greg ber veČnost

Upload: bora777

Post on 07-Jul-2015

263 views

Category:

Documents


3 download

TRANSCRIPT

Greg Ber, VENOST Prevela Zvezdana elmi

UVOD Na kraju, nad zemljom postoje samo samoa i okrutnost. Ni u zraku svetlosti ni u zrnu peska nee nai utehu, jer sve je tama, a hladni pogled Bojih ravnodunih oiju tekih kapaka pada na sve sa jednakim prezirom. Spasenje postoji samo u tvojim unutranjim snagama; mora iveti onako kako drvo ivi, ili kao bubavabe i buve koje gamiu na tlu i u ostacima Zemlje. I tako ivi, i oseti bol od saznanja da ivi. Jede ta god ti doe pod ruku, a ako ti je to to jede nekad bio brat ili sestra, neka bude tako; Boga nije briga. Nikoga nije briga. Kurva se, a da li se kurva sa mukarcem ili sa enom, nikoga nije briga; jer, kada su svi gladni, svi su kurve, ak i oni koji kurve koriste. A bolesti cvetaju kada su svi kurve, jer mikrobi moraju da ive i ire se preko tla i ostataka zemlje. Neki kau da emo se sami popeti na nebo. Neki kau da je svi trebalo da pomremo; trebalo je da umremo, za kaznu. Ali, tako ne treba da bude. Jer, izoblienjem vremena i po hiru istorije, aneli dolaze sa Kamena, da stupaju zemljom i nude utehu koju zemlja ne moe da prui; da odgurnu oblake i dim i dopuste suncu da proe, da zaseju nae useve i poanju nau hranu, a onda da nam predaju plugove. Divite se tome, a ne proklinjite anele u ludilu svoje krivice; jer oni su sena kao san, a vi ne verujete istinski. Oni vas neguju u bolesti, a vremenom ete im se pridruiti da negujete druge. Medicina postaje religija; pomo je jedina zapovest; isceljenje je najvei dar Bogu koji se moe zamisliti. Oni donose uda sa Kamena. Ostaju meu nama, ali nisu deo nas, i neki se ale, ali ostali ne obraaju panju kao to se ne obraa panja na triarije. Ono na ta se ti neki ale je podela i nezadovoljstvo, jer mi nikad nismo sreni. I nikad nismo mirni ni zadovoljni. Ali, aneli to ne sluaju. A onda iz biblijskih zemalja i sa istoka, iz zemalja Zaveta, ka ljudima od Zaveta, stie pobuna. Jer, njihove zemlje nisu bile sprene i oni jo mogu da nau snagu u tlu, a mudri su i poznaju Zakon o drvetu i buvi. Poto su Odabrani od Boga, bore se protiv anela koji nisu aneli, nego su za njih avoli; bore se, ali uda ih umiruju i ine pokornima. Stoga ljudi od Zaveta spavaju snom pokornih, gradei i radei, a ne borei se. Tako je u zemljama gde je oveanstvo prvi put otvorilo oi. A onda u zemljama utonulim u zlo, pri vrhu Srca Tame, kao beli talog u tamnoj boci, iz tih zemalja stiu govornici Afrikanera i Engleza u svojim lepim uniformama, da opljakaju sve nedirnute june predele Zemlje. Bore se, ali uda ih

umiruju i ine ih pokornim, na svoj nain. Stoga oni spavaju snom pokornih, gradei i radei, a ne borei se. Tako je na dnu amfore Afrike. Svetlost i uenje poinju ponovo nad tlom, jer snaga se vraa tlu, i mesu. Sve to dugujemo anelima. I ako su oni samo ljudi, samo naa deca koja nam se vraaju zaogrnuta svetlou, ta je to za nae zadovoljstvo i zahvalnost? Oni nas podiu od Zakona o drvetu i buvi, i ine nas ponovo ljudima.

Gerom Rafael, Knjiga Smrti, Sura 4, Knjiga 1.

1. OPORAVLJENA ZEMLJA, NEZAVISNO PODRUJE NOVOG ZELANDA, 2046. Groblje stanice Novi Marinson imalo je samo trideset grobova. Ograeni komadi zeljita bio je okruen ravnim travnjakom, oko i preko koga se zatitniki povijao potoi, tiho uborei kroz svei, suvi vetar. Vlati trave povijale su se i utale pod vetrom. Planine krunisane snegom bile su umotane sivim oblacima kao alom, dok su blistale nad dolinom. Sunce je bilo na oko sat iznad Dvoprste planine na istoku, i bilo je sjajno, mada ne i toplo. Uprkos vetru, Geri Lenijer se znojio. Pomogao je da se koveg prenese kroz otvorenu belu ogradu do svee iskopane rake, oznaene nemarno nabacanom hrpom crne zemlje, pretvorivi pri tom lice u masku kako bi sakrio napor i otre probade bola. Koveg su nosila estorica prijatelja. Sam koveg bio je samo lepo uobliena i precizno planirana kutija od borovine, ali Lorens Hajneman je u trenutku smrti imao dobrih devedeset kilograma. Njegova udovica, Lenora Karolson, ila je dva koraka iza njih, podignutog lica, zbunjeno zurei u neto tik iznad kraja kovega. Njena nekada pepeljasto plava kosa sada je bila srebrno seda. Lari je izgledao mnogo mlai od Lenore, koja je delovala krhko i vilinski i sada, u svojoj devedesetoj. Bio je dobio novo telo posle sranog napada, pre trideset etiri godine; nisu ga ubili starost ni bolest, nego lavina kamenja u planinskom logoru, dvadesetak kilometara odatle. Poloili su ga u zemlju i povukli debelu crnu uad. Koveg se nagnuo i zakripao. Lenijeru se uini kako je Hajnemanu ovaj grob neudoban, ali odmah odagna te uzlete mate; nije dobro pridavati druga znaenja smrti. Svetenik nove rimske crkve govorio je nad grobom na latinskom. Lenijer je prvi ubacio u jamu pregrt vlane zemlje. Pepeo pepelu. Tlo je ovde vlano. Koveg e istrunuti.

Lenijer protrlja rame dok je stajao kraj Karen, koja mu je bila ena ve gotovo etiri decenije. Kruila je pogledom po licima daljih suseda, traei neto to bi joj pomoglo da se ne oseti toliko izdvojenom. Lenijer je pokuavao da posmatra oaloene njenim oima, naavi pri tom samo tugu i nervoznu smernost. On joj dotae lakat, ali ona je odbi svaku utehu. Karen se oseala kao da ne pripada ovde. Volela je Lenoru Karolson kao majku, a ipak nije priala sa njom ve dve godine. Tamo gore, na nebu, meu okruzima u orbiti, Heksamon je vodio svoje poslove, ali nije poslao predstavnika uzvienih nebeskih tela; i zaista, s obzirom na to ta je Lari u poslednje vreme mislio o Heksamonu, taj gest ne bi ba bio umesan. Kako su se stvari izmenile... Podele. Razdvajanja. Propasti. Ni sav posao koji su obavili na Oporavku nije mogao ponititi te razlike. Tako mnogo su oekivali od Oporavka. Karen je jo bila puna nade, jo je radila na raznim projektima. ali, oni oko nje uglavnom nisu delili njene nade. Jo je bila puna vere, u budunost, u napore Heksamona. Lenijer svoju veru bee izgubio pre dvadeset godina. Sada su polagali znaajan deo svoje prolosti u vlanu zemlju, bez nade u novo oivljavanje. Hajneman nije oekivao da e poginuti nesrenim sluajem, ali, ipak, sam je odabrao svoju smrt. Lenijer bee nainio slian izbor. Jednog dana, znao je, zemlja e primiti i njega, i to mu se i dalje inilo valjanim, iako nije bilo bez prizvuka uasa. Umree. Bez ikakvih drugih izgleda. Kao i Hajneman, kao i Lenora, do izvesne take prihvatao je mogunosti koje je nudio Heksamon, a onda se predomislio. Karen se nije predomislila. Da je pod kamenom lavinom bila ona, a ne Lari, sada ne bi bila mrtva; sauvana u implantu, ekala bi skoro uskrsnue, u telu svee uzgajenom za nju u jednom od okruga, i donesenom na Zemlju. Uskoro bi bila jednako mlada, a moda i mlaa nego to je sada. A kako su godine prolazile, ona nije ostarila nita vie nego to je elela, a telo joj se menjalo samo na prihvaene naine. To ju je odvajalo od ostalih ljudi. Odvajalo ju je i od mua. Kao i Karen, njihova ki Andija imala je implant, a Lenijer se tome nije protivio, to ga je ponekad inilo malo posramljenim; ali, to to ju je gledao kako raste i menja se bilo je i samo po sebi izuzetno iskustvo, i shvatio je da je daleko spremniji da prihvati svoju nego smrt svoje divne keri. Nije se protovio Kareninim planovima, i Heksamon se spustio da blagoslovi dete jednog od svojih vernih slugu, da da njegovoj keri dar koji on sam ne bee prihvatio, poto nije bio (niti je mogao biti) dostupan svim Starim uroenicima Zemlje. A onda je nastupila ironija i ostavila trajni trag u njihovim ivotima. Pre dvadeset godina, Andijin avion se sruio u istoni Pacifik i nikad je nisu nali. Izgledi

za povratak u ivot njihove keri bili su pokopani u mulju nekog ogromnog ponora, kao siuan kliker, jer ak ni tehnologija Heksamona nije uspela da je pronae. On zasuzi, ali ne zbog Larija. Obrisao je lice i ukoio izraz da bi pozdravio svetenika, bogobojaljivog mladog hipokritu kojeg nikad nije voleo. "Dobro vino se pakuje u udne flae", rekao je jednom Lari. Stekao je mudrost na kojoj mu zavidim. U prvom naletu udesa, dok su radili sa Heksamonom, svi su bili oamueni; Hajneman je, dodue, rado prihvatio drugo telo, a Lenora je prihvatila postupak podmlaivanja kako bi odrala korak sa muem. Kasnije je prestala sa tim, ali i sada je izgledala kao da ima jedva sedamdeset... Veina Starih uroenika nije imala mogunost da stekne implant; ni zemaljski Heksamon nije mogao da snabde svakoga na Zemlji neophodnim aparatima; a ak i da se to moglo, kulture Zemlje nisu bile spremne ni za priblinu besmrtnost. Lenijer je odbio implante, ali je prihvatio medicinu Heksamona; sve do danas nije znao je li to bila hipokrizija. Ta medicina je stajala na raspolaganju veini, mada ne i svim Starim uroenicima, rasejanim po unitenoj Zemlji; i Heksamon se naprezao da bi postigao i toliko. Bio je ubedio sebe da za obavljanje posla koji vri mora biti zdrav i u formi, a da bi bio zdrav i u formi dok obavlja taj posao - zalazei u mrtve zemlje, ivei usred smrti, bolesti i zraenja - bile su mu potrebne prednosti medicine Heksamona. Lenijer je oseao Kareninu reakciju. Kakvo traenje. Toliki ljudi otpadaju i odustaju. Smatrala je da se ponaaju neodgovorno. Moda je i tako, ali oni - kao i on, kao i Karen - behu posvetili veliki deo ivota Oporavku i veri. Bili su zasluili svoja verovanja, ma koliko ih ona neodgovornim smatrala. Ono to su svi dugovali okruzima u orbiti bilo je neizmerno. Ali, ljubav i odanost ne mogu se zasluiti opratanjem dugova. Lenijer poe sa oaloenima prema malenoj crkvi nekoliko stotina metara dalje, dok je Karen ostala pozadi, kraj grobova. Plakala je, ali on nije mogao da ode i utei je. On odmahnu glavom, otro, i pogleda u nebo. Niko nikad nije ni pomislio da bi moglo ispasti ovako. I dalje je i sam jedva verovao u to. U crkvenoj sali, koja je zauzimala itav sprat, dok su tri mlae ene iznosile sendvie i pun, Lenijer je ekao svoju enu da se pridrui dai. Ljudi su se okupljali

po dvoje-troje, s nelagodnou, kako bi zajedno prili udovici i izrazili sauee, dok je ona to primala uz odsutan osmeh. Svoju prvu porodicu je izgubila u Smrti, seti se on. Ona i Lari, poto se behu povukli iz Oporavka pre deset godina, ponaali su se kao klinci... Peaili su po Junom ostrvu, bavili se raznim hobijima, povremeno odlazili u Australiju na produene obilaske, jednom su ak odjedrili na Borneo. Bili su bezbrini, ili su bar tako izgledali, i Lenijer im je zavideo na tome. "Tvojoj eni je ovo teko palo", ree mladi crvenog lica po imenu Fremont, priavi sam Lenijeru. Fremont je vodio novootvorenu stanicu Irski potok; njegove poludivlje merino ovce ponekad su stizale ak do Tvizela, i nisu ga smatrali uzornim graaninom. Znak njegove stanice bila je ptica kea, to je bilo udno za oveka koji ivi od ovaca; ipak, pripisivali su mu da je jednom rekao: "Nisam nita manje nezavisan nego moje ovce. Idem kuda elim, kao i one." "Svi smo ga voleli", primeti Lenijer. Nije znao zato bi se poveravao ovom gotovo strancu crvenog lica, ali, dok je motrio ulaz, oekujui Karen, zau sebe kako govori dalje. "Bio je mudar ovek, a ipak jednostavan. Znao je svoje granice. Ja..." Fremont podie kosmate obrve. "Bili smo zajedno na Kamenu", objasni Lenijer. "To sam uo. Sve vas meaju sa anelima." Lenijer odmahnu glavom. "On je to mrzeo." "Ali, dobro je radio, ovde i svuda drugde", nastavi Fremont. Na pogrebu su svi pristojni. Na vratima se pojavi Karen. Fremont, kome nije moglo biti vie od trideset pet, pogleda ka njoj, pa ponovo ka Lenijeru, ispitivakim pogledom. Lenijer uporedi sebe sa tim mladim i silovitim ovekom; njegova kosa bila je skoro sasvim seda, ake krupne, smee i vornovate, lea malo povijena. Karen nije delovala nita starije od Fremonta.

2. ZEMALJSKI HEKSAMON, ORBITA ZEMLJE, OSNI EUKLID "Hajde da priamo", predloi Suli Ram Kikura, iskljuivi okovratnik-ucrtava i sklupavi se u fotelji iza Olmija. On je stajao kraj prozora njenog stana - pravog prozora, koji je gledao na unutranji zid Osnog Euklida, kraj cilindriog prostora koji je nekada okruivao sredinju singularnost Puta. Sada su se u njemu videli plivaiaeronauti sa prozirnim krilima nalik na slepe mieve, lebdei zabavni parkovi, graani kako prolaze putanjama oznaenim blago purpurnim poljima - i mali luk tame sleva, svemir oko Zemlje koji se video preko unutranjeg zida.

Boje i ivost podseali su ga na sliku nekog Francuza sa poetka dvadesetog veka, scenu u parku iznenada lienom gravitacije - parovi u etnji i deca ortodoksnih Naderita suludo razbacani svako na svoju stranu. Prizor se neprekidno menjao, poto je telo ose rotiralo oko upljine u sreditu, prikazujui tok ivota i drutva Heksamona, a Olmiju se inilo da vie ne spada tu. "Sluam te", ree on, mada je nije pogledao. "Nisi posetio Tapija ve mesecima." Tapi je bio njihov sin, stvoren od smee njihovih tajni u gradskoj memoriji Euklida. Takav vid zaea vratio se u modu tek poslednjih desetak godina; pre toga, dok su ortodoksni Naderiti preovladavali u okrunoj upravi Euklida, najea su bila prirodna roenja i roenja ex utero, i nek idu do avola silna stolea tradicije Heksamona. Otuda deca koja su se igrala u Parku Toka pod prozorima Ram Kikure. Olmi mirnu, oseajui se krivim to izbegava njihovog sina. Suli Ram Kikura je uvek pogaala pravo u metu. "Dobro mu ide." "Potrebni smo mu oboje. Deliminjak po zahtevu nije zamena za oca. Za nekoliko meseci ekaju ga testovi za otelovljenje i potrebno mu je..." "Da, da." Olmi umalo da poele da nikad nisu dobili Tapija. Teret odgovornosti, sada kad ga istraivanja toliko optereuju, bio je prevelik. Naprosto, nije imao vremena. "Ne znam da li da se ljutim na tebe ili ne", ree ona. "Suoen si sa neim tekim. Pretpostavljam da bih pre nekoliko godina pogodila o emu se radi..." Glas joj je bio bogat i miran, i uspeno je njime vladala, ali nije uspela da prikrije brigu i nervozu zbog njegovog tihog otpora. "Dovoljno te cenim da bih te pitala ta te mui." Cenim. Bili su glavni ljubavnici jedno drugom vie decenija nego to je eleo da srauna (sedamdeset etiri godine, podseti ga, mimo njegove elje, memorija implanta), i proli su - uestvujui u njima - kroz najburnije i najspektakularnije delove istorije Heksamona. Nikad se nije ozbiljno udvarao ni jednoj eni osim Ram Kikuri; znao je da e se, ma kuda otiao, ma sa kim uspostavio privremenu vezu, uvek njoj vratiti. Ona mu je bila par - homorf, u politici ni Naderit ni Geel, zastupnik itavog ivota, jednom predstavnik korporeala Zemlje u Neksusu, heroina nesrenih, zanemarena i nezanemarljiva. Ni sa kim drugim ne bi mogao da napravi Tapija. "Samo sam prouavao neto." "Da, ali nee da mi kae ta si prouavao... ta god da je u pitanju, to te je izmenilo." "Naprosto gledam unapred."

"Zna neto u ta ja nisam upuena, je li tako? Vraa se iz penzije? Taj put na Zemlju..." On ne ree nita i ona se povue, vrsto stegnutih usana. "U redu. Neto tajno. Neto u vezi sa ponovnim otvaranjem." "Niko to ozbiljno ne planira", ree Olmi, i u glasu mu se oseti prizvuk udljivosti neobian za oveka starog pet vekova. Samo je Ram Kikura mogla da se probije kroz njegov oklop i izazove takav odgovor. "ak se ni Korzenovski ne slae sa tobom." "Sa mnom? Nikad nisam rekao da se zalaem za ponovno otvaranje." "To je besmisleno", ree ona. Sada su oboje prodrli ispod oklopa. "Kakve god probleme da imamo, i neuspehe, da ostavimo Zemlju..." "To je ak jo manje verovatno", tiho ree on. "... i da ponovo otvorimo Put... to se kosi sa svime ime smo se bavili poslednjih etrdeset godina." "Nikad nisam rekao da to elim", odvrati on. Njen podsmeljivi pogled ga zapanji. Nikada se ne behu toliko udaljili jedno od drugog da bi mogli da oseaju meusobni intelektualni prezir. Njihov odnos je uvek predstavljao meavinu strasti i dostojanstva, ak i u godinama najveih svaa... Ovo je pokazivalo da e ih moda ponovo dostii ili i nadmaiti, iako je odbijao to da prizna. "Niko to ne eli, ali zapravo bi bilo uzbudljivo, zar ne? Ponovo biti zauzet i koristan, imati misiju, vratiti se u dane mladosti i godine najvee moi. Ponovo otvoriti trgovinu sa Talzitom. Koliko uda!" Olmi malo podie jedno rame, priznajui da u njenim reima ima i malo istine. "Na posao ovde nije zavren. Treba da ponovo napiemo itavu svoju istoriju. To je svakako dovoljno veliki posao." "Mislio sam da ti i tvoji nikad niste umereni", ree Olmi. "Osea zov dunosti, zar ne? Priprema se za ono to misli da e se desiti." Suli Ram Kikura se protee i ustade, uhvativi ga pod ruku vie ljutito nego neno. "Zar nismo nikada istinski delili misli? Zar je naa ljubav oduvek bila samo privlaenje suprotnosti? Protivio si mi se u vezi sa pravom Starih Uroenika na individualnost..."

"Sve drugo bi poremetilo Oporavak." To to je ona potegla to pitanje posle trideset osam godina, i to je on smesta odgovorio, pokazivalo je da ugljevlje te svae jo ne bee zgaslo. "Sloili smo se da se ne moramo slagati", ree ona, gledajui ga u lice. Kao zastupnik Zemlje u godinama nakom Odvajanja i na poecima Oporavka, Ram Kikura se protivila naporima Heksamona da koristi Talzit i druge mentalne terapije nad Starim Uroenicima. Citirala je tadanje zakone Zemlje i iznela sluaj pred sudove Heksamona, tvrdei da Stari Uroenici imaju pravo da izbegavaju provere mentalnog zdravlja i korektivnu terapiju. Na kraju, itava njena sudska avantura okonana je donoenjem posebnog Zakona o Oporavku. To je bilo reeno pre trideset osam godina. U ovom trenutku je oko etrdeset procenata preivelih na Zemlji primalo neku vrstu terapije. Kampanja u korist primene bila je majstorska. Ponekad jeprekoraivala ogranienja, ali, uspela je. Mentalne bolesti i oteenja bili su bukvalno iskorenjeni. Ram Kikura se potom posvetila drugim pitanjima i drugim problemima. Ostali su ljubavnici, ali odnos im je bio pod pritiskom jo od tada. Njihova veza je bila veoma vrsta. Obina neslaganja - ak i ovakva - nisu mogla da je prekinu. Ram Kikura nije mogla, a u svakom sluaju ne bi ni htela da plae ili pokazuje slabost kao Stari Uroenici, a Olmi je pre mnogo stolea odustao od takvih svojstava. Njeno lice bilo je dovoljno upeatljivo i bez suza; on je umeo da raspozna u njoj naroiti karakter stanovnika Heksamona, oseanja uzdrana, pa ipak nekako saoptena, uglavnom tugu i gubitak. "Promenio si se u poslednje etiri godine", ree mu ona. "Ne mogu da odredim kako... ali, ta god da radi, za ta god da se priprema, to umanjuje onaj deo tebe koji volim." on zakilji oima. "Nee da pria o tome. ak ni sa mnom." On polako odmahnu glavom, oseajui u sebi novo uruavanje, nov talas povlaenja. "Gde je onaj moj Olmi?" tiho upita Ram Kikura. "ta si uinio s njim?"

"Ser Olmi! Vrlo mi je milo to ste se vratili. Kako ste putovali?" Predsednik Kijes Faren Siliom je stajao na prostranoj prozirnoj platformi, dok se veliki disk Zemlje pomaljao ispod njega, u skladu sa rotiranjem Osni Euklida. Pet stotina

kvadratnih metara napregnutog i jonski uvrenog stakla i dva sloja vunog polja leali su izmeu predsednikove sale za sastanke i otvorenog svemira; izgledalo je kao da stoji nasred zjapeeg nitavila. Odeda Farena Silioma - bele afrike pamune pantalone i upava crna koulja bez rukava od preraenog lana sa ika - naglaavali su njegovu odgovornost za dva sveta: Oporavljenu Zemlju, ija je istona hemisfera pod njihovim stopalima upravo ulazila u jutro, i orbitalna tela: Osni Euklid i Osni Toro, kao i asteroidni zvezdani brod iak. Olmi je stajao kraj jedne ivice prozirnog otvora u spoljanjem omotau okruga. Zemlja bee nestala sa vidika. On ucrta zvanini pozdrav Farenu Siliomu i glasno dodade: "Put mi je glatko proao, Ser Predsednie." Tri dana strpljivo je ekao na prijem, iskoristivi to vreme za nelagodnu posetu Suli Ram Kikuri. Bezbroj puta ranije ekao je prve ministre i nie zvaninike, potpuno svestan, kako su stolea prolazila, da je razvio oseanje nadmonosti starog vojnika nad komandantima, ili, barem, snishodljivost prema hijerarhiji. "A va sin?" "Neko vreme ga ve nisam video, Ser Predsednie. Koliko ujem, dobro mu ide." "Lep broj dece e uskoro izai na ispite pred utelovljenje", primeti Faren Siliom. "Trebae im tela i zaposlenje, svima njima, ako prou onako lako kako znam da e proi va sin. Jo imamo optereenja za ograniene izvore." "Da, Ser." "Pozvao sam dvojicu svojih saradnika da prisustvuju delu naeg sastanka", dodade Predsednik, sklopivi ruke iza lea. Dva ovlaena duha - projektovane delimine linosti, sposobne da privremeno deluju nezavisno od originala - pojavie se na nekoliko metara od predsednika. Olmi prepoznade jednog od njih, vou neo-Geela u Osnom Euklidu, Toberta Tomsona Tika, jednog od trideset senatora Euklida u Neksusu. Olmi bee ispitao Tika na poetku svoje misije, iako se nije lino sreo s njim. Slika Tikovog deliminjaka izgledala je neto pristalije i miiavije od originala j epurenje koje je postalo uobiajeno meu radikalnijim politiarima Neksusa. Prisustvo projektovanih deliminjaka bilo je i staro i novo. Tokom trideset godina nakon Odvajanja, razdvajanja ika i Puta, ortodoksni Naderiti kontrolisali su Heksamon i ovakve tehnoloke slike bile su dozvoljene samo u sluajevima preke potrebe. Sada je korienje deliminjaka bilo uobiajeno; neo-Geeli poput Tika nisu se ustezali da rasipaju svoju sliku i linost po Heksamonu.

"Ser Olmi poznaje senatora Tika. Meutim, mislim da niste sreli senatora Rasa Miinija, senatora teritorije Velike Australije i Novog Zelanda. On je ovog asa u Melburnu." "Izvinite zbog vremenske razlike, Ser Olmi", ree Miini. "Nema problema", odgovori Olmi. Podnoenje izvetaja bila je ista formalnost, poto je njegov najvei deo ve bio uoblien u detaljan dosije grafikona i ucrtavanja; ali, ak i tako, nije oekivao da e Faren Siliom pozvati svedoke. Bio je mudar voa, koji je znao kada da svojim protivnicima dodeli visoke poloaje; Olmi je malo znao o Miiniju. "Dozvolite da se opet izvinim to vas uznemiravam u veoma zasluenom odmoru." Predsednika ponovo okupa svetlost Zemlje. Kako se okrug rotirao, Zemlja je izgledala kao da ponovo prolazi ispod njih. "Stoleima ste sluili ovoj slubi. Mislim da je najbolje osloniti se na nekoga ko ima vae iskustvo i perspektivu. Naravno, ono sa im ovde imamo posla uglavnom su istorijski problemi i tenje..." "Problemi kultura, moda", ubaci se Tik i Olmi pomisli kako je nepristojno da deliminjak prekine Predsednika; ali, eto, takav je stil neo-Geela. "Pretpostavljam da ovi veleasnici znaju na kakav ste me zadatak poslali", ree Olmi, pokazavi glavom ka duhovima. Ali ne itav zadatak. Predsednik ucrta potvrdu. Ispod njih skliznu mesec, tanak i blistav platinski luk. Sada su svi stajali blizu sredita platforme, a slike deliminjaka blago su titrale. ukazujui na njihovu prirodu. "Nadam se da je ovaj zadatak bio manje naporan od onih po kojima ste postali poznati." "Nije uopte bio naporan, Ser Predsednie. Bojao sam se da u izgubiti dodir sa detaljima Heksamona..." Ako ne i sa itavom ljudskom rasom, pomisli on, "...ako budem iveo tako mirno i lagodno." Predsednik se nasmei. ak je i Olmiju bilo teko da starog veterana, kao to bee on, zamisli da provodi ivot u mirnoj dokolici. "Poslao sam Ser Olmija na misiju po Oporavljenoj Zemlji, kako bi nam obezbedio objektivan uvid u nae meusobne odnose. To se, u svetlosti etiri nedavna pokuaja ubistva slubenika Heksamona i predvodnika Zemlje, inilo neophodnim. Mi u Heksamonu nismo navikli na takve... ekstremne stavove. Moda su to samo poslednji odjeci Zemljine politike prolosti, ili ukazuju na kidanje veza kojih nismo ni svesni - odraza naeg 'stezanja kaia' u orbitirajuim okruzima. Zamolio sam ga da mi donese pregled napretka Oporavka. Neki veruju da je okonan, pa je i na Heksamon proglasio Zemlju 'Oporavljenom', u svrenom obliku,

kao da je posao gotov. Ja, meutim, nisam ubeen u to. Koliko e vremena i truda biti potrebno da se Zemlji zaista vrati zdravlje?" "Oporavak tee onoliko dobro koliko se moglo oekivati, Ser Predsednie." Olmi bee svesno izmenio stil govora i ucrtavanja. "Kao to je senatoru Australije i Novog Zelanda poznato, ak ni ogromna tehnologija Heksamona ne moe nadoknaditi nedostatak sirovina, pogotovo kada se preduzme ovako veliki posao za svega nekoliko decenija. Postoji prirodno vreme potrebno da Zemlja zalei svoje rane, i mi to ne moemo mnogo ubrzati. Po mojoj proceni, zavreno je oko polovine posla, ako kaemo da e pun oporavak znaiti povratak ekonomskim uslovima koji se mogu uporediti sa onima od pre Smrti." "Zar to ne zavisi od ambicija nas na Zemlji?" upita Ras Miini. "Ako elimo da dovedemo Zemljane na nivo koji se moe uporediti sa onim u okruzima ili iku..." Nije zavrio reenicu; nije ni bilo potrebno. "To bi potrajalo itavo stolee, ili i vie", primeti Olmi. "Ne postoji utvreno miljenje da Stari Uroenici ele tako brz napredak. Neki od njih bi se svakako protivili." "Koliko su stabilni nai odnosi sa Zemljom u ovom trenutku?" upita iznenada Predsednik. "Mogli bi se, Ser, znatno popraviti. I dalje postoje podruja snanog, otvorenog politikog otpora - u Junoj Africi i Maleziji, na primer." Ras Miini se ironino nasmei. Pokuaj junoafrike invazije na Australiju i dalje je bio bolno seanje, jedna od najveih kriza tokom etiri decenije Oporavka. "Ipak, otpor je iskljuivo politiki, a ne vojni, i to ne naroito dobro organizovan. Posle poraza Vortrekera, Juna Afrika je klimava, dok je Malezija sasvim neorganizovana. Oni u ovom trenutku ne predstavljaju izvor brige." "Nae male 'zaraze razuma' obavile su posao?" Olmi se tre. Upotreba psihobiolokih agenasa na Zemlji trebalo je da bude strogo poverljiva; samo nekolicina najpoverljivijih Starih Uroenika znala je za to. Je li Ras Miini bio jedan od njih? Da li Faren Siliom toliko veruje Tiku, da sme da ih makar i uzgred pomene? "Da, Ser." "A ipak, imate neto protiv masovnih tretmana?" "Oduvek sam priznavao njihovu neophodnost." "I niste ni malo sumnjali?"

Olmi se oseao kao da se njime poigravaju i nije uivao u tom oseanju. "Ako se radi o protivljenju ranijeg zastupnika Zemlje, Suli Ram Kikure... nije neophodno, Ser Predsednie, da delimo politika miljenja, ak i ako delimo krevet." "To je sada sve prolost. Oprostite to sam vas prekinuo. Molim vas da nastavite, Ser Olmi." "I dalje postoji jaka napetost izmeu veine Starih Uroenika i vladajuih partija u orbitalnim telima." "To me i dalje boli i zbunjuje", primeti Faren Siliom. "Nisam siguran moe li se to prevazii. Odbacuju nas u mnogo emu. Oteli smo im mladost..." "Izvukli smo ih iz Smrti!" otro dobaci Predsednik. Ovlaeni duh Rasa Miinija bledo se nasmei. "Spreili smo ih da sami sazru i oporave se, Ser. Zemaljski Heksamon koji je izgradio i lansirao iak izrastao je upravo iz takve bede, nezavisno; neki Stari Uroenici smatraju da smo im moda suvie pomogli, i da smo im nametnuli svoj nain razmiljanja." Faren Siliom ucrta nevoljno slaganje. Olmi je tokom poslednje decenije primetio da zvaninici u orbitalnim telima zauzimaju sve otriji stav. A Stari Uroenici, poto su to to su - mnogi i dalje grubi i neobrazovani, jo okirani Smru, bez politike i upravne prefinjenosti koja se stie tokom stolea iskustva na Putu poeli su da odbijaju vrstu, iako nenu ruku svojih monih potomaka. "Zemaljski Senat je miran i spreman na saradnju", ree Olmi, izbegavaui pogled Rasa Miinija. "Najvee razoaranje, osim onih koje sam ve pomenuo, izgleda da predstavljaju Kina i Jugoistona Azija." "Gde su se nauka i tehnologija podigle prve posle Smrti, po naoj istoriji... spremni i snani narodi. Koliko su, sve u svemu, neprijateljski nastrojeni Stari Uroenici?" "Svakako ne toliko da preduzmu neke globalne aktivnosti, Ser Predsednie. Recimo da je u pitanju predrasuda, a ne gnev." "A ta je sa Deraldom Bruksom u Engleskoj?" "Razgovarao sam sa njim, Ser. On ne predstavlja pretnju." "Mene ipak brine. Ima dosta sledbenika u Evropi." "Skoro dve hiljade, u oporavljenoj populaciji od deset miliona. Glasan je, ali nije moan. Osea duboku zahvalnost zbog onoga to je Heksamon uinio za

Zemlju... Samo, ne prihvata one vae inovnike koje se prema Zemljanima ponaaju kao prema deci." A takvih ima i previe, pomisli on. "Ne prihvata moje inovnike." Predsednik se ushoda po platformi. Olmi je to posmatrao sa dubokim, ironinim humorom. Politiari su se svakako promenili od dana njegove mladosti - ak i od Odvajanja. Zvanino dranje je izgleda bilo davno zaboravljena umetnost. "A religiozni pokreti?" "Snani kao i uvek." "Mm." Faren Siliom zaklima glavom, kao da koristi loe vesti za potpirivanje utrnule nervoze. "Postoje najmanje trideset dve verske grupe koje ne prihvataju vae inovnike kao privremene ili duhovne voe..." "Ni ne oekujemo da ih prihvate kao duhovne voe", odvrati Faren Siliom. "Neki zvaninici su vie puta pokuali da Starim Uroenicima nametnu pravilo Dobrog oveka", podseti ga Olmi. "ak i asnim Naderovim savremenicima..." Pre koliko vremena su fanatini ortodoksni predstavnici korporeala Naderita preporuivali upotrebu ilegalnih psihobiolokih agenasa kako bi priveli neverne Zvezdi, Sudbini i Pneumi? Petnaest godina? Olmi i Ram Kikura behu pomogli da se ta ideja suzbije pre nego to je i stigla do tajne sednice Neksusa, ali Olmi umalo da je preko noi prihvatio njene radikalne poglede. "Obraunali smo se sa tim nitarijama", odbrusi Faren Siliom. "Moda ne dovoljno otro. Mnogi i dalje imaju uticajne poloaje i nastavljaju svoju kampanju. U svakom sluaju, ni jedan od tih pokreta ne zastupa otvorenu pobunu." "Graanska neposlunost?" "To je u Heksamonu zagarantovano pravo", napomenu Olmi. "Vrlo retko korieno proteklih decenija", odvrati Faren Siliom. "A ta je sa Obnovljenim Preduzetnicima?" "Ne predstavljaju pretnju." "Ne?" Predsednik je izgledao gotovo razoaran. "Ne. Njihova odanost Heksamonu je istinska, ma kakva da su im ostala verovanja. Osim toga, predvodnica im je umrla pre tri nedelje, na podruju nekadanje Nevade." "Prirodnom smru, Ser Predsednie", upade Tik. "To je vana pojedinost. Odbila je ponude proirenja i usnimavanja u implante..."

"Odbila ih je", primeti Olmi, "zato to nisu bili ponueni i njenim sledbenicima." "Nemamo sredstava da pruimo besmrtnost svakom stanovniku Zemaljskog Heksamona", ree Faren Siliom. "A ionako ne bi bili drutveno spremni." "Tako je", priznade Olmi. "U svakom sluaju... oni se nikada nisu protivili planovima Heksamona van svoje neposredne oblasti." "Jeste li se sreli sa senatorom Kanazavom na Havajima?" upita Ras Miini uz prizvuk nedopadanja i Olmi odjednom shvati zbog ega je ovaj senator prisutan. Ras Miini je duom i srcem bio pripadnik orbitalnih tela. "Ne", odgovori mu on. "Nisam znao da nije u potpunosti pristalica Heksamona?" "Prigrabio je sebi dosta moi proteklih godina. Naroito na Pacifikom grebenu." "Vrlo je sposoban politiar i upravlja", primeti Faren Siliom, obuzdavi senatora jednim pogledom. "Nije nam dunost da zauvek zadrimo mo. Mi smo lekari i uitelji, a ne tirani. Ima li jo neto znaajno, Ser Olmi?" Bilo je, ali Olmi je znao da se o tome nee razgovarati pred ovim deliminjacima. "Ne, Ser. Svi detalji su snimljeni." "Gospodo", ree Predsednik, podiui ruke i otvarajui dlanove ka njima. "Imate li na kraju jo neko pitanje za Ser Olmija?" "Samo jedno", oglasi se Tikov deliminjak. "ta vi mislite o ponovnom otvaranju Puta?" Olmi se nasmei. "Moje miljenje o tom pitanju nije vano, Ser Tik." "Moj original je veoma zainteresovan za miljenje onih koji se jasno seaju Puta." Tik je bio roen tek nakon Odvajanja; bio je jedan od najmlaih neo-Geela u Osnom Euklidu. "Ser Olmi ima pravo da zadri svoje miljenje za sebe", primeti Faren Siliom. Tikov deliminjak se izvini bez mnogo iskrenosti. "Hvala vam, Ser Predsednie", zakljui Minijev deliminjak. "Cenim vau saradnju sa parlamentom Zemlje. Nadam se da u imati priliku da prouim va detaljan izvetaj, Ser Olmi."

Duhovi izbledee, ostavljajui ih same nad mranim bezdanom, sada bez Zemlje i Meseca. Olmi pogledao nanie i uoi svetlucavu trunicu meu zvezdama... iak, pomisli on. Njegovi implanti brzo izvrie proraune i potvrdie njegov zakljuak. "Jo jedno, poslednje pitanje, Ser Olmi, a onda je ovaj sastanak zavren. NeoGeeli... Ako uspeju da navedu Heksamon na ponovno otvaranje Puta, imamo li sredstava da nastavimo pomaganje Zemlje u dosadanjem obimu?" "Nemamo, Ser Predsednie. Uspeno ponovno otvaranje Puta izazvalo bi u najmanju ruku ogromna kanjenja glavnih pravaca oporavka." "Ve smo na granici sredstava, zar ne? Vie nego to je Heksamon spreman da prizna. Pa ipak, neki Zemljani - a meu njima i Miinijevi - veruju da bi, dugorono gledano, ponovno otvaranje Puta koristilo svima nama." Predsednik zavrte glavom i ucrta simbol presude i simbol izuzetne nepromiljenosti: ovek koji otri neprirodno dugaak ma. Ucrtani simbol, sam po sebi, vie nije imao veze sa ratom, ali to podznaenje ipak pomalo iznenadi Olmija. Rat, sa kim? "Moramo nauiti da se prilagodimo i ivimo u trenutnim okolnostima. Duboko verujem u to", ree Faren Siliom. "Ipak, moj uticaj nije bezgranian. Toliko naih je postalo nostalgino! Moete li to da poverujete? ak i ja... Bio sam jedan od luonoa koji su podrali Rozena Gardnera i zahtevali povratak na Zemlju, koju smo smatrali svojim pravim domom - mada niko iv u Putu nikad nije bio na Zemlji! Mislimo da smo veoma prefinjeni, a najdublja oseanja i motivacija su nam potpuno iracionalni i prometejski. Moda bi nam pomogla vea koliina Talzita, ta mislite?" Olmi se rezervisano nasmei. Predsednik opusti ramena, ali odmah uloi napor da ih ponovo ispravi. "Treba da nauimo da ivimo bez tog luksuza. Dobri ovek nikad nije koristio Talzit za sebe." On prie ivici platforme, kao da eli da izbegne ambis pod nogama. Zemlja se ponovo pojavljivala na vidiku. "Jesu li neo-Geeli preneli svoje aktivnosti na Zemlju? Osim ljudi kao to je Miini?" "Nisu. Izgleda da se zadovoljavaju da je ignoriu, Ser Predsednie." "To sam najmanje oekivao od takvih vizionara. Zaalie to su zanemarili takvu politiku zalihu. Nemogue da veruju kako Zemlja nee imati udela u ovakvoj odluci! A na iku?" "I dalje vode otvorenu kampanju. Nisam naiao ni na ta to bi ukazivalo na podrivako delovanje." "ovek na mom poloaju odrava vrlo osetljivu ravnoteu, pokuavajui da tako brojne struje okrene jedne protiv drugih. Znam da je moj mandat na ovom poloaju ogranien. Ne umem da sakrivam svoja uverenja, a njih se u poslednje

vreme nije ba lako drati. Ve tri godine se borim protiv zamisli o ponovnom otvaranju Puta. Ne uspevam da je sasvim suzbijem. Ali, stalno mi se ini da iz toga nita dobro nee izai. 'Ne moe se ponovo vratiti kui.' Naroito ako ne ume da odlui gde ti je kua. Ovo su osetljiva vremena. Nestaice, umor. Jasno mi je da e, jednog dana, ponovno otvaranje Puta postati neizbeno... ali, ne sada! Ne, dok ne zavrimo posao na Zemlji." Faren Siliom se skoro moleivo zagleda u Olmija. "Naalost, radoznao sam isto onoliko koliko i senator Tik. ta vi mislite o Putu?" Olmi blago odmahnu glavom. "Pomirio sam se da ivim bez njega, Ser Predsednie." "Pa ipak, uskoro neete biti u stanju da obnovite svoje telesne delove... ili su nestaice ve poele?" "Jesu", priznade Olmi. "Biete spremni da se dobrovoljno povuete u gradsku memoriju?" "Ili da umrem", primeti Olmi. "Ali, dotle e protei godine." "Da li vam nedostaju izazovi, mogunosti?" "Pokuavam da ne brinem o prolosti", odgovori Olmi. Bio je prilino neljubazan, ali odavno bee nauio kada treba biti otvoren, a kada ne. "Tokom svih stolea svoje slube, Ser Olmi, predstavljali ste zagonetku za nas. To sam video u zapisima. Neu da navaljujem. Ali, kad biste se... nakratko zamislili nad problemom, jeste li pomislili ta bi nam se moglo desiti ako ponovo otvorimo Put?" Olmi za trenutak nije odgovorio. Predsednik je izgleda znao o njegovim nedavnim poslovima vie nego to mu je bilo prijatno. "Moda su, Ser, Jarti ponovo zauzeli Put." "Tako je. Nai nestrpljivi neo-Geeli kao da previaju taj problem. Ali, ne i ja. Svestan sam vaih istraivanja. Verujem da time pokazujete izuzetnu dalekovidost." "Ser?" "Vaa istraivanja u gradskoj memoriji i u bibliotekama ika. Imam i ja svoje aktivne bitange, Ser Olmi. Izgleda da ste pristupali podacima u neposrednoj vezi sa ponovnim otvaranjem Puta, i da ste ih izuavali godinama, plaajui, kako se ini, prilino visoku cenu za to." Faren Siliom ga otro pogleda, a onda se ponovo okrenu ka ogradi, blago je kuckajui zglavkovima prstiju. "Zvanino, oslobaam vas daljih dunosti. Nezvanino, molim vas da nastavite sa svojim prouavanjima." Olmi ucrta pristanak.

"Hvala vam na obavljenom poslu. Ako vam padne na pamet jo neto, molim vas da me obavestite. Vae miljenje je na ceni, bez obzira da li smatrate da nam je potrebno ili ne." Olmi napusti platformu. Zemlja je ponovo bila na vidiku, stalna odgovornost, nepoznati dom, simbol bola i trijumfa, propasti i obnavljanja.

3. GEA, OSTRVO RODOS, VELIKA ALEKSANDREJSKA EKUMENA, GODINA ALEKSANDROSA 2331-2342. Rita Berenika Vaskajza rasla je poludivlje po obalama oko drevne luke Lindos sve do svoje sedme godine, i njeni otac i majka pustili su da se sunce i more staraju o njoj, uei je samo onome to je sama elela da sazna - a toga je bilo dosta. Bila je tamnoputa devojica golih ruku i nogu, krupnih oiju i skoro nevidljiva meu smeim, belim i bledozlatnim zidovima, stubovima i stepenitima naputenog akropolja. Iz prostrane porte svetilita Atene Lindije, dlanova priljubljenih uz trone zidove, zurila je niz liticu u beskrajno azurno more, brojei stalno, neno pljuskanje talasa o stenje. Ponekad bi se provukla kroz drvena vrata u sklonite gde se nalazio ogromni Atenin kip, ozbiljan i krupnih udova u senkama, svakako azijatski po liku, sa blistavom mesinganom krunom (nekada zlatnom) i kamenim titom visine odraslog mukarca. Malo Linana je dolazilo ovamo; mnogi su smatrali da je hram pun vekovima starih duhova persijskih branilaca, masakriranih kada je Ekumena povratila kontrolu nad ostrvom. Ponekad bi dolazili turisti iz Egiptosa ili sa kopna, ali ne esto. Srednje More vie nije bilo mesto za turiste. Farmeri i pastiri iz Lindosa smatrali su je za Artemidu i verovali da im donosi sreu. U selu, njen svet je bio pun osmeha dobrodolice na poznatim licima. Na njen sedmi roendan, Berenika, njena majka, odvela ju je iz Lindosa na Rodos. Nije se seala mnogo ega o najveem gradu na ostrvu osim ogromnog bronzanog Neos Kolososa, ponovo izlivenog i podignutog pre etiri stolea, kome su sad nedostajali itava jedna ruka i polovina druge. Njena majka, sa crvenkasto smeom kosom, krupnih oiju kao i ki, provela ju je kroz grad do belo okreene zgrade od cigle, kamena i gipsa, gde je iveo didaskalos prvog stepena Akademije - vetak u pouavanju dece. Rita je stajala sama pred didaskalosom u toploj, sunanoj sobi za ispite, bosonoga i u jednostavnoj beloj haljini, i odgovarala na njegova jednostavna i znaajna pitanja. To je bilo tek neto vie od formalnosti, s obzirom da je njena baka osnovala Akademiju Hipateiju, ali, ipak, bila je znaajna formalnost.

Kasnije tog dana, majka joj je rekla da je primljena u svoju prvu kolu, i da e poeti da je pohaa kad napuni devet godina. Potom je Berenika povela Ritu natrag u Lindos, i ivot se nastavio slino kao i ranije, ali sa vie knjiga i vie lekcija koje su je pripremale, i sa manje vremena da se jurca po vetru i vodi. Na tom putovanju nisu posetili sofe; bila je bolesna. Govorilo se da umire, ali dva meseca kasnije se oporavila. Sve to je maloj Riti malo znailo, jer nije znala skoro nita o svojoj baki, poto ju je videla svega dvaput, kao beba i u petoj godini. Onog leta pre nego to e poi u kolu, baka ju je pozvala da doe na Rodos i provede neko vreme kod nje. Sofe je ivela povueno. Mnogi Rodoani su je smatrali za boginju. Njeno poreklo i prie koje su narastale oko nje samo su potvrivali takva verovanja. Rita nije imala neko vrsto miljenje o tome. Ono to su priali Linani i ono to su joj govorili otac i majka ponekad je bilo vrlo slino, a ponekad vrlo razliito. Ritina majka je bila skoro panino uzbuena tom privilegijom, koju Patrikija nije ukazala ni jednom drugom unuetu. Njen otac, Ramon, prihvatio je situaciju smireno i samouvereno, jer takav je bio u to vreme, pre sofine smrti i poetka trvenja u Akademiji. Zajedno su je odveli u Rodos konjskom zapregom, vozei istim onim kaldrmisanim i zamaenim putem kojim su ili i pre dve godine. Patrikijina kua stajala je na stenovitom podbru sa pogledom na veliku pomorsku luku. Bila je to mala zgrada od kamena i gipsa, u kasnopersijskom stilu, sa etiri sobe i izdvojenim kabinetom na niskoj litici nad alom. Dok su ili stazom kroz povrtnjak, Rita je pogledala preko zida od cigle ka drevnoj tvravi Kamib na drugoj strani luke, koja se podizala kao prostrana kamena zdela od kraja irokog mola. Tvrava je bila naputena ve sedamdeset godina, ali Ekumena ju je sada obnavljala. Radnici su se verali njenim debelim izlokanim zidovima, sitni kao mievi. Neos Kolosos uvao je ulaz u luku, na stotinu ruku ispred tvrave, jo uvek bez ruku, pa ipak vrlo dostojanstven na svom masivnom postolju od kamena i cigle, okruen vodom. "Je li ona vetica?" upita tiho Rita Ramona, dok su stajali pred glavnim ulazom. "", upozori je Berenika i pritisnu joj usne prstom. "Nije vetica", nasmei se Ramon. "Ona mi je majka." Rita pomisli kako bi bilo lepo da vrata otvori sluga, ali sofe nije drala poslugu. Patrikija Vaskajza se lino pojavi na vratima, smeei se, sedokosa, tamne koe, nalik na suvu granu sa otrim, prodornim oima optoenim dubokim borama. ak i usred leta, na bregu je duvao hladan vetar, i Patrikija je nosila crnu haljinu do zemlje.

Dotakla je Ritu po obrazu vrhom suvog prsta, i Rita pomislila... Nainjena je od drveta. Ali, sofin dlan bio je mek, topao i mirisao je na slatko. Odnekud iza lea izvukla je cvetnu ogrlicu i stavila je Riti oko vrata. "Stari obiaj sa Havaja", objasni ona. Berenika je stajala pognute glave, ruku vrsto priljubljenih uz bokove. Rita je primetila majino strahopotovanje i to joj se nekako nije dopalo; sofe je bila veoma stara i vrlo mrava, to svakako, ali nije bila strana. Barem, ne jo. Rita opipa cvee oko vrata i pogleda Ramona, koji joj se umirujue nasmei. "Sada emo ruati", ree Patrikija. Glas joj je bio promukao i dubok, gotovo kao muki. Polako je pola ispred njih ka kuhinji, paljivo odmeravajui svaki korak. Njene papue ukale su po crnim daskama poda. Dotakla je rukom naslon stolice, kao da pozdravlja prijatelja, potom je kucnula rub stare gvozdene zdele, i na kraju pogladila ivicu izribanog drvenog stola prekrivenog voem i sirevima. "Poto moj sin i snaja - zlatni ljudi, ali smetaju nam - poto odu kui, moemo stvarno da priamo." Sofe otro pogleda Ritu, i devojica i nehotice, gotovo zavereniki, klimnu glavom.

Naredne sedmice uglavnom su provodile zajedno. Patrikija je priala prie, od kojih Rita mnoge ve bee ula od oca. Patrikijina Zemlja nije bila ona Gea na kojoj je Rita odrasla; tamo se istorija drugaije odvijala. Jednog maglovitog i toplog dana, kada je vetar uminuo a more izgledalo izgubljeno u staklastom snu, baka je polako povede u oblinji zasad narandi, drei preko ruke korpu za voe. "U Kaliforniji su svuda bili zasadi narandi, divnih krupnih narandi, mnogo veih od ovih." Patrikija mravim, snanim prstima podie crvenkastu voku veliine ljive. "Kada sam bila u tvojim godinama, zasadi ve uglavnom behu nestali. Suvie ljudi elelo je da ivi tamo. Nije bilo mesta i za njih i za narande." "Je li Kalifornija ovde ili tamo, bako?" upita Rita. "Tamo. Na Zemlji", odgovori Patrikija. "Ovde nema takvog imena." Ona zastad, zamiljeno gledajui ka nebu. "Ne znam ta se desilo tamo, gde bi na ovom svetu bila Kalifornija... Pretpostavljam da je to deo zapadne pustinje u Nea Karkedoniji." "Puna crvenokoaca sa lukovima i strelama", dopuni je Rita. "Moda. Moda." Poto bi jele same u kuhinji, Rita je utke sluala sofe u prijatnoj sveini letnjih veeri, dok je stara uljana lampa svetlela i dimila se na stoiu od prua,

pretvarajui no u sumrak dok su pijuckale topli aj. "Tvoja prababa, moja majka, ponekad me poseuje..." "Zar ona, bako, nije u drugom svetu?" Patrikija se nasmei i klimnu glavom. Lice joj se pod narandastim svetlom bee pretvorilo u masu bora. "To joj ne smeta. Dolazi dok spavam, i kae da si vrlo bistra devojica, divno dete, i da je ponosna to nosite isto ime." Patrikija se nae blie. "I tvoj pradeda se ponosi tobom. Ali, dete, ne dopusti da ti to zasmeta. Ima dovoljno vremena da se igra i sanja i raste pre nego to doe tvoj dan." "Kakav dan, bako?" Patrikija se zagonetno nasmei i mahnu glavom ka obzorju. Afrodita je sjajila i treperila nad morem kao rupica u abauru od tamne svile.

Rita se vratila u Patrikijinu kuu dve godine kasnije. Vie nije bila divlje dete doterano u red prisustvom neverovatno stare bake, nego marljiv, negovan devojurak spreman da postane ena. Patrikija se, meutim, ne bee izmenila. Riti je liila na osuenu voku ili egiptosku mumiju koja e postojati zauvek. Ovog puta su vie priale o istoriji. Rita je dosta znala o istoriji Gee - i to ne ba onako kako je Ekumena elela da se predaje. Akademija Hipateia je koristila udaljenost Rodosa od Aleksandreje u svoju korist. Pre vie decenija, Kraljevska hipselota Kleopatra Dvadesetprva bee dala sofi vie prava u odluivanju nego to se to kraljevskim savetnicima svidelo. Sa jedanaest godina, Rita je ve bila svesna politike. Ali, ve se bilo pokazalo da je mnogo vinija brojevima i prirodnim naukama. Tokom dugih veeri na verandi, dok su gledale zamiranje dana na purpurnom, sivom i crvenom obzorju, Patrikija je priala Riti o Zemlji koja je umalo unitila samu sebe. I priala joj je o Kamenu koji je doao sa zvezda, upalj kao tikva ili neki egzotini mineral, kojeg su izgradila Zemljina deca iz nekog budueg vremena. Rita se udila tananoj geometriji koja je omoguavala da toliki predmet bude baen unazad kroz vreme u drugi, slian svemir. Ali, glava kao da joj je bila puna sunanih buba dok je Patrikija opisivala hodnik, Put koji su Zemljina deca nastavila na Kamen... Nemirno je spavala i sanjala to vetako mesto uoblieno kao beskrajna vodovodna cev, sa otvorima u bezbroj svetova... Dok su radile u bati, plevei i trebei insekte, sadei ograde belog luka oko nenih mladih izdanaka, Patrikija je priala Riti o svom dolasku na Geu. Bila je vrlo

mlada, pre ezdeset godina, kada je dobila priliku da potrai kapiju na Putu koja bi je odvela na Zemlju bez nuklearnog rata, gde je njena porodica moda jo bila iva. Umesto toga, pogreila je i dospela na Geu. "Prvo sam prostala pronalaza", rekla je. "Pronalazila sam stvari koje sam poznavala na Zemlji. Dala sam im bikiklos. Zemljoradniko orue. Stvari kojih sam se seala." Ona odmahnu rukama kao da ih omalovaava. "To je trajalo samo nekoliko godina. Ubrzo potom zapoela sam da radim za Muzejon, i ljudi su poeli da veruju mojim priama. Neki su se prema meni ponaali kao da sam neto nadljudsko, to..." Ona otro odmahnu glavom. "To nije tano. Umreu, draga moja, verovatno vrlo uskoro..." Za pet godina od dolaska na Geu, Patrikija je pozvana u Palatu, na audijenciju kod Prolomeja Tridesetpetog Nikeforosa. Stari vladar Ekumene ju je detaljno ispitao, pregledao aparate koje bee donela sa sobom i uspela da sauva, i proglasio je istinskim udom. "Rekao je da oito nisam boginja, a ni demon, i uvrstio me je u dvorane. To su bila teka vremena. Pogreila sam to sam im opisala oruja Zemlje, pa su hteli da im pomognem da nprave vee bombe. Odbila sam. Nikeforos je zapretio da e me utamniiti - bio je pod prilinim pritiskom zbog libijskih pustinjskih armija. Hteo je da ih sve zbrie jednim udarcem. Stalno sam mu ponavljala ta su bombe uinile Zemlji, ali on me nije sluao. Mesec dana sam provela u zatvoru u Aleksandreji, a onda me je pustio; poslao me je na Rodos i naredio mi da tu osnujem Akademiju. Umro je pet godina kasnije, ali Hipateion je ve bio dobro uhodan. Sa njegovim sinom sam se dobro snala... fin momak, mada prilino slab. A potom i sa njegovom unukom... prvo sa njenom majkom, naravno, snanom i vrstom enom, ali bistrom, a onda sa samom Kraljevskom hipselotom kada je postala punoletna..." "Da li ti se ovde svia?" upita je Rita, nametajui veliki slamni eir. Patrikija nabra sparuene usne i alostivo odmahnu glavom, ne priznajui i ne poriui nita. "Ovo je moj svet, i nije moj svet", odgovori ona. "Ipak bih otila kui, kad bih imala priliku." "Da li bi mogla?" Patrikija pokaza glavom ka blistavom nebu. "Moda. Ali, to nije verovatno. Jednom se druga kapija otvorila na Gei, i uz kraljiinu pomo provela sam godine tragajui za njom. Ali, bila je kao duh iz movare. Nestajala je, pojavljivala se negde drugde, ponovo nestajala. A sada je nema ve devetnaest godina." "Kada bi je nala, da li bi te odvela na Zemlju?" "Ne", odgovori sofe. "Verovatno bi me vratila nazad u Put. Odatle bih, ipak, verovatno mogla da odem kui."

Rita je oseala tugu dok je sluala stariin tihi glas kako se jo utiava kod poslednje rei. Lice joj je bilo u dubokoj senci ispod eira, makaste crne oi sklopljene, napola otvorene, beskrajno umorne. Sofe se strese i procenjivaki pogleda unuku. "Hoe li da naui malo zanimljive geometrije?" Rita sinu. "Da!"

Leala je u polusnu na svom leaju u praznoj, belo okreenoj sobi, oslukujui talase daleke oluje kako se razbijaju samo nekoliko desetina ruku dalje, snani udarci Posejdonovih pesnica po stenju, poklapajui se sa njenim snom kao sporo trupkanje kopita ogromnog konja. Meseina je ispunjavala jedan ugao hladnom svetlou. Rita malo otvori oi, oseajui da u sobi sem nje ima jo nekog. Kroz meseinu proe neka senka, nosei neto. Devojica se promekolji na konom leaju, jo ne sasvim probuena, tela izgubljenog u udobnosti. Senka se priblii. Bila je to Patrikija. Rita zatvori oi, a onda ih ponovo otvori. Naravno, nije se plaila sofe, ali zbog ega je dola u njenu sobu ovako usred noi? Patrikija uhvati unuku za ruku svojim suvim, snanim prstima i poloi je na neto metalno, vrsto i glatko, nepoznato, pa ipak prijatno na dodir. Rita promrmlja nejasno pitanje. "Ovo e te znati, prepoznavae te", apnu joj Patrikija. "Svojim dodirom ga prisvaja, i bie tvoje, kroz mnogo godina kada bude odrasla. Sluaj njegove poruke, dete moje. Rei e ti i gde i kada. Ja sam sada suvie stara. Nai, umesto mene, put kui." Senka izie iz njene sobe, a i meseina izblede. Soba se ispuni tamom. Rita zatvori oi, i uskoro nastupi jutro. Tog novog jutra, Patrikija je poela da pouava Ritu u dva jezika koji nisu postojali na Gei, engleskom i panskom.

Sofe je umrla, u prisustvu samo trojice svojih preivelih sinova, u praznoj sobi gde je pre pet godina njena unuka spavala i sanjala konje. Rita, koja je sada bila mlada ena na poetku studija treeg stepena na Hipateionu, nije mogla da razabere ta tano osea. Bila je srednjeg rasta ali nezgrapna, grubo, deaki privlanog lica, vitka; kosa joj je bila crvenkasto smea, a obrve su joj se upitno izvijale nad zelenim oima, oevim oima na majinom licu. Koji deo mene je Patrikija? ta sam ponela od sofe? Njen otac bio je spor, oprezan ovek, ali tuga i briga su se jasno videle na njemu dok je predvodio pogrebnu povorku dugaku itav stadijum preko suncem

izbeljenog kamenog puta ka trgovakoj luci, prenosei sofino krhko telo ka amcu koji e ga izneti u more. Za njim su ila ostala braa, Ritini strievi, uitelji jezika u Hipateionu; za njima je ila itava Akademija u etiri grupe, svi obueni u sivo i belo. Rita je ila korak iza i pored svog oca, ponavljajui u sebi: Radim ono to je elela. Rita je studirala fiziku i matematiku. To bee ponela od sofe. Nadarenost.

Godinu dana nakon pogreba, kad je prolee ozelenelo vonjake a vinogradi i maslinjaci procvetali, Ritu je otac poveo do skrovite peine desetak stadijuma severozapadno od Lindosa, nedaleko od mesta gde se rodila. Odbio je da odgovara na njena pitanja. Sada je bila odrasla ena, ili je barem mislila tako. Ve je imala ljubavnika, i bunila se to joj neko nareuje, to je sa toliko tajanstvenosti vodi na neko mesto koje joj nije bilo ni poznato ni vano. Ali otac je bio uporan, i ona nije volela da mu se protivi. Peina je bila zatvorena debelim elinim vratima, zaralim od starosti ali sa dobro podmazanim arkama. Visoko nad njima je manevrisao galebolet Ekumene, verovatno sa pustinjskog aerodromosa u Kilikiji ili Judeji, ostavljajui pet paralelnih belih ogrebotina preko mekog plavog neba. Otac je otvorio vrata ogromnim kljuem i ifrom od devet okreta brojanika skrivenog u zakljuanoj nii. Poao je ispred nje u hladnu tamu, kraj buradi vina i maslinovog ulja i skladita hrane hermetiki zapeaene u elinim posudama, pa kroz druga vrata u uzan tunel pozadi. I tek kada je tama postala neprozirna, Ramon je pritisnuo crno dugme i upalio svetlo. Stajali su u niskoj, irokoj peini, a vazduh je bio sladak od mirisa suvog kamena. Pod ukastom svetlou jedine sijalice, otac je poao za svojom senkom ka grubo otesanom, vrstom drvenom ormanu i izvukao duboku fioku. kripa drveta zazvuala je teko i tuno meu grubim zidovima. U fioci je bilo nekoliko lepih drvenih kutija, a jedna je bila velika kao putni koveg. Tu je prvu izvukao i preneo je do nje, i kleknuo pre nego to je otkljuao poklopac. Unutra, okruena somotskim udubljenjem oblikovanim za neto barem triput vee, nalazio se predmet velik otprilike kao njena dva dlana. Liio je na ruke jednog od sofinih bikiklosa, mada mnogo deblje, sa izvijenim sedlom koje je gledalo unazad od spoja. "Ovo je sada tvoje, tvoja odgovornost", ree joj otac, podiui ruke kao da vie ne eli da ikada dodirne kutiju. "uvala ih je za tebe. Smatrala je da si ti jedina koja moe da preuzme njen posao. Njen zadatak. Ni jedan od njenih sinova nije bio dorastao tome. Smatrala je da smo pogodni za administraciju, a ne za avanturu. Nikad se nisam raspravljao sa njom... ove stvari me plae." On ustade i povue se, i

njegova senka se pomae sa kutije i njenog sadraja. Predmet je liio na skulpturu, blistajui belom i sedefnom bojom. "ta je to?" upita ona. "To je jedan od Predmeta", odgovori otac. "Zvala ga je 'kljunjaa'." Sofe je sa sobom iz Puta, na fantastinom putovanju u ovaj svet, donela tri Predmeta. Riti nikada nije objasnila njihove moi; samo joj je rekla ta neki od njih rade, ali ne i kako. Otac je izneo ostale kutije, spustio ih na suvi pod peine i otvorio ih. "Ovo joj je bio teukos", ree on, pokazavi glatku plou od stakla i metala, neto veu od njene ake. S puno potovanja je dodirnuo etiri male, svetlucave kocke kraj ploe. "Ovo je bila njena lina biblioteka. U ovim kockama su stotine knjiga. Neke su postale deo svete doktrine Hipateiona. Neke imaju veze sa Zemljom. Uglavnom su na jezicima koji ovde ne postoje. Pretpostavljam da te je nauila tim jezicima." Glas mu nije bio ljutit, samo umoran; moda se ak osealo i olakanje. Bolje njegova ki nego on. Potom on otvori i treu kutiju. "Ovo ju je dralo u ivotu otkako je stigla ovamo. Davalo joj je vazduh za disanje. Sada je sve to tvoje." Pognuvi se nad najveom kutijom, Rita prui ruku ka Predmetu u obliku sedla. ak i pre nego to je prstima dotakla povrinu, shvatila je da je to klju koji otvara kapije iz Puta. Bio je topao i prijateljski, ne sasvim nepoznat; poznala ga je, i on je poznao nju. Rita sklopi oi i ugleda Geu, itav svet, kao nacrtan na neverovatno detaljnom globusu. Globus se okretao pred njom i irio se, vukui je ka stepama Severusije, Mongoleje i in inga, zemalja van moi Aleksandrejske Ekumene. Tu, u plitkom ritu kraj oskudnog, blatnjavog potoka, sijao je blistavi crveni trodimenzionalni krsti. Ona otvori oi, uasnuta i bleda, i zagleda se u kljunjau. Sada je bila tri puta vea, ispunjavajui somotsko leite. "ta se desilo?" upita je otac. Ona odmahnu glavom. "Ne elim ove stvari", uzviknu ona i potra ka izlazu iz peine, na sunce. Otac poe za njom, malo pogrbljen, skoro ponizan. "Tvoje su, keri", ree on. "Niko drugi ne moe da ih koristi." Ona mu odmae i sakri se u pukotini izmeu dve izlokane stene, briui oi od suza. Odjednom je zamrzela baku. "Kako si mogla to da mi uradi?" upita Rita glasno. "Bila si luda." Privukla je kolena do brade, upirui sandalama o grubi suvi kamen. "Luda starica." A onda se seti senke u tami kad je bila mala i poe da udara petom o kamen, dok je nije oderala. Meseci koje je Rita provodila gotovo samo sa njom, sluajui njene prie, razmiljajui o tom fantastinom svetu... nikad nije ni pomislila da to

zaista postoji, stvarno kao Rodos i more. Patrikijin svet bio je dalek kao snovi, i isto tako neverovatan. Ali baka nije nikada lagala; nije prikrivala istinu o drugim stvarima o kojima su priale. Uvek je bila sasvim otvorena, ponaajui se prema unuci kao da je odrasla, paljivo objanjavajui, odgovarajui na pitanja bez licemerja koje su odrasli esto ispoljavali. Zato bi onda lagala o Putu? Kada je sumrak ublaio obrise granja nad njom, koje se videlo kroz pukotinu, Rita izie izmeu stenja i polako poe nizbrdo ka peini. Otac ju je tu ekao, sedei kraj vrata, sa dugim zelenim tapom preko kolena. Nije ni pomislila na mogunost da je udari; Ramon je nikad nije fiziki kanjavao. tapom se samo poigravao dok je razmiljao. Neni, paljivi oe, pomisli ona. @ivot bee za njega postao odve sloen. Politika opstanka Akademije postajala je sve gora. Nije mu trebalo jo bola. On ustade, odbaci tap i obrisa ruke o pantalone, gledajui u zemlju. Ona mu prie i vrsto ga zagrli. Potom su se vratili u peinu, spakovali Predmete u kutije i, natovareni, poneli ih nizbrdo ka belo okreenoj kui u kojoj Rita bee roena.

4. ZEMALJSKI HEKSAMON, OSNI EUKLID Putovanje u gradsku memoriju Osnog Euklida bilo je kratko. Olmi je izabrao silaznu vezu i ubacio potpunu kopiju sebe u matrini bafer, kako bi saekao pristup u sredinju niu. Njegovo telo izgledalo je kao da spava; u stvari, deliminjak u njegova tri implanta je obraivao podatke o sauvanim razgovorima s ambasadorom Talzita, traei neobinosti u ponaanju koja bi mu mogla pruiti uvid u istinsku psihologiju Talzita. Znao je da nema vremena za odmor; oseao je to kao da misli, nelagodnost, potrebu, neumorno nestrpljenje koje je bilo teko obuzdati. Ako je oseao linu naklonost ka ijednom mukarcu sem Korzenovskog, bio je to Tapi, njegov sin. Upoznao je mnogu decu u nii gradske memorije, ponekad kao tutor, ponekad kao sudija; malo ih je bilo dobrih kao Tapi, i Olmi je bio ubeen da je to miljenje objektivno. Za manje od pet godina obrazovanja u gradskoj memoriji, momi je dostigao nivo prefinjenosti koji se u nii retko viao. Olmi je smatrao da deak nee imati ni malo tekoa da zaslui otelovljenje; pa ipak, ispiti nisu bili laki. Nije mu se dopao materinski predlog Ram Kikure da poseti Tapija; pa ipak, da mu to nije predloila, moda ne bi rtvovao svoj rad ovakvom luksuzu... Oinstvo nije lak zadatak.

Prijavili su se da naprave Tapija pre sedam godina, dve godine poto se Olmi zvanino povukao u penziju. U to vreme, sukobi izmeu orbitalnih tela i Starih Uroenika na Zemlji nisu izgledali naroito ozbiljni, ni ruilaki; Oporavak je izgledao ustaljen, i oboje su smatrali da e imati vremena da stvore i odgaje dete. Deakovu linost planirali su zajedniki, odluivi se protiv naina ortodoksnih Naderita koji su manje odreivali pri stvaranju, kao i protiv fizikog raanja. Ram Kikura bee pri tom rekla, sa enskom osetljivou koja je iznenadila Olmija i snagom i ubeenjem: "Otac i majka se ne postaje kroz nekoliko asova bola i svesti o loem fizikom obliku..." Oslonili su se na velike filozofske postavke o linosti, i upotrebili klasine obrasce ne-roditeljskog stvaranja koje je Olmi (zapravo, Olmijev traga) naao nezavedene u biblioteci tree komore ika. Radei osam dana u gradskoj meoriji (skoro itava godina ubrzanog vremena), zajedno sa deliminjacima, stopili su roditeljske Tajne, odabrali velike delove svoje memorije za usaivanje u odreenim fazama razvoja i to popunili sa mnogo panje, kako bi stvorili linost koju su nazvali Tapi. Ime je dobio po Tapiju Selinderu, romanopiscu iz dvadeset drugog veka, kojeg su oboje voleli. Neke linosti zaete u gradskoj memoriji imale su i po est roditelja. Tapi je imao dvoje, i naginjao je ka mukosti. Roen je, to jest dostigao je aktivno stanje, pre est godina, u prisustvu oboje roditelja, kao jedno od samo tridesetoro dece nastale te godine u gradskoj memoriji. U to vreme njegova telesna slika odgovarala je estogodinjem deaku prilino polineanskog izgleda - Polineani i etiopski Crnci smatrani su najlepim ljudskim rasama u vreme Ram Kikurine mladosti - i veoma nestaan. Zapravo, Ram Kikura je poela da ga zove Robin umesto Tapi, ali kada je sazreo i uozbiljio se (mada nikada nije izgubio slinost sa Robinom Gudfelouom), ponovo je preovladao Tapi. Tokom njegove prve godine ivota, Ram Kikura i Olmi su ga stalno lino nadgledali, naputajui gradsku memoriju samo zbog najhitijih dunosti, kojih je, uistinu, bilo malo. Stvorili su nekoliko izmatanih ivotnih prostora, omoguivi Tapiju da odrasta gotovo istovremeno u nekoliko simuliranih razdoblja. udo gradske memorije bila je prilagodljivost mentalne stvarnosti. Uz veinu izvora biblioteka Heksamona, kao delova matrica memorije, sklapanje simulirane okoline zahtevalo je samo nekoliko trenutaka truda. Mudrost istorijskog vremena dokumentovanog i obraenog od strane najveih naunika i umetnika Heksamona bila je Tapiju na raspolaganju, i on je uivao u tome. Potom su, meutim, naile tekoe - iako ne sa Tapijem, ve sa samim Heksamonom. Politiki vetrovi behu se promenili i ak su se pojavili i nagovetaji o ponovnom otvaranju Puta. Stranka neo-Geela dobila je na snazi, nadmaivi najbolje prognostiare meu politikim savetnicima Naderita. Olmi je oseao hladno strujanje istorije, kako ga poziva da se pripremi...

Tokom nekoliko narednih godina, provodio je sve manje i manje vremena lino sa Tapijem, preputaui dunosti oinstva neprekidno usnimljenim deliminjacima. I Ram Kikura je imala manje vremena, ali je i dalje bila u bliskom dodiru sa Tapijem. Tapi nikad nije pokazao odbijanje, niti mu se rast usporio, ali Olmi je esto oseao nalete aljenja. Nishodni bafer otvori pristup i Olmijev original se usnimi pravo u niu gradske memorije. Tapi ga je ekao. Sada je sam sebe projektovao kao mladia, prilino nalik na ono kako bi izgledao prirodni sin njegovih roditelja. Olmijeva graa i skoro identine oi i usne, Ram Kikurin nos i visoke jagodice - bio je pristao mlad mukarac sa ponekom sitnom manom koja je ukazivala na inteligentno projektovanje tela. Zagrlili su se, odnosno izveli su elektrini analog fizikih i mentalnih dodira koji bi se u ranijim vremenima smatrali neprijatno intimnim za oca i sina, ali u gradskoj memoriji behu postali uobiajeni. Olmi je u tom zagrljaju odmeravao sinovljev napredak, i Tapi je primio lepu koliinu oinskog odobravanja. Crtei i govor u gradskoj memoriji nisu bili potrebni, ali su ipak bili korieni; direktna komunikacija izmeu umova bila je naporna i dugotrajna, pa se upotrebljavala samo kad je bila neophodna precizna komunikacija. "Drago mi je to si doao, oe", ree Tapi. "Tvoji deliminjaci su se umorili od mene." "isto sumnjam", odgovori Olmi. "Stalno ih proveravam da vidim da li ti odgovaraju." "I?" "Odgovaraju, ali ih nerviram...!" "Uvek treba da si utiv sa deliminjacima. Oni pronose glasove, samo da zna!" "Nisi pregledao njihovu memoriju?" "Jo ne. Hteo sam najpre tebe da vidim." Tapi je projektovao niz telesnih planova da ih Olmi odobri. Mladievo telo bie samodovoljno, ali bez oslanjanja na Talzit organe i druge pomone delove kojih nije bilo dovoljno. Takvo telo nee moi dugo da izdri bez odravanja i ishrane, ali za ova vremena bilo je mnogo bolje od Olmijevog. Svakako je bilo praktinije. "I ta misli?" "Veoma je dobro. Dobio si odobrenje Vea?" "Uslovno."

"Dobie i pravo. Elegantna adaptacija", ree Olmi, a to je i mislio. Gotovo da je poeleo da moe da se prijavi za reinkarnaciju i isproba ga. Ipak, toliko dugo je iveo sa Talzit delovima... "Misli li da e ponovo otvoriti Put?" Olmi naini mentalni ekvivalent grimase. "Ne juri pred rudu", ree on. "Imam samo nekoliko memorijskih sati, i neu da ih protraim na rasprave o politici. Hou da mi sin pokae ta je sve nauio." Tapijevo oduevljenje bilo je zarazno. "Divne stvari, oe! Jesi li ikada prouavao Merzovenove strukture?" Olmi ih je poznavao, ali samo povrno, jer su mu bile strano dosadne. Ali, nije to rekao sinu. "Naao sam neverovatne korelacije", nastavi Tapi. "Isprva sam mislio da su to sve samo dosadne apstrakcije, ali onda sam ih primenio na analizu sintetike situacije i naao naprosto neverovatne procene. One dozvoljavaju najsloenije modelovanje predvianja. Deluju kao samoprilagoavajui algoritmi za drutvenu strukturu i planiranje... ak daju i modele pojedinanih veza!" Tapi ih prebaci u privatni bafer. "Ovo sam sam uredio", napomenu on. "Niko se jo nije naao da ga prebrie. Mislim da je to kompliment od mojih sustanara u nii..." I bio je. Ukraavanje privatnih bafera u nii obino je bilo kratkotrajno i nesigurno kao led u vatri. Dekor, po Olmijevom miljenju iscrpljujua zbrka mentalnih testova i demonstriranih algoritama, bio je daleko sloeniji i napredniji od svega to bi sam mogao da izvede. "Malo sam se potrudio oko svojih zvaninih lekcija", nastavi Tapi. "Primenio sam Merzovenove strukture na spoljanje dogaaje." "O? I ta si dobio?" Tapi mu prikaza nazubljenu i isprekidanu krivulju. "Mnogo prekida. Heksamon je pod velikim pritiskom. Vie nismo srena zajednica. Nekada smo, mislim, bili; na Putu. Uporedio sam trenutno nezadovoljstvo sa psiholokim profilima nostalgije za prethodnim fazama ivota kod prirodno roenih homorfa. Malo se poklapa sa velikim. Algoritmovi pokazuju da Heksamon eli da se vrati na Put. Moji nastavnici mi, na alost, nisu dali naroite ocene za ovo. Kau da rezultatima nedostaje vrstina." "Hoe da kae, svi bismo da se vratimo u matericu? Je li tako?" Tapi se sloi, oklevajui i smeei se. "Ne bih bio ba tako grub."

Olmi se sa ponosom i poznatim oseanjem pada zagleda u nazubljenu krivu. "Mislim da je vrlo dobra. A to nije samo obian roditeljski kompliment." "Misli li da e predskazati?" "U izvesnim granicama." "Ja... Moda se ponaam glupo, ali uinilo mi se da ovde ipak postoje velike predskazivake vrednosti. I zato sam odluio ta e mi biti primarno zanimanje. Idem na obuku za odbranu Heksamona." Olmi pogleda mladievu sliku sa jo vie ponosa, i sa jo izraenijim oseanjem tuge. "Kakav otac, takav sin." "Prouavao sam tvoju istoriju, oe. Sjajna je. ali mislim da bih mogao da ponegde popravim sistem." Tapijeva slika bljesnu oduevljenjem boja, a onda se ponovo uoblii, obuen u crnu odedu odbrambenih snaga. "Pokuau da pred kraj karijere stignem i do viih poloaja. Za stolee ili dva aktivne slube u normalnom vremenu. Pitam se zato nikad nisi pokuao da preuzme neku od vodeih uloga." "Ako si zaista paljivo prouavao oca, znae." "Stari naini. Stare discipline. Jednom vojnik, uvek vojnik. Najbolji i najvii izraz." Olmi je klimao glavom; bila su to njegova istinska oseanja. "Ali, tvoje sposobnosti... Poslednjih godina oseao si sve manje potovanja prema pretpostavljenima. Govorio si sebi da je to zato to su njihove sposobnosti opale... ali ja mislim da je to samo suzbijeni i izmenjeni izraz tvoje elje da oblikuje istoriju. To je moj sin, pomisli Olmi Tapi. Brzo i pravo u metu. "Ostaviti deliminjake sa tobom isto je i to ostaviti jagnjad da uvaju lava." "Hvala, Ser." "Verovatno si potpuno u pravu. Ali, ako ue u tu hijerarhiju, morae da suzbija i menja i svoje visoke ambicije. Najtei put ka vostvu je upravo kroz odbrambene snage." "Da, oe. To e mi osnaiti disciplinu i samokontrolu." Osim ako te ne uvue u kalup koji nee smeti da razbije, pomisli Olmi. "Da li se slae sa ponovnim otvaranjem?" Nema bekstva, ak ni u nii.

"Ja posmatram i sluim." Tapi se nasmei. "Nedostajao si mi, oe." ak ni ispravni deliminjaci se ne smee kao original. "Moram... da ti se izvinim", ree Olmi. "Zbog delovanja u prolosti i u budunosti. Biu veoma zauzet poslom od sada, ak i vie nego dosad." "Ponovo radi za odbrambene snage?" "Ne. Ovo je lino. Ali, moda neu moi da te poseujem nita ee nego proteklih godina... Moda i ree. @elim da zna da se ponosim tobom, i da cenim tvoj rast i zrelost. I tvoja majka i ja smo izuzetno zadovoljni." "Zadovoljni slikom u ogledalu", ree Tapi uz prizvuk samoosude. "Ni sluajno", odvrati Olmi. "Ti si mnogo sloeniji i organizovaniji od nas dvoje. Ti si ono najbolje od nas. Moje odsustvo nije prebacivanje, i nije... Nije ono to bih ja odabrao." Tapi je sluao, smeei se. "Moj pristanak na otelovljenje je snimljen", ree Olmi. "Preuzimam pred Heksamonom odgovornost za tvoje delovanje. Tvoja majka je uinila isto." Tapi se iznenada uozbilji. "Hvala ti na poverenju." "Ti vie nisi nae delo", ree Olmi, u skladu sa davno ustanovljenim ritualom. "Sada ti pravi sebe. Preporuiu te za prijem u odbrambene snage. I pokuau da te poseujem..." Iskrenost, pomisli on, najbolje je biti sasvim iskren. "Ali, to verovatno nee biti suvie esto." "Sluiu ti na ast", odvrati Tapi. "Ne sumnjam." Olmi se osvrnu po baferu. "A sada, zanimaju me te Merzovenove strukture. Umiri malo ovo mesto, pa bih voleo da mi pokae kako si doao to tih zakljuaka." Tapi se spremno dade na posao. Olmi je napustio Osni Euklid est sati kasnije, kao jedan od tri putnika u atlu za iak. Nije bio raspoloen za razgovor. Ostalo dvoje putnika bilo je suvie zauzeto sobom da bi obraali mnogo panje na njega.

5. ZEMLJA

Lenijer sede na ivicu kreveta kako bi obukao cipele za planinarenje. Dozvolio je sebi blagu grimasu dok se saginjao da zavee pertle. Bilo je devet ujutro i preko planina bee prela kratka oluja, nosei blagu kiu i mlak vetar sa mora. Spavaa soba je i dalje bila ledena. Dah mu se maglio pred licem. On ustade i lupi cipelama o pod, da bi ih namestio, oprobavajui vrstinu lanaka, i ponovo se namrtio od drugaijeg bola, jo jednog seanja koje nije mogao da izbrie. Dok je zakopavao jaknu kraj velikog prozora u dnevnoj sobi, gledao je ono malo bunja i visoku paprat na zelenim i krevitim bregovima napolju. Poznavao je put kroz njih; nije iao tuda ve godinama, ali danas mu se inio dobar dan da ih obie. Nije mu bila potrebna kazna, naporno kretanje kojim bi povratio mladost koju bee odbacio; eleo je samo da odvrati misli, koje su u poslednje vreme bile posebno gorke. Proli su meseci od Hajnemanove sahrane. Karen se nije pozdravila s njim pre nego to je otila poslom u Krajster. Uzela je novi Heksamonov kamion sa pet tokova; putevi su jo bili zakreni blatom, a stari kamion nije bio uvek dorastao zemlji jedva pogodnoj za konje. Jednog dana, pomisli on, razboleu se u ovoj kui, i potrajae pola sata i vie dok hitna pomo stigne, a onda, kao i Hajneman, biu mrtav. Kakav nain da se otrese runih uspomena. "Plati, plati, plati pa klati", tiho je zapevao, ali mu je glas bio promukao od hladnoe. On se zakalja; godine, a ne bolest. Bio je dovoljno zdrav. Verovatno e proi godine, i previe njih, pre nego to naie gaenje seanja i obrie mu sve brige. Tako je malo, to se njega tie, uradio za mnogih godina slube. Zemlja je i posle etrdeset godina i dalje bila zjapea rana, uprkos zvaninom imenu; na putu ka oporavku, u to je bio siguran, ali i dalje puna stalnih podseanja na smrt i ljudsku glupost. Zato mu se prolost sada tako jasno vratila, zato ba sada? Da ga odvrati od osujeenosti zbog sve veeg jaza izmeu njega i Karen? Jo od sahrane je bila potpuno hladna. Pre dvadeset devet godina. Bezimeni grad duboko u umama jugoistone Kanade, hladna i snena klopka za tri stotine mukaraca, ena i dece. Mukarci su izali iz vrstih, zavejanih koliba, ispijeniji nego to je Lenijer misli oda je mogue, da doekaju nebeske putnike. Lenijer i njegovi saradnici, dvoje operativaca Heksamona, mukarac i ena, bili su, naravno, dobro uhranjeni i zdravi. Odluno su ili preko snenog polja izmeu svoje letelice i najblie kolibe, obraajui se ljudima na francuskom i engleskom. "Gde su vam ene?" upitala je ena operativac. "I deca?"

Mukarci su zurili u njih, oiju ogromnih od gladi, vilinski lepih, bledih lica, sive i prljave kose. Jedan se isteturao napred, oputene vilice, pruenih ruku, i svom snagom zagrlio Lenijera. Kao da ga stee bolesno dete. Lenijer, na ivici suza, pridrao je oveka, ije su ukaste oi blistale od neeg nalik na oboavanje, ili moda samo od olakanja i radosti. Odjednom, prolomio se pucanj iz puke i ena operativac nala se niice u snegu, grudi pretvorenih u izvor krvi. "Ne! Ne!" povikao je drugi mukarac, ali su se izmeu drvea zauli novi pucnji; kurumi su se zarivali u sneg i odbijali od letelice. Na jedinoj gradskoj ulici stajao je usamljen sredovean mukarac sa gustom crnom bradom, manje izgladneo od ostalilh, drei puku koja je izgledala uhranjenije i snanije od njega, i glasno proklinjao. "Jedanaest godina! Jedanaest! Gde ste, bogovi, bili ovih uasnih jedanaest godina? Muki operativac, ijeg imena vie nije mogao da se seti, oborio je oveka vrelim bljeskom munje iz jedinog oruja koje su imali. Lenijer je stajao nad ranjenom operativkom, brzo procenjujui njeno stanje. Nee preiveti, osim ako ne izvuku kliker njene usnimljene linosti iz zadnjeg dela vrata; Lenijer se sae i opipa joj puls, sklopivi joj treperave kapke, i pustivi je da ue u prvu fazu smrti. Ne obraajui panju ni na ta oko sebe, izvukao je sklopivi skalpel i otvorio joj vrat odmah ispod lobanje, traei prstima crni kliker, pa ga izvue iz leita i smesti u malu crnu vreicu, kao to ga behu nauili. Dok je to radio, mukarci iz grada su polako i metodino na smrt izgazili onog sa pukom. Preostali operativac pokuao je da ih sprei, ali, ma koliko da su bili slabi, on je bio jedan a njih je bilo na desetine. ovek koji bee zagrlio Lenijera utao je za vreme operacije, smrtno preplaen tolikim gnevom, a onda se spustio na dronjava kolena i stao preklinjati Lenijera da ne uniti njihov grad. @ene i deca su se pojavili iz koliba, vie mrtvi nego ivi. Ljudi iz ovog sklepanog grada preiveli su jedanaest zima, ak i one prve dve, najgore, ali ovu ne bi preiveli. "Plati, plati..." mrmljao je on. Moja ena je mlada i vitalna. Ja sam star. Donosimo svoje odluke i plaamo za to. Za trenutak je zastao u predsoblju, vrsto murei, pokuavajui da odagna maglu iz glave. Vuneno vreme, govorio je njegov deda. Ba prigodno za Novi Zeland. Ova vuna bila je puna brabonjaka. Svejedno. Nismo sve spasli. ak ni sve snane i sposobne. Smrt je bila sveopta i brza, da bi ak i aneli sa neba stigli da svima dodele spas.

Decenijama nije brinuo zbog toga, i nerviralo ga je to mu se takve misli vraaju kao blede zamene krivice, krivice za koju nije verovao da e je osetiti. Obavio sam svoj posao. Bog zna da sam posvetio trideset godina Oporavku. Kao i Karen, ali ona nije izgledala kao isceena krpa. On uze tap i otvori vrata. Nebom su i dalje plovili sivi oblaci. Da je mogao da dobije zapaljenje plua, moda bi namerno pokuao. ali meu blagoslovima koje su dobili svi Stari Uroenici od Zemaljskog Heksamona bilo je i osloboenje od veine bolesti. to se toga tie, zaliha je bio dovoljno; svaki mukarac, ena i dete na Zemlji nosili su organizme koji su uvali njihova tela od svih moguih spoljnih napadaa. Za trenutak je ugledao svoj odraz u mlenom staklu ulaznih vrata: lice snano, ali duboko izborano, uklesane bore oko usta i pored nosa, tune oi, otekli kapci; izgledao je stariji od sveta. Sa meavinom zadovojstva i izopaenog gaenja shvatio je da se osea starijim nego to izgleda.

Lenijer poali to se bee zarekao da e se popeti na prvo brdo pre odmora. Ve na drugom zavijutku planinske staze, presamien, oslonjen o drhtava kolena, isprekidano je dahtao, dok mu se znoj slivao sa ela. Godinama nije planinario, niti na bilo koji nain vebao. Ako ne eli da zaista skona, preterivanje na prvom duem pohodu zaista bi bila glupost. uda Heksamonove medicine mogu da rade samo ono to im je on dopustio: da ga odravaju u stanju razumno dobrom za njegove godine, bez bolesti i delovanja vika zraenja, ega se posebno uasavao. Dok mu se dah smirivao, a bol postajao snoljiv, on pogleda nanie sa staze blizu ponora, ka dolini nioj za tri stotine metara. Stada ovaca - moda su pripadale Fremontu, mladom vlasniku stanice Irski potok - behu se rasula po zelenim i sunanim panjacima, i kao da su se ogledala u belim i sivim kinim oblacima koji su ili po svojim plavim panjacima. Negde visoko kruio je orao, prvi kojeg je video te godine. Vetar na ovoj visini bio je hladan i prodoran, ak i u prolenom mesecu novembru; na hiljadu i vie metara visine jo je bilo krpica snega, proaranih neizbenim skerletnim nitima gljivica koje su pastiri i farmeri nazvali Hristovom krvlju. Konano je dozvolio sebi da sedne na stenu. Golenice su ga bolele. Miii u listovima pretili su grem. Po prvi put posle vie meseci, moda i godina, zapravo se oseao sasvim dobro, kao da je stekao opravdanje to postoji. Vetar mu donese njegovo ime i on se tre i okrenu, traei planinara ili pastira na stazi iznad ili ispod sebe; meutim, nije video nikog. Uveren da je zvuk bio privid, on izvue iz ranca sendvi sa kozjim sirom, odmota ga i poe da jede.

Vetar mu ponovo donese ime, ovog puta jasnije i blie. On ustade i pogleda uz stazu, mrtei se. Poziv je dopro odatle; sada je bio siguran. On strpa sendvi nazad i poe uz narednu krivinu i tridesetak metara uz stazu, dok su mu cipele kripale po ljunku i klizale se o ilavu travu jo vlanu od rose. Bio je sam na stazi. Pevajui da odri ritam, on zastade da uhvati dah i dozvoli da mu ist vazduh ue u krv i raisti mu misli od pauine koja se tu bee nakupila od meseci provedenih izmeu etiri zida. Morao je da razrei ovu situaciju. Dok je saaljevao ostale ljude, takoe je poeo i da ih mrzi. inlo mu se da su u svojoj agoniji najee postupali upravo tako da jo vie pogoraju stvari. Ponekad su oni prema kojima je surovo postupljeno - izgubili su dom, porodicu, grad, zemlju reagovali tako to su se prema drugim preivelima ponaali jo surovije. Lenijer je u poslednje vreme najradije itao filosofa i romanopisca iz dvadesetog veka, Artura Kestlera, koji je smatrao da je ljudska rasa fatalno pogreno nainjena. Lenijer je vrlo malo sumnjao u to. Viao je mukarce, ene, ak i decu podvrgnute dubokim psiholokim ispitivanjima i leenju, koje im je uklanjalo demone, ostavljajui ih bolje prilagoenima i sposobnijima da se uspeno nose sa stvarnou oko sebe. Kada bi se povela re o takvom "leenju", Lenijer je uglavnom utao. Ono je skratilo Oporavak za vie decenija, pa ipak nije bio siguran da li se slae s tim. Jesu li ljudska bia zaista tako slabe, loe sazdane maine, da samo retki mogu sami da se zalee, da postave sebi dijagnozu, podvrgnu se samokritici? Oito. Postao je pesimista, moda ak i cinik, ali neto duboko u njemu mrzelo je cinizam; stoga, to e rei, nije preterano voleo ni sebe. irok plat oblaka bee se nadneo nad predelom, sa okruglim otvorom tano u sredini. Ponovo se vratio na onu stenu kraj staze i zakiljio u blistavi sunev zrak koji je presecao dolinu. Tako je pun toplote, tako hipnotian, taj zrak irine oko jednog kilometra; kad bi ostavio um na miru, moda bi sunce ili trava odgovorili na njegova pitanja. Oseao se slabo, sanjivo, spreman da spusti sve svoje terete, da legne i pusti da ga sunce rastopi kao buter. Na nekoliko stotina metara uz stazu pojavio se ovek, obuen u sivo i crno, sa tapom, silazei ka njemu. Lenijer se upita nije li ga on zvao; nije bio siguran da li eli drutvo. Ako je u pitanju bio neki pastir, fino, rustinost e mu prijati; ali, ako je izletnik iz Krajstera... Moda drugi planinar nee obratiti panju na njega. "Zdravo", pozdravi ga ovek kada se zaulo kripanje njegovih cipela po ljunku iza Lenijera. Lenijer se okrenu. Planinar je stajao pred blistavim svetlom na

ivici oblaka. Kosa mu je bila tamna i kratka; bio je visok jedva metar i osamdeset, mladolik, irokih ramena, miiavih ruku, podsajui Lenijera na mladog bika. "Zdravo", odgovori Lenijer. "ekao sam da se popne ovamo i povede me dole", ree ovek, kao da su davnanji prijatelji. Lenijer odmah prepoznade njegov blagi akcenat: Rus. Lenijer se namrti. "Da li se poznajemo?" upita on. "Moda." ovek se nasmei. "Nae poznanstvo bilo je kratko, pre mnogo godina." Lenijerov um, meutim, odbi da iskopa podatak gde se to behu videli. Zagonetke su ga nervirale. "Bojim se da me je pamenje izdalo." On se ponovo okrenu. "Nekada smo bili neprijatelji", ree ovek, koji kao da je uivao u razgovoru. Ipak, nije priao blie, ve je stajao drei tap pred sobom. Lenijer ga ponovo pogleda. Nije bio toplo obuen i nije imao ranac. Sigurno nije dugo u planini. "Ti si jedan od Rusa koji su napali iak?" upita on. To pitanje, postavljeno tako upadljivo mladoj osobi, nije bilo tako glupo kako bi bilo nekada. Planinar nije izgledao stariji od etrdeset godina; pa ipak, moda se podvrgao podmlaivanju na nekom orbitalnom telu ili u postajama Zemaljskog Heksamona. "Da." "ta te je dovelo ak ovamo?" "Treba obaviti posao, vaan posao. I treba mi tvoja pomo." Lenijer mu prui ruku. "Ja sam u penziji." Stranac mu pomoe da ustane. "Ti dani su davno proli. Kako se zove?" "Razoaran sam to me se ne sea", mrzovoljno odvrati ovek. "Mirski. Pavel Mirski." Lenijer se nasmeja. "Dobra ala", ree on. "Mirski je sada s druge strane neba. Poao je sa Geelskim okruzima i Put se zapeatio iza njega. Ali, ala mi se svia." "Nije ala, prijatelju." Lenijer mu se paljivo zagleda u lice. Pobogu, liio je na Mirskog. "Da li je Patricija Vaskez nala put kui?" upita ovek. "Ko zna? Nisam raspoloen za igre pogaanja. I to te to, do avola, zanima?" Lenijer samog sebe iznenadi tolikim gnevom.

"Voleo bih da je ponovo vidim." "Malo sutra." "Uz tvoju pomo." "Vrlo su neukusne, te tvoje ale." "Geri, nije ovo ala. Vratio sam se." ovek mu prie blie. Jezivo je liio na Mirskog. "ekao sam ovde da doe, da me prepozna, i da me odvede pravim ljudima. Ti si bio vaan u Oporavku, je li tako?" "Bio sam", odgovori Lenijer. "Ti si mu moda brat." Zapravo, identini blizanac. "Treba da me odvede na iak. Moram da govorim sa Korzenovskim i Olmijem. Oni su jo ivi, zar ne?" Konrad Korzenovski bio je taj koji je stvorio Put, nekada zakaen za sedmu komoru asteroidnog zvezdanog broda iak. iak i dva dela Osnog Grada jo su bili u orbiti na deset hiljada kilometara oko Zemlje, bez jednog kraja, pa je sedma komora bila otvorena. iak je otcepljen od kraja Puta kako bi se omoguio, pre etrdeset godina, beg naderitskih delova Osnog Grada. Put se na kratko otvorio u prazan prostor: skoro smesta se zapeatio, odvojivi zauvek svoju beskonanost od svemira. Oni koji su odabrali da ostanu u Putu - a meu njima i Pavel Mirski - bili su dalji od dua mrvih, ako mrtvi imaju due. Lenijer promuca neto nerazgovetno, a onda se zagrcnu i zakalja. Kosa mu se bee nakostreila. "Isuse", ree on tiho. "ta se to ovde deava?" "Putovao sam daleko kroz prostor i vreme", odvrati ovek. "Imam da ti ispriam vrlo udnu priu." "Jesi li ti duh?" Bilo je to starinsko i beskorisno pitanje; nije mislio na "duha" u smislu Heksamona. On pocrvene. "Ne. Rukovali smo se. Od krvi i mesa sam, smrtan... na neki nain." "Kako si se vratio?" "Ne najkraim putem." ovek se nasmei oklevajui i spusti tap u travu kraj Lenijerove stene, a onda i sam sede. Mirski - ako je to zaista bio Mirski, u ta Lenijer nije bio spreman da poveruje - pogleda preko doline pune ovaca i senki oblaka. "Moram da govorim sa Korzenovskim i Olmijem", ponovi on. "Moe li da me odvede do njih?" "Zbog ega nisi otiao pravo tamo?" upita ga Lenijer. "Stigao si dovde. Zato si silazio ovamo?"

"Zato to mislim da si mi ti u izvesnom pogledu vaniji i od njih. Moramo svi da se sretnemo i razgovaramo. Kada si poslednji put priao sa njima?" "Prole su godine", priznade Lenijer. "Nastupie kriza u vladi." Mirski je gledao Lenijera, miran i ozbiljan. "Ponovo e otvoriti Put." Lernijer nije reagovao. Nauo je govorkanja, ali nita vie od toga. Ipak, davno se bee izolovao od politike Heksamona. "To je besmisleno", ree on. "Zapravo, uopte nije", mirno odgovori Mirski. "Ni fiziki, ni politiki. To je kao droga, ta tehnologija, tolika mo. ak ni najistije srce ne moe doveka imati ista uverenja. Hoe li da nam ugovori sastanak?" Lenijer opusti ramena. Oseao se poraenim, preslabim da nae prave rei i odbrani svoj razum. "Imam radio, komunikator, u kui", odgovori on. "tamo dole u dolini." Potom ispravi lea. "Morae da dokae da si to to tvrdi." "Razumem", sloi se Mirski.

6. IAK Olmi je sedeo pred terminalom biblioteke u linim odajama u Aleksandreji, gradu u drugoj komori, u oblasti koja jo nije bila naseljena. Ugradio je terminal tek pre nekoliko dana, u stanu gde je proveo deo detinjstva - i gde su bli skriveni rasuti deliminjaci Korzenovskog, sve to je ostalo od Inenjera nakon ubistva pre vie stolea. Olmi je pronaao te deliminjake kao deak, a kasnije se postarao da ih sastavi i otelotvori Korzenovskog, uz pomo Patricije Vaskez. Na ovom neobinom mestu, na privatnom terminalu kojeg niko ne bi trebalo da pronae, Olmi je primio poruku od starog poznanika. Crtei, slobodno prevedeni, znaili su:

"Imam neto za tebe. Kljuno za tvoj rad."

Poruka se zavravala koordinatama naputene stanice u petoj komori i vremenom sastanka. "Sam", naglaavali su crtei. Potpis je bila skraenica Feora Mar Kelena.

Mar Kelen je bio stari vojnik i kolega iz kapijske policije, otprilike Olmijevih godina. Rodio se tokom poslednjih ratova sa Jartima, najveeg napada na uljeze u Putu pre Odvajanja, kada su Jarti bili potisnuti iza dva puta deset na deveti - dve milijarde kilometara niz Put. Ti ratovi su trajali etrdeset godina i oistili su stotine hiljada kilometara Puta. Osvojena teritorija je utvrena i otvorene su kapije ka nenastanjenim svetovima, pogodnim za rudarstvo. Ti svetovi obezbedili su sirovine za izgradnju Osnog Grada, a potom i za atmosferu i tlo koje je pokrivalo vei deo povrine Puta. Te godine bile su uasne i divne, godine smrti i kaljenja; Heksamon je iz njih izaao jai, spreman da upravlja putevima izmeu kapija, da privlai saradnike sa nastanjenih svetova do kojih su stizali kroz kapije. U nekim sluajevima, Heksamon je nastavljao trgovinu koju su zapoeli Jarti; na taj nain je ustanovio vrste trgovake veze sa tajanstvenim Talzitom. Upravo im Talziti behu rekli kako im se zovu neprijatelji, onako kako je moglo da se prevede na ljudski jezik. Jarti nisu bili poraeni, naravno; samo su bili potisnuti daleko niz Put, i tamo zadrani nizom monih utvrenja. Mar Kelen je preiveo poslenjih dvadeset godina ratova, a onda je sluio u utvrenju na 1,9 puta deset na deveti. Ipak, ak ni te granine ispostave nisu bile dovoljan izazov za njega. Prikljuio se kapijskoj policiji, i tu se upoznao sa Olmijem. Vekovima se nisu videli. Olmi se iznenadio kada je shvatio da je Mar Kelen na iku; pre bi pomislio da e se taj tip oveka pridruiti Geelima u pohodu niz Put. Tajni sastanci su ga nervirali; odavno je prestao da uiva u intrigama, naroito kad su bil neizbene... Ali Mar Kelen je nagovestio da ima neto to Olmi nije mogao da prenebregne, i, ma koliko da je njegov stari prijatelj bio udan, nikad nije bio varalica.

Peta komora bila je najmranija na iku, neka vrsta ogromnog podruma. Kroz nju su prolazile brojne linije vozova na putu ka estoj i (nekad bilo) sedmoj komori, ali samo jedna se i dalje zaustavljala tamo, i to retko, na poseban zahtev. Bilo je malo ogranienja za putovanje u jedinu nenastanjenu komoru ika, i svakog meseca bi nekolicina prekaljenih planinara i splavara poseivala divlje, oblane predele od sirovih asteroidnih minerala, uobliene stoleima rudarenja u fantastine sive, crne i narandaste vrhove i ambise. Viak ikove vode je tekao crvenim rekama, gustim od re i ostalih rastvorenih minerala; voda je bila nezdrava za pie, osim ako ste imali hemijske implante koji e proistiti viak metala. Peta komora bila je u proseku iroka svega etrdeset kilometara. Na poetku ikovog putovanja bila je iroka trideset osam kilometara; dodatni materijal je upotrebljen za gradnju i dopunu gasova koji su isticali kroz neizbene otvore u

asteroidnim sistemima za reciklau. Ovde niko nije bio stalno nastanjen; patrole su vrili samo monitori. Olmi je zauzeo mesto u praznom vozu iz etvrte komore i sada je sedeo skrtenih ruku dok su kraj njega jurili crni kilometri asteroidnog zida izmeu komora. Mar Kelenova poruka bila je tako neoekivana da nije ni pokuao da nagaa kuda sve to vodi. Poto nije nita pretpostavljao, Olmi nije mnogo mozgao o onom to ga eka, nego je ponovo proveravao ono malo podataka o kulturi Talzita koji su bili otkriveni i smeteni u biblioteke u Osnom Gradu i na iku. esto je pregledao te materijale, i sada ih je sistematski ponovo prevakavao, nadajui se da e nai odgovor na nekoliko zanimljivih pitanja. Kratko putovanje nije mu, ipak, dalo mnogo vremena, i sad je gledao kako se zidovi tunela ire u divlje, neverovatno olakanje gustih crnih oblaka proaranih zracima srebrnaste svetlosti iz cevi, menjajui boje od tamno crvene preko zelene do sivoplave. Voz se iz otvora zakrivljenog tunela pojavio pod uglom, sa desnim prozorima okrenutim navie za gotovo trideset stepeni. Ovi ogoljeni predeli su mu uvek pruali mranu emocionalnu utehu. Voz uspori na svoje tri ine i prie maloj stanici pod kupolom izmeu dva zida tamnog, naizgled uljastog nikla i crvenog gvoa. Van kupole kamena platforma je bila vlana od kie. Odnekud iz blizine dopirala je tutnjava vode koja se slivala u jedno od prostranih smeih jezera koja su proarala komoru. Mar Kelen ga je ekao na malom naputenom terminalu, sedei na kamenoj klupi koja je izgledala mnogo pogodnija za maine nego za ljude. Napolju je besnela oluja, zvuk kojeg je Olmi u iku retko uo; ali, retko je i imao vremena da poseti petu komoru, gde su oluje bile uobiajene. Mar Kelen je umesto pozdrava podigao dva drevna kiobrana. Uputio je ka Olmiju niz biografskih crtea, sa podznacima koji su oznaavali stepen iskrenosti i gde se moe, a gde ne, utivo zatraiti dopuna. Pitanja su uglavnom bila nedobrodola. Olmi je uinio slino, samo jo saetije i dvosmislenije. Nastavak razgovora vodio se i glasom i crteima. "Pratio sam tvoju karijeru, Ser Olmi, koliko se moglo. Ti si sjajan ovek i ponos Naderita." "Hvala. @ao mi je to moram rei da nisam imao vesti o tebi, Ser Mar Kelene." "Drago mi je da to ujem. Trudio sam se da budem to skriveniji, s izuzetkom usnimavanja u gradsku memoriju, kada bih postao bitanga." Ucrtao je svoju sliku kao slobodne bitange, grubo skicirane, nagovetavajui da ne bi bio strano uspean. Obojica su se nasmejali, iako je Olmijev smeh bio pomalo nategnut.

"Nadam se da nisi saznao previe o meni", odvrati Olmi. "Nisam. I tvoja karijera je skrovita. Ipak, neki delovi su postali istorija. A saznao sam, to je moda neutivo, za tvoja trenutna interesovanja." "Oh?" "Izgleda da veruje kako emo se uskoro sukobiti sa nekom neljudskom rasom. Moda, ak, i sa Jartima." Olmi nita ne ree; samo se mrano nasmei. Njegova privatna istraivanja sada su ispala iznenaujue javna, bar za one koji su smatrali da treba da znaju. Mar Kelenova tajanstvenost postala je razumljivija; ovaj ovek se nije usnim