ponuđen da se na

njemu odvija i događa život u savezništvu s Bogom, u bratskoj povezanosti i praved

nosti među ljudima, sa svim stvorenjima, s čitavom stvarnošću. Biblijska vjera pretpo

stavlja i kroz cijeli tekst Biblije svjedoči o tripartitnom odnosu u kojemu su subjekti

Bog, čovjek i zemlja. Odnos Bog - zemlja - čovjek predstavlja matricu biblijske vjere u

kojoj je zemlja temeljni i ujedinjujući teološki pojam. Isključivanjem zemlje iz kršćan

ske vjere nanosi se nepravda istini postojanja i životu cjelokupne stvarnosti, čitavom

stvorenju. Razumijevanje i održavanje odnosa Bog - zemlja - čovjek daje utemeljenje

pravednosti, shvaćenoj u najširem njezinu obliku, kao vjernosti Božjoj riječi, pod

laganje Božjoj volji, slavljenje i čašćenje Božjega veličanstva, poštovanje svih ljudi i

cijenjenje svih stvorenja počevši od najmanjih dijelova materije mikrokozmosa pa do

cjelokupnoga sustava planeta i sazviježđa makrokozmosa.

Objava i objašnjavanje tripartitnoga odnosa Bog - zemlja - čovjek događa se u

Bibliji od samoga njezinog početka u Knjizi Postanka pa do njezina završetka u Knjizi

Otkrivenja. Iako se tekstovima s prvih stranica Biblije i izvješćima o stvaranju u pro

učavanju teme zemlje pridaje posebna važnost, tekstovi o stvaranju ipak nisu jedini,

nego samo jedni od mnogih. Ipak, važnost tekstova o stvaranju dolazi do izražaja ako

ih čitamo i razumijevamo u kontekstu njihova nastanka i obrazlažemo unutar svrhe

radi koje su se našli u zbirci biblijskih predaja i ukoliko shvaćamo njihovu povezanost s

drugim tekstovima koji govore o zemlji. Biblijski izvještaji Knjige Postanka, kao i veli

ka većina biblijskih tekstova, nastankom datiraju iz vremena sužanjstva. Upravo u tom

vremenu obezemljeni izraelski narod pisao je najljepše biblijske retke o svojoj zemlji.

Tim se opisom uokviruje cjelokupno teološko tumačenje i značenje tijeka povijesti

22O tome više vidi u zbirci misli i govora pape Ivana Pavla II. na ekološke teme: Simone Morandini

- Paolo Tarchi - Aldo Giordano, La crea ione in dono: Giovanni Paolo II e F ambiente, EMI, Bologna,

2005. Također vidi i 12. poglavlje knjige: Lewis WILLIAMS - Rose ROBERTS - Alastair McIntosh

(urr.), Radical Human Ecology: Intercultural and Indigenous Approaches, Ashgate Publishing, London,

2012., str. 235-237. O novijem katoličkom nauku glede ekologije, održivoga razvoja i ekonomije

vidi 5. poglavlje: Alberto Múnera, „New Theology on Population, Ecology, and Overconsumption

from the Catholic Perspective“, u: Harold Coward - Daniel C. Maguire (urr.), Visions of a new earth.

Religious perspectives on population, consumption, and ecology, SUNY Press, Albany, 2000., str. 65-78.

124


izraelskoga naroda kojim se već na njegovu početku obznanjuje njezin cilj - siguran i

miran život u /na zemlji.23

U opisu stvaranja uočljiva je činjenica da je zemlja partner s Bogom u njegovu

stvaralačkom djelovanju. Iz nje izlaze biljke. U njezinim vodama razvijaju se ribe, nje

zinim nebom lete ptice i gnijezde se na granama njezinih stabala (usp. Post 1, 20-31).

Zemlja im je kao majka i pruža im dobru perspektivu života. Pogled utemeljen na

teologiji stvaranja, premda se izričito ne spominje naziv zemlje kao majke, ipak ne

zanemaruje takvo poimanje zemlje i u potpunosti ga ne isključuje iz biblijske vjere.

Štoviše, partnerski odnos Boga i zemlje stavlja se čovjeku kao uzor, slika partnerskoga

odnosa koji on u svom stavu i ponašanju prema stvorenom svijetu svojom brigom i

čuvanjem zemlje treba ostvariti kao biće slično Bogu, svojemu Stvoritelju. Partnerstvo

ljudskoga roda sa zemljom usko je vezano s dostojanstvom čovjeka i svrhom njegova

postojanja, ali i s poslušnošću Božjoj riječi po kojoj je čovjek od praha zemaljskoga

stvoren te pripada području najdubljih izraza religioznosti.24

Vjernički odnos prema zemlji, u primjeru Noe (Post 6,1-9), stavlja se u područje

savezničke obveze ljubavi prema Bogu i bližnjemu koji vrijedi za čitav ljudski rod. Za

kon dobrohotnoga postupanja prema zemlji ne obuhvaća i ne obvezuje samo židovski

narod, nego sve narode na zemlji. Obdržavajući Noino pravilo postupanja prema ze

mlji, svaki čovjek, dok zemlja postoji, može doći do sreće, mira i zadovoljstva, blago

slova Božjega.25 Prikaz odabranja Abrahama predstavlja Božji izbavitelj ski odgovor na

beznadnu situaciju obezemljenosti, a obećani mu blagoslov kontrast je prije izrečenim

prokletstvima o gubitku plodnosti zemlje, teškoćama rađanja potomstva i izgnanstva

iz Božje blizine (usp. Post 3,17-24). Obećanja što ih Bog daje Abrahamu, a po njemu i

23Više o ovoj temi vidi: Walther Zimmerli, „The 'Land’ in the Pre-exilic and Early Post-exilic Prop

hets“, u: James T. Butler - Edgar W Conrad - Ben C. Ollenburger (urr.), Understanding the Word:

Essays in Honor of Bernhard W. Anderson, JSOT Supp 37, JSOT Press, Sheffield, 1985, str. 259.

Knjiga Postanka, kako smatra Walter Brueggemann, sadrži prikaze dviju povijesti, koje se obje

bave temom zemlje. Jedan, koji se nalazi u Post 1-11, predstavlja ljude koji su duboko ukorijenjeni

u zemlju i čine sve kako bi svoj život usmjerili prema izgnanstvu i gubitku zemlje, a drugi, koji je

predstavljen u Post 12-50, govori o Abrahamu i njegovu rodu koji se nalazi na putu ponovnoga

zadobivanja zemlje i pouzdane nade u ispunjenje Božjega obećanja da će zemlju ponovo zadobiti.

Usp. Walter Brueggemann, The Land,, str. 15.

24 Usp. Mark G. Brett, „Earthing the Human in Genesis 1-3“, u: Norm an C. Habel - Shirley Wurst

(urr.), The earth story in Genesis, Sheffield Academic Press, Sheffield, 2000, str. 77.

25 Usp. Anne Gardner, „Ecojustice: A Study o f Genesis 6,11-13“, u: Norman C. Habel - Shirley

Wurst (urr.), n. df, str. 126.

125


svakomu čovjeku, nezamisliva su i neobjašnjiva, teološki nerazumljiva i egzistencijalno

nejasna bez zemlje.26

Prigodom čitanja izvješća Knjige Postanka ipak valja imati na umu da zemlja nije

imala takvo značenje praocima Izraela, nego onima koji su te tradicije u svojim povije

snim i teološkim situacijama koristili, čitali i interpretirali, koji su „teološki objašnjavali

činjenicu gubitka nacionalne samostalnosti i činjenicu gubitka zemlje.“27 Zato u preda

jama Knjige Postanka nije govor o osnovnim postavkama teologije zemlje, nego one

radije predstavljaju njezin univerzalni vrhunac i plod čežnje prognanika za zemljom

predaka, želje i nade za povratkom u nju, potkrijepljene vjerom u Božje milosrđe.28

Biblijski tekst o praocima Izraela i o danom im obećanju zemlje može se sasvim

sigurno smatrati odjekom i teološkom refleksijom na vrijeme u kojem se Izrael nalazio

u svojoj zemlji, kad je bio smješten i mirno živo u blagostanju koje mu je zemlja pru

žala, ah blagodat dara zemlje nije primjećivao ih ga je namjerno zanemarivao. Ipak, u

vrijeme neposredne prijetnje iseljenja i u vrijeme sužanjstva, povjerenje da Bog neće

zaboraviti svoje obećanje i da će ponovo vratiti svoj narod u njegovu zemlju bilo je od

presudne važnosti za održanje života prognanika. Nije li slična vjera u Boga održala,

i još uvijek drži, Slavonce i sve druge prognanike i izbjeglice? Ljubav prema zemlji i

čežnja za njom najjače se osjeti u tuđini i u vremenu prognaništva, u vremenu odvo

jenosti od svoje rodne grude. Upravo tada čovjek o svojoj zemlji najviše i najdublje

razmišlja.

2.3. Zemlja je dar Božji

Izraelski narod nije postao narodom samo na temelju svoga odnosa prema Bogu,

nego i na temelju svoga odnosa prema zemlji.29 Savez između Boga i Izraelaca obu

hvaća i podrazumijeva svetost ne samo na ritualnom i religioznom, nego i na eko

nomskom, političkom i društvenom području života. Zakonski propisi Tore i obveza

26Zemlja je dio savezničkoga odnosa. Ona je mjesto i objekt savezništva (Post 1,29. 8,21-22. 9,13-17.

15,7.18.). Zbog toga u biblijskoj vjeri zemlju uvijek valja promatrati u kontekstu saveza. Usp. Walter

Brueggemnann, The land,, str. 52-53.

27Usp. Hans-Christoph Goßmann, Das Land der Verheißung, str. 20-21.

28Usp. Matthias Köckert, „Das Land in der priesterlichen Komposition des Pentateuch“, u: Dieter

Vieweger - Ernst-Joachim Waschke (urr.), Von Gott reden: Beiträge %ur Theologie und Exegese des Alten

Testaments, FS S. Wagner,; Neukirchen-Vluyn, 1995., str. 147-162., 147.

Usp. Ellen F. Davis, Scripture, Culture, and Agriculture'. A n Agrarian Reading of the Bible, Cambridge

University Press, Cambridge, 2009., str. 82-83.

29

126

Đurica Pardon: Slavonsko zemlja - sveta baština pradjedova i zalog budućim naraštajima

življenja prema njima povezani su s plodnošću zemlje (Izl 23, Lev 26,11-13).30 Zemlja,

dana je na raspolaganje Izraelu kao dobra zemlja, zemlja bogata plodovima omogućuje

miran i siguran život (Usp. Pnz 1,25; 4,21; 6,10-11), prebivalište i dom (usp. Pnz 1,14;

26,1). Knjiga Ponovljenoga zakona na poseban način ističe teološki značaj darovano-

sti zemlje.31 Ipak, obdarenost zemljom i trajnost boravljenja na/u njoj nisu povezani

s vlastitim zaslugama, nego su dar Božji povezan sa Savezom, pa zato i uvjetovani

izvršavanjem određenih etičkih zahtjeva.32 Zemlja, kao i narod koji u njoj živi, prema

odredbama Levitskoga zakonika i Ponovljenoga zakona, treba biti sveta i čista, saču

vana od iskvarenosti koja se događa kršenjem odredaba Zakona (usp. Lev 20,22-26).

Zaborav darovanosti ruši dostojanstvo zemlje, koja je čovjeku dana u baštinu, te ona

prestaje biti mjesto pravednih odnosa, a postaje mjesto nasilja i svakovrsnoga oblika

korupcije.33 Nezdravo ponašanje naroda dovodi zemlju u stanje iskvarenosti i bolesti,

a put prema njezinom izlječenju i ozdravljenju je drastično i doslovno izbacivanje na

roda iz zemlje - odlazak naroda u sužanjstvo.34

Stavovi prema zemlji u proročkim spisima duboko su povezani s činjenicom kri

ze sužanjstva, kako asirskoga, nakon pada Samarije 722. pr. Kr., tako i babilonskoga,

nakon pada Jeruzelema 598/597. pr. Kr. i konačnoga uništenja Judeje 587/586. pr.

Kr. Naglašavanje važnosti i sigurnosti zemlje nasuprot nesigurnosti i neizvjesnosti

progonstva koje je izravna posljedica neposlušnosti Izraela Bogu i s njim sklopljenom

Savezu, proteže se cijelim Starim zavjetom, osobito u proročkim spisima (usp. Am 1,2;

Hoš 4,2-3; Iz 24,4; Jer 12,4). Zloporaba baštine dara zemlje u bilo koju svrhu i radi

bilo kojega cilja, kako naglašavaju proroci, nedopustiv je čin nasilja koji dovodi Izrael

u stanje otuđenja od zemlje (usp. Am 1,2; Hoš 4,2-3; Iz 24,4; Jer 12,4). Kazna za te

postupke nalazi izričaj i uzbiljenje u progonstvu iz zemlje i njezinoj nemogućnosti uz

30Usp. Alain Marchadour - David Neuhaus, Land, Bibel und Geschichte, str. 36- 37.

31Na poseban način to pokazuje P. Diepold prepoznajući darovanost zemlje kao baštine Izraela. Dar

zemlje je Izralova nahala. Tu činjenicu Deuteronomist opetovano i neumorno naglašava i utvrđu

je. Formulacijom darovanosti zemlje Deuteronomist povezuje i čini učinkovitom teološku poru

ku obećanja zemlje proglašavajući zemlju Izraelovom baštinom. Usp. Peter Diepold, Israels Land,,

Kohlhammer, Stuttgart u .a, 1972, str. 81.

32Usp. Richard C. Lux, „The Land o f Israel (Eretz Yisra’el) in Jewish and Christian Understanding“,

Studies in Christian Jewish Relations, 3 (2008) 1, str. 1-15, 6.

33Usp. Leonard J. Weber, „Land Use Ethics. The Social Responsibility of Ownership“, u: Leonard

J. Weber - Bernard F. Evans - Gregory D. Cusack, Theology of the land., Liturgical Press, Collegeville,

1987, str. 27.

34Taj je događaj usličen činom povraćanja (usp. Post 6,11-12). Usp. Gary M. Burg t, Jesus and the Land,

str. 4.

127

Grad Osijek u obrani hrvatskoga Istoka1

državati nadalje živote svojih stanovnika. No, izgon iz sigurnosti zemlje nije prijetnja

koja se odnosi samo na izraelski narod, nego je on prijetnja bilo kojemu narodu koji

se prema zemlji na kojoj stanuje ne ponaša ispravno i s poštovanjem. Izgnanstvo iz

zemlje, kako za Izraelce, tako i za Kanaance, plod je njihova ponašanja prema zemlji.

Tako prekid odnosa s Bogom i nepravda prema ljudima uvijek vodi prema gubljenju

plodnosti zemlje, izgnanstvu iz zemlje, uništenju zemlje, rasipanjem i izumiranjem sta

novništva zemlje.35

Prorok Mihej upozorava zemljoposjednike zbog njihova nepravedna odnosa pre

ma siromasima (Mih 2,1-5), a prorok Izaija kori jeruzalemske aristokrate koji svojom

ohološću i nevjernošću ugrožavaju zemlju (Iz 5,8-10; 6,11-13) i njezin glavni grad

(l,21s). Slično i prorok Hošea, zajedno s Amosom i Mihejom, naglašava značenje dara

zemlje kao važne sastavnice odnosa između Izraela i njihova Boga (npr. Hoš 13,4-6).36

Svojim nepravednim ponašanjem, kako tumači Izaija, ljudi uništavaju zemlju (Iz 6,11-

13) koja je Božje vlasništvo i zbog toga ne zavrjeđuju više stanovati u njoj (Iz 5,8-13).

Grabežljivost zemljoposjednika i nepravedni odnosi prema zemlji uzrok su Božjega

gnjeva. Kazna koja stiže nepravedne zemljoposjednike, obuhvaća uništenje njihovih

kuća i odbijanje zemlje da donese odgovarajući urod (Iz 5,8; Mih 2,l-2).37

Prorok Jeremija također jasno naglašava kako je zemlja Božje vlasništvo (fer 2,7)

- Božja baština.38 Slično možemo vidjeti i u spisima proroka Ezekijela i Danijela koji

za zemlju upotrebljavaju sintagmu ih „kodno ime“ - „baština“ (nahalà) (Ez 20,6; Dan

11,16.41.45.).39 Zemlja je u Jeremijinim govorima vrlo često personificirana (Jer 6,19;

8,16; 22,29) te je u mnogo slučajeva identificirana s narodom, a u nekim su slučaje

vima i zemlja i narod označeni kao Božja baština (Jer 12,7-13). Zemlja Izraelova je

35Čvrsto je uvjerenje izraelskoga naroda kako su i Kanaanci i ostali narodi izbrisani s lica zemlje

upravo zbog toga jer se prema njoj nisu ponašali ispravno (usp. Izl 23,29; Lev 18,24; Pnz 4,38).

Nepoštivanje zemlje i nasilnički odnos prema njezinoj plodnosti postavlja stanovnike Kanaana u

izravan sukob s Bogom, vlasnikom zemlje i njezinim čuvarom, a udaljava ih od sigurnosti i blago

stanja koje su svojim nastojanjima željeli postići. Usp. James McKeown, Genesis, Eerdmans, Grand

Rapids, 2008., str. 247-249.

36Paralelno čitanje tekstova tradicije o daru zemlje s komentarom kod proroka Amosa, Mihej a i

Hošee vidi u: Christopher J.H. Wright, God's People in God’s hand: Family, hand and Property in the Old

Testament, Eeerdmans, Grand Rapids, 1990., str. 24-28.

37Usp. Walther Zimmerli, The hand’ in the Pre-exilic and Early Post-exilic Prophets, str. 251.

38 Usp. Peter Diepold, Israels hand, str. 106-110.

39Usp. Walther Zimmerli, The “Land’ in the Pre-exilic and Early Post-exilic Prophets, str. 253.

128


Jahvina zemlja, a narod Izrael je Jahvin narod. Sudbine zemlje i naroda neraskidivo su40povezane.

3. BAŠTINA PRAOTACA I ZALOG BUDUĆNOSTI

Riječ baština (nahala) predmnijeva dva sadržajno komplementarna poimanja

zemlje. Povijesni i realni sadržaj pojma baština označava komad teritorija, obradive

zemlje, njivu, vinograd, kuću, nekretninu, ali i druge oblike imovine: stado, robove,

novac i drugu sitniju pokretnu imovinu.41 U užem biblijsko-povijesnom i zakonskom

značenju riječ baština označava onu imovinu, posebno zemlju, koja pripada pojedinci

ma ili nekoj krvnom vezom povezanoj grupi te se unutar obitelji prenosi s koljena na

koljeno kao nasljedstvo. Zemlja je baština koju je, prema Božjoj odredbi, Jošua podi

jelio među plemenima Izraela (Br 36,7).42 Zbog toga pojam baština nalaže shvaćanje

zemlje unutar dimenzija obiteljske i narodne povijesti.43

3.1. Zemlja je obiteljska i nacionalna baština

Baštinski obiteljski odnos utemeljen je na daru zemlje. Na temelju baštinjenja

zemlje utvrđuje se drugi, po teološkom naboju značajniji i u proročkim knjigama češći

naslov Izraela - Narod Božji. Tim se pojmom označava narod sinovima i djecom Bož

jom. Nazivi Narod Božji i Sinovi Božji podjednako se primjenjuju i u kolektivnom i u

osobnom, pojedinačnom, smislu (Pnz 32,5; Izl 4,22; Hoš 11,1; Iz 1,2; 30,1-9; Jer 3,14;

31,9; Mal 1,6; 2,10). Baštinskim odnosom uspostavlja se osobna povezanost naroda

i pojedinca s Darivateljem zemlje. Izrael prima zemlju kao osobni dar i postaje osob

nim baštinikom. Izraelu i svakoj obitelji u njemu darovana je baština zemlje po kojoj i

sam postaje dio baštinskoga odnosa. Izraelci kao narod i kao pojedinci i sami postaju

„Gospodnja baština“ jer je zemlja udio u obiteljskom imanju koje se prenosi s koljena

na koljeno, a vlasništvo nad njom pripada, prema Božjoj odredbi, čitavoj obitelji kao

neotuđiva baština kroz vjekove, zemlja je pokazatelj jedinstva i sudioništva u obitelj

^ Usp. Eryl W Davies, „Land: its rights and privileges“, u: Ronald E. Clements, The World of A n-

dent Israel: Sodological, Anthropological and PoliticalPespectives, Cambridge University Press, Cambridge,

1989, str. 349-369, 354.

41 Usp. Edward Lipinski, „Nahal, nahala“, u: Gerhard Johannes Botterweck - Helmer Ringgren -

Heinz-Josef Fabry (urr.), Theological Dictionary of the Old Testament, sv. 9 , Grand Rapids, 1998, str.

319-335, 326. (TDOT)

42 Usp. Gunther Wanke, „Nahalâ possession“, u: Ernst Jenni - Claus Westermann (urr.), Theological

Lexicon of the Old Testament, sv. 2 , Peabody, 1997, str. 731. (TLOT)

43 Usp. Walter Brueggemann, The Land, str. 93.

129


skom odnosu s Bogom (usp. Br 36,7). Zbog toga se baštinjena zemlja ne prodaje i

nikada nije bila imovina kojom se trgovalo. Baštinjena zemlja smatrala se neotuđivom

obiteljskom imovinom jer je bila dio ispunjenja Božjega savezničkog obećanja. Zemlju

koju su praotačke obitelji dobile kao dar, smatran je udjelom u imanju Gospodnjem i

mjestom u Jahvinoj zemlji (Jš 22,25), darom Jahvinim (Jš 23,13).44 Zemlja koju je Bog

dao Izraelu, označava jedinstvo s Bogom i jedinstvo naroda međusobno. Po zemlji

narod stječe svoj identitet i svoj suverenitet, svoju samostalnost i sigurnost opstanka.

Izlazak iz baštinskoga odnosa označava prestanak postojanja obiteljskih odnosa s Bo

gom, prestanak postojanja Izraela kao slobodnoga naroda u svojoj vlastitoj zemlji, što

kao posljedicu ima robovanje u tuđini.45

Međutim, zemlja nije samo vlasništvo i imovina, ona je aktivni sudionik u životu

obitelji. Ona je baština, a time i trajni član obitelji čija je zadaća skrbiti se i podržavati

život naroda ponajprije hranom, a zatim i političkom samostalnošću. Zemlja nije samo

vlastiti posjed pojedinca i mjesto na kojem Izrael sam sebi osigurava vlastito življenje i

političku slobodu, nego se zemlja pokazuje vrijednošću bez koje za Izrael nema života

i budućnosti. Život je moguć jedino ako Izrael cijeni svoju zemlju, na nju pazi, čuva ju i

obrađuje kao svoje obiteljsko blago i brine se za nju kao za člana svoje obitelji. I s dru

ge strane, zadaća je zemlje podržavati život naroda koji na njoj i u suradnji s njom živi.

3.2. Ljubiti zemlju kao majku, ženu i sestru

Bračna metaforika, koja je kod proroka također značajna tema, u opisu odnosa

Bog - narod - zemlja, još više naglašava dubinu toga odnosa i prisnost između Boga,

naroda i zemlje. Često se u tumačenju biblijskih opisa i metaforičkih izričaja u kojima je

zemlja predstavljena kao ženski, a narod kao muški princip, podlijegalo stereotipnom

negativnom pristupu te se njime odobravalo nasilje i stav nadmoćnosti i u odnosima

naroda prema zemlji.46 No, suprotno tomu, istraživanja patrijarhalnih stavova i obveza

44 . . . VKralj Ahab i njegova žena Izebela smatrali su zemlju predmetom trgovine. Nabot i Ilija, nasuprot

tomu, držeći se tradicije koja proizilazi iz odnosa prema zemlji utemeljenoga na Savezu i podjeli

teritorija plemenima Izraela što ju je po zapovijedi Božjoj izvršio Jošua, zemlju smatraju neotuđi

vom obiteljskom baštinom čije se vlasništvo prenosi s generacije na generaciju (usp. 1 Kr 21). Podjela

zemlje koja je opisana u knjizi o Jošui, dogodila se bacanjem ždrijeba, prema Mojsijevoj zapovijedi,

što se smatralo Božjom voljom (Jš 11,23; 14,2; 19,51; 23,4; Br 26, 53-56). Komad zemlje određen

i dobiven bacanjem ždrijeba smatrao se „baštinom“ (Jš 14,2). Usp. Norm an C. Habel, The hand is

miner. S ix Biblical hand Ideologies, Minneapolis, 1995., str. 54-62.

45Opsežnije tumačenje i objašnjenje značenja pojma baština kod Jeremije vidi u: Peter Diepold, Israels

hand,, str. 119-120.

46Usp. Sharon Moughtin-Mumby, Sexual and M arital Metaphors in Hosea, Jeremiah, Isaiah, and E ze

kiel, O xford University Press, O xford, 2008., str. 2.

130


muškaraca prema ženama svjedoče da bi zemlja, kao i žena, u tom odnosu trebala biti

zaštićena i čuvana, poštovana i cijenjena, a ne iskorištavana i obescijenjena.47 U tom

kontekstu, može se zaključiti da čovjek (narod) treba cijeniti i poštovati zemlju, kao što

muškarac ljubi i njeguje svoju voljenu ženu.48

Na proročki prikaz Boga kao oca i majke, a naroda kao djece, oslanja se i dublja

teološka poruka o obiteljskom odnosu koji podrazumijeva međusobno poznavanje i

prisnost čimbenika toga odnosa. Poznavanje je nužna posljedica bliskosti u obiteljskim

odnosima, a događa se između članova obitelji zbog emocionalne i prostorne blizine

života. Stoga proroci predsužanjskoga razdoblja inzistiraju na obnovi poznavanja Boga

i na susretanje s njime (Hoš 4,2.6.; Am 4,12), ali i na obnovi prepoznavanja i doživljavanja

zemlje (Hoš 2,10; 5,4-7; 6,1-3; Iz 11,9; Jr 9,2-5) kao dvaju temelja životvornoga od

nosa koji pruža sigurnost opstojnosti naroda u savezničkom odnosu.49 Preobrazba od

nepoznavanja k spoznaji izražena dinamikom obraćenja naroda podrazumijeva pro

mjenu mišljenja, obnovu, restauraciju i vraćanje odnosa između Boga, naroda i njihove

zemlje u prvobitno stanje.

Međusobno poznavanje, kao znak obiteljske povezanosti unutar odnosa Bog -

narod - zemlja temelj je posjeda zemlje, a gubitak poznavanja zaboravom vodi prema

uništenju, iseljenju i nenapučenosti zemlje, prestanku postojanja narodne samostoj

nosti i odlasku u ropstvo daleko od svoje domovine. Znanje, poznavanje, spoznaja,

čuvanje sjećanja, svijest o povezanosti i drugi odnosi obiteljskoga karaktera temelj su

održavanja baštinske povezanosti između Boga, Izraela i njegove zemlje te predstavlja

ju put prema plodnosti i napučenosti zemlje.50 Zbog toga su proročki tekstovi nakon

sužanjstva i povratka u zemlju najčešće sadržavali pozive na obraćenje, pri čemu se

47 “To što je Bog suprug u m etafori koja je potekla iz patrijarhalnoga društva u kojem se ženu

ne samo nije smjelo ugnjetavati, nego štoviše, trebalo ju je braniti i štititi, jedva da je ostavilo

traga u m nogim kom entarim a.” Nelly Stienstra, Y H W H is the Husband of H is People: Analysis

o f a Biblical Metaphor with Spedal Reference to Translation, K ok Pharos, K am pen, 1993, str. 97-98.

48 Usp. Đurica Pardon, Zemlja: dar kušnja i %adača, str. 399.

49Hebrejski pojam suh koji u biblijskim spisima SZ označuje promjenu, uključuje prije svega antropo

loško značenje „vraćanje čovjeka zemlji“ (Post 3,16), a u teološkom značenju označava ponovnu

uspostavu međusobne relacije s dvije ili više strana. Usp. Božo Lujić, „Shvaćanje obraćenja u pred-

sužanjskih proroka“, Bogoslovska smotra, 75 (2005.) 2, 487-518, str. 489.

50 Povezanost između spoznaje Boga, znanja Zakona i posjeda zemlje česta je tema proročkih opome

na upućenih narodu koji je sve to zaboravio i zbog toga se odmetnuo u nevjeru, bezakonje i nezna

nje (Ez 12,20; 33,28-29; Hoš 4,1). Obiteljski su odnosi opipljiva točka susreta teoloških vrijednosti

koje svjedoče vjeru Izraelove povezanosti s Bogom i zemljom. Obitelj sa svojom zemljom vidljiva

je veza između teoloških pojmova nacionalnoga vjerovanja Bogu i iskustva te vjere na osobnoj

razini. Usp. Christopher J. H. Wright, God’s People in God’s Land, str. 83-85.

131


pravi obraćenički preokret sastojao od obnove dobrohotnih odnosa na čitavom terito

riju zemlje, uspostave suradnje s plodnim tlom i rađanja novoga života na njemu (Am

9,13-15; Ez 28,25-26; Mih 4,3-4).

3.3. Vjernost Bogu, narodu i zemlji

Govori proroka postsužanjskoga vremena usmjereni su protiv nepravednih od

nosa koji dovode do otuđenosti naroda od zemlje, protiv političkoga ušutkivanja obe-

zemljenoga dijela naroda, protiv gubitka prava glasa i prava dostojnoga života za one

koji zemlju obrađuju, protiv društvene nejednakosti i neravnopravnosti u zemlji. Ta se

poruka i danas, bez obzira na geografsku smještenost Božjega naroda, može primijeni

ti na bilo koji narod u bilo kojoj drugoj zemlji.51 Stoga, budućnost i opstojnost naroda

temelji se na njegovoj ljubavi prema Bogu, ah i na ljubavi prema svojoj zemlji. Vjernost

Bogu podrazumijeva i vjernost zemlji. Štoviše, vjerujući da je Bog izvor plodnosti

zemlje, povjerenje da će On dati da zemlja rodi, istovremeno je i povjerenje zemlji da

će ona izvršiti ono što joj je Bog naredio činiti i dao joj u zadaću. Sigurnost plodnosti

zemlje, zajamčena stvaranjem i darivanjem zemlje, temelj je povjerenja naroda u sigur

nost Božjih obećanja i ostvarivost Božje riječi.

Takav stav vjernosti zemlji ne omogućava samo obnovu zemlje, nego i obnovu

života naroda. Ne obnavlja se samo plodnost zemlje, nego i plodnost naroda. Narod

koji s povjerenjem u Boga i u svoju zemlju u blagostanju mirno uživa u bogatstvu i

sigurnosti u plodnost tla što mu ga je Bog dao, stječe i sigurnost u vlastitu budućnost

za sve buduće generacije. Zbog sigurnosti u plodnost i dobrotu svoje zemlje i narod

otvara vrata vlastitoj plodnosti i bez straha stvara novi život rađajući sinove i kćeri, svoj

novi naraštaj (usp. Iz 60,4). Povratak u zemlju, uspostava blagotvornosti između naro

da i zemlje, prispodobljena je kao oživljavanje i uskrsnuće naroda. Novi život čovjeka

(naroda) s Bogom uvijek je označen kao novi život u zemlji i sa zemljom. Izraelski

narod nije nikada zamišljao svoj život s Bogom u vakuumu, nego samo u zemlji.52

Istina je da u postsužanjskoj reinterpretaciji promatranje zemlje biva preobliko

vano. Shvaćanje značenja zemlje pročišćava se osobito u vremenima odvojenosti od

nje. Zbog toga je važno razumjeti povijesno okružje u kojemu se dogodila eshatologi-

zacija zemlje u kojoj zemlja od realne baštine postaje obećana nebeska buduća baština

čiji posjed vjernici iščekuju i njemu se nadaju. Pisci postegzilske povijesti s konkretne

ovozemaljske stvarnosti svijest i shvaćanje zemlje prenose u spiritualizirani i meta-

51 Usp. Martien A. Halvorson-Taylor, 'Enduring exile: The métaphorisation of exile in the Hebrew Bible, Lei

den, 2011., str. 16.

52Usp. Walter Brueggemann, The Land, str. 188.

132


forički govor, pri čemu zemlja postaje nebeska stvarnost, a grad Jeruzalem „nebeski

grad“ koji se nalazi izvan i iznad povijesnih događanja, izvan vremena i prostora - u

vječnosti. Međutim taj postupak plod je nužde pronalaska kakvog-takvog rješenja koje

bi u danim okolnostima obezdržavljenosti Izraela, unatoč prebivanju na teritoriju svo

je države, kako na praktičnom, a još više na povijesno-teološkom području, pružilo

okvir vjeri u ostvarenje od Boga danoga obećanja zemlje.

Unatoč eshatološkoj viziji Kraljevstva Božjega i višestoljetnoj odijeljenosti od

svoje zemlje, židovstvo nikada nije odustalo od konkretnoga razumijevanja i shvaćanja

svoje povezanosti s teritorijem obećanim i danim praocima njihova naroda. „Izra

el nije nikada, ni za tren odustao od nade ponovnog pridobivanja palestinskog tla.

Nikada se nisu odrekli svoga prava na Palestinu niti su ikada u svojim molitvama i u

svojem nauku odustali od svog zahtjeva za njim.“53 Izrael nikada nije zaboravio onu

„realnu“ zemlju i ona nikada nije u potpunosti pala u zaborav, premda je često nada u

njezin posjed bila zapretana poteškoćama vrlo okrutnih povijesnih događaja i osjećaja

koje obezemljenost nosi sa sobom, ah je kao žar pod pepelom tinjala i neprestano

podgrijavala nadu u ostvarenje Božjega obećanja.54 Zemlja, ne ona eshatološka, kako

tumači židovski rabin i teolog Martin Buber, nego baš ova konkretna i opipljiva, sre

dišnja je potreba židovske vjere. Stoga se poslanje i obveza židovskoga naroda, a tako

i svih onih koji biblijsku predaju smatraju temeljem svojih uvjerenja, može razumjeti

i ispravno shvatiti kao poučavanje drugih povijesnih naroda o potrebi zemlje kao ne

izostavnoga elementa prakticiranja vjerničkoga života.55

53 V- .v . . . . . . . VO d spisa kumranske zajednice pa do suvremenih teoloških razmišljanja zemlja je uvijek središte

židovske vjere. Usp. William David Davies, The Gospel and the Tand: Early Christianity and Jewish Terri

torial Doctrine, JSOT Press, Sheffield, 1974., str. 12-1 A.

54 Usp. Alain Marchadour - David Neuhaus, Tand, Bibel und Geschichte, str. 78.; Usp. Hans-Christoph

Goßmann, Das Land der Verheißung, str. 81.

55 „Prva zapovijed koju je Bog usadio u naša srca kao stvoritelj svih rasa i naroda, izvor i temeljni princip

postojanja svega drugoga što je palo u nasljeđe našega naroda je to da mi sami imamo obvezu, poziv i

poslanje poučavati druge povijesne narode zakonu na čije smo se obdržavanje i sami obvezali. Najveća

kazna koja nas je zadesila zbog silaska s puta što nam ga je božanska providnost zacrtala, a koja je uvijek

najžešće pritiskala naš narod jest činjenica da, zbog toga što smo izgubili zemlju (la terre), više ne može

mo služiti Bogu kao narod kroz svoje institucije koje ne možemo nastaviti i razvijati u našem sadašnjem

sužanjstvu, budući da one pretpostavljaju postojanje društva ukorijenjenog u zemlju naših predaka. Da,

upravo je zemlja (la terre) ono što nam nedostaje kako bismo mogli prakticirati svoju religiju.“ Tekst M.

Bubera prema: Walther Zimmerli, The Land’ in the Pre-exilic and Early Post-exilic Prophets, str. 259.

133


ZAKUUČAK

U svakodnevnom kršćanskom životu vjernik Slavonac suočava se s potrebom

objasniti sebi i drugim ljudima svoju ljubav i svoju povezanost sa zemljom. Iskustvo

susreta s problemima oko hrane, uništenja i zagađivanja plodnoga tla, genetskih mani

pulacija sa sjemenom, okrupnjavanja i uzurpiranja prava nad vlasništvom, formiranja

ogromnih zemljoposjeda u vlasništvu nacionalnih ili multinacionalnih kompanija, traži

teološko i vjerničko prericanje važnosti biblijske poruke o zemlji i njezino proricanje

u suvremenom društvenom, kulturnom i religioznom okružju. Obrazlaganje vlastitih

kršćanskih uvjerenja, povezanosti s Bogom i svojom zemljom događa se u kontekstu

borbe protiv obespravljenja svoga naroda, svojih nacionalnih i kulturnih vrijednosti.

U trenutnom procesu razvoja suvremenoga svijeta koje se i u Slavoniji odražava

u akutno bolnom stanju osjećaja prognanosti i izgnanstva, izmještenosti, raseljenosti

i nesigurnosti granica vlastite države, Slavonac doživljava potrebu obrazlaganja svoje

povezanosti sa zemljom i na teološki način. Stil života koji proizlazi iz slavonsko

ga svjetonazora, odlikuje se povezanošću Slavonca s njegovom zemljom. No, upravo

zbog toga jer je duboko ukorijenjen u svoju zemlju i jer uživa u njezinoj plodnosti,

Slavonac često biva optuživan da previše voli zemaljske vrednote i previše ljubi svoju

rodnu grudu. Postavljenu sumnju u ispravnost stava slavonskoga čovjeka prema svojoj

zemlji u ovom članku rasvjetljuje se biblijskim teološkim naukom o zemlji te se može

s pravom ustvrditi da je stav Slavonca prema svojoj zemlji na pravome tragu i da slijedi

duboka iskustva zapisana u biblijskim tekstovima. Stoga Slavonac, kroz razumijevanje

povezanosti s Bogom i vlastitom zemljom, stječe vjernička i ljudska utemeljenja svoje

brige za domovinu svojih otaca, za svoju djedovinu, za pravo na svoju zemlju, za oču

vanje svetih mjesta svoje vjere i kulture.

Osnažen shvaćanjem teološke i biblijske poruke o zemlji, Slavonac može prozreti

svakodnevno izvješćivanje medija koja govore ublaženim izričajima o „nacionalnoj in

tegraciji“ i „političkoj evoluciji“. Sve te lijepe i privlačne suvremene medijske kovanice

ustvari označavaju daleko strašniju i nemilosrdniju stvarnost i djelovanje koje se iza

njih krije, a idu na štetu Slavonca i prijete porobljavanju njega osobno i njegove zemlje.

Stvarnost i djelovanje koje se krije iza tih i sličnih eufemiziranih izraza, podrazumijeva

ekonomski razvoj putem invazije i okupacije njegove Slavonije, cijele njegove države

Hrvatske i iscrpljivanje dobara s njezinih teritorija, što je uzrok povećanja troškova

života lokalnoga stanovništva, umnažanja njihovih poteškoća u opskrbljivanju osnov

nim sredstvima, dodatne patnje i trpljenja ljudi, a usputno donosi razaranje kulturnoga

identiteta, dovodi do degradacije i obeščašćenja okoliša i iskorjenjivanja pojedinaca, pa

i čitavih naroda, iz njihove autohtone sredine, iz njihove zemlje.

134


Teologija zemlje, izložena u ovome članku, može čitatelju dati poticaj na oživ

ljavanje vlastite vjere Bogu i vjere svojoj zemlji. Može otvoriti prostor razmišljanja

u kojemu se zemlja cijeni i poštuje kao religiozno, kulturno i zajedničko dobro, kao

vrhunska vrijednost zbog koje je čovjek spreman svoj život založiti i u koju je spre

man svoj život uložiti. Zemlja nikada ne zaboravlja svoje ljude. Ona je uvijek vjerna

žiteljima koji ju cijene i poštuju. Ona iz generacije u generaciju daje dovoljno hrane i

obilje užitka ljudima koji su s njome u suživotu zadovoljni i sretni. Na koncu, zemlja je

baština koju predajemo budućim naraštajima.

Spasonosna poruka teologije zemlje Slavoncu je osobito aktualna danas, kada

se, ne samo u Slavoniji, nego i u mnogim europskim državama, događa seoba naroda

zbog ratnih, ekonomskih i političkih razloga te mnoštvo, poglavito mladih muževa

i žena zajedno sa svojim obiteljima, traži novi dom u nekoj drugoj zemlji. Problem

iseljavanja, koji sa sobom nužno donosi obescjenjivanje plodnoga tla, gubitak osjećaja

za vrijednost vlastite zemlje i preziranje njezine vrijednosti dovodi i do opustošenja

teritorija i slabljenja obrambene moći čitave domovine.

Značenje zemlje ne ograničava se samo na realno imanje koje se prenosi u vla

sništvo ostavinom, oporukom ili nekim drugim pravnim činom. Teološko značenje

baštine predstavlja zemlju prije svega kao vrednotu čije značenje raste ili pada ovisno

o našim razmišljanjima, našim osjećajima i sjećanjima. U baštinu zemlje utkani su osje

ćaji vjernosti, odanosti, ljubavi i poštovanja. Poštovanje i vjernost zemlji očituje i naše

poštovanje prema Bogu, darivatelju zemlje, i prema ljudima koji s nama zemlju dijele.

O povjerenju zemlji ovisi i naša prokreacija, otvorenost životu što ga Bog jamči darom

plodnosti zemlje i plodnosti bračnih parova, muškaraca i žena. Ako vjerujemo da je

naša zemlja dovoljno vjerna nama, otvorit će se vrata života i među nama će rasti novi

naraštaj. Ako ne vjerujemo zemlji, i naša je nada u budućnost zatvorena. Stoga, ostaje

otvoreno pitanje što ćemo predati svomu potomstvu? O odgovoru na to pitanje ovisi

hoćemo li i dalje u miru moći živjeti u svojoj slavonskoj i hrvatskoj zemlji, orati njezine

ravnice, ploviti njezinim morem, uživati u visini njezinih planina i vodama njezinih

rijeka te je s ponosom u pjesmi nazivati „Lijepom našom domovinom“.

135

grad osijek u obrani hrvatskoga istoka...vjekoslav Đaić, branimir feiger, gordana lesinger Žene...

Documents